Čarls Dikens-Oliver Twist

First topic message reminder :


Ovaj roman je jedinstven jer se smatra prvim engleskim romanom s djetetom kao glavnim likom. Takođe jedan je od prvih socijalnih romana, a njegova posebnost je u iskazivanju društvene nepravde i teškog položaja siromaha u Engleskoj u 19. stoljeću, ali i romantičnom prikazu kriminalaca i gradskog podzemlja.

XV. POGLAVLJE
POKAZUJE NAM KOLIKO SU LJUBAZNI STARI ŽID I GOSPOĐICA NANCY VOLJELI OLIVERA TWISTA
U mračnoj sobi neke bijedne rakijašnice koja se nalazila u najprljavijoj četvrti Little Saffron-Hilla — u tamnoj i tmurnoj jazbini gdje treperava petrolejska svjetiljka zimi povazdan gori, a kamo ni ljeti još nikada nije doprla sunčana zraka — sjedio je, utonuvši u teške misli, uz kositrenu mjericu i čašicu, sav prožet zadahom alkohola, čovjek u baršunastu kaputu, smeđesivim kratkim hlačama, niskim čizmama i čarapama. I pri tome nejasnom osvjetljenju svaki bi iskusniji detektiv smjesta prepoznao u tom čovjeku gospodina Williama Sikesa. Do nogu mu je ležalo pseto bijele dlake i zakrvavljenih očiju koje je naizmjence žmirkalo na svog gospodara i oblizavalo veliku svježu rasjeklinu na jednoj strani njuške, koju ranu kao da je netom zadobilo prilikom neke borbe.
»Ne miči se, gade, ne miči!« obrecnu se gospodin Sikes iznenada prekidajući šutnju. Je li njegovo umovanje bilo tako napeto da mu je smetalo pseće žmirkanje, ili su mu osjećaji bili tako uznemireni njegovim razmišljanjem da je morao dati oduška i naći olakšanje time što je nogom caknuo bezazleno pseto — o tome bi se moglo još raspravljati i razmišljati. No bilo kako bilo, činjenica je da je psa počastio jednom psovkom i udarcem nogom u isti mah.
Psi po pravilu nisu skloni da se osvećuju za nepravde koje im nanose njihovi gospodari. Ali Sikesov pas, koji je baš kao i njegov gospodar bio razdražljive ćudi (a možda se u tom času kinjio zbog nanesene nepravde), nije se mnogo predomišljao, nego je zario zube u čizmu i valjano je prodrmusao, a onda se, režeći, povukao pod klupu i tako za dlaku izbjegao kositrenu mjericu što ju je gospodin Sikes bio namijenio njegovoj glavi.
»Hoćeš da ujedaš, a?« drekne Sikes i jednom rukom zgrabi žarač, a drugom rasklopi veliku škljocu koju je izvukao iz džepa. »Ovamo, vraže pakleni! Ovamo, čuješ li?«
Pas je bez sumnje čuo, jer je Sikes govorio veoma glasno i oštro, no čini se da se životinja iz nepoznatih razloga protivila da joj bude prorezan grkljan pa je ostala na mjestu i režala još bjesnije nego prije. Zubima je hvatala kraj od žarača grizući ga kao divlja zvijer. To je prkošenje još više razbjesnilo Sikesa; bacio se na koljena i stao mahnito napadati životinju. Pas je skakao zdesna nalijevo i slijeva nadesno, škljocajući zubima, režeći i lajući, a čovjek je nožem nasrtao i kleo, udarao i hulio. Borba se približavala Kritičnom momentu za obojicu, kadli se vrata naglo otvoriše te pas izjuri van, ostavljajući Billa Sikesa sa žaračem u jednoj i škljocom u drugoj ruci.
Za svađu je uvijek potrebno dvoje, veli stara poslovica. Sikes, napušten od psa, odmah zametne kavgu s pridošlicom.
»Koga se đavla uplećeš između mene i moga psa?« grakne Sikes uz bijesnu kretnju. »Nisam znao, dragi, nisam znao«, uzvrati Fagin ponizno, jer je taj došljak bio stari Žid. »Nisam znao — ti kukavni lopove!« kevkaše Sikes. »Zar nisi čuo galamu?«
»Ni najmanji štropot, tako mi života, Bille!« odgovori Žid.
»Naravno, ti ne čuješ, zna se!«, odbrusi mu Sikes i bijesno se nakesi, »šuljaš se unutra i puziš van da te nitko ne vidi i ne čuje. Fagine, volio bih da si prije pol sata — ti bio onaj pas!«
»Zašto?« upita Žid smiješeći se usiljeno.
»Jer država koja štiti živote ljudi kao što si ti, iako vrijede manje od pseta, dopušta čovjeku da ubije svoga psa kad god hoće«, odvrati Sikes i sklopi nož pogledavši značajno Žida. »Evo zašto!«
Žid protrlja ruke i sjedne za stol pretvarajući se kao da se slatko smije šali svoga prijatelja, ali je bilo očigledno da mu nimalo nije bilo do smijeha.
»Samo se ti kesi!« reče Sikes stavljajući žarač opet na mjesto i promatrajući ga kivno i prezirno, »samo se ti kesi. Ali meni se ti nećeš kesiti — s visoka, osim — s vješala. Ja te držim u rukama, Fagine. I ne bio koji sam, ako te ikad ispustim iz ruku! Da znaš, ako ja budem visio, visjet ćeš i ti, i zato ti lijepo pripazi!«
»No, no, mili moj«, reče Žid, »sve ja to znam, mi — mi — imamo zajedničke interese, Bille — zajedničke interese!«
»Hm«, hukne Sikes kao da misli da Žid od toga zajedničkog interesa ima veću korist nego on. »No, deder gukni što ti je na srcu!«
»Sve je u redu, i ovo je vaš dio. Veći je nego što bi morao biti, ali zato što znam da ćete mi i drugi put pomoći i....«
»Zaveži!« prekine ga razbojnik nestrpljivo. »Gdje ti je? Daj ovamo!«
»Odmah, odmah, Bille, dajte mi samo malo vremena«, odvrati Žid. »Evo ga — i sve u najboljem redu!« Sve govoreći tako, izvuče pamučni rubac ispod košulje i, razvezavši povelik čvor na jednom kraju, izvadi smotuljak u smeđem papiru. Sikes mu ga istrže iz ruku, brzo ga otvori te uzme prebrajati zlatne funte što su u njemu bile umotane.
»To je sve, je li?« upita Sikes.
»Sve«, odvrati Žid.
»Nisi otvorio svežnjić i usput smotao neki komad, je li?« upita Sikes sumnjičavo. »Ne krevelji se tako uvrijeđeno kad te to pitam, jer to si često učinio! Deder, drmni u zveckalo!«
Te riječi na razumljivom engleskom jeziku znače 'zazvoni'. Na to se pojavi drugi Židov, mlađi od Fagina, ali po izgledu gotovo isto tako gnusan i odvratan.
Bill pokaže samo praznu mjericu, a Žid, razumjevši savršeno taj mig, ode da je napuni, izmijenivši prethodno pogled s Faginom, koji je načas uzdigao pogled kao da je to očekivao te za odgovor gotovo neprimjetno kimnuo glavom, tako te bi taj pokret svakoj trećoj osobi ostao nezapažen. Sikes ga nije primijetio, jer se u tom trenutku sagnuo da zaveže vrpcu na cipeli koju mu ja pas rastrgao. Da je opazio kratku izmjenu znakova, po svoj bi prilici pomislio da to za njega ne sluti na dobro.
»Ima li ovdje koga, Barney?« upita Fagin govoreći sada — pošto ih je Sikes promatrao — oborene glave.
»Ni šife tuše«, odvrati Barney, kojemu su riječi, dolazile iz srca ili ne, u svakom slučaju izbijale kroz nos.
»Baš nikoga?« upita Fagin, a u glasu mu bio prizvuk čuđenja koji je valjda značio da Barney slobodno može reći istinu.
»Nikoga osim gospođice Nancy«, nato će Barney.
»Nancy!« usklikne Sikes. »Gdje je? Očiju mi, ja se divim prirodnim darovima te cure!«
»Naručila je tanjur kuhane govedine«, odvrati Barney.
»Pošalji je ovamo«, reče Sikes istrusivši čašicu rakije. »Pošalji je ovamo!«
Barney plašljivo pogleda u Fagina kao da traži njegovu privolu, pa kako je Žid i dalje šutio ne dižući pogleda s poda, on se povuče i zamalo uvede Nancy koja je još uvijek imala svu svoju opremu, šeširić, pregaču, košaricu i ključ od kapije.
»Nanjušila si mu trag, je li, Nancy?« upitat će Sikes nudeći joj čašicu.
»Jesam, Bille«, odvrati mlada dama i istrusi čašicu. »I bogme sam se i nahodala! Malo je derište bilo bolesno pa je odležalo u posteljici i... «
»O, Nancy, pile moje!« reče Fagin i digne pogled.
No da li je značajno mrštenje Židovih riđih obrva i žmirkanje njegovih upalih očiju bila za Nancy opomena da suspregne svoju odviše veliku govorljivost, to baš i nije tako važno. Za nas je ovdje važna činjenica da se ona uistinu prenula i, pogledavajući više puta s ljupkim osmijesima Sikesa, skrenula razgovor na drugo. Poslije desetak minuta gospodina Fagina spopadne ljut kašalj, našto se Nancy zaogrne maramom i reče da je vrijeme da ide. Izjavivši da im je jedan dio puta isti, Sikes se pokaže spremnim da je prati. Krenuše zajedno, a u maloj udaljenosti slijedio ih je pas koji se pokunjeno išuljao iz nekog dvorišta, čim je njegova gospodara nestalo s vida.
Žid pomoli glavu kroz vrata sobe tek što ju je Sikes napustio, zagleda se za njim kako odmiče mračnim prolazom i, prijeteći mu stisnutom pesnicom, promrsi sočnu psovku. Zatim, grozno se cereći, opet sjedne za stol gdje se uskoro zadubi u čitanje zanimljivih stranica »Hajke«.4
Međutim je Oliver Twist, i ne sluteći da se nalazi tako blizu veseloga starog gospodina, bio na putu do knjižara. Kad je dospio u Clerkenwell, slučajno skrene jednom sporednom ulicom koja se nije nalazila na njegovu putu te primijeti zabunu istom onda kada je već bio prevalio pol puta; znajući da će, ako nastavi, izbiti na pravi put, nije smatrao potrebnim da se vrati, i tako je hodao dalje što je brže mogao, s knjigama pod miškom. Hodao je i razmišljao koliko sretan i zadovoljan mora biti i šta sve ne bi dao da mu je barem na čas jedan bilo vidjeti jadnoga malog Dicka koji, možda, pogibajući od gladi i batina baš u tom trenutku gorko plače — kadli ga iznenadi neka mlada žena uskliknuvši iza glasa 'O, dragi moj braco!' pa samo što je pogledao da vidi tko je, već je morao zastati, koliko ga je snažno zagrlila.
»Nemojte!« vikne Oliver, otimajući se. »Pustite me! Tko je to? Zašto me držite?«
Jedini odgovor na to bile su glasne jadikovke mlade žene koja ga je obujmila, a imala je košaricu i ključ od kućne kapije u ruci.
»O, moj bože!« kliktala je mlada žena, »pronašla sam ga! O, Olivere, Olivere! O, ti zločesti dečko, koliko si mi boli zadao! Hajde kući, dragi, hajde! O, ja sam ga pronašla!« Poslije tih nesuvislih poklika, mlada žena ponovo udari u plač i zapade u tako strašnu histeriju da je nekoliko žena, koje su u tom času naišle, upitalo mesarova momka, kojemu se kosa sjala zalizana lojem, a koji je također zastao i gledao — ne bi li otrčao po doktora, našto je momak, koji je, čini se, bio postajkivalo, da ne kažemo ljenivac, odgovorio da to nema smisla.
»O, ništa, ništa, ne brinite!« reče mlada žena hvatajući Olivera čvrsto za ruku, »sada mi je već bolje. Smjesta da si došao kući, okrutni dječače! Hajde!«
»Šta se desilo, gospođo?« upita jedna od žena.
»O, gospođo«, odvrati mlada žena, »prije skoro mjesec dana pobjegao je od svojih roditelja, koji su pošteni ljudi i teško zarađuju svoj kruh, i pridružio se nekoj lopovskoj družini propalica, a njegova majka samo što nije svisnula od tuge!«
»Bijednice!« jedna će žena.
»Idi kući, mali gade!« nato će druga.
»Ja nisam gad«, uzvrati Oliver u stravičnoj tjeskobi. »Ja je ne poznajem. Ja nemam nikakve sestre niti majke! Ja sam siroče i stanujem u Pentonvillu.«
»O, čujte ga samo kako se junači!« zajauče mlada žena.
»Pa to je Nancy!« usklikne Oliver, koji joj je sada prvi put ugledao lice, i ustukne sav zapanjen od čuda.
»Vidite da me poznaje«, plakala je Nancy nastojeći da gane nazočne. »Sam se odao! Sklonite ga da se vrati kući, dobri ljudi, ili će njegova draga majka i dobri otac umrijeti od tuge, a meni će srce prepuknuti od žalosti!«
»Šta se tu dođavola zbiva?« poviče neki čovjek koji je banuo iz krčme i koga je slijedilo bijelo pseto. »Mladi Oliver! Smjesta kući svojoj jadnoj majci, štene nijedno, smjesta kući!« »Ja ne pripadam njima. Ja ih ne poznajem. Upomoć! Upomoć!« vikao je Oliver, otimajući se iz snažnih ručetina toga čovjeka.
»Upomoć!« ponovi čovjek. »Da, ja ću tebi već pomoći, mala lopužo! Kakve su to knjige? Gepio si ih, je li? Ovamo s njima!« Rekavši to, čovjek mu istrgne knjige iz šaka te ga snažno udari po glavi.
»Tako treba!« uzvikne jedan od gledalaca s prozora potkrovnice. »To je jedini način da ga opametiš!«
»Zna se!« vikne neki tesar pospana i troma lica, gledajući s odobravanjem u prozor potkrovnice.
»To će mu koristiti!« potvrdiše dvije žene.
»I dobit će što mu koristi!« nato će čovjek, te ga udari još jednom i pograbi za ovratnik. »Dođi, nitkove mali! Ovamo, Ćuko! Čuvaj ga se, momče, dobro ga se čuvaj!«
Još slab od nedavne bolesti, omamljen udarcima i neočekivanim prepadom, prestravljen bijesnim rezanjem psa i surovošću čovjeka sa psom nadvikivan od nazočnih da je okorjeli mali zlotvor, kao što su ga opisali — šta je jadno dijete moglo da učini? Pao je mrak; nalazio se u četvrti bijede i opačine; pomoć niotkud; svaki bi otpor bio utaman! I već su ga vukli u labirint mračnih prolaza i potezali sa sobom, grabeći žurnim koracima, tako da krikove za koje je još smogao snage i hrabrosti nitko nije mogao čuti. Uostalom, i nije bilo važno da li ga tko čuje, jer nikoga nije bilo da se odazove.
*
Plinske su se svjetiljke upalile; gospođa Bedwin je sa strepnjom čekala pred otvorenom kapijom; sluškinja, je već dvadesetak puta protrčala ulicom da vidi ima li ikakva traga od Olivera; dva su stara gospodina uporno sjedila u mračnoj sobi a između njih kucao sat.

XVI. POGLAVLJE
PRIČA ŠTA SE DESILO S OLIVEROM TWISTOM POŠTO JE NANCY USTVRDILA DA IMA PRAVO NA NJEGA
Uske su se ulice i prolazi završavali u velikoj, otvorenoj čistini gdje su tu i tamo bili obori i torovi za stoku. Sikes uspori korak kada su stigli do tog mjesta, jer djevojka nije više mogla tako brzo hodati. Obrativši se Oliveru, grubo mu zapovjedi da primi Nancy za ruku.
»Jesi li čuo?« progunđa Sikes, jer je Oliver oklijevao i pogledavao oko sebe.
Našli su se u mračnu zakutku, sasvim izvan dogleda prolaznika. Oliver je i suviše jasno vidio da mu nikakvo opiranje ne bi koristilo. Ispružio je ruku koju je Nancy čvrsto stegla. »Daj drugu«, reče Sikes zgrabivši Oliverovu slobodnu ruku. »Ovamo, Čuko!«
Pas diže glavu i zareža.
»Vidiš li, mali«, reče Sikes hvatajući drugom rukom Olivera za grkljan te promrsi kletvu, »ako samo zucne jednu riječ, a ti — ćapaj! Jesi li me razumio?«
Pas opet zareža i oblizujući njušku sumnjičavo pogleda u Olivera, kao da ne može dočekati da mu svoje zuba zarine u grkljan.
»Poslušan je kao mlada, da, očiju mi!« reče Sikes gledajući u životinju, a lice mu se smrkne od okrutna odobravanja.
»Tako, sad znaš, mladi gospodine, što te čeka. I samo se deri ako hoćeš, jer će ti pas brzo začepiti gubicu! Naprijed, Ćukane!«
Ćuko zamaše repom u znak zahvalnosti na tom nenaviklom tepanju, te zarežavši još jednom kao Oliveru za opomenu, potrča naprijed.
Prolazili su sada preko Smithfielda, a možda je to bio i Grosvenor Square, jer je Oliveru to bilo svejedno. Noć je bila tamna i maglovita. Svjetla u dućanima jedva su prodirala kroz pramenje guste magle koja je sa svakim časom bivala sve gušća i omatala ulice i kuće sumornim sivilom, ispunjajući to jezivo mjesto još većom tajanstvenošću i pretvarajući Oliverovu neizvjesnost u zloguku tjeskobu.
Pohitali su nekoliko koraka naprijed kad crkveno zvono dubokim glasom počne otkucavati sate. Čim je pao prvi udarac, Oliverovi pratioci zastanu i okrenu se u pravcu odakle su dopirali zvuci.
»Osam sati, Bille«, reče Nancy kad je zvono utihnulo.
»A što mi to govoriš, čujem valjda i sam!« odvrati Sikes.
»Htjela bih znati da li oni mogu čuti«, nato će Nancy.
»Dakako da mogu!« odvrati Sikes. »Bilo je baš uoči Svetog Bartolomeja kad me strpaše u bajbok. Na svem vašaru nije bilo ni jedne dječje trube koja meni ne bi tulila u uši! A kad prije spavanja ključ u vratima škljocne, buka i halabuka spolja više ne prodire u tu prokletu jazbinu; tišina da poludiš, da tresneš glavom o željezna vrata!«
»Jadni ljudi!« uzdahne Nancy kojoj je lice još uvijek bilo okrenuto u pravcu odakle su odzvanjali zvuci. »O, Bille, a bili su tako zgodni momci!«
»Da, da, vama se ženama samo to mota po glavi!« odgovori Sikes. »Tako zgodni momci! No, sada im je svejedno da li su živi ili mrtvi!«
Tom utjehom Sikes kao da je ugušio ljubomoru koja je u njemu navirala; primivši Olivera još čvršće za ruku naredi mu da pođe.
»Pričekaj malo«, reče djevojka. »Ja, Bille, ne bih samo tako projurila kad bi trebalo da tebe objese, kad ujutru opet odbije osam sati! Ja bih hodala gore-dolje i sve tako dok se od umora ne bih srušila, makar i snijeg pokrivao zemlju, a ja ne imala ni rupca da se zaogrnem!«
»A za čije babe zdravlje?« upita nesentimentalni Sikes. »Ako mi ne bi mogla dobaciti pilu i dvadesetak metara čvrsta konopca, mogla bi se prošetati i pedeset milja i ostati u zapećku, za mene bi to bilo — sve isti đavo. Hajde, tjeraj dalje i nemoj da mi zanovijetaš!« Djevojka prasne u smijeh, zaogrne se čvršće svojim rupcem, i oni se upute dalje. No Oliver osjeti kako joj ruka dršće; zagledavši joj se u lice dok su prolazili pokraj jedne plinske svjetiljke, vidje da je djevojka blijeda kao smrt.
Hodali su dalje po prljavim putovima, neko pol sata, susrećući samo malo ljudi, a i ono malo, sudeći po njihovu izgledu, pripadalo je istom društvenom sloju kao i Sikes. Najposlije skrenuše u veoma prljavu uličicu, u kojoj su se nalazile gotovo samo staretinarnice. Pas potrča naprijed kao da zna da sada više nije potrebno da stražari; zaustavi se pred jednim dućanom koji je bio zatvoren i očigledno nenastanjen. Kuća je bila u ruševnu stanju, a na vratima pribijena ploča koja kao da je već mnogo godina bila na tom mjestu i na kojoj je stajalo da se kuća iznajmljuje.
»U redu!« usklikne Sikes obzirući se oprezno naokolo.
Nancy stane pod prozorske kapke, i Oliver začuje zvuk zvonca. Prešli su na suprotnu stranu i postajali nekoliko časaka ispod ulične svjetiljke. Začuje se šum kao da se polako odiže pomični prozor, a poslije malo vremena vrata se tiho otvore, našto Sikes bez okolišanja zgrabi prestravljenog dječaka za ovratnik, i sve troje se brzo nađoše u kući.
Hodnik je bio sasvim mračan. Čekali su dok je osoba koja ih je pustila unutra opet stavila lanac i zakračunala vrata.
»Ima li koga?« upita Sikes.
»Nema«, odgovori glas za koji se Oliveru činilo da ga prepoznaje.
»Je li stari kod kuće?« upita razbojnik.
»Jest«, odvrati onaj glas, »i sav se već skljokao. Ala će se veseliti kad vas ugleda!« »Deder kresni štogod«, reče Sikes, »jer ćemo inače polomiti vratove ili nagaziti na psa. Pazi da mu ne staneš na nogu, inače jao tvojim nogama!«
»Ostanite časak s mirom, odmah ću vam posvijetliti«, začuje se onaj glas. Čulo se kako se udaljuju koraci čovjeka koji je s njima govorio, a malo zatim ukaže se John Dawkins, zvan Varalica-Prefriganko, držeći u desnoj ruci tanku svijeću zadjenutu u procijep štapa. Mladi se gospodin nije zaustavljao, samo se podrugljivo nakesio i ničim drugim nije odao da je prepoznao Olivera; pošao je dalje, namignuvši posjetnicima da pođu s njim niza stepenice. Prođoše zatim kroz praznu kuhinju; kad su otvorili vrata niske, zagušljive sobe koja se kanda nalazila u dnu dvorišta, dočeka ih grohotan smijeh.
»O, da mu bigulicu!« derao se mladi gospodin Bates, iz čijih je grudi prije izbijalo ono grohotno smijanje. »Evo ga, tu je! O, Fagine, pogledajte ga, molim vas, pogledajte ga! Puknut ću od smijeha, tako se uparadio, puknut ću od smijeha! Držite me, ili ću se raspuknuti!«
I dok je iz njega provaljivala neobuzdana veselost, mladi se gospodin Bates potrbuške svali na pod i stade se grčevito koprcati kao da je pomahnitao. Skočivši potom na noge, ščepa Prefrigancu štap sa zadjenutom svijećom iz ruke, priđe Oliveru i stane ga promatrati sa svih strana, dok se Žid, skinuvši noćnu kapicu, neprestano duboko klanjao pred zapanjenim dječakom. Prefriganko, koji je po prirodi bio mrzovoljast i šutljiv i u poslu davao rijetko oduška svojim osjećajima, za to je vrijeme ustrajno i uporno pljačkao Oliverove džepove.
»Pogledajte, Fagine, njegove cunje!« reče Charley prinoseći svijeću tako blizu Oliverovu novom kaputiću da ga umalo nije zapalio. »Pogledajte njegove cunje! — Najfinije sukno, i skrojeno po najnovijoj modi! Očiju mi, ovo je baš šaljivo! Pa te njegove knjige! Pravi gentleman, Fagine!«
»Neobično mi je milo što tako dobro izgledaš, dragi moj«, reče Žid himbeno ponizno. »Prefriganko će ti dati drugo odijelo, da to nedjeljno ne isprljaš. Zašto, dragi, nisi pisao i najavio svoj dolazak — spremili bismo ti nešto toplo za večeru!«
Nato je mladi Bates ponovo zaurlao od smijeha, tako da ni Fagin nije mogao odoljeti, pa se čak i Prefriganko morao nasmjehnuti. No pošto je istog trenutka izvukao novčanicu od pet funti, ne bi se moglo ustvrditi čemu se više obveselio.
»Ej, šta je to?« upita Sikes stupivši naprijed kada je Žid zgrabio novčanicu. »To pripada meni, Fagine!«
»O, ne, dragi moj!« odvrati Žid, »meni to pripada, meni, a tebi — knjige!«
»Ako to ne pripadne meni«, reče Sikes stavljajući vrlo odlučna lica šešir na glavu, »to jest meni i Nancy — povest ću dječaka natrag!«
Žid se lecne, a i Oliver se trgne, iako iz sasvim drugog razloga, jer se ponadao da bi se svađa uistinu mogla svršiti tako da njega vrate kući.
»No, pare ovamo, kad ti velim!« reče Sikes.
»To nikako nije pošteno, Bille, baš nikako, je li, Nancy?« upita Žid.
»Pošteno ili ne«, odbrusi Sikes, »pare ovamo kad ti kažem! Zar misliš da Nancy i ja nemamo pametnijeg posla, nego da tratimo svoje skupocjeno vrijeme trčkarajući i loveći neke dječake koje si ti ugrabio? Pare ovamo, kosture klimavi! Pare ovamo!«
Izrekavši taj blagi ukor, gospodin Sikes istrgne novčanicu Židu koji ju je držao između palca i kažiprsta; promjerivši ga hladno, presavije je nekoliko puta i zaveza je u svoj vratni rubac.
»To je naš dio za trud«, reče Sikes, »a to nije ni dosta. Knjige možeš zadržati ako voliš čitati, a ako ne voliš, prodaj ih.«
»Vrlo su lijepe«, reče Charley Bates koji se kreveljio i cerekao gradeći se da čita u jednom od svezaka, »vrlo lijepo pisano, zar ne, Olivere?« Opazivši očajni pogled kojim je Oliver promatrao svoje mučitelje, mladi gospodin Bates, koji je bio obdaren živim osjećajem za sve što je smiješno, počne još mahnitije nego prvi put ludovati i lakrdijati.
»One pripadaju starom gospodinu«, reče Oliver kršeći ruke, »dobrom, dragom starom gospodinu koji me primio u kuću i njegovao kad sam bio bolestan i umalo što nisam umro od groznice! O, molim vas, vratite ih, vratite mu knjige i novac! Zadržite me ovdje dok god sam živ, ali vas zaklinjem, vratite mu njegove stvari! Mislit će da sam ih ja ukrao; stara gospođa i svi oni koji su bili tako dobri, mislit će da sam ih ja ukrao! O, smilujte mi se i vratite im te stvari!«
Izrekavši te riječi s iskrenošću najvećeg bola, Oliver se pred Židom baci na koljena i poče da lomi ruke od očaja.
»Dječak je u pravu«, primijeti Fagin ogledavajući se tajanstveno i mršteći svoje čupave obrve. »U pravu si, Olivere, oni će uistinu misliti da si ih ti ukrao, ha, ha, ha!« zahihota Žid trljajući ruke. »Da smo sami birali, nismo mogli izabrati zgodnije vrijeme da to udesimo!«
»Jasno, da nismo«, odvrati Sikes, »znao sam ja to čim sam ga ugledao kako se gega niz Clerkenwell. Sve je u najboljem redu. Meko je srce u tih bogomoljaca, jer ga inače ne bi uzeli u kuću. Neće mnogo njuškati za njim, iz straha da ga onda ne bi morali tužiti sudu i da ga tako ne otjeraju na robiju! Zato mali nije nimalo opasan!«
Oliver je naizmjence gledao čas jednoga, čas drugog dok su padale te riječi, kao da se silno čudi i ne shvaća što se dogodilo; no kada je Bill Sikes završio, on naglo skoči na noge te kao strijela nagne iz sobe vičući upomoć da je stara kućerina sva odzvanjala od podruma do tavana.
»Bille, zadrži psa!« krikne Nancy i jednim se skokom postavi pred vrata te ih zatvori, dok je Žid sa svoja dva štićenika jurnuo u potjeru, »zadrži psa, jer će rastrgnuti dječaka u komade!«
»Pravo mu budi!« vikne Sikes otimajući se djevojci koja ga je čvrsto držala. »Odmakni se ili ću ti glavu smrskati o zid!«
»Ne bojim se, Bille, ne bojim se!«, vrisne djevojka rvući se s njime iz sve snage. »Najprije moraš mene ubiti ako hoćeš da pas rastrgne dječaka!«
»Je li tako?« na to će Sikes škrinuvši zubima. »Udesit ću ja to odmah ako ne budeš mirna!«
Provalnik svom snagom odbaci djevojku u najdalji kut sobe, upravo u času kad su se Žid i oba dječaka vratila vukući Olivera za sobom.
»Šta se tu događa?« upita Žid ogledavajući se.
»Mislim da je djevojka poludjela!« odvrati Sikes bijesno.
»Ne, nisam poludjela«, nato će Nancy blijeda i bez daha od rvanja. »Ne, nisam, Fagine, ne vjerujte u to!«
»Onda miruj, razumiješ?« odgovori Žid i mrko je pogleda.
»Neću ni to!« odvrati Nancy povišenim glasom. »No, šta želiš?«
Gospodin je Fagin dovoljno dobro poznavao običaje i navike ove vrste žena kojoj je Nancy pripadala, pa je prilično sigurno znao da bi u ovaj čas bilo pogibeljno produžiti taj razgovor. S namjerom da skrene pozornost društva na nešto drugo okrenuo se Oliveru.
»Ti si, dakle, dragi moj, htio pobjeći, je li?« reče Žid, dohvativši nazupčanu i čvorastu kijaču što je ležala u zapećku, »je li?«
Oliver ne odgovori, samo je sav zadihan pratio svaki pokret Žida.
»Tražio si pomoć, zvao si policiju, je li?« kreveljio se Žid hvatajući dječaka za ruku. »To ćemo ti već izbiti iz glave, mladi moj gospodine!«
Žid snažno udari Olivera kijačom po leđima i već je zamahnuo da ga ponovo odalami, kad djevojka nasrne na njega, istrgne mu batinu iz ruke i baci je u vatru sa tolikom žestinom da su komadi užarenog ugljena vrcnuli u sobu.
»Neću dopustiti da se to dešava pred mojim očima, Fagine!« vikala je djevojka. »Dobio si dječaka, pa što bi još htio? Pusti ga na miru, pusti ga na miru ili će netko od vas dobiti od mene takvu uspomenu da ću ja prije vremena dospjeti na vješala!«
Djevojka gnjevno udari nogom o pod dok je izgovarala tu prijetnju. Stisnutih usnica i zgrčenih pesnica naizmjence je pogledavala čas u Žida, a čas u onoga drugog razbojnika, a u licu nije imala ni kapi krvi od silnog ogorčenja i bijesa.
»Ali Nancy«, čudio se Žid kao da je želi primiriti pošto su se on i Sikes šutke i u neprilici neko vrijeme pogledavali, »ti si — ti si večeras nenadmašiva! Ha, ha, draga, glumiš upravo divno!«
»Je li?« reče djevojka. »Pazi da ne pretjeram, jer bi mogao požaliti, Fagine! I zato ti za vremena velim, čuvaj me se!«
Ima nešto u razjarenoj ženi, osobito kad se uz ostalo povede i za snažnim pobudama nepromišljenosti i očaja, ima nešto čega se gotovo svaki čovjek plaši. Žid je uvidio da ne bi više imalo nikakva smisla da se dalje pretvara kao da ne vjeruje gnjevu gospođice Nancy, pa i nehotice ustukne nekoliko koraka i pogleda u Sikesa umolnim, a u isti mah kukavičkim pogledom, kao da mu hoće natuknuti kako bi on bio najprikladnija osoba da nastavi razgovor.
Poslije te nijeme i usrdne molbe, a možda i zbog toga što je smatrao da će njegov lični ugled i utjecaj, što ga je imao na Nancy, samo porasti ako je ukori, Sikes stane kresati kletvu za kletvom i nizati prijetnju za prijetnjom tako brzo da je to njegovoj metodi služilo samo na čast. Ali kako to, kanda, nije djelovalo na osobu kojoj je sve to bilo namijenjeno, poslužio se uvjerljivijim argumentima.
»Što ti to misliš?« reče Sikes potkrepljujući svoje pitanje vrlo uobičajenim kletvama u vezi s najljepšim dijelom lica, a koje bi, kad bi nebo samo jednu ispunilo, učinila sljepoću tako svakodnevnom boljeticom kao što su ospice. — »A tko si ti i što si ti?« nastavljao je Sikes.
»O, da, sve ja to znam«, odvrati djevojka smijući se histerično i mašući glavom. Trudila se, ali bez uspjeha, da se prikaže ravnodušnom.
»E, pa onda šuti!« uzvrati Sikes uz gunđanje kakvim se obično obraćao svome psu, »ili ću te ja umiriti, tako da ćeš dugo šutjeti!«
Djevojka se ponovo nasmije bez ikakva ustručavanja i, ošinuvši Sikesa pogledom, okrene se licem ustranu i stane gristi usnice dok joj se nisu zakrvavile.
»Ti si mi baš ona prava«, nadometne Sikes promatrajući je prezirno, »da izigravaš čovječnost i blagost! Baš si prava da budeš prijateljica djetetu, uf!« »Svemogući bože, pa ja to i jesam!« krikne djevojka u najvećem uzbuđenju, »kamo sreće da sam se mrtva srušila na ulici ili da sam mogla zamijeniti svoje mjesto s jednim od onih kraj kojih smo večeras tako blizu prošli, prije nego što sam pristala da maloga dopremim ovamo! Od noćas je tat, lažov, vrag, što god hoćeš! Zar to nije dosta starom lupežu, nego još hoće da ga tuče?«
»Umiri se, Sikes«, uze ga Žid salijetati pokazujući na dječake koji su budno i pozorno pratili sve što se zbivalo. »Treba da se služimo blagim riječima, Bille!«
»Blagim riječima!« usklikne djevojka, a bilo je strašno gledati je u njenu bijesu. »Blagim riječima! Lopove! Od mene si ih baš zavrijedio! Krala sam za tebe kad sam bila dijete, za pola manja od ovoga«, i pokaže na Olivera. »Dvanaest godina vršim taj zanat i u tvojoj sam službi! Ili si možda zaboravio? Govori! Jesi li to zaboravio?«
»No, no«, nato će Žid pokušavajući da je umiri, »pa ako i jesi, od toga i živiš!«
»Da, živim!« ciknu djevojka, koja nije govorila nego je te riječi izbacila u jednom jedinom vrisku. »Da, živim, a hladne, mokre i zablaćene ulice — to je moj dom, a ti si onaj nitkov što me natjerao na taj put kojim moram da idem i danju i noću sve dok ne umrem!« »Budeš li još mnogo pričala«, dobaci joj Žid koga je razdražio njezin prkos, »učinit ću nešto što će te još više boljeti!«
Djevojka više ne reče ništa, samo je čupajući kosu i kidajući odjeću s tolikom žestinom nahrupila na Žida da bi na njemu sigurno bili ostali tragovi njene osvete da je u pravi čas Sikes nije uhvatio za ruke, našto se ona još samo slabo i bezuspješno otimala, a onda pala bez svijesti.
»Sada je u redu«, reče Sikes poliježući je u zakutak. »Ruke su joj neobično snažne kad se ovako uzgoropadi!«
Žid otare znoj sa čela i nasmjehne se, kao da mu je sada odlanulo što je kavga završena; ali i on i Sikes, i pas i dječaci smatrali su to jednim od sasvim običnih događaja, kakvi se često dešavaju u njihovu poslu.
»Najgore je kad imaš posla sa ženama«, reče Žid stavljajući batinu na mjesto, »ali su one lukave i u našem zanatu ne možemo bez njih! — Charley, otpremi Olivera u postelju.« »Mislim da će biti bolje ako sutra ne obuče svoje nedjeljno odijelo, zar ne, Fagine?« upita Charley Bates.
»Naravno«, odvrati Žid te se nakesi kao i Charley kad je to upitao.
Mladi gospodin Bates, naslađujući se uvelike tim nalogom, uzme štap sa zadjenutom svijećom te odvede Olivera u sporednu kuhinju gdje je bilo nekoliko od onakvih ležaja na kakvima je već spavao. Hihoćući na mahove od neodoljiva smijeha, on izvuče onu istu odjeću zbog koje se Oliver toliko radovao kad ju je u kući gospodina Brownlowa mogao skinuti, a koja je Fagina, kad mu ju je neki Židov ponudio na prodaju, navela na trag dječakova prebivališta.
»Skidaj tu svoju eleganciju«, reče Charley, »to ću ja Faginu dati na čuvanje! Ala je to šaljivo!«
Oliver nerado posluša. Mladi gospodin Bates savije novu odjeću, uzme je pod mišku te iziđe iz sobe ostavljajući Olivera u mraku. Vrata je zaključao za sobom.
Charleyjevo bučno smijanje i glas gospođice Betsy, koja je došla baš u dobar čas da svoju prijateljicu polije vodom i poduzme još štošta da je prizove k svijesti, sve bi to možda ljudima u sretnijim okolnostima nego što su one u kakvim se Oliver nalazio, priječilo da zaspu, ali je on bio bolestan i iscrpen te je ubrzo usnuo.

XVII. POGLAVLJE
U KOJEM OLIVERA I DALJE BIJE KRUTA SUDBINA; MOĆAN ČOVJEK DOLAZI U LONDON DA OCRNI NJEGOV DOBAR GLAS.
Na pozornici se obično u svim dobrim i krvavim melodramama naizmjence redaju tragični za komičnim prizorima kao crveni i bijeli slojevi u razrezanu komadu mesnate i dobro sušene slanine. Junak se ruši na svoju slamaricu iznemogao pod teretom svojih okova i nedaća, a u sljedećem prizoru njegov vjerni ali neupućeni perjanik razveseljava publiku nekom šaljivom pjesmom. Ustreptala srca gledamo glavnu junakinju u zagrljaju gorda i nemilosrdna baruna — a pritom nije ugrožena samo njena krepost nego i njen život. Gledamo kako se ona laća bodeža da obrani ono prvo na uštrb drugog, i baš u času našeg najuzbudljivijeg očekivanja začuje se zvižduk, i mi smo preneseni ravno u sjajnu dvoranu nekoga zamka gdje neki sjedokosi senešal5 pjeva šaljivu zbornu pjesmu veseljaka koji svuda imaju pristupa, u crkvi i u palači, te se zajedno potucaju i u društvu pjevaju vesele pjesme.
Takve se promjene čine apsurdne; ali nisu tako neprirodne kao što se to u prvi mah čini. Prijelazi od bogata stola do smrtne postelje, od crnine do svečana ruha, u zbiljskom životu nisu ni za mrvu neobičniji; samo što pritom mi sudjelujemo kao glumci, a nismo samo gledaoci, i to je golema razlika. Glumci u pozorničkom životu slijepi su za takve nagle prijelaze i provale strasti i osjećanja, pa je sve to u očima običnih gledalaca odmah osuđeno kao nešto pretjerano i smiješno.
Kao što su nagle promjene prizora i brze izmjene vremena i mjesta u knjigama udomaćene dugom praksom, i ne samo da su dopuštene, nego to mnogi smatraju velikim umijećem dotičnog autora, a kako takvi kritičari umješnost autorovu uglavnom prosuđuju u omjeru s dilemama u kojima pisac ostavlja svoje junake na kraju svakog poglavlja — uvod ovom poglavlju mogao bi se smatrati suvišnim. Ako je to tako, neka se to smatra nježnim migom samoga pisca, koji se sprema da se vrati u grad u kojem se Oliver Twist rodio.
Gospodin Bumble ranim se jutrom pojavio na kapiji ubožničkog doma. Ponosita držanja i samosvjesna koraka krenuo je niz glavnu cestu. Rascvao se u punom sjaju i gordosti svog općinskog pisarstva; njegov trorogi šešir i kaput blistali su u sjaju jutarnjeg sunca, a svoju je trsku stiskao sa snažnom upornošću zdrava i moćna čovjeka. Gospodin je Bumble uvijek hodao uzdignute glave, ali mu je toga jutra glava bila još više uzdignuta. Oči su mu bile zanesene, lice dostojanstveno, te bi i strani promatrač mogao znati da se umom općinskog pisara vrzu misli i suviše velike da se iskažu riječima.
Gospodin se Bumble nije zaustavljao da povede razgovor s malim trgovčićima i drugima koji su ga smjerno oslovljavali kad je mimo njih prolazio. Uzvraćao im je pozdrave odmahujući samo rukom te nije usporavao svoj dostojanstveni hod sve dok nije stigao do majura na kojem se gospođa Mann skrbila za siročad povjerenu općinskoj brizi.
»Odnio vrag općinskog pisara!« reče gospođa Mann začuvši dobro poznato lupanje o kapiju vrata. »Tko će ako ne on, tako rano izjutra! — Gleee, pa to je gospodin Bumble, a baš sam mislila na vas! O, baš fino, ja se zaista radujem! Uđite, gospodine, molim, uđite u sobu za primanje!«
Prve je riječi upravila Suzani; a onim povicima razdraganosti dočekala je gospodina Bumblea dok je otključavala kapiju vrta i s velikom pažnjom i poštovanjem vodila ga u kuću.
»Gospođo Mann«, reče gospodin Bumble a da nije ni sjeo a kamoli se udobno uvalio u stolicu, kao što bi to učinio neki prostak, već spuštajući se postepeno i polako na sjedište, »draga moja gospođo Mann, dobro jutro!«
»I ja vama želim dobro jutro, gospodine«, odvrati gospođa Mann koja se sva razblažila od mnogih osmijeha, »i nadam se da vas zdravlje dobro služi, gospodine?«
»Pa, tako — tako, gospođo Mann«, nato će općinski pisar. »Onima koji žive od općine ne cvatu baš same ruže, gospođo Mann!«
»O, doista ne, gospodine Bumble«, odvrati gospođa, a mali siročići, da su to čuli, bili bi se sigurno kao jedan priključili tom odgovoru.
»Život općinskog službenika, gospođo«, nastavi gospodin Bumble udarivši svojom trskom po stolu, »to je život prepun briga i jada, i tegoba svakojakih, ali svako lice javnog života, ako smijem tako da se izrazim, mora da trpi i da podnosi!«
Gospođa Mann ne znajući posve točno što je općinski pisar htio reći, podigne ruku, pogleda ga samilosno i uzdahne.
»Uzdahnuli ste s punim pravom, gospođo Mann!« reče općinski pisar.
Vidjevši da nije pogriješila, gospođa Mann ponovo uzdahne, očigledno na zadovoljstvo onoga lica iz javnog života, a ono se uozbiljilo i zagledalo u svoj trorogi šešir, da bi prikrilo smiješak samodopadna zadovoljstva:
»Gospođo Mann, ja putujem u London!«
»Gleee, gospodine Bumble!« nato će gospođa Mann trgnuvši se iznenađeno.
»U London, gospo«, opet će općinski pisar uporno, »i to poštanskom kočijom, ja i dva ubogara, gospođo Mann. Tužili su nas zbog smještaja nekih ubogara, a odbor je mene imenovao — mene, gospođo Mann! — da iznesem stvar prilikom zasjedanja civilnog suda u Clerkenwellu, i ja se sve pitam«, nadoveže gospodin Bumble isprsivši se, »da li se suci u Clerkenwellu neće naći u sto muka prije nego što će svršiti sa mnom!«
»O, gospodine, nemojte biti odveć strogi!« umiljavala se gospođa Mann.
»Sud u Clerkenwellu sam je pokrenuo taj spor, gospođo«, odvrati gospodin Bumble, »pa ako sud u Clerkenwellu na kraju uvidi da će izvući kraći kraj, čemu se sigurno nije nadao, neka to sam sebi pripiše.«
U prijetećem načinu na koji je gospodin Bumble deklamirao te riječi odražavala se tolika odlučnost da je gospođa Mann bila prožeta velikim strahopoštovanjem. Najposlije će ona:
»Putujete kočijom, gospodine? Mislim da ste uvijek običavali da ubogare otpremate teretnim kolima.«
»Onda kad su bolesni, gospođo Mann«, nato će općinski pisar. »Kad je kišovito, onda trpamo bolesne ubogare u otvorena teretna kola, da se ne bi prehladili.«
»O!« nato će gospođa Mann.
»Poštanska kola primaju ovu dvojicu na vanjsko sjedište uz vrlo malu naplatu«, reče gospodin Bumble. »Obojici je vrlo slabo, pa mislimo da će nas stajati dvije funte jeftinije da ih selimo nego da ih sahranimo, to jest, ako nam uspije da ih naturimo nekoj drugoj općini, a to će nam, po mom mišljenju, i uspjeti ukoliko — nama u prkos — ne umru na putu. Ha, ha, ha!«
Pošto se malo smijao, oči gospodina Bumblea ponovo se sukobe s trorogim šeširom, i on se uozbilji.
»Gospođo, mi zaboravljamo na svoj posao«, reče, »evo vam vaše mjesečne plaće od općine.«
U isti mah gospodin Bumble izvuče iz svoje lisnice nekoliko komada srebrna novca uvijena u papir te zatraži namiru, koju je gospođa Mann i napisala:
»Ima mnogo mrlja, gospodine«, reče odgojiteljica siročadi, »ali inače je, mislim, sve propisno! Hvala vam, gospodine Bumble, veoma sam vam zahvalna, uistinu!«
Gospodin Bumble graciozno kimne glavom zahvalivši tako na uljudnim riječima gospođe Mann te upita kako je djeci.
»Bog ih blagoslovio, dragu dječicu!« tronuto će gospođa Mann. »Mališani su, prema našim okolnostima, vrlo dobro! Izuzevši, dakako, ono dvoje što je umrlo prošle sedmice, i malog Dicka.«
»Zar onom dječaku nije ništa bolje?« priupita gospodin Bumble. Gospođa Mann zaniječe glavom.
»To je pravo, nepokorno, pokvareno, po prirodi loše općinsko dijete«, ražesti se gospodin Bumble. »A gdje je?«
»Smjesta ću vam ga dovesti, gospodine!« odgovori gospođa Mann. »Ej, ovamo Dick!« Pošto su ga neko vrijeme dozivali, otkrili su Dicka; pošto mu je stavila glavu pod mlaz i otrla je u svoju haljinu, gospođa Mann povede ga pred lice strašnoga gospodina Bumblea, općinskog pisara.
Dijete je bilo blijedo i izmršavjelo, obrazi su mu bili upali, a oči velike i užarene. Bijedno općinsko službeno runo njegovih patnja lepršalo je po njegovu slabašnom tijelu, a nejake njegove ruke i noge bile su usahle kao u starca.
Takvo je bilo malo biće koje je drhturilo pod pogledom gospodina Bumblea ne usuđujući se da skine pogleda s poda, prestravljeno već pri samoj pomisli da čuje glas općinskog pisara.
»Zar ne možeš gospodina pogledati ravno u oči, prkosni dječače?« ukori ga gospođa Mann.
Dijete zaplašeno pogleda gore, i njegove se oči sukobe s pogledom gospodina Bumblea. »Šta ti nedostaje, općinsko siroče?« vrlo se umjesno našali gospodin Bumble.
»Ništa, gospodine«, uzvrati dijete malodušno.
»No, to i ja mislim!« nato će gospođa Mann koja se, dakako, srdačno nasmijala sjajnoj duhovitosti gospodina Bumblea. »Uvjerena sam da ti ništa nedostaje.«
»Volio bih...« oklijevalo je dijete da nešto kaže.
»Hej, hej, ti!« prekine, ga gospođa Mann. »Mislim da ćeš sada reći da ti zbilja nešto nedostaje! O, ti mali gade, ti... «
»Stanite, gospođo Mann, stanite!« nato će općinski, pisar dižući ruku veličanstvenom gestom zapovjednika. »Šta bi volio, gospodičiću, a?«
»Volio bih«, krzmalo se dijete, »da netko tko umije pisati mjesto mene napiše na komadić papira nekoliko riječi pa da ga savije, zapečati i sačuva, kad ja budem pod zemljom.« »Ta što ovo dijete bunca?« usklikne gospodin Bumble kojega se ozbiljno držanje i sablastan izgled djeteta donekle dojmio, premda je bio navikao na takve stvari. »Šta ti to misliš, mladi gospodine?«
»Volio bih«, reče dijete, »da ostavim svoj posljednji srdačni pozdrav Oliveru Twistu i da mu kažem koliko sam često sjedio posve sam i plakao kad sam pomišljao kako on luta po crnoj noći, a bez ikoga da mu pomogne; i volio bih da mu kažem«, nastavi dijete stišćući ručice i govoreći iz dubine duše, »da bih rado umro dok sam sasvim mlad, jer ako bih odrastao i postao čovjek, možda bi me moja sestrica, koja je na nebu, zaboravila, ili ne bi više bila nalik na mene, a bilo bi mnogo ljepše da kao djeca budemo tamo gore.«
Gospodin Bumble, sav zapanjen, promjeri malog subesjednika od glave do pete te obraćajući se gospođi Mann reče: »Svi su oni na isti kalup gospo. Onaj prkosni Oliver sve ih je demoralizirao!«
»Tko bi to vjerovao, gospodine?« usklikne gospođa Mann, dižući ruke i gledajući pritom pakosno u Dicka. »Nikad nisam vidjela tako okorjela malog lopova!«
»Odvedite ga, gospo!« reče gospodin Bumble gordim glasom. »O tome treba obavijestiti upravni odbor, gospođo Mann.«
»Nadam se, gospodine, da će gospoda razumjeti da to nije moja krivica?« reče gospođa Mann plačnim glasom.
»Oni će to shvatiti, gospo, jer će biti upućeni u pravo stanje stvari«, hvalisavo se nadme gospodin Bumble. »No dakle, odvedite ga. Ne mogu da ga vidim!«
Odmah su odveli Dicka i pritvorili ga u podrum za ugljen, a ubrzo zatim pođe i gospodin Bumble da se opremi za put.
Sutradan u šest sati ujutru, pošto je svoj trorogi šešir zamijenio okruglim te se utoplio zimskim ogrtačem s plaštom do pojasa, gospodin Bumble zauzme svoje mjesto u poštanskim kolima, praćen onom dvojicom zlotvora čiji je smještaj došao u pitanje, i zajedno s njima u predviđeno vrijeme stigne u London. Na putu nije imao nikakvih drugih neprilika do muke što su mu zadavali ona dvojica ubogara koji su se uporno tresli i drhtali od studeni i toliko se tužili na zimu da je on sam, kako je poslije izjavio, počeo zubima cvokotati i osjećati se vrlo nelagodno, iako je na sebi imao zimski ogrtač.
Pošto je ukonačio ta dva zlobnika, gospodin je Bumble odsjeo u gostionici pred kojom su poštanska kola stala, te vrlo umjereno večerao pečenku s umakom od oštriga uz malo crnoga piva. Stavivši čašu vruće borovice s vodom na izbočinu kamina, primakne svoju stolicu bliže ognjištu. Pošto se, razmatrajući kako ljudi griješe što su nezadovoljni i što se stalno tuže, lijepo smirio, uzme čitati novine.
Prvi se pogled gospodina Bumblea zaustavi na sljedećoj objavi:

PET FUNTI NAGRADE

Budući da se prošlog četvrtka uvečer dječak, imenom Oliver Twist, udaljio iz svoga doma u Pentonvilleu ili je bio odmamljen i ugrabljen, a od onda se o njemu ništa nije čulo, gore spomenuta nagrada bit će isplaćena svakoj onoj osobi koja dade takva obavještenja koja bi mogla dovesti do pronalaska spomenutog Olivera Twista ili do upoznavanja njegova prijašnjeg života, za koji se oglašivač s mnogih razloga živo zanima.

Zatim je slijedio podroban opis Oliverove odjeće, osobe, vanjštine i — nestanka, s punom adresom gospodina Brownlowa.
Gospodin Bumble rastvori oči te pomno i polagano pročita oglas još tri puta, i nije prošlo ni pet minuta, a on je već bio na putu u Pentonville; a na kaminu je zaista zaboravio čašu borovice s vodom koju nije bio ni okusio.
»Je li gospodin Brownlow kod kuće?« upita gospodin Bumble djevojku koja mu je otvorila vrata.
Na taj upit djevojka odgovori neodređeno, kao što ljudi običavaju odgovarati u takvim prigodama: »Ne znam — odakle dolazite?«
Čim je gospodin Bumble izustio Oliverovo ime objašnjavajući svoj dolazak, gospođa Bedwin, koja je prisluškivala na vratima gostinske sobe, bane bez daha u predsoblje. »Uđite — uđite«, pozove ga stara gospođa. »Znala sam da ćemo o njemu nešto čuti. Siromašak mili! Znala sam — zasigurno sam to znala, bog ga blagoslovio! Uvijek sam to govorila.«
Rekavši to, dobra stara gospođa pohiti natrag u gostinsku sobu, sjedne na sofu i brizne u plač. Sluškinja, koja nije bila baš tako osjećajna, otrčala je za to vrijeme uza stepenice, a sada se vraćala s pozivom da gospodin Bumble smjesta izvoli poći s njom, što je on i učinio.
Uvedoše ga u radnu sobicu gdje su sjedili gospodin Brownlow i njegov prijatelj gospodin Grimwig. Pred njima su stajali vrčevi od brušena stakla i čaše. Potonji ga je gospodin oštro motrio, a onda će na sva usta da da svoje objašnjenje:
»Pisar — ako to nije općinski pisar, progutat ću svoju glavu!«
»Molim vas, nemojte nipošto da sada prekidate naš razgovor«, reče gospodin Brownlow. »Izvolite sjesti.«
Gospodin Bumble sjedne sav smeten čudnim držanjem gospodina Grimwiga. Gospodin Brownlow pomače svjetiljku kako bi mogao nesmetano da promatra lice općinskog pisara u punom svjetlu, pa će ponešto nestrpljive:
»Vi, dakle, gospodine, dolazite povodom onoga oglasa?«
»Da, gospodine«, nato će gospodin Bumble.
»I vi ste uistinu pisar?« upita gospodin Grimwig.
»Ja sam općinski pisar, gospodo«, uzvrati gospodin Bumble ponosito.
»Dakako«, primijeti gospodin Grimwig svom prijatelju a da ga onaj drugi nije mogao čuti, »znao sam ja to. To se vidi i po kroju njegova zimskog kaputa, a i sam je skroz naskroz općinsko-pisarski tip.«
Gospodin Brownlow dobroćudno odmahne glavom da bi ušutkao svoga prijatelja te nastavi:
»Znate li gdje se siromah dječak sada nalazi?«
»Ne znam kao što to nitko živ ne zna«, odvrati gospodin Bumble.
»Pa šta onda znate o njemu?« upita stari gospodin. »Govorite slobodno sve šta imate da kažete. Šta znate o njemu?«
»Nije valjda ništa dobro, je li?« reče gospodin Grimwig ujedljivo pošto je pomno promotrio izraz lica gospodina Bumblea.
Gospodin Bumble mahom shvati pitanje te zloslutno i svečano odmahne glavom.
»Jeste li vidjeli?« nato će gospodin Grimwig pogledavajući pobjedonosno u gospodina Brownlowa.
Gospodin Brownlow bojažljivo pogleda u Bumbleovo namršteno lice te ga zamoli da što kraće ispripovjedi sve što mu je poznato o Oliveru.
Gospodin Bumble odloži šešir, raskopča ogrtač, prekrsti ruke, nagne glavu ustranu kao da se prisjeća i, pošto je nekoliko časaka pošutio, započne svoju pripovijest.
Bilo bi dosadno da sve ispričamo riječima općinskog pisara, jer je njegovo kazivanje trajalo nekih dvadeset minuta, no uglavnom je rekao da je Oliver bio nahoče, da su mu roditelji bili niska roda i izopačeni, da je od najranije maloće pokazivao samo podmuklost, neharnost i pakost, da je svoje kratkotrajno obitavanje u rodnom gradu završio bjesomučnim i mučkim prepadom na jednoga bezazlenog dječaka, da je zatim pobjegao usred mrkle noći iz kuće svoga gospodara. Za dokaz da je on zaista osoba za koju se izdavao, gospodin Bumble položi na stol dokumente što ih je ponio sa sobom u London. A onda, prekrstivši opet ruke, pričeka što će gospodin Brownlow na sve to kazati.
»Meni se, nažalost, čini da je sve to zgoljna istina«, zabrinuto će stari gospodin pošto je pregledao spise. »Malo je što vam dajem za vaša obavještenja, ali bih vam s drage volje platio i trostruku svotu da su bila povoljnija po dječaka.«
Nije nimalo nevjerojatno da bi gospodin Bumble, da je prije ovog razgovora znao za tu nakanu, svoju pričicu iskitio sasvim drugačije. No sada je bilo prekasno da se to učini; zato on dostojanstveno ozbiljno zakima glavom i, trpajući onih pet zlatnih funti u džep, izađe.
Gospodin Brownlow neko vrijeme pošeta po sobi gore dolje, očigledno tako uzbuđen kazivanjem općinskog pisara da se i sam gospodin Grimwig okanio da ga dalje bocka. Najposlije zastane i uzme žestoko zvoniti.
»Gospođo Bedwin«, reče gospodin Brownlow kada se domaćica pojavila, »taj vam je Oliver varalica.«
»To ne može biti, gospodine, ne može«, energično će stara gospođa.
»Kažem vam da jest«, oštro će stari gospodin. »Po čemu mislite da 'ne može biti'? Maločas smo saslušali iscrpno izvješće, počev od njegova rođenja, i on je cio svoj život bio okorjeli mali lopov.« »Nikad to neću povjerovati, gospodine«, odvrati stara gospođa odlučno.
»Vi stare žene vjerujete samo u nadriliječnike i dječje bajke«, progunđa gospodin Grimwig. »Ja sam to već odavno znao. Zašto niste odmah u početku poslušali moj savjet; mislim da biste me i poslušali da nije imao groznicu — a? Bio je zanimljiv, je li? Zanimljiv! Koješta!« I gospodin Grimwig potakne vatru žaračem.
»Bio je drago, zahvalno i milo dijete, gospodine«, uvrijeđeno se usprotivila gospođa Bedwin. »Ja poznajem djecu, gospodine, i bavila sam se njima punih četrdeset godina, a ljudi koji se time ne mogu podičiti ne bi uopće smjeli o njima govoriti, to je moje mišljenje.« To je bio tvrd zalogaj za gospodina Grimwiga koji je bio neženja. Kako je stari gospodin nato smogao samo smiješak, stara gospođa trgne glavom, izgladi nabore na svojoj pregači kao da se sprema da opet prozbori, ali je u tome spriječi gospodin Brownlow.
»Tiho!« pretvarao se stari gospodin kao da se ljuti, a bio je tako daleko od toga. »Da nisam nikada više čuo dječakovo ime. Zato sam i zvonio da vam to kažem. Nikada — nikada više, ni pod kakvom izlikom upamtite! Možete otići, gospođo Bedwin. I ne zaboravite što sam vam rekao. Govorim najozbiljnije.«
Te noći u kući gospodina Brownlowa nije bilo samo jedno srce potišteno, dok se i Oliverovo grčilo pri pomisli na njegove dobre prijatelje. Sreća za nj što nije mogao čuti što su oni čuli, jer bi mu inače srce prepuklo od žalosti.

XVIII. POGLAVLJE
KAKO JE OLIVER PROVODIO VRIJEME U FINOM DRUŠTVU SVOJIH UGLEDNIH PRIJATELJA
Sutradan oko podne, kad su Prefriganko i mladi gospodin Bates po navadi krenuli za svojim poslom, gospodin Fagin upotrijebi priliku da Oliveru održi slovo o strašnom grijehu neharnosti kojim se on, kako mu je jasno i pokazao i dokazao, u najvećoj mjeri ogriješio kada se od svoje volje udaljio od svojih brižljivih prijatelja, a još više time što je pokušao da pobjegne od njih, pošto su toliko truda i novca utrošili da ga pronađu, Gospodin je Fagin naročito naglašavao činjenicu kako ga je primio u kuću i hranio onda kada bi on, bez te njegove pomoći u pravi čas, jamačno bio skapao od gladi, te mu ispričao zlosretnu i ganutljivu dogodovštinu o nekome malom dječaku kojega je on, u sličnim okolnostima kao sada njega, čovjekoljubivo potpomagao, ali je dječak, pokazavši se nedostojan njegova povjerenja i otkrivši želju da se upusti u vezu s redarstvom, jednog jutra na svoju nesreću bio obješen u Old Baileyu. Gospodin se Fagin nije ni trudio da prikrije svoj udio u toj nedaći, samo je sa suzama u očima jadikovao kako je tvrdoglavo i izdajničko vladanje spomenute mlađahne osobe zahtijevalo da padne žrtvom užeta uslijed njegova svjedočenja pred sudom koje je, iako nije baš nadlaku odgovaralo istini, ipak bilo prijeko potrebno zbog sigurnosti njegove, to jest Faginove, i nekolicine izabranih prijatelja. Gospodin je Fagin završio davši prilično nelagodnu sliku o neprijatnostima vješanja te izrazivši na vrlo prijateljski i uljudan način svoju usrdnu nadu da ga nikad neće zapasti dužnost da i Olivera Twista podvrgne sličnoj proceduri.
Malom se Oliveru Twistu ledila krv u žilama dok je slušao Židove riječi, donekle shvaćajući mračne prijetnje što su se krile iza tih riječi. Da se i samoj Pravdi dešava da nedužna čovjeka zamijeni s krivcem ako ih obojicu slučajno uhvate zajedno, to je Oliver znao. A sada se sjeti svađa između gospodina Fagina i gospodina Sikesa koje bi planule u vezi s kakvom izdajom. Oliver je vjerovao da postoje pomno izrađeni planovi za umorstvo osoba koje previše znaju ili su odveć brbljave; planovi što ih je stari Žid više nego jednom izveo. Kada je plašljivo podigao oči i sukobio se s pronicavim pogledima Žida, osjetio je da domišljati zlotvor s uživanjem primjećuje njegovo problijedjelo lice, drhtanje ruku i klecanje koljena.
Žid se cerekao i, tapšući Olivera po glavi, rekao mu da vidi kako će oni postati još najbolji prijatelji, samo ako bude šutio i prihvatio se posla. Zatim, uzevši šešir i umotavši se u stari zakrpljeni zimski ogrtač, iziđe i zaključa vrata od sobe za sobom.
I tako je Oliver veći dio vremena mnogih narednih dana provodio ne viđajući nikoga od rana jutra do ponoći. Za tih dugih časova bio je prepušten svojim mislima koje su zaista bile tužne, jer su se neminovno vraćale njegovim dragim prijateljima i mišljenju što su ga o njemu imali. Poslije tjedan-dva Žid ostavi vrata od sobe nezaključena pa se Oliver mogao slobodno kretati po kući.
Zgrada je ta bila vrlo prljava, ali su gornje sobe imale velike kaminske ograde koje su, iako pocrnjele od zapuštenosti i prašine, bile na različite načine ukrašene, te je Oliver po svim tim znacima zaključio da je davno nekoć, još prije nego se stari Žid rodio, kuća pripadala boljem svijetu, i da je, možda, bila vrlo vesela i lijepa, koliko se god sada činila turobnom i pustom.
Pauci su bili ispleli svoje mreže po zakucima zidova i na stropu, a ponekad, kad bi Oliver tiho stupio u neku sobu, miševi bi hitro pretrčali preko poda i prestrašeno jurili natrag u svoje rupe. Izuzevši njih, u kući se nije mogao ni vidjeti niti čuti ijedan živi stvor, i često kad bi se spustio mrak, on je već bio sustao od tumaranja po sobama i čučao u kojem zakutku veže osluškujući i brojeći sate sve dok se Žid ili dječaci ne bi vratili.
U svim su sobama crvotočni prozorski kapci bili čvrsto zatvoreni, a šarke koje su ih držale bile su duboko zavrtane u drvo, pa je jedina svjetlost što je mogla ulaziti prodirala kroz okrugle rupe na njihovu vrhu, što je sobama davalo još turobniji izgled ispunjajući ih sablasnim sjenkama. Bio je tu i prozor stražnje potkrovnice sa zarđalim rešetkama izvana. Nije imao kapka; kroza nj je Oliver sate i sate čeznutljiva lica zurio van. No odatle si mogao razabrati samo zbrkane gomile krovova, čađavih dimnjaka i zabatskih okrajaka. Istina je, ovda-onda mogao si ugledati čupavu prosjedu glavu kako provirkuje preko oniska pomoćnog zida neke udaljene kuće, no za tren oka opet nestaje, ali kako je taj prozor bio zakucan čavlima i sav potamnio od dugogodišnjih kiša i dima, Oliver je kroza nj jedva mogao nazrijeti obrise pojedinih predmeta te nije ni pokušavao da njega samoga tko vidi ili čuje, kao da se nalazi u unutrašnjosti katedrale sv. Pavla.
Jednog popodneva pošto su Prefriganko i mladi gospodin Bates odlučili da navečer iziđu, prvi se dao na posao da dotjera svoju vanjštinu (a moramo iskreno priznati da to nije bila njegova svakodnevna slabost), pa se u tu svrhu udostojao pozvati Olivera da mu priskoči u pomoć pri oblačenju.
Oliver je živo želio da se pokaže korisnim, sav sretan što ima pred sobom ma kakvo živo biće u koje može da gleda, a gorio je od želje da se pomiri sa svojom okolinom ukoliko je to mogao na pošten način da postigne, pa nije ni mislio da tim povodom uskrati svoju pomoć. Stoga se on odmah pokaže spremnim i — klečeći na podu, dok je Prefriganko sjedio na stolu tako da mu je noga bila Oliveru u krilu — prione na posao što ga je gospodin Dawkins označavao izrazom 'udešavanje hodalica', a to bi, prevedeno na engleski, značilo — čišćenje cipela.
Je li to bio osjećaj slobode i neovisnosti koji vjerojatno obuzima čovjeka kad lijeno sjedi na stolu i puši lulu mašući jednom nogom amo-tamo a da mu pritom netko svejednako čisti cipele, uštedjevši mu prethodno muku da ih izuje i da ih opet navuče te da usto ne bude uznemiren u svojim razmatranjima — ili je pak užitak pušenja ublažavao osjećaje Prefriganka, ili je blagost piva budila u njega plemenitija osjećanja — tek njega je u tome trenutku zanijelo čuvstvo romantičnog oduševljenja koje nije bilo u skladu s njegovim karakterom. Zamišljena lica gledao je dolje na Olivera, a zatim je, dižući glavu, čuvstveno uzdahnuo te rekao sebi, a napol mladome Batesu:
»Kolika šteta što nije džepar!«
»Ah!« usklikne Charley Bates, »ne zna on što je dobro.«
Prefriganko opet uzdahne te uzme pušiti lulu kao i Charley Bates. Neko su vrijeme šutke pušili.
»Bit će da ti uopće i ne znaš što je džepar?« upita Prefriganko turobnim glasom.
»Mislim da znam«, odvrati Oliver i hitro uzdigne pogled. »To je kra... to si ti, zar ne?« upita Oliver lecnuvši se.
»Jesam«, odgovori Prefriganko, »i prezirao bih samoga sebe da sam ma što drugo.« Pošto je izrazio to mišljenje, gospodin Dawkins razmetljivo naheri šešir i pogleda u mladoga gospodina Batesa, kao da mu želi pokazati kako bi mu bilo vrlo drago da mu makar jednom riječi protuslovi. »Jesam«, ponovi Prefriganko, »baš kao i Charley, kao Fagin, kao Sikes, kao Nancy, kao Bet, kao svi mi, sve do samoga psa koji je još najprepredeniji od cijele bratije.«
»I najpouzdaniji, jer te neće izdati«, priklopi Charley Bates.
»On na klupi za svjedoke ne bi ni zalajao, a sve od straha da se ne oda, da, da! Mogao bi ga i vezati i ostaviti ga tako bez mrvička hrane čitavu sedmicu«, reče Prefriganko.
»To je istina, da, i ne bi ni pisnuo«, primijeti Charley.
»Čudan je taj pas. Odmah iskesi zube kad kakav strani klipan zapjeva ili se nasmije«, nastavi Prefriganko. »Što umije da reži kad zaciliču gusle, što mrzi svako štene koje nije od njegove pasmine! Je li tako ili nije?«
»On je krštena duša, skroz naskroz«, reče Charley.
Te posljednje riječi bile su izrečene u pohvalu sposobnosti spomenute životinje, ali su u nekom drugom smislu predstavljale vrlo umjesnu primjedbu, samo što to mladi gospodin Bates nije znao; postoji naime vrlo mnogo otmjenih dama i gospode koji o sebi tvrde da su pravi kršćani, a između njih i psa gospodina Sikesa postoje veoma velike i začudne sličnosti.
»No, dobro, dobro«, nato će Prefriganko profesionalnim marom kojim se odlikovao svaki njegov čin, navrćući razgovor ponovo na temu od koje su bili malo zastranili, »sve to nema ništa zajedničko s ovim žutokljuncem.«
»Dabome da nema«, nato će Charley. »Zašto se ti, Olivere, sasvim ne povjeravaš Faginu?«
»Pa da se obogatiš iz prve ruke?« iskesi se Prefriganko.
»I da poslije odeš u penziju i živiš od svog imutka, što i ja namjeravam učiniti prve neparne prestupne godine i kad Uskrs padne na Veliki petak«, reče Charley Bates. »Ne volim to«, odvrati Oliver plašljivo. »Volio bih da me puste da odem. Ja — ja — bih volio da odem.«
»A Fagin to ne bi volio!« odvrati Charley.
Oliver je to i predobro znao, ali misleći da bi moglo biti opasno ako još jasnije izrazi svoje osjećaje, samo uzdahne te se opet prihvati čišćenja cipela.
»Hajde, molim te!« usklikne Prefriganko. »Zar nemaš ni malo petlje? Zar nemaš ni malo ponosa? Zar ćeš vazda sjediti na grbači svojim prijateljima, a?« »Sto mu gromova!« nato će mladi gospodin Bates izvlačeći tri svilena rupca iz džepa i gurajući ih u komodu, »pa to je zaista kukavno!«
»Ja to ne bih mogao«, reče Prefriganko s dubokim prezirom.
»A ipak može ostaviti na cjedilu svoje prijatelje«, reče Oliver i malko se nasmiješi, »pa da budu kažnjeni za ono što si ti učinio.«
»To«, uzvrati Prefriganko i zamahne svojom lulom, »to je bilo iz obzirnosti, prema Faginu, jer policijska njuškala znaju da mi radimo zajedno, te je i on mogao zaglibiti da nismo uhvatili maglu; to je bio razlog, zar ne, Charley?«
Mladi gospodin Bates potvrdi glavom, a bio bi i progovorio da se nije tako iznebuha sjetio Oliverova bijega te mu se dim isprepleo sa smijehom, udario mu u oči i ušao u grkljan, pa se on zagrcnuo i tresao od kašlja nekoliko minuta treskajući nogom o pod. »Pogledaj«, reče Prefriganko izvukavši pregršt šilinga i penija. »To ti je život! Pa vrlo važno odakle nam to! Grabi, jer tamo gdje je uzeto, ima toga kao blata! Nećeš? — Oh, ti beno blesasta!«
»To nije nimalo lijepo, zar ne, Olivere?« upita Charley Bates. »Dobit će kravatu od konopca, je li?«
»Ja ne znam što to znači«, odvrati Oliver ogledavajući se unaokolo.
»Eto, ovako nešto, mladiću«, reče Charley i pritom dohvati okrajak svoga rupca, izdigne ga ravno u zrak, obori glavu na rame i, pišteći nekako čudno kroza zube, stade tumačiti živom pantomimom da dobiti kravatu od konopca i biti obješen označava jedno te isto.
»Eto što to znači«, nastavi Charley. »Gledaj samo, Jack, kako bleji u mene. Nikada još nisam vidio takva zvekana kao što je ovaj deran ovdje! Znam da ću zbog njega još krepati od smijeha!« I mladi gospodin Bates, pošto se opet od srca nasmijao, nastavi pušiti lulu, sa suzama u očima.
»Tebe su loše odgojili«, reče Prefriganko promatrajući pomno i sa mnogo zadovoljstva svoje cipele, pošto ih je Oliver olaštio. »No Fagin će uspjeti da te preudesi, jer bi ti inače bio prvo njegovo nedonošče. Bit će bolje da se odmah prihvatiš posla, jer prije nego što i misliš tebe će upregnuti u naš posao, a ovako samo gubiš vrijeme, Olivere!«
Mladi je gospodin Bates sa svoje strane potkrepljivao njegove riječi savjetima i opomenama. Pošto su iscrpli svoje prodike, uzmu da mu zamamnim bojama slikaju raznorazne užitke života koji provode, nagovještavajući Oliveru na sve moguće načine kako će za nj biti najbolje ako što prije zadobije Faginovu naklonost, i to onim istim sredstvima kojima su se i oni poslužili.
»I utuvi sebi jedanput zauvijek u glavu, Nolly«, reče Prefriganko, dok se čulo kako Žid iznad njih otključava vrata, »ako ti ne gepiš brisalice i tikalice... «
»Koja korist da mu tako govoriš?« ubaci mladi gospodin Bates, »on ne razumije što time hoćeš da kažeš.«
»Ako ti ne ukradeš džepne rupce i satove«, udostoji se Prefriganko da preudesi svoje riječi tako da ih je Oliver mogao razumjeti, »neko će drugo derle da ih gepi, i tako će stradati ne samo oni kojima ti nisi ništa gepio, nego i ti sam, i nitko neće imati nikakve koristi osim onih koji budu čapali; a ti imaš isto pravo da čapaš baš kao i oni.«
»To se zna, to se zna!« reče Žid koji je ušao u sobu a da ga Oliver nije ni primijetio. »To je jasno — kao na dlanu, dragi moj — kao na dlanu, slušaj ti samo Prefriganka. Ha, ha! Taj dobro zna svoj posao.«
Starac veselo protare ruke i zahihota dok je takvim riječima povlađivao umovanju Prefriganka. Uživao je kako je njegov učenik umješan.
Tom se prilikom razgovor nije dalje raspreo, jer se Žid vratio kući u društvu gospođice Betsy i nekoga gospodina, kojega Oliver dotada nije vidio, a koga je Prefriganko oslovljavao kao Toma Chitlinga. Pošto je malo zastao na stubištu i proćaskao s damom, pojavi se u sobi.
Gospodin je Chitling bio stariji od Prefriganka te je, možda, prezimio osamnaest zima, ali je u njegovu vladanju prema mladom gentlemanu bilo neke smjernosti, po čemu se moglo zaključiti da se donekle osjeća inferiornim u pogledu nadarenosti i stručne spreme. Oči su u njega bile malene i žmirkave, a lice boginjavo; na sebi je imao krznenu kapu, baršunast kaput, mašću uprljane flanelne hlače i pregaču. Odjeći mu je zaista bila potrebna popravka, ali se on društvu ispričao izjavom da je njegov 'rok' tek prije jednog sata istekao, a pošto je posljednjih šest sedmica nosio uniformu, nije još dospio da posveti malo pažnje svojoj 'civilnoj' toaleti. Gospodin Chitling nadoveže, vrlo ljutito, da je novi način dezinfekcije odjeće, što su ga oni tamo usvojili, đavolski protuustavan, jer od njega nastaju rupe, ali na vlasti čovjek se ne može žaliti. Istom se opaskom očešao i o propisanu modu šišanja kose, što je po njegovu mišljenju bilo izričito protuzakonito. Gospodin je Chitling zaokružio svoja zapažanja tvrdnjom da kroz četrdeset i dva samrtno duga, radom i pečalbom ispunjena dana nije okusio ni kapljice ma bilo čega te da pristaje da ga strijele nebeske raznesu na sitne komadiće ako nije suši od kamena na suncu.
»Šta misliš, Olivere, odakle je došao gospodin?« nakrevelji se Žid dok su ostali dječaci iznosili na stol bocu alkohola.
»Ja — ja — ja ne znam, gospodine«, odvrati Oliver.
»Tko je to?« upita Tom Chitling bacivši prezriv pogled na Olivera.
»Jedan moj mladi prijatelj, sokole!« odvrati Žid.
»No, onda je nagazio na sreću«, reče mladić pogledavši značajno u Fagina. »Ni brige te odakle ja dolazim, bebice, i ti ćeš još dosta rano naći svoj put onamo, kladim se u pola krune!«
Na tu dosjetku dječaci prasnuše u smijeh, a poslije daljnjih šala o istome prošapću s Faginom nekoliko riječi i odu.
Pošto su izmijenili nekoliko riječi nasamo, pridošlica i Fagin povuku stolice bliže vatri. Žid pozove Olivera da sjedne do njega, a onda svrne razgovor na dobro odabrane teme koje su morale zainteresirati njegove slušaoce: o velikim prednostima njihova zvanja, o uspješnosti Prefriganka, o ljubaznosti Charleyja Batesa i o velikodušnosti samoga Žida. Napokon, kad se činilo da su te teme već prilično iscrpene, a iscrpen je bio i gospodin Chitling (jer popravilište nakon sedmice-dvije počinje umarati), gospođica se Betsy povuče da društvance malo otpočine.
Od toga dana pa dalje rijetko su Olivera ostavljali sama, već su ga neprestano dovodili u društvo dvojice dječaka koji su danomice igrali onu čudnu igru sa Židom, a gospodin je Fagin najbolje znao je li to bilo radi vlastitoga ili radi Oliverova usavršavanja. Ponekad bi im starac kazivao priče o razbojstvima koje je izvršio u mladim danima, začinjajući ih koječim smiješnim i čudnim, te Oliver nije mogao a da se katkad od srca ne nasmije, pokazujući kako ga to zabavlja usprkos njegovim plemenitijim čuvstvima.
Jednom riječju, prepredeni je stari Žid pleo svoju mrežu oko dječaka. Pripremivši ga dugom samoćom i sjetom, nagnao ga je da traži ma kakvo društvo, samo da bi izbjegao samoću i tužne misli u toj pustoj kući. Ubrizgavao mu je u dušu otrov koji bi morao zauvijek da je uprlja i izopači.

XIX. POGLAVLJE
U KOJEM SE RASPRAVLJA I DONOSI ODLUKA O JEDNOJ SUDBONOSNOJ OSNOVI
Bila je hladna, vlažna i vjetrovita noć kada se Žid, zakapčajući čvrsto zimski ogrtač na zgrčenom tijelu i dižući ovratnik iznad ušiju, tako da bi potpuno zaklonio donji dio lica, pojavio iz svoga brloga. Kada su za njim zaključali vrata i povukli zasun, zastao je na stepenici osluškujući, dok dječaci nisu sve osigurali te se više nisu čuli njihovi koraci. Osluškivao je, pa kad se više nisu čuli koraci dječaka, odšunjao se što je brže mogao.
Kuća u koju su Olivera doveli, nalazila se blizu Whitechapela. Žid zastane za trenutak na uglu ulice; ogledavajući se sumnjičavo prijeđe preko ceste i udari u pravcu Spitalfieldsa. Blato je šljiskalo po kamenju, a crna sumaglica lebdjela nad ulicama. Kiša je tromo sipila, i sve čega bi se dotakao bilo je studeno i ljigavo. Noć je bila kao poručena da stvorenje nalik na Žida pođe na ulicu. Klizeći kriomice naprijed, puzeći pod zaštitom zida i veža, odvratni je starac bio nalik na ogavna gmaza koji se porodio u glibu i mraku, a sada gmiže po kaljuži u potrazi za hranom, za masnim otpacima.
Držao se svoga pravca te proslijedio vijugavim i uskim putovima dok nije stigao do Bethnal Greena; onda, zaokrenuvši odjednom, nalijevo, nađe se u zamršenu spletu ozloglašenih, kaljavih uličica, kojima obiluje taj gusto naseljeni odnosno prenapučeni dio grada.
Žid je očigledno veoma dobro poznavao kraj kojim je prolazio a da bi zastajao zbog mrke noći ili zamršenog puta. Šibao je kroz mnoge prolaze i ulice te najposlije zakrenuo u jednu što je bila pri dnu osvijetljena jednom jedincatom svjetiljkom. Zakucao je na vrata neke kuće; pošto je promrmljao nekoliko riječi s osobom koja mu je otvorila vrata, pođe uza stepenice.
Kada se dotaknuo kvake na vratima, pas je zarežao, a neki muški glas upitao tko dolazi. »Samo ja, Bille, samo ja, dragi moj«, reče Žid zavirujući u sobu.
»Uvuci se unutra, kosture«, nato će Sikes. »Lezi, glupa životinjo! Zar ne prepoznaješ đavla kad obuče zimski ogrtač?«
Očigledno je psa zbunila vanjska odjeća gospodina Fagina, jer kad je Žid raskopčao ogrtač i bacio ga preko naslona stolice, povuče se u kut odakle bijaše poskočio — mašući repom, da pokaže da je potpuno zadovoljan, koliko je to po svojoj prirodi mogao biti.
»Dakle?« upitat će Sikes.
»Dakle, dragi moj«, uzvrati Žid. »Ah, Nancy!«
U ovom posljednjem prepoznavanju odražavalo se baš toliko zbunjenosti koliko mu je bilo potrebno da izrazi neizvjesnost kako će biti primljen, jer se gospodin Fagin nije sreo sa svojom mladom prijateljicom otkako se ona založila za Olivera. No sve njegove sumnje, ukoliko ih je uopće imao, brzo su se raspršile samim vladanjem mlade dame. Ona spusti noge sa rešetke, odgurne svoju stolicu i ponudi Faginu da dovuče svoju, ne trošeći suvišnih riječi oko toga; noć je uistinu bila hladna.
»Zbilja je hladno, draga Nancy«, reče Žid grijući svoje koštunjave ruke nad vatrom. »Kao da mi se studen uvlači u same kosti«, nadoveže starac prinoseći ruku grudima.
»Mora da je zbilja ciča zima kad može da prodre do tvog srca«, nato će Sikes. »Nancy, daj mu štogod da popije. Samo požuri, jer, tako mi pakla, čovjeku se smuči kad gleda kako se taj klopotavi kostur trese i škljoca, kao kakav duh što je ustao iz groba.«
Nancy hitro donese jednu od mnogobrojnih boca iz ormara. Sudeći po njihovim raznim oblicima, bile su pune svakovrsnog alkohola. Sikes mu nalije čašu konjaka i reče mu neka je ispije naiskap.
»Dosta mi je, dosta, baš vam hvala, Bille«, odvrati Žid spustivši čašu pošto ju je samo dotakao usnama.
»Uh! Strah te da te ne udesimo, je li?« upita Sikes upiljivši pogled u Žida. »Pih!«
Sikes promuklo i prezirno zagrokće, zgrabi čašu te izlije ostatak u pepeo, spremajući se tako da još jednom natoči sebi, što je smjesta i učinio.
Žid se ogledavao po sobi dok je njegov domaćin istrusio i drugu čašu. Nije gledao radoznalo, budući da ju je već često vidio, nego nemirnim i podozrivim pogledom, kako je to vazda običavao. Bila je to bijedno namještena prostorija, te se samo po sadržaju ormara moglo naslutiti da je stanar te sobe nešto drugo nego priprost radnik. Od sumnjivih predmeta koji su se vidjeli, bile su tu samo dvije ili tri teške toljage u jednom kutu, dok je nad ogradom kamina visjela okovana batina.
»Tako«, reče Sikes mljackajući i oblizujući usne. »Sad sam spreman.«
»Za posao — a?« upita Žid.
»Za posao«, uzvrati Sikes, »i zato kaži šta mi imaš reći.«
»O onoj kući u Chertseyu, Bille?« upita Žid primičući stolac i govoreći vrlo tihim glasom. »Da. A šta?« nato će Sikes.
»Oh, pa vi znate, dragi moj, na šta ja mislim«, odgovori Žid. »Zna on na što ja mislim, Nancy, je li?«
»Ne, ne zna«, kesio se Sikes, »ili neće da zna, a to je jedno te isto. Nemoj obilaziti kao mačak oko vruće kaše; nemoj da mi tu čučiš i prevrćeš očima i namiguješ i sve nešto natucaš, kao da nisi baš ti smislio tu poharu. Oslijepio dabogda! Na što, dakle, misliš?«
»Tiše, Bille, tiše!« nato će Žid koji je uzalud pokušao utišati njegov bijes, »netko nas može čuti, dragi moj.«
»Pa neka čuje!« uzvrati Sikes. »Baš me briga«. Ali iako ga je ipak bila briga, izgovorio je, razmislivši časkom, posljednje riječi tišim glasom i pomalo se smirio.
»Tako, tako«, umiljavao se Žid. »Ja sam samo oprezan, i to je sve. Dakle, dragi moj, a sad o kući u Chertseyu; kad će to biti, a, Bille? — Kad će to biti? Takva srebrnina, golubani moji, takva srebrnina!« nastavi Žid trljajući ruke, a u očima mu bljesne vatra radosna iščekivanja.
»Nikada«, odvrati Sikes hladno. »Nikada?« ponovi Žid kao jeka te se zavrti na stolici.
»Ne, nikada!« priklopi Sikes, »barem ne na brzinu, kao što smo očekivali.«
»Onda se niste ljudski prihvatili posla«, reče Žid i od jarosti sav problijedi. »Nemojte tu da mi pričate!«
»Ali ja baš hoću da pričam«, odbrusi Sikes. »Tko si ti da ti ne pričam? Kažem ti da se Toby Crackit četrnaest dana motao oko one kuće i nije mogao da predobije nikoga od služinčadi.«
»Hoćete li time reći, Bille«, nato će Žid smirujući se to više šta se onaj drugi više žestio, »da ni jednoga od one dvojice u kući ne možemo predobiti?«
»Jest, to hoću da kažem«, odvrati Sikes. »Oni već dvadeset godina služe kod one stare gospođe, pa dao im ti i pet stotina funti, oni neće da zagrizu.«
»Pa zar mislite time reći«, prigovarao je Žid, »da ne možemo predobiti ni one dvije služavke?«
»Ni govora«, odvrati Sikes.
»Ni uz pomoć lijepoga Tobyja Crackita?« upita Žid uporno. »Ta, Bille, vi zaboravljate šta su žene!«
»Ni uz pomoć ljepotana Tobyja Crackita«, uteče mu se u riječ Sikes. »Veli da je sebi prilijepio i krive zaliske i navukao na se žuti prsluk, te je izgledao kao kanarinac, i da se neprestano vrzma oko kuće, ali sve bez ikakve fajde.«
»Trebalo je da pokuša s brkovima i vojničkim hlačama«, reče Žid pošto je trenutak razmišljao.
»I to je učinio«, odvrati Sikes, »ali mu ni ta podvala nije ništa pomogla.«
Kad je to čuo, Žid je samo izbečio oči pa je nekoliko minuta razmišljao i premišljao, dok mu je brada klonula na grudi; no onda uzdigne glavu i, uzdahnuvši teško, reče da se sve boji da će im se pothvat izjaloviti ako je istina ono što je lijepi Toby Crackit rekao. »Pa ipak«, nato će starac, a ruke mu klonu na koljena, »to je vrlo tužno, dragi moj, kad čovjek gubi ono što je toliko priželjkivao.«
»Tako je«, reče Sikes, »izdade nas sreća.«
Slijedila je duga šutnja. Žid je zaronio u duboke misli, a zgrčeno lice poprimilo je izraz savršeno demonskog lupeštva. Sikes je od vremena do vremena kradomice pogledavao u njega, a Nancy, očigledno u strahu da ne razdraži provalnika, sjedila gledajući u vatru, kao da je nijema i ne čuje ništa što se oko nje dešava.
»Fagine«, reče Sikes prekidajući iznenada tajac, »važi li pedeset dukata pride ako nam uspije provala?«
»Važi!«, usklikne Žid kao da se iznebuha probudio iz duboka sna.
»Važi?« upita Sikes.
»Važi, dragi, važi«, odvrati Žid hvatajući Sikesa za ruku. Njegove su se oči krijesile, dok mu je od uzbuđenja podrhtavao svaki mišić na licu. Toliko ga je te zanimalo.
»E, onda«, pričvrsti Sikes odgurnuvši prezirno Židovljevu ruku, »neka bude što prije, kad god ti se prohtije. Pretprošle noći preskočili smo Toby i ja vrtni zid pa smo malo opipavali vrata i kapke od prozora. U toj je kućetini obnoć sve zabravljeno i zakračunano kao u buturnici, ali ima jedno mjestance kroz koje bismo se sigurno i tiho mogli provući.«
»A gdje to?« upita Žid goreći od radoznalosti.
»Dakle«, prošapta Sikes, »kad prijeđeš preko tratine... «
»Da, da«, požurivao ga je Žid izvijajući vrat i iskolačivši oči.
»Ah!« usklikne Sikes zanijemivši odjednom, jer je djevojka, obrnuvši se, pokazala glavom na Židovo lice, »svejedno gdje je to mjesto. Ti to bez mene ne možeš izvesti, to ja znam, no bolje je biti na oprezu kad se čovjek s tobom uortači.«
»Kako ti drago, mili moj, kako ti drago«, uzvrati Žid griskajući usnicu. »Tebi i Tobyju ne treba nikakve druge pomoći?«
»Nikakve«, odvrati Sikes, »osim turpije i jednog dječaka. Turpiju već imamo, a dječaka treba ti da nađeš.«
»Dječaka!« usklikne Žid. »Onda je to ploča u vratima, je li?«
»Ni brige te šta je!« otpovrnu Sikes. »Meni treba dječak, i to omalešan. — Gospode!« nastavi Sikes zamišljeno, »da mi se samo dočepati dimnjačareva mališana Neda. Namjerice ga je puštao da zakržlja pa ga onda iznajmljivao za ovakve poslove. No ukebali mu i deportirali oca, i onda se pojavilo Društvo za moralno uzdizanje malodobnih zločinaca i pokvarili mu posao kojim je tako lijepo zarađivao, te ga počeli učiti čitati i pisati, i eto — sada je šegrt! I sve oni tako«, nastavi Sikes padajući u sve veću jarost zbog nanesenih mu nepravda, »jednoga po jednog, pa ako budu imali dosta para — što je sama Providnost spriječila — za godinu-dvije u našem nam poslu neće ostati ni pola tuceta dječaka!«
»Dabome da neće«, potvrdi Žid koji je za vrijeme toga razgovora, nešto smišljao pa je čuo samo posljednju rečenicu. »Bille!«
»Šta je sad opet?« upita Sikes.
Žid glavom pokaže na Nancy, koja je još uvijek zurila u vatru, te jednim znakom natukne kako bi želio da je Sikes otpremi iz sobe. Sikes nestrpljivo slegne ramenima, kao da taj oprez smatra nepotrebnim, ali ipak posluša i naredi Nancy da mu donese vrč piva.
»Pa ti ne želiš piva!« reče Nancy skrstivši ruke i sjedeći i dalje sasvim mirno na svome mjestu.
»Kažem ti da želim!« odvrati Sikes.
»Gluposti«, nato će djevojka hladnim glasom. »Nastavi Fagine. Ja znam što će on reći, Bille. Ne treba da se on mene boji.«
Žid je još uvijek oklijevao. Sikes ih je s izvjesnim čuđenjem gledao, čas u jedno, čas u drugo od njih.
»Tebi, Fagine, valjda ne smeta naša mala djevojčica?« upitat će on naposljetku. »Poznaješ je dosta dugo, te bi morao znati da u nju možemo imati povjerenja, ukoliko se nije povampirila. Nije ona od onih koje će izbrbljati, je li tako, Nancy?«
»Bar ja tako mislim!« odvrati mlada dama te privuče stolicu bliže stolu i podlakti se. »Znam, znam, draga moja, znam da nećeš«, reče Žid, »ali...« i starac opet umukne. »Ali — šta?« upita Sikes.
»Nisam siguran neće li se razgoropaditi kao neku večer«, odvrati Žid.
Na to priznanje gospođica Nancy prasne u bučan smijeh i, istrusivši čašu konjaka, prkosna lica zatrese glavom i stane uzvikivati: »Samo hrabro naprijed! Ne boj se!« i slično. To je obojicu gentlemana kanda umirilo, jer je Žid zadovoljno kimao glavom i baš kao i Sikes opet sjeo na svoje mjesto.
»Dakle, Fagine«, nasmije se Nancy, »govori Billu bez okolišanja o Oliveru!«
»Oh, baš si prefrigana, draga moja! Takve djevojke nisam vidio!« usklikne Žid i potapša je po zatiljku. »Ja sam zaista namjeravao govoriti o Oliveru, to je istina, ha, ha, ha!«
»Pa šta je s njim?« upita Sikes.
»To je dječak koji vama treba, dragi«, prošapne Žid hrapavim glasom stavljajući prst na vrh nosa i grozno se cereći.
»On!« zaklikne Sikes.
»Uzmi ga, Bille!« reče Nancy. »Ja bih ga na tvome mjestu uzela. On nije tako prepreden kao drugi, a tebi to i ne treba, ako je samo kadar da ti otvori vrata. Vjeruj mi, Bille, u njega se možeš pouzdati.«
»Ja znam da se možemo pouzdati u njega«, priklopi Žid, »jer je ovih posljednjih nekoliko nedjelja bio u dobroj školi, a i vrijeme je da počne zarađivati svoj kruh. Osim toga, svi su drugi odveć krupni.«
»Da, njegova mi veličina baš odgovara«, reče Sikes premišljajući.
»I učinit će sve što god budeš htio, dragi moj Bille«, ubaci Žid, »jer ne može drukčije, to jest — ako mu u dovoljnoj mjeri natjerate strah u kosti.«
»Natjerati strah u kosti!« ponovi Sikes. »Natjerat ću ja njemu pravi strah u kosti, i bogami svojski! Upamti to dobro! Kad jednom počnemo raditi, a on se pokaže iole sumnjivim, nećeš ga više vidjeti, Fagine, jer — odstupanja nema! Misli na to prije nego što mi ga pošalješ. Upamti dobro što sam ti rekao«, reče razbojnik zamahujući ćuskijom koju je izvukao ispod kreveta.
»Na sve sam ja mislio«, reče Žid odlučnim glasom. »Ja sam — ja sam ga dobro promatrao, dragi moji, dobro i pažljivo. Neka samo jednom osjeti da je jedan od naših, samo jednom mu utuvi u glavu da je lopov — i naš je — za cio život! Oho! Nije moglo bolje da se sluči!« Starac prekrsti ruke na prsima i, uvukavši glavu među ramena, stade da hihoće od radosti i zadovoljstva.
»Naš!« ponovi Sikes. »Tvoj, hoćeš da kažeš!«
»Možda, dragi moj«, kreštavo zahihoće Žid. »Moj, ako ti je po volji, Bille.«
»A zašto«, mrštio se Sikes bijesno na svoga krasnog druga, »zašto si se toliko uzvrpoljio oko one nježne bobice kad znaš da u Covent Gardenu svake noći pedesetak dječaka dremucka naokolo, pa treba samo da biraš?«
»Zato što mi nisu ni od kakve koristi, dragi moj«, odvrati Žid ponešto zbunjeno, »i ne isplati se da ih čovjek uzme, jer bi ih njihov izgled izdao kad bi ih ukebali, pa bi ih redom sve izgubio. No, ako budem pametno postupao s ovim dječakom, dragi moji, moći ću s njim postići ono što ne bih postigao ni sa dvadesetak drugih. A osim toga«, nastavi Žid došavši ponovo sebi, »u našoj je vlasti i ako bi pokušao da strugne. Mora s nama dijeliti dobro i zlo, bez obzira na to kako je dospio k nama. Treba samo jednom da sudjeluje u provali, i to je meni dosta da ga zauvijek zadržim u svojoj vlasti. Mnogo je bolje što ne moramo jadnoga crvića maknuti s puta; bilo bi i opasno i mi bismo time i mnogo izgubili.«
»Kada treba da to bude?« upita Nancy i tako predusretne bijesnoj kletvi kojom je Sikes htio da izrazi svoje gađenje u pogledu Faginove hinjene čovjekoljubivosti.
»Da, zbilja«, reče Žid, »kada treba da to bude, Bille?« »Toby i ja naumili smo prekosutra nanoć«, odvrati Sikes otresito, »ako mu što drugo ne javim.«
»Dobro«, nato će Žid. »Onda neće biti mjesečine!«
»Neće«, odvrati Sikes.
»I dogovorili ste se kako ćete otpremiti plijen, je li?« upita Žid.
Sikes kimne glavom.
»A što se tiče... «
»Mani, mani, sve je dogovoreno«, prekine ga Sikes, »ne tari glavu zbog kojekakvih tričarija. Radije dovedi ovamo dječaka — sutra uvečer. Sat prije nego što zadani, ja ću biti već daleko. A ti samo jezik za zube i pripremi peć za taljenje; to je sav tvoj posao.«
Još su neko vrijeme raspravljali; i pošto je svaki od njih rekao svoju, odlučili su da će Nancy sutradan, čim padne mrak, doći u Židovu kuću i odvesti Olivera sa sobom, našto je Fagin lukavo primijetio da će, bude li se dječak opirao, drage volje pratiti djevojku koja se nedavno za njega zauzimala. Još su svečano utanačili da će jadnog Olivera u svrhu naumljenog pothvata izručiti na milost i nemilost Williamu Sikesu, da bude pod njegovom brigom i paskom; i, nadalje, da će Sikes postupati s njime po vlastitom nahođenju i da ga Žid neće moći pozvati na odgovornost zbog kakve nedaće ili nesreće koja bi mogla zadesiti dječaka, ili zbog ma kakva kažnjavanja za koje bi se pokazala potreba. Još su se složili u tome da će pri Sikesovu povratku izvještaj — da bi ugovor u tom pogledu bio pravomoćan — u svim važnijim pojedinostima svojim svjedočanstvom morati potvrditi i potkrijepiti lijepi Toby Crackit.
Pošto su ti pripremni razgovori završeni, gospodin Sikes je bijesno ispijao čaše konjaka zamahujući pritom ćuskijom da bi ga se svatko živ prepao, urlajući iz svega glasa i vrlo nemuzikalno odlomke nekih pjesama i ubacujući tu i tamo pokoju bjesomučnu kletvu. Najposlije je u nastupu profesionalnog oduševljenja uporno želio da pokaže svoj sanduk s provalničkim alatom; i tek što ga je teturajući unio i otvorio da protumači svojstva i sposobnosti raznog oruđa što se u njemu nalazilo, upozoravajući na čudesnu ljepotu njihove konstrukcije, kadli se sroza na pod gdje je smjesta zaspao.
»Laku noć, Nancy«, reče Žid umotavajući se čvrsto u kaput kao i pri polasku od kuće.
»Laku noć.«
Pogledi im se sukobiše, i Žid joj se ispitivački unese u oči, ali djevojka i ne trepnu. U toj je stvari bila iskrena i ozbiljna kao sam Toby Crackit.
Žid joj ponovo zaželi laku noć i, dok mu je ona bila okrenuta leđima, podmuklo munu nogom Sikesa koji se bio izvalio na podu, te onda počne pipajući po mraku silaziti niza stepenice.
»Sve su žene jednake«, gunđao je Žid vraćajući se kući. »Najgore je u njih to što svaka sitnica probudi u njima neko davno zaboravljeno osjećanje, ali sva sreća što se ti osjećaji odmah rasplinu. Ha, ha! Dva čovjeka protiv jednoga djeteta — a za kesu dukata!«
Skraćujući sebi vrijeme tim ugodnim mislima, gospodin je Fagin proslijedio svojim putem kroz blato i glib do svoga tmurnog obitavališta gdje je Prefriganko još bdio i nestrpljivo očekivao njegov povratak.
»Je li Oliver u postelji? Hoću da govorim s njim«, bile su mu prve riječi dok su silazili niza stepenice.
»Već nekoliko sati«, odvrati Prefriganko otvarajući širom vrata. »Evo ga.«
Dijete je spavalo čvrstim snom na bijednom ležaju na podu; bio je tako blijed od straha, tuge i puste tamničke samoće da je nalikovao na smrt, ali ne na smrt prikazanu pod mrtvačkim plaštom i u lijesu, nego na sliku koju smrt pruža u času kad se gasi život pa se mlada i plemenita duša vine u nebo, dok teški dah zemaljskog svijeta još nije dospio da izmijeni blagi odsjev što titra na licu pokojnika.
»Ne sad«, reče Žid i tiho se udalji, »sutra, sutra.«

XX. POGLAVLJE
U KOJEMU SU OLIVERA IZRUČILI WILLIAMU SIKESU
Kad se Oliver ujutro probudio, čudom se čudio spazivši pored postelje par novih cipela s čvrstim, debelim potplatima, a njegovih bijaše nestalo. Isprva se obradova tom pronalasku, nadajući se da bi to mogao biti predznak njegova puštanja na slobodu, no takve su se misli ubrzo raspršile kad je sjedio za doručkom nasamo sa Židom, koji mu reče da će ga večeras odvesti do obitavališta Billa Sikesa. Govorio je takvim glasom i načinom da je Oliverova tjeskoba bivala sve većom.
»Za — za — zauvijek, gospodine?« upita Oliver u strahu.
»Ne, ne, dragi moj, ne zauvijek,« odvrati Žid. »Ne bi nam bilo drago da te izgubimo. Ne boj se, Olivere, ti ćeš nam se opet vratiti. Ha, ha, ha! Nismo mi tako okrutni, dragi moj, da te pustimo da odeš od nas. O ne, nipošto!«
Starac koji je nagnut nad vatrom pržio krišku kruha, okrene se dok je tako bockao Olivera i hihotao kao da želi pokazati kako je njemu poznato da bi on vrlo rado otišao od njih samo kad bi mogao.
»Držim«, reče Žid opirući pogled u Olivera, »da bi ti volio znati zašto odlaziš u Billovu kuću — je li, dragoviću?«
Oliveru je i nehotice udarila krv u lice kad je vidio da je stari lopov pročitao njegove misli, ali je odvažno rekao: »Da, volio bih to znati.«
»No, što misliš zašto?« izmakne Fagin izravnu odgovoru.
»Zaista ne znam, gospodine«, odvrati Oliver.
»Koješta! A ti onda čekaj dok ti Bill ne kaže!« reče Žid okrenuvši se razočarano pošto je neko vrijeme pažljivo promatrao Oliverovo lice.
Žid kao da se mnogo kinjio što Oliver nije pokazivao veću radoznalost u toj stvari, no zapravo je Oliver, koji je bio vrlo radoznao, bio i suviše zaplašen Faginovim ozbiljnim i lukavim pogledom i odveć zaokupljen svojim mislima da bi u tom času mogao išta drugo upitati. No druga mu se prilika nije nadala, jer je Žid čitave večeri bio vrlo mrzovoljan i šutljiv sve dok se nije spremio da izađe.
»Možeš upaliti svijeću«, reče i stavi jednu na stol, »evo ti i knjige da čitaš dok ne dođu po tebe. Laku noć!«
»Laku noć, gospodine!« odzdravi Oliver tiho.
Žid pođe vratima zirkajući preko ramena na dječaka. Onda naglo zastane i zovne ga imenom.
Oliver podiže glavu; Žid pokaže na svijeću i da mu rukom znak da je pripali. On posluša i, stavljajući svijećnjak na stol, vidje kako ga Žid iz mračne pozadine motri ukočenim pogledom i namrštenih obrva.
»Čuvaj se, Olivere, čuvaj se!« nato će starac prijeteći mu se uzdignutom desnicom. »On je nagao i surov čovjek i ne žaca se krvi kad njegova uskipi. Što god se desilo, da nisi ni pisnuo, i učini sve kako ti on naredi. Upamti to dobro!« Naglasivši posljednje riječi, razvuče lice polagano u odvratan osmijeh i, kimnuvši glavom, iziđe iz sobe.
Kad je starca nestalo, Oliver podupre glavu rukom i tjeskobno stade razmišljati o riječima što ih je netom čuo. Što je više mislio na Židovu opomenu to mu je teže bilo da odgonetne njenu pravu svrhu i smisao. Nije se mogao domisliti nikakvu zlu djelu u kojem bi on sudjelovao, a koje bi se moglo uspješnije izvesti ako ode Sikesu umjesto da ostane s Faginom. Poslije dugoga mozganja zaključi da su mu dodijelili zadatak da Sikesu obavlja neke kućne poslove dok ne nađe nekoga podesnijeg za taj rad. Bio je suviše naviknut na patnju; a i ovdje gdje je sada bio, toliko su ga mučili da se nije odviše bojao onoga što ga čeka. Tako je nekoliko minuta ostao izgubljen u mislima a onda teško uzdahne, usekne svijeću i lati se knjige koju mu je Žid ostavio.
Isprva je nehajno prevrtao, ali kada se namjerio na odlomak koji je privukao njegovu pažnju, sav se predao čitanju. Bio je to životopis velikih zločinaca i opisivanje njihova suđenja; stranice su dugom upotrebom bile uprljane i izlizane. Tu je čitao o strašnim zločinstvima da mu se krv ledila u žilama, o tajanstvenim umorstvima koja su počinjena na pustim mjestima uz cestu, i o mrtvacima skrivenim od ljudskog pogleda u dubokim jamama i bunarima, a koji bi konačno ipak došli na vidjelo i nakon mnogo godina natjerali svojim ubojicama toliki strah u kosti te su priznavali svoju krivicu i vapili za vješalima da im dokrajči njihove muke. Čitao je o ljudima koje je usred mrkle noći njihova mašta nagnala da počine toliko opaka djela i da proliju krv da ti se pri samoj pomisli kosa ježila i koljena počela klecati. Jezoviti opisi bili su tako prirodni i živi te se činilo da su prljave stranice uprskane krvlju, a naštampane riječi brujale Oliveru u ušima kao da ih grobnim šapatom izgovaraju duhovi umorenih žrtava.
Lud od straha, dječak zatvori i odgurne knjigu. A zatim se baci na koljena i stade zaklinjati boga da ga očuva od takvih strahota. Volio bi da odmah umre nego da živi i učini takva grozna i strahovita nedjela. Malo pomalo primirio se te stao usrdno moliti tihim i slomljenim glasom da ga nebo izbavi od takvih opasnosti, pa ako se još može pomoći odbačenom sirotanu koji nije nikad imao prijatelja ni ikoga svoga, neka mu bog pomogne sada u času najtežeg jada i osamljenosti dok stoji bespomoćan usred opačina i grijeha ovoga svijeta.
Završio je svoju molitvu, ali je još uvijek klečao zakrivajući lice rukama, kad začu šum pa se trže.
»Šta je?« krikne i skoči na noge i, ugledavši na pragu nečiji lik, ponovo vikne: »Tko je?« »Ja — samo ja«, progovori drhtav glas.
Oliver podiže svijeću iznad glave i pogleda prema vratima. Bila je to Nancy.
»Zakloni svjetlo«, reče djevojka okrećući glavu. »Bije me u oči.«
Oliver opazi da je vrlo blijeda te je blago upita nije li bolesna. Djevojka se, okrenuta njemu leđima, svali na stolicu, poče kršiti ruke, ali ništa ne odgovori.
»Oprosti mi, bože!« usklikne Nancy poslije kratke šutnje. »Nikad nisam na to pomišljala.«
»Zar se nešto dogodilo?« upita Oliver. »Mogu li vam pomoći? Hoću, zbilja hoću, samo ako mogu!«
Ona se njihala amo-tamo i hvatala se za vrat, počela se grčiti i gušiti.
»Nancy!« usklikne Oliver u najvećem uzbuđenju, »što vam je?«
Djevojka je udarala rukama po koljenima, a nogama o pod, a onda se mahom smiri, stegne rubac jače oko svoga tijela sva protrnuvši od zime.
Oliver potakne vatru. Privukavši svoju stolicu sasvim blizu, posjedila je neko vrijeme a da nije progovorila, no napokon digne glavu i zagleda se oko sebe.
»Ne znam što me ponekad spopada«, reče Nancy popravljajući tobož svoju odjeću, »mislim da je to od ove vlažne, prljave sobe. A sad, Nolly dragi, jesi li spreman?«
»Treba li da pođem s vama?« upita Oliver.
»Da, došla sam od Billa«, odvrati djevojka. »Moraš sa mnom.«
»A zašto?« reče Oliver i ustukne.
»Zašto!« oglasi se djevojka kao jeka, okrenuvši glavu čim su se njene oči sukobile s dječakovim pogledom. »Oh, pa nije ništa zlo!«
»To ne vjerujem«, odvrati Oliver koji ju je pomno promatrao.
»Pa neka bude po tvom«, nato će djevojka i pokuša da se nasmije. »Dakle, nije ništa dobro!«
Oliver je primijetio da ima neku moć nad plemenitijim osjećajima djevojke. U jednom trenutku pomisli da bi je mogao ganuti. Možda će se Nancy ražaliti zbog njegove bespomoćnosti. Ali mu onda glavom proleti misao da je tek jedanaest sati te da ima još mnogo svijeta po ulicama pa bi se zacijelo mogao netko naći da povjeruje njegovim riječima. Sjetivši se toga, stupi naprijed i ponešto užurbano reče da je spreman.
Njegova pratilica ne samo da je opazila kako se on malo kolebao nego je i prozrela što je mislio. Gledala ga je pažljivo dok je govorio, a onda ga omjeri značajnim pogledom koji je dovoljno jasno kazivao da je shvatila što se u njemu zbiva.
»Pst!« reče djevojka naginjući se nad njim i pokazujući na vrata dok se oprezno ogledavala oko sebe. »Nema ti pomoći. Pokušala sam sve što mogu, ali je bilo uzalud. Opkoljen si sa svih strana. Ako se ikad budeš spasio odavle, vjeruj mi, ovo nije pravi čas!«
Osupnut njenim čudnim vladanjem i njenom odlučnošću, Oliver je u čudu pogleda. Činilo se da ona govori istinu; lice joj je bilo blijedo i uzbuđeno. Sva je drhtala.
»Jednom sam te spasila od zlostavljanja, i opet ću te spasiti, a to i sada činim«, nastavi djevojka glasno, »jer oni koji bi došli po tebe, da nisam ja sad došla, bili bi mnogo grublji. Obećala sam da ćeš biti miran i tih; ako ne budeš, naškodit ćeš i sebi i meni, a mene to može stajati i glave. Evo, pogledaj! Sve sam ovo zbog tebe pretrpjela, tako mi bog pomogao!«
Ona mu u žurbi pokaže nekoliko modrikastih masnica po vratu i rukama, zatim brže-bolje nastavi: »Upamti to i nemoj da me izlažeš novim patnjama. Da mogu, ja bih ti pomogla, ali to nije u mojoj vlasti. Oni ti ne kane učiniti ništa nažao; i na što god te natjerali, neće biti tvoj grijeh. Pst! za svaku tvoju riječ čeka me udarac. Daj mi ruku — i samo brzo! — Ruku!«
Ona ga uhvati za ruku koju je Oliver i nesvjesno pružio; puhnuvši ugasi svjetlo i povuče ga za sobom uza stepenice. Neka spodoba, skrivena u mraku, naglo im otvori vrata i tek što su stupili preko praga, brzo ih opet zatvori. Čekala ih je jednoprežna kočija na dva kotača, i djevojka isto onako užurbano kako je razgovarala s Oliverom, povuče dječaka u kola te navuče zastore. Kočijaš nije pitao kamo da vozi, samo je bičem ošinuo konja i potjerao ga u trk ne časeći ni časa.
Djevojka je sveudilj držala Olivera čvrsto za ruku i svejednako ga opominjala i uvjeravala baš kao malo prije. Sve se tako brzo i užurbano odigravalo da nije pravo ni vidio kamo se vozi. I već su se kola zaustavila pred istom kućom u koju se Žid sinoć bio uputio. Oliver se časkom zagledao niz pustu ulicu i već je zaustio da vikne upomoć. No u ušima mu je još uvijek odzvanjao glas djevojke kako ga u najtežoj tjeskobi zaklinje neka se sjeti nje te nije imao snage da vikne. I dok je još oklijevao, već se našao u samoj kući, a vrata su se za njim zatvorila.
»Ovuda«, reče djevojka i prvi put ispusti njegovu ruku. »Bille!«
»Ej!« odazove se Sikes koji se pojavio uvrh stepenica sa svijećom u ruci. »U dobar čas! Dođite!«
To je bio izraz velikog zadovoljstva i vanredno srdačan doček od osobe Sikesove ćudi. Djevojci je to očito vrlo godilo, i ona mu srdačno odzdravi.
»Ćukan je otišao s Tomom«, nato će Sikes dok im je osvjetljivao put. »Bio bi samo na smetnju.«
»Tako je pravo«, odvrati Nancy.
»I tako ti dovede dječaka«, primijeti Sikes kad su svi ušli u sobu i on zatvorio vrata.
»Da«, uzvrati Nancy.
»Nije se otimao?« upita Sikes.
»Bio je kao jagnje«, odvrati Nancy.
»Drago, mi je što to čujem«, reče Sikes gledajući mrko u Olivera, »i zbog tankih njegovih kostiju koje bih mu inače polomio. Dođi ovamo, mladunče, da ti očitam molitvu jednom zauvijek.«
Pošto je tako oslovio novoga svog štićenika, Sikes mu smače kapu s glave i baci je u kut, a zatim, uhvativši ga za rame, sjedne za stol, a Olivera postavi preda se.
»Prije svega, znaš li ti što je ovo?« upita Sikes dohvativši sa stola pištolj.
Oliver potvrdi da zna.
»No dakle, de pogledaj«, proslijedi Sikes, »to je barut, to je tane, a ovo čep naboja.«
Oliver promrmlja da je shvatio čemu služe pojedini predmeti; a Sikes uzme vrlo pomno i odlučno nabijati pištolj.
»Sada je nabijen«, reče Sikes završivši taj posao.
»Da, gospodine, vidim«, odgovori Oliver drhtavim glasom.
»No dakle«, reče razbojnik zgrabivši Olivera čvrsto za zglobove i pritisnuvši mu cijev o sljepočice, te dječak u tom času nije mogao a da ne vrisne, »ako samo pisneš kad budeš sa mnom izašao, ja ću ti bez riječi ovo tane ispaliti u čelo, i zato se najprije pomoli bogu ako si naumio da govoriš bez moga odobrenja.«
Pogledavši mrko dječaka da bi pojačao utisak svojih riječi, Sikes nastavi:
»Koliko ja znam, u blizini nema nikoga tko bi se mnogo namučio da te pronađe ako te ja ucmekam, i zato sve to govorim samo radi tvoga vlastitog dobra. Jesi li me razumio?« »Da ne pričamo mnogo, evo šta on misli«, reče Nancy vrlo odrešito i mršteći se na Olivera da bi je što pažljivije saslušao, »ako ga budeš izdao u njegovu pothvatu, prosvirat će ti lubanju, makar se i sam izložio opasnosti da omasti konopac, jer u mjesec dana posvršava više takvih poslova zbog kojih bi mogao dospjeti na vješala.«
»Tako je!« doda Sikes odobravajući. »Žene vazda mogu u malo riječi sve objasniti. Izuzevši kad se razgoropade, jer onda samo govore i govore, a ništa ne kazuju. A pošto je sada u sve upućen, da nešto povečeramo i malo odspavamo prije polaska!«
Nancy posluša i hitro razastre stolnjak. Onda časkom nestane i odmah se vrati s vrčem crnoga piva i pečenom ovnujskom glavom, što je Sikesu omogućilo da bude duhovit, jer je i ćuskiju kojom je provaljivao vrata i zidove, na šatrovačkom jeziku nazivao 'ovan'. Zaista je naš kavalir prije nego što će se dati na posao bio vrlo duhovit i dobre volje, pa bi se u dokaz tome moglo spomenuti i to da je popio vrč piva naiskap i da za večere nije izvalio više od nekih osamdeset kletvi.
Pošto su povečerali, a lako je zamisliti da Oliver nije bio baš pri teku, Sikes istrusi nekoliko čaša rakije, pomiješane s vodom i zatim se svali na postelju, zapovjedivši djevojci da ga probudi točno u pet sati i zaprijetivši joj se svime i svačim ako to propusti. Također po Sikesovu nalogu, Oliver obučen legne na strunjaču, a djevojka potakne vatru i sjedne kraj ognjišta čekajući da ih probudi u određeno vrijeme.
Oliver je dugo ležao budan misleći da će Nancy možda još uspjeti da mu došapne koji savjet, no djevojka se, sjedeći nepomično uz vatru, predala teškim mislima te bi samo od vremena do vremena useknula svijeću. Dječaka iscrpena bdijenjem i strahom najposlije svlada san.
Kad se probudio, na stolu je bio čajni pribor, a Sikes je trpao razne predmete u džepove svoga zimskog kaputa, prebačena preko naslona stolice, dok je Nancy bila zaposlena pripremajući doručak. Još nije bilo svanulo; svijeća je svejednako gorjela, a vani je bilo sasvim mračno. O prozorska okna udarale su krupne kapi kiše, nebo se crnjelo tmastim oblacima.
»Hajde, diži se!« progunđa Sikes kad se Oliver trgnuo iza sna, »pet i pol! Samo žustro ili ćeš ostati bez doručka; ionako smo okasnili.«
Oliveru nije trebalo mnogo vremena da se obuče; i pošto je nešto založio, odgovori na Sikesovo osorno pitanje da je spreman za polazak.
Jedva ga i gledajući, Nancy mu dobaci rubac da ga obavije sebi oko vrata, a Sikes mu pruži široku priprostu pelerinu da je prebaci preko ramena. Tako zaodjenut pruži ruku razbojniku, koji zastane te mu prijeteći pokaže pištolj što ga je imao u prostranom džepu kaputa. Onda mu čvrsto stegne ruku i, oprostivši se sa Nancy, povede dječaka.
Kad su stigli do vrata, Oliver se časkom okrene nadajući se da će mu djevojka dobaciti još jedan pogled. Ali je ona zauzela svoje prijašnje mjesto ispred vatre i sva se kanda skamenila.

XXI. POGLAVLJE
EKSPEDICIJA
Bilo je tamno jutro kada su izašli na ulicu; vjetar je puhao a kiša lila kao iz kabla, dok su olujni oblaci brodili napuštenim nebom. Svu noć je padala jaka kiša; cesta je bila ispresijecana lokvama, a voda previrala iz jaraka uz pločnik. Na nebu je titrao slabašan odsjev zore, koji je samo povećavao sumornost čitava kraja; ta je nujna svjetlost prigušivala rasvjetu uličnih svjetiljaka, a nije toplijim i šarenijim bojama osvjetljavala mokre krovove i puste ulice. Činilo se da se u tom dijelu grada još nitko nije probudio, jer su prozori kuća bili čvrsto zatvoreni, a ulice kojima su prolazili bijahu gluhe. A nigdje žive duše.
Kad su zakrenuli cestom Bethnal Green, već je počelo svitati. Mnoge su ulične svjetiljke bile već pogašene; poneka seljačka kola polagano su drndala prema Londonu, a ovda-onda prošla bi poneka blatom poprskana poštanska kočija; kočijaš bi prestižući teretna kola prijeteći zamahivao bičem prema nespretnom i sporom vozaču koji vozi krivom stranom ceste pa time izlaže opasnosti putnička kola da okasne za četvrt minute. Gostionice u kojima je gorjelo plinsko svjetlo bile su već otvorene. Malo pomalo otvarali se dućani, a već su nailazili i neki prolaznici. Onda su se u raštrkanim skupinama primicali radnici polazeći na posao, zatim ljudi i žene noseći na glavi košare s ribom, pa mazge što su vukle taljige natovarene povrćem, teretna kola sa živom ili zaklanom stokom, mljekarice s vjedricama, nezaustavne gomile ljudi koji su pod bremenom svakovrsnih živežnih namirnica teško odmicali prema istočnim londonskim predgrađima. Što su se više približavali Cityju, to je buka bivala sve zaglušnijom, a prometna vreva i gurnjava sve većom; kada su zašli u ulice između Shoreditcha i Smithfielda, sve se već komešalo u metežu i gromoru. Zadanilo je; i nebo neće sinuti jačom svjetlošću sve dok opet ne padne noć. A polovica londonskog stanovništva već je započela svoj svakodnevni posao. Spustivši se niz Sun-Street i Crown-Street te prešavši Finsbury-Square, Sikes prođe kroz Chiswell-Street pa onda u Barbican, otuda skrene u Long-Lane i najposlije u Smithfield, s kojega se mjesta širila zaglušna buka te se Oliver od čuda samo snebivao.
Bio je sajmeni dan. Noge su do gležnjeva tonule u blato i glib. S govedskih tjelesa koja su se isparavala neprestano se dizala gusta para što se miješala s maglom koja kao da se slegla povrh dimnjaka da tamo otpočine. Svi obori u središtu prostranog područja, a isto tako privremeni torovi bili su krcati ovcama; uz odvodni jarak bila su uza stupove privezana goveda u tri-četiri reda. Seljaci, mesari, trgovci stokom, kućarci, dječaci, tati, dangube i skitnice svake vrste tvorili su uskomešanu gomilu. Zviždanje goniča, lavež pasa, ritanje i toptanje goveda, blejanje ovaca, roktanje i gurikanje svinja, vika pokućaraca, dernjava, preklinjanje i svađanje, brenčanje zvonaca i urnebes glasova koji su dopirali iz svih gostionica; komešanje, guranje, tjeranje, mlaćenje, tučnjave i zapomaganje; odvratna i neskladna, upravo paklenska buka što se posvuda dizala po sajmištu; pa neumivena, neobrijana, jadna i uprljana lica što su bez predaha vrvjela amo-tamo probijajući sebi put kroz rulje i gomile — sve je to stvaralo prizor što zapanjuje, oduzima dah i ošamućuje čovjeka.
Vukući Olivera za sobom, Sikes je krčio sebi laktovima put kroz najgušću vrevu; nije obraćao ni najmanje pažnje brojnim uzvicima i glasovima kojima se dječak toliko čudio. Dva-tri puta kimnuo je nekom prijatelju u prolazu i odbio isto toliko puta poziv na jutarnju rakijicu, svejednako hitajući naprijed dok se nisu sasvim izvukli iz gungule te kroz Hoiser-Lane stigli u Holborn.
»No, žutokljunče«, mrzovoljno će Sikes pogledavši u sat na crkvi Sv. Andrije, »skoro će sedam! Opruži malo krake! Hajde, nemoj da mi već sada zaostaješ, landravče mlitavi!« Rekavši to, Sikes bijesno cimne svoga malog pratioca za ruku; Oliver zabrza te uzme kaskati da dostigne provalnika koji je žurno grabio naprijed.
Nisu usporili hod sve dok nisu prošli glavni ugao Hyde Parka i bili na putu u Kensington; tada je Sikes počeo polaganije koračati, dok ih nisu stigla prazna kola koja su se u stanovitoj udaljenosti kretala za njima. Pročitavši na njima riječ 'Hounslow', upita kočijaša što je mogao uljudnije ne bi li ih poveo do Islewortha.
»Popnite se!« pozove ih čovjek. »Je li to vaš dečko?«
»Da, to je moj dečko«, odvrati Sikes osinuvši Olivera strogim pogledom i tobože nesvjesno segne rukom u džep gdje mu je bio pištolj.
»Otac ti prebrzo hoda, je li, mladiću?« upitat će kočijaš videći kako je Oliver sav zasopljen.
»Ni govora«, umiješa se Sikes. »Navikao je na moj korak. Hajde, uhvati se za moju ruku, Nede! Upadaj!«
Okrstivši Olivera tim imenom, Sikes mu pomogne da se popne u kola, a kočijaš pokaže na hrpu vreća i reče mu neka ondje prilegne i otpočine.
Vozeći se pokraj mnogih miljokaza, Oliver se sve više čudio kamo ga je njegov pratilac naumio odvesti. Prošli su već kroz Kensington, Hammersmith, Chiswick, Kew Bridge i Brentfort i još su uvijek odmicali kao da su tek krenuli na put. Najposlije stigoše do gostionice zvane 'Vesela kočija' gdje se malo dalje kanda odvajala druga cesta. Tu se kola zaustaviše.
Sikes vrlo hitro skoči s kola ne puštajući Oliverove ruke. Povuče ga za sobom i, pogledavši ga srdito, značajno lupne šakom o svoj džep.
»Zbogom, dječače«, reče čovjek.
»Cmizdrav je«, odvrati Sikes i prodrma Olivera, »štene je cmizdravo! Ne osvrćite se na njega!«
»Pa i neću!« odvrati kočijaš sjedajući opet u kola. »A danas je tako lijep dan!« I kola krenuše.
Sikes počeka da kola dobrano poodmaknu, zatim reče Oliveru da se može malo ogledati ako hoće. Onda ga opet uze za ruku i oni nastave svoje putovanje.
Malo ispod gostionice skrenu ulijevo, a zatim udare cestom udesno prolazeći pored mnogih vrtova i vila s obje strane ceste. Zaustavili su se samo jednom da gucnu malo piva. Konačno su stigli do grada gdje je na jednoj kući prilično velikim slovima bilo ispisana 'Hampton'. Nisu stali nego su nekoliko sati lunjali po poljima. Pošto su prošli iza gostionice 'Crveni lav', napokon se vrate u grad i stignu do stare krčme s izblijedjelim cimerom. Sjednu kraj kuhinjskog ognjišta i zatraže nešto za jelo.
Kuhinja je bila stara, oniska odaja s omašnom gredom preko sredine stropa. Klupe pored vatre imale su visok naslon, a na njima je sjedilo nekoliko ljudi surove vanjštine, u radnim haljecima. Ljudi su pili i pušili; nisu se obazirali na Olivera, a i Sikesa su jedva zamjećivali. Budući da ih je i Sikes jedva zapažao, on je sa svojim malim, pratiocem mogao nesmetano sjesti u zakutak.
Dobili su za ručak malo hladna mesa, a poslije su još sjedili dok je Sikes ispušio tri-četiri lule, tako da ja Oliver već smatrao prilično sigurnim da odatle neće ići dalje. Kako je bio vrlo umoran, jer je uranio i toliko pješačio, najprije je malo dremuckao, a zatim je, svladan naporom i omamljen duhanskim dimom, čvrsto zaspao.
Bilo se već sasvim smračilo kad ga Sikes gurne i probudi. Pošto je svladao drijem i mogao uspravno sjesti i zagledati oko sebe, vidje da je njegov poštovani pratilac, uz vrč piva razveo prisan razgovor s nekim radnikom.
»Vi ćete, dakle, do Donjeg Halliforda?« pitao je Sikes.
»Hoću«, uzvrati muškarac kojemu je kanda piće udarilo malo u glavu ili u noge, već prema tome da li je govorio ili htio ustati, »hoću, i to — trkom, jer sam jutros ovamo došao s teretom, a sad se — prazan — vraćam kući. U zdravlje — moga kljuseta!«
»Biste li mene i mog dječaka mogli povesti?« upita Sikes potkučivši pivo svome novom prijatelju.
»Ako oćete izravno onamo — mogu«, odgovori čovjek provirkujući preko nagnutog vrča. »Idete li u Halliford?«
»Sve do Sheppertona«, otpovrnu Sikes.
»Kamo god ja vozio, možete sa mnom«, odgovori neznanac. »Becky, je li sve plaćeno?« »Jest, gospodin je sve platio«, odvrati djevojka.
»No čujete!« bunio se čovjek s dostojanstvenošću pijanca. »To, znate, ne ide!«
»Zašto ne?« upita Sikes. »Vi ste tako dobri da nas povezete, pa valjda mi nećete braniti da vam za uzvrat platim vrč piva?«
Stranac je neko vrijeme razmišljao o toj tvrdnji, a potom primi Sikesa za ruku te mu reče da je uistinu dobar drug, našto Sikes odgovori da se šali; kao da je mislio da njegov gost ne bi tako govorio da je bio trijezan.
Pošto su izmijenili još nekoliko komplimenata, zažele društvu laku noć i pođu, dok je djevojka pokupila vrčeve i čaše, a onda se lijeno odšetala do ulaza i s prepunim rukama gledala kako društvance kreće na put.
Kljuse, u čije su zdravlje pili, stajalo je vani, već upregnuto u teretna kola. Oliver i Sikes popnu se u kola bez okolišanja, i muškarac kome je konj pripadao još se motao oko njega minutu-dvije, 'da mu opipa bilo' i da pozove konjušara i cio svijet da mu pronađu premca. Konačno se i on popne. Zatim bude konjušaru naređeno da pusti konju uzdu; a konj — kad je osjetio slobodu — posluži se njome na vrlo nepriličan način, prezrivo zabaci glavu, grune u prozor gostinske sobe i poslije tih junačkih podviga propne se časkom na stražnje noge, poleti kao strijela i u ponosnom galopu projuri gradom.
Noć je bila tamna kao u rogu. Vlažna se magla dizala s rijeke i s okolnih močvara kuljajući po pustim poljima. Bila je ciča zima i sve je bilo nujno i tmurno. Nitko nije ni zaustio, jer je vozač bio pospan, a Sikesu se nije dalo da ga navodi na razgovor. Oliver se na dnu kola stisnuo u klupko, zbunjen od straha i zle slutnje, gledajući ogoljelo drveće i sablasno granje koje se njihalo amo-tamo, kao da zlurado uživa u očajnoj pustoši čitava kraja. Dok su prolazili kroz Sunbury, sa crkvenog je tornja izbijalo sedam. U kući splavara s druge strane ceste gorjelo je svjetlo u prozoru i trak svjetlosti padao posred puta, tako da se još više crnjela tamna sjena mrke tise, ispod koje se nalazilo nekoliko grobova. Negdje je u blizini jednoličnim šumom zapljuskivala voda, a lišće starog debla šuštalo je prigušeno, zatalasano noćnim vjetrom, kao tiha svirka što uspavljuje mrtve.
Prošli su kroz Sunbury i opet udarili na cestu, koja bijaše sasvim pusta. Još dvije-tri milje, i kola se zaustave. Sikes siđe i, pošto je Olivera primio za ruku, oni opet krenuše pješice.
U Sheppertonu nisu svratili ni u jednu kuću, kako se umorni dječak bio ponadao, nego su nastavili hodati po glibu i mraku, tamnim puteljcima između živica i po prostranim ugarima šibanim hladnim vjetrom, dok nisu ugledali svjetla nekoga grada u blizini. Dok je Oliver pažljivo gledao naprijed, opazio je da se voda nalazi pred samim njihovim nogama te da se približuju podnožju mosta.
Sikes se nije zaustavljao i tek kod mosta neočekivano je zakrenuo nalijevo niz nasip. 'Voda!' sune Oliveru kroz glavu i dođe mu mučno od samoga straha. »Doveo me do ovoga samotnog mjesta da me ubije!«
Već je htio da se baci na koljena i da se bori za svoj mladi život, kad opazi da stoje pred nekom osamljenom i ruševnom kućom. S obje strane rasklimanoga ulaza jednokatne straćare bio je po jedan prozor, ali svjetlosti nigdje. Sve je bilo tamno i ispražnjeno te se činilo da tu nitko ne stanuje.
Sikes je još svejednako držao Olivera za ruku kada se približio trijemu i pritisnuo kvaku. Vrata popuste, i oni uđoše.

XXII. POGLAVLJE
PROVALA
»Hej!« začuje se snažan, grub glas čim su stupili u hodnik.
»Što si se toliko uzgalamio!« reče Sikes povukavši zasun na vrata. »Deder prisvijetli malo, Toby!«
»Aha, ti si to, druže!« usklikne isti glas. »Svijeću, Barney, svijeću! Barney, uvedi gospodina, ali prvo se udostoj da se probudiš.«
Čini se da se čovjek koji je tako govorio izuvačem ili kakvim sličnim predmetom bacio na svoga subesjednika da bi ga probudio, jer se čulo kako je neki drveni predmet tresnuo o pod; zatim neko nerazgovijetno gunđanje kao da se netko budi iza sna.
»Čuješ li?« poviče isti glas. »Bill Sikes je u hodniku i nema nikoga da ga dočeka; a ti samo čmavaš kao da si se nalokao bunjike za večeru. Jesi li se već osvijestio ili treba da te željeznim svijećnjakom maznem po glavi da se sasvim probudiš?«
Dok su padala ta pitanja, čulo se kako napol obuvene noge stružu po golom podu sobe; tada se ponajprije na vratima s desne strane promoli plamičak svijećnjaka, a zatim lik čovjeka za kojeg smo već ranije ustanovili da unjka, a služi u krčmi u Saffron Hillu. »Gospodine Sikes!« usklikne Barney s iskrenim ili hinjenim veseljem, »uđite, gospodine, uđite!«
»Ovamo! Ti ćeš naprijed!« uzvikne Sikes gurajući Olivera pred sobom. »Samo brže ili ću ti prignječiti pete!«
Promrsivši neku psovku na račun njegove sporosti, Sikes je Olivera gurao pred sobom; i tako uđoše u nisku mračnu sobu gdje je gorjela dimljiva vatra a namještaj se sastojao od dvije-tri rasklimane stolice, stola i vrlo pohabanog kreveta, po kojem se u svoj duljini meškoljio čovjek koji je noge ispružio iznad razine glave, a pušio dugačku glinenu lulu. Bio je odjeven u kicoški tamnosmeđi kaput s velikim mjedenim pucetima i imao šal narančaste boje, prsluk s orijentalnim šarama i smeđesive hlače. Gospodin Crackit (jer to je bio on!) nije imao odviše bujnu kosu i bio je prilično golobrad. Kosa mu je bila riđe boje i pomno zakovrčana, a svaki je pojedini uvojak stršio kao vadičep. Neobično prostim i prljavim prstima, što bijahu nakinđureni jeftinim prstenjem, hvatao bi se ovda-onda za tu svoju kosu. Bio je nešto viši od čovjeka srednjeg rasta, a noge mu bile prilično mršave; ali ta okolnost nije nipošto smanjivala divljenje što ga je osjećao za svoje posuvraćene čizme koje je promatrao — ovako izdignute — s najživljim zadovoljstvom.
»Bille, stari moj!« javi se ta spodoba i okrene glavu vratima. »Baš mi je drago što te vidim. Već sam se uplašio da nisi odustao, no u tom bih se slučaju sam prihvatio posla. Oho!«
Uskliknuvši tako pošto je ugledao Olivera, Crackit uspije da zauzme sjedeći položaj, a onda upita tko je to.
»Dječak — samo dječak!« uzvrati Sikes i privuče stolicu vatri.
»Jetan od tječaka kospodina Fakina«, usklikne Barney, pa se nakesi.
»Faginovih, a?« uzvikne Toby promatrajući Olivera. »Dušu bi dao da starim babama u crkvi pročeprka torbice. Njuška mu zlata vrijedi!«
»Dosta, dosta«, prekine ga Sikes nestrpljivo i, nagnuvši se nad svoga prijatelja, koji je opet prilegao, šapne mu nekoliko riječi na uho, našto se Crackit grohotom nasmije počastivši Olivera time što je dugo i začuđeno zurio u njega.
»No, ako nam daš malo papice i nešto da gucnemo dok čekamo«, reče Sikes koji je opet sjeo na svoje mjesto, »bit ćemo kuražniji, ja — svakako! Sjedni, momče, do vatre i odmori se, jer ćeš noćas opet morati s nama, iako ne tako daleko.«
Oliver plašljivo i bez riječi u čudu pogleda Sikesa, privuče neku klupicu vatri i podnimi glavu koja mu je bučala, jedva znajući gdje se nalazi i što se oko njega zbiva.
»Evo«, reče Toby pošto je mladi Židov stavio na stol nešto jela i jednu bocu. »Za uspjeh naše ekspedicije!« Ustane da napije zdravicu, smjesti praznu lulu pažljivo u kut, primakne se stolu, napuni čaše alkoholom i do dna je iskapi. Isto učini i Sikes.
»Neka i dječak gucne«, reče Toby nalijevajući vinsku čašu. »Ispij, nevinašce!«
»Ja zbilja...« zamuckivao je Oliver gledajući žalostivim pogledom u čovjeka, »zbilja... ja... «
»Ispij!« pod viknu Toby. »Zar misliš da ne znam šta ti treba? Bille, reci mu da to popije!«
»Neka se samo požuri«, odvrati Sikes lupkajući rukom o džep. »Neka me spale na lomači ako mi taj ne zadaje više muke nego čitava regimenta Prefriganaca! Iskapi to, vraže mali, iskapi do dna!«
Oliver se toliko preplašio tih prijetnji da je istrusio čašu, našto se smjesta počeo nemilice tresti od ljutoga kašlja, a na ushit Crackita i Barneyja. I sam mrzovoljasti Sikes morade se nasmjehnuti.
Poslije toga, i pošto se Sikes do sita najeo (Oliver nije mogao ništa okusiti do korice kruha koju su mu silom ugurali u usta), oba se čovjeka zavališe u stolice da malo prodrijemaju. Oliver je ostao na klupici kraj vatre, a Barney se zaogrnuo gunjem te prilegao pored same rešetke kamina.
Neko su vrijeme spavali ili se činilo da spavaju; Barney se meškoljio, a jednom je ili dvaput ustao da baci ugljena na vatru. Oliver padne u dubok drijem; sanjao je kako luta sam po tmurnim malim ulicama, kako tumara po mračnim grobljima ili se provlači kroz puste krajeve, po kojima su prethodnog dana prolazili, kad ga probudi Toby Crackit navijestivši mu da je pola iza ponoći.
U hipu bila su i ona druga dvojica na nogama i svi se uzmu žurno spremati za put. Sikes i njegov ortak umotali vratove i brade u tamne šalove i navukli široke ogrtače, dok je Barney otvorio ormar, vadio neke predmete i trpao ih hitro u njihove džepove.
»Pištolje daj meni, Barney«, reče Toby Crackit.
»Evo ih!« odvrati Barney vadeći dva pištolja. »Sam si ih nabio.«
»U redu!« odvrati mu Toby razmještajući ih po džepovima. »A svrdla?«
»Kod mene!« odgovori Sikes.
»Obrazine, zavore, bušilice, lampice — niste ništa zaboravili?« pitao je Toby pričvršćujući malu ćuskiju za omču ispod postave kaputa.
»Sve u redu!« odvrati mu ortak. »Barney, donesi nam toljage. Vrijeme je da krenemo!«
Rekavši to uzme od Barneya kijaču, i pošto je drugu dao Tobyju, poče sam da zakapča Oliveru pelerinu.
»A sad — naprijed!« reče Sikes ispruživši ruku.
Oliver, sav omamljen naporom, lošim zrakom i alkoholom što ga je nasilu popio, nesvjesno posluša i prepusti svoju ruku Sikesovoj ispruženoj šaki.
»Toby, primi ga za drugu ruku«, reče Sikes. »Barney, pogledaj je li vani sve sigurno.«
Čovjek pođe do vrata i reče da je napolju sve tiho. Držeći Olivera između sebe, dva provalnika izađu. Pošto je povukao sve zasune, Barney legne i skutri se kao maločas te ubrzo opet usne čvrstim snom.
Vani je vladala neprobojna tama. Magla se još više zgusnula pa je uzduh, iako nije padala kiša, bio tako vlažan da su se Oliveru, tek što su izašli iz kuće, obrve ukrutile od inja koje je posvuda lebdjelo u zraku. Prijeđu preko mosta te uzmu hodati prema svjetlima što ih je Oliver već prije bio vidio. Udaljenost nije bila velika, i kako su grabili brzim koracima uskoro stignu u Chertsey.
»Ravno kroz grad«, prošapne Sikes. »Noćas nam se nitko neće ispriječiti na putu!«
Toby pristane; i oni projure glavnom ulicom, koja je u to kasno doba bila sasvim pusta. Ovdje-ondje zatitrala bi prigušena svijetlost koja je dopirala iz prozora spavaćih soba, a pogdjekad bi mukli lavež pasa narušavao noćnu tišinu. Na ulicama nije bilo ni žive duše. Izađoše iz grada kad je s crkvenog tornja otkucalo dva sata.
Pospješivši korak, zakrenu ulijevo i udare drugom cestom. Prevalivši otprilike četvrt milje, zastanu pred samotnom kućom okruženom zidom. Toby Crackit zastane samo da malko predahne, a onda se u tren oka uspuže na zid.
»Sad je red na dječaka!« reče Toby. »Ti ga uzdigni, a ja ću ga pridržati.«
Prije nego što je Oliver dospio da pogleda oko sebe, Sikes ga je dohvatio ispod pazuha i poslije dvije-tri sekunde već je s Tobyjem ležao u travi onkraj zida. Odmah za njima spusti se i Sikes, i oni se oprezno uzmu šuljati prema kući.
I tek je sada Oliver, gotovo lud od straha i groze, prvi put shvatio da je provala, razbojstvo, a možda i umorstvo cilj toga pothvata. Počeo je da krši ruke i prigušeno krikne od užasa. Pred očima mu se zamagli, probije ga hladan znoj, noge mu klecnuše, i on se sruši na koljena.
»Ustaj!« psikne Sikes dršćući od jarosti i vadeći pištolj iz džepa, »ustaj, ili ću ti mozak prosuti po ledini!«
»Oh, ako boga znate, pustite me da odem!« krikne Oliver, »pustite me da bježim u polje i da tamo umrem! Neću se nikada približiti Londonu, nikad, nikad! Oh, zaklinjem vas, smilujte mi se i nemojte me natjerati da kradem! Tako vam svih anđela na nebu, imajte milosti!«
Čovjek koga je dječak zaklinjao tim riječima izusti strašnu kletvu, zapne obarač na pištolju, ali mu ga Toby izbije iz ruke i odvuče dječaka do kuće začepivši mu usta.
»Šuti!« zaprijeti mu čovjek prigušenim glasom. »Ne možeš sad tako! Ako samo pisneš, ja ću ti jednim udarcem smrskati glavu; pritom nema buke, a i smrt će ti biti ljepša. Hajde, Bille, skidaj kapke s prozora. Jamčim ti da je sad već ukroćen. Vidio sam već i starije od njega, kako se u prvi mah boje, osobito noću i kad je hladno!«
Sasuvši na Fagina sva prokletstva i neba i zemlje što mu je poslao Olivera za takav pothvat, Sikes je snažno ali gotovo nečujno prionuo na ćuskiju, i poslije nekog vremena prozorski se kapak uz Tobyjevu pomoć rastvori širom.
Bio je to prozorčić kuhinjske praonice ili male pivnice, oko pet stopa iznad zemlje, iza kuće i na dnu hodnika. Otvor je bio tako majušan da stanari po svoj prilici nisu smatrali potrebnim da stave rešetke. Ipak je bio dovoljno velik da dječak Oliverova rasta uđe kroza nj. Tek što se Sikes prihvatio posla, već je kračun popustio, pa i kapak, i prozorčić se razjapio.
»A sada slušaj, šeprtljo«, zasikće Sikes vadeći iz džepa malu zastrtu svjetiljku-sljepicu i usmjeravajući mlaz svjetlosti Oliveru ravno u lice; »ja ću ti sad pomoći da se provučeš. Uzmi ovu svjetiljku pa se popni stepenicama koje su ravno pred tobom. Zatim ćeš proći malim predsobljem do kućnih vrata, povući zasunke i pustiti nas unutra!«
»Na vrhu ima jedan zasun koji nećeš moći da dosegneš«, umiješa se Toby, »i zato privuci jednu od stolica iz predsoblja. Tri su, tri, Bille, s povelikim modrim jednorogom i zlatnim roguljama, grbom stare gospođe!«
»Zaveži kad ti kažem!« odvrati Sikes prijetećim pogledom. »Jesu li vrata one izbe otvorena?«
»Širom«, odgovori Toby pošto je zavirio da bi se osvjedočio. »Oni navlaš povuku kuku da vrata budu odškrinuta, kako bi se pas, koji u toj izbi ima svoj ležaj, mogao prošetati kad mu se ne spava. Ha, ha, ha! Što li ga je Barney večeras fino domamio!«
Premda je Crackit govorio jedva čujnim šapatom i smijući se bezglasno, Sikes se okomi na njega da šuti i da se prihvati posla. Toby posluša te najprije izvadi fenjer i stavi ga na zemlju, zatim čvrsto stane ispod prozora s glavom uza zid i s rukama oduprtim o koljena, tako da mu leđa dođu kao stepenik. Čim se tako pogrbio, Sikes zajaši na njega te uzme Olivera gurati kroz prozor, i to najprije noge, držeći ga svejednako za ovratnik, tako da ga je sretno spustio u kuću.
»Uzmi ovaj fenjer«, reče Sikes provirivši u izbu. »Vidiš li pred sobom stepenice?«
Oliver, obamro od straha, izlane: »vidim«, a Sikes, uperivši pištolj u kapiju, opomene ga kratko neka se čuva, jer će ga neprestano držati na nišanu i na mjestu ubiti bude li samo malo oklijevao.
»Za minutu bit će sve svršeno«, šaptao je Sikes istim glasom. »Čim te ispustim, ti odmah na posao. Pst! Čuješ li?«
»Šta je to?« prošapne Crackit.
»Nije ništa«, odgovori Sikes ispustivši Olivera, »A sad — naprijed!«
U onih nekoliko trenutaka što mu je preostalo da se pribere, dječak je čvrsto odlučio da će pokušati, makar i glavom platio, da pojuri uza stepenice predsoblja i da probudi ukućane. Prožet tom mišlju Oliver se oprezno pokrenu.
»Natrag!« poviče odjednom Sikes u sav glas. »Natrag!«
Preplašen snažnim povikom koji je odjeknuo u grobnoj tišini, Oliver ispusti svjetiljku ne znajući da li da potrči naprijed ili da udari u bijeg.
Još jedan povik, i sinu svjetlost: pred Oliverovim očima zatitra nejasna slika dvojice napol obučenih i prestravljenih ljudi — bljesak — prasak — kovitlac dima — trijes i štropot — ni sam nije znao gdje — i on zatetura.
Sikes je načas bio iščezao; no sad se opet pojavio, i već ga je držao za ovratnik prije nego što se dim rasplinuo. Ispalio je pištolj na onu dvojicu ljudi, koji su već uzmicali, i podigao dječaka.
»Drži se čvrsto!« dovikne mu Sikes vukući ga kroz prozor. »Ej, ti, daj mi rubac! Ranili su ga! Brže, brže! Prokletstvo, kako krvari!«
Onda se oču jaka zvonjava pomiješana s pucnjavom i povicima ljudi. Oliver osjeti kako ga netko nosi brzim korakom i po neravnu tlu; a zatim su se glasovi gubili u daljini, i leden osjećaj smrti obuze dječakovo srce. Ništa više nije vidio ni čuo.

XXIII. POGLAVLJE
SADRŽI SUŠTINU ZANIMLJIVOG RAZGOVORA IZMEĐU GOSPODINA BUMBLEA I JEDNE DAME, A POKAZUJE U ISTI MAH KAKO I OPĆINSKI PISAR U NEKIM STVARIMA MOŽE BITI VRLO OSJEĆAJAN.
Večer je bila jezivo hladna. Na zemlji se površina snijega smrznula u ledenu koru, tako da je oštri vjetar što je vani hujao mogao da zahvati samo snježne zasipe po pokrajnjim stazama i zakucima te je, bacajući snijeg na sve strane, bijesno vitlao svoj plijen u vijavicu snijega i sumaglice. Ta je turobna, mračna i studena noć bila kao poručena za site imućnike da posjedaju oko toplog ognjišta i da zahvaljuju bogu što imaju svoj dom — i za izgladnjele, beskućne bijednike da polijegaju i da zauvijek usnu. Po takvu nevremenu mnogi od glada obnemogli i od ljudi odbačeni stradalnici po našim napuštenim ulicama sklapaju svoje umorne oči, i ma kakvi bili njihovi grijesi i zločinstva, teško je zamisliti da će se probuditi na svijetu čemernijem od ovoga.
Takvo je, eto, vrijeme bilo kad se gospođa Corney, upraviteljica uboškog doma s kojim smo naše čitatelje već upoznali kao s mjestom gdje se rodio Oliver Twist, smjestila u svojoj sobici pored vesele vatre ognjišta promatrajući s velikim zadovoljstvom okrugli stolić s primjerenim majušnim poslužavnikom što je pokriven svim potrepštinama za omiljelo serviranje čaja, u čemu stare otmjene dame najviše uživaju. Gospođa se Corney uistinu spremala da sebi priredi užitak šalice čaja: i kad je svrnula pogled od stola do kamina, gdje je najmalešniji od svih majušnih kotlića majušnim glasom pjevuckao majušnu pjesmicu, njeno se duševno raspoloženje još više razblaži. Razblažilo se toliko da se gospođa Corney doista nasmiješila!
»Zbilja, svima je nama dano toliko toga zbog čega treba da smo zahvalni Gospodu«, reći će ona nalaktivši se na stol i promatrajući zamišljenim pogledom vatru, »toliko toga, ako smo samo svjesni toga!«
Gospođa Corney žalosno zakima glavom kao da žali duševnu obnevidjelost onih ubogara koji toga nisu svjesni i, zarinuvši srebrnu žličicu (privatno vlasništvo!) u najdublju nutrinu čajne limenke od dvije unce, proslijedi da sprema svoj čaj.
Kako li i najsitnija stvarčica može da naruši spokojnost naše prevrtljive ćudi! Budući da je crni čajnik tako majušan i ražom pun, prekipio je dok se gospođa Corney upuštala u moralna razmatranja, te ju je vrela voda malko oparila po ruci.
»Prokleti kotlić!« usklikne plemenita gospa stavivši ga hitro na metalnu ploču kamina, »tako je malen da u nj stane samo nekoliko šalica! Kome to može da koristi osim« — i tu gospođa Corney malo zašuti — »osim kakvu jadnom usamljenom biću poput mene, oh, bože, bože!«
Izustivši te riječi, opet sjedne, ponovo se nalakti o stol i uzme razmišljati o krutoj sudbini koja ju je osudila na samoću. Čajnik i ta osamljena šalica na stolu probudili su u njoj uspomenu na gospodina Corneyja (koji je prije dvadeset i pet godina blago preminuo), i ona se predade tuzi.
»Nikad više neću naći takvoga«, tužila se gospođa Corney, »nikad više — nalik na nj!«
Neizvjesno je da li se ta primjedba odnosila na muža ili na čajnik. No bit će da je mislila na čajnik, jer dok je govorila pogledavala je u nj i zatim ga primila u ruke. Upravo je okusila prvu šalicu kadli se trgne čuvši tiho kucanje na vrata.
»Oh, ulazi, ulazi!« naljuti se gospođa Corney. »Bit će da opet jedna od onih starica umire; uvijek one umiru kad ja sjedam za stol. Nemojte tu da stojite i da mi hladite sobu! No, što se opet dogodilo?«
»Ništa, nije ništa, gospođo«, odvrati muški glas.
»Oh, bože«, usklikne gospođa mnogo slađim glasom, »da to nije gospodin Bumble?«
»Na službu, gospo«, odvrati gospodin Bumble, koji se bio zadržao vani da očisti obuću i strese snijeg s kaputa, i sada se pojavio s trorogim šeširom u jednoj i s nekakvim svežnjem u drugoj ruci. »Da zatvorim vrata, gospo?«
Dama je sramežljivo oklijevala s odgovorom, da se ne bi pomislilo na nešto nedolično, bude li s gospodinom Bumbleom razgovarala kraj zatvorenih vrata. Gospodin Bumble pak iskoristi njeno oklijevanje (a konačno je i njemu bilo zima) i zatvori vrata i bez njena dopuštenja.
»Vrijeme je vrlo ružno, gospodine Bumble«, nato će gospođa Corney.
»Uistinu ružno«, otpovrnu općinski pisar. »Protuopćinsko vrijeme, da tako kažem. Porazdijelili smo, gospođo Corney, porazdijelili smo ništa manje nego dvadeset hljebova po dvije kile i jedan i po komad sira, i to baš danas popodne, pa ipak naši ubogari nisu zadovoljni.«
»Razumije se. A kad su oni bili zadovoljni, gospodine Bumble?« nato će ona posrknuvši malo čaja.
»Da, zaista, kad su oni bili zadovoljni?« odvrati gospodin Bumble. »Ima vam, na primjer, čovjek koji s obzirom na ženu i brojnu porodicu dobiva kruh od dvije kile i pola kile sira, i to dobre vage. A je li zahvalan, gospo, zahvalan, pitam vas? Nipošto! Nego bi htio i malo ugljena, pa samo i toliko što stane u džepnu maramicu, veli on! Ugljena! — Ta šta će njemu ugljen? — Da ispeče sir pa da dođe opet po ugljen. Eto, tako vam rade ti ljudi, gospo! Dajte im danas pregaču punu ugljena, eto ih prekosutra opet da traže još. Takvi su to drznici!«
Dama se potpuno suglasi da su to drznici, a općinski pisar nastavi:
»Ne mogu nikako da shvatim, gospo, dokle će oni dotjerati. Prekjučer je neki čovjek — vi ste, gospo, bili udata žena pa vam mogu to ispričati — neki čovjek koji je imao samo krpu na — leđima (gospođa Corney obori pogled u pod) došao pred upraviteljevu kuću upravo u času kad su mu gosti dolazili na ručak, i rekao da mu treba pomoći. Kako nije htio da ode, a društvo se, dabome, sablažnjavalo, naš mu upravitelj pošalje pola kile krumpira i pola litre zobene kaše. 'Oh, moj bože', reče nezahvalni nitkov, 'šta će meni to? To je isto kao da ste mi dali naočari!' — 'Pa dobro', veli naš upravitelj uzevši opet što mu je dao, 'ovdje ne možeš ništa drugo dobiti'. — 'Onda ću umrijeti na cesti!' veli skitnica. — 'Oh, ne, nećeš!' veli naš upravitelj njemu.«
»Ha, ha! — To je izvrsno! To je bilo baš nalik na gospodina Granneta, zar ne?« ubaci gospođa. »A dalje, gospodine Bumble?«
»Pa, znate, gospo«, odgovori gospodin Bumble, »on vam je otišao i zbilja je umro na cesti. Eto, kako su ti ljudi tvrdoglavi!«
»To nadmašuje sve što mogu i zamisliti«, reče gospođa Corney s dubokim uvjerenjem. »No zar ne mislite i vi, gospodine Bumble, da je dijeljenje milostinje siromasima koji ne obitavaju u uboškom domu samo po sebi loše? Vi ste čovjek od iskustva i to sigurno znate. No, recite mi!«
»Gospođo Corney«, smješkao se općinski pisar kao što se smješkaju ljudi koji mogu dati neko bolje i ispravnije obavještenje, »dijeljenje milostinje siromasima koji ne stanuju u uboškom domu, pravilno provedeno, gospo, to je spas općine! Načelo dijeljenja milostinje siromasima koji ne obitavaju u uboškom domu sastoji se u tome da se siromasima udijeli baš ono što im nije potrebno, pa im dojadi i dodija i više ne navraćaju!«
»Bože!« začudi se gospođa Corney. »No, to je zaista sjajno!«
»Da. Među nama, gospo«, uzvrati gospodin Bumble, »to je naše vrhovno načelo, i zato ćete, ako pročitate ma koju zgodu koja dospije u one buntovničke novine, uvijek opaziti da se porodicama gdje ima bolesnika udjeljuje potpora u obliku tvrda sira. To se sada, gospo, udomaćilo kao pravilo. No dakako«, nastavi općinski pisar sagnuvši se da razveže svoj svežnjić, »to je uredovna tajna, gospo, o kojoj mogu da govore, da se tako izrazim, samo općinski službenici kao što smo mi. Ovo je, gospo, porto, što ga je upravni odbor odredio za bolnicu — pravi pravcati porto; danas poslije podne izvadili smo ga iz sanduka, čist kao kaplja rose i bez ikakva taloga!«
Pošto je uzdigao prvu bocu prema svjetlosti i pretresao je da ispita njenu vrsnoću, gospodin Bumble postavi obje boce na komodu, složi džepni rubac u koji su bile umotane, pažljivo ga stavi u džep i dohvati šešir kao da će poći.
»Bit će vam vrlo hladno na povratku, gospodine Bumble«, napomene dama.
»Vani puše tako jak vjetar«, odvrati gospodin Bumble i uzdigne ovratnik na kaputu, »da te sve štipa za uši.«
Gospođa Corney podiže oči sa čajnika i pogleda u općinskog pisara koji je zakoračio prema vratima. A kada se on nakašljao da zausti svoje 'laku noć', ona ga stidljivo upita ne bi li — ne bi li popio šalicu čaja?
Gospodin Bumble zavrne ovratnik, stavi šešir i štap na jednu stolicu, a drugu u tren oka privuče stolu. Sjedajući polagano, pogledavao je u gospođu. Ona je piljila u čajnik. Gospodin se Bumble ponovo nakašlja i jedva primjetno nasmiješi.
Gospođa Corney ustane da donese još jednu šalicu i tanjurić iz ormara za posuđe. Kad je opet sjela, oči joj se ponovo sukobiše s pogledom uljudnoga općinskog pisara, i ona se zarumeni i prihvati se posla da mu priredi čaj. I opet se gospodin Bumble nakašlja, ali sada jače nego što se dotad nakašljavao.
»Sladak čaj?« upita dama dohvativši šećernicu. »Da, vrlo sladak«, odvrati općinski pisar. Izgovarajući te riječi upirao je oči u gospođu Corney, te ako je ikad postojao neki općinski pisar koji prevrće očima i pali njima kao živom vatrom, eh, onda je u tom trenutku gospodin Bumble bio takav općinski pisar!
Čaj je bio skuhan i poslužen a da nitko nije ni zaustio. Pošto je gospodin Bumble rasprostro džepni rupčić po koljenima da se mrvicama ne bi ogriješio o ljepotu svojih kratkih hlača, prihvati se jela i pića; prekidao je ovda-onda to zadovoljstvo dubokim uzdasima, što međutim nije nimalo naudilo njegovu teku, već se, naprotiv, činilo da još jača njegovu naklonost prema čaju i prženom kruhu s maslacem.
»Kako vidim, gospo, imate mačku«, reći će gospodin Bumble zagledavši se u mačku koja se pred kaminom grijala u krugu svoje porodice, »i gle, što ja to vidim, i mačiće!«
»Oh, ja ih toliko volim da to ne možete ni zamisliti gospodine Bumble«, odgovori gospođa. »Tako su sretne, nestašne i vesele da su mi prave drugarice!«
»Veoma dražesne životinje, gospo«, odobravao je gospodin Bumble, »i tako pitome«.
»Oh, to zaista jesu«, oduševljeno će ona, »i tako privržene domaćem ognjištu da je prava milina, vjerujte mi!«
»Gospođo Corney«, odmjereno će gospodin Bumble lupkajući žlicom o stol, »hoću samo to da kažem, gospo, da sve životinje koje žive s vama a ne vole svoj dom moraju biti tvrdoglave i glupe životinje!«
»Ali, gospodine Bumble!« libila se gospođa Corney.
»Nema tu šta da se krije, gospo«, nastavi gospodin Bumble zamahujući čajnom žlicom veoma dostojanstveno, pa su se njegove riječi doimale još svečanije, »ja bih ih ovim svojim rukama mogao udaviti!«
»Onda ste vi okrutan čovjek«, živahno će gospođa pružajući ruku za zdjelicom općinskog pisara, »da, okrutan i bezdušan čovjek!«
»Bezdušan, gospo, bezdušan?« klikne gospodin Bumble i okani se svoga čaja ne kazujući više ni riječi. Stisnuo je mali prst gospođe Corney kad mu je primila šalicu iz ruke, a zatim se dlanom dva put pljesne po prsluku ukrašenu čipkama, uzdahne iz dubine duše i odmakne stolac malo dalje od vatre.
Bio je to okrugao stol, a kako su gospođa Corney i gospodin Bumble sjedili jedno drugom sučelice i prilično blizu te bili oboje okrenuti prema vatri, lako je razabrati da je gospodin Bumble, odmičući od vatre, a svejednako još za stolom, povećao udaljenost između sebe i gospođe Corney, čemu će se zacijelo svaki nepristrani čitatelj diviti, smatrajući to velikim heroizmom gospodina Bumblea. Ta valja uzeti u obzir gluho doba noći i povoljnu priliku da bismo ocijenili veličinu napasti koja je salijetala gospodina Bumblea. Prijetila je opasnost da lane kakvu nježnu riječ koja sama po sebi, doduše, ništa ne znači i pristaje kakvu lakoumnom vjetrogonji, ali nije nikako u skladu s dostojanstvom i čašću suca, narodnog zastupnika, ministra, gradskog načelnika i drugih nekih ličnosti našega javnog života, a pogotovu nije u skladu sa čašću i dostojanstvom općinskoga pisara koji mora (a to se dobro zna) prednjačiti svima strogošću i nepopustljivošću.
Ali ma kakve bile namjere gospodina Bumblea (a nema sumnje da su bile najbolje) — stol je — kako smo već dvaput napomenuli, bio nesrećom okrugao, pa je gospodin Bumble, pomičući svoj stolac, malo pomalo počeo smanjivati udaljenost između sebe i svoje dame, i sve tako putujući u krugu na drugu stranu, privukao svoj stolac tik do njezina sjedišta ili bi se, štaviše, moglo reći da su se stolice dodirivale; nato je gospodin Bumble prekinuo svoje putovanje.
Da je, dakle, dama pomakla svoju stolicu nadesno, bila bi se opržila na vatri kamina, a da je uzmakla nalijevo, pala bi, bez svake sumnje, gospodinu Bumbleu u naručje, i zato je (po prirodi vrlo suzdržljiva i dobro uočivši posljedice svoga držanja) ostala na mjestu i ponudila gospodinu Bumbleu još jednu šalicu čaja.
»Bezdušan, gospođo Corney?« nato će gospodin Bumble miješajući čaj, »jeste li vi bezdušni, gospođo Corney?«
»Bože!« usklikne dama, »kakva li čudna pitanja iz usta neoženjena čovjeka! Zašto biste htjeli to da znate?«
Na to općinski pisar iskapi šalicu, proguta posljednji komadić pržena kruha s maslacem, strese mrvice s koljena, otare usnice i oprezno poljubi damu.
»Gospodine Bumble!« usklikne suzdržljiva upraviteljica prigušeno, jer se toliko prestrašila da je izgubila glas, »gospodine Bumble, ja ću vrisnuti!«. Gospodin Bumble ne reče ništa, nego odmjerenom i dostojanstvenom gestom obujmi gospu oko pasa.
Kako je dama izjavila da će vrisnuti, ona bi poslije ove druge preuzetnosti sigurno i vrisnula, ali je takav napor postao izlišnim: netko je u tom trenutku naglo pokucao na vrata pa je gospodin Bumble mahom otprhnuo do onih dviju boca vina i stao neobično snažno i uvjerljivo brisati i otpuhivati s njih prašinu, dok je dama oštrim glasom upitala tko to kuca. Kao čudesan primjer iz eksperimentalne fiziologije vrijedno je spomenuti kako snažno iznenađenje može da poništi djelovanje straha, jer je njen glas opet poprimio svu službenu jetkost i oštrinu.
»Ako dopustite, gospo«, reče škorava i neobično ružna starica-ubogarka promolivši glavu kroz vrata, »stara Sally samo što nije umrla.«
»No, a šta se to mene tiče?« obrecne se gospođa Corney, »ja joj ne mogu produljiti život, je li tako?«
»Ne, ne, gospo«, odvrati joj starica, »to nitko ne može, jer njoj više nema pomoći. Vidjela sam ja već mnogo ljudi kako umiru, i dojenčad i snažne ljude, i ja vrlo dobro znam kada je smrt nadomak bolesničkoga loga. Ali nju muči savjest i kad god je pri svijesti — a to je rijetko, jer se već dugo bori sa smrću — ona veli da mora nešto priznati i hoće s vama da govori. Neće moći s mirom da umre dok vi ne dođete, gospo.«
Kad je to čula, dična gospođa Corney procijedi kroza zube nekoliko pogrdnih riječi o staricama koje neće ni da umru a da pritom ne zagnjave svoje pretpostavljene; dobro se umota u šal koji joj se našao pri ruci, zamoli gospodina Bumblea sa dvije-tri riječi da pričeka dok se ona ne vrati, jer mora da prigleda i, naredivši glasnici neka požuri i neka toliko ne ševrda šepesajući stepenicama, izađe za njom iz sobe. Bila je tako ogorčena da je cijelim putem rogoborila.
Vladanje gospodina Bumblea pošto je ostao sam, gotovo se i ne da protumačiti. On otvori ormar za posuđe, uzme brojati čajne žlice, rukom odvagne težinu mašica za šećer, pomno razgleda srebrni vrčić za mlijeko da se uvjeri da li je od pravog srebra. A kad je udovoljio svojoj radoznalosti, nabije trorogi šešir naopako na glavu te vrlo dostojanstveno obigra ravno četiri puta oko stola. Završivši ovu zaista neobičnu predstavu, opet skine svoj trorogi šešir, zavali se u stolicu, leđima okrenut vatri, te se činilo da u mislima zapisuje inventar sobe.

XXIV. POGLAVLJE
KRATKO JE I NE PRIČA O BOGZNA ČEMU, ALI SE MOŽE SMATRATI VAŽNIM ZA DALJI TOK OVE PRIPOVIJESTI.
Starica koja je narušila tišinu upraviteljičine sobe bila je dostojna glasnica smrti. Godine su joj pogrbile tijelo, noge i ruke tresle joj se od slabosti, lice joj bilo iskrivljeno od zlobna cerekanja, a usta sve kao da nešto žvaču, te je ona više sličila nakaznu crtežu sumanuta crtača nego biću što ga je stvorila Priroda.
Oh, kako su rijetka ona lica majke Prirode, koja nas mogu razdragati svojom milinom! Zemaljske brige i nevolje, jadi i gladovanje iznakazit će im vanjštinu kao što će izmijeniti i srca, te samo kad se stišaju i zauvijek rasplinu strasti, mogu se raspršiti i tmurni oblaci i ponovo sinuti nebeska vedrina. Poznato je da lica mrtvaca unatoč svojoj ledenoj ukočenosti poprimaju opet davno zaboravljene crte usnula djeteta te onda podsjećaju na lica iz mladih dana, opet su tako mirna i smirena da oni koji su ih poznavali za njihova sretnog djetinjstva pokleknu pored lijesa u strahopoštovanju i kao da gledaju anđele što na zemlji usnuše i sad počivaju.
Starica je teturala hodnicima i spoticala se uza stepenice mrmljajući nerazumljive odgovore na sva karanja svoje pratilice; najposlije morade zastati da predahne i pruži svjetiljku upraviteljici; okrene se od nje da joj se poslije opet priključi ako joj bude dopušteno, dok je žustra nadstojnica ušla u sobu gdje je ležala samrtnica.
Bila je to pusta potkrovnica, a u pozadini je gorjela nekakva slaba svjetiljka. Kraj postelje bdjela je još neka druga žena, a pomoćnik općinskog ljekarnika stajao je kraj kamina izrezujući čačkalicu od badrljice guščjeg pera.
»Noćas je hladno, gospođo Corney«, reče mladi gospodin kada je upraviteljica ušla.
»Da, zaista je vrlo hladno, gospodine«, odvrati ona što je mogla uljudnije te malo poklecne u znak poklona.
»Trebalo bi da svoje dobavljače prisilite da vas opskrbe boljim ugljenom«, reče ljekarnikov zamjenik razbijajući zarđalim žaračem komadinu ugljena u kaminu, »jer se ovim nećete ogrijati kad zahladi kao noćas.« »To je stvar upravnog odbora, gospodine«, odgovori upraviteljica, »ali bi zbilja trebalo da se brinu barem za to da nam bude toplo, jer naša služba nije baš laka.«
Uto bolesnica zastenje, pa se na ovom mjestu prekinuo razgovor.
»Oho!« nato će mladić okrenuvši se postelji kao da je zaboravio na bolesnicu, »s njom je svršeno, gospođo Corney. Bilo bi pravo čudo da poživi još koji sat«, nastavi ljekarnikov zamjenik posvećujući svu pažnju šiljku svoje čačkalice. »Organizam se sasvim iscrpio. Je li zadrijemala, stara?«
Starica koja je bdjela kraj bolesnice naže se nad krevet da se o tome uvjeri, i potvrđujući kimnu glavom.
»Onda se, možda, više neće ni probuditi ukoliko ne budete galamili«, nato će mladić. »Stavite svjetiljku na pod. Tu joj neće smetati.«
Čuvarka posluša značajno mašući glavom, kao da im želi natuknuti da žena neće tako lako umrijeti; zatim sjedne kraj druge bolničarke koja se uto vratila. Upraviteljica se, s izrazom nestrpljivosti u licu, umota u svoj šal i sjede do nogu bolesnice.
Pošto je izrezao svoju čačkalicu, ljekarnikov se pomoćnik raskrečenih nogu postavio pred samo ognjište pa je kroz desetak minuta nastojao da se ljudski ogrije, a kad mu je to očito dosadilo, zaželi gospođi Corney da se što prije riješi svoje neugodne dužnosti te se na prstima odšulja iz sobe.
Pošto su tako šutke prosjedile nekoliko minuta, obje se starice dignu, čučnu pred kamin i ispruže usahle ruke da ih malo ogriju nad vatrom. Plamen im je sablasno osvjetljavao lica pa se njihova rugoba još strašnije isticala kad su u tom položaju počele potiho razgovarati.
»Je li još što kazala dok mene nije bilo, draga Anny?« upita starica.
»Nije ni pisnula«, odvrati druga. »Malo se grčila i trzala ramenima, ali sam je ja držala za ruke pa se ubrzo primirila. Bila je tako slaba da mi nije bilo teško da je svladam. Premda sam stara i živim u uboškom domu, još nisam tako slaba!«
»Je li popila vruće vino što joj je doktor propisat?« upita prva starica.
»Pokušala sam da joj ga uspem u usta«, odgovori druga, »ali je ona stiskala zube i tako grčevito stiskala bocu da mi je jedva uspjelo da joj je istrgnem iz ruku. I zato sam je ja ispila; i baš mi je prijalo.«
Ogledavajući se oprezno, kako bi se osvjedočile da ih nitko ne gleda, dvije vještice čučnu još bliže vatri da se po miloj volji smiju.
»Ja se još dobro sjećam vremena«, reče prva, »kad je ona to isto činila i poslije zbijala kojekakve šale na račun toga.«
»Šale, dabome«, odvrati druga, »jer je u nje bilo baš veselo srce. Ona ti je svu silu lijepih pokojnica stavila na odar, tako finih i lijepih kao da su od voska. Jest, dabome, ovim svojim staračkim očima ja sam ih sama gledala i ovim ih rukama dodirivala, jer sam joj ponekad pomagala!«
Pružajući svoje drhtave prste, starica ih — u tim riječima — voljko ispruži nad vatrom i, pipkajući po džepovima, izvuče staru, izblijedjelu burmuticu, izvadi čupak-dva duhana, stavi nešto malo na ispruženi dlan svoje drugarice, a nešto zadrži za sebe. I dok su šmrkale burmut, nadglednica koja je bila na muci čekajući da se žena na umoru prene iz svoga mrtvila, pridruži se staricama kod kamina pa ih osornim glasom upita dokle će da čeka.
»Nećete više dugo«, odvrati joj starica gledajući gospođi Corney pravo u lice. »Nitko od nas ne čeka dugo na smrt. Strpite se, samo se strpite, brza će ona doći po sve nas!«
»Zaveži jezik, blesava babetino;« obrecnu se nastojnica, »a ti, Marto, reci mi, je li ona i prije tako ležala bez svijesti?«
»Počesto«, odgovori prva žena.
»Ali joj je to posljednji put«, nadoveže ona druga, »to jest, samo će se još jednom probuditi, i to ne na dugo.«
»Na dugo ili na kratko«, odbrusi zagrižljivo nadglednica, »mene više neće naći pokraj sebe, a vas dvije uzmite se u pamet da mi opet budzašto ne dodijavate. Nije mi dužnost da pribivam umiranju svake starice u ovoj ubožnici niti hoću da to činim. Upamtite to, vještice matore! Ako me opet nasamarite, prisjest će vam takve šale, vjerujte mi!«
I požuri se prema vratima, no uto obje starice, okrenute postelji, kriknuše. Gospođa se Corney okrene: bolesnica se bila uspravila pružajući ruke prema njima.
»Šta je to?« javi se bolesnica potmulim glasom.
»Tiho, tiho!« reče jedna od dviju žena pa se nagne k njoj, »lezi, samo ti lezi!«
»Živa neću više leći!« izusti žena trzajući se. »Hoću da sve kažem! Dođite ovamo — bliže, da vam šapnem na uho.«
Grčevito uhvati nadglednicu za rame i, prisilivši je da sjedne na stolicu uz postelju, već je zaustila da nešto kaže, kadli primijeti one dvije starice koje su se radoznalo nagnule naprijed da čuju šta će reći.
»Neka izađu!« reče žena dremovno, »brzo, samo brzo!«
Obje starice u jedan glas udariše u plačljive jadikovke kako samrtnica već bulazni, jer ne prepoznaje više svojih najboljih prijateljica. Ne htjedoše je nikako ostaviti samu, no nastojnica ih izgura iz odaje i vrati se do ležaja. Pošto su bile najurene, obje starice udare u druge žice pa kroz ključanicu stanu vikati da je stara Sally pijana, što zaista i nije bilo sasvim isključeno, jer osim male doze opijuma što joj je ljekarnik propisao, na nju je konačno djelovala borovica pomiješana s vodom kojom su je, po svome nalaženju i dobrotom svoga srca, dične starice bile napojile.
»A sad me saslušajte«, reče samrtnica glasno kao da se mučila da krajnjim naporom raspiri posljednju iskricu svoje snage i volje. »U ovoj istoj sobi — baš u ovoj postelji — ja sam jednom njegovala lijepu mladu ženu koju su dopremili u ubožnicu, a kojoj su noge bile od hoda izranjene, okrvavljene i prašinom pokrivene. Ona je rodila dijete i — umrla. Pustite me da se sjetim — koje je to godine bilo?«
»Svejedno koje godine!« nestrpljivo će nastojnica. »Pa šta je bilo s njom?«
»Da, da«, promrmlja samrtnica i opet zapadne u zanos, »pitate šta je bilo s njom? Što je s njom bilo — to znam ja!« vrisne žena, uspravi se, a lice joj se zarumeni. »Ja sam je okrala, da, to sam učinila! Još se nije bila ni ohladila kad sam joj ovo uzela!« reče izbečivši oči. »Ovo!« ponovi ona stavljajući ruku na usta nastojnice. »Jedino što je imala. Bila joj je potrebna odjeća da se zaštiti od studeni, i hrana da ne umre od gladi, no ona je ovo čuvala na grudima. A ja vam kažem da je bilo zlato — čisto zlato kojim je mogla spasiti život!«
»Zlato!« kao jeka ponovi nadglednica nagnuvši se pohlepno nad ženom koja je pala, nauznak. »Nastavi, da — pa što je bilo sa zlatom? Tko je bila majka? Kad je to bilo?«
»Meni je stavila u dužnost da joj ga čuvam«, odvrati žena i zastenje, »i povjerovala mi je, jer sam bila jedino biće koje je imala kraj sebe. U mislima već sam joj ga bila ukrala kad ga je još nosila oko vrata, pa je možda i smrt njena djeteta pala na moju glavu! Bolje bi s njim postupali da su sve znali!«
»Znali — šta?« upita gospođa Corney. »Govori!«
»Dijete je postalo tako nalik na svoju majku«, nastavi žena buncajući nesuvislo i ne odgovarajući na pitanje, »da ga nisam mogla zaboraviti kad sam vidjela njegovo lice. Jadna djevojka, jadna djevojka! A bila je još tako mlada, pravo jagnješce! — Čekajte, imam još mnogo da vam kažem... «
»Ne, ne«, odvrati nastojnica saginjući glavu da bi mogla čuti riječi što su sve slabijim glasom dopirale s usta umiruće žene. — »Reci brzo ili će biti prekasno!«
»Mlada mi je majka«, nastavi žena naprežući se grčevito, »šapnula na uho da dijete možda neće, ako poživi i poraste, trpjeti toliku sramotu zbog imena svoje nesretne majke. 'Oh, bože moj!' rekla je sklapajući svoja omršavjele ruke kad je osjetila da joj se približuje smrt, svejedno da li bude dječak ili djevojčica, pronađite neke ljude dobra srca, jer život je tako krut i nemilosrdan, pa se pobrinite za jadno siroče prepušteno na milost i nemilost drugih ljudi!«
»Kako je ime djetetu?« upita upraviteljica.
»Zvali su ga Oliver«, odvrati žena iznemoglim glasom. »Zlato što sam ga ukrala, bilo je...«
»No, šta — šta?« uzvikne nastojnica.
Sva uzbuđena sagne se bliže njoj da čuje odgovor, ali i nesvjesno ustukne kad se žena, polagano i ukočeno, opet uspravila i, hvatajući se objema rukama za pokrivač, promrmljala nešto nerazumljivo i pala mrtva nauznak.
»Mrtva kao panj!« reče jedna od starica upadajući brže-bolje u sobu čim su se vrata otvorila.
»A da uopće nije ništa rekla!« nadometne nastojnica i ode bezbrižna lica.
Starice nisu ništa odgovorile: svojski su se prihvatile svoje jezovite dužnosti vrzmajući se šutke oko mrtvoga tijela.

XXV. POGLAVLJE
U KOJEM SE VRAĆAMO FAGINU I NJEGOVOJ DRUŽINI
Dok se to zbivalo u provincijskoj ubožnici, gospodin je Fagin sjedio u svojoj staroj jazbini — u onoj istoj odakle je djevojka odvela Olivera — podavajući se teškim mislima, sjedeći uza slabu i nujno dimljivu vatru. Na koljenima je držao mijeh kojim je kanda pokušavao da raspiri vatru, ali se bio zanio u duboke misli; laktima se odupro o koljena, a palcima podnimio bradu, dok mu se pogled upiljio u zarđale rešetke.
Njemu za leđima sjedili su za stolom Prefriganko, mladi Bates i gospodin Chitling i sasvim se zanijeli partijom whista;6 Prefriganko je igrao protiv Batesa i Chitlinga 'rober'. Izraz lica prvospomenutog gentlemana bio je napeto pažljiv, a sad se još više uozbiljio, jer je s napetošću pratio tok igre i oštrim okom slijedio svaki pokret gospodina Chitlinga, dobacujući mu od vremena do vremena, kad bi se za to ukazala potreba, značajne poglede i udešavajući mudro svoju igru prema kartama svoga susjeda. Noć je bila hladna te je Prefriganko imao šešir na glavi, što mu je, uostalom, bila navika, bez obzira na to bio on vani ili u kući, a u zubima je držao glinenu lulu koju bi samo načas vadio iz usta kad bi mu se učinilo potrebnim da se okrijepi. Onda bi segnuo za velikim vrčem, punim borovice s vodom, koji je stajao na stolu, da bi se društvance njime poslužilo.
Mladi se Bates također bio zanio igrom, ali kako je bio življe ćudi negoli njegov krasni prijatelj, padalo je u oči da se mnogo češće mašao borovice, a pored toga uživao i u mnogim šalama i nevažnim primjedbama, što nimalo ne priliči ozbiljnom igraču karata. I zaista se Prefriganko, kao njegov prisni prijatelj, nije nimalo ustručavao da se više nego jednom ozbiljno s njime pograbi zbog nedoličnog vladanja; no mladi je Bates takve prigovore primao veoma mirno i dobroćudno. Samo bi svoga prijatelja poslao dođavola ili mu odgovorio kakvom sočnom doskočicom, kojoj bi se gospodin Chitling uvelike divio. Bilo je značajno kako su obojica — gospodin Chitling i njegov partner — neprestance gubili a da to mladog Batesa ne samo da nije ljutilo nego se činilo da ga je čak toliko zabavljalo te je poslije svakog miješanja praskao grohotnim smijehom preklinjući se da još nikad u svome mladom i lijepom životu, nije odigrao tako veselu partiju.
»Dvije partije i 'rober'!« reče gospodin Chitling, i lice mu se oduljilo kad je iz džepa od prsluka izvukao pol krune. »Jack, još nikad nisam vidio čeljade kao što si ti; u svemu si pobjednik i dobitnik, pa i u kartama. Charley i ja nismo mogli dobiti ni jednu partiju.«
Sama primjedba, ili žalostan glas kojim je učinjena, Batesa je toliko obveselilo te se gromko stao smijati; no Žid se trže iz svoga snatrenja i upita što se desilo.
»Desilo, Fagine?« poviče Charley. »Trebalo je da vidite tu igru! Tommy Chitling nije dobio ni jedan poen, a ja sam s njim igrao protiv Prefriganka i 'stola'!«
»Pa dabome!« nakesi se Žid pokazujući dovoljno jasno da je dobro razumio zašto su izgubili. »Pokušaj još jednom, Tome, pokušaj još jednom!«
»Da ne bi! Meni je dosta kartanju, Fagine«, odvrati gospodin Chitling. »Prefriganku karte tako idu da se protiv njega ne može ništa!«
»Ho, ho, dragoviću«, nasmije se Žid, »treba da rano podraniš ako hoćeš Prefriganka da nadmudriš!«
»Da, podraniti«, uplete se Charley Bates, »a uvečer postole ne skinuti, i ujutro dva cvikera na nos nabiti, ako misliš njega nadmudriti!«
Gospodin Dawkins primi svu tu pohvalu i lasku sa stoičkim mirom i ponudi da će svakome od nazočne gospode uz okladu od po jednog šilinga za svako vučenje, iz prve da izvuče koju god kartu sa slikom zažele. Budući da nitko nije na to pristao, a upravo je bio ispušio svoju lulu, on stade sebi za razonodu da na stolu skicira tloris tamnice u Newgateu, i to komadićem krede kojim je zapisivao poene. Pritom je resko zviždukao da čovjeku uši zagluhnu.
»Tommy, mrtvo puhalo, dojadio si mi koliko si dosadan!« izjavi Prefriganko te naprečac utihne pošto se tajac oduljio, a onda se vrati na Chitlinga: »Šta mislite, o čemu on razmišlja, Fagine?«
»Kako da ja to znam, dragi moj?« odvrati Žid okrećući glavu, jer je upravo puhao u mijeh. »Valjda osvojim gubicima ili, možda, o svom kratkom boravku na — ladanju, a? — Ha, ha! Je li tako, dragi moj?«
»Ni govora!« odvrati Prefriganko prekidajući razgovor, jer je u tom času Chitling već zaustio da nešto odgovori. »Što veliš ti, Charley?«
»Ja bih rekao«, odgovori mladi gospodin Bates te se nakrevelji, »da je prema Betsy bio sam med i šećer. Gle, kako se crveni! Očiju mi, ovo je pravi cirkus! Tommy je Chitling — zaljubljen! Oh, Fagine, ala je to šaljivo!«
Ne mogavši se više obuzdati pri samoj pomisli da je gospodin Chitling pao žrtvom svojih nježnih osjećaja, mladi se gospodin Bates zavali nauznak na stolici s tolikim zamahom da je izgubio ravnotežu i pao (a da mu ta — upadica — ni najmanje nije pokvarila veselje!) i ostao tako povaljen sve dok ga smijeh nije prošao. Onda je opet zauzeo prijašnji položaj i ponovo prasnuo u smijeh.
»Ne slušaj ti njega, dragi moj«, nato će Žid namignuvši gospodinu Dawkinsu i klopivši prijekorno Batesa piskom od mijeha. »Betsy je fina djevojka. Samo se ti drži nje!«
»Htio sam samo reći, Fagine«, uzvrati Chitling i krv mu udari u lice, »da se to nikoga ne tiče!«
»Baš tako«, reče Žid. »Charley voli mlatiti praznu slamu. Ne slušaj ti njega, dragi moj. Betsy je fina djevojka, Tome, i ona će ti donijeti sreću.«
»Pa zato ja i činim što mi ona kaže«, odvrati on. »Ja, doduše, ne bih došao u 'gazimlin' da nisam poslušao njen savjet. No ona moja rabota nije vama bila na odmet, zar ne, Fagine?
Pa šta onda ako sam šest sedmica odležao? Prije ili kasnije — čovjek to mora preturiti, i onda je već bolje zimi kad ionako nemaš volje da sa djevojkom šećeš po gradu, je li tako, Fagine?«
»Pa to se razumije, sokole«, odgovori Žid.
»Ti se ne bi bunio kad bi opet morao malo na 'ladanje', je li?« upita Prefriganko namignuvši Charleyju i Židu, »samo ako se njoj pritom ništa ne desi?«
»Uistinu ne bih«, odgovori Tom srdito, »eto, sad znate! I volio bih znati tko bi još imao petlje da misli kao ja, a, Fagine?«
»Nitko, dragi moj«, odvrati Žid, »ama baš nitko, Tome. Ja ne znam nikoga među nama, ama baš nikoga doli tebe, dragi.«
»Mogao sam se lako izvući da sam nju prokazao, nije li tako, Fagine?« bijesno nastavljaše ismijana bena. »Trebalo je da kažem samo jednu riječ, i bila bi gotova; nije li tako, Fagine?«
»Dakako, dragi moj«, potvrdi mu Žid.
»Ali ja nisam ni pisnuo, je li tako, Fagine?« opet će Tom uživajući što se svojim pitanjima mogao tako razglagoljati.
»Dakako, dakako da nisi!« odvrati Žid. »U tebe je junačko srce, možda čak i malo suviše junačko!«
»Možda«, prihvati Tom gledajući oko sebe, »ali da i jest tako, šta je u tome smiješno, je li Fagine?«
Kad je Žid opazio da Tom Chitling zapada u sve veću jarost, požuri se da ga uvjeri kako ga nitko ne ismijava. Pa da bi dokazao kako su svi u društvu trijezni i ozbiljni ljudi, obrati se mladom gospodinu Batesu koji je bio najveći krivac. Po nesreći, Charley, koji je već bio zaustio da kaže kako nikad u životu nije bio ozbiljniji, nije mogao a da ne prasne u grohotan smijeh, te je gospodin Chitling kome je dojadilo bockanje, jurnuo prema njemu i svom snagom zamahnuo, ali je krivac spretno izmakao, tako da je šaka grunula starog Žida ravno u prsi. Oteturao je do zida gdje je sav zasopljen zastao gledajući zaprepaštenim očima Toma Chitlinga.
»Tiho!« u taj čas uzvikne Prefriganko, »čuo sam zveckalo«. I uzevši svjetiljku, tiho se odšulja uza stepenice.
Zvonce je još jednom ponešto nestrpljivo zaječalo, dok je društvance ostalo u tami. Zamalo se vrati Prefriganko i tajanstveno šapne Faginu nešto na uho.
»Šta«? usklikne Žid. »Zar sam?«
Prefriganko potvrdi klimajući glavom i, zaklanjajući rukom plamen svijeće, natukne znakovima Batesu da bi zasad bilo bolje da se okani šale. Pošto ga je prijateljski tako posavjetovao, upro je oči u Fagina očekujući njegove upute.
Starac je griskao svoje požutjele prste. Nešto se zamislio, lice mu se trzalo od uzbuđenja; kao da je slutio neko zlo i bojao se da mu ne saopće najgore. Najposlija digne glavu te upita:
»Gdje je?«
Prefriganko pokaže rukom na kat i već htjede da ode.
»Dobro«, odgovori Žid na to nijemo pitanje, »dovedi ga ovamo. Tiho! — Budi miran, Charley! I ti, Tome! Idite! Idite!«
Charley i njegov dojakošnji protivnik odmah poslušaju to kratko naređenje i nečujno se udalje. Zavladala je gluha tišina dok je Prefriganko sa svijećom u ruci silazio niza stepenice, a za njim čovjek u grubom radničkom haljetku. Ogledavši se letimično po sobi, došljak je skinuo omašan šal koji mu je zakrivao donji dio lica i otkrio blijedo, neoprano i neobrijano lice ljepotana Tobyja Crackita.
»Kako je, Fagine, slatki?« upita dični gentleman kimnuvši glavom Židu. »Prefriganko, strpaj mi šal u šešir, da ga dugo ne tražim kad se vratim sa robije, jer baš tako stoje stvari. Sad ćeš se ti proslaviti kao obijač kad nas stare strpaju u buturu.«
Rekavši to, skine haljetak, smota ga sebi oko pasa, primakne stolicu ognjištu, zavali se i digne noge na ogradu kamina.
»Pogledaj, Fagine, slatki«, reče pokazujući žalostivo na svoje elegantne cipele, »ni trunka laštila — ni sam više ne znam otkad nisu čišćene, tako mi...! Ali ne gledaj me tako, čovječe! Sve u svoje vrijeme, jer neću i ne mogu da se raskokodačem prije nego što se ne nanjupam i ne nakvasim grlo, i zato — iznesi što imaš pa da se poslije tri puna dana prvi put u miru nažderem!«
Žid mahnu Prefriganku da donese na stol sve jelo što ga imaju, a sam, sjednuvši sučelice provalniku, stade strpljivo čekati dok se ovome prohtije da priča.
Bilo je očito da se Tobyju nije nimalo žurilo da povede razgovor. Isprva je Žid samo gledao te gledao njegovo lice ne bi li mu iz crta pročitao kakve on to vijesti nosi; ali se na njemu, kao svagda, odražavala samo smirenost i dopadljivost i, unatoč prljavštini i neobrijanosti, na tom je licu još uvijek titrao onaj glupi osmijeh ljepotana Tobyja Crackita koji je sam sa sobom potpuno zadovoljan. Žid je mučio strašnu muku jedva svladavajući svoju nestrpljivost te je očima pratio svaki zalogaj što ga je Toby trpao u usta, a sve to se vrijeme šetkao po sobi izvan sebe od uzbuđenja. No sve to nije nimalo koristilo. Toby je i dalje žvakao pokazujući savršenu ravnodušnost sve dok nije utolio glad, a onda je naložio Prefriganku da izađe te namiješao sebi čašu alkohola s vodom; najposlije bijaše spreman da priča.
»Prvo i prvo, Fagine slatki«, započne Toby.
»No da, da!« upadne mu u riječ Žid privlačeći svoju stolicu.
Toby Crackit načas umukne da gucne malo alkohola i da izjavi da je borovica izvrsna, podigne noge na rešetke kamina, tako da su mu cipele došle u visinu očiju, i nastavi: »Prvo i prvo, Fagine slatki, kako je Billu?«
»Šta?« vrisne Žid skočivši sa stolca.
»Pa valjda ne misliš time reći —« započne Toby problijedjevši.
»Ne mislim reći!« krikne Žid topćući nogama bijesno o pod. »Gdje su — Sikes i dječak — gdje su oni? Gdje su bili? Gdje se kriju? Zašto još nisu došli ovamo?«
»Ekspedicija nije upalila«, izusti Toby pokunjeno.
»To već znam«, odvrati Žid te izvuče iz džepa novine i upre prstom u njih. »Šta još?« »Pucali su na nas i ranili dječaka. Uprtili smo dječaka i bježali glavom bez obzira kroz šikarje i preko graba te izmakli progoniteljima koji su nam bili za petama. Prokletstvo! Sve se diglo na noge, a i psi su nasrtali na nas.«
»A dječak?« bez daha će Žid.
»Bill ga je uprtio na leđa i trčao što su ga noge nosile. Onda smo stali da ga zajedno ponesemo; glava mu je pala na rame i bio se ohladio. Umalo što nas nisu stigli! I tada je svaki kidnuo kako je znao i umio, što brže i dalje od — vješala, a mladunče smo ostavili u grabi. Ili je živ ili mrtav, to je sve što znam o njemu!«
Žid više ništa nije htio čuti. Samo je zakukao iz svega glasa, uhvatio se za glavu, čupao kosu i izjurio iz sobe, a zatim iz kuće na ulicu.

XXVI. POGLAVLJE
U KOJEM SE POJAVLJUJE TAJANSTVENO LICE I DEŠAVAJU SE SVAKOJAKE STVARI KOJE SU NAJUŽE POVEZANE S OVOM PRIPOVIJEŠĆU
Starac se našao na uglu ulice prije nego što se mogao da oporavi od svega što mu je Tom Crackit saopćio. Nastavio je nesmanjenom brzinom u svom ludom i bezglavom trku, dok nije pokraj njega projurila kočija i začuli se užasnuti krikovi prolaznika koji su uočili pogibelj koja mu je prijetila, te on odskočio na pločnik. Kloneći se što je više mogao svih glavnijih ulica i šuljajući se prečacima i pokrajnjim uličicama, najposlije je izbio na Snow Hill. Odatle je išao sve brže i brže, dok nije opet zakrenuo u neku dugu usku ulicu gdje mu se učinilo kao da je kod kuće pa je, po staroj navici, opet hodao polaganije stružući nogama, jer mu je očito odlanulo.
Blizu mjesta gdje se Snow Hill spaja sa Holborn Hillom izbija s desne strane, kad dolazite iz Cityja, turobna uličica koja vodi do Saffron Hilla. U njenim su prljavim dućančićima izloženi na prodaju rabljeni džepni rupčići svake veličine i vrste, jer su tu zasjeli trgovci koje džepari opskrbljuju robom. Na stotine takvih rupčića šareno je lepršalo, a i police u dućanu bile su prepune iste robe. Field Lane mala je uličica, a ipak ima svoju brijačnicu, kavanice, točionice piva i prodavaonice pržene ribe. To je trgovačka kolonija koja živi svojim zasebnim životom, skladište pokradene sitnarije što ga ranim jutrom i u sumračne sate posjećuju šutljivi trgovci koji trguju po mračnim dvorišnim sobama pa odlaze isto onako tajanstveno kao što su i došli. Tu trgovac starim odijelima, krpo i staretinar stavljaju svoju robu u izloge da tatima i džeparima posluži kao cimer, a gomile stara željeza i kostiju i hrpe pljesnivih vunenih i platnenih dronjaka gnjiju po zagađenim podzemnim zakucima.
Ovamo se Žid uputio. Učmali stanovnici te uličice dobro su ga poznavali, jer bi mu svi koji su željeli da nešto kupe ili prodaju prijateljski kimali glavom dok je prolazio. On im je isto tako odzdravljao ali se ni s kim nije upuštao u razgovor sve dok nije dospio do drugog kraja ulice, gdje je oslovio trgovca majušna rasta, koji se, kako je najbolje mogao, zbio u neku dječju stolicu i pušio lulu pred dućanskim vratima.
»Pa i mrtvac bi prohodao kad vas ugleda!« odgovori poštovani trgovac kad ga je Žid upitao za zdravlje.
»Kod vas je ovdje postalo gotovo prevruće, Lively«, reče Fagin mršteći se i prekrstivši ruke na grudima.
»Pa čuo sam već da se ljudi ponekad tuže; ali kad prigrije, onda opet i zahladi«, reče trgovac. »Ne čini li se i vama da je tako?«
Fagin potvrdi glavom te pokazujući u pravcu Saffron Hilla upita je li sinoć netko tamo navraćao.
»U krčmu 'K veselom šepavcu'?«
Žid kimne.
»Čekajte malo da se sjetim«, produži trgovac te se zamisli. »Jest, koliko ja znam, dolazilo, ih je petero-šestero. Ali držim da vaš prijatelj, nije stigao.«
»Sikes nije došao?« nato će Žid razočarana lica.
»Nije pronađen, kako vele advokati«, odgovori čovuljak odmahujući glavom i gledajući Žida neopisivo lukavim očima. »Ima li večeras nešto za mene da pazarimo?«
»Večeras ništa«, odvrati Žid i pođe dalje.
»Fagine, idete li 'K veselom šepavcu'?« vikne čovjek za njim. »Stanite! Večeras se i meni ide pa ću s vama!«
Ali kako se Žid okrenuo i odmahnuo rukom u znak da bi volio ostati sam, a čovjek se, osim toga, nije mogao tako izvući iz svoje stoličice, krčma 'K veselom šepavcu' nije imala čast da primi gospodina Livelyja. Dok se iskobeljao, Žid je već iščeznuo, tako da se gospodin Lively, stojeći neko vrijeme uzalud na nožnim prstima u nadi da ga ugleda, opet silom ugurao u svoju stoličicu i niječno odmahnuo glavom nekoj gospođi s druge ulice, a zatim nastavio ozbiljno i dostojanstveno pušiti svoju lulu.
'Tri šepavca' ili običnije 'K veselom Šepavcu', pod kojim je imenom ta krčma bila najbolje poznata gostima, bila je identična s krčmom gdje smo već sreli gospodina Sikesa i njegova psa. Fagin je čovjeku iza šanka samo domahnuo i pošao ravno stepenicama. Otvorivši vrata neke sobe i nečujno ušavši, plašljivo se stane ogledati. Pritom je zaklanjao oči rukom kao da nekoga traži.
Soba je bila osvijetljena dvjema petrolejskim svjetiljkama. Njihov se odsjev izvana nije mogao vidjeti, jer su kapci na prozorima bili čvrsto zakračunani, a okna zastrta izblijedjelim crvenim zavjesama. Strop je bio premazan zagasitom bojom, da se ne bi opazilo kako ga garonje svjetiljaka začađuje, a soba je bila ispunjena tako istim duhanskim dimom da se na prvi pogled gotovo ništa nije moglo razabrati. No malo pomalo, kako su se oblaci dima rasplinjavali i nestajali kroz otvorena vrata, mogli ste zapaziti gomilu glava kao što ste mogli čuti i žagor glasova, pa kad bi se oči bolje privikle na taj prizor, promatrač bi ugledao brojno društvo ljudi i žena, natisnuto oko dugačka stola. U začelju je sjedio predsjedatelj s predsjedničkim čekićem u ruci, dok je u zakutku, za razdešenim pijaninom, sjedio svirač, kome je glava bila uvezana zbog zubobolje, a iz lica mu stršio pomodrjeli nos. Bio je svjestan svoje važnosti.
Kad je Fagin tiho ušao, sviračevi su prsti prelijetali preko tipaka u znak preludija, što je izazvalo sveopću dernjavu, neka se društvo umiri i neka netko zapjeva pjesmu. A kad se graja slegla, mlada jedna dama stala je zabavljati družinu pjevajući baladu od četiri strofe, dok je njezin pratilac poslije svake kitice ponavljao melodiju od početka do kraja, udarajući u tipke što je bučnije mogao. Kad se to završilo, predsjedatelj održi govor, i gospoda koja su mu sjedila s desne i s lijeve strane odvaže se da otpjevaju duet što ga svi prisutni primiše s oduševljenim pljeskanjem.
Bilo je zanimljivo motriti neka lica koja su se osobito isticala u tome skupu. Tu je bio sam predsjedatelj, vlasnik krčme, glomazna, zdepasta ljudina koji je za vrijeme pjevanja prevrtao očima na sve strane i nastojao da sa svakim bude srdačan, ali se činilo da baš ništa ne gubi iz vida, kao što mu nije izmakla ni jedna jedincata riječ. Do njega su bili pjevači koji su profesionalno nehajno primili pohvale svih nazočnih, ispijajući onih desetak čašica alkohola s vodom što su im naizmjence pružali njihovi najbučniji obožavatelji; na licima im se odražavali gotovo svi poroci u svim mogućim gradacijama, privlačeći pažnju s neodoljivom snagom odvratnosti. Podmuklost, okrutnost i pijanstvo u svim oblicima udarili su svoj pečat na ta lica. A žene? S lica jednih kao da je nestajao posljednji tračak mladenačke svježine čim bi ih pogledali, dok je s lica drugih bio kanda izbrisan i najmanji trag ženstvenosti, te su naličile na odvratne, bezizražajne maske raskalašenosti i opačine, premda su neke među njima bile tek djevojke, druge mlade žene, a ni jedna nije bila poodmakla u dobi. Bile su to najmračnije i najžalosnije fizionomije, u tome sablasnom skupu.
Fagin je sve vrijeme radoznalo pogledavao s jednog lica na drugo, i bilo je sasvim očito da ono lice za kojim je pošao u potragu nije našao. Uspjevši napokon da svojim očima svrati na sebe pogled čovjeka koji je sjedio na predsjedničkom mjestu, ovaj mu jedva primjetno kimne glavom i tiho izađe iz sobe.
»Čime vam mogu poslužiti, gospodine Fagine?« upita Žida prateći ga do stubišta. »Nećete li k nama u društvo? Nama svima bilo bi to osobito milo.«
Žid nestrpljivo odmahne glavom i prošapne: »Je li on tu?«
»Nije«, odvrati muškarac.
»I nema nikakvih vijesti od Barneyja?« upita Fagin.
»Nikakvih«, odgovori gostioničar. »On se jamačno neće pojaviti dok ne bude sve sigurno. Vjerujte mi, nešto su nanjušili, i kad bi se on samo maknuo, pao bi u klopku. Barneyju ne prijeti nikakva opasnost, o ne, inače bih već čuo nešto o njemu. Jamčim vam da je s Barneyjem sve u redu. Ne brinite se za njega!«
»Hoće li on večeras doći?« upita Žid naglasivši naročito riječ 'on'.
»Mislite — na Monksa?« nato će krčmar oklijevajući.
»Pst!« psikne Žid. »Da, na njega mislim.«
»Svakako!« odgovori čovjek vadeći iz prsluka zlatan sat. »Ja sam ga već prije očekivao. Ako pričekate desetak minuta, on će... «
»Ne, ne«, nato će Žid užurbano i kao da mu je odlanulo što čovjeka kojeg je tražio nije bilo, koliko je god želio da ga vidi. »Recite mu da sam ga ovdje tražio i da noćas mora k meni; ne, sutra. Kako ga sada nema, bit će i sutra vremena da se sastanemo.«
»Dobro«, odgovori čovjek. »Još nešto?«
»Zasad više ni riječi!« odgovori Žid silazeći niza stepenice.
»Slušajte!« reče gostioničar prigušenim glasom naginjući se preko ograde. »Sada je divna prilika da napravimo posao! Kod mene je i Phil Barker koji se tako naljoskao da bi ga i beba mogla udesiti!«
»Ali sad nije vrijeme za Phila Barkera«, odgovori Žid i pogleda gore. »Phil treba da posluži za nešto važnije prije nego što s njime svršimo, i zato se vi lijepo vratite svome društvu, dragi moj, pa im recite neka se samo vesele dok su — još živi. Ha, ha, ha!«
I krčmar se nasmije, a onda se vrati svojim gostima. Čim je Žid ostao sam, njegovo lice ponovo poprimi izraz straha i zamišljenosti. Poslije kratka razmišljanja dozove kabriolet i naredi kočijašu da ga vozi u pravcu Bethnal Greena. Četvrt milje ispred Sikesova obitavališta on siđe s kola i pješice prevali preostali dio puta.
»A sad«, promrmlja Žid kucajući na vrata, »ako su nešto zamijesili pa me prevarili, ti ćeš mi, djevojčice, sve priznati, pa bila ti ne znam kakva prefriganka!«
Gazdarica mu reče da je djevojka u svojoj sobi. Fagin se potiho odšulja gore i bane u sobu a da nije prethodno ni pokucao. Djevojka je bila sama; glava s razbarušenom kosom ležala joj na stolu.
»Napila se«, pomisli Žid hladno, »a možda je tišti samo neki jad.«
Pritom se starac okrene da zatvori vrata, i od toga se šuma djevojka trgne. Pronicavim je očima promatrala njegovo lice kad ga je pitala ima li kakvih novosti, a onda sasluša kako se Toby Crackit proveo. Kad je završio, ona opet obori glavu i ne reče ništa. Nestrpljivo odgurne svijeću od sebe te jedanput dvaput strugne nogama po podu premještaj ući se grozničavo po stolici. No to je bilo sve.
Žid se međutim uvrpoljio. Ogledavao se po sobi kao da se želi uvjeriti nije li se Sikes možda ipak potajno vratio. Očito je bio zadovoljan svojim motrenjem, jer se dva-tri puta nakašljao i svaki put nastojao da povede razgovor, ali mu djevojka nije obraćala nikakvu pažnju. Naposljetku pokuša nešto drugo i, trljajući ruke, reče pomirljivo:
»A šta misliš, mila moja, gdje li sad Bill može biti, a?«
Djevojka projeca nešto jedva razumljivo kako ona to ne može znati. Činilo se kao da krijući svoje lice prigušeno plače.
»A gdje bi dječak mogao biti?« opet će Žid naprežući se da ugleda ma i najmanji dio njena lica. »Siromašak mali! Napušten u grabi, zamisli, Nancy!«
»Djetetu je bolje tamo nego kod nas«, odvrati djevojka i naglo digne glavu. »I ako samo Bill zbog toga ne nastrada, nadam se da dječak leži mrtav u toj jami i da mu tamo istrunu mlađane kosti.«
»Šta?« usklikne Žid začuđeno.
»Da, baš tome se nadam«, odvrati djevojka i oči joj se sukobe s njegovim pogledom. »Bit ću sretna ako ga više ne budem morala gledati te ako saznam da je najgore prošlo. Ne podnosim da ga gledam kraj sebe. Kad njega gledam, onda mrzim i sebe i sve vas!« »Koješta!« ražesti se Žid. »Ti si se nalokala, djevojko!«
»Je li?« usklikne djevojka grcajući od bijesa. »Svakako nije vaša zasluga ako sam trijezna, jer da je po vašoj volji, bila bih uvijek pijana — osim sada! Čini se da vam je krivo što nisam dobre volje, je li?«
»Da!« bjesnio je Žid, »i još kako!«
»Onda me oraspoložite!«, nasmije mu se djevojka u brk.
»Da te oraspoložim!« vrisne Žid izvan sebe od čuda što je djevojka tako uporna, i sav izmučen patnjama što ih je te večeri prepatio. »Oh, ja ću te oraspoložiti! Slušaj me dobro, droljo! Slušaj ti mene koji sa dvije-tri riječi mogu Billu stegnuti omču oko vrata, tako sigurno kao da ga već sada ovim svojim rukama držim za njegovu bivolsku gušu! Ako se vrati bez dječaka — pa ako ostane na slobodi i ne pronađe mi dječaka živa ili mrtva — sama ga ubij ako želiš da ga spasiš vješala, ubij ga čim prijeđe prag ove sobe, jer će inače biti prekasno!«
»Šta vi to govorite?« i nehotice usklikne djevojka.
»Šta ja govorim?« nastavi Žid razjareno. »Evo šta! Meni je slučaj dobacio u ruke dječaka koji mi vrijedi nekoliko stotina funti; pa da ga sada izgubim zbog nekoliko pijanih nitkova kojima mogu da raspolažem po miloj volji! — I da se vežem uz živoga đavla koji može sve samo ako hoće, i... i... «
Sav zasopćen, starac je zamuckujući tražio riječ, no u tom trenutku priguši bujicu gnjeva i mahom se izmijeni. Čas prije mlatarao je stisnutim pesnicama po zraku, buljeći oko sebe razjapljenih očiju i od srdžbe problijedjela lica; no sada se srozao na stolicu i sav se zgrbio i pritajio, dršćući od straha da u bijesu nije sam odao kakvu tajnu svojih mračnih namjera. Pošutjevši malo, odvaži se da pogleda djevojku. Činilo se da se malo primirio videći je onako skršenu kakva je bila kad je on ušao u sobu.
»Nancy, draga«, graktao je Žid svojim uobičajenim glasom, »ti se valjda ne ljutiš?« »Fagine, pustite me u miru!« odvrati djevojka i sumorno ga pogleda. »Ako ovaj put Bill i nije uspio, uspjet će drugi put. On vam je već toliko puta posvršavao dobre poslove, i bit će toga još i više kad bude mogao, no kad ne može — neće, i zato ne govorimo više o tome.«
»A šta će biti s dječakom, draga?« upita Žid nervozno trljajući ruke.
»Dječak mora da dijeli sudbinu s drugima«, prekine ga Nancy naglo, »i ja opet velim da se nadam da je mrtav, da mu sada vise ništa ne prijeti, pa ni vi — samo ako se Bill spasio. A kad se Toby iskobeljao, onda će i Bill, jer on vrijedi za dvojicu!«
»A šta misliš o onome što sam ti rekao, draga moja?« upita Žid gledajući je netremice užarenim očima.
»Morate mi sve ponoviti ako vam je stalo do toga da nešto poduzmem«, odvrati Nancy, »a bilo bi još bolje da sve to ostavite za sutra! Za jedan ste me časak rastresli, no sada sam opet malaksala i nesposobna da mislim.«
Fagin ju je još koješta zapitkivao, a sve s namjerom da se osvjedoči je li djevojka shvatila ono što joj je tako nesmotreno natuknuo, no ona je na sva pitanja odgovarala tako bezazleno, nije ni okom trepnula dok ju je on uporno gledao pronicavim očima; učvrstila mu se prijašnja misao da je Nancy previše potegnula iz boce. Ona je, doduše, kao sve Faginove štićenice bila odana piću, a on ih je sve još u ranoj mladosti poticao na to da se odaju alkoholu. Njen raspušteni izgled i zadah borovice kojim je soba bila prožeta, sve je to potvrđivalo da je pretpostavka staroga Žida bila ispravna. Stoga je poslije kratkotrajnog mahnitanja koje smo spomenuli, zapala najprije u mučaljivu sjetu, a zatim joj se od prevelika ganuća razvezao jezik pa je čas plakala, čas opet kliktala: 'Samo glavu gore!' i slično, kao što to čine dame i gospoda kad ih svlada takvo raspoloženje. Gospodin je Fagin u tim stvarima imao veliko iskustvo te se s pravim zadovoljstvom uvjerio da se Nancy zaista bila naljoskala.
Pošto se u tom pogledu opet smirio, Žid se, izvršivši svoj dvojaki zadatak (da djevojci saopći što je večeras saznao i da se na svoje oči uvjeri da se Sikes nije vratio), opet uputi kući, ostavljajući svoju mladu prijateljicu da i dalje oborene glave sjedi za stolom.
Bio je jedan sat po ponoći. Vani je vladao mrak i stezao mraz, te je zato pospješio korake. Jak vjetar koji je vijao ulicama kao da ih je očistio od prašine, blata i — prolaznika, jer su se samo tu i tamo pojavljivali poneki ljudi, a svi se žurili svojim kućama. Vjetar je nosio Žida, jer mu je puhao u leđa, ali bi on svaki put protrnuo i stresao se od studeni kad bi ga zahvatio i gonio dalje.
Stigao je do ugla svoje ulice i već je u džepu napipavao ključ od kapije, kad neki mračan lik iskrsne iz crne tame jedne veže pa mu, neopažen, priđe preko ceste.
»Fagine!« šapne mu glas na uho.
»Ah!« usklikne Žid i u hipu se okrene. »Je li to...«
»Da, ja sam!« prekine ga stranac nabusito. »Već se dva sata šunjam ovuda. Dobijesa, gdje ste dosada bili?«
»Po vašem poslu, dragi«, odvrati Žid pogledavši nemirno pridošlicu i usporivši hod. »Svu noć po poslu!«
»Dakako!« nato će stranac podrugljivo. »No, a što ste obavili?«
»Ništa dobro«, odvrati mu Žid.
»Ništa rđavo valjda?« priklopi stranac i naglo stane gledajući u svoga subesjednika. Žid zaniječe glavom i već htjede da odgovori kad ga stranac presiječe i pokaže na kuću, do koje su uto stigli, dodavši kako bi bilo bolje da mu ono što mu ima reći ispriča unutri, jer da mu se krv sledila u žilama dok ga je za čekanja vjetar šibao.
Fagin kao da je jako želio da se otrese gesta u tako kasno doba noći; gunđao je nešto da mu u kući ne gori vatra. Ali kako je stranac tako odlučnim glasom ponovio svoju želju, otključa vrata te ga zamoli da ih polako opet zatvori dok on potraži svijeću.
»Mrak je tu kao u grobnici«, reče čovjek tapajući naslijepo nekoliko koračaja. »Požurite! Mrzim taj mrak!«
»Zatvorite vrata!« psiknu Fagin s drugog kraja hodnika i još ne doreče kadli se vrata bučno zalupiše.
»Nisam ja tome kriv«, reče onaj drugi čovjek tapajući. »Ili su se sama zatvorila ili ih je vjetar zalupio. Požurite da nađete svjetiljku ili ću još vrat da slomim u toj prokletoj rupi!« Fagin se potiho spusti niz kuhinjske stepenice te se uskoro vrati s upaljenom svijećom, uvjerivši se da Toby Crackit spava dolje u stražnjoj sobi, a dječaci u prednjoj. Davši znak čovjeku da pođe za njim, prvi se počne uspinjati stepenicama.
»Ono nekoliko riječi«, zatim će Žid otvarajući vrata na prvom katu, »možemo i ovdje izmijeniti, mili moj, a kako u prozorskim kapcima ima rupa i pukotina a mi susjedima nikad ne pokazujemo nikakvo svjetlo, ostavit ćemo svijeću na stubištu. Tako!«
Rekavši to, Žid se sagne, postavi svijeću na gornje stepenice upravo nasuprot sobnim vratima te pođe u odaju, koja je bila bez namještaja, osim rasklimana naslonjača i nekog otrcana kreveta ili sofe iza vrata. Na taj se ležaj stranac svali kao da je silno umoran. Žid povuče naslonjač njemu sučelice, i tako se nađoše s licem o lice. Nije bilo sasvim mračno, jer su vrata bila odškrinuta, a svijeća je izvana bacala slabašan trak svjetla po suprotnom zidu.
Neko su vrijeme razgovarali šapatom. Iako bi prisluškivač mogao razabrati samo pokoju nesuvislu riječ, ipak bi shvatio da se Fagin brani od nekih primjedaba koje mu stranac dobacuje veoma razdraženo. Prošlo je četvrt sata ili nešto više što su tako razgovarali, kada Monks — kojim je imenom Žid nekoliko puta bio oslovio stranca — reče malo povišenim glasom:
»I još vam jednom kažem da nije bilo dobro smišljeno. Zašto ga niste pustili ovdje s ostalima pa da postane sitan džepar i tat?«
»Gle ti njega!« usklikne Žid sliježući ramenima.
»Zar hoćete time reći da vam to ne bi uspjelo da ste zaista htjeli?« upita Monks strogim glasom. »Zar niste tako postupali s tolikim drugim dječacima? Da ste imali strpljenja barem godinu dana, zar vam ne bi uspjelo da bude osuđen i, možda, deportiran na doživotnu robiju?«
»A kome bi to koristilo, dragi moj?« upita Žid ponizno.
»Meni!« odvrati Monks.
»Ali ne meni!« priklopi Žid pokorno. »Kada dvojica rade jedan poso, pravedno je da se vodi računa o probicima jedne i druge strane, nije li tako, dobri moj prijatelju?«
»No, pa šta?« mrgodio se Monks.
»Vidio sam da se teško privikava našem zanatu«! odvrati Žid, »jer nije bio nalik na druge dječake.«
»Istina je, đavo ga odnio!« progunđa čovjek »Inače bi već odavna postao lopov.«
»Nije bilo u mojoj moći da ga iskoristim za zlo«, nastavi Žid pomno promatrajući lice svoga subesjednika. »Nije ni u što bio umiješan pa nisam ništa imao čime da ga zastrašim, što je spočetka uvijek potrebno, ukoliko ne želimo da nam je trud uzaludan. Šta sam mogao poduzeti? Da ga šaljem u krađu zajedno s Prefrigankom i Batesom? Bilo nam je dosta od prvog puta, dragi moj, i ja sam se nastrahovao za sve nas!«
»To nije bila moja krivica«, primijeti Monks.
»Nije, nije dragi moj!« ponovi Žid, »i ja vam ništa ne prigovaram, jer da se to nije dogodilo, ne bi vam nikad pogled pao na dječaka i vi ne biste nikad saznali da baš njega tražite. Ja sam ga, dakle, pomoću jedne djevojke opet dobio pod svoju vlast, i to zbog vas, ali je onda ona počela da ga brani.«
»Zadavite tu djevojčuru!« uznestrpi se Monks.
»No, mili moj, to mi upravo sada ne možemo sebi dopustiti«, odvrati Žid te se osmjehne, »a osim toga, to nam ne bi donijelo nikakve koristi, inače bih to ovih dana drage volje učinio. Znam vrlo dobro, dragi Monks, što su djevojke i kakve su. Kad bi u dječaka srce otvrdnulo, ona ga više ne bi ni pogledala. Vi biste htjeli da od njega načinim, lopova, pa ako je još na životu, sada to mogu od njega učiniti. No ako...« i Žid se primakne bliže, »to, doduše, treba da znate nije vjerojatno — ali ako se ipak desilo najgore, ako je mrtav... «
»Nije moja krivica ako su ga ubili!« presiječe ga onaj drugi i pogleda Žida zaprepašteno i hvatajući ga grčevito drhtavim rukama. »Upamtite, Fagine, ja u to nisam bio umiješan. Od početka sam vam govorio da možete s njim raditi što vas je volja, samo ga ne smijete ubiti. Ne želim krvi; to svagda iziđe na vidjelo, a osim toga vas progoni duh ubijene žrtve! Ako su ga pak ustrijelili, ja nisam kriv, jeste li me čuli, Fagine? Šta se to miče u tom vašem prokletom brlogu! — Šta je to?«
»Šta?« usklikne Žid uhvativši objema rukama prestrašenog čovjeka koji je skočio na noge. »Gdje?«
»Tamo prijeko!« odvrati Monks zureći u suprotni zid. »Sjenka — vidio sam sjenku jedne žene u kaputu s kapom na glavi kako se poput duha šulja uza zid!«
Žid ispusti Monksa i oni navrat-nanos izjure iz sobe. Svijeća koja je nemirno treptala u propuhu nalazila se na istom mjestu gdje je stajala osvjetljavajući pusto stubište. Prisluškivali su pomno, ali je po svoj kući vladala duboka tišina.
»Mašta vas je prevarila«, reče Žid prihvativši svijeću i obrativši se svome gostu.
»Zakleo bih se da me oči nisu prevarile!« odvrati Monks; sav se tresao od uzbuđenja. »Isprva se naginjala naprijed, a kad sam kriknuo, šmugnula je kao strijela.«
Žid prezirno pogleda u blijedo lice svoga ortaka i pozove ga da pođe za njim, ako mu je s voljom. Zatim se uze penjati stepenicama. Zavirivali su u sve odaje; sve je bilo pusto, hladno i prazno. Spustili su se u hodnik, a odatle u podrum. Sa zidova se cijedila zelenkasta vlaga, a na treperavoj svjetlosti svijeće ocrtavali se na zemlji tragovi puževa, no sve je odisalo mrtvom tišinom.
»Jeste li se umirili?« upita ga Žid pošto su se opet uspeli u hodnik. »Osim nas dvojice nema u kući ni žive duše, izuzev Tobyja i dječaka, a oni nisu nimalo opasni. Uvjerite se sami!«
U dokaz svoje tvrdnje izvuče iz džepa dva ključa i objasni gostu da je, kad je prvi put silazio, zaključao ukućane, kako bi njih dvojica mogli u miru razgovarati.
Svi ti dokazi pokolebali su gospodina Monksa. Njegova je strava sve više iščezavala ukoliko su dalje pretraživali kuću, a nisu otkrili ništa sumnjivo. Konačna se srdito nasmije i reče da ga je sigurno zanijela njegova mašta. Ipak je otklonio da nastave razgovor prisjetivši se odjednom da je prošao jedan po ponoći. I tako se simpatični par rastade.

XXVII. POGLAVLJE
U KOJEM IZGLAĐUJEMO NEULJUDNOST KADA SMO BEZ IKAKVE ISPRIKE NAPUSTILI DRUŠTVO JEDNE DAME
Nikako se ne bi dolikovalo skromnome piscu da svemoćnu ličnost kao što je općinski pisar napusti u času dok stoji leđima okrenut kaminu pridižući skutove svoda kaputa, te da onda opet skrene na nj pažnju, jer mu se, eto, tako prohtjelo, a ne bi se priličilo ni piščevu zvanju i pozivu, a bogme ni njegovim kavalirskim osjećajima, da tako postupa i s damom koju je općinski pisar gledao s tolikom nježnošću šapćući joj na uho tako slatke riječi koje bi, s obzirom da dolaze iz usta tako velevažne osobe, s pravom mogle da ponosno nadmu grudi svake djevice ili žene, bila ona stara ili mlada. Stoga istinoljubivi pisac ovih redaka, uvjeren da zna šta je red i odajući poštovanje ljudima kojima je — u našoj dolini suza — sudbina dodijelila važnu funkciju, već hita da iskaže strahopoštovanje što ga duguje njihovu položaju te da im propisno iskaže sve počasti što ih oni mogu s punim pravom zahtijevati i po svom autoritetu i, prema tome, i po svojim odlikama i vrlinama. Zato mu je i bila namjera da na ovome mjestu uplete raspravu o božanskim pravima općinskih pisara i, drugo, da objasni kako općinski pisar ne može pogriješiti, što bi uvelike moglo razveseliti dobronamjerna čitatelja te mu u isti mah poslužiti kao pouka. No pisac je, nažalost, zbog pomanjkanja vremena i prostora morao odložiti raspravu, uvjeren da će, kad se pruži prilika, biti dovoljno spreman da dokaže da je takvo čeljade čovjek na svome mjestu, pravovaljano izabran i naimenovan. Drugim riječima — općinski pisar dodijeljen uboškom domu, i koji je u tom svojstvu ujedno i član crkvene općine, obdaren je već po svome zvanju svim odlikama i čovječanskim vrlinama, tako da obični podvornici, sudski pisari, pa čak ni crkvenjaci (posljednji možda ipak, ali samo u manjoj mjeri) ne mogu ni u snu pomisliti da se mjere s gospodinom Bumbleom.
Gospodin je Bumble još jednom prebrojio čajne žlice, još jednom na dlanu odvagnuo mašice za šećer, još pomnije razmotrio mliječni vrčić i potanko razvidio stanje pokućstva sve do konjske strune kojom su podstavljena sjedišta stolica i naslonjača. Sav je taj mučni posao obavio po nekoliko puta prije nego se konačno sjetio kako bi već bilo vrijeme da se gospođa Corney vrati. Iz svakog se razmišljanja rađaju nove misli, pa kako od gospođe Corney nije bilo ni traga ni glasa, gospodin se Bumble dosjeti da će nedužno i zgodno skratiti vrijeme ako letimičnim pregledom komode gospođe Corney i dalje zadovolji svoju radoznalost.
Hitro skokne do ključanice i osluhne kako bi se uvjerio da se nitko ne približava; zatim se, počinjući odozdo, uzme upoznavati sa sadržinom triju omašnih ladica koje su bile natrpane elegantnom odjećom i rubljem od dobre tkanine, a sve bijaše pažljivo naslagano između tankih listova staroga novinskog papira i načičkano mirisavim stručcima lavendule. Sve se to gospodinu Bumbleu kanda vanredno sviđalo. Namjeri se tako i na pretinac u desnom uglu, s ključem u bravi, a ugledavši u njemu malu škrinjicu s lokotićem, uzme je i pretrese da je odzvanjala milozvučnim glasom kovanog novca; nato gospodin Bumble dostojanstveno odšeta do kamina i, zauzevši svoj prijašnji položaj, odlučna i ozbiljna lica zausti i reče: Uzet ću je za ženu! Poslije te sudbonosna izjave još je desetak minuta vragolasto mahao glavom, kao da se ne može načuditi koliko je obješenjak, a zatim stane s velikim zadovoljstvom i interesom promatrati svoje noge u profilu. Bio je zaokupljen tim velevažnim poslom naslađujući se svojom snagom i ljepotom, kadli se pojavi gospođa Corney. Ušavši naglo u sobu, spusti sva zadihana u naslonjač kraj kamina. Jednom je rukom zaklanjala oči, a drugom je pritiskala srce otvarajući usta baš kao som.
»Gospođo Corney«, reče gospodin Bumble naginjući se nad nastojnicu, »što vam je? Da vam se nije štogod desilo? Zaklinjem vas, recite mi, ja sam — ja sam...« Gospodin Bumble u svojoj se prevelikoj uzbuđenosti nije mogao dosjetiti riječi 'kao na žeravici' i zato nadoveže: »kao razbijena boca«.
»Govorite, gospo, govorite!« uzvikne gospodin Bumble svladaj ući svoje osjećaje s urođenim dostojanstvom, »sigurno su vam ubogari napravili neku psinu!«
»Strašno je i pomisliti na to!« izusti dama i protrne.
»Onda — naprosto nemojte misliti na to, gospo!« upadne joj gospodin Bumble u riječ. »Ne mogu a da ne mislim na to!« ucviljeno će ona.
»Onda nešto popijte«, mirio ju je gospodin Bumble. »Možda malo od onoga vina?«
»Ni za sve blago svijeta!« uzvrati gospođa Corney. »To nipošto ne bih mogla. Oh, tamo na najgornjoj polici, desno — oh!« Izrekavši te riječi dobra gospođa pokaže prstom na ormar za suđe i sva se skupi i skvrči kao od grčeva. Gospodin Bumble odleti kao strijela do označenog mjesta i, zgrabivši s police zelenu staklenku koju je gospođa Corney označila tako nesuvislim riječima, nalije čajnu šalicu i prinese je njenim usnama.
»Sad mi je bolje«, šapne gospođa Corney zabacivši glavu pošto je šalicu do polovice ispila.
Gospodin Bumble stane pobožno prevrtati očima, a kad mu je pogled opet pao na rub šalice, prinese je k nosu.
»Metvica«, objasni mu gospođa Corney slabašnim glasom osmjehujući se blago. »Pokušajte, ima i malo — nečega drugog.«
Gospodin Bumble okusi napitak s izrazom sumnje, mljasne jezikom, još jednom gucne i — isprazni šalicu.
»Krepko piće«, reče gospođa Corney.
»Da, zaista«, nato će općinski pisar. Rekavši to, privuče stolicu i nježno upita gospođu zbog čega se rastužila.
»Nije ništa«, odvrati gospođa Corney. »Ja sam luda, razdražljiva i slaba žena.« »Slaba?« nato će gospodin Bumble primičući stolicu. »Zar ste vi zbilja slaba žena, gospođo Corney?«
»Svi smo mi slaba ljudska stvorenja«, opet će gospođa Corney izričući jedno opće načelo. »To zaista jesmo«, odvrati općinski pisar.
Zatim je oboje neko vrijeme šutjelo, a onda gospodin Bumble pokuša da zorno prikaže značenje toga načela: pustivši da mu ruka klizne s naslona njezina naslonjača, gdje je dotad počivala, obavije je oko trake njezine pregače i, prema tome, oko struka same gospođe Corney.
»Svi smo mi slaba ljudska stvorenja«, reče gospodin Bumble.
Gospođa Corney uzdahne.
»Ne uzdišite, gospo«, reći će gospodin Bumble.
»Moram uzdisati«, reče gospođa Corney i ponovo teško uzdahne.
»To je vrlo udobna sobica, gospo«, napomenut će gospodin Bumble ogledajući se oko sebe. »Još jedna takva sobica i bio bi to zgodan stančić.«
»Za mene samu bio bi prevelik«, promrmlja ona.
»Ali za dvoje ne bi, gospo«, upadne gospodin Bumble čeznutljivo. »Šta velite na to, gospođo Corney?«
Pošto je općinski pisar izrekao te riječi, gospođa Corney obori glavu, i gospodin Bumble prigne svoju da bi vidio njezino lice. Gospođa Corney vrlo sramežljivo okrene glavu ustranu, oslobodi svoju ruku da dohvati rupčić i sasvim je slučajno opet spusti u ruku gospodina Bumblea.
»Upravni odbor opskrbljava vas ugljenom — besplatno, zar ne, gospođo Corney?« upita općinski pisar stežući joj ruku.
»I svijećama«, nadoveže gospođa Corney uzvraćajući nježno stisak ruke.
»Ogrjev i rasvjeta besplatno, a ni stanarine ne plaćate«, opet će gospodin Bumble. »Ta vi ste pravi anđeo!«
Gospođa Corney nije mogla odoljeti bujici nježnih osjećaja. Ona padne gospodinu Bumbleu u naručje, a dični gospodin u svom oduševljenju pritisne zanosan cjelov na njen kreposni nos.
»Oh, vi uzor-ženo među svim općinskim službenicama!« usklikne gospodin Bumble. »A znate li vi, čarobnice moja, da se stanje gospođe Stout danas mnogo pogoršalo?«
»Znam«, uzvrati gospođa Corney stidljivo.
»Doktor veli da neće dulje od jedne sedmice«, proslijedi gospodin Bumble. »Ona je gospodarica ove ustanove, a kad ona umre, ispraznit će se mjesto na koje treba da dođe netko drugi. Oh, gospođo Corney, kakvih li mogućnosti! Divne li prilike da se spoje dva srca u jedno kućanstvo!«
Gospođa Corney za jeca.
»Samo jednu jedincatu riječcu«, nato će gospodin Bumble nadnoseći se nad tu utjelovljenu sramežljivu ljepotu, »jednu jedincatu riječcu, mila moja!«
»Da-a-a!« izlane gospa šapatom.
»I još jednu«, proslijedi općinski pisar, »izrazite svoje osjećaje samo još jednom riječi. Kada?«
Gospođa Corney dvaput zausti, ali ni jednom nije smogla ni riječi. Najposlije, prikupivši svu svoju odvažnost, zagrli gospodina Bumblea i reče neka bude što prije i kad god on zaželi, jer da nema žene koja bi njemu odoljela.
Kada je sve bilo tako divno i na sveopće zadovoljstvo riješeno, zališe ugovor šalicom one mješavine, a bilo je i potrebno, jer je dična gospa bila silno uzbuđena. Dok su ispijali
'metvicu', ona ispriča gospodinu Bumbleu kako je ona starica umrla.
»Vrlo dobro«, reče dični gospodin srčući krepko piće. »Na povratku kući svratit ću do gospodina Sowerberryja i kazati mu neka izjutra pošalje svoje ljude. No šta je tebe tako uzbudilo, ljubavi moja?«
»Ništa naročito, dragi«, reče ona okolišeći.
»Pa ipak mora da je nešto bilo, ljubavi moja«, navaljivao je gospodin Bumble. »Zar se nećeš povjeriti svome Bumbliću?«
»Ne sad«, odvrati ona žustro, »drugi put — poslije našeg vjenčanja, dragi.«
»Poslije našeg vjenčanja!« usklikne gospodin Bumble. »Valjda se nije jedan od ubogara drznuo da bude nepristojan?«
»Oh, ne, ne, ljubavi moja!« odvrati gospođa Corney hitro.
»Kad samo pomislim«, nastavi gospodin Bumble, »kad pomislim da se netko od njih drznuo da samo i pogledom uprlja to milo lišce... «
»Oh, ljubavi moja, to se oni ne bi usudili«, odvrati ona.
»Bolje da i ne pokušaju!« nato će gospodin Bumble stežući pesnice. »Pokaži mi toga čovjeka, bio on ubogar ili ne, tko god bi se drznuo da to učini, drugi put neće, vjeruj mi!«
Te riječi, možda, ne bi zvučale odviše laskavo da nisu bile popraćene kićenim prenemaganjem i ratobornim mlataranjem ruku, tako da je gospođa Corney bila duboko ganuta tim dokazom njegove privrženosti te ga zadivljeno uvjeravala da je zaista njen goluban. Goluban potom podiže ovratnik na kaputu, nabije na glavu trorogi šešir i, pošto je strastveno zagrlio i dugim cjelovom usrećio svoju buduću golubicu, ode da ponovo prkosi mračnoj noći i studenom vjetru. Zadržao se samo nekoliko minuta u muškom odjeljenju ubožnice, gdje se malo razvikao kako bi samom sebi dokazao da može s potrebnom strogošću vršiti dužnost nadglednika. Uvjerivši se o tim svojim sposobnostima, gospodin Bumble napusti zgradu laka srca, maštajući o svome promaknuću, Zaokupljen tim mislima stigao je do Sowerberryjeva dućana.
Kako je bračni par Sowerberry bio pozvan na čaj i večeru, a Noa Claypole nije volio suvišne napore zadovoljavajući se jelom i pilom, dućan nije bio zatvoren, iako je vrijeme zatvaranju bilo već davno prošlo. Gospodin je Bumble nekoliko puta lupnuo štapom o tezgu, no kako mu se nitko nije odazvao, a vidio je svjetlost što je prodirala kroz staklena vrata stambene prostorije iza dućana, odvaži se da virne unutra, da vidi što se tamo zbiva. A kad je vidio što se ondje zbiva, nemalo se začudio.
Stol je bio spremljen za večeru, a na njemu kruha, maslaca, tanjuri, čaše, pivski vrč i boca za vino. Čelo stola nehajno se ljuljuškao u naslonjaču gospodin Noa Claypole, prebacivši noge preko oslonaca, dok je u jednoj ruci držao škljocu, a u drugoj komadinu kruha s maslacem; a tik pored njega stajala Šarlota vadeći iz burenceta oštrige koje je gospodin Claypole s velikim apetitom gutao jednu za drugom. Neobično crvenilo nosa i obraza i neko čudno žmirkanje desnog oka odavalo je da se mladi gospodin napio, a ti bi simptomi postali još razumljiviji kad biste vidjeli kako požudno guta oštrige (što bi se moglo ispričati ili objasniti neutaživom potrebom da ublaži neki unutarnji žar ili groznicu).
»Noa, dragi, evo ti jedne fine, masne!« reče Šarlota. »Molim te, kušaj samo još ovu!«
»Oštrica je prava poslastica!« reče gospodin Claypole pošto ju je progutao. »Samo je šteta što tište u stomaku kad ih se nalupaš, je li, Šarlota?«
»Da, to je zaista okrutno«, potvrdi Šarlota.
»Da, baš tako«, složi se gospodin Claypole. »A ti ne voliš oštrige?«
»Ne baš osobito«, odvrati Šarlota. »Više volim gledati kako ih ti jedeš, dragi!«
»Gospode!« klikne Noa zamišljeno, »kako je to čudno!«
»Uzmi još jednu«, nutkala ga Šarlota. »Ova ima divne rese!«
»Ne mogu više«, uzdahne Noa, »žalim ali ne mogu. Šarlota, dođi, da te poljubim.« »Štaaaa?« zagrmi gospodin Bumble i bane u sobu. »Ponovi što si rekao, gospodičiću!« Šarlota je vrisnula i zakrila oči pregačom, dok je gospodin Claypole, i ne trudeći se da ustane, obnemogao od pića, zaprepašteno buljio u općinskog pisara. Samo je noge spustio na pod.
»Ponovi što si rekao, razbludniče!« krikne gospodin Bumble. »Kako se samo usuđuješ da tako nešto spomeneš? A ti, obijesna curetino, ti mu još povlađuješ! Vidi ti njih — cjelivali bi se!« goropadno se žestio gospodin Bumble. »Sram vas bilo!«
»Pa ja to nisam ni htio!« uzme se Noa cmizdravo kreveljiti. »Ona uvijek navali cmakati, htio ja ili ne htio!«
»Oh, Noa!« zarida Šarlota prijekorno.
»Ti uvijek navaljuješ i dobro znaš da je tako!« otrese se mladić na nju. »Ona to uvijek čini, gospodine Bumble. Draška me ispod brade pa me gladi i mazi, i sve tako, gospodine!«
»Šuti!« uzvikne gospodin Bumble strogim glasom. »Siđite, ljepotice, a ti, Noa, zatvaraj dućan i da nisi ni pisnuo dok ti se gospodar ne vrati kući. A kad se vrati, reci mu da mu gospodin Bumble poručuje neka sutra prijepodne pošalje sandučić za jednu staricu. Jesi li me razumio, gospodičiću? — Oni bi se cjelivali!« snebivao se gospodin Bumble kršeći ruke. »Strašni li su grijesi i opačine u prostoga puka naše općine! Ako se parlamenat ne pozabavi njihovim porocima, zemlja će biti osuđena na propast, a seljaštvo će se zauvijek izopačiti!« Izustivši te riječi, općinski se pisar dostojanstvena i mračna lica udalji iz pogrebnikove kuće.
A sada, pošto smo općinskog pisara otpratili do ceste i udesili sve potrebno za pokop starice, hajde da vidimo što je s Oliverom Twistom i da ustanovimo da li još uvijek leži u grabi gdje ga je ostavio Toby Crackit.

XXVIII. POGLAVLJE
VODI NAS U POTRAGU ZA OLIVEROM TE NASTAVLJA PRIČATI O NJEGOVIM PUSTOLOVINAMA
»Vukovi vas zaklali!« promrsi Sikes škrgućući zubima. »Eh, kad bi mi samo jedan od vas dopao šaka, ponestalo bi mu sape!«
Mrseći tako psovke i kletve što je samo mogao okrutnije i krvoločnije, Sikes polegne ranjenog dječaka preko svoga koljena i načas okrene glavu za progoniteljima.
Kroz mrak i magluštinu jedva se moglo što razabrati. Čuli su se samo povici muškaraca koji su mu bili za petama, a zrakom se prolamao lavež pasa iz susjedstva što ih je zvonjava na uzbunu trgla iz sna.
»Stani, kukavice!« dovikivao je razbojnik svome drugu koji je dugim koracima grabio što je mogao brže te bio već poodmakao, »stoooj!«
Kad je ponovo odjeknuo taj uzvik, Toby stane kao ukopan, jer se bojao da još nije izvan dohvata pištolja, a znao je da u Sikesa nema šale.
»Pomozi mi da ponesemo dječaka!« urlao je Sikes domahujući bijesno Crackitu. »Smjesta da si se vratio!«
Toby je zakoračio kao da će se vratiti i onda sopćući i dršćući stao oklijevati, tako da se veoma sporo približavao.
»Brže!« krikne Sikes položivši dječaka u suhu udubinu do svojih nogu i vadeći pištolj. »Ne šali se!«
Uto se graja pojača, i Sikes, koji je ponovo okrenuo glavu, primijeti da ljudi koji su se dali za njima u potjeru već preskakuju plot ograđenoga zemljišta gdje se on bio sklonio, a pred njima juri nekoliko pasa.
»Gotovo je, Bille!« usklikne Toby. »Pusti mladunče i podbrusi pete!« Davši mu ovaj posljednji savjet, Toby kojemu je očito bilo milije da mu prijatelj puca u leđa nego da padne u šake svojim dušmanima, poskoči i udari bježati koliko ga noge nose. Sikes škrgutne zubima, strgne sa sebe kabanicu i prebaci je preko Olivera koji je nepomično ležao, zatim potrči duž živice da tako progonitelje navede na krivi trag i skrene njihovu pažnju s onoga mjesta gdje je ležao dječak; zastade za trenutak pred drugom vrzinom što se s onom prvom sučeljavala u pravom kutu i, bacivši pištolj visoko u zrak, skoči iz svoga zaklona i naže bježati.
»Ej, ej, ovamo!« poviče netko drhtavim glasom. »Rise, Neptune, ovamo, ovamo!«
Činilo se da ni psi baš kao ni njihovi gospodari nisu uživali u hajci koja im je bila nametnuta, jer su se spremno odazvali toj zapovijedi. Progonitelji — bila su to tri čovjeka — zastanu u polju da se posavjetuju.
»Moj je prijedlog ili, bolje rekavši, moja zapovijed«, reče najdeblji među njima, »da se smjesta vratimo kući!«
»Sve što je gospodinu Gilesu pravo«, odgovori neki omanji čovjek koji također nije bio mršav, a bio je vrlo blijed i vrlo uljudan, što često biva kad se čovjek preplaši.
»Gospodo, ne bih želio da budem neuljudan«, nato će treći, onaj koji je malo prije dozivao pse, »gospodin Giles najbolje zna što nam je činiti.«
»Dakako«, odvrati mu onaj srednji, »i što god gospodin Giles reče, valja poslušati. Znam, hvala bogu, što priliči u takvoj situaciji. Da budemo iskreni, manji je čovjek zaista uočio nezavidnu situaciju, jer su mu zubi cvokotali dok je govorio.«
»Vi se, Brittles, kanda bojite«, primijetit će gospodin Giles.
»Nipošto«, uzvrati Brittles.
»Vi se bojite!« zaintači gospodin Giles.
»Varate se, gospodine Giles«, odgovori Brittles.
»Vi govorite neistinu, Brittles«, nato će gospodin Giles.
Treba znati da je ovaj dijalog bio posljedica Gilesove zlovolje, a Gilesova je zlovolja bila posljedica odgovornosti koju su pod vidom laskave izjave njemu natovarili, kao da je on — gospodin Giles — kriv što prekidaju potjeru. Treći je vrlo mudro dokončao prepirku.
»Ja ću vam, gospodo, reći, kako je«, progovori on, »mi se sva trojica bojimo!«
»Govorite samo u svoje ime, gospodine«, reče gospodin Giles koji je bio najbljeđi od svih.
»To ja i činim«, odvrati mu ovaj. »Obična je i sasvim prirodna stvar da se čovjek u takvim okolnostima boji. Ja se bojim!«
»I ja!« prizna Brittles, »samo nije lijepo kad se to čovjeku kaže onako ravno u brk!«
To iskreno priznanje ublažilo je gospodina Gilesa, te on odmah prizna da je i njega strah, našto se svi kao jedan pogledaju oko sebe pa trkom bjež' natrag, sve dok gospodin Giles (koji je od sve trojice najteže disao, a osim toga smetale su mu i rogulje kojima se bio naoružao) nije uporno počeo zahtijevati da svi stanu, kako bi se ispričao zbog svojih nesmotrenih i preoštrih riječi.
»Čovjek ne bi vjerovao«, reći će gospodin Giles pošto se objasnio, »što sve ne bi učinio kad mu krv uskipi. Mogao sam ubiti čovjeka, da, ubiti ga, da smo jednog od tih lopova uhvatili!«
Budući da je onu drugu dvojicu obuzela slična slutnja, a sada im se, baš kao i njemu, opet stišala krv, zametnuše razgovor o uzrocima ovakve nagle promjene ćudi.
»Sad znam kako je to bilo«, usklikne gospodin Giles, »sve je to zbog plota!«
»Ne čudim se da je tako«, nato će Brittles hvatajući se te izreke.
»Budite uvjereni da je tako«, reče Giles, »taj je plot bio kao brana koja je spriječila da nam krv ne prekipi. Čim sam preskočio, odmah sam osjetio kako mi se krv stišava te postajem sve bljeđi i bljeđi.«
Bilo je pravo čudo kako se u tom času to njegovo nelagodno osjećanje savršeno podudaralo s osjećajima njegovih pratilaca; mogli su nedvojbeno zaključiti da je plot bio uzrokom što im je ratobornost ishlapila; a to je bilo to vjerojatnije što su se s obzirom na vrijeme kad je ta promjena njihove ćudi uslijedila, složili, izjavivši da je to bilo baš u času kad su ugledali razbojnike.
Taj se razgovor vodio između one dvojice koji su iznenadili provalnike i nekoga putujućeg kotlara koji je noćio u dvorišnoj kućici, pa su i njega zajedno sa njegova dva mješanca probudili, da se pridruži hajci. Gospodin je Giles nastupio u dvostrukoj ulozi prvoga sluge i domoupravitelja u kući neke stare dame, a Brittles je bio njegov pomoćnik. A kako je došao u kuću kad je još bio takoreći dijete, postupali su s njime kao s nadobudnim dječarcem, iako je već prevalio tridesetu.
Bodreći se međusobno takvim i sličnim razgovorima, no držeći se ipak čvrsto na okupu te ogledavajući se preplašeno kad god bi zahujao vjetar i zašuštalo granje, stigoše žurno do stabla iza kojeg su ostavili svjetiljku, kako njena svjetlost ne bi razbojnicima pokazala u kojem pravcu treba da pucaju. Uzevši svjetiljku, požure kući trčećim korakom. Njihovi su likovi doskora iščezli u mraku, a još se uvijek razabiralo nemirno svjetlucanje svjetiljke kao sablasna neka iskra u tami sred koje je brzo nestajala sve dalje i dalje.
Kad se počelo daniti, zrak je bivao sve hladniji, a gusti oblaci magle polagano su se vukli po zemlji. Trava bijaše natopljena vlagom, staze i onizine pune blata i vode. Vlažni dah nezdrave vjetrine hujao je sumornim šumom. A Oliver je još uvijek ležao nepomično i bez svijesti na mjestu gdje ga je Sikes ostavio.
Svanjivalo je; zrak je postao još oštriji, a na obzorju je zatinjala slabašna svjetlost — prije bi rekao posljednji tračak noći nego prva rumen dana što se rađa. Obrisi stvari što su se u noćnoj tami ocrtavali sablasno i jezivo sada su bivali sve jasniji poprimajući svoj svagdanji izgled. Kiša je počela padati gustim mlazovima, pljušteći po ogoljelim šikarama i pustom šipragu. No sve to Oliver nije ćutio; nije osjećao kako ga biju i šibaju teške kapi, jer je još uvijek ležao bespomoćno i bez svijesti na svom ležištu od gliba i blata.
Naposljetku, sred tišine, dječak bolno krikne te se probudi. Lijeva mu ruka, omotana krpom, nemoćno klone uz tijelo. Zavoj je bio natopljen krvlju. Oliver je bio tako slab da se jedva pridigao i sjeo, a potom se ogledavao oko sebe ne bi li mu tkogod pritekao u pomoć, a sve je jecao od bola i muke. Čitavo mu je tijelo drhtalo od iznemoglosti i studeni, i on je skupio svu svoju snagu da stane na noge; ali ga je spopala drhtavica, i on opet pade na zemlju.
Pošto se na nekoliko trenutaka opet umrtvio kao da će se opet onesvijestiti, osjeti da mora svladati slabost i bol ako želi izbjeći smrti; i zato se pridigne i pokuša hodati. Pred očima mu se maglilo te je kao pijan teturao amo-tamo. Ipak se održao na nogama i, posrćući, pošao dalje. Nije znao ni kud će ni što će, a glava mu je nemoćno klonula na grudi. I sada ga zaokupe neke čudne i smušene misli. Njemu se činilo da još vazda hoda između Sikesa i Crackita, koji su se žestoko prepirali, jer mu je svaka njihova riječ odjekivala u ušima. A kad se prenuo i umalo što nije pao, bude mu jasno da je doista govorio. Onda se opet našao sam pokraj Sikesa, pješačeći s teškom mukom kao što je dan prije uza nj pješačio; a prolazeći pred mračnih nekih spodoba osjećao je kako mu Sikes jače steže ruku. Onda opet naglo ustukne prestravljen pucnjavom, povicima i krikovima. Pred njegovim je očima bljesnula svjetlost i sve se uskomešalo u buci i vrisku, no onda ga nečija nevidljiva ruka povuče naprijed. A kroz sva ta nagla i promjenljiva priviđenja svjesno je osjećao bol što ga je bez prestanka mučio i snagu mu lomio.
I tako je posrtao dalje, puzao kao u snu između plotova, kroz isprekidane živice na koje je nailazio, a pogdjekad bi se mlaz kiše izlio s tolikom žestinom da bi ga to potpuno osvijestilo.
Gledao je unaokolo te primijetio u nevelikoj razdaljini kuću do koje će, možda, moći da stigne. Ako ga vide tako bijedna, možda će mu se netko smilovati; a ako ga ne prihvate, ipak će biti bolje, pomisli on, da umre u blizini ljudi nego na pustom polju gdje nema ni žive duše. Skupio je svu svoju snagu za taj posljednji pokušaj i uputio se, klecajući i teturajući, prema kući.
Kako je prilazio, bijaše mu kao da ju je već prije vidio. Nije se sjećao nikakvih pojedinosti, ali mu se kuća učini poznatom.
Gle, evo i vrtnog zida! Na onoj se ledini s druge strane toga zida bacio na koljena i zaklinjao ona dva čovjeka da mu se smiluju! To je ona ista kuća u koju su pokušali provaliti!
Kad je Oliver prepoznao to mjesto, osjetio je kako ga obuzima tolika strava da je za trenutak zaboravio na boli od svoje rane i pomišljao samo na bijeg. Pobjeći! A jedva je stajao na nogama! No da je bio i sasvim zdrav i raspolagao svim snagama svoga slabašnog tijela, kamo bi bježao? Udari o vrtna vratašca; nisu bila zaključana, te popuste i širom se otvore. Prijeđe preko tratine, uspne se stepenicama, posljednjom snagom pokuca na vrata i sruši se pored jednog od stupova u predvorju.
Slučajno su baš toga časa gospodin Giles, Brittles i kotlar poslije teških muka i pretrpljenih tegoba te stravične noći sjedili u kuhinji i krijepili se čajem i svačim drugim. Ne može se reći da je gospodin Giles običavao biti suviše intiman s podređenom služinčadi, prema kojoj se, doduše vladao, prijazno ali uvijek dostojanstveno. Ljudi su bili zadovoljni, no njegovo ih je držanje ipak podsjećalo na to da je on njihov starješina. Ali smrtni slučajevi, požari i provale izjednačuju sve ljude, i gospodin je Giles sjedio pokraj vatre, a noge je ispružio na rešetke, podlaktivši se lijevom rukom o stol, dok je desnicom zorno prikazivao i potanko objašnjavao kako je bio izvršen pokušaj provale; a njegova je publika (naročito kuharica i sobarica koje su se također nalazile u društvu) slušala kao bez daha. »Moglo je biti oko dva i po«, reče gospodin Giles, »ali se ne bih zakleo da nije bilo i tri, kad vam se ja probudim pa se okrenem u postelji, evo ovako (pritom se gospodin Giles okrene na svom stolcu povukavši okrajak stolnjaka na sebe da bi slikovito prikazao kako je bio pokriven). I meni se učini da čujem neki šum.«
Kad je priča došla do toga mjesta, kuharica problijedi i naredi sobarici da zaključa vrata, a sobarica to isto naredi Brittlesu, a Brittles kotlaru koji se pretvarao da ne čuje.
»... kao da čujem neki šum«, nastavi gospodin Giles. »Najprije pomislim da me prevario sluh te se opet smirim; sad ću zaspati, pomislim, kadli opet začujem šum, i to sasvim jasno«.
»Kakav šum?« upita kuharica.
»Šum kao da nešto pucketa«, odvrati gospodin Giles gledajući oko sebe.
»Prije kao šum koji nastaje kad se željeznom šipkom brzo povuče preko roštilja«, reče Brittles.
»To možda kad ste vi čuli, gospodine moj, ali u onom času šum je podsjećao na pucketanje. Ja vam zbacim jorgan«, nastavi gospodin Giles i odbaci stolnjak, »uspravim se u postelji i stanem osluškivati.«
Kuharica i sobarica u isti mah iskliknuše: »Oh, Gospode!« a onda primaknu stolice bliže jednu drugoj.
»Sad sam sve sasvim jasno razabirao«, nastavi gospodin Giles. »Netko provaljuje vrata ili prozor! Šta da radim? Probudit ću jadnog Brittlesa i spasit ću ga da ga ne zakolju u postelji ili da mu ne prerežu grkljan, a da on to i ne primijeti!«
Nato se svi okrenu prema Brittlesu koji je buljio u gospodina Gilesa rastvorenih usta, dok mu se na licu jasno ocrtavao užas.
»Ja vam zbacim jorgan«, reče Giles i ponovo odbaci stolnjak motreći kuharicu i sobaricu odlučnim pogledom, »tiho se izvučem iz postelje, navučem svoje... «
»Dame su nazočne, gospodine Giles«, promrmlja kotlar.
»... svoje cipele, gospodine«, doreče Giles, okrene se kotlaru i naročito naglasi riječ 'cipele', »zgrabim nabijeni pištolj što ga uvijek nosim u sobu zajedno sa svom srebrninom te se na prstima odšuljam Brittlesu. 'Brittles', velim ja pošto sam ga probudio, 'nemojte se prestrašiti!'«
»Da, baš tako rekoste!« potvrdi Brittles potiho.
»'Propadosmo, Brittles', velim ja, 'ali nemojte da vas svlada strah'«.
»A je li se zaista bojao?« upita kuharica.
»Ni ovolicno!« odvrati gospodin Giles. »Bio je tako hrabar — oh, bio je gotovo isto tako hrabar kao ja!«
»Znam da bih ja bila umrla da sam bila u vašoj koži!« nato će sobarica.
»Vi ste žena«, odvrati Brittles koji se malko pribrao.
»Brittles ima pravo«, reče gospodin Giles kimajući glavom u znak povlađivanja, »od ženskog čeljadeta nitko ne bi ništa drugo ni očekivao. No budući da smo mi muškarci, mi vam lijepo uzesmo zasjenjeni fenjer što je stajao na kaminu te sjurismo niza stepenice gdje je bilo tamno kao u rogu — evo otprilike ovako!«
Gospodin je Giles ustao, napravio dva koraka zatvorenih očiju da bi slikovito prikazao tok radnje, kadli se odjednom trgne kao što su se bome trgli i svi ostali i pohita natrag na svoje sjedište. Kuharica i sobarica vrisnuše.
»Netko je kucao«, reče gospodin Giles hineći savršenu mirnoću, »hajde, neka netko otvori.« Nitko se ne pomače.
»Malo je čudno da netko tako rano kuca na vrata«, nato će gospodin Giles motreći blijeda lica što su ga okružavala, a i sam je bio nekako zbunjen, »no ipak treba otvoriti vrata, hej, čujete li što vam kažem?«
Dok je govorio, gospodin je Giles gledao u Brittlesa, no mladić, po prirodi skroman, smatrao je da nije nitko i ništa te se prema tome to pitanje ni u kojem slučaju ne odnosi na njega. Ništa nije odgovorio. Gospodin Giles baci usrdan pogled na kotlara, ali je ovaj mahom zaspao. Žene uopće nisu dolazile u obzir.
»Ako Brittles želi da otvori vrata u nazočnosti svjedoka«, reče gospodin Giles pošto je malo pošutio, »ja sam spreman da se kao prvi javim!«
»I ja!« javi se kotlar probudivši se isto onako naglo kao što je i zaspao.
Brittles je pod tim uvjetima kapitulirao; pošto su otvorili kapke prozora i opazili da je već bijeli dan, uputiše se uza stepenice, sa psima kao izvidnicom i sa ženama, koje su se bojale da ostanu same, kao zaštitnicom. Poslušavši savjet gospodina Gilesa, svi su govorili vrlo glasno tako da bi svakoj zlonamjernoj osobi pred kućom dali na znanje da se približuju u velikom broju; a prema jednoj genijalnoj zamisli koja se rodila u glavi umnoga Gilesa, kad su došli u predvorje, stali su potezati pse čvrsto za rep kako bi ih natjerali da laju.
Pošto su izvršene sve te mjere opreznosti, gospodin Giles uhvati kotlara čvrsto za ruku (da ne bi pobjegao, kao što je šaljivo primijetio) te izda odlučnu zapovijed da otvore vrata. Brittles posluša, i svi članovi ekspedicije uzmu plašljivo provirkivati, jedni zaklonjeni iza ramena drugih. Nisu ugledali ništa strašnije doli bijednog Olivera Twista koji, sav iscrpen i iznemogao, nije smogao ni riječi nego je samo uzdigao svoje umorne oči i nijemo ih zaklinjao da mu se smiluju.
»Dječak!« uskliknu gospodin Giles odvažno gurnuvši kotlara u pozadinu. »Što je to... Brittles, zar ga ne prepoznajete?«
Brittles koji se, otvarajući vrata, zaklonio iza njih, čim je ugledao Olivera krikne. Gospodin Giles zgrabi dječaka za nogu i jednu ruku (srećom ne onu ranjenu) i smjesta ga dovuče u predvorje i položi na pod.
»Imamo ga!« zaurla Giles u najvećem uzbuđenju okrenuvši se stubištu, »imamo jednog od lopova, gospo! Gospođice, imamo jednog lopova — i ranjen je! Ja sam ga pogodio, a Brittles mi je svijetlio!«
»Fenjerom, gospođice«, vikao je Brittles stavivši jednu ruku nad usta, da bi mu glas jače odjeknuo.
Obje sluškinje pojure uza stepenice da obavijeste svoje gospodarice kako je gospodin Giles uhvatio lopova, a kotlar se uzvrckao oko Olivera trudeći se da ga privede k svijesti, da ne bi umro prije nego što ga objese. Usred toga žagora i komešanja začuje se blag ženski glas koji ih je odmah sve umirio.
»Giles!« začuje se tihi glas sa stubišta.
»Tu sam, gospođice«, odvrati gospodin Giles. »Ne bojte se, gospođice, meni se nije bogzna šta desilo. Nije se mnogo branio, gospođice, i ja sam ga brzo svladao!«
»Tiho!« odgovori mu mlada dama. »Prestrašit ćete moju tetku još više nego sami provalnici. Je li jadnik teško ranjen?«
»Strašno, gospođice«, odgovori Giles s neopisivim zadovoljstvom.
»Čini se kao da će umrijeti, gospođice«, zatrubi Brittles isto onako kao prije. »Ne biste li sašli, gospođice, da ga vidite prije nego što... «
»Tiho, čovječe božji, molim vas, tiho!« odvrati mlada dama. »Budite mirni i čekajte malo dok javim tetki.«
Odlepršala je isto tako lagana koraka kao što je i govorila tihim i umilnim glasom. Ubrzo se vrati s nalogom da ranjenika oprezno odnesu gore u Gilesovu sobu, a Brittles neka smjesta osedla ponija i požuri se u Chertsey i da najhitnije uputi ovamo policiju i doktora.
»No nećete li ga najprije barem pogledati, gospođice?« pitao je Giles tako ponosno kao da je Oliver neka rijetka ptica šarena perja koju je on tako vješto ulovio. »Samo jedan pogled, gospođice?«
»Ni za cio svijet!« odgovori mlada dama. »Siromah čovjek! Oh, Giles, postupajte lijepo s njim, meni za ljubav!«
Stari sluga pratio ju je pogledom dok je odlazila, a u njegovu je pogledu bilo toliko ponosa i udivljenja kao da mu je rođena kći. A onda, sagnuvši se nad Oliverom, pomogne da ga materinski brižno i pažljivo ponesu uza stepenice.

XXIX. POGLAVLJE
OPISUJE STANARE KUĆE GDJE SE OLIVER SKLONIO TE IZNOSI ŠTA ONI O NJEMU MISLE
U lijepoj sobi, koja je svojim namještajem više podsjećala na starinsku udobnost nego na modernu otmjenost, sjedile su dvije dame za obilnim doručkom. Gospodin je Giles bio vrlo pomno odjeven u crno odijelo i pažljivo ih je posluživao. Stao je nekako na pol puta između ormara za posuđe i stola, a držao se sasvim uspravno i zabacio glavu; lijevom je nogom malo istupio naprijed, desnu je ruku zadjenuo u prsluk, a u lijevoj je držao poslužavnik za pisma. Izgledao je kao čovjek koji se lagodno osjeća, svjestan svojih zasluga i svoje važnosti.
Od tih dviju žena jedna je bila dobrano u godinama, ali ni visoki naslon stolca od hrastovine nije bio uspravniji od nje. Bila je obučena veoma brižljivo i pomno, staromodno a ipak donekle po modi, a to nije loše djelovalo na njenu vanjštinu, nego je, naprotiv, isticalo starinsku eleganciju. Sjedila je držeći ruke na stolu i pozorno motrila mladu djevojku blistavim očima kojima godine nisu mogle da ugase sjaj.
Mlađa je dama naličila na tek rascvali pupoljak; bila je u cvijetu ljepote kojom bi bog, kad bi mu se prohtjelo (neka nam oprosti ovu grešnu usporedbu), ukrasio svoje anđele kad bi sišli na zemlju u ljudskome liku.
Nije prevalila sedamnaestu. Bila je tako dražesna i ljupka, njezina je ljepota bila tako plemenita kao da je neko vanzemaljsko biće i kao da ljudska stvorenja oko nje nisu nimalo u skladu s njenom eteričnom osobnošću. Inteligencija koja je izbijala iz njenih tamno-modrih očiju i odražavala se i na plemenitom čelu kao da nije bila od ovoga svijeta niti u skladu s njenim godinama. A ipak se na njezinu licu odražavala ljupkost i vedrina, a njezin je osmijeh — zadovoljan i blažen — treptao tako živo da se jasno razabiralo kako je čvrsto povezana sa životom i s njegovim najboljim i najljepšim manifestacijama.
Dok se vrzmala oko stola, zaokupljena svakodnevnim poslom, njezin se pogled slučajno sreo s pogledom stare dame. Djevojka se nasmiješi i prijeđe rukom preko kose spletene oko čela, a iz tog je pogleda blistala tolika odanost i nehinjena ljupkost da bi se i anđeli nebeski nasmiješili kad bi je vidjeli.
Stara se dama osmjehne; no bilo joj je teško pri srcu, i ona otare suzu koja joj je navrla na oko.
»A Brittles je već prije jednog sata krenuo, je li?« upita stara dama poslije kratke šutnje. »Prije jednog sata i dvanaest minuta, milostiva gospođo«, odvrati gospodin Giles gledajući u srebrni sat što ga je izvukao potegnuvši za crnu vrpcu o koju je sat bio pričvršćen.
»Uvijek je tako spor«, napomenut će stara gospođa.
»Brittles je oduvijek bio spor dečko, milostiva gospođo«, nato će sluga i pomisli: budući da je Brittles već trideset godina 'spor dečko', nije vjerojatno da će ikad postati žustar. »Čini mi se da je s njim što dalje to gore — mjesto bolje«, reče stara gospođa.
»Zaista mu se ne bi moglo oprostiti ako se usput malo zaigra s drugim dječacima«, nasmjehne se mlada dama.
Gospodin je Giles upravo razmišljao da li njemu doliči da se i on nasmiješi, kad se pred vrtnim vratima zaustavi gig;7 iz njega skoči debeljuškast gospodin, potrči prema ulazu, čudesno brzo uleti u kuću i začas bane u sobu te umalo što ne sruši gospodina Gilesa i stol s doručkom.
»Takvo što još nisam čuo!« usklikne debeljko. »Draga gospođo Maylie — bože mi prosti — i to još usred noći, ne, tako nešto nikad nisam čuo!«
Izrazivši tako svoje saučešće, debeljko se rukova s damama, primače stolicu i upita za zdravlje.
»Čudim se što poslije svih tih strahota niste umrli — smjesta umrli!« reče debeljko. »Zašto me niste obavijestili, bože mi prosti! Moj bi sluga začas bio kod vas a i ja, i mojem bi to pomoćniku bila prava čast kao i svakome drugom u takvim okolnostima. Dabome! Bože moj — i tako sasvim neočekivano — i k tome još usred noći!«
Čini se da je doktora najviše uzbudila činjenica da je provala izvršena sasvim neočekivano i usred noći, kao da gospoda provalnici običavaju vršiti svoje poslove u podne i uz prethodnu obavijest pismom.
»A vi, gospođice Rose«, obrati se doktor mladoj dami, »ja...«
»Oh, meni je vrlo dobro, zaista«, prekine ga Rose, »no tamo gore leži siromah čovjek, i moja bi tetka željela da ga pregledate.«
»Da, da, naravno«, odvrati doktor, »umalo što ne zaboravih! Čujem, Giles, da je to vaša zasluga?«
Gospodin Giles koji je silno uzbuđen spremao čajne šalice, pocrveni kao rak. Odgovorio je da je on imao tu čast.
»Čast«? nato će doktor. »Možda je isto tako časno pogoditi lopova u mračnoj kuhinjskoj izbi kao i pogoditi protivnika na deset koraka. Zamislite da ste se pobili u dvoboju i da je on opalio u zrak.«
Gospodin Giles, koji je ovo olako shvaćanje noćašnjeg događaja smatrao pokušajem da se smanji njegova zasluga, odgovori uljudno da njemu samom, doduše, ne priliči da o tom sudi, ali da ipak smatra da ni protivniku nije bilo baš lako pri duši.
»Bogami, baš istinu rekoste!« nato će doktor. »A gdje je taj čovjek? Odvedite me k njemu! Kad sađem, navratit ću ponovo, gospođo Maylie. — To je prozorčić kroz koji se uvukao? No, to ne bih nikada povjerovao.« I govoreći tako pođe za Gilesom.
A dok se oni penju stepenicama, mogli bismo čitatelja obavijestiti da je gospodin Losberne, ranarnik iz susjedstva, poznat uokrug deset milja kao Doktor koji se toliko ugojio zbog svoje vesele ćudi, a ne uslijed masne i preobilne hrane. Velika je dobričina, čudak i okorjeli neženja da mu pedeset milja uokrug ne bi mogao naći para.
Doktor je mnogo dulje izbivao nego što je nakanio, odnosno dulje nego što su obje dame mogle pretpostaviti. Iz giga je dopremljen omašan, plosnat sandučić, a zvonce je vrlo često zvonilo; služinčad je neprekidno trčkarala gore-dolje te se po svim znacima moglo zaključiti da se gore nešto važno zbiva. Najposlije se Doktor vrati, i kad su ga bojažljivo upitali kako je ranjenom čovjeku, lice mu je bilo vrlo tajanstveno.
»To je neobično čudan slučaj, gospođo Maylie«, reče Doktor zatvorivši tiho vrata i naslonivši se leđima o vratnice, kao da želi spriječiti da ma tko uđe.
»Nadam se da mu ne prijeti nikakva opasnost?« upita stara dama.
»Pa to i ne bi bilo tako čudno u ovakvim okolnostima«, odvrati Doktor. »Ipak ne vjerujem da je njegovo stanje pogibeljno. Jeste li vidjeli toga provalnika?«
»Nisam«, odvrati stara dama.
»I nisu vam ga opisali?«
»Ne, nisu.«
»Oprostite, milostiva gospođo«, umiješa se gospodin Giles, »ja sam se upravo spremao da vas o njemu obavijestim, ali je onda doktor Losberne ušao u sobu.«
Zaista se gospodin Giles nije isprva mogao nikako pomiriti s mišlju da prizna da je provalnik u kojeg je pucao pravo dijete. Svi su mu toliko laskali zbog njegove hrabrosti da nije mogao a da ne odloži priznanja barem za nekoliko minuta; toliko je uživao u svojoj herojskoj ulozi.
»Rose je željela da vidi toga čovjeka«, reče gospođa Maylie, »no ja to nikako nisam mogla dopustiti.«
»Hm«, nato će doktor, »ne čini se nimalo strašan, Hoćete li da zajedno pohodimo provalnika?«
»Hoću ako bi to bilo potrebno!« odvrati stara dama.
»No, onda mislim da je potrebno«, nato će doktor, »i u svakom slučaju pouzdano znam da bi vam bilo vrlo žao kada to ne biste učinili. Sada je sasvim miran, i dobro mu je. Dopustite, gospođice Rose, da vas primim pod ruku. Dajem vam časnu riječ da vas ne treba biti strah!«
Uz mnogo riječi Doktor ih je svejednako uvjeravao da će se prijatno iznenaditi izgledom zločinca, a onda primi mladu damu ispod jedne ruke te slobodnu ruku pruži gospođi Maylie te ih veoma kavalirski i dostojanstveno povede gore.
»A sad«, šapne Doktor dok je polako pritiskivao kvaku na vratima spavaće sobe, »da čujemo što o njemu mislite. Posljednjih se dana doduše nije brijao, ali mu ipak izgled nije strašan. No ipak, pričekajte da vidim je li spreman da primi posjet!«
Stupivši naprijed, zaviri u sobu i davši im znak da priđu, zatvori za njima vrata, a onda polagano odgrne zavjesu na postelji. I tu je u mjesto mrkog razbojnika garava lica — jer to su dame očekivale — ležalo dijete u duboku snu, iscrpeno i izmučeno od pretrpljenih bolova i muka. Ranjena mu je ruka, već u zavoju i stavljena između dvije drvene daščice, počivala na grudima, a glavom je prilegao na drugu ruku, koja je bila napol skrivena pod bujnom kosom.
Dobroćudni je gospodin još uvijek pridržavao zavjesu i nijemo gledao u dječaka. I dok je on tako promatrao bolesnika, mlada je dama prošla mimo njega, sjela u naslonjač do uzglavlja i nježnom rukom uklanjala kosu s dječakova lica. Kako se naginjala, njene suze kapnuše na njegovo čelo.
Dječak se u snu promeškolji i osmjehne, kao da su ti znaci blage samilosti potakli u njegovoj duši sretne snove ljubavi i nježnosti koje dotada nije poznavao — kao što blagi zvuci glazbe ili žubor vode u tihoj osami, ili miris jednog cvijeta, ili sam spomen na milu riječ mogu izazvati priviđenja u tom svijetu snova, što će se rasplinuti kao dašak — u tom svijetu neviđenih prizora što ih je, čini se, dočaralo mutno sjećanje na sretnije, davno i predavno minule dane, jer ljudska ih moć ne može uskrsiti na nov život.
»Ne mogu da se snađem od čuda!« usklikne stara dama. »Nije moguće, da je ovo dijete pripadalo razbojničkoj bandi!«
»Katkad se opačina krije i pod najbezazlenijim likom«, reče ranarnik i spusti zavjesu, »tko zna šta se sve krije pod lijepom i plemenitom vanjštinom!«
»Ta on je još pravo dijete!« branila ga Rose.
»Draga moja gospođice«, nato će ranarnik turobno odmahujući glavom. »Nisu samo zgrbljeni i smežurani starci izvrgnuti opačinama i smrti, nego i mladići i prekrasne djevojke.«
»Ipak, gospodine, tko će vjerovati da je ovaj dječak svojom voljom postao saučesnik toga najgoreg društvenog taloga?« upita Rose bojažljivo.
Ranarnik zavrtje glavom kao da je time htio natuknuti kako je to vrlo lako moguće, ali opazivši da bi mogli probuditi ranjeno dijete, odvede ih u susjednu sobu.
»Pa čak da je i ogrezao u poroku«, nastavi Rose, »pomislite samo kako je mlad, pomislite da možda nikad nije znao za majčinu ljubav a, možda, ni za sreću roditeljskog doma, da su ga batine i glad otjerali u jazbinu ljudi koji su ga odgojili kao zločinca! Tetko, draga tetice, smiluj se dječaku i misli na to što sam rekla prije nego što dopustiš da ovoga ranjenog dječaka odvuku u tamnicu, jer ondje će zauvijek biti pokopana nada da se dijete popravi. Oh, zaklinjem te tvojom ljubavlju prema meni, koja mi nikad nije dala osjetiti da sam siroče, a sigurno bih bila osjetila svu bol i patnju i nemoć djeteta bez roditelja da nisam imala tebe! Smiluj se, tetice, prije nego što bude prekasno!«
»Čedo moje!« reče stara dama i zagrli djevojku koja je plakala. »Zar misliš da bih mogla dopustiti da se dječaku učini i najmanje zlo?«
»Oh, ne mislim to, ne mislim«, odvrati Rose vatreno. »Moja tetica to nikad ne bi mogla dopustiti!«
»Ne«, nato će stara dama, a usne joj zadršću, »moji se dani primiču kraju, i neka mi Svemogući udijeli milost, i zato želim da budem milosrdna prema drugima. Šta mogu da učinim, gospodine, da spasim dječaka?«
»Da razmislim malo, milostiva gospođo, da razmislim«, odvrati Doktor.
Gospodin Losberne zavuče ruke u džepove te se nekoliko puta prošeta sobom, često zastajkujući, uspinjući se na prste i strašno se mršteći. Poslije mnogih uzvika: 'No, sad sam se dosjetio!' i 'Ne, nisam se dosjetio!' i ponovnog šetkanja i mrštenja najposlije se ipak zaustavi te će ovako:
»Mislim da to mogu udesiti ako mi date neograničene ovlasti da Gilesu i onome malom Brittlesu natjeram strah u kosti. Znam da je vjeran i stari sluga ove kuće, ali vi mu to poslije možete naknaditi na sto načina i, osim toga, i nagraditi ga što je izvrstan strijelac. Imate li kakav prigovor?«
»Nemam, ako nema drugog načina da spasimo dijete«, odgovori gospođa Maylie. »Drugog načina nema«, reče Doktor, »i možete mi vjerovati da zaista nema!«
»Onda vam tetka daje sve ovlasti«, reče Rose smijući se kroza suze, »ali vas molim, ne postupajte sa ona dva siromaška okrutnije nego što je neminovno potrebno.«
»Vi kanda mislite«, odvrati Doktor, »da su danas svi ljudi osim vas skloni da budu tvrda srca. Nadam se samo u ime muškog mladog naraštaja da vas prvi prikladan mladić koji se bude pozivao na vaš osjećaj samilosti nađe u današnjem raspoloženju, to jest blagu i popustljivu. Želio bih također da sam ja takav mladić i da se smjesta okoristim takvom prilikom kakva bi mi se danas pružila!«
»Vi ste isto tako veliko dijete kao i siromah Brittles«, odvrati Rose i sva se zarumeni.
»Pa to nije nimalo teško«, nasmije se Doktor srdačno. »No da se vratimo dječaku: treba da se sporazumijemo o najvažnijoj tački našega dogovora. Dječak će se, mislim, za jedan sat probuditi, i premda sam onom blesavom policajcu tamo dolje rekao da se u dječaka ne smije dirati niti s njim govoriti, i to uz opasnost po njegov život, ipak mislim da možemo mirne duše s njime razgovarati. Ja, dakle, od vas tražim da u vašoj nazočnosti preslušam dječaka, pa ako po onom što nam bude ispripovjedio dođemo do spoznaje, a usto i meni uspije da vam hladnim razumom dokažem da je dječak pravi pravcati mali zlikovac, mi ćemo ga prepustiti njegovoj sudbini bez ikakva upletanja, barem ja ne želim da se dalje miješam u to.«
»Oh, ne, tetice, ne!« usklikne Rose.
»Oh, da, tetice, da!« odvrati Doktor. »Jesmo li se nagodili?«
»Ne može biti da je on okorjeli zločinac!« usklikne Rose. »To nije moguće!«
»Vrlo dobro«, odvrati Doktor, »to lakše možete pristati na moj prijedlog.«
Najposlije su pristali na taj dogovor, i stranke posjedaše da — ponešto nestrpljivo — pričekaju da se Oliver probudi.
Ali je strpljivost obiju dama stavljena na teže iskušenje nego što su se, prema izjavi gospodina Losbernea, nadale, jer su sati prolazili, a Oliver je još uvijek spavao dubokim snom. I već je bilo zanoćalo kad im je dobrodušni Doktor javio da se dječak dovoljno razbudio i da sada mogu s njim razgovarati. Dječak je — reče — veoma bolestan i slab od gubitka krvi, ali se čini da mu je toliko stalo da olakša svoju savjest te će biti bolje ako mu se pruži ta prilika, nego da se sačeka jutro, kako su to najprije bili odlučili.
Razgovor je dugo trajao. Oliver im je pripovijedao cio svoj život, samo što je često morao prekidati pripovijedanje zbog bolova i slabosti. Slušaoce je prožimala neka svečana jeza dok su u sumračnoj odaji slušali kako ranjeno dijete slabašnim glasom nabraja sve one patnje i nevolje što su mu ljudi okrutna srca skrivili. Oh, koliko bi na svijetu bilo manje nepravdi i nepravica, bola i tuge, okrutnosti i bijede što ih svaki dan nosi sa sobom, kad bi se oni koji tlače i muče svoje bližnje — samo jednom jedinom mišlju sjetili na mračne prijetnje i optužbe što se polako ali tim sigurnije poput tmastih oblačina dižu do nebesa, da se u danom času svale na nas kao osvetničke munje; kad bi samo časkom bili voljni u duhu saslušati svjedočanstva mrtvih, što ih nikakva sila ne može prigušiti ni najveća gordost ušutkati.
Te su noći nježne ženske ruke pridizale Oliverovo uzglavlje i utjelovljena dobrota i blagost i čista ljepota bdjele su nad njim dok je spavao. Osjećao je blaženo spokojstvo, spreman da umre bez ikakve žalbe.
Tek što su završili ovaj važni razgovor, Oliver se smirio i zaspao. Doktor je brisao oči jadajući se što su tako oslabile i uputio se niza stepenice da se smjesta uhvati u koštac s gospodinom Gilesom. Ne našavši nikoga u sobama, pomisli da će možda biti bolje ako u samoj kuhinji otpočne svoj napad, i zaista je otišao u kuhinju.
U 'Donjem domu' toga služinskog parlamenta bile su na okupu sluškinje, gospodin Brittles, gospodin Giles, kotlar (koji je posebno pozvan da ostane do kraja dana, da ga goste i časte s obzirom na stečene zasluge) i — policajac. Ovaj posljednji gentleman imao je veliku štapinu, veliku glavu, velike čizme, i sva je prilika da je popio i veliku količinu piva. Još se svejednako vodila debata o uzbudljivim događajima prošle noći, jer kad je Doktor ušao, gospodin se Giles upravo nadugo i naširoko raspripovijedao o svojoj prisebnosti, i gospodin je Brittles, držeći vrč piva, unaprijed potvrđivao sve što je gospodin Giles kanio reći.
»Ostanite samo na mjestu«, reče Doktor mahnuvši rukom.
»Hvala, gospodine«, odvrati gospodin Giles. »Moje su dame željele da ove ovdje malo počastim pivom, gospodine. A kako nisam bio raspoložen da ostanem u svojoj sobi, gospodine, i zaželio se malo društva, ja sam se ovima ovdje pridružio.«
Brittles prvi nešto progunđa, a takvim bi gunđanjem dame i gospoda običavali izraziti svoje zadovoljstvo kad bi ih gospodin Giles počastio svojom nazočnošću. Gospodin Giles pogleda oko sebe dostojanstveno i blagonaklono, tek da pokaže kako ih on neće napustiti dokle se god budu pristojno ponašali.
»Kako je pacijentu večeras, gospodine?« upita gospodin Giles.
»Tako-tako«, odgovori Doktor, »no sve se bojim, gospodine Giles, da ćete vi imati neprilike zbog toga.«
»Nadam se da time ne mislite reći, gospodine«, nato se gospodin Giles i sav se strese, »da će umrijeti? Kada na to pomislim, osjećam da nikad u životu ne bih mogao mirno spavati. Ni ja, kao ni Brittles, ni za sve srebro ovoga svijeta ne bih pristao da ubijem dječaka.«
»Nije to bitno«, reče Doktor tajanstveno. »Jeste li protestant, gospodine Giles, i bojite li se boga?«
»Mislim da to mogu potvrditi«, pokoleba se gospodin Giles i problijedi kao krpa. »A ti, dječače?« okomi se Doktor na Brittlesa.
»Za ime božje, gospodine«, usklikne Brittles, »ja sam, gospodine, ono isto što i gospodin Giles!«
»Onda mi odgovorite«, reče Doktor, »da li ćete po svojoj savjesti i duši moći da prisegnete da je dječak tamo gore onaj isti kojega su prošle noći ugurali kroz prozorčić? Govorite! Odgovorite mi, ja čekam!«
Doktor kojega su svi smatrali najdobroćudnijim stvorenjem na kugli zemaljskoj izustio je te riječi sa tako jezovitim bijesom da su se Giles i Brittles, već ionako prilično smušeni od piva i uzbuđenja, zapanjeni pogledali.
»A vi, redarstvenice, pazite molim vas, šta će oni odgovoriti!« nastavi Doktor podigavši svečano i velevažno kažiprst, lupkajući se zatim po čelu da natukne kako je redarstvenik dovoljno bistar da prosudi očekivani odgovor, »jer prije ili kasnije vidjet ćemo što će se iz svega toga izleći!«
Policajac se umudrio i dohvatio palicu, simbol svoje službene vlasti i moći, koja je dotad stajala u kutu kraj kamina.
»Možda ćete reći da je tu posrijedi samo to da se ustanovi indentitet jedne osobe«, nadoveže Doktor.
»Da, baš tako, gospodine«, odvrati policajac kašljući iz svega glasa, jer je prenaglo iskapio svoje pivo pa mu je nekoliko kapi pošlo pogrešnim putem.
»Evo šta je i kako je: izvršena je provala«, tumačio je Doktor, »a dvojica ljudi usred dima, mraka i sveopćeg meteža na čas jedan ugledaju dječaka. U tu istu kuću dolazi sutradan izjutra neki dječak. Budući da ima zavezanu ruku, spomenuta ga dvojica odmah zgrabe, ugrožavaju time njegov život i prisižu da je on taj lopov. I sada se pitam je li držanje te dvojice s obzirom na spomenute okolnosti opravdano, a ako nije, u kakav su položaj svojom krivicom zapali?«
Redarstvenik dubokoumno kimne glavom i reče kako je sve to živa istina i da Doktor ima pravo, jer zna šta je zakon.
»Ponovo vas pitam«, grmio je Doktor, »biste li u sudnici mogli priseći, pred bogom i pred ljudima, da je to onaj isti dječak?«
Brittles u dvoumici pogleda gospodina Gilesa, a gospodin Giles u dvoumici pogleda
Brittlesa, policajac stavi ruku iza uha da bolje čuje što će oni odgovoriti; žene i kotlar nagnuše se naprijed u napetu iščekivanju; a Doktor ih je sve od reda šibao pogledom. Uto se s kapije začuje zvonjava i štropot kola.
»Evo 'njuškala'!« usklikne Brittles i kao da mu je odlanulo.
»Koga?« zaprepasti se Doktor.
»Redarstvenih detektiva, gospodine, koji su došli iz Londona«, odvrati Brittles uzimajući svijeću. »Ja i gospodin Giles poslali smo jutros po njih.«
»Šta?« krikne Doktor.
»Da«, mirno će Brittles, »poslao sam poruku po kočijašu, i samo se čudim, gospodine, što već prije nisu stigli!«
»Dakle, vi ste poslali po njih, da vas — da vrag odnese vas i ostale budale!« reče Doktor i naglo izađe.

XXX. POGLAVLJE
PRIPOVIJEDA O VRLO KRITIČNOJ SITUACIJI
»Tko je?« upita Brittles odškrinuvši vrata a da nije skinuo lanac. Svijeću je zaslanjao rukom.
»Otvorite«, odgovori čovjek izvana, »mi smo policija iz Bow-Streeta. Poslali ste po nas.«
Kad je to čuo, gospodin Brittles potpuno se smiri, širom otvori vrata i nađe se licem u lice s jednim stasitim čovjekom u zimskom ogrtaču; čovjek bez riječi uđe i stane brisati cipele o rogožinu, mirno i samosvjesno kao da je domaći.
»Pošaljite nekoga da odmijeni moga kolegu koji je zaostao da čuva kola!« reče detektiv. »Imate li ovdje kakvo spremište za kola?«
Pošto mu je Brittles odvratio potvrdno pokazavši na zgradu, stasiti muškarac izađe, ode do vrtne kapije i pomogne svom kolegi da spremi gig, dok im je Brittles sa mnogo strahopoštovanja osvjetljavao put. Pošto su svršili taj posao, vrate se u kuću i poskidaju u gostinjskoj sobi ogrtače, tako da si ih sada mogao bolje ogledati. Čovjek koji je pokucao bio je krupan, osrednjeg rasta, a moglo mu je biti po prilici pedeset godina; crna mu je kosa bila sjajna i prilično podrezana, imao je kratke zaliske, okruglo lice i pronicave oči. Drugi je bio riđokos i koštunjav, nosio je kratke čizme, a njegovo lice s naprćenim nosom bijaše prilično neprijatno.
»Recite svom gospodaru da su Blathers i Duff stigli!« reče prvi zagladivši kosu i stavivši lisičine na stol. »Oh, dobar večer, gosparu. Mogu li s vama porazgovoriti dvije-tri nasamo?«
Te su riječi bile namijenjene gospodinu Losberneu, koji je za to vrijeme ušao i mahnuo Brittlesu da izađe, a onda uveo obje dame i zatvorio vrata.
»Ovo je gospodarica kuće«, reče gospodin Losberne pokazujući na gospođu Maylie. Gospodin se Blathers pokloni. Pošto ga umoliše da sjedne, on stavi šešir na pod, dohvati stolicu i domahne Duffu da učini isto. Ovaj kanda nije bio naviknut na otmjeno društvo, ili se u njemu nije tako lagodno osjećao, te stane strugati nogama kao da se hoće pokloniti, a onda sjedne i zbunjeno prisloni bradu na držak štapa.
»No, gosparu, da odmah prijeđemo na stvar«, reče Blathers. »Kako se ono dogodilo?«
Gospodin Losberne, kome je, čini se, bilo do toga da dobije u vremenu, stao im je pričati natenane, objašnjavajući i tumačeći sve što je bilo potrebno i što nije, dok su gospoda Blathers i Duff slušali mudra lica i ovda-onda dobacivali jedan drugom značajne poglede.
»Ja, dakako, ne mogu ništa ustvrditi dok ne odem na samo mjesto«, reče najposlije gospodin Blathers, »ali je moje mišljenje — to da vam odmah kažem, makar poslije i ne bio u pravu — da tu provalu nije izvršio neki šeprtlja, je li tako, Duffe?«
»Tako je«, potvrdi Duff.
»Ja dakle predmnijevam«, nasmiješi se gospodin Losberne, »a damama treba objasniti šta ste zapravo htjeli reći, da vi naime zastupate mišljenje da provalu nije izvršio priprost čovjek?«
»Dobro rekoste, gosparu«, odvrati Blathers. »A imate li nešto da nam kažete o samoj provali?«
»Ništa«, odvrati Doktor.
»No, a što je s dječakom o kojem se služinčad toliko raskokodakala?« upita Blathers. »Savršeno ništa«, odgovori Doktor. »Jedan je od prestrašenih slugu uvrtio sebi u glavu da je dječak u nekakvoj ni sam ne znam kakvoj vezi s provalom, no to je, dakako, glupost i besmislica.«
»Vi kao da ovu čitavu stvar olako uzimate?« primijetit će Duff.
»To što kaže posve je točno«, nato će Blathers kimajući glavom u znak da se potpuno slaže sa svojim kolegom i poigravajući se lisičinama kao da su kastanjete. »Tko je taj dječak? I šta je on o sebi izjavio? Odakle je došao? Nije valjda pao s neba, je li tako, gosparu?«
»Dakako«, nato će Doktor i nervozno pogleda dame. »Meni je poznata čitava historija njegova života — no o tom možemo govoriti naknadno, jer zacijelo biste htjeli vidjeti mjesto gdje su lopovi pokušali da provale?«
»Svakako«, odvrati gospodin Blathers. »Bit će najbolje da provedemo istragu na samome mjestu, a tek onda da preslušamo služinčad. To je uobičajeni postupak.«
Pošto namaknuše svjetiljke, gospoda Blathers i Duff, u pratnji općinskog pandura, Brittlesa, Gilesa i svih ostalih, upute se do izbe u dnu hodnika, pogledaju kroz prozorčić i, prešavši preko tratine, zavire kroz prozor. Zatim uzmu svijeću da osvijetle prozorske kapke, a onda fenjer da ispitaju tragove po zemlji i, konačno, vile da pročeprkaju okolno grmlje. Svršivši sve te poslove, dok su nazočni gledali suzdržavajući dah, vrate se u kuću. Gospoda Giles i Brittles moradoše melodramatski odglumiti svoje uloge što su im prošle noći u onoj uzbudljivoj dogodovštini bile dosuđene. Šest puta moradoše odigrati spomenute uloge padajući prvi put samo jednom u protuslovlje s obzirom na jednu važnu okolnost, a najposlije desetak puta s obzirom na druge neke okolnosti koje su također bile važne. Kada se i to naposljetku svrši, Blathers i Duff narede da svi napuste sobu, a oni stanu vijećati tako tajanstveno i svečano da je liječnički konzilij najvećih kapaciteta prema tome vijećanju dječja igra.
Međutim se Doktor u susjednoj sobi vrlo nevoljko šetao gore-dolje, dok su ga gospođa Maylie i gospođica Rose promatrale zabrinuta lica.
»Bogami«, reći će on prekinuvši najposlije šetkanje, »ja zbilja ne znam što da radim!«
»Kad se njima vjerno ispriča dječakov život«, reče Rose, »sigurno će se uvjeriti da je dječak nedužan!« »U to ja sumnjam, draga moja gospođice«, nato će Doktor vrteći glavom. »Ta priča ne bi djelovala na njih, a ni na više sudske činovnike. Ta šta je taj dečko na kraju krajeva — rekli bi oni — nego obična protuha! Promatrajući ovu priču iz perspektive općeg rasuđivanja i vjerojatnosti, doći ćemo do zaključka da je vrlo sumnjiva.«
»Ali vi zacijelo vjerujete u njenu istinitost?« upade mu u riječ Rose.
»Ma koliko da je neobična, ja vjerujem, i možda sam stara budala što to činim«, odvrati Doktor, »ali ne mislim da je ta priča prikladna da je saslušaju iskusni policajci.«
»Zašto ne?« upitat će Rose.
»Zato, dražesni moj suče istražitelju«, odvrati Doktor, »jer ta priča gledana njihovim očima, sadrži mnoge sumnjive momente. Dječak može dokazati samo ono što je loše po njega, a za ono što bi mu moglo pomoći — on nema nikakvih dokaza. Ta policijska njuškala bezuvjetno će zapitkivati: kako? i zašto? a vjerovat će samo to što im se valjano dokaže. Po dječakovu vlastitom pričanju vidite da je neko vrijeme bio ortak lopovske družine, da je jedanput bio predveden redarstvenom sudu, pod optužbom da je nekom starom gospodinu opljačkao džepove; da je na silu odveden iz kuće toga starog gospodina na neko mjesto koje ne može opisati ni pobliže označiti gdje se nalazi. U Chertsey su ga dovukli neki ljudi kojima je očigledno mnogo do njega stalo, htio on ili ne i mada se branio, i ugurali su ga u kuću koju je valjalo opljačkati; i baš u času kad je namjeravao da probudi ukućane i da spriječi provalu da bi tako oprao sa sebe svaku ljagu, pred njega bane onaj blesasti Giles i kao da namjerice puca u njega, samo da mu otme priliku da se opravda. Zar ne vidite, kako je sve to sumnjivo i zamršeno?«
»Dakako da vidim«, odvrati Rose osmjehujući se zbog Doktorove žestine, »no ipak u svemu tome ne vidim ništa što bi dokazalo krivicu našega siromaška.«
»Dakako, dakako, vi — vi ne vidite!« odvrati Doktor. »Oh, neka se bog smiluje ženskoj pronicavosti! Žene svagda vide, u dobru kao i u zlu, samo jednu stranu problema, i to neminovno onu koja im se prva ukaže.«
Davši tako oduška svome poznavanju ženske psihe i njenih nedostataka, Doktor zavuče ruke u džepove i poče još brže šetkati po sobi gore-dolje.
»Što više o tomu razmišljam«, opet će on, »to mi postaje sve jasnije da ćemo još muku mučiti i svakojakog se čuda načuditi da onu dvojicu upoznamo s pravom dječakovom prošlošću. Uvjeren sam da oni neće povjerovati; sve ako mu najposlije i ne budu mogli ništa učiniti, ipak će oni, prepričavajući javno svoje sumnje, uvelike naškoditi vašim dobrim namjerama da dječaka izbavite od nevolje u kojoj se nalazi.«
»Pa šta da se radi?« usklikne Rose. »Bože dragi, zašto su samo poslali po te strašne ljude?«
»To se i ja pitam!« oglasi se gospođa Maylie. »Sve bih dala da ih sada nema!«
»Znam samo to«, naposljetku će gospodin Losberne sjednuvši na stolicu sav očajan i satrt, »da moramo stisnuti zube i sve pokušati. Naša je nakana plemenita, i zato nam je dopušteno svako sredstvo. Dječak pokazuje znakove opasne groznice, i nitko ga ne smije više umarati kojekakvim pitanjima; to je jedina povoljna okolnost. To njegovo stanje treba da iskoristimo, pa ako nam to ne uspije — neće biti naša krivica. — Naprijed!«
»Dakle, gosparu«, započne Blathers čim je u pratnji svoga kolege stupio u sobu, zatvorivši pomno vrata prije nego što će nastaviti: »o nekoj kompromitaciji ne može biti ni govora!«
»A šta, do sto đavola, znači — kompromitacija?« upita Doktor razdraženo.
»Kompromitacija, moje dame«, nato će Blathers gledajući ih sažalnim pogledom što su tako neupućene, dok je Doktora mjerio prezirnim pogledom zbog tolikog nepoznavanja kriminalističke terminologije, »kompromitacija znači da služinčad nije umiješana u provalu!«
»Ta mi nismo nikoga ni osumnjičili!« reče gospođa Maylie.
»Vjerujem da niste«, odvrati Blathers, »ali je ipak postojala mogućnost da služinčad bude umiješana.«
»Baš zato, gospo, što niste nikoga osumnjičili!« nadoveza Duff.
»Po našem mišljenju provalu je izvršio neki čovjek iz Londona«, nastavi Blathers svoj izvještaj, »jer mu je rabota prvoklasna.«
»Zaista prvoklasna«, priklopi Duff potiho.
»Bila su dvojica«, proslijedi Blathers, »a s njima je bio i neki dječak; to se jasno razabire po veličini prozora. I to je sve što se zasad može reći. Ako dopustite, mi ćemo odmah da vidimo toga vašeg dječaka.«
»No možda gospoda žele da najprije popiju kapljicu, gospođo Maylie?« reče Doktor i lice mu se pritom razvedri kao da se netom nečemu dosjetio.
»Ta razumije se!« usklikne Rose žustro. »Ako vam je po volji, mogu vas odmah poslužiti!«
»Pa, lijepa vam hvala, gospođice!« oglasi se Blathers i prijeđe rukavom preko usta. »Od takva saslušanja jezik vam se osuši i stvrdne kao bakalar. Samo, molim, nemojte se zbog nas truditi, draga gospođice!«
»A šta izvolite?« upita Doktor.
»Gutljaj rakije, gosparu, ako je moguće«, odgovori Blathers. »Za vožnje ovamo iz Londona bilo je vraški zima, a ja uvijek velim da rakija razgaljuje dušu.«
To je zanimljivo saopćenje bilo upućeno gospođi Maylie, koja se samo blago osmjehne, dok je Doktor za to vrijeme šmugnuo iz sobe.
»Oh, moje dame«, reče gospodin Blathers i prinese vinsku čašu pred oči uhvativši stalak između palca i kažiprsta, »ja sam vam u svom životu doživio sijaset takvih slučajeva.« »Na primjer, provalu u onoj uličici u Edmontonu, zar ne, Blathers?«
»To je bilo nešto nalik na ovo danas, je li?« nadoveže Blathers. »Tu je provalu izvršio Nosonja Chickweed, da, on glavom!«
»To si ti uvijek tvrdio«, reče Duff, »no ja ti velim da je provalu izvršio Gentleman Pet, a Nosonja nije imao tu svoje prste baš kao ni ja.«
»Ta idi molim te!« ljutne se na nj Blathers, »valjda ja to bolje znam. Sjećaš li se još kako je Nosonja sam sebi ukrao novce? To je bilo uzbudljivije od ma kojega romana koji sam ja pročitao!«
»Oh, pričajte kako je to bilo!« usklikne Rose koja se svim silama trudila da nepoželjne goste što više udobrovolji i raspoloži.
»To vam je bila majstorija kakvu bi malo tko mogao da smisli«, reče Blathers.
»Taj vam je Nosonja Chickweed...«
»Nosonja vam, gospođice, znači nosina, njuškalo, doušnik ili potkazivač«, ubaci Duff. »To će valjda dama i sama znati, zar ne?« nastavi Blathers. »Ti me, druže, svejednako prekidaš! Dakle, gospođice, taj vam je Nosonja Chickweed imao ponad Battle-Bridgea krčmu. U njegov je podrum dolazilo mnogo mlađarije da uživa u borbi pijetlova, u hajkanju jazavčara i u sličnim, vrlo poučnim sportovima, jer i ja sam često dolazio da gledam. U ono vrijeme Nosonja još nije pripadao lopovskoj bratiji te mu jedne noći gepiše iz spavaće sobe tri stotine dvadeset i sedam funti u zlatu, i to usred noći. Lopov je bio neka ljudina kojemu je jedno oko bilo zavezano crnom krpom, i taj vam se sakrio ispod postelje pa je poslije skočio kroz prozor prvoga kata. Bio je hitar kao vižle. Ali je i Nosonja poletio za njim kao strijela pošto se probudio i skočio iz kreveta i pripucao za njim i digao susjede na noge. Odmah se svi dadoše u hajku i najposlije ustanoviše da ga je Nosonja zacijelo pogodio, jer su nailazili na tragove krvi što su se gubili dosta daleko iza nekog plota od kolja. No lopova nestade zajedno s parama i, naravno, ime gospodina Chickweeda osvane u Trgovinskom glasniku uz imena ostalih koji su pali pod stečaj. Ljudi poduzmu sve i sva da pomognu prijatelju i da za nj skupe nešto para, a on se bijednik tri-četiri dana vrzma po ulicama i tako je smušen i ojađen da samo čupa kosu kao da će kidisati na svoj život. No evo ti njega jednog dana iznebuha mjesnome sucu, te njih dvojica uzmu dugo i tajanstveno razgovarati, i sudac najposlije udri u zvono, dok se ne pojavi Jem Spyers — onda još u aktivnoj službi — pa mu veli neka pomogne gospodinu Chickweedu uhvatiti lopova. 'Vidio sam ga, Spyers', kaže Chickweed, 'kako je jučer rano ujutru prošao pokraj moje kuće'. — 'Pa zašto ga niste odmah ščepali za vrat?' pita Spyers.
— 'Ja sam se tako okamenio da mi je čačkalicom mogao razmrskati glavu', kaže mu siromah čovjek, 'no mi ćemo ga sigurno ščepati, jer je između deset i jedanaest sati noću opet prošao!' — Čim to Spyers čuje, a on brže-bolje uzme čistu košulju i češalj, ukoliko bi morao dan-dva izbivati, pa hajde u gostionicu. Postavi se uz prozor, iza crvene zavjese ne skidajući šešira, spreman da skoči na prvi znak. Kasno u noći čeka on tamo i puši lulu, kad eto ti Chickweeda pred njega te poviče iz svega glasa: 'Evo ga! Drž'te lopova! Drž'te ubojicu!' — Jem Spyers vrcne kao strijela na ulicu i vidi Chickweeda gdje juri za nekim čovjekom pa sve viče te viče. A Spyers udri za njim, a Chickweed samo jezdi naprijed; svjetina se uskomeša, sva grla promuknuše od puste dernjave: 'Drž'te lopova!' a najviše viče Chickweed, viče i ne prestaje vikati, kao da je šenuo pameću. Kad je Spyers klisnuo oko ugla za trenutak izgubi Chickweeda iz vida, krikne, potrči naprijed, spazi skupinu ljudi, pojuri i baci se među njih. 'Gdje je lopov?' — 'Dobijesa!' promrsi Chickweed, 'opet mi umače!'«
»To je bilo čudno, no od lopova ni traga ni glasa te se oni vrate u gostionicu, a sutradan će Spyers opet da zauzme svoje mjesto iza zavjese te sve gleda i gleda neće li napokon ugledati onu ljudinu s crnom krpom preko oka. Svejednako gleda da mu već oči hoće iskočiti iz glave. I kad se toliko nagledao da su ga zapekle oči, časkom zažmiri, i tek što to učini, a ono Chickweed već udari vikati: 'Evo ga!' I opet kao munja sune van, no Chickweed mu je bio izmakao već za pola ulice, i poslije dvaput dulje trke od jučerašnje
— čovjeka je opet nestalo. I to se tako ponovilo dva-tri puta, dok se po susjedstvu nije pronio glas da je sam nečastivi okrao gospodina Chickweeda i tjera s njim šegu. A poneki opet šire glasine da je gospodin Chickweed od ljuta očaja poludio.«
»Šta je Jem Spyers rekao?« upita Doktor, koji se vratio u sobu tek što je Blathers stao pričati.
»Jem Spyers«, nastavi detektiv. »Jem Spyers dugo nije ništa govorio nego je samo slušao i prisluškivao šta drugi govore i kazuju, a sve kao da i ne sluša, po čemu se vidi da se vraški dobro razumio u svoj posao. No jednog vam jutra ulazi u krčmu, prilazi Chickweedu, vadi svoju burmuticu i samo veli: 'Chickweede, brate, pronašao sam lopova!' 'Istina?' veli Chickweed. 'Pobogu, brate, dajte samo da mu se osvetim pa ću onda s mirom da umrem! Oh, Spyerse dragi, gdje je zlikovac?' — 'Koješta', odgovara Spyers te mu ponudi čupak burmuta, 'dosta je bilo kerefeka! Vi ste sami sebe okrali!' A to je bila živa istina, i on je s tom majstorijom namlatio grdnih para, i nitko mu ne bi bio ušao u trag da se nije tako pretjerano trudio da skine sumnju sa sebe!« završi gospodin Blathers, stavi vinsku čašu na stol i zazvecne lisičinama.
»Zaista vrlo čudno!« reći će Doktor. »A sad, gospodo, ako vam je po volji, možemo poći gore.«
»Ako je vama po volji«, odvrati mu Blathers, i prateći gospodina Losbernea u stopu, oba se detektiva stanu penjati do Oliverove sobe. Giles ih je predvodio sa svijećom u ruci. Oliver je drijemao lakim snom. Izgledao je još slabiji a groznica kao da ga je čvršće držala nego prije. Uz pomoć Doktora uspio je da nekoliko trenutaka sjedi uspravno u krevetu gledajući u oba stranca i ne shvaćajući šta se oko njega zbiva. Kao da se zaista nije prisjećao gdje se nalazi i šta se desilo.
»Eto, tu vam je dječak«, reče doktor Losberne tihim glasom no prilično plahovito, »dječak kojega je slučajno okrznulo tane ispaljeno iz puške koja je sama okinula kad je on zalutao u vrt, te je mališan jutros došao ovamo da mu se zaveže rana, ali ga je ovaj mudri gentleman koji drži svijeću odmah pograbio i tako zlostavio da mu je sada život ugrožen; ja to kao liječnik mogu u svako doba posvjedočiti.«
Gospoda Blathers i Duff pogledaju u gospodina Gilesa na koga je Doktor svratio njihovu pozornost, a zapanjeni je sluga naizmjence gledao u njih, i u Olivera, i u gospodina Losbernea, sav smušen i prestrašen, ne shvaćajući ništa.
»Nadam se da to valjda nećete sada zanijekati?« reče Doktor namještajući Olivera da ponovo legne.
»Sve što sam učinio — učinio sam, gospodine, s najboljom nakanom!« odgovori Giles. »Vjerovao sam da je to onaj isti dječak, inače ga ne bih dirao. Ja, gospodine, po svojoj prirodi nisam okrutan!«
»Kakav isti dječak?« pitao je stariji detektiv.
»Dječak provalnika, gospodine!« odvrati Giles. »Oni su — oni su zacijelo imali nekoga dječaka.«
»A da li i sada to mislite?« upita Blathers.
»Što?« nato će Giles gledajući tupoglavo ispitivača.
»Da je to jedan te isti dječak, beno?« uznestrpi se Blathers.
»Ja vam to ne znam, zbilja ne znam«, odvrati pokunjeno Giles, »i ne bih se mogao na to zakleti!«
»No, ipak, šta mislite?« opet će Blathers.
»Ne znam što da mislim, gospodine!« odvrati Giles. »No gotovo bih rekao da to nije onaj isti dječak. Pa i sami znate da on to ne može biti!«
»Je li taj čovjek pio?« upita Blathers Doktora.
»No, baš ste smušenjak!« nato će Duff Gilesu omjerivši ga prezirnim pogledom.
Za vrijeme toga kratkog razgovora Doktor je Oliveru opipao bilo; zatim ustade sa stolice kraj uzglavlja i upita redarstvenike da li, možda, ne bi prešli u drugu sobu da tamo preslušaju Brittlesa, ukoliko još imaju kakvih sumnja u pogledu dječaka.
Prihvativši taj prijedlog, upute se u obližnju sobu, kamo pozovu i gospodina Brittlesa. Njega i njegova poštovanog starješinu zapletu u tako nerazmrsivu zbrku protuslovlja i nemogućnosti da uopće nije bilo moguće da se išta objasni. Izjavio je da ne bi prepoznao ni pravoga dječaka kad bi mu ga sada doveli pred oči; on samo misli da je Oliver dotični dječak, jer je gospodin Giles tako rekao pa da je i sam gospodin Giles prije pet minuta u kuhinji izjavio da mu se sve više čini da se prenaglio.
Toliko su mudrovali i kombinirali da su konačno posumnjali i u samu činjenicu da je gospodin Giles uopće koga ranio, pa kad su pregledali njegov drugi pištolj, ustanovili su da je bio nabijen samo barutom, i ta je činjenica proizvela najdublji dojam na sve nazočne osim na Doktora, koji je deset minuta prije toga izvadio tane. No nitko se nije toliko čudio koliko sam gospodin Giles koji je sada, pošto ga je nekoliko sati mučila pomisao da je smrtno ranio bližnjega, iz petnih žila zastupao novu pretpostavku da je i njegov prvi pištolj bio nabijen samo barutom. Najposlije su detektivi, ne mareći više za Olivera, uputili chertseyskog stražara da ostane u kući i otišli da negdje u gradu prenoće. Obećali su da će se sutradan opet navratiti.
Sljedećega se jutra proširila vijest da su u Kingstonu uhapšena dva čovjeka s nekim dječakom u vrlo sumnjivim okolnostima, i gospoda Blathers i Duff otputovali su stoga u Kingston. Istragom su se, međutim, te sumnjive okolnosti naprosto rasplinule u puku činjenicu; naime, onu trojicu zatekli su gdje spavaju pod stogom sijena — što je, doduše, zaista veliko zločinstvo, ali je ipak kažnjivo samo zatvorom te se, prema blagoj uviđavnosti engleskih zakona, koji s jednakom ljubavlju štite sve kraljeve podanike, spomenuta činjenica, u pomanjkanju svakog drugog svjedočanstva ne može smatrati dovoljno jakim dokazom da su ona trojica što su zadrijemala u sijenu, izvršila provalu i počinila neko nasilje i tako zaslužila smrtnu kaznu. — I tako se gospoda Blathers i Duff moradoše vratiti neobavljena posla.
Ukratko, poslije daljnjih izvida i dugotrajnih razgovora i pregovora, mjesni se sudac konačno izjavio spremnim da preuzme jamstvo u ime gospođe Maylie i gospodina Losbernea da će se Oliver odazvati sudskom pozivu ako se za to ukaže potreba, a Blathers i Duff vratiše se u London sa nekoliko zlatnika i s podijeljenim mišljenjima: potonji je gospodin, pošto je pomno razmotrio i preispitao sve okolnosti, čvrsto vjerovao da je ovaj pokušaj provale organizirao Gentleman Pet, a prvi je isto tako čvrsto vjerovao da se pokušano zlodjelo ima bezuvjetno pripisati zloglasnom gospodinu Chickweedu, zvanome Nosonja.
Za to je vrijeme Oliver pomalo prizdravljivao pod zajedničkom brigom i skrbi gospođe Maylie, Rose i dobrodušnog gospodina Losbernea. Ako usrdna molba upućena iz srca prepuna zahvalnosti biva na nebu uslišana — a ako nju ne usliša, koju će molitvu da usliši?. — blagoslov što ga je siroče zazivalo na svoje dobročinitelje ispunio je njihove duše blaženim spokojstvom i tihom srećom.

XXXI. POGLAVLJE
KAZUJE NAM O SRETNIM DANIMA ŠTO IH JE OLIVER PROVODIO KOD SVOJIH PLEMENITIH PRIJATELJA
Oliver je mnogo patio. Osim što je trpio od dugotrajnih bolova zbog prostrijeljene ruke, tresla ga je groznica što ga je spopala poslije onih mukotrpnih časova kad je ranjen ležao na zemlji, izvrgnut kiši i vjetru. Bolest je trajala tjedne i tjedne, pa je dječak veoma oslabio. No najposlije se pomalo počeo oporavljati te bi katkad smogao toliko snage da suznih očiju onim dvjema gospođama iskaže svoju duboku zahvalnost. Govorio je kako želi da što prije ozdravi i uzmogne bilo čime dokazati svoju duboku odanost i ljubav koju u svom srcu goji prema njima; govorio je kako umije cijeniti njihovu plemenitu dobrotu kojom su ga izbavile bijede i možda, spasile i od same smrti, želeći iz svega srca i svom dušom da im se nekako oduži.
»Jadni moj mali!« reče Rose kad su Oliveru jednoga dana opet na usta navirale riječi zahvalnosti, »imat ćeš dosta prilike da nam se odužiš. Polazimo na ladanje, a tetka je odlučila da pođeš s nama. Seoski mir i tišina, svjež zrak i sve radosti i krasote proljeća, sve će te to za nekoliko dana učiniti čilim i zdravim, pa ćemo ti povjeriti stotinu malih poslova i zadataka.«
»Ništa mi za vas neće biti teško!« usklikne Oliver. »Oh, draga gospođice, da mi je samo raditi za vas, makar samo zalijevao cvijeće, hranio ptice ili povazdan trčao naokolo — sve bih učinio, samo da vas razveselim!«
»Nemoj uopće misliti na to«, reče gospođica Maylie i milo se osmjehne, »jer, kako ti već rekoh, povjerit ćemo ti stotinu poslova i bit ćemo sretne, budeš li izvršavao samo polovicu onoga što sada obećavaš.«
»Oh, kako ste dobri«, usklikne Oliver, »kad tako govorite!«
»Razveselit ćeš me više nego što ti mogu reći«, odvrati mlada dama. »Toliko se radujem kad samo pomislim na to da je mojoj dobroj tetici bilo dosuđeno da te izbavi iz one bijede o kojoj si nam pričao; ali kad se uvjerim da si doista zahvalan što je prema tebi bila tako dobra, obradovat ću se više nego što možeš i zamisliti. Jesi li me razumio?« upita ga ona promatrajući njegovo zamišljeno lice.
»Razumio sam, gospođice, razumio sam sve«, odgovori Oliver gorljivo, »ali me muči misao da sam nezahvalan!«
»Prema kome?« začudi se mlada dama.
»Prema onome dobrom starom gospodinu i dragoj starici koji su me tako usrdno njegovali prije nego što sam dospio ovamo«, odvrati Oliver. »Kad bi oni znali kako sam sada sretan, oni bi se silno obradovali!«
»To i ja mislim«, reče Oliverova dobrotvorka, »no gospodin Losberne već je ljubazno obećao da će s tobom otputovati u London da ih pohodiš.«
»Zar zbilja, gospođice?« usklikne Oliver, a lice mu je sinulo od zadovoljstva. »Oh, ne znam što ću od neizmjerne radosti kad ih opet budem vidio!«
Oliver se ubrzo toliko oporavio da je mogao podnijeti tegobe putovanja, i jednoga jutra on i gospodin Losberne zaista krenuše u maloj kočiji koja je pripadala gospođi Maylie. Kad su stigli do Chertsey-Bridgea, Oliver odjednom sav problijedi te nije mogao a da ne krikne.
»Šta ti je, dječače?« uzbuđeno će Doktor uzvrpoljivši se po staroj navadi. »Jesi li što primijetio — ili čuo — ili ti je, možda, pozlilo — govori!?«
»Pogledajte, gospodine«, vikne Oliver pružajući ruku iz kočije, »tu kuću«!
»Vidim, pa šta je s tom kućom? Kočijašu, zaustavite! Stanite ovdje!« vikne Doktor. »No, šta je s tom kućom, mladiću — no?«
»U tu kuću — dovukli su me oni kradljivci!« prošapne Oliver.
»Sto mu gromova!« usklikne Doktor, »Hej, kočijašu, da izađem!« No prije nego je kočijaš mogao da sađe sa svoga sjedišta, liječnik se već nekako iskobeljao iz kočije i potrčao prema pustoj zgradi i počeo kao mahnit udarati nogama u vrata.
»Hej, hej, šta to znači?« uzvikne ružan čovuljak-grbavac, koji je tako naglo rastvorio vrata da Doktor umalo što nije odletio u hodnik.
»To znači...« zaviče Doktor i bez mnogo premišljanja zgrabi čovuljka za šiju, »vrlo mnogo! Radi se o krađi i provali!«
»A bit će odmah i krvi!« odvrati grbavac hladnokrvno, »ako me smjesta ne budete pustili! Jeste li čuli?«
»Čuo sam«, reče Doktor, prodrmavši ljudski svoju žrtvu, »a gdje je ta hulja, kako mu ono bješe pasje ime — Sikes — da, Sikes! Gdje je Sikes, lopove?«
Grbavac je preneraženo zurio u njega, a onda je, istrgnuvši se spretno iz Doktorovih ruku, sasuo na nj bujicu najstrašnijih psovki i strugnuo u kuću. No prije nego što je stigao da zatvori vrata, Doktor je bez pitanja banuo u prvu sobu. Pronicavo je gledao oko sebe: ni jedan komad namještaja, ni najmanja stvar, ama baš ništa nije odgovaralo Oliverovu opisu!
»No dakle?« oglasi se grbavac koji ga je oštro promatrao, »zašto tako provaljujete u moju kuću? Želite li da me opljačkate ili da me ubijete — no dakle?«
»Jesi li ikad vidio, smiješna nakazo, da se provalnik ili ubojica dovezao u kočiji?« razdraženo će Doktor.
»Pa zašto ste, dakle, došli?« upita ga grbavac bijesno. »Nosite se iz moje kuće ili ćete se ljuto pokajati! Dobijesa, jeste li čuli?« »Ići ću kad mene bude volja«, odvrati gospodin Losberne, zagledavši u drugu sobu koja baš kao ni prva nije ni u čemu bila nalik na ono što je Oliver spominjao. »Jednog ću ti dana, prikane moj, već ući u trag!«
»Mislite?« nakesi mu se nakazni bogalj. »Ako me ikad budete trebali, ovdje ćete me naći. Dvadeset i pet godina stanujem ovdje sasvim sam, i vas da se ja sad bojim? Platit ćete mi to, kažem vam!« I rekavši to, mali grbavac počne urlikati kao da je pomahnitao.
»To je prilično neugodna stvar«, progunđa Doktor, »i bit će da se dječak zabunio. Evo, uzmi to i zavući se opet u svoju jazbinu!« I dobacivši mu komad novca, okrene se i vrati do kočije.
Čovjek ga je slijedio do samih vratašca kočije, psujući ga bez prekida bijesnim pogrdnim riječima. No kad se gospodin Losberne za trenutak obratio kočijašu, čovjek zaviri u kočiju te ošine Olivera tako oštrim i pronicavim, a u isti mah bijesnim i osvetničkim pogledom, da ga se dječak poslije toga još dugo sjećao i u snu i na javi. I dalje je sipao najstrašnije kletve dok se kočijaš penjao na sjedište, a kada su opet krenuli i poodmakli, vidjeli su ga kako nogama udara o zemlju i čupa svoju kosu od mahnite jarosti.
»Ja sam pravi magarac!« reći će Doktor pošto je dugo šutio. »Je li to tebi poznato, Olivere?«
»Ne, gospodine!«
»Imaj to na umu drugi put!«
»Magarac«, ponovi Doktor pošto je opet nekoliko minuta šutio. »Da je to i bilo ono mjesto i da smo zatekli lopove, šta bih ja sam mogao poduzeti protiv njih? A da sam imao i pomoći, kakve bi koristi od svega toga bilo? Sebe bih kompromitirao, jer bih morao priznati na koji sam način zabašurio tu neugodnu aferu. To sam baš i zavrijedio! Uvijek se prenagljujem i dovodim sebe u škripac. Možda bih se onda opametio!«
Činjenica je, naime, da se dobri Doktor vazda povodio samo za časovitim osjećajima. Zaista su hvalevrijedna ta njegova čuvstva i porivi koji bi njime u takvim časovima ovladali, jer ne samo da se nije upleo u neke naročite neprilike i nedaće, nego je, naprotiv, stekao najveće i najiskrenije poštovanje svih koji su ga poznavali. Ali moramo priznati da se nekoliko minuta ljutio što se već prvom prilikom koja se nadala razočarao i što nije uspio naći neke dokaze za Oliverovu nekrivnju. No ubrzo se udobrovoljio; videći da Oliver na sva njegova pitanja odgovara bez oklijevanja, suvislo i sa toliko iskrenosti i vjerodostojnosti kao i prije, odlučio je da će mu odsad u svemu vjerovati.
Kako je Oliver poznavao ime ulice gdje je gospodin Brownlow obitavao, odvezli su se ravno onamo. Kad je kočija zakrenula u ulicu, srce mu je tako ludo udaralo da je jedva disao.
»No, sinko, koja je to kuća?« pitao je gospodin Losberne.
»Ona, ona!« klicao je Oliver pokazujući rukom, sav dršćući, kroz prozor kočije. »Ona bijela. Oh, neka brže vozi, molim vas, recite mu, neka brže vozi! Meni je kao da ću umrijeti; sav dršćem!«
»Samo mirno, samo mirno!« reče dobri Doktor tapšajući ga po ramenu. »Odmah ćeš vidjeti svoje prijatelje, a i oni će se obradovati kad tebe vide zdrava i vesela i da ti ne prijeti nikakva opasnost.«
»Oh, sigurno hoće!« odvrati Oliver. »Bili su mi tako dobri, gospodine, tako dobri!«
Najposlije kočija stane. Ne, to nije njihova kuća! Ona druga. Kola se odvezoše još nekoliko koraka te se opet zaustaviše. Oliver pogleda u prozore, i suze radosnice poteku mu niz obraze.
Ali jao! bijela je kuća bila pusta, a u prozoru se nalazio oglas 'Iznajmljuje se'.
»Pokucajmo na susjedna vrata«, vikne gospodin Losberne primivši Olivera za ruku. »Znate li što se desilo s gospodinom Brownlowom koji je stanovao u kući do vas?«
Sluškinja nije znala, ali će se propitati. Ubrzo se vrati i reče da je gospodin Brownlow prodao sve svoje imanje i da je prije šest sedmica otputovao u Zapadnu Indiju. Oliver počne da krši ruke i nemoćno padne nauznak.
»Je li poveo sa sobom i svoju gazdaricu?« propitivao se gospodin Losberne poslije kratke šutnje.
»Da, gospodine«, uzvrati sluškinja, »stari gospodin, neki prijatelj gospodina Brownlowa i gazdarica, sve troje je zajedno otputovalo.«
»Onda vozite kući«, reče gospodin Losberne kočijašu, »i nemojte zaustavljati kola ni da hranite konje sve dok ne napustimo taj prokleti London!«
»A knjižar, gospodine?« upita Oliver. »Ja znam put do njega. Oh, molim vas, gospodine, potražimo ga!«
»Za danas si, sinko, imao dosta razočaranja«, odvrati Doktor. »Dosta razočaranja i za tebe i za mene. Ako potražimo knjižara, sigurno će nam reći da je umro ili da je potpalio svoju kuću ili da je pobjegao. Ne, ne, mi krećemo ravno kući!« I prema Doktorovu prvom impulsu zaista krenuše kući.
Oliverova je sreća bila zagorčena velikim razočaranjem, jer koliko je puta za vrijeme svoje bolesti unaprijed uživao pri pomisli šta li će mu sve reći gospodin Brownlow i gospođa Bedwin i kako će mu biti prava slast kad im rekne da je dane i noći razmišljao o njihovoj velikoj dobroti i kako je okrutna sudbina što ga je rastavila od njih. A i nada da će napokon moći oprati ljagu sumnje te im objasniti kako su ga razbojnici silom odvukli od njih, prožimala ga je u mnogim časovima najtežih iskušenja novom snagom. Umalo da nije svisnuo od boli kad je saznao da su oni otišli tako daleko — svejednako vjerujući da je on, Oliver, varalica, i da će to uvjerenje, možda sačuvati do groba.
No držanje njegovih dobrotvora prema njemu nije se ni najmanje izmijenilo. Poslije daljih dviju sedmica, kad se vrijeme ustalilo i otoplilo i sve se cvijeće i drveće pomladilo novim zelenilom i bujnim cvatom, započele su pripreme da na nekoliko mjeseci napuste Chertsey. Poslavši u banku srebrninu koja je izazvala pohlepu staroga Žida i povjerivši Gilesu i još jednom sluzi brigu oko kuće, krenule su na ladanje u neko nedaleko selo i povele Olivera sa sobom.
Tko da opiše radost i užitak, duševni mir i spokojstvo što ih je dječak osjećao u miomirisnoj svježini maloga seoceta, okružena zelenim brežuljcima i prolistalim šumarcima? Tko da riječima iskaže kako proljeće ublažuje i krijepi ćud izmučenih gradskih stanovnika! Kažu da ljudi koji cio svoj život obitavaju u uskim pretrpanim ulicama, a nikada se nisu zaželjeli promjene, ljudi kojima je navika postala njihovom drugom prirodom, koji su, rekao bih, zavoljeli svaku opeku i kamen što zatvara uski krug u kojem se danomice kreću — da i ti ljudi, kad im se bliži smrt, zažele da se prije rastanka sa životom nagledaju Prirode, pa ih njihova čežnja prenese daleko od pozornice njihovih svakodnevnih briga i radosti te ih pomlađuje; i oni iz dana u dan traže neko zeleno, suncem obasjano mjestance koje u njima budi sjećanja, koja su već sama po sebi nalik na nebeske slutnje, tako da smireno očekuju svoj kraj i silaze u grob isto onako tiho i spokojno kao što sunce — što su ga netom gledali kroz prozorčić svoje sobice, prije nego će zauvijek sklopiti svoje umorne oči — zalazi za obzorjem! Uspomene što ih bude spokojni seoski predjeli nisu od ovoga svijeta niti su vezane za njegove misli i nade. Te nam uspomene mekšaju srce te nas potiču da pletemo nove vijence za zaboravljene grobove onih koje smo nekad voljeli; te uspomene oplemenjuju dušu, te u zaborav pada neprijateljstvo i mržnja. Ali se kroza sve to i u manje osjećajnim dušama provlači neko maglovito saznanje da su u pradavnoj davnini već osjetili takvo nešto — saznanje koje u njima budi svečane slutnje o budućim vremenima, saznanje koje obara i mrvi silnu gordost i svjetovni ponos.
Mjestance u koje su doputovali bilo je prekrasno, i Oliver, koji je od najranijeg djetinjstva živio u skučenosti i prljavštini, sred buke i graje, trvenja i svađe, ovdje kao da se probudio na nov život. Divlje ruže i orlovi nokti peli se uza zidove kućice njegove dobrotvorke, bršljan se penjao po stablima, a vrtno je cvijeće svojim miomirisom prožimalo zrak. Nadomak kućice nalazilo se malo groblje koje nije bilo pretrpano visokim kamenim spomenicima; vidjeli ste samo grobne humke, obrasle busom i mahovinom, pod kojima su počivali seoski starci i starice. Oliver je često dolazio ovamo i, spominjući se bijednog groba svoje majke, pokatkad bi sjeo i tiho plakao kad ga nitko nije mogao vidjeti, ali kad bi se onda zagledao u beskrajno nebo, nije više zamišljao da ona leži pod zemljom; i suze su mu i dalje klizile niz obraze, ali je gorčina iščezla iz duše.
Bili su to lijepi i sretni dani što ih je provodio mirno i radosno; a kad bi se spuštala noć, nije više osjećao nikakva straha ni brige što će sutra biti; nije više čamio u tamničkoj tjeskobi niti se morao družiti sa zlikovcima i propalicama, i njegove bi se misli divno razigrale. Svakoga je jutra odlazio nekom gospodinu u koga je kosa bila kao snijeg, a koji je stanovao nedaleko crkvice; on ga je učio čitati i pisati. Starac ga je s tolikom ljubavlju i marom poučavao da je Oliver bio u neprilici kako da mu se oduži. Katkad bi šetao s gospođom Maylie i Rose slušajući kako one razgovaraju o knjigama, a ponekad bi samo sjedio kraj njih, negdje na samotnom mjestu, slušajući kako mlada djevojka čita; on je to tako volio da se nije mogao dovoljno naslušati. Onda je opet morao spremati zadaće za idući dan, sjedeći u svojoj sobici koja je gledala na vrt. Radio je neumorno sve dok se ne bi polako počeo širiti sumrak. Onda bi ga gospođe opet povele na šetnju; opet bi s najvećim zanimanjem pratio svaku njihovu riječ i bio presretan kad bi mogao ubrati koji cvijet što su ga one zaželjele, ili potrčati natrag da donese nešto što su zaboravile. Kad bi se sasvim smračilo i oni se vratili kući, mlada bi dama sjela za pijanino da odsvira nešto sjetno ili da otpjeva pjesmu koju bi njena tetka zaželjela. U takvim časovima ne bi palili svijeće, i Oliver bi sjedio uz prozor prisluškujući blagim zvucima, dok su mu u očima blistale suze od ganuća.
Kako li se sasvim drukčije provodila nedjelja, nimalo nalik na ono što je dotad Oliver nedjeljom proživljavao; kako li je i toga dana bio sretan, premda mu je i inače bilo lijepo. Izjutra bi pošli u malu crkvu pred kojom su treperile zelene krošnje drveća. Izvana je dopirao cvrkut ptica i na niska vrata ulazio dah proljeća ispunjajući malo svetište mirisnom svježinom. Siromašni seljaci, tako čisti i pristali, klečali su i tako se predano molili te se nije činilo da vrše neku dosadnu dužnost, već da su se s voljom i radosno tu skupili; ako su im glasovi, možda bili, grubi, ipak su pjevali od srca, i njihova je pjesma djelovala na Olivera snažnije od bilo kakva pojanja. Onda bi kao obično polazili u šetnju i navraćali u čiste težačke kućice; navečer bi Oliver naglas čitao neka poglavlja iz Svetog pisma, koja su mu u toku sedmice bila protumačena, a tom se dužnošću više ponosio nego da je pravi svećenik.
Jutrom bi već u šest sati bio na nogama, lutao po polju i kroza živice, brao kite poljskog cvijeća, a kad bi se vratio, mnogo bi se trudio da što ljepše okiti stol za doručak. Donio bi i sjemenje za ptice gospođe Maylie i vrlo umješno i lijepo udesio sve krletke, kako ga je to naučio seoski starješina. Pošto bi sve očistio i nahranio ptice, odnio bi gotovo svaki dan poneki milodar u koju siromašnu kuću, a kad toga ne bi bilo, našao bi se u vrtu neki posao oko cvijeća ili povrća, u što ga je onaj isti seljanin također uputio. I tako bi marno i s voljom radio dok se ne bi pojavila gospođica Rose, koja je uvelike hvalila sve što je on učinio nagrađujući ga svojim blagim osmijesima.
I tako su kao u snu prošla tri mjeseca, koja bi i u životu najsretnijeg smrtnika značila veliko zadovoljstvo, a koja su za Olivera predstavljala pravo blaženstvo. Nije nikakvo čudo da su Olivera Twista na izmaku toga kratkog vremena — jer ga je okruživala samo najsrdačnija ljubav i plemenitost, a on sam osjećao samo najdublju i najiskreniju zahvalnost i privrženost — u toj kući zavoljeli kao sina i da se sasvim saživio sa životom stare dame i njezine nećakinje. One su se obje njime ponosile i s najvećom ljubavlju uzvraćale njegovu odanost i privrženost.

XXXII. POGLAVLJE
U KOJEM SE NEOČEKIVANO NARUŠAVA SREĆA OLIVERA I NJEGOVIH DOBROTVORA
Proljeće je brzo prohujalo i došlo je ljeto. Selo je već onda bilo lijepo, ali sada se sve još bujnije rascvjetalo i zasjalo u punom obilju i krasoti. Visoko drveće, što je u rano proljeće bilo zgrčeno i ogoljelo, sada kao da se proteglo i raširilo novom životnom snagom i jačinom pružajući svoje zelene ruke nad presahlom zemljom, pretvarajući nezaklonjene, puste zakutke u prisojna mjestanca, odakle je, iz sjene i hladovine, pucao vidik na suncem obasjana polja koja se pružaju u nedogled. Zemlja se zaodjela plaštem blistava zelenila prožimajući zrak najslađim mirisima svoga cvijeća. Sve je cvalo i bujalo i odavalo slast razbuktala života.
Život u ladanjskoj kućici i dalje je mirno tekao, a stanovnici su, kao i dotada, uživali u svojim tihim malim radostima. Oliver se za to vrijeme već davno bio oporavio i ojačao, ali ni zdravlje ni bolest nisu nimalo utjecali (kako to kod ljudi često biva) na njegove osjećaje prema onima koji su ga okruživali svojom ljubavlju, i on je svejednako pokazivao onu istu blagost, odanost i srdačnost kao u danima kad su mu muke i patnje potkopavale zdravlje i snagu i kad je u svemu bio ovisan o onima koji su ga njegovali.
Jedne blage večeri šetali su malo duže nego inače, jer po danu zbog velike žege nisu ni izlazili, a sada je granula mjesečina i puhao svjež povjetarac koji će rashladiti zrak. Rose je bila živahna i raspoložena, i tako su u veselom čavrljanju poodmakli dalje nego što su običavali. Gospođa je Maylie malo šuštala, pa su se sada nešto sporijim korakom vraćali kući. Kad su stigli, mlada je dama odbacila svoj šeširić i kao obično sjela za pijanino. Prebirući nasumce po tipkama, ona je poslije nekoliko akorda počela svirati neku svečanu i tužnu pjesmu, i dok je još svirala, njima se učinilo kao da prigušeno jeca.
»Rose, milo moje, zašto plačeš?« upita je stara gospođa.
Rose ne odgovori nego uzme samo malo brže svirati kao da se netom otresla bolnih misli.
»Rose, ljubavi moja!« usklikne gospođa Maylie i hitro joj priskoči. »Šta ti je? Pa ti plačeš! Dijete drago, reci mi što te muči?« »Ništa, tetice — ništa«, odvrati joj mlada djevojka. »Ni sama ne znam što mi je. Ne umijem da to opišem, ali se večeras ćutim tako slabom i... «
»Da nisi bolesna, milo moje?« prekine je gospođa Maylie.
»Ta ne, ne! Nisam bolesna!« nato će Rose i kao da ju je prožimala samrtna jeza dok je govorila. »Svakako će mi odmah biti lakše. Molim te, zatvori prozor!«
Oliver pohita da joj ispuni želju, a mlada se djevojka trudila da bude opet vesela i zasvirala neku vedriju melodiju; ali joj prsti nemoćno klonu na tipke; ona skoči, zakrije lice rukama i baci se na sofu, gdje je bolno zaridala, jer se više nije mogla uzdržati.
»Dijete moje!« preneraženo će gospođa i nježno je privine na grudi, »još te nikad nisam takvu vidjela!«
»Žao mi je što te uznemirujem«, odvrati joj Rose, »nikad nisam tako gorko plakala kao danas; ne mogu da se svladam. Tetice, ja zaista mislim da sam bolesna!«
I zaista je bila bolesna, jer kad su unijeli svijeće, primijetili su da je s njena lica za ono kratko vrijeme od njihova povratka nestalo svježega rumenila; bilo je blijedo kao mramor. To lice nije ništa izgubilo od svoje ljepote, a ipak se promijenilo; crte su poprimile izraz malaksalosti i tjeskobe kao nikada dotad. A čas zatim jaka joj rumen opet navre u lice i blage plave oči planu grozničavim sjajem pa opet ugasnu, kao da je oblačić časkom bacio sjenu preko njena lica i opet ga zastro samrtnom bljedoćom.
Oliver, koji je bojažljivo promatrao lice stare gospođe, opazi da se jako uznemirila tim pojavama, a i on se jadan usplahirio; ali videći kako se ona usiljava da tim simptomima ne pridaje mnogo važnosti, pokuša da se i on drži sasvim mirno. To je jednome i drugome tako dobro uspjelo da Rose, pošto ju je tetka nagovorila da ode na počinak, nije više bila tako očajna i bolesna, nego ih je, štaviše, uvjeravala kake se pouzdano nada da će se sutra probuditi čila i zdrava.
»Nadam se, gospođo«, reče Oliver, kad se gospođa Maylie vratila, »da nije ništa opasno? Gospođica Maylie večeras nije baš dobro izgledala, ali... «
Stara mu je gospođa mahnula rukom da šuti te sjela u mračni kut i neko je vrijeme šutjela. Naposljetku reče drhtavim glasom:
»Nadam se, Olivere, da nije ništa opasno. Bila sam nekoliko godina tako sretna s njom, gotovo presretna, pa je možda kucnuo čas da me zadesi neka nesreća. Ali se nadam da neće!«
»Kakva nesreća, gospođo?« upita Oliver.
»Teški udarac sudbine«, odvrati stara gospođa jedva čujno, »da izgubim tu milu djevojku koja mi je tako dugo bila jedina sreća i utjeha!«
»Ne dao bog!« usklikne brzo Oliver.
»Da, ne dao bog i amen, drago dijete«, priklopi stara gospođa kršeći ruke.
»Sigurno nije ništa strašno!« nato će Oliver. »Još prije dva sata bila je sasvim zdrava!«
»Sada je teško bolesna«, reče gospođa Maylie, »i ja znam da će se njeno stanje još pogoršati. Oh, draga moja, mila moja Rose! Kako bih ja bez tebe!«
Toliko su njome ovladale očajne misli da je bila sva skršena, te Oliver, svladavajući svoju vlastitu tjeskobu, pokuša da je ohrabri, zaklinjući je neka barem za ljubav drage gospođice skupi snagu i neka se smiri.
»Oh, pomislite samo, gospođo«, govorio je. Oliver dok su mu na oči navirale suze što ih je uzalud pokušavao zatomiti, »zamislite samo kako je mlada i dobra i kako sve oko sebe očarava svojom milinom. Znam sigurno — sasvim sigurno da ona zbog vas, koji ste tako dobri, pa i zbog same sebe, i zbog svih nas koje usrećuje, neće umrijeti. Dragi bog neće dopustiti da ona sada umre!«
»Pst, pst!« nato će gospođa Maylie i položi ruku na Oliverovu glavu, »ti misliš kao dijete, mali moj, pa ako je to što si rekao možda i sasvim prirodno, ipak se varaš! Ali bilo kako mu drago, ti si mi pokazao što mi je dužnost koju sam načas odnemarila, dragi Olivere. Nadam se da će mi to biti oprošteno, jer sam stara te sam već mnoge noći probdjela kraj uzglavlja bolesnika i vidjela kako ljudi umiru te znam kako je teško rastati se s onima koje volimo. Dosta sam proživjela i znam da smrt ne štedi uvijek najmlađe i ponajbolje i baš to bi nas moralo tješiti, a ne rastužiti. Nebo je pravedno, i takvim teškim iskušenjima stječemo duboko saznanje da postoji još neki drugi bolji i ljepši svijet kamo će i nas brzo pozvati. Neka bude božja volja! Ali ja je volim i samo On zna koliko je volim!«
Oliver se iznenadio videći kako je gospođa Maylie poslije tih riječi prestala da jadikuje. Uspravila se, smirila i nekako očvrsnula. Još se više čudio kad se uvjerio da ta jačina nije prolazna. Dokle je god njegovala bolesnicu i bdjela nad njenom posteljom, snaga je nije ostavljala: uvijek je bila mirna i pribrana, izvršavala sve dužnosti neumorno, gotovo bi rekao radosno. No Oliver je bio vrlo mlad i nije znao što sve mogu da učine ljudi nepokolebljiva značaja u časovima teške kušnje. Kako bi i mogao znati kad ni sami oni plemeniti ljudi nisu uvijek svjesni svoje duševne jakosti?
Slijedila je noć puna tjeskobe. Kad je svanulo jutro, pokazalo se da su zle slutnje gospođe Maylie bile, nažalost, opravdane. Djevojku je spopala jaka i opasna groznica. »Ne smijemo ostati skrštenih ruku i prepustiti se očaju«, reče gospođa Maylie stavivši prst na usta i gledajući ga netremice u oči; »ovo pismo treba što brže otpremiti gospodinu Losberneu. Treba da ga odneseš do trgovišta do kojeg nema više od četiri milje preko polja, a odatle ga treba otposlati po konjaniku u Chertsey. Gostioničarevi će ljudi to već obaviti, i ja znam da tebi mogu povjeriti brigu da sve to bude izvršeno.«
Oliver nije ništa odgovorio, samo mu se na licu vidjelo kako gori od želje da što prije krene.
»Evo još jednog pisma«, reče gospođa Maylie, zastavši da razmisli, »ali ni sama ne znam bih li ga sada poslala, ili da počekam i vidim hoće li Rosino zdravlje krenuti nabolje. Poslala bih ga samo ako dođe do najgoreg.«
»Je li i ono pismo za Chertsey, gospođo?« upita Oliver nestrpljivo očekujući da što prije izvrši nalog i pružajući drhtavu ruku za pismom.
»Nije«, odvrati stara gospođa dajući mu ga sasvim nesvjesno u ruku. Oliver ga pogleda i opazi da je upućeno gospodinu Harry Maylieu koji boravi na imanju nekog lorda u mjestu... naziv kojega mu nije uspjelo pročitati.
»Da ga pošaljem, gospođo?« upita Oliver nestrpljivo.
»Ne, ne treba«, odvrati gospođa Maylie uzimajući mu pismo opet iz ruke. »Čekat ću do sutra.«
Rekavši to, ona mu dade svoju novčarku, i on smjesta odjuri što su ga noge nosile.
Brzo je odmicao kroz polja i po stazama koje su ih presijecale. Čas bi utonuo u žitno klasje s obiju strana staze, čas bi dolazio na čistine gdje su težaci kosili i plastili sijeno. Zaustavljao se samo da predahne dok nije, sav zagrijan i zaprašen, stigao na trg spomenutog gradića.
Tu je zastao i pogledom tražio gostionicu. Vidio je bijelu zgradu banke, crveno obojenu pivovaru i žuto oličenu općinu, a tamo na jednom uglu veliku zgradu kojoj su svi drveni dijelovi bili zeleno obojeni, a izvana je stršio cimer 'K veselom Đuri'.
Čim je ugledao tu kuću pohita onamo.
Oliver oslovi poštanskog konjušara koji je dremuckao ispred kapije, pa kad je ovaj razabrao šta želi, uputi ga gostioničarskom sluzi, kojemu je Oliver morao ponovo sve ispričati dok ga ovaj nije uputio na samog gostioničara; bio je to visok čovjek s modrim rupcem oko vrata, s bijelim šeširom, u smeđesivim kratkim hlačama i čizmama sa suvracima iste boje. Stajao je naslonjen o šmrk kraj vrata konjušnice i čačkao zube srebrnom čačkalicom. Saslušavši Olivera, uputi se u točionicu da sračuna troškove, što je prilično dugo trajalo, pa kad je račun bio podmiren, valjalo je osedlati konja, trebalo je da se jedan sluga obuče i spremi, a to je potrajalo još dobrih desetak minuta. Oliver se za to vrijeme sav uznestrpio; dođe mu da sam uzjaše konja i da trkom odjuri do odredišta. Napokon je sve bilo spremno i mali zavežljaj uručen uz mnoge molbe da bude što prije otpremljen i dostavljen. Momak podbode konja, i topot konjskih kopita odjekne po lošoj kaldrmi; za tren oka konjanika nestade. Projurio je kraj mitnice i jezdio glavnim drumom.
Oliveru je odlahnulo pri pomisli da je poslao čovjeka po pomoć i da za to nije utrošio mnogo vremena. Laka srca Oliver potrči kroz dvorište i baš se zaletio da projuri kroz kapiju, kad se slučajno sukobi s nekim visokim muškarcem koji je, zaogrnut crnim ogrtačem, upravo htio da svrati u gostionicu.
»Uh!« bijesno će muškarac ugledavši Olivera i ustukne. »Što je to, dobijesa?«
»Oprostite, gospodine«, promuca Oliver, »žurilo mi se da se vratim kući, nisam vas primijetio.«
»Grom i pakao!« promrsi čovjek kroza zube upiljivši svoje crne velike oči u dječaka. »Tko bi to pomislio! U prah da ga pretvoriš, on će uskrsnuti iz grobnice te mi se ispriječiti na putu!«
»Vrlo mi je žao, gospodine«, promrmlja Oliver, sav smušen bijesnim pogledom toga čudnoga čovjeka. »Nadam se da vas nisam ozlijedio.«
»Dabogda ti kosti strunule!« prosikće muškarac kroza stisnute zube. »Da sam imao samo hrabrosti da izustim onu jednu jedinu riječ, zauvijek bi mi nestao ispred očiju! Proklet da si i kuga te pojela, štene prokleto! Što tražiš ovdje?«
Čovjek mu se prijetio pesnicom i škrgutao zubima dok je nesuvislo izgovarao te riječi. Prišao je Oliveru kao da ga namjerava udariti, ali se odjednom sruši na zemlju trzajući se u strahovitom grču, dok mu je pjena izbijala na usta.
Oliver je časkom buljio u toga luđaka koji se bjesomučno grčio, misleći da je to pomahnitali bezumnik, a onda odjuri natrag u krčmu da dozove pomoć. Vidjevši kako ga ljudi nose u kuću, Oliver udari trkom niz cestu da što prije stigne kući i da nadoknadi vrijeme što ga je izgubio zbog toga susreta. A usto se pomalo i bojao, jer mu se držanje nepoznatog čovjeka učinilo veoma čudnim.
No ubrzo je sve zaboravio, jer kad je stigao kući zaokupile su ga druge misli.
Stanje gospođice Rose naglo se pogoršalo i još prije ponoći stala je buncati. Ranarnik iz sela neprestano je bio uz nju, ali već kad je prvi put pregledao bolesnicu, poveo je gospođu Maylie ustranu i saopćio joj da je bolest veoma teška i opasna. »Doista«, reče, »bit će pravo čudo ako ozdravi.«
Koliko je puta Oliver te noći skočio iz postelje i nečujno se odšuljao do stepenica osluškujući i najmanji šum koji je dopirao iz bolesničke sobe! Koliko su ga puta proželi srsi, podilazila ga jeza i hladan znoj izbijao na čelo kad bi se odozgo odjednom začulo tabanje nogu, a on zastrepio pri pomisli da se u tom trenutku zbilo nešto strašno u što on nije mogao povjerovati. I što su bile sve njegove dotadanje usrdne molitve prema ovima što ih je sada neprestano izgovarao, zaklinjući nebesa da spasu to plemenito stvorenje nad kojim je smrt raširila svoja krila!
Neizvjesnost, oh, ta strašna tjeskobna neizvjesnost kad nam ne preostaje drugo nego samo čekati i čekati dok biće koje toliko volimo lebdi između života i smrti — pa te misli što nas na muke razapinju, te nam srce kao mahnito bije i dah nam ponestaje gledajući strašne slike što ih one stvaraju — pa ta očajna žudnja da pomognemo i olakšamo bolove, a nije u našoj moći da to učinimo — pa ta smalaksalost duha i svih osjećaja kad postajemo svjesni svoje nemoći — zar ima tako strašnih muka, zar možemo štogod smisliti ili učiniti u toj groznici i bunilu, da nam bude lakše?
Osvanulo je jutro, a u maloj je kućici bilo sve tiho i nijemo. Ljudi su razgovarali šapćući; ovda-onda pojavljivalo se poneko zabrinuto lice na kapiji, a žene i djeca opet odlazili suznih očiju. Cijeli bogovetni dan i još dugo pošto je pao mrak Oliver je nečujno hodao vrtom pogledavajući svaki čas u prozor bolesničke sobe, i svaki put kad bi mu pogled pao na zamračeno okno, on bi protrnuo od groze kao da tamo vreba Smrt. Kasno u noći stigao je gospodin Losberne. »Teško je, vrlo teško«, reče dobri Doktor okrenuvši glavu, »tako mlada — i od svih voljena — ali... nema mnogo nade!«
Svanulo je još jedno jutro. Sunce je sjalo žarkim sjajem — tako žarkim sjajem kao da ne vidi ili ne mari za jad i bijedu pod sobom. I dok je oko Rose sve treperilo i cvalo, bujalo i kliktalo životom i zdravljem, Smrt se sve bliže naginjala lijepoj bolesnici. Oliver se tiho odšulja na staro grobište, spusti se na jedan od zelenih humaka i tu se, u osami, rasplače nad njenom sudbinom.
Sve je oko njega bilo tako smireno i skladno, opojeno suncem i životnom vedrinom, sve raspjevano pjevom ptica koje su, nalik na male crne lađice, plovile po nebeskoj pučini, dok je ispod njih brujala radost života, te je dječaku, kad je opet bolnim očima pogledao gore, sinula misao kako je u takvu blaženstvu Smrt zapravo nemoćna, kako Rose ne može umrijeti dok sva ta nebrojena bića, sićušna stvorenja prirode uživaju život. Pomislio je da se grobovi kopaju u hladnoj bešćutnoj zimi, a ne sred sunčana, mirisna ljeta. I umalo te je pomislio da mrtvačka vela svojom jezivom hladnoćom pokrivaju samo smežuranu i oronulu starost, a ne mladost i ljepotu.
S tornja crkvice zajeca posmrtno zvono i mahom raskine niti dječakova snatrenja. Posmrtni je zov brujao pozivajući na posljednji ispraćaj. Nekoliko bijednih žalobnika ulazilo je kroz grobljansku kapiju, a s ramena im treperile bijele trake, jer su sahranjivali mladića. U povorci je stupala i majka — nekoć majka, no sunce je i dalje sjalo žarkim sjajem, a pjev ptica nije umuknuo.
Oliver se uputi kući sjećajući se tolikih dobrota koje mu je mlada djevojka iskazala i priželjkujući da se opet vrate dani kada će opet moći da joj uzvrati svu njenu ljubav i pokaže svu svoju odanost. Nije morao sebe koriti zbog nemara niti je mogao sebe prekoriti da je bio nepažljiv prema njoj, jer joj je on vjerno služio. Ipak se prisjećao mnogih zgoda i zgodica kad nije, kako mu se sada činilo, pokazivao dovoljno mara ili ljubavi, te ga odjednom obuze kajanje. Treba da dobro pazimo kako se vladamo prema onima s kojima smo za života vezani, jer kako koji od njih umre, odmah se u nama porode kojekakve misli. Sjećamo se svega što nismo učinili, sjećamo se zaboravljenih stvari i stvarčica što smo ih odnemarili, sjećamo se različitih propusta, i takva nas sjećanja onda najteže biju i život nam zagorčavaju, jer nema bolnijeg kajanja od onoga koje je uzaludno. Pa ako želimo da nas mimoiđu te muke, sjetimo se na to za vremena.
Kad se vratio kući, našao je gospođu Maylie gdje sjedi u malom salonu. Čim je ugleda, srce mu se stegne, jer se dotad ni za trenutak nije maknula od bolesničke postelje. Stresao se pri pomisli što li se zbilo da je to ipak učinila. Saznao je, međutim, da je bolesnica pala u dubok san te da će se probuditi — ili da ozdravi ili da se zauvijek s njima oprosti.
Sjedili su tako sate i sate osluškujući i nijemo strahujući. Jelo je odneseno a da ga nisu ni okusili. I s pogledima u kojima se jasno razabiralo da njihove misli blude drugamo, pratili su sunce kako tone sve niže i niže dok najposlije nije zalilo i nebo i zemlju krvavim odsjevima, vjesnicima njegova zalaska. Šum koraka koji su dolazili sve bliže i bliže prekine njihovo napeto osluškivanje.
»Kakve nam vijesti donosite?«, usklikne stara gospođa. »Recite mi bez okolišanja! Sve ću lakše podnijeti osim ove neizvjesnosti! Oh, govorite, za ime božje, govorite!«
»Treba da se najprije smirite«, reče Doktor te je pridrži, »draga gospođo, zaklinjem vas, budite mirni!«
»Ako boga znate, pustite me!« zavapi gospođa Maylie »Jadno moje dijete! Ona umire! Ona je mrtva!«
»Nije!« usklikne Doktor uzbuđenim glasom. »Svevišnji je dobar i milostiv, i ona će još mnogo godina poživjeti na sreću i veselje sviju nas!«

XXXIII. POGLAVLJE
SADRŽI NEKOLIKO PRETHODNIH OBAVJEŠTENJA O NEKOM MLADOM GOSPODINU KOJI SE PRVI PUT POJAVLJUJE I KAZUJE O NOVOM SLUČAJU KOJI SE DOGODIO OLIVERU
Sreća je bila tolika da su je jedva mogli podnijeti. Čuvši tu neočekivanu vijest, Oliver je bio kao omamljen i od čuda se sav zapanjio te nije mogao ni plakati ni govoriti niti se snaći. Jedva je mogao shvatiti što se zbilo dok mu poslije duge šutnje sred večernje tišine nije odlanulo te je mogao da se rasplače. Kao da su ga suze opet rastrijeznile, odjednom je razumio kakva ih je velika sreća zadesila i kakvo im se teško breme sa srca svalilo.
Brzo je zanoćavalo dok se vraćao kući s kitom cvijeća, što ga je s posebnom ljubavlju nabrao da šarenom tom milinom ukrasi odaju mlade bolesnice. Kako je žustro odmicao cestom, začuje odjednom štropot kola koja su dolazila sve bliže. Okrenuvši se opazi da je to poštanska kočija. Konji su jezdili divljim trkom, a kako su kola odmicala mahnito brzo i cesta bila prilično uska, stisnuo se uz jedna vrata dok su kola projurila.
U trenutku kad su kola strelovitom brzinom proletjela, spazi čovjeka s bijelom noćnom kapom, čije mu se lice učini nekako poznato, iako je prizor bio trenutačan. No u magnovenju promolila se kapica iz prozorčića kočije, a gromki glas stao dovikivati kočijašu da stane, što je ovaj i učinio. Zaustavio je s teškom mukom konje, a isti onaj glas stao dozivati Olivera po imenu.
»Ovamo, ovamo!« čulo se dovikivanje. »Mladi gospodine Olivere, kako je gospođici Rose — mladi go-spo-di-ne?«
»Jeste li vi to, Giles?« usklikne Oliver pritrčavši kolima.
Noćna se kapica opet promoli kroz prozorčić, i Giles je već zaustio da nešto kaže kad ga netko naglo povuče unatrag te neki mladi gospodin, koji je sjedio u drugom kutu kočije, uzbuđeno upita kako je gospođici Rose.
»Ukratko«, vikne gospodin, »je li joj bolje ili gore?«
»Bolje — mnogo bolje!« požuri se Oliver da odgovori.
»Hvala bogu!« usklikne gospodin. »A je li to sigurno?« »Sasvim sigurno, gospodine!« odvrati Oliver, »promjena je nastupila baš prije nekoliko sati, i gospodin Losberne veli da je minula svaka opasnost.«
Gospodin više ništa ne reče nego otvori vratašca, iskoči iz kola uhvati Olivera za rame i povuče ustranu.
»Je li to sasvim pouzdano? — Da se nisi možda prevario, mali?« pitao ga je gospodin uzdrhtalim glasom. »Zaklinjem te, nemoj me zavaravati nadama koje nisu opravdane!«
»Ni za što na svijetu ne bih to učinio, gospodine!« odvrati Oliver. »Vi mi zaista možete vjerovati. Gospodin je Losberne doslovce rekao da će ona poživjeti još mnogo godina i sve nas razveseliti. Čuo sam na svoje uši kad je to rekao.«
Oliverove se oči zališe suzama kad se sjetio prizora koji je bio početak tolike radosti i sreće, a gospodin okrenu lice i časak pošutje. Oliveru se učini kao da čuje kako je nekoliko puta zajecao, ali se nije usudio ni pisnuti — jer je i predobro razumio šta taj čovjek u tom trenutku osjeća. Zato je stao podalje, tobož zaokupljen svojim cvijećem.
Za sve je to vrijeme gospodin Giles, s noćnom kapicom na glavi, sjedio na nogostupu kočije i brisao oči modrim pamučnim rupcem s bijelim točkicama. Da taj valjani čovjek nije samo hinio ganuće, to se jasno vidjelo po njegovim zacrvenjelim očima kojima je gledao u mladog gospodina kad se ovaj opet njemu obratio.
»Mislim, Giles, da bi bilo najbolje ako se vi odvezete do kuće moje majke«, rekao je on, »jer ja bih radije da polako produžim pješice kako bih se malko smirio prije nego što pođem k njoj. Možete reći da dolazim.«
»Oprostite gospodine Harry«, nato će Giles udešavajući se i brišući posljednji put oči, »no učinili biste mi veliku uslugu ako biste kočijašu naložili da odnese tu poruku. Ne bi bilo uputno da me služinčad vidi ovako uzbuđena, gospodine, jer bi to naškodilo mojem autoritetu.«
»Pa, kako vas volja«, odvrati mu Harry Maylie i malko se nasmjehne. »Pošaljite kočijaša naprijed s kovčezima ako baš želite i pridružite se nama. No najprije skinite tu noćnu kapicu te stavite nešto drugo na glavu, inače će svijet pomisliti da smo pomjerili pameću.«
Gospodin se Giles trgne sjetivši se svoje nakaradne pokrivke, skine kapicu, strpa je u džep te stavi na glavu dostojanstven klobuk što ga je dohvatio iz kočije. Zatim se poštar odveze u kolima, a Giles, gospodin Maylie i Oliver dokona koraka prošetaju za njim.
Dok su hodali, Oliver je ponekad radoznalo i s velikim zanimanjem pogledavao u pridošlicu. Činilo se da mu nije više od dvadeset i pet godina, da je srednjeg rasta, da mu se na muževnom licu odražava iskrenost, a vladanje mu je okretno i privlačno. Usprkos velikoj razlici u godinama njegovo je lice bilo toliko nalik na lice stare dame da Oliveru ne bi bilo teško otkriti njihovu rodbinsku vezu i kad mladić ne bi spomenuo gospođu Maylie kao svoju majku.
Kad su stigli u selo, gospođa je Maylie već željno iščekivala svog sina. Oboje je pri tom susretu bilo duboko ganuto.
»Oh, majko«, šapne mladić, »zašto mi već prije nisi pisala?«
»Pisala sam ti«, odvrati gospođa Maylie, »ali, pošto sam promislila, odlučila sam da pismo zadržim dok ne saslušam mišljenje gospodina Losbernea.«
»No kako si mogla«, upita je mladić, »kako si mogla tako dugo čekati da, možda, bude prekasno? Da je Rose — ne mogu sad izgovoriti tu riječ! — da se njena bolest drukčije završila, nikad ne bi to sama sebi oprostila, kao što ni ja ne bih nikad više bio sretan!« »Da se zbilja desilo ono najstrašnije, Harry«, odvrati gospođa Maylie, »sve se bojim da bi tvoja sreća zauvijek bila uništena te bi postalo sasvim nevažno da li si došao ovamo dan prije ili dan kasnije.«
»Nitko ne bi mogao u to sumnjati, i ti to najbolje znaš«, odvrati mladić, »da bi moja sreća zacijelo bila uništena da se dogodilo ono najstrašnije.«
»Ja znam da ona i te kako zaslužuje najveću i najiskreniju ljubav koju čovjek uopće može pružiti«, odvrati gospođa Maylie, »kao što znam i to da plemenitost njezine duše i njezina požrtvovna odanost traže za uzvrat, najdublju i najtrajniju ljubav. Kad ne bih osjećala i znala da će joj promijenjeno držanje rođaka kojega voli slomiti srce, ne bi mi bilo tako teško da izvršim svoj zadatak; ne bih se sa samom sobom toliko borila čineći ono što držim da mi je dužnost!«
»Okrutna si, majko!« usklikne Harry. »Zar još uvijek misliš da sam tako mlad te ne znam što mi srce želi i da ne poznajem svoju vlastitu dušu?«
»Mislim, sinko«, uzvrati gospođa Maylie i stavi mu ruku na rame, »da mladost osjeća mnoga plemenita osjećanja kojih brzo opet nestaje, pogotovu kad se zadovolje. A prije svega mislim«, nastavi stara gospođa gledajući sinu čvrsto u oči, »ako poletan, vatren i ambiciozan mlad čovjek ima ženu koja nosi ime što je — iako bez njezine krivice — okaljano, pa joj, možda, upravo zato okrutni i rđavi ljudi prigovaraju, i ne samo njoj nego i njenoj djeci, mislim da će oboje — i on i ona — patiti to više što on bude imao više uspjeha u društvu, jer će utoliko teže podnositi podrugljive osmijehe i uvrede; mislim da bi se taj čovjek mogao jednoga dana pokajati što ju je, dok je bio mlad, uzeo za ženu, a i Ona će silno patiti kad sazna što njega muči.«
»Majko«, reče mladić nestrpljivo, »čovjek koji bi se tako vladao bio bi odvratan sebičnjak, jednako nedostojan da ga nazovemo čovjekom kao što bi bio nedostojan da dobije ženu kakvu si ti sada opisala.«
»Ti tako misliš — danas, Harry«, odvrati majka.
»I uvijek ću samo tako misliti!« usklikne mladić. »Sve one patnje što sam ih pretrpio za ova posljednja dva dana sile me da ti iz dna duše priznam žarku ljubav koja nije od danas ili od jučer, a to je i tebi dobro poznato. Znaš i sama da to nije nikakav mladenački hir. Ako je ikad muškarac iskreno i duboko volio neku djevojku, onda ja tako volim divnu i plemenitu našu Rose! Ona ispunja sve moje misli, sve moje nade, cio moj život. Uništit ćeš svu moju sreću, ako se usprotiviš toj ljubavi. Majko, promisli, promisli o svemu tome i o meni; shvati duboke i iskrene osjećaje što ih sada tako slabo cijeniš!«
»Harry«, nato će gospođa Maylie, »baš zato što toliko cijenim iskrena i plemenita srca nastojim spriječiti da im se nanose boli. No zasad smo i previše o tome razgovarali!« »Neka, dakle, Rose sama odluči«, dobaci joj Harry, »i ja se nadam da joj ti nećeš nametnuti svoje mišljenje da je tako odbiješ od mene?«
»Neću«, odvrati gospođa Maylie, »samo bih željela da promisliš... «
»Ja već jesam sve promislio!« glasio je nestrpljivi odgovor, »godine i godine sam premišljao, još otkad sam počeo misliti svojom glavom. Moji su osjećaji postojani i nikad se neće izmijeniti. Zašto da se sada uzalud mučim i da još dulje krijem ono što tako iskreno osjećam? Ne, ne, prije nego što odem odavle, Rose me mora saslušati!«
»I hoće!«, reče gospođa Maylie.
»Sve mi se čini, majko, kao da bih po tvom glasu mogao naslutiti da će me ona saslušati hladno?« bojažljivo će mladić.
»Ne — hladno«, odvrati stara dama. »Oh, daleko od toga!«
»Nego?« navaljivao je mladić. »Je li — nekoga drugog zavoljela?«
»To zaista nije«, otpovrne majka, »jer ti si, ako se ne varam, zaokupio sve njene osjećaje. — I samo sam to još htjela reći«, završi stara dama ne dopuštajući sinu da je prekine, »da prije nego što sve staviš na tu kocku te se uzneseš najsmjelijim nadama, promisliš, drago moje dijete, o Rosinu životu, i da zamisliš kako će na njezinu odluku morati da djeluje saznanje o njenom nečasnom porijeklu. Znaj da su pregaranje i samopožrtvovnost njezine najznačajnije osobine, i to ne samo u nevažnim nego i u najhitnijim stvarima.«
»A šta kaniš time reći?«
»To moraš sam pogoditi«, nato će gospođa Maylie; »a ja se sada moram vratiti djevojci. Bog te blagoslovio, sinko!«
»Hoćemo li se večeras još vidjeti?« upita mladić živahno.
»Samo načas«, odvrati stara dama, »kad me. Rose ne bude trebala.«
»I reći ćeš joj da sam došao?« upita Harry.
»Svakako«, odgovori gospođa Maylie.
»I reći ćeš joj koliko sam zbog nje bio u brizi i koliko sam patio i kako žudim da je vidim. Nećeš propustiti da joj sve to kažeš, majko?«
»Neću, sinko«, odvrati stara gospođa. »Sve ću joj to reći«, i stegnuvši srdačno sinovljevu ruku, ode žurno iz sobe.
Za vrijeme toga uzbudljivog razgovora gospodin je Losberne stajao s Oliverom u najudaljenijem kutu sobe, Doktor sada pruži ruku mladiću i oni se srdačno pozdrave. Na mnoge upite svoga mladog prijatelja Doktor je odgovarao obavještavajući ga o stanju bolesnice. Njegovi su odgovori bili najpovoljniji, kao što se mladić po Oliverovu iskazu i nadao, a sve je to gospodin Giles, koji se vrpoljio oko prtljage, slušao naćulenih ušiju.
»Jeste li vi, Giles, u posljednje vrijeme na nešto naročito pripucali?« propitkivao se Doktor.
»Nisam, gospodine«, odvrati gospodin Giles vrlo ozbiljna lica.
»A niste li možda uhvatili neke lopove ili prepoznali neke provalnike?« bockao ga Doktor.
»Ni jedno ni drugo, gospodine«, odgovori gospodin Giles sa mnogo dostojanstva.
»No, to mi je žao«, reče Doktor, »jer ste u tom poslu bili naročito vješti. A molim vas, kako je Brittlesu?«
»Dječaku je vrlo dobro, gospodine«, reče gospodin Giles glasom blagonaklonog zaštitnika, »šalje svoje najsmjernije pozdrave, gospodine.«
»Lijepo, lijepo«, nato će Doktor. »A kad ste već tu, da ne zaboravim — vaša mi je dobra gospodarica povjerila u vašu korist neki mali posao što sam ga i obavio onoga istog dana kad su tako hitno poslali po mene. Molim vas, stanimo malko u kut.«
Gospodin Giles priđe važna lica ali pomalo osupnut, a Doktor prošapta s njime, nekoliko riječi; Giles se nekoliko puta pokloni i, držeći se neobično dostojanstveno izađe. U sobama njegovih gospodara nije se raspravljalo o predmetu toga kratkog i tihog razgovora, ali je utoliko podrobnije obaviještena kuhinja, jer se onamo gospodin Giles ravno uputio i, naručivši vrč piva i zauzimajući dostojanstven stav, što je na sve nazočne proizvelo dubok dojam, izjavio da je njegova gospodarica, s obzirom na njegovo junačko držanje prilikom pokušaja provale, blagoizvoljela u banku položiti na njegovo ime i u njegovu korist dvadeset i pet funti. Nato kuharica i sobarica u isti mah podigoše uvis ruke i poglede i rekoše da će se gospodin Giles tek sada uzoholiti, ali gospodin Giles, cupkajući nabranu ogrlicu, samo usklikne: »Ne, ne, nipošto!« Ako ikad opaze da se prema svojim podređenima vlada gizdavo i oholo, on da se pouzdano nada da će ga one odmah na to upozoriti. A onda je još svašta govorio i drobio, da bi im dokazao kako je čedan i skroman; sve su te njegove izjave primljene s primjerenim oduševljenjem i pljeskanjem, kako to već biva kad velik čovjek daje takve izjave.
Gore je također vladalo dobro raspoloženje, jer je Doktor bio naročito dobre volje, i ma kako Harry Maylie isprva bio umoran i zamišljen, ipak nije mogao odoljeti šalama i pošalicama toga vrijednog gospodina koji je zbijao svakojake ludorije, komedijao i pričao zgode i pošurice iz liječničkog zvanja. Oliver još nikad nije čuo takvih burgija pa je sve pucao od smijeha, a na najveću radost Doktora koji se i sam poslije svake svoje šale grohotom smijao pa je i Harryja natjerao da se srdačno nasmije ne mogavši odoljeti Doktorovoj veselosti. Bili su veselo društvance, jer su imali i razloga da se vesele, a bilo je već kasno kad su — nakon svih onih strepnja i tjeskobne neizvjesnosti — vesela i zahvalna srca pošli na počinak koji im je bio lako potreban.
Oliver je sutradan ustao pun nade i vedrine. Latio se svog svagdanjeg jutarnjeg posla sa više poleta i mara nego posljednjih dana. Ptice su opet veselo cvrkutale kao prije, a Oliver je opet brao najljepše poljsko cvijeće da razveseli Rose njegovim šarenilom i svježim mirisom. Dječak više nije bio turoban, i kao nekom čarolijom nestalo je i sjete iz njegova pogleda, kojim je prije naoko bešćutno promatrao krasnu prirodu. Rose kao da je bila još ljepša usred toga zelenila, vjetrić je blago hvatao grane kao što nježne ruke prebiru po žicama harfe, a i samo nebo kao da se još plavetnije širilo uvis i uokrug, jer tako djeluje unutarnje raspoloženje i na čitavu prirodu oko nas. U pravu su ljudi koji promatraju prirodu i svoje bližnje pa se tuže i jadikuju kako je sve pusto i crno, ali ta prividna praznina i tama samo je odraz njihovih srdaca što ih je zalila žuč, jer zbiljski su tonovi i boje pune milote i čara, ali ih samo čist i bistar pogled može sagledati.
Treba spomenuti, a to je i Oliver ubrzo primijetio, da ga je na njegovim jutarnjim šetnjama pratio i Harry Maylie, otkako je prvog jutra ugledao dječaka kako se s kitom poljskoga cvijeća vraća kući; njega je obuzela tolika strast za cvijećem i pokazao je toliku ljubav i umješnost da ga izabire, probire i stavlja u vaze, da je nadmašio i samoga Olivera. Ako mu u tome i nije bio ravan, Oliver je bolje znao gdje se može naći najljepše cvijeće; i tako su njih dvojica svakoga bogovetnog jutra švrljali poljima uzduž i poprijeko i vraćali se punih ruku cvijeća. Prozor sobe gdje je ležala mlada djevojka bio je sada bez prestanka otvoren, jer je ona voljela snažni dah i miris ljetnoga dana, da je okrijepi i osnaži joj volju za život; ali na prozoru, u posebnom vrčiću, svakog bi se jutra šarenio i mirisao poseban stručak, sačinjen s naročitom pomnjom i ljubavlju. Oliver nije mogao a da ne opazi da se uvelo cvijeće nikada ne baca, iako bi vrčić svakog jutra zasjao svježim cvjetovima, a zapazio je i to da Doktor, kad god bi sišao u vrt, gleda gore i vrlo značajno kima glavom prije nego što otpočne svoju jutarnju šetnju. I tako su odmicali dani, i Rose se brzo oporavljala.
Ali se ni Oliver nije dosađivao, iako mlada djevojka još nije napuštala svoju sobu, pa su izostale zajedničke jutarnje šetnje; samo što bi na trenutak prošetao s gospođom Maylie. S udvostručenim marom odlazio je sjedokosom starcu; radio je s tolikom voljom i takvim marom da se i sam čudio kako brzo napreduje. Ali jedne večeri, kad je bio zaokupljen svojim zadaćama, desilo mu se nešto što ga je silno prestrašilo i prenerazilo.
Sobica gdje je obično sjedio i učio nalazila se u prizemlju i gledala u vrt; prozorski okvir bio je obrastao jasminom i kozjom krvi, koji su ispunjavali zrak svojim slatkim mirisom. Iza vrta prostirala se ograđena tratina, a dalje rudina omeđena drvećem. S te strane nije nigdje bilo kuće te se pogledam mogla obuhvatiti čitava krajina.
Hvatao se sumrak, i u toj su sutonskoj rasvjeti prve sjenke zapuzale zemljom dok je Oliver sjedio uz prozor, zaduben u svoje knjige. Pa kako je toga dana bila teška omara, Oliver je bio nešto sustao, a pisci onih knjiga, ma tko oni bili, ne bi se smjeli uvrijediti ako kažemo da je dječaka malo pomalo svladao san.
Ponekad nas spopada drijem, te mi, iako svladani snom, ne gubimo svijest o onom što se oko nas nalazi i zbiva, i misli nam po volji lutaju na sve strane. Ukoliko nadmoćnu težinu, obamrlost volje i htijenja i potpunu nemoć da vladamo svojim mislima i pokretima možemo nazvati snom, onda za takvo stanje možemo zaista reći da je san. Ako smo ipak svjesni što se oko nas dešava, svaka nam se riječ i svaki šum što se toga časa uistinu oglašava, s najvećom lakoćom i začudnom brzinom usijeca u svijest, pa se san i java u tolikoj mjeri isprepleću da poslije gotovo i nije moguće da ih raspoznamo i razlučimo. Ali to i nije najznačajnija pojava u takvu stanju. Dokazana je činjenica da, iako su naša čula opipa i vida u tom času zamrla i regbi mrtva, ipak na naše misli što proizlaze iz sna, kao i na stvari što smo ih u snu gledali, djeluje, i to vrlo znatno, sama nazočnost nekoga zbiljskog predmeta koji nam u času kad smo sklapali oči i nije morao biti u neposrednoj blizini te zapravo i nismo svjesni kada se taj predmet približio i da li je uopće nazočan.
Oliver je dobro znao da se nalazi u svojoj sobici, da mu knjige leže pred njim na stolu i da blag vjetrić izvana pirka kroz povijuše koje se penju uza zid — a ipak je spavao. Odjednom se slika izmijenila, zrak je postao zagušljiv od teška i tjeskobna zadaha, a dječaku se mahom učini da se opet nalazi u kući staroga Žida. Gnusni starac sjedi u zakutku pokazujući prstom u njega i došaptavajući nešto nekom drugom čovjeku koji je sjedio kraj njega, a čije lice Oliver nije vidio.
»Tiho, tiho, dragi moj!« govorio je Žid. »Nema sumnje da je to on! A sad — bjež'mo!«
»On!« kao da je Oliver čuo kako onaj drugi odgovara, »zar misliš da je moguće da ga ja ne bih prepoznao? Kada bi čitava rulja samih đavola poprimila njegov lik, a on se nalazio među njima, ima nešto po čemu bih ga odmah prepoznao. Da ga zakopaš pedeset stopa duboko u zemlju i da me dovedeš do njegova groba bez nadgrobnog kamena i znamena, znao bih da on tu leži. Oh, ja bih ga već našao, crvi mu tijelo izgrizli!«
Čovjek je te riječi izgovarao s toliko paklenskom mržnjom da se Oliver probudio i skočio. Bože dragi! Šta se zbilo da mu se krv sledila u žilama, glas prepukao, a ruke i noge oduzele te ne može da se makne ni da zausti! Tamo — evo tamo — na prozoru — tik pred njegovim očima — da ga je gotovo mogao dohvatiti prije nego što bi dospio da mu izmakne — šibajući svojim grabežljivim očima po sobi i sukobljujući se s njegovim pogledom — tamo je stajao Žid! — A iza njega, grcajući od bijesa ili straha — cerilo se nakazno lice one iste spodobe koja mu je prepriječila put kad je izlazio iz dvorišta gostionice.
Samo mu je časkom bljesnula ta slika munjevitom brzinom pred očima, i već je nestala. Ali su ga oni prepoznali, a i on njih, i njihovi mu se pogledi duboko zarežali u sjećanje kao što se klesarevo dlijeto zabija u mramor. Trenut-dva stajao je kao skamenjen na mjestu, a zatim je skočio kroz prozor u vrt i stao vrištavim glasom dozivati upomoć.

XXXIV. POGLAVLJE
GOVORI O NEUSPJEHU OLIVEROVE PUSTOLOVINE I DONOSI PRILIČNO VAŽAN RAZGOVOR IZMEĐU HARRYJA MAYLIEA I ROSE
Kad su stanovnici kuće na Oliverovo zapomaganje dotrčali na mjesto odakle su dopirali ti očajni povici, nađoše ga blijeda i uzbuđena kako prstom upire u pravcu pašnjaka iza kuće te jedva može da promuca riječi: »Žid! Žid!«
Gospodin Giles nije mogao shvatiti što znači taj povik, ali Harry Maylie, koji je umio brže misliti i kojega je njegova majka uputila u Oliverovu historiju, odmah je shvatio o čemu se tu radi.
»U kojem je pravcu pobjegao?« upita on i zgrabi štapinu koja je stajala u kutu.
»Ovuda!« protisne Oliver i pokaže rukom u pravcu kojim su ona dvojica pobjegla; »za čas ih je nestalo!«
»Onda su u jarku!« usklikne Harry. »Za mnom! I držite se što bliže mene!« Rekavši to preskoči živicu i jurne naprijed tako strelovito da su ga ostali jedva sustizali.
Giles je trčao što je bolje i brže mogao. I Oliver je potrčao za njim, a nakon dvije-tri minute dao se u trk i gospodin Losberne koji se upravo vratio sa šetnje. Pribacio se preko živice i dočekao se na noge vještije nego što se moglo očekivati. Jurnuvši naprijed zamjerno brzo, pridružio se i on hajci, raspitujući se u trku za kime su se dali u potjeru.
I svi tako jezde bez predaha, dok Harry ne skrene u polje što mu ga je Oliver pokazao te uzme pomno pretraživati jarak i međašnu živicu. Dotle su i ostali stali pristizati, i Oliveru se pružila prilika da obavijesti gospodina Losbernea što se desilo i zašto su svi tako divlje jurnuli u potjeru.
Potraga nije imala nikakva uspjeha; nisu otkrili ni tragove od stopa. Stajali su sada navrh brežuljka odakle je pucao vidik na dvije-tri milje uokrug. Nalijevo, u docu, ležalo je seoce, ali su bjegunci morali prevaliti komad puta preko otvorenoga polja da bi stigli do njega, a to za tako kratko vrijeme nisu mogli učiniti. S druge su strane bile livade omeđene šikarjem i zahvaćene guštikom, no i tamo se bjegunci nisu mogli skloniti, jer je također trebalo protrčati preko otvorenog polja.
»Da sve to nisi sanjao, Olivere?« upita ga Harry Maylie povukavši ga malo ustranu.
»Oh, zaista nisam sanjao, gospodine!« odvrati Oliver protrnuvši pri samoj pomisli na ona dva strašna lica. »Vidio sam ga i suviše jasno! Obojicu sam vidio, baš kao što sada gledam vas!«
»A tko je bio onaj drugi?« upitaše Harry i gospodin Losberne u isti mah.
»Onaj isti čovjek o kojem sam vam govorio da sam naletio na nj pred gostionicom«, odvrati Oliver. »Gledali smo se licem u lice, i mogao bih priseći da je bio on!«
»Udarili su ovim putem, je li?« zapitaše ga Harry i Losberne. »Znaš li to sasvim sigurno?«
»Baš tako sigurno kao što znam da sam tu dvojicu vidio pred svojim prozorom«, odvrati Oliver pokazujući rukom na živicu koja je dijelila njihov vrtić od rudine. »Onaj visoki muškarac preskočio je evo ovdje, a Žid se zaletio nekoliko koraka udesno i onda je ovuda šmugnuo kroza živicu.«
Obojica su promatrala Oliverovo lice dok je on govorio, a onda su se značajno pogledala. Činilo se da su sasvim suglasni vjerujući da Oliver govori živu istinu. Pa ipak, nigdje nije bilo ni tragova od nogu, premda je Žid sa svojim pratiocem morao ovuda protrčati u divljem bijegu. Trava je bila izgažena samo na onim mjestima kuda su oni sami prošli. Rubovi i strmine jarka bijahu od gnjecave ilovače, ali se nigdje nisu razabirali otisci cipela niti kakav drugi znak po čemu bi se dalo zaključiti na su tu prije boravili neki ljudi. »Čudno, zaista čudno!« reče Harry.
»Da, vrlo čudno!« prihvati Doktor. »Ni sam Blathers i Duff ne bi tu mogli ništa otkriti.« Iako daljnja potraga nije mogla uroditi nikakvim plodom, oni su ipak nastavili tražiti sve dok se nije počela spuštati noć; tada su i protiv svoje volje bili prisiljeni da se okane potrage. Gilesa su poslali da obiđe sve seoske krčme i točionice piva, pošto mu je Oliver što je bolje znao i umio opisao kako su izgledali i kako su bili odjeveni tajanstveni stranci. Žid je od njih dvojice bio svakako dovoljno uočljiv da bi ga čovjek upamtio i prepoznao ako ga zatekne u krčmi ili gdje drugdje nabasa na nj. No Giles se vratio bez ikakvih naročitih vijesti po kojima bi se mogao razotkriti ili barem donekle objasniti taj tajanstveni slučaj.
Sutradan su nastavili tražiti i propitkivati se, ali ni sada nisu imali više sreće. Prekosutra se Oliver i gospodin Maylie upute u trgovište nadajući se da će ondje, možda, sresti onu dvojicu ili barem nešto o njima čuti, ali im je i to bilo uzalud. I tako je poslije nekoliko dana taj događaj pao u zaborav, kao što i najzamašnije zgode, kad malo zastare i ljudima dojade, prije ili kasnije moraju pasti u zaborav.
Za to se vrijeme Rose brzo oporavljala; napustila je postelju i mogla malko prošetati. Vratila se porodičnom krugu, čemu su se svi silno radovali.
No premda je ta sretna promjena svakoga razblažila i mada su po ladanjskoj kućici ponovo odjekivali veseli glasovi i razlijegao se zvonki smijeh, neke je ukućane, pa i samu gospođu Maylie, obuzimala neka neobična i tjeskobna suzdržljivost i napetost, pa je i Oliver to morao opaziti. Gospođa Maylie i njezin sin ostajali bi često sami u sobi da razgovaraju, a Rose se više nego jednom pojavila zaplakanih očiju. Pošto je gospodin Losberne odredio dan svoga povratka u Chertsey, te su čudne pojave učestale pa se očigledno nešto spremalo što je ugrožavalo duševni mir i sreću mlade djevojke i još jedne osobe. Najposlije, kad je jednog jutra Rose ostala poslije doručka sama u sobi, ušao je Harry Maylie te ju je poslije kratka oklijevanja zamolio neka mu dopusti da s njom progovori nekoliko riječi.
»Samo — nekoliko riječi, Rose«, reče mladić i privuče stolicu bliže njoj. »To što ti moram reći sigurno je već i tvoje misli zaokupljalo, jer su i tebi poznate nade i najsvetiji osjećaji moga srca, iako ja sam o tome nisam nikad s tobom govorio.«
Čim je on ušao, Rose je problijedjela, premda se moglo pomisliti da je ta bljedoća posljedica njezine bolesti. Samo se poklonila i, sagnuvši se nad cvijeće što je stajalo pored nje, čekala bez riječi da Harry nastavi.
»Morao sam — morao sam — morao sam već prije otputovati«, reče Harry.
»To si zaista morao«, odvrati Rose. »I oprosti mi što sam to rekla.«
»Ovamo me dotjerao neopisiv strah«, reče mladić, »strah da ne izgubim biće kojemu su posvećene sve moje misli, sve moje brige i sve moje želje i nade. Ti si bila na umoru, lebdjela si između ovoga i onoga svijeta. Kada bolest ob'rva mlada stvorenja, lijepa, dobra i plemenita, njihove duše tad čeznu za vječnim mirom i spokojstvom, i zato često najbolji među nama u cvijetu mladosti prerano silaze u grob.«
U očima mlade djevojke zablistaše suze kad je čula te riječi, a kad je jedna kanula na cvijet nad koji se sagnula i zasjala u njegovoj čaški, bilo je to kao da mlado jedno srce iskazuje svoju povezanost s prirodom, svoju istovetnost s onim što je u njoj najljepše — sa cvijećem.
»Anđeo«, nastavi mladić strastveno, »stvorenje tako nevino, tako lijepo i bez ikakve zlobe, slično božjim anđelima, lebdjelo je između života i smrti. Oh, tko se mogao nadati da će se vratiti u ovo carstvo jada i patnje kad su se pred njim otvarale rajske dveri! Kad samo pomislim na to da si se ti gubila kao blaga sjena koju je neka nebeska svjetlost bacila na zemlju, bez ikakve nade da ćeš biti pošteđena i ostati s onima koji su još vezani za ovaj nemilosni svijet! Znao sam da pripadaš nebeskim sferama kamo prerano odlaze premnoga divna i plemenita stvorenja, pa ipak, zaklinjući nebesa neka te vrate onima koji te toliko vole, meni je bilo teško i preteško i nisam znao kako ću to podnijeti. A ja sam to danju i noću podnosio, s tim mislima svalila se na me bujica straha, tjeskobe i sebična žalost da ne umreš a da ne saznaš koliko sam te ja volio. Ponekad sam pomišljao da ću svisnuti od očaja ili da će mi se zamračiti um. A onda se tebi stalo vraćati zdravlje, dan za danom, sat za satom zdravlje ti se vraćalo, a presahla nit života opet je nabujala kao potok u proljeće. Gledao sam te kako se iz carstva smrti vraćaš životu, a oči su mi gorjele od bola i čežnje za tobom. Oh, ne reci sad da bi voljela da sam odbacio svoju ljubav, jer ona je omekšala moje srce prema svim ljudima!«
»Nisam to htjela reći«, zaplače Rose, »samo bih željela da si otputovao, da bi se opet posvetio svojim plemenitim zadacima i nastojanjima dostojnim tebe.«
»Nema plemenitijeg zadatka dostojnijeg mene nego da osvojim srce kao što je tvoje«, reče mladić i primi je za ruku. »Rose, draga moja Rose, volio sam te, volio sam te godine i godine; nadao sam se da ću naći put do slave i da ću se onda ponosno vratiti kući i reći da je sve za čim sam težio bilo samo za tebe. Maštao sam kako ću te u tom sretnom času podsjetiti na mnoge znakove odanosti što sam ih tebi već kao dječak pružao, a ti ih stidljivo primala; kako ću zaprositi tvoju ruku i tako potvrditi davno sklopljeni nijemi sporazum između naših srdaca. Taj dan još nije došao, i ja još nisam stekao slavu, moji se mladi snovi nisu ispunili, no ja ti ipak pružam svoje srce koje je oduvijek bilo tvoje, pružam ti što imam i čekam tvoj odgovor.«
»Ti si prema meni uvijek bio dobar i plemenit«, reče Rose svladavajući svoje uzbuđenje, »a ako si mislio da sam bezosjećajna i nezahvalna, onda čuj sada moj odgovor.«
»Hoće li mi taj odgovor reći da uznastojim da te pridobijem, draga Rose?« »Neće«, odgovori Rose, »nego da uznastojiš da me zaboraviš — ali ne kao svoju iskrenu prijateljicu iz mladosti, jer to bi me ljuto boljelo, nego — kao djevojku koju voliš. Zagledaj se malo oko sebe i pomisli koliko ima drugih djevojaka kojima bi se mogao više ponositi nego mnome. Povjeri mi neku drugu ljubav, i ja ću ti biti najiskrenija i najvjernija prijateljica.«
Oboje je zamuknulo, i dok je Rose jednom rukom zaklanjala oči i briznula u plač, Harry ju je bez prestanka držao za drugu ruku.
»A zašto, Rose?« reče najposlije tihim glasom, »zašto si tako odlučila? Mogu li to znati?« »Imaš pravo da to znaš«, nato će Rose, »ali znaj da ničim nećeš pokolebati moju odluku, jer mi je dužnost da tako postupam, dužnost prema tebi i prema sebi!«
»Prema sebi?«
»Da, Harry, prema sebi, jer ja, siromašna djevojka bez ikoga svoga, s ljagom na imenu, ne smijem svijetu dati povoda da pomisli da sam iz sebičnosti popustila tvojoj mladenačkoj, slijepoj ljubavi, svalila se na tebe kao težak teret, spriječila tvoje planove i uništila nade i očekivanja.«
»Ako se tvoji ljubavni osjećaji podudaraju s tvojim osjećanjem dužnosti... « započne Harry.
»To nisam rekla, ne — nipošto!« odvrati djevojka i sva se zarumeni.
»Onda mi, dakle, uzvraćaš ljubav?« upita Harry. »Samo to mi reci, Rose, samo to, i ublaži gorčinu moga razočaranja!«
»Kad bih ti mogla to reći, a da ti usto ne naškodim, ja bih... «
»Ti bi drugačije primila moju izjavu?« požuri se Harry da doreče njenu misao. »Nemoj barem zatajiti svoje osjećaje, Rose!«
»Pa neka bude! Da, ja uzvraćam tvoje osjećaje«, reče djevojka i oslobodi svoju ruku iz njegove, »ali — zašto da produžujemo taj mučni razgovor koji je za mene tako bolan, iako me čini presretnom. Bit ću zaista sretna kad budem znala da si me nekad toliko volio koliko me sada voliš. Zbogom, Harry, jer — ovako ne smijemo se nikad više sastati. Ovaj nas razgovor dijeli, ali naše veliko i lijepo drugarstvo zauvijek će nas vezati, iskreno i trajno kao prave prijatelje. Neka te na tvom putu prati svaka sreća i blagoslov što ga iskreno srce za te može da izmoli!«
»Još samo jednu riječ«, nato će Harry. »Iz tvojih usta hoću da čujem pravi razlog zašto me odbijaš!«
»Tebe čeka sjajna budućnost«, odgovori Rose čvrstim glasom, »čekaju te sve časti do kojih ćeš doći snagom i zaslugom svojih velikih sposobnosti i pomoću svojih utjecajnih znanaca u društvu. No ti su rođaci i znanci ponositi, a ja ne želim ni da im se nametnem niti bih dopustila da oni vrijeđaju ili preziru moju majku, kao što ne bih htjela da zbog mene promaši svoju karijeru sin one žene koja mi je bila kao majka. Ukratko«, zaključi mlada djevojka okrenuvši glavu da prikrije svoje uzbuđenje i sve veću slabost koja ju je obuzimala, »moje je ime uprljano ljagom kojom ljudi žigošu nevinu djecu, i ja neću da ta ljaga padne i na druge, hoću da je sama podnesem.«
»A sad još jednu riječ, Rose, draga moja Rose!« usklikne Harry bacivši se pred njom na koljena. »Da sam ja manje — manje sretan, kako to ljudi nazivaju — da mi je sudba dodijelila skroman život i od ljudi prezren položaj — da li bi me i onda odbila, ili se tvoja pretjerana osjetljivost probudila samo zbog mojih izgleda na bogatstvo i slavu?« »Nemoj me siliti da ti odgovaram«, odvrati Rose, »jer to se pitanje ne postavlja niti će se ikada postaviti! A nije ni pravo ni lijepo da me to pitaš?«
»Ako bi tvoj odgovor glasio onako kako sam se gotovo ponadao da će glasiti«, odvrati Harry, »onda bi me tračak svjetlosti pratio na mome samotnome putu kroza život. Pa zar ti je tako teško da izrekneš jednu jedinu riječ i da razblažiš dušu čovjeka koji te nadasve voli? Oh, Rose, tako ti mojih davnih i trajnih osjećaja za tebe, tako ti svega onog što sam zbog tebe propatio — odgovori mi samo na to jedino pitanje!«
»Neka bude!« odvrati Rose. »Da nisi tako slavna roda, da si čak i uglednijeg položaja, ali samo ne tako visoko nada mnom da bih ti mogla biti od bilo kakve koristi, a ne smetnja i teret u otmjenom društvu, onda bi me danas mimoišla ova patnja i ova bol. Ja i sada još moram biti vrlo, vrlo sretna, ali bih onda bila još mnogo, mnogo sretnija!«
Dok je to priznavala, iskrsavale su mnoge nade o kojima je maštala davno prije, još kao djevojčica; sada su joj suze navrle na oči, jer kad god se sjećamo svojih starih, mrtvih nada, jecaj nam se kida iz grla i naviru gorke suze.
»Ne mogu svladati svoju slabost, ali mi ona ipak daje snage da ostanem nepokolebljiva u svojoj odluci«, reče Rose pružajući mu ruku, »a sada moram da odem!«
»Samo mi još nešto moraš obećati«, nato će Harry. »Još jednom, samo još jedan jedini put — kroz godinu dana, ali možda i mnogo prije — dopusti da o svemu tome opet s tobom razgovaram, po posljednji put.«
»Ali nemoj onda opet pokušati da me odvratiš od moje čvrste i pravedne odluke«, odvrati Rose i tužno se osmjehne, »jer bi to bilo uzalud.«
»Ne«, reče Harry, »nego da je ponoviš, ako budeš htjela, da je ponoviš kao nešto nepobitno i konačno. Kleknut ću pred tobom ma kako bogat i slavan bio, pa ako još uvijek budeš ustrajala pri svojoj današnjoj odluci, neću ničim nastojati da je promijenim.«
»Onda — pristajem«, odvrati Rose, »bit će to samo jedan bol više, ali se nadam da ću tada biti jača pa ću lakše podnijeti!«
Ona mu opet pruži ruku No mladić je privine na grudi, poljubi je u čelo i naglo iziđe iz sobe.

XXXV. POGLAVLJE
VEOMA JE KRATKO, A MOGLO BI SE U TOM TRENUTKU SMATRATI NEVAŽNIM, ALI GA IPAK VALJA PROČITATI KAO NASTAVAK PRIJAŠNJEG I RADI BOLJEG RAZUMIJEVANJA JEDNOGA OD IDUĆIH POGLAVLJA KOJE ĆEMO, U ZGODAN ČAS, JOŠ ISPRIČATI.
»I tako ste, dakle, odlučili da jutros sa mnom putujete — je li?« reče Doktor kad se Harry Maylie pridružio gospodinu Losberneu i Oliveru koji su sjedili za doručkom. »Ta prije jednog sata niste bili raspoloženi za put niti ste uopće namjeravali da putujete.«
»Znam da ćete uskoro drugačije o tom suditi«, reče Harry pocrvenjevši bez vidljiva razloga.
»Nadam se da ću za to imati opravdana razloga«, odvrati gospodin Losberne, »premda vam moram priznali da u to ne vjerujem. No jučer ujutro vi ste navrat-nanos odlučili da ostanete tu i da kao dobar sin otpratite majku na more na ljetovanje, a prije ručka objavljujete da ćete mi iskazati čast i putovati sa mnom sve do raskršća gdje vam se cesta odvaja prema Londonu; navečer me pak vrlo tajanstveno zaklinjete da krenemo uzoru prije nego što se dame probude. A posljedica svega toga jest da siromašak Oliver sjedi za doručkom kao na žeravici, kad bi već davno morao da šeta poljem i livadom u potrazi za raznovrsnim rijetkim biljkama. Šteta, prava šteta, je li Olivere?«
»Bilo bi mi vrlo krivo da nisam kod kuće u času kad vi i gospodin Maylie pođete na put, gospodine«, odvrati Oliver.
»Dobar si ti dječak«, reče Doktor, »i kad se vratiš, treba da mi dođeš u pohode. No bez svake šale, Harry, jeste li primili kakvu vijest od vaših dičnih prijatelja te ste zato tako naglo odlučili da se vratite?«
»Moji mi dični prijatelji, a mislim da pod tim nazivom podrazumijevate i moga dičnog ujaka, uopće nisu pisali otkako sam ovdje, niti je vjerojatno da će se u ovo godišnje doba ma što desiti te bi moja nazočnost u njihovu društvu postala neminovno potrebna.«
»No, zaista«, nato će Doktor, »vi ste mi čudan svat. Ali oni vas, dakako, prilikom predbožićnih izbora kane ugurati u parlamenat, pa ovi vaši nagli skokovi u vremenu i prostoru neće biti ni tako loša priprema za političku karijeru. Da, da, nije to loše: za sve treba dobar trening, svejedno da li je u pitanju natjecanje za kakvo mjesto ili za pobjednički pokal, ili su posrijedi konjske trke.«
Sudeći po izrazu lica, mladić je sa dvije-tri riječi mogao nemilo ušutkati i zbuniti Doktora, ali se zadovoljio da primijeti: »Vidjet ćemo« — i više nije progovorio o tome. Uskoro zatim doveze se poštanska kočija do pred sama vrata, i Giles dođe po prtljagu, a valjani Doktor pohiti pred kuću da pripazi da sve bude u redu smješteno.
»Olivere«, pozove Harry Maylie potiho dječaka, »htio bih progovoriti s tobom nekoliko riječi.«
Oliver zađe u prozorsku udubinu, kamo ga je gospodin Maylie pozvao, te u čudu primijeti kako je Harry tužan i usplahiren u isti mah.
»Ti sad već umiješ dobro pisati«, reče Harry i stavi mu ruku na rame.
»Pa, znam, gospodine«, odvrati Oliver.
»Mene neko vrijeme neće biti kod kuće; želio bih da mi pišeš — recimo jedanput u četrnaest dana, dakle svakoga drugog ponedjeljka, i to na glavnu poštu u London. Pristaješ li?« upita ga gospodin Maylie.
»Oh, svakako, gospodine, vrlo rado«, usklikne Oliver, očigledno obradovan tom željom.
»Volio bih znati kako je mojoj majci i gospođici Maylie«, nastavi mladić. »Mogao bi mi pisati gdje ste se šetali, o čemu razgovarali i da li je ona — to jest da li su one zadovoljne i dobro raspoložene. Ti si me valjda razumio?«
»Dakako, gospodine«, odvrati Oliver.
»Bilo bi mi milije da im o tome ništa ne govoriš«, natukne Harry tobože nehajno, »jer ne bih htio da nagnam majku da mi često piše, ona baš ne voli pisati. Neka to bude naša zajednička tajna i, upamti, moraš mi o svemu pisati. Pouzdajem se u tebe.«
Oliver se osjećao veoma počašćen tim važnim i povjerljivim zadatkom te je obećao da će ga savjesno izvršavati i uvijek točno i u najvećoj tajnosti slati svoje izvještaje. Gospodin se Maylie s njime srdačno oprostio uvjeravajući ga da će mu uvijek ostati najboljim prijateljem.
Doktor je bio u kolima. Giles, koji je po dogovoru imao ostati na selu, držao je vratašca otvorena, dok su sluškinje stajale u vrtu: željele su da prisustvuju odlasku putnika. Harry krišom baci pogled na prozor s rešetkom, a onda uskoči u kola.
»Tjeraj!« usklikne on. »Tjeraj što brže možeš! Tjeraj, jer mi se danas leti!«
»Hej, hej!« vikne Doktor kočijašu spuštajući prednji prozorčić. »Lakše, prijatelju! Meni se baš ne leti! Čuješ li?«
Uza štropot i topot kola su velikom brzinom, koja se samo okom mogla zapaziti, jurila cestom, čas nestajući u oblaku prašine, čas iščezavajući iza neke kuće, šibajući zavojitom cestom, A oni su u vrtu stajali poput kipova i zurili u cestu, sve dok se nije rasplinuo i posljednji oblak prašine.
Ali je netko još dugo gledao u onu točku pošto su kola već daleko odmakla. Jer iza bijele zavjese, koja ju je zaklanjala od Harryjevih pogleda kad je on pogledao gore, nalazila se Rose.
»Čini se da je sretan i zadovoljan«, šapne ona naposljetku, »a ja sam se nečega drugog bojala. No sad vidim da sam se prevarila, i to mi je drago, zaista mi je drago.«
Suzama se izražava i radost i bol, ali suze što potekoše niz obraze mlade djevojke dok je tako sjedila kraj prozora i pogled upirala u istom pravcu kao da su odavale samo čemernu tugu.

XXXVI. POGLAVLJE
U KOJEM ĆE SVAKI ČITATELJ, BUDE LI PONOVO ZAVIRIO U DVADESET I TREĆE POGLAVLJE, LAKO MOĆI OPAZITI BITNE OPREČNOSTI KOJE TAKO ČESTO ISKRSAVAJU U BRAČNOJ ZAJEDNICI.
Gospodin je Bumble sjedio u dnevnoj odaji ubožnice i tužnim pogledom piljio čas u rešetke hladnoga kamina — gdje nije pucketala vesela vatra, nego je potitravao samo slabašan odsjev nestalnih i slabih sunčanih zraka sumornoga ljetnog dana — a čas opet dizao pogled prema muholovci koja se jedva primjetno zibala sa stropa; prepuštao se sumornim mislima; i dok su nerazumne muhe i mušice oblijetale blistavu traku, on bi teško uzdahnuo i lice bi mu se smrklo. Gospodin je Bumble razmišljao, a nerazumne i lakovjerne mušice koje su se hvatale za lijepak dozivale su mu, možda, u pamet neke slične zgode iz nedavnih dana njegova života.
Nije samo ta potištenost gospodina Bumblea mogla u srcu pažljiva promatrača pobuditi samilost. Bili su tu i drugi znaci po kojima se moglo zaključiti da su se u njegovu životu zbile dalekosežne promjene. Gdje mu ostade gajtanima ukrašeni kaput i trorogi šešir? Doduše, još je uvijek nosio hlače do koljena, a tamne pamučne čarape stezale su mu listove. Ali to nisu više bile one dokoljenice. Kaput mu je imao lepršave skutove, i u tom je smislu bio njegov kaput, a ipak — koje li razlike! Veličanstveni trorogi šešir nije više krunio njegovu glavu na kojoj je sada sjedio sasvim običan okrugao klobučić. Gospodin Bumble nije više bio općinski pisar!
U našem društvu postoje razna zvanja koja ne pružaju samo materijalne probitke: i sami kaputi i prsluci što ih ti izabranici nose pridaju im neku naročitu važnost i gordost. General ima svoju uniformu, biskup svoju mitru i plašt, suci i odvjetnici svoje talare i vlasulje, a općinski pisar trorogi šešir. Skini biskupu mitru ili općinskom pisaru trorogi šešir i zlatne gajtane: šta će od njih ostati? Čovjek, običan smrtnik! Dostojanstvo, čak i svetost, katkada mnogo više nego što to neki ljudi misle, ovise o uniformi ili ornatu.
Gospodin se Bumble oženio gospođom Corney i postao upravitelj ubožnice. Drugi je općinski pisar došao na vlast i preuzeo i ona tri simbola vlasti — trorogi šešir, zlatom optočeni kaput i palicu.
»A sutra će biti dva mjeseca što sam to učinio!« uzdahne gospodin Bumble. »I meni je to kao čitava vječnost!«
Možda je gospodin Bumble time htio reći da mu ja uspjelo za osam kratkih sedmica proživjeti čitav jedan vijek ljudske sreće. No onaj je uzdah — bio vrlo značajan.
»Prodao sam se«, nastavi gospodin Bumble svoju misao, »za šest čajnih žličica, za jedne mašice za šećer, jedan srebrni lončić za mlijeko, za nešto polovnog pokućstva i dvadeset funti u gotovu. Prejeftino, zaista prejeftino.«
»Prejeftino!« dreknu mu u uho kreštav glas. »Šta god bi tko za to platio, bilo bi previše; a i ja sam te preplatila, sam bog to zna!«
Gospodin se Bumble osvrne i pogled mu se sukobi s licem mile družice koja je nasumce izustila onu primjedbu pošto je od njegove jadikovke načula samo posljednje riječi. »Poštovana gospođo Bumble!« nato će gospodin Bumble s patničkom i blagom strogošću.
»Pa šta?« ciknu dama.
»Budite dobri i pogledajte mi u lice«, opet će gospodin Bumble i uzme da je gleda netremice. (»Ako ne obori oči od ovoga mog pogleda«, govorio je u sebi, »onda može sve izdržati. Ovaj je pogled uvijek palio pa ako sad ne upali, ode mi sva vlast i gospodstvo!«)
Dostaje li ubogarima da ih samo ošineš pogledom i da ih zastrašiš, jer su slabo hranjeni, ili je nekadašnja gospođa Corney naročito dobro podnosila taj orlovski pogled, o tome neka svatko misli što hoće, ali je činjenica da dična gospa nije nipošto kapitulirala pred mračnim pogledom gospodina Bumblea. S prezirom je dočekala njegovo mrštenje; čak je prasnula u smijeh koji joj je kanda dolazio od srca.
Čuvši to veselo i sasvim neočekivano grgotanje, gospodin Bumble isprva kao da nije vjerovao svojim ušima; onda se sav zapanjio i naposljetku je pao u svoje prijašnje stanje. Trgnuo se tek onda kad je začuo glas svoje bračne družice.
»Zar ćeš vazdan tu hrkati?« upita gospođa Bumble.
»Sjedit ću ovdje dok mi ne dojadi«, odbrusi joj gospodin Bumble. »Nisam hrkao, ali ću do mile volje hrkati, zijevati, kihati, smijati se i plakati, kako mi se prohtije, jer to je moje pravo!«
»Tvoje pravo!« iskesi se gospođa Bumble prezirno.
»Da, gospo, moje pravo!« odvrati gospodin Bumble. »Na mužu je da zapovijeda.«
»A šta je onda ženino pravo, ako boga znaš?« usklikne udovica pokojnog gospodina Corneya.
»Da sluša, gospo«, zagrmi gospodin Bumble. »Vaš zlosretni pokojni muž morao je da vas u tome pouči; možda bi onda i danas živio. A kamo sreće da je živ, jadnik!«
Gospođa je Bumble u tren oka shvatila da je nastupio presudni trenutak kad valja zadati konačni udarac protivniku, smlaviti ga — ili biti zauvijek poražen. I zato ona vrisne čuvši aluziju na davno umrlog muža i reče da je gospodin Bumble bezdušna zvijer i svali se u naslonjač.
Ali suze nisu bile pravo sredstvo da umekšaju kameno srce gospodina Bumblea: kroz njegovo srce nisu mogle prokapati tuđe suze! Poput kape od dabrovine, što na kiši samo očvrsne i ožilavi, njegovi su živci u bujici suza bivali sve otporniji. A njezine su suze bile, barem dosad, samo znak slabosti, prešutno priznavanje njegove nadmoći. Stoga se i sada gorko naduo zanoseći se svojom pobjedom. Šibao je svoju dičnu družicu zluradim i zadovoljnim pogledima; neka se samo ljudski izviče i naplače, jer liječnici tvrde da plač uvelike pogoduje zdravlju.
»Plač širi pluća, čisti lice, ispire oči, jača vid i ublažuje ćud«, izjavi gospodin Bumble, »i zato samo plači do mile volje.«
Davši sebi oduška tom duhovitom opaskom, gospodin Bumble dohvati šešir s klinčanice, nabije ga malo nahero i drsko na glavu, kao što i priliči čovjeku koji je na doličan način pokazao svoju nadmoć, zavuče ruke u džepove i pošeta vragolasto prema vratima. No nekadašnja gospođa Corney, koja je iz praktičnih razloga najprije pokušala sreću sa suzama, jer je takva taktika manje naporna od tvornoga napadaja, nije oklijevala da pokuša i s drugom metodom, o čemu se gospodin Bumble uskoro mogao i sam uvjeriti.
Prvo je osjetio mukli tutanj, i — što bi okom trenuo — šešir mu je odletio u suprotni kraj sobe, Pošto ga je iskusna i vješta dama tim uvodnim postupkom ostavila gologlava, jednom mu je rukom čvrsto stegla vrat dok ga je drugom — sa začudnom snagom i brzinom — sjala mlatiti, te mu se činilo da udarci naprosto pljušte. Svršivši s tim poslom, ona se potrudi da unese malo promjene u svoj postupak. Nije ga više lupala po tjemenu, nego mu je gladila lice noktima i čupala kosu, a kad joj se učinilo da ga je zasad dovoljno kaznila zbog njegove drskosti, ona ga cakne nogom da je odletio na stolicu koja se tu našla kao poručena, i sada gospa čekaše da joj priča o svojim pravima ako se usuđuje. »Ustaj!« viknu gospođa Bumble glasom zapovjednika, »i gubi se odavle, ako nećeš da učinim nešto što bih mogla požaliti.«
Gospodin se Bumble diže pokajničkog lica, pitajući se šta bi to mogla požaliti; pokupi svoj šešir i pogleda u pravcu vrata.
»Hoćeš li sada ići?« upita gospođa Bumble.
»Svakako, draga, svakako«, odvrati gospodin Bumble i požuri se vratima. »Nisam namjeravao — ali sad idem, draga — jer si tako — nekako plahovita, da je zaista... «
U tom času gospođa Bumble naglo korakne naprijed da povuče sag što se u metežu pomaknuo, a gospodin Bumble kao iz puške sune iz sobe. Nije se ni sjetio da doreče započetu misao te je prepustio bojno polje pobjedničkoj udovici gospodina Corneya.
Gospodin je Bumble bio potpuno poražen, jer ga je gospođa Bumble grdno zaskočila. Bio je očito sklon da druge muči i zlostavlja, i ništa ga nije toliko veselilo koliko da ljude straši prijetnjama i kinji malim okrutnostima: bio je (što se samo po sebi razumije) grdna kukavica. Time se, međutim, nipošto ne potcjenjuje njegov karakter, jer se mnoga službena lica što ih obični smrtnici uvelike štuju i njima se dive — odlikuju istim malim slabostima. Ovo ističemo samo u njegovu korist, a ne na njegov uštrb, jer želimo da čitatelje upozorimo na neprijepornu činjenicu kako je gospodin Bumble imao sve preduvjete da bude službena osoba.
Ali se još nije bila prevršila mjera njegovih patnja i poniženja. Pošto je obišao čitavu zgradu i prvi put pomislio kako su zakoni o siromasima zaista prestrogi te da muževi koji su pobjegli od svojih žena, prepušteni općinskoj brizi, ne bi smjeli biti kažnjeni, nego čak nagrađeni kao zaslužni ljudi koji su prepatili mnoga zla i nevolje — gospodin Bumble naposljetku dođe do pio storije gdje su ubogarke obično prale općinsko rublje, a odakle je u tom času dopirao žagor ženskih glasova.
»Hm!«, nakašlja se gospodin Bumble prikupljajući svoje urođeno dostojanstvo. »Neka bar ove žene i dalje poštuju moja prava. Ej, ej, vi tamo — zašto ste se tako razgalamile i raskokodakale, babetine matore?«
Rekavši to, gospodin Bumble otvori vrata i uđe strog i neumoljiv, ali za tili čas promijeni držanje ugledavši posve neočekivano mili lik svoje žene, čuvarice kućnoga ognjišta.
»Golubice moja«, gukne gospodin Bumble, »nisam znao da si ovdje.«
»Nije znao da sam ovdje!« ponovi gospođa Bumble. »A šta ti ovdje tražiš?«
»Učinilo mi se da suviše ćeretaju i da ne rade kako treba, milo moje«, odvrati gospodin
Bumble promatrajući zbunjeno nekoliko starih žena za koritom, koje se nisu mogle dosta načuditi kako se muž nastojnice sav smanjio i uleknuo od silne poniznosti.
»Mislio si da ćeretaju?« upita gospođa Bumble. »A šta se to tebe tiče?«
»Pa, draga moja...« pokorno zamuca gospodin Bumble.
»A šta se to tebe tiče?« opet će gospođa Bumble.
»Ti si posve u pravu, draga, jer ovdje ti gospodariš«, popustljivim će glasom gospodin Bumble, »no mislio sam da te nema pa sam...«
»Reći ću ti nešto, Bumble«, odvrati ona, »mi ne želimo da se prtljaš u naše poslove, a ti i suviše rado guraš svoj nos kamo ne treba, i čim se samo okreneš, svi ti se smiju i prave od tebe budalu. A sad se tornjaj!«
Gospodin je Bumble, grcajući od bijesa i muke kad vidje kako stare vještice uživaju i kako se prigušeno smijuckaju i naslađuju, malo oklijevao. Gospođa Bumble koja nije trpjela neposluh, dohvati vrč sa sapunicom i, upirući prstom u vrata, naredi gospodinu Bumbleu da se odmah udalji ukoliko ne želi da ga, onako stasitog i dostojanstvenog, zalije sapunicom.
Što je gospodin Bumble mogao učiniti? Sav pokunjen obazreo se oko sebe i odšuljao, a kad je prispio do vrata, prigušeno smijuckanje starica, koje više nisu mogle svladati pakosno veselje, prolomi se u kreštav hihot. Više mu nije trebalo! U njihovim je očima bio ponižen i uvrijeđen, čak i pred tim bijednicama izgubio čast i dostojanstvo. Zbačen sa svoga prijestolja, općinski se pisar srušio u najcrnji bezdan sramote, pao pod vlast ženine papuče.
»I sve to u roku od dva mjeseca!« pomisli gospodin Bumble zaokupljen zloslutnim mislima. »Prije nepuna dva mjeseca bio sam još slobodan čovjek i svoj gospodar i gospodario nad čitavim uboškim domom, a sad... «
To je bilo i suviše, i gospodin Bumble prilijepi, pljusku dječaku koji mu je otvorio kapiju, jer je za to vrijeme već stigao do veže. Rasijan i smućen izađe na ulicu.
Ushodao se ulicama dok mu se nije ohladio bijes i dok nije poslije svih tih uzbuđenja osjetio žeđ. Prolazio je pored mnogih gostionica, a najposlije se zaustavio u nekoj sporednoj ulici pred nekom krčmom koja je bila gotovo prazna. Pošto je zavirio preko niskih zavjesa na prozoru, uvjerio se da u lokalu sjedi jedan jedini gost. U taj se čas spusti teška kiša i natjera gospodina Bumblea da uđe. Naruči on čašu alkohola i, prošavši kraj šanka, uđe u gostioničku sobu, u koju je čas prije zavirio s ulice.
Čovjek koji je tu sjedio bio je visok i tamne puti, a zaogrnuo se širokim ogrtačem. Bio je kanda stranac koji je dopješačio izdaleka, jer su mu oči bile umorne, a odjeća prašljiva. Kad je Bumble ušao, stranac ga iskosa pogleda i jedva kimne glavom odgovarajući na pozdrav.
Gospodin je Bumble imao dostojanstva i za dva Bumblea, pa ne bi mario čak da je stranac bio i prijazniji. Uzme pijuckati svoju borovicu s vodom, šuteći i važna lica čitajući svoje novine.
No kako to već biva kad se dvojica sretnu u takvim okolnostima, gospodin je Bumble s časa na čas osjećao neodoljivu želju da krišom baci pogled na stranca, ali je svaki put morao odvratiti pogled, jer je opazio da i stranac njega isto tako promatra. A još se više zbunio, jer je pogled bio pronicav i oštar no donekle zasjenjen mračnom, nepovjerljivom sumnjom, te gospodin Bumble nije pamtio da je za cijeloga svog vijeka ikad vidio takve neprijatne oči.
Pošto su se njihovi pogledi po više puta sukobili, stranac promuklim dubokim glasom prekine tajac.
»Jeste li mene tražili«, upita, »kad ste malo prije buljili kroz prozor?«
»To ne bih morao reći ukoliko vi niste gospodin...« i gospodin Bumble mahom umukne, jer je htio saznati kako se stranac zove, a nadao se da će mu ovaj nestrpljivo dobaciti svoje ime.
»Vidim da me niste tražili«, reče stranac kojemu podrugljiv smijeh zatitra oko usana, »jer biste inače znali moje ime. No vi ga ne poznajete, a savjetujem vam da i ne pitate za nj.« »Nisam imao nikakve zle namjere, mladiću«, odvrati gospodin Bumble dostojanstveno. »Niti ste mi što nažao učinili«, nadoveže stranac.
Poslije ovoga kratkog razgovora ponovo zašutješe. Onda stranac prvi zausti.
»Čini mi se da sam vas već prije vidio«, reče. »Bili ste drugačije odjeveni, no premda sam vas na ulici vidio, sad vas prepoznajem. Nekoć ste vi ovdje bili općinski pisar, je li?«
»Da, bio sam«, potvrdi gospodin Bumble i jako se začudi, »općinski pisar.«
»Baš tako«, odvrati drugi kimajući glavom, »vidio sam vas u svojstvu općinskog pisara.
A šta ste sada?«
»Upravitelj ubožnice«, odgovori gospodin Bumble polako i naglašavajući svaku riječ kako bi otklonio svaku intimnost ukoliko bi stranac pokušao da se tako vlada, »da, upravitelj ubožnice, mladiću!«
»Ne sumnjam da još uvijek budno vodite računa o svojim interesima kao i prije?« nastavi stranac gledajući gospodina Bumblea oštro u oči kad ga je ovaj, iznenađen tim pitanjem, zapanjeno pogledao. »Nemojte sa ništa ustručavati. Kao što vidite — ja sam dobro upućen.«
»Mislim da i oženjen čovjek osjeća potrebu da zaradi koju paru više kad mu se za to pruži prilika«, odvrati gospodin Bumble nadnoseći ruku nad oči i, očito zbunjen, mjereći stranca od glave do pete.
Stranac se nasmjehne i opet zakima glavom, kao da je time htio reći da se nije prevario i da je točno ocijenio čovjeka. Onda zazvoni.
»Napunite onu čašu«, reče gostioničaru pokazujući na praznu čašu gospodina Bumblea. »I neka borovica bude malo gorča i vruća. Mislim da vam je tako po volji?«
»Samo da ne bude prejaka«, odgovori gospodin Bumble i otmjeno se nakašlja.
»Vi već znate šta to znači, krčmaru!« reče stranac oporim glasom.
Vlasnik se gostionice nasmjehne, ode pa se ubrzo zatim vrati s velikom čašom koja se pušila; Bumbleu se oči zalile suzama tek što je potegnuo prvi gutljaj.
»A sad slušajte što ću vam reći«, nato će stranac pošto je zatvorio i vrata i prozore. »Došao sam danas ovamo da vas pronađem, i baš kad sam najviše na vas mislio, nanio vas je slučaj ovamo, jedan od onih slučajeva pomoću kojih sam đavo ide svojim prijateljima naruku. Treba da mi date neko obavještenje, a ne tražim ga badava, iako je sasvim neznatno. A za početak evo vam to!«
Rekavši to, doturi mu preko stola nekoliko dukata, ali oprezno, kao da se boji da se vani ne čuje zveket novca. Pošto je gospodin pomno ispitao valjanost novca i spustio dukate u džep prsluka, stranac produži:
»Sjetite se — čekajte da sračunam — prije dvanaest godina — da, one zimske noći prije dvanaest godina.«
»Davno je to bilo«, nato će gospodin Bumble. »No dobro, prisjećam se.«
»Prizor se događa u ubožnici.«
»Dobro.«
»Doba noćno.«
»Da.«
»A mjesto radnje je neka sobica, ono prokleto mjesto u ubožnici gdje neke drolje rađaju djecu da žive kad već same ne mogu živjeti pa ih ostavljaju općini na teret, a svoju sramotu skrivaju u grobu, kosti im se raspale!«
»Rodilište, jeste li to mislili?« upita gospodin Bumble ne mogavši u svemu slijediti uzbuđeno pričanje stranca.
»Da«, odvrati stranac. »Tamo se rodio neki dječak.«
»Mnogi su se dječaci tamo rodili«, reče gospodin Bumble turobno mašući glavom.
»Crkli od kuge i pošaline, dabogda!« usklikne stranac nestrpljivo. »Ja mislim na jedno bljedoliko derište koje je poslije ovdje došlo u zanat vlasniku pogrebnog poduzeća. — Kamo sreće da je i njemu napravio lijes pa ga u nj zakovao! — a poslije je, kažu, pobjeglo u London.«
»Ta vi mislite na Olivera — na maloga Twista?« uščudi se gospodin Bumble. »Dakako, sjećam ga se. Nadaleko ne biste mogli naći tvrdoglavijeg malog lopova... «
»Ne želim da mi o njemu pričate, jer o njemu sam se već dosta naslušao«, prekine stranac gospodina Bumblea koji se htio raspričati o grijesima i opačinama Olivera Twista, »nego mi recite gdje je ona vještica koja je vršila službu primalje kod poroda, gdje je ona sada?«
»Gdje je ona sada?« ponovi gospodin Bumble koji se uslijed alkohola bio raspoložio. »Na to je pitanje vrlo teško odgovoriti, jer gdje se ona sad nalazi, tamo ne treba babica. Bit će da je nezaposlena.«
»Šta hoćete time reći?« upita stranac strogim glasom.
»Da je zimus umrla«, odvrati gospodin Bumble.
Pošto mu je to rekao, stranac ga je motrio neko vrijeme ukočenim pogledom. No poslije mu nestane te upornosti iz očiju. Činilo se da se zagledao u prazninu, zaronio u misli. Za trenutak kao da ni sam nije znao da li mu je ta vijest skinula s vrata neku brigu ili ga je razočarala, ali najposlije kao da mu je odlanulo te je odahnuo. Skidajući s Bumblea svoj pogled reče da ta stvar i nije tako važna. Zatim ustane kao da će poći.
Gospodin je Bumble bio dovoljno prefrigan te je odmah shvatio da mu se ovdje pruža zgodna prilika da unovči tajnu koju čuva njegova bolja polovica. Dobro se sjećao one večeri kad je umrla stara Sally, jer je imao i zbog čega da se sjeća. Nije li baš onda zaprosio gospođu Corney; pa iako mu dična gospa nije odala tajnu koja je samo njoj bila povjerena, ipak je dovoljno načuo i znao, da je tu posrijedi nešto što je u vezi sa starom ubogarkom koja je one noći kad se rodio Oliver Twist, vršila službu u rodilištu gdje je umrla dječakova majka. Sjetivši se brzo svega toga, Bumble tajanstvena lica obavijesti stranca da postoji žena koja je uoči smrti stare vještice bila s njom nasamo i da bi ona, kako se njemu pouzdano čini, mogla donekle objasniti ono što gospodina zanima.
»Kako da nađem tu ženu?« upita stranac, a bilo je očito da ne može prikriti uzbuđenje — svejedno kakvo — što ga je opet obuzelo čim je čuo tu vijest.
»Samo mojim posredstvom!« odvrati gospodin Bumble.
»A kada?« usklikne stranac užurbano.
»Sutra«, odvrati Bumble.
»U devet navečer«, reče stranac i drhtavom rukom napiše adresu neke kuće u sumnjivoj gradskoj četvrti uz obalu. »Dovedite mi tu ženu. Mislim da vam ne moram reći kako je u vašem interesu da o svemu sačuvate najstrožu tajnu.«
Rekavši to pođe s Bumbleom vratima i, pošto je platio čitav račun, reče da im se putevi razilaze. Još jednom ga na brzu ruku upozori da dođe točno u određeni sat te bez pozdrava krene u drugom pravcu.
Pogledavši na adresu, općinski službenik primijeti da nije napisano nikakvo ime. Budući da stranac još nije bio daleko poodmakao, požuri za njim da ga upita kako se zove.
»Tko je?« vikne muškarac i naglo se okrene kad ga je Bumble dotakao za ruku. »Zar vi mene pratite?«
»Samo da vas nešto upitam«, odvrati gospodin Bumble pokazujući na papir s adresom. »Kad sutra uvečer dođem, koga da potražim?«
»Monksa!« odvrati muškarac i naglo se udalji.

XXXVII. POGLAVLJE
IZLAŽE ŠTA SE DESILO IZMEĐU SUPRUGA BUMBLE I MONKSA ZA VRIJEME NOĆNOG RAZGOVORA
Bijaše sumorno, sparno i oblačno veče. Oblaci što su cio dan nadirali mračnim prijetnjama stali su se raspletati u maglu i sumaglicu koja se, gusta i teška, spuštala na zemlju, i već su se prve krupne kapi rasprskavale na zemlji nagovješćujući žestoku oluju koja će ubrzo zahvatiti čitav kraj — kad su se supruzi Bumble, zakrenuvši iz Glavne ulice, uputili prema raštrkanoj skupini napol srušenih kućica, udaljenoj milju i po od grada, u močvarnoj nizini što se protezala uz obalu rijeke.
Oboje se zaogrnulo starim, pohabanim ogrtačima, možda zato da se zaštite od kiše, ali valjda i zato da ostanu nezapaženi. Gospodin je Bumble nosio fenjer u kojem, međutim, nije gorjela svjetlost i teturao nekoliko koraka ispred svoje žene, valjda radi toga da bi ženi omogućio da gazi po tragovima njegovih stopa, jer je put bio raskaljan. Šutjeli su dok su tako išli naprijed, i gospodin bi Bumble od vremena do vremena zastajkivao i osvrtao se, kao da se hoće uvjeriti ide li njegova vjerna druga za njim. Videći da mu je za petama, pospješio je korak da bi što prije došli cilju.
Daleko od toga da bude samo nesiguran i sumnjiv predio, taj je dio grada bio poznat kao zloglasno prebivalište najopasnijih lopova i razbojnika, koji su u većini živjeli od pljačke i zločina. Tu se nalazila hrpa bijednih potleušica. Neke su bile skalupljene od nasumce nabacanih i neožbukanih opeka, a druge opet slupane od crvotočnih dasaka; najvećim dijelom držale su se tik uz obalu rijeke. Nekoliko je probušenih čamaca ležalo nasukano na glibovitoj obali i vezano uz malešni gat, a tu i tamo naziralo se poneko skrhano veslo ili istrulo klupko užeta. Po tome se moglo zaključiti da su se stanovnici tih jazbina nekoć bavili poslovima u vezi s rijekom. No prolaznik koji samo i letimice pogleda porazbacane i preostale olupine bez svrhe i smisla, lako će se dosjetiti da su one tu samo za obmanu i da ne služe više ničemu.
Usred tih podrtina i daščara izdizala se uza samu obalu ovelika zgrada, što je nekad služila u tvorničke svrhe i u svoje vrijeme stanovnicima okolišnih koliba pružala zarade, ali se već odavna bila srušila. Štakori, crvi, vlaga i isparivanje — sve je to olabavilo nagnjile potpornje te se dobar dio zdanja uleknuo i djelomice srušio u vodu, dok su se preostali zidovi jedva održali na svojim temeljima i kanda samo čekali zgodnu priliku da se i oni stropoštaju u mutne valove rijeke.
Pred tom se ruševnom zgradom zaustavio bračni par baš u času kad su bljesnule prve munje i potmulo zatutnjila daleka grmljavina i zapljuštala kiša.
»Tu negdje mora biti ono mjesto«, reče Bumble zagledajući u komadić papira što ga je držao u ruci.
»Hej, tko je?« povika glas odozgo.
Bumble se povede za glasom, podiže glavu i ugleda na drugom katu nekoga čovjeka. »Ostanite gdje ste!« dovikne im taj glas. »Evo me odmah!« I spodobe nestane, a prozor se zatvori.
»Je li to taj čovjek?« upita Bumbleova bolja polovica.
Gospodin Bumble potvrdi glavom.
»Onda pamti što ti rekoh«, nato će dična gospa, »govori što manje ili ćeš nas odmah odati.«
Gospodin Bumble, koji je zastrašenim pogledima promatrao čitavu kuću, upravo je htio izraziti sumnju i bojazan kako sve to nema mnogo smisla, kadli se pojavi Monks i otvori uzana vratašca tik kraj mjesta gdje su stajali i, kimnuvši glavom, pozove goste da uđu.
»Samo brzo!« usklikne nestrpljivo lupkajući nogom o tlo. »Nemojmo se ovdje zadržavati!«
Žena, koja je isprva oklijevala, sada odvažno uđe na čekajući ponovni poziv. Gospodin Bumble, koji se stidio ili bojao da zaostane, pođe za njom, ali očito preko volje i ne onako dostojanstveno kao što je običavao.
»Zašto ste, dobijesa, čekali na kiši?« okrene mu se Monks pošto je za njima zakračunao vrata.
»Htjedosmo — htjedosmo — da se malko rashladimo«, promuca gospodin Bumble ogledavajući se strašljivo oko sebe.
»Da se rashladite!« čudio se Monks. »Nema tog dažda, makar se u mlazovima oborio na nas, koji će ikad ugasiti oganj što gori u čovječjem srcu. Nemojte misliti da ćete se tako lako rashladiti!«
Izustivši te ljubazne riječi, Monks se naglo okrene ženi i upilji svoj mrki pogled u njene oči, tako da je i ona, koja se inače nije tako lako dala zastrašiti, morala poniknuti pogledom.
»To je žena o kojoj smo govorili, je li?« upita Monks.
»Hm, da, to je ona«, odvrati gospodin Bumble imajući na umu opomenu svoje žene.
»Vi kao da ne vjerujete da žene mogu čuvati neke tajne?« odbrusi ona gledajući ispitivački u Monksa.
»Znam da one šute samo o jednoj tajni sve dok ne izbije na vidjelo«, odvrati Monks prezirno.
»A koja je to tajna?« upita ona isto onako prezrivo.
»Gubitak svoga poštenog imena«, nato će Monks, »pa prema tome ja se nimalo ne bojim da će žena odati neku tajnu u koju je upletena i zbog koje bi mogla svršiti na vješalima ili na robiji. Jeste li me razumjeli?«
»Nisam«, odvrati gospa, a lice joj pritom malo proslijedi.
»Dakako da niste!« podrugljivo će Monks. »Ta kako biste vi to i razumjeli?«
Nakesivši se podrugljivo i mrko i domahnuvši im još jednom da pođu za njim, čovjek žurnim korakom prođe kroz dugačku ali prilično nisku prostoriju. Upravo se spremao da se uspne strmim stepenicama ili, bolje reći, ljestvama što vode u gornja skladišta, kad odsjev munje bljesne kroz otvor i trijesak grmljavine prasne s tolikom snagom da se rasklimana podrtina potrese i zanjiše u svojim temeljima.
»Čujete li?« zavikne on, trgne se i ustukne. »Čujete li kako triješti i sijeva kao da grmljavina ječi i odjekuje iz podzemlja gdje se i sami đavli kriju pred bijesom Oluje! Do sto đavola i ta grmljavina! Ja je mrzim!«
Neko je vrijeme šutio, a onda, skinuvši ruke s lica, Okrene svoje od straha iznakaženo i blijedo lice Bumbleu.
»Ponekad me spopadnu ti napadaji«, reče Monks opazivši njegovu zbunjenost, »i to uvijek biva kada čujem grmljavinu. Neka vas to ne smeta; zasad je prošlo.«
Rekavši to, prvi se uspne ljestvama i čim se našao gore u sobi, brzo zatvori prozorske kapke, povuče konopac i spusti naniže fenjer što se pomicao pomoću kolotura, pričvršćena o glomazne grede tavanice. Fenjer je sumračnom svjetlošću obasjavao stol i nekoliko stolica.
»A sad«, reče Monks pošto je sve troje posjedalo, »ukoliko prije priđemo našem zajedničkom poslu utoliko bolje po sve nas. Ova žena zna šta je posrijedi, je li«?
Pitanje je bilo upućeno Bumbleu, ali ga njegova žena predusretne i natukne da je u sve upućena.
»Je li rekao istinu da ste vi bili s onom starom vješticom kad je umirala i da vam je rekla nešto o... «
»Da, rekla mi je nešto o majci djeteta što ste ga vi spomenuli«, upade mu u riječ gospođa Bumble.
»Prvo i prvo, šta vara je ona saopćila?« upita Monks.
»To je drugo pitanje«, dočeka žena odlučnim glasom, »a prvo se pita koliko ćete nam platiti za naše saopćenje?«
»Tko bi vam, dobijesa, mogao na to odgovoriti a da prije ne sazna kakvo je to saopćenje?«
»Uvjerena sam da ćete vi to najbolje znati«, odbrusi gospođa Bumble kojoj nipošto nije nedostajalo srčanosti, što bi njezin bračni drug mogao najbolje posvjedočiti, jer je imao prilike da se i sam o tome uvjeri.
»Hm«, nato će Monks značajno i požudno izbeči oči. »Može li se tu šta zaraditi?« »Možda«, odgovori ona potpuno mirno.
»Je li posrijedi nešto što je njoj oduzeto«, zapitkivaše napeto Monks, »nešto što je nosila na sebi — nešto što... «
»Bit će pametnije da nam kažete koliko plaćate«, prekine ga gospođa Bumble, »dovoljno sam čula i znam da ste vi onaj čovjek s kojim mi valja govoriti.«
Gospodin Bumble, kojega dotad njegova bolja polovica nije bila uputila u svoju tajnu, ispružena vrata i razrogačenih očiju slušao je pažljivo. Čas je zurio u Monksa, čas opet u svoju ženu, i ne pokušavajući da prikrije svoje čuđenje i radoznalost koja je još i porasla, ako je to uopće moguće, kad ju je Monks upitao koliko ona traži da oda svoju tajnu.
»Koliko vam ona vrijedi?« upita žena isto onako mirno i hladnokrvno kao što je i prije govorila.
»Možda — ništa, a možda — dvadeset funti«, odvrati Monks, »pa zato govorite i recite mi koliko tražite.«
»Dodajte još pet funti i dajte mi dvadeset i pet funti u zlatu«, reče žena, »i ja ću vam kazati sve što znam, ali prije ni riječi!«
»Dvadeset i pet funti!« usklikne Monks i ustukne.
»Rekla sam jasno i glasno«, odvrati gospođa Bumble, »a osim toga, to i nije tako velika svota.«
»Nije velika svota za malu tajnu koja će, kad je tek čujem, možda biti sasvim bezvrijedna i beznačajna?« naljuti se Monks. »Za malu tajnu na koju dvanaest godina nije nitko ni pomišljao?«
»Takve se stvari dobro očuvaju pa im se kao starome vinu s vremenom poveća vrijednost«, odvrati gospođa Bumble onim istim mirnim i gotovo nehajnim glasom. »A što već dvanaest godina nitko nije ni pomišljao na tu tajnu, mogu vam reći samo to da ima i takvih koji će poslije dvanaest stotina ili dvanaest milijuna godina ležati u grobu, a mogle bi osvijetliti stvari o kojima vi i ja nemamo ni pojma.«
»A što onda ako vam platim a ništa ne doznam?« oklijevao je Monks.
»Onda vam neće biti teško da mi novac opet oduzmete«, odvrati ona, »jer sam ja samo nejaka žena, sama i bez zaštite.«
»Nisi ni sama ni nezaštićena, ljubavi moja«, smjerno dometne gospodin Bumble glasom koji je podrhtavao od straha. »I ja sam tu, draga moja! A osim toga« — i zubi mu pritom zacvokoću — »gospodin je Monks odista pravi gospodin i nikad ne bi ni pomišljao na to da digne ruku na službena općinska lica. Gospodin Monks zna da nisam više u cvijetu mladosti, da sam, da tako kažem, možda i donekle omatorio, ali ja nimalo ne sumnjam da je čuo, draga moja, da sam ja veoma energičan i neobično snažan i da mogu biti strašan kao ris kad u meni nešto uskipi. Da, treba samo da u meni nešto uskipi... «
Dok je tako govorio gospodin Bumble je pokušavao da tobože ljutito i odlučno dohvati fenjer; no svaka je crta i žilica na njegovu licu jasno odavala kako mu je zaista potrebno da u njemu nešto uskipi, i to snažno uskipi, prije nego što učini neku ratobornu gestu, ukoliko, dakako, njegovi protivnici nisu kakvi ubogari ili slični jadnici.
»Ti si šmokljan«, nato će gospođa Bumble, »i bit će bolje da držiš jezik za zubima!«
»Ili da ga pregrize ako ne umije malo tiše i uljudnije govoriti«, nadoveže Monks srdito. »On je, dakle, vaš muž?«
»Moj muž!« prigušeno se nasmije gospođa Bumble izbjegavajući da izravno odgovori.
»To sam i mislio čim ste ušli«, primijeti Monks zapazivši bijesni pogled kojim je, dok je govorila, žena ošinula svoga bračnog druga. »No, utoliko bolje, jer ja svagda radije pregovaram sa dvoje ljudi koje prožima jedna te ista volja. Govorim sasvim ozbiljno — evo, pogledajte!«
Segnuo je u džep, izvukao platnenu vrećicu, razdriješio je i odbrojio dvadeset i pet zlatnika na stol i doturio ih ženi.
»Tako, uzmite taj novac«, reče on, »pa čim utihne grmljavina koja će sad prodrmati kuću — jer već osjećam kako se približava — vi ćete nam ispričati svoju tajnu.«
Grmljavina se uto doista prolomila baš njima nad glavom, tako da se sva kuća zatresla. Kad se grmljavina izgubila u daljini, Monks diže glavu i prignu se naprijed da sasluša šta će mu žena saopćiti. Lica troje ljudi umalo što se nisu doticala kad su se muškarci napeto nagnuli nad stolić, a i žena se primaknula, da bi se njeno šaputanje bolje čulo. Prigušena svjetlost fenjera padala je pravo na njih ističući još više bljedoću i uzbuđenost njihovih lica koja su se u pomrčini odražavala sablasno jezovito.
»Kada je ta starica, koju smo zvali Sally, umirala, bile smo same u sobi«, započne gospođa Bumble.
»Nitko osim vas nije bio nazočan?« upita Monks potmulim šapatom. »Nije li u drugoj postelji bila kakva druga bolesnica ili babuskara? Nije bilo baš nikoga tko bi mogao prisluškivati i čuti vaš razgovor?«
»Ni žive duše«, odvrati žena, »bile smo posve same, i ja sam stajala uz njenu postelju kad je izdahnula.«
»Dobro, nastavite!« reče Monks promatrajući je netremice.
»Govorila je o nekoj mladoj ženi«, nastavi ona, »koja je prije nekoliko godina rodila dijete, i to ne samo u onoj istoj sobi nego u istoj onoj postelji gdje je ona tada umirala.«
»Zaista?« reče Monks, a usne mu podrhtavale dok se plašljivo osvrtao. »Dođavola, neke stvari kadikad baš čudno svršavaju!«
»To je ono dijete koje si sinoć spomenuo«, reče gospođa Bumble okrenuvši se nehajno svom mužu. »Ta je starica opljačkala njegovu majku!«
»Živu?«
»Mrtvu«, odvrati žena i kao da je pritom nesvjesno protrnula. »Opljačkala je mrtvo tijelo koje se još nije ni ohladilo i uzela ono za što ju je majka na samrti zaklinjala da sačuva za dječaka.«
»I ona je to prodala?« uzvikne Monks očajnički. »Prodala — je li? Gdje? Kada? Kome? Već odavna?«
»Pošto je jedva smogla snage da to prizna, pala je nauznak i umrla«, odgovori gospođa Bumble.
»I ništa više nije rekla?« klikne Monks te mu je glas, onako prigušen, zvučio još bjesnije. »To je laž! Sa mnom se nemojte šaliti! Zadavit ću vas oboje ako mi ne reknete šta je još kazala!«
»Ni riječi više nije pisnula«, reče žena, a bilo je očigledno da se ne boji Monksova bijesa (što se za gospodina Bumblea, naprotiv, nije nikako moglo reći), »no ona me rukom koja je napol bila zgrčena čvrsto uhvatila za haljinu i kad sam opazila da je mrtva i kad sam silom odgurnula njenu ruku, našla sam u stisnutoj šaci komadić uprljanog papira.« »A u njemu...?« ubaci Monks naginjući se još jače naprijed.
»Ništa«, odvrati žena, »bio je to samo prijepis neke založnice.«
»Za kakav predmet?« upita Monks.
»Samo polako i sve po redu«, reče žena. »Pretpostavljam da je ona neko vrijeme čuvala onaj nakit u nadi da će ga moći unosno prodati, a onda ga založila pa je štedjela svaki peni da iz godine u godinu plaća kamate u zalagaonici, da svakoga časa uzmogne iskupiti nakit ako bi njena krađa došla na vidjelo. Ali se ništa nije saznalo; i, kako sam vam već rekla, umrla je s onim komadićem sasvim zgužvanog papira u ruci. Rok za plaćanje kamata isticao je za dva dana, a ja sam mislila da će se jednoga dana saznati tajna pa sam iskupila zalog.«
»A gdje je sada?« »Evo ga!« odvrati žena. I kao da joj je odlanulo, ona baci na stol sasvim malu kožnu vrećicu u koju bi jedva stao sat, a Monks je odmah zgrabi i otvori drhtavim prstima te izvuče malen zlatan medaljon koji je sadržavao dva uvojka kose i priprost vjenčani prsten od zlata.
»Iznutra je urezano ime Agnes«, reče žena, »a ostavljeno je mjesto da se upiše prezime. Urezan je i datum; otprilike godinu dana prije dječakova rođenja.«
»I to je sve?« upita Monks pošto je pomno razmotrio sadržinu vrećice.
»Sve«, odgovori žena.
Gospodin Bumble duboko odahne, kao da se veseli što se sve to svršilo a da Monks nije tražio da mu se vrati onih dvadeset i pet funti. Najposlije se osmjeli i otare znoj koji mu se za toga razgovora nesmetano cijedio s nosa.
»Drugo mi ništa nije poznato — osim onoga što mogu naslutiti«, reče njegova žena nakon kraće stanke obraćajući se Monksu, »a i ne želim ništa znati, jer je tako sigurnije. Ali, mogu li vam sada ja postaviti dva pitanja?«
»Možete«, odgovori Monks malo začuđeno, »ali ne znam hoću li vam odgovoriti.«
»Dakle tri pitanja!« ubaci gospodin Bumble pokušavajući da bude duhovit.
»Jeste li saznali ono čemu ste se nadali?« upita gospođa Bumble.
»Jesam«, odgovori Monks. »Drugo pitanje?«
»Bi li to što namjeravate moglo meni ikada naškoditi?«
»Nikad«, odvrati Monks, »ni vama, a ni meni. Pogledajte! — ali ni koraka bliže ako vam je život mio!«
Rekavši to, jednim zamahom odgurne stol ustranu i, povukavši za željeznu alku na podu, podiže velik kapak koji se razjapi tik do Bumbleovih nogu, tako da je dični gospodin naglo odskočio unatrag.
»Pogledajte dolje«, pozove ih Monks spuštajući fenjer u crnu dubinu. »Ne treba da me se bojite. Da sam htio, mogao sam vas sasvim neprimjetno otpremiti dolje!«
Ohrabrena tim priznanjem, žena priđe do samog ruba, a i gospodin Bumble nije mogao svladati svoju radoznalost te se odvaži da učini isto. Mutna i od kiše nabujala voda protjecala je jakim mlazovima ispod njih, i svaki se drugi šum gušio u bučnom klokotanju valova i potmulom grgotanju virova što su se kovitlali oko pozelenjelih i sluzavih potpornja. Tu je dolje nekad čegrtala vodenica, a zapjenjeni valovi koji su šibali i strugali po preostalom rastočenom kolju i po zarđalim olupinama strojeva kao da su novom snagom srtali naprijed, oslobođeni prepreka koje su uzalud pokušavale da ukrote njihov neobuzdani tok.
»Kad bih ovdje strovalio čovjeka, gdje bi sutra bilo njegovo mrtvo tijelo?« upita Monks mašući fenjerom da bolje osvijetli mračni ponor.
»Dvanaest milja niz rijeku, a mrtvac sav rastrgan«, odvrati gospodin Bumble protrnuvši pri samoj pomisli te mogućnosti.
Monks izvuče iz njedra kožnu vrećicu što ju je prije u brzini ondje zadjenuo i, pričvrstivši olovni uteg, koji je nekad služio kao sastavni dio čekrka i sada zaboravljen ležao na podu, baci vrećicu u rijeku. Ona pade ravno dolje da se jedva čulo kako je bućnulo, i začas je nestade.
Sve troje se zgledaše i kao da su sada slobodnije disali.
»Svršeno!« usklikne Monks, spustivši kapak poklopnih vrata koji tresne u svoj prijašnji položaj. »Ako more ikad izbaci svoje mrtve, kao što u knjigama piše, ipak će zadržati njihovo zlato i srebro i trice i tričarije. Nemamo više šta da jedno drugome kažemo pa se naše lijepo društvance može razići.«
»Svakako, svakako!« požuri se gospodin Bumble živahno.
»Vi ćete držati jezik za zubima, je li?« reče Monks gledajući sa prijetećim pogledom. »A za vašu se ženu ne bojim!«
»Mladiću, u mene se možete pouzdati«, nato će gospodin Bumble, duboko se pokloni i stade uzmicati prema ljestvama, »zbog svih nas, mladiću, a i zbog sebe samoga, gospodine.«
»Drago mi je što to čujem — radi vas!« odvrati Monks. »Upalite svoj fenjer i gubite se što brže odavle.«
Srećom se razgovor tu završio, jer bi se inače gospodin Bumble — koji je sve klanjajući se hodao natraške — stropoštao niz ljestve pošto se već sasvim primaknuo otvoru u podu. Užgao je svoju svjetiljku na plamenu fenjera, što ga je Monks odriješio s užeta, i držeći je u ruci, stao se bez mnogo izmotavanja spuštati niz ljestve, a za njim i njegova žena. Pošto je za trenutak stao, Monks je, osluškujući ne čuje li se kakav drugi šum osim kiše koja je vani pljuštala i vode koja je pod njim bješnjela, silazio kao posljednji.
Polagano su i oprezno prolazili donjom prostorijom, jer je Monks prezao pred najmanjom sjenkom, a gospodin Bumble, držeći fenjer stopu iznad poda, kretao se okretno i hitro da je bilo pravo čudo s obzirom na njegove godine, zirkajući preda se da ne nagazi na kakvu, tajnu klopku. Monks je tiho otkračunao vrata kroz koja su ušli, i bračni par pozdravi kimanjem glave tajanstvenog znanca te iziđe u mračnu kišnu noć.
Čim su oni otišli, Monks dozove nekoga dječaka, jer mu se očito grustilo da ostane sam, i naredi mu da s fenjerom pođe naprijed te se i on uputi u prostoriju što ju je malo prije napustio.

XXXVIII. POGLAVLJE
U KOJEM SE POJAVLJUJU NEKI NAŠI STARI ZNANCI I POKAZUJE SE ŠUROVANJE IZMEĐU MONKSA I ŽIDA
Sutradan uvečer, otprilike dva sata prije nego što se sastalo ono troje poštenjaka da svrše posao što smo ga u prethodnom poglavlju opširno ispripovjedili, gospodin William Sikes trgne se iz kratkoga sna i pospano gunđajući upita koliko je sati.
Soba u kojoj se Sikes nalazio nije bila ni jedna od onih u kojima je obitavao prije svoje ekspedicije u Chertsey, iako se nalazila u istoj četvrti grada i nedaleko od njegova prijašnjeg stana. Njegova je dojakošnja soba i po namještaju i po veličini bila mnogo udobnija od ove sadašnje, gdje je svjetlo ulazilo kroz potkrovni prozorčić gledajući na uzano i prljavo dvorište. No i po drugim nekim znacima moglo se primijetiti kako taj dični gospodin u posljednje vrijeme sve više propadaj jer je soba bila gotovo pusta, a nigdje ni traga od udobnosti doma. Posvemašnje pomanjkanje odijela i rublja jasno je pokazivalo njegovu potpunu neimaštinu, a to se, uostalom, već dovoljno jasno vidjelo i po samom gospodinu Sikesu, jer se on utanjio i bio nekako pogružen.
Provalnik je ležao u postelji, pokriven svojim bijelim ogrtačem što ga je prebacio umjesto jutarnjeg kaputa; lice mu bilo blijedo i upalo od bolesti, a usto još neobrijano, a na glavi mu se naherila prljava noćna kapa. Pas je sjedio kraj kreveta, čas gledajući čeznutljivo u svoga gospodara, čas opet ćuleći uši kao da osluškuje, a kad bi kakav štropot s ulice ili buka iz prizemlja privukla njegovu pažnju, on bi prigušeno zarežao. Uz prozor je sjedilo neko žensko čeljade i marljivo krpilo prsluk koji je bio sastavni dio provalnikove svakodnevne odjeće. Lice te djevojke bijaše tako ispijeno od gladi i probdjevenih noći što ih je provela uz bolesnikovu postelju te nitko ne bi prepoznao onu gospođicu Nancy, s kojom su se čitatelji već upoznali, da u tom času nije odgovorila na Sikesovo pitanje.
»Tek je prošlo sedam«, odgovori djevojka. »Kako ti je danas, Bille?«
»Slab sam kao pilence«, odvrati gospodin Sikes proklinjući svoje oči i noge. »No ipak, pruži mi ruku da pokušam da se iskobeljam iz te proklete postelje.«
Bolest nije ublažila žestoku ćud Williama Sikesa, jer kad mu je djevojka pomogla da se pridigne i povela ga do stolca, stao je sipati kletve i grubo odgurnuo djevojku.
»Cmizdriš, je li?« srdio se Sikes. »Nemoj da mi povazdan cviliš, a ako ne možeš drugačije, a ti se gubi odavle, jesi li me razumjela?«
»Razumjela sam«, odvrati djevojka, okrenuvši glavu ustranu i usiljavajući se da se nasmije. »A šta ti se opet vrze po glavi, Bille?«
»No, jesi li se čemu drugom dosjetila?« promrsi Sikes primijetivši da su joj se oči zalile suzama. »Utoliko bolje po tebe.«
»Bille, ne kaniš valjda da me i večeras psuješ i biješ?« reče djevojka i položi mu ruku na rame. »A zašto ne?« zavikne Sikes.
»Pa ja sam toliko noći probdjela nad tvojim uzglavljem, njegovala sam te i brinula se za tebe kao da si nejako dijete«, reče djevojka sa ženstvenom nježnošću koja se odražavala čak i u njenu glasu, »a ovo je prvo veče što si malo prizdravio; sigurno ne bi sa mnom tako postupao da si samo pomislio na to što sam ti maloprije rekla. Molim te, molim te, Bille, reci mi da sam u pravu«
»Pa neka ti bude«, odvrati Sikes, »ne bih tako postupao. A vidi sad, cura i opet cmizdri, sto mu gromova!«
»Nije to ništa«, nato će djevojka i sruši se u stolac, »ne gledaj me; to će uskoro proći!« »Šta će proći?« plane Sikes. »Kakve si sad opet ludorije naumila? Ustani i prihvati se posla i nemoj da mi zanovijetaš svojim ženskim budalaštinama!«
U svako bi drugo vrijeme ta opomena i sam glas kojim je bila izrečena dostajali da poluče svoju svrhu; ali prije nego što Sikes smože nekoliko uobičajenih psovki i kletvi, djevojka se, obnemogla oskudicom i naporima posljednjih dana onesvijesti i glava joj klone na naslon.
Ne znajući pravo što mu je činiti u takvu slučaju, jer su se njeni histerični napadaji sastojali od bučnih provala bijesa i svagda bi se bez ičije pomoći i zalaganja sami stišali. Sikes skreše nekoliko bogova i svetaca, a kad ni to ne pomože, pozove upomoć.
»Šta se tu zbiva, prikane?« radoznalo će Žid zavirujući u sobu.
»Pomozi malo«, uznestrpi se Sikes, »i nemoj tu da mi blejiš i blebećeš!«
Kliknuvši od čuda, Fagin pohiti da pomogne djevojci, a gospodin John Dawkins, inače poznat kao Prefriganko, koji je za svojim dičnim prijateljem ušao u sobu, brže-bolje zbaci s ramena denjak te dohvati bocu iz ruku mladoga gospodina Batesa koji je ušao za njim, izvuče zubima čep i počne ulijevati tekućinu djevojci na usta — pošto je prethodno i sam malo povukao, za svaku sigurnost.
»Charley, duni joj mijehom malo zraka«, reče on, »a vi je, Fagine, lupkajte malo po rukama dok joj Bill otkopča haljinu.«
Pošto su se svi oko nje užurbali, da je opet privedu k svijesti, a mladi je gospodin Bates od svih najrevnije izvršavao povjereni mu zadatak, jer mu se učinio kao neko neočekivano komedijanje, ubrzo su uspjeli u svojim nastojanjima. Djevojka je došla k sebi i nesigurna koraka oteturala do stolice kraj kreveta. Zagnjurila je lice u jastuk prepuštajući gospodinu Sikesu da se pobrine za goste koji su se tako neočekivano pojavili.
»Koji je bijes tebe donio ovamo?« upita Fagina.
»Nikakav bijes, dragi moj«, odvrati Žid, »jer bijes ne donosi sa sobom ništa dobro, a ja vam nosim neke dobre stvarčice da će vam srce zaigrati kad ih vidite. Prefriganko, dragi, razveži zavežljaj i daj Billu one sitnice koje smo cijelo jutro kupovali i za njih potrošili sav novac do posljednje pare.«
Prefriganko posluša i učini kako mu je naređeno, razmota pozamašan zavežljaj uvijen u neki stari stolnjak i uzme vaditi komad po komad i dodavati sve Batesu koji se, kad bi što stavio na stol, razmetljivo raspričao ne nalazeći dovoljno riječi da pohvali rijetkost i izvrsnost svih tih đakonija.
»Gle'te, Bille, ovu finu paštetu od kunića!« usklikne gospodičić vadeći povelik kruh. »Mile su to životinjice, ali mi je njihovo meso još milije, i same njihove kosti tope se u ustima, Bille, pa nemaš kad da ih povadiš. Pa onda čaj — prvoklasan! Tako je jak te kad zakipi — može čajnik puknuti! Pa šećer — funtu i pol šećera od trstike, i bome su se oznojili crnci dok su iscijedili toliku slatkoću — pa dva golema kruha — pa funta najfinijeg maslaca! Pa sir! — a vrhunac je svega ova kapljica, bog bogova, s kakvom još nikad niste ispirali svoje gr'oce!« Zaključivši svoj hvalospjev, mladi gospodin Bates izvuče iz jednog od bezdanih svojih džepova veliku, pomno začepljenu vinsku bocu, dok je gospodin Dawkins razom nalio rakije u vinsku čašu. Sikes je odmah zgrabi i ne časeći časa iskapi do dna.
»Ah«, usklikne Žid i zadovoljno protare ruke, »to prija, je li da prija, Bille?«
»Prija!« rasrdi se gospodin Sikes, »mogao sam već dvadeset puta otegnuti papke dok se nisi najposlije dokoturao da vidiš nisam li već crknuo. Lopove stari, zašto si me ostavio sama u ovakvu stanju više od tri sedmice?«
»Jeste li čuli, dječačići moji?« nato će Žid sliježući ramenima, »a mi došli sa toliko divnih stvarčica!«
»Stvarčice i nisu loše«, primijeti gospodin Sikes malo mekšim glasom pošto mu je pogled zaokružio stolom, »ali de gukni mi sad kako si me mogao pustiti gladna, bolesna, bez prebijene pare i bez igdje ičega, kao da nisam ništa bolje od ovoga šteneta? Ej, Charley, otjeraj mi to pseto od stola!«
»Nikad još ne vidjeh tako pametno kuče«, usklikne mladi gospodin Bates pošto je otjerao psa. »Nanjuši ti on njupicu kao stara baba kad se sprema da prošeta do tržnice! Bio bi klasa u kakvu cirkusu, i bolji od svih komedijaša zajedno i još jednog da im pomogne!«
»Zaveži labrnju i budi kuš!« izdere se Sikes i pas se zavuče pod stol režeći bez prestanka. »A šta imaš ti da kažeš u svoju obranu, stari lopove jatački, a?«
»Više od tjedan dana nije me bilo u Londonu, dragi moj«, odvrati Žid.
»A gdje si, dođavola, bio onih drugih četrnaest dana?« upita ga Sikes. »Da, to te pitam: gdje si bio kad si me pustio da crkavam kao bolestan štakor u rupi?«
»Nisam mogao doći, Bille«, nato će Žid. »Ne mogu pred drugima da vam sve ispričam, ali časti mi moje, nisam mogao doći!«
»Čije časti?« zasikće Sikes grcajući od bijesa i gađenja. »Ej, djeco, odrežite mi komad paštete da mi okus od njegove časti ne zagorči usta i da ne crknem od toga otrova!«
»Ta ne srdite se toliko, golube moj«, ponizno se umiljavao Žid. »Ja vas još nikada nisam zaboravio, Bille, nikad!«
»Oh, na to bih i ja mogao priseći«, odvrati Sikes i gorko se nasmiješi. »Dan i noć smišljao si i pravio neke poslove dok sam se ja tu tresao od groznice da su mi zubi cvokotali; — i Bill je za mene učinio ovo, Bill je učinio ono; i čim ozdravi, Bill će za mene opet sve učiniti, i to za male pare. — Sve je Bill za tebe činio, a od svega toga posla nije imao nikakve koristi. Da nije bilo te djevojke, crkao bih kao pas!« »Pa eto vidiš, Bille«, nato će Žid prijekorno, hvatajući ga za riječ. »Da nije bilo te djevojke! A reci mi, kome imaš da zahvališ što imaš tu dobru djevojčicu uza se, kome ako ne meni?«
»U pravu je, sam bog zna da je u pravu!« oglasi se djevojka i žurno stade između njih, »pusti ga na miru!«
Pošto se pojavila Nancy, razgovor je krenuo drugim tokom, jer su je dječaci, kojima je Žid lukavo namignuo, počeli nutkati alkoholom. Stala je piti, ali umjereno, dok se Fagin lijepim riječima i šalama ulagivao i umiljavao Sikesu i donekle ga udobrovoljio. Pretvarao se kao da sve Sikesove prijetnje prima kao prijateljsku šalu i srdačno se smijao grubim dosjetkama kojima ga je Sikes častio pošto je prethodno nekoliko puta dobro potegnuo iz boce.
»Sve je to dobro i lijepo«, reče Sikes, »ali još večeras treba da mi daš neku paru!«
»Nemam ama baš ništa uza se«, odvrati Žid.
»Ali imaš kod kuće para ko blata«, nato će Sikes, »a meni smjesta treba novac!«
»Para ko blata!« usklikne Žid kršeći ruke i udarajući u kuknjavu. »Nemam ni toliko da... «
»Ne znam koliko imaš i koliko nemaš, a bit će da imaš toliko da bi cijelu noć morao računati pa da sračunaš koliko imaš«, reče Sikes, »a meni su još večeras potrebne pare, i više da nisi ni pisnuo!«
»No dobro, dobro«, nato će Žid, »poslat ću Prefriganka po njih.«
»Da ne bi!« naruga se Sikes. »Prefriganko je mrvičak previše prefrigan pa može zaboraviti da se vrati ili može na putu zalutati ili nabasati na policijsko njuškalo ili — da nađe neki drugi izgovor ako to njemu povjeriš! Neka radije Nancy ode u tvoj brlog, to će biti najsigurnije, a ja ću dotle malo odspavati!«
Poslije mnogo natezanja, izmotavanja i cjenkanja Žid najposlije pristane da na račun predujma, koji iznosi pet funti, plati odmah tri funte i dvadeset i četiri penija, prosvjedujući i zaklinjući se kako mu sada za kućanstvo ostaje svega osamnaest penija. Gospodin je Sikes zlovoljno gunđao kako se mora time zadovoljiti, a Nancy se spremila da pođe s Faginom kući. Prefriganko i mladi gospodin Bates staviše jelo u ormar. Oprostivši se sa svojim dragim prijateljem, Žid se uputi kući, a gospodin Sikes prilegne da malo odspava dok se mlada dama ne vrati.
Kad stigoše u Židov stan, nađu Toby Crackita i gospodina Chitlinga gdje igraju petnaestu partiju cribbagea — a nije ni potrebno naglašavati da ju je potonji izgubio kao i sve ostale partije, izgubivši pritom i svoj petnaesti i posljednji sikspens,8 čemu su se njegovi mladi prijatelji veoma obradovali. Gospodin Crackit, kojemu je očigledno bilo neprijatno što je sjeo u društvo s čovjekom koji mu ni po položaju, a ni po pameti nije dorastao, zijevne i, pitajući za Sikesa, dohvati šešir da ode.
»Toby, je li tko dolazio?« upita Žid.
»Nitko«, odvrati gospodin Crackit zadižući ovratnik kaputa, »od puste čamotinje sva su mi usta zagorčala kao od ustajala piva. Trebalo bi, Fagine, da mi još dobro platite što sam vam tako dugo čuvao kuću. Dosađivao sam se kao kakav pošteni porotnik i bio bih zaspao kao da sam u buturnici da se nisam smilovao ovome mališanu i s njime se malo pokartao. Uh, baš mi je bilo dosadno!«
Sve tako tužeći se na dugo vrijeme i besposlicu, gospodin Crackit pokupi svoj dobitak i, s izrazom gorde nadmoći na licu, strpa ga u džep prsluka, kao da mu je ispod časti da on, tako otmjen, kupi sitniš. Razmetljivo odgega iz sobe, a gospodin je Chitling, prateći zanosnim pogledom njegove elegantne noge i cipele sve dok nisu iščeznule za vratima, uvjeravao svoje drugove da drage volje plaća petnaest sikspensa za takvo poznanstvo i da to nije samo jeftino nego i prava dobit za njega.
»Ala si mi ti čudan svat, Tome!« nasmije se mladi gospodin Bates.
»Ni najmanje«, odvrati gospodin Chitling, »je li, Fagine, da nisam nimalo čudan?«
»Ti si, brajko, vrlo mudra glavica«, reče Žid i potapša ga po ramenu namignuvši svojim ostalim štićenicima.
»I gospodin je Crackit sila, je li Fagine?« upita Tom.
»I ti još pitaš, sinko?« nato će Žid.
»I čovjek zaista profitira od takva poznanstva, je li Fagine?« zaintačio Tom.
»Zna se, dragi, moj, i još kako!« odvrati Žid.
»Aha!« usklikne Tom pobjedonosno. »Jeste li sad čuli? On mi je očistio džepove. Ali ja, kad god ml se prohtije, mogu opet zaraditi koju paru, je li tako, Fagine?«
»Dakako da možeš«, priklopi Žid, »i što se prije latiš posla to bolje, Tome, i zato ti odmah lijepo put pod noge pa gledaj svoga posla. Ej, Prefriganko! I ti Charley — naprijed! — vrijeme je da nešto ušićarite; već je blizu deset, a vi još ništa niste gepili.«
Dječaci poslušaju, kimnu djevojci u znak pozdrava, dohvate kape i, izlazeći iz sobe, počnu sipati dosjetke na račun gospodina Chitlinga koji se, ako ćemo pravo, i nije ni tako čudno ni smiješno ponio uzevši u obzir da i u finijim gradskim četvrtima ima nadobudnih mladića koji bi platiti kudikamo veću cijenu nego što je platio gospodin Chitling, samo da budu viđeni u dobrome društvu; a koliki je samo broj one fine gospode i kavalira iz otmjenog društva koji su svoju popularnost stekli na sličan način kao ambiciozni Tom Chitling, budući gizdelin.
»A sad«, reče Žid pošto dječaci odoše, »idem da ti donesem onaj novac, Nancy. To je samo ključ od ormarića gdje čuvam neke trice i starudije što ih dječaci donose kući, draga moja, jer nikad ne zaključavam novac, ta i nemam šta da zaključavam, draga moja — ha! ha! ha! — ni prebite pare! Slab je to posao, draga Nancy, malo pa ništa, ali mi je drago kad se oko mene vrti mlađarija, i zato ja samo plaćam i plaćam. Pst!« trže se i ne doreče što htjede da kaže te žurno strpa ključ u njedra. »Tko bi to mogao biti? Slušaj!«
Djevojka je skrštenih ruku sjedila za stolom, kao da uopće ne mari za pridošlicu i kao da joj je svejedno tko je i hoće li ući ili ostati vani — sve dok do njezina uha nije dopro njegov glas. Čim je začula taj muški glas, strgne strelovito brzo sa sebe kapu i šal i baci ih pod stol. A kad se Žid čas zatim vratio, promuca tužno i pospano kako je boli glava, pa je ta nenadana klonulost i sumornost bila u čudnoj opreci s naglim i uzbuđenim kretnjama kad je malo prije zbacila sa sebe kapu i šal, a Fagin je nije mogao vidjeti, jer joj je bio okrenut leđima.
»Koješta!« šapne Žid i kao da se malko ozlovoljio i najedio zbog te smetnje. »To je onaj čovjek kojega sam očekivao. Već silazi niza stepenice. Pred njim da nisi ni pisnula o novcu, Nancy! Neće on dugo — ni desetak minuta, draga moja.«
Stavljajući svoj mršavi kažiprst na usta, Žid pođe vratima držeći u drugoj ruci svijeću; sa stubišta čuli su se koraci. Upravo kad je stigao do izlaza, ukaže se na vratima posjetilac koji brzo uđe i stane pred djevojku.
Bio je to Monks.
»To je samo jedna od mojih mladih štićenica«, reče Žid primijetivši kako se Monks lecnuo kad je u sobi naišao na strano lice. »Samo ti ostani, Nancy.«
Djevojka se primače bliže stolu i, omjerivši bezobrazno Monksa, nehajno okrene glavu; ali čim se Monks obratio Židu, ona ga krišom ponovo odmjeri; njezine su oči tako smjelo i pronicavo zablistale da bi se svaki promatrač čudom začudio i ne bi povjerovao da su oba ta pogleda došla iz istih očiju.
»Ima li kakvih novosti?« upita Žid.
»I još kakvih novosti!«
»A jesu li — dobre novosti?« ustručavao se Žid kao da se boji da onoga drugog ne razdraži svojom prenagljenom radoznalošću.
»Svakako nisu loše«, nasmiješi se Monks. »Ovaj put sam brzo i dobro uspio. Treba da progovorimo dvije-tri riječi nasamo.«
Djevojka priđe još bliže kao da nije nimalo bila voljna da iziđe iz sobe, iako je vidjela da Monks pokazuje na nju. Žid koji se plašio da bi mogla štogod izlanuti o novcu ako pokuša da je otpremi, pokaže prstom prema stropu i povede Monksa sa sobom.
»Samo ne u onu prokletu rupu gdje smo već jednom razgovarali«, čula je kako onaj čovjek govori penjući se uza stube. Žid se nasmijao i nešto odgovorio što nije mogla razumjeti, a sudeći po škripanju stepenica i podnica, vodio je svoga gosta na drugi kat.
Prije nego što je utihnuo bat njihovih koraka, djevojka je hitro svukla cipele, prebacila šal preko glave i zavukla u nj ruke te onda stala kao ukopana da prisluškuje. Kad je pala tišina i nije se više čuo ni najmanji šum, ona se odšulja iz sobe, uspne se tiho stepenicama i, došavši gore, utone u tamu.
Više od četvrt sata soba ostade pusta, a onda, isto tako sablasno i tiho, djevojka opet uljeze; čas zatim već su odjekivali koraci one dvojice koji su silazili. Monks odmah iziđe na ulicu, a Žid se ponovo odšulja gore po novac. Kad se vratio, djevojka je već namještala kapu i umotavala se u svoj šal. Bila je spremna da krene.
»Šta je, Nancy«, usklikne Žid osvrnuvši se na nju i spustivši svijeću na prijašnje mjesto, »blijeda si kao krpa!«
»Ja — blijeda?« začudi se djevojka i zasjeni oči rukom da bi se bolje vidjela.
»Strašno si blijeda!« reče Žid. »Šta ti je?«
»Zaista ne znam, jer sjedim tako čitavu vječnost«, odvrati djevojka nehajno. »A sad budite dobri i dajte mi novac pa da idem.«
Uzdišući pri svakom komadu novca, Fagin joj odbroji novac na dlan, i oni se raziđu a da više nisu progovorili niti jedno drugome poželjeli laku noć.
Kad se djevojka našla na ulici, ona sjede na prag neke kuće: trenutak je izgledala kao da se snebiva i da ne može dalje. Onda skoči, poletje u suprotnom pravcu od kuće gdje ju je Sikes čekao, i poče trčati sve brže i brže dok konačno nije jurila kao bjesomučna. Sva iznemogla od divlje trke zastane da predahne, a onda, kao da se mahom nečemu dosjetila i žalila što ne može izvršiti svoju namjeru, poče kršiti ruke te briznu u plač.
Možda joj je od suza odlanulo, ili je shvatila kako baš nikako nije moguće da učini ono što je naumila. Ipak skoči i pojuri natrag istim putem kojim je i došla, trčeći sve brže i brže da naknadi izgubljeno vrijeme, a možda i zato da održi brzinu kojom su je njene misli gonile, i tako ubrzo stigne do kuće gdje je ostavila provalnika.
Ako su se na njoj možda i opažali tragovi pretrpljenog uzbuđenja, Sikes ih nije opazio, jer ju je samo upitao da li je donijela novac. Čuvši potvrdan odgovor, on se voljko nakašlja, nešto promrmlja i opet leže, zagnjuri glavu u jastuk i nastavi spavati čvrstim snom.

XXXIX. POGLAVLJE
ČUDAN RAZGOVOR KOJI JE ZAPRAVO NASTAVAK PROŠLOG POGLAVLJA
Bila je prava sreća po djevojku što je Sikes, imajući novaca, idućega dana samo jeo i pio, jer je to vrlo blagotvorno djelovalo na njegovu goropadnu ćud te nije imao ni vremena niti bio raspoložen da obrati malo više pažnje djevojčinu raspoloženju i ponašanju. Oštrom oku njegova prijatelja Žida sigurno ne bi izmaklo da je odsutna duhom i nervozna kao čovjek uoči odsudna i opasna pothvata na koji se odvaži tek poslije teške unutarnje borbe i kolebanja. Gospodin bi Sikes zacijelo nešto poduzeo da je preduhitri da mu nije nedostajala sposobnost pravilnoga gledanja i zapažanja. A nisu ga morile ni zle slutnje ni zlosretne misli koje se pretvaraju u nepopustljivu grubost i surovost protiv svega i svakoga. Osim toga, bio je i neobično blago raspoložen i razdragan, kao što smo to već spomenuli, i nije zamijetio ništa neobično. Nije se ni osvrtao na djevojku te mu ne bi palo u oči da je njezina uzbuđenost bila kudikamo veća.
Ukoliko se dan bližio kraju, njezina je uzbuđenost rasla i, kad je zanoćalo, ona je svejednako sjedila kraj njega motreći kako provalnik neprestano pijucka dok se nije opio. Lice joj je obuzelo neobično blijedilo, a oči joj plamsale takvom vatrom da se i sam Sikes čudio.
Bio je još slab od teške groznice koja ga je iscrpla te je ležao u postelji; da bi ugasio nutarnji žar, ispijao je redom čaše borovice pomiješane s vrućom vodom. Sad je već treću ili četvrtu pružao djevojci da je do vrha napuni, kadli prvi put opazi da je uzbuđena.
»Tako mi vatre koja me živa proždire«, usklikne čovjek te se objema rukama odupre, pridigne i zagleda joj se u lice, »izgledaš kao da si netom ustala iz groba! Šta ti je?«
»Šta mi je?« ponovi djevojka. »Ništa! A šta bi mi već bilo? Zašto zuriš u mene?«
»Kakve su to opet ludorije?« upita Sikes hvatajući je za rame i drmusajući je srdito. »No, šta je? Što si naumila? Na što misliš, a?«
»Na mnogo šta, Bille«, odvrati djevojka i protrnu zakrivši oči rukama. »Ali šta to mari, oh, Gospode!«
Usiljena i prividna bezbrižnost s kojom je izgovorila te posljednje riječi jače je djelovala na Sikesa nego onaj suludi i ukočeni pogled u njenim očima kad se okrenula njemu.
»Ja ću ti reći što ti je«, nato će Sikes. »Ako se nisi zarazila groznicom pa ako te sad ne trese, onda spremaš nešto neobično, a to što si naumila — to je opasno. Ti valjda ne kaniš — da — pa dobijesa! Ti to nikad ne bi učinila!«
»A što?« upita djevojka.
»Oh, nema pouzdanije cure«, nato će Sikes motreći ja netremice dok je mrmljao te riječi samom sebi u bradu, »nema povjerljivije i pouzdanije cure, inače bih joj već odavna prerezao grkljan. Hvata je groznica, i to je sve!«
Pošto je sam sebe tako umirio, Sikes istrusi čašu, a onda uz mnoge psovke i kletve zatraži svoj lijek. Djevojka hitro skoči, usu lijek, ali leđima okrenuta njemu, prinese mu čašu usnama: on najprije otpije, a onda iskapi.
»A sad«, reče razbojnik, »sjedni kraj mene na postelju i neka ti lice bude kao svaki dan, ili ću ti ga ja udesiti da ćeš ga morati koprenom skrivati kad pođeš u šetnju!«
Djevojka posluša, a Sikes čvrsto — kao zavrtnjem — uhvati njenu ruku. Glava mu klone na uzglavlje, a pogled mu se upilji u nju. Oči mu se stadoše sklapati; trzne vjeđama, opet rastvori oči, razrogači ih širom, spusti kapke, opet raskolači oči, sve se trzajući i bacajući po postelji, čas na ovu, čas na onu stranu, te padne u drijem; budi se na mahove, pogled mu bludi u prazninu. Onda se svom snagom baci naprijed, ali klone i, kao gromom ošinut, padne u težak san. Ostade ležati kao da je obamro. Grč popusti, šaka se rastvori, ispružena ruka klone i složi se uz tijelo. Nato se smiri kao čovjek u zanosu.
»Opijum je najposlije počeo da djeluje«, promrmlja djevojka ustajući. »No možda je ipak prekasno.«
Brzo je stavila šešir na glavu i uvila se u šal; zastrašeno se od časa na čas obazirala oko sebe, kao da se boji da joj — unatoč napitku za uspavljivanje — ona teška ruka opet ne padne na rame. No onda se tiho nagne nad postelju, poljubi zaspalog razbojnika u usta, nečujno otvori i opet zatvori vrata i požuri se iz kuće.
U mračnom prolazu kroz koji je morala proći da izbije na glavnu ulicu, noćobdija je otpjevao devet i pol sati.
»Je li već davno prošlo devet i pol?« upita djevojka.
»Za četvrt sata izbit će deset«, odvrati muškarac te prinese fenjer djevojčinu licu.
»A meni treba još čitav sat ili još više da stignem onamo«, promuca Nancy, protrči pored njega i žurno se spusti niz ulicu.
Mnogi su se dućani u širokim ulicama i pokrajnjim uskim uličicama već zatvarali dok je ona brzo odmicala svojim putem iz Spitalfieldsa prema West-Endu.9 Kad je čula kako s tornja izbija deset, njezina se nestrpljivost još poveća. Jurila je naprijed po uskom pločniku gurajući prolaznike laktima te umalo što nije dospjela konjima pod kopita gurajući se kroz gustu vrevu ulica gdje su prolaznici u gomilama čekali da prođu.
»Žena je poludjela!« govorili su ljudi okrećući se za djevojkom koja je žurno odmicala.
Kad je stigla do otmjenijega dijela grada, ulice više nisu bile tako prepune svijeta, pa je tu njezina jurnjava u nekolicine okašnjelih prolaznika pobuđivala još veću začuđenost. Poneki bi požurili nekoliko koraka za njom, da vide kamo to ona trči, a poneki su je prestizali i u čudu se okretali za njom, ali onda opet jedan za drugim zaostajali. Kad je napokon prispjela svome cilju, bila je sasvim sama.
Bila je to porodična palača u mirnoj i lijepoj ulici blizu Hyde Parka. Blistavi fenjer iznad same kapije bio joj je putokaz, a kad je pohitjela u tom pravcu, sat je upravo izbio jedanaest. Posljednjih je par koraka zastajkivala kao u nedoumici; ali glas s tornja kao da ju je prožimao novom snagom, i ona uđe u predvorje. U vratarskoj loži nije bilo nikoga. Oklijevajući pogleda oko sebe i pođe stubištu.
»Ej, djevojko!« povika lijepo odjevena sobarica izvirujući na jedna vrata. »Koga vi to tražite?«
»Neku damu koja stanuje u toj kući«, odgovori djevojka.
»Neku damu!« odgovori žena i srdito je pogleda. »A molim vas, koju damu?«
»Gospođicu Maylie«, odgovori Nancy.
Mlada žena, koja je već uočila njezinu sumnjivu vanjštinu, odgovori joj prezirnim pogledom i dozove nekoga čovjeka da joj odgovori. Nancy i njemu ponovi svoju molbu.
»A koga da najavim?« upita sluga.
»Ne koristi da kažete ma kakvo ime«, odvrati Nancy.
»Onda — u kojoj stvari?« opet će muškarac.
»Ni to vam ne mogu reći«, odgovori djevojka. »Ali ja moram razgovarati s mladom damom!«
»Dosta, dosta«, nato će sluga gurajući je prema izlazu. »Nosite se odavle! Gubite se!« »Samo me silom možete odavde odstraniti!« razbjesni se djevojka. »Ni dvojica takvih kao što ste vi neće ma maknuti s mjesta. Zar nema nikoga«, vikne djevojka ogledavajući se kao da traži pomoć, »tko bi pomogao sirotoj djevojci kakva sam ja?«
Taj zov upomoć djelovao je na kuhara dobroćudna lica koji je s ostalom poslugom došao da vidi što se tu događa, te on stupi naprijed da se zauzme za djevojku.
»Odvedi je gore, Joe, molim te!« reče kuhar.
»A čemu?« odvrati sluga. »Valjda ne misliš da će gospođica primiti takvu osobu kao što je ona?«
Ta primjedba, kojom je sluga htio da svrati pažnju nazočnih na sumnjivo zvanje mlade djevojke, pobudila je u nevinim grudima četiri sobarice pravedan gnjev pa su se žučljivo razblebetale kako je ta ženska na sramotu njihova spola i da je treba izbaciti na ulicu. »Učinite sa mnom što hoćete«, reče djevojka obrativši se opet sluzi, »ali prvo učinite što sam vas molila, najavite me gospođici, moram s njome govoriti!«
Dobroćudni je kuhar ponovo uze braniti, a onaj prvi sluga konačno pristade da izruči poruku.
»Šta da kažem?« upita sluga s jednom nogom na stepeniku.
»Da neka mlada žena najhitnije moli da razgovara nasamo s gospođicom Maylie«, reče Nancy, »te ako gospođica bude htjela da čuje samo prvu njenu riječ, odmah će znati što ona hoće i neće je smatrati varalicom.«
»Slušajte, vi ste malo odviše samosvjesni!« reče sluga.
»Samo vi njoj to isporučite«, nato će djevojka odlučnim glasom, »pa mi javite što je odgovorila.«
Čovjek se požuri uza stepenice, a Nancy ostade čekajući, blijeda i bez daha, slušajući uzdrhtalih usana glasne primjedbe prezira i gnjeva kojima kreposne sobarice nisu nimalo škrtarile: još su se žučljivije raskokodakale kad se sluga vratio i pozvao mladu ženu da pođe s njim.
»Danas se djevojci ne isplati biti poštena«, reče prva sobarica.
»Ljudima je milija prosta mjed nego u vatri prokušano zlato«, dobaci druga.
A treća se samo čudila što su — kako reče — otmjene dame od istoga kova kao i sve ostale žene, dok je četvrta u tom kvartetu zabiglisala u sopranu: »Sramota!«
Ne mareći za sve to, jer su joj srce pritiskale teže brige, Nancy pođe za slugom u malo predsoblje osvijetljeno svjetiljkom obješenom o strop. Sluga je tu ostavi i ode.
Nancy je svoju mladost potratila po najgorim londonskim bludilištima i jazbinama, ali je ipak u njoj preostalo malo prvobitne ženstvenosti, i kad je sada začula lagani ženski korak koji se približavao vratima nasuprot onima kroz koja je ušla, i kad je pomišljala na veliku suprotnost dviju ženskih bića koja će se začas naći licem u lice, osjeti kako je pritiskuje teret njezine sramote, i ona se sva pogruži i zbije u se, kao da se boji toga sastanka što ga je toliko željela.
No protiv tih plemenitijih osjećaja bunila se u tom času njezina oholost — grijeh poniženih i uvrijeđenih baš kao i grijeh nadmoćnih i samosvjesnih pravednika. Bijedna pratilica lopova i varalica, provalnika, razbijača, razbojnika i ubojica, prognanica iz ljudskog društva, djevojka koja se skrivala po najprljavijim zakucima, drugarica robijaša i zločinaca što žive u sjeni vješala, čak i posrnula djevojka, bila je odveć ponosna da bi se iznevjerila onom posljednjem tragu ženstvenosti koju Je, možda, smatrala sentimentalnom slabošću, ali je to bila jedina veza između nje i poštenog svijeta, dok su sve ostale spone bile poraskidane u razuzdanom životu kojemu se još za maloće odala.
Nancy uzdigne pogled toliko da vidi kako pred njom stoji vitka mlada djevojka, a ova ponikne očima i s hinjenom ravnodušnošću zabaci glavu i reče:
»Gospođice, nije bogme lako doći do vas. Da sam se uvrijedila i otišla, kako bi mnoge druge na mom mjestu učinile, jednog biste se dana ljuto kajali, i to ne bez razloga.« »Oprostite ako vas je tko uvrijedio«, odvrati Rose.
»Zaboravite to i recite mi što vas vodi k meni, jer ja sam ta koju tražite.«
Odgovorila je tako blagim i prijaznim glasom i pokazala se prema došljakinji tako srdačna i mila da se Nancy iznenadila i briznula u plač.
»Oh, gospođice!« usklikne djevojka grčevito krijući lice rukama, »kad bi bilo više žena nalik na vas, bilo bi manje takvih kao što sam ja — oh, da — svakako!«
»Sjednite«, reče Rose ozbiljno i srdačno. »Vaše me riječi zaista bole. Ako vas je snašla kakva nevolja, ja ću od srca rado učiniti sve da vam pomognem. Vjerujte mi da hoću. Molim vas, sjednite.«
»Dopustite mi da stojim, gospođice«, odgovori djevojka još uvijek plačući, »i nemojte biti tako ljubazni sa mnom dok me bolje ne upoznate. Već je kasno. Jesu li — jesu li ona vrata dobro zatvorena?«
»Jesu«, odvrati Rose te ustukne nekoliko koraka bliže vratima, kako bi za slučaj potrebe mogla što brže da pozove upomoć. »Zašto?«
»Zato«, odvrati djevojka, »što hoću sada da svoj život i život nekih drugih ljudi izručim vama na milost i nemilost. Ja sam ona djevojka koja je maloga Olivera odvukla natrag u kuću starog Fagina — one večeri kad je dječak nekim poslom otišao iz kuće u Pentonvilleu.«
»Vi?« usklikne Rose.
»Da, ja, gospođice«, odvrati djevojka. »Ja sam ona strašna djevojka o kojoj ste sigurno čuli, koja živi među zločincima, ja koja se ne sjećam da sam, otkako pamtim londonske ulice, ikad živjela boljim životom ili čula prijaznu riječ, tako mi bog pomogao! Da, slobodno ustuknite preda mnom od užasa! Ja sam mlađa od vas, mlađa nego što biste mislili kad me vidite, ali sam već navikla da me se ljudi plaše, jer mi se posljednje žene sklanjaju s puta kad ih susrećem na ulici!«
»Kako je sve to strašno!« usklikne Rose te se i nehotice odmakne od djevojke. »Na koljenima hvalite bogu, draga gospođice«, uzvikne djevojka, »što su se za vas, kad ste bili malo dijete, brinule dobre duše i što nikad niste gladovali i zebli, što nikad niste znali za pijanstvo i razuzdanost i još nešto strašnije, i za sve ono zlo kojemu sam ja bila izvrgnuta — još od kolijevke; mogu da se poslužim ovom riječju, jer kao što sam se rodila i živjela sred uličnog kala, tako će mi smetište biti i samrtna postelja.«
»Meni vas je tako žao!« izusti Rose slomljenim glasom. »Srce mi se grči kad vas slušam.«
»Neka vas bog blagoslovi što ste tako dobri!« nastavi djevojka. »Kad biste samo znali kako je meni katkad pri duši, vjerujte mi, vi biste se nada mnom rasplakali. No ja sam potajno pobjegla ovamo od onih koji bi me ubili kad bi saznali da sam došla ovamo — pobjegla sam da vam odam sve što sam prisluškujući saznala. Poznajete li čovjeka koji se zove Monks?«
»Ne«, odgovori Rose.
»Ali on vas poznaje«, otpovrnu djevojka, »i zna da ovdje stanujete, jer kad sam prisluškivala, čula sam kako spominje vašu adresu, i tako sam vas i pronašla.«
»Nikad nisam čula to ime«, reče Rose.
»Onda se kod nas zove drugim imenom, što sam i sama već prije naslućivala«, nato će djevojka. »Prije nekog vremena, a ubrzo poslije one neuspjele provale, kad je Oliver dospio u vašu kuću, ja sam posumnjala u toga čovjeka i potajno, u mraku, pribivala razgovoru između njega i Fagina. Razabrala sam da je Monks, kako ga mi zovemo, a vi...«
»Da, da«, ubaci Rose, »razumijem«.
»... da je Monks slučajno vidio Fagina sa naša dva dječaka onoga istog dana kad smo ga prvi put izgubili te u njemu odmah prepoznao dječaka za kojim je on, ne znam zašto, već odavna tragao. On se s Faginom pogodio da će mu platiti stanovitu svotu ako ponovo pronađe Olivera, a obećao mu je i više ako ga učini lopovom, ali nisam mogla saznati zašto.«
»A što je nakanio?« upita Rose.
»Ne znam. Ugledao je moju sjenu na zidu kad sam prisluškivala«, odgovori djevojka, »a malo je njih osim mene kojima bi uspjelo da na vrijeme pobjegnu. Ali sam ja uspjela i više ga nisam vidjela do sinoć.«
»A šta se onda dogodilo?«
»Reći ću vam, gospođice. Sinoć je opet došao. I opet je pošao gore, a ja sam prebacila šal preko glave da me moja sjenka ne oda te sam opet prisluškivala. Prve Monksove riječi koje sam čula bile su: 'I tako jedini dokazi o dječakovu identitetu leže na dnu rijeke, a stara vještica koja ih je čuvala već je istrunula u grobu.' Smijali su se i razgovarali kako im je to uspjelo, a Monks je i dalje razgovarao o dječaku pa se sve više ljutio i rekao kako bi volio da se na drugi način dočepao njegova novca, premda mu je sada njegova baština sigurna; kako bi to bilo divno, rekao je on, da se naruga hvalisavoj očevoj oporuci, samo da mu pođe za rukom da dječaka provede kroza sve londonske tamnice i da najposlije bude upleten u neko zločinstvo koje se kažnjava smrću; i kako bi Fagin to već mogao upriličiti pošto ga usto upotrijebi i u svoje zločinačke svrhe.« »Šta sve to treba da znači?« upita Rose.
»Živu istinu, gospođice, iako dolazi iz mojih usta«, odvrati djevojka. »Onda je uz mnoge psovke i kletve, na što sam ja već navikla, ali bi vas strašno sablaznile, rekao da bi drage volje pristao da ubiju dječaka, ali da se time on sam ne izvrgne opasnosti. Budući da se to ne može, on će ga pratiti kroz cijeli njegov život, pa ako bi dječak ikada samo pokušao da se okoristi svojim porijeklom, da će mu se još uvijek pružiti prilika da ga uništi. 'Ukratko, Fagine' rekao je on, 'iako si Židov, ni tebi ne bi nikad uspjelo da izmisliš takve podvale i zamke kao one kojima ću ja napakostiti svome mlađem bratu Oliveru.'«
»Svome bratu!« usklikne Rose zaprepašteno.
»To su njegove riječi«, reče Nancy, obazirući se sve u strahu neće li se odnekle stvoriti Sikesov lik. »A dok je govorio o vama i o nekoj drugoj gospođi, rekao je da je sam bog ili sam nečastivi protiv njega, budući da se Oliver našao pod vašom zaštitom, i smijao se i još je rekao da ga baš to tješi, jer biste vi dali stotine i tisuće funti kad biste ih imali, samo da saznate tko je ono vaše dvonožno psetance što ste ga toliko zavoljeli.«
»Ta valjda ne mislite reći«, izusti Rose i problijedi »da je sve to kazao ozbiljno?«
»Ako je ikad neki čovjek govorio ozbiljno i odlučno onda je Monks tako govorio«, nato će djevojka odmahujući glavom. »On ne zna za šalu kad u njemu uskipi bijes. Ja poznajem mnoge muškarce koji čine još mnogo strašnije stvari, ali bih radije deset takvih ljudi slušala kako mi govore o svojim zlodjelima negoli Monksa samo jedanput. Već je kasno, moram se vratiti kući, a da ne pobudim ni najmanju sumnju gdje sam bila. Moram odmah kući!«
»A šta mogu ja učiniti?« upita Rose. »Kako da se poslužim time što ste mi rekli, a bez vaše pomoći? A vi želite da se vratite! Zašto hoćete da se vratite onim ljudima koje ste mi prikazali tako strašnim bojama? Ako ćete to što ste meni povjerili ispričati jednom gospodinu, kojega mogu začas dozvati iz susjedne sobe, on će vas za pola sata otpremiti na sigurno mjesto.«
»Ali ja želim da se vratim«, odgovori djevojka, »i moram da se vratim, jer — no kako da o takvim stvarima pričam nevinoj djevojci kao što ste vi? — jer se među onim muškarcima o kojima sam vam govorila nalazi čovjek koji je, možda, najstrašniji od svih; a ja ga ne bih mogla napustiti čak ni onda kad bih se time mogla osloboditi života kojim sada živim.«
»Vi ste se već prije jednom zauzeli za toga dragog dječaka«, napomene Rose; »sada ste unatoč opasnosti koja vam prijeti došli ovamo da biste mi sve to priznali, vi se kajete, a i stid vas je; a na licu vam razaznajem da sada govorite istinu i po svemu tome vjerujem da bi vas mogli izvesti na pravi put.« Ona sklopi ruke i suze joj potekoše niz obraze. »Oh, zaklinjem vas, nemojte se oglušiti usrdnim molbama jedne žene, a ja mislim — prve žene koja vas žali i razumije! Oh, poslušajte me i dajte da vas spasim!«
»Gospođice«, usklikne djevojka i padne pred njom na koljena, »draga moja, slatka, anđeoska gospođice, vi ste uistinu prva žena koja me usrećila takvim riječima, i da sam ih prije čula, ja bih se, možda, okanila ovoga bijednog i grešnog života, ali sada — sada je prekasno!«
»Nikad nije prekasno«, reče Rose, »da se kajete i da ispaštate.«
»Varate se — prekasno je!« usklikne djevojka grcajući od preteška jada, »ne mogu ga napustiti, ne mogu ga prepustiti njegovoj sudbini i sigurnoj smrti.«
»A zašto da ga prepustite smrti?« upita Rose.
»Jer ga ništa ne bi moglo spasiti«, vikne djevojka. »Ako bih drugima ispričala ono što sam vama ispričala, oni bi ih sve pohvatali, a njega sigurno osudili na smrt, jer on je svagda bio najsmjeliji i najstrašniji među njima!«
»Zar je moguće«, zavikne Rose, »da se vi radi takva čovjeka odričete nade da smjesta budete spašeni. Pa to je bezumno!«
»Ne znam što je, ali sigurno znam da je tako, a tako je i sa stotinama drugih djevojaka koje su isto tako zle i pokvarene kao što sam ja. Moram se vratiti! Možda je to božja kazna za sve zlo koje sam počinila, možda — ja ne znam; no mene nešto vuče k njemu unatoč svim bolima i patnjama koje mi je on nanio, unatoč njegovoj okrutnosti prema meni, i ja bih se vratila k njemu i kad bih znala da će me on naposljetku svojom rukom ubiti!« »Pa šta da radim?« upita Rose. »Ne mogu dopustiti da ovako odete od mene.«
»Ali vi to morate, znam da ćete me pustiti«, odvrati djevojka i ustane. »Vi me nećete u tom spriječiti, jer sam imala povjerenja u vašu dobrotu i nisam od vas tražila nikakvo jamstvo ni obećanje.«
»Od kakve su mi onda koristi vaša saopćenja?« upita Rose. »Tu tajnu treba razjasniti ako hoćemo da pomognemo Oliveru, do kojega je vama samoj toliko stalo!«
»Među svojim znancima naći ćete sigurno nekoga plemenitog čovjeka kojemu ćete moći povjeriti tu tajnu i koji će vas svjetovati što vam je činiti«, odvrati djevojka.
»A ukaže li se potreba, hoću li vas opet moći naći?« upita Rose. »Nije mi do toga da saznam gdje ti strašni ljudi žive, ali bih htjela znati gdje ćete se vi u stanovito vrijeme zadržavati?«
»Hoćete li mi obećati da ćete sačuvati tajnu i da ćete doći sami, ili u društvu samo onoga jednog čovjeka kojemu ćete se povjeriti, i da neću biti pod paskom i da me nitko neće uhoditi?« nato će djevojka.
»Ja vam to svečano obećavam!« odgovori Rose.
»Svake nedjelje uvečer od jedanaest pa dok sat ne izbije dvanaest, šetat ću gore-dolje po London Bridgeu«, reče bez oklijevanja djevojka, »šetat ću, ako mi bude suđeno da ostanem na životu.«
»Još samo časak«, zadrži je Rose kad je djevojka naglo pošla vratima. »Razmislite još jedanput o svom sadašnjem životu i o mogućnosti koja vam se pruža da se iz njega izbavite. Vi imate pravo na moju pomoć, i to ne samo zato što ste mi sve to povjerili, nego i kao žena koja je već duboko zagrezla u grijeh, ali koju još uvijek čeka spasenje. Zar ćete se zbilja vratiti onoj rulji zločinaca i onom muškarcu, a bila bi dovoljna samo jedna riječ da vas spasi? Kakva je to čarobna moć što vas tako snažno vuče natrag i drži u pandžama grijeha? Oh, zar u vašem srcu nema pritajenih osjećaja koje bih mogla probuditi svojim riječima, zar u njemu nije preostalo ni jedno čuvstvo na koje bih se mogla pozvati da vas trgnem iz te zaslijepljenosti?«
»Kad se žene, mlade i dobre i lijepe kao vi«, odvrati djevojka čvrstim glasom, »kad se takve žene zaljube, ljubav ih čini sposobnim za sve, i na sve će biti spremne — čak i one koje poput vas imaju i svoj dom i roditelje, prijatelje i druge obožavatelje i sve što im srce zaželi. Ali kad se djevojka kao ja, koja nema krova nad glavom, osim poklopca lijesa pod kojim će se jednog dana moći mirno ispružiti, djevojka bez drage prijateljice da je njeguje u bolesti i najposlije joj zaklopi oči — osim bolničarke uboškog doma — kad takva djevojka pokloni svoje bezvrijedno i pokvareno srce nekom muškarcu da joj nadomjesti ljubav očinskog doma i davno izgubljenih prijatelja, kad mu pokloni svoje srce koje možda nikad u životu nije upoznalo žar ljubavi — tko se može ponadali da takvu djevojku vrati na pravi put? Žalite nas, gospođice, što je u nama preostao samo jedan jedini ženski osjećaj, žalite nas što nam je kruta sudbina uskratila sreću da se ponosimo i uživamo u tom osjećaju koji nas, kao kazna božja, tjera samo u još veći očaj i nanosi nam samo još ljuće muke i patnje.«
»Nećete mi valjda odbiti da primite ovu malenkost«, reče Rose poslije kratke šutnje, »tako da živite u poštenju — barem dok se opet ne sastanemo?«
»Ni jedan peni«, odvrati djevojka i odmahne rukom.
»Zašto odbijate svaku moju pomoć?« nato će Rose i pristupi joj bliže. »Ja zaista želim da vam pomognem!«
»Najbolje ćete mi pomoći, gospođice«, odvrati djevojka, »ako mi odmah oduzmete život, jer večeras sam jače nego ikad prije osjetila što sam i kakva sam, i bilo bi divno da ne moram umrijeti u onom, paklu u kojem sam živjela. Bog vas blagoslovio, draga gospođice, i neka vam da onoliko sreće koliko sam nesreće i sramote ja morala da podnesem.« Govoreći to i gušeći se u suzama nesretno stvorenje napusti sobu; Rose se, svladana osjećajima što su u njenoj duši iskrsavali za vrijeme razgovora koji je bio više nalik na kratkotrajan san negoli na zbilju, baci u naslonjač pokušavajući da pribere svoje uskomešane misli.

XL. POGLAVLJE
SADRŽI NOVA OTKRIĆA I POKAZUJE KAKO IZNENAĐENJA, BAŠ KAO I NESREĆE, RIJETKO DOLAZE SAMA.
Ona se zaista našla u sto muka i neprilika, jer dok je svim silama nastojala i iz dna duše željela da prodre u tajnu koja je poput mračne koprene zastirala Oliverovu najraniju mladost, ipak je morala šutjeti o svemu što joj je sirota djevojka netom povjerila vjerujući u njenu iskrenost i poštenje. Svojim riječima i čitavim svojim bićem ona je ganula Rosino srce; i kao što je ova bila prožeta iskrenom ljubavlju za svoga malog štićenika, tako je usrdno željela da predobije i preobrati sirotu djevojku koju je društvo odbacilo. Namjeravali su se zadržati u Londonu samo tri dana i onda otputovati u neko zabitno mjestance na moru. Sada je upravo bila prošla ponoć između prvoga i drugog dana. Šta je mogla poduzeti u roku od tih četrdeset i osam sati, ili kako je mogla odgoditi to putovanje a da ne pobudi nikakvu sumnju?
Gospodin je Losberne boravio u kući kao njihov gost, a trebalo je da još dva dana ostane kod njih. Ali je Rose i suviše dobro poznavala naglost toga poštenjaka i sasvim jasno predviđala kako bi on u prvom nastupu bijesa planuo mržnjom protiv osobe koja je bila upletena u ponovnu otmicu Olivera. Stoga mu nije smjela povjeriti tu tajnu niti ga zamoliti da se zauzme za jadnu djevojku dok je u tom nastojanju ne potpomogne još neka dobronamjerna i iskusnija osoba. I baš zbog toga morala je biti na oprezu i nipošto nije smjela odati svoju tajnu gospođi Maylie koja bi se neminovno u prvom naletu uzbuđenja nadugo i naširoko posavjetovala s vrijednim Doktorom. S istog razloga nije smjela ni pomisliti da potraži neki pravni savjet, kad bi čak i znala kako se to radi. Glavom joj sune misao da zatraži pomoć od Harryja, ali se odmah sjeti njihova rastanka te joj se učini nedostojnim da ga pozove da se vrati. On ju je, možda, za to vrijeme — i suze joj navru na oči dok je raspredala te misli — pomalo već i zaboravio i navikao da bez nje nađe svoju sreću u životu.
Izmučena tim raznim mislima i razmatranjima i naginjući čas ovom, čas opet onom rješenju i odustajući naposljetku od svih tek što bi malo dulje o njima razmislila, Rose je u duševnom nemiru i mučnoj besanici provela noć. Pošto je sutradan još uvijek oklijevala, najposlije donese očajničku odluku da se ipak posavjetuje s Harryjem.
»Ako njemu bude teško da dođe ovamo«, pomisli ona, »kako li će tek meni biti pri duši kad se sastanemo! No možda će ipak doći, pisat će ili će sam doći i namjerice me izbjegavati, kao što je to činio i prije svoga odlaska. To isprva ni sama nisam mogla shvatiti, ali sam uvidjela da je to mnogo bolje za nas oboje.« I Rose odbaci pero i okrene glavu, kao da ne želi da listovni papir, koji će mu saopćiti njezinu molbu, vidi kako plače.
Laćala se pera i opet ga odlagala razmišljajući i premišljajući se kako da napiše prvi redak, i nije napisala prvu riječ kadli Oliver, koji je s gospodinom Gilesom kao čuvarom bio u šetnji po londonskim ulicama, bane u sobu sav zadihan i silno uzbuđen, kao da prijeti neka nova nesreća.
»Zašto si tako usplahiren?« upita Rose i pođe prema njemu. »Govori, Olivere!«
»Ne znam da li uopće mogu govoriti, meni je kao da ću se ugušiti«, odvrati Oliver. »Oh bože, kad samo pomislim da sam ga najposlije vidio i da ćete se sada moći uvjeriti da sam govorio istinu!«
»Uvijek sam vjerovala da si govorio samo istinu, dragi moj«, odvrati Rose i stane ga miriti. »Ali što to znači? O kome ti to govoriš?«
»Vidio sam onoga gospodina«, odvrati Oliver s teškom mukom izgovarajući riječi, »gospodina koji mi je bio tako dobar — gospodina Brownlowa o kojem smo tako često razgovarali.«
»Gdje?« upita Rose.
»Upravo je izlazio iz kočije, i ulazio u neku kuću«, nato će Oliver, a suze radosnice briznuše mu na oči. »Nisam s njim razgovarao, jer me nije ni vidio, a ja sam tako drhtao da nisam mogao da mu priđem. No Giles se mjesto mene raspitao da li on tamo stanuje, a sluga mu je to potvrdio. Pogledajte!« I Oliver pokaže ceduljicu, »tu je adresa kuće gdje stanuje! Odmah ću onamo! Oh, bože, bože, ne znam što ću kad ga opet ugledam i s njime razgovaram!«
Rose je imala mnogo muke da pročita adresu, jer ju je Oliver tim i sličnim poklicima neprestano ometao i zbunjivao, a glasila je 'Craven-Street, Strand', i smjesta odluči da se okoristi tim otkrićem.
»Brzo!« usklikne ona. »Reci Gilesu da odmah pošalju po kočiju, a ti se odmah spremi da pođeš sa mnom. Reći ću samo tetki da ćemo se malo provozati, i dok se ti spremiš, bit ću i ja gotova.«
Olivera nije trebalo požurivati, i nije prošlo ni pet minuta, a oni su se već vozili u Craven-Street. Kad su stigli onamo, Rose ostavi Olivera u kolima, pod izlikom da mora prvo pripremiti staroga gospodina na veliko iznenađenje; pošalje po sluzi svoju posjetnicu s molbom da je gospodin Brownlow odmah primi u važnoj i hitnoj stvari. Sluga se ubrzo vrati i pozove je da pođe gore; ona se uputi za njim i čas kasnije nađe se pred starijim gospodinom dobroćudna izgleda, u zelenu kaputu. Blizu njega sjedio je drugi neki stariji gospodin koji nije tako dobroćudno izgledao. Imao je pamučne hlače i kožne dokoljenice, a bradu je podnimio o jabuku svoga debelog štapa što ga je obuhvatio objema rukama. »Oh, bože«, reče gospodin u zelenom kaputu ustajući vrlo uljudno sa stolice. »Molim vas, milostiva gospođice, oprostite, ali sam mislio da opet netko dolazi da mi dosađuje — molim vas, dakle, da oprostite i izvolite sjesti.«
»Vi ste, ako se ne varam, gospodin Brownlow?« reče Rose pošto je pogledala i onoga drugog gospodina.
»To sam ja«, odvrati stari gospodin, »a to je moj prijatelj gospodin Grimwig. Hoćete li nas načas pustiti nasamo Grimwig?« »Mislim«, nato će gospođica Maylie, »da zasad još nije potrebno da se gospodin potrudi da iziđe. Ako sam dobro obaviještena, gospodin je također upućen u stvari o kojoj želim s vama razgovarati.«
Gospodin se Brownlow pokloni kimnuvši glavom, a gospodin Grimwig, koji se bio samo vrlo ukočeno poklonio i već ustao, još jednom vrlo ukočeno kimne glavom i opet sjedne. »Ne sumnjam da ćete se uvelike začuditi«, započne Rose i kao da se malo zbunila, »ali vi ste bili tako dobri mome mladom prijatelju te sam uvjerena da će vas zanimati da opet nešto čujete o njemu.«
»Doista?« nato će gospodin Brownlow. »A mogu li znati, kako se zove?«
»Vi ga poznajete pod imenom Oliver Twist«, odvrati Rose.
Čim je ona izustila te riječi, gospodin Grimwig, koji je tobože s velikim interesom zagledavao u neku veliku knjigu koja je ležala na stolu, mahom je zalupi i zavali se natrag u stolicu. Njegovo je lice izražavalo krajnju zapanjenost; očima je buljio u prazno, a onda kao da se zastidio što je pokazao toliko uzbuđenje i, trgnuvši se, sjedne kako je isprva sjedio; gledao je ravno preda se, zazviždao otegnuto, a zvuk kao da se nije gubio u praznom uzduhu, nego je nestajao u najdubljoj nutrini njegova želuca.
Gospodin Brownlow nije bio manje iznenađen, premda njegova začuđenost nije došla na tako neobičan način do izražaja. Privuče on svoju stolicu bliže i reče:
»Budite tako dobri, draga milostiva gospođice, i ne govorite mnogo o nekoj mojoj dobroti koju maločas spomenuste i za koju osim vas nitko ne zna. Ako mi možete dokazati da sam s nepravom stvorio sebi loše mišljenje o onom sirotom dječaku, preklinjem vas: govorite!«
»Nevaljalac je on — pojest ću svoju glavu ako nije«, progunđa gospodin Grimwig kao da govori iz trbuha, a ni brk mu se nije trznuo.
»U toga je djeteta dobro srce i plemenita duša«, nato će Rose zacrvenjevši se, »a providnost koja mu je nametnula kušnje, teške i preteške za njegova mlada ljeta, usadila mu je u dušu osjećaje kojima bi se mogli ponositi oni koji su šest puta stariji od njega.«
»Meni je tek šezdeset i prva«, nato će gospodin Grimwig jednako hladna i bezizražajna lica, »a tome Oliveru zacijelo je dvanaest godina. Vaša primjedba, dakle, nije umjesna.« »Ne svraćajte pažnju na moga prijatelja, gospođice Maylie«, reče gospodin Brownlow, »on ne misli što govori.«
»Misli, misli!« progunđa gospodin Grimwig.
»Ne, ne misli«, nato će gospodin Brownlow koji se očigledno sve više srdio.
»Pojest ću svoju glavu ako ne misli«, opet zagunđa gospodin Grimwig.
»Pa ako zaista tako misli, onda je zavrijedio da je izgubi«, odbrusi gospodin Brownlow.
»A on bi vrlo rado vidio toga čovjeka koji bi se usudio da mu je odsiječe«, priklopi gospodin Grimwig lupkajući štapom o pod.
Pošto su već tako daleko dotjerali, oba starčića uzeše po čupak burmuta, a zatim, po staroj navici, rukovaše se jedan s drugim.
»Dakle, gospođice Maylie«, nato će gospodin Brownlow, »da se vratimo vašemu malom štićeniku do kojega vam je toliko stalo. Hoćete li mi reći što ste saznali o tom jadnom dječaku; mogu vam odmah reći da sam pokušao sve što je bilo u mojoj moći da ga pronađem i da se poslije povratka iz inozemstva moje mišljenje o njemu još učvrstilo. Došao sam do uvjerenja da me prevario i da se od svojih prijašnjih ortaka dao nagovoriti da me okrade.«
Rose je imala vremena da se pribere pa je sad u nekoliko kratkih i suvislih rečenica ispripovjedila sve što se zbilo s Oliverom od onoga časa kad je otišao iz kuće gospodina Brownlowa, a ono što joj je saopćila Nancy ostavila je za poslije, kad bude nasamo s gospodinom Brownlowom. Završila je time da je Olivera ovih posljednjih mjeseci mučila samo jedna teška briga što ne može pronaći svoga prijašnjeg dobročinitelja i prijatelja. »Bogu hvala!« usklikne stariji gospodin. »To je velika sreća za mene, zaista velika sreća! A vi mi, gospođice Maylie, ne rekoste gdje se on sada nalazi. Oprostite mi što vam to zamjeram — ali zašto ga niste poveli sa sobom?«
»On čeka u kočiji pred kućom«, odvrati Rose.
»Pred mojom kućom?« uzvikne stariji gospodin i poleti iz sobe, pojuri niza stepenice i skoči u kola.
Kad su se vrata za njim zatvorila, gospodin Grimwig diže glavu pa se, nakrenuvši stolicu na jednu nogu, kao na vrtuljku tri puta zavrti oko svoje osi pomažući se pritom štapom i hvatajući se drugom rukom na mahove stola, sjedeći svejednako čvrsto na svom stolcu. Poslije te vrtnje đipne uvis i počne cupkati po sobi gore-dolje, a onda sasvim neočekivano zastane pred Rose i, ni pet ni šest, poljubi je.
»Tiho!« reče kad je mlada dama ustala osupnuta tim malo neobičnim postupkom, »ništa se vi ne bojte, ja sam dosta star da vam budem djed. Vi ste divna djevojčica — i vrlo ste mi dragi. Evo ih, već dolaze!«
I zaista, tek što se on jeguljasto okretno opet smjestio na stolici, gospodin Brownlow vrati se s Oliverom kojega i gospodin Grimwig vrlo srdačno dočeka; i da je samo taj jedini trenutak sreće bila sva nagrada za njenu brigu i strah što je pretrpjela zbog Olivera, Rose Maylie bila bi dovoljno nagrađena.
»Uostalom«, reče gospodin Brownlow i pozvoni, »još nekog ne smijemo zaboraviti.« A onda će sluzi koji je čas zatim ušao: »Pozovite gospođu Bedwin.«
Gospođa se Bedwin brzo pojavi, pozdravi i stane kod vrata čekajući dalja naređenja svoga gospodara.
»Ali, gospođo Bedwin«, našali se gospodin Brownlow, »vi kao da svaki dan sve slabije vidite.«
»Istina je to, gospodine«, odvrati stara gospođa. »U mojim godinama, gospodine, vid ne biva bolji.«
»To se i meni čini«, odvrati gospodin Brownlow, »ali stavite naočari na nos i molim vas, pogledajte malo bolje, pa da vidimo hoćete li onda pogoditi zašto smo poslali po vas.« Stara gospođa poče da pretura po džepu. Ali Oliver više nije mogao svladati svoje uzbuđenje pa se zaleti i baci njoj u naručje.
»Bože i svi sveci!« zavikne stara gospođa, »pa to je moje nevinašce!« i zagrli dječaka. »Draga moja, stara pomajko!« usklikne Oliver.
»Znala sam ja to — znala sam da će se vratiti«, reče stara gospođa držeći ga čvrsto u svojim rukama. »Kako li dobro izgleda i kako je fino odjeven — opet kao pravi mali gospodin! A gdje si tako strašno dugo bio pa te nema te nema? Oh, isto ono slatko lišće, samo ne više tako blijedo, i iste oči, samo ne više tako tužne. Nikad nisam mogla zaboraviti taj pogled i taj smiješak. U mislima sam ga uvijek gledala uz moju djecu, koja već davno počivaju u hladnom grobu, još kad sam bila mlada i sretna!« I sve tako pričajući i gurkajući
Olivera od sebe da vidi koliko je porastao, čas opet mazno prebirući prstima po njegovoj kosi, dobra je starica prislonila glavu na njegovo rame i smijala se i plakala u isti mah.
Gospodin Brownlow ostavi nju i Olivera da se do mile volje napričaju i povede Rose u drugu sobu gdje ga je ona potanko izvijestila o svemu što joj je Nancy saopćila i što je njega nemalo iznenadilo. Objasnila mu je također zašto, se nije najprije povjerila svom prijatelju doktoru Losberneu; gospodin ju je Brownlow uvjeravao da je to bilo vrlo pametno i sam se ponudi da se posavjetuje s vrijednim Doktorom. Da bi što prije ostvarili tu namjeru, odluče da će on još iste večeri u osam sati doći k njima, i neka Rose za to vrijeme gospođu Maylie oprezno o svemu obavijesti. Pošto su se tako dogovorili o svemu što je najprije valjalo poduzeti, Rose i Oliver vrate se kući.
Pokazalo se da je Rose bila u pravu kad se bojala bijesa poštenoga Doktora. Tek što mu je ona povjerila što joj je Nancy odala, odmah je počeo da grdi i da se prijeti da će Nancy učiniti prvom žrtvom oštroumne gospode Blathersa i Duffa, i već je, štaviše, stavio šešir na glavu, spreman da odjuri do spomenute dvojice genijalnih detektiva, da ih smjesta predobije za taj pothvat. I sigurno bi u prvom bijesu i izvršio svoju nakanu, i ne misleći na posljedice takvoga postupka, da ga nije zadržao gospodin Brownlow koji ga je isto tako bijesno odvraćao od njegova nauma, jer je bio isto tako naprašite ćudi kao i Doktor, ali mu je iznio i potrebne razloge i proturazloge, dokazavši kako bi sve samo pokvario kad bi se tako prenaglio.
»Pa šta da radimo, dobijesa?« upita plahoviti Doktor kad su se vratili u sobu gdje su bile dame. »Da pošaljemo, možda, još i zahvalnicu svima tim razbojnicima, muškima i ženskima, s molbom da svaki od njih izvoli primiti sto funti kao skroman darak u znak našeg poštovanja i zahvalnosti za veliku dobrotu koju su iskazali Oliveru?«
»Pa, ne baš to«, odvrati gospodin Brownlow smijući se, »ali treba da postupamo vrlo oprezno. Ne smijemo se nikako prenagliti.«
»Vrlo oprezno!« usklikne Doktor. »Sve bih ja njih poslao...«
»Svejedno kamo«, uteče mu se u riječ gospodin Brownlow, »ali šaljući ih kamo vi želite, hoćemo li time postići i ono što želimo?«
»A šta?« upita Doktor.
»Da otkrijemo tko su Oliverovi roditelji i da mu spasimo baštinu koju su mu, ako je sve što smo čuli istina, varkom preoteli.«
»Oh«, usklikne gospodin Losberne hladeći lice džepnim rupcem, »na to sam gotovo i zaboravio.«
»No dakle«, nastavi gospodin Brownlow, »ako i pretpostavimo da bismo mogli pohvatati svu tu bandu a da pritom ne naškodimo sirotoj djevojci, šta ćemo time postići?«
»Pa, po svoj prilici barem to da nekoliko od njih pošaljemo na vješala«, odgovori Doktor, »a ostale na robiju.«
»Vrlo dobro«, odvrati gospodin Brownlow osmjehnuvši se, »no zato će se oni s vremenom već i sami pobrinuti; ako bismo ih mi u tome pretekli, učinili bismo ludoriju, a to se baš nikako ne slaže s našim ili barem ne s Oliverovim interesima, a to je, uostalom, jedno te isto.«
»Kako to?« upita Doktor.
»Tako! Posve je jasno da ćemo se morati boriti s najvećim poteškoćama dok ne otkrijemo tajnu, ukoliko nam ne uspije da raskrinkamo i pritisnemo toga Monksa. A to se može postići samo lukavštinom, kad ga uhvatimo u društvu njegovih zločinačkih ortaka. Jer pretpostavimo da ga i uhvatimo, ipak nećemo imati nikakvih dokaza protiv njega. On, štaviše, koliko je nama poznato, nije upleten ni u kakve grabežne pothvate tih zločinaca. Sve ako i ne bude oslobođen, najviše će biti ako ga mognu osuditi na zatvor kao lupeža i skitnicu. A poslije će on šutjeti kao zaliven, što će za nas biti isto kao da je gluh, nijem, slijep i lud.«
»No onda vas opet pitam«, tvrdoglavo će Doktor, »mislite li vi da je pametno da se smatramo vezanim obećanjem što ga je netko s najplemenitijom nakanom dao toj djevojci...« »Molim vas, draga gospođice, ne upuštajte se, što se toga tiče, ni u kakve razgovore«, upadne gospodin Brownlow u riječ djevojci koja je upravo htjela da odgovori. »Održat ćemo dano obećanje! Ne mislim da ćemo zbog toga imati ikakvih poteškoća u svom pothvatu. Ali prije nego što odlučimo kako da postupamo, treba da se uvjerimo da li će nam djevojka htjeti pomoći da se sastanemo s tim Monksom pod uvjetom da ne zovemo u pomoć policiju, ili — ako bude htjela ili mogla da nam pomogne — da li nam može dati potrebne podatke o Monksovim skrovištima kao i o njemu samom, da bismo ga mogli pronaći i prepoznati. Ne možemo je vidjeti prije nedjelje uvečer, a danas je utorak. Ja bih predložio da u međuvremenu sve ovo zadržimo u tajnosti, čak i pred samim Oliverom.« Iako je gospodin Losberne vrlo kisela lica saslušao taj prijedlog po kojem je punih pet dana valjalo besposleno mirovati, ipak je morao priznati da se ni on sam u tom času ne bi mogao ničem dosjetiti, ničemu boljem; i kako su i gospođa Maylie i Rose odlučno pristajale uz gospodina Brownlowa, konačno se svi složiše da prihvate taj prijedlog.
»Htio bih«, reče on, »da zamolim svoga prijatelja Grimwiga da nam i on pomogne. On je čudan svat, ali vrlo domišljat, te bi nam mogao biti od velike koristi; moram napomenuti da je svršeni pravnik. Napustio je odvjetničko zvanje u znak protesta što mu je kroz deset godina povjerena samo jedna jedina parnica; ali treba da sami odlučite je li to loša svjedodžba ili preporuka.«
»Nemam ništa protiv toga da se obratimo vašemu prijatelju ako i meni bude dopušteno da pozovem svoga«, reče Doktor.
»O tome treba da glasamo«, nato će gospodin Brownlow. »A tko je taj vaš prijatelj?«
»Sin ove dame i vrlo dobar prijatelj gospođice Rose«, odvrati Doktor, pokazujući u pravcu gospođe Maylie i značajno gledajući njezinu nećakinju.
Rose pocrvenje do ušiju. Nije se protivila ni jednom riječju tome prijedlogu, a sigurno je osjećala da joj to ne bi ništa ni koristilo, i prema tome izabraše i Harryja Mayliea i gospodina Grimwiga u akcioni odbor.
»Mi ćemo, dakako, ostati u Londonu«, reče gospođa Maylie, »dokle god budu postojali i najmanji izgledi za uspjeh ovoga pothvata. Ja ću drage volje učiniti sve i snositi sve troškove samo da nam uspije ta stvar, koja nam je svima tako na srcu. Neću se ni najmanje buniti budem li morala ostati ovdje još i dvanaest mjeseci ako mi kažete da postoji ma i tračak nade.«
»Dobro«, nato će gospodin Brownlow, »i budući da na svim vašim licima vidim da mi želite postaviti pitanje zašto sam baš onda otputovao kad je bilo tako potrebno da ispitam sve ono što vam je Oliver bio ispričao, dopustite mi da postavim uvjet da me nitko ništa o tome ne pita dok ne budem smatrao uputnim da vam i bez pitanja ispričam sve ono što je meni poznato o toj stvari. Vjerujte mi da imam opravdanog razloga što postavljam taj uvjet, inače bih izazvao nade koje bi se mogle izjaloviti, i naše poteškoće i razočaranja, kojih ionako imademo na pretek, samo bi se povećali. Hajdemo! Već su javili da je večera na stolu, a naš mali Oliver, koji se nalazi sam u susjednoj sobi, još bi mogao pomisliti da nam je njegovo društvo dojadilo te da smišljamo kako da ga opet sama pošaljemo u daleki svijet.«
Rekavši to, stari gospodin pruži ruku gospođi Maylie i povede je u blagovaonicu. Za njim je pošao gospodin Losberne vodeći Rose, i tako je zasjedanje bilo za taj mah prekinuto.

XLI. POGLAVLJE
POKAZUJE KAKO STARI OLIVEROV ZNANAC, ISTIČUĆI SE NESUMNJIVIM ZNACIMA GENIJALNOSTI, ULAZI U JAVNI ŽIVOT GLAVNOGA GRADA ENGLESKE
Iste one noći kad je Nancy, uspavavši Sikesa, hitjela u kuću Rose Maylie da izvrši ono što je bila naumila, glavnim je sjevernim drumom pješačilo u pravcu Londona dvoje ljudi kojima bismo barem donekle morali posvetiti svoju pažnju.
Bili su to čovjek i žena; no možda bi bilo ispravnije da kažemo — muško i žensko, jer prvi je bio gegav, koštunjav, iskrivljenih nogu, jedan od onih dugonja za koje nikad ne možeš posigurno znati koliko mu je godina, jer su kao dječaci nalik na nedorasle ljude, a kad porastu do muževne dobi, onda su prije vremena nalik na izrasle dječake. Druga je osoba bila mlada, jedra i snažna djevojka, i sva sreća što je bila takva, jer je na leđima nosila omašan svežanj. Njezin suputnik nije bio opterećen prevelikom prtljagom, jer mu se o štapu što ga je bio prebacio preko ramena njihao samo omalen zavežljaj, nekoliko stvarčica skljukanih u džepni rubac. Zbog toga, kao i s obzirom na njegove neobično duge krake, nije mu bilo teško da izmiče kojih desetak koraka ispred svoje pratilice, za kojom bi se od vremena do vremena ogledavao trznuvši samo srdito glavom, kao da joj spočituje što toliko zaostaje i nagoneći je da ubrza korak.
Tako su klipsali po prašnjavoj cesti ne gledajući ni lijevo ni desno i ne mareći ni za što, te bi samo načas stali ustranu kad bi poštanska kočija prodrndala pored njih, jureći iz grada — sve dok nisu stigli do Highgatea; tu je putnik zastao i nestrpljivo se okosnuo na svoju pratilicu:
»Brže! Zar ne možeš brže? Ala si mi ti neko mrtvo puhalo, Šarlota!«
»Vjeruj mi, težak je teret što ga nosim«, odgovori žensko čeljade dašćući od iznemoglosti. »Težak teret! Šta ti to buncaš? Zar su u tebe kosti od pluta — od čega li?« drekne na nju neumorni putnik i prebaci svoj svežnjić s jednoga ramena na drugo. »Evo ti je na! I opet je sjela! Uz tebe mora i najstrpljiviji čovjek izgubiti strpljenje!«
»Je li još jako daleko?« upita žena i sjedne na nasip, dižući oči prema njemu; znoj joj se curkom cijedio niz lice.
»Jako daleko! Pa moglo bi se reći da smo već prispjeli!« reče dugonja pokazujući rukom ispred sebe. »Pogledaj onamo — ono su svjetla Londona!«
»Do njih ima barem još dvije dobre milje«, nato će djevojka očajničkim glasom.
»Ne brini jesu li dvije ili dvadeset«, odvrati Noa Claypole, jer je to bio on, »nego ti ustaj i podbrusi pete, ili ću te ćaknuti nogom, samo da znaš!«
Budući da se Noin crveni nos još jače zacrvenio od ljutine, a on sam zakoračio preko ceste te se činilo da se baš nimalo ne šali, djevojka bez riječi ustane i pođe za njim vukući noge.
»Noa, gdje si naumio da prenoćimo?« upita ona pošto su poodmakli nekoliko stotina metara.
»Pa odakle da ja to znam?« izdere se Noa, koji je bivao sve lošije volje što se cesta više duljila.
»Nadam se, negdje blizu«, nato će Šarlota.
»Ne, nećemo blizu«, odvrati gospodin Claypole, »nikako u blizini; tome se ne nadaj!« »A zašto ne«?
»Kad ti ja kažem ne, neka ti to bude dosta i ne pitaj više kako i zašto«, odvrati gospodin Claypole dostojanstveno.
»Pa ne moraš odmah biti grub sa mnom«, dobaci mu njegova pratilica.
»Fino bi to bilo samo tako: tup — pa ravno u prvu gostionicu na koju naiđemo, tako da Sowerberry, ako slučajno pojuri za nama, tek što proviri svojom starom nosinom na vrata, odmah natrapa na nas, pa da se onda lijepo vratimo s lisičinama na ručicama!« naruga joj se gospodin Claypole. »Ne, ne, mi ćemo se zavući u najmračniju ulicu i potražiti najzabitniju krčmicu gdje nas ni vrag neće pronaći. Zahvali bogu što je u mene takva glavica, jer da prvo nismo udarili krivim putem i tek onda preko polja zakrenuli na pravu cestu, ti bi već prije jedne sedmice čučala u bajboku, dična moja gospođice, a kakva si glupača, to bi i zaslužila.«
»Znam da nisam tako pametna kao ti«, odvrati Šarlota, »ali nemoj svu krivnju bacati na mene i govoriti da bih ja bila već u bajboku, jer bi svakako i ti bio sa mnom!«
»Ti si ukrala novac iz tezge, i ti to vrlo dobro znaš«, reče gospodin Claypole.
»Ukrala sam ga za tebe, Noa, dragi moj«, odgovori Šarlota.
»Jesam li ga ja zadržao?« upita gospodin Claypole.
»Ne, nisi, ti si ga meni povjerio i još si bio tako dobar pa si dopustio da ga nosim, mili moj«, nato će mlada dama tapšući ga ispod brade i hvatajući ga pod ruku.
Tako je i bilo; ali kako gospodin Claypole nije običavao da slijepo vjeruje svakom čovjeku, treba istini za volju spomenuti da je dični gospodin poklonio svoje povjerenje Šarloti samo zato da se novac, ako ih uhvate, pronađe kod nje, što bi njemu pružilo priliku da ustvrdi kako uopće nije upleten u tu krađu i da se tako izvuče iz škripca. On joj dakako nije zasada kanio otkriti pozadinu svoga velikog povjerenja, i njih su dvoje kao dva goluba u najvećoj ljubavi produžili put.
Dosljedno svom lukavom i opreznom planu, gospodin Claypole pođe dalje ne zastajkujući dok nije dospio do predjela koji se zove Angel of Islington, gdje je, sudeći po velikom mnoštvu prolaznika i mnogim vozilima, stvorio mudri zaključak da tu počinje pravi London. Zastavši samo da se uvjeri koje su najprometnije ulice i koje prema tome treba izbjegavati, pođe dalje, skrene u Saint Johns' Road, i brzo se zaplete u gustu mrežu mračnih i prljavih uličica između Gray's Inn Lanea i Smithfielda, koje sačinjavaju jednu od najozloglašenijih i najopasnijih četvrti u srcu Londona.
Noa je prolazio tim ulicama vukući Šarlotu sa sobom, čas ulazeći u kakvu potleušicu da jednim pogledom obuhvati svu bijedu i prljavštinu dotične krčmice, čas opet kaskajući dalje, jer bi mu se učinilo da je i takav brlog odviše dobar i suviše živ a da bi mogao poslužiti njegovoj svrsi. Najposlije zastane pred nekom krčmom koja se po vanjštini činila još bjednija i prljavija od onih što ih je dotada vidio, prijeđe na drugu stranu ulice da je izdaljega bolje promotri i onda milostivo izjavi da kani tu odsjesti.
»Tako, a sad mi daj taj zavežljaj«, reče Noa skidajući ga djevojci s ramena i sam ga naprti na leđa, »i nemoj ni riječi da prozboriš dok te ja ne upitam. Kako se zove to konačiste? 'Kod t-t-r tri' šta?«
»Šepavca«, nadoveže Šarlota.
»Kod tri šepavca«, ponovi Noa, »dobar cimer, vrlo dobar. A sad se drži samo mene! Hajdemo!« — Poslije te opomene upre ramenom o rasklimana vrata i uđe, a za njim i njegova pratilica.
Za šankom se nalazio samo neki mladi Židov koji je, naslonjen laktima o tezgu, čitao uprljane novine. Zurio je u Nou, a Noa u njega.
Da je Noa obukao svoje odijelo iz Škole milosrđa, bilo bi donekle pojmljivo što je Žid raskolačenih očiju piljio u njega, ali je mladić svukao kaput sa značkom i imao na sebi običan radnički haljetak i sasvim obična hlače; zato ničim nije bilo opravdano što je svojom pojavom u krčmi pobudio takvu pažnju i čuđenje.
»Jesu li to 'Tri šepavca'«, upita Noa.
»Tako se zove ova krčma«, odvrati Židov.
»Na cesti smo sreli nekoga gospodina koji nam je preporučio da tu odsjednemo«, reče Noa potajno gurkajući laktom Šarlotu, bilo da svrati njenu pozornost na svoju domišljatost, bilo da je tako opomene neka se ne čudi toj njegovoj izjavi. »Htjeli bismo tu prenoćiti.«
»Nisam sikuran da li mošete«, odvrati Barney, jer on je bio taj momak za tezgom, »Fitit ću.«
»Odvedite nas u gostinjsku sobu za to vrijeme i dajte nam mrvu hladnoga mesa i malo piva«, reče Noa.
Barney ih odvede u stražnju sobicu, stavi pred njih zatraženo jelo i piće te im odmah saopći da mogu tu prespavati, a zatim je milovidne vjerenike ostavio nasamo, da u miru založe.
Treba znati da se taj sobičak nalazio tik iza šanka, nekoliko stepenica ispod njegove razine, tako da je svaka osoba koja se raspoznavala u toj kući mogla sasvim neprimjetno provirivati unutra, povukavši malu zavjesu ispred okanca, nekih pet stopa iznad poda; to okance ili prozorčić bijaše u mračnome kutu odaje, tako da je radoznalac, ako bi stao pred to promatralište iza omašne uspravne grede, ne samo ostajao nezapažen i od ostalih gostiju u prednjoj sobi, nego je mogao i da prisluškuje i prilično dobro čuje sve o čemu u tom sobičku razgovara. Vlasnik krčme već je pet minuta uporno zurio kroz to izdajničko okance, a Barney se baš vratio u točionicu pošto je obavijestio pridošlice da mogu prenoćiti, kada Fagin, kao svake večeri, svrati da se raspita za neke svoje mlade štićenike.
»Pst!« upozori ga Barney. »Stranci su u susjetnoj sopi.« »Stranci?« ponovi starac šapatom.
»Ta, ta, i to čutni, is profincije«, nadometne Barney, »i sikurno se ne faram kat kažem ta su paš onakfi, kakfe fi trašite.«
Činilo se da je Fagin s velikim zanimanjem primio to saopćenje; uspevši se na stolicu, oprezno prisloni lice na okno, te je sa toga skrovitog mjestanca mogao vidjeti kako gospodin Claypole slasno maže hladno meso, ljudski poteže iz pivskoga vrča a ovda-onda dodaje kakvu mrvicu Šarloti koju kao da boli želudac pa se boji da se ne prejede.
»Aha!« šapne Žid okrećući se Barneyju. »Lice toga momka sviđa mi se. Mogao bi nam biti od koristi, jer već vidim kako umije postupati s tom djevojkom. A ti sad šuti kao riba, jer hoću da čujem o čemu razgovaraju.«
Žid ponovo prione uza staklo, prisloni uho uz tanku pregradu i stane pozorno prisluškivati; lice mu postade nestrpljivo i požudno kao u stara vilenjaka.
»Ja hoću da sada postanem gospodin«, reče gospodin Claypole ispruživši noge i nastavi razgovor, kojemu je početak Fagin prečuo. »Dosta je bilo bjesova i mrtvaca, Šarlota; sad ću ja postati gospodin, a ti, ako budeš pametna — možeš postati dama.«
»Oh, dragi, ja bih to jako voljela«, odvrati Šarlota, »ali svakog dana ne možemo prazniti dućanske blagajne i onda klisnuti.«
»Neka đavo nosi dućanske blagajne«, reče Claypole; »osim dućanskih blagajna ima još mnogo drugih stvari koje se mogu prazniti!«
»A na što misliš?«
»Mislim na džepove, ženske torbice, kuće, poštanske kočije, banke«, reče gospodin Claypole kome je pivo sve više udaralo u glavu.
»Pa sve to nećeš moći sam posvršavati, dragi«, napomene Šarlota.
»Treba biti samo vješt i promućuran, i onda ćeš već naći one koji će ti pritom pomagati«, odvrati Noa. »Takvi će nam naći posla! Pa i ti sama vrijediš barem koliko deset drugih žena i vještija si i lukavija od svake druge, samo kad ti pustim slobodne ruke.«
»Gospode, baš mi je lijepo kad mi tako govoriš!« usklikne Šarlota i cmokne ga nasred odvratne njuške.
»Dosta, dosta, nemoj da mi se tu sada migoljiš i maziš kad vidiš da nisam raspoložen«, uznestrpi se Noa te se dostojanstveno trže iz njena zagrljaja. »Volio bih da postanem vođa neke bande pa da ih sve redom muštram, šaljem ovamo i onamo, a oni da i ne znaju kako ja na njih dobro pazim! To bi bilo nešto za mene, ako bi od toga bilo kakve fajde i kad bismo mogli pronaći takve ljude; i rado bih za to platio onom novčanicom od dvadeset funti koju imamo, a ne znamo kako da je se otarasimo.«
Izrazivši to svoje mišljenje, gospodin se Claypole vrlo mudra lica zagleda u vrč, dobro promućka ostatak piva, milostivo kimne Šarloti glavom i potegne gutljaj koji ga je vidno osvježio. I baš kad je htio da još jedanput gucne, otvore se vrata i na pragu se pojavi neko strano lice.
Bio je to gospodin Fagin. Izgledao je vrlo prijazan. Ulazeći u sobu duboko se pokloni društvu, a onda sjedne za obližnji stol te poruči neko piće od Barneya koji se ljubazno cerekao.
»Prijatno veče, gospodine«, reče Fagin trljajući ruke, »samo malko hladno za ovo doba godine. Kako vidim, vi ste iz provincije, gospodine?«
»Po čemu vi to vidite?« začudi se Noa Claypole.
»Mi u Londonu nemamo toliko prašine?« odvrati Žid pokazujući na njihove cipele i na njihova dva zavežljaja.
»Baš ste vi neka bistra glava«, nato će Noa. »Ha, ha! Jesi li to čula, Šarlota?«
»Pa u tom gradu čovjek mora imati bistru glavu, prijatelju«, uzvrati Žid šapćući povjerljivim glasom, »to vam je živa istina!«
Rekavši to, desnim kažiprstom počeše nos — a Noa pokuša da učini istu gestu, ali mu ne uspije tako uvjerljivo, jer mu nos nije bio dosta velik. No Fagin je taj pokušaj shvatio kao da mladić time izražava svoju potpunu suglasnost; počeo je svoje nove znance nutkati vrčem alkohola što ga je Barney u tom času postavio na stol.
»Dobra kapljica«, reče gospodin Claypole oblizujući se.
»I skupa«, nadoveže Fagin. »Tko hoće da to pije, taj mora svaki dan da ispražnjuje tuđe džepove, dućanske blagajne, ženske torbice, kuće, poštanske kočije ili neku banku!«
Tek što je gospodin Claypole čuo taj izvod iz svoga vlastitog razmatranja, svali se nauznak u stolici i, prestravljena lica i siv kao krpa, pogleda najprije u Žida, a zatim u Šarlotu. »Ne bojte se mene, prijatelju«, nato će Fagin i primakne još bliže svoju stolicu. »Ha, ha! Baš je prava sreća što sam slučajno ja čuo vaše riječi. Zaista prava sreća što sam baš ja to čuo!«
»Nisam ja ukrao taj novac«, promuca Noa; sada nije više pružao svoje krake kao otmjen i neovisan gospodin, nego ih je brže-bolje podvukao koliko je god mogao pod stolicu. »Sve je to ona učinila! I sad još imaš taj novac uza se!«
»Svejedno, prijatelju, u koga je sad novac i tko ga je ukrao«, odvrati Fagin, ali se ipak oštro zagleda u oči djevojke, a onda u ona dva zavežljaja. »I ja sam u tom poslu, i baš mi se zato sviđate!«
»U kakvu poslu?« upita gospodin Claypole i malko se pribere.
»Pa u onom kojim se vi bavite«, odvrati Fagin, »a tako i ostali ljudi u toj kući. Pogodili ste kao prstom u pekmez, i ovdje vam ne prijeti nikakva opasnost. Nema sigurnijeg mjesta nego što su 'Tri šepavca', to jest — kad se meni hoće da tako bude, a ja sam vas i vašu mladu damu zavolio; sad znate kako je pa možete biti mirni.«
Možda se Noa u duši i primirio, ali mu se tijelo svakako još nije smirilo, jer se vrpoljio i batrgao namještajući se i zauzimajući svakojake čudne položaje i gledajući u svoga novog poznanika prestrašeno i sumnjičavo u isti mah.
»Reći ću vam čak i to«, opet će Žid pošto je umirio Šarlotu, kimajući joj prijazno glavom i šapćući joj neke utješne riječi, »da imam nekog prijatelja koji bi mogao da vam pomogne da ostvarite ono što toliko želite i da vas uputi u sve što je potrebno. On će vam pomoći da izaberete onu vrstu posla koja vam najbolje odgovara i da usto izučite i sve ostale vještine našega zanata.«
»Vi kao da govorite ozbiljno?« nato će Noa.
»A koje mi hasne da lažem?« upita ga Žid i slegne ramenima. »Hajdemo da vani progovorimo koju riječ nasamo.«
»Nema razloga da se maknemo sa svog mjesta«, odvrati Noa te stade malo pomalo opet pružati svoje noge kao prije. »Ona će za to vrijeme odnijeti gore našu prtljagu. Šarlota, pobrini se da smjestiš naše stvari.«
Šarlota odmah i bez najmanjeg prosvjeda posluša tu dostojanstveno izrečenu zapovijed i, naprtivši svoj teret, odgega se iz sobe, dok joj je Noa držao otvorena vrata i pratio je pogledom.
»Dobro sluša, gospodine, zar ne?« upitat će Noa glasom krotitelja kojemu je uspjelo pripitomiti neku divlju zvijer te opet sjedne na svoje mjesto.
»Savršeno«, odvrati Fagin tapšući ga po ramenu, »vi ste prijatelju, pravi genij!«
»Pa da nisam, ne bih bio ovdje«, uzvrati Noa. »Nego, ne gubimo vremena, jer će se ona začas vratiti.«
»No dobro«, reče Žid, »hoćete li se pridružiti mom prijatelju, ako vam se svidi?«
»Radi se o tome da li mu poslovi dobro idu!« odgovori Noa i lukavo zažmiri.
»Sjajno, da ne može bolje«, odgovori Žid, »kod njega radi velik broj ljudi, i to najbolji stručnjaci.«
»I pravi gradski ljudi?« upita gospodin Claypole.
»Nema ni jednog iz provincije, i ne vjerujem da bi i vas uzeo čak i na moju preporuku da baš sada nije ostao bez pomoćnika«, odvrati Žid.
»Moram li mu nešto platiti?« upita Noa i lupne se po džepu svojih hlača.
»Bez toga nema ništa«, odvrati Fagin najodlučnije.
»No ipak, dvadeset funti — to je lijepa svotica!«
»Pa i nije, jer se ne možete otarasiti te svoje novčanice«, priklopi Fagin. »Sigurno je policija već zapisala njezin broj i datum kad je izdana, pa su banke već dobile nalog da je ne unovče. Ta vam novčanica ne vrijedi mnogo, jer ćete je morati poslati u inozemstvo, ali ćete tamo dobiti još manje.«
»Kad bih ga mogao vidjeti?« upita Noa u nedoumici.
»Sutra ujutru«, odvrati Žid.
»Gdje?«
»Ovdje«.
»Hm!« nato će Noa. »A kakva je plaća?«
»Živjet ćete kao gospodin — stan i hrana badava, duhan i piće badava, sve se dijeli napol; a vaše je i ono što djevojka zaradi«, odgovori Fagin.
Veoma je dvojbeno bi li Noa, ma kako bio lakom, pristao na te sjajne uvjete da se osjećao sasvim slobodan i nevezan. Ali sjetivši se da bi, ako ne pristane, bio izručen na milost i nemilost svome novom prijatelju koji ga odmah može predati vlastima (a desile su se i nevjerojatnije stvari!), počeo je malo pomalo popuštati i najposlije reče da pristaje.
»Nego, što sam ono htio reći«, prisjeti se Noa, »budući da će ona dobro zarađivati, ja bih volio da mi se da neki lakši posao.«
»Pa da živite onako — pokraj nje?« predloži Žid.
»Ah, vidite, tako nešto« — nato će Noa. »Šta mislite da bi zasad bilo za me najbolje? Nešto što ne umara previše i što nije odviše opasno — eto, tako nešto!«
»Čuo sam kako ste malo prije spomenuli nešto o uhođenju, dragi prijatelju?« reče Žid. »Mome je prijatelju i takav čovjek vrlo potreban.«
»Pa ne kažem da ne bih i to pokatkad radio«, uzvrati gospodin Claypole oklijevajući, »ali to baš ne nosi mnogo.«
»To je istina!« dočeka Žid premišljajući ili pretvarajući se kao da nešto smišlja. »Da, da, to ne nosi mnogo.«
»Dakle, šta mislite, ima li još nešto drugo za mene?« upita Noa gledajući ga plašljivo. »Nešto nalik na uhođenje ili slično što je sigurno, a nije nimalo opasno?« »A šta vam se čini o starim damama?« upitat će Žid. »Tu se lijepo da zaraditi, a treba samo da im prerežete torbice ili paketiće i da s tim šmugnete za ugao.«
»Ali te babe znaju katkad i vriskati i pogladiti noktima, nije li tako?« upitat će Noa vrteći glavom. »Mislim da to nije baš za mene. Zar nema nešto drugo?«
»Dosjetio sam se!« usklikne Žid i stavi Noi ruku na koljeno. »Zabavište!«
»Šta je to?« začudi se Noa.
»To je vrlo laka stvar! Majke šalju malu djecu u dućan, a djeca obično drže novac već spremljen u ruci. Vi samo priskočite, ugrabite novac, oborite dijete na pločnik, a onda polagano idete dalje kao da se ništa nije dogodilo te se čini da je dijete samo palo pa se udarilo i da zato cvili. Ha! ha! ha!«
»Ha! ha!« prihvati i Noa da se smije, i toliko mu se to svidjelo da je počeo grcati od smijeha i lupati nogama. »Gospode, to je nešto za mene!«
»Dabome«, odvrati Fagin, »a treba samo da birate između dobrih lovišta u Camden-Townu i Battle-Bridgeu i sličnim predjelima gdje djeca neprestano šetkaju u dućane, pa možete obarati po zabavištu koliko vas volja. Ha! ha, ha!«
I Fagin ga mune u rebra i obojica prasnu u grohotan smijeh.
»Dobro je, u redu!« reći će Noa pošto se smirio od silna smijeha i pošto se Šarlota vratila. »U koliko da se sutra nađemo?«
»Je li vam po volji u deset?« upita Žid kad gospodin Claypole samo rastreseno kimnu glavom, te nadometne: »A pod kojim imenom da vas najavim svome prijatelju?« »Gospodin Bolter«, odvrati Noa koji je već prije za svaki slučaj izmislio sebi ime. »Gospodin Morris Bolter, a ovo je gospođa Bolter.«
»Najponizniji sluga, gospođo Bolter«, reče Fagin klanjajući se smiješno i pretjerano uljudno. »Nadam se da ću imati čast da se pobliže upoznamo.«
»Jesi li čula što je rekao gospodin, Šarlota?« zagrmi gospodin Claypole.
»Da, dragi Noa, čula sam«, reče Šarlota pružajući ruku Židu.
»Ona me odmila ponekad zove Noa«, reče gospodin Morris Bolter, nekadašnji gospodin Claypole, obraćajući se Židu, »Znate, onako odmila!«
»Oh, razumio sam — savršeno sam razumio«, odvrati Fagin, i ovaj put je rekao istinu. »Lakunoć, lakunoć!«
Uz mnoga doviđenja i zaželjevši im svako dobro Fagin ode svojim putem. Pošto je svoju poslušnu ženicu upozorio da ga što bolje sasluša, Noa Claypole stane joj tumačiti što je ugovorio sa svojim novim znancem, a sva onako s visoka, i važna lica, i to ne samo kako i priliči jačem spolu, nego i uvaženom gospodinu kojemu je netom povjerena pljačka nejake dječice.

XLII. POGLAVLJE
U KOJEM SE PRIKAZUJE KAKO JE PREFRIGANKO ZAPAO U ŠKRIPAC
»Vi ste sami, dakle, taj vaš prijatelj, je li?« upita gospodin Claypole, inače Bolter, kad je sutradan, kako su se i dogovorili, došao u kuću staroga Žida. »Oh, baš sam budala! No već sam se noćas domišljao i došao do zaključka da će tako nekako biti!«
»Svatko je sebi prijatelj, dragi moj!« odvrati Fagin nakesivši se što je mogao ljubaznije. »I nitko ne može naći boljeg prijatelja od samoga sebe!«
»Osim ponekad«, odvrati Morris Bolter, a lice mu poprimi izraz iskusna svjetskog čovjeka, »jer neki su ljudi, znate, svoji vlastiti neprijatelji.«
»Oh, ne vjerujte u to!« odvrati Žid. »Kada je čovjek svoj vlastiti neprijatelj, to je zato što je isuviše — svoj vlastiti prijatelj, a ne zato što više mari za druge nego za samoga sebe. Koješta! Po ljudskoj prirodi ne može biti da čovjek bude sam sebi neprijatelj.«
»Bilo bi u redu da tako ne bude«, odgovori gospodin Bolter.
»To se razumije!« reče Žid. »Neki čarobnjaci tvrde da je broj tri magičan broj, a neki opet da je to broj sedam. No zapravo nije ni jedno ni drugo, prijatelju, nego broj jedan!« »Ha, ha!« nasmije se gospodin Bolter. »Živio broj jadan!«
»U maloj zadruzi kao što je naša«, reče Žid koji ja smatrao potrebnim da objasni njihov odnos, »postoji neki zajednički broj jedan, a to znači da vi sebe ne možete smatrati brojem jedan, a da u isti mah ne smatrate i mene i svu mlađariju brojem jedan.« »Oh, dovraga!« usklikne gospodin Bolter.
»Znate«, nastavi Žid kao da nije opazio taj uzvik, »naši se interesi tako isprepleću i poklapaju da drugačije i ne može biti. Na primjer: vaša je namjera i cilj da se brinete za broj jedan, to jest za sebe.«
»Svakako«, odvrati gospodin Bolter, »to ste sasvim pravo rekli.«
»No da, ali se ne možete brinuti samo za taj svoj broj jedan, dakle samo za sebe, ako se ne brinete i za moj broj jedan, dakle za mene!«
»Htjedoste reći za — broj dva«, reče Bolter u koga je sebičnost bila glavna odlika.
»Ne, već za broj jedan!« odbrusi mu Žid. »Ja sam za vas isto toliko važan koliko ste i vi sami sebi važni.«
»No, čujete«, prekine ga gospodin Bolter, »vi ste vrlo zgodan čovjek i jako ste mi simpatični, no ipak nismo tako prisni prijatelji kako vi to objašnjavate!«
»Promislite samo«, reče Žid sliježući ramenima te ispruži ruke, »samo promislite! Vi ste udesili onu lijepu stvarčicu, zbog koje sam vas odmah i zavolio, ali bi vam zbog iste te stvarčice mogli staviti oko vrata kravatu koju je vrlo lako vezati, ali utoliko teže razvezati, a to u običnom engleskom jeziku znači: konopac!«
Gospodin Bolter segne rukom za vrat kao da mu je rubac oko vrata odjednom postao pretijesan te progunđa nešto nerazumljivo ali kao da povlađuje.
»Vješala«, nastavi Fagin, »vješala su, dragi moj, kao stup putokaza što pokazuje na vrlo bliz i oštar zavoj ceste gdje je već mnogi putnik morao neočekivano i naglo prekinuti svoje putovanje, i zato, ako hoćete da mirno prođete putem života, daleko od toga strašnog putokaza onda morate dobro znati što i tko je vaš broj jedan!«
»Svakako, svakako«, odvrati gospodin Bolter, »i ja ne znam zašto mi sve to govorite?«
»Samo zato da vam posve jasno pokažem kako ja o tom mislim«, reče Žid pa se namršti. »Vi sami, bez moje pomoći, ne možete napredovati, no ja ću vam i pomoći; a što se tiče posla — tu ćete vi opet meni pomoći! Ono prvo je vaš broj jedan, a ono drugo moj broj jedan. Što je vama miliji vaš broj jedan to ćete više paziti i na moj broj jedan i tako, naposljetku, dolazimo do toga što sam vam najprije spomenuo: broj jedan tiče se svih nas i svaki je od nas broj jedan; to mora tako biti ako ne želimo da svi zajedno propadnemo!«
»To je istina«, odvrati gospodin Bolter zamišljena lica. »Oh, što ste vi prefrigani stari lisac!«
Gospodin je Fagin uživao kad je vidio da to priznanje njegovoj moći nije isprazno laskanje, nego da mu je zaista uspjelo da toga novaka uvjeri o svemoćnoj svojoj lukavosti i prepredenosti, jer mu je mnogo bilo stalo do toga da to učini odmah na početku njihova poznanstva. Da bi još pojačao taj toliko željeni korisni dojam što ga je proizveo na tog mladića, upoznao ga je s nekim pojedinostima svoga zamašnog poslovanja, ispreplećući tako vješto stvarnost i izmišljotine da je Bolterovo poštovanje prema njemu na očigled raslo, a usto mu zadavalo i straha, što je također bilo vrlo poželjno.
»I baš ovo međusobno povjerenje«, nastavi Žid, »tješi me kad me snađe kakva teška nevolja. Evo, baš jučer izjutra izgubio sam svoga najboljeg pomoćnika.«
»Ta valjda nije umro?« prenerazi se gospodin Bolter.
»Ne, ne«, odvrati Fagin, »nije baš takvo zlo, nije umro!«
»Valjda ga je... «
»Da, tražila ga je policija«, nadoveže Fagin.
»Zbog neke teže stvari?« zapitkivao je gospodin Bolter.
»Ne, ne, nimalo teške«, odvrati Žid. »Optužili su ga zbog nekog džeparskog pothvata te su kod njega našli srebrnu burmuticu — ali njegovu vlastitu, dragi moj, njegovu rođenu, jer i on voli šmrkati burmut. Do danas su ga držali u istražnom zatvoru, jer su se nadali da će pronaći vlasnika. Ah, on mi je vrijedio više nego pedeset burmutica, i ja bih rado toliko platio samo da ga izvučem! Oh, dragi moj, da ste samo poznavali Prefriganka!« »Pa, upoznat ću ga, nadam se, ili možda neću?« upita gospodin Bolter.
»U to sumnjam«, odvrati Žid i uzdahne. »Ako mu ništa ne dokažu, onda će ga osuditi samo zbog skitnje, pa će nam se za pet šest nedjelja opet vratiti, ali ako mu što dokažu, onda će na ladanje. Oh, znaju oni dobro kakav je on spretan momčić pa će ga sigurno poslati na ladanje! Oni će Prefriganku sigurno dati velike ferije!«
»Šta znači, 'ladanje' i 'velike ferije'?« upita gospodin Bolter. »Zašto govorite sa mnom tako da vas ne mogu razumjeti?«
Fagin je baš počeo tumačiti te tajanstvene izraze, da bi gospodinu Bolteru objasnio kako ići na ladanje znači — biti poslan na robiju, a na velike ferije — na doživotnu robiju, kad razgovor bude prekinut ulaskom mladoga gospodina Batesa. Ruke je držao u džepu, a lice mu se nekako razvuklo napol na smijeh, a napola u očajničku grimasu.
»Svršeno je, Fagine«, reče Charley pošto se upoznao s novim kolegom.
»Kako to misliš?« upita Žid dršćući usnama.
»Našli su vlasnika burmutice, a došla su još dva-tri klipana koji tvrde da ga prepoznaju, a moj ti Prefriganko kao miš u mišolovci pa sve samo zirka kako da se izvuče«, odvrati mladi gospodin Bates. »Fagine, morate mi nabaviti crninu i crnu vrpcu oko šešira da ga posjetim prije nego što će na ladanje. Tko bi mislio da će Jack Dawkins — bože svemogući! — Prefriganko — Varalica — Prefriganko — zbog neke tričave burmutice poći na putovanje onkraj mora! Nikad ne bih pomislio da će na ladanje a da ne gepi barem zlatnu tiktakalicu s lancem i visuljcima! Oh, zašto nije do kože operušao kakva bogatog starkelju i krenuo na put kao pravi gospodin, a ne tako neslavno i bijedno kao običan džepar!«
Davši tako oduška svojim osjećajima prema nesretnom prijatelju, gospodin se Bates zavali u najbliži naslonjač, namršten, klonuo i ucviljen.
»Što ti to 'neslavno i bijedno'?« usklikne Fagin šibajući svog štićenika bijesnim pogledom. »Zar nije vazda bio prvi među prvima? — Zar mu je i jedan od vas bio ravan? — Zar ste mogli samo i pomisliti da se mjerite s njim?«
»Dakako da nismo!« nato će mladi gospodin Bates potmulim glasom kao da žali. »Dakako da nismo!«
»Pa šta onda mlatiš koješta?« obrecivao se Žid. »Zašto buncaš gluposti?«
»Jer mi je krivo što se nije proslavio!« žestio se Charley koji se toliko kinjio i žalio za svojim dičnim drugom, da je sav usplamtio u izazovnu prkosu. »Jer se na sudu neće pročuti kakva je sila on bio i nitko neće nikad saznati cijelu istinu o njegovim junačkim pothvatima. Možda njegovo ime neće ni ući u Policijski glasnik? Očiju mi, to je težak udarac!« »Aha«, vikne Žid pružajući desnicu prema Bolteru i prigušeno se nasmije, »vidite li, dragi moj, kako se oni ponose svojim zvanjem? Zar nije prava milina kad to čovjek gleda?«
Gospodin Bolter potvrdi kimajući glavom, a Žid, pošto se dovoljno nagledao Batesa kako tuguje za izgubljenim prijateljem, očito zadovoljan priđe mladom gospodinu i potapša ga po ramenu.
»Ništa, ništa, Charley«, mirio ga je Fagin, »s vremenom će sve doći na vidjelo pa će se već saznati kakva je on vidra bio. On će im to i sam pokazati i neće obrukati svoje stare drugove i učitelje. Pomisli samo kako je mlad! To je velika čast kad te u tim godinama pošalju na ladanje, i to na velike ferije!«
»Pa jest, čast je, ne velim da nije!« reče Charley oklijevajući, no ipak već malko smirenije. »Imat će sve što bude htio«, nastavi Žid. »U bajboku će s njim postupati kao s pravim gospodinom — svaki dan imat će svoje pivo, a imat će i para, pa ako ih ne bude mogao trošiti, neka se barem igra glava-pismo!«
»Ma nije moguće! Je li zbilja tako?« usklikne Bates.
»Dabome da hoće!« odvrati Žid, »i platit ćemo mu neku silu od advokata koji zna kako se barata jezičinom pa da ga brani, a naš će Prefriganko i sam govoriti ako bude htio, pa ćemo sve to čitati u novinama: 'Čuveni Prefriganko — publika puca od smijeha, suci se hvataju za trbuh', je li tako, Charley?«
»Ha! ha!« smijao se mladi gospodin, »oh, Fagine, ala će biti gužve i đumbusa! Nagnjavit će on njih, nagnjavit će suce, kako ga je bog dao bistra, bogme hoće!«
»Dabome da hoće!« kliktao je Žid.
»I još kako!« nadoveže Charley trljajući ruke.
»Meni je kao da ga gledam pred sobom«, uzvikne Žid i pogleda svoga štićenika.
»I ja ga gledam pred sobom!« zanosno će Charley Bates, »ha-ha-ha, i ja ga gledam pred sobom, Fagine! Ala će biti smijeha, da crkneš od smijeha! Svi oni mudraci u vlasuljama držat će se tako mudro i važno, a on, Prefriganko, odapet će govoranciju kao da je u najmanju ruku sin kakva suca pa im za ručkom drži zdravicu, ha-ha-ha!«
Žid je zaista svoga mladog prijatelja tako raspoložio da je Bates sasvim zaboravio svoju tugu. I Charley Bates koji je isprva zatvorenog Prefriganka žalio kao jadnu žrtvu sudbine, sada je u njemu gledao glavnoga junaka neke neobično vesele lakrdije iščekujući nestrpljivo čas kada će se stari njegov drug pojaviti na pozornici da nasmije sve nazočne.
»Ali treba da na neki način saznamo kako je s njim danas«, reći će Fagin. »Čekaj da nešto smislimo!«
»Da ja idem onamo?« upita Charley.
»Ni za što na svijetu«, odvrati Žid, »zar si poludio, sinko? Zar si sasvim šenuo pameću te si namislio da pođeš ravno u... Ne, ne, dosta je što smo njega izgubili!«
»Pa valjda ne kanite sami ići onamo?« naruga mu se Charley.
»Ne, ne, to nikako ne ide«, odvrati Žid i odmahne glavom.
»Pa zašto da ne pošaljete ovog novajliju?« upita Charley stavljajući Noi ruku na rame, »njega nitko ne poznaje!«
»Pa, ako on — hoće«, primijeti Žid.
»Hoće?« upadne mu u riječ Charley. »Pa šta on ima htjeti ili ne htjeti?«
»Pa, zapravo ništa, dragi moj«, prihvati Fagin te se okrene gospodinu Bolteru, »zapravo ništa... «
»Oh, molim lijepo, što se toga tiče, znate«, stane Bolter zamuckivati uzmičući natraške prema vratima, sav zbunjen i usplahiren, »ne, ne — to nije moj posao, ne, nipošto.« »A kakav ste mu to posao povjerili, Fagine?« nato će Bates mjereći prezirno krakatog Nou. »Bit će da mu je posao da strugne kad zagusti i da sjedi u toplom zapećku kad je sve — kao bubreg u loju — je li to njegov posao?«
»Gledaj ti svoga posla«, odbrusi mu gospodin Bolter, »i nemoj da se kerebečiš pred starijima, ti — kenjkalo balavo, ili ću ti naravnati leđa.«
Mladi gospodin Bates na tu je gordu prijetnju odgovorio takvim grohotom da je prilično potrajalo prije nego što je Faginu uspjelo da objasni gospodinu Bolteru da se, pođe li na sud, neće time izvrći nikakvoj opasnosti, jer u London nije stigla nikakva vijest o tome da je pobjegao i zašto je pobjegao od svoga gazde, niti je za njim izdana tjeralica; po svoj prilici još se ne zna da je ovamo stigao. Ako se valjano preruši, može bezbrižno otići u sudnicu kao na bilo koje mjesto, utoliko prije što se nikako ne bi moglo pretpostaviti da se svojevoljno uputio onamo.
Donekle umiren tim razlaganjem, ali u još većoj mjeri natjeran strahom koji mu je ulijevao stari Žid, gospodin Bolter naposljetku pristane, iako vrlo kisela lica, da se lati toga posla. Prema Faginovoj uputi odmah zamijeni svoje odijelo taljigaškim haljetkom, baršunastim hlačama i kožnatim dokoljenicama; a sve je to Fagin imao pri ruci. Dobio je bič i pusten šešir sa zadjenutim mitničarskim ceduljama. Tako preodjeven trebalo je da odšvrlja u sudnicu, gdje će svatko vjerovati da je taljigaš sa sela koji je s tržnice zabasao u Covent Gardenu iz puke radoznalosti, a kako je bio već sam po sebi nezgrapan i krakat, Fagin nije nimalo sumnjao u uspjeh toga pothvata.
Pošto su ga tako udesili i točno mu opisali po čemu će moći prepoznati Prefriganka, mladi gospodin Bates isprati Nou sve do neposredne blizine Bow-Streeta vodeći ga po mračnim uličicama. Opisavši mu još potanko mjesto gdje se nalazi tražena zgrada, kako ona izgleda te kako će ravno ući unutra i, kad bude ušao u dvorište, kako će desnim stubištem gore i skinuti šešir čim uđe u dvoranu, konačno ga Charley Bates natjera da sam pođe dalje, obećavši mu da će ga pričekati na mjestu gdje su se rastali.
Noa Claypole, iliti Morris Bolter, kako je god čitatelju po volji, držao se savjesno primljenih uputa koje su — budući da je mladi gospodin Bates bio ovdje kao kod kuće — bile tako točne da je bez ikakva zapitkivanja prispio na svoje odredište a da mu se na putu nitko nije ispriječio. Našao se usred gomile svijeta, uglavnom žena, što se tiskala u prljavoj i zagušljivoj prostoriji na dnu koje je pod bio uzdignut i odijeljen ogradom, a s lijeve se strane uza zid nalazila ograđena optuženička klupa dok je s desne strane, dakle iza ograde, stajao stol za suce kako bi prosti puk mogao lakše zamisliti (ukoliko ima mašte!) da je pravda nešto posebno i puno dostojanstva.
Na optuženičkoj klupi bilo je samo nekoliko žena koje su, kimajući glavom, odzdravljale svojim znancima koji su ih zadivljeno gledali, dok je sudski pisar čitao neke iskaze dvojici policajaca i nekom čovjeku u priprostu odijelu koji se naginjao preko stola. Tamničar se naslanjao na ogradu optuženičke klupe ravnodušno lupkajući velikim ključem po svom nosu, osim u trenucima kad bi besposlen svijet počeo glasno razgovarati: onda bi uzvikivao »Tišina!« ili bi stroga i namrgođena lica oslovio neku ženu: »Iznesite bebu iz sudnice!« kad bi dostojanstvo mjesta gdje se kroji pravda bilo ugroženo krikovima slabašnog djeteta kojemu je glas majka nastojala prigušiti rupcem. Omara je teško pritiskala i lijegala na grudi svima u pretijesnoj prostoriji u kojoj se lijep osipao sa stropa, oplata na zidu bila vlažna od nezdrava zadaha i prljavštine, a tavanica ogaravljena čađom. Na kaminu se nadimalo neko čađavo i ispucano poprsje, a nad optuženičkom klupom visio prašan sat, jedini predmet u toj sobi koji je živio ispravnim životom, jer je bijeda i neimaština, ili okorjela izopačenost, ili jedno i drugo, utisnulo žig svakom živom biću pa ta živa rugoba nije bila manje odvratna od mutnoga i masnog taloga koji se kanda slegao i na sve mrtve predmete.
Noa se pomno ogledavao na sve strane, neće li gdje ugledati Prefriganka; no premda je vidio podosta žena koje su mogle biti majka ili sestra tome dičnom gospodinu, i više nego jednoga čovjeka koji bi prema opisu vrlo lako mogao biti njegov otac, ipak nije bilo nikoga tko bi odgovarao opisu gospodina Dawkinsa. Čekao je u uzbuđenju i neizvjesnosti dok one žene na optuženičkoj klupi nisu bile osuđene te izišle šepureći se. Odlanulo mu je kad je ugledao uhapšenika koji mu se učinio da je onaj pravi radi kojega je došao.
Bio je to zaista gospodin Dawkins: stružući nogama ulazio je u sudnicu, u svom prevelikom kaputu sa posuvraćenim rukavima, držeći lijevu ruku u džepu, a u desnoj imao kapu. Pred njim se gegao tamničar kojega ne bi bilo tako lako opisati. Tek što je sjeo na optuženičku klupu i već je gospodin Dawkins upitao posve glasno zbog čega je on zapravo dospio u taj sramotni položaj.
»Jezik za zube, čuješ li?« odvrati uzničar.
»Jesam li ja Englez ili nisam?« upita Prefriganko. »A gdje su onda moja prava?«
»Samo se strpi, dat ćemo mi tebi već tvoja prava, i to papreno!« opet će uzničar. »No vidjet ćemo kako će ministar unutrašnjih poslova sucima nasapunati glavu, ako mi uskrate moja građanska prava«, odvrati gospodin Dawkins. »Ej, vi, šta je sad? Bio bih slavnom sudu vrlo zahvalan da se što prije pozabavi mojom stvarčicom a ne da se sada čitaju novine, jer ja sam vam zakazao sastanak s nekim gospodinom u Cityju,10 pa kako sam gentleman koji dolazi točno u određeno vrijeme kad se radi o poslu, onaj će gospodin otići, a ja onda mogu svirati! Ali ću ja zatražiti naknadu štete, da, to ću tražiti, očiju mi, hoću!«
Nato je Prefriganko po svoj prilici htio pokazati kako će se poslije suđenja žaliti na postupak te upita uzničara za imena »one dvojice starih pisoždera«, za sudačkim stolom, što je kod publike izazvalo gotovo isto tako buran smijeh, kako bi i mladi gospodin Bates sigurno prasnuo u grohotan smijeh da je mogao čuti to pitanje.
»Tišina!« vikao je uzničar.
»Koja je to stvar?« upita jedan od sudaca.
»Tužba protiv džepara, vaše gospodstvo!«
»Je li dječak već odgovarao pred sudom?«
»Nije, ali je već odavna morao biti na optuženičkoj klupi. Gdje vam on sve već nije bio!« odvrati uzničar. »Ja ga poznajem kao zlu paru, vaše gospodstvo!«
»Tako, dakle, vi mene poznajete?« usklikne Prefriganko kao da kani dobro upamtiti izjavu toga čovjeka. »Vrlo dobro! Tužit ću vas zbog uvrede poštenja!«
Opet smijeh, opet uzvik: »Tišina!«
»Dakle, gdje su svjedoci?« upita sudac.
»Da, da, tako je!« uplete se Prefriganko. »Htio bih da vidim te svjedoke!«
Toj je želji odmah udovoljeno, jer se pojavio policajac koji je izjavio kako je vidio optuženog gdje usred ulične vreve uvlači ruku u džep nekoga gospodina, vadi rubac i onda ga, pošto se u nj useknuo, opet gura gospodinu u džep, jer je bio star. I zato da ga je uhapsio, a pri ličnom pretresu nađena je kod spomenutog dječaka, zvanog Prefriganko, srebrna burmutica kojoj na poklopcu bijaše urezano ime vlasnika. Po traženju suda pronašli su toga čovjeka koji se na poziv odazvao pa ja sada nazočan. Zakleo se da je jučer, pošto se progurao kroz mnoštvo, opazio da mu je nestalo burmutice. Spazio je — veli — gospodičića koji se vrzao i vješto izmicao, i taj gospodičić da je — optuženik.
»Imaš li šta da pitaš svjedoka, dječače?« upita sudac.
»Ja da se toliko ponizim i da se s njim upustim u razgovor?« odvrati Prefriganko.
»Imaš li uopće što da kažeš?«
»Ne čuješ li da te njegovo gospodstvo pita da li imaš još šta da kažeš?« upita ga uzničar i laktom ga mune u rebra.
»Oprostite! Molim lijepo?« reče Prefriganko kao da je prijašnje pitanje prečuo te se sad trgnuo iz teških misli. »Jeste li meni što rekli?« »Vaše gospodstvo, ovakva fakina još nikada u svom životu nisam vidio«, reče policajac keseći se. »Imaš li šta da kažeš, derane?«
»Nemam«, odgovori Prefriganko, »ovdje nipošto, jer ovo nije poštena krojačnica pravde; osim toga, moj ja advokat baš danas na doručku kod potpredsjednika Donjeg doma. No ja ću na jednom drugom mjestu imati šta da kažem, a bogami i on, i sva sila uglednih znanaca i prijatelja, tako da će ove stare vlasulje još zaželjeti da se nisu nikad ni rodile ili prokleti svoje podvornike što ih nisu objesili o klinčanicu nego su ih pustili da dođu i da meni sude. Ja ću... «
»Tako, krivica mu je dokazana!« prekine ga pisar. »Odvedite ga!«
»Naprijed, derane!« reče uzničar.
»Evo me, već idem«, odvrati Prefriganko gladeći dlanom svoju kapu pa se onda obrati sucima: »Ej vi, uzalud ste se sad od straha ukočili, ni zere smilovanja neću imati s vama. Platit ćete vi meni za to, gospodo slavna, i ja ni za živu glavu ne bih htio biti u vašoj koži! I ja bih vam sad fućkao na to, da me i na koljenima molite da se vratim u slobodu! Evo, vodite me!«
Poslije tih riječi Prefriganko se nije opirao kad ga je uzničar spopao za ovratnik i povukao, ali se neprestano, dok nisu dospjeli u dvorište, prijetio da će o njegovu slučaju i u samom parlamentu još biti govora, a policajcu se samodopadljivo nasmijao u brk.
Pošto je na svoje oči vidio kako su ga zatvorili u samicu, Noa se požuri natrag na mjesto gdje se bio rastao s Batesom. Čekao je tu još neko vrijeme dok se nije pojavio mladi gospodin koji se mudro skrio na sigurnu mjestu, sa kojega se mogao uvjeriti da nikakav nepoželjni radoznalac ne slijedi njegova novog prijatelja.
Obojica su pohitjela kući da što prije obvesele gospodina Fagina radosnom viješću kako se Prefriganko časno i slavno ponio.

XLIII. POGLAVLJE
KAKO JE NANCY BILA SPRIJEČENA DA ISKUPI OBEĆANJE ŠTO GA JE DALA GOSPOĐICI ROSE MAYLIE I KAKO JE NOA CLAYPOE POSTAO FAGINOV OBAVJEŠTAJAC
Koliko je god bila umješna da laže i da se pretvara, Nancy nije mogla sasvim prikriti svoj strah poslije onoga što je poduzela. Dobro je pamtila kako su joj lukavi Žid i okrutni Sikes povjeravali svoje zločinačke planove što su ih pred svima drugima skrivali, jer su bili čvrsto uvjereni da se u nju mogu pouzdati i biti bez brige da bi ih ona ikad mogla odati. Ali ma kako bile strašne njihove spletke, ma kako opaki njihovi začetnici i ma kako ona mrzila starog Žida koji ju je korak po korak vodio bliže crnom bezdanu zločinstva i bijede, odakle više nije bilo povratka, ipak bi ponekad i prema njemu osjećala neku samilost pri pomisli da će njega najposlije stići pravedna kazna kojoj je tako dugo izmicao; ipak, nije željela da mu svojom rukom namakne omču na vrat.
No to su bili samo prolazni osjećaji pa ju je moć navike sprečavala da ih se tako lako otrese. Ipak je čvrsto ustrajala pri svojoj odluci da ni zbog kakvih obzira ne promijeni svoje mišljenje. Strahovanje za Sikesa moglo ju je još jače potaknuti da za vremena odustane od svoga nauma. Sama je bila postavila uvjet da se njezina tajna čuva te nije dala ni naslutiti po čemu bi se njemu moglo ući u trag; njemu za ljubav čak je odbila da bude spašena bijede i poroka što su je okruživali — i što je još mogla učiniti? Ostala je nepokolebljiva pri svojoj odluci.
Iako se svaka njena duševna borba završavala tom odlukom, ipak su takve misli neprestano nadirale i upijale joj se u svijest. Prošlo je samo nekoliko dana, a lice joj je ublijedjelo i ona je sva omršavjela. Na mahove nije marila što se oko nje zbiva niti se upletala u razgovor — ona koja je nekad najviše halabučila; onda bi ja opet spopadao smijeh, suh i neveseo, te bi se bez svrhe i povoda kreveljila, a čas zatim opet sjedila, tiha i potištena, izgubljena u sumornim mislima, podnimivši glavu rukama. Već po samoj gesti kada bi se poslije trgla iz te zamrlosti, moglo se — jasnije nego po ostalim znacima — razabrati da joj ništa nije po volji, da joj je sve dotužilo i da joj se u glavi vrzu misli koje nemaju nikakve veze s onim o čemu drugi razgovaraju.
Bilo je to u nedjelju uvečer, a ura s obližnjeg tornja upravo je otkucavala sate. Sikes i Žid usred razgovora umuknu da osluhnu, a djevojka koja je sjedila poniže na maloj klupici također pažljivo osluhne. Kao da joj krv zastajkuje u žilama. — Jedanaest!
»Sat do ponoći!« reče Sikes, podigne zavjesu da pogleda na ulicu, a zatim se opet vrati na mjesto. »I mrkla pomrčina, kao poručena da se prihvatiš posla!«
»Šteta, prava šteta, Bille«, nato će Žid, »što baš sada — nemamo nikakva posla!«
»Prvi put što reče istinu«, mrzovoljno mu dobaci Sikes. »A ja baš raspoložen za posao!« Žid samo uzdahne i tužno zamahne glavom.
»Trebat će naknaditi izgubljeno vrijeme«, reče Sikes. »Kad nam se opet pruži prilika. Drugo ti ja ne znam!«
»To je prava riječ, dragi moj«, usklikne Žid i bojažljivo ga potapša po ramenu. »Baš mi godi kad tako govorite!«
»Godi ti, eh!« nato će Sikes. »Onda neka ti bude.«
»Ha! ha! ha!« nasmije se Žid i kao da se topio od milja što Sikes nije tako grub kao obično. »Danas ste baš u formi Bille; pravi onaj stari Bill!«
»Nisam u formi kad me svojim prljavim papcima hvataš za rame, i zato — k sebi ruke!« reče Sikes i strese sa sebe starčeve ruke.
»Mravci ti putuju uz kičmu pa ti se čini da su te ukebali, je li, Bille?« osmjehne se Žid odlučivši da se ne pokaže uvrijeđenim.
»Čini mi se da me sam vrag ščepao za rame, a ne policijsko njuškalo«, odbrusi Sikes. »Još nikada nisam vidio njuške kao što je u tebe, ukoliko nisam gdjegod nabasao na tvog ćaću, no čini mi se da se njemu već odavna osmudila crvena bradica uz Luciferov kotao; a možda uopće nisi imao oca nego te sam pakao izrodio tako nakazna, čemu se nimalo ne bih čudio.«
Fagin na taj komplimenat ništa ne odgovori, nego samo povuče Sikesa za rukav te pokaže na Nancy koja je iskoristila priliku dok su oni razgovarali, stavila šešir na glavu i pošla vratima.
»Ej!« izdere se Sikes. »Nancy! Kamo se to djevojčica uputila u ovo doba noći?«
»Neću daleko.«
»Kako ti to odgovaraš?« upita Sikes. »Čuješ li ti, kad E tobom razgovaram? Odgovaraj!« »Rekla sam već da neću daleko.«
»A ja te pitam — kamo?« Sikes će povišenim glasom. »Jesi li me čula!«
»Ni sama ne znam«, odgovori djevojka.
»Ali ja znam!« nato će Sikes, više iz prkosa nego što mu ne bi bilo s voljom da Nancy ide kamo joj drago. »Ja znam — nećeš nikamo! Sjedaj ovamo!«
»Već sam ti prije rekla da mi nije dobro«, odvrati djevojka, »pa ću malo na zrak.«
»Turi glavu kroz prozor i imat ćeš zraka!« odvrati Sikes.
»Tu je zagušljivo«, dobaci mu djevojka, »hoću na ulicu.«
»Da ne bi!« ljutito će Sikes, pođe vratima, zaključa ih, stavi ključ u džep, strgne joj šešir s glave i baci ga na stari ormar. »Tako, a sad se ne miči više nego sjedi tu gdje si!«
»Pa mogu ja i bez šešira«, nato će djevojka i sva problijedi. »Kako ti to, Bille, sa mnom? Znaš li ti šta radiš?«
»Da li znam — oh, Fagine!« usklikne Sikes. »Ona, je zacijelo pošašavila, jer se inače ne bi usudila da tako brusi jezičinu!«
»Natjerat ćeš me da od očaja...« promuca djevojka pritiskujući rukama grudi kao da hoće prigušiti svoj bijes. »Smjesta da me pustiš! Jesi li čuo?«
»Neću!« zagrmi Sikes.
»Fagine, reci mu neka me pusti. Bit će bolje za njega. Da, bit će bolje da me pusti. Čuješ li?« viknu Nancy lupnuvši nogom o pod.
»Čuj me!« odvrati Sikes pa se na stolici okrene prema njoj. »Ako samo pisneš, napujdat ću psa na tebe, a kada te on ščepa za gušu, onda ćeš znati zašto se dereš. Koji ti je bijes, droljo otrcana?«
»Pusti me da idem!« reče djevojka i sva se uozbilji, a onda sjedne na pod ispred vrata. »Pusti me, Bille, jer ne znaš što činiš — zbilja ne znaš. Samo na jedan sat — molim te — molim te, Bille!«
»Neka me đavo odnese ako ova djevojka nije sasvim pobenavila!« vikao je Sikes bijesno. »Ustaj!«
»Ne ustajem dok mi ne obećaš da ćeš me pustiti!« vrisne djevojka, a Sikes ju je samo gledao i vrebao pogledom, a onda, uočivši zgodnu priliku, zgrabi je iznenada za obje ruke, pa povuci-potegni, povuče je u susjedni sobičak, dok se ona borila i otimala. Tu ju je svalio na stolicu, a on sam sjeo na klupu, držeći joj ruke kao nekim kliještima. Ona se čas gnjevno izvijala, čas ga opet zaklinjala, sve dok nije izbilo dvanaest, a onda, zamorena i iscrpena borbom, popusti. Pošto joj se uz mnoge teške kletve i psovke još jedanput zaprijetio da se glavom ne šali i da više ne pokuša da noćas bilo kud ode, Sikes je pusti da se pribere i smiri te se vrati Židu.
»Uh!«, othukne provalnik brišući znoj s lica. »Ma što je to čudna djevojka!«
»Baš i jest«, potvrdi Žid zamišljeno, »zaista je čudna!«
»Šta joj to bi noćas, što misliš, a?« upita Sikes. »No reci, pa ti je bolje poznaješ od mene — šta to treba da znači?«
»Ženska tvrdoglavost, da, to i ništa drugo«, odvrati Žid sliježući ramenima.
»Pa bit će da je tako«, progunđa Sikes. »Mislio sam da sam je ukrotio, a sad vidim da je gora nego što je bila.«
»Gora je«, reče Žid i opet se zamisli. »Nikad je nisam vidio takvu, a ni zbog čega.«
»Ni ja«, reče Sikes, »a možda je i ona navukla moju groznicu, pa sve gori, a vatra još ne može da izbije?«
»Možda«, odvrati Žid.
»Ako je to još jedanput spopadne, pustit ću joj malo krvi, i to bez doktora!« nato će Sikes. Žid značajno kimne glavom u znak da potpuno odobrava tu metodu liječenja.
»Ona je dan i noć bila uza me dok sam crkavao, a tebe, kurjače gadni, nije bilo ni od korova«, reče Sikes. »A za sve to vrijeme nismo imali ni prebijene pare; jedno s drugim pa je malo pošašavila od silne muke i nevolje, a svejednako zatvorena kao u gajbi — a?« »Da, da, dragi, bit će da joj je to naškodilo«, govorio je Žid šapatom. »Pst! Tiho!«
U taj se mah vrati djevojka i opet sjedne na prijašnje mjesto. Oči su joj bile crvene i podbuhle. Zanosila se tijelom amo-tamo, a onda zabacila glavu i prasnula u smijeh.
»A što li je to sad?« usklikne Sikes začuđeno gledajući svoju družicu.
Žid mu glavom dade znak neka joj zasad ne obraća pažnju, i poslije nekoliko minuta djevojka je opet mirno sjedila na svom mjestu kao da se ništa nije dogodilo. Fagin mu došapne da više nema opasnosti, neće više mahnitati, a onda dohvati šešir i zaželi Sikesu laku noć. Na vratima zastane te upita hoće li mu netko posvijetliti niza stepenice.
»Nancy, posvijetli mu niza stepenice«, reče Sikes puneći svoju lulu. »Bila bi vječna šteta da sam sebi slomi kičmu i da razočara svu onu publiku koja uživa gledajući kad se zasluženom čovjeku veže posljednja kravata. Hajde, prisvijetli mu.«
Nancy je sa svijećom u ruci pratila starca niza stepenice. Kad su stigli, u hodnik, Fagin stavi prst na usta i, prikučivši se djevojci, upita šapatom:
»Šta ti je, draga moja Nancy?«
»A šta bi mi bilo?« nato će djevojka istim glasom.
»Pa mislim tako, sve to komešanje — pa tvoj nemir?« odvrati Fagin. »Ako se on« — i Žid upre koščatim kažiprstom u stepenište — »toliko uzjogunio i samo traži kavgu s tobom, a zvijer je on, znam, i vukodlak, zašto ti njega ne...«
»Šta?« prihvati djevojka kad je Fagin zašutio, dok su mu se usta gotovo doticala njezina uha i grabežljivim se očima zanio u njen pogled.
»Pa sad nije vrijeme da se o tom govori«, odvrati Žid, »popričat ćemo o tome drugom zgodom. Ja sam ti, mila moja, pouzdan prijatelj, pa ako ti je do osvete, samo reci, držim ga čvrsto u šakama te ćeš ga lako satrti i smlaviti kao pseto, jer pas ti je on i gori od svoje kučke koju kao tebe kadikad pomiluje i mazi. I zato, samo ti dođi k meni. Danas ti je prijatelj, a sutra te mrzi, a mene, Nancy, mene poznaješ, već odavna.«
»Poznajem, i dobro te poznajem«, odvrati djevojka ne pokazujući ni najmanje uzbuđenje. »Laku noć!«
Ustuknula je kad joj je pružio ruku, ali mu još jedanput zaželi laku noć, sasvim mirno i tiho, uzvrativši mu značajan pogled kojim ju je pogledao prije nego što je zatvorio vrata. Fagin je nastojao da što prije dođe svojoj kući i sav se predao mislima što su mu se vrzmale po glavi. Jedna ga je misao zaokupljala, polako i postepeno. Nije mislio na večerašnju svađu, iako mu je sada bivalo sve jasnije da je Nancy dotužila pustahijina okrutnost te da je zavoljela drugoga čovjeka. Njezino izmijenjeno držanje, učestalo izbivanje od kuće, pa ravnodušnost u svim pothvatima njihove družine gdje je nekad tako živo i revno sudjelovala, pa k tome još i njeno očajničko otimanje noćas da pošto-poto pođe u određeno vrijeme na sastanak, sve je to potkrepljivalo njegovu pretpostavku. Bilo mu je gotovo jasno da ga slutnje nisu prevarile. Ali čovjek kojega je Nancy zavoljela nije se nalazio među njegovim suradnicima. A uz Nancynu pomoć mogao bi postati vrlo koristan za čitavu družinu, te bi ga, po Faginovu mišljenju, trebalo smjesta predobiti i privući.
Time bi postigao i drugu, još mračniju svrhu. Sikes je isuviše mnogo znao, a njegovo podsmjehivanje ljuto je vrijeđalo Fagina i pogađalo ga u srce, iako to nije pokazivao. Djevojka zacijelo vrla dobro zna da nikada neće izbjeći njegovoj mržnji i osveti ako ga jedanput napusti te da će u svom bijesu njenoga ljubavnika nemilo osakatiti, ako ne i sasjeći. Sa malo nagovaranja i uvjeravanja — smišljao je Fagin — ona će drage volje pristati da ga otruje. Oduvijek su se žene laćale takvih pa i gorih sredstava u sličnim prilikama da bi postigle svoj cilj. I tako će nestati opasnog i meni tako mrskog lopova i na njegovo bi mjesto došao odmah drugi, i djevojka će, upletena u to umorstvo, biti još jače u mojoj vlasti.
Takve su misli dolazile Faginu na pamet za ono kratko vrijeme dok je bio u provalnikovoj sobi. I samo su ga te misli zaokupljale; zato je djevojci na rastanku i natuknuo kako da se otarasi Sikesa. I čini se da se djevojka nije nimalo iznenadila i da je potpuno shvatila ono nekoliko njegovih riječi. Nazrela je njegove namjere. Nancy ga je razumjela, jer mu je to kazivao i njen pogled.
No možda će se ustručavati da sudjeluje u zavjeri kad se Sikesu radi o glavi. A baš je to bilo važno — da ona bude upletena u umorstvo. »Kako da je još čvršće privežem uza se?« mišljaše Žid dok se šuljao kući. »Postoji li još neko sredstvo da je predobijem?« »Postoji!« umalo što Fagin naglas ne pomisli. »Onda neće moći ništa da mi odbije — ni za živu glavu! Našao sam ja sredstvo i poslužit ću se njime. Samo da saznam tvoju tajnu pa mi nećete umaći — ni ti, ni Sikes!«
Bijesno iskešena lica okrene se i zaprijeti u pravcu mjesta gdje je ostavio razbojnika. Zatim je žurno nastavio put zavukavši koščate ruke u nabore traljave odjeće, grčevito preplećući prste kao da drobi i davi nevidljiva, mrska dušmanina.
Sutradan je poranio i nestrpljivo čekao novog ortaka koji se napokon s velikim zakašnjenjem pojavio i odmah se proždrljivo bacio na doručak.
»Bolter«, oslovi ga Žid, privuče stolicu i sjedne sučelice njemu.
»Pa tu sam«, progunđa Noa, »šta je? Nemojte ništa da me pitate dok se ne nanjupam. To je ono što tu ne valja, jer čovjek nikad ne stigne da se ljudski najede.«
»Pa valjda možeš i za vrijeme jela razgovarati?« nato će Fagin proklinjući iz dubine duše proždrljivost svoga mladog prijatelja.
»Mogu, govoriti mogu, i još mi bolje prija kad uz jelo razgovaram«, odvrati Noa pa odreže komadinu kruha. »A gdje je Šarlota?«
»Izišla je«, odgovori Fagin, »poslao sam je zajedno s onom drugom djevojkom, jer sam želio da budemo sami.«
»Oho!« nato će Noa. »Bilo bi mi milije da ste joj najprije naredili da mi spremi malo pržena kruha s maslacem. No, pričajte vi samo, meni to nimalo ne smeta.«
Zaista se činilo da ga ništa ne može omesti pri jelu, jer kao da je nakanio da se svojski prihvati posla.
»Jučer si dobro radio, dragi moj«, započne Žid, »vrlo uspješno! Šest šilinga, devet pensa i pola penija već prvog dana! Na tom ćete zabavištu namlatiti grdne pare!«
»Ne zaboravite tri pivska vrča i jedan lonac za mlijeko«, dobaci mu gospodin Bolter.
»Oh, ništa ja ne zaboravljam, prijatelju«, odvrati Žid. »Ona tri pivska vrča — to si majstorski udesio, ali ono s loncem za mlijeko — to je bilo upravo genijalno!«
»Nije loše za početnika«, napomenu gospodin Bolter samodopadno. »Vrčeve sam poskidao sa prozorskih rešetaka, a lonac je stajao pred vratima gostionice, pa sam ga pograbio, znate, jer sam mislio da bi mogao zarđati ili dobiti kijavicu — od kiše! Ha! ha! ha!«
Žid se pretvarao kao da se i on slatko smije, a gospodin Bolter, kad se nahihotao, nekoliko je puta zagrizao punim ustima u prvi komad kruha, a odmah zatim prihvatio se druge komadine.
»Htio bih da ti, dragi Boltere«, započne Žid nagnuvši se preko stola, »izvršiš za me neki posao pri čemu je potrebna najveća pažnja i opreznost.«
»Slušajte«, odvrati Bolter, »nemojte da me uvalite u neku opasnost ili da me opet pošaljete u sudnicu. To mi nikako ne odgovara, ne, baš nikako, i ja vam to odmah u brk kažem.« »Nema tu ni najmanje opasnosti — ni najmanje«, dočeka Žid, »potrebno je samo da malo pripaziš na jednu ženu!«
»Je li stara?« upita gospodin Bolter.
»Nije, mlada je«, odgovori Fagin.
»To će mi vrlo dobro uspjeti, u to sam siguran«, reče Bolter. »Još u osnovnoj školi bio sam najbolja tužibaba. A šta treba da izvidim? Ne moram valjda da... «
»Ne treba ništa da poduzmeš«, prekine ga Žid, »samo da me obavijestiš kamo odlazi, s kim se sastaje i, ako je moguće, što je govorila; da upamtiš ulicu, ako je ulica, ili kuću, ako je kuća, i da mi lijepo javiš sve što o njoj saznaš.«
»A šta ćete mi dati za moj trud?« upita Noa stavljajući čašu na sto i gledajući svoga poslodavca pohlepnim očima.
»Ako ti sve dobro uspije — jednu funtu, dragi moj — čitavu jednu funtu«, odvrati Fagin kojemu je bilo stalo do toga da pobudi u njemu što veći interes. »A moraš znati da još nikada nisam platio toliku svotu za tako malu uslugu.«
»Kakva je to žena?« upita Noa.
»Jedna od naših.«
»Oh, Gospode!« usklikne Noa naprćivši nos. »Postala vam je sumnjiva, a?«
»Našla je sebi neke nove prijatelje, dragi moj, i ja moram saznati tko su oni«, odvrati Žid. »Razumijem«, reče Noa, »jer treba da znate s kim imate čast, je li — ha! ha! ha! Eh, to je posao za mene!«
»Znao sam da će to biti nešto za tebe«, odvrati Fagin, sav razdragan što mu je tako lako uspjelo da ga predobije.
»Zna se, zna se«, nato će Noa. »A gdje je ona? Gdje da je pričekam? Kada da krenem?« »Sve ćeš to od mene saznati«, reče Fagin, »i u pravi čas. Ti samo budi spreman, a ostalo prepusti meni.«
Šest je noći prosjedio u čizmama i u kirijaškom odijelu, da na jedan Faginov mig krene u izvide, šest dugih i zamornih noći, a Fagin se svake večeri vraćao razočarana lica te ga samo kratko obavijestio da još nije vrijeme. Sedme se večeri vratio ranije i nije mogao da prikrije svoju radost. Bila je nedjelja.
»Večeras ona izlazi«, reče Fagin, »i sigurno po svom poslu, jer je cio dan bila sama, a čovjek kojega se boji vratit će se tek prije nego što svane. Hajde sa mnom, samo požuri!« Noa bez riječi đipne uvis, jer je Žid bio tako uzrujan te je njegovo uzbuđenje zahvatilo i njega. Krišom iziđu iz kuće i, prolazeći kroz bezbroj malih ulica, najposlije dospiju do neke krčme; Noa ju je odmah prepoznao kao konačište gdje je proveo prvu noć po svom dolasku u London.
Bilo je prošlo jedanaest sati, vrata su bila zatvorena. Kad Žid prigušeno zazviždi, šarke zacvile i vrata se otvore. Oni nečujno uđu, i vrata se za njima opet zatvore.
Ne usuđujući se ni šapatom progovoriti, Fagin se sporazumijevao nijemim znakovima s mladim Židom koji im je otvorio. Nato obojica pokažu Noi na prozorčić, pozvavši ga rukom da se popne i da zaviri u susjednu sobicu.
»Je li to ta žena?« upita Noa jedva čujno.
Žid potvrdi glavom.
»Ne mogu dobro da joj zagledam lice«, šaptao je Noa, »jer je oborila glavu, a svijeća se nalazi iza nje.« »Stani ovamo«, nato će Žid tihim glasom te mahne Barneyju koji se smjesta povuče. Čas zatim momak je ušao u susjednu sobu i, pod izlikom da će useknuti svijeću prinese je bliže djevojci i povede s njom razgovor te je morala dići glavu.
»Sad je vidim«, prigušeno će uhoda.
»Jasno?« upita Žid.
»Prepoznao bih je među tisućama drugih.«
Čim je djevojka izišla iz sobe, Fagin ga povuče u udubinu zida koja je bila zastrta zavjesom. Zadržaše dah dok ona nije prošla na nekoliko koraka od njihova skrovišta te izašla na vrata kroz koja su oni bili ušli.
»Pst!« psikne momak koji je držao vrata otvorena.
»Sad!«
Noa izmijeni pogled s Eaginom i onda hitro klisne iz krčme.
»Nalijevo«, došapne mu momak kad je šmugnuo pored njega, »skrenite nalijefo, ali se trsite truke strane ceste.«
Noa posluša i pri svjetlosti uličnih svjetiljaka mogao je još vidjeti kako je djevojka ispred njega izmicala i nestajala u daljini. Požuri se za njom da joj dođe što bliže a da ga ona ipak ne primijeti. Držao se druge strane ulice, kako bi što bolje pratio svaki njen pokret. Dva-tri puta nervozno se okrenula, a jedanput je zastala da propusti ispred sebe dvojicu ljudi koji su je slijedili. Čini se da postaje sve odvažnijom i da ide sve odlučnijim i sigurnijim korakom. Dok se ona više bližila svome cilju, uhoda se svejednako držao u istoj udaljenosti ne puštajući je iz vida.

XLIV. POGLAVLJE
NANCY JE DOŠLA NA SASTANAK
Sa crkvenih tornjeva izbijalo je četvrt do dvanaest kada su dvije spodobe izbile na London Bridge. Prva je bila djevojka koja je išla brzim i lakim koracima i živo se ogledavala kao da nekoga iščekuje, a druga prilika bio je muškarac koji se držao u najdubljoj sjeni i u izvjesnoj udaljenosti udešavao korak prema njenom, zastajući kad bi ona zastala i šuljajući se naprijed čim bi ona pošla dalje, ali neprestano pazeći da joj se ne bi odveć približio. I tako prijeđe most što spaja Middlesex sa Surreyom, kad se djevojka, očito razočarana što među rijetkim prolaznicima nije našla osobu koju traži, stane vraćati. Ona se naglo okrenula, ali čovjek koji ju je motrio bio je na oprezu te se brzo zavukao u jedno udubljenje na mostu i nagnuo se preko ograde da što bolje skrije lice, pustivši je da prođe s druge strane mosta. Kad je opet poodmakla u prvašnju razdaljenost, tiho spuzne iz svog skrovišta i opet pođe za njom. Gotovo usred mosta djevojka zastane. A i muškarac stane. Noć je bila vrlo mračna kao što je i minuli dan bio tmuran i oblačan, pa ih je u to doba i na tom mjestu samo malo ljudi susretalo, a i ti su brzo odmicali pored njih. Možda ih nisu ni vidjeli, ali u svakom slučaju nisu obraćali pažnje ni djevojci ni muškarcu koji ju je slijedio, jer ni po svom izgledu ni po vanjštini nisu mogli pobuditi ničiju radoznalost u toj londonskoj četvrti bijede, gdje su beskućni bijednici bili u potrazi za kakvim zaklonom ispod mosta ili napuštenom kućicom bez prozora i vrata. Čovjek i žena stajali su i šutjeli a da ni s kim nisu progovarali niti je njih tko oslovljavao.
Sumaglica se osula nad rijekom gušeći crveni odsjev vatara koje su gorjele na brodićima usidrenim uz male gatove pa su se i mutni obrisi zgrada na obali rasplinjavali u sivoj atmosferi. Stara, dimom počađavjela skladišta s obje strane rijeke stršila su, glomazna i natmurena, iz guste gomile krovova i zabata tako mračna i crna da se njihovi nezgrapni oblici nisu ni odražavali u vodi. Toranj stare crkve Sv. Spasitelja i kula Sv. Magnusa, koji od davnine poput dvaju gigantskih stražara čuvaju most, nazirali su se usred te tame; ali se ni šuma jarbola pod mostom ni crkveni tornjevi u daljini nisu mogli ni naslutiti.
I dok ju je skriveni uhoda budnim okom slijedio, djevojka je pošetala nekoliko koraka gore-dolje kadli sat na tornju Sv. Pavla muklim glasom oglasi posljednji pozdrav još jednom danu koji ode u nepovrat. Ponoć je ovladala usnulim velegradom zaogrnuvši crnim plaštem palače i potleušice, tamnice i ludnice, rodilišta i mrtvačnice, odaje gdje zdravi snivaju sretne sne i zagušljive sobe gdje leže bolesnici, izbe gdje se mrtvaci koče i komore gdje sanjaju bezbrižna djeca.
Tek što je izbilo dvanaest, kad iz kočije koja se zaustavila podalje od mosta iziđe mlada dama u pratnji sijeda gospodina te se, plativši kočijašu, oboje uputiše naprijed. Čim su stupili na pločnik mosta, djevojka se trgne i pođe im u susret.
Ono dvoje pođe dalje ogledavajući se kao ljudi koji su izgubili nadu da će naći osobu koju traže. Zastadoše i već htjedoše da uzviknu, ali onda mahom priguše povik, jer se u tom času pojavi čovjek u taljigaškoj odjeći, prođe tik pored njih te umalo što se ne sukobi s njima.
»Ne ovdje«, reče djevojka. »Bojim se da ovdje s vama razgovaram. Hajdemo dalje da se uklonimo s javnog puta. Pođimo niza stepenice.«
Taljigaš se okrene u času kad je ona izrekla te riječi i rukom pokazivala dolje kamo je željela da povede ono dvoje pa ih on grubo upita zašto su se toliko raširili po pločniku i pođe dalje.
Stepenice na koje je djevojka pokazala nalazile su se na Surreyskoj obali, kao i crkva Sv. Spasitelja, a vodile su dolje na gat. Taljigaš neprimjetno šmugne onamo, hitro se obazre i pođe dolje.
Te stepenice sačinjavaju sastavni dio mosta, a sastoje se od tri dijela. Baš na kraju drugog koji vodi dolje nalazi se uzidan stup okrenut Temzi. Na tom se mjestu stepenice proširuju, tako da se čovjek može sakriti uza zid. Kad je dospio do tog mjesta, taljigaš brzo pogleda oko sebe i, ne našavši prikladnijeg skrovišta, tu se sakrije. Leđima se pripije uza stup znajući da ono troje neće saći dublje, pa ako i ne bude baš sve čuo, ipak će se bar neviđen moći vratiti.
Vrijeme mu je tako sporo odmicalo, a on je toliko gorio od želje da sazna razloge takvu sastanku da je ubrzo izgubio svaku nadu i pomislio da je ono troje ostalo gore ili pošlo drugamo da se u potaji porazgovore. I baš kad je uhoda htio da izađe iz svoga skrovišta i da se vrati gore, začuje korake, a čas zatim dopru mu do uha glasovi iz neposredne blizine.
Pribio se uza zid što je više mogao i prisluškivao pritajena daha.
»Ovo je dovoljno daleko«, čuo je nečiji glas, i njemu se činilo da to govori onoj gospodin. »Neću dopustiti da ova mlada dama pođe još dalje. Mnogi ne bi imali u vas ni toliko povjerenja da uopće dođu ovamo, ali, kako vidite, ja sam vam učinio po volji.«
»Meni ste učinili po volji?« nato će ženski glas, a mora da je to govorila djevojka koju je slijedio. »Vi ste zaista vrlo obzirni, gospodine. Meni po volji! Pa svejedno, to sad nije važno.«
»Recite mi samo zašto«, nato će gospodin mekšim glasom, »iz kojih ste nas razloga doveli na ovo čudno mjesto? Zašto niste htjeli da razgovaramo tamo gore gdje je osvijetljeno i gdje ima ljudi, nego upravo ovdje?«
»Već sam vam prije rekla«, odgovori Nancy, »da se bojim da tamo s vama razgovaram. Ne znam što mi je« — i djevojka sva protrne — »ali me noćas hvata tako jeziv strah da jedva stojim na nogama.«
»A čega vas je strah?« upita gospodin kojemu se ona kanda ražalila.
»Ni sama ne znam«, odvrati djevojka, »a i sama bih voljela da to znam. Strašne mi se misli motaju po glavi, misli na smrt, na okrvavljene mrtvačke pokrove, i meni je kao da izgaram od unutarnje vatre. Dok sam večeras čekala da dođem na taj sastanak, čitala sam neku knjigu da prekratim vrijeme; i te iste slike neprestano su mi dolazile pred oči.«
»Sve je to samo vaša mašta«, mirio ju je gospodin.
»Nije to mašta«, odvrati djevojka promuklim glasom. »Prisegla bih da sam na svakoj stranici one knjige vidjela velikim slovima ispisanu riječ LIJES — da, da, a kad sam maloprije išla ovamo, na ulici sam susrela ljude koji su nosili lijes.«
»U tome nema ništa neobično«, reče gospodin. »I ja često susrećem ljude koji nose lijes.« »Ali pravi, a ono što sam ja vidjela nije bio pravi!«
U njenu je glasu bilo nešto tako neobično da su skrivenog uhodu podilazili srsi i krv mu se ledila u žilama dok je slušao djevojku kako govori. Nikad nije osjetio većeg olakšanja nego kad je čas zatim začuo slatki glas mlade dame koja je zaklinjala djevojku neka se smiri i neka se ne podaje tako strašnim mislima.
»Umirite sirotu djevojku«, reče mlada dama svome pratiocu, »njoj je zaista potrebna utjeha.«
»Kad bi me noćas vidjele te vaše ohole bogomoljke, sigurno bi digle glave i počele propovijedati o paklenim mukama i o božjoj osveti«, uzvikne djevojka. »Oh, milostiva gospođice, zašto one koje sebe smatraju božjim izabranicama nisu tako dobre i blage prema nama bijednicama kao što ste vi prema meni. Tako ste mladi i lijepi i mogli biste se i te kako ponositi, a ipak ste tako skromni!«
»Ah, Turčin se, pošto se umio, okreće istoku da moli molitvu«, reče gospodin, »no ovi dobri ljudi, pošto su u zemaljski kal zagnjurili svoje glave i sprali svu ljepotu sa svoga obličja, obraćaju se najmračnijoj strani neba. Ako bih morao birati između muslimana i farizeja, odabrao bih one prve.«
Te su riječi bile upravljene mladoj dami, a možda zato da Nancy dobije na vremenu da se smiri. Odmah zatim gospodin joj reče:
»Prošle nedjelje niste došli?«
»Nisam mogla«, otpovrne Nancy, »silom su me zadržali.«
»A tko?«
»Bill — onaj o kojemu sam mladoj dami već prije kazivala.«
»Nadam se da nitko nije posumnjao da ste s kime u vezi povodom stvari koja nas je noćas dovela ovamo?« upita stari gospodin zabrinuto.
»Ne, nije«, odvrati djevojka odmahujući glavom. »Nije mi lako da ga ostavim, osim kad mu kažem kamo idem. Pa ni onda ne bih mogla do milostive gospođice da mu nisam sasula u piće opijuma.«
»Je li se probudio prije nego što ste se vratili?« pitao je gospodin.
»Nije. Ni on ni ma tko drugi ni najmanje ne sumnja u mene.«
»Dobro«, reče gospodin, »a sad slušajte što ću vam reći.«
»Slušam«, nato će djevojka pošto je nastao mali tajac.
»Ova je mlada dama«, započne gospodin, »meni i još nekim pouzdanim prijateljima povjerila sve što ste joj prije četrnaest dana rekli. Priznajem da sam isprva sumnjao da li vam možemo vjerovati, ali sada znam pouzdano da možemo.... «
»To zaista možete«, odvrati djevojka ozbiljna lica.
»Ponavljam da vam sada vjerujem. I da bih vam to dokazao, reći ću vam sasvim otvoreno da namjeravamo od onoga čovjeka — Monksa, makar i silom, izmamiti priznanje, ma kakva bila ta njegova tajna. No ako — ako ne bismo mogli da ga se dočepamo, ili ako ga ulovimo a ne mognemo saznati ono što želimo, morate nam izručiti Žida.«
»Fagina?« krikne djevojka prigušeno i ustukne.
»Toga nam čovjeka morate vi izručiti!« odgovori gospodin.
»To neću učiniti — nikada«, odvrati djevojka. »Koliki god on bio đavo, i prema meni bio gori od samog đavla, ja to ipak neću nikada učiniti!«
»Nećete?« upita gospodin koji je kanda očekivao takav otpor.
»Nikad!« odvrati djevojka.
»A recite mi zašto?«
»Iz jednoga razloga«, nato će djevojka, »koji je milostivoj gospođici već poznat, i ona će se sa mnom složiti, jer mi je to obećala; a osim toga, jer sam živjela onim istim strašnim životom kojim i on živi, a ima nas mnogo takvih, i ja ih neću izdati, kao što ni oni — ni jedan među njima — ne bi izdao mene, ma koliko da su ogrezli u zlu.«
»Onda«, brzo prihvati gospodin, kao da je samo čekao da svrne razgovor na to, »izručite mi Monksa i prepustite ga nama da mi s njim obračunamo.«
»A šta ako on prokaže ostale?«
»Obećavam vam da nećemo dalje tjerati, stvar čim od njega saznamo istinu. U Oliverovu životu ima zacijelo okolnosti koje ne bismo htjeli iznositi pred javnost, pa kad jednom saznamo istinu, nećemo nikome napakostiti.«
»A ako ne saznate istinu?« upita djevojka.
»Onda«, nastavi gospodin, »mi Žida nećemo tjerati pred sud, bez vašega pristanka. Mislim da bih vam za taj slučaj mogao navesti dovoljno razloga.«
»Da li mi to i milostiva gospođica obećava?« upita djevojka značajno.
»Obećavam«, odvrati Rose, »i dajem vam svoju riječ.«
»Monks neće nikada saznati kako ste sve to otkrili?« upita djevojka poslije kratke šutnje. »Nikad«, odvrati gospodin. »Mi ćemo s njim tako postupati da neće ni slutiti od koga smo saznali njegovu tajnu.«
»Ja sam od najranije mladosti lagala i živjela među varalicama«, nastavi djevojka pošto je časkom šutjela, »ali ću vama vjerovati.«
Oboje ju je uvjeravalo da to mirne duše može, i tada ona uzme opisivati mjesto odakle je noćas pošla, ne znajući, dakako, da je pod paskom; govorila je tako tiho da je Noa ponekad jedva mogao razabrati o čemu uopće govori. Po njezinu zastajkivanju moglo se zaključiti da je gospodin neka od tih njenih saopćenja bilježio. Kada je do u tančine opisala krčmu i najprikladnije mjesto odakle bi je potajno mogli motriti i kojih noći i u koliko sati Monks najčešće navraća, malo kao da je razmišljala da se prisjeti kako bi njezina izjava bila što točnija.
»Visok je«, poče opisivati Monksa, »snažno građen čovjek, ali nije krupan; hoda pogruženo kao da nešto vreba, okreće se često unatrag, čas na jednu, čas na drugu stranu. I ne zaboravite da su mu oči duboko upale kao što se to rijetko kad viđa, te biste ga već po tome mogli lako prepoznati. Lice mu je zagasito kao i kosa, a oči crne; ne može mu nikako biti više od dvadeset i šest ili dvadeset i osam godina, premda mu je lice izborano i smežurano. Usne su u njega blijede, iscerene i izgrižene, jer ga često snalaze bjesomučni napadaji te onda grize pa se ujeda za ruke i — što vam je, što ste se trgli?« upita djevojka i naglo zamukne.
Gospodin naglo odgovori da nije ništa i zamoli je da nastavi.
»Ovo sam«, nastavi djevojka, »djelomično saznala od drugih, jer sam ga svega samo dvaput vidjela, a oba puta bio je zaogrnut velikim plaštem. Mislim da je to sve — da, i još nešto! Na vratu mu je, tako da izviruje ispod rupca, široka... «
»... crvena brazgotina kao opeklina od vrele vode ili vatre!« usklikne gospodin.
»Kako?« začudi se djevojka. »Vi ga poznajete!«
Mladoj se dami oteo prigušen krik, kao da se silno začudila. Sve troje je načas zanijemilo da se onome koji je prisluškivao činilo kao da čuje kako dišu.
»Da, mislim da ga poznajem«, odvrati gospodin prekinuvši šutnju. »Prema vašem opisivanju to bi mogao biti on. No, vidjet ćemo. Ima mnogo ljudi koji su čudesno nalik jedni na druge ali — možda to i nije on!«
Izustivši prividno mirnim glasom te riječi, ustukne nekoliko koraka i približi se stupu za kojim se skrivao uhoda, jer je mladić sasvim jasno čuo kad je gospodin progunđao: »To je zacijelo on!«
Onda je doušnik po koracima mogao naslutiti da se gospodin vratio na prijašnje mjesto, jer je glasno nastavio: »Dakle, mlada djevojko, vi ste nam dali dragocjene obavijesti. Iskazali ste nam veliku uslugu, i ja bih želio da vam pokažem koliko sam vam zahvalan. Mogu li vam u čemu pomoći?«
»Ni u čemu«, odvrati Nancy.
»Ne smijete tako govoriti«, nastavi gospodin tako uvjerljivim i blagim glasom koji bi ganuo i mnogo okorjelije srce. »Razmislite i onda recite.«
»Ništa ne želim, gospodine«, zaplače djevojka, »vi mi ne možete pomoći, jer meni pomoći nema.«
»Ne smijete očajavati«, uzme je gospodin tješiti. »Vi ste, doduše, proćerdali svoju mladost, neprocjenjivo i nenaknadivo blago što vam ga je Stvoritelj usadio u dušu; ipak vam preostaje vjera i nada u budućnost. Ne kažem da je u našoj moći da vam vratimo mir i spokojstvo duše, jer to morate sami tražiti i naći, ali mi ne samo da možemo nego i najusrdnije želimo da vam nađemo neko tiho i skrovito mjestance negdje u Engleskoj, a ako se bojite ostati ovdje, onda negdje u stranoj zemlji. Još prije nego što svane, prije nego što na Temzu padne prvi tračak zore, možete se naći daleko i izvan dohvata vaših negdašnjih ortaka, a da ne ostavite za sobom ni najmanjeg traga, kao da ste se taj čas rasplinuli. Odlučite se! Ja ne bih htio ni da se na tren jedan vratite svome starom drugu ni riječ s njim da progovorite, ni da uopće samo i zavirite u onaj brlog poroka i bijede gdje vas i najslabiji dašak može okužiti i konačno upropastiti. Odrecite se svih tih ljudi i napustite ih kad vam se, eto, pruža prilika!«
»Pristat će!« usklikne djevojka. »Već vidim kako se lomi i oklijeva. Sigurna sam da će pristati!«
»Bojim se da neće, draga«, reče gospodin.
»Ne, gospodine, neće«, odvrati djevojka boreći se jedan trenutak sa svojim mislima. »Privezana sam za taj život koji mi je mrzak i odvratan, ali ne mogu slomiti svoje okove. Bit će da sam preduboko zagrezla pa me nitko živ više ne izvede s ovih bespuća. Ipak, ne znam da li se ne bih toga poduhvatila da sam vas prije upoznala. Ali, opet me hvata ona strava«, završi ona ogledavajući se oko sebe, »moram se vratiti kući.«
»Kući!« ponovi mlada dama s bolnim naglaskom.
»Kući, milostiva gospođice«, nato će djevojka, »da, u takvu kuću kakvu sam svojim životom i zaslužila. Rastanimo se! Možda me uhode, ili me netko može vidjeti. Ako sam vam ja iskazala neku dobrotu, za uzvrat tražim samo da me pustite da sama pođem svojim putem.«
»Naše nagovaranje ne pomaže«, uzdahne gospodin. »Ako dulje ostanemo ovdje, možda je izlažemo opasnosti. Možda smo je i bez toga preko vremena zadržali.«
»Da, to zaista jeste«, prihvati djevojka naglo.
»Kako li će ova sirota da završi svoj jadni život?« usklikne mlada dama.
»Kako!« gorko će djevojka. »Pogledajte, milostiva gospođice, ispred sebe u valove tamne vode. Zar niste već toliko puta čitali o bijednicama koje su skočile u vodu, a da nitko nije ni pitao za njih, a kamoli suzu prolio. Možda će dotle proći još nekoliko godina, a možda i samo nekoliko mjeseci, no tako će se dokrajčiti moji tužni dani!«
»Molim vas, ne govorite tako«, odvrati mlada dama i zajeca.
»Vi, draga gospođice, nećete nikada za to saznali, i ne dao bog da ikada čujete o takvim strahotama!« odgovori djevojka. »Laku noć! Laku noć!«
Gospodin se okrene.
»Uzmite ovu novčarku«, usklikne mlada dama, »uzmite je meni za ljubav, da vam se nađe mala pomoć u času potrebe!«
»Ne, ne«, dovikne joj djevojka, »nisam to učinila da mi se plati! Zaklinjem vas, ostavite me u tome uvjerenju! Ali — voljela bih da imam neku uspomenu na vas — ne, ne — ne prsten — dajte mi svoje rukavice ili rupčić, zlatna moja gospođice! Tako, bog vas blagoslovio! Laku noć, laku noć!«
Gospodin odluči da popusti, jer je vidio kako je silno uzbuđena, a bojao se i kobnih posljedica ako djevojka zakasni. Čulo se toptanje koraka što se udaljuju, a onda je sve bilo tiho.
Mlada se dama i njen pratilac ubrzo nađu na mostu, zastavši za trenutak na kraju stepenica.
»Čujete li?« usklikne mlada dama osluškujući. »Zar nas nije dozivala? Učinilo mi se kao da čujem njen glas.«
»Ne, ne, draga gospođice«, odvrati gospodin Brownlow okrećući se tužna lica. »Ona se nije ni maknula s mjesta i čeka da najprije mi odemo.«
Rose Maylie oklijevaše, ali je stari gospodin uhvati pod ruku i odvede je odande, blago ali odlučno. Kad je njih dvoje nestalo, djevojka se sruši na kamene stepenice da u gorkim suzama uguši svoj teški jad.
Poslije nekog vremena ustane i klecavim koljenima otetura gore na cestu. Zapanjeni uhoda ostane još nekoliko minuta u svom zaklonu. Pošto se uvjerio da je opet sasvim sam, tiho se odšulja, te se krišom stane uspinjati stubama.
Kad se najposlije opet našao na mostu, uvjeri se, zirkajući bojažljivo oko sebe, da nigdje nema ni žive duše. Onda pojuri kao strijela, da što prije stigne u kuću staroga Žida.