Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Čarls Dikens-Oliver Twist

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Ići dole

Čarls Dikens-Oliver Twist - Page 3 Empty Čarls Dikens-Oliver Twist

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 2:21 pm

First topic message reminder :

Čarls Dikens-Oliver Twist - Page 3 06023511
Ovaj roman je jedinstven jer se smatra prvim engleskim romanom s djetetom kao glavnim likom. Takođe jedan je od prvih socijalnih romana, a njegova posebnost je u iskazivanju društvene nepravde i teškog položaja siromaha u Engleskoj u 19. stoljeću, ali i romantičnom prikazu kriminalaca i gradskog podzemlja.


Poslednji put izmenio Mustra dana Pet Jun 15, 2018 8:48 am, izmenio ukupno 3 puta
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Čarls Dikens-Oliver Twist - Page 3 Empty Re: Čarls Dikens-Oliver Twist

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 4:40 pm


Čarls Dikens-Oliver Twist - Page 3 Maid_seated_by_a_tree_before_a_river


XLV. POGLAVLJE
KOBNE POSLJEDICE
Bilo je skoro dva sata prije osvita zore, dakle još gluho doba noći, jer je bila jesen. Sve su ulice bile puste, utonule u duboku tišinu te bi rekao da je svaki i najslabiji šum zanijemio i zamro, jer su se rastrošnici i razvratnici najposlije razišli svojim kućama da otpočinu. Ali je Fagin bdio u svojoj staroj jazbini; lice mu je bilo blijedo i iscereno, a oči zakrvavljene te je bio više nalik na jezivu sablast nego na ljudsku spodobu, više nalik na utvaru koja je netom iskrsnula iz hladna groba.
Čučao je kraj ugašena ognjišta, zaogrnut starim pohabanim pokrivačem, a lica okrenuta svijeći koja je na stolu pokraj njega dogorijevala. Desnu je ruku držao na ustima, zanesen u misli i griskajući duge crne nokte te su mu se vidjele krezube desni i požutjeli očnjaci koji su provirkivali kao u psa ili štakora.
Po strunjači se ispružio Noa Claypole i spavao čvrstim snom. Starac je pogledavao čas u njega, čas opet u svijeću. Stijenj se gotovo raspleo u dva žiška i vrući se loj brzo talio i kapao na stol, po čemu se vidjelo da su Žida zaokupljale teške misli.
Tako je zaista i bilo. Tresla ga je srdžba što mu je netko pomrsio lukavo smišljeni naum; kidala ga mržnja na djevojku koja se bez njegova znanja splela s nekim stranim ljudima; gušilo ga krajnje nepovjerenje u njezinu iskrenost, jer nije vjerovao da se protivila da ga oda. Bilo mu je strahovito krivo što ne može na Sikesu iskaliti svoj osvetnički bijes, zamirao je od straha da ga ne pronađu i osude na smrt, mahnitao je očajno i bijesno protiv svega i svakoga. Sve se to naizmjence vitlalo u Faginovu mozgu i ujedalo ga za srce dok je smišljao nova zločinstva puna opake zlobe i gnusne pakosti.
Sjedio je kao okamenjen i kao da uopće ne mari kako vrijeme prolazi sve dok mu oštro uho nije začulo bat koraka s ulice.
»Napokon«, promuca Žid i prijeđe rukom preko usana, usahlih i usijanih od groznice — »napokon!«
U isti čas odjekne zvonce, i on se odšulja uza stepenice vratima te se uskoro vrati zajedno s nekim čovjekom koji je do brade bio umotan šalom, a pod miškom nosio neki zavežljaj. Raskopčavajući ogrtač čovjek sjedne i razotkrije svoj krupni lik: bio je to Sikes.
»Evo ti na«, reče on i baci zavežljaj na stol. »Samo pazi da to što bolje prodaš. Stalo me dosta muke dok sam se toga dočepao; mislio sam da ću već prije tri sata doći, a eto — tek sada stigoh!«
Fagin dohvati zavežljaj, zaključa ga u ormar te ponovo sjedne ne govoreći ni riječi. Ali za sve to vrijeme nije skidao očiju s provalnikova lica; kad su sjedili sučelice jedan drugome, starac upilji pogled u njega. Usne mu se trzale i podrhtavale, a lice se nekako izobličilo; kao da se premnoga čuvstva i uskomešani osjećaji naziru u svakoj crti njegova izraza da je i provalnik nesvjesno povukao svoju stolicu natrag i zbunjeno ga gledao.
»No, što je?« usklikne Sikes. »Što si tako izbečio oči u mene? De zini već jedanput!« Žid podiže drhtavu desnicu i zaprijeti mu kažiprstom ali je njegova uzbuđenost bila tolika te nije smogao ni riječi.
»Dobijesa!« promrsi Sikes hvatajući se sav zbunjen za pištolj. »Šenuo je umom! Valja mi ga se čuvati!«
»Ne, ne, ne bojte se«, promuca Žid kojemu se najposlije razvezao jezik. »Niste vi u pitanju — ne radi se o vama, Bille. Nemam — nemam ništa protiv vas!«
»Tako dakle, nemaš?« umiri se Sikes i ozbiljna lica premjesti pištolj u drugi džep gdje mu je bio bolje pri ruci. »No, to je prava sreća — za jednoga od nas. Svejedno za koga!« »Imam nešto da vam kažem, Bille« — reče Žid, pa primakne stolicu bliže — »što će vas još više razbjesniti.«
»Ma zbilja?« uščudi se provalnik kao da mu ne vjeruje. »Gukni već jednom! Meni se žuri, jer će Nancy pomisliti da sam otegnuo papke!«
»Otegnuo papke!« usklikne Fagin. »To ona ionako želi, i već je smislila kako da to udesi!«
Sikes u najvećoj dvoumici pogleda Židu u lice i, ne mogavši u njegovim očima pročitati nikakav odgovor na to zamršeno pitanje, zgrabi ga svojom ručetinom za vrat i stane ga tresti kao praznu vreću.
»Govori, čuješ li? Govori!« vikao je iz svega glasa. »Govori ili ću te zadaviti kao pile! Govori i reci mi jasno što to hoćeš da mi kažeš, lupežu stari! Govori, pasji sine!«
»Zamislite da je momak koji tu leži...« započne Fagin.
Sikes se osvrne na Nou koji je spavao, pogleda ga kao da ga prije nije ni vidio te se opet okrene Židu: »Pa onda?«
»Zamislite da je momak«, nastavi Žid, »htio da nas izda — da sve prokaže — te da je najprije u tu svrhu pronašao prave ljude i onda s njima održao sastanak na ulici da im kaže kako izgledamo da bi nas mogli prepoznati i gdje će nas najlakše pronaći. Zamislite da je sve to učinio i osim toga još otkrio jednu zajedničku osnovu, a sve to iz nekog hira, a ne da ga je tko na to silio, nego baš onako — po svojoj glavici i voljici. Da se sastajao noć na noć s našim najljućim dušmanima da im sve oda! Čujete li?« vikao je Žid, a oči su mu plamtjele. »Zamislite da je sve to učinio — šta biste vi onda uradili?«
»Šta bih ja uradio?« drekne Sikes uz strašnu kletvu. »Čizmom bih mu razmecao glavu i mozak mu prosuo na sve četiri strane!«
»A da sam ja to učinio?« gotovo zaurla Žid. »Ja, koji bih mogao tolike otpremiti na vješala i koji zna da ni meni ne gine konopac?«
»Ne znam«, odvrati Sikes, problijedje kao krpa i škrgutnu zubima na samu tu pomisao. »U ćeliji bih počinio nešto zbog čega bi me morali okovati; a kad bi meni zajedno s tobom sudili, bacio bih se na tebe i tresnuo te o zid da bi ti se mozak prosuo. Osjetio bih se tako jak«, hroptao je razbojnik jedva smažući riječi i razmahujući se svojim snažnim ručetinama, »tako jak — da bi ti od glave ostala samo mrlja, kao da su željezni valjci prešli preko nje!«
»To biste vi učinili?«
»Zar možda ne vjeruješ?« kiptio je provalnik. »Pokušaj, pa ćeš se uvjeriti!«
»A da je to učinio Charley, ili Prefriganko, ili Bet, ili... «
»Svejedno tko«, odgovori Sikes nestrpljivo, »ne tiče me se — platio bi mi!«
Fagin još jednom oštro pogleda u razbojnika, domahne mu da šuti, nadnese se nad slamaricu i prodrma spavača. Sikes se, oduprijevši se šakama o koljena, nagne čudeći se čemu sve to pričanje i zapitkivanje, čemu sve te pripreme.
»Bolter! Bolter! Ustaj! Probudi se! — Siroto momče!« reći će Fagin te pogleda Sikesa očima u kojima se izražavao predosjećaj paklenskog užitka i onda nadoveže polako, naglašujući svaku riječ: »Umoran je — toliko se nahodao slijedeći nju, Bille!«
»Što hoćeš time reći?« upita Sikes i malo se trgne.
Žid ne odgovori i samo se opet nagne nad momka koji se nije mogao razbuditi te ga podupre da sjedne. Noa, još sanjiv, protare oči, zijevne, širom razjapi usta i pospanim očima pogleda oko sebe.
»Ispripovjedi mi još jednom sve ono — da i on čuje«, reče Žid i pritom pokaže na Sikesa. »A što?« nato će Noa dremovno.
»Ono — o Nancy«, reče Žid uhvativši Sikesa grčevito za ruku kao da se boji da bi mogao otići prije nego što Sikes sve sazna. »Ti si je pratio?«
»Da.«
»Do London Bridgea?«
»Da.«
»Gdje se sastala sa dvoje ljudi?«
»Tako je.«
»S nekim gospodinom i nekom mladom damom, kod koje je već prije jednom bila, a koji su od nje tražili da oda sve svoje drugove, a prije svega Monksa, što je Nancy i učinila — i da im opiše kako izgleda, što je Nancy i učinila — i da im kaže u kojoj se krčmi sastajemo, što je Nancy također rekla — i s kojeg se mjesta može najbolje promatrati krčma, pa im je i to rekla — i kada zalazimo u tu krčmu, pa im je i to kazala. Sve je to Nancy učinila. Sve to im je rekla a da je nitko nije prisiljavao niti joj prijetio. Sve je to ona učinila — je li tako?« vrištao je Žid polulud od mržnje i bijesa.
»Tako je«, odvrati Noa i počeše se po glavi. »Baš je tako sve bilo.«
»A šta su ono rekli za prošlu nedjelju?« upita ga Žid.
»Za prošlu nedjelju?« zamisli se Noa. »Pa to sam vam već rekao.«
»Ponovi! Reci još jedanput!« vikao je Fagin stežući još grčevitije Sikesov zglob i zamahujući drugom rukom dok mu je pjena udarala na usta.
»Pitali su je«, nastavi Noa — kojemu je ukoliko se više budio očito bivalo sve jasnije tko je Sikes, »pitali su je zašto nije došla prošle nedjelje kako je obećala. Rekla je, da nije mogla... «
»Zašto — zašto nije mogla?« prekine ga Žid pobjedonosno. »To ti njemu reci!« »Jer ju je Bill, onaj muškarac o kojemu im je već prije govorila, silom zadržao kod kuće«, odvrati Noa.
»Šta si još čuo o tom čovjeku o kojem im je ona već prije govorila?« vrištao je Žid. »To mu reci, to!«
»Pa, da njoj nije lako da ode iz kuće, osim kad on zna kamo ide«, nastavljao je Noa, »pa kad je prvi put bila kod one dame, ona mu je dala — ha! ha! ha! moram se smijati kad se sjetim kako je to rekla! — ona mu je u piće sasula opijuma!«
»Grom i pakao!« krikne Sikes te izvuče ruku iz Židove šake. »Pusti me da idem!«
Odgurnuvši Žida od sebe, jurne iz sobe i bjesomučno pojuri uza stepenice.
»Bille, Bille!« vikne Žid i požuri se za njim. »Samo još jednu riječ!«
Bill se ne bi bio na nj osvrnuo da je mogao otvoriti vrata, ali kako mu nije pošlo za rukom, udarao je šakama po njima, pa ga je uto Fagin, sav zasopljen, dostigao.
»Pusti me«, reče Sikes, »i ne govori mi ništa ako ti je život mio!«
»Samo jednu riječ«, nato će Žid stavljajući ruku na bravu. »Valjda je nećete... « »No?« uznestrpi se Sikes.
»... nećete je — prestrogo — kazniti?« pretvarao se Žid plačljivim glasom.
Svitalo je, i u toj su blijedoj rasvjeti obojica mogla jedan drugom razabrati lice. Oči im se načas sukobiše; u njima je gorio plamen; razumješe se.
»Mislim«, reče Fagin koji je osjetio da je svako pretvaranje postalo suvišno, »da pazite da ne bismo poslije imali neprilika. Udrite, ali ipak, budite lukavi i oprezni!«
Sikes ne odgovori, nego tek što je škljocnuo ključ u bravi, naglo gurne u vrata, širom ih otvori i jurne na ulicu.
Ni časkom nije premišljao, nije se osvrtao ni lijevo ni desno, nije gledao ni gore ni dolje, već samo preda se, odrešito i odlučno, a zube je tako grčevito stiskao te se činilo da će mu vilice probiti kožu. Hrlio je naprijed a da nije ni pisnuo i da mu ni jedan mišić na licu nije trznuo sve dok nije prispio do svojih vrata. Tiho ih otključa, laka se koraka uspne stepenicama i, ušavši u sobu, dovuče težak stol pred vrata i zatim priđe postelji i odgrne zavjesu.
Djevojka je poluodjevena ležala na postelji. Štropot ju je probudio; sad se pridigla, njezine su se zjenice raširile.
»Ustaj!« reče Sikes.
»Ti si to, Bille?« nato će djevojka, obradovana njegovim povratkom.
»Da, ja sam«, glasio je odgovor. »Ustaj!«
Na stolu je gorjela svijeća, ali je čovjek istrgne iz svijećnjaka i baci u ognjište. Videći da je vani već zadanilo, djevojka ustane i htjede prići prozoru da povuče zavjesu.
»Pusti to«, reče Sikes ispruživši ruku da je zadrži. »Dovoljna je svjetlost — za ono što sam nakanio.«
»Bille«, odvrati djevojka slabim glasom kao obnemogla od straha, »zašto me gledaš takvim očima?«
Razbojnik je nekoliko časaka sjedio nijemo, samo su mu nozdrve podrhtavale, a grudi se teško nadimale; a onda je ščepa za glavu i za gušu, odvuče je nasred sobe i, pogledavši još jednom na vrata, svojom joj teškom ručetinom začepi usta.
»Bille, Bille«, hripala je djevojka otimajući se u smrtnom strahu, »ja — ja neću ni vikati ni plakati — samo mi reci — reci mi — šta sam skrivila?«
»To ti dobro znaš, droljo prokleta!« prosikće razbojnik. »Noćas su te slijedili i čuli svaku tvoju riječ!«
»Onda poštedi moj život, ako boga znaš, kao što sam i ja poštedjela tvoj!« izusti djevojka obamirući od straha i privijajući se uza nj. »Bille, dragi moj Bille, pa ti me ne možeš ubiti. Pomisli samo čega sam se sve ove noći odrekla, a samo zbog tebe. Moraš razmisliti da ne ogriješiš dušu ovim zločinom. Ja te ne puštam, i ti me nećeš moći odbaciti. Boga radi, i tebe i mene radi, preni se, ne ubij me! Tako mi grešne duše moje, nisam te iznevjerila!« Čovjek se bijesno otimao iz njenih ruku, koje su mu se savile oko tijela, ali ga je ona držala čvrsto i nije ga puštala.
»Bille!« krikne djevojka nastojeći očajnički da glavu prilegne na njegova prsa. »Onaj gospodin i ona dobra djevojka govorili su mi večeras kako bi me mogli spasiti i nagovarali me da se sklonim u nekoj stranoj zemlji gdje bih mogla da živim u miru i samoći. Daj mi prilike da se opet s njima sastanem i da na koljenima izmolim milost i za tebe pa da oboje bježimo s toga prokletog mjesta i započnemo nov život, svatko za sebe i da se nikad više ne vidimo! Nikad nije prekasno za kajanje. Oni to rekoše — i ja to sada uviđam — samo moramo imati malo vremena — samo malo vremena!«
Provalnik oslobodi jednu ruku i posegne za pištoljem, no — iako je bio izbezumljen od bijesa — pomisao da će ga smjesta uhvatiti ako ispali hitac, su ne mu kroz mozak i on zamahne i udari je svom snagom po licu što je bilo okrenuto njemu, tako blizu da su im se obrazi gotovo dodirivali.
Ona zatetura i sruši se na tlo, obnevidjela od krvi koja je šiknula iz duboke rane na čelu i oblila joj lice, a onda se posljednjom snagom podigne na koljena te iz njedara izvuče bijeli rupčić — rupčić Rose Maylie — i, držeći ga grčevito u sklopljenim i uzdignutim rukama, posljednjim dahom zaklanjaše svoga Stvoritelja neka joj bude milostiv.
Strašan je bio pogled na nesretnu žrtvu. Ubojica ustukne do zida, zakrije oči jednom rukom, a drugom dohvati toljagu i jednim udarcem dotuče nesretnicu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Oliver Twist - Page 3 Empty Re: Čarls Dikens-Oliver Twist

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 4:41 pm

Čarls Dikens-Oliver Twist - Page 3 Little_Nell

XLVI. POGLAVLJE
SIKESOV BIJEG
Pod okriljem mraka, te noći u Londonu nije izvršen strašniji zločin od toga. Od svih noćnih grozota koje svojim otrovnim zadahom okužuju jutro, ta je bila najodvratnija i najkrvoločnija.
Sunce, blistavo sunce koje ljudima ne donosi samo svjetlost, nego ih poslije noćne pomrčine prožima novim životom, nadama i snagom — granulo je da veličanstvenim svojim sjajem obasja velegrad. Sunčane su zrake jednako prodirale kroz skupocjena šarena stakla kao i kroz papirom zalijepljene prozore, kroz kupole katedrala kao i kroz pukotine rasklimanih kućeraka, i ta ista sunčana svjetlost obasjavala je i odaju gdje je ležala umorena žena. Ubojica je pokušao da brani suncu da uđe, ali je ono u valovima prodiralo. Pogled na nesretnu žrtvu bio je strašan u noći, ali sada, u svjetlosti dana, taj je prizor bio još grozniji.
Sikes se nije maknuo s mjesta: bojao se svake pa i najmanje kretnje. Čuo je prigušen jecaj, vidio nemoćan trzaj ruke, groza se pretvorila u mržnju, i on je još jednom zamahnuo toljagom i udario žrtvu, zamahivao i — udarao, zamahivao i — udarao. Bacio je prostirku preko mrtvoga tijela, no tada mu je bilo još gore. Zamišljao je kako ga gledaju one oči, i to mu je bilo mnogo strašnije nego da ona ukočenim pogledom zuri gore, kao da motri kako se zgrušana krv na stropu trza i titra u odsjevu sunca. I opet je odbacio prostirku. I tu je ležalo mrtvo tijelo — krvavi kup mesa.
Kresnuo je kremen i naložio vatru i bacio toljagu u ognjište. Na njenu se vrhu bila prilijepila kosa koja je mahom planula, svijala se i kovrčala i kao puhor odlepršala kroz dimnjak, te ga je i to, unatoč njegovoj gvozdenoj naravi, strašilo i zbunjivalo, ali, je svejednako čvrsto držao strašno oružje koje se u plamenu krhalo, ljuštilo i lomilo dok se nije sasvim raspalo u prah i pepeo. Umio se i oprao krv s lica i s ruku, otirao crvene mrlje s odjeće, a što nije mogao strljati i oprati, izrezivao bi na čitave komade i bacao u oganj. Oh, kako je čitava soba bila išarana tim crvenim mrljama! I same pseće šape bile su omaštene krvlju.
A sve to vrijeme nije smio ni pogledati mrtvo tijelo, ni načas svrnuti pogled na nj. Svršivši sve to, pođe natraške vratima, sve vukući psa sa sobom, da ne bi kao zakrvavljen svjedok njegova nedjela istrčao na ulicu. Pomno zatvori i zabravi vrata te napusti kuću.
Prijeđe na drugu stranu ceste i zagleda se u prozor, kako bi se uvjerio da li se izvana može što nazrijeti. Zavjesa je još uvijek bila spuštena, ona ista što ju je ona htjela odgrnuti da u sobi sine svjetlost sunca što ga ona više nije ugledala. Tamo do prozora ležalo je mrtvo tijelo; on je to dobro znao. Bože, kako li je sunce pripicalo baš u taj prozor!
To je bio samo trenutan pogled. Čim je izišao iz sobe, njemu je odlanulo. Na njegov zvižduk dotrča pas, i čovjek brzim korakom pođe dalje.
Prođe kroz Islington, uspne se na Highgateski zaravanak gdje stoji spomen-kamen Whittlingtonu te se opet spusti dolje, u dvoumici kamo da krene. Zatim udari nadesno i uputi se poljskom stazom držeći se Caenske šume te najposlije prispije do Hampsteadske pustopoljine. Prolazeći ponikvom kroz Vale of Health, uzvere se obronkom što se pred njim dizao i uputi se cestom koja spaja sela Hampstead i Highgate, produži ledinom do poljana North Enda i tu legne pod živicu i zaspi.
No ubrzo se diže pa opet put pod noge, ali ne dalje u polje nego natrag prema Londonu, hodajući glavnom cestom — pa opet natrag držeći se djelomice istog puta što ga je jednom već prevalio; a onda poljima uzduž i poprijeko, odmarajući se ponekad u kakvoj grabi, te opet hrleći naprijed a da ni sam nije znao kamo, obilazeći i vrludajući, lutajući sveudilj bez cilja i svrhe. Gdje da se skrasi? Koje mjesto nije ni odveć blizu ni odveć naseljeno i gdje bi mogao naći nešto da založi i ugasi žeđ? Hendon! To je mjesto najprikladnije: nije ni previše udaljeno niti je na udarcu. I onamo se on uputi — čas trčeći, čas opet odmičući lijeno kao puž, kao da prkosi sebi i sudbini, zastajkujući bezbrižno i lupkajući štapom po živici. No kad je stigao do tog sela, svi su ga ljudi susretali s nekom sumnjom te se činilo da ga se boje i sama djeca po kućnim pragovima. I opet se vrati, ne usuđujući se da štogod kupi, da založi ili okvasi grlo, iako već sate i sate nije ništa okusio. I opet se vukao pustopoljinom bez svrhe i cilja.
Hodao je mnogo milja i ponovo se vraćao na isto mjesto; prošlo je jutro, minulo podne, i sad je dan bio već na izmaku, a on je svejednako švrljao unaokolo, gore-dolje, uzduž i poprijeko, bez prestanka se vrteći oko jednoga te istog mjesta. Najposlije krene u Hatfield.
U devet sati uvečer Sikes, iznemogao i iscrpen, a njegov pas jedva šepajući od nenavikla tumaranja, zakrenu kod crkvice na brežuljku i bojažljivo uđu u krčmicu koju je razbojnik već izdaleka zapazio po slabašnom tračku svjetlosti. Unutri je gorjela vatra, a pred njom je pilo nekoliko napoličara. Oni ponude strancu mjesto, ali se on smjesti u zakutak, gdje je sam jeo i pio dobacujući svome psu ovda-onda poneku mrvicu.
Ljudi su pričali o susjednim majurima i seljacima, pa kad je taj razgovor bio iscrpen, uzmu govoriti o nekom težaku koji je prošle nedjelje umro u dubokoj starosti, pa su nazočni mladići izjavljivali kako je on bio već sasvim obnemogao starac, dok su starci tvrdili da je umro u najboljim godinama te da je mogao, kako reče neki čičica bijele kose, poživjeti još deset pa i petnaest godina da se samo čuvao, jest, da se samo malo više čuvao. Svi ti razgovori nisu bili nimalo uzbudljivi ni zanimljivi. Plativši račun, razbojnik je tiho i nezapažen sjedio u svom mračnom kutu i bio je gotovo već i zadrijemao kad s velikom bukom uđe neki čovjek. Sikes se trgne.
Bijaše to čudan svat, napol torbar, napol sajamski svaštar i čarobnjak koji je pješke putovao od mjesta do mjesta i prodavao ocila, brijačko remenje, britve, sapune, mast za hamove, lijekove za pse i konje, jeftine mirisave vodice i masti i sličnu robu koju je nosio u torbi na leđima. Čim je ušao, udario je u šale i dosjetke, da raspoloži seljake, te nije prestajao s tom šegom sve dok nije povečerao i pokazao svoje blago i, sve onako uz veselu riječ i dosjetku, počeo dobro trgovati.
»A kakvi su to kolačići? Jede li se to i kako prija? To ti nama reci, Harry!« kreveljio se jedan od seljaka pokazujući na neke kuglice.
»To vam je, gospodo moja«, započe pokućarac svojom litanijom nabijati uši radoznaloj čeljadi, sve vrteći među prstima uzdignute ruke ovakvu kuglicu, »to vam je nepogrešivo i najsigurnije sredstvo za čišćenje najraznovrsnijih mrlja i mrljica, a čisti brzo i sigurno sve mrlje od rđe, plijesni i snijeti, sve mrlje od masti, znoja i masnoće — briše i skida sve mrlje sa svile, satena, platna, damasta, sukna, krepa, sa vunenih tkanina i pamučnih tkanja, muslina, zefira i poplina — briše i skida sve mrlje od vina i voća, piva i vode, od boje i katrana — briše i skida sve mrlje i mrljice od svih pomada i krema; protarete — evo ovako! Jedan, dva, tri puta, i mrlje više nema! A ako neka dama okalja svoju čast, neka samo to sredstvo proguta, i neka joj prija i ide u slast — otrov je to, a ne kakva god mast! — i smrt će je maknuti s puta! A ako, gospodo moja, muškarac želi da opere svoju čast, ovom kuglicom može to još bolje nego kuglom iz pištolja, jer će mu ova kuglica još lošije prijati negoli tane iz pištolja! Samo jedan peni, gospodo moja, ni više ni manje, samo jedan jedini peni!«
Odmah se javiše dva kupca, a poneki od prisutnih već su pokazivali namjeru da i oni pazare. Umješni prodavač smjesta uoči priliku pa navali još rječitije veličati svoju robu. »Još malo pa nestalo!« provali i opet njegova bujica riječi. »Četrnaest vodenica, šest parnih strojeva i jedna galvanska baterija izrađuju dan i noć ovo sredstvo za sve i protiv svega, i premda ljudi rade tako naporno da ih mrtve odnose s posla te njihove udovice dobivaju odmah penziju, i to dvadeset funti godišnje po djetetu, a pedeset za dvojke! Samo jedan peni, a primam i dva polupenija i ne odbijam ni četiri četvrtine od penija! Briše i skida sve mrlje od vina i voća, piva i vode, boje i katrana i — krvi! Evo krvave mrlje na šeširu ovoga gospodina: prije nego što stigne da naplati pivo, nestat će krvave mrlje s njegova šešira!«
»Odmah da ste mi vratili šešir!« vikne Sikes i skoči.
»Očistit ću mrlju, gospodine«, odvrati momak i namigne društvu, »prije nego što dospijete do mene! Gospodo moja, izvolite pogledati ovu tamnu mrlju na šeširu ovoga gospodina, mrlju koja nije veća od šilinga, ali je deblja od polukrunaša! Sasvim svejedno da li je to mrlja od vina, ili voća, ili piva, ili vode, ili boje, ili katrana, ili mrlja — od krvi... «
Čovjek nije stigao da dorekne što je započeo, jer je Sikes uz strašnu psovku prevrnuo stol, istrgnuo mu šešir iz ruke i odjurio iz krčme.
Obuzet osjećajem neodlučnosti i prkosa prema sebi i sudbini koja ga je cio dan gonila od nemila do nedraga, ubojica, videći da ga ne slijede i da ga svi valjda smatraju nabusitom ali neopasnom ispičuturom, usmjeri korake prema gradu. Pazeći da ne padne na nj jarka svjetlost od fenjera poštanske kočije koja je stajala na cesti, uzme brže koracati kadli opazi da su to londonska poštanska kola koja stoje pred poštanskom postajom. Gotovo je znao što će se dogoditi, ali ipak prijeđe preko ceste i stane prisluškivati.
Konjušnik je stajao pred vratima čekajući da mu izruče poštansku vreću. Uto priđe neki čovjek, odjeven kao lugar, i preda mu košaru koja je stajala na pločniku.
»To je za vaše ljude«, reče konjušnik, a onda vikne kroz otvorena vrata: »Hej, vi tamo, požurite! Dobijesa s tom vašom poštanskom vrećom! Ni sinoć je niste na vrijeme priredili. Pa ne može to tako!«
»Ima li u gradu što novo, Bene?« upita lugar pa se malko primakne prozoru da bolje promotri konje.
»Ništa naročito, koliko ja znam«, odvrati konjušnik i stane navlačiti rukavice. »Žito je malo poraslo u cijeni. Još sam načuo nešto o nekom umorstvu tamo negdje oko Spitalfieldsa, no ljudi svašta pričaju i koješta izmišljaju.«
»O, to je živa istina«, oglasi se neki putnik iz kola i proviri kroz prozorčić. »Strašno umorstvo!«
»A molim vas, recite mi«, nato će konjušnik i dotakne se šešira kao na pozdrav, »jesu li ubili muškarca ili ženu, gospodine?«
»Neku ženu«, odvrati putnik. »Misli se...«
»Ej, ti!« nestrpljivo mu dovikne kočijaš.
»Prokleta vreća«, naljuti se konjušnik, »jeste li zaspali vi tamo?«
»Već dolazim!« vikne poštar i iznese poštansku vreću.
»Već dolaziš«, srdio se konjušnik, »već dolaziš, kao što dolazi i ona mlada bogata djevojka koja će poći za me, samo ne znam kada! Daj ovamo — tako, u redu!«
Rog veselo zatrubi i poštanska kola krenuše.
Sikes je ostao stojeći na mjestu, naizgled kao da ga se nije nimalo kosnulo ono što je taj čas čuo, te ga je svega zaokupljao samo jedan osjećaj — neizvjesnost na koju stranu da krene. Najposlije se vrati te udari cestom što vodi iz Hatfielda u St. Albans.
Uporno je hodao dalje. Ali pošto je poodmakao od grada i sve dalje odmicao kroz pomrčinu pustoga druma, osjetio je kako ga hvata sve veći strah što mu se sve jače uvlači u srce i svega ga prožima. Pred njegovim su očima svaki predmet i svaka sjenka, bilo da nepomično stoje ili da se pomiču, poprimali oblike i obrise nečega strašnog; a sve je to strahovanje blijedjelo i iščezavalo pred onim jezovitim užasom što ga je još od jutros sablasno slijedio u stopu: pomisao na sliku umorene djevojke! Bila je posvuda: i on ju je nazirao kroz mrak i maglu i čuo je kako joj odjeća šušti po uvelom lišću, svaki fijuk vjetra dobacivao mu je njezin posljednji vrisak, a svaki lahor — njezin posljednji hropac. Kad bi zastao, i ona bi stala, a kad bi trčao, ona ga je slijedila, ali ne u trku — jer bi mu onda nekako odlanulo — nego kao ukočen lik mrtvaca koji se nesvjesno pokreće i lebdi, nošen jednoličnim dahom vjetra.
Na mahove bi se okrenuo, s očajničkom odlukom da silom odagna tu utvaru makar ga usmrtila svojim pogubnim pogledom, ali mu se kosa dizala na glavi i krv ledila u žilama, jer bi se sablast zajedno s njim okrenula i opet lebdjela njemu iza leđa. Jutros je sablast išla, iskrsavala ispred njega, a sada se držala u pozadini — neprestano njemu za leđima. Prislonio se leđima o jednu stijenu, i mahom je oćutio kako mu sablast lebdi nad glavom ocrtavajući se sasvim jasno na noćnome nebu. Bacao se poleđice nasred druma, no onda bi se stvorila njemu do glave, stojeći nepomično i tiho, bez šuma i pokreta, kao nadgrobni kip, i spomen-ploča, ispisana krvavim znamenjima.
Neka nitko ne kaže da ubojice mogu izmaći pravdi i da je providnost slijepa. U jednoj jedinoj, ali beskonačno dugoj minuti, ovaj je ubojica po sto puta proživljavao jezovitu tjeskobu nasilne smrti.
U nekom polju naiđe na daščaru, gdje je mogao prenoćiti. Pred njom su se izdizala tri visoka jablana te je unutri bilo još mračnije, a vjetar je šumio kroz njihovo lišće kao da stenje i jeca. Strava ga je davila, a noge mu se kočile te nije mogao da krene dalje dok ne zadani. I on legne uza sam zid, razapet na nove muke.
Jer sad mu se priviđalo lice, uporno i još strašnije od onoga pred kojim je bježao. Dva su ukočena oka, kao od stakla a bez sjaja, zurila u njega kroz tamu, te bi lakše podnosio njihov pogled nego da misli na njih, dva mrtva oka koja ipak sjaju a da ništa ne osvjetljuju. Samo dva oka, ali ta dva oka gledaju na nj odasvud. Kad bi zaklopio oči, pred njim bi iskrsavala soba sa dobro znanim predmetima — a svaki je od njih — među njima i oni koje bi rado htio zaboraviti — bio na svome uobičajenom mjestu. I mrtvo je tijelo ležalo na svome mjestu, s očima uprtim onamo gore kao u času kad se odšuljao iz sobe. Trgne se i skoči na noge te pojuri u polje, ali ga ono lice ne pušta; lebdi za njim. I on se vrati u kolibu, baci se na tlo i zgrči uza zid, a dva su ona oka već čekala i piljila u njega još prije nego što je legao.
I opet je strepio i obamirao, ledeni ga srsi podilazili, strava ga davila, grčeviti drhtaji trzali mu tijelom i hladan mu znoj izbijao na čelo, kad odjednom kroz huku noćnoga vjetra začuje buku koja je prigušeno dopirala iz daljine i ljudske glasove dozivanja i zapomaganja. Ta uzbuna na tom osamljenom i pustom mjestu njemu je upravo godila. U toj ličnoj opasnosti snaga mu se vraćala i volja jačala, i on poskoči i sune u noć.
Čitavo nebo kao da je zahvatio požar. Plameni se stupovi dizali, prepletali i rušili, iskre su vrcale i rasipale se, varnice praštale, pa je čitave milje uokrug sve plamsalo i buktjelo, a crni se oblaci dima kolutali i nadirali prema mjestu gdje je on stajao. Graja je bivala sve veća, jer je sve više ljudi nadolazilo, i on je mogao da razabere povike »Vatra!« što su probijali potmulu zvonjavu na uzbunu i prigušeno rušenje balvana, pucketavo pištanje i siktanje plamenih jezika kad zahvate novo područje. On stoji i gleda, a hukanje i bučanje raste kao oluja što se bliži grmljavinom. Komešaju se ljudi, naviru muškarci, vrte se žene, sve je svjetlost, vreva i žamor, sve bukti i huči. A njemu kao da se povratio život! On jurne naprijed glavom bez obzira, krči sebi put kroz buniku i vrijes, mahnito preskakuje živice i ograde; a pas bijesno laje i čas je pred njim, čas za njim.
Evo ga na mjestu požara. Poluodjevene spodobe jure mimo njega, neki se trude da prestravljene konje izvuku iz staja, da izgone marvu; neki trče iz gorućih kuća: naprtili stvari na leđa, a oko njih palucaju plamenovi i suklja dim i ruše se usijane grede, lome i raspadaju. Razliježe se lelek i jauk žena i vrisak djece, zveket crpaljki i krkljanje i šikanje vodenih mlazova što udaraju o užarenu građu. I on je vikao do promuklosti i, zaboravljajući na sebe i na svoje misli, bacio se u najveću vrevu i zaronio u metež i jurnjavu.
Te je noći stizao posvuda i na svako mjesto, čas je radio kod crpaljki, čas se opet zalijetao kroz oganj i dim; ni časka nije mirovao i uvijek se našao na mjestu gdje je graja bila najzaglušnija i vreva najgušća. Penjao se ljestvama gore pa dolje, verao se po krovovima, tapao po podnicama koje su škripale i cviljele pod njegovom težinom dok se na njega osipala kiša opeka i kamenja — bio je svuda i na svakom mjestu golemoga garišta. Ali on kao da je bio neranjiv. Niti se opekao niti ozlijedio, niti sustao niti su ga misli mučile, sve dok jutro nije svanulo i nad pustim garištem ostali samo crni zidovi, a iz ruševina kuljao dim.
Poslije toga ludog uzbuđenja sa stostrukom mu se upornošću i jačinom vratila strašna vijest o njegovu zlodjelu. Sumnjičavo se ogledavao, jer su ljudi, okupljeni u malim gomilama, razgovarali; bojao se da ne pričaju o njem. Pas posluša kad mu je prstom mahnuo, i oni se zajedno odšuljaju. Prolazeći kraj jedne crpaljke, gdje su se neki muškarci odmarali i krijepili, oni ga pozovu da podijeli s njima njihov doručak. On uzme malo kruha i komadić mesa, i dok je nagnao bocu da pije, začuo je kako vatrogasci, koji su došli iz Londona, pričaju o umorstvu. »Kažu, da je odmaglio u Birmingham«, reče jedan od njih, »ali ne brinite, ukebat će ga oni, jer su policajci već na sve strane krenuli za njim u potjeru, pa će sutra cijela zemlja biti obaviještena!«
Nastavio je hodati sve dok se od umora nije gotovo srušio na zemlju; i on legne između dvije živice i padne u dubok, ali nemiran i isprekidan san. I opet je krenuo dalje, neodlučan i ne znajući na koju će stranu, a sve se bojao noći što ga je opet čekala.
Iznenada u svom očaju odluči da se vrati u London.
»Ondje ću bar moći s nekim razgovarati«, pomisli on, »i lakše se skriti. Tamo me neće tražiti, jer misle da sam pobjegao iz grada. Pritajit ću se sedmicu-dvije, prisiliti Fagina da vadi pare, a zatim se prebaciti u Francusku! Dobijesa! Pokušat ću!«
Odlučio je da ostvari tu zamisao i odmah je krenuo kući, birajući samotnije puteve i sve misleći na to kako će se skrivati negdje podalje od glavnoga grada; i kad se počelo smrkavati, zaista uđe u London zaobilaznim putem i odmah krene u onu gradsku četvrt gdje se nakanio smjestiti. Ako je, međutim, izdana tjeralica, ljudi zacijelo neće zaboraviti njegova psa pa bi tako i njega mogli pronaći. I zato naumi da utopi pseto. Stade se ogledavati za kakvom barom. Dohvati težak kamen i priveže ga za rubac.
I dok je to spremao, životinja je motrila svoga gospodara i — bilo da je instinktivno osjetila da joj prijeti opasnost, ili ju je provalnik gledao poprijekim okom — zaostajala je više nego obično, a kad je on usporio korak, ona se šćućurila negdje podalje od puta. Kad je njen gospodar zastao na rubu neke bare te se okrenuo i stao ga dozivati, pseto se mahom ukočilo.
»Zar ne čuješ da te zovem«? vikao je Sikes, a onda je uzalud zviždao.
Po staroj navici životinja mu se približi, no kad se Sikes sagne da je rupcem dohvati oko vrata, pseto zareža pa uzmače.
»Ovamo!« krikne razbojnik udarajući bijesno nogom o zemlju. Pas je mahao repom, ali se nije vratio. Sikes načini omču i opet ga zovne.
Pas pođe naprijed pa se opet povuče; trenutak zastade okrenu se i zaždi bježati.
Čovjek je zviždao i dozivao životinju, a zatim je sjeo da sačeka da se pas vrati. No od njega ni traga ni glasa, i Sikes morade sam da nastavi put.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Oliver Twist - Page 3 Empty Re: Čarls Dikens-Oliver Twist

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 4:41 pm

Čarls Dikens-Oliver Twist - Page 3 Lady_seated_beneath_a_tree_by_the_river_bank


XLVII. POGLAVLJE
KAKO SU SE MONKS I GOSPODIN BROWNLOW NAJPOSLIJE SASTALI, O ČEMU
SU RAZGOVARALI I ZAŠTO JE RAZGOVOR BIO PREKINUT
Već se počeo hvatati sumrak kad je gospodin Brownlow pred svojom kućom izišao iz unajmljene kočije i tiho pokucao. Kad su se vrata otvorila, neki krupan čovjek iziđe iz kola i postavi se s jedne strane ulaza, dok drugi neki čovjek, koji je sjedio uz kočijaša, također sađe i stane s druge strane. Na mig gospodina Brownlowa oni pomognu nekom trećem čovjeku da iziđe iz kola, uzmu ga između sebe i brzo ga uguraju u kuću. To je bio Monks.
Gospodin je Brownlow išao naprijed; vodio ih je u neku dvorišnu sobu. Monks, koji se očito vrlo nerado popeo, zastane pred vratima, a ona dvojica pogledaju u gospodina Brownlowa kao da traže dalja naređenja.
»On zna između čega ima da bira«, nato će gospodin Brownlow. »Ako se opire ili samo prstom makne, odvucite ga na ulicu i zovnite policiju pa ga u moje ime raskrinkajte i optužite kao zločinca!«
»Kako se usuđujete tako nešto da tvrdite o meni?« upita Monks.
»A kako se vi usuđujete da silite čovjeka da vas optuži, mladiću moj?« odgovori gospodin Brownlow i zagleda mu u oči. »Zar biste zbilja mogli počiniti tu ludost da napustite moju kuću? Pustite ga! Tako, gospodine, sada možete slobodno ići, a mi ćemo vas slijediti. Ali vam se kunem onim što mi je najsvetije da ću vas, tek što stupite na ulicu, smjesta dati uhapsiti i optužiti zbog prijevare i krađe. To sam čvrsto odlučio, pa ako nećete popustiti, krv vaša na vašu glavu!«
»S kojim su me pravom ove psine uhvatile nasred ulice i dovukle ovamo?« upita Monks gledajući bijesno čas jednoga, čas drugog čuvara.
»Ja odgovaram za ono što su učinili«, odvrati gospodin Brownlow. »Ako mislite da vam je nanesena nepravda što smo vas ugrabili, zašto se niste bunili kad smo vas vozili ovamo? Ali ne! — Vi ste smatrali pametnijim da ostanete mirni, a ja vam sad ponavljam: idite i tražite zaštitu vlasti, no upozoravam vas da ću ja to isto učiniti, ali me onda nemojte prekoravati da sam bio okrutan prema vama i da sam vas gurnuo u propast u koju sami srljate kada tražite pravdu!«
Monks je očigledno bio zbunjen i nije znao šta da radi.
»Odlučite se brzo«, reče gospodin Brownlow sasvim mirno ali odrešito. »Još jednom vam kažem, ako želite, možete ići, ali to onda znači da ću vas tužiti sudu i da vas čeka kazna. No ako apelirate na moju blagonaklonost i milost svih onih kojima ste učinili toliko zla, onda ne govorite više ni riječi i sjednite na ovu stolicu koja već dva dana čeka na vas«. Monks je pleo i mrsio nešto nerazumljivo, ali je još uvijek oklijevao.
»Odlučite!« reče gospodin Brownlow. »Treba da kažem samo jednu riječ, i više nećete imati prilike da birate!«
Čovjek je još uvijek oklijevao.
»Ne želim se s vama pogađati«, reče gospodin Brownlow, »ja na to nemam ni prava, jer zastupam životne interese drugih!«
»Ne bismo li se«, zamuckivao je gospodin Monks, »nekako — nagodili?«
»Nagodbe nema!«
Monks pogleda gospodina Brownlowa, ali vidjevši na njegovu licu samo izraz strogosti i odlučnosti, uđe u sobu i, slegnuvši ramenima, sjedne.
»Zaključajte vrata izvana«, naredi gospodin Brownlow svojim pratiocima, »i uđite na znak zvona!«
Ljudi poslušaše i njih dvojica ostadoše sami.
»Zaista«, reče Monks skidajući šešir i ogrtač, »najbolji prijatelj moga oca lijepo sa mnom postupa!«
»Upravo zbog toga, mladiću, što sam bio najbolji prijatelj vašega oca, ja s vama tako postupam!« odvrati gospodin Brownlow. »Upravo zbog toga što su me mladenačke nade i snovi nekad vezali za njega i za jedno divno, njemu tako blisko stvorenje, koje je u mladim godinama umrlo i ostavilo mene sama i osamljena — upravo zbog toga što je još kao dijete zajedrio sa mnom klečao uz samrtnu postelju svoje jedine sestre — onoga istog jutra kad bi ona, da se nebu drugačije prohtjelo, postala mojom ženom — eto, upravo zato što sam od onog časa pa sve do njegove smrti bolna srca ustrajao uz njega kroza sve njegove nedaće, zablude i njegova iskušenja — upravo zato što stare uspomene na nj i draga zajednička sjećanja ispunjaju moje srce, tako da i sama vaša nazočnost izaziva mila sjećanja na toga čovjeka, — zato i samo zato postupam s vama blago! Da, Edwarde Leeforde, još i sada — kad moram da crvenim što nosite njegovo ime!«
»Kakve veze ima ime sa svim time?« upita mladić, pošutjevši neko vrijeme i prkosno pogledavši uzbuđenoga starca. »Ime za mene ništa ne znači!«
»Ništa, dakako«, odvrati gospodin Brownlow, »vama ništa ne znači. No to je bilo njeno ime, i još poslije toliko godina osjećam kako mi srce usplamti kad ga izgovori kakav stran čovjek. Meni je vrlo, vrlo drago što ste promijenili ime.«
»Sve je to lijepo i krasno«, reče Monks (jer mi ćemo ga i dalje nazivati tim imenom) poslije duge šutnje i vrpoljeći se izazovno, dok je gospodin Brownlow sjedio sasvim mirno zaklonivši lice rukom, »ali što vi zapravo hoćete od mene?«
»Vi imate brata«, trgne se gospodin Brownlow, »pa kad sam vam na ulici, prišavši iza leđa, došapnuo njegovo ime, vi ste se toliko začudili i prestrašili da je gotovo već to dostajalo da pođete sa mnom.«
»Ja nemam brata«, odvrati Monks, »i ja dobro znam da sam bio jedinac, a i vama je to poznato, pa čemu taj razgovor o nekoj braći?«
»Saslušajte me što ću vam reći«, nato će gospodin Brownlow, »pa ćete drugačije govoriti, i zanimat će vas da saznate ono što je meni poznato. Ja znam za onaj brak na koji su zbog porodičnog ponosa i uskogrudne taštine prisilili vašeg jadnog oca dok je bio gotovo još dijete, kao što znam i to da ste vi jedini i nedostojni plod toga nesretnog braka.«
»Ne marim ja za vaše uvredljive riječi«, prekine ga Monks te se podrugljivo nasmije. »Vama su poznate sve činjenice, i za mene je to dovoljno.«
»No meni je također poznata sva nevolja i bijeda te bračne veze. Ja znam kako su ti bračni drugovi teško podnosili bračni jaram i stenjali od bola i ogorčenja, sapeti u okove što su ih vukli kroz cijeli svoj zatrovani život, znam kako je poslije hladne uljudnosti slijedilo otvoreno izazivanje, a ravnodušnost se pretvorila u antipatiju, antipatija u mržnju, a mržnja u gađenje, dok najposlije nisu raskinuli lance, razišli se i počeli živjeti svojim životom. Ipak je oboje nosilo u sebi gorčinu i jad te zajednice koju je samo smrt mogla poništiti. Krili su svoje osjećaje pred novim znancima krinkom bezbrižnog veselja, nastojeći da zaborave svoju prošlost. Vašoj je majci to i uspjelo: ona je uskoro sve zaboravila — ali je vaš otac godine i godine zbog toga patio.«
»No, lijepo, nisu, dakle, živjeli zajedno«, reče Monks. »Pa što onda?«
»Pošto su neko vrijeme živjeli rastavljeno«, nastavi gospodin Brownlow, »i vaša se majka zabavljala na kontinentu, njezin suprug, koji je bio deset godina mlađi od nje, životario je kod kuće u samoći gdje je stekao nove prijatelje. Barem vam je ta činjenica, držim, poznata?«
»Nije meni ništa poznato!« odvrati Monks obarajući pogled i lupajući nogom o pod, baš kao čovjek koji je čvrsto odlučio da sve poriče.
»Baš kao vaše vladanje pokazuju mi i vaša djela da vi sve to niste nikada mogli zaboraviti i da se nikad niste mogli riješiti gorčine«, nato će gospodin Brownlow. »Govorim o tome što se dogodilo prije petnaest godina, kad je vama bilo tek jedanaest, a vašem ocu trideset i jedna jer je on, ponavljam, bio još pravo dijete kad ga je otac prisilio da sklopi taj brak. Zar hoćete da me natjerate da spomenem one tužne zgode što bacaju crnu sjenku na uspomenu vaših predaka, ili želite da vas poštedim i da o tome ne govorim te ćete mi sami priznati istinu?«
»Nemam šta da priznam«, obrecnu se Monks sav zbunjen. »Ako mislite da je to potrebno, vi samo nastavite!«
»Među tima novim prijateljima bio je, dakle, neki pomorski oficir koji se povukao u privatni život i kojemu je žena umrla prije pol godine ostavivši mu dvoje djece. Imali su više djece, ali su sva pomrla, pa mu je samo ostala jedna devetnaestogodišnja kćerka i još sasvim malo dijete od dvije ili tri godine.«
»A šta se sve to mene tiče?« upita Monks.
»Stanovali su«, nastavi gospodin Brownlow kao da nije ni čuo to pitanje, »u istom kraju u kojem se i vaš otac našao lutajući iz mjesta u mjesto, te se ondje konačno i nastanio. Upoznali se, učestali pohodi, razvilo se prisno prijateljstvo. Vaš je otac bio darovit kao malo koji muškarac pa je i po svojoj vanjštini i po svom karakteru bio mnogo nalik na svoju sestru. Što ga je stari pomorski oficir bolje upoznavao, sve ga je više volio. Kamo sreće da je pritom i ostalo, ali ga je i njegova kćerka zavoljela.«
Stari je gospodin na tren zastao; Monks je griskao usne i uporno gledao u pod. Primijetivši to, gospodin Brownlow nastavi: »Poslije jedne godine bio je zaručen s onom djevojkom, svečano zaručen, i prvi put u životu bio je iskreno i duboko zaljubljen. Volio je nevinu djevojku, a i ona je njega žarko ljubila.«
»Vaša je priča neobično duga«, napomene Monks koji se nelagodno vrpoljio na svome mjestu.
»To je istinita i tužna priča, mladiću«, odvrati gospodin Brownlow, »kao i druge životne histerije te vrste; da je vesela, puna sreće i nepomućene radosti, bila bi vrlo kratka. Najposlije umre jedan od onih bogatih rođaka koji su nagnali vašega djeda da žrtvuje vašeg oca, kao što sinovi često bivaju žrtvovani. Da bi ispravio zlo koje mu je nanio, ostavio mu je — svoj lijek protiv svih zala — novac! Bilo je potrebno da otputuje u Rim, kamo se oporučitelj bio sklonio zbog liječenja i ondje umro ostavivši sve svoje stvari u veoma nesređenu stanju. Otputovao je, a onda se i sam smrtno razbolio, i tek što je vaša majka to saznala, ona je iz Pariza odmah otputovala onamo te je i vas povela sa sobom. Ali je vaš otac umro dan poslije njena dolaska, i to bez oporuke — bez oporuke, tako da je cio imutak pripao njoj i vama.«
Monks je sada pritajena daha slušao i na licu mu se odražavala krajnja pažnja, iako u svoga subesjednika nije gledao. Kad je gospodin Brownlow zašutio, on se pomače na svome mjestu kao čovjek kojemu je iznenada odlanulo te stane rupčićem brisati svoje vruće čelo i ruke.
»Prije nego što je otputovao u inozemstvo, vaš je otac, putujući kroz London, pohodio mene«, reče gospodin Brownlow promatrajući Monksa pronicavim pogledom.
»O tome nisam nikad ništa čuo«, prekine ga Monks glasom koji je tobože izražavao sumnju, ali je iz njega mnogo jače izbijalo neugodno iznenađenje.
»Došao je k meni i predao mi uz druge stvari portret nesretne djevojke što ga je sam bio naslikao, a nije ga na tom hitnom putovanju mogao ponijeti sa sobom. Bio je veoma oronuo i sav se utanjio poput sjenke. Govorio je očajnički i nesuvislo kako je uništio i upropastio djevojku, najavljujući mi ujedno svoju odluku da će pošto-poto unovčiti svoje imanje, te da će od novca što će ga u Rimu naslijediti jedan dio ostaviti vama i vašoj majci, a onda zauvijek otići iz domovine. Ali sam ja znao da nije nakanio poći sam. Ni meni, svome starom i najboljem prijatelju iz mladosti, a vezivala nas zajednička uspomena na neprežaljenu pokojnicu, ni meni u tom času nije ništa potanje povjerio, ali mi je obećao da će mi pisati i sve reći i posjetiti me kad se vrati, prije nego što zauvijek otputuje. No sudbina je htjela da je to bio posljednji njegov posjet! Nisam primio ni pisma niti sam ga ikada više vidio!«
Nastade tajac, a nakon nekog vremena gospodin Brownlow produži: »Otputovao sam poslije njegova smrti na mjesto njegove grešne ljubavi — kako bezobzirni ljudi vele — a njemu je sada svejedno kako ja to okrstio, odlučivši da nesretnoj djevojci koja je, možda, pogriješila, ponudim sklonište i svoju zaštitu. No došavši onamo, saznao sam da se porodica tjedan dana prije toga odselila; poplaćali su neke svoje neznatne dugove i krišom, noću, otputovali a da mi nitko nije znao reći kamo.«
Monks je sada opet slobodnije disao ogledavajući se s pobjedničkim osmijehom. Gospodin se Brownlow primakne bliže i nastavi: »Kada je sama providnost, a ne puki slučaj, dovela k meni vašega brata, slabašno, zapušteno i jadno dijete, koje sam spasio od zla i opačine... «
»Kako?« uzvikne Monks i skoči sa svoga mjesta.
»Da, ja sam ga spasio«, reče gospodin Brownlow. »Pa ja sam vam rekao da će vas moja priča zanimati! Kad sam ga, dakle, spasio — vidim, vaš lukavi ortak prešutio vam je moje ime, koje, međutim, za vas ne bi ništa značilo — i kad se dijete u mojoj kući oporavljalo od bolesti, začudio sam se kako je mali Oliver sličan portretu o kojem sam vam govorio. Ali već onda kad sam ga na ulicu prvi puta ugledao, izraz njegova lica podsjećao me — iako je to lice bilo nagrđeno prljavštinom i strahom — na staroga znanca, te mi se činilo da sanjam na javi. Ne moram vam reći kako su ga odmamili i opet ugrabili prije nego što sam mogao saznati njegovu životnu historiju... «
»Zašto ne?« ubaci Monks žurno.
»Jer vi sve to dobro znate!«
»Ja?«
»Nema smisla da poričete«, odvrati gospodin Brownlow, »jer ću vam odmah pokazati da znam još i mnogo više!«
»Vi — vi — vi mi ne možete ništa dokazati«, promuca Monks, »i ja se vas ne bojim! Dokažite ako možete!«
»Vidjet ćemo«, odvrati stari gospodin ošinuvši ga prodornim pogledam. »Izgubio sam dječaka, i sva moja nastojanja da ga opet pronađem ostala su bez uspjeha. Budući da je vaša majka umrla, znao sam da samo vi možete objasniti tu tajnu, pa kad sam doznao da se nalazite u Zapadnoj Indiji na svom imanju, kamo ste se poslije majčine smrti povukli, jer ste morali bježati iz domovine — ja sam otputovao onamo. Kad sam čuo da ste se već nekoliko mjeseci prije vratili i da po svoj prilici boravite u Londonu, ali nitko nije točno znao gdje, ja sam se opet vratio. Vaš zastupnik nije imao nikakvih podataka o mjestu vašega boravka. Rekao mi je da dolazite i odlazite neočekivano i tajno, kako ste svagda, običavali, pa da vas katkad nema po nekoliko dana, a katkada opet izbivate i po nekoliko mjeseci, krijući se po svoj prilici u onim istim brlozima i družeći se s onim istim propalicama s kojima ste drugovali još onda kad ste bili nedoraslo, naprašite i neukrotivo momče. Nagovarao sam vašega zastupnika i sve vaše ljude da vas pronađu, ali je sve bilo uzalud. I sam sam danju i noću prolazio ulicama, no sve do prije dva sata sva je moja potraga bila bezuspješna, jer vas do tog časa nigdje nisam vidio.«
»A sad pošto ste me vidjeli«, nato će Monks ustajući drsko i prkosno, »što sad? Prijevara i krađa — to su velike riječi — a vi mislite da se njima možete opravdano služiti samo zato što ste sebi utuvili u glavu da postoji neka sličnost između onog balavog derana i slike nekoga pokojnog mazala! Pa vi ne znate čak ni to je li taj sentimentalni par uopće imao dijete!«
»Ja to nisam znao«, odvrati gospodin Brownlow i također ustane, »ali sam u toku posljednje dvije sedmice sve doznao. Vi imate brata, i vi to znate, a usto ga i poznajete. Postojala je oporuka koju je vaša majka uništila, odavši vam na samrti tajnu i pruživši vam tako mogućnost da se njom okoristite. U toj se oporuci spominje dijete koje će se tek roditi, a koje se zaista rodilo. Vi ste ga slučajno sreli, i spopala vas je zla slutnja kad ste opazili koliko je nalik na oca. Uputili ste se u grad gdje se dijete rodilo, i tamo su postojali dokazi o njegovu rođenju i porijeklu koji su dugo držani u tajnosti. Vi ste uništili te dokaze koji sada — kako ste sami rekli svom ortaku — leže na dnu rijeke, a stara vještica koja ih je primila od njegove majke već je istrunula u grobu! Nevrijedni sine, kukavico, varalico, vi koji ste se noću sastajali u mračnim jazbinama lopova i ubojica — vi koji ste svojim spletkama i opačinama skrivili strašnu smrt jedne nesretnice koja je bila tisuću puta časnija i poštenija od vas — vi koji ste već u kolijevci ogorčavali život svome ocu — vi u kome su se kao kužne bolesti skrivale sve strasti i poroci dok sva ta gadost nije izbila u odvratnoj bolesti koja vam je iznakazila i lice i dušu — zar vi, Edwarde Leeforde, imate obraza da mi prkosite?«
»Ne, ne — ne, ne!« vikao je bijednik, dotučen tolikim optužbama.
»Svaka riječ«, usklikne stari gospodin, »što ste je izmijenili s onom gnusnom huljom meni je poznata. Sjene po zidovima čule su vaš šapat i došaptavale mi vaše tajne, a siroto, progonjeno dijete ganulo je i djevojku ogrezlu u zlu, te je ona junački stala na stranu pravde i poštenja i platila svoju hrabrost glavom; a vi ste, iako niste ruke omastili krvlju, moralne odgovorni za to umorstvo!«
»Nisam, nisam!« branio se Monks. »Ništa — ništa mi o svemu tome nije poznato! Ja sam se upravo spremao onamo da provjerim istinitost tih glasina kad ste me vi na cesti pograbili. Nisam znao zašto ju je umorio. Mislio sam da su se zavadili i potukli.«
»Ona je djelomično otkrila vašu tajnu«, odvrati gospodin Brownlow. »Hoćete li sada sve priznati?«
»Hoću, priznat ću sve!«
»Hoćete li potpisati cjelovito i istinito priznanje i sve ponoviti pred svjedocima?« »I to vam obećavam!«
»Hoćete li bez opiranja ostati ovdje dok ne napišemo izjavu i onda poći sa mnom na bilo koje mjesto što ga ja izaberem i ondje usmeno posvjedočiti svoje pismeno priznanje?« »Ako to izričito tražite od mene, i to ću učiniti«, odvrati Monks.
»Morate još i više učiniti«, reče gospodin Brownlow. »Morate naknaditi sve što ste oteli tome bezazlenom i nedužnom djetetu, makar ono bilo dijete grešne ljubavi, jer se zacijelo sjećate klauzula oporuke? Treba da izvršite sve što se tiče vašega brata, a onda možete ići kamo vas je volja. Na ovome svijetu ne smijete se više s njim sastati!«
Dok je Monks hodao po sobi razmišljajući smrknuta pogleda o tim uvjetima i smišljajući kako da se izvuče iz škripca i sve to osujeti — lomeći se od straha i mržnje — netko žurno otključa vrata, i gospodin Losberne, sav zadihan i uzbuđen, upadne u sobu.
»Uhvatit će ga, još noćas će ga uhvatiti!« — vikao je on.
»Ubojicu?« upita gospodin Brownlow.
»Pa, da, da«, nestrpljivo će Doktor. »Vidjeli su njegova psa kako se šulja oko neke potleušice, pa nema sumnje da se ondje nalazi i njegov gospodar, ili će se prije ili kasnije onamo svratiti čim padne noć. Detektivi su se razmilili na sve strane, i ja sam razgovarao s ljudima kojima je povjereno da ga uhvate, i oni me uvjeravaju da im nikako ne može umaći: večeras je raspisana nagrada od sto funti onome tko ga preda vlastima.«
»Ja dajem još pedeset«, nato će gospodin Brownlow, »i sam ću to objaviti na mjestu hvatanja, ako još stignem onamo. A gdje je gospodin Maylie?«
»Harry je — čim je vidio da ste mladića sretno utrpali u kola, pohitio onamo gdje je sve ono saznao, zajahao konja i odjurio na dogovoreno mjesto, da sudjeluje u potjeri.« »A Žid?« upita gospodin Brownlow. »Šta je s njim?«
»Kad sam posljednji put za nj čuo, već je bio uhapšen, a ako nije, dosada su ga sigurno već uhvatili.«
»Jeste li se odlučili?« upita gospodin Brownlow tihim glasom Monksa.
»Jesam«, odvrati on. »I vi — vi me nećete izručiti?«
»Neću. Ostanite tu dok se ja ne vratim. To vam je jedina mogućnost da se spasite.« »Šta ste obavili?« upita Doktor šapatom.
»Sve čemu sam se nadao, čak i više. Upotpunio sam iskaze nesretne djevojke s onim što sam već prije znao, i kad sam predočio sve dokaze njegovih zločina, nije imao kud te je sve priznao. Napišite svim našim prijateljima pozive da prekosutra u sedam uvečer dođu na sastanak. Mi ćemo doći onamo nekoliko sati prije, jer će biti potrebno da se odmorimo, a naročito će mlada dama morati otpočinuti i skupiti svu svoju snagu, jer ni vi ni ja sada i ne slutimo kako će joj to biti potrebno. U meni sve kipi da osvetim strašnu smrt one jadne djevojke. Kamo je krenula potjera?«
»Bit će najbolje da se najprije odvezete do policije pa ćete još na vrijeme stići da im se pridružite«, odvrati gospodin Losberne. »A ja ću za to vrijeme ostati ovdje.«
Prijatelji se brzo raziđu; jedva su obuzdavali svoje grozničavo uzbuđenje.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Oliver Twist - Page 3 Empty Re: Čarls Dikens-Oliver Twist

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 4:42 pm


Čarls Dikens-Oliver Twist - Page 3 Kilburn_Goodwin_George_The_Black_Bird


XLVIII. POGLAVLJE
POSLJEDNJA HAJKA I SIKESOVA SMRT
Nedaleko od onoga dijela Temze koji graniči s rotherhitheskom crkvom, gdje su zgrade na obali najprljavije, a brodići na rijeci najgaraviji od ugljene prašine i dima što se tromo i tmurno diže iz oniskih krovova gusto natisnutih kuća, nalazi se dandanas najodvratniji i najozloglašeniji dio Londona, i po imenu sasvim nepoznat većem dijelu njegova stanovništva.
Da biste stigli onamo, valja vam se progurati kroz čitav labirint tijesnih i nečistih uličica, kroz koje gmižu najsiromašniji bijednici i najveće propalice toga obalnog predjela. Po dućanima se gomilaju hrpe najjeftinijeg i najneukusnijeg jestiva, sa zabata i dovrataka klate se najpohabaniji komadi stare, otrcane odjeće i obuće. Treba da laktima sebi prokrčite put kroz uzbibanu vrevu nezaposlenih radnika najnižih slojeva, nosača ugljena i trhonoša, uličnih žena, djece u dronjcima i najvećeg ološa lučkog stanovništva, i pogled vam se magli pred odvratnim prizorima, mučnina vam steže grlo od smrada što izbija slijeva i zdesna iz uskih prolaza, a štropot i trijesak glomaznih teretnih kola, pretrpanih svakovrsnom robom iz nedalekih spremišta, zaglušuje vas do besvijesti. Kad naposljetku dođete u manje bučna ulice, podalje od onih kojima ste maločas prolazili, proći ćete kraj ruševnih kuća. Učinit će vam se kao da će se raspucali i rasklimatali zidovi tih straćara srušiti na vas. Dimnjaci su napol uleknuti i jedva se drže krova, a prozori su zaštićeni zarđalim željeznim pritkama što su ih vrijeme i nečist izgrizli, proglodali i raskrhali. Na koju god stranu svrnuli pogled, posvuda ćete vidjeti samo trulost, pustoš i čamotinju. U takvoj se okolini, onkraj Dockheada u predgrađu Southwarku nalazi Jakovljev otok, okružen pištalinom i močvarama i zajažen šest do osam, a za vrijeme plime i petnaest do dvadeset stopa dubokim jarkom, što su ga nekad nazivali Mlinskim jazom, a sada je poznat pod imenom Luda graba. To je riječna uvala ili lučki bazen što ga tvori Temza, a koji se za plime, kad se otvori ustava kod Leadskih mlinova, po kojima je jarak i dobio svoje ime, može sasvim podvodniti. Stoji li čovjek, kad se to zbiva, na jednom od drvenih mostova što kod Mlinarske ulice vode na drugu stranu, vidjet će kako stanovnici kuća na objema stranama spuštaju sa svojih stražnjih vrata i prozora čabrove i kabliće i svakovrsne kuhinjske sudove da njima zahvataju vodu, a kad zatim baci pogled na same kuće, uvelike će se začuditi prizoru što mu se tamo pruža. Pozadine nekih kuća spojene su drvenim balkonima, a kroz rupe na tim galerijama može se vidjeti blatnjava voda koja ovuda protječe. Iz polupanih prozora koji su zakrpani koječim strše neke motke za sušenje rublja, ali na njima nikad nema rublja. Sobice su tako tijesne i zagađene da bi se sam zrak u smradu u njima okužio. Same kućice strše iz mulja kao da će se svakog trena srušiti i nestati u blatu, kao što su se neke već i skljokale i sasvim zaglibile. Zidovi su pocrnjeli, a počivaju na podrovanim i labavim temeljima. Sve samo smeće i pomije, mutež, trulež i gnus — sve to okružuje i okužuje Ludu grabu.
Na Jakovljevu su otoku dućani bez krova i pusti; zidovi se ruše i raspadaju, vrata urušena i povaljena na ulicu; dimnjaci pocrnjeli od čađe, ali kroz njih ne izbija dim. Prije tridesetak ili četrdesetak godina, dok još nisu tako zaredale pljenidbe i pritisli porezi, taj je zaselak bio pun života, ali je sada otok opustio. Kuće nemaju vlasnika; u njih provaljuju ljudi koji imaju dovoljno hrabrosti da uđu i tu onda žive i umiru. I zacijelo su vrlo važni razlozi koji će ljude natjerati u ta skrovišta; samo najveća neimaština i golotinja traži utočišta na Jakovljevu otoku.
Na gornjem katu jedne od tih kuća što stoji malo izdvojena, povelike i naoko trošne i ruševne ali s jakim vratima i učvršćenim prozorima, s pozadinom okrenutom prema jarku, kako smo to prije opisali — našla su se tri čovjeka koji su se od vremena do vremena pogledavali očima punim čuđenja i neodređenog iščekivanja. Sjedili su nijemo i snuždeno. Jedan je od njih bio Toby Crackit, drugi gospodin Chitling, a treći neki razbojnik pedesetih godina, u koga je nos bio gotovo splošten udarcem što ga je davno nekoć zadobio u nekoj tučnjavi, a lice iznakaženo strašnom brazgotinom koja je po svoj prilici bila uspomena na istu kavgu. To je bio robijaš koji je pobjegao iz kažnjeničke kolonije i zvao se Kags.
»Bilo bi mi milije«, najposlije se oglasi Toby okrećući se Chitlingu, »da si izabrao neko drugo mjestance kada ti je u tvojim starim apartmanima dogorjelo do nokata.«
»Pa da, blesavi mutavče«, nato će Kags, »zašto nisi malo bolje birat?«
»Znate«, odgovori gospodin Chitling snuždena lica, »vjerovao sam da ćete se više radovati kad me vidite!«
»Znaš, golube«, nato će Toby, »kad čovjek živi tako elegantno i separatno kao što sam ja navikao da živim, u kući oko koje se ne motaju nikakva njuškala, onda k vragu i ta čast što ti dolazi u pohode gospodičić koji se nalazi u tako škakljivu položaju kao ti, premda moram priznati da sam se osjećao naročito počašćenim kad sam ponekad odigrao s tobom partiju karata.«
»A nabasao si ovamo baš u času kad taj mladi elegantni gospodin ima u kući gosta koji se malko neočekivano i prije zakazanog roka vratio iz inozemstva pa ne bi želio da odmah poslije svoga povratka bude predstavljen gospodi sucima«, nadometne Kags.
Nastade tajac, a onda se Toby Crackit, uvidjevši da nema smisla da se i dalje junači i šepiri, ponovo obrati Chitlingu.
»Kada su upecali Fagina?«
»Baš za vrijeme ručka — danas u dva sata«, glasio je odgovor. »Charley i ja odmaglili smo kroz dimnjak praonice, a Bolter se sakrio u prazno bure, glavom na dolje, ali su mu predugi kraci provirivali pa su i njega ukebali.«
»A Bet?«
»Sirota Bet! Doveli su je da vidi leš«, odvrati Chitling, a lice mu se nekako oduljilo, »pa je zatim počela vrištati i mahnitati i udarati glavom o daske, te su joj navukli luđačku košulju i strpali sirotu u bolnicu.« »A kako se proveo mladi Bates?« upita Kags.
»Pošao je malo u šetnju, ali prije nego što se smrači bit će i on tu«, odvrati Chitling. »Nemamo gdje da sa sklonimo, jer oni iz 'Tri šepavca' već su onkraj brave; u krčmi sjede sami policajci; bio sam tamo i uvjerio sam se rođenim očima.«
»Pravi rusvaj«, reče Toby griskajući usne, »tu će još mnogi od naših pasti u klopku.«
»Sada zasjeda porotni sud«, reče Kags, »pa kad završe istragu i Bolter osvane kao svjedok — a siguran sam da će svjedočiti i sve izlajati, jer je već sada razvezao jezičinu — moći će da Faginu dokažu krivicu, tako da će već u petak biti suđenje, a za šest dana, tako mi svega, mogao bi visjeti!«
»Trebalo je da čujete kako je svijet urlao«, nastavi Chitling. »Policajci su ga morali braniti i udarati oko sebe, inače bi ga živa raznijeli na komade. Da ste samo vidjeli kakav je bio, sav uprljan i okrvavljen, i sve sa hvatao tih policajaca kao da su mu to najbolji prijatelji. Još ga vidim pred sobom gdje jedva stoji na nogama, a svjetina nahrupila oko njega, sve jedan preko drugoga, te su ga policajci morali čuvati; ljudi kao divlja zvijeri sve navaljuju i kese zube, a njemu se krv zgrušala po kosi i bradi. I sad kao da još čujem vrisku izbezumljenih žena kako mu prijete da će mu živo srce iščupati!« — I prestravljeni je svjedok toga jezivog prizora zatiskivao uši rukama i zatvorenih očiju nervozno šetao po sobi gore-dolje.
Dok se on tako ushodao, a druga dvojica sjedila bez riječi zureći ukočenim pogledima u pod, sa stepenica je dopiralo neko tapkanje, i Sikesov pas sune u sobu. Potrčaše do prozora, pa niza stepenice i na ulicu. Pas se zacijelo ušuljao kroz neki otvor, ali Sikesu ni traga ni glasa.
»Šta to treba da znači?« uščudi se Toby pošto se vratiše u sobu. »On valjda neće ovamo? Ja se barem nadam da neće!«
»Da je nakanio ovamo, došao bi sa svojim psom«, reče Kags te se sagne da pregleda životinju koja je sopćući ležala na podu. »Hej, dajte malo vode za psa, lipsat će koliko je žedan i umoran od lude trke.«
»Izlokao je sve do posljednje kapi«, najposlije će Kags vidjevši kako pas halapljivo loče vodu. »Sav je umrljan blatom — oronuo — napol slijep — mora da je iz daljine dobježao ovamo.«
»Odakle je samo mogao doći?« usklikne Toby. »Sigurno je bio i po drugim našim skrovištima, pa kad je naišao na same strance, dotrčao je ovamo gdje je već često puta bio! Ali gdje je prije toga bio i kako je ovamo dospio bez svoga gospodara?«
»On se valjda nije ubio (nitko od nazočnih nije spominjao Sikesa imenom) — šta mislite?« upita Chitling.
Toby zaniječe glavom.
»Da se ubio, pas bi pokušavao da nas odvede do leša. Ne, ne — ja mislim da je on već pobjegao iz zemlje, a psa ostavio. Bit će da ga je nekako zavarao, jer inače pas ne bi bio tako miran.«
Prihvatili su to rješenje koje im se učinilo najvjerojatnije; pas se zavukao pod jednu stolicu i skutrio se u klupko, i nitko ga više nije gledao.
Pošto je pao mrak, zatvorili su kapke na prozorima, zapalili svijeću i stavili je na stol. Strašni događaji u posljednja tri dana duboko su potresli svu trojicu, i taj je utisak bio još pojačan zbog njihove vlastite opasnosti i neizvjesnosti u kojoj su se nalazili. Primaknuše bliže stolice, trzajući se svakoga časa čim bi samo što šušnulo. Govorili su malo i samo šapatom. Bili su tako tihi i prestravljeni kao da u susjednoj sobi leži tijelo umorene žene.
Sjedili su tako neko vrijeme, kad s kapije odjekne neveliko brzih, muklih udaraca.
»To je mladi Bates«, reče Kags gledajući srdito oko sebe da bi prikrio strah.
Ponovo se začu lupanje. Ne, nije to on, jer on drukčije kuca.
Crackit priđe prozoru, a onda naglo uvuče glavu. Drhtao je kao prut na vodi. Nije bilo potrebno da im kaže tko je došao, jer je njegovo blijedo lice to jasno odavalo. A i pas je smjesta skočio, potrčao do ulaza i stao cviljeti.
»Moramo ga pustiti unutra«, reče Crackit dohvativši svijeću s kamina te je upali, ali mu je ruka tako drhtala da se kucanje dva puta ponovilo prije nego što je njemu uspjelo da je upali.
Crackit siđe i ubrzo se vrati u pratnji čovjeka u koga je lice bilo napol umotano u rubac, a ispod šešira glava mu je također bila zavezana rupcem. Poskidavši rupce, ukaže se izblijedjelo lice, upale oči, ispijeni obrazi, dane i dane nebrijana brada, splasnula i smežurana koža — ukaže se Sikesova avet.
Teško dišući stavi ruku na stolicu što je stajala nasred sobe, ali sav protrne u času kad je htio da se svali u nju; odvuče je sasvim uza zid i onda tek sjedne.
Nastade tajac. On je šutke gledao s jednoga na drugog. Kad bi se nečiji preplašeni pogled sukobio s njegovim očima, odmah bi poniknuo, a kad je onda naposljetku svojim potmulim glasom presjekao tajac, svi se lecnuše, jer ga još nikad nisu čuli da govori takvim glasom.
»Kako je štene dospjelo ovamo?« upita on. »Samo — prije tri sata.«
»Večerašnje novine pišu da su uhvatili Fagina. Je li to istina ili lažu?«
»Istina je.«
I opet tajac.
»Prokleti bili svi skupa!« procijedi Sikes i prijeđe rukom preko čela. »Zar nitko nema ništa da mi kaže?«
Svima je načas bilo nelagodno, ali nitko ni da zausti.
»A ti koji ovdje stanuješ«, reče Sikes, obrnuvši se Crackitu, »šta si naumio? Da me izručiš pandurima ili mogu da ostanem dok prođe hajka?«
»Ako misliš da si ovdje siguran, ostani?«, odvrati Crackit poslije kratkog oklijevanja. Sikes polako i jedva primjetljivo podiže oči prema zidu koji se nalazio iza njega, i prije bi rekao da je pokušao okrenuti glavu nego što je to stvarno učinio, a onda reče: »Jesu li — jesu li — tijelo — sahranili?«
Sva trojica zanijekaše glavom.
»A zašto nisu?« nato će Sikes svejednako oklijevajući da podigne oči. — »Zašto čuvaju takvu gadost umjesto da je zakopaju? — Tko to kuca?«
Crackit mu rukom dade znak da ne prijeti nikakva opasnost te izađe i odmah se zatim vrati, a za njim uđe i Charley Bates. Sikes je sjedio nasuprot vratima, tako da ga je dječak, tek što je ušao, morao ugledati.
»Toby«, šapne dječak i ustukne kad mu se pogled sukobi sa Sikesovim očima, »zašto mi to nisi već dolje rekao?«
Sva trojica bijahu tako zaprepašteni da je i samog Sikesa spopala neka jeza te je htio udobrovoljiti dječaka. Prijateljski mu kimne glavom i pruži ruku na pozdrav.
»Pustite me u drugu sobu«, reče dječak i odmače se još dalje od Sikesa.
»Slušaj, Charley«, nato će Sikes i stupi naprijed, »zar ti — zar ti mene ne poznaješ?« »Ne dolazite mi blizu«, odvrati dječak uzmičući užasnut i gledajući ubojicu ravno u oči. »Čudovište!«
Čovjek mahom zastane; neko su se vrijeme gledali netremice, no — malo pomalo — Sikes obori pogled.
»Pozivam vas trojicu za svjedoke«, uzvikne dječak prijeteći stegnutom šakom, a što je dalje govorio, sve se više uzbuđivao, »za svjedoke da ga se ja ne bojim — pa ako dođu po njega — ja ću ga prokazati, ja! Tako da znate, pa neka me ubije ako hoće ili ako se usudi! Ali vam kažem da ću ga prokazati, makar ga živa pekli. Ubojica! Upomoć! Ako niste plašljivci i hulje! Ubojica! Upomoć! Oborite ga! Na zemlju s njim!«
Dok su padali ti povici, dječak je mahnito mlatarao rukama i najposlije se sam i goloruk baci na ljudeskaru i, uprijevši svom snagom i navalivši sasvim neočekivano, njemu uspije da obori Sikesa.
Drugi su samo gledali; bili su tako smeteni da nisu ni pomišljali da mu priskoče u pomoć do se dječak hvatao u koštac sa mnogo jačim čovjekom. Valjali su se po podu; dječak nije mario za udarce koji su pljuštali po njemu i samo je sve grčevitije hvatao ubojicu za odjeću, zapomažući iz svega glasa.
Borba je međutim bila odviše nejednaka, a da bi dugo potrajala. Sikes ga je uhvatio poda se i koljenom mu prignječio vrat kadli ga Crackit odvuče i ustrašena lica pokaže na prozor. Dolje su buktjele zublje, čuo se žagor ljudi. Kao da se nešto ozbiljno dogovaraju. Odjekivao je topot nebrojenih nogu što su bez prestanka nadirale preko najbližega drvenog mosta. Činilo se da svjetinom upravlja neki konjanik, jer se čulo kako potkove odjekuju po kaldrmi. Odsjev zubalja postaje sve jači, toptanje biva sve žešće; a onda odjeknuše snažni udarci o vrata i začu se promuklo brujanje razjarene svjetine koja je bila tako bijesna da bi i najodvažnijeg čovjeka zazeblo oko srca.
»Upomoć!« vrištao je dječak, i njegov je glas rezao zrak. »Tu je! Razvaljujte vrata!«
»U ime kralja!« čuli su se izvana povici, i opet se prolome promukli krikovi dječaka, još jače i prodornije.
»Razvalite vrata!« vrištao je dječak. »Nikada ih nećete otvoriti! Ovamo gore, u sobu gdje je svjetlo! Razvaljujte vrata!«
Vrata i donji prozori škripe i cvile pod teškim udarcima što po njima padaju. Dječak umukne, a nepregledna gomila zaurla kao u jedan glas.
Međutim je Sikes vukao dječaka kao praznu vreću i vikao srditim glasom uzvrtjevši se po sobi: »Otvorite neku drugu sobu da zaključam ovoga drekavca! Evo, ova vrata, samo brzo!« I on ubaci dječaka i zaključa vrata. »Je li kapija zaključana?«
»Zaključana i zamandaljena«, odvrati Crackit koji je s onom drugom dvojicom još uvijek bio sasvim nemoćan, kao skamenjen, ne znajući šta da radi.
»Jesu li daske — dosta jake?«
»Okovane željezom!«
»A prozori?«
»I prozori!«
»Prokleti da ste!« vikne očajni razbojnik odgurnuvši kapak od prozora i prijeteći gomili. »Što god vi učinili, mene nećete dobiti!«
Jezoviti krikovi odjeknuše sa svih strana, i svjetina se zatalasa, zanesena divljim bijesom. Neki su dovikivali onima koji su se našli kod same kuće neka je potpale, drugi, razjareni, pozivali policajce neka ga ustrijele, ali nitko nije tako bjesnio kao onaj konjanik koji je, skočivši s konja, krčio sebi put kroz gomilu, zamahujući rukama kao da pliva pa je, dospjevši do prozora, nadvikivao sve ostale glasove: »Dvadeset funti onom tko donese ljestve!«
Onaj do njega ponovi poklik, a stotine ga grla prihvate. Neki su vikali tražeći ljestve, dok su drugi tražili kovački malj; jedni su sa zubljama trčali amo-tamo, kao da traže ljude s ljestvama ili s maljem, te se vraćali i opet udarali u viku, a drugi se samo derali do iznemoglosti psujući i proklinjući. Mnogi su se samo natiskivali naprijed kao u nekom zanosnom ludilu i tako sprečavali one koji su pokušavali da provale vrata. Neki su se — i to oni najsmjeliji — trudili da se po žljebovima i pukotinama u zidu uspnu gore; svi su se komešali u mraku kao što se klasje talasa kad ga mahom zahvati prkosan mlat vjetra. Od vremena do vremena sjedinjuju se svi glasovi i stapaju u jedan jedincati krik pomamna bijesa.
»Bila je plima«, vikao je ubojica odmaknuvši se od prozora da ne gleda razjarenu svjetinu i sve teturajući prišao svojim drugovima, »bila je plima kada sam došao. Dajte mi konopac, dug i čvrst konopac. Svi navaljuju sprijeda, a ja bih se mogao spustiti u Ludu grabu i tako umaći. Konopac amo, ili ću vas sve pomlatiti, a onda i sebe ubiti!«
Preplašeni ljudi pokažu mu mjesto gdje se čuvao alat, i ubojica, izabravši najdulji i najčvršći konopac, uzme se uspinjati na krov.
Svi su stražnji prozori već odavna bili zazidani, osim jednog okanca u onoj sobi u kojoj je Sikes pritvorio dječaka, a i to je bilo tako maleno da se ni dijete ne bi bilo moglo provući kroz nj. No dječak nije ni na čas prestajao da kroz taj prozorčić doziva u pomoć i ne misleći na to što se zbiva iza njegovih leđa, pa kad se ubojica pojavio na krovu, svojom je vikom odmah upozorio ljude što se dešava, i oni su nagrnuli iza kuće trčeći u zbijenoj gomili koja se kao nabujala rijeka valjala naprijed, tekući mutna i šumna, rušeći prepone i lomeći sve u svome toku.
Vrata sobe, iz koje se popeo na krov, podupro je Sikes daskom tako čvrsto da bi ljude, kad bi nahrupili ovamo, stajalo mnogo truda i muke da prodru. Onda je stao puzati po crepovima i bacio pogled dolje.
Nastupila je oseka, i jarak se pretvorio u muljevito korito.
Graja se časkom stišala, jer su svi zurili gore prateći svaki njegov pokret. Isprva nisu znali što li će Sikes uraditi, ali tek što su shvatili njegovu namjeru i spoznali da mu nema spasa, prolomi se urlik osvetničke radosti, tako da je njihova prijašnja vika bila samo šapat prema urnebesu što se sada na mahove dizao i padao kao teški valovi olujom uzvitlane pučine. Pa i one koji su bili suviše daleko i nisu znali razlog toga urlanja, zanese mahnitanje te i oni udariše u viku, a strašna je jeka odjekivala na sve strane te se činilo da se čitav grad slijeva u orljavu prokletstva što se pomamno ruši nad ubojicom.
Gomila sprijeda nadire, sve dalje i dalje, neminovno, nezaustavno, kao brzak što kida i lomi sve pod sobom; gnjevna lica promiču u neprekidnoj najezdi, a ovdje-ondje krvavo plamte buktinje i razdiru crnu pomrčinu obasjavajući osvetnička lica. Svjetina je prodrla u kuće nasuprot jarku razbijajući prozore ili kidajući ih cijele iz zidova; u crnim šupljinama nagruhale se glave; svi su krovovi načičkani ljudima te bijahu poput trsova što se lome pod teretom prezrela zrnja. Svaki se mostić — a ovdje su tri bila na vidiku — njihao i škripao pod težinom ljudi koji su sa svih strana grnuli ovamo, a ljudska je bujica svejednako još nadolazila izlijevajući se u svaki kutić i zakutak, poplavljujući i najmanje prazno mjestance, jer je svaki od tih ljudi htio da ubojici dovikne svoj bijes i da barem načas ugleda njegov crni lik što se izdizao na sljemenu kuće.
»Sad ga imaju!« uzvikne netko s najbližeg mostića. »Hura!«
Zabjelasa se površina otkritih glava i opet se zaori uzvikivanje.
»Pedeset funti onome«, vikao je stari gospodin s onoga istog mjesta, »tko mi ga dovede živa! Čekam tu da mu platim!«
I opet provali urnebes. A tada pođe riječ od usta do usta da su najposlije uspjeli provaliti vrata i da je onaj koji je najprije tražio da mu se donesu ljestve ušao u sobu. Tek što se to pročulo, ljudska je bujica već promijenila svoj tok, a ljudi na prozorima, čim su vidjeli kako se oni s mosta povlače, iščeznuše te čas zatim istrčaše na ulicu i priključiše se onima dolje koji su sada nagrnuli natrag na ono mjesto gdje su prije stajali. I opet se svjetina stala komešati, kretati, tjerati i vitlati, kao ponesena nevidljivim virovima: svi se bore laktima, kako tko stigne i dohvati, i nestrpljivo se bore da se domognu mjesta koje će biti što bliže vratima na koja će policajci izvesti zločinca. Odjeknu vriska onih koje umalo ne ugušiše u toj stisci ili ih satraše nogama oni što nemilice nadiru naprijed; pokrajnji puteljci i prečaci nabijeni su svijetom te ne možeš ni dihati. I baš u tim trenucima kad su gomile sebi bezobzirno krčile put naprijed i na drugu stranu i neki se borili da iz te luđačke vreve iznesu živu glavu, ubojica je umaknuo pažnji svih onih stotina i tisuća pomahnitalih gledalaca, iako su svi gorjeli od pomamne želje da ga se što prije domognu.
Čovjek se bio sav skupio klečeći na krovu, obuzet jezom pred tom razjarenom gomilom, malaksao i šuštao, jer je uvidio da mu nema pomoći, ali opazivši kako svjetina juri u drugom pravcu, skoči na noge da posljednji put pokuša spasiti živu glavu. I on se spusti u jarak i, uz opasnost da zaglibi i nađe smrt u mulju usred sveopćeg meteža, odšulja se pod okriljem mraka.
Prožet novom snagom i voljom da se bori za svoj život i potaknut bukom koja je dopirala iz same kuće, a što je značilo da su ipak uspjeli prodrijeti, jednom se nogom odupre o dimnjak, zaveže jedan kraj konopca oko njega i čvrsto ga zauzla, a od drugoga kraja, tek što bi okom trenuo, načini petlju ispomažući se pritom i zubima. Tako se mogao spustiti do visine svoga tijela od zemlje, a u ruci je držao nož, spreman da onda prereže konopac. Ali baš u času kad je već htio da omču sebi namakne preko glave te da je onda stegne ispod pazuha, i kada je spomenuti stari gospodin, koji se čvrsto držao ograde da ga gomila ne bi odvukla s njegova mjesta, ozbiljno opomenuo one koji su se nalazili blizu njega da će se ubojica konopcem spustiti — toga istog časa ubojica se okrene i pogleda na krov, zabaci ruke uvis i krikne od užasa.
»Opet njene oči!« prolomi se krik kao da dolazi iz drugoga svijeta. Sikes zatetura kao ošinut munjom, izgubi ravnotežu i spotakne se o grudobran, a omča mu dođe oko vrata i on padne preko zida; konopac se zategne i ukruti kao tetiva kad odapne strelicu; a on sam kao strijela stropošta se niza zid trideset i pet stopa u dubinu. Tijelo se naglo tržne i ukoči; ubojica je visio s nožem u ukočenoj ruci.
Stari dimnjak zadrhta i potrese se, ali izdrža teret. Mrtvo se tijelo neko vrijeme klatilo i udaralo o zid, a dječak, odgurnuvši tijelo što se njihalo pred njegovim očima, stane dozivati ljude da mu dođu u pomoć i da ga oslobode.
Neki pas, koji se sve dotada skrivao, ustrčao se po krovu amo-tamo zavijajući tužno kao da doziva gospodara, a onda se zaleti i skoči dolje na rame obješenom čovjeku. Ali promašivši svoj cilj pade naglavce na kamen te razmrska glavu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Oliver Twist - Page 3 Empty Re: Čarls Dikens-Oliver Twist

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 4:43 pm

Čarls Dikens-Oliver Twist - Page 3 Image_3

XLIX. POGLAVLJE
U KOJEM SE POKAZUJE POTREBA DA SE OBJASNE JOŠ NEKE TAJNE; UJEDNO SE
PRIČA O BRAČNOJ PONUDI BEZ MIRAZA I DŽEPARCA
Dva dana poslije događaja o kojima smo govorili u prijašnjem poglavlju, našao se Oliver u tri sata poslije podne u putničkoj kočiji, koja je brzo odmicala prema njegovu rodnom mjestu. S njim su putovali gospođa Maylie i gospođica Rose, gospođa Bedwin i dobri Doktor, dok je gospodin Brownlow putovao poštanskim kolima u društvu nekoga gospodina, čije ime još nije bilo spomenuto.
Putem nisu mnogo razgovarali, jer je Oliver bio tako uzbuđen i u tolikoj neizvjesnosti te nije mogao pribrati svoje misli ni oblikovati ih riječima. Činilo se da se svi oko njega nalaze u sličnu raspoloženju. Gospodin je Brownlow i njega i obje dame vrlo obzirno obavijestio o svemu što je Monks priznao, pa iako su znali da je njihovo putovanje imalo za cilj da se konačno završi djelo što su ga tako uspješno započeli, ipak je sve još bilo u mnogo čemu neobjašnjeno i tajnovito, pa je njihovo uzbuđenje zbog te neizvjesnosti bilo lako razumljivo.
Njihov se dobri prijatelj u isto vrijeme pobrinuo da ne bi ni na koji način saznali za strašne događaje što su se netom odigrali. »Istina je, doduše, da će oni ubrzo sve saznati«, rekao je on, »ali će se možda pružiti kakva zgodnija prilika, jer ovo bi bio baš najnezgodniji čas za takva saopćenja.« I tako su putovali svejednako zaokupljeni mislima o tome što je sve njih zbližavalo, ali ni tko od njih nije želio o tome razgovarati.
No ako je Oliver, zanesen u takve misli, cijelo vrijeme šutio dok su putovali cestom koja mu je bila sasvim nepoznata, sada, kad su zakrenuli drumom kojim je on davno nekoć pješačio kao zalutalo siroče bez igdje ikoga, bez prijatelja i druga, bez korice kruha i krova nad glavom — sada se prisjećao prošlih dana, pa ga je obuzimalo sve veće uzbuđenje. »Pogledajte tamo!« uzvikivao je Oliver hvatajući živo Rose za ruku i pokazujući kroz prozorčić, »ondje je nogostup gdje sam izbio na cestu, a ondje živica gdje sam se skrivao da me ne uhvate i vrate u grad, a tamo prijeko vodi poljska staza do stare kuće gdje sam živio kao malo dijete! Oh, Dick, Dick, moj vjerni i dobri prijatelju, koliko bih sada volio da te vidim!« »Uskoro ćeš ga vidjeti«, odvrati Rose primivši nježno njegove sklopljene ruke u svoje. »Reći ćeš mu kako si sada sretan i bogat, i kako si najsretniji što si se sada vratio da i njega učiniš sretnim!«
»Da, da«, reče Oliver, »i mi ćemo ga odvesti odavle i dat ćemo mu sve što mu bude trebalo i smjestiti ga na nekom mirnom, lijepom mjestancetu, gdje će moći ojačati i prizdraviti, je li tako?«
Rose potvrdi glavom, i dječak se od sreće gušio u suzama te nije mogao ni govoriti. »Vi ćete prema njemu biti dobri i nježni, jer takvi ste prema svima«, opet će Oliver. »Znam da ćete se rasplakati nad njegovom sudbinom, ali neka vas to ne smeta, jer kad vam sve ispripovjedi, opet ćete se nasmiješiti, kao što je to i sa mnom bilo. Rekao mi je: 'Čuvao te bog!' kad sam bježao iz sirotišta«, jecao je Oliver duboko ganut, »a ja ću mu sada reći: 'Bog te blagoslovio!' i pokazat ću mu kako nisam zaboravio njegove riječi i koliko ga volim!«
Kad su se približavali gradu i vozili kroz uske uličice, bilo je zaista vrlo teško da umire dijete koje je bilo strahovito uzbuđeno. Evo, tu je pogrebni zavod gospodina Sowerberryja; i sve je kao prije, samo mu se činilo da je sve nešto manje i ne tako veličanstveno kako mu je to ostalo u pameti — sve one kuće i dućani što ih je tako dobro poznavao, a sa svime su ga vezivale neke uspomene. Još su ona ista Gamfieldova kola, kao nekoć, stajala pred krčmom, pa ubožnica ili, bolje rekavši, tamnica, gdje je u čamotinji proveo svoju najraniju mladost, s istim onim prozorima što mrko zure na ulicu, isti onaj suhonjavi vratar! — Čim ga je ugledao, Oliver sa nesvjesno trgne, a onda se nasmije zbog svoje ludosti i zaplače te se opet nasmije; a u prozorima sve sama poznata lica — sve, sve je bilo kao da je tek jučer otišao odatle i kao da su njegovi sadašnji sretni dani — samo san.
Ali ne, Oliver nije sanjao — to je bila java, zbiljski život, sretan i radostan. Dovezli su se pred isti onaj hotel, u koji je Oliver tako često zurio, zadivljen i sa strahopoštovanjem, jer mu se činio kao neka divna palača; i tu je već bio gospodin Grimwig da ih dočeka i da poljubi mladu damu, pa i staru, kad su svi izašli iz kočije, kao da je on djed sretne te porodice; i bio je sve sam smiješak i nježnost, čak nije nikome ni govorio da će pojesti svoju glavu, ne — ni jedanput, pa ni onda dok se prepirao s nekim starim konjušarom o najbližoj cesti što vodi u London, tvrdeći da on to najbolje zna, premda je samo jednom putovao tim putem, a i onda je spavao u poštanskoj kočiji. Ručak je bio već gotov, a i sobe spremne, i sve je bilo tako udešeno kao da je iskrsavalo na dodir čarobnjakova štapića.
Pa ipak, kad se stišalo prvo radosno uzbuđenje, opet je sve obuzela ona tjeskobnost koja je prevladavala za vrijeme puta. Gospodin Brownlow nije večerao zajedno s njima, nego je ostao u svojoj sobi. Ona dva druga gospodina žurna su koraka ulazila i izlazila iz sobe, zabrinuta pogleda, a od vremena do vremena kad bi se slučajno sastali u sobi, razgovarali su izdvojeni od ostalih. U neko doba poslali su po gospođu Maylie, i ona je izbivala čitav jedan sat, a kad se vratila, oči su joj bile otekle od suza. Zbog svega toga Rose i Oliver, koji nisu bili upućeni u to tajnovito zbivanje, osjećali su se vrlo nelagodno. Sjedili su i bez riječi samo se snebivali, a kad bi ovda-onda i rekli koju riječ, govorili bi šapatom kao da se boje svoga vlastitog glasa.
Najposlije, kad je bilo skoro devet sati te su već pomišljali da te večeri neće ništa saznati, gospodin Losberne i gospodin Grimwig uđu u sobu, a za njima u stopu gospodin Brownlow i neki čovjek, te Oliver umalo što nije kriknuo od iznenađenja kad ga je opazio i kad su mu rekli da je to njegov brat; a bio je to onaj isti čovjek kojega je nekoć vidio pred krčmom malog trgovišta, isti onaj koji je zajedno s Faginom zurio kroz prozor njegove sobice u ladanjskoj kući. Pogledao je zapanjena dječaka s mržnjom, koju ni ovom prilikom nije mogao zatomiti, a onda je sjeo do vrata. Gospodin Brownlow, koji je u rukama držao neke spise, priđe stolu blizu kojega su sjedili Oliver i Rose.
»Znam da je to vrlo neugodno«, započne gospodin Brownlow, »ali ove izjave što su ih u Londonu neka gospoda potpisala treba u cijelosti i ovdje da se ponove. Ja bih vam prištedio to poniženje, ali je potrebno da iz vaših usta čujemo te izjave prije nego što se raziđemo, a vi znate zbog čega.«
»Nastavite«, reče čovjek kojemu su bile upućene te riječi i okrene lice na drugu stranu. »Samo brzo! Ja sam već dosta učinio, pa me nemojte dulje zadržavati!«
»Ovo dijete«, poče gospodin Brownlow privlačeći Olivera sebi i stavljajući mu ruku na glavu, »vaš je polubrat, vanbračni sin vašega oca, moga nezaboravnog prijatelja Edwina Leeforda, i mlade sirote Agnes Fleming koja je umrla na porođaju.«
»Da«, reče Monks mjereći mrkim pogledima dječaka koji je sav drhturio, a srce mu ludo udaralo u grudima, »to je njihovo kopile.«
»Izraz što ste ga vi upotrijebili«, odvrati gospodin Brownlow strogim glasom, »baca sjenu na one koji su davno mrtvi, i njima ne može da sudi nesavršena ljudska pravda. Tim nedoličnim riječima nećete poniziti nikoga drugog osim sebe samoga. Ali pustimo to. On se rodio u ovome gradu?«
»U ubožnici ovoga grada«, glasio je prkosni odgovor. »Pa imate sve pribilježeno«, pokaza čovjek nestrpljivo na spise.
»Da, ali vi nam to morate ovdje ponoviti!« reče gospodin Brownlow prelazeći pogledom po prisutnima.
»No, onda čujte«, odvrati Monks. »Kad se njegov otac, kako znate, u Rimu razbolio, doputovala je k njemu njegova žena, moja majka, s kojom je već odavna bio rastavljen, a koja je tada zajedno sa mnom iz Pariza doputovala, i to samo zbog ostavštine, jer, koliko je meni poznato, niti je ona njega naročito voljela niti je on za nju mnogo mario. Nije nas više prepoznao, jer je već izgubio svijest, i tako je ležao sve do sutradan po našem dolasku, kad je konačno umro. U njegovu pisaćem stolu nađena su dva omota, datirana iste one večeri kad se razbolio, a upravljena vama, uz napomenu i molbu da se prvi omot pošalje tek poslije njegove smrti. Prvo je pismo bilo za onu djevojku imenom Agnes, a drugi je spis bio oporuka.«
»Bilo je isprecrtavano, a sadržavalo je pokajničko priznanje i usrdne molbe neka joj bog pomogne. Bio je zaveo djevojku, a izgovarao se da je baš onda nije mogao uzeti za ženu, jer da ga vežu neke tajanstvene zapreke za koje će ona poslije saznati, a djevojka mu je povjerovala i izgubila svoju čast. Budući da je za nekoliko mjeseci imala roditi, on joj je sada pisao što je sve nakanio učiniti kako bi skrio njenu sramotu, ako poživi, moleći je da ne proklinje njegovu uspomenu ako ga sada snađe smrt, i neka ne misli da će se njen grijeh osvetiti njoj ili njezinu djetetu, jer da je samo on svemu kriv. Podsjećao ju je na onaj dan kad joj je dao onaj mali medaljon i prsten, u koji je bilo urezano njeno ime i ostavljeno prazno mjesto za prezime koje će joj jednoga dana dati, moleći je da ga nosi na svom srcu. Onda je sve to nekoliko puta ponavljao kao da više nije pri svijesti, i ja vjerujem da je tako i bilo.«
»A oporuka?« upadne mu gospodin Brownlow u riječ kad je vidio kako Oliver sve to više plače. »Odmah ću vam i to reći! Oporuka je bila sastavljena u istom smislu i u istom duhu kao i pismo. Govorio je o nevoljama u koje ga je žena bacila, o vašem prkosu, o zlobi i izopačenosti u najranijim vašim godinama, govorio je o vama kao o sinu koji se bio izmetnuo, o svom jedincu kojega je majka odgajala da mrzi rođenoga oca, i on je vama i vašoj majci ostavio godišnju rentu od osam stotina funti. Glavninu svoga imetka podijelio je u dva jednaka dijela, pa je polovicu imala dobiti Agnes Fleming, a drugu polovicu njeno dijete, ako se rodi živo i poraste do punoljetnosti. Ako bude djevojčica, njoj bi bez ikakvih daljih uvjeta imala pripasti njezina polovica, ali ako se rodi muško dijete, onda je nasljedstvo vezano uz uvjet da ne okalja svoje ime za vrijeme svoga maloljetstva nikakvim nečasnim činom, podlošću ili krivičnim djelom. Stavio je taj uvjet, rekao je, da tako izrazi svoje povjerenje prema majci i svoje uvjerenje — koje se u času kad mu se bližila smrt samo još pojačalo — da će dječak od nje naslijediti njeno dobro srce i plemenitu dušu. Ako se u tome prevari — i samo onda! — novac je imao pripasti vama, jer samo kad bi oba djeteta bila jednako nevaljala, vi biste imali prvenstveno pravo na očev imutak, jer pravo na njegovo srce izgubili ste već kao dijete kad ste hladno i s nepoštovanjem odbijali njegovu ljubav.«
»Moja je majka«, prihvati sada Monks jačim glasom, »učinila ono što je pravo svake majke — spalila je oporuku. Pismo nije nikada bilo odaslano, ali ga je, baš kao i još neke dokaze, sačuvala za slučaj ako bi rodbina djevojke ikad pokušala da spere ljagu s njezina imena. I od nje je otac djevojke saznao svu istinu, uveličanu njenom mržnjom — zbog čega ja svoju majku još više volim! Zbog okaljane časti svoga imena on je sa svojom porodicom pobjegao u neko zabačeno mjesto u Walesu; promijenio je ime, samo da ga njegovi prijatelji ne bi nikada mogli pronaći, i malo vremena poslije toga našli su ga jednog jutra u postelji mrtva. Djevojka je već nekoliko tjedana prije potajno otišla iz roditeljske kuće, a on je propješačio sva obližnja mjesta i sela; jedne se noći vratio kući, uvjeren da je sama učinila kraj svome životu kako bi prikrila svoju i njegovu sramotu koja je slomila njegovo srce.«
Nastao je kratak tajac. Onda gospodin Brownlow nastavi tužnu priču.
»Mnogo godina kasnije«, reče, »majka ovoga čovjeka ovdje, Edwarda Leeforda, došla je k meni. On ju je bio ostavio kad mu je bilo tek osamnaest godina, ukravši joj sav nakit i novac te je poslije mnogih prijevara i raskalašena života pobjegao u London gdje se čitave dvije godine družio s najvećim ološem i propalicama. Nju je izjedala strašna i neizlječiva bolest te je željela da ga još prije smrti vidi, pa smo se odmah dali u potjeru i dugo ga uzalud tražili, no naposljetku smo ga ipak pronašli; i on se zajedno s njom vratio u Francusku.«
»I tamo je umrla«, preuze Monks, »pošto je dugo bolovala, i na samrtnoj mi je postelji povjerila sve te tajne i zasadila mi u srce neutaživu mržnju na sve one koji su bili upleteni u tu stvar, iako to nije bilo potrebno, jer sam ja već odavna sve te ljude mrzio iz dna duše. Nikad nije povjerovala da je ona djevojka ubila sebe i dijete, nego je bila čvrsto uvjerena da je rodila dječaka koji je ostao u životu. Ja sam joj se zakleo da ću ga, ako ga ikada sretnem na svome putu, tjerati od nemila do nedraga dok ga ne uništim, da neću nikada mirovati nego ga progoniti nemilosrdnom mržnjom i da ću to dijete dotjerati do samih vješala, da bih se osvetio zbog one oporuke u kojoj otac mene tako pogrdno spominje, a veliča dijete koje se u ono vrijeme još nije bilo ni rodilo. Majka se nije prevarila. Ja sam najposlije pronašao to dijete; bio sam lijepo započeo, i sve bi se svršilo onako kako sam bio naumio da me nije ona drolja prokazala.«
Dok se nitkov hvatao za glavu i sam sebe proklinjao ispod glasa u nemoćnom bijesu, gospodin Brownlow se obrati prestravljenim svjedocima te im objasni kako je stari Žid, koji je bio Monksov ortak i osoba povjerenja, primio veliku svotu novca, zato što mu je uspjelo da se dočepa Olivera i da ga zaplete u svoje zločinačke mreže, ali da su se dogovorili da će jedan dio nagrade morati da vrati u slučaju da Oliver umakne te su zbog toga došli na selo da pronađu dječaka.
»A medaljon i prsten?« nato će gospodin Brownlow Monksu.
»I jedno i drugo otkupio sam od onoga čovjeka i žene o kojima sam vam već govorio, a ona je to ukrala bolničarki koja je opljačkala mrtvo tijelo«, odgovori Monks i ne dižući očiju. »Pa vi znate što sam učinio s tim stvarima.«
Gospodin Brownlow bez riječi kimnu gospodinu Grimwigu, koji odmah iziđe te se ubrzo vrati gurajući pred sobom gospođu Bumble i vukući za sobom gospodina Bumblea koji se otimao te nikako da uđe.
»Varaju li me oči«, usklikne gospodin Bumble nevješto hineći veliko oduševljenje, »ili je to zaista mali Oliver? Oh, O-li-ve-re, kad bi samo znao kako mi je bilo teško bez tebe!« »Zaveži, budalo!« promrmlja gospođa Bumble.
»Pa šta ću, gospođo Bumble, kad ne mogu da svladam svoje ganuće«, branio se upravitelj uboškog doma, »kad gledam toga dječaka kojega sam ja u svojstvu općinskog pisara takoreći othranio i odgojio, a sada ga vidim u društvu tako otmjenih dama i gospode! Ja sam uvijek volio to dijete — kao da mi je rođeni — rođeni — moj rođeni djed...« izvali gospodin Bumble tražeći pravo uspoređenje. »Dragi mladi gospodine, Olivere sinko, valjda se još sjećate onoga dobrog gospodina u bijelom prsluku? Oh, baš prošloga tjedna preselio se u vječnost — u hrastovu lijesu s metalnim ručkama, Olivere!«
»Slušajte, gospodine«, okomi se na nj gospodin Grimwig, »ne biste li pokušali da svladate, svoje osjećaje?«
»Nastojat ću, gospodine, koliko god mogu«, odvrati gospodin Bumble. »Kako zdravlje, gospodine? Nadam se da ste dobro?«
Posljednja je pitanja upravio gospodinu Brownlowu, koji se sasvim približio dičnom bračnom paru. Upitao ih je, pokazujući na Monksa:
»Poznajete li ovoga čovjeka?«
»Ne«, odvrati gospođa Bumble jasno i glasno.
»Ni vi ga ne poznajete?« upita gospodin Brownlow njena supruga.
»Za svega svoga života nikad ga nisam vidio!« odgovori gospodin Bumble.
»Niti ste mu što prodali?«
»Ne«, nato će gospođa Bumble.
»Niste li, možda, nekoć posjedovali zlatni medaljon i prsten?« upita gospodin Brownlow.
»Dakako da nisam«, odvrati žena. »Jeste li nas zato doveli ovamo da odgovaramo na tako smiješna pitanja?«
Gospodin Brownlow ponovo mahne Grimwigu, i ovaj opet hitro odšepa. Ali se ovoga puta nije vratio sa gojazna dva bračna druga, nego je uveo dvije napol uzete starice koje su dahtale, pogružene i škorave.
»Vi ste one noći kada je stara Sally umirala zaključali vrata«, reče prva dižući svoju smežuranu ruku, »ali su glasovi ipak doprli do naših ušiju, a kroz pukotine mogle smo sve vidjeti!«
»Da, da, baš tako«, potvrdi ona druga žmirkajući oko sebe i mljaskajući krezubim desnima. »Da, da, baš tako... « »Čule smo kako je ona pokušavala da vam prizna što je učinila, i vidjele smo kako vam je pružila neku ceduljicu. A sutradan smo saznale da ste bili u zalagaonici«, reče prva žena.
»Da, da, baš tako«, nadometne druga starica, »i to je bio zlatan medaljončić i prstenčić. Sve smo mi vidjele i čule! Da, da, baš sve!«
»Ali mi znamo još i više«, nastavi prva, »jer nam je Sally još odavno često govorila kako joj je mlada majka znala reći da je osjetila da neće preživjeti i da je baš onda kad su je našli i donijeli u ubožnicu bila na putu da umre na grobu djetinjeg oca.«
»Biste li možda htjeli razgovarati i s vlasnikom zalagaonice?« upita gospodin Brownlow gospođu Bumble.
»Ne«, odvrati žena, »budući da je ovaj« — i ona pokaže na Monksa — »bio takva kukavica pa je sve priznao, a vi ste se osim toga potrudili da iznjuškate između svih onih matorih babuškara ove dvije vještice. Jesam! Prodala sam medaljon i prsten, i sad se nalaze tamo odakle ih više nikada nećete izvući. No, pa šta još hoćete od mene?«
»Ništa više«, odgovori gospodin Brownlow, »samo što će biti naša briga da vas dvoje više nikada ne dobijete službu za koju se zahtijeva povjerljivost. A sada iziđite!«
»Nadam se«, reče gospodin Bumble gledajući oko sebe skrušenim pogledom pošto je gospodin Grimwig izveo obje starice, »da te male zlosretne slučajnosti neće imati za posljedicu da izgubim svoju službu kod općine?«
»S tim posljedicama«, odvrati gospodin Brownlow, »možete računati već sada i zamisliti da ste izgubili svoje mjesto!«
»Svemu je moja žena kriva — ona vam je takva, samo ona! I svašta će smisliti, hoće ona, dabome da hoće! Ali ja...« branio se gospodin Bumble, pošto je najprije plašljivo pogledao na vrata da se uvjeri da li je njegova žena već izašla.
»To vas ne opravdava«, odgovori gospodin Brownlow. »Vi ste bili nazočni u času kad je taj nakit bio bačen u vodu, i pred zakonom vi snosite veću odgovornost, jer zakon pretpostavlja da je vaša žena radila pod vašim utjecajem.«
»Ako zakon takvo nešto pretpostavlja«, reče gospodin Bumble odrešito, gužvajući šešir objema rukama, »onda je taj zakon — najveća magareština i prava glupost. Ako je zakon tako kratkovid, onda je zakon — neženja koji je slijep kod očiju, i ja mu samo to želim da mu iskustvo otvori oči pa da progleda, da, da, iskustvo da mu otvori oči!«
Pošto je s naročitim naglaskom ponovio te riječi, gospodin Bumble čvrsto natuče šešir na glavu, turi ruke u džepove te se uputi niza stepenice za svojom bračnom družicom.
»Draga moja gospođice«, reče zatim gospodin Brownlow, »pružite mi ruku. Ne treba da dršćete i neka vas ne bude strah ovo nekoliko riječi što je još preostalo da vam kažem.« »Ako se te riječi tiču mene — a ja ne znam da li se odnose na mene — molim vas, recite mi to nekom drugom zgodom«, nato će Rose, »jer se sada ne osjećam ni dosta jakom ni raspoloženom da bilo što saslušam.«
»Oh ne«, odvrati stari gospodin i primi je nježno pod ruku, »ja vrlo dobro znam da ste mnogo jači nego što i sami mislite. Poznajete li, gospodine, ovu mladu damu?« »Poznajem«, odvrati Monks.
»Ja vas nikad nisam vidjela«, reče Rose zamirućim glasom.
»A ja sam vas vrlo često viđao«, odvrati Monks.
»Otac nesretne Agnes imao je dvije kćeri«, reče gospodin Brownlow. »Kakva je sudbina zadesila onu drugu što je bila još malo dijete?« »Kad je djevojčici«, odgovori Monks, »umro otac u nepoznatu kraju, pod tuđim imenom, ne ostavljajući nikakva pisma, spise pa ni oznake po čemu bi se njeni prijatelji ili rođaci mogli pronaći, neki su je siromašni seljaci prihvatili i odgojili je kao svoje rođeno dijete.«
»Nastavite«, reče gospodin Brownlow davši gospođi Maylie znak da se približi, »nastavite samo!«
»Vama nije uspjelo da pronađete ono mjesto kamo su se ti ljudi sklonili«, reče Monks, »ali što ljubav nije mogla postići, postigla je mržnja. Moja ga je majka poslije godinu dana upornog propitkivanja i traženja najposlije ipak pronašla — da, da — a isto je tako pronašla i djevojčicu.«
»Je li ju uzela k sebi?«
»Nije. Ti ljudi bili su vrlo siromašni, i konačno im je dotužila ta njihova čovjekoljubivost i plemenitost, ali im moja majka nije tu brigu skinula s vrata, ostavila je djevojčicu kod njih, samo im je dala nešto novaca, što su po svoj prilici brzo potrošili; obećala im je da će im poslati više, a to nije namjeravala učiniti. No ona nije bila uvjerena da će neimaština i nezadovoljstvo tih ljudi dovoljno unesrećiti djevojčicu, i zato im je ispričala grešni život njene starije sestre, uveličavajući i udešavajući neke činjenice kako se njoj činilo uputnim. Zamolila je skrbnike da budnim okom paze na dijete koje ima zlu i nečistu krv, pričala im da je nezakonito te da će se sigurno izopačiti i prije ili kasnije poći zlim putem. Sve okolnosti kao da su potvrđivale riječi moje majke, i ljudi su joj povjerovali, pa su tako loše s malom postupali da smo, štaviše, i mi bili zadovoljni, znajući da nikada neće biti sretna — sve dok je slučajno nije vidjela neka udovica, koja je u ono vrijeme obitavala u Chesteru, te joj se smilovala i uzela je k sebi u kuću. Nama kao da je prkosila zla kob, jer je unatoč svim našim pothvatima i naporima djevojčica ostala tamo i bila sretna.«
»Vidite li sada tu djevojku?«
»Da — ona stoji uz vas!«
»Ali će ona uvijek ostati moja mala, mila nećakinja!« usklikne gospođa Maylie i raširi ruke te joj Rose napol bez svijesti padne u naručje. »Uvijek ćeš ostati moja mala, draga djevojčica, i ja te ne bih dala ni za sve blago ovoga svijeta! Jedina moja, draga, mala djevojčice!«
»Tetice! Ti jedina bila si mi uvijek dobra!« zaplače Rose hvatajući se grčevito za staru gospođu. »Srce će mi prepuknuti od sreće, i ja — ja ne mogu — ja ne mogu sve to da podnesem!«
»Ti si još mnogo više pretrpjela i podnosila i sve oko sebe usrećivala, sve koji su te poznavali«, povrne joj gospođa Maylie i nježno je zagrli. »Ali sada, sjeti se tko još jedva čeka da te zagrli, milo moje!«
»Oh, ja te nikada neću zvati teticom, nego sestrom«, usklikne Oliver i baci joj se oko vrata, »draga moja sestrice; i ja sam te odmah tako silno zavolio — Rose, draga moja Rose!« Poštujmo suze i isprekidane riječi dva siročeta što su se sad zagrlila. U tome jednom te istom trenutku dobili su oca, sestru i majku i u istom trenutku opet ih izgubili. Vrč se razom napunio i radošću i tugom, ali prolivene suze nisu palile gorčinom, jer je i sama tuga bila ublažena i umekšana tako blagim i nježnim uspomenama te su se svi osjećaji stapali u samo milje, a bol se nije osjećao.
Dugo, dugo su ostali sami. Tiho kucanje na vratima navijesti im da netko želi ući. Oliver otvori i stane ustranu da propusti Harryja Mayliea.
»Sve mi je poznato«, reče on te sjedne uz dražesnu djevojku. »Draga Rose, ja sve znam!« »Nisam slučajno došao ovamo«, nastavi mladić poslije odulje šutnje, »jer sam već jučer sve saznao. Slutiš li da sam došao da te podsjetim na jedno obećanje?«
»Čekaj«, nato će tihim glasom Rose. »Je li ti sve poznato?«
»Sve, a ti si mi dopustila da se u toku godine u svako doba mogu vratiti i nastaviti onaj naš posljednji razgovor.«
»Jesam.«
»Neću navaljivati da promijeniš svoju odluku, nego samo želim čuti da li ćeš je sada ponoviti. Prema našem dogovoru mogu ti sada ponuditi sve što imam, ali sam ti onda dao riječ da neću ni pokušati da te nagovorim da promijeniš svoju odluku ukoliko je ne budeš htjela sama izmijeniti.«
»Za istim onim razlozima za kojima sam se onda povela, povest ću se i sada«, odvrati Rose čvrstim glasom. »Nikad jače nego sada nisam osjećala koliko dugujem ovoj ženi koja me izbavila od tolike bijede i jada. Morat ću se boriti sama sa sobom, ali se ponosim, jer znam da ću pobijediti kao što znam i to da će biti vrlo bolno, ali se neću pokolebati.«
»To što smo večeras saznali... « započne Harry.
»To što smo večeras saznali«, preuze Rose nježno, »ne mijenja moj položaj prema tebi.« »Ti silom hoćeš, Rose, da budeš okrutna prema meni«, prijekorno će Harry.
»Oh, Harry, Harry«, zaplače mlada djevojka, »voljela bih da to mogu, jer bih onda manje patila!«
»A zašto onda sama sebi zadaješ toliko boli?« upita je Harry uzimajući je za ruku. »Misli na to, draga moja Rose, što si večeras čula.«
»A šta sam čula?« usklikne Rose. »Da se moj otac iz osjećaja stida zbog nanesene sramote povukao od života — eto, to sam čula! Oh, Harry, dosta smo govorili!«
»Ne, Rose, još nismo«, nato će mladić ne dopuštajući joj da ode. »Sve moje nade i želje, sve težnje i svi moji osjećaji — sve se to izmijenilo — sve — samo ne moja ljubav. Ja ti sada ne nudim više povlašten položaj i isprazno bogatstvo u tome varavom svijetu, gdje zloba i pakosna himbenost ponižavaju ispravne i poštene, nego ti nudim dom, domaće ognjište, malo i skromno, i to je sve, draga moja Rose, što ti mogu dati.«
»Što bi time da kažeš?« uznemiri se Rose u dvoumici.
»Samo to da sam, pošto sam se posljednji put s tobom rastao, čvrsto odlučio da uklonim sve zapreke koje su se ispriječile između tebe i mene; i jer sam uvidio da moj svijet ne može biti i tvoj, nakanio sam da tvoj svijet učinim svojim i da odbacim ponos zbog otmjena porijekla, da budemo jednaki i ravnopravni. Eto, samo to sam htio reći! Oni koji su mi zbog toga okrenuli leđa, okrenuli su ih već prije i tebi, i što se toga tiče bila si u pravu. Moćni zaštitnici i utjecajni rođaci, koji su mi se nekad slatko smješkali, sada me gledaju s prezirom. Pa neka! Ima suncem obasjanih i nasmijanih polja i livada u najljepšem kraju Engleske; i tamo, pored seoske crkvice, moje crkvice, Rose, stoji mala priprosta kućica, kojom ću se ja, ako samo budeš htjela, kudikamo više ponositi nego da su mi se ispunile sve moje varave nade, kojih sam se sada odrekao. I sada znaš tko sam, što sam i što imam, i ja ti sve to stavljam pred noge!«
*
»E, nije lako kad moraš zaljubljene čekati s večerom!« reći će gospodin Grimwig budeći se i skidajući rubac kojim se bio pokrio.
Da se kaže po istini, svi su na večeru već neobično dugo čekali, a ni gospođa Maylie ni Rose ni Harry, koji su svi zajedno ušli u sobu, nisu znali kako da se ispričaju.
»Večeras sam već najozbiljnije pomišljao na to kako ću morati da pojedem svoju glavu«, reče gospodin Grimwig, »jer me već hvatao strah da neću dobiti ništa drugo za večeru. Uostalom, bit ću tako slobodan da pozdravim buduću mladu.«
Gospodin Grimwig nije nimalo oklijevao da poljubi mladu djevojku, koja se sva zarumenjela, te je njegov primjer djelovao prelazno, jer su i gospodin Brownlow i Doktor to isto učinili. Neki pak tvrde da su opazili kako je Harry Maylie već prije, u dosta tamnoj sobi, obavio tu vjereničku ceremoniju, dok se s mjerodavne strane opet saznaje da je to samo zlobno panjkanje, jer da je on još mlad te je uskoro imao nastupiti svoje pastorsko mjesto u seoskoj župi.
»Olivere, drago dijete«, reče gospođa Maylie, »gdje si bio, i zašto si tako tužan? Pa ti plačeš! Što se dogodilo?«
Svijet je taj pun razočaranja, u njemu često umiru naše najljepše i najplemenitije nade. Jadni je Dick bio mrtav!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Oliver Twist - Page 3 Empty Re: Čarls Dikens-Oliver Twist

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 4:44 pm

Čarls Dikens-Oliver Twist - Page 3 Image_2


L. POGLAVLJE
KAKO JE FAGIN PROVEO SVOJU POSLJEDNJU NOĆ
U sudnici se natiskao svijet. Odasvud su zurile raskolačene oči, od ograde ispred optuženičke klupe pa sve do najudaljenijeg i najzabitnijeg kutića na galeriji, odasvud su pogledi bili upereni samo u jednog čovjeka — u Žida. Pred njim i iza njega, gore, dolje, slijeva i zdesna — sa svih strana — kao da je zajažen i zaokružen svodom, s kojega se žare i plamte usijane oči.
Tu je on stajao, usred vatre bezbrojnih užagrenih očiju, s jednom rukom na drvenoj ploči pred sobom, a s drugom prislonjenom na uho dok je glavu ispružio malo naprijed, da bi što jasnije čuo svaku pojedinu riječ kad je sudac porotnicima obrazlagao njihovu dužnost i zadatak. Ponekad bi oštrim pogledom piljio u njihova lica, ne bi li u njihovu izrazu ugledao ma i najmanji tračak nečega što bi išlo njemu u prilog, a kada bi navodi u optužnici govorili protiv njega s neumitnom jasnoćom, pogledavao je u svoga branitelja i kao da ga je nijemo zaklinjao da mu pomogne. Ruke su mu i noge kanda bile uzete, i u njega su živjele samo oči, čas zvjerajući divlje, čas opet gaseći se u smrtnoj tjeskobi. Otkako je započelo suđenje, jedva da se pomakao, i kada je sudac sada umuknuo, on je i dalje stajao u onom stavu napete pažnje ne skidajući pogleda s njega.
Čuvši prigušeni žamor u sudnici, on kao da se trže oda sna i zirkajući oko sebe vidje kako se porotnici dogovaraju kakvu osudu da izreknu. Kad pogledom zahvati galeriju, opazi kako se ljudi izdižu na prstima gledajući preko ramena onih koji stoje pred njima; neki šapću sa svojim susjedima pa im se na licu čita zgražanje i odvratnost, a drugi stavljaju lornjone na oči, da ga bolje osmotre. Bilo je i takvih, premda vrlo malo, koji mu uopće nisu obraćali pažnje, nego su zurili u porotnike te se nestrpljivo čudili zašto ti ljudi još oklijevaju — ali ni na jednom licu, čak ni među ženama, a tih je bilo mnogo, nije mogao otkriti ni traga samilosti, jer su sva ta lica izražavala samo osjećaj nade i očekivanja da će ga sud proglasiti krivim.
Sve je on to obuhvatio jednim jedinim zaprepaštenim pogledom. I tada sva dvorana zanijemi mrtvom tišinom te se on okrene i primijeti kako se porotnici obraćaju predsjedniku. Pst!
Ali su oni tražili samo dopuštenje da se povuku.
Kad su jedan za drugim izlazili, pažljivo im se zagledao u lica da vidi na koju stranu većina naginje, ali mu nastojanje ostade bez uspjeha. Uzničar ga dodirne, po ramenu, on nesvjesno pođe za njim u pozadinu optuženičke klupe i sjedne na stolicu koju mu je čovjek morao, pokazati, jer je on sam ne bi vidio.
I opet pogleda u galeriju. Neki su jeli, a drugi se hladili mašući rupčićima, jer je u toj pretrpanoj dvorani vrućina bila nepodnošljiva. Neki je mladić crtao njegovo lice u maloj bilježnici, i on se u čudu pitao da li će mu uspjeti sličnost, pa kad se crtaču slomio vršak olovke i on uzeo da je ponovno zaoštrava, optuženi ga je gledao mirno kao da je i sam samo jedan od mnogih gledalaca.
S istim tim mirom obratio je sada pažnju sucu te se u mislima stao baviti njegovim odijelom, kako je skrojeno, koliko može da stoji i kako se oblači. Za sudačkim stolom sjedio je i neki stari i gojazni gospodin, koji je prije pol sata bio otišao, a sada se vratio, i Fagin je premišljao da li je taj čovjek bio na ručku te što je ručao i gdje je ručao — i tako su se redale njegove misli dok ne bi opazio nešto novo te pažnju skrenuo na tu stranu.
No za sve to vrijeme nije ga napuštalo mučno osjećanje da mu se pod nogama otvara grob, iako je ta pomisao bila neodređena i maglovita, tako da joj se nije mogao sav podati pa je i u časovima smrtnog straha, kad se ledio od strave ili mu krv grozničavo zastajkivala i na mahove udarala u glavu, prebrojavao pred sobom šiljke željezne ograde što se kočila ispred optuženičke klupe i čudio se kako se vršak jedne šipke bio odlomio i da li će tko popraviti taj kvar. Onda ga zaokupe misli na sve one strahote gubilišta i vješala, zatim počne gledati podvornika koji je vodom prskao pod da rashladi zrak u sudnici, a poslije toga ponovo utone u mračne nesuvisle misli.
Najposlije se začuje povik »Tišina!« i sve se oči mahom zagledaju u vrata. Porotnici se vraćaju i prolaze tik uz njega, ali u njihovim licima ne pročita ništa, kao da su isklesana od štura kamena. Zavlada mrtva tišina, kao da su svi pritajili dah. — »Kriv je!«
Čitava se zgrada potrese od urnebesnog klicanja; val za valom udarao je o zidove i odbijao se kao jeka grmljavine što se valja kroz urvine, a vani se zaori oduševljeno klicanje, svjetina je burnim veseljem pozdravljala vijest da će zločinac u ponedjeljak biti smaknut. Kad se graja stišala, upitaše ga ima li što reći u svoju obranu. On je opet zauzeo onaj isti stav kao da osluškuje, gledajući oštro i uporno u lice suca koji je govorio i dva puta morao ponoviti pitanje prije nego što je Fagin razumio i samo promrmljao da je ubog starac — ubog starac — ubog starac — mrmljao sve tiše i zamuknuo.
Sudac stavi svoju crnu kapu na glavu, a osuđeni stoji nepomično kao prije, u istom stavu, s istim pogledom, umrtvljen kao kip. Neka žena na galeriji, svladana svečanom tišinom toga trenutka, krikne iz svega glasa; on naglo pogleda gore kao da se ljuti što je narušen taj grobni muk, a onda se opet nagne naprijed, spreman da sluša sa još većom pažnjom. Čitanje osude odjekivalo je svečano i uzbudljivo. Riječi 'smrtna kazna' pale su teško kao gromade što se odvale i ruše niza stijenu, ali je on stajao kao lik od kamena; ni najmanji mišić na licu nije mu zaigrao. Iznureno je lice pružao naprijed, donja mu se čeljust opustila, i on je zurio preda se kad mu uzničar priđe, spusti ruku na rame i glavom mu dade znak da pođe za njim. I Žid ga načas pogleda, bešćutno i tupo, te pođe za njim. Vodili su ga dolje kroz popločenu prostoriju ispod sudnice, gdje je nekoliko optuženih čekalo da na njih dođe red, a drugi razgovarali s prijateljima koji su se sjatili uz rešetke prozora što je gledao u dvorište. Ali nikoga nije bilo da s njim progovori riječ; a kad su ga vodili pored njih, zatočenici se odmicali, da bi ga oni vani koji su virili kroz rešetke bolje vidjeli; i još bi ga psovali pogrdnim imenima i psikali na nj i siktali. Prijetio se stisnutom pesnicom i bio bi pljunuo na njih, ali ga stražari brzo povukoše kroz mračni hodnik, osvijetljen tek sa nekoliko slabih svjetiljaka, te ga uvedoše u unutrašnji dio podzemne tamnice.
Tu su ga pretražili, da ne bi imao uza se neko sredstvo kojim bi mogao da predusretne izvršenje smrtne kazne, a zatim su ga odveli u ćeliju na smrt osuđenih, i tu ga ostavili — sama.
Sjeo je nasuprot vratima na kamenu klupu koja je služila kao sjedište i ležište i, zagledavši se zakrvavljenih očiju u pod, pokušao da pribere svoje misli. Poslije izvjesnog vremena počeo se prisjećati rastrganih odlomaka iz sučeva govora, premda mu se u sudnici činilo da nije razumio ni riječi. Ti su se iskidani odlomci polagano vezivali i sređivali po smislu i redoslijedu, ispunjajući praznine, izvlačeći mu iz zaspale svijesti preostale odlomke kojih se isprva nije mogao da sjeti, i brzo je tako složio sve što je sudac izgovorio. 'I zato se osuđuje na kaznu smrti vješanjem.' Tim se riječima svršavala osuda. 'I zato se osuđuje na kaznu smrti vješanjem.'
Kad je pao mrak, počeo je misliti na sve one koje je poznavao, a koji su završili na gubilištu — neki od njih njegovom krivicom. Iskrsavali su tako brzo da je jedva dospio da ih broji. Neke je od njih gledao kako umiru, a on im se rugao, jer su umirali s molitvom na usnama. Kojom li su se strelovitom brzinom ti jaki, nabusiti i odvažni ljudi pretvarali u odvratne mješine što se nemoćno njišu na vjetru!
Možda su neki od njih boravili u ovoj istoj ćeliji, sjedili baš na ovoj klupi. Sve se brže mračilo i najposlije je crna pomrčina sve zahvatila. Zašto ne unesu kakvu svijeću? Ta je ćelija sagrađena prije mnogo godina, i bit će da su u njoj mnogi i mnogi provodili svoje posljednje časove; njemu je kao da se guši u grobnici, prepunoj leševa pokrivena lica, s omčom oko vrata, vezanih ruku — i njemu je kao da ih prepoznaje čak i pod tom strašnom pokrivkom. — »Svjetlosti, svjetlosti!«
Kad su mu konačno ruke prokrvarile od uzaludnog lupanja o vrata i zidove, pojave se dva čovjeka; jedan je nosio svijeću, keju je stavio u željezni svijećnjak ugrađen na zidu, a drugi vukao za sobom strunjaču da na njoj provede noć, jer od sada osuđenoga više neće puštati sama.
I spustila se noć — mrka, zloguka, potmula noć. Drugi koji bde raduju se kad čuju kako zvono sa crkvenoga tornja otkucava sate, jer je to vjesnik života i jednoga novog dana, ali su Žida ti udarci sata ispunjali tjeskobom i očajničkim strahom. U metalnom bruju svakog otkucaja potmulo je odjekivala samo jedna riječ — Smrt. Što je za njega značila radosna užurbanost i veselo komešanje u rane jutarnje sate? To je samo posmrtno zvono: ne samo da ga opominje na smrt, nego mu se još i ruga.
Dan je zamirao — dan? Pa dana i nije bilo, prohujao je tek što je svanuo, i pao je sumrak — i opet noć; noć tako duga, beskonačno duga noć, a ipak — neprežaljeno kratka i prekratka — beskonačno duga, jer svojom jezivom tišinom ledi krv u žilama, a ipak tako kratka, jer se rasplinjuje u nepovrat, jer vodi u smrt. Čas je proklinjao i hulio, čas opet jaukao i čupao se za kosu. Došli su časni ljudi njegove vjere, da se zajedno s njim mole bogu, ali ih je on tjerao od sebe uz teške kletve i psovke. Opet su došli, a on ih opet istjerao.
Noć od subote na nedjelju. Preostala je još samo jedna noć. I dok je još o tome mislio, zabijeljelo je jutro, osvanuo dan — nedjelja.
Tek pred noć toga jezivo strašnog i posljednjeg dana skrši ga očaj zbog njegove bespomoćnosti i sažeže mu dušu. Nije se, doduše, nadao pomilovanju, ali je sve dotad samo maglovito i nejasno zamišljao da mu se bliži smrt. Samo je malo razgovarao s onom dvojicom ljudi koji su ga naizmjence čuvali, a ni oni nisu mnogo marili za nj. Sjedio je dugo budan, ali kao izgubljen u nekom sanjarenju. No sada bi svaki čas skočio uvis, razjapljenih usta i sav izbezumljen, i skakao po ćeliji amo-tamo, sav obuzet strahom i bijesom da su se i sami čuvari, okorjeli i navikli na takvo mahnitanje, sa zgražanjem odvraćali od njega. Toliko ga je njegova zla savjest grizla i mučila da čuvar nije dulje mogao izdržati sam uz njega; i tada su ga obojica čuvala.
Skutrio se na svom kamenom ležaju i počeo da se prisjeća svega što je bilo. Onoga dana kada su ga odvodili u tamnicu, ranilo ga je kamenje što ga je svjetini na nj bacala pa mu je glava bila umotana u platno. Riđa mu se kosa lijepila uz posivjelo lice, a brada mu bila raščupana te se sa zgrušanom krvlju zbila u čvorove; u očima mu se caklio sablastan sjaj, i koža mu bila kao ispucala od unutarnje vatre groznice i sva mu se ljuštila; sav kao da je izgarao i sagorijevao. Osam, devet... deset... Ako to nije samo varka kojom ga plaše? Ako su to zaista, minuli časovi koji se nižu jedan za drugim, gdje li će on biti kad se opet budu oglasili! Jedanaesti Još jedan otkucaj dok bruj prijašnjeg još titra zrakom. U osam će on biti jedini žalobnik na svom vlastitom pogrebu, a u jedanaest...
Oh, te užasne zidine Newgatea, koje skrivaju toliku bijedu i neizrecivu stravu ne samo pred ljudima nego, često i dugo, i pred samom njihovom maštom, još nikada nisu vidjele tako strašan prizor kao ovaj. Ono malo prolaznika koji su zastajkivali i u čudu se pitali što li radi taj čovjek kojega će sutra uzoru objesiti, loše bi proveli tu noć da su ga sada vidjeli.
Od rane večeri pa do kasne noći dolazili su ljudi u malim skupinama, po dvojica ili trojica, do vratarove kućice. Propitkivali su se zabrinuta lica nije li, možda, stigla vijest o pomilovanju. A kad bi im rekli da nije, odnosili bi tu poželjnu vijest onima koji su se u manjim gomilama okupljali i čekali na cesti i jedni drugima pokazivali vrata, kroz koja će on morati izaći i mjesto gdje će tamničar podići vješala; nerado odlazeći odande, osvrtali su se i zamišljali kako će se taj prizor odigrati. Jedan po jedan ljudi su se razilazili; a oko ponoći ulica opustje i zanijemje noćnim mukom.
Trg pred uzama bio je sasvim ispražnjen, i neki su ljudi već bili postavili čvrste, crno obojene brklje, da bi se tako zaustavila navala očekivane svjetine, kadli se pred vratarovom kućicom pojaviše gospodin Brownlow i Oliver i predočiše od šerifa izdatu propusnicu kojom im se dopušta da posjete na smrt osuđenoga. Odmah su ih pustili unutra. »Hoće li i mladi gospodin ući, gospodine?« upita ih čovjek koji je imao dužnost da ih vodi. »Takav prizor nije za djecu, gospodine.«
»Zaista nije, prijatelju«, odgovori gospodin Brownlow; »radi čega dolazim tome čovjeku tiče se i dječaka, a budući da ga je dječak već vidio u doba kada je taj zločinac bio u jeku svoje zločinačke slave, smatram da će biti bolje — makar ga se to i kosnulo — ako ga vidi i sada.«
Tih je nekoliko riječi bilo izgovoreno postrani, tako da ih Oliver ne čuje. Čovjek se samo dotače svoga šešira, radoznalo pogleda Olivera i otvori jedna druga vrata, nasuprot onima kroz koja su ušli, i povede ih mračnim i krivudavim hodnicima do kažnjeničkih ćelija.
»Ovuda«, reče čovjek zaustavivši ih u nekom tmurnom prolazu, gdje je nekoliko radnika u najvećoj tišini vršilo neke pripreme, »ovuda mora proći. Stanite ovamo, i vidjet ćete vrata, kroz koja će izaći na dvorište.«
On ih zatim povede u kamenu kuhinju gdje su bili smješteni kotlovi za priređivanje kažnjeničke hrane. Gore na zidu nalazio se rešetkama zatvoren otvor, odakle je dopirao žagor glasova, udaranje čekića i lupa dasaka. Tesari su podizali stratište.
S toga mjesta prolazili su kroz mnoga teška i okovana vrata što su ih drugi ključari iznutra otvarali, a zatim su se, prošavši otvorenim dvorištem, uspinjali nekim uskim stepenicama te ušli u hodnik, gdje su se s lijeve strane nalazile ćelije sa željeznim vratima. Davši im znak da ostanu na mjestu, ključar zakuca na vrata sa svežnjem ključeva. Oba čuvara stanu nešto šaputati, a onda iziđu, protežući se kao da im je odlanulo što barem načas mogu napustiti ćeliju. Pokažu posjetiocima da uđu u ćeliju. Gospodin Brownlow i Oliver tada uđoše.
Na smrt osuđeni zločinac sjedio je na svom ležaju, njišući se lijevo i desno, više nalik na uhvaćenu zvijer nego na ljudsko stvorenje. Mislima kao da se vratio u prošlost, jer je podjednako mrsio i pleo neke riječi gledajući u pridošlice samo kao u spodobe svojih snoviđenja.
»Sila si ti, Charley — fino si to udesio«, mrmljao je on. »A i Oliver, ha! ha! ha! Da, i Oliver! A sada je pravi mali gospodin — pravi — odvedite ga da spava!«
Uzničar primi Olivera za ruku i, šapnuvši mu neka se ne boji, nije Žida gubio s vida. »Odvedite ga da spava«, vikao je Žid, »ej, vi, čujete li me? On je — u neku ruku — svemu tome kriv! Pa za te pare isplati se da od njega učinim lopova, Bille. Prekolji Boltera, a drolju ostavi! — Njegova je guša kao stvorena za tvoj nož. Odrubi mu glavu!«
»Fagine«, zovne ga uzničar.
»Evo me!« usklikne Žid i mahom se ukruti u onom stavu napregnute pažnje kao u sudnici. »Ja sam, vaše gospodstvo, ubog starac, ubog starac.«
»Ej«, nato će uzničar pa ga rukom lupne u prsa, da ne bi ustao. »Netko je došao da vas vidi i, mislim, da vas nešto upita, Fagine! Fagine, jeste li vi čovjek?«
»Neću dugo«, odvrati Žid te diže lice, s kojega su bili zbrisani posljednji tragovi ljudskosti, a sve crte bile iznakažene u grču sumanutog užasa. »Sve njih treba pomlatiti! Tko je njima dao pravo da mene mrcvare?«
Uto spazi Olivera i gospodina Brownlowa i odšulja se do ruba svoga ležaja pitajući šta žele od njega.
»Umirite se«, reče mu uzničar još uvijek braneći mu da ne ustane. »A sad, gospodine, recite mu brzo što ste naumili da mu kažete, jer kako vrijeme odmiče, on postaje sve uporniji.«
»U vas su neki spisi«, reče gospodin Brownlow stupivši bliže, »što vam ih je dao na čuvanje neki čovjek po imenu Monks.«
»Sve je to pusta laž«, odvrati Žid. »U mene nema — nikakvih spisa.«
»Ako boga znate«, svečanim će glasom gospodin Brownlow, »ne govorite tako kad ste jednom nogom već u grobu, nego recite istinu. Vi znate da je Sikes mrtav, da je Monks sve priznao; nema više nikakva smisla i svrhe da još dulje tajite. Gdje su ti spisi?« »Olivere!« vikne Žid migom dozivajući dječaka. »Dođi, dođi ovamo, da ti šapnem na uho.«
»Mene nije strah«, reče Oliver tiho puštajući Brownlowovu ruku.
»Spisi«, nastavi Žid i privuče Olivera još bliže sebi, »nalaze se u platnenoj vrećici u udubini zida kraj kamina u prednjoj sobi. Htio bih govoriti s tobom, Olivere, htio bih govoriti s tobom!« »Da, da«, odvrati mu Oliver, »pustite me da izgovorim molitvu, kleknite i molite sa mnom, pa ćemo onda do jutra razgovarati.«
»Ali vani, samo vani«, odgovori Žid gurajući dječaka pred sobom prema vratima i zureći preko njegove glave u prazno. »Reci im da sam zaspao, jer tebi će vjerovati. Ti ćeš me izvući odavle, samo poslušaj što ću ti reći. Sad hajde, samo naprijed!«
»Oh, bože, oprosti tome bijedniku!« zarida dječak.
»Tako valja, tako valja«, hroptao je Žid, »to će nam pomoći. Najprije na ova vrata, pa ako me spopadne drhtanje dok prolazimo pored vješala, ništa to ne mari; ti samo požuri! Evo sad, sad!«
»Imate li, gospodine, još nešto da ga pitate?« nato će uzničar.
»Nemam«, odvrati gospodin Brownlow. »Kad bih znao da ga možemo privesti k svijesti pa da shvati svoj položaj....«
»To nije moguće, gospodine«, odvrati čovjek odmahujući glavom, »i bit će bolje da sada pođete«.
»Brže, brže«, zavikne Žid. »Tiše, ali ne tako polako! Brže, brže!«
Čuvari ga obuhvate i oslobode Olivera, držeći starca čvrstim rukama. Žid se očajnički otimao i trzao, a njegovi su suludi vriskovi prodirali čak i kroz debele tamničke zidove i zvonili im u ušima sve dok se nisu dohvatili dvorišta.
Još je dosta dugo potrajalo prije nego što su napustili tamnicu, jer Oliver umalo što se nije obesvijestio poslije toga jezovitog prizora, te je bio tako slab da više od jednog sata uopće nije mogao stajati na nogama.
Već je svanulo kad su opet dospjeli na ulicu. Sa svih se strana sjatilo veliko mnoštvo, a svi se prozori načičkali ljudima koji su pušeći i kartajući prikraćivali sebi vrijeme i očekivali prizor smaknuća. Gomila radoznala svijeta bučila na trgu, svađala se i šalila. Sve je odisalo uzavrelim životom i odavalo znake jutarnje živosti — samo tamo, u središtu toga bučnog zbivanja, crnjela se lazila, stup s poprečnom gredom i konopcem — i vršile se jezive pripreme za smaknuće.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Oliver Twist - Page 3 Empty Re: Čarls Dikens-Oliver Twist

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 4:44 pm


Čarls Dikens-Oliver Twist - Page 3 Image_1


LI. POGLAVLJE
KOJE JE I POSLJEDNJE
Sudbina osoba koje smo slijedili kroza sve nevolje i nepogode ubrzo se primiče kraju, a ono malo što je njihovu biografu još preostalo da ispripovjedi, možemo sažeti u nekoliko riječi.
Prije nego što su se navršila tri mjeseca, Rose Fleming i Harry Maylie vjenčali su se u seoskoj crkvi, u kojoj će otada mladi pastor služiti; istoga su se dana uselili u svoj novi i sretni dom.
Gospođa Maylie smjestila se u kući svoga sina i snahe, da u miru proživi ostatak svojih dana, u miru i najvećem zadovoljstvu što ga časna starost može pružiti, uživajući u sreći onih koje je za svega svoga vijeka voljela najnježnijom ljubavlju.
Točnim pregledom svih spisa i računa pokazalo se da će, ako se ostatak potraćenog imutka što je preostao u rukama Monksa, koji baš kao ni njegova majka nije nikad imao sreće s tim novcem, podijeli na dva jednaka dijela između njega i Olivera, svaki od njih dobiti ne mnogo više od tri tisuće funti. Prema očevoj je oporuci Oliveru pripadao čitav imutak, ali gospodin Brownlow nije htio Monksu uskratiti mogućnost da započne nov život i da okaje svoje grijehe i zablude, pa je predložio tu diobu, na koju je njegov mladi štićenik rado pristao.
Monks je zadržao svoje krivo ime i krenuo sa svojim dijelom novca u neki pusti kraj Novoga Svijeta. Tamo je ubrzo proćerdao cijeli imutak i ponovo pošao starim putem i tako dospio u tamnicu pošto je počinio nove prijevare i nasilja i bio osuđen na dugogodišnju robiju. Tu ga je najposlije opet spopala njegova stara bolest, te je i umro u tamnici. Daleko od domovine poumirali su i svi preostali glavni ortaci Faginove zločinačke družine.
Gospodin Brownlow posinio je Olivera, te su se oni zajedno sa starom gospođom Bedwin preselili na milju daleko od one seoske crkvice i župnoga dvora gdje su obitavali njihovi dragi prijatelji, ispunivši tako još jedinu preostalu želju plemenitoga malog svog štićenika i stvorivši tako malen ali srdačno povezan krug prijatelja koji su bili savršeno sretni, ukoliko se uopće može zamisliti savršena sreća na ovome varljivom svijetu.
Uskoro poslije vjenčanja mladoga para, poštenjačina Doktor vratio se u Chertsey, gdje bi, pošto je izgubio svoje stare dobre prijatelje, zacijelo postao namrgođeno zanovijetalo, kad bi uopće bio sposoban da se jedi ili kinji, ili bi se prometnuo u matoro čangrizalo da je samo znao šta to uopće znači. Dva-tri mjeseca zadovoljavao se time da ponekad samo natukne kako mu zrak nekako ne prija, a naposljetku je došao do spoznaje da to mjesto zaista udi njegovu zdravlju; prepustivši liječničku praksu svome pomoćniku, nastanio se u maloj poljskoj kućici nakraj sela, u kojemu je njegov prijatelj služio kao pastor, i tu mu se u najkraće vrijeme zbilja povratilo zdravlje. Tu je vrtlario i ribario i bavio se pletenjem košara i drugim sličnim poslovima, a uza svaki bi prilegao s istom voljom i marom, kako mu je to već bila navika, te se po čitavu kraju pročuo i proslavio s tih svojih vještina i majstorija.
Prije nego što se odselio, jako se sprijateljio s gospodinom Grimwigom, pa mu je taj čudni svat istom mjerom uzvraćao tu srdačnu naklonost. Nije dakle nikakvo čudo što ga gospodin Grimwig po više puta na godinu posjećuje te onda vrtlari, ribari, plete košare i bavi se još drugim sličnim poslima, ali sve nekako na svoj poseban, čudan i neviđen način, tvrdeći u svakoj zgodi kako će on sam pojesti svoju glavu ako mu netko dokaže da taj njegov način nije najbolji i jedino, ispravan. Nedjeljom nikad ne propušta da oštrim riječima mladom pastoru u lice kritizira njegovu propovijed, kao što nikad ne zaboravlja da odmah poslije toga izjavi gospodinu Losberneu kako je propovijed po njegovu mišljenju sjajna, ali da ne smatra potrebnim da to i mladom pastoru prizna. I svi ga rado zadirkuju podsjećajući ga na njegovo proročanstvo u vezi s Oliverom i spominjući mu onu večer kada su on i gospodin Brownlow sa satom pred sobom čekali da se Oliver vrati; ali gospodin Grimwig tvrdi da je zapravo bio u pravu, jer se Oliver zaista nije onda vratio, na što bi svi prasnuli u smijeh, a njega podilazila još veća milina.
Gospodin Noa Claypole bio je pomilovan, jer je nastupio kao glavni svjedok protiv staroga Žida, pa je došao do uvjerenja da to novo njegovo zanimanje i nije baš tako unosno, a još manje neopasno. Neko se vrijeme nalazio u neprilici tražeći zanimanje koje ga ne bi odviše umaralo. Razmislivši o tome, prihvatio se posla potkazivača pa je u tom zvanju lijepo uspijevao. Njegov se posao sastojao u tome da svake nedjelje za vrijeme bogoslužja šeće u društvu svoje žene. Oboje je bilo lijepo odjeveno. Pred vratima neke gostionice mlada bi se dama onesvijestila pa bi čovjekoljubivi krčmar prodao mladom gospodinu za tri penija konjaka, da okrijepi i povrati k svijesti svoju slabašnu drugaricu; Noa bi onda odmah podnio prijavu i sljedećega dana strpao u džep polovicu globe. Katkad se i sam gospodin Claypole onesvješćuje, ali je rezultat isti.11
Gospodin i gospođa Bumble, pošto su izgubili svoja namještenja, padali su u sve veću bijedu i neimaštinu i najposlije su i sami kao ubogari došli u onaj isti uboški dom gdje su nekad gospodarili i provodili svoju nesmiljenu volju. Netko je, vele, čuo kako je gospodin Bumble jednom prilikom izjavio da mu u tome i tako teškom iskušenju nije, nažalost, preostalo ni toliko muževne hrabrosti da traži rastavu od svoje žene.
Što se tiče gospodina Gilesa i Brittlesa, oni su i nadalje ostali na svojim mjestima, iako je prvi bio već sasvim oćelavio, a potonji, još svejednako zvan dječakom, sasvim osijedio. Oni stanuju u župnom dvoru, ah kao što revno i odano poslužuju mladi bračni par, s istom pažnjom i marom dvore Olivera, gospodina Brownlowa i gospodina Losbernea, tako da ni do dana današnjeg nitko od seljana ne zna kojem kućanstvu zapravo oni pripadaju.
Mladi je gospodin Charles Bates, prestravljen Sikesovim groznim zločinstvom, počeo razmišljati nije li na kraju krajeva, možda, ipak najbolje da čovjek živi poštenim životom. Konačno je došao do zaključka da zaista jest, te se okanio svoje prijašnje djelatnosti i odlučio da se ljudski prihvati poštenoga rada. Neko je vrijeme muku mučio i svakojako živio; ali kako je u njega bila dobra ćud, jaka volja i poštena namjera, konačno je uspio, i dojučerašnji kod seljaka unajmljeni sluga i vozarski pomoćnik sada je mlad i ugledan stočar i takav šaljivac i veseljak da mu ne bi našao para u svem Northamptonshireu.
A sada, kada se pripovijest bliži svome kraju, piščeva ruka oklijeva, jer bi rado još dalje raspredao nit ovih događaja.
Volio bih se još malo zadržati među onima koje sam tako dugo slijedio u stopu i dijeliti s njima sreću koji sam dosad opisivao. Ocrtao bih vam Rose Maylie u cvijetu prve nježne ženskosti kako kroči samotnom stazom svoga života usrećavajući sve oko sebe; prikazao bih njenu živu sliku i priliku kako svojom blagošću uljepšava one duge zimske večeri uz ognjište i kako u hladovini, pod krošnjom staroga stabla, dok sve oko nje buja i blista u žaru ljetnog sunca, unosi milinu i dragost u srca maloga kruga oko sebe. Pošao bih za njom po uskim poljskim prečicama, u podne kad sunce pripiče, i uvečer kad mjesečina spojim srebrom obasjava cijeli kraj; pokazao bih je u društvu sretnoga mališana, sina njezine sestre koja je odavno usnula vječnim snom; pokazao bih je kako nosi darove i milošte u domove potrebnih i bolesnih i kako u kući obavlja poslove i mudro gospodari; opjevao bih sretne dane što ih provodi s Oliverom, i njihovu veliku uzajamnu ljubav; i sate i sate bih vam pričao o njihovim dobrim prijateljima koji su im u minulim godinama tako nedostajali; dočaravao bih vam nasmijana dječja lišća što je okružuju radosnim žuborom; a spomenuo bih i suze radosnice što se cakle u njenim blagim modrim očima. Sve bih vam to dočarao, svaki njen pogled, svaki osmijeh i svaku riječ.
I kako gospodin Brownlow iz dana u dan pomaže Olivera da stječe znanje, i sve ga više voli što se jasnije očituje dječakova plemenita ćud, i kako sjeme znanja što ga je on posijao pada na plodno tlo; kako dijete i po izrazu svoga lica pokazuje sve više sličnosti s licem njegova prijatelja iz mladih dana; i kako oba siročeta dobro pamte patnje i nevolje minulih kušnja te s ljubavlju i dobrotom pokazuju da ih je škola života poučila i oplemenila i da je oboje shvatilo da samo ljubav i čovještvo stvaraju pravu sreću.
Kraj oltara drevne seoske crkve ugledat ćete na zidu bijelu mramornu ploču, na kojoj je uklesana samo jedna jedina riječ — AGNES. Ispred te ploče nema lijesa; i neka mine još mnogo godina prije nego što bude urezano još jedno ime. Ali ako duhovi pokojnika obilaze mjesta koja je ljubav posvetila, ljubav jača od smrti, ljubav onih koje su za života poznavali i voljeli, onda vjerujem da će sjena nesretne mlade djevojke često lebdjeti nad tim tihim i skrovitim kutićem — u toj maloj crkvi, jer je Agnes bila samo nesretna i slaba djevojka koja je skrenula s puta.

KRAJ
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Oliver Twist - Page 3 Empty Re: Čarls Dikens-Oliver Twist

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 4:45 pm

Čarls Dikens-Oliver Twist - Page 3 Image

RJEČNIK

Angel of Islington - dio londonskog okruga Islington, sjeverno od središta grada

badrljica - batrljica, dio ptičjeg pera, štapičasta os iz kojeg se šire čije
bajbok - zatvor
Battle-Bridge - predio u Londonu, u blizini King's Crossa
Bethnal Green - predio u Londonu, u distriktu East End
bigulica - izraz koji se koristi u psovkama; grašak
biljegovina - taksa, naknada boljetica - bolest
borovica - vrsta zimzelenog grma (juniperus communis); bobice se koriste za pripravu ljekovitog napitka
Bow-Street - ulica u Westminsteru, u središnjem Londonu
bunjika - biljka s opijajućim djelovanjem
burgija (tur.) - svrdlo
burmut (tur.) - duhan za šmrkanje;
burmutica - vrećica za burmut
butura, buturnica (rum.) - zatvor, ćuza

Caenska šuma - Caen Wood, šuma u blizini Hampstead Heatha, danas parka u sjevernom dijelu Londona
caknuti - udariti
Camden Town - gradski okrug sjeverozapadno od središta Londona, na zlu glasu u 19. stoljeću
Chertsey - grad na rijeci Temzi, oko 30 km od središta Londona; most Chertsey-bridge preko Temze izgrađen je krajem 18. stoljeća
Covent Garden - distrikt u Londonu, poznat po tržnici
cunje - prnje

čabar - kazan, kotao
čamovina - crnogorično drvo

ćuskija (tur.) - debeli metalni štap zašiljen s jedne strane, za pravljenje rupa u zemlji i sl.

damast - vrsta skupocjenog platna s ornamentima, od svile ili lana (prema sirijskom gradu Damasku u kojemu se izvorno proizvodilo)
denjak - svežanj, zavežljaj Dockhead - predio u Londonu, u okrugu Southwark (v.), južno od središta grada

đakonija (tur.) - poslastica, delikatesa, slatka hrana

gepiti - ukrasti
Gray's Inn Lane - jedna od glavnih ulica u okrugu Camden u Londonu
grebenati - čistiti, raščešljavati (kučinu, lan, vunu i sl.)
gr’oce - umanjenica od grlo
grustiti se - dosađivati, biti mrzak

ham - dio konjske opreme za uprezanje u kola
Hampstead - nekoć selo, a danas četvrt u sjevernom Londonu, dio okruga Camden; Hampsteaska pustopoljina - Hampstead Heath, šuma odnosno javni park u Londonu, poznat i kao The Heath
Hatfield - grad u Herefordshireu u Engleskoj, oko 40 km sjeverno od središta Londona, nedaleko St. Albansa
Highgate - brežuljkasti predio u sjevernom Londonu; u Dickensovo doba prigradsko selo, danas gradska četvrt
Holborn - predio u središnjem Londonu sjeverozapadno od središta, okrug Camden; u njemu je neko vrijeme živio i Dickens

interpelacija (lat.) - pismeni ili usmeni zahtjev za pojašnjenjem
Islington - okrug u Londonu sjeverno od središta grada; u Dickensovo doba na rubu grada

Jakovljev otok - Jacob’s Island, zloglasno sirotinjsko naselje u Londonu na rijeci Temzi

keba - džepni nožić
kirijaš - prijevoznik s konjskom zapregom
klinčanica - vješalica obješena o zid ili sl., kuka
krep (franc.) - lagana tkanina zrnato ispupčane površine, obično za haljine
kučina - neobrađeno vlakno konoplje i lana
kukavelj - bijednik, siromašak landravac - skitnica

litanija (lat.) - molitva koja se sastoji od zazivanja svetaca; dosađivanje, zanovijetanje
London Bridge - most na rijeci Temzi u središtu Londona; godine 1831, dakle nekoliko godina prije nego što je nastao Oliver Twist, srušen je stari Londonski most i sagrađen novi
lornjon (franc.) - starinske naočale s drškom

majur (mađ.) - poljoprivredno imanje, salaš
mašice - dvokraka hvataljka (za šećer, žeravu ili sl.)
Middlesex - povijesna grofovija u Engleskoj, neposredno sjeverozapadno od Londona; danas dio šireg Londona
mitnica - mjesto gdje se na ulazu u grad naplaćuje pristojba, nadzorna točka na ulazu grada
mitra (grč.) - stožasta kapa biskupa, kardinala, papa...
muslin (franc.) - fina koprenasto-prozirna pamučna, vunena ili svilena tkanina (naziv prema gradu Mosulu u današnjem Iraku)

nadžak-baba (tur.) - žena oštra jezika, svađalica
napoličar - onaj koji radi na napolicu, nadnicu koja se sastoji u polovici ili nekom drugom udjelu prinosa zemlje koju obrađuje
naže - nagne, započe, otpoče
Newgate - zatvor u Londonu
North End - predio u Londonu, na početku Hampstead Heatha (v.); početkom 19. st. na rubu grada

ocilo - kresivo, ognjivo
ofuren - opečen (parom, vrelom vodom)
ornat (lat.) - svečano ruho za služenje mise; službena urešena odjeća suca
osmuditi - oprljiti, izložiti plamenu

panjkanje - klevetanje, ogovaranje
pečalba (mak.) - privremeni rad izvan mjesta boravka; težak, naporan rad
pens (engl. pence) - množina od penny, sitan engleski novac
pištalina - močvarno tlo zaraslo travom i mahovinom
plastiti - stavljati sijeno u plast podnimiti (se) - poduprijeti (se), osloniti se laktom i sl.
pogružen - potišten, ponizan
poplin (fr.) - popelin, čvrsta tkanina za košulje, bluze, zavjese i sl. od pamuka, svile ili vune
puhor - cvjetni prah, pelud; prah općenito
pustahija - razbojnik, nasilnik

razom - potpuno, do vrha (posude)
regimenta - puk, pukovnija
roketa (lat.) - kratka, bijela, čipkama ukrašena košulja biskupa i prelata u bogoslužnim funkcijama izvan mise
rogožina - predmet ispleten od rogoza, hasura
rotherhitheska crkva - crkva Sv. Marije u londonskoj četvrti Southwark, na obali rijeke Temze nasuprot središta grada (18. st.)

Saffron Hill - ulica na jugoistočnom kraju londonskog okruga Camden; na zlu glasu u 19. stoljeću kao obitavalište sirotinje i lopova
Shoreditch - sirotinjsko predgrađe (danas gradska četvrt) u Londonu u okrugu Hackney, sjeverno od središta grada
sinekura (lat.) - dobro plaćen posao koji ne traži odgovornost
Smithfield - predio u sjeverozapadnom dijelu londonskog Cityja, poznat po tržnici stokom i mesom
Snow Hill - uličica u Londonu, u predjelu Smithfield
Southwark - okrug u Londonu, na južnoj obli rijeke Temze nasuprot Cityja, odnosno središta grada
Spitalfields - nekadašnja župa u okrugu Tower Hamlets u londonskom East Endu; poznata po tržnicama
St. Albans - grad u Hertfordshireu u Engleskoj, oko 35 km sjeverno od središta Londona
stijenj - niti u voštanoj svijeći ili svjetiljci koje gore
Surrey - grofovija u Engleskoj, neposredno jugozapadno od Londona, na rijeci Temzi

ševrdati - ići tamo-amo, teturati, lutati
škorav - prgav

talar (lat.) - duga haljina suca, svećenika i sl.
taljigaš - onaj koji prevozi taljigama, zaprežnim kolima koja vuče jedan konj
taracar - onaj koji taraca, postavlja ploče
teklić - glasnik
trhonoša - nosač
trijesak - jak zvuk, lupa; udar groma
trnokop - pijuk, kramp, oruđe za kopanje

unca - funta, engl. mjerna jedinica za masu, oko pola kilograma
unjkati - govoriti kroz nos
urvina - strm obronak, rvina
utaman - uzalud
uzničar - tamničar, zatvorski čuvar

Vale of Health - seoce u Hampstead Heathu (v.)
verige - lanac, okovi
verzalna (slova) - samo velika slova
vižle - mlado štene
vrzina - živica, ograda

Whitechapel - londonsko predgrađe (danas gradska četvrt) u okrugu Tower Hamlets
Whittlington, Sir Richard (oko 1354-1423) - zaslužni londonski gradonačelnik, obilato pomagao potrebnima, osnovao bolnice i sirotišta

zabiglisati - zapjevati (poput slavuja ili neke druge ptice)
zasopćen, zasopljen - zadihan
zažditi - pobjeći, strugnuti
zefir (grč.) - vrsta laganog platna
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Oliver Twist - Page 3 Empty Re: Čarls Dikens-Oliver Twist

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 4:46 pm

Čarls Dikens-Oliver Twist - Page 3 Hounds_crossing_a_stream



Zabilješke
1 Per diem — na dan.
2 Nolly, umanjenica od Oliver. (Prev.)
3 Vrsta kartaške igre. (Prev.)
4 »Hue and Cry«, glasilo londonske policije. (Prev.)
5 Senechal — feudalni dostojanstvenik u negdašnjoj Francuskoj; sudac; najstariji oficir kr. garde. (Prev.)
6 Kartaška igra: 10 poena — partija; 2 partije — 'rober'. (Prev.)
7 Gig: jednoprežna kočija na dva točka. (Prev.)
8 Sixpence = 6 penija. (Prev.)
9 West End, zapadna, otmjena četvrt Londona. (Prev.)
10 City — trgovačka četvrt i centar Londona.
11 U Dickensovo vrijeme postojala je zabrana točenja alkohola nedjeljom, a napose za vrijeme bogoslužja. (Prev.)
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Oliver Twist - Page 3 Empty Re: Čarls Dikens-Oliver Twist

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu