Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Metju Perl

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Ići dole

Metju Perl - Page 2 Empty Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:16 am

First topic message reminder :

Metju Perl - Page 2 2e2jtv10

Godina je 1870. i spisateljska ikona, tadašnji pravi književni celebrity, Charles Dickens iznenada je preminuo ne dovršivši svoj posljednji roman, Tajna Edwina Drooda. Kada vijest o njegovoj smrti napokon preplovi ocean, Dickensov američki izdavač James Osgood, suvlasnik male prestižne izdavačke kuće koja se jedva nosi s jakom konkurencijom velikih izdavača iz New Yorka i sa sve većom količinom jeftinih pretisaka, naći će se pred zidom. Njihovo jedino oružje je kvaliteta autora, a bez najveće zvijezde izdavačkog programa bit će još teže, praktički nemoguće, opstati na nemilosrdnom tržištu.
Upravo u tim trenucima u bostonsku luku stiže posljednji, neobjavljeni, nastavak Dickensova romana, pa će Osgood delikatan zadatak preuzimanja papira o kojima mu ovisi budućnost povjeriti svojem najpouzdanijem zaposleniku, prije nego što sadržaj padne u ruke "pirata", tadašnje verzije književnih agenata koji vrebaju brodove u luci.
No Daniel se u ured više neće vratiti, njegovo tijelo završit će pod kotačima kočije, a rukopis će nestati. Kako bi spasio tvrtku i održao živima ideale po kojima radi, James Osgood uputit će u London u pratnji tajanstvene knjigovotkinje Rebecce, Danielove sestre, u nadi da će otkriti kako je veliki bard namjeravao rasplesti radnju romana. No događaji u koje će se uplesti u Londonu puno su više od onoga na što je povučeni izdavač spreman, a pitanje nestalog rukopisa pretvorit će se u borbu s nevidljivim neprijateljem čiji je ishod krajnje neizvjestan.


Poslednji izmenio Mustra dana Sub Maj 12, 2018 11:44 am, izmenjeno ukupno 1 puta
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Metju Perl - Page 2 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:29 am

Metju Perl - Page 2 A_festive_offering


12


TOM Branagan osjetio je menadžerov odobravajući pogled dok je odlazio na zadatak iz sobe 338. U Parkerovu uredu u prizemlju, telegrafski operater namjestio je naočale i podigao komad papira prema svjetlu.
“Od gospodina Dickensa. ‘Na sigurnom i dobro, očekujte pismo puno nade.’ Je li to sve?” operater je upitao škiljeći dok je čitao nečitki rukopis. Operater je bio razočaran jer najslavniji svjetski pisac nije dodavao nikakve senzacionalne poruke. “Čini se da ste došli iz dobre stare Engleske samo kako bi nosili komadiće umrljanog papira gore- -dolje po stubama.”
“Hvala vam na pomoći. Ugodnu večer želim”, jednakom mjerom odgovorio je Branagan.
Dok je Branagan prolazio kroz glasni barski salon, te se uspinjao natrag na treći kat, razmišljao je o tihim razgovorima koje je čuo između Dickensa i Dolbyja, a ticali su se Nelly Ternan, mlade engleske glumice, i pitanja hoće li im se ona pridružiti na putu u Ameriku. Branagan je nagađao kako je poruka koja se doimala beznačajnom zapravo bio način na koji će obavijestiti gospođicu Ternan o toj odluci, premda on nije znao znači li to da ona treba poći ili ne. Ali Branagan je i to mogao pretpostaviti.
Gomila ljudi koja je iščekivala njihov dolazak značila je neželjenu pozornost pojavi dvadesetšestogodišnje glumice u Dickensovu društvu, oženjena oca osmero odrasle djece, dok je njihova majka napustila obiteljsko imanje u Engleskoj prije deset godina. Branagan je znao da Dickens ne želi dodatnu pažnju. Ne, u Americi ništa nije moglo ostati tajnom, i to je bio najveći izvor razočaranja na Dickensovu licu za vrijeme večere. Kroz ta odškrinuta vrata, Charlesu Dickensu se činilo kako je cijela nacija jedno golemo, znatiželjno oko usmjereno prema njemu.
Tom Branagan bio je jedan od četiri podređena u Dickensovu stožeru za vrijeme turneje. Pomoćnici su dijelili dvije sobe na istom katu s Dickensom, koji je prostrani apartman dijelio s Georgeom Dolbyjem. Tomov sustanar bio je Henry Scott, piščev krojač i modni savjetnik. Henry je bio jedina osoba - osim Dolbyja - koja je smjela ući u Dickensovu svlačionicu prije i nakon javnih čitanja. Henry, melankolični čovjek, odijevao je pisca i namještao mu frizuru ne bi li izgledao poput savršenog mladića čija je slika krasila mnoge izloge knjižara: privlačni, bezbrižni genij, čije su oči prodirale u svijet oko njega poput romana koji su ga učinili slavnim.
Henry je volio sebe smatrati važnijim od ostalih pomoćnika i zbog toga je bio rezerviran kad ne bi bio u Dickensovu društvu. Irskom nosaču se uvijek obraćao s “Tom Branagan” i nikad ne bi koristio samo ime ili prezime. Bio je tu i glasni, ali krhki prodavač karata, Richard Kelly, koji se još uvijek oporavljao od teškog putovanja na brodu Cuba. George, majstor za plin, bio je zadužen za ugađanje rasvjete u kazalištima prema Dickensovim detaljnim željama. Razgovor s Georgeom bio je otežan zato što svaki put kad bi negdje vidio rasvjetu - kao što je to bilo u blještavom, mramornom predvorju kod Parkera - zaustavio bi se i mrmljao sam sa sobom o mogućnostima unapređenja.
Dvadesetogodišnji Tom bio je najmlađi u toj grupi. Njegov otac, koji se u Englesku doselio iz Irske, radio je za Dolbyja deset godina kao vozač u gradu Rossu. Otac je preminuo kada ga je konj udario kopitom u prsa pa je Dolby, iz samilosti, odlučio zaposliti Toma jer je morao materijalno potpomagati postariju majku i dvije neudane sestre.
Mladić je bio skladno građen, staložen i smiren, što ga je činilo savršenim materijalom za jednog pristojnog nosača. Tom nije dobivao posebne zadatke poput odabira odijela za Dickensa, organizacije rasvjete ili prikupljanja zarade. Zvižduk, pucanj prstima, udarac nogom - bili su signali da Tom učini ono što je bilo potrebno.
Nisu svi odobravali odluku da Tom pođe s njima u Ameriku.
Svaki od savjetnika koji su upitani za pomoć pri planiranju Dickensova puta imao je svoju ideju što će u Americi poći po zlu: Charles Dickens se najviše pribojavao Feniana, radikalne irske organizacije raširene po Sjedinjenim Državama, a posebno u Bostonu i New Yorku, čiji je cilj bio uništiti Englesku. Odlično bi im došla mogućnost napada na poznatog Engleza poput njega na američkom tlu. George Dolby se pribojavao da će američki preprodavači uništiti prodaju karata za čitanja, tako Što će unaprijed otkupiti znatnu količinu. John Forster, koji se smatrao Dickensovim najbližim prijateljem i savjetnikom koji najmanje gleda osobni interes u toj situaciji, brinuo se o... pa, John Forster je bio zabrinut. Zabrinuo se kako će Dickensova nazočnost potaknuti anti-engleske nerede poput onih kada je u New Yorku gostovao šekspirijanski glumac William Macready. Forster je, općenito, također smatrao da jedan takav velikan - a u Forsterovim očima nije bilo većeg čovjeka na svijetu - ne bi trebao poduzimati tako dugo putovanje ni iz jednog drugog razloga doli zarade.
Dickens, također, nije bio baš skroman u tom smislu. “Moji životni troškovi su golemi,” govorio bi, “zato ponekad osjećam kao da me Amerika privlači poput magneta, kao što Darnaya u Priči o dva grada privlači Pariz. Amerika je mjesto za skupljanje blaga.”
Forster je nabrao obrve i zadržao namršten izraz. Kakva se zarada može ostvariti u Americi, zemlji prosjaka i lopova? Čak i da postoji mogućnost zarade, Irci će pronaći način da ukradu novac iz američkih banaka. Ako banka i uspije zadržati novac, zasigurno će propasti, kao i sve američke banke! “Dickens ne bi trebao ići u Ameriku!” gotovo je viknuo Forster. “Protivim se samoj toj ideji jer je to neprihvatljivo i ispod svakog dostojanstva. Ne želim više čuti ni riječi o tome. Ne-pri-hva-tlji-vo!”
Kad su Forstera izvijestili o pomoćnicima koji će pratiti pisca, bio je još zgroženiji, zbog činjenice da je među njima jedan Irac. Što ako je naoko bezopasni Irac pripadnik Feniana s tajnim planom napada? Ni Dickens ni Dolby nisu mogli dokazati da je Forster u krivu što se tiče Toma Branagana, ali uspjeli su ga uvjeriti kako je Tom ipak više obični nosač nego što bi mogao biti revolucionar.
Tomu je, s njegove strane, bilo zanimljivo promatrati kako Dickensovi obožavatelji, obični ljudi, stvaraju najviše zabrinutosti među organizatorima. Tom je sudjelovao u držanju obožavatelja podalje od Dickensa kad se on pojavio u hotelu Parker House; nije bio iznenađen njihovom prisutnošću, već upornošću. Mlada žena iščupala je resu iz Dickensova teškog sivo-crnog šala; drugi čovjek bio je vrlo uzbuđen dodirnuvši slavnog pisca, pa je iskoristio priliku i otkinuo komad krzna iz njegova kaputa. Gospođa je energično skakala gore-dolje i mahala svojim rukopisom, te je molila Dickensa da ga pročita. Tom je promatrao njihova lica. Zar su doista mislili da će se Dickens okrenuti i otići sa svakim od njih kući držeći ga ispod ruke?
Tom je bio siguran u jednu stvar. Nikad prije u životu nije upoznao čovjeka kojemu žene prepuštaju svoje mjesto u vozilu javnog prijevoza ili predvorju - dok nije upoznao Charlesa Dickensa.
Drugog jutra nakon Dickensova dolaska u hotel Parker House, nastao je žamor na trećem katu hotela u kojem su Dickens i njegovo osoblje odsjeli. Isprva, Tom je samo ovlaš primijetio kako je Henry Scott, njegov sustanar, naslonio glavu na zid i plakao.
“Je li sve u redu, gospodine Scott?” zabrinuto je upitao Tom.
Henry je pogledao Toma u oči, zahvalan što postoji svjedok. Inače zatvoren i hladan, ovaj put se, slomljen, zavalio u baršunom presvučenu sjedalicu. “Nosači prtljage? Razbijači prtljage!”
Kovčezi s Dickensovom odjećom s Cube dostavljeni su u hotel zdrobljeni i probušeni. Tom je sjeo na tepih i pomogao Henryju prerasporediti odjeću.
“Hvala ti, Tome Branagane”, posramljeno je rekao Henry. “Nečuveno je i teško podnijeti kada se tako odnose prema čovjekovu radu. Divlja zemlja!”
Kad su dvojica muškaraca uspjela donekle uspostaviti red u garderobi, na drugoj strani hodnika pojavila se još jedna neugodnost. George Dolby je revao i vikao. U hotelskom hodniku stajao je s Dickensom i ostalima te je dijelio primjerke časopisa Harper’s Weekly. Tom je upitao je li sve u redu.
“Pogledaj sam, Branagane”, rekao je Dolby, izgovorivši njegovo prezime tako eksplozivno da je bilo jasno kako se ne slaže s time. “Sve u redu? Zasigurno ne!”
U časopisu je bio strip koji grotesknim karikaturama prikazuje likove Dickensa i Dolbyja koji teškom mukom drže vrata sobe u zgradi obilježenoj kao “Parker House”, dok horde Amerikanaca navaljuju s druge strane. Gospodin Dickens je kukavički vrištao: “Ne kod kuće!”
“Ne vjerujem da je autor ovog stripa doista bio prisutan ovdje”, rekao je Tom nakon trenutka zbunjenosti. “Ovaj crtež prikazuje gospodina Dickensa kako se skriva od obožavatelja u svojoj sobi, što se nije dogodilo.”
“Naravno da se nije skrivao!” šokirano je rekao Dolby.
Dickens je povukao mali, sijedi čuperak u svojoj bradi i, oblizujući usnice jezikom kao što je običavao raditi kad je bio napet, uznemireno podigao pogled sa stripa. “Nismo li? Zar nisam došao ovamo kako bih radio upravo to: skrivao se, a zatim izmigoljio iz rupe dovoljno dugo da pokupim zaradu?” Pisac je nervozno uzdahnuo i odšepao u sobu na slaboj desnoj nozi čiju je staru ozljedu ponovno razbudilo dugo putovanje morem.
Te noći Tom se probudio u sitnim satima. Kroz tamu hotelske sobe pogledom je tražio sat iznad kamina.
“Jeste li čuli ovo, Scotte?” prošaptao je Henryju na drugoj strani sobe.
Henry Scott se okrenuo na drugu stranu.
“Ovu buku”, objasnio je Tom. “Jeste li čuli ovu buku?”
Henry je zavukao glavu u jastuk. “Spavaj, Tome Branagane.”
Tom je teško spavao u Parker Houseu - nešto u tom luksuzu nije mu dalo mira. Tom nije bio potpuno siguran kako je čuo buku - barem ne buku drugačiju od one koju inače čuje izvana s užurbanih bostonskih ulica - ali bilo mu je drago što ima lagan san. Kucanje sata istjeralo ga je iz kreveta.
Uzeo je svijeću i prošetao hodnikom, odjeven u kućni ogrtač preko duge pidžame. Prolazeći pokraj Dickensove sobe, opazio je kako su vrata piščeve sobe otvorena.
Izgledalo je kao da su provaljena. Zasun s unutarnje strane bio je slomljen.
“Gospodine Dickens?” Tom je pokucao.
Ušao je. Na trenutak mu je čudna misao prostrujala glavom: kako je, zapravo, pogrešno da itko vidi Charlesa Dickensa dok spava. Ali krevet mu je bio u neredu i prazan, a pisca nije bilo nigdje na vidiku.
Tom je tumarao piščevim dnevnim boravkom tražeći još neke tragove borbe, te je otrčao do vrata koja ga dijele s Dolbyjevom spavaćom sobom
ilupao šakom. Kad je ušao, Dolby se odijevao. “Što je, Branagane? Probudit ćeš Poglavicu!”
“Gospodine Dolby”, rekao je Tom, pokazujući. “Nema Dickensa.”
“Što? Nebesa”, Dolby je počeo mucati i jedva uspio poslati po “p-p- -pol-l-iciju!”
Upravo tada se Dickens pojavio. “Što se ovdje događa?” upitao je uzbunjeno. Ušao je kroz stražnje stepenice koje su posebnim vratima bile povezane s njegovom sobom.
“Poglavice!” Dolby je vrisnuo i otrčao punom brzinom do pisca, te ga zagrlio. “Hvala nebesima! Je li sve u redu?”
“Naravno, dobri moj Dolby.” Dickens je objasnio da ga je razmišljanje ogroznom Harperovu stripu - i jaka bol u nozi - omelo u snu, pa je odlučio izaći van udahnuti malo svježeg zraka.
Dolby se, pokušavajući privezati pojas na dostojanstven način, okrenuo prema svom pomoćniku. “Vidiš, Branagane, sve je u redu ovdje. Poglavica je otišao iza malo prošetati!”
“Ali prednja vrata su bila provaljena, a zasun slomljen”, rekao je Tom.
Dickens se odjednom zabrinuo kad su to potvrdili pregledavši vrata. “Dolby, pozovi recepcionara. Ne, zapravo, nemoj! Ne želim da cijela posluga čuje zvonce. Pošalji nekog da to obavi u tišini.” Dickens je bezglavo odjurio prema svom stolu i provjerio srednju ladicu. S olakšanjem je ustanovio da je i dalje zaključana.
“Mislite li da je netko bio ovdje, gospodine Branagan?” upitao je Dickens.
“Gospodine, mislim da je to vrlo vjerojatno.” Nakon što je nekoliko trenutaka pregledavao sobu, Tom je primijetio komad papira na krevetu.
Dolby se vratio u sobu. “Poslao sam Kellyja dolje. Nedostaje li nešto, Poglavice?”
Dickens je pregledavao svoje stvari. “Ništa važno. Osim...”
“Čega?” upitao je Dolby.
“Pa, malo mi je čudno to reći jer ćete se vjerojatno smijati. Ali primijetio sam da mi nedostaje jastuk s kreveta, Dolby.”
“Jastuk, Poglavice?” upitao je Dolby. “Branagane, što si pronašao?”
“Pismo, gospodine. Teško je pročitati rukopis.”
Ja sam vaš najveći obožavatelj u ovim vulgarnim američkim državama. Već znam s kakvim ću nesputanim užitkom držati vašu novu knjigu u svojim rukama. Vaša sljedeća knjiga će nesumnjivo biti najbolja, znam to već sada, jer vi ste...
Dolby i Dickens su prasnuli u smijeh iz olakšanja, prekinuvši Tomovo čitanje.
“Gospodine Dickens, gospodine Dolby, mislim da to nije smiješno. Zaista je zabrinjavajuće”, uvjeravao ih je Tom.
“Gospodine Branagan, barem nije riječ o ratniku iz Feniana!” rekao je Dickens.
“Bio je to samo bezopasan mladić koji obožava Poglavicu do neba”, kazao je Dolby. “Takve nikad nećemo iscrpiti. Neka ostane na tome”, dodao je.
Tom je ustrajao. “Netko je nasilno ušao u sobu i ukrao nešto iz nje. Što bi bilo da je gospodin Dickens bio unutra u to vrijeme? Što ako taj ‘bezopasni mladić’ ponovno dođe kad gospodin Dickens bude sam?” “Ukrao? Jesi li rekao ‘ukrao’? Ništa, običan jastuk!” rekao je Dolby, sada gotovo zabavljen tim incidentom. “Zar niste vidjeli hotelski bar? Tamo se možete napijati do mile volje. To je odlično mjesto koje ljude ohrabri za takve šale.”
Henry Scott dao je Poglavici novi jastuk i poravnao mu posteljinu. Tom je ukratko objasnio prethodne događaje Richardu Kellyju, ali je agent za prodaju karata također zaključio kako je incident, zapravo, prilično zabavan. “Sve to napraviti zbog jastuka tvrdog poput kamena!” Richard je likovao. “To je američka demokracija!”
“Gospodine Dolby, volio bih ostati stražariti ispred vrata gospodina Dickensa”, rekao je Tom i okrenuo se prema svom poslodavcu.
“Ne dolazi u obzir! Ja ću ti reći što ćeš raditi, Branagane”, Dolby je nadmeno odvratio, mašući rukama. Rukom je natezao kraj brkova kao da poteže zvono, ali prije nego što je završio, netko ga je prekinuo.
Bio je to Dickens: “Ako se gospodin Branagan želi hrvati s čovječanstvom ispred moje sobe, ja mu dajem svoj blagoslov.”
“Hvala vam, gospodine”, rekao je Tom, naklonivši se Dickensu. Tom je zadržao poruku, zamotao je i stavio u džep, te zauzeo mjesto ispred vrata.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Metju Perl - Page 2 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:30 am


Metju Perl - Page 2 A_Favourite_Mare



13


Engleski su posjetitelji vrlo brzo prihvatili neobičan, američki način života - sve što je vrijedilo, moralo se teško stjecati. U petak se dogodio incident u Dickensovu apartmanu. Do subote je odlučeno da će ispred Dickensovih soba uvijek stražariti ili netko od osoblja ili jedan od hotelskih poslužitelja, te da će ga uvijek netko pratiti tijekom njegovih dnevnih šetnji. Dolby je autoritativno prenio odluku Tomu Branaganu na nedjeljnom doručku, ali Tom je smatrao da su to bili Dickensovi zahtjevi. Na prvi se pogled činilo da romanopisac olako shvaća vlastitu sigurnost, ali Tom je primijetio povećanu ozbiljnost u Dickensovu pogledu.
Tom je na trenutak pomislio da je uhvatio počinitelja. Uhvatio je mršavog čovjeka bubuljičava lica kako se šulja oko Dickensovih vrata. Ispostavilo se da je to bio preprodavač iz New Yorka koji je unajmio apartman blizu Dickensova u nadi da će načuti vrijeme i mjesto sljedeće prodaje ulaznica.
Dok je Dolby obavljao poslove povezane s turnejom, a gospodin Fields i gospodin Osgood bili zauzeti, Tom je pratio Dickensa na njegovim dugim šetnjama.
Dickens je samo nekoliko trenutaka mogao zastati ispred izloga prije nego što bi ga okružila gomila ljudi. Bio je zadovoljan knjižarama u Bostonu koje su obilježile njegov dolazak tako što su izložile njegove fotografske portrete i naslagale hrpu njegovih romana, često istiskujući Anđela čuvara, novi roman dr. Olivera Wendella Holmesa i nedavno objavljenu književnu senzaciju, Dantea Henryja Wadswortha Longfellowa. Romanopisac je također zastao ne bi li vidio kako su poduzetne trgovine cigarama na policama istaknule burmut Pickwick, cigare Mala Nell i Dickensovu božićnu igru (za starije i mlađe).
“Domišljatost stanovnika Središta svemira! Vidiš, to je njihov naziv. To je amcrikanizam”, pojašnjavao bi. “Cigare Mala Nell! Ne zaboravi reći Forsteru da to stavi u moju biografiju.”
Dickens je pružio Tomu svoj štap za hodanje dok je ulazio u trgovinu kako bi malo razgledao. Dok je čekao, Tom je umalo porezao ruku na veliki, neprimjetni vijak koji je virio iz ručke. Kad je Dickens izašao, sretno pušeći cigaru Mala Nell, Tom je pitao treba li maknuti vijak kako se Dickens ne bi slučajno ozlijedio.
“Zaboga ne, Branagane! Pa, to je najkorisniji vijak jer štap čini jačim. Vidiš, ponekad hodam kroz močvare”, govorio je dok su prelazili ulicu. “U blizini rade osuđenici. Ako koji pobjegne, vrh ovog štapa može poslužiti kao oružje. Dođi”, iznenada je rekao visokim tonom grabeći Tomovu ruku. “Izbjegnimo gospodina Pumblechooka.  Prelazi ulicu kako bi nas pozdravio.” Potom, drugačijim glasom: “Ne, niz ovu ulicu. Dolazi gospodin Micawber,  maknimo mu se s puta.”
Tom je na to već bio navikao. Dickens bi često glumio uloge Pipa, Ralpha Nickelbyja ili Dicka Swivellera ne bi li uvježbao čitanja za turneju tijekom šetnji. Katkad bi poslije doručka otišao na kratku opuštajuću šetnju niz Ulicu Bacon koja se zvala i New Land. Ulica je za njegova posljednjeg posjeta bila tek sumorna močvara. Padao je snijeg izmjenjujući se s kišom, a gusto je gnjecavo blato gutalo pločnik. Baš je na ovoj šetnji, kako su Dickens i Branagan skrenuli iza ugla, žena u strogoj haljini hodala nekoliko koraka iza njih, posebno pazeći kuda gazi. Oprezno se sagnula i izvadila komad papira iz putne torbe. Odložila je papir na mjesto u šljunku gdje su muškarci prolazili prije nekoliko trenutaka. Ostavila ga je da upije blato. Potom je žiletom odrezala rubove papira oko otiska piščeve čizme. Dickensov otisak. Savršeni Dickensov otisak.
Cijelo su to vrijeme dvojica muškaraca žurila kako bi se sklonila pred kišom pa nisu primijetili uzbuđenje žene koja je grčevito držala vrijedni otisak.
Prvog je dana javnog čitanja Dickensovo osoblje pripremalo kazalište Tremont Temple. Dickens je tražio najbolje mjesto na pozornici gdje bi mogao čitati. Henry Scott je cupkao oko njega kao balerina, premještajući Dickensovu vodu i knjige po stolu. George Allison je pažljivo postavljao plinske svjetiljke koje će u savršenoj mjeri bacati svjetlost na Dickensovo lice.
Dolby je izabrao baš ovaj prostor, iako su postojali i noviji poput Bostonskog kazališta, zato što je imao uzdignutu pozornicu pa su sva sjedišta bila jednako dobra. Dickensu se svidjela ta zamisao. “Potpuna jednakost za moje slušatelje!” govorio bi. Nije mu se sviđala ideja da bogatiji mogu kupiti bolji pogled te nije dopustio dizanje cijene ulaznice iznad “demokratske” granice od jednog dolara, iako bi taj potez možda spriječio preprodavanje karata.
U međuvremenu je Tom trebao pregledati ulaze u dvoranu.
“Je li sve u redu?” pitao je Dolby.
“Kažete da će doći stotine ljudi, gospodine Dolby?”
“Bit će to najveće okupljanje u Bostonu otkad su iz brodova u luci izbacili naš čaj!” Dolby se doimao nervozno kad se Tom nije nasmijao.
“Ovo će biti prvi javni nastup gospodina Dickensa u Bostonu. Da budem iskren, gospodine Dolby, zabrinut sam da će ga ovdje potražiti osoba koja ga je tražila u hotelu.”
“O čemu govoriš?” pitao je Dolby žestoko tresući glavom. “Onaj tip? Misliš na onog Amera koji je ukrao jastuk?”
Tom je bio zaprepašten činjenicom kako je menadžer tako brzo zaboravio incident. “To je samo mogućnost, gospodine, i bojim se da s obzirom na to da ne znamo koje su bile njegove namjere ili kako taj muškarac uopće izgleda—”
“Dosta! Dosta mi je tvoje iskrenosti!” podviknuo je Dolby. Grizao je usnicu dok je promatrao nosača. “Za mene je pitanje časti, mladi Branagane, da turneja bude uspješna, a Poglavica istovremeno zadovoljan - da ga ne prestrašim i ne potkopam njegovu genijalnost.”
Dok je stajao za stolom od mahagonija na pozornici i isprobavao ozvučenje, Dickensov je pogled zalutao prema mjestu Dolbyjeva ispada.
“Poglavice, zvučite odlično s tog mjesta!” rekao je Dolby. “Otići ću u drugi dio gledališta i tamo slušati.” Potom je, okrenuvši se prema Tomu, tiho rekao: “Jesi li znao da je Poglavica osobno napisao natpis na grobnom spomeniku moga prethodnika kada je umro?”
“Ne”, odgovorio je Tom. Je li Dolby već razmišljao o vlastitom grobnom spomeniku?
Tom je razmišljao o tome da priđe pozornici i izrazi svoje sumnje Poglavici osobno. Možda je Dolby naslutio njegovu namjeru jer mu je odmah povjerio novi zadatak.
“Upamti, Branagane, posebna gošća mora prva biti ispraćena na svoje mjesto. Ako nešto naučiš od Poglavice dok je u Americi, to je briga o drugima”, rekao je. Posebna gošća o kojoj je Dolby govorio, napisala je pismo Dickensu tražeći da se dvorana za nju otvori ranije jer je nepokretna. Dickens joj je poslao besplatne karte i rekao Dolbyju neka se pobrine da joj bude udobno.
Kad je stigla, paralizirana je žena gotovo zaplakala od uzbuđenja, a Tom ju je unio u dvoranu. Dok je ulazio, vidio je stotine ljudi ispred zgrade kako čekaju otvaranje vrata. Kolone kočija na ulicama ispred kazališta gotovo su zaustavile sve poslove u Bostonu. Ljudi bez karata stajali su oko zgrade i zavidno gledali u one koji su se gurali u kazalište gdje su ih Tom i policajci usmjeravali na njihova mjesta. U jednom se trenutku začuo zvuk poput eksplozije iz jednog dijela gledališta.
Tom je pohitao do mjesta događaja. Zvuk je došao od čovjeka koji je sjeo na operni šešir susjednog gledatelja, koji se raspuknuo, a kruna šešira ušla je u rub. Uslijedila je prepirka dvojice aristokrata o tome tko je kriv, potom oko cijene šešira da bi se na kraju protegnula na pitanje kako će čovjek koji je ostao bez šešira poslije dozvati kočiju nepokrivene glave jer će svi misliti da je skitnica.
Dickens se napokon uspeo na pozornicu u osam sati i petnaest minuta, u crnom odijelu koje je, zajedno s crvenim i bijelim cvijetom na reveru, odabrao Henry. Veliki pljesak, poklici dobrodošlice, more vijorećih rubaca, a Dickens se klanjao lijevo, desno, sprijeda. Jedini zvuk koji je mogao utišati publiku bile su njegove riječi:
“Dame i gospodo, čast mi je i zadovoljstvo večeras čitati dijelove svojih radova...”
Itako je turneja počela. Za svako bi čitanje Dickens odabrao prizore iz dvaju različitih romana koje bi odglumio kao sažeti dramski prikaz. Likovi su oživjeli jer je svakome dao poseban glas, kretnje i dušu: bio je autor, lik, glumac. Izvođač nikad nije naglasio točku pri čitanju, tako da su svi željno iščekivali sljedeću rečenicu. Niti je usporavao niti zastajao da bi istaknuo trenutak suptilnog humora ili određeno značenje nego je vjerovao da će publika sama shvatiti. Cijelo je to vrijeme Tom stražario pred vratima. Imao je na umu Dolbyjeve riječi, ali nije mogao prestati misliti o tome kako bi hotelski provalnik izgledao da je prisutan među prisutnom masom lica.
Na jednom je čitanju, dok je Dickens glumio Magwitcha iz Velikih očekivanja koji trči kroz močvaru, Tom promatrao zanesenu publiku u kazalištu Tremont kad je začuo neki zvuk. Poput nerazumljivog, tihog šapta - ne, poput mačke koja grebe drvo. Pokušao je pronaći izvor zvuka, ali on nije dolazio samo jednog mjesta. Dolazio je sa svih stana. Nekoliko je trenutaka publika vrlo brzo pisala olovkama - nikad nije vidio da netko tako brzo piše.
Kad je sljedećeg jutra za doručkom Tom o svemu izvijestio Dolbyja, menadžer ga je odveo u ured izdavača i zatražio gospodina Fieldsa.
“Brzo su pisali, kažeš?” pitao je Fields, držeći ruke na kukovima. “Možda novinari?”
Tom je rekao da ne vjeruje; Dolby je pripadnicima tiska dao mjesta u prvim redovima, a ti su ljudi bili raspršeni po raznim prostorijama te na stajaćim mjestima.
Osgood je ušao u sobu s autorima dok je Tom opisivao što je vidio. Slušajući Tomov opis, zatresao je glavom. “Zašto to nismo predvidjeli? Knjiški gusaril”
“Molim vas, objasnite o čemu govorite, gospodine Osgood”, rekao je Dolby koji je sjedio na trosjedu do Toma.
“Kao što znate, zbog ovih je čitanja Poglavica, uistinu briljantno, sažeo romane kako bi trajali po jedan sat. Vidite, gospodine Dolby, nema sumnje da drugi izdavači žele nezakonito nabaviti ‘nova izdanja’, ‘piratska izdanja’, kako bi ugrozili prodaju naših originala. Siguran sam da Harper sudjeluje u tome.”
“Ali knjiški gusar, gospodine Osgood?” pitao je Tom. “Što je to?”
Osgood je razmišljao kako će objasniti čuvaru. “To je neka vrsta literarnog džepara, gospodine Branagan. Piratski ih izdavači unajmljuju za šuljanje oko luke u potrazi za književnim nastavcima iz Engleske koje nabavljaju podmićivanjem ili čak krađom. Možda mislite da su to obični grubijani, ali su vrlo hladnokrvni i visoko inteligentni. Priča se da mogu procijeniti tko je autor neobjavljenog rukopisa i njegovu vrijednost samo kratkim pogledom na jednu jedinu stranicu.”
“To vjerojatno i nije tako teško”, komentirao je Dolby.
“Kratki pogled, gospodine Dolby,” nastavio je Osgood, “kroz durbin, na udaljenosti od sto pedeset metara. Kažu da svaki zna tri ili četiri jezika na kojima pišu najpopularniji autori današnjice.”
“Zašto se bave mutnim poslovima kad su tako daroviti?” pitao je Dolby.
“Jako su dobro plaćeni za svoj trud. Ne znam što bi ih drugo moglo motivirati. Poznato je da je jedna od njih, žena zvana Mačkica, služila u Građanskom ratu. Znala je poslati cijele odlomke informacija doušnicima uz pomoć svjetiljki i zastavica. Još jedan među tom zlobnom skupinom navodno je naučio čitati s usana od gluhonijema čovjeka. Neki od njih su i stručnjaci za stenografiju, koji prisluškuju i zapisuju razgovore izdavača, koje onda prodaju njihovim konkurentima - također se šuška da neki od pirata pišu najoštrije kritike književnih djela. Kladim se da je naša konkurencija poslala nekoliko pirata u kazalište da zapišu Poglavičine improvizacije. Gradonačelnik Harper ne preže ni od čega da nas nadmaši, a njegov ga brat Fletcher, kojeg zovu Bojnik, nagovara na sve gore spletke.”
“Primijetio sam Poglavicu kako smišlja nove rečenice - briljantne rečenice, rekao bih - pri probnom čitanju Pickwicka”, rekao je Dolby, kimajući glavom. “Kao da piše novu knjigu pred našim očima, koju ti pirati sada mogu ukrasti i od toga zaraditi! Što možemo učiniti, gospodine Osgood?”
“Vaš bi suradnik”, rekao je Osgood pokazujući na Toma Branagana, “mogao otpratiti neke od tih morskih vukova na pučinu, za početak.” “Da. Ali teško da ćemo ih sve spriječiti, čak i s tako snažnim momkom na našoj strani”, istaknuo je Fields. “Već su ugrabili neke od ‘novih’ tekstova u svoje bilježnice!”
“Imam ideju”, netko je sramežljivo progovorio s drugog kraja prostorije. Bio je to žgoljavi mladić koji je krpao pukotinu u zidu nastalu kad je pao okvir slike.
Fields se namrštio, ali je Osgood mahnuo mladiću da dođe. “Moj novi dostavljač, gospodo. Daniel Sand.”
“Ako dopuštate”, rekao je Daniel. “Vi, gospodo, imate nešto što pirati nemaju: mislim na gospodina Dickensa. Zajedno s njegovim sažetim tekstovima, možete objaviti različita posebna izdanja odjednom.”
“Ali mi želimo objaviti naša izdanja njegovih već objavljenih djela, momče”, prigovorio je Fields. “Tako se zarađuje novac.”
Osgood se široko osmjehnuo. “Gospodine Fields, mislim da Daniel ima dobru zamisao. Možemo prodavati oboje. Nova će posebna izdanja, meko uvezana, biti jedinstvena. Uspomena onima koji su slušali čitanja i pristupačni darovi za obitelj i prijatelje koji nisu mogli dobiti ulaznice za
Dickensa. A klasična će se izdanja i dalje prodavati za osobne kolekcije knjiga. Odlična ideja, Daniele.”
Rebecca, koja im je nosila kutiju cigara u sobu s autorima, zastala je pred vratima i zablistala jer je Osgood pohvalio njezina brata.
Na izlazu iz poslovne zgrade toga dana, Dolby je, sretan jer su pronašli rješenje, kupio nekoliko novina. “Taj Osgood je genijalan čovjek, Branagane, iako s gotovo tmurnim osmijehom”, rekao je. “Nisi li primijetio? Smješka se kao da ni u što ne vjeruje. O Bože! Da me barem nema na ovome svijetu!” poviknuo je Dolby kad je pogledao jedne od novina.
Članak pod nazivom “Dickensiana” opisivao je cvijeće koje je mlada djevojka ostavila za Dickensa na drugom čitanju u Bostonu. Priča se da Dickens ne živi s vlastitom suprugom. Ova činjenica dolijeva ulje na vatru. Krasne zabave koje priređuje za nekoliko ljudi većinom su za osobe ljepšeg spola. A one su sve očarane Bozzianskom juhom i rečenicama. O, Charlese, u tvojim godinama, i to još s tvojom ćelavom glavom i sijedom bradom!
U drugim je novinama karikatura prikazivala umišljenog Dickensa na ulicama Bostona i dječaka koji mu trči ususret. Dječak drži veliko slovo H - slovo koje u govoru ispušta londonska radnička klasa - i viče: “Dobar dan, gospodine, pogledajte, neš’ vam je ispalo.” To nisu bile prve novine koje se izruguju njegovu skromnom podrijetlu.
“‘U tvojim godinama’, za boga miloga! To bi ga razbjesnilo na tri dana. Po cijenu života ne daj Poglavici da ih vidi, Branagane!” Dolby je zaustavio prvog prodavača novina kojeg je vidio i kupio sve primjerke novina koje je imao kod sebe.
Nakon niza uspješnih čitanja u Bostonu, cijela je skupina otišla u snijegom pokriveni New York devetosatnom vožnjom vlakom. U nekoliko dana koliko su ondje boravili, pedeset centimetara snijega prekrivalo je tlo, a bijeli su zidovi obrubili krajeve ulica. Dolby je unajmio saonice za Dickensovu pratnju jer kočije nisu mogle voziti. Kad god bi izlazio iz hotela Westminster, Dickens je podsjećao na nekog cara iz Starog svijeta, vozeći se u crvenim saonicama prekriven gomilom bizonovih krznenih ogrtača.
Časopis New York World je u članku o tome kako Dickens cijeni vlastitu privatnost naveo broj njegove sobe u hotelu. Članak se također kritički osvrnuo na to što Dickens nije kušao senf na prvoj tamošnjoj večeri. Časopis Herald napomenuo je da pridošlog Homera sirotinjskih četvrti i mračnih ulica prati ološ New Yorka kako ne bi neprimjetno otišao kao što je pokušao u Bostonu.
Kad je Tom stigao u hotel s nekoliko komada zakašnjele prtljage, naišao je na Dickensa i Dolbyja kako tješe stariju ženu koja je jecala od srama. Iznad njih stajao je hotelski istražitelj.
Tom se pridružio Richardu Kellyju, njihovu agentu za prodaju ulaznica. “Što se dogodilo?” šapnuo je Tom.
Kelly je objasnio da je to jedna udovica, vrlo draga vlasniku hotela, koja je donijela cvijeće u Dickensovu sobu. Dok je izlazila iz sobe, na hodniku se pojavila neka druga žena i počela je mlatiti šakama. Kad su Dickens i hotelski poslužitelj dotrčali nakon što su čuli žrtvino zapomaganje, druga je žena nestala.
“Zamislite, sirota, sitna, sijeda udovica - jedna od obožavateljica Veličanstva - napadnuta!”
“Zašto bi to druga žena učinila?”
“Pa zato što je malo sišla s uma!” zaključio je Kelly.
Tom je, razmišljajući o tome što se dogodilo, napustio Kellyja i vratio se u hodnik.
“Ne znam”, čuo je kako uplakana udovica govori. “Pitala me kako imam obraza dolaziti u sobu Charlesa Dickensa bez pratnje, kao da sam vam supruga. Nije me prestala udarati, najprije svojom torbom, a onda šakama. O, gospodine Dickens!”
Dickens je odgovorio: “Žao mi je zbog toga. Čudno je da se baš meni događaju najnevjerojatnije stvari na svijetu.”
Na sljedećim se prodajama ulaznica Dolby namjeravao obračunati s preprodavačima. Na svakoj će ulaznici prije prodaje biti otisnut jedinstveni broj kako bi se spriječili pokušaji krivotvorenja. S obzirom na deset tisuća ulaznica za sljedeću prodaju u New Yorku, pa osam tisuća u Baltimoreu i šest tisuća za Washington, bilo je to puno posla za Toma, Richarda i Marshalla Wilda, samozatajnog američkog prodavača ulaznica zaposlenog da im pomogne. Udaranje pečatima neprestano je budilo Dickensa, pa je Dolby premjestio skupinu u hodnik gdje su mogli sjediti na podu. Zatim, Dolby je osoblju dao naputak da prvih pedeset ljudi u redu za ulaznice - koji su većinom bili preprodavači i njihovi pomoćnici - dobiju samo ulaznice za stražnje redove kazališta kako preprodavači ne bi dobili najbolja mjesta.
Novine su, naravno, pisale o Dolbyju kako gnjavi nedužne građane New Yorka u potrazi za preprodavačima i radosno napomenule da nikakav Dolby ex machina neće riješiti problem. “Možda je vrijeme da se ćelavi Dolby”, propovijedao je World, “vrati u svoju sumornu domovinu iz koje je došao!”
Ovaj se put prodaja ulaznica održavala u Brooklynu, dan je bio sumoran, hladniji od bilo kojeg u Bostonu. Saonice su stigle u osam sati ujutro, nakon što ih je trajekt prenio preko rijeke. Dolby je sišao na ulicu s kovčegom punim ulaznica, a slijedili su ga Tom, Kelly i Wild.
“Za Boga miloga”, Dolby je šaptom za sebe opsovao kad je ugledao taj prizor.
Red je bio kilometar dug. Novine će poslije izvijestiti, nakon incidenta koji će se upravo dogoditi, da je došlo tri tisuće ljudi. Za čitanje su unajmili crkvu u Plymouthu jer je to bila jedina građevina prikladna za prihvat tako brojne publike. Maknuli su propovjedaonicu kako bi bilo mjesta za plinske svjetiljke i scenu.
Svjetina je gnjavila prodavače karata dok su prolazili.
“Kupit ćemo i tebe i saonice, Dolby!”
“Znači, Charley vam je dao saonice, je 1’, Dolby? Kako se osjeća ovog jutra? Piše nam novu knjigu?”
“Daj mi da ti nosim kovčeg s ulaznicama, ćelavi! Reci Dickensu da odvede moju ženu sa sobom natrag u Englesku ako mu se njegova više ne sviđa!”
Policajci i detektivi već su stigli i obuzdavali svjetinu. Jedan se policajac probio do Dolbyja i nešto mu šapnuo. Dolby je kimnuo i otišao u ured za prodaju ulaznica pripremajući se za veliku navalu.
Tijekom noći Reaumurov termometar pokazivao je vrijednost ispod nule. Muškarci u redu ležali su na slamnatim ležajevima, pili jeftini viski, pjevali proste pjesme i palili vatre. Kako bi obeshrabrili pridošlice koji su se htjeli ugurati u red, pokazivali su džepne pištolje. Policajci su uhvatili velik broj preprodavača ne samo iz New Yorka, nego i iz Philadelphije, New Havena i New Jerseyja. Pomoćnici preprodavača burbonom su nazdravljali Dickensu i jeli kruh i meso koje su im dali njihovi poslodavci. U grupi je bio i već viđeni preprodavač, izgledom star, ali energičan, prerušen u Georgea Washingtona. Klepetao je o tome kako je Dickensov posjet najvažniji događaj u cijeloj američkoj povijesti. To je bila rijetka pohvala, iz usta Georgea Washingtona.
“I nećemo kući do jutra, dok zora ne svane!”
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Metju Perl - Page 2 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:30 am


Metju Perl - Page 2 A_DUET

Pjesma je počela negdje u sredini reda pa se proširila među raznolikom svjetinom. Jedan je čovjek nazdravio dvojici velikana koji su ostavili velik utjecaj na civilizaciju devetnaestog stoljeća: “William Dickens i Charles Shakespeare. Neka se netko usudi to poreći”, isprsio se.
Još je jedan čovjek izašao iz reda i udario Toma po ruci bambusovim štapom za hodanje. “Ti! Što je ovo?”
“Kako molim?” rekao je Tom.
“Zar me namjeravate smjestiti pokraj dvojice prokletih crnčuga?”
Tom je pogledao red iza starca i vidio dvojicu tamnoputih mladića lica svijetlosmeđe boje.
“Sjedit ćete, gospodine, točno na onom mjestu u crkvi koje je naznačeno na ulaznici”, rekao je Tom.
“Bolje ti je da me premjestiš, dečko, ako sjedim pokraj ove dvojice!”
“Siguran sam da gospodin Dickens ne bi uvažio vašu pritužbu”, ravnodušno je odgovorio Tom, dok su mu se mišići napinjali za slučaj da se mora fizički obračunati s čovjekom. “Možete i otići ako vas je volja.”
Zapjenivši se i gotovo čupajući kosu, muškarac se okrenuo i počeo sipati uvrede protiv Dickensa jer drži čitanja za sve, i na Abrahama Lincolna jer je oslobodio crnce koji onda mogu dolaziti na ta čitanja. Dvojica su muškaraca u redu podignula šešire u znak zahvalnosti Tomu.
U međuvremenu je policija gasila lomače koje su bile preblizu drvenih kuča s obje strane uske ulice, zbog čega im je rulja prijetila. Tom je nastavio pregledavati red, koji je bio oličenje čovječanstva. Kao što se dogodilo i u Bostonu, viša je klasa poslala svoje zaposlenike i poslugu da čuva njihova mjesta tijekom noći; zbog toga se oko devet sati ujutro sastav reda preobrazio, te su se umjesto kapa pojavili šeširi, umjesto pletenih rukavica kožne rukavice i štapovi za hodanje.
Tom je primijetio ženu koja ga je znatiželjno promatrala. Oči su joj bile hladne i bistre, ali tamne. Stajala je pokraj reda ljudi gotovo kao da ih je i sama pregledavala kao Tom. Imala je bilježnicu u koju je zamišljeno olovkom nešto zapisivala. Imala je namršten izraz lica koji kao da joj je prirođen. Možda je bila još jedna stenografkinja koju su poslali pirati. Promatračica je prelistala bilježnicu kako bi našla čistu stranicu. Na jednoj od prvih stranica nalazila se mrlja od blata ili neki blatni otisak stopala.
“Želite li pričekati da možete kupiti kartu, gospođo?” pitao je Tom, približavajući joj se dignuta šešira. “Dopuštamo ženama da stoje u redu, a možete i nekog zamoliti da čeka umjesto vas.” U tom su trenutku neki glasni muškarci počeli pjevati.
Pjevajmo, plešimo, veselimo se,
I ljubimo mlade djevojke
Jer nećemo kući do jutra,
Dok zora ne svane...
“Ti odvratni, vulgarni, vulgarni nitkovi”, glasno je rekla žena o tom sirotinjskom zboru. Uzela je nož skakavac s bisernim drškom i našiljila olovku. Tom je primijetio da je taj mali nož jako oštar. “Nisu to ljudi koji bi ikada mogli, uistinu, cijeniti Charlesa Dickensa. Čula sam kako neki od tih nitkova i budala citiraju odlomke jedni drugima - sasvim pogrešno. Jedan je rekao da citira Nickelbyja, ali to je očito bio Oliver Twist\ ‘Iznenađenja, kao i nevolje, rijetko dolaze sama.’”
Kad ju je pogledao, nešto na njoj mu se učinilo poznatim. “Jeste li ikada prije bili na čitanjima gospodina Dickensa?” pitao je Tom. “Jesam li? Priđi bliže. Kako ti je ime, dragi momče?”
Tom je oklijevao, pa se nagnuo prema ženi i rekao joj ime. Imala je držanje muškarca, ali lijepe crte lica prekrivene širokim, crnim, pernatim šeširom koji je bio u modi. Pretpostavio je da joj je oko četrdeset godina, ali bila je samouvjerena poput sedamnaestogodišnje ljepotice ili sedamdesetogodišnje starice.
“Jesam, zaista sam bila na njegovim čitanjima!” odjednom je još jače uzviknula. “On ih prilagođava za mene, znate!” Zastala je i stisnula usne. “Mijenja knjige dok čita, improvizira na razne načine za mene. Mislim na Dickensa”, rekla je nakon što je pričekala Tomovu reakciju. “Vjerojatno mislite da sam jako čudna.”
“Kako molim?”
“Mislite!” viknula je. “Sigurno ste pomislili, evo još jedne od onih groznih, vulgarnih Amerikanaca. Pa, da, istina je. Nisam dobra djevojka. Zapravo sam inkub. Imam i ja engleske krvi, da znate. Ali ti - ti si iz zemlje krumpira, zar ne? Sanjaš o neimaštini i tuzi, s kiselim mlijekom u krvi.” Odjednom je poskočila kao da ju je preplašio grom. Izvukla je sat iz svoje putne torbe. “Stravično kasnim! Upravo sam propustila dva sastanka dok smo razgovarali. Doviđenja, au revoir."
Tom je krenuo i odjednom shvatio na koga ga je podsjetila. Bila je to baš ta žena, iako ju je vidio i među gomilama ljudi koje su okruživale Dickensa. Bilježnica je bila ono što je primijetio: papir koji je bio iste blijedonarančaste boje i iste veličine -potpuno isti, Tom je bio siguran - kao i pismo ostavljeno u Dickensovoj sobi koje je zadržao. Izvadio je pismo iz kaputa. Osoba koja je napisala pismo tvrdila je kako je Dickensov najveći obožavatelj u svim ovim vulgarnim američkim državama', riječi su bile slične onima koje je žena izgovorila. Tom se okrenuo i vidio je kako se odmiče od reda.
“Gospođo”, zvao je Tom, a ona je ubrzala korak. “Stanite. Gospođo!”
Potom je Tom čuo kako ga netko doziva iz daljine. Pokušao je to ignorirati - ako je to bila žena na koju je mislio, ovo bi mogla biti prilika da riješi neka otvorena pitanja povezana s incidentom u hotelu. Tom se probijao kroz gužvu, prateći pogledom perje njezina šešira koje je lelujalo iznad mase ljudi.
“Branagane!” pojavio se još jedan povik, još glasniji, tako da ga nije mogao ignorirati. “B-B-Branagane!”
Tom je pogledao preko ramena i uvidio da su prethodno malena komešanja u redu prerasla u svađu. Sukobljeni su se snažno mlatili štapovima za lomaču i gazili preko onih koji su padali na pod. U središtu svega nalazila se skupina policajaca iz Brooklyna i preprodavači karata. Policija je zamahivala pendrecima po štapovima. Gospodin George Washington je zateturao, iz nosa mu je kapala krv, a otrgnuti pramenovi bijele viasulje visjeli su mu o uhu. Kako se tučnjava proširila, nekoliko je poduzetnih ljudi, koji su čekali kartu, krvavih lica brzo odvuklo svoje madrace u prednji dio reda na bolja mjesta.
Tom je uskočio usred tučnjave, obuzdao jednog od prekršitelja i oslobodio policajca. Muškarac koji je divlje vrištao zamahnuo je gorućim štapom prema Tomovoj glavi - Tom je uhvatio sredinu štapa, slomio ga rukom, te gurnuo napadača u hrpu snijega. Dotad je već više policajaca s isukanim pendrecima nasrnulo i odvuklo nasilnike. Mnogi su samo željeli sačuvati svoja mjesta u redu pa su se čvrsto držali za željeznu rešetku crkvene ograde kao da im o tome ovisi život. Na Tomovo veliko iznenađenje, primijetio je kako nekoliko detektiva u civilu, umjesto da pomognu, koriste gužvu kako bi se dokopali najboljih mjesta u redu.
Preprodavač prerušen u Georgea Washingtona bjesomučno se derao dok su ga odvlačili, držeći ga za pojas: “Podijelite počasti jednom londonskom strancu za njegove šund pamflete! Počasti koje nikada niste dali herojima naše domovine - našim demokratima kao što je bio George Washington! Književni rat Starog i Novog svijeta je počeo!”
“Branagane, je li ovdje sve u r-r-redu?” dojurio je Dolby teško dišući i razrogačenih očiju pogledao pod i muškarce koje je Tom srušio. Sada je gledao na nosača s više poštovanja.
Tom je pregledao svoj dlan koji je bio opečen gorućim štapom i koji će smjesta trebati zamotati. “Što se dogodilo?” pitao je Dolbyja.
“Katastrofa!” uzviknuo je Dolby. Zbog straha mu se mucanje pogoršalo. Objasnio je kako su počeli s prodajom ulaznica prema novim pravilima koja su bila osmišljena tako da zaustave preprodavače. Kad su objavili da će prvi dio reda dobiti ulaznice za stražnji dio gledališta, preprodavači usijanih glava gnjevno su prosvjedovali i psovali, dok su oni smireniji podmitili ljude iza sebe da im ustupe mjesta. Prosvjedovali su i oni koji nisu bili preprodavači. Razna su komešanja prerasla u opći kaos u cijelome redu.
“Gdje si bio?” pitao je Dolby Toma optužujućim tonom. “Htjeli su me rastrgati na k-k-komade!”
Tom se okrenuo, ali je znao da je žena s bilježnicom vjerojatno već odavno otišla. Sada nema smisla da poslodavcu diže tlak. “Ispričavam se, gospodine Dolby, pregledavao sam lomače.”
“Trebao si biti spreman.”
“Žao mi je, gospodine.”
Dolby je poravnao svoje odijelo i ovratnik, iako je i dalje ostao u stanju opće raskuštranosti. “Pa, idemo dalje. Postoji još barem dvije tisuće dolara koje možemo uzeti ovoj gomili ljudi! Nije li to u američkom stilu?”
Nakon niza čitanja u New Yorku, prema rasporedu su Dickens, Dolby i osoblje trebali biti u Bostonu. S obzirom na to da je snijeg zatvorio željeznicu, čekali su u New Yorku do subote, gdje su se morali nositi s odlomcima u novinama koji su osuđivali događaje na prodaji karata u Brooklynu i okrivljavali “Irca usijane glave” kojeg je Dickens zaposlio da pokrene pobunu. Tli je činjenicu potvrdio pouzdani “svjedok u vlasulji, kopčama i trokutastom šeširu”, preprodavač George Washington koji je zatražio od policije da smjesta uhiti Toma. U međuvremenu je Dickensa morila sve veća prehlada - “engleske prehlade nisu ništa u usporedbi s onima u ovoj zemlji”, sumorno je ustvrdio, ali se Dolby brinuo da nije nešto gore, možda gripa. Još jedna duga vožnja vlakom sigurno ne bi pomogla. Dickens je dao do znanja Henryju Scottu da uzme bocu iz putnog kovčega čim sjednu na svoja mjesta.
Henry se u međuvremenu molio za Dickensa prije svakog putovanja željeznicom.
“Je li sve u redu, Henry?” pitao ga je Tom kad je prvi put primijetio taj prizor.
“Staplehurst!” sumorno je odgovorio Henry.
“Staplehurst?”
“Da, samo to. Samo kad ne bi bilo Staplehursta - niti devetog lipnja - možda Poglavica ne bi bio tako tužan čovjek.”
“Meni se čini kao da je on prilično veseo”, rekao je Tom, “za tužnog čovjeka kako ga ti zoveš.”
“Zar ne čitaš novine? Zar baš ništa ne znaš, Tome Branagane?”
Opisao je kako je prije otprilike dvije godine, 9. lipnja 1865. godine, Dickens gotovo smrtno stradao. Dogodila se stravična željeznička nesreća u blizini sela Staplehurst u Kentu. Tračnice koje su pokrivale most bile su uklonjene radi popravka, ali vlakovođe nisu bili obaviješteni. Dickens i njegova pratnja bili su u vlaku iz Francuske, koji se, kad je došao do dijela gdje nije bilo tračnica, strovalio s mosta.
Dickens je podigao Nelly Ternan i njezinu majku na sigurno iz vagona prvog razreda koji je visio nad liticom, a potom se spustio u klanac iz kojeg je izvlačio stradale što je više mogao. Unatoč njegovim hrabrim pokušajima, pisac je bespomoćno gledao kako toga dana umire deset ljudi. Dickens se tijekom nesreće dva puta vratio u viseći vagon. Prvi put kako bi uzeo konjak za stradale pacijente u klancu. Potom je shvatio da se mora vratiti bez obzira na veliku opasnost. U njegovu je kaputu bio novi nastavak romana koji je pisao, pod nazivom Naš zajednički prijatelj, čije su stranice bile uprljane ali očuvane. Od tada, kada god pisac kroči u vagon, parobrod, pa čak i unajmljenu kočiju, ne može a da se ne podsjeti da možda nosi sa sobom posljednji odlomak koji će ikad napisati. Konjak ga smiruje u tim trenucima.
“Staplehurst”, ponovio je Henry, i završio priču tihom molitvom. “Amen”, tiho je rekao.
“Amen”, ponovio je Tom.
Peć je grijala vagon u kojem su sjedili na putu u Boston, ali bilo je teško reći je li činila separe ugodnijim ili jadnijim zbog velikog broja putnika i klimava kretanja. Ekspresna ruta od devet sati putovanja bila je sporija zbog rijeka u Stoningtonu i New Londonu, koje su se obje nalazile na putu do Connecticuta. Na svakom je od tih mjesta vlak ulazio u trajekt kako bi prešli rijeku, a putnici su mogli ostati u vlaku ili istražiti brod i jesti u restoranu. Dickens je za vrijeme tih vožnji trajektom ostajao u vlaku, čak i kad je obližnji američki ratni brod u njegovu čast razvio britansku zastavu i zasvirao jednu verziju britanske himne “God Save the Queen”. Dickens je samo gledao kroz prozor.
Ponašao se osobito suzdržano tijekom ovog prijelaza dok je kartao s Tomom i Harryjem.
“Sjećam se”, rekao je iznenada uzbuđeni Dickens, “svog prvog posjeta Americi kada - da, to je bilo tada! - kad sam se prvi put upustio u umijeće hipnoze! Čudno je da se željeznica nije popravila dok se većina drugih stvari u zemlji mijenjala nabolje. Pruge su bile loše tada, a loše su i danas.”
“Hipnoza, Poglavice?” pitao je Tom. “Baš vi ste to radili?”
“Ah, Branagane, spiritizam nije ništa drugo nego glupost, ali neuhvatljive spone između dviju osoba su stvarne, i isto tako opasne kao i ovaj vlak postavljen na klimavom brodu.” Dickens je objasnio kako se koristio predavanjima velikog engleskog spiritista Johna Eliotsona kad je hipnotizirao svoju suprugu u Pittsburghu 1842. godine. “Priznajem da sam se malo preplašio kad je Catherine pala u hipnotički san u manje od šest minuta, iako sam bio dovoljno oduševljen tim uspjehom da sve ponovim sljedeće večeri. Kad sam se vratio u Englesku, pokušao sam na Georgy - teti moje djece, mojoj šurjakinji, i mojoj najboljoj, najvjernijoj prijateljici. Georgy, draga duša, umalo je postala nasilna zbog toga.” Dickens se bistro nasmijao tome sjećanju, ali je potom utihnuo i opet postao malodušan. Možda je pomislio na Catherine. Nikad nije o njoj pričao, o majci svoje osmero djece, kao što nikad nije govorio ni o Nelly govorio, a pogotovo nije mogao podnijeti da netko drugi govori o njoj.
“Pa, možda je gospodin Scott već čuo sve o tome”, nastavio je. “Što kažete na jednu probu mojih hipnotičkih sposobnosti, gospodine Branagan?”
“Na meni?” pitao je Tom.
“Kako zabavno, Poglavice!” uzviknuo je Henry.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Metju Perl - Page 2 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:31 am


Metju Perl - Page 2 A_difficult_question

“Hajde, hajde”, rekao je Dickens s uobičajenom ozbiljnošću. “Hipnotizirao sam one koji ne vjeruju i prije. Potpuno sam uvjeren da bih mogao hipnotizirati i tavu! Ionako se nećeš ničega sjećati kad se probudiš.” Tom je uzdahnuo i prepustio se Dickensu koji je prošao rukom ispred Tomovih očiju dok se nisu zatvorile. Zatim je počeo micati palcima kružnim kretnjama preko lica. Odjednom je stao i pogledao u Tomovo lice s neobičnim sjajem u očima. Vlak se njihao naprijed-natrag. “Poglavice, što se dogodilo?” pitao je Henry.
Tom je otvorio oči i ugledao piščeve raširene nosnice i nemirne oči. Dickens ga uopće više nije pokušavao hipnotizirati. Ljuljanje vlaka ga je nagnalo na neke druge misli.
“Možda, Branagane, sada nije vrijeme za—” Dickens se grčevito uhvatio za sjedište i potpuno problijedio. Na čelu bi mu izbile velike kaplje znoja svaki put kad bi se vlak zatresao, a usne su mu se tresle kao da je on sam hipnotiziran. To je stanje neizvjesnosti potrajalo nekoliko minuta prije nego što se pisac vratio u život i snažno potegnuo iz svoje boce. Njih su trojica odustali od hipnoze i vratili se kartanju ondje gdje su stali. Tom je bio zbunjen.
Nakon što su ušli u stanicu, Henry Scott je došapnuo Tomu ono što je za njega bilo jedino objašnjenje: “Vidiš? Staplehurst!”
*  *  *
Taj se događaj najviše iščekivao tijekom književne turneje. Dickens je trebao održati čitanje Božične priče na Badnju večer u Bostonskom kazalištu Tremont. Za manje od dva sata, kupljene su ulaznice za događaj u vrijednosti većoj od tri tisuće dolara. “To je”, Dolby se pravio važan dok je brojio novac od prodaje u hotelu Parker House, “kao da je Poglavica izmislio Božić zajedno sa svojom Pjesmom.”
Tom još nije rekao Dolbyju za ono što je sada mislio o provalniku iz hotela: da je stajao licem u lice s počiniteljem u Brooklynu, da je to bila žena i da je razgovarao s njom. Da je gotovo siguran kako je ta ista žena počinila onaj bizaran napad na sirotu udovicu u hotelu Westminster. I ne samo to, Tom se sada sjetio i gdje ju je prije vidio - bilo je to u noći Dickensova dolaska u Ameriku, u gužvi ispred hotela Parker, kad je mahala nekim papirima zahtijevajući da ih pisac pročita. Tom je znao da njegovi dokazi neće biti previše uvjerljivi i točno je mogao zamisliti Dolbyjev odgovor: Ti misliš da nas je ta dama, dama koju si vidio samo jedanput u životu, slijedila čak iz Bostona u New York i natrag, i to misliš samo na temelju njezine bilježnice? Zar nije moguće da se neka druga žena s bilježnicom te iste veličine zanimala za Dickensova čitanja? Nije li moguće da postoje stotine ljudi sa stotinama bilježnica?
U noći Dickensova dolaska u Parker House, žena je bila odjevena poput Ciganke, s maramom oko vrata i premalom, plavom jaknom. U Brooklynu je nosila finu, svilenu haljinu, torbicu i šal poput aristokratkinje. Ali ono što je najviše mučilo Toma bila je riječ kojom se opisala. Inkub. Kad je bio malen slušao je priče djece ostale posluge u podrumskoj kuhinji Dolbyjeva imanja - inkubi i sukubi, demoni koji posjećuju smrtnike koji ništa ne slute. Ali sukub je bio ženski demon, a inkub muški. Na što je mislila?
Mnogo ih je preprodavača i novinara slijedilo od grada do grada, ali s jasnom motivacijom. Ta je nejasnoća u vezi s tom ženom bila ono što je najviše uznemiravalo i opsjedalo Toma. Taj prizor: red za ulaznice, ljudi koji samo žele vidjeti Dickensa i žena koja stoji sa strane, ljubomorno gledajući u ljude za koje je mislila da nisu vrijedni gledati Majstora. Djelovala mu je blistavo, očaravajuće, neželjeno.
*  *  *
Prije zabave u Bostonu dogodile su se dvije manje hitne intervencije. Prije svega, Poglavica nije mogao pronaći svoj džepni dnevnik. Osoblje je sve pretražilo, ali ga nije pronašlo. Dickens se sjetio da ga je posljednji put vidio u hotelskoj sobi u New Yorku. Govorio je kako nije važno jer je to bila evidencija za 1867. godinu koja je ionako bila pri kraju. Palio ih je na kraju svake godine, a ovako ove godine nije morao.
Je li moguće da ga je ona uzela? pomislio je Tom. Je li to učinila kad se šuljala hodnicima hotela Westminster?
Drugi je hitan slučaj bio George Allison. Dvaput se razbolio tijekom nekoliko dana. Liječnik u hotelu Parker House otkrio je kako je prije oba puta Allison pojeo obrok lošeg mesa jarebice. Jarebice su tijekom zime često bile otrovane bobicama jer je uobičajena hrana za ptice bila zatrpana snijegom. Zamjenski je majstor za plin, nervozni stanovnik Bostona, proveo poslijepodne 24. prosinca uz redovito osoblje koje je pripremalo kazalište za izvedbu te večeri. Primio je složene upute pokraj Georgeove bolesničke postelje, kao da je izražavao posljednje želje. Novozaposleni je toliko želio udovoljiti Dickensu da je ozlijedio nogu trčeći stubištem kazališta.
To je bila prilika vidjeti Charlesa Dickensa kako rješava hitan slučaj, što je radio s oduševljenjem i zadovoljstvom. Odveo je ozlijeđenog muškarca zajedno s Tomom ljekarniku, gdje je naručio posebnu sortu planinskog duhana.
“Gospodine Dickens, pa vi kao da ste liječnik!” zahvalno je rekao majstor za plin, ozarenih obraza jer je imao sreće što je uganuo nogu kod takvog poslodavca.
“Kad putuješ tako često kao ja, mladiću, s toliko ljudi, nemaš drugog izbora. Trebao bi vidjeti razne plave i crne bočice i tekućine u mom medicinskom ormariću. Laudanum, eter, otopina amonijaka, Doverov prah, pilule dr. Brintona. Vjeruj svom Poglavici. Živimo u svijetu čuda. Volja će te izliječiti: i duh i tijelo.”
Te večeri, kad su otvorena vrata kazališta za čitanje na Badnjak, dvorana kao da se napunila istog trena. Dvije tisuće ljudi grabežljivo se požurilo prema svojim mjestima tako da su osoblje i policija na vratima jedva sačuvali svoje šešire i kapute, a iz ukrasne božikovine i vijenaca cvijeća ljudi su rasuli crvene bobice i zgnječili ih nogama.
“Vidi ti to!” rekao je jedan od policajaca Tomu dok su pokušavali održati red. “Je li ovako bilo na svim čitanjima ili je tako samo na Božić?”
“Vjerojatno oboje”, rekao je Tom.
“Ti si iz Dublina, zar ne?”
“Moja obitelj je irskog podrijetla”, rekao je Tom. “Ali ja sam Englez.”
“Po tvom sam naglasku shvatio da si iz Dublina. Iako se ja ne obazirem na takve stvari, znaš. Imamo gotovo četrdeset takvih u našoj jedinici, znaš”, znalački je rekao policajac. “Da nisi ti onaj Irac o kojem sam čitao da je počeo nered na Dickensovoj rasprodaji karata u Brooklynu?”
“Čitao si pogrešne novine”, rekao je Tom.
“Bez uvrede, prijatelju. Samo razgovaramo. Moja supruga, ona obožava vašeg gospodina Dickensa. Kažem joj: ‘Potroši taj teško zarađeni novac na nešto korisno. Samo nam treba još jedna knjiga u kući da stoji na polici i zauzima prostor da bi se njome gostili štakori.’ Ona ne sluša, kaže da ja nemam pojma, da sam pročitao samo Bibliju. Istina je. To je najbolja knjiga na svijetu. Jesi li oženjen, momče?”
Kako se Tom okrenuo da bi odgovorio, pogledao je skupinu prolaznika i jako se iznenadio. Vidio je istu ženu za kojom je trčao u New Yorku. Žena inkub sada je ponovno bila odjevena kao prosjakinja.
“Nisam čuo jesi li oženjen ili ne, momče?” zahtijevao je policajac. Potom se za sebe nasmijao. “Ali čujem da ni gospodin Dickens ne zna je li on oženjen. Taj čovjek bi se trebao stidjeti, ako mene pitaš - čitao sam da se ljubakao sa sestrom vlastite supruge. Sramota!”
“Jeste li maloprije vidjeli onu damu?” pitao je Tom.
“Damu?” odgovorio je policajac. “Upravo je ušlo tisuću ljudi!”
Muškarac je bio u pravu - Tom ju je izgubio u nabujaloj masi. Ali znao je još nešto - ona je bila u kazalištu, a on će imati sat vremena da je pronađe prije nego što se otvore vrata na pauzi.
Tom se počeo šuljati kroz nagnute prolaze dok su ljudi iz publike gazili jedni preko drugih da bi došli do sjedišta. Netko ga je zaustavio uhvativši ga za ruku - bio je to Dolby. Menadžer je stajao zajedno s niskim, fino odjevenim muškarcem i promatrao gledalište.
Tom je brzo morao nešto smisliti. Nije želio lagati, ali znao je da Dolby neće prihvatiti istinu: vjerojatno će smjesta otpustiti Toma.
“Policajci čuvaju vrata, gospodine Dolby. Pomislio sam kako bih trebao potražiti neke poznate pirate koje smo već prije vidjeli.”
Dolby je kimnuo u znak ohrabrenja. “Odlično, Branagane. Gospodin Osgood kaže da će poslije Nove godine nova, sažeta izdanja upropastiti piratima posao.”
Tom se želio osloboditi menadžera, ali Dolby se nije micao. Jednom je rukom uhvatio Tomovu ruku, a drugom ruku niskog muškarca.
“Dakle, gospodo, gospodin Aldrich je neki dan govorio gospodinu Osgoodu i meni; veliki gospodin Dickens, govorio je, veliki Dickens, kad je na pozornici, ima oči kao nitko drugi iz njegova iskustva, brze i dobre, koje vide što je Gospodin Bog učinio i što namjerava učiniti. Oči poput uskličnika. To vam je, gospodine Leypoldt,” rekao je drugom muškarcu, “to vam je razlog zbog kojeg tako naporno radimo. Možete to tako objasniti svojem čitateljstvu koje je zadivljeno izvedbama. Zbog napretka u prometu posljednjih nekoliko godina, čitateljstvo je imalo prilike upoznati Dickensa ne samo kao autora nego i kao čovjeka s glasom, osobnim stilom i izrazima lica. Omogućeno im je da ga upoznaju kao osobu; što se nije dogodilo nikad prije u povijesti književnosti. Mi radimo upravo za to!”
Dolby je sjao od ponosa i nastavio svoj monolog novinaru, ali je Tom, koji ga je prestao slušati, pretraživao redove ne bi li nabasao na nešto što bi mu moglo otkriti položaj i namjere inkuba. Kad je Dolby pustio Tomovu ruku, svjetla su zatreptala, a potom se i ugasila, osim dramatičnog, srebrnog traka na podiju, gdje se pojavio Dickens ispred bijelog platna i usred gromoglasne dobrodošlice, klicanja i pljeska.
“Dame i gospodo,” rekao je Dickens, “zadovoljstvo mi je pročitati vam najprije, večeras, Božičnu priču u četiri dijela. Prva kitica: Marleyjev duh. Marley je bio mrtav, da krenemo od toga. O tome nije moglo biti nikakve dvojbe. Zapisnik o njegovu ukopu potpisali su svećenik, bilježnik, pogrebnik i najbliži srodnik. Potpisao ga je i Scrooge: a Scroogeovo je ime vrijedilo na Burzi, pa je tako vrijedilo i sve ono na što bi on izvolio staviti svoj potpis. Stari je Marley bio mrtav, što bismo rekli mi Englezi, kao čavao u vratima.”
Tom je pomislio da je njegova potraga u mračnom gledalištu uzaludna. Jedina mogućnost bila je da čeka dok se svjetla ne upale za vrijeme pauze. Ako je došla kako bi stvarala neprilike kao kad je napala udovicu u hotelu, Tom će biti spreman. I ako ona pokuša pobjeći, Tom će pozvati policajce pred vratima da je zaustave. Nije bilo načina da izađe.
Tomove brze oči uhvatile su kratki pokret na jednom od sjedala u redu. Bio je to još jedan prokleti kradljivac koji se služio stenografijom. Brza je olovka pisala poput munje u rukama besramnog gospodina, knjiškog gusara. Nije imao vremena biti obziran, Tom je posegnuo, zgrabio olovku, i slomio je napola. Gospodin se pobunio zbog nezakonitog oduzimanja imovine. Tom mu je udovoljio i ispustio mu te dvije polovice u šešir na podu. Jedan drugi od te iste piratske vrste koji je sjedio preko puta, bivši rezervni vojnik Melasa, prestao je pisati stenografijom i stavio olovku među zube kako bi mogao zapljeskati nesreći svog kolege. Dok je prolazio, Tom je Melasu udario dlanom po leđima. Olovka između piratovih zuba je pukla i pala mu u krilo.
U međuvremenu je Dickens nastavio čitati.
Scena: Badnja večer. Dickens je glumio Scroogea. U pantomimi se okrenuo svom sirotom tajniku i zarežao: “Sutra biste, pretpostavljam, željeli imati čitav dan slobodan?”* Potom je odjednom postao priprosti tajnik sjajna i sramežljiva smiješka, govoreći: “Ako vam to, gospodine, odgovara. To je samo jednom godišnje, gospodine.’"1
“Branagane!”
“Jadna je to isprika za džeparenje svakog dvadeset petog prosinca!”
“Branagane!”
Tom je čuo poznati, uporni šapat i pronašao Dolbyja u prednjem dijelu kazališta. Problijedio je poput duhova u Poglavičinoj priči. Menadžer je izustio nekoliko riječi koje Tom nije mogao shvatiti i gestikulirao je. Tom se približio podnožju pozornice, kad je doživio šok.
Dickensa je osvjetljavala velika željezna šipka s plinskim svjetiljkama koje je pridržavala jaka, galvanizirana žica četiri metra iznad platforme. To je bacalo dramatičnu sjenu na tamnogrimiznu pozadinu koja se nalazila iza čitatelja. Zamjenski je majstor za plin zabunom namjestio bakrene žice točno iznad plinskih ventila zbog čega su se žice užarile. Kad bi ih plin spalio, željezna bi šipka pala i ne samo da bi se srušila na Dickensa nego bi se mogla otkotrljati na publiku.
Kad bi je obavijestili o opasnosti, svjetina bi se uspaničila i svi bi se odjednom požurili prema izlazu, što ne samo da bi stvorilo rizik naguravanja na opremu, što bi moglo uzrokovati pucanje žica, nego i gaženje žena i djece koji se nađu na putu. Čak kad bi se željezna šipka otkotrljala i nekako promašila publiku u prvim redovima kazališta, mogao bi nastati požar koji bi progutao cijelu zgradu u nekoliko minuta. Nije bilo sumnje: Dickens je morao nastaviti čitati kao da je sve u redu.
Tom se okrenuo prema Dolbyju i kimnuo u znak razumijevanja. Kako je novi majstor za plin šepao, nije bilo nade da će on pomoći. Tom je otišao na udaljeno krilo pozornice gdje je našao viškove žice. Dok je to pripremao, došlo je do komešanja na stubištu koje je vodilo do jednog od gledališta na balkonu. Tom je, gledajući u željeznu šipku, a potom prema stubištu, otrčao prema komešanju. Je li to mogla biti ona pripremajući se napasti Dickensa svojim nožem? Ali to je bio muškarac koji je sišao, mašući objema šakama.
Čovjek je zgrabio Toma za rukav kaputa kao da mu očajnički treba pomoć. “Tko je za ime boga onaj muškarac na podiju koji čita?”
“Charles Dickens”, odgovorio je Tom.
“Ali to nije pravi Charles Dickens, čovjek čije sam knjige čitao svih ovih godina?”
“Da!”
“Dakle, tada je sve što mogu reći o ovome da on ne zna ništa više o gospodinu Seroogeu nego što krava zna kako sašiti košulju, barem ne prema onome kako ja zamišljam Scroogea.”
“Znam tko je! To je Marleyjev duh!”n Dickens je grizao nokte poput Scroogea u priči. Protrljao je oči i zurio u prikazu. Mišići na licu su mu se zategnuli i ono kao da se izobličilo u lice starca.
Tom se požurio prema udaljenom krilu penjući se uz stražnje stube dok nije došao do kupole iznad stropa dvorane. Oko njega su bile staklene ploče na zidovima kroz koje se vidio cijeli grad sve do lučkih otoka. Redovi uglatih ventilatora bili su poredani na kupoli kako bi izbacivali vrućinu i zrak odozdo. Tom je legao na pod i spustio glavu i ruke kroz mrežu plinskih cijevi koja je razdvajala kupolu od dvorane. Mogao je vidjeti Dolbyja kako dolje stoji i bodri Tomov pothvat.
“Milost! Jeziva prikazo, zašto me mučiš?”  Scrooge je zahtijevao odgovor.
Mlada je žena svijetlocrvene kose u svijetlocrvenoj haljini u prednjem redu, kad joj je pogled zalutao na učvršćeno željezo za plin, glasno uzdahnula. Dickens je, zastavši, pogledao prema njoj i pokretom ruke dao joj do znanja da ostane mirna. Znači, Poglavica je vidio! On je, također, znao da moraju spriječiti paniku; a ova je lijepa djevojka koja je vjerojatno mjesecima s teškoćama pokušavala rezervirati mjesto odmah ispod njoj omiljenog autora na svijetu, odjednom morala tom istom autoru povjeriti vlastiti život.
Iz sjedala na sredini, još je jedna žena vrisnula. Toma je prošla jeza zbog vlastite bespomoćnosti i shvaćanja da će uskoro svi svjedočiti masovnoj panici - ali je potom vidio da je to bila mlada žena u odjeći za korotu, koja se rastužila zbog Malog Tima. Vratar je nježno otpratio mladu majku kad je jecajući ustala sa sjedala.
Tom je, u međuvremenu, pružio ruku dolje preko šipke ne bi li smanjio dotok plinskog plamena. Potom je, gledajući dolje kako bi dao znak Dolbyju da se pripremi u slučaju da nešto padne, pridržavao šipku jednom rukom dok je pažljivo omotavao rolu žice oko drugog dijela željezne instalacije i počeo pričvršćivati drugi kraj za kuku na stropu, koja je tamo ostala od prijašnjeg nastupa. Salve smijeha dolazile su iz publike. Dickens je popio gutljaj vode iz čaše na rubu stola. Kako je Tom pričvršćivao žicu, njegove su noge i ruke malo virile sa stropa unutar vidokruga publike - možda bi ga primijetili da nisu bili zaneseni Dickensom - pogledao je u gužvu i odmah opazio.
U stražnjem dijelu sjedala druge galerije gledališta. Inkub kojeg je tražio! Tražila je nešto u svojoj putnoj torbi. Je li gledala u Toma? Je li ga vidjela kako je gleda s visine?
Tomovo se srce uzlupalo.
“Hajde! Dovrši!” oglasio se Dolby promuklim šaptom očaja. “Požuri se, Branagane! Požuri!”
Tom je to želio završiti više nego što je Dolby mogao zamisliti. Gotovo je dovršio svoj posao gore, kad je shvatio: Dickens je bio pri kraju čitanja Božične priče. To je značilo da slijedi pauza. Vrata će se otvoriti: i inkub, koji ga je možda vidio kad ga je Tom spazio, moći će slobodno pobjeći.
“A Majušnom Timu, koji nije umro...'” (niz usklika iz publike poput grmljavine) “I tako, kao što reče Majušni Tim: Bog nas blagoslovio, sve nas!”13
Veliki je predmet poletio na pozornicu i otkotrljao se do govornika. Tom se prenuo. Buket ruža u svim bojama.
Kad je dovršio popravak, Tom se počeo spuštati i tada shvatio da mu se ruka zaglavila između dvije cijevi. Nije se mogla pomaknuti. Ispod, Dickens je zatvorio knjigu i publika je počela zaneseno pljeskati. Dickens se naklonio i napustio pozornicu.
Praveći grimase, Tom je silom izvukao ruku i porezao je s obje strane na stare cijevi dok ju je izvlačio. Kad se uspravio, požurio se prema uskim stubama i sišao što je brže mogao. Muškarci i žene ustali su sa sjedala kao jedno biće - neki da bi pljeskali, drugi da bi krenuli prema vratima ne bi li udahnuli zraka, pušili ili protegnuti noge prije drugog sata čitanja. Nastala je mrlja u boji kad se žena nagnula prema pozornici - ne, ne jedna, već četiri ili pet žena, pružajući ruke kako bi ugrabile latice pelargonije, koje su odlepršale s Dickensova zapučka tijekom čitanja.
Dolby je prišao bočnoj strani pozornice smiješeći se Tomu i srdačno ispružene ruke, ali Tom se nije zaustavio. Čim je došao do predvorja, počeo je mahnito trčati uz strmi pod kazališta, mimo prve galerije gledališta, do druge, i gotovo preskočivši dva reda sjedala, zgrabio je ženu za ramena u nekom poluzagrljaju.
“Vi ste došli u sobu gospodina Dickensa u hotelu Parker?” pitao je Tom zahtjevnim tonom.
Suprotstavila se Tomovu optužujućem pogledu svojim moćnim zurenjem. Potom se nasmiješila i glasnim, drskim glasom rekla: “Zaista mislite da sam čudna!”
Tom je mogao vidjeti kako je ženina platnena putna torba bila puna papira. Izvukao je nekoliko listova. Veličinom i vrstom bili su identični onoj poruci koju je našao pokraj Dickensova kreveta.
“Bili ste to vi.”
Nevoljko je razvukla usne u lagani smiješak. “Vidite ono što nitko drugi ne vidi. Ni moj suprug. Vi razumijete. On me treba, Poglavica, Poglavica me treba. Ovi drugi ga uopće nisu dostojni.”
Toma je najviše prestrašila ta usputno izrečena riječ: Poglavica. Boz, Veliki Čarobnjak, Neponovljivi, sve su to bili Dickensovi nadimci kojima ga je oslovljavala publika obožavatelja. Ali nitko izvan njihova kruga nije Dickensa zvao Poglavicom. Koliko im se približila?
Odjednom su joj se oči zatamnile i nacerila mu se kao da je upravo pljunuo na nju. “Vi ste najopakiji i najbezobzirniji čovjek.” Sada mu je ona zaista pljunula u lice, gledajući ga s gađenjem. “Imam toliko mnoštvo prijatelja i svi su dobri prema meni i nitko tko me upozna ne zaboravlja me. Princ od Walesa je veliki, veliki prijatelj i zaštitnik! Poglavica će ponovno biti ljubljen.” Tu je posljednju frazu pjevušila za sebe u jezivo savršenoj imitaciji Tomova blagog irskog naglaska.
Tom je tada primijetio da je na drvenom naslonu sjedišta ispred njezina nešto bilo urezano. Bilo je duboko i moralo je biti urezano nožem. Riječi i fraze, citati iz Dickensovih romana, sudarali su se u većinom nečitljivim šarama. Riječ koju je Tom uspio razaznati pipanjem prstiju po naslonu bila je ljubljen.
U tom ih je trenu počela okruživati gomila gledatelja. Tom je kopao po njezinoj torbi ne bi li pronašao oštricu s biserima ukrašenim drškom koju je vidio da drži u Brooklynu, ali se zaustavio kad je umjesto toga pronašao mali pištolj.
“Nije lako voljeti čovjeka tako vatrenog genija”, samopouzdano je rekla, kimajući prema pištolju. “Njegov glas mi ostaje u ušima čak i kada ga ne želim čuti. ‘Nemate pojma kako je to kad se sviđate nekome tko je divan,’ kaže on, ‘osim ako vas nisu porazili osamljeni osjećaji.’”
“Branagane?” izderao se Dolby, plivajući uzvodno kroz gomilu. “Branagane, što ovo znači? Ljudi upiru prstom. Tko je ova žena? Što radiš, ostavi to! Pokrenut ćeš nerede!”
Policajac koji je prije stajao s Tomom na vratima probijao se kroz svjetinu s dvojicom policajaca koji su ga slijedili. Odjednom, odgurnuli su Toma.
“Odmaknite se!” rekao je jedan od njih.
“Gospodine,” odgovorio je Tom, “ova je žena ušla u sobu gospodina Dickensa u hotelu Parker House, kladio bih se da je ona napala udovicu u New Yorku. Ona mu želi nauditi - unutra je pištolj!”
Jedan od policajaca izvukao je pištolj iz njezine torbe.
Kimnula je. “To jest moje. Zaštita. U slučaju da mi netko poželi ukrasti ulaznice za čitanja. Dakle, ovaj se ćelavi čovjek doima zlobno, zar ne?” rekla je gledajući u Dolbyja. “Tko ste vi?”
“Morate smjesta udaljiti ovu ženu od Dickensa, policajče”, rekao je Tom.
“Sto mu gromova!” rekao je policajac i zbunjeno uzdahnuo zbog nastale situacije, na trenutak ne znajući kako bi reagirao. “Jako mi je žao, gospođo Barton”, napokon je rekao, skinuvši šešir. Okrenuo se prema Tomu. “Ipak si ti drski Irac. Kao što je pisalo u novinama o tvom ponašanju u Brooklynu. Zar ne shvaćaš tko je ova dama?” pitao je, naglašavajući tu riječ kao ispravak obične riječi žena, “Za tvoje se dobro nadam da se ovo neće klasificirati kao napad.”
“Čekajte malo!” rekao je Tom, ponovno nasrnuvši na nju. “Zašto je njezino ime uopće važno?”
“Drži se naših zapovijedi, mali Irče, ili ću morati pisati tvojoj majci da te vrati kući da čuvaš svinje.” Policajac je stao ispred nje kako bi se ispriječio Tomu. “Kloni je se ili ćemo te morati zatvoriti!”
“Nema potrebe, uopće nema potrebe”, rekao je Dolby i uzeo Toma za ruku. Stišao je glas do šapta kako bi sakrio scenu od bilo kakvih novinara. “Dobri je čovjek malo pogriješio. Vratit će se u hotel za vrijeme ostatka čitanja.”
“Gospodine Dolby!” Tom je počeo prosvjedovati.
“Branagane!” zarežao je Dolby. “Sada se stišaj!”
“Oh, zaboga, sva ta strka zbog mene. Moje vlasništvo, gospodine?” mirno je rekla gospođa Barton. Policajac joj je predao pištolj. Ona je njime zatresla, jezivo se smiješeći, i spremila ga u svoju neobičnu, platnenu torbu. “Taj Thomas je dragi, dragi dječak. Podsjeća me na pjesmu koju je napisao... pa, ne mogu se sjetiti tko. Jedan od tragičnih pjesnika. Ima toliko mnogo pjesnika ovih dana.”
Dolby je odvukao Toma Branagana kroz prolaze i pokušao odvratiti nosačev pogled od žene.
“Au revoir, Thomase”, rekla je i mahnula. “Kao što kaže gospodin Weller: ‘Došao sam se brinuti o tebi, moja dušice!’”
“Držite Dickensa podalje od nje!” Tom je bespomoćno vikao policajcima iza sebe. “Držite Dickensa podalje!”
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Metju Perl - Page 2 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:32 am


Metju Perl - Page 2 A_difficult_passage


TREĆI
NASTAVAK


14


Kent, Engleska, 30. lipnja 1870.

James R. Osgood I njegova knjigovotkinja Rebecca Sand nisu doživjeli spektakularan doček, mahanje rupčićima ili ushićenje vezano uz njihov dolazak kad je parobrod stigao u liverpulsku luku. Osgood je očekivao da će John Forster, Dickensov izvršitelj, ili Frederic Chapman, Dickensov izdavač u Engleskoj, možda poslati kočiju po njih na dokove nakon što su od Fieldsa primili obavijest o dolasku. Umjesto toga, gospodin Wakefield, njihov poslovni prijatelj s broda, s obzirom na to kako su bili izgubljeni i prepušteni sami sebi, galantno je organizirao prijevoz za njih s kolodvora Higham u unutrašnjost Kenta. Upozorio je Osgooda da prije polaska upita vozača za cijenu, inače će biti suočen s iznudom. Netom prije nego što su se ukrcali u kočiju, Wakefield je također preporučio neka nađu smještaj u konačištu pod nazivom Falstaff, “jednom finom hotelčiću - ujedno i jedinom!”
U starom gradiću Rochesteru, unutar njegovih starih i uskih ulica, činilo se da je Dickens posvuda. Prolazeći pokraj groblja, na prvom nadgrobnom kamenu prolaznik je mogao primijetiti prezime DORRIT - po njenju je, razmišljao je Osgood, Dickens možda nazvao priču o Maloj Dorrit, koja govori o pohlepi i zatočeništvu. Na natpisu iznad glavne ulice pisalo je BARNABY - a negdje je možda postojalo ime Rudge.
Osgood je razmišljao o Dickensovoj popularnosti. Ljudi su u crkvama molili za zdravlje Male Nell, plakali su zbog Paula Dombeya kao da je njihov sin, veselili su se - i to kako u kazalištu Tremont - kad je spašen Mali Tim. Njegove knjige postale su stvarne za svakoga tko ih je pročitao, bio on skromni radnik iz četvrti Strand ili plemić iz Mayfaira. Zato su njegove knjige čitali čak i oni koji nikad ne čitaju knjige.
Njihova kočija sporo se uspinjala uz zeleno brdo prema vrhu gdje je stajala bijela zgrada koja je svojim rustikalnim, ladanjskim šarmom odavala gostoljubivost. Izblijedjeli putokaz do kuće bio je oslikan Shakespeareovim pretilim likom veselog Falstaffa i princom Halom, i to scenom u kojoj Falstaff zapne u košari za rublje dok se vesele žene smiju. Hotel je bio smješten na neravnoj livadi nasuprot drvenim ulaznim vratima velika Dickensova imanja, poznatog pod nazivom Gadshill Place.
Na ulazu ih je dočekao vlasnik pansiona, čija ih je pojava osupnula. Čvrste građe, ali ipak ne predebeo, bio je odjeven u široku, šareno obojenu i podstavljenu elizabetinsku opravu. Na napuhnutom, baršunastom šeširu bilo je istaknuto uvelo perje koje je moglo prekriti manju pticu. Rekao je neka mu se obraćaju s “Falstaff” ili “gospodine John”, a u ruci je držao metalnu kriglu s pivom, spremnu za zdravicu u čast bilo kakve sitnice.
“Možete nam pojesti sve što imamo i svejedno ćete biti dobrodošli”, rekao je. “To je slogan pansiona Falstaff!”
“Pitam se nose li svi engleski zemljoposjednici ovakve kostime”, prišapnula je Rebecca Osgoodu dok su vlasnik i njegov radnik prenosili kovčege.
“Dođite, gospodin Falstaff pokazat će vam vaše sobe!” uzviknuo je veseli domaćin.
Sljedećeg jutra, kad je John Forster obaviješten o njihovu dolasku, susreo se s njima u kavani u kojoj su se oporavljali od prekooceanskog putovanja uz jaja, kuhanu šunku i kavu. Iako je bio odjeven u skupo skrojeno odijelo u londonskom stilu, sam je Forster bio poput izvorne figure Falstaffa, okruglastim tijelom, sporim pokretima i s licem razmaženog djeteta. Za razliku od domaćina u pansionu, ovaj nije djelovao razdragano.
“A ovo bi trebala biti gospođa Osgood?” upitao je Forster, pružajući ruku.
Osgood ga je požurio ispraviti, objašnjavajući kako je ona samo knjigovotkinja.
“Ah, tako dakle”, Forster je odvratio ozbiljnim tonom, te hitro odmaknuo svoje ruke od njezinih, pa sjeo za stol. “Tada tugujete za suprugom”, vidovito je izjavio o njezinoj crnoj odjeći.
“Za bratom, gospodine. Bratom Danielom.”
Forster je šokirano skupio obrve, ali ne zato što je možda uvrijedio mladu damu, već zato što je dva puta pogriješio u procjeni. “Blagoslovljena bila Amerika, pretpostavljam, kad je moguće da čedne, mlade dame putuju s nekim kao knjigovotkinje! Lijepo je to.”
U tom je trenutku jedan od konobara prišao Forsteru i šapnuo mu u uho: “To je protivno kućnom redu kavane, gospodine.”
Forster je izvadio dopola popušenu, dopola prožvakanu cigaru iz usta i osvrnuo se kao da je vidi prvi put u životu. Tada je ustao i povikao: “Bježi odavde, nitkove! Kako se usuđuješ prekidati me! Nosi se, a ovom gospodinu i ovoj dami donesi neke kolače uz doručak!” Kad je konobar odjurio, posjetitelj se vratio na svoje mjesto.
“Ja ne bih kolač, hvala, gospodine Osgood, jer sam već doručkovao”, rekao je Forster iako ga nitko nije ni ponudio. “Svako jutro ustajem u pet sati, čak i prije moje posluge jer doručak pomaže boljoj probavi i otklanja bolesti. A sad, da se prebacimo na posao, hoćemo li?”
Nakon što je Osgood objasnio njihovu želju da pregledaju Dickensovu literarnu ostavštinu, Forster je odrješito odgovorio kako će se vratiti u Gadshill i raspraviti o tome s njegovim stanarima. Nedugo nakon toga, vratio se preko ceste na Dickensovo imanje. Sat kasnije, Osgood i Rebecca primili su poruku na osmrtnici kako su dobrodošli u Gadshill kad god im odgovara.
“Možda da ja ostanem u pansionu”, predložila je Rebecca dok je dovršavala odgovor u kojem su prihvaćali ponudu. “Gospodin Forster činio se, pa, prilično otresit prema meni.”
Osgood nije htio da joj bude neugodno, iako je bila u pravu. “On je općenito otresit. Sjeti se, bio je jedan od najbližih Dickensovih prijatelja. Sigurno je slomljen nakon takvog gubitka”, rekao je. “Dođite, gospođice Sand. Uz malo sreće dobit ćemo informacije koje nam trebaju pa će nam ostati nešto slobodnog vremena kako bismo malo razgledali London na pravi engleski način prije nego što odemo.”
S vanjske strane, obiteljski dom Dickensovih građen od crvene cigle izgledao je asketski, ali ipak gostoljubivo - kamene stepenice vodile su prema prostranom trijemu gdje se prije okupljala velika obitelj. Visoki su hrastovi činili granice posjeda gdje su se dječaci igrali, a koje je iza vrta postalo divljina i sada prazno igralište za kriket koje je gospodar kuće uredio za korištenje mještanima.
Šetnja kroz polje činila se poput šetnje kroz legende i priče iz piščeva života. Charles Dickens je pisao o tome kako je prvi put vidio kuću u doba kad je bio vrlo malen, ali dovoljno star da bude svjestan koliko je njegova obitelj siromašna. Prije nevolja s dugovanjima koje su ga odvele u zatvor, John Dickens je vodio svog neobičnog dječaka na ulicu kako bi promatrali Gadshill. Ako budeš uporan i marljiv i vodio računa o učenju i knjigama, možda ćeš jednog dana i ti živjeti ovdje, govorio hi dječaku, iako sam otac nikad nije bio ni uporan ni marljiv.
Dva velika newfoundlandska psa, mastif i bernardinac, trčali su oko kuće. Tračak razočaranja kao da je obuzeo životinje kad su primijetile Osgooda i Rebeccu. Osobito je veći od njih okrenuo glavu, tužno dašćući. Vrtlar ih je pozvao, a psi su otrčali natrag u čoporu, te laganim korakom ušli u uski tunel koji ih je odveo na drugu stranu ceste.
Mnogo manje događanja čekalo ih je u Gadshillu. Kuća je, zapravo, bila potpuno beživotna. Neki su radnici uklanjali boju i skulpture sa zidova i stolova, neki tuđinci ozbiljnih lica u svilenim košuljama i pamučnim odijelima pregledavali su pokućstvo, te pipkali svaki objekt i komad namještaja. Atmosferu je upotpunila melankolična izvedba Chopina na klaviru koja je odjekivala prostorom.
Forster je vodio Osgooda i Rebeccu kroz predsoblje prema radnoj sobi dok je radnik odnosio ovalni portret male djevojčice.
“Ne možete posjetiti Gadshill”, odjednom je rekao i kruto se namrštio, što je bilo još manje prijateljski čak i od njegova prijašnjeg ponašanja za doručkom.
“Kako to mislite, gospodine Forster?” upitao je Osgood.
“Zar ne vidite sami, gospodine Osgood? Gadshilla više nema - barem ne onakvog kakav je nekad bio. Sljedećeg je tjedna prokleta dražba svih ovih stvari, pa stoga rastavljaju i sve što vide”, rekao je Forster, ljutito mašući rukama. Tad se okrenuo i dugim, prijekornim pogledom ošinuo fino odjevene uljeze. “Ova gospoda, koji priređuju ostatke ovog doma umjetnim ugođajem, predstavljaju različite dražbene kuće koje će prostor u kojem stojite rasprodati do posljednje cigle. Ne-pri-hva-tlji-vo, sve to!” Kad god bi izvršitelj progovorio, činilo se kao da je napamet naučio cijeli govor, a sada ga je recitirao pred istražnom komisijom sastavljenom da bi starog neprijatelja zbacila s vlasti.
“Zar doista svaka, pa i najmanja sitnica, mora biti prodana, gospodine Forster?” upitala je Rebecca s iskrenim žaljenjem.
“Nemojte meni to govoriti, gospođice! Sve do najmanjeg čavla, predobro to znam!” Forster je vrisnuo optužujućim tonom, kao da je Rebecca upravo odredila takvu sudbinu mjesta. “Obitelj Dickens je vrlo brojna,” stišao je glas do razine šapta, “a njegovi brojni sinovi, koji mu ni po čemu nisu slični osim po imenu, žive rastrošnim i skupim životima. Od dviju kćeri, jedna je udana za slikara invalida koji je uz to brat Wilkieja Collinsa - ne znam što je gore, što je invalid ili što je slikar, ili da mu je Wilkie Collins neŠto u rodu? Druga djevojka, iako atraktivna, nikad se nije udavala. Ne, bez budućih prihoda od knjiga, Gadshill ne može opstati.” Pogledao je van na livade i čekao da Osgood i Rebecca učine isto prije nego što nastavi. “Ova zemlja vani bit će zapamćena po trima stvarima. Prvo, po tome što gospodin Falstaff pljačka putnike zajedno s princem Harryjem i lokalnim bitangama. Drugo, po Chaucerovim hodočasnicima koji tuda prolaze prema Canterburyju. I treće, po najpopularnijem piscu koji je ikad živio. Vezano uz prvu stvar, ovaj lakrdijaš od vlasnika pansiona već je odavno napravio sprdnju od ovog mjesta. Uvijek ću ga oslovljavati s ‘William’, što je njegovo krsno ime, barem kako bih ga razljutio. Nadam se da neće doći dan kad će se neki priprosti zemljoposjednik odjenuti u nekog od Dickensovih likova, jer ću u protivnom pustiti starog gavrana, kojeg je gospodin Dickens držao kao ljubimca, neka mi iskopa oči.”
Osgood je primijetio kako je sada pravo vrijeme prekinuti ga pitanjem, ali je Forster stavio ruku na njegovo rame i okrenuo ga.
“Pogledajte onaj akvarel koji radnik nosi kroz blagovaonicu. To je, gospodine Osgood i gospođice Sand - to vam je ime, zar ne, draga
-slika parobroda Britannia kojim je gospodin Dickens otputovao na svoje prvo putovanje u Ameriku, 4. siječnja 1842. godine. O tome će govoriti devetnaesto poglavlje moje knjige Život s Dickensom. Podignite to malo više, ljudi, nemojte da rub okvira ošteti zid!”
Osgood je osjetio oštrinu i optužujući ton pri izgovaranju riječi Amerika.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Metju Perl - Page 2 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:33 am


Metju Perl - Page 2 A_dapple_grey_Hunter

“Nadam se kako ćete se složiti da je druga turneja gospodina Dickensa u Americi”, rekao je Osgood, “bila istinski uspjeh.”
Forster se mrko nasmijao i stisnuo pesti kao da istiskuje vlagu iz mokrog rublja. “Monstruozna misao! Vaša turneja toliko je iscrpila gospodina Dickensa da je obolio i ponovno osjetio poteškoće s nogom, te je iscijedila sav život iz njega kojeg je bio pun kad je napustio naše obale! Potpuno sam se protivio njegovu odlasku, kao što sam tada i rekao onom pohlepnom Dolbyju. Da američki čitatelji nisu tako dugo bez ikakvih autorskih prava čitali njegove knjige, da su naša izdavačka prava bila zaštićena, nikad mu ne bi ni trebao takav dodatni prihod. Kad se samo sjetim kako su svi plesali oko njega i zvali ga ‘Poglavice’ kao da je kakav indijanski divljak—!”
“Charles je volio kad su ga oslovljavali s Poglavice, koliko se sjećam”, prekinuo ih je ženski glas. “Unatoč mnogim stvarima koje nas čine tužnima, možemo barem biti sretni što je imao elana za putovanja.”
Glas odozgo pripadao je elegantnoj, vitkoj ženi, koja je nedavno prešla četrdesetu.
“Predstavljam vam, gospođicu Georginu Hogarth”, ravnodušno je gostima mrmljao Forster. “Moju kolegicu izvršiteljicu dijela oporuke što se tiče kuće i svega što je u njoj.”
“Molim vas, zovite me teta Georgy. Svi u Gadshillu me tako zovu”, rekla je umirujućim tonom koji je otopio Forsterovu hladnoću.
Osgood je po imenu znao da je ona Dickensova šurjakinja. Nakon što se Catherine, Dickensova žena, odselila iz Gadshilla, teta Georgy je ostala kako bi obavljala ulogu piščeve kućepaziteljice, majke svojim dvjema nećakinjama i nećacima, te mu je bila osoba od povjerenja. Razdvojenost Dickensa i Catherine nikad se nije pretvorila u službeni razvod - pisac skladne obitelji nije sebi mogao dopustiti takvu mrlju u javnosti. Dickensovi romani slavili su obitelj, te ideale odanosti i praštanja. Publika je očekivala da će on biti primjer tih vrijednosti.
Dickens i Georgy postali su tako bliski da su pripadnici obitelji Hogarth, bijesni što je poduprla Charlesa u toj situaciji, počeli širiti zle glasine kako ju je pisac zaveo. A ni činjenica da se lijepa Georgy nikad nije udala nije mnogo pomogla.
Osgood se sjetio kako je časopis Harper’s bio zadovoljan činjenicom što im je porasla prodaja kad su objavili glasine da se Dickens i Georgy vraćaju u Ameriku. Kako bi afera bila još skandaloznija, mlada dama, sestra gospođice Dickens, preuzela je “čuvanje kuće” za Dickensa, pisao je časopis kada se Catherine odselila deset godina prije. Cjelokupnu situaciju teško je povezati s našim viđenjem bračne odanosti.
“Hvala vam oboma. Vidim da ste prilično zauzeti i bez našeg dolaska”, rekao je Osgood.
“Zapravo, gospodine Osgood, voljeli bismo kad bi bilo više posjetitelja koji nisu grozni zaposlenici dražbenih kuća ili agenti za nekretnine koji stalno šeću stubama.” Teta Georgy imala je smiješak koji je sve podsjetio na dane kad je to bilo lijepo i ugodno imanje. “Hoćemo li krenuti?”
U radnoj sobi, atraktivna mlada žena, koja je izgledom podsjećala na kućepaziteljicu, a približno Osgoodovih godina, sjela je za glasovir načinjen od palisandrova drva. Bila je odjevena u modernu haljinu za korotu ukrašenu lijepim korotnim draguljima, i počela odsutno svirati.
Osgood, koji je trenutno bio ometen glazbom i njezinom izvođačicom, predstavio je svoj zadatak domaćinima. “Naša tvrtka se sprema izdati Tajnu Edwina Drooda u Americi. Međutim, kod kuće smo okruženi književnim piratima koji bi htjeli iskoristiti trenutnu pomutnju zbog smrti gospodina Dickensa kako bi prisvojili taj tekst za sebe.”
“Tipični Amerikanci!” uskočio je Forster. “Pohlepa je prisutna u velikim količinama kod Amera.”
“Ima je mnogo i ovdje, također, gospodine Forster”, Georgy je ukorila Dickensova prijatelja.
“Zbog manjkavosti naših zakona”, nastavio je Osgood, “naći ćemo se u krajnje nezavidnom položaju ako pirati izdaju svoje loše kopije. Pouzdali smo se u predviđeni uspjeh - i, naravno, u tantijeme koje bismo plaćali gospodinu Dickensu, jer smo vođeni našim moralnim načelima, a ne američkim zakonima. Ti tantijemi bi sada odlazili vama i vašoj obitelji”, rekao je, okrenuvši se prema Georgy. “Međutim, to se nikad neće dogoditi ako želja gospodina Dickensa da mu isključivo mi budemo izdavači nestane sada kada je on umro.”
U tom trenutku, malena bijela grudica, koja je zapravo bila mali, pomeranski špic, utrčala je u sobu i sjela na Osgoodova stopala. Oštro je zalajala na Osgooda, ali kad je on posegnuo prema njoj, zatresla je njuškom i počela divlje lajati. Pijanistica je naglo prestala svirati, podigla široku haljinu i dotrčala. Glazbenica je pomaknula veo i pokazala lice, te se predstavila kao Mamie Dickens, piščeva prva kći, koju je prethodno Forster opisao kao lijepu, ali neudanu.
“Žao mi je zbog njezina ponašanja, gospodine Osgood”, rekla je Mamie sramežljivo. “Ovo je gospođica Skočica, slatko je stvorenje, ali se ponaša poput Mefistova psa kad je ljuta. Poput svake pristojno odgojene mlade Engleskinje, ne voli da muškarac poseže za njom. Više se voli maziti uz njegove noge.”
Gospođica Skočica trčala je oko Osgooda promuklo lajući. Osgood se kratko pogledao s Rebeccom, činilo se kao da želi prasnuti u smijeh, ali se ipak suzdržala. Osgood je odvezao cipelu, a gospođica Skočica se odmah prevrnula na leđa, pa ju je nogom počešao po trbuhu.
“Oh, kako je to lijepo!” uzviknula je Mamie dok je od uzbuđenja grickala donju usnicu. “To joj je jako nedostajalo. Oh ne - morate li i to odnijeti?” rekla je i okrenula se jer joj je nešto odvratilo pažnju. Radnik je zamotavao ružičasti pladanj koji je uzeo s police iznad kamina. “Uvijek sam se divila tom pladnju kad sam bila djevojčica. Mogu li zaustaviti tog groznog radnika, teta?” prišapnula je.
“Jako mi je žao, Mamie, ali znaš da možemo zadržati samo nužne stvari.”
Osgood je suosjećajno pogledao Mamie. Rebecca je promatrala Osgooda dok je on gledao mladu, nesretnu gospođicu Dickens. Nekoliko trenutaka njih troje bili su zaneseni i nesigurni kao da ih je slikar uhvatio na skici.
“Nadali smo se”, rekao je Osgood i vratio se temi, “da možda ovdje ima još nekih stranica iz Tajne Edwina Drooda, osim šest nastavaka koje nam je gospodin Forster već poslao u Boston.”
Georgy je tužno odmahnula glavom. “Bojim se da nema. Tinta s posljednjih stranica šestog nastavka još se uvijek sušila na njegovu stolu kad je kolabirao. Sama sam to vidjela.”
“Možda su ostali nekakvi memorandumi ili fragmenti? Ili privatna korespondencija o tome kako planira nastaviti roman, koja bi mogla zadovoljiti urođenu znatiželju čitatelja.”
“To bismo mogli pronaći”, odgovorila je Georgy. “Ali gospodin Dickens je periodično spaljivao svoja pisma i molio je prijatelje da učine isto. Jako se bojao neprilične uporabe pisama slavnih osoba, koja su se često događala. Sjećam se kako su prije nekoliko godina dječaci napravili pravu logorsku vatru i pekli luk na ostacima pisama velikih ljudi kao što su Tennyson, Thackeray i Carlyle.”
“Kažite mi, gospodine Osgood,” Forster se uključio u dijalog čudnim, prezrivim tonom, “što će vam bilješke o knjizi, čak i kad bi postojale, sada kada više nema Charlesa Dickensa da sam napiše preostale nastavke?”
“Bile bi nam od neprocjenjive vrijednosti, gospodine Forster!” odgovorio je Osgood i spretno zanemarujući Forsterov negativan ton. “Ako bismo uspjeli objaviti specijalno izdanje koje, isključivo za američke čitatelje, otkriva kako se roman gospodina Dickensa doista trebao završiti, mogli bismo potući naše lopovske konkurente. Ali imamo samo kratko vrijeme za traženje odgovora u Engleskoj - ili će sve biti uzalud. Pirati će prigrabiti ostatak nastavka već početkom sljedećeg mjeseca, pa će tiskati knjigu i prodavati je gdje god stignu.”
“Kako to mislite, Osgoode?” namršteni se Forster nepovjerljivo nagnuo. Svojim snažnim rukama tako je čvrsto stisnuo rukohvat stolice, te se činilo kako se na taj način zaustavljao da ne uhvati Osgooda za vrat. “Nevjerojatno! Što ste mislili kad ste rekli ‘doista trebao završiti’?” Osgood i Rebecca zbunjeno su se pogledali u trenutku kad se izdavač uzrujao. “Mislio sam, gospodine, na koji način roman završava.”
“Pa, mislim da to nije potrebno objašnjavati! To je jasno! John Jasper, taj beskrupulozni zlikovac, vodeći svoj tajni, izopačeni život, okrutno je ubio svog nevinog nećaka Edwina Drooda. Zar to nije jasno svima koji imaju zdrav par očiju?”
“Svakako se tako čini na kraju šestog nastavka, slažem se”, Osgood je dodao. “Međutim, naš stariji partner, gospodin Fields, istaknuo je kako Dickens možda čuva neka iznenađenja za svoje čitatelje u preostalih šest nastavaka. Gospodin Dickens je doista u pismima našem uredu istaknuo kako će knjiga biti ‘zanimljiva i nova.’”
Forster je zatresao glavom. “Jasper je trebao priznati svoj zločin - to je bila ta ‘zanimljiva novost’ u knjizi. Pa, dovraga, Dickens mi je sam to rekao.”
“Gospodin Dickens vam je to rekao?” upitao je Osgood.
Forster je prekrižio ruke na prsima i ispupčio svoje debele usne pokazujući nezadovoljstvo. “Možda vam nisam dovoljno dobro razjasnio svoj odnos s gospodinom Dickensom, gospodine Osgood. O našem se dugotrajnom prijateljstvu možda nije čulo s druge strane oceana, ali ovdje je to bila dobro poznata stvar. Ne želim si laskati kako smo gospodin Dickens i ja bili najbliži jedan drugome na ovom svijetu, i iako shvaćam da nije bio potpuno otvoren sa mnom se savjetovati o privatnim stvarima, povjeravao mi je detalje o gotovo svakoj knjizi.” “Pa, meni ništa nije rekao o završetku romana, iako sam ga pitala nekoliko dana prije smrti”, rekla je Georgina, sumnjičavo pogledavajući Forstera.
“I vi ste ga pitali, teta Georgy?” pitala je Rebecca.
“Da, draga. Kad nam je naglas čitao nastavke nakon što ih je napisao, rekla sam mu: ‘Charles, nadam se da nisi stvarno ubio sirotog Edwina Drooda!’ Odgovorio je: ‘Georgy, nazvao sam knjigu tajna, a nepovijest Edwina Drooda’ - ali nije htio reći ništa više od toga.”
“Monstruozno!” uzviknuo je Forster. Čelo mu se naboralo i namrštilo. “Tu sam bespomoćan! Nečuveno! To može značiti bilo što, gospođice Hogarth! Zar ne?”
Georgy je zanemarila primjedbu. “Gospodine Osgood, gospođice Sand. Ako biste sami htjeli pregledati papire na njegovu stolu, slobodno to i učinite. U ljetnim mjesecima volio je pisati u našoj vrtnoj kolibi. Tamo je radio i tog kobnog dana prije nego što je ušao u kuću i kolabirao. Drugi radni stol nalazi se u knjižnici. Nisam imala snage ni za što drugo osim sačuvati njegove stolove i stvari urednima.”
“Hvala vam, teta Georgy”, rekao je Osgood.
“Ako pronađete bilo što korisno, i mi ćemo se radovati”, rekla je Georgy.
Na to je Forster na prsima sklopio svoje kratke, debele ruke.
Osgood i Rebecca, koje je vodio vrtlar, prošli su ispod ceste kroz mali tunel načinjen od cigle kuda su prije prošla četiri psa. Odvojena vrtna kućica u planinskom stilu s drvenim krovom bila je skrivena biljem i stablima. U tom malom drvenom utočištu popeli su se otvorenim stubištem do sobe na najvišem katu.
Izolirana tišina Dickensove kućice bila je nedirnuta pripremama za dražbu. Na zidovima male, ljetne radne sobe bilo je pet visokih zrcala koja su odražavala stabla i kukuruzišta sve dolje do rijeke u daljini i njezina horizonta. Sjene oblaka činile su se kao da plove prostorijom.
“Vidim zašto je gospodin Dickens volio pisati na ovom mjestu, daleko od svega ostalog”, prokomentirala je Rebecca kad su ušli.
Pokraj otvorena prozora stajao je skupi teleskop. Osgood je pogledao kroz leće. Daleko, usred polja hmelja, stajao je visok čovjek razbarušene kose, bez šešira, koji se činio kao da gleda prema njihovu prozoru. Osgood je pomaknuo teleskop prema vrhu brda kako bi pronašao pansion Falstaff, te je mogao primijetiti njegova vlasnika između stabala. Nakon što je pogladio grivu jednog konja, kućevlasnik je stisnuo oči kao da je u stanju drijemeža ili melankolije. Činilo se kao da je svaki djelić svijeta oko Gadshilla lagano zamro nakon Dickensove smrti.
Kalendar je na stolu još uvijek pokazivao 8. lipnja, dan kad je Dickens posljednji put sjeo za stol i pisao. Na stolu su na hrpici stajala guščja pera i grafitne olovke, memorandum blok, različite sitnice, uključujući i dvije brončane žabe, te nekoliko manjih blokova ljepljivog papira plave boje ispisanih plavom tintom.
“To je to”, rekao je Osgood kad je ugledao potonji predmet na prašnoj stolici. “Prvih šest nastavaka Tajne Edwina Drooda pisanih njegovom rukom s ispravcima tiskara na marginama.” Pažljivo je prebirao prstima po stranicama. Dickensov rukopis, jednim dijelom neuredan, bio je snažan i dinamičan. Činilo se kako je taj rukopis bio pisan samo za piščeve oči - neka idu dovraga slagači slova i tiskari. Obično kad bi Osgood došao u radni prostor nekoga od svojih pisaca, sve je izgledalo mehanički, kao da je došao u prašnu tvorničku radionicu. Čak je postalo uobičajeno da susret s nekim piscem kojeg je izrazito poštovao završi velikim razočaranjem nakon što bi upoznao tu običnu osobu koja stoji iza napisanih redaka. Ali s Dickensom je uvijek bio prisutan neki osjećaj magije, kao da Osgood nije iskusni izdavač iz Bostona, nego ponovno student iz Mainea ili onaj pomoćnik kojeg je susreo prvi dan u knjižari Old Corner, odjevenog u indijsku gumenu pregaču potpuno prekrivenu tintom. Još uvijek ga je uzbuđivala pomisao da je baš on Dickensov izdavač, unatoč tome što pisca više nije bilo.
“Jeste li spremni?” upitao je Osgood, duboko uzdahnuvši. “Počnimo, gospođice Sand.”
Njihovo su istraživanje u sljedećih nekoliko dana prekidale jedino kratke pauze ili povremeni događaji iz vanjskog svijeta. Jedan se događaj posebno istaknuo sljedećeg jutra. Do tog trenutka pronašli su nekoliko manjih, ali važnih fragmenata iz te gomile materijala. Osgood je pronašao ranu stranicu iz Dickensovih bilješki na kojoj je ispisao naslove koji su mu padali na pamet prije nego što se odlučio za Tajnu Edwina Drooda: Bijeg i potjera, Jedna stvar u životu, Mrtav? Ili živ? Diktirao je te podatke gospođici Sand kad se zaustavio usred rečenice.
“Gospodine Osgood?”
“Ispričavam se, gospođice Sand. Nešto mi je odvratilo pažnju. Prilično groteskna stvarčica, zar ne?” Iznad kamina stajala je mala žuta skulptura od gipsa. Prikazivala je orijentalca s veselim fesom na glavi kako puši lulu sjedeći prekriženih nogu na divanu. Osgood ju je uzeo u ruke i ispružio pred sebe kako bi je bolje pogledao. Bila je teža nego što je izgledala.
Upravo u tom trenutku neki se čovjek žustro uspeo uza stube i uletio u sobu.Nosio je poderano odijelo, a kosa mu je bila divlje raščupana i padala je preko njegova suncem opaljena lica. Bio je to čovjek kojega je izdavač vidio u polju hmelja dan prije kroz teleskop. Usta su mu bila razjapljena kao u nekakvom iznenadnom strahu. Zgrabio je Osgooda za rame.
“Trebate li pomoć, gospodine?” pitao je Osgood.
Čovjek je istraživački proučavao izdavača. Ispružio je i drugu ruku prema Osgoodu i držao je ispruženom.
Osgood je oprezno ponudio svoju ruku kako bi se rukovao. Stranac ju je zgrabio objema rukama i jako stisnuo. Rebecca se prestrašila.
“Da, vidim to! Vi ste taj. Vi ste taj. Vi ste spremni za to!” prozborio je čovjek kad je u sobu dotrčao jedan od slugu iz Gadshilla.
“Hajde, idemo.” Brkati sluga potegnuo je posjetioca za uho poput zločestog djeteta. “Hajde, stari. Dostaje tog zvjerskog ponašanja. Oni rade neki važan posao. Gospodine, gospođice, jako mi je žao. Pobrinut ću se da vas više ne gnjavi.”
Kasnije tog popodneva, Osgood je otišao na jednosatnu vožnju vlakom do Londona dok je Rebecca nastavila s istraživanjem. Koristeći se kartom iz svojeg vodiča, stigao je u urede Chapman & Halla, Dickensovih izdavača u Engleskoj. Na dan svojeg dolaska, Osgood je poslao glasnika, te mu je dao svoju posjetnicu i poruku u kojoj je zamolio za razgovor, ali do danas nije dobio odgovor. Osgood si nije mogao dopustiti luksuz čekanja jer je njihov boravak u Engleskoj trebao što prije završiti uspjehom.
Ali u zaposlenim uredima izdavačke kuće na Piccadillyju bilo je potrebno još čekati. Danas je bio Dan časopisa, a toga dana svaki izdavač, tiskar, uvezivač i prodavač knjiga u Londonu radi sve što može ne bi li stigao objaviti najnovije Vijesti, novine i mjesečnike za čitatelje. Kod Chapman&Halla to je značilo da moraju izdati najnoviji nastavak serijala Tajne Edwina Drooda. Dostavljači su napunili torbe i naprtnjače blijedozelenim snopovima pamfleta koji su najavljivali nastavak, kako bi ih dostavili po cijelom gradu, kao i u udaljene gradiće, u knjižare i izloge, te su vičući davali upute jedni drugima. Prvoga u sljedećem mjesecu, na sljedeći Dan časopisa, posljednji nastavak koji izdavači u Londonu posjeduju bit će tiskan i prodan publici koja ga željno iščekuje - pa će pirati kod kuće u Americi dobiti sve što im treba.
Dok je promatrao potpunu zbrku među činovnicima i dostavljačima, Osgood je primijetio kako sam spomen imena gospodina Chapmana, glavnog partnera u poduzeću, uzrokuje pognute glave i divlje poglede među muškim zaposlenicima. Čekao je u predsoblju već sat vremena kad se plećati Chapman pojavio u sportskom odijelu.
“Stvarno mi je žao, momče”, rekao je nakon što se Osgood predstavio. “Moram se žuriti na selo u lov s nekim glavešinama - potpuni dosadnjakovići, zaista, ali moćni - možeš li navratiti neki drugi dan?”
Osgood se još jednim dugim pogledom osvrnuo na Chapmanov ured
izaposlenike prije nego što je krenuo natrag u Rochester s rastućim osjećajem uzaludnosti vezanim uz svoj dolazak. Kad je došao kočijom s kolodvora Higham, Osgood je zatekao pouzdanu Rebeccu kako još uvijek marljivo radi u kolibi u Gadshillu.
Nakon još dva sata, ljudi iz dražbene kuće Christie’s došli su kako bi, naposljetku, prekinuli i mir vrtne kolibe. Radnici su uzeli skulpturu orijentalca i ostale unovčive sitnice iz Dickensova svetišta. Ljude je pratila teta Georgy, koja im je i davala upute.
Georgy je tresla glavom kako bi dostojanstveno pokazala svoju frustraciju dok su ljudi obavljali svoj posao. “Mislim kako je nemoguće pretvarati se da se stvari nisu zauvijek promijenile. Svijet se sada čini tako malen!”
“Kamo ćete otići kad se iselite iz Gadshilla, teta Georgy?” upitala je Rebecca.
“Mamie i ja potražit ćemo kućicu u Londonu, iako mi se ne sviđa pomisao na duge, oštre gradske zime.”
“Vjerujem da ćete vi i gospodin Dickens uvijek biti dio ovog imanja, bez obzira na sve”, rekao je Osgood. “Bez obzira na to kamo otišli.” Georgy je oštro pogledala Osgooda. “Moram priznati da mi je uloga izvršiteljice oporuke nova - do sada sam život posvetila karijerama djece. Sada se bavim čitanjem dokumenata i ugovora.”
“Mogu samo zamisliti kakav je to napor”, uzvratio je Osgood.
“Na vrijeme sam spoznala kako je teško naći poštenog poslovnog čovjeka. Oprostite mi, ali htjela bih vas nešto zamoliti dok ste u Rochesteru. Biste li se pozabavili oporukom gospodina Dickensa ako ostavim jedan primjerak u Falstaffu?”
“Bila bi mi čast i zadovoljstvo”, rekao je Osgood, naklonivši se, “uzvratiti vam vašu ljubaznost.”
“Hvala vam. Olakšat će mi ako dobijem makar sat vremena kako bih postavila nekoliko pitanja nekom drugome osim gospodinu Forsteru, da budem potpuno iskrena. Uz njega se osjećam poput djeteta. Kao da mi oduzima volju i snagu kad je u blizini.”
Utihnuli su kad su začuli teške korake kako se uspinju stubama. Pojavila se snažna Forsterova figura koja je vikala za ljudima iz dražbene kuće neka ni u jednom trenutku ne zaborave na vrijednost onoga što odnose u svojim nedostojnim rukama.
“Parazitska stvorenja”, zaključio je Forster i okrenuo se prema stolu gdje je primijetio naslaganu hrpicu plavih papira. Protrljao je ruke. “Ah, tu je! Vidite, gospodine Osgood, svi rukopisi knjiga gospodina Dickensa, po njegovoj volji, ostavljeni su meni na skrb.”
Forster je oprezno, drhtavim rukama, prihvatio obje strane rukopisa Drooda i podigao ga. Divljenje koje je iskazivao bilo je dirljivo, ali pomalo pretjerano.
“Čini mi se da je ovo zadnji primjerak u kući, zar ne?” upitao je Forster tetu Georgy.
“To je posljednji od njegovih rukopisa ovdje”, rekla je Georgy, uzdahnuvši. “Posljednji uopće.”
Nakon što je rukopis spremio na sigurno u svoju aktovku, Forsterov pogled privuklo je jedno posebno pero na radnom stolu. Bilo je to dugačko guščje pero, bijelo i gusto, vrha umočenog u isušenu plavu tintu.
“To je to, zar ne?” upitao je.
Georgy je kimnula.
Rebecca je upitala o čemu je riječ.
“To je pero kojim je napisao Tajnu Edwina Drooda, gospođice Sand”, odgovorila je Georgy. “Charles je volio upotrebljavati samo jedno pero za pisanje jedne knjige - to ju je na neki način činilo čišćom. Nije volio da se duh tog pera miješa s nevažnim računima i raznim čekovima. Tim je perom završio šesti nastavak malo prije nego što je došao u kuću.”
Osgood je upitao može li pogledati pero. Podigao ga je i okrenuo u ruci, a zatim čvrsto stisnuo kao da ono samo može dovršiti preostalih šest nastavaka Drooda.
“Hoću li ga”, započeo je Forster ližući debele, napukle usnice, “držati kod sebe u uredu?”
Georgy je znakovito pročistila grlo.
“Barem za sada”, razjasnio je Forster, također pročistivši grlo kao odgovor. “Dok vi ne odlučite što ćete s njim, gospođice Hogarth. Tada ga možete - pa, možete ga baciti u Temzu ako želite!”
“Zadržite ga zasad”, Georgy se složila, a Forster je brzim pokretom uzeo Droodovo pero iz Osgoodove ruke, stavio ga u svoju škrinju i otrčao niza stube bez pozdrava.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Metju Perl - Page 2 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:33 am


Metju Perl - Page 2 A_COOL_RECEPTION

15


Ujutro su Osgood i Rebecca odlučili poći svatko svojim putem. Osgood će ponovno iskušati sreću u tvrtki Chapman & Hall u Londonu, a Rebecca će nastaviti raditi u Gadshillu. U posljednji tren, Osgood je pozvao Rebeccu da se vrati u kočiju pansiona Falstaff. Znatiželjno ju je pogledao. “Mislim da biste jutros trebali poći sa mnom u London, gospođice Sand. Ako me gospodin Chapman primi, volio bih da vodite zapisnik.”
Rebecca je oklijevala. “To će biti moj prvi posjet Londonu!” uzviknula je, ali se ubrzo sabrala i ponovno preuzela uobičajen, neutralan stav. “Uzet ću svoju pernicu.”
“Dobra ideja”, rekao je Osgood. “Siguran sam da će vam dobro doći odmor za oči od čitanja dokumenata gospodina Dickensa.”
Kad su stigli na postaju Charing Cross na Strandu, Osgood i Rebecca su, kroz sjene kazališta i trgovina, prošetali kroz nevjerojatan broj ulica i štandova na svakom uglu, zbog kojih im se sada Boston činio mirnim u usporedbi s Londonom. Rebeccin je pogled titrao dok je gledala taj prizor. Trgovci su vikali držeći u zraku popravljene cipele, alate, voće, štence, ptice - sve što se može ponuditi za nekoliko šilinga. Zbog raznolikosti naglasaka i narječja, američkom je uhu svako glasanje engleskih trgovaca zvučalo poput stranog jezika.
“Jeste li primijetili nešto neobično kod trgovaca?” upitao je Osgood Rebeccu.
“Samo buku koju stvaraju”, odgovorila je. “Vrlo je neobična.”
Dok su razgovarali, prolazili su pokraj lutkarske predstave Punch and, Judy. Drvene su marionete plesale na maloj pozornici, a Judy je toljagom udarala Puncha po glavi. “Platit ćeš jer si bacil dijete kroz prozor!” vikala je lutka Judy na svog drvenog supruga.
“Pogledajte ponovno”, rekao je Osgood. “Nešto je čudnije od buke, gospođice Sand, a to je da londonski poslovni ljudi uopće ne primjećuju gužvu i strku na ulicama! Da bi živio u Londonu, čovjek mora imati čeličnu koncentraciju. Zato je to najbogatiji grad na svijetu. Stigli smo”, rekao je Osgood i ukazao na lijepu kuću od cigle ispred njih na čijem je prozoru pisalo CHAPMAN & HALL.
Dok je ovom prilikom Chapman koračao kroz predvorje, zastao je i vratio se nekoliko koraka kad je ugledao goste na naslonjaču. Engleski je izdavač, rumen u licu, dojmljiva držanja i sjajne, crne kose počešljane na blistav razdjeljak, mnogo više nalikovao na mješavinu sportaša i besposličara nego na izdavača.
“Vidim, imam posjetitelje”, rekao je Chapman, iako mu pogled nije bio usmjeren prema oboje posjetitelja, već prema Rebeccinoj vitkoj figuri. Napokon se pomirio s time da će morati primijetiti i gospodina.
“Frederic Chapman”, predstavio se Chapman pružajući ruku.
“James Osgood. Sreli smo se jučer”, podsjetio ga je Osgood.
Chapman je zaškiljio prema posjetitelju. “Dobro se sjećam vašeg lica. Američki izdavač. A ova mlada žena je...”
“Moja knjigovotkinja, gospođica Sand”, predstavio ju je Osgood.
Veselo je primio njenu ruku. “Najtoplije ste dobrodošli u našu skromnu tvrtku, draga moja. Znači, poći ćete s nama u ured na moj razgovor s gospodinom Osgoodom, nije li tako?”
Osgood i Rebeca slijedili su službenika koji je slijedio Chapmana u procesiji prema njegovu privatnom uredu. U sobi je bilo nešto skupih knjiga, ali i velik broj mrtvih, prepariranih životinja: zec, lisica, jelen. Zastrašujući su izlošci odisali ustajalim, sumornim zadahom i svaki od njih kao da je buljio tupom odanošću isključivo prema gospodinu Chapmanu kuda god se kretao prostorijom. Ured je imao veliki polukružni prozor; međutim, umjesto pogleda na London, kroz prozor su se vidjeli uredi i prostorije tvrtke Chapman & Hall. Chapman bi povremeno pogledavao rade li njegovi zaposlenici dovoljno marljivo. Jedan od njegovih izmučenih službenika donio je bocu porta na sastanak uz naklon koji je više sličio spontanom klecanju koljena.
“A, odlično. Vjerojatno vi i gospodin Fields imate vinski podrum u Bostonu”, komentirao je Chapman dok su se dvije čaše punile.
“Naš podrum sadrži samo popise pretplatnika i zapakirane zalihe.”
“Mi imamo golem vinski podrum. Imamo i smočnicu za divljač. Razmišljam o tome da dodam i sobu za biljar - sljedeći put ćemo igrati. Uvijek mi je zadovoljstvo vidjeti kolegu koji dolazi s druge strane oceana.”
“Gospodine Chapman, pretpostavljam da ste već temeljito istražili što je moglo ostati od Tajne Edwina Drooda. Uvelike bi nam pomoglo ako biste podijelili te informacije s nama.”
“Istražio? Pa, gospodine Osgood, govorite kao jedan od detektiva iz novih romana. Nasmijavate me svojim američkim idejama.”
“To mi nije bila namjera”, ozbiljno je odgovorio Osgood.
“Nije?” pitao je Chapman razočarano. “Ali što bismo uopće istraživali u vezi s tim?”
Osgood je preneraženo rekao: “Je li gospodin Dickens ostavio neki trag, neku naznaku o tome kako bi se priča trebala razvijati.”
Chapman ga je prekinuo zadovoljnim, gromoglasnim smijehom, dokazujući to navedeno nasmijavanje. “Gledaj, Osgoode, stari moj,” rekao je, “baš si smiješan, i to u pravom američkom stilu, zar ne? Pa, ja sam potpuno zadovoljan onim što imam od Drooda. Šest odličnih dijelova.”
“Odlični su, slažem se. Ali, ako sam dobro razumio, platili ste pozamašnu svotu za knjigu”, u nevjerici je rekao Osgood.
“Sedam stotina i pedeset funti! Najveći iznos ikada plaćen nekom autoru za novu knjigu”, hvalisavo je istaknuo i okrenuo se prema Rebecci.
“Pretpostavio sam da bi vaša tvrtka učinila sve da zaštiti svoje ulaganje”, rekao je Osgood.
“Reći ću ti kako ja to vidim. Svaki čitatelj koji počne čitati knjigu, kad otkrije da je nedovršena, može sam pokušati odgonetnuti kako bi trebala završiti. I svi će oni reći prijateljima da kupe primjerak i pokušaju istu stvar, moglo bi se reći.”
“U Americi, ako je nedovršena, privući će sve pirate, kako ih već zovu”, rekao je Osgood.
“Onog pokvarenjaka Bojnika Harpera i njemu slične”, rekao je Chapman i naglo nagnuo čašu te grabežljivom brzinom ispio porto dok je letimično pogledao skupinu prepariranih životinjskih glava. Njegove gladne oči, koje su uvijek lutale, zaustavile su se na Osgoodu. “To je ono zbog čega se brineš, zar ne?” napokon je rekao. Nagnuo se prema Rebecci - ne sasvim otuđen od Osgoodovih problema, ali s potpunim nedostatkom interesa u usporedbi sa zanimanjem za lijepu knjigovotkinju koja je sjedila na drugoj strani. “Znači, pretpostavljam da se vaš poslodavac hrabro borio u Građanskom ratu, nije li? Srećković. Pa, ovdje posljednjih godina nemamo nikakvih ratova vrijednih spomena - neke male, ništa zbog čega bi vrijedilo ući u uniformu. Ništa čime bi se netko mogao podičiti pred svijetom ili zadiviti dame.”
“Shvaćam, gospodine Chapman”, odgovorila je Rebecca, koja nije pokleknula pred intenzitetom njegove naklonosti.
“Podsjeti me u kojim si se bitkama ono borio, stari moj?” pitao je Chapman okrenuvši se prema Osgoodu.
“Zapravo,” rekao je Osgood, “imao sam problema s reumatskim bolestima u madosti, gospodine Chapman.”
“Šteta!”
“Sad se osjećam mnogo bolje. Međutim, bolest mi nije dopustila da postanem vojnik.”
“Ipak, gospodine, gospodin Osgood je omogućio objavljivanje knjiga i pjesama”, prekinula ga je Rebecca, “koje su pridonijele entuzijazmu i spremnosti Unije da ustraje u borbi.”
“Kakva šteta što se nisi borio!” rekao je Chapman. “Moja sućut, Osgoode.”
“Hvala, gospodine Chapman. Što se tiče Drooda”, naglasio je Osgood, mijenjajući taktiku uvjeravanja. “Pomislite koliko bi vrijedilo bolje razumjeti Dickensovo posljednje djelo. Za književnost.”
Po sjaju u očima i zategnutosti usta činilo se da će Chapman ponovno prasnuti u smijeh. Međutim, on se impresivnim stasom okrenuo prema prozoru i prislonio prst na prozorsko staklo. “Pa, zvučiš kao jedan od mladih službenika koji ovdje rade. Svi su mi isti, nekako ih je teško razlikovati, zar ne, gospođice Sand?”
“Nisam sigurna, gospodine Chapman”, rekla je Rebecca. “Čini mi se da su posvećeni poslu.”
“Ti!” namrštio se Chapman dok se naginjao kroz vrata gdje su neki službenici pakirali pošiljku knjiga.
Jedan je službenik nervozno ušao u ured. Ostali su činovnici prekinuli posao i stali promatrati sudbinu kolege.
“Reci mi, zar ne možete malo brže pakirati te knjige?” pitao je Chapman inzistirajući.
“Gospodine,” odgovorio je činovnik, “žao mi je, ali ometa nas taj neugodni miris.”
“Miris!” uvrijeđeno je ponovio Chapman kao da ga se optužuje da od njega dolazi taj zadah. Izrekao je niz bijesnih primjedbi koje su opisivale nesposobnost službenika. Kad je izdavač završio, službenik je ponizno objasnio da se Chapmanov najnoviji dodatak smočnici, srneći but, usmrdio na ljetnoj vrućini.
Chapman je pomirisao i ipak kimajući priznao. “U redu. Stavite srnetinu u kočiju i ja ću je odnijeti kući za večeru”, naredio je.
Chapman je završio s uvredama paleći cigaru dok je službenik čekao dopuštenje da ode. Kada se Chapman ponovno okrenuo prema mladiću, pogledao ga je kao da ne zna odakle se stvorio.
“Ne izgledaš baš dobro!” rekao je Chapman mladiću.
“Gospodine?”
“Nimalo dobro. Čak blijedo. Reci mi, jesi li za čašu porta?”
“Pa jesam.”
“Dobro. Reci im da ti pošalju nekoliko boca iz podruma.” Službenik je pobjegao.
“Ovaj ured radi kao urica”, obratio se Chapman posjetiteljima nestrpljivim sarkazmom. “Dakle, ti si - govorio si o književnosti.” Primio je snop papira. “Vidite li ovu knjigu poezije? Vrlo dražesno. To zovu književnošću. Ovo, to ću spremiti u ormar za potpalu vatre u kaminu ove zime. Zašto? Zato što se poezija ne isplati. Nikada se nije isplatila, nikad i neće. Nema koristi od toga, znate, gospođice Sand.”
“Pa, gospodine Chapman, ja jednostavno obožavam romane”, rekla je Rebecca, sjedeći uspravno i gledajući ravno u domaćina. “Ali u našim najtužnijim i najradosnijim trenucima, kada smo posve sami, što bismo da nema poezije da nas utješi?”
Chapman si je natočio još jednu čašu porta. “Pet funti je dovoljno za bilo koju pjesmu, a'i svi pjesnici su švorc. Pet funti može kupiti sve što bilo tko od njih može napisati. Ne, ne, pustolovine, egzotične ekspedicije, to je ono što ljudi čitaju ovih dana. A i znate u kakvom je stanju prodaja. Ouida, Edmund Yates, Hawley Smart, vaši američki romani o Indijancima, to je nova književnost koju ćemo pamtiti - bog blagoslovio Dickensa i njegovu društvenu osviještenost i socijalno suosjećanje, ali moramo zaboraviti prošlost i krenuti dalje. Tako je, ne smijemo gledati unatrag.”
*  *  *
Izvan ureda, u tamnim sjenama stražnjih uličica, mršavi se službenik kojeg je Chapman izgrdio, popeo u stražnji dio kola dok mu je glava pulsirala od porta. Pokušao je užetom povući veliki, smrdljivi srneći but. Mučio se i otpuhivao dok neka jaka ruka nije s lakoćom podigla but s poda.
“Hvala, majstore!” rekao je službenik. “Kvragu i ova srnetina. Neka ide dovraga sva srnetina.”
Čovjek koji mu je pomogao bio je skriven u sjenama. Bacio je novčić kojeg je službenik nespretno uhvatio, rukama ga stisnuvši na prsa.
“Pa, ne bih li ja trebao platiti tebi, majstore?”
“Možeš li čuti što tvoj šef govori gospodinu Osgoodu?” pitao je stranac.
“Onom Amerikancu?” Službenik je malo razmislio pa kimnuo.
“Onda ćeš dobiti još. Dođi.” Pružio je ruku kako bi pomogao činovniku da siđe s kola. Kad je izvirila iz sjene, vidjelo se da to uopće nije bila ruka. Bila je to zlatna glava zvijeri na vrhu štapa za hodanje. Njezine su blistave oči svojim sjajem probijale duboke sjene.
“Dođi. Neće te ugristi”, rekao je tamnoputi stranac.
“Zašto te uopće zanima gospodin Osgood?” pitao je činovnik kad je primio štap i spustio se s kola.
“Moglo bi se reći da se učim poslu prodaje knjiga.”
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Metju Perl - Page 2 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:34 am


Metju Perl - Page 2 A_conversation_in_front_of_the_fire

16


U Dickensovoj obiteljskoj kući u Gadshillu, Osgood i Rebecca okrenuli su se knjigama i dokumentima u knjižnici. Osgood je pregledavao biblioteku zanimanjem ljubomornog izdavača. U jednom redu bila su djela Wilkieja Collinsa, kao i englesko izdanje poezije E. A. Poea - te mnoga izdanja kuće Fields, Osgood & Co.
Pregrade među policama bile su oslikane slavnim ilustracijama Cruikshanka, “Phiza”, Fildesa i ostalih umjetnika koji su ukrašavali Dickensove romane. Oliver Twist tetura nakon što ga je u ruku pogodio metak iz Gilesova pištolja iza ugla... Iz istog romana, Bill Sikes se priprema ubiti sirotu Nancy... U sceni iz Priče o dva grada koja se događa u tamnicama Bastille isprepleću se smrt i uništenje... Poštena Rosa se, za tihim obiteljskim stolom, povjerava svom pravednom skrbniku, gospodinu Grewgiousu, kako smatra da je ujak Edwina Drooda, John Jasper, učinio zlodjelo...
Pronašli su više knjiga o hipnozi, a Rebecca je primijetila kako je Dickens pisao zabilješke na marginama nekih od njih. Jedna je imala intrigantan naslov: Prelazak preko granice drugog svijeta.
“Pažljivo je čitao ove knjige”, rekla je Rebecca dok je pozorno prebirala po stranicama često korištenih knjiga.
“O čemu su?” upitao je Osgood dok je hodao pokraj redova knjiga.
“Nisam sigurna”, odgovorila je Rebecca. “O putovanjima u natprirodni svijet.”
Pročitala je odlomak. Znatiželjnik bi se mogao zbuniti ili prestrašiti, jer će mu se činiti kako gleda kroz mutno staklo. Smrt, koja je tolike milijune izbavila iz bijede, razriješit će njegove dvojbe i osloboditi ga svih poteškoća. Smrt, koja pruža jasno rješenje, razmaknut će zavjesu i pripustiti svjetlo spoznaje. Sve ono što je u ovoj fazi postojanja samo slabašni početak, bit će puno jasnije istraženo u sljedećoj fazi.
“To zvuči kao neka prijevara”, primijetio je Osgood. “Pogledajmo što je još imao.” Na jednoj od sljedećih polica pokušao je izvući nekoliko knjiga, ali je tada shvatio kako to uopće nisu knjige.
“Gospodin Dickens je naručio da mu sc naprave le imitacije knjiga”, u tom je trenutku rekao sluga koji je upravo ušao u sobu, isti brkati čovjek koji je onako čvrsto izbacio uljeza iz vrtne kolibe. Uz naklon je stavio pladanj s kolačima na stol, a zatim prišao Osgoodu. “Vidite, gospodine Osgood, to su tajna vrata kroz koja je gospodin Dickens mogao komotno ući u knjižnicu iz susjedne sobe. Bio je genijalac u kući kao i u svom pisanju!” Sluga je pogurnuo policu na kojoj su bile poredane lažne knjige prema unutrašnjosti, gdje su, u prošlim vremenima, u sobi za biljar, igre i cigare čekale muške goste.
“Genijalno!” složio se Osgood, ushićen napravom. Sa smiješkom je čitao neke od lažnih naslova knjiga koje je Dickens izmislio. Najviše su mu se sviđale Povijest kratkih pjevanih suita u dvadeset jednom nastavku; Pet minuta u Kini u tri nastavka; četiri nastavka Časopisa o barutu i devet nastavaka Života mačaka, koji su ga podsjetili na lijenog gospodina Miceka skupljenog u čupavu grudu na jastučiću u Bostonu.
“Volio bih sam objaviti neke od ovih!” rekao je Osgood.
“Gospodine Osgood, mislim da i bez njih imate dovoljno posla na adresi Tremont Street 124”, rekao je sluga znalački.
“Kako ste...” htio je upitati Osgood, kad je čuo adresu svoje tvrtke u Bostonu. Okrenuo se kako bi malo pažljivije pogledao slugu. “Jesi li to ti, dragi Henryju Scotte? Da, zaista si to ti!” Pažljivo je promatrao poznato lice, izmijenjeno u protekle teške dvije godine te prekriveno dugim, gustim brkovima pažljivo zavijenih vrhova prema gore. Izgledao je potpuno drugačije u laganom, bijelom odijelu posluge Gadshilla s kapom i visokim čizmama.
“Da, gospodine Osgood”, rekao je. “Možda se sjećate, gospođice Sand, da sam ja pratio gospodina Dickensa i gospodina Dolbyja na njihovu putovanju po Americi kao Poglavičin modni savjetnik - i, usudio bih se reći, čovjek od njegova najvećeg povjerenja. Sjetit ćete se da je to bilo onda kad se sve ono dogodilo s Tomom Branaganom! Pa, upravo dok smo bili na putu, Scotland Yard je otkrio kako glavni sluga u kući ovdje u Gadshillu - kako vi Amerikanci kažete obiteljski sluga - krade novac iz blagajne. Čovjek koji je za Poglavicu radio dvadeset pet godina, i bio velikodušno plaćen za to! S ponosom mogu reći kako je Poglavica imao dovoljno poštovanja prema meni da mi povjeri to radno mjesto, te da zaposli moju ženu, nakon što smo se vratili iz Amerike. Točno pet godina.”
“Molim?”
“Njegova smrt, gospodine Osgood. Dogodila se točno pet godina nakon željezničke nesreće u Staplehurstu. Kad se razbolio, pogledao sam u njegov kalendar i pomislio, ovo je loš predznak za sve nas.”
Kad se Henry naklonio prilikom odlaska, Osgood ga je zamolio da ostane. “Gospodine Scott, možete li mi reći nešto o događaju s onim čovjekom jučer u kolibi?”
“Još jedanput, veoma mi je žao zbog toga”, rekao je Henry i lagano se naklonio. “Pretpostavljam da divlja zvijer mora imati razumnog krotitelja, kako kažu. Jer, kad bi siroti Poglavica bio prisutan tjelesno ili duhovno, ili u nekom međuobliku, sigurno ne bi dopustio da netko tako gnjavi njegove goste. A ako postoji čovjek dovoljno inteligentan da nas posjeti u duhovnom obliku, onda to može biti jedino Poglavica! Slažete li se sa mnom, gospođice Sand?”
Rebecca je oko sebe širila neku neobjašnjivu energiju zbog koje bi je svaki muškarac pitao za potvrdu svojeg mišljenja.
“Zapravo, baš sam maloprije gledala neke njegove knjige o spiritualizmu, gospodine Scott”, rekla je Rebecca.
“Zanima me što je uznemirilo tog čovjeka”, prekinuo ih je Osgood.
“Ah, moglo bi se reći ništa, i to bi bio najtočniji opis nevolje koja mori tog suncem opaljenog divljaka!” Henry je objasnio kako je Dickens ponekad provodio hipnozu kao terapiju oboljelima ili ljudima u nevolji. Polegao bi ih na pod ili na trosjed, te ih odveo u hipnotički san, sve dok se ne bi probudili drhtavi i hladni. Jedna slijepa žena raširila je priču kako joj je Dickensov tretman hipnozom povratio vid. “Međutim, ovaj čovjek je bio poseban slučaj”, nastavio je Henry.
Siromašnom seljaku su londonski liječnici mjesecima prije rekli kako boluje od neizlječive bolesti. Čuo je za Dickensove posebne moći pa ga je na kućnom pragu molio za tretman duhovne i moralne hipnoze. Dickens je posljednjih godina bio nešto manje aktivan sa svojim hipnotičkim moćima, ali je popustio i počeo terapiju hipnozom na čovjeku.
“Je li djelovala, gospodine Scott?” upitala je Rebecca.
“Pa, čini se da je djelovala na njega, gospođice Sand - ali na pogrešan način”, odgovorio je Henry.
“Kako to mislite?” upitao je Osgood.
“Jedan od kuhara rekao mi je da se seljaku popravilo stanje s bolešću, ali mu je mentalno stanje jako oslabilo za vrijeme tretmana. Sada jadnik luta uokolo poput onih glupih pasa u staji, traži Poglavicu među stablima, kao da se on tamo krije zajedno s Falstaffovim lopovima i Chaucerovim hodočasnicima, i čeka da se vrati.” To posljednje je Henry nesvjesno izrekao suosjećajnije prema lutalici nego što je namjeravao.
*  *  *
Kad su im se na kraju dana oči zacrvenjele od čitanja i prepisivanja, Osgood i Rebecca odlučili su se vratiti u pansion. Forster ih je čekao na trijemu Gadshilla.
“Hoćete li nastaviti s istraživanjem ujutro?” upitao je izvršitelj kao da je doista zainteresiran, iako je samo htio doznati informacije.
“Nakon tri dana, nismo pronašli nikakve tragove osim liste naslova, nekih škrabotina na knjizi i nekoliko odbačenih stranica, gospodine Forster”, priznao je Osgood. “Bojim se da smo iscrpili sve vaše materijale ovdje.”
Forster je kimnuo jedva skrivajući zadovoljstvo, a zatim brzo odglumio izraz razočaranja. “Pretpostavljam da se vraćate u Boston.”
“Ne još”, odgovorio je Osgood.
“Da?” Forster se začudio.
“Ako ništa ne možemo pronaći u Dickensovim sobama, možda postoje neki tragovi izvan njih - negdje.”
Forsterove zjenice raširile su se sa zanimanjem, te je uzeo pero i komad papira. “Vi ste poduzetni Amerikanac, a ja vrlo dobro znam kako poduzetni Amerikanci mrze gubljenje vremena. Bojim se, gospodine Osgood, da je vaša potraga najobičniji gubitak vremena. Na ovoj adresi me možete pronaći u Londonu gdje radim kao upravitelj u ludnici, ako me budete trebali. Gospodin Dickens bio je predobar čovjek da bi tako varao svoje čitatelje koji su mu vjerovali: završetak Tajne Edwina Drooda trebao je biti upravo onakav kakvim se i čini - zlobni, ljubomorni čovjek htio je ubiti nevina mladića i to je i učinio - i ne postoji ništa više od toga. Svaka druga ideja o tom pitanju je obična glupost!”
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Metju Perl - Page 2 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:34 am


Metju Perl - Page 2 A_cavalier

17


Ne mogu dovoljno naglasiti da želim biti pokopan skromno, bez javnosti. Neka se ne objavljuje mjesto i vrijeme pogreba, neka dođu najviše tri kočije tugujućih i neka oni koji dođu na pogreb ne nose velove, marame, crne šalove, mašne, duge vrpce na šeširima i druge odvratne besmislice. Želim da mi ime na grobnici bude urezano jednostavnim slovima bez dodanih riječi, poput “Gospodin” ili “Cijenjeni gospodin”. Molim prijatelje da mi ni u kojem slučaju ne postavljaju spomenik, priređuju komemoraciju ili bilo kakav drugi spomen. Želim da me domovina pamti po objavljenim djelima, a prijatelji po dojmovima koje su stekli dok sam bio živ: i na kraju, predajem dušu Božjoj milosti po našem Gospodinu i Spasitelju Isusu Kristu.

OSGOOD JE PREGLEDAO TEKST OPORUKE S GEORGINOM HOGARTH U pansionu Falstaff i izrazio svoje mišljenje o njezinim obavezama u odnosu na Forstera. Spomenuti je dokument stvarao veliku i zamršenu raspodjelu odgovornosti i zadaća. Forster je kontrolirao sve rukopise Dickensovih objavljenih djela. Ali dokument je Georgini dodijelio vlast nad svim osobnim papirima u kući kao i donošenje odluka o nakitu i poznatim predmetima iz Dickensova pisaćeg stola, poput pera za pisanje koje je trenutno prisvojio Forster.
“Gospodin Forster”, rekla je Georgy Osgoodu, “smatra da je njegova dužnost podsjećati svijet da Charlesa treba obožavati. Zato je Charles pokopan u Pjesničkom kutku, a ne u našem skromnom selu kao što je htio. Da je gospodin Forster mogao pomicati Dickensovu ruku dok je pisao oporuku, on bi to i učinio.”
Tog su popodneva, nakon jednosatne vožnje vlakom od Highama do Londona, Osgood i Rebecca kročili u jedno od najimpresivnijih mjesta u Engleskoj: Westminstersku opatiju. I Osgood i njegova knjigovotkinja  automatski su pogledali prema gore kako bi vidjeli prekrasan strop. Na njemu se bezbroj stupova križalo poput vrhova šumskog drveća koji se isprepleću na jutarnjem nebu. Svjetlost koja je osvjetljavala Westminstersku opatiju bila je crvenkasta zbog ružičasto obojenih vitraja koji su ih okruživali.
U južnom su transeptu američki posjetitelji pronašli mramornu ploču koja je prekrivala lijes Charlesa Dickensa. Veliki je spomenik u Pjesničkom kutku unutar katedrale bio okružen grobovima slavnih pisaca. Iznad Dickensa, uzdizali su se kipovi Addisona i Shakespearea, te Thackerayevo poprsje. Iako njegove želje u vezi pogreba nisu bile ispoštovane, urezane riječi na grobu bile su u skladu s Dickensovim uputama.
Charles Dickens
rođen 7. veljače 1812.
umro 9. lipnja 1870.
Gomila ljudi stupala je u koloni kako bi ostavila stihove i cvijeće na piščevu grobu, a ostaci jučerašnjih poklona počeli su venuti na toplom zraku opatije.
Dok su Osgood i Rebecca stajali, jedan je cvijet mimo njih bačen na Dickensov grob. Cvijet je imao velike, široke latice jarkoljubičaste nijanse. Izdavač se okrenuo i ugledao čovjeka u šeširu široka oboda koji je stvarao sjenu preko velikog dijela njegova uglata, crvena lica. Upravo je odlazio.
“Jeste li vidjeli onog čovjeka?” pitao je Osgood Rebeccu.
“Kojeg?” odgovorila je.
Osgood je već negdje vidio to lice. “Mislim da je to čovjek iz kolibe
-onaj čudni pacijent koji se liječi hipnozom.”
Tog se trenutka pojavila nova kolona posjetitelja ispred Dickensova groba. Oduševljeno su objasnili Osgoodu da su došli čak iz Dublina kako bi posjetili Dickensovo počivalište. Kao da je Osgood čuvar groba. Nahrupili su u Pjesnički kutak, gurajući Osgooda u stranu, a pacijent je u međuvremenu nestao.
Kako nisu bili sigurni kamo bi se okrenuli, Osgood i Rebecca izašli su na ulice Londona.
Osim potrage u Gadshillu, iza njih se već zaredao niz slijepih ulica. Čuli su da u Londonu živi neka osoba po imenu Emma James koja tvrdi da posjeduje cijeli rukopis Tajne Edwina Drooda. Ispostavilo se da je Jamesova duhovni medij i da je izdiktirala posljednjih šest dijelova Tajne Edwina Drooda iz “duhovnog pera” Charlesa Dickensa. Također je uskoro trebala početi Dickensov sljedeći sablasni roman pod nazivom Život i pustolovine Bockleyja Wickleheapa. Druge su se glasine - na primjer da je Wilkie Collins, Dickensov kolega, slavni romanopisac i povremeni koautor, unajmljen da dovrši djelo svog prijatelja - isto tako ubrzo pokazale beznadnima. Također su čuli da je prilikom posjeta kraljevskom dvoru, nekoliko mjeseci prije smrti, Dickens kraljici Victoriji ponudio ispričati završetak knjige.
“Gospodine Osgood?” rekla je Rebecca. “Doimate se zabrinuto.”
“Možda sam se danas malo umorio. Hajdemo posjetiti gospodina Forstera u njegovu uredu, možda on nešto zna o Dickensu i kraljici.”
Osgood nije htio reći više kako ne bi obeshrabrio Rebeccu. Užasavala ga je pomisao da će se vratiti u Boston i reći J. T. Fieldsu da Tajna Edwina Drooda nikada neće biti riješena - da će Drood zauvijek ostati izgubljen. Da će Fields, Osgood & Co. zbog pretrpljenog financijskog gubitka možda propasti.
Zaštitimo svoje autore: zahtijevao je Fields iznad svega. O tome je Osgood razmišljao dok su šetali. Njegov trud u Engleskoj nije bio samo u ime financijskog opstanka tvrtke i njezinih zaposlenika, bio je i u ime autora - Longfellowa, Lowella, Holmesa, Harriet Beecher Stowe, Emersona i drugih. Ako izdavačka kuća padne u financijski ponor, što će se dogoditi sa sirotim autorima? Istina, svi vole te autore, ali hoće li neki izdavač poput Bojnika Harpera mariti za njih? Hoće li oni pasti u zaborav, poput Edgara Poea ili nekad obećavajućeg Hermana Melvillea, ako se za njih ne pobrinu Fields i Osgood? Istinska budućnost izdavaštva nisu bili izdavači kao proizvođači, kao što je tvrdio Harper, nego izdavači kao partneri autora - združivanje gornjeg i donjeg dijela naslovne stranice.
Osgood je razmišljao o tome kako nosi veliku odgovornost. Zapravo, on je nekada želio postati pjesnik: pomisao na to sada ga je tjerala na smijeh! Mladi Osgood, vrhunski student, recitirao je pjesmu na Akademiji Standish. Gledao je desetke prijatelja iz srednje škole kako tog listopada odlaze u Kaliforniju u potrazi za zlatom, ali on je umjesto divljih brežuljaka Kalifornije odabrao mirne hodnike fakulteta. Pi Beta Kapa u Bowdoinu, tajnik generacije, član Pecunian kluba, ali prijatelj suparnika Atenjana. Svi su očekivali da će postići velik uspjeh. Činjenica da će se pobrinuti za umjetnike i gcnijalce koji bi inače potonuli u anonimnost, bila je dostojna žrtvovanja vlastitih umjetničkih ambicija.
Dok su ga tištale te misli, stigli su u zgradu vlade u kojoj se smjestila uprava ludnice, u kojoj je Forster radio. Vladin je službenik pozdravio Osgooda i Rebeccu. Osgood je rekao da želi razgovarati s gospodinom Forsterom.
“Jeste li vi iz Amerike?” sa zanimanjem je pitao službenik.
“Da, jesmo”, rekao je Osgood.
“Amerikanci!” Nasmiješio se službenik. “Dakle,” rekao je i ponovno se uozbiljio, “bojim se da nemamo pljuvačnice u čekaonici.”
“Nije važno,” pristojno je rekao Osgood, “jer ni mi nemamo duhana za žvakanje.”
“Nemate?” iznenadio se službenik te pogledao u Rebeccina usta ne bi li se uvjerio da ni ona ne žvače duhan. “Možete li pričekati trenutak?” Službenik se vratio s komadom papira na kojem je bila napisana adresa. “Gospodin Forster je otišao iz ureda prije nekoliko sati. Mislim da ga možete naći na ovoj adresi. Napisao sam detaljne upute jer se Amerikanci teško snalaze u Londonu.”
“Hvala, potražit ćemo”, rekao je Osgood.
Ljetni je dan postajao sve topliji i sparniji. London je zbog kolnika, gomile izletnika i poduzetnih industrijalaca bio neugodniji od Gadshilla koji su krasili zeleni obronci i bujna vegetacija.
Nakon što su napravili nekoliko krugova, Osgood je ugledao znak na uglu ulice i usporedio natpis s adresom koju je napisao službenik. “Cesta Blackfriar, zapadna strana Trga St. George - rekao nam je da bi ovdje trebao biti gospodin Forster.” Stali su ispred masivne, šesterokutne građevine koja je bacala sjenu na cijelu ulicu. Osgood se naslonio na kameni stup trijema kako bi maramicom obrisao čelo i vrat. Dok je to činio, čuli su glasove koji su se probijali do njih poput zvuka trube:
“To je zbilja poseban fenomen u povijesti prijateljstava, između ovog ujaka i nećaka.”
Nakon muškog glasa uslijedio je ženski, koji je rekao: “Ujaka i nećaka?”
“Da, to je ta vrsta odnosa”, odgovorio je muškarac. “Ali oni nikada tako ne govore. Gospodin Jasper ne želi ni čuti o ‘ujaku’ i ‘nećaku.’ Mislim da se uvijek obraćaju jedan drugome s Jack i Ned.”
Žena je na to rekla, “Da, i dok se nitko drugi na svijetu ne bi usudio nazvati gospodina Jaspera imenom ‘Jack’, nitko osim gospodina Jaspera ne oslovljava Edwina Drooda s ‘Ned.’”
Osgood i Rebecca slušali su u nevjerici.
“Ondje”, uzbuđeno je pokazala Rebecca.
Osgood se usplahireno okrenuo. Plakat postavljen do masivne kazališne dvorane najavljivao je nadolazeće predstave za sezonu Kazališta Surrey: U bijeli svijet, Pomilovani vojnik  i... Tajna Edwina Drooda. Dickensovu je dramu prilagodio gospodin Walter Stephens kojeg je plakat još i hvalio: “Nova i razrađena scenografija!” i “Moćne uloge i likovi bez premca koji će publiku držati u neodoljivoj neizvjesnosti!” te “Posljednja knjiga Charlesa Dickensa! Sada je dovršenal”
“Sada je dovršena”, glasno su pročitali Osgood i Rebecca.
Kad su ušli u predvorje i uspeli se golemim stubištem, našli su se u auditoriju koji je bio masivniji od bilo kojeg u Bostonu ili New Yorku. Bio je sagrađen u obliku potkove. Zadivljujuća se zlatna kupola, koju su ukrašavali detaljno dizajnirani ukrasi, uzdizala petnaest metara uvis. Pri dnu kupole nalazili su se jarkocrveni natpisi s imenima najpoznatijih nacionalnih dramatičara: Shakespearea, Jonsona, Goldsmitha, Byrona, Jerrolda...
Zbrka među ljudima na pozornici privukla je Osgoodovu pozornost. Glumci i glumice te izvedbe sada su prestali uvježbavati razgovor Septimusa Crisparklea s pridošlicom u selu, Helenom Landless, i počinjali drugu scenu koja se odigravala u opijumskoj sobi. Ali čini se da nisu mogli pronaći glumca koji je igrao ulogu kineskog dobavljača opijuma.
Iza pozornice, Osgood je sreo muškarca koji je stajao posve mirno dok mu je mlada žena vezala kičastu kravatu. On je za to vrijeme u povelikom zrcalu proučavao unutrašnjost svojih usta i tresao svojom dugom crnom kosom. Imao je veliku glavu, nešto poput remek-djela frenologije, i sitno tijelo za koje se činilo da s teškoćama nosi preveliki gornji dio. Kad je muškarac prestao izgovarati slova a i o, Osgood se predstavio i pitao gdje je osoba odgovorna za predstavu.
“Mislite na izvršitelja oporuke gospodina Dickensa, je li?” rekao je muškarac. “Bio je ovdje da malo posluhne i baci oko na probu, ali je već otišao, poput debelog, divovskog orla.”
“Znači, John Forster je pristao na ovu predstavu", tiho je rekao Osgood. “A vi ste, gospodine, glumac?”
Muškarac je otvorio i zatvorio usta nekoliko puta u pokušaju da prevlada vlastitu zaprepaštenost zbog tog pitanja. “Jesam li... Arthur Grunwald, gospodine”, rekao je, ponosno pružajući ruku. “Groonnmil-d, gospodine”, ispravio ga je francuskim izgovorom prije nego što je Osgood uspio ponoviti.
“Armand Duval u Dumasovoj Dami s kamelijama u kazalištu St. James prošle sezone”, diskretno je rekla djevojka koja mu je vezala kravatu dok se Grunwald pravio da ne čuje nabrajanje svojih glumačkih podviga. “Falstaff u Henriku IV kazališta Lyceum. I sigurno ste gledali gospodina Groon-vvoul-da u ulozi Hamleta u kazalištu Princess. Njezino Veličanstvo je dolazilo četiri puta.”
“Bojim se nisam u Londonu tako često kao kraljica”, rekao je Osgood.
“Dakle, gospodine!” rekao je Grunwald. “Znam što mislite - Groonvvoul-d je premršav i prezgodan da bi realistično odglumio veselog, debelog viteza. Uopće nije tako! Mog su Falstaffa hvalili do neba. U ovoj drami glumim Edwina Drooda. Vaš si prijatelj Forster umišlja da i mene može nadgledati samo zato što je odobrio našu izvedbu! Recite mi, gdje je Stephens?”
“Tko?”
“Naš dramatičar! Walter Stephens! Niste li maloprije rekli da ste mu vi izdavač? Jeste li zaboravili, zar ste tako tupi? Ili niste onaj za kojeg se izdajete, nego švercer koji želi moje autograme kako bi ih prodao?”
Osgood je objasnio da je on izdavač djela pokojnog Charlesa Dickensa, a ne autora koji je napisao adaptaciju romana za pozornicu. Grunwald se ponovno pribrao.
“Ta silna Dickensova slava”, lamentirao je Grunwald pred zrcalom. Malo pomnijim promatranjem moglo se vidjeti da je glumac deset godina prestar da bi glumio Drooda, iako mu je koža zadržala onaj umjetni sjaj karakterističan za starijeg umjetnika. “Sva ta slava, a sve uzalud jer nije imao ono najvažnije.”
“A što to?” pitao je Osgood.
“Sreću u vlastitoj djeci. Aha, doveli ste ijednu mladu damu koja želi postati glumica? Bojim se da neće uspjeti. Sljedeća!”
“O čemu govorite,” rekao je Osgood, “ovo je moja knjigovotkinja, gospođica Rebecca Sand.” Rebecca je istupila i naklonila se glumcu.
“Sva sreća. Ne bi dobila mnogo uloga, draga moja, hodajući tako uokolo u crnini kat) da si u koroti, a i nemaš dovoljno razvijen gornji dio.” “Hvala vam na savjetu,” oštro je odgovorila Rebecca, “ali ja jesam u koroti.”
“Grunwalde, tu si”, vikao je Walter Stephens dok se dugim koracima približavao Grunwaldu. “Oprosti, ali nisam upoznao tvoje prijatelje”, rekao je pokazujući na Osgooda.
“Nije on moj prijatelj, Stephense. Bio je tvoj izdavač, do maloprije.” Stephens je zbunjeno odmjeravao Osgooda baš kad su Grunwalda pozvali na pozornicu da odglumi jednu scenu. Onu u kojoj on (kao Edwin Drood) i Rosa, prekrasna mlada žena s kojom se zaručio, prijateljski razgovaraju o tome da potajno prekinu svoju neželjenu vezu. U međuvremenu Jasper, opijumski zlikovac koji voli Rosu, stoji na drugoj strani pozornice i kuje plan kako će se riješiti svog nećaka Drooda.
Osgood se predstavio dramatičaru Stephensu koji ga je poveo prema pozornici. Rebecca ih je slijedila, uzbuđeno gledajući u sofisticirane mehanizme iza pozornice kazališta.
“Što vas dovodi u Englesku?” pitao je Stephens.
“Dovodi nas ta ista Tajna Edwina Drooda koja odnedavno plijeni i vašu pozornost, gospodine Stephens.”
“Ostali smo bez završetka zbog smrti gospodina Dickensa.” “Nadam se da onda smijem pitati kako mislite pretvoriti knjigu u dramu, ako nema završetka?”
Stephens se nasmiješio. “Gospodine Osgood, ja sam napisao kraj! Da, život dramatičara nije tako luksuzan kao život onih pisaca čija djela objavljujete. Moramo s velikim poštovanjem postupati s onim što nam je povjereno, ali ne s tolikim poštovanjem da bi nas ono omelo u namjeri da zadovoljimo publiku. Kad čitamo, mi koristimo um, ali kad gledamo izvedbu, koristimo oči - mnogo jednostavnije organe.
Nažalost, sada se moram pobrinuti za neke stvari. Bit će nam čast ugostiti vas i vašu prijateljicu u našoj najboljoj loži”, rekao je Stephens.
Toga su dana Osgood i Rebecca odgledali probu. Naravno, osobito ih je zanimao Stephensov originalni kraj priče. Dickens je pred kraj pisanja uveo tajnoviti lik po imenu Dick Datchery. Dick je posjetitelj fiktivnog sela Cloisterham, koji se predstavlja kao istražitelj u slučaju nestanka mladog Edwina Drooda. Nakon što su svi ostali uprli prstom u Nevillea Landlessa, Droodova suparnika, Datchery sumnja na nekog drugog.
Ali u Stephensovoj se inačici otkrije da je Datchery - valovite sijede kose koja mu prekriva lice - zapravo prerušeni, mladi Neville. Neville se kao Datchery namjeravao suočiti s Johnom Jasperom, Droodovim ujakom, tako što će mu pokazati dokaze koji će natjerati Jaspera da si iz snažne grižnje savjesti oduzme život prevelikom dozom opijuma.
Osgood i Rebecca su se upravo pripremali otići tijekom četvrtog pokušaja izvedbe ove scene kad je Grunwald prekinuo ostale glumce.
“Gdje je Stephens? Ah, Stephense, pa što je ovo? Što je s prepravljenom verzijom ovog čina?”
“To jest prepravljena verzija, Grunwalde. Sada, molim te, pokušaj shvatiti da je tvoje tijelo u ovom stadiju priče već izgorjelo i da si previše mrtav da bi bio prisutan na pozornici.”
Grunwald je bacio stranice scenarija u zrak. “Nek’ sve ide dovraga! Treba vas sve povješati! Možda biste trebali pronaći drugog prokletog Edwina Drooda!”
Sada se Stephens počeo derati. “Ovdje su prisutne i dame, gospodine, i Amerikanci, kojima se ne sviđaju tvoje vulgarnosti!”
“Vulgarnosti?” pitao je Grunwald prije nego što je šakama nasrnuo na Stephensa. Stephens je glumca povlačio za njegovu gustu kosu.
Upravitelj je ispratio dramatičara i glumca, te im rekao da se nastave klati što dalje od pozornice.
Osgood je ugledao dvojicu radnika koji su odlazili pušiti ispred stubišta. “Vidim da su se gospodin Grunwald i gospodin Stephens svađali”, rekao im je Osgood.
“Da, i?”
“Znate li zbog čega?” pitao je izdavač.
Jedan od radnika nasmijao se tom pitanju. “Moramo znati. Tako se svađaju svaki dan. Art Grunwald misli kako je jasno kao dan da je Charles Dickens htio Edwina Drooda ostaviti živim i vratiti ga na kraju priče kako bi se Drood osvetio čovjeku koji ga je pokušao ubiti. Gospodin Stephens misli kako je očito da je Drood mrtav i da mu se tijelo raspada.”
“Što vi mislite?” pitao je Osgood.
“Mislim da Grunwald misli da je predobar glumac da bi stajao po strani u posljednjem činu predstave. Zaklinjem se pred Bogom, volio bih da Dickens nije umro - onda ne bismo morali slušati njihovo prepiranje.”
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Metju Perl - Page 2 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:35 am


Metju Perl - Page 2 A_Breton_fishing_maid

18


OSGOOD SE LJULJAO NAPRIJED-NATRAG NA TRIJEMU U FALSTAFFU. Rebecca mu je, nekoliko trenutaka prije, pročitala poruku jednog od kraljičinih ministara u kojoj ih je izvijestio kako Njezino Veličanstvo nije prihvatilo Dickensovu ponudu da sazna kraj Tajne Edwina Drooda, smatrajući kako je prikladnije da ona, kao i njezini podanici, bude iznenađena svakim novim nastavkom.
“Pomalo priželjkujem da mogu vjerovati mediju koji se druži s Dickensovim duhom”, kazao je Osgood.
“Možda je gospodin Dickens vjerovao u to”, odgovorila je Rebecca sa smiješkom. “Čini se da ga je obuzelo to vjerovanje u nadnaravno. Pitam se ne bismo li ga i mi trebali proučiti.”
“Nadam se da nemate visoko mišljenje o tim stvarima, gospođice Sand?”
“Tako bismo mogli pronaći prolaz prema njegovim mislima dok je pisao roman.”
Osgood je sjeo u stolicu i spustio glavu u ruke. “Ako nas medij može sada obavijestiti kako zaraditi četvrt milijuna dolara u sljedeća tri mjeseca, postat ću veliki entuzijast. Ne možemo si priuštiti nikakav daljnji gubitak vremena.”
“Vi ste okorjeli skeptik”, rekla je Rebecca i odustala od teme, ali ju je očito pogodilo što je Osgood tako brzo odbacio njezin prijedlog.
“Mislim da jesam. Ne gajim sklonosti prema nadnaravnim fenomenima, gospođice Sand. Izrazito ne volim nagađanja. Pustite hipnozu i razmišljajte o pacijentu tretmana hipnozom. Sjećate li se što je Henry Scott pričao o njemu?” upitao je.
“Da”, odgovorila je Rebecca. “Daje bio seljak koji je tražio Dickensovu pomoć.”
“Scott je rekao da je čovjek bio redoviti posjetitelj Gadshilla posljednjih nekoliko mjeseci Dickensova života kako bi se podvrgao tim ‘spiritističkim’ tretmanima. Ako je taj jadnik bio redoviti posjetitelj Dickensove radne sobe,” Osgood je nastavio, “možda je načuo Dickensove planove o načinu završavanja knjige?”
“Gospodine Osgood, u tom slučaju biste svoje povjerenje poklonili čovjeku s poremećenom sposobnošću zaključivanja”, istaknula je Rebecca. “Vidjeli ste kako se ponašao u vrtnoj kolibi.”
“Gospođice Sand, osjećam kako se pred nama zatvaraju putovi. S obzirom na to da je Forster odobrio kazališnu verziju Tajne Edwina Drooda, u interesu je njegove reputacije i njegova novčanika, da ako postoje još neki tragovi koji se trebaju otkriti, da se oni razotkriju samo ako se podudaraju s krajem koji je napisao Walter Stephens. Isto tako, ako Wilkie Collins nema namjeru dovršiti prijateljevu posljednju knjigu, ta glasina bi mogla potaknuti neke članove obitelji Dickens da pronađu nekog drugog za taj zadatak. Posljednji tepih i goblen iz Gadshilla bit će prodan na dražbi pa obitelj sigurno ima potrebu za dodatnim prihodom. U ovoj potrazi nemamo niti jednog saveznika, gospođice Sand.”
“Ali ako i pronađete pacijenta, kako ćete ga nagovoriti da razumno govori?”
“Kako je ono rekao Henry Scott? Divlja zvijer treba razumnog krotitelja.”
*  *  *
Rebecca se raspitala kod Henryja Scotta u Gadshillu, a on je ispitao ostale sluge i ustanovio da pacijent koji se liječio hipnozom nije bio na imanju od susreta sa Scottom u vrtnoj kućici. Posluga se kladila između sebe je li čovjek odustao ili umro. Rebecca je sugerirala kako je Westminsterska opatija vjerojatno jedna od njegovih redovitih postaja s obzirom na to da su ga ona i Osgood vidjeli tamo kad su bili u posjetu.
Osgood se složio i vratio se u Pjesnički kutak. Kad se vratio na Dickensov grob, pronašao je isti čudni, ljubičasti cvijet. Otada je Osgood s vremena na vrijeme posjećivao opatiju čekajući tog čovjeka da se pojavi. “Siguran sam da je samo pitanje vremena”, govorio je Rebecci.
Kod jednog od takvih posjeta, Osgood i Rebecca su se mimoišli s Mamie Dickens koja je u torbici držala svog malog psa i hodala rukom pod ruku s drugom mladom ženom. Mamie je otirala suze i slatko se nasmiješila kad je vidjela Osgooda i Rebeccu.
Žena koju je Mamie držala ispod ruke bila je niska i živahna, a na licu joj se ocrtavala jaka sličnost sa Charlesom Dickensom. Na glavi je nosila staromodni, pamučni rubac koji je prekrivao dugačke, crvene pletenice ukrašene dvostrukim cvjetovima slaka, koji nisu bili prikladni za korotnu odjeću. Čipkasti plašt samo je dijelom skrivao njezina mala ramena, pa su joj gornji dio prsa i vrat bili gotovo potpuno izloženi.
Rebecci i Osgoodu predstavljena je kao Katie Collins, mlađa od dviju Dickensovih kćeri.
“Oh, budi pristojna, Katie!” Mamie je opomenula sestru i povukla joj plašt preko ramena. “U crkvi, također!”
“Pristojna! Sad zvučiš poput starog crkvenog redara Forstera. Ponekad se pitam jesam li se udala kako bih usrećila našeg oca u doba kada je na imanju vladala samo tuga. Ili sam se udala zato što sam znala da otac i njegov Redar preziru mojeg muža?”
“Katie Collins!”
“Neprihvatljivo i glupo!” Katie je imitirala Forsterov glas, a zatim protrljala ruke kao što je on inače radio.
“Kažite mi,” rekao je Osgood, “znate li tko je čovjek koji mu je dolazio u Gadshill posljednjih nekoliko mjeseci na tretmane, čovjek s vojničkim držanjem i dugom, sijedom kosom?”
Mamie je kimnula. “Mislim da sam vidjela u kući čovjeka o kojem govorite. Bio je vrlo uporan i uvjeren sljedbenik očevih ideja i metoda. Čak i kad bi otac odgodio njihove sastanke, sjedio bi pred radnom sobom i čekao satima.”
“Znate li njegovo ime?” upitao je Osgood.
“Bojim se da ne znam”, rekla je Mamie, uzdahnuvši. “Otac je fanatično vjerovao kako je hipnoza lijek za sve bolesti. Znam za mnoge slučajeve (između ostalog i moj), u kojima je upotrijebio svoju vještinu uz savršen uspjeh. Uvijek ga je zanimao čudesni utjecaj koji jedna osobnost može ostvariti nad drugom.”
“Dakle, gospodine Osgood.” Katie je, izmorena razgovorom, odmjerila izdavača pogledom koji je upućivao na flert. “Gdje ste bili vi kad je cura tražila supruga?”
Rebecca se posramila pitanja kao i Osgood. Katie je uzdignula obrvu kako bi pokazala da je to primijetila.
“Gospođice Sand,” rekla je oštra Katie, “ne mislite li da bi u vjenčanici Mamie fantastično izgledala uz čovjeka poput ovog?”
“Mislim da bi, gospodo”, odgovorila je skromno Rebecca.
“Vi ste vrsta djevojke koja ima dobro mišljenje o vjenčanjima, gospođice Sand?” Katie ju je pritisnula.
“Uopće nemam mišljenje o vjenčanjima”, odgovorila je Rebecca.
Mamie je prekinula neugodan trenutak. “Gospodin Osgood i gospođica Sand došli su ovamo zbog posla, Katie, i da bi više saznali o Tajni Edwina Drooda.”
“Kakav dosadan posao”, rekla je Katie i pucnula prstima. “Oh, dobro. Dakle, stvarno želite pronaći stazu kroz labirint i doći do odgovora na zagonetku? Ako želite saznati sve o završetku Drooda, jednostavno mi kupite novu vrpcu za kosu! Prodajemo sve što je moje.”
“Zaboga, nemoj uvijek zadirkivati ljude oko sebe, Katie!” vrisnula je Mamie.
“Onda ću im reći”, rekla je Katie, pokušavajući privući pažnju vrteći jednu od svojih crvenih pletenica oko prsta. “Drood će biti mrtav ili živ; Rosa će se udati za Tartara ili postati opatica; Dick Datchery pronaći će Droodovo tijelo ili će naići na njega u podrumu kako igra pasijans s Rosinim skrbnikom, gospodinom Grewgiousom. Nemam pojma o tome! I to je pravi odgovor na zagonetku.”
“Kako to mislite?” upitao je Osgood.
“Stari Redar, vjerna curica Tetka Georgy, moja divlja braća, nitko od tih prekrasnih stvorenja pojma nema o završetku, zato što Otac nije htio da znaju - nije htio da itko u svemiru osim njega zna završetak priče, gospodine Osgood. Vidite, njemu je to bila igra. Uvijek nas je volio iznenađivati i bio je potpuno posvećen tome jednom kad je odlučio.”
Te večeri u Falstaffu “gospodin Falstaff” donio je Osgoodu čaj kad je on, duboko razmišljajući, sjeo uz kamin. Rebecca se povukla u sobu na čitanje. Gospodin Falstaff se zamislio pa mu je skliznuo pladanj te je razbio šalicu i čašu.
“Ispričavam se, gospodine Osgood”, rekao je vlasnik nakon što je njegova sestra pomela krhotine i spužvom prebrisala proliveni čaj. Činilo se da je rastužen nečim važnijim od razbijenog porculana.
Osgood je pratio vlasnikov pogled i ugledao što ga zaokuplja. Bio je to jedan od lisnatih, ljubičastih cvjetova koji su bili ostavljeni u opatiji: Osgood ga je donio i namjeravao je upitati nekog od uličnih prodavača cvijeća koji je to točno cvijet.
“Ružan je, zar ne, gospodine Falstaff? Žao mi je što sam obeščastio vaš stol ovako šokantno ružnim korovom”, rekao je. “Je li vam loše? Hoću li vam donijeti malo vode?”
Drhteći, vlasnik je odmahnuo. “Gospodine Osgood, zar ne znate što je to? To je... to je opijumski mak! Osjećam se kao da mi je koplje probolo srce.”
“Nisam znao!” rekao je Osgood ispričavajući se, iako još uvijek nije shvaćao vlasnikovu reakciju.
Vlasnik je žalosno pogledao u vatru, skinuo kapu i preklopio je u krilu. “Niste mogli znati, gospodine Osgood. Prije mnogo godina zamrzio sam tu odvratnu biljku. Moj sin imao je samo dvadeset godina i zdrav razum, a zbog zlog utjecaja te biljke mi smo ga pokopali. Kuća je bila tako prazna bez njega. Iz tog smo se razloga, nakon što je preminuo, moja sestra i ja preselili ovamo iz naše kuće u gradu kako bismo vodili ovaj lijep, mali pansion: stvarati ugodu drugim ljudima nakon što si izgubio sve svoje, pravo je malo čudo.”
Osgood je spremio cvijet u džep sakoa i trudio se to učiniti najopuštenije što je mogao. Jadni gospodin Falstaff se uopće nije pomaknuo, a lice mu je i dalje bilo obješeno.
“Ali što je ovo? Dosta ovog jadikovanja.” Vlasnik je odjednom ustao iz stolice i nabacio kapu i smiješak. “Da, dosta je toga, što kažete na malo piva da nas razveseli?”
Sljedećeg dana Osgood se opet bučnim vlakom zaputio prema Charing Crossu. Planirao je biti na dražbi na kojoj su se prodavale stvari iz Gadshilla.
Krejiuo je dosta ranije kako bi imao dovoljno vremena doći u dražbenu kuću na King Streetu prije najavljenog početka “točno u jedan sat”. Osim toga, razmišljao je Osgood, bio je to dan tradicionalne utakmice kriketa između Etona i Harrowa, što će zagušiti ulice. Činilo mu se kako osjećaj frustracije raste iz sata u sat. Sve manje je bio uvjeren kako će ponovno vidjeti pacijenta koji se liječio hipnozom, ali opijumski mak ga je potaknuo na razmišljanje o orijentalnoj figurici pušača opijuma koju je vidio u Dickensovoj ljetnoj radnoj sobi. Je li to ono na što je Dickens mislio kad je opisivao scene pušenja opijuma u Tajni Edwina Drooda? Je li taj objekt bio izvor njegovih ideja? Ako jest, Osgood je htio još jednu priliku kako bi ga bolje proučio.
Velika prostorija za dražbe kod Christie, Mansona & Woodsa bila je povijesna institucija u Londonu i dovoljno prašna i blatna kako bi to opravdala. Na Osgoodovo iznenađenje, vruća prostorija bila je prekrcana već do podneva. Nisu tu bili uobičajeni plemeniti sakupljači, plaćenici ili prodajni agenti: rame do ramena s muškarcima i ženama iz viših slojeva društva u finim ljetnim kompletima, stajale su različite skupine ljudi u običnoj odjeći radničke klase. Osvrnuvši se, moglo se primijetiti svakog lika iz Dickensovih romana, aristokrati i pučani, pompozni i diskretni, došli su u Christie’s otvorenih novčanika.
Osgood je shvatio kako se ne može probijati kroz revnu gomilu ni prema jednom od stolova prekrivenih zelenim plahtama, a najbližih voditelju dražbe. Umjesto toga, pronašao je praznu stolicu blizu stola voditeljeva pomoćnika.
Osgood je zaokružio dvije stvari u svom katalogu. Njegovi susjedi iz stolica pokraj njega, ljubomorno su piljili jedan u drugog, sigurni da su baš oni došli zbog nekih Dickensovih privatnih stvari koje su im prirasle srcu. Osgoodov pogled susreo se s pogledom Arthura Grunwalda, glumca iz Surreyja, koji mu je kimnuo tako dramatično kao da je jedan od njih trebao umrijeti danas ili barem sutra. Nosio je široki šal, iako je bilo vruće i sparno.
Jedna od prvih stvari koje su donesene među stolove bila je slika Britannie iz Gadshilla.
“Prikazuje brod kojim je gospodin Dickens prvi put otputovao u Ameriku. Otisnuta u popularnom izdanju putopisa American Notes...” govorio je gospodin Woods, voditelj dražbe, sa svoje govornice. Konkurencija je bila žestoka. “Osamdeset gvineja!” “Devedeset!” “Devedeset pet gvineja!” “Sto gvineja, sto pet gvineja!” “Prvi put, drugi put... prodanoV’
Čekić gospodina Woodsa se spustio. Prvih nekoliko desetaka ponuđenih stvari bili su portreti i slike s istaknutim cijenama za amaterskog ponuđača. Tada je gospodin Woods objavio kako se prelazi na “ukrasne predmete koji su pripadali preminulom gospodinu pred kraj života”. U toj su se skupini predmeta, općeniti Dickensovi fanatici mogli još i više natjecati. Dostojanstveno je lice gospodina Woodsa, zapravo, izdavalo koliko je bio zaprepašten visokim brojkama koje su nuđene za bezvrijedne sitnice samo zato što ih je neki čovjek dodirnuo prstima. Pažljivo odjevene dame podizale su operne naočale i naginjale se lijevo- -desno ne bi li uhvatile bolji pogled.
Pomoćnik je pokazao gong s batom koji je Dickens koristio kako bi okupio obitelj u Gadshillu.
Kad je bitka dosegla trideset gvineja, Osgoodov susjed, koji je sjedio iza, cvileći je prošaptao: “Uvijek je gajio sklonost prema gongovima.” Osgood nije bio siguran kako reagirati pa se pristojno nasmijao i rekao: “Oh, da”, a čovjek je cvileći nastavio inzistirati, držeći maramicu na desnom obrazu, i odgovorio na primjedbu koju Osgood nije dao. “Zar se ne sjećate slabovidnog mladića i gonga kod doktora Blimbera u Dombeyu. i sinu?”
Do tog trenutka, Grunwald je kupio nekoliko akvarela koji prikazuju kuću Male Nell i grob iz Staretinarnice. Kad je glumac htio otići, zaustavio se pred Osgoodovim redom. U stopu ga je pratila ista mlada žena koja mu je namještala kravatu u Surreyu.
“Tu si Osgoode, i sjediš s rukama u džepovima”, rekao je, tresući bujnu, tamnu kosu. “Jesi li vidio što se upravo dogodilo?”
“Da, čestitam vam na kupnji, gospodine Grunwald.”
“Ne na kupnji. Na pobjedi. Oteo sam ove iz ruku onih nesretnih prodavača jer sam bio hrabar i odlučan. Nisam mogao prikazati Hamleta u kazalištu Princess a da nisam naučio nešto o hrabrosti. Znaš, ljudi su stoljećima pogrešno razumijevali Hamleta - nije on taj koji je neodlučan; on je savršeno odlučan: kritičari se ne mogu odlučiti o njemu! Ugodan dan vam želim, gospodine Osgood!”
Prije nego što je napustio prostoriju, Grunwald je pogledom prešao preko cijele dražbene kuće kao da je nadmudrio ne samo nekoliko kupaca, već sve prisutne.
Naposljetku:
“Ponuda broj sedamdeset devet, pladanj, ružičasti, sa zlatno-brončanim stalkom, nekad je stajao na polici iznad kamina radne sobe u GadsMllu.”
Osgood je ušao u licitaciju, prelazeći stvarnu vrijednost od tri funte i nadvisujući ponudu svakog trgovca umjetninama i obožavatelja dok cijena nije dosegla sedam funti i petnaest. To je bila cijena dana.
Pomoćnik mu je dao kartu na kojoj je napisao prodajnu cijenu. Izdavač je produžio hodnikom do sljedeće sobe gdje je za uplaćeni novac dobio lijepu staklenu zdjelu izvučenu iz kutije s ostalim stvarima iz kuće. Vrativši se na svoje mjesto, Osgood je vidio kako je prodaja dosegla vrhunac uzbuđenja.
Grip! Grip! Grip! vikali su sa svih strana. Najistaknutija staklena kutija sadržavala je prepariranog gavrana zvanog Grip, koji je bio Dickensov omiljeni ljubimac i prototip za brbljavu pticu istog imena u njegovu romanu Barnaby Rudge. Kakofonija ujedinjenih glasova citirala je omiljene Gripove citate iz tog romana. Licitacija je bila žestoka, pa čekić nije pao dok cijena nije dosegla stotinu dvadeset funti.
Uslijedio je snažni pljesak i uzvici “Ime!” kao znak počasti prema kupcu. “Gospodin George Nottage iz Cheapsidea!” čovjek je srdačno uzviknuo.
“Što nije u redu?” upitao je Osgood svojeg cvilećeg pouzdanika kad je publika počela razočarano negodovati.
“Nottage”, odgovorio je njegov susjed, “je vlasnik Stereoscopics Company. Dakle, on će jednostavno upotrijebiti pticu kako bi napravio stereoskopske fotografije i zaradio na njima!”
Osgood je shvatio u kakvoj se čudnovatoj situaciji nalazi: u dražbenoj kući se gomila moralista u ime Charlesa Dickensa izruguje profiteru. Nakon još nekoliko licitacija, napokon je došao red na sljedeću stvar zaokruženu u njegovu katalogu: gipsana skulptura Turčina koji sjedi i puši opijum. Groteskna stvarčica koju je vidio u kolibi u Gadshillu, koja bi mogla kriti korisne tragove. Ali voditelj dražbe preskočio je na sljedeće stvari. Dok ih je Woods opisivao, Osgood je ustao i podignuo ruku.
“Ispričavam se, gospodine Woods, ali vjerujem da ste zaboravili licitaciju broj 85. Turčin—”
“Licitacija broj osamdeset šest...”
“Ali, molim vas, gospodine,” nastavio je Osgood, “osamdeset pet bi trebala...”
Osgooda je znojni susjed povukao za rukav, a glas mu je postao kreštaviji nego ikad prije. “Ako ne umukneš...”
Čekić je odjeknuo. “Osamdeset šesti” Woods je to izgovorio s božanskim autoritetom, kao da je broj osamdeset pet općenito izbrisan iz gospodske matematike. “Noć i Jutro, par drvoreza poslije Thorwaldsena u pozlaćenom okviru!”
Osgood je, poražen, sjeo. Okupljeni su počeli začuđeno mrmljati
opreskočenoj licitaciji, ali su se ubrzo smirili promatrajući zabavnu prepirku dvojice prodavača oko uokvirenih reljefa. Osgood se, žalostan, pripremao otići s pladnjem u rukama.
Zdepasti čovjek s rukama duboko u džepovima probijao se kroz gomilu. Gledao je u pod, ali je Osgood primijetio da je povremeno pogledavao ravno u njega. Pomislio je kako je to sve vjerojatno samo njegova mašta, pojačana nezadovoljstvom zbog propusta voditelja dražbe. Ali tada se osvrnuo preko svog drugog ramena. Izlaz je blokirao snažni, mrki čovjek gruba lica, koji je buljio u Osgooda. Počeo se primicati.
Još nekoliko trenutaka, Osgood je odbacivao ideju kako ta dvojica nisu opasni kao što izgledaju. Govoreći si da ostane racionalan, odlučio ih je iskušati. Dok je polako ustajao, obojica su zastala, pogledala se, a zatim nastavila prema njemu još agresivnije, poput dva kraja škripca. Zdepasti promatrač više nije skrivao svoj cilj. U međuvremenu je Osgooda prikliještila sve veća gomila Dickensovih obožavatelja u prostoriji.
Potom je Osgood osjetio ruku na ramenu.
“Molim lijepo”, bunio se Osgood. “Nešto nije u redu, gospodine?”
“Htjeli bismo da pođete s nama gore”, odgovorio je zdepasti čovjek.
“Tko ste vi?” upitao je Osgood. “Inzistiram da mi kažete što želite od mene prije nego što pođem s vama.”
Bez riječi, čovjek je primio Osgooda za ruku i počeo ga vući prema izlazu, iza leđa voditelja dražbe.
Osgood je podigao ruku.
“Želite li licitirati, gospodine?” upitao je Woods Osgooda i nervozno pročistio grlo.
Voditeljev pomoćnik držao je soljenku koja nije privukla previše pažnje. “Deset šilinga, gospodine”, rekao je Woods.
“Koja je trenutna cijena?” glasno je upitao Osgood.
“Devet šilinga, gospodine.”
“Deset gvineja”, rekao je Osgood, a zatim povisio vlastitu ponudu: “Deset i pol!”
Gomila je bila zaprepaštena golemim iznosom za soljenku. To je značilo da je ostatak ljudi podcijenio njezinu vrijednost, pa su odmah počeli licitirati dok Osgood nije postavio krajnju cijenu od osamnaest i pol gvineja. Gledatelji su oduševljeno pljeskali ekstravagantnoj kupnji. Osgood je bacio šešir u zrak. To je potpuno izbezumilo publiku koja je dosegla vrhunac uzbuđenja, pa su svi u prostoriji ustali i zapljeskali. U međuvremenu je Osgood iskoristio situaciju i gužvu kako bi pobjegao iz otmičareva stiska.
Ali, već sljedećeg trenutka čovjek je bio iza njega, a gomila je bila previše natiskana da bi prošao kroz nju.
Osgooda su tada, a da ni sam to nije shvatio, dvojica muškaraca podigla na ramena. Koprcajući se oslobodio i gotovo pao preko glave jednoga od njih dok je očajnički stiskao svoj upravo kupljeni, stakleni pladanj. Čvrsto ga je uhvatio, stavio pod ruku i potrčao, ali je izgubio ravnotežu izbjegavajući ljude i sapleo se na prag u predvorju. Pladanj je odletio.
“Ne!” vrisnuo je Osgood bespomoćno čekajući kad će se razbiti.
U tom je trenutku neki čovjek iskoračio iz sjene i uhvatio pladanj prije nego što je pao na pod.
Osgood je osjetio olakšanje. Pladanj je preživio. Čovjek koji ga je pogledao ispod šešira širokog oboda imao je inteligentne i poletne oči. Mlohavi ljubičasti cvijet izvirio mu je iz zapučka.
“Još uvijek su iza tebe!” rekao je. “Slijedi me!”
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Metju Perl - Page 2 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:35 am


Metju Perl - Page 2 468189938_o

19


SPASITELJ JE ODVEO OSGOODA KROZ STRAŽNJI HODNIK DRAŽBENE KUĆE Christie’s u podrum, pa kroz stražnji izlaz na ulicu. Dvojica su muškaraca izašla na usku uličicu koja ih je odvela do sigurnosti glasne, londonske gužve.
“Što ste to učinili da su se tako okomili na vas?” pitao je muškarac nakon što su se uvjerili da ih nitko ne slijedi.
“Zaista ne znam”, rekao je Osgood. “Raspitivao sam se kod voditelja dražbe o onom predmetu koji su izostavili - predmet osamdeset pet. Ovdje je, u katalogu. Primijetio sam ga u Gadshillu onog dana kad ste bili ondje - čak sam sljedećeg dana vidio kako ga radnici iz dražbene kuće pakiraju.” Osgood mu je pružio katalog.
Muškarac je kimnuo dok su šetali krcatim trgom okruženim građevinama od cigle i mramora. Svaki je prolaznik u Londonu, čak i najsiromašniji dječak koji prodaje novine, imao cvijet u zapučku, ali se nitko nije usudio staviti cvijet opijumskog maka. “Ako ste vidjeli kako iznose gipsanu skulpturu iz kuće, i ako je predmet bio tiskan u katalogu, znamo da je stigao u prostorije dražbene kuće. Zašto bi ga onda izostavili? Postoji samo jedna mogućnost. Kip je ukraden iz Christie’sa nakon što je katalog već bio tiskan pa nije bilo dovoljno vremena za ispravak - dakle malo prije dražbe u jedan sat. To objašnjava zašto su vas progonili.”
“Želite li reći da su pomislili kako sam ja ukrao kip?” uzviknuo je Osgood.
“Vjerojatno ne! Ali vi ste privlačili pozornost na činjenicu da je kip nestao. Razmislite što biste vi učinili da ste na njihovu mjestu. Kada bi novine objavile da je taj predmet ukraden iz dražbene kuće Christie’s, svi bi najbolji prodavači umjetnina čuli za taj incident. Također bi primijetili da se to dogodilo prilikom jedne poznate dražbe kao Stoje Dickensova. Koliko bi kupaca otišlo konkurentskim dražbenim kućama?”
Osgood je malo promislio. Sjetio se gospodina Wakefielda iz Šumarije koji je spomenuo da koristi Christie’s za poslove s čajem i odlučio mu poslati pismo u kojem će zamoliti Wakefielda da se raspita što se dogodilo s kipom. Trenutno je Osgood promatrao sigurno držanje i stav muškarca koji se iz nepoznatog razloga ponašao tako čudno u kolibi u Gadshillu.
“Htio sam porazgovarati s vama, gospodine”, oprezno je rekao Osgood.
“Znao sam”, rekao je njegov suputnik i nastavio hodati.
“Tražili ste me u Westminsterskoj opatiji.”
“Znači, vidjeli ste nas kad smo se vratili? Slijedili ste nas!” uzviknuo je Osgood.
“Ne, došao sam do vas bez mnogo truda. Ali mnogo toga možete saznati ako samo otvorite oči, prijatelju.”
“Kako onda?” pitao je Osgood jer ga je zaista zanimalo, ali je također htio ispitati duševno zdravlje muškarca.
“Prije svega, primijetio sam da vas jako zanima moj cvijet kad smo oboje bili u Pjesničkom kutku.”
“Opijumski mak.”
Kimnuo je. “Potom, drugog dana, vidio sam da jedan od mojih cvjetova nedostaje. Zaključio sam da ga je uzela ista osoba kojoj je taj cvijet već prije plijenio pozornost: vi.”
“Da, ima smisla.”
“Je li vam netko rekao nešto o meni nakon što ste poslali ona pisma stručnjacima za hipnozu?”
“Molim?” Osgood se prenerazio. “Ali moja knjigovotkinja upravo piše ta pisma u pansionu! Tek sam joj jutros rekao da to učini, misleći da ste potražili te usluge negdje drugdje, sada kada nema gospodina Dickensa. Kako ste to uspjeli saznati?”
“Ah, ali nisam! I to sam samo zaključio pa sam, eto, sada lako došao do te informacije.”
Osgood je bio zadivljen. “Jeste li bili kod nekog drugog hipnotičara?” “Gospodin Dickens me potpuno izliječio. Nema potrebe.”
“Gospodine, vaš sam dužnik jer ste mi danas pomogli u onoj situaciji u dražbenoj kući. Moje ime je James Ripley Osgood.”
Čovjek se gotovo vojnički okrenuo prema Osgoodu. Njegova tanka, sijeda kosa sada je bila savršeno počešljana, ali mu je odjeća bila izgužvana i preširoka. Njegovo lice prožeto borama od sunca bilo je privlačno i markantno. Osgood se nije čudio što je Dickens primio seljaka u svoj dom - njegova želja da pomogne siromašnim radnicima bila je gotovo jednako jaka kao i želja za pisanjem, jer se on uvijek prisjećao svog djetinjstva koje je proveo u siromaštvu.
“Čini mi se da si spreman, Ripley”, rekao je čovjek i tajnovito se nasmiješio tome što je tako brzo oslovio izdavača imenom.
“To ste već rekli u kolibi. Spreman za što?”
“Spreman saznati istinu o Edwinu Droodu.”
Osgood je pazio da ne pokaže preveliku uzbuđenost ili iznenađenje nakon što je čuo tu nevjerojatnu izjavu. “Mogu li vas zamoliti za vaše ime, gospodine?” zatražio je Osgood.
“Ispričavam se - uhvatila me jedna od mojih epizoda kad ste me sreli u Gadshillu i nisam se ispravno ponio. Nisam se predstavio. Sigurno nisam ostavio dobar dojam!” Zatresao je glavom jer ga je to mučilo. “Moje ime je Dick Datchery. Sad kad znate tko sam, možemo otvoreno razgovarati.”
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Metju Perl - Page 2 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:36 am



Metju Perl - Page 2 Image

20


REBECCA JE OD DOSTAVLJAČA DOBILA PORUKU DA PRIČEKA OSGOODA u kavani u Falstaffu. Kad je došao, strpljivo je čekala dok nije objesio šešir i lagani kaput na vješalicu, te pažljivo položio kožnu torbu i paket umotan u papir na stol. Doimao se pomalo uzbuđeno i kao da nešto iščekuje. Ispričao je cijelu priču o dražbi, svojem bijegu i što je otkrio na sastanku s pacijentom koji se liječio hipnozom.
“Ali onda znači da on jest lud”, izjavila je Rebecca i dignula ruke od stola. “Mislim da to sve objašnjava. Neće nam biti od pomoći jer se neće moći sjetiti ničega što je čuo od gospodina Dickensa.”
Osgood je gestom pokazao svoju nedoumicu.
“Gospodine Osgood,” nastavila je, “zar nije tako - niste li mi upravo četvrt sata objašnjavali kako je taj jadnik uvjeren da je on Dick Datchery, lik iz nedovršenog romana?”
Osgood je prekrižio ruke na prsima. “Kakve veze ima dovršenost romana s njegovim mentalnim zdravljem, gospođice Sand?”
Rebecca je na svog poslodavca gledala na praktičan način, ali njezin inače jednoličan glas nabujao je emocijama. “Bilo bi razumnije vjerovati da je netko lik iz knjige koja je dovršena. Barem bi znao je li mu sudbina tužna ili sretna.”
Osgood se nasmijao njezinoj ljutnji. “Gospođice Sand, priznajem da je vaša skepsa opravdana, naravno. Taj čovjek koji sebe smatra Datcheryjem pretrpio je jedan oblik mentalne traume, kao što smo se na vlastite oči uvjerili u Gadshillu. Čini se da se ne sjeća ničega iz vremena prije početka seansi ili odakle potječe. Ali što ako - samo pomislite na to - što ako su hipnoze koje je izvodio Dickens imale neki neočekivani učinak na već poremećenu konstituciju uma, što bi nama moglo ići u prilog? Sto ako je u procesu hipnoze Dickens prenio, na nekoj dubinskoj razini, sposobnost istraživanja koju je imao fiktivni lik Datcheryja, na tog čovjeka. Čovjek čak govori poput Datcheryja! Pogledajte.”
Rebecca je sumnjičavo promatrala Osgooda kako iz svoje torbe vadi knjige za koje je rekao da ih je kupio u Ulici Paternoster na putu prema hotelu. Svaki je svezak istraživao neke elemente spiritualizma ili hipnoze. “Ove knjige govore o fluidu života koji prolazi kroz nas. Mogućnost uklanjanja boli i obnavljanja živaca silama hipnoze—” Rebecca je, ne vjerujući da sluša takvu terminologiju iz usta svojega poslodavca, uz glasan tresak na stol spustila šalicu koju je upravo prinijela ustima.
“Što nije u redu, gospođice Sand?”
“Neke od tih knjiga imaju iste naslove kao i one iz knjižnice iz Gadshilla.”
“Tako je!”
“Gospodine Osgood, niste htjeli da pregledavam takve knjige u knjižnici u Gadshillu. Tada ste rekli da nimalo ne vjerujete u te fenomene.”
“I nisam promijenio mišljenje. Ali Mamie Dickens i njezina sestra Katie u Westminsterskoj opatiji potvrdile su koliko je Charles Dickens vjerovao u to. Mamie je čak posvjedočila kako je hipnoza pozitivno utjecala na nju. Ako je Dickens, namjerno ili ne, izložio tog čovjeka nekim informacijama o knjizi, čak i ako on toga nije svjestan, to bi mogla biti naša prilika - najbolja prilika za napuštanje Engleske s više informacija nego što smo imali kad smo došli ovamo. Um tog čovjeka - čak i tako rastrojen - mogao bi čuvati posljednje niti Tajne Edwina, Drooda.”
“Što predlažete?”
“Ponašajmo se prema njemu kao prema Datcheryju. Neka nastavi s istraživanjem. Želi da se večeras nađemo kod opatije. Obećao je odvesti me na tajnu lokaciju gdje će nam dati odgovore koje tražimo.” Rebeccin se pogled usredotočio na paket na stolu.
“Pogledajte”, rekao je ponosno Osgood. “To sam kupio na dražbi prije nego što su me istjerali jer sam tražio figuricu.”
Odmotala je rub papira. “Stakleni pladanj s kamina iz Gadshilla!” “Htio sam da ga gospođica Dickens dobije natrag. Mislio sam kako će to biti mala gesta naše zahvalnosti obitelji.”
Rebeccino srce zaigralo je zbog ljubaznosti geste, ali su joj se osjećaji pomiješali, a usta osušila. “To je”, rekla je progutavši, “vrlo džentlmenski od vas.”
“Hvala vam, gospođice Sand. Moram se pripremiti za izlazak. Datchery je rekao da će moje odijelo biti previše uočljivo ondje gdje ćemo večeras ići.” Odobravajućim tonom je ponovio riječi svog novog poznanika. “Bojim se kako nisam ponio ništa odgovarajuće. Ali tako ste tresli glavom da su vam se olabavile uzice šešira pod bradom.”
“Zaista?” nevino je odvratila. “Problem je u tome što ne znam kamo idete. S čovjekom nestabilnog, potencijalno poremećenog mentalnog stanja kao vodičem, u gradu koji ne poznajete. Promislite o tome!”
Osgood je kimnuo. “Mislio sam se posavjetovati sa Scotland Yardom kako bi mi dodijelili policijsku pratnju, ali to bi vjerojatno otjeralo mog vodiča. Ja sam izdavač, gospođice Sand. Znam što to znači. To znači da vrlo često moram shvatiti kako vjerovati čovjeku koji vjeruje u nešto drugo - nešto prema čemu, u najmanju ruku, nisam naklonjen. Priča, filozofija - stvarnost drugačija od one koju poznajem ili koju ću ikad poznavati.”
Dok se Osgood pripremao za ekspediciju, Rebecca je sjedila i promatrala listove čaja kao da i oni skrivaju nekakve spiritualne ili božanske atribute koje njezin poslodavac želi pronaći u svojem novom poznaniku. Nije mogla izbjeći osjećaj bespomoćnosti zbog njegove odluke i načina na koji je došao do nje.
Osgood se vratio u samo malo manje formalnom odijelu. “Bojim se da ću još uvijek iskakati”, rekao je, smiješeći se. “Danas smo dobili pismo od Fieldsa”, nastavio je Osgood i odmaknuo se od teme ležernim, poslovnim tonom. Zabrinuto je stavio ruku na zatiljak. “Znate, Houghton i njegov suradnik Mifflin, oni su poput škara. Osnovali su časopis kako bi konkurirali našem novom časopisu i ulažu novac u njega. A Bojnik objavljuje da će braća Harper otvoriti ured u Bostonu, nesumnjivo kako bi nas gurnuli u još veće probleme! Harper je u pravu, ne mogu pobjeći od poslovne stvarnosti, ne ako želim nastaviti s onim što je gospodin Fields izgradio. Moram pokazati kako sam izdavač jednakog kalibra, kako sam sposoban pronaći novog Dickensa. Gospođice Sand, moram pokušati sve čega se sjetim.”
“Morate”, rekla je.
“A ipak se ne slažete”, rekao je Osgood. Kad je vidio da oklijeva, rekao je: “Molim vas, otvoreno razgovarajte sa mnom o tome, gospođice Sand.”
“Zašto ste me pozvali da idem s vama u Chapman & Hall neki dan, gospodine Osgood?”
Pravio se da ne razumije. “Mislio sam da ćemo morati kopirati neke dokumente - u slučaju da nam dopuste da ih vidimo. Kakve to veze ima s ovim?”
“Oprostite što vam to govorim, ali meni se učinilo da sam bila ondje samo zbog, pa, ženstvenosti.”
Osgood je izgledao kao da želi prijeći na drugu temu, ali Rebeccin oštri pogled nije dopustio napuštanje teme. “Istina je”, napokon je odgovorio, “da sam prilikom svojeg prvog posjeta poduzeću primijetio kako tamo nema ženskih zaposlenika, pa sam pretpostavio da je gospodin Chapman ukočeni čovjek koji će lakše progovoriti pred lijepom ženom. Vi ste rekli da želite pomoći dolaskom u Englesku.”
Rebeccini obrazi su se zacrvenjeli zbog njegova komplimenta u pogrešnom trenutku razgovora. “Ne tako da budem zgodna.”
“U pravu ste. Nisam to trebao učiniti pred Chapmanom a da vam to nisam barem rekao. Ipak, moram primijetiti da ste preuveličali cijelu situaciju.”
“Možda nisam talentirana za otvoreni razgovor kao gospođa Collins, koja sugerira brak već pri prvom susretu”, rekla je Rebecca držeći ruke na bokovima.
“Gospođice Sand...” Osgood je to rekao nervozno, na način koji ju je još više zasmetao. “Cijeli mi je ovaj razgovor nejasan.”
Rebecca je bila svjesna da je to bio znak za završetak razgovora, kao i da ne bi smjela razgovarati sa svojim poslodavcem na takav način. Ali pogled joj je skrenuo na stakleni pladanj prema kojem je osjetila veliku odbojnost iz dubine duše, dok ju je njezin iskrivljeni odraz bodrio poput nekog unutarnjeg demona.
“Vidim zašto je Mamie uvjerljivija nego što sam to ja”, dodala je. “Dobar je par bilo kojem muškarcu. Ona je Dickens.”
“Gospođice Sand!” Osgood je nestrpljivo izdahnuo. “Doveo sam vas ovamo da biste mi pomogli, i da ja pomognem vama poslije Danielove smrti. Možda je cijela ta ideja o putovanju sa mnom bila greška. Misliti kako ja imam planove u vezi s Mamie Dickens zbog toga tko je ona - ne tražim Dickensicu!” Činilo se kako mu je još jedna rečenica na vrhu jezika, ali ju je progutao.
Osgood je, pogledavši sat, izašao i mogli su se čuti njegovi koraci dok se spuštao niz stube pansiona. Rebecca je ostala prestrašeno stajati. Bila je prestrašena zbog onoga što se upravo dogodilo među njima. Bilo ju je strah što bi ta njezina pogreška mogla značiti za njenu budućnost u Bostonu, a bojala se i onoga što bi se moglo dogoditi Osgoodu u mračnim londonskim zakucima.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Metju Perl - Page 2 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:42 am


Metju Perl - Page 2 Afternoon_Treat

21


Bengal, Indija, srpanj 1870.

Uhvatili su kradljivca opijuma, DAKOITA. Sada je trebalo izvući iz njega više informacija o zločinu - uključujući i lokaciju ukradenog opijuma. Izvan prostorije gdje su ga trebali ispitivati, bengalski policajci Mason i Turner, pokušavali su biti strpljivi.
“Čudim se što su ga pronašli u blizini njegova sela”, rekao je Mason. “To je tako očito mjesto gdje bi se kradljivac mogao skrivati!”
Turner se nacerio. “Nije bilo baš tako očito, je li, Masone? Potratili smo cijelo popodne čekajući ga u planinama dok se Dickens praktički spotaknuo na njega kao glupi srećković.”
“Misliš li da će se inspektoru iz specijalne policije posrećiti? A, Turneru?”
“Glupi srećković. To ti je Frank Dickens!”
“Znači krivo si optužen, dakoite?”
Kradljivac je kimnuo.
“Čujem da si to pokušavao objasniti našim policajcima”, rekao je inspektor specijalne policije. “Ali već imaš dosje kao dakoit. Lezi tamo dolje, sinko.”
Kradljivac je legao na chabutru, inspektor mu je nježno pomogao da se smjesti tako da mu stopala budu na višem dijelu platforme, a glava na nižem. Drhtao je od straha jer je znao što mu se sprema.
“Budnu, molim”, rekao je inspektor pomoćniku. Potom se namrštio pred zatvorenikom kao da se ispričava za neku manju nepristojnost.
“Čujem da šuti kao mumija.”
“Prestani mumljati”, progundao je Turner i dodao: “Nije on nijem.”
“Jedva da je progovorio nekoliko riječi od uhićenja”, naglasio je Mason. “To sam mislio reći. Čak ni kada su ga onako stravično izbičevali. Misliš da će se usuditi, nakon što je vidio da smo mu uhitili prijatelja, uz pomoć tvog karabina i mog mača? Naravno, morao je iskočiti iz vlaka - taj je izgubio glavu.”
Turner je zagunđao.
“Kaže Dickens.”
“Što?”
“Načelnik Dickens kaže da se kradljivac boji. Da skriva nešto više od krađe.”
“Ne Dickens - taj prljavi, prokleti mucavac!” odgovorio je Turner. “On je pozvao istražitelja. To sam i ja mogao lako napraviti - neka mi daju bič i šipku da ispitam bilo kojeg tamnoputog poganina. Ne treba uopće zvati specijalnu policiju.” Turner je ustao i počeo koračati niz hodnik.
“Turneru? Kamo si se zaputio? Još uvijek moramo preuzeti zatvorenika kad inspektor završi.”
Inspektor je iznad zatvorenika držao budnu, bakrenu posudu izdužena kljuna. Polagano je točio vodu na gornju usnicu ispitanika. Voda je curila niz malene pukotine na usnama i skupljala se oko njegovih nosnica što je kod muškarca izazivalo grčeve kao pred utapanjem.
Mason je dršćući ustao. “Čuješ li ga kako viče, Turneru? Ledi mi se krv u žilama.”
Turner se okrenuo i pogledao kroz mali, četvrtasti prozor na vratima iza kojih se čulo vrištanje - odjednom se doimao prestrašenim. “Što misliš da će reći, Masone?”
Kradljivčeve su se oči napunile suzama kao da će prsnuti.
"Sada ustani”, rekao je još uvijek nasmiješeni istražitelj i dodao bakrenu posudu pomoćniku.
Kradljivcu je trebalo nekoliko trenutaka da dođe do zraka. “Odvedite me Indijcu koji zna engleski! Molim vas!” rekao je čim je smogao snage progovoriti. “Sve ću priznati, časna riječ, i reći ću sve o prijašnjim krađama! Samo me prestanite mučiti, kao Boga vas molim! Odvedite me Indijcu!”
“Smjesta, sinko.” Inspektor je nježno pomogao zatvoreniku da ustane. “I reći ćeš nam gdje si sakrio opijum?” dodao je.
“Da! Da!” rekao je kradljivac.
*  *  *
Dok su ispitivali kradljivca, Frank Dickens je tražio neke druge podatke, podatke za koje nije vjerovao da ih kradljivac može dati. Zbog njih je morao otputovati u selo gdje je rođen Narain, kradljivčev zločinački partner.
Nije to bilo nimalo ugodno putovanje. Urođenici su na ramenima držali dva seta štapova palankina, ili palkija, dok su trčali. U palkiju se nalazio umorni putnik umotan u tanku deku. Frank je pokušavao zaspati dok su urođenici pjevali mantre boginji Kali i molili za snagu. Kada će ih prestati opterećivati njihovi bogovi i boginje, zapitao se Frank dok se njihao u toj klimavoj tvorevini. Noćna vrućina, a ni primitivno pjevanje nosača nije bilo ono što ga je držalo budnim. Kako se putovanje nastavilo i tijekom noći, smetao mu je neugodan miris gorenja prljavih prnja i užeglog ulja čiji im je slabi plamen osvjetljavao put.
Nekoliko trenutka kasnije, stali su. Frank se počeo premještati. Kad je shvatio da je zaspao, počeo se pitati o čemu je sanjao. U Indiji se nikada nije mogao prisjetiti svojih snova. Osvanulo je jutro kad je načelnik Frank Dickens stigao u udaljeno bengalsko selo koje je tražio. Nije bilo nikakve službene osobe da ga pozdravi jer namjerno nije nikome rekao da dolazi.
Pokraj ceste koja je vodila prema ruševnom hramu u daljini, plodna su polja bila prekrivena bujnim grimizno crvenim, opijumskim makom. Mak je zamijenio većinu nasada hrane i uništio okolnu zemlju koja je postala suha i rahla.
Dok je prelazio makova polja, u policijskoj uniformi na kojoj je pod jutarnjim suncem blistala mjed, ugledao je ryote, odnosno indijske ratare, muškarce, žene i djecu. Željeznom su žlicom koju su zvali sittooha strugali iscjedak iz opijumskih makova u glinenu posudu. Poslije će urođenici pakirati drogu u obliku nizova kuglica, koji će stajati u skladištima pod britanskom kontrolom. Frank je osjetio kako ga hvata mučnina dok je prolazio kroz intenzivan miris makova. Jedan je ratar prestao kopati, pogledao gore te odjednom ispustio sve iz ruku i pobjegao. Dickens je pronašao komadić zemlje na kojoj je radio i vidio da je to bio nasad riže. Namrštio se. Zapovijed je bila da se sadi opijum, a riža je bila ilegalna.
Britanska je vlada plaćala indijskim ratarima da uzgajaju mak umjesto drugih kultura, ali to je isto tako bila i zapovijed, čak i pod prijetnjom bajuneta.
Dickens je znao da je ovo selo bilo jedno od najsiromašnijih. Stanovništvo je neprestano opsjedala prijetnja gladi zbog gubitka njihove prirodne agrikulture. Tri godine prije, tijekom gladi Orissa, smrt od gladi brzo se širila u selima poput ovog. Pričalo se među policijom i engleskim službenicima da su roditelje jela vlastita djeca. Vlada nije htjela da uzgoj opijuma dođe na loš glas kod kreposnika kod kuće u Engleskoj, pa je vojska nastojala dopremiti što više hrane najsiromašnijim selima. Ipak je u svakom trenutku više od pet stotina tisuća hektara zemlje u Bengalu bilo rezervirano za opijumski mak, tako da ni najveća količina darovanih obroka nije mogla nadomjestiti gubitak agrikulture.
Susjedna je rijeka, čijim se bujnim vodama pronosila bogata trgovina s Kalkutom, sada tiho žuborila jer su Englezi dovršili gradnju željeznice za prijevoz opijuma i začina. U prošlosti je služila trgovini, a sada su se muškarci, žene i djeca kupali i igrali u njoj. Stariji su molili i čavrljali dok su djeca prskala uokolo. Svi su iz sela izašli ovako rano ujutro jer će poslije postati prevruće.
Nakon što je dobio upute od skupine golih urođenika, Frank je stigao do kolibe od blata pokraj uskog puteljka te stao da obriše čelo
ipopije vode. Na jednoj je strani kuće bila hrpa sušenog bilja, mrtvih životinja i smeća. Pogodio ga je još jači smrad odozgo. Komadi kravlje balege zalijepljeni na zidove, sušili su se na suncu kako bi se poslije mogli koristiti kao gorivo. Ispod verande sjedila je prekrasna djevojka, bosonoga i gologlava, i pripremala hranu. Nije zapalila vatru - znak da je u koroti. Golo joj se dijete držalo za noge kako ne bi izgubilo ravnotežu. Muhe su se rojile oko žene, djeteta, hrane, maslaca od bivoljeg mlijeka.
“Jeste li vi Narainova udovica?” pitao je Frank Dickens i prišao.
Kimnula je.
"Moji su ga policajci prije nekoliko tjedana, u provinciji Bagerhat, držali u pritvoru jer su on i njegov partner ukrali nešto opijuma.” “Naše je selo vrlo siromašno, gospodine”, rekla je udovica odlučnim glasom bez trunke grižnje savjesti. “Radio je na poljima dok nije nastao višak radnika i manjak zemlje za obradu.”
Koliba je bila iznenađujuće čista. Frank je primijetio alate za obradu zemlje, prosti plug i iskrivljeni srp kako vise sa stropa i propadaju od nekorištenja. U spavaćoj je sobi bio krevet izrađen od drva spojenog nitima i jedna jedina knjiga o hinduskim bogovima u udubljenju u zidu gdje je bilo mjesta za još nekoliko svezaka. Frank je sjeo na krevet i prelistao stranice knjige.
Kad se vratio, pitao je udovicu koja je sada dojila dijete je li knjiga pripadala njezinu mužu.
Kimnula je.
“Čitao je često?”
“Nikad se nije odvajao od svojih knjiga.”
Nakon što je dobio upute o tome gdje se nalazi prodavač knjiga kome je prodala ostale knjige, Frank je prošao kroz selo i pronašao štand na mirnom kraju glasnog sajma.
“Mislim da vam je udovica Narain prodala neke knjige svog muža. Traktate o hinduskoj mitologiji i religiji. Sjećate li se?”
Prodavač knjiga spustio je naočale i pogledao Engleza. “Sjećam se!” “Imate li ih još uvijek na štandu?”
“Mislim da imam, dragi gospodine. Ali sve su knjige ispremiješane.” “Kupit ću sve knjige koje imate o toj temi.”
Kad se te večeri vratio s puta u bijednoj palki, Frank je sreo istražitelja koji je ispitao uhvaćenog bjegunca.
“O da, načelniče, sve je priznao namjesniku svog sela. Ovi obični dakoiti ne mogu dugo izdržati fizičku bol poput Thuggeeja, koje sam bio ispitivao prošlih godina.”
“Mislite li da vam je rekao istinu?” pitao je Dickens.
“Mislim, ali...”
“Što je, inspektore?”
“Ma, iako je rekao istinu, kao da ima mnogo toga što nije rekao, kao da se boji. Ali to je drugačiji strah od onog koji ja izazivam uz pomoć ehabutre. Možda kradljivac ima tajnu koju krije od nas. Vaš je čovjek Turner cijeli dan pokušavao saznati što se dogodilo. Dosta ga je uzrujao cijeli taj incident.”
Dickens je zanemario rečeno. “Je li vam kradljivac rekao gdje je ukradeni opijum?”
“Upozorio sam ga da se ne poigrava mnome. Nacrtao mi je kartu.” “Naš je prvi zadatak da pronađemo i vratimo opijum. Onda ću se pobrinuti za njegovu tajnu i policajca Turnera.”
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Metju Perl - Page 2 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:44 am

Metju Perl - Page 2 AFTERNOON_TEA_2


22


London, kasno noću, 1870.

“DATCHERY” JE TE NOĆI ČEKAO KOD WESTMINSTERSKE OPATIJE. LUĐAK ili ne, razmišljao je Osgood, barem ga se može pronaći ondje gdje je rekao da će biti. Precizno lud. Datchery je - za Osgooda nije imao niti jedno drugo ime osim tog smiješnog - poveo izdavača za ruku kroz vlažne ulice. Oštra poslijepodnevna kiša potjerala je ljude u kuće. Ipak, kako su dvojica muškaraca ulazila dublje u istočni dio Londona, nailazili su na više života: ako bi ostatak Londona utihnuo kad bi pao mrak, to mjesto bi se upravo budilo. Suprotno slabom, treptavom svjetlu ulične rasvjete, javne kuće i dućani s alkoholom pružali su sjajno osvjetljenje kroz prozore. Sjajni oglasi oglašavali su telegrafske usluge za Indiju za kontakt s obitelji ili mornarima; plakati su nudili nove satove i šešire. Mornari su onamo dolazili potrošiti svaki peni prije ponovnog odlaska na more.
Kiša je sipila neravnomjernim, sporim ritmom dok su njih dvojica nastavljala svoj put. Tamna tekućina protjecala je kanalizacijskim odvodom, prije nego što bi je odvod progutao, pretvarala se u nešto posve drugačije od vode. Njih dvojica zamijenili su široke ulice labirintom malih, slijepih ulica, uličica i prolaza. Ispod Krvavog mosta protjecala je voda koja je više nalikovala na blato. Most je dobio naziv po brojnim ljudima koji su ga obično birali kao mjesto samoubojstva.
“Živiš li blizu?” upitao je Osgood.
“Ne, ne”, rekao je Datchery. “Ja ne živim nigdje.”
“Ma hajde!” Osgood je prigovorio tom apsurdu.
“Htio sam reći kako sam siromašan kao crkveni miš pa se većinom držim unajmljenih soba i pansiona kako me ne bi pronašli.”
“A tko vas ne smije pronaći, gospodine Datchery?” htio je saznati Osgood, ali Datcheryjev čvrsti stav, te neljudski vriskovi i urlici koji su kružili oko njih, trenutno su odgodili razgovor o toj temi. Osgood je pokušao s drukčijim pitanjem: “Koliko daleko još moramo ići?”
“Kad se nađemo na mjestu gdje moramo stati, stat ćemo”, rekao je Datchery. “Iako sam ja vodič, ne vodim nas ja.”
“Nego tko to onda čini?” upitao je Osgood, znajući da neće uslijediti odgovor, vjerojatno zato što ga nije ni bilo.
Bolesni muškarci i žene ležali su skvrčeni po kutovima. Agenti iz domova za beskućnike prikupljali su lutalice, većinom žene s djecom, neke i s troje djece koja su im se vješala po rukama. Osgood je znao da je Dickens često ovako šetao - istraživao po svim londonskim zabitima kako bi istražio i zabilježio velegrad u njegovoj raznolikosti. Poput geologa, Dickens je gradio svoje knjige iskapajući sloj po sloj života velikog grada.
U pojedinim trenucima je Datcheryjev izraz lica postajao mekšim i nezainteresiranim - dok bi mu se ponekad razbistrile oči i postajale oštrijima nego trenutak prije.
Ušli su u najopasniji dio Londona koji je Osgood do tada vidio. Zapravo, jedina izdavačeva utjeha bila je činjenica da im niti jedan od gomile ljudi koji su psovali - koji, prema svemu sudeći, dnevne sate provode na brodovima ili kao lopovi - još nije prišao. Neki su ih sarkastično pozdravili s “dobra večer” gledajući s prozora ili kućnih pragova. Tada je Osgood primijetio kako njegov vodič nosi veliku palicu. U stvari, ta je sprava bila složenija od palice. Na vrhu je imala šiljak, a sa strane zavinutu kuku.
Datchery je, primijetivši Osgoodovo zanimanje, rekao: “Bez ovoga bi nas skinuli do gola, dragi moj Ripley. Najdraži Ripley! Ovo je četvrt Tiger Bay, a idemo prema četvrti Palmer’s Folly!” Nazivi su sami po sebi zvučali kao upozorenje.
Slijepa je ulica u malom dvorištu, u koje se ulazilo kroz ruševni luk, završavala pokraj trokatnice od čađave cigle s crnim vratima i prozorima bez pogleda. Na jednoj strani bila je javna kuća, a na drugoj razbojničko gnijezdo. Njih dvojica su hodanjem stvarala pucketav zvuk. Osgoodu je bilo potrebno nekoliko trenutaka kako bi shvatio da im je put posut kostima životinja i riba. Ispred javne kuće bio je dugačak red ljudi obaju spolova i svih rasa koji su se pokušavali progurati jedan pokraj drugog kako bi bolje vidjeli stepenice.
Na stepenicama je performans izvodio čovjek po imenu Kralj Vatre. Za mali je novac dokazivao kako može izdržati sve vrste vrućine. “Natprirodne moći!” obećavao je okupljenoj gomili.
Uz odobravanje i pljesak opčinjenih promatrača, Kralj Vatre gutao je, jednu za drugom, žlice pune proključalog ulja kad bi netko od prisutnih donirao novac, te je umočio ruke u lonac “tekuće lave”. Nakon toga, Kralj je ušao kroz otvorena vrata javne kuće i - ovaj put za znatniju sumu novca, koju su filantropski raspoloženi gledatelji rado platili - ušao u pećnicu javne kuće, te uz sebe postavio sirovi odrezak koji je prethodno pokazao gomili. Izišao je iz ugrijane pećnice tek kada je meso bilo pečeno.
Dvojica pridošlica u toj četvrti nisu ostali ispred kuće dovoljno dugo da bi odgledali pečenje do kraja jer je Datchery otišao do crnih vrata i pokucao. Neki se čovjek protegnuo i dignuo sa škripavog, istrošenog kauča i pustio ih u hodnik, nakon kojeg su se uspinjali uskim stepenicama koje su škripale pod svakim njihovim korakom; možda zbog toga što ih nitko nije popravljao, a možda i zato da tako upozori stanovnike o nečijem dolasku. Zgrada je smrdjela po gljivicama i čemu još? Prisutan je bio još nekakav jaki, teški smrad. Pogrešno su skrenuli u sobu u kojoj je bio glasovir i publika ispred njega: svi su se okrenuli prema njima i nisu pomaknuli niti jedan mišić dok nisu otišli. Konobarice i plesačice sjedile su pokraj mornara i radnika ili na njima. Činilo se da jedan čovjek u publici drži bodež među zubima.
Osgood je mogao samo zamisliti kakva predstava će se odigravati nakon njihova odlaska jer ni u jednom trenutku nije čuo zvuk glasovira dok su bili u zgradi.
Nastavili su prema gore kroz dim i izmaglicu. “Ovdje”, misteriozno je zaključio Datchery. “Pazite se, gospodine Osgood, u životu svaka vrata mogu voditi u neistraženo kraljevstvo ili u zamku iz koje se ne može pobjeći.”
Kroz otvorena vrata vidjela se samo tama i dim.
“Bez oružja!” Dočekao ih je ozbiljan glas koji je vjerojatno bio ženski.
Datchery je odložio svoju palicu u hodniku ispred vrata.
Tek je nakon nekoliko sporih kretnji netko upalio svijeću. Mala je soba bila pretrpana ljudima, većinom stisnutih na slomljenom krevetu koji je pao na pod. Neki od njih su spavali, a neki su izgledali pospano, kao da će svakog trenutka zaspati. Na nozi kreveta sjedila je ispijena, zabrinuta, sijeda žena držeći dugački, tanki komad bambusova drveta.
“Zapamtite, morate platiti, dragani, hoćete li?” pozdravila je došljake. “Yahee preko puta dobio je mjesec dana tamnice zbog prosjačenja. Ipak, on ne miješa tako dobro kao ja!”
Miješala je crnu, sirupastu melasu iznad malog plamena. Kinez u dubokom transu ležao je rastegnut na krevetu, a indijski mornar raskopčane košulje mumljao je sebi u bradu - obojici su oči bile staklaste, kao da nisu prisutni duhom. Preko Indijčevih usana cijedila se slina iz pokvarenih zubi i ostavljala ranice na usnama. Stare krpe i plahte bile su raširene kako bi se osušile na dimu. Dim! Kad je vidio ženu kako drži lulu od bambusa, Osgood je prepoznao intenzivan miris opijuma.
Osgood je razmišljao o pričama Coleridgea i De Quiticeyja koji su, poput gotovo svih ostalih, uključujući i Osgooda, kupovali opijate od farmaceuta kako bi umanjili bol od reume i ostalih, fizičkih poteškoća. Ali dvojica pisaca uživala su ga tako dugo da su povremeno osjetili nalete užitka i umora, što su bili snažni učinci opijuma na mozak. Kao što je De Quincey pisao u seriji objavljenih ispovijesti prije nego što je to postao moto tisućama drugih: “Sada se sreća može kupiti za peni i može se nositi uokolo u džepu sakoa.” Osgoodu je također pala na pamet optužba bostonske policije protiv Daniela Sanda kako je napustio svoj dotadašnji život zbog uzbuđenja i užitka u opijumu.
“Sallyna je mješavina bolja od Yaheejeve - zato ćete i platiti u skladu s time, hoćete li, dragi?” ponovila je vlasnica prostora. “Povucite dim. Nakon što platite, naravno.”
Dok je ponavljala svoje slogane, malena, mlada žena s druge strane Sallyna gnusnog kreveta skliznula je na pod uz bolno stenjanje.
“Zar joj je loše?” upitao je Osgood. Sally je objasnila kako je mlada žena trenutno u smirujućem snu i bolje joj je tu nego u užasnoj, nečistoj birtiji u koju ju je majka prije znala voditi.
Tada je Osgood shvatio. Odjednom je mogao imenovati osjećaj koji ga je obuzeo onog trenutka kad je ušao u zgradu. Bio je to pojam koji mu nikad ne bi mogao pasti na pamet. Poznavanje.
Promatranje ove rupe bilo je poput gledanja fotografija scena iz Tajne Edwina Drooda\ Prisjetio se prve scene u knjizi u kojoj podli John Jasper nalazi utočište u opijumskim snovima dok priprema svoje zločinačke planove protiv svog nećaka Drooda: a princeza Puffer, stara žena koja miješa opijum, ispituje svojeg posjetitelja. Sve je isto kao kada su u Surreyu izvodili scene iz knjige, također, ali je ovdje bio prisutan stvarni smrad droge i tog beznađa.
Još jedna je spremna za te, dragi. Bit ćeš dobar pa ćeš zapamtiti da je tržišna cijena upravo strašno porasla, hoćeš li?
Osgoodova nada se pokazala ispravnom! Datchery je, svjesno ili ne, zapamtio nešto o romanu kad zna za ovo mjesto. Kad je pogledao Datcheryja koji je stajao iza, obuzeo ga je uznemirujući osjećaj. Datchery i Sally gledali su se prisnošću udvarača i njegove bivše ljubavi.
Iznenadna i neočekivana kretnja odvukla je Osgoodovu pažnju: četiri bijela miša protrčala su prljavom policom i preko ljudi koji su ležali na krevetu. Sally ih je uvjeravala da su oni vrlo pitomi ljubimci i, nakon nekoliko nespretnih pokušaja, uspjela upaliti još jednu svijeću kako bi pokušala istaknuti visoku civiliziranost utočišta dvjema voštanim svijećama. Svjetlo je otkrilo ljestve koje su se penjale u otvor u stropu. Dok su stajali ondje, malezijski je mornar otišao iz sobe, a kineski prosjak je ušao, izašao, pa opet ušao. Sally se obratila prosjaku - očito je ponovila svoju uobičajenu molbu za plaćanjem opijuma unaprijed, ali ovaj put na kineskome. Također se ljutito obratila brodskom kuharu Bengalcu, kojeg je oslovila s Booboo, i koji očito nije bio samo kupac droge, nego i njezin podstanar i sluga.
*  *  *
Stalno se ponavljala ista procedura. Nakon što joj mušterija da šiling, dilerica grije debelu crnu kocku, koju je prije toga polagano miješala kuhačom na plamenu slomljene lampe. Kad se dovoljno ugrije, crna mješavina se umetne u šalicu lule od bambusa, koja je zapravo samo staklena bočica za tintu s rupom probušenom sa strane. Tada mušterija siše kroz lulu dok se sav opijum ne potroši - najdulje nakon samo jedne minute.
Dok je Sally spremala pripravak, oštro je pogledala Osgooda - nestrpljiva zbog toga što nije platio. Tada je čak i jedan od napola uspavanih konzumenata opijuma pokazao zanimanje za fino odjevenog izdavača. U međuvremenu je Osgood, ispod mokrih krpa pokraj nogu, primijetio malenu knjižicu ili pamflet među ostalim uprljanim papirima. Iako je svjetlost bila preslaba da bi razaznao detalje, potrošena naslovnica knjige izgledala je kao nešto što je već vidio.
“Pa, dragani,” rekla je Sally koja raspačava, malo se naljutivši, “tražite li vi ovdje nešto drugo osim nekoliko dimova?” U međuvremenu je Indijac uspio ustati te je također gledao u njih.
Osgood je osjetio drugu navalu mučnine zbog novih snažnih isparavanja. Kad je kleknuo kako bi udahnuo malo svježeg zraka blizu poda, uzeo je knjižicu i stavio je u džep. Datchery ga je upitao je li dobro.
“Treba mi malo zraka”, odgovorio je Osgood, zateturavši jer mu se vrtjelo u glavi. Pronašao je vrata i spustio se niz stepenice do otvorenog prozora na odmorištu. Pružio je glavu van i zatvorio oči koje su ga još uvijek pekle od dima. Kad ih je otvorio, shvatio je da mu je pogled mutan od bolnih suza, pa je pokušao obrisati oči maramicom. Vjetar mu je smirivao lice - iako je bio topao, činio se kao oceanski povjetarac u odnosu na proključalu saunu gore.
Sumnje su mu se pokazale točnima kad je izvadio knjižicu iz džepa. Držao je najnoviji nastavak Tajne Edwina Drooda, isti onaj nastavak koji je vidio da je upravo tiskan kod Chapmana & Halla na Dan časopisa.
“Drood!” rekao je sam sebi. Kako je zaboga dospio i ovamo? Charlesa Dickensa su doista čitali u svakom kutku planeta.
Vratio se na stepenice i čvrsto se uhvatio za rukohvat. Osjetio je kako mu se vid ponovno zamagljuje kad se približio tamnoj sobi za uživanje opijuma. Cijeli je ulaz izgledao kao čvrst blok dima. Oslijepio je kad je napravio dva koraka unutra, a zatim se spotaknuo o nešto. Pogledavši dolje, uvidio je kako se spotaknuo na Datcheryja koji je ležao na tlu. Tada je Osgooda netko uhvatio i gurnuo u zid, gdje ga je indijski mornar uspravio i udario šakom u trbuh.
“Stani! Ripley!” Začuo se Datcheryjev vrisak, koji se uspravio s poda i zateturao prema napadaču. Datchery se pohrvao s Indijcem, ali ga je Bengalac Booboo otresao i bacio o zid, a Datchery je udario glavom i, nokautiran, ostao ležati.
Osgood je, oslijepljen suzama i krvlju, pokušao izaći iz sobe, ali ga je Indijac dohvatio i navalio šakama na njega, iznova i iznova, ljevicom pa desnicom, nabivši ga u zid. Tada mu je razderao sako i pretražio džepove. Osgood je čuo kako Booboo na sličan način pretražuje onesviještenog Datcheryja klečeći mu na petama.
Kad mu je tijelo onemoćalo, Osgood je osjetio kako je udario o zid i potom jak udarac glavom. Tada je, odjednom, sve zastalo. Vrisci. Indijac je pao, a glava mu se mlohavo okrenula u stranu. Booboo kao da je poletio preko sobe dok je krv šikljala iz njega. Sally se dokopala ljestava i uspela gore izvan vidokruga poput jednog od svojih miševa. Tada je neki pridošlica zgrabio Osgooda za obje ruke.
Kroz izmaglicu mu se učinilo da je vidio lice čovjeka koji ga je držao.
“Nemoguće!”
Poznavao je svog napadača. Kako on može biti ovdje! Golema figura se nadvila nad njime i grubo ga uhvatila za rame. Nekoliko trenutaka kasnije, Osgood je udario o pod i sve se oko njega zacrnilo.
Sljedeća stvar koje se Osgood mogao sjetiti je da se probudio obavijen tamom. Odjeća mu je bila potpuno mokra i potrgana. Začudo, bio je u stanju sanjive mirnoće, spavalo mu se, činilo mu se da čuje lom oceanskih valova, da vidi zvjezdano nebo. Zrak je postao gusto plavičast, pa je posegnuo kako bi ga dotaknuo.
Tada je nejasna misao razbila njegov mir. Opasnost: morao se pomučiti kako bi se sjetio te riječi - iako je trebala biti očita. Jer je doista bio u opasnosti. Zmija, crno-žuta, i zatim sasvim žuta, gmizala je pokraj njega, gotovo ga dotaknuvši; progovorila je, ili je netko drugi govorio, odjednom se moglo čuti deset, petnaest, pedeset glasova koji su ga pokušali izluditi svojom kakofonijom.
Sjetio se Rebecce koja ga je pokušala upozoriti... Rebecca mu je bila odana i vjerovala je kako mogu uspjeti u zadatku koji im je povjeren... Rebecca za koju je bio siguran da je voli otkad ju je prvi put vidio. Osjetio je potrebu za plakanjem - mislio je da će to olakšati neke od njegovih depresivnih frustracija - ali nije mogao pustiti suze. Bez ustajanja - jer to se činilo izvan njegovih trenutnih mogućnosti - pogledom je tražio Datcheryja.
Oči su mu se htjele zatvoriti, ali mu se činilo da ih nikad više neće moći otvoriti ako im sada to dopusti. Boreći se, oči su pobijedile i Osgood se otkotrljao natrag u tamu.
*  *  *
Lovac na blago u kanalizaciji pažljivo je ulazio u najniži dio tunela. Za razliku od ostalih lovaca na blago, Steve Williams je uspio nabaviti skupe kožne čizme koje su sezale do koljena. To mu je bilo od velike pomoći dok se probijao kroz mjehurasti izmet i blato koji su ispunjavali dvije tisuće milja kanalizacijskih tunela od cigle ispod Londona.
Opremljen dugačkom željeznom šipkom s ravnom motikom na vrhu, Steve je otkopavao rupe u kojima bi nešto zapelo. Otvorio je zatvarač na fenjeru koji mu je visio s boka kuko bi malo bolje vidio kroz zamućeni, ustajali zrak.
“Hvala nebesima!” rekao je sam sebi nakon što je posegnuo i izvukao dva srebrna stolna noža. “Nebesima hvala, srebro!” poviknuo je spremivši ih u džep. To, zajedno sa zlatnim vrčem za mlijeko koji je izvukao dan prije, stvorilo je u Steveu dašak osjećaja herojske pobjede. Primijetio je brdašce na blatnom podu blizu slijevnog kanala na istočnom kraju. Ubo je čvrstu nakupinu blata motikom, zbog čega je nekoliko štakora veličine mačke protrčalo pokraj njega. Steve je krenuo dva koraka naprijed i zakašljao. Nije zakašljao zbog užasnog smrada pojačanog mesarskim otpadom koji se baca u odvode, a na što je navikao u protekle tri godine, već zbog toga što je vidio još jednog mrtvaca kojeg je voda dovukla u tunel. Iako je potraga za blagom u kanalizaciji bila ilegalna, policija nije ometala čistače dok god su prijavljivali mrtvace i ostatke ljudskih tijela. Ovaj je bio odjeven u lijepo odijelo.
Ali pomnijim pregledom ustanovio je kako čovjek koji leži potrbuške nije mrtav. Čak je disao.
“Hajde, momče, kako si se našao ovdje?” Steve ga je zazvao i povukao za ruku. “Bježite, zvijeri!” viknuo je. Golemi štakori penjali su se na čovjekove ruke, noge, glavu i torzo i zaglušujuće cičali. “Nosite se!” Steve je upotrijebio palicu kako bi ih zbacio s tijela i otjerao nove koji su se htjeli popeti. Otvorio je čuturicu i ubacio praškastu supstanciju u čovjekova usta.
“Progutaj ovu epsomovu sol - progutaj to. Pomoći će da ti se krv povuče iz glave.”
Kad je napokon ustao, držeći se za slabine od boli, čovjek je zateturao i ponovno pao u prljavštinu.
“Rebecca! Recite joj!” vrisnuo je.
“Što to govoriš? Što te muči?” odvratio je Steve.
“Zaustavite ga! Vidio sam ga! Morate...!”
“Koga? Koga ste vidjeli, gospon?”
“Hermana”, procijedio je Osgood. “Uvijek je to bio Herman!”
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Metju Perl - Page 2 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:45 am

Metju Perl - Page 2 Afternoon_Tea


ČETVRTI
NASTAVAK
23


Boston, 24. prosinca 1867.

U HOTELU PARKER HOUSE, U SALONU DOLBYJEVE HOTELSKE SOBE, sjedio je potišteni Tom Branagan. Dolby ga je smjestio u trošnu, hrastovu stolicu okrenutu prema kaminu. Kamin je bio ukrašen božićnim čarapama i imelom; velika je kazna biti prisiljen dosađivati se i gledati kako padaju komadi pepela na rešetku, a ujedno ima toliko posla. Tom je razmišljao o ženi koja je sve to izazvala. U utrobi mu je gorjelo, ne toliko zbog ljutnje koliko zbog želje za istinom. Odjednom mu se svaki detalj kojeg se mogao sjetiti o njoj činio važnim. Odjednom se nadolazeća Nova godina doimala kobnom.
Dolby je koračao gore-dolje po sobi, a James Osgood, čija je prisutnost izazivala bijes bostonske izdavačke kuće koja je bila sponzor turneje, sjedio je dijagonalno u odnosu na Toma. Božični darovi ostavljeni za Dickensa u hotelu - nisu svi mogli stati u piščeve sobe - bili su neuredno nagomilani ispod namještaja.
Tom se trgnuo i usmjerio misli na sadašnjost. Dolby je vikao: “Znam što ću ti reći. Nisam li - podsjeti me, možda me pamćenje vara - nisam li ti izričito rekao da zaboraviš na igranje skrivača s onim provalnikom iz hotela, nakon što se to dogodilo? Moram zaključiti da sam pogriješio kad sam ti vjerovao, sinko, da me ponijela dužnost prema tvom ocu. Dolazi li to tvoja keltska narav do izražaja?”
“Gospodine Dolby, molim vas, pokušajte razumjeti...” počeo je Tom.
“Imate sreće što gospodin Fields ima veliki politički utjecaj te da ga je odlučio iskoristiti u vašu korist, gospodine Branagan”, oglasio se Osgood.
Dolby je nastavio prigovarati. “Pristupio si dami - članici visokog društva - u kazalištu, napravio zbrku i povrh toga odvratio pozornost od velikog uspjeha gospodina Dickensa. I kao da ti to nije bilo dosta, sve si to učinio na Badnju večer! Poglavica ima dovoljno problema s gripom, a i daleko je od svoje obitelji u vrijeme blagdana. A što će lek novinari napisati ako čuju za to!”
“Vaši su nesmotreni postupci umalo javno okaljali cijelu turneju, gospodine Branagan”, rekao je Osgood. “Buduća je reputacija naše izdavačke kuće dovedena u pitanje.”
Tom je zatresao glavom. “Ta je žena opasna. Osjećam to cijelim svojim bićem. Nije trebala biti puštena, a mi moramo nagovoriti policiju da je pronađe!”
“Žena”, viknuo je Dolby. “Želiš li da svi pomisle da se Charles Dickens boji žene! Ta žena, uzgred rečeno, zove se Louisa Parr Barton - njezin muž je slavni diplomat i veliki istraživač europske povijesti. Ona dolazi iz američkog ogranka obitelji Lockley iz Batha.”
“Dokazuje li to da je ona razumna i dobronamjerna?” pitao je Tom. “U pravu ste”, rekao je Osgood. “Pokušajte shvatiti, gospodine Branagan - gospođa Barton je poznata po ekscentričnosti i nije dobrodošla u mnogim domovima u Bostonu i New Yorku zbog svog čudnog ponašanja. Neki kažu da se gospodin Barton njome oženio samo zbog aristokratskog podrijetla te da ona nikad nije savladala umijeće upravljanja domaćinstvom i poslugom. Drugi kažu da je Barton bio strastveno zaljubljen u nju. Bilo kako bilo, on provodi većinu vremena na putu. Kolaju glasine da je mogao dobiti mjesto američkog veleposlanika u Londonu da nije bilo njezina čudnog ponašanja. Otkad je pljusnula princa od Walesa kad su mu je predstavljali, zabranjeno joj je da prati gospodina Bartona na njegovim putovanjima.”
“Zato se ovdje može ponašati kako ju je volja”, rekao je Tom. Osgood je kimnuo. “Kad joj nema supruga, sama je pa se može ponašati u skladu sa svojim navikama i trošiti. Bezopasna je.” “Udarila je staricu u hotelu Westminster!” rekao je Tom.
“Ne možemo to dokazati. Zar ne shvaćaš da si na tankom ledu, Branagane?” rekao je Dolby. “Što te je natjeralo na to?”
“Možda si uzimam previše slobode, ali slijedio sam svoj instinkt”, odgovorio je Tom.
Dolby je ponovno zatresao glavom. “Uzimaš si previše slobode i kad govoriš i kad slijediš svoj instinkt, Branagane. Bostonska policija nije imala drugog izbora nego pustiti je.”
“A što je s činjenicom da je provalila u sobu gospodina Dickensa, gospodine Dolby?”
“Pa dobro, Sto ako je to i bila ona, Branagane? Mogli bismo joj dati jednu iza uha, zatražiti od suda da joj naplati globu, ali neće je zatvoriti jer nije prijetila Poglavici niti mu je išta uzela. Osim hotelskog jastuka za koji bi joj najstroži sudac naredio da plati jedan dolar!”
“Mislim da je možda ona bila ta koja je uzela Poglavičin džepni dnevnik”, rekao je Tom.
“A gdje su ti dokazi?” pitao je Dolby, čekajući odgovor koji nije dolazio. “Kao što sam i mislio. Što će joj uopće jedan stari dnevnik?”
“Kako bi doznala privatne informacije”, ustrajao je Tom. “Gospodine Dolby, samo se želim pobrinuti za Poglavičinu sigurnost.”
“Tko je to od tebe tražio?” pitao je Dolby.
“Rekli ste mi da mu služim”, odgovorio je Tom.
“Pa eto, otišao si predaleko”, rekao je Dolby. “I više to nećeš raditi.” Osgood, koji je dugo pio punč, tužno je zatresao glavom i pažljivo dodao: “Kažete da ste slijedili instinkt. Ljudi poput gospodina Dolbyja i mene slijede ono što je ispravno, što je u skladu s pravilima. Ono što je sigurno za ljude koji imaju povjerenja u nas. Kad bismo mogli, gospodine Branagan, rado bismo vas poslali natrag u Englesku. Ali tako bismo privukli pozornost tiska.”
“Umjesto toga,” prekinuo ga je Dolby glasom oca koji disciplinira svoje dijete, “od ovog ćeš trenutka biti isključivo nosač, zbog čega smo te i zaposlili. Ostat ćeš u hotelu, osim ako ti netko ne da neke druge upute, i raditi sitne poslove kad to netko zatraži. Kad se vratimo iz Rossa, odlučit ću što će biti dalje - da nisam platio tri gvineje za tvoju odoru,’smjesta bih ti dao otkaz.”
Tom je uzdahnuo zureći u mramorni kamin. “A što je s Poglavicom? Slaže li se on s vama?”
“Molim te, brini se za vlastitu situaciju! Poglavici će biti sasvim dobro dok se mi brinemo o njemu, hvala, gospodine Branagan”, naduto je rekao Dolby.
“Tako je”, dodao je Osgood. “Pobrinut ćemo se da gospodin Dickens ima što raditi dok mi dovršavamo poslove s vlastima, tako da se više ne pridaje pozornost tvojim strahovima. I već sam zatražio od Olivera Wendella Holmesa da mu pokaže znamenitosti Bostona. Ako itko može zabaviti čovjeka, onda je to doktor Holmes.”
*  *  *
Nakon što je Dolby ispratio Osgooda, na povratku ga je ispred njegovih vrata zaustavio konobar.
“Gospodine Dolby? Dolje vas čeka jedan gospodin - kaže da je hitno.”
“Deset je sati na Badnju večer”, rekao je Dolby, uzimajući sat iz kaputa. “Točnije, deset i trideset. Trčim po gradu i obavljam poslove od šest ujutro. Je li gospodin ostavio posjetnicu?”
“Ne, gospodine. Alije rekao vrlo hitno. A po tome kako je izgledao, i ja bih rekao da je zaista hitno.”
Hitno. Taman posla. To je vjerojatno još jedan stranac kojem trebaju rasprodane ulaznice za njegove slijepe, gluhe i nijeme sestre i tete i supruge. “Jako važni američki pisci”, za koje Dolby i Osgood nikad nisu čuli, pisali su pisma preklinjući za jednu besplatnu propusnicu u prvom redu kako bi dostojno popratili Dickensov posjet njihovu gradu, i još pet ulaznica za njihove prijatelje, ako može.
Dolje u baru, Dolby je među licima potražio tajnovitog posjetitelja. Jedan se muškarac isticao. Ruke su mu bile čvrsto sklopljene na prsima. Imao je mesnato, dječačko lice, koje je bilo prepuno ožiljaka i obraslo sijedom bradom. Bio je nizak, ali čvrste, zbite građe koja je ulijevala strahopoštovanje. Muškarac je mahnuo Dolbyju.
“Bojim se, prijatelju,” počeo je Dolby prijateljskim, ali nezainteresiranim tonom, “da su sve ulaznice za buduća čitanja već rasprodane. Možete pokušati kupiti ulaznice iz sljedeće serije koju smo dodali kako bismo udovoljili zainteresiranim slušateljima.”
Muškarac mu je predao gomilu dokumentacije i značku.
“Nisam došao zbog ulaznica, gospodine Dolby. Jedino... ako ih budem morao zaplijeniti zajedno s cijelom imovinom u vašem vlasništvu.” Usiljeno se nasmiješio.
Dolby je pregledao dokumente. Podaci o porezu na dobit. Na znački je stajalo ime Simon Pennock, poreznik.
“Znam da ste viđeni kako nosite papirnate vreće krcate dolarima od prodaje ulaznica, gospodine Dolby.” Pennock je to izgovorio kao da se radi o ljudskim kostima, a ne o novcu. Poreznikova je stolica stajala ispred kamina u kojem je gorio antracit čiji ga je sjaj obasjavao tamnoplavoni maglicom koja je još više uznemiravala Dolbyja.
“Gospodine Pennock, ako sam dobro shvatio zakon vaše zemlje, ‘povremena predavanja’ - tako piše u kongresnom zakonu - koja održavaju stranci na vašem tlu, izuzeta su iz oporezivanja.”
“Pogrešno ste shvatili zakon. Iako nije moja dužnost da vam ga objašnjavam. Trebali biste početi meni isplaćivati dio svojih trenutnih prihoda, Dolby, točnije pet posto, ako želite izbjeći daljnje neugodnosti.” “Uvjeravam vas da nismo doživjeli nikakve neugodnosti, gospodine.” Pennock se intenzivno zagledao. “Sada ih doživljavate, gospodine Dolby.”
Dolby se okrenuo prema cijelom baru kao da traži pomoć. Umjesto toga, ugledao je čovjeka u krznenom šeširu i raskopčanom kaputu ispod kojeg se nazirala još jedna značka Riznice. Dolbyju se nije svidjela pomisao da su ga ovi muškarci promatrali dok je prenosio novac s prodajnih mjesta, a još je više mrzio činjenicu da su ga brojčano nadjačali. Želio je da je barem Tom uz njega. Ne da je Dolby mislio da bi ga vladini agenti napali, ali je mislio da bi s Tomom, mlađim i jačim, imao više samopouzdanja.
“Čak i ako su vaše procjene točne, gospodine Pennock”, počeo je Dolby.
“Jesu”, rekao je Pennock prekinuvši ga. “Platit ćete deset tisuća, u zlatu ili novcu, ili ćete vi i svatko od vas - uključujući i vašeg voljenog Boza - biti iza rešetaka prije nego što vaš parobrod isplovi iz luke.” “Čak i kada bih se složio da je pet posto pravedan udio”, rekao je Dolby, trudeći se da ne izgleda ljutito. “Ionako sam već poslao račune u Englesku. Novac je u banci. Ne bih mogao platiti čak i kad bih morao.” “Postoje druga rješenja”, Pennock je mahnuo čovjeku u šeširu od tuljanova krzna, koji se pomaknuo prema vratima. “Gospodine Dolby, vi niste jedini kazališni menadžer s kojim poslujem. Čuo sam da je gospodin Dickens čovjek koji voli red. Predlažem da novac isplatite prije posljednjih čitanja u New Yorku ili ćete dovesti gospodina Dickensa u nevolje iz kojih se neće tako lako izvući i zbog kojih bi mogao požaliti što je ikad kročio na američko tlo. Laka vam noć.”
*  *  *
Sljedećeg jutra, dok je kod Fieldsovih Dickens uživao u svom uobičajenom doručku koji se sastojao od jaja i slanine uz čaj, Osgood ga je pitao jesu li možda nešto previdjeli u Bostonu što bi pisac želio pogledati. Nakon što je Osgood uporno inzistirao na odgovoru, Dickens je rekao da ga uvijek zanimalo mjesto neobičnog ubojstva Georgea Parkmana na Medicinskom fakultetu. Doktor Oliver Wendell Holmes, koji im se pridružio za doručkom i koji je i do tada neprestano brbljao Dickensu, bio je profesor na tom fakultetu i odmah je ponudio izlet.
“Polako, polako, gospodine Dickens...” Upozoravao je doktor Holmes. Stigli su na mjesto događaja i spuštali se u podzemnu komoru ispod Medicinskog fakulteta. “Još dvije stepenice prema dolje.”
Dvojica su muškaraca podignula svjetiljke. Oko njih, u mračnoj su se komori nalazile police i medicinske staklenke u kojima su svjetlucali anatomski uzorci. Dickens je uzeo jednu i stao je proučavati na svjetlu. “Komadići ukiseljene smrtnosti”, primijetio je. “Poput četrdeset pljačkaša u Ali Babi, koje su usmrtili polijevajući ih kipućim uljem!” “Sve je to užasno morbidno!” rekao je Holmes dok je Dickens vraćao staklenku na policu. “Naš gospodin Fields ne bi dopustio da o tome govorimo poslije doručka. Zaista užasno!”
“Nisam li ja predložio da me dovedete ovamo, doktore Holmes? Nisam mogao napustiti Boston a da ovo ne vidim.”
“Možda je to bila vaša ideja, gospodine Dickens”, priznao je Holmes. “Ali ne smijete se gristi. Od toga nema nikakve koristi. Moj Wendy - Wendell Junior - on bi mi se narugao jer tratim vrijeme na ovakve ‘besmislice’ kada bih ga mogao provesti zarađujući novac.”
Dickens se nasmijao. “Budite sretni, dragi moj doktore Holmes. Dok Babbage ne izumi svoj stroj za računanje, računi koje moji dječaci nakupe svaki dan nikada neće biti zbrojeni!  Mislim da su beskičmenjaci. Da znate, ponekad ne mogu staviti šešir na glavu jer mi se kosa nakostriješi. Blaženi ste jer ne znate kako je to kada sjedite za stolom i gledate uokolo, a u svakoj stolici vidite neki izraz neprilagođenosti, kojeg se s mukom sjećate i kod vlastitog oca. Dakle, to je to mjesto, zar ne?” Holmes je kimnuo.
“Biti na takvom mračnom mjestu izaziva neki tjelesni osjećaj kao da vam niz leda curi hladna voda izmjenjujući se s kipućom.”
“Baš ovdje, gdje oči izvana ne mogu doprijeti, dogodilo se nezamislivo...” rekao je Holrpes.
Doktor Holmes, pjesnik i profesor medicine, uživao je u ovoj prilici da postane pripovjedač. “Bilo je to u ovom podzemnom laboratoriju”, rekao je Holmes. Tu je počinjen zločin jednog ledenog dana u listopadu. Tog je popodneva 1849. godine, George Parkman, visok, krakat čovjek, ušao na posjed Medicinskog fakulteta ne bi li posjetio Johna Webstera, profesora kemije i Holmesova kolegu. Bio je to posljednji put da je netko vidio Parkmana živog.
Domar Medicinskog fakulteta, Littlefield, bio je prisutan kad je Parkman ušao u zgradu. Littlefield je čuo Parkmana kako strogim tonom šapće Websteru: “Nešto se mora poduzeti”, kao da je postojala neka razmirica između dvojice muškaraca. Littlefield se uspeo stepenicama do laboratorija doktora Holmesa kako bi pomogao u čišćenju nakon predavanja, i nije tog popodneva više razmišljao o Parkmanu.
“Nakon što ga nije bilo nekoliko dana, Parkmanova je obitelj bila u teškom stanju, kao što možete i zamisliti, dragi moj Dickens. Kada se doznalo da je Parkman posljednji put viđen ovdje, domar Littlefield se, za većinu ljudi samo stranac, našao na meti sumnjičavih pogleda, uključujući i mojeg!
Jedne je tihe srijede u tjednu Dana zahvalnosti Littlefield primijetio Webstera u njegovu laboratoriju, iza zaključanih vrata. Domar je, odlučan u obrani svoje časti, imao vlastite sumnje pa je kroz ključanicu promatrao kako profesor žuri uokolo obuzet nekom hitnom aktivnošću. Kad je Littlefield dodirnuo rukom zid od cigle, zamalo je vrisnuo. Zid je bio izuzetno vruć.
Domar je pričekao da Webster navečer izađe iz laboratorija. Potom je izbušio rupu iz podruma u isti trezor u kojem su sada stajali Holmes i Dickens. Kad se Littlefield provukao kroz rupu, vidio ga je. Ljudsko tijelo, ili njegov dio, na kuki. Nekoliko sati poslije, policija je pretražila laboratorij i u peći pronašla pougljenjene kosti sasječena tijela.
Nitko na Medicinskom fakultetu više nikad nije koristio taj laboratorij, iako nam drastično nedostaje prostora, a prošlo je petnaest godina otkad je tijelo spaljeno. Vidite, praznovjerje je jako čak i kod znanstvenika - zapravo, pogotovo kod znanstvenika.”
Dickons je pažljivo slušao doktorovu priču. “A opet, ako postoji mjesto u Bostonu koje ima valjan razlog da bude preplavljeno kostima, onda je to Medicinski fakultet”, prokomentirao je.
“Branitelj je to naveo na sudu! Ovdje ima kostiju i tijela gdje god pogledate. Ali umjetno zubalo je presudilo”, rekao je Holmes. “Ono je sredilo sirotog Webstera. Zubar koji ga je izradio za Parkmana, rekao je da ga prepoznaje. Slomljena čeljust s umjetnim zubima koja je nađena u peči bila je najuvjerljiviji svjedok na sudu.”
“Najpametnije kriminalce obično uhvate na najmanjoj pogreški u njihovim proračunima”, primijetio je Dickens.
“Siroti Webster. Gledati čovjeka prije vješanja je kao da gledate duha!”
“Naravno, naravno”, zamišljeno je rekao Dickens. “Uvijek sam razmišljao kako bi bio težak razgovor s čovjekom kojeg će objesiti za pola sata. Ako pada kiša, ne možeš reći: ‘Sutra će biti krasno vrijeme!’ jer što bi mu to značilo? Sto se mene tiče, mislim da bih mogao pričati o vremenima Julija Cezara i kralja Alfreda!”
Dok su se dvojica muškaraca smijala, Dickensa je uhvatio napadaj kašlja pa se još jače umotao u svoj pohabani kaput. Nakon mjeseci napada američkih obožavatelja koji su uzimali suvenire otkidajući s kaputa krzno, izgledao je kao jadna, olinjala životinja.
“Je li vam dobro, gospodine Dickens?” ljubazno je rekao doktor Holmes. Otkad je Dickens došao u Ameriku, širile su se glasine o njegovim bolestima, ali za Dickensa je to bila privatna stvar. Bilo je očito da se Dickens nakon svakog čitanja sve više umarao i njegovo je stopalo sve jače šepalo.
“Da, dakako da jest!” uzviknuo je Holmes. “Fields će se naljutiti na mene ako vas ne vratim u njegov udobni dom kako biste se odmorili za sljedeće čitanje.”
“Gotovo se može namirisati”, promrmljao je Dickens.
“Molim?”
“Miris spaljenog mesa u zraku. Dajte da ostanemo još neko vrijeme.”
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Metju Perl - Page 2 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:45 am


Metju Perl - Page 2 After_the_meet


24


KAD SE TURNEJA UDALJILA OD NEW YORKA I BOSTONA I STIGLA DO Philadelphije, Baltimorea, Washingtona, Hartforda i Providencea, George Dolby i njegovi izmaltretirani prodavači karata često su putovali ispred ostatka družine kako bi organizirali prodaju karata i utabali put.
U međuvremenu, Tom se nije bunio zbog toga što mu je Dolby suzio ovlasti i dužnosti. Više se brinuo zbog činjenice da je Louisi Parr Barton dopušten slobodan pristup Dickensovim nastupima bez pitanja ili barem pregleda torbe. Ako ništa drugo, barem je Dickensov odlazak u male provincijske gradove otežao praćenje fantomskom inkubu jer se ona ipak činila kao velegradsko stvorenje. Dok je Tom obavljao svoju zadaću, koja se sastojala u nošenju kovčega od željezničkih stanica do hotela, držao je oči otvorenima, što je bilo važnije od onog što su ostali radili. Još ga je otac u Rossu učio kako nije bitno koje su dužnosti povjerene kojem čovjeku, već način na koji ih obavlja.
U Syracuseu, prenoćište je bilo mračno mjesto koje je izgledalo kao da je sagrađeno dan prije, a tako je izgledao i cijeli grad. Za doručak im je posluženo jelo koje je izgledalo kao stara svinja. Henry Scott je u dnevnom boravku plakao dok je George pokušao unajmiti službu za hitne slučajeve da očisti hodnik na njihovu katu.
Cijelo područje između Rochestera i Albanyja izgledalo je poplavljeno zbog strašne oluje koja je preko noći otopila snijeg i led. Cijelu noć su morali ostati u izoliranoj regiji pod nazivom Utica. Čak su i telegrafski stupovi bili oboreni i plutali su poput krhotina nakon brodoloma, pa nikakva komunikacija sa sljedećom postajom za čitanje nije bila moguća.
Kad su došli blizu Albanyja, ukrcali su se u čamce i poplavljenim prostranstvom stigli do sljedećeg hotela. Srušeni mostovi, slomljene ograde i blokovi leda plutali su uokolo, te im se tako ispriječili na putu.
Tom je zabrinuto razmišljao o Dickensu dok su se vozili čamcem. Putujući Sjedinjenim Državama, Tom je u više navrata vidio ponovljene Dickensove iznenadne napadaje straha za vrijeme vožnji vlakom ili trajektom, ili za vrijeme bilo kojeg događaja koji pisac nije mogao spriječiti zbog neke nepredviđene situacije. Zato što su se svi na njih navikli, napadaji nisu više nikoga iznenađivali, ali su stvarali bolnu sliku unutarnjeg straha. Nije bilo neobično da Dickens zatraži “Sporije, molim” od kočijaša, čak i nekoliko puta sve dok ne bi usporili do brzine hodanja.
Dok su plutali, kako se činilo, beskrajnim vodenim prostranstvom, Dickens je izvukao svoju štopericu kako bi provjerio putuju li dovoljno brzo u skladu s planiranim rasporedom. Bilo je moguće da publika neće moći stići do kazališta, ali njemu to nije bilo ono što je bitno: točnost je za njega bila stvar principa i samodiscipline. Protresao je sat.
“Ljudi, ovo je nevjerojatno”, rekao je. “Moj je sat oduvijek radio savršeno i u njega se moglo pouzdati, ali od mojeg željezničkog udesa prije tri godine nije više točan. Iskustvo iz Staplehursta govori mi sve više i više, umjesto manje i manje. Varljiv osjećaj straha povremeno mi dolazi i ne mogu ga kontrolirati niti spriječiti njegovu pojavu. Stanite, što je ono?” upitao je Dickens vodiča, nadglednika radova. Cijela kompozicija vlaka plutala je u vodi ispred njih.
“Teretni vlak, zapeo u poplavi. Goveda i ovce. Ljudi su se izvukli, ali bojim se da će stoka pocrkati. Pretpostavljam da će se početi međusobno jesti za nekoliko dana.”
Dickens se okrenuo prema njemu i oštro ga pogledao.
“To glupe životinje čine, gospodine Dickens, kad su izgladnjele”, nastavio je nervozno nadzornik.
Dickens je buljio u napušteni vlak koji se ljuljao gore-dolje u prljavoj vodi. Dok su prolazili, mogli su čuti krikove i cvilež iznutra; zvučalo je kao ljudska patnja. “Neće crknuti”, tiho je rekao pa se pomaknuo na pramac brodića. “Niti jedno od njih. Veslajmo natrag. Onamo.”
“Ali, gospodine, zapovjeđeno mi je da vas dovedem u Albany na vrijeme za...” vodič je pokušao prosvjedovati.
“Niste nešto sad rekli, je li?” pitao je Dickens krvavih očiju.
“Mislim da nisam, gospodine”, odgovorio je nakon što je vidio izraze lica ostalih članova osoblja na brodu.
“Građani Albanyja nas mogu malo pričekati”, rekao je Dickens. “Svi veslajte prema onom teretnom vlaku i nema zabušavanja! Danas ćemo nadmašiti Noinu arku!” Nakon nekoliko sati rada, uspjeli su osloboditi ovce i krave, koje su zaplivale prema kopnu, a slabije su odvukli u plićak da se odmore dok im ne donesu hranu. Sve u svemu, iako su počeli padati snijeg i tuča, Dickens je bio vrlo zadovoljan i poticao je ljude i životinje s takvim entuzijazmom da je i vodič dao doprinos u spašavanju oslabljene stoke.
Nakon usputne pustolovine stigli su u Albany. Dickens je sjeo pred vatru u hotelskom predvorju držeći šešir pred sobom na toplini. Pretvorio se gotovo u čvrst komad leda, kao i njegova brada. Pokušao je otpustiti kravatu, ali se smrznula oko ovratnika.
Kad je prošla Nova godina, većina njegove posluge jako se razboljela. Tom je bio jedan od rijetkih koji je ostao zdrav, što je Dickensa učinilo izrazito ovisnim o njemu jer je i samo piščevo zdravlje osciliralo između živahnog i vrlo slabog. Za vrijeme čitanja Nicklebyja i Zabave gospodina Boba Sawyera posjetiteljima je napomenuto: Gospodin Charles Dickens moli za ispriku zbog jake prehlade, ali se nada kako njezine posljedice neće biti tako uočljive nakon nekoliko minuta čitanja. Prvu rečenicu smislili su Dolby i doktor; drugu je smislio sam Poglavica. Osim svojih malih doručaka, Dickens je počeo s konzumiranjem jajeta istučenog u šeriju prije čitanja i za vrijeme pauze, koje bi Henry zamiješao i pripremio u svlačionici.
Za to vrijeme, Osgood je završio s pripremom ideje svojeg pomoćnika Daniela o “specijalnim” skraćenim verzijama čitanja, džepnim izdanjima tvrtke Fields, Osgood & Co. koje su prodavali za dvadeset pet centi ispred kazališta.
“Više se ne moramo brinuti o tjeranju pirata s naših predstava, gospodine Branagan”, rekao mu je Osgood kad su on i Fields došli otpratiti grupu ša željezničke postaje. “Ideja gospodina Sanda funkcionira baš onako kako smo planirali.”
“Taj momak će napredovati do mjesta službenika u tren oka!” rekao je Fields, čestitajući Osgoodu na inovaciji. “Vrlo je sličan još jednom pomoćniku kojeg se sjećam.”
Na putu prema Philadelphiji Tomu je naređeno da karta s Poglavicom dok Henry Scott odrijema, a držao je noge skupljenima kako bi čizme bile sklonjene u slučaju da neki nepristojni Amerikanac odluči ispljunuti duhan. Dickens je, kao i obično dok bi se vozio vlakom, držao otvorenu pljosku pokraj sebe. Svakih nekoliko minuta Henryjeva glava bi se spustila u jednu stranu i svaki put bi je vrlo pažljivo pomaknuo natrag kao da je potpuno budan.
“Nitko ne voli na takav način spavati u javnosti", rekao je Dickens Tomu. “Ja sam se izvježbao da to sebi ne radim. Kartaška partija dobra je za budnost i aktivnost. Pojačava izdržljivost.”
Dickens je vjerojatno smatrao da je Tom pretih pa je nalazio zadovoljstvo u tome da govori za obojicu. “Potpuno je nevjerojatno koliko se ova zemlja promijenila. Posljednji put kad sam putovao u Philadelphiju, prije dvadeset pet godina, sjećam se kako je gotovo cijeli grad dolazio k meni u hotel na intervjue. Svaki Tom, Dick, Harry, Edgar - Edgar Poe, zapravo. Nikad nije bilo kralja ili vladara kojeg su ljudi tako pratili kao što su mene u Philadelphiji.”
“Edgar Poe, kažete, Poglavice?” upitao je Henry, čija se svijena glava odjednom svjesno uspravila. Modni je savjetnik bio prilično impresioniran svaki put kad bi čuo ime neke osobe koja mu je bila poznata kao slavna, posebno kad bi čuo ime nekog tko je preminuo. “Poe je pisao morbidne i čudne priče”, rekao je Henry obrativši se Tomu kao da ga želi nečemu naučiti. “Umro je mlad.”
“Bio je i pjesnik,” rekao je Dickens, “na što me mnogo puta podsjetio. Ponešto sam s njim razgovarao o svom jadnom gavranu Gripu koji je umro jer je pojeo dijelove naših drvenih stepenica. Također smo razgovarali o tragičnoj situaciji s izdavačkim pravima za pisce koji nisu zaradili ni prebijenu paru dok su se grabežljivi izdavači obogatili na lažnim izdanjima. Poe je tada pisao priče o kriminalističkim zagonetkama - o tajnama - kao i ja. Tada sam s Poeom razgovarao i o - da, sjećam se kao da je bilo jučer - Calebu Williamsu Williama Godwina, knjizi kojoj smo se obojica divili.”
“Taj roman sam progutao u jednom danu”, ushićeno je rekao Henry. Dickens je nastavio. “Govorio sam Poeu o načinu na koji sam shvatio njezinu čudnu konstrukciju - da je Godwin najprije opisao hvatanje Caleba. Tek je poslije odlučio kako početi, pa je prvu polovicu knjige napisao poslije. Poe je rekao da i on svoje knjige o kriminalističkim zagonetkama piše unatrag. Više od svega htio se sprijateljiti sa mnom kako bih mu pronašao engleskog izdavača, što sam i pokušao, ali nisam uspio kod Freda Chapmana. Tada nitko nije znao ništa o Poeu pa je izdavanje američkih pisaca bilo riskantan pothvat. Bio je siguran da će ga Europljani cijeniti više nego Amerikanci. Jadni Poe se naljutio na mene nakon toga, jadnik.” Dickensu je odmah bilo žao što je to rekao. “Bio je razočaran čovjek, znate, vrlo siromašan. Možda me sad uhvatilo takvo raspoloženje ili napetost, jer ne znam što bi me drugo potaklo na razmišljanje o njemu.”
Nakon dva čitanja u Philadelphiji slijedila su četiri u Washingtonu i zatim dva u Baltimoreu. Na prvo čitanje u Washingtonu došli su gotovo svi kongresniei i veleposlanici, kao i pas lutalica koji je prošao pokraj policajaca koji su osiguravali događaj i počeo lajati za vrijeme čitanja. Predsjednik Johnson bio je na svim čitanjima u Washingtonu, te je pozvao Dickensa i Dolbyja u Bijelu kuću na piščev rođendan, iako se Dickensova bolest pogoršala. Dickens je, nakon posjeta, bio uvjeren da će Andrew Johnson opstati na vlasti unatoč pričama kako nije učinio ništa vezano uz pokušaj pomirenja s južnim državama u neprijateljski raspoloženom Kongresu. “Tog se čovjeka mora ubiti da bi ga se maknulo s puta”, Dickens je poslije rekao Dolbyju.
Dolby je uskoro otišao iz Washingtona u Providence da bi ondje organizirao prodaju karata, dok su ostali otišli u Baltimore prije povratka u Philadelphiju. Zbog jedne od duljih vožnji vlakom, cijela je grupa bila vrlo iscrpljena, a Dickens se protezao nakon dubokog, neudobnog sna.
“Čemu se smiješ, moj momče?” upitao je Toma koji je sjedio nasuprot njemu.
“Spavali ste”, rekao je Tom, ugodno se smiješeći.
Dickens je razmišljao o tome. “Jesam, gospodine! I pretpostavljam kako ćeš mi reći da ti nisi ni oka sklopio.”
U Baltimoreu, očito potaknut svojim ružnim riječima u vlaku za Philadelphiju, Dickens je potražio Mariu Clemm, punicu Edgara Poea koja je živjela na državnoj skrbi.
“U ovoj je zgradi umro”, rekla je starica kad su je doveli u dvorište župnog dvora gdje ju je Dickens čekao zajedno s Tomom. “Ovo je tada bila bolnica. Jeste li vi bili Eddiejevi prijatelji? Znate li vi što se dogodilo?” odsutno je upitala. Posjetitelj joj je već objasnio tko je on, ali je zaboravila.
“Ja sam kolega pisac. Svaki pisac, draga moja gospođo Clemm, svaki pjesnik i svaki izdavač znao je za njegov očaj”, rekao je Dickens s poštovanjem. Zamolio ju je neka prihvati sto pedeset dolara za skrb.
Dolby se ponovno našao s grupom u Philadelphiji u vrijeme posljednjeg čitanja. Menadžer je prestao upućivati prijekorne, bijesne poglede Tomu zbog debakla na Badnju večer; sad ga je samo ignorirao. Dolby je imao dovoljno drugih stvari koje su ga iritirale. Oglas za čitanje u Hartfordu tiskan je s natpisom kako će Dickensovo čitanje trajati dvije minute, a da bi publika trebala doći barem deset sari ranije kako bi sjela na svoja mjesta.
Dickens se samo nasmijao, ali se iznenadio kad je vidio koliko je Dolby ljut zbog plakata.
“Dragi moj Dolby”, rekao je Dickens, gestikulirajući prema stolici. “Izgledaš kao da danas ne možeš smisliti nikakvo rješenje. Nemoj tako ozbiljno shvaćati te novine. Pa, sudeći po onome što piše u američkim novinama, moje oči su crvene, plave i sive boje, a sljedećeg dana sam dokazani mason. Znaš, jako su me pogađale kritike mojih knjiga prije nego što sam se dogovorio sam sa sobom da ih jednostavno neću čitati, i nikad nisam prekršio taj dogovor. Nedvojbeno sam sretniji zbog toga - a zasigurno nisam izgubio na mudrosti.”
Menadžer je protresao glavom i tužno sjeo. “Novine me nisu toliko uzrujale, Poglavice. Neka ih, dovraga i marketing i sve ostalo! Nisam vas htio zabrinjavati, ali posjetio me agent Ministarstva financija koji tvrdi kako smo dužni platiti pet posto od svih prihoda u Americi.” “Pet posto!” uzviknuo je Dickens. “Je li momak u pravu?”
“Nije! Ali prijeti da će nam zaplijeniti karte i svu imovinu koju imamo ovdje, te će nas zatočiti ako pokušamo pobjeći iz zemlje. Napisao sam pisma nekim odvjetnicima u New York, ali sporo mi odgovaraju.”
“Zamisli to!” Dickens se trudio održati smiren ton. “Pa, stekli smo prijatelje u Washingtonu, nismo li?”
“Gotovo svi članovi političke elite bili su na tvojim čitanjima!” “Kladio bih se kako bi oni rado iskoristili svoj utjecaj da otjeraju tu gamad, zar ne? Otiđi k njima.”
Dolby je otišao u Washington na jedan dan kako mu je i rečeno. Večerao je s načelnikom Riznice federalne vlade koji je potvrdio da se Dickensova čitanja smatraju povremenima i da, kao takva, trebaju biti izuzeta od plaćanja poreza.
“Uvijek će postojati nepošteni ljudi, trula karika tu i tamo u ovoj agenciji”, rekao je načelnik Dolbyju, ispričavajući se dok je pisao pismo za stolom. “Pa, Kongres je čak morao istražiti želje nekih naših namještenika da, dakle, traže nečasne radnje od nekih novozaposlenih knjigovotkinja u Ministarstvu. Nosite moje pismo sa sobom, gospodine Dolby. Trebalo bi spriječiti nepravilnosti. Mnogi poreznici u istočnim državama su, vidite, Irci, i veliki su anglofobi. Nadamo se da će ih posjeti poput vašeg prosvijetliti u pogledu odnosa s našim engleskim rođacima.” Kad se vratio u Boston na subotnju večeru koju su za njega i Dickensa pripremili Fieldsovi, Dolby se osjećao kao da je ponovno kod kuće, uspoređujući to s njihovim donedavnim životom prema rasporedu.
Otišli su prošetali Bostonom prije jela. Druželjubivi gospodin Osgood istaknuo je zanimljiva mjesta. Toliko se toga gradilo. Zgrada Sears, trenutačno bezoblična gomila kamena, prašine i skela trebala bi biti velika palača ureda i trgovina na sedam katova. “Ondje će”, rekao je Osgood pokazavši na nju, “biti prvo parno dizalo u Bostonu kada se zgrada dovrši. Vidite, ondje je za njega predviđeno mjesto.” U sredini konstrukcije na svakom katu postojao je slobodan prostor, a na samom dnu zgrade bila je strojarnica s pumpom na paru, nizom cijevi koje su se protezale do vrha zgrade. Pokraj zgrade ležala je kabina lifta, pažljivo uređena poput male dnevne sobe.
“Ubrzo, kažu,” Osgood je objašnjavao, “više nitko neće ići stubama
itime ćemo spasiti pedeset života godišnje koji su izgubljeni padom niz stubište. Jedino nisam siguran u to mijenjaju li se stvari u Bostonu prebrzo da bismo ih mogli shvatiti. Svi ćemo putovati gore-dolje na parni pogon.”
“Svaki političar s takvom platformom ima moj glas”, rekao je Dolby, koji je otvoreno iskazivao protivljenje količini hodanja koju su zahtijevali grad Boston i Dickens.
Te večeri se jelu kod Fieldsovih pridružio Ralph Waldo Emerson koji je stigao iz Concorda. Za razliku od većine pisaca iz Cambridgea - Longfellowa, Lowella, Holmesa - Emerson se činio samo napola zainteresiran za Dickensa kao čovjeka, a još manje za Dickensa kao pisca. Ali se zato Mudrac iz Concorda nije mogao prestati smijati kad je Dickens zapjevao jednu staru irsku baladu (“Chrush ke lan ne ehouskin!”) kako bi izveo točku za okupljene; unatoč njegovu filozofiranju, Emersonov je smijeh bio tako glasan da se gotovo činio bolnim.
Za večerom je također bilo još nekoliko namrštenih lica koja su, poput neke nevidljive sile, širila tamni oblak iznad dobro raspoložene družine. Ta lica su bili visoko pozicionirani političari iz Massachussetsa koji su inzistirali na tome da je, nakon što je predsjednik Johnson tako nepromišljeno otpustio ministra obrane, njegova optužnica bila sigurna. Vođe Kongresa održavali su tajne sastanke cijelu noć. Kaos se mogao osjetiti u zraku.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Metju Perl - Page 2 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:46 am


Metju Perl - Page 2 Admiring_Demeter_

25


NACIONALNA POLITIČKA KRIZA KOJU SU PREDVIDJELI NA VEČERI NASTALA je u ponedjeljak - protiv Andrewa Johnsona podignuta je optužnica za političke zločine i prekršaje zbog njegova suprotstavljanja Kongresu u povodu procesa rekonstrukcije Unije - i javnost se uzbunila. Redovi ispred kioska s ulaznicama su se prorijedili - čak su i preprodavači otišli! Dolby je otkazao sljedeću seriju čitanja u Bostonu zbog smanjenog zanimanja javnosti i Dickensova slabijeg zdravlja.
Namještenici su učinili sve kako bi zabavili Dickensa tijekom tog mirnog razdoblja. Dolby i Osgood su se utrkivali u hodanju. Dickens je zamislio utrku koja mu je također poslužila kao izlika da organizira veliku večernju zabavu. “Taj Osgood!” rekao je Dolby Henryju koji mu je pomagao u pripremi za natjecanje stavljajući mu bešavne čarape. “Jedva da ima devedeset kilograma, sreće mi, rekao bih da je brži od mene u svim vremenskim prilikama, a kamoli još na snijegu i ledu. Čak i sa svojim tipičnim reumatskim smiješkom. Pazi što ti kažem, brži je i jači nego što izgleda - u utrkivanju, ali i inače. Za sve je kriv Johnson. Baš su ga morali optužiti.” Uskoro su Dolby i Osgood odlazili iz grada kako bi sredili promjene u rasporedu. Tom i Henry Scott ostali su u hotelu Parker House s Dickensom. U usporedbi s vremenom koje su do sada proveli u Americi, dani bez čitanja u Parkeru prolazili su suviše sporo. Zbog vremenskih prilika i Dickensova zdravlja, pisac je većinom bio zatočen u sobama. Kihanje i kašljanje su ga izmorili, a ponajviše nostalgija za Gadshillom.
Kad nije sjedio za stolom i pisao, Dickens bi razgovarao s bilo kim u blizini: konobarom, hotelskim osobljem ili gostima. Tom je bio zadužen za donošenje posljednjih telegrafskih izvješća Dickensu kad god su ih Dolby i Osgood poslali. Drugom je prilikom Dickens dobio pismo od kuće koje ga je rastužilo. Kad je Tom došao da preuzme poštu za posljednju dnevnu pošiljku, Dickens je još uvijek zurio u pismo.
“To ne može biti John Thompson!” uzviknuo je Dickens.
“Poglavico?”
“Thompson je jedan od mojih ljudi u Gadshillu. Policija je otkrila da je krao novac iz blagajne u mom uredu. Nakon svih tih godina! Pa ja sam mu povjerio i moje drage - mislim moje rukopise da ih prenosi na razna mjesta. Što da učinim s njim, ili za njega, tog nesretnog čovjeka, sam Bog zna!”
“Jako mi je žao, Poglavice.”
“Recite mi,” rekao je Poglavica, “dobri moj Branagane, čitate li moje knjige?”
Tom je iznenađeno zastao. Obično je Dickens govorio mimo njega, a ne zapravo njemu. Također se sjetio Dolbyjeva naputka da treba učiniti sve da Dickens bude zadovoljan.
Dickens se nasmijao njegovu oklijevanju. “Ah, slobodno recite istinu, gospodine Branagan! Moglo bi mi se zavrtjeti od još jednog prokletog ‘dickensovca’. Ništa ne plaši pisce poput prvog susreta s čitateljem.”
“Ne čitam romane tako često, gospodine.”
“Gospodine? Samo me stranci oslovljavaju s ‘gospodine’, i da budem iskren, radije bih da mi se stranci uopće ne obraćaju. Znate li zašto me zovu Poglavica?”
“Ne.”
“Dolbyju nikako nije odgovaralo zvati me Charles ili Dickens. Pa, barem sam ga uspio uvjeriti da me zove Boz.” Dickens je nastavio pričati
otome kako je jednog popodneva, tijekom turneje u Chesteru, Dolby pronašao Dickensa ispred kamina kako nosi turski fes i svijetao šal oko vrata jer‘je hladan zrak prodirao u sobu hotela Queen.
Kako se osjećate? zabrinuto je pitao Dolby.
Dickens je zagunđao: Kao nešto za jelo što se čuva u hladnoj smočnici. Kako izgledam?
Kao stari poglavica, odgovorio je Dolby, ali bez lule.
“Odatle mi taj nadimak. Neizmjerno poštujem Dolbyja jer je prevladao istu govornu manu od koje je i moj mali Indijac - to jest moj treći sin, Frank, koji je sada u bengalskoj policiji - patio kao dijete jer se sam nije dovoljno trudio. Dakle, kažete da ne čitate romane?”
Tom je zaboravio na prethodnu temu. “Romani su pretvaranje”, komentirao je.
“Hoćeš reći da romani lažu?”
“Da”, odgovorio je Tom. “Prave se da su nešto Sto nisu.”
“Knjige jesu pretvaranje, gospodine Branagan. To je sigurno. Ali to nije sve. Romani su puni laži, ali između njih je nešto što je više od istine - bez onoga što vi zovete lažima, stranice bi bile previše lake za istinu, razumijete? Pisac se uvijek unosi u knjigu, svoje pravo ja, ali morate paziti da ne pomislite kako ga poznajete kao svog prvog susjeda.”
“Ali to je i dalje samo mašta. Nije li?”
“Pokazat ću vam nešto. Pretpostavimo da je ova čaša za vino na stolu jedan lik.” Tom je kimnuo. “Dobro. Sada, zamislite da je to muškarac, pridajte mu neke osobine i uskoro će ga početi obavijati fina, gusta mreža zamisli dok ne poprimi oblik, ljepotu i životni nagon. Poslije toga, pisanje dolazi samo od sebe dok me ne zaustavi ta riječ tužno ispisana velikim slovima: ZAVRŠETAK. Ali ako ne kujem željezo dok je vruće - a to željezo sam ja - misli mi odlutaju.”
Tom nije bio siguran je li sve razumio, ali je rekao da zna što Dickens želi reći.
“Znate li?” pitao je Dickens. “Brzo ste se predomislili, Branagane. Mislim da ste razuman čovjek. Radije bih da sljedeći put budete iskreni, to bih uvijek radije, bez obzira na to što vam Dolby kaže.”
Kako je Tom vrlo ozbiljno shvatio Dickensov naputak da bude iskren, njegove su se misli vratile na ono o čemu je razmišljao sve to vrijeme od otkazivanja javnih čitanja. Ako je gospođa Barton dolazila na sva Dickensova čitanja u Bostonu, kao što je Tom mislio, bila bi strašno razočarana njihovim otkazivanjem. Osjetila bi se osobno uvrijeđenom. Ako je svaka druga osoba u zemlji previše zaokupljena optužnicom protiv predsjednika, ona nije jedna od njih - možda čak i ne zna za optužnicu.
Te je noći Toma probudila uobičajena buka kola za gašenje požara. Sanjao je kad su ga zvukovi trgnuli iz sna.
Zatresao je glavom dok je sjedio na krevetu odjeven u staru, široku pidžamu. Kako je to bio čudan san. Sanjao je strašnu nesreću na pruzi poput one u Staplehurstu gdje je Dickens umalo izgubio glavu. Samo što je u snu Tom bio na piščevu mjestu, te se spuštao niz stjenovitu padinu do krvlju umrljanog klanca u kojem su ljudi vrištali. I ovce i stoka prolazili su pokraj njega dok je pokušavao izvući žrtve na obalu rijeke, ali oni su svi bili mrtvi, i ljudi i životinje. Gore je prvi vagon visio iznad urušenog mostu, a iz njega su padali papiri iz Dickensovih knjiga u rijeku.
Tom je razmišljao o tom užasnom snu dok je umivao lice vodom i trljao oči. Vršci njegovih prstiju bili su grubi i hladni u odnosu na kožu lica. U tom je trenutku doživio jedan predosjećaj. Sutra odlaze iz Bostona, pa ako Louisa Barton misli nešto učiniti, onda će to biti večeras. Ako već nije došla u Parker House, stići će. Tom je bio siguran u to.
Možda ga je ohrabrila činjenica da nema Dolbyja i Osgooda koji bi ga prekorili. Tom se žurno odjenuo i otišao hodnikom do Dickensovih vrata koja je čuvao hotelski konobar.
“Što je sada?” pitao je konobar koji se grčio u polusnu. Maknuo je Tomov dlan sa svoje ruke. “Danas sam mrtav umoran, stari.”
“Moram razgovarati s gospodinom Dickensom.”
“Čisto sumnjam da bi ikoga želio vidjeti u ovo doba noći! Pogotovo ne nekog irskog nosača! Dođi ujutro.”
“Previše si popio za šankom.” Tom je čekao, uporno piljeći u konobara.
“Dobro”, otpuhnuo je konobar. Pokucao je na vrata i rekao da je tu jedan posjetitelj. Hoće li ga Dickens pustiti unutra?
“Proklet bio ako to učinim!” glasio je piščev odgovor iza vrata.
Konobar se pobjednički nacerio. Tom je stajao još nekoliko trenutaka, ali je napokon popustio i otišao. Međutim, baš kad je htio otvoriti vrata vlastite sobe, čuo je neko komešanje - kako nekoga dave, ženu koja je vrištala - sve se to čulo iz Dickensove sobe. Konobar se na vratima ukipio od straha. Tom je dotrčao i uletio u Dickensovu sobu.
U njoj je Dickens, sam, u baršunastom ogrtaču stajao ispred golemog zrcala. Lice mu je bilo u grču, a njegove su ruke stiskale deku kao da je ona neprijateljev vrat.
“Branagane! Uđi”, veselo je rekao.
“Poglavice, učinilo mi se da sam čuo...” Tom je počeo govoriti, sumnjajući u vlastita osjetila.
“A, da”, rekao je Dickens, nasmijao se, a potom i zakašljao. “Samo sam uvježbavao novo, kratko čitanje koje sam pripremio - puno je drugačije od ostalih. Vrlo sam pažljivo prilagodio i sažeo tekst. Zatvori vrata, molim te, pa ćeš čuti dio.”
Čitanje ulomka iz Olivera Twista, jednog od najstarijih romana u njegovoj karijeri, prikazivalo je Billa Sikesa, kriminalca koji je zatukao svoju ljubavnicu Nancy jer ga je izdala pomažući sirotom Oliveru. Dickens je sve to odglumio vrlo detaljno sa snagom i nasiljem koji su isticali neizbježnost smrti. Tom je osjetio kako mu tijelom prolaze trnci jer mu se činilo da promatra pravu prostitutku kako umire pred njegovim očima.
Kada je završio, Dickens se izvalio u naslonjač i razgibao vrat kružno mičući glavom. “Nitko ga još nije vidio”, uzbuđeno je rekao kad je došao do daha. “Rekao sam Dolbyju, Fieldsu i Osgoodu za večerom. Potajno sam ga uvježbavao, ali čini mi se tako užasavajuće da ga se bojim javno izvesti.”
“Bilo je stravično, Poglavice. Ako bilo koja žena u publici vrisne, moglo bi doći do javne histerije.”
“Znam.”
“Pretpostavljam da zbog toga ne možete dobro spavati”, rekao je Tom.
“Ionako ne mogu spavati! Već me tri sata muči jaki kašalj i nisam ni oka sklopio. Jedino mi laudanum  pomaže, ali večeras mi nisu pomogla ni sredstva za spavanje. Pokušao sam s alopatijom, homeopatijom, hladnim pripravcima, toplim pripravcima, slatkim pripravcima, gorkim pripravcima, stimulansima, narkoticima.”
Dickens je izvukao mješavinu opijata, pripravljenu od tekućina iz raznih epruveta koje su se nalazile u njegovoj putnoj kutiji za lijekove, i progutao punu žlicu gorke tekućine. Njegova se prijašnja energija iscrpila kao i kod glumaca kad odu iza zastora nakon pojedine scene. Činilo se kao da ga je preuzela kombinacija iscrpljenosti i narkotika.
“Nadam se da ću uskoro ponovno uzeti mač u ruke”, umorno je rekao Dickens. “Neumoran sam, Branagane, kao da se nalazim iza rešetaka u zoološkom vrtu. Kad bih je imao dovoljno, pokidao bih dio svoje grive trljajući je o otvore na mom kavezu.”
“Poglavice, prije ste od mene tražili da budem iskren”, rekao je Tom. “Jesam li?” pitao je Dickens, stišćući usta. “Sto ti kažeš? Da izvedem novu scenu ili ne? Mislim da je to jedna od najboljih. Iako možda ne bih smio počiniti ubojstvo u Americi. To bi moglo biti previše za ovu osjetljivu zemlju.”
Tom je morao povisiti glas jer ga se nije moglo čuti od Dickensovih učestalih napadaja kašlja. “Nije to, gospodine Dickens. Zabrinut sam zbog Louise Barton, žene koja vam je jednom ušla u sobu i koja redovito dolazi na vašu čitanju, koja nas je slijedila iz New Yorka i napala onu udovicu i možda ukrala vaš dnevnik: vjerujem da bi vas ta dama mogla večeras potražiti.”
“Usprkos čuvaru i njegovim Argovim očima ispred mojih vrata?” sarkastično je pitao Dickens. “Imate razloga vjerovati da će se to dogoditi baš večeras, gospodine Branagan, ako sam dobro shvatio.”
“Posljednji je niz čitanja u Bostonu otkazan - sigurno je namjeravala dolaziti pa ne znam kako će biti njezino duševno stanje sada kada joj je to uskraćeno. Ovo je posljednja noć - ona će nešto učiniti da bi vas pronašla i dobila ono što želi od vas.”
“A što želi?”
Tomovo je samopouzdanje splasnulo. “Ne znam.”
“Jeste li završili?” ljutito je pitao Dickens.
“Rekao sam što mislim.”
“Taj će vas prokleti oprez jednog dana skupo stajati!” rekao je Dickens i duboko uzdahnuo dok je sjedao za stol. Tom je znao da nije bio dovoljno uvjerljiv, čak ni za sebe, ali ga je iznenadio Dickensov gnjev. Pripremao se otići iz sobe.
“Čekajte. U redu, Branagane.”
“Da, Poglavice?” upitao je Tom. Okrenuo se i vidio kako Dickens briše suzu s lica.
“Oprostite mi. Znam da ste u pravu. Prije nego što sam napustio Englesku, primio sam pisma u kojima su me upozoravali na razne opasnosti koje će me vrebati ako dođem u Ameriku. Antidickensovska atmosfera, antiengleska atmosfera, njujorška svadljivost i ne znam što još sve ne. Kako sam već bio odlučio doći, zakleo sam se sam sebi da neću nikome ništa o tome reći, čak ni Dolbyju, a posebno ne onom starom crkvenjaku, Forsteru, koji je pomislio da će moja duša ispariti u trenutku kad se pomolio za moje sigurno putovanje!”
“Znači mislili ste da su mjere koje sam preporučio gospodinu Dolbyju bile primjerene?”
“Zato sam pristao na to da mi vi čuvate vrata te noći. Zamislite da sam čovjek koji treba tjelohranitelja da ga brani od fantomskih goblina i utvara! Pitam se jesu li Miltona posjećivali anđeli ili vragovi dok je pisao - i tko se to meni prikazuje?
Znam da ti je teško shvatiti, dobri moj Branagane”, nastavio je Dickens. “I sam si vidio kako me mase opsjedaju, uhode, gnječe i udaraju. Nikad nisam bio tako otuđen od sebe kao u ovim Sjedinjenim Američkim Državama. Sinko, ako sam te grubo dočekao kad si pokucao na vrata, vjeruj mi da se kajem. Lik koji nije pod mojom kontrolom preuzme me dok uvježbavam čitanje. Dakle, što predlažeš da učinimo? Ako ja trebam nešto učiniti, učinit ću to smjesta.”
Tom još nije smislio plan. Brzo je razmislio. “Poglavice, najradije bih uhvatio tu gospođu na djelu kako vam više nikad ne bi mogla smetati.” “Daj Bože! Što predlažeš da učinimo?” nestrpljivo je upitao pisac. “Mnogo je bolje umrijeti poduzimajući nešto, Branagane, nego čekati. Uvijek sam imao osjećaj da ću jednog dana umrijeti u akciji.”
Tomov improvizirani prijedlog bio je sljedeći: Tom će zamijeniti Dickensa u njegovu krevetu. Dickens će tiho otići u susjedni apartman u kojem je inače George Dolby. Ako se nezvana gošća uvuče; u sobu, kao što je to učinila za vrijeme njihova prvog tjedna u Bostonu, umjesto pisca, pronaći će Toma. A ako se gospođa Barton ne pojavi, nazdravit će Poglavičinoj sigurnosti na odlasku iz Bostona.
Dickens je razmislio o planu i brzo pristao. Najprije je skupio nešto osobnih stvari iz stolića i ladica na pisaćem stolu te ih stavio u torbu od teleće kože.
“Vjeruješ li u istinitost snova, Branagane?” pitao je pisac jer je on sam vjerovao.
Tom se sjetio svog čudnog sna o Staplehurstu. “Mislite li vjerujem li da nam govore što će se dogoditi?”
“Dakako, dakako. Ili o onome što se već dogodilo. Jednom sam sanjao dragog mi prijatelja Jerrolda, dramatičara. U snu mi je pružio nešto što je napisao, iako to nije bilo napisano njegovim rukopisom, bio je vrlo zabrinut i tražio je da to pročitam zbog vlastite sigurnosti. Pogledao sam, ali nisam mogao pročitati ni riječi! Bio sam vrlo zbunjen kad sam se probudio jer sam se živo sjećao tog sna. Sljedećeg sam dana, na svoje veliko iznenađenje, saznao da je Jerrold preminuo.”
Tom je razmišljao što će reći. Dickens je lagano pognuo glavu kao da je upravo završio jedno od svojih čitanja. Tom se brinuo što je Dickensova opsjednutost tim snom činila njegovu zdravlju i dobrobiti.
“Postao si mi drag, Tome. Nemoj odustati od molitve, kao što vjerojatno činiš - ja to nikad nisam učinio i poznajem tu utjehu. Ako poživim da još objavljujem, volio bih da čitaš moje knjige, bez obzira na to možeš li ih povezati s vlastitim životom. Hoćeš li?”
“Hoću”, rekao je Tom.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Metju Perl - Page 2 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:47 am


Metju Perl - Page 2 A23_060_v

“Dobro, ponosim se time što ćeš postati čitatelj.”
Kad je pokupio svoje stvari, Dickens je ušao u Dolbyjev apartman i za sobom zatvorio vrata. Tomu je lupalo srce dok je čekao. Na svakoje SuSkanje ili škripanje hotelskih zidova Tom zamislio ulazak provalnice i njezino hvatanje. Također si nije mogao pomoći a da ne pomisli na Dolbyja i njegov bijes u slučaju da se menadžer slučajno ranije vrati u Boston. Zamišljao je kako Dolby o tome govori previše pristojnom gospodinu Osgoodu i kako to predvidivi Osgood prenosi svom partneru, gospodinu Fieldsu, i bijesnog Fieldsa kako poziva policiju i naređuje da ovaj put strpaju Toma u zatvor.
Kako je noć prolazila bez uzbuđenja, Tom je pomislio da se prevario i da se Louisa Barton neće pojaviti. Dovoljno je preplašio umornog pisca. Lagano je pokucao na vrata susjednog apartmana gdje je spavao Dickens.
“Poglavice”, šaptao je Tom. Lagano je otvorio vrata. “Poglavice, mislim da smo dovoljno pokušavali. Želite li se vratiti u vlastiti krevet?”
U sobi nije bilo nikoga. U krevetu je netko spavao, ali je posteljina bila samo malo izgužvana. Vjerojatno je otišao van da udahne zraka. Osim ako se nije pojavila Louisa Barton kako je Tom pretpostavio.
Tom je otišao u hodnik kako bi ispitao konobara koji je čuvao Dickensova vrata, ali nije bilo ni konobara. Kad se spustio niz stepenice pronašao je noćnog recepcionara i poslao po odbjeglog konobara, koji je došao iz bara s čašom konjaka u ruci.
“Što radiš u baru?” obratio mu se Tom.
Konobar je uvrijeđeno pogledao Toma. “Sada propovijedate trijeznost?”.
“Tri su sata ujutro. Ne stražariš ispred sobe gospodina Dickensa?”
“Nemam zašto stražariti. Gospodin Dickens je otišao.”
“Kada?” pitao je Tom.
“Prije manje od pola sata. Rekao je da želi izaći u šetnju. Otišao je stražnjim stubištem.”
Tom je smjesta shvatio koliko je bio glup. Nikada nije ni uvjerio Dickensa u opasnost koju predstavlja provalnica! U Tomovoj je glavi odzvanjao Dolbyjev bijesni glas koji je govorio samo jedno: Izgubio si Poglavicu, izgubio si Charlesa Dickensa.
Vani je Tom našao hotelskog domara koji je vidio Dickensa kako izlazi kroz stražnja vrata, zove kočiju i odlazi. Domar je rekao da je kočija odvezla Dickensa u smjeru sjevera. Tom je krenuo prema rijeci tražeći pisca i njegovu kočiju. Ulice su ovako rano ujutro bile gotovo prazne. Klimava su kola vozila kruh. Tom se popeo na pekareva otvorena kola i čučnuo iza naslaganih peciva kako ga vozač ne bi vidio. Nakon što je skočio na ulicu i pretražio okolicu, Tom je odustao od beznadne potrage.
Tada je usred jutarnje tišine začuo neočekivani zvuk - glasan uzdah. Zvukovi su dolazili nekoliko koraka od rijeke. Tom je slijedio zvukove i pronašao crvenokosog muškarca kako leži potrbuške na kamenitom, zaleđenom nasipu. Vjerojatno je to bio mjesni pijanac koji se spotaknuo. Tom je izvukao muškarca i shvatio da je pretučen, a odjeća mu je na mjestima bila poderana. Bio je gologlav i u okolici nije bilo nikakvog šešira.
“Što se dogodilo?” pitao je Tom i oslobodio mu prsa od odjeće.
Muškarac je još jače zastenjao, pokušavajući nešto reći. “Kočija!”
“Pozvat ću pomoć.”
Prije nego što se Tom pomaknuo, muškarac ga je zgrabio za ovratnik odlučan u namjeri da Tom shvati što želi reći. Kroz teško disanje i vrtoglavicu, muškarac je uspio kazati kako je vozio svoju kočiju kad je ugledao ženu kako doziva upomoć. Držala se za gležanj kao da trpi velike bolove. Kad se muškarac spustio s kočije i krenuo prema njoj, protrčala je pokraj njega, uzela mu šešir i uskočila na vozačevo mjesto grabeći uzde. On je potrčao do kočije, ali je ona bičem potjerala konje koji su ga pregazili. Tada je sišla i gurnula teturajućeg muškarca niz nasip.
Tom je ispod leda i crnog blata mogao prepoznati da je muškarac nosio odoru profesionalnog vozača kočije. “Jeste li u kočiji vozili putnika?” pitao je.
Vozač je kimnuo.
“Koga? Je li to bio Charles Dickens?”
Vozača je obuzeo kašalj i počeo je iskašljavati krv.
“Možete li stajati?” Kako nije uspio stati, Tom mu je stavio jednu ruku ispod vrata, a drugu ispod nogu te ga podigao u jednom snažnom zamahu. Odnio ga je na ulicu.
U tom je trenutku u smjeru hotela dojurila jednoprežna kočija. Tom ju je pokušavao dozvati u pomoć, ali ona je divlje otklizala vrtoglavom brzinom, mnogo brže od dopuštenog ograničenja sporog kasa. Prošla je prebrzo da bi Tom vidio bilo što osim vozačeva šešira i da u kočiji nije bilo putnika. Ali je taksist kojeg je Tom držao ispružio ruku kad je ugledao to vozilo.
“Smiri se, stari”, rekao je Tom.
Kad je čvrsto primio noge kako bi ga nosio dalje niz ulicu, Tom je ugledao vozača teretne kočije kako blizu stajališta vodom napaja svoja dva konja pokrivena dekama.
“Ovom čovjeku smjesta treba pomoć. Odvezite ga u bolnicu”, rekao je Tom, lagano spuštajući muškarca. Potom je Tom odvezao jednog od vozačevih konja i rekao: “Moram ga posuditi.”
Zbunjeni je vozač bio suviše preplašen da bi ga odbio. Tom je uzjahao neosedlanu kobilu i udarcem nogom potjerao je u galop.
Tom se ubrzo našao iza brze kočije koja je prošla pokraj njih. Kad se našao u ravnini sa stražnjim dijelom kočije, Tom je duboko udahnuo i skočio s konja te dohvatio stražnji dio jednoprežne kočije. Viseći na jednoj ruci, Tom se zanjihao, otkvačio vrata i bacio se unutra. Kočija nije bila prazna. Na podu je bio Dickens.
Poglavica je ispružen ležao tako da ga nitko nije mogao vidjeti kroz prozor. Glava mu je bila na jastuku - ukradenom jastuku iz hotela Parker!
Netko je sve ovo pomno isplanirao.
Unutra je bila i putna torba Louise Barton puna poderanih stranica rukopisa. Tom je uzeo naslovnu stranicu. Na njoj je grbavim rukopisom bilo napisano: Charles John Huffam Dickens, Nova knjiga o Jobu. U torbi su također bile papuče, uvijači za kosu, zrcalo, mirisna mast i uže.
“Poglavice, ja sam, Tom Branagan. Jeste li ozlijeđeni?” šapnuo mu je Tom'i stresao ga.
“Polako, polako molim”, promumljao je Dickens.
Tom je uvidio da Dickens nije bio fizički vezan. Ali je Dickensa obuzela jaka omamljenost zbog prebrze vožnje.
Upravo su se tada konji naglo zaustavili, a kočija je poskočila uvis.
Dickens je pokušavao progovoriti, ali ga je Tom utišao. Pisac je bio nerazuman i zbunjen - također, Tom nije bio naoružan, ali je znao da bi Louisa Barton mogla imati oružje. Ako ga otmičarka ugleda, mogla bi postati neuračunljiva.
Jednoprežna je kočija imala dva reda sjedala okrenuta jedna prema drugima i prostor ispod svakog reda za prtljagu. Kad je čuo da vozačica silazi sa svog sjedišta, Tom je legao na pod i kliznuo pod jedan red sjedala u prostor za prtljagu. Uhvatio je Dickensov štap i sakrio ga uza sebe gdje se nije mogao vidjeti.
“Stigli smo”, teatralno je rekla Louisa i otvorila vrata. Njena je bujna kosa ispadala ispod ukradena vozačeva šešira koji je sada skinula i bacila u stranu. “Poglavice, sada se morate probuditi. Morate biti puni duha, puni duha i energije kao i uvijek, da pokažete kakvi ste zapravo. To će nadmašiti ostala čitanja za običan puk potpuno, potpuno, potpuno!”
Žena je nemalom snagom izvukla Dickensa kroz bočna vrata. Tom se u međuvremenu pomaknuo na drugu stranu kočije i otvorio vrata kako bi ih mogao promatrati. Bili su u masivnoj sjeni kazališta Tremont.
Napadačica je jednom rukom nježno vodila Dickensa prema kazalištu, dok je u drugoj ruci držala biserima ukrašeni nož skakavac. Odjenula je ružičasti pojas i prekrasnu plamenocrvenu haljinu, dok joj je kuštrava kosa bila ukrašena cvjetovima pelargonije.
Tom je pričekao da uđu u kazalište pa se uspeo stubama u glavnu dvoranu. Poznavao je zgradu u detalje još od Dickensovih čitanja i znao je da će unutra imati najbolju priliku da odvoji Dickensa od nje dovoljno dugo da ga oslobodi. Pomislio je da dovede policajca, ali oni bi sigurno sumnjali u njegovu priču: pogotovo zato što je otmičar žena iz visokog društva, po imenu Louise Parr Barton.
Tom je ušao kroz bočni ulaz koji je prije čuvao kako se ljudi ne bi ušuljali na čitanja. Sada se i sam šuljao. Tiho se uspeo stepenicama do balkona iznad skela kako bi mogao promatrati scenu. Louisa je postavila Dickensa na platformu ispred podija. On je oživio, ali je još uvijek bio zbunjen. Sjela je na platformu pokraj njegovih nogu. Okružena svojom raskošnom haljinom, izgledala je poput jezive prikaze školarke. Oštrica noža labavo je visjela u njenoj ruci.
Njezina je namjera bila jasna, ali i bizarna: Dickens je trebao izvesti čitanje njezina rukopisa. Jadni Poglavica. Kao da su mu se bore na licu produbile otkad je došao u Ameriku; bez Georgeovih svjetlosnih efekata i modernog šešira koji mu je izabrao Henry, raskuštrana mu je kosa visjela s ćelave glave sve do obraza. Bio je sjena samoga sebe.
Dickens je nespretno listao rukopis i počeo čitati. “Ubili su sluge oštricama mačeva - ja sam pobjegao samo zato da bih rekao vulgarnom narodu da se Bog obrušio na naš grad.” Louisa kao da je bila zanesena vlastitim riječima koje je izgovarao njezin idol.
Tom se podigao malo iznad željeznih skela. Sreo je Dickensov pogled, a Dickens je, pazeći da ne oda Toma, kimnuo. Dickens je povisio glas i počeo glasnije čitati njezin čudan i nezgrapan tekst, što je omogućilo Tomu da se nečujno spusti niz stubište i provuče mimo auditorija.
Ali došao je do udaljenosti koju nije mogao prijeći a da ne bude otkriven. Dickens je prepoznao Tomovu nevolju pa je bacio stranice koje je žena napisala i počeo glasno režati. “Ostavi to! Ima sasma dosta svjetla za ono što sam naumio.”™️
Bio je to Bill Sikes u sceni ubojstva iz Olivera Twistal Dickens je bijesno škrgutao zubima kad se potpuno preobrazio u divljeg ubojicu - gledao je ravno u Louisu Barton. Pružio je ruku prema njoj kao da će je zgrabiti za zglob na ruci.
Drhtala je od straha. Lice joj je poprimilo jarkocrvenu boju.
“Znaš ti dobro, vještice prokleta! Noćas su te pratili i čuli svaku riječ koju si izgovorila!”
Dramatična je izvedba hipnotizirala Louisu i Tom se neprimjetno došuljao do platforme. Vidio je njezinu ruku kako tako snažno steže nož da su joj pobijeljeli zglobovi na prstima. Tom ju je mogao iznenaditi dolazeći iz garderobe na platformu, ali ako dođe do borbe, Dickens je bio preblizu njezina oružja.
Dok je razmišljao o najboljem rješenju, Louisa kao da je primijetila da nešto nije u redu. Brzo se okrenula.
“Ti!” divlje je vrisnula kao da ju je zatrovao Bili Sikes. Zagledala se u njega svojim hipnotiziranim pogledom i zamahnula oštricom po zraku. “Ne smiješ biti ovdje!”
Prije nego što se Tom mogao pomaknuti, skočila je i prislonila svoj nož na meku kožu Dickensova vrata. “Nastavi čitati!” zapovjedila mu je.
“I čuli svaku riječ koju si izgovorila...” Dickens je tresući se ponovio Sikesove riječi upozorenja.
“Da, tako treba— nastavi čitati”, rekla je Dickensu, a zatim je dobacila Tomu: “Ti sada otiđi!”
Tom se, netremice gledajući u nož skakavac, počeo povlačiti središnjim prolazom. “Odlazim, gospodo Barton”, rekao je Tom. “Vidite da odlazim.”
Tada mu je pala na pamet druga zamisao i pao je na stolicu uz glasan udarac. Tom se ukopao u jastuk i naslonio.
Pogledala je prema Tomu, ali u tom trenu kao da je odlučila da više nikad neće napustiti pisca, rekla je: “Inatiš se jer nikad nismo bili prijatelji. Dobro, ostani! Ionako nećeš razumjeti to što ćeš vidjeti!”
Tom je stavio noge na stolicu ispred sebe. “Mislim da hoću.”
Tada je odjednom shvatila i otvorila usta. “A zato sjediš - to je moje sjedalo!”
Tom je tonuo sve dublje u sjedalo iz kojeg je ona gledala čitanje na Badnju večer i gdje je urezala niz riječi o Dickensu. Nije višć mogla kontrolirati bijes i potrčala je ispružena noža niz prolaz prema Tomu.
“Bježite, Poglavice! Brzo!” poviknuo je Tom Dickensu.
“Neću!” vikao je Dickens.
“Bježite, Poglavice!” ponovio je Tom, ali na njegovo zaprepaštenje Dickens se nije micao. “Dovedite policiju!”
Dickens je zahvalno pristao na taj prijedlog. Najprije je bacio stranice Louisina rukopisa u zrak, a potom odjurio iz kazališta.
“Ne!” povikala je gledajući kako stranice njezine knjige lete u svim smjerovima. Tom je iskoristio priliku dok nije gledala i zamahnuo kukom na Dickensovu štapu prema njezinoj ruci. Stršeći joj je vijak zahvatio zglobove i duboko je porezao. Njezin je nož skakavac poletio u zrak. Tom je zateturao unatrag kad je izvukla pištolj iz džepa, a potom je skočio naprijed i srušio je. Oboje su skočili do mjesta gdje je pao pištolj i otimali se za njega. Tom je napeo šaku, ali je čak i u tom trenutku znao da ne može udariti ženu. Ona je nekako oslobodila ruku i zamahnula šakom u njegovu čeljust nekoliko puta, i to iznenađujućom snagom.
“Postoji jedna glumica”, rekao joj je Tom, rukom se braneći od njenih udaraca. Čak i dok je govorio, osjećao se kao da izdaje Poglavicu. Nesvjesno je počeo šaptati. “Postoji jedna mlada glumica u Engleskoj koju Poglavica voli. Zato su se on i njegova supruga rastali. Ne zbog tebe.”
“Ne, sve si to izmislio!” zaridala je Louisa.
"Poglavica mi je rekao. Sam mi je rekao. Došao je ovamo kako bi zaradio dovoljno novca da joj kupi što god zaželi - da joj kupi krunske dragulje i Londonski toranj i Buckinghamsku palaču ako ona to poželi!”
“Ne, došao je zbog mene!”
Ali otrovne su riječi upalile. Njezino je lice poprimilo izobličen izraz zbunjenosti, počela je ridati i stisak je popustio. Tom ju je obujmio rukama. Za nekoliko se minuta vratio Dickens s policajcima i građanima koji su čuli njegovo zapomaganje.
Kad je Louisa ponovno ugledala Dickensa, kao da joj se vratio život. Počela si je tiho pjevati poput djeteta. Naglom se kretnjom otrgnula iz Tomova stiska i izvukla britvu iz cipele.
“Ne!” poviknuo je Tom. “Poglavice, pazite!” Skočio je ispred Dickensa.
Zabila je britvu u svoj vrat i počela rezati vlastito meso zdesna nalijevo. Pala je u lokvu svoje krvi.
Jedan od policajaca otrčao je po liječnika dok je drugi klečao pokraj žene i pokušavao zaustaviti krvarenje iz stravične rane vrpcom s njezina struka. Dok je šokirano promatrao, Dickens se spustio do nje i izvukao joj britvu iz ruke. Ponovno je pokušavala nešto reći, ali se samo gušila u krvi. Rukama je divlje mlatarala sve dok nije položila dlan na Dickensov i to ju je smjesta umirilo.
“Poglavice... naša sljedeća knjiga... što...?” rekla je pijuckajući sjajne kapljice krvi po bradi, ali nije mogla nastaviti.
Dickens se nagnuo prema ženinu uhu i nešto joj šapnuo. Tom nije mogao čuti što je rekao, ali neobičan i prepreden smiješak osvanuo je na licu Luise Barton dok joj je život izmicao, te se počela promuklo hihotati*. Preneraženi Dickens se odmaknuo i prepustio je policiji i liječniku koji je upravo stigao da se pobrinu za nju.
Tom se okrenuo ošamućenom Dickensu. “Poglavice, što ste joj rekli?”
Dickens je zbog iscrpljenosti i olakšanja umalo pao u naručje svog tjelohranitelja, ali samo se naslonio na njega. “Nije važno. Jedan od naših vragova počiva u miru, Branagane.”
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Metju Perl - Page 2 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:47 am

Metju Perl - Page 2 A_young_woman_at_a_piano

26


NJUJORŠKI JE TISAK ORGANIZIRAO SVEČANU VEČERU ZA ROMANOPISCA prije odlaska, koja se trebala održati u poznatom restoranu Delmonico’s. Opet je patio zbog teške otekline desnog stopala - erizipel, kazao je lokalni liječnik - i samo je uz nanošenje posebnih losiona iz najboljih ljekarni i bolno previjanje zavojima, koje je prekrivala posuđena kompresijska čarapa koju je Henry Scott opšio svilom, pisac mogao izaći. Dickens je škrgućući zubima rekao kako ne želi da novinari pošalju brzojav u Englesku o njegovim zdravstvenim problemima.
“Uvijek su postojale razlike i vjerojatno će uvijek postojati razlike između dva velika naroda”, rekao je Dickens nakon mnogo podignutih čaša u njegovo zdravlje za velikim stolom. “Ali ako išta znam o Englezima - a priznaju mi da nešto znam - ako išta znam o svojim sunarodnjacima, gospodo, znam da su englesko srce dirnule vaše zvijezde i pruge kao nijedna druga zastava, osim vlastite. Pozdravljam vas, i uvijek ću vas se sjećati onako kako vas sada vidim, kako zimskog ognjišta u Gadshillu tako u vrijeme zelenog engleskog ljeta. Da se poslužim riječima Peggotyja iz Copperfielda: ‘Moj budući život leži preko mora.’ Bog vas blagoslovio i neka blagoslovi zemlju u kojoj vas ostavljam”, tu je Dickens zastao sa suzom u oku, “zauvijek.”
Svih je dvjesto novinara, nakon što su dovršili svoje specijalne literarne menije timbales a la Dickens, agneau farci a la Walter Scott i cotelettes a la Fenimore Cooper, stalo klicati. Restoranski je sastav svirao himnu Velike Britanije “God Save the Queen”.
“Želio bih podići spomenik vašoj izdržljivosti, dragi moj Dickens”, rekao je Fields autoru u uho dok se rukovao s njim i pomagao mu otići.
“Ne,” tužno je odgovorio Dickens, “nemojte. Umjesto toga uklonite jedan od starih spomenika.”
*  *  *
Kad je saznao za njegove podvige u Bostonu, Dolby je mnogo puta iskreno čestitao Tomu, gotovo mu se ispričavši jer je sumnjao u njega. Zatražio je od Toma da potraži Louisine suučesnike.
“Nije ih bilo”, rekao je Tom.
“Nemoguće! Ta sitna dama...” rekao je Dolby još uvijek zaprepašten cijelom situacijom.
“Opsesija odlučne žene, gospodine Dolby, može biti opasnija od deset muškaraca.”
Posljednje večeri u Americi Dolby se povjerio Tomu o posljednjoj brizi koja ga je morila: prijetnje poreznika koji mu je prišao u hotelu. Dolby je zamolio Toma da pomogne pripaziti na znakove mogućih neprilika.
Upozorenje poreznog agenta, bilo ono blef ili ne, motalo se menadžeru po glavi. Platit ćeš, ili vi, svatko od vas, rekao mu je agent Pennock, uključujući i tvog ljubljenog Boza, bit ćete zatvoreni kao taoci prije nego što vaš brod napusti obalu. Bi li pisac, čije je zdravlje sve više slabjelo, preživio zatvor kad bi do toga došlo? Prljavo mjesto poput zatvora za dužnike u kojem je bio zatvoren njegov otac u Marshalseau u vrijeme njegove mladosti?
“Uvijek ću nositi sa sobom pismo čuvara riznice, za svaki slučaj”, rekao je Dolby.
“Mislim da onda ne bi trebalo biti problema”, rekao je Tom.
“Nadam se”, rekao je Dolby. “Ali čini se da Amerikanci vole prkositi autoritetima.”
Tek kad su se sljedećeg jutra ukrcali na brod Russia bez ikakvih incidenata, Dolby se nasmiješio prvi put nakon dugo vremena. Nosači su uz prtljagu na brod podigli i mnoge darove poput slika, buketa, knjiga, cigara i vina.
Dok je usidreni brod u luci još primao putnike, u brodskom salonu sjeli su na ručak koji se sastojao od vruće juhe. Prije nego što su počeli jesti, na palubi se čulo komešanje. Dolby je vidio nekoliko putnika kako ukazuju na policijsko plovilo koje im se približavalo.
Kad se Dolby spustio stepenicama da bi vidio što se događa, menadžer je na brodu sreo dvojicu muškaraca u crnim odijelima i kapama od tuljanove kože, iako policijsko plovilo još nije došlo do broda. Obojica su raskopčali kapute i pokazali sjajne, mjedene značke Državne riznice.
Dolby je, zadržavajući dah, izvukao pismo zaštite načelnika Porezne službe.
Agent koji ga je prije posjetio, Simon Pennock, prišao je kako bi uzeo pismo i pročitao ga. Polagano je podigao glavu i pogledao Dolbyja u oči. Potom je poderao pismo i zgnječio komadiće na podu vrhom svoje čizme. “Eto što mislim o ovome.”
“Gospodine!” rekao je Dolby. “To je službena obavijest šefa vašeg odjela. Vašeg nadređenog! Uvjerava me da ni gospodin Dickens ni ja nismo dužni plaćati porez u ovoj zemlji.”
Pennock se ružno nacerio. “Dajte da pojasnim ovaj slučaj vašem tupom britanskom mozgu. Nije nas uopće briga za mišljenje šefa mog odjela, kako ga vi zovete. Dok je predsjednik optužen, nema vlade, nema odjela. Postoje samo pravda i nepravda, a mi stojimo pred vama kao suci.”
“Gospodin Dickens je posljednji čovjek na svijetu koji bi izbjegavao neku obvezu ako je pravedna!” Dolby je pomišljao na to da iskoristi svoju posljednju taktiku. “Je li ta vaša irska krv razlog zbog kojeg mrzite gospodina Dickensa, agente Pennock?”
“Nemam ni kapi irske krvi u svom tijelu, gospodine,” rekao je poreznik.
“Zašto nas onda tako maltretirate? Je li vas izludila niska pohlepa?” “Govorite o pohlepi?” pitao je Pennock. “Ne morate ići dalje od svog šefa, gospodine. Koji dolazi ovamo zbog novca i obožavanja, a ne želi dati ništa zauzvrat, čak ni prijateljstvo. Možda bi se gospodin Dickens trebao više potruditi da bude uljudan prema građanima ove zemlje!” “Uljudan? Taj se čovjek iscrpio, razbolio r-r-r...” Dolby se borio s riječima, “razveseljavajući Amerikance. Kako to m-m-mislite?” “Šutite ako ste preveliki ulizica da biste rekli istinu, Dolby! Moj dragi brat je fini gospodin iz Bostona, jedan od najstarijih među gradskim očima. Pročitao je svaku knjigu koju je napisao gospodin Dickens u dvadeset godina. Ipak, kad je ostavio svoju posjetnicu u hotelu Parker House i pismo u kojem se predstavio kad je gospodin Dickens stigao, dobio je cedulju na kojoj je odbijen - koju čak nije ni napisao Dickens, ne, nije mogao naći vremena za to - jer je vaš sultan bio prezauzet odmaranjem. To nije ono što ja zovem pristojnošću! Ja to zovem uvredom! Predlažem da veliki Boz iskusi takvo ponašanje na vlastitoj koži!” Time je dozvao još više svojih ljudi do stepenica.
“Stanite", rekao je Tom dvojici muškaraca silazeći niz stepenice. "Koje su vaše namjere?”
"One se vjerojatno tebe ne tiču, Irče!” rekao je ratoborniji od dvojice. “Namjeravaju uhititi gospodina Dickensa i mene”, drhtavo je odgovorio Dolby.
Tom je bez oklijevanja stao ispred Dolbyja i obratio se poreznicima. “Uzmite mene, a njih pustite. Ostat ću s vama dok se ovo pitanje ne razriješi.”
Ratoborniji je poreznik snažno gurnuo Toma, pa se Tom otkotrljao niz stepenice. Umalo je razbio glavu, ali se u posljednji trenutak uhvatio za ogradu na stubištu.
Pennock je izvukao pištolj iz džepa. “Sredit ćemo Dolbyja - a onda gospodina Dickensa.”
Nije bilo moguće pobjeći - odmetnuti su agenti bili odlučni. Odjednom su se iza Dolbyja začuli teški koraci čizama. Četiri su detektiva iz policijskog broda koji je upravo stigao također raskopčali kapute i pokazali značke. Okružili su Dolbyja i zahtijevali da im poreznici otkriju svoje namjere.
“Dobro jutro! Mi smo iz riznice!” odgovorio je jedan od poreznih agenata.
“Riznice? Zakasnili ste. Mi smo njujorška policija i mi smo uhvatili njega i Boza jer duguju novac gradu New Yorku.” Dva su detektiva uhvatila Dolbyja za ruke. Jedan je zgrabio Toma Branagana. Kad se podigla kakofona galama oko toga tko će ih prvi uhititi, odozgo se oglasilo zvono koje je upozoravalo one koji se vraćaju na obalu da se vrate na trajekt.
“Naš je policijski brod sa strane”, rekao je jedan od detektiva. “Ali s obzirom na to. da ste se vi ukrcali s doka, da sam na vašem mjestu, otišao bih s ostalima da ne ostanem bez prijevoza, osim ako vi, momci, ne želite razgledati Liverpool.”
Pennock i njegovi nezadovoljni agenti su popustili, požurili su na palubu i uskočili na posljednji trajekt koji je odvozio sluge i pratitelje putnika. Kad su otišli, detektivi su se obraćali jedni drugima: “Hoćemo li ih sada staviti u okove ili na brodu?”
“Čekajte da najprije odem po Dickensa, tako da ne mogu pobjeći.” “Onda pripremi svoj štap ”
“Zamisli! Što bi novinari rekli da vide Neponovljivog Dickensa u okovima!”
Odjednom, muškarci su se počeli smijati. Dolby je zurio u njih, zatečen promjenom njihova raspoloženja.
Detektiv je skinuo šešir i nasmiješio se. “Jako nam je žao, gospodine. Naš je šef policije veliki obožavatelj vašeg gospodina Dickensa. Kad je načuo nešto o poreznikovu planu, poslao nas je da ih potjeramo. Sada bismo se trebali vratiti na naš brod i pustiti vas da idete svojim putem. Ali možda bi stari Boz mogao dati koji autogram za našeg šefa?” Dolby i Tom su se u čudu pogledali.
Prije nego što su se vratili na policijski brod, policajci su nosili pune ruke autograma. Obližnji su teretni brodovi za rastanak ispalili iz topova. Nakon beskrajnog klicanja i opraštanja s trajekta i s obale, Dickens je stojeći pokraj ograde stavio šešir na vrh štapa i 'mahnuo njime gomili ljudi.
Tom je stajao na palubi iza Dickensa za slučaj da mu se posklizne čizma. Iz te je pozicije mogao vidjeti kako su Dickensu zasuzile oči. “Možda ćete se opet vratiti u Ameriku, Poglavice”, predložio je Tom. “Sigurno”, složio se Dickens. “Ipak, možda sam ovdje već dao dovoljno sebe.”
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Metju Perl - Page 2 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:48 am

Metju Perl - Page 2 A_Young_Lady_Reading_in_an_Interior


PETI
NASTAVAK
27


London, Engleska, 16. srpnja 1870.

SLJEDEĆIH PET DANA NAKON ŠTO SU OPIJUMSKI ZLIKOVCI NAPALI OSGOODA, Rebecca je njegovala svojeg poslodavca u pansionu Falstaff, gdje je spavao gotovo bez prestanka. Redovito ga je posjećivao mjesni liječnik iz Rochestera. Datchery je također dolazio, te bi ga svaki put uznemirilo i rastužilo Osgoodovo zdravstveno stanje. U trenucima kad je bio budan, izdavač je pokušavao disati, ali je većinom kašljao.
“Ne iskašljava krv”, rekao je doktor Steele Rebecci dan nakon napada. “Rebra su zadobila frakture na površini, a pluća su netaknuta. Ne volim upotrebljavati lijekove ili pijavice u slučajevima kad nema upale.” “Hvala Bogu na tome”, rekla je Rebecca.
“Mora ga se redovito prati hladnom vodom. Čini mi se da imate nešto njegovateljskog iskustva otprije, gospođice.”
“Hoće li se brzo oporaviti, doktore?” odmah je upitala Rebecca. “Kloroform i konjak trebali bi očistiti njegovo tijelo, uvjeravam vas u to, gospođice. Ako je on jedan od sretnika.”
Kad se Osgoodov um malo oporavio, još je imao poteškoća u opisivanju onoga što se dogodilo tog ranog jutra u opijumskim sobama, i zbog čega su* dvojica ovisnika o opijumu bila mrtva i unakažena. Rebecca je sjedila za radnim stolom sastavljajući pismo za Fieldsa o novostima na njihovu putu, dok je Datchery ležao u naslonjaču u polusnu kad se Osgood ponovno probudio.
“Bio je to Herman!” Osgood je zastenjao kao i onda kad ga je pronašao lovac na blago u kanalizaciji. Rebra su mu bila zamotana širokim zavojem koji ga je dva puta obavio, što mu je otežavalo kretanje i disanje. Ugrizi kanalizacijskih štakora po licu i vratu natekli su i pretvorili se u goleme crvene ogrebotine.
“Jeste li potpuno sigurni da je to bio on, gospodine Osgood?” upitala je Rebecca kad je prišla krevetu.
Osgood je stavio ruke na čelo. “Ne. Uopće nisam siguran, gospođice Sand. Nakon svega, oboje znamo da nikako nije mogao preživjeti ocean! A tko ga je mogao spriječiti da mi učini nešto još gore, ako je bio tamo da me ubije? To je sigurno bila halucinacija od opijuma, poput zmija i glasova. Pao sam pod njegov utjecaj.”
“Saznat ćemo što se doista dogodilo, obećavam ti to!” vrisnuo je Datchery. “Moj dragi Ripley, moja draga gospođice Rebecca, to vam svakako obećavam!” Primio je Osgooda za ruku i posegnuo za Rebeccinom, ali ona se nepovjerljivo odmaknula. “Kažu da ćeš neko vrijeme biti bolestan kao pas, momče. Ali samo me uvjeri da ćeš sve to izdržati i bit ću presretan!”
Iako mu je glava bila zamotana, Datcheryjeve ozljede bile su površinske u odnosu na Osgoodove. Nije vidio ništa što se dogodilo nakon njegova napada, niti je primijetio Hermana prije nego što je nokautiran. Kao što se dogodilo s Osgoodom, tako je netko i njega onesviještenog odvukao na ulicu. Rebecca nije htjela imati nikakvog posla s čovjekom koji je doveo Osgooda u tako opasnu situaciju, a prije toga ih je svojom pojavom natjerao na svađu koja je sada bila sramna uspomena.
Datchery je rekao: “Gospođice Rebecca, želio bih pomoći. Znate, ja vam mogu pomoći. Pokušajte to prihvatiti.”
“Mislim da ste već dovoljno pomogli”, rekla je. “I molila bih da se mojem poslodavcu obraćate s gospodine Osgood.”
Datchery je frustrirano zagrizao usnicu, okrenuo se pacijentu koji je ležao u krevetu, a zatim ponovno Rebecci. “Možda bih vam trebao reći neke stvari koje će pomoći da mi povjerujete, kao što mi vjeruje i vaš poslodavac.”
“Ah, gospodine ‘Datchery’, zar ne?” Doktor Steele je ušao u sobu. “Mogu li s vama porazgovarati u četiri oka?”
Datchery je pogledao pospano Osgoodovo lice iznad pokrivača, kimnuo i napustio sobu. Na Rebeccino veliko olakšanje, nije se više vraćao tog popodneva.
Kad se Osgood sljedeći put probudio, zatražio je da mu daju odjeću u koju je bio odjeven za vrijeme napada, a koja se sada sušila u garderobi. Pretraživši džepove, izvukao je zelenu knjižicu koju je podignuo s prljavog poda.
“Edwin Drood! Pogledaj.”
To je bilo to. Naslovnica je bila kaleidoskop ilustriranih scena iz Dickensove knjige. Knjižica je zapravo bila objavljeni peti nastavak iz serije o Tajni Edwina Drooda. Doktor Steele, koji ga je upravo došao pregledati, primijetio je da se Osgood uznemirio. Taj liječnik, učeni dugonja, postao je pravi tiranin kad je u pitanju bila Osgoodova njega. Zapovjedio je da se svjetlo smije pripuštati kroz prozore samo u kratkim intervalima.
“Zamolio sam gospodina Datcheryja da gospodina Osgooda ostavi na miru”, doktor Steele je objasnio Rebecci. “Uvjeren sam da ga on samo uznemirava.”
“Slažem se s vama”, odlučno je rekla Rebecca.
Liječnik je uspio obeshrabriti Osgooda u proučavanju knjižice koja ga je, očito, također uznemiravala. Rebecca je pristala maknuti predmet izvan pacijentova vidokruga, iako ju je intrigirala slučajnost pronalaska stvarčice baš na takvom mjestu. Je li Osgoodova nesreća u zloglasnoj četvrti doista posljedica uobičajenih opasnosti u tom kraju ili je na neki način povezana s njihovim zadatkom u Engleskoj? Otvorila je knjižicu i primijetila kako stranice izgledaju kao da su čitane, čak i po nekoliko puta. Stavila je nastavak u ladicu.
“Ne razumijem”, uzdahnuo je Osgood je kad mu je liječnik skinuo odjeću i stavio svježe zavoje. “Ne razumijem kako su opijati koje sam udahnuo mogli imati tako jak učinak na mene.”
“Oh, u pravu ste”, dr. Steele je zaključio. “Sama isparavanja vam to nisu mogla učiniti. Nadam se da dami neće biti neugodno”, rekao je oprezno, i pričekao da se Rebecca okrene. Nije se okrenula pa je liječnik zavrnuo Osgoodov rukav od flanela i otkrio ono što je vidio prilikom pregleda.
“Ne razumijem”, Rebecca se usprotivila.
“Evo ovdje,” rekao je doktor Steele, “trag uboda u ramenu gospodina Osgooda - od potkožne injekcije. Vidite li?”
Liječnik je ravnodušno nastavio. “Netko je u vaše tkivo ubrizgao veliku količinu narkotika, gospodine. Zato treba toliko vremena da ga vaše tijelo izbaci iz sebe.”
Rebecca se počela tresti. Osgood se uspravio. Šokirano su se pogledali. Prešli su pola svijeta, jednim dijelom i da bi ostavili Danielovu tragediju za sobom, a opet su se našli u situaciji suočavanja s otrovnom injekcijom koja je ostavila ožiljak na Osgoodovoj koži kao i kod Danijela. Sve se činilo poput jednog te istog niza zlokobnih događaja, iako je sada još manje bilo jasno zašto je i gdje sve to počelo.
Rebecca je znala da će doktor Steele prekinuti svaki razgovor ako procijeni da previše uzbuđuje pacijenta. Zato je malo pričekala, praveći se da je ubodna rana najnezanimljivija stvar kojoj je ikad svjedočila. Liječnik je ubrzo otišao u susjednu sobu, dajući dugotrajne upute glasniku da nabavi još doza lijekova od gradskog ljekarnika.
“Gospodine Osgood, je li to ista rana kao ona koju ste vidjeli na... na Danielovu tijelu?” pitala je Rebecca najsmirenijim šaptom koji je mogla izustiti kako ih doktor ne bi čuo. “Ne smijete mi ništa kriti. Ista je, zar ne?”
“Da”, Osgood je uzvratio šaptom.
“Što bi to moglo značiti?”
“Susreli smo se s istim protivnikom kao i Daniel onoga jutra kad je poginuo.”
“Ali tko je to?”
“Ne znam.” Tada je Osgood, pomalo slomljena srca, ali i pobjednički, prišapnuo: “Daniel nije sam sebi ubrizgao opijum. Sad smo sigurni u to. Bio je otrovan, gospođice Sand, kao što sam i ja bio!”
“Jeste li sigurni u to?”
“Jesam! Mora biti tako! Čak ni Dickens ne bi opisao takvo otkriće kao slučajnost! To prikazuje stvari u potpuno drugačijem svjetlu. Moramo malo bolje razmisliti o cjelokupnoj situaciji: o Danielu, o ovisnicima o opijumu, o Droodu. Gospođice Sand”, dodao je s iznenadnom hitnošću. “Gospođice Sand, dajte mi papira!”
Rebecca mu je donijela hotelski blok, pero i knjigu kao podmetač.
Osgood je napisao na bloku, križajući riječi, a zatim sve iznova dok nije došao do rješenja:
To je odozgo.
Tojeodozgo.
To je od ozgo.
To je od Osgooda.
To je Osgoodovo!
Daniel Sand se nije pokušavao pomiriti s Bogom, ali su njegove riječi, u toj situaciji, svejedno imale prekrasno značenje. “Pogledajte,” rekao je, “Bendall je bio u krivu. Daniel nije izostavio posljednju riječ dok je umirao. Daniel, čak i na izmaku života, nije htio da budem ljut na njega. Uopće nije izdao tvrtku.”
Kad se doktor Steele vratio kako bi dovršio pregled, u tami sobe nije primijetio vruće Rebeccine suze.
*  *  *
Tog toplog jutra nakon napada, u opasnosti nije bilo samo Osgoodovo fizičko stanje, već i pravno. Kad se prvi put probudio iz bunila, dvojica skupljača blaga iznijela su ga iz kanalizacije i odvela u policijsku postaju. Nije mogao objasniti redarstvenicima kako se ondje našao.
Osim toga, njegov izgled u tom trenutku - njegova uništena i mokra odjeća, usporeni govor i pokreti, te intenzivni smrad po spaljenim narkoticima i smeću - činili su ga predmetom policijske istrage jer je izgledao kao još jedan od problematičnih skupljača. Kad je opisao što se dogodilo, poslana je ophodnja u trošni prostor koji im je opisao Osgood, te pronašla mrtva tijela indijskog mornara i Bengalca kojeg su lokalni stanovnici zvali Booboo.
“Ovo je jako loša situacija”, rekao je Osgoodu zapovjednik postaje. “A posebno za vas, gospodine. Vaša priča nije cjelovita.”
“Zato što ne znam točno što mi se dogodilo, gospodine!” Osgood je prosvjedovao.
“A tko bi onda trebao znati?” oštro je upitao narednik.
Tek je dolazak uglednog londonskog poslovnog čovjeka Marcusa Wakefielda spasio Osgooda od prijave za remećenje javnog reda i mira. Gospodina Wakefielda su upozorili na prisutnost nepoznatog Amerikanca u policijskoj postaji, jer je Osgood imao kod sebe u odijelu Wakefieldovu posjetnicu kad su ga pronašli.
“Poznajete li ovog jadnika, gospodine?” sumnjičavo je upitao narednik. “Ili vam je možda ukrao posjetnicu.”
Osgood je ležao na klupi u deliriju i bolovima.
Wakefield je udario šakom po stolu. “Ovo je nečuveno! Gospodo, odmah pustite ovog čovjeka. Prešao sam ocean s njim - ime mu je Osgood, James Osgood. On nije nikakav beskućnik, već ugledni izdavač iz Bostona koji je spavao u najboljoj kabini na brodu. Ovdje držite pravog gospodina. Obavijestio me kako će se zadržavati na selu u blizini Rochestera, baveći se poslovima zbog kojih je ovamo i došao.”
Narednik je odmjerio Osgooda. “Nikad do sada nisam vidio izdavača koji se odijeva na takav način i, ako smijem reći, koji toliko smrdi! Morat ćemo napisati izvještaj o tome.”
“Napišite taj svoj izvještaj, a zatim ga pustite.”
Wakefield je upotrijebio svoj utjecaj kako bi ishodio Osgoodovo oslobađanje, a zatim je poslao poruku Rebecci i pozvao je na kolodvor
Higham, gdje ju je dočekao s ozlijeđenim Osgoodom kako bi ga prevezli natrag u pansion Falstaff na oporavak. Kad su se susreli na kolodvoru, Wakefield je zamolio Rebeccu za kratak razgovor nasamo.
“Smijem li malo prošetati s vama, draga?” upitao je Wakefield.
Rebecca je primila gospodina ispod ruke dok su hodali kolodvorom.
“Draga, nastavit ću s vama do pansiona Falstaff, ali bojim se da se onda odmah moram vratiti u London kako bih nastavio s poslom”, rekao je i ispričao se.
“Vrlo je ljubazno od vas što ste ga doveli sve do Kenta, gospodine Wakefield”, odgovorila je Rebecca.
Nasmijao se. “Priznajem da me, iako sam zgrožen groznim stanjem gospodina Osgooda i ovim okolnostima, smiruje ponovni užitak u vašem društvu”, rekao je. “A jeste li vi dobro, draga moja?”
“Koliko god mogu biti, hvala vam, gospodine Wakefield”, rekla je Rebecca pristojno. “Jedino žalim što nisam zabranila gospodinu Osgoodu odlazak na takvo mjesto s onim groznim gospodinom Datcheryjem.”
“Bojim se da nježna žena, iako mora pokušati, ne može spriječiti manje oprezni spol od naših nerazumnih želja, gospođice Sand”, rekao je Wakefield i nasmijao se. “Gospodin Osgood je, čini se, otkrio, ali na svoju štetu, da London nije bezopasan. Ženski instinkti su često ispravni. Gospodin Osgood mi je poslao poruku da mora obaviti nešto vezano uz gipsanu skulpturu s dražbe u kući Christie’s za koju sumnja da je nestala. Raspitao sam se o tome kod jednog svojeg suradnika - očito je skulpturu za koju je vaš poslodavac zainteresiran ispustio neki neoprezni radnik u dražbenoj kući, a oni je nisu htjeli prikazati kako bi izbjegli neugodnosti. Nadam se kako ćete inzistirati na tome da prekine s takvim aktivnostima u mračnim uličicama, bez obzira o čemu se radilo.”
Rebecca je zatresla glavom. “Ne znam može li ga itko na ovome svijetu razuvjeriti. Možda čak ni gospodin Fields.”
Wakefield je zabrinuto uzdahnuo, ali s daškom divljenja. “Vidim da je on vrlo izdržljiv čovjek, ali priznajem, gledajući njega, osjećam se kao da gledam vlastiti odraz u zrcalu. Nisam znao da posao izdavača veže uza sebe takve izazove! Predlažem da od sada dobro pazite na njega, draga moja gospođice Sand. Ja imam mnogo prijatelja u svim dijelovima grada. Pozovite se na mene u slučaju i najmanjih problema. Kao poslovni čovjek, bojim se da znam kako ta vatra ambicije koja gori u srcu gospodina Osgooda neće biti tako lako ugašena dok ne ostvari svoj cilj.”
“Zahvaljujem vam u ime nas oboje”, rekla je pažljivo, jer se činilo kako je njihov razgovor završio.
Wakefield je uzeo Rebeccinu ruku i lagano na nju priljubio svoje usnice. “Nadam se da nisam previše otvoren, draga moja”, rekao je. “Vi ste doista savršenstvo, rijetki tip žene koju pravi, londonski muškarci teško pronalaze. Gospodin Osgood doista ima sreće što ste mu tako odani.”
Obuzeo ju je čudan osjećaj ranjivosti i slobode pa je ostala bez riječi.
“Gospodin Osgood mi je rekao da ste već bili udani”, Wakefield je nastavio nježnim tonom. “Ali kod nas u Engleskoj su zakoni drugačiji. Ako želite, o tome više nikad ne morate razmišljati.”
“Gospodin Osgood vam je rekao da sam razvedena?” iznenađeno je upitala Rebecca.
“Da, kad smo bili na Samariji”, odgovorio je. Kad je osjetio njezinu zbunjenost, dodao je: “To je rekao kako bi vas zaštitio, gospođice Sand. Vjerujem kako je primijetio moje trenutačne i iskrene simpatije prema vama, pa je htio spriječiti bilo kakve nepriličnosti. Zar je moje zanimanje za vaš život tako iznenađujuće, draga, poput tog izraza na vašem licu?”
Zvona s kočije su zazvonila i time označila da je sve spremno za prijevoz pacijenta prema Falstaffu.
“Moram mu otići pomoći, gospodine Wakefield”, rekla je Rebecca.
Izdavač se svaki dan budio iz sna s malo više tjelesne energije i sve nemirnijeg uma. Slomljena rebra, iako još uvijek bolna, zacjeljivala su normalnim tijekom. Doktor Steele je naredio Osgoodu da drži torzo u zavojima, te mu zabranio teško disanje, jer bi u protivnom riskirao tešku, trajnu ozljedu pluća. Jednog jutra, nakon što je Osgoodu pripremio doručak, vlasnik pansiona postavio je vazu sa svježim cvijećem pokraj umivaonika.
“Vrlo ste ljubazni, gospodine Falstaff”, rekla je Rebecca koja je sjedila pokraj Osgooda i prala mu čelo.
“Ispričavam se ako vas prekidam u vašem poslu vezanom uz pacijentovo zdravlje”, rekao je vlasnik uz dašak neuvjerljivosti. “Bojim se da trebam vaš potpis na nekim papirima, gospodine Osgood, kako biste produljili svoj boravak izvan početnog dogovora, s obzirom na okolnosti.”
“Naravno”, rekao je Osgood.
Zastao je dok je pregledavao račun koji je stavio na jastuk. Iznad memoranduma pansiona stajalo je pravo ime sir Johna Falstaffa, William Stocker Trood. Trood, promrmljao je Osgood sebi u bradu.
“Nešto nije u redu, dragi gospodine Osgood?” upitao je vlasnik.
“Samo sam primijetio sličnost vašeg prezimena s onim glavnog lika u posljednjoj knjizi gospodina Dickensa.”
“Ah! Jadni gospodin Dickens, kako nedostaje ljudima ovdje! Moram priznati, gospodine Osgood, da ovo” - u tom trenutku je zastao i zategnuo svoj staromodni, široki kaput i ovratnik - “želim reći, ovaj kostim i moje želja da izgledam poput debelog viteza, Falstaffa. To je sve zbog njega.”
“Zbog Dickensa?”
Kimnuo je. “Mnogo godina ljudi su dolazili u Rochester sa svih strana svijeta kako bi nakratko pogledali dom gospodina Dickensa ili čak njega osobno! Amerikanci bi dolazili, ostavljali svoje posjetnice i nadali se kako će biti pozvani u Gadshill, a u međuvremenu bi kod nas dolazili na kruh i vino uz kamin. Ponekad je obitelj Dickens imala previše gostiju pa bi koristili naše usluge za dodatni smještaj. Lokacija našeg malog pansiona omogućavala nam je naplaćivanje pristojnih cijena za smještaj i hranu. Sada kad je on otišao, a i obitelj se sprema otići, pa, moram smisliti nov način da privučem posjetitelje. Kao što moja sestra kaže, Bog nam pomogao ako svoje sićušne potrebe možemo zadovoljiti jedino mojom ulogom Falstaffa! ‘Bolje svojstvo hrabrosti je oprez, i u tome sam boljem svojstvu spasio svoj život.’20 Pokušao sam upamtiti neke stihove, ali primijetit ćete kako jednostavno nisam za kazalište.”
Nakon što je završio sa svojim poslom, vlasnik Falstaffa se naklonio i krenuo izaći.
“Gospodine Osgood? Što je? Što nije u redu?” upitala je Rebecca kad je vidjela kako mu je odjednom lice izgubilo boju.
“Njegov sin, njegov sinje umro...” Osgood je polovično promrmljao.
“Što?” upitala je Rebecca, zbunjena i zabrinuta za njegovo mentalno stanje. “Čiji sin?”
Slike poveznica gradića Rochestera i Dickensovih knjiga pojavljivale su se u Osgoodovoj glavi. Dickens je koristio imena, likove i priče iz kraja upravo nadomak prozora svoje radne sobe. Romani o Rudgeu i Dorrit sadržavali su njihove priče s roehesterskih staza, a Stoje onda s pričom o jadnom Droodu? Osgood je više govorio sam sa sobom nego s Rebeecom. “Jako se rastužio kad je vidio cvijet opijuma dolje za stolom i rekao da mu je opijum oduzeo sina... ali nikad nisam pomislio da bi...”
Odjednom, izdavač je iskočio iz kreveta. Koljena su mu klecala, a noge gubile ravnotežu. Jedne ruke omotanom oko sebe, jedva je odvukao svoje prebijeno tijelo hodnikom.
“Gospodine Trood! Vaš sin!”
Vlasnik je problijedio, a njegova uloga veselog domaćina još se jedanput izgubila. “Možda smo dovoljno razgovarali za danas”, rekao je oštro. Vidio je da Osgood želi još. Pogledao je cijelo stubište. “Ne mogu ovdje o tome govoriti. Jeste li dovoljno zdravi da pođete sa mnom u grad, gospodine Osgood? Ako prošetate sa mnom, obećavam da ću vam sve ispričati.”
Osgood je inzistirao. “Vaš sin, gospodine, kako mu je bilo ime?”
Vlasnik je udahnuo malo zraka kako bi mu se vratio glas. “Zvao se Edward. Edward Trood”, rekao je. “Bio bi otprilike vaših godina da nije zauvijek nestao.”
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Metju Perl - Page 2 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:49 am


Metju Perl - Page 2 A_YOUNG_GIRL_STANDING_ON_A_CHAIR_LOOKING_OUT_OF_A_WINDOW


28


POSLJEDNJI NESTANAK EDWARDA TROODA PRIJE NJEGOVA UBOJSTVA NIJE pobudio neku zabrinutost jer se to nije dogodilo prvi put.
Edward je imao teško djetinjstvo. Uvijek je bio malen za svoje godine i bio je rođen s deformiranim desnim stopalom. Drugi dječaci u selu nisu imali milosti kad su ga mučili. Onda su počele krađe. U početku je to bio sitniš, dodatna hrana iz kuhinjskih ormara, komadi odjeće. Dio toga, kako su to shvaćali roditelji, bilo je mito za dječake koji su mu prijetili nasilnom osvetom. Ali ponekad bi pronašli predmet koji je nedostajao - obiteljski svijećnjak, na primjer - zakopan u vrtu, kao da je u uvrnutoj mašti osakaćenog dječaka predmet trebao izniknuti i narasti.
Bilo je to još gore od svega ovoga. Gore jer se dječak izvana doimao kao prilično dobar. U prisutnosti stranaca, a većinom i u prisutnosti svoje obitelji, Eddie je bio pristojan, jako se trudio pridržavati se bontona, a i odjeća mu je bila uredna. Bio je istinski ljubazan i umiljat kad je bio dobro raspoložen.
Kad su William i njegova supruga zatražili savjet od gradskog svećenika, izazvali su dobronamjeran smijeh. Edward? Kakve su to nevolje zamislili da imaju s malim, poslušnim, pristojnim, uzornim Eddiejem Troodom? Roditelji su se pokušavali prisiliti na isto mišljenje. Naš Eddie? Dječački nestašluk, to je bilo jedino što ga je mučilo. Bilo je dugih razdoblja mira kad bi se Edward, dobar učenik prema mišljenju nekih učitelja (neki su rekli izniman), lijepo ponašao kod kuće i u školi, te uspijevao izbjeći sukobe sa svojim mučiteljima.
Potom bi ponovno ukrao - sad iz malog hotela u kojem su William i njegova supruga radili obavljajući zaduženja vezana uz kuhanje i domaćinstvo. Edward je silom otvorio gazdinu prastaru, zaključanu ladicu i izvadio novčanik u kojem je bilo nekoliko funti. I - što je najstrašnije - Edward je počinio krađu pred majkom! Prošao je mimo nje kao da je ne razlikuje od neke sluškinje.
Te se večeri Eddie pojavio kod kuće tužna, ali nedužna izgleda.
“Moja je sirota supruga jedva progovorila”, rekao je William Trood, govoreći i duboko dišući poput čovjeka na umoru dok je prepričava što se dogodilo. Osgood i Rebeccu sjedili su pokraj njega na klupi u praznoj, uli uzvišenoj rochesterskoj katedrali koja je bila ispunjena drevnom svjetlošću i atmosferom. Vlasnik pansiona zahtijevao je da dođu ondje razgovarati. Odbio je reći bilo što u Falstaffu, kao da je ondje bilo previše duhova koji su prisluškivali. Tu je priča mogla biti ispričana pod Božjom zaštitom.
“Rekao sam mu: ‘Edwarde, sine. Eddie. Nisi učinio ono što tvoja majka kaže, ti to ne bi učinio, zar ne?’ A on je pogledao ravno u mene, pogledao me u oči, gospodine Osgood, ovako...”
Prošla je jedna minuta prije nego što je Trood uspio dovršiti misao, rekavši da je Edward priznao zlodjelo.
“Nisam vidio ništa loše u tome”, dodao je Edward. Tada su se Edwardove oči napunile suzama i pao je na pod plačući i mlatarajući nogama. Suze su na trenutak obuzdale Williama.
Ali William Trood je znao da nema izbora. Otjerao je petnaestogodišnjaka od kuće i od obitelji.
Williamova se supruga razboljela od depresije i uskoro umrla. Bila je bolesna godinama, ali je William za njezinu smrt okrivio mračni utjecaj njihova sina. Williamova se sestra usidjelica Elisabeth uselila k njemu kako bi mu pomogla upravljati Falstaffom. Kad je saznala za nećakove postupke, prvo što je Elisabeth rekla bilo je: “Isto kao Nathan!”
To je bilo posljednje što je rekla o tome. Elisabeth je zabranila da se ime Nathana Trooda spominje pod krovom pansiona Falstaff.
Nathan Trood je bio Williamov stariji brat. Nathan je u djetinjstvu pokazivao sve znakove nestašluka kao i njegov budući nećak, Eddie, ali bez suosjećajnosti i tuge koju je osjećao Eddie, a k tome nije bio bogalj. Mrzovoljan, lijen, podrugljiv, opak: to je bio Nathan Trood sve od vremena kad je počeo govoriti, a kad je počeo govoriti, počeo je lagati. Williamov otac koji je doveo obitelj iz Škotske u Kent, govorio bi da je Nathan samo zlobna sjena pravog dječaka, grubo stvorenje sjajna, crvena nosa od previše plakanja koje se nije moglo zaustaviti čak ni kad su mu davali najjače lijekove. Edward je susreo Nathana samo jedanput, kad je bio dječak. Nathan, koji je živio u Londonu otkad je pobjegao od kuće kao mladić, pojavio se - nepozvan - na Edwardovoj šestoj rođendanskoj proslavi, skromnom okupljanju s ljudima iz grada i dva posebno pripremljena pudinga.
U tom je trenutku Nathan pokazao svoje trule, žute zube dok je štipao dječakove obraze i razbarušio mu kosu. William je krivio taj trenutak, duboko u svojoj duši, koji je promijenio Edwarda zauvijek - kao da je neka magična prašina prožeta smrću prešla s muškarčeva daha u dječakovo srce. Dugo se otuđeni Nathan, po svemu sudeći, preobrazio u još zlobnijeg čovjeka nego što je bio kao dječak. Pričalo se da je često posjećivao prigušeno osvijetljene sobe u najmračnijim kutovima Londona pune pušača opijuma koji su dolazili iz Kine i drugih zemalja. Družio se s varalicama, prostitutkama, krijumčarima, lopovima i skitnicama - i u njima je pronašao svoj prihod i izvor zadovoljenja.
Kad je prežalio ženinu smrt i sinovu izdaju, William je pokušao zaboraviti protjeranog Edwarda. Ali kako čovjek može zaboraviti svog sina jedinca? Bio je to nemoguć zadatak; samim time što je pokušavao, osjećao je preveliku bol koja je ostavljala zabrinutog Williama s osjećajem grižnje savjesti. Cijeli je Rochester šaputao o izgubljenom bogalju. William je to znao. Stanovnici grada Kenta prenosili su priče o tuđim neuspjesima isto kao što su pjevali božične pjesme. Potom je William, u svom tom šaputanju, čuo nešto novo: Edward je, nakon što ga je potjerao, potražio utočište kod Nathana koji je s radošću prihvatio grešnog nećaka kojeg nije vidio gotovo deset godina. Došlo je vrijeme Nathanove osvete obitelji koja ga nikada nije prihvatila.
Kažu da se s vremenom Nathan počeo odnositi prema Edwardu kao prema vlastitom sinu. Upoznao ga je s prijateljima i suradnicima. Fizičku patnju koju je uzrokovalo Edwardovo deformirano stopalo ublažavala je navika žvakanja opijuma kojoj ga je naučio Nathan.
Međutim, odnos strica i nećaka nije bio potpuno skladan. Edward se (kako će William čuti mnogo kasnije, kad sve bude gotovo) zapravo ponašao jako dobro dok je bio sa stricem, zaboravljajući sve sklonosti buntovništvu koje je gajio u Rochesteru - možda zato što je znao da će kod Nathana posljedice biti mnogo ozbiljnije. Ipak, Nathanovi su se velikodušni nagoni prema nećaku javljali samo povremeno, dok su ih redovito zamjenjivali mrki pogledi, prijetnje i ponižavajuće uvrede. Dugo su kolale glasine o mladoj dami u Londonu koja je zarobila Edwardovo srce i o Nathanovu bijesu koji je izazvala mladićeva prilika za sreću. Štogod da je uzrokovalo svađu između njih dvojice, Edward je ubrzo nestao. Nakon što su ga njegovi novi prijatelji posvuda tražili, otkriveno je da je otišao i inozemstvo a da nikome nije rekao. Pričali su da je tijekom tih pustolovina, kao mnogi engleski dječaci njegove dobi, doplovio do Hong Konga i drugih egzotičnih luka. Kad se nakon osam mjeseci vratio u London, stric mu je zaželio dobrodošlicu i pružio mu dom.
Ipak, mladi mornar i njegov stric zapali su u opasnu rutinu vječne lijenosti i uživanja u opijumu. Nathan je, sudeći po ispijenu izgledu i izmjenjivanju pospanosti i zapaljive naravi, postajao sve nezadovoljniji posljednje godine. Čak ni njegovi grozni susjedi nisu htjeli imati posla s njim.
“Tko bi to shvatio ozbiljno, prošlo je manje od godinu otkad se dobrovoljno prijavio za služenje na brodu?” pitao je William. “Poslije su mi rekli da nitko u toj prljavoj četvrti nije bio zabrinut. Čak ni njegov stric Nathan. Pogotovo ne njegov stric Nathan.”
Čak su ljudi ponovno počeli šaputati (jer šapuću i u Londonu, samo mnogo zlobnije nego u Rochesteru). Pričalo se kako su se Nathan i Edward ozbiljno posvađali oko posla s opijumom u koji su bili upleteni Nathanovi prijatelji. Ti su šapati govorili da je Nathan ubio Edwarda ili da je platio nekim ljudima da ga ubiju, te da su uz pomoć njegovih zločinačkih kompanjona odnijeli mladićevo tijelo negdje gdje ga nije bilo moguće naći. Što god da se dogodilo, ostaje činjenica da se Edward nikad nije vratio.
Nathanovo se zdravlje pogoršalo te je ubrzo umro u dugu i bijedi. Pozvali su Williama kao najbližeg rođaka i zadužili ga da se brine o maloj kući u ozloglašenoj četvrti Londona. Kuća je bilo vrlo neuredna - na Williamovo iznenađenje, činilo se da Nathan, koji je prije mnogo vremena odbacio cijelu svoju obitelj, otada nije ništa drugo odbacio. Štakori i ostala gamad preuzeli su kuću. U nadi da će prodati staru kuću kako bi se oslobodio brige, William je zajedno s unajmljenim radnikom radio neke male preinake i popravke.
Upravo su micali trule temelje zida kad se to dogodilo. Odozgo se razmotala teška platnena plahta i kompletni je kostur ljudskih kostiju pao na njih. William je odmah znao da je to bio kostur njegova sina Edwarda Trooda. Glasine su bile istinite.
“Zamislite ako možete, gospodine Osgood i gospođice Sand, da vam se kosti vlastita djeteta saspu na glavu! Nema užasa koji bi se s time mogao usporediti, moj posljednji zagrljaj s mojim dječakom. Iako smo se rastali u ljutnji, kako su godine prolazile, priznajem da sam sve više žudio za tim da vidim svog dragog sina, Eddieja, pri svom ognjištu.
Samo sam ga u mašti zamišljao na pučini, ponekad to još uvijek činim, i rasplačem se kad nitko ne gleda.”
Jecajući je pokušavao doći do daha.
“Oh, gospodine Trood,” suosjećajno je rekla Rebecca, “normalno je tugovati. Ja sam izgubila brata bez oproštaja, a sada se moram opraštati od njega svakog dana.”
Odustajući od nade da će se uspjeti suzdržavati pred svojim stanarima, zahvalni je vlasnik pansiona počeo plakati Rebecci na ramenu. Kad je došao k sebi, odveo je goste iza katedrale.
“Štoje rekla policija kad ste pronašli njegove kosti?” pitao je Osgood.
Trood je stao na dvorišnom groblju blizu obiteljskog groba. “Gospodine Osgood, nikada ih nisam pozvao. Niti sam zbog toga požalio.”
“Ali zašto?”
Kućevlasnik je sjedio na tlu poput djeteta i stavio jednu drhtavu ruku na ženin skromni, nadgrobni spomenik, a drugu na sinov.
“Izgubio sam sina. Jesam li još trebao pustiti da se ime mog mrtvog brata - koliko god da sam ga prezirao - povlači po stupcima novina kao ime ubojice vlastitog nećaka? Ne bih mogao sve to podnijeti. Ne bih više mogao nositi prezime Trood. Možda sam se zbog toga radije identificirao sa svojom krčmom i slikom nesretnog gospodina Falstaffa. Postoji razlog zašto se ubojstva uvijek ne otkriju, i to nije samo zbog prepredenosti. To je možda zbog umora među onima koji su mrtvi iznutra. Ovdje sam tiho pokopao Eddieja i rekao ljudima da je stradao na moru. Radnik koji je bio sa mnom kad smo ga pronašli, zavjetovao se da će čuvati tajnu o okolnostima tog pronalaska, ali ja sam znao da to neće potrajati. Pojavile su se legende i bajke - u nekima je bilo više istine, u nekima manje. Nisam htio čuti te priče, ali morao sam. Postojala je priča, kako i ja kažem, o tome da je Eddie nabasao na neku operaciju krijumčarenja opijuma zbog koje je ubijen. Eddiejeva strašna smrt od ruke Nathana ili drugih prijatelja postala je temom o kojoj su raspredala sva zabadala u Rochesteru.”
“A gospodin Dickens?” radoznalo je pitao Osgood.
“Kako mislite?” zbunjeno je pitao vlasnik.
“Pa, njegova posljednja, nedovršena knjiga - zasigurno ste shvatili kad ste vidjeli priču, čak i u obliku nedovršena serijala...” Osgood nije znao kako bi dovršio rečenicu.
“Mislite, zbog naslova”, prekinuo ga je vlasnik Falstaffa.
“Tajna Edwina Drooda. Da, zbog naslova, zapleta priče - nije li vam se to činilo nevjerojatnim?”
“Gospodin Dickens je bio genij. U svojim je romanima često koristio imena i priče koje je čuo. Pa malo niže niz cestu nalazi se stara, velika, ciglena palača u kojoj je živjela ‘gospođica Havisham’ u svojem osamljeničkom zdanju kao što ju je on opisao u knjizi, a na drugom mjestu možete jesti govedinu i pivo gdje je Richard Watts isto tako potpomogao maštu gospodina Dickensa. Ja sam osobno bio previše zauzet pokušavajući spasiti pansion da bih pročitao više od nekoliko objavljenih nastavaka njegova posljednjeg djela. Mislio sam sve pročitati kad bude objavljena cjelokupna knjiga, to jest prije nego što je veliki gospodin Dickens umro prošlog mjeseca. A kad je umro, i kad je naša gostionica zbog toga bila u opasnosti, nisam imao vremena. Da budem iskren, nisam željan senzacionalnih priča o tragediji mog sina osim one koju nosim u sebi. Držao sam njegovu lubanju u vlastitim rukama, gospodine Osgood. Na vrhu je bila napuknuta. Ne trebam čitati o smrti svog dječaka ništa više od priče zapisane u njegovim kostima.”
Kad su se vratili u Falstaff, Osgood je smjesta uredio odlazak u London s Rebeccom kako bi mogli dublje istražiti neobičnu priču o Edwinu Troodu. To se kosilo sa strogim odredbama doktora Steela, koji bi mu mogao, smatrao je Osgood, obući luđačku košulju da spriječi njegov odlazak. Steele je upozorio izdavača da bi se njegova reuma koja ga je mučila u mladosti mogla vratiti ako ne pričeka dok se potpuno ne oporavi, ali Osgood nije htio promijeniti mišljenje. Osgood je također dao upute u Falstaffu da mu bilo kakva pisma pošalju na novu adresu u hotel* St. James na Picadillyju, i da tamo smjesta pošalju Datcheryja ako ga bude tražio.
Dok je nosio svoje stvari u hodnik pansiona, Osgood se prvi put pogledao u zrcalo nakon napada. Kad je vidio svoj odraz, spontano je rukama dodirnuo lice te ih potom spustio na obraze i vrat kao da pokušava držati glavu na mjestu. Trepnuo je. Gdje je nestao dječački izgled, nedužno lice koje je uvijek ujedno proklinjao i cijenio? Zamijenio ga je sablasni, blijedi, gotovo koščati obraz sa zamršenom mrežom umornih bora, pukotina i tamnih podočnjaka. Kosa mu je bila lomljiva i tanka. Ili je prišao bliže maski prerane smrti ili je izašao iz nježnog djetinjstva i ušao u čvrstu muževnost: nije znao što. Međutim, postojao je jedan ohrabrujući element njegova izgleda. Više nije bio bezličan ili isti kao svi drugi mladi poslovni ljudi u Bostonu. To je bio James R. Osgood, koliko god bio slomljen, nije bilo zabune.
Tek je tada shvatio, potvrđujući tu sumnju kad se vraćao u sobu, da je zrcalo koje je prije stajalo na tom mjestu bilo premješteno. Razmišljao je kako je to možda učinio diktatorski doktor Steel ili Rebecca - prvi je bio motiviran kontrolom, a druga naklonošću. Trenutak je razmišljao o tome dok je stajao na pragu svoje sobe i odlučio da je neće ništa pitati u vezi s tim.
“Što je s vašim poklonom, gospodine Osgood?” Bila je to Rebecca, koja je držala ružičasti, stakleni pladanj s dražbe.
“Možda bismo ga trebali ostaviti gospodinu Troodu da ga odnese gospođici Dickens”, odgovorio je Osgood.
“Možda bi bilo bolje da ga odnesemo osobno. Imamo sat vremena prije sljedećeg vlaka za London.”
“Vi ne biste...” rekao je Osgood. “Ne bi vam smetalo da posjetimo gospođicu Dickens?”
Rebecca je zatresla glavom. “Mislim da je to dobra ideja, gospodine Osgood.”
Otišli su cestom do Gadshilla koji je bio zapušteniji nego ikada. Ulazna su vrata bila otvorena i nikoga nije bilo da dočeka posjetitelje. Gotovo su svi predmeti odneseni nakon dražbe u Christie’su. Prednji dio hodnika i knjižnica bili su krcati gomilom prtljage. Isprva, Osgood i Rebecca nisu ni vidjeli Henryja Scotta, koji se sklupčao u kutu knjižnice između dvaju kovčega i plakao. Na njegovoj su se finoj, bijeloj odori vidjeli tragovi suza.
“Oh, gospodine Scott, jeste li dobro?” pitala je Rebecca kleknuvši pokraj njega i stavivši mu ruku na rame. Henry je pokušao govoriti kroz jecanje, ali nije mogao. Izgovarajući samo dijelove slogova poput divljaka s nekog otoka, rekao je da bi trebali napustiti Gadshill do jutra. Ubrzo se mlada žena prekrivena velom i dugom, crnom haljinom, u kratkom sakou nabranih rubova i s velikim ukrasom od tkanine na leđima - korota u stilu tugovanja kraljice Viktorije za njezinim Albertom - spustila stubama.
“Drugi su događaji odgodili uručenje ovog poklona, gospođice Dickens”, rekao joj je Osgood držeći pladanj.
“Pročitali smo u časopisu Telegraph da je ovo prodano za sedam funti, ali nisu rekli kome!” odgovorila je začuđena Mamie Dickens.
"Ne bi bilo primjereno da to posjeduje bilo tko osim vas."
“To je zaista ljubazno od vas oboje!” Podigla je veo i obrisala oči. “Oh, kako bi se moja sestra smijala da me vidi kako plačem zbog male posude! Sutra napuštam Gadshill, ali ovo ću nositi sa sobom gdje god pošla!” Stavila je pladanj natrag na kaminsku policu i primila Osgooda i Rebeccu za ruku.
“Uvijek ću se sjećati oca”, tiho je rekla, “u svome srcu kao čovjeka koji je drugačiji od svih drugih ljudi, kao nekoga tko je drugačiji od svih ljudskih bića. Ne želim se udati i promijeniti prezime. Tako ću uvijek biti Dickens. Je li to čudno, gospođice Sand?”
“Vrlo ste sretni što vas je cijenio čovjek kojeg voli cijeli svijet.”
“Doviđenja i Bog vas blagoslovio”, rekla je Mamie i još jedanput stisnula ruke posjetitelja.
Teta Georgy je šetala s čovjekom kojeg tu nitko ne bi očekivao i koji se hladno naklonio posjetiteljima.
“Doktore Steele!” rekao je Osgood. “Bojim se da me nećete nagovoriti na to da ostanem u Rochesteru.”
“Nisam zato došao”, hladno je rekao liječnik.
“Nitko nije bolestan, nadam se, teta Georgy?” pitao je Osgood.
“Mogao sam misliti da ćete već biti na putu u London, gospodine Osgood”, rekao je doktore Steele, izražavajući neodobravanje.
“Doktor Steele je došao srediti naše račune prije nego što odemo”, rekla je Georgy. “Bojim se da nismo imali vremena otkad... otkad je dobri liječnik pokušao sve ne bi li spasio Charlesa.” Dok je to govorila, gospodarica kuće pogledala je prema blagovaonici. “Nažalost, još uvijek nismo dobili sredstva s dražbe. Uistinu cijenim strpljivost doktora Steela.”
“Vaš sam sluga”, rekao je liječnik naklonivši se, iako nije obećao da će se strpjeti.
“Vi ste liječili gospodina Dickensa nakon što je pao u nesvijest?”
“Možete biti sigurni u to, gospodine Osgood”, rekao je liječnik. “Vidim da se niste samo oglušili na moje preporuke za ozdravljenje, nego ste još i dodatno rastužili gospođicu Dickens. Možda je najbolje za vas oboje da napustite Gadshill.”
Mamie je otišla sjediti u kutu zajedno s pladnjem kako bi prikrila plakanje.
“Doktore Steele, možda—” Georgy se pokušala suprotstaviti njegovoj zapovijedi.
Bahati medicinar ju je međutim prostrijelio ledenim pogledom koji je bio kombinacija strogih, liječničkih uputa i utjerivačeva podsjetnika na neplaćeni račun. Čak je i odlučni glas Georgine Hogarth bio utišan.
“Onda, doviđenja, gospodine Osgood”, rekao je Steele, osvetoljubiv zbog njegove neposlušnosti.
“Doviđenja”, odgovorio je Osgood.
“Čekajte.” Stigao je Henry, uspravan i suhih očiju. “Nisam vidio gospođicu Dickens kako se tako smiješi već dugo vremena. Ako i plače, to je zbog radosti sitnih uspomena koje ste joj vi i gospođica Sand vratili. Dođite, gospodine Osgood, dajte da vam pokažem nešto prije nego što odete, ako imate malo vremena.” Te su slugine riječi bile, izravno namijenjene doktoru Steelu, ali izrečene Osgoodu.
Dok je doktor Steele zurio u njih, Osgood i Rebecca slijedili su Henryja i izašli iz sobe. “Malo je ljudi imalo prilike ući u ovu prostoriju od devetog lipnja”, rekao je Henry i prešao prag blagovaonice zatvorenih očiju. “Na ovom je mjestu umro.” Bila je to zelena, baršunasta sofa s modernim, zavinutim naslonom.
“Jeste li vi bili prisutni, gospodine Scott?” pitao je Osgood.
Henry je kimnuo. “Da, i nije me strah govoriti o tome. Nakupljena tuga može slomiti srce napola.” Razrogačio je oči dok je opisivao scenu Dickensove smrti. “Poglavica se srušio na pod kad je sjedao za stol nakon što je cijeli dan radio na Tajni Edwina Drooda. Sluge su pohitali po doktora Steela, a ja sam pomogao donijeti sofu u blagovaonicu. Zatim pomogao teti Georgy da ga podigne. Mumljao je.”
“Gospodine Scott”, prekinuo ga je Osgood. “Jeste li čuli što je gospodin Dickens rekao kad je pokušao govoriti?”
“Ne. Nisam mogao sve razumjeti. Osim jedne riječi koji sam uspio čuti.”
“A što je to bilo?” pitao je Osgood.
“Ime. Forster. Siroti je Poglavica zazivao Johna Forstera da bude uz njega. Usuđujem se reći da će to biti trenutak najvećeg ponosa za gospodina Forstera. Znam da bi bio za mene da je izgovorio moje ime.”
Kako se Dickensovo stanje pogoršavalo, Georgy je zamolila Henryja da počne zagrijavati cigle pokraj peći. “Kad sam se vratio u ovu prostoriju, sumorni su liječnici razrezali Poglavičin ogrtač i košulju. Trebali »te to vidjeti! Soba je bila puna - gospođica Dickens i gospođa Collins požurile su ovamo s večere u Londonu. Prolazili su sati, a on je još uvijek bio u nesvijesti. Kako sam samo želio da mi narede da zagrijavam cigle ili nešto slično! Provjerio sam je li sve u redu s grimiznim pelargonijama u stakleniku i pomeo pločice oko njih. Bile su Dickensove omiljene i htio sam počistiti prostor oko njih prije nego što se Poglavica probudi. Mogao je gledati i osjetiti slatki miris iz staklenika kroz otvoren prozor.” Usred sve te zbrke pojavila se plavokosa, lijepa, mlada žena ogrnuta plaštem, žena za koju su svi znali iako nisu trebali znati. Ali gospodara kuće nije probudio ni preplašeni pogled njezinih svijetloplavih očiju. Ostao je nepomičan duboko u noć. Još sumorniji liječnik iz Londona pridružio se ostalima u dnevnoj sobi. Blijed i prestrašen, londonski je liječnik kazao da je riječ o krvarenju u mozak.
“Siroti Poglavica, nikada više neće ustati iz svoje sofe.”
Henry se poklonio i izrazio žaljenje što ne može reći više.
“Hvala vam, gospodine Scott”, rekao je Osgood. “Znam da vam je bilo bolno to prepričati.”
“Naprotiv, to što sam bio ovdje moja je najveća čast.”
*  *  *
Vlak za London nije išao dovoljno brzo za dvoje putnika. Nekoliko sati nakon što su došli u London, Datchery je primio poruku vlasnika Falstaffa i sastao se s njima u hotelu na Piccadillyju. Osgood nije mogao otići u Scotland Yard a da ne iznevjeri povjerenje Williama Trooda, ali je ekscentrični Datchery, hipnotiziran ili ne, mogao nesmetano istraživati. Osgood mu je dao sve informacije o Edwardu Troodu i njegovoj povezanosti sa stričevim prijateljima, trgovcima opijumom.
“Nevjerojatno!” rekao je Datchery dok je njegovo dugo, mršavo tijelo koračalo gore-dolje. Izgledao je kao da bi mogao prasnuti u smijeh. “Dakle, Ripley, mislim da si možda pridonio istrazi na ključan način!” Osgood je pucnuo prstima. “Ako je to istina, sada se sve slaže, dragi moj Datchery, zar ne? Kad je Dickens rekao da ima nešto ‘neobično i novo’, mislio je na ovo - otvarao je slučaj pravog, tajnog ubojstva. To je bilo drugačije od svega što je prije radio, drugačije od bilo čega što je napisao Wilkie Collins ili drugi romanopisci. Razmisli o tome kako počinje jedan od prvih nastavaka Drooda.”
Osgood je toliko puta pročitao nastavke romana da ih je mogao recitirati po sjećanju, ali je izvukao prvi nastavak iz kovčega kako bi ga pokazao Datcheryju. “Zbog dovoljno razloga koje će ova pripovijest razotkriti,” čitao je prvu rečenicu trećeg nastavka, “kako će teći sve dalje, starom će se gradu s katedralom morati dodijeliti fiktivno ime. Neka to ime na ovim stranicama bude Cloisterham.”
“Tako je!” uzviknuo je Datchery.
“Razlog zbog kojeg je stavljen pseudonim Cloisterham umjesto Rochestera”, rekao je Osgood, “jest istraga pravog zločina i otkrivanje pravog ubojice.”
Datchery je energično kimnuo. “I kad se Tajna Edwina Drooda počela objavljivati u nastavcima, sve su oči bile uprte u nju, i svaki je trgovac opijumom i krijumčar mogao u njoj vidjeti priču o,sirotom Edwardu Troodu. Razmislite: Nathan Trood je mrtav, ali ako mu je netko pomogao ubiti njegova nećaka, taj bi se bojao razotkrivanja.”
“Jedina stvar koju William nikad nije rekao policiji. Edwardov se ubojica možda osjećao sigurno sve te godine”, rekao je Osgood.
“Tako je. Ali ako je Dickensov roman otkrivao nove detalje, mogao bi odvesti policiju do činjenica o pravom slučaju i do drugih ubojica Edwina Trooda!” Datchery je prestao govoriti i podigao ruku kao znak za tišinu. Pokazao je prema vratima, gdje se začulo neko šuškanje.
“Gospođice Rebecca?” šapnuo je Datchery.
“Ne, mislim da to nije ona... gospođica Sand je otišla sređivati pozajmicu u banci u Londonu za naš boravak ovdje”, tihim je glasom rekao Osgood. “Novac koji smo donijeli jednostavno se istopio. Neće doći još barem sat vremena.”
Datchery je Osgoodu pokretima dao do znanja da se pomakne u stranu i pokazao kako ih netko prisluškuje. Potom je zgrabio željezni žarač s ognjišta. Prošuljao se kroz dobro opremljenu sobu i polagano otvorio vrata. Izletjela je snažna ruka koja je zgrabila Datcheryja za zglob na ruci te ga zakretala sve dok nije ispustio žarač.
“Dragi Bože!” kriknuo je Datchery i posrnuo unatrag. Brza ga je šaka udarila u čeljust i on je zateturao i pao.
“Upomoć! Zovite upomoć!” stenjao je Datchery i pokušavao se odvući što dalje.
“Nema potrebe, gospodine Osgood”, rekao je napadač.
Osgood je došao do užeta za zvono, ali kako je čuo svoje ime, stao je i zaprepašteno pogledao pridošlicu.
Mladić mu je prišao i skinuo svoj plašt i kapu, ispod kojih se pokazao Tom Branagan. Tom Branagan! Čovjek kojeg Osgood nije vidio više od dvije godine - od završetka Dickensove turneje po Americi - sada je upao kroz vrata Osgoodove hotelske sobe kako bi ih napao!
Branagan, koji više nije nalikovao na momka kakav je bio u Americi, već na snažno građenog muškarca, uzeo je uže od zavjesa i svezao Datcheryju ruke.
“Gospodine Branagan!” uzviknuo je Osgood. “O čemu se radi?”
“Što hoćete od mene?” jadno je stenjao Datchery.
Branagan je, očiju potamnjelih od ljutnje, stao iznad Datcheryja i držao ga na podu pritisnuvši mu sredinu vrata potpeticom svoje čizme. “U ime Charlesa Dickensa, došlo je vrijeme da kažeš istinu.”
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Metju Perl - Page 2 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:49 am


Metju Perl - Page 2 A_young_girl_sewing

29


OSGOOD SE SPUSTIO NA TEPIH POKRAJ DATCHERYJA. IZDAVAČ NIJE MOGAO shvatiti iznenadne promjene. U mislima je prošao događaje kako bi našao neki smisao: gotovo kobni posjet opijumskim sobama, otkriće Williama Trooda o njegovu sinu, naglo pojavljivanje Toma Branagana u londonskom hotelu i bezumni napad na njegova poznanika. ’
“Branagane!” uzviknuo je Osgood. “Što si to učinio? Što radiš ovdje?” Osgood je primio Datcheryja za ruku i pokušao ga smiriti. Odvezao je uže od zavjese kojim se Tom poslužio kako bi ga svezao.
“Ne bih to radio da sam na vašem mjestu, gospodine Osgood”, rekao je Tom.
“Gospodine Branagan, molim vas, umočite komad tkanine u hladnu vodu s onog noćnog ormarića. Dobri moj Datchery, ovo je neki smiješni nesporazum. Kratko sam poznavao ovog čovjeka dok je bio nosač kad je gospodin Dickens bio u Americi.”
“Nisam ja taj koji stvara nesporazume, gospodine Osgood”, rekao je Tom. “Više nisam nosač.”
“Onda smjesta objasnite što želite, ako se usuđujete!” viknuo je Osgood pristalom, mlađem muškarcu. Pokušavao je obuzdati ljutnju, ali kad je vidio da se Tom ne kaje, nije mogao izdržati. “Ovo ti zoveš vjerovanjem instinktu, pretpostavljam?”
Tom je zatvorio vrata na hodniku. “Ovaj je čovjek varalica i dvostruki agent. On nije taj koji kaže da je.”
“Znam da on nije Dick Datchery, naravno - Datchery je lik iz Dickensova romana! Bojim se da ne razumijete o čemu govorite. Ovom je čovjeku zlo i nije kriv što se nalazi u moćnoj hipnozi koju je izazvao gospodin Dickens prije smrti - koja nam je omogućila da doznamo više o važnom slučaju uz jbomoć njegove nadarenosti kao istražitelja.”
Za to se vrijeme Dutchery diguo na noge i pridržavao za zid dok nije prišao stolici i sjeo.
Tom je rekao: “Zašto ga ne pitate da vam sve objasni?”
“Nije mi jasno zašto me prisiljavaš na to, momče”, bunio se Datchery, trljajući krvavu čeljust, ali pokušavajući namjestiti smiješak. “Pogrešno si me procijenio.”
“Ako vi nećete reći istinu, u redu. Ja ću. Gospodine Osgood, ova je protuha, prerušena u Georgea Washingtona, bila preprodavač i huškač tijekom cijele Poglavičine turneje u Americi - odlučna u namjeri da sabotira i uništi financijski uspjeh književne turneje.”
Optuženik je ljutito škiljio i nespretno doteturao do Toma. “Neću ovdje mirno stajati dok me vrijeđaju!”
Tom je snažno udario Datcheryja u trbuh. Zatim je izvukao pištolj iz džepa i uperio ga u muškarca koji se previjao od boli.
Osgood je stao kao ukopan kad je vidio oružje.
“Datchery, odlazi”, rekao je Osgood, pokušavajući smiriti situaciju. “Datchery! Odlazi prije nego što ti ozbiljno naudi”, ponovio je. Ali muškarac se nije micao, samo je gledao u prostor između Toma i Osgooda.
“Upucat ću te ako mu kažeš još jednu laž, gospodine”, rekao je Tom s pištoljem uperenim čvrsto poput stijene.
“Datchery, odlazi!” uzviknuo je Osgood. “Branagane, smiri se! Ovaj mi je čovjek prijatelj.” Ali kad se Osgood okrenuo ne bi li pogledao Datcheryja, vidio je čudan, prazan pogled koji mu se suprotstavljao.
“Ne... Datchery”, rekao je muškarac, izgovarajući riječi kroz pokajnički uzdah, a njegov je naglasak omekšao više u proizvod ulica New Yorka nego nekog engleskog sela. Pogledao ih je umornim očima poput onih starog mornara. “Ime mi je Rogers. Jack Rogers. Sada mi znate ime. Spremite pištolj i nemojte me više udarati, gospodine Branagan, tako da i ja mogu nešto reći.”
Dok je govorio, Jack Rogers je gledao u svoje cipele.
“Nisam mislio nauditi nikome od vas i počeo sam poštovati vas, gospodine Osgood, više nego što sam ikad očekivao za poslovnog čovjeka, zbog vaše ustrajnosti, vaše neposrednosti. Usudio bih se reći da ste mnogo postigli, a niste ni svjesni koliko ste napredovali. Nadam se da ćete shvatiti kad čujete moje razloge.”
U mladosti, Rogers je bio glumac u drugorazrednim kazalištima New Yorka. Roden je u skromnoj, siromašnoj obitelji, koja nije podržavala njegov izbor zanimanja. Njegove su se vještine na pozornici uglavnom svodile na rad u komediji i pustolovini s nasiljem. Jednom, dok je vježbao za dramu u kojoj je bio dugotrajni dvoboj s mačevima, netko je pao s pozornice i oštrica Rogersova mača pogodila je sina upravitelja kazališta. Nikakav trud liječnika sljedećih nekoliko sati nije ga mogao spasiti. Rogersa je stravična nesreća potpuno shrvala. Bio je otjeran iz kazališta. Nakon što je Rogers nekoliko puta promijenio posao zbog posrnule američke ekonomije, godine 1844. gradonačelnik New Yorka, James Harper, osnivač izdavačke kuće Harper & Brothers, osnovao je prvu policiju u tom gradu. Ta su radna mjesta bila nepopularna i bilo ih je teško popuniti. Rogers se, kako nije imao posao, dobrovoljno javio.
Harperova je policija prerasla u moćnu vojsku u gradu koji je vrvio političkim i etničkim suparništvom i korupcijom. Sljedeće je godine republikanski gradonačelnik poražen i policija je prešla u 'druge ruke, ali Harperi su potajno ostali u bliskom kontaktu s policajcima. Skorašnji bivši gradonačelnik Harper privatno je zaposlio Rogersa, koji je postao poznat po određenoj snazi karaktera i budnoj inteligenciji te sposobnosti da rješava zagonetke. Kada bi James, još uvijek poznat kao gradonačelnik, ili jedan od ostale braće koji su radili u izdavaštvu - Pukovnik (John), Kapetan (Wesley) i Bojnik, najmlađi (Fletcher) - zatrebao pomoć, pogotovo pomoć tajnovite prirode, diskretno bi poslao po Rogersa.
Do toga je, na primjer, došlo kad je Charles Dickens na ljeto 1867. godine najavio da će Fields, Osgood & Co. otada biti njegovi jedini izdavači u Americi. Harperi su im zavidjeli i pribojavali se prihoda koji bi njihovi suparnici mogli zaraditi u Bostonu. Poslali su Rogersa i još dvoje-troje agenata da naprave smutnju pri prodaji ulaznica za autorovu američku turneju, nadajući se da će novine prikazati bostonske izdavače nesposobnima, bijednima i pohlepnima. Kao dio tog plana smutnje, Rogers je, prerušen u preprodavača u pamtljivoj vlasulji i šeširu Georgea Washingtona, dojavljivao optužbe novinama kako je Tom Branagan počeo nasilje na jednoj od prodaja. Harperi su u međuvremenu naredili svom tjedniku da tiska zlobne i pretjerane karikature i odlomke o Dickensu kad god su ih mogli izmisliti, kao što je i Fletcher činio kad je napadao protuhe, korumpirane i one koji su gledali blagonaklono na imigrante, i koji su nadzirali političku organizaciju Tammany.
"Ne morate zuriti i moralno me osuđivati, gospodo", rekao je Rogers, tresući glavom u dubokoj tuzi. “Znam da sam nepošteno postupao! Prije mnogo godina, nakon moje nesreće na pozornici, patio sam od trajne nesanice. Ne bih preživio bez laudanuma koji mije dao liječnik. Ali uskoro, kad sam shvatio da ne mogu bez lijeka ni nekoliko dana, popustio bih, zaklinjući se da je to posljednji put. Samo sat bez njega i imao sam osjećaj kako mi se trga utroba, hodao bih ponižen i melankoličan. Laudanum više nije bio dovoljan, tražio sam sirovi opijum kao da je to najsočniji objed koji su donosile bujne sirene u središtu divljeg vrtloga. Opijum je bio moj lijek za sve. Uzeo bih dozu u deset sati pa još jednu u četiri i trideset. Nakon što bih uzeo svježu drogu, satima sam se osjećao nepobjedivim i snažnim s umnim i tjelesnim mogućnostima većim od onih običnog ljudskog bića. Bio sam Atlas koji nosi svijet na ramenima. I tako sam ostao vječni rob droge, a da bih je dobio više, prešao bih bosonog preko žeravice ili plivao u vlastitoj krvi. Pod njezinim utjecajem, moj želudac i crijeva bili su u grču, a moja je glava vrištala. Uzeo sam više kako bih očvrsnuo i opasno se predozirao.
Bojnik je znao da sam na mukama. ‘Tako!’ rekao je, skidajući naočale svojom uobičajenom, dramatičnom gestom. ‘Ti znaš da sam ja izravan čovjek, Rogerse, i pobožni metodist, pa pitam otvoreno: hoćeš li preživjeti svoje navike i nastaviti služiti kompaniji?’
‘Da budem jednako tako izravan,’ rekao sam, ‘mislim da neću, Bojniče. Smrt bi bila blagoslov.’
‘Pa onda ću ja pomoći! Nemojmo se predati niti jednom neprijatelju tako lako!”’
Bojnik je smjestio Rogersa u utočište za ovisnike vođeno liječnikom koji je ustrajao u tvrdnji da opijum nije porok već bolest kao i svaka druga. Izolirani život u utočištu očistio je Rogersovu krv od otrova.
“To je bilo prije šest mjeseci. Kunem se, više nikad nisam unio opijum u svoje tijelo. Ali kad sam napustio utočište, slobodan od čari opijuma, počeo sam robovati novom i bahatom gospodaru: Bojniku. Posljednjih nekoliko godina, kako je Bojnik preuzeo kontrolu nad izdavačkom kućom od svoje razumnije braće, sumnjao sam u njegove metode i manipulacije. Ali utočište koje mije spasilo život bilo je skupo pa nisam mogao prekinuti veze s kućom Harper sve dok dug ne bude vraćen.” Nakon završetka Dickensove američke turneje, kad su čuli da Dickens radi na novoj knjizi, Bojnik i
“Kako sam mogao odglumiti bilo koji naglasak na svijetu još iz dana kad sam bio glumac, odlučili su mene poslati u Englesku da izvedem prijevaru. Trebao sam ući u Dickensovu radnu sobu. Raspitivao sam se po Kentu i otkrio da se Dickens rado pobrine za prijatelje i za strance koje je svladala bolest, tehnikama hipnoze i biomagnetizma. A znao sam po njegovoj reputaciji da je posebno osjetljiv na one koji pate u siromaštvu kao prijatelj i borac za radnike.
Odlučio sam se predstaviti kao bolesni, engleski seljak kojem treba pomoć gospodina Dickensa kako bi dobio pristup njegovoj radnoj sobi i prikupio neke tragove o budućem razvoju Drooda prije svih ostalih.”
“Jeste li našli nešto o tome?” pitao je Osgood.
“Veliki je čovjek znao čuvati svoje tajne!” Rogers je zamahnuo rukama. “Svaki put bi me Dickens smjestio na svoj kauč, prešao rukama i prstima preko mog čela, a potom, kad se uvjerio da spadam, pjevao kako bi potaknuo ozdravljenje nekih mjesta u mome mozgu. Napokon bi lagano puhao u moje čelo dok se ne bi uvjerio da sam se upravo probudio. Mislio sam, ako budem izgledao kao da sam pod teškom hipnozom i da vjerujem da sam jedan od likova iz njegova romana, on će vjerojatno nenamjerno odati neke podatke o romanu.”
“Znači, tada ste odlučili glumiti Dicka Datcheryja?” pitao je Tom.
“Da. Datchery je na tajnovit način uveden u jedno od kasnijih poglavlja Edwina Drooda. Prije nego što je tiskano, čuo sam to poglavlje jednog popodneva dok sam čekao u knjižnici u Gadshillu kad je gospodin Dickens u susjednoj sobi čitao naglas nekim svojim rođacima i prijateljima, nešto što je uvijek radio kad bi napisao novi nastavak. Shvatio sam iz malo romana koje sam pročitao, da je u sudbini tog lika Datcheryja sadržana sudbina cijele Tajne. I moja je prijevara upalila! Do određene granice.”
Rogers je nabrojio trikove kojima se služio dok je igrao ulogu Datcheryja, uključujući i pisanje na komadiće papira i na unutarnji dio oboda šešira svake riječi koju je čuo da Dickens koristi za taj lik i kako bi potom koristio taj isti jezik kad god je to bilo moguće. Ta je autentičnost čini se pobudila piščevo zanimanje, ali su hipnotičke seanse i dalje bile usmjerene na liječenje pacijenta i majstora se nije moglo navesti da govori o temi svog romana.
Rogers je naravno iskoristio svaku priliku kad je bio sam - kad bi Dickens otišao iz sobe da se pobrine za jednog od kućnih ljubimaca ili da pozdravi nekog gosta - da potajno pregleda sadržaj svakog papira na stolu ili u otvorenoj ladici. Našao je neke dokaze da su pušači opijuma u
Droodu inspirirani ljudima iz slavne sohe u opijumskoj četvrti Palmer’s Folly, koju je Dickens posjetio dok je obilazio London s policijom.
Ubrzo nakon toga Dickensovo se zdravlje pogoršalo pa su prekinute seanse s Rogersom i malim krugom pacijenata koji su došli u Gads. Kad je saznao za Dickensovu smrt prvog tjedna u lipnju, Rogers je poslao brzojav svojim poslodavcima na Franklin Squareu u New Yorku, pretpostavljajući da je zadatak gotov. Međutim, Harperi su mu naredili da ostane još nekoliko tjedana i da dosađuje ljudima u Gadshillu kako bi mogao pratiti sve transakcije u vezi s Droodom u to vrijeme. Kako je posljednji Dickensov roman bio objavljen prije pet godina, Drood bi donio stotine tisuća dolara moguće novčane dobiti svakom tko bi ga prvi objavio u Americi. Bojnik nije odustajao od svog cilja.
Samo nekoliko dana poslije, Rogers je dobio potpuno novi i neočekivan zadatak; rečeno mu je da je gospodin J. R. Osgood na putu u Englesku i da najvjerojatnije želi pronaći dijelove Dickensova posljednjeg romana koji nedostaju. Rogers je trebao spriječiti Osgooda kako bi Harperi mogli neometano nastaviti piratstvo romana.
“Teška srca ovo priznajem, Ripley. Upoznao sam vas kao dobra i pristojna čovjeka, koji se brine o svojim zaposlenicima, kao što sam vidio da se brinete o Rebecci”, nastavio je Rogers. “Ali shvatite samo jednu stvar, makar samo jednu stvar o meni, i jednog ću dana umrijeti zadovoljan jer ću znati da me niste potpuno otpisali.”
“Pitam se što bi uopće mogao reći u svoju obranu”, tužno je odgovorio Osgood.
“Samo ovo: ja nisam umjetnik. Niti genij poput ljudi u vašem životu, možda poput vas. Iako se možda ne smatrate genijem, nosite u sebi hrabrost umjetnika. Ali ovo je običan posao koji znam i koji sam uvježbao otkad sam išao na obuku kao jedan od Harperovih policajaca. Prije toga sam pokušao raditi u banci, ali to se izjalovilo jer mi se nije sviđao način na koji su me drugi ljudi gledali. Bili smo prvi policajci u gradu New Yorku, mrzili su nas - ljudi su nas kamenovali. Svatko od nas morao je nositi ‘srpastu kuku’ - čudnu palicu sa šiljkom na vrhu koju ste vidjeli kad smo ušli u zloglasnu četvrt Londona. Javnost je mislila da smo špijuni i, začudo, taj nas je strah pretvorio u špijune. Prerušavanja, istrage, tajna služba, svi tajni, mutni poslovi - to je bila moja umjetnost, moja sudbina. Namjeravao sam vas navesti na krivi put kad sam vas odveo u opijumsku sobu, znajući da ćete je prepoznati kao prototip za Dickensovu knjigu i da će vas omesti. Da sam uspio u tom naumu, napokon bih se oslobodio stiska Bojnika Harpera i vratio se na pozornicu, gdje sam nekada bio sretan i donosio sreću drugima kao i knjige vaše tvrtke. Jednog ću dana imati kuću punu djece i željet ću da me ona poštuju i vole. Nisam vam mislio nauditi, dragi Ripley!”
“Ali imao si namjeru navesti me na krivi put, kako si i sam rekao!”
“Ne tražim da mi oprostite tu prijevaru, ali vas preklinjem da mi povjerujete zašto sam vam sve priznao. Želim vam pomoći.”
“Bah!” odgovorio je Osgood.
“Ripley, i mene, i mene su napali oni raspačivači opijuma!”
“Za što ste si sami bili krivi, gospodine”, osudio ga je Tom. “I vaše bezobzirno postupanje.”
“Do određene granice, da, gospodine Branagan. Ali nasilje koje su počinili nad nama samo je znak nekih mnogo većih, mračnih događanja. Ripley, vjerujem da ste trenutno u smrtnoj opasnosti.”
“I vi mi predstavljate opasnost”, rekao je Osgood.
“Govorili ste mnogo više nego što ste zaslužili. Potražite stolicu i udobno se smjestite dok ne pozovem policijska kola”, dodao je Tom.
Rogers je zatresao glavom. “Ne. Trebate moju pomoć, gospodo -
otome možda ovisi i vaš život! Možda čak i moj, iako vam to sada vjerojatno ništa ne znači!” Dvojica muškaraca izmijenila su pogled koji nije pokazao nikakve tragove kolebanja. Rogersa je uhvatila panika pa je počeo besramno moliti. “Dragi moj Ripley, zar mi ne možete ponovno vjerovati? Obećavam da ću se iskupiti za sve što sam učinio.”
Osgood je ljutito pogledao svog bivšeg prijatelja. “Pridobio si moje povjerenje i suosjećanje na temelju gomile laži. Spletkario si kako bi poremetio našu američki turneju s Dickensom, kako bi pripisao lažnu krivnju gospodinu Branaganu, kako bi ometao moj zadatak ovdje, i sve to po podlim naređenjima one braće Harpija. Ne sumnjam da je to što mi sada nudiš pomoć naređenje Bojnika Harpera. Ubrzo će te maknuti i postaviti neku drugu vražju marionetu da nas navodi na krivi put. Smjesta nam se miči s očiju, dok si još na slobodi, ako ti gospodin Branagan dopusti.”
Tom je zakoračio unatrag i mahnuo čovjeku na vratima. Rogers se ovog puta nije oglasio. “Hvala nebesima što ste takvi, Ripley,” rekao je. Tiho se okrenuo i, sa šeširom ispod ruke, nervozno otišao iz sobe.
Pojava Toma Branagana - i pištolj kojim je mahao - jednako su šokirali Osgooda kao i otkriće Rogersova pravog identiteta. Kad su utvrdili da je Rogers otišao iz hotela i kad se Rebecca vratila iz banke, Tom je počeo pričali o tome Što mu se sve dogodilo u životu do trenutka kad se ponovno sastao s njima. Kad se vratio u Englesku nakon Dickensove književne turneje, Tom je nastavio raditi kao dio posluge u gradu Ross na imanju Georgea Dolbyja. Ali dosadilo mu je brinuti se o obožavanim ponijima Dolbyjeve djece i voziti unaokolo gospođu Dolby, koja je potpuno iskorištavala veliko povećanje njihova bogatstva nakon Dickensove turneje. Dolby je, s druge strane, otvrdnuo nakon onog što je zvao američkim mučenjem. Ekstravagantno i neoprezno je trošio novac, osobito nakon što im je umro drugi sin od samo nekoliko dana starosti. Tom se povremeno sastajao s Dickensom kod Dolbyja, na primjer u povodu krštenja Georgea Dolbyja mlađeg, ali romanopisac, iako prijateljski raspoložen, nikada nije spominjao opasne događaje na kraju američke turneje.
Tom je pokazao Osgoodu i Rebecci nož skakavac bisernog drška koji je držao u džepu. “Ovo je bio njezin nož koji sam joj oteo iz ruke. Shvatio sam da je još kod mene kad smo napustili Ameriku i kad sam ga pronašao među svojom odjećom. Ponekad razmišljam o njoj kad ga vidim i razmišljam o tome što se moglo dogoditi Poglavici.”
“Trebao bi se ponositi time što si učinio”, rekao je Osgood.
“Bio sam siguran da će ona umrijeti, znate”, rekao je Tom. “I vi biste bili, gospodine Osgood, da ste vidjeli krv. I Poglavica je bio siguran, doimao se vrlo tužnim dok ju je gledao, čak joj šapnuo nešto ne bi li je utješio, iako nisam čuo što. Ali zapravo malo žena koje na taj način pokušaju samoubojstvo ima snage porezati vlastitu kožu tako duboko. Mnoge prežive, i ona je preživjela, iako nikad više nije bila ista. Njihova lica toga dana će me zauvijek pratiti - ono Louise Barton, kao i ono Charlesa Dickensa.”
Kako mu je već dosadio posao u Rossu, a progonili su ga ti posljednji sati koje je proveo u Bostonu, Tom se prijavio za posao policajca u Scotland Yardu i čekao nekoliko mjeseci kad se otvorilo radno mjesto pozornika treće klase, najnižeg i najugroženijeg ranga u engleskoj policiji. Služio je u smjenama od deset sati navečer do šest ujutro. To je bilo jedino mjesto koje je mogao dobiti jedan Irac, iako mu je činjenica da je znao dobro čitati i pisati donijela brzo promaknuće na mjesto pozornika prve klase.
Kako su Ircima dodjeljivali ophodnje u najsiromašnijim dijelovima Londona, Tom je bio jedan od pozornika na dužnosti kad je bio pozvan zbog strke u dvorištu četvrti Palmer’s Folly u noći kad je Osgood napadnut. Namještao je šaht iznad spremišta za ugljen koji se pomaknuo u obližnjoj ulici. Kad je stigao na mjesto događaja, Tom je ugledao Rogersa kako bježi ozlijeđene, krvave glave. Prepoznao ga je.
“Sjećao sam ga se kao čovjeka koji je, u vlasulji po uzoru na Georgea Washingtona i staromodnom, trokutastom šeširu, počeo nerede na rasprodaji karata u Brooklynu za koje su okrivili mene. Njegov mi je izgled u Londonu bio vrlo neobičan, kao što možete i zamisliti. Odlučio sam ga slijediti kako bih doznao više i otkrio sam da je prijavljen pod lažnim imenom u udaljenoj stambenoj zgradi. Slijedio sam ga nekoliko dana i saznao da je pisao brzojave i slao pisma u New York. Kad sam vidio da je ušao u ovaj hotel, pregledao sam knjigu gostiju i bio ponovno iznenađen kad sam vidio vaše ime na popisu gostiju, gospodine Osgood. Sumnjao sam da je radio na nekoj zlobnoj prijevari dok smo bili u Americi, ali nisam znao je li nekakav doušnik, lopov ili ubojica.” “Zato ste ponijeli pištolj”, rekao je Osgood.
Tom je kimnuo i stavio pištolj na stranu uz smiješak olakšanja. “Da budem iskren, sreća je što ga nisam morao upotrijebiti. Izdali su ih odjelu zbog Fenianovih napada na vladu i zatvore. Kako sam irske krvi, dodijeljen mije zadatak da se ubacim u ono što je ostalo od Fenianovih grupa. Ali odjel je samo povremeno održavao obuke s pištoljima, i još uvijek me trebaju tome podučiti.”
Osgood je također podijelio s Tomom sve detalje njihovih doživljaja na Samariji s Hermanom, i njihova iskustva u Engleskoj.
Dok je slušao, Tom je povukao zastore u sobi.
“Što nije u redu, gospodine Branagan?” pitala je Rebecca. “Mislite li da nas netko promatra?”
Tom je naslonio obje ruke na policu kamina. U dvije godine od američke turneje, narasla mu je brada, a njegove su se ruke i prsa više isticali. Svaki bi renesansni kipar bio zahvalan na takvom modelu.
“Štap koji ste opisali, onaj s neobičnom zlatnom glavom koji je imao čovjek po imenu Herman - jeste li ga vidjeli izbliza?” pitao je Tom. Osgood je kimnuo. “Bio je to nekakav zmaj.”
“Sjećate li se je li imao zube?”
“Da,” rekao je Osgood, “oštre poput britve. Kako ste znali?” “Herman”, Tom je ponovio ime sam sebi. “Od sada se moramo kretati u tajnosti.”
“Znači, poznajete čudovište koje je napalo gospodina Osgooda na brodu?” pitala je Rebecca.
"Rane nu vrutovima i prsima mrtvih ovisnika o opijumu - kao da ih je napravila neka kandža. Policija nije znala što hi mislila o tome."
“Napravio ih je njegov Stap!” uzviknuo je Osgood. “Glava zvijeri!”
“Ako ste tog istog čovjeka susreli na parobrodu, onda to nije bio slučajni napad”, rekao je Tom.
“Znači, nije mi se učinilo da sam ga vidio u opijumskoj sobi”, uzdahnuo je Osgood. Dok je to izgovarao, Hermanovo je lice titralo u njegovim mislima. “Zaista je bio tamo, gospođice Sand; bili ste u pravu, nije bio običan džepar! Ako mi je on ubrizgao opijum, zasigurno je to učinio i sirotom Danielu. Herman se umiješao u napad i ubio indijskog mornara i Bengalca. On je to zlo s kojim se moramo suočiti kako bismo sve razriješili! Može li ga pronaći policija, Branagane?”
“Scotland Yard neće shvatiti ozbiljno smrt dvojice bijednih ovisnika o opijumu. Ali nisam siguran da ćemo ga morati pronaći”, zagonetno je rekao Tom.
“Kako to mislite, gospodine Branagan?” pitala je Rebecca.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Metju Perl - Page 2 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:50 am


Metju Perl - Page 2 A_young_girl_admiring_a_flower

“Ako sam u pravu, gospođice Sand, pravi izazov neće biti kako ga pronaći, već kako ga dovoljno dugo izbjegavati kako bismo otkrili tko zapravo stoji iza svega toga.”
Yahee je bio raspačivač opijuma, ali ne samo to. Pričalo se da je on bio prvi u Londonu koji se počeo baviti tim poslom. On je pokazivao svima ostalima kako će miješati i pušiti crnu smjesu. Poznat među stanovnicima istočnog Londona kao Jack Kinez, Yahee bi ponekad razljutio pogrešnog londonskog policajca, i kad bi se to dogodilo, obično bi ga stavili u ćeliju pod optužbom za prosjačenje ili nešto slično jer opijum sam po sebi nije bio ilegalan. Bio je ugodno iznenađen kad je, nakon posljednjeg zatvaranja, pušten iz zatvora dva tjedna ranije; isprva je mislio da je izgubio pojam o vremenu dok je bio zatvoren, ali rekli su mu da je zatvor prepun da bi hranili svakog nepristojnog Kineza.
Nedavno oslobođeni prodavač opijuma hodao je u noći svog oslobođenja dugom, uskom ulicom prekrivenom mrljama katrana prema sumornim slamovima blizu dokova. U zraku se osjećao smrad smeća pomiješan s mirisima kave i duhana iz velikih, ciglenih skladišta poredanih niz ulicu. Kad se približio mjestu gdje je imao svoje sobe, Yaheeja je zaustavio nepoznati čovjek u policijskom plaštu i kapi.
“Držati dalje, policajče”, promrmljao je Yahee i gurnuo ga u stranu. “Ja slobodan čovjek!”
“Slobodni ste zahvaljujući meni, gospodine”, rekao je pozornik. Yahee je usporio. Vjetar je raspršio maglu pa se policajca moglo jasnije vidjeti. “Ja sam sredio da te oslobode i ja te mogu ponovno zatvoriti. Pretpostavljam da si čuo što se dogodilo u Sallynoj sobi dvojici njezinih plaćenika, indijskom mornaru i Bengalcu.”
“Ne”, tupo je odgovorio Yahee. “Što?”
Tom je zakoračio bliže. “Mislim da vjerojatno znaš.”
“Yahee čuti o tome”, rekao je muškarac jer se brzo slomio pred Tomovim sumnjičavim pogledom. “Ubili su, da, čuti o tome u zatvoru.”
“Točno. I pitam se jesi li ti bio iza toga”, rekao je Tom.
“Nema šanse, glupi policajac! Yahee u zatvoru kad se to dogodilo!” ljutito je rekao Kinez pljunuvši na Tomovu čizmu. “Pokušali opljačkati pogrešnog čovjeka, čuti. Hoćeš napraviti Yaheeja krivcem! Idi ganjati džepar!”
“Sally je tvoja konkurentica. Kako možemo biti sigurni da nisi sredio da joj napadnu ljude dok si bio u zatvoru?” pitao je Tom.
“Nepravda! Napravedan, ti, murjak!”
Tom se nije htio prepirati. Znao je da je to što radi nepravedno - znao je da Yahee nema ništa s onim što se dogodilo u Palmer’s Follyju. Ali je isto tako znao da su u Londonu bili sumnjičavi prema malobrojnim Kinezima, osobito prema raspačivaču opijuma poput Yaheeja. Tomova je prijetnja bila uvjerljiva i zato je Yahee bio savršen kandidat.
Yahee je, shvativši da je situacija ozbiljna, rekao: “Zašto željeti Yaheeja?”
Tom se nagnuo prema njemu. “Zanima me Herman.” Posljednju riječ je šapnuo.
Yahee je otvorio i zatvorio usta kao da se želi riješiti gorka okusa, odbacio tu misao i izgovorio impresivni niz psovki na kineskom dok je žurno odlazio. “Ne, ne! Ne, Zeljezoglavi! Ja pričati o Željezoglavom Hermanu, ja umrijeti! Ja umrijeti!”
Tom je izvukao palicu i njome Yaheeju prepriječio put. Yaheeju se strah od Hermana očitovao na licu i u tom je trenutku Tom shvatio da ga drži u šaci. “Reći ćeš mi sve što znaš o čovjeku kojeg zoveš Zeljezoglavi, a ja te nikad nikome neću spomenuti. Ili ću te zatvoriti - i proširiti glasinu da si mi rekao sve o Hermanu.”
“Ne, ti samo obični pozornik! Nitko ti ne vjerovati!”
Yahee se okrenuo i požurio u drugom smjeru, ali mu se ispriječio drugi muškarac. Osgood, koji je čekao u sjeni.
"Možda neće povjerovati pozorniku," rekao je Osgood, “ali će povjerovati američkom poslovnom čovjeku koji je bio napadnut.”
Yahee je prestrašeno pogledao oko sebe. “Zašto raditi to Yaheeju?” “Nećemo razgovarati na otvorenome, Yahee”, rekao je Tom. “Ući ćemo u zatvor. Ja sam pozornik, a ne detektiv - nitko neće primijetiti ništa osim da privodim skitnicu, i da ga puštam kad završimo. Nije li to dobra pogodba, Kinezu?”
Yahee je sad pljunuo na Tomovo rame. “Pogodba ne! Ne zatvor! Yahee ne ići ponovno tamo! Hermanove oči svuda u kavezu!”
“U redu”, pristao je Tom. “Onda ćemo ići u tvoje sobe.”
“Idi dovraga! Yahee radije umrijeti nego da ga tamo vide s tobom!” “Onda ćemo otići na mjesto gdje nas nitko neće vidjeti.”
Tunel ispod Temze građen je s velikim planovima, uz fanfare i bez pomisli na neuspjeh. Golemi bi tunel, za dva penija, omogućio pješacima i kočijama prikladan i ugodan prolaz ispod glavnog vodotoka u gradu. Ali to je bio treći pokušaj kopanja tunela ispod Temze, pa iako ambiciozniji, nije bio ništa uspješniji od prethodna dva.
Gigantski je pothvat imao mnogo problema. Nesreće i povišenje troškova ometali su jedanaestogodišnji rad na tunelu; deset života, većinom rudara, izgubljeno je zbog nezgoda i pogrešnih procjena, padova, poplava, eksplozija plina; preživjeli rudari su poveli štrajk; nakon kratkog razdoblja uzbuđenja jer je napokon otvoren za javnost, masivni su tunel stanovnici Londona ubrzo napustili. Ulagači su izgubili udjele. Čak su i prostitutkama i prosjacima koji su zalazili u tunel dosadila puštanja vode i opasni kvarovi te duga i opasna šetnja niz vrtoglavo stubište* do tunela dvadeset pet metara ispod zemlje. Čekao je u limbu dok je jedna od željezničkih tvrtki dogovarala prodaju za liniju prema Brightonu. Njegov ulaz okružila su skladišta, tunel ispod Temze postao je, srećom, zaboravljena sramota.
Tu je, ispod metropolisa, na tim zapuštenim putovima koji nisu vodili nikamo, Yahee stajao s Tomom Branaganom i Osgoodom. Spustili su se niz vijugavo stubište na najnižu razinu napuštenog, podzemnog svijeta.
“Ovo je samo što drugi ljudi govore”, Yahee se izjasnio prije nego što je počeo pričati, naslonivši se na hladan i vlažan kamen dok su sva trojica slušala oštro okretanje vodenih pumpi. “Ništa više od toga.” “Reci nam”, naredio je Tom, pokušavajući se suzdržati da ne udahne previše zagađenog zraka.
Yahee je pogledao oko sebe, očima prateći i najmanji zvuk. Dignuo je nos i stresao se. “Ne sviđati ovdje. Ljudi umrijeti dok su gradili. Vrag ovdje.”
Tom nije ulazio u raspravu, već je samo kimanjem obećao sigurnost. “Reci nam što znaš i možeš ići. Pričaj nam o Hermanu.”
Ljudi su govorili, prepričavao je Yahee na lošem engleskom, da je dječak po imenu Hormazd bio član obitelji Čama, parskih trgovaca opijumom, koji su nosili pošiljke droge iz Indije do kineskih luka.
“Parsi najbolji trgovci opijumom na svijetu. Brzi i najokrutniji. Hormazdova cijela obitelj trgovci - cijelu obitelj pogubio Ah’ling, vođa gusara.”
Vođa je zarobio Hormazda i držao ga zajedno s europskim mornarima otetima s drugih trgovačkih brodova. Mladi je Hormazd živio na opijumskom jedrenjaku od desete godine, a gusari su mu poštedjeli život kako bi iskoristili njegovu snagu za rad. Hormazd se molio na svome materinjem, zendskom jeziku okrenut prema suncu, ujutro i navečer. Dok su živjeli s okrutnim kineskim gusarima, Hormazda i ostale zarobljenike tukli su bambusovim palicama kada god bi se umorili ili oglušili na zapovijed nadređenih.
Zarobljenici su bili prisiljeni pomagati gusarskom brzom i lakom brodu lorchi pri napadima na manje kineske brodove. Gusari su bili okrutni u napadima. Kad je kapetan zarobljenog broda odbio surađivati tako što im nije odao mjesto gdje su bili skriveni opijum i plemeniti metali, gusari bi razrezali kapetanovu kožu i pili njegovu krv kako bi ga još više prestravili.
Zarobljenici su morali žvakati duhan da im ne bi pozlilo pred prizorima strahota koje su počinili gusari u potrazi za blagom. Svi osim Hormazda. Činilo se kako dječak upija, a ne odbija groteskne lekcije gusara. Iako nije zaboravio kako je došao na brod i nije prestao mrziti one koji su ga zarobili, nije imao osjećaj za dobro i zlo. Taj Pars bez prijatelja, koji nije znao ni za što osim za vlastitu snagu i nesreću, radio je poput tupe životinje, nesvjestan gospodarevih moralnih nedostataka.
Gusari su imali odvratne navike. Za njih, delikatesa u svakom pogledu jednaka guavi ili kamenicama bio je kuhani štakor razrezan na komade ili sirove gusjenice s rižom, servirane uz svijetloplavu tekućinu lošeg okusa koju su pripremali.
Jednog su vlažnog poslijepodneva, na četrnaesti rođendan Hormazda Came, odveli njega i neke od europskih zarobljenika na lorchu daleko od ostatka flote u udaljeni tjesnac gdje su vježbali gađanje. Zli je član gusarske posade tukao Hormazda po leđima i rukama zbog nekog stvarnog ili izmišljenog prijestupa. Nešto je zasjalo u dječakovu oku i nizom brzih pokreta Hormazd je slomio gusarov vrat. Neki su europski zarobljenici svjedočili događaju.
“Moraš pobjeći”, rekao je mladi Englez koji se osobito zainteresirao za osamljenog parskog dječaka. “Ubit će te i odrubiti ti glavu ako ne pobjegneš! Pomoći ćemo ti ako nas povedeš sa sobom, Hermane.” Britanski i američki zarobljenici zvali su ga Herman, njihovom najbližom varijantom parskog imena.
Shvativši da će snositi posljedice za ubojstvo gusara, Hormazd se ukočio i kimnuo. “Molim vas, pomozite”, rekao je.
“Ne, ne računajte na mene”, rekao je škotski zarobljenik. “Neću ugroziti vlastiti život zbog poganskih nagona ovog štovatelja vatre! Čovjeka koji čak odbija pušiti, i s tim hinduističkim šalom na glavi!” Hormazd je zakoračio prema Škotu. Engleski je zatvorenik stao između njih. “Želiš li se boriti s njim?” pitao je škotskog mornara, koji se nećkao. “Čovjek kojeg vidiš nije ni hindus ni musliman,” nastavio je Englez, “već Pars, sljedbenik zoroastrizma i saveznik britanske vlasti u Indiji. Poštuj ga, prijatelju, i pomoći ćemo jedni drugima.”
Kad su otkotrljali tijelo ubijenog gusara u vodu, Hormazd i europski zarobljenici uspjeli su neprimjetno pribaviti mali arsenal oružja iz skladišta na lorchi i potom spuznuti u otvoreni brod kitolovac. Ubrzo ih je opazila gusarska straža na lorchi koja je pucala na njih iz topova. Ležeći na brodu, Hormazd je puškom ubio više od polovice gusara na palubi.
Potom je zahtijevao da se vrate i ponovno ukrcaju na lorchu. “Ludost! Slobodan nam je put za bijeg!” suprotstavio se Škot u kitolovcu. “Pri kraju smo sa streljivom.”
“Imamo dovoljno”, ravnodušno je rekao Hormazd. “U davna vremena, moj je narod prognan iz svoje zemlje. U bitkama pobacamo glave naših neprijatelja - niti jedan Pars ne okreće leđa sve da mu prema glavi leti mlinski kamen.” Nekoliko gusara koji su izbjegli njegovu paljbu jer su bili ispod palube, rekao je, bili su odgovorni za smrt njegove obitelji i posade, i neće ih ostaviti da žive u miru. Hormazd se sam uspeo mrežom na bočnoj strani lorche. Nakon petnaest minuta, Hormazd se vratio s glavom jednog gusara u ruci. Na obali je stavio glavu na kolac okrenuvši je prema moru kako bi je Ah’ling vidio. Potom je privezao tijelo kineskog gusara na svaki sošnjak, a onda su Hormazd i Englez odvezli lorchu.
Kad su stigli u Canton, glavni im je mandarin čestitao jer su onesposobili jednu od najopakijih gusarskih posada koja je terorizirala nedužne ribare i trgovce. Mandarin ih je obasuo pićem, draguljima i srebrom. Na putu prema engleskoj naseobini, na ulicama Cantona kradljivac je pokušao uzeti Hormazdov plijen opalivši ga željeznom polugom po glavi. Hormazd se nije ni prenuo, niti se okrenuo. Samo je zgrabio polugu i bacio muškarca na tlo te slomio kradljivcu ruku na dva mjesta.
Tome su svjedočili mnogi mještani, koji su šaptali o tome i od toga dana počeli govoriti o sablasnoj figuri iz dalekih zemalja koju su zvali Zeljezoglavi.
Kradljivac koji je pobjegao, ispustio je vreću punu blaga koje je ukrao drugim žrtvama. Medu njima je bio idol od čistog zlata, glava Kylina s oniksom umjesto očiju - Kylin, mitska zvijer jednorog za koju se vjerovalo da donosi sreću i kažnjava zle ljude vatrom i propašću. Kad je hodala po tlu, nije ostavljala otiske; kad je hodala po'vodi, nije ju mreškala. Hromazd tada nije znao ništa o njoj, ali ga je, ipak, privukla kao što suosjećajnog čovjeka privuče izgladnjeli pas. U engleskom je selu platio da mu stave glavu Kylina na štap za hodanje koji je nosio sa sobom kad je iz Cantona plovio u London.
S novim bogatstvom i velikom snagom, Hormazd je, govorili su, počeo graditi vlastiti posao krijumčarenja opijuma sa središtem u Londonu. Brodovi bi dobavljali opijum iz Indije, izvan službenih kanala kolonijalne vlasti, koju su strogo nadzirali Englezi, i krijumčarili drogu u engleske i američke luke bez opterećenja carine i inspekcija za unošenje druge robe. Međutim, Englez koji je bio zarobljenik gusara zajedno s Hormazdom i koji mu je pomogao pobjeći, ubrzo je slučajno otkrio neke njegove tajne aktivnosti.
“Tko je bio taj Englez?” Osgood je prekinuo pripovjedača.
“Hanov sin”, rekao je Yahee. “Mladić, po imenu Edward Trood.”
“Kako to mislite, Hanov sin?” pitao je Tom. Yahee je objasnio kako je Eddie Trood bio bistar, ali suzdržan momak koji je tako dobro naučio kineski na svojim putovanjima da su ga gusari poštedjeli kako bi im prevodio. Urođenici su ga zvali Hanov sin, kao da je sam bio Kinez. Bio je vrlo rijedak slučaj jer je kineska vlada zabranila podučavanje stranaca kineskom jeziku kako bi nadzirala kineske trgovce koji su trgovali s Europljanima i izbjegla prodaju opijuma kineskom narodu.
U Londonu, u koji se i Eddie vratio, Herman je ubrzo otkrio da Eddie mnogo zna o detaljima Hermanovih aktivnosti. Herman i Imam, turski trgovac opijumom također upleten u svjetske tokove, potražili su Eddiejeva strica, sitnog trgovca opijumom u Londonu, koji im je brzo i kukavički predao nećaka. Eddieju nije bilo spasu, rekao je Yahee kroz mrzovoljni cerek, "jer je razljutio Željezoglavog Hermana’’.
Ovisnici o opijumu šaputali su dilerima koji su šaputali trgovcima. Pričalo se da je mladićevo tijelo skriveno u zidu u kući njegova strica, a kad su Yahee i ostali čuli glasine, nitko se nikad više nije usudio ubaciti u Hermanove poslove.
Yaheeja je u priči prekinula jedna misao. Nagnuo je glavu unatrag
pogledao u tamu tunela.
“Što je, Yahee?” pitao je Osgood.
Yahee je drhtao. Čulo se škripanje negdje u tunelu, a potom i niz glasnih udaraca.
Yaheejevo je lice poprimilo grozničavi izraz i on je naglo potrčao prema stubištu. “Herman! Herman ovdje!” vikao je.
“Ne”, rekao je Tom. “To je samo napukla ventilacijska cijev. Yahee, nitko nije ovdje!”
Yahee je pohitao uz strme, zavojite stepenice velikom i neopreznom brzinom. Najprije je Tom, a zatim i Osgood pojurio za njim, moleći ga da uspori. Preprodavač opijuma vrištao je kako ih Zeljezoglavi Herman dolazi sve ubiti.
“Yahee, stani!” viknuo je Tom.
Zahrđali dio ograde je popustio, strovalivši se šest metara na dno tunela. Yahee se poskliznuo i ostao visjeti, pridržavajući se samo vrhovima prstiju za slomljenu ogradu.
Tom je vikao Yaheeju da ostane miran. Podigao ga je i povukao na sigurno. Dok ga je spašavao, muškarac je bio mlitav i nepokretan u Tomovim rukama.
“Je li mu dobro?” pitao je Osgood, s rukama na donjem dijelu leđa, teško dišući kad je stigao do njih.
“Onesvijestio se”, rekao je Tom. “Pomozite mi da ga polegnem.” Odnijeli su Yaheeja na sljedeće podnožje stepenica dok mu se tijelo treslo, a on mumljao na kantonskome.
Sjeli su na podnožje i čekali da se Yahee oporavi.
“Herman ga je zamalo ubio,” komentirao je Osgood kad je došao do daha, “a nije ni bio ovdje. Protiv čega se to borimo, Branagane?”
Razdvojili su se kad su ukrcali Yaheeja na unajmljenu kočiju. Osgood se požurio u hotel Picadilly, a Tom je otišao ravno u policijsku postaju.
Kad se Tom vratio u hotel, gdje je Osgood o svemu izvještavao Rebeccu, pokazao im je brzojav. Bio je iz Gadshilla i sastojao se od samo pet riječi:
Pozornik Tom Branagan. Da. Ne.
“Još uvijek me ne može jednostavno osloviti s ‘Tom’”, rekao je tresući glavom. “Ovo je od Henryja Scotta iz Rochestera.”
“Što to znači?” pitao je Osgood.
“Ako ste u pravu kad mislite da je Herman napao Daniela u Bostonu,” rekao je Tom, “a potom pošao s vama na putovanje na Samariji, zapitao sam se zašto bi Herman pratio američkog izdavača da sazna više
engleskom romanu. Posumnjao sam da ako Herman želi iz vas izvući informacije, a prije toga iz Daniela, o Tajni Edwina Drooda, zasigurno je već ispitao sve izvore informacija u Engleskoj. Ovo potvrđuje moju sumnju. Pogledajte sami.”
Tom je stavio gomilu dokumenata londonske policije rta stol ispred Osgooda.
Osgood ih je pregledao. “Provala kod Chapman & Halla - Dickensova izdavača u Engleskoj. Još jedna takva provala kod Clowesa, tiskara. Ijedna i druga u tjednu nakon devetog lipnja, datuma Dickensove smrti. U oba slučaju čini se da ništa nije bilo ukradeno.”
“Ništa nije ukradeno”, rekao je Tom, “jer onoga što je Herman tražio - podataka o Dickensovu kraju romana - nije bilo. Kako ništa nije ukradeno, policija je brzo odustala od bilo kakve istrage slučajeva. Zato sam poslao brzojav Henryju Scottu tražeći hitan odgovor na dva pitanja: Je li provaljeno u Gadshill nakon Poglavičine smrti? I je li što ukradeno? Držite njegove odgovore u tom brzojavu: da i ne.”
“Zašto bi me onda Herman pratio?” pitao je Osgood.
“To ne znamo, gospodine Osgood. Ali mislim da vas je Herman možda zapravo štitio u opijumskim sobama”, rekao je Tom. “Zlotvori su vas vjerojatno samo pokušali opljačkati, stranca u skupom odijelu - sigurnu metu. Hermanu je trebalo da nastavite potragu, trebao vas je živog i dovoljno zdravog da nastavite. Čak vas je ostavio blizu kanalizacijskih odvoda, gdje su uvijek kanalizacijski lovci na blago.”
“Misli da znam gdje je završetak romana!” rekao je Osgood. “I ako je sve to istina, postoji nešto gore...” Sjeo je da razmisli o tome, rukama pridržavajući glavu.
“Što je bilo, gospodine Osgood?” pitala je Rebecca.
“Zar ne shvaćate, gospođice Sand? Pars kojeg su vještinama terora
ubijanja naučili najgori gusari svijeta, raskomadao je Englesku golim
rukuma tražeći nešto, bilo što, o Droodu. 1 nc bi slijedio mene da je imao ikakvog uspjeha. Što ako...” Osgood se zaustavio, a zatim smogao hrabrosti da nastavi: “Što ako to znači da se nema što pronaći?” “Možda je to samo zato što smo tražili na krivim mjestima”, hrabro je rekla Rebecca.
“Da”, rekao je Tom s tračkom istinskog uvida, a potom udario rukom
ostol. “Da, gospođice Sand! Ali ne samo to. Ne samo na krivome mjestu, nego i u krivo vrijeme.”
“Kako to mislite, gospodine Branagan?” pitala je Rebecca.
“Samo sam se prisjetio. Kad smo bili u Americi s gospodinom Dickensom, naša je pratnja bila u vlaku na putu za čitanja u Philadelphiji i Poglavica je počeo gotovo sjetno govoriti o Edgaru Poeu. Rekao je kako je posljednji put kad je bio u Philadelphiji vidio Poea s kojim je razgovarao o Calebu Williamsu. Tko je autor tog romana?”
“William Godwin”, rekao je Osgood.
“Hvala. Gospodin Dickens je rekao da je pričao Poeu o tome kako je Godwin najprije napisao posljednji dio knjige, a zatim počeo pisati prvi dio. A Poe je rekao kako je i on napisao svoje kriminalističke priče unatrag. Što ako gospodin Dickens, kad se pripremao napisati svoj veliki kriminalistički roman, nije krenuo od početka?”
Osgood se, podižući glavu, naslonio u stolici i razmišljao o tome u tišini. “Kad se gospodin Dickens onesvijestio u Gadshillu,” odsutno je govorio Osgood, “tog je popodneva došao točno do kraja prve polovice knjige. Bilo je gotovo kao da mu se tijelo predalo, znajući da je završio s radom, iako se nama to nije tako činilo.”
Tom je kimnuo i rekao: “Što ako je najprije napisao drugu polovicu Tajne Edwina Drooda, a potom prvu polovicu kad se vratio ovamo?” “Što ako je pisao knjigu unatrag? Što ako je najprije napisao završetak?” retorički je pitao Osgood.
“Ali sav naš trud”, prekinula ga je Rebecca, “nije urodio plodom u pronalaženju mjesta ostatka knjige ako ga je uistinu napisao.”
“Možda bi pokušao ostaviti neki trag nekome, kako bi toj osobi rekao gdje je ostatak prije nego što umre”, razmišljao je Tom.
“Dickensove posljednje riječi”, uzbuđeno je rekao Osgood. “Dozivao ga je!”
“Koga je dozivao?” pitala je Rebecca.
“Henry Scott nam je rekao, sjećate li se? Posljednja riječ koju je posluga čula da je rekao glasila je ‘Forster’! Dickens je svom biografu htio reći još nešto!”
Ali na njihovo veliko razočaranje, John Forster, kojeg su Osgood i Tom pronašli kako sjedi u svom uredu u ludnici u Whitehallu, zatresao je glavom sa zlobnim izrazom lica. Hladno je zakolutao svojim velikim, crnim očima kad su ga obasuli pitanjima. Izvukao je svoj zlatni sat, protrljao prednju stranu prstima, protresao ga kao da trese bocu i užurbano se stisnuo.
“Prijatelji, ja sam jako zauzet - jako, jako zauzet. Cijelo mi je popodne oduzeo posjet Arthura Grunwalda, glumca - nikad u cijelom životu nisam sreo veću budalu! Želi promijeniti cijelu dramu Drood koju smo već pripremili za izvedbu. Zaista moram dovršiti svoj posao za danas.”
“Sigurni ste da vam gospodin Dickens nije pokušao reći još nešto u vezi s Droodom kad ste stigli u Gadshill?” pitao je Osgood, pokušavajući ga vratiti na važniju temu.
Forster je zavinuo rukama i ispružio ih. “Perem ruke od ovoga.”
“Vidim da perete”, rekao je Osgood. “Moramo saznati što vam je rekao.”
“Gospodine Osgood,” nastavio je Forster, “gospodin Dickens nije bio pri sebi kad sam stigao. Ako je nešto govorio, ljudske uši ga nisu mogle razumjeti.”
“Kao u snu”, zamišljeno je rekao Tom.
Druga su ga dvojica muškaraca zbunjeno pogledala.
“Poglavica mi je jednom govorio o čemu je sanjao”, objasnio je Tom. “U snu mu je dan rukopis ispunjen riječima i rečeno mu je da će mu on spasiti život, ali kad ga je pogledao, nije ga mogao čitati.”
“Nikada mi nije pričao o tom snu... Zašto ste baš vi tako zainteresirani za njegova posljednja mrmljanja, gospodine Branagan?” zahtijevao je Forster.
“Gospodine Forster, ako dopuštate”, počeo je Tom. “Što mislite zašto je gospodin Dickens dozivao vaše ime u deliriju?”
“Zašto je... Nevjerojatno pitanje!” odgovorio je režući. Romanopiščev je biograf počeo držati govore o njihovu doživotnom prijateljstvu i njihovoj neospornoj bliskosti. “Sve mu je to, zasigurno, palo na pamet, dok se još uvijek grčevito držao za ovo”, nastavio je Forster, uzevši bijelo guSčje pero koje je donio iz OadshilJa. "Pretpostavljam dii ga sada želite.”
“Ja?” pitao je Osgood, iznenađen zbog te ponude.
Forster je kimnuo. “Oh, jesam li rekao? Vjerojatno sam smetnuo s uma. Znate, gospođica Hogarth je zadužena za dijeljenje predmeta iz pisaćeg stola gospodina Dickensa. Odlučila je dati ovo pero - na kojem je osušena tinta njegovih posljednjih napisanih riječi - vama.”
“Ali zašto?” pitao je Osgood.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Metju Perl - Page 2 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:51 am


Metju Perl - Page 2 A_woodland_picnic

“I ja sam to pitao! Čini se da se divi vašoj... kako bih to nazvao? Vašoj odlučnosti u tome da saznate više o Droodu, koliko god ona bila budalasta. Mislio sam da ćete možda napustiti Englesku prije nego što vas pronađemo. Ali kako ste došli...” Forster ga je oklijevajući pružio.
Osgood je izvukao pero. “Hvala vam”, rekao je Osgood. Bilo je to upućeno više odsutnoj Georgy nego Forsteru. “Čuvat ću ga.”
“Još jedno pitanje, ako dopuštate, gospodine Forster”, rekao je Tom. “Kad ste stavili nove brave na ova vrata?”
“Molim?” pitao je Forster i prvi je put, otkad je Osgood stigao, govorio uzbuđenim, tihim, engleskim naglaskom. “Kako znate da su
zašto uopće mislite da su nove, gospodine?”
“Gospodin Branagan je policijski pozornik, gospodine Forster”, odgovorio mu je Osgood. “Vidio je dovoljno brava u životu i vjerujem da mu je dovoljan jedan pogled da prepozna razliku.”
“U redu, pretpostavljam da mislite kako je to veliko otkriće. Bilo je to tijekom nekoliko dana nakon smrti gospodina Dickensa, čini mi se”, rekao je Forster. “Došao sam ovamo i primijetio da je netko bio unutra da je ispremetao moje papire koji su se odnosili na Dickensa. Svi su bili na jednome mjestu, vidite, jer sam dobro organiziran.”
“Je li nešto ukradeno?” pitao je Tom.
“Ne. Vjerojatno je to bio neki lupež koji je tražio nešto vrijedno što bi mogao prodati za alkohol. Ali bio je jedan dokument kojim se, činilo se, netko više pozabavio, da se tako izrazim. Bio je vaš, zapravo”, rekao je, kimajući Osgoodu.
“Kako mislite, gospodine Forster?” pitao je Osgood.
“Mislim na telegram vaše izdavačke kuće koja je tražila da se ostatak Tajne Edwina Drooda smjesta pošalje u Boston.”
Izvukao je izgužvani brzojav iz fascikla. Hitno. Smjesta pošaljite sve što ima od Drooda u Boston.
“Imam poseban sustav organizacije za svoju Dickensovu zbirku”, nastavio je Forster. “Ovo je vraćeno, ali na krivo mjesto.”
Osgood i Tom su se na tren pogledali. “Zbog tog je brzojava zasigurno Herman došao do ideje da ode u Boston”, rekao je Osgood. “Mislio je da nam je možda Forster poslao ono što ovdje nije mogao naći.”
“Stravične riječi!” uzviknuo je Forster. “Što to govorite, gospodo?”
“Oprostite, gospodine Forster”, rekao je Osgood. “Pričam sam sa sobom. Loša navika.”
“Grozna”, ispravio ga je Forster.
“Gospodine Forster, osim vas i gospođe Hogarth, možete li se sjetiti još nekog kome je Dickens povjeravao važne poslovne informacije tijekom svojih posljednjih mjeseci?” pitao je Tom.
To je bilo potpuno pogrešno pitanje za Forstera, osim ako netko ne želi potaknuti litaniju njegovih uobičajenih kletvi i lamentacija o tome kako svijetu nedostaje razumijevanja za Forsterovu posebnu bliskost s Dickensom. Forster je čak uzeo Dickensovu oporuku i ukazao na jednu rečenicu.
“Vidite li što ta rečenica kaže o meni, gospodine Branagan?” pitao je Forster. “Možda vam trebaju naočale, gospodine, jer piše ‘Mom dragom pouzdanom prijatelju’. Tu mi je ostavio ovaj sat s kronometrom, koji me uvijek podsjeti na silni posao na ovome svijetu kako bi ga se učinilo dostojnim čovjeka kao što je Charles Dickens!” Potom je zatresao tu spravu. “Ali to ne znači da ću ikad znati koliko je sati uz pomoć ovog prokletog sata.”
Osgood se doimao odsutno dok je Forster držao predavanje. Izdavač ja zadržao pogled na oporuci. “Pitam se, gospodine Forster,” hladno je rekao Osgood, “biste li na trenutak ostavili gospodina Branagana i mene nasamo?”
Izvršiteljevo se lice zacrvenjelo. “Da napustim vlastiti ured? Nevjerojatno!”
“Samo na trenutak, molim vas. Jako je važno”, rekao je Osgood. “Nakon toga ćemo vas ostaviti na miru.” Forster se napokon složio, kako se činilo, u nadi da će se riješiti svojih posjetitelja. Osgoodova ruka je posegnula za Dickensovom oporukom. Ali prije nego što je izašao, Forster se naglo okrenuo i spremio dokument u džep.
Osgood je pogledao u Toma i rekao: “Ne možemo mu vjerovati kad se radi o ovome.”
“Kako mislite?” pitao je Tom.
“Oporuku, imuni vlustitu kopiju od tete Georgy”, rekao je Osgood i izvukao dokument iz džepu. “Štetu Štomi ta misao nikad nije pala na pamet! Vidite, gospođica Hogarth je zatražila da je zajedno pregledamo. Oporuka dodjeljuje Forsteru ‘one rukopise mojih objavljenih djela koje budu u mom posjedu u trenutku kad umrem’. Ali sva neobjavljena djela u trenutku Dickensove smrti odlaze Georgini Hogarth. Ako posljednjih Sest nastavaka romana postoji, u trenutku Dickensove smrti oni bi pali pod njezinu kontrolu prema odredbama njegove oporuke.”
“Kontrola nad Dickensom je jedina stvar na svijetu koje se, vjerujem, gospodin Forster neće odreći”, rekao je Tom. “Mislite li da još nešto skriva od nas?”
Forster je počeo uporno kucati na vrata svog ureda izjavljujući da ima još točno pola minute vremena. Osgood je zaključao novu bravu na Forsterovim vratima, što je dovelo do još žešćih povika.
“Nije nužno da skriva,” Osgood je tiše rekao Tomu, “ali ako zna više o kraju romana ili kome se možda Dickens povjerio, neće nam reći. Ne ako zbog toga bude činilo da je Dickens vjerovao nekoj drugoj osobi na svijetu više nego njemu da raspolaže njegovim nasljedstvom.”
“Prokletstvo! Izađite ili ću zvati policiju!” vikao je Forster.
Osgood se namrštio i otključao vrata.
Forster je, zračeći bijesom, trepnuo nekoliko puta gledajući u Osgooda i nagnuo se prema njemu. “Dakle, recite mi, gospodine Osgood, jeste li zaista mislili da ćete vi, obični izdavač, i vaša mala knjigovotkinja, pronaći više od Drooda nego ja? Zar ste zaista pomišljali da biste mogli tako nešto postići? Što ste ionako namjeravali učiniti s time? Devet dana biti predmetom razgovora među konkurentima? Obogatiti se poput Židova?. Niste valjda još uvijek zaokupljeni tim budalastim ciljem?”
“Ja ću nastaviti, gospodine”, rekao je Osgood bez oklijevanja. “Sjećam se riječi gospodina Dickensa. Ne preostaje nam ništa drugo nego da zatvorimo formaciju, nastavimo marširati i izborimo svoje.”
“Znači niste čuli?” pitao je Forster.
“Na što mislite?” pitao je Tom Forstera.
“Mislim na ovo”, rekao je Forster. Izvukao je izgužvani komadić papira. “Pročitajte sami.”
Osgood ga je uzeo i stao proučavati.
8. lipnja 1870.
Najdraži prijatelju, bojim se da, kako mi se zdravlje svakim danom pogoršava, neću stići dalje od kraja šestog nastavka mog Drooda. Ne moram ti govoriti o svojim očekivanjima što se tiče neobičnog završetka! Hoće li mi to zaista biti posljednji? Mislim da bi mi to bio najbolji, kad bih imao vremena da ga završim.
Bilo je potpisano: Charles Dickens.
“Tog je dana pao u nesvijest. Gdje ste ovo našli?” pitao je Osgood. “Zašto mi to nikad niste pokazali?”
“Dobio sam ga tek jučer”, objasnio je Forster. “Nađeno je između akvarela u kutiji kod dražbene kuće Christie’s, gdje su ga stavili nepažljivi radnici dražbene kuće. Jasno je da nije imao vremena poslati ga prije nego što je izgubio svijest.”
“To nije moguće”, rekao je Osgood za sebe, na Forsterovo zadovoljstvo.
“Ne piše na koga je naslovljeno”, komentirao je Tom.
“Na koga bi drugog bilo?” ponosno je rekao Forstgr. “‘Najdraži prijatelju’, tko bi to mogao biti osim mene? Ovu poruku još nismo objavili javnosti, ali hoćemo. Žao mi je što nije otkrivena ranije, uštedjela bi vama, gospođici Sand i gospodinu Branaganu dragocjeno vrijeme koje ste izgubili tragajući za besmislicama. Dakle,” rekao je, pohlepno cmoknuvši usnama, “mogu li dobiti svoj ured?”
Osgood mu je predao pismo. “Naravno, gospodine Forster.”
“Gledajte na to ovako”, rekao je Forster. “Ne odlazite praznih ruku, dragi moj gospodine Osgood. Imate posljednje pero gospodina Dickensa - a koliko se ljudi može pohvaliti takvom rijetkom uspomenom?”
*  *  *
Petnaest minuta kasnije, Osgood i Tom vratili su se u unutrašnjost soba hotela Piccadilly. Osgood je već pakirao stvari u svoj kovčeg. Tom je na sve načine pokušao uvjeriti Osgooda da nastavi potragu.
“Gospodine Osgood,” rekao je Tom, “ne možete sada odustati. Još uvijek ima previše toga što ne razumijemo. Možda ste još uvijek u opasnosti od Hermana!”
“Nemamo izbora”, rekao je Osgood, dijelom malodušan, a dijelom neodlučan. “Jednom kad Forster objavi pismo, Herman će nas ionako ostaviti na miru. Dotad će saznati istinu, da se nema razloga bojati, kao što se ni mi nemamo razloga nadati.”
“Možda je gospodin Dickens iz nekog razloga želio navesti Forstera na krivi put - znajući da će Forster pokušati manipulirati krajem romana kako to on želi”, nagovarao ga je Tom.
Osgood je zatresao glavom. “Ne vjerujem. Naša je potraga bila potpuna glupost, kao što nas je Forster upozorio u početku. Nema ničeg izgubljenog ili tajnog u onome što je Dickens ostavio - ništa ne čeka da nas spasi od naših nevolja. Knjige nema, umrla je zajedno s njim. Pogriješio sam. Mene, Jamesa Osgooda, ponijela je pogrešna procjena, sada moram progutati vlastite riječi! Želio sam vjerovati u to, želio sam vjerovati da čovjek koji se zvao Datchery može pomoći. Zbog moje tvrdoglavosti, jer sam htio da postoji to što smo tražili, sve što sam učinio ovdje je gubljenje vremena i davanje prednosti književnim piratima koji već sada pripremaju vlastita izdanja u Americi.” Okrenuo se prema svojoj knjigovotkinji. “Gospođice Sand, uredite naš trenutni povratak u Boston, i pošaljite brzojav gospodinu Fieldsu u ured. Obavijestite ga o tome.”
“Da, gospodine Osgood”, poslušno je odgovorila Rebecca, svakim korakom bliža uobičajenoj, svakodnevnoj rutini života u Bostonu.
Osgood je pogledao sobu i svoja dva pratitelja dok je Rebecca pripremala brzojav, a Tom ga je i dalje pokušavao uvjeriti. Osgood je znao da je odustajanje i odlazak kući ispravna, racionalna, odgovorna odluka uistinu, jedina odluka koju on, James Ripley Osgood, uopće može donijeti bez nekog znaka s neba koji bi ga uputio u suprotnom smjeru.
“I onako je prekasno da učinimo bilo što za sebe”, rekao je Osgood. “Harperi će uskoro moći objaviti sve što je ostalo od Edwina Drooda. Morat ćemo podnijeti taj gubitak i nastaviti. Naši će suparnici vidjeti da smo ranjivi. Fields će nas trebati oboje u Bostonu da učinimo što možemo.”
Tom je stao ispred Osgooda i ispružio ruku. “Gospodine Osgood, pružam Vam ruku - i s njom vam dajem svoju riječ - ako želite pokušati još istraživati, ja ću biti uz vas.“
Osgood je, s blagim smiješkom, prihvatio Tomovu ruku objema rukama, kao što je to učinio Jack Rogers kad su se prvi put susreli u kolibi u Gadshillu, ali je zatresao glavom kao posljednjim znakom odbijanja. “Hvala vam na svemu što ste učinili da nam pomognete, Tome. Sretno vam bilo.”
“Sretno, gospodine Osgood”, rekao je Tom, uzdahnuvši. “Samo mi je žao što je vaše vrijeme provedeno ovdje moralo ovako završiti. Gospodin Dickens - i vi - zaslužili ste više.”
“Sve je to vrijedilo jer sam stekao vaše prijateljstvo”, odgovorio je Osgood.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Metju Perl - Page 2 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:51 am

Metju Perl - Page 2 A_warm_welcome_home

30


Grad New York, 16. srpnja 1870.

DOK JE OSGOOD ŽURNO DOVRŠAVAO SVOJ POSAO U LONDONU I PRIPREMAO se za odlazak, vodio se razgovor o njemu u jednoj od luksuznih kočija u zaglušujućoj gužvi Broadwaya u New Yorku. Kroz prozor se mogao vidjeti cilindar i dugi zalisci koji su pripadali sijedoj glavi,-a lice između njih počelo je ljutito gunđati na gust promet.
“Pa reci mi, gdje je dovraga sad taj glupan?” Fletcher Harper se naslonio u kočiji, skinuo svoj crni cilindar s kovrčave, smeđe kose, uzrujan kad su njegovi konji opet iritantno zastali iza autobusa.
“Siguran sam da ne znam, striče”, rekao je njegov suputnik. “Ali otac mu je vjerovao.”
“Ah! Znam da jest”, rekao je Bojnik svojim uobičajeno odsutnim, ogorčenim tonom. “To je velika pogreška, Philipe. Skreni u sljedeću ulicu desno i van iz ovog kaosa!” Provirio je kroz prozor, ponovno namjestio šešir i vikao na vozača.
“Kakva pogreška?” pitao je suputnik, Philip Harper, sin Fletcherova preminulog brata Jamesa, a sada direktor financijskog odjela poduzeća, nakon što je njegov stric uvukao glavu u kočiju.
“Ma hajde! Vjerovati čovjeku koji se ne preziva Harper. Ubrzo ćeš naučiti da to ne smiješ raditi, Philipe. Tvoj otac je previše vjerovao da će njegova Harperova policija riješiti sve naše probleme. A sad zbog nje i jesmo tu gdje jesmo, jer je Jack Rogers prekinuo svu komunikaciju s nama. Koliko znamo, taj nitkov je možda već odan nekom drugom izdavaču za veću plaću - ako je u Engleskoj saznao bilo kakve tajne o Dickensu, možda ih upotrebljava protiv nas uz pomoć Osgooda, računajući na veliku zaradu.”
Bojnikov savjet o vjerovanju samo pojedincima koji se prezivaju Harper mogao bi se doista shvatiti kao veoma prihvatljiv onog trenutka kad se uđe u zastrašujuću palaču ureda na Franklin Squareu. Tamo su radili mnogi Fletcheri, Josephi, Johnovi, ovaj ambiciozni Philip, osamljeni Abner, sinovi braće koja su pokrenula poduzeće rade na vodećim mjestima i upravljaju časopisima i tiskom, dok linija unučadi već počinje kao prodavači u dućanima.
Franklin Square je za njih bio i Harvard i Yale. “Kad moj plamen zgasne,” govorio bi Bojnik svima njima kao uvodnu poslanicu, “neka prave ruke prenesu neuništivu baklju s oca na sina!” Ta izreka je ujedno bila grubi prijevod latinskog slogana izdavačke kuće napisanog na znaku oko goruće baklje.
Bojniku je, dok je ulazio, drhtavi službenik rekao da ga najavljeni gosti čekaju u prostoriji za brojenje novca.
“Oni su... prilično nestrpljivi, čini mi se, Bojniče”, rekao je službenik.
“Neka čekaju, to će pojačati njihovu glad za mojim zlatom. A gospodin Leypoldt?” upitao je Bojnik.
“Poslao je poruku da će doći u tri sata”, odgovorio je službenik. “A gospodin Nast  čeka u vašem privatnom uredu s novim crtežom Tweeda.”
“Odlično!” odgovorio je Bojnik.
“Riječ je o gospodinu Leypoldtu iz izdavačke revije, striče?”
“Tako je. U njega ćemo uliti koliko god je boca šampanjca potrebno da bismo ga uvjerili da piše hvalospjeve braći Harper u svojim kolumnama. Ali prije toga se moramo pobrinuti za nešto drugo. Nešto osjetljivije.”
“Da sada odem?” upitao je diskretno Philip Harper strica.
“Nemoj na to ni pomišljati! Moraš naučiti sve vezano uz naš posao, Philipe, kao što će i Fletcher mlađi naučiti”, rekao je Bojnik i uhvatio ga za ruku te ga povukao za sobom. “Dakle, vidiš li našeg prijatelja tamo gore?”
Philip je pratio Bojnikov pogled do poprsja smještenog iznad ulaza u glavne urede.
“To je Benjamin Franklin, je li tako, striče Fletcher?” pitao je Philip o strogom poprsju.
“Točno. Nije bio samo jedan od genijalnih osnivača naše nacije, već i tiskar i izdavač. U prijašnju manufakturu uveo je tehnologiju i svoju štedljivost. Vidiš, bio je svjestan toga da ako želiš formirati dušu američkog naroda, moraš kontrolirati tiskare. Osnova naše tvrtke je karakter, ne kapital, kao što je bio slučaj i kod njega. Zapamti to, i zaista ćeš postati dijelom tvrtke Harper & Brothers.”
U velikom, otvorenom uredu na gornjem katu, stariji od dvojice Harpera vodio ih je prema pravokutnom prostoru zatvorenom ogradom. Pokraj udaljenijeg zida stajao je krug trosjeda i stolica namijenjenih piscima i ostalim posebnim gostima tvrtke, ali danas su tu bili drugačiji posjetitelji. U različitim opuštenim položajima i bez ikakvih znakova napetosti, najednom mjestu okupljeno je četvero najnapasnijih i najrazličitijih ljudskih bića ikad viđenih zajedno u izdavačkom uredu.
Philip se zaustavio nasred puta te se nervozno i sramežljivo nasmijao. “Striče Fletcher! Zar to nisu...”
“Pirati!” Bojnik je završio usklik staračkim šaptom. “Najbolji u poslu, svakako, i ovaj put svi okupljeni na istom mjestu.”
Bio je tu smireni Gospodin, čovjek tena boje čokolade, u svojim modernim, svilenim hlačama i baršunastim, debelim čizmama, čiji je stil izgledao kao čudna kombinacija glumca i radnika, poigravao se štapom za hodanje u krilu; Melasa, s prosijedom bradom koja mu se spušta niz čeljust i prljavi ovratnik; osamljenica grupe, zvana Mačkica, također poznata i po drugim tajnovitim nadimcima, koja nije starjela niti joj je itko znao godine - te plave oči možda su proživjele dvadeset, a možda četrdeset ljeta, ovisno o kutu pod kojim ih je obasjavalo svjetlo, posljednji među njima, koji je disao teškim, napornim udisajima dok je sjedio pokraj nje, čovjek viši od dva metra po nadimku Beba, bivši cirkuski div, premećući komad duhana među svojim velikim zubima.
“Striče Fletcher!” rekao je mladi naučnik. “Ovi ljudi su najveći ološ u zemlji!”
“Dakle!” odgovorio je Bojnik, zabavljeno se smijući svojem neiskusnom nećaku. “Ako ne uspijemo pronaći Jacka Rogersa, bit će gotovo nemoguće saznati što planira James Osgood, i što on i Fields imaju vezano uz zadnju Dickensovu knjigu. Mi smo vjernici, nećače, metodisti, ali ne možemo besposleno sjediti i iščekivati što će nam sudbina donijeti. Moramo se naoružati kako bismo parirali uspjesima naših protivnika, Philipe. Ovaj ološ, kako ih ti nazivaš, oni su mogli biti obični čitatelji, pisci, izdavači, ali umjesto toga su postali njihove sjene, i iz tog razloga mogu učiniti ono što mi ne možemo, i mogu ići kamo mi ne smijemo. Naučit ćeš da se ne smiješ oslanjati na kućnu mačku kad su potrebne vještine bengalskog tigra.”
Kad su se pozdravili sa šarolikom družinom, Bojnik je polagano pogledao svakoga od njih prije nego Što je počeo.
“Nadam se da ste uživali u jelu i piću koje vam je donijela moja zaposlenica.” Pladanj je već bio prazan.
“Ja nisam dobio ništa”, mrmljao je Melasa.
“Oprostite, dečki,” rekla je Mačkica ostalima hladeći se rupčićem, “ja sam prva došla, a nisam bila doručkovala.”
Izdavač je nastavio. “Htio sam se posavjetovati s vama, dragi prijatelji, zato što smo u vrlo uzbudljivom vremenu što se tiče prodaje knjiga.” “Zašto smo svi četvero morali doći?” upitao je Beba.
“To je neuobičajeno!” viknuo je Melasa, prolazeći rukom kroz svoju bradu mokru od kiše.
“Ma hajde! Sve ću vam jednostavno objasniti, gospodine Melasa”, rekao je Bojnik pomirljivim tonom. “Svjestan sam toga da uobičajeni tijek vaše djelatnosti čini vas četvero suparnicima. Ipak, kod nas u Harper and Brothers ima dovoljno novca za fine naknade ako pribavite sva nova književna blaga koja stižu iz Starog svijeta, a da ne gubite vrijeme kopajući jedni drugima oči.”
Gospodin, crni učitelj plesa, naklonio se. “Ja, u svoje ime, pristajem, gospodine. Zašto ne bismo potakli suradnju, gospodo? I Mačkice. Ali koji pisci su nam na popisu?”
Harper je nabrojio svoju trenutnu listu: “George Eliot, Bulwer-Lyton, Tennyson, Trollope i - Gospodine, ti govoriš francuski, pretpostavljam?” “Ne samo da ga govorim, Bojniče, ja ujedno plešem i sanjam na francuskom”, odgovorio je tamnoputi pirat na svom materinjem jeziku. Melasa'je zakolutao očima i odbacio Gospodinov moderni šešir s glave, dok je Harper nastavio s pričom.
“Kladila bih se da nema jezika kojeg se možete sjetiti a da ga ja ne govorim, gospodine”, dobacila je Mačkica.
“Dobro”, rekao je Harper. “Jer po gradu se proširila glasina kako će nova predstava iz Pariza izazvati senzaciju - takvu da će njujorška kazališta isplatiti znatnu sumu da im je mi prvi prevedemo. Svi vi, pazite na nju u lukama Bostona, New Yorka, Philadelphije.”
Tada je Bojnik izvadio nekoliko srebrnjaka iz svog kaputa i stavio ih na stol. “Ovi mi uništavaju džepove”, rekao je, a njegove duboke, plave oči uzbuđeno su treptale. “Jedan za svakoga od vas, da vam otvore apetit."
Mačkica je ustala i stavila svoj novčić u grudnjak s izraženo neimpresioniranim izrazom lica. “Koliko dajete za najvažniji rukopis, Bojniče Harper?”
“Molim, draga?” upitao je Bojnik. Nije ponovila pitanje, iako se činilo kako je on pokušava natjerati na to; umjesto toga se ukipila poput balerine kojoj su zaustavili glazbu. “Oh! Nagrada, moj dragi, ženski Shylock24? Udvostruči uobičajenu cijenu ako doneseš rukopis prvorazrednog pisca. Izdajice našeg posla tamo vani ponovno pokušavaju progurati međunarodna izdavačka prava, a predvodi ih onaj ljubitelj Britanaca James Lowell, a ako uspiju, mi ćemo pretrpjeti udarac u tiskanju onoga što nam zakon omogućuje.”
“Uzmimo pokojnog Charlesa Dickensa, na primjer”, nastavio je. “Imam razloga vjerovati kako na svakog čitatelja u Engleskoj dolazi njih deset ovdje. Otići ću malo dalje i reći kako na svako izdanje njegove knjige koje uđe u optjecaj u Velikoj Britaniji, deset ih se tiska i pusti u optjecaj ovdje. Mi smo te kopije učinili cjenovno i zemljopisno dostupnima diljem naše zemlje u procesu koji ja nazivam prijenos - neznalice to nazivaju piratstvo - i na takav način smo kulturu čitanja i učenja doveli u kućanstva koja to sebi inače ne bi mogla priuštiti. Ja možda neću doživjeti taj dan, ali vi hoćete, kad će se najbolji engleski klasici prodavati u Americi za sitniš. Nemojte zaboraviti, mi smo nasljednici Benjamina Franklina, mi smo jedini čistokrvni u ovom poslu.”
Njegova publika je na to kimala i općenito se ravnodušno složila, pripremajući se na odlazak.
Dok su posjetitelji prolazili poput jednog tijela kroz vrata rešetki prema stepenicama na svom putu prema dolje, činovnici i računovođe za svojim stolovima u vanjskim sobama prestali su s radom i buljili u njih. Prije nego što je Melasa prošao kroz nadsvođena vrata, Bojnik ga je primio za ruku.
“Zar niste završili s nama?” prosvjedovao je Melasa.
“Ti si najbolji od svoje vrste”, rekao mu je povjerljivo Bojnik. “Najuporniji, da tako kažem.”
Melasa je pitao: “Kako vi to znate?”
“Hajde, prijatelju! Ti promatraš nas. Mi promatramo tebe. Priča se da si imao Thackerayevu posljednju knjigu u rukama prije nego njegov izdavač u Londonu.”
Melusa se nasmiješio zadovoljstvom pokvarenjaka kad se toga prisjetio.
“Zato za tebe imam jedan poseban zadatak.”
“Mislio sam da želite da surađujemo.”
Bojnik je slegnuo ramenima. “Pristojnost je pristojnost, ali posao je posao, mladiću.”
“Htjeli ste još nešto reći, ili niste, Bojniče Harperu?”
“Pripazi na Osgooda”, rekao je Bojnik i otkopčao jedno od Melasinih dugmadi na kaputu, ubacujući mu još jedan novčić s dvoglavim orlom u prednji džep.
“Osgooda?”
“Želiš li zaraditi ili ne? Hajde! Onda slušaj. Pripazi na Jamesa Ripleya Osgooda. Rekao sam mu da ću paziti na njega, a ti ćeš biti moje oči. On ima nešto što mi trebamo. Ne znam točno što, ne znam gdje, ali osjećam to u kostima.”
*  *  *
Isti Jack Rogers za kojim su Harperi uzalud tragali bio je, u tom trenutku, samo nekoliko ulica udaljen od Franklin Squarea.
Nedavno se iskrcao s broda kojim je stigao iz Liverpoola, te je prije dva dana došao u New York.
Šetao je oko oronulih dokova na donjem dijelu Manhattana i promatrao gomilu jedara, parne trajekte i zaposlene remorkere, odjeven u tamno korotno odijelo i bilo je primjetno kako nije uključen u svakodnevne rituale umornih radnika i jadnih lučkih štakora. Mlohavi obod njegova šešira bio je spušten nisko i skrivao mu je lice; kad bi podigao lice prema svjetlu, promatrač bi mogao vidjeti zavoj preko desnog oka i prekrižene nizove bora i nabora na licu.
Bile su to iste bore koje je napravio oko usta i na čelu kad se prerušio u Georgea Washingtona. Ako bi ga primijetio neki od agenata Bojnika Harpera - čak i ako bi to bio bivši član Harperove policije - ne bi ga odmah uspjeli prepoznati. Ali vremena za skrivanje pod starom maskom bilo je sve manje, a do sada je sve bilo uzalud.
Iako je Osgood vrlo jasno dao do znanja kako ne želi imati ništa s Rogersom, a Rogers više nije želio imati posla s Harperima ili njihovim novcem, još uvijek nije htio odustati od potrage za rješenjem Dickensove tajne, barem za svoj račun. Priznajući svoje motive i razotkrivajući svoju ulogu Datcheryja, osjetio je sram pred Osgoodom i Tomom Branaganom, a završetak njegove uloge u cijeloj priči nije smio biti takav.
Tom mu je vrlo jasno dao do znanja da će ga dati uhititi ako se zadrži na području Londona kako bi istraživao. Ali Jack Rogers je znao za unosne poslove s opijumom koji ipak prolaze kroz njujoršku luku. Mnoge su obavljali legalni trgovci koji su se ponajprije bavili unajmljivanjem i slanjem brodova u Tursku po opijum (jer su Englezi imali monopol na opijum s područja Bengala), a zatim su ga prevozili u kineske luke i na udaljene orijentalne otoke. Ipak su manji dio pošiljki donosili u Ameriku, a vjerojatno su neki od tih trgovaca, Rogers je pretpostavljao, bili povezani na neki način s opijumskim ovisnicima koji su zamalo dokrajčili njega i Osgooda one noći u East Endu. Istina, tragovi su bili slabi, a Rogers je tumarao dokovima i čavrljao o trgovinama i brodovima, čeprkao svojim štapom za hodanje od bambusa po gomilama smeća (ostacima životinja, starim čizmama, velikim količinama trulog povrća koje su bacali brodovi u prolazu). Ponekad bi samo sjedio i ribario na starim slomljenim brodovima koji su ostavljeni lučkim štakorima na dokovima, nadajući se kako će od radnika saznati nešto više osim činjenice da psuju gore nego vojnici.
Rogers je izvadio maramicu i obrisao nos i oči koji su curili. U glavi mu je tutnjalo. Više od ičega na svijetu htio se osloboditi bolova. Jedino što je u tom trenutku htio bilo je kupiti nešto opijuma za sebe. Ne onog razrijeđenog, promijenjenog, koji apotekari razvodnjuju, nego sirovi, čisti makov sok.
Iako mu je pao kamen sa srca kad je otkrio svoj identitet Osgoodu i Tomu Branaganu, nije im rekao punu istinu. Nije lagao o tome tko je: Jack Rogers je doista Jack Rogers. U tome i jest bio problem. Rogersu je prevara bila prirodni način zaštite.
Rogers je rekao Osgoodu kako nije koristio narkotike šest mjeseci, ali to nije bila istina. Zapravo, u komuni u Pennsylvaniji u koju ga je poslao Harper, propisali su mu velike doze morfija - derivata opijuma - kao terapiju za “izlječenje”. Iako ga je odvojio od sirovog opijuma, morfij je u njemu stvorio potpuno novu ovisnost koju je uživao svakog jutra i večeri.
Rogers je razmišljao o nečemu što je vidio za vrijeme Građanskog rata, kad ga je general regrutirao za niz tajnih misija. Vidio je kirurga na strani Unije koji je, jašući na konju, ulio tekući morfij u šaku. Zatim bi ispružio šaku, a vojnici bi se poredali i lizali mu rukavicu. Na takav način doktor nije morao silaziti s konja. Bio je to odvratan prizor koji mu se urezao u pamćenje. Rogers je često razmišljao o tome hoće li ikad potonuti toliko duboko kao vojnici koji su lizali rukavicu zbog očajne potrebe za olakšanjem. Prezirao je ponosni izraz moći koji je zapamtio na liječnikovu licu i znao je da ne želi biti žrtva takvog osjećaja moći.
Kad bi ljudi saznali da je Rogers ovisan o opijumu, nekad bi znali reći: Uvijek sam to htio probati. Htio bih vidjeti vizije koje nastaju od korištenja opijuma.
“Ne biste trebali probati”, govorio bi im Rogers. “Nećete doživjeti snove i užitke o kojima su pisali Coleridge i De Quincey, a zatim prestati kad poželite. Mi ne uživamo opijum - opijati uživaju u čovjeku. Nema prestanka dok te droga ne odluči pustiti.”
Tada bi oni pričali o svojoj snažnoj volji.
Rogers bi tada razjareno zavrtio glavom. “Ne govori mi o volji, čovječe! Volja je ono što sam izgubio, ono što se smežuralo i umrlo u meni! Ima dana kad ne mogu navinuti sat jer mi se čini da će mi prsti otpasti sa šake!”
Rogers je, svojim odlaskom u Englesku, planirao obaviti unosan zadatak za Bojnika Harpera. Također je znao da je tema Edwina Drooda trgovina opijumom i jednim dijelom se nadao kako će, promatrajući je kroz Dickensove oči, saznati neke mračne detalje iz njegove prošlosti. Možda je doista u Rogersovim pokušajima prevare za vrijeme seansi u Gadshillu Dickens prenio dio svojeg genija na njega koji bi mu sada mogao biti od koristi.
U svakom slučaju, iako je razlog nepraktičan, nije htio odustati od tajne koja mu je zadana za istraživanje. S obzirom na to da u Engleskoj više nije bio siguran, odlučio se pomiješati s trgovcima opijumom s ove strane Atlantika jer je smatrao da će tako pronaći neke tragove i veze. Ovog poslijepodneva je napokon prepoznao nekoga koga je tamo vidio. Bilo je to čudno, ali osobu koju je prepoznao nije vidio nikad prije u životu.
Među ološem koji se bavio opijumom u njujorškoj ulici bio je jedan turski mornar s plavim turbanom i kratkim, kovrčavim, bijelim brkovima. Bio je to Turčin koji sjedi i puši opijum - skulptura koju je Rogers toliko puta vidio u Gadshillu, u Dickensovoj ljetnoj radnoj sobi dobila je svoj ljudski oblik! Ista ona skulptura koja je nestala iz dražbene kuće Christie’s u King Streetu. Samo što je bila ovdje od krvi i mesa. Nije se mogla osporiti savršena sličnost, jedino je stvarni čovjek sada nešto stariji i vitkiji.
“Ako ta jadna spodoba dolazi čak iz Londona u New York, iz jedne ovisničke rupe u drugu,” Rogers je rekao sam sebi, “moguće je da si ne financira sam taj put. A mislim da nije riječ samo o slučajnosti. On je nečiji glasnik, nekoga tko ne želi komunicirati putem žice gdje netko može ukrasti poruku ili je može pročitati operater.”
Rogers ga je pratio do spremišta ribe u koje je mornar ušao. Rogers je stao ispred prozora i pravio se da namješta zavoj na oku. Turčin je predao omotnicu u ruke niskom čovjeku teških kapaka i poslovnog stila. Razmjena je bila brza i tiha, te su se vrlo brzo njih dvojica razišli.
Rogers je nervozno pričekao još nekoliko trenutaka da prođe, zataknuo štap od bambusa ispod ruke i pratio drugog čovjeka na udaljenosti od nekoliko koraka, ali je i primijetio u kojem je smjeru otišao Turčin.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Metju Perl - Page 2 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:52 am


Metju Perl - Page 2 A_visit_from_the_Parson



31


Donje provincije, Indija, sljedećeg dana, 1870.

OSJEĆALA SE NAJAVA KIŠNE SEZONE. NAČELNIK FRANK DICKENS ODLUČIO je zastati na postaji s malom skupinom ljudi koje je osobno odabrao iz Istražiteljske policije za opijum. Engleski su im vojni časnici poželjeli dobrodošlicu i naredili svojem khansdmanu da pripremi laganu večeru dok su čekali da kiša prestane.
“Što vas dovodi u ove provincije, načelniče?” pitao je njihov domaćin, mladi Englez snažne građe, ali umiljata karaktera.
“Opijumski dakoit, prije svega”, rekao je Frank. “Vrijedan tisuće rupija.”
Domaćin je zatresao glavom. “Blagoslovi civilizacije ne dolaze lagano našim tamnoputim prijateljima, čini mi se. Njihov slab moral dopušta vlastitom narodu da krade izvor svojega budućeg bogatstva. Ah, stiže nam ugodna promjena teme. Jedimo u vaše zdravlje!”
Bengalski je policajac zurio u posude grudaste, narančasto-crvene tekućine koje su stavljene pred njih.
“Što je to?” pitao je jednog od njih.
Domaćin se nasmijao. “To je vrsta tekuće salate, španjolski izum pod nazivom guspđcheo. Španjolci ga koriste za utaživanje žeđi i kao pripremu za izdašni obrok u toploj klimi. Čuva od groznice za vrućeg, kišnog vremena.”
Nakon završetka neobičnog ručka, Frank i njegova skupina nastavili su jahati dok nisu došli do suhe obale rijeke pokraj džungle. Kad se posavjetovao s rukom nacrtanom kartom koju mu je dao istražitelj koji je ispitao zarobljenog dakoita, Frank je stao i sjahao.
“Izvucite lopate.”
Kad je pribavio slona iz obližnje policijske postaje, Frank je istražio područje, a njegovi su ljudi kopali na nekoliko različitih mjesta. Kiša je pljuštala, a potom se u pravilnim intervalima povlačila pred jakim suncem. Iako ga je ta aktivnost umarala, Frank se nije mogao prestati diviti slici sebe kao pobjedničkog Europljanina na leđima zadivljujuće zvijeri. Ravnodušno je razmišljao o vremenima kad se obučavao za posao u All the YearRoundu i razočaranja koje je poslije doživio njegov otac. To nije bilo zbog toga što Frank nije mogao savladati pisanje, on jednostavno nije mogao savladati dosadu pisanja kao što je to mogao njegov stariji brat Charley.
Kad je Frank bio školarac, jednog mu je dana otac rekao da će ga naučiti stenografiji jer je to isplativa vještina, i da je veliki Boz u svojim mladim danima pokrenuo mali posao kako bi se honorarno bavio stenografijom kao novinar. Sustav je, nazvan Gurneyjevim, po svome izumitelju, bilo teško naučiti, ali Dickens ga je čak “poboljšao” vlastitim “proizvoljnim znakovima” (različite oznake, točke, krugovi, spirale i linije) koje su predstavljale riječi, što je sve činilo još tajnovitijim. Frank bi pažljivo proučavao, siguran da je izvrsno napredovao, a potom bi ga otac ispitao diktatom.
Charles Dickens bi vrištao bombastičan, sulud govor kao da sjedi u Donjem domu parlamenta, potom bi se prekinuo potpuno drugačijim glasom koji je zagovarao suprotno stajalište još apsurdnijeg i bombastičnijeg karaktera. Frank se mogao zakleti da je njegov otac nekako govorio uglas sa samim sobom tijekom tih ispita. Frank bi, dajući sve od sebe da se koncentrira, prasnuo u smijeh, i na kraju parlamentarne rasprave, i otac i učenik valjali bi se na tepihu histerično se smijući. Tjelesno je nalikovao na oca, više od ostalih dječaka; ali u tim se trenucima osjećao kao da mu je pravi brat blizanac. U međuvremenu, Frankova bi stranica stenografije dobila izgled apsurdnih, besmislenih hijeroglifa.
Frank je čuo da su njegovu bratu vrlo niska rasta, Sidneyju, koji je bio u Kraljevskoj mornarici, njegovi suborci dali nadimak “Malena očekivanja” nakon što su objavljena “Velika očekivanja”. Frank nikad nije trebao ići očevim stopama, ali nije htio da ga svijet smatra promašajem.
Na prvome mjestu koje je Frank odabrao na suncem isprženom tlu nije bilo ničega, ali nakon što je ponovno pogledao kartu, divizija je iskopala škrinju od mangova drveta zapečaćenu smolom. Kad su prošla još dva sata, pronađeno je pet škrinja. Bila je to količina koju je obećao kradljivac.
Frank je sišao sa slona. Teške su škrinje ubrzo bile poredane. U međuvremenu, mala je skupina iz obližnjeg sela došla gledati.
"Odvedite urođenike odavde. Vidjeli su kako nas kradljivci ne mogu nadigrati, to je dovoljno.”
Ali Frankova zapovijed nije bila dovoljno brzo izvršena. Nekoliko je urođeničkih žena počelo plesati, a to je bilo dovoljno da odvrati pažnju opijumskim policajcima. U međuvremenu, još je više urođenika počelo dolaziti iz rubnog dijela džungle.
“Puške”, rekao je Frank, potom glasnije: “Puške gore!”
U tom trenutku, skupina je urođenika nasrnula gorućim bakljama i kopljima. Frank je zapovjedio svojim ljudima da pucaju i, nakon nekoliko plotuna, pljačkaši su pobjegli u gustu šumu.
“U ovim okruzima ne vole bijele policajce”, zamišljeno je objasnio lokalni policajac.
Frank se okrenuo prema svojim ljudima, koji su se postidjeli jer su bili nasamareni. “Otvarajte škrinje. Želim da svaka bude temeljito pregledana.”
“Kamenje!” vrisnuo je jedan policajac. Otkrio je da je otprilike jedna trećina količine opijuma u škrinji bila zamijenjena kamenjem jednake težine. Isto je vrijedilo i za ostale škrinje.
Frank nije pokazao znakove iznenađenja; samo je uzeo jedan kamen i stavio ga u svoju torbicu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Metju Perl - Page 2 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:52 am

Metju Perl - Page 2 A_View_from_the_Ship_s_Bridge


32


Liverpool, dokovi, sljedećeg jutra

PUTNICI SU SADA DONIJELI KONAČNU ODLUKU o ODLASKU KUĆI I BILI SU sretni što su ponovno našli mjesto na Samariji. Rezervirati slobodno mjesto u tako kratkom vremenu bilo je gotovo nemoguće jer je policija zadržala Osgoodovu putovnicu još od sumnjive situacije u kojoj se našao nakon incidenta u opijumskoj kući. Marcus Wakefield se također ukrcavao na jedno od svojih redovitih poslovnih putovanja između Engleske i Amerike. U roku od nekoliko sati, i uz veliki račun koji je poslan izdavačkoj kući, organizirao je putovanje za Osgooda i Rebeccu na istom brodu. Uz veze Toma Branagana u policiji, Wakefield je iskoristio svoj utjecaj kako bi pribavio Osgoodovu putovnicu za putovanje.
Na putu do luke, Osgood i Rebecca vozili su se s trgovcem u njegovoj kočiji. Tom i još jedan redarstvenik šetali su sa svake strane ulice ne bi li možda ugledali Hermanovu pojavu. Svaki od njih držao je kišobran i imao navučen šešir nisko preko lica. Hermanu nije bilo ni traga pa se dvoje Amerikanaca brzo i tiho ukrcalo na brod s trgovcem čajem.
Na parobrodu je Wakefield bio brižan prijatelj kao uvijek, iako su i Osgood i Rebecca primijetili određenu mrzovolju u njegovu ponašanju.
“Bojim se da je od našeg posljednjeg putovanja moj posao ušao u razdoblje velike monotonije”, Wakefield je objasnio Osgoodu s dozom srama dok su u salonu pili čaj. “Moji partneri su veoma oprezni što se tiče nekih općenitih predviđanja. Ali dosta o mojoj potištenosti. Što je s vama, prijatelju? Čini se kako ste bili prilično zauzeti u Engleskoj.” “Doista, čini mi se da jesam”, rekao je Osgood. “Što ste rekli da je ovo, gospodine Wakefield?”
“Ah, to se naziva oswego čaj, a radi se od indijanske koprive. Vjeruje se da ima ljekovit učinak na želudac i da sprječava morsku bolest. Sviđa li vam se?”
“Već se osjećam bolje, hvalu vam."
“Moram primijetiti kako ste u puno boljem izdanju nego kad sam vas sreo prekrivenog ugrizima štakora u društvu policije u Londonu!” rekao je Wakefield, smijući se. “Nadam se da je ovo barem kratki predah za gospođicu Sand. Grozno je sve što je proživjela sa svojim bratom Danielom. Besmislena tragedija, čini mi se.”
“Uvijek ćemo vam biti zahvalni, gospodine Wakefield. Iako je sada sve gotovo.”
“Da, da, svakako.” Podigao je čašu s vinom. “U zdravlje svih nas sada kada je sve gotovo!” Nakon što su popili, dodao je: “Sada kada je što gotovo, gospodine Osgood?”
“Veliko razočaranje”, odgovorio je Osgood.
Wakefield je suosjećajno kimnuo, kao da su njihova poslovna razočaranja jednaka.
Osgood se nasmiješio kako bi pokazao da cijeni njegovu gestu. “Sjednite pokraj mene za večerom, gospodine Wakefield, i sve ću vam razotkriti ako ste me voljni slušati. Dugujem vam to. Nadam se kako ću vam jednog dana moći uzvratiti uslugu za ono što ste učinili za nas”, rekao je Osgood.
“Vaše povjerenje mije sasvim dovoljna nagrada, gospodine Osgood. Sasvim dovoljna!” Tada je Wakefield zastao i činilo se kao da mu je knedla zapela u grlu kad je progovorio. “Možda ima jedna stvar koju mi možete učiniti, ako ste voljni. Ali bojim se pitati.” Wakefield je utihnuo i počeo tapkati po koljenu kao i obično.
“Inzistiram na tome da mi kažete.”
“Molim vas, gospodine Osgood, recite gospođici Sand koju dobru riječ o mom karakteru... Mislim, ipak vas ona jako poštuje.”
“Pa, gospodine Wakefield...” Osgood se na trenutak izgubio u zabrinutim mislima.
“Počeo sam joj se jako diviti, kao što vjerujem da znate. Hoćete li mi učiniti tu uslugu?”
“Učinio bih vam svaku uslugu, prijatelju”, Osgood je htio reći još nešto kad se začulo zvono iz blagovaonice.
“Hoćemo li nastaviti naš razgovor za večerom?” predložio je Wakefield uz. srdačan osmijeh.
Umjesto da ode na večeru s ostalima, Osgood je otišao na palubu i stajao na rešetkama gledajući briljantno svjetlucanje mora. Zatvorio je oči dok mu je povjetarac prelazio preko neobrijana lica.
“Gospodine Osgood? Jeste li dobro?” Osgood se okrenuo i pogledao preko ramena, ali se brzo okrenuo natrag. Bila je to Rebecca. Nije se pripremio za razgovor s njom.
“Da, da”, odgovorio je Osgood. “Mislim da sam se gotovo potpuno izliječio sada kada je London iza nas, zapravo.”
“Pa, mislim da bismo trebali otići za naš stol na večeru.”
“Gospodin Wakefield je dobar čovjek. Znate, bio nam je pravi prijatelj.”
“Molim?”
Osgood je rekao: “Htio sam vam samo to reći.”
“U redu”, rekla je pomalo zbunjeno Rebecca.
Želio je da joj može objasniti. Htio je pronaći način da joj izrazi osjećaje koji su mu bili potpuno jasni one noći kad je bio omamljen opijumom, a sve ostalo je bilo u magli. Sada su tu ponovno bila pravila njegova, kao njezina poslodavca, i njezina, koja joj je zadao sud.
Wakefield je, sa svoje strane, praktički tražio Osgooda dopuštenje kad su se prvi put susreli na istom ovom brodu. Gospođica Sand je odlična knjigovotkinja, bilo je sve što je Osgood uspio reći. Odlična knjigovotkinja! Osgood je glasno uzdahnuo.
“Pretpostavljam da naklonost čovjeka kao što je gospodin Wakefield ima veliko značenje jer je on Englez.”
“Kad pristojan muškarac iskaže svoju naklonost, to bi laskalo svakoj ženi. Ali nadam se kako ne mislite da bih se ja pretvarala da sam zaljubljena u Engleza radi oslobađanja od sudske odredbe. Tako bih zamijenila jedan zatvor drugim. Zar mislite da bih, kad bih bila zaljubljena u muškarca, dopustila da me spriječe zabrane na papiru ili riječi u nekakvim pravnim knjigama, bez obzira na posljedice?” Za vrijeme strastvenog govora jedna joj je kovrča crne kose ispala iz šešira i pala na usnicu.
“Možda sam ja—” rekao je Osgood, a zatim je zastao kao da je zaboravio što je htio reći. “Znam da sam se postavio previše zaštitnički prema vama kad ste izgubili Daniela.”
Rebecca mu je kimanjem zahvalila na iskrenosti i ispružila ruku. “Vrlo sam gladna, gospodine Osgood. Hoćete li me otpratiti unutra?” Nije mu rekla što bi neuspjeh njihova odnosa značio za nju, da bi njezin život u Bostonu i njezino vrijeme u poduzeću morali završiti. Osgood ju je, zahvalan na odgovoru, uzeo pod ruku. Osjetio je lupanje svog srca na mekoj koži njezine rukavice, vjerujući kako imaju cijelu vječnost.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Metju Perl - Page 2 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:53 am


Metju Perl - Page 2 A_Venetian_outing


33


ISTRAŽITELJI OSIGURANJA I RADNICI ULAZILI SU I IZLAZILI IZ ONOG ŠTO je ostalo od kazališta Surrey na Blackfriar’s Roadu. Ono što je nekad bilo londonsko najveće kazalište, u samo je nekoliko kratkih sati svedeno na sumornu sjenu prijašnje veličine. Iz poda i zidova još uvijek je izlazio dim. Tom Branagan je ušao i prošao kroz labirintski niz pougljenjenih, blatnih prostorija dok nije došao u tesarovu sobu.
“Ovdje je počelo?” pitao je Tom.
“Tko je tamo?” odgovorio je radnik prije nego što je ugledao Tomov plavi kaput i sjajnu dugmad policijske odore. “Oh, još jedan policajac? Tako se čini, da, šefe. Inspektori su već došli istražiti je li to djelo piromana.”
“Jesu li vam rekli što su zaključili?” pitao je Tom.
“Oko kazališta uvijek postoje potencijalne opasnosti - iskre lete posvuda, tkanine koje se mogu zapaliti ako ih samo vatreno pogledate. Policija mi ništa nije rekla. Zar vi to ne biste trebali već znati, šefe?”
“Ne govore mi”, priznao je Tom. “Pozornikova je jedina dužnost da iznese imovinu nakon požara. Kako bi se spriječila pljačka dok se čiste ostaci.”
Radnik je Tomu, shvativši da nema velike ovlasti, okrenuo leđa.
Kopajući kroz crne nakupine i smeće od starih rekvizita, Tom je našao plakat. Na njemu su bile navedene drame u sljedećoj sezoni.
“Tajna Edwina Drooda”, rekao je Tom. “To se izvodi u ovom kazalištu?”
“Aha, trebala je biti premijera. Al’ više ne, naravno. Ne sad kad je kazalište izgorjelo, a Grunwald poginuo
Toma su prošli trnci kad se sjetio imena iz Forsterovih prigovaranja. “Grunwald?”
“Glumac. Pronašli su ga zarobljenog u garderobi zajedno s njegovim mladim pomoćnikom. Upravitelj je rekao da je uvježbavao novi tekst ispred zrcala svake noći ovog tjedna. Pa, dobro je što se požar dogodio usred noći umjesto usred izvedbe, šefe, jer bi se živi ispekli kao i oni.”
“Novi tekst? Neposredno prije premijere?” pitao je Tom.
“Promijenili su samo kraj da bi udovoljili Grunwaldu. Sada tkozna kad će to itko vidjeti! Grunwald - prijetio je da će dati otkaz ako mu ne dopuste, mislim Edwinu Droodu, da na kraju preživi. Napokon, upravitelj se složio, i prisilio gospodina Stephensa, pisca, da im napiše novi kraj usprkos zanovijetanju gospodina Forstera. Oh, taj Grunwald je pričao o tome svima koje je znao. Pa, to je bilo prije samo nekoliko dana, ali sad se čini kao neki potpuno drugi život.”
Tom je zurio u poster, a potom u gomilu ruševina.
Radnik, sad kad mu se razvezao jezik, kao da nije htio prestati. “Taj Grunwald, znao je govoriti kako nitko ne razumije njegov položaj jer nije bio na mjestu Edwina Drooda, čovjeka koji je samo želio pripadati nekoj obitelji. Rekao je kako je rođen za tu ulogu i da neće dopustiti da Drood umre. Bio je opsjednut čovjek, ali opet, bio je glumac. Pokoj mu duši.”
“Dragi Bože”, rekao je Tom za sebe.
“Što ste rekli, šefe?” pitao je radnik i naćulio uši.
Tom je odjurio iz tesarove sobe pokraj reda umornih vatrogasaca.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Metju Perl - Page 2 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:53 am

Metju Perl - Page 2 A_VENETIAN_MAID

34


U QUEENSTOWNU U IRSKOJ, GDJE SE NALAZILA POSTAJA ZA BROD NA liniji Liverpool-Boston, Osgood se iznenadio kada mu je jedan od mornara na Samariji donio dugački brzojav. Poslala ga je policijska uprava iz Londona.
“Poslao ga je Tom Branagan”, rekao je Osgood pokazavši ga Rebecci u brodskoj knjižnici. “Arthur Grunwald je bio upetljan do grla u kojekakve poslove. Pogledajte!”
Rebecca je pročitala brzojav. Tom je napisao što mu je radnik u kazalištu otkrio o tome kako je Grunwald namjeravao promijeniti završetak predstave. Osim toga, kad je pregledao mjesto požara, Tom je pronašao Grunwaldovu sobu u kojoj je bila gomila skica i promjena posljednjeg pisma “mojem najdražem prijatelju” o tome kako Drood neće biti završen, a koje je Forster imao kod sebe.
“Rekli ste da je gospodin Grunwald također bio s vama na dražbi Dickensovih stvari”, rekla je Rebecca.
Osgood je kimnuo. “Sigurno je Grunwald ostavio pismo u jednom od sandučića na dražbi, pa kad su ga pronašli, činilo se kako je bilo previđeno u ladicama i kutijama u kojima su bile Dickensove stvari. Nije htio da neko drugo ‘otkriće’ omete njegovu verziju završetka Drooda.”
“Ako je pismo koje ste vidjeli krivotvoreno... tada je ono u što smo bili uvjereni kad smo otišli iz Londona možda točno”, uzbuđeno je zaključila Rebecca. “Dickens je onda možda ipak najprije napisao drugu polovicu knjige!”
“Da”, uzbuđeno je rekao Osgood.
“Tada je i gospodin Branagan bio u pravu. Trebali smo ostati u Londonu i nastaviti potragu!” uzviknula je Rebecca. “Moramo ostati u Queenstownu, čekati sljedeći brod koji ide prema Liverpoolu i hitno se vratiti u London.”
“Čekajte malo, gospođice Sand. TU možda ima joS nešto.”
Osgood je odložio brzojav i uzeo pero koje mu je dao Forster. Okretao ga je po rukama, proučavajući meko perje i naoštreni vrh obojen plavom bojom. Bockao je jagodice oštrim vrhom.
“Jeste li ikad bili u hotelu Parker House, gospođice Sand?”
“Dostavljala sam neke papire gospodinu Dickensu i gospodinu Dolbyju za vrijeme njihova boravka”, rekla je Rebecca.
“Sjećate li se koje je boje bila tinta na radnim stolovima?” upitao je Osgood.
Rebecca je malo razmislila. “Odnijela sam natrag u poduzeće neke zabilješke gospodina Dickensa. Bile su napisane željeznom tintom, ako se dobro sjećam.”
“Da, željezna tinta, tamnoljubičaste boje”, rekao je Osgood kimajući. “Takvu tintu drže u svim sobama za goste u hotelu Parker House. Dickens je svoje rukopise pisao plavom bojom, kao što možemo vidjeti u Tajni Edwina Drooda. A vršak ovog pera koji je upotrijebio za tu knjigu govori nam da se plava tinta i osušila na njemu. Gospođica Hogarth rekla nam je kako je Poglavica volio upotrebljavati isto pero cijelo vrijeme dok bi pisao knjigu.”
“Da”, odgovorila je Rebecca, iako nije shvaćala na što Osgood misli.
Shvativši kako još uvijek nije dovoljno jasan, Osgood joj je rukom dao do znanja da se strpi. Uzeo je povećalo s police i stavio ga pred pero, te ga škiljeći pregledavao. Tada je ustao pa opet sjeo i namjestio pomičnu svjetiljku tako da baca svjetlo iz drugog kuta.
“Imate li nož?” pitao je Osgood.
“Što?”
“Nož”, Osgood je ponovio.
“Nemam.”
“Da, pretpostavio sam da nemate. Možemo li pronaći neki nož?”
Rebecca je izašla iz knjižnice. Nakon nekoliko trenutaka vratila se s džepnim nožićem koji je dobila od kapetana.
“Hvala.” Uzevši alat koji je zatražio, Osgood je pažljivo postavio oštricu na vrh pera. “Pridržite povećalo iznad ovog mjesta, molim vas”, rekao je Osgood.
Oljuštio je površinu pisala, zbog čega su otpali slojevi plave boje.
“Eto ga!”
Ispod plave boje nazirali su se slojevi smeđe.
“Pogledajte”, uzbuđeno je rekao Osgood. “Pogledajte ispod.”
“To je smeđa”, razočarano je odgovorila Rebecca nakon što je pod snopom svjetlosti pregledala donje slojeve boje na peru.
“Samo trenutak, gospođice Sand”, Osgood je otišao do stola na drugoj strani knjižnice i donio vrč vode i nisku čašu. Ulio je malo vode u čašu i uronio u vodu vrh prsta dok nije postao mokar. Mokrim prstom je protrljao oguljeni vrh pera. Kad je vrh postao mokar, suha smeđa boja se polagano pretvarala u tamnoljubičastu.
“Vidite!” rekao je Osgood pokazujući dokaz.
“Crna je!”
“To je željezna tinta, ista ona koja se koristi u Parkeru! Kad se željezna tinta osuši i stvrdne, postane kestenjasto smeđe boje. Mislim da je ovo pero koristio u Bostonu”, zaključio je Osgood. “To dokazuje da je Tom Branagan bio u pravu! Drood je završio prije nego što je počeo! Kad je Herman bio u Gadshillu i Forsterovu uredu, tražio je pogrešan trag - nije trebao tražiti komad papira koji bi mu bio putokaz za to što je Dickens planirao u nastavku knjige, već je trebao potražiti pero kojim ju je pisao. Ova tinta nas ne upućuje natrag u Englesku, već onamo kamo smo i krenuli!”
“Mislite kako je moguće da je prvi dio knjige napisao u Bostonu?” upitala je Rebecca.
“Kad sam ga pitao postoji li još neka znamenitost u Bostonu koju nije vidio, rekao mi je da bi volio posjetiti Medicinski fakultet na Harvardu gdje se dogodilo stravično ubojstvo Parkmana”, razmišljao je Osgood. “Također je spomenuo da priprema novo čitanje o tome kako Bili Sikes ubija Nancy iz Olivera Twista. Možda su Poglavici bile na pameti takve priče o ubojstvima, ne samo kao stvar znatiželje, već i zato što je u tom trenutku pisao upravo takvu priču! Možda se zbog toga sjetio Poea dok je u vlaku razgovarao s gospodinom Branaganom i gospodinom Scottom!”
“Gospodine Osgood, uspjeli ste!” poviknula je Rebecca. “Ipak i ako je sve to istina, nije rekao gospodinu Forsteru ili bilo kome drugome za koga mi znamo gdje su te stranice. Ne znamo gdje bismo trebali početi s potragom.”
“Kome je još mogao reći?” naglas je razmišljao Osgood.
“Štoje s gospođicom Barton?” vrisnula je Rebecca.
Osgood ju je iznenađeno pogledao i zatresao glavom. “Poremećena obožavateljica? Doista, ne mogu zamisliti kandidata kojem bi on s manjom vjerojatnošću povjerio svoju tajnu.”
“Sjećam se kako sam u uredu čula što je gospođica Barton htjela te noći. Pisala je besmislice za koje je bila uvjerena - u svojem poremećenom umu - da je to Dickensov novi roman. Vjerovala je kako njegova nova knjiga treba biti njezina nova knjiga: da su njih dvoje bili jedno, da je izbrisana granica između pisca i čitatelja. Gospodin Branagan je opisao kako se u očima gospodina Dickensa pojavila simpatija prema jadnici pa se nagnuo - nakon što je sama sebi prerezala vrat i činilo se kako i zadnja kap života istječe iz nje, uspjela ga je pitati za novu knjigu - i šapnuo joj.”
“Ali gospodin Branagan je rekao kako nije uspio čuti što je gospodin Dickens šaptao.”
“Ne, gospodine Osgood, ali možda je to bilo...” rekla je Rebecca i pripremila se na takvu mogućnost te ohrabrila samu sebe da to predloži. “Ako je tada već pisao Drooda, možda je to šaptanje bilo povezano s time, da joj olakša prije nego što umre. Možda je dobila odgovor za kojim mi tragamo - možda nas čeka kod kuće u Bostonu!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Metju Perl - Page 2 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:54 am


Metju Perl - Page 2 A_TENDER_PLANT


35


Bengal, Indija

KIŠA JE PONOVNO POČELA PADATI. U ZATVORU U BENGALU, TO JE BILA posebna smetnja za stražare pri njihovim ophodnjama na krovu. Tog su dana stražarili policajci Mason i Turner, iz patrolne policijske konjice. Dok su se mimoilazili, Mason je zastao i počeo nervozno'gunđati.
“Tri dana zaredom moramo stražariti! To nije u redu, Turneru, kad si čovjek iz konjice! Načelnik Dickens je prokleta budala!” galamio je Mason, držeći svoju kapu da je ne bi odnio vjetar. “Mislio sam da je dobar čovjek, kunem se da jesam, dosad.”
Turner se zagledao u nebo. Iako je bila sredina poslijepodneva, bilo je tako mračno da je mogla biti ponoć; bljesnula je munja, a potom je brzi niz grmljavina zatresao krov. Oluja je bila jedna od najgorih koje su vidjeli cijele sezone. “Nema dobrih ljudi u javnoj službi, Masone, čini mi se”, rekao je ogorčenim tonom.
“Idem u stražarnicu dok ne prestane. Ti nećeš doći?” pitao je Mason. “Turneru, što je ono?” Mason je gledao u Turnerov karabin s pričvršćenom bajunetom. “Znaš da ne smiješ tu stavljati bajunetu. Tako piše u pravilniku. Može privući grom.”
Turner je zaškiljio i odvratio pogled od Masona. “Onaj je prokleti dakoit u zatvoru. Onaj koji je ukrao opijum.”
“Pa?”
“Oni krive nas što smo mu uopće dopustili da pobjegne, ali on je opasniji nego što misle. Htio bih razgovarati s njim.”
“Na dužnosti smo! Smjesta dođi u stražarnicu!” vikao je Mason kako bi nadglasao zvuk oluje.
Prije nego što se Turner spustio do zatvorskih vrata, ona su se otvorila i izašao je muškarac. Bljeskovi s neba osvijetlili su Franka Dickensa.
“Pogledajte, gospodine Turner", rekao je Frank. “Bit će vam drago kad saznate da smo vratili ukradene opijumske škrinje iz mjesta gdje su bile zakopane u zemlju.”
Turnerove su oči pokazale znakove olakšanja.
“Ali slučaj nije riješen, bojim se”, nastavio je Frank. “Vidite, u Narainovoj kolibi, u kolibi onog kradljivca koji je iskočio iz vlaka, našao sam nekoliko knjiga - i u njima bilješke. Zapise na marginama, zapravo, o transakcijama i mitu za službenike, domaće i europske. U drugoj je knjizi bila zabilješka koju sam s puno truda dešifrirao, o nedavnoj pogodbi s vama.”
Turner je snažno zatresao glavom. “Ne znam na što mislite!” Mason se, kad je ponovno izašao iz skloništa stražarnice na kišu, približio i slušao.
“Dobrovoljno ste se javili”, mirno je rekao Frank, “nakon što je opljačkana opijumska karavana, kako biste saznali koji su kradljivci pobjegli. Međutim, kako je Mason bio s vama, morali ste uhititi jednog od njih. Rekli ste Narainu, kad ste ostali sami s njim u vlaku, da ćete ga ubiti ako otkrije vaše ime bilo kome iz policije. Rekli ste mu, ako nekako želi preživjeti, može iskočiti iz vlaka. Mogućnost da će preživjeti bila je jedan naprama deset, čini mi se.”
Frank je izvadio kamen iz džepa i stavio ga u Turnerovu drhtavu ruku.
Frank je nastavio. “Samo što je drugi kradljivac, kojeg zovu Mogul, pobjegao. Nije znao ništa o vašim poslovima s Narainom prije krađe. Zbog toga su se posvađali i to ih je zadržalo kod kuće gdje su trebali dostaviti robu. Zapravo, Mogul vas se toliko bojao da je, nakon što sam ga uhvatio, tek kad vas je vidio kako čekate ispred sobe za ispitivanje sve priznao istražitelju. Vi ste ga mnogo više prestrašili od ispitivanja na ehabutri. Da ste ga uhvatili u planinama, ne sumnjam da bi ga snašla ista sudbina od vaše ruke kao i njegova suučesnika. Želim znati ovo. Je li Hurgoolal Maistree bio taj koji je upravljao cijelim planom?”
Turner je izbjegao Frankov pogled.
“Genijalno”, zadivljeno je rekao Frank. “Maistree, primatelj, uputio je kradljivce neka uzmu samo nekoliko opijumskih kuglica iz svake škrinje i zamijene ostale kamenjem poput ovog. Na taj način, ako škrinje budu pronađene, mi možemo zaključiti da je slučaj riješen i možda čak ne bismo ni primijetili kamenje do sljedećeg pregleda, kad budemo zaokupljeni novim uzbuđenjima. U međuvremenu, platio vam je da prosljeđujete informacije o tome kada će karavana biti najranjivija i da se pobrinete za to da njegovi kradljivci ne budu uhvaćeni. Od ukupnog broja opijumskih kuglica koje je primio, za koje je kradljivcima platio možda trećinu njihove vrijednosti, trebao je imati dovoljno za znatnu prodaju krijumčaru, i veliku zaradu za sebe.”
“O čemu se radi?” grubim je glasom zahtijevao mladi Mason. “Turneru, reci načelniku Dickensu da je pogriješio!”
Do tog trenutka u priči, Turnerovo se lice ukočilo, a ruka mu je stisnula bajunetu, kao da želi probosti svojeg nadređenog kroz prsa.
Frank je pljesnuo rukama. Dvojica policajaca dotrčala su na krov sa donjeg stubišta. Okružili su Turnera.
“Bio je obojeni dakoitl” povikao je Turner promukIim,gIasom, škripeći zubima.
Frank Dickens je kimnuo. “Da, bio je. Ovdje se ne radi o nagovaranju Naraina na skok - nije velika šteta. Čini se da ne razumijete, gospodine Turner, kako je naša odgovornost da osiguramo slobodnu i sigurnu trgovinu opijumom kroz Bengal i u Kinu. Time što pridonosite tom poremećaju, pomažete onima koji nastoje osujetiti europski uspjeh u cijelom svijetu. Ostavljate prostora za krijumčare i trgovce mnogo slabije reputacije od onih s kojima naša vlada bira surađivati u ovim pothvatima - štetite ne samo Englezima nego i urođenicima u Indiji, u Kini, u cijelom svijetu. Pravo je Bengala sudjelovati u prosperitetu civilizacije.”
Frank se zadovoljno sagnuo, dopuštajući policajcima da uhite njegova podređenog.
“Proklet bio!” vrištao je Turner uglas s grmljavinom. “Proklet bio ti i prokleti Charles Dickens koji te donio na svijet!”
*  *  *
Pokraj rijeke Ganges, u regiji koja graniči s Bengalom, nalazio se Chandernagore, teritorij koji su godinama prije osvojili Francuzi. Ondje je u palači sjedio ozbiljni Kinez, po imenu Maistree, u odorama koje su blistale kao i zidovi obloženi tankim zlatnim i srebrnim listićima. Indijski i perzijski su mu sluge donosili hranu i vino.
Jedan je od članova jedne zločinačke obitelji iz Chandernagorea ušao i izvijestio ga o tome da su ukradene opijumske kuglice ponovno zapakirane u kutije za sardine i da su spremne za transport. Pozdravio je tradicionalnim islamskim pozdravom naklona i stavljanja desnog dlana na čelo te ostavio Maistreeja u miru. Maistree je izgubio dvojicu ljudi, Naraina i Mogula, tijekom te krađe - Narain je skočio u vlastitu smrt, a Mogul je osuđen na dvije godina izgona u kažnjeničku koloniju. Još je i policajac iz konjice razotkriven. Ipak, bilo je to veliko blago, i uvijek će biti drugih ljudi koji će čekati sljedeću priliku. Bengalsku je policiju stajalo mnogo više truda da pronađe jednog od njegovih agenata nego Maistreeju da unajmi njih još deset.
Zrnce brige možda je bilo vidljivo u tupom pogledu Maistreejova oka dok je kao veslom zamahivao žlicom u juhi. Kupac mu se još nije javio - čije ime nije znao, jer je Maistree poslovao samo s perzijskim vođom surovih mornara koji su došli da odvezu skriveni opijum. Taj čovjek, Hormazd, Maistree je znao, nije radio sam. Ipak, uvijek je bio pouzdan. Velik dio palače u kojoj je Maistree sada sjedio sagrađen je od novca koji je dao nepoznati kupac. Dokle god Maistree nije nogom kročio izvan Chandernagorea, engleska ga policija u Bengalu nije mogla uhititi i krijumčarenje se moglo nastaviti.
Što je onda moglo poći krivo?
Zapravo, posljednji je put Hormazd dao Maistreeju uputu da osigura još više opijuma nego prošle sezone. Tržišta su se otvarala, osobito u Sjedinjenim Državama. Kupac je tražio onoliko čistog bengalskog opijuma koliko je smjesta moglo biti prokrijumčareno, i primatelj je trebao čekati njihovu poruku s uputama o tome kad će ga preuzeti.
A ovdje je sljedeća pošiljka spremno čekala. Gdje je bio kupac?
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Metju Perl - Page 2 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu