Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Metju Perl

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Ići dole

Metju Perl - Page 3 Empty Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:16 am

First topic message reminder :

Metju Perl - Page 3 2e2jtv10

Godina je 1870. i spisateljska ikona, tadašnji pravi književni celebrity, Charles Dickens iznenada je preminuo ne dovršivši svoj posljednji roman, Tajna Edwina Drooda. Kada vijest o njegovoj smrti napokon preplovi ocean, Dickensov američki izdavač James Osgood, suvlasnik male prestižne izdavačke kuće koja se jedva nosi s jakom konkurencijom velikih izdavača iz New Yorka i sa sve većom količinom jeftinih pretisaka, naći će se pred zidom. Njihovo jedino oružje je kvaliteta autora, a bez najveće zvijezde izdavačkog programa bit će još teže, praktički nemoguće, opstati na nemilosrdnom tržištu.
Upravo u tim trenucima u bostonsku luku stiže posljednji, neobjavljeni, nastavak Dickensova romana, pa će Osgood delikatan zadatak preuzimanja papira o kojima mu ovisi budućnost povjeriti svojem najpouzdanijem zaposleniku, prije nego što sadržaj padne u ruke "pirata", tadašnje verzije književnih agenata koji vrebaju brodove u luci.
No Daniel se u ured više neće vratiti, njegovo tijelo završit će pod kotačima kočije, a rukopis će nestati. Kako bi spasio tvrtku i održao živima ideale po kojima radi, James Osgood uputit će u London u pratnji tajanstvene knjigovotkinje Rebecce, Danielove sestre, u nadi da će otkriti kako je veliki bard namjeravao rasplesti radnju romana. No događaji u koje će se uplesti u Londonu puno su više od onoga na što je povučeni izdavač spreman, a pitanje nestalog rukopisa pretvorit će se u borbu s nevidljivim neprijateljem čiji je ishod krajnje neizvjestan.


Poslednji izmenio Mustra dana Sub Maj 12, 2018 11:44 am, izmenjeno ukupno 1 puta
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Metju Perl - Page 3 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:54 am

Metju Perl - Page 3 A_Summer_s_Day

36


Ludnica McLean, Boston, kasno noću

ŽUSTRO HODAJUĆI HODNIKOM BOLNICE, REBECCA SAND PRIPREMALA SE za depresivne prizore koje je očekivala. Ipak, na trenutke joj je bilo teško priviknuti se na tu misao, jer je mjesto izgledalo više kao kuća na selu u Engleskoj nego kao ludnica.
Osgood se nije ni zaustavio u svojoj kući u Pinckney Streetu ili otišao u ured do gospodina Fieldsa - bio je vrlo uzbuđen i zamolio je da odmah ode u ludnicu McLean u Somervilleu.
“Jeste li sigurni da ne želite ići kući, gospođice Sand?” Osgood ju je bio pitao.
“Nisam ništa više umorna od vas, gospodine Osgood. Osim toga, ne vjerujem da bi vas pustili na ženski odjel ”
“Naravno”, rekao je Osgood, a zatim nostalgično zastao. “Sretan sam što vas imam uza sebe.”
Bolnica je bila podijeljena u odjele za žene i muškarce, a svi su pacijenti potekli iz vrlo bogatih obitelji, osim ponekog siromaha koji je primljen besplatno. Nijedna osoba osim medicinskog osoblja nije mogla ući na odjel za suprotni spol. Rebecca je čula žene kako vrište i plaču, dok su se neke smijale i pjevale, te nije bila sigurna koji je zvuci više pogađaju. Svi prozori su imali rešetke, a zidovi su s unutarnje strane bili zvučno izolirani.
Kad je stigla do sobe za posjetitelje, Rebecca je od zdepaste medicinske sestre crvenih obraza i sa svilenom kapom dobila udoban stolac. U prigušenoj svjetlosti luksuzno opremljene sobe sjedila je žena koja je vrtjela prstom kroz svoju istanjenu, sijedu kosu. Mnogo je kose bilo iščupano, a ostatak svezan na vrhu žalosnim, raznobojnim vrpcama. Široki joj je šal bio svezan oko vrata. Nije podigla pogled.
Sestra je kimnula posjetiteljici neka počne.
“Gospođo Barton?” upitala je Rebecca.
Napokon, pacijentica je okrenula glavu prema njoj. Bilo je to samo nakratko. Ubrzo je svoju pažnju usmjerila prema zidu.
“Sukub”, rekla je pacijentica ogorčenim tonom.
“Gospođice Barton, ono što sam vas došla pitati je jako važno. Hitno, zapravo. Tiče se Charlesa Dickensa."
Žena je uspravila pogled. “Rekli su mi da je umro.” Glas joj je bio kreŠtav i sličan šaptu, a ne prodoran kao onda kad se sukobljavala s Tomom Branaganom. Možda joj je ozljeda promijenila opseg glasa. Kad se zatvorenica - ili “stanarka”, kako su ovdje oslovljavali pacijente - nagnula prema posjetiteljici, upitala je: “Je li to istina?”
“Da, bojim se da jest”, rekla je Rebecca.
Pacijentičine oči ispunile su se suzama. “Jeste li znali da mi ne dopuštaju da ovdje čuvam niti jednu od njegovih knjiga? Ovi neuljudni doktori tvrde da me one previše uzbuđuju. Ne žele mi reći niti kako je umro, moj Poglavica. Kako su umrli Poglavičini posmrtni ostaci?”
“Ne želimo je opterećivati, gospođice”, sestra je opomenula Rebeccu prije nego što je stigla išta odgovoriti.
Rebecca je u Louisinu glasu osjetila prizvuk obećanja kako će nešto dati zauzvrat, ako bi joj Rebecca mogla dati nešto zadovoljavajuće. Rebecca se pokušavala prisjetiti svih detalja koje je čula od Georgine Hogarth i Henryja Scotta i prenijela ih: Dickens dolazi iz ljetne kućice nakon cjelodnevnog rada, pada u nesvijest za večerom, sluge ga poliježu na sofu, stavljaju mu vruće cigle pod noge, liječnici dolaze jedan po jedan i beznadno vrte glavom, a obitelj se okuplja i stoji pokraj njega u posljednjim satima života.
“Dakle, vezano uz posljednju knjigu gospodina Dickensa...” Rebecca je rekla nakon toga.
“Nova Knjiga o Jobu, autor Charles John Huffam DickensV Louisa se izderala svojim poznatim glasom. Očito se njezino stanje duha promijenilo kad su prešle na stvar. Rebecca je shvatila kako je pogrešan pristup reći joj zbog čega je došla.
“Šaptao je”, povjerljivo je rekla Rebecca. “Gospodin Dickens. Poglavica vam je šaptao one noći kad ste ga na ulici uvukli u kočiju, zar ne?”
Nakon što je Rebecca ponovila rečenicu u raznim varijantama nekoliko puta, Louisa je kimnula i rekla da je to istina.
“Što vam je rekao tada?” Rebecca je pažljivo pitala.
Ponovno je kimnula i počela se hihotati. Bio je to zadovoljni hihot bogate curice s Beacon Hilla koja je dobila svoju prvu lutku. Rebecca je, frustrirana do srži, htjela vrištati. Ali bilo je jasno da drugu ženu nije bilo briga što bilo tko treba, pa čak ni ona sama.
Pacijentica je povukla svileni šal koji je nosila oko vrata. Pokazao se bijeli, gotovo prozirni ožiljak na vratu, najdublji na desnoj strani, poput nedovršenog osmijeha, a zbog kojeg je Rebecca osjetila potrebu prijeći rukom preko svojeg vrata kako bi se uvjerila da je čitav. “Bio je u pravu. Nalikovao je na pjesmu”, odjednom je rekla Louisa.
“Tko je bio u pravu?”
“Nalikovao je na pjesmu, ali sad se ne mogu sjetiti koju točno”, odgovorila je Louisa. Odjednom kao da je poprimila irski naglasak, jezivo sličan onome Toma Branagana. “Ima previše pjesnika danas u Americi!”
“Tom Branagan. U čemu je Tom bio u pravu?” pažljivo je upitala Rebecca.
“Poglavica i ona glumica”, promrmljala je. “Nelly. Rekao je da ju je Poglavica volio.”
“Njega su novinari mnogo klevetali”, odvratila je Rebecca.
Louisa je odjednom počela govoriti kao da se nalazi u centru pažnje za večerom u Beacon Hillu. “‘Sve je u redu’ znači dođi. ‘Dobro sam’ znači nemoj doći. Ona stara udovica htjela je oteti Poglavicu za sebe, ali sam ja bila brža i uzela to kako to nitko ne bi mogao ukrasti i tiskati u nekim razvratnim novinama!”
Rebecca je čekala ne bi li saznala više, vrteći glavom. “Ne razumijem.”
“Ne, ne razumiješ! Sigurna sam da nikad nisi ni mogla razumjeti, jer si tako pristojna i zbunjena djevojka.”
Rebecca je, frustrirana, molećivo pogledala medicinsku sestru koja je strpljivo sjedila. Kao odgovor, sestra je uzela svežanj ključeva i bez glasa pokazala Rebecci neka je prati do ormara na drugoj strani sobe, nasuprot gospođi Barton.
“Ovdje smo spremili materijale za koje smo dokazali da je navode na ludilo, gospođice Sand”, rekla je žena tiho, nagnula se i izvukla knjigu s uvezom od crvene kože, koja je mogla stati u maleni džep kaputa. “Tvrdi da je ovo bio osobni dnevnik Charlesa Dickensa. Rekla je da ga je uzela iz kovčega u hotelu Westminster u New Yorku.”
Rebecca je ispružila ruku prema medicinskoj sestri. "Znači, pripadao je Dickensu?”
“Ne znamo”, odgovorila je sestra. “Uostalom, ispisan je nekom vrstom šifre! Ova je cura ostajala budna cijele noći, buljeći u stranice ne bi li ih shvatila.”
‘“Sve je u redu’ znači da dođe! ‘Dobro sam’ znači neka ne dođe!” gorljivo je vikala Louisa s druge strane sobe.
“Što pod time mislite, gospođo Barton?” pitala je Rebecca. Budući da nije dobila nikakav odgovor, okrenula se medicinskoj sestri i upitala je razumije li ona.
“Pa mislim da sam razumjela, gospođice! Ova ženska je svaku večer to ponosno ponavljala puna dva tjedna. Tvrdi da je otkrila kako dešifrirati tajni jezik Charlesa Dickensa na kojem on šalje telegrame stanovitoj ‘Nelly’ o tome bi li ona trebala doći s njim u Ameriku ili ne. Ako bi on poslao ‘sve je u redu’, ona bi došla. Ako je ‘dobro sam’, ostala bi u Europi.”
“Nije došla!” Louisa ih je prekinula dok su joj se ruke tresle, a prsa nadimala zbog te teme. “Nije došlal Vidite? Poglavica joj je poslao dobro sam, nemoj doći. Ipak ju nije uistinu volio! Došao je ovamo napokon pronaći svoju jedinu ljubav! Kao što mi je njegov gospodin Redlow govorio: ‘Vaš glas je glazba za moje uši.’ Zbog toga me je pronašao. Zato mi je čitao sve one noći u kazalištu Tremont Temple. Saputao mi je jer su ga svi oni zli ljudi natjerali da me mrzi!”
Rebecca je bila svjesna da mora biti oprezna ako želi da joj Louisa kaže još nešto a da se pri tome ne iscrpi do iznemoglosti.
“Gospodin Dickens - Poglavica - želio je da podijelite sa svijetom poruku koju vam je rekao one noći kad vas je onaj čovjek napao.” Louisa kao da je razmišljala o tome dok je nastavljala sa svojim polaganim kimanjem. Odjednom je zastala. “Da, htio je da sve bude podijeljeno. Govorio je samo istinu - naposljetku, on je mogao predvidjeti budućnost, vidio je budućnost”, rekla je.
“Da! Što je rekao?” požurivala ju je Rebecca.
Uzdahnula je kao da je taj uzdah čuvala godinama. “Bog ti pomogao, jadna ženo!”
Rebecca je trepnula. “To vam je rekao? To je sve što je prošaptao?” To je .vvc'!
“Bog ti pomogao, jadna ženo!” Louisa je još gorljivije ponavljala, glasom koji je imao Dickensov prizvuk.
“Ništa drugo? Jeste li sigurni, gospođo Barton?”
“I Bog mi jest pomogao. Poglavica je uvijek govorio istinu. Bog mi je pomogao!”
Bog ti pomogao, jadna ženo. Dickens je uvijek tražio milost za nesretnike! Rebecca je, malodušno razmišljajući o silnom vremenu koje su izgubili jer su došli ovamo na njezin prijedlog, pozvala medicinsku sestru. Lamentirajući o tome koliko će Osgood biti nezadovoljan informacijama koje je saznala od susreta s pacijenticom nije ništa mogla poboljšati, ali znala je da mu mora odmah reći.
Louisa, čije se raspoloženje popravilo nakon tolikog pričanja o Dickensu, nije htjela prekinuti razgovor. “Bila si u krivu,*draga!” rekla je kad je sestra htjela ispratiti Rebeccu. Suze su se pojavile u Louisinim očima. “Ne s ulice! Ne s ulice!”
Rebecca je rekla sestri da pričeka.
“Kako to mislite, gospođo Barton?” upitala je i, oboružana svježom dozom strpljenja, opet posvetila pažnju stanarki.
“Rekla si da sam ga našla na ulici. Ali to nije istina, niti malo. Ta kočija je već bila zaustavljena kad sam je pronašla. Onaj vozač - pokušao je odvesti Poglavicu tko-zna-gdje!”
Rebecca je promislila o tome. Bili su uvjereni da je Dickens pozvao kočiju jer je htio otići na kasnu noćnu vožnju prije nego što se vrati u hotel. Činjenica da je kočija bila prazna govorila je kako ju je Dickens pozvao da bi ga odvela na neko određeno mjesto. Je li Dickens imao neko određeno odredište u glavi noć prije nego što će zauvijek napustiti Boston? Rebecca je htjela saznati još, ali je u međuvremenu Louisa odlučila nastaviti sama.
“Bila je u North Grove Streetu”, rekla je Louisa. “Kad se vratio u kočiju, nije znao da je ja vozim. Malo je on toga znao o tome kako su promjene u našim životima nakon tog događaja predodređene sudbinom! Može li ti svijeća pomoći, dušo? Može li ti svijeća pomoći?”
“North Grove Street.”
Vozač kočije koja je bila parkirana ispred, otvorio je vrata Rebecci. Uspela se i sjela nasuprot Osgoodu.
“Riječ je o Medicinskom fakultetu!” Rebecca je vrisnula.
“Što - kako to mislite? Je li to gospodin Dickens rekao toj ženi?” pitao je Osgood.
“Ne, ne.” Rebecca je objasnila kako je Louisa Barton prevarila kočijaša kad je čekao Dickensa u North Grove Streetu. “Nije išao van samo na još jednu od svojih šetnji”, rekla je Rebecca. “Zacijelo je naručio vozača da dođe po njega kod Medicinskog fakulteta.”
Osgood se prisjetio razgovora za doručkom između Dickensa i doktora Olivera Wendella Holmesa.
Ima li još nešto u Bostonu što niste vidjeli a htjeli biste, gospodine Dickens? Osgood ga je tada pitao.
Ima jedno mjesto. Mislim da se nalazi baš u vašoj školi, doktore Holmes. Mjesto na kojem je doktor Webster, kojeg sam upoznao prije dvadeset i pet godina, ubio gospodina Parkmana na tako neobičan način. Još tada bih se zakleo životom da je Webster okrutan čovjek.
“Moglo bi se tamo nešto pronaći”, Osgood je rekao Rebecci. “Imao ga je priliku vidjeti. Poznavajući doktora Holmesa, vjerojatno je Dickensu omogućio vrlo temeljito razgledavanje. Ako je doista išao natrag na to nesretno mjesto prije nego što je napustio Boston, zasigurno je imao neki važan razlog.”
“Hajdemo odmah tamo!” Uzbudljivu ideju izrekao je Marcus Wakefield. Sjeo je na sjedalo pokraj Osgoodova.
Osgood se okrenuo prema njemu. “Gospodine Wakefield, jeste li sigurni da vam ne smeta to što koristimo vašu kočiju?”
Wakefield je slegnuo ramenima. “Naravno! Unajmio sam je na cijelo poslijepodne, a do sada nisam imao nikakav hitan posao koji bih trebao Qbaviti. Zadovoljstvo je biti na usluzi mojim dragim američkim prijateljima. Samo moram poslati kurira s porukom u poslovnicu mojeg trgovačkog poduzeća, pa će vam moja kola i moja malenkost biti na raspolaganju dok jednom zauvijek ne završite s ekspedicijom.”
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Metju Perl - Page 3 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:55 am

Metju Perl - Page 3 A_soiree


37


OSGOOD SE, DRŽEĆI SVJETILJKU, POLAGANO SPUSTIO STUBIŠTEM U PODRUM Medicinskog fakulteta, slijedeći tragove kojima je išao Dickens zajedno s Holmesom toga dana u Bostonu. I tragove koje je pronašao noć prije nego što ga je napala gospođa Barton?
Osgood je ostavio Rebeccu da ga čeka u kočiji, iako ona nije željela ostati.
“Gospodine Osgood, molim vas, sigurno vam mogu pomoći u potrazi za bilo kakvim tragovima!” nagovarala ga je.
“Ne znamo gdje je Herman. Ne mogu vas pri zdravoj pameti dovesti na mjesto potencijalne opasnosti”, rekao je Osgood. “Ne bih si oprostio da se išta dogodi.”
“Ja ću ostati s njom, gospodine Osgood”, rekao je Wakefield, znakovito kimajući i ljubazno se smiješeći. “Ja ću paziti na nju, u slučaju da je Herman negdje u blizini ”
“Hvala vam, gospodine Wakefield. Uopće neću ostati dugo”, odgovorio je Osgood. Znao je da mora obaviti tu zadaću, čak i ako to da Wakefieldu priliku da izjavi svoju ljubav Rebecci. Morao je doznati što je unutra za dobrobit budućnosti tvrtke i morao je držati Rebeccu na sigurnom, čak i ako je sve to značilo da će izgubiti njezinu naklonost koja će otići Wakefieldu prije nego što on, Osgood, uspije naći način da joj iskaže svoju.
Izdavač je ušao u zgradu i došao do dna drvenih stepenica u smrdljivi, mračni podrum ispunjen uzorcima u staklenkama i polupraznim policama. Zašto se - ako je luđakinja iz utočišta bila u pravu - Dickens vratio ovamo sam, usred noći, samo nekoliko sati prije odlaska iz Bostona? Rečenica iz prvog nastavka Tajne Edwina Drooda prolazila je izdavačevom glavom: “Ako sakrijem svoj sat kad sam pijan,” glasila je, “ponovno se moram napiti da bih se sjetio gdje je.” Noseći svjetiljku u jednoj ruci, Osgood je drugom pipao police. Pretražio je stari pano i rupe u zidu, pipao iza cijevi i sudopera. Došao je do peći iz koje se izdizao užasni smrad koji je ispunjavao sobu. Bilo je to mjesto na kojem su nekad gorjeli komadi Parkmanova tijela. Osgood je oklijevao i slušao riječi u glavi. Ovo bi bilo savršeno mjesto - jedino zapušteno mjesto u Bostonu, netaknuto, dok se sve oko njega promijenilo. Nitko se nije želio sjećati te gnusne smrti. Boston je od toga učinio dobro čuvanu tajnu.
Smireno, Osgood je ušao u peć. Prstima je pronašao površinu prekrivenu pepelom i kemikalijama. Imao je osjećaj kao da gura ruku kroz olujni oblak - puno i prazno u isti mah. Potom se sudario s nečim čvrstim, nečim što se doimalo kao naborana koža umirućeg čovjeka. Polagano, pazeći da ne popusti stisak, izvukao je raspucanu futrolu od teleće kože.
Otvorio ju je. Unutra se nalazila hrpa stranica.
Osgood nije mogao vjerovati vlastitim očima. Smještaje prepoznao Dickensov rukopis ispisan tintom od željeza. Stajao je kao ukopan držeći svoje blago. Osjećaj je bio tako snažan da se tog trenutka nije mogao natjerati da počne najprirodniju radnju koja mu je bila poznata od djetinjstva - da čita. Nije mogao učiniti ništa drugo osim sjesti tamo na hladni kameni pod zbog nekog iracionalnog straha da će stranice nestati pred njegovim očima jednom kad ih pogleda. Nije to bilo samo zbog pobjedničkog olakšanja dovođenja potrage uspješnom završetku. Bila je to cijela budućnost; to što je osjećao pod vrhovima prstiju. Bila je to Fields, Osgood & Co. u njegovim rukama; bili su to muškarci i žene koji su se oslanjali na njega. Bila je to Rebecca.
Ibilo je to kao da je, još nekoliko sekundi, održavao Charlesa Dickensa na životu. Trenutak je bio osnažujući. Pomislio je na pitanje Fredericka Leypoldta o zvanju izdavača. “Zašto nismo kovači ili političari?” Eto, eto zašto, Leypoldte. Najiskonskiji čin izdavača je otkriće onoga što nitko drugi ne traži, onoga što će probuditi maštu, ambicije, emocije. Odjednom, nije mogao čekati ni sekunde da dozna kako će završiti Edwin Drood. Tu, baš tu, odgovori su bili pri ruci. Mrtav ili živ? Otet ili se skriva? Pojačao je svjetlo i rasvijetlio njime stranice te ih počeo pregledavati, naprežući se da vidi kroz prašinu i gustu tamu. Alije neko jače svjetlo gotovo zaslijepilo njegove oči naviknute na tamu.
“Pa, uspjeli ste dakle!” prekinuo ga je Wakefield kad se pojavio na vrhu stepenica, oprezno se spuštajući u podrum. Obavijala ga je tama podruma, i njegovo sc uobičajeno, prijateljsko, lepršavo raspoloženje činilo potpuno zatomljeno u mraku. “Jeste li već nešto pronašli, gospodine Osgood?”
Osgood je ustao.
“Ali zašto ovdje? Zašto bi ga ostavio ovdje, gospodine Osgood?” pitao je Wakefield.
“Bojao se da ga ne izgubi”, odgovorio je Osgood.
“Bojao?”
“Da, bojao se, zar ne shvaćate? Razmislite. Dickens je sljedećeg jutra trebao napustiti Boston zauvijek. Kada god bi se ukrcao na vlak, brod, čak i kočiju, sledio bi se od straha zbog nesreće u Staplehurstu u kojoj je zamalo poginuo. Dickens je znao da bi prijelaz u Englesku na brodu Russia mogao biti opasno putovanje preko polovice zemaljske kugle preko najburnijih voda u oceanu. Uz to, nije zaboravio da je u vrijeme stravične nesreće vlaka u Staplehurstu sastavljao Our Mutual Friend, knjigu prije Tajne Edwina Drooda, i da je nosio sa sobom posljednje stranice te knjige. Najnoviji je nastavak ostao u vlaku u kupeu iz kojeg je pobjegao, i on je stavio život na kocku kad se popeo natrag kako bi ga izvukao.”
“To je bilo hrabro.”
Osgood je kimnuo. “Iako, to nije bila jedina stvar zbog koje je brinuo. Bila je tu i žena, gospođa Barton, koja je provalila u hotelsku sobu - i ostavila poruku u kojoj je zahtijevala razgovor s Dickensom o njegovoj sljedećoj knjizi. Bio je tu i njegov džepni dnevnik, koji je ukrala. Bili su tu i porezni agenti koji su prijetili da će učini sve što je potrebno kako bi vratili novac koji je dugovao - da će zaplijeniti karte ili njegovu osobnu imovinu i dokumente. Dickens je znao da, ako se ukrca na brod s ovim u ruci, to možda više nikad neće vidjeti. Štoviše, znao je da će u Engleskoj, kad počne objavljivati svoj kriminalistički roman, doći do žestokih zahtjeva da se sazna kako će završiti. Sluga kojem je jednom vjerovao provalio je u njegov zaključani sef u njegovu uredu dok ga nije bilo. Bilo je opasnosti za Dickensa, da, za ovaj rukopis, vrebale su posvuda. Ovo mjesto, ovo prljavo, samotno mjesto, možda je za ove stranice bilo jedino sigurno mjesto na svijetu. Ovdje su trebale nesmetano počivati dok ne bi bio spreman zahtijevati da ih se vrati - što bi i učinio kad bi dovršio prvu polovicu. Ali kad je iznenada umro, bilo je prekasno da to nekome kaže.”
Wakefield je zapljeskao.
Osgood se sjetio Rebecce. Poželio je da je pristao na to da ga prati u zgradu kako bi bila pokraj njega da podijele ovaj trenutak. Potom je shvatio.
“Gdje je gospođica Sand, gospodine Wakefield?”
“O, ne brinite se, gospodine Osgood! Moj kolega pazi na Rebeccu.”
Osgood je zahvalno kimnuo, iako je nagnuo glavu zbog neslužbenosti korištenja njezina imena. To je značilo samo jedno - ona je prihvatila njegovu izjavu ljubavi. Usprkos ljubavnoj boli koju je osjećao kad je razmišljao o tome, Osgood je još uvijek želio da je ona pokraj njega. Ovo je bio i njezin uspjeh, kao i njegov - njezin i za nju. Zbog svega što je pretrpjela zbog Daniela.
Osgood je shvatio da riječi koji su prolazile njegovim mislima nisu bile njegove vlastite riječi. Sve što je prošla s bratom, Danielom. Grozna, besmislena tragedija. To je bila Wakefieldova fraza, iz njihova razgovora u brodskoj blagovaonici. U Osgoodovoj se glavi pojavilo pitanje, koje je u tom trenutku istiskivalo zadivljujući dokument koji je držao u svojim rukama i sumorni podrum u kojem je stajao: Kako je Wakefield znao za Daniela? Je li se Rebecca tako zbližila s njim da bi mu rekla? Osgood se nije mogao odlučiti je li ga to odjednom obuzeo zaštitnički nagon, ili ljubomora, ili sumnja u Wakefielda.
“Nevjerojatno, gospodine Osgood!” govorio je Wakefield, smijući se kao da su došli do klimaksa u nestašnoj šali. “I, gle, pronašli ste ih prije bilo koga!”
Osgoodu se u glavi pojavila scena s prvog putovanja na Samariji. Wakefield mu je odmah postao prijateljem. Navala ideja, činjenica. Wakefield nije bio samo na njihovu parobrodu do Londona i natrag. Wakefield ih je slijedio do Londona i natrag - kao i Herman. On i Herman su istovremeno bili u Bostonu, istovremeno na brodu i istovremeno u Londonu. Wakefield se požurio u policijsku postaju nakon Hermanova napada na njega u opijumskim sobama.
“Mislim da bismo sada trebali potražiti gospođicu Sand”, tiho je rekao Osgood.
“Naravno, naravno”, rekao je Wakefield.
“Biste li bili toliko ljubazni da pričuvate ovo na trenutak?” pitao je Osgood, pokazujući na futrolu od teleće kože.
“Ja sam vaš pokorni sluga, gospodine”, rekao je Wakefield. Baš kad se Osgood požurio do pola stepenica, Wakefield je dodao: “Oh, ali čekajte. Imam poklon za vas koji sam donio iz Londona! U svom tom uzbuđenju, gotovo sam zaboravio! Da vam sc odužim za sve knjige na našim putovanjima!”
“To je velikodušno”, promrmljao je Osgood, krajičkom oka procjenjujući broj preostalih stepenica do vrata.
“Pazite!” povikao je Wakefield.
Bacio je težak predmet u zrak. Osgood ga je uhvatio prislonivši ga na prsa jednom rukom. Kad je odmotao papir, okupao je okruglasti predmet sjajem svjetiljke. Bila je to žuta skulptura od gipsa koja je nekad bila na popisu za dražbu pod nazivom Sjedeći Turčin koji puši opijum. Skulptura iz doma Charlesa Dickensa.
“Rekli ste”, ležerno je prokomentirao Osgood, “da ga je dražbena kuća razbila.”
“Prihvatite ga kao oproštajni poklon, neke vrste, gospodine Osgood. Oh, i zašto bih čuvao futrolu od teleće kože kad bih se okladio u najbolji par vlastitih rukavica od jareće kože da je prazan? Već ste prebacili stranice u svoju torbu, zar ne?”
Glasna jeka Wakefieldova pucanja prstima probila se kroz mračnu komoru. Na vrhu stepenica pojavila su se dva Kineza. Jedan se od muškaraca počešao po vratu prstom. Samo što to nije bio običan prst. Nokat malog prsta na lijevoj ruci bio je dug oko petnaest centimetara i savršeno čist i oštar, to je bio jedinstven dodatak koji su njegovali kineski grubijani za otkrivanje je li novac kojim se plaćalo krivotvoren ili autentičan.
Rebecca se, dršćući, također pojavila na vrhu stepenica. Iza nje, srebrnasti odsjaj Osgoodove svjetiljke osvjetljavao je zube koji su stršili iz Kylinove glave.
Osgood se povukao na dno stepenica, gdje mu se pridružila Rebecca kako bije zaštitio. Wakefiled se pridružio Hermanu na platou iznad njih. Herman je nagnuo glavu prema Wakefieldu i stavio obje ruke na čelo.
“Rekao sam vam, gospodine Osgood,” istaknuo je Wakefield, “da je gospođica Sand bila dobro čuvana.”
“Uredili ste da me Herman napadne na Samariji tako da vi budete junak u tom susretu, kako biste bili sigurni da ću vam vjerovati i osloniti se na vas”, rekao je Osgood. “Cijelo ste to vrijeme bili njegov partner. Pokušali ste steći naklonost gospođice Sand kako bi vam otkrila naše planove.”
“Dobili ste prvu nagradu! Znate, imate jedinstvenu naviku misliti da je svijet oko vas dobronamjeran kao i vi, prijatelju”, odgovorio je Wakefield. “Divim se tome. Hajdemo negdje gdje je ugodnije nego ovdje.”
“Ne idemo nikamo s vama”, rekao je Osgood. “Niste vi nikakav trgovac čajem, gospodine Wakefield.” Dok je govorio, Osgood je ležerno ispustio turski kip u svoju torbu i osjetio povećanje težine torbe na ramenu.
“Oh, ali jesam”, od Wakefielda je stigao odgovor popraćen muklim smijehom kojem se pridružio Herman. “Iako ne samo čajem, naravno. Čajem, dosta često, naši prijatelji u Kini plaćaju svoje pošiljke opijuma. Zar još niste shvatili, gospodine Osgood? Ne, uvijek ste posvećivali više pozornosti rečenicama kako biste shvatili knjige - to vas je izoliralo, činilo zabrinutim oko riječi koje na kraju nisu ništa značile, jer vas je mašinerija moćnijih ljudi nadvladala. Kad sam bio dječak, poslali su me od kuće. Našao sam utočište kod rodbine, ali me obuzeo nemirni duh koji me više nikad nije napustio.”
Dok je Wakefield govorio, Osgood je snažno zamahnuo torbom, udarivši poslovnjaka u nogu. Nije ni trznuo. Čuo se metalni zvuk udarca i kip u torbi se razbio na komade.
Osgood i Rebecca izmijenili su preplašene poglede. Wakefield je podigao nogavicu i pokazao mehanizam na stopalu koji se sastojao od stremena, zglobova i zupčanika.
“Bože!” izletjelo je Osgoodu. “Edward Trood!”
Herman je dva puta prijeteći zakoračio prema njemu.
Wakefield je odmahnuo svom perzijskom zaštitniku i, uspravno stojeći, zurio u Osgooda. Govorio je u oštrim navalama kineskog dvojici grubijana, koji su kimnuli i napustili zgradu. Potom se ponovno okrenuo Osgoodu.
“Ne, gospodine Osgood, ja nisam on. To jest nekad bilo moje ime, da - bio sam strašljivi, mali Eddie Trood s deformiranim stopalom kad me je okrutni despotizam mog oca otjerao iz Rochestera. Ali taj dio mene je mrtav, a isto tako i Eddie Trood. Počeo sam ga brisati dok sam bježao u opijumske ekstaze u domu svog strica. Ali moje se tijelo ubrzo pobunilo protiv toga, stavljajući me ili u agoniju njegove moći kad sam ga gutao ili u duboku patnju kad sam pokušavao apstinirati. Liječnik mi je savjetovao uporabu igle, metodu koja je širila jači osjećaj opuštanja i umrtvljenja osjetila, ali ništa nije umanjilo moju unutarnju potrebu za opijumom. Bila je to stimulacija bez zadovoljstva.
Opijum je bio oklop koji me štitio od vanjskog svijeta, ali koji me je i tijekom tog procesa slamao. Rekli su mi da je prekomorsko putovanje jedini način da se oduprem njegovoj kontroli. Nakon što sam otplovio u Kinu, više nisam bio u njegovu ropstvu. Prosvijetlila me nova istina. Razumijevanje o neizbježnoj moći te droge - potreba da nadgledam njezino širenje ne kao liječnik ili ljekarnik nego u sjeni i pod okriljem noći. U Kantonu mi je liječnik stavio ovo na nogu. Ispravilo je mjesto deformacije tako da se čak ni pomnim promatranjem nije vidio nedostatak pri hodu. Tada sam znao da sam spreman vratiti se u Englesku kao novi čovjek.”
Osgoodov je um munjevito razmišljao i njegovo je shvaćanje njihove situacije preskočilo nekoliko koraka naprijed. “Znači, Herman nikad nije pokušao ubiti Eddieja Trooda - vas - jer ste znali tajne njegova posla s drogom?”
“Mojeg posla s drogom, gospodine Osgood”, rekao je Wakefield, smiješeći se. “Herman radi kao moj agent otkad sam mu pomogao da pobjegne od kineskih gusara. Vidite, u mojim putovanjima, shvatio sam da krijumčar, da bi opstao dovoljno dugo da uspije, mora biti nevidljiv čovjek. Na tom sam temelju počeo novi život kad sam se vratio, život kao Marcus Wakefield. Herman i Imam, naš turski kompanjon, pomogli su mi u planu, ali oni su bili samo zidari u njegovu izvršenju, a ja jedini arhitekt. Jedan se mladić u to vrijeme predozirao lošim opijumom i umro. Odjenuli smo momka u moju staru odjeću i Herman mu je željeznom polugom razbio glavu kako mu tijelo ne bi moglo biti prepoznato. Jednog vikenda, kad je moj stric otišao na selo, sakrio sam se, dok su moji suradnici srušili zid u njegovu domu i ondje sakrili našeg lažnog Edwarda Trooda.”
“Makijavelist do srži”, rekao je Osgood, kad je pretpostavio njegov viši cilj. “Nakon toga svi bi se bojali Marcusa Wakefielda.”
“Pa, da, upravo tako, ali ne baš Wakefielda. Koristio sam taj pseudonim u svom uobičajenom poslovanju. Kao trgovac opijumom, koristio sam onoliko imena u onoliko mjesta koliko mi je to odgovaralo: Copeland, Hewes, Simonds, Tauka. Ali nitko nikad nije upoznao onoga koji je nosio ta imena. Čuli bi priče - legende o njegovim nevjerojatnim i stravičnim djelima, priče o mrtvima, počevši s Eddiejem Troodom koji se pokušao uvući u njegove linije trgovanja opijumom. U drugim slučujevima bio sam nevidljiv, a ljudi poput Hermana i Imama bili su moje ruke i noge u svijetu.
Tako su i moja prijevozna sredstva morala postati nevidljiva. Iako nema mnogo zemalja poput Kine koje su voljne ratovati kako bi spriječile uvoz opijuma svome narodu, postoje mnoge vlade, poput vaše, koje drage volje naplaćuju carinu i provode inspekcije nad nadolazećim zalihama narkotika. Moja je organizacija osigurala vlasništvo nad linijom parobroda, od kojih je Samaria bila najbrža, i posebno ih opremila kako bi se mogli pretvoriti u ratne brodove, ali s dovoljno skrivenog prostora za skladištenje. Kako je naš parobrod putnički, carinici bi pregledavali prtljagu koja je prenesena na obalu. Ali u tami noći, moja bi posada iznijela škrinje opijuma, prerušene u kutije jeftinih vaza ili sardina, koje bi isporučila poduzetnim huljama u Bostonu, Philadelphiji i New Yorku. Isporučivali bi ih željnim kupcima koji nisu mogli ili nisu htjeli kupovati opijum kod liječnika i ljekarnika, koji su posljednjih godina bili prisiljeni zapisivati imena svih kupaca ‘otrova’.”
“Zašto Daniel?” pitala je Rebecca, šokirana izdajom. “Zašto ste naudili mome mlađem bratu?”
Wakefield je oštro pogledao Hermana. “Bojim se, draga moja djevojko, da je njegova smrt bila slučajna. Nakon što je Dickens umro, Herman je pronašao hitan brzojav Fieldsa i Osgooda u uredu Dickensova izvršitelja u kojem su tražili sve što je ostalo od Tajne Edwina Drooda. Smjesta smo krenuli u Boston kako bismo presreli pošiljku i podmitivši vašeg voljnog zaposlenika, gospodina Midgesa, otkrili smo da je Danielu Sandu bio dodijeljen zadatak da preuzme posljednje nastavke svih romana koji su dolazili iz Engleske.”
Od Midgesa su saznali - koji je bio ogorčen zbog glasina da je Daniel pijanica i još nezadovoljniji time što su žene dobivale previše pozicija u tvrtki - da bi Daniel trebao rano ujutro u luci čekati nove stranice Tajne Edwina Drooda. Brod iz Engleske već je pristao. Ali dok je Herman zaustavljao mladića u predebelom odijelu, Daniel je posumnjao da ga netko prati i ispraznio tešku, platnenu vreću koja mu je visjela na ramenu. I na njihovo iznenađenje, nije htio prihvatiti nikakav novac u zamjenu za informaciju o tome gdje je sakrio stranice.
“Ne, gospodine”, rekao je Daniel. “Jako mi je žao, ali ne mogu.” Odveli su ga na drugi kat skladišta na Long Wharfu gdje su držali prokrijumčareni opijum.
Wakefield je stavio ruku na rame mladog službenika. “Mladiću, znamo da si u prošlosti imao problemu s nekim opojnim sredstvima. Ne bismo voljeli da tvoj poslodavac, koji ti povjerava tako važne zadatke, sazna za to. Mi nismo neki jeftini tiskari koji žele ukrasti kopiju. Samo trebamo vidjeti što je na tim Dickensovim stranicama, a onda ćemo ih vratiti.”
Daniel je oklijevao, promatrajući svoje ispitivače, a potom snažno zatresao glavom. “Ne, gospodine! Ne smijem!” Ponavljao je: “To je Osgoodovo! To je Osgoodovo!”
Herman se bacio naprijed, ali mu je Wakefield dao znak da se zaustavi.
“Sada dobro razmisli, dragi momče”, nukao ga je Wakefield, prijateljski izraz lica je jenjavao, a zamjenjivala ga je sjena nasilja. “Kako će samo biti razočarani Fields, Osgood & Company, nakon što su ti ukazali povjerenje, kad saznaju tko si zaista ispod tog mladog, šarmantnog lica. Okorjela pijanica.”
“Gospodin Osgood će biti razočaran ako ne obavim posao za koji sam plaćen”, tvrdoglavo je govorio mladić. “Radije bih odgovarao zbog svoje prošlosti gospodinu Osgoodu nego iznevjerio njegove upute.”
Wakefieldov se puni osmijeh vratio, gotovo prasnuvši u topao smijeh, prije nego što je lagano zamahnuo rukom.
Herman je rastrgao službenikovu košulju i zarezao plitke, ravne rezove u njegovim prsima svjetlucavim očnjacima Kylinova štapa. Daniel se prenuo, ali nije vrisnuo. Dok je krv kapala, Herman ju je skupljao u čašu i ispio je pred Danielom s laganim smiješkom dok mu usne nisu postale svijetle. Daniel se, othrvavši se boli, snažno stresao, ali se trudio gledati ravno ispred sebe.
“Za Boga miloga”, rekao je Wakefield. Toljagom je udario Daniela u glavu. Daniel je pao na pod.
“Zar ne shvaćaš,” Wakefield je objašnjavao Hermanu, “mogao si mlatiti dečka dok mu glava ne otpadne ili ga plašiti dok mu se ne digne kosa na glavi i on ne bi rekao ni riječi koju nije odobrio taj Osgood? Neka ti on bude lekcija iz odanosti, Hermane.”
Na to je Herman razdraženo zagunđao.
Wakefield je rekao Hermanu da mladiću ubrizga opijum te da ga pusti na gat. Ako je Wakefieldov predosjećaj bio dobar, u tom će smetenom stanju mladić otići po stranice na mjesto gdje ih je sakrio. Ali njegova će osjetila biti dovoljno osujećena da će ga Herman lako svladati; pa kako bi taj cijeli slučaj bio čistiji, ako bi mladić prijavio krađu policiji, oni ga ne bi slušali jer bi on bio zarobljen u auri droge.
Ali je Daniel, kad je ponovno uzeo svežanj iz neke bačve, pobjegao Hermanu u gužvi molova na doku i komešanja na obali. Kad ga je Herman zgrabio na trgu Dock, Daniel se trgnuo i udario ga je autobus. Oko Hermana je bilo previše ljudi pa nije mogao uzeti papire. Ali se Wakefield pridružio krugu promatrača oko Danielova tijela i čuo ime Sylvanusa Bendalla, odvjetnika koji je pohlepno htio otuđiti stranice.
“Vi ste bili tamo”, rekao je Osgood Wakefieldu s neočekivanom natruhom zavisti. “Vi ste bili tamo kad je siroti Daniel umro.”
“Ne”, prošaptala je Rebecca, užasnuta tom pomisli i ponovnom prisjećanju posljednjih trenutaka svojega brata.
Wakefield je kimnuo. “Da, bio sam među znatiželjnicima koji su ga gledali kako umire. Siroti je mladić još uvijek zazivao vaše ime, Osgoode. Kad je Herman uzeo stranice Bendallu - jeftini odvjetnik ih je sa sobom nosio uokolo, pa nismo imali mnogo izbora u vezi s tim kako se pobrinuti za njega - saznali smo da čak ni kasniji nastavci serijala, četvrti, peti i šesti nisu sadržavali pouzdane znakove o tome kako će knjiga završiti. Trebali smo se vratiti u Englesku. Potom nam je naša krtica u vašoj tvrtki rekla da ćete otploviti u Gadshill kako biste pronašli završetak Tajne Edwina Drooda. Što mislite, zašto vam je gospodin Fields tako lako rezervirao kartu za prelazak u posljednji tren, dragi moj Osgoode, kad vas je odlučio poslati? Samaria je bio jedini prekooceanski brod na kojem je bilo mjesta - jer sam se ja pobrinuo za to. Jer Samaria i cijela njezina posada pripadaju meni.“
“Kad je Herman nestao usred oceana, gdje ste ga sakrili? Kapetan, poslužitelji, brodski istražitelj... svi su ga tražili”, rekao je Osgood.
“Oni rade za mene. Mene, mene, Osgoode. Herman nije nestao usred oceana kao ni vi. Nije nam palo na pamet da ćete ga bez pratnje posjetiti u ćeliji danima nakon te predstave njegova zatvaranja. Bio je na sigurnom u našim tajnim sobama ispod kapetanove kabine kao i tijekom putovanja natrag u Boston koje je upravo završilo. Ali dotad ste već imali povjerenja u mene, mogao bih reći, povjerili biste mi i život. Kao što ste i trebali. Herman vas je štitio u Londonu od onih opijumskih zlotvora kad su vas te budale napale zbog vašeg novčanika i ostavio vas na mjestu gdje je bio siguran da će vam pomoći. Spasio vas je.”
“Da poživim dovoljno dugo kako bih pronašao ono što ste tražili.”
Wakefield je kimnuo. “U međuvremenu, moj je cijeli posao počeo ispaštati - isplate su prestale, voditelji posla s opijumom izbjegavali su moje dobavljače. Zašto mislite da su onim opijumskim zlotvorima curile sline kad su vas ugledali? Ubili bi bilo kojeg stranca za šiling. Cijelo je područje opijumskih raspačivača presušilo jer su svi čitali serijal Tajne Edwina Drooda zajedno s ostatkom svijeta.”
“Ali zašto?” pitao je Osgood.
“Zato što su ljudi u mom poslu vrlo brzo prepoznali značenje Dickensovih riječi koje ste vi naslutili, priču o Edwardu Troodu, i vidjeli u tim naznakama Droodova preživljavanja sve veću opasnost za naš posao. Nismo si mogli priuštiti daljnje izlaganje pažnji ‘ubojica’ Trooda - zato je Herman ukrao skulpturu iz dražbene kuće. Tog je Turčina, u obliku kipa, vidite, izradio neki neumjesni umjetnik po uzoru na pravog čovjeka, Imama, jednog od raspačivača opijuma koji je pomogao sakriti ‘moje’ tijelo. Nije nam trebalo Imamovo lice izloženo na najvećoj dražbi koja će se održati u Christie’su u posljednjih stotinu godina! Ta pozornost prema svemu što je bilo povezano s Dickensovim posljednjim danima i knjigom bila je prava katastrofa!”
“Kad bi ljudi povjerovali da je Trood živ,” rekla je Rebecca, “vaša bi se organizacija mogla raspasti, mogle bi je rastočiti sumnje, zbog vaše laži koja ju je pokrenula. Ljudi su počeli vjerovati da je navodno ubijeni Trood živ i da zna vaše tajne.”
Wakefield je mahnuo rukom u zraku. “Vidite, gospodine Osgood, vaša je knjigovotkinja rođena poslovna žena. Da, istina je. Kada bi ljudi povjerovali da Eddie Trood nije umro, to bi značilo da bi mogao negdje čekati da upotrijebi svoje znanje ne bi li nas uništio. Ali to nije sve što me je progonilo otkad je Dickens uzeo pero da prepriča priču. Nakon što je slučaj Webstera i Parkmana u vašem gradu postao poznat, metode koje je također učinio poznatima proširile su se. Parkmanov kostur identificiran je po zubima. Od tada, smrt ne donosi kraj. A kad bi policija čula priče da je Trood možda živ i odlučila iskopati grob Edwarda Trooda? Bi li oni otkrili da to nije bio Trood, i što onda? Ako to nije Trood ležao pod zemljom, onda gdje je? Možete zamisliti kako bi se Scotland Yard zabavljao rješavajući to pitanje. Možete zamisliti koliko bih slobode imao da se krećem Londonom - moje staro ja odjednom uskrsnulo! Arthur Grunwald je uvjerio kazalište Surrey da izvede upravo takav završetak u njihovoj produkciji knjige gospodina Dickensa, pa ga je Herman zapalio toga jutra kad smo odlazili. Šteta što je Grunwald bio u garderobi, uživao sam u njegovoj izvedbi Hamleta u kazalištu Princess. Znate, čak ni Herman ni ja nismo uvijek savršeni. Naravno, pročitao sam brzojav Toma Branagana kad smo stigli u luku u Oueenstownu. Kapetan ga je po mojim uputama preusmjerio k meni prije nego što ste ga vidjeli. Kakva je dobra duša vaš pozornik Tom, da je pronašao dokaz kako je pismo za Forstera bila Grunwaldova krivotvorina. To bi nam pismo stvorilo velike probleme.”
“Ovih šest nastavaka”, rekao je Osgood, dok je čvrsto stiskao torbu s ostatkom Dickensova romana. “To je sve što želite. Dakle, uništiti ih?” Osgood je prislonio presavijenu torbu na prsa.
Wakefield se nasmijao. “Kad bi barem postojala vedra glazba”, odjednom se zamislio. “Da, to bi nas sve umirilo. Što kažeš, Željezoglavi Hermane?” Wakefield je pružio ruku i Herman ju je prihvatio. Nošeni kroz prostoriju, plesali su brzi valcer oko Osgooda i Rebecce. “Jesmo li dovoljno dostojanstveni za vas, Osgoode?” pitao je Wakefield, nasmijao se i naklonio.
Bila je to jeziva scena, gledati dvojicu ubojica kako plešu valcer u skladištu. Najčudnije u tom prizoru bilo je ovo: Željezoglavi Herman bio je spreman izgledati kao budala na Wakefieldovu zapovijed. Ako je Herman bio ubojica koji je poštovao samo brutalnost i silu, koje su bile dubine Wakefieldove brutalnosti da njime vlada na takav način? Ta se misao utisnula u Osgooda. Ples je, korak po korak, učinio jednu stvar jasnom kao dan. Oni će ovdje umrijeti.
“Molim vas, imajte milosti, pustite gospođicu Sand da ode”, molećivo je rekao Osgood.
Wakefield je pogledao zarobljenike i rekao: “Ja nisam tako užasan čovjek kako vi zamišljate. Moje je prokletstvo u životu što imam viziju koju drugi nemaju. Ja razumijem ono što vaša vlada i moja još uvijek ne mogu. Ljudi su počeli u opijumu i njegovu korištenju vidjeti vraga; u njihovim umovima ovisnik o opijumu je jednako nestvaran i nepoželjan kao i ljudski vampir. Prosvjedovali su protiv nemoralnosti te trgovine s Kinom. Ubrzo će Amerikanci i Englezi okriviti opijum za sve njihove pogreške i donijeti više pravila i propisa. Kina je napokon pokleknula pred drogom te će sama uzgajati mak ne bi li zadovoljila apetit vlastitog naroda. Osim toga, otvaranjem Sueskog kanala svaki će prokleti, mali parley-vou s remorkerom moći doći do Kine bez ikakvih vještina i znanja o trgovanju: obale će biti potpuno pregažene. Vaš vlastiti narod glasno zaziva količine, s desecima vojnika - i Jenkijima i južnjacima - koji su se vratili kući bolujući od ozljeda, tražeći nešto što će im donijeti olakšanje, a društvo koje je nastavilo s trgovinom i napretkom ignoriralo je te hrabre duše koje propadaju. Sada uz potkožnu iglu svaki muškarac ili žena koji to žele mogu si priuštiti lijekove i uživanje koje više ne mogu pronaći u proždirućim gradovima bez umjetne pomoći. Amerika je zemlja eksperimentiranja - nova religija, nova medicina, novi izum - ako postoji nešto što se može transformirati, Amerikanci će odbaciti sve skrupule za slobodu vlastitog uživanja. Alkohol pretvara čovjeka u zvijer, ali opijum ga čini božanskim. Šprica će zamijeniti bocu i postati pouzdani lijek u džepu poslovnog čovjeka, knjigovođe, majke, učitelja i odvjetnika, koji pate zbog prokletstva modernih briga. Što mislite o tome, Osgoode? Oh, znam da vi trgujete knjigama, ali sve se svodi na ovo: treba poznavati svoje mušterije, znati na koji način oni žele pobjeći od ovog sumornog svijeta, i treba se pobrinuti za to da ne mogu živjeti bez tebe. Suvremeni će mozak usahnuti ako ne pronađe način da združi uzbuđenje i tupilo. Mi smo tražili istu stvar kroz Dickensa, vi i ja, ne bismo li zaštitili sebe i ljude na koje se oslanjamo. Ne, ne tražim ničiju smrt.”
“Daniel Sand se oslanjao na mene,” rekao je Osgood, “i ja ga nisam mogao zaštititi.11
“Ali ja sam mogao,” rekao je Wakefield, “da vam nije tako tvrdoglavo htio udovoljiti.” Brižno se okrenuo prema Rebecci. “Draga moja djevojko, bojim se da si danas dobila previše informacija da bi slobodno živjela a da mi ne uzrokuješ neku količinu straha u budućnosti. Fasciniran sam tobom od trenutka kad sam te ugledao. Oboje su nas nepravedne sile učinile nevidljivima. Pošalji dovraga pravila svog razvoda, dovraga skromni posao koji ti je Osgood nabacio za polovicu plaće, seoskog radnika u kojeg je pretvorio tvog brata: vrati se sa mnom u Englesku, imat ćeš sve što zatražiš, sve što zaslužuješ. Zato sam ti sada sve razotkrio. Želio bih da shvatiš razloge zbog kojih se to dogodilo, tako da u svjetlu istine možeš razmisliti o mojoj ponudi jednom zauvijek u svome srcu.”
Rebecca je podigla pogled s mjesta na kojem je sjedila, najprije prema Osgoodu, a potom prema Wakefieldu. “Ubio si Daniela! Nisi ništa drugo nego pokvarenjak i lažljivac! Žena bi mogla voljeti Eddieja Trooda, sa svim njegovim manama usprkos okrutnom svijetu, ali nikad prevaranta poput tebe!”
Wakefieldovo je lice postalo crveno prije nego što je njegova ruka poletjela preko njezina lica. Na njegovo očito iznenađenje, ona nije zaplakala kad ju je udario. “Neću vam pružiti to zadovoljstvo, gospodine Trood”, gorko je rekla, kad je u njegovim bijesnim očima vidjela iščekivanje. “Plakat ću zbog svog brata, ne zbog bilo čega što biste mi vi mogli učiniti.”
"Nezahvalna ženska", rekao je Wakefield i okrenuo se od nje promijenivši taktiku. “Uspjeli ste je obučiti bahatosti neuspjeha svoje vrste, gospodine Osgood. U redu. Kako si posijala, Rebecca, tako ćete oboje i žeti.”
Wakefield im je okrenuo leđa.
“Vaš otac!” rekao je Osgood.
Wakefield je usporio.
“Nedostajete ocu, Edwarde”, nastavio je Osgood.
Wakefield je nostalgično uzdahnuo. Potom, dok se okretao, ponovno se nasmijao, ovaj put oštro.
“Hvala vam. Morat ću se pobrinuti da moj stari nikad ne ispriča moju priču nekome tko bi to mogao povezati poput vas. Posjetit ćemo ga u Engleskoj, budite sigurni, i Jacka Kineza, i vašeg prijatelja Branagana, također.”
Wakefield je nestao uspinjući se stubištem.
Herman je stajao bezubo se smijući i podigao svoj štap za hodanje. Zamahnuo je njime prema Osgoodovoj torbi, razbacavši po podu stranice posljednjih šest nastavaka Edwina Drooda.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Metju Perl - Page 3 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:56 am

Metju Perl - Page 3 A_Sneaky_Glance


38


“MOLIM TE, HORMAZDE, MOŽEMO SE NEŠTO DOGOVORITI”, OSGOOD JE molećivo rekao Hermanu.
“Ovo nije židovska tržnica”, odgovorio je Herman, na trenutak zastavši na spomen svojega pravog imena. “Nema cjenkanja.” Činilo se kako razmišlja o glavi divlje zvijeri na svojem štapu za hodanje. Tada se ljutito okrenuo prema zatočenicima. “Jedina stvar za kojom žalim, Osgoode, jest to što je gospodin Wakefield inzistirao da je pokušamo uvjeriti da pođe s nama. Čekanje me ljuti. Mogao bih te dokrajčiti golim rukama.”
“Zašto me prezireš?” upitao je Osgood.
“Zato, Osgoode, što misliš da se sa svakim možeš sprijateljiti samo uz pomoć osmijeha. Misliš da svi mogu biti poput tebe.” Hermanu je odgovor izletio iz usta poput priznanja, pokazavši njegovo stvarno mišljenje i više nego što je želio.
“Gospodin Wakefield te je učinio takvim kakav si, Hermane!” uvjerljivo je rekla Rebecca. “On te je učinio gusarom.”
“Takav sam se rodio, curo.”
Začula se grmljavina koraka na stepenicama. Kad se Herman okrenuo očekujući da će vidjeti Wakefielda, samouvjereni smiješak mu je nestao s lica. Osgood je shvatio iznenadnu zbunjenost na otmičarevu licu. U trenutku je Osgood poletio prema njemu, bacio se na Hermanova leđa i stavio mu ruku preko očiju kako bi ga zaslijepio. Herman je zarežao i željeznim stiskom skinuo Osgoodove prste sa sebe jedan po jedan. Osgood se dočekao na noge i zauzeo boksački stav. U tom je trenutku palica udarila Hermana po zatiljku glave omotane u turban.
Iza Hermana, stišćući kuku i biljarski štap, stajao je čovjek kojeg je Osgood nekad poznavao kao Dicka Datcheryja: Jack Rogers.
Bolni zvuk se razlijegao prostorijom nakon što se palica odbila od Hermanove lubanje, Ali Herman se nije ni pomaknuo, već je nastavio treptati kao da je u transu.
“Željezoglavi Herman”, šapnuo je Osgood.
“Željezoglavi?” Rogers je ponovio zabrinutim tonom.
Herman se polagano okrenuo licem u lice Rogersu, pripremajući svoj štap za hodanje. Kad je shvatio kako je čovjek još uvijek neozlijeđen, Rogers je zabio šiljak s vrha štapa u Hermanovu prsnu kost. To je ošamutilo Hermana. Pustio je štap iz ruku i pao na koljena. Uz povik, Rogers je još jedanput, najjače što je mogao, raspalio palicom po Hermanovoj glavi. Razbila se u komade, a kuka i šiljak razletjeli su se sobom, također slomljeni. Herman je pao na sve četiri i, oslijepljen vlastitom krvlju i na izmaku snaga, klonuo i pao ravno na svoj štap.
“Rogers!” vrisnuo je Osgood, gledajući čas Hermana, a čas bivšeg Harperova policajca. “Kako si znao...?”
“Rekao sam ti da ću otplatiti svoj dug, dragi Ripley”, rekao je Rogers, teško dišući. “Ja sam čovjek od riječi.”
Osgood se bacio na pod i počeo skupljati razbacane stranice Drooda.
“Nemamo vremena, Ripley! Nemamo vremena za to!” povikao je Rogers. “Gdje je Wakefield?”
“Otišao je - vjerojatno se vratio na brod”, odgovorio je Osgood.
“Hajdemo!”
Nakon što je spremio stranice u torbu, Osgood je pomalo oklijevao i nije htio primiti ruku od Rogersa.
Rogers je bio spreman na to. “U Engleskoj sam te prevario jer mi je to bila dužnost, iako mi je savjest govorila drugačije. Sada mi je dužnost slijediti svoju savjest bez obzira na sve. Moraš mi vjerovati - naši životi ovise o tome.”
Osgood je kimnuo i prošao preko nepokretnog Hermana na putu prema vratima. Rebecca je zastala na trenutak sa suzama u očima. Pogledala je čovjeka na podu i počela ga udarati potpeticom u leđa.
“Rebecca!” Osgood ju je uzeo u ruke. “Moramo ići!”
Osgoodov zagrljaj vratio ju je u stvarnost i podsjetio na opasnost situacije. Odjednom se osjetila sigurnije zbog njegova dodira.
Rogers je brzo govorio dok su se uspinjali stepenicama. “Ripley, od Wakefielda dolazi velika opasnost - on često putuje na relaciji
Boston - New York - Engleska, ali mislim da je jedini čaj kojim trguje
onaj u njegovoj šalici.”
“Što si saznao?” Osgood je upitao.
“Prateći njegove ljude, pronašao sam gomilu dokaza koje moramo odnijeti policiji, o seriji napada i ubojstava koje su izveli njegovi agenti kako bi zaštitili posao.”
“Mislio je da je Dickensov tekst bio jedino što ga je moglo srušiti”, rekao je Osgood.
“On jest bio u pravu”, ispravio ga je Rogers. “Sad ćemo mi to učiniti. Hvala nebesima da sam te pronašao na vrijeme, Ripley. Pričekaj ovdje s gospođicom Rebeccom
Kad su došli do vrha stepenica, Rogers je pokretom dao znak Osgoodu i Rebecci da pričekaju. Pogledao je van kako bi provjerio je li Wakefield još blizu. Učinilo mu se da je zrak čist pa im je mahnuo da nastave. Unajmljena kočija čekala ih je na drugoj strani ceste u slučaju da netko od Wakefieldovih plaćenika motri na zgradu. Put se činio čist pa je Rogers dao znak spašenom paru da se popnu u kočiju. Dok su Rogers i Osgood pomagali Rebecci da se popne u kočiju, iza njih se začuo mrmljajući zvuk, praćen sjajnim objektom koji je klizio zrakom. Bio je to ljutiti Herman koji je stajao na vratima zgrade, a njegova je ruka upravo završavala pokret bacanja.
Rogers je podigao pogled upravo u trenutku kad mu je lovački nož probio vrat. Njegovo tijelo posrnulo je sa stepenica kočije na pločnik. Rebecca se spotaknula na haljinu i gotovo prevrnula na ulicu.
“Rogers!” vrisnuo je Osgood. Kleknuo je pokraj svojeg spasitelja, ali čovjek je gotovo trenutačno iskrvario nasmrt. “Ne! Rogers!”
Kočijaš je opsovao, uzeo uzde i zamahnuo bičem.
Rebecca je uganula gležanj, ali još uvijek je visjela na rukohvatu kočije. Osgood ju je gurnuo natrag na stepenice pa se uspjela uspeti u kočiju baš u trenutku kad su konji počeli kas, odbacivši Osgooda.
“Ne - gospodine Osgood!” Rebecca je vrisnula i ispružila ruku.
Osgood je viknuo kočijašu neka pojuri najbrže što može dok su se prašina i pijesak uzdizali iza kočije. Herman će moći progoniti samo jedno od njih, a to će biti Osgood koji kod sebe ima torbu s rukopisom. Barem će Rebecca biti sigurna.
Osgood je potrčao Washington Streetom primivši se za zamotana rebra, pokušavajući olakšati bolno disanje. Perzijanac ga je naumio ubiti i niSta ga neće zaustaviti; uniStit će sve što mu stane na put kako bi to učinio. Osgood je krenuo u ludu trku s Hermanom za petama.
Ispred njih je bila zgrada Sears, koju je Osgood dobro poznavao jer je ondje bila smještena njegova banka. Ispred ulaznih vrata bio je domar s ključevima koji je zaključavao zgradu. Osgood se nadao da će unutra pobjeći Hermanu. Projurio je pokraj domara u zgradu.
Stigao je do drugog kraja glavnog hodnika gdje je ugledao još jedna vrata koja vode na ulicu. Da ih barem domar još nije zaključao! Kad se Osgood približio, vrata su se zatresla i polagano otvorila - te otkrila siluetu čovjeka koji je izgledao opasno, nepodrezane brade i s nakošenim šeširom. Još jedan raspačivač opijuma sa Samarije kojeg je poslao Wakefield? Osgood je zastao usred koraka.
Činilo se kako se odjek Hermanova hoda čuje posvuda, iznad, ispod, sa svih strana. Osgood se okrenuo na jednu stranu, a zatim na drugu, ne znajući koji hodnik odabrati. Umjesto toga, zaletio se u središte zgrade i otvorio vrata koja vode prema dizalu. Tada je shvatio: nema operatera dizala, barem ne u ovo doba! Ti dečki nisu spavali u tim malim sobama, bez obzira na to kako su udobno i ukusno bile namještene. Ulazio je unutra mnogo puta, penjući se na sedmi kat do svojeg pulta za potrebe svakodnevnog posla. Hoće li se sjetiti? Ipak je gledao momke kako to rade?
Glava mu se nagnula kad je čuo taj zvuk. Sukljanje parne pumpe; glasno lupanje lanaca i kovine. Herman je zastao u glavnom hodniku. Pregledao je okolinu: stepenice na svakoj strani zgrade. Otrčao je prema samom kraju, prateći zviždanje pare koja se penjala iznad njega.
Osgood je na brzinu smislio plan. Zaustavit će dizalo na katu koji je na pola puta do vrha zgrade, izjuriti iz njega pa niz stepenice, te izići iz zgrade dok ga Herman još uvijek bude tražio unutra.
Dizalo u Searsu bilo je poput onoga što nazivaju pokretnom sobom. Kabina dizala imala je kupolu s prozorom prema nebu i elegantan viseći svijećnjak. Plinska naprava spojena sa svijećnjakom bila je zaklonjena laganom cijevi. Ostatak kabine mogao je biti kut dnevne sobe na Beacon Hillu. Na dnu je bio debeli sag, a uz tri preostale strane kabine bile su poslagane sofe. U zlatom obrubljenim okvirima od francuske orahovine nalazila su se velika ispolirana zrcala.
Poluge nisu izgledale kao nešto čime je jednostavno upravljati, zapravo je njima bilo čak i teže upravljati nego što se činilo - Osgood je pomicao dizalo trzajući i zastajkujući, zbog čega je odmah požalio što se odlučio na takav plan. Zaustavljanje je bilo još teže, ali je uspio zaustaviti stroj dovoljno blizu četvrtog kata.
Osgood je izašao iz dizala i pojurio stepenicama. Počeo se spuštati kad je začuo korake koji se penju prema njemu. Bio je to on! Osgood se okrenuo i pokušao vratiti na četvrti kat, ali već je počeo gubiti tlo pod nogama, a Herman je bio tako blizu da ga uhvati za gležanj. Izdavač je ipak uspio stvoriti dovoljan razmak pa je stigao do šestog kata. Zastao je na tren kako bi udahnuo, a zatim se uspeo do vrata dizala, zgrabio polugu i pozvao dizalo s četvrtog kata. Prokleti spori, parni stroj! Molim te, brže... Dizalo je stiglo i Osgood se bacio unutra, snažno udarivši torzom o pod.
Dok su se vrata zatvarala, Herman ga je pokušao dosegnuti. Ispružio je svoj štap - ali vrata su se zatvorila oko njega. Osgood se, na trenutak, našao oči u oči sa zlatnim licem Kylina, kome je rog požude izbijao iz glave i praznih očiju od oniksa. Izgledao je tako jezivo i demonski. Ali izbliza je gubio svoju moć. Izgledao je kao smiješna, zlatna drangulija. Osgood je povukao štap svom snagom, uhvativši ga za Kylinov bodljikavi vrat. Pao je unatrag u dizalo sa štapom u rukama i vrata su se zatvorila. Gurnuo je polugu vrhom cipele i pokrenuo dizalo prema dolje.
Osgood se nadao da će biti dovoljno daleko (barem trideset sekundi?) od plaćenika kako bi mogao pobjeći iz zgrade. Ali dok je osluškivao zujanje parnog stroja ispod, razmišljao je o hrabrom Jacku Rogersu, o budalastom Sylvanusu Bendallu; prisjetio se sirotog Daniela na mrtvozornikovu stolu; pomislio je na smrtni strah koji je vidio kod Yaheeja; razmišljao je o Wakefieldovoj hladnokrvnosti dok je plesao valcer, o prijetnji kako će ušutkati Williama Trooda i Toma; i, naravno razmišljao je o Rebecci. Tada je, bez ikakve sumnje, zaključio da ne može samo pobjeći iz zgrade i pustiti Hermana da ih ponovno pronađe. Na trenutak je zapanjio sam sebe svojom odlučnošću. Mora zaustaviti Hermana. Mora ga zaustaviti jednom za sva vremena, i to ovdje i sada.
Dizalo je prošlo prizemlje. Svakog trenutka mu se poboljšavala vještina s polugama pa je mekano spustio kućicu u podrumu. Odmaknuo se od dizala i otišao prema kotlovnici koja upravlja mehanizmom, i svom snagom raspalio ventil za kontrolu dovoda pare koji tjera dizalo, ali bez uspjeha. Zatim je uzeo štap i njime nekoliko puta udario dok ventil nije napuknuo, a zatim se potpuno slomio - štap je puknuo, a monstruoznu zlatna glava na vrhu bila je odrubljena. Osgood se vratio u dizalo i čučnuo. Čekao je i zurio u stubište. Disanje mu se ubrzalo što je pojačalo bol oko slomljenih rebara, a zavoji ispod košulje su otpali i razderali se, pa mu se činilo kako će mu se tijelo svakog trena raspasti napola. Kad se Herman pojavio na vratima podruma i pojurio naprijed, Osgood je zatvorio vrata i naglo potjerao dizalo prema gore maksimalnom brzinom.
Kad je dizalo poletjelo prema gore, oblak vruće pare izletio je iz pokvarenog stroja i obavio snažnog Hermana. Oslijepljen i šokiran, plaćenik je kriknuo i sklupčao se, te pao u okno dizala.
Gore iznad, Osgood se uspaničio. Dizalo se ljuljalo i ječalo jer je parni pogon bio jako oštećen. Zaustavio ga je na petom katu, čak ne u ravnini kata, ali se uspio izvući van, zajecavši kad je pao na drveni pod. Upravo su u tom trenutku lanci popucali i prazno dizalo je palo kao da je nasmrt klonulo. Herman, još uvijek sklupčan u oknu, pokušao se odmaknuti od pare koja ga je pržila. Uspio je pogledati gore tek toliko da vidi kako mu dizalo pada na glavu. Sila je bila tako jaka da se snažno plaćenikovo tijelo probilo kroz drveni pod kabine dizala, a svijećnjak i stakla su se razbili i slomili, obasuvši ga stotinama krhotina.
Osjećajući se ošamućeno i razbuđeno, Osgood je ustao i pogledao u okno dizala. Eksplozija je stvorila nekoliko požara na dnu. Pokušao je sakriti torbicu kad ga je netko zgrabio za ramena.
“Ne!” vrisnuo je Osgood.
“Pozdrav! Jesi li dobro, čovječe?”
Bio je to mršavi čovjek neuredne brade kojeg je Osgood vidio u prizemlju, a sad je primijetio da mu je brada hrđavo crvene boje.
“Izgledao si prilično rastreseno dolje kod vrata”, čovjek je nastavio opipavati Osgoodova ramena, ruke i oko torbice kao da ga pregledava i traži ozljede.
“Moram, pozvati policiju”, rekao je Osgood. “Ovaj čovjek dolje je ozlijeđen—”
“Već sam ih pozvao!” vrisnuo je čovjek preduge brade. “Već jesam, dragi čovječe. Iako mi se čini da nije mnogo ostalo od tog momka dolje. Dizala! Pa, ja neću ući ni u jedno takvo, ne uz ove demonstracije na sajmovima kad pogine jedna ili dvije osobe, i to još kad imaju sreće. Treba ih ukinuti, to ja kažem. Reci mi, kako ti mogu pomoći? Imam kola ispred. Kamo te mogu povesti?”
Je li čovjek hrđave brade bio drugi domar? Tada se izdavač sjetio: ovaj stranac odgovarao je opisu Melase, čovjeka s bradom u duginim bojama koji je bio jedan od najpoznatijih knjiških pirata, poznat po tome što je uspio nabaviti Thackeryjeve Philipove pustolovine prije svih ostalih.
“Dodaj mi to”, rekao je Melasa dok mu se izraz lica mijenjao kad je u Osgoodovim očima spazio prepoznavanje. “Ne znam što točno imaš unutra, ali Bojnik će sigurno platiti trostruko, bez obzira o čemu je riječ. A nisi u stanju boriti se, ne večeras.”
Nema on pojma što bi Harper dao za sadržaj ove torbe! pomislio je Osgood. Znao je da policija neće doći, barem ne na poziv ovog čovjeka.
Začuli su se jauci duboko ispod njih. Još jedna eksplozija dogodila se u strojarnici i plameni su se jezici popeli kat više. Osgood je po znoju koji ga je oblio shvatio da se vrućina primakla bliže. Uskoro će plinska cijev koja je služila za rasvjetu dizala puknuti pa će cijela zgrada i sve u njoj biti spaljeno.
Kad se Osgood pomaknuo unatrag prema oknu dizala, primijetio je strah na Melasinu licu. Pirat je polako podizao ruke. Osgood se osvrnuo i ugledao Wakefielda kako se penje uza stepenice. Držao je Rebeccu za ruku i prislonio joj pištolj uz vrat. Ruke i lice su joj bili puni modrica, a haljina potrgana na nekoliko mjesta.
“Rebecca!” šokirano je kriknuo Osgood.
“Bojim se da je unajmljeni vozač tvojeg mrtvog heroja malo podivljao u svojoj žurbi, Osgoode”, rekao je Wakefield. “Kočija se prevrnula, ali ne boj se - bio sam tamo na usluzi tvojoj dami, kao što sam bio i tebi toliko puta do sada.”
“Pusti je, Wakefielde!” Osgood je to izrekao molećivo, a zatim je dodao, najsmirenije što je mogao: “Još uvijek možeš otići dolje. Još uvijek ima vremena da ga spasimo.”
Wakefield je pogledao šest katova niže gdje je vatra obasjavala tamu, a teško ranjeni Herman se borio za život. “Sumnjam da ovo može preživjeti, Osgoode. Ima dovoljno drugih sljedbenika vatre koji bi mi služili za novac.”
“On ti je prijatelj”, rekao je Osgood.
“On je samo jedna karika u mojem poduzeću, kao što je bila i tvoja potraga. Sada ću ti reći što bih ja volio. Baci tu torbicu u plamen i dopustit ću tvojoj blesavoj curici da živi.”
‘‘Nemoj, James!” vrisnulu je Rebecca. “Ne nakon svega što se dogodilo!”
Osgood joj je pokretom usana dao do znanja da je sve u redu i da se ne brine, te se nasmiješio pun samopouzdanja. Podigao je torbu iznad okna.
“Vrlo dobar potez, dečko. Ipak znaš izvršavati zapovijedi.” Wakefield se nasmijao. “Ne brini se, gospodine Osgood, svijetu neće biti uskraćen kraj Dickensove knjige.”
Osgood ga je zbunjeno pogledao. “Kako to misliš?”
“Nakon što ovo uništimo, planiram sam pronaći Dickensov kraj, naravno! Onakav kakav bih ja volio vidjeti - u kojem pronalaze veoma mrtvo tijelo Edwina Drooda u kripti u Rochesteru. Bi li vas iznenadilo to što ja poznajem najpoznatije krivotvoritelje i krijumčare, gospodine Osgood? Iz uzoraka Dickensova rukopisa moji ljudi će napraviti šest najkvalitetnije krivotvorenih nastavaka u povijesti književnosti, za klasu iznad amaterske produkcije gospodina Grunwalda. Siguran sam da će John Forster biti presretan kad ih vidi, s obzirom na to da se potpuno slažu s njegovim viđenjem završetka. Postoji samo jedan problem. Moramo se riješiti stvarnog Dickensova završetka prije nego što krivotvorimo moj. Tu ćeš mi ti pomoći.”
“Prije svega makni pištolj od nje, Wakefielde”, rekao je Osgood. “Tada ću učiniti ono što želiš.”
“Nisi ti taj koji ovdje zapovijeda!” urlao je Wakefield, snažno tresući Rebeccinu ruku.
Ali Osgood je čekao dok se pištolj nije polako odmaknuo s njezina vrata. Osgood je kimnuo kako bi pokazao da je vidio tu gestu, a zatim je otpustio torbu, ali ju je držao za rub kako bi se lagano njihala iznad gorućeg okna.
“Za mene bi ovo bilo najvažnije izdanje, Wakefielde”, rekao je Osgood smirenim tonom i uzvišenim glasom. “Samo zamisli kakav bi to bio zgoditak! Ne samo da bih spasio svoju tvrtku od konkurenata, nego bih i čitateljstvu dostojanstveno predstavio posljednje djelo gospodina Dickensa. Ali za tebe, Droodov završetak je nešto više. To je tvoj život. Zar ne? Posljednjih šest nastavaka moglo bi te uništiti, s obzirom na to da su oči cijelog svijeta uprte u njih.”
“I zato ćeš ih baciti u vatru!” vikao je Wakefield, gubeći i posljednju trunku smirenosti. “Baci je!"
Dvije nove eksplozije odozdo uzburkale su zrak... posljednji jecaji sprženog Hermana... plamen se uzdiže i oblizuje željezne okvire okna, pretvarajući ga u golemi otvoreni dimnjak, koji je Osgooda podsjetio da više nema izbora.
“Drood?’ procijedio je Melasa, šokiran događajima. “Tu unutra je Drood?’
“Tišina!” Wakefield je vikao. “Hajde, Osgoode!”
Osgood je poslušno kimnuo Wakefieldu. “Pustit ću je, Wakefield. Obećao sam, i učinit ću kako sam i obećao.”
“Znam da hoćeš, Osgoode.”
“Ali moraš se nadati”, nastavio je Osgood, “da cijelim putem od Medicinskog fakulteta do ovamo nisam ni na trenutak zastao kako bih zamijenio nastavke s nekim bezvrijednim papirima, napunio torbu lišćem ili običnim uredskim materijalom. Jesi li siguran da bih samo tako uništio ono što sam toliko dugo tražio, čak i zbog žene? Jesi li potpuno uvjeren u to?”
“Jesam, Osgoode. Voliš je.”
“Da”, rekao je Osgood bez oklijevanja. Rebecca se na trenutak prestala bojati. “Ali reci mi, gospodine Wakefield,” Osgood je nastavio, “možeš li i ti to pronaći u sebi, možeš li uništiti sve što si ikad želio samo da bi zaštitio voljenu osobu?”
Wakefieldove oči su se raširile, a na čelu mu se pojavio znoj. Polako je krenuo prema Osgoodu. Sada je okrenuo pištolj prema izdavaču dok se primicao torbi.
“Nemoj se ni pomaknuti, Osgoode”, rekao je Wakefield, usmjerivši pištolj u Osgoodovo čelo. Izdavač se ukočio. Pogledao je Rebeccu, i u trenutku kad ju je pogledao u oči ona je znala što treba učiniti.
Wakefield je posegnuo za torbicom i iz nje izvukao debeli svežanj papira prekrivenih željeznom tintom i umrljan zalijepljenim žutim krhotinama skulpture od gipsa. Čvrsto je držao pištolj u jednoj ruci dok je drugom prinio papire k sebi. Nakon nekoliko trenutaka napete tišine, lice mu više nije bilo smrknuto. Koristeći dva prsta s ruke u kojoj je držao pištolj, okretao je stranice jednu za drugom, te je napokon preskočio do posljednje stranice.
Lice mu je bilo koncentrirano i zgrčeno kao u nekom nerazumljivom transu. Činilo se kao da je Wakefield izgubio iz vida sve osim rukopisa pa je Rebecca pojurila naprijed i svom snagom gurnula Wakefielda.
Čovjek i rukopis su se ispreplcli. Wakefield se instinktivno uhvatio za željezni okvir okna i uperio pištolj u Osgoodovu glavu svojom drugom rukom - ali plamen odozdo ugrijao je željezo i para se uzdizala ispod Wakefieldove ruke na kojoj nije imao rukavicu. Ruka mu nije mogla izdržati vrućinu i Wakefield je skliznuo u okno dizala, bolno vrisnuvši dok je padao u gorući pakao. Dok je padao, stranice su lebdjele zrakom oko njega. Razgorjele su vatru poput svježih drva u zimskom ognjištu. Wakefield je pao i neljudski kriknuo.
U svojim posljednjim trenucima gledao je jednu od posljednjih stranica Dickensova rukopisa upravo u trenutku kad je pretvorena u pepeo. I sve je progutala vatra.
Osgood, smrtno blijed, uhvatio se rukama za rebra i mlohavo kleknuo pun užasa, straha i olakšanja. Gledao je ispod sebe stranice u različitim stupnjevima raspadanja i pepela. Disanje mu je bila najteža agonija.
“Gospodine Osgood!” viknula je Rebecca. Pomaknula ga je baš u trenutku kada se Melasa zaletio prema oknu dizala. Pirat je pokušao dosegnuti barem neku od raspršenih stranica.
“Tajna Edwina DroodaV’ vikao je pirat. “Čak će i jedna stranica biti neprocjenjiva!” Njegov šešir se otkotrljao i zapalio kad je nova eksplozija iz strojarnice doletjela prema njima.
Osgood se podigao i nagnuo u vruće okno, te zgrabio pirata za ovratnik i kaput, čiji je donji dio bio već lagano progoren.
“Jednu stranicu!” ponavljao je čovjek. “Samo jednu!”
“Melasa! Spaljeno je! Sve je spaljeno!”
Osgood je povukao Melasu unatrag, a strojarnica je još jedanput eksplodirala i ispunila okno čvrstim, vatrenim stupom. Osgood je uzeo Rebeccu u zagrljaj. Promatrali su vatru s ograde petog kata.
“Brzo!” požurivao ih je osviješteni Melasa kad su se vatra i para počeli širiti.
Dok je troje preživjelih trčalo niza stube, Melasa bi povremeno zavapio za izgubljenim stranicama. “Kako si to mogao učiniti? Kako si mu mogao dopustiti da uništi kraj Tajne Edwina Drooda! Posljednji Dickens završio je u oblaku dima!”
Siroti pirat nije htio priznati poraz. Išao je za vatrogascima kad su umarširali u zgradu vukući crijeva iz vatrogasnih kola. U međuvremenu je Rebecca pomogla Osgoodu da dođe do rubnog kamena na pločniku preko puta zgrade. Sjeo je i počeo snažno kašljati.
“Idem po liječnika”, rekla je Rebecca.
Osgood je podigao ruku kako bi joj dao znak da stane. “Nadam se da se dama neće uvrijediti”, rekao je kad je uspio doći do glasa. Očistio je pepeo i prljavštinu s ruke i uvukao je ispod poderane košulje u zavoje oko prsa.
Izvukao je tanki svežanj papira stisnut oko kože.
Rebecca je bila šokirana. “Je li to...?”
“Posljednji nastavak - skrio sam ga dok sam bio sam u dizalu. Za svaki slučaj...”
“Gospodine Osgood, to je sjajno! Čak i bez ostatka, sama činjenica da znamo kraj, promijenit će sve. Kakva je na kraju sudbina Edwina Drooda?” Posegnula je rukom, pa zastala. “Smijem li?”
“Zaslužili ste to koliko i ja, gospođice Sand”, rekao je i dodao joj stranice.
Kad ih je pogledala, pogladila je rukom prvu stranicu nastavka kao da se riječi mogu dotaknuti. Njezine svijetle oči intrigantno su zasjale od ushićenja.
“Dakle?” znalački je upitao Osgood. “Što misliš o tome, draga? Možeš li išta pročitati? “
“Niti riječ!” rekla je pa prasnula u smijeh. “Oh, ovo je prekrasno!”
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Metju Perl - Page 3 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:56 am


Metju Perl - Page 3 A_rest_between_sittings


39


CHARLES DICKENS JE ZNAO DA MORA BITI BOLJI OD OSTALIH. NIJE JOŠ navršio ni dvadeset godina, a već se pokušavao natjecati s iskusnijim londonskim izvjestiteljima. Njihova je zadaća bila donositi doslovne izvještaje govora najvažnijih članova parlamenta i najvažnije slučajeve na sudu časti.
Postojala su dva osnovna pitanja koja su ih opsjedala: tko može pisati najtočnije i tko može pisati najbrže. Gurneyjev sistem brahigrafije, ili stenografije, opčinio ga je. Knjiga Brahigrafija ili jednostavan i jezgrovit sistem stenografije nalazila mu se ispod jastuka. Omogućavala je običnom čovjeku, nakon nešto intenzivnijeg treninga i molitve, da sažme uobičajeni, naporni i dugi govor svojih bližnjih u obične šare i točke na stranici. Izvjestitelj bi zapisao govornikove riječi u toj paukovoj mreži oznaka, a potom odjurio prema vratima. Ako je bio izvan grada, u Edinburghu ili nekom selu, nadvio bi se iznad svog papira dok bi se vozio u kočiji, sumanuto pišući ispod male voštane lampe dok je na praznim listovima papira pretvarao neobične simbole u cjelovite riječi - povremeno pomolivši glavu kroz prozor kako mu na kamenitom putu ne bi postalo zlo.
Neiskusni je izvjestitelj Dickens savladao Gurneyja, kao što je to uspio i njegov otac dok je kratko bio zaposlen kao stenograf, ali to nije bilo dovoljno. Mladi je Dickens promijenio i prilagodio Gurneyja - osmislio je vlastitu stenografiju - bolju i bržu od svih drugih. Uskoro, najvažniji su engleski govori na dnu stranice uvijek imali certifikat pod nazivom C. Dickens, Stenograf, 5, Bell Yard, Doctors’ Commons.
Tako je uspijevao pisati zaista mnogo, čak i polovicu knjige, u malenim vremenskim procijepima punog rasporeda dok je bio u Americi. Samo je na taj način njegovo pero moglo pratiti njegov um i otkriti sudbinu Edwina Drooda.
Gurneyjev je sistem prije mnogo godina zamijenjen Taylorovim, a potom Pitmanovim. Rebecca je naučila Pitmanov u Komercijalnoj školi za žene Bryant i Stratton u Washington Streetu prije nego što se prijavila za posao knjigovotkinje. Fields i Osgood, nakon što su pohranili stranice posljednjeg nastavka Tajne Edwina Drooda iz torbe u sigurnosni sef na adresi Tremont Street 124, savjetovali su se s nekima od vrhunskih stenografa u Bostonu (od kojih su nekoliko njih, i to pametnijih knjiških pirata, bili oni koji su pokušali zapisati Dickensove improvizacije u kazalištu Tremont Temple prije nego što su ih Tom Branagan i Daniel Sand spriječili). Pokazali bi im samo stranicu-dvije, zbog tajnosti, i nisu im govorili o podrijetlu dokumenta. Ništa - sve je bilo uzalud. Sistem je, čak i za one koji su bili upoznati s Gurneyjem, bio preekscentričan da bi se dešifriralo više od nekoliko pojedinačnih riječi.
Poslali su povjerljive telegrame Chapman & Hallu tražeći savjet o toj temi. U međuvremenu, tiho, Fields i Osgood pripremali su sa svojim tiskarom i ilustratorom posebno izdanje Tajne Edwina Drooda, potpuno, s ekskluzivnim posljednjim nastavkom.
Prvi tjedan nakon pronalaska rukopisa bilo je bezbroj savjetovanja i razgovora sa šefom policije, carinicima, državnim odvjetnikom i britanskim konzulatom. Montague Midges, negirajući sve optužbe, smjesta je otpušten s radnog mjesta i policija ga je ispitala o njegovim razgovorima s Wakefieldom i Hermanom. Na Samariju se ukrcala carina i revni sakupljač poreza po imenu Simon Pennock, koristeći informacije koje su skupili Osgood i pokojni Jack Rogers, i svaki je član posade odveden u pritvor. Britanska kraljevska ratna mornarica bila je upozorena i u nekoliko mjeseci većina je operacija Marcusa Wakefielda bila osujećena.
Jednog jutra, Osgood je bio pozvan u Fieldsovured gdje ga je šokirala duga puščana cijev uperena ravno u njega.
“Zdravo, stari moj!”
Dvocijevka je labavo visjela s ramena snažnog, rumenog muškarca u uskoj, sportskoj odjeći s visokim, kožnim čizmama, bermudama, i opasačom oko njegova široka struka. Frederic Chapman.
“Gospodine Chapman, oprostite ako djelujem začuđeno”, počeo je Osgood. “Poslali smo vam naše brzojave u London prije manje od dva dana.”
Chapman se snažno nasmijao. “Vidite, Osgoode, bio sam u New Yorku u povodu nekog dosadnog posla za tvrtku i odlučno na putu u Adirondacks gdje se održavao lov, kad me zaustavio hotelski kurir na željezničkoj postaji s brzojavom iz mog ureda u Londonu prenoseći vašu obavijest. Naravno, ukrcao sam se na sljedeći vlak za Boston. Uvijek mi se sviđao Boston - ulice su nepravilne i duh Nove Engleske kao da je postao nekakva znanost. Kažem, ovo je” - nježno je podigao maleni svežanj stranica s pažnjom i divljenjem - “jednostavno izvanredno! Zamislite!”
“Možete li to onda dešifrirati?” pitao je Fields.
“Ja? Niti jednu točkicu, niti jednu riječ, gospodine Fields!” izjavio je Chapman s nesmanjenim uzbuđenjem. “Osgoode, kamo si otišao? Tli si. Reci, kako si došao do ovoga?”
Osgood je izmijenio začuđeni pogled s Fieldsom.
“Gospodin Osgood je naš najmarljiviji čovjek!” ponosno je naglasio Fields.
“Pa, mislim da je ovim to i dokazao”, rekao je Chapman, s rukama na opasaču. “Dobro bi mi došli ljudi poput tebe, Osgoode. Moji službenici, oni su bezvrijedna i beznadna stvorenja. Sada smjesta moramo pokrenuti plan da ovo pročitamo.”
Fields mu je rekao kako to nitko od stenografa s kojima su se savjetovali nije mogao pročitati, a oni im nisu htjeli dopustiti da previše toga vide.
“Ne, ne smijemo nikome dati da to pogleda. Mali!” Chapman se naslonio na vrata i čekao da se netko pojavi. Iako je došao čovjek iz financija, Chapman je pucnuo prstima i rekao: “Donesi nam šampanjca, hoćeš li?” Chapman je potom zatvorio vrata pred nosom zbunjena čovjeka i inzistirao na ponovnom rukovanju s obojicom muškaraca svojim lovačkim, željeznim stiskom. “Gospodo, imam ga! Ovo će biti za povijest! Davno nakon što svi - oprostite na morbidnosti - zauvijek nestanemo s tržišta, naša će se imena slaviti zbog ovog. Kraj posljednjeg Dickensa, da cijeli svijet može vidjeti! To je trijumf.
Slučajno poznajem nekoliko sudskih izvjestitelja koji su radili s Dickensom kao stenografi prije trideset godina; u nekim slučajevima, nadmetali su se s mladim suparnikom, pokušavajući imitirati njegovu promijenjenu inačicu stenografske tehnike. Neki od njih, iako im je kosa posijedila kako su prolazile godine, još uvijek žive u Londonu i poznajem ih osobno. Ne sumnjam da će za pravu cijenu njihov uspjeh u ‘prevođenju’ ovog teksta biti osiguran.”
“Kunem se, izdašno ćemo pridonijeti takvom fondu”, rekao je Fields.
“Dobro. Rezervirat ću put ranije kako bih se ovime pozabavio bez odgađanja”, rekao je Chapman. “Recite, napravili ste kopiju nastavka, zar ne?”
Fields je zatresao glavom. “Da budem iskren, stenografija je tako neobična da se bojim kako će sve kopije biti beskorisne. Ako crtice i crte i vijugavi simboli ne bi bili točno kopirani, možda bi učinili riječ ili odlomak potpuno nečitljivima. Bilo bi to poput nepismenog prepisivanja stranice iz kineskog svitka. Možda uz pomoć dvojice ili trojice najboljih prepisivača koji bijedni druge provjeravali. Najbolji prepisivači u Bostonu su isto tako i najpohlepniji, i bio bi rizik vjerovati im.”
“Niste čak napravili kopiju ni za sebe?” pitao je iznenađeni Chapman.
“Gospodin Fields ne može, svojom rukom”, rekao je Osgood. “Nismo znali da dolazite, gospodine Chapman. Ja bih pokušao, ali'bojim se da bi sam pokušaj mogao trajati tjednima/1
“A kemijsko kopiranje ne dolazi u obzir”, primijetio je Chapman, “jer ti papiri nisu bili baš dobro očuvani, gdje god da ste ih našli, a kemikalije kojima se tretira papir mogle bi utjecati na tintu. Nije važno, original će biti na sigurnom” - zastao je da bi pomilovao kraj svoje puške - “čak i pred vašim takozvanim knjiškim piratima. Neka samo pokušaju!”
Chapman je stavio nastavak u svoju aktovku. Čim transkripcija bude gotova, Chapman će poslati privatnog glasnika kojem potpuno vjeruje da isporuči potpuno prevedene stranice natrag u Boston, kako bi se izdanje poduzeća Fields, Osgood & Co. moglo pojaviti mnogo ranije od bilo kakvih piratskih izdanja.
“Reci mi - onako iz vica - prije nego što napokon saznamo istinu, što ti misliš o tome, Osgoode?” pitao je Chapman spremajući se otići iz ureda, dok mu je pomoćnik pružao kaput i smeđi, plišani šešir s modernom, plavom vrpcom. “Reci nam, misliš li da Drood preživi ili umre na kraju?”
“Ne znam preživi li ili umre”, odgovorio je Osgood. “Ali znam da on nije mrtav.”
Chapman je, stavivši pušku na rame, kimnuo, ali pomaknuo je usta kao da ga je taj zagonetni odgovor zbunio.
Nekoliko minuta kasnije, nakon što je njihov gost otišao, Osgooda je obuzeo neki impuls ili osjećaj. Natjerao ga je da ustane od stola. Stajao je gledajući u dlanove svojih ruku i ožiljke koje je zadobio u svojim pustolovinama.
Nije mogao reći zašto, uli je ubrzo krenuo hodnikom; požurio se niza stube, vrteći se oko sporijih penjača; provalio je kroz dvoranu za goste, mimo sjajnih, staklenih polica Ticknor & Fieldsa i Fieldsa & Osgooda, kroz ulazna vrata; progurao se mimo reda ispred prodavača kikirikija i italijanskog verglaša, gledajući van, gledajući u turiste u Bostonu u svijetlim šeširićima i laganim kapama koji su besposleno stajali u hladu brijestova Great Malla niz park Common, gledajući u vjeverice koje su skupljale izgubljene mrvice i jadno molile za druge ostatke, tražeći Freda Chapmana u igri svjetla i sjene tog ljetnog prizora. Osgood je došao sve do šatora koje je postavio putujući cirkus i koji su štitili izložbu pregrijanih životinja i mnoštvo primjeraka ljudske vrste.
Nemoguće je znati što mu je James Osgood namjeravao reći kad bi ga sustigao. To ionako ne bi ništa značilo jer je stasiti posjetitelj iz Londona zajedno sa stranicama u aktovci već nestao.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Metju Perl - Page 3 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:57 am

Metju Perl - Page 3 A_quiet_read_in_the_shade

ŠESTI
NASTAVAK

 
Sve što je preostalo od “Edwina Drooda” objavljeno je ovdje. Među tragovima koji bi upućivali na nastavak ili katastrofu ništa nije ostalo; vjeruje se kako bi pisac najviše volio da bude ovako kako jest, da se čitatelju predstavi, bez daljnjih bilješki ili sugestija, fragment “Tajne Edwina Drooda”. Priča je ostala napola ispričana; tajna ostaje tajna zauvijek.

izdanje iz 1870.,
Tajna Edwina Drooda,

SAMO PRVIH ŠEST NASTAVAKA
Izdali FIELDS, OSGOOD & Co.
40


Boston, prosinac 1870., pet mjeseci poslije

PROLAZEĆI KROZ UKRAŠENO PREDVORJE, ČOVJEK DUGE, BIJELE BRADE dostojanstveno se zaustavio kod recepcije.
“Je li gospodin Clark unutra?”
Obratio se pravom šegrtu iz Nove Engleske čiji je san jednog dana bio da ostavi trinaest godina u jednom danu, a drugi dan da napiše knjigu poput jedne od ovih u svjetlucavim izlozima. Za sada je bio zadovoljan što može sjediti i čitati jednu od njih. “Mislim da nije”, glasio je šegrtov odgovor jer je bio previše zaokupljen čitanjem da bi prekinuo koncentraciju.
“Možete li mi reći kad će se vratiti?”
“Mislim da ne mogu.”
“A gospodin Osgood ili gospodin Fields, onda?”
“Gospodin Osgood je vani zbog nekog posla, a gospodina Fieldsa danas ne smijemo uznemiravati, ne bih znao zašto.”
“Dakle”, posjetitelj se nasmijao za sebe. “Tada ću povjeriti ove važne papire vama, gospodine.”
Momak je pogledao dokumente i, s izrazom zaprepaštenja, u ruke uzeo posjetnicu koja je bila na vrhu.
“Gospodine Longfellow”, rekao je, poskočivši na noge iz stolice. Zurio je u posjetitelja istim intenzitetom kojim je proučavao knjigu. “Čekajte, starče! Želite li reći da ste vi doista Longfellow?”
“Jesam, mladiću.”
“Nevjerojatno! Nikad to ne bih pomislio! A koliko ste imali godina kad ste napisali Hiawathu! To bih volio znati.”
Nakon što je zadovoljio mladićevu znatiželju o tome, i još nekim drugim gorućim pitanjima, pjesnik se okrenuo prema vratima, uzeo svoj teški kaput, spustio šešir i zakopčao se zbog hladnog zimskog vjetra.
“Moj dragi gospodine Longfellow!"
Longfellow je podigao pogled i vidio Jamesa Osgooda kako ulazi. Pozdravio je mladog izdavača.
“Hoćete li doći sa mnom gore i ugrijati se malo pokraj kamina u Sobi s autorima, gospodine Longfellow?” predložio je Osgood.
“Soba s autorima”, ponovio je Longfellow, sanjivo se smiješeći. “Koliko je već prošlo otkad sam se tamo družio s tvojim prijateljima! Svijet je tada izgledao kao planet za odmor, a stvari upravo onakvima kakvima se čine. Upravo sam ostavio neke papire za gospodina Clarka na kojima je potreban moj potpis. Ali trebao bih se vratiti u Cambridge mojim djevojkama.”
“Onda ću prošetati s vama dio puta, ako dopuštate. Već sam navukao rukavice.”
Osgood je provukao ruku ispod piščeve dok su tog vjetrovitog popodneva hodali Tremont Streetom. Njihov razgovor, koji su povremeno prekidali hladni naleti vjetra, uskoro je skrenuo na temu Tajne Edwina Drooda. Izdanje izdavačke kuće Fields, Osgood & Co. objavljeno je nekoliko mjeseci prije.
“Čini mi se da sam baš prekinuo uživanje tvog šegrta u priči o Droodu”, rekao je Longfellow.
“Oh, da. To je mali Rich - do prije dvije godine nije znao ni kako izgleda škola, a sad čita jednu knjigu tjedno. Drood mu je do sada najdraži.”
“Svakako je riječ o jednom od najboljih djela gospodina Dickensa, ako ne i o najboljem. Šteta je što više nije imao snage pa je djelo ostalo nedovršeno”, rekao je Longfellow.
“Prije nekoliko mjeseci imao sam u svom posjedu posljednje stranice”, nenamjerno je rekao Osgood. Što će mu kazati o tome? Da je Fred Chapman odnio rukopis natrag u Englesku? Da se dogodila nezgoda na brodu koja je uništila nekoliko komada prtljage, uključujući i škrinju u kojoj je bio Drood! “Okrutna sudbina se umiješala”, nejasno je prokomentirao Osgood.
Longfellow je zastao prije odgovora, povukavši Osgoodovu ruku bliže sebi kao da mu želi odati tajnu. “Tako je najbolje.”
“Kako to mislite?”
“Ponekad pomislim, dragi moj gospodine Osgood, kako su sve prave knjige nedovršene. Jednostavno se samo moraju doimati dovršenima kako hi zadovoljile prohtjeve čitateljstva. Da nije izdavača, niti jedan pisac ne hi završio knjigu. Imali bismo samo pisce i niti jednog čitatelja. Zato ne smijete žaliti za Drnodom. Ne, na tome čak treba i zavidjeti - smatram da će svaki čitatelj zamišljati svoj idealni završetak, pa će svaki od njih biti u sebi zadovoljan svojim osobnim završetkom. Zato je to djelo možda i u jednom najiskonskijem obliku u odnosu na sva ostala djela takve vrste, bez obzira na to koliko velikima tiskamo ta slova, ZAVRŠETAK. A vi ste napravili najbolji završetak!”
Uistinu, njihovo izdanje Drooda postiglo je uspjeh iznad svih očekivanja, što je uzrokovalo gotovo manično tiskanje novih primjeraka kako bi se zadovoljila potražnja. Čini se da su se u izdavačkom poslu raširile priče - očito su krenule od pirata po nadimku Melasa - o Osgoodovoj nevjerojatnoj potrazi za završnim nastavcima knjige. Dijelovi priče o toj potrazi, neki potpuno istiniti a neki izmišljeni, sklopljeni su u dugačku seriju članaka koje je gospodin Leypoldt objavljivao u svom časopisu s novim nazivom, Izdavački tjednik, kao prvu od njegovih priča o srcu
iduši izdavaštva. Ti članci donijeli su Leypoldtovu časopisu na tisuće obožavatelja i doveli do toga da su sažetke tih članaka objavljivale velike novine i časopisi u svim većim gradovima. Stvorilo se golemo zanimanje za njihovo izdanje Drooda, pretvorivši Osgoodovo prezime na naslovnoj stranici u najvažniji prodajni argument - a za to vrijeme su piratska izdanja Harperovih, koja su prodavali ulični prodavači na štandovima, skupljala prašinu. Izdanja Fieldsa & Osgooda punila su izloge knjižara i potpuno izgurala indijanske ukrase i tabakere.
Novostečena pozornost časopisa iz izdavaštva nije pomogla samo prodaji Drooda. Također je omogućila suradnju s novim piscima koji su htjeli da ih objavljuje čovjek poput Osgooda - između ostalih, bili su to Louisa May Alcott, Bret Harte, Anna Leonowens. Osgood je trenutno pregovarao o aranžmanu za sljedeću knjigu s gospodinom Samuelom Clemensom.
Sve je to bila jedna velika novost u poslovanju. Tvrtka ne samo da je preživjela nego je i procvjetala.
Kad se vratio u Tremont Street 124 nakon šetnje s Longfellowom, objesio je šešir na vješalicu, a pouzdani službenik koji je zamijenio gospodina Midgesa ga je pozdravio. “Gospodin Fields vas hitno treba”, rekao je.
Osgood mu je zahvalio i krenuo, a tada mu se službenik opet obratio. “Oh, gospodine Osgood, vozač dizalu je izašao. Trebate li pomoć?”
Osgood je pogledao novopostavljeno dizalo na istočnom krilu zgrade. “Hvala vam”, rekao je. “Ipak bih radije stubama.”
Hodajući hodnicima, pogledom je tražio Rebeccu, koju je Fields prije nekoliko tjedana unaprijedio s mjesta knjigovođe na mjesto lektora. Osoba koja inače radi taj posao razboljela se na dva tjedna. Rebecca je impresionirala Fieldsa lektoriranjem rukopisa koji su predani Atlanticu.
Otkad su se vratili iz Engleske, kontakt Osgooda i Rebecce odražavao je sliku prave profesionalne distance i korektnosti. Cjelokupna komunikacija među njima bila je vidljiva svima. Ali, oboje su imali označen jedan datum na stolnim kalendarima. 15. svibnja 1871., otprilike šest mjeseci od danas: tog dana će proteći dvije godine od datuma kad je Rebecca podnijela zahtjev za razvod braka, i tada će taj razvod postati službenim kao Gornji dom parlamenta. Iščekivanje je u njima stvaralo intenzivno ushićenje. Tajna je bila uzbudljiva i pojačala je njihovu ljubav. Svakim danom su bili dvadeset četiri sata bliže nagradi otvorenog iskazivanja ljubavi.
Kad je ušao u ured starijeg partnera, Osgood je duboko uzdahnuo unatoč svojem uspjehu i njihovim najnovijim uspjesima.
“Danas je stiglo još nevjerojatnih podataka o prodaji posljednjeg Dickensa”, rekao je Fields. “Ipak se čini kao da si vrlo odsutan.”
“Možda jesam, malo.”
“Dakle, kamo su ti onda misli odlutale?”
“Prema oceanu, gospodine Fields, i moram to reći. Smatram kako je moguće da Frederic Chapman uopće nije imao nezgodu s prtljagom.”
“Da?”
“Mislim da te stranice uopće nisu bile uključene u nezgodu. Nemam nikakvih dokaza, samo sumnje. Instinkt, možda.”
Fields je kimnuo bez riječi. Stariji partner je na njemu primijetio iscrpljenost. “Tako dakle.”
“Smatrate da sam nepravedan prema gospodinu”, oprezno je rekao Osgood.
“Fred Chapman? Ne poznajem ga ništa bolje od vas da bih mogao suditi je li gospodin ili prevarant.”
“Ipak kao da niste iznenađeni mojim radikalnim mišljenjem!” uzviknuo je Osgood.
Fields je smireno pogledao Osgooda. “Postojali su izvještaji o poplavi na parobrodu, stigli su brzojavom.”
“Znam. Ipak ste i vi posumnjali u to”, rekao je Osgood. “Sumnjali ste u nešto drugo od samog početku, zar ne?"
“Moj dragi Osgoode. Uzmi stolicu. Jesi li čitao Forsterovu knjigu o Dickensovu životu?”
“Izbjegavao sam je.”
“Da, doista se nije baš naradio pišući o našoj američkoj turneji. Ali je objavio tekst Dickensova ugovora s Chapmanom.”
Ako navedeni Charles Dickens umre za vrijeme pisanja spomenutog djela Tajne Edwina Drooda ili na neki drugi način postane nesposoban dovršiti navedeno djelo za izdanje u dvanaest mjeseci kako je i dogovoreno, ili u slučaju njegove smrti, nemogućnosti ili odbijanja rada, službena osoba, koja je u tom slučaju Odvjetnik u službi Njezinog Veličanstva, odredit će koliki će iznos isplatiti navedeni Charles Dickens ili njegovi urednici ili pomoćnici, navedenom Fredericu Chapmanu kao kompenzaciju za navedeni rad koji je uložen u pripremu izdanja knjige.
Osgood je spustio knjigu. “Kao što je Bojnik rekao, knjige će postati samo potrošni materijal. Chapman će biti plaćen dvaput!” uzviknuo je.
“Točno”, Fields je. “Zaradit će novac od prodaje knjige, a dobit će i novac od prodaje Dickensova imanja kao kompenzaciju za nedovršenu knjigu. S druge strane, kad bi svijetu objavio posljednji nastavak, izvršitelji oporuke - Forster, koji nimalo ne voli Chapmana, smatrajući ga samo još jednim tipom nedostojnim Dickensove pažnje - žalili bi se da čak i uz nepotpunih drugih šest nastavaka, posljednji nastavak pokazuje da je Dickens dovršio knjigu i da ostatak obitelji ne duguje baš ništa Chapmanu. A to nije sve. Razmisli malo. Novi Dickensov roman je novi Dickensov roman - koliko god to bilo izuzetno. Dok je nedovršeni Dickensov roman tajna sama po sebi. Vidiš li spekulaciju, senzaciju?! Pozornost koju privlači izdanje gospodina Chapmana je neizmjerna.“ “A i ne mora imati posla s piratima, kao što ga imamo mi zbog toga što nema izdavačkih prava za gospodina Dickensa ovdje”, rekao je Osgood.
“Točno, ne mora”, Fields se složio.
“Dakle, mislite li da stranice koje smo mu dali, posljednji nastavak, još uvijek postoje?”
“Možda su doista uništene u nezgodi. Nikad to nećemo saznati. Osim - pa, rekao si da će zaraditi dva puta, vrlo točno. Ali na kraju bi mogao zaraditi i tri puta. Jednom će doći dan, možda za nekoliko mjeseci, možda deset godina od danas, možda i /.u cijelo stoljeće, kad će poduzeće gospodina Chapmana ili njegovi nasljednici trebati novac. Tada bi oni mogli objaviti ‘novootkriveni’ završetak Tajne Edwina Drooda i stvoriti pomamu među čitateljima! Zlikovac iz romana napokon će biti osuđen zauvijek.”
Osgood je razmislio o tome. “Mora postojati još nešto što možemo učiniti.”
“Učinili smo sve. Napravili smo veliki uspjeh od svega toga, zahvaljujući tebi i gospođici Sand.”
Osgood je tek sada primijetio da Fields steže pero u bolesnoj ruci. “Moj dragi Fieldse, pa ne smijete se iscrpljivati pisanjem. Znate da mi je gospođa Fields naredila da pazim koliko se brinete za ruku. Mogu pozvati vašu tajnicu unutra ili ću ja to učiniti umjesto vas.”
“Ne, ne. Ovu posljednju stvar moram sam napraviti, hvala, makar ništa više ne napisao u životu ovom rukom! Umoran sam pa ću danas rano otići kući i zaspati poput perzijske mačke. Ali prije toga vam moram nešto pokloniti, zato sam vas i pozvao.”
Fields je podigao par boksačkih rukavica. Osgood se nasmijao od srca, razmišljajući što reći.
“Bolje da ih uzmete, Osgoode.”
Fields je gurnuo komad papira preko stola. Na njemu je iskrivljenim rukopisom nacrtao skicu reklamnog panoa. Pisalo je:
James R. Osgood
AND COMPANY
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Metju Perl - Page 3 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:58 am


Metju Perl - Page 3 A_visitor_at_the_garden_gate


***
124 TREMONT STREET
“Ova talentirana, šarmantna mlada dama pomogla mi je s dizajnom”, rekao je Fields.
Rebecca je došla do vrata smiješeći se u bijeloj haljini od kašmira i s cvijetom u kosi, koji je bio zapleten u crne kovrče visoko na glavi. Osgood se zaboravio suzdržati i uzeo je za ruke.
“Kako se osjećaš, dragi moj Ripley?” upitala je bez daha.
“Da, ne budile ,sramežljivi," rekao je Fields, "Što mislite o tome? Iskreno. Jeste li vi iznenađeni, dragi Osgoode?"
Šegrt je pokucao na vrata, jedva noseći golemi, čudno zamotani paket velik gotovo kao i on sam.
“Ah, Rich”, rekao je Fields. “Reci Simmonsu da pošalje poruku Leypoldtu kako imamo važne novosti za njega. Što je to?” pitao je, gledajući paket. “Trenutno smo jako zauzeti nekim stvarima vezanim uz proslavu.”
“Mislim da je to paket. Vidite, naslovljen je na...” šegrt je počeo, nesigurno zastavši. “Pa, na ‘James R. Osgooda and Company’, gospodine.”
“Što?” Fields je uzviknuo. “Nemoguće! Kakav bi moderni prorok Tiresija već mogao saznati za to? Kakav to čovjek ima više očiju od Arga?”
Osgood je polagano odmotavao slojeve papira koji su bili toliko hladni od putovanja paketa po hladnoći da su se pretvorili u tanke ledene listove. Ispod papira izronila je željezna bista istaknutog Benjamina Franklina s njegovim opreznim pogledom u stranu ispod naočala i zaokruženim usnama. “To je kip iz Harperova ureda”, rekao je Osgood.
“To je Bojnikova nagrada!” rekao je Fields sa zbunjenim iznenađenjem.
“Ima i poruka”, rekao je Osgood i pročitao je naglas.
Čestitke na vašem uspjehu, gospodine Osgood. Dobro mi čuvajte ovu starinu na neko vrijeme jer ću doći po nju kad vam progutam poduzeće. Uvijek vas prati, vaš prijatelj, Fletcher Harper, Bojnik. Na vrhu poruke bio je istaknut logo vječne Harperove baklje.
“Harper! Kako je on već saznao? Dajte mi čekić!” izderao se Fields. “Prokleti Harper!”
Osgood je smireno zatresao glavom i nasmiješio se. “Ne, dragi moj Fieldse. Neka bude tu. Imam osjećaj da će od sada biti naša.”
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Metju Perl - Page 3 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Mustra Ned Feb 18, 2018 11:58 am



Metju Perl - Page 3 A_quiet_moment_-_a_couple_seated_by_a_window

Povijesna bilješka


DEVETOG LIPNJA 1870. GODINE CHARLES DICKENS UMRO JE OD SRČANOG udara u pedeset osmoj godini na obiteljskom imanju na selu u Engleskoj. Nesumnjivo je bio najčitaniji pisac svojeg vremena. Nakon smrti, jedni su pogoršanje njegova zdravlja pripisivali napornoj oproštajnoj turneji po Sjedinjenim Američkim Državama, dok su drugi upirali prstom u golemi stres pod kojim je bio zbog pisanja svoje posljednje knjige. Prije nego je kolabirao, napisao je prvih šest od dvanaest predviđenih poglavlja u Tajni Edwina Drooda, koja je u povijesti književnosti zabilježena kao najslavnija nedovršena knjiga.
Posljednji Dickens pokušava prikazati Charlesa Dickensa i atmosferu koja je vladala oko njegova života i smrti najtočnije što može. Dickensov jezik, ponašanje i osobnost, na način kojim su prikazani u ovoj knjizi, obuhvaćaju mnoge stvarne događaje i razgovore. Neformalni dio njegove slavne oproštajne turneje po Sjedinjenim Državama (1867.-1868.) temelji se na posjetima mjestima kao što su hotel Parker House, gdje je Dickens bio smješten u Bostonu (danas Omni Parker House), a proširivao se istraživanjem pisama, kazališnih programa, članaka iz novina i sjećanja sudionika kao što su George Dolby i James te Annie Fields. Osim toga, mnogi prizori opisani u knjizi su povijesne činjenice, uključujući Dickensovo spašavanje napuštenih životinja i posjet s Oliverom Wendellom Holmesom Medicinskom fakultetu na Harvardu.
Incident s opsjednutom obožavateljicom, koji se opisuje u istim poglavljima, temelji se na stvarnom nizu susreta s dobrostojećom, bostonskom obožavateljicom Jane Bigelow, na temelju koje je stvoren izmišljeni lik Louise Barton. Poreznik je ucjenjivao Dickensovu pratnju i pripremao njihovo uhićenje zbog izbjegavanja plaćanja federalnog poreza na kulturno-zabavne manifestacije. Dickensov je džepni dnevnik doista nestao negdje u to vrijeme 1867. u New Yorku, a pojavio se bez ikakvog objašnjenja više od pedeset godina poslije na dražbi (danas je dio zbirke Berg u Gradskoj knjižnici New Yorka).
Povijesno utemeljeni likovi u knjizi su James R. Osgood, obitelj Fields, Harperovi, Frederic Chapman, John Forster, Georgina Hogarth, Frederic Leypoldt, Dickensovo osoblje s turneje - Dolby, Henry Scott, Richard Kelly, George Allison - kao i Dickensova djeca - Frank, Katie, Mamie - i njihove uloge su kreirane na temelju istraživanja njihovih privatnih i profesionalnih života. Izmišljeni likovi, kao što su Tom Branagan, Rebecca i Daniel Sand, Arthur Grunwald, Jack Rogers, Zeljezoglavi Herman i Marcus Wakefield, razvijeni su na temelju istraživanja tog doba. Rebecca odražava izazove i emancipaciju nove klase samostalnih zaposlenih žena, kao i razvedenih žena, u Bostonu u vrijeme sredine i druge polovice devetnaestog stoljeća. Međunarodna trgovina opijumom i njezini oblici u Engleskoj i Britanskoj'Indiji koji su opisani u knjizi, kao i industrija izdavanja knjiga, prikazuju prijelomne trenutke u njihovoj povijesti.
Poduzeće Fields, Osgood & Co. postalo je ovlašteni izdavač za Charlesa Dickensa na području Amerike 1867. godine i to je bio događaj koji je rasplamsao konkurentsku borbu s izdavačima Harper & Brothers. Dickens je doista ponudio kraljici Viktoriji da će joj ispričati razvoj Tajne Edwina Drooda prije javnog izdanja, ali ona je ponudu odbila. S obzirom na to da je Drood bio nedovršen, kazališne adaptacije i nastavci potaknuti “duhovnom vezom” pojavljivali su se u sve većem broju. Počele su kolati glasine kako je Dickens dovršio veći dio knjige od onog koji je objavljen. Dok su Osgoodovi pokušaji pronalaska tragova oostatku Dickensove knjige u Posljednjem Dickensu proizvod mašte, mnogi od ključnih elemenata priče proizišli su iz povijesti i znanstvenog istraživanja. Dickens je u romanu oblikovao opijumsku jazbinu i likove u njoj na temelju stvarnog mjesta u tadašnjem Londonu koje je posjetio uz pomoć žene po imenu Sally ili “Opium Sal”; također, mogući izvori za njegovu priču o nestanku Edwina Drooda uključuju legendu iz grada Rochestera o ostacima ljudskih kostiju koji navodno pripadaju nećaku čovjeka u zidovima čije kuće su pronađeni. Vlasnik prenoćišta Falstaff, koji je smješten preko puta imanja u Gadshillu, bio je William Stocker Trood, koji je imao sina po imenu Edward. Dickensova ukrasna skulptura, Sjedeći Turčin koji puši opijum, prodana je na dražbi zajedno s drugim njegovim stvarima u dražbenoj kući Christie, Manson & Woods u Londonu, 8. srpnja 1870. godine. Ta skulptura i pero kojim je Dickens pisao Drooda, danas se mogu vidjeti u Muzeju Charlesa
Dickensa u Londonu; njegov Stap za hodanje s vijkom u dršku nalazi se u Knjižnici Houghton, na Sveučilištu Harvard.
Tajna Edwina Drooda objavljena je u obliku knjige pri kraju 1870. godine u Londonu u izdanju Chapman & Halla, te u Bostonu u izdanju Fields, Osgood & Co.; nakon bostonskog izdanja uslijedilo je neovlašteno izdanje Harper & Brothers u New Yorku. Kao što je prikazano u knjizi, na kraju 1870. godine Fields se povukao iz posla, pa je Osgood postao vlasnik poduzeća James R. Osgood & Co. Chapman & Hall su 1926. godine objavili da još uvijek čuvaju izvorni ugovor potpisan s Dickensom za Tajnu Edwina Drooda zaključan u sefu, ali da ga ne žele objaviti. Malo manje od godinu dana poslije, Chapman & Hall ustvrdili su kako više ne mogu pronaći ugovor. Svih tih godina od Dickensove smrti, razni prikupljeni dokazi nisu bacili mnogo svjetla na njegove namjere što se tiče završetka Tajne Edwina Drooda. Pitanja i dvojbe o knjizi i njezinu završetku aktualne su i danas.

Zahvale


PRI PISANJU ROMANA SMJEŠTENOG U BURNO RAZDOBLJE IZDAVAČKE industrije, blagoslovljen sam što iza ovog projekta stoje sljedeći profesionalci izdavačke djelatnosti: moja književna agentica, Suzanne Gluck-beskrajno posvećena i snalažljiva - moja urednica, Jennifer Hershey - pronicava, kreativna, s mnoštvom konstruktivnih pitanja - i ushićena zagovarateljica Gina Centrello. Sretan sam što sam imao prilike poslušati prijedloge i savjete Stuarta Williamsa iz izdavačke kuće Harvill Seeker. Potpora i maštovitost dolazile su od mnogo pojedinaca: iz izdavačke kuće Random House, Avideh Bashirrad, Lea Beresford, Sanyu Dillon, Benjamin Dreyer, Richard Elman, Laura Ford, Jennifer Huwer, Vincent La Scala, Sally Marvin, Libby McGuire, Annette Melvin, Courtney Moran, Gene Mydlowski, Jack Perry, Toma Perry, Carol Schneider, Judy Sternlight, Beck Stvan i Jane von Seeker, te Amy Metsch iz Random House Audio; iz izdavačke kuće Harvill Seeker: Matt Broughton, Liz Foley, Lily Richards; iz William Morris Agency: Sarah Ceglarski, Georgia Cool, Raffaella De Angelis, Michelle Feehan, Tracy Fisher, Eugenia Furniss, Evan Goldfried, Alicia Gordon, Erin Malone, Elizabeth Reed, Frances Roe, Qathryn Summer-Hayes, Liz Tingue.
Oslanjao sam se na odličan krug čitatelja za mišljenja i ideje, krug koji su ponovno činili Benjamin Cavell, Joseph Gangemi, Cyntha Posillico i Ian Pearl - koji su dokazali da im ne smetaju oni koji koriste njihovu genijalnost - i ovog su im se puta pridružili briljantni talenti Louis Bayard i Eric Dean Bennet. Gabriella Gage pružila je nevjerojatnu pomoć pri zamršenom istraživanju te je učvrstila cijeli projekt svojom upornošću, snalažljivošću i strpljenjem. Susan i Warren Pearl, Marsha Wiggins, Scott Weinger i Gustavo Turner bili su uz mene kako bi me potakli na rad i na odmor. I zahvaljujem Tobey Pearl, koja mi je pomagala od prve do posljednje riječi pisanja.
Zahvaljujem tradiciji znanstvenog proučavanja Charlesa Dickensa i Tajne Edwina Drooda koja traje više od jednog stoljeća, osobito svemu što se pojavilo u Dickensianu i revijama Dickens Studies Annual te tekstovima Arthura Adriana, Sydneyja Mossa, Freda Kaplana, Dona Richarda Coxa, Roberta Pattena i Duanea Devriesa, s time da su potonja trojica znanstvenika ljubazno odgovarala na dodatna pitanja putem privatne korespondencije. Imao sam povlasticu koristiti građu institucija Harvard University Library, Boston Public Library, Bostonian Society, Philadelphia Free Library, i Dickensova muzeja u Londonu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Metju Perl - Page 3 Empty Re: Metju Perl

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu