Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Američke priče

Ići dole

Američke priče - Page 2 Empty Američke priče

Počalji od Mustra Sre Feb 21, 2018 12:37 pm

First topic message reminder :

Američke priče - Page 2 Walt_whitman

Iako je živio prije gotovo dva stoljeća, Walt Whitman (1819.-1892.), "otac slobodnog stiha", "pionir nove poezije" , "glas Amerike", odnosno "pjesnik duše" i "pjesnik tijela", kako je sebe nazvao, i dalje živi kao jedan od najutjecajnijih i najvažnijih stvaralaca u povijesti američke književnosti.

Nadživjelo ga je njegovo djelo, ponajprije, znamenita zbirka pjesama "Vlati trave", njegova "nova Biblija", u kojoj slavi individualizam i duhovnost Amerike, demokraciju i bratstvo među ljudima. Bio je neshvaćen od suvremenika, nesvodiv u ustaljene okvire, kao da je pisao za buduće, pa tako i za našu generaciju, jer mu je knjiga zbog slobodne obrade spolnosti proglašena nemoralnom, dok se danas svi slažu da se radi o antologijskom djelu i autoru.

Premda je okarakterizirana i kao "ritmizirana proza" i proza razlomljena u stihove, zbirka "Vlati trave" svojom je snagom i popularnošću zasjenila Whitmanovo prozno stvaralaštvo, pa je gotovo za ne povjerovati da u Sjedinjenim Državama, koliko je nama poznato, dosad nije objavljena zbirka svih Whitmanovih priča poput ove! A radi se o itekako vrijednim, mahom sjetnim autobiografskim djelima "kraćeg daha", crticama o "stvarnoj stvarnosti", prvotno objavljenim u novinama, gdje se autor prisjeća događaja i ljudi iz svoje mladosti.

Piše ih s ljubavlju i razumijevanjem prema svim i svakakvim ljudima i njihovim primjerenim i neprimjerenim postupcima, nastojeći pomiriti razlike i različite, materijalno i duhovno, život i smrt. Poznavateljima i štovateljima Whitmanova pjesničkog umijeća, bit će zanimljivo otkriti i njegovu proznu stranu, a lovcima na "prašnjava" književna blaga ove zapostavljene minijature jednoga od najvećih otkada je pjesnika i pjesama

Walt Whitman rođen je u skromnoj farmerskoj obitelji; školu u Brooklynu napustio s dvanaest godina i iduće desetljeće ostao vezan uz Long Island, radeći povremeno kao slagar, putujući učitelj, suradnik lokalnih novina, pomoćnik na farmi. Tada su postavljeni i temelji njegove za ono doba iznimne osobnosti slobodnjaka poniklog iz naroda, bohema i barda koji se nikada nije uklopio u gradske konvencije ili okvire neke institucije. God. 1841. započeo je novinarsku i uredničku karijeru, upoznao život velegrada uključujući i njegove najsurovije pojedinosti te primijenio "reporterski" stil koji je rabio posebno u svojim ranijim pjesmama.

Taj je stil bio prvi korak u smjeru Whitmanove pjesničke revolucije: formalno je vodio slobodnom stihu, a sadržajno otvorio put najraznovrsnijim nekonvencionalnim i često tabuiziranim temama. Krajem 1840-ih napustio je novinstvo i javno djelovanje, krenuo na veliko putovanje po SAD-u, zatim se vratio u Brooklyn, pomalo se bavio stolarijom, pisao i čitao te ubrzo u vlastitoj izradbi i nakladi izdao tanku knjižicu od dvanaest pjesama pod naslovom «Vlati trave» («Leaves of Grass», 1855) koje je samo za njegova života doživjelo osam izdanja i golem uspjeh, a do danas je prevedeno na gotovo sve značajnije svjetske jezike. Whitman je gotovo do kraja svoga života 1892. godine radio na Vlatima i dopunjavao ih, a 1891. godine je objavio i death-bed Edition (izdanje sa samrtne postelje).

»Vlati trave» je zbirka pjesama u slobodnom stihu, koje na snažan način slave individualizam Amerike, demokraciju i bratstvo među ljudima; živo i ekstatički opisuje amer. život, osobito New York, i izražavaju pjesnikovo romantično-mističko poistovjećivanje s prirodom i svemirom. Suvremenici su to djelo proglasili nemoralnim zbog slobodne obradbe spolnosti. Neshvaćen od suvremenika i zemljaka, Whitman je doživio prvo priznanje od engleskih prerafaelita i francuskih pobornika slobodnog stiha. Moderna ga kritika, međutim, smatra jednim od najvažnijih likova u povijesti američke književnosti uopće.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Američke priče - Page 2 Empty Re: Američke priče

Počalji od Mustra Sre Feb 21, 2018 12:51 pm

Američke priče - Page 2 031



MALI SANJKAČI
Sličica jednoga zimskog jutra u parku Battery
Malo prije podne, jednoga dana prošle zime, kad su pločnici bili obilno pokriveni krpicama leda, a sunce, iako se na prekide pojavljivalo vrlo blistavo, kanda je bilo nesposobno poslati imalo topline, uzeo sam debeli ogrtač i spremio se krenuti u šetnju. Vjetar je zviždao dok sam za sobom zatvarao vrata, a kad sam skrenuo iza ugla, podlo se ustremio na moj šešir koji sam uz znatan napor jedva zadržavao na glavi. Tijelo mi je drhtalo od ljute studeni zraka. Dah mi je sličio na paru. Fiju! — nalet vjetra meo je sve oko mene!
Izišavši na Broadway, zaputio sam se duž Parka, kraj crkve Svetoga Pavla i stabala na groblju Svetoga Trojstva kojima su s vrhova visjele ledenice. Kako sam se do toga časa već bio ugodno zagrijao, bilo mije udobnije i osjećao sam se spremnim učiniti svako junaštvo koje sam mogao zamisliti — čak usprkos okruženju koje je tako odrješito hujalo oko mene.
Kad sam stigao u Battery Place — do prijelaza koji vodi od one starinske kuće, dvokatnice na uglu, do masivne željezne kapije na suprotnoj strani — moram priznati da sam na trenutak bio u dvojbi ne bi li bolje bilo, na koncu konca, okrenuti se i vratiti po vlastitom tragu. Vjetar je apsolutno urlikao. Mogao sam čuti tugaljivo škripanje drveća u parku Battery dok su se međusobno trljale grane, i mogao sam vidjeti kako se povijaju pod silinom naleta. Vani u zaljevu valovi su se kotrljali i propinjali, a preko debelih ogradnih zidova što obrubljuju šetalište uz obalu prebacivali su pravi pljusak vodene prašine koja je padala na popločeno tlo i ondje se smrzavala.
Ali to je bio veličanstven prizor, usprkos svoj svojoj divljini. Dodatno sam nabio šešir na čelo, priljubljenije namjestio ovratnik i hrabro se osmjelio naprijed. Prešao sam preko prijelaza i prošao kroz kapiju.
Ha, ha! Neka okruženje samo bjesni! Ima zanosnoga osjećaja — najvrsnije zabave na kojoj vam zavide — u postojanom napredovanju protiv vjetrova silnih!
Cijela površina parka Battery bila je pokrivena snijegom. Sličila je na prostranu mladenkinu postelju, i bila je vrlo blistava, kao da je premazana čistim i staklenastim lakom. Činilo se da ta golema, bijela plahta, uzvraćajući svojevrstan drzak izazov suncu, koje je načas oštro zasjalo, nije bila prepuštena počivanju ili pošteđena uporabe na korist i zabavu. Tu su bili mnogi desetci dječaka sa sklizaljkama i malenim sanjkama — veoma užurbani. Oh, kakve li bučne i vesele družine!
Glavna i najbiranija staza za igru bila je u toj aleji, trećoj od mora, poznatoj ljetnim dangubama kao Šetalište za zaljubljene. Jer ona je gotovo cijelom svojom dužinom bila neprekidno prostranstvo uglačana leda koji je takav postao djelomice zbog ravne površine a djelomice zbog truda tih dječaka. Tu sam činjenicu otkrio o svojem trošku; jer skrenuvši na nju prije nego što sam postao svjestan da ondje vlada tolika gužva i da je staza skliska, shvatio sam da moram biti nadasve oprezan ili se izložiti sigurnom padu.
»Ruljo-tutanj!« Milostiva gospođo, ili štovani gospodine, čije se lice naginje nad ovu stranicu (moram to ovdje napomenuti, jer bi mogao biti takav slučaj), ako vam nikada nije prigoda omogućila da upoznate uporabu, značenje i važnost netom navedenoga izraza, dozovite k sebi nekog dječaka bistrih očiju — brata ili sina, ili susjedova sina — i upitajte ga.
»Ruljo-tutanj!« Nagonski sam zakoračio ustranu, a kraj mene je brzinom strijele projurio, ležeći potrbuške na sanjkama, jedan iz jata dječaka. Uglačana čelična plazila malenoga vozila klizila su po ledu uz lagan šum grebanja, a dječak je usmjeravao putanju dodirujući vršcima cipela led iza sebe, kad bi poželio skrenuti desno ili lijevo.
Tko može odoljeti ljubavi prema jednom divljem, nepromišljenom, bezobzirnom, radosnom dječaku! Oh, učinimo što možemo da podupremo njihove užitke i malena ushićenja, da liječimo njihove sitne žalosti. Mudar je onaj tko je ponekad i sam dijete. Čovjek može održavati poletno srce i mlađahnu narav ako se druži s onima koji su još poletni i mlađahni. Zašto bismo u zrelijim godinama prezirah te male ljude i dopuštah sebi da o njima mislimo kako nisu nimalo vrjedniji od pukih sitnica i nevažnih igračaka?
Ne poznajem ljepšega običaja od onoga što kažu da se osobito gaji u nekim dijelovima svijeta, gdje dječja trupla prekrivaju cvijećem. Djeca preminu, krhka u vrijeme cvatnje, pa im je svježe cvijeće uistinu najprikladnije znamenje. Njihovi najveći i najgori zločini bili su tek dječje ludorije, a tuga koju sebi dopustimo nakon njihove smrti nosi u sebi istančanu plemenitost, sva je nabujala od misli na njihovu nevinost, na njihovo jednostavno brbljanje, na njihovo privrženo ponašanje za života. Pokušajte voljeti djecu. Ta ljubav je čistija i sličnija anđeoskoj ljubavi negoli ijedna druga.
Umovanja te vrste prolazila su mi kroz mozak dok sam jedan trenutak stajao i promatrao one malene sanjkače. I kako su bili prava minijatura lova na život! Kao da je svaki od njih bio usredotočen na vlastite sićušne ciljeve — svaki od njih u potjeri za »zabavom«.
Dani će dolaziti i prolaziti, i godišnja će se doba smjenjivati, i ta mlada stvorenja moraju odrasti i zaroniti u svijet. Tko može proreci njihove sudbine? Neki će rano umrijeti, i bit će položeni u postelje od crne zemlje, i tako će izbjeći tisuće patnja, i ispraznosti, i napasti, i bijednih umišljaja i poruga kojima je isprepleteno naše putovanje ovdje na zemlji. Neki će napredovati na stazi zarade — toga velikoga idola što ga štuje svijet — i ne će imati viših težnja nego što je dobit na trgovačkoj robi. Neki će ljubiti, i zauzvrat će dobivati hladne poglede od onih koje budu ljubili; i zatim će, zbog boli u srcu, proklinjati čas kad su se rodili. Ali svi, svi će na kraju počinuti.
Gle, kakav sam sumoran moralist postao! Bolje mije bilo slušati glazbu onih dječjih glasova nalik na zvonjavu; i, dok sam se okretao da se vratim kući, prožeti svoju maštu srodnom vedrinom i veselosti! Dopustite mi pak da zaključim ove šarolike sanjarije.
(1844.)
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Američke priče - Page 2 Empty Re: Američke priče

Počalji od Mustra Sre Feb 21, 2018 12:51 pm

Američke priče - Page 2 030



SHIRVAL
Priča iz Jeruzalema
Zemlja, ova golema gruda po kojoj gazimo, ornata izgubljene obrise, pomiješane ostatke bez broja ljudskih obličja koja su nekoć bila kakvi smo mi sada. I ta istina nije otrcana, koliko god bila stara. Ti pokopani muškarci i žene živjeli su i voljeli, djelovali i žalostili se, kao mi; imali su svoje zločine i patnje, kakve današnji živi imaju. Smrt je pohodila njihova prebivališta i kosila one koje je pratila snažna ljubav. Srdžba i mržnja i oholost, tri opake sluškinje nesreće, vladale su njima; ljubav i dobrota također su se kriomice uvlačile u njihova srca i ondje nalazile dom. I tako su oni bili, i tako su prošli.
— O zemljo, veliko groblje čovječanstva! Kad bi crni pokrivač pod kojim su skrivene stvari starih vremena — drevnih naraštaja — ljudi koji su bih sabijeni u tvojim skrovištima kad si i sama bila u mlađim danima — kad bi se taj daleko rasprostrti pokrivač mogao ukloniti, koje bi neustrašeno oko moglo gledati užasna čudesa toga prizora!
Dopustite mi da pođem do vremena i ljudi što nestadoše u mraku minulih godina. Pero ima povlasticu razmicati zastore stoljeća koja ne mogu više stvarno postojati i omogućavati im da žive u mašti — ugađajući nam tako i možda rađajući u nama misli na koje bi se moralist nasmiješio. To su po najslađe nagrade nama skromnim ljudima od knjige čije se pobude javljaju u nadi da bismo ponovno mogli, ne samo za naše krhke ulomke, dosegnuti neku prolaznu misao o prijateljstvu iz dijela toga izvanjskog svijeta koji toliko jako volimo.
Vrlo lijep bio je dolazak sunca, jednoga dana, ponad Judinih gradova. Planinski vrhovi, koji su dobivali prve tople poljupce, smiješili su se odozgor na susjedne doline; a Izraelci i crnooke žene odlazili su za svojim poslovima vesela srca. Rosna trava i maslinova stabla blistali su od bezbrojnih dragulja. Sva je zemlja bila radosna kao nasmijano djetešce.
Ali u jednoj ulici grada Naina stajala je kuća suza — kuća udovice Unni od čijega su sina, prethodne noći, anđeli života digli ruke i sada je ležao kao hladno truplo u stražnjoj sobici.
I došla je mlada židovska djevojka, rano izjutra, i ušla u sobicu. Njezini su obrazi, dok je kročila po svježem zraku, bili poput ruža iz ravnica Sarona; ali kad je prošla kroz vrata, i ušla, i vidjela mrtva čovjeka, na licu joj se oslikala boja pepela, znak tugovanja i nesreće. Djevojka se zvala Zar, i nju je ljubio Shirval, udovičin sin. Bili su je poslali da se raspita o njegovoj bolesti, a doznala je da je bolest završila.
Došlo je podne. Bile su obavljene pripreme za ukop, i prije okončanja danjega svjetla mladićevo je tijelo trebalo biti položeno u grobnicu, izvan gradskih zidina.
Lijepo je izgledao u svojemu muževnom skladu, čak i mrtav. Kovrče kose bile su mu odmaknute s čela, i lanena mu je traka prolazila ispod brade i bila povezana oko lica. I sjedne strane stajala je njegova mati, a s druge strane Zar, njegova ljubljenica. Unni je plakala, i zrak se prolamao od njezina tjeskobna jauka; ali djevojka je šutjela i nije ronila suze.
Dvadeset četiri godine živio je Shirval u rodnom gradu; i bilo je poznato da se njegova mati, kojoj je oduvijek bio poslušan, oslanjala na njega kao na štap svoje starosti. Bio je jedino njezino dijete.
»Oh, Bože Sudnjega dana!« kričala je Unni. »Što sam učinila te si me ovako ožalostio?«
Njezine sijede kose padale su na zemlju i nije se mogla utješiti.
I tako, dok je mladićevo tijelo ondje ležalo, danje i dalje protjecao, a žalobnici su dolazili da ga otprate do posljednjeg počivališta. Položili su tijelo na nosila i krenuli.
Nitko nije znao reći zašto se tako dogodilo — da su se mnogi promatrači, žitelji Naina, okupili oko njih dok su hodili, i išli skupa s njima u svečanoj povorci. Bogataši i službenici pridružili su se gomili ; i ona je narasla na stotine. Ali nitko od njih nije rekao niti razumio koji ga je tajanstveni poriv potaknuo da počasti pogrebni ispraćaj sina siromašne udovice.
Tako su stigli do gradskih vrata, i prednji su žalobnici prošli kroz njih, ali nisu krenuli dalje; jer je pred njima bila skupina putnika, dolazeći u grad, i zakrčila im put. Putnici su također zastali — tek je malena skupina pristupila onima koji su oplakivali Shirvala. Većina je njih bila iscrpljena od puta i grubo su izgledali; ali njihova vanjština nosila je u sebi nešto čudnovato — ijedan između njih, dok je koračao malko ispred ostalih, privlačio je svačije oči, a srca okupljena mnoštva snažno su kucala, kao da su osjećala blizinu neodredive nazočnosti, nečega što nadmašuje smrtnost.
To biće bijaše srednjega stasa i skladnih udova, u svakoj njegovoj kretnji očitovala se ljupka lakoća. Njegov korak nije bio ni brz ni prespor; i njegov pogled više je tražio zemlju nego što je naokolo ponosno kružio. Lice mu je bilo lijepo i jasno, a oči, plave kao nebo iznad njih, isijavale su dobrohotnost i ljubav. Crna kosa bila mu je razdijeljena posred glave, i spuštala se u teškim kovrčama na ramena. Izgledu toga stranca nije manjkalo dostojanstva, ali ono nije ni izdaleka sličilo na dostojanstvo knezova i stotnika.
Dok je ta nazočnost dolazila među njih, najuznositiji stanovnici Naina bili su zapanjeni: i mnoštvo je zastalo, kao da je iščekivalo neki neobičan događaj. Nije trebalo da itko izvijesti stranca što se dogodilo. Shirvalovo je tijelo bilo ondje, ležalo je na mrtvačkim nosilima; i udovica je bila kraj njega, zgrčena od tuge; i djevojka Zar krotko ju je slijedila.
Samo su se na trenutak sućutne neznančeve oči osvrnule na taj prizor patnje i smrti — osvrnule sa smrtničkim pogledom sažaljenja. Stupio je naprijed i stao pred Unni. Progovorio je, a njegov glas, milozvučan i muževan, zatitrao je u tanahnim strunama svake duše u onome mnoštvu.
»Udovice iz Naina, ne plači!« rekao je.
I pogledao je oko sebe, i nježno mahnuo rukom; a kad je prstom dodirnuo nosila, oni koji su ih nosili spustiše ih na zemlju i odmaknuše se. I stranac se nagnuo nad mladićevo truplo i zagledao se u njegovo lice.
— O Nazarenče, ti koji si krvavim znojem oblijevao križ na Golgoti! Kakvi osjećaji ljudskoga sažaljenja, kakva žudnja za dobrobiti cijeloga čovječanstva, kakav proročanski užas zbog vlastite smrtne tjeskobe, kakva sućut prema zemaljskim patnjama koje si zbog smrtnosti svoje naravi oćutio kako ih sami smrtnici ćute, kakve suze u duši zbog muke i nevolje što još moraju trajati kroz vrijeme — bilo bi gotovo svetogrđe opisivati što je od svega toga zapalo tebe tijekom onoga strahovitog časa!
Zavladala je tišina nad cijelim skupom. Čak je i tuga udovice Unni zamuknula. Narod se odmaknuo od neznanca, on i mrtvo obličje ostali su skupa — sve su oči bile uperene u njih.
Drugi put je progovorio, a zbog strahovito zapovjedne naravi njegova glasa zaustavila su se srca okupljena naroda, disanje je prestalo.
»Oživi, ti koji si mrtav! Ustani, i govori s ovom ženom, svojom majkom!«
Na te riječi počelo se gibati bijelo ruho kojim su bili zaodjenuli Shirvala. Oči su mu se otvorile i rumenilo se vratilo u njegove obraze. Nepomične usne su se rastavile da propuste zamagljen dah, a olovni prsti zasjali su od životne topline. Pepeljasta boja njegove kože prošarala se krvlju koja mu je počela kolati žilama, a nosnice su drhtale od udisanja i izdisanja zraka. Njegovi su udovi oćutjeli čudesan poriv — ustao je i uspravio se među njima, omotan pokrovcem i bijelim platnom.
»Spavao sam«, rekao je obraćajući se materi, »ali ništa nisam sanjao.«
I poljubio je udovicu u obraz, i ljupko se nasmiješio djevojci Zar. Tada ih je poput plašta zaogrnulo strahopoštovanje prema nazočnomu strancu — i njih je troje kleknulo na zemlju i priljubilo lice na iznošene sandale Sina Čovječjega.
(1845.)
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Američke priče - Page 2 Empty Re: Američke priče

Počalji od Mustra Sre Feb 21, 2018 12:51 pm

Američke priče - Page 2 029



ZALJUBLJENI DJEČAK
Počujte, starost će mladosti kazivati povjesnicu. Ah, mladiću, i ti ćeš jednoga dana postati star. I dopusti mi da ti pripovijedam kako bi mogao dobiti korisnu pouku. Jedan sat sanjaj da si ostario. Predoči živo, u mislima i svijesti, pogreb boljega dijela sebe — da su krjepčina i snaga u tvojim žilama ukroćene, da je boja mrtvačkoga pokrovca slična tvojoj kosi, te da su sve one neobuzdane želje, raskošna nadanja, lijepe težnje i ponosna pouzdavanja iz tvoga mlađega života odavno pokopani u tomu grobu koji se uskoro treba zatvoriti iznad tvojih teturavih udova. Osvrni se zatim na dugi niz proteklih godina. Što se s tobom događalo? Postoje li svjetionici uživane sreće i usput učinjena dobra? Svjetlucaju li zrake onoga što se prosulo iz posvećena srca? Jesu li dobrohotnost i ljubav i neslomljivo poštenje ostavili zaloge na kojima tvoje oči mogu slatko počinuti? Jesi li zadovoljan što je tako bilo? Odgovaraš li: Da, zadovoljan sam? Ili odgovaraš: Ne vidim ništa osim tame i potraćenih sati, i propasti dobrih nakana, i slomljena srca koje ispunja mučnina, i njegovih urušenih klijetki koje pohode utvare mnogih ludosti?
Oh, mladiću, mladiću! Taj će san jednoga dana biti stvarnost — stvarnost nebeskoga mira ili tjeskobne tuge.
Ali ipak nije svima suđeno da stignu nadomak sedamdesete godine — koliki je raspon života. Govorit ću o nekome tko je umro mlad. Vrlo grubo bilo je njegovo djetinjstvo, ali krhko i osjetljivo! Tako tankoćutna narav može postojati u oporoj, neprimijećenoj biljci! Neka taj dječak počiva u miru; nije bio lijep, i na vrijeme je usahnuo. Ali u ovom slučaju to je jedinstvena priča, i neka joj okorjeli smrtnici iskažu poštovanje površnim smijehom — površnim i ispraznim kakva su njihova šuplja srca.
Ljubav, sa sjemenom raspadanja u sebi, poslala je mnoge mladiće i djevojke na željeni ali prerani pokop. Ljubav, djetinjasta vladarica koju ni sama smrt ne može nadvladati; koja ima obilježja na pločama kraj uzglavlja grobova pokrivenih travom — obilježja koja su vidljivija očima stranca, ali nisu tako duboko uklesana kao što su lica i sjećanja urezana u srce živih ljudi. Ljubav, slatka, čista, nedužna; ali uzročnica žestoke mržnje, želja za smrtnom osvetom, krvavih zločina, i ludila, i paklenih užasa. Ljubav što luta bojišnicama, prevrće unakažena ljudska trupla, razmiče kosu s okrvavljenih lica, prkosi vrhovima mačeva i grmljavini topova bez straha ili pomisli na opasnost.
Riječi, riječi! Počinjem uviđati da sam doista starac, i to brbljav starac! Dopustite mi da se vratim — da, vidim kako moram poći mnogo godina unatrag!
Bilo je to na svršetku prošloga stoljeća. U to sam vrijeme studirao pravo, tim se zvanjem bavio moj otac. Jedna od njegovih stranaka bila je postarija udovica, strankinja, koja je držala malenu pivnicu na obali North Rivera, otprilike dvije milje od onoga što je danas središte grada. Tada je to mjesto bilo prilično izvan grada, okruženo poljima i zelenim drvećem. Udovica me je često pozivala da je posjetim — kad sam imao slobodno poslijepodne — a taj je poziv također uključivao moga brata i dvojicu studenata koji su bili vježbenici u očevu uredu. Matthew, brat kojega sam spomenuo, bio je dječak od šesnaest godina; mučila ga je neka unutarnja bolest, premda ona nije imala vlasti nad njegovom ćudi koja je zauvijek sačuvala najčudesniju spokojnost i blagost. Bio je veseo, ali nikada neobuzdan, i svatko ga je volio; činilo se da mu je um razvijeniji nego što je obično za njegovu dob, iako je njegova osobna pojava bila krajnje jednostavna. Wheaton i Brown, to su imena dvojice studenata, bili su duhoviti i pametni mladići, s većinom crta što ih općenito imaju ljudi u njihovoj životnoj dobi. Prvi je bio velikodušniji i čestitiji od svakoga čovjeka kojega sam ikada upoznao. Frank Brown bio je vitak, umiljat i lijep. Priznavao je da je podložan osjećajima, i redovito se jedanput na mjesec zaljubljivao.
Polovinu svake srijede nas četvorica mladića imali smo za sebe, i običavali smo ići na jedrenje, jahanje ili zajedničke šetnje. Jednoga od tih poslijepodneva — bio je ugodan travanjski dan, sunce je sjalo, zrak bio bistar — pomislio sam na udovicu i njezino pivo; bio sam se raspitao o njezinoj ponudi i čuo kako se o njoj govori u okvirima najviših preporuka. Spomenuo sam to Matthewu i kolegama studentima, pa smo se složili da svoj praznik ispunimo izletom do pivnice. U skladu s tim smo krenuli i nakon krasne šetnje stigli vrlo raspoloženi na svoje odredište.
Ah, kako ću opisati tihe ljepote onoga mjesta, s dugačkom, niskom verandom što je gledala na rijeku, i čiste priproste stolove, i vrčeve od pravoga srebra u kojima nam je posluženo pivo, i okus toga izvrsnoga pića! Ondje je bila udovica; i ondje je bila trijezna, dostojanstvena starica, polu družica, polu sluškinja, po imenu Margery; i ondje je bila (Bože dragi, prsti mi drhte dok pišem riječ!) mlada Ninon, udovičina kći.
Oh, kroz godine koje vise nisu na životu, moje sjećanje luta unatrag, i pred oči mi ponovno izlazi čitav onaj prizor — a najsvjetliji dio slike je čudesna eterična ljepota one mlade djevojke! Bila je očito vršnjakinja moga brata Matthewa, i najzanosnije bezazleno stvorenje što sam ga ikada ugledao. Imala je plave oči i svijetlu kosu, i izraz djetinjaste jednostavnosti koja je doista bila čarobna. Nimalo ne dvojim da nije bilo proteklo ni pola sata otkako smo ušli u pivnicu i vidjeli Ninon, a svaki od nas četvorice već je volio tu djevojku do najdublje strasti.
Nismo potrošili onoliko novaca, niti smo popili onoliko piva, koliko smo namjeravali prije nego što smo krenuli od kuće. Udovica je bila vrlo uljuđena, drago joj je bilo što nas vidi, a Margery je s naglašenom pristojnosti udovoljavala našim željama — ali zadovoljstvo našega poslijepodneva trebalo je pripisati Ninon. Jer, premda smo bili stranci, odjednom kao da smo se dobro poznavali: ponašanje te djevojke, onako vesele kakva je bila, potpuno je isključivalo mogućnost da se ono čak izdaleka pripiše grijehu nedoličnosti, a nazočnost udovice i Margery pomogla je da nam ne bude nelagodno i da se opustimo — jer smo svi bili skupa u istoj prostoriji, gdje nije bilo drugoga društva.
Prošlo je prilično dugo vremena nakon sunčeva zalaska prije nego što smo ustali da se vratimo u grad. Nekoliko smo puta pokušali oživiti veselost i živahan razgovor kojima su bile obilježene naše skitnje, ali činilo se da su ti pokušaji usiljeni i neprikladni kao smijeh u bolesničkoj sobi. Moj brat je bio jedini među nama koji je sačuvao uobičajene značajke naravi i ponašanja.
Gotovo je suvišno i spomenuti da smo otada svake srijede poslijepodne pohodili udovičinu pivnicu. Čudno je bilo što ni Matthew, ni moja dva prijatelja, a ni ja sam, nismo jedni drugima govorili o osjećaju koji nas je ispunjao u odnosu prema Ninon. Ali smo ipak svi međusobno znali što mislimo i ćutimo ; i svaki se od nas možda pouzdavao da drugovi ništa ne slute o njegovoj ljubavi.
Udovičina priča bila je dirljiva ali jednostavna. Bila je Švicarka po rođenju. Odrasla je u jednom od kantona svoje rodne zemlje, udala se i neko vrijeme sretno živjela u udobnosti. Rodio joj se sin, i kći, lijepa Ninon. Nekim hirom sudbine, otac i glava obitelji ostao je bez većega dijela imovine. Borio se neko vrijeme protiv zle sreće, ah nevolja ga je sve više i više pritiskivala. Čuo je o narodu u zapadnom svijetu — u novoj i uzavreloj zemlji — gdje je stranac dobrodošao, a okružuju ga mir i zaštita snažne ruke. Nije imao srca ostati i boriti se u sredini gdje je prije bio uspješan, pa je odlučio otići i zasnovati dom u dalekoj republici na zapadu. Tako se sa ženom i djecom, te s novcem što ga je dobio za ono malo preostale imovine, ukrcao na brod za New York. Nikada ne će stići na kraj svoga putovanja. Bilo zbog briga koje su mu tištale mozak, bilo zbog kojega drugog razloga, završio je u visećoj mreži za bolesnike iz koje ga je izbavio tek Veliki otkupitelj. Sahranjen je u moru, a u određeno vrijeme njegova je obitelj stigla u američko trgovačko središte. No ondje je i sin obolio, te uskoro umro; ali nisu ga htjeli pokopati u gradu, nego dalje — na samotnoj obali Hudsona, gdje se uskoro potom udovica trajno nastanila.
Ninon je bila premlada da bi osjećala previše boli zbog tužnih događaja; a majka, koliko god je možda patila u sebi, bila je dobrim dijelom ravnodušna i strpljiva, pa se počela brinuti da sebi i svojem preostalom djetetu osigura što veću udobnost. Još su imale znatnu svotu gotovine, i nakon određena premišljanja udovica je kupila malenu mirnu krčmu, nedaleko od groba svojeg sina; i tijekom nedjelja i blagdana zarađivala je pristojan novac — dovoljno da sebi i kćeri osigura potporu za skroman način življenja. Francuzi i Nijemci često su posjećivali njezinu kuću, isto tako priličan broj mladih Amerikanaca. Vjerojatno je ove posljednje najviše privlačilo ljupko lice Ninon.
Prošlo je proljeće, dopuzalo je ljeto i potrošilo se, i stigla je jesen. Svaki Njujorčanin zna kakvo divno vrijeme imamo, u ovim krčevima, kad nastupe dani početkom listopada; kako je tada zrak smiren, bistar i lišen sparine, i kako se priroda kanda čedno sprema za zimski san.
Tako je bilo posljednje srijede kad smo krenuli na uobičajeni izlet. Šest je mjeseci bilo prošlo od našega prvog posjeta, i jednako su nam kao prije kiptjela mlada i radosna srca. Česte su i srdačne bile naše šale, nipošto posebne što se tiče teme ili metode, a dugačke i glasne provale smijeha razlijegale su se po poljima ili duž obale.
Zauzeli smo mjesta oko istoga čistog, bijeloga stola, i dobili omiljeno piće u istim svijetlim vrčevima. Pred nas ih je stavila ozbiljna Margery, nikoga drugoga nismo vidjeli. Kako se često događalo, bili smo jedino društvo. Ožednjeli od šetnje i udisanja oštra i čista zraka, brzo smo iskapili zapjenjene posude, i ponovno naručili piće. Dobro se sjećam živahna brbljanja o netom objavljenim pjesmama nekoga velikog britanskog pisca koje su izazvale priličnu pozornost javnosti. Jedna je od njih bila priča o strasti i očaju; nju je bio pročitao Wheaton i dao nam njezin prijepis. Bila je silovita, zapanjujuća i sanjarska, možda nam je svojom osebujnom čarolijom opčinila duh.
Prošao je jedan sat i počeli smo razmišljati kako je čudno što ni Ninon ni udovica ne dolaze u zajedničku prostoriju. Jedan je od nas to spomenuo Margery; ali ona ništa nije odgovorila, i nastavila se ponašati uobičajeno kao prije.
»Stara mrguda«, rekao je Wheaton. »Da je u Španjolskoj, proglasili bije prvakinjom među djevojačkim pratiljama!«
Upitao sam ženu gdje su Ninon i udovica. Pomislio sam da je uznemirena; ali, ne odgovorivši na prvi dio moga pitanja, rekla je da se njezina gospodarica nalazi u drugom dijelu kuće i da ne želi nikakvo društvo.
»Onda budite toliko ljubazni, gospođo Ocat«, nastavio je Wheaton u dobru raspoloženju, »budite toliko ljubazni i pođite upitati udovicu možemo U vidjeti Ninon.«
Našoj poslužiteljici problijedjelo je lice poput pepela i ona je užurbano napustila prostoriju. Smijali smo se njezinoj uznemirenosti, što je Frank Brown pripisao našoj veseloj sklonosti podrugivanju.
Prošla je čitava četvrt sata prije nego što se Margery vratila. Kad se pojavila, ukratko nam je priopćila kako joj je udovica zapovjedila da se pokori našem zahtjevu, te da će nas sada, ako želimo, odvesti do njezine kćeri. U očima te žene bio je nekakav poseban izraz, i cijela nas se stvar počinjala doimati kao nešto čudnovato; ali smo ustali, uzeli vrčeve i pošli za njom kad je kročila kroz vrata. Iza kuće bila su polja i staza je vodila do šumaraka. Svojih stotinu i pedeset koraka od krčme, kraj jedne skupine drveća među kojima je najveća bila vrba, Margery se zaustavila, stajala jednu minutu dok nismo došli, zatim kazala smirenim i tihim glasom:
»Ninon je ovdje!«
Pokazala je prstom dolje. Veliki Bože! Ondje je bio grob, netom iskopan, s rahlo nabacanim grudama zemlje i grubim smeđim kamenom na svakom kraju! Neke su grude još ležale na obližnjoj travi. Da smo pogledali, mogli smo vidjeti počivalište udovičina sina, Ninonina brata, jer je bilo malo dalje. Ali od cijeloga prizora naše oči nisu zamijetile ništa drugo doli ono užasno pokrivalo smrti — humak u obliku vapnare. Moj se pogled počeo kolebati, osjetio sam vrtoglavicu, obuzela me je samrtna mučnina. Čuo sam prigušene usklike, a kad sam se osvrnuo oko sebe, vidio sam Franka Browna naslonjena na najbliže stablo, znojna čela i beskrvnih obraza poput krede. Wheaton je svojoj patnji dao više oduška negoli ijedan muškarac što sam ga dotada upoznao; bio je pao, jecajući kao dijete, kršeći ruke. Nemoguće je opisati iznenadnost i strahotu bolne istine koja nas je pogodila kao udarac groma.
Od sviju nas, samo moj brat Matthew nije ronio suze, niti je problijedio, niti je klonuo, niti je pak davao ikakva dokaza o dubini unutarnje boli. Njegov mirni, ugodni glas bio je uistinu niži za jedan ton, ali on nas je, po isteku mnogo dugačkih minuta, podsjetio na nas same.
Tako je djevojka umrla i bila pokopana. Spomenuli su nam neku bolest koja ju je spopala sljedećeg dana nakon našeg posljednjeg posjeta; ali nismo se raspitivali o pojedinostima.
I sada dolazim do završetka svoje priče, i to do najosobitijeg njezina dijela. Treće večeri poslije toga, Wheaton, koji je prolijevao vrele suze, i Brown, čiji su obrazi ipak povratili boju, i ja, koji sam čitav sat mislio da mi se srce nikada ne će oporaviti od strahovita šoka, te večeri, velim, nas trojica smo sjedili oko stola u nekoj drugoj krčmi, pili drugo pivo i smijali se neznatno manje veselo, kao da nikada nismo bili upoznali udovicu ili njezinu kćer — i nijedna ni druga, usuđujem se izjaviti, nije nam nijedanput pala na pamet tijekom cijele večeri, ili tek toliko da bismo na njih opet zaboravili, nehajno, kao što brišemo sjećanje na lica viđena u gomili.
Čudna su protuslovlja stvari u životu! Sedmoga dana nakon onoga groznog posjeta gledao sam svoga brata Matthewa — krhkoga dječaka koji je bio zadržao isto spokojno lice i iste ne uzdrhtale prste, dok su se hrabri muškarci previjali u mukama — toga sedmog dana gledao sam njega kao truplo hladno poput zemlje, zamotano u bijelo platno, i nosio ga do groblja na počinak. Strijela, trunući duboko dolje u njemu, stvarala je prevelik otrov da bi se vidio, a dječak je umro.
(1845.)
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Američke priče - Page 2 Empty Re: Američke priče

Počalji od Mustra Sre Feb 21, 2018 12:52 pm

Američke priče - Page 2 028



GRJEŠAN PORIV
Onaj dio Ulice Nassau što vodi u veliku dražbovaonicu njujorških mešetara i posrednika dugo su vremena zauzimali odvjetnici. Osrednje poznat u tom staležu prije dosta godina bio je Adam Covert, sredovječni čovjek prilično ograničenih sredstava koji je, istinu govoreći, više zarađivao na prijevaru negoli zakonitim i časnim obavljanjem svoga zvanja. Bio je visok, mrzovoljna lica; udovac, otac dvoje djece; i u posljednje vrijeme trsio se poboljšati imovno stanje bogatom ženidbom. Ali na neki način činilo se da njegovo udvaranje nema osobita uspjeha te su, uz možda jednu iznimku, odvjetnikovi izgledi u bračnom smislu bili beznadno tmurni.
Među najranijim strankama g. Coverta bio je daleki rođak Marsh, koji je nekako naglo umro i ostavio sina i kćer, te nešto malo imovine, na skrb Covertu, prema oporuci koju je osobno sastavio taj gospodin. Čim je popustila Marshova pozornost, lukavi odvjetnik, kojemu je išla na ruku tužna zbrka usred hitnosti zbog koje je bio pozvan da pruži svoje usluge, i skrivajući svoj cilj pod oblakom tehničkih izraza, dao je sam sebi gotovo proizvoljan nadzor nad imovinom i nad onima kojima je bila namijenjena. Taj se nadzor trebao protegnuti i preko dobne granice kad djeca budu dosegnula punoljetnost. Sin Philip, spretan momak nagle ćudi, već je neko vrijeme bio navršio te godine. Kći Esther, jednostavna i donekle pobožna djevojka, imala je devetnaest ljeta.
Imajući takvu moć nad svojim štićenicima, Covert se nije skanjivao otvoreno iskorištavati prednost ističući svoje zahtjeve kao prosac Estherine ruke. Poslije Marshove smrti, imovina koju je ostavio, a sastojala se od nekretnina koje je trebalo podjednako razdijeliti između brata i sestre, bila je dosegnula pozamašnu vrijednost; i Estherin je dio čovjeku u Covertovu položaju bio nagrada veoma vrijedna potraživanja. Cijelo to vrijeme, iako su u stvarnosti posjedovah pristojan izvor prihoda, mlade sirote često su trpjele oskudicu lišeni i najmanje svote novca; i Esther se, na Philipov račun, više puta morala poslužiti raznim doskočicama — posjećujući zalagaonicu, prodajući vlastite sitne vrijednosti i slično — da bi mu priskrbila sredstva.
Iako je često svojem skrbniku pokazivala nedvosmislene dokaze odbojnosti, Esther je nastavljala trpjeti njegova proganjanja, sve dok on jednoga dana nije krenuo dalje i počeo navaljivati više nego obično. Imala je u sebi dio bratove borbene ćudi, pa ga je bez okolišanja i vrlo odrješito odbila. Dostojanstveno je izložila podlost njegova ponašanja i zabranila mu da joj ikada više spominje udaju. On je ogorčeno odgovorio, pohvalio se svojom moći nad njom i Philipom, i zakleo se da će njih dvoje, ako ona ne postane njegovom ženom, ubuduće ostati bez prebijene pare. Izgubivši uobičajenu vlast nad sobom zbog ozlojeđenosti, čak je dodao uvrede kakve žena nikada ne dobiva ni od koga tko zaslužuje da ga zovu muškarcem, te je prvom zgodom napustio kuću. Toga se dana Philip vratio u New York, pošto je nekoliko tjedana bio odsutan po poslu jedne trgovačke kuće u kojoj je odnedavno bio zaposlen.
Potkraj istoga poslijepodneva g. Covert sjedio je u svojem uredu u Ulici Nassau, uronjen u posao, kad je kucanje na vratima najavilo posjetitelja, i odmah potom u sobu je ušao mladi Marsh. Na njegovu se licu vidjelo neobično bljedilo koje se Covertu nije nimalo svidjelo, pa je zovnuo pisara iz susjedne sobe i dao mu da nešto radi na stolu u kutu.
»Želim s vama nasamo govoriti, gospodine Covert, ako je moguće«, rekao je došljak.
»Možemo sasvim udobno govoriti ovdje gdje jesmo«, odgovorio je odvjetnik. »Zapravo, ne znam imam li imalo slobodna vremena za razgovor, jer sam upravo sada veoma pritisnut poslom.«
»Alija moram s vama govoriti«, dodao je Philip ozbiljno. »Barem nešto moram kazati, a to je, gospodine Covert, da ste vi hulja!«
»Bezobrazniče!« uskliknuo je odvjetnik ustajući iza stola i pokazujući prema vratima. »Vidite li izlaz, gospodine! Da ste se za jednu minutu našli s druge strane ih vaše noge mogu stići na odmorište na brži način. Gubite se, gospodine!«
Takva je prijetnja još više rasrdila Philipa, jer je imao prilično visok osjećaj časti. Gotovo je pomodrio od zatomljena uzbuđenja.
»Vrlo brzo ćemo se opet vidjeti«, rekao je na tih ali razgovijetan način, dok su mu usne drhtale u govoru; i napustio je ured.
Događaji tijekom ostatka toga ugodnoga ljetnog dana malo su tragova ostavili u duhu mladoga čovjeka. Tumarao je naokolo bez ikakve svrhe ili cilja. Hodajući duž Južne ulice ili pokraj Whitehalla, znatiželjnim je okom promatrao gibanje brodova, te ukrcavanje i iskrcavanje tereta; i slušao je kako mornari i lučki radnici veselo viču: »Ho-ruk!« Ima ljudi kojima veliko uzbuđenje djeluje na duh tako da u njima spaja dvije krajnje nepodudarne sposobnosti — neku vrstu hladne otupjelosti i neku oštru osjetljivost na sve što se zbiva u isto vrijeme. Philip je bio takav čovjek: primjećivao je svakojake razlike u opremi radnika na gatu, mozgao o tome dobivaju li plaće dovoljne za pristojan život, i za život njihovih obitelji, te imaju li ili nemaju obitelji, pokušavajući to zaključiti po njihovu izgledu. U takvim sitnim razmišljanjima protekao mu je dan. I cijelo to vrijeme glavna želja u Philipovim mislima bila je žudnja da ponovno vidi odvjetnika Coverta. A nipošto mu nije bilo jasno s kojim ciljem.
Napokon je pala noć. Međutim, mladi čovjek ni dalje nije usmjeravao korake doma. Ipak se osjećao smirenije, i kad je ušao u neki restoran, naručio je nešto za večeru, ali jedva je okusio ono što su mu donijeli i opet nastavio hodati. Ali u njemu se pojavio napastan osjećaj žeđi, i dok je prolazio ispred nekog hotela, pomislio je kako bi možda čašica alkohola bila prava stvar. Počeo je piti, i nesvjesno mu je prolazio sat za satom; popio je ne jednu čašu, nego tri ili četiri, i za njega je to piće bilo jako, jer je obično bio suzdržljiv.
Bio je vruć dan i topla večer, i kad je Philip u poodmaklo doba noći izišao iz bara na ulicu, upravo je počinjala oluja s grmljavinom. Svejedno je odlučno nastavio hodati, premda se sa svakim korakom pojačavala huka nevremena.
Kiša je sada lijevala u potocima; sve su trgovine bile zatvorene; rijetke su ulične svjetiljke gorjele; tek su mu česti bljesci munje pokazivali put. Kad se našao otprilike na sredini Ulice Chatham, koja se pružala u smjeru kojim je morao ići, trenutačan bijes oluje pri šibo ga je da skrene u nekakav zaklon što su ga ondje tvorbi kutovi duboka ulaza u neku židovsku zalagaonicu. Jedva se bio zavukao koliko god je mogao, kad mu je sijevanje otkrilo da je i suprotni kut skloništa nastanjen.
»Gadna kiša, ha«, rekao je drugi pribjeglica koji je istodobno ugledao Philipa.
Glas je u uhu mladog čovjeka odjeknuo s takvim prizvukom da se smjesta otrijeznio. To je pouzdano bio glas Adama Coverta. Uzvratio je nekakvim općenitim odgovorom i pričekao sljedeći bljesak munje da mu osvijetli neznančevo lice. Bljesnulo je, i on je vidio da je taj namjernik doista njegov skrbnik.
Philip Marsh bio je prilično popio — dopustite mi, strogi moralisti, da se za njega zauzmem koliko god je moguće. U duhu su mu se počele rojiti misli, i nije ih mogao odagnati, misli na sve uvrede koje mu je ispričala sestra, i na ogorčene riječi koje joj je Covert izgovorio; podsjetio se i na nepravde koje su on i Esther pretrpjeli, i koje će vjerojatno i dalje trpjeti, od ruku toga drska, zla čovjeka; kako je nizak, sebičan i nemoralan bio njegov karakter, kako je nečasno i okrutno iskorištavao mnoge siromašne ljude, ulovljene u njegovim stupicama, koliko je samo nepravde i patnje prouzročio i mogao tako nastaviti kroz buduće godine. Sav taj metež, muklo kotrljanje grmljavine, osvetničko šibanje kiše i žestok bljesak sijevanja kao da su se bili razularili usred divlje oluje oko njega i podžegli sućutan gnjev u duhu mladoga čovjeka. Pokazalo se da sama nebesa (tako je bila poremećena njegova mašta) pružaju prikladnu pozornicu i vrijeme za odmazdu koja je u njegovoj uzbunjenoj strasti bila slika i prilika božanske pravde. Nije se sjetio da se objašnjenje lako može naći u Covertovu nagomilanu poslu, koji ga je nesumnjivo zadržao dulje nego inače; naprotiv, zamišljao je neki tajanstveni naum koji je odredio da on bude ondje, i da se njih dvojica sretnu u taj nepriličan sat. Sav onaj vrtlog utjecaja zahvatio je Philipa sa zapanjujućom brzinom u taj grozan čas. Pristupio je svojem skrbniku.
»Oho!« rekao je. »Zar smo se tako brzo sreli, gospodine Covert? Izdajice moga pokojnoga oca! Pljačkašu njegove djece! Bojim se i pomisliti na ono što sada mislim!«
Odvjetnika nije napustila njegova urođena bezočnost.
»Osim ako ne biste željeli provesti noć u stražarnici, mladi gospodine, samo nastavite«, rekao je nakon kraće stanke. »Vaš je otac bio slabić, dobro se sjećam; što se pak tiče njegova sina, najgori mu je neprijatelj njegovo vlastito pokvareno srce. Nikada nikakvu nepravdu nisam nanio nijednomu ni drugomu — to mogu red i na to se zakleti!«
»Bezočni lažljivče!« uzviknuo je Philip, dok su mu iz očiju sijevnule ognjene iskre u mraku.
Covert nije odgovorio, samo se hladno i podrugljivo nasmijao, a to je u mladom čovjeku podvostručilo srdžbu. Skočio je na odvjetnika i pograbio ga za maramu oko vrata.
»Evo vam onda!« uzviknuo je promuklo, jer mu se grlo stezalo od đavolskog bijesa koji ga je obuzeo u tom crnom trenutku. »Vi niste dostojni živjeti!«
Svalio je skrbnika na zemlju i pao na njega svom težinom, zagušujući vrisak koji je jadna žrtva upravo počinjala ispuštati. Zatim je, uz strahovito proklinjanje, čvrsto oko vrata stegnuo stvorenje koje je soptalo, izvukao iz džepa nož na sklapanje i pritisnuo oprugu : dugačka britka oštrica, previše željna svoga krvavog posla, širom je iskočila.
Kad je oluja načas utihnula, posljednja snaga čovjeka na zemlji provalila je kao kratak i glasan samrtnički krik. U istom trenutku ubojičina ruka zabola je oštricu jedanput, dvaput, triput, duboko u grudi njegova neprijatelja! Nije prošla ni minuta od onoga kobnog očajničkog smijeha, a djelo je bilo počinjeno, i krivcu je odmah sijevnula nagonska pomisao na strah i bijeg.
U nezemaljskoj stanci koja je uslijedila, Philipove su oči bacale dugačke poglede u svakom smjeru, iznad njega i oko njega. Gle, iznad njega bilo je Božje svevideće oko! Stoje i tko je bio onaj lik ondje?
»Stani! U ime Jahve, stani!« kliknuo je piskutav, ali jasan i milozvučan glas.
Bilo je to kao da je neki optužujući duh sišao dolje da posvjedoči protiv krvavoga čina. Naginjući se daleko kroz otvoren prozor, pojavilo se bijelo obličje među zavjesama, lice mu je krasila čudesna mladenačka ljepota. Dugački i jarki bljesci munje pružali su Philipu pravu prigodu da sve vidi jasno kao da je zasjalo sunce u podne. Jedna je ruka onoga lika bila podignuta uvis kao da preklinje, a njegove krupne sjajne crne oči zurile su u prizor na zemlji s izrazom užasa i nepodnošljive patnje.
»Oh, ako još nije prekasno«, progovorio je opet mladi lik, »poštedi ga. Uime Božjega glasa, zapovijedam ti: Ne ubij!«
Te su riječi zvonile kao pogrebni brecaji u uhu užasnuta Philipa kojega je već grizla savjest. Odskočivši s mrtva tijela, ponovno je bacio pogled gore-dolje po pločniku koji je bio potpuno prazan i pust; zatim je prešao u Ulicu Reade i pun straha uputio se, u stanju polu obamrlosti i polu smetenosti, najbližim ulicama kući.
Kad je ujutro nađeno truplo umorenog odvjetnika, i sudski službenici započeli istragu, sumnja je smjesta pala na Philipa i on je uhićen. Ali ni najstrože ispitivanje nije iznijelo ništa na vidjelo što bi moglo uplesti mladoga čovjeka, osim njegova posjeta Covertovu uredu prethodne večeri i srditih riječi koje je izgovorio. A to nipošto nije bilo dostatno da se na njega svali tako teška optužba.
Drugoga dana poslije toga cijela je stvar došla pred redovito sudbeno vijeće, da bi Philip mogao biti ili okrivljen zbog zločina ili oslobođen. Pisar g. Coverta bio je jedini svjedok. Jedan od Philipovih poslodavaca, vjerujući u njegovu nedužnost, nije ga napustio u nevolji nego mu je priskrbio najsposobnijega stručnjaka za krivično pravo u New Yorku. Dokaz je proglašen potpuno nedostatnim i Philip je oslobođen.
Prenatrpana sudska dvorana razmicala se pred njim dok je izlazio; stotine znatiželjnih pogleda bile su uprte u njegovo lice, i čula se mnoga šala o njemu. Ali u cijeloj toj areni ljudskih lica, on je vidio samo jedno — tužno, blijedo, crnooko lice koje se skrivalo usred ostalih. Vidio je to lice već dvaput: prvi put kao utvaru koja ga je opominjala, drugi put u zatvoru, odmah nakon uhićenja, i sada posljednji put. Taj mladi neznanac — pripadnik prezrene rase — došavši u sudnicu da obavi nesretnu dužnost, s nakanom da posvjedoči stoje vidio, smekšao se gledajući Philipov obraz bez kapi krvi i grčevite jecaje njegove sestre, pa je odustao od svjedočenja protiv ubojice. Hoćemo li mu zapljeskati ili ćemo ga osuditi? Neka svaki čitatelj sam za sebe odgovori na to pitanje.
Toga poslijepodneva Philip je napustio New York. Njegov prijateljski naklonjen poslodavac posjedovao je malenu farmu nekoliko milja uz Hudson, pa je savjetovao mladom čovjeku da se onamo skloni dok ne prođe uzbuđenje zbog cijeloga slučaja. Philip je zahvalno prihvatio prijedlog, obavio neke pripreme, u žurbi se oprostio od Esther i u sumrak stigao u svoje novo prebivalište.
A kako je te noći, što mislite, počivao Philip Marsh? Uistinu počivao! Oh, da su oni koji toliko buče da konopac za vješanje i stratište kazne zločin mogli vidjeti taj prizor, ondje bi doista bili mogli naučiti lekciju! Četiri su dana prošla otkad je onaj što se ondje prevrtao na ležaju posljednji put zaspao. Ni najmanji predah nisu imala njegova budna i silno napeta osjetila tijekom tih užasnih dana.
Dok je razmišljao što bi mogao učiniti da zadobije izgubljeni mir, opsjedali su ga uznemirujući snovi u budnom stanju. Otići će daleko, vrlo daleko! Hladno prevrtanje očiju umorena čovjeka, kad su bacile posljednji pogled na njegovo lice — kreštav bolni vapaj — cijela nezemaljska živost mrtvačeva položaja, kretnja i pogleda — glas opomene odozgor — misli na to progonile su ga kao furije mučiteljice i nikada nisu izbivale iz njegova duba, dok je drijemao ili bdio, te dugačke tegobne noći. Bilo što, bilo kamo, samo da pobjegne od toga groznog društva! Otputovat će u unutrašnjost, zaposliti se da kuluči na nekoj farmi, raditi bez prekida čitave dugačke ljetne dane, i tako prisiliti prirodu da njegovim osjetilima podari zaborav, barem tu i tamo nakratko. Bježat će sve dalje i dalje, dok se u drukčijoj okolini i novom životu potpuno ne izbrišu stare uspomene. Hrabro će se u sebi boriti za duševni mir. Za mir će tegliti i mučiti se, za mir će moliti!
Naposljetku, nakon grozničava sna od tridesetak-četrdeset minuta, nesretni mladić, probudivši se s nervoznim trzajem, uspravio se u krevetu i vidio kako počinje ogranjivati blaženo dnevno svjetlo. Osjećao je kako mu znoj curi niz gole prsi; plahta na kojoj je ležao bila je prilično vlažna od njega. Vukući se mlitavo, otvorio je prozor. Ah, taj dobri jutarnji zrak — kako ga je osvježio, kako se mladić nagnuo kroz prozor i upijao miris cvijeća odozdol, te je gotovo prvi put u životu oćutio kako je Bog uistinu lijepo napravio zemlju i kako postoji čudesna milina u pukom postojanju. Između tisuću nijemih usta i rječitih očiju, koje su se pojavljivale da takoreći podižu pogled i govore iz svakoga smjera, zamišljao je jednako toliko poziva da se s njima pomiješa. Uloživši dosta napora, jer je bio vrlo slab, odjenuo se i izišao na zrak.
Oblaci blijedo zlatne i prozirne ružičaste boje zastirali su istočno nebo, ali sunce, čije bi je lice obradovalo svom tom slavom, još nije provirivalo iznad obzorja. Bilo je to vrijeme i mjesto takve rijetke, takve rajske ljepote! Philip je zastao na vrhu uzbrdite kose i pogledao oko sebe. Nekoliko milja daleko mogao je vidjeti blistavilo rijeke Hudson, a iznad nje zid onih krševitih klisura raštrkanih duž njezinih zapadnih obala. Bliže su bila obrađena polja. Ondje je bujno rasla djetelina, mlado žito povijalo se na ranom povjetarcu, i zrak je bio ispunjen opojnim miomirisom. S boka mu je bio prostran vrt njegova domaćina, gdje je bilo mnogo krasna cvijeća, travnatih površina i širok drvored plemenitih stabala. Dok je Philip sve to promatrao, sveta umirujuća moć prirode — ona nevidljiva produhovljenost tolike ljepote i tolike nevinosti — slijevala se u njegovu dušu. Stišavale su se uskovitlane strasti i grozničava borba. Čak je osjetio nešto nalik na zavidni duhovni mir, neku vrstu radosti unatoč nazočnosti neokaljane dobrote. Bilo mu je lijepo kao najčistije mu od svih bića, premda je skrivio zločin.
Na licu cvijeća ili u zelenom šipražju, ili u granama na drveću, nije se vidjelo optužujuće mrgođenje. Više su mu opraštali nego ljudi, i nisu pravili razlike između djece tame i djece svjetlosti; u najmanju ruku, ljubazno su s njim postupali. Je li onda on bio tako prokleto biće? Nehotice se nagnuo nad granu crvenih ruža, i nježno ih obuhvatio rukama — onim ubilačkim, krvavim rukama! Ali crvene ruže nisu venule niti su manje opojno mirisale. I kad ih je mladi čovjek poljubio, i na njih ispustio suzu, učinilo mu se da je našao milosrđe i sućut sa samih nebesa.
Iako se to protivi svim pravilima pisanja kratkih priča, mi ne nastavljamo daljnje kazivanje ovih uglavnom istinitih događaja. Samo ćemo reći da je ubojica uskoro otputovao — da radi u drugoj djelatnosti — da je još živ — i da je to jedan od tisuća slučajeva neriješenih i nekažnjenih zločina — prepušten, ne ljudskim sudovima, nego sveobuhvatnijoj moći i prosudbi.
(1845.)
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Američke priče - Page 2 Empty Re: Američke priče

Počalji od Mustra Sre Feb 21, 2018 12:52 pm

Američke priče - Page 2 027



NEKE ISTINITE ROMANTIČNE PRIPOVIJESTI
Što se tiče bitnih dijelova sljedećih sitnih događaja, čitatelj ima jamstvo piščeve osobne vjerodostojnosti — mora li se reći, ne samo kao pisca nego i kao čovjeka? — da su se doslovno zbili kako su ovdje ispričani. Možda se ne će smatrati tako romantičnima kao kad bi postojali samo u mašti, jer premda je činjenica doista snažnija od bajke, teško je ikada shvatiti da je tako. Čak i kad smo duboko potreseni prizorom ili slušanjem o stvarnoj smrti pod dirljivim okolnostima, ne gledamo na nju kao najednako sentimentalnu smrt koja se opisuje u romanu ili gleda na pozornici.
Ipak, u istini leži velika čarolija — i ja bih se okušao spram romantične pripovijesti, čak i na biranoj romantičnoj podlozi ljubavi i smrti. Zbog toga sam prekapao po spremištima svoga zapažanja i pamćenja tražeći sljedeće anegdote, i zbog toga ih sada predstavljam s odlučnošću da ni trunka ne prekoračim granice činjenica. Prijateljica pjesnika Popea bila je očarana Plutarhom, dok nije otkrila da je bio autentičan životopisac — navodno — i potom je odbacila njegova djela. Ja imam više povjerenja u sud bistrih američkih žena, i muškaraca, te ne mislim da bi oni mogli postupiti na takav način.
I.
Na obali Long Islanda, južno od Huntingtona, postoji blizu ceste potok zvan Gunnetaug, i kažu da je ušće toga potoka što se ondje izlijeva u zaljev toliko duboko da mu nijedno uže još nikada nije izmjerilo dna. Katkada se spominje pod imenom Utopljeničkoga potoka koje mu je dano zbog događaja koji ću ispričati. Opća je ljetna navada na Long Islandu da se priređuju takozvane »zabave na žalu«; to jest, skupine ljudi, mladih i starih, s obilnim zalihama hrane i pića, otplove rano izjutra na žal koji štiti unutarnji obalni pojas od atlantskih valova, i ondje provedu dan.
Prije mnogo godina jedna je takva družina krenula prijeko iz Gunnetaugova ušća. Vođa skupine i vlasnik čamca bio je mlad farmer iz susjedstva, momak pun života i vedrine, koji je uz mnoge druge imao u čamcu svoju djevojku i sestru. Danje bio krasan i silno su uživah na izletu. Kupali su se u pjeni valova, plesali, kazivali priče, jeli i pili, zabavljah se uz glazbu, ples i igre, i tako dalje, i tumarali obalom tražeći jaja galebova koji ih ne polažu u gnijezda nego na topao pijesak, izlažući ih suncu koje prvorazredno obavlja posao prirodnog inkubatora. (Ponekad sam ondje na pješčanim sprudovima znao skupiti stotinu takvih jaja; ukusna su i upola manja od kokošjih jaja.)
U kasnijem dijelu poslijepodneva skupina je krenula natrag, i jako su se žurili, jer se činilo da se nad njima sprema pljusak s grmljavinom. Preplovili su zaljev, i upravo su ulazili u ušće potoka koji sam spomenuo, kad je provalila oluja i iznenadan nalet vjetra potopio čamac. Stanovnici Long Islanda većinom su dobri plivači, i kako je potok bio širok tek nekoliko koraka, muškarci su pomogli ženama i djeci da se domognu obale. Onaj mladić, vlasnik čamca, jednom je rukom zgrabio sestru, a drugom zaplivao prema obali. Kad je bio nadohvat kopna, čuo je slabašan uzvik iz prevrnutog čamca, a kad je okrenuo glavu, opazio je kako njegova ljubljena djevojka pada u vodu. Pokorivši se naglom porivu, ispustio je sestru, otplivao natrag, zaronio i zgrabivši potonulu djevojku za kosu i odjeću izvukao je na žal. Zatim je opet zaplivao natrag po sestru, i mnogo je dugačkih i užasnih minuta udarao rukama po tamnoj vodi — ali uzalud je udarao i zaranjao. Djevojka se utopila i njezino tijelo nikada više nije viđeno.
Od toga časa mladićev se karakter potpuno promijenio. Nije se više smijao i nije više sudjelovao u seoskim veseljima. Oženio se svojom djevojkom, ali to je bio hladan brak bez prijateljstva. Godinu dana poslije toga počeo je čudno venuti i kopnjeti. Nije patio ni od kakve bolesti — barem ni od jedne koje se opisuju u medicinskim knjigama — ali srce mu se takoreći osušilo. U snovima je na obrazu osjećao studen sestrine mokre kose i budio se uz bolan krik.
Oronjujući tako i propadajući, postupno je sve više i više slabio te naposljetku umro. Ta se priča još pripovijeda u okolici; i često, isplovljujući iz potoka, promatrao sam mjesto gdje je potonula jadna sestra i obalu na koju se uzverala spašena djevojka.
II.
Ne tako davno, neka ostarjela udovica, crnkinja, stanovala je u podrumu — možda još ondje živi — u jednoj od ulica što vode od Broadwaya do North Rivera. Dobivala je posao od nekoliko obitelji koje su je povremeno unajmljivale da im kuha, njeguje djecu i pere rublje; i na taj načinje zarađivala za pristojan život. Ako se dobro sjećam, starica nije imala djece ni bliskih rođaka; bila je potpuno sama na svijetu i, kad je bila kod kuće, živjela je na najosamljeniji način.
Uvijek su njezina soba i skromno pokućstvo bili čisti kao suza, i posvuda su je rado vidjeli zbog njezina ugodna ponašanja i blage ćudi — i sve to u dobi koja se bližila sedamdesetoj godini. Sučelice prebivalištu te starice bio je niz konjušnica i spremišta za javna vozila, liječničke jednoprežne dvokolice i slično. U svako doba dana i večeri ondje su brojni konjušari i poslužitelji radili ili dangubili, i prolaznici su teško mogli izbjeći da ne čuju sočne psovke i besramna podrugivanja.
Stara crnkinja, pušeći uvečer lulu na svojim vratima preko puta, znatno je patila zbog toga proklinjanja i prostaštva. Bila je pobožna žena, ne samo na riječima nego i na djelu. Nekoliko je tjedana, na prekide, primjećivala bosonogu djevojčicu od dvanaest ili trinaest godina kako onuda žurno prolazi, zaustavljajući se katkada kraj konjušnica. Djevojčica je bila gluhonijema, kći kukavnih roditelja u susjedstvu, odanih piću, koji su je puštali da raste poput korova. Bez ikakve skrbi i vodstva u prvim životnim koracima, imala je pred sobom najmračniju i najgrozniju budućnost. Sto se u takvim okolnostima moglo očekivati tijekom njezinih sljedećih godina osim izopačenja, bijede i zločina?
Starica je često sa zabrinutosti razmišljala o toj djevojčici, drhteći zbog sudbine koja ju je očito čekala. Naposljetku je odlučila nešto učiniti u korist nesretnice. Čula je da postoje plemeniti zavodi za gluhonijeme gdje im gotovo otvaraju zapečaćene prolaze u osjetilima. Nakon raspitivanja doznala je da bi u slučaju njezine mlade susjede trebalo platiti određenu svotu novaca — dvije stotine dolara, čini mi se da je bilo — prije nego što bi bila primljena u jedan zavod u New Yorku. Je b što trebalo platiti poslije toga, zaboravio sam, ah taje svota bila unaprijed nužna.
Starica se prilično dobro upoznala s djetetom i otkrila u njoj bistrinu i oštroumnost kojima se ističu nesretnici poput nje. Odlučila ju je spasiti —preusmjeriti njezinu stazu od mraka prema svjetlu. Iz dana u dan, poslije toga, iz noći u noć, kad god joj je dopuštao posao, hodala je naokolo starica, s preporukama i papirima, moleći priloge od milosrdne čeljadi u najsvetiju svrhu.
Među obiteljima gdje je bila poznata uvijek je uspijevala nešto dobiti — katkada pola dolara, katkada dva, a katkada pet pa čak i deset dolara. Ali gdje je bila nepoznata, rijetko je dobivala ikakav odgovor na svoju molbu osim gruba odbijanja ili uvrjedljive poruge. Većina je njih sumnjala da je njezina priča izmišljena, iako je bila priskrbila neporecive dokaze istinitosti koje je uvijek nosila sa sobom. Dugo se činilo da je to beznadan napor, ali ona je ustrajavala — prilažući iz vlastitih oskudnih sredstava svaki cent koji je mogla uštedjeti. Trebam li reći da su nebesa blagoslovila trud toga ubogog stvorenja — da je uspjela prikupiti traženu svotu i da je ona djevojčica uskoro bila primljena u prihvatilište.
Živi li još ostarjela udovica u onom podrumu, i što se poslije toga događalo u životu djevojčice, to ne znam. Ali pouzdano znam da čistije i uzvišenije djelo nesebične ljubavi i blagosti nikada nije učinjeno! U svemu što sam ikada čuo ili pročitao nisam našao boljega opovrgnuća onih namrštenih dogmatista koji sve postupke čovječanstva obrazlažu odvratnim motivom ugađanja vlastitoj apstraktnoj ličnosti.
III.
Prije nekoliko godina upoznao sam se s gospodinom koji se doselio iz Francuske i tada živio u ugodnu provincijskom gradu dvadesetak milja daleko od ovoga velegrada. Bio je blaga ali donekle nastrana osoba; i na farmi koju je posjedovao — jer je raspolagao priličnim bogatstvom — sve je bilo prepušteno propadanju. Stoka je lutala naokolo, ograde su se urušavale, sijeno je ostajalo nepokošeno; i da vlasnik nije izvlačio lijepe prihode iz zaklada u gradu, svatko bi možda u njegovoj kud skapavao od gladi. Ljudi su iz okolice smatrali da je poremećen, što možda katkada nije bilo daleko od istine. Ali nikada nikoga nije uvrijedio ili ozlijedio, i stoga su mu dopuštali da živi na svoj način bez ičijega miješanja.
Imao je troje djece, sva su bila odrasla i otišla od kuće. Sinovi su bili zaposleni u nekoj trgovačkoj kući u New Yorku, gdje je živjela i udana kći. Useljenikova žena bila je gospođa blaga ponašanja i vrlo gospodskoga izgleda, nježne pojave, i stalno mije sličila na nekoga tko beznadno boluje od sušice. Susjedi su govorili da je nikada nisu vidjeli nasmiješenu.
Jednoga je dana gospodin pošao u New York s nakanom da potraži liječnički savjet za svoju ženu koja ga je pratila. Kad su stigli i posjetili nekoliko liječnika, nakon dva dana naglo je donio odluku da se vrati na farmu i odvede ženu sa sobom. Liječnici su rekli da je odvođenje bolesnice veoma neprikladno; ali on se za pola sata spremio i bez znanja svoje djece krenuo na put. Žena je bila tako slaba da nije mogla nauzgor sjediti, pa ju je povezao u nekoj vrsti natkrivenih kola, na krevetu.
Prevezli su se trajektom u Brooklyn, i kad su bili blizu Bedforda, gospodin je predao konjske uzde unajmljenom čovjeku koji ga je pratio te objavio nakanu kako će pješice nastaviti put. Tako je i učinio. Unajmljeni čovjek nastavio je voziti dvije-tri milje, zatim načas zastao, skočio na zemlju i podignuo platno na kolima da vidi kako se drži bolesna žena. Bila je beživotno truplo! Čovjek se od užasa skamenio na mjestu. Zatim je maknuo kola sa sredine ceste, odriješio oba konja, jednoga zavezao za drvo, vinuo se na drugoga i brzo odjahao naprijed da sustigne muža.
Do njega je dojahao nakon tri naporne vrele milje. Kazao mu je svoju priču, i muž ga je saslušao ali ništa nije odgovorio. Unajmljeni čovjek mu je obrazlagao kako je nužno da se smjesta vrati, ah ovaj je to odbio i divlje pohitao naprijed cestom prema gradu u kojem je živio. Stigavši tamo, prošao je kraj svojih vrata, bez zaustavljanja, i otišao ravno u vrlo prostranu močvarnu šumu koja leži koju milju dalje od naselja. Po toj je šumi lutao oko tri dana i noći, i kad su ga nakon toga vremena našli, svega blijeda, odrpana i okrvavljena, ustvrdili su da je mahnit. Poslali su ga u jednu od umobolnica gdje bez sumnje, ako je živ, boravi u ovom trenutku.
Unajmljeni čovjek, kad se vratio k truplu, odvezao ga je do najbliže kuće, a zatim se vratio u New York i izvijestio sinove koji su, naravno, poduzeli korake da se smjesta obave dužni pogrebni obredi.
IV.
Saunders, taj nesretni mladić, sada u Državnom zatvoru zbog poslovne pronevjere, u tvrtki Austin & Wilmerding, nekoć je bio sa mnom podstanar u istoj kući. Ubrzo nakon njegova uhićenja pošao sam u Centre Street, posjetio zatvor »Groblje« i došao u njegovu ćeliju da ga vidim. Podastro mije dugačko izvješće o počinjenom zločinu i svojim djelima sve do trenutka uhićenja u Bostonu. Sve je to bila ogavna priča o opačini i taštini. Bio je brzoplet mladić kojemu se u glavi zavrtjelo od melodrama i romana kakve je pisao Jack Sheppard — od samoga petparačkog štiva. Kad je preuzeo novac, a svaki mu je trenutak bio vrijedan dragulja — namjeravao je otploviti parobrodom Great Western, to će se pamtiti — potrošio je čitav sat hodajući do zalagaonice u Boweryju da bi otkupio malen komad nakita koji je ondje bio založio: uspomenu od pokojne majke. Rekao mi je u ćeliji da bi bio dao tisuću dolara za dodatnih pola sata, ah nije mogao otputovati bez te kopče. Tih pola sata stajalo ga je sudbine koja ga je poslije toga stigla.
V.
Kad je moja majka bila djevojka, kuća u kojoj su ona i njezini roditelji živjeli nalazila se u mračnoj šumi, daleko od bilo kakva sela ili gušćeg naselja. Jednoga kolovoskog jutra moj djed imao je nekoga posla nekoliko milja daleko od kuće, pa je osedlao svoga omiljenog konja Dandyja — stvorenje koje je volio odmah iza žene i djece — i odjahao da to obavi. Kad je pala noć, a moj se djed nije vraćao, baka se počela nelagodno osjećati.
Dok je noć odmicala, ona i njezina kći sjedile su nestrpljivo iščekujući povratak odsutnoga muža i oca. Tada se podigla strašna oluja, a njihove su se uši usred huke obradovale začuvši dobro poznat topot Dandyjevih kopita. Baka je potrčala do vrata, ah kad ih je otvorila, gotovo se onesvijestila u naručaju moje majke. Jer ondje je stajao Dandy, osedlan i zauzdan, ah djedu nije bilo traga. Moja je majka izišla i vidjela da je uzda slomljena a sedlo mokro od kiše i poprskano blatom. S boli u srcu vratile su se u kuću. Već je bila prošla ponoć, i oluja se prilično stišala.
Tada, u tišini njihova ustrašenog bdijenja, čule su nešto u susjednoj sobi — sobi »od viška« — što im je udvostručilo užas. Čule su polagani bat koraka čovjeka u hodu. Tup! tup! tup! — odjeknulo je triput svečano i odmjereno, i potom je sve opet zamuknulo. Tko god je usred gluhe noći osjetio kako mu nejasan mraz nepoznatog užasa puzi u samu dušu, može dobro zamisliti kako im je sada prolazilo vrijeme. Moja majka je skočila do vrata i okrenula ključ te izgovorila nekoliko veselih riječi što ih je mogla protisnuti kroz usne do ušiju zaprepaštene roditeljice.
Mračni sati polako su puzili i na kraju se kroz istočni prozor ugledao sitan tračak danjega svjetla. Gotovo istodobno s tim začuo se iz daljine grub glas i šljapkanje konja što grabi po mekanom mokru putu. Taj grubi doziv došao je blijedim i iscrpljenim ženama kao pozdrav nailazećeg broda izgladnjelim mornarima na olupini u moru. Baka je ovaj put otvorila vrata da ugleda rumeno lice nasmijana muža i da čuje kako je, kad je jenjala oluja, pošao potražiti Dandyja kojega je bio zavezao ispod nadstrešnice, i otkrio da je to plaho stvorenje prekinulo uzdu i pobjeglo doma, i kako u to doba nije mogao dobiti drugoga konja ni za lijepe riječi ni za novac, te kako je silom morao ondje ostati gotovo do svanuća.
Zatim je baka ispričala svoju priču — svoj užas i strah, te kako je čula težak bat koraka u dnevnoj sobi — na što se djed nasmijao i pošao do vrata između dviju prostorija, i otključao ih, i nije vidio ništa drugo osim tame, jer su mračnice bile zatvorene. Moja majka i baka pošle su bojažljivo za njim, premda su se sada počinjale bojati da će se otkriti neki smiješan uzrok njihove uznemirenosti. Djed je otvorio mračnice; i zatim su svi preletjeli pogledom po sobi — nakon čega je odjeknuo grohotan smijeh iz prostranih muževljevih usta tako da mu je Dandy, daleko u stajskom dvorištu, uzvratio njiskom u znak prepoznavanja.
Tri-četiri dana prije toga moja majka je bila odlomila granu s breskvina stabla u vrtu, granu koja je bila neuobičajeno puna plodova, iznimne veličine i ljepote. Unijela ju je u kuću i smjestila na visoku policu iznad ognjišta u dnevnoj sobi, usred cvijeća i jednostavnih ukrasa. Prethodne noći, dok su mati i kći bdjele, tri su prezrele breskve, jedna za drugom, pale na pod, a prestravljene mašte moje majke i bake preobrazile su neškodljive plodove u ljudske pete! To je dakle bio taj misterij, i tu su ležale tri lijepe breskve, kojima se moj djed tako grčevito smijao da je izazvao moju baku, pošto se i sama neko vrijeme smijala, da ih podigne i — napola u šali, napola ozbiljno — ugura ih toliko duboko u razjapljene čeljusti svoga muža da se umalo nije uistinu ugušio.
(1845.)
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Američke priče - Page 2 Empty Re: Američke priče

Počalji od Mustra Sre Feb 21, 2018 12:53 pm

Američke priče - Page 2 026



SJENA I SVJETLO U DUŠI JEDNOGA MLADIĆA
Kad je mladi Archibald Dean otišao iz grada — a tako je često govorio da život izvan njega uopće nije život — pošavši u provinciju da preuzme dužnost u nekoj malenoj okružnoj školi, osjećao se kao da je potonula posljednja plutajuća daska koja ga je održavala u nadi i sreći, a i on s njom. Ali siromaštvo je jednako neumoljivo, ako i nije jednako sigurno, kao smrt i porezi koje je Franklin nazivao najsigurnijim stvarima modernog doba. A siromaštvo je pritisnulo Archieja Deana; jer kad se dogodio razorni požar u New Yorku 1835., uništivši tolike vlasnike nekretnina i nekoć bogate trgovce, uništio je i osiguravajuće zavode koji su, naravno, uništili ljude koji su svoja mala bogatstva bili uložili u njihove dionice. Među stotinama i tisućama drugih nesretnih ljudi — staraca, siročadi i invalida — udovica Dean je izgubila svaki dolar o kojem je ovisila potpora njezina života na izmaku. Nije to bila neka velika svota, ali ipak je donosila, i trebala je donositi, dovoljno velik prihod da se može uzdržavati i odgajati svoja dva dječaka. Ali kad je prošlo prvo zaprepaštenje, ta žena vesele duše gurnula je u stranu, koliko god je mogla, sve sumorne misli, i odlučila ipak zajaziti vode pobješnjele oluje. Samo ju je prilično uznemirivalo, možda najviše, ponašanje njezina sina Archibalda. Nestalan joj je bio »kao voda«, čak ni njegova mladost nije bila dovoljna izlika za nedostatak energije i odlučnosti; i proživjela je mnogi tužan trenutak u materinskim razmišljanjima, završivši u strahu da se njezin sin »ne će istaknuti«.
Taj mladić imao je previše ponosa one niže vrste što se plaši izlaska u javnost ako odjeća nije po posljednjoj modi, a šešir i cipele prikladni da izdrže modnu kritiku. Njegovi bi se obrazi zažarili od stida ako bi ga tko vidio da išta radi: srce bi mu potonulo u pete ako bi ga njegovi mladi prijatelji sreli kad je pokazivao znakove da mu je nuždan posao ili da nema novca. Štoviše, Archie je prečesto gledao na tamnu stranu svoga života; tugovao je nad svojim nedostatcima, kako ih je nazivao, misleći pritom koliko na novčanu toliko i na duhovnu oskudicu. Ali da bismo bili pravedni prema mladiću, valja nešto reći i o njegovim dobrim stranama. Bio je nepokolebljivo pošten; dao bi čitavo bogatstvo, da ga je imao, da njegovoj majci bude udobno; nije bio nesklon radu, i to predanom radu, da ga je mogao ostvarivati u okolnostima koje bi bile jednake njegovim ambicijama; imao je dobrohotnu i čistu dušu, bez ijednoga od mračnijih poroka koji su tako česti među mlađarijom u našim velikim gradovima.
Jedan dobar prijatelj, u čijoj je kući mogla biti korisna, pružio je udovici zaklon koji je rado prihvatila; i onamo je povela svoga mlađeg sina, boležljivo i blijedo dijete, plavokosoga malog Davida, koji je izgledao dovoljno krhko da bi ga odnio svaki jači lahor. I kad se slučajno dogodilo da su čuli kako u jednom provincijskom kotaru traže učitelja, za bijednu plaču i oskudnu hranu, i zaključili da Archie udovoljava uvjetima za to mjesto, premda je i sam bio malo stariji od dječaka ali je posjedovao dobro obrazovanje, mladić je odlučio poći onamo; krenuo je bolestan u duši i jedva susprežući nemuževne suze, kad ga je majka poljubila u obraz i on čvrsto zagrlio brata, i za jedan sat bio je već nekoliko milja na putu. Ali tako je moralo biti. Zar nije obišao sve dijelove grada ne bi li se gdje zaposlio kao pisar? I zar ga nije bilo prilično sram da imalo dulje živi na račun drugih ljudi?
Potkraj prvoga tjedna provedena na poslu — nije vrijedno pričati o njegovu nastupu, s obzirom na osjećaje i okolnosti što prate svaki početak — Archie je napisao majci (koja je bila i njegova povjerljiva prijateljica, koliko god se to činilo čudno većini muškaraca) dugačko pismo kojemu pripada i ovo što slijedi:
»Možda će ti biti zamoran ovoliki izljev žuči, ali iskustvo mi kaže da ću se bolje osjećati kad sve to napišem; i nalazim se u takvu raspoloženju da mi slatka muzika ne bi pružila nikakva užitka. Zatvoren i stiješnjen ovdje među skupinom bića kojima je nepoznata svaka pristojnost i uglađenost, bez sunčeva svjetla na vidiku, zar nemam razloga osjećati kako me prekriva tama? Ah, sirotinjo, kakav si ti zloduh! Koliko si uzvišenih želja, koliko si težnja za dobrotom i istinom zgnječila pod svojom željeznom petom! Kakva si nabujala srca poslala dolje u kuću vječne tišine, nakon dugih ljeta gloženja i gorčine! Kakvu nadarenost, plemenitu poput nadarenosti velikih pjesnika i filozofa, osuđuješ da propadne u tami ili umre u očajanju! Majko, u grlu me guši, krv mi gotovo prestaje teći, kad oko sebe vidim toliko ljudi koji su se kanda rodili na svijet samo da jedu i spavaju, i vrte se u istom jednoličnom krugu, i misle da i ja moram upasti u tu struju i uzalud živjeti i umrijeti!«
Jadni mladiću, koliko ih je poput tebe gledalo na čovjeka i život u istom nemilostivu svjetlu! Je li onda premudra Božja providnost naopako uredila stvari? Postoji li nesuglasje u mehanizmu koji pokreće sustave svijeta i održava ih na njihovim usklađenim putanjama? Oh, ne! Nesuglasje je u tvojem srcu, tu leži tama i zbrka. Sramota je mladu čovjeku, kraj zdravlja i budna duha, da bude malodušan. Imamo svijet, tisuće staza prema koristi i dobitku pružaju se oko nas unedogled. Zar je to mjesto za dušu koja malakše? Zar je mladost vrijeme da se odustaje, kad je utrka tek započela?
Ali promjena u duhu, sretan ishod jednoga posebna događaja i nekoliko nizova jasnijih misli, počinjali su djelovati na dušu Archieja Deana tijekom ljeta: jer je bio početak proljeća kad su krenule njegove muke i osjećaj najtežih lišavanja. Postoji jamačno i utjecaj svježa zraka u prirodi, prirodnog okoliša, uživanja u prigodnoj dokolici, od čega se u duhu začinju istinskija i srdačnija razmišljanja, pa čovjek analizira i važe svoje odluke, traži im objašnjenja ako su krive tako da vidi svoje pogrješke — utjecaj koji otupljuje oštricu mnoge maglovite boljke i sprječava mnogi gubitak, koji je najčešće izmišljeni gubitak. Imale ove napomene potvrde ih ne, duh mladog učitelja naposljetku se bez ikakve sumnje osokolio i uljepšao životom u provinciji, dugačkim šetnjama po brežuljcima, jahanjem svake subote, jutarnjim tumaranjima i večernjim skitnjama; čak se činilo da unatoč oskudnu životu, zbog čista zraka i vode, njegovim žila teče bolja krv. Postupno je također otkrio nešto čemu se mogao diviti u karakteru i navikama neuglađena seoskog pučanstva — njihovu nepatvorenu osjećaju za većinu praktičnih stvari, njihovoj gostoljubivosti i njihovoj marljivosti.
Jednog se dana Archie slučajno upoznao s pričom neke naročite osobe iz susjedstva — stare, koščate, ostarjele djevojke požutjela lica, koju je često susretao i koja je naizgled bila u dobrim odnosima sa svima; njezin su lik i lice, uza svu njezinu oronulost i uvelost, dočekivali s dobrodošlicom gdje god se i kada god se pojavljivala. U djevojaštvu te davno rođene usidjelice, velika farma njezina oca potpuno je propala i bila prodana da bi se podmirili dugovi zbog njegove nastranosti i rasipništva. Uništenje obiteljskoga mira koje je uslijedilo nakon toga ostavilo je iznimno dubok trag u djevojčinu duhu, i ona je odlučila otkupiti cijelu farmu. Ta je odlučnost oblikovala njezin život — najveći dio njega — kao i njezine tjelesne udove i žile. Bila je snalažljivo stvorenje; teško je radila; zarađivala je malenu plaću koja se davala ženskoj radnoj snazi; ustrajavala je; znala je osvanuti i omrknuti na najrazličitijim poslovima koji se mogu zamisliti; prošle su duge, duge, duge godine; mladost je prohujala (a govorilo se da je bila prilično lijepa); sama farma promijenila je mnoge vlasnike; cijelo to vrijeme ona nikomu živu nije povjerila svoju tajnu; gomilala je svoju zaradu; sve druge strasti, čak i ljubav, ustuknjivale su pred njezinom velikom odlukom; vrebala je svoju priliku, i naposljetku postigla cilj! Ne samo stoje rasteretila farmu, nego je bila sretna stoje na njoj svojem ostarjelu ocu priskrbila dom tijekom mnogo godina prije njegove smrti. I kada se uzmu u obzir nepovoljnosti pod kojima žene rade, u borbi za zaradu, ovo je izniman, gotovo nevjerojatan slučaj. Ali opet, kad se pomisli kako je pouzdano, premda veoma polagano i postupno, ustrajnost svladala naizgled nepremostive teškoće, ta činjenica—jer događaj koji iznosimo je činjenica — možda i ne će izgledati tako čudno.
Archie je pripovijest o postupcima te stare djevojke osjećao kao prijekor — bila je to oštra pouka njemu i njegovoj namjernoj slabosti. Štoviše, način njegova tadašnjeg života prisiljavao ga je da se privikava na cjelovitiju djelatnost; morao je sam sebi pomoći ili bespomoćno nastaviti kao dotada; otkrio je novo zadovoljstvo u najvišoj vrsti neovisnosti koja se sastoji od toga da je čovjek kadar obavljati dužnosti za vlastitu udobnost, nalaziti sredstva i sposobnosti »kod kuće«, gdje će smjestiti sreću onkraj dosega promjenljivih okolnosti ili usluga unajmljenika, ili čak hirova sudbine. Promjena nije bila nagla, rijetke su velike promjene takve. Ali njegovo srce budno je pazilo na slabost; sjeme je bilo posijano; Archie Dean je osjećao da može poboljšati svoju narav s pomoću te iste naravi. Mnogo je puta klonuo; ali pri svakom brzopletom uzmicanju pomislio bi na ženu požutjela lica i ponovno se pridignuo.
U međuvremenu dogodile su se promjene u stanju njegove majke. Archie je pozvan doma da plače kraj samrtničke postelje maloga Davida. I to je pomoglo da se zbije preokret u cijelom njegovu biću; osjetio je kako na njemu leži odgovornost da olakša posljednje udovičine godine. »Napustit ću učiteljsko mjesto i doći da živim s tobom«, rekao je majci. »Imat ćemo isti dom, jer tako je najbolje.« I to je učinio.
I slabost srca toga dobrog mladića nikada više nije u potpunosti njime ovladala, nego je s protjecanjem vremena sve više iščezavala. Ovaj drugi put uspio se zaposliti. Uz pomoć čelične volje on je djelotvornošću i veselom ćudi nadomjestio klonulost i brzoplet jezik. Sučeljavao se nedaćama kako su dolazile, licem u lice, i nije izbjegavao sukobe. Uistinu, osjećao se divno kad bi svladao koju zapreku. Majci je priskrbio spokojan i udoban dom; i od trenutka Davidove smrti, njegov je jezik izgovarao samo ljubazne riječi, i njegove su usne neprestano nudile najradosniji smiješak, bez obzira na trenutne nevolje ili razočaranja.
Ah, to mrzovoljno raspoloženje, koje je Archie iskorijenio iz svoje naravi, u kolikom broju mladića, zbog duge navike i nemara, pušta korijen i širi gorčinu, pomućuje mir njihovih obitelji, i nosi ih kroz proljeće i rano ljeto života, a da ne udahnu nijedan miris i ne uberu nijedan cvijet!
(1848.)
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Američke priče - Page 2 Empty Re: Američke priče

Počalji od Mustra Sre Feb 21, 2018 12:53 pm


Američke priče - Page 2 025






Umjesto pogovora
KRONOLOGIJA ŽIVOTA I DJELA WALTA WHITMANA
1819. Rodio se 31. svibnja u mjestu West Hills, općina Huntington (New York), kao drugo dijete (i drugi sin) Waltera Whitmana, graditelja kuća, i Louise Van Velsor, potomaka ranih doseljenika na Long Islandu.
1823. Walter Whitman stariji seli se s obitelji u Brooklyn gdje se nada uspjeti u procvatu graditeljstva.
1825. Markiz Lafayette posjećuje Brooklyn; Walt Whitman se rado sjećao kako ga je zagrlio. Walt Whitman pohodi državnu školu u Brooklynu (do otprilike 1830.).
1830.-35. Radi kao uredski poslužitelj. Uči tiskarski zanat u novinskim kućama Patriot i Star; ostaje ondje nakon odseljenja obitelji natrag na Long Island (1833.).
1836.-38. Predaje u školama na Long Islandu u mjestima East Norwich, Hempstead, Babylon, Long Swamp i Smithtown (gdje je aktivan u mjesnom debatnom društvu).
1838.-39. Osniva, izdaje i uređuje tjedne novine Long Islander u Huntingtonu; radi u novinama Democrat (Jamaica kod New Yorka); piše poeziju i književnu prozu.

1840.-41. Skuplja glasove za predsjedničkog kandidata Martina van Burena; ponovno predaje u školi; objavljuje poeziju u Democratu.
1841. Preseljava se u New York City (u svibnju) i radi kao slagar za New World; obraća se skupu Demokratske stranke u City Hall Parku (u srpnju); objavljuje »Smrt u učionici« (Death in the School-Room) u časopisu Democratic Review (u kolovozu) i druge priče.
1842.-45. Radi za razne novine u New York Cityju (Aurora, Evening Tattler i druge). Objavljuje »roman o apstinenciji« Franklin Evans (studeni 1842.), te više od petnaest priča i crtica.
1845.-48. Vraća se u Brooklyn i radi za Star i Daily Eagle; postaje ljubitelj opere.
1848. Odlazi u New Orleans (u veljači) s bratom Jeffom da izdaje Daily Crescent; odustaje (u svibnju) i vraća se u Brooklyn uz Mississippi te preko Velikih jezera i rijeke Hudson. Osniva (u rujnu) i izdaje novine Brooklyn Freeman.
1849.-54. Vodi istodobno tiskaru, knjižaru i graditeljsku tvrtku; piše kao slobodan novinar. Posjećuje West Hills s ocem (1850.). Iste godine objavljuje četiri tematske pjesme (1850.), jedna od njih (»Europa«) pojavit će se u Vlatima trave (Leaves of Grass). Piše pjesme i prozne fragmente nagovješćujući konačni stil Vlati trave.
1855. Izuzimlje autorska prava (u svibnju) na prvo izdanje (975 primjeraka) Vlati trave (dvanaest pjesama bez naslova i predgovor) koje sam objavljuje tijekom prvog tjedna u srpnju. Umire mu otac (11. srpnja). Ralph Waldo Emerson šalje mu pismo (21. srpnja) pozdravljajući Vlati trave.
1856. Objavljuje drugo izdanje Vlati trave s 33 pjesme, Emersonovo pismo i dugačko otvoreno pismo te Whitmanov odgovor. Henry David Thoreau i Bronson Alcott posjećuju ga u Brooklynu.
1857.-59. Uređuje Times u Brooklynu.
1860. Posjećuje restoran Pfaff’s na Broadwayu, sastajalište književnih boema New Yorka. Odlazi u Boston (u ožujku) da nadgleda treće izdanje Vlati trave. Susreće se s Emersonom koji ga potiče da »pročisti« pjesme u zbirci Adamova djeca (Children of Adam).
1861.-62. Kad je buknuo Građanski rat, zavjetuje se da će živjeti »čistim« životom. Piše kao slobodan novinar; posjećuje bolesnike i ranjenike u bolnici New York; ide na frontu u Virginiju (u prosincu 1862.) gdje doznaje da mu je ranjen brat George.

1863.-64. Dolazi u Washington da bude »ranarnik« u vojnim bolnicama, uzdržava se radeći honorarno kao pisar u uredu vojnog blagajnika; vraća se u Brooklyn (u lipnju 1863.) na produženo bolovanje.
1865. Opet odlazi u Washington gdje stupa u službu (u siječnju) kao pisar u Ministarstvu unutarnjih poslova; otpušta ga tajnik navodno zbog Vlati trave; prelazi u ured državnog odvjetnika. Piše (ljeti) »Kad su zadnji jorgovani cvali u dvorištu« (»When Lilacs Last in the Dooryard Bloom’d«) kao odgovor na Lincoln ovo ubojstvo. Piše (u listopadu) zbirku Udarci bubnja i nastavak (Drum-Taps and Sequel).
1867. Četvrto izdanje Vlati trave; u londonskim časopisima objavljene pohvale pjesniku Whitmanu.
1868. U Londonu objavljena knjiga Pjesme Walta Whitmana ; izabrao i priredio W. M. Rossetti.
1870. Objavljuje peto izdanje Vlati trave, zatim Demokratske vidike (Democratic Vistas) i Put u Indiju (Passage to India), sve troje datirano 1871.
1871. Dobiva laskavu pjesmu od Swinburnea i bratsko pismo od Tennysona.
1872. Piše oporuku.
1873. Dobiva moždani udar, ostaje paraliziran. Deprimiran je zbog smrti snahe Marthe, Jeffove žene (u veljači), te majke (u svibnju). Napušta Washington kao invalid i seli se k bratu Georgeu u Camden, New Jersey (u lipnju).
1874.-79. Objavljuje pjesme; drži predavanja na sveučilištima; putuje na zapad sve do Colorada; obolijeva i ostaje u St. Louisu s bratom Jefom.
1880. Putuje u Kanadu, posjećuje štovatelja i budućeg biografa R. M. Buckea.
1881. Posljednji put posjećuje obiteljska rodna mjesta i groblja na Long Islandu; ide u Boston da nadgleda novo izdanje Vlati trave (293 pjesme); posjećuje Emersona u Concordu.
1882. Oscar Wilde posjećuje Whitmana u Camdenu (u siječnju). Nakladnik Osgood povlači izdanje Vlati trave (u travnju) nakon upozorenja bostonskog državnog odvjetnika da neke pjesme padaju pod udar »Javnih odredaba o opscenoj književnosti«.

1883. Izlazi Buckeova knjiga Walt Whitman, studija pod strogim Whitmanovim nadzorom.
1884. Kupuje kuću u Camdenu (328 Mickle Street) za 1.750 dolara i seli se u nju u ožujku.
1885. Prijatelji i štovatelji daruju mu konja i dvokolicu za izlete.
1886. Dobiva 800 dolara za kupnju ljetnikovca; pozira za portret slikaru Thomasu Eakinsu.
1888. Doživljava još jedan moždani udar za kojim slijedi teška bolest; piše novu oporuku.
1889. Izlazi iz kuće u kolicima pošto je gotovo godinu dana bio zatvoren u kući. Izvješće o proslavi njegova sedamdesetog rođendana objavljeno pod naslovom »Čestitka Camdena Waltu Whitmanu«.
1890. Drži posljednje predavanje »Smrt Abrahama Lincolna« u Philadelphiji (u travnju). Piše pismo J. A. Symondsu (u kolovozu) odbacujući homoseksualnu interpretaciju zbirke Calamus, tvrdeći: »Iako sam uvijek bio neoženjen, imao sam šestero djece.« Potpisuje ugovor o izgradnji granitne »pogrebne kuće« za svotu od 4.000 dolara (u listopadu).
1891. Izlazi »Zbogom, moja mašto« (»Good-Bye my Fancy«) i »samrtno« izdanje Vlati trave. Priprema Sabrana prozna djela (Complete Prose Works), objavljena 1892.
1892. Umire 26. ožujka u Ulici Mickle; pokopan 30. ožujka na groblju Harleigh u Camdenu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Američke priče - Page 2 Empty Re: Američke priče

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu