Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Nemanjići

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Ići dole

Nemanjići            - Page 2 Empty Nemanjići

Počalji od Mustra Čet Feb 22, 2018 11:10 am

First topic message reminder :

Dejan Stojiljković, prozni i dramski pisac, filmski i strip-scenarista, rođen je u Nišu 1976. godine. Do sada je objavio romane Konstantinovo raskršće, Duge noći i crne zastave, Znamenje anđela, Kainov ožiljak (u četiri ruke, sa Vladimirom Kecmanovićem) i Olujni bedem, kao i prozne zbirke Leva strana druma, Low Life i Kišni psi. Zajedno sa Vladimirom Kecmanovićem i Draganom Paunovićem autor je ilustrovane trilogije o Nemanjićima, koju čine knjige U ime oca, Dva orla i U ime sina. Autor je više dramskih tekstova i strip-scenarija. Jedan je od scenarista serije Senke nad Balkanom, u režiji Dragana Bjelogrlića. Laureat je prestižne književne nagrade „Miloš Crnjanski“ (za roman Konstantinovo raskršće). Proza mu je prevođena na ruski, engleski, grčki, slovački, makedonski, slovenački i francuski. Jedan je od najčitanijih savremenih srpskih pisaca. Član je književne grupe P-70, Srpskog književnog društva i Udruženja stripskih umetnika Srbije. Živi i radi u Nišu.
-------------------------------

Vladimir Kecmanović (Sarajevo, 1972) do sada je objavio romane: „Poslednja šansa“ (1999), „Sadržaj Šupljine“ (2001), „Feliks“ (2007), „Top je bio vreo“ (2008), „Sibir“ (2011), „Kainov ožiljak“ (u četiri ruke sa Dejanom Stojiljkovićem, 2014), „Osama“ (2015) i zbirku pripovedaka „Zidovi koji se ruše“ (2012). Sa istoričarem Predragom Markovićem autor je knjige „Tito, pogovor“ (2012). Objavio i esejističko-biografsku knjigu „Das ist Princip!“ (2014). Dobitnik je stipendije fondacije „Borislav Pekić“ i nagrada „Ivo Andrić“, „Branko Ćopić“, „Meša Selimović“, „Hit libris“, „Vitez srpske književnosti“, „Pečat vremena“ i Velike Andrićeve nagrade instituta u Andrićgradu. Kecmanovićeva proza prevođena je na engleski, francuski, nemački, ukrajinski i rumunski jezik.
Njegova dela doživela su filmske, televizijske i dramske adaptacije. Prevod romana „Top je bio vreo“ („The Cannon was Red Hot“) 2014. je nominovan za nagradu IMPAC Dublin, koja se u istoimenom gradu dodeljuje za najbolji roman objavljen na engleskom jeziku.
Živi i radi u Beogradu. Vlasnik je i urednik izdavačke kuće VIA. Kolumnista je lista „Politika“. Povremeno piše za više medija u zemlji i okruženju. Član je grupe P 70 i Srpskog književnog društva.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Nemanjići            - Page 2 Empty Re: Nemanjići

Počalji od Mustra Čet Feb 22, 2018 11:39 am

Nemanjići            - Page 2 Sina
Nakon godina koje je proveo ratujući i stvarajući državu, veliki župan Stefan Nemanja izborio se konačno za mir. Došle su godine u kojima se gradi i rađa. Njegova država je ojačala i proširila se. Nema više neprijatelja sa kojima valja ukrstiti mačeve. Njegovi sinovi su izrasli u gospodare i dobili zemlje kojima će vladati. Ali nije sve onako kako se ostareli gospodar nadao. Zanesen pričom tajanstvenog ruskog kaluđera, njegov najmlađi sin Rastko beži na Svetu Goru da bi se zamonašio. Nemanja se ne miri s njegovom odlukom i šalje poteru. Istovremeno, između dva starija brata, Vukana i Stefana, rađa se sukob oko toga ko će naslediti oca na tronu. Pod utiskom koji je ostavio odlazak najmlađeg sina u monahe, Nemanja odlučuje da sazove narodni sabor na Sretenje i tamo saopšti svoju odluku o povlačenju sa prestola i imenovanju naslednika...
Treća knjiga trilogije o Stefanu Nemanji
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Nemanjići            - Page 2 Empty Re: Nemanjići

Počalji od Mustra Čet Feb 22, 2018 11:58 am

Sadržaj:

ANÐEO I VUKOVI
POTERA
MONAH SAVA
JESENJE OPELO
BLAGOVESTI
HRAST I MASLINE

Jer sam Bog zna, a ni od ljudi nije skriveno koliki je bio njegov podvig za nas i za ljudska neznanja, ovoga blaženoga muža, gospodina nam i u
itelja, koji ima Solomonovu premudrost, Davidovu krotost, Josifovu dobru narav; svima divan i strašan vladar vladarima i gospodar gospodarima, i prosto re
i drugi mu ne
e biti ravan.

Sveti Sava, Žitije svetog Simeona Nemanje
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Nemanjići            - Page 2 Empty Re: Nemanjići

Počalji od Mustra Čet Feb 22, 2018 11:59 am


Nemanjići            - Page 2 Orth_wp_023_1600x1200


ANÐEO I VUKOVI


Bio je to pre urlik nego reč, pre puštena iz utrobe nego izgovorena. „Izdajniče!“ Pre očaj koji je porodio bes, nego misao.
Zagledan u sed proćelav potiljak svog starog učitelja, najstarijeg prijatelja i najodanijeg roba Nikite, koji je, kao grešnik, klečao pred njegovim nogama, u sebi je ćutao srdžbu što se propinje kao bičem ošinut at.
U isto vreme ćutao je strah koji u njemu buja kao prolećna reka zagušena otopljenim planinskim snegovima.
Strah od istočnjačke sudbine koja preti da mu zauvek oduzme sina mezimca, najveću strepnju i najveću nadu koju je čuvao u svom staračkom srcu.
I strah od samog sebe: ovaj bes lako ga je mogao pretvoriti u krvnika, ovaj strah u nedelatnu kukavicu.
Sklupčan kraj gospodarevog prestola, Nikita nije puštao glasa, kao da je zanemeo.
A gospodar, veliki župan Nemanja, sledeće reči je izgovorio tiho, usiljeno tiho, tako da ni sam nije bio načisto znači li taj šapat kajanje zbog prethodno puštenog urlika, ili pretnju:
„Jedno dete da te zavede svojim popovskim pričama.”
Nikita ne pomeri glavu.
Ni za pedalj.
I — Nemanja nije bio siguran da li mu se pričinilo ili je njegov ostareli prijatelj uistinu izgovorio:
„Nisu to bile priče, gospodaru.“
Shvatio je da je to što je čuo zaista čuo tek kad se Nikita dlanovima osloni o pod i podiže ramena.
Tek kada umesto sedog proćelavog potiljka ugleda Nikitine oči.
U tim očima video je suze.
Ali ne suze krivca.
Ne ni suze krivo optuženog pravednika.
Bile su to suze čoveka koji je video čudo.
I koji je do malopre ničice ponirao, a sada je, tek neznatno pridigavši glavu, jednako klečao pred tim čudom, a ne pred rasrđenim prijateljem i gospodarem.
„Gospodaru, trebalo je da vidiš njegove oči… Iz tih očiju gleda Gospod… Nije morao da izgovori ni reč, a ne da mi priča popovske priče… Bilo je dovoljno da mu vidim pogled i da znam kako ga moram pustiti…“
Nemanja duboko udahnu svež zrak zore koji je ulazio kroz prozore njegovih odaja. Sklopi oči i pod kapcima pokuša da oživi taj pogled kroz koji ga je Gospod pogledao prvi put kad ga je ugledao, tek što je provirio iz majčine utrobe.
Nije mogao.
Video je plamene jezike kako proždiru njegov toplički dvor.
Video je sebe kako, besan od straha, mahnito jaše kroz noć, u potrazi za izgubljenim sinom.
Video je zoru u kojoj ga je pronašao, okruženog vukovima.
I kako se vukovi, poslušni kao ovce, razilaze po naredbi njegovog mezimca, koji je tada još bio dete a već je znao da zavija kao vođa čopora.
Ali sinovljeve oči nije video.
U trenu su pred njim proletele godine koje su prošle od tada i u kojima je uradio sve što je mogao da svom narodu, svojoj porodici, sebi i svome mezimcu obezbedi mir i blagostanje.
Uz mnogo muke i lukavstva, zahvaljujući godinama sticanoj mudrosti, uspeo je da uspostavi mir sa Romejskim carstvom.
U pregovorima se odrekao dela zemalja koje je u prethodnom ratu osvojio.
Drugi deo je zato, uz blagoslov Carigrada, ušao u sastav Raške.
Vratio je Romejima primat nad carskim drumom Via Militaris.
Ali su se romejske trupe, zato, bez borbe povukle iz njegovih zemalja.
Sanjajući mir, već sledeće godine bio je, međutim, prinuđen da krene u još jedan, poslednji rat.
Računajući da je, iscrpljena bitkama koje je vodila sa Romejskim carstvom, Raška postala lak plen, večiti dušmani Ugri napali su ga mučki, sa severa.
Njegova umorna desetkovana vojska se protiv mnogoljudnih ratobornih odreda kralja Bele Trećega borila junački, kao David protiv Golijata.
Osim na iscrpljenost Nemanjinih odreda, Ugri su računali i na zlu krv koja je između Srba i Romeja nastavila da teče uprkos nedavno potpisanom primirju.
I još jednom su se prevarili.
Vojna pomoć koju je car Isak Drugi u prvi mah poslao pravoslavnoj vojsci da se odbrani od katoličkih osvajača, jeste bila neznatna, upravo kao što je Bela i očekivao.
Sastojala se od svega nekoliko odreda.
A onda, shvativši da, uprkos slaboj podršci koju im je pružio, Srbi uspevaju da ne ustuknu, carigradski vasilevs odluči da pregovorima sačuva zemlje svojeglavog ali nepokolebljivog negdašnjeg i budućeg pravoslavnog saveznika.
Od pape Celestina Trećeg zahtevao je da zauzda svog hunskog vazala.
A papa, kom u tom trenutku nije trebao nov sukob s Vizantijom, izvršio je pritisak na Belu da prestane s napadima.
Granica Raške i Ugarske ostala je nepromenjena, a on, raški veliki župan, mogao je da se posveti mirnodopskim poslovima.
Poštujući obećanje koje je sebi dao one strašne noći u kojoj je, sa svojim ljudima, bio sateran u šume, kao zver — još jednom je krenuo da obnavlja dvorove i gradove iako će i oni, pre idi kasnije, ponovo biti razrušeni, jer postoji vreme kada se gradi i vreme kada se razgrađuje, a njemu, smrtniku i rabu Božjem, nije bilo druge do da jednako nanovo gradi ono što su oganj i mač pretvarali u pepeo, i da se nada kako će novi ognjevi stići što je moguće kasnije.
Video je kako mu se sin mezimac, u godinama što su se pod spuštenim kapcima sabijale u tren, od dečaka pretvara u junošu kom ponosni otac, kao udeoni posed, dodeljuje Zahumlje, da se uči vlasti i vladanju, strepeći kako ga sprema za muke kakve je sam morao da pretrpi, a ne videći drugoga puta do onoga koji je namenjen potomku velikog župana.
Ali, oči mu nije video.
Video je ruske monahe koji su putovali na Svetu Goru, i koje je ugostio u svom dvoru.
I video je Rastka koji mu je, iz Zahumlja, došao u pohode, i koji se od tih svetih ljudi pije odvajao.
Čuo je kako sin, kom i dalje nije mogao da sagleda oči, njemu, ocu, i majci, Ani, saopštava kako je odlučio da se zamonaši.
Jasno je osećao atove besa što su u njemu počeli da se propinju, i reke straha koje su pretile da ga preplave dok mu je, što je moguće mirnije, saopštavao svoje protivljenje, koje je imalo težinu zabrane.
I tu zabranu, tu očinsku i vladarsku naredbu, njegov je mezimac upravo pogazio!
Iskrao se pod okriljem noći.
Nikitu, ostarelog učitelja svoga oca, kom je bila poverena briga nad učenikovim i gospodarevim mezimcem, i kom, uprkos poznim godinama u ko]e ]e zašao, nije mogao da promakne naum mladoga gospodara, omađijao je tim svojim očima — koje od rođenja imaju snagu kakvu nemaju oči nijednog odraslog čoveka — očima koje njegov ostavljeni otac sada, u sećanju, zalud pokušana da vaskrsne.
Pred tim se očima razmakla Nikitina straža, pustivši tek zamomčenog dečaka da za monasima krene na svoj zabranjeni put!
Raškog velikog župana gospodara Nemanju Zavidovića najviše je, od svega toga, srdila čvrsta vera kako Nikiti nije bilo dovoljno to što je njegovog svojeglavog sina pustio da pobegne.
Nego — u to je Nemanja Zavidović mogao pred krstom da se zakune — što je lukavo ostavio Rastku vremena da odmakne dovoljno daleko, kako očeve potere ne bi mogle da ga stignu.
Tek onda, kada je već počelo da sviće, došao je da probudi gospodara kog je izdao za ljubav njegovog sina.
Tek onda se ničice pružio pred gospodarevim nogama.
Izgovorio:
„Gospodaru, gospodar Rastko je otišao tamo gde mu je Gospod naložio… Ako možeš, praštaj, ako ne možeš, neka ti je prosta ova seda glava.“
I onda je povio tu polugolu, polubelu glavu, koja je njegovog prijatelja inače znala da rastuži, kao beleg godina koje su u nepovrat minule, a koju je sada, upravo kao što je starac predložio, bio u iskušenju da jednim zamahom mača odrubi s tih ramena što su se tresla od telesne slabosti, koju bi neko ko ga ne poznaje mogao da pomeša sa strahom.
Ne, ne sme atovima srdžbe pustiti da ga povedu kuda je njima volja.
Ne sme pustiti vode straha da ga nose u more poraza.
Možda jeste suđeno da se svi njegovi atovi i sve njegove reke podave u nekom bunaru očaja.
Ali, ko se ne bori, tom ni Bog ne pomaže! On, Nemanja Zavidović, štit bez bitke neće položiti!
A bitke se ne dobijaju ni srdžbom ni strahom.
Kada je otvorio oči, Nikita je i dalje klečao kraj njegovih nogu, čela spuštenog na stepenik pred prestolom, kao pre nego što ga je pogledao.
„Nisi ti kriv, Nikita. Ja sam. Idi sad, odmori se.“
Izgovorene tiho a gorko, te reči mogle su da zvuče pre kao pretnja nego kao kajanje ili oproštaj.
Ali ni pretnja, ni kajanje, ni oproštaj — one nisu bile.
Te reči su — bilo je to jasno i Nemanji i Nikiti, pa čak i Nemanjinim stražarima što su, nepomični i tihi, stajali kraj vrata — bile prekor, i uvreda.
Najteža uvreda i najdublji prekor koji jednom starom ratniku mogu biti upućeni.
Dok se pokunjeni Nikita s mukom pridizao, Nemanja oseti kako se kroz bes i gorčinu, koji su ga obuzeli, probijaju strelice istinskog kajanja i suze sažaljenja.
Pa ipak, to ga ne spreči da, pre nego što je Nikita i stigao da se osovi na noge i napusti dvoranu, stražarima naredi:
„Idite po Gavrila. Treba mi, smesta!”
Na vest o Rastkovom begu, koja je proletela Toplicom, kao soko, Gavrilo je već bio stigao u dvor, da bude na usluzi.
Kako je čuo gospodareve reči, i ne če kajući da ga stražari pozovu, pojavio se u dvorani.
A Nemanja, pre nego što je išta stigao da izađe, izgovori:
„Gavrilo, spremaj se, ideš na put. I ne vraćaj se bez onog derleta koje umisli da je svetac.“
„Idem, gospodaru“, reče Gavrilo, uz naklon, i ne prišavši prestolu, krenu da obavi zadatak.
A Nemanja, glasno, kako bi Nikita, koji zasigurno nije stigao daleko da odmakne, i to mogao da ga čuje:
„Dođe vreme da jedino u tebe mogu da se pouzdam! Imaj to na umu i nemoj i ti da me izneveriš!“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Nemanjići            - Page 2 Empty Re: Nemanjići

Počalji od Mustra Čet Feb 22, 2018 12:00 pm

Nemanjići            - Page 2 Orth_wp_022_1600x1200

POTERA


Zadatak koji mu je poveren Gavrila nije nimalo veselio.
Ali pred velikim županom Nemanjom, kog razdire briga za sinom, nije bilo mesta za razmišljanje o tome šta čoveka veseli.
Bez pogovora je okupio svoje najbolje ljude, osedlao najbolje konje i potekao prema istoku, u pravcu kojim se zaputio mladi princ.
Nemanja mu je pre polaska dao pismo koje je lično potpisao i zapečatio znamenjem svoje Kuće — dvoglavim orlom.
Pismo je bilo za uglednike i gospodare zemalja u koje Gavrilo i njegovi idu.
To pismo će, nekoliko dana kasnije, verni Nemanjin vojvoda pokazati eparhu Soluna, moleći ga za pomoć.
Kada je ovaj počeo da okleva — zapretio je silom.
Gospodar Soluna krenuo je tada da se pravda.
Njegovi ljudi budno motre na drumove, proveravaju karavane i putnike namernike, utrostručio je straže, ali, avaj, od mladog raškog princa nema ni traga ni glasa.
„Taj ruski monah… ko god da je“, rekao je Gavrilu, „veoma je vešt.“
„Na šta tačno misliš?“
„To je čovek koji se podjednako lako kreće putevima carskim i putevima Gospodnjim…“
Gavrilo nije imao strpljenja za teološke rasprave pa je grubo prekinuo Solunjanina.
„Nemam ti ja vremena da razglabam o Gospodnjim putevima, Romeju.“
„On poznaje ove krajeve… možda čak bolje i od mojih ljudi. Sve tajne puteve, prolaze, staze, gazove na rekama, putanje u vrletima planina… Sigurno je dosad već na domaku Svete Gore. Možda je čak i stigao na nju.“
„Znači da krenemo na Ajos Oros, pa šta nam Bog da?“
„Tako bih ja na vašem mestu uradio. U znak prijateljstva koje gajim prema tvom gospodaru, napisaću pismo svetogorskom protu. Ono će tamo stići pre vas. Upozoriću ga na posledice — koliko će sve to razgneviti gospodara Nemanju. Ako je njegov sin tamo, on će ga zasigurno vratiti.“
Gavrilo i njegovi ljudi iz Soluna su ka Svetoj Gori krenuli u rano jutro.
Pred njima je bilo dugo i zamorno putovanje kroz šumovite i teško prohodne predele, koji su namučili konje nesviknute na takve gudure.
Kada su srpski ratnici stigli na Atos, odmah su saznali gde je Rastko. Doputovao je prethodnog dana, sa grupom monaha, i zakonačio u manastiru Svetog Pantelejmona.
Gavrilo pohita ka konaku, i tamo zateče princa u živom razgovoru sa dvojicom monaha.
Odahnu s olakšanjem kad vide da je na njemu prinčevska svita a ne monaška riza.
Pozvao ga je u stranu, i tu se pozdraviše i izljubiše.
Zabrinuti Gavrilo nije imao snage da mu opiše kako je tačno otac vest primio, ali mu je jasno stavio do znanja da mora da ga vrati u Ras.
„Zar moj otac ne shvata?“, upita ga Rastko. „Zar ne vidi? Zar ti ne vidiš, gospodaru Gavrilo? Meni je mesto ovde.“
„Tebi je mesto kraj tvojih roditelja. Da samo možeš videti kako pate. Ti si najveća radost u njihovom životu, njihov blagoslov i nada… Ne možeš ih tek tako ostaviti. Ne možeš im naneti toliki bol.“
„Ali zar Gospod ne nanosi bol upravo onima koje voli? Da bi im nakon bola podario večitu radost?“
„Ti nisi Bog“, odbrusi Gavrilo. „Nemoj mučiti svoje roditelje.“
„Ne, nisam… Ali sve ovo je Njegova volja. On je poslao svog glasnika meni… Kao što je poslao arhangela Gavrila Presvetoj Bogorodici da joj saopšti radosnu vest…“
„Kad smo već kod glasnika, gde ti je onaj ruski monah?“, upita Gavrilo dok mu je iz reči iskrio gnev. „Baš bih voleo da s njim malo popričam.“
„Nestao je.“
„Nestao?“
„Nestao. Jednog trenutka bio je tu, sledećeg ga već nije bilo. Nije to bio monah, dobri moj Gavrilo, već anđeo Gospodnji… Anđeo koji me je doveo na ovo sveto mesto, da u njemu pronađem svoju suštinu. Kako ne shvataš? Neka moja braća vode državu, neka zidaju i grade, rađaju decu, vode ratove… Ja nisam za to rođen. Moj posao na ovome svetu izvesno je drugačiji.“
„Anđeo?“, upita Gavrilo.
„Poruči mojim roditeljima…“ Nikita ga zgrabi za prinčevsku odoru, već oveštalu od puta, privuče ga sebi i unese mu se u lice.
„Neću ja ništa poručiti tvojim roditeljima, balavče. Ti ćeš im sam reći. Glavom i bradom, kad te budem vratio na dvor! I da ne bude zabune… ako treba, vezaću te konopcem kao vreću i odneti te u Ras prebačenog preko sedla, kao običnog razbojnika.“
Rastko ništa ne odgovori, a Gavrila iznenadi čudan mladićev mir.
Kada se bude vratio u Ras da gospodaru Nemanji podnese najteži izveštaj, hrabri vojvoda moraće dobro da se grize za jezik kako ne bi ponovio Nikitinu grešku i otkrio da je poklekao pred mladićevim sigurnim pogledom.
I kako mu je, teže nego da isuče mač, sam pred desetoricom dušmanskih konjanika, bilo da opet progovori.
„Jesi me razumeo?“, upitao ga je, nesiguran u moć svojih reči.
„Jesam…“, odgovori Rastko smirenim glasom. „Neka bude Božja volja.”
„Mani sad Boga…“, pomirljivo će Gavrilo, i pusti ga. „Za početak, neka bude dovoljna volja tvog oca, a mog gospodara. Idi sad gore u pirg, odmori se. Krećemo sutra, odmah posle jutrenja. Pred nama je dalek put.“
„Mogu li, gospodaru Gavrilo, pre nego što počinem, da porazgovaram s igumanom?“
Gavrilo ga pogleda sumnjičavo, ali samo klimnu glavom.
Sutradan ujutru je Gavrilo Dragogaljić, verni sluga župana Nemanje, shvatio da se uspavao — umor od prenapornog i predugačkog putovanja % bio ga j e savladao.
Poskočio je iz kreveta, obukao se na brzinu i opasao mač, pa onako bunovan počeo da doziva svoje ljude.
Rastka nisu mogli da nađu ni u porti ni u pirgu, i to strašno razbesne vojvodu Gavrila.
Neki monasi pokušali su da ga urazume, ali je njega savladao takav bes da je krenuo da ih udara.
Ko zna koliki bi nastradali i koliko bi se grehova natovarilo na vojvodinu dušu da ga nisu zadržali njegovi vojnici.
Konačno, jedan od kaluđera priznade da je negde oko pola noći iguman Rastka odveo u kapelu tornja.
„U pola noći?!“, zagrme Gavrilo. „Šta su tamo imali da traže u to gluvo doba?“
„Ništa…“ mucao je monah. „Mladi princ je dao zavete, postrizali su ga, dali mu novu odeću i… promenili mu ime.“
Gavrilo oseti kako mu telo malaksava i kako ga preplavljuje očaj.
Otrča sa svojim ljudima do kule, i tamo, visoko, na malom prozoru, ugleda Rastka.
Na sebi je imao monašku rizu.
„Šta si to učinio, sinko?“, upita izbezumljeni Gavrilo.
„Ono što je Gospod od mene tražio“, reče mladi princ i baci mu, s prozora, svoju svetovnu odeću i postrižene vlasi.
Onda mu s prozora dobaci i jedan svitak.
„Odnesi ovo mojim roditeljima. Tu sve piše. Razumeće.“
Gavrilo podiže svitak sa zemlje, pa ga opet prekorno pogleda.
„Hoće li? Hoće li, prinče Rastko? Kako možeš da budeš tako kamenoga srca? Presvisnuće od bola za tobom.“
Rastko na tren obori glavu, zatim je podiže, i savršeno mirnim glasom reče:
„Nema više Rastka, vojvodo. Kaži mojim vazljubljenim roditeljima da im ovo pismo šalje monah Sava.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Nemanjići            - Page 2 Empty Re: Nemanjići

Počalji od Mustra Čet Feb 22, 2018 12:01 pm


Nemanjići            - Page 2 Orth_wp_021_1600x1200




MONAH SAVA


„Monah Sava?“, Nemanja postiđenog Gavrila onog jutra kada mu je doneo vesti sa Svete Gore i pismo od sina.
„Tako je, gospodaru“, potvrdi Gavrilo pružajući mu svitak. „Dao je zavete devičanstva, sirotovanja i poslušnosti, i primio angelski čin. Sa pirga mi je bacio odeću i vlasi kose. Rekao je: Vrati se u miru kući i podaj znake roditeljima i braći mojoj da poveruju da ste me živa našli, i to Božjom blagodaću kao inoka.“
Bio je to konačan odgovor na pitanja i tačka stavljena na rasprave koje su danima odjekivale dvorom raškog velikog župana, kao urlici pušteni s ivice bezdana:
„Gde je Rastko?…“
„Uplašio si ga svojim upornim zahtevima da se ženi…“
„I ti si htela da ga vidiš oženjenog, kako gradi porodicu, a ne…“
„Šta?“
„Manastire.“
„Misliš da je pobegao u manastir? Da postane crnorizac?“
„A gde bi inače mogao s monasima? Pobegao je od sjaja i tame ovoga sveta. Ali neće stići daleko. Njegovo mesto je ovde, sa nama. Nije nam ga Bog dao u onako poznim godinama da bi nam ga tako brzo uzeo…“
„Šta nam je činiti?“
„Šta? Potera samo što nije krenula.“
„Šta? Potera ga je sigurno već sustigla.“
„Zašto od Gavrila nema vesti ako ga je potera već sustigla?“
I eto, Gavrilo je konačno stigao. I vesti su stigle s njim.
Potera jeste bila stigla njegovog Rastka.
Ali, kao da i nije.
Ne, njegov se Rastko neće oženiti, i njegova supruga neće gledati najmlađega sina kako gradi porodicu namesto manastira.
Mesto njihovog sina ipak nije ovde, sa njima.
On je ipak stigao daleko, uspevši da pobegne od sjaja i tame ovoga sveta.
A Gospod im ga ipak jeste dao u onako poznim godinama — da bi im ga oduzeo.
„Tako dakle…“ klimnu Nemanja, bespomoćno, jedva izgovorivši ove reči.
Onda razvi pismo i poče da ga čita, zajedno s Anom, i to mu je palo teže nego bilo koje iskušenje u životu.
Njihov sin poručivao im je sa Svete Gore Atoske:
Nemojte ništa tužiti za mnom, niti me oplakivati kao poginula… Nego bolje da Boga molite… ne bi li u molitvama vašim dobro svršio trku moju na koju izađoh. A vi, koliko je moguće, vodite brigu o svojoj duši, niti opet preduzimajte da me tamo u vašem životu vidite. Ako Bog ushte, ovde u Svetoj Gori dočekaću i videću gospodina oca mojega, i svete i časne starosti njegove nasladiću se, i slatke i bezmerne ljubavi njegove nasitiću se.
Pošto glasom, drhtavim kao da čita smrtnu presudu Oliveru Dragogaljiću, izgovori poslednju reč sinovljevog pisma, veliki župan Nemanja Zavidović utonu u dugu i tešku ćutnju.
Još jednom je potom, u tišini, pročitao sinovljevo pismo, dok mu je staračka ruka drhtala kao da u njoj drži svitak sa presudom Gavrilovom ocu. Pročitao ga je još jednom, pa još jednom, i ko zna koliko još puta, kao da je napisano na njemu nepoznatom jeziku koji pokušava da odgonetne.
Nećemo tužiti za tobom, sine, ponavljao je u sebi. I nećemo te, ne daj Bože, oplakivati kao poginula.
Zahvaljivaćemo Gospodu, svakog dana, svake noći i svakog trena, što nam te — kad je već morao, a svakako je morao jer ko ne bi sebi uzeo takvo blago — oduze na ovaj, a ne, ne daj Bože, na neki drugačiji način.
I svakog dana, svake noći i svakog trena od Boga ćemo moliti ne bi li u molitvama našim dobro svršio trku svoju na koju izađe.
Vodićemo brigu o svojoj duši, koliko god je moguće.
Ali kada bi došao red da kaže: niti ćemo opet preduzimati da te ovde u životu svom vidimo — to čak ni u sebi nije mogao da izgovori jer bi mu, od samog pokušaja, iz očiju krenule suze.
Ako Bog ushte, tamo, u Svetoj Gori, dočekaćeš i videćeš gospodina oca svojega i svete i časne starosti njegove nasladićeš se, i slatke i bezmerne ljubavi njegove nasitićeš se.
Kad bi ove reči ponovio, suze bi, međutim, linule niz obraze, što ga nije sprečavalo da ih ponavlja, nanovo i nanovo, ne obazirući se na to što kao žena plače pred ženom — svojom ženom Anom — i pred jednim prekaljenim ratnikom.
Konačno se ipak prenu.
„Idi, odmori se, dobri moj Gavrilo“, izgovori tiho, gotovo šapatom.
A onda, i ne čekajući da Gavrilo izađe, sklopi očne kapke.
I tada — tek tada — prvi put od trena kada je saznao za sinovljev beg — ugleda njegove oči.
Oseti kako mu se u grudi vraća snaga, i kako je sposoban da muškim glasom progovori.
„Ne brini…“, reče supruzi. „I raduj se. Videćeš svog sina u Carstvu Nebeskom. Kao anđela.“
„O, Nemanja.” prozbori Ana kroza suze.  „Za mene je on bio anđeo još dok se nije ni rodio.”
„Dovoljan je blagoslov to što više neću morati da strepim kako će stradati od bratovljeve ruke“, prvi put otkad je počela da ga mori — a počela je da ga mori od trena kada je mezimca ugledao kako se pomalja iz majčine utrobe — Nemanja glasno, uz uzdah, izgovori svoju veliku muku. „I da nema ničega drugog“, reče, „već to bi bilo dovoljno.“
„A eto“, uzdahnu opet, „koliko je jednoj staroj budali vremena trebalo da razume tu očiglednu istinu.“
I da shvati kako u svemu što se ticalo i tiče se njegovoga sina mezimca — postoji Božji prst.
Bilo mu je sad jasno i zašto je Rastko otišao čak na Atos da se primi monaškog čina.
Nijedan drugi manastir, i nijedan iguman u njemu, nijedno bratstvo u vasceloj državi njegovoj, ne bi smelo da zamonaši srpskoga princa.
A svet je već uveliko pričao kako se jedan vladarski sin odrekao dvora i udobnosti prinčevskog života, i kako se zakaluđerio.
Mogao je sad da ga vidi kako dane i noći provodi u molitvi, kako se satire postom i muči i ubija svoje telo uzdržavanjima svake vrste.
Mogao je da ga vidi, bosog i gologlavog, u studenoj monaškoj keliji, na rđavim putevima, po kiši, žezi i snegu, kako tabana stazom koju je sam sebi odredio, i koja će ga iz zagrljaja jednog oca odvesti u naručje drugog.
Naredio je rizničarima da se monahu Savi na Svetu Goru pošalje novac jer je njegov sin, novopostriženi monah, nameran da u Vatopedu, gde je prešao da boravi, olovom pokrije veliku manastirsku crkvu.
Takođe je nameran da sazida nove crkve, i za to je zaiskao još novca, koji su mu poslali majka i braća.
S Atosa su redovno stizala pisma; u njima se Sava obraćao svojim roditeljima savetujući ih da istraju u svojoj veri u Gospoda, da veruju u njegovu večitu ljubav, ali i da ostave brige ovoga sveta i počnu lagano da se spremaju za onaj drugi, i za večni život u njemu.
S druge strane, Nemanja je, u pismima koja je redovno slao igumanu manastira Vatoped, molio da Sava ne preteruje u revnosti služenja Bogu, kako ne bi narušio zdravlje ili doživeo drugu kakvu nevolju.
I kako je vreme prolazilo, Stefan Nemanja, gospodar raški, shvatao je koliko je njegov sin bio u pravu kada je u pismu izrazio želju da mu otac dođe u pohode.
U njemu je polako ali postojano sazrevala odluka da krene sinovljevim stopama. Da se odrekne prestola i vlasti, i da mu se pridruži u podvižništvu.
U njemu je jednako gorela želja da sa sebe strgne vladarsku odoru i pohita u zagrljaj tome svetogorskom kaluđeru.
Ali, znao je da to ne sme učiniti dok ne osigura da ono što je stvarao celoga života dođe u prave ruke, da onaj ko će ga odmeniti bude dostojan bremena što mu pada na pleća, i da će se država koju je stvorio, mukom i odricanjem, i nadalje nesmetano razvijati i cvetati.
Upravo to bilo je ono što ga je najviše mučilo, i vraćalo mu nemire.
Znao je: oba njegova sina, i Vukan i Stefan, imaju želju da zasednu na tron.
Među njima već postoji surevnjivost i nesloga — i to ga je činilo duboko nesrećnim.
S takvim osećanjem nikako nije mogao da se povuče.
Morao je prvo da reši pitanje nasleđa i naslednika.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Nemanjići            - Page 2 Empty Re: Nemanjići

Počalji od Mustra Čet Feb 22, 2018 12:01 pm

Nemanjići            - Page 2 Orth_wp_020_1600x1200



JESENJE OPELO


Stari Nikita, čovek koji je bio veran ocu, sinu i sinovljevom sinu, dvojici velikih župana i jednom zamonašenom princu — Zavidi, Nemanji i Rastku — pouzdan i postojan celog svog života, oličenje viteštva i čestitosti, prestavio se Gospodu jednog hladnog jesenjeg dana, sličnog onome davnom danu kada je negdašnjeg najmlađeg princa a sadašnjeg starog velikog župana poveo da obelodani prvu presudu u svome dugom životu.
Iz sivih oblaka ipak nije krenula kiša, kao da Gospod i njegovi anđeli nemaju suza za čestitog čoveka, već ga bez njih dočekuju u svome Carstvu.
Ali je zato veliki župan Nemanja Zavidović plakao kao kišna godina, kraj humke u koju je spušteno telo njegovog prijatelja, u Božje naručje ispraćenog opelom što se dizalo ka nebu kao duša pravednika.
Od dana kada se na svog najstarijeg prijatelja onako izvikao — zbog najispravnijeg postupka u njegovom besprekornom životu — nije se o Nikitu ogrešio ni mišlju, a kamoli rečju ili delom.
Pa ipak, svaki put kada bi ugledao ćelavi potiljak na sedoj glavi starca koji se lagano gasio u mraku poznih godina, izmrcvaren od rana ko]e ]e zadobijao desetinama godina krvareći za njegovog oca i za njega, reči sopstvene, u besu izgovorene uvrede, probijale su mu utrobu, oštre kao ugarski bodeži.
Nisi ti kriv, Nikita. Ja sam. Idi sad, odmori se.
Otrovne koliko istinite, te reči nisu davale da budu zaboravljene, terale su na kajanje, tim više što plemeniti starac izvinjenja nije tražio.
Naprotiv, na svaki Nemanjin pokušaj da prizna krivicu, odgovarao je nežnim stiskom ruke, bez reči kazujući kako njemu, Nemanji, od njega, Nikite, oproštaj greha, čak i kada bi ga bilo, ne bi bio potreban.
Pošto je pogreb priveden kraju, veliki župan Nemanja odmahnu rukom.
Njegova svita, popovi i grobari, u tišini se raziđoše, ostavivši gospodara da se nasamo oprosti od svoga roba i brata.
Kada ostadoše sami, Nemanja se, kroz jecaje, obrati upokojenome prijatelju, glasno, kao da veruje da ga on tamo, ispod zemlje, može čuti.
„Nisi ti kriv, Nikita, ja sam, idi sad, odmori se“, izgovori reči kojima ga je teško uvredio, a koje su, verovao je, bile ujedno i jedine reči kojima je tu uvredu možda mogao da spere.
Pa dodade:
„Neće proći mnogo, i jaću za tobom.“
Onda se sagnu, podiže grumen zemlje i baci ga na humku.
Pa se okrete i teškim staračkim korakom krenu prema pratnji koja ga je čekala, ćuteći kako za leđima ostavlja samoga sebe.
A sa sobom i ceo jedan svet.
Vreme koje su Nikita i on proveli ratujući, gradeći, strahujući, radujući se, vreme u kome se rađalo i ginulo, vreme pada i vaznesenja, ljubavi i mržnje, dobra i zla.
I on sam je, nesumnjivo, poput Ni kite, pripadao tome prohujalom vremenu, s tom razlikom što je on još ostao na ovome svetu, kome već ne pripada, da sačeka svoj red.
Oseti se usamljeno, on, čovek starog kova.
Nije ostalo mnogo onih na koje može da se osloni.
Dolazila su nova vremena, novi ljudi, novi običaji…
I pretila mu, podmuklo, poput ledenog vetra koji je toga jutra, na pogrebu njegovog romejskog prijatelja, skidao požutelo lišće sa sasušenih grana drveta u crkvenoj porti.
Tuga koju je osećao bila je ogromna.
Prazninu je mogao ispuniti jedino molitvom.
I molio se — svakog dana sve više.
Za spas duše svoga prijatelja.
Za zdravlje svoje dece.
Za dobrobit svoje države i naroda…
A noću… Noću je sanjao.
Veliki, granat hrast.
I ples divljih zvezda iznad njega, u svim bojama koje ljudsko oko može da razazna.
Stajao bi tako, u snu, zurio u grane što sežu u beskraj, i video, desno od drveta, u daljini, na vrhu nepristupačnog stenja, manastir.
Znao je koje je to mesto mada ga nikad nije video.
Budio se iz tih snova s nesavladivom žudnjom da se posveti Bogu, kroz molitvu, post, iskušenje…
Da zasvagda sputa prolazne želje svog ostarelog tela i svome dugom životu da konačni smisao.
Tu žudnju je, međutim, još morao da gasi razumom.
Znao je: ne može otići ni iz svoje zemlje ni sa ovoga sveta dok stvari ne postavi na njihovo mesto.
Često se sad sećao reči svog pokojnog brata Tihomira:
„Zovu te Nemanja… Jer je suđeno da ništa nemaš.“
Ali njemu — tek sada je shvatio — ništa nije ni potrebno.
Jedna uboga ćelija.
Malo hleba i vode.
I uzan prozor s kog pada stub svetla, da ga podseća kako ga Bog uvek gleda.
I danju i noću preklinjao je nebesa da se dogodi nešto što će ga rešiti vladarskih obaveza i dopustiti mu da se domogne te blažene sirotinje.
I desilo se…
Kao da je sam Bog pogledao s nebesa i odlučio da stavi tačku na godine koje su proždirali ognjevi rata.
Možda mu je već bilo dosta ljudske taštine i gluposti.
Možda nije više želeo da gleda kako pate nevini.
Ili je jednostavno došlo vreme u kome je trebalo mirovati — da bi se sabrala snaga za nov rat.
Nemanja odgovor na ovo pitanje nije znao, a nije imao hrabrosti da ga od Boga zaište.
Samo se povinovao Njegovoj volji…
A mir je došao zaista iznenada, i to od onoga od kog je to najmanje očekivao.
Njegov nekadašnji takmac vasilevs Manojlo bio je, pre svega i iznad svega, ratnik — ne samo zbog toga što je tako štitio i širio svoju moćnu državu, već i zato što je želeo da vojuje.
Toliko je voleo da drži mač u ruci i bori se da je za svoga vremena organizovao čak i viteške turnire, po uzoru na one u zapadnim zemljama.
I čak je, stizali su glasovi iz Konstantinopolja, i sam silazio u arenu i borio se poput kakvog gladijatora iz vremena starog Rima.
Manojlo je, uz to, bio i čovek nauke: voleo je da čita, imao ogromnu biblioteku i cenio učene ljude.
Poznavao je poeziju, medicinu, matematiku…
Glasine dalje vele da dan nije započinjao bez saveta svog dvorskog astrologa — što je Nemanji bilo i strano i neshvatljivo, naročito ako se ima u vidu da takve savete traži jedan hrišćanski car.
Ali, Manojla odavno nema.
Na njegovom prestolu je Isak Drugi Anđeo, koji voli da se naziva Komninom iako ne pripada toj dinastiji, jer se tako sam sebi čini otmenijim.
On nije ljubitelj brzih konja i lova, ni viteških nadmetanja i borbe — on nije nimalo sličan Manojlu! Govori se čak da je vlastoljubiva kukavica i da ga zanimaju jedino telesna uživanja.
Ali — on je za mir.
Štaviše, hteo je da se orodi s Nemanjom i tako, brakom umesto ognjem i mačem, učvrsti uticaj u njegovoj državi.
Upravo zato odlučio je da u Rašku pošalje poklisara koji bi ugovorio brak između Nemanje Drugoga i princeze Evdokije.
Nemanja je bio u nedoumici — između ostalog i zato što bi ovaj brak pitanje naslednika rešio umesto njega.
Ali nije bilo druge do da izaslanika primi, uza sve počasti koje mu sleduju.
Romej koji se obreo na Nemanjinom dvoru u Toplici nije krio prezir, pa i gađenje, prema onome što je video.
Na raskoš, po kojoj je njegova carevina poznata, u Raškoj nije naišao.
Nije bilo tvrdih gradova ukrašenih kamenom i mermerom.
Zidovi Nemanjinih odaja nisu bili okićeni ni zlatom ni skupim tkaninama.
Obedovalo se iz, za carigradske uzuse, prostog srebrnog posuđa, pilo iz drvenih čaša i običnih staklenica.
Hrana je bila teška, vino nedovoljno razvodnjeno, a spavao je u kući od blata i drveta.
Jednog jutra, posle službe božije, izaslanik se obrati starom županu: „Gospodaru Nemanja… Moram da vam kažem da nisam baš oduševljen životom kakvim ovde živite.“
„Niste?“
„Ne.“
„A kakvim to životom mi ovde živimo?“
„Sve je nekako… priprosto i siromašno… Kao da životarite o zverinju i kradući. Evo, već sam prilično dugo vaš gost a ne videh nijednu građevinu od kamena… Imate li vi uopšte dvor dostojan vladara?“
„Pođite za mnom.“
Nemanja povede poslanika do jednog mesta nedaleko od crkve, i tu mu pokaza zgarište nekadašnjeg svoga dvora, koji je spalila vojska prethodnog romejskog cara.
„Evo, ovde je bio dvor dostojan vladara… Ali, vaši su ga, u ratu, spalili.“
„Zašto ga ne obnovite?“
„Iz jednog prostog razloga: da me podseća.“
„Da vas podseća? Na šta? Na poraz?“
„Ne, poklisaru…“, reče Nemanja, „nego na to da i vladar treba da bude dostojan dvora.“
„Vidim…“
„Ne vidiš ti ništa, Romeju. Jer si slep kod očiju. Sve što ti tražiš da vidiš je zlato, srebro i skupe svite… To ti je jedino važno — iz kakvog pehara piješ, kakve haljine nosiš, kakvog konja jašeš… Ne znaš da čovek nije sazdan od srebra, zlata i mermera… već od krvi, mesa i reči. I ovo zgarište ovde… ono je moje sveto mesto. Gledajući svoj dvor kako gori odrekao sam se svih tih prolaznih stvari i shvatio da je duša jedino što istinski imamo, a ako nju izgubimo, zalud nam slava i raskoš celoga sveta. Na ovaj smo svet došli goli i bosi, bez ičega, i, budi ubeđen, iz njega ćemo tako ubogi i otići. I ti, i ja, i tvoj car. Ma šta mu proricali njegovi žreci i zvezdočatci.“
Romej ga pogleda uvređeno, ali se ne usudi da prozbori ni reč suočen s odlučnošću što je iskrila iz plavih očiju staroga župana.
„A sada… vrati se u svoj slavni i bogati grad. I tamo uživaj u dobrom vinu, zlatu i ženama… I reci svome caru da smo mi ubogi ljudi koji žive u prostim domovima, u domovima gde je ognjište centar sveta a dečji smeh najveća raskoš i bogatstvo. Da još uvek možemo u ruci da držimo i mač i knjigu. I da, ako želi da bude moj prijatelj i moj rod, mora da me prihvati ovakvog kakav jesam. Drugačije ne biva.“
„U redu, reći ću mu“, kaza poklisar i krenu.
„I gledaj da se potrudiš, Romeju. dodade Nemanja.
Ovaj zastade i okrenu se.
„Šta da se potrudim?“
„Da od tvoga života, kad kreneš na poslednje putovanje, ne ostane samo jedno ovakvo zgarište.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Nemanjići            - Page 2 Empty Re: Nemanjići

Počalji od Mustra Čet Feb 22, 2018 12:02 pm

Nemanjići            - Page 2 Orth_wp_019_1600x1200


BLAGOVESTI


Srednji sin velikog župana Nemanje oženio se ni manje ni više nego romejskom princezom Evdokijom, ćerkom blagovečnog kir Aleksija Trećeg Anđela, potonjeg cara grčkog.
Na taj način postao je deo carske porodice.
I više od toga — tast ga je darivao titulom sevastokratora, što je bila osobita čast.
Ostajalo je sve manje mesta sumnji ko treba da nasledi tron nakon što veliki župan krene stazom kojom je otišao dobri Nikita.
Nemanja, uz to, nije mnogo mario za red i običaje nasleđivanja.
Na kraju krajeva, zar i on sam nije bio najmlađi sin pa je postao vladar pre svoje braće?
I zar nije sanjao, i strepeo, kako će ga naslediti njegov najmlađi sin, kog nijedan ovozemaljski tron ne beše dostojan?
Veliki župan rešio je, zato, da svome narodu i svojim potomcima objavi kako je vreme da župansku čast i upravljanje državom prepusti drugima.
Za dan kada je Arhangel Gavrilo Bogorodici javio da će roditi Spasitelja, zakazao je veliki narodni sabor.
Odricanje od ovozemaljske taštine, prolaznosti slave i vlasti, njemu, starcu koji je već bio prevalio osamdesetu, nije teško palo.
Mnogo veća i teža bila je muka proglašenja naslednika.
Savetovao se sa suprugom i ono malo bliskih prijatelja što mu je ostalo, kako i kada da sinove pripremi na ono što ih čeka.
Konačno je presekao i najstarijem sinu saopštio neprijatnu vest.
Bilo je mnogo razloga za takvu odluku.
Plahoviti Vukan, međutim, nije želeo da prihvati nijedan.
U glavi mladoga velmože postojala je njegova i samo njegova istina.
„To je zato što je Stefan carski zet. Nemoj me lagati, oče!“, besneo je najstariji sin.
„Ne“, bio je odlučan Nemanja. „To je zato što je on predodređen da vlada.“
„Predodređen? Sad i Božju volju tumačiš? Ja sam najstariji, ja treba da zasednem na tron. Moji su i skiptar i purpur i kruna…“
„Malo su ti Duklja i Primorje?”
„Malo mi je ceo svet!”
„Eto vidiš, sine moj…“, na to će Nemanja mirno. „Zato sam državu i predao tvome mlađem bratu, a ne tebi.”
Došle su Blagovesti 1196.
Na velikom državnom Saboru, dok su ga svi slušali, pomno — jedni uz nevericu, drugi uz likovanje, a neki i uz suze — Nemanja Zavidović govorio je smiren kao monah, promišljen kao mudrac i dostojanstven kao car.
Obraćao se svojim sinovima, ali kazivao celom narodu.
„Čeda moja vazljubljena i od mene othranjena, evo, znano je svima vama kako Bog svojim promislom postavi mene da vladam nad vama, i kakvu sam izranjavanu i razjedinjenu zemlju primio od Gospoda na početku. Dušmani naši, sa istoka i sa zapada podjednako, stajali su na granicama, na svakom koraku, na svakoj stopi, u mraku i senci, stežući noževe, podižući mačeve. Svako je hteo deo onoga što imamo, ma koliko ubogo i neznatno to bilo. Svako je želeo da nas podjarmi i da nas porobi, makar od toga ne imao ništa do dva grumena zemlje i dva prsta taštine. Svaka glava, krunisana i nekrunisana, htela je ovo raskršće na kome smo podigli kuću. Ali ja svoje nasledstvo nisam primio kao usud već kao nagradu, i pomoću Božjom i Presvete Vladičice naše Bogorodice, koliku moć imađah, ne oblenih se niti pokoja dadoh sebi dokle sve ne popravih. I Božjom pomoću dodadoh vam u dužinu i širinu, što je znano svima. A sve vas, kao i svoju decu, othranih, sve do sada, i naučih vas da se držite vere pravoverne. Zato i vi, čeda moja vazljubljena, ne zaboravljajte učenja svoga i pravovernoga zakona, koji sam ja ustanovio. Jer, držeći ovo, imaćete Boga kao pomoćnika sebi i Presvetu Gospođu Bogorodicu, i moju, iako grešnu, molitvu. A mene sada otpustite, vladara svoga s mirom, da vide oči moje spasenje… Jer spasenje i mir u Hristu je jedino za čim u ovom trenu istinski žudim. Kao što rekoše Knjige:
Kada i sav svet stečemo, tada ćemo se u grob useliti, gde su zajedno carevi i ubogi.
Gavrilo tada istupi i reče:
„Ne ostavljaj nas sirote, gospodine, jer ti nas osveti i ti nas nauči i ti nas prosveti, pastiru dobri, koji polažeš dušu za stado svoje. Ne odlazi, jer nikada u tvoje dane nije bilo veće slave i milosti Božje. I u svih trideset i osam tvojih godina bejasmo sačuvani i othranjeni, i drugoga gospodina i oca ne poznasmo osim tebe, gospodaru naš!“ Nemanja na to priđe svom srednjem sinu Stefanu, i uze ga za ruku:
„Ovoga imajte umesto mene, dobri koren koji je izašao iz moje utrobe, i ovoga postavljam na presto Hristom darovane mi vladavine!“
Uz malo oklevanja, vitezovi i plemići potegoše mačeve i podigoše ih uvis. Nebom se razleže klicanje imenu novog gospodara Raške.
Nemanja dade sinu poslednji savet, kao gospodar i kao otac:
„Čedo moje ljubljeno, pazi na ovaj moj Izrailj, čuvaj ga i hrani, vodeći ga kao jagnje Josif! U crkvama brani i one koji služe i one koji se mole u njima, slušaj pomno svetitelje, sluge crkvene i jereje… I nad crnoriscima bdi jer oni će na nebesima popuniti angelske redove. Ne budi osion i zazoran pred Bogom i ljudima… A Vukana… Vukana blagoslovi i postavi za velikog kneza, i odeli mu dovoljno zemlje.“
„Hoću, oče, tako mi Bog pomogao!“, odgovori ovaj.
Nemanja tada pozva i Vukana, i obrati im se obojici.
„Sinovi moji, deco moja… Ne zaboravljajte mojih zakona, a srce vaše neka čuva reči moje, jer dužina življenja i godine života i sveta dodaće vam se. Milostinje i vera neka vas ne ostavljaju, privežite ih o svoj vrat i napišite na tablici srdaca svojih, i naći ćete blagodat. I pomišljajte dobro pred Bogom i ljudima. Uzdajte se svim srcem u Boga, a svojom premudrošću ne veličajte se. Na svima putevima svojim znajte da pravi budu putevi vaši i noge vaše neće se spoticati. Ne budite mudri za sebe, a bojte se Gospoda i uklonite se od svakoga zla; tada će telo vaše imati isceljenje i kosti vaše odmor. Poštujte Gospoda, dajte mu prvine od svojih plodova pravednih, da bi se ispunile žitnice vaše mnoštvom pšenice, a pivnice vaše da bi vino točile. Sinovi, ne gubite snage u kazni Gospodnjoj, niti klonite obličavani od njega. Jer koga ljubi Gospod, njega i kara, i bije svakoga sina koga prima. Blažen je čovek koji je našao premudrost i onaj smrtni koji je video razum. Jer bolje je nju kupovati, nego riznice zlata i srebra; skuplja je od dragocenoga kamenja; ne protivi joj se ništa lukavo, a slatka je svima koji joj se približuju. Svaka druga dragocenost nedostojna je, jer dužina života i godine života su u njenoj desnici, a u levici njenoj je bogatstvo i slava. Iz usta njenih izlazi pravda, a zakon i milost nosi na jeziku. Putevi njeni su putevi dobri, i sve staze su u miru. Drvo je života svima koji se drže nje i koji se oslanjaju na nju, kao na Gospoda tvrda. Jer ja vam dajem ovu zapoved: da ljubite brat brata, ne imajući među sobom nikakve zlobe. Ovome, kao i od Boga i od mene posađenom na prestolu mome, ti se pokoravaj i budi mu poslušan. A ti opet vladajući ne vređaj brata svoga, no imaj ga u počasti. Jer ko ne ljubi brata svoga, Boga ne ljubi. Bog je ljubav. Zato ko ljubi Boga, neka ljubi i brata svoga. Jer o ovom sav zakon apostoli naučiše, mučenici venčani biše i proroci vise. Zato ako hoćete i poslušate mene, dobra zemaljska uživaćete; ako li nećete i ne poslušate me, oružje će vas pojesti. A vama, sinovi moji ljubljeni, neka vam bude mir od Gospoda Boga i Spasa našega Isusa Hrista i Duh Božji neka počiva na vama, krepeći i pokrivajući vas od sviju vidljivih i nevidljivih neprijatelja i vodeći vas u miran put.“
Na kraju, ostareli vladar obrati se i svome plemstvu i gospodi:
„Mir budi vama, vlastelo moja i boljari! Mir budi i vama mlađi, koje vas othranih od rođenja matera vaših! Mir budi vama svima, stado Hristovo duhovno, koje mi Bog predade, i napasavši vas sačuvah nepovređene, kao dobar pastir dušu svoju polažući za vas. Zato vas molim, držite uputstvo moje, oca vašega. Boga se bojte, cara poštujte, prosvećujući crkve, da i one vas prosvete, episkope slušajući, jereje imajući u čast i prema monaškom činu imajući smernost, da se mole za vas. A vi među sobom pravdu i ljubav imajući, ne zaboravljajte milostinje. I blagodat Gospoda našega Isusa Hrista i ljubav Boga i Oca i zajednica Svetoga Duha neka bude sa svima vama.“
Pošto izgovori poslednje svoje reči kao vladar Raške, bivši veliki župan Stefan Nemanja obori glavu, prekrsti se i završi:
„Amin.“
Sa sabora se uputio pravo u manastir, i tamo primio angelski čin.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Nemanjići            - Page 2 Empty Re: Nemanjići

Počalji od Mustra Čet Feb 22, 2018 12:03 pm

Nemanjići            - Page 2 Orth_wp_018_1600x1200


HRAST I MASLINE


Opet sunce!
Udaralo mu je u oči, teralo ga da spusti kapke.
Kao da se približava gradu nad gradovima, o kom je, nekada, davno, sanjao na javi i u snu, a koji mu je nešto kasnije — ali i dalje tako davno da mu se činilo kako se sve to nije dogodilo njemu, nego nekom drugom, čije je sećanje primio, kao zavet — priredio najveće poniženje koje je osetio u svome dugom životu.
Da, to nije bilo raško sunce — vrelo za letnjih dana ali, kada se meri sa onim s juga, pitomo kao retko šta u njegovoj zemlji oštre zime, maglovitih kotlina i vedrih, ali ledenih visova.
Ipak, ovo sunce nije mu pržilo lice, ni sušilo grlo, terajući ga da mašta o morskoj vodi, iako ona žeđ utažiti ne može.
Pod ovim suncem ne bi bio žedan čak ni da je opet vezan, prepušten na milost i nemilost dušmanima tvrda srca.
Ovo je zimsko sunce.
Pitomo zimsko sunce, koje greje kosti i pred kojim se kapci ne stiskaju čvrsto, kao pred vatrom, nego skupljaju blago, kao pred san.
Sada, na početku zime, u njegovoj Raškoj teško da bi moglo ovako da greje.
A tamo, na Bosforu, teško da nije vrelo čak i sad, u podne zimskog dana, vedrog kao sećanje na detinji smeh.
Ispod sklopljenih kapaka nije mu bleštao svetlošću okupan zlatni grad: kao da stoji u raškom jesenjem blatu, s presudom koju ima da izrekne, kao pred provalijom bez dna.
I nije video sivim oblacima pritisnuto selo Olivera Dragogaljića, dečaka koji stoji pred čovekom koga mora osuditi na smrt, a koji, sklopljenih kapaka, sanja samog sebe kako ga vezanog vode ulicama Carigrada, i kako, sputan poput divlje zveri, korača u susret iskušenju hrabrosti, mudrosti i vrline.
Video je nebo.
Prozračno, kao nebo nad Jegejskim morem, koje je gledao pre nego što je sklopio oči.
Ćutao je da lebdi tim nebom.
A dole, ispod, video je sebe negdanjeg — pod raškim oblacima i pod carigradskim suncem, u snežnoj noći, pred vukom koji ima oči velikog župana Zavide — njegovog pokojnog oca…
Gledao je kako jaše konja, u osvit dana koji je nadvladao jednu od najtežih noći njegovog života, na proplanku na kom je našao onoga čije su oči pobedile oči pokojnika — svog najmlađeg sina, okruženog čoporom vukova.
Gledao je sebe kako kleči pred tronom velikog cara Manojla Komnina, i gledao je careve umorne, uplašene, staračke oči.
Gledao je kako mačem seče Ugre, na polju kraj Sirmijuma, i Grke i Turke, u bici kod Pantina…
Gledao je kako kleči i plače pored mrtvog tela svog utopljenog brata.
Gledao je crkve koje pred njim niču, dižući se ka nebesima.
I gledao je ćelavi potiljak svog vernog Nikite dok pred njim kleči tražeći oproštaj za najhrabrije delo koje je preduzeo u svome junačkom životu.
Kad oseti kako ga je nešto ogrebalo po čelu, i kada otvori oči, pred sobom ugleda maslinovu granu.
Jedno drvo, odvojeno od obližnjeg maslinjaka, isprečilo se na putu, kao straža.
I kao iskušenje za konjanika koji ne gleda preda se.
Ili sanja na javi tamo gde snu mesto nije.
Monah Simeon povuče uzde i konj se prope.
Opkoliše ga konjanici iz njegove pratnje.
„Gospodaru… Nemanja… jesi li dobro ?“, upita ga vođa onih koji su ga pratili, momak bistra oka, koji ga podseti na Gavrila Dragogaljića, onakvog kakav je bio kada ga je upoznao.
„Dobro sam, dobro“, odgovori. „Samo, kao što ti već rekoh, ja više nisam gospodar. I nisam više Nemanja… Ja sam monah. Monah Simeon.“
Mladić pomirljivo sleže ramenima, kao da se izvinjava.
Što ga je pogrešno oslovio.
I što, iako zna da je pogrešno, da ga drugačije oslovi — ne može.
„Gos…“, zausti mladić da ponovi grešku, pa se ugrize za jezik.
Ćutao je koji tren, tražeći načina da se obrati velikom županu Nemanji Zavidoviću koji se odrekao ovozemaljske vlasti i taštine, te postao monah Simeon, a da ne uvredi ni bivšeg vladara ni sadašnjeg Božjeg čoveka.
Zapravo, da ne oskrnavi sliku velikog ratnika i vladara, koju od detinjstva gaji u srcu, a da se ne ogreši ni o njega sadašnjeg, ni o Gospoda.
Na kraju, kao da je pronašao reči kojima, istina, nije zadovoljan, ali od kojih bolje ne zna, promrmlja, gotovo sebi u bradu:
„Da se odmorimo malo?“
Monah Simeon se blagonaklono osmehnu, razgaljen bezličnim obraćanjem kojim je mladić pokušao da razreši svoju muku.
I već zausti da odgovori kako njemu odmor ne treba — kao što je na slična pitanja odgovarao toliko puta u životu. Nema odmora za njega, konjanika koji vojsku vodi u bitku i koji svojim ljudima mora da bude uzor!
A onda se priseti kako više nije on taj koji ratnike vodi u bitku, i kako bi, pre nego mladiću koji nije kadar da prihvati kako pred sobom nema junaka iz priče, nego jednog starog monaha, trebalo da se smeje sebi koji je na to i sam na tren zaboravio.
On više nije vojskovođa nego starac koji se jedva uspeo u sedlo, iako su svi koji su smeli, zalud pokušavali da ga ubede kako za njega više nije tako dug put na konju, i kako bi valjalo da pođe kolima, a konjanici će da ga prate — jer to ne smeta njegovom novom zvanju, a dolikuje njegovim godinama.
Monah Simeon se nasmeja, od srca, kao čovek pomiren sa svetom i sa sobom.
Pa reče:
„Da se odmorimo.“
Razgaljeni gospodarevom radošću, mladići iz njegove pratnje sjahaše i krenuše da mu potraže udobno mesto za odmor.
„Gavrilo!” izusti monah Simeon. „Pomozi mi da sjašem.“
Vođa pratnje priđe i pruži mu ruku.
„Borislav“, izusti snebivajući se. „Moje ime je Borislav.“
Monah Simeon se prenu.
„Znam da si Borislav,“ osmehnu se. „Samo mi ličiš na jednog Gavrila, koga davno upoznah.“
„Gospodara Gavrila Dragogaljića?“, izlete mladiću pre nego što se opet ugrize za jezik, uplašen drskom mišlju kako bi mogao biti nalik takvome junaku.
„Na njega“, reče monah Simeon, jednom rukom prihvativši mladićevu šaku, a drugom mu obgrlivši rame. „Sada jeste star i pogrbljen, gotovo kao ja. Ali, ni on ni ja nismo uvek bili ovakvi.“
Tek kad sjaha, oseti bol u rukama i nogama — žešći nego što ga je mučio tokom puta, pre nego što ga je ogrejalo jegejsko sunce.
Umesto da sedne na mesto koje su mu
pripremili, u hlad maslinjaka, lagano krenu da šeta pod tim suncem, stišćući utrnule, bolne šake.
Navršiće se, evo, druga godina kako je skinuo gizdavu vladarsku odoru i odenuo skromnu monašku rizu.
Ubrzo pošto je srednjem sinu ustupio presto, a starijeg darivao imanjem i počastima, ne bi li umirio njegovu povređenu sujetu, ublažio njegovu preku narav i stišao njegov bes — njegova žena, gospodarica Ana, i on, krenuli su stopama svoga najmlađeg i najdražeg sina.
Bivši veliki župan Nemanja, sada monah Simeon, povukao se u Studenicu, svestan da mu je taj manastir samo privremeno konačište, nakon kog ga, ako ga Gospod iznenada ne pozove sebi, čeka još jedno — između zemlje i neba.
Tamo, u Studenici, noći je provodio u molitvi, a dane u privikavanju na monaški život.
A kada se na taj život svikao i kada je osetio da je kucnuo čas da pođe tamo kuda ga srce vodi, vesti koje su, preskačući manastirske zidine, do njega dopirale, terale su ga da gotovo unedogled odlaže put.
Njegove starije sinove ovozemaljsko je prokletstvo teralo na sve nove i nove sukobe.
A gomila zavidljivaca podgrevala je njihove sujete, u sukobu velikih tražeći korist za sebe i sopstvene pohlepe, utoliko veće ukoliko su im hrabrost, poštenje i duša bili manji.
Pozivao je sinove sebi, ponavljao im reči koje podstiču na razum i mudrost.
A kada nisu bili kraj njega, slao im je poslanice, i u njima ispisivao isto što su uživo već imali priliku da čuju.
I već je uveliko osećao kako mu se starost, kao vodenički točak, vrti u krugu iz koga izlaza nema, kad mu se, jedne noći, posle mnogo vremena, ponovo ukazao On.
Samo što je završio s molitvom i utonuo u san, pred očima mu je blesnula svetlost.
Jeste, bio je to njegov Arhanđeo, sa svojim sjajnim oreolom.
Ništa mu nije rekao.
Zatreptao je i nestao.
Ali, ostao je ipak dovoljno dugo da u njegovim očima prepozna oči za kojima godinama čezne.
Nevine oči novorođenčeta, pogled mudroga — kao da u sebi kriju sve tajne predaka i potomaka.
Oči svoga sina Rastka.
Sledećeg jutra pisao je Ani i sinovima.
U pismu ih je obavestio da za koji dan odlazi na Svetu Goru.
Sada, u senci jegejskih maslina, nekoliko je trenutaka s tugom razmišljao o svome starom Gavrilu, o tome kako se, pre samo koji dan, oprostio s njim na kapiji manastira Studenica, pred polazak na svoj pretposlednji veliki put. Put na Atos, odakle će, kada ga Gospod pozove, krenuti na poslednje, najveće putovanje, ono prema kom su svi ovozemaljski pohodi tek nešto više od šetnje po nevelikom sebarskom imanju.
„Idem, Gavrilo“, rekao mu je na rastanku. „Poveravam ti brigu o ova dva moja pevca, što krešte jedan na drugog kao da je Raška kokošinjac.“
Izgovorio je to glasno, da bi sinovi mogli da ga čuju, jer poruka i jeste bila namenjena njima, a ne Gavrilu, koji ih, znao je, čak i kada bi živeo dovoljno dugo da bude svedok njihovih budućih koškanja — kao što neće — zauzdati ne bi mogao.
„Ponovih ti ovo hiljadu puta“, rekao je, posle, tiho, Vukanu, „i ponavljam ti opet. Nema goreg prokletstva od zavade s bratom. Pamti moje reči na vreme da ih se ne bi u mukama sećao kada bude kasno.“
„Ponovih ti ovo hiljadu puta“, rekao je, tiho, i nasledniku, Nemanji Drugom, „i ponavljam ti opet. Nema goreg prokletstva od zavade s bratom. Pamti moje reči na vreme da ih se ne bi u mukama sećao kada bude kasno.“
Samo, Nemanji je dodao i ovo: „Odabrah te za naslednika jer procenih da si manje plahovit, i mudriji. Ne diži ruku na brata i trudi se da se ne pokaže kako sam pogrešio. Ne zbog mene, nego zbog sebe.“
I ženi svojoj, negdanjoj gospođi Ani, sada monahinji Anastasiji, prikričio je da molitvama uvek, i savetom, kad god bude morala i mogla, i sve dok bude mogla, zavadu među braćom sprečava.
A znao je da ni ona, baš kao ni Gavrilo, pa čak ni sinovi njegovi, tu zavadu sprečiti ne mogu.
Niko sem Gospoda, kojem je krenuo u pohode.
Putem onoga koga je na njegovome putu zalud pokušao da spreči.
Onoga koji ga je, već začećem i rođenjem svojim, očistio od greha.
Onoga od kog je hteo da napravi naslednika koji bi njegovu zemlju nastavio da vodi očevim putem, ne shvatajući da njegov put nije put zemaljski, nego nebeski, i da takvog sina valja slediti, umesto tražiti da on sledi tebe.
Onoga u čijim su se očima, koje je tražio, gubio i nalazio, sabrale oči predaka i potomaka.
I čije oči je, otkako ih je ugledao, sledio, kao putokaz.
Oči, koje su ga sada, kao putokaz, vodile od raške Studenice do jegejske Svete Gore.
Odlučan da na Atos stigne stopama svoga sina, odbio je ne samo da ga voze u kolima, što bi njegovim godinama priličilo i što bi njegove pratioce rešilo teških briga.
Kada su stigli nadomak Svete Gore, odbio je čak i da se ukrcaju na brod, i tako zaobiđu planinske vrleti koje su ih čekale na kopnenom putu do manastira Vatoped, i koje su izbegavali i jahači u punoj snazi, kako ne bi zalud trošili ni konje ni sebe, i kako ne bi dolazili u opasnost da se skotrljaju niz atoske ambise.
Na svaki pokušaj da ga odvrate od ove opasne zamisli, imao je isti odgovor:
„Ako je tuda morao da jaše moj Rastko, projahaću i ja.“
I projahao je.
Iako mu je taj put, u ovim godinama, pao teže nego, nekada, najteža bitka.
A zajedno s njim projahala je i njegova pratnja.
Grupa konjanika, odevenih skromno, kako i priliči pratnji jednog monaha.
Kao i starca u monaškoj rizi, kog su pratili, odavali su ih samo konji, dostojni cara i carske svite.
Na Atos su stigli u predvečerje.
Zakonačili su u selu na obali mora.
Ustali su u zoru i do poslepodneva prešli najteži deo puta.
I evo ih, tu, odmaraju se u maslinjaku umesto da nastave da žure, i pre mraka stignu u Vatoped.
Ne, njegov se Rastko sigurno nije odmarao dok je, od nedokaznog zemaljskog, bežao u susret mudrome nebeskom ocu.
A kad nije Rastko, neće se odmarati ni on.
Barem toliko duguje taj nerazumni ovozemaljski otac sinu koji ga je, i mimo njegove volje, izveo na pravi put.
Mladiće neće terati da ga prate — dovoljno su zbog njega propatili.
Neka sednu i odmaraju se koliko im je volja, doveli su ga gde je trebalo, red je da ostatak puta pređe sam.
Monah Simeon okrenu leđa maslinjaku u kome su stajali njegovi ljudi čekajući da on prvi sedne.
Baci pogled niza strminu koja se spuštala ka moru.
Zagleda se u debelu pučinu na kojoj se presijavalo sunce.
Bila je jesen — znao je: sunce će uskoro zaći a pučina će ostati da se valja, debela i siva.
Zahladiće, dunuće vetar i vlaga će krenuti da se uvlači u staračke kosti.
Ali, ovde će, samo ovde gde živi njegov najmlađi sin Rastko, sada nadaleko čuveni monah Sava, i kada zađe na nebu, u duši nastaviti da sija sunce.
Okrenu leđa moru i priđe svojim ljudima, odlučan da ih ubedi kako su zadatak obavili.
I tek tada primeti da među njima stoji i omalen monah.
„Monah Simeon?“, upita taj Božji čovek na grčkom, kad ugleda pridošlicu.
„Taj sam“, reče monah Simeon.
„Brat Sava je usnio da dolazite“, reče ovaj naklonivši se. „Od jutros vas tražimo.“
„Sava, gde je on!?“, gotovo zavapi starac.
„Tu je, blizu, ne brinite, samo što nas nije našao.“
I tada ga je ugledao.
Spuštao se niz breg iznad maslinjaka, laganim a sigurnim korakom, kao čovek kom nije teško da odabere svoj put.
A iza njegovih leđa, na bregu, u nebo se propinjao granat hrast.
Čim ga je video, zaboravio je i na godine i na kostobolju.
Krenuo je prema njemu, uz maslinjak, koraka laka, kao da je mladić, i sigurnog, kako dolikuje ocu onoga kome je krenuo u susret.
Bio je krupniji nego što mu je dolazio u sećanje i u san.
Kada jedan drugom priđoše dovoljno blizu, primeti da je pred njim lice zrelog čoveka, u kom nije bilo lako prepoznati dečaka koji ga je nekada napustio — da se pobrine i za svoju i za njegovu dušu.
Ali oči — oči su bile iste one pred kojima je zanemeo kada su se promolile iz majčine utrobe.
Iste one oči koje je, pre tek nešto više od nedelju dana, ugledao na licu Arhanđela, u snu.
Te oči sada su mu se smejale, dajući zrelom sinovljevom licu izraz razdraganog deteta.
Kada priđoše jedan drugom, monah Simeon oseti kako mu niz obraze teku suze radosnice i kako mu grlo drhti, ne dozvoljavajući glasu da izađe.
Njegov Rastko, monah Sava, progovori međutim, zvonkim glasom, jasno i vedro, kao da su se rastali pre koji dan.
Ili — kao da su se rastali davno, ali nijednog trena od tada nije sumnjao u ovaj susret.
„Dobro mi došao, oče.“
Otac oseti kako mu se ruke podižu da zagrli sina.
Po sinovljevim očima shvati da je primetio njegov pokret još pre nego što vide sinovljeve ruke kako se podižu da mu zagrljaj uzvrate.
A onda, pre nego što su njegove ruke dodirnule sinovljeva, a sinovljeve njegova ramena — kleknu na tlo.
S obe svoje ruke obuhvati sinovljevu desnu šaku.
I pre nego što će je poljubiti, iz govori:
„Sada si ti meni otac.“

Kraj
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Nemanjići            - Page 2 Empty Re: Nemanjići

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu