Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Ana Karenjina

Strana 4 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Ići dole

Ana Karenjina - Page 5 Empty Ana Karenjina

Počalji od Mustra Pet Feb 23, 2018 8:09 am

First topic message reminder :

Ana Karenjina - Page 5 9781545466698_p0_v1


Poslednji izmenio Mustra dana Pet Feb 23, 2018 9:43 am, izmenjeno ukupno 1 puta
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Ana Karenjina - Page 5 Empty Re: Ana Karenjina

Počalji od Mustra Pet Feb 23, 2018 10:02 am

Ana Karenjina - Page 5 1006.Ugriumov.Grigoriiy.Ivanovich.Prizvanie.Mihaila.Fedorovicha




IX


Ove misli su ga mučile i morile čas slabije čas jače, ali ga nikad nisu ostavljale. Čitao je i mislio, ali što je više čitao i mislio, sve se udaljenijim osećao od postavljenog cilja.
U poslednje vreme, uverivši se da kod materijalista neće naći odgovora, on je, u Moskvi i na selu, čitao i ponovo pročitao i Platona, i Spinozu, i Kanta, i Šelinga, i Hegela, i Šopenhauera, sve filozofe koji nisu materijalistički objašnjavali život.
Misli su mu se činile plodonosne dok je čitao, ili sam smišljao pobijanja drugih učenja, osobito materijalističkog; ali čim bi čitao, ili sam smišljao rešenja pitanja, uvek se prnavljalo isto, Držeći se datih definicija za nejasne reči kao duh, volja, sloboda, supstancija, i naročito padajući u klopku reči koju su mu podmetali filozofi, ili on sam sebi - počinjao on tobož nešto da poima. Ali trebalo je samo zaboraviti izveštačeni tok misli, i iz života se vratiti onome što ga je zadovoljavalo dok je mislio držeći se uzetog pravca - pa da se odjednom sva ta veštačka građevina sruši kao kula od karata, i da postane jasno da je građevina bila podignuta od onih ispremeštanih reči, nezavisno od nečega što je u životu važnije od razuma.
Jedno vreme, čitajući Šopenhauera, podmetnuo je namesto njegove volje
- ljubav, i ta nova filozofija utešila ga je za dva - tri dana, dok se nije odmakao od nje; ali se na isti način, kao i one pre, srušila čim ju je pogledao iz života, i pokazala se kao muslinska haljina koja ne drži toplo.
Brat Sergije Ivanovič posavetova Ljevinu da pročita bogoslovske spise od Homjakova[314]. Ljevin pročita drugu knjigu Homjakovljevih dela, i premda ga je polemički, elegantni i oštroumni ton pisca od početka odbijao, porazilo ga je učenje o crkvi. U prvi mah ga porazi misao: da postignuće božanskih istina nije dato čoveku, već skupu ljudi, sjedinjenih ljubavlju - crkvi. Obradova ga zatim misao o tome kako je lakše poverovati u postojeću i sada živu crkvu koja sadrži sva ljudska verovanja, koja ima na čelu boga, i prema tome u svetu i nepogrešivu crkvu, i od nje primiti veru u boga, u stvaranje
sveta, u pad, u iskupljenje - negoli početi od boga, dalekog, tajanstvenog boga, stvaranja sveta, itd. Ali pročitavši zatim istoriju crkve od katoličkog pisca, i istoriju crkve od pravoslavnog pisca, i videvši da obe crkve,- nepogrešive po suštini svojoj, odriču jedna drugu, on se razočara i u Homjakovljevo učenje o crkvi, te se i ta građevina rasturi u prah, kao što su i filozofske građevine.
Celoga proleća bio je Ljevin kao neko tuđe biće i preživeo je užasne trenutke.
»Ako ne znam šta sam, i zašto sam ovde, ne može se živeti. A znati to ne mogu, prema tome, ne može se živeti«, govorio je sebi Ljevin.
»U beskonačnom vremenu, u beskonačnoj materiji, u beskonačnom prostoru izdvaja se mehurić - organizam, i taj se mehurić malo održi pa pukne, a taj mehurić - to sam ja.«
To je bila mučna neistina, ali to je bio jedini, poslednji rezultat vekovnih napora čovečanske misli u tome pravcu.
To je bilo ono poslednje verovanje, na kojem su građena, i gotovo u svima pravcima voćena istraživanja čovečanske misli. To je bilo vladajuće ubeđenje, i Ljevin je i nehotice, ne znajući sam kad i kako, kao ipak najjasnije, između sviju drugih objašnjenja usvojio baš to.
Ali to je bila ne samo neistina, to je bio surov podsmeh nekakve zle sile, zle, odvratne, takve da joj se nije moglo potčiniti.
Trebalo je izbaviti se od te sile. I to izbavljenje bilo je u rukama svakoga. Trebalo je prekinuti tu zavisnost od zla. A za to je bilo samo jedno sredstvo - smrt.
I srećni čovek porodice, zdrav čovek, Ljevin je nekoliko puta bio blizu samoubistva, toliko, da je sakrio konopac da se ne bi obesio, i bojao se da nosi pušku da se ne bi ubio.
Ali, Ljevin se nije ubio, i nije se obesio, nego je dalje živeo.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Ana Karenjina - Page 5 Empty Re: Ana Karenjina

Počalji od Mustra Pet Feb 23, 2018 10:02 am


Ana Karenjina - Page 5 1005.Ugriumov.Grigoriiy.Ivanovich.Ispytanie.sily.Iana.Usmaria.17




X


Dok je Ljevin mislio o tome - šta je, i zašto živi, nije nalazio odgovora i padao je u očajanje; ali kad bi prestao da se pita o tome, znao je i šta je, i zašto živi, jer je odlučno i određeno radio i živeo; štaviše, u ovo poslednje vreme je mnogo čvršće i određenije živeo nego pre.
Kad se početkom juna vratio na selo, vratio se i svojim običnim poslovima. Seosko gazdinstvo, odnosi sa seljacima i susedima, domaće gazdinstvo, poslovi sestrini i bratovljevi njemu povereni, odnosi sa ženom, rodbinom, brige o detetu, nova strast za pčelarstvo koja ga tog proleća obuze
- ispunjavahu sve njegovo vreme.
Ovi su ga poslovi zanimali ne stoga što bi ih on pravdao nekim opštim pogledom, kao što je ranije radio; naprotiv, sada, razočaran zbog neuspeha u pređašnjim poduhvatima za opšte dobro, s jedne strane; i odveć zauzet mislima i količinom poslova koji su sa sviju strana navaljivali na njega, s druge strane - on je potpuno napustio sve kombinacije o opštem dobru, i poslovi su ga zanimali samo zato što mu se činilo da mora raditi ono što radi, da ne može drukčije.
Ranije (to je počelo u detinjstvu, pa neprestano raslo do potpune zrelosti) i kad se starao da učini nešto što bi bilo dobro za sve, za čovečanstvo, za Rusiju, za celo selo, opažao je da su misli o tome bile prijatne, a sama delatnost uvek ispadala neskladna; nije bilo potpunog uverenja da je stvar neophodno potrebna, te se delatnost, koja se s početka činila tako velika, smanjivala više i više, svodila se na ništa. Sada pak, kad se posle ženidbe počeo više i više ograničavati na život za sebe - on, iako nije više osećao nikakve radosti pri pomisli na svoju delatnost - on je osećao uverenje da je njegov posao neophodan, video da mu ide od ruke daleko bolje nego pre, i da postaje veći i veći.
Sad, uvek protiv svoje volje, dublje je i dublje, kao plug, zadirao u zemlju, tako da se više nije mogao izvući dok ne istera brazdu dokraja.
Nesumnjivo je potrebno da porodica živi onako kako su navikli da žive
očevi i dedovi, to jest pod istim pogodbama obrazovanja, a tako da se i deca vaspitaju. To je tako potrebno kao što je potrebno ručati kad se ogladni; i stoga je takođe potrebno, kao i spremiti ručak, da se mašinom gazdinstva u Pokrovskom upravlja tako kako bi se mogli dobijati prihodi. Isto je tako nesumnjivo potrebno, kao dug vratiti, držati naslednu zemlju u takvom stanju da sin, kad nasledi, kaže ocu hvala, isto onako kao što je Ljevin govorio hvala dedi za sve što je onaj sazidao i posadio. I stoga je potrebno ne da se zemlja daje pod arendu, već da domaćin sam vodi svoju ekonomiju, da pati stoku, đubri njive i podiže šume.
Nije mogućno ne svršavati poslove Sergija Ivanoviča, sestrine, i sviju ovih seljaka koji su navikli da mu dolaze po savete - kao što ne možeš baciti dete koje već držiš na rukama. Treba brinuti o udobnostima u goste pozvate svastike i njene dece, kao i o svojoj ženi i detetu, i ne može se ne provesti s njima makar jedan mali deo dana.
I sve ovo, zajedno s lovom i s novom strašću za pčelarstvo, ispunjavalo je sav Ljevinov život, koji nije za njega imao nikakva smisla dok je mislio o njemu.
I, osim što je Ljevin sigurno znao šta mora raditi, isto je tako znao i kako sve to treba uraditi, i koji je posao važniji od drugoga.
Znao je da radnike treba pogađati što je moguće jevtinije; ali, zato što se novac daje unapred, naimati ih jevtinije nego što vrede - ne treba činiti, mada je to vrlo probitačno. Prodavati seljacima slamu za vreme oskudice u stočnoj hrani, može, iako mu ih je žao; ali mehanu i pivnicu, mada daju dobar prihod, treba uništiti. Za seču šume treba kažnjavati što je mogućno strože, ali za uhvaćenu stoku se ne može naplaćivati potrica; i premda to jedi čuvare, i oslobođava seljake od straha, ne može se drukčije nego pustiti uhvaćenu stoku.
Petru, koji je zelenašu plaćao deset procenata mesečno, treba pozajmiti novac da se otkupi; ali se ne može ni sniziti svota ni produžiti rok plaćanja seljacima neplatišama. Nadzorniku se ne može oprostiti što livada nije pokošena na vreme, te je trava propala uzalud; ali se i ne može kositi osamdeset desetina, na kojima je bila posađena mlada šuma. Ne može se oprostiti radniku koji je u radno vreme otišao kući zato što mu je umro otac - ma kako da nam ga je žao; i treba radnika obračunati jevtinije za propuštene skupe mesece; ali se ne može ne izdavati mesečna plata starim, potpuno nepotrebnim slugama.
Ljevin takođe zna da po povratku kući pre svega treba otići do žene koja je nešto bolesna, a seljaci, koji su ga čekali tri sata, mogu još malo čekati; zna
takođe da, bez obzira na zadovoljstvo koje oseća pri hvatanju i smeštanju rojeva, da se mora lišiti toga zadovoljstva, ostaviti starca da bez njega smesti rojeve, a on da priđe i razgovara sa seljacima koji ga nađoše na uljaniku.
Da li je dobro ili rđavo postupao, on ne zna, ali ne samo da to sad ne bi dokazivao, nego će izbegavati razgovore i misli o tome.
Razmišljanja ga dovode u sumnju i smetaju mu da vidi šta treba a šta ne treba. Kad ne misli, nego živi, on neprestano oseća u svojoj duši prisustvo nepogrešivog sudije, koji rešava koji je od dvaju mogućih postupaka bolji a koji gori; i čim ne bi postupio kako treba, Ljevin bi to odmah osetio.
Tako je živeo ne znajući i ne videći mogućnost da sazna: šta je, i zašto živi na svetu; zbog toga se neznanja mučio toliko da se bojao samoubistva, a u isto vreme je pouzdano krčio svoj naročito određeni put u životu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Ana Karenjina - Page 5 Empty Re: Ana Karenjina

Počalji od Mustra Pet Feb 23, 2018 10:02 am

Ana Karenjina - Page 5 1004.Tupylev.Ivan.Filippovich.Plutovskaia.igra




XI


Onog dana kad je Sergije Ivanovič stigao u Pokrovsko, Ljevin je imao jedan od svojih najtežih dana.
Bilo je najživlje vreme rada, kad se u celom narodu javlja neobičan napor samopožrtvovanja u radu, kakav se ne javlja ni pod kojim drugim pogodbama života i koji bi visoko bio cenjen kad bi ljudi koji imaju te osobine, sami ga cenili, kad se ne bi ponavljao svake godine i kad posledice toga napora ne bi bile tako proste.
Pokositi, požnjeti i prevući raž i ovas, pokositi livade, ugariti njive, omlatiti seme i posejati ozimicu - sve to izgleda prosto i obično; međutim, da se sve to sredi, potrebno je da svi seljaci, i stari i mladi, rade za te tri-četiri nedelje neprestano, tri puta više nego obično, da se hrane kvasom, lukom i crnim hlebom, vrhu i vuku snopove noću, i ne spavajući više od dva - tri sata. I svake se godine to radi po celoj Rusiji.
Kako je veći deo života proveo na selu i u bliskim odnosima s narodom, Ljevin je u to radno doba osećao da opšte narodno uzbuđenje prelazi i na njega.
Izjutra je išao na prvu setvu raži, pa na njivu s koje su vukli ovas u stogove; vrativši se kući u doba kad su mu žena i svastika ustajale, popio bi s njima kafu, i onda pošao pešice na salaš, gde je trebalo pustiti u rad novu mlatilicu za pripremanje semena.
Ceo taj dan, razgovarajući sa nadzornikom i seljacima a kod kuće sa ženom, svastikom, njenom decom i tastom, Ljevin je mislio o jednom te jednom, što ga je u to vreme pored domaćih briga zanimalo, u svemu tražio veze po svome pitanju: »Šta sam? Gde sam? Zašto sam ovde?«
Stojeći u hladovini, pod sušnicom za crepove novopokrivenom još neopalim mirisnim lišćem leskovih motaka, prislonjenih uz oljuštene sveže jasikove prečage pod slamnim krovom - Ljevin je gledao, kroz otvorena vrata pred kojima se vitlala suva i gorka prašina od mlaćenja: čas u vrelim suncem obasjanu travu i u svežu slamu tek iznesenu iz žitnice, čas u laste s belim
grudima i šarenim glavama koje su s piskom doletale pod krov i lepršajući krilima zaustavljale se na okviru vrata, čas u narod koji je vrveo po tamnom i prašljivom gumnu, i uz to je premišljao čudne misli:
»Zašto se sve ovo radi? - Mislio je. - Zašto ja stojim ovde i teram ih da rade? Zašto se oni trude i staraju da preda mnom pokažu svoju usrdnost? Rašta se bakće starica Matrjona, moja poznanica? (Ja sam je lečio kad je, za vreme požara, pala na nju greda) - mislio je gledajući u mršavu ženu koja je, vukući grabuljama klasje, s naprezanjem gazila crno - opaljenim bosim nogama po neravnom tlu punom razbijenih crepića. - Onda je ozdravila; ali ako ne danas - sutra, kroz deset godina će je zakopati, i ništa neće ostati ni od nje, ni od ove kaćiperke u crvenoj ubradači koja tako vešto i nežno izdvaja iz pleve klasje. I nju će zakopati, i ovoga pegavog šarca, vrlo brzo - mislio je gledajući u trbušatog konja koji je ubrzano disao kroz raširene nozdrve, i opkoračivao točak koji se ispod njega okretao. - I njega će zakopati, zakopaće i Fjodora dodavača, sa njegovom kovrdžavom bradom punom pleve, i sa pocepanom košuljom na belom ramenu. On dreši snopove, i nešto komanduje, i viče na žene, i brzim pokretom popravlja kaiš na točku zamašnjaku. I što je glavno, ne samo njih, nego će i mene zakopati, i ništa neće ostati. Zašto?«
Premišljao je o tome, i u isto vreme gledao u časovnik da vidi koliko će omlatiti za sat. Morao je to znati da bi prema tome odredio posao za dan.
»Skoro će već sat, a tek su treći stog počeli«, pomisli Ljevin, priđe dodavaču, i nadvikujući huktanje mašine, reče mu da razređenije ubacuje.
- Pomnogo mećeš, Fjodore! Vidiš da se zaptiva, i zato ne ide brže.
Razređuj!
Fjodor, pocrneo od prašine prionule za oznojeno lice, odgovori mu nešto, ali je i dalje radio onako kako Ljevin nije želeo.
Prišavši bubnju, Ljevin ukloni Fjodora i poče sam puštati snopove.
Tako je radio do seljačkog ručka, dotle već ne beše dugo; a zatim iziđe ispod sušnice zajedno s Fjodorom i upusti se s njim u razgovor, zastavši, na gumnu, kraj vrlo uredno zdenutog žutog plasta požnjevene raži, ostavljene za seme.
Dodavač je bio iz jednog udaljenog sela gde je Ljevin ranije davao zemlju u napolicu. Sad je zemlja bila izdata jednom pokućaru pod zakup.
Ljevin se upusti s Fjodorom u razgovor o toj zemlji, i upita ga da li bi iduće godine uzeo zemlju Platon, jedan bogat i dobar seljak iz toga sela.
- Skupo je, Konstantine Dmitriču, Platon neće imati računa - odgovori
seljak vadeći klasje ispod oznojenog pazuha.
- A kako Kirilov ima računa?
- Zar Mićuha (tako prezrivo nazva seljak pokućara), Konstantine Dmitriču, da nema računa? Taj će pritegnuti da izvuče svoje. On hrišćanina neće požaliti. A čiča Fokanič (tako je on zvao starca Platona), zar on da dere kožu s leđa? On nekom pozajmi, nekom i pokloni; kad pogledaš, prihod podbaci. I to je čovek.
- A zašto da poklanja?
- Pa tako; znači, ima raznih ljudi; neki čovek živi samo za svoje potrebe, recimo Mićuha, taj gleda samo svoj trbuh da nabije, a Fokanič je pravedan starac. On živi i za dušu. Misli i na boga.
- Kako misli na boga? Kako živi za dušu? - gotovo uzviknu Ljevin.
- Zna se kako, po pravdi, po božjoj volji. Ima raznih ljudi. Eto, recimo vi, vi takođe nećete uvrediti čoveka...
- Da, da, zbogom! - reče Ljevin gušeći se od uzbuđenja, i okrenuvši se uze štap i brzo pođe kući. Na seljakove reči: da Fokanič živi za dušu, po pravdi i volji božjoj, nejasne ali značajne misli izbiše u gomili kao iza neke pregrade, sve se ustremiše jednom cilju, počeše se kovitlati po njegovoj glavi i oslepljivati ga svojom svetlošću.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Ana Karenjina - Page 5 Empty Re: Ana Karenjina

Počalji od Mustra Pet Feb 23, 2018 10:03 am

Ana Karenjina - Page 5 1003.Tupylev.Ivan.Filippovich.Aleksandr.Makedonskiiy.pered.Dioge





XII


Ljevin je išao krupnim koracima po drumu, i osluškujući pazio ne toliko na svoje misli (on još nije mogao da ih objasni), koliko na duševno stanje kakvo ranije nikad nije osećao.
Reči koje je izgovorio seljak proizvedoše u njegovoj duši dejstvo električne varnice, koja odjednom preobrazi i spoji ujedno čitav roj raštrkanih, nemoćnih, zasebnih misli, koje nikad nisu prestajale da ga zanimaju. Ove misli, neprimetno za njega samog, zanimale su ga i dok je govorio o davanju zemlje pod zakup.
Osećao je u duši nešto novo, i sa uživanjem dodirivao to novo, ne znajući još šta je to.
»Ne živi samo za sebe, nego i za boga. Za kakvoga boga? Šta se besmislenije može reći od toga što je seljak rekao? Rekao je da ne treba živeti samo za svoje potrebe; to jest, da ne treba živeti za ono što shvatamo, što nas privlači, što želimo; nego treba živeti za nešto nepojmljivo, za boga, koga niko ne može ni pojmiti, ni odrediti. I šta? Nisam razumeo te besmislene reči Fjodorove? A shvativši ih, posumnjao sam u njihovu istinitost? našao sam da su glupe, nejasne i netačne?
»Ne, razumeo sam ja njega, i sasvim onako kako on sam razume; razumeo sam potpuno i jasnije nego išta u životu, i nikad u životu nisam sumnjao, i ne mogu sumnjati u to. I ne samo ja, nego svi, ceo svet samo to jedno potpuno razume, i jedino u to ne sumnja, i uvek je s tim saglasan.
»Fjodor kaže da Kirilov pokućar živi za svoj trbuh. To je pojmljivo i pametno. Svi mi, kao razumna bića, ne možemo živeti drukčije nego za trbuh. I odjednom, taj isti Fjodor kaže da ne valja živeti samo za trbuh, nego treba živeti za istinu, za boga, i ja ga od prve reči razumedoh! I ja, i milioni ljudi koji su vekovima pre mene živeli, i koji sada žive, seljaci, siromašni duhom, i mudraci koji su mislili i pisali o tome, koji svojim nejasnim jezikom uvek to isto govore - svi se mi slažemo u jednom: za šta treba živeti, i šta je dobro. Zajednički sa svima ljudima imam ja samo jedno čvrsto, nesumnjivo i
jasno saznanje; ali to se saznanje ne može objasniti razumom - ovo je izvan razuma, i nema nikakvih uzroka, i ne može imati nikakvih posledica.
»Ako dobro ima uzrok, ono već nije dobro; ako ima posledicu - nagradu, takođe nije dobro. Prema tome, dobro je izvan lanca uzroka i posledica.
»I ja to baš i znam, i svi to znaju.
»A ja sam tražio čuda, žalio što nisam video čudo koje bi me ubedilo. A sad evo čuda koje je jedino mogućno, koje uvek postoji, okružuje me sa sviju strana, a ja ga nisam opažao!
»Kakvo veće čudo od toga može postojati!
»Je li mogućno da sam našao rešenje svega, je li mogućno da su sad okončane moje patnje?« mislio je Ljevin koračajući po prašljivom putu i ne osećajući ni vrućinu ni umor, osećajući samo stišavanje dugih stradanja. To je osećanje bilo tako radosno da mu se činilo neverovatno. Gušio se od uzbuđenja, i kako nije mogao dalje da ide, skrenu s puta u šumu i sede na nepokošenu travu u hladu jasika. Skide sa oznojene glave šešir i leže nalakćen na jednu ruku na sočnu, gustu šumsku travu.
»Da, treba se sabrati i razmisliti« mislio je gledajući netremice u neugaženu travu koja je bila pred njim, i prateći kretanje zelene bubice što se puzala po stablu pirevine i kojoj smetaše u kretanju sedmolistov list. - Sve iz početka? - upita se, odmičući list da ne smeta bubici, i pregibajući drugu travku da bubica pređe na nju. - Šta me je obradovalo? Šta sam pronašao?
»Pre sam govorio da se u mome telu, u telu ove trave i ove bubice (gle, nije htela na travu; opružila krilca i odletela) vrši promena materije po fizičkim, hemijskim, fiziološkim zakonima. A u svima nama zajedno s jasikama, oblacima i maglovitim pegama, vrši se razviće. Razviće iz čega? U šta? Beskonačno razviće i borba... A zar bi moglo biti kakvog pravca i borbe u beskonačnost! Čudio sam se što uprkos najveće napregnutosti misli u tome pravcu, što mi se ipak ne otkriva smisao života, smisao mojih pobuda i težnja. A smisao mojih pobuda tako je jasan u meni, da ja stalno živim po njemu, i začudio sam se i obradovao kad je mužik izrekao taj smisao: živeti za boga, za dušu.
»Ništa nisam pronašao. Samo sam saznao ono što znam. Pojmio sam onu moć koja mi je ne samo u prošlosti davala život, nego mi i sad daje život. Oslobodio sam se obmane, poznao sam gospodara.«
I ukratko ponovi u sebi ceo tok svoje misli za poslednje dve godine, čiji početak beše jasna, očigledna misao o smrti, dok je gledao dragog i beznadežno bolesnog brata.
Pojmivši tada prvi put jasno da svakog čoveka, pa i njega, ne čeka u budućnosti ništa drugo do patnja, smrt i večni zaborav, on odluči da se tako ne može živeti, da treba ili objasniti svoj život na način da se ne javlja kao pakosni podsmeh nekakvog đavola, ili se ubiti.
Ali nije uradio ni jedno ni drugo, nego je nastavio da živi, misli i oseća, štaviše, baš se u to vreme i oženio, i osetio mnoge radosti i bio je srećan, a nije mislio o značaju svoga života.
Šta to znači? Znači da je živeo dobro, ali mislio rđavo.
Živeo je (nesvestan toga) onim duhovnim istinama koje je posisao zajedno s mlekom a mislio je ne samo ne priznavajući te istine, nego i brižljivo ih obilazeći.
Sad mu je bilo jasno da je mogao živeti jedino zahvaljujući onom verovanju u kojem je bio vaspitan.
»Šta bih bio, i kako bih proživeo svoj život da nisam imao to verovanje, da nisam znao da treba živeti za boga, a ne za svoje potrebe? Ja bih pljačkao, lagao, ubijao. Ništa od onoga što sačinjava glavne radosti moga života, ne bi postojalo za mene.« Čineći najveće napore mašte, nije mogao sebi da predstavi ono zversko biće kakvo bi bio, da nije znao za šta živi.
»Tražio sam odgovora na svoje pitanje. A odgovor na moje pitanje nije mogla dati misao - ona nije u srazmeri sa pitanjem. Odgovor mi je dao sam život kroz moje znanje onoga šta je dobro a šta je rđavo. A to znanje ja nisam ničim stekao, već mi je dato kao i svima, dato stoga što ga niotkud nisam mogao uzeti.
»Odakle sam to uzeo? Jesam li razumom došao do toga da treba ljubiti bližnjeg, a ne daviti ga? Kazali su mi to u detinjstvu, i ja sam radosno poverovao, jer su mi kazali ono što je već bilo u mojoj duši. A ko mi je to otkrio? Razum, ne, Razum je otkrio borbu za opstanak, i zakon koji zahteva da se uništavaju svi koji ometaju zadovoljenje mojih želja. To je zaključak razuma. A ljubav prema drugome nije mogao otkriti razum, jer je to nerazumno.
»Da, oholost«, reče u sebi okrećući se potrbuške i uzevši da vezuje stabljike trave starajući se da ih ne prekine.
»I ne samo oholost uma, nego i glupost uma. A glavno - lupeštvo, lupeštvo uma. To jest, prevara uma«, ponovi isto.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Ana Karenjina - Page 5 Empty Re: Ana Karenjina

Počalji od Mustra Pet Feb 23, 2018 10:03 am


Ana Karenjina - Page 5 1002.Trutovskiiy.Konstantin.Na.senovale.1872.holst.maslo




XIII


I Ljevin se seti skorašnjeg prizora sa Doli i njenom decom. Ostavši sama, deca počeše pržiti malinu na sveći i sipati mleko u usta kao iz česme. Mati ih zateče i poče pred Ljevinom da ih savetuje, govoreći im koliki se trud starijih ulaže u ono što oni upropašćuju, i da je sav taj trud za njih, i da neće imati iz čega da piju čaj ako budu lupali šolje, a ako budu prosipali mleko neće imati šta da jedu i pomreće od gladi.
Ljevina zaprepasti mirno, snuždeno neverovanje s kojim su deca slušala ove materine reči. Njih je ogorčilo samo to što je prekinuta njihova zanimljiva igra; ona nisu verovala ni u jednu reč od svega što je govorila mati. Ona nisu ni mogla verovati, jer ne mogu zamisliti obim onoga čime se koriste, pa zato ne mogu zamisliti ni da je to što ona upropašćuju baš ono od čega žive.
»Sve to postoji samo po sebi - mislila su ona, i u tome nema ničega važnoga i zanimljivoga, to je uvek bilo i biće. I uvek je sve jedno isto. O tome mi nemamo šta da mislimo, to je gotovo; a mi hoćemo da izmislimo nešto novo i svoje. I eto, zamislili smo da u šolju metnemo malinu i da je pržimo na sveći, i da mleko kao iz česme sipamo jedno drugom u usta. To je zanimljivo i novo, i ništa nije gore nego piti mleko iz šolje.
»Zar ne činimo to isto i mi, zar nisam to činio i ja kad sam istraživao razumom značaj prirodnih sila i smisao čovečjeg života?« nastavi Ljevin razmišljanje.
»I zar to isto ne rade sve filozofske teorije: idu čudnovatim, čoveku neurođenim putem misli, da bi ga doveli do saznanja onoga što on odavno zna, i zna tako tačno da bez toga ne bi mogao ni živeti?
Zar se ne vidi jasno u razvijanju teorije svakoga filozofa da on unapred zna glavni smisao života isto tako nesumnjivo kao i seljak Fjodor, i nimalo jasnije od njega, i samo mu je po volji da se sumnjajući i umnim putem vraća onome što je svima poznato.
»Dela, pustite decu da sama pronađu i naprave posuđe, pomuzu mleko
itd. Da li bi se i onda šegačila i igrala? Pomrla bi od gladi. A dela, ostavite nas s našim strastima, mislima bez pojma o jednom bogu i tvorcu! Ili bez pojma o tome šta je dobro, bez objašnjenja moralnoga zla.
»Dela, stvorite nešto bez tih pojmova!
»Mi samo rušimo, jer smo duhovno siti. Prava deca!
»Otkud kod mene radosno, sa seljakom zajedničko znanje koje mi jedino daje duševni mir? Odakle sam to uzeo?
»Ja, vaspitan u poimanju boga i kao hrišćanin, sa životom ispunjenim svim onim duhovnim blagom koje mi je dalo hrišćanstvo, živeći od toga blaga kojim sam ispunjen ja, kao deca, ne poimajući to blago rušim ga, to jest, hoću da razrušim ono od čega živim. A čim nastupi značajan trenutak u životu, ja, kao deca kad ogladne i ozebu, idem k njemu; i manje negoli deca kad ih mati grdi za njihove nestašluke, manje svesno osećam da mi se moji detinjski pokušaji zbog besa od sitosti, ne uračunavaju za odgovornost.
»Da, ono što znam, znam ne razumom, nego mi je to dato, otkriveno mi je, ja to znam, srcem, verom u ono glavno što ispoveda crkva.
»Crkva? Crkva!« ponovi Ljevin, prevrnu se na drugu stranu, i nalaktivši se poče gledati u daljinu na stado koje s onu stranu silažaše ka reci.
»A mogu li ja verovati u sve što ispoveda crkva?« mislio je, ispitujući sebe i izmišljajući sve što bi moglo narušiti njegov sadanji mir. On se naročito poče sećati onih učenja crkve koja su mu se činila najčudnovatija, i koja ga najviše sablažnjavahu. »Stvaranje sveta? A čime sam ja objašnjavao postojanje? Postojanjem? Ničim? - Đavo i greh. - A čime ja objašnjavam zlo?... Iskupitelj?...
»Ništa, ništa ja ne znam, i ne mogu znati osim onoga što je rečeno meni zajedno sa svima.«
I učini mu se sada da nema nijedno verovanje crkve koje bi narušavalo ono što je glavno, veru u boga, u dobro, kao jedini čovekov poziv.
Pod svako verovanje crkve može se podmetnuti verovanje u služenje istini, mesto služenja potrebama. I svako verovanje crkve ne samo da nije to narušavalo, nego je bilo preko potrebno da bi se izvršavalo glavno čudo koje se stalno javlja na zemlji, a koje se sastoji u tome: da svaki čovek zajedno sa milionima najraznovrsnijih ljudi, mudraca i jurodivih, dece i staraca - sa svima, sa seljacima, sa Ljvovom, s Kiti, s prosjacima i carevima - da može nesumnjivo razumevati jedno, i stvarati onaj život duše za koji jedino vredi živeti, i koji jedino i cenimo.
Ležeći na leđima Ljevin je sad gledao u visoko, vedro nebo. »Zar ne znam
da je ovo beskrajni prostor, a ne okrugao svod? Ali ma kako žmirio i naprezao vid, ne mogu da ga ne vidim kao okrugao i kao ograničen; i bez obzira na moje znanje o beskrajnom prostoru, ja sam nesumnjivo u pravu kad vidim čvrst plavetni svod, više sam u pravu nego kad se naprežem da vidim dalje od toga svoda.«
Ljevin prestade najzad da misli, i kao da osluškivaše tajanstvene glasove koji su se radosno i zabrinuto o nečem razgovarali među sobom.
»Je li mogućno da je to vera? - pomisli, bojeći se da veruje svojoj sreći. - Bože moj, hvala ti!« - progovori gutajući jecanje i brišući obema rukama suze koje mu navreše na oči.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Ana Karenjina - Page 5 Empty Re: Ana Karenjina

Počalji od Mustra Pet Feb 23, 2018 10:04 am

Ana Karenjina - Page 5 1001.Trutovskiiy.Konstantin.horovod.v.Kurskoiy.gubernii.1860.hol




XIV


Ljevin je gledao ispred sebe i video stado, zatim ugleda kočije sa upregnutim vrancem i kočijaša koji priđe stadu, progovori nešto sa čobaninom; zatim ču već sasvim blizu sebe tandrkanje točkova i frkanje sitoga konja; ali je tako bio obuzet svojim mislima da mu nije dolazilo na um pitanje zašto kočijaš ide k njemu.
Shvati tek onda kad ga kočijaš, pošto pritera sasvim blizu, zovnu.
- Poslala me gospođa. Došli su vam brat i još nekakav gospodin. Ljevin sede u kočije i uze dizgine.
Kao probuđen iz sna, dugo se nije mogao pribrati. Pogledaše u sitoga konja, koga beše probila pena između butina i po vratu gde ga dodirivahu dizgini, pogledaše u Ivana kočijaša koji je sedeo pored njega i sećaše se kako je očekivao brata, kako je žena verovatno uznemirena njegovim dugim odsustvom, starao se takođe da pogodi koji je to gost što je došao sa bratom. I brata, i ženu, i nepoznatoga gosta zamišljao je sada drukčije nego ranije. Čini mu se da će odsad odnosi prema svima ljudima biti sasvim drukčiji.
»Među bratom i mnome možda neće sad više biti one otuđenosti koja je uvek stajala između nas - prepirke neće biti; s Kiti se nikad neću svađati, prema gostu, ma ko on bio, biću ljubazan i dobar, sa slugama, sa Ivanom - sve će biti drukčije.«
Zadržavajući zategnutim dizginima dobroga konja koji je frkao od nestrpljenja i hteo da kasa, Ljevin se obazirao i tražio povod da otpočne razgovor s Ivanom, koji nije znao šta da radi sa svojim besposlenim rukama, pa je neprestano pritiskivao košulju što se razlepršavala. Ljevin htede da mu kaže da nije trebalo tako visoko podtegnuti sedište, ali to bi ličilo na prekor, a on je hteo ljubazan razgovor. Drugo mu pak ništa nije padalo na um.
- Izvolte držati desno, udarićete u panj - reče kočijaš, popravljajući Ljevina i vukući za dizgine.
- Molim te, ne diraj i ne uči me! - reče Ljevin, koga naljuti ovo kočijaševo
mešanje. Kao i uvek, tuđa ga primedba naljuti, i on s tugom oseti kako je pogrešna bila njegova pretpostavka da će duševno njegovo raspoloženje odmah ga moći izmeniti u njegovu dodiru sa stvarnošću.
Kad je bio na četvrt kilometra od kuće, Ljevin spazi Grišu i Tanju koji su mu trčali u susret.
- Teča Kostja! Ide i mama, i deda, i Sergije Ivanovič, i još neko - govorili su penjući se u laka kola.
- A ko?
- Užasno strašan! I ovako čini rukama - reče Tanja ustajući u kolima i podražavajući Katavasova.
- Star ili mlad? - smejući se pitaše Ljevin, koga je predstavljanje Tanjino podsećalo na nekoga.
»Ah, samo da ne bude kakav neprijatan čovek!« pomisli Ljevin.
Tek što skrenu na zavijutku, i ugleda one što su mu dolazili u susret, Ljevin poznade Katavasova u slamnom šeširu; ide, i tačno onako razmahuje rukama kako ga je Tanja predstavljala.
Katavasov je veoma voleo da govori o filozofiji, o kojoj je dobio pojam od prirodnjaka koji se nikad nisu bavili filozofijom; Ljevin se u poslednje vreme u Moskvi vrlo mnogo prepirao s njim.
Prvo čega se Ljevin seti kad spazi Katavasova, bio je jedan od takvih razgovora, u kojem je Katavasov, očigledno, mislio da je pobedio.
»Ne, neću nipošto da se prepirem i lakomisleno da kazujem svoje misli«, reši u sebi.
Sišavši s kola i pozdravivši se s bratom i s Katavasovom, Ljevin upita za ženu.
- Odnela je Miću u Kolok (to je bila šuma oko kuće). Da ga tamo smesti, jer je u kući vrućina - reče Doli. Ljevin je uvek odvraćao ženu od navike da nosi dete u šumu, smatrajući to kao opasno, te mu ovaj izveštaj beše neprijatan.
- Neprestano ga prenaša s mesta na mesto - smešeći se reče knez. - Ja sam joj savegovao da proba da ga odnese u ledenicu.
- Hhela je da dođe na uljanik. Mislila je da si tamo. Mi idemo tamo - reče Doli.
- Pa, šta radiš? - reče Sergije Ivanovič izostajući od drugih i ravnajući se s bratom.
- Ništa osobito. Kao i uvek, zanimam se gazdinstvom - odgovori Ljevin. - A
ti, koliko ćeš ostati? Odavno te očekujemo.
- Tako do dve nedelje. Imam vrlo mnoto posla u Moskvi.
Pri tim rečima braća se sretoše pogledima, i Ljevin, bez obzira na vazdašnju, osobito sada silnu želju da bude u prijateljskim i, što je glavno, prostim odnosima sa bratom, oseti da mu je nezgodno gledati u njega. On obori oči, ne znajući šta da kaže.
Prelazeći u pameti sve predmete razgovora koji bi mogli biti prijatni Sergiju Ivanoviču, i odvratiti mu pažnju od razgovora o srpsko - turskom ratu i slovenskom pitanju, koji je nagovestio kad je pomenuo poslove u Moskvi - Ljevin povede reč o knjizi Sergija Ivanoviča.
- Je li već bilo prikaza na tvoju knjigu? - upita on. Sergije Ivanovič se osmehnu na to hotimično pitanje.
- Niko se tim ne zanima, a ja najmanje - reče on. - Pazite, Darja Aleksandrovna, biće kiše - dodade, pokazujući štapom na bele oblačiće koji se pojaviše iznad jasikovih vrhova.
I dosta je bilo tih nekoliko reči, pa da se onaj ne toliko neprijateljski, koliko hladan odnos, koji je Ljevin svakako hteo da izbegne, opet utvrdi između braće.
Ljevin priđe Katavasovu.
- Kako ste dobro uradili što ste smislili da dođete - reče mu.
- Odavno sam se spremao. Sad ćemo se narazgovarati. Jeste li pročitali Spensera?
- Ne, nisam dovršio - reče Ljevin. - Uostalom, sad mi nije potreban.
- Kako to? To je zanimljivo. Zašto?
- To jest, ja sam se konačno uverio da rešenje pitanja, koja me zanimaju, neću naći kod njega, i njemu sličnih. Sad...
Spokojan i veseo izraz Katavasovljeva lica porazi Ljevina, i tako mu bi žao svoga raspoloženja koje je očevidno pokvario ovim razgovorom, da je, setivši se svoje namere, zaustavio razgovor.
- Uostalom, razgovaraćemo docnije - dodade on. - Ako hoćete na uljanik, onda izvolite ovuda, ovom stazicom - obrati se on svima.
Došavši uskom stazicom do nepokošene livade, koju je pokrivao, s jedne strane, gust ćilim dana i noći, i po njemu, načesto, tamnozeleno visoko žbunje kukureka - Ljevin smesti goste u debeloj svežoj hladovini mladih jasika, na klupu i panjeve naročito pripremljene za posetioce uljanika koji se boje pčela, a sam ode da deci i odraslima donese hleba, krastavaca i svežeg
meda.
Starajući se da što manje čini nagle pokrete, i osluškujući pčele koje su sve češće proletale pored njega, on dođe stazicom do kućice. Kraj samog venjaka zazuja jedna pčela i zapade mu u bradu, ali je on pažljivo izvadi. Kad uđe u hladoviti venjak, skide sa zida o klin okačenu mrežicu, i nadenuvši je na glavu i metnuvši ruke u džepove, uđe u ograđeni uljanik u kojem su, nasred pokošenog mesta, stajale, u pravilnim redovima, privezane likom za kolje, sve poznate mu stare košnice, svaka sa svojom istorijom; a uz prošće behu ponameštani ovogodišnji mladi rojevi. Ispred leta na košnicama treperile su i igrale pred očima pčele i trutovi, okretahu se i tiskahu na jednom mestu; a kroz njihovu sredinu, sve u jednom pravcu, u šumu na rascvetanu lipu i natrag ka košnicama, proletahu pčele radnice na pašu i sa paše.
Do ušiju neprestano dopirahu raznoliki zvuci: čas vredne radnice koja brzo proletaše; čas dokonog truta koji samo zuji i svetkuje; čas uzbuđenih stražarica koje čuvaju svoju tekovinu i spremaju se da ubadaju. S one strane ograde starac je strugao obruč i nije video Ljevina. Ne javljajući se, Ljevin zastade nasred uljanika.
Obradova se što je ostao sam, da se pribere od stvarnosti koja je već uspela da pokoleba njegovo raspoloženje.
Seti se da je već uspeo da se naljuti na Ivana, da se pokaže hladan prema bratu, i da lakomisleno razgovara s Katavasovom.
»Je li mogućno da je ono bilo samo trenutno raspoloženje, i da će proći ne ostavivši traga?« pomisli.
Istoga se trenutka vratio u svoje raspoloženje, i s radošću osetio da se nešto novo i značajno dogodilo u njemu. Stvarnost je samo privremeno prekinula duševno spokojstvo koje je našao, ono je u celosti bilo u njemu.
Kao god što su ga pčele, leteći oko njega, preteći mu i odvajajući njegovu pažnju, lišavale potpunog fizičkog spokojstva, nagonile ga da se grči, da ih izbegava, isto su ga tako i brige, skolivši ga od trenutka kad je ceo u kočije, lišavale duševne slobode; ali to je trajalo samo dotle dok je bio posredi njih. Kao što je uprkos pčelama, sva telesna snaga bila cela u njemu, tako je cela bila i njegova duhovna snaga koje je ponovo postao svestan.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Ana Karenjina - Page 5 Empty Re: Ana Karenjina

Počalji od Mustra Pet Feb 23, 2018 10:04 am

Ana Karenjina - Page 5 1000.Tropinin.Vasiliiy.Andreevich.Zolotoshveiyka.1826.holst.masl





XV


- A znaš li, Kostja, s kim je Sergije Ivanovič putovao? - reče Doli, razdelivši deci med i krastavce. - Sa Vronskim; on putuje u Srbiju.
- I to ne sam, nego ceo eskadron vodi o svom trošku! - reče Katavasov.
- To njemu dolikuje - reče Ljevin. - A zar još uvek idu dobrovoljci? - dodade pogledavši u Sergija Ivanoviča.
Sergije Ivanovič, ne odgovarajući, oprezno je vadio, nožem, iz šolje u kojoj je stajao beo sat meda, još živu pčelu upalu u oceđeni med.
- Još kako! Da ste samo videli šta je juče bilo na stanici! - reče Katavasov zvučno zagrizajući krastavac.
- A kako da se to razume? Tako vam boga, Sergije Ivanoviču, objasnite mi kuda idu svi ti dobrovoljci, i s kim ratuju? - upita stari knez, očevidno nastavljajući razgovor koji je počeo pre nego što je došao Ljevin.
- Sa Turcima - mirno smešeći se odgovori Sergije Ivanovič, pošto je izvadio pocrnelu od meda pčelu koja se nemoćno koprcala, i skinuvši je s noža stavio je na čvrst list jasike.
- A ko je objavio rat Turcima? Ivan Ivanič Ragozov i grofica Lidija Ivanovna sa gospođom Štal?
- Niko nije ovde objavio rat, nego ljudi saosećaju sa patnjama bližnjih, i žele da im pomognu - reče Sergije Ivanovič.
- Ali knez ne govori o pomoći - reče Ljevin zastupajući tasta - nego o ratu. Knez kaže da privatni ljudi ne mogu uzimati učešća u ratu bez vladine dozvole.
- Kostja, eto pčela! Izbošće nas! evo! - reče Doli braneći se od osice.
- To nije pčela, nego osica - reče Ljevin.
- E, dobro, a kakva je vaša teorija? - reče smešeći se Katavasov Ljevinu, očevidno izazivajući ga na prepirku. - Zašto da privatni ljudi nemaju prava?
- Moja je teorija ovakva: rat je, s jedne strane, tako životinjska, surova i
užasna stvar, da nijedan čovek, već da i ne kažem hrišćanin, ne može lično primiti na svoju odgovornost početak rata, to može samo vlada, koja ima za to potrebu, i koja dolazi u položaj da vodi rat. S druge strane, i na osnovu nauke i na osnovu zdravoga razuma, u državnim poslovima, osobito u poslovima rata, građani se odriču svoje lične volje.
Sergije Ivanovič i Katavasov pohitaše istovremeno sa primedbom.
- U tome baš i jeste stvar, baćuška, što ima slučajeva kada vlada ne ispunjava volju građana, i tada društvo daje izraza svojoj volji - reče Katavasov.
Ali Sergije Ivanovič očigledno nije odobravao ovaj razgovor. On se natmuri na reči Katavasova i reče nešto drugo.
- Nisi pravilno postavio pitanje. Nema tu objave rata, već je to prost izraz čovečanskog, hrišćanskog osećanja. Ubijaju jednokrvnu i jednovernu braću. A baš i da nisu braća, jednoverni, nego prosto deca, žene, starci, osećanje se budi, i Rusi im jure u pomoć da se prekrate ti užasi. Zamisli da ideš ulicom i vidiš kako pijani ljudi tuku ženu ili dete; mislim da ne bi raspitivao da li je tome čoveku objavljen rat ili nije, nego bi jurnuo na njega i zaštitio bi napadnutog.
- Ali ne bih nikoga ubio - reče Ljevin.
- Ubio bi, ubio.
- Ne znam. Kad bih to video, predao bih se neposrednom svom osećanju; unapred ne mogu tvrditi šta bih uradio. A takvog neposrednog osećanja prema mučenju Slovena nema, i ne može biti.
- Možda za tebe nema. Ali za druge ono postoji - nezadovoljno se mršteći reče Sergije Ivanovič. - U narodu su živa predanja o pravoslavnom svetu koji trpi mučenja, robuje »nečastivim agarjanima«. Narod je čuo o patnjama svoje braće i progovorio je.
- Možebiti - popustljivo reče Ljevin - ali ja to ne vidim; i ja sam narod, ali ja to ne osećam.
- Eto, ni ja - reče knez. - Živeo sam u inostranstvu, čitao novine i, priznajem, nikako nisam mogao da razumem zašto su svi Rusi odjednom tako zavoleli braću Slovene, a ja nikakve ljubavi prema njima ne osećam? Mnogo sam se jedio, mislio sam da sam neko čudovište ili da Karlsbad tako utiče na mene. Ali kad sam došao ovamo, umirio sam se; video sam da i osim mene ima ljudi koji se interesuju samo Rusijom, a ne braćom Slovenima. Eto i Konstantin.
- Tu lična mišljenja ništa ne znače - reče Sergije Ivanovič. - Ne vodi se
računa o ličnom mišljenju, kad je sva Rusija, ruski narod, izrazio svoju volju.
- E, oprostićete. Ja to ne vidim. Narod o tome ništa i ne zna - reče knez.
- Ah, tata... kako da ne zna? A u nedelju u crkvi? - reče Doli osluškujući razgovor. - Molim te, daj ubrus - reče starcu koji je smeškajući se gledao u decu. - Ne može biti da svi...
- Šta znači to u nedelju u crkvi? Naredili svešteniku da čita molepstvije, i on ga pročitao. Ništa narod tu nije shvatio, uzdisali su, kao i pri svakoj propovedi - nastavi knez. - Zatim su im kazali da se u crkvi skupljaju prilozi za bogougodno delo, ljudi su vadili po kopjejku i davali. Ali za šta, nisu znali.
- Narod ne može ne znati; svest o svojoj sudbini uvek postoji u narodu, i u ovakvim trenucima kao što su ovi sad, ona mu postaje jasna - s pouzdanjem reče Sergije Ivanovič pogledajući u starca pčelara.
Lep starac, crne prosede brade i guste srebrne kose, stajao je nepomično, držao šolju s medom, ljubazno i mirno gledao sa visine svoga rasta u gospodu, očevidno ništa ne razumejući i ne želeći da razume.
- Tako je, tačno tako - značajno klateći glavom odgovori on na reči Sergija Ivanoviča.
- Eto, pitajte njega. On ništa ne zna i ne misli - reče Ljevin. - Jesi li, Mihailiču, čuo o ratu? - obrati mu se Ljevin. - Znaš, ono o čemu su u crkvi čitali? Šta ti misliš? Treba li ratovati za hrišćane?
- Šta mi imamo da mislimo? Aleksandar Nikolajevič imperator misli za nas, i smisliće za nas sve u svima stvarima. On bolje vidi... Treba li da donesem još hleba? Da dam dečku još malo? - obrati se on Darji Aleksandrovnoj pokazujući na Grišu koji je dovršavao koricu.
- Ja nemam potrebu da pitam - reče Sergije Ivanovič. - Videli smo i vidimo stotine ljudi koji ostavljaju sve, samo da posluže pravednoj stvari; dolaze sa svih krajeva Rusije, i otvoreno i jasno izražavaju svoju misao i nameru. Oni prilažu groševe ili sami idu i otvoreno govore zašto. Šta to znači?
- Znači ono što ja mislim - reče Ljevin koji se poče žestiti - da će se u narodu od osamdeset miliona uvek naći ne stotine, kao sad, nego desetine hiljada ljudi koji su izgubili društveni položaj, raspusnici, i koji su uvek gotovi - u četu Pugačova, u Hivu, u Srbiju...
- A ja ti kažem: idu ne samo stotine i ne samo raspusnici, nego najbolji predstavnici naroda! - reče Sergije Ivanovič s toliko jetkosti kao da štiti poslednju svoju imovinu. - A prilozi? U tom pogledu ceo narod otvoreno izražava svoju volju.
- Reč »narod« je vrlo neodređena - reče Ljevin. - Opštinske ćate, učitelji, i
jedan iz hiljade seljaka možebiti znaju u čemu je stvar. Ostalih osamdeset miliona, kao i Mihailič, ne samo da ne izražavaju svoju volju, nego nemaju ni pojma o čemu bi trebalo da izraze svoju volju. Kakvo pravo imamo da tu govorimo o narodnoj volji?
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Ana Karenjina - Page 5 Empty Re: Ana Karenjina

Počalji od Mustra Pet Feb 23, 2018 10:05 am


Ana Karenjina - Page 5 0999.Tropinin.Vasiliiy.Andreevich.ZHenshina.v.okne._Kaznacheiysh





XVI


Vešt u dijalektici, Sergije Ivanovič ne odgovori, nego brzo prenese razgovor u drugu oblast.
- Ako bi na aritmetički način hteo da po znaš duh naroda, to je, razume se, vrlo teško postići. Plebiscit kod nas nije uveden i ne može biti uveden, jer ne bi izražavao volju naroda; ali zato ima drugih načina. Stvar se oseća u vazduhu, oseća se srcem. Ja ne govorim o onim podzemnim strujama koje su krenule u debelom moru naroda, i koje su jasne za svakog čoveka bez predubeđenja; pogledaj na društvo u užem smislu. Sve najraznovrsnije partije u svetu inteligencije, neprijateljski raspoložene ranije, svi društveni organi govore isto, svi su osetili elementarnu silu koja ih je dohvatila i ponela u jednom pravcu.
- Da, novine pišu jedno isto - reče knez - to je istina. Toliko sve isto, kao žabe pred olujinu. Od njih se ništa drugo ne može čuti.
- Žabe, ili ne žabe, ja novine ne izdajem i nemam da ih branim; a govorim o jednodušnosti u svetu inteligencije - reče Sergije Ivanovič obraćajući se bratu. Ljevin htede da odgovori, ali ga stari knez prekide.
- E, o toj jednodušnosti može se i nešto drugo reći - reče knez. - Eto, ja imam zeta Stepana Arkadijeviča, vi ga znate, On sad dobija mesto člana odbora komisije... šta ti znam čega, ne sećam se. Toliko znam da tamo nema šta da se radi - ne mari, Doli, to nije tajna! - a plata je osam hilada rubalja. Pokušajte, zapitajte da li je korisna ta njegova služba; on će vam dokazati da je najpotrebnija. A on je pravičan čovek, ali, ne može se ne verovati u korist od osam hiljada rubalja.
- Da, on me je baš i molio da saopštim Darji Aleksandrovnoj da je dobio mesto - nezadovoljno reče Sergije Ivanovič, smatrajući da knez govori neumesno.
- Takva je i jednodušnost novina. Objasnili su mi: čim počne rat, novinama dvaput veći prihodi. Kako onda da ne smatraju da je sudbina naroda i Slovena... i tako dalje?
- Ja mnogo raznih novina ne volim, ali to je netačno - reče Sergije Ivanovič.
- Ja bih stavio samo jedan uslov - nastavi knez, - Alphonse Karr je lepo pisao o tome pred rat s Pruskom. »Smatrate da je rat neophodan? Lepo. Ko propoveda rat, toga napred, u naročitu legiju, i na juriš ispred svih!«
- Lepo bi se proveli urednici novina! - nasmejavši se grohotom reče Katavasov, i zamisli svoje poznanike urednike u toj naročitoj legiji.
- Ah, ništa, oni bi pobegli - reče Doli - i inače bi samo smetali.
- A ako beže, onda karteč za njima, ili postaviti Kozake s knutom - reče knez.
- To je šala, i još rđava šala, oprostite, kneže, - reče Sergije Ivanovič.
- Ja ne vidim da je to šala, to je... - poče Ljevin, ali ga Sergije Ivanovič prekide.
- Svaki član društva pozvan je da radi svoj odgovarajući posao - reče on. - Ljudi misle i vrše svoj posao izražavajući društveno mnenje. A jednodušan i potpun izraz društvenog mnenja, zasluga je štampe, i u isto vreme radosna pojava. Pre dvadeset godina mi bismo ćutali, a sad se čuje glas ruskog naroda gotovog da ustane kao jedan čovek i da se žrtvuje za potlačenu braću; to je veliki korak, i jamstvo snage.
- Ali ne samo žrtvovati se, nego ubijati Turke - bojažljivo reče Ljevin. - Narod žrtvuje, i gotov je da se žrtvuje za svoju dušu, ali ne za ubistvo - dodade on - nehotice vezujući razgovor za misli koje ga tako zanimahu.
- Kako, za dušu? To je, znate, za prirodnjake malo - neshvatljiv izraz. Šta je to duša? - smešeći se reče Katavasov.
- Ah, znate vi!
- Tako mi boga, ni pojma nemam! - glasno smejući se reče Katavasov.
- Ja nisam doneo mir, nego mač, govori Hristos - dodade od svoje strane Sergije Ivanovič, prosto, kao najshvatljiviju stvar, navedavši baš ono mesto iz Jevanđelja koje je uvek najviše bunilo Ljevina.
- Tako je, tačno - ponovi starac koji je stajao kraj njih, odgovarajući na slučajno bačeni pogled na njega.
- Eh, baćuška, tučeni ste, tučeni, sasvim ste tučeni! - veselo uzviknu Katavasov.
Ljevin pocrvene od ljutine, ne zato što je bio tučen, već zato što se nije uzdržao od prepirke.
»Ah, s ovima se ja ne mogu prepirati, - pomisli on - na njima su
neprobojni oklopi, a ja sam go.«
Video je da brata i Katavasova ne može uveriti, a još manje je video mogućnost da se on složi s njima. Što su oni propovedali, to je tačno ona oholost uma koja njega umalo nije upropastila. Nije se mogao složiti s tim da desetak ljudi, među kojima i njegov brat, imaju pravo da na osnovu onoga što su im pričali nekoliko stotina ćeretala - dobrovoljaca koji su došli u prestonicu, imaju pravo da govore da oni i novine izražavaju volju i misao naroda, i to misao koja se izražava u osveti i ubistvu. Nije se mogao složiti s tim i zato što on nije video izraz tih misli u narodu, s kojim on živi; nije nalazio te misli ni u sebi (a sebe nije mogao smatrati drukčije nego kao jednog od ljudi koji sačinjavaju ruski narod); nije se mogao složiti poglavito stoga što on, zajedno s ruskim narodom, ne zna, ne može da zna u čemu se sastoji opšte dobro. Ali vrlo dobro zna da je postignuće toga opšteg dobra i blaga mogućno samo pri strogom ispunjavanju onoga zakona dobra koji je otkriven svakome čoveku; i zato ne može želeti rat, ni propovedati ga radi kakvih bilo opštih ciljeva. On govori što govori i Mihailič, i narod, koji je izrazio svoju misao u predanju o pozivu Varjaga: »Starešinstvujte i vladajte nama. Mi radosno obećavamo potpunu pokornost. Sav rad, sva poniženja, sve žrtve, primamo na sebe; ali niti sudimo, niti rešavamo.« A sad se narod, po rečima Sergija Ivanoviča, odriče toga prava kupljenog po skupu cenu.
Hteo je još da kaže: ako je društveno mnenje nepogrešni sudija, zašto onda nisu isto tako zakonite i revolucija i komuna, kao pokret u korist Slovena? Ali sve su to bile misli koje ništa ne bi mogle rešiti. Jedno se nesumnjivo moglo videti - da je, u ovom trenutku, prepirka dražila Sergija Ivanoviča, i da bi, prema tome, svako dalje prepiranje bilo rđavo. Ljevin ućuta i skrenu gostima pažnju da se oblaci skupljaju, i da je bolje bežati od kiše i vratiti se kući.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Ana Karenjina - Page 5 Empty Re: Ana Karenjina

Počalji od Mustra Pet Feb 23, 2018 10:05 am


Ana Karenjina - Page 5 0998.Tropinin.Vasiliiy.Andreevich.Semeiynyiy.portret.grafov.Mork




XVII


Knez i Sergije Ivanovič sedoše u kola i odoše, a ostalo društvo, ubrzavši korake, pođe pešice kući.
Ali oblak, čas beleći se, čas crveneći, tako je brzo nailazio da je trebalo još više ubrzati korake pa da se stigne kući pre kiše. Niski oblaci, crni kao čađav dim, jurili su neobičnom silinom po nebu. Do kuće, još je ostajalo oko dvesta koraka, kad se olujina podiže i kad se svakog sekunda mogao očekivati pljusak.
Deca su uplašeno i radosno cikala i trčala ispred drugih. Darja Aleksandrovna, boreći se sa suknjama koje su joj se plele oko nogu, nije išla nego je trčala, i nije ispuštala decu iz vida. Muškarci, pridržavajući šešire, pružali su velike korake. Bili su već kod samog ulaza, kad krupna kaplja udari i razbi se o kraj gvozdenog žleba. Deca, a za njima i odrasli utrčaše sa veselim žagorom pod zaštitu krova.
- Katarina Aleksandrovna? - upita Ljevin Agafju Mihailovnu koju srete u predsoblju sa šalovima i maramama.
- Mi smo mislili da je s vama - reče ona.
- A Mića?
- U šumi, mora biti, i dadilja je s njim. Ljevin zgrabi šalove i potrča u Kolok.
Za to kratko vreme oblaci behu toliko naišli svojom sredinom na sunce, da je bila pomrčina kao za vreme pomračenja. Vetar, uporno, kao da hoće da istera svoje, zaustavljao je Ljevina i kidao lipovo lišće i cveće i ružno i čudnovato otkrivao bele brezove grane, savijao na jednu stranu sve: bagrenje, cveće, bocu, travu i vrhove drveća. Devojke koje su radile u vrtu, s vriskom potrčaše i sakriše se pod krov zgrade za poslugu. Bela zavesa plahe kiše beše već zahvatila celu daleku šumu i polovinu obližnjih livada, i brzo se primicala Koloku. Vlaga od kiše koja se razbijala u sitne kaplje, osećala se u čistom vazduhu.
Pognuvši glavu i boreći se s vetrom koji mu je istrzao šalove iz ruku, Ljevin je već prilazio Koloku i već je video da se nešto belasa iza hrasta, kad odjednom sve planu, buknu cela zemlja, i kao da nad samom glavom puče svod nebeski. Otvorivši zasenute oči, Ljevin pre svega spazi, kroz gustu zavesu kiše koja ga je sad razdvajala od Koloka, kako je zelen vrh poznatog mu hrasta, u sredini šume, čudnovato izmenio svoj položaj. »Je li mogućno da ga je rascepno?« jedva stiže da pomisli Ljevin, kad vrh hrasta, ubrzavajući više i više kretanje, zapade za drugo drveće, i on ču lomnjavu kad veliko drvo pade na drugo drveće.
Svetlost munje, tresak groma, i osećanje tela trenutno obuzetog hladnoćom, sliše se u jedan opšti utisak užasa, u Ljevinu.
- Bože moj! Bože moj! Samo ne na njih! - progovori on.
I mada odmah pomisli kako je besmislena njegova molba: da ih ne ubije hrast koji je već pao, ipak je ponovi, znajući da ništa bolje od ove besmislene molbe nije u stanju da uradi.
Dojurivši do mesta gde su obično bivali, ne nađe ih tamo.
Bili su na drugom kraju šume, pod starom lipom, i dozivahu ga. Dve prilike, u zagasitim haljinama (pre su te haljine bile otvorenih boja), stajale su nagnute nad nečim. To behu Kiti i dadilja. Kiša je već prestajala i počelo se rasvetljavati, kad Ljevin dotrča do njih. Dadiljine donje haljine bile su suve, a Kiti beše skroz prokisla, i haljine su bile pripijene uz nju. Mada je kiša prestala, one su još stajale u istom položaju u kojem su bile kad je nepogoda počela. Stajale su nagnute nad detinjim kolicima sa zelenim štitom.
- Jeste živi i čitavi? Hvala bogu! - progovori Ljevin šljapkajući po neusahloj vodi okvašenim cipelama koje su se izuvale, i pritrčavajući im.
Rumeno i mokro Kitino lice okrenuto njemu, plašljivo se osmejkivalo ispod šešira koji beše promenio oblik.
- Kako te savest ne peče! Ne razumem kako možeš biti tako neobazriva! - jetko napade Ljevin ženu.
- Bogami, ja nisam kriva. Baš kad smo hteli poći, dete nas zadrža. Trebalo ga je presvući. Tek što smo... - poče da se pravda Kiti.
Mića je bio čitav, suv, i bez prekida je spavao.
- Ah, hvala bogu! Ne znam šta govorim.
Pokupivši mokre pelene dadilja izvadi dete i ponese ga. Ljevin je išao pored žene, i krišom od dadilje joj je stezao ruku u znak kajanja za svoju ljutnju.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Ana Karenjina - Page 5 Empty Re: Ana Karenjina

Počalji od Mustra Pet Feb 23, 2018 10:05 am


Ana Karenjina - Page 5 0997.Tropinin.Vasiliiy.Andreevich.Portret.skul_ptora.I.P.Vitali




XVIII


Kroz najraznovrsnije razgovore, u kojima kao da je samo spoljnom stranom uma uzimao učešća, Ljevin je celoga dana, iako razočaran što nije došla promena koja je trebalo da se izvrši u njemu, celoga dana je radosno osećao kako mu je srce puno.
Posle kiše, bilo je suviše vlažno za šetnju; osim toga, teški oblaci nikako se nisu sklanjali sa horizonta, prolazili su čas ovde, čas onde, grmeći i crneći se po krajevima neba. Celo društvo provelo je ostatak dana u kući.
Prepirka se više nije zapodevala, naprotiv, svi su posle ručka bili najlepše raspoloženi.
Katavasov je s početka nasmejavao dame svojim originalnim šalama, koje su se uvek dopadale pri prvom poznanstvu s njim; a zatim, pobuđen od Sergija Ivanoviča, ispriča svoja vrlo zanimljiva opažanja u razlici karaktera, pa čak i fizionomija ženke i mužjaka sobnih muva, i o njihovom životu. Sergije Ivanovič takođe beše veseo, i, za vreme čaja, on, opet pobuđen od brata, izloži svoje poglede na budućnost istočnog pitanja tako prosto i lepo, da su ga svi sa zanosom slušali.
Samo Kiti nije mogla da ga sasluša dokraja - pozvaše je da kupa Miću. Nekoliko minuta po Kitinom odlasku pozvaše i Ljevina u dečju sobu.
Ostavivši čaj, žaleći takođe što prekida zanimljiv razgovor, a u isto vreme uznemiren zašto ga zovu, jer se to dešavalo samo u važnim slučajevima - Ljevin pođe u dečju sobu.
Premda nije saslušao dokraja plan Sergija Ivanoviča: kako će oslobođeni slovenski narodi, četrdeset miliona, zajedno s Rusijom imati da započnu novu epohu u istoriji, vrlo ga je to zainteresovalo, kao nešto potpuno novo za njega, i premda ga radoznalost i uznemirenost zbog iznenadnog poziva uzbudiše - čim ostade sam, pošto je izišao iz salona, odmah se opet seti svojih jutrošnjih misli. I sve one kombinacije o značaju slovenskog elementa u svetskoj istoriji učiniše mu se tako ništavne u poređenju s onim što se događalo u njegovoj duši, da je namah zaboravio to i preneo se u ono
raspoloženje u kojem je bio jutros.
Nije se više morao sećati, kao pre, celog toka misli (to mu nije bilo potrebno). Odjednom se prenese u ono osećanje koje ga je rukovodilo, koje je bilo vezano za te misli, i našao je to osećanje u svojoj duši jače i određenije nego ranije. Sad se više nije javljalo ono što je potrebno bilo pri ranijim nameravanim umirenjima, kad je valjalo uspostaviti ceo tok misli da bi se našlo osećanje. Sad, naprotiv, osećanje radosti i umirenja bilo je življe nego pre, a misao nije dostizala osećanje.
Išao je preko terase i gledao u dve zvezde koje se pojaviše na tamnom nebu i odjednom se seti: »Da, gledajući tada u nebo, mislio sam: da svod koji vidim nije neistina, i nešto sam ostavio nedovršenim, nešto sam sakrio od sebe - pomisli. - Ali ma šta da je tamo, prigovora ne može biti. Treba razmisliti, i sve postaje jasno!«
Ulazeći u dečju sobu, seti se onoga što je sakrio bio od sebe. To je bilo ovo: ako je glavni dokaz božanstva njegovo otkrovenje da ima dobra, zašto se to otkrovenje ograničava samo na hrišćansku crkvu? Kakav odnos prema tom otkrovenju imaju verovanja budista i muhamedanaca, koji takođe ispovedaju i čine dobro?
Činilo mu se da ima u sebi odgovor na to pitanje; ali nije stigao da ga samom sebi izrazi, kad već uđe u dečju sobu.
Kiti je sa zasukaaim rukavima stajala kraj kade u kojoj se brčkalo dete, i kad ču muževljeve korake, okrenu mu se licem i osmejkom ga pozva k sebi. Jednom je rukom pridržavala ispod glave punačko dete, koje je plivalo poleđuške i praćakalo se nožicama, a drugom je, ravnomerno naprežući mišiće, cedila sunđer na dete.
- Evo, pogledaj, pogledaj! - reče kad joj muž priđe. - Agafja Mihailovna ima pravo. Poznaje ljude.
Stvar je bila u tome što je Mića, od toga dana, sasvim nesumnjivo poznavao sve svoje.
Čim Ljevin priđe kadi, odmah izvedoše pokušaj, i pokušaj potpuno zadovolji. Kuvarica, koja beše naročito pozvana, naže se nad detetom. Ono se namršti i odrečno zavrte glavom. Naže se Kiti - na licu mu prosto zasija osmejak, upre ručicama u sunđer, i poče naprćenim usnama izvodši tako zadovoljne i neobične zvuke, da su i Kiti i dadilja, pa i sam Ljevin osetili neočekivano ushićenje.
Jednom rukom izvadiše dete iz kade, poliše ga vodom, obaviše čaršavom, izbrisaše, i posle prodirnog jednog krika, predadoše ga materi.
- Milo mi je što počinješ da ga voliš - reče Kiti mužu, pošto sa detetom na grudima sede na obično svoje mesto. - Veoma mi je milo. A već je počinjalo da me jedi. Govorio si da ništa prema njemu ne osećaš.
- Zar! Zar sam govorio da ništa ne osećam? Govorio sam samo da sam se razočarao.
- Kako, u njemu se razočarao?
- Ne u njemu, nego u svom osećanju. Očekivao sam više. Očekivao sam da će se, kao iznenađenje, razliti u meni novo prijatno osećanje. I odjednom, mesto toga - gađenje, žaljenje...
Ona ga pažljivo slušaše preko deteta, nadevaše na tanke prste prstenje, koje je skinula dok je kupala Miću.
- Glavno i jeste da ima više straha i žalosti nego zadovoljstva. Danas, za vreme oluje, posle onoga straha, video sam koliko ga volim.
Na Kitinom licu zasija osmejak.
- A jesi li se mnogo uplašio? - reče ona. - I ja takođe; samo, više me je strah sada, kad je već prošlo. Ići ću da vidim hrast... A kako je prijatan Katavasov! Uopšte, celoga dana bilo je tako prijatno... I ti si prema Sergaju Ivanoviču tako dobar, samo kad hoćeš... Hajde, idi sad k njima. Ovde je posle kupanja uvek vrućina i zapara...
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Ana Karenjina - Page 5 Empty Re: Ana Karenjina

Počalji od Mustra Pet Feb 23, 2018 10:06 am

Ana Karenjina - Page 5 0996.Tropinin.Vasiliiy.Andreevich.Portret.Semiena.Nikolaevicha.M




XIX


Kad iziđe iz dečje sobe i ostade sam, Ljevin se opet seti one misli u kojoj je bilo nečeg nejasnog.
Mesto da ide u salon, odakle su se čuli glasovi, on zastade na terasi, i naslonivši se na ogradu poče gledati u nebo.
Bilo se već smrklo, i na jugu, kuda je on gledao, ne beše oblaka. Oblaci su bili na suprotnoj strani. Tamo su sevale munje i čula se udaljena grmljavina. Ljevin je osluškivao ravnomerno padanje kapljica s lipa u vrtu, i gledao u poznati mu trougaonik zvezda, i na mlečni put sa njegovim ograncima koji prolaze kroz sredinu trougla. Sa svakim sevanjem munje nestajao je ne samo mlečni put, nego su nestajale i jasne zvezde; ali čim bi se munja ugasila, opet su se pojavljivale na istim mestima, kao da ih je nekakva vešta ruka bacala.
»Šta li me buni?«, reče u sebi Ljevin, unapred osećajući da je odgonetka njegovih sumnja, mada je on još ne zna, već gotova u njegovoj duši.
»Da, jedina, nesumnjiva manifestacija božanstva - to su zakoni dobra, koji su dati svetu otkrovenjem, i koje ja osećam u sebi, i kroz priznavanje kojih, ja, ne da se sjedinjujem, nego sam hteo - ne hteo sjedinjen s drugim ljudima u jedno društvo verujućih, koje se zove crkva. Lepo, a mojsijevci, muhamedanci, konfučijanci, budisti - šta su oni?« - zadade on sebi baš ono pitanje koje mu se činilo opasno. - »Je li mogućno da su te stotine miliona ljudi lišene onog najvećeg blaga bez kojeg život nema smisla?« On se zamisli, pa se odmah popravi. »O čemu se ja pitam? - reče u sebi. - Pitam za odnos prema božanstvu svih, najrazličitijih verovanja celog čovečanstva. Pitam za opštu manifestaciju boga u celom svetu, sa svima onim maglovitim pegama. Šta radim ja? Meni lično, mome srcu, otkriveno je nesumnjivo znanje koje se razumom ne može postići, a ja uporno hoću da razumem i rečima izrazim to znanje.
»Zar ne znam da se zvezde ne kreću? - upita se gledajući u jasnu planetu koja već promeni svoj položaj prema visokoj brezinoj grani. - Ali, gledajući kretanje zvezda, ja ne mogu zamisliti okretanje zemljino, i zato sam u pravu
kad kažem da se zvezde kreću.
»I zar bi astronomi mogli i razumeti i izračunati što bilo, kad bi uzimali u obzir sva složena i raznolika kretanja zemljina? Svi njihovi neobični zaključci o rastojanjima, težini, kretanju i metežu nebeskih tela osnovani su samo na vidljivom kretanju svetila oko nepomične Zemlje, na istom kretanju koje je sada preda mnom, i koje je isto takvo bilo za milione ljudi u toku vekova, i bilo i biće uvek isto, i uvek može biti provereno. I kao god što bi bili uzaludni i labavi zaključci astronoma koji ne bi bili osnovani na posmatranju vidljivog neba, u odnosu prema jednom meridijanu i jednom horizontu, tako bi isto bili uzaludni i labavi moji zaključci kad ne bi bili osnovani na onom poimanju dobra koje je uvek bilo i biće za sve jednako, koje mi je otkriveno hrišćanstvom, i koje uvek može biti provereno u mojoj duši. Pitanje pak o drugim verovanjima i njihovim odnosima prema božanstvu, ja nemam prava ni mogućnosti da rešim.«
- A, ti nisi otišao? - reče odjednom Kiti koja je prolazila istim putem za salon. - Šta je, da nisi zbog nečega neraspoložen? - reče zagledajući mu pažljivo lice pri svetlosti zvezda.
Ali ne bi mu mogla sagledati lice da ga opet munja ne osvetli. Pri svetlosti munje ona sagleda celo njegovo lice, i videvši da je spokojan i raspoložen, osmehnu se na nj.
»Razume - pomisli on - zna o čemu mislim. Da li da joj kažem ili ne? Jest, reći ću joj.« Ali u trenutku kad htede on da govori, progovori ona.
- Znaš šta, Kostja! Molim te - reče - idi u sobu na uglu i vidi kako je namešteno za Sergija Ivanoviča. Meni je nezgodno. Da li su metnuli novi umivaonik?
- Dobro, otići ću neizostavno - reče Ljevin ustajući i ljubeći je.
»Ne, ne treba joj govoriti - pomisli kad ona prođe pored njega. - To je tajna, samo meni potrebna i važna, koja se ne može rečima iskazati.
»Ovo novo osećanje nije me izmenilo, nije me usrećilo, nije me odjednom obasjalo kao što sam maštao, baš onako kao i osećanje prema sinu. Nikakvog iznenađenja nije bilo. A vera, ne vera - ne znam šta je to, ali je to osećanje isto tako neprimetno, kroz patnje ušlo, i čvrsto se uleglo u moju dušu.
»Opet ću se ljutiti na kočijaša Ivana, opet ću se prepirati, neumesno iskazivati svoje misli, ostaće pregrada između svjataja svjatih moje duše i drugih, pa čak i moje žene, isto tako ću nju okrivljavati za svoj strah, i posle se kajati zbog toga, isto tako neću poimati razumom za šta se molim bogu, a moliću mu se - ali život moj, sada, sav moj život, nezavisno od svega što se
može desiti sa mnom, svaki trenutak toga života - ne samo da nije besmislen, kao ranije, nego ima nesumnjivi smisao dobra, koji ja imam vlast da unesem u njega!«
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Ana Karenjina - Page 5 Empty Re: Ana Karenjina

Počalji od Mustra Pet Feb 23, 2018 10:06 am

Ana Karenjina - Page 5 0995.Tropinin.Vasiliiy.Andreevich.Portret.Konstantina.Georgievic





NAPOMENE

ANA KARENJINA


1.


24. februara 1870. todine S. A. Tolstoj unosi u svoj dnevnik sledeću zabelešku: »Sinoć mi je on (L. N. Tolstoj. - B. B.) rekao da je zamislio tip udate ali izgubljene žene, iz viših krugova. Rekao je da mu je namera da prikaže ovu ženu samo kao nesrećnu, a ne i krivu, i da su, čim je zamislio ovaj tip, sva ostala lica, i muški tipovi do kojih je ranije bio došao, našla sebi svoja mesta i grupisala se oko ove žene. »Sada mi je sve postalo jasno« - govorio je on«[315].
Međutim, rad na »Ani Karenjinoj« počeo je tek tri godine kasnije. Došavši na ideju da piše ovo delo, Tolstoj je istovremeno naumio da piše i roman sa istorijskom temom - o dobu Petra I. Tri godine ova namera bila je u centru stvaralačke pažnje Tolstoja. Po njegovoj definiciji, doba Petra Velikog je čvor ruske istorije. Intenzivno radeći na ovom romanu, on je ipak instinktivno osećao da neće uspeti da ga napiše. Štaviše, unapred se tešio da ga neuspeh neće ožalostiti.
U literaturi o Tolstoju istorija njegovog rada na romanu o Petrovom dobu prilično je detaljno osvetljena, ali pitanje zašto je ta zamisao ostala neostvarena u znatnoj meri ostaje otvoreno. Ako je u radu na »Ratu i miru« Tolstoj uspeo da spoji istorijsku temu i savremenu problematiku, epoha Petra Velikog, i pored izvesne sličnosti sa epohom 1812. godine, nije
dopuštala Tolstojevom junaku, aktivnom učesniku u tim događajima, da se posveti karakterističnim za njega duhovnim stremljenjima. Radeći na romanu o Petru, Tolstoj je, kako sam kaže, pokušavao da izazove »duhove onog vremena«. Pokazalo se da je aktivan kontakt s epohom Petra Velikog nemoguć.
Godine koje je proveo radeći na »Ratu i miru« (1863- 1869) Tolstoj je uvek smatrao najsrećnijim u svom životu. Tih godina on se pretežno osećao kao pisac - literata i bio je u nedoumici kako se, još sasvim nedavno, mogao zanositi školom za seosku decu, da izdaje časopis »Jasna Poljana«, da troši toliku snagu vršeći funkciju sudskog posrednika.
Ipak, bilo bi pogrešno smatrati da je Tolstoj u to vreme bio idilično raspoložen. Još pre nego što je počeo da radi na »Ratu i miru«, svega dve-tri nedelje posle ženidbe, on unosi prvu zabelešku o tome da je srećan porodični život počeo da smeta njegovoj duhovnoj delatnosti. »Čitavo vreme bavim se stvarima ko je se nazivaju praktičnim, samo toliko. Ali postaje mi teško to besposličenje. Ne mogu da poštujem sebe. Stoga sam nezadovoljan samim sobom i neodređen u odnosu na druge. Odlučio sam da prekinem s časopisom, a izgleda - i sa školom. Sve mi je dosadilo, i moj život, pa čak i ona (to jest žena - B. B.). Treba raditi« (L. N. Tolstoй, Poli. sobr. soč.,t. 48, str. 47).
[316]
Čak i kad je postao srećni otac porodice, Tolstoj nije bio manje strog prema sebi; pokatkad se u njemu budio duh nezadovoljstva samim sobom, a neprestano se brinuo o opštem stanju stvari. U maju 1865. godine, u jeku pisanja »Rata i mira«, poverava Fetu svoja tužna razmišljanja o stanju na selu
o slabom prinosu, o gladi, o tome kako uporedo sa siromašnim životom seljaka postoji sit i raskošan život gospode. O njegovom raspoloženju govori i činjenica što nije isključivao mogućnost da se ponovi pugačovština.
Pri svemu tome, u godinama pisanja »Rata i mira« Tolstojev stav je veoma čvrst: on je pre svega pisac, i stoga se sav unosi u rad na romanu, smatra ga najglavnijim poslom u svom životu.
U drugačijem se stanju nalazio radeći na »Ani Karenjinoj«. O samom romanu često je govorio razdražljivo, žalio se da mu je dosadno i da se nimalo ne nada uspehu.
Samo se ponekad može naići na drugačije mišljenje. Tek što je počeo da piše, Tolstoj javlja Golohvastovu: »Radim, ali ne ono što sam hteo« (t.62, str. 18). Nekoliko dana kasnije, u pismu Strahovu, on se ponovo vraća na ovu temu: »… izvršavam obavezu koja mi je nametnuta nekom višom zapovešću - mučim se, i u tom mučenju nalazim cilj života, ako već ne i radost« (isto,
str.20).
U to vreme ponovo se zanosi pedagoškim radom. Škola za njega predstavlja sredstvo za zbližavanje s narodom, za upoznavanje narodnog mišljenja i odnosa prema životu, kao i način da narod koristi dostignuća kulture. Njegova predavanja u školi prethodila su »Ratu i miru«. Kada je završio »Rat i mir«, Tolstoj se ponovo prihvatio rada u školi. Ako je ranije, čitajući seoskoj deci dela iz svetske književnosti, reklo bi se, proučavao remek-dela te literature, sad sam piše za njih pripovetke i druga literarna dela, i na taj način ispituje sebe kao pisca. Tako su pisane »Azbuka« i
»Čitanke«. Tolstoj teži da ovlada čisto narodnim jezikom, što pokazuje njegove dalje napore da se zbliži s narodom.
Međutim, ako je njegova ranija pedagoška delatnost, reklo bi se, sondirala teren za obnavljanje umetničke delatnosti, sad su se u Tolstoju spojili pisac i pedagog. Kao što je poznato, uoči pisanja »Rata i mira« on je napustio rad u školi, raspustio svoje učenike i prestao da izdaje časopis »Jasna Poljana«. Međutim, period u kome je pisao »Anu Karenjinu« bio je period njegove intezivne pedagoške delatnosti, koja je često potiskivala rad na romanu i izgledala mu značajnija i važnnja od književnog stvaralaštva.
Drugi, još važniji razlog koji je odvraćao Tolstoja od »Ane Karenjine« bili su novi sižei. U pismu Strahovu od 25. avgusta 1875. godine Tolstoj piše:
»Sad se laćam dosadne i trivijalne »Ane Karenjine« i samo molim boga da mi da snage da je se što pre rešim, kako bih upraznio mesto - slobodno vreme mi je vrlo potrebno - ne za pedagoške, već za druge poslove, koji me više okupiraju. Ja volim i pedagoški rad, ali hoću da prisilim sebe da se više njime ne bavim« (t. 62, str. 197).
Sazrevao je koreniti prelom u njegovom gledanju na svet, a obim problema kojima je bio zaokupljen sve se više povećavao, ali je i on bio nedovoljan za roman kao što je »Ana Karenjina«.
Lik Ljevina je autobiografski: on u izvesnoj meri preživljava u romanu ono što je Tolstoj tada preživljavao u životu. Ali, ma kako da je piscu bilo važno da preokret u duši svog omiljenog junaka dâ kao odraz preokreta u samoj stvarnosti, sad se više nije mogao zadovoljiti samo time. Tragedija Ljevinovog života u njegovoj svesti stoji uporedo s tragedijom običnog seljaka, i čak ima tendenciju da ovoj drugoj dâ značajnije mesto, mada zasad to još ne postiže.
O novom sižeu koji je potiskivao »Anu Karenjinu« postoji nekoliko zabeleški u dnevniku S. A. Tolstoj. Evo dveju od njih, najznačajnijih:
Prvog marta 1877. godine: »Oh, da mi je što pre da završim ovaj roman (tj.
»Anu Karenjinu«) i da počnem nov. Sad mi je tako jasna moja ideja. Da delo bude dobro, treba voleti u njemu osnovnu misao. Tako, u »Ani Karenjinoj« ja volim porodičnu misao, u »Ratu i miru« voleo sam, zbog rata dvanaeste godine, narodnu misao; a sad mi je tako jasno da ću u novom delu voleti misao ruskog naroda u smislu snage koja osvaja«. Tu snagu Tolstoj je video u stalnom preseljavanju Rusa u nova mesta na jugu Sibira, na nove zemlje prema jugoistoku Rusije, na reku Bjelaja u Taškentu, itd.[317]
Dvadeset petog oktobra 1877. godine: »Biće kod mene starac koji ima tri sina. Jedan je dat u vojsku, drugi, onako - kod kuće je, a treći, očev miljenik, uči da čita i piše i tuđi se od seoskog života, a starcu to teško pada. I evo nje, porodične drame u duši imućnog seljaka, kao početak.« Zatim će, izgleda, ovaj opismenjeni sin - seljak doći u sukob s ljudima drugog, obrazovanog kruga, posle čega nastaje niz događaja. U drugom delu, kako kaže L. N., biće doseljenik, ruski Robinzon, koji će se naseliti na novoj zemlji (Samarske stepe) i početi nov život, od početna, od čoveku najnužnijih potreba.
»Seljački život mi je naročito težak i interesantan, a čim opisujem svoj život - osećam se kao kod kuće« - kaže L. N.[318]
Roman o ruskom Robinzonu nije bio napisan, ali pojava ovakve zamisli u vreme kada se još odvijao rad na »Ani Karenjinoj« pomaže da se shvati ne samo ono zbog čega je Tolstoja tako često razdraživala »Ana Karenjina«, već i neke osobenosti romana.
Zamislivši »Anu Karenjinu« još 1870, Tolstoj je počeo da radi na tom delu tek tri godine kasnije i radio je na njemu, s malim prekidima, četiri godine. Roman je izlazio u časopisu »Ruski vesnik«, od 1874. do 1877. godine. Urednik »Ruskog vesnika« M. N. Katkov, pobornik krajnje reakcionarnih stavova, odbio je da štampa poslednji deo, zahtevajući od Tolstoja da u zvaničnoj formi objasni odnos Rusije prema srpsko-turskom ratu. Tolstoj je prekinuo veze s »Ruskim vesnikom«, i osmi, poslednji deo romana, izdao je kao separat.
Istorija pisanja i štampanja »Ane Karenjine« odražava dubok preokret u Tolstojevom gledanju na svet, u njegovom realizmu.[319] U početku ga je obuzeo sam siže o nevernoj ženi, koji karakteriše opadanje morala u višem svetskom društvu. Kad se, marta 1872. godine, vratio iz Moskve u Jasnu Poljanu, Tolstoj je pisao svojoj daljoj rođaci. A. A. Tolstoj: »... juče sam se vratio iz Moskve, gde me spopade takvo gnušanje prema čitavoj ovoj besposlenosti, raskoši, prema sredstvima koja su nepošteno stekli i muškarci i žene, prema tom razvratu koji je prodro u sve društvene slojeve, prema tim labavim društvenim normama, pa odlučih da više nikad ne idem u Moskvu«
(t.61, str.281).
To postade jedan od lajtmotiva »Ane Karenjine«.
U prvoj redakciji romana već su uspostavljeni odnosi u porodici Stavrovič (budući Karenjini) i između Tatjane Stavrovič (buduće Ane) i Ivana Balašova (budućeg Vronskog).
Ovde je sva nesreća u junakinji, koja je data u najneprivlačnijem vidu. U drugoj verziji, koja je dobila naziv »Junak-žena«, u principu, situacija ostaje ista, ali je data šire, što je nametnulo Tolstoju nužnost da osvetli predistoriju ove situacije. Udubljujući se u karaktere junaka, Tolstoj menja opis njihove spoljašnjosti i njihov unutrašnji svet. Tema romana postaje složenija, pojavljuju se novi junaci, postaje jasnija njegova idejna sadržina. Značajan korak u tom pravcu je pojava lika Ljevina (u trećoj redakciji pojavljuje se Kostja Njeradov, budući Ljevin). U početku je Njeradov prijatelj Gagina (budućeg Vronskog). Obojica su zaljubljeni u Kiti Ščerbatsku. Razlog pojave lika Njeradova (Ljevina) je potreba da se unese tema o selu, suprotna gradskoj temi. Evo razgovora između Gagina i njegove majke o Njeradovu:
Čiji su to poderani koferi kod tebe? - upita ona kad su prolazili kroz trem.
Pa to je moj mili Njeradov - Kostja. Došao je iz sela i ostaće kod mene.
Nemate ništa protiv, majčice?
Razume se da nemam - reče starica prepredeno se smešeći - samo, mogao bi imati čistije kofere. A čime se on bavi? Još uvek se nije zaposlio?
Nije, on hoće da se bavi mesnim samoupravljanjem. A imanje je napustio.
Koji mu je to po redu plan? Svakog dana nešto novo.
Pa ipak je on divan čovek, srdačan.
Da li je još uvek onako prljav?
Ne znam. Nije on prljav, već je samo stanovnik sela... (t.20, str. 47).
Razume se, Gagin (Vronski) i Njeradov (Ljevin) nisu mogli da budu prikazani kao prijatelji. Već i zbog toga su bila potrebna nova traganja za rešenjima sižea i idejno-psiholoških karakteristika.
U četvrtoj redakciji roman je dobio konačan naslov - »Ana Karenjina«. Kao i prethodne tri redakcije, četvrta redakcija predstavlja nov pokušaj da se čvrsto odredi položaj lica u romanu. Stvar se komplikovala pojavom teme o Levinu - ni u trećoj, ni u četvrtoj, pa čak ni u petoj redakciji nije bio postignut jedino moguć odnos između nje i teme o Ani. Tek u šestoj redakciji
Tolstoj, razvivši temu o Oblonskim, napušta jednu i drugu temu - temu o Ani i temu o Ljevinu - kao samostalne, ali svaku od njih osvetljava svetlošću one druge. Pred nama su sudbine dveju ličnosti koje su se našle u tragičnoj situaciji, i dok junakinja romana gine, junak se ne predaje i traži put za izlaz iz tragične situacije.
Uvođenjem i razvijanjem teme o Ljevinu korenito se menja lik junakinje romana. U prvoj redakciji ona je data kao prilično vulgarna žena: bila je u
»žutoj haljini s crnim čipkama, s vencem na glavi, razgolićena više nego druge«, »govorila je glasno, slobodno i veselo o takvim stvarima o kojima drugima ne bi palo na um da govore u salonu«. U drugoj redakciji portre junakinje ostaje, u principu, isti, ali ipak donekle ublažen: »i pored ružnog lica bilo je nečeg u dobroćudnom osmehu crvenih usana, tako da se mogla dopasti«. Privlačnost junakinje iz redakcije u redakciju raste.
Peta redakcija počinje opisom izložbe u zoološkom vrtu, gde je glavno lice Njeradov, budući Ljevin. Tako je za ovo vreme uspela da izrasta ljevinska tema. Ljevin više nije prijatelj, već suparnik Vronskoga (Udaševa ili Gagina). U vezi s tim lik Vronskog gubi mnoge pozitivne osobine. Opada i lik Karenjina. Međutim, počev od pete redakcije, lik Ane konačno posta je tragično prekrasan.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Ana Karenjina - Page 5 Empty Re: Ana Karenjina

Počalji od Mustra Pet Feb 23, 2018 10:07 am


Ana Karenjina - Page 5 0994.Tropinin.Vasiliiy.Andreevich.Portret.grafini.Natal_i.Aleksa






2.


Tolstoj je zamišljao »Anu Karenjinu« kao roman koji odražava njegovu vlastitu duševnu dramu. Međutim, u romanu o ruskom Robinzonu on je nameravao da prikaže tragiku i poetičnost života ruskog seljaka. On je i kasnije često pokušavao da odvoji jedan siže od drugog, da na prvo mesto stavi siže vezan za dramatičnost i poetičnost života čoveka iz nižih slojeva, ali su se ova dva sižea u njegovom stvaralaštvu stalno preplitala. Tako se desilo s
»Anom Karenjinom«, a zatim i s »Vaskrsenjem«. I zapeta, misao ruskog naroda u smislu snage koja osvaja prodrla je u »Anu Karenjinu« i u mnogo čemu podredila sebi karakter svih glava ovog romana koje su posvećene selu.
Prelistavajući Tolstojeve dnevnike i pisma iz perioda rada na »Ani Karenjinoj«, čovek stiče utisak da je on stalno prisiljavao sebe da radi na tom romanu. Tolstoj je ponekad molio nekog od sebi bliskih ljudi (između ostalog Strahova) da ga podstiče da završi »Anu Kareninu«. Međutim, nesumnjivo je sledeće: ako je iko odlučujuće delovao na Tolstoja u tom smislu, onda je to bio on sam - upravo njegov imperativni zahtev prema sebi kao piscu. Sumnje da li treba da nastavi rad na »Ani Karenjinoj«, koje su ga nagrizale, razbijale su se o njegove vlastite dokaze da se čovek mora posvetiti onom radu koji mu se sam nameće. U septembru 1874. godine Tolstoj piše Strahovu da gleda na svoj roman »kao na neko tuđe delo« - ali odmah i pobija ove svoje reči: »ne možeš da prepoznaš sebe« (t. 62, str. 115).
Dva meseca kasnije, kao da nastavlja započetu misao, on nju dovodi do kraja, do potpune jasnoće, u pismu tom istom Strahovu: »...verujte mi da ne mogu da vladam sobom. Ja znam da ako uradim nešto valjano, nešto što vi smatrate da je dobro, uradio sam to zato što mi je takva priroda da ne mogu sam sebi odrediti neki rad, već me uvek sam rad, ma kakav bio, obuzima i vodi nekud. Ponekad, kad razmišljam kao sada, izgleda mi da me on ne vodi kud treba, ali ja iz iskustva znam da je u pitanju samo zaokret reke, pa mi se čini da idem natrag, a znam da će me ona odvesti kuda treba (isto, str. 12).
Tako ga je ta velika reka života i delatnosti, o kojoj govori u navedenom odlomku iz pisma Strahovu, i u onom teškom periodu kada je sazrevala zamisao o »Ani Karenjinoj« i kad je pisao ovaj roman izvela baš onamo gde je trebalo, odnosno učinila da rad na ovom romanu bude njegov glavni posao sedamdesetih godina.
Zamisao romana o Petru Velikom je tri godine potiskivala u stranu nameru da piše »Anu Karenjinu«, a onda je iznenadno, čak i za samog Tolstoja, prvu zamisao, u stvari, zamenila druga. I kad je završio »Rat i mir«, njega su i dalje mučila razmišljanja o istorijskim problemima; s druge strane, opet, ostvarujući ovu grandioznu istorijsku zamisao došao je u neposredan dodir s gorućim pitanjima sadašnjice. Radeći na »Ratu i miru« neposredno posle reforme o seljaštvu, Tolstoj je imao mogućnosti da se udubi u istoriju da bi iz nje izvukao moralne pouke primenjive na sadašnjost. Pošto je minulo deset godina od ukidanja kreposnog prava, sadašnjost, s novim protivurečnostima ko je su se u njoj obelodanile, kategorički je zahtevala da joj se posveti više pažnje.
Karakteristično je da se u osnovi zamisli njegovog novog romana nalazi - junakinja. On ju je odmah zamislio kao udatu ženu iz viših krugova, »koja ne može da nađe sebe, ali ni u čemu nije kriva«. Drugim rečima, ona je privukla na sebe Tolstojevu pažnju svojim tragičnim stanjem. Prema tome, porodična
tragedija je ono što čini osnov »Ane Karenjine«. Neko vreme Tolstoju nisu bili sasvim jasni izvori tragedije u datoj porodici. Mada je još u početku zamišljao junakinju koja ni u čemu nije kriva, ipak se uzrok tragedije pripisivao njoj, jer je bila prikazana kao žena koja traži sebe. Kao što smo videli, njen lik u prvim koncepcijama prilično je neprivlačan; obratno, lik njenog muža je simpatičan. U toku rada na romanu pisac sve odlučnije staje na stranu junakinje, dok njenom mužu pripisuje crte koje odbijaju. Sudbina Ane se postepeno ocrtava kao tragično bezizlazna. Pri tome, spolja, formalno, ona i dalje ostaje u svemu kriva, dok je njen muž potpuno u pravu. To je bila tragedija su dara aktivnog života, koji neprekidno pulsira, s njegovim skamenjenim oblicima.
Evolucija zamisli »Ane Karenjine« nije samo u evoluciji likova Ane i njenog muža, već i u pojavi lika Ljevina, čija je tragedija analogna tragediji samog pisca romana, to jest - nije bezizlazna.
Problem porodice je jedan od odlučujućih u gledištu i u duhovnim traganjima Tolstoja ne samo sedamdesetih godina, već i tokom čitave njegove delatnosti. Izgraditi svoju vlastitu porodicu, za Tolstoja i njegovog glavnog junaka znači - izgraditi život, ili, obratno, izgraditi život znači - izgraditi porodicu. Jer omiljeni Talstojev junak, kao i sam Tolstoj, smatra da je njegovo lično pitanje - glavno pitanje, pitanje njegovog vlastitog života, koji je bez porodice besmislen. Junaci »Rata i mira« spajaju, usled osobenosti svoje epohe, rešavanje ličnog pitanja sa učešćem u opštenacionalnoj stvari, kao što je bio rat 1812. godine, pa se stoga problem porodice kod njih u većini slučajeva pomera u druga plan. »Ana Karenjina« je, međutim, roman o nasušnim problemima stvarnosti i tekućoj svakidašnjici: ovde je svaki junak zauzet samim sobom, svojim domom, pa prema tome i porodicom. I to je prirodno. Za samog Tolstoja, kao i za njegovog omiljenog junaka - pravi život je onaj u selu: baviti se zemljoradnjom, imati svoj dom, svoju porodicu. Tolstojev junak ostaje takav bar do kraja sedamdesetih godina. Setimo se, recimo, Nehljudova iz »Jutra jednog spahije«, koji mašta o budućoj porodičnoj sreći. To se naročito odnosi na Ljevina.
Ljevin je, u stvari, gotovo jedini Tolstojev junak koji je zaista ostvario svoj porodični ideal, ali se baš na njegovom primeru vidi koliko je taj ideal, uzet sam za sebe, nepotpun i jednostran. Postavši srećan porodični čovek, Ljevin preživljava najstrašniju tragediju, koja ga često dovodi na pomisao o samoubistvu. Ostvarenje ideala, koje je Tolstojev junak najzad postigao s velikom mukom, nije ga učinilo srećnim čovekom.
Porodica predstavlja za Ljevina glavni uslov visoko moralnog, duhovno sadržajnog, razumnog radnog života. Stoga je za njega ženidba predstavljala
vrlo značajan problem. Takav značaj imala je i za samog Tolstoja. Nekoliko meseci pre venčanja sa Sofjom Andrejevnom, on piše A. A. Tolstoj: »Divna devojka K. (Katarina Fjodorovna, kćer pesnika Tjutčeva - B. B) je isuviše nežna biljka, previše vaspitana u duhu »uživanja bez obaveza«, da bi mogla ne samo da učestvuje u mom radu, već i da pokaže razumevanje. Ona je navikla da spravlja moralne poslastice, a ja se bakćem oko zemlje, oko đubriva. Za nju je to grubo i tuđe, kao što su meni postale tuđe i ništavne moralne poslastice« (t. 60, str. 389).
Ljevinu, s njegovim idealom srećne porodice i maštanjem o radnom i ispravnom životu, suprotstavljeni su svi ostali junaci romana. Za Stiva Oblonskog porodica predstavlja neku vrstu spoljašnjeg omota. Karenjin nimalo ne liči na Oblonskog, ali i on u porodici ne vidi išta više od legitimne forme.
Vronski zaista voli Anu, ali njegovo poimanje srećnog porodičnog života nema ničeg zajedničkog s Ljevinovim. Ljubav Vronskog je - strast, koja nimalo ne odgovara njegovim pogledima na svet. Sem ljubavi, on i Ana nemaju nikakvih zajedničkih interesovanja. Stoga nisu ni ostvarili porodicu.
Čak je i lik Kozniševa, u stvari epizodičan, usklađen s centralnom temom romana - s porodicom: ovaj čovek, koji misli knjižnim formulama, nikako da odluči da zaprosi Varenjku, jer bi struktura porodičnog života zahtevala od njega da iziđe iz okvira mrtvih knjižnih formula.
Tako uporno interesovanje Tolstoja za probleme porodice uslovljeno je korenitim promenama nastalim u njegovom celokupnom pogledu na svet. Slikajući dramatičnu sudbinu svog junaka Konstantina Ljevina, on kao da sa strane posmatra onaj mučan duhovni proces što se zbiva u njemu samom. Nešto kasnije, kad je ovaj proces bio donekle završen, on govori o njemu već u svoje ime (»Ispovest«, »U čemu je moja vera«, »Pa šta da radimo?«).
U »Ani Karenjinoj« je s neobičnom dubinom razotkrivena tragedija ruskog života u epohi do reforme. Rečima Konstantina Ljevina - »sve se... isprevrtalo i tek počinje da se sređuje« - Ljevin karakteriše epohu od 1861, zaključno s 1904. godinom, odnosno epohu nagoveštaja prve ruske revolucije. Sedamdesetih godina su se sa osobitom reljefnošću ispoljile takve osobine ruske literature kao što je njena antikapitalistička usmerenost (uz neprekidno suzbijanje ostataka kreposništva), kritikovanje i razobličavanje liberalizma, sve veće interesovanje za aktiviranje narodne svesti, uporna težnja da se istakne problem revolucije. Ove opšte tendencije ruske literature najdoslednije su ostvarivane u delatnosti pisaca revolucionarno-demokratski nastrojenih, pre sveta Saltikova - Ščedrina (»Dnevnik provincijalca«,
»Dobronamerne reči«, »Gospoda Golovljovi«) i Nekrasova (»Kome je dobro u Rusiji«). Turgenjev, koji načelno daje prednost liberalnom preuređenju ruskog života nad revolucionarnim, ipak izražava svoje simpatije prema revolucnonarnoj omladini. Ova njegova protivrečnost očigledno se opaža u njegovom poslednem romanu, »Novini«, posvećenom najaktuelnijoj temi sedamdesetih godina - odlasku u narod. Romana Dostojevskog iz tog doba (»Zli dusi«, »Mladić«, »Braća Karamazovi«), karakteristični su, s jedne strane, zbog svog antikapitalističkog patosa, a s druge - zbog oštrog postavljanja problema ruske revolucije, priznavanja, u izvesnom smislu, njene zakonitosti i, istovremeno, kategoričke osude revolucionarnih metoda borbe i revolucionarne psihologije.
Upravljen protiv svakojake laži i licemerstva, posvećen ljudima nesposobnim za bilo kakav kompromis, Tolstojev roman »Ana Karenjina« razobličuje, snagom koja je nepoznata čak i ruskoj literaturi, i tragačan položaj čoveka i potrebu da se tragika savlada. Ljevin odbacuje svaku društvenu delatnost, pa ipak njegova duhovna traganja zakonito prouzrokuju misao o ekonomskoj revoluciji bez krvi, o neizbežnosti korenite promene čitavog društveno-ekonomskog uređenja Rusije.
Čisto porodična po svojoj formi, tragedija Tolstojeve junakinje je posledica nehumanih uslova u kojima je prinuđena da živi. Socijalni smisao njene tragedije je, na taj način, sasvim jasan. Pa ipak, Tolstoj prikazuje svoju junakinju ne samo kao žrtvu spoljašnjih faktora - u njenoj tragediji on vidi i udeo njene vlastite krivice. Postoji i mišljenje da Tolstoj osuđuje Anu zbog izneveravanja osveštanih obaveza žene i majke. Drugo gledište svodi se, uglavnom, na sledeće: mada Ana, naročito pred smrt, prima, ponekad, svoj tragičan položaj kao božju kaznu, Tolstoj je na kraju oslobađa svake krivice.
Doista, razmislivši o svim mogućnostima svoje buduće sudbine, Ana dolazi do zaključka da se ni s jednom od njih ne može pomiriti.
Anin konflikt s mužem je konflikt humanog s nehumanim. Na stranu Karenjina staje svet koji se tuđi svega ljudskog i koji gubi sve što je ljudsko. Tako nastaje i razvija se u romanu osuđujuća tema, koja je dobila svoje mesto uporedo s temom o bezizlaznoj Aninoj tragediji i tragedii duhovnih traganja Ljevina. U prvim skicama romana, kao što je već rečeno, Karenjin je kudikamo simpatičniji od Ane. Ali, što se Tolstoj više udubljivao u uzroke razilaska Ane i njenog muža, sve jasnije je bilo da se baš u Karenjinu nalazi izvor zla. Međutim, Karenjin nije nimalo zao čovek. Naprotiv, on je čak osetljiv, nikako ne može da podnese tuđe suze, naročito ženske, sposoban je, pri sticaju okolnosti, da učini dobro delo. Kada je Ana bila na samrti, on se sažalio nad njom i Vronskim, oprostio im je, ali kasnije, kada je ona
ozdravila, shvatio je da nije predodređen da čini dobra dela. Karenjinom rukovodi sila koja je iznad njega, iznad svega ljudskog - drugim rečima, državni mehanizam čiji je sastavni deo i sam Karenjin.
Tragedija u porodici Karenjinih raste do razmera drame koja govori o sukobu žive ljudske duše s bezdušnom mašinom, to jest s čitavim sistemom društvenih normi.
U tome je socijalni smisao tragedije Ane Karenjine.
Zavolevši Vronskog, Ana u početku vidi u njemu ideal. Ali baš se ovde, u odnosima s Vronskim, i krije krajnji uzrok njene tragično neizbežne smrti. Vronski nije mogao da pruži Ani bezuslovnu sreću. Nije slučajno što unutrašnji lik Vronskog, direktnog antagonista Ljevinu, oštro odstupa od normi Tolstojevog omiljenog junaka - njemu su sasvim tuđe uzvišene duhovne potrebe, on je lišen jedinstva i homogenosti svih interesovanja svojstvenih njegovoj ličnosti. Između ostalog, porodica je za njega je dno, a posao - sasvim drugo. Zbog toga on nema ni prave porodice, ni pravog posla. Bez obzira na to što Vronski iskreno voli Anu, on otkriva pred njom samo delić svoje duše - sem ljubavi, ništa ih drugo ne vezuje. Ana gubi poverenje u njega, konstatuje da je neiskren, i kasnije ovu osobinu pripisuje svim ljudima. Pokušavajući da zadrži Vronskog jedino ljubavlju, ona se i sama nađe u lažnoj situaciji. Stoga je Doli Oblonskoj (a ne samo Kiti), i pored njenog saosećajnog i bolećivog odnosa prema Ani, dato pravo da se oseća da je iznad Ane i čistija od nje, tako da je čak spremna da se pomiri sa svojom vlastitom porodičnom nesrećom.
Ana Karenjina, kao i uopšte Tolstojeve junakinje, zauzima posebno mesto u nizu junakinja ruskog romana. U ruskom klasičnom romanu, junakinja, po pravilu, žudi za susretom s čovekom koji bi bio sposoban da krene u podvig i da i nju povede sa sobom. U stvari, uzeto u celini, pokazalo se da se junak, u pogledu monolitnosti karaktera, nalazio ispod junakinje, pa je ona postala mera njegovih vrlina i nedostataka, a pokatkad i stimulans njegovog daljeg duhoznog razvitka. U Tolstojevim romanima je drugačija slika. Tolstojev junak sam sebi služi kao mera i nalazi u sebi snage za svoj dalji duhovni razvitak. Tolstojeva junakinja je takođe neobično svojevrsna - njen vidokrug je uži nego u najboljih junakinja ruskog romana, ona je zadubljena u svoje lične, čisto ženske interese, u brigu o porodici, o svojoj porodičnoj sreći. I ovde Tolstoj dostiže do vrhova poezije do kojih niko od ruskih umetnika nije uspeo da dospe. Za Tolstojevu junakinju je idealna porodica - a ona samo o takvoj mašta - granica ljudske sreće. Ona otkriva junaku svet s njegove poetske strane - njemu baš takav aspekt shvatanja sveta nedostaje. Ustupajući, recimo, Puškinovoj ili Turgenjevljevoj junakinji u pogledu širine
duhovnih interesovala. Tolstojeva junakinja i jednu i drugu nadmašuje uzvišenošću svojih shvatanja porodičnog života.
Ruska književnost je, u svojim najboljim likovima, uopšte uzevši, sudbinu ruske žene predstavljala kao stalno tragičnu. To počinje od Puškina. Njegova Tatjana, mada ne voli svog muža - generala, čuva u svojoj duši ideale primljene od prostih ljudi, i to ublažuje njenu sudbinu; Turgenjevljeva Liza, kojoj su ovakvi ideali takođe bliski, od neuspeha u ličnom životu spasava se odlaskom u manastir; kada joj ne polazi za rukom da pobedi lenost Oblomova, Gončarovljeva Olga vezuje svoju sudbinu za Štolca, mada se prevarila u njemu; tragedija Nastasje Filipovne, kod Dostojevskog, u stvari, nije porodičnog karaktera. Međutim, tragedija Ane Karenjine je upravo porodična. Anin ideal je - beskompromisna ljubav; uverivši se da je za nju takva ljubav nemoguća, ona ne nalazi drugi izlaz nego da digne na sebe ruku.
Na taj način tragedija Tolstojeve junakinje je do kraja lična, to jest čisto porodična, ali zato nije manje duboka, već obratno - dublja od tragedije bilo koje junakinje u ruskoj literaturi.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Ana Karenjina - Page 5 Empty Re: Ana Karenjina

Počalji od Mustra Pet Feb 23, 2018 10:09 am

Ana Karenjina - Page 5 Lav-ni10

Grof Lav Nikolajevič Tolstoj (Jasna Poljana, 9. septembar 1828 — Astapovo, 20. novembar 1910) bio je ruski pisac svrstan u najveće ruske
realiste toga doba.
Lav Tolstoj (1828-1910) potiče iz stare aristokratske (grofovske) porodice, ali nije držao ni do aristokratskog porekla, ni do aristokratskih prava, ni do aristokratskih manira - uvek je bio naklonjen narodu, voleo ga, trudio se celog života da mu pomogne.
Rođen je na grofovskom imanju u Jasnoj Poljani, tu je proveo najveći deo svoga života, umro je na železničkoj stanici Astapovo pošto je od kuće bio krenuo po nevremenu, u osamdeset drugoj godini. Ljubav prema ljudima je najbitnija njegova osobina, posebno ljubav prema običnom čoveku iz naroda, prema seljaku kmetu, prema ruskom narodu. Nije pošao putem mladića iz aristokratske porodice da završi studije i gradi karijeru državnog službenika, napustio je studije, došao u Jasnu Poljanu i počeo da se bavi imanjem. Oslobađao je svoje kmetove, delio im zemlju, pomagao ih, podigao školu za seljačku decu, pisao knjige - pedagoški rad bio je jedna od njegovih preokupacija. Bio je stalno protiv nepravde i siromaštva, ličnim primerom je pokazao kako treba brisati staleške razlike - grof je pomagao svojim seljacima u oranju zemlje. Bio je slobodouman i cenio slobodoumlje; osuđivao je nemoral vlasti i plemstva; podržavao revolucionarne ideje. Zbog takvih stavova došao je u sukob sa plemstvom, vlastima, crkvom i porodicom. Kada su vlasti uhapsile jednog profesora zbog slobodoumnih stavova, Tolstoj je otišao upravniku zatvora i zahtevao da njega uhapsi. Ovaj je odgovorio: "Vaša slava je, grofe, suviše velika i u Rusiji nema tamnice koja bi mogla da je primi". On je ozlojeđen nepodnošljivim razlikama u društvu: na jednoj strani su oni koji gladuju, na drugoj strani oni koji skoro ništa ne rade a žive u izobilju: "Okupili se zločinci koji su opljačkali narod, nakupili vojnika i sudija da štite njihovu orgiju, i - piruju. Narodu ne ostaje drugo nego da opljačkano otme nazad". On piše članke i traktate o aktuelnim društvenim pitanjima: Pa pita šta da radimo, O Gladi, U čemu je moja vera. Godine 1908. piše traktat Ne mogu da ćutim. Roman Vaskrsenje je konačan obračun sa vlašću, plemstvom i crkvom. Crkva ga je isključila iz svojih redova i anatemisala ga. Ali je u ruskom narodu uživao veliki ugled. Radnici jedne moskovske fabrike poslali su mu poklon sa posvetom: "Vas je zadesila sudbina mnogih velikih ljudi, koji idu ispred svog veka. I ranije su ih spaljivali na lomačama, uništavali u tamnicama i progonstvu. Neka vas isključuju iz čega hoće i kako hoće farisej-vladike. Ruski ljudi će se uvek ponositi vama, smatrajući vas svojim, velikim, voljenim". Pet hiljada ljudi se slilo u Jasnu Poljanu da isprati Lava Tolstoja koji je sahranjen, po njegovom zaveštanju, bez obreda, u običnom drvenom sanduku, u Zabranu, omiljenom mestu svoga detinjstva.
Lav Tolstoj je za života stekao svetsku slavu pisca gorostasa - bio je
gorostas po delu, po duhu i po moralu. Počeo je da piše u dvadeset četvrtoj godini (autobiografsko delo Detinjstvo, 1852) i za šezdesetak godina književnog rada stvorio je obiman književni opus: jubilarno izdanje celokupnih Tolstojevih dela (1928-1958) obuhvata devedeset tomova. Iz toga opusa mogu da se izdvoje reprezentativni naslovi. Autobiografska proza: Detinjstvo (1852), Dečaštvo (1855), Mladost (1857); pripovetke: Sevastopoljske priče (1855), Smrt Ivana Iljiča (1886); romani: Porodična sreća (1859), Kozaci (1862), Rat i mir (1869), Ana Karenjina (1877),
Vaskrsenje (1899), Hadži Murat (1912); drama: Živi leš (1904).
Lav Tolstoj je pažljivo i studiozno radio na svojim knjigama. Proticalo je po nekoliko godina od zamisli do početka rada na romanu. Dugo je radio na svojim velikim romanima (ne velikim samo po obimu): na Ratu i miru je radio sedam godina, Anu Karenjinu je pisao pet godina a Vaskrsenje punih deset godina, na Kozacima i Hadži Muratu radio je po deset godina sa povremenim prekidima. Još nešto je karakteristično za njegov stvaralački postupak: radio je po nekoliko verzija svojih romana. Te verzije su nastajale u toku rada na romanima, pre nego su konačno završeni: Ana Karenjina je prošla kroz šest verzija a Rat i mir imao je čak deset verzija. Ove činjenice ukazuju na težinu stvaralačkog procesa, na visoku umetničku zrelost pisca i na snažnu svest o odgovornosti pisca pred delom i pred čitaocima.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Ana Karenjina - Page 5 Empty Re: Ana Karenjina

Počalji od Mustra Pet Feb 23, 2018 10:10 am


[137] Katavasov citira reči Čackog iz komedije A. S. Gribojedova »Nevolja zbog pameti«.
[138] Fast znači obilje, sjaj (od franc. faste).
[139] Zet (franc.).
[140] Krinolin (prim. prev.).
[141] Somot (prim. prev.).
[142] Jakopo Robusti, po nadimku Tintoreto (1518-1594)  -  italijanski  slikar venecijanske škole. Dobio je priznanje u drugoj polovini XIX veka, kad je bio, tako reći, ponovo otkriven. Tako je, na primer, s apologijom venecijanskog majstora istupio I. Ten u knjizi »Putovanje po Italiji«. Ovde Goleniščev izražava, u ono vreme najmodernije, poglede na slikarstvo.
[143] Razmišljanja o »dva načela« u istoriji (katoličkom i pravoslavnom, duhovnom   i   racionalnom)  bila  su omiljena tema slavenofila, s kojima je
povezana i osnovna Goleniščeva ideja da je Rusija »naslednica Vizantije«.
[144] Otmena
[145] Goleniščev ovde govori o novom pravcu u istoriji i umetnosti, koji je poricao učenje o božanstvenosti Hrista i smatrao ga za »istorijsko lice«. Ovde se pominju nemački filozof David Štraus (1808-1874), autor knjige »Isusov život«, i francuski istoričar Ernest Renan (1823-1892), autor studije »Poreklo hrišćanstva«. U pripadnike tog pravca Goleniščev ubraja i čuvenog ruskog slikara Aleksandra Ivanova (1806-1858).
[146] Od samog početka (franc.).
[147] Evolucija, razvoj (franc.).
[148] »Bratstvo prerafaelita« (»Preraphaelite Brotherhood«) poniklo je 1848. godine. Grupa engleskih slikara istupila je protiv akademskih tradicija, a radi zaštite prirodnog i moralnog sadržaja u slikarstvu. Oni su se posvetili izučavanju italijanskih majstora dorafaelovske epohe (firentinsko slikarstvo rane renesanse). Veštačka rekonstrukcija, arhaičnost oblika i simboličnost likova postale su karakteristične crte umetnosti prerafaelita.  U  umetničkoj kritici sedamdesetih godina često su ih upoređivali s  realistima novog doba. Time se objašnjava neprijateljski odnos Mihajlova prema prerafaelitima.
[149] Slika A. A. Ivanova »Hristovo javljanje narodu« (1837-1857).
[150] Engleski vez (franc.).
[151] Kapua - mesto blizu Napulja. Tit Livije priča u »Rimskoj istoriji« da je Hanibalovo zimsko logorovanje za vreme drugog punskog rata »telesno i duhovno raznežilo vojnike«. U Kapui je vojska izgubila svoju moć i uskoro ju je neprijatelj razbio. U publicistici sedamdesetih godina Kapuom su zvali Pariz Napoleona II. »Kapuansko« - je Tolstojev neologizam (isp. franc. délices de Capoue - »Kapuanske naslade«).
[152] Prodrla sam silom (franc.).
[153] Osip Komisarov (1838-1892) - seljak, šeširdžija iz  Kastrome. Smatra se da je omeo Karakazova kad je ovaj, aprila 1866. godine, pucao na Aleksandra
II. Komisarov je bio proglašen za carevog »spasioca«, dobio je plemstvo, pa je postao »fon Komisarov« (A. I. Gercen, Irkutsk i Peterburg, Sobr. soč., t. 19, M. 1960, str. 60).
[154] Jovan Ristić (1831-1899) - srpski političar. Njegovo ime je bilo dobro poznato u Rusiji.
[155] Gospođo grofice (franc.).
[156] Mapa za pisanje sa hartijom za upijanje (prim. prev.).
[157] On se zagreva (franc.).
[158] Ispod ruke (franc.).
[159] To je čovek koji nema... (franc.).
[160] To se radi među ljudima (franc.).
[161] Šarlota Pati (1840-1889) - italijanska pevačica koja je gostovala u Rusiji od 1872. do 1875. godine.
[162] Nije čovek koji može da kompromituje (franc.).
[163] Da se udvaraš gospođi Karenjinoj (franc.).
[164] Ona pravi senzacije. Zaboravlja se Pati pored nje (franc.).
[165] Kalup je slomljen (franc.).
[166] Kad je reč o Varenjki (franc.).
[167] U punoj snazi (franc.).
[168] Mlad čovek (franc.).
[169] On, ona, ono, njegov, njegova, njegovo (lat.).
[170] Brat i sestra od strica (franc.).
[171] Sveta Kata (franc.).
[172] Davati nepotrebnu važnost (engl.).
[173] Sit - veseo! Ovo će pile kliznuti do dna mojih čizama (franc.).
[174] Avtomedon - Ahilov vozar. Ovo ime je postalo zajednička imenica, i u razgovoru se upotrebljavalo kao šaljivi naziv za kočijaše.
[175] Četvoropreg (engl.).
[176] Šta kažu? (franc.).
[177] Zbilja, to je zanimljivo (franc.).
[178] Bili su divni (franc.).
[179] Izvrstan (franc.).
[180] Vrsta vina (prim. prev.).
[181] Dobrodušnost (franc.).
[182] Kralj je mrtav, živeo kralj! (franc.).
[183] To ne povlači posledice (franc.).
[184] Gospodo, brzo ovamo! (franc.).
[185] Divna! (franc.).
[186] Junakinja iz Geteovog Fausta (prim. prev.).
[187] Uđite (franc.).
[188] Umivanje (franc.).
[189] Lekar pri porođaju (prim. prev.).
[190] Zamislite da je mala... (franc.).
[191] Udvara se mladoj i lepoj ženi (franc.).
[192] Ja mislim da se Veslovski malčice udvara Kiti (franc.).
[193] To je smešno (franc.).
[194] Ali to je do krajnosti smešno (franc.).
[195] A zatim, to je smešno! (franc.).
[196] Može se biti ljubomoran, ali do takvog stepena, to je do krajnosti smešno (franc.).
[197] Mesto: prospektom (prim. prev.).
[198] Mali snažan konj (prim. prev.).
[199] Vehikul - teška seljačka kola (od lat. vehiculum).
[200] Zanos, manija (franc.).
[201] To je sitnica (franc.).
[202] A vi zaboravljate svoju dužnost (franc.).
[203] Oprostite, imam ih pune džepove (franc.).
[204] Ali došli ste suviše dockan (franc.).
[205] Ona je vrlo ljupka. (franc.).
[206] Da, gospođo (engl.).
[207] Ali neću imati milosti s tobom (sve će doći na red) (franc.).
[208] Pratilac - zaštitnik (franc.).
[209] A zatim, on je otmen (franc.).
[210] On je vrlo prijatan i naivan (franc.).
[211] Mali dvor (franc.).
[212] To je tako lepo vođena kuća, sve tako otmeno. Sasvim po engleski. Skupimo se ujutru na doručak, zatim se razilazimo (franc.).
[213] Biće divna (franc.).
[214] Jednu partiju tenisa (franc.).
[215] Ali ne smemo ostaviti Veslovskog i Tuškjeviča da umiru od dosade tamo u čamcu (franc.).
[216] Škole su postale nešto tako obično (franc.).


Poslednji izmenio Mustra dana Pet Feb 23, 2018 10:14 am, izmenjeno ukupno 1 puta
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Ana Karenjina - Page 5 Empty Re: Ana Karenjina

Počalji od Mustra Pet Feb 23, 2018 10:11 am


[217] Krovni pervazi (prim. prev.).
[218] Nisam prešao na gore (franc.).
[219] Preći preko svih finesa osećanja. U pitanju je sreća i opstanak Ane i njene dece (franc.).
[220] To je sasvim prosta stvar (nem.).
[221] To zavisi... Cena žice mora se izračunati (nem.).
[222] To se, ekselencijo, može izračunati (nem.).
[223] Suviše komplikovano, zadaje suviše brige (ruska reč hlopot) (nem.).
[224] Kad čovek hoće zarade (ruska reč dohod), onda mora imati i briga (hlopot) (nem.)
[225] Ja obožavam nemački jezik (franc.).
[226] Prestanite! (franc.).
[227] Četvrtasta podloga ispod stuba, i donji izvučen deo zida (prim. prev.).
[228] Ali oprostite, on je malčice luckast (franc.).
[229] Zet (franc.).
[230] Otkako je tako počelo (franc.).
[231] Teren za igranje kroketa (prim. prev.).
[232] U suštini, to je najpokvarenija žena što postoji (franc.).
[233] Da to nije nemoralno? (franc.).
[234] Zanosim ljude (prim. prev.).
[235] Ali do krajnosti zemaljska i stvarna (franc.).
[236] V. G. Gotije - vlasnik stare moskovske knjižare na Kuzneckom mostu.
[237] O, sveta prostoto! (lat.).
[238] One kojima se glasa »za«; crnima se glasa »protiv« (prim. prev.).
[239] Fini šampanj (franc.).
[240] Državnom udaru (franc.).
[241] Intiman do krajnosti (franc.).
[242] Ukoliko je kandidat predvodnika dobijao više kuglica, postajao je predvodnik, a predvodnik je, na taj način, postajao kandidat.
[243] Nikakvim povodom (franc.).
[244] Da ga oslobodi neugodnog osećanja (franc.).
[245] Da telegrafu pravi posla (franc.).
[246] Nije moja struka (engl.).
[247] Ipolit Ten (1828-1893) - francuski istoričar, kritičar i pisac. Godine 1870. Ten je izdao knjigu »O umu«.
[248] Oko 150 kg (prim. prev.).
[249] Posle neuspelog rata s Turcima 1862. godine. Crnogorci nastavljaju borbu protiv tuđina. Godine 1876. Crna Gora je digla ustanak.
[250] Cviker (prim. prev.).
[251] »Journal de St. Pétersbourg« - rusko poluzvanično izdanje koje je izlazilo u Petrogradu od 1842. godine na francuskom jeziku.
[252] Reč je o »Udžbeniku ruske gramatike zbližene sa crkveno-slavenskom« (1869) od akademika F. I. Buslajsva (1818-1897).
[253] Pašenozi (franc.).
[254] Večito ženstveno (nem.).
[255] Rihard Vagner (1813-1883) - nemački kompozitor, teoretičar i reformator opere. Tolstoj povezuje vagnerovski pravac s programskom muzikom, to jest s muzikom pisanom na određeni, na primer literarni, siže. (»Kralj Lir u stepi«), i s teorijom sintetičke umetnosti (»sjedinjavanje svih rodova«). Tolstojev osvrt na Vagnera v. u raspravi »Šta je to umetnost?« (tom
15. ovih sabr. dela).
[256] Tolstoj ima u vidu projekt spomenika Puškinu, rad vajara M. Antokoljskog. Puškin je prikazan kako sedi na steni, dok se njegovi junaci penju prema njemu stepenicama. Spomenik je, po zamisli vajara, trebalo da posluži kao ilustracija Puškinovim stihovima:
U nevidljivom roju dolaze mi sad gosti, Sve znanci stari, moje mašte plod.
Ovaj je projekt bio izložen 1875. godine u Akademiji umetnosti.
[257] Paulina Luka (1841-1908) - operska pevačica. Gostovala je u Rusiji početkom sedamdesetih godina. »Osobitošću talenta« ove pevačice, koja je s uspehom pevala u operi »Minjon« od Toma, smatrala se njena »neumorna,
zanosna živahnost i pokretljivost«.
[258] »La folle journée« - naziv Bomaršeove komedije »Ludi dan, ili Figarova ženidba«. Ovaj izraz upotrebljavao se i kao naziv za bal ili igranku.
[259] Svastika (franc.).
[260] Hiljadu pozdrava (franc.).
[261] Reč je o senzacionalnom procesu protiv B. G. Strusberga (1875). U pitanju je bilo to, da su direktori moskovske banke odobrili Strusbergu, koji ih je podmitio, zajam od 7 miliona rubalja. Radi pokrića deficita bio je napravljen lažni obračun. Kad je prevara otkrivena, prilikom istražnog postupka bilo je privedeno preko 1200 službenih lica. Rešenjem suda Strusberg je bio proteran iz Rusije.
[262] »Pakao« je kockarska sala u Engleskom klubu.
[263] Francuski: bon mot, zgodna reč, dosetka, dakle: dosetljivko (prim. prev.).
[264] Kvočka (franc.).
[265] Bolest pijanica (lat.).
[266] Ilustracije za Bibliju izradio je Gistav Dore (1832-1883). Kako misli Tolstoj, Dore je uzimao siže iz Biblije i Evanđelja »kao svake poznate« teme i
»brinuo se samo o lepoti«, to jest, težio je estetskom, a ne religioznom tumačenju likova (»Literaturnoe nasledstvo«, t. 37-38, str. 258).
[267] Sedamdesetih godina XIX veka u Francuskoj se pojavio literarni pravac - naturalizam. Jedan od manifesta naturalizma - »Eksperimentalni roman« od E. Zole - bio je prvi put odštampan u ruskom časopisu »Vesnik Evrope«. »Osnovna osobina novog romana« bila je, prema definiciji E. Zole,
»tačno prikazivanje života i bezuslovno odsustvovanje bilo kakvih romantičnih izmišljotina« (»Vestnik Evropы«, 1875, №11, str. 402). Naturalista su istupili protiv »idealnih tendencija« Žorž Sand. »Konvencionalnosta« je bilo suprotstavljeno »vraćanje realizmu«. Međutim, »realizam« se shvatao kao tačno reprodukovanje prirode, kao kopiranje prirode: »same po sebi, epizode mogu da budu prve na koje se naiđe«, »svako izmišljanje je odbačeno« iz umetnosti. Tolstoj se negativno odnosio prema naturalizmu.
[268] Zamisli (franc.).
[269] Sklop, kombinacije (franc.).
[270] Naredite, molim vas, da se donese čaj u salon (engl.).
[271] Srce mi nije dosta prostrano (franc.).
[272] U tome nikada nisam imala uspeha (franc.).
[273] Društveni položaj (franc.).
[274] Što je led probijen (franc.).
[275] Osnove (franc.).
[276] Žid - Jevrejin; dožidalsa - načekao sam se (prim. prev.).
[277] Ostavimo se rekriminacija! - to jest uzajamnih prebacivanja, optužbi (od franc. récrimination).
[278] Vaše skrupule... (franc.).
[279] Vi se ističete kao slobodan mislilac (franc.).
[280] Ujače (franc.).
[281] Kafane sa veselim programima (prim. prev.).
[282] Pitomci paževskog korpusa (prim. prev.).
[283] Način života (franc.).
[284] Domaća haljina (prim. prev.).
[285] Čuveni Žil Lando, vidoviti Lando (franc.).
[286] Kalfa (franc.).
[287] Prijatelji naših prijatelja i naši su prijatelji (franc.).
[288] Razumete li engleski? (franc.).
[289] Spasen i srećan (engl.).
[290] Pod krilom. (engl.).
Safe and Happy... Under the Wing. - »Spasen i srećan« i »Pod krilom« - naslov dveju engleskih brošura u duhu »novog mističkog pravca« vezanog za besede lorda Redstoka, popularnog u elitnim salonima Petrograda sedamdesetih godina. Osnovna Redstokova misao je ta da je Hristos svojom smrću »iskupio čovečanstvo«, pa je stoga svaki čovek »spasen« (»greh je već iskupljen« - kaže Lidija Ivanovna), a da bude i srećan, potrebna mu je samo »vera«.
[291] Prijatelj (franc.).
[292] Dajte mi ruku. Vidite li? (franc.).
[293] Neka lice koje je došlo poslednje, ono koje pita i traži, neka - iziđe. Neka iziđe (franc.).
[294] Izvinite me, ali, vidite... Dođite opet oko deset časova, još bolje sutra (franc.).
[295] Neka iziđe! (franc.).
[296] To sam ja, je l’ te? (franc.).
[297] Smešno (franc.).
[298] Kostim za plivanje (franc.).
[299] Nameštene sobe (franc.).
[300] Sastanak (franc.).
[301] Utoliko gore po nju (franc.).
[302] Od lepa izrađen ukrasni porub zidova pod tavanicom (prim. prev.).
[303] Frizer (franc.).
[304] Mene češlja Ćućkin... (franc.).
[305] Али пламен и сласт су прошли (енгл.).
[306] Тетка (франц.).
[307] Године 1866, после Каракозовлевог атентата, у Русију је стигла америчка дипломатска мисија, цару је била поднета адреса Вашингтонског конгреса са »изразом саучешћа и поштовања америчког народа« (»Московские ведомости«, 1866, № 159). Америчким пријатељима били су приређивани бучни дочеци, ручкови и свечани пријеми.
[308] Питање ослобођења словенских народа од турске власти било је једно од најактуелнијих политичких питања седамдесетих година. Године 1874. почео је устанак у Босни и Херцеговини, а 1876. године подигоше се Црногорци. Исте године Србија је објавила рат Турској. На помолу је био ратни конфликт у Бугарској. Следеће, 1877. године, Русија је иступила против Турске. Крајњи реакционари били су за поход на Балкан, да би се тамо угушило револуционарно расположење, јер су устаници водили борбу не само против Турака, већ и против месних феудалаца. Многи револуционари-народњаци учествовали су у устаничком покрету Срба и Црногораца. Толстој је схватао значај историјске борбе словенских народа против стране доминације: »Јунаштво Срба и Црногораца, који се боре за велику ствар, подстакло је жељу читавог народа (руског - Ред.) да помогне својој браћи, али више не речју, већ делом.« Што се тиче планова о »походу на Константинопол«, ова освајачка идеја није наилазила код њега ни на какву подршку (»српско лудило«).
[309] Све у реду (енгл.).
[310] Мале невоље човечјег живота (франц.).
[311] Потпуна малаксалост (франц.).
[312] На то се не гледа баш добрим очима у Петрограду (франц.).
[313] Милан Обреновић (1854-1901) дошао је на чело Србије 1872. године. Уверен у подршку Русије, Милан је августа 1876. године објавио рат Турској. После дуге борбе, Србији је била призната независност, а Милан се 1882. године прогласио за краља.
[314] А. С. Хомјаков (1804-1860) - песник, публицист, значајан представник словенофилства, у својим богословским делима, публикованим 1867. године у Прагу (у другој свесци његових сабраних дела), доказивао је да је »истина недоступна појединачном мишљењу«.
[315] »Дневник С. А. Толстой. 1860-1891«. изд. Сабашниковых, М. 128, стр. 32.
[316] У даљем тексту, позивајући се на ово издање означаваћемо само том и страну.
[317] »Дневники С. А. Толстой. 1860-1891«, изд. Сабашниковых, М. 1928, стр. 37.
[318] »Дневники С. А. Толстой. 1860-1891«, изд. Сабашниковых, М. 1928, стр. 39-40.
[319] Проучавање нередигованих концепата »Ане Карењине« дато те у чланку Н. К. Гудзија »Историјат писања и штампања »Ане Карењине« (Л. Н. Толстой, Поли. собр. соч., т. 20) и у књнзи В. А. Жданова »Творческая история »Анны Карениной«, »Сов. писатель«, М. 1957.
[320] Тургењевљево писмо А. В. Топорову, од 20. априла 1875. године -
«Литературный архив«. 4. изд. АН СССР, 1953, стр. 217.
[321] »Л. Н. Толстой. Переписка с русскими писателями, М. 1962 стр. 306
[322] »Переписка Л, Н. Толстого с Н. Н. Страховым«, Спб. 1914, стр. 81, 84.
[323] »Переписка Л, Н. Толстого с Н. Н. Страховым«, Спб. 1914, стр. 117.
[324] »Переписка Л, Н. Толстого с Н. Н. Страховым«, Спб. 1914, стр.
64.
[325] »Переписка Л, Н. Толстого с Н. Н. Страховым«, Спб. 1914, стр.
117.
[326] »Переписка Л. Н. Толстого с гр. Л. А. Толстой«, Спб. 1911, стр. 273.
[327] Ф. М. Достоевский, Письма, Аcademia, т. III, М.-Л. 1934. стр. 206.
[328] Ф. М. Достоевский, Дневник писателя за 1877 год, Спб. 1878, стр. 188--189.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Ana Karenjina - Page 5 Empty Re: Ana Karenjina

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 4 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu