Dnevnik ljubavi (1931. -1932.)

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

Dnevnik ljubavi (1931. -1932.)

Počalji od Mustra taj Sub Mar 10, 2018 6:11 pm



Prvi svezak tajnoga dnevnika američke spisateljice europskog podrijetla, u kojem ona opisuje svoje postupno seksualno oslobađanje u uzavrelom Parizu ranih tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Središnje mjesto u ovim zapisima zauzima njezina ljubavna veza s piscem Henryjem Millerom i njegovom suprugom June (o kojoj je Philip Kaufman snimio film), kao i pripovijedanje o zajedničkom radu na knjigama koje su ih proslavile.


HENRY I JUNE

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Dnevnik ljubavi (1931. -1932.)

Počalji od Mustra taj Sub Mar 10, 2018 6:12 pm








Pariz, listopad 1931.
Moj bratić Eduardo došao je jučer u Louveciennes. Razgovarali smo šest sati. Stigao je do istog zaključka kao i ja: da mi treba stariji um, otac, muškarac jači od mene, netko tko će me voditi u ljubavi; sve ostalo je samo moja vlastita kreacija. Poriv za rastom i intenzivnim životom u meni toliko je snažan da mu se ne mogu oduprijeti. Radit ću, voljeti svoga muža, ali ću isto tako težiti za samoispunje-njem.
Dok smo razgovarali, Eduardo je odjednom počeo drhtati, a zatim me uhvatio za ruku. Rekao je da sam njegova od samog početka; da je među nama oduvijek postojala prepreka: njegov strah od impotencije jer sam isprva u njemu pobudila idealnu ljubav. Trpio je zbog spoznaje da smo oboje u potrazi za iskustvom koje smo mogli dati jedno drugome. I meni se to činilo čudnim. Muškarce koje sam željela nisam mogla imati. Ali sam čvrsto odlučila da ću proživjeti svako iskustvo kada mi se za to pruži prilika.
Senzualnost je skrivena snaga u mome tijelu - rekla sam Eduardu. - Jednoga će dana izaći na površinu, zdrava i snažna. Samo čekaj.
Ali zar nije skrivena prepreka među nama bilo to što su njegov tip velike, prsate žene, teške na zemlji, a ja ću uvijek biti djevica-prostitutka, perverzni anđeo, dvolična i mračna žena-svetica.

Cijeli tjedan Hugo je dolazio kući veoma kasno, a ja sam se držala veselo i bezbrižno kao što sam sama sebi bila obećala. Tada se u petak zabrinuo i rekao:
Shvaćaš li da je sada dvadeset minuta do osam, da jako kasnim? Reci nešto.
I tada smo oboje prasnuli u smijeh. Nije mu se svidjela moja ravnodušnost.
S druge strane, kada se svađamo, naši su okršaji sada žešći i emotivniji. Postaju li nam emocije jače kada im dademo oduška? U našim pomirenjima ima očaja; u ljubavi i bijesu osjećam neku novu vrstu nasilja. Ostaje samo problem ljubomore. Ona je jedina prepreka do naše potpune slobode. Ne mogu niti razgovarati s njime o svojoj želji da odem u kabaret gdje bih mogla plesati s profesionalnim plesačima.
Huga sada nazivam svojim „malim magnatom". Ima nov privatan ured veličine jednosobnog stana. Cijela zgrada banke veličanstvena je i inspirativna. Često ga čekam u konferencijskoj dvorani, čiji su zidovi oslikani prizorima New Yorka iz zraka i gdje

osjećam kako snaga velegrada dopire sve do ovamo. Više ne kritiziram njegov posao jer ga to proturječje ubija. Oboje smo prihvatili genija-bankara kao realnost, a umjetnika kao vrlo nejasnu mogućnost. Pa ipak, psihologija koja se bavi znanstvenim razmišljanjem uspješno je premostila jaz između njegova bankarstva i moga pisanja. Takav most on može prijeći bez prevelikih poteškoća.

Istina je, kako Hugo kaže, da ja svoja razmišljanja zapisujem u dnevnik, a on postaje svjestan boli koju mu mogu nanijeti tek kada se nešto dogodi. Ja sam pak njegov dnevnik. On može razmišljati samo naglas ili kroz mene. Tako u nedjelju ujutro počinje naglas razmišljati o istim stvarima koje ja zapisujem u dnevnik, o potrebi za orgijama, za ispunjenjem u drugim smjerovima. Njegova mu je potreba postala jasna usred vlastite rečenice. Poželio je da može otići na karneval. Bio je osupnut i iznenađen vlastitim riječima -baš kao i ja, njegovom iznenadnom promjenom izraza lica, opušta- njem usta, buđenjem poriva koji nikada prije nisu u potpunosti izronili na površinu.
Intelektualno sam to očekivala, ali me ipak pogodilo. Osjetila sam oštar sukob između želje da mu pomognem prihvatiti vlastitu prirodu i potrebe da očuvam našu ljubav. Dok sam ga molila da mi oprosti zbog slabosti, glasno sam ridala. Bio je nježan i bilo mu je strahovito žao - davao mi je luda obećanja koja nisam željela prihvatiti. Kada sam iscrpila svoju bol, izišli smo u vrt.

Ponudila sam mu razne vrste rješenja: jedno, da me pusti u Zurich na studij, da mu dadem privremenu slobodu. Bilo nam je sasvim jasno da nova iskustva ne možemo proživjeti zajedno. Ili drugo
rješenje, da mu dopustim jedno vrijeme živjeti u Parizu, a ja bih ostala u Louveciennesu i rekla majci da on putuje. Sve što sam tražila bilo je vrijeme i udaljenost među nama koje bi mi pomoglo suočiti se sa životom u koji smo se upuštali. Odbio je. Rekao je da u ovome trenutku ne bi mogao podnijeti moju odsutnost.
Jednostavno smo pogriješili; stigli smo predaleko, prebrzo. Stvorili smo probleme s kojima se fizički ne možemo suočiti. Bio je iscrpljen, gotovo bolestan, kao i ja.
Sada jedno vrijeme želimo uživati u novoj bliskosti, živjeti potpuno u sadašnjosti, odgoditi sve drugo. Jedno od drugoga tražimo samo da budemo ponovno razumni, da prihvatimo same sebe i okolnosti naših života.


Pitala sam Eduarda:

Je li želja za orgijama jedno od iskustava koje čovjek mora proživjeti?
I kada to proživi, može li krenuti dalje, bez povratka na iste stare želje?
- Ne - rekao je. - Život oslobođenih nagona sastoji se od slojeva. Prvi sloj vodi do drugoga, drugi do trećeg i tako dalje. Na kraju dovodi do abnormalnih užitaka.
Ali nije mi znao reći kako da u tom procesu oslobađanja nagona Hugo i ja očuvamo svoju ljubav. Užitak koji dolazi od fizičkih iskustava bez ljubavi, zavisi od trikova i perverzija. Abnormalni užici uništavaju ukus za normalne.
Hugo i ja znali smo sve to. Sinoć dok smo razgovarali, zakleo se da ne želi nikoga osim mene. I ja sam zaljubljena u njega, i tako ostavljamo problem po strani. Ipak, i dalje postoji opasnost od tih iznenadnih poriva, u samoj našoj ljubavi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Dnevnik ljubavi (1931. -1932.)

Počalji od Mustra taj Sub Mar 10, 2018 6:12 pm




Studeni


Nikada do sada nismo bili tako sretni ili tako očajni. Naše su svađe divlje, strašne, nasilne. Oboje bjesnimo do ludila; tražimo smrt. Lice mi je izrovano suzama, žile na sljepoočicama nabrekle. I lugu podrhtavaju usta. Jedan moj krik iznenada mi ga donosi u zagrljaj, i on jeca. Zatim me fizički želi. Plačemo i ljubimo se i svršavamo u isto vrijeme. U sljedećem trenutku sve to analiziramo i racionalno razgovaramo. Kao život Rusa u Idiotu. Histerija. U mirnijim razdobljima čudimo se ekstravaganciji naših osjećaja. Dosada i mir zauvijek su iščezli.

Jučer smo se usred svađe zapitali.
Što nam se to događa? Nikada si prije nismo govorili takve stvari. A Hugo je na to rekao:
Ovo je naš medeni mjesec, a mi smo samo strahovito uzbuđeni.
Jesi li siguran? - pitam ga s nevjericom.
Možda se ne čini tako - rekao je smijući se - ali istina je. Preplavljeni smo osjećajima. Ne možemo održati ravnotežu.

Sedam godina zakašnjeli, zreli medeni mjesec, pun straha od života. Između svađa bolno smo sretni. Pakao i raj u jednom. U isto smo vrijeme slobodni i zarobljeni.
Katkad nam se čini da je sada jedina moguća veza među nama to usijanje, intenzitet kao među ljubavnicima. Unutar sigurnosti i mira braka, nesvjesno smo stvorili strahovitu uzavrelost. Krug boli i užitaka proširujemo unutar kruga našega doma i nas samih. To je naša obrana od uljeza, od nepoznatog.


Prosinac
Upoznala sam Henrya Millera. Došao je na ručak s Richardom Osbornom, odvjetnikom koji me savjetovao oko ugovora za knjigu o D. H. Lawrenceu.
Kada je izišao iz auta i krenuo prema vratima gdje sam ih čekala, ugledala sam muškarca koji mi se svidio. U svom je pisanju neobuzdan, muževan, animalan, veličanstven. To je čovjek opijen životom, pomislila sam. Kao i ja.
Usred ručka, dok smo ozbiljno razgovarali o knjigama, a Richard se bio upustio u dugu tiradu, Henry se počeo smijati. Rekao je:
Ne rugam ti se, Richarde, ali ne mogu si pomoći. Ni najmanje ne marim tko ima pravo. Previše sam sretan. U ovom trenutku strahovito sam sretan, zbog svih ovih boja oko mene, ovog vina. Čitav ovaj trenutak toliko je divan, divan!
Smijao se gotovo do suza. Bio je pijan. I ja sam bila prilično pilana. Osjećala sam se toplo, omamljeno i sretno.
Satima smo razgovarali. Henry je izgovorio najistinitije i najdubokoumnije stvari. Ima naviku govoriti hmmm dok se polako otiskuje na svoje introspektivno putovanje.

Prije susreta s Henryjem, bila sam zaokupljena svojom knjigom o D. H. Lawrenceu. Izdavač je bio Edward Titus, a surađivala sam s njegovim asistentom, Lawrenceom Drakeom.
Odakle ste? - pitao me na prvom sastanku.
Napola Španjolka, napola Francuskinja. Ali odrasla sam u Americi.
Očito ste preživjeli presađivanje.
Činilo se da mi se podsmjehuje. Ali ja sam znala da ne misli tako.
Baca se na posao strahovitim oduševljenjem i brzinom. Zahvalna sam mu zbog toga. Naziva me romantičarkom. Ljutim se:
Dosta mi je vlastitog romantizma!

Ima zanimljivu glavu - živi, jaki naglasci na crnim očima, crna kosa, tamna koža, senzualne nosnice i usta, dobar profil. Izgleda
kao Španjolac, ali je Židov - Rus, govori mi. Zbunjuje me. Čini mi se nezaštićen, ranjiv. Govorim oprezno.
Kada me dovede k sebi da pregledam njegove rukopise, govori mi da ga zanimam. Ne razumijem zašto - čini se vrlo iskusnim; zašto bi ga zanimala početnica? Razgovor nam je poput borbe mačevima. Radimo, ne baš dobro. Ne vjerujem mu. Kada mi govori lijepe riječi, mislim da se poigrava mojim neiskustvom. Kada me zag- rli, mislim da ga zabavlja preintenzivna i smiješna ženica. Kada postane agresivniji,
odvraćam lice od dodira njegovih brkova. Ruke su mi hladne i vlažne. Otvoreno mu kažem:
Ne bi smio koketirati sa ženom bez iskustva. Moja ga ozbiljnost zabavlja. Kaže mi:
Možda si tip žene koja ne može povrijediti muškarca. Doživio je poniženja.
Kada misli da sam mu rekla „Ideš mi na
živce", skače kao ugrizen. Ja ne govorim takve stvari. Neobuzdan je, veoma snažan, ali mi ne ide na živce. Odgovaram na njegov četvrti ili peti poljubac. Počinjem se osjećati omamljenom. Zato ustajem i nesuvislo kažem:
Idem sad - za mene to ne može biti bez ljubavi.
Zadirkuje me. Grize me za uši i ljubi me, a meni se sviđa njegova žestina. Baca me na kauč, ali nekako uspijem pobjeći. Svjesna sam njegove želje. Sviđaju mi se njegova usta i iskusna snaga njegovih ruku, ali me njegova želja plaši, odbija. Mislim da je to zato jer ga ne volim. Uzbuđuje me, ali ga ne volim, ne želim. Čim postanem svjesna toga (njegova je želja uperena u mene poput mača), oslobađam se i odlazim, a da ga nisam ni na koji način povrijedila.
Mislim, dobro, htjela sam samo užitak bez osjećaja. Ali nešto me zadržava. U meni je nešto nedirnuto, netaknuto, nešto što upravlja mnome. To nešto treba dotaći ako me se želi pokrenuti. Na podzemnoj željeznici utonem u misli i izgubim se.

Nekoliko dana kasnije nalazim se s Henryjem. Iščekivala sam taj susret kao da će on nešto razriješiti, a tako je i bilo. Kada sam ga ugledala, pomislila sam, evo muškarca koga bih mogla voljeti. I nisam se bojala.
Pročitala sam Drakeov roman, i otkrila neočekivanog Drakea -stranca, bez korijena, fantastičnog, erotičnog. Realista, ogorčenog realnošću.

Njegova me želja toga trenutka prestala odbijati. Između naše dvije čudnovatosti stvorila se tanka veza. Na njegovu maštu odgovaram svojom. Njegov roman skriva neke njegove osjećaje. Kako znam? Nisu u dosljednosti s pričom, ne sasvim. Ali postoje jer su dio njega. Ime Lawrence Drake također je lažno.
Dva su načina da me se osvoji: poljupcima ili maštom. Ali, i tu postoji hijerarhija: sami poljupci ne pale. Sinoć sam razmišljala o tome, dok sam zatvarala Drakeovu knjigu. Znala sam da će mi trebati godine i godine da zaboravim Johna (Erskina) jer je on prvi probudio tajni izvor moga života.
U samoj knjizi nema ničega od Drakea, uvjerena sam u to. On mrzi dijelove koji se meni sviđaju. Sve je napisano objektivno, svjesno, čak je i fantazija pažljivo isplanirana.
Utvrđujemo to na početku mog sljedećeg posjeta. Vrlo dobro. Počinjem jasnije vidjeti stvari. Znam zašto mu prvoga dana nisam vjerovala. Kretnje su mu lišene svakog osjećaja ili mašte. Motivirane su samom navikom življenja, grabljenja i analiziranja. On je skakavac. Uskočio je u moj život. Moj se osjećaj odbojnosti sve više pojačava. Kada me pokuša poljubiti, izbjegavam ga.
U isto vrijeme, priznajem da poznaje tehniku ljubljenja bolje Od bilo koga. Nijedna kretnja ne promašuje cilj, nijedan poljubac ne odlazi u prazno. Ruke su mu spretne. Budi moju znatiželju za senzualnošću. Oduvijek su me privlačili nepoznati užici. Kao i ja, Ima snažno osjetilo njuha. Dopuštam da me udahne, a zatim mu u/maknem. Konačno mirno legnem na kauč, ali kada mu želja naraste, pokušam pobjeći. Prekasno. Kažem mu istinu: ženske stvari, Čini se da ga to ne smeta:
Ne misliš valjda da to želim mehanički - postoje i drugi načini.
Sjedne uspravno i otkrije svoj penis. Ne razumijem što želi. Traži da se spustim na koljena. Nudi ga mojim ustima. Ustajem kao da me ošinuo bičem.
Bijesan je. Kažem mu:
Rekao si da postoje drugi načini. Upozorila sam te da nisam iskusna.
Nisam vjerovao. Još uvijek ne vjerujem. Ne možeš biti, s tim profinjenim licem i tom strasti. Igraš se sa mnom.
Slušam ga; u meni prevladava analitičar, uvijek na zadatku. Pripovijeda mi anegdote da mi pokaže kako odbacujem ono što bi druge žene itekako cijenile.
U glavi mu odgovaram: „Ne znaš ti što je senzualnost. Hugo i ja znamo. To je u nama, ne u tvojim perverzijama; u osjećaju, u strasti, u ljubavi."
Nastavlja govoriti. Promatram ga svojim „profinjenim" licem. Ne mrzi me jer koliko god me odbija, koliko god sam bijesna, spremna sam oprostiti. Kada vidim da sam ga uzbudila, čini mi se prirodnim dopustiti mu da mi izlije strast među noge. Dopuštam mu to, iz samilosti. On to osjeća. Druge bi ga žene uvrijedile, kaže. Svjestan je moje samilosti za svoju smiješnu, ponižavajuću fizičku potrebu.
Dugovala sam mu to; otkrio mi je novi svijet. Po prvi put otkrila sam abnormalno iskustvo na koje me Eduardo upozorio. Egzotika i senzualnost od sada za mene imaju sasvim drugo značenje.
Pogled mi nije bio pošteđen nijedne pojedinosti, još uvijek se svega sjećam: Drake gleda svoju mokru maramicu, nudi mi ručnik, grije vodu na plinskome štednjaku.

Hugu pričam samo dio priče, ispuštam sam čin, izvlačim značenje za sebe i njega. On to prihvaća, kao nešto zauvijek svršeno. Vodimo sat strastvene ljubavi, bez
perverzija, bez neugodnog osjećaja koji slijedi. A kada je gotovo, nije gotovo, mirno ležimo jedno drugome u zagrljaju, uljuljkani našom ljubavlju, nježnošću, senzualnošću u kojoj sudjeluje cijelo biće.

Henry je maštovit, ima animalnu strast za životom, ogromnu moć samoizražavanja; najistinskiji genij koga sam ikad poznavala. „Naše doba ima potrebu za nasiljem" - piše on. On sam je nasilje.


Hugo mu se divi. U isto vrijeme zabrinut je. S pravom kaže:
Ti se zaljubljuješ u umove. Izgubit ću te zbog Henrya.
Nećeš me izgubiti.
Znam kako mi je zapaljiva mašta. Već sam odana Henrvjevim djelima, ali odvajam tijelo od uma. Uživam u njegovoj snazi, njegovoj ružnoj, destruktivnoj, neustrašivoj, katarzičnoj snazi. Ovoga trenutka mogla bih napisati knjigu o njegovu geniju. Gotovo svaka druga riječ koju izgovori, stvara u meni električni naboj. Govori o Bunuelovu Zlatnom dobu, o Salavinu, Waldu Franku, Proustu, o filmu Plavi anđeo, o ljudima, animalizmu, Parizu, francuskim prostitutkama, Amerikankama, Americi. On stupa i pred Joyceom. Ne priznaje formu. Piše kao što razmišlja, istovremeno na više razina, uz prividan nemar i kaos.

Završila sam svoju novu knjigu, ali je nisam sasvim dotjerala. Hugo ju je u nedjelju pročitao i bio oduševljen. Nadrealistička je, lirska. Henry kaže da pišem kao muškarac, strahovito jasno i sažeto. Iznenadila ga je moja knjiga o Lawrenceu, iako ga ne voli.
Tako inteligentna knjiga.
To je dovoljno. On zna da sam prerasla Lawrencea. U glavi već Imam novu knjigu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Dnevnik ljubavi (1931. -1932.)

Počalji od Mustra taj Sub Mar 10, 2018 6:13 pm






Transponirala sam Drakeovu seksualnost u drugu vrstu intere-sa. Muškarci ne trebaju samo seksualnog primatelja. Trebaju neko-
ga tko će ih utješiti, uspavati, razumjeti, pomoći, potaknuti, saslu-šati. Činim sve to nježno i toplo, a on - pali lulu i ostavlja me na miru. Promatram ga kao da je bik.
Osim toga, budući da je inteligentan, razumije da je ženu popu i mene nemoguće zavesti bez iluzija. Njega ne zanimaju iluzije. U redu. Malo se ljuti, ali ... iz toga će napraviti priču. Zabavlja ga kada mu kažem da znam da me ne voli. Mislio je da bi bilo doista djetinjasto od mene vjerovati da me voli.
Pametna mala - kaže. I ispriča mi sve svoje nevolje.

Opet pitanje: želimo li zabave, orgije? Hugo kaže:
Definitivno ne.
Ne želi riskirati. Bilo bi to forsiranje našeg temperamenta. Mi ne volimo zabave, ne pijemo, ne zavidimo Henryju na njegovu životu. Ali, ja se bunim:
Takve se stvari ne rade dok si trijezan, treba se napiti.
Hugo se ne želi napiti. Ne želim ni ja. U svakom slučaju, nećemo ići i tražiti kurve ili muškarce. Ako nam se ipak pruži prilika, proživjet ćemo ono što želimo.

U međuvremenu, zadovoljni smo našim manje intenzivnim životom jer je žar, nakon oživljavanja Hugove strasti zbog moje veze s Johnom, naravno, ponovno splasnuo. Osim toga, ljubomoran je na Henrvja i Drakea - bio je očajan - ali sam ga uspjela razuvjeriti. Vidi da sam mudrija, da zapravo nikada više ne želim glavom u zid.
Doista vjerujem, da nisam pisac, stvaratelj, eksperimentator, mogla bih biti veoma vjerna žena. Visoko cijenim vjernost, ali moj temperament pripada piscu, a ne ženi. Takva rascijepljenost možda se čini djetinjastom, ali je moguća. Ako oduzmemo pretjeran žar i eksploziju ideja, dobijemo ženu koja voli savršenstvo. A vjernost je neka vrsta savršenstva. Čini mi se glupom i neinteligentnom jer sa-da su mi na umu veći planovi. Savršenstvo je statično, a ja sam u punom pokretu. Vjerna je žena samo jedna faza, jedan trenutak, jedan oblik, jedno stanje.
Mogla sam pronaći muža koji bi me volio manje isključivo, ali to ne bi bio Hugo, a štogod da Hugo jest, od čega god da se sastoji, ja ga volim. Naše se vrijednosti razlikuju. Za vjernost mu plaćam svojom maštom, svojim talentom. Nikada nisam bila zadovoljna našim računima. Ali oni moraju ostati kakvi jesu.

Večeras će doći kući i ja ću ga promatrati. Profinjeniji je od bilo kojeg muškarca koje poznajem, gotovo savršen. Dirljivo savršen.

Sati koje provodim u kavani jedino su vrijeme kada doista živim, osim kada pišem. Sve više zamjeram na gluposti Hugova života u banci. Kada krenem kući, znam da se vraćam bankaru. Smrdi na banku. Gadi mi se. Jadni Hugo.
Nakon cijeloga poslijepodneva provedenog u razgovoru s Hen-ryjem, sve je u redu - volim tu kombinaciju intelekta i emotivnos-ti. Tako se lako zanese. Razgovarali smo, i nismo primijetili koliko je sati, dok se Hugo nije vratio kući, a tada smo zajedno

večerali. Henry je komentirao trbušastu zelenu bocu vina i lagano pištanje vlažnih cjepanica u kaminu.
Misli da dobro poznajem život jer sam pozirala slikarima. Stupanj moje naivnosti činio bi mu se nevjerojatnim. Kako sam se kasno probudila i uz kakvu galamu! Ma je li važno što Henry misli o meni? Uskoro će shvatiti kakva sam. Ima um karikaturista. Vidjet ću se u karikaturi.
Hugo s pravom kaže da je za karikaturu potrebno mnogo mržnje. Henry i moja prijateljica Natasha (Trubetskoi) puni su mržnje. Ju nisam. Kod mene je sve ili obožavanje i strast ili pak samilost i razumijevanje. Rijetko kada mrzim, a tada ubojito. Na primjer, sada mrzim banku i sve s njome u vezi. Također mrzim holandsko slikar- stvo, oralni seks, zabave i hladno kišovito vrijeme. Ali, mnogo se češće bavim ljubavlju.
Potpuno sam zakupljena Henryjem, koji je nesiguran, kritičan, iskren. Kada mu poklonim nešto novca, to mi daje strahovito sebično zadovoljstvo. O čemu razmišljam kada sjedim pored vatre? O tome da Henryju kupim gomilu karata za vlak; da mu kupim Alberti-ne Disparue1. Henry želi čitati Albertine Disparue? Brzo, neću biti zadovoljna dok mu ne kupim tu knjigu. Prava sam glupača. Nitko ne želi takve usluge, nitko osim Eduarda, a čak i on, u nekim trenuci-ma, više voli potpunu ravnodušnost. Željela bih dati Henryju dom, dobru hranu, prihod. Da sam bogata, ne bih dugo ostala bogata.

Drake me više ni najmanje ne zanima. Danas mi je laknulo ka-da nije došao. Henry me zanima, ali ne fizički. Je li moguće da naposljetku mogu biti zadovoljna s Hugom? Pogodilo me kada je da-nas odlazio na put u Nizozemsku. Osjećala sam se starom, hladnom


Zapanjujuće bijelo lice, plamene oči. June Mansfield, Henryje-va žena. Kad je iz tame vrta izišla na svjetlo ulaznih vrata, po prvi puta sam ugledala najljepšu ženu na svijetu.
Prije mnogo godina, kada sam pokušavala zamisliti pravu ljepotu, u glavi sam stvorila sliku upravo te žene. Čak sam je zamišljala kao Židovku. Već dugo poznajem boju njezine kože, profil, zube.
Njezina me ljepota potpuno preplavila. Dok sam sjedila pred njom, osjetila sam da bih za nju mogla učiniti bilo kakvu ludost, štogod zatraži od mene. Henry je pored nje sasvim iščezao. Ona je bila boja, sjaj, čudnovatost.
Prezaokupljena je svojom ulogom u životu. Razlozi su mi poznati: njezina joj ljepota donosi drame i događaje. Ideje joj ne znače ništa. U njoj sam ugledala karikaturu teatralne i dramatične osobe. Kostimi, stav, govor. Ona je fenomenalna glumica. Ništa više. Nisam joj uspjela otkriti srž. Sve što je Henry rekao o njoj bila je istina.
Do kraja večeri bila sam poput muškarca, strahovito zaljubljena u njezino lice i tijelo, koje je toliko obećavalo, a mrzila sam ono ja koje su za nju stvorili drugi. Drugi osjećaju zbog nje; zbog nje drugi pišu poeziju; drugi zbog nje mrze; drugi je, poput Henryja, vole usprkos samima sebi.

June. Tu sam je noć sanjala - bila je sasvim malena, veoma krhka, i ja sam je voljela. Voljela sam malenkost koja mi se pojavila u njezinu govoru: nesrazmjeran, povrijeđeni ponos. Nedostaje joj jezgra sigurnosti, nezasitno žudi za divljenjem. Živi u odrazu sebe u očima drugih. Ne usudi se biti ono što jest. June Mansfield ne postoji. Ona to zna. Što je više vole, to je više svjesna te činjenice. Svjesna je toga da postoji prekrasna žena, koju je sinoć moje neiskustvo potaklo na to da pokuša prikriti dubinu svoga iskustva.
Zapanjujuće bijelo lice ponovno nestaje u tamu vrta. Pri odlasku pozira za mene. Želim istrčati i poljubiti njezinu fantastičnu ljepotu, poljubiti je i reći: „Odnesi sa sobom odraz mene, dio mene. Sanjala sam te, željela da postojiš. Uvijek ćeš biti dio mog života. Ako te volim, to je sigurno zato jer smo jednom dijelile ista maštanja, isto ludilo, istu pozornicu. Jedina sila koja vas drži zajedno je tvoja ljubav prema Henryju i zato ga voliš. On ti nanosi bol, ali ti zajedno drži tijelo i dušu. On je ujedinjuje. Prisiljava te u povremenu cjelovitost. Ja imam Huga."
Poželjela sam je ponovno vidjeti. Mislila sam da bi se svidjela Hugu. Činilo mi se tako prirodnim da se June mora svakome svidjeti. Pričala sam Hugu o njoj. Nisam osjećala ljubomoru.
Kada je ponovno izronila iz tame, činila se još ljepšom nego prije. Uz to se doimala iskrenijom. Rekla sam sama sebi: „Ljudi su uvijek iskreniji uz Huga." Također sam mislila da je to zato jer je bila opuštenija. Nisam znala što Hugo misli. Krenula je uz stepenice, ostaviti kaput u spavaćoj sobi. Na sekundu je zastala na pola puta, gdje joj je svjetlo obasjalo lice na pozadini tirkizno-zelenog zida. Plava kosa, blijedo lice, demonski zakrivljene obrve, okrutan osmijeh uz razoružavajuće jamice na obrazima. Perfidna, beskonačno poželjna, privlačila me je k sebi kao smrt.
Dolje su Henry i June sklopili savez. Pričali su nam o svojim svađama, prekidima, ratovima. Hugo, koji se ne osjeća ugodno u prisutnosti emocija, pokušao je smijehom omekšati oštre rubove, izgladiti ružan, strašan nesklad kako bi im podigao samopouzdanje. Spretan na riječima i razuman poput Francuza, uništio je svaku mogućnost drame. Među njima je mogla buknuti žestoka, neljudska, strašna scena, ali Hugo nam nikada ne bi dopustio da to saznamo.
Pošto su bili otišli, rekla sam mu da nam je time svima onemogućio da živimo, dopustio živom trenutku da proleti pored njega. Posramio se svoga optimizma, pokušaja da izgladi stvari. Razumio je. Obećao je da će upamtiti. Bez mene bi bio potpuno isključen iz društva zbog svoje navike konvencionalnosti.

Za večerom je bilo veselo. Henry i June bili su strahovito gladni. Potom smo otišli u „Grand Guignol". U autu smo June i ja sjedile jedna do druge i govorile u isti glas.

Kada mi te Henry opisivao - rekla je - izostavio je najvažnije dijelove. Nije te uopće razumio.
Znala je to istoga trenutka; razumjele smo jedna drugu, svaku pojedinost i nijansu.
U kazalištu. Kako je teško zamijetiti Henryja dok ona sjedi pored njega, blistava, s licem poput maske. Stanka. Nas dvije želimo pušiti, Henry i Hugo ne. Izlazimo zajedno, kakvu gužvu izazivamo! Kažem joj:
Ti si jedina žena koje je ikada odgovorila na zahtjeve moje mašte. Ona kaže:
Dobro je da odlazim. Uskoro bi mi skinula masku. Pred ženom sam bespomoćna. Ne znam kako se ponašati pred ženom.
Govori li istinu? Ne. U autu mi je pričala o prijateljici Jean, kiparici i pjesnikinji.
Jean je imala predivno lice - a tada žurno dodaje - ne govorim o običnoj ženi.
Jeanino lice - njezina je ljepota bila više poput ljepote muškarca.

Zastaje:
Jeanine ruke bile su predivne, tako gipke jer se bavila modeliranjem u glini.
Prsti su joj se sužavali prema vrhovima.
Kakav t o bijes Izazivaju u meni Juneine pohvale Jeaninim ru-kama? Ljubomora? A njezino inzistiranje na tome da joj je život prepun muškaraca, da ne zna kako se ponašati pred ženom. Lažlji-vica!
Kaže mi, pažljivo me promatrajući:
Mislila sam ti da su ti oči plave. Neobične su i prelijepe, sive i zlatne, s tim dugim crnim trepavicama. Ti si najgracioznija žena koju sam ikada vidjela. U hodu ne dotičeš tlo. Razgovaramo o bojama koje volimo. Ona uvijek nosi crno i ljubičasto.

Vraćamo se na svoja mjesta. Stalno se obraća meni, ne Hugu. Pri izlasku iz kazališta uzimam je pod ruku. Stavlja svoju ruku preko moje; prsti nam se isprepliću. Kaže:
Neku večer na Montparnasseu povrijedilo me kada sam čula da ti spominju ime. Ne želim da ti se jeftini muškarci povlače životom. Osjećam se prilično... zaštitnički.

U kavani primjećujem pepeo pod kožom njezina lica. Raspadanje. Osjećam strahovitu tjeskobu. Želim je zagrliti. Osjećam kako tone u smrt, želim ući u smrt i pratiti je, zagrliti. Umire mi pred očima. Umire njezina neodoljiva, mračna ljepota. Njezina čudna, muška snaga.
Ne razumijem što govori. Fasciniraju me njezine oči i usta, njezina bezbojna, loše našminkana usta. Osjeća li da sam nepokretna i skamenjena, izgubljena u njoj?
Pod laganim baršunastim ogrtačem, drhti od hladnoće.
Hoćeš li prije odlaska ručati sa mnom? - pitam je.
Drago joj je da odlazi. Henry je voli nesavršeno i brutalno. Povrijedio joj je ponos žudeći za suprotnim od nje: ružnim, običnim, pasivnim ženama. On ne može izdržati njezin pozitivizam, njezinu snagu. Sada svim srcem mrzim Henryja. Mrzim muškarce koji se boje ženske snage. Jean je zacijelo voljela njezinu snagu, njezinu razornu moć. Jer June je propast.

Moja je snaga, kaže mi Hugo kasnije kada otkrijem da mrzi June, blaga, neizravna, delikatna, lukava, kreativna, nježna, ženska. Njezina je kao u muškarca. Hugo kaže da ima muški vrat, muški glas i grube ruke. Zar ne vidim? Ne, ne vidim, a i ne marim. Hugo priznaje da je ljubomoran. Zamrzili su se od prve minute.
Misli li ona da svojom ženskom senzibilnošću i nježnošću može voljeti bilo što u tebi što ja ne volim?
Istina. Hugo je uvijek bio beskonačno nježan prema meni, ali dok govori o June, ja razmišljam o našim isprepletenim prstima. Ona ne dotiče isto seksualno središte moga bića koje dotiče muškarac. Što je to ona, dakle, probudila u meni? Željela sam je

posjedovati kao da sam muškarac, ali sam isto tako željela da me voli, tim očima, ru- kama, osjetilima, što može samo žena. Meka i blaga penetracija.
Mrzim Henryja jer se usudio povrijediti njezin ogroman i plitak ponos. Juneina nadmoć pobuđuje njegovu mržnju, čak osvetoljubivost. Promatra moju blagu, priprostu služavku, Emiliju. Taj me njegov prijestup tjera da još više zavolim June.
Volim je zbog onoga što se usuđuje biti, zbog njezine bešćutnosti, okrutnosti, sebičnosti, pokvarenosti, demonske destruktivnosti. Bez oklijevanja bi me mogla smrviti u prah. Ona je osobnost uvećana do krajnjih granica. Obožavam njezinu sposobnost da nanese bol, i spremna sam joj se žrtvovati. Neka zbroju sebe nadoda mene. Neka bude June uz dodatak svega što ja predstavljam.
June i ja nalazimo se u „American Expressu". Znala sam da će kasniti, ali mi to nije bilo važno. Stigla sam prerano, bilo mi je gotovo mučno od napetosti. Vidjet ću je, na danjem svjetlu, kako izranja iz gomile. Je li to moguće? Bojala sam se da ću ostati stajati tamo, kao što sam stajala na drugim mjestima i promatrala gomilu, znajući da se June nikada neće pojaviti jer je tek izdanak moje mašte. Nisam mogla povjerovati da će stići tim ulicama, prijeći taj i taj bulevar, izroniti iz šačice sivih, bezličnih ljudi, ušetati u to mjesto. Kakva radost, promatrati užurbanu gomilu i ugledati je kako, blještava, nevjerojatna, korača prema meni. Držim je za toplu ruku. Ide provjeriti poštu. Zar čovjek u „American Expressu" ne vidi to čudo? Nitko nikada nije provjeravao poštu poput nje. Je li ikada ijedna žena nosila pohabane cipele, iznošenu crnu haljinu, otrcan tamno-modri ogrtač i stari ljubičasti šešir kao što ih ona nosi?
U njezinoj prisutnosti ne mogu jesti. Naizgled sam mirna, održavam varljivu orijentalnu mirnoću. Ona pije i puši. Na neki je način prilično luda, puna strahova i manija. Njezine bi, uglavnom nesvjesne riječi, psihoanalitičaru mnogo toga otkrile, ali ja ih ne mogu analizirati. To su uglavnom laži. Sadržaj njezine mašte za nju je stvarnost. Ali što to ona tako pažljivo gradi? Veličanje, učvršćivanje i slavljenje vlastite osobnosti. Ona raste, okružena očigledom i sveobuhvatnom toplinom moga obožavanja. U isto vrijeme doima se destruktivnom i bespomoćnom. Želim je zaštititi. Dobra šala! Ja da štitim onu čija je snaga beskonačna? Njezina je snaga tako velika da zapravo vjerujem kada mi kaže da ta destruktivnost nije namjerna. Je li pokušala i mene uništiti? Ne, ali ušla je u moj dom i ja sam bila spremna na svako trpljenje koje bi mi mogla nanijeti. Ako je u njoj bilo proračunatosti, do toga je došlo kasnije, kada je postala svjesna svoje moći i zapitala se kako bi je mogla upotrijebiti. Ne mislim da ta zlokobna moć ima određen cilj. I sama je zbunjena njome.
Sada je imam u sebi, kao nekoga koga treba žaliti i štititi. Upletena je u perverzije i tragedije kojima nije dorasla. Konačno sam joj našla slabu točku. Život joj je prepun fantazija.


Želim je silom spustiti na zemlju. Želim biti nasilna prema njoj. Ja, koja sam sva u snovima, u polu-proživljenim iskustvima, vidim sebe opsjednutu bijesnom namjerom: želim zgrabiti Juneine neuhvatljive ruke, o, takvom silinom, odvesti je u hotelsku sobu, i ostvariti moj i njezin san, san koji je izbjegavala cijeloga života.
Napeta i iscrpljena nakon tri sata s June, otišla sam sastati se s Eduardom. On je u njoj pronašao slabosti i poticao me da iskažem svoju snagu.

U taksiju, dok mi je stiskala ruku, jedva sam mogla jasno razmišljati. Nisam se sramila svoga obožavanja, svoje poniznosti. Njezini pokreti nisu bili iskreni. Ne vjerujem da može voljeti.
Kaže da želi zadržati ružičastu haljinu koju sam nosila one noći kada me je prvi put vidjela. Kad joj kažem da ću joj je pokloniti za rastanak, kaže da bi voljela i malo mog mirisa, za uspomenu. Uz to, treba cipele, čarape, rukavice, rublje. Sentimentalnost? Romantika? Ako to doista misli... Zašto sumnjati u nju? Vjerojatno je samo veoma osjetljiva, a preosjetljivi su ljudi lažni kada drugi u njih sumnjaju; neodlučni su. A tada ih drugi smatraju neiskrenima. Ipak, želim joj vjerovati. U isto vrijeme ne čini mi se toliko važnim voli li me. Tonije njezina uloga. Toliko sam puna ljubavi za nju. A u isto vrijeme osjećam da umirem. Naša bi ljubav bila smrt. Zagrljaj fantazija.
Kada Hugu pripovijedam Juneine priče, on kaže da su vrlo jeftine. Ne znam.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Dnevnik ljubavi (1931. -1932.)

Počalji od Mustra taj Sub Mar 10, 2018 6:13 pm




Demonski analitičar Eduardo ostaje kod nas dva dana, i tjera me da osvijestim krizu kroz koju prolazim. Želim gledati June. Želim promatrati njezino tijelo. Nisam se usudila gledati joj tijelo. Znam da je predivno.
Eduardova me pitanja izluđuju. Neumoljivo primjećuje kako sam se ponizila. Nisam se zadržala na uspjesima koji bi me mogli uzdići. Tjera me da se sjetim kako me otac tukao, kako je moja prva uspomena na njega poniženje. Nakon tifusne groznice govorio mi je da sam ružna. Izgubila sam tijelo i uvojke.

Od čega sam se sada razboljela? Od June. June i njezinih mračnih draži. Drogirala se; voljela žene; kada priča priče, služi se policijskim jezikom. A ipak je zadržala tu nevjerojatnu, bezvremenu, toplu sentimentalnost:
Daj mi parfem koji sam udisala u tvojoj kući. Uspinjući se uzbrdo, prema tvojoj kući, bila sam u zanosu.
Pitam Eduarda:
Misliš li doista da sam lezbijka? Misliš li da je to ozbiljno? Ili je to samo reakcija na moje iskustvo s Drakeom?
Nije siguran.
Hugo zauzima odlučan stav i kaže kako smatra da je sve izvan naše ljubavi nevažno - to su samo faze, strastvena znatiželja. Želi siguran život. Radujem što ga je pronašao. Kažem mu da ima pravo.
Eduardo konačno kaže da nisam lezbijka jer ne mrzim muškarce - upravo suprotno. Sinoć u snu, željela sam Eduarda, ne June. Noć prije toga, kada sam sanjala o June, bila sam na vrhu nebodera i trebala se spustiti niz pročelje po vrlo uskim požarnim ljestva-ma. Bila sam užasnuta. Nisam mogla.

U ponedjeljak je došla u Louveciennes. Poput Henryja, okrutno sam je upitala:
-Jesi li ti lezbijka? Jesi li se suočila sa svojim porivima? Odgovorila mi je sasvim tiho:
-Jean je bila previše muškobanjasta. Suočila sam se sa svojim osjećajima; potpuno sam ih svjesna, ali nikada nisam susrela nekoga s kime bih ih željela proživjeti, sve do sada.
A tada je skrenula temu:
Kako se divno odijevaš. Ova haljina - ružičasta boja, njezina starinska punoća pri dnu, malena baršunasta jakna, čipkasti ovratnik, čipka preko grudiju - kako savršeno, apsolutno savršeno. Sviđa mi se i kako se pokrivaš. Vrlo malo toga ostaje otkriveno, zapravo samo vrat. Sviđa mi se tvoje tirkizno prstenje i koralji.
Ruke su joj se tresle; drhtala je. Zasramila sam se radi svoje brutalnosti. Bila sam strašno nervozna. Rekla je kako mi je u restoranu
poželjela vidjeti stopala, ali se nije usudila gledati. Rekla sam joj kako sam se bojala gledati njezino tijelo. Razgovarale smo u isprekidanim rečenicama. Promatrala mi je stopala u sandalama i rekla da su predivna.
Rekla sam:
Sviđaju li ti se ove sandale?
Odgovorila je da je oduvijek voljela sandale, i da ih je stalno nosila, sve dok nije postala presiromašna. Rekla sam joj:
Hajdemo u moju sobu, probaj jedan drugi par.

Sjedeći na mom krevetu, obula je sandale. Bile su joj premalene. Vidjela sam da nosi pamučne čarape, i to me zaboljelo - vidjeti June u pamučnim čarapama. Pokazala sam joj svoj crni ogrtač, za koji je rekla da je divan. Dala sam joj da ga isproba i pri tome ugledala ljepotu njezina tijela, u svoj njegovoj punoći i težini, i ono me potpuno obuzelo.
Nisam mogla razumjeti zašto se osjeća tako nelagodno, tako stidljivo, tako uplašeno. Rekla sam da ću joj sašiti sličan ogrtač. U jednom trenutku dotakla sam joj ruku. Izmakla je dodiru. Jesam li je prestrašila? Može li postojati netko osjetljiviji i prestrašeniji od mene? Nisam mogla povjerovati. U tom trenutku nisam se bojala. Očajnički sam je željela dodirnuti.
Dolje na kauču, dekolte na haljini otvorio se i otkrio joj poprsje - željela sam ga poljubiti. Bila sam nevjerojatno uzbuđena i sva sam se tresla. Postala sam svjesna njezine osjetljivosti i straha od vlastitih osjećaja. Govorila je, ali sada sam znala da to čini kako bi izbjegla dublji, unutarnji govor - riječi koje nismo mogle izgovoriti.

Sljedeći dan ponovno smo se sastale u „American Expressu". Došla je u krojenu odijelu za koje sam rekla da mi se sviđa.
Rekla je da ne želi od mene ništa osim parfema koji imam na sebi i moje maramice boje vina. Ali inzistirala sam na obećanju da mi dopusti da joj kupim sandale.
Prvo sam je natjerala u toalet. Otvorila sam torbu i izvadila par prozirnih čarapa.
Navuci ih - zamolila sam.
Poslušala me. U međuvremenu sam otvorila bočicu parfema.
Stavi malo.
Pored nas je stajala čistačica i čekala napojnicu. Nisam obraćala pažnju na nju.
June je imala rupu na rukavu.

Bila sam nevjerojatno sretna. June je bila ushićena. Govorile smo u jedan glas:
Sinoć sam te htjela nazvati. Htjela sam ti poslati telegram -rekla je June.
Željela mi je reći da je na vlaku bila vrlo nesretna, i žalila zbog svoje nespretnosti, nervoze, ispraznog razgovora. A toliko mi je toga željela reći.
Imale smo jednake strahove da ćemo razočarati jedna drugu. Tu je večer, kao drogirana, otišla u kavanu, prepuna misli o meni. Glasovi drugih ljudi dopirali su do nje kao iz velike daljine. Bila je u zanosu. Nije mogla spavati. Što sam joj to učinila? Uvijek je bila sigurna u sebe, vješta u razgovoru, nije se dala lako smesti.
Kada sam shvatila što mi je otkrila, gotovo sam poludjela od radosti. Dakle, voli me? June! U restoranu je sjedila pored mene, malena, plaha, nespretna, uspaničena. Nešto bi rekla, a zatim me zamolila da joj oprostim na gluposti. Nisam to mogla podnijeti. Rekla sam joj:
Obje smo se izgubile, ali katkada najviše otkrijemo kada smo najmanje nalik sebi. Više ne pokušavam misliti. Kada sam s tobom, ne mogu misliti. Ti si kao ja, želiš
savršen trenutak, ali ništa što se predugo zamišljalo u stvarnosti ne može biti savršeno. Nijedna od nas ne može jednostavno reći pravu stvar. Preplavljene smo osjećajima. Neka. To je tako divno, divno. Volim te, June.
I ne znajući što bih još rekla, na šanku među nama raširila sam maramicu boje vina koju je poželjela, svoje koraljne naušnice, i tirkizni prsten koji mi je poklonio Hugo, i koji me boljelo dati, ali pred Juneinu ljepotu i poniznost bila sam spremna položiti i krv.
Otišle smo u trgovinu cipelama. Ružna žena koja nas je posluživala, mrzila je nas i našu očiglednu sreću. Čvrsto sam držala June
za ruku. Izdavala sam naredbe prodavačici. Bila sam muškarac. Bila sam okrutna, oštra, tvrdoglava. Kada su spomenule širinu Junei-nih stopala, prekorila sam ih. June nije razumjela njihov francuski, ali je mogla primijetiti njihovu zlobu. Rekla sam joj:
Kada su ljudi zlobni prema tebi, želim se pred tobom spustiti na koljena.
Odabrale smo par sandala. Odbila je bilo što drugo, što ne simbolizira ili predstavlja mene. Želi nositi sve što nosim ja, iako nikada prije nije željela nikoga imitirati.
Dok smo tijesno pripijene jedna uz drugu, rukom pod ruku, isprepletenih prstiju, zajedno hodale ulicama, nisam mogla govoriti. Hodale smo kroz svijet, kroz stvarnost, ravno u ekstazu. Kada je mirisala moju maramicu, udisala je mene. Kada sam zaogrnula njezinu ljepotu, posjedovala sam je.
Rekla je:
Željela bih toliko toga raditi s tobom. S tobom bi pušila opijum.
June, koja ne prihvaća dar koji nema simbolično značenje; June, koja sama pere rublje kako bi mogla kupiti bočicu parfema; June, koju nije strah siromaštva i bijede, i koju one ne dotiču, kao ni pijanstvo njezinih prijatelja; June, koja neumoljivo ocjenjuje, odabire i odbacuje ljude; koja zna da su njezine beskonačne pripovijesti bijeg od stvarnosti; koja, skrivajući se za tim raskošnim jezikom, postaje još tajanstvenija. Potajno moja.

Hugo počinje shvaćati. Stvarnost postoji samo između njega i mene, u našoj ljubavi. Sve su drugo sanje. Naša je ljubav zaključena. Mogu biti vjerna. Te sam noći bila strahovito sretna.

Moram je poljubiti, moram je poljubiti.
Da je htjela, jučer bih bila sjela na pod, i naslonila joj glavu na koljena. Ali nije. Ipak, dok na kolodvoru čekamo vlak, traži moju ruku. Izgovaram joj ime. Stojimo pripijene jedna uz drugu, lica nam se gotovo dodiruju. Smiješim joj se dok vlak polako nestaje. Okrećem se.
Šef stanice želi mi prodati srećke. Kupujem i vraćam mu ih, poželjevši mu sreću na lutriji. Velikodušna sam prema drugima jer želim sve dati June, njoj kojoj se ništa ne može pokloniti.
Kakvim se tajnim jezikom služimo, polutonovima, nijansama, apstrakcijama, simbolima. Vraćam se Hugu i Henrvju, ispunjena žarom koji ih obojicu plaši. Henry je uznemiren. Hugo je tužan. Kakva se to silna čarolija događa između mene i June kada smo zajedno? Čudo! Čudo! S June je moguće čudo.

Sinoć, nakon June, ispunjena njome, nisam mogla podnijeti da Hugo čita novine i govori o korporacijama i uspješnome danu na poslu. Razumio je - on razumije - ali nije mogao podijeliti, dokučiti moj žar. Zadirkivao me. Bio je duhovit. Bio je nevjerojatno drag i topao. Ali ja se nisam mogla vratiti.
Ležala sam na kauču, pušila i mislila na June. Na kolodvoru sam se bila onesvijestila.

Ovaj nas intenzitet obje uništava. Drago joj je da odlazi. Nije spremna prepustiti mu se kao ja. Želi pobjeći od onoga što joj život nudi. Ona se boji moje moći, a ja se njezinoj s radošću prepuštam.

Kada smo se danas na pola sata sastale kako bismo razgovarale o Henryjevoj budućnosti, zamolila me da se brinem za njega i poklonila mi srebrnu narukvicu s mačjim okom, a ima tako malo osobnih stvari. Isprva sam odbila, a tada me obuzela radost što nosim njezinu narukvicu, dio nje. Nosim je poput simbola. Vrlo mi je dragocjena.

Hugo je primijetio narukvicu i nije mu se svidjela. Želio mi ju je skinuti, da se našali sa mnom. Dok mi je drobio prste, držala sam je svom snagom, dopuštala mu da mi nanosi bol.

joj:
June se bojala da bi me Henry mogao okrenuti protiv nje. Čega se boji? Rekla sam

- Među nama skriva se divna tajna. Stvorila sam sliku o tebi na temelju vlastita
iskustva. Povjerenja. Što mi znači Henrvjevo viđenje?!
Tada sam u banci slučajno susrela Henrvja. Vidjela sam da me mrzi i bila sam zapanjena. June je rekla da je bio nemiran i nervozan jer je ljubomoran na žene više nego na muškarce. June, neizbježno, sije ludilo. Henry, koji me smatrao „rijetkom" osobom, sada me mrzi. Hugo, koji rijetko koga mrzi, mrzi nju.
Danas mi je rekla da je, dok je s Henryjem razgovarala o meni, pokušala biti vrlo prirodna i izravna, kako ne bi pomislio ništa neobično. Rekla mu je:
- Anais je samo bilo dosadno u životu, pa se primila nas.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Dnevnik ljubavi (1931. -1932.)

Počalji od Mustra taj Sub Mar 10, 2018 6:14 pm



To mi se činilo okrutnim. Bilo je to jedina ružna rečenica koju sam čula od nje.
Hugo i ja potpuno se prepuštamo jedno drugome. Ne možemo jedno bez drugoga, ne podnosimo neslogu, rat, odvajanje, ne možemo sami u šetnju, ne volimo putovati jedno bez drugoga. Predajemo se jedno drugome usprkos individualizmu, mržnji prema intimnosti. Naša je ljubav upila naša egocentrična ja. Naša je ljubav naš ego.
Ne mislim da su June i Henry to uspjeli postići jer su njihove individualnosti prejake. Zato su u ratu; ljubav je konflikt; moraju lagati jedno drugome, sumnjati jedno u drugo.

June se želi vratiti u New York i napraviti nešto dobro, biti lijepa za mene, zadovoljiti me. Boji se da će me razočarati.
Ručale smo zajedno u blago osvijetljenu restoranu, ovijene baršunastom bliskošću. Skinule smo šešire. Pile smo šampanjac. June je odbila sve slatko ili bez posebna okusa. Ona može živjeti na grejpu, ostrigama i šampanjcu.
Govorile smo u napola-dorečenim apstrakcijama koje su samo nama razumljive. Natjerala me da shvatim kako izmiče svim Hen-ryjevim pokušajima da je logički shvati, da je upozna.
Sjedila je omamljena šampanjcem. Govorila je o hašišu i njegovu utjecaju. Rekla
sam: sebi.

Iskusila sam takva stanja i bez hašiša. Meni ne trebaju droge. Ja sve to nosim u
To ju je malo naljutilo. Nije znala da sam ja dosegla takva stanja i bez štetnog utjecaja na um. Moj um ne smije umrijeti jer ja sam pisac. Ja sam pjesnik koji mora vidjeti, ne samo pjesnik opijen Juneinom ljepotom.
Njezinom krivnjom počela sam primjećivati nedosljednosti u njezinim pričama, djetinjaste laži. Nedostatak koordinacije i logike ostavljao je praznine, i ja bih, slažući djeliće u mozaik, stvarala vlastiti sud, od čega je ona u vječitom strahu, od čega želi pobjeći. Ona živi bez logike. Čim netko pokuša koordinirati June, June je izgubljena. Zacijelo je to mnogo puta doživjela. Ona je poput pijanca koji se odaje.
Razgovarale smo o parfemima, njihovim sastojcima, kombinacijama, značenjima.
Ne razmišljajući, rekla je:
- U subotu, kada sam odlazila od tebe, kupila sam parfem za Ray. (Ray je djevojka o kojoj mi je pričala).
U tome trenutku nisam razmišljala. Zapamtila sam samo ime parfema, koji je bio veoma skup.
Nastavile smo razgovarati. Naročit učinak na nju imaju moje oči, kao što mene opčinjava njezino lice. Rekla sam joj kako njezina narukvica stišće moje moje zapešće poput njezinih prstiju, koji me drže u barbarskome ropstvu. Ona želi moj ogrtač oko svoga tijela.
Nakon ručka izišle smo u šetnju. Morala je kupiti kartu za New York. Najprije smo se taksijem odvezle do njezina hotela. Pokazala mi je marionetu, Grofa Brugu, kojega je izradila Jean. Imao je ljubičastu kosu i ljubičaste kapke, oči prostitutke, Pulcinellov nos, obješena, pokvarena usta, sušičave obraze, oštru, agresivnu bradu, ru- ke ubojice, drvene noge; a nosio je španjolski sombrero i crnu baršunastu jaknu. Bio je na pozornici.
June ga je posjela na pod taksija. Nasmijala sam mu se.
Ušle smo u nekoliko parobrodnih agencija. June nije imala dovoljno novca čak ni za kartu trećega razreda i pokušavala je dobiti popust. Promatrala sam je kako se naginje preko pulta, s licem u rukama, zavodljivo, a muškarci s druge strane pulta besramno su je proždirali očima. A ona je tako umiljata, uvjerljiva, privlačna, smiješi im se tako tajanstveno. Gledala sam je kako prosi. Grof Bruga cerio mi se u lice. Bila sam svjesna samo svoje ljubomore prema tim muškarcima, ne njezinoga ponižavanja.
Izišle smo. Rekla sam June da ću joj dati potreban novac, iako je to bilo mnogo više no što sam joj mogla dati.
Ušle smo u drugu agenciju, a June još nije ni završila s nekakvom ludom pričom, a već je prešla na posao. Promatrala sam muškarca s druge strane pulta, koji je bio
sasvim izvan sebe, opčinjen njezinim licem i mekim, podatnim načinom na koji je razgovarala s njime, platila i potpisala. Stajala sam pokraj nje i gledala ga kako je pita:
Hoćete li sutra sa mnom na piće? June mu je stisnula ruku:
Tri sata?
Ne. Šest. - Smiješila mu se kao što se smiješi meni. Dok smo odlazile, žurno je objasnila:
Bio je vrlo koristan, uslužan. Napravit će mi veliku uslugu. Nisam mogla reći ne. Ne namjeravam ići, ali nisam mogla reći ne.
Sada kada si rekla da ideš, moraš ići - rekla sam ljutito, ali mi se odmah smučila doslovnost i glupost te izjave.
Uhvatila sam June pod ruku i gotovo zajecala:
Ne mogu to podnijeti. Ne mogu to podnijeti.
Bila sam bijesna na nešto neodređeno. Razmišljala sam o prostitutkama koje su iskrene jer u zamjenu za novac daju svoje tijelo. June nikada ne bi dala svoje tijelo. Ali zna prositi, kao što ja nikad ne bih; obećavati, što ja nikada ne bih, ako ne mislim dati.
June! U mome snu nastala je pukotina. Bila je svjesna toga. Zato mi je zgrabila ruku i stisnula je na svoje tople grudi, i tako smo hodale, s mojom rukom na njezinim grudima. Nikada ne nosi ništa

pod haljinom. Možda je to učinila nesvjesno, kao da umiruje bijesno dijete. Zatim je počela okolišati:
Zar bi ti više voljela da sam tome čovjeku brutalno rekla ne? Katkad sam doista brutalna, znaš, ali pred tobom ne mogu biti. Nisam mu htjela povrijediti osjećaje. Bio je veoma uslužan.
Budući da nisam znala što me razljutilo, nisam rekla ništa. Nije bilo riječi o prihvaćanju ili odbijanju pića. Iz kojeg razloga mora prihvatiti pomoć tog čovjeka? Stalno mi se ponavljala njezina izjava: „Bez obzira kako mi u životu loše ide, uvijek nađem nekoga tko će me počastiti šampanjcem". Naravno. Žena koja je gomilala du- gove koje nije namjeravala platiti jer se kasnije hvalila svojom seksualnom čistoćom. Lovac na bogatstvo. Ponosna na nepovredivost svoga tijela, ali ne i toliko da se, očima prostitutke, ne bi mogla poniziti na pultu parobrodne agencije.

Pričala mi je o tome kako se ona i Henry svađaju oko novca kojim će kupiti maslac. Nemaju novca i...
Nemate novca? - rekla sam. - Ali u subotu sam ti dala 400 franaka, Henryju i tebi za hranu. A danas je ponedjeljak.
Morali smo platiti neke dugove.
Prvo sam pomislila da misli na hotelsku sobu. Tada sam se odjednom sjetila parfema koji je koštao 200 franaka. Zašto mi nije rekla: ,,U subotu sam kupila parfem, rukavice i čarape." Dok je govorila o dugovima koje su morali platiti, nije me gledala u oči. A tada sam se sjetila još nekih njezinih riječi: „Kažu mi ljudi, i da imam cijelo bogatstvo, mogla bih ga potrošiti za jedan dan, a nitko za to ne bi znao. Nikada ne mogu objasniti na što potrošim novac."
Bilo je to naličje Juneine fantazije. Hodale smo ulicama, ali ni mekoća njezinih grudi nije mogla ublažiti bol.
Otišla sam kući i potonula u Hugov zagrljaj. Rekla sam mu:
Vratila sam se.
A on se veoma razveselio.

Ali, jučer oko četiri, dok sam je čekala u „American Expressu", vratar mi je rekao:
Vaša je prijateljica jutros bila ovdje i oprostila se sa mnom kao da se neće vratiti.
Ali dogovorile smo se da se nađemo ovdje.
Da nikada više ne vidim June kako mi prilazi - nemoguće! Bilo je to kao smrt. Je li bilo važno to što sam mislila jučer? Bila je nemoralna, neodgovorna - ali, to je njezina priroda. Ne želim se miješati u njezinu ćud. Moj je ponos u svezi novca aristokratski. Previše sam obzirna i ponosna. Ne bih promijenila ništa u temelju i samom korijenu Juneina fantastična bića. Ona je bila bezobzirna. Ja sam bila sputano, etično biće, usprkos svoga amoralnog intelekta. Nisam mogla dopustiti da Henry gladuje. Potpuno sam je prihvatila. Ne želim se svađati s njome. Kada bi barem došla, da je vidim samo još taj zadnji sat.
Samo za nju ritualno sam se odjenula, u isti onaj kostim koji je stvarao jaz između mene i drugih ljudi, simbol moje individualnosti koji je samo ona razumjela. Crni turban, stara ružičasta haljina s crnim čipkanim steznikom i ovratnikom, stari ružičast kaput s Medici ovratnikom. Dok sam hodala, stvarala sam gužvu i bila sam usamljenija nego ikad jer je reakcija bila djelomično neprijateljska, podrugljiva.
A tada se June ipak pojavila, sva u crnom baršunu, crnom ogrtaču i šeširu s perjem, bljeđa no ikad, i nosila je grofa Brugu, kao što sam je zamolila. Čudo njezina lica i osmjeha, njezinih ozbiljnih očiju...
Odvela sam je u rusku kavanu. Rusi su pjevali o onome što smo mi osjećale. June se pitala jesu li doista izgarali u plamenu kao što se činilo iz njihovih glasova i zanosnog sviranja. Vjerojatno ne tako kao June i ja.
Šampanjac i kavijar s June. Bio je to jedini trenutak u mome životu kada sam doista znala što je šampanjac i što je kavijar. Oni su June, ruski glasovi i June.
Okružuju nas ružni, nemaštoviti, mrtvi ljudi. Slijepe smo za njih. Promatram June u crnom baršunu. June koja juri u smrt. Henry ne može juriti s njom jer se bori za život.
Ali June i ja se ne suzdržavamo. Slijedim je. Osjećam ludu radost prepuštanja, odajući se raskalašenim maštarijama, njezinim čudnovatim iskustvima, igrama s grofom Bruga koji se klanja svijetu tužnom vrbolikošću svoje ljubičaste kose.
Gotovo je. Na ulici, June sa žaljenjem kaže:
Željela sam te zagrliti i milovati.
Pozivam joj taksi. Ona sjeda, spremna na odlazak, a ja stojim pored nje na stotinu muka.
Želim te poljubiti - kažem.
- I ja tebe - kaže June i nudi svoja usta koja ljubim dugo, dugo.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Dnevnik ljubavi (1931. -1932.)

Počalji od Mustra taj Sub Mar 10, 2018 6:14 pm





Pošto je otišla danima sam htjela samo spavati, ali sam se morala suočiti s još nečim - svojim odnosom s Henryjem.
Pozvali smo ga u Louveciennes. Željela sam mu ponuditi mir i utjehu doma, ali, naravno, znala sam da ćemo razgovarati o June.
Svoj nemir istresli smo u šetnji i razgovoru. Oboje smo opsjednuti željom da razotkrijemo June. Nije ljubomoran na mene jer je rekao da u njoj pobuđujem divne osjećaje, da se June po prvi puta zbližila sa ženom od vrijednosti. Kao da očekuje da ću imati pozitivan utjecaj na nju.
Kada je shvatio da razumijem June i da sam spremna biti iskrena s njim, otvoreno smo razgovarali. Ali u jednom trenutku sam zastala, oklijevajući, čudeći se svojoj nelojalnosti prema June. Tada je Henry primijetio da je istina, koja se u Juneinu slučaju mora zanemariti, ipak možda jedini temelj bilo kakvoj razmjeni među nama.
Oboje smo osjetili potrebu za savezništvom umova, naših dviju različitih vrsta logike, u pokušaju razumijevanja problema June. Henry je voli i zauvijek voli samo nju. Također je želi posjedovati kao lik, snažnu, fiktivnu osobnost. U svojoj ljubavi za
nju on je morao toliko trpjeti da je ljubavnik našao utočište u piscu. Napisao je žestoku i sjajnu knjigu o June i Jean.
Razmatrao je temu lezbijstva. Kada je od mene čuo riječi kojima se služi i June, bio je zapanjen jer mi vjeruje. Rekla sam:
Na kraju krajeva, ako postoji objašnjenje tajne, onda je to: ljubav između dvije žene utočište je i bijeg u harmoniju. U ljubavi između žene i muškarca postoji stalan otpor i sukob. Žene ne sude jedna drugu, nisu okrutne jedna prema drugoj, ne nalaze jedna na drugoj nešto čemu će se rugati. One se predaju sentimentalizmu, međusobnom razumijevanju, romantizmu. Priznajem da je takva ljubav smrt.

Sinoć sam bila budna do jedan u noći i čitala Henryjev roman Moloch, a on je čitao moju knjigu. Njegova me knjiga oduševila, djelo pravoga književnog giganta. Nisam mu mogla objasniti kakav je dojam na mene ostavila. A gigant je tiho sjedio i čitao moju beznačajnu knjigu s takvim razumijevanjem i oduševljenjem, govorio o mome vještom, profinjenom, raskošnom stilu, naglas uzvikivao pri određenim odjeljcima, ali i davao kritike. Kakva je on sila!
Dajem mu ono što mu June ne može dati: iskrenost. Spremna sam priznati nešto što visoko razvijen ego nikada ne bi priznao: da je June zastrašujuća i nadahnjujuća osobnost u usporedbi s kojom je svaki drugi ženski lik suhoparan. Rekla sam da bih voljela živjeti njezinim životom, ali sam previše samilosna i savjesna. Ona možda uništava Henryja kao muškarca, ali Henry-pisac može se više obogatiti patnjom nego mirom. Ja, s druge strane, ne mogu uništiti Hu-ga jer on nema ništa drugo. Ali, kao i June imam sposobnost za istančane perverzije. Ljubav za samo jednog muškarca ili ženu previše me ograničava.
Moj će sukob biti veći od Juneina jer njoj nedostaje um koji bi joj držao život pod kontrolom. Za nju to čine drugi, a ona pobija sve što kažu ili napišu. Moj je um veći od ostatka mene, neumoljiva savjest.
Eduardo kaže:
Posjeti psihoanalitičara.
Ali to mi se čini prejednostavnim. Želim sama otkriti neke stvari. Ne trebaju mi droge, umjetni poticaji. Ali upravo to želim iskusiti s June, prodrijeti u zlo koje me privlači.
Želim život, ali iskustva za kojima žudim nisu mi dostupna jer u sebi nosim silu koja ih poništava. Susrećem June koja je gotovo prostitutka i ona postaje čistom. Ta čistoća izluđuje Henryja, zastrašujuća čistoća lica i bića, kakvu sam jednog poslijepodneva ugledala za uglom divana, prozirnu, nadnaravnu.

Henry mi govori o Juneinoj krajnjoj vulgarnosti. Poznat mi je njezin nedostatak ponosa. Vulgarnost nam daje radost obeščašćiva-nja. Ali June nije demon. Demon koji je opsjeda sam je život, a njihov je snošaj tako žestok jer je njezina proždrljivost za životom ogromna. Kušanje najgorčih okusa.
Nakon Henryjeva posjeta počinjem nervozno hodati po kući i govorim Hugu da me ostavi na miru. Počeli smo se nadvikivati:
Ti nisi zapravo bolesna, samo umorna.
Ali Hugo, kao obično, razumije i pristaje. Kuća me počinje gušiti. Ne podnosim društvo, ne mogu pisati, ne mogu se čak ni odmarati.

U nedjelju smo Hugo i ja otišli u šetnju. Pronašli smo vrlo velike, duboke zečje rupe. Zaigrano je huškao našeg psa Banqua da ruje po njima. Osjetila sam strašnu tjeskobu, kao da sam se zavukla u rupu i počela se gušiti. Sjetila sam se mnogih snova u kojima sam bila prisiljena puzati na trbuhu, poput zmije, kroz pretijesne tunele i otvore, svaki uži od prethodnog, sve dok moj strah ne bi narastao toliko da bih se probudila. Stajala sam pred zečjom rupom i lju-tito vikala na Huga da prestane. Moj ga je bijes zbunio. Bila je to samo igra sa psom.
Sada kada se osjećaj gušenja tako jasno iskristalizirao, odlučila sam otputovati. U noći, u Hugovu zagrljaju, počela sam se kolebati. Ali, bila sam sve pripremila, prilično nemarno, što ne nalikuje na mene. Nisam marila za izgled, odjeću. Otišla sam u žurbi. Pronaći sebe. Pronaći Huga u sebi.
Sonloup, Švicarska. Pišem Hugu: .Vjeruj mi, kada govorim o proživljavanju svih nagona, želim se samo ispuhati.
Postoje mnogi porivi koje ne treba proživljavati jer su pokvareni i odvratni. Henry nema pravo kada prezire D. H. Lawrencea jer se ovaj odbija baciti u nepotreban jad. Prvo što bi nam June i Henry napravili bilo bi da nas uvedu u siromaštvo, glad, bijedu te tako s nama podijele svoje jade. To je najbjedniji način uživanja u životu: dopustiti da te šibaju. Ali prevladavajući jad, mi stvaramo buduću neovisnost koju oni nikada neće upoznati. Kada odeš iz banke, dragi, upoznat ćemo slobodu koju oni nisu nikada poznavali. Dosta mi je toga ruskog valjanja u jadu i čemeru. Bol treba svladati, a ne valjati se u njemu.
Došla sam ovamo pronaći snagu i nalazim je. Borim se. Jutros sam promatrala mlade, visoke, tamne siluete skijaša u teškim čizmama te njihov lagan, osvajački hod,
poput naleta sile. Poraz je za mene samo jedna faza. Moram ga prevladati, živjeti. Oprosti mi za patnju koju ti nanosim. Znaj barem, da ona nikada neće biti uzaludna."
Ležim u krevetu, pretvaram se da spavam. Ova tvrđava mirnoće koju podižem protiv navale ideja, protiv groznice, kao da je od perja. Spavam u perju, a ideje me neumoljivo opsjedaju. Želim razumijevati polako. I počinjem: „ June, ti koja zatireš stvarnost. Tvoje laži za tebe nisu laži; one su uvjeti pod kojima želiš živjeti. Potrudila si se jače nego bilo tko od nas živjeti u iluzijama. Kada si rekla svome mužu da ti je majka mrtva, da nikada nisi poznavala oca, da si siroče, željela si krenuti od ničega, bez korijena, upustiti se u izmišljotine..."
Želim objasniti Junein kaos, ne muškim izravnim umom, već lukavošću i zaobilaznim putovima tipičnima za ženu.

Henry je rekao:
June je imala suze u očima kada je govorila o tvojoj velikodušnosti.
A ja sam shvatila da je on upravo zbog toga voli. U njegovu romanu jasno se vidi da Juneina velikodušnost nije bila usmjerena prema njemu - ona ga je stalno mučila - već prema Jean jer je June bila opsjednuta Jean. A što radi Henryju? Ponižava ga, izglađuje, uništava mu zdravlje, muči ga - a on cvate; piše svoju knjigu.
Svjesno nanositi bol, razumjeti njezinu nužnost, meni je to nepodnošljivo. Ja nemam Juneinu hrabrost. Trudim se poštedjeti Hu-ga svakog poniženja. Ne gaziti po njegovim osjećajima. Samo dvaput u životu moja je strast nadvladala samilost.

Jedna od mojih tetaka naučila je našega kuhara spraviti nabujak od mrkve, a on je tome podučio našu sluškinju Emiliju. Emilija ga servira u svim svečanim prilikama. Poslužila ga je Henryju i June. Oni su već bili opčinjeni čudnovatošću Louveciennesa, bojama, mojom neobičnom odjećom i stranim naglaskom, mirisom jasmina, otvorenim kaminima u kojima nisam palila cjepanice već korijenje drveća koje je izgledalo poput čudovišnih prstiju. Nabujak je djelovao egzotično i oni su ga jeli kao što se jede kavijar. Jeli su i pire od krumpira, koji se zbog tučenih jaja doimao naročito prozračnim. Henry koji je potpuni malograđanin, počeo se osjećati nelagodno, kao da ga nismo dovoljno nahranili. Njegov je odrezak bio povelik i sočan, ali uredno izrezan, i sigurna sam da on to nije prepoznao. June je bila u zanosu. Kada nas je Henry bolje upoznao, odvažio se pitati jedemo li uvijek tako, izražavajući zabrinutost za naše zdravlje. Tada smo mu ispričali podrijetlo nabujka i nasmijali se. June bi ga zauvijek umotala u veo tajni.
Jednoga jutra dok je Henry odsjedao kod nas, htjela sam mu, nakon dugog razdoblja gladovanja, neurednih obroka, loše kavanske hrane, prirediti prekrasan doručak. Sišla sam dolje i upalila vatru u kaminu. Emilija je na zelenom poslužavniku donijela vruću kavu, mlijeko koje se pušilo, meko-kuhana jaja, fini kruh i kolačiće te svjež maslac. Henry je sjeo pored vatre za stol od lakirana drva. Sve što je mogao reći je da čezne za bistroom iza ugla, pocinčanim pultom, mutnom zelenkastom kavom i mlijekom punim vrhnja.
Nisam se uvrijedila. Pomislila sam da mu nedostaje određena sposobnost uživanja u neobičnosti, to je sve. Svaki put kada padnem u duboku potištenost, izvuče me dobra kava na lakiranom poslužav-niku pored kamina. Svaki puta izvuku me svilene čarape i parfem. Raskoš mi nije neophodna, ali jesu lijepe i dobre stvari.

June je pripovjedačica. Stalno pripovijeda priče o svome životu koje su potpuno nedosljedne. Isprva sam ih pokušavala povezati u cjelinu, ali sam se ubrzo prepustila njezinu kaosu. U to vrijeme nisam znala da je svaka od njih, poput Albertinih priča Proustu, tajni ključ nekom događaju u njezinu životu koji nije moguće objasniti. Mnoge su se od tih priča našle u Henryjevu romanu. Ona ne zazire od ponavljanja. Opijena je vlastitim romansama. Ponizno stojim pred tim fantastičnim djetetom i predajem mu svoj um.

U hotelu me sinoć budnom držao grozničav dječji plač, a moja su razmišljanja bila poput stroja u najvećem pogonu. To me potpuno iscrpilo. Ujutro je ušla čudovišno ružna sobarica i otvorila žaluzine. U hodniku je čovjek kojemu je grm crvene kose okruživao lice, čistio tepihe. Telefonirala sam Hugu, moleći ga da dođe prije nego što je obećao. Njegova su pisma bila nježna i tužna. Ali na telefonu je bio razuman:
Stižem odmah ukoliko si bolesna. Rekla sam:
Nema veze. U četvrtak dolazim kući. Ne mogu više ostati.
Nazvao je petnaest minuta kasnije, sada potpuno svjestan moje nevolje, i rekao da će doći u petak umjesto u subotu ujutro. Bila sam očajna zbog nenadane i strahovite potrebe za Hugom. Ona bi me natjerala na bilo što. Sjedila sam u krevetu i tresla se. Definitivno sam bolesna, pomislila sam. Um mi je otkazao.
Uz strahovit sam napor napisala Hugu sabrano, jasno pismo da se ne brine. Bio mi je potreban jednak napor da se priberem kada sam stigla ovamo u Švicarsku. Hugo je razumio. Napisao mi je: „... Kako dobro znam kojim plamenim žarom živiš. Već si proživjela mnoge živote, od kojih si neke podijelila sa mnom - bogate, pune živote od rođenja do smrti - a u međuvremenu se jednostavno moraš malo odmoriti.

Shvaćaš li koja si ti živa sila, govoreći sasvim općenito? Osjećam se poput stroja koji je izgubio motor. Ti predstavljaš sve što je vitalno, živo, što se kreće, raste, leti..."

June se snažno protivi Henryjevoj otvorenoj senzualnosti. Njezina je mnogo zamršenija. Uz to, on za nju predstavlja dobrotu. Ona je se očajnički drži. Boji se da će se pokvariti. Svi su Henryjevi porivi dobri, ne u mučnom kršćanskom, već u jednostavnom ljudskom smislu. Čak i žestina njegova pisanja nije čudovišna ili inte- lektualna, već sasvim ljudska. Ali June nije ljudsko biće. Ona ima dva snažna ljudska osjećaja: ljubav prema Henryju i strahovitu, nesebičnu velikodušnost. Sve je ostalo fantastično, perverzno, bezosjećajno.
Kakve demonske račune vodi! Henry i ja sa strahopoštovanjem promatramo njezinu čudovišnost koja nas obogaćuje snažnije od suosjećanja, odmjerenih ljubavi, nesebičnosti drugih ljudi. Ne želim je rastrgati u komadiće kao što je to Henry učinio. Ja ću je voljeti, obogatiti, učiniti besmrtnom.
Henry mi šalje očajno pismo iz Dijona. Dostojevski u Sibiru, samo što je Sibir daleko zanimljiviji, prema onome što piše jadni Henry. Šaljem mu telegram: „Daj otkaz i vrati se kući u Versailles." I pošaljem mu novac. Mislim na njega gotovo cijeli dan.
Ali nikada ne bih dopustila Henryju da me dotakne. Trudim se pronaći pravi razlog tome, ali nalazim ga samo u njegovu vlastitu jeziku - ne želim da mi se „popiša na glavu".
June, jesi li ti doista sposobna za takve stvari? Ili su to Henryje-ve karikature tvojih želja? Jesi li doista napola potonula u takve is-tančane, mračne, strašne osjećaje da se u usporedbi s njima Henryjevi bordeli čine gotovo smiješnima? On računa na moje razumijevanje jer i ja sam pisac. Ja to moram znati. Meni to mora biti jasno. Na njegovo iznenađenje, kažem mu:
To nije isto.Postoji jedan svijet koji će za njega zauvijek ostati zatvoren -svijet mojih i Juneinih apstraktnih razgovora, našeg poljupca, naše ekstaze.
Duboko uznemiren, osjeća da postoji dio tebe koji nije uspio dokučiti, sve što je izostavljeno iz romana. Izmičeš mu kroz prste!
Bogatstvo Hugova bića. Njegova sposobnost ljubavi, praštanja, davanja, razumijevanja. Bože, koja sam ja sretnica.
Sutra navečer ostat ću kod kuće. Gotovo je s hotelskim životom i samoćom u noći.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Dnevnik ljubavi (1931. -1932.)

Počalji od Mustra taj Sub Mar 10, 2018 6:15 pm




Veljača
Louveciennes. Stigla sam kući nježnom i vatrenom ljubavniku. Sa sobom donosim Henryjeva bogata, teška pisma. Poput lavina. Na zid radne sobe zalijepila sam dvije stranice njegovih riječi, probranih tu i tamo, i panoramsku kartu njegova života za još nenapisani roman. Prekrit ću zidove njegovim riječima. Bit će to la chambre des mots2.
Hugo nalazi moje dnevnike o Johnu Erskinu. Dok me nema, čita ih uz bolnu znatiželju. U njima nije bilo ničega što nije znao, a ipak ga je boljelo. A ja bih sve to ponovno proživjela, da, i Hugo to zna.
Dok me nije bilo, potražio je moje crno čipkasto rublje, poljubio ga, pronašao na njemu moj miris i udahnuo ga s tolikom radošću.

Na vlaku, na putu u Švicarsku, doživjela sam zabavno iskustvo. Kako bih razuvjerila Huga, nisam našminkala oči, jedva sam se na-pudrala, lagano narumenila usne, a nokte nisam ni dotakla. Bila sam tako sretna u svome nemaru. Odjenula sam omiljenu staru baršunastu haljinu, iako je bila poderana na laktovima. Osjećala sam se poput June. Moj psić Ruby sjedio je sa mnom te su moj crni kaput i baršunasta jakna bili prekriveni njegovim bijelim dlakama. Neki Talijan, koji je tijekom cijelog putovanja pokušavao privući moju pažnju, u očaju mi je prišao i ponudio mi četku. To me zabavilo i nasmijalo. Kada je četkanje bilo gotovo (a njegova četka puna bijelih dlaka), zahvalila sam mu se. Vrlo nervozno je upitao:
Hoćete li sa mnom na kavu?
Odbila sam, dok sam razmišljala: „Kako bi tek bilo da sam našminkala oči!?"

Hugo je rekao da je moje pismo Henryju veoma neodređeno. Započinjem tako otvoreno i iskreno. Doimam se poput Juneine suprotnosti, ali na kraju sam jednako tako neuhvatljiva. Misli da ću Uznemiriti Henryja i na jedno mu vrijeme poremetiti stil
- njegovu sirovu snagu, njegova „pišanja" i „jebanja" među kojima se osjeća tako sigurnim.

U pismu Henryju bila sam toliko zahvalna za njegovu punoću i bogatstvo da sam mu željela dati sve što mi je bilo na umu. Započinjem uz veliki zamah, otvoreno, ali kako se približavam konačnom daru, daru moje June i mojih misli o njoj, sve se više suzdržavam. Uložila sam veliku dozu vještine i lukavosti kako bih zadržala njegovu znatiželju a sačuvala ono što mi je dragocjeno.
Sjedam pred pismo ili dnevnik sa željom da budem potpuno iskrena, ali sam na kraju možda veća lažljivica od sviju njih, veća i od June, i od Albertine jer djelujem tako iskreno.

Pravo mu je ime Heinrich - koliko mi se to više sviđa! Nijemac je. Izgleda mi poput Slavena, ali u odnosu na žene pokazuje tipičnu njemačku sentimentalnost i romantizam. Za njega seks znači ljubav. Njegova je morbidna mašta njemačka. Voli ružnoću. Ne smeta mu miris urina i kupusa. Voli psovke, dijalekt, prostitutke, razboj- ničke četvrti, prljavštinu, grubost.
Piše mi pisma na pozadini odbačenih bilježaka - pedeset sinonima za riječ „pijan", podaci o otrovima, imena knjiga, dijelovi razgovora. Ili popisi poput ovoga - Posjetiti
„Cafe des Mariniers" na obali rijeke, pored mosta ,,Exposition" u blizini Champs Elyseesa -neka vrsta ribarskog prenoćišta. Jesti bouillabaisse u „Caveau des Oubliettes Rouges". „Le Paradise", Rue Pigalle - sumnjivo mjesto, džepari, ulični razbojnici, itd. Bar Freda Paynea, Rue Pigalle 14 (pogledati umjetničku galeriju u prizemlju, sastajalište engleskih i američkih striptizeta). „Cafe de la Regence", Rue St Honore 261 (Napokon i Robespierre tamo su nekad igrali šah. Pogledati njihov stol).
Henryjeva pisma daju mi neobičan osjećaj obilja. Odgovaram na njih uz strahovitu radost, ali me zapanjuje njihova količina. Ne stignem ni odgovoriti na jedno, on već napiše drugo. Komentari Prousta, razni opisi, raspoloženja, vlastita prošlost, nezasitna seksualnost, način na koji se trenutno upušta u akciju. Previše akcije za moj ukus. Neprobavljeno. Jasno da se čudi Proustu.

Nije čudo da promatram njegov život uz spoznaju da moj nikada neće biti takav jer je usporen razmišljanjem.
Henryju: „Sinoć sam pročitala tvoj roman. Neki su odlomci u njemu bili eblouissants4zapanjujuće divni. Naročito opisi sna, opisi vesele noći s Valeskom, cijeli zadnji dio kada život s Blanche dosiže vrhunac... Ostalo je jednolično, beživotno, vulgarno realistično, fotografski. Opet, neki drugi dijelovi - starija ljubavnica, Cora, čak i Naomi, nisu još ni rođene. Površnost, nepromišljena žurba. Tvoje pisanje moralo je držati korak s tvojim življenjem, a zbog svoje animalne vitalnosti živio si previše...
Čudno, ali sigurna sam da točno znam što bi trebalo izostaviti, jednako kao što si ti znao što bi trebalo izbaciti iz moje knjige. Mislim da bi roman trebalo malo pročistiti. Ako mi dopustiš..."

Henryju: „Molim te, Henry, shvati da se cijelim bićem bunim protiv vlastita uma. Kada živim, živim prema impulsu, osjećaju, iskri. June to razumije. Dok smo luđački lutale Parizom, potpuno sam izgubila razum, ne primjećujući ljude, vrijeme, mjesto.
Izgubio se i kada sam po prvi put u hotelskoj sobi čitala Dostojevskoga, smijala se i plakala u isto vrijeme, i nisam mogla spavati i nisam znala gdje sam. Ali nakon toga, shvati me, strahovito se trudim ponovno ustati, ne valjati se u boli, nastaviti trpjeti ili gorjeti. Zašto se borim? Zato jer se bojim da ću postati June. Nešto u meni opire se potpunom kaosu. S June želim doživjeti potpuno ludilo, ali isto tako želim biti sposobna poslije sve razumjeti, shvatiti što sam proživjela.
Pitaš me proturječne, nemoguće stvari. Želiš znati koje snove, porive i želje ima June. To nećeš nikada saznati, ne od nje. Ona ti to ne može reći. Ali shvaćaš li koliku mi je radost pričinjavalo dok sam govorila o našim osjećajima, na tome posebnom jeziku? Jer ja ne samo da živim, proživljavam sve svoje fantazije, ja izlazim na zrak da shvatim. Zabljesnula sam June jer kada smo sjedile zajedno,
čarolija trenutka nije me samo opila; proživljavala sam je sviješću pjesnika, ne psihoanalitičara koji ponavlja mrtve formule. S naše dvije mašte išle smo do kraja. A ti udaraš glavom o zid našega svijeta i želiš da ti skinemo sve velove. Sve te istančane, duboke, nejasne, mračne, raskošne osjećaje želiš uhvatiti u nešto što si sposoban dokučiti. Ne tražiš to od Dostojevskog. Zahvaljuješ Bogu što živiš u kaosu. Zašto onda želiš znati više o June?"

June nema svojih ideja, nema vlastitih fantazija. Njih joj daju drugi, oni koji nadahnjuju njezino biće. Hugo ljutito kaže da je ona prazna, a ja puna kutija. Ali kome trebaju ideje, fantazije, sadržaj, ako je kutija lijepa i inspirativna? Mene nadahnjuje June, prazna kutija. Razmišljanje o njoj usred dana uzdiže me iznad običnog življenja. Otkada je poznajem svijet za mene nikada nije bio prazniji. June nudi divno, do bljedila užareno meso, kristalno zvonak glas, bezdane oči, omamljene pokrete, pojavu, tijelo, utjelovljenje svih naših maštanja. Što smo mi? Samo stvaratelji. Ona jest.

Svaki drugi dan primam pismo od Henryja. Odmah mu odgo- varam. Dala sam mu svoj pisaći stroj, a ja pišem rukom. Mislim na njega noć i dan.
Sanjam o neobičnom životu koji ću jednoga dana proživjeti, koji će možda ispuniti neki drugi dnevnik. Sinoć, pročitavši Hen-ryjev roman, nisam mogla zaspati. Bila je ponoć. Hugo je spavao. Željela sam ustati i otići u radnu sobu i pisati Henryju o njegovu prvu romanu. Ali bila bih probudila Huga. Trebalo je otvoriti dvoja škripava
vrata. Hugo je u krevet došao potpuno iscrpljen. Mirno sam ležala i silila se da zaspim, dok su mi glavom poput tornada jurile rečenice. Mislila sam da ću ih se ujutro sjetiti. Ali nisam se mogla sjetiti ni polovice. Da Hugo nije morao ići na posao, mogla sam ga probuditi, a on je ujutro mogao dulje spavati. Njegov posao u banci kvari nam život. Moram ga izvući iz toga. I to me tjera da radim na svome romanu, da prerađujem, što mrzim jer mi se u glavi već kuha nova knjiga - knjiga o June.
Sukob moje opsesije i odanosti Hugu postaje mi nepodnošljiv. Voljet ću ga svim snagama, ali na svoj način. Zar doista ne mogu rasti samo u jednome smjeru?

Noćas sam sretna jer je Henry ponovno ovdje. Dojam je uvijek isti: ispuni me težinom i žestinom svoga pisanja, a zatim stiže on sam, tako nježan - tih glas, koji postaje još tiši, nježni pokreti, nježne, fine bijele ruke - i ja se predajem njegovoj neumornoj znatiželji i romantizmu prema ženama.

Henrvjev opis stana u Henry street (kamo je June dovela Jean da živi s njima):
„Krevet raspremljen čitav dan; uspinjanje na nj često u cipelama; plahte u potpunom neredu. Prljave košulje umjesto ručnika. Rublje se rijetko kada iznosi van. Umivaonici začepljeni od prljav-štine. Suđe se pere u kadi koja je masna i ima crni rub. Kupaonica uvijek hladna poput zamrzivača. Trganje namještaja da bi se naložila peć. Zavjese vječito navučene, prozori neoprani, grobna atmosfera. Pod neprestano prekriven gipsom, alatom, bojama, knjigama, opušcima, smećem, uprljanim posuđem, loncima. Jean po čitav dan hoda uokolo u radničkim hlačama. June, uvijek polugola, tuži se na hladnoću."

Što sve to meni znači? Ono Juneino lice koje nikada neću upoznati. A ovo drugo, koje pripada meni, prepuno je čarolije i blješta-vila, ljepote i profinjenosti. Ove mi pojedinosti samo pokazuju dvostrukost svega, moju vlastitu dvoličnost koja sada žudi za životom u bijedi, za animalnošću.

Henryju: „Kažeš: 'Gide ima um, Dostojevski ima ono drugo, a Dostojevski je ono što je doista važno.' Za tebe i mene najviši trenutak, najveća radost, nije kada prevladava razum, već kada izgubimo pamet, a ja i ti gubimo je na isti način, kroz ljubav. Izgubili smo pamet zbog June...
Reci mi nešto. Imaš osjećaj za mračne stvari. Maštu ti privlače određene mračne slike. Nisi li rekao Berthi da je život s June kao da za sobom vučeš truplo? Smetaju li ti doista Juneine neuroze i bolest ili samo proklinješ ono što te zarobljava?"

Žestoko se borim zadržati Henryja kojeg se ne želim odreći, ali isto tako zadržati svoj odnos s June, dragocjenom tajnom.

Jučer je u kavani iz mene izvukao dijelove priče. To me povrijedilo i razbjesnilo. Došla sam kući i napisala mu dugo, grozničavo pismo. Ako ga pokaže June, izgubit ću je. Henry me ne može natjerati da je volim manje, ali me može mučiti time da je prikaže manje stvarnom, manje nesebičnom, dokazujući da June ne postoji, da je samo slika koju smo sami stvorili, Henry u svome umu, i ja u svojoj poeziji. Govorio je o utjecajima na nju. Utjecajima Jean, žene u New Yorku. Za mene je to bilo mučenje.
A tada je rekao:
- Zbunjuješ me.
Nisam rekla ništa. Zar će me zamrziti? Na početku našeg susreta, bio je tako topao i pun zanimanja za mene. Čitavo mu je tijelo bilo svjesno moje prisutnosti. Znatiželjno se sagnuo nad knjigu koju sam mu donijela. Oboje smo bili razdragani. Zaboravio je popiti kavu.
Zarobljena sam između Juneine ljepote i Henryjeva genija. Odana sam im oboje, svakome na svoj način. Svakome od njih pripada jedan dio mene. June volim ludo, nerazumno. Henry mi daje život. June mi daje smrt. Moram odabrati, ali ne mogu. Dati Hen-ryju sve svoje osjećaje prema June za mene je isto kao predati mu tijelo i dušu.

Henryju: „Možda nisi svjestan toga, ali danas si me prvi puta prepao i prenuo iz sna. Sve tvoje bilješke, sve tvoje priče o June nisu me uspjele povrijediti. Ništa me nije moglo povrijediti, sve dok nisi dotakao izvor mog straha: June i Jeanin utjecaj.
Kakav me strah obuzeo kad sam se sjetila njezinih riječi, i kroz nju osjetila koliko je ispunjena bogatstvom drugih, svih onih koji vole njezinu ljepotu. Čak je i grofBruga Jeanina kreacija. Kada smo bile zajedno, June je rekla: 'Smisli što ćemo raditi zajedno.' Bila sam spremna dati joj sve što sam ikada smislila i stvorila, od svoga doma, odjeće, nakita, do svoga pisanja, maštarija, života. Radila bih samo za nju.
Shvati me. Ja je obožavam. Ja je prihvaćam u cjelini, ona mora biti. Bunim se samo kada June nema (kao što sam zapisala prve noći kada smo se upoznale). Nemoj mi reći
da, osim one fizičke, June ne postoji. Nemoj mi to reći jer ti to moraš znati. Ti si živio s njom.
Nikada do danas nisam se bojala onoga što će naša dva uma zajedno otkriti. Ali koji si ti otrov pronašao, možda upravo onaj koji )e i u tebi? Je li to i tvoj strah? Osjećaš li se progonjenim, ali i prevarenim kreacijama vlastita uma? Jesu li tvoje grube riječi sredstvo kojima se boriš protiv straha od iluzije? Reci mi da ona nije samo lijepa slika. Katkad dok razgovaramo osjećam da pokušavamo dokučiti njezinu stvarnost. Ona je čak i za nas nestvarna, čak i za tebe koji si je posjedovao, i za mene koju je poljubila."

Hugo čita jedan od mojih starih dnevnika, iz razdoblja Johna Erskina, Boulevard Suchet, i gotovo jeca od sućuti za mene, shvaćajući da sam živjela u kući mrtvih. Nisam ga uspjela oživjeti, sve dok me nije zamalo izgubio zbog Johna i kroz samoubojstvo.

Još Henryjevih pisama, dijelovi knjige koju piše, citati, bilješke dok sluša Debussyja i Ravela, na pozadini jelovnika malenih restorana u sumnjivim četvrtima. Bujica realizma. Previše, u odnosu na maštu, koja se povlači. On svom djelu ne želi žrtvovati ni trenutak života. Uvijek žuri i piše o poslu, a na kraju ga zapravo nikada ne dotiče, piše više pisama nego knjiga, više istražuje nego što zapravo utvara. Ipak, sviđa mi se stil njegove posljednje knjige - izleti, lanci asocijacija, sjećanja. Usvojio je Prousta, ali bez poezije i glazbe.
Bila sam se spustila u opscenost, prljavštinu i njegov svijet „sranja, pičke, kurca, kopiladi, guzica, kurvi", a sada se ponovno uspinjem.
Danas mi je simfonijski koncert potvrdio moje suzdržano raspoloženje. Još jednom sam proputovala područja realizma i otkrila da su suhoparna. Još jednom sam se vratila poeziji. Pišem June. Čini mi se nemogućim. Ne pronalazim riječi. Moja mašta žestoko se napinje da je dosegne, moju sliku o njoj. A kada stignem kući, Emilija kaže: - Pismo za Senoritu.
Trčim uz stepenice, nadajući se da je od Henryja.
Želim biti snažna pjesnikinja, kao što su Henry i John snažni u svome realizmu. Želim ih napasti i uništiti. Ono što me kod Henryja zbunjuje i privlači bljeskovi su mašte, spoznaje i snova. Bjegunac. I njegove dubine. Zanemarimo njemačkog realista, čovjeka koji „zastupa sranje" kao što je rekao Wambly Bald, i dobit ćemo strastvenog imažista. Na trenutke može izreći najosjećajnije ili najdublje stvari. Ali, njegova je blagost opasna jer kada piše, ne piše s ljubavlju, već karikira, napada, ismijava. Mene bijes truje. Ja volim, volim, volim.
A opet, na trenutke se sjetim nekih njegovih riječi i odjednom osjetim kako se u meni budi senzualna žena, kao da je netko žestoko miluje. S radošću si ponavljam te riječi. U takvim trenucima moje pravo tijelo živi punim životom.
Jučer sam provela napet, potresan dan s Eduardom koji je pokušao oživjeti prošlost. On je bio prvi muškarac kojeg sam voljela. Bio je seksualno slab. Patila sam od njegove slabosti, sada to znam. Ta je bol davno pokopana. Kada smo se prije dvije godine opet susreli, ponovno je uskrsla. A zatim sam je ponovno pokopala.
U sebi sam oduvijek imala muške elemente, znala točno što želim, ali sve do Johna Erskina nisu me privlačili snažni muškarci; voljela sam slabe ili plahe, preosjetljive muškarce. Eduardova neodređenost, neodlučnost, eterična ljubav i Hugova preplašena ljubav, prouzročile su mi mnogo muke i zbunjenosti. Djelovala sam nježno, a opet poput muškarca. Bilo bi mnogo ženstvenije zadovoljiti se strašću obožavatelja, ali ja sam inzistirala na vlastitu odabiru, na finoći prirode koju sam otkrivala u muškarcima slabijima od sebe. Zbog svoje izravnosti, kao žena sam duboko patila. Kao muškarac, bila bih zadovoljna s onime za čime sam žudjela.

Hugo je sada snažan, ali bojim se da je prekasno. Muškarac u meni previše je napredovao. Sada, da Eduardo čak i želi živjeti sa mnom (a jučer je bio na mukama zbog impotentne ljubomore), to ne bi funkcioniralo jer sam ja kreativno mnogo jača, a on to ne bi mogao podnijeti. Radost muškog usmjerenja svoga života otkrila sam udvarajući se June. Osim toga, otkrila sam strašnu radost umiranja, raspadanja.
Sinoć sam, sjedeći s Hugom pored vatre, počela plakati - žena ponovno rascijepljena u muškarca-ženu, koja moli za spas nekim čudom, velikom ljudskom snagom pjesnika. Ali animalna snaga koja zadovoljava ženu krije se u brutalnim muškarcima, u realistima poput Henryja, a od njega ne želim ljubav. Radije ću krenuti u napad i slobodno, poput muškarca, odabrati svoju June. Ali moje će tijelo morati umrijeti jer ono je senzualno, živo, a u ljubavi između dvije žene nema života.
Hugo me još uvijek drži, svojim obožavanjem, svojom toplom ljudskom ljubavlju, svojom zrelošću jer on je najstariji od sviju nas.

Želim pisati June tako sjajno da joj uopće ne mogu pisati. Kakvo patetično, nedostojno pismo:
„Ne mogu vjerovati da se više nećeš pojaviti iz tame moga vrta. Katkada te čekam na mjestu gdje smo se nekada nalazile i očekujem da ću opet osjetiti istu radost kada te ugledam kako izranjaš iz gomile i prilaziš mi - ti, tako posebna i jedinstvena.
Kada si otišla, ova me kuća počela gušiti. Htjela sam biti sama sa tvojom slikom...
Iznajmila sam malenu, klimavu garsonijeru u Parizu i svaki dan pokušavam pobjeći tamo barem na nekoliko sati. Ali kakav je to drugi život koji želim živjeti bez tebe? Katkad moram zamišljati da si tu, June. Imam osjećaj da želim biti ti. Nikada prije nisam željela biti nitko drugi doli ja sama. Sada se želim stopiti s tobom, biti ti tako strahovito bliska, da moje vlastito ja sasvim nestane. Najsretnija sam u svojoj crnoj baršunastoj haljini jer je stara i poderana na lak-tovima.
Kada ti promatram lice, želim se prepustiti i podijeliti tvoju ludost, koju poput tajne nosim u sebi i koju više ne mogu skrivati. Puna sam žestoke, strašne radosti. To je radost koju prihvaća onaj koji je prihvatio smrt i raspadanje, radost strašnija i dublja od radosti življenja i stvaranja."


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Dnevnik ljubavi (1931. -1932.)

Počalji od Mustra taj Sub Mar 10, 2018 6:17 pm






Ožujak

Jučer u „Cafe de la Rotonde" Henry kaže da mi je bio napisao pismo koje je poderao. Jer bilo je to ludo pismo. Ljubavno pismo. Primila sam to tiho, bez iznenađenja. Osjetila sam to. Među nama je toliko topline. Ali duboko unutra, nije me dirnulo. Bojim se tog čovjeka kao da se u njemu moram suočiti sa svim stvarnostima koje me plaše. Njegovo senzualno biće ima dubok utjecaj na mene. Njegova žestina omotana nježnošću, njegova nagla ozbiljnost, težak, bogat um. Pomalo sam hipnotizirana. Promatram njegove fine bijele ruke, glavu koja se čini preteškom za tijelo, čelo koje kao da će se raspući, glavu koja se trese, koja skriva toliko toga što volim i mrzim, što želim i čega se bojim. Ljubav za June me paralizira. Osjećam toplinu za toga čovjeka, koji može biti dva različita bića. Želi me primiti za ruku, a ja se pravim da ne primjećujem. Naglo mu izmičem.
Želim da njegova ljubav umre. Ono o čemu sam sanjala, želju upravo takvoga muškarca za mnom, sada odjednom odbacujem. Došao je trenutak da potonem u senzualnost, bez ljubavi ili drame, a ja to ne mogu.
On toliko toga krivo razumije: moj osmijeh dok govori o June, koja se prvo žestoko suprotstavlja njegovim idejama, a kasnije ih usvaja i izražava kao da su vlastite.
- Događa se to svima nama - kaže on, promatrajući me agresivno, kao da je moj osmijeh posprdan.
Mislim da se želi svađati. Nakon žestine, gorčine, brutalnosti i okrutnosti koju je poznavao, moja ga blagost razdražuje. Nalazi da ja poput kameleona mijenjam boju u kavani, a vjerojatno je gubim kod kuće. Ne uklapam se u njegov život.
Njegov život-podzemlje, Carco, nasilje, okrutnost, čudovišno-st, lov na bogatstvo, razvrat. Čitam njegove bilješke pohlepno i uz jezu. U godinu dana polu-samoće, moja je mašta nabujala preko svake mjere. Noću me, u groznici, opsjedaju Henryjeve riječi. Proganja me njegova nasilna, agresivna muškost. Osjećam nasilje nad svojim usnama, u svojoj utrobi. Zgnječena na tlu pod muškarcem koji me posjeduje sve dok ne poželim kriknuti.
U kavani „Viking" Henry mi govori kako je otkrio moju pravu prirodu jedne večeri dok sam nekoliko minuta sama plesala rum-bu. Još se sjeća jednog odlomka iz mog romana i traži rukopis da ga ponovno pročita. Govori da je to najljepši tekst koji je u zadnje vrijeme pročitao. Govori o fantastičnim elementima u meni - njegov prvi
dojam dok sam stajala na pragu - „tako dražesna" - a kasnije sjedila u velikom crnom naslonjaču - „poput kraljice". Želi uništiti „iluziju" moje velike iskrenosti.
Pročitala sam mu što sam bila napisala pod utjecajem njegovih bilješki. Rekao je da mogu pisati na taj način, s tolikim intenzitetom mašte samo zato jer nisam proživjela ono o čemu pišem. Rekao je da proživljavanje ubija maštu i intenzitet, kao što se to dogodilo njemu.

Poruka Henryju u ljubičastoj tinti na srebrnu papiru: „Ova će žena vječno sjediti u visokom crnom naslonjaču. Bit ću jedina žena koju nikada nećeš imati. Pretjerano življenje preteže maštu. Nećemo živjeti, samo ćemo pisati i razgovarati da napnemo jedra."
Pisci vode ljubav sa svime što im može poslužiti svrsi. Henry se povodi za mojom vizijom, i pokušava biti suptilniji, postaje poetičan. Rekao je da može zamisliti June kako mu kaže: „Ne smeta mi što voliš Anais jer ona je Anais."
Imam utjecaj na njihovu maštu. To je najveća moć.
Vidjela sam da romantizam nadživljuje realizam. Muškarci često zaboravljaju lijepe žene koje su posjedovali, zaboravljaju prostitutke, a sjećaju se prve žene koju su idealizirali, koju nisu mogli imati. Zauvijek ih zarobljava žena koja ih romantično uzbudi. U Eduardu vidim nepopustljivu žudnju. Hugo se nikada neće oporaviti od mene. Henry nakon June više nikada neće voljeti.
Kada govorim o njoj, Henry kaže:
Kako divno govoriš.
Možda da izbjegnem činjenice.
Govori mi upravo ono što sam ja prije nekoga vremena zapisala: podajem se životu, a zatim nalazim prekrasna objašnjenja za svoje postupke. Slažem djeliće u lijepo kreativno tkivo.

Ti i June želite me balzamirati - kažem.
To je zato što djeluješ tako krhko.
Sanjam o novoj vjernosti, uz stimulaciju drugih, maštovitom življenju i tijelu samo za Huga.
Lažem. Toga dana u kavani, dok sam sjedila s Henryjem, gledala kako mu se tresu ruke i slušala njegove riječi, bila sam ganuta. Bila sam luda dok sam mu čitala svoje bilješke, ali bio me izazvao; bila sam luda jer sam pila i odgovarala na njegova pitanja,
dok sam mu zurila ravno u lice kao što se nikada prije nisam usudila gledati ni u jednog muškarca. Nismo se dotakli. Oboje smo se naginjali nad ponorom.

Govorio je o „Hugovoj velikoj dobroti, ali on je dječak, dječak". Henryjev je um, naravno, stariji. I ja vječno čekam Huga da me sus-tigne, ali katkad perfidno skačem naprijed, uz stariji um. Svoje tijelo pokušavam držati izvan svega toga. Ali, uhvaćena sam. I zato kada dođem kući, odlazim u radnu sobu i pišem mu poruku.

U međuvremenu čitam njegovo ljubavno pismo po deseti ili petnaesti put. Iako ne vjerujem u njegovu ili svoju ljubav, opsjeda me sinoćnja noćna mora. Opsjednuta sam.
Pazi - kaže Hugo - da se ne zapleteš u vlastite maštarije. Ti u drugima pališ iskre, puniš ih svojim iluzijama, a kada zasjaju punim sjajem, ti u sve povjeruješ.

Hodamo po šumi. On se igra s Banquom. Sjedi pored mene i čita. Intuicija mu kaže: „Budi ljubazan, budi nježan, budi slijep." Sa mnom, to je najlukavija i najpametnija metoda. To je način da me ne muči, da me se pridobije. A ja u svakom trenutku razmišljam o Henryju, kaotično, i bojim se njegova sljedećeg pisma.

Sastala sam se s Henryjem u mračnom, podzemnom „Vikingu". Nije primio moju poruku. Donio mi je još jedno ljubavno pismo. Gotovo uzvikuje:
Sada si obavijena velovima. Budi stvarna! Tvoje riječi, tvoje pismo, neki dan.
Bila si stvarna.
Ja to poričem. Tada ponizno kaže:
O, znao sam, znao sam da sam se previše drznuo s tobom. Ja sam seljak, Anais.
Samo me kurve mogu cijeniti.
To u meni izaziva riječi koje želi čuti. Svađamo se. Prisjećamo se početka: počeli smo s umom.
-Jesmo, ali jesmo li? - kaže Henry, drhteći. I odjednom se nagne i proguta me beskonačnim poljupcem. Ne želim da poljubac prestane.
Kaže:Dođi u moju sobu.

Kako je zagušljiv ovaj veo oko mene koji se Henry trudi rastrgati, moj strah od stvarnosti. Ulazimo u njegovu sobu. Ne osjećam tlo pod nogama, ali osjećam njegovo tijelo uz moje. Kaže:
Pogledaj tepih na stepenicama, sav je otrcan.
Ali ja ne vidim, samo osjećam uspon. U ruci mu je moja poruka.
Pročitaj - kažem, na dnu stepenica - i ja odlazim.
Ali ipak ga slijedim. Njegovu sobu ne primjećujem. Kada me uzme u naručaj, tijelo mi se rastapa. Nježnost njegovih ruku, neočekivan prodor, sve do srži, ali bez nasilja. Kakva čudna, nježna moć.
On uzvikuje:
Sve je tako nestvarno, tako brzo.
I vidim jednog drugog Henryja ili možda istog Henryja koji je onoga dana ušetao u moj dom. Razgovaramo kao što smo željeli razgovarati, tako lako, tako istinski. Ležim na njegovu krevetu, pokrivena njegovim kaputom. On me promatra.
Očekivala si - više brutalnosti?
Ruše se planine riječi, bilježaka, citata. Iznenađena sam. Ne poznajem ovoga čovjeka. Nismo se zaljubili u naša djela. Ali u što smo sada zaljubljeni? Ne mogu podnijeti sliku Juneina lica na kaminu. Čudno, ali čak i sa slike, ona nas oboje posjeduje.

Pišem Henryju lude poruke. Danas se ne možemo naći. Dan je prazan. Uhvaćena sam u klopku. A on? Što on osjeća? Stjerana sam u kut, gubim se, um mi se koleba, svjesna sam samo osjetila.

U nekim trenucima ne vjerujem u Henryjevu ljubav, osjećam da June dominira nad nama, govorim sama sebi: „Ovoga jutra on će se probuditi i shvatiti da ne voli nikoga osim June." U drugim trenucima ludo vjerujem da ćemo proživjeti nešto novo, Henry i ja, izvan Juneina svijeta.

Kako mi je uspio nametnuti istinu? Upravo sam htjela pobjeći iz zatvora svojih maštarija, a on me odvodi u svoju sobu i tu proživljavamo san, ne stvarnost. Postavlja me gdje me želi postaviti. Miris tamjana. Obožavanje. Iluzija. A ostatak života ne postoji. U ovaj sat on stiže s novom dušom. Napitak za spavanje iz bajki. Ležim s utro- bom u plamenu, a on to jedva primjećuje. Naše su kretnje ljudske, ali u sobi je kletva. Juneino lice. Sjećam se, uz veliku bol, jedne od njegovih bilježaka: „Najluđi trenutak života - June, kako kleči na cesti." Jesam li ljubomorna na Henryja ili na June?
Želi me ponovno vidjeti. Dok čekam u naslonjaču u njegovoj sobi, on klekne i ljubi me i čudniji je od svih mojih misli. Dominira nada mnom svojim iskustvom. Dominira i mojim umom i time mi zatvara usta. Šapće mi što želi od moga tijela.
Pokoravam mu se, a u meni se bude novi porivi. Osvojio me. Muškarac, toliko ljudski; a ja, odjednom besramno prirodna. Zapanjena sam činjenicom da ležim na njegovu željeznom krevetu, u crnom rublju, pobijeđenom i zgaženom. I moja je neprobojna tajnovitost na trenutak slomljena, od muškarca koji se naziva - posljednjim čovjekom na zemlji.
Za nas pisati ne znači stvarati umjetnost, već disati. Nakon našega prvog susreta iz sebe sam izdahnula nekoliko bilježaka, usklika prepoznavanja, sasvim ljudskih priznanja. Henry je još uvijek bio zapanjen, a ja sam izdisala nepodnošljivu radost podavanja. Ali sljedeći put nije bilo riječi. Moja je radost bila neopipljiva i zastrašujuća. Nabujala je u meni dok sam hodala ulicama.
Ona mi izbija kroz pore, plamti žarom. Ne mogu je skriti. Ja sam žena. Pokorena od muškarca. O, kakva je to radost kada žena pronađe muškarca kojemu se može podložiti, radost njezine ženskosti koja raste u snažnim rukama.
Hugo me promatra dok sjedimo pored vatre. Govorim opijeno, briljantno. Kaže:
Nikada nisi bila tako lijepa. Nikada nisam jače osjetio tvoju moć. Kakva je to nova samosvijest u tebi?
Želi me, baš kao onda poslije Johnova posjeta. U tom trenutku moja savjest umire. Hugo se naginje nada mnom, a ja instinktivno slušam Henrvjev šapat. Obgrljujem Huga nogama, a on u zanosu usklikuje:
Draga, draga, što mi to radiš? Izluđuješ me! Nikada prije nisam osjetio ovakvu radost!
Varam ga, lažem mu, ali svijet ne tone u sumpornu izmaglicu. Ludost pobjeđuje.
Više ne mogu sastaviti djeliće svojih mozaika. Samo plačem i smijem se.

Hugo i ja odlazimo s koncerta poput ljubavnika, prema njegovim riječima. Bilo je to dan nakon što smo si Henry i ja u „Vikingu" priznali određene osjećaje. Hugo je bio tako pažljiv, tako nježan. Za njega je bio praznik. Večerali smo na Montparnasseu. Smislila sam izliku da odem do prijateljice po Henryjevo prvo ljubavno pismo. Bilo mi je u bilježnici. Razmišljala sam o njemu dok me Hugo pitao:
Želiš li ostrige? Večeras naruči ostrige. Večeras je posebna noć. Svaki put kad izlazim s tobom, osjećam kao da izvodim ljubavnicu. Ti si moja ljubavnica. Volim te više no ikada prije.
Želim čitati Henryjevo pismo. Ispričavam se. Odlazim u toalet. Čitam pismo. Nije previše rječito, ali me ganula sama činjenica. Ne znam što još osjećam. Vraćam se za stol, uz vrtoglavicu.
Ovdje smo se našli kada se Henry vratio iz Dijona i tu sam shvatila da sam sretna zbog njegova povratka.
Jednom drugom prilikom Hugo i ja odlazimo u kazalište. Mislim na Henryja. Hugo to zna, i pokazuje istu staru nježnu uznemirenost, želju da mi vjeruje. Razuvjeravam ga. On sam mi poručuje da u pola devet nazovem Henryja.

I tako prije kazališta odlazimo u kavanu, a Hugo mi pomaže pronaći broj Henrvjeva ureda. Šalim se o tome što će čuti. Henry i ja ne razgovaramo dugo:
Jesi li dobila moje pismo? -Jesam.
Jesi li dobio moju poruku?
Nisam.

Nakon kazališta ne mogu spavati. Rano ujutro, Hugo ustaje i donosi mi lijek, tabletu za spavanje.
Što nije u redu? - pita. - Kako se osjećaš? Nudi mi utočište Nudi mi utočište svog zagrljaja.

Dok prvi put, u šoku, izlazim iz Henryjeve sobe, teško mi je govoriti na uobičajen, živahan način.
Hugo sjeda, vadi svoj dnevnik i mahnito piše o meni i „umjetnosti" te kako je sve što ja radim u redu. Dok on čita, ja krvarim do smrti. Pred kraj počinjem jecati. Nije mu jasno zašto. Spuštam se pred njim na koljena.
Što je milo moje, što je? Kažem mu nešto grozno:
Imaš li kakav predosjećaj?
On to zbog svog povjerenja i sporih osjetila ne može razumjeti. On vjeruje da Henry kao pisac potiče samo moju maštu. I zato što u to vjeruje, on sjeda i piše, da me osvoji svojim pisanjem.
Želim uzviknuti: „Kakvo mladalačko, gotovo dječje povjerenje! " Bože, stara sam, ja sam posljednja žena na svijetu.
Svjesna sam čudovišnog paradoksa: dajući se drugima, učim više voljeti Huga.
Živeći na taj način, čuvam našu ljubav od gorčine i smrti.
Istina je da je to jedini način na koji mogu živjeti: u dva smjera. Trebam dva života. Ja sam dvostruko biće. Kada se navečer vraćam Hugu, miru i toplini doma, vraćam se ispunjena dubokim zadovoljstvom, kao da je to za mene jedino stanje. Hugu donosim cjelovitu ženu, oslobođenu svih „opsjednutih" groznica, izliječenu od otrova nemira i znatiželje koja je nekada prijetila našem braku, izliječenu iskustvom. Naša ljubav živi jer ja živim. Ja je njegujem i hranim. Ja sam joj vjerna na svoj način, koji ne može biti njegov način. Ako ikada pročita ove retke, mora mi vjerovati. Pišem smireno, jasno, dok čekam na njega da se vrati kući, kao na odabrana, vječna ljubavnika.

Henry piše bilješke o meni. Zapisuje sve što kažem. Oboje bilježimo, drugačijim osjetilima. Život pisaca je poseban život.
S ružičastom haljinom raširenom oko sebe, sjedim na njegovu krevetu, pušim, a on me promatra i kaže da me nikada neće odvesti u svoj život, na mjesta o kojima mi je govorio, da mi pristaju jedino raskoši Louveciennesa, da ih moram imati.
Ti ne bi mogla živjeti drukčije. Promatram njegovu bijednu sobu i uzvikujem:
Mislim da je to istina. Da me dovedeš u ovu sobu, morala bih krenuti iz početka.

Sljedeći dan pišem mu jednu od najtoplijih ljudskih poruka koje sam mu ikada napisala: bez intelekta, samo riječi o njegovu glasu, smijehu, rukama.
On mi odgovara: „Anais, večeras kad sam primio tvoju poruku bio sam potpuno zapanjen. Ništa što ću ikada izgovoriti ne može se mjeriti s tim riječima. Pobijedila si - ušutkala si me - barem što se tiče izražavanja tih stvari riječima. Nemaš pojma koliko se divim tvojoj sposobnosti da brzo upiješ i odmah izvrneš značenje, zaspeš ga kopljima, zakucaš u tlo, prodreš mu do srži, opkoliš ga svojim intelektom. To mi je iskustvo oduzelo dar govora, osjetio sam jedinstven zanos, navalu vitalnosti, a zatim klonulost, prazninu, čuđenje, nevjericu, sve, sve. Dok sam hodao kući, u lice mi je puhao proljetni vjetar - sve je postajalo tako meko i blago, zrak mi je lickao lice, nisam ga se mogao nadisati. I sve dok nisam primio tvoju poruku, bio sam u panici. Bojao sam se da ćeš sve zanijekati. Ali dok sam čitao - čitao sam veoma sporo jer je svaka riječ za mene bila otkrivenje - sjetio sam se tvog nasmijanog lica, tvoje nevine radosti, nešto što sam uvijek tražio u tebi, ali nikada nisam do kraja shvatio. Katkad bi tako započela u Louveciennesu, a zatim bi odjednom pobijedio um i ja bih ugledao ozbiljne, okrugle oči i stisnute usnice, što me je uvijek plašilo.
Strahovito sam sretan jer me održavaš cjelovitim - dopuštaš mi da budem umjetnik, ali ne zanemaruješ muškarca, životinju, gladnog, nezasitnog ljubavnika. Nijedna mi žena još nije dala sve što mi je potrebno, a ti, ti pjevaš tako veselo, tako hrabro, čak uz smijeh -da, ti me pozivaš da budem što jesam, da se upustim u bilo što. Obožavam te zbog toga. To je ono zbog čega si doista kraljica, iznimna žena. Kakva si ti žena! Razmišljam o tebi i smijem se - ne bojim se tvoje ženstvenosti. Ni tvoje vatre. Živo se sjećam tvoje haljine, njezine boje i teksture, njezine raskošne prozračnosti - upravo to bio bih te zamolio da odjeneš, da sam samo mogao predvidjeti taj trenutak.
Vidiš kako si osjetila što sam danas napisao - spominjem tvoje riječi o karikaturi, mržnji itd.
Mogao bih ostati ovdje cijelu noć i pisati ti. Stalno si mi pred očima, spuštene glave i dugih trepavica na obrazima. Osjećam se vrlo ponizno. Ne znam zašto si odabrala mene - to me čudi. Čini mi se da sam od samog trenutka kad si otvorila vrata svoga doma i uz smiješak mi pružila ruku, bio opčinjen, bio tvoj. I June je to osjetila. Odmah je rekla da si zaljubljena u mene ili ja u tebe. Ali ja nisam znao da je to ljubav. Govorio sam o tebi oduševljeno, bez rezerve. A tada te je i June upoznala i zaljubila se u tebe.

Henry se poigrava idejom svetosti. Razmišljam o glasu nalik na zvuk orgulja, o izrazima i ispovijedima koje čujem od njega. Razmišljam o njegovoj poniznosti pred božanskim, osjećaju božanskog. Čak i kada sam najprirodnija, najženstvenija, kada ustajem iz kreveta da mu dodam cigaretu, poslužim ga šampanjcem, počešljam kosu, odjenem se, čak i tada on kaže:
Još uvijek se s tobom ne osjećam prirodno.
On živi prilično tiho, na trenutke gotovo hladno. Nije prisutan u sadašnjosti. Ali kasnije, dok piše, zagrije se i počinje dramatizirati i gorjeti.
Svađamo se: on na svom jeziku, ja na svome. Nikada se ne služim njegovim riječima. Mislim da je moj proces bilježenja nesvjes-niji, instinktivniji. To se ne vidi izvana, ali ipak, nisam sigurna jer on je bio svjestan toga, težine mojih očiju. Neuhvatljivost moga uma nasuprot njegove neumoljive analize. Moja vjera u čuda nasuprot njegovih teških, realističnih bilješki. Radost, kada se dočepa čuda: „Tvoje oči kao da očekuju čuda." Hoće li ih on ostvariti?
Piše li on bilješke poput ovih: Anais: zeleni češalj s vlasima crne kose. Neizbrisiv ruž. Barbarska ogrlica. Lomna. Krhka.
Toga drugog poslijepodneva čekao me u kavani, a ja sam njega čekala u njegovoj sobi jer je došlo do nesporazuma. Sobar je čistio njegovu sobu. Zamolio me da čekam u sobi preko puta hodnika, u majušnoj, bijednoj sobici. Sjedila sam na priprostom, jadnom stolcu. Sobar mi je donio drugu stolicu prekrivenu crvenim plišem.
Ova će vam biti bolja - rekao je.
Bila sam dirnuta. Činilo mi se da mi to Henry nudi baršunom prekrivenu stolicu. Bila sam sretna dok sam čekala. Tada sam se umorila i otišla sjediti u Henryjevu sobu. Otvorila sam mapu s naslovom „Bilješke iz Dijona". Na prvoj stranici bila je kopija pisma koje još nisam primila. Kada je ušao i kada sam rekla: „Ne vjerujem u našu ljubav", zatvorio mi je usta.

Toga dana osjetila sam poniznost pred njegovom snagom. Tijelo snažno ili snažnije od uma. Njegova pobjeda. Držao me u naručju s određenim strahom.
Doimaš se tako krhkom. Bojim se da ću te slomiti.

A ja sam se u njegovu krevetu doista osjećala malenom, nagom, sa zveckavim barbarskim nakitom oko vrata. Ali osjetio je snagu moje srži koja je buknula na njegov dodir.
Sjeti se toga, Henry, dok držiš moje prekrhko tijelo u svojim rukama, tijelo koje jedva osjećaš jer si toliko navikao na golema tjele-sa, ali osjećaš pokrete njegove radosti poput valove simfonije. Ne statična težina gline, već ples u tvom zagrljaju. Nećeš me slomiti. Oblikuješ me poput skulptora. Faun će se pretvoriti u ženu.
Henry, kunem ti se, radujem me što ti mogu reći istinu. Jednoga dana, nakon još jedne od naših pobjeda, odgovorit ću na sva tvoja pitanja.
Da, znam, - rekao je Henry - siguran sam u to. Strpljivo čekam. Ja mogu čekati.
Ono što mi se moglo činiti smiješnim samo me dirnulo svojom ljudskošću: Henry je puzao u potrazi za mojom crnom svilenom podvezicom koja je pala iza kreveta. Njegovo strahopoštovanje prema mojoj ogrlici od dvanaest franaka:
Kakve fine, dragocjene stvari nosiš.
Kada sam ga vidjela golog, činio mi se bespomoćnim i moja je nježnost nabujala. Potom je klonuo, a ja sam postala živahna. Čak smo razgovarali o našem zanatu.
Volim - rekao je Henry - da mi je stol uredan prije nego što sjednem pisati. Oko mene samo bilješke, gomila bilježaka.
Doista? - rekla sam uzbuđeno, kao da je to najzanimljivija rečenica na svijetu.
Naš zanat. Užitak u razgovoru o tehnikama.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Dnevnik ljubavi (1931. -1932.)

Počalji od Mustra taj Sub Mar 10, 2018 6:17 pm





Henry mislim da patiš od napora za potpunom iskrenošću o sebi i June, neumoljivom, bolno stečenom iskrenošću. Ipak, na trenutke si suzdržan, kada osjetiš da oskvrnjuješ svete tajne, tajni život sebe i drugih.
Na trenutke sam ti spremna pomoći zbog naše zajedničke objektivne strasti za istinom. Ali, ona boli, Henry boli. U svome dnevniku pokušavam biti potpuno iskrena, dan za danom.
U neku ruku imaš pravo kada govoriš o mojoj iskrenosti. Ili barem težnji za njom, uz uobičajeno ljudsko ili žensko poricanje. Poricati nije ženski ili muški ni laž. Riječ je o strahu od posvemašnjeg uništenja. Ono što neumoljivo analiziramo, hoče li to nestati? Hoće li June umrijeti? Hoće li naša ljubav umrijeti, odjednom, trenutno, ako od nje napraviš karikaturu? Henry, postoji opasnost od previše znanja. Ti imaš strast za apsolutnim znanjem. Zato te ljudi mrze.
Katkad mislim da u tvojoj nemilosrdnoj analizi June nešto nedostaje, a to su tvoji osjećaji prema njoj, izvan ili usprkos same spoznaje. Često vidim kako jecaš nad onime što uništiš, kako želiš stati i samo obožavati; i ti ustaješ, ali tek na trenutak, a zatim se, poput kirurga, ponovno laćaš noža.
Što ćeš kada otkriješ sve što se ima znati o June? Istinu. Kakvom žestinom tragaš za njome. Razaraš i trpiš. Na neki čudan način nisam uz tebe, ja sam protiv tebe. Suđeno nam je da zastupamo dvije različite istine. Volim te i borim se protiv tebe. Kao i ti. Zbog toga smo jači, svaki pojedinačno, snažniji zbog naše ljubavi i mržnje. Mrzim te kada karikiraš, prozivaš i razotkrivaš. Želim ti odgovoriti, ne slabom ili glupom poezijom, već čudom snažnim poput tvoje stvarnosti. Želim se boriti protiv tvog kirurškog noža svim okultnim i magijskim silama na svijetu.
Želim se boriti protiv tebe, ali i podložiti ti se jer kao žena obožavam tvoju hrabrost, bol koju ona nanosi; sukob koji nosiš u sebi, koji samo ja dobro shvaćam; obožavam tvoju zastrašujuću iskrenost, tvoju snagu. Imaš pravo. Svijet treba karikirati, ali isto tako znam kako ti ljubiš svoje karikature! Koliko je strasti u tebi! To je ono što osjećam u tebi. Ne osjećam učenjaka, istraživača, promatrača. Kada sam s tobom, osjećam krv.
Ovoga puta nećeš se probuditi iz zanosa naših susreta i otkriti samo smiješne trenutke. Ne. Ovoga puta to nećeš učiniti jer dok živimo zajedno, dok istražuješ kako moj neizbrisivi ruž preobražava oblik mojih usta, kako se širi poput krvave rane nakon
operacije (poljubio si me, i oblik mojih usana pretvorio se u akvarel, boje su se razlile); dok to činiš, ja hvatam čudo trenutka (čudo, o čudo mog ležanja pod tobom) i donosim ti ga, izdišem ga oko tebe. Uzmi ga.
Dok me voliš, osjećam se rastrošnom u svojim osjećajima. Ti su osjećaji tako snažni, tako novi, Henry, ne izgubljeni u sličnosti s drugim trenucima, toliko naši, tvoji, moji, moji i tvoji zajedno, ne bilo kojeg drugog muškarca ili žene.
Što može biti dirljivije stvarno od tvoje sobe? Željezni krevet, tvrdi jastuci, jedna čaša. A sve blješti poput vatrometa na Dan nezavisnosti, zbog moje radosti, nježne, uzburkane radosti utrobe koju si zapalio svojim plamenom. Čitava se soba žari od plamena koji si u mene natočio. Kao da će eksplodirati, kada sjednem na tvoj krevet pored tebe i kad razgovaramo. Ne čujem tvoje riječi: glas ti se odbija od mog tijela poput neke druge vrste milovanja, druge vrste penetracije. Nemam moći nad tvojim glasom. Ravno iz tebe ulazi u mene. Mogla bih začepiti uši, ali taj bi glas ipak pronašao put do moje krvi i uzburkao je.
Neosjetljiva sam na jednoličan vizualni napad stvari. Vidim tvoju zelenosmeđu košulju kako visi na kvačici. To je tvoja košulja i ja te vidim u njoj - u boji koju prezirem. Ali vidim tebe, a ne košulju. Nešto u meni komeša se dok je promatram, i to je sasvim sigurno tvoje ljudsko ja. To je vizija tvoga ljudskoga ja koja mi otkriva zapanjujuću delikatnost. To je tvoja zelenosmeđa košulja, a ti si čovjek koji je sada središnja os moga svijeta. Okrećem se oko bogatstva tvoga bića.
Dođi k meni, priđi bliže. Obećavam da će biti divno. Održavaš obećanje.
Slušaj, ne vjerujem da samo ja osjećam da proživljavamo nešto novo jer je to novo za mene. U tvojim djelima ne nalazim osjećaje koje mi pokazuješ ili riječi koje mi govoriš. Kada čitam tvoja djela, pitam se, koju li ćemo epizodu ponoviti.
Ti nosiš svoju viziju, ja svoju, i one se prepleiću. Ako na trenutke vidim svijet tvojim očima (ako su to Henryjeve kurve, ja ih volim), i ti ćeš katkad vidjeti mojim.
Henryju istražitelju nudim zagonetne odgovore. Dok sam se odijevala, uz smijeh sam komentirala svoje rublje, koje se svidjelo June. O, June, koja je uvijek naga pod haljinom.
Španjolsko je - rekla sam. Henry je rekao:
Kad to već spominješ, kako je June znala da nosiš takvo rublje? Rekla sam:
Ne misliš valjda da pokušavam sve prikazati bezazlenijim nego što jest, ali isto tako, ne postavljaj mi tako izravna pitanja jer na taj način nikada nećeš doznati pravu istinu.
On ne vidi ljepotu u poluznanju, poluposjedovanju, opasnom naginjanju preko ruba, bez posebnog klimaksa.
Henry i June uništili su svaku logiku i cjelovitost mog života. To je dobro jer više ne postoji obrazac. Sada sam živa. Ne trebaju mi obrasci.
Ono što mi uvijek izmiče muška je stvarnost. Kada mašta i emocije prijeđu normalne granice, žena je katkad opsjednuta osjećajima koje ne može izraziti. Želim posjedovati June. Poistovjećujem se s muškarcima koji u nju mogu prodrijeti. Ali ja sam tu bespomoćna. Mogu joj pružiti užitak svoje ljubavi, ali ne i savršen snošaj. Kak- va muka!
A Henryjeva pisma: „... strahovito, strahovito živ, bolan, osjećam da te apsolutno trebam.... Ali moram te vidjeti: vidim te blistavu i divnu, a u isto vrijeme pišem June i sav sam rastrgan, ali ti ćeš razumjeti, ti moraš razumjeti. Anais, ostani uz mene. Svuda si oko mene poput jasnog plamena. Anai's, zaboga, kad bi znala što sada osjećam!
Želim te bolje upoznati. Volim te. Volio sam te kada si došla i sjela na moj krevet - cijelo to drugo poslijepodne bilo je poput tople izmaglice - i ponovno čujem kako izgovaraš moje ime - tim svojim čudnim naglaskom. Izazivaš u meni takvu mješavinu osjećaja, ne znam kako da ti pristupim. Samo mi dođi - bliže, još bliže. Bit će divno, obećavam ti. Toliko volim tvoju iskrenost - gotovo poniznost. Nikada te ne bih mogao povrijediti. Noćas sam pomislio kako sam se trebao oženiti ženom poput tebe. Ili možda ljubav u početku uvijek

potiče na takve misli? Ne bojim se da ćeš me povrijediti. Osjećam tvoju snagu, ali drukčije vrste, neuhvadjivu. Ne, nećeš se slomiti. Izgovorio sam mnogo gluposti - o tvojoj krhkosti. Uvijek mi je pomalo neugodno. Ali ne toliko prošli put. Jednoga dana to će potpuno nestati. Imaš takav prekrasan smisao za humor - obožavam to u tebi. Uvijek te želim vidjeti kako se smiješ. To ti pristaje. Razmišljao sam o mjestima na koje bismo trebali otići zajedno - malena, opskurna mjesta, tu i tamo, u Parizu. Samo da mogu reći - ovdje sam bio s Anai's - ovdje smo jeli ili plesali ili se napili zajedno. Ah, katkad bih te želio vidjeti stvarno pijanu, kakva bi to bila čast! Gotovo se bojim to ti
predložiti - ali Anai's, kada razmišljam o tome kako se pripijaš uz mene, kako spremno širiš noge i kako si mokra, Bože, izluđuje i sama pomisao na to kakva bi bila kad bi odbacila sve maske.
Jučer sam mislio na tebe, kako prislanjaš svoja bedra uz mene dok stojimo, kako se soba trese, kako u tami padam na tebe i gubim svijest. Sav sam drhtao i stenjao od užitka. Razmišljam o tome kako će mi nepodnošljiv biti ovaj vikend ako te ne vidim.
Ako treba, u nedjelju ću doći u Versailles - bilo što - ali moram te vidjeti. Ne boj se da se prema meni moraš odnositi hladno. Bit će mi dovoljno samo da stojim pored tebe, s obožavanjem te promatram. Volim te, to je sve."

Hugo i ja smo u autu, vozimo se na elegantan izlazak. Ja pjevam, i čini se kao da svojim pjevanjem pokrećem motor. Napinjem grudi i imitiram roucoulemenfi golubova. Kotrljam svoj francuski rrrrr. Hugo se smije. Kasnije izlazimo iz kazališta s markizom i mar-kizom, a oko nas se natiskuju kurve. Markiza stišće usta. Mislim, to su Henryjeve kurve, i odnosim se prema njima toplo, prijateljski.

Jedne večeri predlažem Hugu da zajedno odemo na „predstavu", samo da vidimo.
Hoćemo li? - kažem iako sam zapravo spremna proživjeti, a ne samo gledati. On je znatiželjan, ushićen:
- Da, da.
Zovemo Henryja i pitamo ga za informacije. On predlaže Rue Blondel 32.
Na putu prema tamo Hugo se koleba, ali ja se smijem i ohrabrujem ga. Taksi nas ostavlja u uskoj uličici. Zaboravili smo broj. Ali nad jednim od ulaza spazim crvene brojke: 32. Osjećam da smo stali na odskočnu dasku i skočili. Sada smo u igri. Sada smo netko drugi.
Otvaram vrata. Stupam naprijed da se nagodim oko cijene. Ali vidim da to nije kuća, već kavana puna muškaraca i nagih žena. Vraćam se po Huga i mi ulazimo.
Galama. Zasljepljujuća svjetla. Oko nas gomila žena, dozivaju nas, pokušavaju nam privući pažnju. Patronne6 nas vodi do stola. Žene i dalje viču i namiguju. Moramo odabrati. Hugo se zapanjeno smiješi. Pogledom prelazim preko njih. Odabirem vrlo upadljivu, debelu, grubu ženu španjolska izgleda. Okrećem se od bučne gomile prema kraju reda te pozivam ženu koja se nimalo nije potrudila privući našu pažnju. Sitna je, ženstvena, gotovo sramežljiva. Sada sjede pred nama.
Malena je slatka i podatna. Razgovaramo, o, tako pristojno. Pričamo o noktima. Komentiraju neobičnu boju mog sedefastog laka za nokte. Pitam Huga da dobro
pogleda jesam li dobro odabrala. On kaže da nisam mogla bolje. Promatramo žene kako plešu. Vidim samo mrlje, vrlo intenzivne. Promatram velika bedra, stražnjice, ob- ješene grudi, toliko tijela, sve odjednom. Očekivali smo da će se u „predstavi" pojaviti muškarac.
- Ne - kaže patronne - ali će vas djevojke zabaviti. Vidjet ćete
sve.Ovo, dakle, neće biti Hugova noć, ali on prihvaća sve. Pogađamo se oko cijene.
Žene se smiješe. Pretpostavljam da je ovo moja noć jer sam ih zamolila da mi pokažu lezbijske scene.
Meni je sve strano i novo, a njima tako poznato. Osjećam se lagodno samo zato što nešto trebaju od mene, mogu za njih nešto napraviti.
Dat ću im sve svoje cigarete. Da barem imam stotinu kutija. Da barem imam mnogo novca. Idemo gore. Volim promatrati žene kako hodaju gole.
Soba je blago osvijetljena, a krevet nizak i širok. Žene su vesele, peru se. Kako li se osjećaj mora istrošiti nakon toliko automatizma. Promatramo kako velika žena na sebe privezuje penis, ružičastu stvarčicu, karikaturu. Nonšalantno, profesionalno zauzimaju poze. Arapska, španjolska, pariška, ljubav kad se nema novca za hotelsku sobu, ljubav u taksiju, ljubav kada se jednom od partnera spava...
Hugo i ja promatramo, smijući se njihovoj duhovitosti. Nismo naučili ništa novo.
Sve se doima nestvarnim, dok ne zatražim lezbij-ske poze.
Malena to voli, više od muškog pristupa. Velika žena otkriva mi tajno mjesto na ženskome tijelu, izvor nove radosti, koji bih katkad osjetila, ali nikada u potpunosti - tu malenu jezgru na otvoru ženskih usana, upravo ono što muškarac promašuje. Gle, velika žena paluca jezikom. Malena zatvara oči, stenje i drhti od zanosa. Hugo i ja nagi- njemo se nad njih, obuzeti trenutkom ljepote na malenoj koja našim očima nudi svoje osvojeno, drhtavo tijelo. Hugo je uzbuđen. Više nisam žena; sada sam muškarac. Dodirujem srž Juneina bića.
Postajem svjesna Hugovih emocija i kažem:
Želiš li je? Uzmi je. Kunem ti se da mi ne smeta, dragi.
Sada bih mogao svršiti s bilo kime - odgovara on.
Malena mirno leži. Zatim ustaju i šale se, i trenutak prolazi. Želim li...?
Otkopčavaju mi jaknu; odbijam, ne želim ništa.
Nisam bila u stanju dotaći ih. Samo minuta ljepote - malena žena sc nadima, rukama miluje glavu druge žene. Taj jedan jedini tre-nutak uzburkao mi je krv jednom drugom željom. Da sam bila malo luda... ali soba nam se činila prljavom. Izlazimo. Vrtoglavica. Radost. Ushićenost.
Odlazimo na ples u „Bal Negre". Jedan je strah prevladan. Hu-go je oslobođen. Razumjeli smo međusobne osjećaje. Zajedno. Ru-ku pod ruku. Međusobna velikodušnost.
Nisam bila ljubomorna na malenu koju je Hugo poželio. Ali Hugo je mislio: „Što da je tamo bio muškarac..." Dakle, još uvijek ne znamo. Znamo samo da je večer divno protekla. Poklonila sam Hugu djelić radosti koji me ispunjao.
A kada smo se vratili kući, obožavao je moje tijelo jer je bilo ljepše od onih koje je vidio tu večer. Zajedno smo potonuli u senzualnost, u nova otkrića. Ubijali smo prikaze.
Otišla sam u „Viking" na sastanak s Eduardom. Povjeravamo se jedno drugome: pripovijeda mi o ženi u svom pensionu, ja njemu o Henryju. Sjedimo uz prigušena svjetla. Eduardo se boji da će nestati iz mog života.
Ne - govorim mu - u meni ima dovoljno mjesta za sve. Volim Huga, više nego ikada, volim Henryja i June, volim i tebe, ako želiš.
Nasmiješio se.
Pročitat ću ti Henrvjeva pisma - rekla sam jer se zabrinuo za mene zbog moje mašte (mislio je da Henry možda ne postoji).
Ali, dok sam mu ih čitala, zaustavio me. Nije to mogao podnijeti.
Govori mi o psihoanalizi koja mu otkriva kako me voli, kako me sada vidi. Henrvjeva ljubav oko mene stvara aureolu. Vrlo sigurna u sebe, sjedim pred Eduardovom plahošću. Promatram ga dok mi se približava, traži prisnost, dodir moje ruke, mog koljena. Gledam kako postaje muškarac. Jednom davno, za ovaj trenutak bila bih dala sve, ali sada je to daleko iza mene.
Prije odlaska - kaže - želim... I počinje me ljubiti.
To je Eduardo - mrmljam, popustljivo.
Poljubac je divan. Napola sam dirnuta, napola osvojena. Ali on ne ide dalje. Želio je polumjeru. Dobio ju je. Odlazimo. Uzimamo taksi. Preplavljen je radošću jer me dodirnuo.
Nemoguće - uzvikuje. - Napokon! Ali to više znači meni nego tebi.
Istina. Dirnuta sam samo zato jer sam navikla žudjeti za tim prelijepim usnama.
Gle što sam napravila! Prizor Eduardovih muka. Moj lijepi Eduardo, Keats i Shelley, poezija i šafrani - tolike sam sate provela zureći u njegove prozirne zelene oči i u njima nalazila odraze muškaraca i kurvi. Trinaest su se godina njegovo lice, um i mašta okretali prema meni, ali mu je tijelo bilo mrtvo. Njegovo je tijelo sada živo. Uzdiše moje ime:
Kada ću te vidjeti? Sutra? Sutra te moram vidjeti.
Poljupci na oči, na vrat. Svijet kao da se preokrenuo naglavačke. Sutra će sve to nestati, mislim ja.
Ali sutra jer sjedim i ne očekujem ništa, Eduardova se ludost vraća i ja po prvi put osjećam sudbinsku, neizbježnu potrebu psihološkog razrješenja. U punom sunčevu sjaju hodamo do hotela, veselo se uspinjemo stepenicama, ulazimo u žutu sobu. Molim ga da navuče zastore. Umorni smo od snova, maštanja, tragedije, književnosti.
Dolje na recepciji, on plaća sobu. Kažem ženi:
Trideset franaka nam je previše. Možemo li sljedeći put dobiti popust? Vani na ulici, prasnemo u smijeh - sljedeći put!
Dogodilo se čudo. Hodamo, razgaljeni. Strašno smo gladni. Odlazimo do
,Vikinga" i proždiremo četiri velika sendviča (nekada nisam mogla gutati u Eduardovoj prisutnosti).
Koliko ti dugujem! - uzvikuje.
A u srcu mu odgovaram: „Koliko tek ja dugujem Henriju!"

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Dnevnik ljubavi (1931. -1932.)

Počalji od Mustra taj Sub Mar 10, 2018 7:01 pm





Danas se ne mogu oteti osjećaju da jedan dio mene stoji po strani, promatra kako živim i čudi se. Bačena u život bez iskustva, naivna, osjećam da me nešto spasilo. Konačno se osjećam doraslom životu. Poput prizora u iznimnom komadu. Henry me vodio. Ne. Čekao me. Promatrao me. Ja sam se kretala, ja sam djelovala. Činila sam neočekivane stvari, iznenadila samu sebe - u trenutku, primjećuje Henry, kada sam sjela na rub kreveta. Stajala sam pred ogledalom i češljala kosu. On je ležao u krevetu i rekao:
-Još uvijek se s tobom ne osjećam lagodno.
Impulzivno, naglo, prišla sam krevetu, sjela do njega, unijela mu se u lice. S ramena mi je skliznuo kaput i naramenice kombinea, a u cijelom tom pokretu, u
riječima koje sam izgovorila, bilo je nečega tako prirodno mekog, podatnog, ljudskog, da je ostao bez riječi.
Osjećam da, kada mi Henry govori ili piše, traži neki drugi jezik. Kao da izbjegava riječi koje mu prve dolaze na usne i traži druge, suptilnije. Katkad osjećam da sam ga uvela u neki zamršen svijet, neku novu zemlju, ali on ne hoda kao John, gazeći teškim korakom, već uz svijest koju sam u njemu osjetila od prvoga dana. Ulazi u Proustove simfonije, Gideove insinuacije, u Cockteauove opijumske zagonetke, Valeryjeve tišine; ulazi u sugestivnost, prostore, iluminacije Rimbauda. A ja kročim s njim. Noćas ga volim zbog predivnog načina na koji mi je poklonio svijet.
Na tome putu, ne mogu i ne smijem se slomiti. Neću zamoliti Huga ni za jednu slobodnu večer. Zbog toga u Henryju izazivam nove i duboke osjećaje.
Je li ti drago - pita Eduardo - što on želi pisati i raditi, je li ti drago da je ushićen, a ne uništen?
-Da.
Prava kušnja doći će kada te obuzme želja da svoju moć nad muškarcima iskoristiš na destruktivan i okrutan način.
Hoće li taj trenutak ikada doći?

Govorim Hugu o svom „izmišljenom" dnevniku opsjednute žene, što u njemu samo potvrđuje mišljenje da je sve osim naše ljubavi izmišljotina.
Ali kako znaš da doista ne postoji takav dnevnik? Kako znaš da ti ne lažem?
Možda mi lažeš - kaže.
Sada ti je um doista elastičan.
Daj mi nešto stvarno protiv čega se mogu boriti - kaže mi. -Moja mašta to samo otežava.
Dajem mu svoja pisma June, i on u njima nalazi olakšanje. Najbolje su laži poluistine. Dajem mu poluistine.

Nedjelja. Hugo odlazi igrati golf. Odijevam se ritualno, i uspoređujem radost odijevanja za Henryja s tugom koju osjećam dok to činim za idiotske bankare i kraljeve telefonskih kompanija.
Potom malena, mračna, otrcana sobica, poput duboke niše. Odjednom, bogatstvo Henryjeva glasa i usta. Osjećaj potapanja u vrelu krv. A on, obuzet mojom toplinom i vlažnošću. Spora penetracija, s prekidima i obratima, dašćem od užitka. Nemam riječi; sve mi je novo.
Kada sam prvi put vodila ljubav s Henrvjem, shvatila sam zastrašujuću činjenicu - da je Hugo seksualno prevelik za mene i da je zato moj užitak uvijek bio pomiješan s boli. Je li to bila vječna tajna mog nezadovoljstva? Tresem se dok ovo pišem. Ne želim o tome razmišljati, o utjecaju te činjenice na moj život, na moju glad. Moja glad nije abnormalna. S Henryjem sam zadovoljna. Dosižemo vrhunac, razgovaramo, jedemo i pijemo, a prije odlaska on me ponovno uzima. Nikada nisam poznavala takvo obilje. To više nije Henry; a ja sam samo žena. Gubim osjećaj rascijepljenosti.
Vraćam se Hugu smirena i radosna; on to primjećuje. Kaže:
Nikada nisam bio tako sretan s tobom.
Kao da sam ga prestala proždirati, zahtijevati od njega. Nije čudo da sam ponizna pred svojim divom, Henryjem. I on je ponizan preda mnom.
Vidiš, Anais, nikada prije nisam volio ženu s umom. Sve su mi druge žene bile podređene. Tebe smatram sebi ravnom.
I on je, čini se, ispunjen radošću koju nikada nije osjetio s June.

To poslijepodne u Henryjevoj hotelskoj sobi bilo je poput užarene peći. Prije toga poznavala sam samo užarenost uma i mašte; sada to dolazi od krvi. Sveta potpunost. Omamljena izlazim u bla-gu proljetnu večer, i mislim: „Sada bih bila spremna umrijeti."
Henry je probudio moje prave nagone i sada se više ne osjećam nelagodno, izgladnjelo, nezgrapno u svome svijetu. Otkrila sam kamo pripadam. Volim ga, ali nisam slijepa na proturječja u nama koji će kasnije dovesti do našeg rastanka. Osjećam samo sadašnjost. Sadašnji je trenutak tako bogat i silan. Kako Henry kaže: „Sve je dobro, dobro."
Deset i trideset je. Hugo je otišao na večeru, a ja ga čekam. On se tješi pozivajući se na moj razum. Misli da moj um uvijek ima kontrolu. Ne zna za kakve sam ludosti sposobna. Sačuvat ću tu priču za budućnost, kada bude stariji, kada i on oslobodi svoje nagone. Ako mu sada kažem istinu o sebi, to ga može samo uništiti. Njegov je razvoj prirodno sporiji. Sa četrdeset godina znat će što ja sada znam. Osjetit će i usvojiti znanje, a u međuvremenu neće trpjeti.
Uvijek se brinem za Huga, kao da mi je dijete. To je zato jer njega najviše volim.
Da je barem deset godina stariji. Henry me prošli puta upitao:
Jesam li manje brutalan, manje strastven nego što si očekivala? Je li te možda moje pisanje navelo da očekuješ više?
Bila sam osupnuta. Podsjetila sam ga na to kako su prve riječi koju sam zapisala nakon našega susreta bile: „Srušile su se planine riječi, književnost je iščezla." Smatrala sam da je to početak stvarnih osjećaja te da je žestoka senzualnost njegova pisanja jedno, a naša senzualnost drugo. Stvarnost.
Čak ni Henry, koji živi pustolovnim načinom života, nema previše samopouzdanja. Nije čudo da nježnim dušama poput Eduarda i mene, ono nedostaje do tragičnog stupnja. Pri našem zadnjem susretu, pokušali smo održati našu krhku samosvijest. Eduardo i ja pokušali smo popraviti kvar koji smo nenamjerno učinili, skrenuti i ispraviti tijek čudne sudbine. Spavali smo zajedno samo zato jer smo to trebali učiniti na samom početku.

Moja prijateljica Natasha grdi me zbog mog idiotskog ponašanja.
Kakve zavjese za Henryja? Kakve cipele za June? A ti? A ti? Ona ne razumije kako sam razmažena. Henry mi daje cio svijet.
June mi daje ludilo. Bože, kako sam zahvalna što sam pronašla dva bića koja mogu voljeti, koja su prema meni velikodušna na način koji ne mogu objasniti Natashi. Mogu li joj objasniti da mi je Henry dao svoje akvarele, a June svoju jedinu narukvicu? I više od toga.
U „Vikingu" Eduardu kažem nježno, riječima lakim poput lep-tirovih krila, da ne bismo smjeli nastaviti, da osjećam kako to iskustvo ne bi trebali produžavati; bilo je to samo čeprkanje po prošlosti. Bilo je divno, ali među nama nema krvne polarnosti.
Eduardo je u dubokoj boli. Njegov temeljni strah da me ne može zadržati sada se ostvaruje. Zašto nisam pričekala dok nije sasvim ozdravio? Ozdravio? Što to znači? Zrelost, muškost, cjelovitost, sposobnost da me osvoji? Već sam ionako znala da me ne može osvojiti, nikada. Tajim to od njega. O, koju samilost izaziva u meni njegova divna glava, pognuta, na mukama. Između nas sada stoji Henry. Preklinje me:
Dođi u moju sobu, samo još jednom, da budemo sami zajedno. Imaj povjerenja u moje osjećaje.
Kažem:
Ne smijemo. Sačuvajmo trenutak koji smo podijelili. Ne želim ići. Zle slutnje. Ali on želi raščistiti stvari.
Naša je soba bila siva i hladna. Padala je kiša. Pokušavala sam se boriti s očajanjem koje me obuzelo. Ako sam ikada u životu glumila, bilo je to danas. Nisam
bila uzbuđena, ali nisam to htjela priznati. Tada je on osjetio moje nezadovoljstvo i proživjeli smo stranice iz Lawrenceovih knjiga. Po prvi puta sam ih potpuno razumjela, možda bolje i od samog autora jer on opisao samo muškarčeve osjećaje.
A što osjeća Eduardo? Osjeća za mene više nego za bilo koju ženu; sa mnom se najviše približio osjećaju cjelovitosti, muškosti. Nisam ga mogla zgaziti. Nastavila sam nježnim riječima:
Ne forsiraj život. Neka se stvari polako razviju. Ne pati. Ali on sada zna.

Bilo je to za mene poput noćne more. Cijelo mi je biće očajnički vapilo za Henryjem. Danas sam otišla k njemu. Bio je s prijateljem, Fredom Perlesom, nježnim, finim čovjekom poetskih očiju. Fred mi je drag, ali bliži mi je Henry, tako blizak da nisam mogla podnijeti pogled na nj. Sjedili smo u kuhinji njihova novog stana na Clichyju. Henry je blistao. Kada sam, nakon dugog razgovora, rekla da moram ići, Henry me odveo u svoju sobu i počeo ljubiti, a Fred je bio tako blizu. Fred, aristokrat i osjetljiv čovjek, zacijelo je bio povrijeđen.
Ne mogu te pustiti - rekao je Henry. - Zatvorit ćemo vrata.
Prepustila sam se trenutku uz divlji zanos. Mislim da gubim razum jer progone me osjećaji koje Henry budi u meni, opsjedaju me svakom trenutku i ja ga sve više i više želim.
Dolazim kući. Hugo čita novine. Nježnost, skromnost, bezboj-nost svega. Ali ja imam Henryja i mislim na lude riječi koje je uzvikivao dok je svršavao. Razmišljam o tome kako nikada do sad nisam bila tako prirodna, nikada još nisam iživjela svoje prave porive. Danas nisam marila hoće li Fred vidjeti moju ludost. Željela sam se suočiti sa svijetom, objaviti svijetu: ,yolim Henryja!"
Ne znam zašto mu toliko vjerujem, zašto mu noćas želim dati sve - istinu, svoj dnevnik, svoj život. Čak sam poželjela da June iznenada najavi svoj dolazak, da osjetim bol što gubim Henryja.

Otišla sam na masažu. Maserka je bila malena i lijepa. Nosila je kupaći kostim. Dok se naginjala nada mnom, vidjela sam joj grudi, malene ali pune. Osjetila sam njezine ruke po cijelome tijelu, njezina usta blizu mojih. U jednom trenutku moja se glava našla u blizini njezinih nogu. Htjela sam ih poljubiti. Bila sam ludo uzbuđena. Odjednom sam postala svjesna frustracije svoje želje. Ono što sam mogla, nije mi se činilo dovoljnim. Da je poljubim? Osjećala sam da nije lezbijka. Mogla bi me poniziti.
Trenutak je prošao. Ali kakvo pola ure torture! Kakve muke zbog želje da budem muškarac! Zapanjila sam samu sebe, svjesna prirode svojih osjećaja za June. A tek jučer kritizirala sam porok koji Hugo i ja nazivamo kolektivnom, neosobnom, neselektivnom seksualnošću, što sada potpuno razumijem.
Henryju: „Počeli su progoni - svi su povrijeđeni, ranjeni, što branim (D. H.) Lawrencea. Tužno me gledaju. S nestrpljenjem očekujem dan kada ću moći braniti tvoje djelo, kao što si ti branio Bunuela.
Drago mi je da pred Fredom nisam pocrvenjela. Toga dana doživjela sam vrhunac svoje ljubavi prema tebi, Henry. Željela sam uz-viknuti: „Danas volim Henryja!" Možda bi više volio sam se ponašala nonšalantno, ne znam. Piši mi. Trebam tvoja pisma, kao ljudsku potvrdu stvarnosti. Jedan znanac želi me prestrašiti. Kada govorim
O tebi, kaže: „On te ne cijeni." Ima krivo.

Henryju: „Čudno je, Henry. Nekada, čim bih s raznih mjesta stigla kući, odmah bih sjela i počela pisati dnevnik. Sada želim pisati tebi, razgovarati s tobom. Naši su sastanci tako neprirodni - kao i rastanci, kada te, kao noćas, očajnički želim vidjeti. Natuknula sam Hugu da bismo sutra navečer mogli izići s tobom, ali on za to ne želi ni čuti.
Volim kada kažeš: „Sve što se događa, dobro je." Ja kažem - Sve što se događa divno je. Za mene je sve simfonija, toliko me uzbuđuje sam život. Bože, Henry, samo u tebi pronašla sam isti nabujali entuzijazam, istu živu uzavrelu krv, veliko obilje. Nekada sam bila gotovo uvjerena da nešto nije u redu sa mnom. Činilo se da svi drugi imaju kočnice. A kada osjetim kojim žarom gori naše uzbuđenje za životom, počne mi se vrtjeti u glavi.
Što ćemo, Henry, kada Hugo ode u Lyon? Danas sam poželjela da sam u tvom stanu i da šivam zavjese dok razgovaramo.
Misliš li da smo sretni zajedno jer osjećamo da imamo neki cilj, dok si s June imao osjećaj da te vodi u sve dublji mrak, misteriju, zamršenost?"

Nalazim se s Henryjem na sivom kolodvoru, uz trenutnu divlju uzbuđenost, a u njemu prepoznajem jednake osjećaje. Govori mi kako je bio jedva u stanju hodati do kolodvora, obuzet žudnjom prema meni. Odbijam otići u njegov stan jer je tamo Fred, i
predlažem Hotel „Anjou", gdje me odveo Eduardo. Vidim sumnju u njegovim očima, i uživam u tome. Odlazimo u hotel. Želi da razgovaram s ženom na recepciji. Tražim sobu broj tri. Ona kaže:
Trideset franaka. Ja kažem:
Dat ćete nam za dvadeset pet.
I uzimam ključ s pulta. Uspinjemo se stepenicama. Henry me zaustavlja na pola puta i ljubi me. U sobi smo. Uz topao smijeh kaže:
Anais, ti si vrag.
Ne odgovaram mu. Toliko je uzbuđen da nemam vremena ni razodjenuti se.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Dnevnik ljubavi (1931. -1932.)

Počalji od Mustra taj Sub Mar 10, 2018 7:02 pm





I sada zapinjem, zbog neiskustva, zaslijepljena žestinom i div-Ijaštvom tih sati. Sjećam se samo Henryjeve požude, njegove energije, njegova otkrića moje stražnjice, za koje nalazi da je predivna -i, oh, tekućeg meda, grčevitih provala radosti, sati i sati snošaja. Ravnopravnost! Ponori za kojima sam žudjela, mrak, kraj, razrješenje. Srž moga bića dotiče tijelo koje nadvladava moje, pobjeđuje moje, koje takvom žestinom svojim plamenim jezikom prodire u moje. On uzvikuje:
Reci mi, reci mi, što osjećaš.
Ali ne mogu. Krv mi je u glavi, u očima. Zatomljujem riječi. Želim ispustiti divlji krik, bez riječi, neartikuliran, bez smisla, iz najprimitivnijeg korijena svoga bića - razliti ga iz utrobe poput meda.
Suze i radost, ostavljaju me bez riječi; svladana sam, ušutkana.
Bože, proživjela sam takav dan, takve sate ženske podložnosti, toliko sam se davala, od mene ništa nije preostalo.
Ali lažem. Uljepšavam. Riječi mi nisu dovoljno duboke, žestoke. Skrivaju pravu istinu. Neću stati dok ne ispripovijedam svoj silazak u senzualnost, koji je bio jednako toliko mračan, toliko prekrasan, toliko divlji, kao što su trenuci mog mističnog stvaranja bili blistavi, ekstatični, prepuni ushićenja.

Prije našeg susreta toga dana, pisao mi je: „Mogu reći samo to da sam lud za tobom. Pokušao sam ti napisati pismo, ali nisam mogao.

Nestrpljivo čekam da te ponovno vidim. Utorak je tako daleko. Ali ne samo utorak - pitam se kada ćeš ostati prespavati, kada ću te imati na dulje vrijeme. Kakve muke, kada te mogu vidjeti na samo nekoliko sati, a onda te moram pustiti da odeš. Kad te vidim, sve što sam htio reći nestaje. Vrijeme je tako dragocjeno, a riječi tako nevažne.
Ali ti me činiš tako sretnim jer s tobom mogu razgovarati. Volim tvoju bistrinu, tvoje pripreme na bijeg, tvoje noge, koje se poput željezne šake zatvaraju oko mene, toplinu među tvojim bedrima. Da, Anais, želim ti skinuti masku. Previše sam pristojan s tobom. Želim te promatrati dugo i žudno, podići ti haljinu, milovati te, proučavati te. Znaš li da sam te jedva imao prilike gledati? Na tebi je još uvijek previše svetosti. Ne znam kako da ti kažem što osjećam. Živim u stalnom iščekivanju. Dođeš k meni i vrijeme proleti kao u snu. Samo kada odeš, postajem potpuno svjestan tvoje prisutnosti. Ali tada je prekasno, Umrtvljuješ me. Pokušavam zamisliti tvoj život u Louveciennesu, ali ne mogu. Tvoja knjiga? I to mi se čini nestvarnim. Samo kada si tu, kada te gledam, slika postaje jasnija. Ali nestaneš tako brzo, ne znam i to da mislim. Da, jasno vidim Puškinovu legendu. Vidim te na prijestolju - dragulji oko vrata, sandale na nogama, veliko prstenje na rukama, obojeni nokti, čudan španjolski glas, kako živiš nekakvu laž, laž koja zapravo nije laž već bajka. Malo sam pijan, Anais. Kažem sam sebi: „Ovo je prva žena s kojom mogu biti potpuno iskren." Sjećam SE kad si mi rekla: „Mogao bi me prevariti, a ja to ne bih znala." Kada sam hodam bulevarima i razmišljam o tome, ne mogu te prevariti - a želio bih. Mislim da ti ne bih mogao biti u potpunosti vjeran -to nije u mojoj prirodi. Previše volim žene ili život - ne znam točno koje od toga. Ali smijeh, Anais... Volim slušati tvoj smijeh. Ti si jedina žena koja ima osjećaj za veselost, mudru toleranciju - ne, više od toga, čini mi se da me potičeš da te prevarim. Zato te volim. A što tebe potiče na to - ljubav? O, divno je voljeti, a u isto vrijeme biti slo-bodan.
Ne znam što da očekujem od tebe, vjerojatno neko čudo. Od tebe ću zahtijevati sve - čak i nemoguće jer ti me na to potičeš. Doista si snažna. Volim čak i tvoju prijevaru, izdaju. Djeluješ mi aristokratski. (Zvuči li ta riječ čudno iz mojih usta?)
Da, Anais, razmišljao sam kako bih te mogao prevariti, ali ne mogu. Želim te. Želim te skinuti, malo te vulgarizirati - ah, ne znam što govorim. Malo sam pijan jer ti nisi tu. Htio bih da mogu pljes-nuti rukama, i eto Anais! Želim te posjedovati, iskoristiti, jebati te, naučiti te svemu i svačemu. Ne, ne cijenim te - Bože sačuvaj! Možda te želim malo poniziti - zašto, zašto? Zašto ne kleknem pred tebe i samo te obožavam? Ne mogu, volim te uz smijeh. Sviđa li ti se to? Draga Anais, ja imam toliko lica. Sada vidiš samo dobre strane -ili me barem navodiš da u to vjerujem. Želim te barem na jedan cijeli dan. Želim s tobom ići svuda - posjedovati te. Ne znaš kako sam nezasitan. Ili kakva hulja. I kako sebičan!
Uz tebe se ponašam pristojno. Ali, upozoravam te, nisam anđeo. Mislim da sam uglavnom malo pijan. Volim te. Sada idem u krevet - prenaporno mi je ostati budan.
Nezasitan sam. Tražit ću od tebe nemoguće stvari. Ne znam što. Ti ćeš mi vjerojatno reći. Brža si od mene. Volim tvoju pičku, Anais - izluđuje me. A tek kako izgovaraš moje ime! Bože, nestvarno je. Slušaj, jako sam pijan. Boli me što sam ovdje sam. Trebam te. Mogu li ti sve reći? Mogu, zar ne? Dođi brzo i poševi me. Svrši sa mnom. Obgrli me nogama. Utopli me."
Činilo mi se kao da čitam njegove potpuno nesvjesne osjećaje. Kao da me sav život grli tim riječima. Osjetila sam ogroman izazov da se prepustim obožavanju života i željela sam se podati svemu životu, koji je Henry. Kakve nove senzacije budi u meni, kakve nove muke, nove strahove i nove hrabrosti!

Nakon našeg dana ne stiže pismo od njega. Osjetio je strahovito olakšanje, zadovoljstvo, iscrpljenost, baš kao i ja. A zatim?

Jučer je došao u Louveciennes. Novi Henry ili, Henry naslućen iza onoga već poznatog, Henry izvan onoga što je napisao, izvan sveg književnog znanja, moj Henry, čovjek kojega sada strahovito volim, previše, opasno.

Doimao se tako ozbiljnim. Primio je pismo od June, napisano olovkom, nepravilnim, dječjim rukopisom, ludo, dirljivo, jednostavno, usklici njezine ljubavi prema njemu. Takvo pismo briše sve. Osjetila sam da je došao trenutak da oslobodim svoju June, da mu je poklonim - jer - rekla sam mu - to će te natjerati da je još više voliš. To je ona predivna June. U nekim drugim trenucima, osjećala sam da bi se mogao nasmijati mome portretu, narugati se mojoj naivnosti. Danas znam da nećeš.
Pročitala sam mu sve što sam o June zapisala u svoj dnevnik. Što mu se događa?
Duboko je dirnut, rastrgan. Vjeruje mi:
Tako sam ja trebao pisati o June. Ona druga je nepotpuna, površna. Ti je imaš, Anais.
Ali čekaj malo. On iz svog djela izostavlja nježnost, ostavlja samo mržnju, nasilje. Ja sam samo umetnula ono što je nedostajalo. Ali to nije bilo zbog nedostatka osjećaja, znanja ili razumijevanja (kako June misli), već samo zato jer mu je to bilo teže izraziti. Do sada je njegovo pisanje uvijek izrastalo iz nasilja, udarci bi ga natjerali u plač i kletve. A sada sjedi tu uz mene, i ja mu se u potpunosti povjeravam, dubokom Henryju, koji razumije i osjeća. Osvojen je.
Kaže:
Takva je ljubav divna, Anais. Ne mrzim je i ne prezirem. Vidim što dajete jedna drugoj. Vidim to tako jasno. Čitaj, čitaj - za mene je ovo otkriće.
Čitam i drhtim u isto vrijeme, sve do našeg poljupca. On to dobro razumije. Odjednom kaže:
Anais, upravo sam shvatio da je u usporedbi s ovime ono što ti ja dajem sirovo i bijedno. Shvaćam da kad se June vrati...
Prekidam ga:
Ne znaš što mi daješ! Nije to ni sirovo ni bijedno! Danas, na primjer...
Gušim se od prezamršenih osjećaja. Želim mu reći koliko mi daje. Muči nas isti strah. Kažem
Sada vidiš lijepu June
Ne, mrzim je!
Mrziš je?
Da, mrzim je - kaže Henry - jer iz tvojih bilježaka vidim da smo mi njezine budale, da je i tebe zavarala, da njezine laži imaju koban, destruktivan cilj. Podmukle su, namjera im je iskriviti moj lik u tvojim očima i tvoj u mojim. Ako se June vrati, natjerat će nas da se zamrzimo. Toga se bojim.
Među nama postoji nešto, Henry, veza koju June ne može u potpunosti shvatiti ili dokučiti.
-Um.
Zato će nas mrziti, da, i borit će se svim svojim sredstvima.
A njezina su sredstva laži - kaže on.
Oboje smo bili tako bolno svjesni njezine moći nad nama, tih novih niti koje su nas vezale zajedno. Rekla sam:
Kad bih imala sredstva da ti pomognem vratiti June, bi li mi to dopustio? Henry se lecnuo, i iznenada nagnuo prema meni: -Ah, ne pitaj me takva pitanja, Anais, ne pitaj.

Jednoga dana razgovarali smo o njegovu pisanju.
Možda ne bi mogao pisati ovdje u Louveciennesu - rekla sam. Previše je mirno, ništa te ne potiče.
Bilo bi to samo drukčije pisanje - rekao je. Mislio je na Prous-ta, koji ga progoni svojom obradom Albertinina lika.
Kako smo daleko od njegova pijana pisma. Jučer je bio tako drag, tako cjelovit. Kako je upijao moje riječi! June mu se rijetko povjeravala. Hoće li se okrenuti i zanijekati sve svoje osjećaje? Zadirkivala sam ga:
Možda to što sam napisala nije istina, o June, o meni. Možda je licemjerno.
Ne, ne! - Znao je. Stvarne strasti, stvarne ljubavi, stvarni porivi.
Po prvi puta vidio sam neku ljepotu u svemu tome - rekao je Henry.
Bojim se da nisam bila dovoljno istinita. Zapanjena sam Hen-ryjevim osjećajima.
Zar ja nisam Idiot? - pitam.
Ne, ti vidiš, ti samo vidiš više - kaže Henry. - Što ti vidiš, doista postoji. Da - razmišlja on dok govori. Često ponavlja istu rečenicu, kako bi si dao vremena za razmišljanje. Fascinira me to što se događa pod tim nabreklim čelom.
Raskoš jezika Dostojevskoga oboje nas je oslobodila. On je za Henryja bio značajan pisac. Sada, kada živimo istim žarom, na istoj temperaturi, istom neumjerenošću, blaženo sam sretna. To je život, razgovor, to su osjećaji koji mi pripadaju. Sada slobodno dišem. Kod kuće sam. Ja sam ja.

Nakon Henryja, nalazim se s Eduardom:
Želim te, Anais! Daj mi još jednu priliku! Pripadaš mi. Koliko sam danas patio jer znam da si bila s Henryjem. Nikada prije nisam poznavao ljubomoru; sada je toliko jaka da me ubija.
Lice mu je zastrašujuće blijedo. Uvijek se smiješi, kao i ja. Sada nije u stanju. Nisam navikla zadavati bol, pogotovo Eduardu. To me uznemiruje. Ali, duboko unutra, potpuno sam hladna. Sjedim i promatram Eduardovo od boli iskrivljeno lice i doista ne osjećam ništa osim samilosti.
Pođi sa mnom.
Ne. - Služim se svim izlikama koje ga neće povrijediti. Kažem mu sve osim da volim Henryja.
Konačno pobjeđujem. Dopuštam mu da me taksijem otprati do kolodvora gdje se nalazim s Hugom. Dopuštam mu da me poljubi. Obećavam da ću se u ponedjeljak naći s njime. Slaba sam. Ali ne želim mu unesrećiti život, osakatiti ga, lišiti ga novostečenog samopouzdanja. Za to je preživjelo dovoljno moje stare ljubavi prema njemu. Upozorila sam ga na to da ga mogu uništiti, iako mrzim razaranje te da sam pronašla muškarca kojeg ne mogu slomiti i da je on pravi čovjek za mene. Pokušala sam ga natjerati da me zamrzi. Ali on je rekao:

Želim te, Anais.
A horoskop kaže da smo komplementarni znakovi.

Važno je odgovoriti na izazov života. June i Henry odgovaraju mu bez zadrške, kao i ja. Hugo je tuplji, apatičniji. Danas je izišao iz svoje tuposti i došao do nekih zaključaka u svezi Opsjednute. Natjerala sam ga da svoja razmišljanja stavi na papir, bila su tako sjajna. Njegovi su najbolji trenuci vrlo duboki.
On predstavlja istinu. On je Šatov, sposoban za ljubav i vjernost. Što sam onda ja?
Tog petka, kada sam ležala u zagrljaju trojice muškaraca, što sam bila ja?

Eduardu: „Slušaj me, cousin cherf”, pišem ti u vlaku, idem kući. Tresem se od boli zbog onoga jutros. Dan mi se činio tako teškim da nisam mogla disati... Bio si divan, pun akcije, života, emocija, snage. Moja je tragedija u tome da si ti na vrhuncu kada te najviše volim, ali ne senzualno, ne senzualno. Sudbina nam je odredila da se nikada ne susretnemo s jednakim osjećajima. U ovome trenutku, Henry posjeduje moje tijelo. Cousin cheri, danas sam zadnji puta pokušala usmjeriti svoj život prema jednom idealu. Ideal mi je bio čekati na tebe cijeli život, ali čekala sam predugo i sada živim prema svojim nagonima, a tijek me nosi prema Henryju. Oprosti mi. Ne radi se o tome da ti nemaš snage zadržati me. Želiš li reći da me prije nisi volio jer sam bila manje poželjna? Ne. Bilo bi krivo reći da ti nemaš snage, jednako kao i to da sam se ja promi- jenila. Život nije racionalan; samo je lud i pun boli. Danas nisam vidjela Henryja, niti ću ga vidjeti sutra. Ova dva dana poklonit ću uspomeni na naše sate. Budi fatalist, da, kao što sam i ja danas, ali nemoj se zamarati teškim ili gorkim mislima, kao to da sam se s tobom poigrala radi taštine. Oh, Eduardo, querido, prihvaćam bol koja dolazi, ne iz takvih motiva, već iz stvarnih izvora - stvarnu bol, zbog izdaje života, od koje oboje trpimo, ali na drukčije načine


Ne traži zašto i zato - u ljubavi ne postoji zašto i zato, tu nema razuma, objašnjenja, nema rješenja."
Došla sam kući i bacila se na kauč, teško dišući. Jutros sam se našla s Eduardom, kao što me bio zamolio. Proveo je dva dana obuzet ljubomorom na Henryja, shvaćajući da je on, premda narcisoidan, konačno opsjednut nekim drugim:
Kako je dobro izaći iz sebe! Dva sam dana neprestano mislio na tebe, loše spavao, sanjao da sam te jako udario, o, tako jako da ti je otpala glava i da sam je uokolo nosio u naručju. Anais, imat ću te cijeli dan. Obećala si. Cijeli dan.
Želim istrčati iz kavane. Kažem mu to. Njegovo preklinjanje, nježnost, strast, u meni nejasno bude staru ljubav i samilost, ljubav iz Richmond Hilla9, sa svim onim neodređenim očekivanjima, istom starom navikom razmišljanja: naravno da želim Eduarda.

Bojim se da se ponovno ne povuče u narcizam jer ne može podnijeti bol:
Oh, Anais, obožavam ti i same kosti

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Dnevnik ljubavi (1931. -1932.)

Počalji od Mustra taj Sub Mar 10, 2018 7:02 pm





Lagano sam, sasvim lagano, uzbuđena, ali najviše od svega želim pobjeći od njega. Ne znam zašto, ali pokoravam mu se i slijedim ga.

Osjetila sam se povrijeđenom dok sam čitala Albertine Dispa-rue jer je podcrtana Henryjevom olovkom, a Albertine je June. Pratim svaki trag njegove ljubomore, sumnje, nježnosti, kajanja, strahova, strasti i napada me goruća ljubomora prema June. Na trenutak ova ljubav, koja je bila tako uravnotežena između Henrvja i June da nisam mogla osjetiti nikakvu ljubomoru, ova ljubav sada je jača prema Henryju i to me muči i straši.
Ipak, sinoć sam sanjala June. Iznenada se vratila. Zatvorile smo se u sobu. Hugo, Henry i drugi ljudi, čekali su da se odjenemo i zajedno večeramo. Željela sam June. Preklinjala sam je da se svuče.

Dio po dio, otkrivala sam njezino tijelo, uz usklike divljenja, ali u noćnoj mori vidjela sam i njegove nedostatke, čudne deformacije. Ipak, činila se vrlo poželjnom. Preklinjala sam je da joj pogledam među noge. Raširila ih je i podigla, a ja sam ugledala meso gusto prekriveno oštrim crnim dlakama, kao u muškarca, ali sam vršak bio je snježno- bijel. Ono što me prestravilo bile su njezine grozničave kretnje, usne su se brzo otvarale i zatvarale, poput usta zlatnih ribica u akvariju. Samo sam je promatrala, uz istovremeno divljenje i odbojnost, a tada sam se bacila na nju i rekla:
Daj da ti tamo stavim jezik.
Dopustila mi je, ali nije se činila zadovoljnom dok sam je dražila jezikom. Doimala se hladnom i nemirnom. Odjednom je sjela, odgurnula me i nagnula se nad mene, a dok je ležala na meni, osjetila sam kako me dodiruje penisom. Upitala sam je, a ona je slavodobitno odgovorila:
Da, imam maloga, zar ti nije drago?
Ali kako ga skrivaš od Henryja? - pitala sam. Nasmiješila se izdajničkim smiješkom. U cijelom snu vladao je
veliki nered, sve su kretnje bile uzaludne, sve je bilo prekasno, svi su čekali, nemirni i poraženi.

Pa ipak, ljubomorna sam na sve patnje koje Henry proživljava s njom. Osjećam da se udaljavam od sve mudrosti i svega razumijevanja, da se moji nagoni oglašavaju glasnom rikom, poput zvijeri u džungli. Patim kada se sjetim ona dva dana s Henryjem u hotelu ,,Anjou". Dva poslijepodneva zauvijek urezana na mome tijelu i umu.
Kada sam se jučer, nakon susreta s Eduardom, vratila kući, potražila sam utočište u Hugovu zagrljaju. Bila sam zabrinuta za Eduar-da i čeznula za Henryjem, ali sam istovremeno, ležeći u Hugovu zagrljaju i ljubeći mu usta i vrat, pronašla osjećaj toliko sladak i dubok, da se činilo da pobjeđuje svu tamu i prljavštinu života. Osjećala sam se poput gubavca, a Hugova je moć bila toliko velika, da me istoga trenutka mogao iscijeliti poljupcem. Sinoć sam ga voljela is-krenošću koja nadmašuje sve vrhunce za kojima žudim u svojoj groznici. Proust piše da je sreća nešto u čemu nema groznice. Sinoć sam iskusila sreću i prepoznala je, i mogu sa sigurnošću reći da mi ju je samo Hugo dao, i da se ona ne može mjeriti s uzletima mog usplamtjelog tijela i uma.

Sada, dok proživljavam najbogatije razdoblje svoga života, ponovno me napušta zdravlje. Svi mi liječnici kažu isto: nema bolesti, sve je u redu, samo sveopća iscrpljenost, niska otpornost. Srce jedva kuca, hladno mi je, lako se umaram. Danas sam preumorna za Henryja. Kakav dragocjen trenutak, s Fredom, u kuhinji na Clichyu. Jeli su doručak u dva sata. Knjige nabacane na hrpu, neke mi oni posuđuju na čitanje, druge sam ja donijela njima. Potom sami u Henryjevoj sobi. On zatvara vrata, i naš se razgovor rastapa u milovanja, u brzo, žestoko jebanje do srži.
Razgovor o Proustu potiče Henryjevu ispovijest:
Ako želim biti potpuno iskren prema sebi, volim biti daleko od June. Tada u njoj najviše uživam. Kada je ovdje postajem morbidan, potišten, očajan. S tobom - ti si svjetlo. Zasićen sam iskustvima i boli. Možda te mučim. Ne znam. Mučim li te?
Ne mogu na to točno odgovoriti, iako mi je jasno da je on meni nije svjetlo, već tama. A zašto? Zbog poriva koje je probudio u meni? Prepala me riječ „zasićen". Činilo se da je u mene ulio prvu kap otrova. Protiv njegove zasićenosti, borim se svojom strahovitom svježinom, novošću u sebi, koja daje intenzitet onome što njemu može biti od manje vrijednosti. Ta prva kap otrova, prolivena tako slučajno, učinila mi se kao
predskazanje smrti. Ne znam kroz koju će pukotinu naša ljubav odjednom iscuriti i nestati.

Henry, danas žalim za trenucima koji mi nedostaju, kao tvoji razgovori s Fredom do zore, kada si rječit, sjajan, žestok ili ushićen. A tužna sam i zato što si sinoć propustio divan trenutak sa mnom. Sjedila sam pored vatre i govorila kao rijetko kada, što je oduševilo Huga. Osjećala sam se nevjerojatno, strahovito bogatom, tresla iz ru- kava priče i ideje koje bi te sigurno zabavile. Govorila sam o lažima, o različitim vrstama laži, posebnim lažima koje govorim iz posebnih razloga, da si uljepšam život. Jednom kada je Eduardo bio previše analitičan, ispričala sam mu priču o svom izmišljenom ruskom ljubavniku. Bio je opčinjen. I time sam mu predočila neophodnost ludosti, bogatstvo emocija koje mu nedostaje jer njemu su emocije slaba strana. Kada sam u teškoj nevolji, zbunjena i izgubljena, izmišljam poznanstvo s mudrim starcem s kojim vodim duge razgovore. Svima pričam o njemu, kako izgleda, što je rekao, kakav utjecaj ima na mene (netko na koga se mogu na trenutak osloniti), i do kraja dana osjećam se osnaženom zbog poznanstva s mudracem, zadovoljna jednako kao da je sve to istina. Također izmišljam prijatelje, kada me oni stvarni ne zadovoljavaju. Kako uživam u svojim iskustvima! Kako me ispunjavaju; nadopunjuju. Ukrašavanje.

Danas sam se našla s Fredom, i dok smo zajedno hodali prema Trinite, iza kišnog oblaka izišlo je sunce i zaslijepilo nas. Počela sam citirati dijelove iz njegove knjige o sunčanom jutru na tržnici, što ga je dirnulo. Rekao mi je da pozitivno utječem na Henrvja, da mu dajem ono što mu June ne može dati. Ali priznaje da je Henry potpuno u Juneinoj moći kada je ona ovdje. June je jača. Počinjem voljeti Henrvja više nego June.
Fred se čudi kako Henry istovremeno može voljeti dvije žene.
On je velik čovjek - kaže. - U njemu ima toliko mjesta, toliko ljubavi. Da te ja volim, ne bih mogao voljeti nijednu drugu ženu.
A ja sam mislila: „Ja sam kao Henry. Mogu voljeti i Huga i Henryja i June."
Henry, ja razumijem tvoju istovremenu ljubav prema meni i June. Jedna ne isključuje drugu. June to možda ne osjeća, a ni ti zacijelo nisi razumio kako June može u isto vrijeme voljeti tebe i Jean. Ne, ti si od nje tražio odabir.
Proživjet ćemo sve što možemo dati jedno drugome. Prije Ju-neina povratka, spavat ćemo zajedno koliko god možemo. Naša je sreća u opasnosti, da, ali ćemo je progutati brzo, temeljito. Zahvalna sam za svaki dan te sreće.
Pismo June: „Jutros sam se probudila s dubokom i očajnom željom za tobom. Sanjala sam čudne snove. Na trenutke si malena, meka i podatna u mojim rukama, a na trenutke snažna, dominantna, vođa. U isto si vrijeme poput noćnog leptira i nepobjediva. June, što si ti? Znam da si napisala Henryju ljubavno pismo i ja sam zbog toga patila. Pronašla sam barem jednu radost, a to je da s Henryjem sada mogu otvoreno razgovarati o tebi. Govorila sam mu o tebi jer sam znala da će te tako još više zavoljeti. Dala sam mu svoju June, tvoj portret, koji sam napisala dok smo bile zajedno... Sada mogu reći Henryju: 'Volim June', a on se ne buni protiv naših osjećaja, ne gnuša se. Dirnut je. A ti, June? Što znači to što mi ne pišeš?... Zar sam ja tebi samo san, a ne stvarna i topla Anais? Ispunjavaju li te sada nove ljubavi, nove ekstaze, novi poticaji? Znam da ne voliš pisati. Ne tražim duga pisma, samo nekoliko riječi, o onome što osjećaš. Poželiš li ikada ponovno se naći u mojoj kući, u mojoj sobi ili si zažalila što smo se toliko zanijele? Poželiš li ikada ponovno proživjeti te sate, na drugačiji način, s više povjerenja? June, ne usuđujem se sve ti napisati, kao da osjećam da ćeš opet pobjeći niz stepenice, kao onoga dana.
Šaljem ti svoju knjigu o Lawrenceu i ogrtač. Volim te, June, a samo ti znaš kako bolno, kako očajno. Znaš da nitko nikada ničime ne može narušiti moju ljubav. Cijelu sam te primila u sebe. Ne moraš se bojati da ću ti skinuti masku, želim te samo te voljeti."

Fredu: „Želiš li biti dobar prema meni, ne govori više protiv June. Danas sam shvatila da zbog toga što govoriš meni u korist, još dublje urezujem June u koru svoga bića. Znaš li kako sam to shvatila? Jučer sam te slušala, sjećaš li se, s nekom vrstom zahvalnosti. Nisam rekla mnogo u Juneinu korist. Ali jutros sam napisala June ljubavno pismo, dirnuta nesebičnim zaštitničkim porivima, kao da se kažnjavam za to što sam slušala hvalu o sebi, koja je umanjivala Juneinu vrijednost. Znam da Henry osjeća isto i postupa na isti način. Ali razumijem sve što si rekao i osjetio, i ono što jesi, i zato te neizmjerno volim."

Eduardo kaže dr. Allendyu, svome psihoanalitičaru: - Ne znam je li me Anais voljela ili ne, je li o svojim osjećajima zavaravala mene ili sebe.
Voljela vas je - kaže Allendy. - Vidim to po tome što je zaokupljena vama.
Ali vi je ne poznajete - kaže Eduardo. - Ne poznajete stupanj njezine sućuti za druge, njezinu sposobnost žrtvovanja.
Eduardo kaže:
Što se dogodilo, Anais? Kakav si to predosjećaj imala u trenutku kad si tražila da te pustim? Što si to shvatila?
Upravo ono što sam ti napisala - kako je važno da me osvojiš, da ti dadem samopouzdanje koje ti nedostaje, kako se u nama probudila stara ljubav, koju smo krivo razumjeli... - Oh, kako sam neuhvatljiva.
Zbog toga on, da bi se zaštitio, racionalizira ovako:
Znači, i ti si imala osjećaj incesta.
Kako je bijedno njegovo krhko samopouzdanje (ako sam osvojio Anais, osvojio sam sve). Djelovala sam u cilju zadovoljavanja njegovih potreba. Nisam slušala svoje nagone, svoju apsolutnu sigurnost u to da želim samo Henryja. Ali kada pomislim da sam dobro učinila i bila potpuno pravedna, čini se da sam učinila zlo, na suptilan, podmukao način. Natuknula sam Eduardu sumnju u njegovu strast, začetu i umjetno potaknutu psihoanalizom. Znanstveno čeprkanje po emocijama. Po prvi puta protivim se analizi. Možda je pomogla Eduardu proživjeti svoju strast, ali ga zapravo nije učinila nimalo jačim. Osjećam da je to nešto kratkoročno, nešto bolno istisnuto, tanka srž iscijeđena iz biljaka.

Uočavam sličnost između Henryja i mene u međuljudskim odnosima. Oboje smo sposobni trpjeti za ljubav, naivni smo, želimo vjerovati u June, spremno ustajemo u njezinu obranu od mržnje drugih. On govori o tome kako bi je volio istući, ali se ne usuđuje. To je samo ispunjenje želje, da zagospodari onime što u stvarnosti dominira njime. U „Bubu de Montparnasse" piše da se žena pokorava


muškarcu koji je tuče jer je on poput snažne vlade koja je isto tako može zaštititi. Ali u Henryjevu slučaju bilo bi to uzaludno jer on nije tip zaštitnika. On sam treba zaštitu. June je za njega radila poput muškarca te stoga može reći:
Voljela sam ga kao dijete.
Da, to umanjuje njezinu strast. Dopustio joj je da osjeti vlastitu snagu. I sada to više ništa ne može promijeniti, to je urezano u njihovu svijest. Henry će cijeloga života dokazivati svoju muškost uništavanjem i mržnjom u svom djelu; a svaki puta kada se pojavi June, pognut će glavu. Sada ga pokreće samo mržnja.
Život je gadan, gadan! - uzvikuje.
Tim riječima me ljubi i budi, mene koja sam spavala stotinu godina, a oko kreveta su mi visjele halucinacije, poput zavjesa od paučine. Ali, muškarac koji se naginje nad
moj krevet je nježan. I ne piše o takvim trenucima. Čak se i ne trudi skinuti paučinu. Kako će me uvjeriti da je svijet gadan?
-Ja nisam anđeo. Vidjela si samo moje dobre strane, ali čekaj...
Sanjala sam kako čitam Henryju sve ovo, sve što sam napisala o njemu. I tada se nasmijem jer čujem ga kako kaže:
Kako čudno; zašto je u tebi toliko zahvalnosti?
Nisam znala zašto dok nisam pročitala što je Fred napisao o
Henryju: „Jadni Henry, baš te žalim. Nemaš zahvalnosti u sebi jer nemaš ljubavi. Da bi mogao biti zahvalan, moraš prvo naučiti voljeti."
Zaboljele su me Fredove riječi, povrh mojih o Henryjevoj mržnji. Vjerujem li u njih ili ne? Objašnjavaju li one duboku zapanje-nost koju sam osjetila dok sam čitala njegov roman, zbog žestine napada na Beatrice, njegovu prvu ženu? U isto vrijeme mislila sam da imam krivo, da se ljudi moraju svađati i mrziti se i da je mržnja dobra. Uzela sam ljubav zdravo za gotovo; ljubav može uključivati mržnju.

Stalno pravim omaške u govoru i pred Hugom Henryja nazivam Johnom. Među njima nema nikakve sličnosti i ne mogu razumjeli njihovu povezanost u svome umu.
Slušaj - kažem Henryju - ne ispuštaj me iz svoje knjige iz nekakvih obzira.
Uključi me. Vidjet ćemo što će se dogoditi. Očekujem mnogo.
Ali u međuvremenu - kaže Henry - Fred je o tebi napisao tri divne stranice. Oduševljeno govori o tebi, obožava te. Ljubomoran sam na te tri stranice. Da sam ih barem ja napisao.
I hoćeš - kažem samopouzdano.
Na primjer, tvoje ruke. Nisam ih nikada primijetio. Fred im pridaje toliko važnosti. Daj da ih promotrim. Jesu li doista tako lijepe? Da, doista.
Smijem se.
Ti vjerojatno više cijeniš neke druge stvari.
Što to?
Na primjer, toplinu.
Smiješim se, ali Henryjeve riječi otvaraju toliko sitnih rezova:
Kada Fred sluša kako pričam o June, kaže da te ne volim. Ali, ne želi me pustiti.
Doziva me u svojim pismima. Požuda
njegovih ruku, milovanja, jebanja. Kad je uz mene, kaže da nas nikakva količina razmišljanja (Proustove, Fredove ili moje riječi) neće spriječiti da živimo. A što je življenje? Trenutak kada on pozvoni na Natashina vrata (ona je na putu i dala mi je
svoj stan na raspolaganje) i odmah me poželi. Kada mi kaže da nije uopće razmišljao o kurvama. Ja sam toliko idiotski pravedna i odana June u svakoj riječi koju izgovorim o njoj. Kako se mogu zavaravati o stupnju Henryjeve ljubavi kada razumijem i dijelim njegove osjećaje prema June?
Spava mi u naručju, stopljeni smo zajedno, njegov je penis još uvijek u meni. To je trenutak pravog mira, trenutak sigurnosti. Otvaram oči, ali ne razmišljam. Jedna ruka mi je na njegovoj sijedoj kosi. Druga mu grli nogu.
O, Anai's, - rekao je - tako si vruća, tako vruća da ne mogu čekati. Moram svršiti u tebe brzo, brzo.
Je li važno na koji se način nekoga voli? Je li doista neophodno da se voli apsolutno ili jako? Bi li Fred rekao da ja znam voljeti jer volim druge više nego sebe? Ili Hugo, koji tri puta odlazi pred mene na kolodvor jer sam propustila tri vlaka? Ili Fred, na svoj neodređen, poetski, nježan način? Ili ja volim najviše kada kažem Hen-ryju - Nije točno da destruktivni ljudi uvijek donose razaranje. June te nije do kraja uništila. Srž tebe je pisac. A pisac živi.
Henry, reci Fredu da sutra idemo po zavjese.
Idem i ja - kaže Henry, odjednom ljubomoran.
Ali znaš da se Fred želi naći sa mnom, razgovarati sa mnom. - Henryjeva me ljubomora veseli. - Reci mu da je sastanak na istome mjestu kao prošli put.
Oko četiri sata.
Ne, u tri.
Činilo mi se da prošli puta nismo imali dovoljno vremena. Henryjevo je lice nedokučivo. Nijednim znakom ne odaje kako se osjeća. Postoje prijelazi, da, kada je uzbuđen i zapjenjen ili ozbiljan i skroman ili pozoran i zamišljen. Plave su mu oči analitične, kao u znanstvenika ili vlažne od emocija. Kada su vlažne, dirnuta sam do nožnih prstiju jer me to podsjeća na priču iz njegova djetinjstva. Roditelji su ga (otac mu je bio krojač) znali voditi na svoje nedjeljne izlaske, u posjete. Vukli bi dijete za sobom čitav dan i kasno navečer. Sjedili bi po kućama prijatelja, igrali karte i pušili. Od gustog dima Henryja bi pekle oči. Položili bi ga u krevet u susjednoj sobi, s mokrim ručnicima preko upaljenih očiju.
A sada su mu oči umorne od lektoriranja u izdavačkoj kući i ja bih ga htjela toga osloboditi, a ne mogu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Dnevnik ljubavi (1931. -1932.)

Počalji od Mustra taj Sub Mar 10, 2018 7:03 pm





Prošle noći nisam mogla spavati. Zamišljala sam da sam opet s Henryjem u Natashinu stanu. Željela sam ponovno proživjeti trenutak kada je stojeći prodro u
mene. Poučio me kako da ga obgrlim nogama. Takvi su mi položaji toliko strani da me zapanjuju. Potom mi je u osjetila navrla strahovita radost jer je u meni oslobodio novu vrstu želje.
Anais, osjećam te, tvoja vrućina dopire mi sve do nožnih prstiju.


I njemu je to poput groma. Uvijek je zapanjen mojom vlažno-šću i toplinom.
Ipak, često me tišti, guši, pasivna ženska uloga. Umjesto da čekam na njegovo zadovoljstvo, voljela bih ga sama postići, sasvim se osloboditi. Je li to ono što me vuče u lezbijstvo? Bojim se toga. Da li tako postupaju žene? Prilazi li June Henryju kad ga poželi? Uspinje li se na njega? Čeka li ga? On vodi moje neiskusne ruke. Biti s njim je poput šumskog požara. Na mome tijelu nova su mjesta uzbuđena i gore. Zapaljiv je. Ostavljam ga u neutaživoj groznici.
Stojim pred otvorenim prozorom svoje sobe i duboko udišem sunčev sjaj, snježne pahulje, šafrane, jaglace, gukanje golubova, ćurlikanje ptica, čitave procesije laganih vjetrova i svježih mirisa, poput latica nježne boje neba, sivkasto-smeđe tonove starih čvorna-tih stabala, uspravne mlade grane, mokru smeđu zemlju, iščupano korijenje. Sve je tako ukusno da mi se usta rastvaraju, a u njima osjećam Henryjev jezik i udišem mu dah, dok mi on spava u naručju. Očekujem Freda, ali na sastanak dolazi Henry.
Fred radi. Širom
otvorenih očiju promatram Henryja, čovjeka koji je jučer spavao u mojim rukama i kroz glavu mi prolaze ledene misli. Promatram njegov prljavi šešir i rupu na kaputu. Neki dan bi me to dirnulo, ali danas shvaćam da je to samonametnuto siromaštvo, proračunato, namjerno, iz prezira za buržoaziju koja oprezno drži novčanik. Sjajno go- vori o Samuelu Putmanu i Eugenu Jolasu te o svom, mom i Fredovu pisanju. Ali tada ga omamljuje Pernod i pripovijeda mi kako je sinoć poslije posla sjedio s Fredom u kavani i razgovarao s kurvama. Govori mi kako ga je Fred mrko gledao jer je taj dan bio sa mnom i ne bi smio razgovarati s tim ženama; a osim toga, bile su ružne.
-Ali, Fred ima krivo - kažem ja, na Henryjevo iznenađenje.
Kurve me nadopunjuju. Razumijem olakšanje koje muškarac osjeća kada ide k ženi bez zahtjeva na njegove emocije ili osjećaje A Henry dodaje:
- A i ne moram im pisati pisma!
Dok se smijem, on shvaća da ga u potpunosti razumijem. Čak razumijem i to da voli tip Renoirovih tjelesa. Voila. Ali i dalje podržavam sliku uvrijeđenog Freda koji me obožava. A Henry kaže:
- Bila je to moja najveća nevjera prema tebi.
Nisam sigurna želim li Henryjevu vjernost jer počinjem shvaćati da me sama riječ
„ljubav" danas umara. Ljubav ili ne ljubav. Fred kaže da me Henry ne voli. Razumijem potrebu za oslobađanjem od komplikacija, i ja je želim za sebe, ali žene ne mogu postići takvo stanje. Žene su romantične.

Pretpostavimo da ne želim Henryjevu ljubav. Pretpostavimo da mu kažem:
- Slušaj, odrasli smo. Dosta mi je fantazija i emocija. Ne spomi-nji ljubav. Hajdemo samo razgovarati koliko god hoćemo i jebati se samo kad hoćemo. Ostavi ljubav po strani.

Svi su tako ozbiljni. U ovome trenutku osjećam se starom, ciničnom. Dosta mi je i zahtjeva. Danas se na sat vremena osjećam nesentimentalnom. U jednom trenutku mogu uništiti čitavu legendu, od početka do kraja, uništiti sve, osim temelja, a to su moja strast prema June i obožavanje Huga.
Možda moj intelekt sa mnom zbija šale. Je li to osjećaj stvarnosti? Gdje su jučerašnji i jutrošnji osjećaji? A moj predosjećaj da ću se, umjesto s Fredom, naći s Henryjem? I kakve sve to veze ima s činjenicom da je Henry bio pijan, i da sam mu ja, nesvjesno, čitala o njegovoj moći da me „slomi". Naravno, nije razumio, plivajući u sumpornoj izmaglici „Pernoda".
Ta me lakrdija pogodila. Pitala sam ga:
Kakav je Fred kad je pijan?
Veseo, da, ali uvijek pomalo preziran prema kurvama. One to osjećaju.
Dok si ti opet previše prijateljski raspoložen?
Da, ja s njima razgovaram kao kočijaš.
To me nije razveselilo. Iznutra sam se osjećala hladnom i praznom. Jednom sam se našalila kako ću mu jednoga dana poslati telegram s riječima: .Više se nikada nećemo sresti jer me ne voliš." Dok sam stizala kući, mislila sam, sutra se nećemo naći. Ili barem, više nikada nećemo zajedno leći. Sutra ću reći Henryju da se ne trudi oko ljubavi. Ali, sve drugo?
Hugo kaže da mi je noćas lice u plamenu. Ne mogu zauzdati osmijeh. Trebali bismo imati zabavu. Henry mi je uništio ozbiljnost. Nije mogla preživjeti njegova promjenjiva raspoloženja, od prosjaka do boga, od satira do pjesnika, od luđaka do realista.
Kada me napada, moje prokleto razumijevanje sprečava me da zajecam ili uzvratim udarac. Ne mogu se boriti protiv onoga što razumijem, poput Henryja i kurvi. Što razumijem, u isto vrijeme prihvaćam.
Henry je takav svijet za sebe da me ne bi iznenadilo kad bi htio ukrasti, ubiti, silovati. Do sad sve razumijem.
Jučer sam po prvi put ugledala zlobnog Henryja. Došao je više kako bi povrijedio Freda, nego vidio mene. Slavodobitno je rekao:
Fred radi. Zacijelo je bijesan.
Nisam željela birati zavjese bez Freda, ali Henry je inzistirao. Ne znam jesam li to samo umislila, ali učinilo mi se da je uživao u svojoj bezosjećajnosti.
Isto tako uživam u zlu... - rekao je Stavrogin. Za mene, taj je užitak nepoznat.

U tijeku svog susreta s Fredom, planirala sam Henryju poslati telegram s riječima:
,yolim te." Umjesto toga, sada sam se željela naći s Fredom i ublažiti bol. Zapanjilo me Henryjevo naslađivanje. Rekao je:
Nekada sam znao posuđivati novac od jednog čovjeka, a zatim bi potrošio polovicu iznosa da mu pošaljem telegram.
Kada iz pijane izmaglice izrone takve priče, u oku mu vidim tračak zloće, potajno uživanje u okrutnosti. June, koja kupuje parfem za Jean dok Henry gladuje ili u svom kovčegu skriva bocu starog madeira vina, dok Henry i njegovi prijatelji, bez novčića u džepu, očajnički traže što bi popili. Ono što me zapanjuje nije sam čin, već zadovoljstvo koje ga prati. Henry ima poriv za mučenjem Freda. June u tome ide mnogo dalje od njega, čini to otvoreno, kao kad se rve s Jean u kući Henryjevih roditelja. Ta ih ljubav za okrutnošću neraskidivo veže. Oboje bi uživali u tome da me ponize, unište.

Osjećam svoju prošlost poput nepodnošljiva tereta, poput kletve; ona je izvor svakog mog pokreta, svake izgovorene riječi. U određenim trenucima prošlost me nadvlada, i Henry se povlači u nes-tvarnost. Okruži me strahovita hladnoća, neprirodna čistoća, i potpuno se isključim iz vanjskoga svijeta. Danas sam jeune fille^ iz Richmond Hilla, koja za stolom od bjelokosti piše ni o čemu.
Nemam straha od Boga, a ipak me noću budnom drži strah, strah od đavla. Budući da vjerujem u đavla, moram vjerovati u Boga. A budući da mi se zlo gadi, zacijelo sam svetica.
Henry sačuvaj me od blaženstva, od strahote statične savršenosti. Strovali me u pakao.

Jučerašnji susret s Eduardom iznio je na„ vidjelo moju mentalnu hladnoću. Slušam njegova objašnjenja mojih osjećaja. Zvuči veoma uvjerljivo. Odjednom se hladim prema Henryju jer sam bila svjedokom njegove okrutnosti prema Fredu. Okrutnost je oduvijek bila najveći sukob mog života. Kao dijete, bila sam svjedokom okrutnosti - očeve okrutnosti prema majci i sadističkog kažnjavanja mene i moje braće. Kad bi mi se roditelji svađali, sućut za majku dosegla bi stupanj histerije, što bi me kasnije paraliziralo. Odrasla sam nesposobna za okrutnost, gotovo do granica bespomoćnosti.
Primijetivši jedan aspekt toga u Henryju, počela sam uočavati i druge njegove okrutne postupke. Osim toga, Fred je u meni pobudio rezerviranost, puneći me sjećanjima iz djetinjstva, koje Eduar-do opisuje kao retrogresiju, vraćanje u stanje djetinjstva, što me može spriječiti od napredovanja u zreliji život.
Željela sam se nekome povjeriti, čak sam poželjela mentora. Eduardo je rekao da je stigao trenutak da krenem na analizu. Oduvijek je to želio. Mogao bi mi pomoći razgovorima, ali samo dr. Al-Iendy može mi biti mentor, otac (Eduardo me voli zadirkivati u svezi očinskih likova). Zašto sam onda, umjesto toga, inzistirala da mi Eduardo bude analitičar? To je samo odgađanje stvarnog zadatka.

Možda ti se volim diviti - rekla sam.
Umjesto onog drugog odnosa, koji ne želiš?
Razgovor mi se činio nekako osobito djelotvornim. Već sam pjevala. Hugo je bio na poslovnoj večeri. Eduardo je nastavio analizirati. Izgledao je posebno zgodan. U tijeku večere, čitavo sam vrijeme bila pod utjecajem njegova čela i očiju, profila, usta, lukava izraza lica - introvert koji uživa u svojim tajnama. Kasnije, kada me poželio, tu sam veliku ljepotu primila u sebe kao što se udiše zrak ili guta pahulja snijega ili upija zraka sunca. Moj ga je smijeh oslobodio ozbiljnosti. Govorila sam mu o privlačnosti njegova lica i zelenih očiju. Željela sam ga i uzela ga, kao povremenog ljubavnika. Ali lošeg analitičara, zadirkivala sam ga jer spava s pacijenticama.
Dok sam trčala gore počešljati kosu, znala sam da ću sljedeći dan otrčati k Henryju. On se s mojim utvarama bori tako da me pritisne uz zid svoje sobe i ljubi, da mi šapće što danas želi od moga tijela, koje pokrete, koje stavove. Pokoravam mu se i uživam u njemu do ludila. U trku pred sobom rušimo sve utvare. Sada znam zašto ga volim. Čak je i Fred, prije odlaska, djelovao manje tragično, i ja sam priznala Henryju
da od njega ne želim savršenu ljubav, da znam kako je on umoran od toga, jednako kao i ja. Rekla sam mu da sam osjetila nastup mudrosti i humora, i da ništa ne može zaustaviti naš odnos, sve dok sami ne poželimo prestati voditi ljubav. Po prvi put mislim da razumijem što je užitak. I drago mi je da sam se sinoć toliko smijala, a jutros pjevala, i zatim nezaustavljivo krenula prema Henryju. (Eduardo je još uvijek bio tu kada sam otišla, noseći sa sobom zamotuljak s Henryjevim zavjesama.)
Prije toga, moj brat Joaquin i Eduardo su u mojoj prisutnosti razgovarali o Henryju (Joaquin je pročitao moj dnevnik). Obojica smatraju da je Henry razorna sila koja je odabrala mene, najkreativ-niju silu, da na njoj iskuša svoju moć; da sam potpala pod čaroban utjecaj tona književnosti (istina je da volim književnost) te da ću biti spašena - ne sjećam se kako, ali nekako usprkos samoj sebi.
I dok sam tamo ležala, radosno sam se smiješila jer sam već bila odlučila da ću danas imati svoga Henryja.

Na prvoj stranici prelijepog ljubičasto ukoričenog dnevnika koji mi je uz posvetu poklonio Eduardo, već sam napisala Henryjevo ime. Za mene ne postoji dr. Allendy. Ni paralizirajuća analiza. Samo življenje.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Dnevnik ljubavi (1931. -1932.)

Počalji od Mustra taj Sub Mar 10, 2018 7:03 pm




Travanj
Kada Henry preko telefona čuje Hugov divan, zvučan, odan, ganutljiv glas, bijesan je na nemoral žena, svih žena, žena poput mene. On sam prakticira svaku vrstu nevjere, ali ženska nevjera strahovito ga pogađa. A mene strahovito uznemirava kada je u takvu raspoloženju jer osjećam da sam vjerna vezi između Huga i mene. To ne može promijeniti ili umanjiti ništa što proživljavam izvan kruga naše ljubavi. Naprotiv, volim ga više jer ga volim bez licemjerja. Ali to me proturječje ipak duboko muči. Prezirem se što nisam savršenija ili sličnija Hugu, ali to je samo druga strana moga bića.
Henry bi razumio kada bih ga napustila iz obzira prema Hugu, ali bilo bi to licemjerno od mene. Jedno je ipak sigurno; ako jednoga dana budem prisiljena odabrati između Huga i Henryja, bez oklijevanja ću odabrati Huga. Sloboda koju sam si poklonila u Hugovo ime, samo povećava bogatstvo i snagu moje ljubavi prema njemu. Nemoral, ili složenija vrsta moralnosti, za cilj ima apsolutnu vjernost, a zanemaruje onu neposrednu i doslovnu. S Henrvjem dijelim bijes, ne radi nesavršenosti žena, već pokvarenosti samoga života koju ova knjiga objavljuje snažnije od svih Henryjevih psovki.

Henry je jučer prijetio da će me totalno napiti, što mu je uspjelo samo kada sam pročitala Fredova pisma Celini. Naš razgovor prekida se i raspršuje na sve strane, poput kaleidoskopa. Kada Henry ode u kuhinju, Fred i ja razgovaramo kao da smo dobacili most od tvrđave do tvrđave i nema toga što nas može zadržati. Poput bujice riječi jure preko mosta koji je obično zatvoren, čak zahrđao od ljubavi prema samoći. A zatim, tu je Henry u neprestanom dodiru sa svijetom, kao da zauvijek sjedi na čelu gigantske gozbe.
Sjedeći nepokretno u majušnoj kuhinji, nas troje gotovo se dodirujemo. Henry se pomakao da mi stavi ruku na rame i poljubi me, a Fred nije želio gledati poljubac. Sjedila sam pognuta pod dvije vrste ljubavi. Henry sa svojom toplinom, glasom, rukama, us-tima i Fred sa svojim osjećajima, koji dodiruju osjetljiviju zonu. I dok me Henry ljubio, željela sam rukom dotaći Freda i zadržati obje ljubavi.
Henry je prštao od velikodušnosti:
Frede, poklanjam ti Anais. Vidiš kakav sam. Želim da svi vole Anais. Ona je divna.
Predivna - rekao je Fred. - Ne zaslužuješ je.
Ti si osa - uzviknuo je Henry, povrijeđeni div.
Osim toga - rekao je Fred - nisi mi ti poklonio Anais. Ja imam svoju vlastitu Anais, drugačiju od tvoje. Uzeo sam je bez pitanja. Ostani cijelu noć, Anais. Trebamo te.
Da, da - vikao je Henry.
Sjedim poput idola, a Fred kritizira diva jer me div ne obožava.
K vragu, Anais - kaže Henry - ne obožavam te, ali te volim. Osjećam da ti mogu dati koliko i, na primjer, Eduardo. Ne mogu te povrijediti. Kada te vidim kako sjediš tamo, sva krhka i lomna, znam da te ne mogu povrijediti.
Ne želim obožavanje - kaže idol. - Ti mi daješ... to što mi ti daješ bolje je od obožavanja.
Fredu se trese ruka dok mi nudi čašu vina. Vino uzbuđuje središte moga tijela, koje podrhtava. Henry na trenutak izlazi. Fred i ja šutimo. Fred kaže:
Ne, ne volim velike gozbe. Volim večere poput ove, u dvoje ili troje.
Sada tonemo još dublje u tišinu, osjećam na sebi njezinu težinu. Henry se vraća i moli Freda da nas ostavi same. Čim je za nama zatvorio vrata, Henry i ja jedno drugome kusamo meso. Zajedno padamo u naš divlji svijet. Grize me. Lomi mi kosti. Tjera me da legnem širom otvorenih nogu i prodire u mene. Želje su nam podivljale. Tijela su nam u grču
O, Anais - kaže - ne znam kako si to naučila, ali znaš se jebati, znaš to dobro. Nikada ti to prije nisam rekao, tako snažno, ali slušaj me sada, ludo te volim. Imaš me, imaš me. Lud sam za tobom.
A tada, jedna moja riječ budi u njemu naglu sumnju.
Ovo nije samo ševa, zar ne? Ti me voliš?
Moja prva laž. Usta nam se dodiruju, dah prepleće; ja s njegovim mokrim, vrućim kurcem u sebi kažem da ga volim.

Ali znam da to nije istina. Njegovo tijelo uzbuđuje moje, odgovara na moje. Kada mislim na njega, poželim raširiti noge. Sada mi, duboko usnuo, spava u naručju. Slušam zvuke harmonike. Nedjeljna večer na Clichyju. Razmišljam o „Bubu de Montparnasse", hotelskim sobama, načinu na koji mi Henry podiže noge, kako mi obo- žava stražnjice. U ovome trenutku ja nisam ja, ja sam skitnica. Harmonika mi nadima dušu, ispunjava me Henryjeva bijela krv. On dubokim snom spava u mojim rukama i ja ga ne volim.
Mislim da sam, dok smo sjedili u tišini, rekla Fredu da ne volim Henryja. Rekla sam mu da više volim njegovu vlastitu viziju, njegove halucinacije. Henry je nadaren za jebanje, psovke, preuveličavanje i oživljavanje, uništavanje i nanošenje patnje. Divim se tom demonu u njemu, neuništivu idealistu, mazohistu koji je našao način da si nanese bol jer pati od vlastite izdaje, vlastite grubosti. Dira me kada je ponizan pred nečime kao što je moj dom.
Znam da sam seljak i da se ne znam ponašati u takvoj kući, pa se pretvaram da je prezirem, a zapravo je obožavam. Volim ljepotu i profinjenost tvoje kuće. Kada uđem, unutra je tako toplo, kao da me u naručaj prima božica Demetra i ja sam začaran.
Dok me Hugo vozi kući, kaže:
Sinoć sam bio budan i razmišljao o ljubavi koja je veća i ljepša od jebanja.
Jer nekoliko je dana bio bolestan i nismo vodili ljubav, već samo spavali jedno drugome u naručju.
Osjećala sam kao da će se moja krhka ljuska rasprsnuti. Osjetila sam kako su mi grudi teške i pune. Ali nisam bila tužna. Razmišljala sam ovako: „Dragi, večeras sam toliko bogata, ali to je i za tebe. Nije sve to samo za mene. Sada ti lažem svaki dan, ah vidiš, radosti koje primam dajem i tebi. Što više primam u sebe, to je veća moja ljubav prema tebi. Što si više uskraćujem, to sam siromašnija za tebe, dragi moj. Nema tu tragedije, ako me možeš slijediti u toj jednadžbi. Postoje očitije jednadžbe. Kao na primjer: 'Volim te i zato se odričem svijeta i života'. Pred sobom bi imao opaticu, zatrovanu potrebama i
zahtjevima koje ne možeš zadovoljiti i koji bi te na kraju uništili. Ali, vidi me večeras. Zajedno se vozimo kući. Iskusila sam zadovoljstvo. Ali time ne isključujem tebe. Dođi u moje otvoreno tijelo i osjeti ga. Ja nosim život. I ti to znaš. Ne možeš vidjeti me nagu i ne poželjeti me. Moje ti tijelo izgleda nevino i sasvim tvoje. Možeš me ljubiti gdje me je Henry grizao i tamo pronaći užitak. Naša je ljubav nepromjenjiva. Samo te spoznaja može povrijediti. Možda sam demon jer tako lako prelazim iz Henryjeva naručja u tvoje, ali doslovna vjernost za mene nema nikakva značenja. Ne mogu živjeti prema tom načelu. Tragedija je u tome da živimo tako blizu jedno drugome, a ti to ne možeš saznati; da su takve tajne moguće, da znaš samo ono što ti želim reći, da na mome tijelu nema tragova onoga što proživljavam. Ali i laž je življenje, barem ova moja vrsta laži."
Fredova me prisutnost ograničava, kao da vlastitim očima promatram svoje širenje u sfere kojih bih se trebala odreći. S Fredom bih mogla proživjeti nešto profinjeno i zamršeno. Ali ne želim živjeti sa sobom. Ja bježim od sebe. Pa ipak, otkrivanjem svoje senzualnosti ne iskrivljavam svoju pravu prirodu. Henry odgovara na onu snagu u meni na koju nitko prije nije uspio odgovoriti. Njegova je seksualna vitalnost u skladu s mojom. Kada sam počela uzimati satove plesa, žudila sam za Henryjem. Henryja sam isto tako, pogrešno, tražila u Johnu.
Moje misli, poput elastične vrpce, napete su do krajnjih značenja. S Henryjem se ne mogu voditi duboki razgovori. On nije Proust koji zastajkuje i razvlači. On je u pokretu. On živi u naletima. Uživam u Henryju, u naletima. Nakon takvoga jednog naleta, mogu cijeli dan sjediti i polako upravljati svojim brodom niz rijeku osjećaja kojima se on tako rasipnički razbacuje.

Eduardo kaže da se nikada nikome nisam u potpunosti predala, ali to mi se čini nemogućim, kada vidim kako se predajem Hugovoj plemenitosti i savršenstvu, Henryjevoj senzualnosti, Eduar-dovoj ljepoti. Neku večer na koncertu, skamenjena sam stajala pred njim. Navikao je ne smiješiti se, što i ja moram naučiti. Privlači me sama boja njegove kože. Zlatna bljedoća Španjolca, ali i trag ružičastoga sjevernjačkog sjaja pod tamnom kožom. A boja njegovih očiju, ta promjenjiva, nepodnošljivo hladna zelena. Obećavajuća usta i nosnice. Ali opet imam osjećaj da Eduardo i ja hodamo po svijetu, udarajući glavama jedno u drugo. Samo se naše glave susreću i udaraju jedna u drugu. Ne želim ništa drugo. Volim njegov um; on je poput bogatog svetišta u kojem se neprestano odvija sa-mopromatranje i analiza. Doima se apatičnim jer osluškuje svoje nesvjesno i, poput Lawrencea, ne može uvijek objasniti zašto.
Henry je primijetio nešto što ni Hugo ni Eduardo ne bi primijetili. Dok sam ležala na krevetu, rekao je:
Ti uvijek poziraš, na gotovo orijentalan način.
Dok me jebe od mene zahtijeva snažne riječi i ja mu ih ne mogu dati. Ne mogu mu reći što osjećam. Uči me novim pokretima, produženjima, varijacijama.
Eduardo me neki dan pitao bih li voljela krenuti Juneinim putem: spustiti se u potpunu bezobzirnost, laž (prvenstveno samoj sebi), iskriviti vlastitu narav kako bih odstranila sve prepreke, poput moje nesposobnosti za okrutnost. Jučer, u samom grču senzualne radosti, nisam mogla ugristi Henryja kako je poželio.
Eduardo se boji mog dnevnika. Boji se osude i nerazumijevanja. Taj je strah priznao svome analitičaru.
Svjesna sam svega što izostavljam - svih praznina, naročito snova, halucinacija. Također, izostavljam laži, očajničku potrebu za ukrašavanjem. Ne zapisujem ih. Dnevnik je stoga laž. Ono što izostavljam iz dnevnika također nestaje i iz uma. U trenutku pisanja posežem za ljepotom. Ostalo raspršujem, iz dnevnika, iz tijela. Željela bih se, poput detektiva, vratiti i skupiti sve što sam odbacila. Na primjer, Hugovo strahovito, božanstveno povjerenje. Razmišljam o onome što je mogao primijetiti. Onoga dana kad sam se vratila iz Henryjeve sobe i oprala se, mogao je vidjeti nekoliko kapljica vode na podu; mrlje na rublju; maramice s tragovima ruža. Mogao je posumnjati u moje riječi:
Zašto ne pokušaš svršiti dvaput? (kao Henry) - u moju pretjeranu iscrpljenost, podočnjake?
Držim svoj dnevnik u tajnosti, ali koliko sam puta pisala u nj dok sam, pored vatre, sjedila do njegovih nogu, a on mi nije pokušavao čitati preko ramena. Kad ga je Eduardo natjerao da legne, zatvori oči i reagira na riječi - ljubav, mačka, snijeg, ljubomora - reakcije su mu bile nevjerojatno spore i nejasne. Jedino je ljubomora izazvala trenutnu reakciju. Kao da odbija registrirati, shvatiti. To je dobro. To je njegova samoobrana. Ona je temelj čudne slobode koju imam, usprkos njegovoj snažnoj ljubomori. On ne želi vidjeti. To u meni izaziva takvu samilost da me na trenutke izluđuje. Željela bih da me kazni, tuče, zatvori. Tada bih odahnula.

Nalazim se s dr. Allendyjem, razgovaramo o Eduardu. Vidim zgodnog, zdravog muškarca, s jasnim, inteligentnim, proročkim očima. Moj um je u stanju pripravnosti, u očekivanju da će izgovoriti neku dogmu ili formulu. Želim da se to dogodi, jer će u tom slučaju on biti samo još jedan muškarac na koga se ne mogu osloniti i tada ću se morati nastaviti otkrivati sama.
Prvo smo razgovarali o Eduardu, o njegovoj novostečenoj snazi. Allendyju je bilo drago da sam primijetila veliku razliku. Ali sada dolazimo do najtežih tema.
Jeste li znali - pitao je Allendy - da ste vi najvažnija žena u Eduardovu životu? Eduardo je opsjednut vama. Vi ste njegova slika. Vidi vas kao majku, sestru, nedostižnu ženu. Da vas osvoji, značilo bi to pobjedu nad samim sobom, nad vlastitim neurozama.
Da, znam. Želim da se izliječi. Ne želim ga lišiti novostečene samosvijesti, govoreći mu da ga ne volim senzualno.
Kako ga volite?
Oduvijek sam ga voljela u idealnom smislu. Još uvijek ga volim, ali ne senzualno. Postoji drugi muškarac, animalniji, koji me snažno privlači.
Pripovijedam mu o Henryju. Iznenađuje ga način na koji dijelim svoju ljubav. Pita me koji su moji pravi osjećaji u svezi iskustva s Eduardom.
Bila sam potpuno pasivna - rekla sam. - Nisam osjećala nikakvo zadovoljstvo. Bojim se da bi on to mogao primijetiti i kriviti sebe. Bilo bi to gore od svega, gore nego da mu sada kažem: „Slušaj, volim Henryja, i zato ne mogu voljeti tebe." Jer, ako se ovako nastavi, to će prerasti u natjecanje, kao da sam dopustila suparništvo i uspo- redbu, a zatim ga ostavila. To mi se čini opasnijim. Ali opet - pitam ga, smijući se - znaju li muškarci pružaju li ženi užitak ili ne?
Dr. Allendv također se smije:
Osamdeset posto nikada ne sazna - kaže on. - Neki su muškarci osjetljiviji, ali velika je većina tašta i žele vjerovati da zadovoljavaju. Mnogo ih zapravo ne zna. (Sjetila sam se Henryjeva pitanja u hotelu: „Zadovoljavam li te?")
Tada kažem:
Umjesto nastavka ove seksualne komedije, ne bi li bilo bolje reći mu da sam bolesna, neurotična, da nešto nije u redu sa mnom?
A naravno, možda i jeste - kaže Allendv. - Nešto je čudno u načinu kako dijelite svoju ljubav. Kao da vam nedostaje samopouzdanja.
Sada je dotakao osjetljivu točku. Prije nekoliko minuta načinio je pogrešku, kada je govorio o podjeli između animalne i idealne ljubavi. Došao je do banalnog zaključka da sam u pubertetu možda bila svjedokom nekog brutalnog aspekta ljubavi, što me odbilo, i zato sam se okrenula prema eteričnome. Ali sada se približava istini: nedostatak samopouzdanja. Moj otac nije želio djevojčicu. Govorio mi je da sam ružna. Kada bih nešto napisala ili nacrtala, nije vjerovao da je to moj rad. Ne sjećam se da me ikada pomilovao ili pohvalio, osim kada sam, s devet godina, zamalo umrla. Uvijek scene, tučnjava, pogled njegovih okrutnih plavih očiju na meni. Sjećam se neprirodnog zadovoljstva koje sam osjetila kada sam ovdje u Parizu primila očevo pismo, koje je započinjalo riječima: Ma jolie. Od njega nisam dobila ljubav. Patila sam zajedno s majkom. Sjećam se dolaska na praznike u Archachon, nakon moje bolesti. Na licu mu se vidjelo da nas ne želi. Što je bilo namijenjeno majci, ja sam osjećala i za sebe. Ipak, osjetila sam histeričnu tugu kada nas je napustio. Čeznula sam za njime tijekom svih školskih dana u New Yorku.
Uvijek sam se bojala njegove tvrdoće i hladnoće. Ali, u Parizu sam ga se ipak odrekla. Sada sam ja bila oštra i nesentimentalna.
I tako ste se - kaže Allendy - povukli u sebe i postali neovisni. Umjesto da se u potpunosti s povjerenjem dadete samo jednoj osobi, vi tražite nekoliko ljubavi. Čak tražite okrutnost od starijih ljudi, kao da ne možete uživati u ljubavi bez boli. A niste sigurni...
Samo u ljubav mojega muža.
Ali vi trebate više od toga.
Uvijek njegovu, i uvijek starijeg čovjeka.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Dnevnik ljubavi (1931. -1932.)

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu