Dnevnik ljubavi (1932.-1934.)

Strana 2 od 3 Prethodni  1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

Dnevnik ljubavi (1932.-1934.)

Počalji od Mustra taj Sub Mar 10, 2018 7:19 pm

First topic message reminder :



INCEST



Uvod:
Incest: Iz "Dnevnika ljubavi" nastavlja priču o Anais Nin započetu u Henryju i June (1986.). Obuhvaćajući turbulentno razdoblje života Anais, od listopada 1932. do studenoga 1934., Incest dopu- njuje prvi svezak (1966.) Dnevnika Anais Nin, iz kojeg je, zbog osobnih i pravnih razloga, izostavila toliko od svoga ljubavnog života. Sada kada su gotovo svi ljudi koji se spominju u Incestu umrli, nema prepreka da se dnevnik ne objavi kako je Anais željela: bez kraćenja. Materijal je redigiran kako bi se proizvela knjiga čitljive dužine, ali nije izostavljeno ništa što se odnosi na emocionalni razvoj Anais.
Anais se ponašala prema svom dnevniku kao prema osobi od najvećeg povjerenja i pisala ga je neprestance od 1914. do 1977. godine. Od 1914. do 1931. nije doživjela neke duboke osjećaje ljubavi vrijedne opisivanja. Potom je u Parizu 1932. pronašla pisca/ljubavnika kakvog je toliko dugo tražila: Heniyja Millera. Ta ljubav, čije su početne faze opisane u Henryju i June, dovele su do dvostrukog buđenja - Anais žene i Anais spisateljice. To strastveno buđenje dobro je uhvaćeno u često divljem rukopisu koji se pronalazi u cjelovitom tekstu dnevnika - u prozi koju će neki čitatelji bez sumnje smatrati zaprepašćujuće različitom od uglađene, poetske proze pročišćenog dnevnika. Prisjetite se ipak da je Anais pisala svoj dnevnik s užarenom strašću, neposredno nakon događaja koje je opisivala.
U Incestu se ljubavna veza s Henryjem Millerom nastavlja, ali nikada nema jednak intenzitet.
Anais je proplakala bolno iskustvo
postajanja ženom i sada su njezine "oči otvorene za stvarnost - za Henryjevu sebičnost".
Ključan odnos koji se istražuje u ovom svesku onaj je između Anais i njezina oca, slavnog pijanista i Don Juana, koji se razveo od Anaisine majke i oženio bogatu nasljednicu kada je Anais bila mlada djevojka. Zapravo, Anais je prvi put počela pisati svoj dnevnik kada joj je bilo jedanaest godina, u formi pisama svom ocu, u kojima ga preklinje da se vrati obitelji. Za razliku od svoje majke i braće, Anais je odbila osuditi svog oca, odbila ga je gledati isključivo kroz crno-bijele pojmove. Odlučila ga je "pronaći". Odnos je donekle tragikomičan - otac osjeća da je okrunio svoju donžuansku karijeru pokušajem zavođenja svoje kćeri, ali Anais zna da ona zavodi njega. Kasnije, po savjetu svog psihijatra, dr. Otta Ranka, ostavlja ga kako bi ga kaznila što ju je napustio dok je bila dijete.
Poput prvog sveska pročišćenih dnevnika, ovaj dnevnik završava sada već slavnom pričom Anaisina rođenja, koje jasno rasvjetljava Anaisin odnos s Henryjem Millerom i s njezinim ocem.
Kada niz "Dnevnika ljubavi", cjelovitih dnevnika Anais Nin, bude dovršen, imat ćemo izvanredan zapis života i emocionalnog rasta kreativne umjetnice, spisateljice koja je posjedovala tehniku za opisivanje svojih najdubljih osjećaja i hrabrost da sve to podari svijetu.
Rupert Pole
Izvršitelj: Anais Nin Trust Los Angeles Veljača 1992.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Dnevnik ljubavi (1932.-1934.)

Počalji od Mustra taj Sub Mar 10, 2018 7:36 pm





Henry sad shvaća da moja poslušnost njegovoj seksualnoj želji - nikad ne preuzimam vodstvo i svojim ga koketiranjem dovodim u napast samo kad osjećam da on želi biti doveden u napast - jest pripadajući stav žene. U tom smislu on je gospodin i gospodar. Ja uvijek čekam. I sada se on osjeća slobodnim, oslobođenim od ljubavi žene - zahtjeva, volje, apetita. Cvjeta kao muškarac, muškarac koji je gospodin i gospodar u seksu, kao što i treba biti. Ali istovremeno, ta poslušnost moguća je samo kod žene koju gospodin i gospodar zadovoljava. Ja znam da ne moram čekati vrlo dugo; mogu računati na uvijek nemiran, uvijek zapaljiv penis!

Jedna noć! Kakva noć! Predavaonica na Sorboni. Artaud i Allendy na podiju. Allendy zagonetan, direktan, činjeničan. Artaud esencijalni pjesnik: napet, zgusnut, dramatičan. Poluneprijateljska go- mila, poluzabavljena, ismijava se, ne razumije.
Bila sam okružena Henryjem, Hugom, Boussie, Davidsonom, Lalouom, Madame Lalou. Svi se izruguju, osim Huga i Henryja. Lete prosvjedi, uvrede. Ljudi hrabro, razmetljivo izlaze.
Kad je sve gotovo, Artaud dolazi gotovo ravno k meni i ljubi mi ruku. Moli me da odem s njim u cafe.
Hugo nije mogao ići jer je zabavljao Davidsona, koji ne govori francuski. Tako sam ostala s Artaudom dok nije ostao sam.
Šećemo, šećemo kroz mračne ulice. Povrijeđen je, ranjen, zaprepašten publikom. Razgovaramo. Sjedimo u Coupoli i razgovaramo. Zaboravlja konferenciju. Ponovno čita moje pismo njemu, ja ga prevodim. Sviđa mu se što sam mu napisala. Kaže mi da je petnaest godina bio ovisnik o opijumu. Opisuje svoje osjete, strahove, svoje borbe da uspije u pisanju. Recitira poeziju. Kaže da imam zelene, a katkad ljubičaste oči. Govorimo o formi, o snu, njegovom radu, kazalištu. Zbog svoje sam ekstremne plahosti potpuno mirna, mirna, samo slušam. Razumijemo se i šećemo i razgovaramo satima.

Danas, Henry. Henryju priznajem veliki šok koji sam doživjela sinoć kad sam vidjela osjetljivog umjetnika suočenog s neprijateljski raspoloženom javnošću - kakva brutalnost u javnosti, kakva ružnoća u javnosti, jer oni nisu sposobni prepoznati iskrenog umjetnika i poštovati njegovu iskrenost. Henry se divi Artaudu - bio je dirnut onim što sam mu rekla. Henry je najmanje sitničav čovjek kojeg poznajem. Ganula me njegova velikodušnost jer taj stav dolazi s drugim osjećajem koji mi je priznao: u trenutku kad je Artaud ušao u dvoranu, Henry je prepoznao pjesnika i u trenutku je vizualizirao i shvatio da bih mogla voljeti Artauda. I kad je Henry to rekao, kako je samo bio zreo,
kako ganut.

Imali smo emocionalno poslijepodne, u svakom slučaju! Očevo pismo došlo mi je usred poslijepodneva - divno, nježno pismo - od kojeg sam zaplakala. Obećala sam Henryju da ću jednog dana pisati njegovoj kćeri. Prevela sam pismo Henryju. Zapljusnula me njegova ljepota.
Tad smo Henry i ja razgovarali o ljubomori, kako je zahvalan što ne upotrebljavam ljubomoru kako bih ga tiranizirala. Činim toliko kako bih sačuvala njegovu sigurnost jer u toj sigurnosti on radi, širi se, pronalazi ravnotežu i sebe. To je važno. Pronašao je sebe jer ga ja nisam učinila robom. Poštovala sam njegov entitet - osjeća da nikad nisam okrnjila njegovu slobodu. I iz toga je rođena njegova snaga. I s tom snagom me voli, potpuno, bez borbe, ili mržnje, ili rezerve. Čudno je kako sam Henryju bila sposobna dati najveći dar: onaj neposjedovanja, držanja naših dviju duša neovisnih, ali spojenih. Najveće čudo mudre ljubavi. I to je ono što i on daje meni.
To je ono što mi Allendy nije dao. Prošle noći, zbog ljubomore, bio je sitničav i despotski. Potrudila sam se nazvati ga kako bih mu rekla: „Unatoč ljudima koji će biti sa mnom večeras, zapamti da ću misliti samo na tebe." Ipak je gledao kako mi Henry pali cigaretu te mi je prišao ozbiljno, poput policajca, kako bi mi rekao da je zabranjeno pušiti. Pocrvenjela sam poput djeteta. Ne sviđa mi se sitničavost njegove ljubomore.

Henry kaže: ,yidiš, ja ne bih mogao podnijeti ono što je Lawrence podnosio - izašao sam iz toga - jer imam tebe. Odbio sam da me uništi žena!"
Ja sam odbila igrati mučnu ulogu te žene, mučiti Henryja, pa sam ga oslobodila. Bila sam kreativna žena. Nije mi trebala njegova ljubomora da bih zadovoljila ili dokazala svoju snagu. Vjerujem u njegovu ljubav, njegovu veliku egoističnu ljubav, kako on to kaže! Moj mi veliki egoist odgovara.
Prvi smo se put poljubili, usred našeg razgovora, nevino, tužno. Kasnije smo se opustili, ležali zajedno, on i ja, čudno snažni deka-denti! Henry i ja, sami u našem modernom svijetu, posjedujemo deformiranu maštu, hipersenzitivnost, neuroze, sve stigme ovog vremena, i ipak zdravlje - zdravlje zbog svoje seksualne vitalnosti — čudan kontrast drugima. Zdravo, jedro biće i prikladno bolestan um!
Očevo pismo, Očev posjet, leže poput cvijeta u stranicama knjige. U središtu moje knjige, mog dnevnika, mog života. Moj prvi idol.
Moj život, snažan, nemiran tijek, kovitla se...

Ono što me čini tužnom jest to što mi je Allendy dao život i što mu se nisam uspjela odužiti. Dano mi je više nego što sam ja mogla dati. Mrzim ga ostaviti ovom uskom, stiješnjenom svijetu ugušenom boli. Voljela bih da je mogao upoznati sreću.
Sinoć je njegova magija posrtala, treperila, blijeda, sumorna. Ljubomora, ljubomora, njegov jedini izraz, potamnila ga je, otuđila.
Avantura je mrtva. Il reste l'amitie.

Artaudove oči. Prije nego što se vjeđe spuste, zjenice plivaju prema gore i vidim samo bjeloočnicu. Vjeđe padaju na bjelinu, spori tjelesni pokret, i čovjek se pita gdje su njegove oči. On, čov- jek koji je izmislio nove dimenzije osjećaja, misli, jezika.
Oči plave od klonulosti, crne od boli, pobune. Nježan prošle noći, na kraju, pjevušio je dok smo hodali. Čvor živaca, isprepletenih.

Fascinira me misterij ljudskih bića. Morala sam riješiti zagonetku Allendyja. Bila sam puna entuzijazma kad sam ga otkrila. A sad imam jasan dojam prenagljivanja.
Henry i ja tako smo svjesni pokreta života, fatalizma, potrebe za prijevarama; tako tužno, mudro svjesni, međusobno si liječimo rane velikim čudom našeg fundamentalnog jedinstva

Smijem se kad u Očevom pismu primijetim iskrene osjećaje, dvije laži i jednu teatralnu frazu.
Voljeni moj Otac! Kakav sursaut radosti kad pročitam: Anais, ma fille! Ma cherie...

Ono što mi je teško podnijeti jest moja samoća, ponovno. Dopuštala sam Allendvju voditi moj život, suditi o njemu, uravnoteživati ga. Razdoblje potlačenosti bilo je slatko.
Ali kad je postao čovjek, upotrebljavao je svoju moć sitničavo i pogrešno. Njegova je ljubomora postala mračna tiranija.
Noćas na telefonu njegov je glas hladan, ljut.
Tako se sad Allendy, moj bog, ponaša kao Eduardo, i ja sam razočarana. Trebala bih biti ljudski
zadovoljna, polaskana; ali ne, žao mi je što sam izgubila vođu.
Ne mogu staviti ovu vjeru u Henryja jer znam da je jednako strastveno, jednako maštovito, jednako naivno biće kao što sam i sama. Allendy je bio mudrost. Žalim zbog njegove transformacije u muškarca.
Rastužilo me što sam ponovno postala neovisno biće. Bila je duboka sreća ovisiti o njegovim uvidima, njegovom božanskom vođenju.
Helas!
Kakav to demon postoji u meni!

Danas je došao Bernard Steele, Artaudov mladi izdavač.
Noć kod Allendyjevih bila je tako ironična. Danas ne mogu podnijeti njegov pogled na sebi. Njegove su oči otvorene, otvorene, piju, žive su; i ja tri puta osjetim jednu vrstu drhtanja - senzualni teror.
Ne znam više je li moja moć nad njim ono što me smeta! Čini se da plutam iz jedne ekstaze u drugu. Steele je za mene poput Eduarda, koji je živ, mladi John, zgodan, pun, teške građe.
Naš rat ideja prestaje. Na trenutak sjedimo sami u vrtu i postižemo sporazum o riječi životnost.
Bijesna sam na sebe.
Žena, prokleta žena u meni! Ona okreće glavu. Samo umjetnica ima vrijednost. Umjetnica me mora spasiti. Dubine. Vrijednosti. Držim ih u prvom planu, boreći se protiv svoje senzualnosti, svoje primljivosti.
Steele nježno svira gitaru. Steeleova inteligencija. Steeleovo divljenje prema Ranku, kao i Allendyju. Steeleov soj. Čovjek s višestrukim elementima u sebi, kontradikcijama. Glazbenik. Čovjek konflikata — emocija — Bik i Lav. Aristokracija.
I ja se smijem.
Nije mi se još dogodilo da darujem sebe čovjeku kojeg ne volim. Bila sam vjerna ljubavi.
Ali koketiranje, golemo koketiranje. A ipak nikad igra. I zbog toga što je Allendy srezao moju zaljubljenost na mudru mjeru, naredio ljudski dijapazon, franucuski liaison, mjeru, okrećem mu leđa.
Zanemarujem proporcije, mjere, tempo običnog svijeta. Odbijam živjeti u običnom svijetu kao obična žena. Ulaziti u obične veze.


Želim ekstazu.
Neurotična sam - u smislu da živim u svom svijetu.
Ne želim se prilagoditi ovom svijetu. Prilagođena sam sama sebi.

Henry je neki dan rekao: „Na toj konferenciji pogledao sam Allendyja, druge muškarce mojih godina, i osjećao sam se tako mlad, tako živ. Osjećao sam se tako mlad. Činili su mi se mrtvi!" Henry je mlad.

11. travnja 1933.
Demon, demon u meni.
Allendy odbija umrijeti. Njegova mu je ljubomora probudila bijes i strast. Zamjera mi koketnost; zamjera mi što ga nisam primijetila na konferenciji. Vidio me kako odlazim s Artaudom. Vidio je Henryja kako sjedi pokraj mene. Zamjera mi što sam se igrala s njim. Što sam ga prestala željeti čim je postao moj rob. Počinje me gristi, divljački me milovati. Obara me s nogu. Ležimo na podu. I on je nervozan, nervozan, prestrašen. A ja sam nježna, puna razumijevanja, i nasmijavam ga, i opuštam. Ja sam tako opuštena! Zbilja se smijem. Nema osjećaja u meni. On me u potpunosti pogrešno razumije. Svaka riječ koju kaže pogrešna je. Tim bolje. Užitak. Bez razumijevanja. Ljutnje. Ljubomore. Sukoba. Sve oslobođeno poezije. Samo velik, zgodan, vitalan muškarac probuđene strasti. Koketerija u meni, to je sve. Sve u minijaturi. Osjećam se cinično i shvaćam da sam suočena sa stvarnošću, da je Allendy sve stvari ogolio od iluzije. Za njega ja sam najšarmantnija i najzavodljivija među ženama, petite fille litteraire. Istražujem novi svijet, igram se njime. Hladno. I ne dajem sebe. Lišila sam seksualnost njezine pretjerane važnosti. Moja srž nije dotaknuta.

Nalazim se s Henryjem i dajem mu se. Obožavanje. Henry se divi što se on i ja nalazimo u hotelskoj sobi. Želi živjeti sa mnom, živjeti sa mnom. Kaže da pokraj njegovih osjećaja prema meni animalnost izgleda blijedo i da je prvi put dao sebe ženi ne samo seksualno. Ako sam ja narcisoidna, Henry je egoist.
Razgovaramo, razgovaramo o June. Osjećaj svetosti svojih tijela koji narcisoidni imaju. June, Louise, ja.
Onda se potroše ni na koga. Zašto?
Zato što, zato što se poznaju, boje se dati sebe, s golemim ponosom bacaju svoja tijela nekom - radi varke. U pokušaju priznavanja što su, ali nesvjesno čineći upravo ono što čuva njihovu srž - kao što je činila June.
June je htjela Henryju dati srž. Henry je June htio dati sve. A nijedno od njih to nije željelo. On se borio protiv njezinih pokušaja da ga u potpunosti posjeduje; ona se borila protiv njegove seksualne ljubavi, koja je ignorirala njezinu srž. Ona bi dala svoj život kako bi dobila od Henryja ono što sam dobila ja. Ja bih dala svoj život da bih dobila kurvinsku ljubav. Ali ne sad. Sad shvaćam skupocjenost onog što mi je dano. To je ono što želim.

Jednom sam rekla da sam vrlo gladna, toliko gladna da želim sve ljubavi. To nije istina.
Idem Allendyju jednostavno zato što nemam hrabrosti reći: „Moja je iluzija napuknula. Mrtva. Iza boga u tebi postoji Francuz nesposoban za smiješno, uzvišeno, ludo, fantastično, golemo, opasno, razarajuće, zamarajuće, plamen, groznicu, ekstazu."

Metro Cadet. Uzimam Allendyjevu ruku. Kaže: „Pazi, mogao bi nas netko vidjeti." Smijem se. Hodamo zajedno. Malo sam pila kako bih se učvrstila. Rue de la Boule Rouge. Allendy kaže: „Zvao sam za sobu. Monsieur 'Heden'. To je mirno mjesto; neće nam smetati. Nikog nema - nitko ne gleda. Uđimo." Mrak. Tmuran dan vani. Mrak. Rez-de-chaussee. Soba u crvenom. Krevet u niši. O, sviđa mi se, sviđa. Zastrto, zidovi prekriveni tapiserijama, okna zatvorena. Francuski. Francuski. Francuski. Allendy me ljubi strastveno. „Pomoći ću ti da se skineš." Iskustvo. Avantura. Radoznalost. Nepozna- to. Strah. Snovi trče desno i lijevo, rasplinuti, u panici. Gola tijela. Allendy izgleda poput muškarca na jednoj od Lawrenceovih slika.
Toliko mesa. Mekog, bijelog. Bez živaca. Njegovi živci. Napeti su, iskustvo ih baca u paniku. Otkrivanje tijela. Poljupci koji se nigdje ne spajaju. Meso bez iskri. Iskrice spretnosti u meni. Pokreti, nužni; znanje. Opuštam njegovu nervozu i uzbuđujem ga. On je uljuljana seksualnost mekana mesa. Je li to sve? Je li to sve? Njegova debljina i mlohavost - kao u djeteta - komedija, komedija. Igram se komedije jeze i užitka. Kako bih srela život, izazvala život. Allendy je zadovoljan. Gotovo je. Sve što

me zanima njegova je zadovoljenost. Smijemo se i razgovaramo. Kaže: „Uvijek nakon vođenja ljubavi osjećam se proročanski. Idući put... ali neće biti idući put - rekla si -rekli smo: jednom. Samo jednom."
Ljubomora: „Bila si s Henryjem. Osjećam to. Kad si posljednji put spavala s Henryjem? Reći ću ti. Znam to. Bilo je to u utorak (točno!). Ti si lažljivica - uvijek lažljivica. Volim tvoje laži. Tako su nježne. Ali ja znam. Osjećam Henryja oko tebe."
Što ja poričem.
U jednom trenutku kaže: „Imaš najdražesnije tijelo - nisam ga vidio dovoljno jasno. Uvijek je tako. Stvari mi se dogode, a ja ih vidim kao kroz staklena vrata - nejasno. Kasnije se sjećam... uživam u tome."
Na to se ja rastopim. Ne znam zašto. Patnje umirućih i mrtvih, plašljivih, odsutnih. Muškarčeva fraza koja me dirne. Postajem iskrena. Iskrena sam dok izlazimo i vidim da su mu oči mutne. Dan je postao prekrasan, natopljen svjetlošću. Allendyjevo veselje raste. „O, osjećam se dobro. Bilo je slatko i htio sam to od prvog dana kad sam te vidio." Potom se u taksiju držimo za ruke, i on je tako nježan i tako sentimentalan.
Dok ga napuštam, moja iskrenost raste, širi se. Dok sjedim u cafeu s Hugom, doživljavam sjećanje na dodir njegova tijela i osjećam nježnost. To je sve. Neka vrsta žaljenja. Sjećam se njegovih priča: žena koja je bila tako ljuta jer je nije mogao jebati odmah - nikad ga više nije željela vidjeti. Kako ja različito osjećam muškarčevu muku i plahost. Otjeraj je smijehom, pobijedi je. I učini muškarca sretnim. To je sve. Dar. Ja dajem poklon u zamjenu za danak njegove ljubavi. I osjećam se slobodnom od dugova. I odlazim sretno, bez dugova, neovisno, neuhvaćeno. Malo ironično. Hoću li napisati sve što sam mislila? O, bila sam vražja. On, oprezniji, realističniji, bezbrižan. Ja, ironičnija. Tad moja ironija pada poput rasprsnutog balona jer je Allendy nervozan, i ja mu opraštam, svijet, realnost, zablude o seksualnim neadekvatnostima. Naoružana ironijom, razoružana razumijevanjem, jer iza Allendyjevih neadekvatnosti vidim veliko neiskustvo sa ženama, realnošću, terorom svega toga, i nesigurnost, nevolju. Čujem sva njegova pitanja: „Jesi li zadovoljna? Jesam li bio više od Eduarda? Jesam li bio koliko i Henry?"
Htio me tući; na taj se način uzbuđivao s drugom ženom. Počeo me lupati po stražnjici, pljus, pljus, i ja sam se smijala. Ali odjednom, bio je dirnut. I prestao je, zapljusnut osjećajima, jer je vidio tragove svojih ruku na mojoj „satenskoj, satenskoj koži".
„Nećeš to napisati u svom dnevniku?"
„Ne. Ne. Osim toga, zamaskirala sam te u astrologa (u knjizi o „Alraune"). I ne bih rekla da sam spavala s astrologom. To mi se ne čini u redu."
Kad je vidio moje grudi, podsjetio me da ih je već vidio. Smijali smo se mojoj koketnosti.
Allendy uživa kroz ljubomoru. Istaknuti dio za njega je jučer bila ljubomora - važnija od posjedovanja. On vidi Artauda, Steelea, Henryja, Laloua kako se vrzmaju oko mene, i to ga uzbuđuje. Postići ću svoj seksualni spas tek kad ću moći seksualno otići muškarcima od kojih neću dobiti nježnost. Konačno, privlači me mekoća jer se bojim grubosti, a tad sam razočarana mekoćom,
preosjetljivošću, sentimentalnošću, predanošću, obožavanjem!

Neki je dan Henry došao s Williamom A. Bradleyem, literarnim agentom i prijateljem mnogih pisaca. Trenutačna simpatija.
Bradley je bio pun entuzijazma za mene, prilično lud. Bio je očaran. Bila sam sigurna da pišem zanimljivo!
Danas me nazvao. Pročitao je moj dnevnik iz djetinjstva. Kaže da je nevjerojatan. Njegova žena i on smijali su se i plakali čitajući ga. Tragedija. To je to. Rekao je da ima tragičan ton - duboke tonove, tako rijetke u djece.

Ponovno susrećem Millnera, Rusa koji piše o Spinozi. Millner je čovjek koji se divio mojoj knjizi o Lawrenceu prije nego što me upoznao, spomenuo je to Hugu, da bi otkrio da sam ja Hugova žena. Trebala bih napisati konačnu sintezu Lawrencea, kaže. Umjesto toga, ja sam obasjala put drugima.

Misli da mi nedostaje sigurnosti, egoizma. Želi da paradiram svojim moi neko vrijeme. Želi me voditi, učiti, formirati. Kaže da imam sve elemente i da ne znam vlastitu vrijednost.
Njegova žena kaže: „On uvijek zahtijeva dušu i mozak kod žena."
Kad prelista moj dnevnik iz djetinjstva, kaže: „Dnevnik je ruski. Apsolutno ruski. Ta tristesse, ta zrelost. Osjećam da vas poznajem stoljećima. Osjećam da znam sve o vama. Možda se varam."
Ne znam. Gledam u tog intenzivno nemirnog, intelektualnog muškarca i pitam se. Njegovo divljenje zbunilo me od početka. Sinoć sam osjećala intuiciju, golemo poštovanje. Nelagodno mi je i čudno u novoj ulozi primatelja. Zaprepaštena sam. Preveliko obilje poštovanja. Moram pisati ovdje kako bih ostala lucidna, ostala razumna!
Imam osjećaj da sam precijenjena.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Dnevnik ljubavi (1932.-1934.)

Počalji od Mustra taj Sub Mar 10, 2018 7:37 pm






19. travnja 1933.
Došao je Henry i radi na mojoj priči „Alraune" s temeljitošću koju ja ne posjedujem, hvali me, postaje histeričan zbog posljednjih strana, koje su mahnita seksualna orgija, postaje strastven zbog njih; i mi uranjamo u svijet koji postoji samo između Henryja i mene. Tako je slatko ušetati u njegovu sobu, probuditi ga i biti povučena u njegov krevet - ležati uz njega za siestu i osjećati njegove ruke kako pale još jednu vatru nekoliko sati kasnije. Pisati između toga!
Primjećuje Hugova čudna mrtva područja, kako odgovara na trenutak, pokazuje aureolu učenja, tvrdoglavo, tvrdokorno se drži života i potom odumire u neodređenost, u ništavnost, tako da i Henryjev zanos splašnjava, a entuzijazam nestaje. Jednostavno mi je drago to što pronalazim da nisam nepravedna prema Hugu, da su moji osjećaji točni. Da snažna bratska ljubav koja me drži veza- nom uz njega ide prema njegovoj golemoj dobroti, pasivnom razumijevanju, učeničkoj lojalnosti, kvalitetama osjećaja i iskrenosti, plemenitosti; ali to, o, Bože, trebam Henryja. Henry je moja hrana. Henry je moj život.
Kaže da nijedna žena nikad nije pisala kao što ja pišem. Trese ga groznica i drhtaji od mojih stranica o lezbijstvu.
I dok ja dovršavam njegovu knjigu od stotinu gustih, komprimiranih, jezgrovitih stranica, ne osjećam se iscrpljenom - osjećam se punijom nego ikad, progonjena idejama. Već pišem nove stranice.

Mogu se preseliti u stvarnost samo kad me na to tjera velik zanos. Inače se ne mogu pokrenuti. U opuštenim trenucima ponovno se hvatam u mrežu svojih osjećaja, sramežljivosti, kao da se krećem u stranoj atmosferi.
Priznajem svoju abnormalnost.

Danas sam primila od Henryja nevjerojatne stranice, na kojima je ponovno napisao predgovor za moju „Alraune", dopunio ga, poboljšao, rekao sve što sam ja namjeravala, prodro ne samo u moje značenje već i u moje daljnje namjere, istinit brak i kreacija, kao i kreacija naše krvi i našeg mesa, kao što bi bilo dijete. Zgranuta sam.

Čudno. Dok se analiziram, osjećam raspletanje svojih živaca, kidanje dijamanata. Nestaje osjećaj da su geste svete. Geste su svete? Želim ih lišiti njihove svetosti. Mene, koja sam takav transcen- dentalist, mene su porazile geste. Dajem im važnost. Geste su moj ultimativni dvoboj sa životom. Na razini mašte, dajem ostavku. Na razini iskustva, bojim se.
Grozna svetost. Trenutak u crvenoj sobi kad sam mrzila biti naga i vidjeti nagog Allendyja kako si pere bradu. Stvarnost je za mene poput silovanja. Kroz svoju bitku da prigrlim stvarnost, učinila sam

nasilje nad nekom esencijom sebe koju ne razumijem. Samo Henry... Ipak, sjećam se određenih teških trenutaka, određenih paraliza.
Napor da bih živjela!
Kad bi me Allendy barem mogao razumjeti! Želim se suočiti sa životom.
Moja je najveća greška kritičnost. Kritičnost. Ili možda pronalazim izgovore što se ne mogu zabavljati seksualno, slobodno? Što ako je Allendy previše doslovan? Što ako Steele ne misli kao ja?! Seks - želim se kupati u seksu kao što je Henry činio, nekritično. Dok zapisujem riječ, mislim na Steelea, živopisno. Još jedna grickalica?
Kakav sam ja vrag. Kakve kontradikcije i djetinjarije!

Ono što žena nikad ne kaže muškarcu jest kvaliteta njegove seksualne moći. Ultimativna laž. Velik je dio mojih hirova o Allen-dyju tu uglavnom da bih ja sama od sebe sakrila kakvog sam si bez- bojnog ljubavnika osvojila. Tko bi htio spavati s opsjenarima? Proroci su bespolni. Lawrence. Isuse. A žene ih obožavaju. Žene su mazohisti. Istina!
Što sam ja? Nije li velik dio moje senzualnosti razveden u ekstaze pisanja, ljepote, senzacije bez kulminacije? Nije li većina mog života provedena ili u napetosti zbog svijeta ili na margini? Nisam li možda drugi Rimbaud, koji je mogao biti ili nevin ili opscen, ali ništa ljudski nijansirano?

Henry o „Alraune": Teško mi je navesti nijanse koje tvoje pisanje čine tako enigmatskim. Došao sam do čudnog zaključka o tvom pisanju. Mislim da nisi toliko Riba koliko to zamišljaš, već si upravo vezana, zauzlana, zarobljena. Tu i tamo probiješ to i pohrliš dalje s uvjerljivom snagom i elokvencijom. Ali to je kao da prvo moraš slomiti dijamante u sebi, očistiti prašinu s njih i potom ih pretvoriti u tekućinu, izvesti strašnu alkemiju. Mislim ponovno da je jedan od razloga zašto si tako čvrsto naseljena u svom dnevniku strah da svoje dodirljivo ja isprobaš na svijetu; zasigurno, da je ono što si napisala ponuđeno svijetu, već bi bila promijenila svoj stil. Postala si urasla, sve više i više zaštićena, sve više i više osjetljiva - i to stvara otrove i dragulje, čvorastu, spetljanu fantazmagoriju neuroza.

Primijetite Henryjevu oštrinu i intuiciju. Nikad nisam razgovarala s njim o svojoj neurozi. Koliki samo uvid ima.

Noćas shvaćam da je dnevnik borba da bi se uhvatila najneuh-vatljivija osoba na zemlji. Ja izbjegavam vlastitu detekciju. Ne kažem sve svoje laži - to bi uzelo previše vremena. Ne mogu pisanjem izraziti sebe. Mislim u stotinama smjerova. Sinoć, tri sata razgovora s Henryjem. I shvaćam da je moja ljubav za njega najneustrašivija od svih mojih ljubavi i postupaka u životu jer je čitav Henry načinjen kako bi nanosio bol: njegove fuge, entuzijazmi, primljivost za dojmove, nekritične maštarije, seksualnosti, kontradikcije, borbenosti, brutalnost jezika, iskrenost. A ipak, ja razumijem i prihvaćam sve. Za njega želim pobijediti svoju osjetljivost.
Svaki dan moram govoriti: „Hrabrosti, audace, zrelosti, suoči se sa životom, suoči se s javnošću kao žena, kao umjetnica. Očeliči se. Očvrsni. Očvrsni."

Kad se Allendy oblačio i kad je njegova scena ljubomore zbog Henryja eksplodirala, palo mu je na pamet lagati mi. Vidjela sam kako se izmišlja laž. Budući da je znao kako sam sposobna za ljubomoru, rekao je: „Imam ljubavnicu koja bi bila vrlo ljuta da sazna."
Mislim, nikada nije bilo spomena, i uz sve Allendyjevo samopouzdanje, o nekoj ljubavnici. Rekao mi je da mu je život prazan, da ga je posljednje iskustvo s neurotičnom ženom prestrašilo. Oćutjela sam i osjetila da je slobodan, budući da je njegov odnos prema njegovoj supruzi bratski. Znala sam i kako sam ga potpuno bila ponijela!
Navlačila sam čarape. Zaustavila sam se kako bih nešto veselo pripomenula. U sebi sam se tome smijala.

Kasnije mi se njegova laž vratila kao korisno sredstvo.
Zapravo, kad je Allendy izmislio „legitimnu ljubavnicu", iako sam znala da je to laž, čak me i ta izmišljena žena živcirala i htjela sam je istisnuti, uništiti. To jest, iako nisam htjela Allendyja, mogla sam zamisliti, pa čak i osjetiti ljubomoru bilo koje druge žene koja ga je posjedovala. Mehanizam ljubomore funkcionirao je kao i obično kao fenomen različit i odvojen od ljubavi.
Kad sam počela izmišljati plan pomoću kojeg ću se osloboditi sastanka s Allendyjem u četvrtak, smišljala sam mentalni plan, ali do vremena kad sam sve to rekla Allendyju, počela sam tako živo- pisno zamišljati kako bih se osjećala da volim Allendyja i otkrijem da je podijelio svoju ljubav između mene i druge žene, da sam postala duboko emocionalna i u potpunosti iskrena.
I tad sam vidjela da Allendy prekrasno razumije tu neurozu koja nije postojala - kako sam se, kad sam saznala da postoji druga žena, htjela povući jer se nisam htjela izlagati boli niti - i to je divan detalj - sam htjela povrijediti Allendyja svojim naglim neurotičnim ponašanjem, jer rekla sam: „Ti znaš kako sam se uvijek ponašala: osvojila bih muškarca, kao što sam osvojila Eduarda, i potom ga kažnjavala sadistički, kao što sam učinila onog dana u hotelskoj sobi. I ne želim se nikad tako ponašati prema tebi. Želim te poštedjeti svoje vlastite neuroze, koja je opasna za tebe. Upozoravam te na vrijeme. Želim sačuvati naše prijateljstvo."
Vidjela sam da je Allendy razumio, da su mu oči postale prediv-ne, mekane, kad je rekao:
„Razumijem te i previše dobro. Trebaš ono apsolutno, čistoću, cjelinu. Osjetljiva si." Tad me dirnulo veliko divljenje njegovoj dobroti, njegovoj nježnosti, nesebičnosti, veličanstvenosti.
„Znao sam sve to i prije", rekao je. „Znao sam da nisi žena koja bi se mogla igrati s ljubavlju - ali onda sam izgubio svoj uvid, izgubio glavu, postao malo lud. To mi ne možeš zamjeriti. Učinit ću što god kažeš. Bit ću ti prijatelj do kraja života. Odreći ću se užitka koji sam doživio s tobom. Volim te. Razumijem te."
Postala sam svjesna da sam ganula Allendyja najneautentični-jim stavom, u koji sam i ja počela vjerovati. U ovom trenutku sve mi se teže prisjetiti da Allendy nema ljubavnicu, jer me dirnula vlasti- ta priča i Allendyjeva pročišćena interpretacija te priče!
Ganuta njegovom mudrošću i nježnošću, dopuštam mu da me ljubi; i on me ljubi strastveno, moli za oproštajni sastanak u četvrtak, obećava mi veliku scenu, dramu, obećava da će biti nasilan, jer ja volim dramu! Njegov je humor bio veličanstven. Ponovno je postao savršen, veseo Allendy od analize (jer sam se pristala sastati u četvrtak). Zračio je i zadirkivao, i njegove su oči bile čudne i inquietants kad je rekao:„Prebit ću te. Zaslužila si. Uživat ćeš. Jako ću te prebiti, ti koketo jedna."
Sad se tema „prebijanja" pojavljuje tako često u Allendyjevom govoru (gotovo od našeg prvog poljupca sjećam se da je pitao: „Je li te Henry ikada tukao?") da sam, kad je to danas ponovno spome- nuo sa žarom u očima, bila impresionirana. Je li moguće da je Allendy postigao jaču seksualnu ekspresiju nanoseći bol i tako poništavajući svoju preveliku nježnost prema ženama? Moja radoznalost bila je jako pobuđena. Govorio je o vrhunskoj pohoti - govorio je kao da to poznaje. Sad sam se sjetila da je spomenuo ženu koja je voljela da je se tuče, i koju je volio tući. Stajao je uspravno, drugi Allendy, vitalan, nasmijan, demonski. Bila sam uskomešana. Ljubili smo se grubo i ja sam osjetila njegovu želju.
Na putu kući smijala sam se. Činilo se da će utorak biti zanimljiv!
Bila sam svjesna da u mojoj podsvijesti postoji fond okrutnosti i straha koji me tjera da poželim kazniti i napustiti muškarce.

Henry je hodao gore-dolje po studiju, kritizirao „Alraune" i davao sugestije. Bio je izrazito uzbuđen zbog nekoliko stranica o astrologu - iako nisam u potpunosti razvila tu ideju. Pun inspira- cije, počeo je govoriti o legendi o Alraune: kako bih trebala razraditi astrologa kao alkemičara koji je stvorio Alraune iz kombinacije kurve i sjemena kriminalca — kreaciju - kao što sam ja duhovna kreacija Allendyja. Alkemičar se zaljubljuje u svoju kreaciju -Alraune ga pokušava uništiti. Ideja da bivaš kažnjen kad se petljaš u prirodu. Allendy se petljao sa mnom. Stvorio je i proizveo silu - bilo to

dobro ili loše. I kad se probudim, zaljubljen je u mene, ne kao što bi trebao, poput oca, već tjelesno; i tad shvaćam da to nije spona pravog braka - i okrećem se zemlji, muškarcu, Hen-ryju.
Sad, kad je Henry razglabao o toj priči, toj legendi, mojoj knjizi, a da nije znao za pravi konflikt između Allendyja i mene (kako je samo istinito da me stvorio, potom volio, potom želio, a da sam ja samo htjela osvojiti svog Oca i uništiti ga, nametnuti svoju moć), moje je lice pokazivalo kako sam smetena bila. Govorila sam uzbuđeno. „Sve je to tako istinito." Henry je odjednom nešto osjetio. Bio je histeričan. Vrištao je o literarnom zanimanju za ovu scenu, pokazivao veliku bol i istovremeno strašno pretjerivanje, povjerovao odjednom da sam sposobna za sve, odjednom skakao na naj- fantastičnije i najrealističnije činjenice i nekako promašio oboje ispadom svoje mašte i realizma. Pod realizmom mislim da sam spavala s Allendyjem i da mi to nije apsolutno ništa značilo. Pod maštom - dobro, istina je da sam jednostavno popustila pred psihološkim automatizmom - transfer sa svime što je mehaničko osim onoga što sam zaodjenuta ukupnošću osjećaja - jer ja dajem osjećaje svemu. Ni ljubav ni izdaja.
Došli smo do pitanja laži. Činilo mi se da znam zašto June i ja lažemo:
1. - jer se, budući da nam nedostaje samopouzdanja, bojimo da ono što otkrivamo možda nije ljupko. Budući da smo narcisoidne, mrzimo i pokazivati ono za što vjerujemo da je neuspjeh ili slabost
2. - zbog straha da će nas boljeti.

Dobro, June nije mogla prijeći preko te pat-pozicije.
Ja hoću, jer istina ne boli Henryja tako jako kao njegova zamiš-ljanja. Istina nema taj monstruozni, zastrašujući aspekt.
Glede samopouzdanja - to mi zasigurno nedostaje. Henry i ja sad smo sigurni da je moja književnost jednako tkivo prerušavanja kao Juneina golema količina laži. Njezine dvostrukosti i moje enigmatske, simbolične, hijeroglifične riječi. Njezini izumi i moje lude fantazije, kroz koje nitko ne može otkriti činjenice.
Utjecaj mojih poricanja, objašnjenja, na Henryja je bio odličan. Ja sam njegova robinja. Ne samo da sam strašno žalila za prošlošću već sam i žestoko mrzila Allendyja, a sebe još više. Nenanošenje boli Henryju činio mi se odsad najsvetijim zakonom. U isto vrijeme, književna vrijednost naše scene, otkrića, drama i razotkrivanja, sve nas je to fasciniralo, baš kao da smo za Henryja ponovno živjeli svaki korak Juneinih složenosti kako bismo ih zajedno razriješili - ja svojim iskustvom i Henry svojom intelektualnom strašću za probleme - jer June ostaje psihološka zagonetka za nas oboje.
Kako to učiniti bez da ljudski povrijedim Henryja, kako mu donijeti istinu i apsolutnu vjernost?
Bezvoljan način na koji ulazim u iskustva dokazuje mjeru u kojoj sam odana Henryju, pa ipak me zanimljivosti, slabosti, smilova-nja dovode u iskušenje.

Sve što sam noćas htjela bila je ponovna sigurnost. Čak mi se činilo da su „nevjere" uzrokovane samo ekstremnom dragocjenošću naše ljubavi. Razmišljala sam u sebi, trebala bih postati čvršća, is- kusnija, za Henryja. Trebala bih ga prevariti kako bih mogla izdržati njegove prijevare i tako ga ostaviti slobodnim. Sve se to vraća na Henryja i proizlazi iz njega. Bi li on to razumio?

Noćas sjedim ovdje smekšana, tugaljiva. Otišao je svojim kurvama (samo dvaput!), a ja ne mogu otići nikud, jer se ne znam igrati s kurvama i posljedice mojih izleta uvijek su ozbiljnije.

Toliko laži koje bih voljela zbrisati s lica Zemlje. Jedina krepost koja nas može spasiti, humor i ironije književnosti, interes odvojen od previše ljudskog.

Ono što me najviše dirnulo kada smo raspravljali o svojim planovima za mjesec lipanj (Hugo bi mogao ići u New York), bilo je to što Henry nije htio putovati ili lutati - htio je Louveciennes, i mene, i rad, i knjige. Savršeno zadovoljan. Sanja o tome. I tako smo se složili da će, ako ikakvo putovanje bude bilo potrebno, on ići sam jer ja želim da bude slobodan - slobodan od mene, slobodan sam otrčati. Želim mu dati sve i osloboditi ga. Za njega imam svu hrabrost i svu mudrost. Jučer je ponovio:
„Možda misliš da je June dobila najviše od mene - ali uvijek si ti - ti si dobivala stvari od mene koje je June uvijek željela, ali ih nikad nije dobila." I znam da je to istina.
On se sad smije sam sebi, svojoj plahosti prije Louveciennesa. Kad se osjećao kao seljačina i htio nogom udarati u stvari oko sebe jer su ga plašile. Sad je Louveciennes njegovo vlasništvo, njegova ljubav. Pobijedio je strah - svijet. Aristokraciju. Ljepotu. Sve za čim duboko žudi, a činilo se da prezire.

Artaud je jedna od osoba u mom književnom životu, poput June, Louise. Ima dramatične, teatralne kvalitete.
Priznajemo razliku: „Prezirem stvarnost i zadovoljna sam kad spavam i sanjam. Volim svoju noćnu moru."
„Da", kaže Artaud, „primijetio sam da si zadovoljna u svome svijetu. To je rijetko."
Odjednom sam shvatila da me nije zadovoljavao moj sanjarski svijet, već Henry - Henry u mom sanjarskom svijetu i Henry koji je stvarnost. Gotovo sam se posramila zbog svoje sreće pred Artaudom.
On odlazi na redovitu večeru srijedom uvečer kod Allendyjevih.

Sad kad mislim na Allendyja, izgubila sam sliku odjevenog, nametljivog, enigmatskog analitičara, i vidim tijelo - tijelo koje ne želim. Ono što žarko želim, jest onaj mjesec s Henryjem.

Metro Cadet. Kasnim i Allendy je pomislio da neću doći. Doživljaj, znatiželja, komedija. Ali htjela bih malo viskija. Allendyju se ne sviđa što želim viski. Kaže da nikada ne pije ništa tijekom poslije- podneva i da neće ni sad, to bi poremetilo njegove navike. Kad to kaže, počinjem piti još srditije. To je smiješno. Allans done. Francuska soba, sad u plavom. Rolete spuštene. Jadno. Svjetiljke i baršun. Niša. Kao na rezbarijama iz osamnaestog stoljeća! Brada, i Francuz, i sve. Niša.
Allendy me ne ljubi. Sjedi na rubu kreveta i kaže: „Sad ćeš platiti za sve, jer si me porobila i potom napustila. Petite garce!" I onda iz džepa izvadi bič!
Mislim, nisam računala na bič. Nisam znala kako na to gledati. Uživala sam u Allendyjevoj žestini - fanatičnim očima, bijesu, volji u njemu.
Naredio mi je da se skinem. Skinula sam se polako.
„Želiš se igrati s muškarcima - mučiti ih. Dobro, dobro. Osvojila si me, a onda mi dopustila da te posjedujem jednom ili dvaput. Vjeruj mi, onda ćeš to zapamtiti. Nijedan drugi muškarac neće ti činiti ono što ću ti ja učiniti - ne usuđuju se. Henry te nije tukao, zar ne? Ja ću te posjedovati kako nikad nisi bila posjedovana. Ti vraže."
Dok ovo pišem, prepoznajem karakteristike jeftinih romana. Da sam ih više čitala, mogla sam to odmah prepoznati, ali znam ih samo po priči.
Doživljaj. Znatiželja. Hladnoća. Ne znam još kako se ponašati prema tom biču. Kad Allendy iskuša nekoliko uvodnih udaraca, ja sam jednostavno ljuta i želim i ja udariti njega. Još ne vidim nikakvu „putenu" kvalitetu u tome. Zapravo, smijem se. Moj je ponos ozbiljno povrijeđen. Čini mi se kao da me tuče moj Otac. Osjećam da bih trebala biti slatka i šarmantna kako bih ga razoružala.
Borila sam se protiv Allendyjevih udaraca i odlučila skinuti svoju košulju kako bih ga uzbudila.
A ipak sam izazvala njegov bijes kada sam rekla: „Ne, ne želim to. Ne možeš to raditi."
„Pretvorit ću te u staru krpu", rekao je Allendy. „Puzat ćeš i činiti sve što ti kažem. Želim da položiš svoju čast - zaboraviš svoj ponos - zaboraviš sve."
„Neću."


„Ne možeš to spriječiti. Možeš vrištati. Nitko ne obraća pozornost na vrištanje u ovoj kući."
„Ne želim to zbog tragova koji će se vidjeti. Ne želim da ih Hugo vidi, a niti Henry!" Nato me Allendy položio na krevet i bičevao po stražnjici, jako.
Ali primijetila sam ovo: Njegov penis nakon svih tih uzbuđenja za njega - udaraca, borbi, milovanja u srdžbi, poljubaca na grudima - i dalje je bio mekan. Henry bi već bio plamtio. Allendy je gurnuo moju glavu prema njemu, kao prvi put, i onda, pod aureolom uzbuđenja, prijetnji, nije se ševio ništa bolje nego prije. Penis mu je bio kratak i bez živaca. Raskošan! Pronašao ga je. Izvela sam komediju. Allendy je rekao da je dosegnuo vrhunac zadovoljstva. Ležao je dašćući, zadovoljan.
Razmišljala sam: napisat ću apsolutnu istinu u svom dnevniku jer stvarnost zaslužuje da bude opisana najgorim izrazima.
Faute de mietix, moje je tijelo bilo toplo i peklo me od biča. Dana mi je jedna senzacija umjesto druge.
Ono što me zabavljalo jest to što sam mogla zavarati Allendyja tako duboko - psihologa! intuiciju! astrologa! Čovjeka koji je prije našeg sastanka rekao groznu rečenicu: „Moj je posao postati monoton. Tužno je vidjeti kako su ljudska bića sva slična - reagiraju na isti način u istom trenutku. Uvijek po istom obrascu."
On vidi samo sličnosti - promiču mu prekrasne varijacije. Jadni Allendy. To je smrt. Znanje umjesto vjere. Ja imam vjeru!
Neprestance je govorio: „Osjećam se dobro. Osjećam se pre-divno. Znao sam da će ti se svidjeti.
To budi divljaka u meni."
Kakav divljak - un sauvage d faire rire. I zato što on nije bio divljak stvarno, duboko, ja sam divljak večeras u svojim opisima! Žena kurva. Da, muškarac je taj koji se razvio. Bespolni mudrac koji mora divljaka bičevanjem vratiti u život. Na kraju mi se ipak svidio taj bič. Taj je bič bio muževan, divlji, bolan, vitalan! I dalje grize!

Pitam se zna li Allendy kako sam neuhvatljiva bila. Kakva je to komedija za mene da me se ljubi, ševi, kad uopće nisam tamo. Kako se netaknuto osjećam večeras ovdje sa svojim dnevnikom i Hen- rvjevim pismom. Stvarnost nema moći nada mnom kad je glupa, ili smiješna, ili ružna, ili malaksala.
Kako sam dobro glumila, tako da mu se u taksiju vraćala „strast" (govorim relativno) i bio je sretan.
Uživao je u iluziji „misterija". Kaže da kad oboje postanemo slavni, nitko neće nikad moći zamisliti da je takva scena moguća.
Nitko. Smijem se. Ne, nitko ni ne bi mogao zamisliti!
„Ne Artaud, na primjer", kaže Allendy, osvetoljubivo, jer je ljubomoran na Artauda.
„Čak ni ja sam ne bih to mogao zamisliti!"
Allendy nije razumio da je ono za čim ja žudim bičevanje čistom strašću i porobljavanje od strane autentičnog divljaka.
Rad svakog čovjeka opravdanje je za nedostatke, kompenzacija. Allendyjeva mudrost, razvijenost, mistična anihilacija u čitavost, želja za smrću, sve je to razumljivo.
Rekao je: „Ovo je način dosezanja neke vrste vrtoglavice."
Ja dosežem vrtoglavicu kad Henry otvori svoja usta kako bi me poljubio.

Ako se čovjek spasi od terora života pomoću znanja, od opasnosti pomoću mudrosti, od katastrofa pomoću objektivnosti, da bi istovremeno otkrio kako čitav život postaje nestvaran i komedija -tad kažem da je za dobro Boga bolje umrijeti, patiti. Ono što sam mrzila danas, s Allendyjem, bilo je što sam vidjela život kao dramu na koju se može utjecati, nad kojom se može dominirati, u koju se može miješati - što sam osjetila da znati izvore života znači uništiti bit života, koja je vjera, strah, misterij. Danas sam vidjela užas mudrosti. Kakvu smrtnu kaznu čovjek plaća za to!

Pitanje je: jesu li muškarci danas umrli jer su se miješali u izvore života, ili su se miješali u izvore života jer su mrtvi i jer su dobili iluziju živosti pomoću suočavanja sa životom?
Noćas sam prestrašena.
Hodala sam kroz svemir smrti. Smrt me ševila!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Dnevnik ljubavi (1932.-1934.)

Počalji od Mustra taj Sub Mar 10, 2018 7:37 pm






1.svibnja 1933.
Hugo u Londonu na dva dana. Henry odmah dolazi. Sjajni razgovori i sjajna strast.
Tako imam pravo glede Henryja. On je tako zdrav, senzualno. Tako vitalan da je jednostavan, neopterećen porocima, perverzijama, umjetnim stimulacijama. Pohotan - kao što sam i ja. Fundamentalno zdrav, uživa u čistoj vitalnosti. Jedino mu je mašta deformirana, divovska.
Pa ipak, on kaže: „Prvog dana kad sam te vidio, osjećao sam i vjerovao sam da si perverzna, dekadentna. I osim našeg osobnog iskustva, koje nije ni perverzno ni dekadentno, još osjećam u tebi golemo prepuštanje, tako da se čini kako tebi nema ograničenja što se tiče onoga što bi mogla biti ili učiniti - to je dekadencija - nedostatak granica - perverzno prepuštanje, neograničeno u iskustvu.

Čudno je kako je Allendy postao podijeljen za mene: Čovjek od biča jest duh, zbunjujući. U mirnim trenucima duh je mudrac, idealističan, sućutni analitičar, koji progoni tu nišu, tu scenu iz ve- likog francuskog guignol romana bez otmjenosti i bez iskrenosti. Vidim tog mudraca kako bestjelesno leti, nebeskim očima. Moj san! Vidim tijelo, bespolno tijelo, koje se izražava bičem bijesa svoje vlastite frustracije!
Sve je to u sutonskom svjetlu.

Ako Henryju ne kažem o shemi svoje neuroze, to je stoga što se osjećam poput kriminalca koji želi dobiti novu priliku, u novoj zemlji, s novim ljudima. To je način da se pobijedi prošlost. Ponekad i razgovaramo, u pokušaju da objasnimo June, o podrijetlu Junine i moje ekscentričnosti u odijevanju. Juneinom kurvinstvu u seksu (poput Friede u Lawrenceovom životu).
Razgovaramo čitav dan! Henry izlijeva sve što zna, čita, misli. Govori da bi pronašao sebe, svoje ideje. Lawrence - seks - njegovo djetinjstvo - milijun tema, istraživanja, otkrića. Da nema seksa između nas, tu bi i dalje bili svjetovi i svjetovi strastvenih zajedničkih interesa, međusobni razvoj.

Ova noć, od svih noći, ona je koju odabirem da bih rekla svoju zadnju riječ o Hugu - sad kad više u meni nema onog osjećaja predbacivanja ili zamjeranja. Sve je to zahvaljujući potrebi opravdavanja svoje strasti prema Henryju. I žalim zbog mana koje sam pripisivala Hugu. On ih nema. On je najsavršenije od svih bića. Imala sam velike potrebe; imala sam prema njemu nepravedne zahtjeve. Imala sam neljudska očekivanja. Hugo mi je dao božansko i nezasluženo obožavanje. Izgubio se u meni. Služio mi je, razumio me i spasio. Dugujem mu deset godina darova kakve je malo muškaraca darivalo ženama. Osjećam noćas neku odanost bez mane. Moja podsmjehivanja, optužbe, bile su monstruozne, nepravedne i pokazivale su nedostatak razumijevanja, jer razumijevanje znači prihvaćanje. Izvrgavala sam torturi, mučila, gnjavila Huga. On je meni dao maksimum. Baš kao što sam mučila Eduarda nepravednim zahtjevima - zahtjevima za nemogućim.
Nikada nisam voljela Huga na bratski način, tako duboko i postojano kao noćas. To se može činiti kao svetogrđe. To je stoga što me moje zadovoljstvo, konačno, tek sad čini uistinu mudrom i uistinu ljudskom. Mogu reći da sam tek noćas shvatila Hugovu osobito veliku vrijednost, neovisno o mojim potrebama.

Večer: rat protiv krhkosti. Ako pišem previše, čitav dan, oči su mi iscrpljene, i zamagljene, i beskorisne. Ne mogu čitati noću nakon što pišem.
Ne mogu živjeti bez sna. Moram kalkulirati i ekonomično trošiti svoju energiju. Znam da se moja energija buni protiv moje aktivne volje - žestoko se bori. Pokušavam živjeti, a da je ne uznemirim. Popuštam plimi umora. Prihvaćam da je dan predugačak da bih ja to mogla izdržati. Uzimam sieste kako bih bila svježa do deset ili jedanaest navečer. Ipak, morala sam poslati Henryja kući nakon dva dana - kako bih sakrila svoj umor od njega. Istina je da pretjerujem o svojim nedostacima. Ali borba protiv krhkosti, a ne stvarne smrtne bolesti, ponižava me. Ne mogu piti. Jedna noć ludovanja ostavlja trag čitav tjedan.
U krizama barem mogu računati na svoju volju.
Često sam užasno tužna. Kažem sebi da čak i da nema Huga, ne bih mogla slijediti Henryja jer bih mu bila teret.
Fizički sam nespremna za veliki život - moram ga podijeliti u obroke: rasporediti svoje orgije, svoje ekstaze, tražiti snagu u vrtu, prokleta na lagodnost i odmor koje ne želim (prezirem svoje sies- te!). Moja mentalna, imaginativna, emocionalna aktivnost proždire me i disproporcionalna je mojoj fizičkoj vitalnosti.

Moram se tjerati. Smijem se kad pomislim da si moram reći: „Sutra stiže Artaud. Ne mogu, dakle, noćas ići kasno u krevet. Moram akumulirati energiju!" Patetično i smiješno. Razbješnjuje me. Da mi je dana normalna energija, danas bih bila velika žena.

Bičevanje je ostavilo ljubičaste pruge.

Boussie se ne sviđa „Alraune". U početku me to boli, a onda mi moje samopouzdanje kaže da ja imam pravo, a da Boussie stari. Ona ne želi ići do kraja sa mnom. Postaje Francuskinja: traži logiku, slijed, moguće, prevodi stranice, ali s nesvjesnim revoltom. Kad čovjekovi prijatelji počinju otpadati, to znači da čovjek nešto radi, da nekud ide. Protivljenje je dobro. Moram se naučiti suočavati s njime.

Hugo se vraća i počinjem ga činiti božanski sretnim. Nema više očekivanja, čak ni da bi se trebao sjetiti poslati poštu i kući donijeti kruh!

5. svibnja 1933.
Pronašla sam svog Oca, boga, da bih otkrila da mi nije doista potreban. Kada dođe k meni, on koji je tako duboko obilježio moje djetinjstvo, ja sam već žena, i oslobođena sam potrebe za Ocem i bogom. Ja sam tako apsolutno žena da razumijem svog Oca, ljudsko biće - on je ponovno muškarac koji je istovremeno i dijete.
Henry je slomio lance. Suočila sam se sa svojom odraslom ljubavlju. Kad se moj Otac i ja doista sretnemo, nakon dvadeset godina, to nije susret, već shvaćanje nemogućnosti da se sretnemo na zemlji, osim kao muškarac i žena, u sveobuhvatnosti seksa. Otac kojeg sam ja zamišljala, jak, okrutan, heroj, mučitelj, mekan je, ženstven, ranjiv. S njim Bog također postaje ljudski, ranjiv, nesavršen. Gubim svoje strahove, svoju bol, svoju bogohulnu strast. Pronalazim Oca koji je svet. Pronalazim svetost. Mogu se, kao što kaže Henry, „pomiriti" s Bogom, i zato jer sam slobodna.
Ljubav za Henryja bila je vrhovni ispit moje ženskosti. Na tom sam ispitu bila jaka. Srela sam se s Ocem i jaka sam. Posjedujem vlastitu dušu, svoj vlastiti integritet, svoju cjelovitost.
Moj Otac dolazi kad sam ja iživjela slijepi, okrutni instinkt za kažnjavanjem; dolazi kad sam ja otišla iznad njega; dobila sam ga kad mi nije potreban, kad sam slobodna od njega. Otac mi dolazi kad više nije intelektualni vođa za kojim sam žudjela (sad Henry), vodič za kojim sam plakala (Allendy), zaštitnik na kojeg se oslanjalo dijete u meni (Hugo). On je stvorio dijete i propustio u njemu

pobuditi sve osim straha i boli od života, kao što čini Bog, i ja sam prerasla strah i bol. Danas se spremam osloboditi svog Oca od boli i straha od života.

Moj je život bio jedno dugo naprezanje, herkulijanski napor i borba da se uzdignem, preteknem u svemu, da sebe učinim velikom osobom, da stvaram, usavršim, razvijem - očajnički i gorljiv uspon da bih izbrisala i uništila proganjajuću nesigurnost o svojoj vlastitoj vrijednosti. Uvijek ciljati više, sakupljati ljubavi kako bih kompenzirala početni šok i teror svog prvog gubitka. Ljubavi, knjige, kreacije, usponi! Bjesomučno. Uvijek pokušavajući veće i dublje uspjehe, postavljajući ideale, likove, odbacujući jučerašnju ženu kako bih pokušala ostvariti novu viziju. Kad sam srela June, upila sam i postala sve čemu se divim. Zaboravljam uživati u svemu što imam - nevjerojatna blaga! Zaboravljam da u ponedjeljak dolazi Bradley; u utorak Artaud, kod kojeg izazivam strahopoštovanje; u srijedu Otac; u četvrtak Allendy; u petak Henry; u subotu Steele. Nema dovoljno dana u tjednu! Imam listu čekanja: Millner, Gustavo, Nestor, Andre de Vilmorin. I moje uživanje poništava pojava Louiseine majke, koja je imala bezbrojne ljubavnike i ovisnica je o drogi. Odmah je moja nerazmjerna ambicija pobuđena. Ponovno sam spremna putovati, slijediti nove poteškoće, tražiti nove visine. Nespokojna dok postoje zemlje koje treba otkriti, neproživljeni životi. Kakvo ludilo! To je otrov, prokletstvo. Želim uživati; želim stati i uživati. Ljudi su svjesni napora, neizlječivog zanosa i odlučnosti u meni. Gotovo je. Mora biti gotovo ili će me ubiti. Uvijek: ja želim! Ja želim! Nikad: ja imam, imam. Nezasitna. Ali danas sama sebe uhićujem, i ovo će biti moj dnevnik uživanja.

Večer. Mislim na Allendyjevo gnjecavo tijelo i ženstven način na koji stoji kad izgovara riječ čisto, s određenim prepuštanjem, prikrivenom ljupkošću. Mislim o Allendyju, potajnom buržuju koji čeka na stanici metroa, saturnijanska, tajnovita, ženska usta i lakirani zubi koji blješte u tamnoj bradi, ženstveni, i čudan, taman osjećaj bičevanja. Mrzim ga. Odvratan mi je, ali odvratan kao što je to stvarnost, kao sivkastozelena novinska priča, scena iz Grand Guignola, odvratan kao scena iz Voyage au bout de la nuit koja izaziva pozornost. Neka je književna i morbidna znatiželja u meni oprezna. Mislim o June kako bičuje mazohista koji se ubio. Doživljavam Allendyjevu pohotnu radost što bičuje moju vlastitu krhkost, grozan privid one vrtoglavice koja vodi do gotovo lezbijskog snošaja, penis poput ženskog prsta ili usta - frustracija - i prezirem Allendyja svim onim prijezirom koji čovjek može imati prema senilnosti, i impotencija postaje perverznom devijacijom, supstitucijom. Upravo taj trik, kojim su prevarena moja čula supstitucijom biča za falus, razbjesni me i hipnotizira.
Neću se naći s Allendyjem! Neću se naći s Allendyjem! Sad sam sigurna.
Fascinira me čisto razmišljanje o činu okrutnosti. Smijem se kada pomislim da Allendy stiže u Metro Cadet s bičem u džepu, a ja nisam tamo.
Istovremeno, ne mogu se ne sjetiti da mi je razotkrio svoje tajne, svoje tijelo, svoje sumnje, svoje strahove, i ne mogu ga povrijediti.
Vidim njegovu pognutu glavu dok je govorio: „To prvo napuštanje označilo me za čitav život." Čujem ga kako govori: „Sve žene koje sam poznavao dok nisam sreo tebe etaient des garces. Kurve." Imam veliku želju povrijediti ga, a u isto vrijeme, ljudski, ne mogu. Smek-šam se i stvrdnem u istom trenutku. „Tvoj jedini nedostatak", rekao je Henry, „tvoja je nesposobnost da budeš okrutna."

Bradley me ne može zamisliti kao „društvenu" ženu, primjećujući tek osamljenu i sakrivenu nepoznanicu. Njegova iluzija! Kad kažem da imam život pun događaja, razočaran je. Zamišljao me potpuno samu (možda se, također, veselio što me otkrio).

Ono što me pogađa jest što se čini da ja igram na osjećaje ljudi. Uvijek se smekšaju. Nešto u njima pobuđuje samilost, i ponekad se osjećam kao Henry. Čuvaj se čovjeka kojemu daješ samilost: Henry, koji uvijek smekša sve. I June, umjetnica, koja mu je zamjerala jer igra role du martyr. Često sam se pitala nije li June najmanje uspješan lažljivac od nas troje, jer ju je tako lako razotkriti!

To naprezanje nakon iskrenosti uvijek me odvede u krivom smjeru, u neiskrenost!

Očekujem muškarca s fotografija, lica manje izboranog, izrezbarenog, transparentnijeg. Činilo mi se tako usječeno, kameno, a u isto vrijeme, sviđalo mi se novo lice, dubina bora, snaga čeljusti, ženstvenost osmjeha koja se to više isticala uz osunčanu kožu gotovo boje pergamenta, osmijeh s izrazitom jamicom! Urednost figure, kompaktna dražesnost, vitalne geste, lakoća, mladost. Užitak neprocjenjivog šarma, lažnog šarma. Vrhovni iskreni egoizam. Mreže laži, obrana protiv neizgovorenih optužbi; zaokupljenost mišljenjima drugih, strah od kritike; podložnost; trajna, neizbježna iskrivljavanja; duhovitost i lingvistička lakoća; nasilje slika; djetinjastost; razoružavajući šarm. Uvijek šarm. Pretega šarma. Podzemne struje lažnosti, djetinjarije, nestvarnosti. Čovjek koji sebe tetoši, ne voli prave, duboke boli, duboko življenje, a ipak, zaokupljen svojim vlastitim esencijalnim problemom - ekspanzijom, eksplozivnošću, strahom od destruktivnosti. Strast za stvaranjem, i u određenim trenucima dubokom, neizbježnom okrutnošću. Bez psihologije: „To je Nin", izgovara, iznenadne strelice okrutnosti, iznenadne eksplozije.
Izvor osjećaja presušio je zbog pretjeranog glumljenja, zbog samosvijesti, zbog egoizma. Moj Dvojnik! Moj zli Dvojnik! On utjelovljuje moje strahove, moje sumnje u sebe, moje nedostatke! On je karikatura mojih sklonosti. Nešto ljudsko i toplo u meni bori se, bori protiv njegove hladnoće. Tražim razlike. Vidim da mu je stalo do novca, da ga zanima samo vlastiti interes. Odahnem. Toga u mene nema. Također vidim kroza sebe. To je moja iskrenost. Otac još nosi tu sliku. Mora se sebi činiti dobrim, humanim, velikodušnim, altruističnim. Nije, i zašto se to boji priznati, prepoznati?
Gledam u svog Dvojnika, i vidim u ogledalu: svoju točnost -naglašenu, označenu karakteristiku. Zahtjev za točnošću. Potreba za redom, kao oklop oko mogućnosti nereda, destrukcije, samo- destrukcije.
Djelići mog života koji se nisu uklapali u željenu sliku, kako sam ih odbacila. Nužnost glumljenja, pretvaranja.
Njegova moć. Njegova moć da daje iluziju iskrenosti tako što sam sebe zavarava. Očajnička potreba da se kod drugih stvara iluzija, iz nesigurnosti o pravoj vrijednosti sebe. Kada ga pogledam, zlo mi je od mojih laži i pitam se jesu li prozirne kao i njegove. Dugačko objašnjenje kako i zašto se razbolio i zašto je morao otići dolje na jug na četiri mjeseca. Nelagodan osjećaj koji ga prisiljava na to objašnjavanje i prije ikakve naznake da je druga osoba posumnjala u potrebu za ovim izletom, traži za njega opravdanje. Potreba za pokazivanjem kako užasno mnogo radi na nečem apsolutno prijeko potrebnom, jer nije siguran da je njegov posao, ili on, neophodan, vitalan, vrijedan.
Ponos. Golemi ponos u sukobu s potrebom za drugima, potrebom za ljubavi.
Dok mi prilazi govoreći i smijući se, ja nisam sigurna, on se ne čini kao moj Otac, već muškarac, mlađahni muškarac, beskonačno šarmantan i fascinantno lažan, labirintski, fluidan, neuhvatljiv poput vode.
Sretni smo, razigrani. Očijukamo kao ljubavnici. Podsjećam ga da sam ostavila tragove ruža na njegovim obrazima, koje će Maria Luisa vidjeti. Zavodljiva sam i on kaže: „Nikad nisi izgledala tako definitivno španjolski kao sad."
Prepustio se svojoj pretjeranoj kritičnoj prirodi. Zaboravlja osjećati, uživati. Njegovi su osjećaji nagli, okrenuti sebi, djetinjasti; ili nasilni i okrutni, osvetnički.
Plaši me samo u trenutku kad se sjetim da se, kad sam bila dijete, on uvijek doimao strogim, neugodnim, nezadovoljnim, i da me njegova kritičnost, neosjetljivost, užasavala.
Sada bježim od tog užasa okrećući kritiku protiv njega. Kad govori, ja sam zaokupljena pronalaženjem nedostataka, otkrivanjem njegovih laži, taština, poza čovjeka uvijek u strahu da će biti razotkriven, osuđen. Uvijek stvara obranu prije kakvog bilo napada.
Moj Dvojnik, od kojeg sam uvijek bježala u velikom užasu, hti-jući biti različita.
Pitam Huga tugaljivo: „Jesam li sebična?"

Živjela sam s ciljem da ne budem svoj Otac. Njegovo je postojanje karikatura, duh mojih sumnji u sebe, samokritike, moje bolesti.
Moja se bolest vratila jučer. Gubitak sebe. Muka dodirnih refleksija, sličnosti. „Ti vrtlariš, ali s rukavicama, naravno. Kao što sam ja učinio." A onda, ako oboje vrtlarimo s rukavicama, možda smo i preosjetljivi na siromaštvo. Grozimo se nečistoće, pogađa nas kao blato, očajnički se želimo izvući iz njega, tražimo sigurnost, zaštitu. Kukavice! Pa ipak, ja sam bila hrabro siromašna, neumorno siromaš- na, s možda tajnim veseljem jer sam pobijedila strah svog Oca. Činila sam velike žrtve. Udala sam se za siromašnog čovjeka. Nikad nisam računala na to da ću ikad živjeti s Henryjem. Zapravo, bila sam neustrašiva, sposobna za izrazitu odanost. Ipak, obzirnost kojom sam krenula uništiti u sebi bilo kakvu pretjeranu vezanost uz luksuz, ljepotu, neprestanu potištenost svijesti, sumnje, potrebu za krajnjim žrtvama da bih okajala moguće i još nepostojeće pogreške - bolest, bolest. Živim suprotno od svog Dvojnika. Živim s karikaturom svojih nedostataka kako bi mi se ogadili.
Noću sam sanjala da me Otac milovao kao ljubavnik i iskusila sam golemu radost. Probudila sam se da bih otkrila da je to bio Hugo. Također sam noću mislila na mnoge sličnosti između svog Oca i Henryja. Ali Henry je potrgao lance moje podložnosti i odanosti Ocu tako što je bio veći od mog Oca unutar svog područja.


5.svibnja 1933.
Artaudov posjet izgubio je na svojoj živopisnosti, ali u isti me trenutak snažno zaokupio. Strastveno smo razgovarali o svojim navikama sažimanja, strogog prebiranja, našoj potrazi za esencijalnim, ljubavi za srži kroz čitav život i književnost, neumorno. Raspravljali smo o analizi, u početku agresivno. On je ogorčen zbog njezine pragmatične uporabe, tvrdi da služi samo tome da bi ljude oslobodila seksualno, dok bi je trebalo upotrebljavati kao metafizičku disciplinu, kako bi se dosegla Čitavost. Otkrili smo da ona njemu nije, u nekom smislu, nikad potrebna kao meni, jer on nikad nije u potpunosti izgubio ravnotežu kao ja. On ostaje jasan o svom ja, objektivan. Ja sam ili naivnija, ili emocionalnija, ne znam što od toga. On je uživao u otkriću da sam rođena uglavnom pod vodenim znakovima. Rekao je da mi to dobro pristaje i govorio o meni kao da imam sadržaj, ali sklizak, poput ribe koju je teško uhvatiti, iako je možeš osjetiti! Je li to pravo značenje naslova moje prve priče, „Žena koju nijedan muškarac nije mogao zadržati"? Samo me Henry može čvrsto uhvatiti!

Počinjem, poput Henryja, uživati promatrajući kako stvari idu krivo, manje intenzivno tražeći harmoniju, dopuštajući katastrofama i nesporazumima da se gomilaju, eksplodiraju.
Ipak, ne mogu se prisiliti da Allendyja ostavim čekati u Metro Cadetu. Njegov glas vrlo je hladan kad mu kažem da umjesto u Metro Cadet stižem u Passy kako bih ga vidjela. Farsa i igra bičevanja postaju mi sve mučnije kako nailazim na prave i dublje konflikte i nevolje.

Večer. Allendy dovodi moj kaos u red tvrdeći da još imam snažan osjećaj krivnje jer zbog prirode osjećaja za svog Oca premještam područje kazne te kažnjavam sebe i izražavam svoj osjećaj krivnje samo u odnosu na svoje laži, manja djela i druge krivnje, sve osim one jedne, kao da želim izbjeći pravi zločin ili grijeh dugačkim nabrajanjem manjih, nebitnih prijestupa i grijeha! Tres bien. Ali onda sam odlučila iskoristiti taj osjećaj krivnje kako bih se oslobodila veze s Allendyjem. Prenaglašavam, stavljam akcent, izmišljam scenu s Ocem u kojoj me moli da nemam ljubavnike, i kažem Allendyju da sam se zaklela da ih neću imati jer volim svog Oca i njegovu tiraniju. Dopuštam Allendyju vjerovati da sam mazohistica najtvrdoglavije, najokorjelije seksualnosti.
Vjeruje li mi?

Kako mu je nelagodno s mojim lažima, mojim istinama, mojim uvjerljivim mukama. Ljubi mi ruke i vrat i stavlja ruku na moje noge. Vidim da ga mučim, da je ponovno izvan sebe. I tužna sam. Sve stoga jer ne znam brutalno reći: „Ne želim te za ljubavnika."
Sretan je jer misli da moj Otac barem zauzima Henryjevo mjesto. To ga čini gotovo prijateljski raspoloženim prema mom Ocu. Kaže: „Gotovo da mi se sviđa taj Španjolac koji propovijeda moral svojoj kćeri."
Kad vidim koliko je Allendy intenzivno ranjiv, kad čujem uznemiren ton njegovih povremenih dvojbi, osjećam se sve manje i manje sposobnom reći istinu bilo kojem ljudskom biću. Nitko ne može podnijeti poraz-, svi, čak i objektivni analitičar, smrtno su uvrijeđeni, povrijeđeni.
Još mi je bilo toplo od dva sata koja sam provela u cafeu s Henryjem, koji me, kako bi ostao sa mnom, pratio gotovo do Allendyjevih vrata. Dok smo hodali, planirali smo Henryjev dolazak u Louveciennes u petak navečer, sat nakon što Hugo ode za Švicarsku, a moj Otac u Španjolsku.

Allendy potvrđuje moju intuiciju da je Artaud homoseksualac i odmah shvatim zašto ga je privukao Hugo, privlačnost koja me u početku zbunjivala. I smijem se u sebi: uvijek homoseksualac u pozadini!

Sjedim i čekam Oca, potpuno svjesna njegove površnosti.
Povezanost s Ocem prekinuta je. Allendy mi je možda opet pomogao. Ali lance je doista slomio Henry, onim što jest. Duboki, duboki izvori osjećaja u Henryju, breme, težina njegovih zanosa, tako duboka i bogata.
Sanjam. Ovo nije život. Otac stiže ruku ispunjenih cvijećem i nježnom Laliqueovom vazom. Pun iskrenosti, jer mu više nije neugodno. Povjerljiv i nježan. I sjedimo satima, otkrivajući svoju istost. Proricala sam sve, kao i on. Maria je Hugo. Obožavamo njihovu dobrotu, to savršenstvo. Stvaramo sklad, sigurnost, skrovište, dom, i onda bjesnimo. Poput tigrova, kaže Otac. Nemirni, živahni, puni straha da ćemo povrijediti, uništiti, ali lakomi za životom, obnovom, evolucijama. Kukavice pred dobrotom, Hugovom lojalnošću i Marijom. Naši sljedbenici i obožavatelji! Njih dvoje, koji imaju moć nad nama. Svijet bi mogao pomisliti da smo mi tirani. Otac i ja znamo kako nas nježnost, sažaljenje, dobrota drugih, mogu porobiti, okovati. Voljeli bismo da Maria i Hugo mogu biti okrutni prema nama, kako bismo i mi mogli biti okrutni!
Kažemo: „Ne moramo jedno drugome lagati!" Pa ipak to činimo, naravno. Ja mu moram lagati o Henryjevom večerašnjem dolasku jer moj Otac ne želi da ga viđam. I on laže, ali ne o bitnim stvarima. Kaže mi: „Postala si lijepa. Dražesna, ta tvoja crna kosa, zelene oči, crvena usta. I čovjek vidi da si patila, pa ipak, lice je spokojno. Uljepšala ga je patnja."
Ja stojim uz okvir kamina. Gleda u moje ruke. Naglo se trgnem unatrag i gurnem kristalnu zdjelu o zid. Zdjela se razbije i voda pljusne po podu. Značenje ovog ne poznajem.
Govori mi: ,,U lipnju, kad Hugo ode, moraš sa mnom poći na Rivijeru. Smatrat će te mojom ljubavnicom, to je sigurno. Bit će zabavno."

O bolesti Ninovih govori gotovo jednako ponosno kao o vlasništvu Ninovih. Jetra Ninovih, reuma Ninovih, bljedilo Ninovih. Čak i u poniženje on ubrizgava ponos. Ponos. Ponos. I ja odjednom shvaćam golemost baš istog takvog ponosa u meni. Samo što je moj izbor izražavati ga poniznošću. Ja sam skromna, ali što sam skromnija, to je ponosnija bit, čvrsta bit Ninovih, koja prezire svijet koji joj nanosi bol. Kako duboko patim od siromaštva, poniženja, tako duboko da samo golemi ponos može objasniti rane, dubine tih rana. Da nisam ponosna, ne bih bila tako smrtno uvrijeđena. Ja opraštam prijestupe, ali i u tome postoji prijezir prema svijetu. Opraštam i osjećam se superiorno. Ponižavani se jer poznajem svoj ponos. Ponosna sam dati sebe, povjeriti se, otkriti sebe; ja biram ezoterično pisanje, tajni dnevnik, jednu strast. Previše ponosna da bih se prepustila običnim vezama. Otmjeno. Sve mora biti veliko, otmjeno.

Kad vidim svog Oca, osjećam da se taj ponos žestoko budi, poput zmije. Sad osjećam tigricu!
Ispod dobrote, ispod žrtava, ispod sažaljenja, gorući ponos. Iznimno sam ponosna na svog Oca!
U njemu, kao i u Henryju, razumijem umjetnikovu sebičnu potragu za ženskom zaštitom (što je, kao što sam jednom rekla, poput potrage trudne žene za muškim osloncem, zaštitnikom). Vidim iskrenost ispod naizgled proračunate geste. Razumijem u njemu, kao i u Henryju, potrebu za neovisnošću, za porivom, za kurvama. Čini mi se da sam sad osjetila kako bih trebala interpretirati Henryja i naslutila sve Henryjeve potrebe od mog krvnog poznavanja Oca, o kojem nisam ništa znala svjesno, sve što sam znala bile su distorzije, jer je jasno da nitko nije razumio mog Oca - nitko, osim Marije, koja ga obožava.

Henry i ja zaspali smo mirno, sretno, u arapskom krevetu. Moja prva pomisao ovog jutra bila je da nazovem oca: „Bonjour, mom trps, trps vieux chene."
Ali on je rekao: „Činilo mi se da čujem Henryja kako izlijeće iz tvoje sobe."
„Kakvu ti maštu imaš! Zar misliš da bih, da te želim prevariti, to učinila tako očito?"
On mora vjerovati, jadni Hugo. Htio je utjehu, podršku, zaštitu, sigurnost, jer bio je umoran i zabrinut zbog novčanih stvari. Dala sam mu strahovitu nježnost. Umirila sam njegove strahove, sum- nje, ljubomore. Na posao je otišao gotovo veseo. Mahala sam mu s prozora. Potom sam otišla u Henryjevu sobu.

Henry i ja primili smo se svog rada, svog čitanja. Onda je nazvao Otac: „Moram te doći vidjeti, pa makar i na jedan sat." Morala sam žuriti i dati Henryju ručak.
Nisam htjela da se Henry osjeća kao da ga tjeram. Poljubila sam ga ispričavajući se da moram ići promijeniti svoju haljinu. „Tvoj je život poput teatra", rekao je Henry. „Sad ide idući čin. Kako se brzo moraš presvlačiti..."
Dok se deset minuta odmaram, on ulazi u moju sobu. Sjedio je pokraj vatre meditirajući o svom likeru. Ulazi i nemirno hoda uokolo, govoreći: „Slušaj, Anais, ako stvari naprave pljas, neka naprave pljas. Nemoj ih pokušavati pokrpati. Ne brini za mene. Zatim dođi u Clichy i nekako ćemo se snaći. Nemoj biti živčana ili preplašena. Bit će mi drago ako stvari naprave pljas. Tako je pravedno."
To Henryjevo pokazivanje nedostatka straha od posljedica, u trenutku kad je prvi put uživao u sigurnosti koja mu omogućuje pisanje, bilo je velika žrtva. Nesebična ponuda. Ganulo me to. Umirila sam ga. Ništa me ne plaši, obećala sam mu. Ali sviđalo mi se čuti kako to kaže. Došao je u krevet i poljubili smo se. Činio se tako vrhunski muški i odgovorno.
Žalio me. Moje su posljednje riječi bile: „Ne bojim se ničega." Samo sam umorna.

I dolazi Otac, blistav, i mi razumijemo jedno drugo, to je tako čudesno. Vidim ravnotežu, koja je temelj naših priroda. Hoće li me Otac spriječiti da ne pobjegnem? Čini mi se da smo, kada smo za- jedno, oboje jači, kao kad smo zajedno Henry i ja.
Otac je također ljubomoran na moj dnevnik. „Moj jedini suparnik", kaže.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Dnevnik ljubavi (1932.-1934.)

Počalji od Mustra taj Sub Mar 10, 2018 7:38 pm





Henry ponovno primjećuje da ništa u mojoj kući, koliko god lijepo bilo, nije beskorisno. Henry me vidio kako udaram čekićem, popravljam pisaći stroj, postavljam lampu, brinem se za njegovu udobnost. „Kakvu samo glavu imaš", kaže. Odjednom, jučer, rekla sam Henryju kako mi ne bi uopće smetalo da sad budem nekreativna u umjetnosti, da bih bila zadovoljna da moj talent za življenje služi njemu, da budem od koristi njegovu pisanju. Nemam goleme osobne ambicije za „pisanjem" - samo da živim i da ovaj život podarim svojoj ljubavi, stvaratelju, Henryju.
Hughova sigurnost nikada neće biti ista. U njegovom nesvjesnom sad postoji sumnja. Ne mogu zaboraviti njegovo lice tog jutra. Izgubila sam svaki osjećaj sigurnosti. On zna. Imao je isti pogled kao Henry Hunt one noći kada se Louise srela sa svojim ljubavnikom u kabaretu - zelen, ljut pogled ispunjen mržnjom. To me zastrašuje. Pišem Henryju: „Nije bilo loma, ali više nema povjerenja. Ne

želim ti biti teret, ikad, odlučna sam da ćeš imati svoju sigurnost i svoju neovisnost uvijek. Moj je život podređen tvojim potrebama. Okreće se oko tvojih potreba."

Pišem Artaudu, šaljem mu malo novca.
Shvatila sam da mi užici ljubavi ne znače ništa bez sveg onog što ide s tim. Nema užitka za mene od „pet do sedam". Ono što definitivno isključuje Allendyja i sve druge igre. To je jasno. U svom snu ponizila sam Allendyja jer je o životu razmišljao kao o igri.
Užitak posvuda. Užitak u tome što sam Artaudu pružila olakšanje od robovanja materijalnim potrebama i, iznad svega, olakšanje od njegovog osjećaja da je svijet protiv njega.
Sjećam se Allendyjeve šale: „Ne igraj se s Artaudom. On je gubitnik, previše je jadan."
Uvijek je tako brutalan i tako direktan, vjeruje da moj Otac želi spavati sa mnom, uvijek donosi zaključke naprečac i propušta sve etapes, kao što je Henry propustio sva zviježđa lezbijstva. Spavati
Zajedno najmanje je važan i najočitiji, najmanje zadovoljavajući i najgluplji način za trajno zamišljanje života.

Kažem si da prema Hughu postupam okrutno, bijedno. Mislim na njegovu lojalnosti i osjećam da sam zla. Mislim na njegov život i osjećam da ga žrtvujem svojoj ekspanziji. Pripremam se na to da ga volim. Čitavo poslijepodne razmišljam o njegovim kvalitetama. Vidim ga kako proučava astrologiju, tako sličan nekom svecu. Čujem auto, njegov korak, njegov glas. Srećem ga nasmijanog. Mlad je, smi- ren. Ali pun želje, previše neobuzdan, previše ovisan. Predajem se njegovim milovanjima. Moje je tijelo toliko indiferentno. Ali prije njegove želje, ja sam u otporu. Mrzim njegova usta na svojima. A onda ta bol, velike, nespretne razornosti, uvijek poput silovanja. Moje se lice grči od boli. Moram sakriti svoje lice; i uzdahe, i krikove boli, za koje se pretvaram da su uzdasi i krikovi užitka. Srećom, on je hitar, poput ptice teških kandži, i ja sva prštim od neprijateljstva, gađenja. Mrzim ga u tom trenutku. Sva moja želja za pružanjem ljubavi uništena je. Htjela bih mu nanijeti bol. Moram si ponavljati: „On ne zna, on ne zna kakvo je to mučenje." Ali ga mrzim. I ako nekoliko minuta kasnije on nešto izgubi, ili me zamoli za uslugu, ja osjećam izrazitu iritaciju zbog svih njegovih malih nedostataka, gnjev jer je rastresen, glup, nehajan, zaboravljiv. Svi njegovi nedostaci čine se nepodnošljivima jer ga ne volim. Osjećam želju za riganjem vatre. Operem se brzo, ljuto. Umorna od pretvaranja. Zar ne osjeća da je moje tijelo hladno prema njegovom, uz njegovo? Zašto me želi tako tvrdoglavo, slijepo? On ne osjeća ništa. Ovo je smiješno, ali i razoru-žavajuće.
Naš je zajednički život grobnica. Kad čujem glazbu, zamišljam se kako nasilno izlazim.
Jednostavno provaljujem. Plačući, vičući, gađajući istinama, ludeći.
Hugh sjedi mirno ispod svjetla lampe, crta horoskope. Nevin. Bez krivnje. Slijep. Prazan. Tu i tamo nekoliko živih otoka u njemu, titravih područja. Ali i veliki prostori ispražnjene indiferentnosti, letargija. Djelomična sljepoća i gluhoća. Možda sam to odabrala kao protuotrov svojoj pretjeranoj svjesnosti.
Ali sad sam prerasla tu potrebu za razumijevanjem, pasivnim mirom, lojalnosti, svime. Ne smijem dopustiti da me moja seksualna žrtvovanja i mržnje odguraju u nepravdu. Ali nije čudo što želim rat, potres koji bi nas razderao na komadiće.


16. svibnja 1933.
Razgovor s Joaquinom, dok slijepo i divlje šećemo oko jezera. Ništa nisam vidjela, utopljena u bol. Molila sam Joaquina da ne sudi svom Ocu jer tada sudi i osuđuje mene. Joaquin je bijesan, kaže da nema sličnosti u biti - samo u detaljima. Otac živi u nehumanom svijetu. Ali tako živim i ja! Sjetim se Henryja i rastopim. A Joaquin kaže: ,Vidiš, vidiš, ti si humana!"

Joaquin je govorio o Očevoj grižnji savjesti (Otac još pokušava svima opravdati to što je napustio Majku). Kako daleko u prošlost seže taj zločin? Koji je to bio zločin? Znam da kad sebe okrivljujem morbidnim kolebanjima za svoje ponašanje prema Hughu, to nije zbog jednog čina ili drugog, već zbog fundamentalnog osjećaja krivnje koji je u korijenu svih naših nelagodnosti i pretjeranih koleba- nja. Uistinu morbidna samokritika. Kao kad, na primjer, kažem Henryju o našim financijskim teškoćama i potom kupim, za devetnaest franaka, mali stakleni dvorac Les Ruines Tako me peče sav- jest zbog toga da, kad ga on spazi, kažem da sam ga dobila od nekog. Svjesna sam nasilnosti kojom sam željela tu stvar, tu tričariju, činjenice da sam, kad sam je kupila, mislila samo na svoju želju, da je moja mašta bila začarana i da, kad sam se otrijeznila, nisam bila sretna što sam si ugodila.
Ipak, drugih dana sam nosila teške torbe pune knjiga koje sam mislila prodati kako bih Henryju nabavila knjige koje su mu potrebne za njegov rad. Nosim izlizane sandale i imam samo dvije spavaćice, ali šaljem Artaudu dvije stotine franaka i time izazivam Hughov gnjev. Vjerujem da priča o sitnici od devetnaest franaka objašnjava mnoge laži mog Oca. On se boji da će ga osuđivati, ne zbog detalja njegova života, već zbog nekog dubokog i tajnog osjećaja krivnje koji je obojio i prožeo čitav njegov život.

Hugh kaže: „Ne možeš ići na Rivijeru sa svojim Ocem. Pripadaš meni." Izvan seksa, čim seksualno posjedovanje završi, mogu ponovno biti nježna. Počinjem razmišljati o troškovima i spremna sam odustati od putovanja.

Vjerujem da smo, umjesto da smo pošteni kriminalci, Otac i ja bili prevelike kukavice da bismo svoj život živjeli hrabro i nepopustljivo. To jest, bez obzira prema osjećajima drugih. U nama, kao i u Henryju, postoji varljiva, nehumana srž. Ali, mi je se ne usuđujemo pokazati, živjeti po njoj. Uvijek s ljudskim životom činimo kompromise. Otac je podnosio Majku jedanaest godina. Henryja je June pri- silila da napusti svoju ženu i dijete, a ja manje-više da napusti June.


18. svibnja 1933.
Jutro nakon svog razgovora s Joaquinom probudila sam se povraćajući i čitav me dan mučila groznica, mrtvilo, groza, osjećaj da sam otrovana; toliko slaba da sam plakala kad me Hugh poljubio. Henry je ponudio da dođe, ali nisam ga htjela vidjeti. Henry je samo za hrabre dane. Henry me voli sebično, kao što ja volim Hugha, ne zbog sebe, već zbog onog što mu dajem. Kad sam bolesna, osje- ćam da se ne mogu suočiti s Henryjem - da bi bio nestrpljiv s mojim slabostima. Jer zajedno s bolešću prolazim kroz krizu preosjetljivosti: sumnjam u čitav svijet, bojim se za čitav svijet, osim za Hugha. Joaquin me nazove, nakon što je dugo mislio o meni. Majka čini stvari za mene, plete i obavlja poslove jer osjeća samilost i nesvjesnu želju da nadoknadi nedostatak razumijevanja. Zauvijek joj dugujem, samo za stvari. Ali više nisam robinja svojih dugova.
Allendy nije učinio ništa za moju hipersenzitivnost. Ležala sam slušajući glazbu, slomljena od svega, grozno izložena, plačući od zahvalnosti što imam Hugha, kuću, krevet, što mogu negdje ležati zaštićena. U svojoj groznici zamislila sam se kako hodam ulicama, nakon što me Hugh izbacio zbog Henryja, svi su bili protiv mene. Allendy bijesan i nepomirljiv. Henry zaokupljen kurvom. Svi okrut- ni. Eduardo hladan i sličan ribi; Majka, koja neprestance kudi, poput zmije, nepopustljiva, moralistična; Otac kritičan, u strahu da bih si mogla iskomplicirati život. Hugh i Maria beskonačno superiorni jer su samo oni voljeli.


21. svibnja 1933.


Polagani oporavak i buđenje za radost i životnost, nakon dose-zanja dubina slabosti i unutrašnjeg delirija. Sunce! Toplina! Dugački sati pospanosti. Henryjev južnjački glas na telefonu. Euforija. Kupka. Radost vode, svježine. Tijelo zdravo i lagano. Odmah pomislim da Henryju treba novac. Henry. I napišem Ocu pismo. Divanska uljuljkanost ljetnog dana. Moj Otac, moj Otac. Puder, parfem, tali- janska haljina (iskombinirala sam crni baršun s firentinskim naboranim gornjim dijelom od plavo- zelenog baršuna istočkanog zlatom). Tko je tamo? Otvorite vrata! Kuća je u blagdanskom izdanju, pjeva, miriše po lažnim narančama. Ole, Anais! Gustavo zrači; i Nestor, s prekrasno bestijalnim, crnačkim licem, istaknutim jantarno-crnim očima, veliki slikar vode i zemlje.
Veselje koje donose! Gustavo kaže: „Tvoj Otac, koji nikad nije dao sebe, više nije isti čovjek. Ti si doista prva aventure sentimentale svog Oca. Oborila si ga s nogu, Anais."
Sjedim apsolutno mirno, preplavljena radošću, drhteći od nje, naslađujući se, gotovo umirući od nje. Konačno mogu davati! Sve što imam u sebi poželjno je! I nitko još ne zna što ja sve imam! Što više volim Henryja, to sam punija. Neiscrpljivija. I mogu voljeti svog Oca. On me treba: on se ne suočava sa sobom. Ja mu mogu dati mudrost, radosti, novo iskustvo, stimulans. Život! Imam darove za svog Oca i on žudi za njima. „Nitko, nitko", kaže pred svima, „čak ni Maria, nije mi dao osjećaje koje mi je dala Anais." Jadni Otac. U jednom trenutku razumjela sam toliko, toliko mnogo da sam bila preplavljena. Htjela sam da se odmah vrati. Govorila sam prilično divlje s Nestorom i Gustavom o vjeri, vjeri koja stvara čuda. Čuda. Ja vjerujem u magiju, čuda! Sve je čudno prekrasno, oduzima dah. Život mi oduzima dah.

Joaquin je došao i iznenadio nas. Pregledao je moj radni stol, pročitao Očeva pisma, promatrao Očevu fotografiju, i ja sam se sjetila Gustavovih riječi: „Njih dvojica nisu u skladu. Bilo kakav pokušaj približavanja završio bi tragedijom. On tebe voli. S Joaquinom to je pitanje skladatelja koji ima sina koji je također skladatelj. Joaquin nikad neće voljeti svog Oca."
I on se boji Očevog utjecaja na mene, da će me Otac preoteti njemu.
Ocu: Sva otkrića o tvom životu i o tebi odgovaraju onome što sam duboko u sebi htjela da budu i da ti budeš. Shvaćam da sam maglovito tragala za njima u drugima, ali ti, samo ti ispunjavaš veliku prazninu koju sam pronašla u svijetu. Znaš li što je značio razbijeni kristal? Sve što je predstavljalo nestvaran svijet u kojem sam živjela. Čamac, more. Uvijek sam htjela otići, ostaviti svijet iza sebe. Kad si se vratio, stvarnost je postala ljepša, potpuno zadovoljavajuća. Slomila sam imitaciju, san - umjetan, zaleđen, mrtav svijet. Kao što si i ti napisao, „Uskrsnula!".

Neprestance mislim na svog Oca. Neću se više obuzdavati. Nema više odmora! Shvatila sam da sam otvorila njegovo pismo jednakom žestinom kao što sam otvarala Henryjeva pisma:5

Prije svega, reci mi o Henryjevim planovima jer sanjam o našem bijegu prema suncu i o tome da te imam samo za sebe na nekoliko dana. Oboje zaslužujemo tu nebesku radost. Naša srca, koja svaki plamičak opali, rascvast će se radosno u cvijet. Dobro sjeme odaslat će jake, zdrave izdanke ispod usijane topline naših iznova oživljenih duša. Bjegunci od bolne prošlosti, dolazimo jedno drugome kako bismo ponovno skovali svoje razbijeno jedinstvo... Ali to izvanredno zajedništvo zahtijevat će sate i sate neprekinutog izlijevanja, u samoći, između neba i zemlje. Bogovi nikada nisu poznavali veću sreću. Bog s tobom, Anais, uvijek.

Noćas sam tužna. Muče me ironije života. Dala sam Henryju sve ono što želi moj Otac. Dislokacije. Ne mogu sad Ocu dati istu cjelovitost strasti. Podijeljena sam. Pa ipak je istina da sam u Henryju voljela sličnosti sa svojim Ocem.
Odgovor, reakcija, dolazi nakon što sam provela čitav život žu-deći.
Ali sada sam još punija od većine bića. Dovoljno puna da vratim Očevu ljubav, ako je već neću nadvisiti!
Sanjam o tome da ga učinim živim, da osjeti, zaboravi sebe, spozna radost, polet, puno davanje, jer znam sve radosti davanja sebe.

Moja je zahvalnost beskonačna. Nježno, nježno odvajam Allen-dyja od sebe. Rekao je da se boji da će ga um izdati, da postaje vrtoglav, mračan! Vratila sam mu njegovu sigurnost, ozbiljnost, koje su mu tako važne. Ali dala sam mu trenutke vrtoglavice. „Slasna ljubavnice", rekao je, moleći me da ga ne napustim u potpunosti. Shvatila sam da žene ne smiju zahtijevati senzualnost od Krista i stvaratelja. Allendyjeva nježnost bila je prekrasna, neseksualna blagost, čisti poklon. Daruje mi mačku lutalicu, koju voli, ali je ne može zadržati. Allendy je žena.
Da bi me razveselio dok sam bila bolesna, Henry mi je poslao kopiju svog pisma Emilu, u kojem nadugačko opisuje svoju raskoš, svoje blagostanje, svoju radost, vožnje biciklom.
Sakrila sam svoj krah od njega. Poslala sam po njega kada mi je bilo dobro.
Kad sam razgovarala s njim, bio je bez osjećaja, bešćutan - poput muškarca kojeg ne zanima ništa osim njegova vlastita života, njegova rada. Vidjela sam mu lice i zaustavila se. Rekla sam: „U jednom si od svojih hladnih raspoloženja." Bio je tako prazan, tako zaokupljen samim sobom. Prestala sam govoriti. Povukla sam se u sebe. Pokušala sam sve zaboraviti. Nešto je u meni umrlo. O, tako potpuno, potpuno sebičan. Spustio je glavu. Bilo mu je žao, ali na tako mlitav, čisto svjestan način. Nije mu bilo stalo. Odjednom su me nadvladali svi ti akumulirani egoizmi. Sve sam ih shvatila u jed- noj minuti, kao što čovjek koji se utapa shvati čitav svoj život. Ljubav vrhovnog egoista za ženu koja mu može biti od koristi.
Počela sam se tresti i drhtati. Morala sam otrčati u kuću. On je ostao u vrtu, dosadan, slijep.
Tražila sam od njega da me ostavi. Rekao je: „Vidjela si moju ružnu stranu." Slomilo me ono što sam vidjela.
Napisala sam mu pismo, optužujući ga. Grozan revolt, još grozniji obzirom na to da sam neprestance optuživala njegovu sebičnost: Umjetnik! Umjetnik! Čudovište!
Ne znam što mi se dogodilo. Nešto se slomilo, moja vjera, moja sljepoća. Umorna sam, smrtno umorna od boli. Želim ljubav koju zaslužujem. Ništa manje. Smrtno sam umorna od davanja, praž- njenja sebe. Neprestana predanost Henryju. Njegova je dobrobit stalni fiksirani cilj za mene.
Bio je u kreativnom periodu svog života i uzeo je ženu koja je zahtijevala malo - jedan dan humanosti u tjednu!
Kako hladna može biti fizička toplina, duboko u čovjeku: svi Henryjevi dodiri, ništa. Pepeo. Vratile su mi se sve Juneine riječi: „Dala sam sebe potpuno, i on me povrijedio, izdao. Zato sam pro- našla utočište u Jeanu."
Sve se oko mene ruši. Njegova pisma njegovim prijateljima nakon dana provedenih u Louveciennesu - nikad ni riječi o meni, samo o onome što je dobio, što je stekao, što je naučio ili otkrio. Lou-veciennes je hrana. Ja sam hrana. Moja je ljubav hrana. Dosta mi je toga, smrtno dosta!
Kad postoji nježnost, ili samilost, ili pažljivost, to je stvar trenutka. Prirodno, u mojoj prisutnosti te stvari cvjetaju, i ja vjerujem u njih. Vjerovala sam u njegove fraze. Bilo je dovoljno da kaže: „Želim ti dati stvari.
Ali on je iskren o svemu tome. On to zna. On zna da ništa ne zadržava. Da je on uvijek u središtu. Zato mrzi Amerikanke - jer su sebične, hladne, hrabre, staju u svoju obranu. Ne možeš ih porobiti. Ja sam bila robinja.
Danas sam u pobunjeničkom duhu. Naravno, mogla bih mu oprostiti. Ja uvijek opraštam. Ali želim da farsa završi - ljubavna farsa. Predobro sam vidjela ono ružno u Henryju, ograničenje. Moram se osloboditi, spasiti se. Bože, želim voljeti, želim ljubav!

Hugh je u Londonu. Vidjela sam Steelea. Prihvatila sam poziv u njegovu kuću. Bila sam dovoljno slaba da odem Henryju i kažem: „Za mene je gotovo - za mene je gotovo." Nije bio kod kuće. Nazvao me. Ali nazvao je oko tri, nakon dubokog sna, vjerojatno.
Ponovno je nazvao: „Ne razumijem sve to! Ne znam o čemu se radi. Jučer si me otjerala kao svog vrtlara. Glas ti zvuči hladno i zapovjedno. Plašiš me!"

Tupost. Nevinost. To je uvijek njegov odgovor: „Nisam znao -nisam namjeravao - nikad nisam mislio." On, koji je toliko osjetljiv, tako se lako osjeća poniženim, neosjetljiv je prema osjećajima drugih. U njemu postoje velika bezosjećajna područja prema drugima. Nikad ne uspijeva razumjeti druge.



27. svibnja 1933.
Došao je Henry. Sjela sam na kauč i tihim glasom iznijela dugačku optužbu, pokudu. Ne ljuto, vrlo tužno. Kad god sam rekla: „Ne voliš me", gotovo da se htio smijati.
Ali nakon nekog vremena sjedio je slomljen. Spustio je glavu: „Nisam znao da sam tako loš." To je rečeno u ozbiljnom tonu, spuštene glave, natečenih vena ispod osjetljive kože. Nisam to mogla podnijeti. Prišla sam mu i klela. Sakrila sam glavu među njegova koljena i ridala. Henry mi je poljubio vrat. A onda je rekao: „Anais, o sebičnosti ne znam što reći. Nisam znao da sam tako loš. Ali to da te volim, jednostavno moraš vjerovati, to je sve." Ustali smo i poljubio me tako strastveno, tako strastveno da sam ponovno povjerovala, vjerovala sam.
I polegao me na kauč i jednostavno me uzeo, s takvom mješavinom gladi i nježnosti, zaustavivši se da bi rekao: „Bože, Anais, zar ne znaš koliko te volim?"
Znala sam. Znala sam i da su sumnje i optužbe u meni bile pretjerane. Bio je bešćutan na jedan dan, ali duboko u sebi volio me, volio me kao što muškarac može voljeti. Bilo je prirodno da on bude preokupacija mog života, kao što je prirodno da on bude preokupiran svojim radom i sobom, sobom povezanim sa svojim radom. Jednostavno sam bila previše žena. Trebao mi je dokaz njegove bliskosti, jer većinu vremena proživljavamo takvu neovisnu, hrabru, odraslu vezu.
Jadni Henry! Nadvladala ga je naša scena. Bio je prisiljen patiti. I ja sam ga u utorak iritirala. Bio je ljubomoran na mog Oca i Joaquina, na moj krah. Sebe je učinio bešćutnim. Odbijao je osjećati.
Branio je svoj stav u pismu, mudro. „Bila si brza, znaš. Obično te ne bi povrijedilo sebično uživanje u životu. Uživala bi u tome."
Sumnjao je da sam od njega sakrila prvi uzrok svoga kraha i da je to bilo nešto drugo. Bio je ljubomoran na dnevnik! Bojao ga se.

Znam da moraju postojati sjenke oko svih onih prizora svjedos-ti koje mi pročitaš. Moraju postojati okrutne stvari u dnevniku, stvari mnogo okrutnije nego što se ikad mogu prisiliti priznati. Duboko, duboko mi je žao što sam te iznevjerio jučer. I dalje ti kažem, sve je to meni zbunjujuće i misteriozno. Došao sam dobrog raspoloženja, s namjerom da te zagrlim istog trena i volim do smrti. A onda, kao što se uvijek dogodi - to nije nova stvar - ulazim u kuću i svjestan sam da sam gost, iako vrlo privilegiran. To nije moja kuća i ti nisi moja supruga. Stojiš tamo na otvorenim vratima i ja uvijek vidim princezu koja mi je iz nekog tajnog hira pristala ponuditi svoju ljubav. Osjećam se kao nitko. Osjećam da bih mogao biti X. Sve je poklon. I spopadne me neka luda nježnost, i stojim tamo, i stišćem ti ruku, i govorim o posrednim stvarima, i kažem sebi tako je divno ovdje, i ništa od toga nije stvarno, sve je to san. Kažem to iako znam da ne zaslužujem mnogo od života, da ne zaslužujem sve što mi ti daješ. I čak i kad govorim toliko o sebi, što tebi mora biti grozno dosadno, vjerojatno je to stoga što pokušavam sebe pričom vratiti u stvarnost svega toga što mi donosiš kad samo stojiš kraj otvorenih vrata i pozdravljaš me. Ti ne znaš kako je to za mene uvijek sjajan trenutak. Tad postajem toliko ljudski da postanem nježan. I tako je bilo i jučer. Moja bešćutnost bila je nježnost. Bio sam gladan tebe. Mogao sam ti strgnuti odjeću kad si me vratila u viseću mrežu; mogao sam te proždrijeti. A ja sam sjedio tamo nasuprot tebi i govorio. Skrenuo i izgubio se, a htio sam biti s tobom pet minuta ranije. Ali ti si jučer izgledala grozno krhko; izgledala si kao da si bila bolesna. I ja sam osjećao da bi se moja proždrljiva glad mogla činiti istinski grubom. Htio sam da dobiješ najbolji dio mene. I tako smo pričali, i ono što te doista povrijedilo bilo je to što nisam stavio svoje ruke oko tebe. Da, spriječila

me čudna vrsta bešćutnosti. Ne bešćutnost koju si ti zamislila. Mislio sam da će moje „zdravlje" raspršiti sav dim bolesti. Mislio sam - i pretpostavljam da je to romantizam - da jednostavno mogu sjediti tamo i biti s tobom, i postići da se ti divno osjećaš iznutra. Ono što sam doista htio bilo je leći s tobom u travu i otići s tobom. Još sam naif i nespretan. Ostavio sam te na zaprepašćujući način, pomalo zadovoljan što si me onako otjerala - jer i ja volim kad se igraš velike španjolske dame sa mnom! (Pisac Henry promatra veliku scenu! Zabavno je ovo: on u biciklističkom odijelu, a ja u čipki, s kepom, naređujem mu da me ostavi!).
Na putu niz brdo osjećao sam se vrlo nesretno, jer sam zamišljao kako ti odlaziš uza stepenice i pišeš još stranica „Alraune". A ako će ti to da me tako otjeraš pomoći napisati još, Anais, ja sam ti uvijek na usluzi. Uvijek možeš od mene napraviti ljudski otirač - za svoju umjetnost. To bi te trebalo malo zadovoljiti, Anais. Jer mislim da si sjajna umjetnica. A što se tiče te tvoje osobnosti... imaš sjajnu osobnost. Čak i da nisi vodila dnevnik... postoje dani, poput jučerašnjeg, kad ne znaš što si, umjetnica, ljudsko biće, osobnost ili autoportret... i onda druge činiš jadnima. Ali to je u redu. I ti imaš svoje loše trenutke, kao i mi ostali... i kad si pisala ono veselo pismo Emilu o tome kako si ispunjena Svetim Duhom, mislio sam u sebi kako je čudno da to prišivamo Svetom Duhu. Sveti Duh u meni si ti. Ti činiš moje proljeće.

Smekšali su me njegova dobrodušnost, jednostavnost, humor. Smijali smo se kasnije mojoj sceni.
Citirao je Lawrencea: „Ne bismo trebali jedno drugo tetošiti. Trebali bismo stajati sami."

Neočekivano sam se pojavila na Henryjevim vratima u ponoć, u subotu, nakon večere kod Steelea, napuštajući i Artauda i Steela i čekajući sjedeći na otiraču. Henry je stigao i bio je prehlađen. I iako se pretvarao da je snažan, polako se u potpunosti rastopio u mene, postao mekan i nježan, željan ljubavi, željan tetošenja, preuveličavao svoju prehladu! I smijali smo se, i ševili, i zadirkivali jedno drugo. I subota je bila magična. Morala sam obaviti neki posao i Henry me počeo slijediti sa svojom igrom do Hughova povratka. Lutali smo kroz grad poput dva južnjaka, poput bolesnika, rekao je, vrlo blizu, vrlo nježni, vrlo sentimentalni. Jeli smo kad smo ogladnjeli, u rue de l'Abbe Groult, u malenom bistrou - šunku, i salatu, i sir - i ja sam se napila od jedne čaše bijelog vina. Mogla sam vidjeti krug sunčeve svjetlosti kako osvjetljava luk krošnji drveća, svjetlucajući, dok je zapravo dan bio siv. Osjećala sam i vidjela svjetlost i neprestanu toplinu. Htjela sam Henryju nešto pokloniti zbog njegove prehlade, i priznao mi je da žudi za gramofonom. Otišli smo zajedno u kupnju. Dovezli smo gramofon taksijem. Kišilo je i sjedili smo uljuljkani u toplom taksiju, toliko zadovoljni, toliko nježni, toliko bliski. Ruka pod ruku. Otišli smo u krevet i spavali čvrsto u toplini te magične utrobe koja je sadržavala nas oboje, uljuljkivala nas. Utroba topline, poput tropske čarolije. Salata, šunka, vino, ulica, gramofon, vožnje taksijem, krevet, sve prštavo od magičnog zadovoljstva - našeg dvostrukog zadovoljstva, koje sve uzvisuje. Henry se oslobađa, blistav, lepršav, zgodan od sjaja, i ja osjećam njegovo veselje, njegov apetit, njegovo uživanje. Postajem gladna i blistava. Daje mi okus sadašnjice. Nigdje drugdje ne pronalazim tu magiju, tu prekrasnu, čitavu sadašnjost. Zajedno, trenutak postaje beskonačan.
Henry kaže: „Nikad to ne osjećam kad sam s Fredom. On potroši sav svoj novac, a ne zabavljamo se. Dosadan mi je." I tako svojim uživanjem pridonosim Henryjevom užitku. Širim se, rastežem, osje- ćam klupu bistroa, i nikad nisam vidjela tako zlatnu majonezu. Nikad nisam osjećala da je sve tako dobro. Ljudi koji govore u Celineovom Voyage au bout de la nuit. Henryjev glas i usta. Opijenost. To je tre- nutak potpunog i apsolutnog kusanja hrane, boje, apsolutnog ljudskog disanja, cjeline. Jer ja sam sva sakupljena uz Henryja tamo u bistrou. To je kraj svih nemira. Ne postoji, kao u svim drugim trenuci- ma i prostorima, dio mene koji je odvojen, koji luta, nepovezan, tragično pobunjen, poput dijela slagalice koji ne pristaje u sliku. Jedan dan stojim s Henryjem; čitava slika, bez žaljenja, bez prošlosti i bez budućnosti. Nema mračnih prostora oko mene, nema horizonata, nema sjena. Život obuhvaćen u jednom danu, i jedina je misao u mom umu taj dan, taj sat, Henry, taksi, jelo, i ne bih htjela biti nigdje

drugdje, ni s kim drugim osim s Henryjem, ne bih htjela ni centa više nego što imamo jer je to dovoljno za potrebe ovog dana - i to su jedine potrebe koje imamo. Kako je jednostavno ispunjenje čovjekovih životnih želja i napora. Jučer je bilo ostvarenje svih tih mračnih gladi - taj jednostavan jučerašnji dan, koji je završio čvrstim snom kako bismo se ugrijali dok je vani tako jako kišilo. Henryjeva ekstremna i jednostavna ljubav - ogoljena svih ukrasa i književnosti - dok se samo nekoliko dana ranije u njemu probudio stari automatski bijes i mržnja jer je netko napisao da je June govorila ogorčeno o njemu pa je on napisao melodramatično pismo od kojeg mu je, dvadeset četiri sata kasnije, bilo zlo jer to nije mislio, i shvatio je da je iskusio posljednje sursauts mržnje, koja je „ veza jača od ljubavi", ali koja priziva fraze, i književnost, i posljedice mučnina.
Imam takvu izrazitu samilost za Artauda jer uvijek pati. Shvaćam kako sam iskusila ekstremno rijetke trenutke fizičke dobrobiti te jednako rijetke trenutke apsolutne radosti, i želim stvoriti te trenutke za druge. Znam da su Artaudovi živci i osjetljivost smireni ovdje - sjećam se što je Henry bio kad sam ga srela, a sad je veselo, radosno, kreativno biće. Želim izliječiti tamu, gorčinu u Artaudu. Fizički, ne bih ga dotaknula. Ali plamen u njemu, i bol, to volim.


29. svibnja 1933.

Ovih dana osjećam se neprestance i duboko iskrenom. Ozbiljnija nego ikad, zadovoljnija, ljudskija. Ne pišem. Moja je mašta uspavana. Uvijek me muče, da, duhovi, ali relativno pod kontrolom. Raspoloženja. Moja raspoloženja postaju snažnija, sve više despotska. Više me pogađaju. Izlaze na površinu. Eksplodiraju. Manje kontrole. Ali prekrasan protok. Ukratko, i normalno i abnormalno je jako. Osjećam život i osjećam san, oboje, apsolutno.
Ciklusi neurotičnosti; ali svjesnost me drži na površini, drži me veselom. Henry mi daje pismo, i moji prsti drhte dok mi ga predaje jer se bojim da bi moglo sadržavati neku od tih fraza koje me guše
trivijalne rane, malo povrijeđenosti, goleme za mene. Bojim se te povećavajuće vizije. Tako sam sretna kad poslijepodne završi i on me nije povrijedio. Tad se pitam jesam li ja povrijedila njega. On je povrijeđen jer ću ja otputovati sa svojim Ocem. Jedna riječ može zamračiti svemir. Nije čudo da sam tako nježnija s Artaudovim raspoloženjem, samoobezvrijeđenošću.

30. svibnja 1933.
Dan sam provela u kupnji - za to treba vremena jer nemam dovoljno novca, pa tražim i hodam satima! Ali svaki dan moram ići vidjeti Henryja. Moram. Bliže sam mu sada nego prije. Uživam mu kupovati ploče više nego što uživam kupiti sebi rukavice, čarape, koje su mi jako potrebne. Dirne me do zadnje strune kad vidim tu sivu sobu u Clichyju, malobrojnu odjeću koju ima, otrcani krevet. Hen- ryjevu prehladu i kašalj osjećam u svojim grudima. Ne mogu uživati u svom bijegu na Rivijeru. Mislim manje o putovanju, toj živopisnoj novoj avanturi, nego o Henryjevom licu kad je rekao da je kava dvostruko bolja jer sam je ja napravila. Ljudsko korijenje u meni nji-še se poput morske trave. Toliko volim njegovo tijelo, čak i kad je bolesno; a doista mrzim bolest. Takav osjećaj za njegova raspoloženja, osjećaj za njegova nesvjesna raspoloženja - njegovo poniženje, pretjeranu osjetljivost, morbidnosti. U njemu vidim isto izmučeno biće kao u Lawrenceu, ali biće kojem ja dajem mir, minimalnu bol. Drago mi je zbog neprestane torture koju osjećam jer me to čini toliko svjesnom, toliko akutno svjesnom. Vjerujem da, ako imam dar, da je to dar za ljubav. Ovaj bi dnevnik mogao biti priručnik za ljubav, strastvenu ljubav, tjelesnu ljubav, ljubav punu razumijevanja, sažaljenja, majčinsku, intelektualnu, umjetničku, kreativnu, neljudsku, poput moje ljubavi za Henryjevo pisanje.
Lawrence je imao pravo kad je napisao: „Samo nezadovoljenoj ženi treba luksuz. Zadovoljena žena može spavati na podu."

Šalimo se s tim. Kad mi Henry kupi fine rolice jer su mi draže, ja se bunim: „Nemoj me tetošiti jer
ja sam zadovoljena." I to je istina, vrlo sam sretna u svojim izlizanim cipelama.
Noćas, kao i tolikih drugih noći, puna sam Henryja i smiješim se kad pomislim da sam počela obožavati Lawrencea i da na kraju obožavam muškarca toliko sličnog Lawrenceu, sličnog Mellorsu, sličnog Somersu, doista malog i moćnog muškarca, intenzivnog, ogorčenog, ratobornog, instinktivnog, duboko ljudskog. Samo što je Henry veći muškarac.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Dnevnik ljubavi (1932.-1934.)

Počalji od Mustra taj Sub Mar 10, 2018 7:38 pm






1. lipnja 1933.
Posjet Bradleyja, koji razumije mnogo, koji kaže mnoge zanimljive stvari. On zna da umjetnik mora biti egoist, nehuman. Kaže da je Lawrence bio slab; Lawrencea je ubila Frieda jer je bio slab - previše human. Trebao se osloboditi, spasiti. Henry je, također, ostao predugo s June. Ja sam bila previše humana sa svojom Majkom, i previše humana s Hugom.
Dok je Bradley razgovarao sa mnom, sjetila sam se živopisno kako sam se često vraćala starom problemu; dnevniku, umjetnosti, što uključiti, što ispričati, kako ispričati. Bradley kaže: „Stavi dnev- nik na stranu. Samo piši kao što govoriš sa mnom."
Istina je da me on tjera na priču! Njegova su pitanja beskonačna. Njegovo zanimanje za mene i moj rad intenzivno je, i ja sam dirnuta. Htjela bih sačuvati sve. Osjećam se ponosno, tajnovito, kao pred publikom. Boli me duboko u sebi kad dajem sebe, svoje dnevnike. Osjećam se nagom u gomili. To je mučenje. Navlačim kostime. Mrzim se doista izložiti. Laži se čine poput kostima, male laži, uglavnom iskrivljavanja, jer bojim se da neću biti shvaćena, bojim se boli. I onda ono što ne kažem saspem u svoj dnevnik. Zlovoljna sam jer ljudi ne razumiju i to je moja krivnja. Istina je da se suoča- vam s ljudskim bićima samo u fragmentima. Henry, koji ima najveći dio, Hugh, Allendy, Joaquin, Otac. Uvijek pronađem prijeko potreban mensonge vital - onu laž koja me razdvaja od svake osobe. Hoće li samo Otac imati cjelinu, kao što je ima dnevnik? Što ću morati sakriti od Oca? Uvijek tajna, i ta tajna stvara dnevnik. A onda dolazi William Aspenwall Bradley i moli me, u ime svijeta, da se od- reknem svih svojih tajni.

2. lipnja 1933.
Normalno biće dosegne sreću i vjeruje u nju, čvrsto je drži dok se doista ne slomi, ali abnormalno biće doseže samo relativnu sreću koja neprestance koleba.

Počinjem dan u zlatnom raspoloženju koje nosim poput jajeta. Samo, umjesto da sjedim na njemu, ja ga nosim uz svoje grudi, izloženog. Jurim k Henryju da ga probudim, poklonim mu svoje ja- je, da mu kažem da je dan tropski, izvučem ga na sunce. Ponudim svoje raspoloženje kao još jedan dar. Ali Henry je depresivan zbog svoje prehlade i jer je netko uporno kucao na vrata. Nije htio otvo- riti jer sam ja bila tamo, a svaki put kad netko pokuca na vrata, Henry misli da su došli po njega, da ga progone, da bi ga uhvatili. Boji se. Čitav svoj život progonilo ga je kucanje na vratima - osjećaj da ga se progoni. To zamrači njegov dan. Čini ga povučenim, uznemirenim, rasplinutim. Ne može se pribrati.
Sjedimo na suncu i Henry počinje lutati u svom govoru. Moli me da pođem na naš odmor bez svog dnevnika. Htio bi ubiti dnevnik. Da, jer je dnevnik osoba. Iz ljubomore (dnevnik leži na stolu cafea) ga neće pročitati. Ono što slijevam u njega jest poput povjerenja koje sam dala drugom, poput nevjere! I razmišljam u sebi koliko sam često rekla da ću živjeti bez dnevnika, iskoračiti iz skroviš-ta. Ali to ne činim. Jer je istina, kao što kažem Henryju, da sam mu se povjerila; ali je istina i da mu kažem samo ono što on želi čuti, da postoji mnogo toga što on ne želi čuti, a tko to želi čuti?

Zato Henry kaže: „Pođi sa mnom bez dnevnika", i dnevnik leži na stolu u cafeu poput osobe - vrhovni suparnik. Zaprepaštena sam, jer sam prilično spremna povjeriti se u potpunosti ljudskom biću, osim što u jednom ili drugom trenutku ljudska bića postanu zaokupljena, mušičava, zaposlena, nepažljiva, i dolazi do prestanka zanimanja, a to se dnevniku nikad ne dogodi!
Henry je sam danas rekao: „Kad odemo, nikad nam neće biti dosadno - to znam. Ako bude kišilo, otići ćemo u hotelsku sobu i ja ću te zabavljati. Osjećam da to nisam dovoljno radio. Bio sam uvijek tako zaokupljen. Nikad se nismo zajedno opuštali, uživali. Ponekad žalim zbog toga."
I u isto vrijeme, nakon dugačkog poslijepodneva, pitam Hen-ryja: „Koliko je sati?" i on odmah pomišlja da mi je ono što mi govori dosadno - samo zato što ga moram napustiti! I on me prati do metroa s istim osjećajem patnje kakav ja imam kad pomislim da sam nekog razočarala i kad bih htjela ispraviti stvari prije nego što odem jer znam da će taj nesklad odjekivati u meni, možda danima.

San prošle noći: Ulazim u kuću u kojoj sam postala sluškinja. Žena mi je nepoznata. U početku je vrlo osorna prema meni, kaže da jedino što može o meni primijetiti jest da izgledam kao poule i da me preklinje da se manje šminkam kako ne bih privlačila pažnju njezina supruga. Ja sam vrlo dobre naravi i kažem joj da ću stavljati puder i ruž vrlo neprimjetno. Ona me nauči kako napraviti desert od naranče. Najprije izreže unutarnju bijelu kožu naranče u oblik alge i stavi je na akvarijsku posudu, gdje se počinje njihati poput morske trave, bubriti, i uzdisati, i padati, i tresti se. Sjemenke također bivaju ubačene i pomiču se poput dragulja. Nastavlja pripremati naranču i uči me kako skuhati vanjsku koru. Učim tako brzo i tako sam zadovoljna što postajemo prijateljice. Šalje me na tržnicu i toliko uživam u šetnji da zaboravim kupiti naranče. Zaustavim se u baru, gdje vidim naranče u košari, ali barmen mi ih ne želi prodati. Privučem pažnju dvojice muškaraca koji izgledaju poput dva Španjolca koji su jučer u cafeu bili zainteresirani za mene dok je Henry bio dolje u toaletu. Ignoriram ih, ali dok odlazim, prilazi mi Apaš i daje mi 250 franaka, tražeći da ga slijedim u hotelsku sobu. Vrlo je sličan Carcu.
Gledam u novac i primijetim da ne izgleda kako treba te objasnim to riječima: Vjerojatno je to novi novac koji sad rade." Kažem mu, iznenađena: „Daješ mi sve to?"
„Više ako požuriš" , kaže Apaš. Ali ja počinjem misliti da, ako mi daje toliko puno novca, mora imati neku bolest, sifilis, i odbijam.


3. lipnja 1933.
Artaud i ja smo sjedili u vrtu. Stavio je svoju ruku na moje koljeno. Bila sam iznenađena njezinom toplinom. Pogledali smo se otvoreno i teško. Oboje smo bili neodlučni.
Kasnije tu večer, dok smo se nadvijali nad knjigom, Artaud mi je stavio ruku na rame. I meni se to svidjelo. Čini se mnogo ljudskiji nego što sam mislila.
Sad razumijem tu toplu spontanost u sebi, koju sam također ja pokazala Henryju. Prvog dana kad je Henry došao u našu kuću, rekla sam, pokazujući mu zamišljeni studio iznad garaže: „Mogli bismo srediti ovo mjesto i ti bi mogao doći i raditi ovdje." I moj telegram kad mi je napisao da mu je posao u Dijonu nepodnošljiv: „Dođi kući u Louveciennes."
U oba slučaja, ta dvojica muškaraca, koji su živjeli i bili cinični na površini, bili su dirnuti mojom jednostavnošću i izravnošću. Iznenađeni mojom gostoljubivošću. Ako su ih njihov cinizam i iskustvo tjerali interpretirati moj poziv kao seksualan, istovremeno im je moj ton nametnuo određenu romantičnu i dublju interpretaciju. Ono što me potaknulo da ih potražim bio je kratkotrajan dojam o njihovoj plahosti i moja neobično točna intuicija. To su impulsi kojima vjerujem.

Kad je Henry zabilježio svoje snove u kojima posjeduje zamišljene žene, kurve ili June, bila sam ljubomorna. Ali što bi Henry osjećao da zna da u mojim snovima spavam sa svima? Nakon Artaudo- vog posjeta, bio je to Artaud. U svojim snovima otkrivam zaljubljivu kurvu kakva doista jesam.

Henry i ja, budući da imamo jedno drugo, rijetko sanjamo jedno o drugome, ili eventualno o među- sobnoj okrutnosti. Postoje trenuci u životu u kojima osjećam taj gubitak volje i gubitak moralne inhibicije. I Henry i ja osjećamo to kada slijedimo samo struju svojih senzacija, svoje primljivosti za dojmove. Neki sam mu dan rekla da bismo on i ja trebali biti sposobni uhvatiti atmosferu snova bolje od ikog drugog jer često živimo u njima, a pod tim mislim onu apsolutnu odlučnost - ono pokorava- nje želji koju samo mi doživljavamo.
Nama je lako prepustiti se. Duboko u sebi ja bih uživala da me posjeduje Artaud, Steele i Nestor, kao što to moji snovi otkrivaju. To je moja istinska nesvjesna ženska nemoralnost; velika neumoljiva volja koja me sprečava da to učinim jest lažna.

Što bi od ove večeri nastalo u Henryjevim rukama? Hugh i ja otišli smo u jeftino, nepristojno malo kazalište. Nije bilo baš puno. Dok smo čekali na predstavu, sjedili smo za šankom. Djevojka na garderobi mi se nasmijala - prekrasan osmijeh. I ja sam se nasmijala njoj.
Prišla mi je i rekla: „Budite vrlo oprezni da vam, kad ustanete, haljina ne zapne o čavao - ta stolica ima čavao, a vaša je haljina tako lijepa." Zahvalila sam joj. Počele smo pričati. Ispričala mi je priču svog života. Usporedile smo cijene svojih haljina. Barmen mi je dao ružu. Djevojka je došla kad smo sjedili u kazalištu i dodirnula mi zapešće: „Dođite, posjest ću vas u treći red."
Zamolila sam Huga da joj da deset franaka. Učinio je to vrlo ozbiljno. Rekla sam: „Trebao si se nasmijati. Sad joj daj još deset, ali se nasmij."
„Moram li se nasmijati?" rekao je Hugh. „Učinio sam to samo zato što te to čini sretnom."
Henry polako počinje ne željeti znati. Mudrija ljubav? S June je bio nepopustljiv. Ali sa mnom ima povjerenja. U početku sam bila zbunjena. Kad je Otac počeo pokazivati intenzivnu znatiželju, veliku želju da zna sve, počela sam željeti da i Henry ima takvu znatiželju, iako mi dublji osjećaj govori da Henry izbjegava bol. Umoran je od boli, od mučenja, posjedovanja, pohlepe. Sad prihvaća život; ravnodušniji je. Stariji je. I na dublji je način iscrpio glasnu romantičnu ljubav. A ja nisam potpuno spremna živjeti bez nje. Tražim to. Mudra Anais privlači mudru ljubav. A moje neurotično, nepovjerljivo ja žudi za nemudrom ljubavi.
Pitam Henryja o svemu tome. Kaže da je to vrsta povjerenja, da vjeruje u našu esencijalnu povezanost — da nije vjerovao u June (niti je June vjerovala u Henryjevu fundamentalnu ljubav). I, ako čovjek vjeruje, sve ostalo može pustiti da ode dovraga. Ne u potpunosti, kaže Henry, koji je slušao moj govor o Artraudu zaštićenim čudnim oklopom - oklopom koji stavljam kad on govori o drugim ženama, kad ja pokušavam da me to ne pogodi.

Osjećam da su moji izleti obrana. Jedini put kad sam osjetila olakšanje od svoje previše ljudske ljubavi za Henryja, jedini put kad sam nekako neovisna i smiona žena kakva je njemu potrebna, jest kad se bavim manjim ljubavima. Inače se prepuštam sentimentalnosti; želim opkoliti Henryja, a on ima potrebu biti ostavljen na miru svi muškarci žele da ih se ostavi na miru. Budi zaposlena, vodi pun, širok, bogat život. To je bolje za Henryja! Spas! Dajem ga sebi. Ipak, da je bilo moguće, bilo bi mi draže da sam živjela samo za Henryja, da sam bila sve, njegova žena, ljubavnica, sluškinja, partnerica; i tad bi Henry bio umoran od žene koja se izgubila u njemu, izgubila sebe. Ne mogu pomiriti sebe, povući sebe iz života kakav jest. Uvijek se bunim i rigam vatru - zašto je Allendy, Bik, ta Volja koju sam željela, seksualni slabić; zašto je Artaud ovisnik o drogama?

8.lipnja 1933.
Hugh juri u London. Henry dolazi u Louveciennes. Ostavljam Henryja kako bih se našla s Artaudom, koji me sreće s izmučenim licem: „Ja sam vidovit. Vidim da nisi mislila ništa od onog što

si rekla neki dan. Odmah nakon našeg razgovora u vrtu postala si hladna i daleka - tvoje lice neprobojno. Izbjegavala si moj dodir. Pobjegla si. O, ti si opasna i ja sam to oduvijek znao..."
„Ali to nije bilo pitanje ljudske ljubavi."
„Ali mi smo ljudska bića! Čudovišno je ono što ti očekuješ od muškarca!"

Artaud je, znala sam, bio bolestan, izmučen luđak, i mene je zanimao, ali ne ljudski; a on, budući da je bio tako morbidan i tako hiperosjetljiv, također je htio trofej za koji je znao da su Allendy, Henry i Eduardo osvojili, i htio je sve... Ne znam zašto. Sjedeći u Coupoli, poljubili smo se i ja sam pokušala dokazati Artaudu da sam iskrena, i da sam podijeljeno biće, da to nije igra, već tragedija - jer ja ne mogu voljeti imaginarno i ljudski u isto vrijeme. I tako ga je polako priča o mojoj vlastitoj „ludosti", toliko slična njegovoj, dirnula... Jer se njemu ljudska bića čine sablasnima, i on sumnja i boji se života. Kaže da je volio moju lepršavost, moju živahnost, titravost... da sam ja pernata zmija... zmija i ptica...
Bila sam uskomešana, samo kao list na vjetru, to je sve; i što se više Artaud zauzimao, govoreći mi da je znao da sam imala brojne ljubavnike, to sam više postajala čudno prijetvorna; i što je više on progonio tu prijetvornost, to sam ja više glumila; i sjedila sam uz njega, tako topla, tako luda, tako različita od drugih žena, i tako tragična... i poljupci mi nisu predstavljali zadovoljstvo... više poput paukovih mreža bačenih oko Artauda, ispražnjeni od osjećaja i nag-nani od neke demonske sile da muče, glume, daju iluziju prisnosti.

Sad znam da sam natjerana u tu slijepu ulicu uvijek iznova, i suočena s istim ishodom, fizičkim posjedovanjem; i da sam zainteresirana ne za fizičko posjedovanje, već za igru, kao što je bio Don Juan, za igru zavođenja, za izluđivanje, za posjedovanje muškaraca ne samo fizički već i njihovih duša - ja zahtijevam više od kurvi.
Već sam jučer bila vraški zadovoljna kad je Artaud rekao: „Naslutio sam da te Allendy voli. Voliš li ga ti još?" Odbila sam odgovoriti mu na pitanje. Sasvim definitivno, danas sam se osjetila klasificira- nom, kategoriziranom kao vrsta zavodnice koja se ne susreće često. Poigravam se ne samo sa seksom već i s dušama, maštama. Kurva je poštena kurva. Ja zavodim tijela i duše muškaraca, igram se s ozbiljnim, svetim stvarima. Kao što je Henry jednom rekao, volim svetogrđe. Ja sam nova vrsta čarobnice. Muškarci s ozbiljnim, dubokim životima, koje ne uhvati kurva, muškarci koji su najmanje podložni volji žene - to su muškarci koje ja posjedujem. Ja sam otrov koji ne djeluje samo na tijelo, već na dublje izvore. Vidjela sam kako je Artauda zarobila svećenica iz plemena Inka, pernata zmija, perje i tekućina, prijevara i nježnost. „Tako nježna i tako krhka", rekao je. I pogledao me apsolutno luđačkim očima. Apsolutno luđačkim. „Ljudi misle da sam lud", rekao je. Znala sam u tom trenutku po njegovim očima da jest, i da ja volim tu ludost. Dok sam gledala u njegova usta, čiji su rubovi pocrnjeli od laudanuma, usta koja nisam htjela poljubiti, zbog čudnog lukavstva preklapanja slika sjetila sam se apsolutne svježine Allendyjevih usta i tijela, rumenosti Henryjevih usta, zdravih poput voća, i znala sam da me ponovno privlači smrt, uvijek privlači smrt, kraj, kulminacija, ludost. Artaudov poljubac značio je otrovanost, i ja sam znala te drhtaje nezemaljskog života, i iznenadilo me da me Artaud smatra toplom i čovječnom, i da je odmah pokušao dati formu, definitivnu formu našem odnosu. Bila sam razočarana što je tako konkretan. Htjela sam ljubav poput Eduar-dove, koja ne postavlja zahtjeve prema tijelu. Tražila sam Artauda da mi ne postavlja zahtjeve. Rekao je: „Nisam očekivao da ću u tebi pronaći svoju ludost." Govorio je poput pjesnika, i ja sam se u sebi smijala na pomisao o svojoj velikoj gladi za poezijom. Jesam li ja tamo sjedila s Artaudom jer me on zasipao poezijom; jer je vjerovao u magiju; jer se identificirao s Heliogabalom, ludim rimskim carem; jer su njegov teatar, njegovo pisanje, i njegov bitak bili isprepleteni; jer je govorio u taksiju poput Hamleta, odmičući svoju kosu s grozno mokrog i izmučenog lica? Zarobio je moju maštu. On u njoj vlada; hoda, govori, čita, priziva mumije, rimsku dekadenciju, droge, ludost, smrt. I ja sam ponovno pokušala ući u doživljaj, plivati kroza nj bez da poklonim sebe, i to je postajalo sve teže i teže. Ušla sam u Al-lendyjev život; otkinula sam komadić; okušala sam ga, jedva dotakla. Okrznula sam ga i

nastavila dalje. I, o, ta gorčina u muškarcu tako prevarenom mojom neuhvatljivošću. I sad koračam oprezno u Artau-dove fantastične prostore, on također stavlja teške ruke na mene, na moje tijelo, i kao mandragora na dodir ljudske ruke, ja kričim.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Dnevnik ljubavi (1932.-1934.)

Počalji od Mustra taj Sub Mar 10, 2018 7:38 pm







Dolazim kući i divim se dubini svoje ljubavi prema Henryjevom tijelu, svojoj ljubavi prema njegovim ustima, prstima, venama, vratu, bijelom trbuhu, penisu, svakom dijelu njegova tijela. Nema trenutka hladnoće ili povlačenja, nikad. Topim se u sebi. Sve je ostalo samo san, fantazija, igra, uključujući šablonu, čvrstu fatalističku šablonu koja me tjera da se osvetim svim muškarcima osim Henryju i Hughu, poput kurve koja voli samo jednog muškarca i cijedi novac od svih ostalih, hladno, beskrupulozno.
Pa ipak, rekla sam Artaudu da u meni nema proračunatosti, i to je istina. Ali ovo što danas pišem objašnjenje je mojih stavova, djelovanja, govora, koje sam u to vrijeme činila potpuno iskreno. Moj razgovor s Artaudom u vrtu bio je stvaran. Sakrivam li ja svoje motive od vlastitih očiju? Jesam li odabrala igrati se s Artaudom i nije li istina da sam začarana u mašti, ali ne i fizički?
Pogledala sam se u zrcalo kad sam stigla kući i vidjela sam tigricu. Vidjela sam podrugljivu tigricu zelenih očiju. I hladnu. Hladnu. Artaud je rekao: „kameno lice".
Kad sam pogledala svoje lice i vidjela tigricu, okončala sam nevjerovanje u nju. Prihvatila sam je.
Pogledala sam svoje lice i nasmijala se tigrici, pozivajući je, tolerantno.
„Zašto, zašto si ponudila da ćeš plesati za Steelea?" pitao je Artaud.
„Zato što je rekao da voli ples."
„Ne, zato što znaš da te voli i želiš mu ugoditi - a potom ga povrijediti."
Lice u zrcalu s tom hladnom jasnoćom karakteristika, prozirnim očima, reklo je: „Da: želim mirno primiti istinu. Ne želim sakrivati tigricu. „Bonjour! Danas lovite, mekih šapa, ha? Šuljajući se." Noću izlazim i pijem iz rijeke. Tajnovitost džungle.
Nemam osjećaja. Artaud me muči, a Allendv uznemiruje. Pa ipak, Artaud kaže: „Znaš, i najmanja stvar strašno me boli. Ton tvoje poruke, njezina hladnoća duboko se zariva. Tako se lako snuždim."

Bio je to velik dan za Henryja i mene. Za doručkom u vrtu planirali smo postaviti tiskarski stroj u prostor iznad garaže i tiskati njegove knjige. Henry je formulirao ideju, koja je čučala u meni i koju smo ponekad neodređeno razmatrali. Ali njega su tako grozno odbijali urednici - tako ponižavali, tako obeshrabrivali - da sam odlučna da će to biti učinjeno. Već planiramo.

Henry radi na svom Autoportretu. Opeklo ga sunce. Želi doći i živjeti blizu mene i blizu tiskarskog stroja. Zaokupljen je radom. Radi i tetoši me, i ja sjedim tamo, kujem planove, sanjam. Njemu treba neovisnost, sloboda izraza, da bi se mogao osloboditi. Ja također kujem planove za veću neovisnost. Henry i ja ići ćemo zajedno na dugačka putovanja. Želimo ići u Indiju. Henry traži da učinim sve što želim - što bih mogla biti kad bih se mogla osloboditi granica! Traži da pobjegnem od Hugha i od njega, da se potpuno oslobodim. Govori impersonalno, zanoseći se mojim potencijalima. Ali ja se smiješim. Nikad ne bih mogla pobjeći od svojih osjećaja, svojih osjećaja da život nije sloboda, već ljubav, a da je ljubav veza, i da nikakvo oslobođenje ne bi moglo značiti ništa ako se tri ili četiri ljudska bića moraju žrtvovati. Ja sam ta koja stvara veze, zidove, ljubavi, predanosti koje me okružuju. Ja usmjerujem svoj život u kanale podložnosti Hug-hu, Henryju, Joaquinu, manjim ljubavima.

Žena koja nije vidjela Henryja otkako je živio s June prije pet godina smatrala je da izgleda deset godina mladi.


Kad sam ga srela, bio je na najnižoj razini zdravlja, i pesimizma, i gorčine, krhak za muškarca obično odlična zdravlja, izgubljen, slomljen. Prisjećali smo se tog razdoblja. Soba u koju sam došla pr- vi put - jad, siromaštvo, glad, veliki, iscrpljujući nemiri. Rekao je da je sit jada, rata, siromaštva. Bio je umoran od lutanja, beskućništva. Htio je stvarati. Htio je mir, vrijeme, sigurnost. I sve je to dobio, kao i veliku ljubav.
I ja sam dobila sve što sam trebala - i ja sam, bila izgladnjela.

Večer s Henryjem u studiju završila je paklenskim razgovorom. Henry je pročitao Hughovo pismo meni - i analizirao ga okrutno, njegov beživotan, konvencionalan, dosadan ton: „Draga moja... razmišljao sam o tome kako si divna" itd. Uvijek sam mu opraštala neadekvatnost izraza. Ali Henry je neumoljivo napao Hughovu prazninu; nekoliko njegovih aspekata; njegovo odobravanje, koje ja smatram razumijevanjem; njegove imitatorske, povodljive, dosadne, automatske fraze; nefokusiranu svjesnost; neprisutnost. I bez obzira na prirodu Hughovih neadekvatnosti, Henry je naglašavao istinu
ja sam u kavezu. Hugh mi ne daje slobodu, toleranciju koje trebam. Ljudski me zgrabio. Ne čini ono što bi trebao činiti kad bi bila istina da čitav život živi samo za mene. Nestvarno, sve nestvarno, mlado, maglovito. Samo kad mu nanosim veliku bol, sjedinjuje se sa životnošću, ljutnjom, strašću (incident s Johnom na brodu, i njegov neočekivan dolazak neki dan - nezaboravan izraz njegova lica).
Sve što je Henry rekao šokiralo me. Sumnjala sam u to. A ipak znam da je Henry bio pravedan jer bi i njemu bilo u interesu da nastavim vezu s Hughom.
U tom trenutku bila sam hladna, nehumana. Vidjela sam što bi mi život mogao biti bez Hugha: krasota. Imala sam vražju viziju svoje slobode: fleksibilna veza s Henryjem. Shvatila sam kako sam bila blokirana ljudskim obzirima. Rekla sam Henryju: „Slušaj, kad ti bude objavljena knjiga i budeš mogao stajati na vlastitim nogama, tad ću pobjeći; do tad će Joaquin biti sposoban brinuti se za Majku."
Kad sam se spustila u krevet, znala sam da je sve ovo bilo beskorisno, da ja za to nisam sposobna, jednostavno zato što bi se Hugh mogao probuditi usred noći, kao što često zna, u morbidnom raspoloženju, a ne pronaći me tamo da razgovaram s njim, da ga milovanjima otpratim u mir i san.
Idućeg dana Henry je rekao nešto poput: „Sva književnost ne nadoknađuje čovjeku za sve životne tragedije, patnje. To književnost čini blijedom." U tom trenutku književnost nam se činila uda- ljenom, neadekvatnom, a ljudski život nepodnošljivo živopisnim.

Samo jedan cilj postignut je sinoćnjim razgovorom. Putovat ću s Henryjem po mjesec dana odjednom. Raspravljali smo o čudu naše intimnosti, dragocjenosti koja nam se dogodi kad živimo zajedno, i to želimo. Želimo to i našu slobodu. Da se mogu danas udati za Henryja, ne bih to učinila. Htjela bih da bude slobodan; njemu to treba, kao i intimnost. Ja sam rođena da razumijem potrebe umjetnika - vjerojatno zato što ih i ja imam!
Čak i ironija umjetnika koji uvijek radi na priči o svojoj staroj ljubavi kad ga stimulira nova! Henry je ljut jer ga je naša ljubav potaknula da piše o June i Berthi. A kasnije, kad bude živio s drugim ženama, sjetit će se mene.
Uvijek je duboko šokiran kad kažem: „Da živim s tobom, bi li doveo kurvu u kuću?" „Moj Bože, Anais."
„Ali to si učinio, to si učinio svojoj prvoj ženi." „Ali ne bih to učinio tebi." Zaprepašten je svojom vjernošću meni.

12. lipnja 1933.
Toliko se toga nepovratno promijenilo u meni od našeg razgovora o Hugu, iako je taj razgovor sam po sebi bio deformacija -neistina. Ali je izazvao „strast kriminalca bijelca" u meni. Moja su jedra ponovno postavljena protiv pokoravajućeg smilovanja koje ometa moj životni put. Osjećaji bi me

ponovno mogli uzrujati, usporiti, ali oni na kraju nemaju moći nada mnom. Vidjela sam sve stvari jasno, hladno, krutom mudrošću, potpunim nedostatkom sentimentalnosti. Potreba da se oslobodim i da idem daleko i duboko koliko sam sposobna.
Henry i ja gledali smo na svoj život golim očima, i ono što sam vidjela ponovno je bila krajnja izoliranost.
Napisao je dvadeset pet sjajnih stranica. Pročitao je deset stranica mog dnevnika, raspravljao o njima sat vremena, htio biti zainteresiran, i bio duboko zainteresiran neko vrijeme, ali na kraju više zainteresiran za slikanje vodenim bojama, za glasno čitanje Satyri-cona samo za sebe. I to je sve posve u redu. To ne mora značiti da me ne voli. Osjećam svoju prisutnost u njegovom tijelu, u njegovim mislima - kako prožimam njegov život. Razgovarali smo o našim zajedničkim putovanjima i rekla sam mu da znam o potrebi umjetnika da odlutaju, da proždiru nova iskustva - da ja sve to razumijem jer to osjećam. I onda jučer, nakon tjedna provedenog u Louvecien-nesu, naslutila sam njegov nemir, te ga nagovarala da ode u Pariz, i imala sam pravo. Samo se htio kretati, hodati, biti slobodan, lutati; i to je u redu. Nije me smetalo. Znala sam koliko sam puta ja htjela napustiti Louveciennes samo da bih nekud otišla.
Tako sam jučer odaslala Henryja i nije me bilo briga kud će otići. Ostala sam sama, zadovoljna, planirala svoj rad, puna ideja, puna sigurnosti da sam napisala odlične stranice u svom dnevniku, i da ću ih napisati još odličnih onog dana kada prestanem prekrivati sve svoje emocije velovima idealnih hipokrizija, svjesno želeći da stvari budu plemenite kad su dijabolične. Više istine! Taj lutalica, Henry, čovjek je kojeg volim, a što bi bio kad bi ga se udomaćilo?

Ironično, tako se dogodilo da se danas nalazim s Artaudom. Tko zna je li Henry sinoć odlutao s istim strahom od intimnosti i njezinih posljedica (boli) koje sam ja iskusila? Napustio me nakon što je čitao moj dnevnik o mom Ocu i nakon što sam ja rekla da mi ne može pomoći prepisivati dnevnik jer su u njemu stvari koje bi ga povrijedile.

13. lipnja 1933.
Ludilo. Kad stignem pred Artauda, on stoji otmjeno, ponosno, očiju ludih od sreće... Stižem u crnom, crvenom i u čeliku, kao Mars, ratnički, vodeći rat kako me Artaud ne bi dotaknuo. Osjećam njegovu napetu želju, tiransku, opsesivnu. Pogledam njegovu sobu: poput ćelije, siva, gola. Pogledam fotografije njegovog nevjerojatnog lica, glumačkog lica, ogorčenog, tamnog, promjenjivog... Razgovaramo, i ja ponavljam što sam rekla prije, da ne želim ništa osim povezanosti između naših umova, izmjenu između naših glava, i on mračno govori protiv mene. Ne sjećam se našeg razgovora. Sve se komešalo oko mene i u meni. Kleknuo je. Kleknuo je preda mnom i govorio strastveno, držeći me svojim očima, i ja sam zaboravila njegove riječi. Sve što se sjećam jest da me izvukao iz sebe, iz mog otpora. Sjedila sam tamo magnetizirana i moja ga je krv poslušala. Ljubio me proždrljivo, žestoko, i ja sam se predala. Grizao je moja usta, moje grudi, moj vrat, moje noge.
Ali bio je impotentan. Nastala je mrtva, teška stanka. Njegovo se lice izvinulo, a onda ukrutilo, kameno: „Odlazi", rekao je, „odlazi". Krut, hladan, brutalan.
Pogledala sam ga i rekla: „Ne. Zašto bih? Neću otići." I obrisala sam svojom maramicom njegovo mokro lice i ustala.
„Odlazi sad ili kasnije, nije važno. Ionako ćeš me prezirati. Izgubljen sam u tvojim očima.
Uzimam previše opijuma."
„Ne prezirem te. Sve to nije važno, uopće nije važno."
„To je strašno važno svim ženama."
„Meni ne." Govorila sam prigušeno. Kao da sam taj prizor znala napamet. Sekunda između Artaudove zapovijedi da ga ostavim i njegovog „ionako ćeš me prezirati" - u tom trenutku rascvjetala se sva moja mudrost ljubavi, rođena iz najveće boli. Nikad nisam osjetila Artaudovu impotenciju kao

nedostatak ljubavi. Znala sam da ga moram odmah spasiti od poniženja. Dok sam ležala tamo tako tiho nakon beskorisnog izljeva slatkoće, gotovo sam se nasmijala. Artaud je rekao: „Nemaš iste reakcije kao druge žene." Njegovo je poniženje smireno. Ustao je i napravio očajničku gestu.
„Apsolutno sam zadovoljna, Artaud. Nisam htjela ljudsku povezanost. Oprezna sam prema njima. Previše sam patila. Zaboravimo ovaj trenutak. On ne znači ništa. Geste ne znače ništa."

18. lipnja 1933.
Došla sam kući Henryju. Opisala sam Artaudove dramatične geste, kvalitete. Izmislila sam mnogo toga, da me Artaud pokušao prisiliti da uzmem drogu. Zabavljala sam i uzbudila Henryja. Bio je grozničav i ljubomoran. Rekao je: „Tvoje oči imaju prigušen sjaj, kao da si vodila ljubav."
Nisam mogla spavati. Progonio me Artaud; morala sam ga ponovno vidjeti. Otjerala sam Henryja one noći kad je Hugo trebao stići i sastala sam se s Artaudom u Vikingu, za istim stolom gdje smo se Henry i ja prvi put pogledali s ljubavlju. Drhtala sam. A onda je počela noć ekstaze. Napustili smo cafe jer su studenti iz Quartz Arts Balla izazivali nered i to je škodilo našem uzbuđenju (posljednji put kad sam ih vidjela, Henry i ja bili smo u hotelskoj sobi i ja sam im se htjela pridružiti!). Šetali smo u snu, u groznici, Artaud mučeći sebe i mene sumnjama, sumanutom pričom o vječnosti,
Bogu, o želji da ga osjetim fizički, a ja zanesena, rastopljena, ushićena, toliko da smo stali na molu i poljubili se strastveno, u ekstazi poput one s June, različitoj, rastućoj, mahnitom uzdizanju.
„Proživljavam najbolje trenutke svog života. Ovo je previše, previše!" Artaud je hodao, spotičući se gotovo s radošću. „Kakva božanstvena radost razapinjati biće poput tebe - tebe, koja si tako nestalna, neuhvatljiva. Kakva ekstaza držati te čitavu, tebe, koja nikada ne daješ sebe! Mon amour, mon grand amour!"
Sjedili smo u cafeu i on me uljuljkivao beskonačnim nježnim frazama, i njegov me žar prestrašio.
Rekao je: „Entre nous il pour-rait y avoir un meurtre."

Pismo Artaudu (poslano iz Valescure - St. Raphaela):6 Na-naqui, voljela bih da mogu ponovno tisuću puta proživjeti onaj trenutak na molu i svaki sat one večeri. Želim ponovno osjetiti tvoju nasilnosti i tvoju slatkoću, tvoje prijetnje, tvoju despotsku duhovnu moć... sav strah koji budiš u meni i probadajuće radosti. Strah jer očekuješ toliko od mene... vječnost, vječno, Boga... te riječi... sva pitanja koja si mi postavio.
Odgovorila bih na tvoja pitanja nježno. Ako sam se činila neuhvatljivom, to je samo zato što je bilo previše toga za reći. Uvijek osjećam život kao ciklus, dugačak niz događaja, krug, i ne mogu od- vojiti jedan fragment jer mi se čini da fragment nema značenja. Ali čini se da sve dolazi na svoje mjesto, da se stapa u zagrljaju, u vjerovanju svojim instinktima, u toplini i sjedinjenosti tijela. Potpuno vjerujem u ono što osjećamo kad smo zajedno. Vjerujem u onaj trenutak kad izgubimo svaku ideju o stvarnosti, o razdvajanju i razdvojenosti naših bića. Kad su knjige pale, osjetila sam olakšanje. Nakon toga sve je postalo jednostavno... jednostavno, i sjajno, i slatko. Tvoje ja, koje gotovo uzrokuje bol, tako čvrsto stišće... tvojega i sve ostalo što si mi rekao... zaboravila sam riječi; čujem nježnost i sjećam se da si bio sretan. Sve ostalo samo je mučenje naših umova, fantomi koje stvaramo... jer za nas ljubav ima goleme posljedice. Ja moram stvarati; to ima duboko značenje; i sadrži i upravlja svime. Za nas je važno da budemo izmiješani i združeni sa svim svojim impulsima i svojim inspiracijama... to je previše važno za nas! Brkamo to s vjerom, s magijom.
Zašto si, prije nego što smo sjeli u cafe, mislio da se ja udaljavam od tebe - samo zato što sam na trenutak bila bezbrižna, vesela, nasmijana? Zar nećeš nikad prihvatiti te trenutke, te podvodne struje? Nanaqui, moraš vjerovati u os mog života; moje je samooslobođenje golemo, varljivo, ali ono je takvo samo svojim oblikom. Voljela bih da možeš pročitati moj dnevnik iz djetinjstva tako da možeš vidjeti kako sam vjerna određenim vrijednostima. Mislim da uvijek prepoznajem prave vrijednosti... na primjer, kada sam te izdvojila kao aristokratsko biće u području koje je progonilo čitav moj život.

Nanaqui, ove večeri ne želim pobuditi neke ideje... želim samo tvoju prisutnost. Događa li se ista stvar i tebi, da odabireš dragocjeni trenutak (naš zagrljaj na molu) i čvrsto ga se držiš? Ja zatvaram svoje oči i ponovno ga usredotočeno proživljavam, kao u transu, kad više ne osjećam svoj sadašnji život, ništa, ništa osim tog trenutka. Ali nakon toga noć, procesija tvojih gesti i tvojih riječi, groznica, nemir, potreba da te ponovno vidim, velika nestrpljivost...

Drugo pismo: Možeš li prihvatiti moju duhovnost, toliko različitu od tvoje, jer se uspijeva uspeti iako je teško natovarena životom i veseljem? Nećeš se mučiti zbog mojih ljudskih korijena? Ja ne poznajem sreću na običan način, ali mi sunčan dan, topao, kao dan kad si me čekao na željezničkoj stanici, pričinja veliko veselje, i onaj dan kad si govorio kao da se mučiš sa svjetlošću jer je prijetila da će te rastopiti. Rekao si: „Imam samo bolne osjećaje." Sva ta veselja ne mijenjaju ništa u središtu mog života, a središte je tragičan osjećaj života koji nas ujedinjuje.
Ne čitam ništa osim tvoje knjige. Govoriš o šteti koju radim. Čini mi se da sam okrutna nenamjerno, zbog velikog pogubnog utjecaja. Nenamjerno nanosim bol i samo onima koji su me duboko razočarali
Ne, zapravo, možda to nije istina. Voljela bih ti reći istinu, Nanaqui, a ne pokušavati se opravdati.
U svakom slučaju, sve to nije važno, jer nikad ne živimo dva identična iskustva, to znaš. Svaki novi kontakt stvara novo iskustvo. Ti me nikad nećeš upoznati kroz moju prošlost, samo kroz ono što sam tebi i s tobom. A to je tako jer ti, i ono što ti jesi, prizivate ono najbolje u meni; ti istjeruješ i prizivaš mene kakvu drugi nisu upoznali. I pod tim ne mislim da ću ja prestati biti ono što jesam, jer ti imam mnogo toga za dati. Naše „suprotnosti koje se privlače", naše komplementarne kvalitete, dobre su. Osjećam da ću ti donijeti divan okus materijalnih stvari, stapanje rođeno iz topline i svoju sposobnost kretanja poput rijeke. Osjećam da ćeš se sa mnom manje često osjećati otuđeno. Ujedinit ćeš se sa životom jer ću ti ga ja ponuditi natopljenog duhom, a to je zagrljaj koji stvara i velika čuda. Bit će manje magle, manje zastoja, manje tjeskobe - savez između tebe i mene bit će produžen simboličkim stapanjem svih elemenata. Voda je pokret i u vodi čovjek stvara! Volim te.

19. lipnja 1933.
Ovdje sam u Nici, sama. Pobjegla sam od Hugove majke, od Ar-tauda, od Henryja, kako bih sakrila slom svog tijela. Pišem ljubavna pisma Henryju, Ocu, Hugu- Ne Allendvju jer se ponaša inatljivo, poput žene. Ne podnosi svoj poraz kao mudrac. A Artaud me pitao: „Što si učinila Allendyju? Učinila si mu nažao." I: „Zašto odaješ taj grozan dojam - zla - okrutnosti - zavodljivosti, prijetvornosti, površnosti? Je li to samo dojam? Mrzio sam te u početku kao što se mrze svemoguće zavodnice. Mrzio sam te kao što se mrzi zlo."
Osjećam se vrhunski nevino, ali učinila sam zlo. Počinila sam sva svetogrđa. I sad moram biti samo zlo, jer čak ne osjećam ni kajanje. Ne osjećam kajanje prema Hugu, ni Artaudu, ni Henryju. I postajem svjesna da sasipam nekakvu osvetu na muškarce, da me vražja sila tjera da pobijedim i napustim ih. Ne znam istinu. Jesam li napustila Allendyja jer sam htjela samo zadovoljstvo pobjede ili jer me razočarao? On me jest razočarao i razbio mi iluzije. Život, ili moja vlastita genijalnost, pruža mi prekrasna opravdanja. Svatko tko zna kakve sam seksualne torture od početka trpjela, oslobodio bi me krivnje za izdaju. Čak i moja Majka zna za moje očajničke posjete liječnicima, koji su mislili da sa mnom nešto nije u redu.

Samoća. Tražim da budem podijeljena - tražim tu napetost i višestruki tijek. To je pravi izraz mene. Dok satima hodam sama, prihvaćam se, prihvaćam što jesam. Više se ne osuđujem niti dopuš- tam drugima da me osuđuju. Poslušnost misteriju, koji dnevnik pokušava samo opisati, ne više objasniti.

Henry spava u meni kao moja vlastita krv i tijelo, spava i miče se. Artaud progoni moje misli i pobuđuje groznicu, pobuđuje prirodno cvjetanje koje želi u svemir, teži usponu.
Henry je primijetio da, kada nekoliko dana živim s njim, postanem teža, pospana, orijentalna - gušća - moje se tijelo širi, uzbuđenje ide prema dolje, u teškim, savršenim krugovima, i plimama, i tijeku.
Ovdje, sama, hodam teškog tijela i lagane savjesti.
Znala sam da nešto postaje tvrđe u mojoj srži, da sam odlučna drugima donositi život kao i bol, da čovjek može donijeti život samo kada donosi i bol. Henry mi piše: „Plesala si oko mene tog dana poput vjetra. Toliko mi nedostaje ta vatra i svjetlost koju širiš. Stvari su se umrtvile otkako sam otišao iz Louveciennesa."
Život i bol. Voda, zemlja, vatra, zlo.
Put je ucrtan za mene. Ne mogu se zaustaviti. Sad se živopisno prisjećam legende o Alraune.
Alraune, stvorena, prisiljena na destrukciju poput nekog tko je opsjednut. O, Bože!
Odmah sam se sjetila nekoliko malih scena: Hugo, koji se vraća iz Londona nakon desetodnevne odsutnosti, a ja se osjećam kao da se vraća Joaquin. I još nosim u sebi žar Artaudovih riječi. Hugo i ja u našoj spavaćoj sobi - njegovo tijelo, koje je prekrasno, nago - i ja, tako hladna, tako hladna, tako hladna da pronalazim izliku za svađu, da bih odgodila zagrljaj. I Hugo čeznutljivo otvara mali paket dok ja pokrećem svađu, pretvarajući se da ne primjećujem njegovu gestu.

On je zgrožen jer, kaže, nikad ga nisam dočekala na taj način - nešto se ispriječilo između nas. Odjednom osjećam rast samilosti. Ispričavam se, pretvaram da sam ljubomorna na posjet njegove majke, ljuta zbog toga; i prepuštam se njegovu zagrljaju, primam njegov mali poklon.
I danas sam rekla: „Mora postojati patnja." Patnja je također život. Ali me tisuću puta muči kad mučim druge. Noćas sam luda od smilovanja.
Henry također sjedi u cafeu i plače jer sam otišla na dva tjedna.

Sva je moja radost mrtva. Sjedam i pišem pisma Hugu, pisma koja me podsjećaju na Henryjeve riječi o Juneinim pismima: „Pisma poput ovog sve izbrišu."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Dnevnik ljubavi (1932.-1934.)

Počalji od Mustra taj Sub Mar 10, 2018 7:39 pm






20. lipnja 1933.
Povrijedila sam Allendyja pišući mu neosobno. Povrijedila sam Eduarda pišući mu o Artaudu.

Pišem Artaudu:8 Nanaqui, ljubavi moja, volim te toliko da te ne želim povrijediti. Došla sam ti reći istinu, onoliko koliko poznajem sebe. Došla sam te zamoliti da me zaboraviš, zaboraviš, izbrišeš me iz svog života, jer je dojam o kojem si mi govorio istinit. Ja činim štetu, nanosim mnoge boli, i sve što znam jest da ja patim najviše, više nego oni koje povrijedim. To je misterij za mene, grozan, zastrašujući misterij koji Allendy nije uspio objasniti.
Slušaj me. Dala sam život, svjetlost i toplinu onima koje sam voljela, ali sam im dala i bol. Allendyja, kojem sam se povjeravala, iako sam bila svetica, zaklinjem se, ipak sam ga povrijedila. Razumiješ li sad zašto sam toliko pisala o legendi o Alraune - ženi koju je stvorio alkemičar? Prirodne sile zatrovane su znanstvenim formulama - i Alraune je stvorena da uništava. Te dvije sile sukobljavaju se u meni. Allendy misli da se osvećujem za grozne patnje koje sam prošla.
Slušaj, Nanaqui. Kao dijete ja sam obožavala svog Oca, tijelo i dušu (uvijek zajedno, tijelo podložno duši). Kad mi je bilo deset godina, moj nas je Otac napustio, ostavio moju Majku i uzrokovao njezinu patnju. Ali za mene - ja sam bila ta koju je napustio. Već sam bila čudna, uopće ne stvarno dijete, i imala sam predosjećaj da će nas napustiti. U trenutku njegovog odlaska čvrsto sam se držala za njega. Moja majka nije razumjela moj očaj.

Nisam ga ponovno vidjela do prije mjesec dana. Dvadeset godina! Postala sam vrlo ozbiljna i godinama sam plakala. Potpuno sam prestala vjerovati životu. Povukla sam se u sebe i počela tajni život u svom dnevniku. Okrenula sam se od stvarnog života.
Bili smo strašno siromašni u Americi. Pozirala sam kao model za slikare. Kad mi je bilo šesnaest, Eduardo, pjesnik i glumac, zaljubio se u mene. Kao što sam ti rekla, do prije godinu dana moj fizički, senzualan život bio je dugačko mučeništvo jer moja duša nije u tome sudjelovala. Impulsi mog tijela slušaju one mog duha. No, Eduardo je bio homoseksualac i njegova ljubav nije bila potpuna. U to sam vrijeme htjela sve, apsolutnu ljubav.
S devetnaest sam se zaljubila u Huga - prije svega u njegov dobar, pošten karakter. Ne mogu objasniti zašto, ali naš je brak bio i jest fizičko mučeništvo za mene; pa ipak, sedam sam godina bila vjerna. Prije godinu dana eksplozija patnje i strasti izbacila me iz ravnoteže, najprije u zagrljaj žene, potom u zagrljaj muškarca o kojem sam ti pričala. Odrekla sam se jalove bitke u zamjenu za ideal.
U to sam vrijeme otišla vidjeti Allendyja. I počela sam činiti loše stvari - činiti svaku vrstu svetogrđa. Allendy mi je govorio: „Nauči se odvajati." Obeshrabrio me od potrage za apsolutnim, jer me moja glad za apsolutnim uvijek odvela ravno u katastrofu. Osjećala sam duboko razočaranje. Sva ta obećanja, prilagodbe normalnom životu, izazivala su mi mučninu. Osjećam da sam gora nego što ljudi misle da jesam, i imam veće moći sublimacije nego što to shvaćaju.
Dala sam ti čiste, jednostavne činjenice. Kad ti kažem da je malo žena bilo tako strogo prema sebi kao ja, vjerujem da je to istina, dijelom jer sam uvijek bila tako jako dovođena u napast, tako tražena, tako su mi laskali. Istina je i da sam tražila previše od života i da sam bila okrutno razočarana. Proživljavam trenutke velikog ogorčenja. Istina je da je prvi bolan šok koji me opsjedao dvadeset godina uzrokovao da se povučem, da postanem neuhvatljiva, hiper-osjetljiva, narcisoidna. Jer svaki kontakt, svako ljudsko iskustvo meni se činilo opterećeno tugom. Ja sam sretna samo u svojoj mašti. Ili u životu kakav sam vodila ovu posljednju godinu, elementarni život sunca, zemlje, vatre, a ne i život uma - ili vrlo malo uma.
Kad sam te prvi put srela, rekla sam ti da ne želim da budemo fizički zajedno. Doista sam podijelila svoj život; dobrovoljno sam ga rastrgala na dva dijela. Jako se bojim patnje, toga da sama budem tako strašno potpuna. Bojim se - ne, prestravljena sam - da ću te razočarati, Nanaqui, povrijediti, i najtužniji je dio da sam ja žena u svojoj slabosti, a ipak sam sposobna za veliku predanost
ja sam mješavina svega, sposobna za sve. Ali tebe, kojeg osjećam kao tako tužnog i bolno osjetljivog, tebe ne želim povrijediti.
Dršćem... danas... previše je ljudi nesretno danas zbog mene. To je grozno, Nanaqui... uzrokovala sam Hugovu patnju. Najgore, najgore što si mislio o meni tog prvog dana je istina. Imao si pravo što si me mrzio, što si pobjegao od mene. Molim te da me mrziš. Misli da sam samo koketa, bezvrijedna, okrutna žena. Bježi. Kažeš da bi mogao zaboraviti, mogao poništiti sliku... Onda vjeruj da sam ti lagala, da ti lažem sada. Da sam se, kad sam bila dijete, tako potpuno dala da još imam modrice. Da se otad život čini pun terora i okrutnosti i da sva ljubav koja mi je sad ponuđena ne može ponovno izgraditi, ponovno stvoriti ili mi vratiti moje samopouzdanje.
Pa ipak, iskoristila sam sve to tako dobro; sublimirala sam toliko mnogo i iskoristila svoje iskustvo da bih razumjela druge. Volim upotrijebiti ono što sam naučila kroz vlastitu patnju kako bih davala drugima i štitila ih. Volim samilost, Nanaqui, jer kad nisam opsjednuta vlastitim demonom, osjećam bezgraničnu samilost, smilovanje toliko jako da me čini kukavicom. Mogla bih ti učiniti najveće dobro, jer za nekog kao ti nježnost i dobrota moraju biti natopljene i inteligencijom. Čovjek mora znati kako voljeti s razumijevanjem. Najveće dobro i najveća šteta. Da barem nisi tako sličan me- ni, da barem ne očekuješ sve od mene — sve, ono apsolutno! Ja prepoznajem u tebi svoj nedostatak kompromisa. O, Artaud, oni koji donose život i svjetlost donose i bol... Reci mi da razumiješ. Zaboravi me. Dajem ti dokaz nevjerojatne ljubavi!

21. lipnja 1933.
Šaljem svoje pismo Artaudu, ispunjena kajanjem što sam ušla u njegov život. Potom me, čim stigne iz Španjolske u Pariz, nazove moj Otac.

Onda mi piše Henry: Čekam nestrpljivo tvoje pismo. Što da radim? Nesretan sam. Ukrcao bih se na vlak i otišao danas na jug kako bih bio negdje blizu tebe. Mrzim ti govoriti da sam jadan, ali to je istina. Možda te samo želim čuti. Čini mi se da je prošlo toliko mnogo vremena otkako sam otišao iz Louveciennesa. Smjesta mi napiši odgovor. Sve mi se čini trulo. Mrzim Pariz. Mrzim čitav svijet. Isuse. Ne znam što me spopalo. Volim te - užasno. Ne bih mogao učiniti nijednu stvar bez tebe. Upravo sam shvatio da si mi ti čitav svijet. I kad sam govorio tako rječito o svojoj samostalnosti, bio sam samo hvalisavac i lažljivac. Potpuno sam dezorijentiran...

Čudni dani. Vrijeme je tako loše da sam stvorila vlastito vrijeme. Ignorirala sam mjesto, hotel.
Živjela sam u sebi, pisala pisma, sanjala, zadovoljna.
Kad sam stigla ovamo, pronašla sam telegram od Oca. Danas, budući da sam znala da je bolestan, nazvala sam ga. Sve ekstrava-gantnosti za koje nemamo novca. To su stvari koje sebi često uskraćujem, nasilno, žestoko, s krajnjom strogošću.


22. lipnja 1933.

Danas sam se probudila i osjećala nevino - osjećala da je moje pismo Artaudu rođeno iz prevelikog obzira. Da preuveličavam zlo koje činim. Da nisam doista dovoljno hrabra da bih činila zlo... Duboko sam zbunjena!

Artaudu: Vjerujem da si morao osjetiti višak skrupula u mom posljednjem pismu. Vrlo sam stroga prema sebi, Nanaqui, i osjećam kako me strogost tvoje duše vuče prema dolje. Tvoja prvotna mržnja prema meni, ti, koji si tako intuitivan, uznemirila me i jako povrijedila. Za tvoje dobro pokušala sam gledati na sebe izravno. Ako čovjek ima duše, to se vidi na čudne načine, ne kroz djela. Što ti sad vidiš? Ja vjerujem u tvoje uvide.
Zabrinuta sam za tvoju sreću. To je jedina svrha svega što ti pišem. Čekam oslobođenje. Znaš li što znači tražiti oprost? Allendy mi je u potpunosti oprostio. Ali ti? Tvoje su sumnje probudile nove i grozne brige u meni.
Sjećaš li se romana Dostojevskog Zli dusi, koji kaže: „Jednaku količinu radosti dobivam čineći zlo kao i čineći dobro"? Ja se ne osjećam tako. Osjećam veliku radost samo kad stvaram. Najveću radost osjećala sam one večeri koju smo proveli zajedno, kad si govorio o svojoj sreći!

Da. Nije bilo radosti onog dana kad je Eduardo pozvonio u Louveciennesu dok smo Henry i ja ležali u krevetu. Nije bilo radosti kad sam rekla Allendyju:„Voljela sam te" (u perfektu) i on me ispravio. Nije bilo radosti onog dana kad sam ostavila Eduarda u hotelskoj sobi. Nije bilo radosti kad sam povrijedila Huga. Vrag koji me opsjeda i prisiljava me da primijenim svoju moć, tjera me pobijediti muškarce, ne daje mi radost u destrukciji. Je li to dokaz ičega?
S moći koju imam, kakvo bih zlo mogla učiniti da jednostavno kažem Eduardu istinu o njemu, Henryju, Hugu i Artaudu, a to zlo činim u svom dnevniku. Moje zlo bit će posthumno - nemilosrdne istine!
Da, zlo koje ne počinim, napišem.
Donc, ja sam i sila stvaranja i destrukcije. Assez. Umorna sam od svojih strepnji.

Ne mislim o Artaudu kao o tijelu. Od njegovog tijela poznajem samo oči. Sviđa mi se njegova mršavost, njegove geste. On izgleda poput svojih misli. Kad sam ga vidjela na konferenciji na Sorboni, izdaleka, izgledao je poput pjesnika - što nije tjelesni opis. Ja ne želim biti blizu njegova tijela. Zašto on želi tu blizinu? Lažem mu o tome. Nemam želje za njim. Zaljubljena sam u njegov um, u najdeli- katniju od svih inteligencija, od svih nadnaravnih manifestacija. Voljela bih mu samo pisati, ne biti s njim. On je genij apstrakcije. On vlada nad apstraktnim. Tu me drži začaranom. „Moja je jedina meta radni mehanizam duše. Ja samo zapisujem bol neuspjele prilagodbe. Je suis un abime complet."
Bacila sam sebe u taj ponor apstrakcije.

Henry ne može podnijeti svoju samoću i vozi bicikl kako bi mi došao bliže.
Mislim na Henryja na cesti, kako zdušno jede u jeftinom restoranu, sklapa prijateljstva s konobarima i radnicima.

Previše previranja u mislima... mozganja. Čekam svog Oca s dubokom radošću i nestrpljenjem. Moj Dvojnik. Kakve bih prečace pronašla s njim. Ipak je radost, također, međusobno se suočiti kad smo već stvoreni, već stari. Iako on i ja nikad nećemo biti iskristalizirani. Uvijek u trenutku.
Sutra, sutra počinje još jedna romansa!

23. lipnja 1933.
Prvi dan priče o mom Ocu. Kralj Otac stiže nakon što je pobijedio paralizirajući lumbago. Blijed. Patnik. Nestrpljiv da dođe. Čini se hladan i formalan, ali ja ću kasnije saznati da je nesretan i da smo se on i ja trebali naći na stanici - formalno. Skriva svoje osjećaje. Njegovo je lice maska.
Odmah krećemo u šetnju. Govori o „sustavu" koji smo izgradili i prema kojem živimo. Našem vlastitom. Ali nismo pronašli nikog s kim bismo živjeli. Funkcionira za nas same. To je svijet. Mi smo sami u njemu. Imamo čudan način gledanja na stvari. Prema sadašnjim standardima, mi smo nemoralni. Nismo bili odani ljudskim bićima, nego sebi. Unutrašnjem rastu. Mi smo barbarski i podsvjesni. Mi smo živjeli kao civilizirani barbari. Najbarbarskiji i najpodsvjesniji.

Ne razgovaramo. Tek jedno drugom potvrđujemo teorije. Naši se izrazi međusobno spajaju. Ne postoji dodirna riječ. Fokusirani... na isti stav. On kaže: „Točno. Uvijek sam želio biti potpun - to jest, civiliziran, ali i barbarski, jak, ali osjećajan." Taj je cilj ostvario kao nijedan drugi muškarac na ovom svijetu. Njegov je čitav život remek--djelo ravnoteže, gdje se sakupljaju najveći elementi za neravnote- žu. Ravnoteža nevjerojatne finese, iznad najdubljeg ponora. Prepoznajem u njemu kralja - vođu mentalnog svijeta koji sam ja sama stvorila, i u kojem je Henry pobjeđivao svojom silom, životnoš-ću, Allendy svojim apstrakcijama. Ali sličnost, konačna potpuna sinteza, jest u Ocu. Vidim u Ocu cjelinu - završenu stvorenu cjelinu. Zaslijepljena sam.
Sat vremena lebdjeli smo u visini. Za ručkom je bio trijezan, i „liječnik". Ponovno hladan u dojmu. Shvatila sam kako me ta maska terorizirala. Napeta volja, kritičnost, strogost. Kako sam kao dijete bila puna mrklog straha da se ovog čovjeka nikad neće moći zadovoljiti. Pitam se koliko je ovaj osjećaj Očeve zahtjevnosti pridonio potrazi za savršenstvom koja me progoni. Pitam se kakva me pritajena svjesnost o njegovim zahtjevima, očekivanjima od života, tjerala na velike napore koje sam činila.
Nije mi dao da mu pomognem raspakirati se. Bio je ponižen svojom krutošću. Postupao je prema meni kao prema zaručnici. (Rekao je Mariji: „Moram se ići naći sa svojom zaručnicom." Nekad me zvao svojom zaručnicom, nakon što sam mu poslala svoju fotografiju u dobi od šesnaest godina). Vidjela sam njegov ponos, i njegovu taštinu, koliko mrzi što pokazuje svoju slabost, bolest, ne- povoljan položaj. I u istom trenutku u kojem sam vidjela te karakteristike u Ocu, vidjela sam ih jasno u sebi. Koketeriju. Strah od intimnosti. Neumjereno poštovanje iluzija. Pa ipak, svih dana njegove

bolesti nije bilo nijednog trenutka razočaranja. On je bolest nosio s takvom otmjenošću i takvim dostojanstvom. Iako mu je kretanje pričinjalo užasnu bol, okupao se, obrijao; kosa mu je bila nami- risana, nokti besprijekorni.
Nisam inzistirala. Znala sam da će se polako prepustiti intimnosti, mojoj brizi, mojoj nježnosti. Malo se odmorio. Došao je k meni svjež, besprijekoran, odjeven u krajnju, suptilnu eleganciju.
Hodajući ukočeno, ali uzdignute glave, zbijajući šale na račun svoje slabosti. Ljudi u hotelu, njemu na usluzi, obožavali su ga, udovoljavali njegovim hirovima.
Izveo me u svom prekrasnom automobilu. I ja sam vidjela da je za njega auto, kao i za mene, igračka koja mu daje osjećaj moći. Bio je ponosan na njega. Najprije smo se pobrinuli za one stvari bez kojih nije mogao živjeti: određene kekse, Quaker Oats za doručak, sirup itd. Tu je njegov svijet bio nemilosrdno uredan. Red. Red u detaljima. Potreba da ima stvari po svaku cijenu. Sve logično, dio široke mreže. Keksi su nužni za zdravlje. Uređeni svemir u kojem borba protiv lošeg zdravlja ne prestaje. Jedina tragična mana u nas oboje. Zdravlje koje ne uspijeva slušati tiraniju naših aspiracija.
Vidjela sam u njemu rigidniji obrazac. U određenim trenucima ja se mogu prepustiti, biti bez ičega. Njegov je život ukalupljeniji od mog. Ja volim određene stvari, poput doručka u krevetu, cigarete Sultane, taksije, parfem, ali mogu ih se odreći u svakom trenutku.
U automobilu, dakle, Otac je organizirao detalje svog života. I onda je jurnuo uz more, uživajući u svjetlima, bojama. Ja sam sjedila na stijeni, okrenuta prema moru.
Taj je trenutak zamišljao, vizualizirao i namjerio se ostvariti ga. I tu smo razgovarali o njegovim ljubavnim aferama kao što ja činim, miješajući užitak s kreativnošću, zainteresirani za stvaranje ljud- skog bića kroz ljubav. Igrajući se dušama. I ja sam ga promatrala, promatrala njegovo lice. I znala sam da mi govori istinu, da mi govori onako kako ja govorim svom dnevniku. Da mi daje sebe. To ja bilo je velikodušno, maštovito, kreativno. I u određenim trenucima neizbježno neistinito. Napustio je ženu kad je ona prestala za njega imati značenje jer je nije volio, kao što ja ne volim Allendyja ili Artauda.

Večer. U njegovoj sobi. Govori mi o svom životu s Majkom. To je otkrivanje, i ja znam da je sve istina jer prepoznajem karakteristike u Majci koje su učinile takav život mogućim. Duboko sam šo- kirana. Prvo, jer je čudno otkriti seksualni život svojih roditelja -svoje majke. Drugo, jer mi se Majka činila puritankom... uvijek. Tako rezervirana, tako nemilosrdna, tako tajnovita glede seksa. Vjera. Moral. Buržoazija.
I sad sam otkrila rat, seksualni rat, poput onog između Lawrencea i Friede, June i Henryja. Otac, koji se pokušava uzdići kao umjetnik; Majka pauk, proždrljiva, bestijalna, čulna, natura-listična, neromantična. Uništavačica iluzija. Neodržavana, prljava, bez koketerije ili ukusa. Mogla je skinuti svoju periku pred Ocem, izležavati se u kimonu. Odvratna lista primitivnih detalja. Miris znoja, jak miris neispranog seksa. Te su stvari mučile mog Oca, aristokrata, prokletog usto pretjeranim osjetom mirisa - strašću za parfeme i uglađenošću. Ženski ulošci ostavljeni na noćnom stoliću, donje rublje koje nije mijenjano svakog dana. I pohotna, seksualno uzbuđena do očaja Očevom vatrenošću (i ja sam te noći otkrila njegovu vatrenost, koju sam predosjećala), jer je bio sposoban uzeti Majku nekoliko puta dnevno, svakog dana, pa i nakon najtežeg rada, nakon posjeta ljubavnici - da bi smirio njezine sumnje. Majka nije razumjela ništa, nije ju se moglo urazumiti, bila je primitivna u svojim ljubomorama, iritantna, despotska. Grozne su svađe izbijale između njih. Nasilne scene u kojima je Otac iscrpljivao energiju koja mu je trebala za druge svrhe. Konačno, radi mira, popustio je. Čitao je za stolom kako bi izbjegao svađe (taj detalj sam ja interpretirala kao ravnodušnost prema nama).
Ono što ga je sprečavalo da napusti Majku bila su djeca. Otac ima jak španjolski osjećaj za klan, osjećaj za očinstvo, svetost obitelji.
Ne mogu zapisati čitavu priču o Očevom životu kao što mi ju je on ispričao. Ono što želim jest obuhvatiti ga, tog kralja, usamljenog i upornog vizionara, vizionara ravnoteže, pravednosti, logike, transcendental izma.

Samilost koju je taj brak izazvao u meni odjednom je zamijenila iskra ironične zabave. Razgovarali smo o svojoj dijaboličnosti. Rekla sam Ocu o tome kako mi se sviđa ići u krevet i s Henryjem i s Eduardom u istoj hotelskoj sobi (ne u isto vrijeme!) - a zašto, pitala sam ga? Jednostavna izjava otkrila mu je čitav svijet. Nasmijao se: ,,I ja sam to radio." Vidjela sam da je ta izjava dovela do posljedica u njemu - razotkrila tajne. Tajni, ironični savez sličnosti između nas.
Kad sam ga napustila, poljubila sam ga sinovski, bez osjećaja kćeri. Odjednom je sagnuo svoju glavu i poljubio mi vrat.
Dok sam išla hodnikom prema svojoj sobi, stajao je i gledao me, ali ja to nisam znala. Prije nego što sam ušla, okrenula sam se, očekujući da ga vidim. Bilo je premračno u hodniku i nisam ga vidjela. Ali on je vidio da sam se okrenula.

Idućeg jutra nije se mogao pomaknuti iz kreveta. Bio je očajan. Ja sam ga obavila veseljem i nježnošću. Konačno sam raspremila njegove torbe dok je razgovarao sa mnom. I nastavio je priču o svom životu. Donijeli su nam jelo u sobu. Nosila sam svoj satenski negliže. Sati su brzo prolazili. I ja sam govorila - ispričala sam mu priču o bičevanju. Kad sam opisala kako sam se odmaknula i pro- matrala uobičajenost te scene, Otac je bio zadivljen. Činilo se da je ta činjenica ponovno dotaknula neku tajnu oprugu u njegovoj prirodi. Na trenutak se činilo kao da ne sluša, kao da je zaokupljen snom o svom otkriću - kao što se meni dogodi s ljudima. Ali onda je rekao: „Ti si sinteza svih žena koje sam volio."
Gledao me neprestance. Rekao je: „Dok si bila dijete, bila si prekrasno napravljena, formirana.
Imala si takav dos cambre. Volio sam te fotografirati."
Čitav sam dan sjedila na podnožju njegova kreveta. Milovao je moje stopalo. Tad je pitao: .Vjeruješ li u snove?"
„Da."
„Sanjao sam te i taj me san prestrašio. Sanjao sam da si me zadovoljavala prstima urešenima draguljima i da sam te ljubio kao ljubavnik. Prvi put u životu bio sam prestrašen. Bilo je to nakon mog prvog posjeta Louveciennesu."
„I ja sam sanjala tebe."
„Ne osjećam se prema tebi kao da si mi kći."
,Ja se ne osjećam prema tebi kao da si mi Otac."
„Kakva tragedija. Što ćemo učiniti po tom pitanju? Sreo sam ženu svog života, idealnu, a ona je moja kći! Ne mogu te čak ni poljubiti kako bih htio. Zaljubljen sam u vlastitu kćer!"
„Sve što ti osjećaš, osjećam i ja."
Nakon svake od tih fraza, došla je dugačka stanka. Teška tišina. Velika jednostavnost fraza. Nismo se ni pomakli. Gledali smo jedno u drugo kao u snu, i ja sam mu odgovarala s čudnom iskrenošću, izravnošću.
„Kad sam te vidio u Louveciennesu, strašno si me smela. Jesi li i ti to osjetila?" rekao je. „Ti si mene uznemirio."
„Dovedi ovamo Freuda i sve psihologe. Što bi mogli reći o ovome?" Još jedna neizvjesnost.
,,I ja sam se užasno bojala", rekla sam.
„Taj nas strah ne smije učiniti neprirodnima jedno prema drugom. I ja sam se to više uplašio, Anais, kad sam shvatio da si ti oslobođena žena, affranchie."
„Ja sam već osjetila da sam pritisnula kočnice."
„Ja sam bio očajnički ljubomoran na Huga."
Otac me zamolio da mu se približim. Ležao je na leđima i nije se mogao micati.
„Daj da ti poljubim usta." Stavio je svoje ruke oko mene. Oklijevala sam. Mučila me kompleksnost osjećaja, želja za njegovim ustima, a ipak sam se bojala, osjećala da ću poljubiti brata, a


ipak bila u napasti - prestrašena i puna želje. Bila sam razapeta. On se nasmijao i otvorio svoja usta. Poljubili smo se, i taj je poljubac oslobodio val želje. Ležala sam preko njegova tijela i na svojim sam grudima osjetila njegovu želju, tvrdu, pulsirajuću. Još jedan poljubac. Više teror nego radost. Radost je nešto što se ne može imenovati, opskurno. On je tako lijep - poput boga i ženskast, zavodljiv i iskle- san, tvrd i mekan. Tvrda strast.
„Moramo izbjeći posjedovanje", rekao je, „ali, o, daj da te poljubim." Milovao je moje grudi i vrhovi su očvrsnuli. Opirala sam se, govorila ne, ali moje su se bradavice stvrdnule. I kad me njegova ruka milovala - o, iskusnost tih milovanja - smekšala sam se. Ali čitavo vrijeme jedan dio mene bio je tvrd i prestrašen. Moje se tijelo prepustilo penetraciji njegove ruke, ali ja sam se opirala, opirala sam se užitku. Opirala sam se pokazivanju svog tijela. Razotkrila sam samo svoje grudi. Bila sam plaha i nevoljna, a ipak strastveno dirnuta. „Želim da uživaš, uživaš", rekao je. „Uživaj." I njegova su milovanja bila tako silna, tako nježna; ali ja nisam mogla i da bih pobjegla od njega, pretvarala sam se. Ponovno sam legla preko njega i osjetila tvrdoću njegovog penisa. Razotkrio se. Milovala sam ga svojom rukom i vidjela sam da drhti od želje.
S čudnom nasilnošću podigla sam svoj negliže i legla preko njega.
„Toi, Anais! Je n'aiplus de Dieu!"
Ekstatično, njegovo lice i ja, sad mahnita od želje da se sjedinim s njim... valovito se gibajući, milujući ga, čvrsto se držeći za njega. Njegov je grč bio strahovit, po čitavom njegovom tijelu. Ispraz- nio je čitavog sebe u mene... i moja predanost bila je golema, čitavim mojim bićem, i samo je taj istinski strah zarobio vrhunski grč u meni.
Tad sam ga htjela napustiti. Ipak, u nekom udaljenom dijelu mog bića, gnušanje. I on se bojao te reakcije u meni. Htjela sam pobjeći. Htjela sam ga ostaviti. Ali vidjela sam ga tako ranjivog. I bilo je nešto tako grozno u njegovom ležanju na leđima, razapetom, a ipak tako moćnom - nešto što izaziva divljenje. I ja sam se sjetila kako je u svim mojim ljubavima postojala reakcija udaljavanja - da sam se uvijek tako bojala. I tim bijegom, ne bih ga htjela povrijediti. Ne, ne nakon godina boli koje mu je prouzročilo moje posljednje odbijanje. Ali u ovom trenutku, nakon strasti, morala sam barem otići u svoju sobu, biti sama. Bila sam otrovana ovom sjedinjenošću. Nisam bila slobodna uživati u njegovom sjaju, veličanstvenosti. Neki osjećaj krivnje pritiskao je moju radost i nastavljao pritiskati mene, ali njemu to nisam mogla priznati. On je bio slobodan - bio je strastveno slobodan - bio je stariji i hrabriji. Naučit ću od njega. Konačno ću biti ponizna i naučiti nešto od svoga Oca!

Otišla sam u svoju sobu, zatrovana. Maestral je puhao, puhao, suh i vruć. Puhao je danima, od trenutka kad sam stigla. Iscrpljivao mi je živce. Nisam mislila ni na što. Bila sam podijeljena, i umirala zbog te podijeljenosti - borba da uhvatim radost, a radost je nedostižna. Opresivna nestvarnost. Život se ponovno povlači, skriva od mene. Imala sam čovjeka kojeg sam voljela svojim umom; imala sam ga u svom zagrljaju, u svom tijelu. Imala sam esenciju njegove krvi u svom tijelu. Čovjek kojeg sam tražila po čitavom svijetu, koji je obilježio moje djetinjstvo i progonio me. Voljela sam njegove fragmente u drugim muškarcima: oštroumnost u Johnu, smilovanje u Allendvju, apstrakcije u Artaudu, kreativnu snagu i dinamičnost u Henryju - i cjelina je postojala, tijelo i lice tako prekrasni, tako vatreni, takve goleme snage, svi ujedinjeni, sintetizirani, s više oš-troumnosti, s više apstrakcija, s više snage i s više senzualnosti!
Ljubav tog čovjeka, zbog sličnosti između nas, zbog krvne povezanosti, istrošila je moju radost. I tako je život zaigrao sa mnom svoju staru igru raspršenja, gubitka svoje opipljivosti, svoje normal- nosti. Maestral je puhao, i oblik i okusi bili su uništeni. Sperma je bila otrov, ljubav koja je bila otrov...

Kad sam mu ujutro rekla da sam htjela pobjeći, da sam osjetila kočnice, oklijevanje, jednostavno je rekao: „Ne možeš to učiniti. Moraš biti jača od toga. Moraš imati hrabrosti. Mi proživljavamo nešto sjajno, fantastično, jedinstveno..."
,,A ako ti se opirem?"

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Dnevnik ljubavi (1932.-1934.)

Počalji od Mustra taj Sub Mar 10, 2018 7:40 pm




„Zavest ću te", rekao je smijući se.
„Ti ne žališ ni zbog čega?"
„Ništa! Sinoć je bila fešta San Juana. Prekrasna noć za našu sje-dinjenost. Sagorjeli smo sve predrasude. Zapalili smo novu strast. Nikad, nikad nisam osjetio nešto tako apsolutno. Kako sam se predao tebi! Svi drugi trenuci ljubavi, sada to shvaćam, bili su nepotpuni - tek igra. Sinoć sam shvatio što ljubav jest. Izlio sam čitavo svoje biće u tebe."
Sve se to činilo previše divnim da bi se uništilo.

Proveli smo još jedan dan u njegovoj sobi. Kretao se teško i uz veliku bol, a ipak se obrijao i okupao. Sjedio je u naslonjaču i čitao mi svoj rukopis o glazbenim mišljenjima i skicama. Između su bile autobiografske skice i pjesme - romantične pjesme. Čitava je knjiga bila romantična, idealistična, ne mišićava ili dinamična kao njegov život. Njegov je vlastiti život remek-djelo.
Noću - milovanja. Moli me da se skinem i legnem uz njega. Njegova milujuća podatnost i moja, osjećaji koji idu od glave do pete vibracije svih osjeta, tisuće novih vibracija... nova sjedinjenost, jed- noglasje istančanosti, profinjenosti, oduševljenja, jasnije svjesnosti, i percepcije, i ticala. Radost koja se širi u prostranim krugovima, radost za mene bez klimaksa zbog one dublje, unutarnje sputanosti. Ipak, samo nedostatak klimaksa i otkrivanje, upravo zbog tog nedostatka, kakav intenzitet bismo on i ja mogli donijeti obuhvatnosti, ra-dijusu i dugama klimaksa.
Sjedili smo budni do dva ili tri i razgovarali: „Kakva tragedija što sam te pronašao, a ne mogu te oženiti." On je bio taj koji je zaokupljen time da me očara. On je taj koji je govorio, koji je bio nestrpljiv, koji je pokazao sve svoje zavodljivosti. Ja sam bila ta kojoj se udvaralo, veličanstveno. I rekao je:
„Kako je dobro što ti mogu udvarati. Žene su uvijek progonile mene, udvarale mi se. Ja sam prema njima bio samo galantan."
Beskonačne priče o ženama. Pothvatima. Istovremeno me učio posljednjim vještinama u ljubavi - igrama, istančanostima, novim milovanjima. Na trenutke sam imala osjećaj da je tu doista Don Juan, Don Juan koji je posjedovao više od tisuću žena, i ja sam tu ležala učeći od njega, a on mi je govorio kako sam talentirana, kako posjedujem nevjerojatnu ljubavnu senzibilnost, kako sam prekrasno usklađena i primljiva. Zapanjen bogatstvom mog meda. „Hodaš poput kurtizane iz Grčke. Kad hodaš, izgledaš kao da nudiš seks."

Dok sam hodala niz mračni hodnik do svoje sobe - s maramicom među nogama jer mu je sperma preobilna - puhao je maestral i osjećala sam veo između života i sebe, između radosti i sebe. Sve se to razvilo kako se trebalo, prekrasno - ali bez konačne iskre užitka jer je u nekim trenucima on bio nepoznati ljubavnik, glamurozni španjolski stručnjak zavođenja, ljubavnik zaljubljen u svoj um, i svoj duh, i dušu, a u drugim trenucima previše intiman, previše poput mene, s istim grčevima straha i nedostatka povjerenja, istim survoltage, istim ogorčenim osjećajnostima. I ono što je uzrokovalo moju nesigurnost bile su određene primjedbe: „Volio bih nadomjestiti sve tvoje druge ljubavnike. Znam da bih mogao da mi je četrdeset umjesto pedeset četiri. Za nekoliko godina, možda, više neće biti riquette, i onda ćeš me napustiti." Nepodnošljiva je za mene ta njegova nesigurnost, tog lava, kralja džungle, najmuževnijeg muškarca kojeg poznajem. Jer me začuđuje kad otkrivam veću senzualnu snagu nego kod Henryja - vidjeti ga čitav dan u stanju erekcije, i njegov riquette, njegov penis, tako tvrd, tako okretan, tako težak.

Iduće noći, kad je bio nešto slobodniji u pokretima i kad je legao na mene, bila je to orgija, i penetrirao je u mene tri, i četiri puta bez stanke i bez povlačenja - njegova nova snaga, nova želja, novi mlaz, dolazili su poput valova jedan iza drugoga. Potonula sam u mutnu, zastrtu radost bez klimaksa, u maglu milovanja, mlitavost, u neprestano uzbuđivanje, doživljavajući konačno, duboko, strast za ovim čovjekom, strast temeljenu na strahopoštovanju, divljenju. Prestalo me brinuti vlastito dosezanje užitka. Bacila sam se na dovršenje njegova. Rekla sam mu da su ovo bile najljepše noći mog

života, i kad sam to rekla, vidjela sam da je žarko htio znati je li to tako. Iz sebe sam izlijevala ljubav, divljenje, svijest. A četvrta je noć ponovno bila drugačija. Nije vjerovao u pretjerivanje, u iscrpljivanje. Želio je sačuvati visoko uzbuđenje. Rekla sam mu o slici Lota i njegovih kćeri. Rekao je: „Ti si još dijete." Ali ja sam se sjetila da je on prve noći rekao: ,Je n'aiplus de Dieu! - Izgubio sam Boga."

Maestral se smirio. Smijali smo se zajedno potrošnji maramica. Smijali smo se opscenim riječima koje sam ga naučila na engleskome. On je krenuo u dugačku fantastičnu priču, punu igara riječima, o govoru koji bi iznio Majci: „Tu niai souvent, mais tu ne savais pas comment me prendre. Anais sait.Je voudrais Fepouser." Smijali smo se izrazima lica koje bi određeni ljudi napravili da znaju.

Uz pomoć volje bilo mu je bolje. Prvi dan kad je mogao sići na ručak, odjenuo se savršeno, i sa svojom kožom od alabastra, svojom
odjećom, skladnom figurom (ima mala stopala i šake), s mekanim šeširom, izgledao je tako veličanstveno, tako aristokratski, nestvarno: španjolski plemić, kralj; hodao je polako, učio o životu kukaca, imenima ptica i razlici između njihovih krikova, tako da je svijet postao nastanjen novim zvucima, pa kamo god sad idem, ne mogu čuti pjev lastavica, a da se ne sjetim njega, i njegovog hoda, i njegovog lica na suncu. Le Roi Soleil.
Jednom smo sjeli na plamteće sunce, sami u vrtu. Uzeo je stolicu ispred mene. Primijetio je da se čarapa naborala. Ja sam zateg-la svoju podvezicu. Taj ga je prizor uzbudio. Pokazao mi je svoj penis, napet. Zamolio me da podignem svoju haljinu. Učinila sam to i počela se njihati, mičući se kao da očekujem ubod. Kad nijedno od nas više nije moglo izdržati uzbuđenje, otišli smo u njegovu sobu i on me bacio na krevet i uzeo straga.
,,Que picara", rekao je. „Tan picara como su padre! Na koga si, konačno, ti mala vražice? Ne na mene!"

Jedne smo noći šetali uz terasu na mjesečini. Izgledao je kao da mu je dvadeset pet godina - kao Joaquinu. Rekao je: „Čak je i tvoja visina ono o čemu sam sanjao. Uvijek sam htio ženu kojoj su oči na istoj visini kao i moje. I evo te. Visoka, kao od kraljevskog roda. Sunce. Ti si Sunce. Ti ne samo da odgovaraš, i dosežeš, i ostvaruješ moje misli, ti me ponekad preduhitruješ! Par! Pronašao sam svoj par."
„Takva nježna ravnoteža", rekao je. „Mogli bismo lako biti neuravnoteženi. Naša ravnoteža visi na najfinijoj niti. Zato će biti još prekrasnije ako je budemo uspjeli očuvati. Traži svjetlost, jasnoću. Budi sve više i više latinska!"

Naša posljednja noć. Nije htio ići u sobu. Ostali smo i razgovarali s ljudima. Kad smo bili u krevetu, nagi, blizu, počeo je jecati. Bila sam dirnuta i tako osupnuta. Ništa me nikad nije jače iznenadilo. On, on, plače jer se rastajemo. Govori: „Sad me vidiš slabog poput žene."
Drugi čovjek. Osjećajan, sentimentalan muškarac. A ja zaogr-nuta nestvarnošću, tako da sam oštro shvatila da u ljubavi uvijek postoji onaj koji daje i onaj koji prima. Kako se nelagodno i čudno osjećam kad primam. Nezgrapno. Da, on je taj koji je davao, koji je davao sebe. Nisam mogla spavati. Osjećala sam se nevelikodušno. On je bio taj koji je plakao. Ja sam se rano probudila. Dojurila sam u njegovu sobu. Osjećala sam strašno probadanje zbog kajanja. Bila sam zaprepaštena sama sobom, da sam ja ta koja odlazi - no samo je on mogao razumjeti zašto. Strah od razočaranja, strah da ću se slomiti fizički, biti manje lijepa, manje od svega što je on očekivao. Bijeg od najdragocjenijeg iskustva u određenom trenutku, uvijek. Trop pleine. Poput njega, želeći da sve ekstaze ostanu obustavljene, nikad sitost u ljubavi. Strah od zasićenosti. Osjećaj da se naša ekstaza dogodila u savršenom trenutku, da - budući da je on toliko ja - da bi i on htio stanku.

Da bih uspjela u svom bijegu, koji je također značio da ću održati svoju riječ Henryju, morala sam neprestance svima lagati. Mreža laži. Otac je morao vjerovati da se vraćam u Pariz. Hugo će razumjeti da se ne smijem vratiti zbog zdravlja. Ali onda, da sam se vratila u Pariz, morala bih posjetiti Očevu ženu. Stoga se moram pretvarati da idem u London s Hugovom obitelji. Hugo mora misliti da idem u planine. Ali Henry me očekivao u Avignonu. Nikada nisam toliko mrzila svoje laži. Bila sam zatočena u svim svojim prijevarama odjednom. Nisam htjela da Otac zna kako mogu otići Henryju nakon devet dana s njim. Nisam htjela da Henry zna da mu se nisam htjela pridružiti.

Nakon što sam vidjela Oca kako nestaje na stanici, spopale su me velika nesreća i hladnoća. Sjedila sam nepomično, opsesivno se sjećajući. Gušenje. Tupo raspoloženje. Uzbuđenost, nervoza, kaos. Ostavljam muškarca kojeg sam se bojala voljeti - neprirodnu ljubav. Od tog trenutka stvarnost se potopila u moru. Živjela sam san. Otišla sam se naći s čovjekom kojeg sam voljela ljudski, prirodnom ljubavlju. Htjela sam jasnoću, i čitavost, i određenost, i one su mi izmicale. Pet sati razmišljala sam o svompadre-amour... nefokusira-na... izluđena.


2. srpnja 1933.
Kad sam na stanici srela Henryja, svidjela su mi se njegova debela, mekana usta. Ali njegov zagrljaj u hotelskoj sobi nije me dirnuo. Bila sam zgrožena. Bili smo stranci. On nepromijenjen, ali bljeđi. Ja sam bila opsjednuta svojom drugom ljubavi. Prekasno. Sad sam bila s Henryjem. I prvi put gledala sam ga bez iluzija. Vidjela sam da je naš sklad bio postignut mojom prilagodbom. Okrenula sam se Henryju. Zatvorila sam mnoge dijelove svog uma. Ušla sam u njegov svijet. Voljela sam strastveno. Ali odjednom mi se činilo da je njegovo razmišljanje bilo sasvim drugačije. To razmišljanje, tako neprecizno, tako nefokusirano, tako nedisciplinirano, tako nezgrapno, ja sam prihvatila, razumjela, voljela.
Slomilo me to otkriće. Pokušala sam ga zaboraviti. Mislila sam da me Otac začarao, da ću se promijeniti nekog jutra i pronaći da je Henry sve, cjelina.
Lutao je po Avignonu. Ja se činim veselom, nježnom. On ima toliko mnogo potreba; jadan je.
Kupujemo mu odjeću. On je u svom elementu, luta, živi na ulici.
Sve to vrijeme ja sam opsjednuta, mračna, zgrožena. Moja strast za Henryjem umire, umire. Fizički, senzualno također, on se smanjio. Je li sva promjena u meni? Je li moj otac dakle taj koji me opsjeda, zamagljuje i zasjenjuje sve druge?
I sad napor da zavaram Henryja. To me ubija.
Dok sam s njim, moram pisati pisma Ocu koja će prijatelj morati poslati iz Londona. Skrivam svoj dnevnik i svoja pisma među opruge našeg kreveta, čiji sam platneni pokrivač razrezala britvicom.
Želim Henryju dati njegov veseo izlet. Skrivam svoje osjećaje.

Dva dana u Avignonu. U Chamberyju se razbolim. Žučni napad. A ne želim da me Henry vidi bolesnu! Da bude razočaran, iziritiran, otriježnjen. Šaljem ga van. Sama sam bolesna, potajno. Kad god se vrati, ja sam odjevena, napudrana, namirisana. Grenoble. Chamonix. Vrtoglavica. Izgladnjivanje. Napor snage volje da poetizira bolest za njega. I uspijevam. On je bio slobodan; nije bio depresivan, zgrčen. Bio je vani. Kad se vratio, ja sam uvijek bila vesela, sređena.
I muka bivanja bolesnom i bespomoćnom pred Henryjem prošla je bajno. On je osupnut svim tim. Nikad nije vidio ženu koja je bolesna na taj način. Bio je nježan, vrlo nježan, vrlo zabrinut. Ja sam ponavljala Očevu „bolest" koju sam vidjela. Uvijek sam se tako nosila s bolešću - uvijek kutija pudera, i ogledalo, i kupka, unatoč vrtoglavici.
Tad sam htjela ozdraviti kako bih s njim išla u kino. Otišla sam u kino s groznicom. Onda sam s njim vozila bicikl, šetala s njim i na našu posljednju noć čak i pila s njim. Radi njegovog uživanja. A

njegovo mi je uživanje dalo veliko uživanje. Bila sam poput djeteta. Skromna soba njemu se činila luksuznom, naša kada raskošnom, Chamonix kao raj. Nakrcala sam ga darovima, zaogrnula nježnošću - a moje raspoloženje, moj očaj, trovao me, neprimjetno.
Henry!

Ne želim preispitivati sebe. Ne želim se secirati. Neka se stvari dogode.
Henry je u svom džepu, dok smo vozili bicikl, nosio vatrena ljubavna pisma od Huga. On je sam poslao moja ljubavna pisma Ocu.

Htjela sam da dnevnik umre s priznanjem ljubavi koju nisam mogla imati. Htjela sam da barem moja incestuozna ljubav ostane nenapisana. Obećala sam Ocu najveću tajnost.
Ali jedne noći ovdje u hotelu, kad sam shvatila da ne postoji nitko kome bih mogla reći o svom Ocu, osjećala sam se kao da se gušim. Počela sam ponovno pisati dok je Henry pokraj mene čitao. Bilo je to neizbježno. Nisam mogla ukinuti svoj dnevnik kad sam dosegnula vrhunac svog života, upravo u trenutku kad sam ga najviše trebala kao čvrst oslonac, da sačuva zločin moje iskrenosti, koliko god velik bio.
To me sve guši. Treba mi zraka, treba mi oslobođenost. Moram ponovno postići oslobođenost, sve to vrijeme sama. Nitko me ne može naučiti uživati u vlastitoj tragičnoj incestuoznoj ljubavi, odbaciti posljednje lance krivnje. I moj me dnevnik sprečava da poludim. Trebam taj red. Bolesnija sam nego ikad, neurotičnija, i moram sačuvati svoju ravnotežu.
Henry je otišao - čini mi se da gubim život, radost, stvarnost, jednostavnost. On mi daje ono što mi Otac ne može dati, jer je moj Otac ja, a Henry je ono drugo - jedino drugo s kojim sam povezana. Je li to bila iluzija?

Henryjev fizički tempo prejak je za mene. Tako sam danas u krevetu da bih se oporavila. Kakva mana, krhkost poput moje. I ja sam tužna. Pisanje mi čini dobro. To je neka vrsta reda. I sad stiže Hugo kako bi bio učinjen vrhunski sretnim - pun pomirbe. Bio je tako napet i očajan tri tjedna, živeći sa svojom majkom. Tako izmučen. I piše mi strastveno. Ja sam njegova jedina radost. I ja posvuda tražim sobu koja će mu biti po volji. Pripremam se za njega. On i Maruca - Otac ih je, šaleći se, zvao našim „garažama". Ali mi oboje znamo da njihovoj zaštiti dugujemo svoje živote. Kakve li ironije. Hugo me štiti i zbog njega ja mogu glumiti ulogu majke Henryju i Artaudu. Bila bih ništa bez Huga.
„Mala princezo, ja ću ti služiti, i voljeti te, i čuvati te do svog zadnjeg daha."

Henry me, zato što je bespomoćan, zato što je neodgovoran poput djeteta, cijedi. Kaže genijalno:
„Kad god nešto želim, ti mi to nabaviš. Ali vidio sam kako gledaš parfeme, a čak i da mogu, ja ti ih ne bi kupio. Obično sam June govorio ne. Nisam mogao razumjeti njezine želje."
On je neodgovoran, paraliziran. Povremeno misli i osjeća nesebično, ali ne može na taj način djelovati. Vraća se s vožnje biciklom: „Razmišljao sam o tome da sam trebao ostati s tobom i čitati ti." Ali ja ga predobro poznajem. Smijem se i izbacujem ga iz sobe.
On je apsolutno bespomoćan, ne može učiniti ništa za sebe. Zna samo pisati i ševiti se.
Ležim ovdje i stvaram zaštitničke planove za njega. Ali ne želim ga. Mislim na onaj put kad sam izašla iz kade i on mi je rekao da izgledam kao Botticellijeva Venera - ili kao žena iz Grčke. I odjednom sam ga pogledala i njegova me ružnoća zaboljela - ta me nezgrapna ružnoća zaboljela - ta nezgrapna ružnoća koju sam voljela. Spopala me velika žudnja za Očevom ljepotom, mojim Ocem, Grkom.
Uvijek vječna pomaknutost: ljubavnik postaje dijete - a nova ljubav kralj - le Roi Soleil.
Le Roi Soleil, koji je rekao da sam ga ljutila kad sam bila dijete jer sam lagala poput Arapa - jer se osjetilo da sam uvijek imala tajne misli u glavi koje nisam mogla ili nisam htjela izraziti. I bila sam enfant terrible, despotska, temperamentna!

„Za nas", rekao je „međusobno otkriće donosi nekakvu vrstu mira, jer donosi sigurnost da imamo pravo. Snažniji smo zajedno. Imat ćemo manje sumnji."
To se činilo dubinski istinito. Intelektualno sam bila mirna. Vidjela sam u njemu kamo vodi put koji smo izabrali. Vidjela sam kako je neshvaćen bio, kao i ja. Kako ta kontrola, taj smjer, može biti napadnut kao pretjerano svjestan. Ali bio je instinktivan, budući da je kod mene funkcionirao protiv okoline i odgoja. Istina je da u nama postoji, kako je rekao, talent za orijentaciju. Ja sam sama pronašla svoj put izvan katolicizma, buržoazije svoje majke, idiotskog okruženja američkog života u Richmond Hillu. Sama sam pronašla D. H. Lawrencea. Sama sam ga postavila kritički. Pronašla sam Hen-ryja. Pronašla sam svoje ukrase, svoje kostime, svoj način života.
Otac je čak rekao (kao što je rekao Gide) da čitamo potvrde svojih misli.
Naša velika tragedija jest što smo pronašli obožavatelje, ali ne svoj pravi par. Imamo osjećaj da smo uvijek trčali ispred svoga vremena. Moj je Otac prije dvadeset godina činio stvari koje se tek da- nas općenito primjenjuju. Ja sam predviđala modu, stil; i znam da u „Alraune" postoji kvaliteta koja će se razumjeti tek mnogo kasnije. Čak nas i u ljubavi razumiju znatno kasnije. Znam da će se Henry jednog dana probuditi s mučnim kajanjima, jer me volio najviše što je mogao sa svojim sposobnostima, ali to nije dovoljno. On nejasno shvaća da sam ja plamen njegova života, ali ne zna čime sam ga sve mogla nahraniti, da je samo bio spreman za više. Dosegnuo je svoje najviše mentalne vrhunce - ali oni su pretvoreni u paru. On ne može ostati tamo. Postoje bezbrojne slijepe točke u Henryju, a najveća je njegov nedostatak razumijevanja. Učinio je najplemenitiji pokušaj s Lawrenceom i sa mnom. Kad sam prvi put stigla u Avignon, usijana, govoreći grozničavo, on je učinio isto što i Hugo: ugasio me. Ali ja sam to razumjela jer je to bila ljubomora. „Moram ti se činiti dosadnim nakon tvog Oca." To me pogodilo, i odmah sam smanjila svoj raspon, ali me zaboljelo to što Henry ni ne pokušava razumjeti, da mi nameće interes za cafee, benediktince, jeftinu glazbu, prolaznike, djetinjarije, lica, izvanjske stvari, hranu - kad su u meni ležale sve te plodne stvari. Ugasio me. Ekstrovert. Cafei posvuda. Piće. Hrana. Prolaznici. Uvijek. I ja sam u tom uživala dok mi je to bilo novo. Ulice. Kurve. Kino. Blesavi razgovori. Da, o blesavim ljudima. Imbecilni Fred, no Henry može podnijeti Freda. Sve skupa, neprimjetno. Glupo, nekritično. Sve je to smanjeno kad je Henry počeo raditi. Ništa više od cafea. Ništa mi nije smetalo. Nikad se nisam dovoljno igrala, nikad bila blesava. To mi je činilo dobro. Henryjevo klauniranje i glupa raspoloženja. Njegova bezobzirnost. Zgrozila me u Avignonu. Imala sam velike potrebe, a on je tako podbacio.
Nakon nekoliko dana toga, ponovno sam počela svoj dnevnik.

Kakva bi bila korist reći sve ovo Henryju? Naučila sam ne se boriti protiv ljudskih ograničenja, pustiti ih. Ne mučiti ih. Rekla sam si: „To je Henry." I prihvatila sam ga. Pokušala sam ponovno uhva- titi veselje koje sam osjećala kad smo u početku sjedili zajedno u cafeima - veselje, veselje ni oko čega - i bilo mi je dosadno. Bilo mi je dosadno. Henryjevo zanimanje za zelenu vestu vodiča, ružičastu boju kuće, crvenu košulju nekog čovjeka, hod djeteta, ni za što, na kraju mi je dosađivalo. On, čovjek koji nije pružao nikakav otpor prema životu, koji je tražio samo užitak, užitak. Odjednom sam znala da sam došla do dna tog užitka, da me ostavlja gladnom. Da sam u svojim bježanjima s Ocem pronašla veselje, ozbiljnije veselje, kreativnije veselje. Stvarnost, ulice, ljudi, i sve to od čega se sastojao Henryjev svijet nije me moglo nahraniti.
Dnevnik je uvijek bio ispunjen nedostacima ljudskih bića.
Henry je bio iznenađen kad sam počela pisati. Pogledao me, zaprepašten. Zaprepaštenih plavih očiju. Ja sam se, smijući se, hvalila smrću svog dnevnika. On nije povezao njegovo ponovno rođenje s vlastitom nesposobnošću primanja mojih povjeravanja (scena u vrtu u Louveciennesu, kad sam ga otjerala, to je bio početak njegovog nerazumijevanja). Kad sam u svojim raspoloženjima - tako rijetkim i tako udaljenim - on me pita jesam li bolesna.

Ja sam ta koja se ponovno mijenja, ne Henry. Rekao je sebi: „Tvoj jedini nedostatak je da te previše lako zadovoljiti. „ Kad mi je Henry dao ono što sam vjerovala da je maksimalno stapanje koje

ljudska bića mogu postići, nisam očekivala da ću pronaći još jaču sjedinjenost - ili ljudsko biće kojem bih mogla govoriti kao što govorim svom dnevniku.
Veći sklad donosi olakšanje neadekvatnosti onog drugog. Ja sam stvorila Henryja jer sam ga trebala. Ja sam i izmislila Henryja! Voljela sam Henryja koji je mogao imati jače opruge, jaču snagu, jaču volju.
Je li znao zašto sam ga jučer, kad ga je vlak odnio, gledala sa strahovitom tugom...
Ono zbog čega mu je uvijek tako dirljivo lako oprostiti jest Henryjeva vječna poniznost. Nema prigovora koje bi mu se moglo predbaciti - samo tuga. Ja sam činila sve napore da razumijem.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Dnevnik ljubavi (1932.-1934.)

Počalji od Mustra taj Sub Mar 10, 2018 7:40 pm







11. srpnja 1933.
Sinoć me mučilo srce i osjećala sam strašnu tjeskobu. Mislila sam da ću umrijeti u ovoj hotelskoj sobi sama, i bila sam uznemirena zbog dnevnika, pitala se bih li trebala ustati i spaliti ga. Hoću li imati vremena prije smrti spaliti sve njegove sveske... Iznenadila sam se kad sam jutros otkrila da sam živa.

Želim otići Ranku i dobiti oprost za svoju strast prema Ocu.

Kad sam Henryju rekla čitavu istinu (kad sam mu dala pročitati svoje dnevnike), nije uspio shvatiti sve. Razumijevanje, dakle, postoji samo u krvnim vezama.
„Nećeš me propustiti razumjeti, kao što nisi uspio razumjeti June, jer znam kako objasniti sebe." Tako sam vježbala Henryjevo razumijevanje.
Danas razmišljam o njegovim propustima. To je nepravedno. Vjerojatno kako bih opravdala promjenu u sebi.
Razumijevanje znači ljubav. Što više toga razumijem u Henryju, to više toga obuhvaćam i volim. To je međusobno ovisno. Henry voli - ali on voli s pogreškom. Njegova ljubav prema svijetu, njegova umjetnička strast za svijetom jednako je deformirana manjkom svijesti.
Pa ipak, dok smo sjedili zajedno u cafeu u Avignonu, i njemu sam rekla: „Dao si mi stvari koje mi nitko drugi nije dao." Proveo me bordelskom ulicom u Avignonu - jedinstvenim, fantastičnim prizorom, kao u [filmu] Maya, terorizirajućim, pokvarenim, dramatičnim, nevjerojatnim, zadimljenim, gustim, grubim, živopisnim.
Čak je i njegova poniznost neprecizna. On se ispričava kad se ne bi trebao. Doista je genij nepreciznosti. Um ugušen krvlju. Trebala sam ga. Obogatio me. Nije me razumio, ali me hranio.
Čemu prošlo vrijeme?
Henry nije umro. On je na putu, s hlačama koje sam ja popravila, četkom za kosu koju sam ja oprala, ručkom bicikla za koju sam ja primijetila da mu treba, jer ga volim ljudski i jer želim da bude sretan - i stoga omotan, ispunjenih i najmanjih želja, naslućenih, ljudskih i neljudskih, on ni ne pomišlja da noćas žalim što sam išta napisala u dnevnik jer nisam mogla razgovarati s njim. I da mi je u mislima moj Roi Soleil, koji je podnosio svoju samoću pedeset četiri godine. Kakva je zadaća preda mnom, istražiti čitav život svog kralja, sve zavijutke njegovog uma. Strese me strah. Postoji li život nakon smrti? Je li ova ljubav za mog Dvojnika ponovno ona ljubav prema sebi? Je li nedostatak otpora prema poteškoćama i bolima života s Drugim - s Tobom - le Toi? Je li uvijek moi - moj Otac, muška polovica mene?


16. srpnja 1933.
Annecy. Hugo je tako strastven - i ja sam dirnuta njegovim obožavanjem. Predajem se njegovim potrebama u potpunosti. I ja odjednom shvaćam da se ponaša zaštitnički prema meni. Za njega ja sam plašljiva, mala, nježna. A ja njega štitim više duhovno. Ja imam enretien, veselje, inovativnost, bistrinu.

On je težak i smrknut. Kad ležim u njegovu zagrljaju, osjećam se sigurno. On je velik, sav je moj, znam sve njegove misli i postojim samo ja. On živi za mene. To je sve tako ekstremno jednostavno.

Zadivljeno gledam naš život, i sve je briga, briga i sklad. Nježnost, darovi, zaštita. Hugo mi donosi darove, kupa me u darovima. I ponaša se prema meni kao prema ljubavnici. On živi romansu. Razmazio me. I mora biti neopterećen svojom tugom. Ja je uklanjam. Ja ga činim sretnim. Njegovo mi je golemo obožavanje dirljivo. Pronalazim ljubav koju dajem njegovim ustima (još uvijek najljepša usta koja poznajem), i ljubav da spavam u njegovom zagrljaju. A njegova vlastita krhkost jednaka je mojoj. On pati od boli - nevolja. Od visine ne može spavati. Ona djeluje na moje srce. Promijenili smo mjesto. Ovdje u Annecyju od vlage je dobio facijalnu neuralgiju, boli ga uho i boli ga zub. Ja sam dobila neuritis. Odlazimo za Aix-les-Bains. Ali ja nisam sretna. Ja nikada nisam sretna. Henryjevo zdravlje me zamara, a Hugova depresija me pritišće. Žudim čuti Henryjev smijeh. Osjećam se dobro s njim, no kad sam bila bolesna, bila sam usamljena jer Henry ne poznaje bolest. I za ono što ne poznaje, nema sažaljenja - trudi se, ali ne može.
Moj mi se život čini zatočenim. Ponovno, nikad nisam gdje želim biti u trenutku kad to želim. Nisam potpuno proživjela svoje dane s Ocem i žalim za nekim stvarima. Sve je bilo zamagljeno. Svi moji dani s Henryjem bili su zamagljeni. Nemirna sam. Želim se kretati. Pa ipak, želim se negdje odmarati. I neurotična sam, znam - strašljivo. Očekivala sam smrt na putu ovamo. Plakala sam kad je automobil došao preblizu ruba ponora. Srce me izdalo. Sanjam bez prestanka. Izgubila sam svoje veselje. Zaboravila sam Artauda i Allendyja - putem.

Aix-les-Bains. Polako, Henry je ponovno počeo ispunjavati moje biće, kao nešto mekano, ljudsko, a Roi Soleil povukao se u udaljenije predjele - nestvaran - savršen.
Zastor se podignuo onaj dan kad smo stigli u Aix-les-Bains i ja sam mogla odbaciti svoje raspoloženje. Iz nepoznatih razloga, stvari su počele ići dobro. Hugo-va depresija se razišla. S našeg hotelskog prozora vidio se solarij. Ne znam zašto sam odmah imala viziju zdravlja. Vjerovala sam u to
u taj čelični stroj sličan avionu koji regulira sunčanje za neuralgiju. Iako sam bila premorena, bila sam sposobna uspeti se uz golemi brijeg kako bih vidjela tamošnjeg liječnika. Žarko sam htjela doći tamo ovog jutra. Sunce! Moja vjera u sunce! Bezgranična vjera. Ležeći na suncu, mislila sam na Henryja - osjećala sam Henryja. Ne osjećam i svog oca - njega mislim. On vlada mnome mentalno. U osjećaju, ja sam slijepa. Možda ga se bojim osjećati. Ne znam. Ne želim znati. Sjećam se Jungove ideje mudrosti: pustiti stvari da se dogode.
I ja puštam stvari da se dogode. Dajem sebe suncu. Sretna sam. Pišem Henryju. Duboko spavam. I idemo u kasino nakon večere, i sa 80 franaka osvojim 525 franaka. Odmah odlazim. Hugo i ja smo veseli, zabavljeni. On smatra gomilu vulgarnom, ali ja sam sretna. Više mrzim snobove.

Kad u poštanskom uredu vidim pismo od Oca, uzbuđena sam
uzbuđena na neljudski način. Pročitam ga i pitam se je li moguće da me moj Otac voli više nego što ja volim njega? Postoji li uvijek nekakva vrsta nejednakosti? Naša je ljubav - Oca i mene —neprirodna. Ili je se bojim?

21. srpnja 1933.

Voljela bih da sam ovdje prepisala prvo pismo svom Roiju, napisano u malom hotelu u Avignonu, na terasi otrcanog cafea, dok je Henry kupovao košulju i cipele - ispisano u jednom velikom impulsu, u jednom dahu, četiri stranice koje mu govore što mi znači, strastvene stranice koje su ga učinile vrhunski sretnim.
I svako pismo koje izmijenimo naprezanje je za superlativom, za ekstremnim - njegovo sentimentalno, romantično; moje uzvišeno.

Istovremeno dobivam jedno od Henryja, koji je, poput Lawren-cea, u svom razdražljivom, obijesnom raspoloženju - tako kontradiktorno. I uvijek tako usredotočeno na sebe. I osjećam se umorno od svega što činim da bih povećala njegov užitak - umorna od iz-mišljanja izleta, prijedloga, davanja, slutnji, ostvarivanja svih njegovih želja. I prvi se put usudim, kako ja to zovem, „biti kruta":
„Hen-ry, nije bilo ništa krivo s Touraineom ili Carcassoneom. To je bilo tvoje raspoloženje. Nemoj žaliti za mjestima koja nisi vidio." (Otišao je u kino i vidio druga mjesta i žalio se: „Samo sam okrznuo prava mjesta.") ,,I ona bi se činila pogrešnima."
U svom je pismu bio rekao: „Vrhunac putovanja - ti - tvoji užici - mir u Chamonixu." Možda su njegovo nezadovoljstvo i loše raspoloženje nastali zbog moje nenazočnosti. Ali on me uvijek želi jer ga činim sretnim, želi me zbog onog što dajem - ne onog što jesam. Moj užitak! Morbidnost.
Ne mogu si pomoći, a da ne usporedim dva pisma. Moj Roi Soldi piše: „Hay momentos en que siento una nostalgia de ti, toda, tan intesa que hace dano. "
Ali onda danas dobijem dvije knjige od Henryja. I sad? Potrebna mi je ljubav! Tijek. Evolucija. Kretanje. Gladna sam, gladna sam.
Razvila sam strast za kockanjem. Svaku sam se večer uredila. Hugo mi je dao 50 franaka i ja sam zaradila 530 u prvih nekoliko pokušaja. Drugu noć sam sa 30 zaradila 300. Postala sam grozničava i uzbuđena nestašnostima kugle u okrugloj šalici. Probudila sam Huga u noći kako bih mu rekla:
„Sutra ću igrati na broj četiri." I jesam, i dobila sam, u prvom pokušaju!

Sunce. Tijelo k suncu, u blistavom transu srebrnog i zlatnog svjetla, rastopljeno na vrućini. Raskošna siesta. Poštanski ured. Lutanje na biciklima. Jezero Bourget, koje je inspiriralo Lamartinea. Kava u veselom modernističkom cafeu. I boule.
Snovi. Snovi o Henryju koji me napušta i o uplakanom trčanju kroz šumu. Snovi o sisanju Artaudovog penisa - otvoren je na vrhu poput vrećice s bombonima i tu je samo nekoliko kapljica sperme, i slane su. Maštanje: rujan s mojim Ocem.
Konačno sam pokudila Henryja što me ugasio u Avignonu jer je bio povrijeđen kad sam počela pisati svoj dnevnik. Prije Henryjevog drskog pisma pisala sam mu tako nježno da mi nedostaje. Rujan s mojim Ocem, ali ne nasamo. Kolovoz, tiskati Henryjevu knjigu, hraniti Henryja, zapaliti ga. Voljeti ga, ali bez prevelike vjere, vrhunskog zadovoljstva. Neugodna konfrontacija s Allendyjem. Kakve laži, da bi se sakrila i oslabila moja ravnodušnost? Kakve laži za Artauda?
Ljudi skaču u jezero. Smeđa tijela. Radiji.

Hugovo pismo Ocu: Anais se vratila iz Valescurea, zračeći jer je ponovno pronašla oca - novog, vrlo mladog oca koji za nju postoji prvi put u životu. Novorođenog oca, ako želite, ali u isto vrijeme oca iz svojih snova. Uvijek je sanjala o ocu na kojeg bi mogla biti ponosna, koji bi odmah odgovarao na tisuću jedno pitanje koje postavlja svakog dana - pitanja koja samo netko poput Vas, netko tko je živio izvanredno i tko ima pravi talent za život, može odgovoriti. Osjećam se kao da sam dobio oca i brata u isto vrijeme, i sretan sam...

Lui. Le Roi Soleil.
U trenucima ljubavi, kada je bio bez naočala, a duga mu kosa raščupana - plašilo me kad bih prepoznala ženu. Grkinju. Kratkovidne oči nefokusirane, kao u žene kad se gotovo onesvijesti zbog osjećaja. Taj me čudni dojam progonio. Zatvorila sam oči.

Henry piše: Smješteni smo u svijetu kako bismo bili od njega, dio njega, da bismo bili hranjeni i da hranimo... Lorensijanska je želja promijeniti ljude, što uzrokuje više uništenja nego dobra.
Toje slijepo egoistično i neurotično. Primjećujem da želja da se nekoga reformira čovjeka udaljava od njegovog bližnjeg, a ne približava. Vodi u izolaciju. Brizi za sebe. Kad čovjek postane umoran od po- kušaja da pomogne čovjeku, vraća se u stado i onda doista pomaže - samom svojom prisutnošću, jer ga je tada zbroj iskustava, patnje, samoanalize i borbi duše učinio zrelijim i on može pomoći jer govori

i kreće se po zreloj, svjesnoj mudrosti - ne kroz pravila, ideje, formule. Mislim da je možda korijen svih razilaženja između „prijatelja" (tema koja je toliko zaokupljala Lawrencea i Duhamela) kvaliteta idealizma koja je u njemu sadržana.

Sviđalo mi se sve to, pljeskala sam mu.

Henry dodaje: To je ponovno previše sveta, previše privatna, previše izolirana stvar. Čista ljubav, čisto prijateljstvo - to su ideali. Oni možda tu i tamo postoje, i prekrasni su za promatranje. Ali oni nisu ciljevi. Oni su pojavni i slučajni.... Kad [ova] dvojica muškaraca [u Duhamelovom Salavinu] stvore vječni savez, oni se otuđuju od ostatka čovječanstva, što je grijeh... Muž i žena čine istu stvar kad vole jedno drugo do smrti. Oni isišu i isuše jedno drugo. Nakon nekog vremena nađu se licem u lice, poput praznih školjki.
Hugo i ja napravili smo pogrešku idealista. Osjećali smo da smo pronašli nešto idealno i izolirali smo se. Od svijeta. Potpuno sami, nas dvoje, godinama. I bilo je to loše za nas. Ja, budući da sam pohlepna, počela sam zahtijevati, zahtijevati više, proždirati Huga. Otkako ga ostavljam na miru, i otkako sam s više ljudi, svi smo sretniji.

Čim sam ponovno pronašla red u svojim osjećajima, smirila sam se. Henry je bio postavljen kao ljudska ljubav - a le Rei Soleil kao ideal, ono neljudsko, rasplinuto. Henryja sam vidjela ponovno u njegovim najboljim, najnježnijim trenucima - sva ona toplina koja nadoknađuje profinjenost, sva ta ljudska zrelost koja nadoknađuje razumijevanje.
Počela sam ponovno živjeti. Čak i gubitak u kasinu nije me mogao povrijediti. I ponovno taj osjećaj, taj božanstveni osjećaj oslobođenosti od jedne ljubavi, na koju nikad ne mogu računati, osjećaj sigurnosti u višestrukosti.

Jedne noći [otac i ja] razgovarali smo o svojim životima - kako je znao da ću nastaviti imati ljubavnike jer sam mlada i vatrena i jer me on ne može oženiti - kako će razumjeti, i to neće utjecati na našu ljubav; i ja sam se uzrujala jer sam znala da je to istina. 1 ja sam njemu dala tu istu slobodu. Prihvatila sam od početka ideju njegove donžuanske karijere - odvajanja mene od drugih žena, shvaćanja mojeg jedinstvenog položaja. Rekao je: „Kakav prekrasan kraj moje ljubavne karijere, kad bih se samo mogao posvetiti tebi. Da sam oženio ženu poput tebe, koja imaš sve, bio bih vjeran."
Shvaćam da više ne vjerujem u ideal vjernosti. To je nezrelo. Očekujem od njega da nastavi sa svojim životom, kao što sam ja nastavila sa svojim.
Sva ta incestuozna ljubav i dalje je zaogrnuta velom i snom. Htjela sam je shvatiti, ali mi izmiče.
Osjećaj krivnje, rekao bi Allendy. Trebam Ranka; trebam um jači od Allendyjevog. Želim razgovarati s Rankom. O umjetnosti, stvaranju, incestu. Želim biti oslobođena krivnje. Želim se suočiti s velikim umom i pretresti temu. Proniknuti je.

Nevjerojatno otkriće. Astrologija. Astrologija otkriva da je [Očev] Mjesec u mom Suncu, najjača privlačnosti između muškarca i žene.
Kada mi je Hugo to pokazao, fatalizam je ugušio i posljednje tragove osjećaja krivnje. Osjetila sam strahopoštovanje. Golemi slijepi strah zamijenilo je samopoštovanje. Počinjem hrabro gledati u lice svoje incestuozne ljubavi.
Sve je to bilo predodređeno. Ja sam samo poslušala svoju sudbinu. Ta sudbina isplanirala je veliki ironični brak, brak nemoguć na zemlji. Nisam shvaćala punu snagu Očevih riječi: „Ovo je tragedija." Kakav užasan brak. Beau a'faire peur. Zaslijepljena sam. Bila sam zaslijepljena čitavo vrijeme. Vratiti se Henryju bilo je ljudski, poznato, nakon prorijeđene atmosfere - sna - zraka koji se ne može udisati.

Osjećaj propadanja kroz oblake. Ljubav. Pobuna u meni protiv Henryjeve ljubavi za prljavštinu. Sjećanje na to kako sam često rastvorila svoje noge pitajući se donosi li mi sifilis. Ljutnja zbog njegovih


iracionalnosti. Želja da mu se suprotstavim. I onda grižnja savjesti zbog ljubavi prema Ocu - i odanosti.
On sam kaže da je kukavica. Trebao je Juneinu hrabrost da bi doživljavao, da bi živio. Trebao je mene da bi mislio. I zbog svoje će ovisnosti uvijek biti ponižen čovjek, koji se osvećuje preko književ- nosti, baš kao što se ja osvećujem za svoje žrtve, svoje herojske laži, svoje milosrđe, svoju samilost, svoje obzirnosti, u ovom najokrutnijem od svih dokumenata.

Mrzila bih rat s Henryjem. To bi me ubilo. Ali kako se moja strast smanjuje, budi se antagonizam. Nekad sam vjerovala da mogu pronaći život, senzualnost, samo u neumjerenostima, u podsvijetu, u opasnosti, u prljavštini. Prihvatila sam Henryjev svijet zbog Henryjeve živosti. I sada otkrivam da sam pogriješila. Da postoje senzualni muškarci koji ne riskiraju sifilis - da postoje čisti senzualci! Moj Otac! I zamjeram sve što sam prihvaćala zbog Henryjeve putenosti - sve što sam prigrlila, svoje naivno vjerovanje da moram prigrliti sifilis, prljavštinu, sa senzualnošću, jer se svijet činio podijelje- nim na čiste muškarce: Allendyja, Eduarda, Artauda, ili Henryja. A Henry je jedini bio živ.
Dala sam počast ljudskom životu. Prigrlila sam sav život, i kurve, i opasnost, jer sam voljela.
Voljela sam puteno, ljudski. Nije mi se gadilo ništa.
U devet dana promijenila sam se.
kao kad sam ga našla? On i dalje propovijeda smrt, uništenje, vatru, gubavost i sifilis. Još je isukan od gnjeva, iskrivljen od predbacivanja, zakrvavljen od poniženja; a dobio je sve što bi muškarac ljudski mogao očekivati od žene. Vjeru, strast, ohrabrenje, poštovanje, razumijevanje, obožavanje, mir, sigurnost, sklad - ništa ga ne može izliječiti.

Moj monstruozni neprijatelj melankolija. Nakon kasina, u ca-feu, u blagoj noći vratila sam se i skinula svoju pjenušavu haljinu. I znala sam da sam se vratila i svojim mračnim mislima - nakon što sam im pobjegla na nekoliko sati. Moram objaviti Henryjevu knjigu. Moram to učiniti za njega. Moram ga sigurno ustoličiti prije nego što ga napustim. Dati mu snagu.

Ocu: Vidiš iz svog horoskopa kako sam imala pravo okruniti te za kralja! Ponekad se vraćam frazama ili riječima koje si izgovorio i istražujem ih, mislim o njima. Svaka tvoja rečenica ima posljedice za mene; puna je značenja.

U međuvremenu sam Hugu dala veliku bliskost, i dva ili tri „teoretska" razgovora - tako duboka
u kojima mu kažem sve osim seksualnih veza, i gdje raspravljamo u čemu me svaki muškarac propustio zadovoljiti! Sve tako hladno, i mentalno, i mudro. Hugo vjeruje da sam se duhovno brinula za Henryja poput majke. No, njegova je ljubomora slijepa. Nije ljubomoran na Oca (svog najvećeg suparnika); vjeruje da Henry umire (o, to je blizu istini; Henry umire za mene, umire, umire). Boji se Artauda. Da, ja zamagljujem stvari, kao što kaže Henry. Rezultat: Hugo je bezbrižan i veseo sa svojim dijelom ljubavi - doista nepromjenjiva, ljubav teče tom njegovom kolotečinom s nečim poput, za mene, čudnovate vjernosti.
Ali istina je, kao što sam rekla Hugu, da je na kraju Hugova ljubav jedina u koju vjerujem, u koju se pouzdajem. Očeva me još plaši. Zahtijeva hrabrost. Otud tajna mog braka: povjerenje – povjerljivost. Kad sam voljela Johna, predala sam se boli — umrla sam. Sad učim obraniti se.
Dovoljno sam patila zbog Henryja. Umorna sam od patnje

Posljednji dan u Aix-les-Bainsu. Prikupljeno zdravlje, male i višestruke pobjede: Adonis u Chamonixu, princ Nicolas od Rumunjske, žigolo, liječnik u solariju, pomoćnik, konobarice posvuda, garcons u cafeima. Zapljusnuta poklonima od Huga kao naknadom za prijašnju neekspresivnost.
Astrološka predviđanja za ove mjesece: putovanje, rad i uspjeh u ljubavi. I čitava 1933. dobra, a 1934. bolja.
Hugovo je zdravlje na najboljoj razini, što me oslobađa neprestane zabrinutosti.


Podmuklost. Hugo me ostavio u Munchenu bez centa jer je kupio moju kartu za vlak, dao napojnicu nosaču prtljage i poslao telegram Natashi da me pričeka na stanici - a čim je okrenuo leđa, ja sam službenika zamolila da ispravi pogrešku na telegramu te sam ga iznova napisala, ali za Henryja.

Gledajući okolo, kad sam ostala sama u Henryjevoj kuhinji, kao da sve gledam posljednji put. Promatrala sam smiješnu Fredovu sliku para koji vodi ljubav na klupi ispred urinoira, oblijepljenog natpisima Maladies des votes urinaires i Cbocolat Meunier. Promatrala sam izmišljeni jelovnik obješen na čavao: bouchees a la reine, pate de foie gras truffe, dinde aux champignons. Promatrala sam boemski život u Quartz Art Ballu, košaru oko koje je korzet, pamflet o „Instinktivizmu" - kao da se opraštam od njih. Promatrala sam Henryjev kaput kako visi sa stolice, vidjela oblik njegovih ramena i rebara, osjećala njegovo tijelo, bez stežuće i stiščuće boli gušeće ljubomore. Opraštajući se, ne od Henryja, već od goleme, neopisive boli ljubomore. Uzimajući samo radosti koje mi daje. Odbacujući čitav raskol, mračnu ovisnost, strast koja je uzrokovala mučenje, tako da on može spominjati June ili svoje kurve bez da me raskrvari.
Želim uživati u Henryju.
Oprostila sam se ne od prošlosti, već od prošle boli. Jedino humor na skicama na zidu i duboki tekući utor zrele, nezahtjevne ljubavi bez iluzija, utor u koji sam skliznula čim sam vidjela Henryja na peronu, zaboravljajući zahtjeve, kritične uspone koji bacaju smrt preko ljudskih radosti.

Henry je sretan: „Sad ponovno škljocam. Ja sam poput velikog kotača koji se ne može okretati dok ne dođeš ti sa svojim vrlo sitnim, vrlo finim mehanizmom. Lagani, lagani dodir i ti me pokrećeš. Moram priznati da, poput Lawrencea, ne mogu učiniti ništa bez žene iza sebe."
A ironija svega toga je da je bio čudnovato vjeran.
Da bi uživao, da bi uživao i da bi volio, čovjek ne smije biti kritičan. Mora zatvoriti svoje oči za sve blagoslovljene ljudske nesavršenosti.

Ocu: Gotovo sam zaplakala kada sam otvorila tvoje pismo koje sam primila u Aix-les-Bainsu dok sam se pakirala. Ta pomisao, da mi pišeš za moj odlazak, bila je tako profinjena, tako nevjerojatno istančana. To je nešto što sam ja činila za druge i što sam sanjala za sebe, ali drugi vole na tako različit način. Čovjek mora znati kako voljeti, kako biti pažljiv u ljubavi, kao što ti dobro znaš. Ono što tvoja gesta predstavlja, takav važan detalj, dirnuo me više nego što ti mogu reći. U trenutku kad je tvoje pismo došlo, činilo mi se da sam odjednom nagrađena za svu umjetnost i domišljatost koju sam uložila u ljubav tijekom čitavog svog života. Slatko je primiti, slatko je primiti nešto što dolazi s toliko profinjenosti, toliko nježnosti, toliko pažnje da obuhvaća čovjeka tako vješto, kvaliteta koja je jedinstveno tvoja. Ljubim te danas sa zahvalnošću što postojiš, zahvaljujem ne Bogu, već tebi, tebi samom, za tvoj veliki kreativni trud.

Večer. Ulaziti u kuću jest ulaziti u zoru, u boje svitanja, u tonove zalaska sunca, u glazbu, u parfem, u bit egzotike, u utrobu ispunjenu medom, u nosiljku ispunjenu mekoćom, u krzno, svilu, u sklad.
Stajala sam na rubu i iskusila čudo. Zaboravila sam da sam ja stvorila kuću. Bila sam očarana, kao tuđim radom. Milovanje boje i struktura, mreža za ležanje.
Moja radost i energija plamte. Počela sam zapovijedati kraljevstvom, organizirati, upravljati, privlačiti oko sebe gustu mrežu aktivnosti. Bila sam rastrošna sa svojom snagom. Preplivala sam kroz Sargaško more od papira. Telefon se tresao. Mnogobrojne niti. Širenje. Tijelo tako jako, fosforescencija uma i tijela.
Papiri. Rad. Dogovori. Pisma. Sve to volim. Volim živjeti, kretati se. Opijenost. Opijena sam. Sutra, pisar i Allendy. Četvrtak, Artaud. Petak, Henry. Benigne laži za sve. Henryju kako bih smanjila

ljubomoru prema mom Ocu. Svakome dajem iluziju da je upravo on onaj odabran. Da se sva moja pisma stave zajedno, otkrila bi zaprepašćujuće kontradikcije. Čak kažem Henryju: „Govorim mnogo o svom Ocu, ali on mi ne znači tako mnogo kao ti." Jer smatram da ljudima trebaju te laži, mensonges vitaux. Istina je gruba i neplodonosna. Kažem Allendyju: „Upravo sam stigla. Kad te mogu vidjeti?" Kao da je on prvi kojeg sam nazvala, a već sam spavala s Henryjem.

Humor. Kad mi Otac kaže benigne laži poput: „Ovo je prvi put da sam htio mnogo novca" (da bi mi se pridružio, kupio mi darove), primjećujem njegovu neiskrenost. Otac je poželio novac tisuću pu- ta, kao i ja. Već je možda o tom čak pisao drugim ženama. I ja se nasmijem. Znojeći se. I svi mirisi koje dajem drugima sad mi se vraćaju i pušu ispod nosa. Nude mi se svi moji trikovi i laži - kao da ih ja neću prepoznati. Kad mi piše, Delia ili neka druga žena vjerojatno stoje ili leže na udaljenosti od dvije stope. Njezin bi me parfem mogao dosegnuti. Prijevaro, o, prijevaro iluzije. Stvaranje iluzije i zablude. Tko će pisati istinu drugih? Moramo li i mi lagati jedno drugom? Ne želim to. Ja ću prva reći istinu. Čitavu istinu. O svojim izletima, svojim lažima, Henryju. Tad će se on nasmijati i ponuditi svoju priču. Oče, poštedi me tih laži koje moramo govoriti drugima, slabijima od nas, tu deformaciju naše prirode da stvaramo iluziju za druge. Budimo hrabri - ti si sam to prvi zatražio od mene. Držimo ljubomoru podalje od svoje ljubavi!
Ovaj dnevnik pokazuje golemu, sveobuhvatnu žudnju za istinom budući da, pišući ga, uništavam sve građevine svojih iluzija, sve darove koje sam dala, sve što sam stvorila, Hugov život, Henryjev život; sve koje sam spasila od istine, ovdje uništavam!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Dnevnik ljubavi (1932.-1934.)

Počalji od Mustra taj Sub Mar 10, 2018 7:41 pm





2. kolovoza 1933.
Rad je počeo. Gospođica Green prepisuje rukopis o June ili bih se inače ja ponašala kao pas koji pokušava uhvatiti svoj rep. Ja radim na zapletu.
Ja ću ovdje načiniti bilješke o temama koje treba preuzeti, ponoviti. Poput teme o kineskom teatru i iluziji iza scene. Usporediti s procesom psihoanalize. Ići iza scene koja stoji iza iluzije. I njezini efekti na mene.
Donijeti olakšanje sličnostima između mojih ljubavnika i mog Oca. Trajnost Očeve slike unatoč navodnim mrljama.

Pouka dnevnika? Što svijet treba - iluziju koju sam dala u životu ili istinu koju sam dala u pisanju?
Dok sam sanjala o zadovoljavanju snova ljudi - zadovoljavala iluziju-glad - nisam li znala da je to najbolnija i najnezasitnija glad? Što me tjera da sad nudim istinoljubivost umjesto iluzije?

Prizor s Artaudom: „Prije nego što kažeš bilo što, moram ti reći da sam iz tvog pisma osjetio da si me prestala voljeti - odnosno, da me uopće nikad nisi voljela - da te preuzela neka druga ljubav. Da, ja znam. Pretpostavljam da je riječ o tvom ocu. Dakle sve moje sumnje o tebi bile su točne. Tvoji su osjećaji nestalni, promjenjivi. I ta tvoja ljubav, moram ti reći, jest grozota."
Otrovni, ogorčeni Artaud, ružnih, stisnutih usta, sav bijes i zloba. Odvratan. Primila sam ga s tugom. Rekao je da je primijetio tu tugu, ali ga nije dirnula. I nekoliko trenutaka kasnije učinio me lju- tom i nesmiljenom. Okrivljena sam za okrutnost dok sam doista bila iskrena. Moja milost nestala je potpuno. Pogledala sam ga hladno i promatrala ga.
Moj Bože, to je čovjek kojeg sam poljubila, to je čovjek koji je očekivao ekskluzivnu ljubav od mene. Nadiruće ogorčenje. „Ti svakom daješ iluziju maksimalne ljubavi. Nadalje, ne vjerujem da sam jedini kojeg si prevarila. Osjećam da ti ne samo da voliš svog oca s ogavnom strašću, već da upravo sad

postoji još jedan ili dva muškarca u tvom životu. Osjećam da se nešto zbiva s Allendyjem i s još jednim muškarcem - vjeruj mi, nisam čuo nikakve tračeve..."
Sve je to bilo tako intuitivno, tako vidovito da nisam ništa poricala, ali na njegovu riječ grozota
ljuto sam rekla: „Ne, najčišća ljubav. I ako ne vjeruješ u moju čistoću, onda me ne poznaješ."
„Ne, ne poznajem. Vjerujem u tvoju apsolutnu nečistoću."
Grozna presuda događala se u meni dok je on govorio. Nije mi se sviđala njegova sitničavost i njegova rigidnost. Mislila sam na to kako bi različito Henry sve ovo primio. Hugo također. Mislila sam na to kako je prekrasno zreo bio Allendy - nisu mi se sviđale Artaudove srednjovjekovne rečenice, nedostatak mašte. Poput Savonarole, s njegovim bogovima, vječnostima i nečistoćama. Bilo mi je drago što me ne može dirnuti. Prava okrutnost tek je počinjala u prijeziru koji sam osjetila. Htio me povrijediti, osvetiti se, ali na takav sitničav način. Kao žena. Ili dijete. Kakvo razočaranje. Nisam ga mogla žaliti - da - bio je iskren i očekivao je sve - ja sam ga srušila s tako visokih visina. Ali nisam mogla ne misliti da se ponaša poput vulgarne, bučne ljubavnice s revolverom. Nije bilo ničeg lijepog u njegovoj boli.

Allendy je također znao. I ja nisam ništa poricala. Činilo mi se da uživam priznajući svoju ljubav, ali Allendy je znao samo za njezinu fizičku realizaciju, jer sam trebala nekoga kome ću se povjeriti. Moja se stara ovisnost vratila. Bio je tako samilostan, tako otmjen i velik. Vjerovala sam mu. On je lojalan i tajnovit.
Ono što me iznenadilo bila je definitivnost kojom sam odbila Allendyju još jedan rendezvous i definitivnost kojom sam se ponašala prema Artaudu, gdje se ranije nikad ne bih mogla natjerati reći ne. Kao da mi je ljubav prema Ocu dala hrabrosti da se iživim neustrašivo. Nitko drugi neće morati patiti zbog onog što Artaud opisuje kao moje „mračne oscilacije". U svakom slučaju, dosta je isprika, dosta opravdanja. Ako sam perverzna, monstruozna u određenim očima, tant pis. Sve što me zanima jest moja prosudba. Ja sam ono što jesam.

Artaud - ono što se dogodilo s Artaudom jest da se činio očajan, slab. Umorna sam od muškaraca koji izazivaju žaljenje. Moj otac ne izaziva žaljenje. On se predobro brani; hrabar je, otmjen.
Sad kad je Artaud bacio svoju anatemu (bijes kastriranog redovnika) i proglasio me opasnim, zlim bićem - što sad?
Optužio me za „književni" život, za romantično življenje. Zašto ne živjeti književno - zašto ne, kad je to poboljšanje stvarnosti?
Kad čovjek postane jači, postaje gori. Oni slabi pate. Bojim se da doživljavam određeno zadovoljstvo mučeći Artauda. Bila sam ironična i vratila sam udarac. Neću biti optužena.


5 kolovoza 1933.

Razgovor s Henryjem o mom laganju. I ja održim ovaj govor, koji mi je kuhao u glavi danima:
„Neću više lagati. Nitko nije bio zahvalan za moje laži. Sad će znati istinu. A misliš li da će se Hugu više svidjeti ono što sam napisala o njemu nego ono što sam mu rekla, ili što sam implicirala svojim izbjegavanjima? Misliš li da je Eduardu draže znati što mislim o njemu nego ono što sam mu rekla? Nikad nisam nikome mogla reći 'ne volim te'. Pogreška koju sam učinila bila je da sam previše toga obuhvaćala. Nisam mogla ložiti pet vatri. Morala sam razočarati neke od muškaraca - i oni me zbog toga mrze. Precijenila sam svoju snagu. Kad sam rekla laž, bila je to mensonge vital, laž koja daje život."
U tom trenutku Henry i ja ponovno smo se suočili kao nekad, u predivnoj cjelovitosti. Čitav dan bio je dan sjedinjenosti. Prvo, očekivala sam ga puna entuzijazma i pješice sam išla na stanicu kako bih ga dočekala. I on je rekao: „Imao sam predosjećaj da ćeš to učiniti."

I uzeo je moju ruku i hodali smo po suncu. I onda, u kući, bili smo odmah puni želje i bili smo sretni i združeni na kauču. Henry tako nestrpljiv, tako strastven. U vrtu je rekao: „Bio sam tako dobro raspoložen. Čitavo vrijeme otkako si se vratila. Čim se vratiš, sve se čini kako treba."
„Sa mnom također." Bila sam tako sretna što smo ponovno pronašli svoj sklad, naš stimulirajući međusobni utjecaj.
Otac i Henry sad su u savršenoj ravnoteži, upravo kao vječna dualnost mog vlastitog bića. Jedan, ideal apsolutnog, neljudski; drugi, ljudski.
I jednako je istina da mi je Henryjeva vjera u mene, Henryjeva ljubav dala život i inspiraciju, svu snagu i sve radosti, kad nisam imala ništa osim krhke sigurnosti svog braka.
Noćas je moja ljubav za Henryja toliko duboko ukorijenjena da nema potrebe za zamjenom - samo za širenjem. U meni postoji takav izvor - neiscrpan - prostran za idealne i ljudske ljubavi, un foyer immense. Čini mi se da sam Artauda, kad sam ga voljela nekoliko dana, voljela bolje - mislim, s više talenta - nego što druge žene postižu u čitavom životu. Dala sam mu veliki trenutak, iako je to bio samo privid. A Allendy na nekoliko mjeseci, dojam, pažljivost, i toplina koji nisu trenutačni. Obojica su upoznali nešto što više nikad neće iskusiti. Ja kondenziram svoje darove, umjesto trajanja!
Jedna kukavička crta. Osjećam prijezir za sebe kad pokušavam opravdati promjene svojih osjećaja pomažući si nedostacima ili manama drugih, kako bih se ispričala. Kukavica. Kukavica.

Henry je danas rekao nešto tako mudro: „Umjesto naglašavanja idealizma i potrebe za iluzijom u drugima, zašto im ne pomogneš tako da ih ne zavaravaš, već da ih naučiš očekivati manje?"


7. kolovoza 1933
S Henryjem je sve kao prije. Nema promjena u našoj strasti niti u našim razgovorima. On mi dolazi pomoći - ili dolazi s namjerom da mi pomogne. Potom priznaje da radije ne bi - i smijemo se zajedno njegovom iskrenom egoizmu. Draže mu je sjediti i prepisivati odlomak iz pisma mog Oca o Lawrenceu jer je to povezano s njegovim radom. To ga zanima. Smijem se, jer kad je muškarac tako iskren, čovjek se može samo smijati.
Takva sloga i radost između nas da se Henryjeve misli ponovno vraćaju na našu nerazdvojnost. I ispitivao me - ponovno. Bih li ja, kad bih mogla, živjela s njim? Voli me čuti kako odgovaram da. Smi- je se s histeričnom radošću.

Pismo Ocu: Voljela bih tvoj savjet, tvoje mišljenje po pitanju mog dnevnika. Trebam tvoju prosudbu, ali da bih je dobila, morala bih ti pokazati nekoliko novijih stranica. Ovih dana osjećam se kao da se predajem kao književnica. Odjednom mi se čini šokantno izlagati osjećaje koje sam imala, čak i ako su ti osjećaji vrlo daleki, čak i kad su mrtvi. Svetogrđe. Žudim postati jednostavna žena čiji je život tajna i njoj samoj.
Zanimljivo je to - moj čitav život bio je pod jednim velikim utjecajem - tvojim. Sad se čini kao da želim početi iznova. Počela sam s novom iskrenošću - možda zato što jasnije vidim smjer kojim želim ići. Da, čudno je - ti si mi govorio o gradnji, kao da si savršeno svjestan konstrukcije koju sam se spremala započeti. Nismo razgovarali o budućnosti, samo o prošlosti - a ipak to je uzrokovalo obnovu u meni.
Ono što se događa jest da stvarima koje radim, osim dnevnika, nedostaje domišljatosti dnevnika. Stranica dnevnika dirljivija je od stranica moje umjetničke kreacije. Tako s vremena na vrijeme osje- ćam da ih želim objaviti - anonimno - baš takve kakve jesu, grozno ljudske, jednostavne i direktne, kao nadljudski napor da se uravnoteže laži u bajkama za koje sam mislila da trebam dati svijetu. Bilo je pogrešno odgajati nas na bajkama. Pokušala sam ih ostvariti za druge, i to je opasno. Čovjek izgubi dušu.


8. kolovoza 1933.
Bradley je oštar kritičar, vrlo iskren, neustrašiv, lojalni mislilac. On je doista „izgrdio" moj rad - da bi pomogao, zapalio, natjerao, zahtijevao. On me stimulira i zanima. Vidi jasno i pragmatično. Raz- govaramo i zaboravljamo na vrijeme. Pomaže mi razjasniti i ja mu se volim povjeravati. Razgovor s njim pomogao mi je shvatiti ovo: došla sam do kraja ciklusa. Moj život, koji je počeo mojom strašću prema Ocu, završava istom strašću. I završava. Ciklus života došao je do završetka. Sada ulazim u mir i rad (baš kao Henry).
Otkako sam se vratila, opsjednuta sam svojim radom. Potrošila sam se. Glava mi se čini golemom.
Nešto je umjetnički zatvoreno - barem tema mog života, roman mog života. Ostatak je zaokruživanje, i poliranje, i ocakljivanje.
Bila sam iskrena s Bradleyem i on je predivno shvatio ono što sam mu rekla o svojim lažima.
Sad, rekao je, prošireni krug moje životne domišljatosti, mog života, sastaje se s krugom mog rada, i spojit će se u jedan. Sad ću živjeti kao što pišem u dnevniku, i pisati kako živim. Završila sam s određenim iluzijama, određenim lažima. Sad sam umjetnica, kao što kažem Henryju, okrenuta pisanju jer sam postigla mir. U miru čovjek piše. Moja velika tema došla je do završetka, ili do završetka ciklusa.

Dok pišem pismo Henryju kako bih kompenzirala kolebanje njegova izdavača, on me nazove i ne kaže ništa. Samo da me nazove. Misli na mene. Kada dolazim? Da, on piše.

Dok se oblačim, sjetim se nečega o čemu nikad nisam pisala: temi ljubomore. Kada Henry kaže:
,,U ponedjeljak navečer išao sam k Lowenfelsu i tamo su bili neki ljudi", moje srce zastane na sekun- du. Čekam. Zamišljam da će reći: „Među njima bila je i jedna žena - krasna žena. Izgledala je pomalo poput June." Trenutak napetosti je oštar, oduzima mi dah. Kad završi svoju frazu: „Razgovarao s e. e. cummingsom", to je kao da se razvezala petlja oko mog vrata. Kad ga pronađem kako čita Lowenfelsovu pjesmu, to me boli -protiv moje volje. Kad ga čujem citirati Lowenfelsovo mišljenje o svom djelu, tako neadekvatno - ali Henry je sretan.
Zbog tog promatram lica drugih ljudi i tražim znakove te ljubomore. Na Allendyjevom licu - drhtaj glasa - najmanji znak uznemirenosti - i postanem oprezna. Polazim zaobilaznicom. Ta osviještenost dovodi do uništenja moje iskrenosti. Allendv mi kaže: „Slobodan sam u četvrtak. Izađimo zajedno - samo na čaj, barem, budući da ne želiš ništa drugo." I Artaud je dolazio u četvrtak. Znam kakav bi osjećaj to dalo Allendvju - i zato lažem. I jedna laž stvara drugu.

Danas sam Allendyju nosila svoje iskreno raspoloženje. I rekla sam mu što sam učinila Artaudu i zašto. Kako je počelo smilova-njem. Kako to uopće nije bila stvar ljubavi. On je previše otmjen da bi ga mučile sumnje o Artaudu. Nisam ga htjela zavaravati. Pa mu kažem. Želim da su stvari jasne i solidne. Boli li manje? Promatram ga. Prije, davala sam lukavstvo, neizravnost; sad se otkrivam. Što se dogodilo? Allendy je uznemiren, ali mu je i laknulo. Ima nešto što može napadati. Otkriva mi Artaudov montparnasijanski um, kako je Allendyju pokazao prvo pismo od mene, hvaleći se, i govorio cinično o toplom tonu tog pisma. Allendy, Allendy koji nije pjesnik rekao je: „Interpretiraš stvari pregrubo." Artaud i njegov apstraktni, profinjeni svijet! U životu puritanac, provincijalac, montparnasija-nac. Une vielle fille. I tako prizor s Artaudom postaje jasniji. On je tako doslovan, čak i onog dana u vrtu, i interpretira moju naklonost kao ljubav. Ja sam tako idealistična. Smiješno!
Tu je moja vjera skrenula. I to me plaši jer ja još ne igram lucidno. Ali mislila sam da ću uvijek znati. Vjerujući u Artauda, još sam vjerovala u književnost. Još vjerujem da um koji pronalazi određene fraze ne može misliti drugačije u životu.

Ja sam, u tom smislu, zaprepašćujuće iskrena.

Ocu (kao odgovor na njegovo pismo u kojem me moli da mu se pridružim u Evauxu): Što ja želim? Vidjeti te što prije - biti ponovno s tobom. Sinoć sam se pitala kako ću moći čekati do listopada. I iako bih ti sad mogla pisati, potajno, čuvam sve za trenutke uživo. Trebamo život, ne pisma. Više ne mislim. Osjećam. Osjećam da dolaziš bliže, ljudski i živ. Čekam da ponovno proživim trenutke iz Va- lescurea, da ponovno osjetim tvoju slatkoću i tvoju snagu, strahove i žarke užitke, čekajući da se sve riješi, da se sve rastopi u tvom zagrljaju, u povjerenju, toplini, živom stapanju.

Neku sam večer večerala s Henryjem u Clichyju. Vino, glazba, knjige. Henry je rekao: „Imam toliko stvari u ovoj sobi - mogao bih jednostavno živjeti ovdje."
Ja sam rekla: „Tome služi dom - da se čuvaju sve dragocjene stvari koje trebamo - ništa drugo."
„Nikad to nije bio za mene. Znaš, Anais, bio sam u mnogim domovima - i nikad nisam vidio neki poput tvog. Nijedan mi nije dao isti osjećaj. Ti razumiješ dom."

Kad sam rekla Henryju da bih mogla otići na tjedan dana, bio je povrijeđen. „To je previše, previše", rekao je. „Trebala si me pitati hoću li te pustiti."
„Henry, zadrži me, zadrži me. Da. Zamoli me da ostanem." Osjećala sam njegovu ljubav, njezinu nježnost. Zaboljelo me to. Ali Ocu sam napisala da ću doći.
Ne mučim sebe pitanjima. Prepuštam se vječno dvostrukom tijeku.

Kažem Hugu kako imam čudan osjećaj da je nešto od Očeve ljubavi poput umjetnikove narcisoidne ljubavi da nadživi sebe. Stavio je zloduha u svoj život i nije uspio ostaviti izraz svog života, pa ću mu ja, rukopisac, omogućiti preživljavanje.
„I ja imam taj osjećaj", rekao je Hugo, „da ću živjeti kroz tebe."

Čini mi se da mi izmiče toliko tog vrijednog ljubavi koju dajem u pisanju. Danas sam se sjetila Oca kako stoji na stanici dok sam ja jahala van iz Valescurea. Stajao je na suncu, najprije neza-tegnut, s bijelom košuljom nezakopčanom na vratu, raširenih nogu, ruku koje su lelujale, njihale se. Sanjiv. Dalek. U drugom svijetu. Udaljen od života, kao što ja činim kad je život preoštar, uzimajući, udišući, potajno, misteriozno, ono što će se rascvasti kasnije, poput japanskog papirnatog cvijeta u vodi, otvarajući se sporo, usamljeno, kasnije.
Pitam se ne dolazi li moj strah za očuvanjem od sumnji u moje sjećanje. Idem dalje. Zaboravljam. Poput Proustovih bilješki, dokaz loše memorije.
Ne. Detaljno se sjećam nekih stvari koje me muče dok ih ne zabilježim. Kad sam napisala neku stvar, više se ne bojim da ću je izgubiti. To je luđačka ljubav prema životu, ljudskom životu.
Boli me kad se sjetim, usred dana, tog toplog poslijepodneva u svojoj sobi kad je Henry legao na kauč dok sam se ja odijevala i mirisala za večeru. Struktura tog dana, boje, temperatura. Sve ih imam u dnevniku. Ali vrlo često sam se pitala, uz probadanje: Imam li ga? Hoće li nestati? Hoće li se raspasti na komadiće, postati zamućeno? Hoću li ga tražiti u dnevniku i pronaći samo blijede riječi - beznačajne riječi? I sve je to oštra bol. Srž, ljudska srž, koja uvijek isparava. Ne mogu podnijeti prolazak sati.

Henry kaže: „Sve ono što je Lawrence napisao o braku, mi imamo; između nas postoji ta fina ravnoteža..." Da. Zrak. Prostor. Kretanje. Rođeni iz mudrosti. Mi smo stari, on nakon June i ja nakon Huga. June i Henry htjeli su proždrijeti, zatočiti jedno drugoga. Hugo i ja smo nerazdvojni. Hugo je sinoć rekao: „Volio bih te pojesti, biti siguran u tebe." To je jedini način da se bude siguran u mene.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Dnevnik ljubavi (1932.-1934.)

Počalji od Mustra taj Sub Mar 10, 2018 7:41 pm







18. kolovoza 1933.
Funkcioniram poput orkestra - svi instrumenti odjednom. Bubnjevi su Očevi brzojavi. Otac je ponovno bolestan i moli me da odmah dođem, tako da moram čitav svoj život postaviti naglavce i pojuriti k njemu. Otac. Otac. Udaranje po mom srcu i mojoj krvi. Hugo prosvjeduje nemoćno, čeznutljivo. Napuštam ljepotu Ane Marije, Henryja u bistrom, inspiriranom raspoloženju, omamljenog stvarnošću, tako zaokupljenog svojim vizijama. Allendyja, zaljubljenog i profesionalnog, dok ponavlja mehanički sve psihoanalitičke klišeje, jednolično mumljajući: osjećaj krivnje, mržnja prema tvojoj majci. Zamalo zaspim. Formule i analiza izgubile su svoju stvarnost. Ja živim prebrzo; voće pada, preteško je za drveće. Gledam u nebo, vozeći se kući s Hugom, čitavo nebo u vodoravno poslaganim oblacima, i gledam kroza nj u beskonačnu oslobođenost svojih osjećaja i svoj rast.

Za ćudljivog razgovora s Eduardom obećam da ću držati svoj Mars ukroćenim, da ću sjediti u stolici za njihanje hladeći se lepezom poput Kreolke, čekati da on počne djelovati, pisati, živjeti. I prije moje nove iskrenosti on priznaje da je umoran od vlastite iskrenosti i da se želi upustiti u karijeru laži. Čini se da voli moju iskrenost. Puše snažan, hrabar vjetar. Kažem ponosno: „Moj Otac i ja smo ljubavnici..."

Pretjerujem. Govorim previše. Volim previše. Želim raditi. Volim zbrku u svojoj glavi jer vir osjećaja zbunjuje moj um i uništava mu kontrolu. Želim živjeti prema svojim osjećajima. Umjetnički i ljudski, oni su bolje kvalitete od moje analize.
Ne komentirati. Analiza je smrt.
Dok sam prepisivala svoj dnevnik za Bradleyja, postala sam svjesna da su moji osjećaji najinteligentniji. Dok lelujam, ja sam najpametnija. Kad snivam, kad analiziram, nisam dobra kao Gide ili Proust. Kao što je rekao Fraenkel: „Svatko od nas može misliti. Ali samo se jedinstvenost ideja računa. Ti, Henry, nemaš jedinstven, individualan način mišljenja - ili osjećaja."
Moje su oči zatvorene. Oči moje svojeglave, hladne, mentalne glave.
Osjećati i teći, bez uništavanja rosne kvalitete događaja seciranjem. Rosa. Noć. Vlaga stvari i ljudskih bića.
I mislim o Henryjevoj nesvjesnosti. Kako sam često čeznutljivo htjela da on bude svjestan - prekrasan sat činio se kao da je prolebdio kraj njega, pobudivši samo njegove osjete... i on bi se činio nesvjesnim. Nije htio ispružiti ruku. Često sam potajno očekivala pisma u kojima se taj sat analizira, hvata... Očekivala sam drugo kušanje, koje nikad nije došlo. Ja sam uvijek činila svoje drugo kušanje sama. Ponovno skladala razgovor, sat, bavila se ponovno bojama i mirisima, grčevito ih pokušavajući zadržati.


25. kolovoza 1933.

Poljubac u mojoj sobi u Valescureu. Moj otac pokupi kornjaša s ceste tako da ne bude pregažen. Govori o neuspjesima, o glazbi, iz filozofskog ugla. Odustaje od svojih navika za vrijeme putovanja. Nonšalantnost i tolerancija. St. Canna i vrućina. Njegovo je čuđenje prema svemu što se zbiva poput mog.
Svake noći volim ga iz drugog razloga. Njegova pamet. Fantastični izumi. Tuga jer ga je Majka nepravedno opisala. Morbidan obzir prema novcu. Njegova priprema kupke za mene u Alpsu.

Kako me njegova rezerviranost i kritičnost preplašila. Učinila je da se osjećam nelagodno. Vesela strana. Beskonačne šale. Pita jesam li spavala s Henryjem. Moja prva laž. Ne. Ne, treća. Laktovi na stolu. Hodanje pognute glave. Voli izražavati osjećaje, komplimente, samo napismeno. Ali ja sad znam da je, kad kaže „Cest bien", savršeno.

Njegova procjena Henryja, na temelju naših razgovora, iako ja nikad nisam kritizirala Henryja:
,,Henry je slabić koji živi od tvoje muževnosti." To mi je zadalo velik šok.
Pameti, pameti, viče. I želi me zdravu, jaku, s ljubavnicima ravnima meni.

Moj očaj što ga napuštam. Njegova tuga noć prije. Njegove sanjive oči. Potentnost. Njegove riječi o Maruci koja imitira naš dječji govor. „Suis facee. Medde." (Ja umorna. Pomozi mi.) Kao što sam ja običavala reći kao dijete.
Kaže da ne bi preživio otkrivanje naše fizičke,veze. To bi ubilo Marucu. Da smo dovoljno stari da se svega sjećamo. Nema potrebe za zapisivanjem. No, ja znam da to nije istina. Kad ponovno čitam dnevnik, mnogo se puta iznenadim. Vjernost nijansama kontinuiteta i progresivnosti dobiva se samo dnevnim bilježenjem. Osjećam da je to imperativ. To je način vrhunske izdaje. Jer me Otac molio da ne pišem. Čini se da me vjernost dnevniku prisiljava da svaki put pišem unatoč Eduardovom nemoćnom predbacivanju, Hugovoj tjeskobi, Henryjevim strahovima, Joaquinovim zamolbama i, konačno, mom obećanju Ocu.

Louveciennes. Večer. Ja sam tužna, tužna, tužna. Ne mogu podnijeti što sam ga napustila.
Opsjednuta sam njime - samo njime. Ne želim ništa drugo, nikog drugog.
Nisam ga dovoljno voljela. Spopao me kao velika misterija. Bila sam omamljena... zastrašena.



30. kolovoza 1933.
Dolazi Henry i kontinuitet naše ljubavi ostaje misteriozno neprekinut. Teče poput rijeke, instinktivno. Mogu u svojim mislima prekinuti s Henryjem, Henryjem kojeg drugi vide. Ne mogu prekinuti s onim Henryjem čiji glas iz vrta uznemiruje moju utrobu.
Kad je Henry otišao, sjetila sam se Očevih riječi - „Trebamo postojati samo ti i ja. Nitko više.
Koncentracija. Nikakvi Henryji."
„Što više možeš poželjeti", rekao je otac, „nego džentlmenskog muža i vatrenog ljubavnika?"

Nitko ne zna Henryja koji govori tako mudro sa mnom kao što isprekidano, posrćući govori pred drugima, kao da su temperatura i klima moje vjere učinile da sve dobre stvari procvjetaju u njemu. Ja ga gledam, i on je čitav, s tim glasom svojeg rada, tonom svog vlastitog povjerenja, svojih sigurnosti. Blijed je i miran, a ipak vatren, fokusiran.
Promatram ga pred Fraenkelom i on je crven, smeten, muca, izgleda raspršen, izgubljen. Izgleda teturavo i zbunjeno. Da, izgubljeno. U najboljem je izdanju pred svojim radom i preda mnom. Lowenfels mu sigurno kaže: „Šuti. Znaš da ne misliš ono što kažeš."

Pismo Ocu: Nisam ti mogla pisati prošle noći. Mislim na tebe neprestance. Probudim se uronjena u snove o tebi. S tvojom slikom kraj sebe, radim samo s pola svog uma. Sve, sve drugo je nestalo. Moj rad je za tebe. Voljela bih da je još ljepši. Moj dnevnik je za tebe. Za tebe želim učiniti, i učinit ću, nove napore - što god bi ti moglo donijeti veselje. Ponekad osjećam da me ono apsolutno što daješ ispunjava preko ruba, da se doista prelijevam. Zato ne bi trebao biti iznenađen što te volim svaki sat u

danu - ne slijepo, jer ti si lijep i svoj svake minute, uvijek, čak i u onim trenucima u kojima ti je neugodno. Zar još ne znaš što znači biti voljen zbog čitavog sebe, zbog tog misterioznog tebe koji se pojavljuje kad misliš da si manje lijep, manje vrijedan divljenja? Beskonačnim i vrijednim radom do- dao si svom biću sva ona divna poboljšanja; ali da ti ih danas oduzmu, kao brokatni komad odjeće, ostao bi samo esencijalan ti, koji si os, ognjište koje odaje tolike aspiracije, tolike kreacije. Tvoje zažare- no biće kakvo ja vidim, moja velika, velika ljubav. Tako mogu misliti na tebe u trenutku kad si rastrgan, kad se osjećaš najviše poraženim - i kad si najmanje poražen! Voljela bih da moje pismo dođe k tebi u tom trenutku jer ono što te razlikuje od drugih muškaraca jest tvoja vječna briga za snove drugih. Ti nisi svjestan snova koje ti sam pružaš, i zato ti ih ja želim otkriti. Ti ne znaš da pokazuješ kako proći kroz ponajviše obeshrabrujuće trenutke života s rijetkom otmje-nošću i postojanošću. Drugog bi vanjski događaji izobličili, ili bi mu barem izobličili sliku. Tvoja se slika nikad ne izobličuje. Ti transformiraš sve, bilo bolest ili umor; ti daješ svemu drugu boju, drugu lje- potu, uvijek.
Rekao si: „Kad misliš na mene, sjećat ćeš se toga sa žaljenjem." I danas mislim da bih dala sve da budem pokraj tebe u svakom trenutku tvog života, jer su svi oni predivni. I kako je divno moći se di- viti čovjeku kojeg voliš! U punom svjetlu dana, s potpunom bistrinom. Kao što čovjek gleda Sunce. Tako ću ja doći vidjeti te kad bude jutro i iz načina na koji te budem gledala, znat ćeš da te volim, da me diraju tvoj glas i tvoje oči, tvoj širok osmijeh i zvuk tvojih koraka. Vidjet, ću te i sretna sam, strašno sretna što sam ti blizu.
Voljela bih da naša ljubav bude i veliko opuštanje. Naši životi puni su napora, herkulijanskih borbi da se uspnemo, da prevladamo sebe u svemu, da napravimo velike duše od sebe, da se usavr- šimo, razvijemo, rastemo - gotovo bolno teška uzašašća, ciljajući uvijek više, uvijek u potrazi za novim vizijama, odbacujući ono što smo bili jučer.
Zaboravljamo biti veseli, uživati u onom što smo svladali. Voljela bih se odmoriti u tebi, s tobom. Volim naše mirne sate i način na koji me nasmijavaš. Kako se ti možeš smijati! To će biti naš sabat -ne nedjelja, već sedmi dan našeg vlastitog stvaranja. U zoru sedmog dana, dok jedemo svoje kekse Quaker Oats, ti ćeš reći: „Dobro je." I ja ću znati da mogu biti sretna jer je tvoja definitivna prosudba ono na što čekam. I ti, iz uljudnosti (a ti si božanski uljudan), moraš prihvatiti i moje „Dobro je". Ne smiješ biti neuljudan i reći: „O, ti ne znaš ništa. Zaljubljena si." Kažem da si sjajan, da nema nikog na svijetu poput tebe. Ja ću sjediti na tvom krevetu i rasprostrt ćemo pred sebe sve što imamo, sve što posjedujemo, umjesto vječnog ,Voljela bih, željela bih." Dosta je žaljenja i dosta razmišljanja, na primjer, da nisi dovoljno učinio, dovoljno stvorio, dovoljno dao. To će biti dani naše radosti. Hranit ćemo se radošću. I onda, zbog tog prekrasnog sedmog dana, u šest dana stvorit ćeš glazbu tako čudnovato prekrasnu da ću te ja nagraditi još jednim sedmim danom i tako ću te promatrati da će ti sve biti jasno. Ali danas budi zadovoljan. Odmaraj se. Zabavljaj se razmišljajući o muškarcu kojeg volim. A mene nije lako zadovoljiti, budući da mi je trebalo dvadeset godina da bih te pronašla. Mi smo slabi prema fantomima; tek što smo vidjeli novu savršenost u prolazu, krećemo za njom, zabo- ravljajući ručak i večeru.
Spavajmo malo, sretni, dok si ti u Evauxu. Optužit ćeš me da pjevam uspavanke. Ali to je zato što vjerujem da smo oboje krenuli ,,u smjeru zlih slutnji".
Ljubim meko tvoje oči, zbog čijeg sam pogleda plakala kad sam odlazila. Osjećam tvoj pogled kako prodire u čitav moj život. Gledaj: svugdje je samo tvoja slika.

31. kolovoza 1933.
Hugo odlazi za Ženevu, a ja ne šaljem po Henryja prvu noć. Čini mi se sada da će moj Otac to znati, osjetiti. Sva moja pažnja usmjerena je na to da mu svaki dan pišem pisma, ljubavna pisma koja će ispuniti i osvijetliti njegove bolesne, sive dane, njegovu samoću. Opsjednuta sam njime. Htjela bih


preko njega sasuti svu ljubav koju sam dala Henryju, no znam da to nije ista ljubav. Tražim nove ri- ječi, i nova područja, i nove osjećaje. To je tako potpuno različito.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Dnevnik ljubavi (1932.-1934.)

Počalji od Mustra taj Sub Mar 10, 2018 7:42 pm





4. rujna 1933.
Svaki dan povećava udaljenost koja raste između mene i Henryja zbog njegovog velikog nedostatka razumijevanja. On nije razumio June; mene razumije u bljeskovima; ne razumije Lowenfelsa ni sebe. Neprestance živi u deformiranom svijetu - inspiracijama, kreacijama, izmišljotinama, lažima, ludostima.
Naša večer kod Lowenfelsa bila mi je dosadna - ništa mi nije dala, ostavila me praznih ruku i grozno razočaranu.
Pogledala sam Lowenfelsovu suprugu i pomislila: Ako ju je Henry volio, ne bi mi bilo krivo. Sad nema mišljenje o njoj, ali ona ga želi i to znači da će ga možda imati kasnije (ako bih ga ja napustila) zbog njegove velike, velike povodljivosti. Ona je bila ljubomorna na mene, sva nakostriješena. Ja sam se osjećala umorno. Sviđala mi se, njezin tip, njezina čvrstoća, dominantnost. Previše umorna za išta osim za pisati Henryju.

Vidim u Ocu sliku godina koje me očekuju, mojih usamljenih godina, tužnu sliku usamljenosti oživljenu razumijevanjem krvi. Otac, stvoritelj, morao je roditi ženu kojoj će dati dušu, a svoju je dušu mogao dati samo svojoj slici, ili njezinu odrazu, djetetu koje je rođeno od njega.

On odgovara na moje pismo: Neću ni pokušati odgovoriti na prekrasno i dirljivo pismo od ovog jutra. Jako sumnjam da posjedujem sva blaga kojima me tvoja ljubav obdarila. Ali ako nisam kakvim me ti vidiš, sigurno je da sam čitava života htio biti nešto vrlo slično, aproksimacija toga. Ako sam tijekom čitava života, nadljudskim i kontinuiranim naporom, bez straha ili uzmaka, boreći se protiv svega i svakoga, oblikovao svoju dušu, isklesao svoj duh, pročistio svoje srce i uskladio sve drhtaje svog bića, ovo je bio prikriveni cilj kojem sam težio, jedva se usuđujući priznati ga, pa čak i samom sebi. Ali nakon svakog stadija rekao sam si: čemu taj trud, i za koga? Jer ljudi oko mene neobično su pogrešno čitali moje ciljeve, moje namjere i moje želje; sve je to bilo krivo interpretirano ili krivo shvaćeno. Strašno sam patio, a da nisam nikad odustajao ili i na trenutak pomislio potražiti drugi put. Tajna sila ohrabrivala me i vodila, kao i unutrašnja potreba za ljepotom, redom, ritmom, ljubavlju i poezijom. Moj život, bolan za živjeti zbog trajnog napora koji je zahtijevao, bio je divan upravo iz tog razloga.
Pa ipak, zašto i za koga? I godine su prolazile, mirne ili tragične, blistave ili blijede, kratke ili mučno dugačke, lišene trenutačnog skretanja moje volje da se penje i raste: penjao sam se, povećavao krug oko sebe, ali svaki sam se dan nalazio sve više sam. Jesam li bio sam? Ne, zapravo sam sa sobom nosio svijet čuda, bogatijih, brojnijih i različitijih od svih okupljanja ljudi, i zasigurno istinitijih. Odjednom, neočekivano, ti si došla k meni i pomoću ljubavi sve si pogodila, sve shvatila, razumjela sve do dubina mog bića. Svako moje vlakno odgovaralo je tvom pozivu i izdisalo u glazbi, svako vlakno, čak i ona za koja sam mislio da su zauvijek zaspala. Čudo? Ne. Moralo se tako dogoditi. Ono
„zašto" i „za koga" završili su. Netko je razumio najljepši dio mojih glazbenih nota, onaj koji nikad nije skladan niti zapisan: moju simfoniju, simfoniju moje čitave duše, simfoniju mog čitavog života! I odjednom su sve patnje, sve ružne stvari, sva razočaranja nestali, transformirali se u velikodušnu i živu ljepotu. Sve je ispravljeno, sve nagrađeno, sve rasvijetljeno; pa čak i smrt, kraj rase, bit će oplemenjeni. Hvala ti, draga Anais.

Unatoč Očevom zaigranom tonu osjećala sam se utučeno. Gledam ga sa strahom. Grozim se da ću vidjeti staro lice, ali ne, ne, on izgleda mlađe od Henryja. Henry je, nakon naših orgija, izgledao uništeno i natečeno ispod očiju. Otac ne. Samo bore, bora tjeskobe između očiju. Nekoliko bora preko

čela, ali njegovo je tijelo divno, tako divno, s kožom poput žene, i skrivenim snažnim mišićima, koje pokazuje samo kad želi, i neukrotivim zračenjem. Ne, ne, on ne može ostarjeti pred mojim očima.

Kad sam stigla u Valescure, pričekao me sam, ali je na njegovu licu bilo nemoguće primijetiti što je osjećao. Uvijek neprobojna maska, hladnoća. Ponekad oči imaju željan, zalijepljen pogled. A u trenucima ljubavi lice se potpuno transformira, zanese, ženstveno, veselo (iako se nikad ne deformira) od erotike, blještavog užitka, ekstaze, otvorenih usta.
Tek sam kasnije otkrila da noć prije nije mogao spavati, kao što nije mogao spavati noć prije nego što smo krenuli za Evaux-les-Bains.
U automobilu me lagano miluje, ali nas pritišće ideja da ćemo uskoro sresti Marucu. Maruca, tako otvorena i prekrasnog stasa, Tanagra, Tanagra s dječačkim licem, podignutim nosom, glasom male djevojčice, iskrenošću i direktnošću. Odmah mi se svidjela, poput brata! Mislim na Thorvalda. Brze, odlučne geste, jednostavnost. Ona je topla i ja reagiram na nju.
Vodi me u moju sobu. Malo smo zastrašene. Ona me gleda kako skidam šešir, ne kritično, kao što to rade žene, već s nježnom znatiželjom, kako bi vidjela što je nastalo od one male djevojčice koju je upoznala u Arachonu i koja je spavala u njezinu krevetu.
Dajem joj parfem koji sam kupila, nadajući se da ću joj se svidjeti. Nas troje sjedimo i razgovaramo u njihovoj sobi.
Kad se vratim u svoju kako bih uzela fotografiju, Otac me slijedi i mi stojimo pritisnuti jedno uz drugo - ne usuđujemo se poljubiti, samo tijelo uz tijelo - i Toby, da, Toby osjeti moju prisutnost i pomakne se. Toby koji podiže svoju glavu kad razgovaram s njim. Zato Otac želi pričekati dok se Tobyjev nemir ne smiri.
Maruca i ja razgovaramo dok Otac spava. Srdačno, prirodno, ženstveno.

Maruca, Delia i ja u Očevoj smo sobi. Maruca i ja pakiramo njegove torbe. On označava ceste na karti. Kaže: „Neću moći večeras spavati." Ja odgovaram:„Papito, nemoj se ugledati na svoju kćer!"
Delia, koja mu je rekla kad je govorio o svom prvom posjetu meni: „Zaljubit ćeš se u vlastitu kćer. Budi oprezan!" - Delia me gleda. Ima sjajne oči i kroz pedesetogodišnju ženu u njoj se nazire malena djevojčica. Tu mi se večer čini da su sve žene mladolike i nevine i da samo ja nosim strast čije im se lice zasigurno čini monstruozno, i da me ta strast osvjedjava, i da klizim između Maruce i Oca čistim nagim očima.
Zaspim raširenih nogu, želeći Oca.
Maruca kaže ujutro: „Dat ću ti plahtu da tvoj otac može odspavati za siestu nakon ručka na travi.
Natjeraj ga da legne, Anais; mora počivati."

Siesta nakon ručka u sobi hotela St. Canna. Vrućina. Glad i nestrpljivost. On je poput užarenog vrućeg čelika.
Noć u Alesu, dok se smijemo zbog bučnog sajma pod našim prozorima i čujemo „Habaneru".
Žestina. Golema unutrašnja žestina.
Ujutro on priprema kupku za mene.
Govori na općenit način. Kasnije cilja izravnije na Henryja i na trenutak se zapitam je li to ljubomora. Ali njegova ljubomora nikad ga ne čini nepravednim.
„Zar ja nisam dovoljan?" pita.
Gledam njegova dva aspekta: jedan strog, jedan naglo nježan. Prekrasan kad sjedi ispunjen čuđenjem zbog onog što nam se dogodilo. Čisto čuđenje. Tad je mlad, tako mlad. I oboje sanjamo, jasnim, vizionarskim, uzdignutim očima.
Ponos ga čini šutljivim. Sluša ponekad s neprobojnom maskom. Satima kasnije, ili danima kasnije, još se sjeća: „Nisam ti rekao u početku, ali zazeblo me kad sam saznao za epizodu bičevanja. Uz rub kakvih si opasnosti hodala."

Ili, nakon što nije mnogo govorio o horoskopu, odjednom: „Astrologija je poremetila moj koncept sudbine. Tjera me da vjerujem u kozmičke sile."
U Issoireu dolazim u njegovu malu sobu. U mraku. Kaže, poput Henryja: „Uvijek si vlažna; ja ću uskoro biti cocu." Priča mi priče u mraku o svom dopisivanju sa Seriexom, slikarom. Uvijek u tonu fantastičnog humora.
U Alpsu, dok smo sjedili na rubu kreveta u velikoj, odvratnoj hotelskoj sobi, skidajući mu čarape, otkrila sam ljepotu njegovih stopala. Malenih i finih, tako nježnih, kao u žene.
Jedne večeri, sjedeći mu blizu dok je čitao, osjetila sam čeznutljivo oslobođenje svojih putenih osjećaja. To je prvi put da sam mu prišla od naše senzualne veze, jer sam dotad izmicala. Moja ljubav bila je davanje, predavanje, s mješavinom straha i veselja. Elan potlačen misterioznim preprekama. Neka pogreška u mom samopouzdanju. Dolazila sam mu bliže svojom voljom. Polako, s onom njež- nošću koja jedina daje smjelost mojoj ljubavi.
Otac mi je ulijevao strahopoštovanje. Kad sam vidjela njegova stopala, postao je ljudsko biće. Kad se u Evauxu znojio, drage sam volje brisala ljudski znoj s njegova lica. Savršenstvo ima usijani di- jamant koji terorizira. Henry se na taj način bojao mene.
Bliskost. U Evauxu sam tražila bliskost s tim čovjekom koji nikad nije sebe predao zbog straha od boli i zbog ljubavi prema sebi.

Svake sam ga noći voljela iz drugih razloga. Njegova fantastična duhovitost. Njegova vesela pripovjedačka raspoloženja, improvizacije.
Probudio je moju svjesnost o rasama. Sjetila sam se da sam Eduardu rekla: „Za ljubav, nijedan me jezik ne uzbuđuje tako duboko kao španjolski. A ipak, nikad nisam čula riječi ljubavi na španjolskom."
Kad Otac kaže: „Ven, ven, mi alma", ili ,Me quieres de amor?" srž, srž moje krvi zadršće. Moja krv zadršće:„Ven, ven!"

U središtu vjere, mudrost, mudrost njegovih godina. Smijem se. Nemam ništa osim vjere. Samo se bojim njegove hladne, smrtonosne kritičnosti. Najveća ljepota moje ljubavi prema Henryju bila je, s obje strane, vjera i nekritičnost.
Na našu zadnju noć, ubrzo nakon našeg sjedinjenja, tuga pada preko njegova lica poput zastora. Odjednom i apsolutno. Pogledam ga; i ja, koja u njemu čitam pipke svoje vlastite samospoznaje, svjesna sam da ispod površine ovog muškarca postoje misteriji, postoje beskrajne dubine, nepoznata područja koja se šire beskonačno. Neuhvatljiva. Gledam njegovu tugu. Poznajem je. To je neposredna, trenutačna svjesnost o onome što se događa, koja je tako često zatrovala moje radosti.
noć.Puteni plam. Žudim za noći s Henryjem, čitavom noći. Služim se trikovima kako bih dobila tu

U Clichyju čitam njegove posljednje stranice. Henry kaže: „Upotrebljavaš svoje superlative na
ovim stranicama. Što ćeš reći o mojoj idućoj knjizi?" I ne čeka na moj odgovor. Ljubi me.
Kažem: „Učini da traje." Ali uzbuđujemo jedno drugo toliko da je to nemoguće.
I zaspimo zajedno. Čitavu noć osjećam blizinu njegova tijela. Ne spavamo dobro, ali je lijepo biti tamo. Nisam umorna. Trčim kroz grad vrlo rano ujutro da bih stigla u Louveciennes za vrijeme Hugovog doručka.
Večer s Henryjem i Lowenfelsom bila je zanimljiva. Spavala sam kod Natashe. Pričale smo do dva ujutro. Ti bi bio umoran", kažem Hugu.
Hugo je prilično sretan jer sam mu ostavila poruku zakvačenu o jastuk, tako punu ljubavi:
„Radije bih ostala ovdje s tobom. Oprosti što sam obećala da ću ići večeras. Laku noć." Jurim do pisaćeg stroja i pišem Ocu. Plešem.

Dolazi Eduardo. Nisam umorna. Šećemo zajedno. Sjedimo na zidu oko jarka dvorca. Poput ekstatične djece, čisti, igramo se s izmišljotinama: ,Vidiš one bijele bobice? Trebala bi imati takve oči", kaže Eduardo.
„Ali gledaj, iz bobica niču cvjetovi. Da imam takve oči, s cvjetovima, ti bi ih ubrao, a Hugo bi, kad bi se vratio kući, rekao: 'Tko je iskopao oči moje žene?'"

Allendv, Eduardo, Henry, svi primjećuju kako dobro i zdravo izgledam. U zoru ovog jutra Henry me pogledao začuđeno: „Ne izgledaš poput osobe koja čitavu noć nije spavala."

Nikad se nisam osjećala tako dobro. O, Bože, to je nevjerojatno. Tako jako. Pišem na stroju satima. U tjedan dana bit će prepisano deset svezaka. Pokušavam završiti prepisivanje kako bih zauvijek zaključala dnevnike.
Najbolji dani.
Senzualni, kreativni. Osjećam svoj seksualni plamen, i plamen svog uma i plamen snova. Život poput visoke peći. Snaga. Misli udaraju zrakom, režu ga svojim čeličnim krilima. Želja pluta s ritmom algi. Snovi i fantazije poput igre vjetra, i smijeha.
„Eduardo, dragi, pokušali smo sve. Hajdmo sad imati homoseksualnu vezu."
Ono što je njemu na umu: Samo muškarac poput njezina Oca, čiji horoskop kaže da je vatreni senzualac, može je zadovoljiti.
Za vrijeme nuit blanche ja mislim: Henry, ljubavi moja, bolje te mogu voljeti sad kad me ne možeš povrijediti. Mogu te voljeti veselije. Slobodnije. Mogu podnijeti prostor, i udaljenost, i izdaje. Samo najbolje, najbolje i najsnažnije. Henry, ljubavi moja, lutalico, umjetniče, nevjerniče koji me volio tako dobro. Vjeruj mi, ništa se u meni nije promijenilo prema tebi osim moje hrabrosti. Ne mogu nikad hodati s jednom ljubavlju. Moja je glava snažna, ali da bih ušetala, ušla u ljubav, potrebna su mi čuda neumjerenosti, i bijela vrućina, i dvojnost!
Leži ovdje, diši u moju kosu, preko mog vrata. Nikakva bol neće doći od mene. Nikakva kritičnost, nikakva osuda. Nosim te u svojoj utrobi. Nijedna majka nikad nije osuđivala život koji se komeša u njezinoj utrobi. Ti, koji si napisao ove riječi: „Nekakvom neshvatljivom pogreškom ti si izvan stijenki utrobe i ne možeš se više vratiti, nikad, bez obzira na to u kako se malen predmet stisneš. Izbačena si i ostaješ vani i tvoja prtljaga šalje se za tobom, mala krvava torba koja sadrži stvari bez vrijednosti. Sjediš na pragu utrobe svoje majke."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Dnevnik ljubavi (1932.-1934.)

Počalji od Mustra taj Sub Mar 10, 2018 7:42 pm





9. rujna 1933.
Henryju: Samo jedno malo pitanje ostalo mi je u glavi sinoć kad sam pročitala da si mislio kako se June žrtvovala za tebe tako što te povjerila meni na brigu. Henry, vjeruješ li doista da bih ti ja, primje- rice, prestala pomagati i da bih te povjerila na brigu drugoj ženi sve dok u meni ima snage da to činim sama, i dok te volim? I zašto se June prestala brinuti o tebi prije nego što sam se ja pojavila?

Otac me običavao zvati, šaljivo, „petitepoire". „Luda", na šatrovačkom. Da. Ponekad kažem sebi: ljudi misle da sam Henryjeva luda, Henryjeve otvorenosti, Henryjeve očite nevinosti, neodgovornosti. Što on prizna, ja oslobađam. Za što traži oprost, ja zaboravljam. Henry bi me mogao prevariti, kao što Henryja još vara June. Naša je vjera otporna na vatru i vodu.
Njegova tuga što odlazim u Valescure u listopadu, umjesto da čitav taj mjesec provedem s njim, kao što planiramo već godinu dana, istinska je, nemoguće ju je ne pripisati ljubavi. Pa ipak, ni za lju- bav prema meni ne može potrošiti nešto manje na ploče kad se ja više ne mogu snaći i naći novac. Njegova strast prema glazbi čini mi se prekrasnom i odmah mi upada u oči. Njegove su bilješke sve uvezane, dok ja ne mogu zadržati prepisivača koji prepisuje moj dnevnik za Bradleya. Ipak, sve to njegov rad uznosi, njegov je rad važniji od mog; ja sam apsolutno sigurna u njegov talent. I trenuci

kad čitamo, te stranice preplavljuju svojom savršenošću sve ostalo. Svaka je druga važnost oslabljena; blijedi. Ploče ih također hrane, filmovi, cafei. I tako je sve uronjeno u ocean njegova rada, koji op- ravdava čovjeka tisuću puta.

10. rujna 1933.
San: U vlaku sam. Moji su dnevnici u crnoj putnoj torbi. Hodam kroz vagone. Dolazi Hugo i kaže mi da je torba s dnevnicima nestala. Grozna tjeskoba. Čujem da je neki muškarac spalio dnevnike. Bijesna sam, osjećam veliku nepravdu. Tražim da se slučaj iznese pred sud; muškarac koji je spalio moje dnevnike je tu. Izgleda poput Joaquina. Očekujem da će me odvjetnik braniti, da će suci odmah vidjeti da je ovaj čovjek počinio zločin, da nije imao pravo spaliti dnevnike. Ali odvjetnici ne govore. Suci su apatični. Nitko ne kaže ništa. Imam osjećaj da je čitav svijet protiv mene, da se moram sama obraniti. Ustajem i održim vrlo elokventan, strastven govor: ,,U ovim dnevnicima možete vidjeti da sam odgojena kao španjolska katolkinja, da moji postupci kasnije nisu bili zli, samo borba da reagiram protiv zatvora." Govorim, govorim. Shvaćam da su svi svjesni moje elokvencije, ali ne kažu ništa. Jedan od sudaca prekida me da ispravi moje jezične pogreške. Kažem: „Naravno da sam potpuno svjesna da ne govorim čistim pravnim francuskim. Preklinjem vas da mi oprostite na netočnostima." Ali to me ne odvraća od toga da nastavim strastvenu obranu i optužbu. Ali svi ostaju inertni. Jačina mog očaja probudi me.


San iste noći: Henry mi kaže: „Ti znaš da je to nužno za pisca; bio sam s pet kurvi ovog tjedna i još jednom ženom koja nije bila kurva, koja je čak bila prilično bistra, više kao ti." Kaže to vragolasta lica, kao što čini ponekad kad priznaje: ,,U dugovima sam jer sam kupio još ploča." Počela sam očajnički jecati i onda držala svoje sljepoočice u svojim rukama i plakala: „O, daj mi droge, molim te, daj mi droge, ne mogu ovo podnijeti."


14. rujna 1933.
Henry je u odgovoru na moju poruku o June rekao: „Tako prokleto imaš pravo, tako prokleto. Ali ja moram dopustiti biti prevaren da bih napisao svoju priču. To je priča o slijepoj budali."
Hugo kaže da ja činim stvari koje drugi ne shvaćaju - previše zamršene, zadirkuje. Dala sam svojim neprijateljima načine kojima me nakon toga mogu napasti, mojim pretjerivanjima u kolebanju u odnosu na sebe - poput mojih šala o vlastitoj ljubomori, mog priznanja njegovoj sestri gdje sam pogriješila prema Hughu i Eduardu. Nitko drugi ne stavlja se tako na milost i nemilost drugima kao ja. Nitko nije iskreniji od mene kad priznajem da sam lažljivica. Ali kad drugi ta otkrića upotrijebe protiv mene, zauvijek su izgubljeni u mojim očima.

Maruca me odvela u Očevu kuću. Tamo sam vidjela njegovu fotografiju odmah nakon što nas je napustio, s trideset četiri godine. Zaljubila sam se u tu sliku unutrašnjeg ja. Lice prije nego što se VOLJA nametnula. Lice njegove ekstaze, njegovog trenutka ljubavi.
Bila sam šokirana i tužna.
Stavila sam tu fotografiju na svoj radni stol. To je lice koje vidim samo kad je u mojem zagrljaju,
žena koja me tako prepala u Valescureu.
A onda sam shvatila da se zaljubljujem u odraz, sjenu, lice koje nestaje, i pogađa me, strese me puni užas Očevog starenja. Njegova dob. I osjetila sam nostalgiju za licem, mekoćom koja je prošla i od koje sam uhvatila odraz u trenutku naših milovanja. Moj je otac bio, s trideset četiri, ljubavnik mojih snova. Danas, danas vidim kristalizaciju i volim je, a također je mrzim; volim je kao što čovjek

voli mudrost. Mrzim njezinu bliskost smrti, poput Allendyjeve odvojenosti, Henryjeve natopljenosti iskustvom. Ja sam uvijek premlada, uvijek premlada!
Ono što me čini sposobnom da Henryju dajem potreban obzir, i slobodu, i ravnodušnost moje su vlastite nevjere. Ono što me čini jedinom među njegovim prijateljima i ljubavnicama, koja nije očaj- nički čekala na svoj nepristran portret jest to što vlastiti portret stvaram bolje nego što to može Henry! Ono što me čini dobrom družicom za njega jest što se s njim mogu smijati sad - kad ljudski ne ovisim o njemu. I tako mogu biti dorasla njegovim ludostima i biti šaljiva. Počinjem željeti nanositi bol muškarcima. I drago mi je što sam povrijedila Eduarda. Drago mi je što mogu, u svakom trenutku, povrijediti Henryja.
Lowenfelsa boli kako ga je Henry portretirao. Kad ga hvali, to je laž. Kad radi karikaturu od njega, to je također laž. Henry je istinski lud, na dubok način.
Noćas ću ga kazniti zbog njegove navike da me izobličuje pred svojim prijateljima, kao što je činio June. Nikad ne može govoriti istinu, nikad priznati ni divljenje ni ljubav kad je ljubomoran. Ljubomoran je zbog Lowenfelsovog divljenja prema meni, pa se pretvara da mi se on ne divi. Neću se pojaviti u Clichyju kao što sam obećala. I želim uživati u tome; želim početi mučiti Henryja. On piše Lowenfelsu: „Jedna indigo-kopija za moju zaštitnicu" (to sam ja). Onda mi objašnjava: ,,I taj moj oštri, grubi redak o mojoj 'zaštitnici', učinjen namjerno. Inače bih pao u njegove pandže." To znači: Inače bi Lotvenfels znao da te volim i mogao bi me mučiti. Ovako se čini da mi nije stalo.
Iako to razumijem, želim da Henry malo pati.


17. rujna 1933.
Uživala sam u tome. U devet sati sinoć mislila sam: sad Henry počinje biti uznemiren. U deset: sad će se Henry malo zabrinuti.
Danas sam se smijala. Nisam više ljuta. Ne znam odakle mi taj neiscrpni fond tolerancije prema Henryju. On je malo lud, mislim. Piše sjajne stranice. Uvijek će učiniti najneodgovornije, najluđe, najpodlije, najvulgarnije, najnečasnije stvari. Živi kako bi poricao logiku, čast, moral, humanost, ljudskost. I ja se smijem. Kakve gluposti, moj Bože. Kakvo perverzno, neodgovorno dijete. To je jed- nostavno smiješno. Jednostavno hirovito, kontradiktorno. Mora reći suprotno od onog što osjeća i misli. To je čista svojeglavost. Nije vrijedna ljutnje. Jednostavno glupost. Jadni moj Henry. Zašto se ne mogu ljutiti na tebe duže od jednog dana?

Henry zove: „Što se dogodilo, Anais - bio sam tako zabrinut." „Ništa. Izašla sam s nekim drugim." „Ne razumijem."
Nije mogao ni pomisliti da bih se mogla ljutiti: „Mogu li doći i biti kažnjen?"
Čekala sam ga radosno. Znala sam da nisam ljuta, da predobro razumijem Henryja da bih bila ljuta - ali sviđala mi se ta igra. Promatrala sam kako Henry ulazi u kuću. Čim se pojavio na vratima, znala sam da ću mu uvijek opraštati, uvijek.
Shvatila sam odjednom da ako prestanem vjerovati u svog Henryja, on će se izgubiti - ne bi mogao ponovno pronaći sebe. Ne bi znao što jest. Sada računa na moju vjeru. Ako ja kažem da su njegove beš-ćutne izjave glupost, ako me njegove neiskrenosti ne uspijevaju zavarati, on ostaje čitav. Kad drugi ne vjeruju, to ga čini svojeglavim.
„Jesi li me ismijala?" pitao je ponovno, ovaj put ozbiljno. Smiješila sam še. „Jesi li sinoć bila vani?" Nisam htjela odgovoriti. Vodili smo ljubav.
Nakon milovanja rekla sam: „Nisam te ismijala sinoć." I to je bilo sve.
Ovdje sam gotovo izgubila želju natjerati Henryja da pati! Istina je da je on uvijek tako iskren.
Kaže mi sve. Ali nije li to i drugi način nanošenja boli?

Doista mučiti Henryja za mene je nemoguće. To je kao da sklapam savez sa svijetom protiv vlastite krvi i mesa. Ne mogu biti protiv njega jer sam mu bliska - grozno bliska. Danas sam bila oštrija nego ikad prije - samo zbog igre - ali nije me to veselilo. Uvijek stojim uz njega, s njim, protiv svijeta. Smijem se s njim čak i na svoj račun.


19. rujna 1933.
Henry izlijeva ideje s luđačkim radovanjem - burleskne ideje, groteskne; njegova su razumijevanja ljudi poput figura primitivnih Afrikanaca, deformacije mašte koje imitiraju osjećaje, ne objekt, kako bi se postigla osobna unutrašnja vizija, a ne stvarna opservacija, kao što ja pokušavam dotaknuti Henryjevu srž uvijek kroz i dalje od stvarnosti.

Trik stimulacije nečim novim. Lowenfels ne kaže ništa novo, ništa što Henry već nije pročitao ili čuo od Fraenkela ili mene - ali to je iskustvo s čovjekom. I u sebi se smijem Lowenfelsovim banalnostima. Kad god Henry objavi: ,,Lowenfels je rekao nešto dobro", ja čekam i ne dobijem ništa novo. Ali Henry dobije. I ja se sada pretvaram, kako bih zadovoljila Henryja. Lowenfels je nadrimislitelj. Ali to nema veze. Henry se hrani bilo čim; može ga se nahraniti ostacima iz kante za smeće. Sve se vrti oko njega samog, proizvođača, stvaratelja, izumitelja. On je doista, većinu vremena, najusamljeniji čovjek na svijetu.

Pitanje jest je li moja ljubav Henryju dala više snage da danas bude ono što jest nego iritacija, i rat, i bol. Trebao je ono što sam mu dala, i što mu je June dala. Svakoj njezina karma, dobro ispunjena, dobro odigrana, u potpunosti ostvarena. Da barem budem plodna u svojoj ulozi kao što je June bila u svojoj.

Bradley je književni sadist. Uživa u izrugivanju, mrzovoljnim kritikama, masakriranju. ,,Henry", kaže, „ne uspijeva postati lik -pretjeran je, preintenzivan, prenapuhan, nehuman..."
Borim se. On kaže: „Ne treba poricati da između tebe i Millera postoji veliki književni afinitet. Tvoje je pisanje ženska inačica njegovog. Ali ti imaš iste kvalitete i iste nedostatke. I on posjeduje prekrasne elemente za koje nije pronašao način izraziti ih. Ti si apsolutno na krivom putu - romantičnom, simboličkom. Neke od ovih stranica pripadaju osamdeset četvrtoj!"
Ali sad, sad dolazi do svoje prave primjedbe. Očekivala sam je, predosjećala. Na trenutak, tijekom razgovora, izgubila sam je iz vida. Čak sam rekla Henryju što će Bradley misliti. On kaže: „Problem je, naravno, što ja poznajem Millera. Bilo bi bolje da ga nisam poznavao, jer neprestano uspoređujem tvoj portret, i ne slažem se s njim. Mislim da ga precjenjuješ, da si ga izmislila."

No, Bradleyevi zli i sitničavi napadi pobuđuju moj ratoborni duh - ne mogu mu oprostiti djelotvornost njegovih uskih, i doslovnih, i nepravednih osuda! Ali vraćam se poslu u osvetoljubivom gnjevu prema čitavom svijetu! Da im pokažem, da im pokažem da, ako ja nisam književnica, tko bi imao pravo pisati o dvoje književnika!

Moja sklonost Artaudu - tako bolesna i impotentna.
Ovih dana, kad je moje tijelo bilo najzdravije, ispunjavale su me najmorbidnije misli, popuštala sam im, uživala. Kako sam postala stručnjak u opažanju znakova ljubomore u drugima - gotovo neprimjetan drhtaj vjeđa, blaga sjena u zjenici, jedva primjetno sužavanje, čestica svjetla - to primjećujem trenutačno, i na najneekspresivnijem licu. U sobi gdje ne vidim sve što se događa, osjećam stvari i interpretiram i najmanju, najlakšu riječ kao otkriće nesvjesne žudnje.

Volim stajati na balkonu okrenutom na dvije ulice - kuće na uglu - osjećaj dvostrukosti, dvije odvojene ceste - razdvajanje i radost, također, kao da jedino tad znam za punoću. U snu sam davno vidjela da je takav balkon pripadao Proustu. Slučajnost je da Bradley ima jedan - i njegova soba, kao soba u mojim snovima, ispunjena je knjigama. Proročanstvo.

Preopterećena sam snovima i ćudljivošću. Ne želim ići u Vales-cure. Ne razumijem samu sebe.

Putovati? Da bi putovao, čovjek mora voljeti nebo, prirodu, zaljubiti se u gradove, ali se odvojiti od pojedinaca. Lijek, tajna sreće je tu: voljeti svemir, njegove promjenjive aspekte i njegove čudesne antiteze i još čudesnije analogije. Vanjski svijet tako postaje nepromjenjiv izvor veselja, a sve je još savršenije jer smo mi tek njegov odraz; šokovi i rane dolaze samo od ljudskih bića.

„To nije Olimp - to je samo Montparnasse", kaže Bradley. „Imaš tendenciju oplemenjivati i uljepšavati." I potpuno je u krivu. Mi smo veći od Montparnassea samo svojom vizijom sebe, i stvari, i razina. Ako sam kriva za preveliko uzdizanje, istina je i da osjećam da mogu otići na Montparnasse i iskusiti stvari koje nitko drugi ne može - i Henry nije Montparnasse, Henry nije [Lawrence] Drake, ni Farrant, ovisnici o drogama, ni [Edward] Titus, ni Titusov pas, ni propast ni sitni umjetnici koji su sebi pričom stvorili život.
Želim popustiti, popustiti zamahu svojih snova - poput rasta -izbiti si iz glave psihičko plutanje.
Moj je um jedini za druge - garancija za njih. Neka potone.
Ja sam protiv Oca jer je on sav um i razum.
Želim živjeti sama u nepoznatim hotelskim sobama. Izgubiti svoj identitet.
Svoje sjećanje.
Svoj dom, i supruga, i ljubavnike.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Dnevnik ljubavi (1932.-1934.)

Počalji od Mustra taj Sub Mar 10, 2018 7:43 pm





21. rujna 1933.
Bradley: „To je, dakle, sve što ćeš mi pokazati?" „To je sve što jest u toj priči."
„Što je mademoiselle R. onda prepisivala za tebe čitavo ovo vrijeme? Zašto ja to ne mogu vidjeti?"
„To pripada drugim temama. Ne June i Henryju." Znatiželjan. Znatiželjan o čemu - ne o književnosti?

Clichy. Henry. Na putu, u vlaku, čitam njegove posljednje stranice, o Kini, o krojačkoj radionici, o vožnji biciklom - i one su bez pogreške, glatke, nadahnjujuće. Izbrisale su moju iziritiranost koju su izazvale Bradleyeve toreadorske strelice. Ali kada sam vidjela Henryja, čitam mu sve što sam napisala, i mi se zajedno smijemo, skalpiramo Bradleya, kuhamo ga i napola skuhamo. Henry je upro prstom na pravi izvor mog gnjeva: ,,Bradley je ženstven - bori se poput žene, sitnim trikovima; i oni, kao Eduardove lukave aluzije i sitna ismijavanja, imaju moć natjerati me da se osjećam poput velikog, apoplektičnog čovjeka koji nije u stanju ubiti ni miša!"
Henry je posudio deset franaka kako bi odjurio i kupio Benedictine. Histerično sam se smijala. Naša dva raspoloženja ponovno su bila poput vina i droge - predoziranje! Mjesečeva snaga, sarkazam i humor.

Na vrata Henryjevog ormara bio je pričvršćen papir s pažljivo odštampanim njegovim imenom i adresom. Pitala sam ga: „Bojiš li se da ćeš zaboraviti svoje ime - i tko si?"
„Daješ mi svakakve ideje", rekao je Henry.

Henry nije pokazao Bradleyju žestoko pismo koje je napisao u obranu dnevnika [iz djetinjstva] dva i tri jer sam ga zamolila da to ne učini. Kaže: „Rekla si mi da to ne činim", i posluša. Ali poput dje- teta koje uživa raditi psine svojoj majci, on uživa ponekad me lukavo zadirkivati s Fredom i Rudolfom Bachmanom. I ja se smijem uživajući, jer sam tako sigurna da se on zabavlja. A obično, kad se ponaša ludo, destruktivno, mogu za to pronaći uzrok u ljubomori.

Prepuštam se svojim snenim raspoloženjima - prepuštam se naletu neodređenih snova - prepuštam se opuštanju volje i razuma. Stapam se sa svijetom.
Više me ne zanima suosjećanje. Više ne pokušavam ispraviti stvari. Kad mi je Henry Hunt jučer ispričao o teškoćama svog života s Louise, to nije pobudilo moju samilost niti neku očajničku odluč- nost da njegov teret stavim na svoja leđa. Bila sam znatiželjna, zainteresirana, neganuta. Nudila sam svoje razumijevanje i pomoć, ali bez osjećaja. Neću pokušati izliječiti Louise. Uživam u problemima kroz koje prolaze. Uživam u mračnim sukobima. Osjećam se odvojeno i sotonski zabavljeno. Nemam ljudsku potrebu popraviti, uskladiti, ukloniti bol. Nešto u meni otvrdnula je umjetnička indiferen- tnost, indiferentnost o kojoj piše Henry. Puštam prizor na miru; puštam da se razvije drama; puštam da se dogode nesreće. Otkako sam prestala žaliti samu sebe jer sam postala jača, osjećam manje sami- losti prema drugima, dokazujući da sam čitavo vrijeme žalila sebe u drugima. Nova okrutnost. Kad je Henry Hunt otišao, nisam bila iscrpljena. Vratila sam se tiho svom stvaranju.
Mogu dobro razumjeti i objasniti druge. Ne mogu dobro objasniti sebe. Izgubim se. Što god ovdje bilo otkrivajuće, slučajno je sa-mootkrivanje, ne racionalizacija. Umukni, racionalizacijo. Pusti da djela i osjećaji govore za sebe.


Nedjelja navečer:
Kako bi bilo smiješno da smo Otac i ja vjenčani. On me ne bi mogao prevariti, niti bih ja mogla njega! Ali oboje bismo izgledali tako nevino, i ne znam kakve bi laži uopće mogle biti izmišljene. On bi došao kući i rekao mi, kao što je rekao Maruci jednom kad ga je pitala gdje je bio: „Pa, došao sam iz zagrljaja prekrasne plavuše." I Maruca se smijala, ne vjerujući mu, dok bih ja prepoznala jedno od svojih veselih priznanja koja nitko ne shvaća ozbiljno, kao kad sam rekla Ani Mariji: „Hugh te vjerojatno nije pozvao na jahanje jer je njegova žena bila ljubomorna pa mu to nije dopustila!" (Što je bila istina, ali Ana Maria se smijala ne vjerujući.) Ali sumnjam da bismo se mi smijali tako zdušno kao što bismo trebali. Otac ne bi htio da se njegovi trikovi upotrijebe protiv njega!
Imam ideju da Otac vodi ljubav s Jeanne dok ja spavam s Henryjem. Oboje smo uvijek htjeli kraj svojih ljubavničkih karijera -idealan kraj - san o vjernosti. Ali to je samo dim.
Koje će od nas prvo priznati istinu?
Potrebno je toliko hrabrosti da bi se priznale takve istine, zbog straha od osvete!
Čim čovjek postane jak, mora prihvatiti posljedice. Odvažne, jake nitko ne žali. Ljudi se bore protiv njih. (June nikad nije dobila smilovanje.) Danas sam jača i stoga će se sa mnom postupati manje pažljivo.

25. rujna 1933.
Moja pobuna protiv Oca - moje naglo proglašenje neovisnosti -usmjereno je protiv njegovog obuzdavajućeg utjecaja. (Protiv Allendyja sam se borila iz istog razloga.) Moj je Otac previše upotrebljavao „nemoj" i „ne" - puno previše. Odmah ustuknem. Ja sam u „da" razdoblju svog života. Neovisnost je jača od moje ljubavi. Lanaca ljubavi.

Henry je zapisao kozmički plan za svoje romane - vrlo dirljiv, filozofski, metafizički model - inspiriran astrologijom. Već je neko vrijeme raspoložen za red, organizaciju. Sastaje se sa mnom ozbiljno uređen - čista košulja, svečano odijelo koje mu je poslao njegov otac - ono koje je nosio za mene jedan dan kad je bio raspoložen aristokratski - i frizura koja mu ne prekriva nos! Izgleda trezveno, krhko, sam duh, plemstvo. I nježan. Primjećuje da nikad u čitavom životu nije bolje pisao ili pisao više. „Otkako sam s tobom", kaže. I implicira veliku, nježnu zahvalnost.
„Pišem o nasilju, mržnji. A najsretniji sam čovjek na svijetu. Imam neprestani osjećaj veselja."
„Ja sam ta koja ti ublažava udarce", odvraćam.

Bradleyeva otrovnost imala je kao posljedicu naglašavanje moje svijesti o sličnosti mog dnevnika bilješkama. To su uglavnom bilješke za koje bi moji neprijatelji mogli reći da ih predstavljam kao književnost. Moj život bio je jedno veliko bilježenje - konačni zbroj: malo pisanja. Dugujem mu za to otkriće.

Kako se brzo Henryjeve oči mogu ispuniti suzama kad žali Lowenfelsa zato što mora raditi. Ta površna suosjećanja ne uzimam ozbiljno, ništa više nego neke od svojih vlastitih brzih osjetljivosti za dojmove, zaboravljene idućeg dana. Henry i ja veliki smo vibratori, par excellence. Neprestane vibracije. Kao mediji, tekući, popustljivi, primljivi.
Jedina razlika između ludog i neurotičnog čovjeka jest da neu-rotik zna da je bolestan. Neurotik nema nužno slabu volju. Zapamti to. To je vibrirajući stroj koji je preosjetljiv.

San o svijetu: Hoder - španjolski za jebati! - što me naučio Otac.

Večer. Ozbiljan problem s novcem - pritisak dugova odnio je plan za odlazak u Valescure. I tad shvaćam kako me boli što čitav mjesec neću vidjeti Oca. Pišem mu očajno pismo. Osjećam se zato- čeno. Hugh ne ide u New York. Htjela sam slobodu. Bila bih vidjela Oca na deset dana.
Ali bila sam protiv Valescurea - Grand Hotela - s ljudima čitav dan, Marucom, Delijom, Marucinom majkom. Hotelske večere -Otac služben — sve je tako sunčano i prazno ako nije nasamo s njim. Večeras se sjećam scena koje me muče, izraza njegova lica. Kako će biti povrijeđen. Znam kako zamišlja - kao i ja - kako očekuje, kako unaprijed odigrava u mislima sve buduće scene. Koliko je toga uništeno kad ljudi poput nas materijaliziraju svoje planove! Jer živjeli smo u njima kao u čvrstim građevinama. Vezani smo uz njih.

Radim bilješke dok prepisujem dnevnik, ali to je kao trčanje za vlastitim repom jer pišem nove stranice gotovo jednako brzo kao što uspijevam prepisivati stare. Nikad se neću sustići!
Dok prepisujem svezak trideset tri, zamišljam kakav bi divan primjerak okrutnosti bilo dati Henryju četiri ili pet svezaka koji se tiču njega i naše ljubavi, neposredno prije nego što se zauvijek op- rostim od njega (na primjer, uoči mog odlaska u Indiju), da pročita tu večer, sam, znajući da sam ja nestala.
Kad napustim Louveciennes, zakvačim još jednu prekrasnu poruku o krevet, za Hugha. Vratio se kući u ponoć i poruka ga je mirno uspavala. Stigla sam idućeg jutra na doručak. I moje ponašanje briše svu bol koju bi mu mogao prouzročiti moj zahtjev za slobodom. Kažem veselo: „.Vidiš kako je dobro pustiti mačku van..."
Nakon te noći vani, ja sam zadovoljna.
Ali bila sam bolesna - bolesna od morbidnosti, opsesivnosti, tankoćutnosti. Neprestance mi nešto nanosi bol - sitnice - ne mogu se osloboditi. Osjećam da mi se ljudi rugaju, previđaju me, krivo ra- zumiju. Sakupljam male pritužbe i zaboravljam sva divljenja, komplimente, pobjede. Ljutnja zbog malog prijestupa izbriše čitav dan. Ako je Andre [de Vilmorin] ironičan, bojim se da to ide na moj ra- čun. Osjećam da ne govorim dobro, da se moja ironija pojavljuje samo u pismu. Ako me Louise


zaboravi ponuditi cigaretom, povrijeđena sam. Lillianino me neprijateljstvo uzrujava. Ljubomorna sam kad Henry toliko piše o Lowenfelsu jer ja predviđam da će se jednog dana Lowenfels raspasti. Razumijem zašto su sporedni likovi ti o kojima najbolje pišemo (ja sam pisala o June i Louise bolje nego o Hen-ryju). Patim zbog Henryjevog rada, koji je trajno sjećanje na scene sa sedamdeset pet žena (i on piše: „Izostavljam žene s kojima sam samo spavao!").
Sva izmaltretirana malim stvarima, dolazim kući Hughu i obeshrabrena sam sobom, svojom preosjetljivošću. Krećem raditi. Kunem se da nikad više neću napustiti Louveciennes, da ću se povući od svijeta, živjeti sama, jer život je previše težak, previše bolan.

Andre de Vilmorinovi monolozi o dvostrukosti za mene - o njegovoj vlastitoj dvostrukosti. Čini skladan ekspoze. „Konflikt samo kad jedna polovica preuzme na sebe prosuđivanje postupaka druge polovice. Rješenje nije kretanje iz kojeg bilo principa moralnosti, već od iskrenosti. Iskrenosti prema samome sebi..."
Otkrila sam to prije više godina, ali sam to živjela samo nekoliko mjeseci. Određene kritične posudbe koje sam nekoć radila neprestance - moralne prosudbe ili, točnije, prosudbe načinjene da
bih zadovoljila svoje samopouzdanje - umrle su. Sad nikad ne prosuđujem.


30. rujna 1933.

Naučila sam poraziti svoja raspoloženja. Pobjegnem od njih. Change dair. Osjećala sam da me moja tragična raspoloženja guše kad sam se jutros probudila. Prepisala sam petnaest stranica i onda nazvala Henryja. Vidim njegov smijeh, njegovo bijelo soboslikarsko odijelo, njegovo raspoloženje. Pisao je o večeri s Lowenfelsom u vrlo budalastom tonu; humor ezoteričnih riječi i ekstravagancija.
Meni, koja sam tu večer vidjela hladne glave zbog svoje ljubomore (Moja je ljubomora vrlo određena i vrlo ju je lako definirati: To što će Lowenfels biti Pjesnik u Henryjevom djelu, iako sam ja is-tinskiji pjesnik, još me boli. Ne mogu se oduprijeti dojmu o Lowen-felsovoj nedostojnosti.), čudno je i prekrasno vidjeti što je Henry učinio od nje. Sjedim u Cafe du Rondu Point, pokušavajući razumjeti da je Lowenfels lutak, a Henry treba nešto o čemu će pisati. Točka s koje polazi nije bitna.

Zeleni demon u meni prisilio me raditi na prepisivanju ravno pred Hughovim očima - da riskiram, nemirnog srca, u strahu kad sam morala ići dolje i kad sam ostavljala svoj rad, ali nisam bila sposobna činiti drugačije. Osjećala sam demonsko oduševljenje: ako on to pročita, neka se stvari dogode. Očekujem katastrofu. Žudim za katastrofom i grozim je se. Želim vidjeti stvari kako gore i uruša-vaju se oko mene. Svaki put kad sam napustila sobu, pogledala sam Hugha. Sjedio je sa svim svojim astrološkim knjigama oko sebe. Neće se micati, mislila sam; previše je zaokupljen. I spustila sam se niz stepenice s pohotnom nestrpljivošću. Jurila sam brzo natrag. Hugh je i dalje tiho čitao.
Dan je prolazio. Išli smo na jahanje u toplu, sjajnu šumu. Smijali smo se. Vratili smo se vrući i žedni.
Stigla je nova sluškinja. Usred mog pisanja došla me zamoliti za pomoć. Dok sam bila u kuhinji, Hugh je sišao niz stepenice: „Dođi gore. Reci sluškinji da odgodi večeru." Bio je blijed i drhtao je. Sli- jedila sam ga uza stube do studija s neobjašnjivom radošću. Pročitao je. Što je pročitao? Što će se sada dogoditi? Želim da me najuri.
Hugh je stajao usred sobe: „Znam sve. Pročitao sam ovo." Pokazivao je prema otvorenom dnevniku, gdje opisujem jednosatni susret s Henryjem u hotelskoj sobi. „Oprostit ću ti. Nemoj mi više lagati." Sjeo je, izmučen, slomljen.
I kad sam vidjela njegovo lice, počela sam lagati, elokventno lagati. „Pročitao si samo izmišljeni dnevnik. Sve je to izmišljeno, kao kompenzacija za sve ono što ne radim - vjeruj mi, ja sam čudovište, ali samo u mašti. Možeš pročitati pravi dnevnik kad god želiš. Pitaj Allendyja. On zna za izmišljeni

dnevnik. Nazvao me Ja petite fille litteraire". Moram pisati te stvari. Moja erotska mašta je prevelika -i na taj se način potroši. Pokazat ću ti razliku između istine i književnosti. Zar doista ne vidiš da, da je to istina, ja ti ne bih mogla govoriti tako mirno, bila bih očajna. Ali pogledaj me; osjećam se nevino. Ne bih mogla ni pisati pokraj tebe da se ne osjećam nevino..."
„Daj da vidim pravi dnevnik."
„Hoću. Doista, u tom drugom su takve gluposti - takve lude stvari." Kažem mu o onim stranicama sadističkog dnevnika koje sam doista izmislila. Ismijavam ih.
„Bradley- to je bila njegova kritika - da je ono što sam napisala o June zvučalo istinito - ono o Henryju zvučalo je književno. Točno - vidiš - doista sam živjela epizodu s June - nisam doživjela onu s Henryjem."
Govorim, govorim, ozbiljno, fantastično. Odgađam pokazati „pravi" dnevnik. Moje je lice mirno i tužno. Vidim da se vraća Hughova sigurnost. Ismijavam potrebu koju imam za zamišljenim životom.
„O, to, da, spremna sam priznati. Moram zamišljati mnogo događaja, toliko uzavrelosti, toliko aktivnosti. Moram to pretvoriti u pisanje. I tad sam zadovoljna. Ti znaš kako neke od najerotičnijih priča dolaze od najkreposnijih muškaraca. Dakle, ja živim ovaj život s tobom i imam debauches u pisanju. Ti nikad nemaš vremena držati korak s onim što ja radim; inače bih ti sve ovo pokazala. Sjećaš se, nekoliko puta počela sam ti objašnjavati..." Govorim vatreno.
Želim mu vratiti vjeru. Moja je želja za destrukcijom izgorjela - iako me duboko u meni glođe. Uništiti ovaj život kako bi se živio drugi.
Htjela sam da Hugh bude ljut, ali on je rekao: „Oprostit ću ti." Dakle, čak i da je znao istinu, bio bi mi oprostio i ja bih ostala ovdje - ovdje. Zaštićena, voljena, pomilovana. Zbog riječi opraštam počela sam lagati, glumiti. Njegov stav - slomljen - tužan - bez primjedbi, bez egoizma. Pun patnje, to je sve, poput životinje. I, poput životinje, pun vjere u moj glas, u dodir moje ruke, glas, ne riječi. Bio je tih, čitao astrologiju. Udarac - bilo je to kao udariti životinju - bio je tako zaprepašten, tako neljudski, tako zbunjen. „Vjerujem ti, mačkice. Vjerujem ti. Ali nije li to loše za tebe?" (Nikad ne misli na sebe!)
Žudnja da vidim sve u plamenu - i da pokopam sebe u vatri. Osjećaj da me život ranjava, žestoko me ranjava, i da ga želim uništiti, izvinuti, spaliti ga sa sobom. Želim uzvratiti udarac, uzvratiti tako jako da će odsjeći sve glave, razbiti i slomiti svu savršenost, sve lažne bezbrižnosti, svu podrugljivu ljepotu, sve ocakljene površine života, njegovu neprestanu podrugljivu glazbu, njegove boje, mate- rijale - njegove postavke, sve raznovrsne sitnice koje nas zavaravaju, zavode, obećavajući čulnost, odmor. Ja mrzim rat, rat koji je život, i želim imati jedan posljednji rat užasa, takvog užasa da bude posljednji. O, posljednji, tražim kraj, puna sam toreadorskih strelica, rigam vatru, i puna sam bijesa nakon progona i dvoboja, nakon scena ironične elegancije - o, podrugljivosti naših scena, naših ratova u čipki i baršunu, s noćima zbog mraka, s glazbom jer razotkriva golu dušu, s ljepotom jer tjera živce vibrirati tako da šok boli može prodrijeti dublje. Čitav je život polagani rat, i ja želim sve u jednom satu užasa, ali satu koji ima kraj; želim kraj čak i ako on bude značio mrvljenje kamenja, žarenje mesa i gušenje krikova - kraj, kraj, kraj. Ja prizivam smrt!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Dnevnik ljubavi (1932.-1934.)

Počalji od Mustra taj Sub Mar 10, 2018 7:43 pm







2. listopada 1933.
Kakva ironija! Ova je histerija došla s menstruacijom - potpuno biološka pojava. Danas joj se smijem. Istovremeno, bojim se svoje vlastite žestine i opsjednutosti ljubomorom. Nakon što sam ono napisala sinoć, pročitala sam posljednju stranicu Hughu i počela plakati. Bio je vrlo nježan. Nagnuo se preko ovog dnevnika kako bi me poljubio - gdje je mogao pročitati moju laž!
Došao je Eduardo. Proveli smo vrijeme baveći se astrologijom. Spomenuo je određene datume i ja sam ih pronašla u svojim dnevnicima, datume mojih opsesija, neuroza, histerija. Podudaraju se savršeno. U određene zle dane bježim lošim utjecajima teškim radom ili sublimacijom. (Napisala sam priču „Tishnar" jednog depresivnog dana u Cauxu.)


Večer. Prekrivam pisaći stroj uz uzdah zadovoljstva. Henry me nazvao. Pisala sam ocu. Izašla sam iz pakla. Ponovno sunce. Radila sam poput demona. Prepisanih trideset stranica - više od stenografa.

Hugh kaže: „Tu je petsto franaka. Mora ti biti dovoljno za sedam dana." (A od toga Henryju treba tristo franaka!) Poput noja sakrijem glavu pod svoje perje. Moram se držati svog rada. Moram. Ne znam kako zaraditi novac. Moram pokušati prirodnim putevima. Voljela bih postati cocotte u velikom stilu. Bez ideje žrtvovanja. Samo avantura. Ali Henryju treba zimsko odijelo, a Hughu vuneni kimono.

Allendy je rekao da mrzim Oca jer ga krivim za svoj osjećaj krivnje. Sad opterećujem druge svojom krivnjom umjesto da uništim sebe! Nazivam to nedostatkom plemenitosti. Ne kažnjavam sebe. Jednostavno se bunim protiv Oca. Ali večeras je moja mržnja umrla. Gledala sam fotografiju na kojoj mu je trideset. Mislila sam o njegovu stoicizmu - volji kojom je dominirao nad svojim raspoloženjima, svojim kaosom, svojom melankolijom. Otac i ja oboje svijetu dajemo samo najbolje. Mislila sam o njegovoj hirovitosti i radosti kad je najtužniji. Kako sam se slamala ove godine, pokazivala svoja raspoloženja, kako ne želim taj gipsani odljev stoicizma preko svog tijela i lica! Želim plakati i valjati se po podu i napiti se. Želim izaći iz vlastite ljušture. Van. Eduardo je spomenuo, dok je čitao moj horoskop, strašnu plahost. Mislila sam kako sam kod Lowenfelsa, zbog plahosti, jedva govorila, i zavidjela sam mu na njegovoj pija-nosti! Mislila sam da moj horoskop pokazuje mrvicu ili genijalnosti ili ludosti! Moja je ludost ljubomora. Čim se previše približim Henryju, postajem opsjednuta njime i ljubomorom. Moram misliti na druge, voljeti druge, raskriliti se.
Pitala sam se: Koliko je duboko ljubomoran on, Otac? Tako zagonetan, tako tajnovit, ali, oh, duboko u nama, kako paklen. Ima li u njemu toliko mnogo mraka kao u meni? Koliko očajno on traga za suncem, ljepotom, harmonijom! Da, da bi se izliječio, da bi zadržao svoju ravnotežu! Bježim od svog pakla. A ipak vidim kako me ugušio u nedjelju navečer nakon veselog dana s Hughom, astrolo- gijom, šumom, jahanjem!

Sada uživam u Henryjevoj legendi o „Cronstadtu" - Lowenfel-su. Dodavao joj je. Ja sam bila zamišljena. Rekla sam: „Takve mi se stvari gade u književnosti - tako su lažne." Lik Cronstadta razvijen iz Lowenfelsa velik je i zamjetljiv. I svaki dan vidim disproporciju. Ali Bradley misli da sam ja učinila istu stvar s Henryjem!

Povlačim se u intelektualnu zabavu. Taj „pravi" dnevnik kojeg ću napisati za Hugha - to me zabavlja kao mučan posao. Ako ću umrijeti i oba budu pročitana - koji od njih sam ja? Počinjem noćas.

Henryju: Moja je mašta sva zapaljena tim „pravim" dnevnikom za Hugha. Ne znaš kako bih ga voljela napisati odjednom. Počela sam noćas. Pet stranica. Mogao bi ispasti čudesno zbunjujući komad, obje strane mišljenja, i postaje mi tako stvaran dok ga pišem (na primjer, odlučnost da me ti nikada nećeš posjedovati jer se muškarci najduže sjećaju žena koje nisu imali) da vjerujem da bih te, da pročitaš taj dnevnik, mogla uvjeriti kako me uopće nikad nisi imao. Suočavanje dva dnevnika lako bi moglo čovjeka dovesti do ludila. Voljela bih umrijeti i vidjeti Hugha kako ih čita oba.


6. listopada 1933.

Paklenski sam sama. Ono što mi treba jest netko tko bi mi dao ono što ja dajem Henryju: ovu neprestanu pažljivost. Čitam svaku stranicu koju on piše, slijedim ono što on čita, odgovaram mu na pisma, slušam ga, pamtim sve što kaže, pišem o njemu, kupujem mu poklone, štitim ga, za njega sam se spremna u svakom trenutku odreći bilo koga, slijedim njegove misli, ulazim u njegove planove - strastvena, materinska, intelektualna budnost.
On. On to ne može. Nitko ne može. Nitko ne zna kako. To je umjetnost, dar. Hugh me štiti, ali ne odgovara. Henry odgovara, ali ne pronalazi vremena pročitati ono što ja pišem. On ne hvata moja raspoloženja niti piše o meni. Otac ne može ući u moje stvaralaštvo. On mi može dati samo pozornost
poput žene. Sve to dobivam u krhotinama, necjelovito, nedovoljno, bolno. I postajem usamljena, i moram se okrenuti svom dnevniku da bih si dala onakav odgovor kakav mi je potreban. Moram se hraniti sama. Dobivam ljubav, ali ljubav nije dovoljna. Ljudi ne znaju kako voljeti.

Odbacit ću svoje raspoloženje! Žurno oblačim svoj novo-stari zeleni kaput, stari kaput iznova obojen, u jesensku ogorčenost. Spotičem se po hladnim cestama, kupujem najbolji pernati jastuk za Henryja! Stižem u Clichy i pronalazim sve što sam očekivala -snom razbarušenog Henryja. „Što želiš za doručak? Šunku i jaja. Otići ću i donijeti ti šunku i jaja." I trčim van i trčim natrag i pripremam kavu. I Henry kaže: „To je ono što mi treba - žena u kući. Malo prije nego što si došla, probudio sam se. Htio sam ponovno zaspati, ali bio sam budan i razmišljao. Paklenski je buditi se sam. I ti si došla!"
S doručkom gutamo njegove posljednje stranice o legendi Lowenfels-Cronstadt. Smijemo se. Molim ga da vidim Crno proljeće i uhvatim, impresionistički, red u njemu - i pronalazim gdje bi trebao početi, znajući da Hernyjev glas postaje čvrst i siguran nakon nekoliko stranica i da su mu prve bilješke uvijek malo nesigurne.
Sašijem presvlaku za jastuk dok mi on pušta nove ploče. Pokazuje mi na karti Brooklyna ulice u kojima je svirao.
Bio je umoran jer je kasno išao spavati. Ležali smo u krevetu, lagano se ljubeći. Zaspao je. Ja sam ga uljuljkala u san - ali kad je zaspao, osjetila sam mračnu, mračnu usamljenost. Spremala sam se napustiti ga. Molio me da namjestim sat za večeru. Dok sam pudra-la svoje lice, mislila sam da ću umrijeti, da ću umrijeti prije nego što ću zaspati, dok je tu Henry. Nisam mogla zaspati.
Zvuk vrata dok sam odlazila probudio ga je: „Jesi li dobro, Amis?"
Htjela sam plakati. Otišla sam prema krevetu. Kleknula sam kako bih ga poljubila. Potom me očaj svladao i spustila sam glavu: „Usamljena sam, Henry."
Usamljena. Ja sam usamljena, ja sam gladna - tako sam usamljena da me nitko nikad ne može izliječiti! Ali Henry je mislio da sam usamljena samo nekoliko trenutaka jer je zaspao.
Na ulici sam plakala. Plačem i sada dok pišem.

Henry mi piše: Ne znaš što su mi učinile tvoje riječi: „Osjećam se usamljeno!" Ne želim te nikada više čuti kako ih kažeš. Umjesto da to kažeš, morali bismo prkositi svemu. Želim te, i mislim da je zločin što moramo odgađati stvari na neodređeno... Zločin je živjeti razdvojeno. Ne znam što učiniti po tom pitanju. Ne želim da ti nastradaš. Bespomoćan sam. Ali ako ti vidiš put, i kad god i kako god želiš to urediti, učini to. Volim te i želim da budeš sretna....

Henryju: Tvoje je pismo bilo prekrasan poklon za mene. Nadala sam se da, kad sam rekla da sam usamljena, nisi shvatio da to nije zato što si ti zaspao - to je bila strašna usamljenost koju sam u tom trenutku nepodnošljivo osjećala. Pisala sam ti kad sam se vratila kući da sam tužna zbog pisanja, ali to nije bilo to. Nisam htjela otkriti drugo. Ali ti si to naslutio. Ne, Henry, nema izlaza, i kakva korist od toga da dolazim k tebi sa svojim gubljenjem hrabrosti?... Ne
osjećam nikakvu tjeskobu. Postajem ponovno vesela čim sam s tobom i to mi dostaje danima.

Dolazim u utorak na doručak i noć - da bih radila s tobom - da bih bila s tobom. Dolazim samo kao južni vjetar.

Smijala sam se i razgovarala s Henryjem. Potom je nastala šutnja. Za vrijeme te šutnje pomislila sam: onog što ja jesam, onog što ja kažem, ti sad nisi svjestan, u ovom trenutku. Tvoj je um u proš- losti. Ali sve što ja jesam, sve što kažem, gledaš slijepo - i ja ću biti, i govoriti, za kasnije. Ja ću sad živjeti za ono sjećanje na mene koje ćeš ti imati. Kasnije, kad između nas bude udaljenost, ti ćeš se sjećati tako živopisno. Boljet će te tad, kao što mene boli, kad budeš svjestan današnjeg dana, tako svjestan ovog trenutka, krajnje boli poznavanja i prepoznavanja lica svakog trenutka bez oslabljene nježnosti koju daje udaljenost. Ja razumijem i vidim prebrzo. Kad me vodiš kroz stare ulice, ja živim ne samo u radosti već unaprijed, toliko daleko unaprijed u njezinoj budućoj nenazočnosti.
„Ne govoriš ništa. O čemu razmišljaš?"
I zašto sastavljam odgovor, banalni odgovor, da bih zaštitila svoju misao, njezinu krutost i bezbojnost?
Dva apsolutno suprotna osjećaja: jedan bešćutnosti. Zatvaranje mojih ušiju za ekonomske nevolje. Želja da pišem, da sve ostalo pošaljem dovraga. Neka se Hugh brine za nas. Odlučna da ću pisati knjigu o June. Osjećaj da je iskristalizirana u mojoj glavi. Bijesna kad čitam Očevo pismo da je žrtvovao svoje vrijeme Marucinoj majci - na vožnje automobilom i kino. Buržujski život. Buržujski ideali. Henry je jedini doista egoistični umjetnik. Nemoralan.
Istovremeno pitam Henryja: „Bi li volio da ja ne pišem?" I pišem mu pismo u kojem kažem da želim odustati od pisanja u korist njegova. Neki dan, kad sam stigla, bio je zabrinut zbog svoje ekonomske bespomoćnosti. Utješila sam ga: ,,Drž' se vlastite karme. Ono što najbolje radiš je pisanje. Moje pisanje može čekati. Ja sam mlađa, a osim toga, tvoje je važnije. Ja ću raditi za nas oboje."
Nisam namjeravala to učiniti. Ne znam zašto sam to rekla. Više nemam skrupula. Henryju dajem Hughov novac. Osjećam nicanje sjemenki knjige. Osjećam da sam umorna od žrtvi, da sam umjetnica. Danas sam radila deset sati, s pauzom samo za ručak. Nepopustljivo. Ovu knjigu završit ću brzo. Povrijedio me Bradley, Henry, svi, i to me čini ljutom i jakom. Sama sam. Ni Otac ni Henry, nitko me ne može doista slijediti do kraja, razumjeti me u potpunosti, pratiti me. Moj dnevnik i ja. Ponovno sam bila previše ženstvena. Danas se osjećam čvrstom, i jakom, i samom. Tako samom da me to plaši. Na svaki sam način takva budala. Usamljena budala.

Henry piše: Završio sam s čitanjem stranica za Bradleyja u crnom fasciklu. Sad mogu malo bolje razumjeti Bradleyjevu iritaciju, njegovo cjepidlačenje, njegovu razdraženost. Zaboravio je da je to dnevnik i da je to ulomak. Zanimala ga je priča, kao što će zanimati svakog u svijetu, od Kine do Meksika. Čudesna priča. Ali loš dnevnik. Odnosno, ako se prosuđuje samo na temelju tih stranica. A dnevničko pisanje zamućuje priču, guši je...

Henryju: Znaš li što mislim o tvojoj kritičnosti? Da je dobra za Bradleyja, za autsajdera, za svijet. Ali to što dolazi od tebe pogrešno je... Možda misliš da nisam dobila dovoljno grub tretman - da moram otvrdnuti, kao što ti kažeš... Možda misliš da smo jedno drugo previše tetošili, ali tad zaboravljaš da smo se složili da će nam svijet pružiti dovoljno udaraca i da je ono što trebamo međusobna potpora. To si mi propustio dati... Hladno pismo. Hvala. I hladan odgovor od mene. To je dobro. To me ponovno ostavlja samom i, kao što si pročitao u dnevniku, snažna sam kada sam sama.


13.listopada 1933.
Dala sam Henryju pročitati svoje pismo. Bio je iznenađen i, kao i obično, na kraju se smijao, smijao polutužno. Borio se sa mnom. Držao se svog mišljenja. Dodao je gore stvari: da sam pokvarila

priču svojim nedostacima, sprtljala je! Govorila sam sa suzama u očima, ali tiho. Tad je razumio osobnu emocionalnu oluju kroz koju prolazim. Razumio je da sam pomislila kako je izgubio vjeru u mene. Kad sam mislila da ima vjeru u mene, dobro sam primila njegovu kritiku svojeg romana o Johnu i „Alraune". Polako je moja inteligencija pobijedila moju ženstvenost. Henry je bio čvrst, ali i nježan. Rekao je: „Lojalnost žene uvijek je različita od muškarčeve. Ti si meni lojalna; ja sam lojalan istini. Ako se slažem s Bradleyjem, ja to kažem. A što se tiče mojih novih entuzijazama - oni su samo na površini. Ja se uvijek vraćam tebi, i ti to znaš. Znaš da vjerujem u tebe."

Jadni moj dnevniče, tako sam ljuta na tebe! Mrzim te! Užitak povjeravanja učinio me umjetno lijenom. Takva jednostavna radost, pisati ovdje - tako lako. A danas sam vidjela kako dnevnik doista guši moje priče, kako ti govorim o stvarima tako nonšalantno, bezbrižno i neumjetnički. Svi su te mrzili. Omeo si me kao umjetnicu, ali u isto vrijeme održavao si me živom kao ljudsko biće. Stvorila sam te jer mi je trebao prijatelj. A govoreći tom prijatelju, potratila sam život.
A ipak, jadni moj dnevniče, da te nisam smatrala jedinim kojeg uvijek zanima što mi se događa, nikad uopće ni ne bih pisala, jer suočiti se sa svijetom, sa svijetom za koji mi se činilo da mi ne daje ništa osim patnje - to nisam mogla učiniti. Pisanje za neprijateljski raspoložen svijet nije mi značilo ništa. Pisanje za tebe dalo mi je topli ambijent koji trebam kako bih cvjetala! Zato te ne mogu mrziti, ali sad kad sam se pomirila sa svijetom, sad kad mu se mogu obratiti kao umjetnica, moram te razdvojiti od svog rada. Ne napustiti te. Ne - trebam tvoje društvo. Čak i nakon što sam radila, ljudski gledam oko sebe, a s kime može moja duša-um razgovarati bez straha od nerazumijevanja? Gdje pronalazim mir i bezbolnost? Sve je ostalo rat, i sve ostalo zahtijeva toliko hrabrosti!

Jučer sam napisala prvih dvadeset stranica utjelovljene, umjetničke priče o June. Prvi sam put postala objektivna.


16. listopada 1933.
Eduardo mora biti uvršten u moju kolekciju čudnih persona, moju morbidnu „Alraune", svemir ludosti. On kupuje knjige koje nikada ne čita; počinje horoskope koje nikad ne završava; kupuje boje kojima nikad ne slika; kupuje radnička odijela koja nikada ne nosi, španjolski kep koji nikad ne nosi; radi bilješke za knjigu koju nikad ne piše; ljubomoran je na ženu koju ne želi; želi žene samo da bi ih ostavio, nepročitane.
Neptun, čudni Neptun, vlada nad June, Louise, Artaudom, Eduardom i nada mnom.
Pišem svoju neptunijansku knjigu istovremeno s ljudskom „pričom", i dodajem goriva dnevniku.

Eduardu: Želim te danas nečim okruniti. Postao si lik u mojim očima. Želiš određenu ulogu u životu. Zar nisi zadovoljan time što jesi? Ostavi postajanje na miru. Inspirirao si me sinoć. Neki dan, u cafeu, rekla sam ti da namjeravam početi uživati u tebi. To znači da imam novu vrstu ljubavi za tebe. Nehumanu. Pripremam svoje boje da bih te mogla učiniti živim kao osobu, kao legendu.


17. listopada 1933.
Napustila sam Louveciennes u četiri sata s malom putnom torbom. Poruka za Hugha prikvačena o krevet, poruka koju očekuje da će naći noć prije nego što zaspi bez mene. A bilo je to kao da odlazim na put, u drugi život, da bih postala Henryjeva žena. Počinje tako da me raskošno uzme. U primljivom je raspoloženju jer je prehlađen. Večeramo zajedno. On me uzima. Čita moje nove stranice
i zadovoljan je tehnikom. Ponosan na moju hrabrost. Kroz turobne ulice. Spavamo kao par zmija.

Doručak. Razgovor. Kažem da moram ići, ali nastavljamo razgovarati. Henry kaže: „Sad moraš ostati na ručku." Nakon ručka pada u sneno, fantastično raspoloženje. I zajedno počinjemo izmišljati svoju astrološku bajku. Dajem mu ideje. Onda ponovno u krevet jer je hladno. Vraćam se Hughu, Majci, Joaquinu tek u pet - omamljena, vesela, puna ideja.

Idući dan ponovno na posao. Ali progoni me trenutak kad sam stajala u Hemyjevoj sobi, misleći: Trebala bih ostati ovdje. S Henryjem bih lako mogla zaboraviti na drugačiji život. Teško mi je sjetiti ga se sada. Ovo je stvarno. A drugo je nestvarno. Ovdje sam kod kuće.
Navečer, opijena fantazijom, počinjem bajku.

Danas, rad.
Pišem bilješke i potpuno sam toga svjesna. Ovo je moja bilježnica. Mučim se oko svoje priče i iscrpljena sam kad dolazim k tebi. Kad sam Henryjeva žena, potpuno zaboravim Hugha i svog Oca. Kad sam s Ocem, zaboravljam Hugha i Henryja. Kad sam s Hug-hom, mislim na svog Oca i Henryja.

Neslaganja s Ocem. Pišem mu dva pisma s određenim vijestima o Thorvaldu i svom razgovoru s Joaquinom. Zanimljivost vijesti pokvarena je za Oca jer su se naša pisma mimoišla. To je bila ključna poanta: da sam, nakon što sam mu pisala bez čekanja odgovora, stvorila nered, koji je njemu bolan.

Ovaj mjesec, listopad, definitivno mi je dokazao da ne mogu živjeti samo s Henryjem. Takvo je druženje nesigurno. Ostavlja me jednako usamljenom kao Hugova nesposobnost reagiranja. Pokušala sam ga zamijeniti svojim Ocem, prijateljima. Ne može se. Sretna sam što je gotovo. Moje vlastito oslobađanje ponovno počinje: Otac, Nestor, prijatelji desno i lijevo, društva. Imali smo veliku žudnju za oslobođenjem. To je glupost.


27. listopada 1933..
Sve bude dobro kada dijelim svoje ljubavi kao prije - sve u krhotinama i fragmentima. Čitava ljubav je preopasna, preženstvena. Henry je umjetnik, ne muškarac. Ne smijem sve očekivati od njega.

Dan i čitava noć s Henryjem. Sve sumnje i strahove umirila je njegova strast, njegove nježnosti. Sva sam natopljena njime, vjenčana za njega. Želim živjeti s njim. On je usamljen. Želi me. Moramo živjeti zajedno. To postaje mučenje. Tužna sam noćas; prazna, sama. Kad sam s njim, ne muče me strahovi. On me čini veselom, i zrelom, i hrabrom. Sva ova tri dana prije povratka mog Oca! Željela bih da svi umru, Hugh i Otac, tako da mogu živjeti s Henryjem. Henryja volim na taj zločinački način
luđački. Za njega bih počinila zločine. Ponovno ludost. Jutros, ležeći budna uz njega, gledala sam kako spava. Tako zadovoljna što je tu, tako sretna što sam mogla ležati tamo tri sata, a da ne postanem nemirna! Henry je tu. To je sve što želim.
U kinu se držimo za ruke. Sve je to izvan knjige, umjetničkog rada, ali tim veći razlog da se sačuva ovdje. U knjizi suzdržljivost, neizravnost, prijevare! Ali meni treba mjesto gdje mogu vikati i plakati. Moram biti španjolski divljak u neko doba dana. Bilježim ovdje histeriju koju život uzrokuje u meni. Pretjeranost nedisciplinirane ekstravagancije. Dovraga s ukusom i umjetnošću, svim sažima- njima i dotjerivanjima. Ovdje vičem, plešem, plačem, škrgućem zubima, ludim - sve sama, na lošem engleskome, u kaosu. To će me održati razboritom za svijet i za umjetnost.

Henryja zabavljaju stvari koje ga tjeram da kaže u knjizi: „Nemoj me prikazivati previše čuvstvenim."

„Neću. Vidjet ćeš. Da barem mogu postati dovoljno hladna da počnem koristiti i ironiju. Imam fond ironije koji ne mogu iskoristiti zbog svoje pretjerane ozbiljnosti." (Ponovno španjolski osjećaj za tragediju!)
Kad je čuo da se moj Otac vraća, nije bio sretan. Bio je uzrujan kad sam mu rekla da planiram poslati klavir u Louveciennes i dolaziti raditi ovdje za vikende.


28. listopada 1933.
Dakle, sada vidim smiješnu stranu tih primljivih raspoloženja. Henry ih ima, ja ih imam, ali ne uvijek u istom trenutku; ali to su uvijek neosporno ista raspoloženja!
On je zavidio zadovoljstvu Lowenfelsovih. Oni ne moraju izlaziti jer imaju jedno drugo.
Hugh je pročitao popis neurotičnih simptoma i otkrio da ih ja imam sve. Počeo se brinuti. Pročitao mi je popis uzroka. Koji od njih? Vješto sam ukazala na jedan: sukob između želja o idealnom ja i instinktivnom ja. Ja žudim za boemskim životom, ali ne želim ga povrijediti. Hugh je razumio da me te želje, te neispunjene želje, čine nemirnom i neurotičnom. Da je taj kompromis (večer za izlazak jednom tjedno) samo ublažio njihov sraz. Brze tranzicije uznemiruju moju ravnotežu i moje živce. On mi je, rekla sam, dao već jako mnogo, ali muče me moji vlastiti osjećaji, moja savjest. Ponudio mi je više vremena za sebe. Bio je velikodušan i vidovit.
„Sve je to u mom interesu. Ne želim da me mrziš ili poželiš moju smrt." (On ne zna da sam je poželjela!) Zabavljao me njegov um šahista i njegova pamet. On je promišljen! Čitao je i govorio s bu- dističkom mudrošću. „Želim da budeš zadovoljna i zadovoljena tako da se, kad mi se vratiš, vratiš potpuno. Inače te tvoja pažnja vuče prema drugim žudnjama. Tvoja je mašta zaokupljena tvojim su- kobom, a ne mnome."
Natjerala sam Hugha na vjerovanje da moj boemski život nije seksualan. Rekao je mudro: „Vidim da si sublimirala svoju seksualnu sklonost prema Henryju. Kad kažeš da je tvoje pisanje supruga njegovog rada, to mnogo otkriva. Sve je seks."
I odjednom mi se učinilo smiješnim da bi Hugh mogao patiti zbog čiste fizičke geste, već da će prihvatiti lutanja moje mašte i moje fantazije.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Dnevnik ljubavi (1932.-1934.)

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 3 Prethodni  1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu