Mobi Dik – Moby Dick

Strana 1 od 9 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9  Sledeći

Ići dole

Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 12:08 pm



U Mobi Diku Melvil se osvrće na zlo, otelovljeno u dva glavna lika: s jedne strane je kit, koji predstavlja zlo bez osećanja pošto uništava sve na šta naiđe, a s druge je kapetan Ahab, koji predstavlja uporno zlo, pošto ga njegova lična mržnja i glad za osvetom teraju da goni kita iako time izlaže opasnosti živote svojih ljudi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 12:12 pm




ETIMOLOGIJA I CITATI



ETIMOLOGIJA

(Sastavio neki pokojni sušičavi gimnazijski suplent)


Kao da ga i sad vidim pred sobom - blijedoga gimnazijskog suplenta: sve je na njemu i u njemu olinjalo - i kaput, i srce, i tijelo, i mozak. Uvijek je brisao prašinu sa svojih gramatika i leksikona nekakvim čudnovatim rupcem što kao za porugu bijaše ukrašen šarolikim zastavama svih poznatih naroda na svijetu. Volio je čistiti prašinu sa svojih starih gramatika; možda ga je to u neku ruku podsjećalo na misao kako će se i sam u prah pretvoriti.

»Kad uzmete druge poučavati kako se u našem jeziku izgovara riječ whale, pa u neznanju izostavite glas H{1}, koji gotovo sam sobom daje toj riječi njezino značenje, vi onda kazujete nešto što nije istinito.«
HACKLUYT


WHALE (kit), švedski i danski hvaL Ta je životinja dobila ime po svojoj oblini ili valjanju, jer na danskom jeziku hvalt znači nešto zaobljeno ili oblučasto.
IZ WEBSTEROVA RJEČNIKA


WHALE... dolazi izravnije od holandskoga i njemačkog wallen, anglosaski walwian, valjati, okretati.
RICHARDSONOV RJEČNIK


תך
hebrejski
Whale
islandski
Κητος
grčki
Whale
engleski
Cetus
latinski
Baleine
francuski
Whoel
anglosaksonski
Ballena
španjolski
Hvalt
danski
Peki-nui-nui
fidži
Wal
holandski
Pehi-nui-nui
eromangoanski
Hwal
švedski


CITATI IZ LITERATURE

KOJA SE ODNOSI NA KITOVE

(Sakupio neki zamjenik pomoćnog bibliotekara)


Pokazat će se da je ovaj knjiški krt i crv, bijedni zamjenik pomoćnog knjižničara, ispreturio i pretražio sve biblioteke i ulične prodavaonice po svemu bijelom svijetu i pokupio sve aluzije na kitove na koje je naišao u ma kojoj knjizi, bilo to pobožno štivo ili svjetovno. I zato ne morate, barem ne svaki, od tih zbrda-zdola popabirčenih citata, ma koliko bili autentični, smatrati za neko cetološko evanđelje. Daleko od toga! Jer spominjući stare pisce općenito i citirajući pjesnike, ti su izvaci samo utoliko vrijedni i zanimljivi što iz ptičje perspektive donekle daju uvid u sve i svašta što se u svih mogućih naroda i naraštaja, uključujući i naš, napričalo, izmislilo i ispjevalo o Levijatanu.
Ostaj mi zbogom, bijedni zamjeniče pomoćnog knjižničara, čiji sam tumač ja! Ti pripadaš onom beznadnom, blijedom soju ljudi koje nikakvo vino ovoga svijeta ne može ugrijati, te im se i najmekša crvenika čini preljutom, ali s kojima čovjek voli ponekad prosjediti, da se i sam osjeća kao bogac, da oćuti neku plačljivu sentimentalnost drugarstva, da im onda u brk skreše, suzna oka i s praznom čašom u ruci, ne osjećajući se pritom baš tako nevoljko: »Okanite se, ispomoćni bibliotekarčići, ćorava posla! Jer što se više trudite da ugodite ljudima, to ćete manje hvale požeti!« Volio bih da mogu za vas isprazniti Hampton Court i Tuilerije!{2} Ali, progutajte suze svoje te se svim srcem svojim vinite navrh glavnog jarbola, jer vaši prijatelji, koji su pošli prije vas, već ispražnjuju svih sedam nebesa i tjeraju iz njih sve Božje maze, Gabrijela, Mihajla i Rafaela, da vama naprave mjesto. Ovdje se kucate samo krhkim srcima, a ondje ćete se kucati neslomljivim peharima!

»I stvori Bog kitove velike.«
GENEZA


»Za sobom ostavlja (Levijatan{3}) svijetlu stazu, rekao bi da je bezdan osijedio.«
KNJIGA O JOBU


»A Gospodin zapovjedi, te velika riba proguta Jonu.«
KNJIGA PROROKA JONE


»Gle, more veliko i duboko... tud lađe plove, i Levijatan, kojega si stvorio da se igra po njemu.«
PSALMI DAVIDOVI


»Tada će Gospodin mačem svojim ljutim, velikim i jakim pokarati Levijatana, prugu zmiju, i Levijatana, krivuljastu zmiju; i ubit će zmaja koji je u moru.«
KNJIGA PROROKA IZAIJE


»I što god grdnim ustima nemani dođe nadohvat, bila to životinja, brodica ili kamen, sve to u hipu nestaje kroz golemo, pogano ždrijelo i propada u bezdanoj njenoj trbušini.«
MORALNI SPISI PLUTARHOVI

(HOLLANDOV PRIJEVOD)


»U Indijskom oceanu živi najviše riba, i u njemu su najveće koje postoje: među njima kitovi i virovi, koji se zovu ulješure, zapremaju i do četiri jutra ili rala površine.«
PLINIJE (HOLLANDOV PRIJEVOD)


»Jedva smo dva dana plovili po moru, kadli se u osvit pojaviše mnogi veliki kitovi i druge morske grdosije. Među prvima bješe jedan čudovišne veličine... Taj se razjapljenih ralja približavao nama, dižući val za valom na sve strane, a pred njim more kipjelo samom pjenom.«
TOOKEOV LUCIAN, »ISTINITA HISTORIJA«


»Obišao je i tu zemlju u namjeri da lovi kitove, koji su u velikoj cijeni zbog svojih usi, od kojih je nešto donio i kralju... Najbolji su kitovi bili ulovljeni u njegovoj zemlji, a neki su od njih bili četrdeset i osam, čak i pedeset jarda{4} dugi. Kaza da je on jedan od one šestorice što su u dva dana ubili šezdeset kitova.«.
OTHEROVO (ILI OCTHEROVO) PRIPOVIJEDANJE ŠTO GA JE ZABILJEŽIO KRALJ ALFRED GODINE 890.


»I dok je sve ostalo, bilo to životinja ili čamac, čim uđe u jezovito ždrijelo te nemani (kita), odmah izgubljeno i progutano, riba glavoč može tu mirno uljesti i počivati.«
MONTAIGNE, »APOLOGIJA ZA RAIMONDA SEBONDA«


»Bježimo, bježimo! Ðavo me odnio ako plemeniti prorok Mojsije nije u životu strpljivoga Joba opisao Levijatana.«
RABEIAIS


»Jetra toga kita zapremala je dvoja kola.«
STOWE, »ANALI«


»Orijaški Levijatan čini te more uzavri, kao što mast zacvrlji na tavi.«
BACON OVA VERZIJA DAVIDOVIH PSALAMA


»Što se tiče čudovišno golemog obujma kita ili ulješure, nije nam ostavljeno ništa pouzdano. Neobično se ugoje, toliko da se od jednog kita može dobiti nevjerojatna količina ulja.«
BACON, »HISTORIJA ŽIVOTA I SMRTI«


»Za unutarnje ozljede nema boljeg lijeka do vorvanja.«{5}
KRALJ HENRIK IV.


»Vrlo sličan kitu.«
SHAKESPEARE. »HAMLET«


»... kao što ranjeni kit pučinom prema kraju juri.«
EDMUND SPENSER, »KRALJICA VIL«


»... Neizmjerni kao kitovi, kojih goleme tjelesine mogu uzbibati tišinu oceanske pučine da uzavri.«
SIR WILLIAM DA VENANT, PREDGOVOR SPJEVU »GONDIBERT«


»Što je spermacet (vorvanj) - u to ljudi s pravom mogu sumnjati, budući da veleučeni Hosmannus u svome djelu, na kojem je radio punih trideset godina, izrijekom kaže; Nescio quid sit.«{6}
SIR T. BROWNE, »O SPERMACETU I ULJEŠURAMA«


»Ko Spencerov Talus mlatom sve obara,
dok kit repom svojim oko sebe hara.
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Sulice mu mnoge tako snagu skrše,
te mu nebrojena koplja s leđa strše.«
WALLER, »BITKA KOD SUMMER ISIANDA«


»Umjetno je stvoren taj veliki Levijatan, zvan Republika ili Država (lat. Civitas), koja je zapravo samo jedno umjetno biće.«
HOBBES, »LEVIJATAN«,

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 12:13 pm


UVODNA REČENICA


»I ludi Mansoul (»Ljudska Duša«) proguta ga a da ga nije ni sažvakao, kao da je sleđ u kitovim ustima.«
JOHN BUNYAN, »POKLONIKOVO PUTOVANJE«


»Ta morska neman –
Levijatan, što Bog ga stvori
stvorom najvećim što morem plovi.«
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
»Tu Levijatan,
najveći stvor međ stvorovima svim,
u moru strši ko rt i spava,
a kad kreće, ko da otok plovi,
mlazom svojim izbacuje more.«
MILTON, »IZGUBLJENIRAJ«


»Divovski kitovi, koji plove u moru vode, a u svom tijelu nose čitavo more ulja.«
FULLER, »PROFANA I SVETA DRŽAVA«


»Blizu rta kakva, gdje oluje biju,
kitovi su stali, plijen svoj tako love.
u grb se njima ribe same liju,
ludo misleć da to Oceanom plove.«
DRYDEN, »ANNUS MIRABILIS«


»Dok ulješura plovi za krmom broda, odsijeku joj glavu te je čamcem tegle što bliže obali; no ona se obično nasuče već na dubini od dvanaest-trinaest stopa.«
»DESET PUTOVANJA THOMASA EDGEA NA SPITSBERŠKE OTOKE«

(PURCHASOVA ZBIRKA PUTOPISA)


»Za plovidbe viđali smo mnoge kitove kako se nestašno igraju u valovima Oceana, te od puste obijesti izbacuju vodu kroza svoja štrcala koja su im izrasla na ramenima.«
SIR HERBERT, »PUTOVANJA U AZIJU I AFRIKU«

(HARRISOVA ZBIRKA)


»Tu su vidjeli tako golema jata kitova te su bili prisiljeni nastaviti plovidbu s najvećim oprezom, bojeći se da brodom ne udare u te divovske tjelesine.«
SCHOUTENOVO »ŠESTO PUTOVANJE

OKO ZEMLJE«


»Tjerani sjeveroistočnjakom, odjedrismo s ušća Labe brodom koji se zvao Jona u kitovoj utrobi...
Neki tvrde da kit ne može otvoriti usta, no to je bajka...
Ljudi se često penju na jarbole, nastojeći otkriti kita u daljini, jer tko ga prvi ugleda, dobiva zlatnik za svoj trud...
Čuo sam za kita, ulovljena blizu Šetlandskih otoka, koji je u trbuhu imao više od jedne bačve sleđeva...
Jedan od Harpunera kaza mi da je jedanput kod Spitsberških otoka ulovio kita koji je bio sasvim bijel.«
»PUTOVANJE NA GRENLAND A.D. 1671.«

(HARRISOVA ZBIRKA)


»Više je kitova došlo na ovu obalu (Fife) godine 1652; među njima i jedan dug osamdeset stopa; taj je, kako mi rekoše, osim množine ulja dao i pet stotina mjera riblje kosti. Čeljusti mu stoje kao vrata u vrtu u Picferrenu.«
SIBBALD, »FIFE I KINROSS«


»Sam sam pristao da pokušam mogu li svladati i ubiti tu ulješuru, jer još nikad nisam čuo da je itko ubio kita te vrste: tako je strašan u svome goropadnom gnjevu i tako neobično brz.«
PISMO RICHARDA STAFFORDA S BERMUDSKIH OTOKA,

A. D. 1668.


»I kit morske sred pučine
Tvorca sluša sa visine.«
ŠKOLSKA POČETNICA ZA NOVU ENGLESKU


»Vidjeli smo i mnoštvo velikih kitova, a čovjek bi se mogao okladiti o jedan protiv stotine da ih u južnim morima ima mnogo više nego što smo ih mi viđali u sjevernim vodama.«
KAPETAN COWLEY, »PUT OKO ZEMLJE

A.D. 1729.«


»... a pri disanju isparuje kit gdjekad takav zadah da se čovjeku pamet pomućuje.«
ULLOA, »JUŽNA AMERIKA«


»Silfima drevnim na brigu silnu
puštamo sada tu halju divnu.
Obranu često promaši svita:
zalud oružje rebra od kita.«
POPE, »OTMICA UVOJKA«


»Kad u pogledu veličine usporedimo kopnene životinje s onima koje žive u morskim dubinama, vidjet ćemo da su kopnene upravo neznatne. Kit je bez sumnje najveći živi stvor.«
GOLDSMITH, »PRIRODOPIS«


»Ako bi trebalo da pišete basnu za male ribe, uredili biste tako da one govore kao golemi kitovi.«
GOLDSMITH JOHNSONU


»Poslijepodne vidjesmo nešto nalik na morski greben, ali se pokazalo da je to kit kojeg su neki Azijati ubili i teglili na kraj. Bit će da su se nastojali sakriti iza kita, da ih mi ne opazimo.«
COOKOVA PUTOVANJA


»Rijetko se kada usuđuju napadati veće kitove. Neki su im takav strah utjerali u kosti te se boje da im na moru i samo ime spomenu: nose u čamcima balegu, vapnenac, smrekovo drvo i druge slične predmete, eda bi zaplašili kitove i spriječili im suviše blizo prilaženje.«
PISMA UNA VON TROILA O BANKOVU I SOLANDEROVU

PUTOVANJU NA ISLAND 1772.


»Ulješura što su je našli Nantucketanci vrlo je živa i goropadna životinja, te je kitolovcima potrebna nevjerojatna okretnost i hrabrost.«
SPOMENICA THOMASA JEFFERSONA O KITOLOVCIMA, UPUĆENA

FRANCUSKOM MINISTRU 1778.


»I molim vas, gospodine; što bi se na svijetu moglo mjeriti s tim?«
EDMUND BURKE U PARLAMENTU,

SPOMINJUĆI KITOLOV NANTUCKETANACA


»Španjolska - golem kit koji se nasukao na obali Europe.«
EDMUND BURKE (NA NEKOM MJESTU)


»Jedna desetina redovitih kraljevih prihoda, koji se, kako vele, zasnivaju na tom što kralj čuva i štiti more i plovidbu od gusara i razbojnika, dobiva se od utrška kraljevskih riba, a te su kitovi i jesetre. Kad ih more izbaci na kraj, ili ih ribari ulove blizu obale, te ribe postaju kraljevo vlasništvo.«
BLACKSTONE

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 12:14 pm



“U borbu sa smrću posada kreće:
Rodmond, siguran, nad glavu mu meće
željezo s kukom, i sve sad čeka.«
FALCONER, »BRODOLOM«


»Krovovi bliješte i katedrale,
visoko pršte rakete,
vatrometi se veselo pale,
pa iskre u nebo lete.

Kao vatromet što probija mrak
i Ocean slavlje slavi,
i mlazovi vode pršte u zrak
kad kit se golemi javi.«
COWPER, U SLAVU KRALJIČINA

POSJETA LONDONU


»Deset ili petnaest galona krvi izbacuje kitovo srce odjedanput, i to neobično brzo.«
IZVJEŠĆE JOHNA HUNTERA O RAZUDBI JEDNOG KITA

PALEY, »TEOLOGIJA«(MALOG OBUJMA)


»U kita je aorta promjerom veća negoli glavna cijev hidrauličnog uređaja na London-Bridgeu, a voda što huji kroz tu cijev ne može se ni po snazi ni po brzini usporediti s mlazom krvi iz kitova srca.«
PALEY, »TEOLOGIJA«


»Kit je sisavac bez stražnjih nogu.«
BARON CUVIER


»40 stupnjeva na jug ugledasmo ulješure, ali ne ubismo nijednu prije prvog svibnja, kada ih je pučina bila puna.«
COLNETTOVO PUTOVANJE U SVRHU PROŠIRENJA

LOVA NA ULJEŠURE


»Poda mnom plove u slobodi mora,
prpošno rone i ljuto se biju
raznolike, raznobojne ribe,
ne možeš opisat im krasotu
neviđenu, a u svakom valu
kit li bezbroj mušica tu živi:
ta jata strašna - ploveće bridi –
tajanstveni nagon vodi pustim morem,
a dok tako plove, sa svih strana
nasrću na njih dušmani gladni,
kučak i kit i nemani druge
kljovom i zubom, mačem i pilom.«
MONTGOMERY, »SVIJET PRIJE POTOPA«


»Pjesmu pjevam, prepun žara,
u čast kralju perajara.
Većeg kita negje taj
sav Atlantik nema, znaj!
Ni u moru vječnog leda
deblja riba nać se ne da!«
CHARLES LAMB, »HIMNA KITU«


»Godine 1690. našlo se nekoliko ljudi na ovisoku brežuljku da promatraju kitove, koji su se među sobom igrali i prskali, kadli netko pokaza na pučinu i reče: - Tu je velik pašnjak gdje će unuci naše djece zarađivati kruh svoj svagdanji.«
OBED MACY, »POVIJEST NANTUCKETA« ,


»Sagradih kolibu za Suzanu i za se i načinih vrata u obliku gotskog luka, koja sastavih od čeljusti jednoga kita.«
HAWTHORNE, »PRIČE NANOVO KAZIVANE«


»Došla je da naruči nadgrobnik za svoju prvu ljubav, za dragoga, koji je poginuo od kita na Tihom oceanu prije punih četrdeset godina.«
ISTI


»- Ne, kapetane, to je prava ulješura - odgovori Tom. - Vidio sam njen mlaz i dvije lijepe duge u zraku, da krštena duša ne bi mogla zaželjeti ljepših! To je pravo bure ulja, ta ulješura!«
COOPER, »PELJAR«


»Unesoše novine, a iz berlinskih razabrasmo da su ondje kitove uveli na scenu.«
ECKERMANNOVI »RAZGOVORI S GOETHEOM«


»- Bože moj, Mr. Chace, što se to zbilo? - A ja odgovorih: - Kit nam razbio brod.«
PRIKAZ O BRODOLOMU KITOLOVCA »ESSEX« IZ NANTUCKETA,

BRODU ŠTO GA JE NA TIHOM OCEANU NAPAO NEKI GOLEMI KIT I

NAJPOSLIJE GA RAZMRSKAO.

NAPISAO OWEN CHACE IZ NANTUCKETA, DRUGI ČASNIK

SPOMENUTOG BRODA. - NEW YORK 1821.


»Na noćnoj straži sad mornar bdi,
vjetar se diže i huji jak;
mjesec čas sja, čas opet je skrit,
fosforno sjajan projuri kit,
a za njim srebrn ostade znak.«
ELISABETH OAKES SMITH


»Duljina konopa što su ih uvukle posade pojedinih čamaca što su sudjelovali u lovu na toga kita, iznosila je u svemu 10440 jarda, ili gotovo šest engleskih milja...«
»Gdjekad kit mlatara svojom repnom perajom po zraku, pucketajući njome kao bičem, pa se to čuje na tri-četiri milje daleko.«
SCORESBY


»Lud od bolova što mu ih lovci zadaju pri svakom novom nasrtaju, razbješnjeli se kit počinje prevrtati, izdiže svoju glavurdu, te s razjapljenim raljama škljoca za svime oko sebe. Nasrće glavurdom na čamce, gura ih pred sobom, a kadšto ih posve uništi.
... Uistinu je začudno što ljudi nisu obratili nimalo pažnje na navike tako zanimljive i u trgovačkom pogledu tako važne životinje kao što je ulješura, ili što su te navike izazvale tako malo interesa kod mnogih promatrača i mjerodavnih koji su posljednjih godina imali često tako povoljne prilike da na svoje oči vide navike i osobine kitova.«
THOMAS BEALE, »O ULJEŠUR«I, 1839.


»Cachelot (pot, glavata ulješura) nije samo bolje oboružan od glatkog kita (grenlandskog ili pravog), time što na oba kraja svoga trupa ima strašno oružje, već također mnogo češće pokazuje sklonost da ga i uporabi, i to tako vješto, nasrtljivo i pogubno, te ljudi smatraju da je od svih poznatih vrsta kitova najopasnije napadati baš tu vrstu.«
FREDERIC DEBELL BENNETT, »OKO SVIJETA U

LOVU NA KITOVE«, 1840.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 12:14 pm



»13. listopada. - Ondje puše - začu se s vrha jarbola.
- Gdje? - upita kapetan.
- Tri zrake u zavjetrinu od pramca, kapetane.
- Okreni kolo! Gotovo?
- Gotovo, gospodine.
- Ej ti na jarbolu! Vidiš li sada toga kita?
- Da, kapetane. Čitavo jato ulješura. Ondje puše. Ondje provaljuje.
- Javljaj neprestano!
- Eno, gospodine, eno tamo, tamo puše...
- Na kojoj udaljenosti?
- Dvije milje i pol.
- Sto mu gromova! Zar tako blizu? Svi na svoja mjesta!«
J. ROSS BROWNE, BILJEŠKE S KRSTARENJA

U LOVU NA KITOVE, 1946.


»Globe, brod-kitolovac na kojemu su se zbili strašni događaji što ih iznosimo, pripadaše otoku Nantucketu.«
PRIKAZ O POBUNI NA BRODU »GLOBE« ŠTO SU GA DALI

PREŽIVJELI LAY I HUSSEY, 1828.


«Kad ga je jedanput progonio kit kojeg je on ranio, neko je vrijeme kopljem mogao odolijevati njegovim nasrtajima, no goropadna grdosija najposlije nasrnu na čamac, te se on i njegovi drugovi mogoše spasiti samo poskakavši u more, kad vidješe da se neće moći obraniti.«
TYERMAN I BENNETT, MISIONARSKI DNEVNIK


»- Sam Nantucket - reče g. Webster - od začudne je i velike važnosti za državne interese. Ima osam do deset tisuća stanovnika, koji ovdje žive na moru, pridonoseći svake godine mnogo narodnom blagostanju, jer se neumorno bave najopasnijim od svih zanimanja.«
IZ IZVJEŠTAJA O WEBSTEROVU GOVORU U SENATU

SJEDINJENIH DRŽAVA PRILIKOM PODNOŠENJA

PRIJEDLOGA O IZGRADNJI LUKOBRANA

U NANTUCKETU, 1828.


»Kit navalio pravo na njega te ga po svoj prilici u hipu usmrtio.«
HENRY T. CHEEVER, »KIT I NJEGOVI LOVCI, ILI PUSTOLOVINE

KITOLOVCA I BIOGRAFIJA KITA, SABRANE ZA POVRATKA BRODA

KOMODOR PREBLE«


»- Samo li načiniš i najmanji šum - uzvrati Samuel - poslat ću te u pakao!«
ŽIVOT SAMUELA COMSTOCKA (BUNTOVNIKA) ŠTO GA JE

NAPISAO NJEGOV BRAT WILLIAM COMSTOCK

DRUGA VERZIJA PRIČE O BRODUKITOLOVCU »GLOBE«


»Putovanja Holanđana i Engleza na Sjeverno more imala su svrhu da se eventualno otkrije neki put onuda do Indije, i premda taj glavni cilj nije bio postignut, ipak su tako pronađena mnoga obitavališta kitova.«
MCCULLOCH, «TRGOVAČKI RJEČNIK«


»Ovo djeluje recipročno: jer kao što lopta odskakuje da bi još jedanput odskočila naprijed, tako su lovci kitova sada otkrivali nalazišta kitova, i tako neizravno sudjelovali pri pronalaženju tajanstvenoga Sjeverozapadnog puta.«
IZ NEOBJAVLJENE GRAĐE


»Kad se na oceanu susretnete s brodom za lov na kitove, neminovno će vas iznenaditi njegov izgled kad ga vidite izbliza. Jedra su uvučena, a na vrhovima jarbola koševi sa stražama, koje pomno motre na sve strane ne bi li ugledale kita - sve to pruža sasvim drugačiju sliku od broda redovite plovidbe.«
»MORSKE STRUJE I LOV NA KITOVE«


»Pješaci u okolici Londona, ili gdje drugdje, sjetit će se možda kako su vidjeli velike svinute kosti, usađene u zemlju, koje služe kao lukovi ili ulazna vrata. Možda im je tko i rekao da su to kitova rebra.«
PRIČE JEDNOG PUTNIKA NA IJTARKI U ARKTIČKIM MORIMA


»Tek kad su se čamci vraćali s potjere na ove kitove, bijelci su primijetili kako su urođenici krvavo zagospodarili njihovim brodom i još se uvijek borili s posadom.«
NOVINSKO IZVJEŠĆE O KITARKI »HOBOMACK«


»Općenito je dobro poznato da se od posade na kitarkama (američkim) malo njih vraća na brodovima kojima su i otplovili.«
PUTOVANJE KITARKOM


»Odjednom izroni iz mora golema trupina i sunu okomito uvis. Bješe to kit.«
MIRIAM COFFIN ILI LOVAC NA KITOVE


»U kita zabijaju osti, dakako. Ali zamislite kako biste upravljali neukroćenim ždrebetom upotrebljavajući samo konop vezan za njegov rep.«
POGLAVLJE O LOVU NA KITOVE -

»RIBS AND TRUCKS«


»Jednom sam prilikom vidio dvije od tih nemani (kitova), vjerojatno mužjaka i ženku, kako polagano plove jedno za drugim, nedaleko od obale (Ognjene zemlje), gdje su bukve širile svoje grane te bi ih kamenom mogao dohititi.«
DARWIN, »PUTOVANJE JEDNOG PRIRODOSLOVCA OKO SVIJETA«


»- Svi na krmu! - usklikne božman kada je, okrenuvši glavu, ugledao razjapljene ralje velike ulješure koja se pojavila tik pred pramcem čamca, te bi ga u tren oka mogla raznijeti. - Svi na krmu, da spasite živu glavu!«
WHARTON, UBIJAČ KITOVA


»Veselo, momci, mi hrabra smo braća,
harpunaši će naši ubit kita glavača!«
NANTUCKETSKA PJESMA


»O, kit je sred tutnja, oluje,
gospodar Oceanskih dvora,
svemoćan div, gdje moć je pravo,
on kralj je beskrajnoga mora.»
PJESMA O KITU

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:02 pm







MOBY DICK




ili



BIJELI KIT





1. PRIČINI



Zovi, me Ismael. Prije nekoliko godina - nije važno kada je baš točno bilo - našavši se sa malo ili ništa novca u džepu, a ne imajući nikakva osobita razloga da ostanem na kopnu, odlučih da se malo otisnem u svijet, da se nagledam mora. Ja vam tako gonim tugu i dovodim u red krvotok. Kad god osjetim da mi se oko usana kupi gorčina; kad god mi se duša nasumori kao da je u nju ušao vlažni, kišoviti novembar; kad god i nehotice počnem zastajkivati pred izlozima pogrebnih zavoda, te se i ne znajući nađem na začelju svake pogrebne povorke koja prođe pokraj mene, a pogotovu kad me sjeta pritisne tako neodoljivo te moram pribrati svu svoju moralnu snagu da ne izjurim na ulicu te ljudima ne zaredam bacati šešire s glave - kad god se zavrnem u takvu čemu, onda sebi kazujem kako je krajnji čas da se što prije otisnem na more. To je moj nadomjestak za revolver i kuglu. Katon{7} se s filozofskom gestom baca na svoj mač i probada, a ja se mirno ukrcavam na brod. I nema u tome ništa čudno. Kad bi to ljudi samo znali, svi bi odreda, prije ili kasnije, gajili manje-više iste osjećaje prema oceanu kao i ja.
Evo vam tu vaš otočni grad Manhattan, opasan gatovima kao što su indijski otoci okruženi koraljnim grebenima: trgovina ga opasuje svojim valovima. Desno i lijevo ulice vode na more. Sasvim dolje izdiže se na ravni utvrda, dok se drevni lukobran koči milovan lahorima i oplakivan valovima, koji su prije sat-dva bili daleko na pučini da ih oko nije ni vidjelo s kopna. Pogledaj samo gomile ljudi koji tu stoje i zure na more.
Prošetaj malo kroz grad na dan Gospodnji, u sneno popodne. Pođi od Corlears Hooka do Coenties Slipa, a odande, preko Whitehalla, na sjever. I što ćeš vidjeti? Naokrug grada tisuće i tisuće smrtnih ljudi, kao nijemi stražari, gledaju u more i sanjare o oceanu. Jedni se nastanili na ogradu, drugi posjedali na bitve{8}; neki zaviruju preko rubnjaka brodova što su doplovili iz Kine, a ima ih koji su se ispeli visoko u snast{9} brodovlja, da uhvate što bolji vidik na otvoreno more. No sve su to ljudi »sa suha«, radnim danom zatvoreni među letvama i zidovima, prikljunjeni uz tezge, prikovani na klupe, pribijeni za pisaće stolove. Pa što sad rade? Zar su iščezle zelene poljane? Što traže tuda?
Ali gle! Nadolazi ih sve više i više, a svi usmjerili korake ravno prema obali, kao da će sad u vodu zaroniti. Čudno! Svi kao da žele stati baš na sam rub obale. Nije im dosta da sjede u hladu i zavjetrini tamo pored skladišta. O, ne! Moraju se što bliže prikučiti moru - stajati na rubu obale tek toliko da ne padnu u vodu. I tako stoje na milje i milje daleko. Sve ljudi s kopna koji su se sjatili ovamo sa svih cesta i šetališta, ulica i aleja - sa sjevera, istoka, juga i zapada. I svi se tu sastaju. Recite mi: je li ih ovamo privukla magnetska sila kompasa sa svih tih brodova?
I još nešto. Zamislite da ste negdje na ladanju, na visočini, gdje ima gorskih jezera. Udarili kojim vam drago putem, u devet od deset slučajeva sići ćete u dolinu i izbiti na koje jezerce što ga stvara potok. Ima u tome neke čarobne moći. Uzmite, na primjer, čovjeka zanesena u duboka snatrenja; kažite mu da ustane i prohoda, i on će vas neizbježno dovesti do vode, ako je u tom kraju ikako ima. Ako bi vas ikad morila žeđ u velikoj američkoj pustinji, a vi učinite taj pokus, nađe li se slučajno u vašoj karavani neki profesor metafizike{10}. Da, svatko zna da su razmišljanje i voda zauvijek usko povezani jedno s drugim.
Ali neka kaže svoju umjetnik-slikar. Želi da vam naslika najubaviji isječak iz romantičnog krajolika u dolini Saco, pun i prepun sanja, čara i tišine. Kojim će se elementom uglavnom poslužiti? Evo, tu su mu stabla, a svako šuplje, kao da u njemu živi pustinjak s raspelom; tu dalje u san uljuljana livada, na njoj pozaspalo stado, a iz kolibe u pozadini uzvija se dremljiv pramen dima. Duboko u daleku šumu vijuga se staza što dopire sve do vrletnih vrhova brda koja se kupaju u modrini svojih obronaka. No, iako je slika tako zamamna, a borje sipa na pastire svoje uzdahe kao iglice, sve bi bilo uzalud kad pastirovo oko ne bi uporno gledalo u čarobnu rijeku što je pred njim. Pođite u lipnju u preriju, pa ćete na desetke milja daleko do koljena gacati kroz more žutih ljiljana - a ipak, koji jedini čar nedostaje, čega nema? Vode! Nigdje ni kapi vode! Da je Niagara{11} samo pješčan slap, zar bi vam se htjelo putovati tisuće milja da ga vidite? Zašto je siromah pjesnik iz Tennesseeja{12} toliko premišljao kad bi dobio šačicu srebrnjaka, bi li kupio nov kaput što mu je bio prijeko potreban, ili bi novac upotrijebio za put pješice na more, u Rockaway Beach? Zašto gotovo svakog dječaka zdrava tijela i zdrave duše prije ili kasnije obuzme luda želja za morem? Zašto su i vas, kad ste prvi put putovali morem, podilazili tajanstveni srsi kada su rekli da sada ni vas ni vaš brod ne mogu dogledati s kopna? Zašto su stari Perzijanci smatrali more svetim? A Grci dali moru posebno božanstvo, koje je rođeni brat Zeusu? Sve to zacijelo nije bez značenja. Još je dublji smisao priče o Narcisu{13}, koji se bacio u zdenac i utopio kad nije mogao dosegnuti i pomilovati prekrasno lice što se u vodi odražavalo. Ali svi mi gledamo to isto lice u svim rijekama i morima. To je slika nedokučivog priviđenja života; i to je ključ svega.
I kad sada velim da polazim na more kad god mi sjeta zamagli oči i kad god previše počnem osjećati svoja pluća, ne mislim time reći da se ukrcavam na brod kao putnik. Jer da putuješ kao putnik, valja ti imati novčanik, a novčanik nije drugo doli dronjak, sve dok u njemu ništa nemaš. Osim toga, putnici pate od morske bolesti, postaju čangrizavi, ne spavaju noću, ukratko, ne uživaju baš osobito u svom putovanju. Ne, ja nikad ne idem na brod kao putnik niti stupam na palubu kao zapovjednik, kapetan ili kuhar, iako sam u neku ruku pomorac. Takvu slavu i te položaje prepuštam onima kojima je do njih stalo. Što se mene tiče, mrske su mi sve vrste časnika i visokopoštovanih položaja, ne volim briga i nevolja. Dosta mi je muke i brige oko samog sebe, pa čemu da još sebi glavu tarem za brodove, škune i brodice i koješta drugo. A što se tiče mjesta kuhara - priznajem, tu se čovjek može uvelike proslaviti, jer kuhar na brodu ima tako rekavši časnički čin - ja se nikad nisam naročito volio baviti prženjem živadi na žaru, premda nećete lako naći čovjeka koji bi se više od mene i s većim strahopoštovanjem divio pečenim pilićima kad su svojski začinjeni maslacem i dobrano naseljeni i napapreni. Drevni su Egipćani obožavali i do ludila voljeli pečene ibise{14} i na žaru prženo meso vodenkonja, pa se u njihovim divovskim pečenjarnicama, piramidama, mogu vidjeti mumije tih životinja.
Kad polazim na more, idem kao običan mornar komu je mjesto pred jarbolom, koji spava pod kaštelom od prove i koji se penje do jabuke na vrhu jarbola. Istina, padaju zapovijedi, pa moram skakati s jednoga križa na drugi kao skakavac po svibanjskoj tratini, a to isprva nije baš najugodnije. Dira ti osjećaj časti, osobito ako potječeš iz kakve stare poznate porodice u svom kraju, porodice kao što su Van Rensselaer, Randolph ili Hardicanute. A najgore je ako si prije nego što umočiš ruku u kablić s katranom, njom gospodovao kao učitelj na selu, gdje su pred tobom i najveći klipani stajali u duboku poštovanju. Vjerujte mi, taj prijelaz od učitelja do mornara vrlo je mučan, pa bi se trebao svojski nakljukati Senekom i stoicima{15} da bi mogao nakrabuljiti lice smiješkom i to podnijeti. Ali s vremenom i to prolazi.
A što onda ako mi neka kapetančina naredi da uzmem metlu i pometem palubu? Zar je takvo poniženje uopće važno ako ga mjerimo, recimo, mjerom Novog zavjeta? Misliš li da će arkanđeo Gabrijel lošije suditi o meni što sam pripravno i ponizno izvršio kapetanov nalog u tom posebnom slučaju. Tko od nas ne robuje? To ti meni reci! I stoga neka mi stari kapetani samo zapovijedaju, neka me guraju šakom i laktom - ja imam mudru zadovoljštinu da je sve to pravo i da se svima ovako ili onako dijeli istom mjerom, kad sve to promotrimo bilo s fizičkoga, bilo s metafizičkog gledišta; i tako sveopće gurkanje i laktanje vlada svijetom; i svi bismo morali jedni druge tapšati po ramenu i biti zadovoljni.
Ponavljam, uvijek polazim na more kao mornar jer me plaćaju za moju muku, a nikad još nisam čuo da su putniku platili i prebijenu paru. Naprotiv, putnici moraju platiti. U tome baš i leži sva razlika između »plaćati« i biti »plaćen«. A »plaćati« je možda najteža kazna što su nam je ostavili u naslijeđe ono dvoje kradljivaca voća iz Zemaljskoga raja. Ali ima li nešto da se usporedi s onim »biti plaćen«? Uljudna žurba s kojom primamo novac uistinu je čudesna, uzmemo li u obzir naše čvrsto uvjerenje da je novac korijen svakom zlu na zemlji, a bogataš da ni po koju cijenu neće ući u kraljevstvo nebesko. O, kako li smo rado pripravni da se privolimo paklu!
Konačno, uvijek polazim na more kao mornar, jer prija zdravlju kad se tijelo progiba na čistom zraku na pramčanoj palubi. Pa kako su na tome svijetu vjetrovi u pramac mnogo češći od vjetrova što udaraju u krmu (to jest ako se nikada ne ogriješiš o Pitagorin poučak), to zapovjednik na kasaru{16} u većini slučajeva prima zrak tek iz druge ruke, od mornara na pramcu. Zapovjednik misli da ga udiše prvi, ali nije tako. Isto tako prosti puk vodi svoje vođe u mnogo čemu kad ovi to i ne slute. Ali zašto sam ja, koji sam već često mirisao miris mora i krstario oceanom na trgovačkom brodu, sada sebi utuvio u glavu da se ukrcam na kitarku? Na to bi pitanje najbolje znao odgovoriti nevidljivi stražar Sudbine, jer bez prestanka bdi nada mnom, potajno me slijedi kao pas i neobjašnjivo djeluje na me. Moj je polazak u lov na kitove bez sumnje već odavna bio dio velikog programa što ga je sastavila Providnost. Moje putovanje umetnula je kao kratku međuigru i posebnu točku programa između većih priredaba. Držim da je taj dio na programu glasio otprilike ovako:

VELIKA IZBORNA KAMPANJA ZA PREDSJEDNIŠTVO
SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA
NEKI ISMAEL KREĆE U LOV NA KITOVE
Krvave borbe u Afganistanu

Premda ne bih znao reći zašto su mi redateljice, zvane vile Usude, dodijelile u toj igri tako bijednu ulogu lovca na kitove, dok su drugima povjerile veličanstvene uloge u sjajnim tragedijama, kratke i lake uloge u duhovitim komedijama i vesele uloge u lakrdijama - premda, velim, ne bih znao reći zašto su zapravo odredile tako, ipak sada, sjećajući se svih okolnosti, mislim da mogu prozreti sve pobude i motive što su mi ih lukavo prikazale pod raznim izlikama, te me tako navele da igram dodijeljenu mi ulogu, a opsjenivši me osim toga iluzijom da sam tu ulogu sam odabrao, ni pod čijim utjecajem nego po slobodnoj volji, i nakon zrela razmišljanja.
Među tim pobudama od pretežne važnosti bijaše pomisao na samoga kita. Ta čudesna i tajnovita neman podjarivala je moju maštu. Pa onda divlja i daleka mora po kojima kit, kao kakav otok, valja svoju tjelesinu! Privlačile su me neiskazane i neznane opasnosti koje prijete od kita. Eto to, i povrhu čuda Patagonije sa tisuću novih vidika i glasova, dovelo me do toga da podlegnem svojoj želji. Sve to ne bi možda druge sklonilo na takav put, ali mene oduvijek mori pusta želja za dalekim i stranim. Volim ploviti neznanim morima i pristajati uz barbarske obale. Znam što je dobro i što valja, ali se ipak ne bojim strahora nego ih brzo uočavam i u njima se snalazim, jer treba da čovjek poznaje sve što se nalazi u kraju u kojem živi, i da se s time sprijatelji.
Zbog svega toga, dakle, taj mi lov na kitove bijaše dobrodošao. Velika vrata koja zatvaraju put u zemlju čudesa širom su se rastvorila. U rasplamsaloj mojoj mašti, što me tjerala ostvarenju moga cilja, zaploviše beskrajne povorke kitova, sve dva po dva, a iz njihove sredine stršila poput ledena brijega golema grbina divovskog fantoma.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:03 pm





2. PUTNI TORBAK



Strpao sam dvije-tri košulje u svoj stari torbak, te s njim pod pazuho, pa hajde na put do Cape Horna i onda na Tihi ocean. Ostavivši za sobom naš dobri, stari Manhattan, prispio sam sretno i zdravo u New Bedford. Bilo je to jedne subote uvečer u mjesecu prosincu. Uvelike sam se razočarao kad sam saznao da je poštanski brodić u Nantucket već odjedrio i da prije ponedjeljka nema mogućnosti da otputujem onamo.
Kako mnogi mladi kandidati koji se spremaju na trud i muku na kitarkama, većinom ostaju u samom New Bedfordu, da se tu ukrcaju na svoj brod, red je da izjavim kako ja nisam na to ni u snu pomislio. Bio sam čvrsto odlučio ploviti samo na jedrenjaku iz Nantucketa, jer sve što je imalo ma kakve veze s tim čuvenim, drevnim otokom, zvučalo je nekako ponosito i sjajno, a to se meni izvanredno sviđalo. Pa iako je New Bedford u posljednje vrijeme sve više prisvajao sebi monopol u lovu na kitove, a jadni stari Nantucket sada mnogo zaostajao za njim, ipak je Nantucket bio uzor i kolijevka New Bedfordu - kao što je bio starodrevni Tir za Kartagu: na Nantucketu se nasukao prvi američki uginuli kit. Zar nisu s Nantucketa zaveslali na svojim kanuima prvi urođenički lovci kitova, crvenokošci, te se dali u hajku za levijatanom? Zar se nije također u Nantucketu otisnula u more prva pustolovna barka djelomice natovarena dopremljenim oblutkom - kako priča kazuje - barka s koje su bacali to kamenje na kitove, da bi tako izmjerili jesu li se već primakli na dohit pa da s pramca svojim harpunima{17} gađaju grdosiju?
Imajući pred sobom u New Bedfordu cijelu noć, pa dan i još jednu noć, prije nego što sam se mogao ukrcati da otplovim na svoje odredište, valjalo mi se pobrinuti za branu i noćište. Noć bila veoma neizvjesna, čak strašno tamna i turobna, a studen stezala i ujedala. Nikoga nisam poznavao u gradu. Tjeskobno sam pipao i pretraživao svoje džepove, i naposljetku izvukao samo nekoliko srebrnjaka. »Kamo god pošao, Ismaele« - rekoh sam sebi dok sam stajao nasred puste ulice, s torbom o ramenu, i uspoređivao natušteno nebo na sjeveru s pomrčinom što se hvatala juga - »kamo god pošao i kakvo god noćište izmudrio, dragi Ismaele, nemoj propustiti da se za cijenu raspitaš, a usto ne budi suviše izbirljiv.«
Zastajkujući tu i tamo, prolazio sam ulicama i tako naišao na cimer »Ukršteni harpuni«, no činilo mi se da je tu odveć bučno i skupo. Malo dalje bljesnuše crveni prozori krčme »Jaglun«, sinuše tako jarkom svjetlošću te se činilo da se od nje raskravio utabani snijeg i poledica ispred kuće, jer se posvuda drugdje gomilao zaleđeni snijeg tvrd kao asfalt, u krutoj naslagi debeloj deset palaca. Bijaše mi prava nevolja kad bih nogom udario o te kao kremen tvrde izbočine, jer je podašva na mojim čizmama od duge upotrebe bila baš jadna i dotrajala. »Suviše bučno i skupo«, prođe mi opet glavom dok sam časak zastao promatrajući tolikim svjetlom obasjanu ulicu i prisluškujući glasove i zveckanje čaša u krčmi. »Samo dalje«, rekoh napokon sam sebi. »Dalje, Ismaele, ne čuješ li? Odbij od vrata, tvoje podrte čizme zakrčuju prolaz!«
I tako ja opet put pod noge. Nagonski sam se sada držao ulica što vode prema morskoj obali, jer su ondje bez sumnje bila najjeftinija svratišta, ako i ne baš najveselija.
Da, pustih li ulica! S obje strane crnjele se, ne kuće nego mračne gromade, a tek tu i tamo poneki odsjev svijeće poput žiška što treperi na grobu. Posljednjeg dana u nedjelji taj je dio grada u to doba noći sasvim opustio. No ubrzo stigoh do čađava svjetla što je izbijalo iz nekakva oniska i poduga zdanja sa širom otvorenim vratima, koja kao da očekuju slučajna namjernika. Sve nekako na toj zgradi bijaše obilježeno nemarom, kako već i jest sa stvarima koje služe općinstvu. Usmjerih korak prema ulazu, i evo što mi se najprije dogodi: u pristrešju se spotakoh o kantu za smeće i pepeo. I dok sam se gušio u puhoru što se na me sasipao sa svih strana, te umalo što se nisam ugušio, pomislih: Aha! Jeli to pepeo s razvaljenoga grada Gomore? Dakle najprije »Ukršteni harpuni«, onda krčma »Jaglun«, a ovo je sada zacijelo cimer »Klopke«. Elem, osovih se opet na noge, a uto iznutra začuh nečiji snažan glas; i tako gurnuh i otvorih druga, nutarnja vrata.
Uđoh, a ono preda mnom kao da zasjeda veliko crnačko vijeće. Stotinjak se crnih lica okrene i upilji u me, a tamo dalje, iza sviju, neki Anđeo sudnjeg dana udara knjigom po propovjedaonici. Bijaše to crnačka crkva, a propovjednik govoraše o tminama Sotonina carstva, u kojem je sam plač i škrgut zuba. »Otale, Ismaele!« protisnuli te strugnuh van. »Da, jadne li skupštine u znaku ‘Klopke’!«
Idući daije, naposljetku stigoh do neke prigušene svjetlosti nedaleko od dokova, i tu začuh tužnu škripu u zraku. Pogledam gore i opazim cimer kako se ljulja nad vratima, a na njem se bijeli slika, što slabo prikazuje visok, ravan mlaz koji se pri vrhu rasprskava u vodenu prašinu. Ispod toga ispisane riječi: »Kitolovac - vlasnik Peter Coffin«.
Coffin? Kitolovac? Ta su dva imena, povezana zajedno, prilično zloslutna{18} - rekoh u sebi. Ali je Coffin, kako kažu, uobičajeno ime u Nantucketu, pa mislim da se taj Peter zacijelo doselio odande. Kako je svjetlo mutno treperilo, kako je ono mjesto u taj čas bilo tiho, sam trošni drveni kućerak izgledao kao da je onamo dopremljen s kakva garišta, a cimer se ljuljao i tugaljivo cvilio - pomislih, gostionica je kao stvorena da pruži jeftino noćenje i najbolju kavu od pržena graška.
Bješe to čudno mjesto, stara kuća s usiljenim zabatom, s jednom stranom kao kljenuta i tužno naherena. Smiono je stajala na samom uglu, izložena svakom vjetru, a siloviti sjeveroistočnjak zavijao je tu bješnje nego što je hujao kad je zahvatio brodicu siromašnog Pavla, koju je more bacalo tamo-amo. Sjeveroistočnjak je zacijelo sasvim ugodan vjetrić za svakoga onog koji sjedi u kući, kraj topla ognjišta, i spokojno grije noge prije nego što će na počinak. »Ali sad je govor o tome olujnom vjetru«, veli neki drevni pisac, od čijih je djela jedini preostali primjerak baš u mene, »valja znati da je velika razlika promatraš li mu bijes kroz prozor svoje sobe, kad je sva studen s vanjske strane stakla, ili pak stojiš vani i kroz svoja dva okanca u glavi, što im je Smrt jedini staklar, dva okanca gdje je hladno i s ove i s one strane, gledaš kako taj vjetar mete i brije.« Istinu veliš, knjigo starostavna - pomislih kad mi te riječi padoše na pamet. Da, oči su okanca, a ovo moje tijelo, to je kućica. Kakve li štete što mi tijelo nije zašupereno poput barke i što nisu bolje začepljene sve pukotine i otvori. No sad je prekasno za popravke. Svemir je dovršen; završni je kamen postavljen, a ostaci bačeni ustranu prije milijun godina. Jadni Lazar što opružen po kamenu pred bogataškim vratima cvokoće zubima i dršće u svojim dronjcima{19}, uzalud bi ovdje začepio oba uha krpama i gurao klip u usta - ipak to ne bi moglo odvratiti sjeveroistočnjak od njega. »Sjeveroistočnjak!« - kazuje stari Bogataš odjeven u svoju kućnu halju od crvene svile (kasnije je imao još crven iju: crveni plašt pakla). »Hu, hu! Divne li zimske noći, kako li Orion{20} blista, krasna li sjevernog svjetla! Neka samo pričaju o vječnom ljetu u istočnim zemljama, gdje sve buja i cvate kao u staklenicima: meni je ipak milije kad svojim ugljenom stvaram sebi svoje vlastito ljeto!«
Ali što misli Lazar? Može li ogrijati svoje pomodrjele ruke pružajući ih prema velikome sjevernom svjetlu? Zar mu ne bi bilo milije da je na Sumatri negoli tu? Zar se ne bi radije ispružio na ekvatoru? Zar ne bi, o bogovi! sišao i na dno samog pakla, samo da se oslobodi te strašne studeni?
I to što Lazar leži pred vratima Bogataševim čudnije je negoli da su ledenjak vezali uz jedan od Molučkih otoka. A Bogataš ipak živi kao kakav car u ledenoj palači što je sagrađena od smrznutih uzdisaja, a kako je predsjednik nekakva trezvenjačkog društva, pije samo vrele suze siročadi.
No, dosta tih jadikovki! Ta mi krećemo u lov na kitove, i čeka nas još mnogo toga. Ostružimo led sa svojih prozeblih nogu pa pogledajmo kakva li je to gostionica »Kitolovac«.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:03 pm






3. GOSTIONICA »KITOLOVAC«



Uđeš li u tu gostionicu s visokim zabatom, gostionicu zvanu »Kitolovac«, naći ćeš se u prostranu, onisku i nepravilnu predsoblju sa starinskom drvenom oplatom po zidovima, koja će te podsjetiti na popelo{21} kakve uklete brodske podrtine. Na jednom zidu visi golema uljena slika, sva čađava od dima i u svakom pogledu izobličena: gledajući je u onome nejednakom unakrsnom osvjetljenju, samo ćeš marljivim proučavanjem, ponavljanim razgledavanjem i pomnjivim propitkivanjem u susjeda donekle dokučiti što bi trebalo da prikazuje. Tu su tolike sjene i tamne plohe, nagomilane bez ikakve svrbe i razloga, te ćeš isprva gotovo pomisliti: to je neki častohlepni mladi umjetnik iz doba vještica u Novoj Engleskoj pokušavao naslikati povampireni kaos. Ali kad dugo i pronicavo zagledaš u sliku i kad se počesto u nju zadubljuješ, osobito uz otvoren prozorčić u pozadini predsoblja, najposlije dolaziš do zaključka da zamisao, premda neobična i fantastična, i nije baš sasvim neosnovana.
No, najviše je čudila i zbunjivala duga, gipka, zloslutna crna masa, što se nasred slike nadvila nad trima mutnomodrim crtama koje su plovile u nekakvoj bezimenoj pjeni. Zaista močvarna, raskvašena, ljigava slika, kadra da posve zbuni nervozna čovjeka. A ipak je iz nje izbijala neka neodređena, napol dostignuta i nepojmljiva uzvišenost koja te sputavala uza se, sve dok se i protiv volje ne bi zakleo da ćeš dokučiti i razotkriti smisao te neviđene slike. Na mahove bi ti glavom sijevnula jasna, ali, nažalost, varava misao. »Crno more u ponoćnoj oluji«, »Četiri prapočela u neprirodnoj borbi«, »Prokleta pustopoljina«, »Krajolik iz zemlje vječnog snijega«, »Prolom leda na zamrznutoj rijeci Vremena« - ali bi na kraju krajeva sve te pomisli ustuknule pred onim nečim zloslutnim što se propinjalo u sredini slike. Čim bi samo to jednom odgonetnuo, sve bi drugo bilo jasno. Nego, stani časak: zar nije ponešto nalik na divovsku neku ribu? Nije li čak nalik na samoga golemog levijatana?
Uistinu, kao da to bijaše umjetnikova namjera. Eto takva je bila moja konačna teorija, zasnovana djelomice na skupnom mišljenju mnogih starijih ljudi s kojima sam o tome razgovarao. Slika je prikazivala kitarku oko Cape Horna u borbi sa silinom orkana: napol potonuli brod valja se sa tri svoja ogoljela jarbola, koji se još jedini vide, a razbješnjeli je kit baš u skoku preko broda i upravo će se svojom tjelesinom nataknuti na vrhove triju jarbola.
Suprotni zid toga trijema načičkan je divljačkim oružjem, grdnim kijačama i kopljima. Na nekom su oružju ukrasi od nagusto postavljenih blistavih zuba, te su neki takvi primjerci nalik na pile od bjelokosti; po drugom se uhvatili čuperci ljudske kose, dok je opet jedna kijača zaobljena poput srpa s držalicom za velik zamah, kao za otkos klasja što ga obara dugoruk kosac. I dok gledaš, jeza te podilazi, te se pitaš koji li je krvoločni ljudožder kosio ljudske glave tim strašnim, krvničkim oruđem. Među tim oruđem vise i stara, zahrđala kitolovačka koplja i harpuni, sve izlomljeno i iskrivljeno, ima tu i proslavljenoga oružja. Tim, nekoć dugačkim i ravnim, a sada strašno iskrivljenim kopljem ubio je Nathan Swain prije pedeset godina petnaest kitova u cigli jedan dan, od zore do smiraja. A onaj harpun, danas toliko nalik na vadičep, bijaše na javanskome moru bačen na kita, koji je odjurio s njim, zabodenim u tjelesini, i tek poslije nekoliko godina bio je ubijen kod rta Blanca. Željezo se bilo zabolo blizu repne peraje, te je, kao nemirna igla što putuje čovječjim tijelom, krčilo sebi put čitavih četrdeset stopa kroz golemu tjelesinu, i najposlije bilo pronađeno u divovskoj grbi.
Prodeš li tim mračnim predsobljem ili trijemom, pa dalje kroz nisko nadsvođen prolaz, probijen kroz ono što je nekoć zacijelo služilo kao velik središnji dimnjak s ognjištima unaokolo - eto te u gostinskoj sobi. Tu je još mračnije, nad glavom ti nizak strop s teškim gredama, pod nogama ti škripe crvotočne, izglodane podnice, te gotovo pomišljaš da hodaš pod palubom kakva stara broda, i to u noći, kad vjetar zavija i kad se stara korablja, usidrena na mračnom uglu, bijesno ljulja i batrga. S jedne strane proteže se dug, nizak stol, poput polica, pokriven kutijama od napukla stakla: tu su natrpane prašnjave rijetkosti sakupljene po najudaljenijim zakutcima širokoga svijeta. Na drugom kraju prostorije zjapi kao neka mračna spilja ili ždrijelo - to je točionica, nezgrapan pokušaj imitacije kitove glave. Svejedno sad kako je ta glavurda izgledala, no tu su se u luku izdizale goleme kitove čeljusti, tako široko razjapljene da si ispod njih mogao mirne duše kočiju provesti. U toj su udubini jadne i otrcane police, a po njima poredani starinski vrčevi, staklenke i ploške. U tome pogubnom ždrijelu, poput nekoga drugog prokletog Jone (tim su imenom i nazivali vlasnika gostionice), vrza se i štropoće sitan, smežuran starčić koji mornarima za njihov novac skupo prodaje čaše pune zaborava, mahnitanja i smrti.
Odurni su ti pehari u koje on lije svoj otrov. Premda su izvana valjkasta oblika, iznutra se te pogubne zelene kupe prijevarno prema dnu sve više suzuju. Oko svakoga od tih razbojničkih pehara teku usporednice, grubo zarovašene u staklu. Hoćeš li da ti natoči do ovog znaka, stajat će te peni; hoćeš li da ti nalije do drugoga, platit ćeš jedan peni više, i sve dalje tako; a kad do vrha natoči - mjerom kitolovca s Cape Horna - nagni pa istrusi, ali plati cio šiling.
Kad uđoh, vidjeh nekolicinu mladih mornara što su se okupili oko stola te pri mutnoj svjetlosti promatrali lijepo izrađene primjerke predmeta s intarzijom. Potražih vlasnika te mu rekoh da bih želio sobu, a on mi odgovori da mu je kuća puna: sve je iznajmljeno; sve do posljednjeg ležaja.
- Ali stanite malo! - nadoveza kucnuvši se prstom o čelo. - Valjda nemate ništa protiv toga da dijelite postelju s jednim harpunarom? Čini mi se da krećete na kitove, pa neće biti naodmet da se na takve stvari priviknete.
Uzvratih mu kako nikad nisam volio spavati udvoje, a kad već nije druge, valja najprije vidjeti tko je i kakav je taj harpunar; ako mi on (gazda) zaista ne može naći drugo mjestance, a harpunar nije sasvim odbojan i nema mu krupna prigovora, onda radije i to nego da i dalje lutam nepoznatim gradom u takvoj strašnoj noći, te sam voljan dijeliti postelju sa svakim pristojnim čovjekom.
- Znao sam da ćete pristati - dočeka gostioničar. - Dobro je, sjednite. Želite li večeru? Odmah će biti gotova.
Sjedoh na staru drvenu klupu, svu izrezbarenu kao što su klupe na tvrđavama. Na jednom je kraju sjedio neki stari, zamišljeni mornar, i rezuckao ju svojim preklopnim nožem, trudeći se da to staro drvo još više ukrasi. Zgurio se te nastojao da na plohi, između svojih nogu ureže brod s razapetim jedrima, ali mu majstorija, kako mi se činilo, nije baš polazila za rukom.
Najposlije nas četvoricu-petoricu pozvaše na večeru u susjednu prostoriju. Tu je vladala islandska studen - nigdje ni plamička vatre, jer gazda, kako nam kaza, ne može snositi takav trošak. Tu su kapale samo dvije jadne lojanice, svaka zaštićena sjenilom. Brzo smo zakopčali svoje mornarske jakete te upol smrznutim prstima prinosili ustima šalice vrela čaja. No jelo zaista bijaše izdašno i hranljivo: bilo je tu ne samo mesa i krumpira nego i valjušaka - Bože mili, valjušaka za večeru! Neki momak u zelenoj kabanici popašno se naklopio na valjuške.
- Tebe će, momče - reče gazda - noćas mòra pridaviti. Hoće, svega mi!
- Gazda - prišapnuh mu na ulio - da nije to onaj harpunar?
- Nije, ne! - odslovi on, a na licu mu se pokaza kako se vraški zabavlja. - Harpunar je mrkoputan momak, i neće vam on valjušaka, nikako! Njemu samo da je bifteka, i još napol krvavih.
- Vraga! - dočekah ja. - A gdje je taj harpunar? Je li tu?
- Sad će on, sad - glasio je odgovor.
I protiv volje postadoh sumnjičav prema tome »mrkoputnom harpunašu«; nikako mi se nije milio. U svakom slučaju, kad već nije druge nego valja zajedno spavati, odlučio sam da se on svuče i legne prije mene.
Poslije večere društvo se vrati u točionicu, a ja, ne znajući kako da skratim vrijeme, naumih ostatak večeri provesti kao promatrač.
Najednom se izvana začu buka i graja, a nato se gazda vrcnu i viknu:
- To je posada s »Ledenog kita«. Vidio sam brod jutros na pučini. Poslije tri godine plovidbe evo ga natrag, a krcat je do palube. Hura, momci! Sad ćemo čuti najnovije vijesti s otoka Fidži!
Iz prolaza doprije topot mornarskih čizama, vrata se širom otvoriše, a u sobu, kao da je val prsnuo, banu razularena družba mornara. Umotani u svoje rutave stražarske kabanice, s glavama u velikim vunenim šalovima, u odjeći što je sva odrpana ili zakrpana, s bradama što su se ukrutileod ledenog inja, izgledahu kao da su nahrupili medvjedi s Labradora. Bijahu se upravo iskrcali, i to im je bila prva kuća u koju su upali. Zato nije nikakvo čudo što su zaplovili ravno u razjapljene kitove ralje, to jest u točionicu, gdje je smežurani starčić Jona svečano krčmario, nalijevajući svima čaše razom pune. Jedan se tužio na hunjavicu, a nato mu Jona smiješa napitak od klekovače i sladorače, crn kao katran, zaklinjući se da je to najbolji i najsavršeniji lijek protiv svih vrsta prehlada i katara, bez obzira na to koliko već traju i jesi li ih uhvatio na obalama Labradora ili pak na vjetrometini kakva ledenog otoka.
Alkohol im je brzo udario u glavu, kako to obično biva i s najokorjelijim pijancima kad se poslije mora dočepaju kopna, te svi počeše poskakivati i dizati zaglušnu buku i galamu.
Opazih, međutim, kako se jedan među njima nekako drži postrani; premda se činilo da sa svojim trijeznim i zamišljenim licem nastoji da ne bude razvrzigra u veselom kolu svojih raspoloženih drugova, ipak se susrezao i nije bučio kao ostali. Odmah mi je oko za nj zapelo, pa kako su bogovi mora predodredili da mi on ubrzo bude drug (iako, koliko se odnosi na ovo pripovijedanje, samo drug pri spavanju), pokušat ću ga malo pobliže opisati. Bijaše visok čitavih šest stopa, snažnih pleća, s grudnim košem nalik na keson. Rijetko sam kada vidio tako mišićava čovjeka. Lice mu bijaše tamno, preplanulo od sunca, pa se utoliko više isticala bjelina njegovih zuba, dok su mu upalim očima plovile neke uspomene, s kojih se kanda nije osobito veselio. Po glasu si mu odmah mogao razabrati da je južnjak, a po stasitosti pomislih da je zacijelo jedan od onih kršnih gorštaka s Alleganskih brda u Virginiji. Kad se raspušteno veselje njegovih drugova razmahalo do vrhunca, taj se čovjek neprimjetno udaljio, i više ga nisam vidio sve do časa kad je postao mojim drugom na moru. No već poslije nekoliko časaka njegovi drugovi opaziše da ga nema, i kako je on, sva je prilika, bio s nekog razloga miljenik čitave družine, uzeše vikati »Bulkington! Bulkington! Gdje je Bulkington?« i u tom pojuriše van da ga traže.
Moglo je biti oko devet sati. Kako je u prostoriji zavladala gotovo natprirodna tišina poslije pustoga onog bančenja, počeo sam samom sebi čestitati što sam se bio nečem dosjetio časak prije nego što su mornari banuli u krčmu.
Nitko ne voli spavati još s nekim u istoj postelji, pa ni s rođenim bratom. Ne znam zašto je tako, ali ljudi žele biti posve sami kad spavaju. A kad ti valja spavati s nekim neznancem u nepoznatu svratištu, u nepoznatu gradu, a taj je neznanac povrhu još i harpunar, onda se tvoji prigovori gomilaju ubeskraj. Osim toga, nije bilo baš nikakva razloga da ja, mornar, prije negoli tkogod drugi spavam još s nekim u postelji. Jer mornari na moru ne spavaju udvoje, baš kao što ni neoženjeni kraljevi na kopnu ne dijele postelje ni s kim. Ono jest, mornari spavaju u zajedničkoj prostoriji, ali svaki ima svoju postelju i svoj pokrivač, i spava u rođenoj koži.
Što sam dulje premišljao o tome harpunaru, sve mi mrskija bijaše pomisao da spavam zajedno s njim. Kako posrijedi bijaše harpunar, s pravom sam mislio da njegovo laneno ili vuneno rublje neće biti baš najčistije, a zacijelo ni najfinije. Sav sam se počeo ježiti. S druge strane, dobrano se unoćalo, pa je trebalo da moj vrli harpunar bude već kod kuće i da ide u postelju. A da, recimo, upadne u pol noći? Odakle da znam iz koje će se jazbine doklatiti?
- Gazda, predomislio sam se i ne želim spavati s onim harpunarom. Pokušat ću se smjestiti evo na ovoj klupi.
- Kako god želite. Žao mi je što vas ne mogu poslužiti kojim stolnjakom da vam bude umjesto strunjače, jer je daska vraški tvrda - dočeka gazda pa uze opipavati čvoruge i zarezotine. - Ali stanite časak, vrli kitolovče. Imam blanju u točionici; samo časak, velim vam, i smjestit ću vas udobno.
I u tim riječima ode i donese blanju, pa onda, pošto je s klupe najprije otro prašinu svojim starim svilenim rupcem, prionu svojski strugari moju postelju. Strugao je i blanjao, i pritom se kreveljio i majmunski cerekao. Strugotine letjele lijevo i desno, sve dok nož na blanji nije zapeo o neslomljivu kvrgu. Krčmar umalo što ne iščaši zapešće, i ja ga uzeh preklinjati da se okani toga posla: rekoh mu da je postelja već dosta meka i udobna za mene i da doista ne mogu shvatiti kako bi se jelova daska mogla struganjem umekšati i u perinu pretvoriti. Krčmar se ponovo nakesi, pokupi strugotine te ih strpa u veliku peć što je stajala na sredini sobe, pa pođe za svojim poslom, a mene prepusti mojim sumornim mislima.
Izmjerih klupu - bijaše cijelu stopu prekratka. Tome bi se još moglo doskočiti doda li se jedna stolica. Ali nuto muke: bila je za stopu i preuska, a druga klupa što se nalazila u sobi bijaše neka četiri palca viša od izblanjane, pa nikako da ih sastaviš. Metnuh onda prvu klupu duž zida, ondje gdje jedino bijaše nešto slobodna prostora uza zid, i ostavih malen razmak za svoja leđa. No ubrzo osjetih da ispod podboja na prozoru udara na me tako ledena struja zraka da nisam mogao ondje ostati, pogotovu što je kroz pukotine rasklimanih vrata potezala druga struja i stvarala strašan propuh: te su se dvije zračne struje uskovitlale u pravom vrtlogu vjetra u neposrednoj blizini mjesta gdje bijah naumio provesti noć.
Vrag odnio toga harpunara! rekoh u sebi. Ali čekaj malo: ne bih li ga mogao zaskočiti? Zakračunati vrata iznutra, pa hop! u njegovu postelju, i ne otvarati ma koliko on lupao i udarao? Učini mi se da zamisao i nije tako loša, ali kad sam malo promislio, odbacih je. Tko mi jamči da neće sutra, tek što glavu pomolim, pred vratima već stajati harpunar, spreman da me sa zemljom sravni?
Ogledah se ponovno, pa kad vidjeh gdje mi se ne pruža nikakva prilika da kako-tako provedem noć doli u tuđoj postelji, uzeh premišljati i u sebi razglabati kako su možda sve moje predrasude protiv nepoznatog harpunara bez temelja. Prebrah u sebi te odlučih još malo pričekati. Još malo, pa će se napokon i on pojaviti, Dobro ću ga onda promotriti, a tko zna neće li najposlije taj čovjek biti još sasvim ugodan drug u spavanju.
Iako su ostali stanari pristizali po dvojica i trojica, a poneki sam, te odlazili na počinak, mome harpunaru sveudilj ni traga.
- Gazda - rekoh naposljetku, kad se već ponoć primakla - kakav je to svat? Dolazi li uvijek u sitne sate? - Bilo je već blizu dvanaest.
Gostioničar opet zahihota piskutljivim glasom: činilo se da ga nešto silno zabavlja i na smijeh nagoni, nešto što ja nisam mogao dokučiti.
- Ne - odgovori on - uglavnom je ranoranilac: tek što se smrkne, a 0n u postelju, i čim grane, on već na nogama. Da, baš tako, on vam je od onih što »rano rane i dvije sreće grabe«. No večeras, vidite, otišao torbariti, i prodavati, i ne znam gdje se, dobijesa, tako kasno u noć zadržava, osim ako mu možda nije uspjelo glavu prodati.
- Glavu prodati? Ma što mi tu pripovijedate? - rekoh, a bijes u meni uskipje. - Želite li time reći da taj harpunar uoči svete nedjelje, odnosno u samo nedjeljno jutro, obilazi gradom i nudi svoju glavu na prodaju?
- Upravo tako - potvrdi gazda - a ja sam nm govorio da je ovdje neće prodati, jer je tržište pretrpano.
- Čime? — zapitah u sav glas.
- Ma glavama, dobar čovječe. Zar na svijetu nema glava napretek?
- Čujte me, gazda - rekoh sasvim mirno - prestanite vi s tim pričama: nisam ja žutokljunac.
- Možda i niste - uzvrati on, vadeći iver i rezuckajući sebi čačkalicu - no sve mi se čini da ste nastradali, ako harpunar dozna da ste se rugali njegovoj glavi.
- Raskolio bih ja tu glavu - istisnuh u bijesu, što me ponovno spopao kad sam čuo što krčmar drobi.
- Već je raskoljena - dočeka on.
- Raskoljena? - u čudu ću ja. - Raskoljena, rekoste?
- Dakako, a to, sve mi se čini, i jest razlog što je ne može prodati.
- Čujte, krčmaru - nato ću ja, prilazeći mu bliže, a bijah hladan kao snježnik Hekla za vijavice - čujte, krčmaru: dosta je šale. Spremite taj nožić, jer treba da se ljudski sporazumijemo, i to odmah. Došao sam u vaše svratište da dobijem sobu. Velite da mi možete dati samo pol postelje, a da druga polovica pripada nekom harpunaru. I o tome harpunaru, koga još nisam ni vidio, vi ste se zaintačili pričati sve neke tajanstvene i strašne priče, u nakani da u meni izazovete osjećaje nesklonosti prema čovjeku koga mi određujete za suspavača, a spavanje u istoj postelji, krčmaru, to je uvelike stvar povjerenja. Tražim da iziđete s istinom na vidjelo i da mi kažete tko je i kakav je taj harpunar, i jesam li u svakom pogledu siguran provodeći s njime noć. A prije svega, bit ćete dobri pa ćete opovrgnuti onu priču o prodaji glave, jer ako je istinita, onda mi je to očit dokaz da je harpunar sasvim lud, a meni bogme ne pada na um da spavam s luđakom. A vi, gospodine - na vas mislim, krčmaru - vi, koji me, znajući za sve, potičete na to, činite time djelo koje je kažnjivo.
- Lijepo - zausti krčmar duboko uzdahnuvši - baš podugačko slovo za čovjeka koji se samo kadikad razmahne. Ama umirite se, umirite: harpunar o kojem sam vam govorio upravo se vratio s Južnog mora, gdje je nakupovao balzamiranih novozelandskih glava, a to vam je, znate, velika rijetkost. Sve ih je rasprodao osim jedne, koju pokušava noćas prodati, jer je sutra nedjelja, pa ne bi priličilo prodavati ljudske glave po ulicama kad svijet ide u crkvu. I prošle je nedjelje htio u prodaju, ali sam ga zaustavio pred vratima kad je izlazio sa četiri glave nanizane na vrpci, baš kao vijenac luka.
Te mi krčmareve riječi objasniše inače neobjašnjivi misterij, a ujedno se pokaza da krčmar i nije htio sa mnom zbijati šalu - no ipak, što sam mogao misliti o harpunaru koji subotom noću, pa čak i na sam dan Gospodnji, izbiva od kuće zaposlen takvom kanibalskom rabotom kao što je prodaja glava mrtvih idolopoklonika?
- Vjerujte mi, gazda, taj je harpunar opasan čovjek.
- Uredno plaća - glasio je odgovor. - Ali hajdemo, jer je zaista kasno: bolje je da se što prije usidrite. Lijepa je to postelja: Sally i ja proveli smo u njoj svadbenu noć. Ima dovoljno prostora da se dvoje ljudi po miloj volji protežu i bacakaju: velik je to krevet. Prije nego što smo ostavili taj krevet, Sally je našeg Samuela i malog Johnnyja stavljala nama do nogu, ali sam ja jedne noći ružno sanjao pa se trzao i bacakao, i tako se Samuel odjednom našao na podu, te umalo što nije slomio ruku. Poslije toga Sally je rekla da tako više ne ide. Hajdemo, odmah ću vam upaliti svjetlo.
I u tim riječima užeže svijeću, podiže je prema meni, te pođe da mi pokaže put. Ali ja nikako da se odlučim: stajao sam skanjujući se, dok njemu uto pade pogled na sat u kutu, te on uzviknu:
- Eto, već je nedjelja! Noćas više nećete ugledati harpunara. Otišao je da se na drugom mjestu usidri. Hajdemo! No, hoćemo li?
Ja sam još časak razmišljao, a onda hajd, popesmo se uza stube, i krčmar me uvede u sobicu hladnu kao školjka, ali u sobici nađoh postelju što bijaše dovoljno široka da u njoj spavaju i četiri harpunara naporedo.
- Eto - reče gazda i stavi svijeću na staru i klimavu brodsku škrinju što je ondje služila i kao stol za umivanje i kao ukrasni stol u sredini sobe. - Eto, sad se raskomotite, i laku noć.
Svrnuh oči s postelje, ali krčmara više nije bilo.
Odgrnuh pokrivač i nagnuh se nad postelju. Posteljina baš ne bijaše najfinija, no mogla se podnijeti. Zatim pogledah po sobi: osim postelje i onog stola, nisam vidio nikakva drugog namještaja doli grube police, četiri zida i papirnog naklona za peć, na kojem je bio naslikan čovjek što pogađa kita. Od stvari koje nisu pripadale u pokuće, vidjeh smotanu brandu{22}, bačenu u kut, i mornarsku vreću s harpunarovom preobukom; ta je vreća, nema sumnje, nadomjestak za sanduk na kopnu. Na polici iznad kamina bila je još hrpa čudno izrezanih kuka od riblje kosti, a pokraj postelje, do uzglavlja, stajao dug harpun.
Ali što je to na škrinji? Uzmem, pogledam prema svjetlu, opipam, omirišem, pokušam sve i sva ne bih li odgonetnuo što je i čemu služi. Dalo se usporediti jedino s omašnim prostiračem ispred vrata što je po rubovima ukrašen sitnim zveckavim privjescima nalik na obojene bodlje dikobraza oko indijanske mokasinke. U sredini bio otvor ili izrez, kao što ga ima južnoamerički ogrnjać zvan »poncho«. No, zar je moguće da bi se ma koji harpunar zdrave pameti htio uvući u taj oklop i tako paradirati ulicama ikojega kršćanskoga grada? Navukoh to čudo na se, da vidim kako mi pristaje, ali me pritisnu težina, kao da me poklopio težak koš, ili kao da me puto sapelo, jer čudni ogrnjač bješe debeo i rutav i, čini mi se, vlažan, kao da ga je tajansrveni harpunar nosio za kakva kišnog dana. Priđoh komadu ogledala pričvršćenu o zid, te imadoh što i vidjeti: takve nakaze moje oči nisu još nikad ugledale. S tolikom žestinom svukoh to čudo sa sebe da mi se vrat ukočio.
Sjedoh na rub postelje te uzeh premišljati o tome harpunaru što prodaje glave, i o onome njegovu ogrnjaču ili prostiraču. Poslije nekog vremena ustanem, svučem jaketu te stanem nasred sobe, utonuo u misli. Potom skinem i kaput pa tako, svejednako prevrćući koješta po pameti, ostanem u košulji. Ali iako sam počeo osjećati veliku studen, jer se bijah napol svukao, i prisjetivši se kako je gazda rekao da harpunar, budući da je noć dobrano poodmakla, noćas više i neće doći, nisam se više sustezao, nego svukoh hlače i obuću, pa se, utrnuvši svijeću i preporučivši dušu nebeskim silama, svalih u postelju.
Ne bih znao reći je li strunjača bila natrpana kukuruznim klipovima ili pak razbijenim loncima i krčazima, ali znam da sam se dugo prevrtao; i nikako da mi san dođe na oči. Najposlije utonuh u drijem, te sam baš lijepo zaplovio na pučinu sna, kadli začuh težak topot koraka u hodniku i ujedno opazih kako s podboja na vratima prodiru slabi titraji svjetla.
Neka mi Bog bude na pomoći, pomislih, zacijelo je to harpunar, đavolji onaj trgovac ljudskim glavama! Ali ja ni makac, čvrsto odlučivši da ne zucnem ni riječi sve dok me on štogod ne upita. Sa svijećom u jednoj ruci, a s onom novozelandskom glavom u drugoj, stranac uđe u sobu, pa i ne pogledavši prema postelji, stavi svijeću na pod, u kut podaleko od mene, te uze razvezivati konopac kojim bijaše zavezana velika vreća za koju prije rekoh da se nalazila u sobi. Gorio sam od želje da mu zagledam u lice, no glavu je okrenuo ustranu dok je driješio vreću. Ipak, kad je završio taj posao, okrenu se i - Bože mili, kakva li prizora, kakva li lica! Bilo je to zagasito, crvenkasto i žućkasto lice, a po njemu neke velike četvoraste crnkaste pjege. Eto, baš kao što sam i mislio, strašan sobni drug. Tukao se i dopao grdnih rana, i evo ga sad ravno od ranarnika. No u taj čas došljak okrenu glavu prema svjetlu, tako da sam sasvim jasno mogao razabrati da one crne četvorine na njegovu licu nisu nalijepljeni melemi. Bijahu to nekakve pjege na koži. Sprva nisam znao što da mislim, no uskoro sam počeo naslućivati istinu. Sjetih se pripovijesti o bijelcu - i taj bijaše kitolovac - koji je zapao među ljudoždere, pa ga oni tetovirali. Pomislih da je i taj harpunar na svojim dalekim putovanjima zacijelo doživio sličnu pustolovinu. Uostalom, rekoh u sebi, pa što onda! Pa to je samo njegova vanjština: čovjek može biti valjan i pošten u svakoj koži. Ali što da mislim o neobičnoj boji njegova lica, njegove kože, bez obzira na tetovirane četvorine? Jasno, čovjek je naprosto mogao jako preplanuti od tropskoga sunca; n0 još nikad nisam čuo da bi koža nekog bijelca od sunca postala grimizno-žućkasta. Doduše, još nikad nisam bio na Južnom moru: možda ondje sunce jako neobično djeluje na ljudsku kožu. I dok su mi sve te misli prolazile glavom kao blijesak, harpunar me nije ni opazio. A kad je najposlije sa prilično muke odriješio svoju vreću i po njoj počeo čeprkati, izvuče iz nje neku vrstu tomahawka i kesu od tuljanove kože, još dlakavu. Stavivši to na staru škrinju nasred sobe, dohvati novozelandsku glavu-stvar, bogme, jezivu - pa je strpa u vreću. Zatim skide šešir, nov šešir od dabrovine, a ja umalo što ne kriknuh od silnog čuda. Glava mu bijaše sva ćelava, sva do jednoga jedinog čuperka na tjemenu što mu se sukao prema čelu. Ćelava i crvenkasta glava izgledala je baš kao kakva pljesniva lubanja. Da stranac nije stajao između mene i vrata, sunuo bih van brže nego što sam ikad pojurio na ručak.
Eto tako bijaše, te ja pomislih kako bi bilo da šmugnem kroz prozor - ali nuto jada: nalazio sam se na drugom katu. Nisam kukavica, ali nisam mogao smislili kako da se držim prema tome crvenokožnom nitkovu koji prodaje ljudske glave. Neznanje je začetak straha, pa kako sam bio u čudu i u stisci zbog toga stranca, priznajem da sam ga se bojao kao da mi je sam nečastivi banuo u sobu u gluho doba noći. Zaista sam se toliko od njega uplašio te naprosto nisam imao hrabrosti s njime probesjediti i zatražiti objašnjenje o onom što mi na njemu bijaše nepojmljivo.
On međuto nastavi razodijevati se, pa naposljetku pokaza prsa i mišice. Tako mi života, i ti pokriveni dijelovi njegova tijela bijahu išarani četvorinama baš kao i lice. I po leđima mu se crnjele četverouglate pjege, kao da je bio u Tridesetogodišnjem ratu pa se ovaj čas vratio sav oblijepljen obližima i melemima. Čak mu i noge bijahu posute, kao da neke tamnozelene žabe skaču po deblima mladih palma. Sad više nisam nimalo sumnjao da je to neki strašni divljak koga su ukrcali na kitarku na Južnome moru pa ga iskrcali u ovoj kršćanskoj zemlji. Srsi me podilaze kad samo i pomislim na to. A povrhu, i ljudske glave prodaje, možda glave i rođene braće! Tko zna neće li mu se - o, nebesa! - svidjeti i moja! Gledaj mu samo onaj tomahawk!
No nisam imao vremena drhtati, jer se divljak spremao na nešto što je sasvim zaokupilo moju pažnju te me uvjerilo da je to zacijelo neznabožac. Otišao je prema svome teškom ogrnjaču (ili kabanici, što li je), što ga prije bijaše prebacio preko stolice, pa ondje uze prekapati po džepovima i najposlije izvuče čudan malen lik s grbom na leđima, kojemu je boja bila baš kakva je crnčetu iz Konga što je rođeno prije svega tri dana. Sjetivši se balzamirane glave, najprije pomislih da je ta crna lutka pravo dijete, uščuvano na sličan način. No kad sam vidio da lutka nije nimalo gibljiva i da se sja poput ulaštene ebanovine, zaključih da nije drugo doli drven kumir, a tako je zaista i bilo. Divljak sada priđe praznom kaminu, odmaknu papirni zaslon, pa svoju malu grbavu figuru postavi poput kegle na prijeklad. Dovratnike na kaminu i sve opeke u njemu bijaše prekrila čada, te pomislih da je to ognjište baš prikladno svetište ili kapelica za njegova idola iz Konga.
Upro sam oči u napol sakriveni lik, da vidim što će dalje biti, a valja priznati da se nisam lagodno osjećao. A moj čovo najprije izvuče neke dvije pregršti strugotina iz džepa na svom ogrnjaču, pa ih pažljivo stavi ispred kumira. Zatim navrh gomilice metnu komadić brodskog dvopeka, te svijećom potpali tu žrtvu paljenicu. Odmah potom nekoliko puta hitro segnu rukom u plamen, i svaki put još hitrije povuče prste natrag (pokazujući time da ih je dobrano oprljio), te naposljetku uspje izvući dvopek. Onda, pušući u nj da bi ublažio vrelinu prženice i da bi otpuhnuo pepeo, najuljudnije ponudi dvopek svome malome crncu. Ali mali crni vrag kao da nije volio takav suhi zalogaj, te i ne pomaknu ustima. Svoje je čudnovate i smiješne kretnje idolopoklonik popratio još čudnijim grlenim glasovima: činilo se da se tako moli ili pjevuši neki psalam, dok mu se lice sve to vrijeme najneprirodnije grčilo. Naposljetku ugasi vatru, pa bez ikakvih drugih ceremonija dohvati kumira i strpa ga u džep svoga ogrnjača, bezbrižno, kao da je lovac koji u torbu trpa ubijenu šljuku.
Svi su ti čudni postupci učinili još neugodnijim položaj u kojem sam se nalazio, i uveličali moju muku, a kad sam vidio kako se on uvelike sprema da završi svoje poslove pa da skoči k meni u postelju, pomislih, krajnje je vrijeme - sad ili nikad! - da prije nego što ugasi svijeću iziđem iz čuda i neprilike u kojoj sam se tako dugo nalazio.
No, vremenski razmak u kojem sam razmišljao što da kažem bijaše koban. Uzevši sa stola svoj tomahawk i zagledavši se časak u njegov glavak, primače ga svijeći, s drškom na ustima, te poče odbijati guste dimove duhana. U tren oka svjetlo se ugasi, a strašni ljudožder, s tomahawkom u zubima, skoči pokraj mene u postelju. Kriknuh, jer se više nisam mogao svladati, a on u čudu zarokta te poče rukom tapkati po meni.
Zamuckujući nešto, ni sam ne znam što, otkotrljah se podalje od njega, prema zidu, te ga počeh zaklinjati, tko god i što god on bio, neka bude miran i neka me pusti da ustanem i da ponovno upalim svjetlo. Ali me njegovi grleni govori odmah uvjeriše da je krivo shvatio moju nakanu.
- Koji đavo vi biti? - reče on naposljetku. - Ako ne govoriti, prokletstvo! ja ubiti vas. - I u tim riječima gorućim tomahawkom zavitla u mraku oko moje glave.
- Gazda, za ime Božje! Petre Coffine! - povikah što me grlo nosi. - Gazda! Policija! Anđeli nebeski! Upomoć!
- Govoriti! Kazati meni tko vi biti, ili ja ubiti vas, sto mu gromova! - guriknu ponovno ljudožder, strašno vitlajući tomahawkom, iz kojeg se rasipao vruć duhanski pepeo i kokica{23}, tako te se pobojah da će planuti posteljina. No, Bogu hvala, u taj čas stiže krčmar sa svijećom u ruci, a ja skočih s postelje pa pojurih prema njemu.
- Ne bojte se — prozbori krčmar, keseći se podrugljivo. - Taj vam Queequeg neće dirnuti ni vlas na glavi.
- Nemojte se cerekati! - izderah se ja. - Zašto mi niste rekli daje taj vražji harpunar ljudožder.
- Mislio sam da znate. Ta nisam li vam rekao da prodaje glave po gradu? Ali zaveslajte vi opet u postelju pa mirno spavajte.
A onda će harpunaru;
- Queequeg, pazi! Ti razumjeti mene, ja razumjeti tebe: ovaj čovjek spavati s tobom. Razumjeti?
- Ja razumjeti sve — promrmlja Queequeg, otpuhujući dimove iz svoje lule i sjedajući u postelji.
- Vi ući - nadoveza domahujući mi tomahawkom i gurajući jastuke i pokrivač na moju stranu.
I zaista je pričom bio ne samo uljudan nego ljubazan i dobroćudan. Stajao sam časak te ga gledao. Uza sve tetoviranje, on je zapravo bio čist i pristao ljudožder. Čemu sam činio sve te gluposti? rekoh u sebi. Pa to je ljudsko biće baš kao i ja, te ima isto toliko razloga da se boji mene koliko i ja njega. Bolje je spavati s trijeznim kanibalom negoli s pijanim kršćaninom.
- Gazda — rekoh — kažite mu da ostavi taj svoj tomahawk ili lulu, ili kako mu se to već zove. Kažite mu naprosto neka prestane pušiti, pa ću se pružiti pokraj njega, jer mi se baš ne mili da mi u postelji netko puši. Opasno je to, a osim toga, nisam ni osiguran.
Krčmar mu to kaza, a on odmah posluša, te mi opet uljudno domahnu da legnem. Sam se pak skutri u jednu stranu, kao da mi želi reći: »Eto, neću te ni prstom dirnuti.«
- Laku noć, gazda — najposlije ću krčmaru. — Možete ići.
Ja onda u postelju, i nikad u životu nisam slađe spavao.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:04 pm








4. POKRIVAČ



Kad sam se sutradan probudio, tek što je svanulo, opazih da me Queequeg srdačno i prijateljski ogrlio rukom. Moglo bi se pomisliti da sam mu žena. Pokrivač je bio krpež od raznobojnih četverouglatih i trokutnih krpica, a Queequegova tetovirana ruka, sva išarana beskrajnim labirintom likova, sasvim nejednako opaljena od sunca (bit će da ju je, po mornarskoj navadi, držao čas na suncu, čas u sjeni, a rukave na košulji imao sad više, sad manje zavrnute) - ta ruka, velim, bijaše u svemu nalik na jedan okrajak roga pokrivača od šarolikih krpica. Zaista, kako je ruka dijelom ležala na pokrivaču kad sam se probudio, jedva sam je mogao raspoznati od samog pokrivača, toliko su se boje miješale i slijevale u zajedničko šarenilo. Samo sam po težini i pritisku mogao razabrati da me to Queequeg zagrlio.
Čudni su osjećaji mnome ovladali. Hajde da ih pokušam objasniti. Sjećam se da sam se u sličnoj prilici našao kad bijah dijete: nikad nisam izišao načisto bješe li to san ili java. Evo što je bilo. Počinio sam neku vragoliju - mislim, pokušao sam se uzverati kroz dimnjak, kako sam prije nekoliko dana vidio da se uzverao neki mali dimnjačar - a moja maćeha, koja me za svaku malenkost tukla ili me slala bez večere u postelju, izvukla me za noge iz dimnjaka, pa me odmah otjerala u krevet, iako je bilo istom dva sata popodne, dvadeset i prvog lipnja, na našoj hemisferi najduljeg dana u godini. Strašno sam se osjećao. No, nije bilo pomoći, te ja lijepo gore, u svoju sobicu na trećem katu, i ondje se uzeh svlačiti, polako, polako, samo da što više utučem vrijeme, pa se onda, gorko uzdahnuvši, zavukoh u postelju.
Ležao sam tužan i žalostan i računao kako treba da prođe čitavih šesnaest sati prije nego što se mognem nadati svome uskrsnuću. Šesnaest sati u postelji! Križa me zabolješe pri samoj pomisli na to. A dan bio tako svijetao, sunce sjalo kroz prozor, s ulice dopiralo kloparanje kočija, a oko kuće posvuda brujali veseli glasovi. Osjećao sam se sve gore i gore, te najposlije ustadoh, obukoh se te tihano siđoh niza stube, u samim čarapama. Potražih maćehu, klekoh pred nju te je stadoh moliti i zaklinjati da me u znak osobite milosti čestito izlema za moju zloću; sve drugo, samo neka me ne kažnjava da tako neizdržljivo dugo ležim u postelji. Ali ona bijaše utjelovljenje svih savjesnih maćeha, te ja moradoh nazad u sobu. Tu sam ležao sasvim budan i osjećao se gore nego ikad poslije u životu, bilo mi je teže negoli i u najtežim mojim nevoljama. Bit će da sam najposlije zapao u mučan drijem, pun mòre, jer kad sam se probudio, a budio sam se polako, i kada sam još sav snen otvorio oči - soba, prije obasjana suncem, bijaše sad puna mraka. Odmah osjetih kako me prožimaju ledeni srsi: oko mene mrak i muk, a neka natprirodna ruka kao da počiva na mojoj. Moja je ruka bila spuštena niz pokrivač, a bezimena, nepojmljiva i nijema prikaza ili utvara kojoj je pripadala ta ruka, činila mi se da sjedi tik uz postelju. Vrijeme kao da se točilo u vjekove, kao da su se stoljeća nizala, a ja sam sveudilj ležao, nepomičan, sav sleđen od straha i jeze, ne usuđujući se izvući ruku, premda sam neprestano imao na umu da bih, uzmognem li je samo malo maknuti, razbio taj strašni pričin. Ne znam kako mi se ta svijest naposljetku rasplinula, no kad sam se ujutro probudio, s grozom sam se svega sjećao, te sam se poslije toga dane, tjedne i mjesece gubio uzalud pokušavajući objasniti tu tajnu. Čak me i sada muči ta zagonetka.
Izuzme li se onaj grozni strah, moj osjećaj kad je ona natprirodna ruka počivala na mojoj, bijaše sličan čudnome čuvstvu što me proželo kad sam se probudio i ugledao pogansku Queequegovu ruku kako me obujmila. Ali naposljetku u svijest mi se počeše vraćati svi događaji minule noći, jasno mi se jedan za drugim javiše u svojoj zbilji, tako da na kraju ostade samo komičnost moga položaja. Jer, iako sam se upinjao da maknem njegovu ruku - da razriješim taj mladoženički zagrljaj - ipak me on, onako duboko usnuo, držao u zagrljaju kao da nas ništa ne može rastaviti doli smrt. Pokušah ga probuditi: »Queequeg!« - a u odgovor čuh samo hrkanje. Zatim se okrenuh, ali mi bijaše kao da mi je vrat u konjskom hamu, i odjednom osjetih da me nešto zagreblo. Odgurnuh pokrivač, a kad tamo, to divljaku uz bok spava tomahawk, kao neko dojenče usiljena, sjekiričasta lica. Eh, baš sam pogodio! rekoh u sebi. Eto me u postelji u tuđoj kući, po bijelu danu, a kraj mene ljudožder i tomahawk!
- Queequeg, za ime Božje, Queequeg, probudi se!
Najposlije, pošto sam se dobrano natezao i neprestano uzvikivao kako nije dolično da muško muškoga zagrli takvim bračnim zagrljajem, uspjeh iz njega izmamiti neko mrmljanje, te on odmah povuče ruku, strese se kao newfoundlandski pas kad iziđe iz vode, sjede u postelji, uspravan kao kolac, pa tarući oči upilji pogled u me, kao da se ne sjeća kako sam se ja tu stvorio, premda mu se u očima počelo daniti neko mutno raspoznavanje moje osobe. Ja sam pak ležao i mirno ga gledao, sada već bez nekoga većeg straha, a onda se nagnuh bliže, da bolje promotrim to neobično ljudsko stvorenje. Kad je naposljetku, kako mi se činilo, stvorio svoj sud o svome sobnom drugu, i kad se, da tako kažem, pomirio sa stanjem stvari, u jednom se skoku nađe na nogama, pa mi nekim znakovima i glasovima uze objašnjavati da će se on, ako mi je po volji, prvi odjenuti te mi onda prepustiti sobu. Queequeg! rekoh u sebi, to je u tim prilikama zaista vrlo uljudna uvertira. Živa je istina da ti divljaci, mislili vi što god vas volja, imaju prirođen osjećaj uljudnosti, i silno su tankoćutni: uljudnosct im je upravo čudesna. Izričem tu posebnu pohvalu Queequegu, jer me susretao neobično udvorno i nadasve obzirno, dok sam ja bio krajnje nepristojan: zurio sam u nj iz postelje i budnim pogledom pratio svaku njegovu kretnju pri odijevanju, jer je u tome času radoznalost nadjačala moj dobri odgoj. A valja znati, baš svaki dan ne susrećeš čovjeka kao što je Queequeg. Njegova osoba i njegovo vladanje bijahu vrijedni izvanredne pažnje.
Počeo se odijevati s glave, nataknuvši najprije šešir od dabrovine, koji je, usput rečeno, bio prilično visok, a onda se, još uvijek bez hlača, dao u potjeru za čizmama. Ðavo bi ga znao, jer ja ne znam zašto se odmah zatim bacio pod postelju - s čizmama u ruci i sa šeširom na glavi; po čestim uzdasima i po mučnu stenjanju zaključio sam da to moj čovo navlači čizme, premda mi nije poznato nikakvo pravilo pristojnosti po kojem bi se obuvanje čizama smatralo nekim intimnim poslom. No Queequeg, kako vidite, bijaše biće u prijelaznom stanju - ni gusjenica, ni leptir. Bio je upravo toliko civiliziran da je svoju neobičnost pokazivao na najčudnije načine. Njegov odgoj još nije bio dovršen. Bijaše samo stariji đak. Da nije već bio nešto civiliziran, vjerojatno se uopće ne bi natezao s čizmama, a da nije još uvijek bio divljak, nikad mu ne bi palo na pamet da se zavuče pod postelju da bi obuo čizme. Naposljetku se pojavi sa šeširom dobrano ugužvanim i na oči nabijenim, te poče škripati i šepesati po sobi, kao da su ga, nenavikla da hoda obuven, njegove čizme od kravlje kože, vlažne i zborane, i po svoj prilici ne po mjeri načinjene, toga hladnog jutra ljuto tiskale kad je u njima koraknuo.
Videći da na prozoru nema zavjesa, te da se iz kuće preko puta, jer ulica bijaše uska, lako gleda u našu sobu, i razabirući sve više da Queequeg izgleda prilično nepristojno imajući na sebi jedva nešto više od čizama i šešira, ja ga počeh moliti, kako sam najbolje znao, da se malo požuri sa svojom toaletom, a nadasve da što prije uđe u hlače. On me posluša, a zatim se okrenu umivati. U taj jutarnji sat svako bi kršteno čeljade umilo lice, no Queequeg se, na moje veliko iznenađenje, zadovoljio time da vodom zalije grudi, nadlaktice i ruke. Zatim navuče prsluk, pa uzevši komad tvrda sapuna sa stola za umivanje, to jest s one škrinje na sredini sobe, umoči ga u vodu i poče sapunati lice. Promatrao sam ga ne bih li otkrio gdje čuva britvu kadli se on - nuto čuda! - maši za harpun što je stajao u kutu kraj postelje, izvuče dugačko drveno koplje, skide oštricu, malo je nabrusi na čizmi, pa se onda uputi prema onom komadiću ogledala na zidu te poče snažno strugati ili, prije, harpunati svoje obraze. Ej, Queequeg! rekoh u sebi, to znači ljudski iskoristiti proizvode Rogersove nožarnice! Poslije se i nisam toliko čudio njegovoj raboti kad sam saznao od kakva je prekaljena čelika šiljak na harpunu i kako su bridovi oštrice britko naoštreni.
Brzo je završio ostatak toalete i ponosna koraka izišao iz sobe, umotan u tešku mornarsku kabanicu i mašući svojim harpunom kao maršalskom palicom.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:04 pm






5. DORUČAK



Ubrzo se i ja odjenuh, pa kad sam sišao u gostinjsku sobu, vrlo ljubazno probesjedih s gazdom, koji mi se smijuljio. Nisam se srdio na nj, iako se u vezi s mojim sobnim drugom baš ljudski bio sa mnom našalio.
Bilo kako bilo, divno je kad se možeš od srca nasmijati; no u životu nam se, nažalost, rijetko kada pruža prilika za takav smijeh. I zato, kad čovjek svojom ličnošću pruža drugima povoda za smijeh i šalu, neka ne bude prznica, nego neka pusti da mu se drugi smiju i neka sam odmah prihvati svaku šalu. Vjerujte mi, oni ljudi kojima se drugi mogu tako srdačno smijati često su mnogo vredniji nego što možda i mislite.
Točionica je sada bila puna gostiju koji su u svratištu bila na stanu i hrani, a koji su sinoć prispjeli, te ja još nisam imao prilike da ih izbliza pogledam. Gotovo sve sami kitolovci: prvi božmani, drugi božmani, treći božmani,{24} brodski tesari i brodski bačvari, brodski kovači, harpunari i čuvari - družba preplanulih lica, čvrstih mišica i čupave brade - neošišana, rutava družina, a svi u svojim mornarskim kabanicama mjesto jutarnjeg haljetka.
Za svakog od njih mogao bi lako pogoditi koliko je vremena već na kopnu. Ovom se mladiću žare obrazi kao kruška što na suncu zri, te mu valjda i mirišu na mošak, a teško da je više od tri dana što se iskrcao poslije plovidbe po Indijskom oceanu. Onaj tamo do njega nije tako zagasito opaljen od sunca, a lice mu se sja kao ulašteno drvo. Onom trećem put je još osmagla od tropske pripeke, ali već malo ublijedjela - bez sumnje se već nekoliko tjedana skica na kopnu. Ali ima li nekoga kome su obrazi, kao Queequegu, išarani raznim nijansama kao zapadni obronci Anda, pa kanda u jedan mah, pojas po pojas, pokazuju najrazličitija podneblja?
- Jelo spremno! - povika sada gostioničar, rastvarajući širom vrata, te svi uđosmo na doručak.
Kažu da ljudi koji su se nagledali svijeta stječu neusiljeno vladanje i sigurnost u društvu. Ali ne uvijek: Ledyard, čuveni putnik iz Nove Engleske, i Mungo Park, slavni škotski istraživač, da, baš oni, osjećali su se u salonu nelagodnije negoli itko drugi. No možda vožnja u saonicama što ih vuku psi, kako je Ledyard prokrstario Sibiriju, ili duge samome šetnje u srcu crne Afrike, a prazna želuca, što bijahu zbir pothvata siromaha Munga - ta putovanja, velim, možda nisu najbolji način da se postignu vrlo uglađene društvene manire. No ipak, neusiljeno vladanje i sigurnost u društvu, općenito uzevši, postiže se svuda.
Te su mi misli došle na pamet kada smo svi bili posjedali oko stola, i kad sam se spremao da slušam koju zanimljivu o lovu na kitove: ali, na moje veliko iznenađenje, gotovo su svi mukom šutjeli. I ne samo to, nego su svi, čini se, bili i nekako u neprilici. Da, tu se našao skup morskih vukova, od kojih su se mnogi bez i najmanje straha, usred oceana, često nepoznata, prikučili orijaškim kitovima, te ih i ne trepnuvši očima u dvoboju usmrtili, pa ipak, sjedeći tu u društvu i doručkujući, premda im je svima zajedničko zvanje, a i ukusi im srodni - eto bleje jedan u drugoga, kao da još nikad nisu bili izvan ovčjeg obora na planinskim ispašama Green-Mountainsa. Čudno ih je bilo gledati, te stidljive medonje, te plahe lovce koji ratuju s kitovima!
No što se tiče Queequega - eh, on vam je sjedio među njima, i to slučajno baš čelo stola, krut i hladan kao ledenica. Zaista ne bih mogao baš mnogo reći u obranu njegova odgoja i vladanja. Ni njegov najvatreniji poštovatelj ne bi mogao po savjesti opravdati što je na doručak došao s harpunom, i njime se služio bez ikakvih obzira, pružajući ga preko stola uz neposrednu opasnost po mnoge glave i grabeći bifsteke preda se. No bio je u tome nadasve miran i hladnokrvan, a svi znamo da većina ljudi smatra pristojnim ono što je učinjeno mirno i hladnokrvno.
Nećemo sada spominjati sve Queequegove neobičnosti na tom polju, nećemo iznositi kako je izbjegavao kavu i vruće pecivo, posvećujući isključivo svoju pažnju napol ispečenim bifstekima. Dosta je reći da se, kad je doručak bio dovršen, uputio s ostalima u točionicu, pripalio svoju lulu-sjekiricu i sjedio mirno, probavljajući i dimeći, sa svojim nerazdruživim šeširom na glavi, dok sam ja izišao da se malo prošetam.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:04 pm






6. NA ULICI



Iako sam se isprva snebivao zamišljajući tako neobičnu pojavu kakva bijaše Queequeg, kako se kreće među uglađenim ljudima civiliziranoga grada, ta se začuđenost brzo rasplinula kad sam prvi put po danjem svjetlu prošetao ulicama New Bedforda.
Po glavnim prometnim ulicama blizu doka u svakom se važnijem lučkom gradu često vide neobično čudni i neopisivi tipovi iz dalekih krajeva. Štoviše, i na Broadwayu i Chestnut Streetu{25} okrznut će se kadikad mornari sa Sredozemnog mora o zaplašene dame. Regent Street{26} nije nepoznata Indijcima i Malajcima, a u Apollo Greenu u Bombayii živahni Yankee{27} često su domorodcima natjerali strah u kosti. Ali New Bedford u tom pogledu nadmaiuje sve Water Streete i Wappinge{28}. Na svim tim mjestima viđate samo mornare, ali u New Bedfordu pravi pravcati kanibali ćeretaju na uličnim uglovima, živi živcati ljudožderi, mnogi od njih joj nepokršteni pogani. Da, neobična li prizora!
Ali osim Fidžijanaca, Tongarabuara, Eromangoana, Panangijaca i Brigdžijaca, osim strašnih uzoraka s brodova kitolovaca, tipova koji tumaraju ulicama a da se nitko i ne osvrće na njih, vidjet ćete još čudnijih spodoba, a svakako još komičnijih. Svakim tjednom pristižu u taj grad i desetci i dvadeseta zelembaća iz Vermonta i ljudi iz New Hampshirea - svi žedni zarade i svi nošeni željom da se proslave na moru. Većinom su to mladići snažna rasta, momci koji su do jučer kao drvosječe obarali drvlje, a sada hoće da odbace sjekiru i da segnu za kitolovačkim kopljem. Mnogi su zeleni kao i samo Zeleno gorje{29}, odakle su i došli. Ponekad se ponašaju kao prava dojenčad. Pogledajte samo ono momče što se šepiri na uglu. Na glavi mu pusten šešir, kaput mu razrezanih skuta kao lastin rep, opasao se mornarskim pojasom, a za pojas zadio kusturu. Evo, tu dolazi neki drugi s mornarskim nepromočivim šeširom, a ogrnut kabanicom od najfinijeg sukna.
Nema toga gradskog kicoša koji bi se mogao usporediti sa seoskim gizdelinom - mislim, s onim seoskim klipanom — fićfirićem koji u danima pasje vrućine žanje na svoja dva jutra oranice, a na ručetine navukao rukavice od jelenje kože, sve od straha da ih sunce ne bi opalilo. Kad takav seoski gospodičić i zavrzalo utuvi sebi u glavu da se pošto-poto proslavi, pa se pridruži kitolovcima, treba vidjeti što on sve ne spravlja kad stigne u luku. Pregovarajući s krojačem radi svoje mornarske opreme, želi da mu se na prsluk prišiju velika zvonolika puceta, a sapinjače na platnene hlače. O, jadni lukožderu! Kako li će bijedno prsnuti i otprhnuti te sapinjače pri prvim zamasima olujnog vjetra, kad i tebe, zajedno s njima i dugmetima, vihor zavitla i sa svim ostalim povuče u ždrijelo orkana!
No nemoj te misliti da taj čuveni grad nema ništa drugo pokazati strancima do harpunara, kanibala i seoskih zavrzana. O, nipošto! New Bedford zaista je čudno mjesto. Da nije bilo nas kitolovaca, taj bi se kraj danas nalazio u strašnim prilikama kao i obale Labradora. I zaista neki dijelovi njegove pozadine zastrašuju svojim kršom i šturim kamenjem. No sam je grad možda za život najugodniji u svoj Novoj Engleskoj{30}. Istinabog, to je zemlja ulja, ali ne kao Kanaan, koji je bio i zemlja žita i vina. Po ulicama ne teče mlijeko, niti su u proljeće popločene svježim jajima. Ali uza sve to, u čitavoj Americi nećete naći veći broj patricijskih kuća ni tako bogatih perivoja i vrtova kao u New Bedfordu. Odakle to? Tko je sve to posadio na tom nekoć vrletnom i neplodnom tlu?
Idite i pogledajte željezne simbolične harpune oko one visoke palače tamo podalje, pa ćete dobiti odgovor na svoje pitanje. Da, sve te tvrde, ponosite kuće i cvjetni vrtovi dolaze s Atlantika, Pacifika i Indijskog oceana. Sve je to bilo harpunirano te dovučeno ovamo iz morskih dubina. Bi li i sam Herr Alexander mogao izvršiti djelo slično tome?
Kažu da u New Bedfordu očevi daju svojim kćerima kitove u miraz, a sinovicama ostavljaju u baštinu morske svinje. Treba otići u New Bedford želite li vidjeti sjajnu svadbu, jer svaka kuća, kažu, ima svoje spreme i klijeti za ulje, te svu noć neštedimice gore svijeće, načinjene od vorvanja.
Divota je pogledati grad ljeti, onako pun javora, pun dugih zelenih drvoreda prošaranih zlatom. A u kolovozu, visoko u zraku, izdižu divlji kesteni svoje kao svijećnjake ispružene grane s čunjastim cvatom. Tako je svemoćna umjetnost da je na mnogo mjesta u New Bedfordu presadila terase cvjetnog šarenila na neplodne gromade što su preostale te ondje bile bačene posljednjeg dana stvaranja svijeta.
A žene u New Bedfordu cvatu kao i njihove crvene ruže. Ali ruže cvatu samo ljeti, dok je nježna rumen njihova lica trajna kao sunčana svjetlost u sedmom nebu. Nigdje drugdje nema premca tome cvatu doli u Salemu{31}, gdje mlade djevojke, kako mi kažu, odišu takvim miomirisom te ga njihovi dragani mornari osjećaju već na milje daleko od kraja, kao da plove prema mirisnim obalama molučkim, a ne put žala puritanskih.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:05 pm






7. CRKVICA



U istom tom New Bedfordu stoji crkvica kitolovaca, i malo ima mrkih ribara kojima valja uskoro zaploviti Indijskim oceanom ili Pacifikom a koji bi propustili da nedjeljom posjete to mjestance. Ni ja, dakako, nisam to propustio.
Kad sam se vratio sa te prve jutarnje šetnje, ponovno iziđem te usmjerim korak ravno prema crkvici. Nebo se promijenilo: nestalo je sunca i zimske vedrine, a umjesto toga - susnježica i magla. Zaogrnut svojom rutavom kabanicom što je zovemo »medvjeđom kožom«, probijao sam sebi put kroz upornu oluju. Kada sam ušao, našao sam ondje samo nekoliko mornara i mornarskih žena i udovica što su se razišle po crkvici. Vladala je prigušena tišina koju bi samo gdjekad prekinuli fijuci vjetra. Svi su ti nijemi pobožnici kanda navlaš sjedili podalje jedan od drugoga, kao da je svaki pojedini tihi jad usamljen i nepriopćiv. Svećenik još nije bio prispio, i tako ti nijemi otoci, ti muškarci i žene, sjede i upiru oči u mramorne ploče u crnim okvirima, uzidane u zid s obiju strana propovjedaonice. Tri su nosile otprilike ovakav natpis, ali ne tvrdim da ovdje navodim baš iste riječi:


Posvećenu uspomeni

Johna Talbota

koji je u osamnaestoj godini života nestao na moru

blizu otoka Desolación, uz obalu Patagonije

dana 1. studenog 1836.

ovu ploču postavi njegova sestra

...

Posvećenu uspomeni

Roberta Longa, Willisa Elleryja,

Nathana Colemana; Waltera Cannyja,

Setha Macyja i Samuela Gleiga

momčadi na jednom čamcu

s broda »Bliza«

što ga je kit odvukao i potopio

na pučini Tihog oceana

dana 31. prosinca 1839.

ovu ploču postaviše

preživjeli drugovi

...

Posvećen uspomeni

pokojnog

Kapetana Ezekiela Hardyja

koga je, na pramcu čamca, usmrtio kit

blizu obale Japana

dana 3. kolovozu 1833.

ovaj kamen postavi

njegova udovica


Stresavši soliku sa zaleđenog šešira i ogrtača, sjednem blizu vrata, pa pogledavši u stranu, na svoje čudo opazim Queequega, koji ne bijaše daleko od mene. Na njega je djelovala svečanost prizora, te mu se na začuđenom licu izražavala nevjerica i radoznalost. Od svih prisutnih taj je divljak jedini primijetio moj ulazak, jer je bio jedini koji nije umio čitati, pa prema tome nije ni čitao one hladne natpise na zidu. Ne znam je li itko od rođaka onih pomoraca kojima imena bijahu ondje uklesana, bio među okupljenima, ali u pomorstvu ima toliko nesreća koje se i ne bilježe, a po držanju mnogih nazočnih žena bilo je vidljivo, ako ne već i po vanjskim znacima, da u srcu nose neku nepreboljivu bol, te je meni bilo posve jasno da su se tu preda mnom okupila sve sama stvorenja kojima pri pogledu na te hladne ploče sjećanje u njihovim srcima razdire nikad zacijeljene rane, te one opet prokrvare.
Oh, vi kojima pokojnici počivaju pod zelenom tratinom, vi koji stojite pored grobnih humaka obraslih cvijećem, te možete reći: »Evo tu, na tome mjestu, leži biće koje sam volio« - vi i ne slutite pusti očaj što pritište ova stvorenja i srca im razdire. Kakve li gorke praznine iza tih crno obrubljenih mramornih ploča koje ne pokrivaju pepeo mrtvih! Kolikog li jada i tuge u tim nepomičnim natpisima! Kolike li praznine i nepouzdanosti u tim riječima koje kao da rastaču svaku Vjeru i odriču uskrsnuće onima što su izginuli na neznanu mjestu i ostali bez groba. Te bi ploče isto tako mogle stajati u spilji Elephante{32} kao i tu.
U koji li su popis pučanstva ubrojeni mrtvi čovječanstva? Kako to da poslovica o njima veli da mukom muče, iako čuvaju i kriju mnogo više tajna nego prudovi Goodwin Sands?{33} Kako to da onoga koji je jučer otišao na drugi svijet, okrste tako teškom i neistinitom riječi — ‘mrtav’, a ne zovemo ga tako ako se ukrca na brod što plovi u Indiju, u najdalje krajeve na ovome živom svijetu? Zašto društva za osiguranje života plaćaju premije za mrtve kad su besmrtni? U kakvoj to vječnoj obamrlosti i smrtnom beznadnom transu počiva starodrevni Adam, koji je preminuo prije nekih šezdeset stoljeća? Kako to da smo neutješni zbog onih za koje ipak vjerujemo da uživaju vječno blaženstvo? Zašto svi živi toliko nastoje ušutkati sve mrtve? Zašto sama glasina da se u nekoj grobnici čulo kucanje, stravom ispuni čitav grad? Sve to nije bez nekog značenja.
Ali se Vjera, kao šakal, hrani među grobovima, pa upravo od tih sumnja oko umrlih crpe svoju najživlju nadu.
Mislim da vam ne moram reći s kakvim sam osjećajima, u predvečerje svoga putovanja u Nantucket, promatrao te mramorne ploče i u tmurnoj rasvjeti toga žalosnog dana čitao sudbine kitolovaca koji su prije mene krenuli na daleki put. Da, da, Ismaele; ta ista sudbina može i tebe snaći. No nekako sam se ipak razvedrio. Divnih li pobuda da se ukrcam, lijepe li prilike za promaknuće, te se činilo - da, baš tako! - da će me razbijeni čamac kao ukazom učiniti besmrtnim. Da, smrt vreba u toj kitolovačkoj raboti - bezglasno, brzo, kaotično otpremanje čovjeka u Vječnost. Pa što onda? Meni se sve čini da strahovito krivo promatramo taj problem Života i Smrti. Mislim da ono što ljudi nazivaju mojom sjenom na tom zemaljskom svijetu, jest moja prava bitnost. Meni se čini da smo u promatranju duhovnih stvari uvelike nalik na kamenice koje kroz vodu promatraju sunce, pa za gustu vodu misle da je najdivniji zrak. Mislim da je moje tijelo samo talog moga boljeg bića. Uostalom, neka mi uzme tijelo tko hoće, to nisam Ja. I zato do tri puta kličem »Živio Nantucket!« - a čamac neka mi razbiju kad ih volja, i tijelo neka mi raznesu, ali dušu moju ni sam veliki Jupiter ne može uništiti.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:05 pm






8. PROPOVJEDAONICA



Nisam dugo sjedio, kadli uđe čovjek izvjesne časne jedrine. Čim su se za njim zatvorila vrata u koja je vjetar udarao, brzi pogledi, puni poštovanja, s kojim su svi prisutni na nj pogledali, uvjerljivo posvjedočiše da je taj dični starina svećenik. Da, bio je to čuveni otac Mapple, kako su ga zvali kitolovci, među kojima on bijaše vrlo omiljela ličnost. U mladosti je i sam bio pomorac i harpunar, ali je prošlo već mnogo godina otkako se posvetio svećeničkom zvanju. U vrijeme o kojem pišem zašao je otac Mapple u duboku zimu svoga dugog i zdravog života, nalazio se u onim godinama starosti što kanda prelaze u drugu bujnu mladost, jer se po borama njegova smežuranog lica razlila neka blaga vedrina pramaljetnog buđenja - kao što zelenilo izbija ispod pretproljetnog snijega. Tko je god otprije poznavao povijest njegova života, kad bi prvi put ugledao oca Mapplea, ne bi mogao utoliti svoje najživlje radoznalosti za toga čovjeka, jer su se na njegovu liku, s obzirom na burni pomorski život što ga je proveo, svećenička obilježja ocrtavala uz neke osobitosti. Kad je ušao, primijetih da nema kišobrana, a zacijelo se nije dovezao u kočiji, jer mu se s nepromočivoga mornarskog šešira cijedila rastaljena solika, a velika čohana kormilarska kabanica bila mu tako nakvašena mokrinom da ga je svojom težinom pritezala k podu. On je međutim skinuo šešir, svukao kabanicu, izuo kaljače, pa sve stavio na određeno mjesto u obližnjem kutu, a onda je, dolično odjeven, mirno prišao propovjedaonici.
Kao većina starinskih propovjedaonica, bila je i ta visoko podignuta, a budući da bi pravilne stube do takve visine, zbog velikog kuta s podom, oduzele odviše mjesta od ionako već skučenog prostora u kapeli, arhitekt je po svoj prilici poslušao savjet oca Mapplea, pa dovršio propovjedaonicu bez ikakvih stuba, nadomjestivši ih okomito pričvršćenom buškainom{34}, nalik na one po kojima se mornari, na otvorenu moru, iz čamca uspinju uz bok broda. Žena kapetana jedne kitarke priskrbila je crkvici u tu svrhu lijep par konopa od crvene vunene prede, pa kad su se ljestve obojile mahagonijevom bojom, čitava ta naprava, s obzirom na namjenu kojoj je kapela služila, bijaše dosta ukusno izrađena. Zaustavivši se časkom pri dnu tih ljestava od konopa, držeći se objema rukama stupnih glavica za koje bijahu pripeta ona dva crvena konopa, otac Mapple svrne pogledom gore, a onda se s pravom mornarskom spretnošću, a ipak svečana držanja, počne penjati hvatajući se naizmjence sad jednom, sad drugom rukom, kao da se vere u koš glavnog jarbola na svom brodu.
Okomiti dijelovi te buškaine bili su, kao u drugih ljestava od konopa, načinjeni od užeta, samo su priječnice bile drvene, tako da je svaka bila umetnuta u zglobnicu. Kad sam prvi put bacio pogled na propovjedaonicu, primijetio sam da su te zglobnice, premda na brodu vrlo potrebne, na tom mjestu sasvim izlišne. Nisam, naime, očekivao da će se otac Mapple, kad se bude uspeo gore, polagano okrenuti, nagnuti se, te promišljeno početi povlačiti ljestve, priječnicu za priječnicom, u propovjedaonicu, dok ne povuče sve k sebi, ostajući tako sam u svome malom, neosvojivom Quebecu.{35}
Neko sam vrijeme razmišljao, ali nikako da shvatim zašto je to učinio. Otac Mapple bijaše nadaleko čuven sa svoje iskrenosti i pobožnosti, te nisam mogao posumnjati da se služi trikovima da bi stekao popularnost. Ne, ne, pomislih, tu je zacijelo važan razlog posrijedi; bit će da je u tome neka skrivena simbolika. Ne znači li možda to fizičko povlačenje neku duhovnu, privremenu izolaciju od svega vanjskog svijeta, prekid svih zemaljskih veza? Jest, jer ta propovjedaonica, ispunjena mesom i vinom riječi, sada je tome vjernom Božjem službeniku u se zatvorena, nepristupačna tvrđa, uzdignuti Ehrenbreitsten{36} s nepresušenim vrutkom vode među zidovima.
No te ljestve na tome mjestu ne bijahu jedina osobitost, uzeta iz svećenikova pomorskog života. Između mramornih spomen-ploča s obiju strana propovjedaonice, na njezinu zaleđu, zid je bio ukrašen velikom slikom: prikazivaše ona krasan brod u borbi protiv strašne oluje, nedaleko od obale pune crnih hridi o koje se razbijaju valovi. A visoko iznad valova što se ruše na brod, gore u kovitlacu natuštenih oblačina, treperi otočić sunčanog svjetla, odakle sja jedno anđeosko lice, i taj svjetlonosni lik baca odbljesak sjaja na opustošenu palubu, treperav krug svjetla nalik na srebrnu ploču što, umetnuta u palubu broda »Victory«, označuje mjesto gdje je pao Nelson.{37} »O, brode neustrašivi«, kao da anđeo govori, «plovi hrabro i pobijedi mora bijes; jer gle, već sunce goni mrak i satrt će oluje moć, i pobjede će palit krijes.«
Ali i sama propovjedaonica nosila je obilježja pomorskog ukusa kojim su se isticale ljestve i ona slika. Njeno je pročelje bilo nalik na pramac broda, a Sveto pismo ležalo je na isturenom, izrezbarenom štioniku, po uzoru na pulenu{38} na brodskom kljunu.
Ništa nije moglo biti više simbolično - jer propovjedaonica je najistureniji dio na toj našoj zemlji: propovjedaonica vodi svijet, sve je ostalo za njom; sa nje se najprije naslućuje i zapaža oluja Božjeg bijesa, pramac mora podnijeti prvu najezdu razbješnjelih valova, sa tog se mjesta zazivaju bogovi vjetra, da zapuhne povoljan lahor. Da, svijet je brod koji kreće na daleko putovanje, a ne brod koji se vraća u luku; propovjedaonica je njegov pramac.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:07 pm







9. PROPOVIJED



Otac se Mapple uspravi te blagim glasom što odavaše skromnost i odlučnost, pozove raštrkane vjernike da se približe.
- Ej, vi s desnog boka, više nalijevo, a vi s lijevog više nadesno! Svi na sredinu!
Čulo se priglušeno ldoparanje teških mornarskih čizama između klupa i još slabije struganje ženskih cipela, a onda se sve opet smirilo, i sve su oči bile uprte u propovjednika.
Časak je zastao, zatim klekne na pramcu propovjedaonice, prekriži velike, smeđe ruke na grudima, uzdigne sklopljene oči i počne moliti tako duboko i usrdno te se činilo da je kleknuo na molitvu na dnu samog mora.
Zatim, otegnutim tonovima što su se razlijegali kao neprekinut bruj zvona na brodu koji tone u magli, poče čitati sljedeću crkvenu pjesmu, no pri posljednjim strofama glas mu se izvijao gromko i zanosno:

»Nada mnom jeziv svod se širi,
od kita rebra luk za lukom,
u bezdan tonem - Božji vali
posmrtno poju svojim hukom.

Razjapilo se ždrijelo pakla,
gdje smrtni užas vječno vlada,
gdje prokletnika duše čame -
i mene samog očaj svlada.

Prizivao sam Boga svoga;
ja uzalud ga nisam zvao,
jer smilovo se pokajniku,
i kit me opet izbljuvao.

Da brodolomca mene spasi,
već srebrn dupin hita bliže;
izbavitelj svoj bijes utoli,
iz olujnog me mora diže.

Ja, hvalit ću i slavit Boga,
vijek spominjat se strašnog časa
kad Višnji mi se smilovao
pruživši mi nadu spasa.«

Gotovo svi prihvatiše tu himnu koja se uzdiže visoko i nadjača oluje huk. Nastade kratka stanka. Propovjednik je polako prevrtao listove Biblije, te najposlije, zagledavši traženu stranu, prozbori:
- Draga braćo mornari, spomenite se zadnjeg stiha prvog poglavlja Knjige proroka Jone - Gospodin zapovjedi, te velika riba proguta Jonu.
Braćo mornari, ta knjiga ima samo četiri poglavlja - četiri kazivanja - kao četiri tanka mrlina{39}, usukana u debeloj gumini{40} Svetoga pisma. Pa ipak, kako li su neizmjerne dubine duše, u koje tone pramac Jonin! Koje li mudrosti u riječima toga proroka! Kako li je velebna ona himna koju Jona pjeva u ribljoj utrobi! Kako li se ori svečanošću i silinom olujnog vala! Kao da osjećamo kako sve poplave i vali morski prelaze preko nas, osjećamo kao da zajedno s njim tonemo na strašno dno, glibovito i morskim rašćem obraslo! Ali što nas zapravo uči knjiga o Joni? Braćo mornari, dvopletan je uzao što nam ga valja razuzlati, dvopletna je tajna njegove pouke, pouka za sve nas grešnike, a pouka i za me napose, koji sam jedan od Božjih peljara. Nama je grešnicima pouka jer je to priča o grijehu, o tvrdoći srca koju naglo strah upokori i kazna Božja dostiže, priča o pokajanju i molitvi, o konačnom spasenju Joninu i o velikoj njegovoj radosti. Kao u svih ljudi grešnika, grijeh bješe i u tome sinu Amitajevu što hotimice nije slušao zapovijed Gospodinovu. Nije važno kakva je to bila zapovijed i kako je priopćena, no on je smatraše preteškom. Ali sve što Bog od nas traži nama je teško, znajte, i stoga on češće zapovijeda nego što traži da nas uvjeri. A slušamo li Boga, moramo biti neposlušni prema sebi, obuzdavati svoju volju, i baš u toj neposlušnosti prema sebi nalazi se teškoća poslušnosti Bogu.
I Jona je prkosio Bogu, uskraćujući mu poslušnost i nastojeći bježati od njega. Ponijela ga misao da će ga brod, sagrađen ljudskim rukama, prebaciti u daleke zemlje, nedostižne Božjoj ruci, gdje gospodare samo vladari ovog svijeta. Šunja se po pristaništu Jope i traži brod što kreće u Tarsis. Možda je u tome neki smisao što je dosad ostao nezapažen. Svakako taj Tarsis nije mogao biti neki drugi grad doli današnji Cádiz. To je mišljenje učenih ljudi. A gdje se nalazi Cádiz, braćo mornari? Cádiz je u Španjolskoj, morem tako daleko od Jope, koliki je put Jona u ono vrijeme baš mogao prevaliti, jer tada je Atlantik bio gotovo još nepoznato more. A Jopa, današnja Jala, braćo mornari, leži na najistočnijoj obali Sredozemnog mora, sirijskoj. Tarsis pak ili Cádiz, udaljen dvije tisuće milja na zapad od te obale, leži baš pred Gibraltarskim tjesnacem. Vidjeste li, dakle, braćo mornari, kako je Jona htio bježati od Boga, do nakraj svijeta? Jadnik što zaslužuje prezir, s kapom se, navučenom na svoje grešne oči, krije pred svojim Bogom i švrlja između brodova kao lupež koji se želi što prije prebaciti preko mora. Izgledao je tako zapušten i sumnjiv te bi ga lučki stražari, da ih je u ono vrijeme bilo, strpali u zatvor još prije nego što bi se dohvatio palube kakva broda. On vam je slika i prilika bjegunca i potukača! Nema prtljage, nema kutije za šešir, nema kovčega ili putne torbe, nema nigdje prijatelja da ga isprati na pristanište i da mu kaže zbogom. I, naposljetku, nakon mnogog zastajkivanja i zavirkivanja, Jona nađe jedrenjak izTarsisa, na kojem su upravo dovršavali ukrcavanje robe, te kad on stupi na palubu, pa da će ravno u kabinu do kapetana, a ono svi mornari prestali podizati teret, pa samo gledaju u zle oči toga čovjeka što je na brod stupio. Jona to primijeti, ali se uzalud pravio bezbrižnim i samosvjesnim - bijedan smiješak ne može istrajati na licu. Mornarima je došljak otprve sumnjiv. Na njima svojstven šaljiv način, ali ipak ozbiljno, oni se sašaptavaju: »Ej, Jack, on ti je orobio neku udovicu!« - »Vidiš li ga, Joe, to ti je razbludnik mnogoženja!« - »Kladim se, Harry, da je to preljubuik koji je pobjegao iz zatvora stare Gomore, ili možda jedan od onih ubojica što su nestali iz Sodome!« Neki drugi pojuri s broda na kraj, da pročita tjeralicu, zabijenu o visoku drvenu bitvu za koju je brod bio vezan; raspisana je nagrada od pet stotina zlatnika onome tko uhvati ocoubojicu, a dodan je i osobni opis toga zločinca. Čovjek čita, pogledavajući pokatkad s tjeralice na Jonu, dok ostali mornari na palubi, kao po dogovoru, sve više stežu krug oko Jone, spremni da ga pograbe. A Jona sav dršće od straha; smažući svoju posljednju snagu i odvažnost, izgleda samo još kukavičniji. Hoće da makne sumnje sa sebe, a baš je to vrlo sumnjivo. I Jona otrpi, kako je najbolje znao i umio, a kad su se mornari na kraju uvjerili po opisu da to nije onaj koga traže, pustiše ga, te on siđe pod palubu, u kabinu.
‘Tko je?’ vikne kapetan, koji je za stolom u žurbi spremao spise za carinarnicu. - ‘Tko je?’ O, kako li je to bezazleno pitanje Jonu zabridjelo! Umalo što se nije dao u bijeg. No onda se pribere. ‘Htio bih se tim brodom prebaciti u Tarsis; kada ćete razapeti jedra, kapetane?’ Dotad kapetan, zaokupljen svojim poslom, nije još ni pogledao Jonu, premda je stajao pred njim, ali tek što začu taj šuplji glas, brzo omjeri došljaka pronicavim pogledom. ‘Čekamo samo plimu’, odgovori polako, gledajući ga svejednako oštrim pogledom. ‘Zar nećete prije, kapetane?’ - ‘Dosta rano za svakoga poštenog putnika.’ - Aha, Jona, tebe kao da je ponovno žignuo nož pod rebra! No on brže-bolje razbije kapetanove sumnje. ‘Ja ću s vama’ - reče. - ‘Kolika je vozarina? Želim odmah platiti.’ Jer izrijekom stoji pisano, braćo mornari, kao nešto što ne treba smetnuti s uma u ovoj priči - stoji, velim, pisano da je odmah platio vozarinu. A to je, u vezi s ostalim, vrlo znakovito.
Kapetan je, braćo mornari, bio jedan od onih koji će vam smjesta prepoznati grešnika ili zločinca, ali je zbog svoje lakomosti izdavao samo siromašne. Na tom svijetu, braćo mornari, grešniku koji plati vozarinu put je posvuda slobodan, pa i bez putovnice, dok Krepost, ako je bez novaca, zaustavljaju na svakoj granici. I zato kapetan odluči izmjeriti dubinu Jonine novčarke, prije nego što će stvoriti svoj sud o njemu. I zatraži mu trostruku vozarinu, a Jona pristade. Tada kapetan vidje da je Jona bjegunac, ali u isto vrijeme pristade omogućiti bijeg onome koji sebi stazu zlatom taraca. No i onda kada je Jona počeo vaditi zlatnike, kapetan je i dalje ostao na oprezu i sumnjičavo zvecnuo svakim pojedinim zlatnikom o stol, da vidi nije li krivotvoren. Krivotvoritelj dakle nije, kaza u sebi, i tako je Jona primljen na brod. ‘Pokažite mi kabinu, kapetane’ - reče Jona. - ‘Umoran sam od puta, treba mi odmora.’ - ‘Vidi ti se na licu’ - na to će kapetan, ‘evo, tu ti je kabina.’ Jona uđe, te htjede zaključati vrata, ali u bravi nije bilo ključa. Slušajući ga kako rukama sve nešto čeprka oko vrata, kapetan se prigušeno nasmije i promrsi nešto o vratima na robijaškim ćelijama, koje se iznutra ne mogu zaključati. Onako u odjeći i sav prašan, Jona se svali na ležaj, a strop male kabine samo što mu nije dodirnuo čelo. Zrak je zagušljiv, Jona teško diše. I tada Jonu, u onoj tijesnoj škulji ispod brodske vodene linije, obuzima slutnja što mu najavljuje strašni čas kada će ga kit zasužnjiti u svojoj utrobi.
Svojom osovinom o zid pričvršćena svjetiljka lagašno se ziba u Joninoj komorici: kako je brod bokom malo nagnut prema pristaništu, zbog težine posljednjih bala robe što je ukrcana, svjetiljka, plamen i sve ostalo, iako se blago njiše, ipak je, prema ravnim linijama kabine, neprestano nahereno; zapravo jedino ta svjetiljka visi kako valja, okomito, te samo još jače ističe nagnute ravnine i plohe među kojima je obješena. Ta svjetiljka plaši Jonu i tjera mu neki strah u kosti. Dok leži na mornarskom ležaju, izmučene mu oči kolutaju uokrug, i taj se bjegunac koji je dosad uspio, ne može eto ni na čemu ustaliti i smiriti svoj nemirni pogled. Nesklad okomito obješene, a ipak naherene svjetiljke, sve ga više prožima nekom stravom. Strop, pod, drveni zidovi - sve se iskrivilo. ‘Jao, baš tako se i mojasavjest iskrivila!’stenje tjeskobno. ‘Plamen joj stremi uvis, ali su se klijeti moje duše nakrivile!’
Nalik je na čovjeka koji se poslije probančene noći žuri u postelju: tetura, a savjest ga podbada, baš kao što su skokovi rimskoga trkaćeg konja još više boli čeličnim šiljcima; bijaše mu kao nekome što se okreće i prevrće i u toj vrtoglavoj tjeskobi moli Boga neka ga uništi, da ga mine ta muka. I najposlije, u kovitlacu tog bola i čemera osjeti kako ga hvata tupo mrtvilo, kao što to biva s čovjekom koji nasmrt iskrvari; jer njegova je savjest ta teška rana, i ničim ne možeš zaustaviti to strašno krvarenje; i tako poslije ljutog okršaja sa svojom savješću Jona naposljetku zapada u težak san: ispružen na svome ležaju, premoren i skršen preteškim brigama, bjegunac usne.
Čas je plime došao, brod odrješuje priveze pa se s nagnutim bokom otiskuje od obale, dok na pustom pristaništu nema nikog da mornarima poželi sretan put. Taj brod, dragi moji, bijaše prvi krijumčarski brod, a Jona - prva krijumčarena roba! Ali more se opire: neće prokletog tereta. Podiže se strahovita oluja, korab škripi kao da će prsnuti. I dok božman naređuje posadi da olakša brod, dok sanduci, bale i glinene posude lete u more, dok vjetar bijesno fijuče, ljudi kao pomamni viču, a podnice iznad Jonine glave tutnje pod topotom užurbanih koraka - usred toga razularenog bijesa i divljine prirode Jona spava grešnim snom. Ne vidi crnih oblačina, ne vidi bijes uzavrelog mora, ne osjeća jezivo trzanje brodskih rebara, ne čuje i ne mari za daleku tutnjavu gorostasnog kita koji razjapljenom žvalom već siječe valove, u potjeri za njim. Da, braćo mornari, Jona je, kako rekoh, sišao pod palubu, legao na svoj brodski ležaj i zaspao. Spava on, ali prestravljeni zapovjednik dolazi k njemu, te zaviče u njegovo gluho uho: ‘Što je tebi? Ustani, spavaču!’ Bačen iz olovnog sna tim strašnim poklikom, Jona se s mukom osovi na noge, posrćući uspne se na palubu, uhvati se rukama o pripone, te pogledom obuhvati pučinu. No u tom se času golemi val obori preko rubnjaka na palubu, a za njim zalije val za valom s tolikom brzinom te mornari umalo što se svi ne utopiše, iako brod još nije tonuo. A uplašeno blijedo mjesečevo lice sveudilj viri iza strmovitih napuklina nebeske crnine, dok Jona, lica okamenjena od užasa, gleda kako kosnik{41} čas strši visoko uvis, a čas opet roni u dubine vrtloga.
Jeza i strava prođe i odjeknu njegovom dušom. Po njegovu neobičnom držanju i previjanju, jasno u njemu prepoznadoše čovjeka koji bježi od Gospoda, i posumnjaše u njega jako, te da budu načistu, rekoše jedan drugome, prepuštajući odluku nebesima: ‘Hodite da bacimo ždrijeb i da vidimo sa koga dođe na nas ovo zlo.’ I baciše ždrijeb, a ždrijeb pade na Jonu. I saletješe ga razjareno, pitajući ga svi u isti mah: ‘Kakav ti je zanat? Odakle dolaziš? Iz koje si zemlje? Od kojeg si naroda?’ I, pazite dobro, braćo mornari, kako se jadni Jona drži. Mornari ga, bijesni, pitaju samo to tko je i odakle je, a on ne samo da im odgovara na ta pitanja nego i na neko drugo što ga i nisu pitali, ali je odgovor na nepostavljeno pitanje iz Jone istrgnula moćna ruka Gospodnja, te Jona probesjedi:
‘Židov sam, i bojim se Gospodina Boga nebeskoga; koji je stvorio more i suhu zemlju!’ O, Jona, zar se bojiš gnjeva Gospodnjeg? Još si prije morao osjećati strah pred Gospodinom! I on im odmah sve prizna i ispovjedi, a mornari se silno uplašiše, ali još u njima bješe samilosti. I kad Jona, koji sad i ne traži da mu se Višnji smiluje, jer i predobro vidi tamu svoga grijeha - kad jadni Jona viče mornarima da ga pograbe i u more bace, jer zna da je s njega došla ova strašna oluja, oni ga, samilosni, ostavljaju na miru i gledaju da drukčiji način nađu spasa svome brodu. Ali sve uzalud, bijesna se oluja još više razmahuje, i tada mornari, još oklijevajući, podižu jednu ruku zazivajući Boga, a drugom grabe Jonu te ga bacaju u more.
I podigoše Jonu, kao što se sidro diže, te ga baciše u more, a u isti se čas s istoka po moru razli utiha, kao da si ulje po njem polio: mirno je more, jer Jona oluju nosi sa sobom na dno, ostavljajući iza sebe mirno površje. Začas struja povuče Jonu u vrtlog, dok bi okom trepnuo sjuri kroz uskovitlanu pjenušinu u razjapljeno ždrijelo što ga je već čekalo. I kit samo škljocnu svojim bjelokosnim zubima, i to bješe kao da se spustila rešetka pred Joninom ćelijom. I pomoli se Jona Gospodinu Bogu svojemu iz trbuha ribljega. Upamtite, braćo mornari, tu molitvu njegovu, i neka vam služi za pouku. Jer premda je Jona grešnik veliki, on ne jadikuje i ne vapi za milost da ga Bog izbavi. Osjeća da je ta strašna kazna pravedna i zaslužena. Prepusti sav svoj spas Bogu, a sam se zadovolji kazujući kako će uza sve svoje jade i muke uvijek gledati u njegov sveti hram. I to, braćo mornari, to je prava skrušenost i iskreno pokajanje, koje ne traži oprost nego je zahvalno za kaznu. A koliko se Bogu svidjelo to držanje, pokazuje to što je izbavio Jonu iz kitova trbuha i spasio ga od bijesa morskog. Neću da se povedete Joninim primjerom u grijehu, ali skrušenost i pokajanje njegovo neka vam služi kao uzor. Ne griješite, braćo mornari, ali kad već griješite, pokajte se, kao što se Jona pokajao.«
Dok je govorio te riječi, govornika je vjetar, što je vani urlao i zavijao, ispunjao kanda novom snagom i žestinom, i kada je opisivao Jonu u morskoj oluji, on sam kao da se zanjihao pod zamasima bijesne vjetrušine: snažne mu se grudi nadimale kao uzburkano more, a kad bi zalamatao rukama, bijaše to kao da se rashuktao bijes razuzdanih elemenata. S namrštena mu se čela odvaljivao tutanj grmljavine, iz očiju mu vatra sijevala - i priprosti njegovi slušaoci pogledavahu u nj s nekim strahom što ga prije nikad nisu osjetili.
Sagnuvši se još jedanput nad listovima Biblije, pogled mu se na čas smiri, a naposljetku stade, nijem i ukipljen, sklopljenih očiju, kao da razgovara sa sobom i sa svojim Bogom.
Onda se opet nagne i pogleda u skupljeni svijet te, prignuvši glavu, ponizno ali muževno u isti mah, prozbori ovim riječima:
»Braćo mornari, Bog je na vas stavio samo jednu svoju ruku, a mene pritišću obadvije. Ispripovjedio sam vam slabim i nejasnim svojim riječima koja pouka leži u Joninu primjeru za sve grešnike, dakle i za vas, a još više za mene samog, jer ja sam veći grešnik od vas. I ja bih volio da s vrha ovoga svog jarbola siđem, pa da sjedim među vama na pokrivima bokaporte{42}, da slušam, kao što vi slušate, i da mi jedan od vas tumači onu drugu pouku koju je Jona meni namijenio, meni koji sam jedan od peljara Boga živoga. I tako dođe riječ Gospodinova Joni, proroku i peljaru Božjem, da ustane i ide u Ninivu, grad veliki, i da propovijeda pokoru, jer je zloća toga grada izišla pred Boga. I kako Jona, u strahu od neprijateljstva što bi ga ondje pobudio, htjede umaknuti svojoj dužnosti i svome Bogu, ukrcaše na brod u Jopi. Ali Bog je svagdje i na svakom mjestu: Jona nikad ne stiže u Tarsis. Vidjeli smo kako Bog zapovjedi, te velika riba proguta Jonu, i Jona bi u trbuhu ribljem tri dana i tri noći. I kit ga povuče u dubinu, u srce mora, i voda ga opteče, resine mu se omotaše oko glave, sve poplave i vali Božji prelažahu preko njega. Ali i onda, izvan dohvata ljudske olovnice{43}, iz utrobe paklene - kad kit leže na dno morsko, i onda Bog usliša Jonin vapaj i ču njegov glas, glas proroka koji se kaje.
I Bog zapovjedi ribi, i kit izroni iz jezivih dubina na suncem obasjanu pučinu te zaplovi prema kopnu, zračnom i mirisnom, te izbljuva Jonu na zemlju. I kad dođe riječ Gospodinova Joni drugi put, i Jona, smlavljen i poražen, s ušima kao dvije morske školjke, u kojima još bruje jezive morske tajne - on posluša i izvrši zapovijed. A što mu je bilo zapovjeđeno, braćo mornari? Da pred licem Himbe propovijeda Istinu! Tako je glasila zapovijed!
To, braćo mornari, to je ona druga pouka, i jao onom peljaru Božjem koji se ogluši o tu zapovijed! Jao onom koga slasti ovog svijeta omame, te on skrene s puta evanđeoskih dužnosti! Jao onom koji lije ulje u more da stiša bijes olujnih valova što ih je Bog olujom izazvao! Jao onom koji nastoji da stišava i smiruje, umjesto da zastrašuje! Jao onom kojemu je više stalo do njegova dobrog imena negoli do samog poštenja! Jao onom koji na tom svijetu izbjegava poniženja i nemilost! Jao onom koji ne govori istinu u času kad ga laž može spasiti! Jao onom, braćo mornari, koji, kako apostol Pavao u svojoj poslanici kaže, propovijeda drugima, a sam je nevaljao!«
Govornik načas kao da malaksa, izgubi se u sebi, zatim ponovno diže glavu prema njima, a u očima mu zaiskri neko veselje i radost neka, kad je kliknuo u svetačkom zanosu:
»Ali znajte, braćo mornari, u pozadini svake boli krije se i neka velika radost i milina, a ona je mnogo viša nego što je bol duboka. Zar nije jabuka na glavnom jarbolu viša nego što je dubina mora do koje zaranja kolumba{44} vašeg broda? Tu radost, neizmjernu unutarnju radost osjeća čovjek koji usprkos gordim bogovima i bahatim kapetanima ovog svijeta nepokolebljivo brani i čuva svoje neumoljivo Ja. Tu radost osjeća čovjek koji se i tada još drži svojim snažnim rukama na površini kad mu se brod ovoga podmuklog i varavog svijeta izmiče ispod nogu i tone. Tu radost osjeća čovjek koji brani Istinu i Pravdu, te ubija, sažiže, i uništava sve što je grešno, sve ako se skrivalo i pod samim svečanim plaštem senatora i sudaca! Ta radost i taj zanos - najveći zanos - ispunjava onoga koji ne priznaje ni zakona ni gospodara nad Gospodom Bogom, ni kraljevstva do kraljevstva nebeskog! Blago onome koji usprkos svim valovima bučne svjetine što zapljuskuju njegov brod, sigurno plovi put Vječnosti. Vječnu radost i blaženstvo osjetit će onaj koji na samrtnoj postelji svojim posljednjim dahom mogne reći: ‘O, Oče, samo po strogosti svojoj meni znan, evo ležim i umirem, smrtan ili besmrtan. Uvijek sam nastojao biti Tvoj, više nego što sam pripadao ovom svijetu ili samom sebi. Ali sve to nije ništa: Vječnost pripada samo Tebi, jer što je već čovjek da živi životni vijek Boga svoga?’«
Ništa više ne reče, nego blagim zamahom blagoslovi svoje vjernike, prekri lice rukama te ostade klečeći tako, dok se svi ne raziđoše i ne ostaviše ga posve sama.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:07 pm







10. DRUG I POBRATIM



Vrativši se iz kapele u gostionicu »Kitolovac«, nađoh Queequega sasvim sama, jer je još prije blagoslova otišao iz crkvice. Sjedio je na jednoj klupi pred vatrom, a noge pružio na ognjište; u jednoj je ruci imao onoga malog crnačkog kumira, držeći ga tik pred očima: upiljio je u nj pogled i sve nešto rezuckao po njegovu nosu svojom kebom, gunđajući pritom i pjevuckajući na svoj poganski način.
Kako je sada bio prekinut u poslu, odloži svoj kip, te brzo zatim priđe k stolu, posegne za nekom knjižurinom što je ondje ležala, stavi je sebi u krilo i počne pomno i usrdno brojiti strane. Poslije svake pedesete - barem se meni tako činilo - načas bi zastao, gledajući snebljivo oko sebe i grgoćući nekim klokotavim, otegnutim zvukom, kao da se čudi. Onda bi prelazio na daljnjih pedeset, počinjući, čini se, svaki put od broja jedan, kao da ne zna brojiti dalje od pedeset, pa se čudom čudio odakle na jednom mjestu toliko puta po pedeset strana.
Sjedio sam tu i promatrao ga s najvećim zanimanjem. Iako je bio divljak strašno iznakažena lica, u njegovu je izrazu, barem za moj ukus, bilo nečega što nije ni najmanje bilo neugodno. Duša se ne može sakriti, i meni je bilo kao da kroza svu tu sablasnu tetoviranost nazirem odbljeske priprosta i čestita srca, a u onim velikim, dubokim garavim očima, živim i smionim, kao da plamsaju znaci neustrašiva duha koji će smjelo izazvati na megdan i tisuću đavola. A pored svega toga, u držanju toga poganina isticala se neka plemenitost koju ni njegova nezgrapna vanjština nije mogla nagrditi. Izgledao je kao čovjek koji još nikad ni pred kim nije puzao, niti je kome išta dugovao. Ne bih znao reći je li mu čelo izgledalo više, izbočenije i ponosnije samo zato što mu je glava bila obrijana, no svakako mu je glava u frenološkom pogledu bila sjajna. Možda je i smiješno, ali njegova me glava podsjećala na glavu generala Washingtona, kako nam je prikazuju na njegovim popularnim poprsjima. Iznad obrva isti onaj pravilni nagib unazad, a i same obrve jako ispupčene, nalik na dva na vršku gusto pošumljena predbrežja. Da, Queequeg bješe general Washington koji se pretvorio u kanibala.
Dok sam ga pronicavo promatrao i mjerio, pretvarajući se kako tobože s prozora gledam u oluju, nije ni zapažao moju prisutnost, ne mareći da mi dobaci ma i jedan pogled, te bijaše kao da se sav predao brojenju strana u onoj čarobnoj knjizi. S obzirom na noć što smo je tako drugarski zajedno proveli, a pogotovu kad sam se sjetio one ruke što sam je jutros našao tako prijateljski položenu na sebi, njegova mi se posvemašnja ravnodušnost sada učinila veoma čudnom. No divljaci su čudna bića, te ponekad ne znaš što zapravo misliti o njima. Isprva zanijemiš pred njima od straha; njihova mirna i sabrana jednostavnost podsjeća na staloženu sokratovsku mudrost. Također sam primijetio da se Queequeg nikako, ili samo vrlo malo druži s ostalim pomorcima u gostionici. Ni s kim nije tražio bližeg dodira, pa ipak, poslije dodira, činilo se da ne želi proširiti krug svojih poznanika. Kad sam dublje razmotrio, vidjeh da u tome ima nečega gotovo uzvišenog. Evo, tu se nalazio čovjek nekih dvadeset tisuća milja daleku od svoje domaje, došavši preko Cape Horna - to je, naime, jedini put kojim je mogao stići ovamo - bačen među ljude koji su mu tako tuđi kao da se nalazi na Jupiterovu planetu, a ipak kao da je savršeno zadovoljan i kao kod svoje kuće; sačuvao je svoju potpunu vedrinu duha, zadovoljan svojom osamljenošću, uvijek u jednomjernom skladu sa samim sobom. Zaista, znak divne filozofije, premda on, bez sumnje, nije nikad ni čuo da na svijetu ima nešto što se zove filozofija. No možda mi smrtnici, da budemo pravi filozofi, ne bismo ni smjeli biti svjesni tolikog življenja i tolike borbe. Ćim čujem da se neki čovjek izdaje za filozofa, odmah stvorim zaključak da su mu se zacijelo, kao u one babe s bolesnim želucem, pokvarili probavni organi.
Dok sjedim tako u toj osami, dok vatra dogorijeva i sanjivo paluca, pošto je svojim prvim jarom zagrijala sobu i zrak, a sada samo još potitrava, ne više da grije nego tek da razveseli naše oči - i dok večernje sjene i sablasne prilike naviru na prozore, zirkajući u nas dvojicu osamljenika, a vjetar vani huji svečanim hukom, u meni se budi čudan osjećaj. Kao da u meni nešto kopni. Moje izlomljeno srce i u sumanutom bijesu zgrčena pest ne bune se više protiv ovoga svijeta vukova. Taj divljak, tih i sanjiv, izbavio me od njega. Tu on sjedi, i sama njegova ravnodušnost razotkriva prirodu u kojoj nema civilizirane himbe, ni licemjernih slatkoća i umilnosti. Da, divljak je on, pravo čudovište, no nešto me upravo tajanstveno privlači k njemu. I baš ono što bi druge možda najviše odbijalo, na mene je djelovalo kao magnet. Pokušat ću u poganinu naći prijatelja, pomislih, kad su se kršćanska prijateljstva izjalovila u ispraznim uljudnostima. Povukoh svoju klupu bliže k njemu te pokazah neke prijateljske znakove i kretnje, nastojeći u isto vrijeme, što sam bolje znao i umio, da s njim povedem razgovor. Spočetka se on malo osvrtao na te moje pokušaje, ali odmah zatim, kad sam spomenuo ljubaznost i gostoprimstvo što mi ga je noćas iskazao, on se odluči te me upita hoćemo li i opet biti suposteljaši. Rekoh mu da hoćemo, i meni se učini da je to njemu bilo drago i da mu je možda malo i laskalo.
Tada se obojica latismo knjige; pokušavao sam mu objasniti svrhu tiskanih slova i značenje onih nekoliko slika u knjizi. I tako sam ubrzo pobudio njegovu pažnju. Nato okrenusmo čavrljati, kako smo najbolje znali i umjeli, o različitim znamenitostima grada. Nakon malo vremena ja mu predložim da pripalimo i prijateljski malo popušimo, i na to on izvuče svoju kesu s duhanom i svoj tomahawk, te mi lijepo ponudi da potegnem koji dim, a onda povuče on, pa opet ja, i tako je naizmjence lula prelazila iz ruke u ruku.
Ako se dotad još u njemu krila neka ravnodušnost prema meni, ta je ledena kora u njegovim grudima, dok smo tako prijateljski pušili i voljko otpuhivali dimove, sada popucala i kopnila, i mi smo postali jedan drugom bliski i prisni kao dva pobratima. Kao da se sasvim prirodno i od svoje volje približio meni, kao i ja njemu, i kad smo ispušili lulu, on prisloni svoje čelo o moje, rukom me obuhvati oko pasa i reče da smo odsad vjenčani, što je u njegovu urođeničkom jeziku značilo da smo se pobratili, te da će on, ako ustreba, rado za me i život dati. Civiliziran bi čovjek lako mogao pomisliti da je taj plamen prijateljstva prerano i prenaglo izbio, te da u takvu prijateljstvu nema vjere; no to se zastarjelo umovanje ne bi dalo primijeniti na toga priprostog divljaka.
Poslije večere i pošto smo još malo prijateljski čavrljali i pušili, zajedno pođosmo u svoju sobu. Dade mi na dar onu balzamiranu glavu, a zatim izvuče svoju golemu duhansku kesu, pa pročeprkavši malo ispod duhana, izvadi tridesetak srebrnih dolara. Poslagavši ih po stolu, mehanički ih razdijeli u dva jednaka dijela, te jednu hrpu gurnu meni, govoreći da je to moje. Ja se pokušah buniti i nećkati, no on me prekide i sasu mi novac u džep, tako da više nije moglo biti pogovora. Zatim se poče spremati za svoju večernju molitvu, izvadi svoga kumira, te odmaknu pećni zaslon. Po izvjesnim sam gestama i znacima vidio da je njemu mnogo stalo do toga da mu se pridružim; no znajući vrlo dobro što je imalo slijediti, trenutak sam premišljao da li da pristanem, ili što da učinim u slučaju da me pozove.
Bio sam dobar kršćanin, rođen i odgojen u krilu nepogrešive Prezbiterijanske crkve{45}. Kako dakle da se zajedno s tim divljim neznabošcem poklonim pred njegovim komadićem drveća? Ali što je poklonstvo i obožavanje? pomislih. Zar ti misliš, Ismaele, da bi predobri Bog, gospodar neba i zemlje - uključujući tu i neznabošce i sve ostale - mogao biti ljubomoran na beznačajan komad pocrnjela drveta? To nije moguće! Što je, dakle, poklonstvo i obožavanje? Da čovjek vrši volju Božju - to je poklonstvo i obožavanje. A što je volja Božja? Da činim bližnjem svome ono što želim da i on meni čini - to je volja Božja. A Queequeg je moj bližnji. A što ja želim da taj Queequeg meni čini? Pa, svakako, da zajedno sa mnom prema naročitom obredu Prezbiterijanske crkve obožava moga Boga. Bilo bi dakle dosljedno da se zajedno s njim poklonim njegovu boštvu, dakle - moram postati idolopoklonik. I tako se latih posla: zapalih strugotine, pomogoh prijatelju da smjesti svoga malog nedužnog kumira, zajedno s Queequegom ponudih ga nagorjelim dvopekom, triput mu zazvah selam, te ga poljubih u nos. A poslije toga svukosmo se i legosmo u postelju, obojica s mirnom savješću, izmireni s čitavim ostalim svijetom. Ali nismo zaspali prije nego što smo još malo poćeretali.
Ne znam kako to, ali nema zgodnijeg mjesta doli postelje za povjerljiv razgovor među dvojicom prijatelja. Muž i žena, kažu, povjeravaju tu jedno drugom najdublje tajne svoje duše, a starac i starica često leže tako u postelji pa sve do zore čavrljaju o minulim vremenima. I tako smo Queequeg i ja, u samom začetku našeg prijateljstva, ležali tu, zadovoljni i sretni - kao dva istinska druga i pobratima.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 9 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu