Mobi Dik – Moby Dick

Strana 8 od 9 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9  Sledeći

Ići dole

Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 12:08 pm

First topic message reminder :



U Mobi Diku Melvil se osvrće na zlo, otelovljeno u dva glavna lika: s jedne strane je kit, koji predstavlja zlo bez osećanja pošto uništava sve na šta naiđe, a s druge je kapetan Ahab, koji predstavlja uporno zlo, pošto ga njegova lična mržnja i glad za osvetom teraju da goni kita iako time izlaže opasnosti živote svojih ljudi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 2:47 pm




120. NA PALUBI PRED SMJENU PRVE NOĆNE STRAŽE




(Ahab stoji kod kormila, Starbuck mu prilazi.)


- Treba spustiti vršni križ velejarbola, gosparu! Praće popuštaju. A stojnice u zavjetrini napol su rastrgane. Hoću li ga spustiti, gosparu?
- Ni govora! Priveži ga! Da su mi pršna jedra{475}, i njih bih razapeo!
- Gosparu, ako Boga znate, gosparu!
- Još nešto?
- Sidra popuštaju, gosparu! Da ih potegnem na palubu?
- Ne spuštaj ništa, i ništa ne poteži! Samo čvrsto veži i pritegni! Vjetar raste, ali još nije dosegao moju visoravan! Samo brzo učini što ti rekoh! Tako mi jarbola i kolumbe, valjda misli da sam pogrbljeni lađar na kakvoj jadnoj riječnoj lađici! Vršni križ velejarbola da spustim? Ne dam! Sljeme i jest načinjeno za najjaču oluju. I ovo moje sljeme, to jest moja glava, plovi sred oblačina. Da napustim igru? Ne, ne, samo kukavci i strašljivci sklanjaju svoje glave kad ih vihor zaoglavi! Ej, pusta li veselja tamo gore! Smatrao bih to divotom kad ne bih znao da su grčevi u trbuhu bučna bolest. Oh, gucnite koju ljekariju, gucnite!




121. PONOĆ NA KAŠTELU



(Stubb i Flask na rubnjaku privezuju i osiguravaju sidra.)


- Ne, Stubbe, meni to nikako nećete utuviti u glavu što maloprije rekoste, ma kako bijesno sad i udarali po tom zaporu. A još ste mi nedavno govorili baš protivno! Da, da, ne rekoste li mi jednom da bi svaki brod kojim Ahab zapovijeda morao plaćati veću osigurninu od ostalih, kao da mu je štiva krcata bačvama baruta, a pod pramcem da su mu puni sanduci samih žigica! Ne rekoste li baš tako?
- Pa, recimo da jesam! Što onda? Odonda se i moje tijelo izmijenilo, pa zašto ne bih onda mogao izmijeniti svoje mišljenje? Uzmimo da nam štiva i jest sve do bukaporte nagruhana barutom i žigicama: kako bi se, dobijesa, te žigice mogle tu razgorjeti dok valovi po nama prskaju i more nas preplavljuje! U tebe je, dragoviću, lijepa riđa kosa, pa ipak se ne bi mogla učas rasplamsati. Potresi se malo, jer sad si poput Aquariusa iliti Vodenjaka, dragi Flask; iz ovratnika na tvome kaputu moglo bi se nacijediti i napuniti nekoliko vrčeva. Je li ti sad jasno? Za takav izvanredan rizik imaju pomorska osiguravajuća društva i posebna jamstva. Sve su ti to oko nas kao nekakvi hidranti, dragi Flask! Slušaj, da ti i drugo objasnim. Samo najprije makni nogu sa sidrenog škopca, da mognem provući cimu! Slušaj: zar nije sasvim svejedno držiš li za oluje u ruci lanac od jarbolnog gromobrana ili stojiš kraj jarbola koji uopće nema gromobrana? Zar ne shvaćaš, tvrda glavo, da se čovjeku koji drži gromobran ne može ništa dogoditi ukoliko ne udari najprije grom u sam jarbol? I što onda trabunjaš? Od sto brodova jedva jedan ima gromobran, pa tako nije ni Ahabu niti ikome od nas, barem po mome skromnom mišljenju, prijetila veća opasnost negoli posadama onih deset tisuća brodova koji upravo sada plove oceanom! Ej, Okagačo, ti kao da bi svakome živom čeljadetu koje se šeta po tome bijelom svijetu zataknuo malen munjovod za šešir, gromobrančić nalik na perjanicu u časnika narodne garde, a munjovodu kraj da se vuče za čeljadetom ko neka ešarpa! Pamet u glavu, Flask! Nije to tako teško! Samo pokušaj! Tko ima ma i pol oka da vidi, mogao bi imati i pameti da misli!
- Ne razumijem se ja u to, Stubbe, ali mi se ponekad čini kao da i nije baš tako lako!
- Dašto, kad je čovjek prokisao i prozebao, nije mu lako biti razborit. To je činjenica. Evo, i ja sam sada nakvašen ko spužva. Ali pustimo to! Uzmi onaj konop i provuci! Dok vezujemo ta dva sidra, Flask, meni je kao da ih nikad više nećemo spustiti, i sve mi se čini kao da živu čovjeku vežemo ruke na leđima! I još kakve ruke, ručetine, snažne i dobre. Valjalo bi imati željezne pesnice, eh? Volio bih znati, Flask, nije li i naša Zemlja negdje usidrena. Ako jest, eh, onda su u nje baš dugi lanci! Hajde, još ovaj uzao, pa smo gotovi! Tako! Eh, ljepota ti je ovakva sijavica na palubi, ljepota koja dolazi odmah iza krasote što je osjećaš kad se kopna dohvatiš! Ej, hoćeš li mi izažeti skute na kaputu? Hvala! Znaš, momci se smiju odjeći što je ljudi nose na kopnu. No meni se čini da je kaput s lastinim repom baš od velike koristi na moru, i trebalo bi ga nositi, a pogotovu za nevremena: pole mu se suzuju dolje, pa voda samo protječe i curi, kao kroza žlijeb! Tako ti je i s dvorogim šeširima, što su baš ko čamac, a u sredini im poput zabata izdignuta glava, s ugnjetcima sa strane kao sa žljebovima; curi voda sa zabata i otječe onim podstrešnicama ili žljebovima. Ja ti odsele ne nosim više ni mornarskog haljetka ni mornarskog nepromočivog šešira, već samo frak s posuvraćenim polama i dvorogi šešir, baš ko grobar! Ej, ode! Odnese mi vjetar šešir! Bože, Bože, zar vjetrovi, koji s neba dolaze, mogu zaista biti tako neuljudni? Pusta li nevremena, gadne li noći!




122. PONOĆ U SNASTI, UZ MUNJE I GRMLJAVINU



(Na križu glavnog jarbola Tashtego pričvrščuje nove pripone.)

»Hm, hm! Dosta te grmljavine! Dosta je i previše te grmljavine ozgo! Koja korist od grmljavine? Hm, Hm! Ne želimo više grmljavine! Mi bismo ruma! Čašu nam ruma dajte! Hm, hm!«



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 2:48 pm



123. MUŠKETA



Dok je tajfun mahnitom snagom valjao brod, kormilo od kitove čeljusti grčevito bi ponekad trznulo i bacilo kormilara na pod, premda je to čudno kormilo bilo vezano i osigurano jakim cimama. No ti konopi nisu bili zategnuti, jer i treba da se rudo slobodno okreće.
Po takvu ljutu nevremenu, kad je brod samo orahova ljuska koju vihor baca amo-tamo, često se događa te se magnetske igle kompasa povremeno kao lude okreću oko svoje osi. Tako je bilo i na »Pequodu«: kormilar nije mogao a da gotovo pri svakom udaru ne opazi vijoglavu igru igle, koja se katkad silnom brzinom vrtjela, i nema čovjeka koji ne bi, gledajući to, osjetio nekakvo čudno uzbuđenje.
Nekoliko sati po ponoći tajfun je toliko jenjao te su nakon mnogo natezanja i zamornih pokušaja Starbuck i Stubb, koji su stajali jedan na pramcu, a drugi na krmi, najposlije uspjeli poskidati preostale krpe prečnjače{476} na kosniku i sljemenjača sa sljemenih križeva, pa je vjetar zanosio te dronjke u zavjetrinu, vitlajući ih ko albatrosu perje koje vjetar nosi kad zahvati tu olujnu pticu u letu.
Pošto su razapeli nova jedra i na krmi sošnjaču, brod je ponovno došao uvjetar, i kormilar je lakše mogao usmjeravati korab kad su mu opet dali kurs, zasad istok-jugoistok, jer dok oluja nije iskalila svoj bijes, uzimao je pravac kako je umio i dospijevao. I dok se kormilar trudio da što bolje usmjeri brod određenim pravcem, svejednako gledajući u kompas, gle - dobra li znaka! - vjetar kao da je zapasao krmu i puhao sve povoljnije!
Odmah uzeše praćati križeve{477}, živo i veselo, sve pjevajući »Kad vjetar dune, praćaj penune! Sa-ja! Sa-ja!«{478} - radosni što se vrijeme razgalilo te raspršilo maloprijašnje crne slutnje.
Prema zapovijedi svoga kapetana da mu smjesta javi svaku promjenu vremena u bilo koje doba dana ili noći, Starbuck se odmah - tek što je okrenuo križeve s jedrima - uputio dolje u kajitu, premda mrk u licu, da Ahabu javi kako se vrijeme okrenulo nabolje.
Prije nego što će pokucati, zastade časak pred vratima i poče se ogledati. Fenjer se širokim zamasima njihao amo-tamo: gorio je žmirkavo, svjetlomrcajući i bacajući drhtave sjene na zakračunana vrata starog kapetana. Ta su vrata bila načinjena od tanka drveta, s pričvršćenim kapcima umjesto zavjese na gornjem dijelu, U tom osamljenom prostoru pod palubom vladala je neka osobita tišina, koja se osjećala kao prigušen bruj, premda je sa svih strana bila okružena tutnjavom elementa. Pred Starbuckovim očima sinuše nabijene muškete, poredane po zidnom stalku pričvršćenu uz pregradu. Starbuck je bio čovjek pošten i ispravan, ali tek što je ugledao muškete, u njegovu srcu poput iskre sinu grešna misao. No njegova je savjest bila tako mirna i čista te u prvi mah ni sam nije bio svjestan kakva mu se to misao zavrgla u glavi.
»Jedanput umalo što nije zapucao u me - promrsi Starbuck. - Da, da, tu je još ona ista mušketa što je bijaše uperio u me, mušketa s okovanim kundakom. Da je dirnem, podignem? Kako li je čudno što sad sav dršćem - ja, koji sam u toj svojoj ruci toliko puta držao smrtonosno koplje! Je li nabijena? Da vidim! Dakako, barut! Zlo je to, zlo! Bilo bi najbolje da ga prospem, ali - samo časak! moram najprije svladati crne misli što me truju. Držat ću hrabro i bez straha mušketu u rukama dok se ne slegnu te misli koje mi se vrzu po glavi! Došao sam javiti kako je okrenuo povoljan vjetar. Povoljan? Povoljan za kletu sudbinu koja nam nosi propast i smrt - povoljan za Moby Dicka! Da, povoljan vjetar jedino za toga prokletog kita. Uperio je mahnitac u me ovu istu cijev koju evo držim svojim rođenim rukama. Držim u ruci ono isto ubojno oružje kojim je mene htio ubiti! Postrijeljao bi on i svu posadu a da ni okom ne bi trepnuo! Zar nije i sam rekao da ni pred najvećom olujom neće uvući jedra? Zar nije razmrskao svoj divni kvadrant? I sada pipa oko sebe i traži svoj put po tim opasnim vodama, a ispomaže se jadnim logom, koji ga tako lako može prevariti i obmanuti! Zar se usred bijesa tajfuna nije zakleo da svoj brod neće zaštititi gromobranima? Treba li zbilja pustiti tome poludjelom starcu na volju da svu momčad povuče sa sobom u bezdan? Zaista, ako brod nastrada, postat će taj starac okorjeli ubojica koji namjerice ubija trideset ljudi i više, a tako mi Boga, moja mi duša govori da će brod biti uništen bude li onako kako Ahab želi! Ako bi ga, dakle, sada nestalo, spasio bih njegovu dušu od rog zločina! Čuj! Zar on to u snu nešto mrmlja i mrsi neke riječi? Da, tu, baš na tome mjestu sada spava. Spava? Da, ali još živi, i brzo će se opet prenuti oda sna! A kad si budan, ne mogu ti se oprijeti, starče! Zaludu je sav moj napor da te urazumim, da te savjetujem, da ublažim tvoju nesmiljenu gordost. Ti me i ne slušaš, i s prijekim prezirom odbacuješ moju dobronamjernost! Nosiš se jednom jedinom željom da ti se svi pokore i slijepo slušaju tvoje zapovijedi! Govoriš kako su svi mornari položili zavjet, tvoj zavjet. Govoriš da je svaki od nas - Ahab! Ne dao Bog da je tako! Zar tu nema drugog puta ni zakonitog izlaza? Da ga kao svoga sužnja dovedemo kući? O, ta samo lud čovjek mogao bi se ponadati da skrši njegovu snagu, da ga živa svlada! Ali da ga i sa zemljom sastave, da mu vežu i ruke i noge i da ga lancima prikuju o podnice, bio bi strašniji od tigra u kavezu. Ne bih ga mogao takva gledati, njegov bi mi urlik probijao uši, nikad mi više mira ni počinka. Obezumio bih od nesna, a našem putovanju još dugo nema kraja. Što onda preostaje? Kopno je stotine milja udaljeno, a opasne obale Japana najbliže. Stojim tu, samac i nemoćan na debelom moru, a čitav jedan kontinent i dva oceana ispriječili se između mene i zakona. Da, da, baš tako. Bi li nebo bilo ubojica kad bi gromom ošinulo čovjeka na spavanju i sažeglo ga u prah i pepeo, čovjeka koji smišlja umorstvo? A bih li ja bio ubojica kad bih ...« - i u tim riječima Starbuck polako i krišom, sve gledajući ustranu, pritisnu cijev muškete o vrata.
»U toj ravnini njiše se Ahabova visaljka, i tu mu je glava. Ako samo okinem, Starbuck će moći opet zagrliti svoju ženu i dijete. O, Mary, Mary! O, sine, sinko moj! No ako te probudim a ne ubijem, starče, tko zna u kojem li će morskom bezdanu strunuti Starbuckove kosti, zajedno s kosturima čitave posade, prije negoli mine ovaj tjedan. O, gdje si sad, o, Bože? Da zaždim sad, da skrešem? Smijem li?« - i proslijedi naglas:
- Vjetar je pao i okrenuo na drugu stranu, gosparu. Stavio sam novu prečnjaču i sljemenjače. Brod plovi danim pravcem.
»Zakreni kormilo! Sasvim! O, Moby Dick, napokon sam te spopao za srce!«
Te su riječi naprečac dopirale iz starčeve kajite, i kao da je Starbuckov glas načas trgnuo Ahaba oda sna koji ga je poput mòre mučio i gušio.
Puška, koja je svejednako bila uperena u vrata, tržnu se kao u ruci pripita čovjeka, a Starbuck kao da se borio s nekim anđelom. No onda se okrene, stavi smrtonosnu cijcv na stalak i ode.
- Stubbe, stari spava kao top. Siđi k njemu, probudi ga, pa ga izvijesti. Moram posvršavati još neke poslove na palubi. Već znaš što ćeš mu reći!




124. KOMPASNA IGLA



Ni sutradan se more još nije stišalo, valovi se dizali i nadolazili kao bregovi, valjali se i rušili na »Pequodovu« bijelu, šumnu brazdu i pritiskali brod svojim divovskim dlanovima. Jak i uporan vjetar uždio tako te bijaše kao da su i nebo i zrak velika naduta jedra, i kao da cio svijet juri nošen pustim vihorom. U jarkoj jutarnjoj rasvjeti nisi vidio sunca: mogao si samo naslućivati da je na onome mjestu odakle se prosipalo obilje britkih mu zraka. Svud unaokolo gorio i plamtio blistav sjaj poput dragulja u kruni babilonskih careva i carica. More odsijevalo kao zlato što se tali, pa ključa i vri, te iz njega biju mlazovi svjetla i vreline.
Ahab dugo stajao sam i šutio kao začaran. Svaki put kad bi nemirni brod pramcem zaronio podno golema vala, svrnuo bi pogled na blistave zrake sunca što se prosipahu sprijeda, a kad bi brod zagnjurio krmom u dubinu, okrenuo bi se i zagledao u žute sunčane trake koje su se prepletale s ravnom brazdom što je ostajala za krmom.
»Ah, ah, lađo moja, zaista si kao Sunčeva kočija na moru! Oj, narodi koji se nalazite ispred moga pramca! Sunce vam donosim svima! U zapreg stanite, valovi! Redajte se jedan za drugim! Gle kako more tjeram i usmjeravam!«
No tad se naglo trgnu, kao da se nečem dosjetio, te sunu naprijed do kormilara i promuklim glasom upita kojim smjerom plovi brod.
- Istok-jugoistok, gosparu - odgovori uplašeni kormilar.
- Lažeš! - grmnu Ahab i udari ga pesnicom. - Put istoka, veliš, u ovaj čas, sa suncem u krmu?
Nato se svi zgranuše i poniknuše, preneraženi, jer začudo nitko nije dotad primijetio što je Ahab taj čas opazio, a možda baš stoga što je bilo isuviše očito i jasno kao na dlanu.
Ahab zaviri u kompasni stalak, a uzdignuta ruka klonu mu niz tijelo tek što je letimice pogledao vjetrulju{479}. Zatetura, te se načas činilo da će pasti. Iza njega stajao Starbuck i gledao. Zaista! Obje su igle pokazivale prema istoku, a »Pequod« je nezaustavno plovio put zapada!
Ali prije nego što se vijest o toj sablasnoj pojavi mogla proširiti među posadom, starac prasnu u grohotan smijeh, promukao i tvrd:
- Znam što se dogodilo! Često tako biva! Oluja je noćas okrenula igle na našem kompasu, Starbuck, i to je sve! Mislim da si već čuo za takve pojave?
- Jesam, ali se to još nikad nije dogodilo na mom brodu, gosparu! - odvrati časnik, sav blijed i prestravljen.
Ovom prilikom treba reći da su se takve pojave događale više nego jedanput na brodovima za žestoka nevremena na otvorenu moru. Magnetizam kompasnih igala, kao što svi znate, identičan je s elektricitetom kojim je nabijen zrak za oluje, pa takve pojave nisu nikakvo čudo. Kad gromovi dobro prodrmaju kakav brod, te je snast oštećena i poneki križevi pokidani, onda se često pokvare i kompasne igle, pa izgube svoju magnetsku snagu i ne vrijede više od pletaćih igala kakve starice. No kompasna igla koja je tako oštećena zauvijek gubi svoja magnetska svojsrva. Kad se pokvari igla na busoli, onda i sve ostale igle koje se nalaze na brodu postaju bezvrijedne, gdje god se nalazile, pa bile usađene i na dnu broda, na samome pasmu.
Starac je zamišljeno stajao pred kompasom i promatrao preokrenute igle. Zatim ispruži ruku i odmjeri točan položaj Sunca, pa kad se uvjerio da su se igle zaista iskrenule, gromkim glasom izda sve potrebne zapovijedi kako da se usmjeri brod. Ponovno su praćali križeve, i »Pequod« opet sjeknu pučinu svojim neustrašivim pramcem, boreći se s onim vjetrom o kojem su mornari dojako mislili da im je saveznik.
Starbuck nije odavao što je mislio o svemu tome, nego je mirno i sabrano izdavao potrebne zapovijedi, dok su i Stubb i Flask, koji kanda u tom času bijahu donekle istog mišljenja kao i on, pristajali na sve, bez ijedne riječi prigovora. Mornari, od kojih su neki prigušenim glasom rogoborili, plašili se više Ahaba negoli svoje kobne sudbine. No na poganske harpunaše sve to nije imalo nikakva utjecaja; bijahu ravnodušni, kao što su i dosele u sličnim prilikama ostajali sasvim mirni. Ukoliko je uopće na njih nešto djelovalo, onda je to bila samo magnetska sila Ahabova nepokolebljivog srca; ta je prožimala čitavo im biće.
Neko se vrijeme Ahab šetao po palubi, zanesen svojim mislima i sanjama. No kad mu se slučajno omače koštana noga, spazi razmrskane bakrene djevi svoga kvadranta kojim je jučer tresnuo o pod.
»O, kukavče, bijedna slabotinjo, hvalisavi promatraču neba! O, vajni peljaru svemoćnog Sunca! Jučer sam te razbio i slomio, a danas umalo što kompas nije mene uništio! Da, da, ali je Ahab još uvijek gospodar nad magnetom!«
- Starbuck, daj mi koplje bez drška, čekić i najmanju jedrarsku iglu! Samo brzo!
Možda je to što je sada namjeravao učiniti dolazilo iz pobude da ponovno ohrabri svoje ljude, pokazujući im svoju spretnost i domišljatost, svoju nadmoćnost nad povampirenom kompasnom iglom. No starac je u isto vrijeme vrlo dobro znao da se u krajnjoj nuždi može, doduše, broditi s pomoću kompasa s preokrenutom iglom, ali da je takvo kormilarenje nespretno i teško, i da je u isti mah trebalo misliti i na praznovjerne mornare, kojima se ta čudna pojava pričinjala kao neko zlokobno znamenje.
- Ljudi! - oslovi mirno i sabrano svoje mornare kad mu je časnik donio što je tražio. - Junaci moji, gromovi su poremetili Ahabovu iglu, ali od tog komada čelika Ahab može načiniti novu iglu, koja će biti isto tako dobra kao i svaka druga!
Mornari se u čudu i zbunjeni zgledali kad su čuli te riječi. Pokorno su i sa strahopoštovanjem ustupali i čekali na magije i čarolije koje bi se sad mogle dogoditi. Ali Starbuck okrenu glavu na drugu stranu.
Ahab jednim udarcem čekića odlupi čelični vrh koplja, koje dade božmanu da mu ga pridrži okomito a da željezo pritom ne dodirne poda. Pošto je nekoliko puta udario po vrhu željezne šipke, stavi na nju otupljenu iglu i dvaput-triput kucnu po njoj nježnije, dok je časnik svejednako držao to željezo u istom pravcu. Nato nekoliko puta čudno pokrenu rukom, a bilo bi teško reći je li to trebalo radi samog magnetiziranja ili je tom kretnjom htio još jače djelovati na uznemirene mornare. Najposlije zatraži malo jedrenca{480}, ode do kompasnog stalka, izvadi obje pokvarene igle te objesi jedrarsku iglu u horizontalan položaj nad jednom od dviju vjetrulja. Isprva se čelična igla okretala u krugu, trzajući i podrhtavajući na vršcima, no naposljetku se smiri i ustali. I tada Ahab, koji je samo čekao na taj trenutak, odstupi od kompasa, pa ispruženom rukom pokaza na nj i uskliknu:
- A sad se sami uvjerite da Ahab može načiniti svoj vlastiti magnet! Sunce stoji na istoku, a kompas to i potvrđuje!
Jedan se za drugim prikuči i zaviri, jer su svi bili tako priprosti i neuki te se na svoje oči morali uvjeriti da je zbilja tako. I jedan za drugim opet se odšuljaše.
Ahabu u očima odsijevao prezir i plamtjela pobjednička svijest. Mogli ste tada vidjeti starca u svoj njegovoj sudbonosnoj gordosti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 2:48 pm





125. LOG I MRLIN



Dok je »Pequod« hitao u susret svojoj kobi na tome svom dugotrajnom putovanju, rijetko je kad bio u upotrebi log i mrlin. Pouzdavajući se u neke druge sprave po kojima se određuje položaj broda, neki trgovački brodovi, i mnoge kitarke, pogotovu za krstarenja, sasvim zanemaruju da kadikad bace log, premda u isto vrijeme, i to iz pukog običaja, bilježe na pločici smjer i prosječnu brzinu. Tako je bilo i na »Pequodu«. Drveni mosur s namotanim mrlinom i za nj pričvršćeni log visjeli su dugo netaknuti, na nutarnjoj strani ograde na krmi. More i kiša močili tu spravu, sušio ju vjetar i sunce, svi se elementi ujedinili da oštete tu napravu što je ondje visjela nepotrebna i nikome od koristi. Ali nekoliko sati nakon nezgode s magnetskom iglom, Ahabu se prohtje, kad mu pogled slučajno pade na onaj drveni mosur, da se njime posluži, jer se sjetio da kvadranta više nema i da se zakleo kako će se pri određivanju položaja i brzine broda služiti samo još logom i mrlinom. Brod se uporno propinjao, a po krmi valovi bučno zapljuskivali.
- Ej, vi na pramcu! Da bacimo log!
Priđu dva mornara: zlatokosi urođenik s Tahitija i sijedi otočanin s Mana.
- Jedan od vas neka uzme mosur! Bacit ću log!
Pođoše sve do nakraj krme, u zavjetrinu, gdje je paluba pod silinom vjetra i valova duboko zaranjala u šumavku bijesno zadihane pučine.
Čovjek s Mana dohvati mosur, visoko ga izdigne, držeći ga za obje ručke osovine oko koje je mrlin bio namotan s obješenim trokutastim logom, i tako dočeka Ahaba.
Ahab je stajao pred njim i odmotavao tridesetak-četrdesetak zavoja mrlina, da bi od toga načinio klupko koje će najprije baciti u more, kadno se čovjek s Mana osmjeli i prozbori, sve gledajući pomno i njega i mrlin:
- Gosparu, mrlin samo što nije pukao, ne vjerujem da će izdržati, napol je truo od kiše i sunca.
- Nemaj straha, izdržat će! I tebe su kiše sapirale i vrućine žegle, stari moj gosparu, pa eto te još živa i zdrava! Držiš se! Ili, bolje reći, ne držiš ti sebe, već život tebe drži!
- Držim mosur, gosparu! Vaša volja, kapetane! Uz ovu moju sijedu kosu nije se vrijedno prepirati, osobito s višim od sebe, koji neće nikada da popusti.
- Što reče? Gle, gle, ti kao da si neki skrpljeni profesor na granitnom Koledžu Kraljice Prirode, samo što si odviše poslušan. A gdje si rođen?
- Na malom stjenovitom otoku Manu, gosparu.
- Divno! Tako si zahvatio čitav svijet.
- Ne znam što mislite, gosparu, ali sam odande rodom.
- Na otoku Manu, je li? Dobro je, u redu. Čovjek s Mana{481}, rođen na Manu, nekoć samostalnu otoku, a sada raseljen, daleko od Mana, što ga je prevario, tko?{482} Diži mosur! Sve glave koje zapitkuju najposlije udaraju o crni bešćutni zid. Diži! Tako.
Baciše log u more; mrlin se brzo odmatao, opružio se i zategnuo, a u isti se čas mosur počeo brzo okretati. I tako su valovi potezali log, a od jakih se trzaja mrlina stari mornar čudnovato njihao.
- Drži čvrsto!
Štroc! I napeti mrlin popusti i poče se u kolutima sukati po podnicama palube, jer se otkinuo log koji ga je povlačio.
- Razbio sam kvadrant, grom mi preokrenuo igle na kompasu, a sada mi mahnito more odnese log! Ali Ahab može sve naknaditi i popraviti. Povuci mrlin, Tahitanče, a ti čovječe s otoka Mana, namotaj ga na mosur! I pobrinite se da vam tesar načini novi log, a vi nadostavite mrlin! Na posao!
- Eto, ode starac kao da se ništa nije dogodilo. A meni je kao da je kugla Zemljina odletjela sa svoje osovine. Vuci, vuci, Tahitanče! Uvuci mrlin! Odletio mrlin u more čitav, zazujao kao da je strijela proletjela, a sad se vraća prekinut, polako se izvlači! Ej, što je, Pipe? Jesi li to došao da nam pomogneš?
- Pip? Koga vi to zovete Pip? Pip je davno skočio s lovačkog čamca u more! Pipa nema, nestalo ga! Ej, ribari, da vidim niste li ga vi možda upecali! Teško vučete taj mrlin, čini mi se da poteže. Gurni ga, Tahitanče! Gurni ga, ne treba nam ovdje kukavaca! Oho! Eno ondje upravo ruka proviruje iz mora! Sjekiru amo, sjekiru! Odsijecite mu ruku! Ne primamo ovdje nikakvih kukavaca! Gosparu, gosparu, kapetane Ahabe! Pip pokušava uspeti se u naš čamac!
- Miruj, lupežu ludi! - poviknu čovjek s Mana i zgrabi ga za ruku. - Gubi se s kosara!
- Uvijek veća budala psuje manju! - smrsi Ahab i stupi bliže. - Ne diraj mi svetinjaka! Što reče, dječače, gdje je Pip?
- Na krmi, gosparu, na krmi! Pogledajte, eno tamo!
- A tko si ti, dječače? Ne vidim svog odraza u praznim zjenama tvojih očiju! O, Gospode, koji stvori čovjeka kroz čije se oči, kao kroza sito, prosijava besmrtna duša! Tko si ti, dječače?
- Ja sam brodski zvonar i objavljivač! Bim, bam, bum! Pip! Pip! Pip! Sto funti nagrade onom tko pronađe Pipa! Visina: pet stopa! Izgled: kukavički! Po tome ćete ga najbolje prepoznati! Bim, bam, bum! Tko je vidio Pipa, sinju kukavicu?
- Nad visinama vječnog snijega i leda nema toplih srdaca! O, nebesa, hladna i gorda, svrnite pogledom dolje. Stvoriste to dijete, jadno i nevoljno, a onda ga napustiste, vi, razuzdani tvorci! Ovamote, dječače, odsad neka Ahabova kajita bude Pipov dom, sve do Ahabove smrti! U srce me diraš, o, dječače, i strune naših srdaca prepleću se živo i neraskidivo! Hajde, siđimo!
- Što je to? To je baršun kućkove kože - reče dječak, gledajući pomno i opipavajući Ahabovu ruku. - O, da je jadni Pip prije osjetio takvu mekoću, možda se nikad ne bi izgubio. To je meko i čvrsto u isti mah, kao potpora za slabašne i nevoljne! O, gosparu, zovnite Pertha da stali i skuje te dvije ruke, crnu i bijelu, jer ja je nikad neću više ispustiti.
- O, dječače, ni ja ne puštam više tvoju ruku! Pustio bih je samo u času kad bi prijetila opasnost da te povučem u bezdan koji je strašniji nego što je ovaj naš život na ovom svijetu! Pođimo u moju kajitu. Pogledajte, vi, koji vjerujete u savršenu dobrotu Božju, pogledajte izopačenost i zloću ljudsku! Pogledajte kako sveznajući bogovi zaboravljaju na čovjeka patnika, i kako je čovjek, premda je lud i ne zna što čini. ipak prožet blagim osjećajima ljubavi i zahvalnosti! Hajdemo! Ponosim se više što držim tvoju malu crnu ruku nego da sam stegnuo desnicu kakva cara!
- Evo, idu dva luđaka! - promrmlja čovjek s Mana. - Jedan lud od puste siline, drugi sulud od puste slabosti! Ali evo kraja istrula mrlina, napio se mora, cijedi se i kaplje! Da ga nadostavim, je li? Mnim, najbolje će biti da uzmemo novi mrlin! Govorit ću o tome s gosparom Stubbom!




126. PLOVAK ZA SPAŠAVANJE



»Pequod« usmjerio na jugoistok, ravnajući se po Ahabovoj magnetskoj igli, dok su napredovanje mjerili samo po logu i mrlinu. Jedrili su put ekvatora. Dugo su plovili pustim vodama ne otkrivajući nikakva broda na vidiku, a uskoro ih zahvatiše i pasatni vjetrovi, te je brod klizio po jednolično blagim valovima. Sve je to stvaralo neku čudnu tišinu što je nagoviještala događaje pune strave i očaja.
Kad se brod najposlije približavao, da tako kažem, području ekvatorijalnih lovišta, sred duboke pomrčine koja prethodi praskozorju, i kad je upravo prolazio porod gomilice pećinastih otoka, mornari koji su s Flaskom na čelu čuvali stražu začuše neko sablasno zapomaganje, tako jezivo i natprirodno kao prigušeni krikovi i samrtni hropci sve one iz grobova poustajale nevine dječice koju je kralj Herod{483} dao pomoriti. Svi se prenuše i trgnuše iz svoga snatrenja i časom ostadoše kao prikovani na mjestu gdje je tko stajao, sjedio ili se naslanjao: osluškivahu kao skamenjeni, nalik na onaj brončani kip rimskog sužnja, dok je jauk trajao. Mornari, kršteni i uljuđeni, rekoše da su to sirene{484}, te su drhtali od straha, dok poganski harpunaši ostadoše sasvim mirni. No čovjek s Mana, čijim se sjedinama vjetrić poigravao, najstariji pomorac u toj družini, izjavi da su ti jezivi glasovi, koje su čuli, očajni povici ljudi koji su tog časa našli smrt u morskim valovima.
Ahab, koji je za to vrijeme ležao dolje u svojoj visaljki, saznao je za to u osvit dana, kad se popeo na palubu: Flask mu je tad sve ispričao i natuknuo da sve to nije bez vraga. Ahab se hladno nasmija i objasni tu pojavu.
Između onih grebena kraj kojih je brod prošao nalazila se skloništa velikih čopora tuljana. Neki mladi tuljani koji su izgubili svoje majke, ili majke koje su izgubile svoje mlade, zacijelo su izronili negdje blizu broda, te nas pratili, izvijajući svoje očajne krikove koji tako sablasno podsjećaju na očajno stenjanje i zapomaganje ljudskih bića. A to je još više uzbudilo neke mornare, jer je većina bila praznovjerna i prožeta nekim naročitim osjećajem prema tuljanima, koji ne samo što se, u nevolji, glasaju čudnim glasovima, nalik na ljudski vrisak, nego i po svojim okruglim glavama i izrazom lica podsjećaju na čovjeka, pogotovu u času kad se nenadano pomole iz vode s jedne i druge strane broda. U nekim prilikama, na moru, mornari su se već često prevarili, smatrajući tuljane ljudima.
No crne su se slutnje mornara ispunile toga jutra kad je zao udes snašao jednog između njihovih drugova. Tek što je sunce granulo, taj je mornar skočio sa svoje visaljke da zamijeni stražara u košu, pa se odmah popeo na prveni jarbol! Je li bio još sanjiv - jer mornari se često penju na jarbole ne istreptavši još san iz očiju - ne bih mogao reći, ali bilo kako mu drago, tek što je stao na košnu ploču, kadno se razliježe vrisak - vrisak i potom buć i pljus! Kad mornari pogledaše gore, nekakav fantom sunu zrakom, a kad svrnuše oči dolje, gomila se mjehurića rasprska u malenu krugu i bijeli se klobuci pokazaše na modroj pučini.
Odmah su bacili u more bovu za spašavanje - nekakvu duguljastu bačvu - koja je uvijek visjela s krme, te je trebalo samo pritisnuti na vješto načinjenu oprugu. No iz vode se ne diže ničija ruka da dohvati bovu. Sunce je već sasvim rasušilo to drvo, dužice na bačvi rasklimane i napukle, šupljina se polako punila morem, suho drvo žedno upijalo vodu. I ta željeznim obručima okovana bova poče naglo tonuti, pođe za mornarom, da mu se na morskome dnu nađe kao posljednje tvrdo uzglavlje.
I tako je morski bezdan progutao prvog čovjeka s »Pequoda« koji je nastojao s visine jarbola ugledati Bijelog kita u njegovu prebivalištu. No u tom trenutku malo tko bi samo i pomislio na takvu slučajnost. Ta se nesreća nije kosnula mornara kao loš predznak, jer je nisu smatrali nekim zlosretnim znamenjem onoga što će tek doći, nego samo ispunjenjem zla koje su im oni zloguki glasi u cik zore navijestili. Rekoše da sada znaju što su im oni strašni krikovi najavljivali prije svanuća. A starina s otoka Mana i opet potrese glavom.
Valjalo je sada nadomjestiti izgubljeni plovak za spašavanje, i Starbuck primi naredbu da učini sve što je potrebno. Ali kako nisu mogli naći nijedne dovoljno lagane bačve, a svi bili tako uzbuđeni, jer se primicao odlučni čas, te prianjali samo uz one poslove koji su se izravno ticali samog lova, krma bi zacijelo ostala bez novog plovka da nije bilo Queequega, koji im je nešto natucao o svome lijesu.
- Lijes kao plovak za spašavanje? - kliknu Starbuck i trže se.
- Čudno, prilično čudno, rekao bih! - javi se i Stubb.
- Moglo bi nam dobro poslužiti! - dočeka Flask. - Naš bi ga tesar lako mogao preurediti.
- Nema druge, donesi ga na palubu! - reče Starbuck poslije melankolične stanke. - Ej, tesaru, prepravi ga! A što si razrogačio oči? Prepravi lijes! Zar ne razumiješ što ti govorim? Prepravi ga!
- I pokrov da zabijem, gosparu? - I zamahnu rukom kao da mu je čekić u ruci i kao da zakucava čavle.
- Dakako!
- I da zašuperim šupljine, gosparu? - I mahnu rukom kao da šuperilom zatiskuje pukotine.
- Dakako!
- I da ga osmolim, gosparu? - I ruka mu pođe zrakom kao da drži tiganj s paklinom.
- Odlazi! Što si sad uzeo nabrajati! Od mrtvačke škrinje načini plovak za spašavanje, to, i ništa više! Stubbe, Flask, za mnom na pramac!
Tesar odlazi ljut. U cijelosti podnosi posao, ali se ne pomiruje u pojedinostima, te u sebi govori:
»Baš mi se nikako ne mili taj posao. Kapetanu Ahabu izdjelao sam nogu, i on njome hoda, gospodstveno ko pravi gospar, a onda sam Queequegu istesao škrinju za put u vječnost, ali on ni da legne, a kamoli da umre! Sav moj trud s tim lijepim lijesom baš ni za što! A sad od lijesa da im načinim plovak za spašavanje! To ti je kao da prekrajaš stari kaput! Ne volim takvo krparenje, nikako. Nije to dostojno čovjeka kao što sam ja! Takav je krpež za djetiće kakva kotlokrpe. Drugo su oni, a drugo smo mi! Meni se mile samo djevičanski čisti i matematički jasni poslovi, koji počnu s početka, posrijedi im sredina, a s kraja svršetak! Nisam ja krpo opančar, čija se rabota završava u sredini, a počinje s kraja. To su stare babe navikle da se bave krparenjem! Gospode, kako li samo sve babe luduju za kotlokrpama! Poznavao sam babu od šezdeset i pet i više koja je pobjegla s nekim mladim ćelavcem, ali, zna se, bio je kotlokrpa! I stoga, kad sam živio na kopnu, u Vineyardu, mrzilo me raditi za babe-udovice, jer moglo je jednoj od njih prhnuti u glavu da sa mnom pobjegne. Ali sada nema više bijelih ženskih kapica! Oko mene sve sami bijeli klobuci pjenušavih valova! A sad da vidimo! Treba zakucati pokrov, osmoliti pukotine, pa namazati katranom i objesiti o krmu! Da su taj posao dali kakvu praznovjernom starkelji-tesaru, eh, taj bi radije pristao da ga objese o jarbol nego što bi pristao na takav posao! No ja se ne bojim, jer sam od čvrste građe, od kvrgave živoline s Aroostooka!{485} Lijes na krmi! Zakuskuniti brod mrtvačkom škrinjom i tako ploviti! Pa dobro, može i tako. Mi tesari i stolari izrađujemo i bračne postelje i kartaške stolove, isto tako dobro kao i lijesove i mrtvačka kola. Radimo za mjesečnu plaću, po komadu ili po pogodbi, te ne pitamo zašto ovako, a ne onako, ukoliko nije kakav trpež ili krpež, jer za takvu rabotu ne marimo, te se nje i ne prihvaćamo, ako je ikako moguće! A sad na posao s voljom i s ljubavlju! Ta je bova za mene i za ... da vidimo koliko nas ima! Ni sam više ne znam! Svejedno! Pričvrsti t ću trideset užeta, svako od tri stope, na sve četir strane toga lijesa! Pa kad nam korab jednog dana pođe na dno, eh, lude li onda strke kad se trideset momaka počne tući i otimati za taj jedan lijes! Bit će gužve kakva se ne vidi svakog dana! Amote, čekiću, šuperilo, amo, paklino i katrane crni! Da dokončamo posao!«


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 2:48 pm




127. NA PALUBI



(Lijes je postavljen na dva sanduka za konope, između stružnice i grotla. Tesar šuperi pukotine i čupa prstoveti kučine iz klupka koje drži u njedrima. Ahab se polagano penje iz kajite na palubu, a čuje kako Pip ide za njim.)


- Vrati se, dječače, eto me odmah natrag! Odlazi! Ni ova mi ruka nije tako u skladu s mojim raspoloženjem kao taj dječak. Gle, gle, pa to je kao srednja lađa u crkvi! Što se tu zbiva?
- Bova za spašavanje, gosparu. Dobio sam nalog od gospara Starbucka. O, pripazite, gosparu! Bukaporta je otvorena.
- Hvala, čovječe! Pred tvojim lijesom razjapila se grobnica!
- Gosparu? Mislite li to na bukaportu? Da, da, u pravu ste, baš kao grobnica!
- Nisi li ti tvorac nogu? Pogledaj nije li ovaj badrljak iz tvoje radionice?
- Jest, gosparu! A drže li spone još dobro?
- Pa, prilično! No ti kao da si u isti mah i pogrebnik?
- Eto, napravio sam ovo da bude lijes za Queequega, a sada mi narediše da od lijesa načinim nešto drugo!
- A reci ti meni nisi li ti pusti lupež bezvjerac koji svuda gura svoj nos, zabadalo koje jednog dana pravi umjetne noge, drugog dana lijes za tu nogu, a trećeg dana od toga lijesa izrađuje bovu za spašavanje? Ti se, poput bogova, ne držiš nikakvih načela, i u sve se pačaš i sve izrađuješ.
- Ali bez ikakvih zlih namjera, gosparu: radim da nešto uradim.
- Da, da, baš kao bogovi! Nego čuj, zar nikad ne pjevaš kad izrađuješ lijes? Titani{486} su svejednako pjevušili bušeći kratere za svoje vulkane, a i grobari u drami pjevuše držeći lopatu u ruci.{487} A ti, zar, nikad?
- Pjevam li, gosparu? Pa meni baš i nije do pjesme, a grobar mora pjevati stoga što mu lopata ne odzvanja svirkom, gosparu! A pod mojim maljem bruji, pjev odzvanja, posluhnite samo!
- To je stoga što je pokrov kao glasnjača na guslama, pa odzvanja, a sve odzvanja što je šuplje! Pa ipak, tesaru, kad u lijesu leži mrtvac, i onda odzvanja! Jesi li ikad prihvatio nosila kad su lijes unosili u groblje, pa čuo kako je zveknulo kad bi lijes slučajno udario u vrata?
- Vjere mi, gosparu, ja ...
- Vjera? Što je to?
- Pa, vjere mi, to je, onako, kako da kažem, samo uzrečica, i ništa više, gosparu!
- Hm, hm, nastavi!
- Htjedoh samo reći da ...
- Jesi li ti dudov svilac, što li, da vlastitim nitima pređeš i tkaš mrtvački pokrov? Pogledaj svoja njedra! Hajde na posao da što prije završiš, da ne gledam više tu mrtvačnicu!

(Tesar, za sebe.)


»Gle odlazi na kasar. Samo što se iznenada pojavi, i već ga nema! Baš kao i nevrijeme u tropskim vodama. Rekoše mi da ekvator prolazi po sredini otoka Albemarle{488}, u skupini otočja Galapagos. Čini mi se, starče, da i tebe siječe ekvator, ravno po sredini! Uvijek si na ekvatoru, plamtiš i raspaljuješ druge! Opet gleda ovamo! Hajde, kučino, da završimo brzo svoj posao, a ti, čekiću, kuckaj i udaraj! Tako, hitro i vješto! Kao stari glazbenik koji vješto kucka po cimbalu!«

(Ahab, za sebe.)


»Čudne li slike, čudna li glasa! Eh, stara žuna kucka i totrče po šupljem drvetu! Sad bih mogao zavidjeti i slijepcu i gluhaku! Gle, lijes je položen na dva bubnja koja su puna konopa. Opasan je šaljivac taj stari. Tak-tak. Tako se taču i tako izbijaju časovi ljudskog žića! O, kako li su nestvarne stvari materije! Stvarne su zapravo samo misli, kojih ne možeš odmjeriti! Evo, tu pred mojim očima nalazi se strašni simbol okrutne smrti, a sa dva-tri udarca čekićem pretvorit će se u znamenje spasa i posljednje nade onih kojima se život nalazi u smrtnoj opasnosti! Bova za spašavanje, načinjena od lijesa! Možemo li još dalje izvoditi tu misao? Može li biti da je lijes u nekom duhovnom smislu naposljetku samo nekakav čuvar besmrtnosti? O tome mi valja još razmisliti! Ali ne! Već sam tako duboko zagazio u mrak s ove strane zemlje te mi se ona druga, po našoj teoriji svijetla strana, sada pričinja kao neka neizvjesna polutama! Ej, tesaru, zar to prokleto lupanje i nabijanje neće nikad prestati? Idem pod palubu, ali kad se vratim, da nisam vidio ništa više od te mrtvačke rabote! A sada, Pipe, sad ćemo se o svemu porazgovoriti! Ti me braniš tako mudrim besjedama i mislima! Ti kao da iz neznanih svjetova crpeš mudrosti i znanja.«




128. »PEQUODOV« SUSRET S »RAHELOM«



Sutradan ugledaše velik brod »Rahelu«, koji je plovio ravno prema »Pequodu« i kojem svi križevi bijahu načičkani mornarima. »Pequod« je sve to vrijeme brzo sukao naprijed. No kad je strani brod na svojim napuhanim jedrima došao bliže, ponosna jedra mahom splasnuše kao izdušeni mjehuri zapjenjene vode, i sav život na brodu učas zamrije.
- Zle vijesti! Brod nam nosi zle vijesti! - progunđa starac s otoka Mana. No prije nego što se kapetan stranog broda, stojeći u svom čamcu, s doglasalom u ruci, mogao javiti, začu se Ahabov glas:
- Jesi li vidio Bijelog kita?
- Jesam, jučer! A jeste li vi našli kakav zalutali čamac?
Ahab je jedva mogao utoliti svoje radosno uzbuđenje kad je niječno odgovorio na to neočekivano pitanje. I čas zatim sigurno bi pošao na taj brod da strani kapetan nije zaustavio svoj i odmah se spustio niz jakovljicu. Nekoliko snažnih zamaha veslima, i čaklja se zakvači za kariku sidrenog lanca, te kapetan skoči na palubu. Ahab je u njemu odmah prepoznao znanca iz Nantucketa, ali ipak ne bijaše nikakva prigodnog pozdravljanja.
- A gdje je bio? Nije ubijen! Nije ubijen! - povika Ahab prilazeći. - Kazuj kako je bilo!
Iz pričanja se razabralo da se sve zbilo u kasne popodnevne sate prošloga dana, kad su tri lovačka čamca sa stranoga broda nabasala na čitavo jato kitova; čamci se otisli u potjeru i tako odmakli četiri-pet milja od broda. I dok se u privjetrini nastavljala ljuta hajka, iznenada se iz modre vode pomolila bijela grbina i glavurda Moby Dicka, i to malo dalje u zavjetrini. Nato se s broda otisnu i četvrti, pričuvni čamac u more, da i taj pođe u potjeru. Poslije kratke ali oštre hajke u privjetrini (taj četvrti čamac bijaše najbrži) činilo se da je ta posada najposlije uspjela harpunirati bijelu grdosiju, ukoliko se stražar na jarbolu, koji je poslije o tom pričao, nije prevario. Na velikoj je udaljenosti vidio kako se čamac smanjuje do crne točke, i kako je zatim šiknuo uvis bijeli mlaz vode; nakon toga nije vidio ništa više, pa su po tome zaključili da je ranjeni kit, zajedno sa svojim progoniteljima, koji su harpunskim mrlinom bili vezani uza nj, pobjegao u nepoznatom pravcu, kako se to češće događa. Među kitolovcima zavladala uznemirenost, ali nipošto uzbuna i zabrinutost, barem ne tada. Na brodu izvjesili znakove da se čamac vrati, a onda se spustila noć. Bilo je prijeko potrebno da brod prihvati ostala tri čamca, daleko u privjetrini, prije nego što krene u potragu za četvrtim, u posve suprotnom smjeru. I tako je taj čamac sve do ponoći bio prepušten svojoj sudbini, a brod se još više udaljio od njega. Kad je posada ostalih triju čamaca napokon sretno stigla na palubu, razapeli su sva jedra, razapeli i najmanje prsno jedro i sve prečke, i brod je zajedrio za izgubljenim čamcem. U topionici zapalili veliku vatru da bi brodolomcima poslužila kao svjetionik, a polovina posade uspela se na križeve i pripone te upirala oči u tamnu pučinu. Kad je brod stigao do mjesta gdje su mislili da su posljednji put vidjeli brodicu, brod je stao, te su spušteni svi čamci, da prokrstare pučinom. Nakon bezuspješna traganja brod krenuo dalje, pa se onda ponovno zaustavio, te su i opet spustili čamce u more, i tako se nastavljalo sve dok nije svanulo, ali izgubljenom čamcu ne bijaše traga.
Tek što je sirani kapetan ispričao tu nesreću, odmah im priopći zašto je došao na njihov brod. Htio je da i »Pequod« sudjeluje u toj potrazi, da na udaljenosti od četiri do pet milja plovi naporedo s »Rahelom« i da tako ujedinjenim snagama pretraže pučinu.
- Okladio bih se - došapnu Stubb Flasku - da se u onom izgubljenom čamcu nalazi čeljade koje je navuklo na se kapetanov najbolji paradni kaput, možda čak i sa satom u džepu, jer čovjeku je, kako se vidi, baš mnogo stalo do toga da ga pronađe! Tko je ikad čuo da dva milosrdna broda pođu u potragu za izgubljenim čamcem, i to sada kad je lov u jeku! Pogledaj samo, Flask, kako li je blijed, pogružen i oronuo! Ne, ne, taj čovjek ne traži ni kaputa, ni sata, već ...
- Sin moj, moj rođeni sin, nalazi se među njima! Ako Boga znate, molim vas, Bogom vas kunem i zaklinjem - vapio je strani kapetan svoju usrdnu molbu, ali je Ahab šutio, krut i hladan kao led. - Dopustite mi da na četrdeset i osam sati unajmim vaš brod, platit ću vam, dobro ću vam platiti, ako nema druge, samo na četrdeset i osam sati, samo na to kratko vrijeme! Morate, morate, oh, vi to morate učiniti, i vi ćete to učiniti!
- Njegov sin! - usklikne Stubb. - O, sina je izgubio! Zaboravi što rekoh o jaketi i satu! A što veli Ahab? Moramo spasiti tog dječaka!
- Noćas se utopio, zajedno sa svima ostalima - javi se stari mornar s otoka Mana. koji je stajao iza njih. - Čuo sam, baš kao što ste svi čuli, kako su strašno zavijali duhovi tih utopljenika!
Kako se domala pokazalo, bila je nesreća »Rahele« u početku još i tužnija: ne samo da se među izgubljenom posadom onog čamca nalazio jedan od kapetanovih sinova, nego se u jednoj od drugih brodica što ih tmurne zgode lova bijahu udaljile od broda, u isto vrijeme nalazio i njegov drugi sin, i tako se nesretni otac neko vrijeme kolebao u najstrašnijoj dvoumici. U tom je odsudnom času prvi časnik presjekao čvor i odlučio onako kako je običaj kod kitolovaca u takvim prilikama: kad je više raspršenih čamaca u opasnosti, valja spasiti najprije većinu. Kapetan je s nepoznata razloga, koji valja tražiti u njegovoj naravi, prešutio sve to, pa ga je tek Ahabova ledena šutnja natjerala da spomene onoga dječaka koga još uvijek nisu našli. Taj je mali bio još pravo dijete od dvanaest godina. Njegov ga je otac, kao ozbiljan i hrabar Nantucketanac staroga kova, u svojoj prevelikoj roditeljskoj ljubavi, htio još zarana upoznati sa svim opasnostima i ljepotama toga zvanja kojemu su on i svi njegovi od davnine pripadali. I zaista se često događa da nantucketanski kapetani šalju svoje mlađahne sinove u svijet na putovanje od tri-četiri godine, a pod zapovjedništvom kojega drugog kapetana, jer žele da na prve dojmove i prva iskustva što će ih steći njihovi sinovi, budući kitolovci, ne bi štetno utjecala prirodna ali tu suvišna očinska pristranost niti pak pretjerana briga ili strah.
Stranac se sveudilj trudio da skloni i umekša Ahaba, ali je ovaj ostajao tvrd i uporan kao nakovanj na koji pada udar za udarom a da se pritom i ne zaljulja i ne pomakne s mjesta.
- Neću otići sve dok mi ne obećate da ćete mi pomoći! - reče stranac. - Učinite ono što biste htjeli da i ja učinim vama u sličnoj prilici. Jer i vi imate sina, kapetane Ahab, premda je još nejako dijete pod majčinim okriljem, dijete koje slatko sanja kraj toplog ognjišta, vaša nada i utjeha pod stare dane! Da, da, već vidim, smekšali ste se i pristajete! Potrčite, ljudi, da praćate!
- Natrag! - kriknu Ahab. - Ni jedne praće da niste dotakli! - A onda nadoda, naglašujući svaku riječ: — Kapetane Gardiner, ne pristajem! Ionako sam već previše vremena izgubio zbog vas! Ostajte zbogom! Bog vam pomogao, a meni neka oprosti, ali ja moram dalje! Starbuck! Pogledajte na kompasni sat! Za tri minute da nema više stranca na brodu! Na jedra! Istim smjerom!
Okrenu lice i naglo siđe u svoju kajitu, ne mareći više za kapetana, koji je kao ukopan stajao na mjestu i zurio za njim očajna pogleda, ne shvaćajući zašto je Ahab tako bez objašnjenja odbio njegovu usrdnu molbu. No onda se Gardiner trže i bez riječi pohita prema ogradi, te skoči, ili, bolje reći, sruši se u svoj čamac i domalo se vrati na svoj brod.
Dva broda raskrstiše svoje brazde. Još se dugo vidio strani brod kako bordiža, brodeći za svakom crnom mrljom koja bi se pojavila na pučini. Praćao je križeve čas na jednu, čas na drugu stranu, izdizao se sad navrh vala, sad opet tonuo, a neprestano mu jarboli bili načičkani mornarima, kao tri visoka trešnjeva stabla, na kojima, u krošnjama, dječaci beru zrele plodove.
Ali po onom kako se brod ovda-onda okretao i zastajkivao na svome tužnom putu, razabiralo se kako je ta lađa, sva uplakana od morske pjene, još svejednako bez utjehe. Bijaše to Rahela što plače za djecom koje nema.{489}


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 2:48 pm




129. U KAJITI




(Ahab se sprema da iziđe na palubu.

Pip ga hvata za ruku: i on bi s njim.)


- Velim ti, dječače, sad ne možeš s Ahabom. Ali se bliži čas kada te Ahab ne bi želio otjerati od sebe, a ipak bi želio da nisi uza nj. U tebi, jadni dječače, ima nešto što liječi moju boljeticu. Da, da, osjećam to. Slično se sličnim liječi, i u ovoj našoj hajci moja me bolest snaži i krijepi kao najjače zdravlje. Tu dolje zasad ostaj, gdje će te paziti i dvoriti kao da si kapetan glavom. Da, da, dječače, tu ćeš sjediti na mome zavrtnjima učvršćenom sjedalu, te ćeš i sam biti zavrtanj u njemu.
- Ne, ne, nipošto! U vas tijelo nije cjelovito, gosparu, pa pustite da vam ja, jadan, poslužim umjesto izgubljene noge! Stanite na me, gazite me, gosparu! Ne tražim ništa više, samo da budem dio vas samoga!
- O, usprkos milijunima ništavaca i hulja, zbog ovoga vjerujem u tvrdu vjernost čovjeka, crnca, čovjeka sumanuta! No i za njega se kanda može reći da bol liječi bol, jer zdrava se misô u njemu opet začela i ludost mu odgoni i razbija!
- Rekoše mi, gosparu, kako je Stubb jednom ostavio malog jadnog Pipa, čije se kosti sada na morskom dnu bjelasaju, ma kako mu crna koža nekoć bila! A ja vas nikad neću napustiti kao što je njega, jadnika, napustio Stubb! Ja moram s vama, gosparu!
- Ako budeš još govorio tako, Ahab će se pokolebati. Velim ti, ne možeš sa mnom!
- O, gosparu, gosparu dobri!
- Budeš li tako jadikovao, zadavit ću te! Čuvaj se, jer je i Ahab lud i mahnit! Ti svako malo osluhni, pa ćeš čuti bat moje koštane noge po palubi gdje odzvanja, i znat ćeš da sam tu! A sad idem! Ruku mi daj! Vjeran si, dječače, kao obodnica kruga svome središtu! Tako! Gospod te zauvijek blagoslovio i čuvao! I kada kucne kobni čas, dogodilo se što mu drago, Bog neka te zauvijek spasi!

(Ahab odlazi; Pip stupi korak bliže.)


»Taj čas još tu stajaše, a sad ja na njegovu mjestu stojim, uzduh isti dišem, ali sam. Podnosio bih sad i jadnog Pipa da je tu, ali Pipa nema! Pip! Pip! Bim! bam! bum! Tko je vidio Pipa? Zacijelo je tu gore. Da vidimo mogu li se vrata otvoriti. Što? Ni ključa, ni zasuna, ni prijevornice, a ipak ih ne mogu otvoriti. To mora da je čarolija, jer mi reče da ostanem tu! Da, da, i još reče da je ovo pričvršćeno sjedalo moje. Pa dobro, tu ću sjesti, pred poprečnom gredom krmenicom, baš po sredini broda, sa svom kolumbom i sva tri vita jarbola pred sobom! Tu su ponekad, kako pričaju stari pomorci, sjedili za stolom slavni admirali na svojim crnim ratnim brodovima sa sedamdeset i četiri topa, i primali svoje kapetane i poručnike! Oho! Što je to? Epolete! Epolete! Sve se natiskuju epolete! Neka kruži vrč, Messieurs! Drago mi je što ste došli, napunite čaše, Messieurs! Eh, čudna li osjećaja kad malo crnče kao domaćin prima bijelu gospodu, sve u ruhu stajaćem, izvezenu zlatnim gajtanima! Messieurs, ne vidjeste li nekog Pipa, crnče od pet stopa, po izgledu jadnika i kukavca? Jednom zgodom taj mali skočio s lovačkog čamca! Recite mi jeste li ga gdjegod vidjeli! Niste? No, ne smeta, napunite čaše, da pijemo, ne u zdravlje, već na sramotu svih sinjih kukavica! Neću spominjati nikakvih imena. Stid ih bilo. Stavite po jednu nogu na stol. Neka se stide sve kukavice! Tiho, tiho! Nad glavom čujem bat noge bjelokosne! O, gosparu! Gosparu! Tuga me bije kad hodate nad mojom glavom! Ali tu sam i tu ću ostati, ma brod naletio na greben i ovaj probio podnice, i ostrige mi došle u pohode!«




130. ŠEŠIR



Pošto je Ahab prokrstario već sva lovišta, sada kao da je naposljetku kucnuo čas da svoga ljutog neprijatelja satjera u škripac, da ga ulovi i ubije, sa mnogo više vjerojatnosti, jer se napokon nalazio posve blizu one zemljopisne širine i duljine gdje mu je dušmanin zadao tu njegovu tešku ranu. Sada, pošto je razgovarao s ljudima onog broda koji se dan prije sukobio sa Moby Dickom, i pošto se u razgovoru s mornarima mnogih drugih brodova uvjerio da ta neman demonski ravnodušno uništava svoje progonitelje, bez obzira na to navaljuju li na nju ili ne navaljuju - sad je u očima toga starca sijevala neka vatra u koju je slab čovjek jedva mogao pogledati. Kao što polarna zvijezda u dugim arktičkim noćima, koje traju šest mjeseci, nikad ne crne, već neumitno blista svojim hladnim sjajem, tako je sad sjao i lebdio Ahabov cilj u neprestanoj ponoćnoj tami pred sumornim očima njegovih mornara. Taj je cilj tako ovladao svima te su bili prisiljeni da sve svoje slutnje i sumnje, bojazni i strepnje zatome u dubini svoje duše i ne odaju ni najmanjeg znaka.
U tim danima na koje su budući događaji već bacali svoje zloslutne sjene, u tim danima punim slutnje zamiraše svaka izvještačena ili prirodna radost. Stubb se nije ni trudio da izazove smijeh, kao što ni Starbuck nije više mario da prikrije osmijeh što je lebdio oko njegovih usana. Kao da su se sve radosti i boli, nade i strepnje smljele i satrle u najsitniji prah i prašinu u okovanoj stupi Ahabove željezne duše. Ljudi su poput strojeva nijemo promicali palubom, uvijek svjesni da ih posvuda prate Ahabovi despotski pogledi.
No da ste Ahaba mogli pomno promatrati u časovima potajne iskrenosti, kad je mislio da je sam i da ga prati pogled samo jednog čovjeka, onda biste vidjeli kako te iste oči, kojih se tako plašila čitava posada, zaplašeno poniču pred nedokučivim Parsovim pogledom, ili barem kako taj pogled nekako neobjašnjivo djeluje na Ahaba. Mršavi je Fedallah sada počeo bivati još čudnovatijim, obuzimala ga čudna drhtavica i neočekivano ga prožimala hladna jeza, te su svi u njega pogledali nekako sumnjivo, u nedoumici - ne znajući je li on zaista smrtnik od krvi i mesa, ili je samo drhtava sjena koja lazi po palubi, sjena nekakva nevidljiva tijela. I ta je sjena uvijek bila prisutna. Jer za Fedallaha nikad se nije pouzdano znalo silazi li barem noću pod palubu da se odmori i otpočine. Sate bi i sate stajao tako nepomičan: nikad da se samo i nasloni a kamoli da sjedne, i njegove mrke, iznurene, a ipak žive oči kao da su jasno govorile: »Mi stojimo na straži, bez sna i bez počinka."
A u koje god bi doba dana ili noći mornari došli na palubu, ugledali bi pred sobom Ahaba kako stoji ili u svojoj uobičajenoj bušotini, ili kako ravnomjernim korakom šeta točno određenim pravcem, od glavnog do krmenog jarbola, ili pak sa šeširom namaknutim na oči stoji nasred tambuća, sa zdravom nogom na gornjoj stepenici, kao da će sad zakoračiti na palubu. Stajao je tako sve te dane i noći, nepomično, i ne silazeći u kajitu da prilegne, te mornari nisu nikad znali jesu li mu oči pod onim širokim obodom sklopljene ili pak budno prate kretanje prisutnih. Stoji tako, a sati se toče, ali on ne mari za noćni hlad i vlagu, i kapi rose cijede se s ukrućena šešira i kabanice. Vlagu koja mu se noću upijala u odijelo sasušilo bi na njemu sutradan sunce, i tako je dan na dan i noć na noć provodio na palubi i nije više ni silazio u kajitu: što god bi mu odande trebalo, po to bi nekoga slao onamo.
I jeo je pod vedrim nebom, to jest samo svoja dva obroka: doručak i ručak, a večere ni da okusi. Ni brade nije podrezivao, pa mu je rasla tamna i zamršena, poput iščupana korijenja izvaljena stabla što još vegetira iako je krošnja već uvenula. No premda je sve svoje vrijeme provodio na straži na palubi, a i Pars neprekidno bdio neumoran i tajanstven, ipak ta dvojica nisu kanda nikad među sobom razgovarala, osim nakon dugih stanki, kad je to bilo potrebno s kakva nevažna razloga. Iako se činilo da ih potajno združuje neka moćna čarolija, ipak izvana, posadi punoj poštovanja, bijahu kao dva suprotna i golemom daljinom rastavljena pola. Ukoliko bi po danu i izmijenili nekoliko riječi, po noći bi obojica zanijemjela kao zaliveni, pa ni slovca da prozbore. Stoje sate i sate pod zvjezdanim nebom, u mrtvoj tišini. Ahab u tambuću, Fedallah kod glavnog jarbola, daleko jedan od drugoga, ali ipak piljeći jedan u drugoga, i kao da Ahab u Fedallahu nazire svoju ispruženu sjenu, a Fedallah u Ahabu vidi svoje napušteno tijelo.
No ipak, kako se svakog dana, svakog sata i svakog časa obraćao podčinjenima izdajući im zapovijedi, Ahab u biti bijaše kanda neovisan gospodar, a Fedallah samo njegov rob. Ali uza sve to činilo se da su obojica zapregnuta u isti jaram i da ih naprijed goni neki nevidljivi tiranin, goni njih dvojicu, slabu sjenu i čvrsto tijelo uz koje se sjena prilijepila. Bio taj Pars kakav mu drago, ipak je čitavu okosnicu i rebra činio jaki Ahab.
Tek što bi se prvi blijedi trak zore pojavio, odjeknuo bi Ahabov metalni glas: «Straža na jarbole!« - i po cio dan, sve do smiraja i sumračja, i još dugo poslije, odzvanjao bi taj isti glas kad god bi kormilar udarao u zvono. - »Vidite li što? Motrite oštro! Oštro!«
No tri-četiri dana nakon susreta s tužnom »Rahelom« koja je tražila svoju djecu, i pošto još nigdje nije bio opažen nijedan mlaz, sumanuti starac kao da je posumnjao u vjernost svoje posade, odnosno u najmanju ruku u pouzdanost svih svojih momaka, osim svojih poganskih harpunaša, te je kanda čak sumnjao ne zatvaraju li možda i sami njegovi časnici Stubb i Flask horice svoje oči pred onim za čim on tako žudi. No ako je zaista i sumnjao, ipak nije govorio o tome, premda im je to znao natuknuti svojim držanjem.
- Ja ću prvi ugledati kita! - reče Ahab. - Jest, sam Ahab mora dobiti zlatnik!
I svojim rukama oplete jedan koš burinom{490} i naredi jednome mornaru da se popne na velejarbol i da na vrhu pričvrsti jolaču{491}. Zatim prihvati provučeni teklac s oba kraja. Za jedan kraj pričvrsti košaru, dok je za drugi pripremio klin, da ga pričvrsti o razmu obodnice. I tada, držeći još uvijek jedan kraj užeta u rukama i stojeći kraj klina, preletje očima po svojim ljudima, promotrivši sve jednoga po jednog, i zaustavljajući pogled dugo na Daggoou, Tashtegu i Queequegu, ali izbjegavajući Fedallaha. Zagledavši se s povjerenjem u svoga prvog časnika, reče:
- Dohvati konop, gosparu, u tvoje ga ruke stavljam, Starbuck! - I rekavši to, smjesti se u koš i zapovjedi da ga povuku gore na njegovo sjedište. Starbuck je na kraju osigurao uže i nakon toga ostao uza nj.
Tako je Ahab, držeći se jednom rukom vršnog nastavka{492}, gledao u daljinu, milje i milje naprijed i natrag, nadesno i nalijevo, jer je s te velike visine mogao obuhvatiti čitavo obzorje.
Kad neki mornar radi visoko u snasti, gdje nema pravog uporišta za noge, pa kad ga tako pomoću jolače izvuku navrh jarbola, onaj slobodni kraj užeta, omotan oko kakve bitve ili klina, predaje se na posebno čuvanje jednome od ljudi na brodu. Jer u takvu zamršenu spletu opute i vrvi{493} ne može se uvijek nepogrešivo razlikovati s palube koji se kraj odnosi na koje uže, a kako se na palubi svakih nekoliko minuta ti krajevi konopa razvezuju, to bi se lako moglo dogoditi da se kobnom pomutnjom razveže i taj konop, i tako bi onaj čovjek gore, da ga ne čuva posebna straža što stoji kraj njegova užeta, proletio zrakom i pljusnuo u more. I stoga Ahabov postupak nije bio nimalo neobičan. No čudno je bilo samo to što je baš Starbucka izabrao za svoga čuvara, upravo njega koji se bio usudio protusloviti mu i oprijeti se njegovim odlukama, a uz to jednoga od onih na koje je pomalo sumnjao da im baš nije previše stalo do njegova cilja. Bilo je čudno što je baš toga čovjeka odabrao za svoga čuvara, i svoj život na milost i nemilost povjerio upravo onome u koga se nije sasvim pouzdavao.
Nije prošlo ni deset minuta što su Ahaba prvi put izdigli na njegovo visoko sjedište, kadli jedan od onih crvenokljunih grabljivih morskih sokola koji po tim geografskim širinama tako često salijeću kitarske brodove i uznemiruju mornare na jarbolima, poče klikćući i pišteći strelovito i krivudavo kružiti Ahabu oko glave. Zatim se vinu oko tisuću stopa u visinu, te se opet stade spuštati u spiralama i ponovno zakruži Ahabu oko glave.
No Ahab je ukočena pogleda zurio u daleko i zamagljeno obzorje te nije ni opazio grabljivice, a niti bi se tko drugi osvrtao na to da se slučajno našao u blizini, jer takvi prizori nisu rijetkost na brodovima. Ali tih je dana svaki mornar u svakoj sitnici vidio nešto značajno, i sve mu je na nešto slutilo.
- Čuvajte šešir, gosparu! - odjednom zavika mornar Sicilijanac, koji je držao stražu na krmenom jarbolu i stajao iza Ahaba, premda ponešto niže od njega, te je njih dvojicu razdvajala samo uska ali duboka provalija.
No uto se već spustilo suro krilo i zastrlo starcu oči: kukast kljun kljucnu mu po glavi, i crni soko zaklikta te sa svojim plijenom u pandžama sunu uvis i diže se nebu pod oblake.
Oko Tarkvinija{494} triput je kružio orao, odnio mu kapu s glave i opet je vratio, a Tanaquila, Tarkvinijeva žena, reče na to da će joj muž postati rimski kralj. Ali samo zbog činjenice što je orao vratio kapu, smatrao se taj predznak dobrim znamenjem. Ahabov šešir nije nikad vraćen: morski je soko odletio sa svojim plijenom daleko naprijed pred pramcem, dok ga nije sasvim nestalo. A u tom času vidje se neka nejasna mrljica kako s one silne visine pada u more.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 2:49 pm





131. »PEQUOD« SUSREĆE »RADOST«



Uporni je »Pequod« svejednako plovio, burni valovi i dani prolazili, a ona mrtvačka bova za spašavanje sveudilj se lako njihala, kadno se u daljini pojavi brod, tužnom ironijom okršten imenom »Radost«, Pošto se brod približio, svi su pogledi bili uprti u njegove debele grede, zvane statve, koje na nekim kitarkama prelaze preko kasara u visini od osam do deset stopa, a služe da pridržavaju rezervne, neopremljene i oštećene čamce.
Na tim smo gredama vidjeli polomljena bijela rebra i slomljene daske nekadanjeg čamca i kroz tu smo olupinu gledali kao kroz oljušten i raskliman konjski kostur kojemu se izblijedjele kosti sablasno bjelasaju.
- Jesi li vidio Bijeloga kita?
- Pogledaj samo! - odvrati kapetan upalih obraza, koji je stajao naslonjen o razmu, te doglasalom pokaza na razbijeni čamac.
- Jesi li ga ubio?
- Još nije skovan harpun koji će njega ubiti! - odgovori stranac i turoban pogled svrnu na visaljku što se zaokružila na palubi. Toj su visaljki mornari u tišini zašivali krajeve.
- Nije skovan? - usklikne Ahab i dohvati Perthov harpun s njegova ležaja. - Vidiš li ovo, ti iz Nantucketa? U ovoj ruci držim njegovu smrt! U krvi i munjini kalio se ovaj čelik, i kunem se dušom i tijelom da ću ovo ljuto željezo triput zarinuti u najosjetljivije i najbolnije mjesto iza njegove peraje, gdjeno kuca bilo njegova života!
- Onda neka ti Gospod bude na pomoći, starče! Vidiš li ovo? - i pokaza na visaljku. - Sahraniti mogu samo jednoga od petorice valjanih momaka, koji su još jučer bili zdravi i veseli, ali mrtvi prije nego što se unoćalo. I samo toga jednog mogu sahraniti, jer drugi su bili sahranjeni prije nego što su umrli! Brod tvoj plovi nad njihovim grobom!
A zatim se okrenu, te će svojim ljudima:
- Jeste li završili? Stavite dasku na ogradu! Položite tijelo na dasku! Tako, a sad ... O, Gospode - i uzdignutih ruku priđe mrtvom tijelu - neka uskrsnuće i život ...
- Jedra uvjetar! Usmjeri naprijed! - grmnu Ahab, i njegov glas prosiječe zrak, kao da je grom nebo proparao.
Ali ma kako se naglo »Pequod« okrenuo, ipak ga je zaprsnuo i dohvatio pljuskac kad je mrtvo tijelo pljusnulo i zaronilo u more: osuo se prsak po korabu, prsak sablasnog krštenja:
Kad je Ahabov brod kliznuo podalje od »Radosti«, ukaza se na krmi mrtvački plovak za spašavanje.
- Hej, ljudi, pogledajte onamo! - zaori se zloslutan glas iz pravca njegove brazde. - Hej, vi stranci, zaludu vam je bježati ispred našega tužnog pogreba: okrenuli ste nam krmu da nam pokažete svoj lijes!




132. SIMFONIJA



Vedro se nebo modrilo kao čelik. U tome azurnom plavetnilu stapalo se nebo s morem, i obzorje se gubilo, te bi ga jedva mogao i nazrijeti, samo je sanjivi uzduh bio prozračan i blag, kao pogled žene, a more, nabreklo od snage i jedrine, disalo dugim, čvrstim zamasima svojih uzbibanih valova, snažno kao Samsonove{495} grudi u snu.
Tu i tamo u visini lepršala krilašca, bijela poput snijega krilašca sitnih, neokaljanih ptica: bijahu to nježne misli ženske atmosfere: a dolje, u modrim dubinama, prolazili golemi levijatani, morski psi i sabljari: bijahu to prkosne, buntovne i krvničke namisli muškog mora.
Premda je postojao taj unutarnji kontrast, izvana se ta različnost očitovala samo u sjenama i odrazima, te su more i atmosfera ipak bili jedno. Samo su se, da tako kažemo, po rodu razlikovali.
Visoko gore, poput veličajnog cara i kralja, sunce kao da je vjenčavalo gordo mores blagom i prozračnom atmosferom. A na crti što opasuje obzorje, blago i plašljivo treptanje, kakvo se najčešće opaža ovdje na ekvatoru, označavalo je strasno, drhtavo povjerenje, ljubavnu strepnju u kojoj jadna nevjesta poklanja svoja njedra.
Ahab, čvrst i neumoran stajao u blistavoj vedrini mladog jutra, stajao kao prikovan, lica bolno izborana i namrštena, divlje odlučan i uporan, a oči mu se žarile poput žeravice zapretane ispod pepela ohladnjela ognjišta. Stojeći tako, diže isprepucalu obrazinu svoga staračkog lica i zagleda se u prekrasno djevojačko čelo nebesko.
O, besmrtna mladosti i nevinosti nebeskog plavetnila! Nevidljiva krilata bića što veselo lepeću posvuda oko nas! O, slatko i mazno djetinjstvo zraka i nebesa! Nimalo niste marili za nerazmrsivo klupko bola koje se grčilo u srcu starog Ahaba! Tako sam i ja gledao malu Miriam i Martu, vile nasmijanih očiju, kako bezbrižno skakuću oko svoga starog oca i kako se igraju vijencem oprljene kose koja raste na rubu ugašena vulkana njegova mozga.
Izišav polako ispod tambuća, Ahab prijeđe preko palube na drugu stranu, te se zagleda u more: vidje kako sjena u vodi tone sve dublje i dublje što se više trudi da pogledom dokuči bezdano dno. Ali blagovonje onoga začaranog zraka kao da je načas ublažilo rak-ranu što mu je izjedala srce i rastakala dušu. Taj blag i mio lahor, to radosno nebo, najposlije ga zahvatiše i pomilovaše. Kruti svijet, maćehinska zemlja koja ga je tako dugo bila okrutnošću, sada kao da je ovila svoje ruke oko njegova prkosnog vrata, te kao da nad njim roni suze radosnice, kao nad čovjekom koji doduše tvrdoglavo luta po bespućima, ali ga još ipak može privinuti na svoje grudi, spasiti ga i blagosloviti. Ispod Ahabova zgužvana šešira kanu suza u more i možda cio Pacifik nije u tom času krio u sebi većeg blaga do te kapi čemera i bola.
Starbuck je vidio starca, vidio kako se teško naslanja na ogradu, i njegovo je vjerno srce u tom času kanda čulo neizmjerno bolno jecanje što se izvijalo iz središta te radosne vedrine naokolo. Pazeći da ga ne dotakne i da sam ostane nezapažen, ipak mu se približi i stade do njega.
Ahab se okrenu.
- Starbuck!
- Gosparu?
- O, Starbuck! Blag vjetrić pirka oko nas, a nad nama je nebo tako vedro i spokojno. Bijaše baš takav dan, upravo tako divan kao današnji, kad sam ubio svoga prvog kita, ja, dječak-harpunaš od osamnaest ljeta! Davno je to bilo, četrdeset je odonda ljeta! Četrdeset dugih godina neprestanog kitolova. Četrdeset ljeta oskudice, opasnosti, nevremena i oluja! Punih četrdeset godina na nesmiljenom moru. Već je četrdeset godina što je Ahab napustio mirno kopno, četrdeset godina ratuje protiv jezivih morskih bezdana. Da, da, od tih četrdeset ljeta nisam ni tri godine proveo na kraju. Kad se samo sjetim toga života kojim sam ja živio, očajnog samovanja i zajažene usamljenosti u kojoj kapetan mora živovati, a koja propušta samo poneki tračak i dašak miline sa zelenog kopna! O, teška li i preteška tereta, o, pusta li robovanja i tlake kapetana koji zapovijedaju brodom! Kad se samo sjetim svega toga, onda mi postaje jasno da sam sav taj jad i čemer samo naslućivao i da ga tek sada osjećam u svoj njegovoj beznadnosti! Četrdeset godina hranio sam se tvrdim i slanim zalogajima, baš kakva je bila i duševna mi hrana! Dok je i najveći siromah ondje, na kraju, mogao svakog dana ubirati zrelih plodova sa stabla i pojesti krišku svježeg kruha, dotle sam ja lomio i griskao korice pljesnive galete! Mora i oceani dijelili me od mlade žene s kojom sam se vjenčao kada sam već bio prevalio pedesetu, a sutradan sam otplovio prema Cape Hornu, ostavivši gotovo netaknutu bračnu postelju! Žena? Moja žena? Bolje reći udovica kojoj muž još živi! Učinih jadnu djevojku udovicom kad je uzeh za ženu, Starbuck! S kojim li je pomamnim bijesom i ludom mahnitošću Ahab spuštao u more svoj čamac, tisuću puta, i uvijek drhtao kao u ognjici i izgarao u vatri uzbuđenja, u ludoj hajci za svojim plijenom, i bio više nalik na demona nego na čovjeka! Da, da, kako li je glup bio četrdeset godina, kako li je lud bio Ahab, kakva jadna stara luda!
Čemu hajke, borbe i nadmetanja? Čemu taj napor, trud i upinjanje, te moja ruka umalo što nije usahla držeći kormilo, gađajući harpunom, udarajući kopljem? Je li se Ahab time obogatio, je li stoga postao bolji? O, pogledaj, Starbuck! Zar nije nepravedno i okrutno što je Usud htio da mi strašna neman odnese jednu nogu, meni koji sam se već toliko pogrbio pod preteškim teretom? Makni mi s čela čupave sjedine što mi padaju na oči, jer ne vidim dobro, te bi tko mogao još pomisliti da plačem! Takve su sjedine mogle izrasti samo iz pepela! Jesam li zbilja tako star, tako strašno star, Starbuck? Osjećam samrtnu slabost i iznemoglost i kao da teturam i glavinjam, nalik na Adama koji pogrbljen posrće pod bremenom mnogih stoljeća što prohujaše od propasti raja zemaljskog. O, Bože, veliki, milostivi Bože, daj da mi srce svisne i mozak prsne! O, koje li sprdnje, rugla i rugobe što je moja kosa pobijeljela! Zar sam se dovoljno naužio zemaljskih radosti i slasti da sam sada sjedinama ovjenčan i da izgledam i da se osjećam tako nepodnošljivo starim? O, priđi, Starbuck, priđi bliže! Pusti da se zagledam u oči čovjeka, jer je to bolje nego gledati u more ili u nebo, bolje nego gledati u Boga! Tako mi zelenila rođenih poljana, tako mi vatre na domaćem ognjištu, to je, o, čovječe, čarobno ogledalo! U tvom oku odrazuje se slika moje žene i moga djeteta! Ostaj na brodu, Starbuck, ostaj na brodu kada žigom sudbine ožigosani Ahab zametne hajku za Moby Dickom! Neću da dijeliš moju sudbinu, ne, samo to ne! Neću da te nestane, jer u tvojim očima sja slika moga doma!
- O, moj kapetane, kapetane, plemeniti starče u čijim grudima bije hrabro srce! Zar se baš moramo hvatati ukoštac s tom prokletom ribetinom? Dođi sa mnom! Bježat ćemo iz tih smrtonosnih voda i kući se vratiti! I Starbuck ima ženu i dijete, darove svoje mladosti, kao što su i tebi žena i dijete darovi tvoje ljubavlju prožete starosti! Bježimo, bježimo, Ahabe! Daj da još ovog časa zabrodimo drugim smjerom! O, moj kapetane, kako li bi brod veselo sukao pučinom, a jedra se njegova ponosno nadimala od puste želje da što prije ugledamo stari naš dobri Nantucket! Mislim, gosparu, da i tamo u Nantucketu ima isto ovakvih blagih i vedrih dana.
- Da, ima ih. I ja sam ih proživljavao, u ljetna jutra! Da, da, sad mu je vrijeme da iza ručka malo prodrijema, a zatim se sinak budi, bacaka se i vrcka, sjeda na postelju, a njegova mu majka priča o meni, o meni starcu-kanibalu koji plovi pučinom dalekih mora, ali će se opet vratiti i njihati ga na svojim koljenima!
- Eh, takva, baš takva je i moja Mary! Obećala mi da će moga sinčića svakog jutra odnijeti gore na brežuljak, da prvi ugleda kako se na dalekom obzorju bjelasaju jedra očeva broda! Da, da, dosta je bilo, nećemo više! Kući se sad vratimo, u Nantucket! Hajde, kapetane, proračunaj kurs, pa da pramac usmjerimo put zavičaja! Sinak tvoj već čeka na prozoru, a moj na brežuljku!
No Ahab odvrati pogled. Strese se kao ogoljela voćka i zbaci sa sebe posljednji sagnjio i smežuran plod.
- Što je to bezimeno, nedokučivo, nešto nadzemaljsko što se nada mnom steže i grči, i kao okrutna ruka nevidljiva gospodara i despota vlada nada mnom, te unatoč svoj ljubavi i prirodnim čežnjama, čekam i vrebam, u svako doba, spreman na borbu, spreman da u ludoj smjelosti učinim ono na što se po svojoj prirodi nikad ne bih usudio, niti bi mi srce dopustilo da učinim! O, Ahabe, Ahabe, jesam li to ja, Gospode, koji diže i upravlja ovom mojom rukom, ili tko je to? No ako se veliko Sunce ne pokreće svojom vlastitom snagom, ako je samo sluga neba, a ni jedna se zvijezda ne miče s mjesta ako je ne pokrenu neke nevidljive sile, kako je onda moguće da to malo ljudsko srce bije, da taj jadni ljudski mozak misli, ukoliko sam Bog ne pokreće to srce, ne pokreće taj mozak i ne pokreće taj život, sam Bog, a ne ja? Tako mi nebesa, čovječe, mi se na tom svijetu vrtimo poput vitla na palubi, a Sudbina je poluga! I sve to vrijeme nebo se modro osmjehuje nad bezdanim morem. Pogledaj tu tunu s dugim perajama! Tko li je nauči da progoni i hvata tu sitniju ribu, morsku lastavicu? Kamo dospijevaju ubojice, čovječe? Tko li će suditi i presuditi kad i samog suca odvlače pred sud? No blag povjetarac ćarlija i lahori, nebo se smiješi blagom modrinom, a zrak sada miri slatkim dahom netom pokošenih dalekih livada! Tamo su negdje na padinama Anda pokosili travu na livadi, Starbuck, i kosci sad počivaju i spavaju na svježem sijenu, na unaviljčenim otkosima. Spavaju? Eh, da, ma kako marno kosili i u plastove sadijevali, najposlije ćemo svi spavati pod ledinom. Spavati? Da, da, Starbuck, spavat ćemo i hrđati kao odbačene kose i srpovi, zaboravljeni lani na strništu!
Ali se časnik nekamo tiho odšuljao, od očaja blijed kao mrtvac.
Ahab prijeđe preko palube, pa se s druge strane broda zagleda u pučinu, no časom protrne i zadrhta kad ugleda u vodi odbljesak nečijih očiju koje su ga gledale. Fedallah stajao nepomičan, naslonjen na istu ogradu.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 2:49 pm




133. PRVI DAN HAJKE



Kad je te noći, za druge straže, stari - kao što je ponekad običavao - stupio na palubu i polazio prema svojoj bušotini, odjednom se trgnu te divlje diže glavu udišući morski zrak, kao što pametan brodski pas uzbuđeno njuška sve oko sebe kad se brod približava kakvu barbarskom otoku. Ahab reče da se po svoj prilici negdje u blizini nalazi kit. Zamalo su i svi ostali mornari na straži mogli osjetiti onaj čudni vonj koji se ponekad osjeća već onda kad ulješura plovi još na velikoj udaljenosti od broda. I nitko se od mornara nije nimalo čudio kad je Ahab naredio - pošto je pogledao kompasnu iglu i bacio pogled na vjetrenicu{496}, te izračunao što je točnije mogao odakle dopire taj miris - da se izmijeni pravac kojim brod plovi i da se skrate jedra.
Kad je svanulo, pokazalo se da su mu zapovijedi bile sasvim na mjestu, jer se na pučini ukazala odulja, kao ulje glatka površina što se protezala ispred broda, a što je sa svojim namreškanim rubovima bila nalik na onu metalnu glatkoću usred mora koja se pojavljuje prije plime ili oseke ili na ušću kakve duboke i brze rijeke.
- Straža na jarbole! Svi na palubu!
Daggoo je trima polugama, kao toljagama, stao udarati i bubnjati po krovu kaštela, te je ta tutnjava i grmljavina budila mornare kao zvuci truba na Sudnji dan, jer su u tili čas istrčali iz potpalublja, neodjeveni, noseći odjeću u rukama.
- Vidite li što? - viknu Ahab, okrenuvši lice prema nebu.
- Nema još ništa! Ništa, gosparu! - odjekivali glasovi s vrhova triju jarbola.
- Razapni vršnjače i sljemenjače, i sva letna jedra!
Pošto su jedra bila razapeta, Ahab podiže uvoj na konopu što je služio da njega njime podižu na vrh velejarbola, i poslije nekoliko časaka već su ga dizali. Ali tek što je prevalio dvije trećine svoga zračnog puta i pozorno pred sobom promotrio kroz vodoravnu prazninu između košnog i gornjeg jedra, najedanput se poput galebova krika razliježe njegov glas:
- Eno ga gdje mlaza! Tamo mlaza! Grbina mu ko snježni humak! To je Moby Dick!
Usplamtjeli i zagrijani poklikom koji su kanda istodobnu prihvatila sva tri stražara, ljudi pojuriše palubom te se počeše verati po snasti da što prije ugledaju slavnog kita kojega su već tako dugo progonili. Uto su i Ahaba već izdigli na njegovo visoko sjedište, za nekoliko stopa iznad ostalih stražarskih mjesta. Tashtego je stajao na rejama košnog nastavka, te je lndijančeva glava bila u istoj razini s Ahabovim petama. Iz te visine mogao se vidjeti kit na udaljenosti od nekoliko milja pred pramcem: na svaki udar mora zabljesnula bi visoka grbina, a tihi je mlaz ravnomjerno šikao uvis. Praznovjernim mornarima bijaše kao da su to oni isti bešumni mlazovi koje su gledali u mjesečinom obasjanim noćima kad su plovili Atlantikom i Indijskim oceanom.
- Zar nitko od vas prije mene ne ugleda njegova mlaza? - dovikivao Ahab stražarima i ostalim mornarima koji su se oko njega penjali po brodskoj snasti.
- Vidjeh ga gotovo istog časa kad i vi, gosparu, i odmah sam se oglasio! - reče Tashtego.
- Nisi ga vidio istog časa, ne, i zlatnik pripada meni! Sudbina ga je meni dosudila! Nitko drugi osim mene nije mogao prvi ugledati Bijelog kita! Eno ga gdje mlaza! Eno ga gdje mlaza! I opet! Eno tamo! - vikao Ahab, a otegnuti mu krikovi podrhtavali prema trajanju pojedinih mlazova. - Sad će zaroniti! Spuštaj letna jedra! Uberi vršnjače i sljemenjače! Tri čamca, spremna! Starbuck, ne zaboravi, ti ostaješ! Tebi prepuštam brod! Kormilaru, prihvati!{497} Tako, a sad drži! Eno, hoće da zaroni! Ne, ne, samo udara repnom perajom oko sebe. Čamci, spremni? Spuštaj! Spuštaj me, Starbuck, brže, brže! - I Ahab zrakom kliznu dolje na palubu.
- Pliva ravno u zavjetrinu, gosparu! - podviknu Stubb. - Zamiče nadesno! Još nije mogao ugledati naš brod!
- Šuti, čovječe! Pripravni za praće! Vraćaj kormilo! Praćaj! U čamce!
Ubrzo svi čamci, osim Starbuckova, pljusnuše u more, i začas se razapeše jedra, a lopatice hitro zaveslaše, uskopaše pučinu kratkim, snažnim zaveslajima, u zavjetrinu, s Ahabom na čelu. Fedallahove oči sablasno zasvijetliše odbljeskom smrti, usta mu se iskriviše u strašnom grču.
Kao tihe školjke Nautilusa{498} laki su pramci sjekli pučinu, ali su se samo polagano primicali dušmanskoj nemani. Što su joj se više približavali, ocean bivao sve tiši i ravniji, kao da je prostro sag po svojim valovima: mirno se sterao kao široko polje u podnevnom suncu. Najposlije zadihani hajkač dođe tako blizu svojoj prividno bezazlenoj žrtvi te se čitava grbina, koja se caklila i bjelasala, jasno raspoznavala kako klizi pučinom ko osamljen kakav otok, optočen pjenušavim zelenilom ustreptalih valiča. Ahab je vidio duboko urezane bore koje su se verugale po lako ispupčenom čelu. Daleko pred tim snježnobijelim golemim čelom, na mekom sagu vode, sterala se bijela ljeskava sjena, praćena skladnom igrom valića. A straga, modre se vode slijevale i miješale u nemirnoj uvali ravne brazde, kojoj su na rubovima skakali i poigravali blistavi mjehuri što su se brzo rasprskavali na dodir lakih nožica stotina raskliktalih ptica koje su se naizmjence spuštale i uzlijetale i rasipale po moru svoje lako perje. I kao što iz obojena trupa kakve galije strši vita kopljača, tako je i Bijelom kitu iz ledine virila tanka prepukla motka nedavno zabodenog koplja, a ovda-onda poneka od onih ptica koje su u gustim jatima nad grdosijom kružile poput lebdećeg baldahina, spustila bi se na tu kopljaču i njihala se tiho i saneno, dok bi joj dugo repno perje potitravalo kao zastavica.
Neka dražest i milina, neka krepkost i slatkoća odmora u brzini, zaodijevala kita što je klizio pučinom. Ni onda kad je Jupiter, u liku bijela bika, ugrabio Europu i s njome odmicao morem, dok se ona držala njegovih dražesnih rogova, a on iskosa, zaljubljenim očima, poglédao ljepojku i bajnim površjem brzo plovio ravno prema bračnom ležaju na Kreti{499} - ni sam Jupiter, Bog nad svim bogovima, nije po svojoj dražesti nadmašio veličanstvenoga Bijelog kita kad je onako božanski klizio pučinom.
Sa svih strana milovali ga nježni vali i zaostajali onda za njim čeznutljivo i daleko, a on plovio dalje, gord, veličajan, očaravajući sve one koji su ga gledali. Koje čudo što se našlo lovaca koji su se usudili zametnuti hajku i uhvatiti se s njim ukoštac, zaneseni i obmanuti svom tom blagošću i milinom, ali su se ubrzo kobno uvjerili kako je sav taj tobožnji mir samo ruho kojim se zaodjela strašna oluja. Ali ti, mirna, zanosno mirna velja ribo, svejedno ploviš i varaš oko koje te prvi put gleda, mirno ploviš i ne mariš za sve one žrtve koje si prije toga začarala i uništila.
Tako je kroz blage tišine tropskoga mora, između valova što od pusta zanosa nisu kanda ni zapljuskivali, dostojanstveno plovio Moby Dick, sveudilj krateći pogledu svu strahotu svoje zaronjene tjelesine i potpuno sakrivajući razjapljenu grozotu svojih čeljusti. No ubrzo se poče iz vode izdizati prednji dio njegove trupine, i načas se čitava mramorna tjelesina zgrbi u visoku luku, poput Prirodnog mosta{500} u Virginiji, i prijeteći mabnuv repnom perajom po zraku kao zastavom, veliko se boštvo tako pokaza ljudskom oku, a onda zaroni i nestade. Bijele morske ptice još su dugo kružile nad uzburkanim vrtlogom što ga je ostavio za sobom, spuštale se nad samo površje i čeznutljivo i u dvoumici lepršale svojim krilima.
Uzdignutih vesala i na dno položenih lopatica, s jedrima nasumce prepuštenim strujama vjetra, tri su čamca sada tiho i pritajeno klizila, čekajući da se Moby Dick opet pojavi.
- Čitav jedan sat! - reče Ahab, koji je stajao kao ukopan na krmi svoga čamca. Pogled mu se otimao u daljine, povrh mjesta ispod kojeg je ribaka nestalo, i lutao u modrine i pusta prostranstva u zavjetrini. No to je potrajalo samo časak, a onda je opet zažagrenih očiju zvjerao na sve strane, kao da će obuhvatiti čitavo vodeno obzorje. Vjetar opet poteže, more se ganu, usplahiri, zatalasa.
- Ptice! Ptice! - uskliknu Tashtego.
U dugom nizu, kao što lete čaplje, letjele ptice prema Ahabovu čamcu, pa kad mu dođoše nadomak, počeše lepršati nad vodom i neprestano kružiti i izvijati radosne krikove, pune očekivanja. Njihove su oči oštrije od ljudskog pogleda. Ahab nije mogao još ništa razabrati u moru. A onda najedanput, kad se dublje zagledao u vodu, opazi u pustoj dubini neku bijelu živu mrlju, ne veću od bijele lasice, vidje kako se čudesnom brzinom diže i postaje sve veća, a onda se obrnu, i tada su se jasno razabrala dva duga, svinuta niza bijelih i blistavih zuba koji su sve više izranjali iz morske dubine. Bijahu to razjapljena usta Moby Dicka i svedene mu čeljusti, dok mu se zasjenjena tjelesina još gubila u morskoj modrini. Bjelasale se ralje i zjapile ispod čamca, kao širom otvorena grobnica od bijela mramora. Ahab naglo povuče kormilo ustranu, da svoj čamac makne iz dohvata toga strašnog priviđenja. Zatim naredi Fedallahu da zauzme njegovo mjesto, a sam pođe na pramac, dohvati Perthov harpun i zapovjedi ljudima da pograbe vesla i da budu spremni na krmi.
Ahab je, naime, tim okretanjem čamca namjeravao u pravi čas usmjeriti pramac prema kitovoj glavi dok se ona nalazila još pod vodom. No kao da se dosjetio toj lukavštini, Moby Dick, u lukavosti i prepredenosti koju mu svi pripisivahu, kliznu ustranu te svom dužinom svoje izbrazdane glavurde sunu pod čamac.
Čamac se strese i zatreperi svakom trenicom i svakim rebrom, a kit leže poleđice, poput kučka kad bi da zagrize, te oprezno i polako, kao kušajući, dohvati sav pramac među zube, tako te je njegova duga, uska i svedena donja vilica stršila visoko u zrak, a jedan mu se zub zabušio u rašlje za vesla. Modrikasta i bisernobjeličasta nutrina te donje čeljusti dosezala do kakvih pet-šest palaca Ahabu iznad glave i znatno ga još nadvisivala. U tom se stavu Bijeli kit poigravao krhkim čamcem kao okrutna mačka mišem. Fedallah sve to samo gledao, mirna oka i skrštenih ruku, ali obojeni članovi posade pobrzaše jedan preko drugoga da se što prije dočepaju krme i krajnjeg ruba na njoj.
I dok su se obje elastične valnice savijale, kit kao da se na taj đavolski način poigravao tom na smrt osuđenom brodicom, a kako mu je tijelo za to vrijeme bilo zaronjeno ispod čamca, s pramca ga nitko nije mogao gađati, jer pramac, da tako kažemo, bijaše već gotovo sav kitu u raljama. Dok su ostali čamci i nehotice zastali, kao u očekivanju onoga strašnog što će se u taj čas dogoditi pred njihovim očima, a što oni nikako ne mogu spriječiti, u tom odsudnom času Ahab, lud od bijesa i očaja što mu je mrski dušmanin tako nadohvat, a on živ i bespomoćan u njegovim strašnim raljama koje je toliko mrzio, dohvati golim rukama kost goleme vilice i poteže divljom snagom ne bi li kako istrgnuo čamac iz smrtonosnih kliješta. I dok se tako uzalud upinjao i mučio, čeljust kliznu iz njegova dohvata, a krhke valnice popustiše i prsnuše: strašne su čeljusti puznule bliže krmi, stegle se i kao divovske kakve škare presjekle čamac, te istom pod vodom pustile da s obiju strana na površinu izrone zdrobljene olupine pregrižena čamca. Kad su cjeporine iskočile iz vode, ljudi se na krmi pridržavahu razbijenih dijelova valnice, te se prihvatiše svojih vesala da se izvuku iz toga strašnog kruga smrti i zatora.
Prije nego što je čamac bio zdrobljen, Ahab je odmah uočio opasnost koja im prijeti, i to po naglom izdizanju kitove glave i po lukavim njegovim pokretima. Pri takvoj jednoj kretnji, kad je grčeviti stisak kitovih zuba načas popustio, golim je rukama posljednji put pokušao osloboditi čamac. Ali kako je čamac kliznuo samo još dublje u kitove ralje i pritom se izvrnuo ustranu, jer su čeljusti popustile, Ahab, koji se nagnuo naprijed, odletje u more.
Ostavivši plijen, Moby Dick, okružen pjenom, ležao je sada nešto podalje od mjesta brodoloma, izdizao svoju duguljastu bijelu glavurdu okomito uvis i opet je zaranjao pod valove, a vretenasta mu se tjelesina neprestano sporo okretala. Kad bi se njegovo golemo bijelo, dubokim borama izbrazdano čelo izdiglo iz vode i sijevnulo do dvadeset ili više stopa u visinu, zapljuštali bi vali s obiju strana, bacajući osvetnički prsak još više u zrak.{501} Tako se za oluje na Kanalu napol pritajeni valovi odbijaju od podnožja Eddystonea{502} samo zato da mu slavodobitno prekriju vrh svojom šumavkom i pjenom.
Moby Dick ubrzo je došao u svoj vodoravni položaj i počeo naglo kružiti oko razbijenog čamca, odbacujući uskopane valove ustranu i zapljuskujući osvetničkim zamasima, kao da se sprema na drugi, još smrtonosniji udarac. Pogledajući na razmrskani čamac, ulješura kao da je padala u sve veći bijes, kao što su, prema pričanju u knjizi o Makabejcima, Antiohovi{503} slonovi počeli mahnitati u divljoj jarosti kad su ugledali krv grožđa i crvenog duda. Za to je vrijeme Ahab, napol zadušen u šumavki koja se dizala pod silnim udarcima kitove repine - kako onako sakat nije mogao plivati - ipak uspijevao održati se na površini usred toga strašnog kovitlanja. Glava nemoćnog Ahaba nazirala se kao mjehurić što je odskakivao na valovima i što je svakog časa mogao prsnuti. Fedallah ga motrio hladno i bez radoznalosti, skutren negdje pri vrhu razmrskane krme prepolovljenog čamca, a ostali članovi posade, koji su se grčevito držali olupine pramca što je plutala na drugoj strani, nisu mogli priteći u pomoć svome kapetanu, jer se i sami jedva jedvice držahu nad vodom. Gledajući Bijelog kita, koji je poput planeta kružio u sve užim krugovima oko njih, bijahu kao obamrli od straha, jer se činilo da bi svakog časa mogao vodoravno na njih nasrnuti. I premda su se ostali, neoštećeni čamci njihali tu na valovima u neposrednoj blizini, ipak se nisu usudili zaći u taj kovitlac i navalili, jer je to mogao biti signal za Moby Dicka da dotuče brodolomce koji su sada lebdjeti između života i smrti, te bi posigurno poginuli ne samo Ahab i njegova posada nego i sami spasavatelji. Izbuljenih očiju od puste strave, držahu se, dakle, izvan ruba toga jezivog, smrtonosnog kovitlaca kojemu središte sada bijaše Ahabova glava.
Sve su to otpočetka promatrali mornari s jarbola na brodu, te sada potegoše križeve, i brod zaplovi na mjesto nesreće. Brod se već toliko približio te je Ahab, koji se borio s valovima, mogao doviknuti:
- Zaplovite... - ali ga istog trenutka zapljusnu jedan od valova koje je Moby Dick pod sobom kopao, te ga načas preplavi i prekri. No Ahab se branio i otimao iz sve snage, a jedan ga val izdiže visoko; u tom času je Ahab uspio u dva krika izbaciti svoju zapovijed:
- Zaplovite na kita! Otjerajte ga!
»Pequodov« se pramac usmjeri tim pravcem, probi začarani krug i najposlije otjera neman iz blizine njezinih žrtava. Kad je Moby Dick zlovoljno zaplovio na suprotnu stranu, brodice poletješe da spase brodolomce.
Ahaba povukli u Stubbov čamac. Oči mu bile zakrvavljene i gotovo obnevidjele, a po dubokim brazdama na njegovu licu stinula se sol. Preduga i grčevita napetost naposljetku popusti, i nemoć ovlada njegovim tijelom, te je ležao na dnu Stubbove brodice, skršen i slomljen, poput čovjeka koga su pregazila čitava stada slonova. Iz dubine njegovih prsiju izvijali se bezimeni bolni krikovi, poput samotnih jauka iz crnih provalija.
No ta krajnja iznemoglost i iscrpljenost bijaše samo trenutačna. Jaki ljudi gorda srca zgusnu i savladaju u jednom jedinom času sve boli koje polako rastaču duše slabića kroz čitav život. i tako ta gorda srca, iako svaki put pate kratkotrajno ali živo, ipak, ako to bogovi odrede, zgrnu u životu čitavo stoljeće bola, sastavljena od intenziteta pojedinih časaka, jer takve plemenite prirode u sebi obuhvaćaju čitav obujam nižih duša, mnoštvo sitnih života, zgusnutih u jedno.
- Je li harpun spašen? - promrsi Ahab i napol se pridiže, podbočiv se jednom rukom.
- Da, gosparu, nije ni bio bačen! Eno ga! - reče Stubb, te mu ga pokaza.
- Stavi ga tu preda me! Je li tko od naših nestao?
- Jedan, dva, tri, četiri, pet: pet ih je bilo, gosparu, a pet ih je i sada.
- Dobro je. Pridrži me, momče! Hoću da stanem! Tako, sad ga vidim! Eno ga, eno ga tamo, plovi u zavjetrinu! Kakva li mlaza! Ruke k sebi, meni ne treba ničije pomoći. U Ahabovim žilama i kostima opet struji vječna krv! Razapnite sva jedra! Na vesla! Vraćaj kormilo!
Često se događa da koji drugi čamac primi brodolomce s razbijenog čamca, te onda svi zajednički prionu uz vesla i nastave potjeru udvojenom snagom. Tako je bilo i sada. Ali ojačana snaga čamca nije se mogla mjeriti s usplamtjelom silinom kita, koji kao da je utrostručio brzinu svake svoje peraje, te plivao tako strelovito da je odmah svima bilo jasno, nastavi li se tako, hajka će se produžiti ubeskraj, da ne kažemo u beznađe. Nema te posade koja bi u tim prilikama mogla izdržati napore neprekidnog veslanja, jer se takav krajnji napon svih snaga može izdržati samo kratko vrijeme. I kako to već biva, sad je sam brod zamijenio hajkače u čamcima, i stoga su svi čamci veslali prema »Pequodu«. Mornari povukoše čamce na sohe, pošto su već prije izvukli na palubu olupine razbijene brodice. Razapeta jedra počeše nositi, uz glavna razapeše i pomoćna jedra, i tako je »Pequod«, načičkan jedriljem, nalik na dvostruka krila albatrosa, jedrio zavjetrinom, za brazdom Moby Dicka. Svako malo, u dobro znanim vremenskim razmacima, javljale straže sa promatrališta na jarbolima kad god bi se u daljini ukazali bijeli, blistavi vodoskoci, a kad bi odjeknuo zov mornara, javljajući kako je kit netom zaronio, Ahab bi okrenuo šetati po palubi, s kompasnom urom u ruci, i kad bi minula posljednja sekunda onog sata što ga je Moby Dick provodio pod vodom, odjeknuo bi Ahabov glas:
- Tko će sada zaraditi zlatnik s jarbola? Jeste li ugledali Moby Dicka? - A kad bi odgovor glasio »Nismo, gosparu!«, odmah bi naredio da ga povuku gore na njegovo sjedište na jarbolu. I tako je prošao taj dan: Ahab je ili bio nepomičan gore na svom jarbolu, ili je nemirno mjerio palubu šetajući njome tamo-amo.
I dok je tako, sa šeširom namaknutim na oči, tumarao gore-dolje, ni s kim ne bi progovorio ni riječi, samo što bi ovda-onda zazvao svoje ljude ili podviknuo kakvu zapovijed, da ovo jedro još jače povuku, ili da ono drugo još više rašire. Pri svakom zaokretu prolazio je kraj svoga razbijenog čamca što ga bijahu naopačke položili na kasar, sa smrskanim pramcem i razbijenom krmom. Najposlije zastade pred tom olupinom. I kao što se preko već natuštena neba ponekad povlače nove tmaste oblačine, tako se sad starčevo natmureno lice još više smrklo.
Stubb vidje kako zastajkuje. Pomisli kako je to zgoda da se pohvali svojom nepokolebljivom hrabrošću, ne iz taštine nego da ga njegov kapetan upamti kao odvažna i smjela momka, pa je sad pristupio i gledajući u taj bijedni olupak uskliknuo:
- Magarac izbjegava čkalj, bode ga u gubicu, gosparu! Ha, ha!
- Ej, bezdušna li stvora koji se može smijati gledajući pokrhanu brodicu! O, čovječe, čovječe, kad ne bih znao da si hrabar i nesmiljen poput vatre, okladio bih se da si kukavac! Pred brodskom olupinom čovjek bi morao zatomiti svaki uzdisaj i svaki podsmijeh!
- Jest, kapetane - javi se Starbuck i pristupi bliže. - Tužan je to i svečan prizor, i znamenje, i to loše znamenje!
- Znamenje? Znamenje? Ej, pusta li rječnika! Kad bogovi žele nešto objaviti čovjeku, oni će naći pravu riječ i u pravi čas, bez okolišanja, izbacit će mu istinu ravno u lice, i neće klimati glavom niti će se poslužiti traljavim babljim naklapanjem! Otale, i da vas ne vidim više! Vas ste dvojica kao dva suprotna pola jedne te iste stvari: Starbuck je naličje Stubba, a Stubb je Starbuckovo naličje, i vas ste dvojica čitavo čovječanstvo, dok Ahab stoji samac čovjek na tom svijetu u kojem obitavaju milijuni ljudi, pa niti su mu ljudi ni bogovi susjedi! Studen me ledi, tresem se ... Ej, što je sad! Ej, vi gore, vidite li ga? Oglasite se na svaki njegov mlaz, sve ako izbacio i deset mlazova u jednoj sekundi!
Dan gasnuo, zamirao, i samo je na obzorju zadnji sijevak u smiraje šuštao rubom pozlaćena ruha. Zapasalo sumračje, tama se brzo sastavljala, ali su straže na jarbolima ostale neizmijenjene na svojim mjestima.
- Ne vidimo više mlaza, gosparu, mrak se hvata! - začu se glas s jarbola.
- Kojim je smjerom krenuo kad ste ga zadnji put vidjeli?
- Kao i prije, gosparu, plovio je zavjetrinom!
- Dobro je! Sad će sporije ploviti kad se noć uhvatila. Dolje sljemenjače, spuštaj letna jedra, Starbuck! Ne treba da ga stignemo prije zore. Sad putuje svojom putanjom i malo će popostati. Ej, kormilo uvjetar! A vi ozgo, siđite na palubu! Stubbe, izmijeni stražu na velejarbolu, i neka ostane dok ne svane! - A onda će, prilazeći zlatniku na jarbolu:
- Moj je dublon, jer ja sam ga i zaslužio. Ali neka ostane tu dok ne ubijemo Bijelog kita! I tko ga prvi ugleda onog dana kad harpune zarinemo kitu u grbinu, njegov neka bude zlatnik! A ako ga ja opet prvi ugledam, razdijelit ću među vas deset puta toliko koliko vrijedi to zlato! A sad, na posao! Starbuck, preuzmi zapovjedništvo nad palubom!
I rekavši to, opet zađe pod tambuć, namaknu šešir još dublje na oči i prostaja tako sve do zore, nepomično na svome mjestu: samo bi se ovda-onda malo uspravio, da vidi je li se noć već presvratila, je li na izmaku.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 2:49 pm




134. DRUGI DAN HAJKE



Tek što je zadanilo, nove straže zauzeše svoja mjesta na jarbolima.
- Vidite li ga? - zazva Ahab, pošto je malo pričekao da se bolje rasvane.
- Ne vidim ništa, gosparu!
- Svi na palubu, pa neka se razapnu jedra! Ribak odmiče brže nego što sam mislio. Razapnite vršnjače i sljemenjače! Trebalo je da svu noć budu razapete! Ali ne mari, bila je to mala počivka prije hajke!
Valja usput napomenuti kako kitolovci na Južnome moru često ovako uporno progone kakvu ulješuru, cio dan i svu noć, bez stanke i predaha. Tako su vješti, iskusni i samopouzdani neki od tih nantucketanskih zapovjednika, tako su od prirode nadareni, te će vam ponekad već po onome gdje je kit posljednji put viđen prilično točno unaprijed reći ne samo kojim će pravcem i u koje vrijeme ploviti nego će proračunati i njegovu prosječnu brzinu. U takvim slučajevima ti su kitolovci nalik na pilota koji je izgubio iz svog vidokruga obalu, ali točno zna u kojem se pravcu kopno proteže, pa želi da se uskoro ponovno uputi tim smjerom, samo s druge strane. Ti kitolovci poput pilota stoje za svojim kompasom i određuju smjer ravnajući se po rtu što ga u tom času vide, da bi poslije to sigurnije zaplovili prema dalekom i sada još nevidljivom predbrežju do kojeg su naumili. Tako isto čini i kitolovac kad stoji za kompasom a progoni kita. Jer pošto je nekoliko sati pri danjem svjetlu progonio grdosiju i pažljivo bilježio njezino kretanje, kad se umrača i kad neman iščezne ispred njegovih očiju, kitolovcu ne smeta mrklica, i on će lukavo odrediti kurs kojim se ulješura kreće, kao što će i pilot točno proračunati u kojem smjeru leži ona nevidljiva obala. Vješt i iskusan kitolovac može se isto tako sigurno pouzdati u onu brazdu povučenu po nestalnoj i promjenljivoj vodi kao u brazdu iskopanu na kopnu. I kao što je moćni metalni levijatan modernih željeznica poznat u svakome svom pokretu te ljudi sa satom u ruci mogu ustanoviti njegovu brzinu - kao i liječnik djetetu bilo - i mogu sasvim spokojno reći da će taj i taj vlak stići u to i to vrijeme na to i to mjesto, tako i Nantucketanci poprilici proračunavaju vrijeme i mjesto toga levijatana morskih dubina, izvodeći svoje zaključke na temelju brzine njegova kretanja. Govore u sebi kako će njihov kit za toliko i toliko sati prevaliti dvjesta milja i naći se otprilike na toj i toj zemljopisnoj širini i duljini. A da ga njegov račun dovede cilju, potrebno je da more i vjetar budu saveznici toga kitolovca, jer inače sva njegova oštroumnost i umješnost neće donijeti ploda: kakve li koristi što vješt pomorac sasvim pouzdano zna da se nalazi, recimo, devedeset i tri milje daleko od svoje luke, kad mu brod miruje na pučini, i ni daška vjetra niotkud? Iz toga bi se dalo mnogo toga zaključiti što isto tako vrijedi i za kitolovačke hajke.
Brod je jurio, ostavljajući za sobom brazdu nalik na onu koju će iskopati promašeno topovsko tane što poput lemeša ruje zemlju.
- Sto mu gromova! - zagraja Stubb. - Od ove brzine paluba ti kanda izmiče ispod nogu, i zebe te oko srca! Ta brodina i ja dva smo hrabra druga! Ha, ha! Možete me, braćo, poledice u more baciti, jer moja je kičma, trista mu jada, baš ko brodska kobilica! Ha, ha! Letimo ko strijele, ne ostavljamo prašine za sobom!
- Eno mlaza! Mlaza ravno pred nama! - otegnu se zov straže s jarbola.
- Eto, eto! - prihvati Stubb. - Znao sam, sad nam ne možeš uteći! Mlazaj, mlazaj, mlazom dušu izmlazao! Oj, ribače, za tobom je đavo zametnuo hajku! Mlazao ti koliko te volja, napuhao tjelesinu i plućne svoje duhaljke, Ahab će ti pustiti krv ko mlinar kad svojom ustavom zajazuje rijeku!
A Stubb je govorio iz duše gotovo čitave posade. Od te mahnite hajke svima je uzavrela krv kao od starog vina. Ne samo da su zaboravljene strepnje i strah što su ga neki osjećali od Ahaba nego je potpuno raspršena svaka malodušnost i svako kolebanje - sve se to u njima raspršilo, baš kao što se prerijski zečevi rasprše pred bizonom. Usud ih svojom rukom ščepao za dušu: opasnost minulog dana, jeziva neizvjesnost prošle noći i luda poletnost u kojoj je njihov brod, sa svim jedrima uvjetar, gonio dušmana u bijegu, sve je to viđalo njihova srca u divljem zanosu. Vjetar koji im je silno napuhavao jedra, te se nadimahu ko kakve goleme bijele trbušine, tjerao je brod neodoljivim, nevidljivim rukama i u svojoj silini bijaše kao simbol neke nevidljive snage koja je sve njih učinila poslušnim robovima u toj bezumnoj hajci.
Njih trideset bijahu kao jedan čovjek, jer kao što je jedan brod nosio sve njih, premda nije bio načinjen od jednog komada nego se sastojao od različite građe, od hrastovine, javorovine i borovine, od željeza, pakline i kudjelje, ipak je sve to sraslo u jedno, u trupinu koja je sada sjekla more i srljala naprijed, upravljana i držana u ravnoteži kolumbom - tako isto i svi ti različiti karakteri posade, neustrašiva srčanost jednoga, malodušna bojažljivost drugoga, svi grijesi i krivnje, sve te razlike bijahu staljene u cjelovitu jedinstvenost, a sve opet bijaše usmjereno prema istome kobnom cilju što im ga pokazivaše Ahab, njihov jedini gospodar i njihova kolumba.
Snast oživjela, vrhovi jarbola bili nalik na plamove krošnje, načičkane ljudskim rukama i nogama. Neki se jednom rukom držali za križ, a drugom uzbuđeno zamahivali, drugi pak, sjedeći daleko na rubu uzbibanih križeva, zaklanjali oči od blijeska prejarkog sunca, i sve se to granje treslo, sve škripalo pod teretom tih plodova, tih smrtnika što bijahu sazreli da ih njihov usud ubere. Oh, a oni se još trsili i upinjali sve svoje snage da u tome modrom beskraju ugledaju i pronađu onoga koji će ih uništiti!
- Zašto se ne javljate kad ga vidite? - povika Ahab, pošto je poslije prvog zova nekoliko minuta uzalud čekao da se ponovno oglase. - Povucite me gore, ljudi! Prevarili ste se: Moby Dick ne izbacuje samo jedan mlaz, pa da se onda povuče!
Ahab je imao pravo: ljudi su u svojoj gorljivosti i uzbuđenju vidjeli nešto drugo i pogrešno pomislili da je to kitov mlaz. Ubrzo je ta zabuna svima postala jasna. Tek što su Ahaba povukli na njegovo visoko sjedište, a burina bila pričvršćena za bitvu na palubi, kadno se iz njegova grla izvi glas koji kao da bijaše znak nekom orkestru da zagrmi, te se zrak prolamao kao od puščanih plotuna što biju jedan za drugim. Iz trideset pluća, kao iz trideset kožnih mjehova, izvijao se pobjednički poklik, jer se mnogo bliže od mjesta gdje je brizgao tobožnji kitov mlaz, milju i pol pred pramcem, ukazao sam Moby Dick. Ali nije sad javljao svoju blizinu ponosnim i prkosnim mlazovima, onim staloženim brizgovima svoje tajanstvene fontane koja mu izbija i pršti iz glave: javljao se sada svojim veličanstvenim i čudesnim skokom. Ulješura skače u visinu hučno i strelovito brzo iz morskog bezdana, hita se čitavom svojom tjelesinom u prozračnu modrinu i diže sa sobom čitav brijeg uskipjele šumavke, bijele i blistave, Tako obilježava svoje mjesto, vidljivo na sedam milja daleko. U takvim časovima rastrgani vali što se viju i padaju od nje izgledaju kao njena griva. Taj skok često znači prkosan izazov.
- Eno skače! Eno skače! - razlijegali se poklici kad je Bijeli kit u junačkom prkosu poput lososa skakao prema nebu. Kad se tako izdigao iz modrine mora i njegovo se tijelo isticalo na rubu još tamnijeg nebeskog plavetnila, silan prsak što ga je dizao oko sebe u prvi se mah iskrio i blistao poput blistave bjeline ledenjaka koja zasljepljuje, a zatim se bijela svjetlost malo-pomalo gasila i blijedjela, te se najposlije pretvorila u suru sumaglicu, nalik na sivkasto pramenje magle što se krade i povija dolinom prije nego što će kiša prosipiti.
- Posljednji se put propinješ prema suncu, Moby Dick! - uzviknu Ahab. - Kucnuo je tvoj čas, i ruka već steže harpun koji ti je namijenjen! Čamce u more! Svi u čamce! Samo jedan ostat će na prvenom jarbolu!
Ljudi nisu marili za dosadne vrze na priponama{504}, nego su poput zvijezda u prosutku slijetali na palubu po zaputkama i drugim konopima, dok su Ahaba nešto polaganije no ipak hitro i žustro spustili s njegova promatračkog mjesta.
- Spuštaj! - zavika tek što je stigao do svog čamca, rezervne brodice koju su opremili minulog popodneva. - Starbuck, tebi predajem brod! Drži se podalje od naših čamaca, ali ipak da nam se nađeš u nevolji! Svi čamci u more!
Moby Dick kao da im je naumio utjerati strah u kosti time što će prvi navaliti. Obrnuo se i sada plovio ravno njima u susret. Ahabov se čamac nalazio u sredini, i starac je, sve podvi kujući, hrabrio svoje ljude i govorio im kako će »glavom u glavu«, to jest da će zaveslati ravno grdosiji u čelo! To se događa dosta često, jer do neke granice kit ne može opaziti svoje protivnike kako mu se primiču, jer da su mu oči po strani. Ali prije nego što su se dohvatili te granice, i dok je još jasno razabirao sva tri čamca baš kao i tri brodska jarbola, Moby Dick je bijesno jurio i u tili čas nasrnuo među čamce: razjapljenih je ralja kao mahnit šibao repinom oko sebe izazivajući strašnu borbu na sve strane. Ne obazirući se na ljuto željezo koje su sa svih strana bacali na njega, on je kanda namjerio samo jedno: uništiti i smrskati svaku od dasaka od kojih su čamci sagrađeni. No posada je u čamcima neko vrijeme uspijevala izmicati njegovim bijesnim nasrtajima, ponekad samo za debljinu daske, zakrećući čas u jednu, čas u drugu stranu, kao iskusni konji na bojnom polju, dok su Ahabovi nadljudski krikovi parali zrak i zaglušno nadvikivali sve ostale glasove.
No naposljetku se Bijeli kit u svome zamršenom kruženju i okretanju tako spleo i zavezao u nerazmrsive spletove triju mrlina kojima bijahu vezani harpuni, zabodeni u njegovo tijelo, da su konopi bivali sve kraći i sve jače potezali tri čamca prema harpunima usađenim u njega. Kit zaplovi malo ustranu, kao da želi prikupiti snage za novi i još strašniji nasrtaj, a Ahab iskoristi tu priliku da odmota nešto mrlina i da ponovno poteže i izvlači, u nadi da će tako barem donekle razmrsiti prepletene konope. I dok on tako, odjednom mu se ukaza nešto što bijaše strašnije i od kučkovih razjapljenih ralja.
Poispadali harpuni i koplja zaboli se kao izvojci u ispremotane i sklupčane konope i mrline, i metalni šiljci i čaklje stravično bljeskali i uza sablastan fijuk letjeli zrakom ravno prema pramcu Ahabova čamca. Bila je tu samo jedna mogućnost, samo jedan izlaz. Zgrabivši brodski nož, Ahab odlučno zamahnu i presiječe sve ono što je njegov čamac držalo privezanim uz kita, i dovede svoje plovilo u ravnotežu. U tom trenutku Bijeli kit nasrnu na preostale spletove konopa i s neodoljivom snagom povuče Stubbov i Flaskov čamac, koji bijahu najviše zapleteni - povuče ih prema svojoj repini, te ih tresnu jedan o drugi kao dvije ljuske kojima val mlata o obalu. Zatim zaroni, i u hipu ga nestade u uskipjelu vrtlogu, u kojem se neko vrijeme kovitlahu mirisne cjepotine cedrovine, nalik na zrnca muškatnog oraščića bačena u vrč uskipjela punča.
Dok je vir kovitlao u svome krugu ljude tih dviju posada, koji su nastojali uhvatiti se za mrlinske bubnjeve što se svejednako okretahu, za vesla i ostalo drvlje koje je plutalo po valovima, i dok se mali Flask poput prazne začepljene boce koprcao i klizio po dasci, ritajući se nogama naokolo i dižući ih uvis da bi izmaknuo kučkovim raljama, a Stubb iz svega glasa dozivao u pomoć ne bi li ga tko čuo i izvukao, i dok je sve to vrijeme Ahabov presječeni mrlin omogućavao da njegov čamac slobodno plovi po zapjenjenoj vodi i da spašava koga stigne - u tome bijesnom kovitlacu svakojakih opasnosti, nevidljive cime kao da su Ahabov čamac, dotad nedirnut, podigle u visine: najednom iskoči Bijeli kit iz vode, sunu poput strijele okomito uvis te udari glavurdom u dno Ahabove brodice da je poletjela u zrak i zatim, prevrnuvši se nekoliko puta, pljusnula natrag u more, sa dnom izvrnutim, tako te su se Ahab i njegovi ljudi kobeljali i izlazili ispod nje kao tuljani iz kakve pećine na obali.
U prvi čas, kad je izronio na površinu, kit zaplovi malo podalje od središta strave i užasa što ih je izazvao, te je sada ležao leđima okrenut prema mjestu nesreće; neko je vrijeme lagašno zapljuskivao perajama po vodi s jedne i s druge strane, i kad god bi napipao kakvo izgubljeno veslo, cjepotinu ili ma kako malu treskolinu, brzo bi zamahnuo svojom repinom i šibnuo njome u tom pravcu. No ubrzo mu kanda bijaše dosta, kao da se osjećao zadovoljnim što je tako temeljito obavio svoj posao, te ponovno zasiječe svojom izbrazdanom glavurdom zatalasanu površinu, vukući za sobom zamršene konope, te usmjeri u zavjetrinu, mirno i bez žurbe, nalik na putnika koji putuje razborito i odmjerena koraka.
Kao i prije, brod je i sada pozorno pratio sve što se pred njim zbiva, te ponovno zabrodi da spasi brodolomce. Spustivši čamac u more, mornari uzeše izvlačiti iz mora svoje drugove, mrlinske bubnjeve, vesla i sve ostalo što im je došlo nadohvat. Naposljetku svi brodolomci sretno dospješe na palubu, a tu su naslagali i spašene predmete. Poneki je od posade uganuo pleće, iščašio ruku ili gležanj, tu i tamo koja modrica, ali ništa krupno. Bijaše svinutih harpuna i kopalja, nerazmrsivih spletova mrlina, slomljenih vesala i dasaka: svega je toga doduše bilo, ali sve u svemu kao da nitko nije teže nastradao. Kao što su dan prije našli Fedallaha, tako sada nađoše i Ahaba gdje se grčevito drži olupine svoga raskrhanog čamca i gdje prilično udobno plovi, a nije bio ni tako iscrpljen kao za svoje prve nesreće.
No kad mu pomogoše da se popne na palubu, svi su pogledi bili upereni u njega: nije mogao stajati na nogama, nego se napol objesio o rame Starbucku, koji mu je prvi priskočio u pomoć. Njegova bijela koštana noga bijaše razmrskana, te je preostao samo malen, oštar badrljak.
- Da, da, Starbuck, katkad godi i razgaljuje dušu kad možeš tako otpočinuti malo, pa čovjek i ne pita na koga se naslanja! Kamo sreće da se stari Ahab češće tako naslanjao!
- Željezna spona nije izdržala, kapetane - reče tesar, koji im se približio. - Vjere mi, mnogo sam se trudio da mi posao bude što bolji!
- Nadam se, kapetane, da niste slomili nikakvu kost? - priupita Stubb, iskreno zabrinut.
- Jesam, Stubbe, sve je polomljeno i smrskano! Vidiš li? Ali usprkos slomljenoj kosti, starcu Ahabu nije se ništa dogodilo! No meni ni jedna živa kost moga kostura nije važnija od one mrtve koju sam izgubio. Nema toga Bijelog kita, nema tog čovjeka ni đavla koji bi mogao okrnjiti dušu starog Ahaba! Zar može ijedan visak dohvatiti tu dubinu ili neki jarbol doprijeti do te visine? Ej, vi gore! Kojim je smjerom krenuo?
- U zavjetrinu, gosparu!
- Vraćaj kormilo podvjetar! Razapnite jedra! Opremite preostale rezervne čamce! Starbuck, pogledaj je li sva posada na okupu!
- Dopusti mi, kapetane, da te najprije ispratim do rubnjaka.
- Ah, što li me sad ljuto peče ta treština! Prokleta da je moja kob koja mene, kapetana s nepobjedivom dušom, veza uz druga koji je takva slabotinja!
- Gosparu?
- Mislim na svoje tijelo, čovječe, a ne na tebe! Daj mi štogod da se poštapim! Mogu se poslužiti i onim polomljenim kopljem! Pogledaj jesu li na broju svi ljudi! Doista ga još nisam vidio! Nebesa, pa to ne može biti! On da je nestao? Brzo, sazovi sve ljude!
Starčeva je slutnja bila opravdana. Izvršili su smotru posade, ali Parsa nije bilo.
- Pars? - uskliknu Stubb. - Zacijelo se zapleo ...
- Kuga te izjela i morija odnijela! Bježite, potecite, polerite na sve strane, gore, u štivu, u kajitu, pod pramac, nađite ga, nađite ga! Nije moguće da je nestao!
Ali se jedan za drugim vratiše da mu jave kako je Parsa nestalo, nigdje mu traga.
- Jest, gosparu - proslijedi Stubb - zacijelo se zapleo u vaš mrlin! Sve mi se čini da sam ga vidio kako ga je vaš mrlin potegao dolje!
- Moj mrlin! Moj mrlin! I njega više nema, zbilja ga nema? Nestao? Što znači ta mala riječ? Kakvo li to posmrtno zvono udara, te stari Ahab drhti drhtavicom kao da je zvonik crkveni? I harpun nestao! Potražite u toj ropotariji! Nađoste li ga, ljuto željezo, iskovano za Bijelog kita? Oh, zaboravih, ne tražite više! Da, lude li moje glave! Ta ovom sam rukom bacio harpun, i sada strši iz goleme grbine! Ej, uprite oči, prikliještite kita svojim pogledom! A sad brzo čamci da su spravni, vesla spremite, harpune amo! Razapnite vršnjače! Praćaj! Sva jedra uvjetar! Kormilaru, čvrsto drži kolo kormila i ne štedi snage! Ma i deset puta oplovio Zemlju, ma kroz nju i brodom morao proći, najposlije ću ga ipak uloviti i smlaviti!
- O, Gospode! Samo načas se ukaži, o, Gospode! - uskliknu Starbuck. - O, starče, nikada ga nećeš uloviti! U ime Kristovo, okani se toga, đavolja je to ludost, i još gore od toga! Dva već dana traje hajka, dva već dana samo krhotine oko nas! I nogu na kojoj si stajao opet je odnio ispod tebe! Nestalo je i zlokobne tvoje sjene ... dobri dusi i anđeli hrle k tebi sa svih strana i opominju te: što bi još htio? Zar da se borimo i nosimo s tom razbojničkom nemani dok i posljednjega od nas ne utopi u svome smrtonosnom vrtlogu? Zar da nas sve do jednoga odvuče sa sobom u bezdan i u pakao da nas sjuri? O, lude li bezbožnosti i mahnita prkosa nastavljati hajku!
- Starbuck, u posljednje me vrijeme neka blagost privlači k tebi, sve od onog časa kad smo jedan drugome u očima vidjeli ono ... sjećaš se i dobro znaš što mislim! Ali kad govorim o tom kitu, neka tvoje lice bude nijemo i mirno kao ispružen dlan ove ruke! Znaj, čovječe, i pamti da Ahab zauvijek ostaje Ahab, mornar! Sve nam je to sudba tako dosudila, naše su nam uloge dane još milijardu godina prije nego što se ovaj ocean razlio kuglom Zemljinom! Luđače! Usud određuje, a ja izvršujem, radim po njegovoj zapovijedi! I pazi, ja sam ti starješina, moraš slušati moje zapovijedi... Ovamo, mornari! Pred sobom vidite starca, oborena i slomljena: poštapa se drhtavim kopljem i jedva se vuče na jednoj nozi! To je Ahab, njegovo tijelo, ali je Ahabova duša poput stonoge, kreće se na stotinu nogu! Osjećam se napet, napol isukan, poput onih užeta što u oluji tegle razbijene brodove. Osjećam se tako, a valjda sam i nalik na nemoćnu karkašu. Ali prije nego što puknem i potonem, čut će se trijes i lomljava. I sve dok vam taj prasak uši ne zagluši, znajte da Ahabovo uže još tegli svojoj svrsi! Zar vjerujete, ljudi, u znamenja? Eh, onda prasnite u grohotan smijeh, i plješćite, tražite da se opet pokažu, jer znajte, sve što tone, dvaput na površje izlazi, te se i treći put pojavi prije nego što zauvijek potone! I Moby Dicka čeka ta sudbina, i s njime će tako biti; dva se dana redom javljao, a sutra će se treći put pokazati. Još će jednom izroniti, ali posljednji put, da baci svoj posljednji mlaz! Ej, ljudi, jeste li junaci?
- Ko neustrašiva vatra! - podviknu Stubb.
- I isto tako bešćutni - promrmlja Ahab.
A kad su se ljudi otputili na pramac, Ahab nastavi za se: »Eh, znamenja, pusta znamenja! A jučer sam isto tako govorio Starbucku kraj svoga razmrskanog čamca! O, sa koliko rječitosti i uvjerljivosti nastojim drugima iz duše iščupati ono što se u mojoj tako čvrsto ukotvilo! Pars, moj Pars, nestao, nestao? Valjalo mu poći prvom, no ipak je trebalo da se javi prije nego što ja odem ... Kako je to? Zagonetka je tu koju ne bi razmrsili svi pravnici, pa da im još u pomoć dođu i dusi cijele čete sudaca: ko kljun sokolov kljuje mi mozak. Pa ipak, riješit ću ja nju, razmrsit ću ja tu zagonetku!«
U smiraje, kad se sutonilo, kit se još vidio daleko u zavjetrini.
Opet su ubrali jedra, i sve bijaše ko i minule noći, samo što su udarci čekića i zvrjanje i bruj tocila odzvanjali sve dok nije zora zabijeljela, a ljudi pri svjetlosti fenjera neumorno radili da opreme čamce i naoštre oružje za sutrašnji dan. Za to je vrijeme i tesar načinio Ahabu novu nogu od razbijene kobilice s njegova čamca. Ahab s natučenim šeširom stajao u tambuću ko i prošle noći, a pritajeni mu pogled, željan sunca, od vremena do vremena svraćao na sat. Bio je okrenut prema istoku i čekao da sunce grane.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 2:50 pm




135. TREĆI DAN HAJKE



Svanulo treće jutro, krasno i puno svježine, te još jednom dođe odmjena za samotnog noćnika, stražara na vrhu prvenog jarbola, a mornara koji su danju čuvali stražu bijaše sva sila, te je svaki jarbol i gotovo svaki križ bio načičkan glavama.
- Vidite li ga? - zaviknu Ahab; ali kit još nije bio na vidiku.
- No zacijelo mu vidite brazdu, a to je glavno! Nju valja slijediti. Kormilaru, drži kolo kormila čvrsto ko i dosad!
A onda će za se: »Divna li dana opet! Da je ovog časa stvoren svijet, a načinjen da bude ljetnikovac samim anđelima, i ovo da bude prvi dan ljetovanja, ljepšeg dana ne bih mogao ni zamisliti! Ima tu nečeg o čemu bi valjalo razmisliti, kad bi Ahab imao vremena za razmišljanje, ali Ahab nikad ne razmišlja: on samo osjeća, osjeća i ćuti, a to je vraški mučno za obična smrtnika, jer misliti - to je smjelost. Samo Bog uživa to pravo i povlasticu! Razmišljanje jest, ili bi trebalo da bude hladna uravnoteženost i smirenost: naše jadno ljudsko srce i previše udara, i bijedni mozak ljudski i previše bije a da bi to mogao. Pa ipak mi se ponekad pričinjalo da je moj mozak vrlo miran, ledeno miran, i da ova stara lubanja puca poput čaše u kojoj se sadržaj sledio pa razbija staklo. Ipak kosa još raste na toj glavi, raste i sad, i toplina je brani. Ali ne, to je samo ona obična trava što posvuda raste, probija iz prosjeklina u grenlandskom ledu i niče u pukotinama lave vezuvske! A divlji ju vjetar mrsi, i ona šiba oko mene, ko što razdrte krpe iskidanih jedara bičuju brod u oluji, brod na kojem se drže. Podmukao vjetar što je prije zacijelo propuhao kroz tamničke hodnike i ćelije i prozračio bolničke dvorane, te sad ovuda puše, nevin kao janje! Dosta, dosta, okužen je! Da sam vjetar, ne bih više puhao po toj zemlji, tako opakoj i bijednoj! U spilju bih se kakvu uvukao i ondje skutrio! Pa ipak je vjetar nešto plemenito i junačko! I ko ga je ikad pobijedio? U svakoj bitki njegov je posljednji i najžešći udarac! Uzmi koplje i navali na nj, i proći ćeš kroza nj! Ha, Ha! Bijedna li kukavca od vjetra što bije golorukog, a ne prima ni jednoga jedinog udarca! Čak je i Ahab hrabriji i plemenitiji od njega! E, da vjetar ima tijelo! Ali sve ono što najljuće jedi smrtnika i vrijeđa, a tijela nema, a ipak tjelesnom se snagom na nj obara! Lukavština je to, velika prepredenosr i zloba! A ipak, ponavljam i kunem se, ima u vjetru nešto uzvišeno i blagotvorno. Barem u ovim toplim pasatnim vjetrovima što struje kroz prozračnu modrinu u snažnim ali blagim zamasima, te ostaju na svojoj putanji i ne verugaju, nimalo nalik na te struje morske što na pučini svoj tok i pravac mijenjaju, nimalo nalik na gorde Mississippije što kopnom hrle i vrludaju, zakreću i nestaju u neznano! I tako mi vječnih polova, ti isti pasatni vjetrovi što pokreću moj dobri brod, ti isti vjetrovi, ili nešto nalik na njih, a isto tako snažno i nepromjenljivo, tjeraju naprijed i brod moje duše! Da vidimo!«
- Ej, vi gore! - glasno će Ahab straži. - Jeste li što ugledali?
- Ništa, gosparu!
- Ništa! A skoro će već i podne prepoloviti! Zar će zlatnik prosjačiti? Čekati da mu se smilujete? Pogledajte kako je sunce poskočilo! Uistinu, bit će da je tako, brod je pretekao kita! Zabrzali smo! I sad on mene goni, a ne ja njega! Loše je to, morao sam predvidjeti, luda li mene! Ta on vuče teret svih naših mrlina i harpuna! Noćas sam ga dostigao. Spremni za prelet krozvjetar!{505} Svi dolje s jarbola osim straža! Na praće!
Brod je dotad plovio s vjetrom u krmu, pa kad je sada preletom i udario suprotnim smjerom, »Pequod« je zagazio u bijelu šumavku vlastite brazde.
»Sada plovi uvjetar, ravno u razjapljene ralje!« promrsi Starbuck samom sebi, vežući velike deblene praće o kljunu{506} na rubnjaku. »Neka nam Bog bude na pomoći, no meni se već ledi moždina u kostima i osjećam kako mi je sve tijelo već ovlaženo. Sve mi se čini da griješim protiv Gospoda kad se Ahabu pokoravam!«
- Povucite me gore! - uzviknu Ahab, prilazeći košari od konoplje. - Još samo malo, pa ćemo ga ugledati!
- Da, gosparu - dočeka Starbuck i smjesta izvrši starčevu zapovijed, te se Ahab opet njihao u visini.
Prođe dobar sat što se otegao u čitavu vječnost. Kao da je i samo vrijeme prestalo disati od prenapeta iščekivanja. No naposljetku Ahab opet ugleda kitov vodomet, tri zrake uvjetar od pramca, te viknu, a u isti čas odjeknuše tri gromka krika s vrhova triju jarbola.
- Po treći put idem ti u susret, bijela grdosijo, čelom u čelo! Ej, dolje na palubi, jače praćajte! Sva jedra uvjetar! Još je odveć daleko a da bismo mogli spustiti čamce, Starbuck! Jedra pljeskaju! Uzmi bat i stani uz kormilara, da malo pripaziš na nj!
A onda će za se: »Tako, tako, Moby Dick pobrzao, žuri se, valja i meni dolje na palubu! Ali ima vremena da još jedanput s ove visine očima obuhvatim svu širinu mora! Znan je to vidik, star i prastar, a ipak tako mlad, tako nov! I sve je isto, baš kao i onog dana kad sam kao dječak gledao taj beskraj stojeći na pješčanim brežuljcima rodnog mi Nantucketa! Sve kao onda, navlas isto! Što je Noa vidio, to i ja gledam! U zavjetrini kao da se more pokrenulo i blago namreškalo. Divnih li prostranstava u zavjetrini! Zacijelo nekamo vode, nekamo gdje nije obično kopno, u nešto sjajnije nego što su palme{507}. Zavjetrina! A baš tim smjerom plovi Bijeli kit! I stoga ću pogled usmjeriti uvjetar: baš ne godi, ali je u ovaj čas korisnije. Praštam se s tobom, zbogom, stari jarbole! Gle, što je to? Nešto se zeleni? Gle, iz tvojih pukotina proviruje sitna mahovina! Ali na Ahabovu glavu vrijeme još nije zelen-mrlju utisnulo! I to je sva razlika u starosti između nas smrtnika i mrtvih stvari! Da, jarbole stari, obojica starimo, ali su nam korabi zdravi te drže - nije li tako, moja brodino? Jest, jedne noge nema, i to je sve. Svega mi, to je mrtvo drvo u svakom smislu u prednosti pred mojim živim tijelom. Ne mogu se s njime mjeriti. Vidio sam brodove od mrtva drveta gdje nadživljuju ljude načinjene od najživotnije građe, života njihovih životoljubivih roditelja. A što li mi je ono rekao? Da će kao moj peljar ploviti preda mnom i da ću ga ponovno vidjeti? Ali gdje? Zar će me u bezdanu morskom služiti oči kad jednom siđem niz one beskrajne dubine? A svu noć sam brodio protivnim pravcem od onoga mjesta gdje je njega nestalo. Jest, jest, kao toliki drugi, i ti si o sebi zgoljnu i okrutnu istinu kazivao, o, Parse, ali kad si Ahabu gatao sudbinu, nikad je nisi pogodio. Zbogom, jarbole stari, i dobro mi pazi na Bijelog kita dok mene tu nema! Sutra ćemo razgovarati - ne, još noćas ćemo pripovijedati svoje, kad Bijelog kita dotučena uz brod svežemo.«
Dade zapovijed, a ljudi ga stadoše spuštati, sigurnom rukom i oprezno, dok je on svejednako pogledao oko sebe, silazeći kroz raspuklu modrinu na palubu.
Kada dođe čas, i kad su se mornari spremali da spuste čamce u more, Ahab, koji je već stajao na krmi svoje brodice, kao da je časkom oklijevao. Mahnu rukom svome prvom časniku, koji je stajao na palubi i pridržavao podigače soha; mahnu rukom i naredi mu da pričeka.
- Starbuck! - viknu Ahab.
- Gosparu? - ozva se časnik.
- Po treći put brod moje duše kreće na to putovanje, Starbuck!
- Tvoja volja, kapetane!
- Ima brodova, Starbuck, koji se otisnu s kraja, ali se nikad više ne vraćaju u svoju luku!
- Tvoje su riječi, gosparu, gorka istina!
- Ima ljudi koji umiru u oseki, neki u plićim, drugi u plimi... A ja se sad osjećam ko golem val što se ispeo i sav uspjenio. Star sam čovjek, Starbuck, porukuj se sa mnom, čovječe!
Gledajući se u oči, stegoše jedan drugome ruku. U Starbuckovim očima pojaviše se suze.
- O, gosparu, moj kapetane, srce plemenito! Ne idi, ne idi! Gle, suze mi navrle na oči, a ja nisam kukavac i nikad ne plačem! Neka ti je znana moja bol što te ne mogu razuvjeriti!
- Čamac u more! - kriknu Ahab i odmaknu časnikovu ruku. - Preuzmi zapovijed nad posadom!
Tek što bi okom trenuo, i čamac je već zaveslao ispod krme »Pequoda«.
- Morski psi! Morski psi! - izvijao se glas iz okna kapetanove kajite. - O, gosparu, vrati se, moj gosparu!
No Ahab nije ništa čuo, jer je njegov glas zaglušio sve ostale, i čamac poskoči i poigra na valovima.
A onaj je glas govorio istinu, jer tek što se čamac otisnuo od broda, kadno sa svih strana povrvješe morski psi, te se činilo da izbijaju iz tamnih dubina ispod brodske trupine. Svaki put kad bi vesla zaronila, zvocali bi svojim strašnim raljama i zagrizali u lopatice na veslima; tako su pratili čamac i neprestano grizli. Nije to nimalo neobična pojava u tim vodama koje obiluju njima; te morske psine kao da slijede brodove, baš ko supovi, orlušine strvinari, što na Istoku kruže nad stjegovima vojske koja polazi u boj. No to bijahu prvi morski psi koje su ljudi s »Pequoda« opazili otkako su prvi put ugledali Bijelog kita. Bilo stoga što ih je privlačila Ahabova posada, koja se sastojala od samih tigrastožutih barbara, pa joj meso bilo mirisnije i slasnije za ukus onih nemani - a poznato je da i to ima utjecaja - bilo pak s kakva drugog razloga, morski su psi kanda slijedili samo taj čamac, dok druge nisu uznemirivali.
»O, srce od prekaljena čelika!« mrmljao Starbuck, zagledavši se preko brodskog boka i prateći očima čamac što je nestajao. »Zar još uvijek gordo odjekuješ kraj tog prizora? Zar imaš smjelosti spustiti kolumbu usred čopora proždrljivih morskih pasa koji te slijede razjapljenih ralja u toj bjesomučnoj hajki, i to još danas, pogibeljnoga trećeg dana? Jer kad se tri dana sliju i stale u jednu hajku bez prekida i predaha, onda budi siguran da ti je prvi dan - jutro, drugi podne, a treći večer i kraj toga pothvata, ma kakav taj kraj bio! O, Gospode, što me to prožima te sam miran kao smrt, a ipak sav u iščekivanju od kojeg me jeza hvata? Budući događaji titraju mi pred očima kao prazni obrisi i drhtavi kosturi, a sva je prošlost nekako potamnjela. O, Mary, ženo moja, tvoj lik ostaje iza mene u blijedoj aureoli! Sinčiću, samo ti još oči, čini mi se, mogu vidjeti, oči što su postale neobično modre! A sve zamršene životne tajne raspleću se i postaju tako jasne. No nad svime tmasti se oblaci nadvijaju ... Bliži li se to kraj mome putovanju? Noge su mi slabe i klecaju, ko u šuštala putnika koji je vazdan hodio. Osluhni bije li ti još srce. Trgni se, Starbuck, pokreni se, govori glasno! Ej, stražo na jarbolu, vidiš li mi sina na brežuljku gdje čeka i maše ručicom? Lud sam, baš lud.«
Zatim će glasno straži:
- Ej, vi gore! Pazite dobro na čamce! Motrite kita! Ej ponovno! Otjerajte toga morskog sokola! Zar ne vidite da trga plamenac? - I rukom pokaza na crveni stijeg koji se vijorio na jabuci glavnog jarbola. A onda će za sebe: »Ha! Diže se, odletje, a u pandžama mu stijeg. Gdje si sada, starče, gdje si, Ahabe, vidiš li ovo? Strava, strava!«
Čamci još ne bijahu daleko odmakli kad Ahab, po signalu s jarbola - po ruci što je pokazivala dolje - saznade da je kit ponovno zaronio. No kako je htio da u času kad se kit opet pojavi na pučini bude blizu njega, zakrenu svojim čamcem malo ustranu od broda, dok je sva posada nijemo gledala kako valovi udaraju u pramac, kako se propinju i razbijaju.
»Ej, vali, zabijajte samo svoje klinove u moj pramac, zakivajte ih od šiljka do glavice! Zaludu vam trud, jer sanduk taj nema pokrova! Za mene nema ni lijesa ni mrtvačkih kola, jer mene samo konoplja može ubiti! Ha, ha!«
Odjednom se uzbiba voda oko njih, nabreknu u širokim kolutima što su se brzo dizali i opet splašnjavali, kao da se propinju oko utonula ledenjaka koji naglo izranja. Začu se potmula orljava poput prigušene podzemne tutnjave, i svima zastade dah kad ukoso iz mora sunu grdosija u svoj svojoj duljini, sva prepletena mrlinima i načičkana harpunima i kopljima: obavijena tankim velom magle, časkom je lebdjela u zraku što je sav treperio odbljescima duginih boja, i onda pljuskom zaroni opet u dubinu. Voda prsnu tridesetak stopa uvis i za trenutak bljesnu poput bezbrojnih vodoskoka, pa se zatim razletje u škropcu pahuljica, a pučina unaokrug uzavre poput svježeg mlijeka, uskipje oko kitove trupine koja se bjelasala mramornim sjajem.
- Na vesla! - kriknu Ahab svojim ljudima, i čamci srnuše naprijed i prijeđoše u navalu. No Moby Dick kao da je bio obuzet bijesom svih zloduha i palih anđela, jer su ga žigale rane od harpuna koje su mu tek jučer zarinuli u tijelo. Dugi uzlovi mrlina isprepletali se na široku mu bijelu čelu, na koži koja se prozračno caklila, i kao da su se mrsili u neraspletive čvorove kad je glavurdom jurnuo naprijed i svojom repinom, ko kakvom golemom mlatilicom, šibao more što je uzavrelo i zašumjelo između čamaca: tako je bijela grdosija još jednom raspršila čamce, odbacila ih daleko jedan od drugoga, a iz čamaca poispadali svi harpuni i koplja. U vrhu se ulupili pramci na čamcima obojice časnika, i samo je Ahabov čamac ostao gotovo bez ikakve štete.
Dok su Daggoo i Queequeg nastojali začepiti raspukline i zaustaviti vodu što je prodirala, kit je plovio dalje, a onda se opet okrenuo, te jureći pored njih otkrio cijelu svoju bočinu. A u tom se trenutku razliježe prodoran krik. Ugledaše napol rastrgano Parsovo cijelo, koje bijaše vezano na kitovu grbinu. Mrlin, koji se noću još više omotao kitu oko trupine, držao Parsa svega razapeta i sapeta. Crne krpe njegove rastrgane odjeće vijale se oko mrtvoga tijela, a razrogačene oči buljile pravo u starog Ahaba.
Ahabu ispade harpun iz ruke.
- Prevari me, prevari me luda! - zapišta Ahab i duboko predahnu. - Da, da, Parse, opet te ugledah, odlaziš prije mene! To su, dakle, mrtvačka kola koja si mi prorekao! No ja te držim za riječ! Gdje su druga mrtvačka kola? Časnici, idite na brod! Vaša dva čamca nisu više od koristi! Ako možete, popravite ih, pa se vratite u dobar čas! Ne mognete li. ne mari, dovoljno je da Ahab umre ... Stojte, mornari! Tko samo zakorači da skoči iz moga čamca, harpun mu ne gine! Vi ste samo moje ruke i noge, i stoga se morate pokoriti! Gdje je kit? Je li opet zaronio?
No Ahab nije pogledao u daljinu, već samo oko čamca, te nije vidio kita, koji kanda bijaše naumio pobjeći s mrtvacem na sebi, i kao da je to razbojište bilo samo jedna postaja na njegovu putu u zavjetrinu, jer je Moby Dick sada opet odmicao naprijed i gotovo već prestigao brod, koji je sve dotad plovio u suprotnom smjeru od njega, premda se načas zaustavio. Kit je plovio najvećom brzinom, i kao da mu je taj čas bilo samo do toga da proslijedi svojim putem po morskom prostranstvu.
- O, Ahabe! - zavapi Starbuck. - Ni sada još nije prekasno, ni sada, u dan treći i posljednji, nije kasno da se vratiš, da ga se okaniš! Zar ne vidiš da te Moby Dick ne traži i da te izbjegava? Ti si taj koji ga tražiš i ludo izazivaš!
Razapevši jedro, samotni čamac brzo zamače u zavjetrinu, nošen vjetrom i tjeran veslima. Najposlije, kad je Ahab klizio pored broda tako blizu da je mogao razabrati lice Starbucku, koji se oslonio na rubnjak, on ga zazva te mu naredi da skrene brod i zaplovi za njim, ali ne preblizu, nego u primjerenoj udaljenosti. Svrnuvši pogledom gore, vidje Tashtega, Queequega i Daggooa kako se hitro uspinju na tri jarbola, dok su se veslači njihali u ona dva probijena i upravo izdignuta čamca, te marljivo popravljali nastalu štetu. Zirkajući kroz otvorene slapnice{508}, dok je čamac brzo sukao duž broda, ugledao je Stubba, a čas zatim i Flaska, kako se vrzu i motijaju oko snopova novih harpuna i kopalja. I dok je gledao sve to i slušao kako čekić udara po trenicama ulupljenih čamaca, u njegovoj je duši odzvanjao bat drugih čekića koji su mu zabijali čavle u srce. No mahom se prenu i pribra, pa kad je zatim opazio da je plamenca, onoga malog stijega, nestalo s vrha velejarbola, doviknu Tashtegu, koji se upravo bio uzverao na vrh, neka siđe, neka potraži drugu zastavicu, malj i čavle, pa nek je opet pribije.
Je li Bijeli kit bio izmoren i sustao od trodnevne bajke, ili mu je u kretanju smetao zamršeni splet konopa na grbini te mu najposlije dotužio, ili se u njemu sada probudila neka zloba i pakost - tko bi znao? - no svakako je usporio brzinu, ili se barem tako pričinjalo ljudima u čamcu, koji mu se ponovno sve brže primicao, premda, ako ćemo pravo, kit sada i nije toliko odmakao koliko prvi put. I dok je Ahab klizio preko valova, nemilosni su ga morski psi sveudilj pratili, i tako su uporno nasrtali i zubima zagrizali vesla da su se lopatice na njima glodale i krnjile, ostavljajući za sobom iverje i krhatke gotovo pri svakom zaveslaju.
- Ne marite za njih, jer ti su zubi samo novi škarmovi{509} za vaša vesla! Uprite, kučkove su ralje bolje počivalište negoli popustljiva voda!
- Ali nakon svakog ugriza, gosparu, tanke pále postaju sve manje!
- Dostajat će! Izdržat će! Samo vi ljudski prionite! No tko zna - promrmlja šaptom - plove li te psine na gozbu da se nažderu kitovine ili Ahaba? Ali vi samo uprite, veslajte! Već smo nadomak grdosiji! Drži rudo kormila, a vi me pustite da prođem!
Kad to reče, dvojica ga veslača poduhvate i pomognu mu da dođe na pramac čamca koji je svejednako plovio.
Kad je brodica naposljetku došla kitu izrebar i hrlila uporedo s njime, činilo se da neman i ne mari za svoje dušmane, kao što ponekad biva, i Ahab se našao usred guste magle što je izbijala iz štrcala i kuljala i povijala se oko goleme grbine toga usamljenog brda, toga Monadnocka{510}. Bio je tako blizu bijeloj nemani da je sada pognuo leđa i ispružio obje ruke da bi održao ravnotežu, a onda zamahnu i satjera svoje ljuto željezo uz još ljuću kletvu u tu tjelesinu koju je mrzio tako divljačkom mržnjom. I kad ubojni čelik i kletva utonuše do drška, kao u dubok kakav glib, Moby Dick se zgrči od bola i, izvrnuvši se porebarke, naglo tresnu brodicu a da nije na njoj slomio ni jedne trenice niti rebra. Zbilo se to tako neočekivano i brzo te bi Ahab zacijelo i drugi put odletio u more da se nije tako čvrsto držao visoke valnice. Ali su u more pala tri veslača, koji nisu znali kada će Ahab baciti svoj harpun, i prema tome nisu bili spremni na posljedice. Dvojica su se čas zatim uspjela uhvatiti za čamac, da se izdignu na nadošlom valu i da opet uskoče, dok je treći nemoćno zaostao za krmom, ali se držao na vodi i plivao.
Gotovo u isti mah Bijeli kit neobično snažno i brzo sunu kroz uskopane valove. No kad je Ahab doviknuo kormilaru da otpusti mrlin, a svojim ljudima da se okrenu na sjedištima eda bi tako povukli čamac do cilja, nepouzdani konop osjeti taj dvostruki napon i potezanje, te prsnu i šibnu zrakom.
- Što se to u meni kida i lomi? Neka žila popušta...! No već je dobro. Na vesla, na vesla i ravno na nj!
Osjetivši žestoki zamah brodice koja je sjekla valove, kit se obrnu da joj suprotstavi svoje čelo, ali dok se tako okretao, uočio je crnu trupinu broda koji se približavao, i tada kao da je u njemu gledao izvor i uzrok te hajke i nevolje, ili se možda predomislio te u toj brodini nazirao većeg i gordijeg protivnika nego što mu bijaše ona brodica, odjedanput promijeni smjer i zaplovi ravno prema pramcu, dok je svojim čeljustima burljao uzavrelu bjeljavinu što je oko njega prskala na sve strane.
Ahab zatetura i šakom se poče udarati po čelu.
- Obnevidjeh, osiijepih! O, ruke! Pružite mi se da mognem naći svoj put! Je li to noć zapasala?
- Kit! Brod! - povikaše zaprepašteni veslači.
- Na vesla! Na vesla! Ustremi se prema svojim bezdanima, nagni se, o, more, da Ahab, dok ne bude zauvijek prekasno, još jednom, posljednji put, dođe do cilja! Vidim: brod! Brod! Na vesla, ljudi! Zar nećete spasiti moj brod?
I dok su veslači upinjali iz sve snage da potjeraju čamac kroz valove što su bijesno nasrtali, slomi se pramčana statva koju je kit još prije oštetio, te gotovo u isti čas dođe na razinu valova, i nije više mogao ploviti. Mornari su do pasa gazili po vodi i mučili se svakojako da zabrtve rupu i izbace vodu koja je mlazom prodirala.
A gore na brodu, navrh velejarbola, Tashtegu je, kad je časak zagledao što se zbiva, zastao čekić u šaci, ukočila mu se ruka, a crvena se zastava ovila oko njega i napol ga prekrila, kao plaštem, te onda zalepršala i zavijorila ustranu, otkinula se od njega kao njegovo vlastito srce što bježi, dok su Starbuck i Stubb stajali dolje kraj kosnika, te u isti čas kad i Tashtego ugledali neman koja je jurila ravno prema brodu.
- Kit! Bijeli kit! Kormilo uvjetar! Kormilo uvjetar! O svemoćni, dobri dusi, stojte uza me, budite mi na pomoć! Ne dajte da Starbuck, mora li već umrijeti, ne dajte da umre kao slabašna ženu koja gubi svijest! Kormilo uvjetar, kad vam velim! Zar ne vidite razjapljene ralje? Zar je to kraj mojim usrdnim molitvama? Zar da tako završi čovjek koji te čitava života vjerno služio, o, Gospode? O, Ahabe, gledaj svoje djelo! Okreni kolo, kormilaru! Evo, već skreće na nas! Nesmiljenom glavurdom nasrće na čovjeka, komu je dužnost da ne izmakne! Gospode, budi mi na pomoći, stoj uza me!
- Ne uza me, već poda mnom stoj, ma tko ti bio što ćeš sad pomoći Stubbu, jer ni Stubb se ne miče odavde! Smijem ti se, grdosijo koja na me kesiš svoje zube! Tko je uvijek pomagao Stubbu i držao ga budnim, tko drugi nego samo Stubbovo oko što nije nikad ni trepnulo? A sada Stubb, jadni Stubb, ide na počinak, ali će ležaj biti mek i premek: kamo sreće da je napunjen golim suharjem! Smijem ti se, grdosijo koja na me kesiš svoje zube! Ej, sunce, mjesece i zvijezde! Ubijate čovjeka od koga boljeg nećete lako naći, najboljeg koji je ikad ispustio dušu! No usprkos svemu, ipak bih se htio s tobom kucnuti, kad bi mi samo pružio čašu! Oj, kite golemi, koji na me kesiš svoje zube, skoro će tu biti gutljaja! Zašto ne bježiš, Ahabe! A ja sad skidam haljetak, izuvam postole, neka Stubb umre u gaćama! Traljave li smrti, pljesnive i preslane! Eh, trešnje, trešnje! Da je trešanja! Ej, Flask, da mi je samo jednu crvenu trešnju prije smrti!
- Trešanja? A ja bih samo da smo ondje gdje trešnje zru! Nadam se, Stubbe, da je jadna moja majka primila ono moje česti, jer ako nije, slabo će što dobiti, ta naše se putovanje bliži kraju!
Gotovo se svi mornari natisli na pramac, ostavili posao. U rukama nesvjesno još drže čekiće, lopatke, koplja i harpune, onako kako su pojurili s različita rada. Prestravljeni zure u kita što glavurdu njiše tamo-amo, u gotovoj odluci, i pred sobom pršti pjenom u veliku luku. U čitavu mu izgledu i držanju osveta se odražava, brza odmazda i vječna zloba. I prkosno prezirući sve što smrtnici mogu načiniti, nasrnu strahovito te čvrstim zidoderorn svoje bijele glavurde udari u desnu stranu pramca tako silno da su ljudi zateturali, a sve se jarbolje potreslo i zaškripalo. Neki popadaše licem po palubi, a tamo gore glave harpunaša na bikovskim vratovima zaklimataše poput izglavljenih jabuka na vršcima jarbola. Čuli su kako kroz raspukli brod hukom i šumom provaljuje more i navire u teškim mlazovima, kao što se gorske bujice u neprekidnu slapu ruše niz vododerine.
- Brod! Druga mrtvačka kola! - kriknu Ahab iz svoga čamca. - Mrtvačka kola od američkog drveta!
Kit zaroni pod brod i kliznu duž kolumbe, no onda se pod vodom obrnu i sunu opet na površinu, daleko od pramca ali posve blizu Ahabovu čamcu. Tu je neko vrijeme mirno počivao.
- Okrećem leđa suncu. Što je, Tashtego, ne čujem ti čekića? O, moja tri vita i nepobjediva jarbola! Kolumbo moja neslomljiva i trupino koja i samom Bogu prkosiš! O, čvrsta moja palubo, kormilo gordo, pramče nebu usmjeren! O, brode moj, slavan do smrti! Zar morate sada umrijeti svi vi, a bez mene? Zar se meni krati posljednja počast i utjeha što je sudbina pruža svakom i najbjednijem kapetanu čiji brod tone? Smrt u osami, nakon života u osami! Sad osjećam jasno: sva mi veličina proizlazi iz najvećeg bola. Udrite sa svih strana, o, vali moga života, sahranite prošlost moju, svalite se na me svemoćnim svojim slapom u času smrti moje! No tebi u susret hrlim, svezatorni levijatane, tebi, koji sve uništavaš, ali ne pobjeđuješ. Do posljednjeg daha ukoštac se s tobom hvatam! Iz srca pakla udaram na te. Posljednji dah svoj izdišem i hučem u tebe u svesilnoj mržnji! Nek svi ljesovi i sva nosila nestanu u zajedničkoj jami! I zato što mene ni lijes ni odar neće, ja ću tebe, o, prokleti kite, iako sam za te vezan i s tobom združen, raznijeti sad na komade, sada dok hajka još traje! Evo, iz moje ruke posljednje koplje pada!
Poletje harpun, a pogođeni kit pojuri naprijed. Mrlin se odsukivao strahovito brzo, zujao i zvrčao kroza žljebove i najposlije se zapleo. Ahab se saže da ga razmrsi, pa u tome i uspje, ali mu se pritom mrlin oplete oko vrata i steže, kao što omča osmanlijskog krvnika davi svoju žrtvu, te je istog časa bio bačen iz čamca u more, bez riječi, bez krika, prije nego što je posada shvatila što se zbiva. U idućem trenutku odskoči petlja mrlina s prazna bubnja, obori jednog veslača, te pljusnu po vodi i nestade u dubini.
Časak su ljudi stajali obezglavljeni i kao ukopani, a zatim se obrnuše i povikaše:
- Brod! Gospode, gdje je brod?
Ubrzo kao kroz maglu nazriješe fantom nagnuta broda, priviđenje što se rasplinjavalo poput fatamorgane, i samo su još stršili iz vode vrhovi triju jarbola, a trojica poganskih harpunaša - zaluđenošću, vjernošću ili predanošću sudbini prikovana za ona nekoć uzvišena mjesta - i dalje držahu stražu kružeći pogledom po pučini. Koncentrični krugovi zahvatiše i usamljeni čamac, svu posadu, svako veslo koje je plutalo, i svaku kopljaču, zavrtješe i zakovitlaše sve živo i neživo i odvukoše u vrtlog u kojem je nestao i posljednji iver s »Pequoda«.
Za posljednjeg komešanja vode nad glavom Indijanca koji je čuvao stražu na glavnom jarbolu, i dok se još vidio samo pedalj-dva vršnog nastavka i na njemu duga lelujava traka zastave, koja se podrugljivo vijala nad opasnim valovima što su je gotovo dodirivali, u tom času proviri crvena ruka koja je držala bat i zamahivala posljednjom snagom da zabije stijeg na kopljaču. Morski sokol koji je, kao rugajući se, kružio oko vrha jarbola, sletjevši sa svojih zvjezdanih visina, a sve kljujući po zastavi i ometajući Tashtega pri radu, slučajno zape nemirnim širokim krilom između drveta i čekića. Tashtego, kao da je pod vodom osjetio eterični srh, pritisnu čekićem u samrtnu grču, a glasnik neba kriknu arkanđeoskim krikom i gordo uzdignute giave, zaogrnuv svoje bijelo tijelo kraljevskim grimiznim plaštem Ahabove zastave, potonu zajedno s njegovim brodom, koji, poput Sotone, nije htio sići na dno pakla a da sa sobom ne povuče u dubine i dijelak živa neba kojim je zakitio i okrunio vrh svoga najvišeg jarbola.
Male ptice burnice zakružiše nad još razjapljenim virom, bacajući svoje krikove u nebeske modrine, a zloslutni val što se propinjao uokolo i pjenio uzavrelom bjelinom, razbi se o strmeni vrtloga, i sve se sastavi u jedno, sve utihnu, razastrije se beskrajni vodeni plašt, i more se opet talasalo ko i prije pet tisuća ljeta.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 2:50 pm



EPILOG



Drama je svršena. Čemu da se nastavlja? - Jer je jedan preživio brodolom?
Dogodilo se i sudbina je htjela da ja budem Ahabov kormilar kad je nestalo Parsa, te sam i zauzeo njegovo mjesto i sudbonosnoga trećeg dana bio bačen iz čamca u more s onom dvojicom mornara koji su nekako uspjeli ukrcati se u čamac, dok sam ja ostao za krmom. Tako sam plovio na rubu onoga strašnog zbivanja, te sve vidio i gledao, kadli me dohvatiše posljednji oslabljeni valovi vrtloga koji je i mene vukao k sebi, ali polako. I kad sam se našao u onome smrtonosnom krugu, uzavrele se vode bijahu već smirile, i samo je još bijela šumavka prštala površjem. Plovio sam uokolo i primicao se onome crnom mjehuru, središtu onog kruga što se polako okretao i sužavao, te sam se vrtio ko neki drugi Iksion{511}. Kad sam tako došao do samog središta, crni mjehur prsnu. Lijes, koji je bio pretvoren u plovak za spašavanje, oslobođen svojih spona, iskoči u svoj silini iz vode i nađe se meni nadohvat. Uhvatio sam se za taj plovak, za taj lijes, te sam cio dan i noć bez pravca plutao po mekoj i pogrebnoj pučini. Morski psi brzali u mojoj blizini i klizili pored mene, neopasni, kao da su im ralje lokotom zatvorene. Divlji morski sokolovi letjeli mi nad glavom, kao da su im grabljivi kljunovi bili spremljeni u korice. Sutradan naišao neki jedrenjak pa me spasio. Bijaše to »Rahela« koja je, krstareći u potrazi za svojom izgubljenom djecom, samo našla jedno neznano siroče.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 2:50 pm






POGOVOR


MOBY DICK - VIŠEZNAČNA SIMBOLIKA


Moby Dick, to iznimno i izvanredno djelo svjetske književnosti, zauzima u američkoj kulturi približno ono mjesto što ga u drugim, starijim literaturama imaju veliki nacionalni spjevovi - od Homerovih do Miltonova. Objavljena godine 1851., ta se knjiga pojavila u vrijeme kad je u prozi većih europskih zemalja već zavladao realizam. Američka književnost nastajala je u zemlji koja se razvijala drukčije nego bilo koje društvo Staroga svijeta. Njezino građanstvo bilo je provincijalno u odnosu prema Europi, te još nije poznavalo golemu raznolikost klasnih suprotnosti, niti povijesni teret ranijih epoha. S jedne strane Amerika stoga nije još bila zrela za realizam, a s druge pak, naslijedila je intenzivnu intelektualnu tradiciju, koja se u istom obliku ne javlja nigdje drugdje. Misaono jak, obrazovan, a ujedno pun svjesnih životnih iskustava, Herman Melville (1819.-1891.) uobličio je svoj stvaralački poriv na nadasve originalan način.
Prije Moby Dicka bijaše napisao već pet proznih djela, mahom autobiografskih - u nekima svoje doživljaje opisuje izravno, s ponekim dodatkom iz mašte, a u drugima pak alegorijski transponira svoja duhovna traganja. Prvima pripadaju Typee (1846.) i Omoo (1847.), knjige o doživljajima odbjegloga mladog mornara među prijaznim ljudožderima na Markeskim otocima, te među urođenicima na Tahitiju, zatim Redburn (1849.) i White-Jacket (Bijeli kaput, 1850.), o surovom životu na američkim brodovima, trgovačkom i ratnom. U drugoj je kategoriji filozofsko-fantastični putopisu maniri 18. stoljeća, Mardi (1849.).
Sin imućne obitelji koja je doživjela stečaj, Melville se ogledao kao trgovački pomoćnik, poljoprivrednik, učitelj, a zatim kao mornar. Nakon jednog putovanja u Liverpool, opisanog u Redburnu, proveo je osamnaest mjeseci na kitolovcu »Acushnet« kojim je doplovio do južnopacifičkih otoka (i odande pobjegao). Tridesetjednogodišnji autor, vidimo po tekstu, očito je otpočeo Moby Dicka u namjeri da napiše pustolovno-pomorsku pripovijest u kojoj će autobiografski podaci biti potisnuti maštovitim, dijelom i komičnim prikazom sudbine pripovjedača Ishmaela (imenjaka biblijskoga razbaštinjenog izopćenika) i njegova prijatelja, hrabrog, dobrodušnog Queequega s Polinezijskog otočja. Oni se nalaze u središtu svih zbivanja otprilike do 22. poglavlja, do njihova ukrcavanja na »Pequod«. Nekako od tog mjesta mijenja se karakter knjige. Ljudi i zbivanja dobivaju višeznačnu simboliku o kojoj se u tekstu otvoreno raspreda, u nizu poglavlja izlažu se, neovisno o likovima i radnji, sva ljudska znanja o kitovima i njihovoj znanstvenoj podjeli na tipove, njihovoj anatomiji, načinu života, o lovu na kitove i oruđu koje se pritom upotrebljava, o preradi ulova u gospodarske svrhe i njegovoj praktičkoj upotrebi, pa čak o umjetničkom predočavanju kitova. Ti uvelike tehnički opisi - u literaturi o Melvilleu takvi se dijelovi knjige nazivaju »cetološkim poglavljima« - ponekad su i zamorni, ali su pisani tako nadahnuto, a po simboličkim značenjima i metafizičkim implikacijama što ih autor (bolje reći, pripovjedač) nalazi u tim činjeničnim prikazima, oni su neotuđiv, nuždan dio knjige. Zajedno s pripoviješću i s onim mnoštvom raznorodnih citata iz svih vremena kojima nas autor uvodi u djelo, »cetološki« podaci izgrađuju zagonetnu višeslojnost cjelokupnog smisla toga djela.
Interpretacija se, dakle, nalazi u samome tkivu djela: mnoge analogije između kitolova i života dio su samog pričanja, a ne neka naknadno pridodana pouka ili poruka. Melville tako slijedi naviku starih puritanaca, europskih naseljenika na sjevernom dijelu istočne obale novog kontinenta, koji su u 17. stoljeću kolonizirali podanici engleske krune. Puritanci, ti radikalni protestanti, sljedbenici Calvina, vjerovali su da Priroda, kao i pojedinačni događaji i pojave u njoj, sadržava značenja što ih Bog priopćuje čovjeku kao uputu za ponašanje na ovome svijetu. Čovjek, međutim, u tragu Adama, jest palo i grešno biće. Samo pojedinci, koji promatrajući same sebe i svoj život mogu zaključiti da djeluju u skladu s Boljom voljom, mogu se nadati Božjoj milosti koja će ih poštedjeti od vječnog prokletstva. To strogo i mračno učenje jedva da je što ostavljalo ljudskoj volji, ali je, prividno paradoksalno, bilo neobično poticajno. Ono je izvor individualnom aktivizmu i poduzetnosti, koji su, i kad se teološka baza razrijedila i liberalizirala, te potpuno ustupila mjesto gospodarskoj praksi, ostali značajkom američkog pogleda na svijet.
Može li se kapetan Ahab, u grču svoga osvetničkog prkosa, shvatiti kao takav, univerzaliziran američki pojedinac? Bori li se on protiv općepriznatog, kršćanskog boga ili baš protiv demonske, čovjekovoj duši suprotstavljene prirode? Je li to sukob protivnih načela ili oporba između dva načela u čovjeku samom? A što je zapravo sama ulješura, zvana Moby Dick?
U razgranjenoj kritičkoj literaturi o Melvilleovu remek-djelu na to pitanje odgovaralo se na najrazličitije načine. Ne smije se, međutim, zaboraviti da ta knjiga, pjesnička, vizionarska, metafizička, nije puka alegorija u kojoj su priča, likovi i zbivanja privid, te da iza njih stoji dublji, ali precizan sadržaj koji treba dokučiti pomoću nekog intelektualnog ključa. Ne, Moby Dick nije tek vidljiv znak za neku općenitiju predodžbu ili neku pojavu. On je doista bijeli kit, životinja o kojoj govori predaja mnogih naraštaja moreplovaca iz čitavoga svijeta - od Francuske do Tihog oceana. Bez obzira na asocijacije, kozmičke, moralne, biblijske, koje se nadaju dok u knjizi pratimo njen stalni, središnji gigantski sukob, treba je čitati sa sviješću o mitu, koji praktičku, stjecalačku, pa ako hoćemo i filistarsku jagmu za dobiti, o kojoj nalazimo komičnih stranica na više mjesta u knjizi, smještava u bitne antropološke značajke što ih miješana posada, sastavljena od ljudi iz svih zemalja, boja, rasa, na »Pequodu«, te jasna, u svojoj geometrijskoj izrazitosti pomalo smiješna hijerarhija na brodu i lovačkim čamcima uvijek iznova naglašavaju. Tolerancija, odsutnost svakog rasizma, povjerenje u instinkt nasuprot dominaciji racionalno usmjerene volje - to su konstante ove čudesne knjige, koja gazi sve predrasude i svoga vremena i kasnijih epoha u idejnoj atmosferi Amerike.
Važnost koju Melville pridaje divljem, on bi rekao: poganskom elementu u ljudskoj naravi, očituje se u mnogim prizorima zaklinjanja, obećanja, proricanja, trenutaka svečanih a barbarskih obreda, kao što je kaljenje ocjeli harpuna natapanjem šiljka u ljudsku krv. Takve scene, u kojima je katkad prisutna sva Ahabova šarolika posada, a kadikad tek on sam sa samo jednim likom, kao što je tajanstveni Fedallah, koji izrazito sugerira Sotonu, potječu izravno od Shakespearea. Hamlet, Macbeth, Kralj Lear važniji su izvori Melvilleu od bilo kojega proznog pripovjedačkog djela. Neznabošci i bijelci-kršćani podjednako služe kao posrednici za dvojbene stavove i sumnje, koje Ahabova apsolutnost izaziva u njegovih podređenih. Ti su stavovi uvjetovani ponegdje osobnim temperamentom (kao u uzoru višestruke interpretacije -poglavlju o ekvadorskom dukatu), ali u Moby Dicku ne možemo govoriti o psihološkim analizama ili o iznijansiranom slikanju pojedinačne osobe. Sve je u funkciji ukupnoga simboličkog učinka, bilo da se radi o analogijama koje izaziva primjerice rad na »pletnjači«, funkcioniranje »mrlina« ili »majmunske uzice«, ili oblik i dijelovi ulješurine glave, ili patološka dragocjenost poput sive ambre, ili zbivanja s kvadrantom, kompasnom iglom, kapetanovim šeširom. To vrijedi i za prirodne pojave poput vatre sv. Elma, za jurnjavu s gusarima i skupinama kitova, a iznad svega za onih devet susreta s neobičnim brodovima, od kojih svaki drukčije izaziva usporedbu s »Pequodom«, njegovom sudbinom i neizvjesnošću oko njegova putovanja.
Moby Dick, tako, ima elemente srednjovjekovne alegorije, renesansne tragedije i novovjekovnog romana; on je pustolovna, pomorska priča u koju su ukomponirane i propovijed neumoljiva dušebrižnika, i melodramska masovna predstava, i vrludavo mornarsko prepričavanje, i jednostavne pučke dosjetke. Možda je to djelo u biti proširena parabola vjersko-moralističkog karaktera, ali je istu tako »gotska« historija o tajnoj krivici i čudesima što ju prate, studija o etničkim razlikama, blasfemična parodija na vjerske običaje (krštenje u ime đavla, propovijed morskim psima), romantička varijacija Cervantesove parodije viteških načela sa svojevrsnim uzoritim junacima. Ponajviše, ali nipošto isključivo, to je djelo enciklopedija jedne grane znanja, jasno i intelektualno strukturirana propedeutika jedne teške i nezahvalne profesije. Po tim činjenično-sistematskim elementima približava se drugim, komičnim remek-djelima u kojima je često pedantna raznolikost pristupa i ideja obojila naizgled jednostavnu pravolinijsku radnju. Uz epsku tradiciju Homera i Camoesovih odvažnih moreplovaca u Luzitancima, tu su dakle i Rabelais i Sterne, a iznad svega - detaljima, miješanjem stilova, općim, uzvišenim tonom, objavljenjima - Biblija. Kao pisac pomorskih pustolovina Melville vuče lozu od svojih prethodnika, Smolletta i Coopera, prema svojim nastavljačima, Stevensonu, Conradu, pa čak - na znatno nižoj razini - Jacku Londonu, ali misterij koji prati, i možda dijelom uzrokuje radnju, podsjeća na Melvilleova nešto starijeg suvremenika, Edgara Allana Poea. Asocijacije na krivicu, na osvetu, na pogubnu žeđ za uspjehom jednako potječu iz romantički interpretiranog Shakespearea kao i iz Byronova Manfreda i Kaina.
Ova je knjiga enciklopedička, dakle, ne samo količinom informacija i opisima jedne, rekli bismo danas, interdisciplinarne oblasti gospodarstva, etičkih iskušenja, tragalačke mašte; ona je to i upotrebom konvencija iz čitave lepeze žanrova i tradicija pisane književnosti koja, kako to primjećujemo u Melvillea, počinje od vremena usmene predaje - mita. Raskošan, raspjevan, a opet precizan jezik Melvilleova izvornika potječe od putopisa renesansnih otkrivača, od zapisa akribijskih ekscentrika i lekcija crkvenih retoričara koji su u 17. stoljeću - stoljeću prije građanskog romana - nosioci prozne umjetnosti. U Melvilleovoj domovini pisali su se u prethodnim naraštajima romani o indijanskoj granici i o bitkama iz prošlih ratova: James Fenimore Cooper, autor PosljednjegMohikanca, bio je omiljen i u Europi. Realizam, međutim, Amerika još nije imala. Melvilleovi suvremenici Poe i Hawthorne inzistiraju na predznanstvenim tumačenjima, na transcendiranju fizičke zbilje ili na moralnoj simbolici koja je s njom usporedna.
Ni sam Melville, ipak, neće više ponoviti pothvat kakav je bio stvaranje Moby Dicka, ravnotežom literarnih komponenata, suvislom vezom praktičnog i metafizičkog, senzualnog i misaonog. Iduća njegova, jednako omašna knjiga, Pierre (1852.), polazeći naizgled od jedne obiteljske situacije, preambiciozno želi izraziti kozmički nesklad; taj nesklad ostaje i u samom literarnom ostvarenju. Dugačka religiozna pjesma Clarel (1856.) ne postiže simboličku univerzalnost - ostaje tek djelomično čitkim skupom ideja s putovanja u Palestinu dvadeset godina prije. Melville je bogoborac, poricatelj: roman The Confidence Man (Sljepar, 1857.) višesmislen je, ali svaki prizor negira pozitivne zaključke prethodnih. Unutrašnju koherenciju imaju samo kraća djela - njegove odulje simboličke prozne pripovijesti: od sasvim kafkinske parabole o velegradskoj alijenaciji u Pisaru Bartelbyju (Bartelby the Scrivener, 1856.) preko uznemirujuće dijalektike crnačko-bjelačkih odnosa uoči Građanskog rata u Benitu Cerenu (1856.) do jasno razrađenih polova u nerazrješivoj moralnoj dilemi između podaničke discipline i prirodne energije u djelu Billy Budd, završenu tik pred smrt.

٭



Melvilleov se život nakon velikih putovanja što su rezultirala nizom značajnih književnih plodova, bar izvanjski činio vrlo neuzbudljivim. Nekoliko godina nastojao je, ne osobito uspješno, voditi svoju farmu, surađivao je u časopisima, a za vrijeme Građanskog rata uzalud je nastojao dobiti čin u mornarici; ali neke njegove pjesme iz tog razdoblja i danas su uvrštene u najnovije antologije. Dvadesetak godina proveo je kao zamjenik upravnika carinarnice u New Yorku. Zanimljivo je da je njemu najbliži od velikih američkih pisaca i osobni prijatelj Nathaniel Hawthorne također neko vrijeme radio u carinarnici, stekavši na tom poslu više poticaja za svoje književno djelo.

٭


Melvilleova najbolja djela traže od čitaoca da posumnja u površinsku neosporivost društvenih poluistina. Misaone pretpostavke njegove ikonoklastičke vizije svijeta u kojemu je Bog nemoćan ili zlonamjeran veoma su teške. Melville je i prebogat i neujednačen. Za razliku od Poea, koji je u Europi rano popularan, od jasnijeg, u biti jednako nemirnog Nathaniela Hawthornea, kojega su od samog početka priznavali i ekskluzivni britanski kritičari, Melville ostaje gotovo nepoznat do prije osamdesetak godina!
Misaoni svijet Melvilleov treba, međutim, prvenstveno usporediti s kalvinističkim precima koje smo spomenuli i s njegovim suvremenicima Emersonom i Thoreauom. Ali ta dvojica, kao i manje značajni, njima bliski sudionici takozvanog transcendentalističkog pokreta, bili su optimisti, uvjereni u konačni i bitni sklad između čovjeka, Boga i prirode, u oduhovljenost prirode kao posrednika između čovjeka i Boga i njezine uloge nositelja simboličkih značenja. Optimist je bio i Walt Whitman, novatorski pjesnik u slobodnom stihu, nesputani vizionar demokratskog kozmosa, s kojim se on, pjesnik, poistovjećuje. Za razliku od te trojice, Melville je gledao mračnije ali dublje - ili, ako hoćemo, jače se izdizao nad površinskim: »...u srcima nekih ljudi ugnijezdio se orao ketskilskog gorja, koji može ponirati i u najmračniju gudure i opet se uzdići i nestati u sunčanim beskrajima. No i onda kad ponire zauvijek u te gudure - one su u planinama, i tako se orao, i kad se najdublje spusti, opet nalazi visoko nad svim ostalim pticama u dolini, ma kako se visoko one vinule.«
To je, dakle, pesimizam čovjeka koji stvari razmatra u međusobnim omjerima, u perspektivi. Nadopunjuju ga umjetnički sklad izvanredne kompozicije i otvorenost nikad zaključenih razmatranja o samoj temi prema novim spoznajama. Poglavlje »Bjelina kita« najfilozofskiji je tekst u američkoj pripovjedačkoj književnosti. Možda je baš zbog svoje izvorne misaone smjelosti Moby Dick jedan od sasvim malobrojnih vrhunaca u američkoj književnosti, unatoč činjenično-opisnom balastu, s jedne strane, i negiranju svih očekivanih žanrovskih dosljednosti, s druge.

٭


Dugo godina Melville je smatran gotovo minornim ekscentričnim autorom, a njegova se djela nisu proučavala. Oko 1920. kritika je počela otkrivati neiscrpna značenja njegovih djela - napose u Moby Dicku, i u brojnim drugim tekstovima. U Hrvatskoj dosad nije pobudio osobito analitičko zanimanje, ali je mnogoznačni bijeli kit prepoznat kao jedan od velikih simbola što ih je proizvela američka književnost.
IVO VIDAN

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 2:51 pm





{1} U engleskome se riječ whale (kit) izgovara huejl (sa h) i uejl (bez h). - Prev

{2} Hampton Court, dvorac engleskih kraljeva blizu Londona; sagradio ga godine 1515. kardinal Wolsey. Tuileries, kraljevski dvorac u Parizu iz god. 1564. spaljen 1871: danas na tome mjestu istoimeni park. – Prev.
{3} Hampton Court, dvorac engleskih kraljeva blizu Londona; sagradio ga godine 1515. kardinal Wolsey. Tuileries, kraljevski dvorac u Parizu iz god. 1564. spaljen 1871: danas na tome mjestu istoimeni park. – Prev.
{4} Yard (jard). mjera za dužinu - 0.914 m. - Prev.
{5} Spermacet ili vorvanj, uljasta tvar iz glave kita – ulješure. Na hladnome zraku skrutne se u bijelu tvar poput voska, a upotrebljava se u medicinske svrhe i za proizvodnju svijeća. – Prev.

{6} Latinski: »Ne znam što je.« - Prev.

{7} M. Porcije Katon (95.-46. pr. Krista), rimski republikanac, Cezarov protivnik, pobijeđen, ubio se u Utici, u Africi. - Prev.

{8} Bitve - drveni ili željezni mali stupovi na palubi ili obali za vezivanje konopa ili lanaca. Prev.

{9} Snast - cjelokupna drvena, željezna, kudjeljna i platnena oprema na trupu broda koja služi za jedrenje, krcanje tereta i za ostale brodske radove. - Prev.

{10} Metafizika - idealistička filozofija koja istražuje osnove bitka i smisao svijeta, te se bavi »posljednjim načelima« (npr. Bogom, besmrtnošću duše, itd.) - Prev.

{11} Čuveni slap (50 m visok) istoimene rijeke koja se ruši u jezero Ontario, na granici između Kanade i države New York. - Prev.

{12} Valjda aluzija na Edwarda D. Billingsa. - Prev.

{13} U grčkoj mitologiji mladić koji se, vidjevši svoju sliku u vodi, u sebe zaljubio i ginuo od ljubavne čežnje za sobom. - Prev.

{14} Ibis - afrička ptica. Drevni su je Egipćani smatrali svetom, jer je dolazila zajedno s plodonosnom poplavom rijeke Nila. - Prev.

{15} Seneka (od godine 4. do 65. pr. Krista), rimski filozof i pisac tragedija. Stoicizam je filozofija stoika: svladavanje požuda najveća je krepost, zlo i dobro treba podnsiti ravnodušno. - Prev.

{16} Podignuti dio palube na krmi. - Prev.

{17} Harpoon - ostve ili koplje što se baca na kita, a pričvršćeno je o dugi konop koji se odmotava oko posebno konstruiranog vitla na pramcu kitolovačkog broda. - Prev.

{18} Na engleskom riječ coffin znači lijes, nosila (mrtvački). - Prev.

{19} Po biblijskoj priči o bogatašu i o prosjaku Lazaru. - Prev.

{20} Orion - zviježđe koje je u Europi vidljivo samo zimi. - Prev.

{21} Oplata, drvene trenice što pokrivaju kostur broda. - Prev.

{22} Mornarska postelja. - Prev.

{23} Kokica - iz lule izbačeni duhan koji još gori. - Prev.

{24} Božman ili bocman (od holandskog bootsman) - niži zapovjednik, nadzornik, nadglednik koji se brine za red i čistoću na brodu, poučava mornare njihovu poslu; vođa posade na brodu, brodici ili čamcu, itd.. - Prev.

{25} Broadway - ulica u New Yorku, čuvena sa svojih kazališta; Chestnut - ulica u Philadelphiji. - Prev.

{26} Regent Street - jedna od najelegantnijih ulica Londona. - Prev.

{27} Yankee (Jenki) - nadimak građana SAD-a. - Prev.

{28} Water Street - ulica u lučkoj četvrti New Yorka; Wapping - jedna od lučkih četvrti u Londonu. - Prev.

{29} Green Mountains (Zelene gore) - ogranak planinskog lanca Alleghany u saveznoj državi Vermont. - Prev.

{30} New England - naziv za savezne države Maine, New Hampshire, Vermont, Massachusetts, Rhode Island i Connecticut. - prev.

{31} Salem - luka u saveznoj državi Massachusetts. - Prev.

{32} Elephanta - spiljski grad u Bombajskom zaljevu, u podzemnim hramovima nađeni su prastari reljefi. - Prev.

{33} Dva pogibeljna pruda na engleskoj obali blizu grofovije Kent. Priča kazuje da ti prudovi označuju grob nekog otoka što je nestao u XI. stoljeću. - Prev.

{34} »Jakovljica«, ljestve od konopa s drvenim prečanicama, koje se spuštaju niz bok broda. - Prev.

{35} Quebec - glavni grad istoimene kandaske pokrajine. U Melvilleovo doba zvali su taj grad američkim Gibraltarom, zbog utvrde koja se nalazila na uzvisini usred grada. Možda je to aluzija na opsadu Quebeca 1759., kad su engleski doseljenici zauzeli tu tvrđavu. - Prev.

{36} Tvrđava nad Rajnom, u okrugu Koblenza, sagrađena na pećini visokoj 175 m. - Prev.

{37} Horace Viscount Nelson (1758.-1805.) - engleski admiral; uništio francusko brodovlje kod Abukira, i pred rtom Trafalgarom. Njegov brod »Victory« čuva se u Portsmouthu, a mjesto na palubi gdje je Nelson pao označeno je spomen-pločom. - Prev.

{38} Pulena - drveni kip na brodskom kljunu. - Prev.

{39} Tanko uže. - Prev.

{40} Debelo uže. - Prev.

{41} Kosi jarbol na pramcu. - Prev.

{42} Otvor (grotlo) na palubi kroz koji se spušta teret u brodska skladišta. Takvih otvora ima više, te se prema tome zovu grotlo od pramca, grotlo od krme itd. - Prev.

{43} Olovnica, dubinomjer. - Prev.

{44} Kobilica, debela greda koja se proteže pri dnu brodskog korita od pramca do krme, i na koju se naslanjaju korbe ili rebra broda. - Prev.

{45} Prezbiterijancima se nazivaju pripadnici Reformirane crkve u Engleskoj i SAD-u. - Prev.

{46} U originalu je igra riječima knee-pans (čašica na koljenima) i warming-pans (grijalice). - Prev.

{47} Luka u Long Islandu (SAD, savezna država New York). - Prev.

{48} Jedrenjak koji ima tri jarbola, prva dva sa križnim jedrima, a na krmi jarbol sa sošnim jedrom, no i na prva dva jedra nalazi se, osim križnih jedara, po jedno sošno. - Prev.

{49} Prače - konopi kojima su križevi vezani na krajevima. - Prev.

{50} Zapone - konopi koji pripinju jarbole, uvijek nagnute prema krmi, jer vjetar puše pri jedrenju uvijek s boka ili krmene strane. - Prev.

{51} Uzda, konop koji jedro drži prema krmi. - Prev.

{52} Podignuti dio palube na pramcu. - Prev.

{53} Suskrenuti - okrenuti uz vjetar i zadušiti dio jedrilja, da se brod zaustavi. - Prev.

{54} Savezna država Illinois, u kojoj je glavni grad Chicago, civiliziran je, gusto naseljen kraj. - Prev.

{55} Glavine - verige koje drže križ ili nastavak na jarbolu. - Prev.

{56} Ime Hussey izgovara se kao i imenica hussy, koja znači: goropadnica, drznica. - Prev.

{57} Igra riječima clam (vrsta školjke) i clammy (hladan, vlažan, ljigav). - Prev.

{58} U originalu je igra riječi chowder (jelo od ribe sa suhom svinjetinom i povrćem) i chowder-headed people (lud svijet). - Prev.

{59} Anglikansko Vjerovanje (Credo). - Prev.

{60} Brod s dva jedra bez križeva. - Prev.

{61} Kitajski jedrenjak sa dva ili tri jarbola bez križeva, a jedra su od rogožine. - Prev.

{62} Jedrenjak s dva jarbola bez križeva. - prev.

{63} Ostarjela, neupotrebljiva brodina, podrtina. - Prev.

{64} Trup broda. - Prev.

{65} Thomas Becket (1119. - 1170.), nadbiskup od Canterburyja, borio se za papinsku prevast u Engleskoj. Kraljevi ljudi ubili ga pred oltarom njegove crkve. - Prev.

{66} Thorkill Hake, legeendarni kralj i ratnik o kome pripovijeda drevna Ynglingasaga Islanđanina Snorrija Sturlusona, - Prev.

{67} Quakeri (engl. plašljivci ili drhtavci), isprva podrugljivo ime sekte koju je u 17. st. osnovao Fox u Engleskoj, a koja se poslije proširila i po Sjev. Americi. Izvor vjere je »unutrašnje svjetlo«. Poput katolika, i kvekeri vjeruju u mnoge dogme. Odbijaju služiti vojsku. Danas ih živi u SAD-u oko 150.000. - Prev.

{68} Cape Cod - rt na poluotoku Massachusettsu, na obali Atlantika; Martha's Vineyard, otočić kraj Nantucketa; i jedno i drugo mjesto opkoljeno morem. - Prev.

{69} Pomoćnik kamerijera (konobara). - Prev.

{70} Božman, podčasnik koji ima nadzor nad brodskom posadom. - Prev.

{71} Principal, brodovlasnik. - Prev.

{72} Užarski alat; kroz užljebine klupe teče ovojnica, a služi za lakše ovijanje konopa. - Prev.

{73} Mornarsko upletanje konopa. - Prev.

{74} Izazvati na mejdan. - Prev.

{75} Sovrnja ili savurna (od tal.zavorra) - gruža, teret, pritega, balast (od kamenja ili pijeska) što se stavlja na dno broda, da ne bude prazan, da se ne prevrne. - Prev.

{76} Smjer kojim plovi brod. - Prev.

{77} Stari zavjet, Prva knjiga o kraljevima, XXI, 19. - Prev.

{78} Brod na dva jarbola s križnim jedrima. - Prev.

{79} Plosnatica, svoja, svac, plošća (vrsta ribe). - Prev.

{80} Mornarska knjižica, isprave. - Prev.

{81} Strogi kalvinisti, koji ne prihvaćaju ovisnost o državnoj crkvi. - Prev.

{82} Deuteronomion - peta knjiga Mojsijeva. Postoji posebna sekta koja se bavi proučavanjem Mojsijevih knjiga. - Prev.

{83} Neke sekte biraju svoje svećenike i propovjednike iz redova običnih vjernika. - Prev.

{84} Igra riječima: hog znači svinja, a hedgehog jež. - Prev.

{85} Rezervni jarboli, križevi i ostala drvenina čvrsto vezana na palubi. - Prev.

{86} Igra riječima right (pravo, na mjestu, u redu, desni) i left (lijevi). - Prev.

{87} Daske kojima se bukaporta pokriva, zatvara. - Prev.

{88} Dušpir, odušnik, otvori na palubu u obliku sanduka, koji služe za ventilaciju. - Prev.

{89} Isaac Watts (1674. - 1748.), engleski teolog i sastavljač pobožnih pjesama. - Prev.

{90} Cape Horn i Rt dobre nade. - Prev.

{91} Nekoć se kitovo ulje upotrebljavalo za rasvjetu. - Prev.

{92} Jan de Witt (1625.+.1672.), holandski državnik. - Prev.

{93} James Cook (1728.-1779.), engl. pomorac i istraživač, otkrio New Zealand, Havaje, itd.; prvi oplovio zemlju od zapada na istok. - George Vancouver (1758.-1798.), engl. pomorac i istraživač, pratio Cooka na njegovim putovanjima. - Prev.

{94} A. I. Krusenstern (1770.-1864.), ruski pomorac. Njegovo djelo Put oko svijeta u godinama 1803.-1806. prevedeno je na mnoge jezike. - Prev.

{95} Engleski kralj (849.-901.), protjerao Normane, preuredio Englesku, njegovao domaću knjigu, popisivao zakone. - Prev.

{96} Edmund Burke (1730.-1797.), engl. državnik, pisac i govornik. - Prev.

{97} Američki državnik, fizičar i pisac (1706.-1790.), pobornik nezavisnosti engl. kolonija u Sjev. Americi; izumio gromobran, otkrio razliku između pozitivnog i negativnog elektriciteta, dokazao postojanje Golfske stuje. - Prev.

{98} O tome nešto više u sljedećim poglavljima. - Bilješka piščeva.

{99} Dva čuvena sveučilišta u SAD-u. - Prev.

{100} John Bunyan (1628.-1688.), engl. puritanski pisac, autor Poklonikova putovanja, djela što je napisano u tamnici. - Prev.

{101} Cervantes (1547.-1616.), pisac Don Quijotea, u bitci ko Lepanta izgubio lijevu ruku. - Prev.

{102} Andrew Jackson (1767.-1845.), sedmi predsjednik SAD-a. - Prev.

{103} Puritanci u Engleskoj i Škotskoj, pripadnici »čistog evanđeoskog nauka«; mjesto episkopalne, tražili crkvu sa starješinama i odvajanje Crkve od države. Progonjeni od stuartovaca, iselili se u Ameriku. - Prev.

{104} Vječni Žid, prema srednjovjekovnim pričama, otjerao Isusa kad je pred njegovom kućom, idući na Golgotu, htio otpočinuti, te za kaznu mora lutati do Sudnjega dana. Umjetnička ga poezija također shvata simbolom čovječanstva koje neprestano hrli naprijed. - Prev.

{105} Barun Jean Baptiste du Val-de-Grâce (Anacharsis Cloots, 1755.-1794.). jedan od najčudnijih sanjara za vrijeme Francuske revolucije: ujedinjenje svih naroda u jednu porodicu bijaše mu najveći ideal. Smaknut na giljotini. - Prev.

{106} Alabama - američka savezna država u Meksičkom zaljevu; 43% pučanstva u njoj čine crnci. - Prev.

{107} Perzej - slavni heroj u grčkoj mitologiji, sin Zeusov. Oslobodio kraljevnu Andromedu od morske nemani. - U kiparstvu i slikastvu često je obrađivan taj motiv. - Benvenuto Cellini (1500.-1571.), firentinski zlatar i kipar. Jedno od najznamenitijih njegovih djela jest Perzej s Meduzinom glavom. - Prev.

{108} Stanovnik otoka Mana u Irskome moru. - Prev.

{109} Quito - glavni grad južnoameričke države Ekvadora. - Prev.

{110} Pod starofranc. devizom Honny soit qui mal y pense (»Stid ga bilo tko o tome loše misli!«) osnovao je kralj Edward III. (1327.-1377.) Red podvezice, najviše englesko odlikovanje, koje se također zove Redom sv. Ðure. - Postoji priča kako je kralj na balu podigao podvezicu što je pala s noge njegove ljubavnice, grofice od Salisburyja, te pritom nehotice potegnuo grofičinu suknju. Neki se plemići nasmijali, a na to je kralj izrekao spomenute riječi i utemeljio Red vitezova podvezice, da bi udobrovoljio svoju groficu. - Prev.

{111} Morski kalež - vrsta školjke (Lepas fasicularis). - Prev.

{112} Čitatelj, dakako, ima na umu da je ova knjiga stara poldrug stoljeća. - Prev.

{113} William Scoresby (1789.-1857.), engl. pomorac i kitolovac, istražio istočnu obalu Grenlanda i Australiju, poslije studirao teologiju i postao svećenikom, ali se i dalje bavio znanstvenim istraživanjima. - Prev.

{114} Georges baron de Cuvier (1769.-1833.), francuski prirodoslovac, začetnik znanstvene poredbene anatomije i jedan od osnivača paleontologije (znanosti o okaminama ili o prastarim živim bićima). Objašnjava promjene u životinjskom i biljnom carstvu u toku Zemljina razvoja velikim katastrofama. - Prev.

{115} John Hunter (1728.-1793.), osnivač moderne engleske kirurgije. - Prev.

{116} René Primevére Lesson (1794.-1849.), francuski prirodoslovac, pratio kapetana Duperreya na njegovu putu oko svijeta. - Prev.

{117} Karl von Linné (1707.-1778.), švedski prirodoslovac, uveo dvoimenu nomenklaturu u zoologiju i botaniku. - Prev.

{118} Vrsta morske ribe, slična sleđu. - Prev.

{119} Zato što se pare i što ženka doji. - Prev.

{120} Zbog zakona prirode i prava zasuge. - Prev.

{121} Amfibije - dvoživci, životinje koje žive u vodi i na suhu. - Prev.

{122} Znam da mnogi zoolozi i danas još lamantine i dugonge ubrajaju među kitove. No budući da se te kukavne ribetine većinom povlače po ušćima rijeka, hraneći se vodenim biljkama, a nemaju ni kitovska štrcala, nisam priznao njihovih vjerodajnica i ne smatram ih predstavnicima kitovskog roda, nego sam im dao putovnice da napuste cetološko carstvo. - Bilješka piščeva (Moderna zoologija ubraja spomenute dvije vrste, kao i treću, njima srodnu vrstu »Hytine«, u red kitova. - Prev.)

{123} Raved, revanj (lat. Rheum rhaponticum), biljka koje se korijen upotrebljava za čišćenje crijeva. - Prev.

{124} Aluzija na Ahazovu sunčanu uru iz Biblije. - Prev.

{125} Ti kitovi nemaju zuba nego imaju na nepcu usi, rožnate trostrane ploče koje vise kao rese u usta. Na donjem je rubu svaka us raščijana u rožnata vlakna. U ustima nekih kitova ima i više od 700 usi. - Prev.

{126} Razlog zbog kojeg se ova knjiga o kitovima ne zove »Quarto« vrlo je jednostavan. Kitovi ovog razreda, ma koliko bili manji od prijašnjih, ipak su srazmjerno slični onima, dok svezak »quarto« u svojoj smanjenoj mjeri nema oblika što ga ima »folio«, a »oktav« ga ima. - Bilješka piščeva.

{127} I u nas kažu: »Puše kao kit.« (engl. grampus). - Prev.

{128} Tuk - kitovo tustilo, mast, salo. - Prev.

{129} Gallon - mjera za tekućine: četiri litre i pol. - Prev.

{130} Sir Martin Frobisher, britanski pomorac i istraživač iz 16. stoljeća. - Prev.

{131} Američki narodni blagdan. - Prev.

{132} U engleskom mealy-mouthed znači: »brašnavih usta«, »medoustan«, »plašljiv u govoru«, »bljedoustan« i »licemjeran«, i odatle igra riječima. - Prev.

{133} I na starim jedrenjacima kapetan je imao svoju kabinu, ali se i salon, koji je ujedno služio kao blagovaonica za časnike, smatrao sastavnim dijelom kapetanova odjeljka. - Prev.

{134} George Washington (1732.-1799.), američki narodni junak i prvi predsjednik SAD-a (1789.-1797.). - Heraklovi stupovi, kamena predbrežja Abyla i Kalpe u Gibraltarskom tjesnacu. Grčka priča kazuje kako je grčki junak postavio te dvije hridi, ta dva stupa, da označi dokle je dospio na svojim putovanjima iz Libije u Europu. - Prev.

{135} U 3. stoljeću prije Krista podignut je na otoku Rodosu, na ulazu u luku, divovski kip Apolonov, visok 32 metra. Smatrali su ga jednim od sedam svjetskih čuda. - Prev.

{136} Fedon, drevni grčki filozof idealist, učenik Sokratov a prijatelj Platonov. - Nathaniel Bowditch (1773.-1858.), američki matematičar, pisac klasična djela o navigaciji. - Prev.

{137} Child Harold, egocentričan pesimist, glavno lice Byronova spjeva Child Harold's Pilgrimage. navedeni su stihovi parodija dvaju stihova iz IV. pjevanja (strofa 179). - Prev.

{138} Thomas Cranmer (1489.-1556.), vođa protestantske reformacije u Engleskoj, spaljen na lomači. (Panteisti su pristaše nazora o istovjetosti Boga i prirode). - Prev.

{139} René Descartes (1596.-1650.), francuski filozof racionalist i matematičar; sve izvodi iz stava »Cogito, ergo sum«.(»Mislim, dakle postojim«). - Prev.

{140} Prečka, trokutasto jedro, razapeto između pramčanog jarbola i kosnika. - Prev.

{141} U katedrali u Monzi (Italija) čuva se kruna langobardijskih kraljeva, koja potječe iz IX. stoljeća; iznutra je obložena željeznim obručem za koji legenda kaže da je načinjen od čavala s Kristova križa. - Prev.

{142} Burke i Thompson (zvani Bendige) - engleski boksači iz prve polovine prošlog stoljeća. Tko ne zna ne odnosi li se ime Burke na Williama Burkea, zlogasnog ubojicu koji je početkom prošlog stoljeća u Edinburgu u Škotskoj iskapao mrtva tijela i prodavao ih liječniku Knoxu u anatomske svrhe, a poslije sam davio ljude u iste svrhe. (Smaknut godine 1828.) - Prev.

{143} To nije osam sati, nego četiri puta po dva udarca u zvono, znak za smjenu straže (0, 4, 8, 12, 16 i 20 sati). - Prev.

{144} Vogast - obrastao morskom travom. (Voga, alga) - Prev.

{145} Igra riječju ball u smislu lopta i ples. - Prev.

{146} Spomenuto je negdje prije da je Pip crnac. Pisac se, da pokaže crnčev strah od posade, igra riječju white squall (doslovno: bijeli vihor), koja znači suhòburica, vihor uz vedro nebo. - Prev.

{147} Prolaz iz Atlantika u Tihi ocean kroz sjevernoamerički arhipelag. Prev.

{148} Pripadnici vjerske sekte koji su iskazivali štovanje zmiji, koja je, prema biblijskom pričanju, navela ljude na prvi grijeh. - Prev.

{149} Cape Horn. - Prev.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 2:51 pm



{150} Cluny - čuvena pariška palača iz 15. stoljeća. Obuhvaća ruševine palače zvane »Julianove terme« i muzej bogat različitim umjetninama. - Prev.

{151} Ljudski (ženski) lik kao stup nosač u starogrčkoj arhitekturi. - Prev.

{152} Okrug u donjoj Burmi (Indija). - Prev.

{153} Niza od morskih školjki; služila sjevernoameričkim Indijancima umjesto novca i kao nakit, a darivali bi je bijelcima s kojima bi sklopili mir. - Prev.

{154} Zajedničko ime indijanskih plemena koja su u doba otkrića Amerike obitavala na objema obala Rijeke Svetog Lovrijenca. - Prev.

{155} Bijela duga košulja katoličkog svećenika, ispod misnog ruha. - Prev.

{156} Misnica koju svećenik oblači kad služi misu. - Prev.

{157} Lamentacije ili tužaljke, katolički crkveni obred u Velikom tjednu. - Prev.

{158} Što se tiče polarnog medvjeda, tko bi htio dublje zaći u taj predmet, mogao bi ustvrditi da nije ta bjeloća sama po sebi uzrok što nam se ta zvijer pričinja tako groznom, nego da - analizirajući potanje - dolazimo do zaključka kako ta groza proizlazi iz okolnosti što se neodgovorna krvoločnost te životinje skriva pod bijelim runom nebeske nevinosti i ljubavi, pa kad se u našoj svijesti združe dva tako oprečna osjećanja, polarni nas medvjed plaši baš tim svojim neprirodnim kontrastom. Ali kad bi sve zaista i bilo tako - da nema te bjeloće, nikad ne biste osjećali tako intenzivan strah.

U pogledu bijeloga morskog psa, ona bijela sablasnost što klizi ispod morske površine kada tu životinju posmatramo kako mirno i bezazleno počiva, čudno se podudara s onim istim sablasnim mirom polarnog četveronošca. Francuzi su izvrsno okarakterizirali tu ribu imenom što su joj ga nadjenuli. Katolička misa zadušnica počinje riječima »Requiem aeternam« (pokoj vječni); odatle samo riječ »requiem« označava upravo tu misu, kao i pogrebnu glazbu. Aludirajući na njegovu bijelu, tihu smrtnu mirnoću i smrtonosnost njegova zahvata, Francuzi su morskog psa nazvali »Requin«. - Bilješka piščeva

{159} Samuel Taylor Coleridge (1772-1834). engleski pjesnik, kritik i filozof. Pisac misli na njegovu pjesmu »The Rhyme of the Ancient Marines« (»Balada o Starom Mornaru«), u kojoj ubijeni albatros progoni brod stravama i nesrećama, simbolizirajući nadnaravne sile. - Prev.
{160} Sjećam se prvog albatrosa što sam ga ikad ugledao. Bilo je to za nekog dugog nevremena u blizini antarktičkih voda. Uspeo sam se na palubu sa smjenom prijepodnevne straže, a na palubi je bilo sve zatušteno od pramenja magle. I tu, svaljeno na glavnu bukaportu, ugledam nešto pernato, veliko, kraljevski veličanstveno i bijelo, sa zavrnutim kljunom. Od vremena do vremena zamahuje svojim arkanđelskim krilima, kao da će obuhvatili neki nevidljivi sveti kovčeg. Čudno podrhtava i trese se, kao da je sapeto. Iako nije ranjeno, to biće izvija bolne krikove, nalik na tužno dozivanje mrtvoga kralja koji se u smrtnoj čamotinji javlja s one strane groba. Kroz te zagonetne, čudesne oči kao da mi pogled prodire u neke tajne što se dotiču samog Boga. Kao Abraham pred anđelima, ja se duboko poklonih. To bijelo biće bješe tako bijelo, a krila mu tako snažna i velika, te sam u toj pustinji beskrajne morske pučine izgubio svaki osjećaj gradskog čovjeka i sva sjećanja na gradove i gradske običaje. I dugo gledah tako u to pernato čudesno biće. Ne mogu riječima ispričati, mogu samo natuknuli koje su misli tada sijevnule kroz moj mozak. Najposlije se trgnem i probudim, okrenem se i upitam jednug mornara kakva je to ptica. -»Zlogodnica«, odgovori mi on. Zlogodnica! Nikad prije nisam čuo to ime. Zar je moguće da ljudi s kopna uopće i ne poznaju to veličanstveno stvorenje? Ne, to nije moguće! No poslije malo vremena saznadoh da su neki pomorci »zlogodnicom« zvali - pticu albatros. I zato Coleridgeova zanosna balada o ubijenom albatrosu nije ni u kakvoj vezi s onim tajanstvenim osjećajima koji su mene prožimali kad sam prvi put ugledao tu pticu na našoj palubi; a u ono vrijeme nisam ni poznavao Coleridgeovu baladu, kao što mi nije bilo poznalo da se ta ptica zove albatros. No ta moja izjava indirekrno samo još više ističe veliku vrijednost te pjesme i njena pjesnika.
Tvrdim, dakle, da se u čudesnoj tjelesnoj bjelini albatrosa krije tajna njegovih sablasnih čari. a to je istina, koja to jače dolazi do izražaja što jednu vrstu tih ptica uslijed neke jezične nelogičnosti nazivaju »sinji albatros«, koje sam također vidio, ali ih nikad nisam promatrao s onim uzbuđenjem s kojim sam gledao tu antarktičku burnicu.
A kako je to čudesno biće bilo uhvaćeno? Ne recite nikom, pa ću vam odati tajnu; pomoću izdajničke kuke na uzici, kad je albatros počivao na morskim valovima. Na kraju krajeva, kapetan je od njega učinio poštara, svezavši mu kožnu vrećicu oko vrata, a u njoj pisanice s oznakom mjesta i vremena gdje se brod tada nalazio. A onda ga je pustio na slobodu. No ja nimalo ne sumnjam da je tu poštansku torbicu, koja je bila namijenjena ljudima, albatros odnio ravno u Nebo, kamo je bijela vihornica odletjela, da se pridruži kerubinima koji se ondje, mašući krilima, klanjaju Gospodinu. -Bilješka piščeva.
{161} Sjevernoamerički lovci krznaši. - Prev.

{162} Albinizam (od lat. albus, bijel) - bjelokožnost, prirođeni nedostatak kožnog pigmenta u ljudi i životinja, te im je zato bijela kosa i dlaka, a boja očiju crvena - Albino, bjeloš - čovjek obilježen tim znacima. - Prev.
{163} Engeski white squall, suhòburica, vihor za lijepa vremena, kad na nebu nema ni oblaka. - Prev.

{164} Jean Froissart (umro oko 1410.), francuski ljetopisac i pjesnik. - Prev.

{165} U engleskom Whitsuntide, »Bijela nedjelja«, i odatle asocijacija. - Prev.

{166} »Bijela kula«. - Prev.

{167} »Krvava kula«. - Prev.

{168} »Bijela brda«. - Prev.

{169} Planinski lanac, doslovno »Plave gore«. - Prev

{170} Po njemačkom kazivanju sastajalište vještica na uzvisini Brocken u gorju Harz u srednjoj Njemačkoj. - Prev.

{171} Glavni grad južnoameričke države Perúa. - Prev.

{172} Francisco Pizarro (umro 1541.), španjolski konkvistador (osvajač) koji je otkrio i osvojio Perú. - Prev.

{173} Vrsta velikih američkih bivola, koji su gotovo istrijebljeni. - Prev.

{174} Straža od ponoći do četiri izjutra. - Prev.

{175} Cholo, indijansko pleme u području Amazone. - Prev.

{176} Međutim, poslije toga što sam gore naveo, tu je zamisao sretno ostvario poručnik Maury iz Nacionalnog opservatorija u Washingtonu svojom okružnicom od 16. travnja 1851. Prema toj okružnici, čini se da se takva »migracijska karta« već izrađuje, a izvjestan dio tih podataka već je priopćen u samoj toj okružnici. »Karta dijeli ocean na pet područja, svako od pet stupnjeva geografske šrine i pet stupnjeva geografske dužine; u okomitom smjeru svako je područje razdijeljeno na dvanaest prostora, za svaki mjesec po jedan, a u vodoravnom smjeru na tri prostora, gdje se u prvom upisuju dani, provedeni u svakom mjesecu u pojedinom području, a u druga se dva ubilježuju oni dani kada je brod pronalazio kitove ili ulješure.« - Prev.

{177} Seychelles, otočje u Indijskom oceanu, sjeveroistočno od Madagaskara. - Prev.

{178} Roman njemačkog pisca Christiana Vulpiusa (1762.-1827.). Roman o razbojnicima, literarno bezvrijedan, ali silno popularan i preveden na sve svjetske jezike. - Prev.

{179} Perzijski car u 6. st. pr. Krista. - Prev.

{180} Timor, najveći od Malih Sundskih otoka. - Prev.

{181} Gaius Marius (156.-86. pr. Krista), rimski vojskovođa, porazio germanska plemena Teutone i Cimbre, suparnik Sulin. - Prev.

{182} Lucije Kornelije Sula (136.-86. pr. Krista), rimski državnik i vojskovođa, svrgnuo Marija i dao pogubiti njegove pristaše; diktator i zakondavac. - Prev.

{183} Ovo što navodim izvaci su iz Chaceovih kazivanja: »Svaka je činjenica, izgleda, potvrđivala moj zaključak da ništa što je ulješura poduzela nije bilo slučajno. U kratkom razmaku dvaput je nasrnula na brod, a oba puta tako proračunano da nam što više naskodi; to se vidjelo po tome što je oba puta nasrnula s pramca kombinirajući svoju brzinu s brzinom broda, čime je pojačala snagu tih dvaju udaraca. Da se to postigne, bili su potrebni upravo manevri koje je izvela. Njen je izgled bio strašan, pun srdžbe i osvetničkog bijesa. Dolazila nam je u susret ravno iz svoga jata u koje je naš brod bio uplovio, i već smo harpunima bili pogodili tri njena druga, te se činilo da je njihova patnja još više potpirivala njenu želju za osvetom.« - A na drugom mjestu opet veli: »Svakako sam, po svemu što se zbilo pred mojim očima, dobio dojam da je kit s proračunanom pakošću izvršio svoju navalu. premda se sada i ne mogu prisjetiti svih svojih dojmova što sam ih u onim trenucima stekao; čvrsto sam uvjeren da je moja pretpostavka ispravna.«
Evo što je mislio malo vremena pošto je ostavio brod, usred mrkle noći. u otvorenu čamcu, kad je već očajavao da se neće moći domoći spasonosnog kopna: »Oceanska pomrčina i uzburkani valovi, sve to nije bilo ništa; strah da će nas neka strašna oluja progutati, ili da ćemo se razbiti o neke nevidljive hridine, uza sve ostale jezive pomisli što iskrsavaju u takvim prilikama, sve nam je to jedva i dolazilo na pamet, jer pogled na uništen brod i pomisao na onu groznu sliku kita u osvetničkom bijesu svega me prožimahu, dok nije konačno opet zadanilo.«
A na str. 45. on govori o »tajanstvenom i smrtonosnom nasrtaju te životinje«. - Bilješka piščeva
{184} Apostol Pavao. - Prev.

{185} Sibirska luka, na Ohotskome moru, sjeverno od Japana. - Prev.

{186} William Dampier (1652.-1715.), engleski pomorac; istraživao Australiju i južna mora, plovio oko svijeta, napisao nekoliko knjiga putopisa. - Prev.

{187} Procopius iz Cezareje (umro 562.), pratio Belizara, Justinijanova vojskovođu, u ratovima protiv Vandala, Maura i Gota, napisao veliku »Historiju« svoga vremena. - Prev.

{188} Mediteranska obala Maroka, Alžira, Tuniza i Tripolitanije. - Prev.

{189} Engleski brit, latinski Clio borealis, kitova hrana: sitni sluzasti puževi i račići, ljuskari skupine Entomostraca, koji u širokim slojevima plove po širokoj pučini.- Prev.

{190} Pletnjača je neka vrsta rogožine, spletena od konopa, a služi za oblaganje onih dijelova broda ili snasti kojima je potrebna zaštita od udaraca, ili za oblaganja oštrih rubova, da se na njima konopi ne izderu, a može se podmetati i ispod drvenih brodskih bokobrana. Izrađuje se u širokim vrpcama od strukova konopca provlačenjem poprečnog, tanjeg konopa, kroz uzdužne, naizmjence ukrštene deblje konope. - Prev.

{191} Mlazati - u kitolovačkom žargonu znači da kit na svoje štrcalo izbacuje vodu. »Evo ga, mlaza!« uobičajeni je povik kojim straže s jarbola javljaju da su ugledale kita. Takav mlaz ili vodomet doseže visinu od nekoliko metara, te se već na milje daleko može vidjeti. - U našem slučaju stoji »Eno je, mlaza!«, jer je posrijedi ulješura. - Prev.

{192} Kitovi obično plivaju u »plovama«, takozvanim »školama«, koje predvode stari mužjaci. - Prev.

{193} Obrub brodske ograde ili ograde na čamcu. - Prev.

{194} Škota ili uzda - konop što drži zategnutu donju stranu jedra prema krmi. - Prev.

{195} Tamerlan (1333.-1405.), mongolski osvajač velikog dijela južne i zapadne Azije. - Prev.

{196} Palci su drveni klinovi (škarmovi) zataknuti, baš kao i rašlje, u razmu čamca, i to u blazinu (drveni jastučić). Veslo se drži uz palac konopljenim vjenčićem (štrop). - Prev.

{197} Geneza (grčki), prva knjiga Mojsijeva o postanku svijeta. - Prev

{198} Rabi (hebrejski), učitelj, učenjak. - Prev.

{199} Letenke i letenice, trokutna jedra što se razapinju između jarbola. - Prev.

{200} Cabo Tormentoso, Rt muka i opasnosti. - Prev.

{201} Kompas na kabini zove se »pričalo«, jer se kapetan dolje u kabini, a da ne mora poći gore u kompasnu kućicu kod kormilara, može u svako doba uvjeriti o smjeru kojim brod plovi. - Bilješka piščeva.

{202} Rt dobre nade. - Prev.

{203} »Črida«, lovište riba. - Prev.

{204} »Oblažaj« - pohod, posjet, pohodnja, obilazak, engl. gam. Vidjeti autorovo tumačenje te riječi u samom tekstu ovog poglavlja. - Prev.

{205} Otok u istoimenoj skupini na Pacifiku, južno od Havajskih otoka. - Prev.

{206} Otoci na Pacifiku, između Australije i Havaja. - Prev.

{207} Samuel Johnson (1709.-1784.), engl. književnik i leksikograf. - Prev.

{208} Američki leksikograf i novinar (1758.-1843.), sastavio prvi američki veliki rječnik, koji se, upotpunjen, i danas objavljuje. - Prev.

{209} Tako je glasio starinski zov straža s jarbola kad bi ugledale kita. Tim se povikom služe ribari još i danas u lovu na goleme kornjače s otoka Galapagos. - Bilješka piščeva.

{210} Najniži dio trupa, gdje ostaje voda koju brod propušta. - Prev.

{211} Jedno od pet velikih jezera između SAD-a i Kanade. Iz tog jezera ruši se u jezero Ontario slap Niagare. - Prev.

{212} Glavna luka Perua, 14 km udaljena od Lime. - Prev.

{213} Luka i glavni grad na Filipinima. - Prev.

{214} Utvrda na tjesnacu između jezera Huron i Michigan. - Prev.

{215} Grad na obali jezera Erie. - Prev.

{216} Grad u Ohiju. - Prev.

{217} Ime jednog sjevernoameričkog indijanskog plemena. - Prev.

{218} Bodežu sličan nož, nazvan po američkom junaku Bowieu. - Prev.

{219} Mali otvori na rubu palube, za otjecanje vode. - Prev.

{220} Konjski pokrovac po sedlu. - Prev.

{221} Búšak - crvotočan orah ili lješnjik. - Prev.

{222} Pilar, vrsta morskog psa u australskim i japanskim vodama. Na glavi ima dug plosnat nastavak s oštrim zubima poput dvostrano nazubljene pile. - Prev.

{223} Ispolac - lopatica kojom se ispuljuje, paljka voda iz čamca. - Prev.

{224} Zapone - odeblji katranirani konopi što služe za učvršćivanje jarbola, a protežu se od jarbola do palube. - Prev.

{225} Chicha (čiča) - alkoholno piće što se u Južnoj Americi dobiva fermentacijom kukuruza u zašećerenoj vodi. - Prev.

{226} Otprilike 586 km. - Prev.

{227} Rijeka u državi New York,s prekrasnim vodopadima, utječe u Hudson. - Prev.

{228} Ashanti (Ašanti) - nekadanja britanska kolonija u zapadnoj Africi, dio Zlatne obale. - Prev.

{229} Plaza (španj.) - trg. - Prev.

{230} Kraljica Izabela Kastilska (1451.-1504.), žena Ferdinanda Aragonskog, ujedinila Španjolsku, omogućila Kolumbove ekspedicije, uvela inkviziciju. - Prev.

{231} Marko Antonije (82.-30. pr. Krista), Cezarov rođak i pomagač u građanskom ratu, zaljubio se u egipatsku kraljicu Kleopatru, nakon poraza kod Aktiona počinio samoubojstvo. - Prev.

{232} Aluzija na Parižane koji su se za vrijeme revolucije borili na barikadama. - Prev.

{233} Nutrina broda razdijeljena pregradama u više prostorija. - Prev.

{234} Na kormilu su se mornari izmjenjivali svaka dva sata, a ne kao ostala smjena straže svaka četiri. - Prev.

{235} Veliki vir. - Prev.

{236} Dva čamca poprečnom gredom pretvorena u jedan. - Prev.

{237} Starinske puške. - Prev.

{238} Auto da fe (španj. i portug., prema lat. actus fidei - vjerski čin, vjerski sud), spaljivanje »krivovjernika« koje je inkvizivija osudila na smrt. - Prev.

{239} Saladin (12. stoljeće), osvajač Jeruzalema i junak u borbi protiv križara, potonji sultan egipatski i sirijski. - Prev.

{240} Južnoamerička zmija iz porodice udava, duga 8-9 m. - Prev.

{241} Guido Reni (1575.-1642.), talijanski slikar, predstavnik baroka, svojim sentimentalnim načinom slikanja (»Evo čovjeka«) imao jak utjecaj. - Prev.

{242} William Hogarth (1697.-1764.), engleski slikar: oštro karakterizirao ondanji društveni poredak (»Portret bludnice«, »Putujuće glumice u staji«). - Prev.

{243} Robert Sibbald (1643.-1720.), profesor medicine u Edinburghu i prirodoslovac. - Prev.

{244} Bijaše to Aldo Manuzio stariji (umro 1515.). - Prev.

{245} Pisac misli na ljekovitu vodu iz američkog lječilišta Saratoga i njemačkog lječilišta Baden-Badena. - Prev.

{246} James Harris (1709.-1780.), engleski učenjak. - Prev.

{247} Bajolovna životinja starih Grka (konjsko tijelo s orlovskom glavom i krilima). - Prev.

{248} Brat baruna Cuviera (1773.-1838.), francuski zoolog, objavio »Rječnik prirodnih znanosti«. - Prev.

{249} Anselme Gaétan Desmarest (1784.-1838.), francuski geolog i zoolog. - Prev.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 2:51 pm



{250} Engleski kralj Rikard III. (1452.-1485.) bijaše grbav i nakazan. - Prev.

{251} Engleski filozof i pravnik (1748.-1832.), predstavnik socijalnog utilitarizma, uči da se individualna korist poklapa sa socijalnom, i zato je cilj ćudorednog djelovanja što veće blagostanje što većeg broja ljudi. - Prev.

{252} John Hunter (1728.-1793.), čuveni londonski kirurg, profesor anatomije i mornarički liječnik. Spomenut i na početku 32. poglavlja. - Prev.

{253} U kraljevskom dvoru u Versaillesu nalazi se čuvena Galerie de l'Empire (Galerija Carstva), koja se sastoji od 14 dvorana sa slikama iz ratova 1796.-1810. (Napoleonski ratovi). - Prev.

{254} Anton van Leeuwenhoek (1632.-1723.), holandski znanstvenik, konstruirao mikroskop, otkio neizmjerno mala krvna tjelešca, spermatozoe, infuzorije i dr. - Prev.

{255} »Trag« jarbola - bušotina u pasmu čamca u koju se zatiče jarbol. - Prev.

{256} Riječ načinjena prema »kotva« (malo sidro što služi uglavnom u riječnoj plovidbi). »Kotvaš« bi bio prosjak koji obilazi luku i dokove (engl. kedger). - Prev.

{257} Londonska četvrt. - Prev.

{258} Igra riječima stump (panj, patrljak, kusatak) i stump-speech (govor bez priprave, improvizirani govor, izborni govor.). - Prev.

{259} Njemački slikar i grafičar (1441.-1528.). Najznamenitiji su njegovi ciklusi drvoreza: Adam i Eva, Muka Kristova, Život Gospin, Vitez, Smrt i đavo. - Prev.

{260} Otoci na Pacifiku. Otkrio ih slavni španjolski pomorac Mendaña (1541.-1595.). - Prev.

{261} Cristóbal Suárez de Figureoa, španjolski pjesnik i didaktički pisac iz 16. stoljeća, autor jedne vrste enciklopedije. - Prev.

{262} Brod »Argo«, na kojemu su Argonauti (Argoplovci), starogrčki junaci, plovili u Kolhidu po zlatno runo. - Prev.

{263} Imena zviježđa. - Prev.

{264} Taj dio mora, poznat kitolovcima pod imenom »Brazilske prudine«, nije ispravno nazvan tim imenom - kao što se, naprotiv, »Newfoundlandske prudine« s pravom tako nazivaju zbog mnogih prudova i plićina u onim morskim predjelima - već nosi to ime samo stoga što se tu na velikim prostranstvima protežu na livade nalik naslage okrijeka koje plutaju na tim geografskim širinama, gdje kitolovci često polaze u lov na obične kitove. - Bilješka piščeva.

{265} Korah (ili Kore), vođa starih Izraelićana (prema Bibliji) koji se pobunio protiv Mojsija, te je njega i njegove pristaše progutala zemlja. - Prev.

{266} »Krakeni« su prema opisu danskog književnika biskupa Erika Pontoppidana (1698.-1764.) bajoslovno velike morske životinje, nalik na male otoke. Pontoppidan je zacijelo u svojim pretjeranim opisima pomišljao na velehobotnice što se na dnu mora, ili plutajući na površini, nalaze blizu obala Švedske, Irske,Islanda i Japana, ponajčešće blizu Newfoundlanda, a pripadaju kalamarima sličnu rodu Architheutisâ, od kojih su najveći 7 m dugi, s prianjaljkama dugim 15 m. - Prev.

{267} Anak (plural Enakim) - div iz Biblije (Četvrta knjiga Mojsijeva, XIII, 34). - Prev.

{268} Omazivali su brodsku oputu »paklinom« ili »crnilom« dobivenim od mješavine prorijeđena katrana, čađe i kuhane morske vode. - Prev.

{269} Vlakno »manila« dobiva se od stabla »Musa textilis« koje raste na Filipinima, u Indiji, na Antilima i na Novoj Kaledoniji. - Prev.

{270} Paljak - palac, drven klin. - Prev.

{271} Engeski kralj Edward III. (1312.-1377.) opsjedao je francuski grad Calais. A kada su branitelji već umirali od gladi, obećao im je da će se njegova vojska povući ako šest građana, s omčom oko vrata, dođu u njegov tabor, te da s njima čini što ga volja. (Priča dalje kazuje da su ta šestorica, s omčom oko vrata, zaista došli pred Edwarda, no da ih je kraljica onda pomilovala.) - Prev.

{272} Mazepa (1644.-1709.), Poljak koji se sklonio Kozacima i postao njihov ataman. Došao je kao mladić na dvor poljskog kralja Kazimira u Varšavu. Tu se zapleo u neke ljubavne pustolovine, a prevareni muž dao ga je iz osvete privezati na konja i onda protjerati. Tako je dospio u Ukrajinu, među Kozake. Proslavio se svojom hrabrošću i postao kozački hetman. Poslije se borio na strani Šveda. U literaturi su Mazepin lik obradili Puškin i Byron. - Prev.

{273} Zapovijed da se pramac okrene uvjetar. - Prev.

{274} Vidjet ćemo na drugom mjestu kako je lagašna tvar što ispunjava golemu glavurdu ulješure. Iako se čini da je to najglomazniji dio njenog tijela, ipak glavu najlakše drži nad vodom. Lako je izdiže u zrak, i nužno to čini kad suče svom brzinom. Osim toga, gornji dio njene glave tako je širok, a ostali se dio tijela tako čunjasto stanjuje u pravcu repa te bi se s pravom moglo reći da se ulješura, kad pruža glavu nakoso iz vode, iz troma »galiota« zdepasta kljuna pretvara u oštrokljunu korablju, nalik na newyorške pilotske brodove. - Bilješka piščeva. (Galiot je holandski teretni ili ribarski mali jedrenjak zdepasta oblika, sa dva sošna jedra. - Prev.)

{275} Da bismo barem donekle pokazali kako je takav postupak bezuvjetno potreban, možemo navesti činjenicu da su na starim holandskim kitarkama upotrebljavali konopljene tarače te njima kvasili mrlin, a na mnogim je brodovima u tu svrhu bila priređena mala drvena vjedrica ili ispolac. No najbolje će vam u tom slučaju poslužiti šešir. - Bilješka piščeva.

{276} Brazda, trag ili puzina što ostaje za brodom. - Prev.

{277} Ovdje bismo mogli spomenuti još jednu malenkost. Kita možete najčvršće i najsigurnije zakvačiti o njegove »lopate« ili repinu kada je već dovučen uz bok broda, a kako je taj dio tijela zbog svoje kompaktnosti relativno mnogo teži od svih ostalih (osim, možda, njegove bočne peraje), on odmah, i u mrtva kita, utone pod površinu, te ga - s čamca - ne možete dohvatiti rukama i vezati lancem. No ta se teškoća vrlo vješto svladava: pripremi se maleno, jako uže, s malim drvenim plovkom na kraju i s jednim utegom po sredini, a drugim krajem pričvršćeno o sam brod, i spretnim baratanjem taj se plovak provuče ispod trupine kita na drugu stranu, da uže sada obuhvaća kitovo tijelo, a lanac već čeka da bude pričvršćen o to uže i povučen oko najužeg dijela kitova repa, na točki gdje se spaja s repnom perajom. - Bilješka piščeva.
{278} Brodska kuhinja. - Prev

{279} I opet igra riječima knee-pans (čašice na koljenima, koljenske čašice) i pans (tave). - Prev.
{280} U crnačkom govoru: gospodin, gospodar (od engl. master). - Prev.
{281} Rijeka u SAD-u (duga 720km, protječe kroz Virginiju i Sjevernu Karolinu). - Prev.

{282} Engleski kralj (1491.-1347.). - Prev.
{283} Drevni grad u Škotskoj, s velikim benediktinskim samostanom. - Prev.
{284} »I ti, Brute?« (lat.), navodno posljednje riječi što ih je diktator Cezar uputio svome prijatelju Brutu, koji je sudjelovao u zavjeri protiv njega. - Prev.
{285} Pašteta od guščje jetre. - Prev.

{286} Kitarske lopate kojima se mornari služe pri komadanju kita načinjene su od najboljeg čelika i nisu veće od ispružena dlana ljudske ruke, a po obliku nalik su na vrtlarski alat, po kojemu su i dobile ime, samo što su sa strane sasvim plosnate, a gornji im je kraj mnogo uži negoli donji. To je oružje uvijek najoštrije nabrušeno, a bruse ga ponekad i za vrijeme same upotrebe, baš kao britvu. U taj je ašov, kao držak, zaglavljen dvadeset do trideset stopa dug kolac. - Bilješka piščeva.
{287} Debeo konop za vezivanje broda u luci za oluje. - Prev.

{288} Otvor na palubi (bukporta) koji vodi u štivu. - Prev.

{289} J. L. R. Agassiz (1807.-1873.), švicarski znanstvenik. - Prev.
{290} Čuveni sudski slučaj u Engleskoj. Godine 1762. u Londonu rodbina neke ubijene žene izigravala je njenu sablast, ne bi li putem »duha« prebacila krivnju na njena supruga. - Prev.
{291} Židovska junakinja koja je, prema biblijskoj priči, ubila asirskog vojskovođu Holoferna odrubivši mu glavu, i spasila tako svoj rodni grad Betuliju. - Prev.
{292} Crte koje označuju smjerove na vjetrulji kompasa. Čitav krug (360°) ima 32 zrake, pa prema tome jedna zraka iznosi jedanaest stupnjeva i četvrt. - Prev.
{293} Praćati - potezati križeve da bi jedra došla nadvjetar. - Prev.
{294} Stube što se s broda spuštaju u more. - Prev.
{295} Velika donja košnjača, po veličini drugo jedro odozdo na glavnom jarbolu. - Prev.
{296} Shakeri (prema engl. riječi shake, drhtati, tresti se) - članovi neke spiritualističke sekte u SAD-u, nastale 1747. u Manchesteru. - Prev.
{297} Aluzija na Apokalipsu, XVI. - Prev.
{298} Laudanum - smolasti sok nekog bilja što se nekoć upotrebljavao kao melem. - Prev.
{299} Otoci na Tihom oceanu (Polinezija, Mikronezija, Melanezija). - Prev.
{300} Škotski »highlander« nosi dokoljenice i kratku suknju. - Prev.
{301} »Majmunsku uzicu« imaju svi kitarski brodovi, ali se samo na »Pequodu« tako upotrebljavala da nije samo »majmun« nego i njegov voditelj bio njome vezan. Tu poboljšanu upotrebu uveo je nitko drugi nego sam Stubb, da bi tako najvećim opasnostima izvrgnutom harpunaru pružio što jače jamstvo da će njegov voditelj vjerno i budno na njega paziti. - Bilješka piščeva.
{302} Engl. ginger, lat. zungiber - đumbir, indijska biljka koje podanak služi kao mirodija. - Prev.
{303} Piće od ruma s vrućom vodom i šećerom. - Prev.
{304}John Locke (1632.-1704.), engleski filozof, osnivač empirijske filozofije: sve svoje spoznaje stječemo iskustvom. - Prev.
{305} Immanuel Kant (1724.-1804.). njemački filozof, osnivač kriticizma. - Prev.
{306} Grčki matematičar, živio oko g. 300. pr. Krista, dao prvu sustavnu geometriju u djelu »Elementi«, na kojem se osniva naša klasična, tzv. euklidska geometrija. - Prev.
{307} Friedrich Wilhelm Herschel (1738.-1822.), njem. astronom, konstruirao u ono vrijeme najveći teleskop. - Prev.

{308} Kosi jarbol na pramcu. - Prev.

{309} Englezi Samuel Purchas i Richard Hackluyt objavili su kompilacije i zbirke putopisa, ističući napose pothvate svojih zemljaka iz vremena kraljice Elizabete. - Prev.
{310} To nas podsjeća na činjenicu da obični kit zaista ima nekakve zaliske ili, bolje reći. brkove, koji se sastoje od nekoliko razmaknutih bijelih dlaka, izraslih na gornjem dijelu njegove donje čeljusti, i to sasvim pri kraju. Ponekad ti čuperci daju njegovu inače svečanom izgledu neko pustahijsko obilježje. - Bilješka piščeva.
{311} Široka naborana suknja, raširena krugom od žice, riblje kosti ili bambusa, tako da dobije oblik zvona (18. stoljeće i prva polovina 19.). - Prev.
{312} U gotskoj bazilici u Haarlemu (Holandija) nalaze se čuvene orgulje koje imaju 5000 svirala i 64 registra. - Prev.
{313} Baruch de Spinoza (1632.-1677.), nizozemski filozof, racionalist i monist. - Prev.
{314} U zatonu Karipskog moru u Kolumbiji, u Južnoj Americi. U blizini je doista 1915. dovršeno probijanje kanala (Panamski kanal). - Prev.
{315} Sais, sjedište svećeničke mudrosti u starom Egiptu, s hramom božice Neith, koje kip imaše velom prekriveno lice. Autor aludira na pjesmu Friedricha Schillera »Das verschleierte Bild zu Sais« (1795). prema kojoj je mladića koji je skinuo veo snašla smrt. - Prev.
{316} Izraz »piramidni klin« nije uzet iz Euklidove geometrije, nego iz čisto nautičke matematike, te meni nije poznata nikakva prijašnja njezina definicija. Zatubast piramidni klin čvrsto je tijelo koje se razlikuje od obična klina, kojem vršak nastaje zbog kosog položaja jedne strane, a ne zbog sužavanja obiju strana. - Bilješka piščeva.
{317} »Heidelberška bačva« čuva se u posebnom podrumu starog dvorca u njemačkom gradu Heidelbergu. Ta jce bačva, načinjena 1751. duga 10 m, promjer joj je 7 m, a u nju može stati 236 000 boca vina. - Prev.
{318} Jednožlijebni kolotur. - Prev.

{319} Poklik kojim se najavljuje da je netko s broda pao u more. - Prev.

{320} U originalu igra riječima deliverance (oslobođenje) i delivery (porođaj). - Prev.
{321} Johann Kaspar Lavater (1741.-1801.), švicarski pisac, čuven po svojim istraživanjima i pokušajima da na temelju fiziognomije (izgled lica) utvrdi ljudski karakter. - Prev.
{322} Franz Joseph Gall (1758.-1828.), njemački učenjak i osnivač frenologije, teorije prema kojoj oblik lubanje pokazuje duhovna svojstva. - Prev.
{323} »Fiziognomski fragmenti za bolje upoznavanje čovjeka i čovjekoljublja«. - Prev.

{324} Fidija (u 5. st. pr. Krista), slavni kipar starih Grka. - Prev.

{325} Philip Melanchthon (1497.-1560.), protestantski reformator, Lutherov prijatelj i suradnik. - Prev.
{326} Jean Francois Champollion (1790.-1832.), francuski znanstvenik, osnivač egiptologije, odgonetnuo hijeroglife. - Prev.
{327} Čuveni engleski orijentalist (1746.-1794.), prevodio pjesme iz perzijske, ruske, indijske i arapske književnosti. - Prev.
{328} Kvadratura: pretvaranje geometrijskih likova u kvadrate; kvadratura kruga: nerješiv problem. - Prev.

{329} Iz Newcastlea se nekoć u velikim količinama ivozio ugalj. - Prev.

{330} Vesla su načinjena od jasenovine. - Prev.
{331} Japanska golema rakovica ispruženih krakova velika je i do 5 m. - Prev.
{332} Kaguar, planinski lav (lat. Felis concolor), puma, pantera, zvijer iz porodice mačaka živi u Americi. - Prev.
{333} Mala kočija na dva točka. - Prev.

{334} Knjiga o Jobu, XLI, 17-20. - Prev.

{335} Valvula (lat.). ventil, ustava: nevalvularan - organizam bez takva ventila. - Prev.
{336} Bushel, engeski vagon. - Prev.

{337} Drvene motke za okretanje ručnom snagom. - Prev.

{338} Slapnice su kvadratni otvori na rubnjaku kojih se vratašca otvaraju samo van, te kad val preplavi palubu, voda može kroz njih isteći. - Prev.
{339} Usi. - Prev.

{340} U Bibliji je to Dagon (Prva knjiga Samuelova, V, 6). - Prev.
{341} David Crockett (1786.-1836.), čuveni američki borac graničar, lovac i politička figura iz Tennesseeja, ubijen u teksaškoj obrani Alama; Cristopher Carson (1809.-1868.), američki borac graničar i istraživač američkog Zapada. - Prev.
{342} Arion, grčki pjevač i glazbenik; osnivač ditirambnih korova iz kojih je nastala grčka tragedija, živio je u VI. st. pr. Krista. Legenda kazuje: kad se, bogato obdaren, kao pobjednik na pjevačkom natjecanju vraćao iz Italije, mornari ga naumiše ubiti i orobiti. Arion zapjeva i skoči u more, a spasi ga jedan od dupina koji su dohrlili do broda i slušali njegov pjev. Arion uzjaše dupina i sretno stigne natrag u Korint. - Prev.
{343} Tumač Biblije. - Prev.

{344} Bartholomeu Diaz (1450-1500), portugalski pomorac koji je godine 1486. dopro dalje od Rta dobre nade. - Prev.
{345} Kod Aktiona (Grčka) došlo je do odsudne pomorske bitke između Oktavijana i Antonija (godine 31. pr. Krista), koju je Anzonije zametnuo po nagovoru svoje ljubavnice, egipatske kraljice Kleopatre. Tek što je Oktavijan prodro u redove Antonijevih brodova. Kleopatra je pobjegla sa svojim brodovljem ito ga je držala iza bojne linije. - Prev.
{346} Njemački zoolog A. E. Brehm (1829.-1884.) nedvojbeno je dokazao da su bijeli mlazovi što ih kit izbacuje kroza štrcalo, zgusnuta para. - Prev.
{347} Nekoć se vjerovalo da »rajske ptice« (rajčice) nikad ne slijeću i da nemaju nogu. - Prev.
{348} Joseph Peter Eckermann (1792.-1854.), Goetheov tajnik. - Prev.
{349} Egipatski vladar (221.-205. pr. Krista). - Prev.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 2:52 pm


{350} Numidijski kralj Juba potukao je godine 49. pr. Krista rimskog vojskovođu Gaja Skribonija Kurija kad se ovaj iskrcao u Africi. Pobjedi su uvelike pridonijeli slonovi numidijskoga kralja. - Prev
{351} Iako je svaka usporedba između kitova i slonova tijela zapravo smiješna jer je slon prema kitu ono što je malo psetance prema slonu, ipak postoje stanovite čudne sličnosti, kao što je, između ostaloga, i samo brizganje. Poznato je kako slonovi često uvlače vodu ili prašinu, pa je onda, uzdignute surle, u mlazovima izbacuju. - Bilješka piščeva.

{352} Proa - malajski ili papuanski čamac koji se upravo sastoji od 2-3 čamca. Glavnom su čamcu s jedne ili s obiju strana prečkama pričvršćeni pomoćni čamci, te se time postiže veća stabilnost. (Riječ potječe od malajske prau.) - Prev.
{353} Jedra su porozna i propuštaju vjetar; stoga ih mornari po potrebi namoče da bi se što više ukrutila i bolje nosila. - Prev.

{354} Drveni plovak kao znak da je sidro u moru. - Prev.
{355} Čep kojim se zavranjuje rupa u čamcu. - Prev.
{356} Obrub ispod same razme na čamcu. - Prev.

{357} Ulješurino doba parenja, kao i ostalih vrsta levijatana, proteže se, za razliku od većine ostalih riba, kroza sva godišnja doba. Bremenitost traje otprilike devet mjeseci, a onda dolazi na svijet samo jedno mlado, premda je bilo slučajeva da je ženka imala i blizance. No i za to se priroda pobrinula, jer ulješura ima dvije sise izrasle u čudnom položaju s obiju strana zadnjice, ali se same mliječne žlijezde nalaze nad tim mjestom. Kad kitolovčevo koplje slučajno prereže te osjetljive organe ženke koja doji, mlazovi majčina mlijeka i krvi nadaleko će omastiti morsku površinu. To je mlijeko vrlo slatko i sočno, ljudi su ga kušali i kažu da bi dobro prijalo pomiješano s jagodama. Kad se kitovi ispune uzajamnim poštovanjem, oni se pozdravljaju i ophode na ljudski način. - Bilješka piščeva.
{358} Bitka kod Saratoge na Hudsonu bila je 1777. U njoj je poražen britanski genral John Burgoyne. - Prev.

{359} Lothario je licemjerni razvratnik iz »Lijepe pokajnice«, igrokaza što ga je napisao engleski pisac Nicholas Rowe (1673.-1718.), a u kojem se pokazuje kako samo krepostan brak može biti sretan. - I u »Don Quijotu« (I, 33-35) pojavljuje se osvajač po imenu Lotario. - Prev.
{360} François-Eugéne Vidocq (1775.-1858.), čuveni francuski varalica i lupež, a poslije šef pariškog kriminalnog redarstva, odakle je naposljetku otpušten, jer je i tu provodio svoju meštriju. I on je napisao svoje memoare. - Prev.
{361} Jedan od najslavnijih američkih pionira i lovaca (1735.-1820.). - Prev.
{362} Kitovi od kojih se dobiva četrdeset bačava ulja. - Prev.
{363} Dva čuvena sveučilišta u SAD-u. - Prev.
{364} Pandekte (točnije Padekta) dio su zbirke zakona (Corpus iuris) koju je izdao car Justinian I. (483.-565.). - Prev.
{365} Coke-upon-Littelton prvi je dio djela Institutes što ga je godine 1628. napisao engleski pravnik Sir Edward Coke. - Prev.
{366} John Bull, simbolično ime za engleski narod ili za tipičnog Engleza. - Prev.
{367} Brat Jonatan, šaljivi nadimak pridjenut Sjevernoamerikancima. - Prev.
{368} Texas, isprva meksička pokrajina, nakon dugogodišnjih političkih makinacija i krvavih borba godine 1845. pripojena SAD-u. - Prev.
{369} Cinque Ports (Pet Luka), naziv kojim se od vremena Vilima Osvajača (1027.-1087.) obuhvaća pet engleskih luka što leže nasuprot Francuskoj: Hastings, Romney, Hythe, Dover i Sandwich. U tim je lukama nastajala jaka engleska mornarica. To su, zajedno s lukama Winchelsea i Rye, koje su poslije izgrađene, bila uporišta u ratovima protiv Francuske. (Cinque Ports se dakle sastoji zapravo od sedam luka.) Tih Pet Luka uživahu nekoć posebne povlastice kao naknadu za pomoć u pomorskoj obrani Engleske. - Prev.
{370} William Blackstone (1723.-1780.), čuveni engleski pravnik. - Prev.
{371} Vojvoda od Wellingtona (1769.-1852.), slavni engleski vojskovođa i pobjednik u mnogim bitkama. - Prev.
{372} Ambra, vrsta žučnog ili mokraćnog kamenja ulješure glavate; pluta i po površini u tropskim morima, ali se obično nalazi u ulješurinoj utrobi. Ambra se nalazi u sitnim grumenima, ali i u velikim komadima do 50 kg, najčešće blizu Madagaskara, Japana, Surinama i Jave. - Prev.
{373} Jedan od engleskih otoka uz obalu Francuske. Sredinom 19. stoljeća živjelo je na tom otoku joj mnogo Francuza. - Prev.
{374} Cachalot blanche (franc.), bijela ulješura. - Prev.
{375} Bordeaux. grad u Francuskoj i po njemu nazvano čuveno vino. - Prev.
{376} Vući, tegliti. - Prev.
{377} Mirisav sapun s,eđe boje. - Prev.

{378} Engl. zlatnik od 21 šilinga. - Prev.

{379} Ambergris (engl.), ambre gris (franc.) - siva ambra, ulješurina ambra. (Vidjeti bilješku na početku prethodnog poglavlja.) Međutim, riječ ambra (ambar ili amber) u našem jeziku ima dvojako značenje, pa obuhvaća i jantar (ćilibar), koji nije ni u kakvoj vezi s ambrom što je nalazimo u ulješurinoj utrobi. A engleski »amber« znači samo jantar. Riječ dolazi od arapske 'anbar' - Prev.
{380} Prva poslanica Korinćanima, XV, 42-43. - Prev.
{381} Philippus Aureolus P. Theophrastus Bombastus Paracelsus von Hohenheim (1493.-1541.), njemački liječnik koji je na osnovi pučke medicine stvarao novu medicinu. Među njegovim bezbrojnim spisima nalazi se i rasprava o mošku, u kojoj analizira osobine te tvari. Kinezi su već nekoliko tisuća godina znali za mošak (mošus, bizam), onu mirisavu mast koja se dobiva od moškovca. Korčulanin Marco Polo (1254.-1324.), prvi europski istraživač Istočne Azije, prvi je u svojim putopisima opisao moškovca, ali je Paracelsus prvi objasnio kako mužjak izlučuje mošak u trbušnoj kesici za vrijeme parenja. - Prev.
{382} Smirna ili mirha (latinski myrrha) - mirisava smola nekakva drveta s Istoka. - Prev.
{383} Ropstvo je u SAD-u ukinuto tek poslije rata između sjevernih i južnih država. - Prev.

{384} Francuski kralj Louis VI. Debeli (1081.-1137.). - Prev.

{385} Objašnjenje u tekstu na kraju sljedećeg poglavlja. - Prev.
{386} Kraljica Maaha (Maachah) klanjala se simbolu muške snage i plodnosti. U Judeji, i u mnogim drugim krajevima Istoka, bio je taj kult veoma rasprostranjen. Kralj Asa (929.-873. pr. Krista) progonio je pristaše toga kulta i borio se protiv idolopoklonstva. - Prev.
{387} »Listovi Biblije, listovi Biblije!« Tako časnik neprestano dovikuje rezaču. Tim ga riječima opominje neka pripazi da mu kriške budu što tanje, jer će se tako posao čvarenja ubrzati, dobiti više ulja, a i sama kakvoća ulja možda će biti bolja. - Bilješka piščeva.
{388} Masnik ili steatit (engl. soapstone), gnjecav mineral talkasti liskun, vrsta milovke. - Prev.
{389} Cikloida ili točkanica - krivulja što je u obliku niskog luka opisuje stanovita točka nekog kruga koji se obrtanjem, bez klizanja, kreće ravnom linijom. - Prev.
{390} Prema biblijskoj priči, grešnici će na Sudnji dan biti svrstani s lijeve strane. - Prev.
{391} Lako upaljiva eksplozivna mješavina sumpora, kučine, smole sa žeženim vapnom i zemnim uljem. Gori i na vodi. U Srednjem vijeku zapaljivahu njome brodove. Prvi se put spominje godine 360. za Konstantina Velikog. Vjerojatno potječe iz Kine. - Prev.
{392} Odvažni grčki pomorac s otoka Hidre kod Korinta. - Prev.
{393} Tužna močvara u Virginiji i Sjevernoj Carolini u Melvilleovo se doba prostirala na 64 km dužine i 40 km širine, ali je danas dobrim dijelom isušena i obrađena. I rimska je Campagna danas plodna. - Prev.
{394} Ime biblijske knjige iz Starog zavjeta. - Prev.
{395} William Cowper (1731.-1800.), engleski pjesnik, preteča engleske romantike. Edward Young (1683.-1765.), engleski pjesnik, pjevao o smrti i o »životu onkraj groba«. Blaise Pascal (1623.-1662.), francuski matematičar i filozof, protivnik isusovaca. Jean Jacques Rousseau (1712.-1778.), slavni francuski književnik i društveni reformator koji je propovijedao povratak prirodi i tvrdio da je čovjek po prirodi dobar, samo ga je društvo pokvarilo. Njegovim se djelima nadahnjivao s jedne strane francuski romantizam, a s druge Revolucija. - Prev.
{396} François Rabelais, slavni francuski satirik i humorist iz 16. stoljeća. - Prev.
{397} Izreke Salamunove, XXI, 16. - Prev.

{398} Catskill Mountains, gorje u SAD-u, dio Alleganskih planina, s vrhovima višim od 4 000 m. - Prev.
{399} Židovi Šadrah, Mešah i Abednego - kako se kazuje u Knjizi proroka Danijela (III, 12-30) - nisu se htjeli klanjati idolu babilonskoga kralja Nebuhodnecora (Nabukodonozora), pa su bačeni u peć da izgore, ali su ostali živi i čitavi. - Prev.
{400} Bačva od šest akova. - Prev.
{401} Drvo kao klin što ga bačvar meće na obruč, pa udara u njega maljicom kad nabija i pokuckuje obruč. - Prev.
{402} Po službenoj dužnosti. - Prev.

{403} Seljenje duše nakon smrti jednog tijela u neko drugo tijelo (po budističkom vjerovanju). - Prev.
{404} Pitagora (oko 582.-500. pr. Krista), grčki filozof, matematičar i vjerski reformator. - Prev.
{405} Paktol, rijeka u drevnoj Lidiji, čuvena sa svoga zlatonosnog pijeska. - Prev.
{406} Quito, glavni grad južnoameričke republike Ekvador. Dublon, nekadanji španjolski krupni zlatnik, a kasnije zlatnik kovan u različitim zemljama Iberoamerike. - Prev.
{407} Alpaka (alpaca), vrsta ljame, preživač velik koliko i jelen, s finim dugim runom. Služi za prenošenje tereta, meso mu je jestivo, a od njegove vune prave se izvrsne tkanine. - Prev.
{408} Zodijak ili »životinjski krug« - nebeska zona ili pojas kojemu kroza središte prolazi ekliptika; obuhvaća dvanaest znakova, kuća ili zviježđa kojima prolazi Sunce na svojoj prividnoj godišnjoj stazi. - Prev.
{409} Baltazar (Belšacar). posljednji kralj babilonski (umro 539. pr. Krista), koji je, kad se narugao Jehovi - prema priči iz Starog zavjeta - na zidu ugledao plamenim slovima na kaldejskom jeziku ispisanu poruku »Mene tekel u-farsin«, pa iste noći bio umoren. (Knjiga proroka Danijela, V, 25.) - Prev.
{410} Popayan je grad u Kolumbiji koji je imao važnu ulogu u ratovima za nezavisnost. Moidor je stari zlatni novac portugalski i brazilski. (Riječ je kratica od portugalskoga moeda d'ouro, zlatni novac.) Pistola je stari zlatni novac francuski i španjolski. U originalu za riječ fijorin stoji joe, tako se u engleskom slangu zove novac od četiri pensa. (Nazvan je po imenu Josepha Humea, na čiji je poticaj kovan 1836.) - Prev.
{411} Kod Hajderabada u Hindustanu nalaze se ruševine drevnoga grada Golkonde, gdje dekanski sultani bijahu nagomilali basnoslovno blago, koje je u književnosti predmet čestih aluzija. - Prev.
{412} Lindley Murray (1745.-1826.), engleski gramatičar, rođen u Americi. - Prev.

{413} Viskovi, užeta obješena uza same ljestve, da bi se čovjek mogao pridržavati prilikom penjanja. - Prev.
{414} Slobodni kraj užeta na koloturniku. - Prev.

{415} Trn je izrađen od tvrda drveta, a služi za otvaranje strukova konopa. - Prev.

{416} Usput. - Prev.

{417} Strah od vode. - Prev.

{418} Korveta. - Prev.

{419} U originalu je tu teško prevodljiva igra riječima Rattler (bukač, čegrtač) i ratlling (bučan, ali i - izvanredan). - Prev.
{420} Napitak od piva i kakva jaka alkoholnog pića: pije se vruć i zaslađen, a katkad i pomiješan sa žumancem. - Prev.
{421} Skorbut je bolest organizma zbog pomanjkanja svježe i zelene hrane, osobito česta za dugih pomorskih putovanja. Melville podrugljivo govori o antiskorbutnom kruhu jer je u njemu bilo crva - dakle, svježeg mesa, koje je mornarima nedostajalo. - Prev.
{422} »Jabuka« je nataknuta na vrhu jarbola, a sastoji se od drvene kapice kroz koju prolaze zastavne uzice. - Prev.
{423} U engleskom cooper znači bačvar. - Prev.

{424} Ime uzeto u šaljivom tonu. - Prev.

{425} Mjera za tekućine: 45 lit. - Prev.

{426} Otočna skupina Arresites, koja ide u Maršalske otoke, a najbliža je Karolinškim otocima - Prev.
{427} Miljenik na dvoru sirakuškog tiranina Dionizija Starijeg (431.-367. pr. Krista). Hvalio Dionizijevu sreću, a Dionizije mu priredio kneževsku gozbu, no nad glavom mu objesio goli mač, o jednoj jedinoj konjskoj dlaci, da mu pokaže kakva je sreća vlastodržaca. Odatle izreka »Damoklov mač« (lebdi mu nad glavom), što znači da čovjek živi u neprestanoj opasnosti iako je prividno siguran i sretan. - Prev.
{428} Stup u Aleksandriji visok 32 m, postavljen (u 4. st.) u čast rimskom caru Dioklecijanu. - Prev.
{429} Tavan na najdonjem dijelu skladišta. - Prev.

{430} Geološka formacija u doba razvoja sisavaca (dinoterij, hiparion, paleoterij i mastodont). - Prev.
{431} Najmlađa geološka formacija, »kvartar«. dijeli se u diluvijsko i aluvijsko doba, kad se pojavljuje pračovjek (neandertalac), megaterij, mamut, spiljski medvjed itd. - Prev.
{432} Po biblijskoj priči Noin praotac. Živio je 969 godina, pa u prenesenom smislu metuzalem znači vrlo star čovjek. - Prev.
{433} Po Starom zavjeru, Noin sin, praotac Semira. - Prev.
{434} Grad starih Egipćana (Tantarer, grčki Tentyris) na obali Nila. Danas ruševine, među kojima se ističe hram egipatske božice ljubavi Hator, s prastarim reljefima i napisima. - Prev.
{435} Prikazivanje Zemlji ne kugle na plohe, u ravnini (planiglob). - Prev.
{436} Leo Africanus (Alhasan Ibn Muhamed Alvazan), maurski putopisac, proputovao sjevernu Afriku i zapadnu Aziju; umro oko godine 1526. - Prev.


{437} Gaj Plinije Sekundo, Stariji (23.-79. pr. Krista), rimski učenjak, napisao veliku enciklopediju »Historia naturalis«. - Prev.
{438} Ulisse Aldrovandi (1522.-1605.), talijanski zoolog. - Prev.
{439} Tunel ispod Temze u Londonu spaja obje obale; gradnja je počela 1798., a završena je 1848. Tunel vodi 24 m duboko ispod razine ulica, dug je 396 m, visok 4 m i širok 4 m. - Prev.
{440} Sir Samuel Banks (1744.-1782.), zoolog i istraživač australskih obala. - Prev.
{441} Daniel Solander (1736.-1782.), engleski zoolog, istraživao koralje. - Prev.
{442} Bernard Germain Etienne de la Ville, grof Lacépde (1756.-1825.), francuski državnik i zoolog. - Prev.
{443} Niniva, babilonski, a poslije asirski glavni grad (utemeljen oko god. 2000., a razoren oko god. 600. prije Krista), čuven s važnih iskopina. - Prev.
{444} Travne stepe u tropskim krajevima. - Prev.
{445} Nekadanji portugalski posjed na zapadnoj obali Indije. - Prev.
{446} Semiramida, legendarna asirska kraljica; misli se da je živjela u 12. stoljeću prije Krista, Por, vladar u Pendiabu, u doba kad je Aleksandar Makedonski osvajao one krajeve. Hanibal, glavni vojskovođa Kartage (3. st. pr. Krista). - Prev.
{447} Danas kitolovci ubijaju kitove harpunima bacanim iz posebnih topova, a i bombama, te je pomor mnogo veći nego u prošlim stoljećima. U dvadeset i pet godina u početku našeg stoljeća ubijeno je oko 200.000 običnih kitova i ulješura. U najnovije vrijeme kitolov je reguliran međunarodnom konvencijom, uvedena je kontrola lova, te je kit (s pravnog gledišta) najzaštićenija životinja. - Prev.
{448} Vrhovni budistički svećenik u Tibetu. - Prev.

{449} Planet Saturn ima deset svojih satelita. - Prev.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 8 od 9 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu