Mobi Dik – Moby Dick

Strana 2 od 9 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9  Sledeći

Ići dole

Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 12:08 pm

First topic message reminder :



U Mobi Diku Melvil se osvrće na zlo, otelovljeno u dva glavna lika: s jedne strane je kit, koji predstavlja zlo bez osećanja pošto uništava sve na šta naiđe, a s druge je kapetan Ahab, koji predstavlja uporno zlo, pošto ga njegova lična mržnja i glad za osvetom teraju da goni kita iako time izlaže opasnosti živote svojih ljudi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:08 pm





11. NOĆI O PONOĆI



Počivali smo tako u postelji, preklapajući i dremuckajući naizmjence; Queequeg je od vremena do vremena prebacivao svoje crvenosmeđe noge preko mojih; bijasmo prostodušni i neusiljeni, kao što je bilo čitavo naše prijateljstvo. Tako nas u čavrljanju prođe i ono malo sanjivosti, te nas podiđe volja da ustanemo, premda je do svanuća bilo još daleko.
Da, sasvim se razbudismo, te nam je samo ležanje postajalo nelagodno; pomalo smo se pridizali, dok nismo najposlije uspravno sjedili u postelji, omotavši se sa svih sirana pokrivačima, oslanjajući se leđima o uzglavlje kreveta, s nosovima prikljunjenim u naša četiri koljena, kao da su nam to neke grijalice.{46} Osjećali smo se voljko i udobno, toliko više što je vani bila ciča zima, a i u sobi velika studen, jer u peći nije gorjela vatra. Velim »toliko više«, jer ako čovjek hoće da savršeno uživa u toplini svoga tijela, potrebno je da barem djelić jedan bude izvrgnut hladnoći; na svijetu sva svojstva i značajnosti dolaze do izražaja samo po svojoj oprečnosti. Ništa ne postoji samo po sebi. Kad se netko hvali i govori kako mu je savršeno lijepo i ugodno, i taj osjećaj traje dulje vremena, onda za nj ne možete više reći da mu je savršeno lijepo i ugodno. Ali kad vas zima štipa za nos, ili dah studeni klizi preko tjemena, kao što je to bilo s Queequegom i sa mnom, e, onda tek možete u cijelosti i svjesno oćutjeti vrijednost i djelovanje topline. Stoga spavaonice ne bi nikad smjele biti zagrijane: naložena peć u spavaćoj sobi bogataša samo je jedna od raskošnih neudobnosti. Da osjetiš pravu slast topline u postelji, potreban je samo pokrivač što ti toplo ornata tijelo, i hladan zrak naokolo. Onda počivaš blažen kao usamljena topla iskra u srcu polarnog kristala.
Skutreni tako, već smo neko vrijeme prosjedili, kadli odjednom osjetih želju da otvorim oči, jer kad ležim u toploj perini, danju ili noću, svejedno da li budan ili u snu, ja obično držim oči zatvorene, da tako pojačam osjećaj zadovoljstva što sam u postelji. Nitko ne može pravilno ocijeniti i dokučiti svoju osobnost ako pritom ne drži oči zatvorene: kao da je mrak pravi element naše bitnosti, premda je svjetlost prikladnija za mulj što je u nama. Rastvorivši dakle oči, pa izranjajući iz ugodnog mraka što sam ga sam stvorio, u vanjsku, nametnutu i grubu tamu ponoći bez svjetla, osjetih odvratnost prema tom naglom obratu. Nisam se nimalo protivio Queequegovu prijedlogu da bi možda bilo najbolje upaliti svjetlo, kad smo se već toliko razbudili, a pogotovu što je on osjetio još i neodoljivu želju da u miru potegne nekoliko dimova iz tomahawka, iz svoje lule-sjekire. Gle kako i najkruće predrasude postaju gipke i rastegljive kad ih ljubav dohvati i umekša: koliko god mi je minule noći bilo mrsko Queequegovo pušenje u postelji, sada mi ništa nije bilo milije nego da puši uza me, ma i u postelji, jer se tada kanda topio od neke vedrine i domaće radosti. Nisam se više pretjerano i sasvim neumjesno uznemirivao zbog krčmareve police o osiguranju protiv požara. Zanosio sam se jedino prisnom i povjerljivom ugodnošću da u istoj postelji pušim iz iste lule s istinskim prijateljem. Zaogrnuti svojim rutavim kabanicama, naizmjence smo jedan drugom dodavali tomahawk, dok se malo-pomalo nad nama nije zalelujao modar baldahin zatalasana dima, osvijetljen svjetiljkom koju smo ponovno upalili.
Ne znam je li taj baldahin što se blago njihao, na svojim valovima zanio divljaka u daleke krajeve, no on je sada počeo govoriti o svojoj postojbini, o svome rodnom otoku; radoznao da čujem povijest njegova živoca, ja ga zamolih neka samo nastavi i neka mi kazuje tu pripovijest. On radosno prihvati. Premda sam u ono vrijeme sasvim slabo razumijevao mnoge njegove riječi, ipak sam se malo-pomalo priučio na njegovu izlomljenu frazeologiju, tako te sad mogu iznijeti čitavu njegovu povijest, ako mi to u tako sažetu obliku bude moguće.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:08 pm







12. QUEEQUEGOV ŽIVOTOPIS



Queequeg bijaše urođenik s otoka Kokovoko, koji leži daleko prema jugozapadu. Taj otok nije ucrtan ni na kojem zemljovidu; pravih mjesta nikad nema na njima.
Još kao golišav divljačić, u suknjici od palmova lišća, obijesno je trčkarao po šumama svoga rodnog kraja, a koze ga slijedile i brstile njegovu haljinicu kao da je zelen živić. Još onda se nosio neodoljivom željom da upozna malo više od toga civiliziranog svijeta, a ne samo one dvije-tri kitarke koje je poznavao. Njegov je otac bio Veliki Poglavica, Kralj; stric mu bijaše Veliki Svećenik, a s majčine strane mogao se podičiti tetkama koje su bile žene nepobjedivih ratnika. U njegovim je žilama tekla junačka, kraljevska krv, premda, bojim se, ponešto otežala i zatrovana ljudožderskim naklonostima što ih je gajio u svojoj slobodnoj mladosti.
U zaljev u kojem je vladao njegov otac jednog dana doplovio brod iz Sag Harboura{47}, i Queequeg zamoli kapetana da ga poveze u kršćanske zemlje; ali ovaj ga odbije, jer mu je momčad bila na broju. Ni utjecaj njegova oca, kralja, nije bio ni od kakve koristi. No Queequeg se bio zakleo. Sam u svome lakom čamcu, on je svojim malim veslom hitro grabio i lopatao, i tako doveslao do udaljenog tijesna, znajući da brod, kad se otisne od obale, mora onuda proći. S jedne strane pružao se koraljni greben, a s druge se protezao nizak jezičak zemlje, obrastao mangrovim drvećem što se spuštalo sve do u samo more. Skrivajući svoj canoe na vodi iza spleta, s pramcem prema pučini, sjedio je sam na krmi, s veslom spremnim u rukama, a kad je brod kliznuo kroz tjesnac, on se strelovitom brzinom otisnuo s kraja i pristao uz bok broda. Zagazivši snažno nogom unatrag, u hipu prevrne i potopi čamac, uspne se po lancu na palubu, baci se potrbuške i uhvati grčevito za zavoranj s kolutom, prisežući da ga neće pustiti iz ruke, sve ako ga na komade sasjekli.
Uzalud mu se kapetan prijetio i grozio da će ga baciti u more, uzalud je zamahivao kratkom sabljom nad njegovim ručnim zglobovima - uzalud, Queequeg je bio kraljevski sin, Queequeg se nije maknuo. Najposlije se i kapetana kosnula ta očajnička neustrašivost i silna želja toga mladića da upozna kršćanske zemlje, te on popusti i Queequegu reče neka se smjesti na brodu. Ali to lijepo i divljačko momče, taj knežević s Južnoga mora, nikad ne vidje zapovjednikove kabine. Strpaše ga pod pramac, među mornarsku čeljad, te od njega učiniše valjana kitolovca. No kao što je car Petar uživao da radi po brodogradilištima stranih gradova, i Queequeg kao da nije zazirao ni od najmučnije, ni od najprostije rabote, samo da ga sreća posluži i da stekne toliko znanja da bi poslije mogao poučiti svoje prostodušne i neuke zemljake. Jer u dnu duše, kako mi reče, poticaše ga želja da među kršćanima izuči ono umijeće kojim će svoje ljude učiniti još sretnijima nego što jesu i, što je još važnije, boljima nego što jesu. Ali jao! Način života i rada kitolovaca, njihova lukavstva i spletke, ubrzo ga uvjeriše da i sami kršćani mogu biti nesretni i zli, pa i mnogo nesretniji i gori od svih pogana u njegova oca. Stigavši naposljetku u staru luku Sag Harbour i vidjevši što mornari tamo rade, pa iskrcavši se zatim u Nantucketu i vidjevši kako i u toj luci mornari ludo troše stečenu zaradu, ubogi se Queequeg naposljetku zauvijek odreče svojih nauma, jer mu u sebi valjade kazati: svijet je ružan i zao pod svim meridijanima, umrijet ću kao poganin.
I tako, u duši okorjeli neznabožac, ipak je živio među tim kršćanima, nosio se kao i oni i mučio se da govori njihovim zakučastim govorom. Otud i sve ono čudno na njemu, iako je već poodavno daleko od svoga rodnog kraja.
Znakovima sam ga zapitkivao ne pomišlja li vratiti se i proslaviti svoju krunidbu, jer je mogao smatrati da mu je otac umro i pokopan: prema posljednjim vijestima bijaše mu otac dobrano grohnuo od starosti i već posve slab. Odgovori mi da ne želi kući, barem ne zasad, pa dometne kako se boji da ga je kršćanstvo, odnosno, bolje reći, da su ga kršćani učinili nedostojnim da stupi na časno i neokaljano prijestolje na kojem je prije njega sjedilo trideset njegovih prethodnika, trideset poganskih kraljeva. Ali će se, kaza mi, brzo vratiti čim osjeti da je ponovno kršten. Za sada će ploviti i provoditi svoje hirove po svim oceanima. Načinili su od njega harpunara, pa sad u ruci drži kukasto željezo umjesto žezla.
Raspitao sam se za njegove planove u neposrednoj budućnosti, a on mi odgovori da kani opet na more, u istom zvanju kao i dosad. Ja mu na to rekoh kako sam i ja naumio posvetiti se kitolovu, te da ću isploviti iz Nantucketa; jer da je to najpovoljnija luka da se u njoj ukrca pustolovan kitolovac. On nato odmah odluči da će zajedno sa mnom na taj otok, ukrcati se na isti brod. zajedno će sa mnom na stražu, u isti čamac sa mnom, kad se bude polazilo na kita, pa i hraniti se za istim stolom - ukratko, dijelit će sa mnom svako zlo i dobro, na ovom i na onom svijetu. Radosno sam na sve pristao, jer ne samo da sam Queequega već bio zavolio, nego je on usto bio i iskusan harpunar, pa mi je bez sumnje mogao biti od velike koristi i pomoći, meni koji sam posve neupućen u tajne kitolova, premda sam dobro poznavao more, ukoliko se ticalo trgovačkog brodarstva.
Završivši pripovijedanje s posljednjim dimom što ga je otpuhnuo iz svoje lule, Queequeg me zagrli i pritisne svoje čelo na moje; ugasivši svijeću, odmaknusmo se svaki na svoju stranu, te ubrzo utonusmo u san.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:08 pm






13. TAČKE



Sutradan, u ponedjeljak, pošto sam nekom brijaču prodao onu balzamiranu glavu kao stalak za vlasulje, podmirih svoj i Queequegov račun, služeći se, dakako, njegovim novcem. Krčmar se cerekao, baš kao i svi ostali gosti, jer svima je bilo neizmjerno smiješno to iznenadno veliko prijateljstvo između mene i Queequega - to više što sam se još sinoć, kad je Peter Coffin pripovijedao one svoje jezive pripovijesti o tom istom čovjeku, toliko uzbunjivao.
Unajmismo tačke, pa pošto smo u njih strpali svoje stvari, zajedno s mojim jadnim putnim torbakom, Queequegovom vrećom i visaljkom, krenusmo u luku, na »Moss«: bijaše to uz obalu vezana mala bark-škuna{48}, što je prometala između New Bedforda i Nantucketa. Dok smo tako prolazili, ljudi su zurili u nas - ne toliko zbog Queequega, jer svi bijahu navikli da po svojim ulicama vide kanibale nalik na njega - već zato ito su primjećivali koliko smo među sobom prisni prijatelji. No mi se nismo na njih obazirali, nego smo gurali tačke naizmjence, a Queequeg je kadikad zastajkivao da namjesti korice na čekljunima svog harpuna. Pitao sam ga zašto uvijek kad izlazi na kopno nosi sa sobom tu nezgrapnu stvar: zar nemaju svi brodovi svojih vlastitih harpuna. Nato mi on, uglavnom, reče da mi je napomena opravdana, ali da on neobično voli vlastiti harpun, jer je od izvrsna materijala, prokušan je u mnogim ljutim borbama na život i smrt, upoznao je unutrašnjost mnogoga i mnogog kita. Ukratko, kao mnogi žeteoci i kosači koji polaze na rad u drugoga, a uzimaju sa sobom vlastite kose, iako to nitko od njih ne traži, tako je i Queequeg, sa svojih razloga, najviše volio služiti se vlastitim harpunom.
Prihvativši tačke iz mojih ruku, on mi pripovjedi šaljivu zgodu o prvim kolicima što ih je ikad vidio. Bijaše to u Sag Harbouru. Vlasnici broda na koji se bio ukrcao posudili mu, kako se činilo, tačke da na njima otpremi svoju tešku škrinju do konačišta. Da ne bi izgledao nevješt i neupućen - a bijaše i te kako, jer nije imao ni pojma o tome kako se kolicima upravlja - Queequeg je položio svoju škrinju na tačke i čvrsto je privezao, pa onda naprtio natovarene tačke na ramena, te hajd’ duž obale!
- Zaboga, Queequeg - rekoh mu ja - pa čovjek bi mislio da si pametniji! Zar ti se ljudi nisu smijali?
No on mi zatim pripovjedi neku drugu zgodu. Urođenici na njegovu otoku Kokovoku, čini se, za svadbenog slavlja cijede mirisni sok mladih kokosovih oraha u poveliku, šarama ukrašenu tikvu, nalik na zdjelicu za punč; ta tikva stoji kao glavni ukras nasred rogožine za kojom se gozbuje. Jednom neki veliki trgovački brod pristane uz obalu Kokovoka, a zapovjednik - po svemu pripovijedanju vrlo ispravan i dostojanstven gospodin, pogotovu za jednog pomorca - taj zapovjednik bude pozvan na svadbeno slavlje Queequegove sestre, ljepuškaste mlade princeze koja je upravo navršila desetu. Kad su se gosti skupili u mladenkinoj kućici od bambusove trske, uđe i taj kapetan, i pošto mu je bilo određeno počasno mjesto, sjedne nasuprot one tikve ili kupe, između Velikog Svećenika i Njegova Veličanstva, Queequegova oca. Poslije molitve -jer i ti se ljudi mole prije jela kao i mi, no ipak, kako mi Queequeg reče, ne baš sasvim kao mi koji tada gledamo u tanjure, već naprotiv kao pačići, dižući glave prema Velikom Davaocu svakog veselja i svakog čašćenja - po završetku molitve, dakle, Veliki Svećenik otvori gozbovanje od pamtivijeka utvrđenim obredom, a to će reći - umačući svoje posvećene i posvećujuće prste u kupu, prije nego što će blagoslovljeno piće poći od usta do usta. Kad je kapetan, koga su smjestili pored Velikog Svećenika, vidio što ovaj čini, te misleći ujedno da on kao zapovjednik broda ima prednost pred jednim običnim urođeničkim kraljem, pogotovu kao gost u njegovoj kući - moj ti kapetan lijepo ruke u kupu, te ih opra u onom punču: zacijelo je mislio da je ono zdjela za umivanje.
- No, što sad mislite? - upita Queequeg. - Zar naši ljudi ne smijati se?
Najposlije, pošto smo platili vozarinu i spremili svoju prtljagu na sigurno mjesto, evo nas na palubi škune. Razapevši jedra, brod kliznu niz rijeku Acushnet. S jedne se strane Bedford izdizao sa svojim terasama od ulice i sa svojim zaleđenim drvećem što se sja u čistom i hladnom zraku. Velike gomile i čitava brda bačava protežu se uzduž obale, a bokom uz bok počivaju brodovi kitolovci što su oplovili cijeli svijet, a sad se konačno smirili na sigurnu, čvrsto vezani uz kraj; s drugih opet dopire buka tesara i bačvara što se isprepleće s praskanjem ognja i zveketom s kovačkih ognjišta gdje tale smolu: sve su to znaci da se već spremaju nova putovanja, da se već sprema drugo krstarenje, tek što se prvo završilo nakon lutanja od nekoliko godina sred neprekidnih opasnosti; a poslije drugoga spremat će se na treće, i dalje tako, bez prestanka, dovijeka. Takav je beskraj i, da, nesnošljivost svih zemaljskih napora.
Kad se dohvatismo debelog mora, vjetar osnaži, a mala škuna »Moss« poče pramcem otresati živu morsku pjenu, kao što ždrijebe otresa frktaje iz nozdrva. Kako li sam žudno udisao oštri zrak! Kako li sam mrzio zajaženu omeđenost i sputanost kopna, tu zajedničku glavnu cestu, utabanu tragovima ropskih stopala i kopita, i kako li sam se divio veličajnoj beskrajnosti mora, koje ne trpi da se na njem ostavljaju bilježi i tragovi!
Na tome se istom pjenušavom vodoskoku kanda napajao i Queequeg i teturao zajedno sa mnom. Tamne mu se nosnice širile, a glatki i oštri zubi bjelasali. Brzali smo naprijed, neprestano naprijed, a kad smo zaplovili debelim morem, naša je mala škuna počela poigravati pod udarcima vjetra: spuštala je i saginjala glavu duboko, kao rob pred sultanom. Nagnula se malo ustranu, i tako smo jedrili, a sve prače{49} i zapone{50} prele i brujale kao napete žice, oba vita jarbola svijala se kao bambusi zahvaćeni vihorom. Toliko se bijasmo zanijeli tim ljuljanjem, stojeći pokraj kosnika, koji zadiraše u valove, da neko vrijeme nismo ni zapažali podrugljive poglede putnika, skupine glupaka koji su se iščuđavali nad nama dvojicom što smo tako nerazdružni; kao da je bijelac nešto više i dostojnije negoli opran crnac. No tu je bilo nekoliko tikvana i neotesanaca, žutokljunaca što još nisu izišli iz žabokrečine svoje neiskusnosti i neznanja. Queequeg dohvati jednog od tih mladaca koji su mu se iza leđa rugali. Mislio sam da je klipanu odzvonilo. Bacivši svoj harpun, mišićavi divljak uze ga u svoje snažne ruke, te ga upravo čudesno spretno hitne u vis i lupne hitro po krmi, dok se ovaj premetnuo u zraku. Mlad se junak, sav zadihan, nađe opet na nogama, a Queequeg mu mirno okrenu leđa, pripali svoj tomahawk i pruži ga meni, da i ja potegnem koji dim.
- Kapetane! Kapetane! - derao se žutokljunac iz svega grla, trčeći prema zapovjedniku. - Kapetane, kapetane, ovo je đavo!
- Ej vi, gospodine! - povika kapetan, suhonjav pomorac, koračajući prema Queequegu. - Što mislite, što mu gromova! Zar ne vidite da umalo što niste ubili ovog momka?
- Što on reći? - upita Queequeg, okrenuvši se nehajno k meni.
- On reći - odvratih mu ja - ti umalo što nisi ubio mladoga gospodina - i pokažem na žutokljunca, koji je još drhturio kao prut na vodi.
- Ubiti? - usklikne Queequeg, razvlačeći tetovirano lice u neki nadzemaljski izraz prezira. - Oh, on biti mala. mala riba, Queequeg ne ubiti mala, mala riba, Queequeg ubiti veliki kit.
- Pazi se! - zagrmi kapetan. - Ja tebe ubiti ako još jednom pokušaš kakvu đavoliju na mom brodu. Dobro oči otvori!
No dogodilo se da je u tom trenutku sam kapetan morao otvoriti oči. Vjetar je s tolikom žestinom udario u glavno jedro da je pukla škota{51}, pa je strašni deblenjak sad prelijetao s jedne strane na drugu te meo stražnjim dijelom palube. Jadni momak koga je Queequeg onako nemilo dohvatio bijaše pometen i u more bačen. Mornari se bezglavo ustrčali, a bila bi, kako se činilo, prava ludost samo i pokušati priskočiti i svladati pomahnitalu gredu. Kosila je zdesna nalijevo, pa opet natrag gotovo u istoj sekundi: bijaše kao da će se sad-na razbiti i rasprsnuti u same cjepotine i treskoline. Nitko ništa ne učini, a uistinu je bilo kao da se ništa i ne može poduzeti. Oni s palube pojuriše na kašteo{52}: i tu stadoše zuriti u deblenjak, kao da su to razjapljene donje čeljusti razbješnjela kita.
Usred te strave i prepasti Queequeg se spretno baci na koljena, otpuzne do ispod deblenjaka, dohvati konop, pričvrsti mu jedan kraj za ogradu, a onda ga zavitla kao laso, te njime zahvati deblenjak što mu je prelijetao nad glavom. Čas zatim greda bijaše vezana i sve spašeno. Škuna suskrenu,{53} i dok su se mornari ustrčavali po krmi da spuste čamac, Queequeg, svučen do pasa, skoči preko ograde, u dugu luku, kao živa duga. Kroz pune tri minute, ili još i dulje, vidjeli su ga kako pliva kao pas, izmahujući svojim dugim rukama ravno i ravnomjernim udarcima, te su od vremena do vremena kroz ledenu pjenu provirivale nabrekle mišice njegovih plećaka. Tražio sam očima onoga drugog, onog junačinu koga je trebalo spasiti, ali ga nisam vidio. Žutokljunac je potonuo. Queequeg sune okomito iz vode, i časkom kao da se ogledavao, pa kao da je odmah razabrao što je i kako je, zaroni i nestade. Za koji časak eto ga opet na površini: jednom rukom zamahuje, a drugom vuče klonulo tijelo mladićevo. Čamac ih brzo stiže. Jadni onaj žutokljunac ubrzo se oporavio. Queequega su svi mornari proglasili junačinom i plemenitim čovjekom, a kapetan mu se ispričao. Od tog vremena ja sam se poput školjke prilijepio uz Queequega. Da, da, sve dok jadni Queequeg nije posljednji put i zauvijek zaronio.
Je li ikada postojao čovjek sa tako malo svijesti o samom sebi i o svojoj vrijednosti? On kao da nije pomišljao ni na kakva humanitarna društva koja bi mu morala grudi iskititi ordenjem i medaljama. Tražio je samo vode - slatke vode - da sa sebe spere morsku sol; a kad se oprao i preobukao, pripalio je svoju lulu-sjekiricu, naslonio se o rubnjak i blagim očima pogledao sve oko sebe, kao da je samom sebi govorio: »Taj je svijet pod svim meridijanima kao neka udruga za uzajamnu pomoć. Mi kanibali moramo pomagati tim kršćanima.«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:08 pm







14. NANTUCKET



Za dalje plovidbe nije se više ništa dogodilo što bi bilo spomena vrijedno. Poslije lijepe vožnje sretno stigosmo u Nantucket.
Nantucket! Uzmite geografsku kartu pa ga potražite. Pogledajte samo na kakvu je zabačenu mjestu, kako se smjestio daleko od obale, usamljeniji negoli svjetionik Eddystone. Pogledajte: običan brežuljak, lakat pijeska; sve samo žal, bez pozadine. Ima tu više pijeska nego što bi svijet mogao potrošiti kad bi dvadeset godina upotrebljavao pijesak umjesto bugačice. Neki će vam domišljani reći da tu i sam korov valja saditi, jer ništa tu ne raste od prirode; kazat će da i stričak treba uvoziti iz Kanade: da tu valja ići preko oceana po vranj, čep ili dužicu da bi se zabrtvila pukotina na kakvoj bačvi ulja; da u Nantucketu pobožno čuvaju i naokolo nose komadiće drveta, kao u Rimu iverje svetog križa; da tti ljudi sade otrovne gljive muhare ispred kuća kako bi ljeti imali malo hlada; da vlat trave čini oazu, a tri vlati na dan hoda - preriju; da žitelji obuvaju posebne cipele kako ne bi propadali u pijesak, kao što Laponci imaju krplje za snijeg; da su tako obuhvaćeni i opkoljeni sa svih strana, tako nesmiljeno na tom otoku opasani oceanom, te se i za same stolce i stolove hvataju sitne školjke, kao što prianjaju o leđni oklop morskih kornjača. No sve te neobičnosti samo pokazuju kako Nantucket nije nikakav Illinois{54}.
Čujte sad divnu priču o tome kako su se crvenokošci nastanili na tom otoku. Evo što legenda kazuje; U davnoj davnini orao strelovito sunuo na obalu Nove Engleske, svojim pandžama zgrabio indijansko dijete te ga odnio. Plačući i naričući gledali su roditelji grabljivicu kako im dijete odnosi preko dalekih voda, dok nije nestala iz vida. Odlučiše da se otisnu preko vode u istom smjeru. Krenuvši u svojim kanuima, poslije pogibeljne plovidbe otkriše otok, a na njemu praznu bjelokosnu škrinjicu - kostur bijednoga malog Indijanca.
Nije dakle nikakvo čudo što su se ti Nantucketanci, rođeni na žalu, dali na more da sebi hranu priskrbljuju. Isprva su lovili rakove i mekušce u pijesku, a onda, osmjelivši se, počeli su gaziti u vodu i mrežama loviti skuše; zatim, stekavši iskustva, gurnuše čamce u more, u lov na bakalare; najposlije otisnuše u more velike brodove i dadoše se na istraživanje beskrajnih oceana, sučući sve nove pojase svoje plovidbe oko kugle zemaljske; zaviriše u Behringov tjesnac, a u svako doba godine i na svim morima navješćivahu vječni rat najmoćnijem živom biću koje je nadživjelo Potop, grdosijskoj nemani, toj Himalaji mora, tome morskom mastodontu koji je oboružan silnom snagom, ali nije nje svjestan, tako da ti se više valja bojati njegova straha negoli i najsmionijih i najgorih njegovih nasrtaja!
I tako su ti Nantucketanci golaći, (i pustinjaci na moru, spustivši se sa svog mravinjaka na more, kliznuli vodenim dijelom svijeta, osvajajući ocean za occanom, kao da su sami Aleksandri, dijeleći među sobom Atlantik, Pacifik i Indijski ocean, kao što su one tri razbojničke velesile raskomadale Poljsku. Neka Amerika samo pripoji Meksiko Teksasu, neka nagomila Kubu na Kanadu, neka Englezi samo preplave čitavu Indiju, neka svoju zastavu zabodu i na samo sunce - dvije trećine vodenog svijeta ipak pripadaju Nantucketu. Jer more je njegovo, on ga ima i posjeduje, kao što carevi imaju svoja carstva, a drugim je pomorcima samo dopušten prolaz. Trgovački su brodovi samo produljeni mostovi, a ratne lađe - tvrđave što plove, pa i sami gusarski brodovi, premda švrljaju i krstare morem, kao što drumski razbojnici udaraju cestom - samo pljačkaju druge brodove, dijelove kopna kao što su i sami, ne trudeći se da sebi hranu priskrbe iz morskih dubina. Jedino Nantucketanac živi na moru i uživa u njemu; jedino on, da posegnemo za jezikom Biblije, provodi svoj vijek na moru, režući svojim brodom duboke brazde i pretvarajući more u svoju oranicu. Na moru je on kod kuće, tu obavlja svoj posao i u znoju svoga lica krušac svagdanji smaže, te ga ni Noin potop ne bi u tome mogao spriječiti, premda je u Kini progutao milijune ljudi. Nantucketanac živi na moru, kao što prerijska kokoš živi u preriji; krije se on između valova i po njima se uspinje, kao što se lovac na divokoze vere po alpskim vrletima. Godine mu i godine prođu da ni jedanput ne ugleda kopno, te kad najposlije stupi na kraj, njemu je sve kao u nekome drugom svijetu, još čudnije mu je pri duši nego što bi bilo stanovniku Zemlje da stupi na Mjesečevo tlo. Kao i morski galeb koji, daleko od obale, u smiraje sklapa krila i počiva na valu, tako i Nantucketanac, kad se noć raskrili, izvan dogleda Zemlje, ubire jedra te liježe na počinak, dok mu pod samim uzglavljem prolaze jata morževa i kitova.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:09 pm








15. DAGNJE I BAKALAR



Kasno uvečer mala škuna »Moss« kliznu u luku i obori sidro, a Queequeg i ja iziđosmo na kraj. Toga dana nismo više mogli ništa obaviti doli potražiti negdje večeru i nočište. Krčmar iz »Kitolovca« preporučio nam je svoga bratića Hozeju Husseya, vlasnika gostionice »Dva lonca«, rekavši nam da je to jedno od najboljih i najurednijih svratišta na svem Nantucketu; osim toga, uvjeravao nas je da je bratić Hozeja, kako ga on nazivaše, nadaleko poznat sa svojih izvrsnih jela od ribe. Ukratko, stavio nam je do znanja kako ne možemo učiniti ništa bolje nego kušati lonac u »Dva lonca«. Objasnio nam je kako ćemo stići onamo: pramcem ravno dok se desnim bokom ne dohvatimo nekakva žutog skladišta; vraćati lijevo dok ne doplovimo pred neku bijelu crkvu; nju nam valja ostaviti s lijevog boka i jedriti dok ne stignemo do nekog rta tri zrake nadesno; tu na uglu stati i prvog čovjeka upitati koji je najkraći put u »Dva lonca«. Njegove su nas zakučaste upute smele u početku našeg bordižanja po ulicama, pogotovu što se Queequegu činilo da nam ono žuto skladište valja ostaviti lijevo, dok sam ja opet Petera Coffina razumio da će nam ono ostati na desnu ruku. Sve u sve, pošto smo se dosta navrludali po tami i pošto smo od vremena do vremena kucali na vrata mirnih kuća da bismo pitali za put, naposljetku stigosmo do nečega o čemu ne bijaše sumnje što je.
Dva golema drvena lonca, crno obojena, bijahu za duge drške obješena o križ nekakva starog jarbola što je bio usađen pred starinskom kapijom. Krak na križu bijaše s jedne strane otpiljen, tako da je stari jarbol nalikovao na vješala. Možda sam u ono vrijeme bio previše osjetljiv za neke dojmove, ali nisam mogao a da na ta vješala ne gledam s nekom neodređenom slutnjom. U vratu sam osjećao neku ukočenost dok sam gledao dvije glavine{55} što su ostale - da dvije: jedna za Queequega, a druga za me. U New Bedfordu, prvoj luci na mom kitolovačkom putovanju, natrapao sam na gostionicu kojoj se vlasnik zove Coffin, to jest mrtvački sanduk; u kitolovačkoj crkvici u me su sablasno zurile nadgrobne ploče; a sad evo ta vješala, i na kraju dva golema crna lonca! Nije li u ovome potonjem znaku aluzija na pakao?
Trgnuh se iz tih razmatranja kad ugledah ženu pjegava lica, žute kose i haljine: stoji ona u veži gostionice, u tmurnoj rasvjeti crvene svjetiljke što se nad njom njiše; svjetiljka je baš kao bolesno, krvlju podliveno oko, a pod njom žena sasipa bijes na nekakva čovjeka u tamnocrvenoj vunenoj košulji.
- Tornjaj se! - pišti žena - ili ću te pljusnuti!
- Uđimo, Queequeg - pozvah druga - na pravom smo mjestu: to je gospođa Hussey{56}.
Tako je i bilo. Hozeja Hussey bijaše nekamo izašao, a gostionicu ostavio svojoj ženi, koja bijaše prava osoba za poslove u njoj. Pošto smo joj izrazili želju da večeramo i noćimo, gospođa Hussey načas prekide vatru te nas uvede u malu sobu i pokaza nam da sjednemo za stol na kojemu su se još vidjeli ostatci istom završene večere. Okrenu se prema nama i kratko upita:
- Dagnje ili bakalar?
- Kakav vam je to bakalar? - priupitah vrlo uljudno.
- Dagnje ili bakalar? - ponovi ona odsječno.
- Dagnje za večeru? Hladne dagnje? Jeste li to htjeli reći, gospođo Hussey? - opet ću ja. - Neće li to biti nešto hladna{57} večera u ovo zimsko doba, gospođo Hussey?
No kako se njoj žurilo da nastavi svađu s čovjekom u crvenoj košulji, koji je na to čekao u veži, i kako je, po svoj prilici, čula samo riječ »dagnje«, gospođa Hussey odjuri do otvorenih vrata što su vodila u kuhinju, te dreknu: »Dagnje za dvojicu!« pa nestade.
- Queequeg, druže - rekoh - hoće li nam biti dosta te dagnje za večeru?
Iz kuhinje se, međutim, širio slastan miris koji je imao opovrgnuti naše slabe izglede u pogledu večere. A kad se toplo jelo iznijelo na stol, tajna, obavijena mirisnom parom, otkrila se na naše najveće zadovoljstvo. Oh, čujte me, dragi prijatelji! Ono što je došlo na stol ne bijaše nikakva riblja čorba, nikakav brodet ili paprikaš, nego pravi nantucketanski »lonac« - jelo priređeno od malih sočnih dagnja, jedva većih od lješnjaka, izmiješanih s izdrobljenim mornarskim dvopekom i s komadićima usoljene svinjetine, sitno narezane, a sve dobro zaliveno maslacem i izdašno začinjeno paprom i solju. Kako nam se tek uvećao poslije one zimske vožnje po moru i kako se pred Queequegom našlo njegovo najmilije jelo od ribe, to jest od školjke, a samo jelo bilo je izvanredno, naklopismo se na nj svojski te brzo ispraznismo zdjele. Malo se zavalih u stolici i pomislih na pitanje gospode Hussey; »Dagnje ili bakalar?« i pritom mi dođe na pamet da pokušam mali eksperiment. Stadoh na kuhinjska vrata i zanosno viknuh: »Bakalar!« pa opet sjedoh na svoje mjesto. Poslije nekoliko časaka ponovno se rasprostrije slasna para, ali sada s drugim mirisom, i doskora eto pred nas krasna jela —lonac od bakalara.
I opet se lijepo naklopismo na jelo, i dok smo žlicama zahvaćali u zdjelu, rekoh u sebi: »Nećemo propasti budemo li pri djelu kao što smo pri jelu.«{58}
Od svih ribom blagoslovljenih mjesta najodličnije bijahu »Dva lonca«, jer daju točan naziv gostionici: u njoj kuhaju dva lonca — u jednom dagnje, u drugom bakalar. Bakalar i dagnje za doručak, bakalar i dagnje za ručak, bakalar i dagnje za večeru, dok ne počneš opipavati odjeću na sebi da vidiš ne proviruju li gdje riblje kosti. Prostor pred kućom bijaše popločen ljušturama. Gospođa je Hussey nosila ogrlicu od brušenih bakalarskih kralježaka, a poslovne knjige Hozeja Husseya bijahu uvezane u finu staru kožu morskih pasa. I mlijeko je ovdje mirisalo na ribu; nisam znao objasniti odakle to, dok jednog jutra, šetajući se obalom i prolazeći pokraj ribarskih čamaca, ne ugledah Hozejinu kravu šarulju gdje se hrani ribljim ostacima i prolazi pijeskom, a na svakoj joj nozi po jedna odsječena bakalarska glava, kao neka obuća, i to bogme dobrano iznošena.
Pošto smo povečerali, gospođa nam Hussey dade svjetiljku i uputi nas kako ćemo najkraćim putem doći do postelje. No kad je Queequeg već zakoračio da se prvi uspne uza stube, gospa gazdarica ispruži ruku i zatraži od njega da joj preda harpun, jer, reče, ne dopušta da se harpuni nose u sobe.
- A zašto ne? - upitah je. - Ta svaki pravi kitolovac svagda spava sa svojom harpunom uza sel
- Zato što je opasno - prihvati ona. - Odonda kad se mladi Stiggs vratio sa svoga nesretnog putovanja, na kojem je proveo četiri i pol godine, a donio samo tri bačve ulja, pa ga našli mrtva, tu na prvom katu, s harpunom u rebrima, odonda vam ja nijednom gostu ne dopuštam da obnoć drži pokraj sebe tako opasno oružje. I zato, gospodine Queequeg (gle, upamtila mu ime), uzet ću vam to žezlo i čuvati vam ga do jutra. A što ćete, momci, za doručak: dagnje ili bakalar?
- Udrobljeno! - požurih se ja. - A da bude malo promjene, spremite nam i nešto sušenih sleđeva.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:10 pm







16. KAKO SAM IZABRAO BROD



U postelji smo smišljali što nam je sutra činiti. No ja sam se nemilo začudio i uznemirio kad mi je Queequeg priopćio da se on već svestrano posavjetovao s Yojom - tako se zvalo njegovo malo crno božanstvo - a Yojo mu je dvaput ili triput ponovio i ustrajno zahtijevao da se okanimo nakane da zajedno pođemo u luku i zajednički izaberemo brod na koji ćemo se ukrcati; mjesto toga, Yojo mu je oštro zapovjedio da ja sam izaberem brod, to više što je Yojo naumio da nam pomogne. Yojo se uostalom već odlučio za jednu jedrenjaču kitaricu, na koju ću ja, Ismael, kao slučajno naići ako se sam uputim onamo; moram smjesta stupiti u službu na tom brodu, zasad bez ikakvih obzira na samog Queequega.
Zaboravio sam napomenuti da je Queequeg u mnogočemu pokazivao najveće povjerenje u ispravnost Yojova mišljenja i u njegove upravo čudesne sposobnosti u pretkazivanju sudbine, pa ga je veoma cijenio kao zaista dobroćudno i valjano božanstvo, koje uglavnom uvijek ima dobre namjere, samo što ponekad baš i ne uspijeva u njima.
Moram reći, nikako mi se nije milio taj Queequegov ili, prije, Yojin plan da ja izaberem brod. Polagao sam velike nade u Queequegovo pronicavo oko i u njegovu umješnost da pronađe brod za lov na kitove koji će biti najpogodniji da sigurno ponese nas i naše sudbine. No, moji prosvjedi nisu ni najmanje djelovali, i na kraju sam morao pristati. Pripremio sam se stoga i namjerio odlučno i brzo obaviti taj tričavi posao kojega se nisam mogao otresti.
Sutradan ranom zorom oprostih se s Queequegom i ostavih ga zaključana s Yojom u našoj maloj sobi, jer, kako se činilo, toga su dana Queequeg i Yojo imali svoju Korizmu ili Ramazan, veliki post, dan pokore, molitve, što li; nikako nisam mogao saznati što je zapravo bilo, premda sam nekoliko puta pokušao uputiti se u njegovu liturgiju i u njegovih Trideset i devet članaka.{59} Ostavih dakle Queequega da posti uza svoju lulu-sjekiricu, i Yoja da se grije na svetoj vatri strugotina, te krenuh put luke.
Poslije duga švrljanja i zapitkivanja saznadoh da se tu nalaze tri broda koji se spremaju na trogodišnje putovanje: »Devil-Dam«, »Tit-Bir« i »Pequod«. Porijeklo nepriličnog naziva »Devil-Dam« (Vražja strina) nisam dokučio, značenje imena »Tit-Bit« (Poslastica) bijaše očito, a »Pequod« je, kako se valjda još sjećate, ime slavnog indijanskog plemena iz države Massachusetts, plemena što je izumrlo, kao što su izumrli i drevni Medijci. Piljio sam u »Devil-Dam«, vrzao se oko broda, pogledom šibao »Tit-Bit« i konačno, uspevši se na palubu »Pequoda«, osvrnuh se malo oko sebe te odlučih: ovo je pravi brod za nas!
Vjerujem da ste svaki u svoje vrijeme vidjeli već svakojake čudne brodove: zdepaste trabakule{60}, glomazne japanske džunke{61}, galeote{62} nalik na masleni čabar, i što ti ja znam kakve sve brodine, no dajem vam riječ da još nikad niste vidjeli takvu čudnu, staru karkašu{63} kao što je taj neobični, stari »Pequod«. Bio je to brod starog tipa, a sve prije nego velik. Suncem žežen, vjetrom šiban, obojen u tajfunima i tišinama sviju oceana, prestarjeli mu korab{64} bijaše zamrknuo kao lice francuskoga grenadira koji se borio u Egiptu i Rusiji. Pramac mu obrastao bradinom kao u kakva dostojanstvenog starine. Jarboli mu, polomljeni u oluji negdje blizu japanskih obala, bili obnovljeni i stršili uvis, ukočeni kao Sveta tri kralja Katedrale u Kölnu. Platice stare palube bile izlizane kao kamena ploča u Katedrali u Canterburyju, gdje je Becket{65} iskrvario i kamo sada hodočaste romari. A svoj toj starini bijahu dodani neki novi čudesni znaci pustolovnog života kojim je taj brod već pol stoljeća živio. Stari kapetan Peleg, koji je duge godine na tom brodu plovio kao drugi časnik dok nije preuzeo zapovjedništvo na nekom drugom od svojih brodova, a sada pomorac u mirovini i jedan od glavnih dioničara »Pequoda« - taj je stari Peleg za svoga službovanja kao prvi časnik upotpunjavao i još dalje izgrađivao prvotnu grotesknost broda te ga svega obložio intarzijama i kojekakvim ukrasima, tako da bi se teško moglo naći išta slično, osim možda u izrezbarenom štitu i postelji Thorkilla Hakea.{66}
Taj je brod bio nakinđuren grotuljom od bjelokosnih visuljaka, kao kakav barbarski abesinski car. Sav se pretvorio u trofej. Bijaše to kanibal među brodovima, nakićen kostima pobijenih neprijatelja. Rubnjak mu bio otvoren, bez oplate, nalik na razjapljene kitovske ralje, s uglavljenim oštrim zubima ulješure glavate, da služe namjesto klinova o koje su mogli vezivati svoje stare cime i mrline. Ti se konopi nisu omatali oko jadnih drvenih kolotura, nego su glatko klizili i prolazili kroz bocele od kitove kosti. Prezirući uobičajeno kormilarsko kolo sa žbicama, taj je brod umjesto toga imao rudo od jednog komada, kormilo načinjeno od uske donje čeljusti njegova drevnog neprijatelja. Kormilar, koji za vrijeme oluje kormilari s pomoću toga koštanog ruda, zacijelo osjeća ponos Tatarina koji jednim smjelim trzajem uzda oštro zauzda žvale svoga konja, te se on baci upropanj, ali stane. Da, plemenit bijaše taj brod, ali ipak pun neke melankolije, neke sjete! No, sve što je plemenito puno je melankolije ...
Kad sam se po pramčanoj palubi ogledavao, tražeći neku mjerodavnu osobu kojoj bih se mogao predstaviti kao kandidat za putovanje, isprva nisam nikog vidio, ali sam zapazio neko čudo od šatora, ili, bolje reći, wigwam, uzdignut ponešto iza glavnog jarbola; činilo se da je samo privremeno razapet dok je brod stajao u luci. Bio je čunjasta oblika, visok deset stopa, načinjen od golemih štapova crne elastične kosti, izvađene iz srednjeg i gornjeg dijela kitove čeljusti. Te su se kosti svojim donjim, debljim krajem, u krugu, upitale o podnice na palubi, i bile povezane, a gore sastavljene u čupu od lepršavih vlakanastih žila, kao kosa na glavi kakva starog indijanskog poglavice. Trokutni otvor bijaše okrenut prema brodskom pramcu, tako da je onaj iz šatora mogao pogledom obuhvatiti sve ispred sebe.
U toj čudnoj nastambi nađoh najposlije onog koji je tu, kako se činilo, imao riječ i vlast; sada, u podne, kad je rad na brodu bio obustavljen, odmarao se od tegoba svoga zapovjedništva. Sjedio je na starinskoj hrastovoj stolici kojom su se vijugale čudne rezbarije, a sjedalo joj bilo od iste elastične tvari od koje je i wigwam bio načinjen.
Možda i nije bilo ništa naročito u izgiedu starijeg čovjeka koga sam tu ugledao: bio je to žilav i od sunca preplanuo čovjek, kao što su većinom stari pomorci, odjeven u modru mornarsku odjeću, po kvekerskom{67} kroju; samo mu oko očiju bijahu protkane mikroskopski sitne vraške, nastale zacijelo za neprestane plovidbe u mnogim burama i olujama, kad su oči netremice usmjerene naprijed, u daljinu. Takve mrštine osobito se ističu kad je pogled mrk.
- Jeste li vi kapetan »Pequoda«? — upitah pristupajući šatorskom ulazu.
- Pa da i jesam kapetan »Pequoda«, što bi ti od njega? — dočeka čovjek.
- Namjeravam se ukrcati.
- Namjeravaš, a? Vidim da nisi iz Nantucketa. A jesi li ikad bio na brodu koji je nastradao?
- Nisam, gosparu, nikad.
- A o kitolovu ni pojma, je li tako, a?
- Tako je, gosparu, ali ne sumnjam da ću ubrzo naučiti. Nekoliko sam puta plovio na trgovačkim brodovima, pa mislim da...
- K vragu trgovački brodovi! Da mi nisi nikad više o njima zatrabunjao. Polomit ću ti obje hodaljke ispod krme ako samo još jedanput zucneš o tim trgovačkim karkašama! Trgovački brodovi, sve su to rutine i putine! Čini se da ti se grudi nadimaju od puste gordosti što si služio na tim karampanama, a? Ali, čovječe, što te spopalo te si odjednom toliko navro da ideš na kitaricu? Malo je to sumnjivo, a? Da nisi opljačkao svoga kapetana, a? Kad brod na more, a ti onda kolji svoje časnike, a?
Uvjeravao sam ga kako na meni nema takve krivnje. Vidio sam kako se ispod svih tih insinuacija, kazanih napol u šali, krije pomorac junačina, kvekerski otočanin s Nantucketa, sa svim svojim predrasudama i okorjelim nepovjerenjem prema svakom strancu koji nije došao s rta Coda ili Vineyarda.{68}
- Ali koji te đavo tjera u lov na kirovc? To hoću da znam prije nego što i pomislim na to da te primim na svoj brod!
- Ono, kako da kažem, gosparu, htio bih upoznati lov na kitove. A htio bih se i svijeta nagledati.
- Htio bi vidjeti lov na kitove, a? A jesi ii ti već vidio kapetana Ahaba?
- A tko je kapetan Ahab, gosparu?
- Da, da, znao sam da nisi. Kapetan Ahab kapetan je ovog broda!
- Onda sam se prevario. Mislio sam da razgovaram sa samim kapetanom.
- Ti, mladiću, razgovaraš sada s kapetanom Pelegom, da, s kapetanom Pelegom, mladiću! Ja i kapetan Bildad opremamo brod i opskrbljujemo ga svime što je potrebno, pa i posadom. Mi smo suvlasnici i agenti. Ali, što ono htjedoh reći - da, da, ako dakle želiš znati što je lov na kitove, kako veliš, reći ću ti nešto, pa se možeš još predomisliti i uhvatiti maglu. Bacide pogled na kapetana Ahaba, mladiću, pa ćeš vidjeti da ima samo jednu nogu.
- A što vi to, gosparu? Je li drugu izgubio u borbi s kitom?
- Izgubio, ha, ha! E, mladiću, amo te, bliže k meni: oderala, požderala, sažvakala i smljaskala mu nogu najstrašnija i naglavatija kitina koja je ikad nasrnula na čamac! Ah, ah!
Bio sam nemalo zbunjen prolomom njegove bučne rječitosti, a kosnuo me se i bol što se izvijao iz njegova posljednjeg uzvika, ali rekoh što sam mogao mirnije:
- Sve to što vi govorite, gosparu, zacijelo je živa istina, ali kako sam mogao znati da je taj izvjesni kit bio strašniji i neobičniji od ostalih kitova, premda bih, da kažem istinu, mogao to zaključiti već po samoj toj nesreći.
- Slušajde, momče, tvojj su pluća još nježna, mekana, a glas ti nije kakav je u morskog vuka. Je li baš istina da si već prije bio na moru? Jesi li siguran?
- Gosparu — rekoh — mislim da sam već kazao kako sam četiri puta plovio na trgovač ...
- Zaveži i pamti što ti rekoh: neću ni da mi pisneš o tim svojim trgovačkim brodovima! Deder da se razumijemo. Natuknuo sam ti što je lov na kitove, pa mi sad reci: imaš li još volje da postaneš kitolovac?
- Imam, gosparu.
- Pa dobro, ali jesi li ti onaj pravi koji će svoj harpun sjuriti u grlo živom kitu i odmah skoknuti za njim? Odgovaraj, brzo!
- Jesam, gosparu, ako baš mora tako biti, ali ne od pustog razmetanja, i ne vjerujem da bi to tko mogao od mene tražiti.
- E, i ta ti valja! No ti nisi htio poći samo u lov na kitove, pa da na svojoj koži osjetiš što je to kitolov, nego si naumio da se i svijeta nagledaš. Nisi li tako rekao? Nešto sam tako čuo. Pa dobro, stupi dva-tri koraka naprijed i s pramca pogledaj ravno preda se, a onda se vrati da mi kažeš što si vidio.
Trenutak sam stajao na mjestu, u čudu s tog traženja; nisam pravo znao bih li to shvatio ozbiljno ili kao šalu. No kad mi se pogled sukobi s okom kapetana Pelega, koje je lukavo i mrko žmirilo u me, trgnem se da izvršim što je od mene tražio.
Idući naprijed i gledajući preko pramca, primijetim kako se usidreni brod ziba na valovima plime i kako je okrenut prema otvorenome moru. Pogled je pucao unedogled, ali je obzorje bilo nevjerojatno pusto i sumorno, bez i najmanje promjene.
- No, kako glasi izvještaj? - upita Peleg kad sam se vratio. - Što si vidio?
- Nije baš mnogo - odgovorim - sve sama voda, bezgraničan horizont, i mislim da je okrenulo na oluju.
- E, pa što ti onda misliš kad veliš da bi htio »vidjeti malo svijeta«? Misliš li da ćeš obilaskom oko Cape Horna vidjeti nešto više nego sada? Vidjet ćeš baš toliko, i ništa više.
Malo sam se lecnuo, no htio sam ići u lov na kitove, a kad sam već naumio, onda idem! »Pequod« je bio sjajan brodić, i boljeg možda i nema. I to sam i Pelegu rekao. Kad vidje gdje sam tako odlučan, izjavi da je spreman primiti me na brod.
- Možeš odmah i potpisati isprave — nastavi on. — Hajd’ sa mnom.
I rekavši to, pođe niza stube u kabinu.
Tu je na gredi krmenici sjedio čovjek koji se meni pričinjao kao najneobičnije stvorenje koje sam ikad vidio. Pokazalo se da je to kapetan Bildad, koji je, uz kapetana Pelega, bio jedan od glavnih dioničara toga broda. Ostale dionice, kako to često biva u tim lukama, nalazile se u rukama mnoštva starih užitnika: udovici, siročadi i poslužitelja, od kojih su jedni posjedovali dionica u vrijednosti jednoga brodskog balvana, drugi u vrijednosti jedne palubne daske, a treći u vrijednosti dva-tri brodska čavla. Nantucketanci ulažu svoj novac u jedrenjače-kitarice, baš kao što vi svoj ulažete u solidne državne papire koji donose dobre kamate.
Treba znati da je Bildad. baš kao i Peleg i mnogi drugi Nantucketanci, bio kveker, jer su se pripadnici te sekte prvi naselili na tom otoku i sve do današnjeg dana uglavnom sačuvali u neobičnoj mjeri kvekerske osobine, preinačivši ih samo prema novim prilikama i potrebama, često na neobičan i protuslovan način. I tako su neki od njih najvatreniji i najokrutniji pomorci i kitolovci. To su borbeni kvekeri, koji žude za osvetom.
Ima među njima ljudi koji, kršteni biblijskim imenima - osobito raširen običaj na tom otoku - a još od djetinjstva priučeni na svečani i dramatični »ti« iz kvekerskoga govora, u svome daljem životu, punu najsmjelijih i najopasnijih pustolovina, spomenutim osobinama, koje se nikad nisu izgubile, dodaju još mnoge značajke i obilježja neustrašivosti, koji ne bi bili nedostojni kakva skandinavskog pomorskog kralja ili kakva poganskoga rimskog pjesnika. Pa kad se takve karakterne osobine sjedine s osobitom pameću i odvažnim srcem u jednom čovjeku, koji se u tišini dugih noćnih straža na palubi, u dalekim vodama i pod zviježđem neviđenim u našim sjevernim krajevima, obiknuo da misli neovisno i protiv svih tradicija, primajući svu milinu i svu divljinu prirode izravno i nepomućeno - onda je takav čovjek, osim ako se ne dogodi kakva slučajna pomoć, upućen da nauči poseban jezik, hrabar i nervozno uzvišen. Takav čovjek bit će jedan na popisu u svoj naciji, bit će robustna starinska pojava, kao stvorena za uzvišene tragedije. Njegov se lik, promatran dramatički, neće nimalo umanjiti ako su takvu čovjeku, od rođenja ili uslijed nekih kasnijih okolnosti, u dnu duše izvjesne osobine koje se čine kao nešto uporno i napol bolesno. Jer izvjesna je morbidnost svojstvena svim velikim tragičnim karakterima. O, vjerujte mi, svi vi poletni i častoljubivi mladići: svaka smrtna veličina samo je bolest i ništa drugo. No, zasad nam se još nije baviti takvim čovjekom, nego sasvim drukčijim, čovjekom koji je doduše neobičan, ali je ta neobičnost opet proizišla iz neke druge kvekerske faze, koju su izmijenile individualne prilike.
Poput kapetana Pelega, bio je i kapetan Bildad imućan kitolovac koji se povukao u mirovinu. No, protivno kapetanu Pelegu, koji je za takozvane ozbiljne stvari mario baš koliko i za lanjski snijeg, nazivajući ih glupostima, kapetan Bildad ne samo što je bio odgojen po načelima najstrože kvekerske sekte u Nantucketu, nego ni sav njegov dalji pomorski život, ni sve nage ljepotice što ih je vidio po otocima oko Cape Horna, ne mogahu ga ganuti; nije se ni najmanje promijenio, ostao je okorjeli kveker. Pa ipak, unatoč svoj toj neslomljivosti, taj dični kapetan nije bio u svemu dosljedan. Iako mu je njegova savjest branila da s oružjem u ruci brani svoju zemlju od napadača, sam je u isto vrijeme bezobzirno harao po Atlantiku i Pacifiku, i premda je bio zakleti neprijatelj svakog prolijevanja ljudske krvi, on je, odjeven u svoj uski haljetak, na tone prolijevao krv levijatana. Ne znam kako se bogobojazni Bildad, u predvečerje svog života, sjećajući se svega toga, mogao pomiriti sa svojom savjesti, no bijaše kao da ga sve to nije baš mnogo mučilo; on je po svoj prilici već poodavno došao do razboritog i mudrog zaključka da je religija jedno, a život drugo. Svijet plaća dividende. Od malog kamarota{69} u pohabanom surom kaputiću postao je harpunar sa širokim, u struk krojenim prslukom; odatle se uspeo do predvodnika čamca, zatim do prvog božmana{70}, do kapetana i najposlije do principala{71}. Bildad je, kako sam prije napomenuo, završio svoju pustolovnu karijeru povukavši se iz poslovnog života, u lijepoj starosti od šezdeset godina; to malo dana što mu je preostalo htio je provesti u miru, živeći od svojih zasluženih prihoda.
Žalibože, moram reći da su Bildada smatrali nepopravljivim starim škrtcem, koji je, dok je još plovio, bio tvrd i nesmiljen poslodavac. U Nantucketu sam saznao ponešto neobičnu pripovijest kako su ljude njegove posade, kad je zapovijedao na staroj kitarici »Categut«, po povratku s putovanja gotovo sve redom morali otpremiti u bolnicu, jer su svi bili iscrpljeni i iznemogli. Za pobožnika, i to još kvekerskog, uistinu je bio u najmanju ruku čovjek tvrda srca. Njegovi su ljudi govorili da ih on doduše nije grdio psovkama ni kletvama, ali ih je uvijek znao zahvatiti neobično teškom i krutom rabotom. Kad je Bildad bio prvi božman, znao vas je tako pogledati svojim sivim pronicavim očima te biste ma što dohvatili, bat ili užarsku klupu{72}, pa se uzvrckali i kao ludi počeli raditi, samo da nešto radite. Nemarnosti i dangube kod njega nije bilo. On sam bijaše utjelovljenje čovjeka koristoljupca. Na njemu, onako koštunjavu i presmičavu, nije bilo ni trunke suvišna mesa ni suvišne brade, tek nekoliko kovrčavih dlačica, nalik na iznošen pust njegova šešira sa širokim spuštenim obodom.
Eto, tako je izgledala osoba koju sam ugledao kako sjedi na krmenici kad sam za kapetanom Pelegom sišao u kabinu. Prostor između jedne i druge palube bio je skučen, i tu vam je sjedio stari Bildad, ravan kao štrklja; uvijek je sjedio uspravno, ne naslanjujući se, da čuva skute svoga kaputa. Klopavi šešir ležao je pred njim na stolu; noge je ukočeno prebacio jednu preko druge, a sivi mu je kaput bio do grla zakopčan; na nosu mu bile nataknute naočari, i kao da se sav zadubio u čitanje neke knjižurine.
- Bildade! - klikne kapetan Peleg. - Ti opet po starom, a? Proučavaš tu svoju Bibliju već trideset godina, siguran sam. Dokle si već došao?
Bildad, kao da se već privikao nabezbožni govor svoga starog druga, ne osvrnu se na tu nepristojnost, nego polagano diže glavu pa, vidjevši mene, upitno pogleda u Pelega.
- Kaže da je pravi čovjek za nas - reče Peleg. - Hoće da se ukrca na naš brod.
- Hoće? - na to će Bildad šupljim glasom, okrećući se prema meni.
- Hoće! — ponovim ja nesvjesno; toliko je na mene djelovalo njegovo kvekersrvo.
- Što ti se čini, Bildade? - upita Peleg.
- Može - odvrati Bildad, te me još jedanput ošine svojim pogledom, pa nastavi glasno čitati svoje sveto štivo.
Meni se činilo da je to najveći stari kvekerski osobenjak koga sam ikad u životu vidio, utoliko više što je Peleg, njegov prijatelj i drug iz starih dana, bio onakva halabura. Nisam, međutim, ništa rekao, i samo sam se oštro ogledavao. Peleg sad izvuče pretinac, izvadi brodske knjige, privuče tintu i pero bliže k sebi i sjedne za mali stolić. Pomislim da je već krajnje vrijeme da budem načistu o uvjetima pod kojima bih pristao služiti. Već sam bio upućen da kitolovci ne primaju stalne plaće, nego da svi mornari, pa i sam kapetan, dobivaju izvjesne udjele od čiste dobiti, zvane »česti«, i da se visina tih »česti« određuje prema važnosti i odgovornosti posla što ga tko na brodu obavlja. Isto mi je tako bilo jasno da će meni, kao početniku u tom poslu, dodijeliti prilično neznatnu »čest«; no, kako sam već prije plovio te znao kormilariti, načiniti upletku{73} i sve ostalo, ja po svemu onom što sam čuo, nisam nimalo sumnjao da će mi pripasti dvjesta sedamdeset i peta »čest«, odnosno 275. dio od čiste dobiti s te plovidbe, kakva god ta dobit bila. Pa iako je 275- »čest« bila ono što kitolovci zovu »čestica«, ipak je bila više nego ništa; ako bi nas sreća poslužila na putovanju, moglo bi to biti gotovo toliko da bi mi nadoknadilo trošak za odjeću, a da i ne govorimo o hrani, za koju u tom slučaju ne bih morao platiti ni prebijene pare.
Zacijelo ćete pomisliti: jadan je to i čemeran način da nagomilaš neko kneževsko blago! I zaista je jadan. No ja nisam od onih kojima je do zgrtanja novca: neka mi daju samo stan i hranu, pa ću učiniti zâtku{74} svakoj morini i vjetrušini. Smatrao sam, uostalom, da je 275. »čest« primjeren dio koji me ide, a ne bih se nimalo čudio kad bi mi ponudili 200. dio, jer sam bio momak čvrst i plećat.
Ali evo zašto sam pomalo sumnjao u to da će mi dodijeliti primjerenu »čest« za moj trud: ja sam već na kopnu ponešto čuo o kapetanu Pelegu i o njegovu starom i čudnom drugu Bildadu: kako su oni glavni vlasnici »Pequoda«, pa kako su stoga drugi, mali i raspršeni dioničari prepustili sve vođenje poslova i svu upravu brodom njima dvojici. A posigurno sam znao da stari škrtac Bildad ima odlučnu riječ kad je posrijedi primanje ljudi na brod; pogotovu sam se u to uvjerio kad sam ga vidio na »Pequodu« kao da je kod kuće, našao ga gdje u kabini čita Bibliju, udobno smješten, kao da je kraj domaćeg ognjišta. I dok se Peleg mučio da nožićem zareže pero, stari Bildad, koji je usto bio tako važna osoba u tom poslu, na moje najveće čudo nije uopće za nas mario, te je mirno i dalje gunđao, čitajući iz svoje knjižurine prigušenim glasom: »I ne sabirajte sebi blago na zemlji, gdje ga izgriza moljac i hrđa ...«
- Onda, kapetane Bildade — prekine ga Peleg — što veliš, koliko da damo tom mladiću?
- Ti ćeš to najbolje znati - začu se odgovor kao iz groba - sedamsto sedamdeset i sedma čest valjda neće biti previše, je li tako? - I nastavi čitati: »Nego sabirajte sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni hrđa ne izgriza. Jer gdje ti je blago ...«
Da, blago, dabome, pomislih ja, i još kakvo! sedamsto sedamdeset i sedma čest! Hej, stari Bildade, zacijelo nisi za to da na ovom svijetu prikupim mnogo česti što ih moljci i brda uništavaju, jer »čest« koju ti meni nudiš, uistinu je prava »čestica«, pa iako bi veličina brojke u prvi mah mogla čovjeka neupućena u te račune zavesti u bludnju - ako samo malo promisli pa se sjeti da je to razlomak, onda će se najposlije ipak uvjeriti da je sedamsto sedamdeset i sedmi dio jednoga groša kudikamo manje od sedamsto sedamdeset i sedam zlatnika. Eto, to sam tada pomislio.
- Oči ti ispale, Bildade! - usklikne Peieg. - Valjda ne misliš podvaliti ovom mladiću! Treba mu više dati!
- Sedamsto sedamdeset i sedmu čest - ponovi Bildad, i ni okom da bi trepnuo. I nastavi svoje mumljanje: » ...Jer gdje ti je blago, tu će ti biti i srce«.
- Uzet ću ga i dat mu tristoti dio - reče Peleg. - Jesi li čuo, Bildade? Tristoti dio, velim!
Bildad odloži svoju knjigu, svečano se okrenu k njemu i reče: - Kapetane Peleg, plemenito je srce u tebe, ali imaj na umu dužnosti prema ostalim vlasnicima ovog broda, prema mnogobrojnoj siročadi i premnogim udovicama, jer ako ovom mladiću dodijelimo njegov dio odveć podašnom rukom, kruh svagdanji otkidamo od usta spomenutih udovica i nejačadi. Sedamsto sedamdeset i sedmu čest, kapetane!
- Bildade! - rikne Peleg, skoči i ustrča se po kabini. - Strijela te nebeska smjerila, kapetane Bildade! Da sam ikad poslušao tvoj savjet u tim poslovima, imao bih već odavna savjest tako teško opterećenu sovrnjom{75} grijeha te bih s njom potopio i najveću brodinu koja je ikad oplovila Cape Horn!
- Kapetane Peleg - nato će Bildad mirnim i ustaljenim glasom - ne znam gazi li savjest tvoja deset palaca ili šezdeset stopa duboko, ali kako si još okorio grešnik, strah mi ljuti dušu obuzima da je dno savjesti tvoje prolomljeno, te će potonuti, a tebe, kapetane Peleg, sa sobom povući u ponor, u oganj vječni.
- U ponor! U oganj vječni! Pa ti me vrijeđaš! Vrijeđaš me tako da se više ne može podnijeti! Bezočnost je najveća kad nekom govoriš da mu je dan kurs{76} put pakla! Sto mu gromova! Recider još jedanput to što reče, da mi dušu iščupaš, ali ja ću, da, ja ću progutati živa jarca s kožom i rogovima! Van iz kamare, odurni licemjeru, izrode mrcinski! Krmu da ti vidim! Putuj!
I tako, grmeći jurmi na Bildada, ali mu ovaj izmaknu u toj zadjevici brzo i vješto kao jegulja.
Preneražen tim lomom između dvojice glavnih i odgovornih vlasnika broda, već napol u nakani da se povučem s broda što je pod tako čudnim vlasnišrvom i zapovjedništvom, odstupih s vrata, da van pustim Bildada, koji će sigurno navrat-nanos prema izlazu, u strahu od Pelega i njegova gnjeva. No, na moje najveće čudo, on ponovno sjede na gredu, sasvim mirno, ne pokazujući ni po čemu namjeru da se povuče. On kao da je već bio obiknuo na takvo vladanje okorjelog grešnika Pelega. Peleg je, međutim, iskalivši svoj bijes, također sjeo za stol, krotak kao janje, i samo je još malo podrhtavao, kao da je još nervozan.
- Hu! - othukne najposlije - čini se da se bura podušila pod vjetar. Bildade, nekoć si tako fino umio naoštriti koplje, ded mi zašilji pero, hoćeš li? Moja bi keba već morala pod brus. Aha, evo ga, u redu, Bildade! Ovamo se, mladiću: ne reče li da se zoveš Ismael? Dakle, tristota čest.
- Kapetane Peleg - rekoh - imam prijatelja koji također želi na brod. Da ga dovedem sutra?
- Zna se - odvrati Peleg - dovedi ga samo, da vidimo kakav je.
- A koju čest traži? - progunđa Bildad, dižući pogled s knjige u koju se opet zadubio.
- O, to neka ne bude tvoja briga, Bildade - na to će Peleg. - Je li već lovio kitove? - upita okrenuvši se k meni.
- Ubio je on više kitova nego što ja mogu nabrojiti, kapetane Peleg.
- A ti ga onda dovedi.
Potpisavši kontrat, odoli, duboko uvjeren da sam toga jutra obavio dobar posao te da je »Pequod« onaj brod što ga je Yojo odabrao da Queequega i mene ponese oko Rta.
No nisam daleko odmakao kadli se sjetih da se kapetan broda s kojim sam imao ploviti nije ni pojavio. Događa se, međutim, vrlo često da se jedrenjače-kitarice opreme do posljednjeg klina te se sva posada ukrca, pa da tek onda dolazi kapetan na brod, da preuzme zapovjedništvo, jer su ta putovanja ponekad vrlo duga, a razmaci za boravak u domaćoj luci tako kratki te se kapetan, ako ima obitelj, ili kakav sličan interes, ne miješa mnogo u poslove oko broda, privezana uz kraj, nego ih prepušta brodovlasnicima, te oni vode brigu o brodu dok sve ne bude spremno za polazak, Pa ipak, nije na odmet da baciš pogled na svoga budućeg zapovjednika prije nego što se neopozivo predaš u njegove ruke. Vratih se stoga kapetanu Pelegu, te ga upitah gdje bih mogao naći kapetana Ahaba.
- A što će ti kapetan Ahab? Sve je u najboljem redu, i ti si primljen na brod!
- Znam, znam, ali eto, volio bih ga vidjeti.
- Mislim da sada neće biti moguće. Ne znam pravo što je s njime: zatvori se u kuću, kao da je bolestan, a ipak se na njem ne vidi ništa od bolesti. I zaista nije bolestan, ali nije baš ni zdrav. Jedno je sigurno, ni mene ne želi uvijek vidjeti, pa mislim da ni tebe ne želi. Čudan ti je svat taj kapetan Ahab, tako barem neki misle, ali je duša od čovjeka. Ništa se ne boj, zavoljet ćeš ti njega! Plemenit je to čovjek, nije pobožan, a nalik je na kakva Boga, taj kapetan Ahab! Ne govori mnogo, ali kad mu poteče riječ, imaš što i čuti. Velim ti, Ahab je neobičan čovjek. Bio je on po koledžima i među kanibalima; nagledao se on većih čuda nego što su valovi i morske dubine; svojim se vatrenim kopljem džilitao na strašnijeg i neobičnijeg neprijatelja nego što su kitovi. Eh, njegovo koplje! Na svem ga otoku nema oštrijeg i sigurnijeg! Nije to ni kapetan Bildad ni kapetan Peleg: to ti je Ahab, mladiću, a u starini je Ahab, kako znaš, bio okrunjen kralj!
- I vrlo zao kralj! A kad je taj zli kralj bio ubijen, nisu li mu psi krv lizali?{77}
- Ovamo te bliže k meni - reče Peleg, a u očima mu zaiskri izraz od kojeg se gotovo uplaših. - Slušaj, momče, da nisi nikad izustio te riječi na palubi »Pequoda«! I ni na kojem mjestu! Kapetan Ahab nije sam sebi nadjenuo to ime. Bješe to ludi hir njegove majke udovice, što je svijetom promijenila kad je njemu bilo svega godina dana. A ona je stara Indijanka Tisrig u Gayheadu rekla da je u tom imenu neko proročansko značenje. Možda će ti to isto reći i druga benetala. Želim te opomenuti. Sve je to pusta lagarija. Znam ja dobro kapetana Ahaba! Prije mnogo godina plovio sam s njim kao prvi njegov božman: znam ja kakav je; dobar je to čovjek; nije ti on neki pobožnjak kao Bildad, nego valjan čovjek, što psuje pomalo kao i ja, samo što on više vrijedi. Jest, znam da nikad nije bio odveć veseo, a pri posljednjem putovanju kući bješe neko vrijeme kao da nije onaj isti, ali kako i ne bi kad je ostao bez noge, a rana ga pekla. Znam i to da je sve od časa kad mu je pri posljednjem putovanju ona prokleta ulješura odgrizla nogu, postao nekako sjetan, očajno sjetan, i divlji ponekad: no sve će to proći. I da ti jedanput zauvijek rečem, mladiću: bolje je ploviti s valjanim kapetanom u koga je mrko lice negoli s lošim koji se smije. A sada zbogom, mladiću, i ne sudi krivo o kapetanu Ahabu samo zato što mu se dogodilo da nosi ružno ime. Osim toga, mladiću, ima ti on ženu - oženio se prije dva putovanja - lijepu i dobru djevojku, koja se pomirila sa sudbinom. I pomisli: s tom divnom, mladom ženom ima starina dijete, i zato ne vjeruj da je Ahabova nesreća beznadna! Ne, ne, mladiću! Koliko god bio pogođen, Ahab je sačuvao ono ljudsko u sebi!
Dok sam odlazio, u glavi mi se misli rojile: to što sam slučajno saznao o kapetanu Ahabu, ispunjalo me nekim nejasnim sažaljenjem prema njemu. U to sam vrijeme prema njemu osjećao simpatiju, i nekako mi ga bilo žao, ni sam ne znam zašto, osim ako nije zbog okrutnog i zlog gubitka što ga bijaše pogodio. I ja sam prema njemu osjećao čudno neko strahopoštovanje, duboko i neopisivo. Ne znam što bijaše, ali sam tako osjećao, i to me nije od njega odvraćalo, iako sam postajao nekako nestrpljiv zbog tajnovitosti što je okruživala tog čovjeka, koga sam onda jedva i poznavao. No moje misli malo-po-malo krenuše drugim smjerom, tako te je turobnog Ahaba za to vrijeme nestalo iz moje glave.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:10 pm







17. QUEEQUEGOV RAMAZAN



Kako Queequegov Ramazan, post ili pokora imaše trajati cio dan, odlučio sam ostaviti ga na miru sve do večeri, jer duboko poštujem svačije vjerske dužnosti, ma kako smiješne bile, te ne bih imao srca narugati se ni bratovštini mrava koja bi obožavala kakvu gljivu ludaru, ili smijati se onim drugim stvorenjima koja se u stanovitim krajevima naše zemlje s nekom ropskom uslužnošću, besprimjernom na drugim planetima, klanjaju pred poprsjem kakva pokojnog zemljoposjednika, a samo zato što je nagomilao imanja koja se još drže i daju u zakup u njegovo ime.
Mislim da bismo mi, dobri kršćani prezbiterijanci, morali u tim stvarima biti dobrotvorni i milostivi i ne smatrati sebe tako neizmjerno nadmoćnim prema ostalim smrtnicima, poganima ili ma kojim drugim ljudima, zbog njihovih ludih pojmova u tom pogledu. Tu vam je, na primjer, Queequeg, koji o Yoji i Ramazanu zacijelo ima najapsurdnije pojmove - ali što onda? Mislim da je Queequeg znao što radi. Izgledao je zadovoljan, pa nek mu bude. Sve rasprave s njim ne bi imale nikakva uspjeha, i zato - pustimo ga s mirom, kako rekoh. A nama svima - prezbiterijancima kao i poganima - neka nebo bude milostivo, jer nas je sve ludost pomalo zaglavila, te bi nam se valjalo urazumiti.
Predvečer, kad sam mislio da je zacijelo završio svoje vjerske čine i obrede, pođem u sobu i pokucam na vrata, ali odgovora nema. Pokušam ih otvoriti, no bila su iznutra zabravljena.
- Queequeg! - ja ću tihim glasom kroz ključanicu. Tišina. - Ej, Queequeg, zašto ne odgovaraš? Ja sam, Ismael!
Tišina kao prije. Počeh se uznemirivati. Ta imao je toliko vremena. Da ga nije udarila kap? Zavirih kroz ključanicu, no kako su vrata vodila u prazan kut sobe, pogled kroz rupicu nije ništa otkrivao; mogao sam vidjeti samo noge kreveta, dio zida, i ništa više. Začudio sam se kad sam vidio prislonjen uza zid drveni držak Queequegova harpuna, koji mu gazdarica bijaše sinoć oduzela prije nego što smo se uspeli u sobu. Čudno, pomislih, no kako tamo stoji njegov harpun, a on gotovo nikada bez njega ne izlazi iz kuće, zacijelo je i on u sobi, o tome ne može biti nikakve sumnje.
- Queequeg! Queequeg! - Sve tiho. Očito se nešto dogodilo. Udarila ga kap! Pokušah silom otvoriti vrata, ali su čvrsto odolijevala. Sjurivši niza stube, priopćih svoju bojazan prvoj osobi koju sam susreo - sobarici.
- Eto, eto! - zakriča ona. - Već sam mislila da se nešto moralo dogoditi. Poslije doručka pošla sam gore da spremim postelju, no vrata su bila zaključana, i ni šušnja da čuješ. I sve odonda mrtva tišina. No, mislila sam da ste obojica otišli, te u sobi, za bolju sigurnost, zaključali svoje stvari. Ovamo, gospo gazdarice! Zločin! Gospođo Hussey! Udarila ga kap! - i sve tako vičući odjuri prema kuhinji, a ja za njom.
Odmah se pojavi gospoda Hussey, s lončićem gorušice u jednoj, a bocom octa u drugoj ruci: dotrča iz kuhinje gdje je dotle punila gostarice i usto grdila svoga malog crnog pomoćnika.
- U drvarnicu! — kriknuh. - Gdje je drvarnica? Potrčite, zaboga, i donesite nešto da razbijem vrata; sjekiru, brzo sjekiru! Udarila ga kap, kad vam kažem! — i već sam bez svake svrhe i potrebe opet jurio gore praznih ruku, kad mi gospođa Hussey prepriječi put sa svojini lončićem muštarde, sa svojom bocom i sa svim octom svoga nacerenog lica.
- Što vam je, mladiću?
- Brže po sjekiru! Za pet rana Božjih, neka smjesta netko od vas otrči po liječnika, a ja ću dotle razvaliti vrata!
- Slušajte! - na to će gazdarica, te brzo ostavi bocu da oslobodi jednu ruku. - Slušajte! Mislite li vi to razvaliti jedna od mojih vrata? - i pri tim me riječima zgrabi za ruku. - Što vam je? Što je s vama, mornaru?
Što sam mogao mirnije, ali i što hitrije, razjasnih joj što je posrijedi. Nesvjesno klopkajući bočicom octa po nosu, časak je razmišljala, a onda uskliknu:
- Ne, nisam ga vidjela otkako sam ga ovdje stavila - te otrča do malog spremišta pod stubama. Virnu unutra, brzo se vrati te mi reče da je Queequegov harpun nestao. - Ubio se! - poče vikati. - Opet nesreća kao onda sa Sciggsom, i opet ode jedan pokrivač, Bog se smilovao njegovoj majci, to će mi upropastiti kuću! Ima li jadni mladić sestru? Gdje je ta djevojka? Hej, Betty, otrči do pismoslikara Snarlesa i reci mu neka mi odmah islika ploču s natpisom: »Samoubojstvo zabranjeno; ne smije se pušiti u dvorani!« To znači ubiti dvije muhe jednim udarcem! Ubiti? Neka se Višnji smiluje njegovoj duši! Kakva je to buka? Ej, mladiću, počekajte malo!
I potekavš: za mnom, uhvati me kad sam ponovno navalio da silom otvorim vrata.
- Ne dopuštam! Ne dam da mi kuću razvaljujete. Idite po bravara, tu je jedan milju odavde. Ali, čekajte! - I segnu rukom u džep: - Evo ključa kojim ćemo možda otvoriti! Da vidimo! - I u tom okrenu ključ u bravi, ali nuto muke; Queequeg iznutra još i zasun povukao, te od ključa ne bijaše koristi.
- Valja mi silom otvoriti - opet ću ja, te uzmaknem malo nazad, da bih se bacio na vrata, kadno me krčmarica opet zadrža, kazujući kako ne dopušta da joj kuću razvaljujem. No ja se otrgoh i onda svom težinom - tres! - po vratima.
Uz zaglušnu buku vrata se otvoriše, a kvaka tako žestoko udari o zid te je žbuka prsnula sve do stropa. Kad ja unutra, imadoh što i vidjeti: sjedi Queequeg nasred sobe, miran i sabran: podvio noge poda se, a Yoju drži navrh glave. Ne gleda ni lijevo ni desno, ukipio se kao da je od kamena i gotovo ne pokazuje znaka života.
- Queequeg - rekoh prilazeći k njemu. - Queequeg, što je s tobom?
- Ta nije valjda cio dan tako proveo? - u čudu će gazdarica.
No ma što mi govorili, on ni slova, te sam gotovo osjetio volju da ga gurnem, eda bih ga kako trgnuo; bijaše ga strašno vidjeti u onome ukočenom i neprirodnom položaju, pogotovu gdje je po svoj prilici onako sjedio kakvih osam ili deset sati, i to bez ikakva jela.
- Gospodo Hussey - rekoh - svakako je živ, pa vas molim da nas ostavite nasamo: ja ću već sam razvidjeti što je.
Zatvorivši za njom vrata, uzeh Queequegu govoriti da sjedne na stolicu, no uzalud. Sjedi čovjek te sjedi, pa ništa. Presamitih se od silne ljubaznosti, a on ni da me pogleda, ni okom da trepne.
Da sve to možda ne pripada u njegov Ramazan, pomislih. Možda se na njegovu otoku tako posti, sjedeći skrštenih nogu? Bit će da je tako, valjda mu je takav obred. Pa dobro, nek miruje; bez sumnje će prije ili kasnije ustati. Ne može to, hvala Bogu, vječno trajati; Ramazan je samo jedanput u godini, ali ne vjerujem da je i tada baš točan.
Sišao sam na večeru. Dosta sam sjedio i slušao duga pripovijedanja nekih mornara koji su se upravo vratili s »izleta« (tako su nazivali kraće putovanje u lovu na kitove, na škuni ili briku{78}, ograničeno samo na sjeverni smjer lovišta, Atlantski ocean), slušao sam te pripovijesti »izletnika« gotovo do jedanaest sati, a onda se uputih gore na počinak, čvrsto uvjeren da je Queequeg obavio ramazanske vjerske dužnosti. Ali ni govora! Sjedi on kako sam ga i ostavio: ni za palac se nije pomaknuo s mjesta. Već se počeh na njega ljutiti, činilo mi se baš besmisleno i glupo sjediti tako podvinutih nogu cio dan i pol noći, u hladnoj sobi, s komadom drveta na glavi.
- Za ime Božje, Queequeg, trgni se već jedanput i ustaj da večeraš! Zacijelo umireš od gladi! Ubit ćeš se tako, Queequeg!
Ali on ne uzvrati ni slova.
Sav u očaju zbog njega, najposlije odlučih leći; sigurno će i on za mnom, rekoh u sebi. No prije toga uzeh svoj teški ogrtač od medvjeđe kože te se njime ogrnuh, jer se činilo da će noć biti vrlo hladna. Queequeg pak imaše na sebi samo obični jaket. Isprva, ma koliko se mučio, nikako da usnem. Ugasio sam svijeću, a od same pomisli na Queequega, koji, ni četiri stope daleko od mene, sjedi u onako nezgodnu položaju, sam u toj studeni i mraku - od te mi pomisli zaista bijaše teško. Zamislite samo: spavati svu noć tako u istoj sobi sa posve budnim poganinom, koji sjedi podvinutih nogu, provodeći svoj turobni i zakučasti ramazanski obred!
No naposljetku nekako zaveslah u san, te ništa više nisam znao sve dok nije zadanilo. Kad pogledah s postelje, vidjeh Queequega kako još sjedi na istom mjestu, kao prikovan. No čim je prva zraka sunca virnula kroz prozor, ustade moj Queequeg: ukočeni mu zglobovi pucketahu, ali mu lice bijaše vedro i zadovoljno. Došepelji prema meni, pritisnu svoje čelo o moje i reče da je njegov Ramazan minuo.
Ja, kako već prije spomenuh, nemam ništa ni protiv čije vjere, ma kakva ona bila, sve dok taj vjernik ne ubija ili ne napada drugog čovjeka zato što taj drugi nije iste vjere. No kad netko u svojoj vjeri pomahnita, kad ta njegova vjera postane muka te ovaj naš svijet pretvori usvratište u kojem se čovjek osjeća nelagodno i nevoljko, onda je, mislim, vrijeme da ga pozovemo ustranu i da s njime o tome raspravimo. I baš tako sam učinio i ja s Queequegom.
- Queequeg — rekoh - lezi sad u postelju i dobro slušaj.
Stadoh mu pripovijedati o prvim počecima i razvoju primitivnih religija i dođoh tako na različite vjere našeg vremena, sve nastojeći da Queequegu dokažem kako su svi ti postovi, korizme, ramazani i beskrajno sjedenje po studenim, pustim sobama gola besmislica koja udi zdravlju, a duši nije ni od kakve koristi, ukratko, da je sve to u očitoj protivnosti s jasnim zakonima higijene i zdravog razuma. Rekao sam mu koliko me boli što on - u drugom pogledu tako bistar i pronicav urođenik - oko toga smiješnog Ramazana toliko luduje. Osim toga, tvrdio sam mu da od posta slabi tijelo, pa prema tome i duh, i stoga su sve misli, začete za vrijeme posta, neminovno napol izgladnjele. To je razlog što većina vjernika bolesna želuca ima i njeguje tako bolećive ideje o budućem životu.
- Sve u sve, Queequeg - rekoh - znaj da je pakao pojam koji je najprije potekao od kakva slabo probavljena jelu, pa se dalje razvijao kroz hereditarne bolesti želuca, prouzrokovane ramazanskim postom.
Zatim sam ga pitao ne muče li njega probavne smetnje. Iznio sam mu smisao tog pitanja tako da ga je mogao shvatiti. Odgovori mi da ne boluje od toga i da je samo u jednoj, slavnoj zgodi nešto tako osjetio; bijaše to poslije velike gozbe što ju je priredio kralj, njegov otac, u proslavu pobjede u nekoj velikoj bitki kad su, otprilike u dva sata popodne, ubili pedeset neprijatelja te ih skuhali i pojeli iste večeri.
- Dosta, Queequeg! - rekoh tresući se od groze. - Ne govori mi dalje! - jer sam sve što je dalje bilo vrlo dobro znao i bez njegova pripovijedanja. Poznavao sam, naime, pomorca koji je bio na onom otoku te mi je kazivao kako je ondje običaj da poslije svake velike dobivene bitke pobijene neprijatelje nataknu na ražanj te ih peku u pobjednikovu dvorištu ili vrtu, a onda ih jednog po jednog stavljaju na velike drvene pladnjeve pa ih, lijepo obložene plodom kruhovca i kokosova oraha, kao pilav, sa nešto peršina u ustima, šalju »s najboljim željama« svima svojim prijateljima, baš kao božićne purane.
Sve u svemu, ne vjerujem da su se moje primjedbe o vjeri mnogo dojmile Queequega. Jer on, ponajprije, kao da je imao tvrdo uho za takva razlaganja, osim ukoliko se nije polazilo s njegova gledišta; a zatim, razumio je u svemu trećinu od onoga što sam mu govorio, ma kako se ja trudio da govorim što jednostavnije; naposljetku, on je bez sumnje mislio da o pravoj vjeri zna mnogo više od mene. Gledao me nekako zabrinuto i sažalno, kao da je u sebi kazivao; eto, prava je grehota što je ovako razborit mladić tako beznadno izgubljen za jedino istinita vjerovanja.
Napokon ustadosmo te se odjenusmo, i pošto je Queequeg za doručak smazao mnogo obroka ribe, tako da krčmarica nije imala baš velike koristi od njegova ramazanskog posta, krenusmo na »Pequod!«, tumarajući bezbrižno i čačkajući zube košticama obliša{79}.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:11 pm







18. QUEEQUEGOV »POTPIS«



Išli smo prema brodu (Queequeg, dakako, oboružan svojim harpunom), i kad smo stigli na kraj pristaništa, začusmo hrapavi glas kapetana Pelega, koji nas je dozivao iz svoga wigwama; dovikivaše mi kako nije očekivao da je moj prijatelj i ljudožder, te kako kanibali nemaju pristupa na njegov brod, ako prije toga ne pokažu matrikulu{80}.
- Što mislite time reći, kapetane Peieg? - preuzeh ja, skočivši preko ograde i ostavivši druga da čeka.
- Mislim - odgovori on - da mi najprije mora pokazati svoju matrikulu.
- Tako je! - oglasi se i kapetan Bildad svojim šupljim glasom, pomolivši glavu iza Pelegove na šatorskom otvoru. - Treba dokazati da je obraćen. - A zatim se okrene Queequegu: - Sine mraka, pripadaš li kojoj kršćanskoj zajednici?
- On vam je nezavišnjak iz Prve kongregacijske crkve{81} - požurih se ja. Usput valja napomenuti da mnogi tetovirani urođenici, koji plove nantucketskim brodovima, s vremenom postaju članovi jedne od mnogih sekta.
- Nezavišnjak! - usklikne Bildad. - Što? Od onih koji se sastaju u deuteronomijskoj{82} dvorani pastora Colemana? - I izvuče svoj šareni pamučni rubac, protare naočari, pomno ih opet natakne na nos, iziđe iz wigwama, te se sav onako uštapljen nadazre preko razme, da bi što bolje promotrio Queequega.
- A otkad je član nezavišnjaka? - obrati se zatim meni. - Zacijelo ne baš dugo, kako se meni čini, mladiću!
- Ne, nije - nato će Peleg - a nije ni valjano kršten, jer bi mu inače oprali s lica štogod od onih vražjih modrih mrlja.
- Reci mi, mladiću - povika Bildad - ide li taj Filistejac uistinu na sastanke deuteronomskog đakona Colemana. Nisam ga nikad ondje viđao, a prolazim onuda svaki Božji dan.
- Ništa vam ja ne znam o tome đakonu ni o njegovim sastancima; znam samo to - rekoh - da je Queequeg od rođenja član te Crkve. A i sam je đakon.{83}
- Mladiću! - na to će Bildad strogo. - Zar sa mnom se šaliti? Ded govori, mladi Hetićane! Kazuj na kakvu Crkvu misliš.
Našavši se pritiješten, ja mu odgovorih;
- Mislim, gosparu, na drevnu Crkvu katoličku, kojoj i vi i ja, kapetan Peleg i Queequeg, i svaki majčin sin, i svaka duša pripada; mislim na veliku i vječnu Zajednicu svih vjernika; svi njoj pripadamo, samo što se neki između nas drže nekih posebnosti, koje nikako ne zadiru u širu vjeru, a u ovoj svi sjedinjujemo ruke.
- Uplećemo, uplećemo ruke, to si valjda htio reći! - usklikne Peleg i pristupi bliže. - Bolje bi uradio, mladiću, da se ukrcaš kao misionar, a ne kao mornar, jer, svega mi, nikad ne čuh bolje propovijedi. Ðakon Coleman, ma što! Ni sam otac Mapple ne bi mogao bolje, a taj već nešto znači! Ej, ti, skokni na palubu, i kvragu matrikula! Ded reci tamo Quohogu - ili kako mu ono bješe ime? Neka samo dođe na brod! Gle, gle, ankore mi moje, kakav mu je harpun u rukama! E, baš mi se sviđa. I nosi ga kao pravi harpunar! Slušaj, Quohog - ili kako se već zoveš - jesi li ikad stajao na pramcu kitolovačkog čamca? Jesi li ikad njime pogodio?
Ne rekavši ni riječi, Queequeg na njemu svojstven divlji način skoči na palubu, pa odande jednim skokom na pramac čamca koji je visio na bočnim sohama, a zatim, uprijevši se lijevom nogom, počne odmjeravati koplje te onda povika ovako:
- Kapetane, viditi tamo ona mrlja katrana na vodi? Viditi? Dobro! Vi misliti biti kitovo oko, evo! - i uprijevši pogled hitnu ubojito željezo ravno preko šešira starome Bildadu; koplje preletje čitavom palubom, te pogodi svijetlu mrlju katrana, i mrlje nestade.
- A sada - na to će Queequeg, mirno povlačeći uže svog harpuna - misliti katran biti kitovo oko, sada kit biti mrtav!
- Brzo, Bildade - povika Bildadov ortak Peleg, koji se, zastrašen blizinom bačenog koplja, povukao prema grotlu. - Brzo, Bildade, dolje po kontrat, jer nam valja uhvatiti ovog Hedgehoga, to jest Quohoga,{84} za jedan od naših čamaca. Slušaj, Quohog, dat ćemo ti devedesetu Čest, a to nije dobio još nijedan harpunar u Nantucketu.
I tako pođosmo dolje u kabinu, i na moju najveću radost. Queequega brzo upisaše i uzeše na brod, kojemu sam ja već pripadao.
Kad su sve formalnosti bile dovršene i kad je Peleg sve spremio za potpis, okrenu se k meni i reče:
- Sve mislim da taj Quohog ne zna pisati. Ej, Quohog, vražji čovječe, potpisuješ li ili stavljaš znak?
No na to se pitanje Queequeg nije ni najmanje smeo, jer je već dvaput-triput prisustvovao sličnoj ceremoniji; uzevši u ruku ponuđeno pero, nacrta na papir, na pravo mjesto, točnu kopiju čudnog znaka što mu bijaše tetoviran na mišici; i tako je, zbog tvrdoglavosti kapetana Pelega, koji je Queequega krivo nazivao, bilo napisano otprilike ovo:

Quohog

njegov † znak


Za to je vrijeme kapetan Bildad sjedio ozbiljna lica i netremice gledao u Queequega. Naposljetku dostojanstveno ustane i kopkajući po velikim džepovima svoga surog kaputa sa širokim skutima, svečano izvuče snopić brošura, te izabravši jednu pod naslovom »Posljednji dan, koji dolazi, ili dok ne bude prekasno« tutne je Queequegu u ruke koje zajedno s brošurom primi među svoje i čvrsto ih stegne, a onda, zagledavši mu se strogim pogledom u oči, reče;
- Sine mraka, moram prema tebi izvršiti svoju dužnost; suvlasnik sam ovog broda i brigu brinem za spas duše svih onih koji njime plove.
Ako si još uvijek odan svojim poganskim običajima, a sve me strah da je tako, zaklinjem te, okani se robovanja Belialu! Ne klanjaj se više pred sotonom i zmajem gnusnim! Čuvaj se gnjeva koji će doći, pamet u glavu i zaplovi daleko od bezdana paklenog!
Nešto od slanog mora još je ostalo u jeziku starog Bildada, šaroliko protkanu rečenicama iz Biblije i riječima iz domaćeg govora.
- Stani, Bildade, dosta je! Ne kvari našeg harpunara! - usklikne Peleg. - Pobožni harpunari nisu nikad dobri pomorci. Pobožnost im gasi vatru u žilama, a oni koji nemaju vatre u žilama, ne vrijede ni prazne školjke. Sjeti se samo Nata Swainea, jednog od najsmjelijih predvodnika svih lovačkih čamaca u cijelom Nantucketu i Vineyardu: kad je počeo obilaziti bogomolje i molitvene skupove, više nikakve koristi od njega! Toliko je počeo strahovati za svoju prokletu dušu da je izmicao ispred kitova: bojao se da se neočekivano ne nađe na drugom svijetu, u slučaju da mu kitovi razbiju čamac i pošalju ga k vragu!
- O, Peleg, Peleg - zabugari Bildad uzdižući oči i ruke - i ti si se, baš kao i ja, mnogo puta nalazio u prilikama preteškijem, i tebi je, o, Peleg, dobro i predobro znano što znači bojati se smrti; kako se samo usuđuješ bulazniti tako bogohulno? Srce vlastito zavaravaš, o, Peleg! Reci mi, zar nijesi pomišljao na - Smrt i Dan sudnji, kad je ovaj isti brod »Pequod« blizu obale Japana u oluji izgubio svoja tri jarbola, na onom putovanju kad si pod zapovjedništvom Ahabovim bio ukrcan kao prvi božman?
- Ma jeste li ga čuli? - vikao je Peleg, ushodavši se po kabini i gurajući ruke duboko u džepove. - Čujete li te izmišljotine? Kada smo svakog trenutka pomišljali da ćemo s brodom na dno, zar u tim časovima da smo mislili na Smrt i Sudnji dan? O, ne! Onda čovjek nije imao vremena misliti na Smrt! Kapetan Ahab i ja mislili smo tada samo na život i kako da spasimo svoje ljude, kako da iz dare{85} izvučemo pomoćni jarbol, kako da se domognemo najbliže luke - da, na to sam onda mislio!
Bildad ne reče više ni riječi, nego zakopča kaput te uštapljena koraka iziđe na palubu, a mi za njim. Tu je stajao, tih i miran, nadgledajući kako na srednjoj palubi jedrari krpaju vršno jedro glavnog jarbola. Kadikad bi se prenuo da digne poneku krpu ili komadić jedrenca što bi inače propalo.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:11 pm







19. ZLOGUK SE JAVLJA



- Mornari, jeste li se ukrcali na onaj brod?
Queequeg i ja upravo smo otišli s »Pequoda« i polako se udaljavali od vode, svaki u tom trenutku zabavljen svojim mislima, kadli nas tim riječima oslovi neki neznanac; zaustavio se pred nama i svojim debelim kažiprstom upro u brod. Bio je bijedno odjeven u izblijedio kaput i zakrpane hlače, a krpa crna rupca bijaše mu vezana oko vrata. Sve mu je lice bilo nagusto pokriveno tragovima od boginja, te je izgledalo kao presušeno korito vododerine, izlokano i izbrazdano izukrštanim grešpama i mrežotinama.
- Jeste li se ukrcali? - ponovi on.
- Mislite, čini mi se, na »Pequod«? - na to ću mu ja, samo da dobijem na vremenu, da bih ga što bolje mogao promotriti.
- E da, »Pequod«, onaj brod - odvrati on i povuče ruku, a čas zatim opet je ispruži ravno preda se, tako da mu kažiprst bijaše kao bajuneta uprta u cilj.
- Da - rekoh - upravo smo potpisali ugovor.
- I ništa u njemu nije bilo o vašim dušama?
- Kako, molim?
- No možda vi i nemate duše! - nadoda on hitro. — Ništa, ništa, znam ja mnoge koji je nemaju; i blago njima, još im je bolje. Duša vam je kao peti točak na kolima.
- Ma kog bijesa tu čepljuskate, mornaru? - nestrpljivo ću mu ja.
- Kako bilo da bilo, on je dobio svoje, izvukao za sve onakve - smrsi stranac, uzbuđeno naglašujući riječ on.
- Mani ga, Queequeg - rekoh - taj je baš kao da je odnekle pobjegao: trabunja o nečem i o nekom koga mi ne poznajemo.
- Stop! - usklikne stranac. - Pravo kažete, sigurno još niste vidjeli Starog Gromovnika?
- Kakva Starog Gromovnika? - upitam ja, u čudu s mahnite ozbiljnosti njegova držanja i govora.
- Kapetana Ahaba!
- Što? Kapetana našeg broda, zapovjednika »Pequoda«?
- Da, neki od nas starih mornara zovu ga tim imenom. Niste ga još vidjeli, a?
- Nismo. Kažu da je bolestan, ali mu je već bolje, te će zamalo sasvim ozdraviti.
- Zamalo sasvim ozdraviti! - nasmija se stranac, a smijeh mu bijaše nekako svečano podrugljiv. - Pogledajte me! Kad moja lijeva ruka ozdravi, onda će i kapetan Ahab opet ozdraviti, ali ne prije!{86}
- A što vi znate o njemu?
- A što su vam o njemu rekli? To mi kažite!
- Ništa osobito, ni u kojem pogledu; jedino sam čuo da je dobar kitolovac i svojoj posadi dobar zapovjednik.
- Istina je, istina je to; i jedno je i drugo približna istina. Ali morat i ćete hitro poskočiti čim samo zausti zapovijed. Gunđaj po miloj volji, ali poteci što te noge nose - to je Ahabova lozinka. A ništa vam nisu rekli o tome što mu se dogodilo blizu Cape Horna, a davno je to bilo, kad je tri dana i tri noći ležao kao mrtav? Zar vam ništa nisu rekli o strašnoj borbi sa Španjolcem, pred oltarom u Santi? Zar ništa o tom?
I ništa niste čuli o srebrnoj kupi u koju je Ahab pljunuo? I ništa o tom kako jeza posljednjeg putovanja, baš prema proročanstvu, izgubio nogu? Ništa o svemu tome i još o mnogo čemu, je li? Ne, ne vjerujem da jeste, a kako i biste? Tko zna sve to? Svakako ne cijeli Nantucket! No možda ste ipak čuli kako je izgubio nogu? Da, da, to ste sigurno i vi čuli: To gotovo svi znaju, hoću da kažem: znaju da ima samo jednu nogu, a da mu je drugu odgrizla ulješura!
- Prijatelju - rekoh mu na to - zaista ne znam što sve znači to vaše buncanje, a nije mi ni mnogo stalo do toga, jer mi se čini da u vašoj glavi nije baš sve u redu. No ako govorite o Ahabu, o kapetanu broda »Pequoda«, onda znajte da mi je poznato sve o tome kako je izgubio nogu.
- Sve, je li? I sigurno sve? Baš sve?
- Sasvim sigurno!
S podignutim prstom i očiju uprtih u »Pequod« odrpani je stranac časak stajao na mjestu, kao u nekom uzbuđenom maštanju. Zatim se trgne i obrati meni:
- Vi ste se već ukrcali, je li? Stavili potpise na kontrat? Pa, što ćemo, potpis je potpis, bit će što ima biti, a možda, na kraju krajeva, baš i ne bilo kako bilo, sve je već utvrđeno i određeno, pa ovaj ili onaj mornar mora ići s njim, bili ovi ili drugi, Bog im se smilovao! U zdravlju, drugovi, žao mi je što sam vas zadržao.
- Čujte, prijatelju - ja ću nato - ako imate što važno da nam priopćite, a vi kazujte; no ako ste mislili da ćete s nama tjerati šalu, onda ste na krivom putu. Eto, samo vam toliko htjedoh kazati!
- Što rekoste, dobro rekoste; volim kad čeljade tako razgovara. Baš ste pravi čovjek za njega. Zdravi bili, drugovi! Da, zbilja, recite im, kad dođete na brod, da mene neće dobiti.
- Ej, brajko, ne možete tako s nama šalu zbijati. Ne, ta ne pali! Ništa lakše nego praviti se kao da čuvaš neku veliku tajnu!
- Zdravo, mornari, zdravo!
- Zdravo! - uzvratih i ja. - Hajdemo, Queequeg, pustimo tog luđaka! Ej, stop! Kažite mi svoje ime, ako vam je s voljom.
- Elija.
Elija! pomislih, i tako krenusmo, svaki na svoj način sudeći o tom odrpanom starom mornaru. Zaključismo da mu je sve ono laž i besmislica: htio čovjek da bude bauk. No još nismo bili odmakli ni stotinjak koračaja, kadli se na nekom uglu slučajno okrenem - i koga ću vidjeti nego liliju! Kao da nas je na nekoj udaljenosti slijedio. Čudno me se kosnu kad ga vidjeli, te ja Queequegu ni riječi o tom, nego mirno nastavim put, pitajući se radoznalo hoće li stranac zakrenuti iza istog ugla kao i mi. Tako je i bilo, zakrenu gdje i mi. Učini mi se da za nama njuška, no s kojeg razloga, to baš nikako nisam mogao dokučiti. Ta činjenica, pa onda ona njegova dvosmislenost - napol aludiranje, napol otkrivanje - onaj njegov zakučasti govor, sve to zajedno počelo je djelovati na mene, te sam se i čudio i pribojavao u isti mah, a sve u nekoj vezi s »Pequodom«, s kapetanom Ahabom, s njegovom izgubljenom nogom, s napadom kod Cape Horna, s onom srebrnom kupom, sa svim onim što mi je dan prije kapetan Peleg o njemu govorio, prije nego što sam otišao s broda, s proročanstvom Indijanke Tistig, s putovanjem na koje smo se obvezali, i sa stotinu drugih mračnih stvari.
Odlučio sam da se uvjerim je li taj dronjavi Elija odista njuškao za nama. Stoga prijeđoh s Queequegom preko ceste, pa drugom stranom okrenuh natrag. No, Elija je nastavljao svojim putem, kao da nas uopće ne vidi. Odahnem, te i opet, ovaj put, čini mi se, konačno, u svom srcu zaključim da je onaj čovjek varalica.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:11 pm






20. JURNJAVA NA SVE STRANE



Prođe dan-dva, a na palubi »Pequoda« sve se užurbalo. Ne samo što su krpali stara jedra, nego su na brod donosili i nova, s velikim komadima jedretine i kolutima konopa - ukratko, sve je pokazivalo da se pripreme na brodu žurno primiču kraju. Kapetan Peleg nije nikad izlazio na kraj, ili je pak izlazio sasvim izrijetka; sjedio je u svom wigwamu i budnim okom nadgledao kako ljudi rade; kapetan je Bildad po trgovinama kupovao sve što je bilo potrebno, a svi koji su obavljali poslove oko snasti i u potpalublju, radili su do kasno u noć.
Sutradan pošto je Queequeg stavio svoj »potpis« na kontrat, javljeno je po svim svratištima i gostionicama gdje su se mornari zadržavali, da moraju ukrcati svoju opremu još prije noći, jer brod može svakog časa isploviti. Tako Queequeg i ja odnesosmo na brod svoju prtljagu, ali odlučismo spavati na kopnu dokle god bude moguće. Čini se, međutim, da mornari uvijek primaju takve obavijesti mnogo prije vremena, jer je brod još nekoliko dana ostao u luci. No, tome se ne treba čuditi, trebalo je još mnogo toga posvršavati, te bogzna čega se sve nije trebalo prisjetiti prije no što je »Pequod« bio opremljen kako valja.
Svatko zna kolike su nebrojene stvari potrebne u kućanstvu: postelje, tave, noževi i viljuške, lopate i kliješta, stolnjaci, krcala za orahe i bogtepitaj što sve ne. Baš je tako i s kitaricom na kojoj će se voditi kućanstvo tri godine, na beskrajnom oceanu, daleko od svih trgovina kolonijalnom robom, daleko od piljara, liječnika, pekara i bankara. Pa iako to isto vrijedi iza trgovačke brodove, ipak nije tako važno kao kod kitarica. Jer ne samo što takva putovanja traju neobično dugo te je potrebno pusto oruđe za sam lov, mnoštvo sprava što ih ne možeš nabaviti u udaljenim lukama u kojima se obično pristaje - nego treba imati na umu i to da su kitarice od svih jedrenjača upravo najviše izvrgnute nesrećama svake vrste, a osobito gubitku baš onih stvari od kojih zavisi uspjeh cijele plovidbe. Stoga valja ponijeti rezervne čamce i križeve, rezervne konope i harpune, i za svaku stvar moraš ponijeti zamjenu, a najbolje bi bilo kad bi mogao ponijeti još i rezervnog kapetana i duplikat broda.
Kad smo prispjeli na otok, bilo je ono najglavnije već ukrcano na »Pequodu«: meso, kruh, voda, gorivo, željezni okovi i dužice. No kako sam već prije napomenuo, još je bilo neprestanog trčkaranja, nošenja, dovlačenja najrazličitijih tričarija, velikih i malih.
Najviše se u jurnjavi vidjela sestra kapetana Bildada, suhonjava stara gospođa, vrlo odrešita i neumorna, ali blaga u srcu. Ona kao da je bila čvrsto odlučila, koliko do nje stoji, da nikome na »Pequodu« ništa ne uzmanjka kada bude plovio pučinom. Jedanput ste je mogli vidjeti kako dolazi na brod noseći ćup ukiseljenih krastavaca za brodsku smočnicu, drugi put sa snopom guščjih pera za pisaći stol na kojem je prvi božman vodio brodski dnevnik, a treći put s trubom flanela za nečija reumatična križa. Još nikad nije nijedna žena s tolikim pravom nosila nadimak »Samilost«, jer »Teta Samilost« nazivahu svi tu samilosnu ženu. I kao prava milosrdna sestra vrzla se Teta Samilost posvuda, uvijek i rukom i srcem spremna pomoći svakom kome bijaše potrebna njena pomoć i utjeha na brodu na kojem su bili interesi njezina ljubljenog brata Bildada, a u isto vrijeme i njenih dvadesetak-tridesetak brižno ušteđenih dolara.
Bilo je doista neobično gledati tu plemenitu kvekersku ženu kako je posljednjeg dana došla na brod s velikom crpačom za ulje u jednoj i sa još većim harpunom u drugoj ruci. A za njom nisu ni u čemu zaostajali ni Bildad ni kapetan Peleg. Bildad je nosio sa sobom dug popis svih potrebnih stvari, i kako bi nešto stiglo na palubu, on bi odmah na popis stavio svoju kvačicu kod imena donesenog predmeta. Peleg bi svaki čas na svojim bagavim nogama izmiljio iz šatora kao iz kitove utrobe, te bi kroz bukaportu vikao na ljude dolje u štivi, ili zagalamio na ljude gore u jedrilju, a onda se, sve psujući, vraćao u svoj wigwam.
Za sve te dane priprema Queequeg i ja često smo išli na brod, i svaki put sam pitao za kapetana Ahaba, kako mu je i kada će doći na brod. Na ta su mi pitanja odgovarali da je već prizdravio i da mu je iz dana u dan sve bolje, te samo što nije došao, a za to vrijeme da kapetani Peleg i Bildad mogu i sami posvršavati sve što je potrebno da se brod opremi za put. Da sam bio sasvim iskren prema sebi samom, uvidio bih da mi u dnu duše nije baš godilo što ću se morati odvažiti na tako dugo putovanje a da prije toga uopće i ne vidim čovjeka koji će biti apsolutni diktator na brodu čim isplovimo na otvoreno more. No kad čovjek u nešto posumnja, tek što je zagrizao u to, znači da i sam nastoji zabašuriti i ušutkati tu svoju sumnju. A tako bijaše i sa mnom. Ništa nisam rekao, a nastojao sam da ništa i ne mislim.
Naposljetku nam objaviše da ćemo u neko doba sutrašnjeg dana posigurno isploviti. I tako sutradan Queequeg i ja krenusmo na brod čim je zadanilo.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:12 pm







21. ODLAZAK NA BROD



Približismo se pristaništu; bijaše gotovo šest sati izjutra, a još uvijek sivo i magleno, još se nije razdanilo.
- Tamo gore vrzu se neki mornari, ako me oči ne varaju - rekoh Queequegu. - Nisu sjene, kladio bih se da ćemo krenuti čim sunce grane. Hajd’ požurimo!
- Stojte! - vikne nekakav glas, a u isto vrijeme eto nam nekoga iza leđa. Prikuči nam se, te nam stavi ruke na ramena, zatim se progura između nas dvojice, sagne se malo naprijed, i u sivom svitanju upilji u nas svoj čudni pogled. Bješe to Elija.
- Idete na brod?
- Ruke k sebi! - ja ću mu nato.
- Dobro pazite! - reče Queequeg i strese se. - Odlazite!
- Onda, nećete na brod?
- Hoćemo - odvratim ja - ali što se to vas tiče? Znajte, gospodine Elija, meni se čini da ste ponešto bezobrazni!
- O ne, nipošto, uistinu nisam znao - odvrati Elija, upirući u čudu svoje neobične oči čas u Queequega, čas u mene.
- Elija - rekoh - učinit ćete mom prijatelju i meni uslugu ako nam se maknete s očiju. Polazimo na Indijski i na Tihi ocean, pa se ne bismo željeli zadržavati.
- Idete? Odlazite? Vraćate li se prije doručka?
- Lud je, hajd’mo, Queequeg - rekoh.
- Ej! - zavikne Elija iza nas, pošto smo već poodmakli nekoliko koraka.
- Pusti ga, Queequeg, hajdemo!
No on se opet prišulja k nama i, tapnuvši me odjednom rukom po ramenu, reče;
- Jeste Ii maločas vidjeli gdje nešto nalik na ljude ide prema brodu?
Osupnut tim izravnim i stvarnim pitanjem, odgovorim:
- Da, pričinilo mi se da vidim četvoricu ili petoricu ljudi, ali je bilo vrlo tamno, pa nisam siguran jesam li dobro vidio.
- Da, vrlo tamno, vrlo tamno - odvrati Elija. - Zdravi bili!
Još ga jednom ostavismo, ali nam se on ponovno tiho prikuči i, primivši me opet za rame. reče:
- Pogledajte vidite li ih sad negdje!
- Koga?
- Dobro jutro vam i zdravi bili! - odvrati on udaljujući se. - O, ja sam vas htio samo upozoriti na ... ali ne mari, svejedno, sve u obitelji... Hladno je jutros, zar ne? E, pa zbogom! Ne mislim da ćemo se tako skoro vidjeti, osim ako vas ne vidim prije Sudnjeg dana.
I nakon tih suludih riječi konačno nestade, ostavivši me na čas nemilo zbunjena s te lude drskosti.
Kad smo konačno stupili na palubu »Pequoda«, nađosmo se u gluhoj tišini: nigdje žive duše. Tambuć je iznutra bio zaključan, bukaporte zatvorene, a po pokrivima{87} ležali svitci konopa. Pođosmo naprijed prema kaštelu, te natrapasmo na otklopljen špiraj{88}. Ugledavši svjetlo, krenusmo dolje, gdje nađosmo samo starog opremača, umotana u izderan vuneni haljetak. Ispružio se preko dva sanduka, potrbuške, s licem na skrštenim rukama. Spavao je dubokim snom.
- A gdje su mornari koje smo vidjeli, Queequeg? - rekoh gledajući sumnjivo na spavača. Čini se da Queequeg na pristanu uopće nije ništa primijetio od onoga što sam mu sad natuknuo: stoga bih vjerovao da su me oči prevarile da nije bilo Elijina inače neobjašnjivog pitanja. No ja se prisilih da na to više ne mislim, te kad mi pogled opet pade na spavača, u šali ću Queequegu da bi možda bilo najbolje da ostanemo kraj njega: rekoh neka se smjesti. On potapša spavačevu stražnjicu, kao da gleda je li dosta meka, a onda, ni pet ni šest, sjede na nju.
- Zaboga, Queequeg, ne sjedaj na čovjeka!
- O, sasvim dobra sjedalica - odvrati Queequcg. - Tako raditi kod nas, njega ne boliti lice.
- Lice! - u čudu ću ja. - To ti zoveš lice? E, onda zaista ima dobroćudno lice. Ali, vidiš li da jedva diše. Ustani, Queequeg, odveć si težak, jadniku se lice iskrivilo. Ustani! Pazi, zbacit će te na tlo, čudim se kako se već nije probudio!
Queequeg se odmakne sve do spavačeve glave, i još dalje, pripali svoju lulu-sjekiricu, a ja sjednem spavaču do nogu. Tako smo nad njegovom glavom jedan drugom dodavali lulu. Za to sam vrijeme Queequega pitao, a on mi je, njemu svojstvenim i isprekidanim natucanjem, odgovarao i tumačio kako na njegovu otoku, gdje nemaju sjedolica ni sofa, kralj, poglavice i svi dostojanstvenici obično tove nekoliko svojih podanika iz nižih slojeva, da im budu umjesto otomana; i tako, kad hoćeš udobno urediti i namjestiti kuću, a ti samo kupiš desetak pretilih lijenčina, pa ih rasporediš uza zidove i u ložnice. Te su lijenčine bile od velike koristi na šetnjama i putovanjima, mnogo prikladnije od onih u štap sklopljivih stolica, jer kad bi neki poglavica zaželio sjesti u hlad pod kakvim drvetom, trebalo je samo da mahne rukom, i živa stolica već bi se našla do njegovih nogu, sve ako bi tlo bilo ne znam kako glibovito.
Dok mi je Queequeg to pripovijedao, svaki put kad bi od mene primio tomahawk da povuče nekoliko dimova, zamahnuo bi sjekiricom svoje lule spavaču nad glavom.
- A što to radiš, Queequeg?
- O, vrlo lako ubiti, vrlo lako!
On je i dalje raspredao neke uspomene u vezi sa svojom lulom-sjekiricom, koja kao da je u njegovu životu služila dvostrukoj svrsi: da raskoljuje glave njegovih neprijatelja i da mu ublažuje dušu - kadno zaspali brodski opremač svrati našu pažnju na sebe. Zagušljivi je dim naše lule sada već sasvim ispunjao taj kutić. Mornar je teško disao, kao da se guši, a onda kao da ga je nešto zaškakljalo u nosu; obrnuo se dva-tri puta s jedne strane na drugu, a zatim sjedne i protare oči.
- Ej! - progunđa najposlije. - Tko ste vi, pušači?
- Članovi posade - odgovorim ja. - Kada ćemo na jedra?
- Tako, tako, i vi ćete s nama, je li? Danas treba da isplovimo. Kapetan je sinoć došao na brod.
- Koji kapetan? Ahab?
- A tko bi drugi?
Htio sam ga još nešto pitati o Ahabu, kadno začusmo buku na palubi.
- Oho! Starbuck je već na nogama! - reče opremač. - Taj naš prvi božman živahan je momak, dobar i pobožan čovjek, ali vragometan u ovim časovima, pa treba da i ja potrčim.
I rekavši to, popne se na palubu, a mi za njim.
Sunce je izlazilo. Uskoro stigoše članovi posade, po dvojica i po trojica; opremači su brzo posvršavali svoj posao; časnici su svi bili zaposleni, a mnogi s kraja hitro su donosili posljednje stvari na brod. A sve to vrijeme Ahab je ostao nevidljiv, zaključan u svojoj kabini.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:12 pm







22. SRETAN BOŽIĆ



Najposlije, oko podneva, pošto su i posljednji radnici otišli s broda i pošto je »Pequod« bio otegljen od obale, a Teta Samilost stigla u čamcu sa svojim posljednjim darovima - noćnom kapicom za svoga svâka, prvog časnika Stubba, i rezervnom Biblijom za brodskog konobara - poslije svega toga, dvojica kapetana, Peleg i Bildad, iziđoše iz kabine, te se Peleg obrati prvom časniku i reče:
- Dakle, gospodine Starbuck, jeste li sigurni da je sve u redu? Kapetan je Ahab spreman, očas sam govorio s njim; ne očekujete li ništa više s kraja, a? E, pa dobro, sazovite onda sve ljude ovamo, neka se postroje tu na kasaru, grom ih ubio!
- Ma kakva da je hitnja, Peleg, čemu te bogohulne riječi? - reče Bildad. - A ti, prijatelju Starbuck, požuri se te učini kako smo ti zapovjedili!
Pa kako to? Sad, u času našeg polaska, kapetan Peleg i kapetan Bildad šepire se na kasaru, kao da su oni zapovjednici toga broda i na moru, kao što su u svakom pogledu bili u luci; i sve dosad kapetanu Ahabu ni traga ni glasa, samo što rekoše da se nalazi u svojoj kabini. Moglo se misliti da za dizanje sidra i jedara, te da brod usmjeriš na otvoreno more, on i nije potreban. Dakako, to nije bila njegova dužnost nego peljarova, i kako još nije bio sasvim ozdravio - tako govorahu - kapetan je Ahab ostajao dolje. I sve je to izgledalo sasvim prirodno, to više što se i na trgovačkim brodovima kapetani dugo vremena poslije dizanja sidra ne pojavljuju na palubi, nego ostaju u svojoj kabini za punim stolom, slaveći rastanak sa svojim prijateljima, prije no što će oni otići s broda zajedno s peljarom.
No nije bilo mnogo vremena da se o tom razmišlja, jer se kapetan Peleg sada sav razmahao. Kao da on vodi glavnu riječ i ima komandu, a ne Bildad.
- Amo na kasar, razuzdanički sinovi! - podviknu na mornare, koji su oklijevali i zastajkivali oko glavnog jarbola na srednjoj palubi. - Gospodine Starbuck, stjerajte ih amo na krmu!
- Maknite šator! - glasila je sljedeća zapovijed. Kao što već rekoh, taj bi šator od kitovih kosti i usi razapeli samo u luci, i već trideset godina znalo se da »Maknite šator!« znači gotovo isto što i zapovijed »Diži sidro!«
- Na vitlo! Grom i pakao! Trkom! - orila se daljnja zapovijed, i momci pojuriše do pralica.
Treba znati da peljar u času kad se diže sidro stoji na pramcu. I tu ste sada mogli vidjeti Bildada. Usput rečeno, Bildad je, baš kao i Peleg, uza svoje ostale dužnosti, bio i peljar. (Sumnjalo se da je postao peljar samo da bi prištedio peljarsku pristojbu u Nantucketu za sve brodove na kojima je kao suvlasnik imao interesa, jer druge brodove nije ni pilotirao.) Tu ste, kako rekoh, mogli vidjeti Bildada gdje se nagi nje nad ogradom na pramcu, da vidi je li sidro već izronilo; usto je na mahove pjevao kao neke tužne kitice iz psalama, ne bi li time natjerao na brži rad momke, koji su opet veselo, kao u koru, iz svega grla izvijali neku pjesmu o djevojkama iz tijesne ulice Booble. A nema ni tri dana kako im je Bildad izrijekom rekao da na palubi »Pequoda« nije dopušteno pjevati bezbožne pjesme, osobito na polasku, i još je povrhu Teta Samilost svakome mornaru u visaljku stavila po izbor pjesmaricu pobožnog Wattsa{89}.
Kapetan je Peleg međutim nadzirao drugi dio broda, krmu, nižući strašne kletve. Mislio sam da će potopiti brod još prije nego što sidro izroni na površinu; i nehotice sam zastao na pralici sidrenog vitla i rekao Queequegu da učini isto, razmišljajući o opasnostima koje nas obojicu čekaju na tom putovanju što je počelo pod upravljanjem takva ludog peljara. No tješio sam se mišlju da će nam odnekud od pobožnog Bildada doći spas, usprkos njegovoj sedamsto sedamdeset i sedmoj »česti« - kadli najedanput osjetih kako me nešto vreznu straga. Okrenuh se i zgrozih od straha ugledavši kapetana Pelega, koji je upravo bio povukao svoju nogu iz moje neposredne blizine. Tako sam primio prvi udarac nogom.
- Zar se tako diže sidro na trgovačkim brodovima? - zagrmje nada mnom. - Poskoči brže, blesane, vrat slomio! Zašto ne potegnete svojski obojica? Ðipni, Quohog, vraže crveni! Potegnite kako Bog zapovijeda! Prihvatite ljudski! Uprite čvršće, jače, jače, dok vam oči ne iskoče!
Trčao je oko vitla i tu i tamo izdašno zamahivao nogom, dok je Bildad, nepokolebljivo miran, i dalje pjevušio svoju nabožnu pjesmu i tako određivao takt. Sve mislim da je kapetan Peleg toga jutra nešto više potegao iz boce.
Napokon je sidro bilo izvučeno, jedra razapeta, i mi zaplovismo. Bijaše Božić, dan kratak i studen, i kad se nad tim kratkim nordijskim danom naklopila noć, već smo se našli nasred zimskog oceana: ledeno prskanje stezalo nas u led kao u kakav blistav oklop. Dugi nizovi kitovih zuba na ogradi blještavo se caklili na mjesečini, a s brodskog rila visjeli ledeni mosuri kao bjelokosne kljove gorostasna slona.
Suhonjavi Bildad, kao peljar, držao je prvu stražu, i od vremena do vremena, dok bi stari brod duboko zaranjao u zelene valove i sav se osipao ledenim injem, vjetar zavijao i vrv brujala tihim zujem, razlijegala se njegova ustrajna pjesma:

Zelena su polja onkraj mora,
tu Zemlja se širi obećana.
Izrael tako preko mora i gora
stiže u Zemlju sretnog Kanaana!

Nikad mi te mile riječi nisu zvučale slađe negoli onda. Bile su pune nade i utjehe. Usprkos hladnoj zimskoj noći na uzburkanom oceanu, unatoč mokrim nogama i još mokrijoj odjeći, osjećao sam da me još čeka blažena sigurnost, ubave udoline i proplanci vječnog pramaljeća, gdje mlada trava sočno buja, nepogažena i nepokošena sve do polovine ljeta.
Napokon smo bili toliko odmakli na otvoreno more da nam naša dva pilota nisu više bila potrebna. Veliki čamac na jedra što nas je pratio priključio nam se sad uz bok.
Bilo je čudno i ganutljivo kako je Pelegu i Bildadu, a osobito ovom potonjem, bio težak taj čas rastanka. Bilo im je teško i vrlo mučno pri duši da konačno odu s broda koji je krenuo na tako dugo i opasno putovanje da oplovi oba Olujna rta{90} - bijaše im teško otići s broda u koji su oni uložili nekoliko tisuća svojih teško zarađenih dolara, a kojim je kao zapovjednik isplovio njihov stari drug, čovjek gotovo jednako star kao i Bildad, isplovio da se ponovno izvrgne svim strahotama nesmiljenih kitovih ralja. Teško mu se bilo opraštati s nečim što mu je tako za srce priraslo i za što su ga vezali toliki interesi. Jadni starina Bildad dugo je oklijevao, zabrinuto je koracima mjerio palubu, trčao dolje u kabinu, da još jednom kaže zbogom, pa opet na palubu, zagledajući se u zavjetrinu, zagledajući se u beskraj tih voda koje u nedoglednoj daljini oplaču obale kopna na istoku, gledao je prema kraju, gledao u nebo, očima kružio lijevo i desno, gledao svakud i nikud, i najposlije, omatajući nesvjesno komad užeta o kuku, uhvatio snažnog Pelega za ruku, drugom pak podigao svjetiljku, na časak zastao hrabro gledajući starom drugu u lice, kao da mu želi reći: »Ništa to nije, stari, mogu izdržati, mogu!«
A Peleg se držao više filozofski, no unatoč svemu stoicizmu, kad mu je svjetiljka došla preblizu, u oku mu zablista suza. I on je trčao čas na palubu, čas u kabinu: sad još jednu riječ dolje s kapetanom, sad opet riječ s prvim časnikom, Starbuckom.
Naposljetku se okrene svome drugu, kao da se konačno odlučio:
- Hajde, kapetane Bildade, stari druže, valja krenuti. Povucite taj deblenjak! Spustite čamac! Samo pažljivo, samo pažljivo! Hajde, Bildade, stari moj, reci im što još imaš reći. Mnogo sreće, Starbuck! Mnogo sreće, gospodine Stubb! Mnogo sreće, gospodine Flask! Mnogo sreće i zbogom svima, a od danas za tri godine zamirisat će cio naš stari Nantucket od tople večere kojom ću vas počastiti! Hura! Hajdemo!
- Bog vas blagoslovio i čuvao vas pod svojom zaštitom - mrmljao je Bildad, gotovo bez ikakve veze. - Nadam se da ćete sada imati lijepo vrijeme, te će i Ahab uskoro biti među vama! Njemu i treba blagog sunca, a u tropskim širinama, kamo sad plovite, imat ćete ga dosta. Božmane, budite oprezni kad polazite u lov! Nemojte uzalud stavljati čamce na kocku, vi harpunari: dobroj, bijeloj cedrovini poskočila je ove godine cijena za tri posto! I ne zaboravite svoje molitve. Gospodine Starbuck, pripazite da se bačvari ne razbacuju uzalud dužicama! Da, zbilja, igle za šivanje jedara nalaze se u zelenom sanduku! I nemojte previše loviti na dan Gospodnji, ali nemojte opet promašiti dobru priliku, jer to bi značilo odbaciti dar Gospodnji! Gospodine Stubb, pripazite na bačvu sa sirupom; mislim da malo propušta! Ako pristanete uz koji otok, gospodine Flask, nemojte griješiti bludno! Zbogom! Zbogom! Pazite, gospodine Starbuck, da sir ne ostane odveć dugo u štivi! Pokvarit će se! Čuvajte maslac: stajao je dvadeset centi po funti. Mislite na ...
- Hajde, hajde, dosta si nadrobio, hajdemo! - i u tim ga riječima Peleg gurnu preko razine, te obojica skočiše u čamac.
Brod i čamac krenuše svaki svojim smjerom; hladan i vlažan vjetar noćnik zapuhnu između jednoga i drugog; u visini proletje osamljen galeb kričući; brod je klizio površjem morskim, a čamac se ljuljao na valovima; triput zaviknusmo srdačno »hura!« i naslijepo kao Sudbina zaplovismo na pusti Atlantik.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:12 pm







23. OBALA U ZAVJETRINI



Nekoliko poglavlja unatrag bijaše riječi o Bulkingtonu, stasitu mornaru koga smo susreli u gostionici u New Bedfordu tek što se bio iskrcao.
Kada je one studene zimske noći »Pequod« svojim osvetničkim pramcem sjekao hladne i pakosne valove - koga ću to ugledati na kormilu nego Bulkingtona! S iskrenim sam poštovanjem gledao toga čovjeka koji se usred zime, tek što se iskrcao poslije opasnog putovanja od četiri godine, smiono uputio na nov, jednako opasan i dugotrajan pohod. Kao da mu zemlja gori pod nogama. Ono što je uistinu veliko nije moguće iskazati riječima. Neizbrisivim sjećanjima ne treba epitafa ni spomen-ploča; ovo kratko poglavlje Bulkingtonov je grob bez nadgrobnog spomenika. Reći ću vam samo toliko da je s Bulkingtonom bilo kao s brodom što ga je zahvatila oluja: vihor ga bije i tjera duž obale u zavjetrini. Luka bi mu pomogla, jer luka je milosrdna; u luci ga čeka spas i sigurnost, utjeha i ognjište, večera i topla postelja, prijatelji i sve ono što je smrtnicima milo. No, luka i kopno za taj brod u oluji znači najgoru opasnost. Stoga mu valja bježati od gostoljubivih obala, jer ako bi se samo dodirnuo kopna, svojom kobilicom samo strugnuo po čvrstom tlu, potresao bi se skroz naskroz. Sa svim jedrima uvjetar bježi od obale i tako se bori protiv istih onih vjetrova koji bi ga htjeli odnijeti kući, i sve se dalje valja, roni i odmiče po uzburkanoj pučini: da nađe spas, očajno srlja u propast; njegov najljući neprijatelj jedini mu je prijatelj.
Poznajete li sada Bulkingtona? On je, čini se, nazreo tračak one istine što je nepodnošljiva smrtnicima - istine da su sve duboke i ozbiljne misli samo neustrašivo nastojanje duše da sačuva slobodu i neovisnost svoga mora, dok se divlji vjetrovi s neba i sa zemlje uroćuju da je bace na izdajničko kopno ropskih obala.
I kako samo na beskrajnome moru vlada najviša, neograničena Istina, beskrajna kao Bog, to je onda bolje poginuti u toj beskrajnosti što huči negoli jadno završiti u zavjetrini, sve ako tu i bio spas. O, tko da onda kukavički, poput crva, otpuže na kopno? Strahota nad strahotama! Zar je sva ta muka uzaludna? Gore glavu, Bulkingtone, hrabro naprijed! Drži se ponosno, kao polubog! Iz morske pjene sa tvoga bezdanog groba diže se tvoja apoteoza!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:12 pm







24. U OBRANU JEDNOG ZVANJA



Kako smo se Queequeg i ja sretno ukrcali i dali u kitolovce, i kako se u ljudi s kopna nekako uvriježilo mišljenje da je lov na kitove neko nepoetično i nedostojno zanimanje, sav evo gorim od želje da vama, ljudima s kopna, pokažem kakvu veliku nepravdu nanosite nama kitolovcima.
Mislim prije svega da je gotovo i suvišno utvrditi činjenicu kako ljudi, općenito, kitolov ne stavljaju u istu razinu sa slobodnim zvanjima. Kad bi neki stranac dospio u kakvo miješano velegradsko društvo, te prisutnima bio predstavljen, recimo, kao harpunar, ta okolnost zacijelo ne bi baš mnogo pridonijela njegovu ugledu. A kad bi, nadmećući se s pomorskim časnicima, stavio na svoju posjetnicu još i inicijale Č. K. L. Z. (član kitolovačkog zbora), to bi se svakako smatralo odveć preuzetnim i smiješnim.
Jedan od glavnih razloga s kojih svijet ne iskazuje čast nama kitolovcima, nesumnjivo je ovaj: ljudi stoje na stanovištu da se naše zanimanje može u najboljem slučaju smatrati nekom mesarskom rabotom, pa da smo, baveći se tim poslom, sa svih strana okruženi kojekakvim prljavštinama. Mesari jesmo, to je istina, ali mesari, i to oni koji greznu u krvi, bijahu i sve vojskovođe u ratu što ih cio svijet tako zanosno slavi. A što se tiče tobožnje prljavštine u našem zvanju, mi ćemo vas domalo upoznati s nekim činjenicama koje su vam dosad bile prilično nepoznate, pa ćete uvidjeti da je kitarica nešto najčistije na ovome nadasve čistom svijetu. Dopustimo da spomenuta prljavština doista i postoji, pitam vas: koji se to neuredni i prljavi dijelovi na kitarici mogu usporediti s neopisivim truljenjem na bojnim poljima, s kojih se toliki ratnici vraćaju da ubiru ženski pljesak? A ako pomisao na opasnost uveličava opće mišljenje o vojničkom zvanju, dopustite da vam kažem kako bi mnogi stari ratnik koji je neustrašivo jurišao na neprijateljske topove, brzo ustuknuo u času kad bi se pred njim pojavila repina gorostasne ulješure, mlatarajući po zraku i stvarajući pravi vihor nad njegovom glavom. Jer, što su zapravo razumljive ljudske strahote kad se usporede sa strahotama i čudesima Božjim?
No iako svijet prezire nas kitolovce, ipak nam, i ne znajući, iskazuje najveću pohvalu, štoviše udivljenje, jer gotovo sve svijeće, svjetiljke i kandila što gore po čitavoj zemaljskoj kugli, gore, kao pred samim oltarima i žrtvenicima, nama u slavu!{91}
No, razmotrimo stvar s drugog gledišta, izmjerimo je svim mjerama: pogledajmo što su kitolovci sada i što su nekoć bili.
Zašto su u De Wittovo doba{92} holandskim kitolovnim brodovljem zapovijedali admirali? Zašto je francuski kralj Ljudevit XVI. opremio kitarice u Dunkerqueu na svoj trošak i najuljudnije u taj grad pozvao tridesetak obitelji baš s našeg otoka Nantucketa? Zašto je Britanija u vremenu od 1750. do 1788. isplatila svojim kitolovcima više od milijun funti samih nagrada? I na kraju, kako to da mi, američki kitolovci, brojem svojih brodova kitolovaca nadmašujemo broj kitarica svega ostalog svijeta - imamo flotu od preko sedam stotina brodova, s posadom od osamnaest tisuća mornara, svake godine privređujemo četiri milijuna dolara, brodovi nam u času polaska vrijede dvadeset milijuna dolara, i svake godine donesemo u zemlju plijen od sedam milijuna dolara? Kako bi sve to bilo moguće da lov na kitove nije zaista nešto veliko?
Ali to još nije ni polovina: čujte dalje!
Izrijekom tvrdim da filozof kozmopolit ne može za svog života pokazati ni jedan jedini mirotvorni utjecaj koji bi u posljednjih šezdeset godina jače djelovao širom svijeta uzetog kao cjelina - nego što je djelovalo uzvišeno zvanje kitolovačko. U svakom slučaju, to je zvanje proizvelo događaje što su sami po sebi tako znatni, a u daljim rezultatima tako važni, da se kitolov zaista može usporediti s onom egipatskom majkom kojoj je plod utrobe već blagoslovljen novim plodom u sebi. Teško bi bilo nabrojiti sve te činjenice, pa će biti dosta da samo neke spomenemo. Mnoge je i mnoge godine brod smjelih kitolovaca bio onaj pionir koji je istraživao i otkrivao najudaljenije i najnepoznatije krajeve svijeta. Kitarice su istraživale mora i arhipelage što nisu bili označeni ni na kojem zemljovidu i kamo još nije doplovio nikakav Cook ni Vancouver.{93} Kad američki i europski ratni brodovi danas mirno ulaze u nekoć opasne i divlje luke, neka ispale plotun u čast i slavu kitoiovaca, koji su im prvi pokazali put i bili prvi tumači između njih i divljaka. Slavite koliko hoćete junake istraživačkih ekspedicija, slavite heroje kakvi su bili Cook i Krusenstern{94} ali ja vam velim da je iz Nantucketa isplovilo na desetke neznanih kapetana koji su bili isto tako veliki, čak i veći od vašeg Cooka i Krusensterna! Bespomoćni i goloruki borili su se u vodama gdje su vrvjeli proždrljivi morski psi, boj bili na žalima ljudožderskim, obasipani otrovnim kopljima i strijelama, činili junačka djela, neustrašivo se hvatali ukoštac s čudesima nepojmljivim i sa strahotama neslućenim, pred kojima bi se i Cook sa svim svojim mornarima i mušketama zacijelo bio pokolebao. Mnogo se pisalo i pretjerivalo o tim drevnim pomorcima po južnim morima, pa ipak su sve te slavne plovidbe bile samo svakodnevne šetnje po moru za naše junačke Nantucketance. Vancouver je često posvećivao tri čitava poglavlja nekim pustolovinama koje kitolovci ne bi smatrali vrijednima ni da ih unose u brodski dnevnik! O, svijete, svijete!
Prije nego što su lovci na kitove počeli ploviti oko Cape Horna, postojala je samo kolonijalna trgovina i samo kolonijalni promet između Europe i duge linije bogatih španjolskih provincija na pacifičkoj obali. Zasluga je lovca na kitove što je prvi slomio taj obruč što ga je ljubomorno podržavala politika španjolske krune. Kad bi prostor dopuštao, mogao bih jasno dokazati kako je s pomoću kitolovaca konačno došlo do oslobođenja Perua, Čilea i Bolivije ispod jarma stare Španjolske i do stvaranja vječne demokracije u tim krajevima svijeta.
Zatim, kitolovci su u krilo civiliziranog svijeta priveli onu Ameriku na drugoj strani kugle zemaljske - Australiju. Poslije prvog otkrića toga kopna, što ga je zabunom otkrio neki Holandez, svi su brodovi zazirali od tih obala kao kužno barbarskih, ali je brod kitolovac ipak ondje pristao. On je prava majka te danas moćne kolonije. Štoviše, u prvo vrijeme naseljavanja Australije, kitolovci su često spašavali naseljenike od smrti od gladi dvopekom sa svoga broda, koji se, sretnim slučajem, usidrio u tim vodama. To isto događalo se i na nebrojenim otocima Polinezije. Velika hvala ide brodu kitolovcu što je misionarima i trgovcima otvorio putove, a u mnogo slučajeva otpremio prve misionare na njihova odredišta. Ako Japan, ta zemlja što se dvostruko zabravila pred svijetom, ikad postane pristupačan, to će također biti zasluga kitolovaca, koji su mu već na pragu.
No ako i uza sve to tkogod među vama još jednako tvrdi da kitolov nije u skladu s nekim estetskim idejama, spreman sam u svako doba s njime podijeliti megdan i na njem polomiti pedeset kopalja, sve dok ga, razbijene kacige, ne oborim s konja.
Možda ćete reći da kit nema slavnih pisaca, a kitolov nijednog čuvenog kroničara. Nema ih? A tko je napisao prvi izvještaj o našem Levijatanu? Nitko drugi doli slavni Job. Tko nam je dao prvi opis lova na kitove? Nitko drugi doli sam Alfred Veliki{95}, koji je svojim kraljevskim perom zapisivao riječi Othera, norveškog kitolovca iz onog vremena. Tko je govorio o našoj slavi u Parlamentu? Nitko drugi nego sam Edmund Burke{96}!
Istina je, ali su kitolovci ipak jadnici, u njihovim žilama nema plemenite krvi.
U njihovim žilama nema plemenite krvi? U njihovim žilama ima nešto vrednije od kraljevske krvi. Baka Benjamina Franklina{97} bila je Mary Morrel, koja je udajom postala Mary Folger, jedna od prvih naseljenica Nantucketa, pramajka mnogih pokoljenja čuvenih harpunara, sve samih prijatelja i rođaka plemenitog Benjamina - harpunara koji i dandanas plove po svim morima svijeta, bacajući svoje ljuto gvožđe na kitove!
Jest, istina je, ali svi su ljudi jednodušni u tome da kitolov nije častan posao.
Kitolov nije častan posao? Kraljevski je to posao! Po staroengleskim zakonima kit je proglašen »kraljevskom ribom«!{98}
O, pa taj je zakon pusto slovo na papiru - kit nije nikad igrao neku značajnu ulogu!
Kit nije nikad igrao neku značajnu ulogu? Za svečanog dočeka, priređena nekome rimskom vojskovođi koji je pobjednički ulazio u prijestolnicu svijeta, kitove kosti, dopremljene s dalekih sirijskih obala, bijahu najviđeniji predmet u trijumfalnoj povorci.
Neka bude kad već navodiš, ali - reci što te volja - u kitolovu nema pravog dostojanstva!
U kitolovu nema dostojanstva?Ta i nebesa sama potvrđuju dostojanstvo našeg zvanja: na južnom nebu blista zviježđe koje je dobilo svoje ime po kitu! Dosta! Skidaj šešir pred licem cara, ali ga skini i pred Queequegom! Dosta! Poznajem čovjeka koji je u toku svoga života ubio trista i pedeset kitova. Ja toga čovjeka cijenim više nego onog vojskovođu Staroga vijeka koji se hvalio da je osvojio isto toliko utvrđenih gradova.
A što se mene tiče, ako bi se u meni otkrile neke još nepoznate vrijednosti; ako bih se ikad na tome malom, ali tako lako zaboravljivom svijetu proslavio nečim čime bih se mogao s razlogom ponositi; ako u budućnosti učinim nešto za što bi čovjeku bilo draže što je to učinio negoli propustio; ako izvršitelji moje oporuke ili, prije, moji vjerovnici u mom stolu nađu kakav dragocjen rukopis - ja evo unaprijed svu čast i slavu pripisujem lovu na kitove, jer je to bio moj Yale College i moj Harvard.{99}

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:13 pm







25. I JOŠ NEŠTO



I dalje bih rado nizao činjenice u obranu dostojanstva lova na kitove. Zar ne bi zaslužio ukor branitelj koji bi, izlažući svoje dokaze i činjenice, prešutio kakvu važnu napomenu koja bi išla u prilog njegova branjenika?
Svima je dobro poznato da se prilikom krunidbe kraljeva i kraljica, i u današnje doba, obavlja pomazivanje; tako se oni osposobljuju za svoje dužnosti. Ima, da tako kažemo, neka državna soljenka, a možda ima i državna boca s uljem. Kako se ta sol zapravo primjenjuje - tko bi znao? No pouzdano znam da se kraljeva glava pri krunidbi svečano pomazuje uljem, kao glavica salate. Možda to čine zato da bi njegova nutrina bolje funkcionirala, kao što se strojevi mažu uljem? Mnogo bi se moglo razmišljati u vezi s dostojanstvom toga krunidbenog obreda, jer u običnom životu baš ne cijenimo onoga koji nauljuje kosu i od kojega se širi osjetljiv miris. Ako ćemo pravo, zreo čovjek koji maže kosu, ukoliko to ne čini iz nekih zdravstvenih razloga, očito je čovjek s kojim nešto nije u redu.
No nas zanima samo jedno: kakvo se ulje upotrebljava prilikom krunidbe? Maslinovo ulje nikako ne može biti, a dabome da neće uzeti ni kokosovo ulje, kao što je također isključeno da se tom prilikom služe medvjeđim salom, ili ribljim uljem. Pa što bi onda moglo biti nego čisto, neprerađeno kitovo ulje, najprikladnije ulje što postoji?
Zamislite se malo, vi kralju tako odani Britanci! Mi kitolovci opskrbljujemo vaše kraljeve i kraljice krunidbenim materijalom!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 9 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu