Mobi Dik – Moby Dick

Strana 3 od 9 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9  Sledeći

Ići dole

Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 12:08 pm

First topic message reminder :



U Mobi Diku Melvil se osvrće na zlo, otelovljeno u dva glavna lika: s jedne strane je kit, koji predstavlja zlo bez osećanja pošto uništava sve na šta naiđe, a s druge je kapetan Ahab, koji predstavlja uporno zlo, pošto ga njegova lična mržnja i glad za osvetom teraju da goni kita iako time izlaže opasnosti živote svojih ljudi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:13 pm








26. VITEZOVI I ŠTITONOŠE



Prvi časnik na »Pequodu« bio je Starbuck, Nantucketanac iz kvekerske obitelji. Bio je to čovjek visoka rasta, ozbiljan; premda se rodio na ledenoj obali, činilo se da je kadar podnositi toplo podneblje, jer mu koža bijaše tvrda kao dvopek. Kad bi se našao u Indiji, krv mu se ne bi uspjenila i ciknula kao pivo u bocama. Zacijelo se rodio u doba opće suše i oskudice, ili u koji dan posta, s kojeg je njegov otok poznat.
Bilo mu je tek trideset ljeta, no ta su mu ljeta kanda ispržila i isušila sve suvišno u tijelu. Ali ta njegova tankoća, da je tako nazovemo, nije se činila kao neki odraz muka i briga više negoli odraz tjelesnog iscrpljenja; bijaše to naprosto zgusnuće čovjeka, njegovo sažimanje. Nipošto nije izgledao bolestan; naprotiv, njegova čista i jedra koža bijaše najbolji omot jedrini njegova tijela. Čvrsto u nju uvijen i balzamiran unutarnjim zdravljem i snagom, kao kakav oživjeli drevni Egipćanin, taj se Starbuck činio spreman i pripravljen da traje mnoge vjekove u budućnost i da takav kakav je vječno živi, jer njegova unutarnja živahnost i jedrina, bilo to na polarnom snijegu ili pod tropskim suncem, bijaše, kao kakav patentirani kronometar, stvorena i zajamčena za sva podneblja. Kad biste mu pogledali u oči, činilo bi vam se da se u njima sveudilj odrazuju bezbrojne pogibli s kojima se mirno susretao za svoga života. Bio je to čvrst, krepak čovjek čiji život u najvećoj česti bijaše sadržajna pantomima akcije, a ne bezbojno poglavlje puno praznih riječi. No unatoč svoj njegovoj hrabroj ozbiljnosti i snazi, bijahu u njem neke značajke koje su kadikad utjecale na sve ostalo, a ponekad, čini se, i prelazile sve ostalo. Neobično savjestan kao mornar, a po prirodi krotak, on je, provodeći život u divljini i osami na oceanu, bio sklon praznovjerju, koje se u nekih ljudi kanda prije rađa iz inteligencije negoli iz neznanja. Na nj su djelovala izvanja znamenja i unutarnje slutnje, te bi u tim časovima kopnio ledeni oklop što je sputavao njegovu dušu, a još više ga je tim tajanstvenim utjecajima privlačilo sjećanje na mladu ženu i dijete, ublažujući prvobitnu oporost njegove naravi, kako to često biva u prostodušnih pomoraca, koji onda u odsudnim opasnostima lova gube svoju prkosnu i izazovnu poduzetnost.
»Ne želim u svom čamcu imati ijednog čovjeka«, govorio je Starbuck, »koji ne osjeća straha od kita.« A time nije htio samo reći da je uistinu hrabar jedino onaj koji umije uočiti i prosuditi opasnost, nego i to da je čovjek bez ikakva straha kudikamo opasniji od najgore kukavice.
»Da, da«, govorio je Stubb, drugi božman, »od svih je kitolovaca taj naš Starbuck najoprezniji.« No uskoro ćemo vidjeti što znači riječ »oprezan« u ustima čovjeka kao što je Stubb, ili u ustima ma kojeg kitolovca.
Starbuck nije izazivao sudbinu, nije tražio nepotrebne opasne pustolovine; za njega hrabrost nije bila osjećaj, nego naprosto nešto korisno što je čovjeku odmah pri ruci u svim praktičnim prilikama u životu. S druge strane, valjda je mislio i to da je hrabrost dio opreme koja se nalazi naslagana u skladištu svakoga broda za lov na kitove, kao meso i kruh, a čime se ne smije razbacivati. Zato nije baš nimalo volio da poslije zalaska sunca spušta lovačke čamce u more, niti je tvrdoglavo tražio borbu s kitom, koji se već i sam uporno borio protiv njega. »Jer ja se nalazim na tom opasnom oceanu«, mišljaše Starbuck, »da ubijam kitove da bih mogao živjeti, a ne da oni mene ubiju da bi tako oni mogli živjeti.« Znao je vrlo dobro da je na taj način mnogo stotina ljudi već prije njega zaglavilo. Ta kakva je sudbina snašla njegova oca?
Na kojem bi se morskome dnu mogle naći raznesene kosti njegova brata?
S takvim sjećanjima u duši i s onim izvjesnim praznovjerjem o kojem bijaše riječi, Starbuck je zaista morao biti neobično hrabar. U takvu čovjeku, s takvim strašnim uspomenama, potajno je moralo proklijati nešto što je u danim okolnostima razbijalo oklop njegove duše i sažigalo svu njegovu hrabrost. Ma kako hrabar bio, ta njegova hrabrost, koja u neustrašivih ljudi i nije ništa neobično, koja čovjeka u ljutoj borbi sa silinom mora, vjetrova, kitova i neshvatljivim strahotama ovoga svijeta ne napušta, nije se ipak znala othrvati onim natprirodnim, duševnim, a stoga i mnogo jezovitijim strahotama što ponekad zloslutnom prijetnjom izbijaju iz namrštena čela bijesna i moćna čovjeka.
Kad bi ova pripovijest imala prikazati kako se jačina jadnog Starbucka potpuno srozala, ja možda ne bih imao srca napisati tu pripovijest, jer je bolno, čak neugodno, prikazati slom jedne ljudske duše. Ma kako ljudi, u trgovačkim društvima i u nacijama, bili glupaci, hulje i ubojice, ma kako im lica bila iznakažena prostotom i podlošću, ipak je čovjek - kao idealni lik - tako plemenito i divno, tako uzvišeno biće, da bi svi njegovi bližnji morali pohitjeti da svojim najskupocjenijim ruhom pokriju neku njegovu sramotnu ljagu. U nama je svima duboko usađeno neko neoskvrnuto čovještvo, tako duboko i trajno, te ono ostaje živo i netaknuto i onda kad se već čini da se vanjski karakter izgubio, i to čovještvo krvari u najgorim mukama gledajući čovjeka komu se vrijednost izgubila i propala. Ni sama samilost, gledajući takvu sramotu, ne može sasvim suspregnuti svoje prijekore popustljivim zvijezdama. No to uzvišeno dostojanstvo o kojem govorim nije dostojanstvo kraljeva i grimiza, nego ono široko dostojanstvo koje se ne može ruhom ovici. Možete ga vidjeti gdje blista u ruci što razmahuje kopljem ili što u zemlju zabija kolac: to je ono demokratsko, ljudsko dostojanstvo što ozaruje sve, a dolazi od Boga, velikog apsolutnog Boga, koji je jezgra i kora svake demokracije! Njegova posvudašnjost - naša božanska jednakost!
I tako, ako i najbjednijim mornarima, odmetnicima i odbačenicima odsad pripišem uzvišena svojstva, premda mračna, i tragičnom ih slavom ovjenčam; ako se i najmanji i možda najizgubljeniji među svima ponekad uzvisi i vine u najveće visine; ako ruku radnika dodirnem i osvijetlim nebeskim sjajem, ako nad zalaskom kojeg nesretnika protegnem dugu -— ti me onda okrijepi pred svakom ljudskom kritikom, o, pravedni Duše Jednakosti, koji si nad svim mojim rodom razastro kraljevski plašt čovječnosti! Okrijepi me u njemu, o veliki Bože čovjekoljubivi, ti koji grešnom zatočeniku Bunyanu{100} nisi uskratio blijedi biser poezije, ti koji si najčistijim zlatom pozlatio osakaćenu ruku starog Cervantesa{101}, ti koji si odabrao Andrewa Jacksona{102} među stijenama, uspeo ga na ratnog konja i uzvisio na više od prijestolja! Ti koji u svim svojim svečanim pohodima na zemlji uvijek svoje odabranike uzimaš između kraljevskih siromaha - okrijepi me, o, Bože!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:13 pm






27. VITEZOVI I ŠTITONOŠE (NASTAVAK)



Stubb je bio drugi časnik. Bijaše on rodom sa Cape Coda, pa su ga po mjesnom običaju zvali »Kođanin«. Bio je bezbrižan, ni kukavica, ni ludo neustrašiv, svim je opasnostima ravnodušno gledao u lice kako su dolazile, a u najpogibeljnijim časovima lova radio je mirno i sabrano svoj posao, kao stolarski radnik koji se negdje unajmio na godinu dana. Onako vedre ćudi, miran i bezbrižan, upravljaše svojim čamcem kao da najsmrtonosniji sukob s kitom nije drugo doli prijateljska večerica, a njegova posada - sami uzvanici. Pazio je da na njegovu čamcu bude sve udobno, kao što kakav stari kočijaš pazi na udobnost svojih kočija. Kad bi se približio kitu, u najžešćem je jeku borbe svojim nesmiljenim kopljem baratao hladnokrvno i hitro, kao što kotlar, zviždeći, barata svojim čekićem. A kad bi se najljućoj nemani prikučio bokom uz bok, pjevušio bi svoje stare poskočnice. Duga je navika Stubbu ždrijelo smrti pretvorila u udoban naslonjač. Što je držao o samoj smrti, to nitko ne može reći. A tko zna je li i pomišljao na nju; ali kad bi poslije obilna jela slučajno i svratio misli na nju, bez sumnje ju je, kao dobar mornar, smatrao nekim zovom straže da se uspne na palubu i uradi nešto, a što će to biti, to će doznati kad izvrši zapovijed, nikako prije.
Ono što je, možda uza sve ostalo, činilo da je Scubb bio tako dobroćudan i neustrašiv, da je tako veselo podnosio teret života, u svijetu punu tužnih kućaraca koji se grbe od svoga bremena - što je prinosilo da se stvori ona njegova upravo bezbožna vedrina - to zacijelo bijaše njegova lula. Jer kao i njegov nos, crna je kratka lulica bila redovita crta njegova lica. Prije biste se nadali da će iz postelje iskočiti bez nosa nego bez svoje lule. Imao je cijelo čudo lula, što ih je napunjene držao poredane na stalku, nadohvat ruke; kad god bi navratio u svoju izbicu, sve bi ih redom ispušio, pripaljujući jednu o drugu, onda bi ih ponovno sve redom napunio, da opet budu spremne. Kad bi se odijevao, Stubb nije najprije turao noge u hlače, nego lulu u usta.
Mislim da je to neprestano pušenje bilo barem jedan od razloga njegovoj posebnoj ćudi. Jer svima je poznato da je zrak ove zemlje, bilo na kopnu ili na moru, strahovito okužen bezimenom bijedom nebrojenih mrtvih koji su ga, umirući, izdisali i, kao što ljudi u vrijeme kad hara kolera, hodaju s rupcem što je natopljen kamforom - isto tako je možda duhanski dim iz Stubbove lule djelovao kao raskužno sredstvo.
Treći je časnik bio Flask, rodom izTisburyja sa Martha’s Vineyarda. Onizak mlad čovjek, gojazan, rumena lica, vrlo ratoboran spram kitova, koji je kanda mislio da su mu golemi levijatani tradicionalni osobni neprijatelji, pa je za njega bilo pitanje časti da ih tamani kad god ih sretne. Potpuno je izgubio svaki osjećaj poštovanja prema svim čudesima njihovih veličanstvenih tjelesa i tajnovitog im načina života, a isto mu je tako otupjela i svaka bojazan od eventualne opasnosti pri susretu s njima, te po njegovu skromnu mišljenju ta čudnovata životinja nije bila drugo doli vrsta jako povećana miša ili, recimo, morskog štakora, i samo ga treba nadmudriti, te iziskuje nešto malo vremena i truda da ga ubiješ i istopiš. Ta nesvjesna neustrašivost učinila ga je, a da to ni sam nije znao, ponešto obijesnim što se tiče kitova. Lovio je kitove za razonodu, a one tri godine krstarenja oko Cape Horna za njega su bile samo tri godine šale. Kao što u tesara ima čavala od kovana željeza i običnih klinaca, tako bismo i ljude mogli podijeliti. Mali Flask bijaše od onih prvih, što su skovani da se čvrsto zabiju i dugo drže. Svi su ga na»Pequodu« zvali Okagača, jer je bio nalik na one kratke, debele grede koje na arktičkim kitarkama tako zovu, a koje iznutra brodovima podupiru i učvršćuju bokove, da bi lakše odolijevali pritisku onih opasnih mora.
Ta tri časnika - Starbuck, Stubb i Flask - bijahu važne ličnosti na brodu. Oni su po općim propisima zapovijedali trima lovačkim čamcima «Pequoda« kao vođe. U borbenom poretku, kad Ahab preuzme zapovjedništvo nad svojim snagama da navali na kitove, ta su tri predvodnika bila kao tri kapetana svojih odreda. Ili pak, onako oboružani dugim oštrim kopljima, bijahu vam oni kao nekakav trolist po izbor kopljanika, kao što su harpunaši bili bacači sulica.
Pa kako u tom slavnom lovu na kitove svakog časnika ili predvodnika, kao nekoć gotskog viteza, prati po jedan kormilar ili harpunaš, koji mu u stanovitim slučajevima pruža novo koplje ako se prvo gadno iskrivilo ili savilo u navali, i kako su ta dvojica osim toga obično i međusobom povezana prisnim prijateljstvom - svakako je red spomenuti i tu trojicu harpunaša i kazati kome je pojedini od njih bio dodijeljen.
U prvom redu tu je bio Queequeg, koga je prvi časnik Starbuck odabrao za svoga štitonošu. No Queequega već poznajemo.
Drugi po redu bio je Tashtego, čistokrvni Indijanac sa Cay Heada, najzapadnijeg predbrežja na Martha’s Vineyardu, gdje još postoje posljednji ostaci naselja crvenokožaca, koje je susjednom Nantucketu dalo mnoge od njegovih najsmionijih harpunaša. Kitolovci ih obično zovu rodovnim imenom Gay-Headovci. Tashtegova duga, tanka i crna kosa, njegove ispupčene jarmenice i crne okruglaste oči - previše orijentalne po svojoj veličini za Indijanca, ali antarktične po blistavom izrazu - sve je to dovoljno jasno odavalo da je potomak one čistokrvne rase ratnika lovaca koji su u lovu na losove u Novoj Engleskoj, s lukom u ruci, prokrstarili prašume cijelog kopna. No Tashtego nije više njušio trag divljih zvijeri po prašumama, nego je sada tragao u vodenim brazdama golemih kitova u moru, a pouzdanim harpunom dolično je zamijenio nepromašivi luk svojih otaca. Gledajući te mišićave, zagasitosmeđe vitke udove, okretne poput zmije, čovjek bi gotovo povjerovao u praznovjerne priče nekih starih puritanaca{103} pa toga divljeg Indijanca gotovo držao za Kralja zračnih sila. Tashtego, bijaše štitonoša drugog časnika, Stubba.
Treći je harpunaš bio kao ugljen crni divovski divljak, crnac Daggoo, lavljega hoda - naizgled pravi Ahasver{104}. S ušiju mu visjela dva tako velika zlatna koluta što su ih mornari zvali alke, o koje bi se lijepo moglo pričvrstiti kakvo jedro. Daggoo se još u mladosti dobrovoljno ukrcao na neki brod kitolovac koji je bio usidren u samotnom zaljevu njegove rodne obale. U svome je životu bio samo u Africi, u Nantucketu i nekim urođeničkim lukama u koje kitolovci najviše dolaze, pa kako je mnogo godina provodio vratolomni život kitolovca na brodovima kojih vlasnici nisu osobito pazili kakve ljude uzimaju na svoje brodove, Daggoo je zadržao sve svoje urođeničke osobine, te je uspravno kao žirafa hodao po palubama u sjaju svojih šest stopa i pet palaca visine. Gledajući u njega, čovjek bi se osjećao nekako ponizno sićušnim, a kad bi bijelac stajao pred njim, izgledao bi kao bijela zastava koja je došla tražiti primirje od jedne tvrđave. A bilo je čudno što je taj veličanstveni crnac, Ahasver Daggoo, bio štitonoša maloga Flaska, koji se kraj njega doimao kao šahovska figurica.
Što se tiče ostalih članova posade na »Pequodu«, budi rečeno da do današnjeg dana ni jedan od dvojice svih onih mnogih tisuća mornara na kaštelu, zaposlenih u američkom kitolovu, nije rođeni Amerikanac, dok gotovo svi časnici jesu. Isto je tako i u američkoj vojsci, pa i u ratnoj i trgovačkoj mornarici, a također u tehničkim trupama koje rade na gradnji američkih kanala i željeznica. Velim: isto tako, jer u svim tim slučajevima rođeni Amerikanci u izobilju daju pamet, dok im sav ostali svijet isto tako velikodušno stavlja na raspolaganje radnu snagu. Priličan broj tih mornara kitolovaca potječe s Azora, gdje nantucketanske kitarke često pristaju da popune svoju posadu kršnim brđanima sa tih vrletnih obala. Zato i grenlandski ribari, koji polaze iz Hulla ili iz Londona, odlaze najprije na Šetlandske otoke da tamo upotpune svoju posadu. Na povratku u svoje luke oni ih opet iskrcavaju na njihovim otocima. Ne znam zašto, ali otočani su najbolji u lovu na kitove. Na »Pequodu« se nalazili gotovo sve sami otočani, sve sami izdvojenici, osamljenici, ljudi koji sebe ne smatraju pripadnicima nijednoga zajedničkog kontinenta, već svaki takav osamljenik drži da živi na svom posebnom kontinentu. Ali sada, svi združeni na jednoj palubi, kakav li je to bio skup osamljenika! Kakvo izaslanstvo Anacharsisa Clootsa{105} sa svih na moru otoka i iz svih krajeva svijeta, izaslanstvo što prati starog Ahaba na »Pequodu«, da boli i nepravde cijeloga svijeta iznese pred onaj sud s kojega se malo tko vraća. Crni mali Pip nikad se nije vratio - o, ne! - on je prvi otišao. Jadni dječak iz Alabame{106}! Na mrkom kaštelu staroga »Pequoda« vidjet ćete ga domala kako udara u tamburin za uvod u vječni čas, kad bude pozvan na nebesku palubu pa mu bude naređeno da pjevaš anđelima i da u slavu Božju udara u onaj svoj tamburin - na ovom su ga svijetu zvali kukavicom, a na onom će ga slaviti kao junaka!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:14 pm







28. AHAB



Nekoliko dana pošto smo za sobom ostavili Nantucket, kapetan Ahab nije se pokazivao na palubi. Časnici su se redovito smjenjivali na straži, i kako se ni po kakvu vidljivom znaku nije moglo pretpostavljati protivno, izgledalo je da su oni jedini zapovjednici broda; tek bi kadšto izlazili iz kabine i izdavali tako nagla i određena naređenja da je na kraju bilo očito kako zapovijedaju u ime nekoga drugog. Da, njihov vrhovni gospodar i diktator bio je tu, iako ga dosad još ničije oko nije ugledalo niti mu je bilo dopušteno da pronikne u sada posvećeni zaklon kapetanove kabine.
Svaki put kad sam dolazio na palubu na svoju stražu, odmah bih pogledao prema krmi ne bih li primijetio kakvu stranu osobu, jer moj prvotni nemir zbog nepoznatog kapetana, sada se u osami mora pretvorio u uzbuđenje. To se od vremena do vremena pojačavalo kad bih se nehotice sjetio upravo đavolskih nesuvislih primjedaba odrpanca Elije, koje su mi dolazile na pamet tako uporno kako to prije nisam mogao ni zamisliti. No slabo sam se mogao opirati tome osjećaju, koliko god sam se u drugom raspoloženju upravo smijao svečanim mušicama toga čudaka - proroka iz luke. No bila to bojazan ili nelagodnost - da tako nazovem taj svoj osjećaj - kad god bih se ogledavao po brodu, nikako mi se nije činilo opravdanim gajiti takav osjećaj, pa premda su harpunaši zajedno s većinom posade činili družinu kudikamo barbarskiju, divljačkiju i šareniju od ijedne krotke posade trgovačkih brodova koje sam dotad imao prilike upoznati, ja sam ovaj svoj čudni osjećaj pripisivao, i to s punim pravom, baš divljoj i jedincatoj naravi toga divljačkog skandinavskog zvanja kojega sam se tako dobrovoljno latio. Ali osobito izgled naših triju brodskih časnika, božmana, morao je svakako pridonijeti tomu da ublaži moje besmislene sumnje i da ulije povjerenje i veselje u svaku predodžbu našega putovanja.
Teško da bi se našla tri bolja i vrsnija pomorska časnika, i čovjeka, svaki na svoj poseban način, a sva su trojica bili Amerikanci: jedan iz Nantucketa, drugi iz Vineyarda, a treći sa Cape Coda. Kako smo na sam Božić isplovili iz luke, neko smo vrijeme sada imali polarnu ciču zimu, premda smo neprestano odmicali od nje na jug; i poslije svakog stupnja i minute geografske širine što smo ili prevaljivali, postupno smo za sobom ostavljali onu nesmiljenu zimu i sve njezine nesnosne vremenske nepogode. Bilo je jedno od onih prijelaznih jutara, ne više tako tmurno ali ipak prilično sivo i sumorno, i brod je pod povoljnim vjetrom jurio pučinom upravo bijesno poskakujući uvis, i sjetnom brzinom, kad se na zov jutarnje straže uspeh na palubu. Tek što bacih pogled na kasar, obuze me neka je2iva slutnja. Zbilja me nadvladala bojazan: na kasaru stajao kapetan Ahab.
Na njemu nije bilo ni traga obične bolesti, niti mu se opažalo da se oporavlja od kakve boljetice. Izgledao je kao čovjek skinut s lomače u času kada mu je plamen već zahvatio tijelo, a da ga ipak nije sasvim spalio niti ga lišio ma ijedne čestice njegove stare žilavosti. Njegova visoka snažna prilika izgledala je kao salivena od čvrste bronce i oblikovana u nepromjenjivu kalupu poput Cellinijeva lijevanog »Perzeja«{107}. Od sijedih vlasi, pa ravno dolje, preko lica i vrata, preplanula od sunca, vidio se ožiljak, bjelkasta tanka brazda što mu se gubila ispod kaputa. Bila je nalik na brazgotinu koju gromovna strijela okomito zacijepi u neko visoko deblo a da pritom ne otkrhne ni najmanju grančicu, pa samo zareže i užlijebi koru, od vrška do korijena, i zarije se u zemlju, a stablo je i dalje živo i zeleno, ali žigosano. Tko zna je li bio madež ili brazgotina od kakve ljute rane? Za cijelog putovanja, kao po nekom nijemom dogovoru, nitko nije gotovo ni spomenuo taj ožiljak, a pogotovu su božmani šutjeli o tome. No jednom prilikom praznovjerno je pripovjedio Tashtegov stariji zemljak iz posade, neki stari Indijanac iz Gay-Heada, kako je Ahab zadobio taj ožiljak tek poslije navršene četrdesete godine, ali ne u bijesu krvave bitke, nego u borbi s elementima na moru. No ta je čudna pripovijest bila opovrgnuta kazivanjem nekoga sijedog Manjanina{108}, starca koji kao da je ustao iz groba, a još nikad prije nije isplovio iz Nantucketa, pa prema tome sve dosad nije ni vidio mrkoga Ahaba. Pa ipak, stara mornarska tradicija i vajkadašnja lakovjernost općenito su tome starcu pripisivale neku natprirodnu moć rasuđivanja. Tako mu nijedan od mornara bijelaca nije ozbiljno protuslovio kad je ustvrdio: ako kapetana Ahaba budu ikad u miru za grob pripremali - a teško da će se to dogoditi, promrsi starac - onda će onaj koji pokojnika bude odijevao na njemu vidjeti taj znak od glave do pete.
Mene se tako silno dojmio cijeli mračni izgled Ahabov i blijedi ožiljak, te u prvi mah gotovo i nisam primijetio da je tom njegovu toliko izrazitom mračnom izgledu nemalo kriva barbarska bijela noga u koju se on djelomice upirao. Već sam prije čuo da je ta bijela noga bila istokarena na brodu, od ulješurine čeljusti. »Da, da« - reče jednom prilikom stari Indijanac - »tamo negdje blizu japanskih obala more mu razbilo jarbole, ali baš kao i njegov osakaćeni brod, usadio je sebi nov jarbol, zna on svemu doskočiti.«
Zapanjio sam se kad sam vidio njegovu neobičnu pozu. Na obadvije strane krmene palube »Pequoda«, a blizu krmenog jarbola, velikim je svrdlom u podnicama bila izbušena po jedna rupa palac i pol široka. Svoju je koštanu nogu usadio u tu rupu, a jednom se rukom držao pripone - i tako je kapetan Ahab stajao uspravno, gledajući netremice prema pramcu, koji bi se čas visoko izdizao, čas opet duboko zaranjao. U tom se u daljinu uperenom i ukočenom pogledu odražavala neslomljiva jačina i odvažnost, nepokolebljiva odlučnost i volja. Nije govorio ni riječi, niti su njegovi časnici njemu što govorili, iako se po svakoj i najmanjoj njihovoj kretnji i izrazu, kao i na njihovim licima, vidjela nelagodna, upravo bolna spoznaja da se nalaze pod budnim nadzorom gospodareva oka. I ne samo to: mračni je Ahab stajao pred njima s raspećem u licu, u svem neizrecivom kraljevskom ponosnom dostojanstvu neizmjerne boli.
Ubrzo se nakon toga svoga prvog boravka na zraku povukao u kajitu. No poslije onog jutra mornari su ga svaki dan vidjeli na palubi: ili kako stoji na svojoj stožernoj rupi ili kako sjedi na stoličici od bjelokosti što ju je imao, ili opet gdje teškim koracima hoda po palubi. Što je nebo bivalo svjetlije, pa čak postajalo i prijaznije, to se i on držao sve manje povučeno, i kao da ga je onda, kada je brod isplovio iz svoje luke, samo mrtva zimska studen natjerala da se osami. Domalo je gotovo cio dan provodio na zraku. No po svemu što je govorio ili činio na palubi, koja je konačno bila obasjana suncem, kao da je tu bio sasvim nepotreban - poput suvišna jarbola. »Pequod« je zasad tek bio na prijelazu, još nije pravo počeo krstariti; časnici su u svakom pogledu bili dorasli poslu da se brod pripremi za lov, i zato Ahab zasad nije imao nikakva posla, osim da se brine za samoga sebe, pa je mogao odagnati oblake što su se jedan za drugim slegli na njegovu namrštenu čelu, kao što oblaci svagda odabiru najviše vrhove da se nagomilaju na njima.
Pa ipak, bijaše kao da mu topla i melodiozna uvjerljivost blagog i blagdanskog vremena u koje smo malo-pomalo ulazili, kao nekom basmom, istjeruje mračno raspoloženje. Jer kao što se one dvije rumene djevojke April i Maj, poigravajući i poskakujući vraćaju kući u zimske i neprijazne šume, te će i najogoljeliji, najhrapaviji stari hrast, sav ras-koljen od gromova, pustiti barem koji zeleni izdanak da pozdravi tako vesele gošće - tako je naposlije i Ahab spontano uzvraćao na obijesnu zamamu toga djevojačkog ozračja. U njegovim je očima počesto znao izbiti slabašan pupoljak pogleda što bi se na licu kojega drugog čovjeka ubrzo rascvao u smiješak.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:14 pm








29. NASTUPA AHAB; ZA NJIM STUBB



Prođe nekoliko dana. Led i ledeni bregovi ostadoše za krmom, te je »Pequod« plovio kroz blještavo proljeće Quita{109}, koje u tim vodama vlada na pragu vječnoga tropskog ljeta. Toplo-prohladni, vedri, mirisni dani, u kojima je sve odjekivalo, prelijevalo se i bujalo, bili su kao kristalne kupe razom pune perzijskog šerbeta nagomilana u snježne pahuljice s ružinom vodicom. Divne zvjezdane noći činile se kao gorde gospe, u haljinama posutima dragim kamenjem, koje kod kuće u samotnom ponosu gaje sjećanje na svoje odsutne vitezove-pobjednike, sunca u zlatnim šljemovima! Onima koji su tražili san teško je bilo birati između tako divnih dana i tako zamamnih noći. No sve čarolije toga neprolaznog vremena nisu samo vanjskom svijetu davale sve nove i nove čari i magijsku moć, nego su prodirale i u dušu, osobito kad su se približavali tihi. blagi večernji sati; onda su iz sjećanja izbijali kristali, kao što se bistri led ponajviše stvara za tihih sutona. I svi ti nježni poticaji sve se više i više doimali Ahabova bića.
Starost je uvijek budna, kao da čovjek, što je dulje vezan za život, sve to manje želi imati posla s onim što nalikuje na smrt. Među pomorskim kapetanima oni sjedobradi vrlo često napuštaju svoje postelje pa odlaze na palubu obavijam plaštem noći. Baš je tako bilo i s Ahabom, samo što je u posljednje vrijeme nekako toliko vremena provodio na zraku, te bi točnije bilo reći da je na časak skoknuo u svoju kabinu negoli iz kabine na palubu. »Čovjeku se čini kao da silazi u svoj grob« - znao je gunđati sam sebi - »kad kapetan star kao ja kroz tu rupu silazi na taj svoj ležaj iskopan za grob.«
I tako gotovo svaka dvadeset i četiri sata, za noćne straže, kad su oni na palubi bdjeli nad snom onih što su spavali dolje, a kad bi na kaštelu valjalo potezati koje uže, mornari ga nisu, kao po danu, nemarno bacali na palubu, već ga oprezno spuštali na određeno mjesto, da ne probude drugove koji spavaju. Kad bi ta tišina ovladala svim brodom, mučaljivi bi se kormilar obično zagledao u tambuć, i zamalo bi se pojavio »stari«, hvatajući se željeznog ručnjaka, e da bi malko pomogao svojoj kljakavoj nozi. Bilo je u njega i ponešto obzirnosti i čovječnosti, jer u takvim prilikama obično nije obilazio pramčanu palubu, jer bi njegovim umornim pomoćnicima, koji su šest palaca udaljeni od njegove bjelokosne pete tražili sna i počinka, škripa i buka njegova koštanog koraka tako odjekivala da bi sanjali o škrgutu zuba morskih pasa. No jedne noći, kad je u raspoloženju premrzovoljnu za bilo kakve opće obzire, premjeravao palubu od kasara do glavnog jarbola, Stubb, drugi časnik, popne se i s izvjesnom nesigurnom i molećivom šaljivošću natukne kako nitko ne bi imao ništa protiv toga da se kapetan Ahab malo prošeta ako mu je po volji, no možda bi se ipak moglo nešto pronaći pa da se malo priguši ta buka; i stane nešto nejasno i oklijevajući kazivati o kuglici od kučine u koju bi se stavio vršak umjetne noge. E, moj Stubbe, onda si ti slabo poznavao Ahaba!
- Zar sam ja topovsko zrno, Stubbe - viknu Ahab - te me želiš tako umotati? Ali idi svojim putem, zaboravio sam to. Odlazi dolje, u svoj noćni grob, gdje ljudi popur tebe spavaju među mrtvačkim pokrovima, da se konačno nauče na njih. Marš, pseto, u štenaru!
Kad se bijes razjarenog starca tako neočekivano oborio na njega, Stubb se zapanji i načas osta bez riječi. No onda će uzrujanim glasom:
- Nisam navikao da se tako sa mnom razgovara, kapetane, i meni se baš nikako ne mili to što mi rekoste, kapetane.
- Otale! - procijedi Ahab kroza zube i naglo pođe dalje, kao da hoće izmaći kušnji razjarenosti.
- Ne, kapetane, još ne - odvrati Stubb, osokolivši se. - Neću mirno dopustiti da me tko naziva psetom, kapetane!
- Onda ću te nazvati deseterostrukim magarcem, i mulom, i mazgovom! Odlazi dok te nisam otpremio na onaj svijet!
Prosiktavši te riječi, Ahab mu se približi, sa tako strašnim izrazom na licu da Stubb i nehotice ustuknu.
»Nikad mi još nitko nije govorio takve riječi, a da ga nisam za to žestoko udario«, mrmljao Stubb, silazeći kroz otvor u kabinu. »Zbilja čudno! Gle, ne znam bih li se vratio pa da ga udarim, ili - ma što je to? - da padnem na koljena i da se pomolim Bogu za njega? Da, baš na to sam pomišljao, no to bi bilo prvi put u životu da se uopće molim. Čudno, zaista čudno, a i on je čudan; uhvatio ga s koje god strane, on je najčudniji kapetan s kojim sam ikad plovio. Kako je samo srnuo na me! Oči mu sijevale kao falje! Da nije lud? Svakako, nešto mu je u glavi, to je tako sigurno, kao što je sigurno da nešto mora biti na palubi kad škripi. Ni u svojoj postelji ne može dugo, najviše tri sata na dan,a ni onda ne spava. Zar mi nije rekao onaj Popara, naš konobar, kako ujutro u visaljci »staroga« posteljinu uvijek nalazi svu zgužvanu, ispremetanu, donju plahtu sklupčanu do nogu, a gornju gotovo svu zauzlanu u čvorove, i jastuk vreo, kao da je usijan kamen na njemu ležao? Taj »stari« zacijelo ima vrelu krv! Očito je u njemu nešto što ljudi s kraja zovu savjest - neki živčani grč, kakono kažu, gori od zubobolje. Pa sad kako bilo da bilo, neka me Gospod sačuva od takve bolesti. Sav je zagonetan taj »stari«. Da mi je znati kamo on to svake noći ide u štivu pod krmom, kako je posumnjao naš Popara! Eh, baš bih volio to znati! S kim se on sastaje u štivi? Nije li to čudno? Zaista čudno? Ali nema druge, stara pripovijest. Evo, napokon me san hvata. Dođavola, vrijedno je čovjeku da dođe na svijet, ako ni zarad čega drugog, a ono da ga san ophrva. Pravo li promislim, to je prvo što mala djeca čine, pa i to je nekako čudno. Do sto đavola, sve je čudno kad samo malo promisliš! Ali se ne slaže s mojim načelima. »Ne misli uzalud!« - to je moja jedanaesta zapovijed, a dvanaesta; »Spavaj kad ti se god pruži prilika!« Evo, opet me drijem hvata. A kako ono reče? Zar me nije nazvao psetom? Grom i pakao! Nazvao me deseterostrukim magarcem i povrh toga dodao cijelu hrpu mazgova! Mogao me i nogom udariti. Možda me i jest udario, samo što ja to nisam ni primijetio, toliko sam se nekako prepao njegova lica. Blistalo se mrtvački, kao ubijeljela kost. Koji je to vrag sa mnom? Ne stojim više uspravno na nogama! Taj sukob sa starim svega me iskrenuo, pamet mi izvrnuo. K vragu, očito sam ipak sanjao! Kako? Kako? Bit će najbolje da sve to spremim za drugi put; evo ću opet u visaljku, a ujutro vidjet ću kako se o toj prokletoj čaroliji razmišlja danju.«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:14 pm






30. LULA



Kad je Stubb otišao, Ahab je još neko vrijeme stajao naslonjen na ogradu, a onda, kako mu je to u posljednje vrijeme postalo navadom, pozove jednoga mornara od straže i pošalje ga dolje po bijelu stoličicu od kitove kosti i po lulu. Pripalivši lulu na plamenu kompasne svjetiljke i smjestivši stoličicu na strani nad vjetrom, sjedne i zapuši.
Kako nam norveška predaja kaže, prijestolja su starodrevnih danskih kraljeva, ljubitelja mora, pravili od narvalovih kljova. Pa kako da čovjek, gledajući Ahaba gdje sjedi na onome tronošcu od kosti, ne pomisli na kraljevsko dostojanstvo što ga je simbolizirao? Jer Ahab je bio kan platicâ, kralj mora, velmoža levijatana.
Nekoliko je časaka brzo, jednu za drugom, ispuštao struje dima, a vjetar mu ih nosio natrag u lice.
»Kako to«, napokon će sam sebi, izvadivši kamiš iz usta, »kako to da me pušenje više ne umiruje? O, lulo moja, zacijelo je loše sa mnom kad je tvoj čar nestao! Ja sam se tu trudio, bez ikakva užitka, eh, a nisam ni primijetio da sve to vrijeme pušim u vjetar; i tako sam nervozno ispuštao dim kao da su mi posljednji mlazovi, kao u kita koji umire. Kakvu ja vezu imam s tom lulom? S tom stvari koja je namijenjena da umiruje, da uzvija blag bijeli dim u blagu bijelu kosu, a ne raščupane željeznosive čuperke, kao što su moji. Neću više pušiti... «
I lulu koja je još gorjela baci u more. Žeravica zapišta u valovima, a u isti mah brod kliznu mimo mjehurić koji se uzdigao nad lulom što je tonula. Nabivši šešir duboko na čelo, Ahab je, ljuljajući se, koračao po palubi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:14 pm







31. U MORFEJEVU NARUČJU



Sutradan Stubb priđe Flasku.
- Eh, što sam noćas usnio čudan san, Okagačo, kao što još nikad u životu nisam sanjao. Znaš onu njegovu koštanu nogu. Eto, sanjam ti ja kako on mene njome cak! pa u zadnjicu, a kad ja zamahnem nogom da mu vratim udarac - duše mi, mladiću, to sam smjesta pokušao! - noga mi izmače, a Ahab kao piramida, a ja, luda glava; udaraj sve dalje po njemu. No, što je bilo još čudnije, Flask - a znaš kakve li sve ludosti čovjeku ne dođu na san! - u svem tom svome bijesu ja svejednako kao da mislim na to kako, kako - ako ćemo pravo - onaj njegov udarac nogom i nije bila baš tako velika uvreda. »A što se ja žestim? Pa to i nije prava noga«, velim ja sebi, »nego samo umjetna!« A bogme i jest velika razlika između udaraca žive i mrtve noge. Zato baš i udarac rukom, Flask, pedeset puta jače boli nego kada te tko zvizne batinom. Živo tijelo, ono ti stvara živu uvredu, dragoviću moj. I sve mislim, znaš, dok tako nožne prste lupam i lomim o onu prokletu piramidu, kako je sve to što se sa mnom i oko mene zbiva, vraški smušeno i naopako, pa cijelo vrijeme, kažem ti, prebirem u sebi: »Pa što je ta njegova noga sada nego batina - batina od kitove kosti. Da«, mislim ja, »to je bilo samo batinanje za šalu, zapravo samo kitovanje, a ne uvredljiv udarac. A osim toga«, mislim ja, »pogledaj samo bolje: ta vršak te noge, gdje bi trebalo da je stopalo, tako je malen, a da me lupio kakav seljačina svojom nožurinom, eh, to bi bila vraški velika uvreda. No, Ahabova se uvreda srozala samo na jednu točku.« Ali sad, Flask, dolazi najšaljiviji dio moga sna. Dok sam tako bubetao po piramidi, zgrabi me za ramena neki stari vodenjak, s kosom kao dlake u jazavca i s grbom na leđima, te me okrene prema sebi. »Što to radiš?« on će meni. To li je bio okret, druže! A što sam se prepao! Kakve li njuške! No, za tren oka svladam grdni strah. »Što radim?« ja ću njemu. »A što se to tebe tiče, to bih ja htio znati, gospodine Grbonjo? Želiš li možda da i tebe caknem nogom?" A on, tako mi Gospoda, Flask, tek što sam to izustio, okrene krmu prema meni, sagne se, povuče morsku travurinu što mu je služila umjesto prnja - i što misliš da sam ugledao? Sto mu gromova, čovječe, krma mu sva bila načičkana klinovima za vezanje mrlina, s šiljcima okrenutim van! Zamislim se malo, pa mu odvratim: »Neću ja tebe nogom, starkeljo.« A on meni: »Mudra si glavica, mudra si glavica, Stubbe!« Gunđa on svejednako, a pritom žvače i mljašće desnima kao krezuba vještica. Videći da on nikako ne prestaje s tim svojim »mudra glavica, mudra je glavica Stubb!« pomislim da mogu opet dalje udarati nogom o piramidu. No tek što sam podigao nogu. on rikne na me: »Prestani se ritati!« Nato ću ja njemu: »Ej, što ti je sad opet, stari?« A on meni: »Čujder, da malo razmotrimo kakva je to bila uvreda. Kapetan Ahab udario te nogom, je li?« - »Jest«, rekoh ja, »evo baš ovamo«. - »Pa dobro«, prihvati on, »poslužio se svojom koštanom nogom, je li?« - »Jest, poslužio se njome«, rekoh ja. »E paonda«, on će, »mudri Stubbe, na što se imaš potužiti? Zar te nije udario u najboljoj namjeri? Nije to bio udarac običnom nogom od jelovine, zar ne? Ne, tebe je nogom udario velik čovjek, i to lijevom nogom od bjelokosti, Stubbe! To je čast! Ja to smatram velikom časti. Slušaj me, mudri Stubbe! U staroj Engleskoj najveće velmože smatraju velikim odlikovanjem kad ih kraljica mačem udari i tako učini vitezovima Reda podvezice{110}, pa tako se i ti, Stubbe, moraš ponositi udarcem što si ga primio od starog Ahaba, koji te time učinio mudrim! Pamti što ti kažem: primaj udarce od njega i smatraj ih počašću, a nipošto mu ih nemoj uzvraćati, jer ne možeš sebi pomoći, mudri Stubbe! Zar ne vidiš tu piramidu?« I rekavši to, on kao da se odjedanput sav rasplinuo i nestao u zraku. Ja zahrčem, pa se prevrnem na drugu stranu, i nađem se u svojoj visaljci! Ded mi reci: što ti misliš o tome snu, Flask?
- Ne znam ni sam pravo, nekako mi se čini luckastim.
- Možda, možda. No, mene je taj san učinio mudrim čovjekom, Flask! Vidiš li ondje Ahaba gdje stoji na kasaru, pa iskosa gleda u more? Kažem ti, Flask, najbolje je da staroga ostavimo na miru; ne govori mu nikad ni riječi, ma što on tebi rekao. Oho! Što se on to razgalamio? Slušaj!
- Ej, stražari na jarbolima! Ej, vi tamo gore, oštro pazite svi! Tu oko nas plove kitovi! Ako spazite bijela kita, viknite iz svega grla! - zapovijedao kapetan.
- No, Flask, što veliš na to? Nije li u tome trunak nečega malko čudnog? Bijel kit, jesi li to čuo, čovječe? Gle, i vjetar je nekako osobit! Čuvaj se, Flask, Ahab ima nešto krvavo na umu. Eto ga ovamo! A sad tiho, jer eto ga ovamo!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:15 pm







32. CETOLOGIJA



Već smo smjelo zaplovili na debelo more, i zamalo će nas nestati na beskrajnoj pučini bez obala i bez lukâ. No prije toga, prije nego što se algama obrasli trup »Pequoda« stane bokom uz bok valjati s kitovskim trupinama što su načičkane morskim kaležima{111}, neće biti naodmet da se već na samome početku što bolje upoznamo s nekim upravo nužno potrebnim da se valjano razumije sve što je dosad otkriveno i napisano u vezi sa svim mogućim vrstama levijatana, o kojima će dalje biti govora.
Bit će to sustavan prikaz svih vrsta kitova, koji vam želim iznijeti, no to nije lak posao, i zato će ovaj prikaz biti samo pokušaj klasifikacije sastavnih dijelova jedne kaotične cjeline. Čujte što o tome kažu najmjerodavniji kapaciteti našeg vremena.{112}
»Nijedna grana zoologije nije tako zbrkana kao ona koja se zove cetologija«, veli kapetan Scoresby{113} godine 1820.
»Nije mi namjera, kad bi to i bilo moguće, da se upustim u istraživanje pravilne metode kako da kitove podijelimo u skupine i porodice... U svih učenjaka vlada najveća zbrka u pogledu te životinje« (ulješure), veli brodski liječnik Beale godine 1839.
»Nemamo mogućnosti za istraživanja u morskim bezdanima.« - »Neprodorna vela zastiru naše poznavanje kitova.« - »Ovo je polje rada obraslo oštrim trnjem.« - »Svi ti nepotpuni podaci za nas su prirodopisce pravi pakao.«
Tako, eto, o kitu govore veliki Cuvier,{114} John Hunter{115} i Lesson{116}, te lučonoše zoologije i anatomije. Pa ipak, iako je ljudsko znanje i poznavanje prirode još dosta ograničeno, ipak se naučne knjige nižu unedogled, a u njima je ponešto napisano i o cetologiji ili nauci o kitovima. Mnogo ih je, velikih i malih, starih i novih, ljudi s kraja i pomoraca, koji su naveliko ili samo ponešto pisali o kitovima. Da spomenemo samo nekolicinu: pisci Biblije, zatim Aristotel, Plinije, Aldrovandi, Sir Thomas Browne, Gesner, Ray, Linné, Rondeletius, Willoughby, Green, Artedi, Sibbald, Brisson, Marten, Lacepede, Bonneterre, Desmarest, barun Cuvier, Frédéric Cuvier, John Hunter, Owen, Scoresby, Beale, Bennett, J. Ross Browne, Olmstead i velečasni T. Cheever. Ali koliko su svi oni pisali sasvim općenito, najbolje se vidi iz prije spomenutih citata.
Od svih tih pisaca o kitovima, samo oni što su nabrojeni iza Owena vidjeli su žive kitove, a samo jedan od svih njih bio je po zanimanju harpunaš i kitolovac, i to kapetan Scoresby. U pogledu pravog ili grenlandskog kita bio je najautoritativniji stručnjak. Ali Scoresby nije ništa znao niti je išta napisao o velikoj ulješuri prema kojoj grenlandski kit gotovo nije ni spomena vrijedan. A ovdje budi i to rečeno da je grenlandski kit obični uzurpator - otimač prijestolja gospodaru mora. Ni po svojoj veličini nije prvi među kitovima. No kako je kroz vjekove držao prvenstvo, te kako je u pogledu ulješure sve do prije sedamdesetak godina vladalo potpuno neznanje (koje se sve do danas održalo, izuzevši u nekoliko znanstvenih laboratorija i kitolovačkili luka), uzurpacija grenlandskog kita bila je u svemu potpuna. Gotovo svi citati velikih pjesnika prošlih vremena, koji se odnose na levijatane, posvjedočit će vam tvrdnju da je grenlandski kit u njihovim očima neograničeni gospodar mora, kojemu nema premca. No napokon je došlo vrijeme da se svrgne s prijestolja: čujte, dobri ljudi, čujte i počujte: starog kralja više nema - sada ulješura stupa na prijestolje!
Postoje samo dvije knjige u kojima autori nastoje da vam uopće i prikažu ulješuru glavatu, te im je taj pokušaj barem donekle uspio. To su knjige Bealea i Bennetta, koji bijahu ranari na engleskim južnomorskim brodovima kitolovcima, a oba su vrlo točni i vjerodostojni. Izvorni podaci koji se odnose na ulješure u njihovim su djelima vrlo oskudni, ali ono što je pribilježeno, napisano je odlično, te sadržava većinom opise znanstvenog karaktera. Međutim, ni znanstvena ni beletristična literatura ne daje cjelovita opisa ulješure. Život ulješure, za razliku od ostalih vrsta kitova, najslabije je opisan.
Potrebno je da se različite vrste kitova na popularan i lako razumljiv način klasificiraju, iako zasad samo u kratkim potezima, pa neka stručnjaci naknadno upotpune te praznine. Budući da se još nije našao nitko pozvaniji, ja ću se svojim slabim silama latiti toga posla. Ne obećavam ništa savršeno, jer sve ono što ljudi drže savršenim mora baš zato biti nesavršeno. Ne tvrdim da ću dati točan anatomski opis svake pojedine vrste kitova, ili - što još više odgovara činjenicama - da ću dati ma kakav opis. Moja je namjera pružiti samo nacrt za cetološku sistematizaciju. Ja sam arhitekt, a ne graditelj.
Moj je rad vrlo zamašan i težak, nije mu ravan posao obična poštara koji u Poštanskom uredu sortira pisma. Zaranjati do morskoga dna, opipavati rođenom rukom strašnu nutrinu, doticati se divovskih rebara, zadrijeti u samu srž ovoga svijeta - jeziv je pothvat. Ta tko sam ja te hoću Levijatana uloviti? S pravom bih se mogao plašiti strašnih podrugivanja Jobovih. "Hoće li se on (kit) s tobom pogoditi? Odbaci tu nadu ispraznu!« No, ja sam proplivao kroza sve knjižnice, oplovio sva mora i ovim svojim vidljivim rukama borio se s kitovima. Govorim ozbiljno, i pokušat ću! Ali je potrebno da najprije kažem nekoliko uvodnih riječi.
Prvo: da je cetološka znanost još neustaljena, dvojbena i u mnogo čemu nesigurna, pokazuje nam već prva činjenica: mnogi još i danas raspravljaju o tome je li kit riba. U svom djelu Systema naturae izjavljuje Linné{117} godine 1776: »Ja stoga lučim kitove od riba.« No ja sam se sam uvjerio da su još godine 1850. morski psi, ćepe{118} i sleđevi - i protiv izričite Linnéove «zabrane« - živjeli u istim morima zajedno s levijatanom.
Kao razloge s kojih bi odagnao kitove iz vode, Linné navodi sljedeće: »Zbog toplog dvokomornog srca, pluća, pokretnih vjeđa, udubljenih ušiju, penem intrantem feminam mammis lactantem{119}, i konačno ex lege naturae jure meritoque{120}. Ja sam sve to pokazao svojim nantucketanskim prijateljima Simeonu Maceyju i Charleyju Coffinu, brodskim drugovima s jedne plovidbe, te su obojica bili istog mišljenja da su navedeni razlozi sasvim nedostatni. Charley nam je prilično otvoreno dao na znanje da su besmisleni.
Neka je, međutim, znano da odbacujem sve te argumente, te se držim onoga starog vjerovanja da je kit riba, a pozivam se na svetoga Jonu da potkrijepim svoju tvrdnju. Pošto smo tako riješili temeljni problem, sljedeći je točka: u kojem se nutarnjem pogledu kit razlikuje od ostalih riba? Na to nam je već I.inné odgovorio u gornjim navodima, a ukratko je ovo: kitovi imaju pluća i toplu krv, dok ostale ribe nemaju pluća, a krv im je hladna.
Zatim: kako da opišemo bitne oznake kita što se odnose na njegovu vanjštinu, da ga jasno obilježimo za sva vremena? Ukratko, kit je riba koja ima štrcalo i vodoravan rep. Eto, to je najhitnije. Ma kako ta definicija bila zbijena, ona je rezultat vrlo opsežnih razmatranja. Morž na sličan način kao kit izdiše zrak s pomoću štrcala, ali morž nije riba nego amfibijska životinja{121}. No drugi dio definicije još je uvjerljiviji. Svaki čovjek zacijelo mora primijetiti da sve ribe koje su poznate ljudima s kopna nemaju vodoravno nego okomito izrastu repnu peraju. A svim ribama koje ištrcavaju vodu repne su peraje, ma kojeg oblika bile, izrasle u vodoravnom položaju.
Spomenutom definicijom što je kit, nipošto ne izuzimam iz levijatanskog bratstva nijednoga životinjskog stvora što su ga najbolje obaviješteni Nantucketanci dosad identificirali kao kita, a s druge strane ne uključujem nijednu ribu za koju su dosad autoritativno smatrali da ne pripada porodici kitova.{122} Prema tome, moramo sve one manje ribe, koje ištrcavaju vodu, a imaju vodoravno izrasle peraje, uključiti u cetološku sistematizaciju. I sada dolazi velika raspodjela cijele te vojske kitova.
Prvo: razvrstao sam ih po veličini u tri osnovne knjige (koje se podrazdjeljuju na poglavlja), te ćete u njima naći sve važnije vrste kitova, i male i velike.
I. Folio-kit, II. Oktav-kit, III. Duodecimo-kit.
Kao tip folio-kita prikazujem vam ulješuru, kao oktav-kita kosatku, kao duodecimo-kita morsku svinju.
Folio-kitovi. Ovamo ubrajam sljedeća poglavlja: l. Ulješura glavata, 2. Obični kit, 3. Kit perajar, 4. Grbavi kit, 5. Kit britvaš, 6. Kit žutac.
Knjiga I (Folio), Poglavlje 1. Ulješura glavata. - Taj kit, koji je starim Englezima bio poznat pod raznim imenima kao »Trumpa«, »Physeter«, »Kit-nakovanj« - to je francuski »Cachalot«, njemački »Pottfisch«, »Pottwal« ili - da se izrazim dugačkim, to jest učenim riječima - »Catodon macrocephalus«. Bez sumnje, to je najveća životinja na kugli zemaljskoj, najstrašniji od svih kitova što ih susrećete na moru, najveličanstveniji po svom izgledu i, najposlije, od najveće koristi ljudima, budući daje to jedina životinja od koje dobivamo tako važnu materiju - spermacet. O svim čudnim svojstvima spermaceta bit će govora na drugim mjestima u ovoj knjizi. Zasad se želim pozabaviti samim tim imenom. U filološkom pogledu ono je besmisleno. Prije nekoliko stoljeća, kad ulješura još nije bila poznata sa svojih osobina, te kad se njezino »ulje« dobivalo samo slučajno od onih koje su se nasukale na obalu, obično se mislilo da se spermacet dobiva od neke slične životinje, poznate u Engleskoj pod imenom grenlandskog ili običnog kita. Mislili su da je spomenuti spermacet oplodna izlučina grenlandskog kita, te je tako i nastao naziv »sperm whale«. U ono je vrijeme spermacet (vorvanj) bio i izvanredno rijetka tvar, koja se nije upotrebljavala kao gorivo, nego samo za pravljenje nekih masti i lijekova. Mogli ste ga kupiti samo u ljekarni, kao što danas kupujete uncu rabarbare{123}. Kad je tijekom vremena, po mome mišljenju, prava bit spermaceta postala bjelodano poznata, trgovci su i dalje upotrebljavali njegov prvobitni naziv, a zacijelo i zato da uveličaju njezinu vrijednost, jer se po imenu moglo naslutiti da je rijetka i skupocjena.
Knjiga I (Folio), Poglavlje 2. Grenlandski ili obični kit. - U jednom je pogledu ovo najslavniji među levijatanima, jer ga je čovjek najranije počeo redovito loviti. On nam daje tvar koja je općenito poznata pod nazivom »riblja kost« ili »usi«, i tekućinu što je poznata pod imenom »riblje ulje«, koje je, međutim, na tržištu poznato kao neki drugorazredni proizvod. Lovcima na kitove poznat je pod imenom »kit«, »grenlandski kit«, »crni kit«, »veliki kit«, »obični kit« i »pravi kit«. Ima mnogo nejasnoća u pogledu identiteta vrste s tim obiljem naziva. Što je, dakle, taj kit što sam ga svrstao u drugo poglavlje svoje prve knjige? To je »Veliki Mysticetus« engleskih prirodoslovaca, »Grenlandski kit« engleskih kitolovaca, »Baleine ordinaire« francuskih pomoraca, »Gronlands hwalfisk« švedskih ribara. To je kit što ga više od dva stoljeća love Holanđani i Englezi po Arktičkome moru, to je kit kojega američki kitolovci tolike godine progone po Indijskom oceanu, blizu brazilskih prudova, duž obala Sjeverozapada i po svim ostalim dijelovima svijeta koji se smatraju područjem običnog kita.
Neki ističu stanovite razlike između grenlandskog kita Engleza i običnog kita Amerikanaca, ali se savršeno slažu u pogledu glavnih osobina i obilježja, i dosad nije iznesena nijedna određena činjenica na kojoj bi se temeljila neka bitna razlika. Zbog prekomjernih razvrstavanja i iznošenja neznatnih i nevažnih razlika, neke su grane zoologije postale upravo odvratno zamršene. O običnom kitu bit će još na drugom mjestu dosta govora, a u vezi s nekim objašnjavanjima o ulješuri glavatoj.
Knjiga I (Folio), Poglavlje 3. Kit perajar. - U ovu skupinu ubrajam onog gorostasa koji je poznat pod raznim imenima: »Perajar«, »Vodometaš«, »Gromula John«, a viđen je gotovo na svim morima. Putnici koji brodovima redovne plovidbe plove u New York, često nam pričaju kako su već iz daljine mogli vidjeti visoki vodomet iz njegova štrcala.
Svojom duljinom doseže grenlandskog kita, i kosti su inu slične njegovima, samo što nije onakva obujma, a boje je svjetlije, gotovo maslinaste. Njegove glomazne usne podsjećaju svojim ispresavijenim mrežotinama na debelo sukano uže. Karakteristično mu je obilježje velika leđna peraja, po kojoj je i dobio ime. Ta mu je peraja, tri do četiri stope dugačka, izrasla okomito na donjem dijelu leđa, ušiljena u obliku trokuta. Kada je i sav pod vodom, ta mu se peraja ipak ponekad vidi kako izviruje nad površinom. Kad je pučina prilično mirna i jedva namreškana sitnim klobucima, lako bi pomislio da su vodeni krugovi, što se u sjeni kolutaju pod tom uvis ispruženom perajom, sastavni dijelovi neke sunčane ure. Na tom sunčaniku Ahazovu sjena često ide natrag.{124} Perajar nije društven. On kao da je kitomrzac, kao što su neki ljudi čovjekomrsci. Veoma plah i uvijek ploveči usamljen, neočekivano i u najudaljenijim i najpustijim vodama izranja na površinu, te njegov vodometni mlaz šika visoko, stršeći uvis kao kakvo dugo mizantropsko koplje usred ružne pustopoljine. Ima čudesnu moć da plovi tako brzo da ga ni najbrži brod ne može sustići. Taj je levijatan kao neki Kain među svojom braćom ožigosan onom perajastom leđnom izraslinom. Jer u ustima ima usi, pa perajara, baš kao i grenlandskog kita, katkad ubrajaju među «usne« kitove{125}. Tih kao da ima više vrsta, od kojih je većina slabo poznata.
U vezi s nazivom usni kitovi od najveće je važnosti spomenuti da bi po toj nomenklaturi, ma kako u nekim slučajevima i olakšala upućivanje na pojedine vrste kitova, ipak bilo sasvim izlišno pokušati levijatane točno klasificirati bilo po njihovim usima ili grbama, bilo po perajama ili zubima, iako ta karakteristična obilježja očigledno pružaju mnogo bolju osnovu za neku pravilnu cetološku sistematizaciju nego ma koja druga tjelesna karakteristika kojom se jedna vrsta kitova odvaja od druge. Da, usi, grba, leđna peraja i zubi, na sve te osobine bez razlike nailazimo u svih vrsta kitova, bez obzira na ostalu strukturu tih životinja i na druge, još bitnije osobine. Tako, na primjer, i ulješura i grbavi kit imaju grbu, no to je i sva sličnost što između njih postoji. Isti taj grbavi kit ima, baš kao i grenlandski kit, usi, no opet - to im je jedina sličnost. A to isto može se reći i za ostale prije spomenute dijelove tijela. U mnogih skupina kitova te osobine tvore izvanredno nepravilne kombinacije, ili u jednoj opet skupini neku nepravilnost i izuzetak, te upravo onemogućuju razvrstavanje na toj osnovi. O taj kamen smutnje spotakli su se već mnogi cetolozi.
Možda će tko pomisliti da bi se barem po nutarnjim organima, anatomski, mogla izvršiti pravilna klasifikacija. Ali ni to nije moguće. Zar postoji nešto u grenlandskom kitu što bi bilo izrazitije od njegovih usi? Pa ipak smo vidjeli da ni po tim usima ne možemo grenlandskog kita pravilno klasificirati. A siđete li u utrobu različitih levijatana, nećete naći nijednu približno tako značajnu osobinu kao što su već spomenuta vanjska obilježja. Što nam, dakle, preostaje? Jedino to da kitove u svoj njihovoj množini svrstamo po njihovu obujmu i da ih tako bez straha rasporedimo po bibliografskom sustavu što je ovdje primijenjen, jer je samo taj uspješan i upotrebljiv. Da nastavimo.
Knjiga I (Folio), Poglavlje 4. Grbavi kit. - Taj se kit često pojavljuje duž sjevernih obala Amerike. Kitolovci su ga ondje često ulovili i odvukli u luku. Leđa su mu grdno ispupčena, kao da je naprtio neki pokućarev torbak, te biste ga mogli nazvati Slonovskim kitom ili Kitom-tvrđavom. Bilo kako mu drago, njegovo ime ne označava dovoljno njegovu vanjštinu, budući da je i ulješuri tjelesina slično, premda ne tako jako, ispupčena. Njegovo ulje nije baš osobito vrijedno. Ima usi. To je najpustopašniji i najveseliji od svih ostalih kitova, te se oko njega sve bjelasa i pršti od pjene i uskovitlane vode.
Knjiga I (Folio), Poglavlje 5. Kit britvaš. - O tome se kitu ne zna baš mnogo više od njegova imena. Ja sam ga vidio izdaleka, blizu Cape Horna. Živi veoma povučeno, te izbjegava i lovce i miroljubive učenjake. Iako nije kukavica, ipak još ni pred kim nije sasvim izronio, nego pokazuje samo grbinu što se uzdiže poput kakve duge britve. Pustimo ga! Malo znam o njemu, a ni drugi ne znaju više.
Knjiga I (Folio), Poglavlje 6. Kit žutac. - I to je vrlo povučen gospodin, a trbušina mu je valjda zato sumporastožute boje što se, kad dublje zaroni, povlači krovom podzemnog svijeta. Vidi se samo izrijetka - barem sam ga ja vidio samo na dalekome Južnom moru, i to na velikoj udaljenosti, te nisam mogao proučavati njegovu vanjštinu. Za njim se ne ide u lov, on bi znao odmotati čitave koture harpunskog konopa i - pobjeći. O njemu pričaju prava čudesa. Zbogom, žuta trbušino! O tebi ne bih ništa više znao reći što bi bilo istinito, a ni najstariji Nantucketanci ne bi znali više o tebi pričati.
Tako se svršava Knjiga I (Folio), a počinje se Knjiga II (Oktav).
Oktav-kitovi{126}. Ovamo idu kitovi srednje veličine, među koje se zasad mogu ubrajati: 1. kosatka (prugasta pliskavica ili bjeluga), 2. glavata pliskavica (ili mrki dupin), 3. narval, 4. sabljasta pliskavica, 5. kit mlatac.
Knjiga II (Oktav), Poglavlje 1. Kosatka ili prugasta pliskavica. - Iako je ta riba što je svojim bučnim disanjem, ili prije puhanjem, dala povoda za poslovicu na kopnu{127}, tako dobro poznat obitavalac mora, općenito je naši pomorci ne smatraju kitom. No kako ima sve glavne osobine levijatanove, većina zoologa ipak je smatra kitom. Ona je umjerenog oktav-formata, od petnaest do dvadeset stopa u duljinu, i proporcionalnih dimenzija. Pliva u jatima. Nikad je redovito ne love, premda joj tijelo sadržava znatne količine ulja koje je vrlo dobro za svjetiljke. Neki ribari vjeruju da njena prisutnost znači da se približuje velika ulješura.
Knjiga II (Oktav), Poglavlje 2. Glavata pliskavica ili mrki dupin. - U nazivlju se služim popularnim ribarskim imenima, jer su obično najbolja. Ako neko ime nije dovoljno karakteristično ili precizno, ja to ne krijem, te predlažem neki drugi naziv. To činim i sada u pogledu »mrkog dupina«, jer mrka je boja općenito obilježje gotovo svih vrsta kitova. Zato, ako hoćete, nazovite ga »kit hijena«. Njegova je proždrljivost dobro poznata, a kako su mu »usne« malo zavrnute uzgor, njegovo lice kao da je uvijek iskešeno sotonskim smijuljem. Ovaj je kit prosječno dug šesnaest do osamnaest stopa, a nalazite ga u gotovo svim morskim širinama. Plivajući, na čudan način izdiže iz vode i svija svoja leđa, koja su onda nalik na rimski nos. Kada kitolovci nemaju prečeg posla, te u blizini nema nikakvih ulješura, onda love i kita hijenu, da tako nadopune svoje zalihe jeftinim gorivim uljem za domaću potrebu, kao što neke štedljive domaćice, kad su sasvim same kod kuće, pale odvratne lojanice umjesto mirisavih voštanica. Iako je sloj tuka{128} u mrkog dupina vrlo tanak, ipak će vam dati trideset i više galona{129} ulja.
Knjiga II (Oktav), Poglavlje 3. Jednorogi narval. - Još jedan primjer čudnog naziva kitu koji je, kako se meni čini, dobio ime po svom čudnom rogu, što su ga isprva krivo smatrali produženjem usiljenog nosa. Ta je životinja otprilike šesnaest stopa dugačka, dok je njen rog prosječno dug pet stopa, premda neki dosegnu deset, pa i petnaest. Taj rog zapravo nije ništa drugo do produljena kljova, koja strši vodoravno iz čeljusti. Ta je kljova izrasla samo na lijevoj čeljusti, te katkad ta životinja izgleda nespretna, baš kao što nespretno izgleda i čovjek ljevak. Teško bi bilo odgovoriti na pitanje čemu služi taj rog, odnosno koplje. Narval se kanda tim oružjem ne služi kao jaglun svojom sabljom. Neki mi ribari rekoše da se narval služi tom kljovom kao grabljama, rujući s pomoću nje po morskom dnu, u potrazi za hranom. Charley Coffin reče da narvalu kljova služi za probijanje leda, jer kad se narval u Polarnom moru diže na površinu, koja je zaleđena, tada diže svoj rog i probija led. Međutim, ne postoje dokazi ni za jednu od spomenutih tvrdnja. Ja pak mislim, ma kako se narval služio svojom kljovom, najviše bi mu koristila kao savijač pri čitanju raspravica. Čuo sam različita imena za tu životinju kao kit kljovaš, kit jednorog i kit inorog. To je zacijelo nadasve zanimljiv primjerak onih mnogih jednoroga što se nalaze u gotovo svim carstvima žive prirode. Razabrao sam iz spisa nekih drevnih pisaca samostanaca da se taj isti narvalov rog smatrao ustukom protiv otrova, te bi se za ljekarije načinjene od praha te kljove, plaćale bajoslovne svote. Od tog su praha također pripravljali miomirisne soli što su ih otmjene dame udisale kao sredstvo protiv nesvjestice, kao što se danas upotrebljava jelenji rog u proizvodnji amonijeva karbonata. Sam taj rog smatrali su nekoć velikom rijetkošću. U starim spisima čitam kako je Sir Martin Frobisher{130} prilikom povratka s onog putovanja kadno je kraljica Elizabeta, rukom što bijaše pokrivena draguljima, zanosno s prozora Greenwichske palače domahivala proslavljenom brodu koji je plovio niz Temzu - čitam eto u starim spisima ovo: »Kada se Sir Martin vratio s tog putovanja, kleknuo je pred Njezino Veličanstvo i kraljici poklonio neobično dug narvalov rog, koji je poslije još dugo vremena visio na zidu Windsorske palače.« Neki irski autor tvrdi kako je i vojvoda od Leicestera, klečeći, poklonio Njezinu Veličanstvu sličan rog od neke kopnene životinje koja ide u red jednoroga.
Narval izgleda vrlo slikovito, jer je sav bijel i nalik na leoparda, išaran crnim okruglim i duguljastim pjegama. Najčešće se nalazi u polarnom moru. Njegovo je ulje izvrsno, čisto, izvanredno fino, ali ga malo ima, a osim toga, kitolovci ne polaze u lov na narvale.
Knjiga II (Oktav), Poglavlje 4. Sabljasta pliskavica ili kit ubojica. - O tome kitu Nantucketanci znaju vrlo malo, a još manje profesionalni zoolozi. Koliko sam iz daljine mogao prosuditi, po veličini je nalik na kosatku. Vrlo je grabežljiv - kao ribe grabljivice oko otočja Fidži. Ponekad napada i najveće kitove, one folio-formata, zagrize im se za usne, pa se pripije kao pijavica, dok golema životinja najposlije ne ugine. Na te »ubojice« nitko ne polazi u lov. Nikad nisam čuo kakvo mu je ulje. Može se zamjeriti imenu što je dano tome kitu, jer je mutno: ta svi smo mi ubojice, na kopnu i na moru, uključujući Napoleone i morske pse.
Knjiga II (Oktav), Poglavlje 5. Kit mlatac. - Taj je gospodin čudan sa svoje repne peraje, kojom se služi kao mlatilom, te njome udara po svojim neprijateljima. I najvećim se kitovima, onima folio-formata, popne na leđa, i sve šibajući svojim mlatilom po njima, plovi tako, kao što se i mnogi učo slično probija kroza svijet. Kit mlatac još je manje poznat negoli kit ubojica. Obojica su zločinci izvan zakona, čak i u oceanima, gdje nema zakona.
Tako se svršava knjiga II (Oktav), a počinje se knjiga III (Duodecimo).
Duodecimo-kitovi. Ovamo idu manji kitovi: 1. Dupin hura, 2. Dupin gusar, 3. Morska svinja.
Onima koji nisu posebno proučavali ovaj predmet, možda će se činiti čudnim što se životinje koje nisu veće od četiri do pet stopa ubrajaju među kitove, kad ta riječ već sama po sebi budi pomisao na nešto golemo. Ali sve te životinje, koje gore ubrajamo u duodecimo-kitove, nesumnjivo su kitovi, prema onoj mojoj definiciji da je kit riba koja ima štrcalo i vodoravan rep.
Knjiga III (Duodecimo), Poglavlje 1. Dupin hura. - To je obični dupin kojega srećemo gotovo u svim morima svijeta. Taj sam mu naziv dao ja, jer ima mnogo vrsta dupina, a nekako ih moramo razlikovati. Nazivam ga tako jer uvijek plovi u veselim jatima, te se praćaka i poskakuje uvis, kao što lete kape prilikom svečanosti na dan Četvrti srpnja{131}. Mornari ih općenito dočekuju s oduševljenim poklicima. Puni veselja, dupini uvijek dolaze iz privjetrine s ustalasanim valovima. Oni su glasonoše i vjesnici vjetra, uvijek žive s vjetrom u krmu, a pomorci ih smatraju sretnim znamenjem. Ako ti uspije, gledajući tu veselu družinu, da se svladaš i ne usklikneš trokratni hura! - onda Bog budi s tobom, jer to znači da u tebi nema vedrine i životne radosti. Dobro uhranjen i tust dupin hura može nam dati dobran galon izvrsna ulja, a čista i fina tekućina što je dobivamo iz njegovih čeljusnih šupljina, od velike je vrijednosti, te je osobito traže draguljari i urari. Mornari mažu njome svoja brusila za britve. Meso dupina, kako znamo, izvanredno je tečno jelo. Možda još niste primijetili da i dupini štrcaju mlazove. I zato, kad ga opet ugledate, dobro pazite - vidjet ćete golemu ulješuru - u minijaturi.
Knjiga III (Duodecitno), Poglavlje 2. Dupin gusar. - Pravi gusar. Neobično divlja životinja. Naći ćete ga, mislim, jedino na Pacifiku. Nešto je veći od dupina hura, ali mu je inače vrlo sličan. Izazovete li ga, navalit će i na morskog kučka. Često sam za njim spustio čamac u more, ali nikad ga nisam uspio uloviti.
Knjiga III (Duodecitno), Poglavlje 3. Morska svinja. - Koliko je poznato, to je jedna od najvećih vrsta dupina, a živi u Pacifiku. Jedini engleski naziv dali su mu kitolovci nazvavši ga »dupinom običnjakom«, jer se poglavito nalazi u blizini običnog kita (onoga folio-formata). Po obliku se donekle razlikuje od dupina hura, jer nije onako dežmekast, nego je zaista stasit i naočit. Nema leđne peraje (dok je gotovo svi ostali dupini imaju), ali ima lijepu repnu peraju i sentimentalne crvenkastosmeđe oči. Jedino mu ljepotu nagrđuje mlohava, blijeda njuška. Premda su mu čitava leđa sve do bočnih peraja tamna, bijela linija dijeli njegovo cijelo u dvije pole, jasno ocrtane kao bijela crta na trupini broda, te je gore crn, a dolje bijel. Ta bjelina zahvaća i dio njegove glave i čitavu njušku. Stoga nam se taj stvor ponekad čini kao da je izišao iz vreće brašna u koju se lupeški zagnjurio. Jadno, hipokritsko lice.{132} Od njega dobivamo ulje, koje je vrlo slično ulju dobivenu od običnog dupina.

. . . . .


Ova se sistematizacija ne nastavlja, jer su dupini najmanja vrsta kitova. Nabrojio sam vam sve značajne levijatane. Preostaje još mnoštvo neprovjerenih, upol izmišljenih vrsta, koje su meni kao američkom kitolovcu poznate po čuvenju, ali ne osobno. Nanizat ću ih po njihovim imenima, koja su im nadjenuli priprosti mornari, jer će možda takav popis dobro doći budućim istraživačima, koji bi mogli završiti ono što sam ja samo započeo. Ako ijedan od kitova što ću ih ovdje spomenuti bude ikad uhvaćen i opisan, onda će biti moguće da se, već po veličini, svrsta u prvu, drugu ili treću knjigu moje klasifikacije. Evo ih: kit grlić, kit džunka, kit bučoglavac, kit rt, kit pilot, kit top, suhonjavi kit, slonasti kit, kit bakarac, kit ledenjak, kit modrulj itd. Iz islandskih, holandskih i starih engleskih vrela mogle bi se nabrajati čitave liste neprovjerenih kitova sa bogtepitaj kakvim sve imenima. No ja to ne navodim, jer je zastarjelo, a donekle i sumnjivo, i meni se sve čini da su to samo neki »levijatanizmi«, puste »kitovšrine«, koje zapravo ništa ne znače.
I, konačno, već sam na početku naglasio da cetološka sistematizacija neće biti time dovršena. Vidjeli ste kako držim riječ. Ostavljam evo svoj cetološki sustav nedovršenim, kao što je i katedrala u Kölnu bila napuštena za vrijeme gradnje, s dizalicama i lazilima oko njezina nedovršenog tornja. Malo je velikih građevina što su ih dovršili njihovi prvi arhitekti; istinske velike gradnje stavljaju u dužnost budućim pokoljenjima da polože završni kamen. Oslobodi me, Bože, da ikad išta potpuno završim! Cijela je ova knjiga samo nacrt - ne, već nacrt nacrta! O, da mi je vremena, snage, novca i strpljenja!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:15 pm








33. »SPECKSYNDER«



Sad je zgoda da iznesem jednu domaću značajku s jedrenjače kitarice: izvor joj je u činjenici što na kitaricama postoji harpunaška klasa časnika - klasa kakve, dakako, nema ni na kojem drugom brodu.
Velika važnost što se polaže u harpunaški zanat jasno se očituje u činjenici što u starih Holanđana, već prije dva stoljeća i više, vlast nad brodom nije bila povjerena isključivo jednoj osobi, koju danas zovemo kapetan, nego je bila podijeljena između njega i još jednog časnika, koga su zvali »Specksynder«. Doslovno ta riječ znači »rezač sala«, no s vremenom je poprimila značenje jednako riječi Glavni harpunaš. U onim je danima kapetanova vlast bila ograničena na navigaciju i općenito upravljanje brodom, dok je nad svime što je u vezi sa samim lovom i njegovim pripremama neograničenu vlast imao Specksynder ili Glavni harpunaš. Engleska kitolovačka flota još poznaje taj časnički čin starih Holanđana, pod iskvarenim nazivom »Specksioneer«, no nekadanje je njegovo dostojanstvo tužno smanjeno. Danas je to samo Stariji harpunaš, i kao takav naprosto je jedan od nižih časnika podređenih zapovjedniku. Ipak, kako uspjeh kitolovačkog pohoda uvelike ovisi o sposobnosti i o držanju harpunaša, i kako na američkim kitaricama harpunaš nije samo važan časnik u čamcu nego on u stanovitim prilikama (za noćnih straža u područjima gdje se pojavljuju kitovi) preuzima i zapovjedništvo na palubi - s tih razloga veliko političko načelo na moru zahtijeva da harpunaš živi nominalno odvojen od običnih mornara i da se u neku ruku smatra njihovim starješinom premda ga oni između sebe smatraju sebi ravnim.
No na moru je glavna razlika između časnika i mornara u tome što prvi stanuje na krmi, a drugi na pramcu. I zato na kitarkama, kao i na trgovačkim brodovima, časnici imaju kabine uz kapetanovu. Tako su na mnogim američkim kitarkama i harpunaši smješteni na krmi. Znači, oni jedu u kapetanovu odjeljku, a spavaju u prostoriji koja je posredno vezana sa salonom.{133}
Iako dugo trajanje kitolovačkog pohoda po Južnim morima (najdulje pomorsko putovanje što ga je čovjek ikad poduzeo), pak posebne opasnosti i zajednički interes što svu posadu povezuje, jer su svi, od najvišega do najnižeg, ovisni o dobitku (nemaju nikakve stalne plaće, pa prema tome sve zavisi od njihove zajedničke budnosti, neustrašivosti i teškog rada) - iako sve to u neku ruku djeluje da disciplina nije tako kruta kao na trgovačkim brodovima - i bez obzira koliko dugo ti kitolovci, u nekim primitivnim slučajevima, živjeli zajedno kao neka mezopotamska porodica - ipak izvanja stega i razlike između kasara na krmi i kaštela na pramcu neće tako lako u nečem bitnom popustiti, a kamoli nestati. I zaista, ima mnogo nantucketanskih brodova na kojima možete vidjeti zapovjednika kako se ponosno šeta po kasam, dostojanstvenije negoli admiral ma koje ratne mornarice, te kako od ljudi zahtijeva da mu iskažu gotovo iste vanjske počasti kao da je zaogrnut kraljevskim grimizom, a ne jadnom mornarskom jaketom.
Premda kapetan »Pequoda« nije ni najmanje naginjao takvu ispraznu uznošenju; premda je kao jedinu počast tražio samo to da se bezuvjetno i smjesta posluša svaka njegova zapovijed; premda nije tražio od mornara da izuju cipele prije no što se uspnu na kasar i, naposljetku, premda se događalo, a u vezi s nekim posebnim zbivanjima, o kojima će poslije biti govora, da ih je oslovljavao neobičnim riječima, u časovima popustljivosti, bijesa, ih pak s drugih razloga - ni taj isti kapetan Ahab nije nipošto zanemarivao najviše zakone i ustaljene običaje pomorskog života.
Možda ćete opaziti kako se ponekad, da tako kažemo, skrivao iza tih formi, prigodice se koristeći njima u druge i osobnije svrhe nego što su one kojima su zapravo imale služiti. Ta sultanska osobina njegove ćudi, što bi inače ostala dobrano pritajena, pod spomenutim se oblicima pretvarala u neodoljiv despotizam. Jer ma kako neki čovjek bio duhovno nadmoćan, nikad njegova superiornost ne bi mogla doći praktički do izražaja kad ne bi bila potpomognuta nekom vanjskom umješnošću i zaštitom, koja je sama po sebi uvijek više ili manje plod lukavosti i niskosti. To je razlog zašto se bogodani izabranici klone izbornih tribina ovog svijeta, pa najveće počasti što ih ta atmosfera može dati ostavljaju onim ljudima koji će se proslaviti više svojom bezgraničnom inferiornošću prema skrivenoj nekolicini superiornih ali nepokretnih, negoli svojom nesumnjivom superiornošću nad prosječnom masom. Tolika se moć krije u nekim neznatnim stvarčicama kad ih okruži političko praznovjerje, da je u slučaju nekih kraljeva dala vlast izrazitim glupanima. I kada je, kao u slučaju cara Nikolaja, na carskoj glavi okrugla kruna »gosudarstva« nad mnogim i mnogim zemljama, onda ljudsko stado pada ničice i puzi pred tom strahovitom neutralizacijom. Ni dramatik koji bi htio napisati tragediju o ljudskoj neukrotivosti u najpunijem i najizravnijem zamahu, ne bi smio nikad zaboraviti napomenu, slučajno tako važnu za njegovo umijeće, kao što je ta koju gore nabacih.
No Ahab, moj kapetan, uvijek mi je pred očima u svoj svojoj oporoj strogosti nantucketanskoj, i u toj uzgredici o carevima i kraljevima ne smijem zatajiti da opisujem samo bijedna starog kitolovca, pa su mi uskraćeni svi izvanji uresi i ukrasi. O, Ahabe! Sve ono što će u tebi zasjati veličanstveno, valja da se skine s nebesa, podigne s bezdana morskih i oblikuje od bestjelesnog zraka!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:15 pm






34. ZA KAPETANOVIM STOLOM




Podne prepolovilo. Popara, kamarot, pruži svoje buhavo lice kroz okno na kabini te najavi ručak svome kapetanu i gospodaru, koji je, sjedeći u krmenom čamcu u zavjetrini, upravo izmjerio visinu sunca i sada izračunavao stupanj širine, bilježeći brojke na glatkoj, ovalnoj pločici što mu, već pripravljena za taj svakodnevni posao, ležaše na gornjem dijelu umjetne noge. Sudeći po savršenu nehaju s kojim je primio tu vijest, rekli biste da mrki i zamišljeni Ahab nije ni čuo što mu se kazalo. No odmah zatim uhvati se on rukom za pripone krmenog jarbola, dohvati se palube i rekavši mirnim, ravnodušnim glasom: »Ručak, gospodine Starbuck!« nestade u kabini.
Kad je zamrla jeka posljednjeg koračaja njegova sultana i kad je Starbuck, prvi emir, imao razloga vjerovati da je onaj već sjeo za stol, trgne se iz svog mira, prošeta se malo po palubi, te pošto je ozbiljno zavirio u kućicu s kompasom, reče prilično prijazno: »Ručak, gospodine Scubb!« pa se i on spusti kroz tambuć.
Drugi se emir još neko vrijeme mota oko jedrilja, zatim lako trza po zategu deblenog jedra, da vidi je li sve u redu, te i on, kao da prti na se neki stari teret, izriče svoje kratko: »Ručak, gospodine Flask!« i polazi za onom dvojicom.
No treći emir, ostavši sam na kasaru, kao da je osjetio olakšanje od neke čudne brige, domahuje ljubazno na sve strane; baca cipele s nogu te udri u živahan ali nečujan mornarski ples, i to baš nad samom glavom svog sultana, a onda spretno i lako hitne kapu visoko na krmeni jarbol kao na vješalicu, pa pođe, mahnitajući i djetinjeći, barem koliko se vidjelo na palubi, i tako, protivno svim drugim procesijama, završi povorku glazbom. Ali prije nego što će na vrata donje kabine, zastade i sav se preobrazi, i tako onda buntovni, veseli mali Flask stupi pred lice kralja Ahaba smjerno i ponizno, u ulozi odbačenika ili roba.
Među mnogim čudnim stvarima što proizlaze iz prevelike usiljenosti običaja na brodu, nije posljednja ni ova: dok se na slobodnom zraku na palubi neki časnici, izazvani, drže prema kapetanu smiono i prkosno, ipak, kad časak kasnije siđu na objed u kapetanov stan, eto ih bez onoga borbenog držanja, te mirno, da ne kažem pokorno, susreću onoga koji je čelo stola. Začudno je to, ponekad i smiješno. Zašto ta razlika? Je li to neki problem? Možda i nije. Biti Baltazar kralj Babilona i biti Baltazar ne u oholosti nego u uljudnosti - tu je zacijelo dostojanstvenost i mudrost. A onaj koji dostojanstveno i mudro sjedi čelo stola kao domaćin sa svojim uzvanicima, taj u osobnom utjecaju i kraljevskom dostojanstvu nadmašuje i samog Baltazara, jer Baltazar nije bio najveći. Tko je ma i jednom pozvao prijatelja na objed, taj je okusio što znači osjećati se Cezarom. To je čar društvenog carizma, kojemu ne možeš odoljeti. Ako sada svemu tome dometnemo još časničko prvenstvo brodskog gospodara, naći ćete, daljim izvođenjem, uzrok onoj posebnosti u pomorskom životu koju sam upravo spomenuo.
Za stolom, što bijaše ukrašen intarzijama od bjelokosti, predsjedao Ahab kao kakav nijem i grivast morski lav na bijelu koraljnom žalu, okružen svojim ratobornim no ipak smjernim lavićima. Časnici su po redu čekali da budu jelom posluženi. Bijahu poput male djece pred Ahabom, a ni u Ahabu kanda nije bilo nimalo društvene nadutosti. Jednodušno su uprli oči u Ahabov nož kad je stari pred sobom rezao glavno jelo. Ne vjerujem da bi itko od njih ma i za sav svijet narušio svečanost tog trenutka, pa ni najmanjom napomenom, čak ni beznačajnom primjedbom o vremenu. Ne, nikako! Držeći viljuškom i nožem komad govedine, Ahab bi samo dao znak da mu Starbuck primakne svoj tanjur, i prvi bi časnik primio svoj dio kao milostinju, nježno bi ga uzeo rezati, te bi se nemilo trgnuo kad bi mu nož slučajno zaškripio po tanjuru, i žvakao bi ne mljašćući i gutao vrlo pažljivo. Jer, kao i na krunidbenoj gozbi u Frankfurtu, na kojoj njemački car ruča sa sedam izbornih knezova u svečanoj tišini, tako i ta jela u zapovjednikom stanu bijahu u neku ruku svečani objedi, u svetoj tišini. A ipak stari Ahab nije branio da se razgovara za stolom - samo je uvijek bio nijem. Kolikog li olakšanja Stubbu, koji se gušio, koliko li bi odahnuo kad bi dolje u štivi negdje zaštropotao štakor! A tek jadni Flask, koji bijaše najmlađe dijete na tome zamornom obiteljskom sastanku! Njega zapadahu goveđe goljenice, njemu bi davali pileće nožice. Ni govora o tome da bi se sam poslužio - ta to bi bilo kao da bi izvršio najveću krađu. Da se sam posluži, nikad više ne bi smio poštenim ljudima pogledati u oči, premda mu Ahab - gle čuda! - nikad nije takvo što zabranio. A da se Flask poslužio, Ahab po svoj prilici ne bi ni opazio. A Bože sačuvaj da bi Flasku palo na um da uzme maslaca! Bilo da je mislio da mu ga brodovlasnici uskraćuju jer bi naudio njegovu svijetlom licu, bilo da je mislio da na tako dugoj plovidbi, bez luke i tržišta, maslacu raste cijena te je to onda neka nagrada na koju on, kao podređeni, nema prava - bilo kako bilo, Flask je, nuto jada! ostajao bez maslaca!
Još nešto. Flask je posljednji silazio na ručak, a prvi je ustajao od stola. Zamislite kakve li nevolje! Koliko je jadnom Flasku ručak bio skraćen! Starbuck i Stubb imadahu prednost da počnu ranije i povlasticu da još ostanu pošto on ode. Pa ako se dogodi da Stubbu, koji je samo malić viši po činu od Flaska, slučajno ne prija jelo, ili pak nema teka te pokazuje kako će ubrzo poručati, onda se Flasku valja oprostiti s ručkom, i toga dana teško da će u usta staviti više od dva-tri zalogaja - jer bi se protivilo svetim običajima da se Stubb vrati na palubu prije Flaska. I tako je Flask jednom zgodom priznao kako je manje-više uvijek gladan otkako je dobio časnički čin. Jer ono što bi jeo nije utaživalo njegove gladi, nego ju je u njemu održavalo neprekidnom. Mir i zadovoljstvo, mišljaše Flask, zauvijek odoše iz moga želuca. Jesam evo časnik, ali kako bih volio da mogu, tamo na pramcu, svojski u ruke uzeti komad govedine, kao nekoć, dok bijah običan mornar! Eto ti mi koristi od promaknuća, eto mi puste taštine i slave, da, ludosti li u životu! S druge strane, da je ma koji mornar sa »Pequoda« bio kivan na Flaska zbog njegova časničkog čina, tome ne bi trebalo drugo za osvetu doli da ode na krmu za vrijeme ručka i da kroz odušnik na kabini baci pogled na Flaska, pa da vidi kako ovaj zbunjen i kao oglupavio sjedi pred strašnim Ahabom.
Ahab i njegova tri časnika činjahu ono što bismo mogli nazvati prvim stolom u zapovjednikovu stanu na »Pequodu«. Pošto bi oni otišli - a odlazili su ne onako kako su došli, nego obrnutim redom - blijedi bi kamarot na brzu ruku počistio stolnjak, te bi onda pozvao na gozbu trojicu harpunaša, jer oni bijahu baštinici mjesta za stolom. I oni bi tada svečanu kabinu pretvorili u privremenu družinsku sobu.
U čudnovatoj suprotnosti prema nepodnošljivoj stegi i bezimenom a nevidljivom despotizmu što je vladao za kapetanovim stolom bijaše neusiljenost, sloboda i gotovo razuzdana demokratičnost te podređene čeljadi, te trojice harpunaša. Dok su se njihovi gospodari, časnici, kanda bojali pucketanja vlastitih vilica, harpunaši su žvakali zalogaje tako slasno da je sve odjekivalo. Gostili se baš grofovski: natrpavali su trbuhe, kao što brodovi u Indiji vascijeli dan krcaju mirodije. Queequeg i Tashtego imadahu tako sjajan tek te je blijedi Popara, da bi ispunio praznine iz prijašnjeg jela, morao često juriti po goleme komade usoljene govedine, a kad ne bi pojurio hitro kao vižle, Tashtego bi ga nestrpljivo požurivao bacajući za njim, kao harpun, svoju viljušku. A jednom ga je Daggoo, željan šale, pograbio i prodrmao mu sjećanje pritisnuvši mu glavu na veliku dasku na kojoj se siječe meso, dok je Tashtego, s nožem u ruci, uzeo da jadnom Popari označuje krug na glavi po kojem će ga skalpirati. Bijaše po prirodi nervčik i plašljivac taj buhavi kamarot ili smočničar, taj porod propalog pekara i bolničarke. Gledajući uvijek mrkoga i strašnog Ahaba i povremene provale te trojice divljaka, jadni je Popara čitava života samo drhtao i cvokotao. Kad bi vidio da je harpunašima donio sve što traže, obično bi Popara strugnuo iz njihova dohvata u malu smočnicu te bi iza zastora provirivao dok sve ne bi prošlo.
Imao je čovjek što i vidjeti kad bi pogledao Queequega gdje sjedi prema Tashtegu keseći svoje izbrušene zube prema Indijančevim, a sa strane im Daggoo sjedi na podu, jer bi s klupe dodirnuo niski strop svojim perima na glavi, koja mu, onako okićena, bijaše baš ko mrtvački odar. Na svaki pokret njegovih divovskih ruku ili nogu stresla bi se rebra male kabine, kao da se afrički slon ukrcao na brod. No uza sve to golemi je crnac bio začudo umjeren, da ne kažem izbirljiv. Činilo se gotovo nemogućim da takvim razmjerno malim zalogajima uspijeva održavati vitalnost u tome golemom tijelu. No nesumnjivo je taj plemeniti divljak valjano jeo i pio obilni element zraka i na svoje široke nosnice udisao uzvišeni život svijeta. Nisu divovi sazdani od mesa i kruha, niti se time hrane.
Queequeg je, naprotiv, barbarski mljaskao kad bi jeo - zvuk taj bijaše prilično ružan - toliko je, velim, mljaskao da je drhtavi Popara krišom pogledao svoje mršave ruke da vidi nema li možda i na njima već tragova oštrih zuba. A kad bi čuo kako mu Tashtego dovikuje da se požuri jer da će mu inače polomiti kosti, priprostog bi kamarota spopala slabost i drhtavica, te bi samo razbijao posuđe oko sebe u smočnici. A bogme ne bijaše mu za umirenje ni to kad bi harpunaši iz džepa potegli brusove za koplja i drugo oružje, i kad bi za ručkom počeli oštriti noževe: tim se neugodnim zvucima nije umirivao jadni Popara. Kako bi, siromah, mogao zaboraviti da je Queequeg za života na svome otoku zacijelo bio kriv za mnoge gozbene neskromnosti! Jao, Popara! Teško kamarotu bijelcu koji poslužuje ljudoždere! Ne ubrus, nego štit treba da nosi na ruci! No naposljetku bi, na njegovu veliku radost, ta trojica ratnika ustala i otišla, a u njegovim bi lakovjernim ušima, nabijenim izmišljotinama, njihove ratničke kosti zveckale pri svakom koraku, poput maurskih mačeva krivaša u koricama.
No, premda su ta tri barbara jela u zapovjednikovu odjeljku i, nominalno, tu stanovala, ipak - kako bijahu sve drugo prije negoli ljudi koji život provode u sjedenju - ipak, velim, bijahu tu sasvim izrijetka: samo za vrijeme jela i časak prije spavanja, kad bi tuda prolazili u svoje odjeljke.
Ahab kao da se u tom pogledu nije razlikovao od tolikih kapetanu kitolovaca koji su, kao stalež, skloni vjerovati kako brodski salon po pravu pripada njima i samo zbog uljudnosti dopuštaju dragima da tu zavire. I tako bismo, ako ćemo po istini, mogli prije reći da su časnici i harpunaši na »Pequodu« živjeli izvan salona, a ne u njemu. Jer kad su ulazili onamo, bijaše to nekako nalik na kućna vrata, što na časak uđu, kad se otvore, i odmah se zatim vrate na prijašnje: dakle, što se tiče stalnosti, uvijek su vani.
A nisu time mnogo gubili: ondje ne imađahu društva, Ahab bijaše nepristupačni. Iako nominalno uključen u kršćanski svijet, Ahab u njemu još bijaše tuđinac. Živio je na svijetu, kao što je posljednji divlji medvjed živio u već naseljenom Missouriju. I kao što se raj divlji šumski div, kad bi izminulo proljeće i ljeto, zavlačio u duplju i prozebao sisao svoje šape, tako se, u svojoj neugodnoj i pustoj starosti, i Ahabova duša zavukla u duplju svoga tijela i hranila se mračnim šapama njegove turobnosti.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:15 pm







35. NA JARBOLU - NA STRAŽI



Baš bijaše krasno vrijeme kad je prvi put na me došao red da držim stražu na jarbolu.
Običaj je gotovo na svim američkim kitaricama da se straže pošalju u koševe na jarbolima tek što brod isplovi iz luke, sve ako imao ploviti petnaest tisuća milja i još više dok stigne na pravo mjesto za kitolov. A kad se brod poslije tri, četiri ili pet godina plovidbe približuje domovini, ma i sa najmanje praznog prostora - pa bila to i samo jedna bočica - straže na jarbolima ostaju sve dokraja, jer se na brodu i tad nadaju da će uloviti još jednog kita, i ta nada ne prestaje sve dok mu gornji nastavci na jarbolu ne zađu među šiljke u luci.
Držanje straže na jarbolima, bilo u luci ili na otvorenom moru, veoma je stara i zanimljiva služba, pa hajde da malo progovorimo o tome. Smatram da su prvi stražari na jarbolima bili drevni Egipćani jer u svim svojim istraživanjima ne nalazim da je itko u tome bio prije njih. Premda su njihovi pradjedovi, graditelji Babilona, bez sumnje namjeravali svojom kulom podignuti najviši jarbol u svoj Aziji i Africi, ipak se taj njihov kameni jarbol (prije nego što je dobio vršni nastavak) slomio, otišao s palube u strašnoj oluji Božjeg gnjeva, pa stoga tim babilonskim graditeljima ne možemo priznati prvenstvo nad Egipćanima. Tvrdnja da su Egipćani bili narod jarbolskih straža temelji se na općem mišljenju arheologa, koji kazuju da su prve piramide podignute u astronomske svrhe. Tu teoriju opet potvrđuje jedincata i sa sve četiri strane stepenasta konstrukcija tih građevina, kojima se, dižući noge neobično visoko, stari zvjezdoznanci uspinjahu na vrhove da upozore na nove zvijezde, upravo kao što straže na modernom brodu javljaju o kakvu jedrenjaku ili pak o kitu što se ukazuje na obzorju. U svetom Stilitu, čuvenom kršćanskom pustinjaku iz starih vremena, koji je sebi podigao u pustinji visok stup od kamena i na njemu proveo sav posljednji dio svog života, vukući hranu sa zemlje s pomoću čekrka - u tome Božjem ugodniku imamo dobar primjer neustrašivog stražara na jarbolu, stražara kojega s njegova mjesta ne otjera ni magla ni led, ni kiša ni snijeg, ni tuča ni solika, stražara koji je hrabro istrajao odolijevajući svakoj silini i nepogodi i koji je doslovno umro na svome stražarskom mjestu. Od modernih stanovnika na jarbolima imamo samo rasu lišenu života: to su samo ljudi od kamena, od željeza i bronce, koji, sve ako i nadasve kadri prkositi i najstrašnijoj oluji, ipak ne mogu javiti kad otkriju štogod neobično. Medu tima što se sa svoje straže ne oglašuju poklikom nalazi se Napoleon, koji na vrhu stupa na trgu Vendôme skrštenih ruku strši kakvih stotinu i pedeset stopa u visinu, ne mareći za to tko vlada na palubi pod njim: Louis Philippe, Louis Blanc ili koji drugi đavo. I veliki se Washington uzdiže visoko na svome jarbolu u Baltimoru, i kao jedan od Heraklovih stupova njegov stup pokazuje onu točku ljudske veličine preko koje će prijeći malo koji smrtnik.{134} I admiral Nelson, na vitlu salivenu od topova, stoji na svom jarbolu na Trafalgar Squareu, pa i kad je sav zastrt brodskim dimom, znaš da je tu skriven junak, jer gdje je dima, tu je i vatre. Ali ni veliki Washington, ni Nelson, ni Napoleon neće se nikada odazvati ni na jedan povik ozdo, ma kako im se očajnički upravio sa zbunjene palube, nad kojom stražu straže, a koja čeka pomoć od njihova savjeta. Neće se oni oglasiti, premda se misli da njihovi duhovi prodiru kroz gustu magluštinu budućnosti i znaju kojih se prudova i grebena valja kloniti.
Moglo bi se činiti neopravdanim da u ma kojem pogledu združimo jarbolne stražare na kopnu i na moru, ali da zapravo nije tako, jasno pokazuje bilješka za koju nam jamči Obed Macy, jedini historičar Nantucketa. Časni nam Obed priča kako su u prvo vrijeme kitolova, prije nego što su brodovi redovito išli na more za plijenom, stanovnici onog otoka podizali duge grede, na koje su se stražari uspinjali pomoću hvatljika ili klinova što za te grede bijahu prikovani - uspinjahu se na njih kao što se kokoši uspinju u kokošinjac. Prije nekoliko godina i kitolovci s obale Novog Zelanda upotrijebili su taj sustav: kad bi stražari s tih greda ugledali lovinu, obavijestili bi posade u čamcima što već bijahu spremni na obali. No taj je običaj već zastario. Vratimo se dakle pravom jarbolu, onom na lađi kitarici na moru.
Na sva tri jarbola nalaze se straže od zore do mraka, mornari se redovito izmjenjuju na njima (baš kao i na kormilu) svaka dva sata. Za vedra vremena u tropskom pojasu izvanredno je ugodno nalaziti se u košu na jarbolu, a za misaoni tip kakva sanjara pravi je to užitak. Stojiš gore, stotinjak stopa nad tihom palubom, i velikim koracima prelaziš preko bezdana, kao da su jarboli nekakve goleme štake hodulje, a pod tobom i između tvojih nogu, da tako kažem, plove i promiču najveća morska čudovišta, baš kao što su nekoć brodovi prolazili između golemih čizama čuvenog Kolosa na Rodu{135}. Stojiš gore, izgubljen na neizmjernoj pučini morskoj, i nigdje se ništa ne miče doli valova: brod se, zanesen, lijeno ljulja, saneno šume pasatni vjetrovi, svaka te stvar rastapa i u čamu zavija. Najveći dio vremena u kitolovu u tropskom pojasu čovjek provodi u divnoj »bezdogađajnosti«,da tako nazovemo ono posvemašnje osjećanje mira kad se baš ništa ne događa: ne čuješ nikakvih vijesti, ne čitaš novina, nikakva posebna izdanja ne donose ti nepotrebnih uzbuđenja onim svojim strašnim i banalnim izvješćima; nema domaćih jada, ne znaš ništa o stečajevima, ništa o padu dionica na burzi, ne tare te briga što ćeš ručati, jer su ti svi ručkovi za tri godine i više lijepo spremljeni u sanducima, a jelovnik ti je bez promjene.
Na jedrenjači kitarici za dugog putovanja od tri-četiri godine, kako to često biva, zbir mnogih sati što ih provedeš na straži na jarbolu iznosi i nekoliko mjeseci. I prava je grehota što je mjesto na kojem ti je boraviti dobar dio života tako pusto i lišeno svega onog što bi ti dalo ma i mrvu udobnosti ili ti moglo poslužiti da ugodno i po volji smjestiš osjećaje, kao što to možeš u postelji, u visaljci, u lijesu, u stražarnici, na propovjedaonici, u kočiji ili, naposljetku, u ma kojem od onih sitnih i udobnih izuma u kojima se ljudi na neko vrijeme izoliraju. Najobičnije ti je odmorište baš vrh jarbola, gdje stojiš na dvjema tankim usporednim motkama što su gotovo isključivo svojstvene kitaricama, a zovu se »krstaci jarbolnog nastavka«. Tu, drman udarcima mora, početnik se osjeća poprilici onako lagodno kao da stoji volu na rogovima. Za hladnoće možeš, dakako, ponijeti gore i svoju kuću, u obliku stražarske kabanice ili gunja, ali, ruku na srce, ni najdeblji stražarski gunj nije ti nimalo bolja kuća negoli golo tijelo, jer kao što je duša slijepljena u svome tjelesnom svetohraništu te se ne može slobodno kretati niti izići doli jedino uz veliku opasnost da strada i propati (kao putnik neznajša što sam prelazi preko snježnih Alpa), tako ni stražarski gunj nije toliko kuća koliko naprosto omot ili dodatna koža što ti tijelo ovija. Ne možeš sebi u tijelo staviti policu ili ormar s ladicama, pa tako ni od stražarskog gunja ne možeš načiniti ugodnu sobicu.
Kada sve to promotrimo, zaista treba požaliti što na jarbolima kitarica koje plove po južnim morima nema onih zavidno divnih malih šatora ili propovjedaonica, zvanih koševi ili »vranina gnijezda«, u kojima su straže na kitarkama što love oko Grenlanda zaštićene od svih nepogoda na ledenim morima. Ima lijepa »priča uz ognjište« što ju je napisao kapetan Sleet pod naslovom »Putovanje između ledenih bregova, u potrazi za grenlandskim kitom, a usput i u potrazi za izgubljenim islandskim naseljima na Starom Grenlandu«. U tome divnom djelu svi oni koji su držali stražu na jarbolu imaju divan, potanko razrađen izvještaj o košu ili o »vraninu gnijezdu« - onda još novom izumu - na »Ledenjaku«, kako se zvao izvrsni brod kapetana Sleeta. Sebi u čast nazvao je taj svoj izum »Sleetovo vranino gnijezdo«, jer ga je on izmislio i patentirao. Odbacujući svaku smiješnu i lažnu skromnost, Sleet nam veli kako isto onako kao što svojoj djeci dajemo svoja imena (jer smo mi, roditelji, njihovi prvi i patentirani izumitelji), tako treba da svojim imenom nazovemo i sve drugo što izumimo. Svojim oblikom »Sleetovo vranino gnijezdo« nalik je pomalo na poširoku bačvu ili cijev, ozgo otvorenu, ali proviđenu pokretnom pobočnom branom: to je vjetrobran koji stražaru štiti glavu od vjetra za velike oluje. Kako je smješteno na vrh jarbola, ulaziš u nj kroz otklopna vrata na dnu. Sa stražnje strane, prema brodskoj krmi, nalazi se udobno sjedalo, a pod njim pretinac za kišobrane, debele vunene rupce i kapute. Sprijeda je kožni pregradak za doglasnik, lulu, dalekozor i drugi nautički pribor. Kad je kapetan Sleet glavom bio na straži u košu na jarbolu, u tome svom »vraninu gnijezdu«, uvijek je, pripovijeda nam, imao sa sobom pušku (i ona bijaše u kožnom pregratku) i barutnjaču s kuglama, da bi pucao po rasturenim narvalima ili jednorozima što bi lutali i pustošili po onim vodama. S palube se naime nije moglo uspješno gađati zbog otpora vode, a s visine, s jarbola - e, to je nešto drugo! Kapetan je Sleet sa mnogo ljubavi opisao, kako on to već zna, sve one sitne udobnosti i praktične naprave svoga »vranina gnijezda«, no premda se naširoko raspričao o mnogim pojedinostima i premda nam daje nadasve znalačko izvješće o eksperimentima što ih je u tome gnijezdu izvodio malim kompasom kojim je neutralizirao otklone što nastaju zbog takozvanoga lokalnog privlačenja svih magneta u kompasnoj kućici -otklone koji se pripisuju blizini horizontalnog željeza u brodskom trupu, a u slučaju »Ledenjaka« možda zato što je u njegovoj posadi bilo toliko propalih kovača - elem, kako god kapetanova izlaganja bila učena, ipak, unatoč svim učenim »magnetskim devijacijama«, usprkos svim »zapažanjima pomoću azimutskog kompasa« i usprkos svim »aproksimativnim pogreškama«, kapetan Sleet vrlo dobro zna da nije opet toliko uronio u dubine magnetskih proučavanja a da ne bi od vremena do vremena osjetio i magnetsku privlačnost dobrano pune čuturice štono mu u kožnom pregratku njegova »gnijezda« uvijek bijaše nadohvat ruke. I premda se, sve u svemu, uvelike divim tome junačkom, čestitom i učenom kapetanu, ipak mu zamjeravam što je sasvim prešutio onu dobrano punu čuturicu, kad znamo koliko mu je bila vjernom prijateljicom i utješiteljicom za onih časova dok je u rukavicama bez prstiju i u kukuljici, visoko gore, u onome »vraninu gnijezdu«, proučavao matematiku, svega tri-četiri motke udaljen od Sjevernog pola.
No ako mi, kitolovci na južnim morima, nismo onako opremljeni kao što bijaše kapetan Sleet i njegovi kitolovci s grenlandskih voda, ipak imamo nadoknadu, i to golemu, u vedrini koja nas prati i u kojoj uživamo na onim divnim južnim morima. Evo, napriliku, ja sam znao plaziti po snasti, pa se zaustaviti u košu na jarbolu, da čavrljam s Queequegom ili bilo s kime koga bih gore zatekao besposlena. Zatim bih se još malo uspeo, lijeno prebacio nogu preko košnog križa, lijepo razgledao vodenu ispašu, i onda bih se naposljetku uspeo na svoje krajnje odredište.
A sada da odahnem i pošteno priznam: uvijek vam ja bijah bijeda od stražara. Kad čovjek u sebi premeće sve neke svemirske probleme, prepušten sam sebi u onoj visini što tako pogoduje rađanju misli - kako će onda drukčije negoli površno udovoljiti dužnosti i kako će moći držati se zapovijedi koja je znana na svakoj lađi kitarici: »Otvori oči i javljaj!«
Čujte što ću vam reći, o, vi brodovlasnici nantucketanski! Nikad u svoju budnu posadu ne uzimajte mladića tanka čela i upalih očiju, koji razmišlja u nevrijeme i koji se ukrcava imajući na pameti Fedona umjesto Bowditcha!{136} Velim vam, čuvajte se takva, jer kitove treba najprije ugledati pa ih tek onda ubiti, a takav će vas mladi platonist upalih očiju vući da i deset puta oplovite kuglu zemaljsku ne obogativši vas ni za jednu jedinu pintu ulja! Ove vam moje napomene nisu nikako dokonjačke, i ne mlatim ja praznu slamu: ta u naše dane lov na kitove daje utočišta mnogim romanticima i melankolicima, mladićima što odsutni duhom, a ozlovoljeni za njih nepodnošljivim teretom na kopnu, traže zadovoljstva u brodskoj paklini i u kitovskom salu. Često vam Mladi Harold{137} sjedi navrh jarbola kakva nesretnog broda kitolovca i sjetno protiskuje:

»Samo huči, bezdani oceane, tutnji i huči!
Tisuće lovaca kitova tuka zalud tud plove.«

Često kapetani takvih brodova kore i opominju te duhom odsutne mlade filozofe, optužujući ih kako im je slab »interes« u plovidbi, i gotovo naglašujući kako su toliko izgubljeni za svaku časnu ambiciju pa u svojoj duši žele da nikad i ne ugledaju kita. No zaludu svi prijekori; ti mladi platonisti znaju da im je vid nesavršen, kratkovidni su, pa čemu da napinju vidni živac. Ostavili su kod kuće svoje kazališne dalekozore.
- Ali majmune jedan - reći će neki harpunaš jednome od tih - evo već tri godine krstarimo, a ti još nisi ugledao ni jednoga jedinog kita! Kad si ti na straži, kitovi su rijetkost kao zubi u kokoši!
Možda je bilo tako, a možda ih bijaše jatimice na dalekom obzorju - mislim, kitova - ali se mladić bio zanio kao da je opijen, zaronio u snatrenje taj duhom odsutni stražar, uljuljao se kadencom valova i misli, tako te je, izgubivši svijest o sebi i o svemu oko sebe, tajanstveni ocean pod sobom zamijenio za nešto drugo, uzeo ga za vidljivu sliku modrikaste duše, duboke i neizmjerne, što prožima čovječanstvo i prirodu. I svaka čudna, mutno sagledana ljepota što mu izmiče, svaka uspravna peraja, magleno viđena, oblikom jedva razabrana, njemu se čini utjelovljenjem onih varljivih misli što ispunjuju duh samo prolazeći kroza nj u neprestanu letu. U tom začaranom raspoloženju duša ti odlazi poput plime na valovima, vraća se u beskraj iz kojeg je izišla, razlijeva se vremenom i prostorom, da najposlije, poput panteističkog Cranmerova pepela što se raspuhorio na sve strane, postane dijelom svakog žala po svekolikoj kugli zemaljskoj.{138}
U tebi sad nema drugog života doli onog u koji te uljuljao brod što se blago valja i klizi, i more što šalje val za valom; brod na moru, a more na nedokučivoj plimi Božjoj. Ali dok ti je taj san na očima, ili ta sanja u tebi, makni samo za palac nogom ili rukom, ode ti uporište i stav, i svijest ti se vraća u strahoti. Lebdiš nad vrtlozima descartesovskim{139}. I možda ćeš se u pol bijela dana i za najljepšeg vremena s prigušenim krikom strovaliti i proletjeti kroz prozirni zrak u ljetno more, unepovrat zauvijek! Pamet u glavu, vi panteisti!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:16 pm






36. NA KASARU




(Ulazi Ahab - za njim svi ostali)


Nedugo nakon onog događaja s lulom jednog se jutra, odmah poslije doručka, Ahab po staroj navadi uspe na palubu. U to doba dana mnogi pomorski kapetani obično šetaju tuda, kao što ladanjska gospoda poslije doručka prođu malo po svome vrtu.
Ubrzo se začu njegov tvrdi bjelokosni korak kako odzvanja gore-dolje uobičajenim prostorom, po podnicama što su već toliko obikle na to lupkanje te sve bijahu najedene, poput geološkog kamenja, osobitim biljegom njegova koraka. A tko bi pozorno zagledao u njegovo čelo, duboko izbrazdano i žilama prošarano, mogao bi i tu opaziti još neobičnije tragove, utrenike one njegove svagda budne i uvijek djelatne misli.
Sada pak ti tragovi bijahu kanda još dublji, kao što je i njegov nervozni korak toga jutra utiskivao dublji biljeg u drvo. Bijaše Ahab tako ispunjen tom svojom mišlju te si gotovo mogao vidjeti gdje mu se i misao okreće i ide s njime, kako god bi ravnomjerno okrenuo lice sad glavnom jarbolu, sad kompasnoj kućici. Toliko ga je zaokupila da i ne bijaše drugo doli unutarnji oblik svake mu izvanje kretnje.
- Jesi li vidio, Flask? - šapnu Stubb. - Pile u njemu kljuje koru, još malo pa će prokljuvati iz jajeta.
Tákali se sati. Ahab se ponovno zatvorio u svoju kabinu, ali domalo eto ga opet na palubi, po svemu izgledu isto onako fanatičan u svojoj nakani.
Dan se priklanjao kraju. Ahab odjednom zastade uz ogradu i, zataknuvši koščanu nogu u rupu, načinjenu svrdlom, jednom se rukom prihvati za priponu te naredi Starbucku da svu posadu pozove na krmu.
- Kapetane! - u čudu će božman, jer takva se zapovijed izdaje samo u izuzetnim slučajevima.
- Sva posada na krmu! - ponovi Ahab. - Straže na jarbolima, ovamo na palubu!
Kad su se svi sabrali te ga počeli radoznalo gledati, i ne bez nekog straha, jer bijaše poput natuštena obzorja što prijeti olujom - Ahab brzo pogleda preko rubnjaka, šibne očima po posadi, pomakne se iz svoje nepomičnosti, i teškim se koracima opet ushoda po palubi, kao da u blizini nema ni žive duše. Pognute glave i sa šeširom napol zgnječenim ponovno uze koračati, ništa ne mareći za posadu što je počela žagoriti. Stubb prišapnu Flasku kako ih je Ahab zacijelo sazvao da prisustvuju njegovu pješačkom pothvatu. No ne potraja dugo, jer Ahab naglo zastade i podviknu:
- Što ćete, mornari, kad ugledate kita?
- Javit ćemo! - odgovori dvadesetak snažnih glasova u isti mali.
- Dobro je! - dočeka Ahab glasom divljeg odobravanja kad je vidio kako su iskreno živnuli na njegovo neočekivano pitanje.
- A što zatim, mornari?
- U čamce, pa za njim!
- A koji vam je poklik kad prihvatite za vesla?
- Ubijen kit il’ razbijen čamac!
Na svaki povik starcu lice sjalo sve većim neobičnim zadovoljstvom, a mornari se međuto radoznalo zglédahu, čudeći se i sami odakle im tolika uzbuđenost na ta pitanja što su, kako se čini, tako suvišna.
No još više upiljiše pogled kad se Ahab napol okrenu na svome stožeru i kad im, držeći se čvrsto, gotovo grčevito pripona jednom rukom, poče ovako govoriti:
- Svi vi od straže na jarbolima već ste prije čuli moje naloge glede nekoga bijelog kita. Gledajte! Vidite li ovaj španjolski dukat? - i pritom pokaza krupan zlatnik što se sjao. - To vam je zlatnik od šesnaest dolara, mornari. Vidite li ga! Gospodine Starbuck, dajte mi onaj mlat!
I dok je prvi božman skoknuo po kladivo, Ahab bez riječi poče pažljivo trljati zlatnik o skute svog kaputa, kao da mu želi povećati sjaj, a međuto je, sve onako bez riječi, potiho pjevušio u sebi, tako prigušenim i nerazgovijetnim glasom te se činilo kao da to bruji stroj njegove životne snage.
Kad je primio mlat od Starbucka, priđe glavnom jarbolu; dižući oruđe u jednoj ruci, a drugom pokazujući zlatnik, te će gromkim glasom:
- Tko god mi od vas javi o kitu s bijelom glavom, s naboranim čelom i iskrivljenim čeljustima, tko god mi od vas javi o bijelom kitu kojemu su tri rupe na krmenoj peraji, taj će dobiti zlatnik! Njegov je zlatnik, momci!
- Hura! Hura! - povikaše mornari dok su, mašući svojim šeširima pozdravljali zabijanje zlatnika u jarbol.
- Bijeli je to kit, velim vam - završi Ahab odbacujući mlat. - Bijeli kit, rekoh, i dobro otvorite oči, momci, da ga ugledate. Pazite, neće li se gdjegod voda zabijeljeti: čim štogod zabijeli, ma bio to i samo jedan mjehurić, a vi, što vas grlo nosi, oglasite svoj zov!
Sve to vrijeme Tashtego, Daggoo i Queequeg s velikim zanimanjem i još većim čuđenjem negoli ostali promatrahu što se zbiva, a kad je Ahab spomenuo naborano kitovo čelo i iskrivljenu čeljust, trgnuše se, kao da se svaki od njih u taj čas sjetio nečega osobitog.
- Kapetane Aliab - reče Tashtego - taj bijeli kit zacijelo je onaj isti kojega neki zovu Moby Dick!
- Moby Dick! - usklikne Ahab. - Ti dakle znaš za Bijelog kita, Tash?
- Ne zamahuje li on svojom repinom nekako čudno prije nego što će zaroniti? - upita mirno čovjek iz Gay Heada.
- A i mlaz mu je čudan - javi se Daggoo - veći i prštaviji i od mlaza ulješure, a silno je brz! Nije li tako, kapetane?
- On imati i jedan, dva, tri, mnogo, mnogo koplje zabosti u kožu, kapetane! — vikao je Queequeg nesuvislo. - A svako koplje kao ... kao ... - mučeći se da nađe pravu riječ, pokaza rukama kao da odčepljuje bocu - kao ... kao ...
- Vadičep! - uzvikne Ahab. - Da, da, Queequeg, svako mu je koplje zavrnuto i savijeno! Jest, Daggoo, mlaz mu je debeo kao snop žita i bijel kao gomila vune u Nantucketu poslije velike godišnje striže! Da, da, Tashtego, mlatara taj kit repinom kao razbucani flok{140} u oluji! Grom i pakao, momci, to je Moby Dick što ste ga vidjeli, Moby Dick! Moby Dick!
- Kapetane Aliab - reče Starbuck, koji je zajedno sa Stubbom i Flaskom u sve većem čudu promatrao svoga gospodara, ali najposlije kao da mu je sinula neka misao koja mu je sve objasnila. - Kapetane, čuo sam za Moby Dicka, ali nije vam valjda Moby Dick otkinuo nogu?
- Tko ti to reče? - uzvikne Ahab, te nastavi poslije kratke stanke: - Jest, jest, Starbuck, i svi vi, sokolovi moji, istina je, Moby Dick iščupao mi jarbol, Moby Dick dotjerao me na ovu koščanu gigalju na kojoj sad stojim! Da, da! - zarida strašnim glasom, ko sjeverni jelen koga su u srce smjerili. - Da, da, bješe to onaj prokleti Bijeli kit, on me tako osakati, te sam sada bogalj, sada i zauvijek!
Zatim podiže obje ruke i nižući krupne kletve poče vikati:
- Da, da, tjerat ću ga preko Rta dobre nade i s onu stranu Cape Horna, sve do Maelstroma kraj Norveške, i proći ću kroza sve ponore paklenske prije nego što odustanem od toga lova! Zato ste se i ukrcali, momci, na ovaj brod! Da pođete u lov za Bijelim kitom na obje polutke kugle zemaljske, u svaki dio svijeta, dok ne šikne iz njega mlaz crne krvi i dok se ne izvrne porebarke, s perajama uzgor okrenutim! Što velite, momci: hoćete li se prihvatiti toga posla? Koliko razabirem, hrabri ste ljudi.
- Hoćemo, hoćemo! - povikaše harpunaši i mornari, te se natisnuše oko uzbuđenog starca. - Oštro oko za Bijelog kita, oštro koplje za Moby Dicka!
- Bog vas blagoslovio! - izusti starac napol u jecaju, napol u pokliku. - Bog vas blagoslovio, mornari! Hej, momče, ded poteci i donesi dobranu mjeru groga! A što se tebi, Starbuck, lice tako oduljilo? Zar nećeš u lov za Bijelim kitom? Zar ti nije volja ogledati se s Moby Dickom?
- Volja mi je, kapetane Ahab, smrskati mu iskrivljenu čeljust i razbiti vilice i samoj Smrti, ako je to i u kakvoj vezi s poslom za kojim polazimo, no ja sam tu da lovim kitove, a ne da osvećujem svoga zapovjednika. Koliko će buradi ulja donijeti tvoja osveta, kapetane Ahabe, sve da je i uspiješ izvršiti? Neće ti donijeti mnogo na tržištu u Nantucketu!
- Tržište u Nantucketu! Uh! No dođi bliže, Starbuck, jer tebi treba nešto teže. Ima li novac biti mjerilom, dragoviću moj, i da računari sav svijet opašu zlatnicima, sve zlatnik na svaki palac zemlje, i da sav svijet pretvore u svoj bankarski stol, i onda bi, čujder, momče, moja osveta donijela dobar plod!
- Gle, busa se u prsa - šapne Stubb. - Čemu to? Čini mi se da odzvanja gromko, ali šuplje.
- Zar osveta na nijemoj životinji, koja te smjerila u sljepilu, u nagonu? - uzvikne Scarbuck. - Kakve li mahnitosti! Bješnjeti na nijemu životinju, kapetane Ahabe, to mi se čini grešnim i opakim!
- Čuj sada dublju riječ! Sve vidljive stvari, vidiš, samo su obrazine od ljepenke, ali u svakom događaju, u svakome živom činu, u svakoj nesumnjivoj djelatnosti iskrsava nešto nepoznato ali uvijek razložito, izbija lice ispod ružne obrazine. Ako čovjek hoće da udari, valja da pogodi masku! Kako će se sužanj domoći slobode ako ne provali zid? Za mene je Bijeli kit ona zidina što se preda mnom ispriječila. Ponekad mislim da iza toga zida nema ništa više. To mi je dosta. On me zaokuplja, on me muči, vidim u tome kitu strašnu snagu kojom se nadima, a koja dolazi od nedokučive neke zlobe. Ta nedokučivost i jest ono što nadasve mrzim. Bio taj Bijeli kit samo izvršitelj ili pak sam uzročnik, na nj će se srušiti moja mržnja i osveta. Ne spominji mi grijeha i opačine, mornaru: ta ja bih i na samo Sunce digao ruku kad bi me uvrijedilo. Jer ako bi Sunce moglo vrijeđati, onda bih ja mogao udarati, jer je u svemu tome neka poštena igra, jal, bijes i osveta vlada i upravlja svim stvorovima. No ja, mornaru, nisam rob ni te poštene igre. Tko je nada mnom? Istini nema granica. Ne gledaj me tako! Glupav pogled gori je od demonskoga! Tako, tako, crveniš se i blijediš: moj te žar zapalio ognjem srdžbe. No pazi, Starbuck: što čovjek kaže u bijesu, to se samo od sebe opet raspline. Ima ljudi kojih bijesne riječi mnogo ne vrijeđaju. Nisam te htio izazvati. No, manimo se toga. Gledaj ona idolopoklonika lica išarana brončanim mrljama, one slike, žive i pune duha, što ih je sunce naslikalo. Pogledaj poganske leoparde, stvorove bez misli, stvorove što žive a ne traže smisla niti daju razloga silini života koji osjećaju. Posada, mornaru, posada! Zar nisu svi od prvoga do posljednjeg uz Ahaba, u ovom slučaju oko kita? Pogledaj Stubba, smije se! Pogledaj onog Čilenca! Grohotom se smije na pomisao o tome. Tvoja usamljena jadna biljka ne može odoljeti orkanu što je zahvaća sa svih strana! I što je najposlije? Ne traži se od tebe ništa drugo nego pomoć, pogodak u jednu peraju. Zar je to nešto posebno za Starbucka? To i ništa više!
U tome malom lovu, sigurno, najbolji nantucketanski kopljanik neće biti posljednji, kad je već svaki mornar segnuo za svojim brusom? Vidim, naprežeš se. Vidim, val te nosi! Govori, samo govori! Da, da! Tvoja šutnja za te govori. (Za sebe.) Nešto je izišlo iz mojih otvorenih nosnica, a on je to udahnuo u svoja pluća. Starbuck je sad moj, ne može mi više protusloviti a da se ne pobuni.
- Bog me čuvao! Bog nam svima bio na pomoći! - progunđa Starbuck tiho.
Sav radostan zbog toga zanosnog i tihog pristanka svog časnika, Ahab nije čuo ono proročansko zazivanje ni laki smijeh iz štive, niti treperenje vjetra u vrvi, treperenje puno nagovještaja, niti prazne udare jedara o jarbole, jedara što bi na časak malaksala. Jer odmah zatim Starbuckove oborene oči ponovno zaiskriše životnom upornošću, zarnrije podzemni smijeh, vjetar udari na busove i jedra se napeše, brod se podiže i poče valjati ko i prije. O, zašto se ne zaustavite, puste opomene, kad već jednom dođete? No vi ste prije predznaci negoli opomena, o, puste sjene! Ipak ne toliko predznaci izvanjeg koliko potvrde onog što biva u nama, jer dok nas malo stvari izvanjskih veže, unutrašnje nas potrebe našeg bitka zauvijek naprijed tjeraju.
- Grog! Grog! — viknu Ahab.
Uzevši u ruke puni vrč i okrenuvši se harpunašima, zapovjedi da izvuku oružje, a onda, poredavši ih pred sobom, pokraj sidrenog vitla, dok su mu tri časnika stajala uz bok, s kopljem u ruci, a ostala posada sastavila krug oko skupine - zastade časak pomno motreći svakog čovjeka iz svoje posade. A te divlje oči hvatale su njegov pogled, kao što zakrvavljene oči prerijskih vukova gledaju u predvodnika prije nego što će ovaj na čelu svoga čopora jurnuti za tragom bizona, ali - jao! - da samo upadne u zamku Indijancima u zasjedi.
- Pij i dodaj pehar dalje! - poviknu pružajući najbližima teški i uzvrli puni pehar. - Sada pije samo posada. Dodaj dalje, pij redom! Kratak srkljaj, ali dubok gutljaj, mornari! Pali kô sam vrag. Tako, tako, redom naokolo silazi u zavijutcima i cakli vam se u očima što sijevaju kao zmijske. Dobro je, već je gotovo iskapljen. Pošao je odande, eto ga odavde. Dajte amo, prazan je! Mornari, vi ste poput godina; život uzvrh pun, srkneš, i nema ga. Momče, napuni iznova!
- Pazite sada, moji sokolovi! - proslijedi Ahab. - Rasporedio sam vas oko ovog vitla: vi, časnici, stanite mi sa svojim kopljima ovamo sa strane! Vi, harpunaši, ovamo s vašim željezom! A vi, hrabri mornari, svi oko mene, da u neku ruku uskrisim plemeniti običaj svojih predaka kitolovaca! O, mornari, vidjet ćete ... Hej, momče, zar si se vratio? Ni krivi novac ne vraća se brže. Ovamo pehar! Eh, bio bi i ovaj uzvrh pun da nije đavo u tebi. Bježi, goni, groznico!
- Priđite, časnici -produži kapetan Ahab. - Ukrstite svoja tri koplja preda mnom! Dobro, da opipam oštricu.
I u tim riječima ispruženom rukom segnu za ukrštenim šiljcima, uhvati tri sjajna vrha i počne ih nervozno trzati. Za to je vrijeme oštro pogledom prelazio sa Starbucka na Stubba i s njega na Flaska. Kao da je nekom neizrecivom unutarnjom snagom htio na njih prenijeti svoje vatreno uzbuđenje što bijaše sakupljeno u lajdenskoj boci njegova magnetičnog života. Trojica časnika protrnuše pred silinom njegova mističnog izgleda. Stubb i Flask pogledaše ustranu, a poštenjak Starbuck obori pogled.
- Zaludu! - uzviknu Ahab. - No možda je dobro tako, jer da ste vas trojica jednom primili potpun udar, možda bi izašla sva moja električna snaga, a tkozna ne bi li vas i ubila. A možda vam je i ne treba. Spustite koplja! A sad vas, časnici, imenujem svu trojicu peharnicima moje trojice poganskih srodnika, trojice uvažene i plemenite gospode, mojih vrlih harpunaša. Što, ne marite? Zašto, kad papa pere noge prosjacima upotrebljavajući tijaru kao vrč? O, moji dragi kardinali! Vaša uslužnost sama će vas na to prignuti. Ja vam ne zapovijedam: vi tako hoćete. Harpunaši, maknite spojnice, skinite vrhove sa svojih harpuna!
Harpunaši šuteći poslušaše te sva trojica stajahu pred njim sa skinutim željezom, dugim kakve tri stope, držeći oštrice uzgor.
- Nemojte me probadati tim oštrim čelikom! Obrnite šiljke, oborite ih! Zar ne znate kakva je kupa? Gore cijev! Tako, tako, a sad naprijed peharnici! Držite željezo, da nalijem!
I u tome pođe od jednog časnika do drugog i napuni udubine u šiljcima žestokim napitkom iz pehara.
- Eto vas trojica prema trojici. Slavite ubojite kupe! Dodajte ih vi koji ste sada dio ovoga nerazrješivog saveza! Hej, Starbuck! Što je, tu je, sunce čeka da posvjedoči i zapečati ovaj savez. Pijte, harpunaši! Pijte i zakunite se, vi koji stojite na smrtonosnom pramcu lovačkog čamca! Smrt Moby Dicku! Bog nas sve progonio ne budemo li progonili Moby Dicka i u smrt ga otjerali!
Podigoše se duge čelične kupe, prolomiše se poklici, iznizaše se prijetnje Bijelom kitu, iskapi se žestoko piće. Starbuck problijedje te se okrenu stresavši se. Još jednom, posljednji put, napunjeni pehar zareda neobuzdanom družinom. Ahab im naposljetku slobodnom rukom dade znak, te se svi raziđoše, a on se nato povuče u kajitu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:16 pm







37. ZALAZ SUNCA



Kabina, prozori prema krmi. Ahab sjedi usamljen i gleda van:
Kuda god plovim, ostavljam za sobom bijelu vodenu brazdu: blijeda puzina, blijeda voda i još bljeđa lica. Zavidni valovi propinju se s obje strane da izbrišu moj trag. Pa neka! No najprije ja prolazim.
Tamo u daljini, na okrajku vječno pune kupe, topli vali rumene se poput rujna vina, a zlatna ploča zaranja da izmjeri modri bezdan: to sunce sjeda na obzorju. Tone polako, spušta se još od podneva, zaranja, a moja se duša uzdiže, umorna od uspinjanja u beskraj, svome cilju. Ta zar je tako teška kruna koju nosim, ta željezna Kruna lombardijska{141}? Pa ipak se sja od mnogih dragulja: ja, koji je nosim, ne vidim joj dalekog sjaja, nego samo mutno osjećam da nosim nešto što se blista i zasljepljuje. Željezo je, znam, a ne zlato. Napukla je, i to znam: napukli rub tako me muči te mi se čini da mi mozak udara o tvrdu kovinu. Da, od ocjeli je moja lubanja, jedna je od onih kojima - ni u najljućoj borbi ne treba šljema ni kacige.
Je li ugasnuo žar na mome čelu? O, kao što me nekoć zora plemenito poticala, tako me i zalaz sunca ispunjao blagošću i umirenjem. Otišla su ta vremena. Divno me svjetlo ne obasjava više: svaka mi je ljepota na tjeskobu, otkad više u njoj ne mogu uživati. Obdaren višim opažanjem, nemam moći ni smisla za obične užitke: proklet sam najdovitljivije, s najvećom nazloborn, proklet usred Raja! Laku noć, laku noć! (Mašući nikom, odlazi od prozora.)
A ne bijaše mi zadaća baš teška. Mišljah da će se barem jedan uzjoguniti, ali moj zupčanik zahvaća u sve njihove različite točkove te ih pokreće. Ili, ako hoćete, svi su preda mnom kao prhke gomilice baruta, a ja sam im potpaljivač. I gle nevolje: da se oganj primi drugih, treba da i potpaljivač izgori! Na što sam se odvažio, to sam i htio, a što sam htio, to ću i učiniti! Misle da sam mahnit, barem Starbuck tako sudi: no ja sam demon, utjelovljena mahnitost! To je divlja mahnitost što je smirena samo zato da samu sebe shvati! Proroštvo reče da ću biti osakaćen, i gle - izgubih nogu. No sad ja prorokujem da ću osakatiti onog koji me osakatio! Neka tako prorok i izvršitelj proroštva budu u jednoj te istoj osobi. To je više nego što ste vi, o veliki bozi, ikad bili. Smijem vam se i urličem za vama, o, vi igrači cricketa i vi šakači, vi gluhi Burke i slijepi Bendige!{142} Neću ja, kao što školska djeca kazuju nebojšama: »Hvatajte se ukoštac sa sebi ravnima, sa svojim vršnjacima što su kolik i vi, a nemojte mene tući!« Ne, ne, ja ću ovako: Oborili ste me, no evo me opet, a vi ste umakli i sakrili se. Iziđite i pokažite se iza svojih pamučnih vreća! Nemam tako duge puške koja bi vas tamo dosegla. Iziđite. Ahab vas pozdravlja i čeka, iziđite, da vidite možete li mi se ispriječiti, možete li me skrenuti s puta. Skrenuti me? Ne možete me skrenuti, sami biste skrenuli! Čekam vas. Skrenuti me? Put mojoj određenoj svrsi tvrda je željezna staza koju je moja duša utrla da njome naprijed hrli. Povrh bezdanih ponora, kroz probijena srca planina, ispod korita divljih brzica, nepogrešno jurim! Nema zapreke, nema okuke na mome željeznom putu!


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:16 pm







38. SUMRAK



Na palubi Starbuck se naslanja o glavni jarbol:
Duša mi je više nego tiha, svladana je, upokorio ju jedan luđak! O nepodnošljive li muke, gdje je zdrav razum morao položiti oružje u takvoj borbi! No on me svega prožeo, sav mi razbor pomutio! Mislim da već vidim njegov grešni kraj, no osjećam da ga i sam moram gurati njegovu svršetku. Htio ja ili ne htio; no nešto me neizrecivo vezalo za nj, tegli me konopom za koji nemam noža da ga presiječem. Strašan starac! »Tko je nada mnom?« viče starac. Da, bio bi demokrat sa svima što su viši, a gle kako nasilnički postupa s onima što su ispod njega! O, jasno vidim svoju bijednu dužnost - slušati opirući se i, još gore, mrziti i ujedno biti samilostan! Ta čitam mu u očima crnu bol, koja bi me uništila da je u meni. Ipak još nada živi. Širok je tok mora i vremena. Golemo je prostranstvo svijeta vodom pokrivena, te onaj mrski kit ima kada ploviti poput zlatne ribice u staklenoj posudi. Bog nek starca odvrati od njegova nauma što do neba huju podiže! Uzdigao bih srce da mi nije teško poput olova. Zastali su kotačići na satu duše moje: za srce, glavni kotačić u tom stroju, nemam ključa, ne mogu ga naviti.

Vesela graja s kaštela na pramcu:
Bože dragi, ploviti s takvom družinom, s takvim poganima za koje i ne znaš je li ih ljudska mati rodila. Ploviti s čeljadi što ju je donijelo na svijet tkozna koje divlje more! Bijeli kit njihov je demonski kralj. Gle, čuj im paklenu svetkovinu! Ta je buka i graja s pramca, a gle kakva je mrtva tišina na krmi! Čini mi se, to je slika života. Sprijeda, veseli pramac smiono siječe valove i zaranja u prštavu pjenu, no samo zato da sa sobom tegli mračnog Ahaba, što se zatvorio u kabinu na krmi i prepustio se mislima, na mrtvoj vodi brazde za brodom. Nepodnošljiva je ta buka, sav se ježim od tog zavijanja! Mir, vi pijanice i bukači, pazite! Oh, živote! U ovakvu času, klonule duše što mudrost traži, dok su divlja i razuzdana bića primorana da se hrane - sada, oh živote! ćutim tvoj skriveni užas! No nije u meni taj užas - on je izvan mene, i s utješnim osjećajem svoje čovječnosti još ću kušati boriti se protiv vas, o, strašni i sablasni dani budućnosti! Bdijte nada mnom, pomozite mi, zapriječite me, vi svete sile!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:17 pm






39. PRVA NOĆNA STRAŽA




KOŠ NA PRVENOM JARBOLU



Stubb sam, popravlja praće na jedru:
Hm, hm, da pročistim grlo! Svejednako razmišljam, a ovo je zaključak. Hm, hm! Zašto! Zato što je smiješak najmudriji i najlakši odgovor na sve što je čudno. Kud puklo da puklo, uvijek nam ostaje utjeha - pouzdana utjeha da je sve unaprijed određeno. Nisam čuo sve što je rekao Starbucku, ali kako se meni jadniku čini, Starbuck se osjećao onako kao što sam se ja osjećao neku večer. Tako mu nekako bijaše pri duši. Sigurno je stari Mogul i njega u red dotjerao. Razabrao sam ja to i znao. Da sam imao dar proricanja, bio bih mu odmah prorekao, jer sam sve vidio, čim sam mu pogledao lubanju. Dobro, Stubbe, mudri Stubbe - to mi je naslov - dobro, Stubbe, pa onda? Evo trupine. Ne znam što se sve može dogoditi, ali, bilo što mu drago, smijeh mi neće zapeti, onaj podsmijeh što ga ima u svim strahotama! Veseo sam. Trala-lala-la! Eh, što li sada kod kuće radi moja okrugla kruškica? Hoće li oči isplakati u suzama? Ili dočekuje netom stigle harpunaše, vesela, zamišljam, kao zastavica na kakvoj fregati, vesela kao što sam i ja, trala-lala-la! Oh!

Gozba je noćas, veselo pijte
i ljubavi pjevajte pjesme,
u žedna nam grla rujevinu lijte
iz nepresušive česme!

Vedra kitica, eh ... Tko to zove? Gospodin Starbuck? Evo me, gospodine! (Ustane.) To mi je starješina, ali, ako se ne varam, i on ima nekoga nad sobom. (Glasno.) Da, da, gospodine, evo dovršavam, eto me odmah.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:17 pm






40. PONOĆ




KAŠTEL NA PRAMCU. HARPUNAŠI I MORNARI.


(Diže se prveno jedro, te se vide mornari od straže;
jedni stoje, drugi bazaju ili lješkare, neki se naslonili,
neki se opet ispružili, a svi pjevaju u koru.)

Zbogom sada, djeve španske,
odlasku je evo hora!
Zbogom sada, vi ljepojke,
naš kapetan plovit mora!

PRVI MORNAR IZ NANTUCKETA:
Hej, momci, ne tako tužno, jer adi probavi! Uzmite lijek, za mnom! (Pjeva, a ostali prihvaćaju.)

Kapetan nam na kasaru,
on u ruci dvogled drži
i kitove smjelo motri:
tko će od njih biti brži?
Otisnimo čamce, momci,
svaki hrabro neka hita;
neka veslom dobro grabi,
jer ulovit valja kita!
Upri jače, sjekni veslom,
da sve pršti, koplja zveče!
Naprijed, momci, naš harpunaš
promašiti kita neće!

GIAS ČASNIKA NA KASARU:
Osam udaraca u zvono! Smjena straže! Čuješ li?
DRUGI MORNAR IZ NANTUCKETA:
Prestani s pjesmom! Osam u zvono, zvonaru! Osam u zvono. Pipe, crnče! A ja ću dozvati stražu. Valjan mi je glas, ko iz bačve. (Protura glavu kroz vratašca.) Buline desno, oj! Odbilo je osam{143}, hej vi dolje! Izlazite!
HOLANDSKI MORNAR:
Eh, što se noćas drijema, druže, noć kao stvorena za san. Možda je posrijedi piće našega starog Mogula: netko od njega živne, a netko se skljoka. Mi pjevamo, a oni spavaju, poslagani kao bačve. Ded zovni još jednom! Uzmi tu sisaljku, zovni ih doglasalom! Reci im da je dosta pusta sna o djevojkama! Kaži im da je došao smak svijeta: još jedan poljubac, posljednji, pa na vječni sud! Tako, tako valja! Glas ti je kao grom, nije ga istrošio amsterdamski maslac!
FRANCUSKI MORNAR:
Hej, momci! Hoćemo li još malo zaigrati, prije nego što se usidrimo u postelji? Što velite? Evo smjene. Pripremite noge! Pipe, Pipčiću, nasrijedu s tamburinom!
PlP (mrzovoljno i pospano):
Ne znam gdje mi je.
FRANCUSKI MORNAR:
A ti udri po trbuhu i striži ušima! U kolo, momci, kad vam kažem: veselja se hoće, hura! Ðavo da vas nosi! Zar nećete zaigrati? Poredajte se u indijanski red pa kliznite nogama! Naprijed! Življe!
ISLANDSKI MORNAR:
Ne sviđa mi se tvoj pod, dragoviću: previše mi odskakuje. Naučen sam na led. Žao mi je ako vam time kvarim veselje, no ne smijete mi zamjeriti.
MALTEŠKI MORNAR:
Ni meni! Ta gdje su djevojke? Samo lud može ljevicu primiti u desnicu i reći: »Dobar dan! Kako ste?« Za igru ti treba djevojka!
SICILIJANSKI MORNAR:
Tako je! Djevojku amo i zelenu tratinu, pa da vidite kako se vrti i skače!
MORNAR S LONG ISLANDA:
Dobro, dobro, vi mrgodnici, ima nas i drugih dosta! Valja ti uvijek prema prilici, velim ja. Sve će noge zaigrati. Evo glazbe! Veselo sad!
MORNAR S AZORSKIH OTOKA (uspinje se na palubu i baca tamburin kroz vratašca):
Evo ti, Pipe, a tamo je bitva! Skokni! Naprijed, momci! (Polovina ih igra uza zvuk tamburina, jedni silaze pod palubu, drugi spavaju ili leže po smotanim konopima.)
ISTI (igrajući):
Naprijed, Pipe! Udri, zvečko! Udri, tresni, zvonaru! Udri da iskre polete, udri da se praporci razlete!
PIP:
Praporci, a? Evo i drugi otpade, koliko udaram!
KITAJSKI MORNAR:
A ti zvocni zubima, samo da trijesak ne prestane! Sav se u pagodu pretvori!
FRANCUSKI MORNAR:
Da pomahnitaš od veselja! Deder, Pipe, podigni taj obruč, da skočim kroza nj!
TASHTEGO (mirno pušeći):
Eto ti bijelog čovjeka! I to on naziva zabavom! Fi! Zar za to da se znojim?
STARI MORNAR S OTOKA MANA:
Ma znaju li ti luđaci što uopće plešu? Na grobu ću ti plesati! - to je najgora prijetnja što je kazuju ženetine koje na uglovima prkose svim vjetrovima. Kriste Bože! Kad čovjek pomisli na sve te vogaste{144} brodine na dnu morskom i na sve vogama obrasle mornarske kosti! Da, da, možda je taj naš svijet okrugao ko lopta, kako vele učenjaci, pa je pravo da ga pretvoriš u dvoranu za ples{145}. Plešite, momci, dok ste mladi! I ja jednom bijah mlad.
TREĆI MORNAR IZ NANTUCKETA:
Stani, dobijesa! Pa to je gore negoli veslati za kitom, a daška niotkud! Dajder da odbijem jedan dim iz te tvoje lule, Tash! (Prestaju plesati, sabiru se u skupine. Nebo međuto tamni, podiže se vjetar.)
INDIJSKI MORNAR:
Tako mi velikog Brahme, momci, još malo, pa će biti povuci-potegni, da smotamo jedra! Već se zavrgla vjetrušina! Baš si se namrštio, o, svemoćni Šiva!
MALTEŠKI MORNAR (saginjući se i tresući kapom):
Sad zapjenjeni valovi svoje kolo vitlaju! Sad će zatresti! Eh, da se svaki pretvori u djevojku, u more bih se bacio, da se s njima zakovitlam zauvijek! Ništa ljepše na svijetu! Ni nebo se ne može usporediti s toplim grudima djevojačkim što načas bjelasnu u mahnitu vrtlogu plesa, dok uzdignute ruke kriju te plodove što pucaju od zreline!
SICILIJANSKI MORNAR (naslanjajući se):
Nemoj mi o tome govoriti. Čujder, momče: brzi prepleti tijela, gipki pokreti, sramežljivosti, udaranje srca. Usne, srce, vitki pas - sve samo dodirnuti, samo daškom taknuti, pa ostaviti! Pomiluj pogledom, ali ne uberi ploda, jer da znaš: sitost ubija. Ej, poganine? (Gurka ga laktom.)
MORNAR S TAHITIJA (protežući se na rogožini):
Da živi sveta nagost naših plesačica, da živi tahićanski ples hiva-hiva! O, kratkim velima zastrti i vitim palmama obrasli Tahiti! Evo još uvijek ležim na tvojoj rogožini, ali nema pod njom tvoga mekog tla! Vidjeh gdje te u šumi ispletoše, rogožino moja, zelena što bješe, a sad si sva suha i podrta! Jao! ni ti ni ja ne možemo promjeni odoljeti! Kakvo onda čudo što sam pod ovim nebom? Ne čujem li šum voda na Pirohaitiju, trijesak bujica sa presrti, huk vode što plavi naša sela? Zaždio vjetar, evo oluje! Gore glave, da je dočekamo! (Skače na noge.)
PORTUGALSKI MORNAR:
Kako se valja more i kako huči udarajući brodu u bokove! Spremite se da uberete jedra, momci, jer vjetrovi sad ukrštavaju mačeve, još malo, pa će biti strke!
DANSKI MORNAR:
Škripi i stenji, karkašo stara, al’ dok škripiš, još je korab cio! Dobro je, božman te valjano upravlja, te vješto pliješ na vjetru! Neustrašiv je božman ko otočna utvrda na Kattegatu, što prkosi najezdi Baltika, koji je bije topovima svoga rashuktalog bijesa!
ČETVRTI MORNAR IZ NANTUCKETA:
Ima on zapovijedi što ih izvršuje! Čuo sam kako mu stari Ahab reče da uvijek treba ubiti vihor - ravno pramcem u nj, ko tanetom u vrtlog!
ENGLESKI MORNAR:
Sto mu gromova! Naš je stari baš velikan! A mi smo oni koji ćemo uloviti njegova kita!
SVI:
Tako je, tako je!
STARI MORNAR S OTOKA MANA:
Kako se tresu tri jarbola, tri naša jarbola! Bor je drvo što najteže uspijeva kad ga presadiš na drugo tlo, a tu i nema zemlje doli prokletog blata posade. Samo hrabro, kormiralu! To je ono vrijeme što ljudima s kraja ledi krv u žilama, a brodovima na moru kičmu lomi. Naš kapetan nosi svoju biljegu od rođenja, a gle, momci, eno i tamo na nebu jedne, sablasno bijele, dok je sve ostalo crno poput pakline!
DAGGOO:
Pa što onda? Tko se boji crnog, taj se mene boji! Ja sam od crnine odvaljen!
ŠPANJOLSKI MORNAR:
(Za sebe.) Gle što se razmeće, baš me jedi! (Prilazi.) Jest, harpunašu, tvoja je rasa bez sumnje tamna strana ljudskog roda, đavolski crna! Eto toliko, i ne zamjeri!
DAGGOO (mrko):
Bez zamjerke.
MORNAR S OTOKA SANTIAGA:
Taj je Španjolac ili lud ili pripit. No ne može to biti, nije pijan, jer bi to značilo da samo nad njim vatrena vodica našega starog Mogula ima toliku dugotrajnu moć.
PETI MORNAR IZ NANTUCKETA:
Ma što to vidjeh? Je li to munja sijevnula? Jest, baš munja.
ŠPANJOLSKI MORNAR:
Kakva te munja spopala? To je samo Daggoo iskesio zube!
DAGGOO (skočivši):
Svoje progutao, patuljče patuljasti! U grlo ti se sasuli, bjelokožo! Bijela džigerice!
ŠPANJOLSKI MORNAR (dočekujući ga):
Izbockat ću te nožem, golema tjelesino a kratka pameti!
SVI:
Tučnjava! U koštac! Udri!
TASHTEGO (odbijajući dim):
Tučnjava ovamo, tučnjava onamo. Bogovi i ljudi, sve bukači! Fi!
MORNAR IZ BELFASTA:
Tučnjava! Hura, tučnjava! Svete mi Bogorodice, tučnjava! Hajde navali!
ENGLESKI MORNAR:
Samo pošteno, po pravilima! Fair plav! Oduzmite Španjolcu nož! Stanite uokrug, uokrug!
STARI MORNAR S OTOKA MANA:
Eto, već je krug, sastavilo se obzorje. U takvu je krugu Kain ubio Abela. Krug naokolo pa se iskolji! Lijepe li mi rabote! Nije zar? A zašto si onda, Bože, sastavio krug?
GLAS BOŽMANA NA KASARU:
Prihvati podizače! Ubiri glavno jedro! Uvuci donju slemenjaču! Spremni za letna jedra!
SVI:
Oluja! Oluja! Potecimo, braćo! (Razilaze se.)
PIP (šćućuren iza vitla):
Braćo? Bog me očuvao od takve braće! Fr-krh! puče leto na kosniku! Pras-tres! Bože mili! Prigrli glavu, Pipe, sad će križ po tebi! Gore ti je ovo negoli biti u šumi što je vjetar šiba u posljednji dan u godini! Tko bi po tom vremenu na drvo po kestenje? Gle, svi se užurbali te psuju, samo ja uvukao dušu te ne hulim. Lijepa li mi izgleda za njih, baš su našli put u raj! Drži se, Pipe; uh kakve li vjetrušine! No ti mornari još su gori, oni su suhòburica, bijeli vihor što kosi!{146} Bijeli vihor, Bijeli kit - uh, uh! Slušao sam ovdje što čavrljaju, a Bijeli kit - uh, uh! spomenuli su ga samo jednom, sinoć, no i sad još strepim i dršćem, poput moga tamburina - a Bijeli kit, ta strašna zmija boa, bijaše uzrok sinoćnjem zaklinjanju; zakleo ih stari da s njime love strašnu zmiju! Oh, veliki bijeli Bože gore na visini, ma gdje bio u gluhoj tmini, smituj se ovome siročetu crnčetu, očuvaj ga od svih ljudi kojih srce ne osjeća straha!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 9 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu