Mobi Dik – Moby Dick

Strana 4 od 9 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9  Sledeći

Ići dole

Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 12:08 pm

First topic message reminder :



U Mobi Diku Melvil se osvrće na zlo, otelovljeno u dva glavna lika: s jedne strane je kit, koji predstavlja zlo bez osećanja pošto uništava sve na šta naiđe, a s druge je kapetan Ahab, koji predstavlja uporno zlo, pošto ga njegova lična mržnja i glad za osvetom teraju da goni kita iako time izlaže opasnosti živote svojih ljudi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:17 pm







41. MOBY DICK



I ja sam, Ismael, pripadao toj posadi, i ja sam klicao zajedno s ostalima, moja se zakletva stapala s njihovom, a zbog strave koja mi je zaokupila dušu vikao sam još glasnije od ostalih i još snažnije potkrepljivao i učvršćivao svoju zakletvu. Bio sam pun nekoga divljeg, mističnog suosjećanja; Ahabova neutaživa mržnja kao da je i mene obuzela. Požudno sam slušao pripovijesti o krvoločnoj nemani zbog koje smo ja i svi ostali i položili onu zakletvu i prisegli da izvršimo osvetu i uništenje.
U posljednje je vrijeme, iako samo na mahove, navraćao nedruževni i samotni Bijeli kit u ona negostoljubiva mora kojima najviše krstare lovci ulješura. Međutim, samo je nekolicini tih lovaca bilo poznato da on postoji, a još ih je manje bilo koji su ga vidjeli. Broj je pak onih koji su se s njim upustili u borbu bio doista neznatan. Treba uzeti u obzir da su mnoge kitarice krstarile neuobičajenim putovima, razasute beskrajnim vodenim područjima; mnoge su se otiskivale za srećom u posve puste morske predjele, te im se sasvim izrijetka, ili nikako, pružila prilika da u dvanaest ili više mjeseci ugledaju poneki jedrenjak koji bi im dao bilo kakve vijesti; zatim neodređeno trajanje svakoga pojedinog putovanja i neredovitosti s kojom su brodovi odlazili iz domaćih luka - sve su te, kao i ostale neposredne i posredne okolnosti dugo sprečavale da se među kitolovcima širom svijeta pronesu neke potanje vijesti o Moby Dicku. Bilo je posve izvjesno da su pojedini brodovi javljali kako su se u ovo ili ono vrijeme, na ovom ili onom meridijanu, sukobili sa neobično velikom i opasnom ulješurom koja je, nanijevši veliku štetu napadačima, nepovratno izmakla; stoga su neki opravdano vjerovali da je to baš Moby Dick. U posljednje su vrijeme lovci ulješura bili zabilježili dosta slučajeva ogorčene borbe sa vrlo divljom, podmuklom i opasnom nemani, a da nisu ni znali da su se bili upustili u borbu s Moby Dickom. Neobične strahote što ih je taj kit prouzročio ti su lovci više pripisivali kitolovu uopće negoli tome posebnom slučaju. S tog je stajališta, uglavnom, dotada bio promatran i Ahabov strašni sukob s kitom.
Što se pak tiče onih koji su, čuvši prethodno za Bijelog kita, slučajno naišli na nj, gotovo svi se upočetku obarahu na njega hrabro i neustrašivo, kao i na svakoga drugog kita te vrste. Naskoro su, međutim, te napade počele pratiti nesreće koje se nisu ograničavale samo na iščašene zglobove i gležnjeve, prebijene ili otkinute udove, nego koje su bile u najvećem stupnju kobne. Ti uzastopni strašni neuspjesi ispunili su i proželi sve strahom od Moby Dicka, te je došlo dotle da se pokolebala hrabrost i mnogih nadasve smionih lovaca do kojih slučajno bijaše doprla priča o Bijelom kitu.
Istinite događaje o tim smrtonosnim sukobima još su prikazivale strašnijim i uveličavale ih pretjerane glasine svake vrste. Kojekakve bajoslovne glasine ne nastaju samo na osnovi pojedinih jezivih događaja, kao što iz oborena stabla niču gljive. Pomorski život, naime, kudikamo više negoli život na kopnu, obiluje pretjeranim glasinama, ako bilo gdje na moru ima ikakvih stvarnih činjenica za koje bi se mogle prihvatiti. A kao što u tome more nadmašuje kopno, tako i kitolov svojim čudesnim i strašnim pričama koje se ponekad tamo pronose, nadilazi svaku drugu vrstu pomorskog života.
Kitolovci su ne samo skloni naslijeđenom neznanju i praznovjerju kao i svi pomorci, nego osim toga i po samome svom zanimanju dolaze u uži dodir s mnogim čudesima i strahotama mora, okom u oko s čudovišnim nemanima s kojima im se valja boriti. Posve sam po najudaljenijim morima, na tisuće milja daleko od svakog žala i luke, idući za svojim poslom po svim zemljopisnim dužinama i širinama, kitolovac je izvrgnut svim onim utjecajima koji najviše raspaljuju njegovu maštu.
Zato nam se nimalo ne treba čuditi što je već samo takvo putovanje po divljim morima još više napuhavalo strašne glasine i naslućivanja o natprirodnim silama toga Bijelog kita, dovodeći sve u neminovnu vezu s Moby Dickom, daje najposlije mnoge obuzeo takav paničan strah te je ostalo samo malo kitolovaca koji su imali dovoljno odvažnosti da se izvrgnu opasnostima od njegovih čeljusti.
No na kitolovce djelovale su još i neke druge činjenice praktičnije naravi. I dandanas među svim kitolovcima uživa ulješura svoj prvotni strašni glas, slovi kao najopasnija vrsta među svim levijatanima. I danas još ima lovaca s dovoljnim iskustvom i hrabrošću koji će se upustiti u borbu s običnim ili grenlandskim kitom, ali neće prihvatiti borbu s ulješurom, bilo da nemaju dovoljno iskustva za takav pothvat, bilo da ne mogu svladati strah. Svakako ima mnogo kitolovaca, a naročito među onima koji ne plove pod američkom zastavom, koji se još nikad nisu približili ulješuri, te je sve njihovo znanje o levijatanima ograničeno na one neplemenite grdosije što su ih nekoć lovili na Sjeveru. Ti će ljudi, sjedeći na palubi kao djeca kraj ognjišta, s interesom i udivljenjem slušati čudne i jezive priče o kitolovu po južnim morima. I nigdje se sa toliko osjećaja ne shvaća nenadmašiva čudovišnost velike ulješure kao baš na onim brodovima koji su imali prilike da se svojim pramcem očešu o nju.
Pa i sada se možemo osvjedočiti u istinitost priča iz legendarnih vremena o moći ulješure: postoje knjige nekih prirodoslovaca - Olassena i Povelsona - koji izjavljuju da ulješura znači užas ne samo za morske životinje, nego je tako nevjerojatno krvoločna da bez prestanka žeđa za ljudskom krvlju. Još u Cuvierovo doba sačuvala su se ta i slična mišljenja. Sam Cuvier u svome Prirodopisu tvrdi da sve ribe (pa i morske pse), kad im se približi ulješura, »spopada najveća strava«, te »često, kad bježe u strahu, znaju udarati tako žestoko o grebene da ostaju na mjestu mrtve«. Iako opća iskustva ponešto ublažuju takve tvrdnje, ipak je strahovitost tih nemani, u kojih je krvoločnost Povelson tako čvrsto vjerovao, ostavila neizbrisiv trag u praznovjernoj mašti kitolovaca.
I tako, prestravljeni glasinama i zlogukim znacima, mnogi bi se ribari u vezi s Moby Dickom sjećali ranijih dana kitolova kad su se i dugogodišnji i iskusni lovci samo s mukom mogli skloniti da se ukrcaju na brod koji se spremao na tu novu vrstu pothvata, te izjavljivali: iako se uspješno mogu loviti druge vrste levijatana, hajka na takvu prikazu kao što je ulješura, s kopljima i harpunima, nije za obična smrtnika. Takav bi se pothvat ubrzo i neminovno morao završiti strašnom smrću. O tome postoje i dokumenti koje možemo proučiti.
No unatoč svemu tomu, našlo se ljudi koji su bili spremni poći u potjeru za Moby Dickom, a još više takvih koji su samo nešto načuli o njemu - bez potanjih pojedinosti o nekoj od nesreća što su se doista dogodile, i bez ikakva praznovjerja - te pokazivali dovoljno srčanosti da zametnu borbu s tom nemani kad bi se na nju namjerili.
Između ostaloga, oni najpraznovjerniji vjerovali su i u posvudašnjost Moby Dicka: da je u jedan te isti čas bio viđen na raznim i suprotnim zemljopisnim širinama.
Takva zabluda nije imala ni truna vjerodostojnosti, jer kao što su svim znanstvenim istraživanjima morske struje ostale neotkrivena tajna, tako i skrivene putove ulješure, kad plovi ispod morske površine, njeni progonitelji, uglavnom, nisu mogli sebi objasniti, pa su se u tom pogledu od vremena do vremena pronosila najčudnija i najoprečnija mišljenja, a osobito je bila nerješiva zagonetka kako je mogla, pošto je duboko zaronila, tako strelovito brzo otplivati na najveće udaljenosti.
Američkim kao i engleskim kitaricama vrlo je dobro poznato, kao što je to već godine i godine prije potvrdio i Scoresby, da su poneki kitovi bili ulovljeni na dalekom sjeveru Pacifika, a u njihovim su tjelesima nađeni zabodeni čekljuni od harpuna bačenih na njih negdje u grenlandskim vodama. A ne može se poreći da u nekoliko slučajeva između jednog i drugog napadaja na kita nije prošlo mnogo dana. Po tome su neki kitolovci izveli zaključak i vjerovali da je Sjeverozapadni prolaz{147}, koji je ljudima tako dugo bio problem, kitovima bio dobro poznat. I tako su tu, stvarnim iskustvom živih ljudi, ona drevna čudesa o planini Strello u unutrašnjosti Portugala (gdje se blizu njezina vrha, kako kazivahu, nalazilo neko jezero, a na njegovu površinu izlazili ostaci potonulih brodova) i još čudesnija priča o izvoru u Aretusi, blizu Siracuse (za koji se vjerovalo da dolazi podzemnim putem iz Svete zemlje) - tako su, velim, ta drevna čudesa i slične bajke našle odraza u realnostima naših kitolovaca.
Kako su u ono doba vjerovali u čudesa poput ovih, a znajući da je poslije mnogih smionih nasrtaja na njega njemu dosad uvijek uspijevalo umaknuti, ne smijemo se čuditi što su neki kitolovci išli još dalje u svome praznovjerju pa tvrdili da Moby Dick nije samo svuda nazočan nego i besmrtan (ta besmrtnost zapravo i nije ništa drugo doli posvudašnjost u vremenu), jer bi nesmetano otplivao dalje, sve kad bi mu i čitavu šumu kopalja sasuli u tjelesinu, a ukoliko bi ikad i uspjeli zadati mu smrtni udarac, pa da iz njega zašišta gusti mlaz crne krvi, to bi onda bila samo sablasna obmana, jer bi iz njega, stotine milja daleko, zacijelo opet počeli mlazati njegovi bijeli, čisti vodoskoci, i more oko njega ne bi bilo zamašćeno njegovom krvlju.
No i bez tih izmišljotina o njegovim natprirodnim svojstvima, njegova je ovozemaljska tjelesina imala neosporno dovoljno značajnih osobina koje bi mogle silno raspaliti svačiju maštu. Nije se toliko razlikovao od ostalih glavatih ulješura oblikom svoje trupine koliko - kako negdje već spomenusmo - svojim čudnim snježnobijelim, namrežuranim čelom i visokom, poput piramide izbočenom, bijelom grbom. To su bila njegova karakteristična obilježja, sigurni znaci po kojima su ga i u beskrajnim, nepoznatim morima već iz velike daljine mogli prepoznati svi oni koji za njega bijahu čuli.
Sve je ostalo njegovo tijelo bilo kao mramor isprugano i išarano mrljama iste zagasite boje, te su ga, za razliku od ostalih, prozvali Bijeli kit, i taj je nadimak nalazio svoje doslovno opravdanje kad bi se kit pojavio točno u podne u svoj svojoj blistavoj živosti kako klizi tamno-modrim morem, ostavljajući za sobom mliječnu stazu guste šumavke, pune zlatnih iskara i odbljesaka.
Taj je kit postao strah i trepet svih lovaca ne toliko zbog svoje neobične veličine, ni zbog upadljive boje, ni zbog svoje iskrivljene donje čcljlisti, nego zbog svoje besprimjerne domišljatosti i pakosti koju je, prema pojedinim izvještajima, već toliko puta bio pokazao u svojim nasrtajima. A najveću stravu izazivala su možda baš njegova iznenadna, podmukla povlačenja. Kad bi, naime, plivao ispred svojih pobjedničkih progonitelja, pokazujući prividno sve znake straha, on bi se, a to je bilo dobro poznato, odjednom naglo okrenuo te bi, nasrćući bijesno na njih, ili porazbijao njihove čamce u cjepotine, ili ih, zaprepaštene, gonio natrag k njihovu brodu.
Već su mnogi od njegovih lovaca bili nastradali. No premda se takve nedaće, koje se na kopnu i nisu mnogo prepričavale, u lovu na kitove često događaju, ipak je predumišljena paklenska bjesomučnost Bijelog kita bila tako strašna te se činilo da je svako osakaćenje ili smrt što ju je on skrivio bilo nešto sasvim neobično i učinjeno svjesno, u zlonamjernoj pakosti.
Možete dakle i sami lako prosuditi kako li su očajni i bijesni morali bili oni njegovi progonitelji koji su se usred raskidanih komada smrskanih čamaca i pokidanih udova svojih osakaćenih drugova plivajući spašavali iz vrtloga bijele pjene, uskovitlane oko razjarenog kita, te izmicali prema mirnoj, suncem obasjanoj pučini, gdje je sve bilo radosno i svečano kao da je posrijedi kakva svadba ili porod.
Dok su se njegova tri raskrhana čamca, razbijena vesla i njegovi ljudi oko njega vrtjeli u kovitlacu, jedan je kapetan s razmrskana pramca čamca dohvatio brodski nož, nasrnuo na kita, udarajući slijepo oko sebe, kao u arkanzaškom dvoboju, nastojeći nasumce da šest palaca dubokom oštricom, u dubini od hvata, pogodi ravno u život. Taj je kapetan bio Ahab! I tada se dogodilo da je Moby Dick svojom srpolikom donjom čeljusti pokosio Ahabovu nogu, kao kosac u polju vlat trave. Nema toga s čalmom Turčina, ni mletačkog ili malajskog plaćenog ubojice, koji bi ga s većom pakošću mogli pogoditi! Lako je shvatiti da je Ahab poslije te borbe, u kojoj umalo što nije zaglavio, izgarao od osvetničke mržnje na toga kita, i da je najposlije ne samo sve svoje tjelesne boli, nego i sve svoje duševno ogorčenje, poistovjetio s tom nemani. Bijeli je kit plovio pred njim kao neko mahnito utjelovljenje svih onih zlokobnih sila koje mnogoga duševnog čovjeka izjedaju sve dotle dok naposljetku ne ostane životariti samo sa pol srca i sa pol pluća. Pred tom nepojmljivom zlom moći, koja postoji već od početka svega, a za koju čak i moderno kršćanstvo vjeruje da joj pripada polovina svijeta, i koju su stari ofiti{148} s Istoka obožavali u liku đavola - Ahab nije pao na koljena, niti se poklonio pred tim kipom, nego je kao čovjek u bunilu prenio svoju mahnitu ideju na Bijelog kita, oborivši na njega sav bijes i svu mržnju osakaćena čovjeka. Sve ono što čovjeka izluđuje i razbješnjava, sve što može uzburkati stvari u zavjetrini, sve istine zagorčene zlobom, sve ono što kida i lomi naše tjelesne snage, drobi i mijesi mozak, sve pritajeno demonstvo u našem životu i našem umovanju, sve zlo - sve je to u očima mahnitog Ahaba bilo vidljivo utjelovljeno i osvetničkoj ruci dohvatljivo u Moby Dicku. Na bijelu grbaču toga kita svalio je sav jar i svu mrzost što još od Adamovih vremena prožima čitav njegov rod, a onda - kao da su mu prsa vatreno ždrijelo mužara - ispalio je na nju užareno tane svoga srca.
Ne može se vjerovati da je ta monomanija, ta fiksna ideja, iskrsla odmah nakon njegova strašnog osakaćenja. U trenutku kad je s nožem u ruci nasrnuo na neman, iz njega je planula samo strastvena tjelesna mržnja, a kad je primio udarac od kojeg se kidao, zacijelo je osjetio samo smrtni bol osakaćena tijela, i ništa drugo. No kad je poslije toga krvavog sukoba morao krenuti kući, kad se dane, tjedne i mjesece na svom ležaju sam borio i nosio s patnjom, ploveći usred ciče zime i olujnog mora oko Patagonskog rta{149}, onda se Ahabovo teško izranjeno tijelo i njegova raskrvavljena duša stapahu u jedno, a to ga je sjedinjenje natjeralo u ludilo. Da je njime tek na putovanju kući, poslije krvavog dvoboja, sasvim ovladala ta monomanija, jasno se vidi i po činjenici što je na mahove mahnitao i urlao kao bjesomučan i, unatoč tome što je imao samo jednu nogu, u njegovim se divovskim grudima krila tolika životna snaga, koja se u časovima njegova bunila još jače razularila, te su njegovi drugovi bili prisiljeni vezati ga na njegovu visećem ležaj u. I tako ga je, u toj utezi, bacala s boka na bok teška ljuljavina oluje.
A kad je brod opet plovio mirnijim vodama, uz blago lelujanje razapetih jedara, klizeći kroz tropske tišine, činilo se da se stari siromah riješio svog delirija. Tek što su oplovili Cape Horn, počeo je izlaziti iz svoga mračnog brloga na svježi blagotvorni zrak, no premda je mirna, još ponešto blijeda čela, opet izdavao svoje zapovijedi odmjerenim glasom, a njegovi mornari zahvaljivali Bogu što je iščezla njegova strašna mahnitost - ipak je Ahab u dubini svoje duše i dalje bijesno mahnitao.
Ljudsko je ludilo često nešto vrlo lukavo i podlo. Kad već mislite da se rasplinulo - ono je možda poprimilo samo neki neprimjetni, blaži oblik. Ahabovo ludilo nije nestalo, nego se samo uvuklo u dubinu, kao što se pomamni Hudson, kada teče kroz planinske gudure, slijeva u uže korito, ali zato dublje zadire. U tom svome zajaženom obliku Ahabova monomanija nije ništa izgubila od svoje prvotne snage. Ono što je prije bilo samo popratna pojava, sad je postalo živim, pokretnim elementom. Ako se mogu poslužiti ovom smionom usporedbom, njegovo je specifično ludilo jurišalo na njegovu općenitu normalnost, ponijelo je, osipavajući koncentriranom vatrom svojih topova svoj vlastiti mahniti cilj. I tako je Ahab, na kraju krajeva, sada raspolagao tisuću puta većom energijom od one koju je kao zdrav ulagao u bilo kakav razuman pothvat.
Mnogo toga rekosmo, ali veći, mračniji i dublji dio Ahabova bića ostaje nenaslućen. Uzalud čovjek pokušava učiniti pristupačnim ono što je veliko i duboko - a svaka je istina duboka. Spuštajući se duboko dolje, daleko od srca načičkane palače Cluny{150}, gdje smo sada, skrenite, o, vi kojima je duh blag i sjetan, skrenite u goleme rimske dvorane Terma, gdje se duboko ispod bajoslovnih kula i tornjeva što niču na ljudskom površju, duboko u zemlji povija korijenje čovjekove veličine i leži sva njegova veličanstvena i strašna suština, srž i bit, ostarjela, vjekovima zatrpana, starina među starinama, na prijestolu smrskanih spomenika i razbijenih kipova! Tim razbijenim prijestolom kao da se veliki bogovi žele narugati porobljenom kralju koji, strpljiv kao karijatida{151}, drži povrh ledena svog čela preteški teret prohujalih vjekova! Ovamo skrenite, o, vi kojima je duh sjetan i gord, i stavljajte svoja pitanja tome tužnom i ponositom kralju! Da, da, porodična sličnost! - on vas je porodio, o, vi mladi kraljevski prognanici: staru državnu tajnu može vam odati samo vaš mrki pradjed.
Ahab je, naime, u duši svojoj donekle naslućivao da su sredstva kojima se služio bila zdrava i razumna, ali da su cilj njegov i osjećaji koji su ga poticali bili mahniti. No premda nije imao snage suzbiti tu činjenicu, ili je izmijeniti, ili joj izbjeći, znao je da se pred ljudskim rodom pretvarao, i da se donekle i sad još pretvara. No to njegovo pretvaranje proizlazilo je iz osjećajnosti i nije bilo plod odlučne volje. Pa ipak mu je ta hinjena gluma tako dobro uspijevala te je svaki čovjek u Nantucketu, kad je Ahab najposlije sa svojom bijelom koščanom nogom stupio na kopno, morao odmah pomisliti kako je njegov bol sasvim prirodan, i kako mu je pretrpljena strahota sažegla dušu.
A kad se pročulo kako je na brodu mahnitao, onda su to ljudi dovodili u vezu sa spomenutim ili sličnim uzrocima, baš kao i tešku sjetu koja se oborila na nj i držala ga poslije, sve do samog časa kad se, uoči ovog putovanja, ukrcao na »Pequod«. Nije nevjerojatno ni to da mudri Nantucketanci, koji u svemu imaju pred očima svoju korist, nisu ni izdaleka zbog tih zloslutnih njegovih simptoma pomišljali da mu uskrate zapovjedništvo nad kitaricom, nego su, naprotiv, bili skloni povjerovati da je baš zbog svega toga što je pretrpio bio još sposobniji i pozvaniji da poput bijesna osvetnika bude ponovno poslan na tu strašnu i krvavu rabotu - u lov na kitove.
Izjedan iznutra, osakaćen izvana, zahvaćen ludilom što ga oštrim pandžama pritišće i ne pušta - takav, kad bi se našao, bio bi kao stvoren da baci harpun i digne svoje koplje na najstrašniju od svih zvijeri. No ako bi se takav sa bilo kojeg razloga smatrao tjelesno za to onesposobljen. ipak bi taj isti bio savršen zapovjednik, koji bi znao oduševiti svoje ljude i podviknuti da jurnu naprijed u borbu. No bilo kako mu drago, jedno je sigurno: prožet tom svojom pritajenom ludošću i sav uskipio bjesomučnim jarom, Ahab je krenuo na to putovanje imajući pred očima jedan jedini cilj - lov za Bijelim kitom! Da je itko od njegovih znanaca na kopnu samo i u snu naslutio kakva mahnita strast plamti u tom demonskom čovjeku, eh kako li bi mu njihove prestravljene i pravedničke dušice oduzele zapovjedništvo nad brodom! Imali su u vidu samo unosne plovidbe, očekujući nakon povratka svakog broda zveket zlatnih dolara. Njemu je pak bila na pameti samo smiona, neutaživa i nadnaravna misao o osveti.
I tako je taj sijedi bezbožnik zametnuo hajku i grdnim psovkama progonio Jobova kita oko svijeta, zapovijedajući posadom koja se uglavnom sastojala od odmetnika polutana, propalica i kanibala, a kojoj moral bijaše još više oslabljen Starbuckovom nesposobnošću da ih prožme svojim osjećanjem poštenja i pravičnosti, Stubbovom nepresušnom veselošću, bezbožnošću i nehajnošću, te Flaskovom beznačajnošću. Kao da je neka đavolska kob zbrda-zdola pokupila i ukrcala na njegov brod takve mornare i takve časnike da mu tako pomognu u njegovoj luđačkoj osveti.
Zašto su svi njegovi ljudi tako usrdno pristajali uz njegov zanosni bijes? Što li je začaralo njihove duše te se kadikad činilo da je njegova mržnja bila i njihova mržnja? Kako je do svega toga došlo? Što je Bijeli kit značio za njih i njihovo nesvjesno shvaćanje te im se na maglovit i neobjašnjiv način pričinjalo da je on Demon života, koji plovi po morima? Da bi se sve to objasnilo, valjalo je dublje zaroniti nego što sam ja, Ismael, kadar da zaronim. U svima nama kopa nevidljiv neki rudar i ruje - ali kako da po vječno promjenljivom i prigušenom udaranju njegova pijuka naslutimo na koju stranu probija svoj rov? Tko da ne osjeti zamah te neodoljive ruke? Može li čamčić, privezan uz brod što plovi, mirno stajati? Što se mene tiče, ja sam se predao vremenu i prostoru, prepustio se prilikama, no dok su svi bili kao pomamni da se što prije sukobe s kitom, ja sam u toj nemani gledao samo veliko, smrtonosno zlo.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:18 pm








42. BJELOĆA BIJELOG KITA



Što je Bijeli kit značio za Ahaba, to smo rekli; no što je, ponekad, za mene značio, to treba još objasniti.
Osim onih posve općenitih obilježja Moby Dicka, koja su u svakom čovjeku morala izazvati neki strah, postojalo je još nešto, nešto neodređeno, bezimeno u pogledu te nemani, pomisao koja je katkada svojom snagom nadjačavala svako drugo osjećanje, a koja je ipak bila tako tajanstvena i neizreciva te se gotovo bojim hoću li je uopće moći riječima iskazati. Bila je to kitova bjeloća, i ta me bjeloća zaprepašćivala iznad svega. Ali hoću li uspjeti sve to objasniti? Ipak moram nekako objasniti, ma i mutno i samo približno, inače bi sva ova poglavlja mogla ostati bez vrijednosti.
Bjelina u samoj prirodi u mnogo čemu kao da nekom osobitom vrlinom oplemenjuje ljepotu. Spomenimo samo mramor, kamelije i biser. Neke su nacije tu boju smatrale kraljevskom, pa su i drevni barbarski kraljevi od Pegua{152} stavljali naslov »Gospodar bijelih slonova« ispred svih ostalih svojih zvučnih titula, a današnji sijamski kraljevi na svom stijegu imaju istoga bijelog četveronošca; na hanoverskoj zastavi propinje se at bijel kao snijeg, a velika carska Austrija, nasljednica svemoćnoga Rimskog Carstva, vije bijelu zastavu kao znak svoje carske moći. Bijela boja dolazi do izražaja i u samoj ljudskoj rasi, priznajući bijelcima gospodstvo nad svim ostalim ljudima tamne puti. Bjelina je, k tomu, uvijek bila znak radosti, jer kod starih Rimljana bijeli je kamen označavao radostan dan. I mnoga druga naša osjećanja i simboli obilježeni su tom bojom, i mnogo toga što je dirljivo i plemenito nosi tu boju, na priliku ženska nevinost i dostojanstvo starosti. Američki Indijanci poklanjaju bijeli pâs, wampum{153} u znak najveće počasti. U mnogim zemljama bijela boja u obliku sudačkog hermelina simbolizira uzvišenost Pravde, a bijeli konji koji se uprežu u kočije kraljeva i kraljica uveličavaju svakidanji kraljevski sjaj. U najvišim misterijama mnogih religija bjelina je simbol božanske čistoće i moći: perzijski obožavatelji vatre obožavahu bijeli, rašljasti plamen kao najveću svetinju na žrtveniku, u grčkoj je mitologiji veliki Zeus prikazan u inkarnaciji bijelog bika, dok su gordi Irokezi{154} zimi žrtvovali svetog Bijelog psa, a to je bio najsvečaniji čin u njihovoj teologiji: smatrali su tu bijelu vjernu životinju najčistijim glasnikom kojeg su svake godine tako slali Velikom Duhu s porukama svoje vjernosti i odanosti. Izravno od latinske riječi za pojam »bijel« potječe ime za jedan dio ornata svih kršćanskih svećenika, za »albu«{155}, koju svećenik nosi ispod casule{156} - a pri rimokatoličkim lamentacijama{157} bijela boja dolazi do vidnog izražaja. U Otkrivenju sv. apostola Ivana bijele se haljine daju onima koji su spašeni, a dvadeset i četiri starješine sjede odjevene u bijele halje pred velikim bijelim prijestolom Svevišnjega, koji tu sjedi kao oblak bijeloga pamuka ...
Pa ipak, unatoč svima tim misaonim povezanostima sa svime što je blago, časno i uzvišeno, iz same biti bijele boje kao da vreba nešto varavo što može zatraviti dušu većom stravom nego što je i jeza pred krvavim crvenilom.
Baš ta varava kakvoća prožima pomisao na bjelinu, kad ona nije više vezana uz pojmove blagosti, ljepote i plemenitosti, nego združena s nečim što je već samo po sebi strašno, te uvećava strah do krajnosti. O tome nam svjedoče bijeli medvjedi u polarnim krajevima i bijeli morski psi u tropskim morima. Zašto te životinje djeluju na nas tako strašno i jezivo? Zar nije baš zbog te njihove glatke i pahuljaste bijelosti? Ta sablasna bjeloća ulijeva nam osjećaj neke odvratne mekoće, koja je više gnusna nego strašna, ta sablasna bjeloća koja u nas bulji nijemo, zlurado i proždrljivo. I zato strašni tigar sa svojim ljutim pandžama i heraldičnom dolamom nikad neće tako razbiti svu vašu srčanost kao oni bijelim mrtvačkim plaštevima zaogrnuti medvjedi i morski psi.{158}
Sjetimo se albatrosa! Odakle dolazi ta sinja magla duhovnog snebivanja i blijedog strahovanja, kojom - u svačijoj mašti - plovi taj bijeli fantom? To nam nije Coleridge{159} prvi došapnuo, nego Božja velika, istinoljubiva pjesnikinja - Priroda.{160}
U analizama našeg Zapada i pričama Indijanaca veliku slavu daju Vilenom bijelcu prerije - plemenitu, kao mlijeko bijelu atu, konju okatu, prsatu i male glave, koji ima u sebi više dostojanstva od tisuću kraljeva, kad se, nehajan, propinje po svojoj zazorljivoj vilovitosti. Bio je izabrani vođa golemih stada divljih konja, kojih su pašnjaci u ono vrijeme bili omeđeni samo planinskim lancem Rocky Mountains i gorjem Alleghany. Po suncem obasjanim vrhuncima tih planina kaskao je prema zapadu, predvodeći svoje stado kao što zvijezda Večernjača svake večeri predvodi beskrajne vojske rasijanih svjetala. Razasuta griva kao vatromet i rep uzvijoren poput repatice krasili su ga sjajnije od svakog zlatareva srebra i zlata. Bila je to veličanstvena, arkanđeoska pojava u onom još nepokorenom carstvu Divljeg zapada, koja bi bljesnula pred očima drevnih trapera{161} i lovaca, podsjećajući ih na slavu praiskonskih vremena, kad je Adam hodio po svijetu, gord kao božanstvo, vedra čela i neustrašiv, kao i taj bijeli at. Svejedno je li stupao okružen svojim pobočnicima i maršalima, na čelu svojih nebrojenih kohorta što su u beskraj tekle ravnicom ko kakva druga rijeka Ohio, ili je nad svojim podanicima što su pasli uokrug obzorja držao smotru vojske, trčeći u galopu, frkćući nozdrvama što su se crvenjele na snijegu njegove bjeline - kad god se i kako god se pojavio, i najhrabriji su Indijanci drhtali pred njim u smjernom strahopoštovanju. A po onom što se o tome plemenitom konju kazuje u pričama, možemo nedvojbeno razabrati da ga je baš ta njegova bjeloća zaodjenula božanstvenošću, te da je upravo ta božanstvenost, ma kako ga uzdizala nad ostale, ulijevala istodobno i neku neizrecivu stravu.
No ima i drugih slučajeva gdje bijelost gubi svu tu uzgrednu i čudnovatu krasotu koju daje Vilenom bijelcu i albatrosu.
Što nas tako čudno odbija od albina{162}, te odvraćamo pogled od njih, pa im se i sami njihovi prijatelji i rođaci sklanjaju s puta? To je ona njihova bjeloća po kojoj su i dobili svoje ime. Albino, bjeloš, građen je baš kao i svaki drugi čovjek - tijelo mu nije deformirano - pa ipak, njegova ga posvemašnja ubijeljenost čini ružnijim od kakve nakaze. A zašto?
Priroda ni u drugom obliku ni u drugim, ne tako lako opipljivim ali utoliko pakosnijim svojim zbivanjima nikad ne zaboravlja da osim ostalih svojih sila upotrijebi i to glavno sredstvo jezivosti. Zbog svoga snježnog izgleda ona nemilosrdna svetinja s Južnog mora, suhòburica, dobila je ime bijela vijavica{163}. Ni u nekim povijesnim zgodama ljudska umjetnost zla nije zaboravila to snažno pomoćno sredstvo. Koliko strašnije djeluje ono mjesto u Froissartu{164} kad očajni flandrijski bijeli kapucini, zakrabuljeni snježnim simbolom svoje družbe, bijelim kukuljicama, na trgu u Gentu ubijaju svoga tlačitelja, grofovskog upravitelja.
A u mnogom pogledu i zajedničko, baštinjeno iskustvo svjedoči o nekom nadnaravnom značenju te boje. Ne može se poreći da na nas, kad promatramo mrtvaca, najjezivije djeluje upravo mramorna bljedoća na njegovu licu: kao da je ta bljedoća više znak stravična snebivanja nad drugim svijetom negoli znak predsmrtne strepnje na ovome. A bljedoća mrtvaca upućuje nas na bjelinu mrtvačkoga pokrova kojim prekrivamo mrtvo tijelo. U ludom praznovjerju zaodijevamo i avetinje svoje mašte u snježnobijele plašteve, i svi dusi iskrsavaju iz oblaka bjeličaste magle... Kad već govorimo o svim tim grozotama, spomenut ćemo i to da i sam kralj straha i užasa, apokaliptični jahač, kako ga personificiraju evanđelisti, jezdi na bijelu konju.
Stoga, ma kakvu velebnu ili dražesnu stvar čovjek simbolizirao bjeloćom, morat će priznati da ona i u svom najdubljem i najčistijem značenju izaziva u duši neku čudnu sablasnost.
No, sve ako u tom pogledu i ne bilo nesuglasica, ipak kako će obični smrtnik to sebi protumačiti? Analize tu ne može biti. Možemo li se nadati da ćemo poslije ovo nekoliko navedenih primjera u kojima bjeloća, premda trenutno ni u kakvoj, ili samo djelomičnoj misaonoj povezanosti s osjećajem straha, ipak djeluje na nas svojom, makar i posve izmijenjenom čarolijom - možemo li se, dakle, nadati da ćemo, ma i slučajno, naći ključ za tu zagonetku koju rješavamo?
Pokušajmo! No, za tako zamršeno isprepletene probleme hoće se mnogo pronicljivosti, i čovjek bez mašte neće moći pratiti takva razmatranja. Bez sumnje ima mnogo ljudi koji su u mašti proživjeti takve dojmove, ali ih zacijelo ima vrlo malo koji su u tim časovima bili svjesni toga što osjećaju, te im zato neće biti moguće da ponovno sebi dočaraju te dojmove.
Zašto neobrazovan čovjek, kad se samo spomene blagdan Duhova{165}, a tek je slabo upućen u značenje toga dana - vidi pred sobom samo nijemu povorku hodočasnika koji polagano koračaju oborene glave, zaogrnuti plaštevima snježne bjeline? Ili zašto nenačitanom, neizopačenom protestantu srednjoameričkih država sam spomen »bijelih redovnika« ili »bijelih opatica« izaziva pomisao na slijepu statuu?
Što je tako neobično na onim pričama o utamničenim ratnicima i kraljevima (jer to da su bačeni u tamnicu i nije tako neobično!) - te na maštu Amerikanca koji nije putovao, mnogo jače djeluje White Tower{166} u Londonu negoli one druge, susjedne kule - Byward Tower, pa i Bloody{167}? A one uzvišenije kule, White Mountains{168} u New Hampshireu, koje dušu ispunjavaju osjećajem neke divovske sablasnosti, dok Blue Ridge{169} u Virginiji budi u srcu osjećaj rosne mekoće i sanjivih daljina? Kako to da ime »Bijelo more«, sasvim neovisno od svih zemljopisnih širina i duljina, budi u nama neku sablasnu jezu, dok nas ime »Žuto more« uljuljava u zemaljske i bliske misli o dugim, blagim, zlatom protkanim popodnevima. proganjanim na valovima, iza kojih slijede šarenilom svih boja ukrašeni, ali već od noćnog drijema zahvaćeni zalazi sunca? Ili zašto - da se poslužimo primjerom nečega bestjelesnog što je mašta stvorila - kada čitamo srednjoeuropske drevne bajke, »bljedolik čovjek visoka uzrasta« iz dubokih šuma Harza, koji svoju nepromjenljivu bljedoću tiho i nečujno pronosi kroza zelenilo lugova - zašto je taj fantom strašniji od svih kričavih vražićaka Blocksberga{170}?
Ne čini bešćutnu Limu{171} najčudnijim i najtužnijim gradom što ga čovjek može vidjeti, samo podsjećanje na potrese što ruše tornjeve njene katedrale, ni divljanje njezina pobješnjelog mora, ni njeno bešćutno suho nebo što nikada ne daje kiše, ni pogled na široku ravan nagnutih tornjeva, urušenih kupola i iskrivljenih križeva (nalik na pristan načičkan usidrenim brodovljem), ni ulice predgrađa s urušenim pročeljima kuća što leže jedne preko drugih poput razasutog snopa kamata. Lima je prekrivena bijelim velom, i u toj se bjeloći njezina bola krije još veći užas. Stara kao Pizarro{172}, ta bjeloća uvijek nanovo prekriva njene ruševine, ne puštajući dražesno zelenilo da ih prekrije svojim plaštem, nego preko njenih razvaljenih utvrda razastire kruto bljedilo zamrlosti koja ukrućuje i samu onu iskrivljenost.
Znam da općenito shvaćanje ne priznaje da je taj fenomen bjeloće glavni uzročnik, te se stvari koje su već same po sebi grozne čine još groznijim, i da čovjek bez mašte u tim pojavama ne vidi ništa posebno grozno, dok je drugom čovjeku opet baš taj fenomen bjeline najstrašniji, osobito ako se javlja u nekom obliku koji ništa ne kazuje ili je općenit. Što mislim reći tim dvjema tvrdnjama, možda ću uspjeti donekle objasniti sljedećim primjerima.
Prvo. Kada mornar, ploveći sve bliže k nepoznatom kopnu, noću čuje mlatanje valova o hridi, zapast će u strah, trgnut će se i uprijeti svom snagom da izvrši svoju dužnost - no ako ga u istim prilikama u ponoć pozovu s ležaja, da vidi kako njegov brod plovi usred noći po mliječnoj bjelini mora, kao da sa svih sirana s okolnih grebena plivaju prema njemu neki bijeli medvjedi, onda će ga obuzeti nijema praznovjerna jeza - praminjavi fantom ubijeljene vode njemu će se pričinjati kao prava sablast; uzalud olovni visak uvjerava da nema više opasnosti od nasukavanja, uzalud pramac i krma gaze u dovoljnoj dubini, on ipak neće imati mira sve dok pod sobom ne opazi modru vodu. Ali nema tog mornara koji će vam otvoreno priznati: «Nisam se ja, kapetane, toliko bojao da se razbijemo o neke skrivene pećine, koliko me bilo strah one grozne bjeline oko nas.«
Drugo. Peruanske Indijance vječni onaj pogled na snježne Ande ne ispunjava nikakvim strahom — jedino će možda pomišljati kako na onim dalekim pustim visovima caruje vječni snijeg i led, i prirodno osjetiti kako bi bilo grozno kad bi čovjek zalutao u onoj osami i divljini. Slično je i kod gorštaka iz šuma na američkom Zapadu kad izbije na beskrajnu čistinu te posve ravnodušno gleda snježnim pokrovom prekrivenu preriju, bez sjene od stabla ili grane koja bi prekinula ukočenu obamrlost bjeline. Ali drukčije gleda mornar bjelinu antarktičkog mora koje mu snagom studeni i mraza dočarava paklenske varke i čarolije, te čovjek, sav promrzao i napol slomljen, umjesto duge, da mu dade tračak nade i utjehe u nevolji, vidi pred sobom samo beskrajno groblje što se na nj ceri bezbrojnim ledenim nadgrobnicima i skrhanim krstačama.
No meni je kao da čujem tvoj glas: »Sve mi se čini da je to bijelo poglavlje o bjeloći samo bijela zastavica što leprša iz strašljive duše; Ismaele, Ismaele, postaješ sumoran, podliježeš predrasudama!«
Reci mi, kako to da ono mlado snažno ždrijebe, oždrijebljeno u nekoj tihoj dolini Vermonta, daleko od svih divljih životinja - kako to da ono u pol bijela i sunčana dana, kad iza njega, tako da te ne može vidjeti, samo zamahneš netom oderanom bizonovom{173} kožom, osjeti mošusni životinjski zapah, te se odmah uznemiri, rže, frkće, koluta očima, te kopa zemlju kopitima, pomamno, stravično? Ono se ne sjeća oštrih uboda rogovlja divljih životinja u svojoj zelenoj sjevernoj domaji, te ga ti čudni mirisi ne mogu podsjećati na iskustva nekih ranijih opasnosti. Jer što to ždrijebe iz Nove Engleske zna o crnim bizonima dalekog Oregona?
I u tome, eto, pruža ti se primjer kako i nijema životinja nagonski osjeća djelovanje nekih hudobnih sila. Iako tisuće milja daleko od Oregona, ždrijebe njuši onaj divlji zapah mošusa, osjeća blizinu oštrorogih bizona derača koji u tren oka mogu nahrupiti te zgaziti u prašinu jadno i napušteno prerijsko ždrijebe.
I tako prigušen tutanj mliječno ubijeljene pučine, sablasni šušnji bijelim mrazom zakićenih planina, nesmiljeni snježni zapuši prerija, sve to na Ismaela djeluje kao ono mahanje bizonovom kožom na prestravljeno ždrijebe!
Iako nitko ne zna gdje se krije sve ono bezimeno što se očituje tako tajanstvenim znacima, ipak za me, kao i za ono ždrijebe, to nešto bezimeno mora negdje postojati. Premda se čini kao da je vidljivi svijet stvoren u ljubavi, nevidljive su sfere stvorene u stravi.
No još nismo saznali u čemu leži čarolijska moć te bjeloće, niti zašto ona s takvom silinom djeluje na dušu, i zašto - a to je još neobičnije i čudesnije - zašto ona, kako smo vidjeli, najznačajnije simbolizira sve što je duhovno, pa je u svojoj biti čak veo i koprena što zastire kršćanskog Boga, no u isti je mah i sredstvo koje uveličava sve ono što čovjeka prožima jezom.
Je li to zbog toga što strah i jeza svojom neodređenošću nagovješćuje nesmiljene praznine, prostranstva i bezdane svemira, te nas prosrsuje kao nož u leđa, usađujući nam misao o našoj posvemašnjoj ništavosti kad promatramo bijele bezdane Mliječne staze? Ili je to možda zato što bjeloća u svojoj biti i nije toliko boja koliko vidljiva odsutnost svake boje, ali u isti mah i zbir svih boja. Zar zato tako nijema ali značajna praznina ispunjava široku prostornost krajolika i: snijegu - da nas jeza hvata pred bezbožničkim šarenilom? A uzmemo li u obzir onu drugu teoriju filozofa prirodoslovaca prema kojoj su sve zemaljske boje, svaki gordi sjaj i dražesni odbljesak, blage šare sunčanih zalaza, po nebu i šumama, zlaćani baršun leptirića i leptirasta lica mladih djevojaka, sve to - samo lukave i vješte obmane, da sva ta šarolikost u biti samih stvari i ne postoji, da je to samo nešto izvanjsko, prividno, te je sva božanstvena Priroda samo namazana, kao lice u kakve djevojčure što lažnim čarima prekriva samo hrpu kostiju - pa ako, polazeći još dalje, pomislimo da ta tajanstvena kozmetika, to prapočelo - svjetlo - koje i dočarava svaku boju u Prirodi, slučajno ostane u sebi zauvijek bijelo ili bezbojno i počne bez ikakva posredstva djelovati na materiju, svi bi onda predmeti, i tulipani i ruže, ostali bijeli: kad dobro promislimo, taj bi osakaćeni svemir ležao pred nama kao gubavac. I poput tvrdoglavih putnika u Laplandu, koji neće da nose tamnih naočari, tako i jadni nevjernici bulje u veličajni bijeli pokrov što im zastire sve vidike, bulje dok ne oslijepe. A sve je to simbolizirano u albino-kitu. Čudite li se još uvijek lovačkoj strasti njegovih hajtača?


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:18 pm





43. POSLUHNI!



- Pst! Jesi li čuo taj šum, Cabaco?
Bilo je to za vrijeme »pasje straže«{174}, a sve je sjalo u jakoj mjesečini. Mornari stajali u redu što se protezao od jednog tanka za vodu u sredini broda pa do bačve za vodu na krmi. Tako su jedan drugome dodavali kabliće da napune bačvu. Većina ih stajaia u posvećenim granicama, na kasaru, te su stoga izbjegavali svaki razgovor i lupanje nogama. I tako su se kablići prometali iz ruke u ruku, a sve u mrtvoj tišini, koju bi samo ponekad prekinuo udar vjetrom zahvaćena jedra i jednomjerni šum brodske kobilice, koja je ustrajno klizila naprijed.
Sve bijaše tako tiho, kad Archy, jedan od vodonoša, koji je stajao blizu štive, došapnu susjedu, nekom Cholu{175}, sljedeće riječi:
- Pst! Jesi li čuo taj šum, Cabaco?
- Hvataj kablić, Archy! Kakav te šum spopao?
- Opet se javlja, u štivi, zar ne čuješ? Kašljanje, da, baš kao da je tko zakašljao.
- Hajd’ k vragu, kakvo te kašljanje napalo! Dodaj prazni kablić!
- Eto, opet se čuje, kao da se dvojica-trojica u snu prevrću ... Sad opet, posluhni!
- Caramba! Zaveži već jednom, druže! To ti se ono malo raskvašena dvopeka što si ga za večeru pojeo sada burlja u buragu, i to je sve. Pazi na kablić!
- Reci što te volja, druže, no u mene je oštar sluh!
- Dakako, ti si taj momak koji na pedeset milja daleko od Nantucketa čuje kako stara kvekerica plete i pletaćom iglom zvecka! Dakako, ti si taj momak!
- Samo se ti rugaj, vidjet ćemo kako će se to završiti! Posluhni, Cabaco! Tu pod krmom krije se netko koga još nismo vidjeli na palubi, a sve mi se čini da je i našem starom Mogulu nešto o tome poznato. Čuo sam kako je Stubb jednog jutra, na straži, rekao Flasku da se tu nešto sprema!
- Koješta! Kablić amo!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:18 pm








44. AHABOVE POMORSKE KARTE



Da je tko slučajno pošao za kapetanom Ahabom dolje u njegovu kabinu, nakon oluje što se oborila one noći kad je tako mahnito bio zapečaćen ugovor između njega i njegove posade, vidio bi kako je pristupio škrinji što se nalazila ispod krmenice, izvadio odande omašan smotak izgužvanih, požutjelih pomorskih karata, te ih razmotao pred sobom, na svome nepomičnom stolu. Vidio bi nadalje kako je sjeo za taj stol i pažljivo počeo proučavati različite crte i osjenčenja, i kako olovkom, polako ali sigurno, ucrcava nove smjerove u dotad još praznim prostorima. Ovda-onda zavirio bi u poneki iz hrpe brodskih dnevnika pokraj sebe, u kojima su bila upisana godišnja doba i mjesta gdje su s raznih brodova za prijašnjih putovanja bili ugledali ili ulovili ulješuru.
I dok je bio zaposlen tim proučavanjem, teška se kositrena svjetiljka, obješena o lance iznad njegove glave, neprestano njihala kako se brod ljuljao, bacajući naizmjence trake svjetla i sjene po njegovu naboranu čelu, te se gotovo činilo kao da neka nevidljiva olovka - kao što je on ucrtavao linije i smjerove na požutjelim kartama - i po duboko izbrazdanoj karti njegova čela povlači neke crte i pravce.
Ali nije Ahab samo te noći, sred gluhe tišine svoje kabine, proučavao svoje karte. On ih je gotovo svake noći vadio, i gotovo svake noći njegova je ruka brisala neke tragove olovke i ucrtavala nove. Jer s pomoću karata svih četiriju oceana, što ležahu pred njim, Ahab je mučno raspletao splet morskih struja i vrtloga, imajući na umu samo što sigurnije ostvarenje svojih luđačkih namisli.
Svakome tko nije potpuno upoznat s putovima i običajima levijatana moglo bi se pričinjati da je smiješno i beznadno što čovjek tako pokušava pronaći jedno usamljeno stvorenje po beskrajnim oceanima našeg planeta. No, Ahab je drugim očima gledao na to, jer je poznavao smjerove svih kretanja i strujanja mora, te je tako mogao proračunati i smjer kojim more nosi ulješurinu hranu, kao i to u koje će je godišnje doba i na kojem određenom meridijanu najlakše loviti. Tako je dolazio do nekih pretpostavki, koje su se uvelike približavale izvjesnosti, u pogledu dana i mjesta, kada i gdje treba krenuti u potragu za plijenom.
Činjenica da se ulješure u određenim vremenskim razmacima navraćaju u stanovite vode tako je izvjesna te mnogi lovci vjeruju sljedeće: kad bi ih po cijelom svijetu točno promatrali, i kad bi se pažljivo uspoređivali brzinomjeri na jednoj plovidbi svih jedrenjača kitarica, moglo bi se ustanoviti da se ti pohodi ulješura nepromjenljivo točno podudaraju s dolaženjem i odlaženjem sleđeva ili sa seobom lastavica. Na temelju toga pokušavali su izraditi karte o kretanju ulješure.{176}
Kada pak kitovi plove od jednog hranilišta na drugo, tada ih vodi njihov nepogrešivi instinkt - ili recimo radije njihova bogom dana snalažljivost - te se kreću u takozvanim »žilama« i drže se određenog pravca u oceanu sa tako neizbježnom točnošću da nikada nijedan brod nije plovio svojim pravcem, po bilo kakvoj karti, ni uz desetinu te čudesne preciznosti. Iako je u tim slučajevima smjer kojim kitovi plove prav pravcat kao mjernička uzica, i premda je pruga njihova putovanja najtočnije omeđena vlastitim nepromjenljivim ravnim brazdama, ipak ta »žila« obuhvaća širinu od nekoliko milja (više ili manje, prema tome kako se nagađa da se »žila« rasteže ili stizuje), no nikad se ne gubi iz vidokruga s jarbolne visine kad lovački brod s budnom pozornošću klizi kroz te magične zone. Iz toga slijedi da se u stanovito vrijeme i u stanovitim zemljopisnim širinama na takvim putovima s velikom vjerojatnošću mogu pronaći ti kitovi koji se sele.
I zato se Ahab mogao ne samo nadati da će u tim tako provjerenim vremenskim razmacima i u tim poznatim, međusobno tako razdaljenim »ispašama« naići na plijen, nego je, krstareći po velikim vodenim prostranstvima, u pogledu mjesta i vremena mogao dapače sam izabrati takav položaj na pučini gdje će vjerojatno susresti plijen.
Na prvi pogled kao da je jedna okolnost ometala njegov mahniti no ipak metodični plan. A možda zapravo i nije bilo tako. Premda se kitovi u izvjesnim vremenskim razmacima pojavljuju u skupinama na određenim mjestima, ipak se, uglavnom, po tome ne može zaključiti da će se ista skupina koja je jedne godine posjećivala neki prostor, na toj i toj zemljopisnoj duljini i širini, sljedeće godine naći baš na tom istom mjestu, premda se pamti nekoliko takvih čudnih slučajeva kad se to zaista dogodilo. To je uglavnom točno, ali s nekim manjim ograničenjem, za one starije samotnjake i »pustinjake« među ulješurama.
Ako su Moby Dicka, na primjer, prije godinu dana vidjeli u takozvanom seychelleskom{177} području u Indijskom oceanu, ili pak u vulkanskom zaljevu na japanskoj obali, iz toga onda još ne slijedi da će »Pequod« na tome istom mjestu i u odnosnom vremenskom razdoblju posigurno naići na Moby Dicka. Isto to vrijedi i za neka druga hranilišta ili »ispaše« na kojima se gdjekad pokazao. No, čini se, sva su ta mjesta njemu služila samo kao povremena odmarališta, kao neke, da tako kažemo, slučajne oceanske gostionice i svratišta, a ne kao trajnija prebivališta. Govoreći o Ahabovim izgledima da postigne svoj cilj, mi smo se dosad doticali samo nekih uzgredica, nada i neočekivanih mogućnosti što su mu se pružale prije nego što bi u određenom vremenskom razdoblju stigao na neko određeno mjesto, gdje bi sve mogućnosti mogle postati vjerojatnosti i gdje bi - kako se Ahab usrdno nadao - sve vjerojatnosti bile vrlo blize potpunoj izvjesnosti. To posebno vrijeme i mjesto bijahu povezani zajedničkim stručnim imenom »ekvatorijalno doba« ili »sezona na ekvatoru«. Jer se ondje tada pojavljivao Moby Dick nekoliko godina uzastopce, zadržavajući se neko vrijeme u tim vodama, kao što se Sunce na svojoj godišnjoj putanji u stanovitom vremenu zadržava kod stanovitog zviježđa u Zodijaku. Na tim se mjestima i odigrao veći dio onih smrtonosnih sukoba s Bijelim kitom, ondje bi valovi znali pričati o njegovim djelima, ondje se nalazilo i tragično mjesto na kojem je stari monoman našao strašni motiv za svoju osvetu. No, premda je Ahab sve lukavo smišljao i predviđao, uvijek budan, neprestano na oprezu, predajući se svom dušom toj neumornoj hajci, ipak ne bi sebi dopustio da sve svoje nade isključivo polaže u spomenutu važnu činjenicu, ma kako ona pogodovala njegovu naumu; ta činjenica, zbog budnosti u kojoj ga je držao njegov zavjet, nije opet mogla toliko umiriti njegovo nemirno srce da bi propustio i svaku drugu potragu.
»Pequod« je, dakle, krenuo iz Nantucketa baš na sam početak spomenutog »ekvatorijalnog doba«. Ma kako se trudio, što god poduzeo, kapetan baš nikako nije mogao stići sasvim na jug, da oplovi Cape Horn, da se spusti do šezdesetog stupnja zemljopisne širine, te da navrijeme zaplovi u ekvatorijalne predjele Tihog oceana. Zato mu se valjalo strpjeti do idućeg »ekvatorijalnog doba«. No možda je »Pequod« tako rano krenuo na put jer je Ahab imao neke svoje posebne razloge baš s obzirom na cijeli ovaj splet različitih okolnosti. Ta pred sobom je imao trista šezdeset i pet dana i noći - vrijeme što će ga radije provoditi u prigodnu lovu nego da, nestrpljivo čekajući, životari na kopnu. A tko zna neće li Bijeli kit provesti svoje »ferije« u ovim samotnim vodama, daleko od svojih uobičajenih hranilišta, pa iznenada pomoliti svoje smežurano čelo negdje blizu Perzijskog zaljeva, u Bengalskom zaljevu, u Kitajskome moru, ili u nekim drugim vodama u kojima obitavaju njegova braća? Možda će vjetrovi, monsuni, pamperi, sjeverozapadnjaci, harmatani ili pasati, ili neki drugi - samo ako ne zapuše istočnjak ili samum - natjerati Moby Dicka u krug besputne vijugave brazde »Pequodova« krstarenja oko svijeta.
Uzmimo da je tako. Prosuđujući sve hladno i mirno - zar ipak ne izgleda luda pomisao da bi progonitelj, sred beskrajnog oceana, mogao prepoznati toga jednog, samotnog kita, kad bi ga i susreo, baš kao nekoga bjelobradog muftiju sred vreve carigradskih ulica? Da, po njegovu kao snijeg bijelom čelu i snježnobijeloj grbi svatko ga je morao prepoznati. »A zar nisam obilježio kita« - promrsio bi Ahab, odbacujući svoje pomorske karte koje je gotovo svu noć proučavao, i prepuštajući se opet sanjarenju - »obilježio ga i sve proračunao, pa da mi sad izmakne? Široke su mu peraje prorešetane i po rubovima nazupčane kao uši zalutale ovce!« i tad bi njegove uskovitlane misli jezdile kao u mahnitoj trci, dok ga ne bi svladala teška posustalost. Onda bi se uspeo na palubu, da se osvježi, pribere i ponovno osjeti svoju staru snagu. O, Bože, kakve li tlapnje, zanosi i muke razapinju toga čovjeka koji izgara od jedne jedine želje: žudi samo za osvetom! Spava zgrčenih pesti, a budi se krvavih dlanova, s noktima zarinutim u živo meso.
Koliko li su ga puta usred noći bacali s njegova loga nepodnošljivo živi sni, nastavljajući njegove teške dnevne misli, a on ih i dalje nosio »sobom u vrtlogu svoga sumanutog bijesa, dok se sva srž i bit njegova života ne bi pretvorila u neizdržljivu tjeskobu. A kad bi mu te duševne muke poremetile ravnotežu, kao što je ponekad i bivalo, i u njemu kao da se otvorila provalija iz koje su sukljali plameni jezici i munje, a mrski mu dušmani domahivali da skoči k njima u vatreni bezdan - kad bi se u njemu razjapio taj pakao što mu je gorio u duši, tad bi se odjednom začuo bezuman krik, i užagrenih očiju Ahab bi izletio iz svoje kabine kao da skače s goruće postelje. Ali te duševne boli nisu možda bile samo neutoljivi znaci neke pritajene slabosti, ili strah od vlastite odluke, nego su više bile jasni simptomi jačine te odluke. Jer u takvim trenucima ludi Ahab, proračunani, nepomirljivi, postojani lovac i progonitelj Bijeloga kita, taj Ahab, koji bi pošao da spava u svojoj visaljki, nije bio uzrok i pokretač one strahote koja ga je lomila. Taj uzrok bijaše vječno načelo ili duh, živ u njemu samom: i u snu, otkinuto od razbora koji se njime služio kao oruđem, to se načelo spontano nastojalo spasiti od opasne blizine pomahnitalog bića kojemu u tom času ne bijaše sastavni dio. No budući da um ne postoji ako nije vezan uz duh, čini se da je to bio razlog s kojeg se, u slučaju Ahaba, koji je sve svoje misli i snove usmjeravao jedinoj vrhovnoj svrsi, ta svrha vlastitom upornošću i htijenjem silom odupirala i nebu i paklu, kao neko samorođeno i nezavisno biće. Štoviše, to je strašno biće moglo živjeti i izgarati, dok se zajednička bitnost s kojom je bilo združeno, prestravljeno otimala i branila od toga neželjenog i samovoljnog rođenja. I stoga je na muke razapeti duh koji je zurio iz tih očnih šupljina - kada je biće što se činilo da je Ahab, izjurilo iz svoje kabine - bio u tom času samo prazni lik, bezoblično mjesečarsko biće, živa zraka svjetla koja se nema na čemu odraziti, i zato je u biti samo bijela praznina. Neka ti Bog pomogne, starče, jer tvoje su misli stvorile u tebi neko biće, a onome koji se upornošću svojih misli tako preobrazi u Prometeja - njemu će jastreb dovijeka kidati živo srce i njime se hraniti, jer jastreb je upravo ono biće što ga je sam stvorio.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:19 pm







45. SVJEDOČENJA



Što se tiče same fabule ove knjige i što je, dakako, u indirektnoj vezi s jednom ili s dvjema izvanredno zanimljivim pojedinostima o načinu života ulješura glavatih, prijašnje je poglavlje, u svome prvom dijelu, jedno od najvažnijih u knjizi, no kako će se dalje pokazati, prijeko je potrebno taj problem još bolje raščlaniti i dublje zahvatiti, da bi ga čitatelj mogao shvatiti u njegovoj biti, te da se razbiju sve one sumnje što bi mogle nastati zbog posvemašnjog nepoznavanja same stvari: ta inače bi se lako moglo dogoditi da poneki još i posumnjaju u neke bitne istine ove pripovijesti.
Pri izvršenju toga svog zadatka ne kanim postupati po nekom sustavu, nego ću se zadovoljiti time što ću pokušati uvjeriti svoje čitatelje o istinitosti spomenutih činjenica, navodeći neka istinita zbivanja što su meni, kao kitolovcu, poznata iz vlastitog iskustva ili pak po kazivanju. Po tim citatima, držim, svatko će sam doći do zaključka do kojeg je meni stalo.
Prvo. Meni su osobno poznata tri slučaja da je kit, pogođen harpunom, uspio pobjeći, te je poslije (u jednom slučaju tek nakon tri godine) od iste ruke bio ponovno pogođen i ubijen, jer se pokazalo da su oba koplja, izvučena iz njegove tjelesine, bila označena istim znakom onog harpunaša. U onom slučaju kad su protekle tri godine, a sve mi se čini, još i više, čovjek koji je bacio harpun u tom je međuvremenu nekim trgovačkim brodom otputovao u Afriku, tu se iskrcao, priključio se nekoj istraživačkoj ekspediciji, prodro s njome duboko u unutrašnjost, gdje je putovao gotovo dvije pune godine, često izvrgnut smrtnim opasnostima od otrovnih zmija, divljih urođenika, zvijeri, kužnih isparivanja i ostalih nedaća što snalaze svakoga koji prodire u srce neistraženih predjela. Za to je vrijeme, čini se, i kit kojeg bijaše pogodio svojim harpunom krenuo na svoje putovanje, te nema sumnje da je triput oplovio kuglu zemaljsku, dodirujući bokovima sve afričke obale, ali uzalud. Taj se čovjek ponovno sastao s tim kitom i ubio ga. Velim vam, meni su osobno poznata tri slična slučaja. U dva sam slučaja vidio ubijene kitove, a u drugom sam susretu dapače bio prisutan kad su iz kitove mrtve tjelesine izvukli dva harpuna s oznakama. U onom slučaju od tri godine zbilo se tako da sam se oba puta, u prvom i posljednjem, nalazio u lovačkom čamcu, te sam pri konačnom susretu s kitom (pošto je bio usmrćen) jasno prepoznao ispod njegova oka čudan veliki madež što sam ga opazio i prije tri godine. Kažem: tri godine, ali sam čvrsto uvjeren da je proteklo više vremena. To su, eto, tri moja slučaja, a čuo sam i za mnogo drugih, od ljudi kod kojih ne postoje baš nikakvi razlozi da posumnjate u njihovu vjerodostojnosr i istinoljublje.
Drugo. Svima je ribarima koji polaze u lov na ulješure vrlo dobro poznata činjenica - o kojoj, dakako, ljudi s kopna nemaju ni pojma - da je bilo nekoliko nezaboravnih, značajnih primjera, da su lovci u najrazličitijim dijelovima oceana i poslije mnogo vremena prepoznali istog kita. A ti ga ljudi nisu nipošto prepoznali po nekim tjelesnim osobinama po kojima bi se taj kit osobito isticao među ostalim kitovima, jer ma kako čudan bio neki primjerak, ljudi bi ubrzo dokrajčili svaku njegovu čudnovatost i posebnost, ubijajući ga i pretapajući u neobično dragocjeno ulje. Ne, ne, sa posve drugih razloga bili su ti kitovi tako popularni: svi su ih tako dobro poznavali, jer su s njima stekli kobna iskustva, i ovjenčali ih slavom strave i strašnih opasnosti kao nekog Rinalda Rinaldinija{178}, te su se mnogi kitolovci, kad bi ga slučajno ugledali na oceanu kako se valja i plovi u blizini njihova broda, zadovoljili time da ga naprosto pozdrave, dotičući se rukom svojih mornarskih šešira, ne želeći i ne tražeći nikakva pobližeg poznanstva. Kao oni kukavci na kopnu koji slučajno poznaju nekoga slavnog ali napržitog čovjeka, te ga, kad ga slučajno susretnu na ulici, pozdravljaju samo krišom i što nenapadnije, da ne bi izgledalo kako mu se nameću: boje se da zbog takve svoje drskosti ne dobiju još i po nosu.
Ali nije svaki od tih čuvenih kitova uživao samo veliku pojedinačnu slavu - možemo mirne duše reći: sveoceansku slavu; nije on bio samo slavan za života, kao što sada, poslije smrti, besmrtno živi u mornarskim pričama, već su mu također davali prava, povlastice i časti posebnog imena, i svaki je imao svoje ime baš kao i Kambiz{179} ili Cezar. Zar nije bilo tako, o Timor Tome, slavni levijatane, ispresijecan mrežotinama poput ledena brijega, koji si tako dugo vrebao u zasjedi istoimenih{180} istočnih tjesnaca, i čiji su se mlazovi često viđali sve do palmama obraslog žala Ombaya! Ne bješe li tako, o Jack Novozelanđanine, ti koji si bio strah i trepet svih kitolovaca što su krstarili u blizini Zemlje Tetoviranih Ljudi? Nije li tako bilo, o, Morquane, kralju Japana, čiji se vodomet, kažu, ponekad ocrtavao u obliku kao snijeg bijela križa na nebeskoj modrini? Ne bješe li tako, Don Miguele, ti čilenska ulješuro, ribiče čija su leđa kao u kornjače bila išarana tajanstvenim hijeroglifima? Prozaički rečeno, evo vam četiri slavna kita, koja su dobro poznata onima koji se bave cetologijom, isto tako kao Marije{181} i Sula{182} onima koji proučavaju klasičnu povijest.
No to i nije sve. Pošto su Jack Novozelanđanin i Don Miguel uništili mnoge lovačke čamce i njihove posade, smioni kapetani-kitolovci poveli su za njima uporne hajke, te su ih najposlije pronašli i ubili, jer su krenuli na put imajući pred očima jedino taj cilj, baš kao što je u svoje vrijeme kapetan Butler poveo svoju kaznenu ekspediciju kroza šume Narragansetta imajući pred sobom samo cilj da uhvati čuvenoga i strašnog ratnika Annawona, vojskovođu indijanskoga kralja Filipa.
Ne znam gdje bih našao zgodnije mjesto od ovoga da spomenem još nešto što meni izgleda važno da se objavi, kako bi se u svakom pogledu potkrijepila razložnost i primjerenost čitave te priče o Bijelom kitu, a napose događaje s tragičnim svršetkom, jer to je jedan od onih obeshrabrujućih slučajeva gdje istinu valja isto tako dokazivati kao i zablude. Većina ljudi s kopna tako je neupućena u najobičnija i kao na dlanu jasna čudesa prirode, te ako ne upozorimo na neke obične činjenice, oni bi se još mogli narugati Moby Dicku kao nečuvenoj izmišljotini, ili - što bi zavrijedilo samo još više prezira - odgurnuti ga kao odvratnu i nepodnošljivu alegoriju.
Prvo. Premda mnogi ljudi imaju neke nejasne i maglovite predodžbe o glavnim opasnostima kitolova, ipak nemaju nikakve određene i stvarne slike o tim pogibeljima, i ni u snu ne slute koliko su česte. Jedan je od razloga u tome što se od pedesetak stvarnih nedaća i smrtnih slučajeva, što se na moru dogode, kod kuće javno spomene samo jedan, a najčešće se i taj brzo zaboravi. Zar mislite da onaj bijednik koji se baš ovog trenutka zapleo u harpunski konopac, tamo nedaleko od obala Nove Gvineje, te ga levijatan sada vuče sa sobom u dubinu - zar mislite da će ime tog jadnika biti tiskano u rubrici »Umrli« u novinama što ćete ih sutra čitati za doručka? Neće, i to zato što je poštanski promet između naše zemlje i Nove Gvineje veoma neredovit. Jeste li ikad čuli o nekim, recimo, redovitim izravnim ili neizravnim vijestima iz Nove Gvineje? Reći ću vam još i to da smo za vrijeme jednoga mog posebnog putovanja po Pacifiku među mnogim drugim brodovima susreli njih trideset, od kojih je svaki zabilježio barem jedan smrtni slučaj u tragičnom sukobu s kitom, neki i više, dok su tri broda izgubila čitavu posadu kojeg od svojih čamaca. Budite štedljivi, ako Boga znate, kad palite svoje svijeće i svjetiljke, jer u svakom galonu ulja koji potrošite nalazi se barem po jedna kap ljudske krvi!
Drugo. Ljudi s kopna zacijelo imaju izvjesne predodžbe o tome kako je kit golema i snažna životinja, no ja sam već znao doživjeti da mi ljudi čestitaju na mojoj bujnoj mašti kad bih im ispričao neku izuzetnu zgodu o kitovoj gorostasnoset i divljini, a da mi pritom nije bilo ni nakraj pameti da se šalim, baš kao ni Mojsiju kad je pisao priču o deset zala egipatskih.
Nasreću, ono glavno što želim istaknuti može se dokazati svjedočenjima koja nemaju veze sa mnom. A glavno je ovo: ulješura je u izvjesnim okolnostima dovoljno jaka, vješta i svjesno pakosna, te može s predumišljajem probiti, sasvim uništiti i potopiti i velik brod, i štoviše - ulješura je to zaista i učinila!
Prvo. Godine 1820. krstario je Tihim oceanom nantuckeranski brod »Essex«, kojim je zapovijedao kapetan Pollard. Jednog dana ugledaše kitov vodomet, te spustiše čamce i povedoše hajku za jatom kitova. Ne prođe dugo, i nekoliko je ulješura bilo ranjeno, kadli odjednom jedan golemi kit pobjegne ispred lovačkih čamaca te se udalji od jata i zaplovi pravo prema brodu. Nasrnuvši glavom u korab, probuši ga, pa se jedrenjak za manje od »deset minuta« nagnuo i nestao. Odonda pa sve do danas nije pronađena ni jedna cjepotina toga broda. Poslije neopisivih stradanja jedan se dio posade u svojim čamcima domogao kopna. Vrativši se najposlije kući, kapetan Pollard još je jedanput, dobivši zapovjedništvo nad nekim drugim brodom, odjedrio put Pacifika, no bogovi mora i drugi put razbiše njegov jedrenjak o neznane obalne hridi, i drugi put njegov brod bijaše potpuno uništen, i od tog se vremena kapetan odrekao mora, te nije više kušao sreću. Kapetan Pollard živi još i danas u Nantucketu. Bio sam kod Owena Chacea, koji je u vrijeme brodoloma »Essexa« bio njegov prvi časnik, i pročitao sam njegov jasan i vjeran izvještaj, razgovarao s njegovim sinom, a sve to samo nekoliko milja od samog mjesta nesreće.{183}
Drugo. Brod »Union«, također iz Nantucketa, bio je godine 1807. nedaleko od Azora na sličan način potopljen, samo što ne raspolažem autentičnim podacima o toj katastrofi, iako sam tu i tamo slušao kako kitolovci spominju tu nesreću.
Treće. Prije nekih osamnaest ili dvadeset godina komodor J..., koji je u ono vrijeme zapovijedao jednom američkom korvetom prve klase, upravo je ručao u društvu nekih kapetana-kitolovaca na jednom nantucketanskom brodu u luci Oahu na Havajskim otocima. Razgovor se poveo o kitovima, a spomenuti zapovjednik uživao je u tome da pravi skeptične primjedbe u pogledu čudesne snage tih nemani, u što su ga prisutni kitolovci svakako htjeli uvjeriti. On je, na primjer, sasvim kategorički poricao mogućnost da bi kit mogao tako oštetiti njegovu čvrstu korvetu da bi u nju prodrlo ma i za naprstak vode. Ali čekajte samo što je dalje bilo! Nekoliko tjedana nakon toga taj je isti komodor zajedrio s tim svojim neosvojivim brodom put Valparaisa. Na putu ga je, međutim, zaustavila grdna ulješura i zamolila ga za kratak povjerljiv razgovor. Razgovor se sastojao u tome što je ona tako snažno tresnula 0 komodorov brod, te je on brže-bolje, dok mu je sva momčad bila zaposlena na sisaljkama, upeo da se što prije dočepa najbliže luke u kojoj bi se mogao usidriti i zakrpati pukline na korabu svoga broda. Nisam doduše praznovjeran, no ipak smatram taj komodorov susret djelom Providnosti. Nije li se Saul iz Tarza{184} u sličnoj nevolji obratio od bezboštva? Velim vam da ulješura ne zna za šalu!
A sada ću skrenuti vašu pozornost na Langdorffova »Putovanja« zbog neke neznatne okolnosti, koja je, međutim, za pisca ove knjige posebno važna. Valja znati da je Langdorff bio dodijeljen slavnoj istraživačkoj ekspediciji ruskog admirala Krusensterna početkom stoljeća. Kapetan Langdorff započinje svoje sedamnaesto poglavlje kako slijedi: »Trinaestoga svibnja naš je brod bio spreman da otplovi, a sutradan našli smo se već na otvorenoj pučini, na putu u Ohotsk{185}. Vrijeme je bilo izvanredno vedro i lijepo, no tako neizdržljivo hladno te smo se morali zaogrnuti svojim bundama. Nekoliko dana imali smo samo malo vjetra, i tek poslije devetnaestoga zapuhao je jak sjeverozapadnjak. Neobično velik kit, veći od našeg broda, ležao je gotovo na samoj površini mora, ali ga nitko nije ni zamijetio sve do časa kada brod, koji je brodio punim jedrima, umalo što nije već naletio na njega. Našli smo se u strašnoj i neposrednoj opasnosti, jer je gorostasna neman, zgrbivši svoja leđa, izdigla brod za najmanje tri stope izvode. Jarboli se zanjihaše, a sva jedra splasnuše, dok svi mi koji bijasmo dolje potrčasmo na palubu, misleći da smo se nasukali na greben, a tek onda primijetismo kako je gorostas dostojanstveno i mirno već krenuo dalje. Kapetan D’Wolf odmah je pozvao ljude na sisaljke, da izvide je li brod od udara pretrpio kakve štete, no na našu se veliku sreću pokazalo da brod nije ni najmanje nastradao.«
A kapetan D’Wolf, koji se tu spominje kao zapovjednik broda, rodom je iz Nove Engleske; poslije mnogih i najneobičnijih pustolovina koje je doživio u svome pomorskom životu, sada živi u selu Dorchesteru, blizu Bostona, i ja se mogu ponositi time što sam njegov nećak. Osobito sam ga ispitivao o svemu što je u vezi s tim poglavljem Langdorffove knjige, i on mi je potvrdio istinitost svake pojedine riječi. To, međutim, nije bio velik brod nego ruska brodica, sagrađena na sibirskoj obali, koju je moj ujak kupio pošto je prodao svoj brod kojim bijaše isplovio iz domaće luke.
U onoj snažnoj knjizi Lionela Wafera, jednog od drugova starog Dampiera{186} - knjizi punoj drevnih pustolovina, ali i istinskih čudesnih zgoda, naišao sam na nešto tako nalik na ono što sam maloprije citirao iz Langdorffa, te ne mogu a da to ne uvrstim ovdje, ukoliko je potreban još kakav čvrst dokaz za moju tvrdnju.
Lionel se kanda nalazio baš na putu u »John Ferdonando«, kako on zove današnji Juan Fernandez. »Na našem putovanju onamo«, veli on, »otprilike u četiri sata izjutra, kad smo bili otprilike sto i pedeset milja udaljeni od američkog kopna, naš je brod osjetio strahovit potres, te su se naši ljudi tako silno prestrašili da nisu znali ni gdje sa nalaze ni što da misle, i svaki se od njih počeo spremati, kao da je kucnuo posljednji čas. A taj je udar bio zaista tako neočekivan i žestok te smo svi bili potpuno uvjereni da se brod nasukao. No kad je sveopća zabuna i strava popustila, bacismo olovnicu, ali uopće nije dosegla dna ... Od iznenadna potresa topovi su poskočili u svojim ležištima, a mnogi su mornari izletjeli iz svojih visaljka. Kapetan Davis, koji je ležao glavom naslonjen 0 top, bio je bačen iz kabine!»
Lionel nastoji zatim taj udar dovesti u vezu s nekim potresom, pa tu svoju tvrdnju potkrepljuje činjenicom što je bio nekako u to vrijeme jak zemljotres opustošio neke predjele u Španjolskoj. No ja se ni najmanje ne bih čudio da je u tami ranih jutarnjih sati taj udarac ipak prouzročio neopažen kit koji je okomito izronio i odozdo udario u brod.
Mogao bih tako nizati još mnoge druge primjere, za koje sam na bilo koji način saznao, o velikoj snazi i pakosti što je ulješura ponekad pokazuje. Zna se kako je više nego jedanput ne samo natjerala lovačke čamce u bijeg, te ih progonila sve do broda, nego se dala i u potjeru za samim brodom, odolijevajući dugo vremena harpunima i kopljima kojima su je s palube obasipali. O tome bi vam posada engleskog broda »Pusie Hall« mogla svašta ispričati. A što se tiče njene snage, mogu vam reći još i to da se često događalo te su lovci, za mirna vremena, konope harpuna što su bili zarinuti u tijelo ulješure, vezivali o brod, te ga kit onda vukao za sobom kroz vodu kao što konj vuče kola. Često je bilo da ulješura, kad je jedanput pogođena, a lovci joj daju vremena da se pribere, zna navaliti, ali ne u slijepom bijesu, nego s očitom namjerom da potamani svoje progonitelje. Zna se da je za njenu ćud vrlo značajna činjenica što - čim na nju navale - ona odmah razjapi svoja grdna usta i drži ih tako otvorena i po nekoliko minuta. No sad se moram zadovoljiti još jednim, posljednjim, slučajem za ilustraciju svojili navoda, vrlo važnim i značajnim primjerom, po kojem ćete bezuvjetno morati uvidjeti da ne samo što su čudesni događaji u toj knjizi potvrđeni bjelodanim činjenicama iz naših dana, nego su ta čudesa (kao, uostalom, sva čudesa) samo puka ponavljanja kroz vjekove, pa tako milijunt put možemo reći sa Salamunom: »Zaista ništa novo pod suncem.«
U šestom stoljeću kršćanske ere življaše u Carigradu državni činovnik, kršćanin Prokopije{187}, za vlade cara Justinijana i njegova vojskovođe Belizara. Kao što je mnogima poznato, on je napisao povijest svoga vremena, u svakom pogledu veoma važno i vrijedno djelo. Najbolji stručnjaci uvijek ga smatrahu veoma vjerodostojnim historičarom, koji nije ništa preuveličavao, osim u nekim pojedinostima, koje međutim nisu ni u kakvoj vezi s onim što vam namjeravam spomenuti.
U toj, dakle, svojoj povijesti Prokopije spominje kako su za njegova službovanja, kad je bio carigradski prefekt u susjednoj Propontidi, to jest na današnjem Mramornome moru, ulovili golemu morsku neman koja je u pedesetak posljednjih godina uništila mnoge brodove u tim vodama. Činjenica, koja je tako stvarno i povijesno dokazana, ne da se tako lako poreći, za što, uostalom, i nema nikakva razloga. Ne spominje se koje je zapravo vrste bila ta neman, no kako je uništavala brodovlje, te još sa nekih drugih razloga, ta je neman po svoj prilici bila - kit, i ja sam duboko uvjeren - ulješura. A reći ću vam i po čemu tako sudim. Dugo sam vremena mislio da je ulješura bila posve nepoznata u Sredozemnom moru kao i u susjednim dubokim vodama, što su sa njim povezane. Ja sam, štoviše, još i sada uvjeren da ta mora nisu, a možda nikad i neće biti, zbog prilika kakve su tamo, prikladna obitavališta za kitove, koji obično žive u skupinama (plovama). No dalja su mi istraživanja u posljednje vrijeme dokazala da je u današnje doba zabilježeno nekoliko pojedinačnih slučajeva da se ulješura pojavila u Sredozemnom moru. Saznao sam iz vjerodostojna izvora da je na Barbarskoj obali{188} Davis, komodor britanske ratne mornarice, našao kostur ulješure, a budući da ratni brod može proći kroz Dardanele, zašto ne bi istim putem i ulješura mogla prijeći iz Sredozemnoga u Mramorno more?
Koliko sam mogao saznati, u Mramornom se moru ne nalazi ona čudna tvar, takozvani okrijek{189}, kojim se hrane grenlandski ili obični kitovi, no imam nekih razloga da vjerujem kako se hrana ulješura - lignji i sipe - nalazi na dnu spomenutog mora, jer su oveći primjerci, iako ne najveći te vrste, pronađeni i na njegovoj površini. Ako dakle pomno sredite i usporedite sve te podatke, te malo o njima razmislite, lako ćete razumjeti da je, prema ljudskom shvaćanju ona Prokopijeva morska neman koja je pol stoljeća razbijala brodove jednoga rimskog cara, najvjerojatnije bila - ulješura.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:19 pm







46. NAGAĐANJA I SLUTNJE



Premda je Ahab izgarao u žarkoj vatri svojih namjera, imajući pred sobom, u svim svojim mislima i činima, samo konačni cilj: uhvatiti Moby Dicka, te je, čini se, bio spreman žrtvovati svaki drugi ljudski interes za tu jedinu svoju veliku strast, ipak kao da je i po svojoj prirodi i po dugogodišnjoj navici bio toliko srastao s poduzetnim duhom i načinom života svih kitolovaca da nije mogao odnemariti lov za vrijeme putovanja. U najmanju ruku, ako nije tako, bilo je i drugih i važnijih razloga koji su na nj djelovali. Bilo bi možda, i uza svu Ahabovu monomaniju, suviše smjelo ustvrditi da se njegova osvetnička mržnja u kojoj je progonio Bijelog kita protezala i na sve ostale ulješure, te da je možda mislio kako će mu se to prije pružiti prilika da se sukobi s onim kitom kojega je progonio s tolikom mržnjom, što će brže i što više ubijati ostale kitove. Ako, dakle, takva pretpostavka nije dolazila u obzir, bilu je tu i drugih okolnosti, koje doduše nisu bile tako usko povezane s divljinom njegove glavni strasti, ali su ipak mogle djelovati na nj.
Da bi izvršio svoj naum, Ahabu je bilo potrebno poslužiti se nekim oruđem; a od svega oruđa kojeg se čovjek laća pod kapom nebeskom ljudi će najlakše zatajiti. Znao je, da navedemo samo jedan primjer, koliko god je njegova superiornost upravo magnetskom snagom u izvjesnom pogledu djelovala na Starbucka, da tom superiornošću ne može potpuno zarobiti dušu toga čovjeka, kao što ni tjelesna nadmoć ne uključuje u sebi ujedno i neku intelektualnu prednost, jer intelektualne osobine stoje premia čisto spiritualnim samo u nekoj vrsti tjelesnog odnosa. Starbuckovo tijelo i njegova obuzdana volja pripadali su Ahabu dotle dokle je Ahab magnetičnom snagom djelovao na Starbuckov mozak. Ipak je znao da je usprkos svemu tome njegov prvi božman zazirao u duši od potjere u koju se upustio njegov kapetan, te bi, kad bi samo mogao, s najvećom radošću odustao od njegova plana ili ga, dapače, pokušao i spriječiti. Može se dogoditi da prođe još dosta vremena prije nego što im se ukaže Bijeli kit. Za sve to vrijeme uvijek će postojati opasnost da se Starbuck na mahove otvoreno pobuni i ustane protiv svoga zapovjednika, ukoliko ga ne zaokupi nečim običnim, razboritim i svakidanjim. Ali ne samo to: Ahabovo tiho ludilo najviše se očitovalo, u pogledu Moby Dicka, u njegovu izvanrednom oštroumlju i sposobnosti predviđanja da zasad treba s te hajke skinuti plašt tajanstvenog bezboštva kojim je stvarno bila sva prožeta, da treba ublažiti stravu koja je lebdjela nad čitavim tim pothvatom (jer malo je ljudi kojih hrabrost može odolijevati neprekidnom razmišljanju, a bez i najmanje akcije) i, konačno, da njegovi ljudi, mornari i časnici, za dugih noćnih straža na palubi moraju na nešto drugo misliti, na nešto što im je bliže i dohvatljivije od Moby Dicka. Jer kako god ta divlja družina veselo i zanosno pozdravila njegove riječi kad im je priopćio što od njih traži, ipak su svi pomorci, ma kakvi oni bili i ma otkud oni došli, u bici manje-više prevrtljivi i nepouzdani - jer žive pod promjenljivim nebom, primajući sve osobine njegove nestalnosti - pa ako je pred njima kakav dalek i nejasan cilj, bio taj na kraju ma kako primamljiv i pun obećanja, bilo je nužno da ih privremeno uposliš i da im pažnju skreneš na nešto drugo, njima bliže i opipljivije, kako bi im se sačuvalo zdravo tijelo i jak duh za čas konačnog obračuna.
Nije Ahab smetnuo s uma još jedno. U danima velikog uzbuđenja svijet s prezirom odbacuje sve niske i bezvrijedne obzire, ali takvi su dani prolazni. Naravi običnog smrtnika svojstvena je pohlepa, mišljaše Ahab. Dopustimo da bi pomisao na Bijelog kita mogla i rasplamsati srca moje divlje družine i oplemeniti ih zanosnim osjećajem viteza-lutalice u času kad zametnu borbu s Moby Dickom - ipak do toga časa treba zadovoljiti njihove običnije i svagdanje apetite. Ta ni gordi, viteški križari drevnih vremena nisu se zadovoljavali time da putuju dvije tisuće milja daleko da se bore za sveti grob, već su se usput bavili ubijanjem i pljačkom, rezanjem tuđih novčanih kesa i sličnim časnim uzgrednim zanimanjima. Da su ih prisiljavali da imaju pred očima jedino i isključivo svoj konačni romantični cilj, mnogi bi ga od njih s gnušanjem odbacili. Neću ja svojim ljudima, mišljaše Ahab, oduzeti svaku nadu u novac - da, da, u novac! Sada im možda i nije toliko stalo do novca, ali neka mine samo nekoliko mjeseci a da im se ne ukaže nada u zaradu, svi bi planuli, i tako bi isti taj novac brzo srušio Ahaba.
A bijaše tu još nešto zbog čega je Ahab bio na oprezu. Vjerojatno je Ahab u svojoj neobuzdljivoj strasti, a možda i malo prerano, otkrio glavnu, iako svoju osobnu, svrhu »Pequodova« pohoda, pa je sada bio savršeno svjestan toga da se tako izvrgao opasnosti optužbe da je zloupotrijebio svoju vlast. Njegovi su mu ljudi sada mogli, po moralnom i zakonskom pravu, savršeno nekažnjivo uskratiti svaku dalju poslušnost, a kad bi im se ushtjelo, mogli bi mu i silom oduzeti zapovjedništvo nad brodom. Bilo je svakako potrebno da se Ahab baš svojski zaštiti od i najmanjeg tračka sumnje da je zloupotrijebio službene ovlasti, kao i od posljedica koje bi iz toga mogle nastati. Ta se zaštita mogla sastojati samo u nadmoćnosti Ahabova mozga, srca i ruke, i u najbrižnijem proračunanom motrenju - valjalo mu paziti na svaki i najmanji utjecaj koji djeluje na njegove ljude.
Zbog svega toga, a možda i sa još nekih drugih razloga, koji su odveć zakučasti a da bismo ih ovdje mogli riječima izraziti, Ahabu je bilo posve jasno da se mora i dalje pridržavati prvobitnog i pravog cilja »Pequodova« putovanja, držati se svih ustaljenih običaja i navika, i ne samo to - nego da mora i samog sebe prisiliti da pred svima pokaže dobro poznati strastveni interes za njihovo zvanje uopće.
Bilo kako mu drago, sada se često mogao čuti njegov glas kako dovikuje stražama na trima jarbolima, te ih opominje neka budno paze i neka se oglase svojim zovom, pa ugledali i samo dupina. Ta je budnost uskoro imala uspjeha.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:19 pm






47. QUEEQUEG PLETE PLETNJAČU



Bilo je oblačno, sparno poslijepodne. Mornari tromo lješkarali po palubi, ili dokono zurili u more što se sivjelo kao olovo. Queequeg i ja dadosmo se na lak posao da ispletemo još jednu takozvanu pletnjaču{190} za naš čamac. Sve je bilo tiho i pritajeno, čitav prizor prožet nekom slutnjom, a neka je tako opojna začaranost lebdjela u zraku te je svaki u muk utonuli mornar kanda uronio u vlastitu nevidljivu dušu.
Bijah Queequegu kao neki poslužitelj ili pomagač dok smo se bavili oko pletnjače. Dok sam ja uvlačio i provlačio poutke mrlina između dugih strukova osnove, služeći se svojom rukom umjesto čunka, i dok je Queequeg, stojeći postrance, svejednako zaticao svoj teški hrastov mač među niti i lijeno gledao u more te bezbrižno, i ne misleći ni na što, svaki struk privodio svojoj svrsi - takva je čudna snenost vladala po svem brodu i po svoj pučini, prekidana samo jednoličnim, prigušenim lupkanjem drvenog mača, te se činilo da je to Razboj Vremena, a ja sam čunak na tom razboju, čunak što nesvjesno utkiva niti Sudbine. I tako su se sukale poutke u osnovi toga tkanja u jednoličnom, uvijek istom i nepromjenljivom treperenju, dopuštajući samo unakrsno upletanje drugih niti u svoje tkivo. Ta osnova tkanja kao da je bila neka neumitnost, a ja - pomislih - svojom rođenom rukom povlačim čunak i tkam svoju vlastitu sudbinu u tkanje ovih nepromjenljivih niti. Za to vrijeme Queequegov nagli i nehatni mač gađa i zahvaća poutke ponekad iskosa, ploštimice, snažno i slabije, već prema zamahu, stvarajući raznolikošću svojih završnih udaraca kontraste u konačnom izgledu naše pletnjače. Mač tog divljaka - mišljah - povlači poutke po svojoj volji, te odlučuje o konačnom izgledu osnove - taj laki nehatni mač zacijelo je slučaj, da, slučaj, slobodna volja i neumitnost, iako nespojive, preplećući se djeluju zajedno. Ovo sudbinsko tkanje ne može se u svojoj osnovi izmijeniti, nego ga svaki novi titraj privodi bliže tome njegovu neizmjenljivom i konačnom izgledu, a slobodna volja - još uvijek slobodna - poteže svoj čunak između određenih niti, dok slučaj, iako ucrtan pravilnim crtama neizbježnosti, i u svojim prijekim putovima vođen slobodnom voljom, unatoč toj svojoj dvostrukoj omeđenosti - slučaj ponekad ipak zavlada, te onda u tim zbivanjima izriče svoju posljednju riječ.

. . . . .


I tako smo netremice pleli i tkali, odjednom se trgnuh čuvši neki glas, tako čudan, otegnut u divljem i natprirodnom zvuku, te mi klupko moje slobodne volje kliznu iz ruke, a pogled se moj zanese među oblake, odakle je taj glas dopirao na krilima. Tamo, visoko na krstacu, ugledao sam onoga ludog momka iz Gay-Heada, Tashtega. Tijelo mu žudno težilo naprijed a ruka ispružena kao čarobna palica, dok je u kratkim, iznenadnim razmacima i dalje kričao. A znajte da su se možda toga istog časa po svim morima razlijegali isti krikovi iz stotine grla kitolovaca na straži, smještenih isto tako visoku u zraku, ali malo ih je imalo takva pluća kakva imaše Indijanac Tashtego, pluća koja bi u te, već od davnine znane poklike unosila toliko divne zvučnosti.
Lebdio je nad nama i, kao da leti, šibao divljim i pomamnim pogledima po obzorju, te bi čovjek, gledajući ga, mogao pomisliti da je to prorok ili vidovnjak koji gleda sjene Usuda, objavljujući svojim neobuzdanim poklicima njihov dolazak.
- Eno je, mlaza!{191} Eno je, eno! Eno je, mlaza! Mlaza!
- U kojem je pravcu?
- U zavjetrini, otprilike dvije milje od nas! Čitava škola, mnoštvo!{192}
Nastade sveopće uzbuđenje i komešanje.
Ulješura mlaza, kao što otkucava sat, u jednomjernim i jednoličnim razmacima. Po tome kitolovci i raspoznaju ulješuru od ostalih kitova.
- Pokazuje repne peraje! - zaori se Tashtegov glas, i kitova nestade.
- Brže, mali! - viknu Ahab. - Vrijeme! Vrijeme!
Popara odjuri dolje, pogleda na sat, te onda javi Ahabu, u minutu točno, koje je doba dana.
Brod je sada u smjeru vjetra; lako se ljulja i klizi naprijed. Kako je Tashtego javljao da su kitovi, okrenuvši se u vjetar, zaronili, gledali smo vjerujući da ćemo ih opet zapaziti ispred našeg pramca. Ulješura ponekad pribjegava čudnoj lukavosti, te kad glavom uroni u jednom pravcu, ona se, sakrivena ispod površine vode, brzo okrene i hitro otpliva u suprotnom smjeru; no kao da u nje sada nije bilo te prepredenosti, jer se ni po čemu nije moglo naslutiti da je ulješura koju je Tashtego ugledao bila ma čime uznemirena, ili da je uopće i zamijetila našu blizinu.
Za to je vrijeme jedan od »brodara« - a to su oni mornari kojima nije dodijeljeno nikakvo mjesto u lovačkim čamcima - zamijenio Tashtega na stražarskome mjestu na vrhu glavnog jarbola. Oba mornara s prednjeg i krmenog jarbola spustili se na palubu, koturi konopa stavljeni su na svoja mjesta, sohe bile iskrenute prema moru, glavni križ vraćen natrag, i tri čamca bijahu uzdignuta preko brodskog boka, kao tri pletene kotarice nad ponor. Izvan rubnjaka mornari su, plamteći od uzbuđenja, jednom nogom, u stavu iščekivanja, stali na razmu{193}, dok su se jednom rukom pridržavali popéla ograde. Tako izgleda dugi niz vojnika na ratnom brodu, kad samo čekaju da skoče na palubu neprijateljske lađe.
No u tom trenutku neočekivano odjeknuše krikovi, i svi ljudi svratiše pogled s kita na drugu stranu. Svi su sada zurili u mrkog Ahaba, koji je bio okružen petoricom kao iz zraka iskrslih mračnih fantoma.



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:20 pm





48. PRVO SPUŠTANJE



Fantomi, jer tako su izgledale te sjene, jurnuše na drugu stranu palube i nečujnim i brzim pokretimaodriješiše koloture i konope čamca koji je ondje visio. Taj su čamac uvijek smatrali pričuvnim, premda mu je stručni naziv bio »kapetanski«, jer je visio na desnom boku krmene palube. Spodoba koja je sada stajala na pramcu čamca bila je visoka uzrasta i crnomanjasta, a jedan bijeli zub zlokobno joj izvirivao između čeličnih usana. Imaše na sebi izgužvan kineski haljetak od crna pamučnog sukna, kao u pogrebnika, i široke hlače od iste tmurne tkanine, a da bi ta crnina bila još čudnija, glava toj spodobi bijaše zavijena bijelom blistavom čalmom bujne kose što joj ovijaše i omataše glavu okolo naokolo. Pratioci one spodobe nisu bili tako tamnoputi, u njih je boja kože bila tigrastožuta, kao u onih prastanovnika Manile koji su čuveni sa svoje đavolske lukavosti, te ih čestiti bijeli mornari smatraju plaćenim uhodama i tajnim povjerenicima samog đavla na moru, njihova gospodara, čiju su poslovnicu zamišljali negdje drugdje.
Dok je sva posada još u čudu zurila u te strance, Ahab podviknu onome starom s turbanom bijele kose na glavi, koji je bio njihov vođa:
- Sve spremno, Fedallah?
- Spremno! - zašišta odgovor.
- Spuštajte čamce, čujete li? - opet zaječa Ahabov glas. - Spuštajte kad vam velim!
Toliko je žestoko grmio njegov glas, te svi, unatoč svome velikom snebivanju, skočiše na ogradu; koloturnici zaštropotaše i tri čamca pljusnuše u more, dok su mornari spretno i u vratolomnoj brzini, kakva se ne vida ni u kojem drugom zvanju, poput jaraca kliznuli niz bok broda koji se valjao i poskakali u primaknute čamce.
Tek što su malo poodmakli iz zavjetrine broda, ispod krme pojavi se četvrti čamac, u kojem je veslalo onih pet stranaca, dok je Ahab uspravno stajao na krmi, dovikujući Starbucku, Stubbu i Flasku da se odmaknu što dalje jedan od drugoga, pa da tako zahvate što veću površinu vode. No sve su oči opet bile uprte u tamnoputog Fedallaha i njegovu posadu, te mornari nisu poslušati zapovijed.
- Kapetane Ahabe ...! - oglasi se Starbuck.
- Razmaknite se! - povika Ahab. - Što dalje jedan čamac od drugoga! Ti, Flask, više u zavjetrinu!
- Hoću, hoću, kapetane! - veselo odviknu mali Flask, zvani »Okagača«, te poteže veliko kormilo na drugu stranu. - Malo unatrag! -podviknu svojim momcima. - Evo tu! Tu je! Evo je, mlaza, baš pred nama, momci! Povucite! Samo naprijed!
- Ne gledaj ti one žute momke prijeko, Archy!
- Oh, ni brige me nije za njih, gosparu - odvrati Archy. - Sve sam ja to već prije znao. Nisam li ih čuo u štivi? I nisam li baš Cabacu govorio o njima? No, što veliš, Cabaco? To su prokrijumčareni putnici, gosparu Flask!
- Uprite, uprire, golubani moji! Uprite, djeco moja! Potegnite, mališani moji! - umiljatim glasom sokolio Stubb svoje ljude, koji su pomalo već počeli pokazivati znakove nemira. - Zašto ne lomite svoje kičme, dječaci moji? U što zurite? U one momke u četvrtom čamcu? Manite! To je samo deset ruku više da nam pomognu, i ni brige vas odakle dolaze. Što ih više, to bolje! Povuci, potegni! Ni brige vas za sumpor i paklinu, vrazi i nisu tako loši drugovi! Tako, tako, tako valja! To je zaveslaj što vrijedi i tisuću dukata! To je zaveslaj da se sve oblice svijaju! Hura, junaci moji, za zlatan pehar ulja glavate ulješure, junaci moji! Trikrat bura, sinci, i živi bili! S mirom, s mirom, nije hitnje, sve polako! Zašto ne mlatnete malo jače svojim veslima, vi lupeži? Zagrizite, pasji sinovi, tako, tako! A sad opet lakše, lakše! Tako valja, tako valja! Dugo i snažno! K sebi! Samo jače, jače! Ej, vi tamo, čuste li, jače, jače! Vrazi vas izjeli, lopuže lupeške, ta vi spavate! Dosta hrkanja, pospana! Zar ne umijete jače!? Upri, upri jače, jače! Uprite veslom, vrag vam kosti odnio! Uprite nek sve puca, ma sve popucalo! Uprite i izbečite oči, dabogda vam ispale! A sad, ovako!
I trgnuvši svoj oštri nož iz pojasa, nastavi:
- Nož u zube, majčin sine, nož u zube svaki od vas, pa onda veslajte! Ej, tako se vesla! To je veslanje! Sad ste živnuli, zubi moji čelični! Naprijed, za njom, za njom, srebrna moja veslašca! Za njom, klinci i mrlini!
Ovdje su naširoko iznesene Stubbove besjede što ih je održao svojim ljudima, jer je on obično na ponešto čudan način s njima razgovarao, a osobito u časovima kad im je utuvljivao u glavu članak vjere o veslanju. No nemojte po ovom primjeru njegove glagoljivosti zaključivati da ga je spopadao neki divlji bijes na njegovu »pastvu«. Ni najmanje - to je i bila njegova glavna značajka. Svojim je momcima znao govoriti najstrašnije stvari, a sve to glasom tako bijesnim i šaljivim u isti mah, a bijes kao da je imao samo začiniti šaljivost, te nijedan od veslača nije mogao slušati njegovo podbadanje a da ne zavesla i ne potegne iz petnih žila, a ipak kao za šalu. A i sam je pritom, izvalivši se čitavim tijelom na kormilo, zijevao i izgledao tako miran i nehatan te je i sam pogled na takva zapovjednika koji zijeva već po svojoj oprečnosti djelovao na njegove ljude poput čarolije. Stubb je, osim toga, bio od one vrste čudnih šaljivaca kojih je veselost ponekad tako dvosmislena te su njegovi podređeni i još kako pazili da izvrše njegove zapovijedi.
Na Ahabov znak Starbuck je sada poprijeko veslao prema Stubbovu čamcu, i kada su zatim, na časak-dva, oba čamci klizila jedan blizu drugog, Scubb podvikne prvorn časniku:
- Gospodine Starbuck! Ćamac s lijeve, ahoj! Molim vas, Starbuck, samo jednu riječ!
- Halo! - odvrati Starbuck, ne okrećući se ni za palac ustranu, i svejednako potičući svoje ljude, izdajući zapovijedi tihim ali ozbiljnim glasom, dok mu je ukočeno lice bilo okrenuto od Stubba.
- Što vi, gospodine, mislite o tim žutim momcima?
- Nekako su ih prokrijumčarili na brod prije našeg odlaska. Uprite jače momci (kazivaše nešto tiše svojim ljudima, a zatim će opet naglas:) Vrlo neugodno, Stubb! Jače moma, jače! Ne brinite, Stubb, ipak će se sve dobro završiti! Neka vaši ljudi samo čvrsto upru u vesla, pa došlo što mu drago! Veslajte, momci, veslajte! Bit će punih bačava ulja, a zato smo i došli ovamo, Stubb! Uprite momci! Posrijedi je kitovo ulje! Tu smo sad na dužnosti, je li tako? Naše se dužnosti poklapaju s našim probicima!
»Da, da, to je i moje mišljenje«, reče Stubb samom sebi, kad su se čamci razišli. »Tek što sam ih ugledao, već sam znao što je posrijedi. Zato i jest Ahab tako često odlazio u štivu na krmi, što je našem Popari već odavno bilo sumnjivo. Oni su bili ondje sakriveni. A na dnu svega toga leži - Bijeli kit! Pa, što ćemo, nema tu druge pomoći! Dobro, dakle! Naprijed, momci, danas ne gonimo Bijelog kita! Samo naprijed!«
Pojava tih čudnih stranaca u tako odsudnom času kad su čamce spuštali u more nije bez razloga izazvala u nekih mornara nešto poput praznovjerne zbunjenosti, Nevjerojatno Archyjevo otkriće, o kojem je on već prije toga govorio nekim članovima posade, što mu, dakako, u ono vrijeme nitko nije vjerovao, u neku je ruku pripremilo momčad za taj događaj, pa mornari baš i nisu bili tako zaprepašteni. Zbog svega toga, a i zbog pouzdanog načina na koji je Stubb dočekao njihovu pojavu, ljudi za sada nisu u tome gledali neku zlokobnu slutnju, premda je sve to davalo još dovoljno povoda za svakojaka nagađanja o mračnoj ulozi koju je Ahab već od samog početka tu igrao. Što se mene tiče, ja sam potajno pomišljao na one tajanstvene sjene koje sam vidio kako su se u ranu zoru, onog dana kad smo krenuli iz Nautucketa, šuljaju na palubu »Pequoda«, a pomišljao sam i na zagonetne nagovještaje suludog i neshvatljivog Elije.
Za to se vrijeme Ahab, koji je bio zašao u podvjetrinu, te mu časnici nisu vise čuli glasa, sveudilj nalazio ispred svih ostalih čamaca, po čemu se moglo razabrati kako valjani bijahu veslači koji su ga vozili. Ti tigrastožuti ljudi kao da su bili sve sam čelik i kitove usi; i poput pet teških bata oni su se snažnim zamasima jednomjerno dizali i spuštali i tjerali čamac naprijed kao što parni stroj pokreće brod rijekom Mississippi. Fedallah, koji je baratao harpunarskim veslom, odbacio je svoj crni haljetak, te ste mogli vidjeti kako mu se snažno golo tijelo isprsava visoko nad razmom čamca i jasno ocrtava na obzorju uzbibane pučine, dok je na drugom kraju čamca stajao Ahab zabačena tijela, s jednom rukom ispruženom naprijed, poput mačevaoca, kao da želi usred te valjavice zadržati čamac u ravnoteži; vidjelo se kako snažno upravlja kormilom, kao što je to već tisuću puta prije činio pri spuštanju čamca prije nego što mu je Bijeli kit otkinuo nogu. Odjednom ispružena ruka čudno zamahne, te se ukoči u toj kretnji, dok je njegovih pet veslača u isti mah uvuklo vesla. I tako i ljudi i čamac ostadoše nepomični na pučini, istog časa zaustaviše se i ona tri čamci, raštrkana u pozadini. Kitovi su, nepravilno razmješteni, uronili tjelesima u morsku modrinu, te se nije moglo jasno razabrati kojim pravcem kreću, iako je Ahab, iz veće blizine, mogao primijetiti njihovo pomicanje.
- Svi neka gledaju u pravcu svojih vesala! - usklikne Starbuck. - A ti, Queequeg, ustaj!
Queequeg hitro skoči na trouglastu uzdignutu škrinju na pramcu, te stajaše uspravno na svome mjestu, požudno zureći razrogačenim očima prema mjestu kamo se hajka usmjerila. Isto ste tako mogli i Starbucka vidjeti kako stoji na najizbočenijem dijelu krme, na svome, u visini razme uzdignutom mjestu, održavajući spretno i hladnokrvno ravnotežu pri žestokom ljuljanju i poskakivanju čamca, gledajući netremice u beskrajno modro površje morsko.
Malo podalje ležao je i Flaskov čamac u tišini kao bez daha, njegov zapovjednik stajao nehajno na vrhu uzdignute izbočine krme, zvane »tvrđa«, koja je za dvije stope bila viša od ostale krmene palube, kao mala, čvrsta stražarnica, ugrađena u samu kobilicu čamca. To mjesto služi onome koji nadzire odmotavanje harpunskog užeta. Tu gore nema mnogo više mjesta negoli na dlanu čovječje ruke, te kad je Flask stajao na takvoj platformi, bijaše kao da stoji na vrhu jarbola na brodu koji samo što nije sasvim potonuo. No mali je »Okagača« bio sitan i kratak, a u isti mah pun gordog častoljublja, te mu je mjesto na »tvrđi« bilo jedva dosta visoko.
- Ta jedva vidim tri vala dalje od nosa! Da uzdignem jedno veslo, pa da se popnem?
Nato Daggoo, hvatajući se obadvjema za razmu čamca, da ne bi izgubio ravnotežu, odšulja se žustro na krmu, te se onda uspravi, da bi njegova ramena poslužila kao platforma.
- Dobro kao i svaki drugi jarbol! Hoćete li se uspeti, gosparu?
- Dakako da hoću, lijepa hvala, druže. Samo žalim što nisi za pedeset stopa viši!
Zatim se divovski crnac uprije nogama u dvije suprotne podnice, malo se saže, ponudi Flasku svoj dlan kao stremen, stavi njegovu ruku na svoju runjavu glavu, zamoli ga neka poskoči u času kad i on skokne, i tako u spretnom zamahu izdiže čovječuljka, zdrava i čitava, na svoja ramena. I tu je sad stajao Flask, a Daggoova uvis ispružena ruka služila mu kao osion i uporište.
U mnogim prilikama početnik se ne može dosta načuditi s kakvom spretnošću i upravo nesvjesnom sigurnošću kitolovci ostaju u uspravnom položaju u svom čamcu, usprkos najburnijem moru, kad sa svih strana zapljuskuje i moči val za valom: još mu je čudnije kad ga gleda u onom vrtoglavom stavu na »tvrđi«, i još za takva nevremena. Ali vidjeti malog Flaska, uzdignuta na pleća divovskog Daggooa, bilo je nešto izvanredno. Taj je plemeniti crnac bio miran i hladnokrvan, nekako ravnodušno, nehajno i barbarski veličanstven, i svoje je divno isklesano tijelo gibao u savršenu skladu sa svakim nasrtajem novog vala. Na tim je širokim crnim plećima plavokosi Flask izgledao kao snježna pahuljica, i nosač je djelovao otmjenije negoli jahač. Iako bi se zaista živahni, bučni, razmetljivi mali Flask katkad nestrpljivo uzvrpoljio i tapkao nogama, crnčeve veličanstvene grudi nisu se zbog toga nimalo jače nadimale. Tako sam često u životu gledao kako Strast i Taština bijesno pustoše Zemlju, ali ona zbog toga nije mijenjala ni svoje plime ni oseke, ni svojih godišnjih doba.
Stubb, međutim, drugi časnik, nije s tolikim uzbuđenjem gledao daljinu. Kitovi su po svojoj navici bili zaronili, a ne od straha; no da ih je i strah bio natjerao pod vodu, Stubb bi mirno, kako mu već bijaše navada, zapalio svoju lulu, odlučiv da pušeći sačeka dok se opet ne pojave. Izvukao ju je iza trake na šeširu, gdje ju je uvijek držao kao zataknuto pero. Napuni je, te palcem natisne duhan; no tek što je upalio šibicu na oštrom smirku svoje ruke, kadli se Tashtego, njegov harpunar, čije su oči, kao dvije sjajne zvijezde, gledale netremice podvjetar, najedanput kao munja sruši na klupu, izvikujući mahnito i u ludoj hitnji;
- Vesla u vodu i naprijed! Evo ih, dolaze!
U tom času čovjek s kopna zacijelo ne bi primijetio ni kita, ni sleđa: vidio bi samo šumavku zelenkastobjeličaste vode, a nad njom pramen titrave pare ili magle, koja se povijala prema zavjetrini kao raspršen oblak na zapjenjenim valovima. Sav je zrak odjednom počeo titrati i zujati kao da je nad usijanim željeznim pločama, ispod toga uzbibanog i zatalasanog zraka, a djelomice pod prozirnim slojem vode, plovili su kitovi prema nama: Gledajući tu bijelu paru koja im je mlazala iz štrcala, a koju si najprije ugledao, čovjek bi pomislio da su to naprijed izaslani glasnici koji jašu ispred čela svoje vojske.
Sve su četiri brodice hitale prema onom mjestu gdje su se, u kovitlacu, uskomešali i zrak i voda; ali nikako da dosegneš onu uzavrelost mora i uzduha što je odmicala sve dalje i brže, kao masa vodenih mjehurića i klopaca koja se na slapu planinske presrti ruši u ponore.
- Uprite jače, dječaci moji! - govorio je Starbuck, potiho ali nadasve zbijeno, svojim ljudima, dok je oči upro preko pramca čamca, upeo ih baš ko dvije kompasne igle koje nepogrešivo pokazuju jedan smjer. Nije mnogo govorio svojim ljudima, niti su mornari što njemu govorili: samo od vremena do vremena tišinu u čamcu prekidahu njegovi šapati, izbačeni čas oštrim, zapovjednim, čas opet blagim, molećim glasom.
Bučni mali »Okagača« bijaše sasvim drukčiji.
- Pjevnite mi, mileni moji! Uprite i potegnite, strijele moje nebeske! Primaknite me, primaknite njihovim crnim grbačama, momci! Ako vam to uspije, prepisat ću na vas svoje imanje Martha’s Vineyard, zajedno sa ženom i djecom! Približite me, približite! O, Gospode, poludjet ću buljeći ovako glupo! Pogledajte kako se more uskopalo, pa sve šumi, pa se bijeli!
I rekavši to, strgne kapu s glave i počne udarati njome po nogama, a onda je dohvati, zamahne i baci daleko u more, zatim zatetura, te se svali na dnu krme kao mahnito prerijsko ždrijebe.
- Pogledajte sada onog momka - progunđa Stubb filozofski mirno, držeći i dalje među zubima lulu, koju još nije pripalio, te nastavi, kao da cijedi kap po kap iz svojih usta: - Gledajte Flaska, spopali ga njegovi napadaji, eh, baš ga drži, nego što! Napadaji? Da, to je prava riječ, napadaj! Veselo, samo veselo, mališani moji, a za večeru bit će pudinga! Veselo, to nek nam je lozinka! Veslajte, bebice, veslajte, mališani moji, veslajte! Dobijesa, što ste tako navalili? Polagano, samo polagano, ali čvrsto, momci! Veslati, samo veslati, i ništa više! Lomite kičme, pregrizite noževe, i ništa više! Samo polako, čemu ta vražja hitnja? Polako, rekoh, polako, a ne da vam se jetra kida i pluća pucaju!
A ono što je nedokučivi Ahab dovikivao svojim tigrastožutim veslačima bijahu takve riječi te je najbolje da ih i ne spominjemo, jer, konačno, mi ipak živimo u krilu svete Evangeličke crkve. Samo bi poganski morski psi u divljim morima mogli slušati te riječi kada je Ahab, olujna čela, zakrvavljenih očiju i zapjenjenih usta jurio za svojim plijenom.
Sve to vrijeme čamci svejednako odmicali naprijed. Flask neprestano pravio primjedbe na račun kita, toga »prokletog kita«, kako je nazivao imaginarnu neman koja, po njegovu mišljenju, bez prestanka svojom repinom golica i muči pramac njegova čamca - a njegove riječi bijahu kadikad tako uvjerljivo žive te su poneki od njegovih ljudi ovda-onda strašljivo pogledali unazad: to je bilo protiv svih pravila, jer veslači moraju biti slijepi za sve oko sebe, nepomični, kao nabijeni na kolac, jer se od njih oduvijek zahtijevalo da u tim odsudnim časovima imaju samo jedno čulo - svoj sluh, i samo jednu snagu - snagu svojih ruku.
Bijaše to prizor pun naizmjeničnog i neprekidnog divljenja i groze! Silni valovi svemoćnog mora, koji su se u zaglušnoj tutnjavi valjali uzduž osam bokova tih čamaca, nalik na orijaške kugle koje se kotrljaju po nekoj beskrajnoj tratini; stravični trenuci kad čamci na mahove iskoče navrh vala te lebde kao na oštrici noža koja prijeti da ih rasiječe upola; nagli spust u morske provalije i ponore; grčeviti, gotovo beznadni napori da čamac svlada strmovite uspone svakoga novog vala i da se u hipu opet sruši niz valovitu padinu - sve to, uz povike i krikove predvodnika i harpunaša, dok su veslači od užasa samo drhtali, a čaroban pogled na bjelokosni »Pequod« što se širom razapetih jedara natisnuo za svojim čamcima kao divlja kvočka za svojim pilićima - sve je to bilo uzbudljivo i jezovito. Ni neiskusni vojnik koji iz zagrljaja svoje žene odlazi u ognjuštinu vatrenog krštenja, ni duh mrtva čovjeka koji u zagrobnom životu prvi put susreće neznani fantom iz onoga drugog svijeta - nijedan od njih neće osjetiti stravičnijih i snažnijih uzbuđenja od onih što prožimaju čovjeka koji prvi put vesla kroz tajanstveni, pjenušavi vrtlog što ga je uzvitlala glavata ulješura kad ljudi za njom dižu hajku.
Bijelo uzavrela voda, uskovitlana bijegom morskih gorostasa, bivala sve jasnija i blještavija zbog tmurnih oblačina kojima se tamne sjene odražavahu u vodi. Mlazovi pare nisu se više miješali, nego se povijahu i nalijevo i nadesno; kitovi kao da su se razilazili, režući svaki za sebe svoju bijelu brazdu. Sada su se čamci još više udaljivali jedan od drugoga, i Starbuck povede hajku na tri kita što su jurila ravno podvjetar.
Razapeli smo jedra; a vjetar, koji je sve više osvajao, zahvati naš čamac, pa pobrzasmo naprijed tako strelovito te su mornari s veslima podvjetar jedva stizali da brzo zamahuju i manevriraju a da im vesla ne iskoče iz rašalja.
Uskoro smo sukali kroz nedaleko razastrti sloj lake magle, te nigdje da vidiš ni čamca ni broda.
- Veslajte, ljudi! - psikne Starbuck, privlačeći škotu{194} svoga jedra. - Imamo još vremena da ubijemo ribu prije nego što se vihor obori! Evo opet bijele vode! Hvataj! Veslaj!
Čas zatim razabrasmo, po krikovima što su u kratkom razmaku zaorili jedan za drugim, s lijeve i desne strane, da su i ostali čamci brzali, no tek što ti povici odjeknuše, kadno Starbuck strelovito brzo prosikta: - Ustaj! - i Queequeg, s harpunom u ruci, skoči na noge.
Iako nijedan od veslača nije toj smrtnoj opasnosti zagledao u oči, ipak su po napetom izrazu lica svoga časnika, koji je sjedio u dnu krme, shvatili da je sada kucnuo odsudni čas. U isti mah čuše strašno neko kotrljanje, kao gromotni trijesak, kao da se pedeset slonova uskomešalo na stelji. Za to je vrijeme čamac i dalje prodirao kroz sumaglicu i krčio put naprijed, dok su svuda oko nas psikali i siktali pjenušavi valovi, motajući se i izdižući kao uspravljeni vratovi razgnjevljenih guja.
- Tu, tu mu je grbina, udri po njemu! Zabij mu harpun!- upućivao Starbuck.
Iz čamca nešto kratko zazuja - Queequegovo izbačeno željezo. Onda se sve uzburka, uskovitla, a s krme se osjeti jak udar i potres, dok s pramca nešto potegnu, kao da je udario u greben, jedro izduši i pade, a tik do nas zapršta mlaz uzavrele pare, pod nama se nešto uskomešalo i zakoturalo, kao podzemni tutnji potresa. Mornari samo što se ne podaviše, odbačeni kud koji sred uzavrele bjeljavine razmrskanog vala. Vihor, grdosija i harpun, sve se sklupča u jedno razbuktalo bjesnilo, a kit, kojega je harpun samo malo okrznuo - izmače.
Iako se čamac sa svih strana nalio morem, nije pretrpio gotovo nikakva kvara. Plivajući na sve strane, pokupismo vesla, te ih opet ubacismo u čamac, pa se i sami prebacismo na svoja mjesta. Tu smo sjedili sve do koljena u vodi što je pokrivala podnice i rebrenice, te se našim oborenim pogledima pričinjalo da se nalazimo u uzbibanoj koraljnoj brodici koja je pred nas izronila s oceanskog dna.
Vjetar se razmahao do urlika, valovi se razbijali jedan o drugi svojim štitovima, silina vihora gromovito grmjela, rašljalase i praskala oko nas kao bijel požar u preriji, u kojem smo gorjeli ne izgarajući: besmrtni u samome ždrijelu smrti. Uzalud dozivasmo ostale čamce: prije bi mogao kroz visok dimnjak doviknuti nešto dolje užarenom ugljenu negoli se u toj buri i oluji sporazumjeti s ostalim čamcima. A za to su vrijeme oblaci, maglušine i zapjenjeni valovi sve više tamnjeli što se noć spuštala dublje i rastezala svoje sjene, a brodu ni traga ni glasa. Bijes mora nije nam dao da paljkamo vodu iz svog čamca. Vesla već nisu služila za pokretanje, bijahu više kao neki pojasi za spasavanje. Starbuck razreza vrpcu nepromočive kutije sumpornjača, te poslije mnogo uzaludnih pokušaja naposljetku uspje upaliti fenjer. Nataknu ga na kopljaču i pruži Queequegu, da bude stjegonoša naših izgubljenih nada. A ovaj stajaše i držaše visoko tu besmislenu luč sveopće nevolje. Stajaše ondje kao znak i znamen čovjeka bez vjere koji usred očaja beznadno diže stijeg nade.
Smočeni, prokvašeni i prozebli do kostiju, dršćući i očajavajući zbog izgubljenih čamaca i broda, podigosmo oči, u prvi osvit, kad zora prosivje. Morem se još prostirala magla, a utrnuli fenjer ležao zgnječen na dnu čamca. Odjednom Queequeg skoči na noge te prisloni ruku do uha. Svi smo sad čuli tiho škripanje užadi i jarbola, razabrasmo škripu koju je dotad vjetar prigušivao svojim olujnim bujanjem. Šum je dolazio sve bliže i bliže, a kroz gustu maglu nejasno se nazirali mutni obrisi nečega glomaznog. Spopade nas strava, te svi poskakasmo u more kad se brod naposljetku pomolio pred našim očima, na udaljenosti koja ne bijaše veća od dužine samoga broda.
I dok su nas valovi nosili, gledali smo na napušteni čamac: neko se vrijeme ljuljao amo-tamo, a onda ga zahvati struja i zanese pred pramac broda, kao treskolinu pod vodopad, i teški korab broda prijeđe preko njega, te nam nestade iz vida, sve dok se opet ne pojavi iza brodske krme, valjajući se u zatalasanoj puzini. Ponovno zaplivasmo prema njemu, a valovi nas baciše na nj; najposlije bijasmo sretno povučeni na brodsku palubu. Prije nego što je vihor zahujao u neposrednoj blizini, ostali su čamci napustili borbu s kitovima i navrijeme stigli na brod. I brod je već bio napustio svaku nadu da će nas spasiti, ali je svejedno i dalje krstario, ne bi li naišao na kakav trag našeg brodoloma i propasti - na neko veslo ili kopljište.



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:20 pm





49. ŽIVOT - NESLANA ŠALA



Ponekad dođu tako neka čudna vremena, naiđu neki čudni časovi u toj smušenoj zbrci koju nazivamo život - časovi kad nam se cio svemir pričinja kao neslana šala, premda vrlo nejasno shvaćamo u čemu je ta šala, te nas sve jače obuzima osjećaj da se ta šala zbija baš na naš račun. Pa ipak, ni zbog čega ne očajavamo, ništa ne smatramo vrijednim raspravljanja. Čovjek gura sve događaje, svaku vjeru i uvjerenje, sve teškoće; vidljive i nevidljive, ma kako čvornate i zakučaste bile - kao što će noj žderonja s dobrom probavom lakomo pozobati: puščana zrna i kremenje. A što se tiče malih teškoća i sitnih jada, prijetnja nekih naglih nesreća i opasnosti za život i dijelove tijela - sve to, pa i sama smrt, njemu se pričinjaju kao neke uspjele šale i pošalice, kao bezazleno i dobronamjerno gurkanje pod rebra, veseli udarci kojima ga obasipa nevidljivi i nedohvatni stari šaljivac. To čudno hirovito raspoloženje o kojem govorim zaokupi čovjeka samo u trenucima velikog jada, pojavljuje se kad je čovjek sav zaglibio u krutoj zbilji, te mu se onda ono što mu je još prije izgledalo zloguko i sudbonosno pričinja samo kao neki sastavni dio sveopće šale. Nigdje tako divno ne uspijeva ta slobodna i vesela filozofija iskrenog očajnika - veseljaka kao usred opasnosti kitolova. Očima takva filozofa ja sam sada gledao na cijelo to putovanje broda »Pequod« i na naš glavni cilj - na hvatanje Bijelog kita.
- Queequeg - rekoh, kad me kao posljednjeg izvukoše na palubu te sam se još tresao u kaputu da što prije ocijedim sa sebe vodu - Queequeg, vjerni prijatelju, zbivaju li se često takve zgode?
Bez velikog uzbuđenja, premda je bio baš tako promočen kao i ja, objasni mi da se takve zgode često zbivaju.
- Gospar Stubbe - obratih se dičnom čovjeku koji je do vrata zakopčan u svoj kaput od voštanog platna, tu na kiši, mirno dimio svoju lulu - gospar Stubbe, čini mi se da rekoste kako je od svih kitolovaca na koje ste ikad naišli naš časnik, gospar Starbuck, najoprezniji i najrazboritiji. Sudim, dakle, da je vrhunac kitolovačke opreznosti i mudrosti kad svoj čamac potjeraš razapetim jedrom podvjetar, kroz maglu i olujne vihore, ravno o bok kitu koji bježi.
- Dakako, baš tako! I ja sam u najvećoj oluji, blizu Cape Horna, polazio čamcem u lov, i to još s broda koji je već propuštao vodu.
- Gosparu Flask - rekoh obrativši se malom Okagači koji je stajao pored nas - vi imate iskustva u tome, a ja baš nimalo. Hoćete li mi reći vrijedi li u kitolovu kao nepromjenljivo pravilo za svakog veslača da lomi šiju veslajući leđima okrenut kitu, ravno u ralje smrti?
- Čemu tako krupne riječi? - uzvrati Flask. - Da, to je nepromjenljivo pravilo. Nipošto ne bih volio gledati svoje ljude kako veslaju unatrag, licem okrenutim prema kitu! Ha, ha, kad bi oni zurili u kita, kit bi onda i na njih bacio oko, upamti to!
Evo, tri nepristrana svjedoka razložila su mi cio slučaj, po savjesti i po svom najboljem znanju. Kako su, dakle, olujni vihori i prevrtanje čamaca, a s tim u vezi i logorovanje nad ponorom, sasvim obične dogodovštine u takvu zanimanju, i budući da u najsudbonosnijim časovima, kad se polazi na kita, mora na milost i nemilost predati svoj život u ruke onoga koji kormilari - a taj je isti često mahnitac koji u svome ludom zanosu lupa nogama po čamcu, pa ga već time dovodi u opasnost da ga probuši, te imajući na umu da se propast našeg čamca u spomenutoj našoj nesreći mora pripisati Starbuckovoj odluci da navali na kita, usprkos olujnom vihoru koji nas je već bio zahvatio i opasao sa svih strana - a pritom ne smijemo smetnuti s uma da je Starbuck bio čuven u kitolovačkom svijetu sa svoje velike opreznosti - i jer ja sam pripadam posadi čamca toga neobično razboritog Starbucka i, naposljetku, zato što sam se već bio zapleo u tu vrašku rabotu u pogledu našeg odnosa prema Bijelom kitu - imajući sve to na umu, kako rekoh, pomislim da neće biti baš na odmet ako smjesta siđem pod pramac i u kratkim crtama sastavim svoju oporuku.
- Queequeg - rekoh - dođi sa mnom, bit ćeš moj bilježnik, izvršitelj oporuke i nasljednik.
Možda je čudno što se baš mornari zapleću u tolike petljanije u pogledu svojih oporuka i ostavština, no zaista na svem svijetu nema ljudi koji bi tako uživali u takvim poslovima kao baš oni. Eto sam se četvrti put u svome pomorskom životu dao na taj posao, i pošto sam sve lijepo uredio i obavio kako valja, odahnuh, bi mi lakše pri duši, kao da mi je kamen pao sa srca. Uostalom, svi moji dani koji su mi još preostajali bit će mi baš tako lagodni kao oni dnevi koje je Lazar proživio nakon svoga uskrsnuća od mrtvih, svaki mjesec, ili tjedan, ili koliko već bude - sve sama čista dobit. Ja sam samog sebe preživio: smrt moja i moj pogreb pohranjeni su u mojoj škrinji. Ogledavao sam se unaokolo, mirno i zadovoljno, kao smiren duh koji čiste savjesti sjedi u hladu udobne obiteljske grobnice.
No, dakle, pomislih, nesvjesno posuvrativši rukave na košulji, idemo u susret lijepoj zajedničkoj smrti, zaronit ćemo u morske dubine da ondje izginemo; a vrag odnio onoga koji ostane posljednji!



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:20 pm





50. AHABOV ČAMAC, NJEGOVA MOMČAD I FEDALLAH



- Tko bi se tome nadao, Flask! - usklikne Stubb. - Da sam ja ovako sakat, nitko me ne bi natjerao u čamac, osim možda ako bi moja drvena gegalja bila potrebna da začepi rupu u podnicama! Oh, pravo je čudo taj naš starina!
- Pa, ako ćemo pravo, sve to i nije baš takvo čudo - odvrati Flask.
- Da mu je noga skresana o bedru, eh, to bi onda bila druga priča. Onda bi bio nemoćan, ali u njega je jedno zdravo koljeno i još dobar komad od drugoga, je li tako?
- To ti ja ne znam, prijane, jer ga još nikad ne vidjeh gdje kleči!

. . . . .


Među kitolovcima često se raspravljalo o tome ima li kapetan kitarke, s obzirom na neobičnu važnost njegove osobe za sam ishod i uspjeh čitava putovanja, ima li pravo da u kritičnim časovima samog lova stavlja život na kocku. Tako su često Timurovi{195} vojnici suznih očiju zaklinjali svoga vođu neka ne ugrožava svoj dragocjeni život srljajući na mjesta gdje se biju najljući bojevi.
No, u Ahabovu slučaju nije bilo tako. Budući da je čovjek koji ima i obje noge, u časovima opasnosti samo šepesavo bijedno stvorenje, i budući da je kitolov pun velikih i neobičnih opasnosti te su lovci neprekidno izvrgnuti svakakvim pogibeljima - je li onda u takvim prilikama za bilo kojeg osakaćenog ali razboritog čovjeka uputno ukrcati se u lovački čamac i sudjelovati u samoj hajci? Općenito, dioničari »Pequoda« bez sumnje su mislili da takvo što baš nije uputno.
Ahab je vrlo dobro znao da njegovi prijatelji tamo kod kuće ne bi imali baš ništa protiv toga da on u izvjesnim, manje opasnim okolnostima hajke uđe u čamac, te da na samome mjestu može osobno davati svoje zapovijedi - ali da kapetan Ahab ima svoj vlastiti čamac kojim zapovijeda kao predvodnik i osobno sudjeluje u lovu, da povrh svega ima i svoje posebne ljude kao posadu za svoj čamac - Ahab je vrlo dobro znao da s takvom širokogrudnošću u vlasnika »Pequoda« zacijelo ne može računati. Zato nije od njih ni tražio poseban čamac s posebnom posadom, te mu nije bilo ni nakraj pameti da im samo i natukne tu svoju želju, nego se za sve to sam i na svoju ruku pobrinuo. Sve dok Cabaco nije objavio svoje otkriće, mornari nisu ništa naslućivali. No kad je brod poodmakao iz luke, te ljudi završili sve pripreme oko opskrbe lovačkih čamaca, Ahab je vlastitim rukama počeo izrađivati rašlje i palce{196} za onaj čamac što su ga smatrali rezervnim, a također je s najvećom pomnjom djeljao klinove što se prilikom odmotavanja harpunskog mrlina zatiču u otvore za rašlje da bi to tanko uže lakše protjecalo. I kad su sve to zamjećivali, a osobito njegovu brigu da mu se u čamac ugrade dvostruke podnice, da bi dno lakše moglo izdržati pritisak njegove koštane noge, i njegovu pažnju i trud kad je izrađivao »bedrobran« na pramcu, onu izdignutu motku o koju se harpunaš naslanja bedrom da bi imao što sigurniji potporanj pri gađanju i izbacivanju svoga harpuna, ili zabadanju koplja u kitovo tijelo, i kad su ga gledali kako stoji na tome pramcu, prislanjajući svoje bedro o svrnutu motku da bi se uvjerio odgovara li visini njegova bedra, sve nešto dubeći po drvu tesarskim dlijetom, popravljajući i dotjerujući tu napravu - sve je to, kako rekoh, mornare uvelike zanimalo i poticalo njihovu radoznalost. No gotovo su svi te pojedine brižne Ahabove pripreme promatrali kao nešto što je u vezi s njegovim konačnim ciljem - s potjerom za Moby Dickom, jer je u to vrijeme već bio objavio svoju namjeru da osobno krene u potjeru za svojim smrtnim neprijateljem, za tom mrskom mu grdosijom. Ali nisu ni izdaleka naslućivali da bi taj čamac imao i svoju posadu.
Sada, pošto su se pojavili njegovi sablasni veslači, iščezla je svaka sumnja, jer u kitolovca je svako, pa i najveće čudo samo kratka vijeka. Osim toga, tu i tamo takvi čudnovati izopćenici i otpadnici svih mogućih narodnosti iskrsavaju iz svakakvih zakutaka i buništa svekolike naše Zemlje, da bi se onda ukrcali na ove prognaničke kitarice, a i sami ti brodovi spašavaju i primaju na svoju palubu ta čudna stvorenja što ih nalaze kako po morskoj pučini plutaju na daskama, cjepotinama u brodolomu nastradalih brodova, ili se grčevito drže za skrhano veslo, ili pak za bijedne ostatke lovačkih čamaca i kanua, razbijenih japanskih džunka i kojekakvih drugih krhotina - pa kada bi se i sam Belzebub popeo na brod i sišao u kabinu da malo pročavrlja s kapetanom, ni to ne bi izazvalo neko osobito uzbuđenje među posadom.
Bilo kako mu drago, jedno je sigurno: dok su sablasni veslači ubrzo našli svoje mjesto među posadom, iako su od njih nekako odudarali, onaj Fedallah s turbanom od kose oko glave ostao je dokraja tajanstvena zagonetka. Odakle je dospio među uljuđeni svijet kao što je naš, kako mu je uspjelo da se poveže s Ahabovom čudnom sudbinom, i još više: da ima na nj neki utjecaj, a bogzna nije li ga u mnogočemu sasvim zaoglavio? - sve to nitko nije znao i nitko nije mogao ostati ravnodušan glede Fedallaha. On je jedan od onakvih stvorova kakve civilizirani i normalni ljudi, koji žive u povoljnim klimatskim prilikama, vide samo u svojim snovima, a i onda samo nejasno i maglovito, a koja se bića, međutim, ponekad javljaju sred nepromjenljivih azijskih ljudskih zajednica, osobito na istočnim otocima - u onim odijeljenim, od praiskona nepromjenljivim krajevima što su sve do naših modernih vremena sačuvali mnogo šta od one sablasne urođeničke primitivnosti prvih ljudi, kad je sjećanje na prvog čovjeka bilo u svima još nešto stvarno i živo, te kad su svi njegovi potomci, ne znajući otkud se pojavio, jedni druge gledali kao fantome, pitajući sunce i mjesec tko ih je stvorio i zašto su na svijetu - kad su se, doduše, kako se u Genezi{197} priča, anđeli družili sa kćerima običnih smrtnika, ali kad je i nečastivi, kako nadodaju nekanonski rabini{198}, žudio za zemaljskom ljubavi,



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:21 pm





51. SABLASNI MLAZ



Prolazili dani i tjedni, a bjelokosni je »Pequod« pod skraćenim jedrima lagano prokrstario četiri različita područja kitova; azorsko, kapverdsko, zatim područje Plate (nazvano tako jer se nalazi pred ušćem rijeke La Plate) i Carrol, otvoreno oceansko područje, južno od Svete Helene.
Jedne noći za jasne mjesečine brod nam klizio vodama ovoga potonjeg područja. Svi valovi protitravali mimo nas kao srebrne kovrče, i u njihovu prigušenom šumu nismo osjećali usamljenost, već samo neku blagu srebrnu tišinu. Za takve tihe noći, daleko ispred pramca pod kojim je prštila i rasipavala se bijela pjena, ugledasmo srebrn mlaz. Obasjan mjesečinom, činio se kao nebesko priviđenje, kao neko bijelo i blistavo božanstvo iskrslo iz mora.
Fedallah je prvi opazio taj mlaz. Za tih noći u mjesečini on se uspinjao na vrh glavnog jarbola i bdio na straži jednako pomno kao da je bijeli dan. I premda su se noću viđala čitava jata kitova, od stotine kitolovaca teško da bi se ijedan odvažio za njima u potjeru. Lako je zamisliti s kolikim su uzbuđenjem mornari pogledali starog istočnjaka gdje u to neuobičajeno vrijeme sjedi na visokom jarbolu, a bijela mu čalma i mjesec - dva druga na istom beskrajnom nebu. No kad poslije mnogih uzastopce probdjevenih jednoličnih noći nije pustio ni glasa od sebe, pa kad se nakon sve te tišine zaorio njegov nezemaljski glas, najavljujući taj srebrnasti, mjesečinom obasjani mlaz, svi usnuli mornari skočiše na noge, kao da se kakav krilat duh pojavio u jedrilju - duh koji svojim zovom doziva na okup tu gomilu smrtnika.
- Eno je, mlaza!
Da je zaječala truba Sudnjega dana, mornari ne bi jače protrnuli, ali nisu osjećali stravu, već prije radost. Iako je došao u neuobičajeno vrijeme, Fedallahov je krik bio tako dojmljiv, tako zanosno uzbudljiv, te je gotovo svaki mornar na palubi nagonski poželio da čamci budu spušteni u more.
Hodajući gore-dolje po palubi brzim, širokim koracima, Ahab dade zapovijed da se razapnu sve sljemenjače i višnjače i da se potegnu sve velete.{199} Najbolji brodski kormilar preuze kormilo. A onda, pošto su se na sve jarbole popele straže, brod je punim jedrima jedrio niz vjetar.
Neki čudan, uznosit vjetar s krme, što je tako snažno nadimao sva jedra, popuhivao palubom, koja se dizala, spuštala i njihala, te kad si po njoj hodao, sve ti se činilo da lebdiš u zraku. A za to je vrijeme brod sukao naprijed, kao gonjen dvjema različitim silama - jednom koja ga tjera gore, ravno u nebo, a drugom, koja ga tjera nekom cilju u vodoravnoj daljini. A tko bi se te noći mogao zagledati Ahabu u lice, pomislio bi da se i u njemu dvije sile bore o prevlast. Dok je bat njegove prave noge živo odjekivao palubom, svaki je udar njegove mrtve noge odzvanjao muklo, poput udarca o pokrov lijesa. Taj je starac stupao na život i smrt. Iako je brod tako brzo odmicao, a sve oči poput strelica šibale na onu stranu, ipak se te noći srebrni mlaz nije više pokazao. Svaki je mornar prisezao da ga je jedanput vidio, ali ne i drugi put.
Kad smo gotovo već i zaboravili na taj ponoćni mlaz, gle! nekoliko dana poslije toga, i u isto gluho doba noći, javiše s jarbola da su ga ponovno ugledali: i opet su ga svi vidjeli, no kad su razapeli sva jedra da ga što prije dostignu - nestade ga baš kao i prije, i kao da ga nikad nije ni bilo. I tako se javljao i prkosio iz noći u noć, sve dok se nitko više nije na njega osvrtao, osim da mu se divi. Mlazao je tajanstveno za jasne mjesečine ili zvjezdanih noći, kako bi se već slučilo, nestajući za čitav dan, dva ili tri, i kad god bi se zatim opet pojavio, kao da je na sve većoj daljini od nas izranjao iz mora, te se činilo da nas taj samotni mlaz svejednako nekud mami i odvlači za sobom u daljinu.
Kako su svi mornari odvajkada praznovjerni, a u vezi s natprirodnošću koja je, kako se činilo, u mnogom pogledu obavijala »Pequod«, dakako da se našlo ljudi koji su prisezali da taj mlaz - ma gdje i ma kada se pojavio, ma u kojem razdoblju ili na ma kako međusobno udaljenim zemljopisnim duljinama i širinama - da taj nedokučivi mlaz uvijek izbacuje jedan te isti kit, a taj kit da je Moby Dick. Za neko je vrijeme ovladao nama osjećaj čudnog straha pred tom nepostojanom pojavom koja nas izdajnički vabi sve dalje i dalje, da bi onda usred divljine najudaljenijih voda ona morska neman mogla nasrnuti te nas upropastiti.
Ta povremena strahovanja, nejasna i tako jeziva, dolazila su još jače do izražaja zbog kontrasta prema divnoj vedrini neba, u kojoj su mnogi i pored njene blage modrine nazirali neku đavolsku čaroliju. Plovili smo tako dane i dane kroz tu blagu morsku osamu, pa kao da se sva prostornost, u znak negodovanja zbog našeg osvetničkog nauma, lišavala života ispred našeg urni sličnog pramca.
No najposlije, kad smo krenuli put istoka, započeše puhati vjetrovi koji nastaju oko Rta dobre nade, te su nas dizali i opet bacali niz valove u tom području uzburkanog mora. Koštano ozupčani »Pequod« duboko se naklanjao pred vihorom i u svom bijesu rilom probadao tamne valove, dok je pjena prskala i kao srebrnim iverjem zasipala rubnjake; tada je naposljetku sva ona očajna životna praznina nestala, ali je dala mjesta još ružnijim izgledima nego prije.
Tik pred našim pramcem iskrsavale iz vode i palucale na sve strane čudne neke prikaze, dok se straga skupljala jata zagonetnih vrana-burnica. Svakog smo jutra viđali čitava jata tih ptica gdje sjede visoko po konopima i letima na našim jarbolima, i bez obzira na našu viku, dugo su vremena uporno ostajale u našoj vrvi, kao da su naš brod smatrale nekom napuštenom podrtinom, olupinom, osuđenom na propast i stoga kao stvorenom za njih, beskućnice. A valjalo se i teško nadimalo, val za valom, bučno i bez prestanka, to crno more, kao da su njegovi silni valovi njegova savjest, i kao da se beskrajna duša Zemlje bolno kaje zbog grijeha i patnja kojima je urodila.
Nazivaju te Rtom dobre nade? Bolje bi bilo da te zovu Rtom Tormentoso{200}, kako su te u davnini nazivali. Dugo zavaravani prijevarnom tišinom koja nas je prije pratila, nađosmo se odjednom bačeni na tu uzbješnjelu pučinu, gdje se činilo da grešne duše, pretvorene u ptice i ribe, kao osuđenice, vječno plove bez utočišta i skloništa, ili crnim svojim krilima udaraju mračnim uzduhom bez horizonta. A od vremena do vremena još nam se uvijek ukazivao onaj nečujni, snježnobijeli, nepromjenljivi mlaz, kao da nas, izdižući neprestano svoj lepršavi vrutak prema nebu, sveudilj mami i zove.
U svoj toj grozovitosti elemenata Ahab je, iako je gotovo neprekidno s preplavljene i pogibeljne palube izdavao svoje zapovijedi, bio do krajnosti mrk i uzdržljiv, i sve se rjeđe obraćao svojim časnicima. U takvim opasnim časovima, pošto je sve ispod palube i iznad nje bilo osigurano, nije nam preostajalo ništa drugo nego dokono čekati da oluja mine. Tada bi i kapetan, kao i svi članovi posade, postajao pravi fatalist. Ahab bi svoju koštanu nogu gurnuo u onu njenu bušotinu, držeći se jednom rukom čvrsto jedne uzde, te bi sate i sate tako stajao i zurio u podvjetrinu, dok bi mu povremeni zapusi snijega i susnježice zaleđivali i lijepili trepavice. Mornari, koje su opasni valovi što su se razbijali nad pramcem otjerali s toga mjesta, stajali uz rubnjak na srednjoj palubi; da bi se bolje čuvao valova što su skakali, svaki se mornar opasao nekom vrstom vjetrolovke ili burine, učvršćene na ogradi, i u njoj se kretao kao u nekom širokom pojasu. Ljudi su razgovarali malo ili nikako, i nijemi se brod, kao da je opremljen naslikanim mornarima od voska, dan za danom probijao kroza svu hitru mahnitost i raspojasanost demonskih valova.
Ljudi su i noću ostajali nijemi pred tim oceanskim hukom: svejednako se šutke kretahu u pojasu od konopa, svejednako Ahab stajaše ukočeno, prkoseći vihoru. A kad bi već malaksao i snage ga izdavale, ni onda nije tražio odmora u svojoj postelji. Starbuck nije nikad mogao zaboraviti one slike koja mu se ukazala kad je jednom u ponoći sišao u kajitu, da provjeri stanje barometra, te starca našao gdje zatvorenih očiju uspravljen sjedi na svojoj o podnice pričvršćenoj stolici, dok mu se kiša i napol otopljena susnježica oluje, iz koje se čas prije bio povukao, cijedila sa šešira i kaputa koji još nije skinuo. Pred njim na stolu ležala, još savijena, jedna od onih karata morskih struja i putova o kojima je već bilo govora. U njegovoj se grčevito stegnutoj ruci njihao fenjer. Iako mu je tijelo bilo uspravno, glava je bila zabačena, te su mu zatvorene oči bile upravljene u »pričalo«{201} što se njihalo zakvačeno o gredu na stropu
»Strašni starče«, pomisli Starbuck, i pritom ga podiđe neka jeza, »čak i u snu, usred ove strašne oluje, pred očima ti nepokolebljivo lebdi tvoj cilj!«



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:21 pm






52. »ALBATROS«



Jugoistočno od Rta{202}, daleko tamo gdje su Crozetski otoci, a oko njih vrio bogati »frin«{203} za lovce na obične kitove, nejasno se s pramca pomaljalo jedro »Albatrosa«. Kako se brod lagano približavao, s moga visokog promatračkog mjesta na vrhu prednjeg jarbola pružao mi se dobar vidik, i lijepo sam mogao gledati tu pojavu, nešto izvanrednu za početnika u oceanskom kitolovu - kitaricu na moru što je davno isplovila iz domaće luke.
Kao da su valovi bili čistači, taj je brod pobijelio poput kostura nasukana moria. Bokovi mu bili išarani mrežotinama crvene rđe, dok mu svi krstači i konopi bijahu nalik na granje pokriveno injem. Razapeo je samo donja jedra. Strašan je bio pogled na ona tri bradata stražara na tri jarbola. Kao da su bili zaogrnuti krznima divljih zvijeri, tako im je odjeća bila izderana i iskrpana poslije četiri godine krstarenja. Stojeći u obručima prikovanim uz jarbole, njihali su se i klatili nad bezdanim morem. A kad je taj brod polagano klizio pored naše krme, nas šestorica ljudi u zraku tako smo se jedni drugima približili te smo gotovo mogli skočiti s jarbola jednog na jarbol drugog broda. No ti mornari izgubljena pogleda prolazili su gledajući nas blagim očima, ne izmijenivši ni riječi s našim stražama, dok su odozdo s kasara dopirali do nas uobičajeni pozdravi.
- O-oooj! Jeste li gdje vidjeli Bijelog kita?
No u času kad se strani kapetan nagnuo nad izblijedjeli rubnjak i htio prinijeti doglasalo ustima, ono mu nekako kliznu iz ruke i pade u more, i kad je nato vjetar opet jače zapuhao, uzalud je kapetan nastojao da mu čujemo glas. Međutim je njegov brod već povećao razmak među nama. Dok su mornari na »Pequodu« nekako šutke pokazali da su opazili tu nemilu zloguku zgodu, koja se dogodila tek što se na drugom brodu spomenulo ime Bijelog kita, Ahab je časkom oklijevao, gotovo se činilo da bi rado spustio čamac i prebacio se na onaj brod da mu to nije onemogućio vjetar što je prijetio. No, iskoristivši povoljan smjer vjetra, dohvati svoje doglasalo i, znajući po izgledu da je brod iz Nantucketa, te da će doskora stići kući, poče mu glasno dovikivati:
- O-oooj! Ovo je »Pequod« koji plovi oko svijeta! Recire našima neka sva buduća pisma šalju na Pacifik! A ako za tri godine još ne stignemo kući, recite im da ih adresiraju na...
U taj se čas spojiše vodene brazde obaju brodova, i odmah, po svojoj čudnoj navadi, čitava jata nedužnih ribica, što su već nekoliko dana spokojno plivale uz naš bok, prestrašeno srnuše ustranu te se rasporediše od pramca do krme duž bokova stranog broda. I premda je Ahab i prije za svojih dugih putovanja zacijelo već često vidio nešto slično, ipak su mu, kao i svakome čovjeku s nekom fiksnom idejom, i najbeznačajnije sitnice imale neko značenje.
- Bježite od mene, je li? - procijedi Ahab kroza zube, zureći u vodu.
Te riječi kanda nisu imale bogzna kakvo značenje, no u samom njegovu glasu podrhtavaše duboka i beznadna tuga kakve taj mahniti starac nikad prije nije pokazao. A onda se obrati kormilaru, koji je sve to vrijeme držao brod uzvjetar da bi smanjio brzinu, te mu zagrmje svojom starom lavovskom glasinom:
- Hvataj kormilo! Drž’ kurs oko svijeta!
Oko svijeta! Istina, u tim riječima ima mnogo toga što budi osjećaj gordosti, ali kamo nas to vodi ta plovidba oko svijeta? Samo kroz bezbrojne opasnosti i patnje, baš na isto mjesto odakle smo zaplovili i gdje su oni koje smo ondje ostavili iza sebe u sigurnosti, bili čitavo vrijeme pred nama.
Da je svijet beskrajna ravan, te kad bismo, sve brodeći prema istoku, mogli tako doploviti u neznane krajeve i otkriti vidike, čudesnije i ljepše od svili Ciklada i Salamunskih otoka, onda bi naš pohod bio pun obećanja. Ali u toj divljoj hajci za nedostižnim tajnama o kojima sanjamo, ili mučno progoneći demonsku utvaru što kad-tad lebdi u mašti svakoj; čovjeka - u lovu za tim sablastima oko svijeta, one nas ili odvode na jalova bespuća, ili nas skršene ostavljaju za sobom nasred puta.



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:21 pm





53. »OBLAŽAJ«{204}



Prividni razlog s kojeg Ahab nije pošao na onu kitaricu o kojoj smo govorili bijaše u tome što vjetar i more nagovještavahu oluju. Ali da te bojazni i nije bilo, možda ni onda ne bi pošao na palubu onog broda - sudeći po njegovu kasnijem držanju u sličnim zgodama - ako bi doglasom dobio negativan odgovor na svoje pitanje. Jer, kako se i pokazalo, njemu baš ništa nije bilo do toga da razgovara, ma samo i pet minuta, s nekim nepoznatim kapetanom, osim ako bi mogao dobiti neke obavijesti što li je tako grčevito i predano tražio. No sve bi to možda ostalo nedovoljno ocijenjeno kad vam ne bismo rekli nekoliko riječi o osobitim običajima i navikama što vladaju na kitarkama kad se susretnu u stranim morima, a osobito na području istoga »frina« ili lovišta.
Kada dva stranca prolaze pustopoljinom Pine u saveznoj državi New York, ili isto tako pustom ravnicom Salisbury u Engleskoj, te se slučajno sretnu u takvoj negostoljubivoj pustoši, oni ni za živu glavu ne bi propustili da se međusobno pozdrave, da se načas zaustave, da izmijene novosti i da možda malo sjednu da se odmore u društvu. Zar nije onda još mnogo prirodnije da i sred pustopoljina na beskrajnom oceanu dvije kitarice, kad se nađu negdje nakraj svijeta, kod usamljenog Panningova otoka{205}, ili daleko negdje kod Gilbertskog otočja{206}, zar nije, rekoh, još mnogo prirodnije da takva dva broda u takvim prilikama ne samo izmijene uobičajena pozdravna dozivanja nego da se još više približe u prijateljskom i drugarskom dodiru? A pogotovu bi to bilo prirodno kad su oba broda iz iste luke, te se kapetani i časnici, a i mnogi od mornara, među sobom poznaju i, razumljivo, imaju svašta pričati o svemu dragom iz zavičaja.
Za brod koji već dugo plovi po moru, onaj drugi, koji dolazi iz domovine, nosi možda neka pisma, a svakako će ljudima dati kakve novine koje su barem za godinu-dvije novije negoli posljednje iz njihove požutjele i pohabane zbirke. I u zamjenu za tu uslugu, taj brod koji je doplovio iz domovine, primit će najnovije vijesti možda baš s onog lovišta kamo se uputio, vijesti koje su za nj od najveće važnosti. Sve bi to u neku ruku moglo vrijediti i za one kitarice koje se susreću na samom području lova, a jednako su dugo odsutne iz domaće luke. Jer možda je jedan od ta dva broda već primio poštu od nekoga trećeg, sada već daleko odmaklog broda, i možda je koje od tih pisama upućeno ljudimas broda s kojim se upravo susreo. Osim toga, ljudi će izmjenjivati novosti o kitolovu i lijepo se drugarski porazgovoriti. Jer ti se ljudi susreću ne samo s pravom mornarskom srdačnošću, nego je među njima i ona osobita povezanost koja nastaje iz njihova zajedničkog zvanja i zajedničkog dijeljenja tegoba i opasnosti.
Pri svemu tome ne igra nikakvu bitnu ulogu ni različitost zavičaja - dakako, dok i jedni i drugi govore istim jezikom, kao na primjer Američani i Englezi, premda, da kažemo po istini, do takvih sastanaka dolazi prilično rijetko, jer je broj engleskih kitarica malen, a kad se takva dva broda i sastanu, onda između dviju posada odviše brzo zavlada neka sustezljivost, jer je Englez prilično šutljiv i nepristupačan, dok Yankee ne voli takve osobine ni kod koga drugog doli kod samog sebe. K tomu, engleski se kitolovci ponekad isprsavaju, pokazuju neku tobožnju superiornost nad američkim kitolovcima kao stanovnici zemlje matice, te duge i mršave Nantucketance, zbog njihovih neobičnih provincijalizama, smatraju nekim pomorskim seljačinama. No teško je reći na čemu zapravo zasnivaju engleski kitolovci tu svoju nadmoć ako se uzme u obzir da Yankee u jednom danu ubijaju ukupno više kitova nego svi engleski kitolovci zajedno u deset godina. Čini se, međutim, da je to mala, nedužna slabost engleskih kitolovaca, a Nantucketanac je i ne uzima suviše k srcu, jer po svoj prilici zna da i sam ima sličnih malih slabosti.
I tako vidimo da od svih brodova koji samotno plove morem kitarke imaju najviše razloga da budu druževne - a takve i jesu. Nasuprot tome, neki trgovački brodovi, kad se nađu nasred Atlantika, vrlo će često proći jedan pored drugoga a da ne izmijene čak ni znakove raspoznavanja, ni pozdrave, baš kao dva kicoša na Broadwayu, uživajući možda da za sve to vrijeme, prenemažući se, kritiziraju opremu jedan drugome. A što se tiče pripadnika ratne mornarice, kad se sretnu na pučini, oni izmjenjuju cio niz glupih naklona i ceremonijalnih pozdrava, sve dižući i spuštajući neke znakove i zastavice, da u svemu tome ne osjećaš ni daška tople iskrenosti i bratske ljubavi. A brodovi trgovaca robljem u takvoj su pak čudnovatoj hitnji da jedan od drugoga, tek što se ugledaju, bježe ko ispred samog đavla. Kad se dva gusara slučajno sretnu na moru, njihov će prvi zov biti: »Koliko glava?« - baš kao što kitolovci dovikuju jedan drugom: »Koliko bačava?« A tek što im onaj drugi brod odgovori, smjesta se udalje, jer se na obje strane nalaze paklenski lopovi, koji ne vole suviše dugo gledati lopovsku sličnost jedni u drugih.
No, bacite samo pogled na dobre, poštene, skromne, gostoljubive, druževne i iskrene drugarske kitarke! Što radi kitarka kad na otvorenom moru susretne neki drugi kitolovački brod, ako je vrijeme iole povoljno? Ona upriliči »gam«, oblažaj, nešto što je na svim brodovima tako nepoznato te ni imena toga nisu nikad čuli, a jesu li ga slučajno čuli, onda se samo posprdno smijuckaju izbijaju šalo o »štrcalima« i »kuharima kitova tustila« i nižu kojekakve slične uzrečice. Bilo bi teško odgovoriti na pitanje zašto sve posade trgovačkih brodova, svi gusari kao i svi mornari ratne mornarice, pa i sami mornari trgovaca robljem - zašto svi oni preziru kitolovce. Jer, u slučaju gusara, pravo da vam kažem, volio bih znati u čemu je ta njihova naročita slava? Istina, ponekad se ta slava završava neobično visoko - ali samo na vješalima. A kad čovjeka uzdignu na taj način, nema taj nikakva temelja za svoje superiorno držanje. Zaključujem stoga da gusar, hvališući se kako se visoko izdiže iznad kitolovaca, nema za tu tvrdnju nikakve čvrste podloge.
Ali što je to »gam«? Čovjeku bi se ukočio kažiprst od samog traženja gore-dolje po stupcima rječnika, a da ipak ne nađe tu riječ. Dr. Johnson{207} nije nikad dosegao toliku učenost; nema te riječi ni arka Noaha Webstera{208}. Pa ipak se kakvih petnaest tisuća čistokrvnih Yankeeja već godine i godine neprestano služe tom izražajnom riječju. Svakako bi bilo potrebno da se ta riječ definira i uvrsti u leksikon. Dopustite mi da je radi toga učeno definiram.
GAM (imenica): drugarski susret dviju (ili više) lađa-kitarica, obično na području lovišta, kad poslije uobičajene izmjene pozdrava članovi posade odlaze u čamcima jedni drugima u pohode, dok kapetani obaju brodova za to vrijeme ostaju na jednom, a oba prva časnika na drugom brodu.
Ima još neku sitnicu taj »gam« ili oblažaj koju ovdje treba spomenuti. Svako zvanje ima svoje male osobitosti, pa tako i kitolov. Kad s gusarskoga ili ratnog broda, ili s lađe trgovaca bijelim robljem, kapetan polazi nekamo u svom čamcu, uvijek sjedi na krmi na udobnu, ponekad i pojastučenu sjedištu, a često i sam kormilari lijepim, malim, upravo kitničarski izrađenim jarmom na kormilu, jarmom što je ukrašen veselim vrpcama i trakama. No kitolovački čamac nema nikakva sjedišta na krmi, niti sofu ili što slično, a uopće nema jarma na kormilu. Bilo bi doista krasno kad bi kapetane kitolovaca vozikali po vodi kao stare, kostobolne senatore u bolesničkim trokolicama. A što se tiče jarma, takva ženskasta napravica nije dopuštena na kitolovačkom čamcu; i zato, budući da tada cjelokupna posada jednog čamca mora napustiti brod, i jer se i kormilar i harpunaš također nalaze među tim ljudima, onda tom prigodom taj niži časnik i upravlja čamcem, a kapetan, nemajući mjesta da sjedi, mora za čitave te vožnje stajati uspravno kao usamljen bor. I često ćete primijetiti kako kapetan, koji osjeća da su u njega uprte sve oči s oba broda, muku muči da se uspravno i dostojanstveno održi na nogama. A to nije nimalo lako, jer mu za leđima strši glomazno kormilarsko rudo, koje ga ovda-onda gurka u slabine, a za uzdarje krmeno rudo svakog časa treska ga u koljena. On je sprijeda i straga tako pritiješnjen te se može micati samo ustranu, držeći se čvrsto na raskoračenim nogama, no nagla ljuljavica lako će ga prevaliti, jer duljina podnica nema i odgovarajuću širinu. Načinite kut jedino od dva kraka, i nećete uspjeti da vam stoji uspravno. Pa ipak, kad su oči čitava svijeta uperene u njega, nikako ne bi dolikovalo tome kapetanu, raskrečenih nogu, da ga vide kako se ma čega rukom prihvaća da bi se održao na nogama, te on, štoviše, u znak svoje savršene gipkosti i vlasti nad samim sobom, drži uglavnom za čitavo to vrijeme ruke u džepovima hlača, a kako su to obično dvije teške ručetine, možda mu ondje služe kao utezi za održanje vlastite stabilnosti. Unatoč tome, bilo je slučajeva, i to vrlo autentičnih, kad je i kapetan, u najopasnijim trenucima, kad bi zapljusnuo velik val, zgrabio za kosu najbližeg veslača i grčevito se za nju držao, ko sam đavo.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:22 pm






54. PRIČA S BRODA »TOWN-HO«



(kako je kazivana u »Zlatnoj krčmi«)


Vode oko Rta dobre nade uvelike su nalik na kakvo poznato četverorokrako raskršće na glavnoj cesti, gdje susrećete više putnika nego na ma kojem drugom mjestu.
Malo vremena nakon susreta s »Albatrosom« susreli smo »Town-Ho«{209}, također kitaricu koja se vraćala u domovinu. Posada se sastojala gotovo od samih Polinežana. Za kratkog »oblažaja« saznadosmo mnogo pouzdanih vijesti o Moby Dicku. U mnogih je snažno poraslo zanimanje za Bijelog kita pošto su čuli priču s broda »Town-Ho«, koja kao da je na tajanstven način dovodila toga kita u vezu s jednim takozvanim Božjim sudom što ponekad, kako vele, snalazi ljude. Ta posljednja okolnost, popraćena čudnim pojedinostima, činila je, da tako kažemo, onu tajanstvenu stranu tragedije koju smo nakanili pripovjediti, a koja nikad nije doprla do ušiju kapetana Ahaba i njegovih časnika, jer je tajnoviti dio te priče ostao i samom kapetanu »Town-Hoa« zauvijek tajna. Za nju su znala samo tri bijelca, tri združena mornara s toga broda, koji su se zakleli da će šutjeti o tome, a jedan je od njih, kako se čini, ispričao sve Tashtegu, zaklevši ga Bogom da čuva tajnu, ali je Tashtego sljedeće noći u snu buncao i toliko odao, te kad se probudio, nije mogao a da ne ispriča i ostalo. Na mornare s »Pequoda«, koji su saznali za tu priču, ta je tajna snažno djelovala, te su bili prožeti tako neobičnom obzirnošću da su šutjeli kao grob, pa tajna nije nikad doprla dalje od «Pequodova« glavnog jarbola. Uplećući tu mračnu nit priče u njeno mjesto u priči kazivanoj na samom brodu, čitavu ovu jezivu zgodu predajem evo na trajan spomen.
Dopustite mi taj hir da vam je ispričam baš onako kako sam je nekoć kazivao u Limi nekim svojim dokonim španjolskim prijateljima, uoči ne znam više kojeg sveca, pušeći na verandi »Zlatne krčme«, verandi opločenoj zlatnim pločicama. Među onom viteškom gospodom nalazili se i mladi Don Pedro i Don Sebastian, s kojima sam vezao prisnije prijateljstvo, pa otale i njihova prigodna zapitkivanja, na koja sam morao odmah odgovarati. Evo priče.

. . . . .


Neke dvije godine prije nego što sam doznao za događaje o kojima vam želim pričati, gospodo, kitarica »Town-Ho« iz Nantucketa krstarila je po ovome vašem Pacifiku, i to udaljena svega nekoliko dana jedrenja prema zapadu od strehe ove valjane »Zlatne krčme«. Brod se nalazio nešto sjevernije od ekvatora. Jednog jutra, kad su ljudi, kao obično, prionuli uz brodsku sisaljku, opaziše da je u santini{210} više vode nego inače, te pomisliše, gospodo, da je riba sabljarka probušila brod. No kako je kapetan s nekoga posebnog razloga vjerovao da ga u lovu na toj zemljopisnoj širini čeka neka osobita sreća, on upravo stoga nije nikako htio napustiti ono područje. Bušotina im se nije pričinjala opasnom, a nisu je mogli ni pronaći, iako su je tražili po čitavu korabu što su dublje mogli i koliko im je uzburkano more dopuštalo. Brod je nastavio krstarenje, dok su mornari radili na sisaljkama, dugo i nepromišljeno prekidajući posao. No nisu bili dobre sreće, i poslije nekoliko dana rupa je ne samo ostala neotkrivena nego se i znatno proširila, tako da se kapetan sada ipak zabrinuo i na sva jedra zaplovio put najbliže luke, između otoka, kako bi ondje podigao i popravio brod.
Iako je pred njima bio prilično dalek put, kapetan se nije bojao - bude li imao samo malo sreće - da bi mu brod na putu mogao potonuti, jer su sisaljke bile vrlo dobre, a ljudi se izmjenjivali redom, te je njih trideset i šest lako moglo održati brod nad vodom, sve ako bi se bušotina i udvostručila. I zaista, kako je gotovo za čitava puta puhao povoljan vjetar, »Town-Ho« bi bez sumnje sretno bio doplovio u luku bez i najmanjega daljeg kvara i nepogode, da se časnik Radney iz Vineyarda nije ponio onako surovo i drsko, te izazvao osvetničku mržnju jezernjaka Steelkilta iz Buffala, čovjeka nagla i plahovita.
- Jezernjak! Buffalo!« Ta molim vas, što je to »jezernjak« i gdje je Buffalo? - upita Don Sebastian, pridižući se u svojoj visaljki od rogožine.
- Na istočnoj obali našeg jezera Erie{211}, Don Sebastiane, ali, molim vas, strpite se, pa ćete odmah sve saznati.
Treba, naime, znati, gospodo, da je na brikovima s križnim jedrima i na brodovima sa tri jarbola, gotovo isto tako velikim kao ma koji od vaših što iz drevne luke Callao{212} plove u daleku Manilu{213}, taj jezernjak plovio po onom sa svih strana kopnom zakrčenom srcu naše Amerike, te se razvijao u atmosferi i pod dojmovima onih gusarskih priča koje su tako usko povezane sa životom velikog oceana. Jer ta naša međusobno povezana velika slatkovodna mora - Erie, Ontario, Huron, Superior i Michigan - po svojoj su veličini nalik na male oceane, odlikujući se najuzvišenijim značajkama oceana, duž svojih obala - raznolikošću klime i svojih ljudi. U tim se jezerima nalaze čitavi arhipelazi romantičnih otoka, baš kao što je to u polinezijskim vodama. Na njihovim obalama obitavaju dvije velike protivničke nacije, baš kao što je to i na Atlantiku. Ona tvore duge pomorske prilaze za naše mnogobrojne kopnene kolonije koje su došle s Istoka, što se protežu uzduž njihovih obala i ovdje-ondje gledaju na njih prijekim okom mrke baterije topova, kao divokoze s hridina gordog Mackinawa{214}. Po tim su jezerima odjekivale paljbe pobjedničkih brodova, a na njihova se žala ponekad spuštala divlja indijanska plemena, i crveno obojena lica izvirkivala iz krznenih wigwama. Na milje daleko protežu se uzduž njihovih obala drevne neoskvrnute prašume gdje se u dugom nizu izdižu mrke omorike poput poredanih nizova kraljeva iz gotskih rodovnika. Iste te šume nastavaju grabežljive zvijeri poput afričkih, ali i svilodlake životinje koje daju krzna za odjeću tatarskih vladara. U tim se jezerima odrazuju opločene metropole Buffalo{215} i Cleveland{216}, isto tako kao i sela Vinnebaga{217}. Na njima na sva jedra plove natovareni trgovački brodovi i naoružane krstarice, vidiš ondje parobrod i drvene kanue. Po njihovim vodama šibaju oluje što kidaju jarbole isto tako strašno kao i po slanim morima. Znaju ta jezera što su brodolomi, i u nedogled kopna, premda usred kontinenta, potopila su mnogi noćni brod s čitavom njegovom vapijućom posadom. I tako, gospodo, iako čovjek s kopna, Steelkilt je bio rođen i odgojen na divljem oceanu, mornar neustrašiv kao i bilo koji drugi. Što se pak tiče Radneyja, premda se možda u mladosti valjao po pustoj obali Nantucketa da se nadoji materinskim morem, i premda je u daljem toku svog života plovio po našem nesmiljenom Atlantiku i vašem nedokučivom Pacifiku, ipak je bio gotovo isto tako osvetoljubiv i odmah spreman za svaku kavgu kao i svaki mornar gorštak što je istom došao iz onih krajeva gdje se poteže bodež Bowie{218} s drškom od jelenje rožine. Ipak je taj Nantucketanac bio u neku ruku i dobroćudan. A mornar-jezernjak, onaj Steelkilt, premda đavolske naravi, mogao se ipak umekšati nepokolebljivom čvrstinom što je donekle ublažena običnom pristojnošću i čovječnim postupkom na koji ima pravo i posljednji rob. Uz takav postupak taj je Steelkilt dugo vremena bio miran i poslušan. Bilo kako mu drago, dotad se barem tako vladao. No sudbina htjede te se Radney pomamio, a Steelkilt ... No čut ćete, gospodo, što je dalje bilo.
Dan-dva pošto je »Town-Ho« zakrenuo pramcem prema onoj luci na otoku, činilo se da se ona raspuklina opet povećala, no samo toliko da je trebalo svaki dan sat više raditi na sisaljkama. Treba, naime, znati da neki kapetani gotovo i ne misle na brodske sisaljke kad plove mirnim i pitomim oceanom kakav je, na primjer, naš Atlantik, iako bi se i u tihoj i sanenoj noći po svoj prilici moglo dogoditi da časnik, koji bi slučajno zanemario tu svoju dužnost, nikad više ne bi imao prilike da se toga sjeti, jer bi zajedno sa svim svojim mornarima blago sišao na dno. Nije ni u samotnim i divljim vodama, daleko na zapadu od vaših obala, gospodo, uvijek uobičajeno da brodovi puštaju da im sisaljke klepeću u punom zboru, čak i za dugih putovanja, samo ako je u blizini barem donekle pristupačna obala, ili se pruža bilo kakva druga razumna mogućnost utočišta. I samo kad se neki nabušeni brod nađe na širinama gdje kopnu nema ni traga, tek onda se kapetan počne pomalo uznemirivati.
Baš tako nekako bilo je i s brodom »Town-Hu«, jer kad su otkrili da voda sve jače prodire u brod, onda je doista više članova posade počelo pokazivati znakove uznemirenosti, a osobito božman Radney. Izdade on nalog da se razapnu sve sljemenjače i vršnjače i da se sve jedrilje praća podvjetar. Taj Radney, koliko sam mogao razabrati, niti je bio kukavica ni plašljivac, niti je zbog sebe bio naklonjen bilo kakvoj nervoznoj bojazni: bio je isto takav kao bilo koje nepromišljeno i neustrašivo stvorenje s kopna ili s mora kakvo, gospodo, možete zamisliti. I stoga, kad su na njemu stali zapažati tu zabrinutost za sigurnost broda, neki su od mornara izjavili da je to samo stoga što je bio suvlasnik broda. I kad su mornari te večeri sisaljkom crpli vodu, uvelike se oni šalili, a sve na njegov račun, stojeći neprestano u vodi što im je brbotala oko nogu - čista i bistra, gospodo, kao ona koja izbija iz gorskog vrutka, i ta se voda rasklokotala po palubi i u jednoličnim mlazovima otjecala kroz lakomice{219}.
Kako vam je svima dobro znano, često se na tom našem konvencionalnom svijetu - bilo na moru ili na kopnu - događa da osoba kojoj je dano da zapovijeda nad svojim bližnjima, čim osjeti da joj se netko suprotstavlja svojom prirođenom muževnošću i očiglednom superiornošću, odmah prema tome čovjeku osjeti neku nesavladivu odbojnost i ogorčenost, te će ga, čim joj se pruži i najmanja prilika, uniziti, porušiti kulu njegove gordosti i satrti je u prah i pepeo. Pa sad, gospodo, imao ja u tome pravo ili ne imao, svakako je Steelkilt bio snažna i plemenita zvjerka, s glavom kao u drevnog Rimljanina, sav obrastao gustom zlaćanom bradom koja je bila nalik na kićenu abájliju{220} usfrktalog dorata vašega posljednjeg potkralja. U njega je bila mudra glavica, gospodo, junačko srce i divna duša, te bi taj Steelkilt zacijelo bio postao Karlo Veliki da se kojim slučajem rodio kao sin oca Karla Velikoga. A Radney, časnik, bio je ružan kao mazga, ali isto onako tvrd, uporan i pakostan. Nije trpio Steelkilta, a Steelkilt je to znao.
Videći kako se časnik približuje mjestu gdje se on, zajedno s ostalim mornarima, upinjao iz petnih žila oko sisaljke, jezernjak se pretvarao kao da ga i ne primjećuje, te je bez imalo straha nastavio veselo peckati.
- Ej, druzi, veseli bili, lijepa li je, lijepa li je ova rupetina! Čašu amo, pa da kušamo! Tako mi Gospoda, isplatilo bi se da napunimo boce! Nego, znate što ću vam reći: ta će vodica progutati sav novac prijana Rada, te bi za nj bilo najbolje da odvali komadešku od toga našeg búška{221}, da otkine svoj dio broda i da ga odvuče kući. Evo što je posrijedi, drugovi: onaj je golemi jaglun, ribak-sabljan, tek započeo posao, pa se sad vratio s čitavom družinom turpijaša i pilara{222}, i tkozna još sa koliko drugih, i sad sva branja uzela složno bušit, rašpat i pilit po dnu brodskom, a sve mi se čini da izvode neke važne popravke. Da sad naiđe prijan Rad, rekao bih mu da časkom skokne dolje pod vodu, pa da ih rastjera! Uništit će mu svu imovinu, velim vam! No on je prostodušna ljudina i velik ljepotan! A kažu, momci, da je sav svoj ostali imetak uložio u ogledala! E, da mi je znati bi li jednom đavlu poput mene dao model svoje nosine!
- Obnevidjeli dabogda! Zašto ne crpete vodu? - zagrmio je Radney, a sve pretvarajući se kao da nije čuo što su mornari govorili. - Na posao, i ne dangubite!
- Evo, evo, gosparu, već radimo! - javi se Steelkilt, veselo poput cvr-čka. - Uprite, drugovi, samo živo!
I nato zahukta sisaljka, kao da je mlaznulo pedeset šmrkova. Ljudi baciše šešire, i ubrzo se razliježe hripanje i pištanje što se čuje kad se ljudska tjelesa napinju u najvećem naporu.
Jezernjak naposljetku s ostalim ljudima svoje smjene od sisaljke, sav usopljen, sjede na vitlo, užagrena lica, zakrvavljenih očiju, brišući s lica krupne kapi znoja. Ne znam, gospodo, koji je to bijes spopao Radneyja da se kavži s čovjekom koji je tjelesno bio tako iscrpljen, ali eto, dogodilo se. Ushodavši se gordo po palubi, časnik mu zapovjedi da pomete podnice, te da ispolcem{223} izgrne i ukloni neke neugodne ostatke koji su se ondje našli zato što je jednome prasetu bilo dopušteno da se slobodno šeta po palubi.
A valja vam, gospodo, znati da se čišćenje brodske palube na moru smatra važnim kućnim poslom, koji se obavlja svake večeri, izuzevši u one dane kad bjesni oluja. Zna se za mnogo slučajeva takva čišćenja još i u posljednjim trenucima, kad je brod već tonuo. Takvi strogi običaji, gospodo, vladaju na brodovima, i tolika je prirođena ljubav mornara prema čistoći, te se mnogi zacijelo ne bi htjeli utopiti a da se prije toga ne umiju. No to je metlanje oduvijek bio posao brodskih malih, ako ih je među posadom bilo. Osim toga, jači ljudi na brodu »Town-Ho« bili su razdijeljeni na smjene, da rade na sisaljkama, a kako je Steelkilt bio jedan od najjačih među njima, njega su redovito postavljali kao predvodnika koje od tih četa, te je prema tome morao biti oprošten od svakoga prostog, nemornarskog posla, kao što ni njegovi drugovi nisu morali obavljati takve radove. Osobito ističem sve te okolnosti da bi vam bilo jasno što je i kako je bilo među njima dvojicom.
A valja vam znati i to: ona zapovijed da ispolcem ukloni nečist s palube morala je Steelkilta pecnuti kao žalac, i bila je isto tako teška uvreda kao da mu je Radney pljunuo u lice. Svakome onom koji se kao mornar ukrcao na kitaricu bit će to posve jasno, a Steelkilt je sve to, kao i štošta drugo, vrlo dobro znao kad mu je časnik izdao taj nalog. No kako je na trenutak ostao nepomičan na mjestu, gledajući netremice u časnikove pakosne oči, ćutio je kako se u njemu gomila barut, a plamen stijenjka paluca sve bliže i opasnije, i dok je instinktivno sve to gledao, njega je sve više obuzimala ona čudna strpljivost i bezvoljnost što nikada neće još jače rasplamtjeti jar u čovjeka ionako već bijesna. Takva nevoljkost, ukoliko se uopće javlja, javlja se poglavito u ljudi zaista hrabrih, čak i onda kad ih kinje, i ta je neobična ustrpljivost, to bezimeno priviđenje, ovladalo Steelkiltom.
Zato svojim običnim glasom, tek ponešto malaksalim zbog časovitog umora, on mu odgovori da njegov posao nije mesti palubu, pa je i neće pomesti. A zatim, i ne spomenuvši nečist koju je ispolcem valjalo ukloniti, on pokaza na tri mladića koji su obično radili taj posao, te nisu bili određeni za rad kod sisaljke, a cijelog dana nisu gotovo ništa radili, ili su radili vrlo malo. No Radney nato samo promrsi kletvu, i nadasve uvredljivo i zapovjedno ponovi svoj nalog, te se s bačvarskim batom u uzdignutoj ruci, što ga je bio dohvatio s obližnje bačve, poče primicati jezernjaku, koji je sveudilj sjedio na svome mjestu.
Onako ugrijan i uzbuđen od naporna rada na crpaljkama, uza svu svoju prvotnu strpljivost, Steelkilt, sav mokar od znoja, samo je s mukom mogao otrpjeti i podnijeti božmanov postupak, no ipak, zatomljujući bijes što je u njemu uzavreo, ostade uporno na svome sjedištu sve dok mu razjareni Radney nije počeo zamahivati batom tik pred nosom, bijesno se izdirući na nj da smjesta izvrši njegovu zapovijed.
Steelkilt se diže te, polagano obilazeći oko vitla, dok ga je božman slijedio ustopu i prijeteći vitlao svojim batom, odlučno ponovi da neće izvršiti naređenje. No videći gdje njegova strpljivost nema nikakva uspjeha, strašnom i neizrecivom prijetnjom svoje zgrčene pesnice pokuša opomenuti razbješnjela čovjeka, ali ni to nije ništa koristilo. I tako njih dvojica u krugu obiđoše polako oko vitla, te jezernjak najposlije odluči da više ne uzmiče, svjestan da je njegovu strpljenju došao kraj; zastade kod tambuća, te će svome starješini:
- Gosparu Radney, neću vas poslušati. Maknite bat ili se čuvajte!
No časnik, koji je već unaprijed bio osuđen na propast, prikuči se još bliže jezernjaku, koji je stajao kao ukopan, i zamahnu teškim batom svega palac od jezernjakovih zuba te izli na nj pljusak najpogrdnijih psovki. Ne ustuknuvši ni za dlaku, Steelkilt uperi pogled kao nesmiljen bodež u njegove oči, stežući grčevito pest svoje desnice, koju je još uvijek skrivao iza leđa, te reče svome progonitelju da će ga na mjestu ubiti ako ga batom samo okrzne po obrazu. No bogovi su, gospodo, već unaprijed osudili onog mahnitaša na smrt. Bat taknu obraz, a časniku se istog časa čeljust već zarinula u grkljan, te on pade na bukaportu, a krv iz njega mlaznu ko iz kita.
Prije no što je prvi krik mogao odjeknuti po kasaru, Steelkilt snažno potrese jednu od zapona{224} što su se gore visoko vezivale za jarbole, na kojima su dva njegova druga Kanalca bili od straže.
- Kanalci! - uskliknu Don Pedro. - U naše je luke doplovilo već mnogo kitarica, ali još nikad ne čusmo za te vaše Kanalce. Oprostite, ali recite nam prvo tko su i što su ti Kanalci?
- Kanalci, Don Pedro, to su vam lađari koji brodare po našem velikom kanalu Erie. Za nj ste valjda čuli?
- Nisam, señor. U ovim našim stranama, u ovoj pospanoj i toploj zemlji lijenosti i tradicije, malo se zna o vašem junačkom Sjeveru.
- Uistinu? No onda, natočite mi još jednu čašu, Don Pedro. Vaša je chicha{225} izvrsna, a prije negoli nastavim svoju priču, reći ću vam tko su i što su naši Kanalci, jer će takvo izvješće još bolje osvijetliti moju priču.
- Njihov život prolazi kanalom dugim trista i šezdeset milja{226}, gospodo, duž čitave države New York, kroz mnoge i gusto naseljene gradove i napredna sela, kroz prostrane, puste i nenastavane močvare i kroz bogata, obrađena polja, čuvena sa svoje besprimjerne plodnosti, duž biljarskih dvorana i zabavišta, kroz tajanstvenost šuma i planina, ispod rimskih lukova nad indijanskim rijekama, kroza sunčane i sjenovite predjele, pored sretnih ili slomljenih srdaca, kroz prostranstva gordih krajeva kojima protječe divni Mohawk{227}, a napose uzduž mnogih kao snijeg bijelih crkvica, kojima su krovišta na tornjevima gotovo nalik na miljokaze! Kroza sve to prolazi neprekidna bujica života, venecijanski izopačena, često ogrezla u bezakonju. To vam je pravi Ashanti{228} gospodo: tu se diže cika i vika pogana, svuda ih možete naći, pred vratima, pod otegnutom sjenom i u zaklonu crkava. Jer kao što je zapaženo da se, po nekoj čudnoj slučajnosti, gradski lupeži uvijek nastanjuju oko sudnice, tako isto, gospodo, baš na najsvetijim mjestima nalazimo najviše grešnika.
- Ne prolazi li tamo redovnik? - upita Don Pedro, šaljivo hineći zabrinutost i gledajući niz plazu{229}, punu svijeta.
- Naš je prijatelj sa sjevera sretan što inkvizicija gospe Izabele{230} u Limi već izumire - nasmija se Don Sebastian. - Nastavite, señor!
- Samo časak! Oprostite! - uskliknu jedan iz družine. - U ime svih nas stanovnika Lime želim vam, gospodine mornaru, samo kazati kako nije izmaklo našoj pažnji da ste, govoreći o izopačenosti, bili tako obzirni te ste se u svojoj usporedbi poslužili dalekom Venecijom, a ne našim gradom Limom. O, nije potrebno da se klanjate i da ste tobože iznenađeni. Ta i vama je zacijelo poznata uzrečica uzduž čitave ove obale: »Izopačen kao Lima!« - uzrečica koja je u skladu s vašim primjedbama: ima više crkava nego biljarskih stolova, crkava uvijek otvorenih, gdje je sve »izopačeno kao Lima«. A tako je i u Veneciji! Bio sam ja ondje, u svetom gradu blaženog evanđelista svetog Marka! Očisti ga, sveti Dominiče! Amo čašu! Hvala! Napunih je razom, a sad nastavite svoju priču!
Slobodno prikazan u svom zanimanju, gospodo, Kanalac bi predstavljao sjajnog junaka neke drame, tako je silno i slikovito zao i opak.
Kao što je Marko Antonije{231} provodio dane i dane u čamcu i plovio duž zelenih i cvjetnih obala Nila, tako i Kanalac planduje na palubi i na očigled sviju ljubaka sa svojom Kleopatrom rumenih obraza i meškolji se lijeno na Božjem suncu. Ali tek što stupi na obalu, sva se njegova ženstvena mekušnost raspline. Njegov ponosni lupeški izgled i široki klopavi šešir, nakićen šarenim vrpcama, nagovješćuju njegovu visoku vrijednost. On je strah i trepet nasmiješenoj nevinosti onih sela kroz koja prolazi svojim brodom, a ni u gradovima nisu poželjni njegovo garavo lice i njegova drska razmetljivost. Jednom, kad sam se skitao po njegovu Kanalu, jedan od tih Kanalaca učinio mi je veliku uslugu - neka mu je velika hvala, nikad mu to neću zaboraviti! U čovjeka nasilna često će se naći poneka osobina zbog koje mu se sve ostalo prašta: isto će tako često nevoljniku, koji je zapao u škripac, bratski pružiti svoju snažnu desnicu kao što će i opljačkati kakva gavana. Ukratko, gospodo, divljinu toga kanalskog života razabrat ćete vrlo zorno po tome što se u našem oporom i teškom kitolovačkom zvanju često zaposluju ljudi koji su tamo završili školu, te što kapetani-kitolovci ni prema kojim drugim mornarima, ma kojoj ljudskoj rasi pripadali, nemaju tako malo povjerenja kao prema njima, izuzevši možda sydneyjske pomorce. A to je čudnije što za tisuće naših seoskih dječaka i mladića koji su rođeni na obalama Velikog kanala, to pokusno, ondje provedeno vrijeme jest jedino prijelazno stanje između dvije mogućnosti: ili da mirno čekaju žetvu na kakvu kršćanskome žitnom polju, ili da vratolomno zaplove divljim vodama.
- Razumijem, razumijem! - vatreno će Don Pedro, prolijevajući kapljice chiche po svome srebrnastom opršnjaku. - Čovjek ne mora putovati! Sav je svijet kao Lima! A ja sam mislio da su ljudi na vašem trijeznom Sjeveru hladni i kreposni kao hridi. Ali pričajte nam dalje!
Prekinuo sam svoju priču na onome mjestu kad je jezernjak potresao jednom od zapona. Tek što je to učinio, već ga okružiše tri mlađa časnika i četiri harpunaša, te ga srušiše na palubu. No, kliznuvši niza zapone poput pogubnih kometa, Kanalci sunuše usred graje, nastojeći da svog zemljaka odvuku prema kaštelu. Pritom im pomagahu i ostali mornari, te se razvi sveopći metež, dok je valjani kapetan, držeći se podalje od svake opasnosti, s ostvama u ruci, poskakivao gore-dolje i dovikivao svojim časnicima da samo čvrsto poduhvate toga mahnitog lupeža, te da ga dotjeraju na kasar. Ovda-onda zalijetao se uz rub gužve pa, gađajući svojim ostvama u sredinu, pokušavao ubosti predmet svoje srdžbe. No sa Steelkiltom i njegovim razbijačima nije nitko mogao izići nakraj: njima uspije da se popnu na kasar, gdje su brže-bolje okrenuli tri-četiri velike bačve u smjeru motovila, i tu su se ti Parižani mora{232} zabarikadirali.
- Iziđite odatle, vi gusari! - zagrmje kapetan prijeteći im dvama pištoljima koje mu je kamarot donio iz kabine. - Iziđite, ubojice!
Steelkilt skoči na barikadu te se prošeta tamo-amo, uporno i zadrto prkoseći pištoljima, ali jasno objavljujući kapetanu da će se, ako ga kapetan ustrijeli, sva posada krvavo pobuniti. Bojeći se u duši da bi se to i te kako moglo obistiniti, kapetan malko popusti, ali ipak zapovjednim glasom pozva pobunjenike da se smjesta vrate na dužnost.
- Hoćete li nam obećati da nas nećete ni taknuti ako se vratimo? - upita ga kolovođa,
- Smjesta da ste se vratili na dužnost! Smjesta! Ništa ja ne obećavam, smjesta na posao! Zar hoćete da nam brod potone kad u tako opasnim časovima bježite od posla? Na posao! - i ponovno diže jedan pištolj.
- Da brod potone? - vikne Steelkilt. - Da, da, neka potone! Nijedan od nas neće ni rukom maknuti ako nam ne obećate da nas nećete ni šibnuti! Što velite na to, mornari? - obrati se zatim svojim drugovima. Kao odgovor odjeknu divlje klicanje.
Jezernjak je sada čuvao stražu na barikadi, ne puštajući ni na čas kapetana iz vida, a ovda-onda izvikujući sažete rečenice, nalik na ove: »Nije naša krivnja! Nismo htjeli. Lijepo mu rekoh neka skloni bat! Ono je bio posao maloga, a ne moj! Trebalo je da me otprije bolje poznaje! Rekoh mu da ne draži bika! Sve mi se čini da sam slomio prst o njegovu poganu vilicu! Nisu li sjecalice tu pod provom? Nego, dajte samo ostve amo, drugovi! Gospoda mi, kapetane, pamet u glavu! Recite samo jednu riječ! Što ste se toliko zainatili? Zaboravite što je bilo, i mi ćemo svi na posao! Postupajte s nama pristojno, i mi smo vaši. Ali se ne damo bičevati!«
- Vratite se na posao! Ništa ne obećavam! Smjesta na posao, velim vam!
- Pazite! - usklikne jezernjak dižući ruku prema njemu. - Ima nas ovdje više, a među njima i ja, koji smo se ukrcali za ovo putovanje, je li tako? A kako i sami znate, kapetane, mi možemo slobodno tražiti da nas iskrcate čim samo oborimo sidro, i zato ne želimo nikakve kavge, jer to nam ne ide u račun. Mi smo za red i mir, ali se ne damo bičevati.
- Na posao! - zagrmje kapetan.
Steelkilt časkom pogleda oko sebe, pa će ovako:
- Reći ću vam, kapetane, što je i kako je. Umjesto da vas ubijemo i dođemo na vješala zbog takva dronjava nitkova, mi evo nećemo ni dirnuti u vas ukoliko vi ne udarite na nas. No sve dok ne kažete riječ da nas nećete bičevati, mi nećemo ni prstom maknuti, nećemo na posao!
- Dolje pod pramac, onda, marš dolje pod pramac, i tamo ću vas držati dok vam ne dojadi! Dolje!
- Da idemo? - zavikne kolovođa svojim ljudima. Većina ih je bila protiv toga, no najposlije, pokoravajući se Steelkiltu, siđoše ispred njega u svoju mračnu jazbinu i nestadoše ondje mumljajući poput medvjeda u pećini.
A kad je jezernjakove glave nestalo ispod razine podnice, kapetan i njegovi ljudi skočiše na barikade, te odmah zalupiše poklopnim vratima. Stadoše na njih te počeše glasno dozivati kamerijera da im donese teški lokot od tambuća. Zadignuvši malo pokrov, kapetan prosikta nešto kroz otvor, opet ga spusti i škljocnu bravom nad pobunjenicima, kojih je bilo desetak, ostavljajući na palubi dvadesetak ili nešto više ljudi koji su se dotad držali po strani.
Svu noć su svi časnici bili na straži, i na kaštelu i na kasaru, a napose oko tambuća i špiraja na pramcu, jer su se pobojavali da bi buntovnici mogli prevaliti pregradu{233}, te krozšpiraj izmiljeti na palubu. No mračni noćni sati protekoše mirno, a mornari su sveudilj teško rabotali, crpeći vodu, te je na mahove lupa odjekivala cijelim brodom u mračnoj noći.
Kad je svanulo, kapetan pođe na pramac i lupne o palubu, te pozove zatvorenike da se vrate na posao. No oni odbiše uz dernjavu. Spustiše im tada vodu i dobaciše nekoliko pregršti dvopeka. Nato kapetan ponovno škljocnu ključem, stavi ga u džep i vrati se na kasar. Tako se to ponavljalo dvaput na dan tijekom tri dana, no četvrtog jutra, kad je odjeknuo uobičajeni poziv, začu se prvo neko prigušeno komešanje i prepiranje, i iznenada četiri čovjeka skočiše van, izjavljujući da su spremni vratiti se na posao. Zagušljiv, smradan zrak, gladovanje, a k tome možda još i strah od konačne kazne, prisiliše ih da se predaju na milost i nemilost. Ohrabren time, kapetan ponovi svoj poziv ostalima, no Steelkilt mu odozdo dobaci strašnim izrazom neka zaveže gubicu i neka se tornja onamo kamo i pripada. Petog se jutra još trojica pobunjenika iskobeljaše iz očajnih ruku koje su ih silom nastojale zadržati, te skočiše na palubu. Ostade ih samo još trojica.
- Neće li biti najbolje da se sad i vi vratite na posao? - bezdušno se naruga kapetan.
- Samo vi nas opet zaključajte! - doviknu Steelkilt.
- Svakako, svakako! - odvrati kapetan, i ključ ponovno škljocnu.
I tako se dogodilo, gospodo, da je, razjaren otpadništvom sedmorice svojih donedavnih drugova, ogorčen podrugljivim glasom koji ga je čas prije pozivao na predaju, i napol izludio od duga tamnovanja u mračnoj čamotinji u kojoj samo što nije presvisnuo od ljuta očaja, tada se dogodilo da je Steelkilt predložio dvojici Kanalaca, koji su sve dotad, kako se činilo, mislili navlas kao i on, da za idućeg poziva na predaju provale iz svoje jazbine, te oboružani svojih ubojnim nožinama, dugim, svrnutim teškim sjecalicama sa dva drška, jurnu glavom bez obzira od pramca do krme, da tako u đavolskoj najezdi i bezizlaznu očaju pokušaju zagospodariti brodom, ako bi to bilo moguće. Sam će to učiniti, reče im on, bez obzira na to hoće li ga oni slijediti ili ne. To je posljednja noć koju će provesti u tome brlogu. No ona dvojica nisu se ni najmanje protivila toj osnovi; prisezahu kako su na sve spremni, pa i na najmahnitiji pothvat - riječju, baš na sve, osim na predaju. Svaki je od njih čak htio biti prvi na palubi kad kucne čas da provale i jurnu naprijed. No tome se njihov vođa s istom žestinom opirao, tražeći to prvenstvo za sebe, to više što ona dvojica nikako da jedan drugome u tom pogledu popuste, a obojica nisu mogli biti prvi u jurišu, jer se ljestvama samo pojedinačno moglo uspinjati. I tada se, gospodo, zbila ona bijedna prijevara te dvojice poganih izdajnika.
Čuvši za bjesomučnu namjeru svoga vođe, obojica njih kao da su se svaki za se odjednom odlučili na tu gadnu izdaju, naime - da kao prvi provali van, da bi se kao prvi od trojice, iako posljednji od one desetorice, predao, i tako stekao ma i najmanje pravo na milost. No kad im je Steelkilt obznanio svoju neoborivu odluku da ih predvodi i u tom posljednjem ludom pothvatu, oni na neki način, kao uslijed tajanstvenog djelovanja zajedničkog im lupeštva, udružiše svoje dvije dotad posebne himbene osnove, te kad njihova vođu svlada san, oni u tri kratke rečenice otkriše jedan drugome svoju dušu, konopcima svezaše spavača i konopom mu začepiše usta, te o ponoći udariše u viku da dozovu kapetana.
Misleći da je posrijedi ubojstvo i već mirišući krv u noćnoj tami, on sa svojim naoružanim časnicima i harpunašima pojuri na kaštel. Za nekoliko minuta otvoriše otvor, te ona dva izdajnička ortaka stadoše potezati van svoga vođu, koji se, vezanih ruku i nogu, svejednako bacao i otimao, dok obojica uzeše u isti mah isticati svoje zasluge što su svladali čovjeka koji je bio čvrsto naumio da ubija. No sve njih povezaše i odvukoše na palubu kao zaklanu marvu, te ih onda, sve jednoga do drugoga, povješaše o pripone krmenog jarbola, kao tri zaklane svinje, da vise tako do jutra.
- Prokleti bili! - vikao je kapetan i bijesno pred njima koračao gore-dolje. - Ni gavrani vas ne bi kljuvali, nitkovi pogani!
Kad bi u zoru, a on sazva sve ljude na okup, te postrojivši one koji se bijahu pobunili, odijeljeno od onih koji nisu sudjelovali u zavjeri, reče prvima kako mu je bila namjera da ih sve izbičuje. I trebalo bi tako, poslije svega, i morao bi tako, jer to zahtijeva pravda, no zasad, budući da su se navrijeme predali, pustit će ih da prođu samo s ukorom, te im ga i podijeli, onako po narodnu.
- A što se vas tiče, crkotine razbojničke - obrati se onoj trojici povješanih na snasti - vas sam nakanio rasjeckati i umijesiti za kazan!
I dohvativši konop, poče onu dvojicu izdajica svom snagom udarati po leđima, dok nije zamro i posljednji vrisak njihova jecanja, a glave im beživotno klonule ustranu, onako kao što na slikama prikazuju onu dvojicu razbojnika na križu.
- Zglob mi se na ruci uganuo od mlaćenja! - uskliknu najposlije - ali je još preostalo za tebe, kočoperni pjetliću, koji se nisi htio predati! Odčepite mu usta, pa da čujemo što ima reći u svoju obranu!
Obnemoglom buntovniku načas zadrhtaše zgrčene čeljusti, a onda, mučno okrećući glavu, zausti siktavim glasom:
- Evo što imam reći, i dobro to upamtite: ako me budete bičevali, ubit ću vas!
- Uistinu? Onda pogledaj koliko te se bojim! - i kapetan zamahne konopcem da ga udari.
- Bolje vam je, nemojte! - prosikta jezernjak.
- Ali kad moram! - i konop ponovno uzmahnu unatrag da udari.
Steelkilt tad psiknu nešto što nitko nije mogao čuti doli kapetan, i ovaj se, na najveće čudo svih mornara, trže te ustuknu, zatim dva-tri puta žurno prođe palubom, a onda odjednom odbaci konop i reče:
- Neću, pustite ga! Odvežite ga! Čujete li?
No u času kad mlađi časnici potrčaše da izvrše tu zapovijed, neki čovjek, blijed i zamotane glave, priđe te ih zadrža. Bijaše to Radney, prvi časnik. Otkad je dobio onaj udarac, ležao je na svom ležaju, no jutros, čuvši buku i graju na palubi, iskobeljao se sa svog ležaja, te je sve do tog časa promatrao čitav prizor. Usta su mu bila tako izranjena te je jedva mogao govoriti, no smumlja nešto kako je on i nakan i kadar izvršiti to čega se kapetan boji. I u tim riječima pograbi konop te se primače svome sputanom dušmanu.
- Kukavice! - zasikta jezernjak.
- Jesam, ali primi ovo od mene!
No baš kad ga je časnik htio udariti, buntovnik psiknu, i uzdignuta se ruka ukoči. Časak oklijevaše, a zatim, ne krzmajuči više nimalo, učini kako je i rekao, usprkos Sreelkiltovoj prijetnji, ma što ona značila. Zatim su svoj trojici razrezali uže kojim su bili vezani; svi su ljudi poslani na posao, a sisaljke što su ih posluživali zlovoljni i mrki mornari zveketale su kao i prije.
Tek što je toga dana pao mrak i smjena pošla pod palubu, s kaštela se zaori graja, a ona dvojica izdajica, dršćući i tresući se, stadoše opsjedati vrata kabine: govorahu kako se više ne usuđuju biti zajedno s ostalom momčadi. Koliko god im prijetili, ćuskali ih i nogom cakali, ništa nije pomoglo, nikako da ih se riješe, te su ih najposlije, na njihovu molbu i navaljivanje, morali smjestiti u štivu, da ih tako spase od ostalih. No ipak se kod ostale posade nije zadržao ni najmanji znak ponovne bune. Naprotiv, kao da su, i to baš na Steelkiltov poticaj, odlučili sačuvati savršeni mir i poslušnost sve do kraja, te u masi napustiti brod tek što stignu u luku. No, da bi se što prije taj put dokrajčio, odlučili su još nešto drugo - a to je da ne izvikuju više svoj zov kad slučajno ugledaju kita. Jer, unatoč činjenici da je brod puštao vodu i još koječime drugim bio ugrožen, »Town-Ho« je ipak čuvao redovitu stražu na svojim jarbolima, a njegov kapetan bio svakog časa spreman spustiti svoje čamce u potjeru za kitom, baš kao prvog dana kad je njegov brod zaplovio. I Radney bi drage volje zamijenio svoj bolesnički ležaj s lovačkim čamcem, uvijek pripravan, onako zavijenih vilica, da smrtnim udarcem zauvijek začepi razjapljene ralje morske nemani.
Premda je jezernjak uspio privoljeti ljude da mirno otrpe i da se poslušno vladaju, ipak nije nikom odavao svoje namjere (barem dok sve ne bude gotovo) u pogledu vlastite osvete nad čovjekom koji ga je ranio do dna srca. Pripadao je straži prvog časnika Radneyja, a taj je mahnitac, upravo kao da je želio da se što prije sukobi sa svojom zlom sudbinom, i poslije onog kažnjavanja, i usprkos izričitim kapetanovim savjetima, uporno i dalje predvodio svoju noćnu stražu. Na tome je, i na još nekim okolnostima, Steelkilt planski snovao svoju osvetu.
Radney imadaše nimalo mornarsku naviku da noću sjedi na ogradi gornje palube, naslanjajući se jednom rukom o razmu čamca koji je tu visio, nešto iznad brodskog boka. Svima je bilo dobro poznato da je u tom stavu znao ponekad i zadrijemati. Između čamca i broda bio priličan razmak, a ispod toga šumjelo more. Steelkilt je proračunao da će njega zapasti iduća smjena{234} na kormilu u dva po ponoći, trećeg dana od onog jutra kad su ga njegovi drugovi bili izdali. Za sve vrijeme što je bio pod pramcem on je u svojim slobodnim časovima sve nešto sukao i vrlo pomno pleo.
- A što ti to pleteš? - upitat će ga neki drug.
- Što misliš: na što je nalik?
- Pa, to kao da je uzica za tvoju torbu, ali mi je zaista čudna.
- Prilično čudna, a? - nato će jezernjak držeći pletivo u ispruženoj ruci. - Ali mislim da će dobro služiti. Nego, druže, nemam dosta dretve: imaš li ti štogod?
Ali dretve ni u koga ni za lijek.
- E, onda mi valja do prijana Rada - i ustade te da će na kosar.
- Nisi valjda naumio da je upravo u njega zamoliš? - upita jedan od mornara.
- A zašto ne? Zar misliš da mi neće učiniti tu malu uslugu, druže, pogotovu kad je, na kraju krajeva, njemu namijenjena?
I ode časniku, zagleda mu se mirno u oči te ga zamoli za malo dretve da popravi svoj ležaj. Dade mu je, no nitko nije nikad više vidio ni dretve ni uzice, ali s večera, kad je jezernjak stavio na ležaj svoj mornarski kaput da mu posluži kao uzglavlje, umalo što mu se iz džepa ne otkotrlja željezna, mrežom opletena kugla. Dvadeset i četiri satu nakon toga, kad je imao zauzeti mjesto uz nijemo kormilo - a blizu čovjeka koji je tako olako znao zadrijemati nad grobom što uvijek zjapi ispod svakog mornara - najposlije kucne odsudni čas, i Steelkilt, koji je sve unaprijed zasnovao i predvidio, zamišljao je da već pred sobom vidi časnika ispružena, ukrućena i hladna, s razmrskanim čelom.
Ali neki luđak, gospodo, spasio je onoga što je htio biti ubojica i sačuvao ga od krvavog djela što ga bijaše zasnovao. No ipak je jezernjak bio osvećen, potpuno i savršeno, premda on sam nije postao osvetnikom. Po nekom tajanstvenom udesu kao da se samo nebo umiješalo te izvršilo odmazdu koju je on naumio izvršiti.
Bilo je to baš sutradan iza svitanja, prije nego što je sunce granulo: dok su ljudi prali palubu, neki tuponja s otoka Tenerife, koji je lijevao vodu u glavne žljebove, odjednom podviknu: »Eno se valja, eno se valja!« Isuse, kakva li kita! Bijaše to Moby Dick.
- Moby Dick! - usklikne Don Sebastian. - O, sveti Dominiče! Zar i kitovi imaju krštenje, gospodine mornaru? Koga vi to zovete Moby Dick?
- Neobično bijelu i slavnu i nadasve pogubnu besmrtnu neman. Don Sebastiane! No to bi bila isuviše duga priča.
- Pričajte, pričajte! - povikaše svi mladi Španjolci, saletjevši me sa svih strana.
- Ne, ne, gospodo, nije moguće! Sad vam ne mogu ispričati! Dajte mi da malo odahnem, gospodo!
- Chiche, chiche! - povika Don Pedro. - Naš junački prijatelj kao da je problijedio! Napunite njegovu praznu čašu!
- Nije potrebno, gospodo: samo časak, i ja ću nastaviti.
Dakle, gospodo, opazivši Bijelog kita u daljini od jedno pedeset jarda od broda, a smetnuvši s uma dogovor svih članova posade, čovjek s Tenerifa u svom je prvom uzbuđenju sasvim nesvjesno uskliknuo iza glasa čim je opazio onu grdosiju, koju su mrke straže na trima jarbolima dakako već nešto prije ugledale, ali se nisu oglasile. Sada nastade veliko komešanje i uzbuđenje. »Bijeli kit! Bijeli kit!« povikaše kapetan, časnici i harpunaši svi u isti mah, nimalo zastrašeni kojekakvim glasinama, a svi nošeni željom da se dočepaju te tako čuvene i dragocjene ribe. Zlovoljna je pak momčad, kunući i psujući, ispod oka zirkala u stravičnu ljepotu te mliječnobijele grdosije, obasjane zrakom sunca koje se upravo pomaljalo - te goleme mase što se valjala, blistala i svjetlucala kao živ opal u rnodrini jutarnjeg mora. Čudna i kobna neizbježnost prožima, gospodo, cio tok ovih zbivanja, kao da je sve to bilo još prije postanka svijeta na rovašu vremena zabilježeno i unaprijed određeno i dosuđeno. Buntovnik bijaše časnikov pramčanik, i kad bi bajka pristizala plijenu, njegova je dužnost bila da sjedi do njega, i dok bi Radney stajao na pramcu, s kopljem u ruci, on je po njegovoj zapovijedi morao popuštati i uvlačiti uže. Znajte i to da je časnikov čamac ubrzo pretekao ostale, pošto su sva četiri bila spuštena u more, a nitko nije tako urlao i s tolikim zanosom i uživanjem podvriskivao kao baš Steelkilt, kad je prionuo na veslo. Poslije nekoliko snažnih zaveslaja harpunaš njihova čamca pogodi kita, i Radney, s kopljem u ruci, skoči na pramac. On je u lovu uvijek bio kao pomaman. I sad je prigušeno urlao neka ga primaknu najvišem dijelu kitove leđine. I njegov ga je pramčanik živo i bodro prigonio sve bliže i bliže kroz blistavu pjenu kojoj se prskavo bjelasanje slijevalo s onom drugom bjeloćom, kitovom. Iznenada čamac tresnu kao o neki podvodni greben, naže se i izbaci časnika koji je stajao na pramcu. Istog časa kad je časnik pao na kliska kitova leđa, čamac poskoči odbačen valom, dok je Radney, s protivne strane, niz bok nemani sjurio u more. Uzmahivao je kroz pjenu i na časove se nejasno vidio u toj zamagljenosti kako se u divljem bijesu i očaju bori i otima da bi izmakao pogledu Moby Dicka. No kit u hipu zamliječi i zavrtači silan vilìmân{235}, i onda, srnuv uokrug, zahvati plivača u svoje ralje, šiknu sa svojim plijenom u visinu, a zatim naglavce opet sunu pod vodu i nesta u dubini.
Za to je vrijeme jezernjak, tek što je osjetio prvi udar o dno čamca, popuštao uže, da čamac izvuče iz kovitlanja strahotnog vira, i mirno je samo gledao, preturajući svoje misli. No kad je čamac iznenadnim strašnim trzajem bio potegnut dolje, jezernjak se naglo trže i strelovitim potezom noža presiječe uže - i kit je bio slobodan. Malo zatim Moby Dick opet iskrsnu iz valova, nedaleko od njih, s dronjcima Radneyjeve crvene košulje među zubima što su smoždili i samljeli nesretnika. Sva četiri čamca ponovno zametnuše hajku, no kit lukavo izmicaše, te se konačno netragom izgubi.
»Town-Ho« se navrijeme dohvatio luke, pusta divljeg žala, gdje nije bilo civiliziranih ljudi. Tu, pod vodstvom jezernjaka, mornari, osim njih petorice-šestorice, ostaviše brod i namjerice odoše u palmovu šumu ne bi li uspjeli (a i jesu uspjeli) urođenicima ugrabiti veliki dvostruki ratni kanu{236} i da dignu jedra put neke druge luke.
Kako se brodska posada sada prorijedila i spala na svega šaku ljudi, kapetan dozva u pomoć otočane, da pomognu pri mučnom poslu da se brod polegne na bok i da se okrpaju bušotine i raspukline. Šačica je bijelaca bila i dan i noć primorana na toliku budnost prema svojim opasnim saveznicima, i tolikim su se krajnjim naporom zamučili oko toga tako tegotnog posla da su bili potpuno iznureni i malaksali. Kad je najposlije brod bio opet spreman za plovidbu, kapetan se nije usudio sa tako teškim brodom krenuti na put. Posavjetovao se sa svojim časnicima, usidrio brod što je mogao dalje od obale, izvukao oba brodska topa na provu, nabijena i spremna za paljbu, i dovukao i porazmjestio muškete{237} po kusaru, pa opomenuvši urođenike neka se ne približuju ako im je život mio, povede jednog urođenika sa sobom, ukrca se u svoj najbolji lovački čamac, razape jedro, te s vjetrom u krmu zaplovi put Tahitija, koji je bio udaljen pet stotina milja, da ondje nađe ljude za pojačanje svoje posade.
Jedrili su tako i četvrtog dana ugledali velik kanu koji kao da se zaustavio uz neki niski koraljni otok. Kapetan zakrenu ustranu da mu se ukloni, no urođenički čamac krenu ravno prema njemu, te ne potraje dugo kad ga stade dozivati Steelkiltov glas, pozivajući ga da spusti jedro, jer da će mu inače potopiti čamac. Kapetan trže pištolj. Stojeći jednom nogom na jednome, a drugom nogom na drugome pramcu svojih spojenih čamaca, jezernjak mu se smijao u brk, uvjeravajući kapetana da će ga, ako pištolj samo škljocne, sahraniti u toj zapjenjenoj morskoj bibavici.
- Što hoćeš od mene? - kliknu kapetan.
- Kamo plovite i koja vam je namjera? - upita ga Steeikilt. - Odgovorite! I samo nikakvih laži!
- Plovim na Tahiti, da potražim druge ljude.
- Vrlo dobro. Pustite me na svoj čamac. Dolazim u miroljubivoj namjeri.
I rekavši to, skoči s kanua, dopliva do čamca, prebaci se preko prislona i sučeli se s kapetanom.
- Prekrižite ruke i zabacite glavu, gospodine! A sad govorite za mnom: »Kunem se da ću, čim Steelkilt ode, otploviti do onog tamo otoka i ostati ondje šest dana! Ako ne uradim kako rekoh, strijela me nebeska namjestu ubila!«
- Dobar učenik! - nasmija se jezernjak. - Adios, señor! - i, skočivši u more, zapliva natrag k svojim drugovima.
Držeći kapetanov čamac sveudilj pod okom dok nije bio izvučen na kopno i privezan uz korijenje kokosovih palma, Steelkilt razape jedro, zajedri nizvjetar i sretno stigne na Tahiti, kako bijaše i naumio. Tu ga posluži sreća; dva su broda imala upravo krenuti u Francusku, a nekim sretnim slučajem nedostajalo im je baš onoliko ljudi koliko je naš pomorac predvodio. Svi se ukrcaše i tako zauvijek izmaknuše svom dojakošnjem kapetanu, ukoliko ih je on uopće namjeravao predati vlastima.
Desetak dana poslije odlaska francuskih brodova stiže čamac, i kapetanu valjade ukrcati nekoliko civiliziranijih Tahićana koji su barem donekle bili upućeni u mornarski posao. Unajmivši malu urođeničku škunu, s tim se ljudima vrati na svoj brod, i pošto tu nađe sve u redu, nastavi krstarenje.
Gdje se sada Steelkilt nalazi, gospodo, to nitko ne zna, ali na otoku Nantucketu udovica časnika Radneyja sveudilj odlazi na obalu mora, koje neće da joj izruči mrtvo tijelo njena muža, i u svojim snima još uvijek gleda strašnog Bijelog kita, koji ga je usmrtio...

. . . . .


- Jeste li završili svoju priču? - upita Don Sebastian mirnim glasom.
- Jesam, Don Sebastiane.
- Onda vas molim i zaklinjem, recite mi po duši i svojoj savjesti je li ta priča u biti svojoj istinita? Tako je čudesna! Potječe li iz vjerodostojna izvora? Ne zamjerite što vam tako dodijavam.
- Ni nama ostalima ne smijete zamjeriti, gospodine mornaru, jer vas ne samo Don Sebastian nego i svi mi ostali zaklinjemo da nam kažete živu istinu! - prihvati čitavo društvo s najvećim zanimanjem.
- Gospodo, ima li u »Zlatnoj krčmi« primjerak Svetoga pisma?
- Nema - odvrati Don Sebasdan - ali imam tu u blizini znanca, vrijedna i poštena svećenika, koji će mi ga začas nabaviti. Idem da ga pribavim. Ali, znate li da je to ozbiljna stvar?
- Hoćete li biti tako dobri, Don Sebastiane, te povesti i svećenika?
- Premda kod nas u Limi danas nema više autodafea{238} - reče jedan iz društva svome prijatelju - ipak me strah da bi naš prijatelj pomorac mogao imati još i nekih neugodnosti s nadbiskupijom! Stanimo bliže ovamo u prisjenu! Čemu da stojimo tako nasred mjesečine?
- Oprostite, Don Sebastiane, što tako potrčah za vama, no ja bih vas molio da nam pribavite najveće Evanđelje, koje možete naći!

. . . . .


- Evo svećenika, nosi Evanđelje - reče Don Sebastian ozbiljnim glasom, vraćajući se s nekom osobom visoka rasta i dostojanstvena izgleda.
- Dopustite mi da skinem šešir. A sad, časni oče, stupite bliže na svjetlost i pružite mi Evanđelje, kako bih mogao položiti ruku na nj!
- Tako mi nebesa i časti moje, priča koju vam kazivah, gospodo, u biti je i suštini svojoj živa istina. Sve je tako kao što rekoh, jer sam svojim rođenim nogama hodao po palubi onog broda, jer sam poznavao posadu i jer sam se poslije Radneyjeve pogibije vidio i razgovarao sa Steelkiltom!



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:23 pm




55. O NEPODOBNIM CRTEŽIMA ŠTO PRIKAZUJU KITA



Domalo ću vam naslikati, koliko god je to moguće bez platna i boja, nešto nalik na pravi izgled kita, kako se ovaj stvarno ukazuje očima kitolovca, i to onda kad je kit privezan uz bok kitarice te se po njemu može posve lijepo hodati. Stoga možda i neće biti naodmet da prije toga mimogred spomenem i one čudne slike kita, rađene po mašti, kojima sve do dana današnjeg čovjek s kopna iskreno vjeruje. Već je vrijeme da razbijemo zablude što u tom pogledu vladaju u svijetu, te da dokažemo kako su sve te slike kita pogrešne.
Lako je moguće da ćemo na najstarije tragove tih umjetničkih zabluda naići u starih hinduskih, egipatskih i grčkih skulptora. Oduvijek, već od onih vremena kad je mašta prevladavala u umjetničkom stvaranju, a bez mnogo obzira na stvarnost i prirodnost, kad su na mramorom obloženim zidovima hramova, na podnožjima kipova, na štitovima, medaljonima, peharima i komadima novca, umjetnici prikazivali dupina u oklopu od ljusaka, nalik na Saladinov{239}, i sa šljemom kao u svetog Jurja - odonda pa nadalje vladala je slična umjetnička sloboda ne samo na popularnim slikama koje prikazuju kita nego i u mnogim znanstvenim prikazivanjima te životinje.
Po svoj se prilici najstariji portret kita, ili barem pokušaj takva portreta, može naći u čuvenoj podzemnoj pagodi u Elefanti u Indiji. Brahmani vjeruju da su u tim gotovo bezbrojnim skulpturama te stare pagode prikazani svi zanati i umijeća, sva ljudska djelatnost koja se samo može zamisliti, i sve to mnogo stoljeća prije nego što je stvarno nastalo. I zato i nije nikakvo čudo što je i naše plemenito kitolovačko umijeće tu nagoviješteno. Spomenuti hinduski kit nalazi se u posebnom odjeljku na zidu gdje prikazuje inkarnaciju božanstva Višnu u obličju levijatana, poznata pod imenom Matsya Avatar. I premda je ta skulptura napol čovjek, a napol kit, te se vidi samo rep, ipak je i taj manji dio kita posve krivo prikazan. Više je nalik na anakondu{240} kojoj se repina stanjuje ušilj nego na široke plohe veličanstvene repne peraje pravoga kita.
No, pođite u stare galerije slika i pogledajte portret te ribe što ga je izradio veliki kršćanski slikar Guido{241}, ni on nije ništa sretnije ruke od onoga pretpotopnog majstora. To je slika koja prikazuje kako Perzej oslobađa Andromedu od morske nemani ili kita. Gdje li je Guido samo smogao model za takvu čudnu životinju? Ni Hogarth{242} sa slikom »Perzej se spušta na zemlju« nije imao više sreće. Golema Hogarthova neman pluta na površini te jedva da tone za palac dubine. Na svojoj grbini ima neku vrstu sjedišta s baldahinom, a razjapljene nazubljene čeljusti, u kojima se valjaju valovi, nalik su na Vrata izdajica, koja iz Temze vodenim putem vode u Tower. Tu su onda još kitovi - preteče starog Škota Sibbalda{243}, pak Jonin kit, kako je prikazan na otiscima starih biblija i na bakrorezima drevnih molitvenika. Što da kažemo o njima? A što se tiče knjigoveškog kita koji se poput loze ovija oko napetih užeta spuštenih sidara - kako ga knjigoveže prikazuju na pozlaćenim uvezima mnogih starih, a i novijih knjiga - to je vrlo slikovito, no sasvim izmišljeno stvorenje, po mom mišljenju puka imitacija figura na antiknim vazama. Premda ga općenito zovu dupinom, ja tu knjigovešku ribu smatram pokušajem da se nacrta kit, jer je to i bila svrha prvoga takva crteža. Tim se amblemom prvi počeo služiti neki stari talijanski nakladnik{244} oko 15. stoljeća, za procvata knjige i znanosti, a u onim danima, pa sve do relativno još novijeg doba, općenito se smatralo da je dupin neka vrsta levijatana.
Na vinjetama i drugim ukrasima nekih starih knjiga naći ćete tu i tamo vrlo čudne i neobične pokušaje da se prikaže kit, te možete vidjeti kako iz njegove nepresušne glave brizgaju i mlazaju svakovrsna štrcanja i vodoskoci, vruća i hladna izvor-voda, Saratoga i Baden-Baden{245}. Na naslovnoj strani prvog izdanja »Napretka znanosti« naći ćete nekoliko čudesnih kitova.
No pustimo nastranu sve te nestručne pokušaje, pa pogledajmo slike levijatana na kojima su oni koji znaju nastojali ozbiljno i znanstveno prikazati kita. U staroj Harrisovoj{246} zbirci putopisa ima i nekoliko bakroreza što prikazuju kitove, a izvađeni su iz neke holandske putopisne knjige iz godine 1671. s oznakom »Kitolovački pohod do Spitsberga na brodu ‘Jona u Kitu’, vlasnik Peter Peterson iz Frizije«. Na jednoj od tih slika kitovi, nalik na goleme klade, leže između ledenih brežuljaka, a sjeverni medvjedi šetkaju im se po leđima. Na drugoj nekoj slici nalazi se neoprostiva pogreška: ondje kit ima okomito položenu repnu peraju.
Zatim postoji još omašna knjiga velikog formata koju je napisao neki kapetan Colnett, kapetan engleske duge plovidbe, pod naslovom »Putovanje oko Cape Horna na Južno more u svrhu proširenja lova na ulješure«. U toj se knjizi nalazi skica koja je tobože »Slika Physetera ili ulješure glavate, načinjena prema jednom primjerku ubijenu nedaleko od meksičke obale u kolovozu 1793. i dovučenu na brodsku palubu«. Nimalo ne sumnjam da je kapetan tu vjerodostojnu sliku smatrao korisnom za svoje mornare. Spomenut ću samo to da ta neman ima oko koje bi, u razmjeru prema veličini slike, bilo u glavi pravog kita kao presvođen prozor, otprilike pet stopa visok. O, hrabri moj kapetane, zašto nisi pustio da na taj prozor proviruje još i Jonina glava!
No ni najsavjesnije kompilacije prirodopisa za mladež nisu bez tih nakaradnih zabluda. Prolistajte malko onu popularnu Goldsmithovu »Živu prirodu«. U skraćenom londonskom izdanju iz godine 1807. naći ćete slike tobožnjeg »kita« i »narvala«. Ne bih htio da budem neukusan, no taj je kit više nalik na zaklano prase negoli na koju drugu životinju, a što se tiče narvala, treba ga samo letimice pogledati pa da se čovjek počne snebivati od čuda kako se u našem devetnaestom stoljeću takav hipogrif{247} može imalo inteligentnijim đacima podmetnuti kao nešto prirodno i istinito.
Kasnije, godine 1825, Bernard Germain, grof od Lacépdea, veliki prirodoslovac, objelodanio je sistematiziranu knjigu o kitovima u kojoj se nalaze mnoge slike različitih vrsta levijatana. Sve su te slike ne samo netočne nego je i reprodukcija Mysticetusa ili grenlandskog kita (a to će reći običnog kita) takva te je sam Scoresby, čovjek izvanredno velikog iskustva u toj vrsti kitova, izjavio da u čitavoj prirodi ne postoji životinja koja bi bila ma i nalik na onu sliku.
No rekord u tom zastranjivanju postigao je zacijelo učenjak Frédéric Cuvier{248}, brat slavnog baruna Cuviera. Godine 1836. objavio je »Prirodopis kitova«, u kojem nam pokazuje nešto što on zove slikom ulješure glavate. Prije nego što nekom Nantucketancu pokažete tu sliku, bilo bi najbolje da sebi prethodno osigurate brz odstup iz Nantucketa. U jednu riječ, glavata ulješura Frédérica Cuviera nije nikakva glavata ulješura, nego obična bundeva. On doduše nije imao nikad prigode sudjelovati u nekom kitolovačkom pohodu (većini tih ljudi nikad se ona i ne pruža), ali ipak - sam Bog zna gdje je samo smogao tu sliku! Možda ju je dobio isto onako kao što je i njegov učeni prethodnik na istom stručnom području, Desmarest{249}, došao do jednoga od svojih autentičnih čudovišta, to jest - s kineskih crteža. A što ta kineska čeljad radi sa svojim kičicama i kistovima, najbolje se vidi po mnogim njihovim neobičnim vazama i zdjelicama.
A što da kažemo o kitovima slikaranim na cimerima što vise nad dućanskim vratima uljara? To su obično kitovi á la Rikard III.{250} s grbom kao u deve i veoma krvoločni, koji za zajutrak smažu tri-četiri »mornarska sendviča«, to jest -progutaju toliko lovačkih čamaca dupkom punih mornara. Valjaju svoje nakazne tjelesine u morima krvi i modrine.
No zapravo se i ne bismo smjeli previše čuditi tim mnogim zabunama i zabludama u prikazivanju kitova. Ta razmislite samo! Većina naučnih i stručnih crteža rađena je prema nasukanim kitovima, a nemoćne te trupine nalik su na žive kitove baš toliko koliko i slika brodske olupine na gorde jedrenjake s vitim jarbolima i razapetim jedriljem. Slonovi su u svoj svojoj veličini stajali kao model slikarima, dok još nijedan živi levijatan nije izronio iz mora da posluži kao model. Živa kita u svoj njegovoj veličajnosti i dostojanstvu možete vidjeti samo u moru nad vodenim bezdanima. Kad plovi na površini, njegova se golema tjelesina ne vidi, baš kao što je to i kod linijskog broda poslije porinuća u more. Nema te ljudske snage koja bi ga mogla izvući iz morskih valova a da pritom ne okrnji snažne mu obline i uznosite valovitosti. A da i ne govorimo o vrlo vjerojatnoj razlici između oblika mladog kita koji još sisa i potpuno izrasla, starog kita mudrijaša. Štoviše, kad se i takvo kitovo mladunče izvuče na palubu, njegovo je mlado tijelo tako čudno jeguljasto, gipko, vrpoljasto i promjenljivo, te ni sam vrag ne bi mogao uhvatiti njegov pravi oblik i izgled.
No, možda će tko pomisliti da bi se po golom kosturu na obalu nasukana kita mogla dobiti neka jasna predodžba o njegovu pravom obliku. Ni govora! Jer jedna od prilično čudnih osobina levijatana upravo je ta da se po njegovu kosturu samo nejasno može naslutiti oblik njegova tijela. Iako se po kosturu Jeremyja Benthama{251}, koji sada visi kao kandelabar u biblioteci jednog od izvršitelja njegove oporuke, može dobiti prilično jasna slika o nekom glavatom utilitarističkom starom gospodinu sa svim ostalim glavnim osobinama Jeremyja Benthama, ipak promatrajući raščlanjene kosti ma kojeg levijatanskog kostura ne bismo mogli doći ni do kakva slična zaključka. I zaista, kako kaže veliki Hunter{252}, sam kostur kitov odnosi se prema živom kitu kao kukac prema čahuri koja ga tako oblo zamata. Ta se čudna osobina naročito jasno zapaža u strukturi glave, no o tome bit će još govora na drugome mjestu u ovoj knjizi. Dolazi do izražaja i u prednjim perajama, koje gotovo sasvim odgovaraju kostima ljudske ruke bez palaca. Ta peraja ima četiri prava, koščata prsta, kažiprst, srednjak, prstenjak i mali prst. No svi su presvučeni naslagom mesa, kao ljudski prsti nekom rukavicom šaknjačom. »Ma kako nas kit ponekad i grubo dohvatio«, šalio se jednom veseli Stubb, «ipak se ne može reći da ne postupa s nama u rukavicama.«
Zbog svega toga, ma kako gledali na to, morate zaključiti da je veliki levijatan jedini stvor na tom bijelom svijetu što ga nijedan slikar nikad ni dovijeka neće naslikati. Istina, jedan će mu portret biti sličniji nego neki drugi, ali nijedan neće savršeno biti njegova slika i prilika. I stoga ne postoji nikakva mogućnost da nekako saznamo na što je kit zaista nalik. Pa ako želite dobiti barem približnu sliku o njemu, ne preostaje vam drugo doli da i sami postanete kitolovac, ali u tom slučaju prijeti vam nemala opasnost da vam kit razbije čamac i da vas zauvijek otpremi na dno. I zato, po mom mišljenju, bit će najbolje da se okanite odveć velike radoznalosti u pogledu toga levijatana.



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 4 od 9 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu