Mobi Dik – Moby Dick

Strana 6 od 9 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9  Sledeći

Ići dole

Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 12:08 pm

First topic message reminder :



U Mobi Diku Melvil se osvrće na zlo, otelovljeno u dva glavna lika: s jedne strane je kit, koji predstavlja zlo bez osećanja pošto uništava sve na šta naiđe, a s druge je kapetan Ahab, koji predstavlja uporno zlo, pošto ga njegova lična mržnja i glad za osvetom teraju da goni kita iako time izlaže opasnosti živote svojih ljudi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:36 pm






71. PRIČA S BRODA »JEROBOAM«



Rukom o ruku, nailazili su i brod i vjetar. No vjetar je dolazio brže nego brod, te se »Pequod« uskoro stade valjati.
Naskoro je dalekozorom, a po obliku strančevih čamaca i po stražama u koševima, utvrđeno da je posrijedi kitarica. No, kako se brod odviše držao privjetrine, te je samo brzao naprijed, očigledno ploveći prema nekom drugom lovištu, »Pequod« se nije mogao nadati da će ga dostići. I zato je bio izvješen signal, da se vidi što će onaj brod odgovoriti.
Treba reći da, slično kao u ratnoj mornarici, i američka flora kitarki ima svoje privatne signale. Svi ti signali zabilježeni su u jednoj knjizi zajedno s imenima dotičnih brodova, i svaki je kapetan ima. I ako je omogućeno da kapetani brodova kitarica na moru posve lako prepoznaju jedan drugog i na velike udaljenosti.
Na »Pequodov« je signal strani brod najposlije odgovorio svojim, te se pokazalo da je to »Jeroboam« iz Nantucketa. Stadoše praćati{293} križeve, i brod hitro skrene u zavjetrinu »Pequoda« te spusti u more čamac, koji se ubrzo primače našem brodu, no kad je na Starbuckovu zapovijed spušten slaz{294} da bi kapetanu koji je dolazio u posjet učinio pristup lakšim, on, sjedeći na krmi svog čamca, stane odmahivati rukom, u znak da je to sasvim nepotrebno. Razabralo se da na »Jeroboamu« vlada neka opaka pošast, te se kapetan Mayhew boji da ne zarazi »Pequodovu« posadu. Jer, premda su on i posada čamca ostali pošteđeni od zaraze, i premda je zaraženi brod bio udaljen na pol puškometa, a između njega i nas talasalo se nezarazivo more i strujao svjež i nepokvaren zrak, ipak se savjesno pridržavao karantenskih pravila s kopna, odlučno odbijajući da dođe u izravni dodir s »Pequodom«.
To, međutim, nije onemogućilo svaki dodir. Držeći se svojim čamcem nekoliko metara podalje od broda, posada je pomoću vesala uspijevala ostati naporedo s »Pequodom«, koji je s razapetom donjom vele-košnjačom{295} mučno sjekao svoj put kroz more, jer ga je za to vrijeme već bio zapasao jači vjetar, i premda se čamac ponekad, zahvaćen valom, i udaljivao nešto naprijed, opet bi ga vješto doveslali u prijašnji položaj. I tako se vodio razgovor, isprekidan samo pogdjekad takvim i sličnim hirovima valova, te su se obje posade već nekako uspijevale sporazumjeti, iako im se ispriječila još jedna smetnja posve druge prirode.
U čamcu s »Jeroboama« veslao čovjek neobična izgleda, čak i za pojmove divljega kitolovačkog života, gdje individualne značajke čine svaku cjelinu. Bio to omalen čovjek mladačkog izgleda, lica osuta pjegama i vrlo bujne žute kose. Kaput mu bio dugih skutova, kabalistički skrojen od sukna izblijedjele orahove boje, predugački rukavi bili mu zavraćeni preko zapešća. Iz očiju mu sijevala vatra dubokog, odlučnog i fanatičnog ludila.
Tek što smo razabrali njegov lik, Stubb uskliknu:
- To je on! To je on! Smutljivac u dugu odijelu, o kojem su nam momci s »Town-Hoa« govorili!
Stubb je tu ciljao na neobične glasine koje su se pronosile o brodu »Jeroboam« i o jednome članu njegove posade, i to još stanovito vrijeme prije nego što je »Pequod« došao u dodir s brodom »Town-Ho«. Prema tom pričanju i onome što se još naknadno doznalo, onaj je smutljivac postigao neku čudnu moć nad svim ljudima s »Jeroboama«. Evo što se o tom čovjeku pričalo:
Prvobitno je bio odgojen u luckastom društvu shakera{296} u Neskyeuni, gdje je došao na glas kao velik prorok. Za njihovih suludih tajnih sastanaka on je više puta silazio s neba kroz neka poklopna vrata, objavljujući da će ubrzo otvoriti sedmu bočicu{297}, koju je nosio u džepu svog prsluka, a koja je, kako se mislilo, umjesto baruta sadržavala laudanum{298}. Spopao ga je bio neki apostolski hir, te se iz Neskyeune preselio u Nantucket, gdje se lukavošću kakva je svojstvena luđacima isticao staloženom i trezvenom vanjštinom, te se najposlije ponudio kapetanu »Jeroboama« da krene kao mornar početnik tim brodom u kitolov. Primiše ga, no tek što je brod izgubio kopno iz vidika, njegovo ludilo izbi opet pravom bujicom. Sam se proglasio arkanđelom Gabrijelom, te je zapovjedio kapetanu da skoči u more. Objavio je manifest u kojem se proglašava osloboditeljem sviju otoka na moru, glavnim namjesnikom svekolike Oceanije{299}. Nepokolebljiva ozbiljnost u kojoj je sve to objavio, mutna i drska igra njegove besane i uzbuđene mašte, i sve natprirodne strahote pravog ludila, sve se to udružilo da toga Gabrijela u očima većeg dijela priprostih i neukih mornara zaodjene nekiin velom svetosti. Oni su ga se čak i bojali. Kao takav, na brodu nije bio ni od kakve koristi, pogotovu jer je odbijao raditi, osim kad bi mu se to prohtjelo, i kapetanu, nevjerniku, ne bi ništa bilo milije nego da se nekako mogao otarasiti toga čove; no, obaviješten o tome da ga kapetan namjerava iskrcati u prvoj prikladnoj luci, arkanđeo odmah raskine sve pečate i odčepi sve bočice, izjavljujući da će brod i svi mornari neizbježno propasti ako se izvrši kapetanova namjera. Tako je snažan bio utjecaj što ga je imao na svoje sljedbenike među mornarima te su naposljetku svi kao jedan pošli kapetanu i izjavili da će svi napustiti brod ako Gabrijela iskrca. Kapetan je stoga bio prisiljen odustati od svoje zamisli. Ljudi nisu dopuštali ni to da tko loše postupa s Gabrijelom, ma što on govorio i radio, te je luđak na brodu uživao potpunu slobodu. Sve je to opet imalo za posljedicu da je arkanđeo malo ili nimalo mario za kapetana i časnike, a otkako se na brodu pojavila pošast, uzobijestio se više nego ikad pa izjavljivao da je kuga, kako ju je nazivao, izbila po njegovoj zapovijedi, te da će prestati jedino onda kad se to njemu bude svidjelo. Mornari, većinom ubogi đavoli, puzali su pred njim, neki mu laskanjem podilazili, a kadikad mu se, pokoravajući se njegovim zapovijedima, i klanjali, kao pred nekim božanstvom. Sve se to možda čini nevjerojatnim, no ma kako čudesno, ipak je istinito. Povijest takvih fanatika ni izdaleka nas ne zapanjuje toliko u pogledu njihove bezgranične samoobmane koliko u pogledu bezgranične moći kojom obmanjuju i opčinjaju toliko drugih. No vrijeme je da se vratimo »Pequodu«.
- Ne bojim se ja nikakve pošasti, čovječe - reče Ahab odozgo s ograde kapetanu Mayhewu, koji je stajao na krmi svoga čamca. - Dođite na brod!
No sada Gabrijel skoči na noge:
- Mislite na groznice, na žutu i žučnu, čuvajte se strašne morije!
- Gabrijele, Gabrijele! - vikne kapetan Mayhew. - Ili ćeš ...
No u tom času golem val zahvati čamac, ponese ga i baci ga daleko naprijed, njegov šum zagluši svaku daljnju riječ.
- Vidje li Bijelog kita? - dovikne Ahab kad je val vratio čamac do broda.
- Misli na svoju kitaricu, razbijenu i potopljenu! Čuvaj se strašne repine!
- I opet ti velim, Gabrijele, da ćeš ...
No čamac opet poletje naprijed. Za trenutak-dva ne pade ni jedna riječ, dok se pokraj broda provaljalo nekoliko uzastopnih hučnih valova. koji su se, kao po nekom hiru morske pučine, razbijali uokrug. Za to se vrijeme ulješurina obješena glavurda žestoko njihala, te ste mogli Gabrijela vidjeti kako je pogleda u kudikamo većem zaprepaštenju nego što to priliči jednom arkanđelu.
Kad i ta upadica sretno prođe, kapetan Mayhew rasprede neku mračnu priču o Moby Dicku, koju, međutim, u više navrata prekidaše Gabrijel kad god bi se spomenulo njegovo ime, a prekidaše ju i mahnito more, koje kao da je bilo s u savezu s luđakom.
Po toj se priči moglo razabrati da je «Jeroboam«, malo vremena pošto je krenuo iz domovine, razgovarao s nekim kitarskim brodom, te je njegova posada dobila pouzdane obavijesti o postojanju Moby Dicka i o strahovitim nesrećama što ih je taj kit prouzročio. Gabrijel je požudno slušao sve te vijesti, a onda svečano opominjao kapetana da se ne upusti u borbu s Bijelim kitom, ukoliko bi brod slučajno naišao na tu neman, proglašujući Bijelog kita u svome blebetavom bezumlju ničim manjim nego utjelovljenim Bogom svih shakera, jer shakeri vjeruju u Bibliju. No kad su godinu ili dvije nakon toga s vrhova svojih jarbola zaista ugledali Moby Dicka, prvi časnik Macey sav se rasplamtio od želje da ga napadne, te ni sam kapetan nije bio nesklon da mu to omogući, pa je tako Macey, usprkos svim Gabrijelovim prijetnjama i nagoviještanjima, uspio privoljeti petoricu ljudi da se ukrcaju u njegov čamac. S tim ljudima on krene, i nakon naporna veslanja i mnogih bezuspješnih nasrtaja napokon uspije da jedan harpun čvrsto zabije. A za to je vrijeme Gabrijel, uspevši se na vrh glavnog jarbola, mahnito zamahivao jednom rukom i sipao odatle proročanstva o skorašnjoj propasti tih bogohulnih napadača na njegovo božanstvo. I dok je časnik Macey stajao na pramcu svoga čamca, divlje izvikujući nad kitom svom bezobzirnom energijom svog plemena, i nastojao da za svoje pripremljeno koplje uluči zgodnu priliku - gle! široka bijela sjena izdiže se iz mora, a od njena je hitra i mahnita gibanja veslačima privremeno zastao dah. Čas zatim nesretni časnik, u kojem je sve kipjelo od bijesne životne snage, odletje u zrak i pade u širokom luku u more na udaljenosti od pedesetak jarda. Ni najmanja treskolina nije bila otkrhnuta od čamca, a nijednom veslaču ni vlas nije pala s glave, ali časnika je zauvijek nestalo.
Zgodno je napomenuti da se u lovu na ulješure najčešće događaju takve kobne nesreće. Ponekad nema nikakve štete, osim što poneki čovjek nastrada na spomenuti način. Češće biva da se pramac, ili mjesto na kojem harpunaš stoji, razbije, pa zajedno s tijelom odleti i cjepotina. No najčudnija je od svega okolnost da se u mnogim slučajevima na tijelu, ako se pronađe, ne mogu zapaziti ni najmanji tragovi nasilja: čovjek je naprosto mrtav.
Oni s broda točno su pratili čitavu nesreću i Maceyjevu propast. Vičući prodorno iza glasa »Bočica! Bočica!« Gabrijel dozivaše natrag prestravljenu momčad s čamca da odustane od daljeg progona kita. Taj strašni događaj samo je još pojačao arkanđelov utjecaj. Njegove su lakovjerne pristaše, naime, vjerovale da ga je bio točno pretkazao, a ne općenitim proročanstvom, kao što je to mogao učiniti i svaki drugi imajući mogućnost da pogodi jedan od mnogih slučajeva što su ga prilike dopuštale. Postao je bezimeni strah i trepet čitava broda.
Kad je Mayhew završio svoju priču, Ahab mu je počeo stavljati takva pitanja te strani kapetan nije mogao a da ga ne upita ne kani li možda poći u lov na Moby Dicka, ako mu se pruži prilika. Ahab odgovori:
- Da! - Na to Gabrijel smjesta opet skoči na noge, upilji pogled u starog pomorca, uprije prstom dolje i žestoko viknu:
- Sjeti se onoga mrtvog bogohulnika i pogledaj tu dolje! Čuvaj se da ne završiš kao i bogohulnik!
Ahab se mirno okrenu ustranu i reče Mayhewu:
- Kapetane, upravo sam se sjetio naše poštanske vreće. Ima tamo pismo za jednog od tvojih časnika, ako se ne varam. Starbuck, pregledaj poštansku vreću!
Svaka kitarica uzima sa sobom priličan broj pisama za različite brodove, a predaja pošte naslovnicima ovisi o pukom slučaju hoće li kitarka naići na njih na četiri oceana. Većina tih pisama nikad i ne stiže na svoj cilj, a mnoga se uručuju tek poslije dvije, tri ili više godina.
Starbuck se uskoro vrati noseći u ruci neko pismo. Bilo je jako izgužvano, vlažno i pokriveno tamnom, maljavom zelenom plijesni, jer je već dugo ležalo u nekom mračnom pretincu u kajiti. I sama Smrt mogla je biti izručiteljica takva pisma.
- Zar ne možeš pročitati? - usklikne Ahab. — Daj ovamo, čovječe! Da, da, ta je črčkarija već sasvim izblijedjela. Što to piše?
I dok je on gonetao adresu, Starbuck dohvati dugi držak jedne ošljače, zasiječe ga po donjem kraju svojim nožem, da u taj procijep zadjene pismo i tako ga doturi u čamac a da se taj pritom ne prikuči bliže brodu.
Za to je vrijeme Ahab, držeći još uvijek pismo, gunđao:
- Gospodin Har... da, gospodin Harry ... da, da, to je djetinjasti rukopis neke žene ... njegove žene ... okladio bih se ... Gle! ... Gospodin Harry Macey, na brodu »Jeroboam« ... Pa to je za Maceyja! A on je mrtav!
- Jadni momak! Jadni momak! I još k tome od njegove žene! - uzdahnu Mayhew. - No dajte mi ga ovamo!
- Ne, ne, samo ga zadrži! - dovikne Gabrijel Ahabu. - I ti ćeš naskoro poći istim putem!
- Munja te ošinula! - krikne Ahab. - Kapetane Mayhew, malo bliže, da ga dohvatite!
I uze zlokobno pismo Starbucku iz ruke, utisne ga u procijep na motki i pruži ga prema čamcu. No u isti čas veslači u napetom iščekivanju prestadoše veslati, te čamac zakrene malo prema brodskoj krmi, a pismo slučajno, kao da je začarano, dođe na dohvat Gabrijelove pomamne ruke. On ga začas dohvati, izvuče nož, natakne na nj pismo i baci ga natrag na brod. Ono pade do Ahabovih nogu. Nato Gabrijel zakrikne svojim drugovima neka zaveslaju, i tako se buntovni čamac brzo udalji od »Pequoda«.
I kad su se mornari malo poslije tog prekida opet dali na posao oko kitove »kabanice«, štošta čudnovato počelo se nagovijestiti u vezi s tim neobičnim događajem.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:36 pm







72. MAJMUNSKA UZICA



Pri bučnom poslu oko komadanja i pospremanja kita sva se posada ustrčala amo-tamo. Sad trebaju ljude ovdje, sad opet ondje. Nema zastajkivanja ni na jednom mjestu, jer sav posao valja posvršavati na svakom mjestu u isti mah. A tako biva i pripovjedaču koji nastoji opisati te prizore. I zato se i mi moramo vratiti malo unatrag. Već smo rekli da je veliku kuku valjalo najprije zarinuti u onu bušotinu što su je dva božmana svojim ošljačama isjekli u tustilu. No kako je bilo moguće da se tako teška i glomazna gromada kao što je taj čekljun provuče u tu rasjeklinu?To je izvršio moj najbolji prijatelj Queequeg, čija je harpunaška dužnost bila da se u tu svrhu spusti grdosiji na leđinu. No u mnogo je slučajeva potrebno da harpunaš ostane na kitovoj grbini sve dok to odiranje i odguljivanje tustila ne bude sasvim završeno. Treba imati na umu da se kit većim dijelom nalazi pod vodom, osim onog dijela s kojeg se upravo odrezuje. Tu dolje, dakle, desetak stopa ispod razine palube, gacka jadni harpunaš naokolo, napol na kitu, napol u vodi, kako se golema masa ispod njegovih nogu okreće kao mlinsko kolo koje tjeraju gaženjem. Tom je prilikom Queequeg nastupao u kostimu škotskog brđanina{300} - u košulji i čarapama - što mu je, tako se barem meni činilo, izvanredno dobro pristajalo, a nikome se nije kao meni pružala tako zgodna prilika da ga promatra, kao što će se odmah vidjeti.
Kao »prednjak« tog divljaka, a to će reći da sam baratao pramčanim veslom (drugim sprijeda), bila mi je ugodna dužnost da pazim na nj dok se on vrckao i puzao po grbini mrtvog kita. Zacijelo ste već vidjeli Talijana orguljaša gdje dugačkom uzicom drži majmuna koji pleše. Upravo tako sam ja sa strmoga brodskog boka pridržavao Queequega, tamo dolje u vodi, privezana za dugu uzicu što je kitolovci stručno nazivaju »majmunska uzica«, a što je bila pričvršćena o jak platneni pojas kojim je bio opasan.
To je za obojicu nas bio opasan posao, ali je u neku ruku bio i šaljiv. Jer prije nego što nastavimo, treba reći da je »majmunova uzica« na oba kraja bila pričvršćena, i to za Queequegov široki platneni pojas i za moj uski kožni opasač. I tako smo nas dvojica postali nerazdvojivi u zlu i u dobru, dokle god smo tako bili međusobno povezani, i kad bi Queequeg potonuo u nepovrat, onda su običaj i čast zahtijevali da ne presiječem uzicu, već treba da me ona povuče njegovim tragom. Tako nas je vezivala malo produljena sijamska veza. Queequeg bijaše moj nerazdvojivi brat, te nikako nisam mogao izmaknuti odgovornosti koju mi je nametala ta uzica od konoplje.
Smatrao sam se tako čvrsto, upravo natprirodnom silom vezan te mi se u tim časovima, dok sam pažljivo promatrao svaki njegov pokret, činilo da je moja osobnost utonula u neko dioničko društvo dvojice: da je moja slobodna volja smrtno ranjena i da najmanja pogreška ili nezgoda moga druga može i mene, nekriva i nedužna, povući u propast i sigurnu smrt. Ja sam u tome vidio neku vrstu bezvlađa Providnosti, jer njena nepristrana pravičnost ne bi nikada dopustila tako surovu nepravdu. Pa ipak, sve dalje razmišljajući o tome - i dok sam ga podjednako morao potezati za konop, da ga u času nesmotrenosti kitova trupina ne prignječi uz bok broda - sve razmišljajući o tome, počeo sam uviđati da se ta moja situacija u svemu poklapa s položajem u kojem se nalazi svako živo biće, samo što ta sijamska povezanost, u većini slučajeva, uglavnom ne ovisi samo o jednom partneru, nego o više njih. Ako vaša banka ode pod stečaj, propadoste i vi, a ako vam ljekarnik, zabunom, pošalje otrov u pilulama, odoste Bogu na račun. Istina, mogli biste reći da čovjek koji je nadasve oprezan može izbjeći takvim i brojnim drugim nedaćama u životu. No, ma kako oprezno ja baratao Queequegovom »majmunskom uzicom«, on bi je kadikad tako potegnuo te umalo što nisam naglavce poletio u more. A također mi je svejednako bilo na umu da sam ja - što god radio - držao u rukama samo jedan kraj toga konopca!{301}
Već sam vam natuknuo kako sam počesto jadnog Queequega izvlačio između kita i broda, kamo bi ponekad otkliznuo zbog neprestanog valjanja i ljuljanja i jednoga i drugoga. No to i nije bila jedina opasnost koja je ugrožavala njegovo tijelo da bude prignječeno. Neuplašene sinoćnjim pokoljem među njima, morske je pse sada nanovo i još življe izazivala krv koja je počela teći iz mrtve tjelesine, i proždrljive su nemani vrvjele oko nje, vrvjele baš kao pčele u košnici.
I upravo usred tih kučaka stajao je Queequeg, koji ih je često svojim žustrim nogama gurao ustranu. Stvar posve nevjerojatna, da nije izazvana takvim plijenom kakav je mrtav kit; a dok ima kitovine, morski pas, koji inače razdire i ždere sve, rijetko će kada dotaći čovjeka.
No ipak, vjerujte mi, bolje da ih se čovjek čuva kad se goste i časte, i kad slave takav krvav pir. I zato ne samo što sam s pomoću »majmunske uzice« kadikad potezao jadnog momka iz preopasne blizine ralja ponekog osobito divljačna morskog psa, već je Queequegu bila dana još jedna zaštita. Stojeći na gredi postrance obješenih lazila, Tashtego i Daggoo neprestano su izmahivali svojim oštrim oštjačama, te ih - preko njegove glave - zabadali u morske psine, tamaneći ih toliko koliko su ih mogli dohvatiti. Taj je njihov postupak, budite uvjereni, bio vrlo nesebičan i promišljen, te priznajem da su to činili u najboljoj namjeri prema Queequegu, ali u njihovu prerevnom nastojanju da mu pomognu, i s obzirom na činjenicu što su i on i morski psi katkad bili napol preplavljeni zakrvavljenom vodom, njihove su neoprezne ošljače bile bliže tome da njemu odsijeku nogu negoli kučku rep.
A jadan se Queequeg tamo, vjerujem, dašćući i mašući svojim teškim željeznim harpunom, jedino molio svome Yoju i predavao svoj život u ruke svojim bogovima.
Da, da, druže i brate moj blizanče, motala se meni misao po glavi dok sam tako pritezao i popuštao uzicu kad god bi je zapljusnuo val; pa što najposlije? Zar nisi ti točna slika i prilika svih nas u tome svijetu kitolovaca? Taj ocean sa svojim beskrajem i bezdanim dubinama, na kojem dašćeš - nije li to Život? Ti morski psi tvoji su dušmani, te oštrice tvoji su prijatelji. E, pa između morskih pasa i ošljača u lijepoj si kaši i lijepoj pogibli, momče!
Ali samo hrabro! Dobar te zalogaj čeka, Queequeg! Jer sada, kad se iscrpljeni divljak, pomodrjelih usana i krvlju zalivenih očiju, naposljetku po lancu uspeo na palubu, a s njega se cijedila voda, te je i protiv volje sav drhtao, kamarijer mu pristupi i, pogledavši ga sažalno, pruži mu - no, što mislite što mu je pružio? Vrućeg konjaka? O, ne! On mu pruži, o, svemogući Bogo! - pruži mu vrč mlačna đumbira{302} s vodom!
- Ðumbir? Mirišem li ja to đumbir?-sumnjičavo će Stubb, te stupi bliže. - Da, očito je đumbir - i zaviri u vrč što ga Queequeg još nije okusio, a onda, pošto je časak ostao kao zapanjen, polako pristupi zabezeknutom kamarijeru, te će mu polagano, sve riječ po riječ: - Ðumbir! Ðumbir! A ne biste li, gospodine Poparo, bili tako dobri te mi rastumačili kakva je korist od đumbira? Ðumbir! Zar ti, Poparo, kaniš đumbir upotrijebiti kao gorivo, da njime podjariš vatru u tom našem kanibalu koji se sav trese? Ðumbir! A što je dobijesa đumbir? Morski ugljen? Drvo, da pališ vatru? Luciferova šibica? Kresivo? Barut, što li? Što je dobijesa đumbir, pitam te ja, te se usuđuješ time ponuditi ovoga našeg jadnog Queequega?
- Sve mi se čini da je tu tajanstveno uplelo svoje prste Trezvenjačko društvo - nadoveže naglo i priđe k Starbucku, koji je upravo dolazio s pramca. - Ne biste li i vi pogledali u taj pehar? Prinjušite malo ako vam je po volji! - Pa sve pazeći na izraz časnikova lica, dometnu: -Gospodine Starbuck. naš se kamarijer drznuo da taj salep, tu sladunjavu vodicu, ponudi našem Queequegu, koji je ovog časa došao pravo s kitove grbače! Je li kamarijer ljekarnik, gospodine? I smijem li vas upitati je li to lijek koji bi mogao uskrisiti napol utopljena čovjeka?
- Bit će da nije - odvrati Starbuck - zaista je to bijedna kapljica!
- Da, da, kamarijeru - vikne Stubb - mi ćemo ti već pokazati što znači trovati našeg harpunaša! S našeg broda da nestane tih ljekarničkih napitaka! Htio bi nas sve potrovati, je li? Osigurao si naše živote, pa bi sada da svi pocrkamo, da onda lijepo smotaš sve osigurnine u džep, je li?
- Nisam ja kriv! - usklikne Popara. - Tetka Samilost donijela je đumbir na brod i naredila mi da harpunašima nipošto ne točim žestokih pića, već samo đumbirovu vodicu, da, baš tako reče!
- Ðumbirovu vodicu! Evo ti na, lopove đumbirski! A sad bjež’ do svojih pretinaca i pronađi nešto bolje! Mislim da nisam počinio ništa zlo, gospodine Starbuck! Kapetanova izričita zapovijed glasi: vrč groga{303} za harpunaša koji dolazi s kita!
- U redu - odvrati Starbuck. - Samo ga nemojte opet tući, nego...
- O, kad ja nekoga opaučim, to nikad ne boli, osim kad raspalim po kitu, ili po nečem od te vrste, a to je čeljade samo puzavac. Što ono rekoste?
- Samo to da zajedno s njime pođete dolje, da pronađete ono što mislite da je potrebno.
Kad se Stubb vratio na palubu, u jednoj je ruci nosio crnu bocu, a u drugoj limenku za čaj. U boci je bilo neko žestoko piće, i on je odmah dade Queequegu, a limenka, dar tetke Samilosti, bila je darežljivo poklonjena valovima.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:37 pm





73. STUBB I FLASK UBIJAJU OBIČNOG KITA




Njihov razgovor


Valja imati na umu da je sve to vrijeme s »Pequodova« boka visjela golema ulješurina glavurda. No moramo je još neko vrijeme pustiti ondje, dok ne smognemo malo vremena da joj posvetimo više pažnje. Jer ovog je časa nešto drugo važnije, te sada ne možemo za nju učiniti ništa drugo doli tražiti milost nebesa da koloturi izdrže.
Tijekom noći i prijepodneva vjetar i struja zanosili su brod u more, što se tu i tamo žutjelo od naplava okrijeka, koje su bile neobični znaci blizine običnih kitova, vrste levijatana za kojeg nikako nismo mogli misliti da se baš u to doba tu negdje pritajio. No, iako su svi mornari odreda prezirali lov na takve manje vrijedne životinje, a »Pequod« nije ni imao zadatak da ih lovi, te premda je brod blizu Crozetskih otoka nailazio na mnogo tih životinja a da ni jedanput čamci nisu bili spušteni u more - ipak je sada, pošto je već jedna ulješura bila dovučena uz bok broda, te joj već bila i glava odrubljena, na sveopće čuđenje izdana zapovijed da se taj dan zametne hajka za običnim kitom, ako se ukaže zgodna prilika.
I zaista nije trebalo dugo čekati. U zavjetrini su opaženi visoki mlazovi, i dva čamca, Stubbov i Flaskov, bila su porinuta u more, da krenu u potjeru za kitom. Kako su sve dalje odmicali od broda, najposlije su gotovo sasvim iščezli s vidika straže na jarbolima. No odjednom ugledaše u daljini čitavo brdo uzburkana, bijela mora, i ubrzo nam s visine stiže vijest da su se jedan ili oba čamca »usidrila« na kitu. Nije prošlo dugo te smo opet ugledali čamce kako ih kit tegli ravno prema brodu. Grdosija se toliko bila približila brodu te se činilo da ima nekih zlih namjera, ali odjednom uskopa oko sebe velik vrtlog i zaroni ni petnaestak metara podalje od broda, te je nestade, kao da je zaronila ispod kobilice.
- Reži mrlin! - doviknuše s broda veslačima, a načas se činilo da će se oba čamca razmrskati o brod. No kako su imali još dosta mrlina na svojim bubnjevima, a kit nije odviše brzo ronio, oni i dalje brzo otpuštahu mrlin, a u isto vrijeme prionuše svom snagom uz vesla da što brže odmaknu od broda. Nekoliko je trenutaka ta borba bila veoma kritična, jer dok su istodobno popuštali mrlin u jednu stranu, a sve veslajući protivnim smjerom, prijetila je opasnost da ih to natezanje i povlačenje ne povuče pod vodu. No bilo im je dovoljno da dobiju samo nekoliko stopa. Svojski prionuše na vesla te zaista uspješe u naumu, i istog časa naglo, kao kad sijevne munja, zadrhta brod, dok napeti mrlin zastruga po brodskom dnu, a odmah zatim uz fijuk zazvižda pred pramcem, trgnu, pa se zateže, a kaplje prsnuše s njega i prosuše se kao staklene krhotine po vodi, dok se tamo podalje ponovno pojavio kit. Čamci su sad bili opet slobodni i mogli su poletjeti. No ranjeni i izmučeni kit sve je više usporavao svoju brzinu, te nasumce mijenjajući pravac zakrenu oko krme, tegleći za sobom oba čamca, tako da su oni zaplovili u krugu oko broda.
Za to su vrijeme sve više uvlačili svoje mrline dok se oba čamca nisu sasvim primakla kitovim bokovima, u koje su Stubb s jedne, a Flask s druge strane, udar za udarom zabadali svoja koplja, i ta se borba vodila sve u kruženju oko »Pequoda«, dok su morski psi, koji su u velikim čoporima dotad salijetali ulješurino truplo, sada mahnito srtali za tragom svježe krvi, pomamno pijući iz svakoga novog mlaza, kao žedni Izraelci iz svakoga novog izvora što je pod udarcem čarobne Mojsijeve palice izbijao iz pećine.
Na kraju kitov vodoskok odeblja, i uza strašan trzaj i hropac tjelesina se, mrtva, izvali na leđa.
Dok su dva predvodnika vezivali čvrste gumine o repne peraje i na kojekakve druge načine pripremali kita da bi ga dovukli do broda, oni razvedoše razgovor.
- Da mi je znati što stari namjerava s tom gomilom smrdljiva sala - reče Stubb, ne bez nekoga gađenja pri pomisli da se mora baviti takvim neplemenitim levijatanom.
- Namjerava? - začudi se Flask, motajući na pramcu neke dijelove preostalog konopa. - Pa zar ne znate da se brod koji je na svom desnom boku izvukao ulješurinu glavurdu, a u isto vrijeme o lijevi bok izvjesio glavu običnog kita, nikako ne može prevrnuti? Zar vi to, Stubbe, još nikad niste čuli?
- A zašto se ne bi mogao prevrnuti?
- Ne znam, ali sam čuo kako je ona smolasta avetinja, onaj Fedallah to govorio, a njemu su kanda poznata sva pomorska čuda i čarolije. No sve mi se čini da će on naposljetku, da bi sačuvao brod, tako začarati naš korab te će propasti. Stubbe, meni se taj čovjek baš nimalo ne sviđa! Zar niste opazili kako mu je očnjak izrezan kao u zmije otrovnice?
- Utopio se dabogda! Ja ga nikad ne gledam, no ako mi se jedne mrkle noći dogodi te ga nađem naslonjena o rubnjak broda, a u blizini ne bude žive duše - pogledaj dolje, Flask - i onda objema rukama čudnom gestom pokaže u more - sredit ću ga, svega mi! Ja sve mislim, Flask, da je to sam đavo, samo što se prerušio. Vjeruješ li u onu bajku kako je Fedallah bio sakriven u utrobi broda? Sam vrag je on, kažem ti! A ne vidiš mu repa, jer ga je podvio i skriva ga, bit će da ga nosi smotana u džepu. Grom ga ubio, baš mi sada pade na um: uvijek on traži kudjelje da ispuni vrhove svojih čizama!
- Spava obuven, nije li tako? Nema ni ranča, pa sam ga noću viđao kako leži na vijencu konopa.
- Dakako, i to je zbog te njegove proklete repine, koju on smota, razumiješ li, pa je ugura u sredinu vijenca.
- A kakvi su to posli između njega i starog?
- Bit će neko pogađanje ili trgovina, kako mi se čini.
- Ali kakva trgovina?
- Pa znaš, stari je kao lud za onim Bijelim kitom, i sad ga se đavo prihvatio, kako bi uzeo njegov srebrni sat, a možda i dušu ili nešto od te vrste, a zauzvrat će mu uručiti Moby Dicka.
- Koješta, Stubbe! Kako bi to Fedallah mogao?
- Ne znam. Flask, no đavo je čudan i lukav svat, to ti velim! Pričaju kako je nekoć došepirio na zapovjednički brod, zafrknuvši svojim vraškim repom elegantno kao pravi gospodin, i upitao je li gazda kod kuće. Bio je zaista kod kuće i upitao vraga što želi. A vrag postrugne papcima i reče: »Hoću toga i toga.« - »A čemu?« - »To te se ne tiče!« razbjesni se đavo. »Potreban mi je da se njime poslužim!« - »A ti uzmi što ti treba!« reče mu stari. - I tako mi svega, Flask, azijatsku je kugu i koleru morao preboljeti prije nego što ga se riješio. Progutat ću toga kita u jednom zalogaju ako nije istina! A sad pripazi dobro, jesi li spreman? E, onda povuci naprijed, pa da odvučemo trupinu uz bok broda.
- Čini mi se da se sjećam takve jedne priče - na to će Flask, kad su oba čamca najposlije polako klizila naprijed, vukući svoj teret prema brodu. - Sjećam se, ali ne znam više odakle.
- »Tri Španjolca«, u pustolovinama one trojice krvoločnih soldačina? Jesi li u toj knjizi čitao, Flask? Zacijelo jesi.
- Nisam, još nikad nisam čitao takve knjige, samo sam čuo za nju. No, recite mi, Stubb, je li đavo o kojem ste malo prije govorili onaj isti koji se sada nalazi na »Pequodu«?
- A jesam li ja onaj isti koji je pomogao ubiti ovog kita? Zar vrag nije vječan? Tko je živ ikad čuo da đavo može umrijeti? Jesi li ikad vidio koga u koroti za vragom? A ako đavo ima ključ te može u zapovjednikovu kajitu, zar onda ne vjeruješ da bi i kroz bukaportu mogao otpuznuti u štivu? No, što sad kažeš, gospodine Flask?
- Što mislite, Stubbe, koliko je godina Fedallahu?
- Vidiš li tamo glavni jarbol? -i rukom pokaže na brod. - No dakle, to je brojka 1, a pokraj nje možeš nanizati sve obruče s našeg broda, da posluže kao ništice, pa sve to zajedno ne bi dostajalo da označi ni početak njegove dobi, kao što ni svi bačvari ovog svijeta ne bi nasmagali dovoljno obruča za dovoljan broj ništica.
- Čujte, Stubbe, meni se čini da malo pretjerujete kad kažete da biste Fedallaha zagnjurili pod vodu kad bi vam se pružila prilika. No koje vam koristi od toga, kad je Fedallah tako star da uz godinu njegove dobi uopće ne bi bilo mjesta za toliko ništica, kako to malo prije rekoste, te vječno živi? Što bi onda koristilo da ga malo turnete u more, to vi meni recite.
- Bilo kako mu drago, svakako ne bi udilo da se prijao malo nakvasi!
- No on bi se opet odšunjao na brod!
- E, pa onda nanovo s njim pod vodu!
- A što onda kad bi njemu palo na pamet da vas malo zagnjuri, da vas povuče pod vodu i udavi, što onda, e?
- To bih volio vidjeti! Išarao bili mu lice takvim modricama te se zadugo ne bi usudio ni poviriti u zapovjednikovu kajitu! Ostao bi on na dnu santine, gdje mu je i mjesto, a ne bi toliko gmizao po palubi. Prokleti đavo, Flask! Valjda ne misliš da ga se ja bojim? Tko se njega još boji, osim starog zapovjednika, koji se ne usuđuje uhvatiti ga i okovati lisičinama, kako bi i zaslužio, već ga pušta da švrlja naokolo, da porobljuje ljude, da, da, i koji je s njim učinio ugovor što ga obvezuje da će mu na žaru peći sve one što ih on, đavo, bude pohvatao? I to mi je lijep gazda!
- Mislite li da Fedallah kani ugrabiti kapetana Ahaba?
- Mislim li? Još malo, pa ćeš doznati, Flask! No ja sada kanim malo bolje pripaziti na nj, te ako vidim što sumnjivo, ja ću njega za šiju, pa mu skresati u lice: »Slušaj, Belzebube, okani se toga«, a bude li se otimao i ritao, tako mi Boga, ja ću rukom u njegov džep, i pograbiti ga za repinu, navući je na motovilo i tako ću mu je natezati i vući te će mu ostati samo kusast patrljak, a onda, kad vidi kako sam ga udesio, sve mi se čini, odgmizat će odatle čak i bez toga jadnog zadovoljstva da osjeća vlastiti rep među nogama!
- A što ćete s tom repinom, Stubbe?
- S repinom? Prodat ću je kad dođem doma, kao volovski bič, nego što?
- A vjerujete li u sve to što govorite, i sve što ste govorili, Stubbe?
- Vjerovao ili ne vjerovao, evo nas kod broda!
Sad im s broda počeše dovikivati da kita privežu uz lijevi bok, gdje su lanac za repnu peraju, i sve ostalo potrebno za vezivanje kita, već priredili.
- Nisam Ii vam rekao? - nato će Flask. - Da, da, uskoro ćete vidjeti ovu glavu običnog kita obješenu nasuprot onoj ulješurinoj!
Ne prođe dugo i Flaskove se riječi potvrdiše. Pošto je »Pequod« prije bio nagnut prema ulješurinoj glavi, sada se zbog ravnoteže obiju glavetina opet izravnao, ali, a to će vam sada biti posve jasno, ipak je jadno stenjao i škripao. I tako, kad na jednoj strani izvuče uvis Lockeovu{304} glavu, otkotrljat ćete se na tu stranu, a kad s druge strane povučete gore Kantovu{305} glavu, onda dolazite opet u ravnotežu, samo što se na takvoj filozofskoj ljuljački ne osjećate baš najbolje. Tako i neki umovi neprestano udešavaju svoj čamac i traže ravnotežu. O, vi ludačine, bacite sve te preteške terete u more, pa ćete opet zaploviti uspravno i lako.
Kad se tjelesina običnog kita dovuče uz bok broda, poduzima se sve ono što i prilikom dovlačenja ulješure, samo što se glava ulješure odrubljuje čitava, dok se s glave običnog kita najprije odsijeku usne i jezik, pa se, zajedno sa svim onim dobro znanim crnim kostima i usima, posebno izvuku na palubu. Ti se dijelovi kita zovu »kruna«. Na našem brodu sada nisu tako učinili. Trupla obaju kitova bila su stavljena uz krmu, te je »Pequod«, opterećen tim dvjema glavurdama, bio uvelike nalik na mulu koja nosi par prenatovarenih bisaga.
Za to je vrijeme Fedallah mirno promatrao glavurdu običnog kita, ovda-onda pogledajući s njenih duboko zasječenih mrežotina na zamršene crte vlastite ruke. Ahab je slučajno tamo zastao te se Pars nalazio u njegovoj sjeni: Parsova sjena, ukoliko je nje uopće bilo, izgledala je kao da se sjedinila s Ahabovom i nju produljivala. A posada je i dalje radila i muku mučila, i mornari su priprosto i neuko objašnjavali sve što se oko njih zbivalo, te među sobom dobacivali fantastična tumačenja.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:37 pm







74. ULJEŠURINA GLAVA




Usporedba


Tu su vam evo dva golema kita, s glavurdama jednom pokraj druge. Pristupimo bliže i stavimo svoje glave sasvim blizu njihovih.
Od veličanstvenoga roda ponajvećih levijatana daleko su najvažnije ulješure i obični kitovi. To su jedini kitovi za kojima ljudi redovito polaze u lov. Oni su za Nantucketance dvije krajnosti svih poznatih vrsta »velje ribe«, i kako se vanjštinom razlikuju najvećma po glavama - a takve dvije glave upravo sada vise s oba »Pequodova« boka - to vam je lako učiniti nekoliko koraka preko palube od jedne do druge: gdje ćete, volio bih znati, naći bolju prigodu za proučavanje praktične cetologije negoli baš ovdje?
U prvi mah upada vam u oči opreka između tih dviju glava. Istina, obje su neobično glomazne, no dok se kod ulješurine glave očituje neka matematička simetrija, ona glavi običnog kita, nažalost, nedostaje. Ulješurina je glava kudikamo dojmljivija. Promatrajući je, čovjek joj i nehotice, u pogledu općeg dostojanstva, priznaje silnu nadmoć. U našem je slučaju ta dostojanstvenost još pojačana bijelosivkastim mrljama na tjemenu, kao od soli i papra, a to rječito govori o njenoj poodmakloj dobi i velikom iskustvu. Ukratko, to je, kakono kitolovci stručno kažu, »sjedoglavi kit«.
A sad da ustanovimo po čemu se te dvije glave najmanje razlikuju; to su dva najvažnija organa, oko i uho. Sasvim straga, po strani glave i sasvim dolje, blizu kuta što ga čine kitove čeljusti, ako pomno tražite, opazit ćete naposljetku oko bez trepavica, koje će vam se pričinjati kao oko u mlada ždrebeta, nerazmjerno maleno prema golemosti glave. Po tome čudnom postranom smještaju kitova oka jasno je da on nikada ne može vidjeti predmet koji se nalazi pravo pred njim, baš kao ni onaj otraga. Ukratko, položaj kitova oka odgovara položaju ljudskog uha, te ćete lako zamisliti kako biste se proveli kad biste ovako postrance, tako rekavši ušima, gledali na predmete. Onda biste se uvjerili da raspolažete vidokrugom od ciglih trideset stupnjeva ispred osi vašega postraničnog vida, a otprilike isto toliko iza te osi. I kad bi u pol bijela dana vaš najljući neprijatelj s uzdignutim bodežom jurnuo ravno na vas, vi ga ne biste vidjeli, baš kao ni onda kad bi vam se prišuljao iza leđa. Ukratko, imali biste, da tako kažem, dvoja leđa, a u isto vrijeme dva čela (odnosno dva lica), jer što čini ljudsko lice ako ne njegov pogled, njegove oči?
Štoviše, dok su u većine životinja kojih se baš u ovom trenutku mogu prisjetiti oči tako smještene te se njihova vidna snaga stapa u jedno, tako da se u njihovu mozgu stvara samo jedna slika, a ne dvije, to se pri čudnom položaju stvarno odijeljenih kitovih očiju između njih diže mnogo kubičnih stopa njihove silne glavurde, nalik na planinu što se izdiže između dva jezera u dolini. To, dakako, mora vidne dojmove, što ih prima svaki organ zasebno, potpuno lučiti. Kit, dakle, s jedne strane vidi jednu sliku, a s druge strane drugu, dok se pred njim neizbježno prostire savršena pomrčina i ništavilo. Čovjek kao da zaista gleda u svijet iz jedne stražarske kućice koja ima dva u jedno povezana okvira na jednom prozoru. No, u kita su ta dva okvira odjelito ugrađena: to su dva sasvim različita prozora kroz koja mu se pruža samo nejasan vidik. Tu čudnu osobinu kitovih očiju moraju kitolovci uvijek imati na umu, a i čitatelj treba da se toga sjeti pri nekim daljim prizorima.
Mogao bi tkogod staviti vrlo čudno i nezgodno pitanje u vezi s kitovim organima i njegovim vidokrugom. No, valja mi se zadovoljiti time da samo upozorim na jednu činjenicu. Dokle god su, na svjetlu, oči u čovjeka otvorene, njegovo je gledanje sasvim nesvjesno, to jest, on ne može a da ne vidi sasvim svaki predmet što se pred njim nalazi. Ipak, iz iskustva znamo: iako možemo jednim jedinim, neodređenim pogledom obuhvatiti čitav niz predmeta, sasvim je nemoguće da u isti mah pozorno i potpuno istražujemo dva predmeta, bila velika ili sasvim mala, sve ako ti predmeti leže jedan do drugoga i sve ako se međusobno dodiruju. Ali ako zatim odijelite jedan predmet od drugoga, zaokružujući svaki od njih krugom posvemašnje tame, onda, ako hoćete da jedan od tih predmeta primite u svoju svijest, onaj će drugi privremeno hiti potpuno isključen iz vaše svijesti. A kako je to kod kita? Istina, kod njega moraju oba oka u isti mah djelovati, no radi li njegov mozak bolje i oštroumnije, shvaća li i kombinira li brže nego ljudski mozak, da u istom trenutku može dva predmeta, što su sasvim oprečna i leže u suprotnom pravcu, dobro razlikovati i svjesno uočiti? Ako je zbilja tako, onda je to nešto tako izvanredno i osobito kao kad bi čovjek istodobno mogao izlagati dva sasvim različita Euklidova{306} problema. I, ako pravo razmislimo, u toj usporedbi nema nikakve nesuvislosti.
Možda je to samo pusti hir, no uvijek mi se činilo kao da ono divlje mahnitanje što spopada neke kitove kad ih tri ili četiri čamca u isti mah napadaju, njihova plahost i sklonost čudnom strahu, svojstvena takvim kitovima - kao da sve to proizlazi iz bespomoćne smetenosti volje, koju im zacijelo ulijeva podijeljena i dijametralno oprečna snaga njihova vida.
No i kitovo je uho baš isto tako čudno kao i njegovo oko. Ako ste potpuno neupućeni u njihovu vrstu, mogli biste sate i sate tražiti taj organ po tim dvjema glavama a da ga nikada ne otkrijete. Uho uopće nema uške, a u samu njegovu rupicu jedva će vam uspjeti prodrijeti s badrljicom guščjeg pera - tako je čudesno sićušno. Uho leži nešto iza oka. Promatrajući njihova uha, opazit ćemo tu bitnu razliku između ulješurina uha i uha običnog kita: dok ulješurino ima vanjski otvor, uho običnoga kita potpuno je presvučeno membranom, te je izvana savršeno neprimjetljivo.
Zar nije neobično što grdosija kao što je kit gleda svijet tako majušnim očicama, a grmljavinu sluša na uha koja su manja od zečjih? No, da su oči u kita goleme kao leća u Herschelovu{307} teleskopu, a uši kao portali katedrala, bi li on stoga dalje vidio ili oštrije čuo? Nipošto! A zašto vi onda pokušavate »proširiti« svoj misaoni svijet? Radije ga istančajte!
A sada, ako nam je pri ruci parni stroj ili kakva poluga, dajte da obrnemo ulješurinu glavu i da je okrenemo na tjeme: po ljestavama popet ćemo se na vrh i zaviriti u ta golema usta; kad ta glavurda ne bi bila sasvim odrubljena od tjelesine, mogli bismo, s fenjerom u ruci, sići u Mamutsku spilju u Kentuckyju, to jest u golemu spilju ulješurine trbušine. No zadržimo se tu kod ovog zuba, pa se malo ogledajmo, da vidimo gdje se to nalazimo. Kako li su ta usta divna i čista! Od poda pa do stropa podstavljena ili, bolje reći, tapecirana blistavom, bijelom membranom, glatkom kao svadbeno svileno ruho nevjestinsko!
Ali sad iziđimo i pogledajmo tu strašnu donju čeljust, koja naliči na dug i uzan poklopac divovske burmutice, sa šarkama s kraja, umjesto sa strane. Ako podignete poklopac da vam bude povrh glave, pa vidite nizove zuba, pričinjat će vam se da vidite pred sobom strašne rešetke za spuštanje, a to su, jao, zaista i postali za mnoge jadne kitolovce nad kojima su se ti šiljci s jezivom silinom zaklopili. No još je strašnije promatrati te zube kad duboko ispod morske površine ugledate kakva mrzovoljasta ribaka gdje plovi s ovješenom divovskom čeljusti, dugom petnaestak stopa, koja se otromboljila ravno dolje, u pravom kutu prema njegovoj tjelesini, sablasno nalik na kosnik{308}. Ta »velja riba« nije mrtva, nego samo klonula duhom, ili možda malo ozlovoljena kao stari hipohondar, a usto tako lijena te su joj šarke na čeljusti popustile, pa kad je, tako nedostojnu, vide njene posestrime, zastidjet će se zbog nje i zaželjeti joj grč i ukočenje čeljusti.
Iskusan stručnjak može lako rastvoriti tu donju čeljust, i većinom je otkidaju i izvlače na palubu, da bi se ondje povadili ti »bjelokosni zubi«, od kojih se dobiva tvrda »riblja kost«. Od te kosti kitolovci izrađuju svakovrsne stvarčice: palice, šipke za kišobrane, bičala i drugo.
Ta se čeljust dugo i mučno poteže dok se ne dovuče na palubu, kao da je sidro, a kad dođe određen čas, nekoliko dana poslije ostalog posla, Queequeg, Daggoo i Tashtego, svi odreda izučeni zubari, prionu da povade zube. Oštrom lopatom za čerečenje Queequeg isiječe zuberinu, a onda se čeljusti objese o klinove, pa se odozgo pomoću koloturnika izvlače zubi kao što volovi u Michiganu izvlače staro hrastovo panje po divljoj krčevini. Obično ima četrdeset i dva zuba; u starih kitova ima dosta izglodanih, ali ni jedan nije istrunuo, niti je - po našem uzoru - plombiran. Čeljust se zatim ispili u ploče, koje se slažu u hrpu poput dasaka za gradnju.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:37 pm





75. GLAVA OBIČNOG KITA




Usporedba


Prijeđimo sad na drugu stranu palube, pa dobro pogledajmo glavu običnog kita.
Kao što bismo po njenim bitnim oblicima plemenitu glavu ulješurinu mogli usporediti s bojnim kolima starih Rimljana, a osobito sprijeda, gdje je tako široko zaobljena, tako glava običnog kita, na prvi pogled, svojom neelegantnošću prilično nalikuje na gigantsku cipelu sa šiljatim vrškom. Prije dvjesta godina neki je holandski putnik oblik te glave usporedio s postolarskim kalupom. I u taj kalup ili cipelu stala bi posve udobno ona baka iz bajke s cijelim rojem djece - ona i sve njezino potomstvo.
No kad se bliže primičete toj glavetini, ona poprima najrazličitije izglede, već prema tome s koje ju strane gledate. Stanete li navrh nje i gledate u otvore štrcala, koji su urezani u obliku slova »f«, pričinjat će vam se čitava glava kao divovski violončelo, a oni otvori kao pukotine glasnjače. A kad uprete pogled u onu čudnu, na krestu nalik inkrustaciju na samom vrhu te mase - u onu zelenu, školjčicama obraslu stvar što je Grenlanđani zovu »krunom«, a kitolovci u južnim morima »klobukom« - kada dakle uprete pogled jedino u to, pomislit ćete da je ta glava kakav golem hrastov panj, sa ptičjim gnijezdom na mjestu gdje se račva. Zacijelo ćete tako pomisliti promatrajući te žive rakušce što se gnijezde na tom »klobuku«; no ako je i vašu maštu pogodio drugi stručni izraz »kruna«, onda ćete pomisliti da je ta moćna grdosija okrunjeni morski kralj za koga je i načinjena ta zelena kruna na tako čudnovat način. No ako taj kit i jest neki kralj, ipak je to i suviše mrzovoljan stvor a da bi graciozno nosio dijadem. Pogledajte mu samo opuštenu vilicu! Koliko li se silno mrgodi i pući! Po tesarskoj mjeri ima tu pućenja i mrgođenja za kakvih dvadeset stopa u duljinu i pet u dubinu! Pućenje i mrgođenje koje će vam donijeti pet stotina i više galona ulja!
Prava šteta što su u toga kita zečje usne, a rasjeklina je dugačka oko jedne stope. Valjda mu je majka, u važnom razdoblju, plovila uzduž peruanske obale kad su potresi uzrokovali raspucavanje obale. Preko tih usana, kao po klizavu pragu, spuštamo se sada u njegova usta. Časti mi, da sam u Mackinawu, pomislio bih da sam ušao u indijanski wigwam. Bože mili, je li to put kojim je pošao Jona? Krov je gotovo dvanaest stopa visok i diže se u prilično oštru kutu, kao da se tu zaista nalazi prava greda sljemenjača, dok nam ta svinuta, rebrasta i dlakava krila pokazuju one svoje čudesne, napol uspravne, rožnate ploče - usi, otprilike trista sa svake strane, koje s nepca vise, nalik na rebrenice što smo ih već na drugome mjestu uzgred spomenuli. Krajevi tih usi raščijani su u rožnata vlakna kroz koja kit cijedi vodu, i u njihovim zamršenim spletovima zaustavlja malu ribu kad za vrijeme hranjenja, razjapljenih usta, plovi kroz nepregledna mora okrijeka. Na središnjim rebrenicama usi, kako su po prirodi nanizane, ima nekih čudnovatih znakova, zarezotina, zavoja, šupljina i brazda po kojima neki kitolovci izračunavaju starost životinje, kao što se po prstenima izračunava starost hrasta. Premda sigurnost takva načina preračunavanja nije ni izdaleka dokazana, ipak po analogiji miriše na vjerojatnost. Svakako moramo, u slučaju da vjerujemo u točnost takva proračunavanja, običnom kitu priznati kudikamo veći broj godina nego što bismo to na prvi pogled povjerovali.
U drevna vremena kao da su vladala najneobičnija mišljenja u pogledu tih »rebrenica«. Neki ih Purchasov{309} putnik naziva čudesnim »zaliscima« u kitovoj usnoj šupljini«{310}, drugi opet »svinjskim čekinjama« treći, neki čovo u Hackluytovim izdanjima, služi se ovim biranim riječima: »Ima tu oko dvjesta i pedeset peraja, izraslih na svakoj strani njegove gornje čeljusti, što se u luku svijaju nad njegovim jezikom, a s obiju strana njegovih usta.«
Kako je svakom poznato, od tih se »svinjskih čekinja«, »peraja«, »zalisaka«, »rebrenica«, ili kako god želite, izrađuju za naše gospođe šipke na steznicima i drugi slični predmeti. No u tom pogledu potražnja ovog materijala već je odavna u opadanju.
Najviše je ta »riblja kost« bila na cijeni u doba kraljice Ane, kad je posvuda vladala moda krinoline{311}. I kao što su se nekoć dične gospe veselo kretale, tako reći, u samim raljama kitovim, tako i dandanas, kad udari pljusak, tražimo zaštitu pod tim istim raljama, jer kišobran je šator razapet pod tim istim »ribljim kostima«.
No sada načas zaboravite sve što rekosmo 0 tim »rebrenicama« i »zaliscima«, pa stojeći usred usta običnog kita, ponovno poj malo oko sebe. Vidcći sve te rožnate kolonade tako sustavi stavljene unaokolo, zar vam se ne čini da stojite usred golemih haarlemskih orgulja{312} i da zurite u one tisuće svirala? Do tih orgulja stupamo po najfinijem turskom ćilimu - po jeziku koji je, tako reći, slijepljen uza samo dno tih golemih usta. Taj je jezik neobično tust i mekan, te se vrlo lako dogodi da se pri povlačenju na palubu raspukne. Koliko se na prvi pogled može prosuditi, taj jezik pred nama dobar je »šestbačvenjak«, to jest - dat će nam oko šest bačava ulja.
Sada ste zacijelo jasno razabrali istinitost onoga što sam u početku rekao kako između ulješurine glave i glave običnog kita postoji velika razlika. Hajde da ponovimo: u glavi običnog kita nećemo naći velik izvor vorvanja, a nikakvih »bjelokosnih« zuba, nikakvu dugačku tanku vilicu donje čeljusti, kao u ulješure. U nje pak nećemo naći one rožnate ploče - usi, niti golemu donju usnu, a jedva ćemo naići na nešto što je nalik na jezik. Zatim: obični kit ima dvije vanjske nosnice - štrcala, a ulješura samo jedno.
Bacimo sada još posljednji pogled na one dvije veličanstveno zakukuljene glave, dok još leže tako jedna pored druge, jer jedna će od njih uskoro potonuti u more, bez opomene, a i druga će ubrzo za njom.
Jesmo li upamtili oblik i izraz te ulješurine glave? Sve je to ostalo nepromijenjeno kako je izgledalo u času umiranja, samo što su neke od tih dugih bora i mrežotina kao splasnule i nestale s čela. I meni se čini da se na to široko njeno čelo slegla neka prerijska tišina i smirenost, rođena iz neke filozofske ravnodušnosti prema smrti. Ali pogledajmo sad izraz one druge glave. Pogledajmo tu čudovišnu donju usnu, pritisnutu slučajno uz bok broda, kao da želi čvrsto stegnuti vilice. Ne čini li se kao da čitava ta glava govori o nekoj užasno zbiljskoj odlučnosti s kojom valja smrti gledati u oči? Po mom je sudu taj obični kit bio stoik, a onaj glavač - Platonov sljedbenik, koji je u svojim posljednjim godinama možda prigrlio Spinozinu nauku{313}.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:38 pm







76. ZIDODER



Prije nego što, zasad, ostavimo ulješurinu glavurdu, želio bih vam, kao razumnu fiziologu, samo još skrenuti pozornost na čelo te glavurde i na svu zbijenost toga čela. Htio bih da ga malo razmotrite, s jedinom namjerom da sebi stvorite nepretjeranu, stvarnu sliku o zidoderskoj silini koja se zacijelo u njemu slegla. Ovo je nešto bitno, jer sad vani valja tome ili povjerovati ili zauvijek ostati u nevjerici u pogledu jednog od najstrašnijih ali zato ipak ne manje istinitih događaja što ih povijest pamti.
Kad ulješura pliva u običnu položaju, opažate kako joj je čelo prema vodi kao neka gotovo okomita ploha, opažate da se donji dio čela znatno zaobljuje unazad, kao da time stvara više mjesta za podugačku udubinu, u koju se uklapa donja čeljust nalik na donji, poprečni križ jedra, opažate kako su joj usta smještena posve ispod glave, baš kao kad bi se vaša usta nalazila sasvim ispod brade. Osim toga, vidite da kit nema nikakva vanjskog nosa, a ono malo što ga ima - njegovo štrcalo - nalazi se navrh glave; opažate da su mu oči i uši smještene postrance, udaljene od čela gotovo za jednu trećinu njegove cjelokupne dužine. Očito ste sada shvatili da je cijelo čelo ulješurine glave prazan, slijepi zid, bez ijednog organa ili ma kakve osjetljive izbočine. Nadalje, treba znati da se samo pri kraju donjega, unatrag zaobljenog dijela čela nalazi slab trag nekih kostiju, a tek dvadeset stopa podalje od čela naići ćete na potpuno uobličenu lubanju. I tako je ta golema beskosna masa nalik na nekakav jastuk. I konačno, kako ćete odmah vidjeti, ona je djelomice ispunjena najfinijim uljem, pa je stoga potrebno upoznati se s prirodom onog tkiva što tako neprobojno zaštićuje svu tu prividnu mekoputnost. U nekom prijašnjem poglavlju opisao sam vam kako tustilo omata kitovo tijelo kao što kora omata naranču. Upravo je tako i s glavom, samo s tom razlikom što je taj omot, iako ne tako debeo, ipak tako vlaknast i žilav da ga čovjek koji ga nije imao pod rukama ne može zapravo ocijeniti. Od njega će se nemoćno odbijati najoštriji harpun, najljuće koplje, bačeno najsnažnijom ljudskom rukom. To je upravo tako kao da je čelo ulješure popločeno samim konjskim kopitima. Sumnjam da to čelo ma što osjeća.
Još nešto valja imati na umu. Kad se dogodi da se dva veliki, teško nakrcana broda nađu stisnuta i zgnječena jedan pokraj drugoga u luci, što li će onda mornari učiniti? Na onome mjestu gdje se brodovi dodiruju neće staviti ništa tvrdo, kao što je željezo ili drvo. O, ne! Oni će to mjesto osigurati velikom okruglom strunjačom od kudjelje ili pluta, što je omotana najdebljom i najžilavijom volovskom kožom, i ta će pouzdano i bez štete odolijevati svakom pritisku koji bi slomio sve hrastove klinove i željezne motke. To već samo po sebi dovoljno jasno upućuje na ono na što smjeram. Osim toga, uvijek sam nagađao ovako: budući da obična riba ima organ zvan riblji mjehur, koji se po volji može napuhavati i stezati, a ulješura, barem koliko je meni poznato, takva organa nema, kao i s obzirom na inače neprotumačiv način kako ona zaroni glavom pod vodu, a onda opet izroni i plovi s glavom visoko uzdignutom iznad vode, te uzimajući u obzir ničim ometanu elastičnost ovoja, a pomišljajući i na jedinstvenu nutrinu njene glave - uvijek sam, velim, nagađao da to tajansrtveno saće nalik na plućne mjehuriće ima neku dosad nepoznatu i neslućenu vezu s vanjskim zrakom, te je sposobno da se vazduhom nadima i steže. Ako je zaista tako, zamislite neodoljivost te sile, potpomognute najrazornijim i najneopipljivijim od svih elemenata.
A sad pazite. Da dade zamah i nepogrešnu udarnu snagu tome neosjetnom, neprobojnom i nepovredivom zidu i olovnoj tvari što je unutra, iza toga zida pliva čitavo brdo životnosti, koju valja mjeriti - kubičnom mjerom kao što se mjeri nagomilano drvo; a sve je to podvrgnuto jednoj volji, kao u najsitnijem kukcu. I stoga, kad vam poslije stanem pričati u kakvim se sve osobinama i okolnostima pokazuje silina te grdne nemani, i kad uzmem opisivati i neke od njenih manjih razbijačkih pothvata, vjerujem da ćete se odreći svih svojih zabluda i nevjerica te biti spremni povjerovati, a da ni obrvom ne uzvinete, čak i to da je ulješura probila prolaz kroz Dariensku prevlaku{314} i tako spojila Atlantski s Pacifičkim oceanom. Jer ako ne vjerujete u kita, u carstvu Istine vi ste samo provincijalac i sentimentalac. No živu će Istinu sagledati samo giganti-daždevnjaci. Kako li je tu mala mogućnost za provincijalce! Što se zbilo slabašnom mladiću koji je strgao veo s lica strašne božice u Saisu?{315}




77. VELIKA »HEIDELBERŠKA BAČVA«



Sada je na redu ispražnjivanje »spremnice«. No ako to čovjek želi valjano shvatiti, potrebno je da se barem donekle uputi u unutarnju strukturu tijela na kojem se vrši operacija.
Gledajući na ulješurinu glavu kao na duguljasto tijelo, mogli bismo je pomoću kose plohe razdijeliti u dva zatubasta »piramidna klina«{316}, od kojih je donji dio koštana struktura koja tvori lubanju i čeljust, dok je gornji dio od masne tvari bez ikakvih kostiju, kojemu prednji kraj čini široko, okomito, vidljivo čelo ulješure. Horizontalnim rezom možete gornji »klin« razdijeliti u dva gotovo jednaka dijela, što su već prirodno podijeljeni jednim unutarnjim zidom koji se sastoji od nekakve debele, žilave tvari.
Donji, podijeljeni dio, nazvan »žlundra«, podsjeća na golemo saće, ispunjeno uljem, na saće nastalo prepletanjem onih deset tisuća stanica od čvrstih, pruživih bijelih vlakana kroz njegovu unutrašnjost. Gornji je dio poznat pod imenom »spremnica«, a možete je smatrati ulješurinom velikom »heidelberškom bačvom«{317}. I kao što je ta čuvena bačva po svojoj prednjoj strani ukrašena tajanstvenom rezbarijom, tako je i divovsko čelo glavača išarano bezbrojnim čudesnim crtarijama kao simboličnim ukrasom njegove orijaške bačve. I kao što su tu heidelberšku bačvu uvijek punili ponajboljim vinom iz Rajnske doline, tako i ulješurina »spremnica« sadržava najskupocjenije ulje svih njenih berba, naime nadasve cijenjeni vorvanj u njegovu najčišćem, bistrom i najmirisnijem stanju. Ta se skupocjena tvar, ničim pomiješana, inače ne nalazi ni u kojem drugom dijelu ulješurina tijela. Za života »velje ribe« vorvanj je uvijek tekućina, ali kad ulješura ugine, ta se tvar ubrzo počne zgušnjavati tek što dođe u dodir sa zrakom, te širi prekrasne kristalne izdanke, baš kao što se na vodenoj površini stvara prvi nježni i još sasvim krhki led. Iz »spremnice« jedne velike ulješure dobije se obično oko pet stotina galona spermaceta iliti vorvanja, iako se mnogo te uljevite tvari izgubi s različitih neuklonjivih uzroka: mnogo se prospe, isteče i prokaplje pri mukotrpnoj raboti da se pokupi koliko je moguće.
Ne znam kakvim je finim i dragocjenim materijalom heidelberška bačva iznutra obložena, no zacijelo se ta tvar ni izdaleka ne može mjeriti s onim svilastim tkanjem biseraste boje nalik na podstavu fine bundice, tkanjem kojim je presvučena čitava unutrašnjost »spremnice«.
Zacijelo ste već uočili činjenicu da ulješurina »heidelberška bačva« zaprema čitavu dužinu gornjeg dijela njene glave, pa kao što već znate da ta glava zaprema jednu trećinu čitava tijela, i uzmemo li da ta životinja može doseći dužinu od osamdeset stopa, onda dubina te »bačve« iznosi više od dvadeset i šest stopa, ako se, po duljini, objesi uz bok broda.
A kako prilikom odrubljivanja ulješurine glave operater radi posve blizu onoga mjesta gdje će mornari uskoro probiti ulaz u »spremnicu«, on mora raditi nadasve oprezno, da ne bi nesmotrenim ili preuranjenim udarcem provalio u ono svetište i tako upropastio tekućinu neprocjenjive vrijednosti. I zato se taj odsječeni kraj glave tek sasvim pri kraju izvlači iz vode i drži u tom položaju pomoću golemih mesarskih kolotura, kojih konopi tvore nerazmrsiv splet na tom dijelu broda.
I pošto sam vas sada dovoljno uputio u sve, molim vas da prisustvujete čudesnoj i, u ovom osobitom slučaju, nadasve opasnoj raboti odčepljivanja ulješurine »heidelberške bačve«.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:38 pm





78. BUNAR I KABLOVI



Okretan kao mačka, Tashtego se pope i onda, ne mijenjajući svoj uspravni položaj, potrča ravno po istaknutom kraju glavnog križa do onog dijela koji se nadvio baš iznad izvučene »bačve». Ponio je sa sobom tanak konop što ga mornari zovu »bič«, a što se sastoji samo od dva dijela koji prolaze jolačom{318}. Pričvrstivši kolotur o križ, uze mahati jednim krajem užeta dok ga jedan mornar na palubi čvrsto ne uhvati. Tad, šaku za šakom, Indijanac po drugom kraju proletje zrakom dolje te vješto prispje navrh kitove glave. Tu poviše svih ostalih svojih drugova kojima živahno dovikuje - stoji nalik na mujezina koji s visoke munare poziva pravovjerne na klanjanje. I pošto su mu dodali oštru bradvu s kratkim držalom, on revno traži prikladno mjesto gdje da probije »bačvu«. Pri tom poslu postupa vrlo oprezno, kao čovjek koji u staroj straćari traži skriveno blago kuckajući pažljivo po zidovima ne bi li kako otkrio gdje je uzidano zlato. Pošto je našao pravo mjesto, oni s palube već su za to vrijeme na jednom kraju »biča« privezali čvrst, željeznim obručem okovan kabao nalik na bunarsko vjedro, dok drugi kraj, zategnut preko palube, oprezno pridržavaju dva-tri mornara. Ti ljudi sada potežu taj konop sve dok čabar ne dođe na dohvat Indijancu, komu je već neki drugi mornar pružio baš dugačku motku. Pričvrstivši čabar o motku, Tashtego spušta čabar u »bačvu« sve dok sasvim ne iščezne. Zatim dovikne nešto onima koji drže jedan kraj »bića«, i gle - čabar opet polagano izranja, brboćući kao svježe mlijeko u mljekaričinoj muzlici. Oprezno spuštenu i do vrha punu posudu prihvaća za to određen mornar pa je prazni u veliko bure. I tako se čabar istim putem diže i spušta dok duboki bunar do temelja ne iscrpu. Što se taj posao više primicao kraju, Tashtego je svoju dugu motku morao sve snažnije i sve dublje zaranjati u »bačvu«, te je motka ulazila i do dvadeset stopa duboko.
»Pequodovi« su ljudi neko vrijeme tako pretakali, i već je nekoliko bačava bilo napunjeno mirisnim spermacetom, kadli se sasvim neočekivano dogodi neobična nesreća. Je li taj divlji IndijanacTashtego bio tako nesmotren i smion te je načas propustio da se jednom rukom drži za konop velikog koloturnika koji je podržavao golemu glavu, ili je mjesto na kojem je stajao bilo tako izdajnički klisko, ili je možda sam nečastivi želio da se sve to zbude, ne iznoseći za to svoje razloge - kako se to zapravo zbilo ne može se točno reći, tek u času kad je osamnaesti ili devetnaesti čabar pri trpljenju izranjao, jadni se Tashtego - o, Bože! - sunovrati naglavce u tu veliku »heidelberšku bačvu« baš kao vraćeno drugo vjedro na pravom bunaru - te ga u tren oka nestade, dok je vorvanj jezivo zagrgotao!
- Čovjek u moru!{319} - klikne Daggoo, koji se od svih prvi pribrao. - Povucite čabar ovamo!
I jednom nogom stane u nj da bi bolje osigurao svoje prihvatište na kliskom konopu, a ljudi ga povukoše na vrh goleme glave gotovo još prije nego što je Tashtego mogao dospjeti na njeno dno. A unutra, u golemoj glavi, nasta strašno komešanje. Svi se nadvili nad rubnjak i pogledali dolje gdje se maločas beživotna glava sad njihala i udarala upravo ispod površine vode, kao da ju je baš u taj čas obuzela neka važna misao. No, bješe to samo borba kojom je jadni Indijanac i nesvjesno pokazivao kako je opasna dubina u koju je utonuo.
U tom trenutku, dok je Daggoo stojeći na kitovoj glavi razmrsivao »bič« koji se bio nekako oštetio na velikim oštrim koloturnicima, odjednom se začu oštro praskanje, i na neizrecivi užas svih prisutnih iščupa se jedna od dviju golemih kuka o koje glava bijaše pričvršćena, i grdna se masa uza strahovit trzaj pokrenu ustranu, a brod se, kao omamljen, zaljulja i potrese baš kao da je udario o santu leda. Preostala kuka o kojoj je sada visio čitav teret kao da je svakog časa imala popustiti, a to je bilo još vjerojatnije jer se golema glava silno ljuljala.
- Siđi! Siđi! - dovikivali mornari iza glasa Daggoou, koji se jednom rukom držao za teški koloturnik, tako da bi i dalje visio u zraku sve kad bi se glava i otkinula. Pošto je crnac razmrsio kvar na »biču«, gurao je čabar u taj sada utonuli bunar, ne bi li ga pokopani harpunaš prihvatio i tako se izvukao.
- Sto mu gromova, čovječe! - viknu Stubb. - Zar nabijaš fišek? Pusti to! Makni se! Kako ćeš mu pomoći bacajući mu na glavu taj željezom okovani čabar! Miči se otale!
- Dalje od kolotura! - zaječa nečiji glas kao prasak rakete.
Gotovo u istom trenutku stropošta se silna masa u more uz gromovit tutanj, kao da se potporna pećina Niagare survala u vrtlog. Nenadano oslobođena brodska trupina zaljulja se tako snažno da se pokazala bakarna oplata. Svima zastade dah u grudima kad su kroz maglu rasprsnutih valova tek s mukom mogli razabrati Daggooa, koji se nemoćno ljuljao čas nad palubom, čas nad morem, dok je jadni Tashtego, živ zakopan, nezadrživo sve dublje tonuo na morsko dno! No tek što je zasljepljujuća para postala malko prozirnija, načas se ukaza neki nagi lik, sa kitarskim mačem u ruci: lebdi lik nad brodskom ogradom, a čas zatim glasan mi pljusak objavi da je moj hrabri Queequeg zaronio da spasi druga. Svi jurnuše do rubnjaka, i trenutak za trenutkom svako je oko prekapalo svaki i najmanji val, no nigdje traga ni jadnom utopljeniku ni hrabrom roniocu. Tad nekolicina mornara poskakaše u čamac što bijaše uz bok, te se malko otisnuše od broda.
- He-he! - odjeknu odjednom glas Daggooa, koji je još lebdio na svome sada već smirenom promatralištu iznad nas. Pogledavši više ustrajni, vidjesmo jednu ruku koja je stršila iz modrih valova. Bila je to čudna slika: kao da nečija ruka razmiče travu povrh groba.
- Obojica! Obojica! Evo obojice! - ponovno se oglasi Daggoo, zaori se njegov radostan poklik, a čas zatim ugledasmo Queequega kako srčano zamahuje jednom rukom, dok drugom drži Indijančevu kosu. Uvukoše ih u spremljen čamac i brzo podigoše na palubu. No trebalo je dosta vremena dok se Tashtego oporavio, a ni Queequeg nije bio baš suviše bodar.
I sad je pitanje kako je Queequegu uspjelo to plemenito djelo spašavanja? Evo kako: ronio je za golemom glavom koju je polagano tonula, zatim ju je svojim oštrim mačem pri dnu zarezao postrance, tako da je ondje protezao povelik raspor, odbacio je tada mač te zavukao svoju ruku koliko je mogao unutra, i to gore, i tako izvukao jadnog Tashtega za glavu. Poslije nam je rekao da je najprije napipao njegovu nogu, no znajući vrlo dobro da tako nije smjelo biti i da bi to moglo izazvati velikih neprilika, gurnuo je nogu natrag, pa je vješto gurajući i povlačeći obrnuo Indijanca, tako da se on pri idućem pokušaju pojavio na valjan stari način - s glavom naprijed. A što se tiče glavurde, ona se ponijela bolje nego se moglo očekivati.
I tako, zahvaljujući Queequegovoj velikoj smjelosti i njegovoj primaljskoj spretnosti, Tashtegovo je spasenje, odnosno ponovno rođenje sretno uspjelo{320}, unatoč zaprekama koje su bile nadasve neugodne i naoko beznadne. To je pouka koju nikad ne bismo smjeli zaboraviti. Vještinu primaljstva trebalo bi poučavati naporedo s mačevanjem, boksom, jahanjem i veslanjem.
Znam da će se ova čudnovata pustolovina čovjeka iz Gay-Heada ponekim ljudima s kopna činiti nevjerojatnom, iako su i sami zacijelo već vidjeli ili čuli kako je tkogod i na kopnu pao u bunar. To, uostalom, često biva, i to sa manje opravdanja nego što je bilo kod Indijanca kad se uzme u obzir osobita klizavost ograde na ulješurinu zdencu.
No možda će tko oštroumno navaljivati: - Pa kako to? Mislimo da je ulješurina glava, načinjena od poroznih stanica, najlakši i naplutastiji dio njena tijela. A ti sve nešto pričaš kako je utonula u elementu kojemu je specifična težina veća od njezine. E, sad smo te ulovili!
O, nipošto! Naprotiv, ja sam vas natjerao u škripac! Jer u času kad je jadni Tash pao u »bačvu«, ta je »spremnica« bila gotovo ispražnjena, i sva ona lakša tvar - vorvanj - već izvađena, tako da je preostalo malo šta osim gustoga, žiiavog bunarskog zida - dvostruko spojene zbijene tvari, kao što sam već prije spomenuo - koji je teži od morske vode, pa može potonuti kao komad olova. No glavurda nije baš tako naglo tonula jer su se tome opirali njeni drugi dijelovi, mnogo lakši, i stoga se spuštala u dubinu sasvim polagano, pružajući Queequegu poštenu priliku da svoj okretni primaljski zahvat, da se tako izrazimo, obavi u trenu. Jest, bio je to pravi porođaj na brzinu.
A da je Tashtego našao smrt u toj glavi, bilo bi to neobično raskošno umiranje, zastrto i prigušeno snježnom bjelinom mirisnog vorvanja, i on bi se našao u lijesu, na nosilima i u grobnici usred otajstvene odaje kitova svetišta. Poznat je samo jedan slučaj još slađeg umiranja - a to je smrt nekog skupljača meda iz Ohija, koji je, tražeći meda u velikoj duplji nekoga šupljeg drveta, naišao na toliko izdašno skladište meda da je, nagnuvši se preduboko, upao u nj, tako da je umro - balzamiran. Što mislite, koliko ih je tako palo u med u Platonovoj medenoj glavi i tu slatko poginulo?


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:38 pm






79. PRERIJA



Tko bi htio pomno proučiti crte lica ili opipom istražiti izbočine na glavi toga levijatana, taj bi se latio posla na koji se nijedan fiziognomičar ili frenolog ne bi nikada osmjelio. Takav bi nam se pothvat činio gotovo isto tako korisnim kao što bi za Lavatera{321} bilo da mora istražiti nabore na Gibraltarskoj stijeni; ili Gallu{322} da se ima ljestvama popeti i istražiti kupolu Panteona. Ipak, u onom svome slavnom djelu{323} Lavater ne proučava samo različita ljudska lica nego vrlo pomno promatra izgled konja, ptica, zmija i riba, te se podrobno bavi promjenljivošću izraza po kojima se razlikuju. A ni Gall ni njegov učenik Spurzheim nisu propustili da donekle prikažu frenološke karakteristike i ostalih stvorenja osim čovjeka. I stoga, premda nemam osobitih sposobnosti da se proslavim nekim pionirskim radom, ja ću u primjeni tih dviju poluznanosti s obzirom na kita učiniti što znam i umijem. Laćam se svakog pokušaja, a postižem što mogu.
U fiziognomskom pogledu ulješura je iznimno stvorenje. Nema pravoga nosa. A budući da je nos najupadljiviji dio lica i jer možda najvećma oblikuje i uvjetuje njihov zajednički izraz, to bi se možda moglo činiti da posvemašnji nedostatak nosa kao vanjske izrasline mora uvelike utjecati na ulješurin izraz lica. Jer, kao što se vjeruje da su u vrtlarskom krajoliku neki tornjić, kupola, kip ili kakva kula gotovo nužni za upotpunjavanje scene, tako nijedno lice ne može biti flziognomski izražajno bez svoga izdignutog šupljega nosnog zvonika. Otkrhnite nos Fidijinu{324} mramornom Zeusu - i kakva li žalosna ostatka! No, Levijatan je tako divovskih razmjera i tako veličanstven u svojoj golemosti da onaj nedostatak što nagrđuje isklesanog Zeusa njega nipošto ne unakazuje. Naprotiv, to kao da još povećava njegovo dostojanstvo. Nosina u kita bila bi zapravo neskladna. Veslajući u čamcu prilikom toga svog fiziognomskog putovanja oko njegove goleme glave, vašem udivljenju za nj neće barem nikad smetati pomisao kako bi ga tko mogao povući za nos. Pogubna misao koja se tako često nameće čak i onda kad promatrate najveličanstvenijega kraljevskog žezlonošu na njegovu prijestolju.
U fiziognomskom smislu kit nam se možda ukazuje u svom najdostojanstvenijem izgledu kad promatramo njegovu glavu sprijeda. Taj je pogled veličanstven.
Neko zamišljeno, lijepo ljudsko čelo nalik je na istok kad se budi u zoru. Namreškano čelo bivola koji počiva na paši ima u sebi nešto veličanstveno. Čelo slona koji kroz gorske klance i gudure vuče teške topove odražava veličajnost. Tajanstveno čelo, ljudsko ili životinjsko, nalik je na onaj veliki zlatni pečat na poveljama njemačkih careva. A znači: »Bog - izvršeno danas mojom rukom«. Ali u većine stvorova, pa i u samog čovjeka, čelo je vrlo često samo krajičak planinske zemlje, proplanak koji se proteže duž snježne granice. Jer malo ima čela koja se poput Shakespeareova ili Melanchthonova{325} izdižu tako visoko i spuštaju tako duboko da su im oči kao bistra, vječna, nepomućena gorska jezera, a nad njima, u čeonim borama, kao da otkrivate razgranate tragove misli što se spuštaju s visina da se ondje napoje - otkrivate ih kao što planinski lovci po snijegu otkrivaju tragove jelena. No, u gorostasnoj ulješuri ta uzvišena, gorda i božanska dostojanstvenost, sadržana u tome čelu, tako je neizmjerno uveličana, te gledajući ga ovako sprijeda, osjećate božanstvo i strahovitu snagu silnije negoli pri promatranju bilo kojega drugog objekta žive prirode. Jer ne vidite ništa pojedinačno, nijedna crta ili značajka nisu posebno istaknute, ni nos, ni oči, ni uha, ni usta, ni lice (ništa takvo ulješura i nema) - ne vidite ništa doli širokog svoda čela, izbrazdana zagonetkama, čela koje nijemo prijeti propašću čamcima, brodovima i ljudima. A to čudesno čelo ništa ne gubi ni onda kad je gledano sa strane, samo što vas tako ne zaokuplja svojom veličajnošću. Gledajući ga u profilu, sasvim ćete jasno po sredini razabrati onu horizontalnu polukružnu udubinu koju Lavater na čovječjem čelu smatra znakom genijalnosti.
Kako? Zar genijalnost u ulješure? Je li ulješura ikad napisala kakvu knjigu ili održala govor? Nije, ali njena se genijalnost očituje u tome što ne čini ništa posebno da bi je dokazala. Ona se poglavito očituje u njenoj šutnji, kao u sfinge. A ta me šutnja podsjeća na to kako bi drevni istočni narodi, da su je poznavali, u svojoj naivnoj i čarolijama prožetoj mašti ulješuru zacijelo bili učinili svojim božanstvom. Oni obožavaju i nilskog krokodila, zato što nema jezika, a ni ulješura nema jezika, odnosno taj je jezik u nje tako malen da ga uopće ne može ispružiti. Ako jednom u budućnosti neki visoko obrazovan i pjesnički nastrojen narod poželi vratiti veselim proljetnim antičkim bogovima njihova iskonska prava, i žive ih i istinite ustoličiti na danas egocentričnom nebu, na danas samotnom brežuljku, tada budite sigurni da će ulješura, uzdignuta do visokoga Zeusova prijestolja, vladati njime.
Champollion{326} je odgonetnuo zakučaste granitne hijeroglife, ali nema tog Champolliona koji bio dgonetnuo Egipat na licu ma kojeg čovjeka ili ma kojega živog bića. Fiziognomika je, poput svake druge ljudske znanosti, samo prolazna bajka. Ako, dakle, Sir William Jones{327}, koji je čitao na trideset jezika, nije uspio pročitati dublje i finije misli na licu sasvim priprosta seljaka, kako se onda smije neuki Ismael ponadati da će pročitati strašnu kaldejštinu s ulješurina čela? Ja samo stavljam to čelo pred vas. A vi čitajte ako možete.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:39 pm






80. JEZGRA



Ako je ulješura u fiziognomskom smislu sfinga, za frenologa je njezin mozak bez sumnje kvadratura kruga{328}.
U potpuno izrasle životinje lubanja je najmanje dvadeset stopa dugačka. Istavite donju čeljust, i postrani je pogled na lubanju nalik na postranični pogled na blago ukošenu plohu koja leži na ravnoj podlozi. No u životu - kao što smo na drugom mjestu vidjeli - ta je nakoso položena ploha uglasto pokrivena silnom gomilom »žlundre« i vorvanja, te gotovo oblikuje kocku. Viši kraj lubanje zaobljen je u krater, gdje počiva taj dio mase, dok se ispod dugačkog poda toga kratera nalazi još jedna izdubina, koja je malokad dulja od deset inča i isto toliko duboka: tu se nalazi šačica mozga toga čudovišta. Od čela je mozak udaljen najmanje dvadeset stopa, skriven iza golema bedema, kao unutarnja citadela u prostranim utvrdama u Quebecu. Skriven je u njemu kao kutija s dragocjenostima, tako te sam poznavao neke kitolovce koji su najodlučnije poricali da ulješura ima ma kakav drugi mozak osim ono nešto opipljivo što je samo nalik na mozak, a tvori kubne metre vorvanjske »spremnice«. Budući da ta tvar leži smotana u čudnim zavojima i kolutima, to je po njihovu shvaćanju kanda više u skladu s pomišlju na njenu opću snagu, da taj tajanstveni dio ulješurine glavure smatraju sjedištem njene inteligencije.
Jasno je, dakle, da nam u frenološkom smislu glavurda toga levijatana, dok je živ, pruža sasvim pogrešnu predodžbu, jer ne možete ni vidjeti ni napipati nikakva znaka njegova pravog mozga. Kit poput svih moćnih bića pokazuje običnom svijetu posve lažno lice.
Kad izvadite sve one hrpe vorvanja iz lubanje, pa zatim s leđa pogledate njen stražnji kraj, koji je uzdignutiji, začudit ćete se velikoj sličnosti s čovječjom lubanjom, ako je promatrate u tom istom položaju i sa te točke gledišta. I zaista, stavite li tu obrnutu lubanju (smanjenu na veličinu čovječje lubanje) u niz među nekoliko čovječjih lubanja, vi ćete je i nehotice pomiješati s ostalima, nećete vidjeti razlike, a razabirući neke udubine na njezinu tjemenu, reći ćete kao kakav frenolog: »Taj čovjek nema samopoštovanja i ništa mu nije sveto.« A prema tim negativnim tvrdnjama, i sve u vezi s činjenicom da je ta glavurda zaista izvanredno golema i snažna, moći ćete sebi stvoriti najispravniju, iako ne baš najlaskaviju predodžbu o tome u čemu je najčešće bit veličine i moći.
Ukoliko pak smatrate da se uspoređivanjem dimenzija kitov mozak ne može adekvatno prikazati, imam za vas jednu drugu misao. Promotrite li pomno kralježnicu ma kojeg četveronošca, neobično ćete se začuditi kako su kralješci slični ogrlici nanizanih zakržljalih lubanja, te kako svaki pojedini pokazuje rudimentarnu sličnost s pravom lubanjom. Postoji jedno njemačko shvaćanje da su kralješci nepotpuno razvijene lubanje. No tu čudnovatu vanjsku sličnost, koliko znam, nisu najprije opazili Nijemci. Na to me jednom upozorio neki moj egzotični prijatelj na kosturu nekog neprijatelja koga bijaše ubio i čijim je kralješcima opločio, kao nekom vrstom bareljefa, kljunasti pramac svoga čuna. Čini mi se da su frenolozi učinili težak propust što svoja istraživanja nisu proširili od malog mozga i kroz hrptenični kanal. Vjerujem, naime, da se čovjekov karakter uvelike odrazuje u njegovoj kralježnici. Više bih volio da svakom od vas, ma tko on bio, opipam kralježnicu negoli lubanju. U čovjeka s krhkom hrptenjačom ne bije junačko ni plemenito srce. Radujem se svojoj kralježnici kao jakoj i smionoj kopljači onog stijega što sam ga istakao pred lice svijeta.
Primijenite ovu kralježničnu granu frenologije na ulješuru. Njena se lubanjska duplja nastavlja na prvi hrptenjačni kralježak, i u tom kralješku dno hrpteničnog kanala široko je deset inča, visina kanala iznosi osam inča, trokutasta je oblika, s osnovicom odozdo. Budući da prolazi kroz ostale kralješke, kanal se prema kraju suzuje, no znatnim je dijelom velikog obujma. Dakako, i kanal je ispunjen gotovo istom čudnom, vlaknastom tvari - moždinom - baš kao i sam mozak, te je s njime izravno povezan. A još je važnija činjenica da moždina kao nastavak mozga, kad izlazi iz lubanje, u dužini od mnogo stopa ima gotovo isti obujam kao sam mozak. Zar u svim tim okolnostima ne bi bilo nimalo nerazumno da kitovu moždinu promotrimo i prikažemo sa frenološkog stanovišta? Jer gledana s tog stanovišta, čudesna relativna sićušnost ulješurina mozga više je nego nadomještena relativno silno razvijenom moždinom njene hrptenjače.
No, prepuštam frenolozima da se time pozabave, a ja bih se samo još nnčas zadržao na kralježničnoj teoriji, i to u vezi s ulješurinom grbom. Ta se velebna grba, ako se ne varam, izdiže nad jednim od većih kralježaka, te prema tome u neku ruku tvori njegovo izvanjsko izbečeno obilježje. Prema tome njezinu relativnom smještaju, ja bih tu visoko uzdignutu grbu nazvao ulješurinim organom jačine i neukrotivosti. A da je ta grdna neman neukrotiva, imat ćete uskoro prilike doznati.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:39 pm







81. »PEQUODOV« SUSRET S »DJEVICOM«



U određeno vrijeme, kako je sudbina odlučila, susreli smo se s brodom »Jungfrau«, »Djevicom«, kojim je zapovijedao kapetan Derick De Deer, iz Bremenu.
Nekoć najmoćniji kitolovci u cijelom svijetu, Holanđani i Nijemci, danas su gotovo među posljednjima, no tu i tamo, u vrlo velikim razmacima zemljopisnih širina i duljina, još ćete ovda-onda opaziti njihov stijeg na Pacifiku.
Brod »Jungfrau« kao da nam je iz nekih razloga svakako nastojao doći u pohode. Još prilično daleko od »Pequoda« zakrenuo je prema nama. Spustili su čamac u more i zaveslali prema našem brodu, a njihov je kapetan već nestrpljivo stajao na pramcu, umjesto dolje na krmi.
- Što li to drži u ruci? - klikne Starbuck pokazujući u neki predmet kojim nam je Nijemac domahivao. - Pa to nije moguće! Uljenka!
- Ne, ne, nije to - javi se Stubb. - To je lonac za kavu, Starbuck! Dolazi Švabo da nam skuha kavu! Zar ne vidite veliku limenku pokraj njega? U njoj drži kipuću vodu. O, taj nam je Švabo baš dobro došao.
- Koješta! - vikne Flask. - To je uljenka za svjetiljku i posuda za ulje. Ponestalo mu ulja, pa dolazi u prosjačenje.
Ma kako se činilo čudnim da kitarica na samom području lovišta uzajmljuje ulja, i koliko god ta činjenica opovrgava staru poslovicu o »nošenju uglja u Newcastle«{329}, ipak se to ponekad zbilja događa, i nema sumnje da je u tom slučaju kapetan Derick De Deer dolazio po ulje, kako je to Flask sasvim ispravno tvrdio.
Tek što se uspeo na palubu, Ahab mu naprečac priđe, i ne mareći za to što je Nijemac držao u ruci, smjesta s njime probesjedi o svome, ali Nijemac, natucajući engleski, brzo objasni kako mu nije baš ništa poznato o Bijelom kitu, te odmah svrnu razgovor na svoju uljenku i posudu za ulje, napominjući kako mu se svake noći valja u potpunoj tami uvući u svoj ranač, jer je potrošio i posljednju kap ulja što ga je ponio iz Bremena, a još mu se nije pružila prilika da ulovi ma i leteću ribu, da naknadi manjak. I završi svoju izjavu nagoviještajući kako je njegov brod zaista, kako to kitolovci stručno kažu, »čist«, to jest prazan, te da je prema tome u punom smislu riječi zaslužio ime Jungfrau, a to znači Djevica.
Namirivši svoje potrebe, Derick je otišao, ali prije nego što je čamcem pristao uz bok svoga broda, jarbolni stražari obaju brodova oglasiše gotovo u isti mah da su kitovi na vidiku. A Derick je tako želio zametnuti hajku da mu se nije dalo čekati dok dobiveno ulje otpremi na brod, nego smjesta obrnu svoj čamac te uze pravac prema živim divovskim uljenkama.
Kako se lovina pojavila u zavjetrini, njegov čamac, kao i ostala tri njemačka čamca što su se uskoro poslije njega otisnuli od broda, bijahu daleko ispred »Pequodovih« čamaca. Bilo je tamo osam kitova, a to je jato srednje veličine. Svjesni opasnosti koja im prijeti, plivali su velikom brzinom ravno pred vjetar, trljajući se bokovima kao sprega od istog broja zauzdanih konja. Za sobom su ostavljali veliku široku brazdu koja se neprestano odmicala na moru, poput duga i široka pergamentnog svitka.
Usred te brze brazde, a nekoliko hvati straga, plovila je stara kiturina, mužjak s golemom grbinom koji je, sudeći po sporu odmicanju i po neobičnoj i žućkastoj kori koja ga je omatala, kanda bolovao od žutice ili od neke druge boljke. Je li taj kit pripadao onima ispred nas, bilo je vrlo dvojbeno, jer obično takve levijatanske starine nisu nimalo druževne. No bilo kako mu drago, taj se kit držao njihove brazde, iako je to usporavalo njegovu brzinu, jer su mu se bijele kreste zapjenušanih valova svom širinom razbijale i rasprskavale o široku njušku, kao što se val uzdigne kad se sukobljuju dvije suprotne struje. Mlaz mu je bio kratak, polagan i mučan, izbijao je kao u prigušenu naviranju koje se rasipalo u iskidanim izljevima, što su praćeni čudnovatim nutarnjim gibanjem u njemu koje kao da je izlazilo na njegov drugi, podvodni kraj, stvarajući za njim komešanje vode.
- Tko je ponio sa sobom kakvo sredstvo za ublažavanje? - vikne Stubb. - Sve se bojim da ga boli želudac! Gospode, kad samo pomislim da ima čitav hektar trbobolje! Zli vjetrovi slave u njemu mahnito slavlje! Ej, momci, to su prvi nepovoljni vjetrovi što pušu s krme za koje sam ikad čuo! Ali gle! Vidjeste li ikad kita koji tako krivuda? Zacijelo je izgubio kormilo!
Poput prenakrcana teretnjaka koji jedri niz hindustansku obalu s teretom poplašenih konja na palubi te se trese i valja svojim putem, tako se i taj stari kit nadimao i bacao svoju stoljetnu trupinu, te se gdjekad izvrtao na bolne bokove i pokazivao osakaćeni patrljak desne peraje, koji bijaše uzrok što je tako vijugao po svojoj putanji. Teško bi bilo reći je li u borbi izgubio tu peraju ili je tako osakaćen došao na svijet.
- Strpi se samo još časak, starkeljo, pa ću ti dobaciti zavoj za ranjenu ruku! - surovo klikne Flask, pokazujući na harpunski mrlin kraj sebe.
- Samo pazi da on tebe ne zaplete u te zavoje! — dovikne mu Starbuck. - Uprite jače, momci, ili će pasti Nijemcu u šake!
Svi se suparnički čamci zajednički usmjerili u istoj namjeri baš prema toj »veljoj ribi«, jer nije samo bila najveća, pa stoga i najvrednija, nego je taj kit bio i najbliži, dok su ostali odmicali tako brzo te se činilo kako bi se svaka hajka za njima zasad morala izjaloviti. U tom trenutku »Pequodovi« lovci sunuše pokraj onih triju njemačkih čamaca koji su posljednji bili spušteni u more; zbog velike prednosti u početku, Derickov je čamac još vodio, premda su mu se njegovi strani suparnici svakim časom sve više približavali. Bojali su se samo toga da bi on, već tako blizu svome cilju, mogao baciti harpun prije nego što bi ga oni uspjeli dostići i prestići. A sam Derick kao da je u to čvrsto vjerovao, jer je ostalim čamcima ovda-onda podrugljivo domahivao svojom uljenkom.
- Pseto pogano i nezahvalno! - vikao je Starbuck. - Ruga mi se i izaziva me tom svojom prosjačkom škrabicom koju sam mu napunio nema ni pet minuta! - A onda će onim njemu svojstvenim napregnutim šaptom: - Povucite, hrtovi moji! Za njim!
- Ej, ljudi - dovikivao je Stubb svojoj momčadi - znate li što? Mojoj se savjesti protivi da pobjesnim, ali bih volio progutati toga podlog Švabu! Uprite! Zar da vas taj lupež tuče? Je li vam draga rakija? Ej, dakle, bačvu prepeke za ponajboljeg među vama! Naprijed, neka prskaju žile! Zar baciste sidro te se ne mičemo s mjesta? Duše mi, trava raste na dnu ove šajke: tako mi Gospoda, jarbol je propupao! Ej, momci, tako se nismo pogodili! Pogledajte onog Švabu! Ukratko: hoćete li rigati vatru ili nećete?
- O, pogledajte kako li se samo pjeni! - izdirao se Flask poskakujući amo-tamo. - Oh, kakve li grbe! Hajde, navalite na govedinu, leži kao klada! O, momci, hajde, poskočite! A za večeru bit će uštipaka i ostriga, pečenih školjki i svježa peciva! Hajde, hajde, poskočite, dat će nam sto bačava ulja. Zar da ga sada izgubimo? Ej, nemojte! Pogledajte tog Švabu, oh! Zar nećete potegnuti da dobijete puding, momci? Gle, kakve li truleži! Zar vam više nije stalo do vorvanja? Pred vama plovi tri tisuće dolara, ljudi, banka, da, čitava banka, velim vam! Engleska banka! Oh, hajde, hajde! A što to sad radi taj Švabo?
U tom se času Derick upravo spremao da izlije ulje iz uljenke i velike limenke ispred čamaca koji su se približavali, imajući možda pred očima dvostruki cilj: da oteža svojim suparnicima napredovanje i da u isti mah ekonomično poveća brzinu svoga čamca uslijed nadiranja valova s krme.
- Podmukli švapski galiot! - kriknu Stubb. - Zaveslajte, momci, pa da poletimo ko pedeset tisuća ratnih galija na kojima brode sve sami crveni đavoli! Ej, Tashtego, a što ti veliš? Jesi li mi ti čovo koji će prekinuti svoju kralježnicu na dvadeset i dva komada, a sve u čast starog Gay-Heada? No, što kažeš?
- Kažem, upri i raspali, kao đavo! - vrisnu Indijanac.
Bijesni i razjareni izazovom njemačkog kapetana, »Pequodova« tri čamca potegoše sad gotovo uporedo, i tako poredani sve su mu se više približavali. Dok su se sva tri predvodnika približavajući se plijenu držala vedro, nehajno i junački, tri su časnika ponosno stajala, podvikujući od vremena do vremena svome veslaču na krmi: »Eno je gdje sada klizi! Živio jasenov vjetar!{330} Dolje sa Švabom! Zaplovi preko njega!«
No početni Derickov razmak bio je tako velik te bi unatoč njihovim junačkim naporima bio pobijedio u toj trci da ga nije stigla pravedna kazna: neka rakovica{331} uhvatila se lopate na veslu srednjeg veslača. Dok se taj nespretni klipan trudio da oslobodi svoje veslo, a pritom Derickov čamac umalo što se nije prevrnuo te je kapetan kao izbezumljen grmio i sijevao na svoje ljude - Starbuck, Stubb i Flask vješto su iskoristili tu priliku. Uz vrisak srnuše smrtonosno naprijed te ukoso zaobiđoše Nijemčevu krmu. Još samo časak, i sva su se četiri čamca našla dijagonalno poredana neposredno u kitovoj brazdi, koja im se s boka trokutasto uspjenila.
Bio je to strašan, vrlo turoban prizor, koji je nagonio u ludilo. Kit je sad plovio pružene glave mlazajući ispred sebe neprekinutim i mučnim mlazom, dok je onom svojom bijednom jedinom perajom u smrtnom strahu udarao ustranu. Tako je, zanoseći se sad na ovu, sad na onu stranu, posrtao na svom krivudavom bijegu, i gotovo svaki put kad bi razbio jedan val, grčevito bi zaranjao pod vodu, ili bi se izvrnuo ustranu, lomatajući prema nebu svojom jedinom perajom. Jedanput sam tako gledao pticu slomljena krila, koja je prestrašeno i isprekidano kružila zrakom i uzalud nastojala izmaknuti razbojničkim jastrebima. No ptica ima glas i ona će svojim tužnim krikovima obznaniti svoj strah, ali strava toga golemog i nijemog morskog čudovišta bijaše sputana i opčinjena u njemu; ono nije imalo glasa do hroptava šištanja njegova štrcala, te mu je to davalo neizrecivo jadan i tužan izgled, dok je u divovskoj trupini, u strašnim čeljustima i svemoćnoj repini bilo još dovoljno snage da zastraši i najodvažnijeg čovjeka koji bi ga žalio.
Videći sada gdje će za koji čas »Pequodovi« ljudi preteći njegov čamac te mu ispred nosa odnijeti lovinu, Derick odluči da nasreću baci harpun na tako neobičnu veliku udaljenost, jer je znao da će mu već idućeg časa izmaknuti posljednja prilika.
No tek što je njegov harpunaš ustao da udari, kadli sva tri tigra - Queequeg, Tashtego i Daggoo - instinktivno skočiše na noge i, poredani dijagonalno, svi u isti mah uperiše svoja koplja; bačena preko glave njemačkog harpunaša, njihova se tri nantucketanska željeza zarinuše u kita. Zasljepljujući oblak pjene i bijelog bijesa! Kit u prvom bijesu sa tolikom snagom pojuri naprijed te sva tri čamca u neobuzdanom naletu udariše Nijemca u bok, da su i Derick i njegov zapanjeni harpunaš izletjeli iz svog čamca, a suparnički čamci kliznuše preko njih.
- Ne bojte se, maslojede! - viknu Stubb, pogledavši ih usput kad je projurio pokraj njih poput munje. - Odmah će doći po vas da vas izbave! Sve je u najboljem redu! Vidio sam za krmom nekoliko pasa, bernardinaca, koji, kako znate, spasavaju zalutale putnike! Hura! Tako se plovi! Svaki brodić, zraka sunca! Hura! Sad promičemo ko tri limena kotlića privezana o rep pomahnitalog kaguara{332}. To me podsjeća na tilbury{333}, kad u nj upregneš slona, pa juriš poljanom da žbice frcaju! Ej, momci, al’ postoji opasnost da i sami odletite kad pojuri uzbrdo! Hura! Eh, baš je tako čovjeku pri duši kad odlazi u pakao, sve jureći nizbrdo beskrajnom nagnutom ravnicom! Hura! Taj kit vozi poštu Vječnosti!
Ali neman nije dugo jurila. Začu se iznenada hropac, i kit bučno zaroni. Stade škripa triju mrlina koji su se sukali oko svojih »palaca« tolikom snagom te se činilo da će zarezati duboke žljebove, a harpunaši, bojeći se da će se zbog toga naglog ronjenja ubrzo mrlini sasvim odmotati, upriješe svu snagu i sve znanje da malo zadrže bubnjeve koji su se pušili, dok najposlije, zbog okomita napona odozdo na olovom obložene »palce« na pramcu, odakle su tri užeta svom brzinom klizila u plavetnilo, tri predvodnika umalo što ne dođoše pod vodu, dok su sve tri krme visoko stršale u zrak. A kako je kit ubrzo prestao roniti, čamci ostadoše neko vrijeme u tom stavu, sve u strahu da se ne utroši suviše mrlina, iako je položaj bio kritičar. Premda su tako čamci bivali vučeni u vodu i propadali, to, kako ga nazivaju, »pridržavanje«, to potezanje oštrim čekljunom, potezanje živog mesa s leđa, često tako izmuči kita da izranja te se suprotstavlja oštrom koplju svojih dušmana. No i bez obzira na opasnost samog pothvata, moglo bi se posumnjati je li taj način uvijek najbolji, ali treba imati na umu da ranjeni kit postaje sve iscrpljeniji što se dulje nalazi pod vodom. Valja, naime, znati da je s obzirom na veliku površinu, koja u potpuno izrasle ulješure iznosi nešto manje od 2000 četvornih stopa, tlak vode neobično velik. Svi znamo kakav začudno velik atmosferski tlak i mi sami moramo podnositi, štoviše i ovdje, na površju, na zraku - a koliki je onda teret na grbači kita, kojeg pritišće stup oceana od dvjesta hvati! To u najmanju ruku odgovara tlaku od pedeset atmosfera. Neki je kitolovac izračunao da to odgovara težini od dvadeset ratnih brodova, zajedno s topovima, sa svom zalihom i sa cijelom posadom.
Dok su ta tri čamca ležala na lagano uzbibanoj pučini, gledajući dolje na njenu vječnu plavu hladovinu, ni krik se nije čuo, ni jecaj, čak ni najmanje nabiranje ili pak mjehurić da bi prsnuo iz dubine. Zar bi onda čovjek s kopna mogao samo i pomisliti da se ispod sve te tišine i blagosti grči i trza u samrtnoj borbi najstrašnija morska neman? Nisi vidio ni osam inča okomitog mrlina na pramcima. Zar se činilo vjerojatnim da je o tri takva tanka konopca bio obješen levijatan, kao golemi uteg na zidnom satu koji se navija svakih osam dana? Obješen? O što? O tri krhka čamca. Je li to ono biće o kojem se nekoć klikujući govorilo: »Možeš li načičkati njegovu kožu čekljunima ili njegovu glavu ostima? Ni mač ni koplje, ni strijela ni oklop ne mogu mu ništa; njemu je željezo kao pljeva, a čelik kao trulo drvo; sulice ga neće potjerati, njemu su ubojne sprave kao slama, i smijese bačenom koplju!«{334} Je li to ono biće? To da je on? Jao, riječi se prorokove ne ispuniše, jer unatoč snazi od tisuću bedara u repini, taj je levijatan turio glavu ispod čitavih morskih bregova, da se skloni ispred »Pequodovih« osti!
Kad su sunčane zrake toga popodneva već ukoso padale po pučini, sjene što su ih tri čamca bacala ispod površine vjerojatno bijahu tako duge i široke da bi mogle zasjeniti polovicu Kserksove vojske. Tko bi mogao reći kako li su stravično izgledale u očima nasmrt ranjenoga kita te tri crne uzbibane avetinje koje su lebdjele nad njegovom glavom?
- Pozor, ljudi! Miče se! - viknu Starbuck, kad tri mrlina odjednom trznuše u vodi, točno prenoseći do njih gore, kao magnetičnom žicom, trzaje kitova života i smrti, tako da ih je osjetio svaki veslač na svom sjedištu. Čas zatim popusti napon na tri pramca, i čamci poskočiše uvis kao neka malena ledena santa, s koje je gusti čopor bijelih medvjeda otjeran u more.
- Uvlači! Uvlači! - uzvikao se Starbuck. - Sad će izroniti!
Mrlini, koje čas prije ne bi nitko ni za pedalj mogao potegnuti, sada su u širokim brzim zavojima letjeli cijedeći se natrag u čamac, i uskoro se kit probi kroz vodu za dvije brodske dužine ispred svojih hajknča.
Po njegovim se kretnjama jasno razabiralo kako je krajnje iscrpljen. U mnogih suhozemnih životinja postoje stanoviti zaklopci ili ustave u njihovim žilama, koji se mahom zatvaraju kad su ranjene, i krv je, barem donekle, zaustavljena u nekim pravcima. U kita nije tako, jer je jedna od njegovih osobitosti da je u njega sasvim nevalvularna{335} struktura krvnih žila, te i od tako malenog uboda kao što je ubod šiljka harpuna odmah započne smrtonosno krvarenje svega arterijskog sustava. A kad je to pojačano još i velikim tlakom vode duboko ispod površine, njegov život istječe u neprekinutoj bujici krvi. No u njega ima toliko krvi, a krvni su rezervoari tako brojni i razdaleko jedni od drugih, te može još dugo krvariti, kao što će za vrijeme suše još dugo teći rijeka koja izvire iz vrela negdje daleko u nevidljivim planinama.
Pa i sada kada čamci nasrnuše na kita, veslajući uz veliku opasnost preko njegovih razmahalih repnih peraja i zabadajući koplja u njega, okruživali su ih mlazovi krvi iz novih rana - mlazovi koji su neprestano izbijali, dok je pravo štrcalo na kitovoj glavi samo u brzim razmacima slalo u zrak svoj stravični pljusak. No iz toga posljednjeg oduška nije još šiktala krv, jer dotad nijedan životni dio tijela nije bio ozlijeđen. Njegov »život« - tim se značajnim imenom naziva to mjesto - bio je još netaknut.
Kad su ga sada čamci još tješnje opkolili, sav se gornji dio njegova trupa pružao pogledima napadača kao i drugi dijelovi tjelesine, koji obično ostaju sakriveni pod vodom. Vidjele se i njegove oči ili, bolje reći, mjesta gdje su oči nekoć bile. Kao što nekakve čudnovate hrpe izraslina izbijaju u kvrgastim dupljama i najplemenitijeg posječenog hrasta, tako su iz šupljina u kojima su se nekad nalazile kitove oči sada izbijale slijepe gomoljike, da je pogled na njih izazivao užasnu samilost. No tu nije bilo milosrđa. Jer unatoč oronuloj starosti, unatoč onoj nemoćnoj jedinoj peraji i slijepim očima, on je morao biti ubijen i umrijeti da bi osvijetlio vesele svatove i ostale zgode što usrećuju ljude, a isto tako da bi sjajem ispunio dostojanstvene crkve u kojima se propovijeda bezuvjetna blagost i ljubav sviju prema svima.
Kit se neprestano valjao u svojoj krvi, pokazujući jedan dio nekakve čudnovate pepeljaste otekline iii izrasline, u veličini bushela{336}, izrasle pri dnu slabina!
- Lijepa bubuljica! usklikne Flask. - Da ga samo jednom bocnem ondje.
- Nemoj, ostavi! - viknu Starbuck. - Nije to ovdje potrebno!
No čovječni je Starbuck zakasnio. U času kad je Flask zarinuo svoje koplje, mlaz gnoja briznu iz strašne rane, i kit u nepodnošljivoj boli i smrtnoj stravi stade izbacivati mlazove guste krvi i strelovitom brzinom bijesno i slijepo ošinu čamac repinom te zapljušti kišom krvi po ljudima svih triju posada, koji su već pobjedonosno klicali, a pritom izvrnu i Flaskov čamac, oštetivši pramac. To je bio njegov samrtni udarac, bio je već tako iscrpen od gubitka krvi da se samo bespomoćno odvaljao od čamca što ga je razbio, ležao je izvaljen na bočinu, teško dahtao, nemoćno udarao svojom okljaštrenom perajom, a zatim se više puta polagano okrenuo oko sebe, poput nekog svijeta koji nestaje: izvrnuvši uzgor bijelu tajnovitost svog trbuha, pruži se poput goleme klade i uginu. Bio je vrlo turoban taj posljednji mlaz, to izdisanje. Kao kad bi neka nevidljiva ruka malo-pomalo oduzimala vodu snažnom vodoskoku, te bi uz napol ugušene otužne hropce mlaz bivao sve slabiji i manji - takav je bio i posljednji dugi samrtni mlaz kitov.
Dok su sve tri posade čekale da im se približi brod, na trupini se ubrzo počeli pokazivati znaci da će potonuti s netaknutim svojim blagom. Po Starbuckovu naređenju, smjesta su na različitim točkama osigurali čamce konopima, te ne prođe dugo, a svaki se čamac pretvorio u bovu. Utonuli kit bio je užetima pridržavan na nekoliko inča ispod njih. Kad se brod približio, uzesmo kita tegliti dok ga ne dovukosmo uz bok broda, gdje su ga pričvrstili najjačim sidrenim lancima, jer je bilo sasvim jasno da će potonuti ne budu li ga umjetno zadržali na površini.
Tek što smo počeli komadanje i zasjekli ga svojim ošljačama, nađosmo cijeli, hrđom izgrizeni harpun koji se bio ulegao u meso niže one otekline koju smo prije opisali. No često nalazimo krnjatke harpuna u trupinama uhvaćenih kitova, a meso je na tim mjestima sasvim zdravo i zaraslo, i nema nikakve otekline. I zato je s nekih drugih uzroka morala nastati ona gnojna rana koju smo prije spomenuli. No još je čudnije bilo što smo nedaleko od harpuna našli kameni šiljak koplja oko kojeg je meso bilo sasvim zaraslo. Tko li je izbacio to kameno koplje? I kada? Možda ga je bacio neki Indijanac sa sjeverozapadnih obala davno prije nego što je Amerika bila otkrivena?
Ne može se reći kakvih bi se još sve čuda moglo pronaći prekapajući po toj golemoj zbirci. No valjalo je obustaviti sva daljnja pronalaženja i otkrića, jer se brod kao još nikad dotad nakosio i polegao ustranu kako je kitova trupina sve jače potezala brod k sebi, tonući sve dublje, polako ali nezaustavno. No ipak je Starbuck, koji je upravljao tim poslom, do kraja istrajao, i to doista tako uporno i odlučno, te kad je brodu već prijetila opasnost da se prevrne, još je grčevito držao i nije ispuštao plijena. A kad je dana zapovijed da se odbaci u more, takva je silna napetost pritezala lance i konope da ih nikakvom silom nije bilo moguće skinuti s bitava o koje bijahu pričvršćene. A za to je vrijeme na »Pequodu« sve bilo nahero. Kad bi čovjek htio prijeći na drugu stranu palube, biio je to kao da se penješ po strmu krovu kakve kuće sa šiljatim zabatima. Brod je stenjao i uzdisao. Mnoge su intarzije po rubnjaku i u kajitama iskočile iz svog okvira zbog neprirodnog iskretanja. Uzalud su nastojali da lance pralicama{337} i željeznim motkama odignu i otkvače s bitava: kit je sada već toliko utonuo da se njihovi uronjeni krajevi nikako nisu mogli dohvatiti, jer kao da su svakim časom nove tone težine dodavane gomili koja je tonula, i brod samo što se nije prevrnuo.
- Podrž’, podrž’ samo još malo, hoćeš li? - vikao je Stubb prema trupini. - Što si toliko vraški navalila da zagnjuriš! Sto mu gromova, ljudi, valja da se prihvatimo posla, ili odosmo za njom! Ne vrijedi odizati lance! Ustranu s tim vašim pralicama! Ne pomaže! Jedan od vas brže-bolje po molitvenik i nožić, pa da presiječemo veliki lanac!
- Nožić? Aha, evo! - kliknu Queequeg, pa dohvati tešku tesarsku sjekiru, naže se kroza slapnicu{338} i poče udarati čelik o željezo po najdebljim lancima. Kresnu dva-tri puta, te su iskre vrcnule na sve strane, a silna napetost dovrši ostalo uz užasan prasak; odjednom prsnuše sve veze, brod se uspravi, a mrcina potonu.
Vrlo je čudno kako se ponekad dogodi da i tek nedavno usmrćena ulješura nezaustavljivo potone, ali još se nijedan kitolovac nije time pobliže pozabavio. Obično pluta uginula ulješura s velikom lakoćom, a pritom joj je bok ili trbušina jako uzdignuta nad površinom. Kad bi tako tonuli samo kitovi koji su stari, mršavi - stvorenja kojima je doturilo živjeti, kitovi kojima su splasnule naslage tustila, a kosti im teške i nemoćne od kostobolje, onda biste, a donekle i s pravom, mogli ustvrditi da je uzrok što tonu njihova neobična specifična težina i nedostatak spomenute tvari koja ih drži na vodi. Ali nije to. I mladi kitovi, u naponu zdravlja i životne snage, prepuni živome radosti i prožeti snagom za junačke pothvate - i te mlade i žilave delije, usprkos svojim debelim plaštevima svježeg tustila, kad poginu nasilnom smrću u cvatu svoje mladosti, ponekad potonu.
No ipak valja reći da će ta sudbina rjeđe snaći ulješure negoli bilo koju vrstu ostalih kitova. Na jednu ulješuru koja tako potone dolazi dvadeset običnih kitova. Uzrok tome leži, bez sumnje, u činjenici što obični kit ima više kostiju. Već su same njegove »žaluzije«{339} katkad teže od jedne tone, a taj teret uopće ne pritišće ulješuru. No ima slučajeva kad se nakon nekoliko sati ili dana potonuli kit ponovno diže i pluta na površini još sigurnije negoli za života. A to je i sasvim razumljivo. U trupini se stvaraju plinovi, i kit se napuše do prekomjerne veličine, pretvori se u neku vrstu životinjskog balona. Ratni brod jedva da bi ga mogao pritisnuti pod sobom. U obalnom kitolovu po zaljevima Novog Zelanda, kad kit daje znakove da će potonuti, odmah pričvrste za nj plutače s dugim konopima, pa kad tjelesina zađe pod vodu, znaju gdje će je tražiti kad opet izroni na površinu.
Uskoro pošto je naša ulješura potonula, javljale su straže s »Pequodovih« jarbola da »Djevica« opet spušta svoje čamce u more, premda je jedini kit koji je u daljini mlazao bio »perajaš« koji pripada onoj vrsti kitova što se zbog njihove silne brzine plivanja ne mogu uloviti. No »perajašev« je mlaz toliko sličan ulješurinu brizganju da ga nevješti kitolovci često zamjenjuju. Prema tome, Derick je sada sa svojom družinom jurio za kitom kojemu se čovjek ne može približiti. »Djevica" je razapela sva svoja jedra i kliznula za četiri svoja neiskusna čamca, te ih uskoro izgubismo iz vida, daleko u zavjetrini, još uvijek u lovu, hrabre i pune nade.
Oh, dragi prijatelju, na tom ti svijetu ima mnogo »perajaša« i mnogo takvih Dcricka!


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 1:39 pm






82. ČAST I SLAVA KITOLOVA



Ima stanovitih pothvata u kojima je brižan nered jedina prava metoda.
Što se više zadubljujem u probleme kitolova, istražujući i sam njegov postanak, sve to više na mene djeluje njegova velika čestitost i starina, a pogotovu kad za tih istraživanja nailazim na svu silu polubogova, heroja i proroka sviju vrsta koji su, svaki na svoj način, pridonijeli njegovu upoznavanju. Grudi mi se ponosno nadimaju na samu pomisao kako i ja, premda samo u podređenom svojstvu, pripadam tako slavnom bratstvu.
Zeusov sin, dični Perzej, bio je prvi kitolovac, a u vječnu slavu našeg zanimanja budi rečeno da prvi kit na kojeg je navalila naša bratovština nije bio ubijen u gramzljivoj namjeri. Bilo je to viteško doba našeg zvanja, kad smo se laćali oružja samo zato da priskočimo u pomoć nevoljnima, a ne da punimo ljudima uljenke. Svakom je znana ona priča o Perzej u i Andromedi: ljupka kraljevna Andromeda bijaše pripeta za hrid na morskoj obali, i baš u času kad se Levijatan spremao da je ugrabi, dohrli neustrašivi Perzej, knez svih kitolovaca, i svojim harpunom probode neman, oslobodi djevu i uze je za ženu. To je bio divan artistički pothvat kako bi ga dandanas samo malo koji harpunaš mogao izvesti, pogotovu što je Levijatana usmrtio jednim jedinim udarcem. I neka nitko ne posumnja u istinitost te davne priče, jer su u starodrevnoj Joppi, u današnjoj Jafi, na obali Sirije, stoljeća i stoljeća u jednom od poganskih hramova čuvali golemi kostur nekog kita koji je po legendama toga grada, kao i po tvrđenju svih njegovih stanovnika, identičan s kostima one iste nemani koju je Perzej ubio. Kad su Rimljani zauzeli Joppu, pobjedonosno poniješe taj kostur u Italiju. A najčudnovatija i upadljiva u toj priči jest činjenica što se Jona na svoju plovidbu ukrcao baš u Joppi.
Toj pustolovini Perzeja i Andromede uvelike je slična čuvena priča o svetom Jurju i zmaju, za koju neki vjeruju da je doista posredno iz nje i izvedena. Tvrdim da je taj zmaj bio kit, jer se u mnogim starim ljetopisima brkaju pojmovi zmaja i kita. »Nalik si na lava vodenoga i na morskoga zmaja«, veli prorok Ezekijel, po čemu se jasno vidi da je pritom mislio na kita, a u nekim se prijevodima Biblije i spominje upravo ta riječ. Osim toga, slava junačkoga svetog Jurja uvelike bi potamnjela da je zazvao na borbu kakva običnog kopnenog gmaza umjesto što je zametnuo borbu s golemom nemani iz morskih dubina. Svaki čovjek može ubiti zmiju, ali samo jedan Perzej, sveti Juraj ili Coffin imaju tako junačko srce da se odvažno uhvate ukoštac s kitom.
Ne dajmo se zavesti modernim slikama na kojima je prikazan taj prizor, jer premda je ta životinja s kojom se sukobio taj srčani kitolovac iz starine prikazana nejasno u obliku aždaje, i premda se borba zbiva na kopnu te je svetac zajahao konja, ipak treba imati na umu veliko neznanje onog doba i činjenicu da umjetnici nisu poznavali pravi oblik kita; treba zatim imati na umu da je kit svetog Jurja, baš kao i u Perzejevu slučaju, mogao dogmizati iz mora na obalu, a životinja što ju je sveti Juraj jahao mogla je biti velik tuljan ili morž. Ako vam je sve to na umu, neće vam se činiti nevjerojatnim da se ona sveta legenda vrlo lijepo poklapa s pradavnim slikama tog prizora, i uvidjet ćete da takozvana aždaja nije ništa drugo do - levijatan glavom. Stavimo li tu legendu pred nesmiljeno ogledalo Istine, mogla bi je snaći ona ista sudbina koja je snašla filistejskog kumira po imenu Dragona, koji je bio riba, zvijer i ptica u isti mah, a kad su ga stavili pred Zavjetni kovčeg Izraelaca, otpala mu konjska glava i šape, te ostade samo riblji trup.{340} I tako je jedan od našega dičnog bratstva - jedan od prvih kitolovaca - ujedno i zaštitnik Engleske, te bismo mi nantucketanski harpunaši s potpunim pravom morali postati članovi slavnog Reda Sv. Jurja. I zato neka nijedan od vitezova toga slavnog reda (od kojih zacijelo nijedan, usuđujem se kazati, nije nikad imao nikakve veze s kitovima, kao njihov veliki zaštitnik) ne pogleda s prezirom na kojeg Nantucketanca, jer mi, unatoč svojim vunenim haljetcima i nakatranjenim hlačama, imamo veće pravo da nosimo odličje Sv. Jurja negoli oni.
Bi li Herakla trebalo uvrstiti u naše redove, o tome sam dugo razmišljao i dugo nisam došao do konačnog zaključka, jer iako je prema grčkoj mitologiji toga Crocketta ili Carsona{341} staroga vijeka - toga junačkog izvršitelja plemenitih i dobrih djela progutao kit te ga izbljuvao, ipak ostaje neriješeno pitanje čini li ga sama ta činjenica kitolovcem. Nigdje se ne spominje da je on zaista harpunirao »velju ribu«, ukoliko to nije učinio - iznutra. Njega bismo, međutim, mogli nazvati - nehotičnim kitolovcem, jer je kit njega ulovio, kad on nije dospio uhvatiti kita. I stoga tražim da i on bude jedan od naših.
I najbolji proturječni autoriteti smatraju da je ta grčka legenda o Heraklu i kitu proizišla iz još starije hebrejske legende o Joni i kitu, i obratno; svakako su obje priče veoma slične. Pa ako svojatam poluboga Herakla kao člana našeg bratstva, zašto da ne bude tako i s prorokom Jonom?
No, ne obuhvaćaju čitav spisak našeg reda samo junaci, sveci, polubogovi i proroci. Još nismo ni spomenuli ime velikog meštra našega reda! Jer poput gordih kraljeva davnih vremena, i naše bratstvo vuče lozu ništa manje već od samih velikih bogova. Sada treba spomenuti i onu divnu istočnjačku priču iz Shastera, svete knjige hinduizma - priču o svemoćnom bogu Višnu, koji je jedno od triju lica hinduskog božanstva, priču po kojoj je taj isti božanstveni Višnu naš Gospodar - Višnu koji je po svojoj prvoj zemaljskoj inkarnaciji izlučio kita od svih ostalih životinja i učinio ga svetim. Kad je Brahma, bog nad svim bogovima, kazuje nam Shaster, odlučio da nakon jednog od povremenih rasula svijeta ponovno stvori taj naš svijet - stvorio je boga Višnu da upravlja tim djelom. No, čini se da je za to ponovno stvaranje svijeta bilo prethodno potrebno da Višnu prouči one tajanstvene knjige, zvane Vede, koje su kanda sadržavale nešto kao praktične pouke i savjete za mlade arhitekte. A te su Vede počivale na dnu morskom, i zato se Višnu utjelovio u kitu, zaronio do najvećih dubina i iznio te svete knjige. Nije li, dakle, taj Višnu bio kitolovac, baš kao što se čovjek koji jaše konja zove konjanik?
Perzej, sveti Juraj, Heraklo, Jona i Višnu! Evo veličanstvenog imenika članova! Koje bratstvo ili klub osim kitolovačkog može na čelo popisa svojih članova staviti tako slavna imena?


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 2:41 pm




83. JONA U POVIJESNOM OSVJETLJENJU



U prijašnjem smo poglavlju spomenuli priču o Joni i kitu. Ipak neki Nantucketanci vrlo malo vjeruju u tu priču. No bilo je i nekoliko skeptičnih Grka i Rimljana koji su, izdvajajući se od pravovjernih pogana svoga doba, sumnjali u istinitost priče o Heraklu i kitu, kao i priče o Arionu i Dupinu{342}. No ta tradicija nije zbog te njihove sumnje postala ni više ni manje vjerojatna.
Glavni razlog s kojeg je neki stari kitolovac iz Sag-Harbora posumnjao u vjerodostojnost te hebrejske priče bijaše ovaj: on je imao jednu od onih čudnih, starinskih Biblija, ukrašenu neobičnim i neuvjerljivim bakrorezima. Jedna od tih slika prikazivala je Jonina kita sa dva štrcala u glavi - a na tu osobinu nailazimo samo u stanovite vrste levijatana (u običnog kita i njegovih podvrsta), i baš za njega ribari govore da bi se »i zemičkom udavio«, jer mu je ždrijelo tako uzano. No za takve ima biskup Jebb već unaprijed smišljen odgovor. Nije potrebno, natuknut će biskup, da vjerujemo kako je Jona pokopan u kitovoj trbušini, nego treba zamisliti kako se prorok smjestio negdje u samim ustima levijatanovim. To se tumačenje dobričine biskupa čini dovoljno razložitim, jer, istina je, u usta običnog kita stalo bi nekoliko kartaških stolova i svi bi se kartaši mogli ondje sasvim udobno smjestiti, a sam Jona mogao bi se zavaliti u jedan od njegovih šupljih zuba, no, ako promislimo, obični kit nema zuba.
Drugi razlog s kojeg je Sag-Harbor (jer tako su svi zvali toga starkelju) tvrdio da ne može vjerovati u istinitost te prorokove pustolovine bijaše taj što mu nikako nije bilo jasno kako su na utamničenog proroka djelovali kitovi želučani sokovi. No ovaj prigovor također otpada, jer neki njemački egzeget{343} drži da je Jona po svoj prilici našao utočište u plutajućoj tjelesini uginula kita - baš kao što su francuski vojnici za vrijeme rata u Rusiji svoje uginule konje pretvarali u šatore u koje bi se onda potrbuške zavukli. Neki pak drugi kontinentalni interpretatori Biblije objašnjavaju da se Jona, kad su ga bacili u more s broda kojim je pobjegao iz Jafe, spasio na nekakvu drugom brodu koji je upravo prolazio, a kojemu je pulena bila izrađena u obliku kitove glave, na što bih ja nadovezao još i to kako se taj brod možda zvao »Kit«, kao što danas ima brodova koji su kršteni imenom »Morski pas«, »Galeb« ili »Orao«. Ima i podosta učenih egzegeta što tvrde da je kit koji se spominje u knjizi proroka Jone samo nekakav pojas za spasavanje, zrakom napuhana vreća do koje je Jona doplivao i tako izmakao smrti u moru. I tako su siromaška Sag-Harbora sa svih strana satjerali u škripac, pobijajući svaku njegovu tvrdnju i sumnju. Ali još ga je nešto drugo podržavalo u njegovoj nevjerici, a to je, ako se ne varam, bilo ovo: kit je Jonu progutao negdje na Sredozemnome moru, a nakon tri dana izbacio ga iz svoje nutrine blizu Ninive, grada na Tigrisu, a do tog mjesta ima mnogo više od tri dana putovanja od najbliže točke mediteranske obale. Kako je to bilo moguće?
Nije li, međutim, postojao neki drugi put kojim je kit mogao iskrcati proroka na kopno nedaleko od Ninive? O, da! Mogao je s njim oploviti Rt dobre nade. A da i ne spomenemo putovanje kroz čitavo Sredozemno more i put do Perzijskog zaljeva i do Crvenoga mora. Na takvu je putovanju valjalo oploviti cijelu Afriku u tri dana, a da i ne govorimo o vodama Tigrisa blizu Ninive, koje su odveć plitke a da bi bilo koji kit u njima mogao plivati. Osim toga, da je Jona već u ono doba oplovio Rt dobre nade, to bi oduzelo slavu otkrića Bartolomeu Diazu{344}, slavnom otkrivaču velikog Rta, i moderna bi povijest bila natjerana u laž.
No svi ti smiješni razlozi starog Sag-Harbora samo su pokazivali glupu oholost njegova razuma - a to treba pokuditi, pogotovu kada se zna da je bio gotovo sasvim neuk, te je napabirčio samo ono malo znanja što ga bijaše stekao od sunca i mora. Sve to, rekoh, pokazuje samo njegovu ludu, bezbolnu oholost i naprasitu i đavolsku pobunu prema velečasnom svećenstvu. Neki je portugalski katolički svećenik, naime, baš tu pomisao da je Jona putovao u Ninivu oko Rta dobre nade, smatrao doličnim uvodom u samo ono veliko čudo njegova spasenja. Tako je uistinu i bilo. Osim toga, i neobično prosvijećeni Turci i danas još pobožno vjeruju u povijesnu istinitost te priče o Joni. A prije kakva tri stoljeća neki je engleski putnik pisao u starim Harrisovim »Putovanjima« o nekoj turskoj džamiji, sagrađenoj u počast proroka Jone, u kojoj je bila čudesna svjetiljka što je gorjela bez i jedne kapi ulja.




84. GAĐANJE KOPLJEM



Da bi se lakše i brže okretale, osovine kola podmazuju se, a u gotovo istu svrhu poneki kitari slično postupaju i sa svojim čamcima: nauljuju dno. Nema sumnje da taj postupak niti može uditi niti pak biti od neke velike koristi. Kako se voda i ulje odbijaju, a ulje je po svojoj prirodi klizavo, to je svrha toga podmazivanja da čamac lakše i brže klizi po vodi. Queequeg je čvrsto vjerovao u veliku korist toga nauljivanja, i jednog jutra, uskoro pošto nam je nestao iz vida njemački brod »Jungfrau« ili »Djevica«, s naročitom se pažnjom prihvatio toga posla. Puzao je ispod dna svoga čamca, što je visio nad brodskim bokom, i utirao ulje, kao da marljivo nastoji da iz ćelave kobilice čamca naraste kosa. Činilo se da radi pokoravajući se nekom osobitom predosjećanju. Događaji su pokazali da je bio u pravu.
Oko podneva pokazaše nam se kitovi, no tek što je brod zaplovio prema njima, zamaknuše i udariše u bijeg, kao Kleopatrine galije nakon bitke kod Aktiona.{345}
Čamci su unatoč tome nastavili hajku, a predvodio ih Stubb. Uz veliki napor Tashtegu je najposlije uspjelo sjuriti jedan harpun, ali ranjena neman nije zaronila, već je nastavila svoj horizontalni bijeg još brže. Harpunski se mrlin u toj neprekidnoj napetosti morao prije ili kasnije neizostavno iščupati. Trebalo je kita u bijegu usmrtiti kopljem ukoliko ga nisu htjeli izgubiti. No kit je tako brzo i bijesno plovio te čamcu nije bilo moguće da mu se primakne uz bok. Što je, dakle, preostalo?
Od svih čudesnih vještina i izuma, majstorija, domišljatosti i bezbrojnih prepredenih doskočica kojima se stari i iskusni kitolovci tako često moraju služiti nijedna ne nađmašuje ono divno baratanje kopljem - nazvano gađanje kopljem. Nema te mačevalačke vještine, ni sabljom, ni mačem, koja bi se mogla s time mjeriti. Tom se vještinom kitolovac služi samo onda kad se kakav stari, okorjeli kit dao u nepovratan bijeg. To je značajan i slavan pothvat, zbog izvanredne udaljenosti na koju se dugačko koplje mora točno baciti, a iz čamca koji se od silne jurnjave bijesno ljulja i trza. Kopljača zajedno s oštricom duga je desetak-dvanaestak stopa, a mnogo je tanja od kopljače na harpunu, a načinjena je i od lakše građe: borovine. O držak je pričvršćena tanka uzica, zvana »poteg«, koja je podugačka, jer se njome koplje poslije hitca opet poteže k ruci.
Prije nego što nastavimo, važno je spomenuti da se i harpunom može gađati isto kao i kopljem, samo što se to malo kada čini, a kad se i baci, vrlo rijetko uspije, jer je harpun kraći i teži od koplja, i to uvelike smeta bacaču. I stoga kitolovci najprije harpuniraju svoj plijen, pa se tek onda odvaže na gađanje kopljem.
A sad - pogledajte Stubba, čovjeka koji je zbog svoje vesele i promišljene hladnokrvnosti i prisebnosti i u najsudbonosnijim časovima bio osobito podesan da se istakne u gađanju kopljem. Pogledajte ga samo! Stoji uspravno na nemirnom pramcu čamca što juri. Kit koji tegli njegov čamac, zavijen pjenom, nalazi se kakvih četrdeset stopa pred njim. Baratajući vješto kopljem, omjeri dva-tri puta pogledom po duljini da se uvjeri je li ga točno izravnao i, sve zviždeći, prebire drugom rukom smorak potega kako bi njegov slobodni kraj čvrsto zadržao u šaci, ostavljajući ostatak neprepriječen. Tada, držeći cijelo koplje ispred sredine svog pojasa, uperi ga na kita i nišani, stišćući mu šakom donji kraj, a podižući prednji, sve dok se oružje ne uspravi, divno uravnoteženo na njegovu dlanu, petnaest stopa u visini. U tom času podsjeća vas na žonglera koji balansira neku dugačku motku na svojoj bradi. A u sljedećem trenutku, neopisivo brzim pokretom blistavi čelik u veličanstvenom luku presvodi zapjenušani razmak i zarije se u jezgru kitova života. I namjesto bjeličaste pare, iz kitova štrcala šiknu crveni mlaz krvi.
- Odčepismo bure! - bukne Stubb. - Danas je državni blagdan: iz svih vodoskoka mora pljuštati vino! Eh, volio bih da je to stari whisky iz Orleansa ili iz Ohija, ili pak stara prepeka Monongahela! Tebe bih onda, Tashtego, sokole, postavio s gostarom ispod mlaza. I svi bismo se naokolo ponapili! Duše mi, skuhali bismo punč u samu njegovu štrcalu, i iz toga živog vrča nasrkali se vatrene tekućine!
I sve tako, u šali i u smijehu, vješti se hitci ponavljaju i koplje se opet vraća u ruku svoga gospodara, poput hrta držana vještom rukom. Dolazi posljednji hropac kita u samrtnoj borbi. Harpunski mrlin popušta. Kopljaš, spustivši se na krmu, skrsti ruke i nijemo gleda kako grdosija umire.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 2:41 pm




85. VODOMET



Šest tisuća godina - a nitko ne zna koliko milijuna stoljeća prije toga! - gorostasni su kitovi izbacivali svoje bijele mlazove po svim beskrajnim morima svijeta, zalijevajući i prskajući vrtove dubine, kao iz kanti za zalijevanje ili iz prskalica, a u nekoliko minulih stoljeća tisuće su kitolovaca dolazile u neposrednu blizinu tih kitovih vodometa te promatrale izbliza igru i prskanje bijelih mlazova - i unatoč svemu tome ipak je sve do ovoga blagoslovljenog časa (u jedan sat, petnaest minuta i petnaest sekunda poslije podne, 6. prosinca ljeta Gospodnjeg 1851.) ostao neriješen problem jesu li ti kitovi vodometi zaista voda ili samo para, a to je svakako važno.
Hajde, dakle, da to promotrimo, zajedno sa još nekoliko zanimljivih problema koji su s tim u vezi. Svatko zna da pleme perajara posebnim uređajem svojih škrga prima zrak uglavnom u elementu u kojem pliva i gdje ga uvijek ima, pa bi prema tome sleđ ili bakalar mogli živjeti pod vodom i sto godina a da ni jedanput ne izrone glavom iznad površine. No u kita je unutarnji sastav drukčiji: kit ima prava pluća, baš kao i čovjek, i može živjeti samo dišući čisti zrak u slobodnoj atmosferi. Otuda potreba da periodički posjećuju gornji svijet. No kit nikada ne može disati na usta, jer kad pliva normalno, usta mu se nalaze najmanje osam stopa ispod površine vode, i što je još važnije, dušnik mu nije ni u kakvoj vezi s ustima. Ne, on diše samo kroz odušak, a taj mu se nalazi navrh glave.
I stoga mislim da ne griješim kad kažem da je disanje životna nužnost za svaki živi stvor, utoliko više što pri disanju izvlači iz zraka stanovite elemente, koji, došavši u dodir sa krvlju, daju toj krvi u isti mah životnost, životni princip, sam život. Kada tako kažem, mislim da ne griješim, premda sam se pri toj tvrdnji poslužio možda ponekim suvišnim znanstvenim izrazom. Kad bi, dakle, čovječja krv mogla biti jednim udisajem zasićena, čovjek bi i začepljenih nosnica mogao dugo vremena ostati bez zraka, a to znači da bi mogao živjeti i bez disanja. Ma kako se to činilo čudnim, savršeno je tako i u kita, koji po cio sat i više boravi pod vodom (kad počiva na morskom dnu) ada pritom ne udahne ni malo zraka, jer, kako znače, on nema nikakvih škrga. Kako je to moguće? Između rebara i s obje strane hrptenjače ima čitav labirint cjevastih sudova koji su u času kad kit zaroni sasvim nabrekli od oksidirane krvi. I stoga kit čitav sat ili više, tisuće hvati u moru, nosi sa sobom rezervni višak vitalnosti, baš kao što deva u pustinji, gdje nema ni kapi vode, nosi sa sobom zalihu pića u svoja četiri rezervna želuca. Spomenuti labirint anatomska je činjenica o kojoj nema rasprave, a da je pretpostavka koja se temelji na njoj posve vjerojatna i istinita, to je meni još jasnije kad pomislim na inače neobjašnjivu upornost s kojom levijatan dolazi na površinu, da se »ispuše«, kako kitolovci kažu. Evo što mislim: kad ulješura ispliva na površinu, nesmetana i neprogonjena, ostat će na zraku točno onoliko vremena koliko svaki put ostaje prilikom svojih ostalih nesmetanih izlazaka. Recimo da ostaje jedanaest minuta i da za to vrijeme sedamdeset puta izbaci svoj mlaz, to jest - da sedamdeset puta udahne, i tada, kad ponovno izroni, ostat će na zraku točno na minutu sve dok opet ne udahne sedamdeset puta. No ako ju čovjek prestraši nakon nekoliko njenih udisaja, te ona mora zaroniti - uvijek će nanovo izroniti da nadopuni svoju normalnu zalihu zraka. Tek kad navrši svoju potpunu mjeru od sedamdeset udisaja, ona će ostati pod vodom onoliko vremena koliko obično već ostaje. Upamtite, kako god je kod raznih kitova taj broj različit, on je postojan. A zašto bi se kit tako strogo pridržavao toga svog »ispuhavanja« ako ne stoga što mora napuniti svoje rezervoare zrakom prije nego što konačno zaroni? Isto je tako jasno da je kit zbog te neodoljive potrebe da izlazi na zrak neprestano izvrgnut kobnim slučajnostima i nesrećama prilikom hajke. Jer nema te kuke ili mreže kojima bi kita mogli uloviti kad plovi do tisuće hvati duboko ispod suncem obasjane pučine. Upamti, lovče, da ti nije tvoja vještina omogućila pobjedu nad kitom, nego njegova prirodna potreba da izranja na površinu!
Čovjek mora neprestano disati - a jedan njegov disaj može mu poslužiti samo za dva-tri otkucaja srca, i zato - što god on radio, bio on budan, ili spavao - mora disati ili umrijeti. No ulješura diše samo tijekom jedne sedmine svoga vremena, možemo reći - samo jedan dan u tjednu.
Rekosmo već da kit diše kroza štrcalo, no kad bismo s potpunim pravom toj tvrdnji mogli dodati još i to da je mlaz izbačena zraka pomiješan s vodom, onda bismo ujedno doznali i razlog zašto mu je njuh sasvim zakržljao, jer jedini njegov organ koji je barem donekle nalik na nos, to je njegovo štrcalo, a kako je taj organ toliko opterećen sa dva elementa - vodom i zrakom - ne može se očekivati da ima još i sposobnost njuha. No budući da je kitov bijeli mlaz što ga izbacuje iz štrcala - bio on voda ili para - još neriješena tajna{346}, mi u tom smislu ne možemo ništa ustvrditi apsolutno sigurno. Jedno je međutim sasvim sigurno: kit nema njuha. A i što će mu njuh? U moru nema ni ruža, ni ljubica, ni kolonjske vodice.
Budući da kitov dušnik vodi samo u cijev kanala koji ulazi u štrcalo, a taj dugački prokop - nalik na veliki kanal Erie - ima u sebi nekakve ustave, koje se otvaraju i zatvaraju da tako zadrže zrak u tijelu, a u isti mah spriječe prodiranje vode - ta je neman ujedno i nijema, ukoliko je ne želite uvrijediti i ustvrditi da, kad onako čudnovato klopoće, govori kroz nos. Ali, pitam vas: što bi nam kit i imao reći? Rijetko sam kad upoznao velika i umna čovjeka koji je imao što kazati ljudima, ukoliko nije bio prisiljen da nešto muca, da bi se nekako prehranio. O, sva je sreća što ljudi umiju tako dobro slušati!
Ulješurin kanal štrcala ima uglavnom tu svrhu da dovodi i izbacuje zrak, a položen je duž nekoliko stopa horizontalno, ispod gornje površine glave, i više na jednu stranu, te je prema tome čudno nalik na plinske cijevi koje se u gradovima provlače s jedne strane pločnika, ukopane u zemlju. A opet nam se nameće pitanje nije li ta plinska cijev ujedno i vodovodna cijev, drugim riječima, je li mlaz koji ulješura izbacuje samo para, dakle izdisani zrak, ili je taj izbačeni mlaz pomiješan s vodom koja je ušla na usta i sada je opet puštena kroza štrcalo? Nema sumnje da su usta indirektno povezana s kanalom štrcala, ali nipošto nije dokazano da taj kanal služi svrsi da izbacuje vodu kroza štrcalo, za što bi se najveća potreba ukazala samo onda kad bi kit, hraneći se, slučajno gutao i vodu. Ali se ulješurina hrana nalazi duboko ispod površine vode, i tu ne bi mogla mlazati sve kad bi i htjela. Osim toga, kad je motrite sasvim izbliza sa satom u ruci, u časovima kad je nitko ne uznemiruje, vidjet ćete kako postoji savršen sklad između vremenskih razmaka njenih mlazova i njena disanja.
No čemu sve to mudrijanje? Reci jasno i glasno što misliš! Vidio si kita kako mlaza, pa nam sada reci što je taj mlaz. Ili možda ne umiješ razlikovati vodu od zraka? Gospodine dragi, u životu nije tako lako objasniti i utvrditi baš ono najjednostavnije. Uvidio sam da su te najjednostavnije stvari obično i najzamršenije. A što se tiče kitova mlaza, mogu vam reći samo toliko da nećete ni onda savršeno jasno znati od čega se sastoji, sve ako i prštao po vama.
Srednji je dio njegove jezgre zastrt snježnoblistavom maglicom, pa kako ćete onda znati pršti li s njega voda kad se kitova tjelesina, kad god joj se približite da biste što bolje vidjeli štrcalo, uvijek valja i baca, te sa svih strana zapljuskuje voda? A kad biste u tom trenutku pomislili da ste zaista ugledali nekakve kapljice na njegovu štrcalu, kako ćete znati nije li to para koja se zgusnula u kapi? Ili, kako ćete znati nisu li to one iste kapljice koje su zaostale u pukotini štrcala što je izdubeno navrh kitove glave? Jer i onda kad pliva kroz podnevnu tišinu uspavane pučine, s uzdignutom grbom koju je osušilo sunce kao i devinu u pustinji, kit i onda nosi na glavi kao neko malo korito s vodom, kao što ćete za sunčane pripeke ponekad na pećini ugledati udubljenje ispunjeno kišnicom.
Ne bi bilo nimalo pametno kad bi lovac bio odveć radoznao i nastojao prodrijeti u samu bit kitova vodometa. Ne bi mu ništa koristilo da baš i zaviri u nj i prisloni na nj lice. Čovjek ne može s vrčem u ruci poći na taj izvor da nagrabi vode i da je odnese. Jer kad već dođe u laki dodir s vanjskim, magličastim pramenjem mlaza, kako to često i biva, jetka mokrina tog isparivanja oprljit će mu kožu. Poznavao sam čovjeka koji je - došav u još bliži dodir s tim mlazom, ne znam da li radi nekakva znanstvenog istraživanja ili s nekih drugih razloga - oprljio kožu na licu i na rukama. Kitolovci zato vjeruju da je taj mlaz otrovan, pa mu se nastoje ukloniti. Još nešto; čuo sam - a u to pomalo i vjerujem - da čovjek obnevidi kad mu taj mlaz udari ravno u oči. I meni se čini, istraživaču je najpametnije okaniti se toga smrtonosnog mlaza.
Iako ne možemo ništa dokazati ni utvrditi, ipak možemo postaviti nekakvu hipotezu. A prema mojoj hipotezi, taj mlaz nije ništa drugo nego magla, zgusnuta para. Do tog sam zaključka, uz još neke druge razloge, došao razmišljajući o uzvišenoj gordosti koja prožima ulješuru. Ja je, naime, ne smatram običnim i jednostavnim stvorenjem, jer je neoboriva činjenica da je nikad ne nailazimo u pličinama ni blizu obala, kao ponekad ostale kitove. Ona je i velika i dubokoumna. A čvrsto sam uvjeren da se s glava svih velikih i dubokoumnih bića, kao što su Platon, Piron, Ðavo, Jupiter, Dante itd., uvijek diže i treperi nekakva jedva vidljiva maglica u trenucima kad zaranjaju u duboke misli. Kad sam pisao malu raspravu o Vječnosti, iz nekog sam hira stavio preda se zrcalo te u neko doba opazio kako se ondje odrazuje čudno treperenje neke maglice u zraku iznad moje glave. Držim da će za tu pretpostavku kao još jedan dokaz poslužiti i to što mi je, kad sam se zadubio u misli, kosa bila neprestano vlažna, a prije toga popio sam šest zdjelica vrućeg čaja, u mjesecu kolovozu, pod tankim, šindrom pokrivenim krovom moje potkrovnice.
I tako se plemenito uzdiže naš pojam o silnoj maglovitoj nemani kad je gledamo gdje svečano plovi sred tišine tropskog mora. Njena golema blaga glava, natkrivena baldahinom od pare, zadubljena je u neobjašnjiva razmatranja, a ona para - kako ćete je koji put ugledati, ukrašena je dugom, kao da su sama nebesa stavila svoj pečat na njene misli. Jer duga, kao što znate, ne proteže svoj tik po vedru nebu, već osvjetljava samo paru. I tako kroz debelu maglu mračnih sumnja u mojoj svijesti tu i tamo prosja božansku shvaćanje te moju magluštinu obasja nebeskom zrakom.
I za to ja zahvaljujem Gospodu: jer svi sumnjaju, a mnogi poriču; no, sumnjali ili poricali, nađe se i ponetko u koga ima i intuicije. Sumnje u sve zemaljsko, a shvaćanje ponečega nebeskog - to je onaj savez koji ne stvara ni vjernika ni nevjernika, već čovjeka koji na obojicu gleda jednakim očima.




86. REPINA



Drugi su pjesnici već izrekli pohvale blagim očima antilopa i krasnom perju ptice koja nikad ne slijeće.{347} Ja, manje uzvišen i manje nebeski, opijevam kitovu repinu.
Računajući da se repna peraja jedne goleme ulješure počinje na mjestu gdje se vretenasta trupina stanjuje do ljudskog opsega, ona samom svojom gornjom površinom obuhvaća prostor od najmanje pedeset četvornih stopa. Kompaktno zaobljeni struk razdvaja se u dva široka, čvrsta, plosnata ogranka ili lopate, koje se postupno stanjuju dok ne dosegnu tankoću manju od jednoga palca. U čvorištu se te dvije »lopate« dijelom poklapaju, a onda razilaze i rašljaju, svaka na svoju stranu, poput raširenih krila, ostavljajući između sebe široku prazninu. Nema toga živog stvora u kojeg bi se linije ljepote savršenije ocrtavale negoli u zaobljenosti rubova tih »lopata«. U sasvim izrasla ribaka širom ispružena repna peraja nadmašit će i dvadeset stopa.
Cio taj dio tijela kao da je nagusto satkan splet u jedno salivenih žilavih tetiva, no zarežete li u nj, opazit ćete da se sastoji od triju sasvim jasno vidljivih naslaga: gornje, srednje i donje. Vlakna gornje i donje naslage duguljasta su i vodoravno položena, dok su ona u sredini okratka i unakrst prepletena s vanjskom naslagom. Ta tropletna građa daje toj repini snagu baš koliko i sve ostalo. Čovjek koji proučava zidine starih Rimljana naići će na čednu usporedbu u srednjem sloju onih divnih građevina starine u tankim slojevima crepova koji se naizmjence provlače između slojeva kamena, što je zacijelo mnogo pridonijelo velikoj čvrstoći toga zida.
No kao da mu ta silna snaga, usredotočena u samoj tako žilavoj i pruživoj repini, nije dovoljna - čitava je levijatanova tjelesina prepletena nitima i poutkama mišićnih žila i vlakanaca što se provlače na oba boka, spuštajući se sve do samih »lopata«, gdje su neprimjenjivo srasle s ostalim tkivom i tako repnoj peraji daju još veću snagu, te se čini da se u repini slegla u jednoj točki sva ona neizmjerna kitova snaga. Kad bi materiju moglo snaći uništenje, dogodilo bi se to posredovanjem te repine.
Ali ta čudesna snaga nimalo ne kvari niti umanjuje draž kitove gipkosti, gdje je dječačka nestašnost prožeta tiranskom snagom. Baš naprotiv, ta snaga daje tim pokretima onu iznimnu ljepotu. Prava snaga nikad ne unakazuje ljepotu ili skladnost, nego ih često stvara. U svakoj gordoj ljepoti snaga krije u sebi neku čarobnu moć. Uklonite s Heraklova mramornog kipa one povezane tetive koje kao da će se rasprsnuti, i nestat će sve čari. Kad je pobožni Eckermann{348} skinuo laneni pokrov s nagoga Goetheova mrtvog tijela, zadivila su ga snažna prsa toga čovjeka, koja su bila nalik na rimski slavoluk. Pogledajte koliko je snage u Michelangelovoj slici Boga Oca u ljudskom liku. A u onim bljedolikim, prenježnim, hermafroditskim slikama nekih talijanskih majstora, pa ma koliko prikazivale božansku ljubav Boga Sina, i gdje je u njima najuspješnije prikazana, nema u njima životne snage, i dolazi do izražaja više negativna, ženstvena pokornost i strpljivost, a ta svojstva, prema općem shvaćanju, i tvore bitne vrline njegova propovijedanja.
Tako je otmjena gipkost toga kitova organa o kojem sada govorimo da se svaki njegov pokret uvijek odlikuje izvanrednom gracioznošću, svejedno savija li se ta repna peraja u nestašnoj igri ili u trenucima opasnosti i borbe, ili se trzala u bijesu, ili udarala oko sebe u ma kakvu raspoloženju. Ni najzamamnije kretnje vilinskih bijelih ruku ne pokazuju nam toliko draži koliko elastično previjanje i udaranje kitove repne peraje, koja uglavnom služi peterostrukoj svrsi: prvo - kao veslo koje ga tjera naprijed, drugo - kao buzdovan u bitci, treće - kao sredstvo za opipavanje, četvrto - za šibanje, peto - za ronjenje.
Prvo: Levijatan se svojom repinom, koja je vodoravno položena, služi sasvim drugačije nego sve ostale morske životinje: ta se repina nikad ne uvija. U čovjeka ili u ribe uvijanje je uvijek znak inferiornosti. Repina je kitovo jedino sredstvo za pogon i pokretanje. On je poput svitka uvuče poda se, a zatim je naglo izbaci unatrag, i stoga nam se i čini da neman poskakuje i da se bacaka kad bijesno odmiče. Bočne peraje služe joj samo kao kormilo.
Drugo: Dosta je značajno da se ulješure u međusobnoj borbi tuku glavom i čeljustima, dok u sukobu s čovjekom udaraju prezirno samo repom. Kad ulješura želi udariti kakav čamac, ona brzo uvuče svoje »lopate«, a udarac dolazi samo u času kad se one opet ispruže. Kad se to dogodi nesmetano u zraku, a repina uz to pogodi ravno u cilj, takvu udarcu ne može ništa odoljeti. Ni rebra mornara ni rebra čamca ne mogu izdržati. Spasit ćete se jedino tako da - izbjegnete udarcu. No kada taj udarac dolazi postrance kroz vodu koja mu smeta, onda zbog lakoće kitarskog čamca i elastičnosti njegove građe neće doći ni do kakve veće nesreće, osim što se slome samo dvije-tri daske ili pukne koje rebro. Kitolovci tako često primaju takve udarce sa strane i ispod vode da ih smatraju šaljivim dječjim zadirkivanjem, te jedan od mornara brže-bolje svuče kaput, i rupa je začepljena.
Treće: Ne mogu dokazati, no meni se čini da su kitova osjetila opipa smještena u repnoj peraji, jer je tako osjetljiva da je u tome jednaka jedino tankoćutnosti slonove surle. Ta se osjetljivost očituje osobito onda kad ulješura djevojački blago i nježno svojom repnom perajom polagano i sanjivo gladi morsku površinu, sva uzdrhtala i osjetljiva, te kao da bi mogla napipati i same zaliske kakva mornara, no onda - jao mornaru, njegovim zaliscima i svemu! Koliko li nježnosti u tome dodiru! Kad bi ta repina imala sposobnosti hvatanja, morao bi odmah pomisliti na Darmonodova slona, koji je posjećivao cvjetne trgove i, klanjajući se duboko, darivao djevojke kiticama cvijeća, a zatim ih milovao oko pasa. Ima više razloga zbog kojih je prava šteta što kitu nije dana sposobnost hvatanja, jer znam za još jednog slona koji je, kad bi ga u borbi ranili, naprosto zafrknuo surlu te izvadio sulicu koju mu je neprijatelj zarinuo u tijelo.
Četvrto: Kad se neopaženo primaknete kitu koji počiva nasred mirne pučine pa i ne sluti da mu prijeti kakva opasnost, naći ćete ga kako se voljko ispružio, i kao da je izgubio svu onu glomaznu težinu, nestašno se igra i poskakuje po oceanu, kao mačkica oko ognjišta. No i u igri se vidi njegova snaga. Široke «lopate« repne peraje dižu se visoko u zrak i tada, kad udare po morskoj površini, na milje se daleko čuje prigušena tutnjava. Gotovo biste pomislili da je ispaljen veliki top, a kada još opazite kako mu iz štrcala na drugom kraju izbija bjeličasto pramenje magle, pomislit ćete da je to dim što suklja iz valjica ili rupe za pripaljivanje.
Peto: Kako se repna peraja kita, kad normalno plovi pučinom, nalazi daleko ispod razine njegove leđine, to je nikad ne možemo vidjeti, jer je zagnjurena pod vodom. No kad se kit sprema zaroniti, čitava se njegova repina i još trideset stopa njegove trupine baci okomito uvis, ostane časak tako podrhtavajući, a onda sune u dubinu. Izuzevši veličanstveni »prodor« - o kojem će još biti govora na drugome mjestu - taj je kitov skok možda najdivniji prizor u svem životinjskom carstvu. Trgnuv se iz bezdanih dubina, gigantska repina kao da grčevito poseže za nečim na najvišem nebu. U snu mi se tako ukazao gordi Sotona kako pruža svoje od bola zgrčene goleme čaporke iz mora paklenog ognja. No gledajući takve prizore sve ovisi, na kraju krajeva, o vašem raspoloženju; ako ste danteovski raspoloženi, ukazat će vam se đavoli, a snađe li vas raspoloženje proroka Izaije, saletjet će vas sami arhanđeli.
Jedanput sam, na straži na jarbolu, kad je upravo svanulo i zora purpurnim sjajem zalila i nebo i more, ugledao na istoku veliko jato kitova koji su plovili u pravcu sunca, te su načas zajednički podigli uzdrhtale repne peraje. I meni se u tom trenutku činilo da još nitko živ nije vidio tako golem skup vjernika gdje se klanjaju svojim bogovima, pa ni u Perziji, koja je domovina obožavatelja vatre. Kao što je nekoć Ptolemej Filopater{349} dao svoje svjedočanstvo o afričkom slonu, tako sam u tom trenutku ja bio svjedokom da nema pobožnijeg stvorenja nego što je kit. Naime, prema kazivanju kralja Jube{350}, vojnički su slonovi u stara vremena često pozdravljali izlazak sunca dizanjem surle, a sred najdublje tišine.
Slučajna usporedba, u ovom poglavlju, između kita i slona s obzirom na repinu jednoga i surlu drugoga ne ide za tim da izjednači ta dva posve oprečna organa, a još manje obje životinje. Jer, kao što je i najveći slon prema kitu mali psić, tako je i slonova surla prema kitovoj repini kao nekakva ljiljanova stabljičica. I najstrašniji udarac slonove surle nalik je na tapšanje lagašnom lepezom kad se usporedi s neizmjernim lomom i treskom ulješurinih teških »lopata«, koje su često jedan za drugim čitave čamce, zajedno s veslačima i sa svim veslima, bacale u zrak, upravo kao što indijski žongler baca uvis svoje lopte.{351}
Što dulje promatram tu silnu repinu, to više žalim što je ne mogu dolično opisati. Pokatkad se te repne peraje razmahuju kretnjama koje su, premda bi resile čak i ljudsku ruku, ipak sasvim neobjašnjive. U velikih jata te su mistične geste gdjekad tako izrazite te sam slušao gdje neki kitolovci izjavljuju kako imaju vezu sa slobodnozidarskim znacima i simbolima, i da se tako kitovi doista vješto sporazumijevaju sa svijetom. No i ostali se dio kitove tjelesine pokreće, baca i pregiba tako čudno i neshvatljivo te se i najistaknutiji lovci čudom čude. I stoga, ma kako ja analizirao i razglabao tu repnu peraju, ipak ne mogu zaviriti pod kožu: ne poznajem je i nikad je neću posve upoznati. No budući da ne poznajem ni njegovu repinu, kako da upoznam njegovu glavu i, još više, kako shvatiti lice, kad ga uopće nema? Ti ćeš mi, čovječe, vidjeti samo stražnje dijelove, rep - kao da nam kit govori - ali mi lica nećeš sagledati. No ja mu ne mogu ni poleđinu dobro raspoznati, a što god on nagoviještao o svom licu, ja ponovno tvrdim da ga uopće nema.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 2:42 pm







87. VELIKA ARMADA



Dugi uski poluotok Malaka, što se pruža jugoistočno od Burme, tvori najjužniji dio Azije. Od tog poluotoka protežu se u neprekidnom nizu dugi otoci Sumatra, Java, Bali i Timor, koji sa još mnogim drugim otocima čine neku vrstu lukobrana i bedema što po duljini veže Aziju s Australijom i ograđuje Indijski ocean od onog područja koje je nagusto posijano bezbrojnim arhipelazima. Taj je bedem na više mjesta presječen prolazima da bi brodovi i kitovi mogli lakše prolaziti, pa se među njima ističu tjesnaci Sunda i Malaka. Brodovi koji sa zapada plove u Kitaj uglavnom prolaze tjesnacem Sunda i tako izbijaju na Kitajsko more.
Uski tjesnac Sunda dijeli Sumatru od Jave i proteže se posred toga otočkog bedema, utvrđen i zaštićen strmim zelenim predbrežjem poznatim među pomorcima kao Java-Head. Taj je tjesnac uvelike nalik na dvere kroz koje se ulazi u nekakvo golemo, zidinama ograđeno carstvo. S obzirom na neiscrpljivo bogatstvo, obilje mirodija i svile, dragulja, bjelokosti i zlata, čime obiluju one tisuće otoka toga istočnog mora, čini se kao da je priroda nastojala otežati pristup tome blagu samim geografskim smještajem, da ga, premda bezuspješno, sačuva od zapadnog svijeta, koji gramzi za svime. Obale tjesnaca Sunda nisu načičkane tvrđavama poput onih koje čuvaju ulaz u Sredozemno more, Baltik i Mramorno more. Ti istočnjaci nisu kao Danci i ne traže da im se iskaže počast spuštanjem stijega na svim onim brodovima koji već stoljeća i stoljeća u dugim povorkama, danju i noću, prolaze između otoka Sumatre i Jave, natovareni najskupocjenijim tovarima Istoka. No premda se odriču takvih ceremonija, nipošto se ne odriču svojih prava na mnogo solidniji danak.
Od pamtivijeka su malezijski gusarski proa{352} u duboko zaklonjenim dragama i otočićima Sumatre vrebali u zasjedi i onda jurili za brodovima na prolazu tjesnacem, te oštricom koplja tražili da im se plati danak. No premda je, poslije nekoliko ponovljenih krvavih kažnjavanja što su ih poduzimale europske krstarice, smjelost tih gusara ponešto suzbijena, ipak smo i u novije doba ponekad čuli za engleske i američke brodove koji su u tim vodama bez milosti bili napadani i pljačkani.
S povoljnim, svježim povjetarcem »Pequod« se primicao tome tjesnacu. Ahab je namjeravao kroza nj uploviti u javansko more i odande, krstareći put sjevera, a kroz vode za koje je znao da ih tu i tamo posjećuju ulješure, proći duž filipinskih obala i tako se približiti dalekim obalama japanskim, kad je u onim vodama kitolovu punom jeku. Tako bi »Pequod« na svome krstarenju prošao gotovo svim poznatim lovištima ulješura na svijetu prije nego što se na svom putu oko svijeta spusti na ekvator, na Tihom oceanu. Ahab je, naime, sa sigurnošću računao kako će ondje, premda mu sve dosad sreća nije bila sklona, moći Moby Dicka izazvati na borbu u vodama u koje je on često dolazio, i u doba kad je bilo najvjerojatnije da će se onamo navratiti.
No kako je to moguće? Zar se Ahab u tim zonama nije nigdje doticao kopna? Zar su njegovi ljudi gasili žeđ zrakom? Ta nema sumnje, negdje će morati na kraj, radi vode! Varate se! Oduvijek sunce kruži svojom putanjom, a utrkujući se u tom vatrenom krugu, ništa mu ne manjka, jer sve što mu treba nosi sa sobom. Tako i Ahab, tako i sve ostale kitarice. Dok su drugi brodovi nakrcani robom koju treba prevesti u tuđe luke, kitarka koja plovi oko svijeta ne nosi sa sobom nikakva tereta doli sebe i posadu, njeno oružje i njene zalihe. U svome prostranom potpalublju nagomilala je u bačvama čitavo jezero pitke vode. Opterećena je samo korisnim stvarima, u njoj nema ni trunka neupotrebljiva tereta i balasta. Ona nosi sa sobom pitke vode koja će dostati za godine - bistre, divne, stare vode iz Nantucketa, koju će Nantucketanci i poslije trogodišnjeg putovanja radije piti negoli slanu tekućinu iz peruanskih ili indijskih rijeka kojom su tek jučer napunili svoje bačve. I tako, dok drugi brodovi mogu otići iz New Yorka u Kinu i vratiti se natrag, pristajući u čitavu nizu luka, kitarka za to vrijeme nije možda ugledala ni mrvičak kopna, a ljudi od posade nisu vidjeli čovjeka do lutajućih pomoraca kakvi su i sami. I kad biste tim ljudima javili vijest da je došao drugi potop, oni bi vam zacijelo odgovorili: »Dobro, momci, arka je tu!«
Nešto podalje od javanskih obala, a u neposrednoj blizini Sundskog tjesnaca, bilo je uhvaćeno već toliko ulješura da su kitolovci sve okolno područje smatrali izvrsnim lovištem, i stoga smo stražama na našim jarbolima sve češće dovikivali da budno paze što se »Pequod« više približavao Java-Headu. Premda su se s desne strane broda već nazirale litice, zasjenjene zelenim palmama, a ljudi raširenih nosnica udisali zrak što je donosio miris svježeg cimeta - još nije bio otkriven ni jedan mlaz. I kad smo izgubili gotovo svaku nadu da ćemo tu naići na lovinu, a brod umalo što nije ušao u tjesnac, odjednom se odozgo začu uobičajeni veseli poklik, i uskoro zatim pozdravi nas neobičan i veličanstven prizor.
No moramo već unaprijed spomenuti da ulješure zbog razmahana lova i mnogih kitarica što ih odskora neumorno progone na sva četiri oceana, sada ne plove više u malim skupinama kao prije, nego se često susreću u golemim jatima, ponekad tako velikim i brojnim da bi čovjek gotovo pomislio kako su se čitava plemena ulješura svečano zaklela na združenje i savez za uzajamnu pomoć i zaštitu. S obzirom na to skupljanje ulješura u tako velikim karavanama spomenut ću činjenicu da ćete često i na najboljim lovištima ploviti tjedne i mjesece a da vas ne pozdravi ni jedan jedini mlaz, a onda vas iznenada dočekuju kanda tisuće i tisuće njih.
S obiju strana pramca, na udaljenosti od dvije-tri milje, protezao se u polukrugu neprekinut lanac kitovskih mlazova, zauzimajući pol obzorja i blistajući na podnevnoj sunčanoj svjetlosri. Dok se okomiti dvostruki mlazovi običnog kita na svom ovršku rašljaju u dvije grane kao svinuti ogranci vrbe, jednostruki naprijed nagnuti ulješurin mlaz stvara debeo vijugav pramen bijele sumaglice što se neprestano diže i spušta u zavjetrinu.
Gledani s »Pequodove« palube, kad bi brod mahom kliznuo navrh visoka vala, to mnoštvo mlazova pare, što su pojedinačno vijugali u zrak kroz modrikaste koprene treperava zraka, podsjećalo je na tisuće veselih dimnjaka kakva gusto naseljena grada što ga u blago jesenje jutro otkriva konjanik s nekog brežuljka. Kao što vojska u maršu, kad se približuje mračnom brdskom klancu, pospješuje hod da bi što prije za sobom ostavila opasan prolaz i ponovno se dohvatila sigurnije ravnice, tako je kanda i sad to golemo brodovlje kitova hrlilo naprijed kroz tjesnac, malo-pomalo uvlačeći krila polukruga, ali je svejednako plovilo u čvrstoj polukružnoj formaciji.
Razapevši sva jedra, »Pequod« se natisnuo za kitovima. Harpunaši se laćali svog oružja i glasno podcikivali s pramca svojih još ovješenih čamaca. Samo ako vjetar potraje, ima mnogo nade da će se to silno mnoštvo, gonjeno kroza Sundski tjesnac, razići po Istočnome moru i dopustiti hvatanje nemalog broja svojih članova. A tko zna ne plovi li u toj velikoj karavani i sam Moby Dick, kao obožavani bijeli slon u kakvoj krunidbenoj povorci u Sijamu? I tako, razapevši sva jedra, plovili smo naprijed, goneći levijatane ispred sebe, kadli se odjednom začu Tashtegov glas gdje bučno svraća pozornost na nešto u našoj brazdi.
Poput one pojave pred nama, ukazala nam se slična slika u pozadini. Kao da su se pojedinačni pramenovi dizali i padali, nalik na kitove mlazove, samo što nisu tako potpuno brizgali i opet nestajali, nego su neprestano lebdjeli nad vodom i nisu nikad posve iščezavali. Ahab dohvati dalekozor i usmjeri ga u onom pravcu, zatim se naglo okrenu u svojoj bušotini i viknu:
- Hitro, gore! Povucite kabliće s vodom i namočite jedra! Malezijci su nam za petama!{353}
Kao da je tim azijatskim lopovima dojadilo vrebanje iza podbrežja dok »Pequod« još dalje zamakne u tjesnac, sada su se dali u divlju potjeru za nama da nadoknade izgubljeno vrijeme. No, dok je brzi »Pequod«, ponovno zahvaćen povoljnim vjetrom, i sam jurio u potjeri za svojim plijenom, bilo je vrlo uljudno od tih tamnoputih filantropa što su pomagali da pospješi svoju brzinu, i bili su za nj samo kao bič i ostruge. Takve su se misli, čini se, vrzle Ahabu po glavi dok je, s dalekozorom pod rukom, hodao gore-dolje po palubi i gledao čas na nemani koje je on progonio, čas opet na krvožedne gusare koji su se za njim dali u potjeru. I kad je gledao u zelenu strmen s obje strane tjesnaca, kroz koji je sada jedrio njegov brod, i mislio kako kroz ta vrata vodi put kojim će stići do cilja svoje mržnje i osvete, kad je vidio kako jedri kroz te dvere, u isti mah gonilac i sam gonjen u hajci na život i smrt, i to od nesmiljenih pirata i nečovječnih poganskih đavola koji su ga gonili paklenskim kletvama - kad su sve te misli prohujale njegovim mozgom, Ahabu se čelo smrknu i namršti u dubokim borama, kao crni obalni prud što su ga olujni vali izrovali brazdama, ali nisu mogli otplaviti tvrdu stijenu što se čvrsto drži.
No, malo su koga od te smjele momčadi uznemirivale takve misli, i kad je »Pequod« najposlije sunuo iza bujnog zelenila rta Kakadu na obali Sumatre, ostavljajući sve više i više gusare za sobom, i tako zaplovio širokim vodama - onda kao da u harpunaša bijaše veća žalost što su kitovi brži od njihova broda negoli njihova radost što je brod brži od malezijskih progonitelja. Brod je još plovio brazdom kitova, koji kao da su napokon smanjili svoju brzinu, te im se brod primicao sve bliže. Vjetar je jenjavao i opadao, i ljudima je naređeno da skoče u čamce. Ali tek što je golemo jato po nekom čudesnom instinktu koji je prirođen ulješuri osjetilo da su tri kolumbe sjeknule valove - njima za leđima, iako su bile još milju daleko od njih - kadli se opet stadoše okupljati, zbijajući se u guste redove i bataljune, te su im mlazovi bili nalik na blistavu liniju nataknutih bajuneta, liniju koja se kreće podvostručivši brzinu.
U samoj košulji i gaćama prionusmo uz vesla i nakon nekoliko sati veslanja htjedosmo već odustati od hajke, kadli među kitovima nastade sveopće komešanje i zastajkivanje, te smo po tome znali da su naposljetku zapali u ono čudnovato stanje zbunjenosti i kolebljive neodlučnosti za koje kitolovci, kad ga opaze u kita, kažu da je kit prestrašen. Zbijeni bojni redovi u kojima su dotad brzo i stalno odmicali razbiše se u golemu zabunu i metež. I poput slonova kralja Pora u borbi s Aleksandrom Velikim, kitovi kao da su pomahnitali od prepasti. Posvuda se vrpoljili u velikim, nepravilnim krugovima, ploveći besciljno amo-tamo, a po njihovim naglim i gustim mlazovima jasno smo vidjeli kako su bili pomahnitali od strave. To se, međutim, još jasnije razabiralo po nekolicini koji su, sasvim obamrli i ukočeni od straha, nemoćno plutali po pučini, baš kao brodske podrtine. Da su ti levijatani bili stado ovaca na koje usred paše nasrću tri bijesna vuka, zacijelo ne bi pokazivali tako pretjeranu zaprepaštenost. No ta je povremena plahost svojstvena svim životinjama koje žive u skupinama. Bivoli lavlje grive na Divljem zapadu, koji žive u stadima od nekoliko desetaka tisuća, bježali su ispred jednog jedincatog konjanika. Imajte na umu da će i sami ljudi, koji su, poput ovaca u toru, stiješnjeni u parketu kazališta, pri prvom pokliku »Vatra!« pojuriti glavom bez obzira prema izlazima, u gomilama, gazeći bezobzirno svakoga tko im padne pod noge, udarajući nemilosrdno oko sebe i gurajući jedni druge u smrt. Bit će, dakle, najbolje da se ne čudite previše tim tako čudnovato uzbuđenim kitovima, jer nema te ludosti među životinjama koju ljudi ne bi beskrajno nadmašili svojom mahnitošću.
Premda su mnogi kitovi, kako već rekosmo, bili strahovito uzbuđeni, ipak moramo napomenuti da jato - kao cjelina - nije ni napredovalo ni uzmicalo, nego je zajedno ostajalo na jednome mjestu. Kako već biva u takvim slučajevima, čamci su krenuli svaki na svoju stranu, veslajući svaki prema nekom usamljenom kitu od onih koji bijahu na rubu jaca. Nakon neke tri minute Queequeg je bacio svoj harpun, a pogođena »velika riba«. zapljusnuvši nam lica zasljepljujućom pjenom, udari u divlji bijeg, povukavši i nas sa sobom, te sunu kao munja ravno u samo srce jata. Nije nimalo neobično da se ranjeni kit u takvim prilikama tako vlada, i premda se uvijek s time manje ili više računa, ipak je takav trenutak jedan od najopasnijih obrata u kitolovu. Kako vas neman brzo vuče sve dublje i dublje u onu mahnitu gomilu, vi se opraštate sa smotrenim životom i tonete u vrtlog mahnitosti.
Kit je kao obnevidio i gluh jurio naprijed, ne bi li samom silinom brzine zbacio sa sebe čeličnu pijavicu koja mu se pripila uz tijelo. Naš je čamac utirao bijelu, duboku brazdu u pučinu, a sa svih nas strana, dok je trajala ta jurnjava, ugrožavale pomahnitale nemani, pritiskujući nas kao što ledene gromade pritišću brod u oluji; nastojali smo nekako se provući kroz te izukrštane kanale i tjesnace, ne znajući časa kada će nas zatvoriti i smlaviti.
Ali je neustrašivi Queequeg sigurnom rukom upravljao kormilom, čas odmičući vješto od jednog čudovišta koje nam se ispriječilo na putu, čas opet izbjegavajući sudar s nekim drugim koji bi nam svoje grdosijske »lopate« upravo nadvio nad glavu, dok je opet sve to vrijeme Starbuck stajao uspravno na pramcu, s kopljem u ruci, bodući kratkim zamasima kitove koje je mogao dohvatiti, jer mu je nedostajalo vremena za duboke ubode. Ni veslači nisu počivali, premda je u tim trenucima veslanje bilo bez ikakve koristi. Oni su uglavnom obavljali izvikivački dio posla: »S puta, komodore!« doviknuo je jedan golemu dromedaru koji je u hipu izronio pred nama te se časak činilo da će nas i potopiti. «Dolje s repinom!« derao se neki drugi mornar na neman koja se sasvim blizu ograde našeg čamca kanda hladila svojim repom kao lepezom. U svakome lovačkom čamcu ima po nekoliko naprava zvanih drugg ili griplja{354}, a prvi su ih načinili nantucketanski Indijanci. Dva se debela drvena kvadrata iste veličine pribiju čvrsto jedan na drugi, u pravom kutu, a zatim se usred te naprave pričvrsti podugačak mrlin, kojemu se na drugom kraju načini petlja, da biste u svako doba mogli o nj brzo privezati harpun. Tom se gripljom kitolovci obično služe pri hvatanju prestrašenih kitova, jer ih onda ima više nego što ih možete loviti u isti mah. No lovci ne nailaze svakog dana na ulješure, pa kad im se već pruži prilika, onda ih hvataju što više mogu. Ali kako ih ne mogu poubijati sve najedanput, moraju im »podrezati krila« i »utisnuti svoj znak« da bi ih poslije mogli bez žurbe i u miru dokrajčiti. I stoga u takvim prilikama dolazi griplja na red. Naš je čamac imao tri takve naprave. Prve dvije bile su uspješno bačene, te smo vidjeli kako kitovi teturajući jure, ometani silnim postranim otporom naprave koju su vukli za sobom. Nemani su bile poput zločinaca što za sobom vuku lanac s kuglom. No u času kad je trebalo baciti i treću glomaznu drvenu napravu u more, ona zape o jedno sjedište, razbi ga i ponese, a veslač se stropošta na dno čamca. S obiju strana na pukotine u daskama navrije more u čamac, ali mi brže-bolje tutnusmo u raspukline dvoje-troje gaće i dvije-tri košulje umjesto klokuna{355}, i tako privremeno spriječismo dalje prodiranje vode.
Bilo bi gotovo nemoguće baciti te harpune s gripljom da nije kit koji nas je teglio u jato sve više usporavao brzinu. Osim toga, što smo odlazili dalje od središta komešanja, užasna zbrka kao da je jenjavala. A kada se harpun najposlije otkinuo, a kit koji nas je vukao nestao, mi smo zamahom njegova valovita pokreta otklizili među dva kita u samome srcu onog jata, baš kao da smo se s gorske brzice spustili u nekakvo mirno dolinsko jezero. Tu smo čuli tutnjavu zahuktalih gudura i provalija od vanjskih kitova, ali je nismo osjećali. Na toj je središnjoj ravni morska površina bila stišana i glatka kao svila — sjajna, kako pomorci kažu - a tako ju je uravnila i usjajila fina tekućina koju izlučuje kit u najspokojnijem raspoloženju. Nalazili smo se sada sred one začarane tišine koja je, kažu, pritajena u srcu svakog komešanja. Tek u uzburkanoj daljini vidjeli smo metež izvanjih koncentričnih krugova i manja jata kitova, do desetak u svakome, kako hitro kruže, poput mnogostrukih konjskih sprega u krugu arene, a tako nagusto poredani te bi neki cirkuski div-jahač mogao lako stajati na onima u sredini, i sve tako stojeći na njihovim leđima juriti naokolo. Gomila tih kitova koji su počivali bijaše tako velika, i taj krug oko nas tako čvrst, da zasad nije postojala nikakva mogućnost bijega. Trebalo je tražiti pukotine u tome živom zidu kojim smo bili opkoljeni, u tome zidu koji nas je propustio samo zato da nas zarobi. Dok smo se držali sredine toga jezera, posjetile bi nas ovda-onda male, pitome ženke sa svojim mladima, majke i djeca te zbunjene vojske.
S obzirom na povremene velike razmake između pojedinih vanjskih krugova koji su rotirali, i velikog prostora što su ga zauzimala pojedina jata ploveći u tim krugovima, cjelokupna površina po kojoj se rasprostrta ta golema vojska mogla je iznositi dvije-tri četvorne milje. Bilo kako mu drago — premda se čovjek u takvim prilikama i u to doba lako mogao prevariti — s našega se niskog čamca činilo da se nepregledni mlazovi nižu sve do obzorja. Spominjem te okolnosti jer te ženke i njihova mladunčad kao da su hotimice bili zatvoreni u taj nutarnji obor i kao da zbog velike rasprostranjenosti jata do tog časa još nisu saznali za pravi razlog sveopćeg zastoja, ili su možda bili još tako mladi, bezazleni i u svakom pogledu neiskusni - sad svejedno kako i zašto, no ti manji kitovi, koji su ovda-onda s ruba jezera posjećivali naš umireni čamac, pokazivali su takvu čudesnu neustrašivost i povjerljivost, ili tihu i začudnu stravu, da se čovjek zaista morao diviti. Poput kućnih pasa, te bi se životinje primicale sve do samih valnica{356} naših čamaca i dodirivale ih, te se gotovo činilo da ih je nekakva čarobna sila mahom pripitomila. Queequeg ih je tapšao po čelu, a Starbuck ih golicao kopljem po leđima, ali, bojeći se posljedica, zasad se ustezao da ga zabode.
No kad pogled svrnusmo ustranu, ukaza nam se izdaleka, ispod površine tih čudesnih životnih zbivanja, jedan drugi, još čudesniji život. Gibajući se pod svodovima valova, plutale su spodobe ženki koje su dojile svoje mlade i onih za koje se činilo, sudeći po nabreklu pasu, da će naskoro postati majke. Jezero, kako spomenuh, bijaše do znatne dubine vrlo prozirno. I kao što ljudska dojenčad, kada siše, gleda mirnim i čvrstim pogledom nekud drugamo od majčine dojke te se čini da u isti mah živi dvojakim životom, jer dok se hrani zemaljskom hranom, u isto vrijeme kao da se duševno gosti nezemaljskim uspomenama - tako su kanda i ti mladi kitovi zurili prema nama, ali ne u nas kakvi jesmo, nego kao da smo u njihovim očima, koje tek pregledaše, samo komadić morske trave. Ploveći na boku uza svoje mlade, i majke su nas gledale mirnim očima. Jedno od tih mladih koje je, sudeći po stanovitim znacima, tek dan prije došlo na svijet, nije bilo dulje od kakvih četrnaest stopa, a u pasu nije imalo više od šest stopa. Bilo je prilično živahno i pustopašno, iako se činilo da se jedva oporavilo od bolna skvrčena položaja što ga je donedavno zauzimalo u majčinu tijelu, gdje mladunče, s repom zavrnutim preko glave, čekajući na konačni skok, leži svinuto poput tatarskog luka. Nježne bočne peraje i lopate repa još su zadržale smežurani i zgrčeni izgled uha novorođenčeta koje je upravo stiglo iz daleka kraja.
- Mrlin! Mrlin! - viknu Queequeg, gledajući preko rubnjaka. - On pogođen, on pogođen! Od koga biti mrlin? Tko njega pogoditi? Dva kita, jedan veliki, jedan mali!
- Ta što je tebi, čovječe? - usklikne Starbuck.
- Pogledati ovdje! - odvrati Queequeg i pokaza rukom dolje.
Kao što često biva da kit koji je s bubnja odmotao nekoliko stotina hvati mrlina pa zaronio te opet isplivao na površinu vuče za sobom to tanko, opušteno uže, koje se onda diže vijugavo i u spiralama - tako je sada i Starbuck vidio pupkovinu kojom kao da je mladunče svejednako bilo priraslo uza svoju mater. Za mnogih i brzih promjena sretnih i nesretnih slučajnosti lova događa se i to da se ta prirodna, od matere oslobođena uzica preplete s konopljenom, te se pritom uhvati i mladunče.
Priroda kao da je tu, u tome začaranom ribnjaku, pred našim očima razastrla neke od svojih najnježnijih tajna. Vidjeli smo ljubavni život mladih levijatana u morskoj dubini.{357}
I dok je oko njih u krugu mahnitala zaprepaštenost i strava, u samom središtu ta su se nedokučiva stvorenja slobodno i bez ikakva straha predavala radostima mirnog života, veselila se i milovala. Upravo tako se i ja, na olujnom Atlantiku svoga bitka, predajem tihoj radosti i zabavi, i dok teški planeti neprolaznih patnja kruže oko mene, iznad mene i poda mnom, ja se kupam u vječnoj blagosti i radosti.
Dok smo još tako bili zaneseni, nenadani prizori mahnitanja u daljini pokazivahu da su ljudi u drugim čamcima nastavili gripljom obilježavati kitove na rubu golemog jata, a možda su za to vrijeme već i zametnuli borbu s nemanima iz prvoga kruga, gdje je bilo dovoljno mjesta i za napađanje i za povlačenje. No pogled na razbješnjele, gripljom obilježene kitove, koji su bezglavo jurili amo-tamo po krugovima, nije bio ništa prema onome što smo na koncu ugledali. Katkada je običaj da harpunom pogođena kita, koji je preko mjere snažan i brz, nastoje osakatiti, da mu, tako reći, »prerežu potkoljenične tetive«, to jest da mu rasijeku snažno mišičje na repini. To se čini tako da se baci ošljača ili oštra lopata s kratkom držalicom o koju je pričvršćen mrlin, da bi je čovjek mogao povući natrag. Jedan od kitova kojega su, kako poslije doznadosmo, tako ranili, ali samo lakše, jer ga nisu dobro pogodili, otkinuo se od čamca i odvukao sa sobom polovicu harpunskog mrlina, i sada se, mahnit od strašnih bolova, probijao između obruča kitova koji su se valjali oko njega, probijao se kao jedini preostali konjanik, očajnik Arnold, u bitki kod Saratoge, šireći strah i trepet kuda god bi prolazio.{358}
No ma kako strašna bila njegova rana, i ma kako bio grozan onaj prizor - čudnovata strava koju je ranjeni kit širio među svojim drugovima imala je neki drugi uzrok, koji nam je spočetka, zbog udaljenosti koja nas je dijelila, bio nerazumljiv. Naposljetku opazismo da se kit zapleo o svoj harpunski mrlin (u kitolovu se često dešavaju nevjerojatne nezgode) te pobjegao, dok mu je ošljača ostala zabijena u tijelu. Slobodni se kraj konopca, na kojem je bilo pričvršćeno to oružje, zapetljao s harpunskim mrlinom i omotao oko repine, koja je trzajući i potežući izvukla ošljaču. I tako je od ljuta bola pomahnitala neman jurila morem, bijesno razmahujući svojom repinom, na kojoj se sada klatila ona ošljača ili oštra lopata, vitlajući je oko sebe te ranjavajući i ubijajući njome svoje drugove.
Ta je jeziva činjenica čitavo jato kanda prenula iz mrtvila koje ga je bilo prikovalo na jedno mjesto. Najprije su se oni kitovi koji su tvorili rub jezera oko nas, stali pomalo okupljati i propinjati se jedan na drugoga, kao izbačeni iz vode udarcima velikih valova iz daljine, a zatim se i samo jezero počelo dizati i komešati, te nestade onih bračnih ložnica i pjestovališta ispod morske površine. Obruči kitova sve se više stezali, i kitovi su nadirali u sve zbijenijim gomilama. Nestade one duge tišine. Čulo se prigušeno brujanje što je dolazilo sve bliže, i čitava se vojska kitova poče valjati prema svom središtu, kao da će samu sebe nagomilati na zajedničko brdo, kako to s proljeća biva s gromadama leda na velikoj rijeci Hudson. Starbuck i Queequeg odmah zamijeniše mjesta i Starbuck sjede na krmu.
- Na vesla! Na vesla! - zasikta Starbuck i zgrabi kormilo. - Ščepajte vesla i držite duše! Jače, ljudi, jače! Queequeg, makni onog kita! Ubodi ga, udri po njemu! Uprite, ljudi, jače! Ne bojte se tih grbača! Očešite ih tako da nas pamte! Očešite, otale!
Čamac se za to vrijeme gotovo sasvim zaglavio među dvije crne tjelesine koje su između sebe ostavljale samo uzane Dardanele, no prilegnuvši svom snagom uz vesla, izjurismo, barem privremeno, na čistinu; veslajući i dalje iz sve snage, ogledali smo se već za drugim izlazima. Pošto se još mnogo puta samo za dlaku razminulo te nismo stradali, najposlije kliznusmo hitro u jedan od onih spomenutih vanjskih krugova što su ih sada nasumce presijecali poneki kitovi, svi silovito nastojeći da se dohvate središta. Sretan spas bio je plaćen sitnicom; samo gubitkom Queequegova šešira. Dok je stajao na pramcu i nastojao kopljem dohvatiti kitove koji su pokraj njega promicali, zračni mu je vir što ga je uzvitlala jedna repina nad njegovom glavom strgnuo šešir i bacio ga u more.
Ma kako bila burna i bezglava ta sveopća uzbuna kitova, ipak se ubrzo razriješila u nešto što bijaše kao sređen pokret, jer kad su se sklupčali u jednu jedinu gustu skupinu, opet su grunuli naprijed i zaplovili još brže nego prije. Nije imalo smisla nastaviti hajku, no naši su se čamci još držali široko uskopanih brazda, te smo ubijali one zaostale, gripljom označene nemani, a morali smo dovući do broda i onu ulješuru u koju je Flask zabo svoj znak. Takav je znak kopljača sa zastavicom, a svaki čamac nosi sa sobom dva-tri takva znaka, koje kitolovci zabodu u tjelesinu ubijenog kita kad potjera za drugima još traje; svrha im je dvojaka: u prvom redu služe kao putokaz da bi lovci nakon hajke što lakše našli svoj plijen, a osim toga označuju i prvenstveno pravo na vlasništvo kad bi se slučajno približili čamci kakve druge kitarice.
Taj naš lov mogao bi poslužiti kao značajan primjer za onu mudru izreku naših lovaca - »što više kitova, to manje riba«. Od svih onih koje smo gripljom označili uhvatili smo samo jednoga, dok je ostalima uspjelo pobjeći, ali samo privremeno, da ih, kako ćemo poslije čuti, ubije druga posada, a ne »Pequodova«.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 2:42 pm




88. ŠKOLE I ŠKOLNICI



U prošlom smo poglavlju pričali o golemoj vojsci ili jatu ulješura te smo ujedno objasnili vjerojatan razlog zašto dolazi do toga silnog okupljanja.
Premda kadikad nailazimo na tako velike skupine, ipak se kitovi često pojavljuju u manjim, odvojenim jatima, njih dvadeset do pedeset u jednome. Takva su jata poznata pod imenom »škole«, a uglavnom ih ima dvije vrste: škole u kojima se nalaze gotovo samo ženke i škole kojima pripadaju sve sami mladi i bodri mužjaci ili bikovi, kako obično zovu te mlade kitove.
Nad takvom ženskom školom uvijek bdi po jedan kavalir, odrastao do potpune veličine, ali još mlad mužjak, koji na najmanji znak opasnosti pokazuje svoju udvornost time što zaostaje u pozadini i, tako reći, tvori zalaznicu da bi osigurao uzmak svojih dama. Zapravo je taj gentleman pravi istočnjački raskalašenjak koji plovi po tome vodenom svijetu okružen svim utjehama i radostima harema. Razlika između tog Osmanlije i njegovih konkubina osobito je upadljiva, jer je taj mužjak uvijek najvećih levijatanskih razmjera, dok su njegove ženke, pa i one koje su najrazvijenije, tri puta manje od srednje razvijenog mužjaka. One su, razmjerno, zaista veoma nježne, te se usuđujem reći da oko struka ne premašuju pol tuceta jardi. Ipak, ne može se poreći da, ukupno uzevši, imaju nasljedno pravo na »embonpoint«, to jest na šire oblike.
Veoma je zanimljivo promatrati takav harem kako sa svojim gospodarem polazi na bezbrižna tumaranja. Kao sav ostali otmjen i besposlen svijet, neprestano su dokono u potrazi za sve novim razonodama. Naći ćete ih u ekvatorijalnoj zoni, kad su pašnjaci okrijeka u punom cvatu, pošto su se netom povratili iz sjevernih mora, gdje su možda proveli ljeto, izbjegavši tako pasju vrućinu i pustu omaru najveće ljetne žege. Prošepirivši se malo po ekvatorskoj promenadi, kreću na istok, da ih ne zatekne zimska sezona, i tako se svu godinu uklanjaju svakoj pretjeranoj temperaturi.
A kad naš gospodar kit prilikom takvih lagodnih putovanja opazi nešto iole neobično i sumnjivo, budnim okom još ljubomornije čuva tu svoju zanimljivu zajednicu. Bane li kakav mlad i bez razloga samosvjestan levijatan pred njih, u namjeri da se povjerljivo priključi kojoj od mladih ženki, da samo vidite pašu s kakvim li će bijesom planuti i otjerati drznika! Krasno li bi bilo kad bi se takvim razuzdanim mladićima dopustilo da narušavaju svetost domaćeg ognjišta! Pa ipak paša, ma što činio, neće moći obraniti svoju postelju od nasrtljivosti kakva zloglasnog Lotarija{359}, jer, jao! sve ribe imaju zajedničku postelju. I baš kao što su žene i na kopnu uzrok najstrašnijih dvoboja između suparničkih obožavatelja, isto tako dolazi ponekad i među kitovima do borbe na život i smrt, a sve zbog ljubavi. Biju se svojim dugim donjim čeljustima, zaklapajući ih ponekad i stežući, boreći se za prvenstvo, kao što i jeleni u borbi prepleću svoje rogove. Često se ulove kitovi s dubokim rasjeklinama i brazgotinama koje su zadobili u takvim borbama, s izbrazdanim glavama, polomljenim zubima, rastrganim perajama, a u nekim slučajevima i s iskrivljenim ili iščašenim čeljustima.
Ako napadač na domaće ognjište pobjegne odmah poslije prvog nasrtaja razjarenog gospodara harema, onda je vrlo zabavno promatrati toga gospodara. Svojom se tjelesinom razdragano uvali opet među svoju družinu i tu se neko vrijeme razmeće i uživa, dok se još u uzbudljivoj blizini nalazi i mladi Lotario - šepiri se poput pobožnog Salamuna, koji se usrdno molio okružen tisućom svojih inoča. Ima li kakvih drugih kitova na vidiku, ribari će rijetko kad zametnuti hajku za takvim svemoćnim sultanom, jer te delije tako rasipno troše svoju snagu da je u njih malo masnoće. A što se tiče njihova poroda, sinova i kćeri, oni se moraju sami brinuti za sebe, ili se pak zadovoljiti majčinom pomoći, jer poput nekih drugih neizbirljivih ljubavnika-lutalica koje bih mogao imenovati, taj vam paša-ribak, koliko god voli ložnicu, ne mari za pjestovališta. I budući da voli lutati po svijetu, ostavlja svoju nezakonitu djecu gdje god stigne. No onda dođe vrijeme kad mladački žar jenjava, kad s godinama rastu i tegobe, kad razbor zahtijeva svoj svečani odmor, ukratko, kad zasićenog Turčina obuzme malaksalost, tada se ljubav prema djevojkama nadomješta vrućom željom za smirenim i kreposnim životom. Naš Osmanlija ulazi u one godine života kad ga zaokupi nemoć, kajanje i želja za ćudorednim životom, pa se tada odriče svoga harema, raspušta ga, te postaje uzoran mrzovoljni starac, koji plovi posve sam uzduž svih meridijana i paralela, provodeći dane u molitvi i opominjući sve mlade levijatane neka se okane svojih ljubavnih taština i zabluda.
I kao što ribari takav harem kitova zovu školom, tako je i onaj gospodar i paša poznat pod stručnim nazivom -školnik. I stoga je - premda ne baš sasvim u skladu sa samom stvari, ali zato to komičnije da školnik, pošto sam izuči školu, polazi u svijet da naučava kako je sve ono što je naučio isprazno i ludo. Njegov naslov - školnik - čini se da potječe od imena škola, koje je bilo nadjenuto njegovu haremu, no neki naslućuju da je čovjek koji je kao prvi toga kita-Osmanliju nazvao školnikom. bez sumnje studirao Vidocqove{360} memoare, i stoga vrlo dobro znao kakav je seoski učo bio taj čuveni Francuz u svojim mladim danima i u kakve je tajne nauke upućivao neke od svojih učenika.
Takav odvojen i usamljen način života kakvim žive kitovi školnici kad ih osvoje godine karakterističan je za sve ostarjele glavače. Gotovo svaki »samac«, kako zovu levijatane koji pojedinačno plove morima, obično je starac. Poput prepoštovanog i bradatog Daniela Boonea{361} želi ostati uvijek sam. u društvu same Prirode. On je uzima za ženu sred vodene pustinje, i ona mu je zaista najbolja druga, premda čuva tako mnogo tmurnih tajna.
Prije spomenute škole, kojima pripadaju samo mladi i snažni mužjaci, uvelike se razlikuju od haremskih škola. Značajno je za te mlade ženke da su neobično plašljive, a mladi su mužjaci, zvani »bikovi četrdesetaci«{362}, najratoborniji među svim levijatanima, i opasnost sukoba s tim mladićima upravo je poslovična. Od njih su još opasniji samo oni čudnovati prosijedi sivonje s kojima se ponekad susrećete, a koji će s vama zametnuti borbu na život i smrt, poput tolikih mrzovoljnih đavola što su ozlojeđeni mukama kostobolje.
Škole u kojima se okupljaju »bikovi četrdesetaci« mnogo su veće od haremskih škola. Kao rulja mladih vijoglavih studenata puni su borbenosti, nestalnosti i lakoumnosti, i lutaju svijetom tako ludo i razuzdano da im se nijedan agent nikakva osiguravajućeg društva ne bi usudio osigurati život, kao ni kakvu mladom razbijaču iz Yalea ili Harvarda{363}. No ubrzo se ti vjetrogonje i besposličari okanjuju pusta ludovanja, a na pragu svoje zrelosti udaraju svaki na svoju stranu u potrazi za smirenjem, a to će reći - otiskuju se u svijet da bi se uvukli u kakav harem.
Ima još jedna razlika između muških i ženskih škola, koja je još značajnija od one spolne. Kad harpunaš pogodi mlada »bika« - jao njemu, jadniku! - svi će ga drugovi napustiti i razbježati se kud koji. No kad harpun pogodi kakvu ženku iz harema, saletjet će je njene drugarice sa svih strana, sa svim znacima uzbuđenja, pa će se katkad zadržati uz nju tako blizu i tako dugo dok i same ne padnu žrtvom.




89. RAZLIKA IZMEĐU ULOVLJENE I SLOBODNE RIBE



U pretprošlom srno poglavlju govorili o znakovima i njihovim kopljačama, no sada se pokazuje potreba da malo podrobnije objasnimo zakone i uredbe kitolova. A spomenuti znak možemo smatrati velikim simbolom i obilježjem cjelokupnog kitolovstva.
Često se događa, kad više brodova krstari na istom području, da jednog kita harpunira posada jednog broda, te kit zatim pobjegne, a konačno ga ubije i prisvoji posada kakva drugog broda. Pritom dolazi do kojekakvih nepredvidljivih slučajnosti, koje su sve usko povezane s takvom zgodom. Na primjer, poslije zamorne i opasne hajke tjelesina ubijenog kita može zbog velike oluje raskinuti sve konope i lance kojima je vezana uz brod, pa otplutati u zavjetrinu, a onda vam nabasa kakva druga kitarka koja će je, kad se bura stila i more smiri, lijepo prisvojiti, bez ikakve opasnosti za život i alat. Tako bi među kitolovcima često dolazilo do najneugodnijih i najljućih prepiraka kad ne bi postojali neki pisani i nepisani zakoni koji vrijede za sve kitolovce, a koji se mogu primjenjivati bez prigovora u svim mogućim slučajevima.
Holanđani su kanda jedini narod koji ima pravi kitolovački kodeks, potkrijepljen zakonskom odredbom: taj je zakon donesen u holandskom senatu godine 1695. No premda ni jedna druga država nije nikad imala pisana zakona o kitolovu, američki su kitolovci za te stvari sami bili zakonodavci i odvjetnici. Izmislili su i razradili čitav zakonski sustav, koji po svojoj jezgrovitoj jasnoći nadmašuje i same Justinijanove Pandekte{364} i pravilnike Kineskog društva za suzbijanje upletanja u poslove drugih naroda. I ti su zakoni tako sažeti da bi ih čovjek mogao lako urezati u novčić kraljice Ane ili u harpunski šiljak i nositi oko vrata.
1. Ulovljena riba pripada onom brodu koji ju je ulovio.
2. Slobodna riba postaje vlasništvo onog broda koji je prvi ulovi.
No loša je strana tako majstorski sažetih zakona baš u njihovoj divnoj kratkoći, koja zahtijeva debelu knjižurinu kojekakvih tumačenja i obrazloženja.
Prije svega: što je zapravo »ulovljena riba«? Živa ili mrtva, riba je, po stručnom shvaćanju, »ulovljena« kad je privezana uz čamac ili brod na kojemu se nalazi posada, i kad je ljudi mogu potezati i tegliti, svejedno da li s pomoću katarke, vesla, gumine ili mrlina, telegrafske žice ili niti paučine. Isto se tako smatra da je riba »ulovljena« i onda kad je u nju zaboden «znak«, ili kakav drugi općepriznati biljeg kao simbol vlasništva, i to za sve vrijeme dok posada čamca ili broda ima mogućnost da je privuče do broda, ili pokazuje namjeru da to učini.
To su stručni komentari, no kitolovci se često služe drugim tumačenjima, koja se sastoje od teških riječi i još težih udaraca, otvaraju šakački Coke-upon-Littelton{365}. Istina, među pravičnijim i časnijim kitolovcima dolazi uvijek do nagodbe, pogotovu u onim osobitim slučajevima kad bi traženje prava na posjed kita kojega je prije lovila i ubila druga stranka značilo povredu najosnovnijih moralnih načela. No bilo je i manje savjesnih kitolovaca.
Prije pedesetak godina vodila se u jednom engleskom sudištu čudna rasprava o neovlaštenom prisvajanju kita. Tužitelji su izjavili kako su poslije zamorne hajke, negdje na Sjevernome moru, i pošto im je naposljetku uspjelo harpunirati kita, bili prisiljeni ne samo odbaciti svoje mrline nego, štoviše, napustiti i svoj čamac, jer im je prijetila opasnost po živote. Međutim su se tuženi (posada nekakva drugog broda) prikučili onom kitu, dotukli ga, prigrabili i na očigled tužitelja privukli do broda i vezali. Kad su tužitelji tražili da im se izruči lovina, kapetan tužene stranke samo im je podrugljivo zvrcnuo prstima u brk, opjevao kićenim riječima svoje junačko djelo, uvjeravajući ih da će zadržati ne samo kita nego i harpune, pa i njihov čamac, jer su sve to našli zakvačeno za tjelesinu nemani u času kad su ubili kita. Nato je podignuta tužba za povratak kita, mrlina, harpuna i čamca.
Optužene je branio odvjetnik gospodin Erskine, a lord Ellenborough bio je sudac. Duhoviti je Erskine za obrane objašnjavao položaj svoga klijenta, aludirajući na neki nedavni slučaj preljuba, slučaj u kojem je neki gospodin, pošto mu nije uspjelo da svoju ženu vrati s grešnog puta, najposlije ostavio svoju družicu na moru života, no u kasnijim je godinama požalio taj svoj čin i sudbenim putem tražio da mu se ona vrati. Erskine je bio protiv takva vraćanja. Svoju je obranu potkrijepio izjavljujući da je onaj gentleman, doduše, prvi harpunirao damu i vezao je uza se, ali ju je naposljetku napustio samo zbog njezine pokvarenosti - dakle ipak napustio, i tako je ona postala »slobodna riba«. I zato, pošto ju je poslije neki drugi gentleman dohvatio harpunom, dama je tako postala njegovim vlasništvom, zajedno sa svim harpunima koji su možda u nju bili zabodeni.
U spomenutom slučaju Erskine je uporno tvrdio da se primjeri kita i dame uzajamno objašnjavaju.
Pošto je saslušao ta razlaganja, a isto tako i tumačenja protivne stranke, učeni je sudac vrlo odrješito izjavio sljedeće: čamac pripada tužiteljima, jer su ga napustili samo u času kad im je život bio ugrožen, no kit, oko kojeg se vodila ta parnica, kao sav mrlin i svi harpuni, isključivo su vlasništvo optuženih; kit zato što je bio »slobodna riba» u času kad su ga tuženi ubili, a harpuni i mrlin stoga što su pripadali kitu kad je taj pobjegao odnoseći ih, pa je zato svatko imao pravo na te stvari tko god se domogao kita. Budući da su tuženi konačno uhvatili kita, njima pripadaju i sve na njemu pronađene srvari.
Običan se čovjek možda i neće moći pomiriti s osudom veleučenog suda, no ako dublje pronikne u samu bit toga problema, uvidjet će da je ta odluka donesena na temelju onih dvaju prije navedenih zakona kitolova, koje je lord Ellenborough tu primijenio i po potrebi uskladio s tim slučajem. I ja tvrdim da su ta dva zakona koja se odnose na »ulovljenu« i »slobodnu« ribu bitni temelj svakoga ljudskog zakonoznanstva, te će se sa mnom morati složiti svaki onaj tko malo dublje zahvati u taj problem. Jer unatoč zakučastoj zamršenosti svoje strukture, hram Zakona i Pravde kao i hram Filestejaca ima samo ta dva potporna stupa koja ga podržavaju.
Zar nije općenito poznata izreka »Posjed je polovina prava«? Ne znači li to da se ne pita kako je netko došao u posjed? No često je posjeći i čitavo pravo. Što li su mišice i duše ruskih kmetova i robova Republike doli »ulovljenih riba«, kojih je posjedovanje već sam zakon? Što je gramzljivu posjedniku posljednji novčić ucviljene udovice do »ulovljene ribe«? Što je mramorna palača neprokazanog lupeža s firmom kao »znakom« nad vratima, ako nije »ulovljena riba«? Što je ona nerazmjerno veliki svota koju bezdušni lihvar Mordehaj unaprijed odbija u ime kamata od zajma što ga je dao nevoljniku koji samo što nije skapao od gladi, zajedno sa svojom obitelju? Ništa drugo do »ulovljena riba«! Što je onih 100 000 funti što ih je nadbiskup Dušospas ubrao u ime spasenja duša od stotine tisuća iznurenih i pogruženih radnika (koji bi zacijelo došli u raj i onda kad ne bi ni novčića platili za spas svoje duše) - što je drugo ta okrugla svota od 100 000 doli »ulovljena riba«? Što su naslijeđena sela i čitavi gradovi tupoglavih vojvoda? Ništa drugo nego »ulovljene ribe«! Što je strašnom harpunaru Johnu Bullu{366} sirota Irska? Samo »ulovljena riba«! Što je onom apostolskom kopljaniku Bratu Jonatanu{367} pokrajina Texas{368}? »Ulovljena riba«! Zar nije, prema tome, svaki posjed ujedno i zakon?
No ako se doktrina o »ulovljenoj ribi« dade tako lako primijeniti na sve to što smo spomenuli, u još većoj mjeri vrijedi to i za srodnu doktrinu o »slobodnoj ribi«. Ona se može primijeniti u međunarodnim i sveopćim razmjerima.
Zar nije Amerika godine 1492. bila »slobodna riba«, u koju je Kolumbo zarinuo španjolski stijeg da bi je »označio« kao plijen svoga kraljevskog gospodara i gospodarice? Što je Poljska bila ruskom caru? A što Grčka Turcima? Što je Indija Engleskoj? Što će najposlije i Meksiko postati za Sjedinjene Države Amerike? Sve su to »slobodne ribe«!
Zar nisu i sva Prava Čovjeka i Univerzalne Slobode samo »slobodne ribe«? Zar nisu sva ljudska osjećanja i mišljenja »slobodne ribe«? Zar nije i načelo religijskog vjerovanja u čovjeku samo »slobodna riba«? Zar nisu i sve misli velikih mislilaca u ustima slatkorječivih i blagoglagoljivih nametljivaca samo »slobodne ribe«? Zar nije i sama kugla zemaljska samo jedna »slobodna riba«? A što li si mi ti, dragi čitatelju, ako ne »slobodna« i »ulovljena« riba u isti mah?


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 6 od 9 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu