Mobi Dik – Moby Dick

Strana 7 od 9 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9  Sledeći

Ići dole

Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 12:08 pm

First topic message reminder :



U Mobi Diku Melvil se osvrće na zlo, otelovljeno u dva glavna lika: s jedne strane je kit, koji predstavlja zlo bez osećanja pošto uništava sve na šta naiđe, a s druge je kapetan Ahab, koji predstavlja uporno zlo, pošto ga njegova lična mržnja i glad za osvetom teraju da goni kita iako time izlaže opasnosti živote svojih ljudi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 2:42 pm




90. GLAVE ILI REPOVI



»De balena vero sufficit, si rex

habeat caput, et regina caudam.«

(BRACTON, 3, 3)


Te latinske riječi iz engleskog Zakonika, zajedno sa kontekstom, znače da od svih kitova koje bilo tko ulovi blizu engleskih obala, kralj, kao počasni Veliki harpunar, mora dobiti glavu, a kraljici pripada kitov rep kao smjerni darak u znak ponizna poštovanja. Ta je dioba kita nalik na raspolavljanje jabuke: dvije polovice i drugo ništa ne preostaje. Budući da je taj zakon i dandanas u Engleskoj još na snazi, iako u ponešto izmijenjenu obliku, i kako u mnogom smislu stoji u čudnoj suprotnosti s onim općenitim zakonom o »ulovljenoj« i »slobodnoj" ribi, mi smo taj problem obradili u posebnom poglavlju, natjerani onom istom uljudnošću koja je i upravu engleskih željeznica prisilila dao svome trošku drži posebna salonska kola za Njihova Kraljevska Veličanstva. U dokaz tome da je spomenuti zakon još na snazi, ispričat ću vam najprije zgodu koja se dogodila nema ni dvije godine.
Neki ribarski poštenjačine iz Dovera, Sandwicha ili neke druge od Pet Luka{369} poslije mučne hajke uloviše lijepa kita kojega bijahu ugledali na pučini, daleko od obale. No treba znati da Cinque Ports stoje djelomično ili tako nekako pod jurisdikcijom neke vrste općinskog policajca ili pandura zvanog Lord Nadzornik. Kako mu je tu službu povjerio izravno sam kralj, mislim da svi uzgredni kraljevski prihodi s područja Cinque Ports idu u blagajnu toga Nadzornika. Neki su povjesničari nazvali tu službu sinekurom. Ali nije tako. Taj je Lord Nadzornik ovda-onda i te kako zaposlen, varanjem namičući svoje prihode, koji su njegovi upravo po toj sposobnosti varanja.
Kad su, dakle, ti siromašni, od sunca preplanuli ribari, bosonogi, sa visoko zavrnutim nogavicama na ulijepljenim nogama, uspjeli teškom mukom izvući svoga masnog kita na suho i sigurno mjesto, i kad su se već ponadali kako će od skupocjenih usi i od ulja dobiti dobrih stotinu i pedeset funti, te od očekivanog udjela zamišljali kako sa svojim ženama srču izvrstan čaj, a sa svojim starim drugovima dobrano potežu iz punih pivskih vrčeva - pojavio se među njima veleučen čovjek i dobra kršćanska duša s primjerkom Blackstonea{370} pod rukom. Položio je knjigu na kitovu glavu i rekao:
- Ruke k sebi! Ta je riba, gospodo, »ulovljena riba«, i ja je zapljenjujem, jer pripada Lordu Nadzorniku!
Nato se jadni ribari od zabezeknuta strahopoštovanja, koje je tako značajno za sve Engleze, i ne znajući što da kažu, stadoše češkati po glavi, pogledajući tužno čas u kita, čas u stranca. No time se položaj nije popravio, niti se smekšalo tvrdo srce veleučenoga gentlemana s Blackstoneovom knjigom pod pazuhom. Naposljetku se jedan između njih, pošto se dugo češkao po glavi ne bi li se dosjetio kakvu pametnu rješenju, osmjeli te upita:
- A molim vas, gosparu, tko je to Lord Nadzornik?
- Vojvoda!
- Ali kakva je posla imao Vojvoda u hajci za kitom?
- Njegov je kit!
- Imali smo mnogo muke, gosparu, i bili u smrtnoj opasnosti, a nešto smo i uložili u taj posao! I od svega toga da ima koristi samo Vojvoda? A mi od svoje muke ništa doli žuljeva?
- Njegov je kit!
- Je li Vojvoda takav siromah te mora tako nesmiljeno uzimati da se prehrani?
- Njegov je kit!
- Svojom »česti« od tog kita htio sam pomoći svojoj staroj, bolesnoj majci.
- Njegov je kit!
- Ne bi li se Vojvoda možda zadovoljio četvrtinom ili polovicom?
- Njegov je kit!
Ukratko, kita su zaplijenili i prodali, a presvijetli je Vojvoda od Wellingtona{371} primio sav novac. Neki svećenik poštenjak iz onog mjesta, koji je osjetio kako je taj udarac morao teško pogoditi nesretne ribare, uputio je vrlo ponizno pismo presvijetlom vojvodi, moleći ga da bi blagoizvolio preispitati slučaj siromašnih ribara. Na tu se usrdnu molbu svemoćni vojvoda udostojao odgovoriti (oba su pisma objavljena) da je on to već učinio i novac u redu primio, te da bi bio veoma zahvalan velečasnom gospodinu ako se ubuduće velečasni gospodin ne bi više pačao u tuđe poslove.
Je li to onaj stari ratnik koji, stojeći na uglovima triju kraljevina, objeručke otima milostinju prosjacima?
Odmah ćemo se uvjeriti kako se to vojvodino pravo na kita temeljilo na povlastici kojom ga je obdario sam vladar. Zato treba ispitati na kakvu se načelu zasnivalo to kraljevo pravo. Rekii smo već kakav je zakon u tom smislu postojao. No Plowden nam obrazlaže taj zakon. Plowden kaže da tako ulovljeni kit pripada kralju i kraljici, i to »zbog njegove neobične vrijednosti«. A i za najčuvenije komentatore bio je to dovoljno jak i jasan argument, koji je morao odlučiti u takvim stvarima.
No zašto da kralj dobije glavu, a kraljica kitovu repinu? To vi meni objasnite, vi pravnici!
Neki stari pisac rasprava o Vrhovnom kraljevskom sudištu, William Prynne, ovako piše u svojoj raspravi o »Kraljičinu zlatu«, ili blagu za kraljičino ruho: »Rep kraljici pripada da bi kraljici bilo kitovih usi za njezino ruho.« To je bilo pisano u doba kad su crnu gipku kost grenlandskoga ili običnog kita još uvelike upotrebljavali za pravljenje steznika. A u kitovoj repnoj peraji nema nikakvih usi, jer se one nalaze u kitovoj glavi, te je prema tome pretpostavka tako pronicava pravnika kao što je bio Prynne zaista neoprostiva zabluda. No, je li kraljica nekakva morska vila da joj treba repna peraja? Ili se možda u toj zakonskoj odredbi krije neko alegorično značenje?
Dvije su ribe što ih engleski pravnici nazivaju kraljevskim ribama: to su kit i jesetra, a obje su, uz izvjesne iznimke, kraljevsko vlasništvo, te od njihove prodaje dobiveni novac tvori, uz neka ograničenja, deseti dio redovitih krunskih prihoda. Ne znam ni za kakva drugog autora koji se bavio tim predmetom, no sudeći po onoj prvoj odredbi, čini se da se i jesetra raspolovljuje na sličan način kao i kit, da kralj, naime, dobiva vrlo zbijenu i elastičnu glavu kojom se odlikuje ta vrsta ribe, pa se taj običaj, simbolično gledano, zasniva možda na šaljivoj pretpostavci da između kralja i te riblje glave postoji neka sličnost. I tako, čini se, ima stanovite razložitosti u svemu, čak i u zakonima.




91. »PEQUODOV« SUSRET S »RUŽINIM PUPOLJKOM«



»Nismo mogli kopati i tražiti grumenje ambre

u trbušini ovog levijatana, jer je to sprečavao

smrad koji se oko njega širio.«

SIR T. BROWNE


Tjedan-dva nakon opisane hajke, kad je naš brod polagano klizio sanjivom i magličastom podnevnom pučinom, pokazalo se da su mnogi nosovi na »Pequodovoj« palubi bili budniji stražari od ona tri para očiju navrh jarbola. Osjećalo se kako se morem širi čudnovat i nimalo ugodan vonj.
- Eh, baš bih se okladio - javi se Stubb - da tu negdje plutaju neki od kitova koje smo nedavno poškakljali gripljom! Znao sam da će se kadli-tadli izvrnuti nauznak!
Ubrao se rastupiše one maglovite koprene pred nama i polegoše ustranu, a u daljini ugledasmo brod, te smo po njegovim ubranim jedrima znali da mu uz bok leži uhvaćeni kit. Kad priđosmo bliže, stranac izvjesi na vrhu jarbola francusku trobojku, a po viđanju crnih oblaka morskih jastrebova koji su kružili, lebdjeli ili s visoka nasrtali, bijaše jasno da je taj kit »crkotina«, kako ribari vele, a to će reći kit koji je uginuo prirodnom smrću, nesmetan i neprogonjen, i onda plutao po pučini kao ničije vlasništvo. Lako je zamisliti kako je ogavan morao biti vonj što ga je ta masa širila oko sebe, gori negoli smrad od kakva asirskoga grada u kojem je harala kuga i živi nisu mogli sahranjivati svoje mrtve. Nekima je taj zadah tako strašan te ih nikakva pohlepa ne bi mogla sklonuti da privežu takva kita uz bok svome brodu. No ima ih koji će to ipak učiniti, iako se vrlo dobro zna da je ulje dobiveno od takvih ribaka vrlo loše kakvoće i da po mirisu nimalo ne podsjeća na ružino.
Dolazeći sve bliže, nošeni povjetarcem koji je jenjavao, vidjeli smo da je Francuz i na drugoj strani imao privezana kita, koji je bio još manje nalik na mirisnu kiticu cvijeća negoli onaj prvi. I doista se pokazalo da je to bio jedan od onih sumnjivih kitova koji kao da se suše i sparušuju te najposlije uginu od neke želučane bolesti ili loše probave, ostavljajući svoja trupla, što plutaju ko iscijeđene mješine u kojima nema ništa nalik na ulje. No poslije ćemo vidjeti kako nijedan iskusan kitolovac neće odvrnuti nos pred takvim ribakom, ma koliko inače izbjegavao »crkotine«.
»Pequod« se za to vrijeme bio toliko približio stranom brodu te je Stubb prisezao kako prepoznaje svoju ošljaču koja se bila zaplela u mrlin, omotana oko repine jednog od tih kitova.
- Gle, finih li ribica za te strvinare! - podsmijavao se Francuzu, stojeći na pramcu. - Znam da su ti francuski žabari pravi sirotani u kitolovu, koji će se ponekad otisnuti od broda tek što ugledaju pjenu vala razbijena o stijenu, misleći da su ugledali ulješurin mlaz! Da, da, kadikad će odjedriti iz svoje luke sa štivom punom sanduka lojanica i kutija usekača, jer već unaprijed znaju kako sve ono ulje koje će dobiti neće dostajati da samo nakvase stijenjak kapetanove svjetiljke! Znamo mi to, znamo!
No pogledajte samo tog žabara koji se zadovoljava našim ostacima, tim našim ogripljanim kitovima, i sav je sretan što može strugati suhe kosti one druge dragocjene ribetine! Ubogi đavo! Nego čujte, da zaredamo nečijim šeširom naokolo pa da žabaru udijelimo malo ulja, Boga radi! Jer sve što će istisnuti iz onoga ogripljanog ribaka, nije ni za svjetlo u tamnici, čak ni u ćeliji na smrt osuđenoga! A što se tiče onoga drugog kita, eh, okladio bih se da ću iz naša tri jarbola istiještiti više ulja nego što će oni iscijediti iz onog svežnja kostiju. Ali, promislim li pravo, možda bi u njemu pronašli nešto što je mnogo vrednije od svega toga ulja: sivu ambru{372}! Baš bih volio znati je li se naš prijan tome dosjetio! Isplatilo bi se da to nekako ispipamo! Ja ću bogme pokušati.
I rekavši to, uputi se na kasar.
Za to se vrijeme povjetarac sasvim smirio, i tako je sad »Pequod« bio, htio ili ne htio, sa svih strana zapahnut tim smradom i nije imao kud, ako ne bi ponovno odnekle zapuhnuo vjetrić. Došavši iz kajite, Stubb pozva posadu svoga čamca, i momci se otisnuše od broda put strane kitarke. Dok su veslali onamo, Stubb opazi kako je, svojstveno francuskom ukusu punom mašte, gornji dio kljuna na pramčanoj osovini izrezbaren u obliku stabljike, zeleno obojene, a umjesto trnja bili u nj zabodeni bakreni šiljci, koji su ovdje-ondje provirivali, a sve se to završavalo u simetrično prolistaloj gomoljici jarko crvene boje. Na pramcu je bilo krupnim pozlaćenim slovima ispisano »Bouton de Rose« - »Ružin pupoljak«, i tako je glasilo romantično ime te mirisave lađe.
Premda Stubb nije znao što znači riječ »Bouton«, ipak je razumio značenje »rose«, a po obliku okruglaste polene jasno je mogao razabrati što je posrijedi.
- Ružin pupoljak od drveta, je li? - usklikne Stubb i stavi ruku na nos. - Dobro izabrano ime! Ali smrdi kao svi vrazi!
Da bi došao u izravnu vezu s posadom na palubi, morao je čamcem oko pramca i na desnu stranu, pa sve do »crkotine«, jer je samo tako mogao zapodjenuti razgovor.
Kad je došao do tog mjesta, vikne iz sve snage, ali je pritom svejednako jednom rukom začepljivao nos:
- O-o-oj, Bouton de Rose! Ima li tamo među vama ijedan pupoljak koji govori engleski?
- Ima! - odvrati mu neki čovjek s Guernseyja{373}, koji se bio nalaktio na rubnjak, a poslije se pokazalo da je to njihov glavni božman.
- E, onda mi recite, Ružin pupoljče, jeste li gdje vidjeli Bijelog kita?
- Kakva kita?
- Bijelog! Glavača! Moby Dicka! Jeste li ga vidjeli?
- Nisam nikad ni čuo za takva kita! Cachalot blanche!{374} - Bijela ulješura! Ne, nisam čuo!
- E, onda zasad zbogom, odmah ću se vratiti!
Zatim brzo zaveslaju natrag na »Pequod«, a kad Stubb vidje Ahaba kako se naginje nad ogradu kasara, čekajući da mu božman javi što je doznao, prinese obje ruke na usta te kao na trubu doviknu:
- Nisu ga vidjeli, kapetane, nisu, gosparu!
Nato se Ahab povuče, a Stubb se vrati do Francuza.
Vidio je kako je čovjek iz Guernseyja, koji se upravo bio s pomoću lanca spustio na kita, i već ga ošljačom uzeo zarezivati, zastao i počeo da zabrađuje lice i nos nekakvim rupcem.
- Ej, vi, što vam je s nosom? Da ga niste razbili? - upita ga Stubb.
- Volio bih da sam ga razbio, ili da uopće nemam nosa! - odgovori čovjek iz Guernseyja, kojemu kao da se posao što ga se sada prihvaćao baš nimalo nije milio. - Ali zašto vi začipate svoj nos?
- O, ništa. U mene je nos od voska, pa ga moram malo pričuvati. Divan dan, je li? A zrak tako zasićen miomirisom sa cvjetnjaka! Dobacite nam kitu cvijeća, Ružin pupoljče!
- A što vi zapravo tražite tu, do sto đavola? - zagrmje čovjek s Guernseyja, zapadajući iznenada u vatru,
- O, samo s mirom, samo s mirom, da, to je prava riječ! Zašto ne stavljate kitove na led dok na njima radite? Ali šalu nastranu; znate li, Ružin pupoljče, da je besmislica što ste naumili da iz takvih ribaka cijedite ulje? A iz karkaše onoga sparušenog nećete istiještiti ni unce ulja!
- To je i meni samom predobro poznato, ali evo, naš kapetan nikako da to shvati, jer njemu je ovo prvo putovanje, a prije je bio tvorničar kolonjske vodice. Ali dođite gore i recite mu; možda će povjerovati vama, kad već neće meni! Tako bih se barem oslobodio ove smrdljive rabote!
- Kako god želite, dragi prijatelju! - otpovrnu Stubb, i čas zatim već se penjao na palubu, a tu mu se ukaza čudnovat prizor. Mornari s kitnjastim kapama od crvene vunene pređe upravo se spremali prirediti koloture s pomoću kojih će potezati kitove iz vode. No ljudi su radili polako, a govorili brzo i mnogo, i kao da im sav taj posao baš nikako nije bio po volji. Nosovi im stršili uvis kao baštuni od floka. Svaki čas bi po nekoliko njih odbacilo posao, te bi se brže-bolje uspinjali na jarbole, da se nadišu malo svježeg zraka. Jedni, misleći da će dobiti kugu, svaki čas prinosili pod nos kučinu namočenu u paklinu, dok bi drugi, skresavši kamiše nakratko, žudno udisali duhanski dim, tako da im neprestano bijaše u nosu.
Stubb se iznenadio kad ga je zapljusnula kiša povika i kletava što su prštale iz kapetanove kajite koja se nalazila na kasaru na krmi, i kad je pogledao u tom pravcu, vidje zajapureno lice kako proviruje iza odškrinutih vrata. Bio to napaćeni ranarnik, koji se povukao u kapetanovu kajicu (u njegov »kabinet«, kako je on nazivao tu kabinu) da se zaštiti od toga kužnog zadaha, pošto je cio dan uzalud prosvjedovao i borio se protiv toga posla. No ipak nije mogao a da se ovda-onda ne pojavi i ne izlije na mornare čitave bujice pogrda i riječi kojima ih je zaklinjao da se okane te rabote.
Vidjevši sve to, Stubb je dobro skovao svoj plan, te se obratio čovjeku iz Guernseyja, s kojim je malo pročavrljao i za to vrijeme razabrao kako taj božman prezire svog kapetana kao puku oholu neznalicu koji im je zamijesio tu kašu te ih sve uvalio u tu smrdljivu i neunosnu rabotu. Zapitkujući oprezno o svemu i svačemu, Stubb je ubrzo saznao kako čovjek iz Guernseyja ništa i ne sluti o nekakvoj ambri. I stoga je i on mudro šutio o tome, ali je inače sasvim slobodno i povjerljivo s njim razgovarao, i ta su dvojica ubrzo smislila kako će nasamariti kapetana i ujedno mu se malo narugati a da on pritom i ne posumnja u njihovu iskrenost. Prema toj njihovoj lukavoj zamisli trebalo je da čovjek iz Guernseyja u svojstvu tumača kaže kapetanu sve što mu se svidi, ali sve uvijeno i kao da dolazi od toga njihova gosta, kao da on tumači samo Stubbovo mišljenje, dok bi Stubb za to vrijeme glasno nizao i sipao kojekakve ludosti i besmislice, kakve god bi mu samo dolazile na pamet.
Dok oni tako, na vratima kajite pojavi se i njihova žrtva. Bijaše to omalen, crnomanjast čovjek, po izgledu suviše nježan za pomorskog kapetana. Imao je doduše duge zaliske i brkove, a na prsniku od crvena baršuna blistali privjesci na satnom lancu. Čovjek iz Guernseyja uljudno predstavi Stubba tome gentlemanu, i božman se već spočetka tako vladao kao da sudjeluje u tom razgovoru samo kao tumač.
- Što da mu najprije kažem? - upita božman.
- Pa recite mu - na to će Stubb netremice gledajući u onaj baršunasti prsluk, satni lanac i visuljke - pa recite mu. jest, jest, možete mu odmah sprve reći da mi se on čini kao nekakva bebica, premda se baš ne smatram pozvanim da o tome sudim.
- Monsieur - odčepi božman na francuskom svome kapetanu - gost kaže da su njegovi baš jučer razgovarali s ljudima s nekakva broda na kojem su kapetan, prvi božman i šestorica od posade umrli od groznice, zaraženi od kita »crkotine« što ga bijahu dovukli uz bok svoga broda.
Nato se kapetan trže: sav je gorio od želje da sazna što više o tome nesretnom slučaju.
- Što sad? - upita čovjek iz Guernseyja Stubba.
- Pa, kad već tako mirno guta što mu kažem, recite mu da sam ga dobro promotrio, te sam siguran kako nije sposoban upravljati lađom kitaricom, ništa sposobniji od kakva majmuna. Zaista, isporučite mu od mene da je glupan.
- Izjavljuje i kune se, Monsieur, kako je onaj drugi, sparušeni kit prava smrtna opasnost, dakle još opasniji od crkotine. Da, da, Monsieur, upravo nas zaklinje, ako cijenimo svoje živote, da se oslobodimo tih riba.
Tek što bi okom trenuo, kapetan odletje naprijed i gromkim glasom stade naređivati da smjesta obustave potezanje koloturnika, i da ljudi odmah prerežu sve konopce s pomoću kojih su kitovi bili vezani.
- A što sad? - upita božman kad se kapetan vratio.
- Ne znam, brajane, čekajte da vidim. Da, zbilja, možete mu reći još i to, zaista, recite mu da sam ga namagarčio, i (posljednje riječi izgovori sasvim tiho i sam sebi) još nekoga.
- Kaže, Monsieur, da je neobično sretan što nam je mogao biti na neku korist.
Čuvši to, kapetan svečano izjavi kako su mu oni (to jest on i božman) veoma zahvalni, te najposlije pozva Stubba k sebi u kajitu, da isprazne koju bocu bordoa{375}.
- Poziva vas na čašu vina - izjavi tumač.
- Ja mu od sveg srca zahvaljujem, no recite mu kako se protivi mojim načelima da pijem s čovjekom kojemu sam podvalio. Bez šale, recite mu da se moram vratiti na brod.
- Kaže, Monsieur, kako mu je u načelu da ne pije, no ako Monsieur želi poživjeti još koju godinicu i u zdravlju se naužiti svoga vina, onda neka Monsieur spusti sva četiri čamca, da potegnu brod podalje od kitova, jer se kitovi po toj tišini neće ni maknuti s mjesta.
Za to je vrijeme Stubb bio već pokraj slaza i upravo se spremao da siđe u svoj čamac, te dovikivao čovjeku iz Guernseyja da će im on pomoći koliko god mogne, pa kako slučajno u čamcu ima dugu cimu, vrlo će im rado manjeg od ona dva kita »uzeti u regalj«{376}. I dok su francuski čamci na sva vesla potezali brod na jednu stranu, Stubb je blagonaklono vukao svoj plijen u suprotnom smjeru, namjerno privezavši kita neobično dugim konopom da Francuzu što jasnije predoči opasnost od zaraze koja svima prijeti.
Ubrzo zaigra vjetrić, a Stubb naoko skrenu svojim čamcem od kita, da Francuzu pokaže kako je konačno prepustio tjelesinu njenoj sudbini. Pošto je »Ružin pupoljak« uskoro povukao svoje čamce na palubu, poče sve više odmicati i nestajati u daljini, dok je »Pequod« klizimo između njega i Stubbova kita. Na to se Stubb hitro vrati do plutajuće tjelesine dovikujući ljudima na palubi što je naumio, te prionu uz posao da iskoristi plod svoje lukavštine. Dohvatio je svoju oštru ošljaču i počeo sjeći tjelesinu, malo podalje od prednje peraje. Čovjek bi gotovo pomislio da tu na moru kopa nekakav rov, i kada je naposljetku njegova ošljača muklo zveknula o mršava rebra, bijaše kao da tko prebire po drevnim iskopinama rimskim, da iskapa crepovlje i lonce zakopane u masnu englesku ilovaču. Svi su njegovi ljudi bili silno uzbuđeni, spremno pomažući svom zapovjedniku, a oči im se požudno krijesile kao u kopača zlata.
A sve to vrijeme nebrojene su burnice letjele oko njih i zaranjale u vodu, burljajući zagnjurenom glavom po vodi, kričale, kreštale i borile se među sobom. Stubb je kanda već pomalo bio razočaran, pogotovu kad ga je neizdržljivi smrad sve jače stao gušiti; no odjednom iz samog izvora toga kužnog zapaha prostruja slab dašak miomirisa, koji se provlačio kroz pramenje teškog vonja, ali je ostao u zraku i nije se rasplinuo, kao što voda jedne rijeke utječe u drugu, a da se u prvo vrijeme te vode ipak ne izmiješaju.
- Evo je! Evo je! - vikao je Stubb ushićeno, udarivši o nešto kruto na što je naišao u toj čudnovatoj spilji. - Kesa! Puna kesa!
Odbacio je ošljaču, zarinuo obje ruke te izvukao pregršt nečega što je bilo nalik na suh windsorski sapun{377} ili stari sir boje žućkaste i pepeljastosive, točkast, veoma mastan i ugodan, a mogao se zarezati i kidati među prstima. A to je, dragi prijatelji, siva ambra, za koju ljekarnici plaćaju jednu zlatnu gineju{378} po unci. Izvukao je kakvih šest punih pregršti, no još više bijaše izgubljeno u moru. Izvukli bi možda još veću količinu da nije nestrpljivi Ahab dovikivao Stubbu neka smjesta prekine taj posao i neka se vrati na brod, jer će »Pequod« inače krenuti bez njih.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 2:43 pm





92. SIVA AMBRA



Valja znati da je ta siva ambra vrlo čudnovata tvar i tako važan trgovački artikl te su godine 1791. o tome saslušali nekog kapetana Coffina, rodom iz Nantucketa, i to u sudištu engleskoga Donjeg doma, jer u ono doba, pa sve donedavno, za učenjake bijaše problem odakle »ambergris« i sama ambra{379}. Naime, premda je engleska riječ »ambergris« samo francuska složenica za sivu ambru, ipak su to dvije sasvim različne tvari. Iako ambru kadikad nalazimo na morskim obalama, ipak je vade i daleko na kopnu, dok sivu ambru možemo naći samo na oceanu. Ambra ili jantar tvrda je, prozirna, krhka i bezmirisna tvar od koje se izrađuju cigarnici, kamiši za lule, brojanice i razni ukrasi, dok je siva ambra mekana i voštana, i tako prodorno miriše te se uvelike upotrebljava za proizvodnju mirisa, finih svijeća, praška za kosu i raznih pomada. Turci je upotrebljavaju u kuharstvu, a nose je sa sobom i u Meku da je ondje pale, kao što katolici u crkvi Svetog Petra u Rimu pale tamjan. Neki trgovci vinom stavit će mrvičak sive ambre u crveniku da bi joj dali poseban miris.
I ko bi samo i pomislio da se sve one fine dame i gospoda naslađuju mirisom tvari koja se krije u neslavnim crijevima kakva bolesna kita?
No ipak je tako! Neki misle da je siva ambra uzrok što ulješura oboli na želucu, dok drugi opet zastupaju mišljenje da je siva ambra samo posljedica te želučane boljetice. Teško je reći kako bismo mogli izliječiti ulješuru od te bolesti; mogli bismo joj jedino sasuti u ždrijelo čitave tovare pilula za čišćenje, koliko bi stalo u tri-četiri čamca, te se onda otisnuti i odmaknuti od nevolje, kao što radnik bježi od minirane stijene.
Zaboravio sam spomenuti da je Stubb u onoj sivoj ambri našao nekakve okrugle koštane pločice, te isprva mislio da su to dugmeta ribarskih hlača, ali se poslije pokazalo da su to samo koščice hobotnice što su tako bile balzamirane.
Zar ništa ne znači što se takva nepokvarljiva jedrina mirisave sive ambre pronalazi u samom srcu truleži? Sjeti se riječi svetog Pavla upućenih Korinćanima: »Sije se u raspadljivosti, a ustaje u neraspadljivosti; sije se u sramoti, a uskršava u slavi.«{380} Dozovi u pamet i riječi Paracelsusove{381}, kako nastaje nadasve mirisavi mošak! I ne zaboravi čudnovatu činjenicu da je od svih smrdeži kolonjska vodica u prvom stadiju prerade najsmrdljivija.
Htio sam završiti poglavlje gornjim prizivom, ali ne mogu biti miran a da prije toga ne opovrgnem klevetu koju tako često iznose protiv kitolovaca, a koja bi se, u sukladnosti s nekim pogrešnim mišljenjima, mogla prema onom što smo rekli o kitovima onog Francuza, smatrati neizravno dokazanom. Na drugome mjestu u ovoj knjizi već je opovrgnuta klevetnička izmišljotina kako je kitolovački poziv gadan i prljav posao. Treba, naime, pobiti nešto drugo: natucanje i šuškanje da svi kitovi zaudaraju. Da vidimo kako je nastala ta crna ljaga.
Sudim da to pogrešno mišljenje potječe još iz onih vremena kad su prve kitarice s Grenlanda stizale u London, prije više od dvjesta godina. U ono doba, kao ni danas, ti kitolovci nisu topili kitovo tustilo za samog putovanja, kako su to uvijek činili ribari s južnih mora. Ne, oni su svježe tustilo razrezivali u sitne komadiće, trpali ih kroz čepnicu u veliku burad i tako otpremali u svoju luku. Drugačije se nije moglo, jer je sezona u tim ledenim predjelima vrlo kratka, a i velike su oluje sprečavale svaki drugi postupak. A kakve su bile posljedice? Kad bi otvarali štive i utovarivali ta kitovska groblja u grenlandskom skladištu, sve bi zavonjalo kao na grobištu kakva staroga grada koje ljudi prekopavaju da tu polažu temelje za kakvo rodilište.
Djelomično nagađam da je ta zlobna kleveta na račun kitolovaca možda isto tako nastala u vezi s onim holandskim naseljem koje je nekoć postojalo na grenlandskoj obali, a zvalo se Schmerenburg ili Smeerenberg. Posljednjim se imenom služi i učeni Fugo van Slack u svome značajnom djelu i »O mirisima«, koje su smatrali glavnim priručnikom za ta pitanja. Kao što se vidi već po samom imenu (smeer - mast, tustilo, salo; berg - brdo), to naselje bijaše osnovano da bi holandski kitolovci imali neko mjesto gdje su mogli rastopiti nagomilani tuk a da ga nisu morali otpremati kući, u Holandiju, da ga ondje čvare. Tu je bila sva sila topionica, kotlova za tustilo i spremišta za ulje, i kada su te topionice bile u pogonu, tu se zacijelo nisu širili nikakvi miomirisi. No kod kitarica s Juga bilo je sasvim drugačije. Posada takva broda ne utroši za topljenje tustila ni pedeset dana na svom putovanju, koje traje možda i četiri godine, a ulje koje je spremljeno u bačvama gotovo i nema nikakva mirisa. A istina je da ni živi ni ubijeni kitovi nimalo ne zaudaraju ako ljudi znaju kako treba postupati s tim tjelesinama; isto tako, nije moguće kitolovca prepoznati po mirisu, kao što su ljudi u srednjem vijeku tvrdili da Židova mogu njuhom otkriti. Ta kit i ne može inako nego da odiše svježinom, kad je obično tako snažan i zdrav, jer se toliko giba i kreće i jer je uvijek na otvorenu, uvijek vani, premda, doduše, izrijetka na zraku. Kažem vam da ulješurina repina, kad zavitla zrakom, upravo miriše kao kad svilena haljina na kakvoj otmjenoj dami, namirisana moškom, zašušti pokraj vas u toplu salonu. A s čime da usporedim miris ulješure, kad je tako golema? Zar taj dah nije nalik na miris onoga čuvenog slona u kojega su kljove bile ukrašene draguljima, a koji je sav odisao po smirni{382} - onog slona što su ga građani nekakva grada u Indiji izveli pred Aleksandra Velikog da mu iskažu čast?




93. IZOPĆENIK



Svega nekoliko dana poslije našeg susreta s Francuzom, dogodilo se nešto vrlo značajno jednome od najbeznačajnijih u »Pequodovoj« posadi: tužan događaj što je urodio time da je nad ljudima, koji su često bili tako razuzdano veseli, odonda neprestano lebdjela prijetnja nekakva živog proročanstva o zloj sudbini koja bi i njih jednog dana mogla snaći.
Na kitaricama se svi članovi posade ne ukrcavaju u čamce. Nekoliko je mornara u pričuvi, a zovu ih »čuvarima«, i njihova je dužnost da se brinu o brodu kad su čamci u potjeri za kitom. Ti su »stražari« obično isto tako hrabri momci kao i oni u posadi lovačkih čamaca. No ako se na brodu nađe poneko slabašno, nespretno ili strašljivo čeljade, njega će onda zacijelo ubrojiti u »stražare«. Tako je bilo i na »Pequodu« s onim malim crncem koji je imao nadimak Pippin, ali su ga, skraćeno, svi zvali samo Pip. Jadni Pip! Već ste čuli za nj, a zacijelo se još sjećate njegova sjetnoživahna tamburina za one sablasne ponoći.
Pip i Popara bijahu po svojoj vanjštini nalik na dva konjića, vranca i bijelca, što su, jednaka rasta i jačine, iako različite boje, upregnuta u ista neobična kola. No dok je nesretni Popara bio po prirodi tupoglav i mlitave pameti, dotle Pip, iako vrlo osjetljiv, bijaše okretan, vedar i sjajan, sav prožet onom toplom, iskrenom, srdačnom vedrinom i blistavošću štono je svojstvena njegovoj rasi, koja se svakom blagdanu i svečanosti raduje jednostavnije i neusiljenije nego bilo koja druga rasa. Svakom bi crncu bilo najmilije kad bi kalendar imao trista šezdeset i pet samih narodnih blagdana i Novih godina. A ti, čitatelju, nemoj mi se podsmjehivati što velim da je taj mali crnac bio sjajan, jer i sama crnoća ima svoj sjaj i blistavilo, Pogledaj samo kako se sja ebanovina u kraljevskim odajama. No Pip je volio život, svu sigurnost mirna života, te je posao na brodu, pun uzbudljivih opasnosti i strahota, u koji se nekako protiv volje zapleo, nadasve tužno prigušio njegovu vedrinu i potamnio mu sjaj, premda, kako će se ubrzo vidjeti, onome što je privremeno bilo u njemu tako prigušeno, bijaše predodređeno i suđeno da se žalosno obavije čudnim neprirodnim plamenom, koji ga je prividno deseterostruko jače osvjetljivao negoli prirodno svjetlo njegova rodnog kraja Tollanda u Connecticutu, gdje je nekoć oživljavao glazbene veselice na zelenim livadama i za skladnih večernjih sutona svojim vedrim i zvonkim smijehom pretvarao čitavo zaobljeno obzorje u tamburin obrubljen zvjezdanim zvončićima. Tako je nekako i s draguljima: premda će dijamantni privjesak najjačeg sjaja obješen o vrat plavih žilica živo blistati, ipak, kad vam iskusan draguljar htjedne pokazati dijamant u njegovu najizražajnijem sjaju, postavit će ga nasuprot tamne pozadine i tada ga osvijetliti, ali ne sunčanom svjetlošću, već svjetlošću kakva umjetnog izvora. Onda iz dragulja izbijaju pakleno veličanstveni plameni odsjaji, onda taj dragulj zlokobna sjaja, koji je jednom bio božanstveni simbol kristalnih nebesa, sliči kakvu dragulju što je ukraden iz krune Kralja paklenoga. No vratimo se našoj priči.
Dogodilo se te je za onog posla oko sive ambre Stubbov stražnji veslač tako iščašio ruku da je za neko vrijeme bio posve sakat, pa je privremeno na njegovo mjesto određen Pip.
Za prve vožnje sa Stubbom Pip je bio silno usplahiren, ali je taj put sretno izmakao bližem dodiru s kitom, pa se uglavnom prilično časno izvukao, premda ga jeStubb, koji ga za lova nije ispuštao iz vida, poslije opominjao kako treba iznad svega potaknuti svoju srčanost, jer bi mu često mogla ustrebati.
Pri drugom spuštanju čamac je klizio za kitom, i kad je bačeni harpun pogodio ribu, ona se, kao obično, zatrzala, te se tad slučajno dogodilo da je trzaj zahvatio baš pod samo sjedište jadnog Pipa. Iznenađen i prestravljen, Pip s veslom u ruci izletje iz čamca, i to tako da ga je dio opuštena mrlina zahvatio po prsima, a on mu se odupro, dok ga mrlin nijeobmotao i najposlije ga povukao u more. U istom je trenutku ranjeni kit pomamno pojurio naprijed, a mrlin se brzo napeo, te se jadni Pip najednom našao sam u pjeni, pritiješnjen uz čamac, nemilosrdno povučen mrlinom koji ga je nekoliko puta obavio oko tijela i vrata.
Tashtego je stajao na pramcu. Bio je pun lovačkog žara. Prezirao je Pipa kao kukavicu. Trgnuo je nož iz korica i stavio oštricu na mrlin, pa, okrenuv se Stubbu, uskliknuo: »Da presiječem?« A pritom kao da je već pomodrjelo lice jadnog Pipa, koji se gulio, jasno vapilo; »Presijeci, za ime Božje!« Sve je prošlo u hipu, čitava zgoda zbila se u manje od pol minute.
- Da ga đavo ...! Presijeci! - zaurla Stubb, i tako je bio kit izgubljen, a Pip spašen.
Tek što se jadni mali crnac pribrao, sa svih strana zapljuštiše po njemu povici i psovke. Stubb je mirno sačekao da se slegne ta neslužbena bujica, a onda običnim glasom, kao poslovan čovjek, i sve napol u šali, uze Pipa službeno prekoravati, a kad dokonča, poče ga, poslužbeno, obasipati dobrim savjetima. Evo što mu je uglavnom rekao: »Nemoj nikada skakati s čamca, Pip, osim ...« - no sve ostalo je bilo sasvim neodređeno, kao što su obično svi, pa i najbolji savjeti. »Drži se čamca!« - to je prava lozinka svih kitolovaca, ali ima slučajeva kad lozinka »Skači!« još više vrijedi. A kad je Stubb primijetio da su njegovi savjeti odveć širokogrudni, te bi Pip ubuduće mogao pokazati i suviše sklonosti za skakanje iz čamca, okani se daljeg savjetovanja i završi svoja razlaganja odreskom zapoviješću:
- Drži se čamca, Pip, jer tako mi Gospoda! ako skočiš, ja te više ne vadim! Upamti to! Zbog takvih kao što si ti ne možemo gubiti kitove, jer bismo za jednog kita dobili trideset puta više nego što bi nam platili za tebe u Alabami{383}! Utuvi to u glavu, i da mi nikad više nisi skočio iz čamca!
Time je Stubb možda indirektno natuknuo kako je čovjek, premda voli svoga bližnjega, ipak samo životinja koja voli novac, pa se ta njegova sklonost suviše često ukrštava s njegovom plemenitošću.
No svi smo u rukama bogova, i Pip je opet iskočio, Dogodilo se to ko i onda, zbilo se baš kao i prvom zgodom, ali ga ovaj put mrlin nije zahvatio, i kad je kit srnuo u bijeg, Pip je zaostao na pučini, kao zaboravljeni kovčeg kakva putnika komu se žuri! I jao! Stubb se držao riječi! Bijaše vedar, krasan dan. Tišina legla na blistavu pučinu koja se, svježa i glatka, protezala naokolo sve do obzorja, kao tanahan sloj zlata, iskovan do krajnje tankoće. Zibala se crna Pipova glava kao svežanj crnih mornarskih uzlova. No ovaj se put ne diže nož da presiječe mrlin kad je mali crnac tako neočekivano pao u more. Stubbova leđa bila su nesmiljeno okrenuta prema njemu, a ranjeni kit kao da je okrilatio. U tri minute između Stubba i Pipa protezala se već čitava milja beskrajnog oceana. Tu nasred debelog mora jadni je Pip okretao svoju kudravu, kovrčastu crnu glavu prema suncu, drugome osamljenom izopćeniku, iako najuzvišenijein i najsjajnijem.
Za mirna vremena iskusnu plivaču nije teško plivati na otvorenu moru. Čovjek pliva tako lako kao da se vozi na kopnu u mekoj kočiji s lakim oprugama. Ali strašna je ona samoća, strašna i neizdržljiva. Biti sam samcat, u strašnoj koncentraciji, sred takva bezdušna beskraja - o, Bože, nema riječi koje bi to opisale! Promatrajte samo mornare kad se sred mrtve tišine kupaju na otvorenu moru, i vidjet ćete kako se drže svoga broda, plivaju oko njega.
No, je li Stubb uistinu prepustio malog crnca njegovoj sudbini? Nije, ili mu barem ne bijaše takva namjera. Jer brazdom koja je ostajala iza njega plovila su još dva čamca, i on je bez sumnje vjerovao da će vrlo brzo doći do Pipa i spasiti ga, premda, ruku na srce, kitolovci baš i nisu u svim sličnim zgodama tako obazrivi prema veslačima koji od straha zapadnu u takvu pogibao, a takve se zgode često događaju. Gotovo svi kitolovci žigošu kukavicu nemilosrdnim prezirom, baš kao u ratnoj mornarici i u vojsci.
Ali evo što se dogodilo: sa oba čamca, a da nisu ni opazili Pipa, odjednom ugledaše nekoliko kitova sa strane, te odmah zaokrenuše i pojuriše za njima, dok je Stubbov čamac za to vrijeme već toliko odmakao i svi se njegovi ljudi zaokupili lovom, da se obzorje oko Pipa sve očaj nije širilo unedogled. Naposljetku ga je pukim slučajem spasio sam naš brod, i od toga je časa mali crnac lunjao po palubi kao lud, to jest ljudi su barem govorili da je šenuo pameću. More je podrugljivo održalo na površju njegovo smrtno tijelo, ali je utopilo besmrtnost njegova duha. No nije ga ugušilo posve. Čini se da ga je povuklo u čudesne pradubine, gdje neznane sjene i oblici praiskonskog života lunjaju amo-tamo pred bešćutnim očima, gdje škrtac-vodenjak, po imenu Razbor, razastire svoje nagomilano blago, i u toj je radosnoj, bezdušnoj i uvijek mladačkoj vječnosti Pip gledao kako bezbrojni, svuda prisutni koraljni insekti ispod beskrajnoga oceanskog svoda grade i dižu svoje goleme svjetove. Gledao je nogu Božju na podnožniku razboja, i o tome govorio, i zato su ga nazvali ludim. Nesmisao luda čovjeka ima svoj nebeski smisao i, napuštajući sve zemaljske mudrosti, čovjek se najposlije vraća k nebeskoj misli, koja je u očima zemaljske mudrosti luda i mahnita, i bilo dobro ili zlo, čovjek se tad osjeća slobodan, ravnodušan, kao što je i njegov Bog.
Na kraju, nemojte Stubba suditi suviše strogo. Takve se nevolje često događaju među kitolovcima, a u nastavku ove pripovijesti vidjet ćete kakva je usamljenost i napuštenost mene snašla.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 2:43 pm





94. TIJEŠTENJE ŠAKAMA



Stubbov kit, kojega smo tako skupo platili, bio je kako treba dovučen uz »Pequodov« bok, gdje su u redu posvršavani svi oni radovi razrezivanja i izvlačenja na palubu o kojima smo već prije opširno govorili, pa je i »heidelberška bačva« ili »spremnica« bila ispražnjena.
Dok su neki izvršavali taj posljednji posao, drugi su odnosili veće kace, tek što bi jedna bila napunjena vorvanjem, i kad je došlo vrijeme, sav taj spermacet pomno se prerađivao prije nego što bi dospio u »topionicu«, o kojoj ćemo uskoro imati prilike čuti nešto više.
Vorvanj se dobrano bio ohladio i toliko stinuo, te kad sam sa još nekolicinom sjeo uz veliku kadu koja je bila puna te tvari, opazih kako se čudno nekako skrutila u grumene, koji su tu i tamo još plivali u tekućem dijelu. Naš se posao sastojao u tome da je gnječimo i mijesimo sve dok se opet sva ne pretvori u tekućinu. Slatka i masna rabota! I stoga se ne smijemo čuditi što je vorvanj u staro doba bio tako traženo kozmetičko sredstvo. Vorvanj tako sjajno čisti i tako omekšava! Pošto sam nekoliko minuta držao ruke u njemu, prsti mi postali kao jegulje i počeli se, da tako kažem, zmijoliko uvijati i migoljiti.
Kad sam sjedio tu na palubi s podvijenim nogama, pod modrinom vedra neba, odmarao sam se od tegotnog posla za koloturnikom. Brod je tiho plovio, splasnutih jedara. I dok sam umakao ruke u te meke, nježne kuglice što su se gotovo učas i obilno drobile pod mojim prstima, ispuštajući sve svoje obilje kao zrelo grožđe vino, i dok sam udisao netaknutu svježinu toga mirisa koji je doista poput mirisa proljetnih ljubica - uvjeravam vas da sam se tada osjećao kao nasred mirisave livade, te sam sasvim zaboravio onu našu strašnu zakletvu. U toj neopisivoj mekoći i mirisnoj svježini vorvanja sapirao sam sa svojih ruku i sa svog srca i posljednji trag te zakletve. Gotovo sam povjerovao u onu praznovjericu i bajku staroga Paracelsusa kako spermacet ima to neobično svojstvo da ublažuje vatru bijesa. Dok sam se kupao u toj blaženoj kupelji, osjećao sam se božanski oslobođen od svih neprijateljstava, razdraženosti i svake zlobe.
Gnječi, gnječi, gnječi! Čitavo jutro stiskao sam taj vorvanj, sve dok se gotovo i sam ne rastopih u njemu. Gnječio sam, sve dok me nije zahvatila neka čudnovata mahnitost; opazih kako sam, i ne znajući što radim, stiskao ruke svojih drugova, misleći da su one nježne kuglice. Taj je rad u meni izazivao tako svesilne osjećaje prisnosti, prijateljstva i ljubavi, da sam neprekidno stezao njihove ruke, gledajući im ganutljivo u oči, kao da im želim kazati: »O, drugovi, mili moji, odbacimo svaku socijalnu nepravdu, utolimo svaku mrzost i nenavidnost! Hajde, porukujmo se svi naokolo! Ne, ne! svi zajedno, da srastemo jedni u druge. Stopimo se svi u pravo mlijeko i vorvanj dobrote!«
O, volio bih da mogu mijesiti vorvanj zauvijek! Jer sad, poslije mnogih i dugotrajnih iskustava, došao sam do spoznaje da čovjek mora naposljetku smanjiti svoje želje, ili ih barem odvratiti od nedostižive sreće: njegov ideal sreće ne smije ležati u nedokučivim sferama umovanja ili maštanja, nego u onom što je blisko, u ženi, u srcu, u svakidašnjici, u postelji, stolu, sedlu, ognjištu i zavičaju. Sada, kad sam sve to shvatio, spreman sam dovijeka miješati te »spremnice«. U noćnim svojim vizijama gledao sam duge redove anđela u raju: svaki je zagnjurio ruke u velik ćup vorvanja.

. . . . .


Kad već govorimo o vorvanju, trebalo bi nešto reći i o tvarima koje su s njim u vezi pri pripremanju ulješure za tvorničku preradu.
Najprije dolaze takozvani »bjelaši« što ih dobivamo od onog dijela ulješure koji se vretenasto suzuje, kao i od debljih komada repnih peraja. To su žilavi komadi, izukrštani tvrdim tetivama - snop mišićavih žila - komadi u kojima ipak ima još malo ulja. Pošto s kita oderu »bjelaše«, najprije ih rasijeku u pravokutne prenosive komadine, a tek ih onda nose na sitno sjeckanje. Ti su »bjelaši« nalik na blokove berkshirskog mramora.
»Kolači s grožđicama« - tako nazivaju komade mesa koji su tu i tamo prirasli uz masnu »ponjavu« i koji često uvelike utječu na samu masnoću. Na pogled su neobično svježi, tečni i lijepi. Kao što im već ime kaže, neobično su živih i šarenih boja, prugaste bijele i zlaćane podloge, išarani mrljama najtamnijega grimiza i purpura. To su grožđice od rubina na limunu. Ma koliko se činilo ludo, vjerujte mi, teško je čovjeku da ne zagrize u takav kolač. Priznajem da sam se jednom prilikom odšunjao iza prednjeg jarbola i ondje ga kušao. Imao je takav okus kakav bi, vjerujem, imao kotlet odrezan s butine kralja Luja Debelog{384}, uzimajući da su ga ubili odmah nakon svršetka bogate lovne sezone, baš prvog dana lovostaje, i da se ta bogata lovna sezona poklapala s obilatom berbom u champagneskim vinogradima.
Postoji još nekakva nadasve čudnovata tvar koja se dobiva za tog posla, no i sam uviđam da bi bilo vrlo teško kad bismo je htjeli točno opisali. Kitolovci je zovu »kidljiva pređa«. Osebujno ime, ali priroda te građe upravo je takva. Ta je tvar neobično gnjecava i vlaknasta, a obično se nalazi, u stisnutom obliku, u kacama u kojima su mornari dulje vremena mijesili vorvanj i onda ga pretakali u bačve. To su, po mom sudu, čudesno tanke, poraskidane membrane, koje su bile prirasle uz unutrašnje stijenke »spremnice«.
»Kreljušt«, takozvani gurry, izraz je kojim se uglavnom služe samo lovci običnih kitova, ali ga ponekad upotrebljavaju i lovci ulješura. Označuje crnu, ljepljivu tvar koju ribari stružu s leđa običnog ili grenlandskog kita, pa su tom tvari izlijepljene palube svih onih kitarica koje polaze u lov na tu neplemenitu vrstu levijatana.
«Čaporci«. Tu riječ, iako nije izravno uzeta iz rječnika kitolovaca, ali kako su je oni usvojili, moramo spomenuti. Kitolovčev »čaporak« kratka je, čvrsta traka žilave tvari, izrezane iz ušiljenog kraja levijatanove repne peraje. Taj »čaporak« ima prosječnu debljinu od jednog palca, a velik je otprilike kolik željezni dio na motiki. Postrance vučen preko zauljene palube, djeluje poput kožnog otirača, te svojim neshvatljivim glađenjem kao nekom čarolijom odnosi svu nečistoću.
No, kad biste se htjeli uputiti u sve te tajanstvene stvari, bilo bi najbolje da siđete u prostoriju za tustilo, da se opširno porazgovorite s ljudima koji ondje rade. Već smo spomenuli kako su na tome mjestu u štivi spremali »ponjave« tustila pošto su ih ogulili s ulješurine tjelesine i izvukli na palubu. A kada dođe vrijeme da se sve to razreze na komade, taj je prostor mjesto strahota za svakog novaka, a pogotovu noću. S jedne strane, koja je osvijetljena tmurnim sjajem fenjera, ostavljeno je prazno mjesto gdje će ljudi raditi. Silaze obično po dvojica: čovjek s kopljem i ostvama i njegov drug s oštrom lopatom, koju zovu i ošljača. To je koplje nalik na brodsku čaklju, a ostve na mornarsku kljuku. Čovjek ostvama zabode u jednu »ponjavu« tustila, pa je pridržava da ne klizi kako se brod ljulja i naginje. Za to vrijeme čovjek s lopatom stoji na samoj »ponjavi« i okomito je siječe u komade za »konja«{385}. Ta je lopata naoštrena kao britva, a čovjek koji njome barata bosonog je, te će »ponjava« pod njim katkad neizbježno kliznuti čas na jednu, čas na drugu stranu, kao saone po klisku snijegu. Ne smijete se, dakle, čuditi ako njome ponekad odsiječe sebi ili svome drugu koji nožni prst. Nožni su prsti velika rijetkost među veteranima u tome poslu.




95. MANTIJA



Da ste stupili na palubu »Pequoda« u vrijeme razudbe kita i pošvrljali do blizu motovila, posigurno znam da biste u najvećoj radoznalosti gledali u vrlo čudnovat i zagonetan predmet koji je ležao duž izljevka u zavjetrini. Ni onaj čudesni zdenac u kitovoj glavurdi, ni golemost njegove izvađene donje čeljusti, pa ni sama bajoslovna njegova simetrična repina - ništa vas ne bi toliko iznenadilo koliko ma i letimičan pogled na onaj nerazjašnjivi čunj, viši od kakva žitelja iz Kentuckyja, a s promjerom podnožja većim od jedne stope, crn poput Yoja, Queequegova kumira od ebanovine. Uistinu i jest kumir, odnosno predmet nalik na kumir iz starih vremena. Sličan je idolu kakav je nađen u skrovitim lugovima judejske kneginje ili kraljice Maahe, koju je potonji kralj Asa svrgnuo jer se klanjala tome idolu: »I on svrgnu Maahu s vlasti, jer je načinila idola u lugu; i Asa izlomi idola i sažeže ga na potoku Kedronn« - kao što nam to maglovito spominje 15. poglavlje Prve knjige o Kraljevima.{386}
Pogledajte mornara koga zovu »rezač«, a koji sada prilazi i uz poinoć dvojice drugova prti na leđa »grandissimusa«, kako kitolovci zovu taj čunj, pa zgrbljenih ramena posrće dalje, kao grenadir koji nosi mrtva druga s bojišta. Stavivši ga na kašteo, on nastavlja valjkasto skidati njegovu tamnu navlaku kao afrički lovac kožu s udava. Zatim kožu posuvraćuje poput nogavica od hlača, pa je nateže da joj promjer postane gotovo dvostruk, i naposljetku je dobro ispruženu vješa o sartije da se suši. Uskoro je skidaju i skraćuju s kraja za tri stope; zarezavši tri otvora za ruke i za glavu s drugog kraja, rezač je navlači na sebe i sada stoji pred vama odjeven u službeno ruho svoga zvanja. Već samo to ruho, uobičajeno u njegovu staležu od pamtivijeka, zaštitit će ga pri čudnom obavljanju njegove službe.
Njegov se posao sastoji u tome da nasitno isjecka one duguljaste trake tustila za kotlove, postupak koji se obavlja na čudnom drvenom konju što je krajem usađen u brodski rubnjak, a isjeckano tustilo pada u veliku bačvu pod njim, brzo kao listovi papira sa stola zanesena govornika. Odjeven u svečanu crninu, stojeći na istaknutu uzvišenju, zaduben u listove Biblije - kakav li bi kandidat za nadbiskupa bio taj rezač, kakav divan papa!{387}




96. TOPIONICA



Za američku kitaricu nisu njene vanjske oznake samo njeni dignuti čamci, nego i njena topionica. Ona, kao sastavni dio takva potpuno uređena broda, svojim vrlo solidnim zdanjem čudno odudara od hrastovine i konopa; kao da su s kopna dovukli na palubu kakvu ciglanu.
Topionica je smještena između prednjega i glavnog jarbola, na najprostranijem dijelu palube. Drvene su grede odozdo neobično jake, kadre izdržati teret solidne građe od opeka i kreča, široke deset na osam, a visoke pet stopa. Temelji toga zida ne prodiru u samu palubu, ali su sa svih strana dobro utvrđeni teškim željeznim kukama, pričvršćenim dolje za drvene grede. Sa strane je topionica ograđena drvetom, a ozgo pokrivena velikim, nakoso spuštenim pokrovom. Podignemo li pokrov, vidjet ćemo dva velika kotla, a u svaki može stati po nekoliko bačava. Kad kotlovi nisu u uporabi, održavaju ih u uzornoj čistoći. Ponekad ih uglađuju masnikom{388} i pijeskom dok se iznutra ne sjaje kao srebrne kupe. Za vrijeme noćne straže poneki će se okorjeli, stari mornari zavući u te kotlove i smotati se ondje da malo prodrijemaju. Kad su zaposleni čišćenjem, po jedan čovjek u svakom kotlu, bokom uz bok, preko tih željeznih usnica vode se mnogi povjerljivi razgovori. To je mjesto i za dubokoumna matematička razmišljanja. Baš u lijevom kotlu »Pequoda« prvi put sam opazio značajnu činjenicu, sve marljivo stružući oko sebe svojim pjeskovitim sapunom - činjenicu da u geometriji sva tijela koja kruže po cikloidi{389}, na primjer moj sapun, padaju na dno u istom vremenskom razmaku sa bilo koje točke.
Izvuče li se ložište s prednje strane talionice, vidi se s te strane goli zid, kroz koji prolaze dva željezna ždrijela peći, baš ispod samih kotlova. Na tim se ždrijelima nalaze teška željezna vrata. Veliki jar od vatre ne može se širiti po palubi, jer je čitava drvena ograda obložena plitkim rezervoarom, u koji se straga, kroz nekakav tunel, nadolijeva voda kad god se ona ispari iz rezervoara. Nema nikakvih vanjskih dimnjaka, i dim izlazi izravno iz stražnjeg zida. A sad da se malo vratimo.
Bilo je oko devet sati uvečer kad su »Pequodovu« topionicu prvi put na tom putovanju stavili u pogon, a Stubbu je bilo povjereno da nadgleda taj posao.
- Sve spremno? Onda naprijed! Kuharu, potpali vatru!
Nije bilo teško, jer je stolar za čitava putovanja trpao strugotine u te peći. Treba spomenuti i to da se vatra u topionici neko vrijeme mora ložiti drvima. Poslije se drvo ne upotrebljava, osim zato da bi gorivo što brže i što jače gorjelo. Pošto je mase iscijeđena, oni prhki i smežurani komadi tustila koji se zovu »ostaci« ili »čvarci«, sadrže još znatne količine uljevite masnoće. I ti »čvarci« služe kao gorivo. Poput kakva debelog mučenika koji gori kao živa baklja, ili čovjekomrsca koji sam sebe izjeda, jedanput upaljen kit nadomješta gorivo te izgara vlastitim tijelom. Volio bih da izjeda i svoj vlastiti dim! Taj dim, naime, strašno guši, a moraš ga udisati, i ne samo to, već u njemu moraš neko vrijeme i živjeti. Ima neizrecivo okrutan hinduski zadah, poput dima što se teško povija oko pogrebnih lomača. Vonja poput lijevog krila na Sudnji dan{390} i podsjeća te na pakao.
O ponoći je topionica bila već u punom pogonu. Kostur smo već bili bacili u more i razapeli jedra. Vjetar je osvježavao, a na oceanu sastavila se gusta, divlja tama. No taj su mrak razdirali bijesni plamenovi koji su ovda-onda probijali kroz čađave šljuke i osvjetljivali i najviši konop brodske snasti, kao ona čuvena grčka vatra{391}. Brod u plamenu plovi morem kao da nemilosrdno hrli za nekim osvetničkim pothvatom. Tako su katranom i sumporom natovareni brodovi smjelog Hidranina, Kanarisa{392}, izlijećući iz svojih ponoćnih luka s velikim vatrenim zastorima umjesto jedrilja, nasrtali na turske fregate i obavijali ih požarom.
Pošto su skinuli pokrov s topionice, zaplamsa velika vatra u ognjištu. Na tom su pokrovu sada stajale divlje spodobe poganskih harpunaša, koji su na svim kitaricama uvijek i ložači. Golemim račvastim motkama bacali su velike komade tustila koje je cvičalo u uzavrele kotlove, ili bi čarkali vatru, sve dok zmijoliki plamenovi ne bi izbijali kroz vrata prijeteći njihovim nogama. Dim je sukljao u zlokobnim sivim oblacima. I kako god se brod valjao i naginjao sad naprijed ili unazad, sad opet ustranu, tako se i uzavrelo ulje nestrpljivo bacalo, kao da ne može sačekati da im prsne u lice. Nasuprot vatrenim ždrijelima topionice, s kraja prostranog podnožja ognjišta, nalazio se vitao koji je mornarima od straže služio kao počivaljka. Tu bi lijegali kad ne bi bili ničim drugim zaposleni, piljili bi u vatreni žar dok im.se oči ne bi gotovo ispekle u glavi. U hirovitom plamsanju razbuktalog ognja ocrtavala se čađom i znojem ogaravljena lica s raskuštranim bradama i sa zubima koji se bjelasaju i odudaraju svojim barbarskim sjajem.
Dok su jedni drugima pričali svoje bezbožne pustolovine i sve te jezive priče kazivali s nehajnom veselošću; dok se njihov prostački grohot uzdizao i razlijegao oko njih kao što su na mahove plameni jezici lizali iz peći; dok su tu i tamo harpunaši mahnito lomatali svojim vilama i crpaljkama ispred peći; dok je vjetar i dalje zavijao, more se uspinjalo, brod stenjao, zaranjao pramcem i nepokolebljivo vukao svoj crveni pakao sve dalje i dublje u crnu tminu mora i noći, te prezrivo mrvio bijele kitove kosti u svome ždrijelu i opako ih ispljuckivao na sve strane - »Pequod« je, krcat divljaka i pun vatre, sažižući mrtvu tjelesinu i jureći kroz tu crninu mraka, bio kao utjelovljena slika i prilika duše svoga sumanutog zapovjednika.
Tako mi se činilo dok sam stajao za kormilom i nijemo, duge sate, upravljao put toga plamenog broda po moru. Obavijen za to vrijeme tamom, još sam bolje vidio crvenilo, mahnitost i sablasnost drugih. Kako su mi neprestano lebdjele pred očima te đavolske spodobe, izvijajući se dijelom iz dima, a dijelom iz plamena, taj je prizor u mojoj mašti stvarao slična priviđenja tek što me počeo svladavati drijem, kako to uvijek biva kad sam na kormilu na ponoćnoj straži.
A te mi se noći dogodilo nešto osobito čudno što ni poslije nisam nikad mogao sebi protumačiti. Trgnuvši se iz kratkotrajna drijemeža, bio sam jezivo svjestan nekakva kobnog zla. Držak kormila, načinjen od kitove čeljusti, udarao me u rebra kako sam se na nj bio naslonio, dok mi je u ušima brujao prigušen šum i lepet jedara koja su upravo počela podrhtavati na vjetru. Znao sam da su mi oči otvorene i da nesvjesno pokušavam prstima još jače rastvoriti vjeđe. No unatoč svemu tome, nisam vidio pred sobom kompasa da po njemu upravljam brodom, premda mi se činilo da sam čas prije pogledao u kartu pri mirnom svjetlu kompasne svjetiljke. Preda mnom kao da se vijala sama mračna magla, koju bi ovda-onda razdirali sablasni odsjevi crvenila. Svega me obuzimao osjećaj da taj streloviti predmet ili korab na kojem stojim ne stremi i nije upravljen prema nekoj luci, nego da bježi od svih luka i ostavlja ih iza sebe. I mnome sasvim ovlada nekakav čudan ali jak osjećaj kao da je smrt blizu. Grčevito dohvatih držak na kormilu, ali mi se luda misao usadila u mozak da je to svračilo ili taj držak nekako, kao nekom čarolijom, okrenut. Bože, što se to događa sa mnom, pomislih. Gle, za ovo nekoliko časaka što sam drijemao, ja sam se okrenuo, i sad sam pred sobom gledao krmu, leđima okrenut prema pramcu i kompasu. Mahom se okrenuh, upravo u posljednji čas da spriječim da brod ne udari u vjetar, a to bi ga po svoj prilici izvrnulo. O, kako mi je onda odlanulo, kako li sam bio sretan i zahvalan što sam zbacio sa sebe tu noćnu moru i umaknuo kobnoj nesreći!
O, čovječe, ne gledaj odveć dugo u sjaj rasplamsale vatre! Nemoj nikada sanjariti kad stojiš za kormilom! A kompasu nikad ne okreći leđa! Prihvati čvrstom rukom kormilo tek što samo malo trzne! Ne vjeruj sjaju umjetne vatre kad crvenim žarom čara sablasne odsjeve po svemu oko tebe! Već sutra, kad grane sunce, nebo će se razvedriti, a ona ista lica koja su se tako đavolski cerila u odsjevu krvavog ognja prikazat će ti se u jutarnjoj svjetlosti u posve drugom ili barem nježnijem obliku. Slavno naše zlatno i sretno sunce, jedino istinsko svjetilo - jer sva su ostala svjetila pusta laž i obmana!
Sunce nam ne skriva Dismal Swamp{393} u Virginiji, ni prokletu rimsku Campagnu, ni beskraj Sahare, niti sva ona pusta prostranstva od mnogo milijuna milja pustoši i nevolje pod mjesecom. Ne skriva ni ocean, koji je mračna strana naše zemlje i pokriva dvije trećine njene površine. I stoga smrtnik u komu ima više radosti i veselja nego bola i jada ne može biti iskren, on je neiskren ili nerazvijen. Isto je tako i s knjigama. Najiskreniji od svih ljudi bio je Čovjek patnje, najiskrenija od svih knjiga jesu Izreke Salamunove, a Propovjednik{394} kaljeni je čelik bola. »Sve je taština.« Sve. Taj svojeglavi svijet još nije naučio cijeniti nekršćansku mudrost Salamunovu. Ali onaj koji izbjegava bolnice i tamnice i brzo prolazi kroz groblje, a radije govori o kazalištu nego o paklu te Cowpera, Younga, Pascala i Rousseaua{395} naziva šačicom bolesnih jadnika i za čitava svoga lakoumnog života sudi da je samo Rabelais{396} mudar i zato veseo - taj čovjek nije sposoban sjesti na nadgrobne ploče i zajedno s veličanstvenim Salamunom skidati sa njih zelenu, vlažnu plijesan.
Pa i Salamun kaže: »Čovjek koji skreće s puta razbora, počivat će (dakle još za života!) u zboru mrtvih.«{397} I stoga se ne predaj sav vatri, jer će te izmijeniti, umrtviti, kao što je i mene onda umrtvila. Ima jedna mudrost koja se zove bol, ali postoji i bol koja je ludost. No u srcima nekih ljudi ugnijezdio se ketskilski{398} orao, koji može ponirati i u najmračnije gudure i opet se uzdići i nestati u sunčanim beskrajima. No i onda kad ponire zauvijek u te gudure - one su u planinama, i tako se orao, i kad se najdublje spusti, opet nalazi visoko nad svim ostalim pticama u dolini, ma kako se visoko one vinule.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 2:43 pm





97. SVJETILJKA



Da ste od »Pequodove« topionice pošli do kaštela, gdje su spavali oni koji nisu imali dužnost da budu na straži, zacijelo biste načas pomislili da ste stupili u neko rasvijetljeno svetište u kojem počivaju kanonizirani kraljevi i savjetnici. Ležali mornari u svojim hrastovim trouglastim grobnicama ili nišama, nijemi kao mramorni kipovi, a dvadesetak svjetiljaka obasjavalo im zaklopljene oči.
Za mornare trgovačkih brodova ulje je veća rijetkost nego kraljičino mlijeko. Njihova je običajna sudbina da se odijevaju u mraku, da jedu u mraku i da kroz tminu posrću do svoje slamnjače. No kitolovac, kao što traži hranu za svjetlo, tako i živi usred svjetla. Od svoga ležaja načini Aladinovu svjetiljku i u nju liježe, te i sred najmračnije noći gori vječna svjetlost u crnoj trupini brodskoj.
Pogledaj s kojim mirom kitar nosi čitavu rukovet svjetiljaka, često samo stare boce i bočice - do bakrenog hladnjaka topionice, da ih tu napuni, kao vrčeve piva iz bačve. Najčešće pali ulje u njegovu neprerađenom i stoga nepokvarenom stanju - tekućinu kakvu na kopnu ne upotrebljavaju ni za astronomske naprave. To je ulje blago i sočno, kao rani travanjski maslac. Kitolovac ide u lov, sam traži i namiče to ulje, želi biti siguran da je svježe i nepokvareno, kao što putnik u preriji sam sebi lovi divljač za hranu.




98. SPREMANJE ULJA I VELIKO ČIŠĆENJE



Već smo opisali kako s jarbola već izdaleka najavljuju velikog levijatana, kako ga gone po vodenim pustopoljinama, kako ga ubijaju po udolinama morskih prostranstava, odvlače ga uz bok broda i glavu mu skidaju. Govorili smo vam kako njegov veliki podstavljeni ogrtač pripada onom koji ga je usmrtio, kao što je krvnik nekoć imao pravo na odjeću smaknuće žrtve. Čuli ste kako rasječena tjelesina najposlije dospijeva u kotlove i kako vorvanj, ulje i kost ostaju pošteđeni od vatre, baš kao Šadrah, Mešah i Abednego{399}. A sada nam još preostaje završiti posljednje poglavlje ovog opisa, i prikazati - ne, nego opjevati! - romantično pretakanje ulja u bačve i spremanje u štivu, gdje se levijatan ponovno vraća u svoje rodne dubine, ploveći kao i prije ispod morske površini;, ali jao! da nikad više ne izroni iz vode, da nikad više ne mlaza!
Dok je ulje još toplo, lijevaju ga, poput vrućeg punča, u šestorke{400}, i dok se brod možda valja i posrće u mrkloj noći, mornari guraju te goleme bačve, obrću ih s kraja na kraj, a gdjekad takva velika bačva opasno klizne preko kliske palube kao da se odronio brijeg. Naposljetku sve bačve stoje na svom mjestu, i onda svi nabijaju obruče: kuc, kuc! - maljicom po potuku{401}, svi udaraju i kuckaju po kacama, i svaki mornar ex officio{402} postaje bačvar.
Kad je napokon i posljednja pinta ulja salivena u bačvu i sve ohlađeno, onda se otvaraju veliki pokrovi, razjapljuju se grotla što vode u utrobu broda, i bačve se puštaju na svoj konačni počinak. Kad završe taj posao, mornari ponovno stavljaju pokrove na grotla i zatvaraju ih hermetički, kao da zaziduju vrata nekakve izbe.
To je možda najznačajniji događaj u lovu na ulješure. Danas mlazovi krvi i ulja poplavljuju palubu na najsvetijem i zabranjenom mjestu broda, na kasaru, bezobzirno se i surovo gomilaju komadine ulješurine glave, svuda naokolo leže brdom pokrivene bačve, kao na dvorištu kakve pivovare, rubnjaci su čađavi od dima iz topionice, mornari se vrzmaju po palubi omašteni uljem, čitav brod kao da se pretvorio u jednoga jedincatog golemog levijatana, a silna buka zaglušuje svu posadu.
No dan-dva nakon toga, kad se osvrnete oko sebe i naćulite uši na tome istom brodu, zakleli biste se, kad biste zanemarili one kitolovačke čamce i topionicu na palubi, da se vozite na kakvu spokojnu trgovačkom brodu kojim upravlja zapovjednik koji osobito strogo pazi na red i čistoću. Nerafinirano spermacetsko ulje ima svojstvo da sve čisti. Stoga paluba nije nikad tako bijela kao nakon posla što ga kitolovci zovu »uljarskom rabotom«. Osim toga, od pepela spaljenih kitovih »čvaraka« pravi se nekakva smjesa koja skida svaku prilijepljenu mrvicu što je još negdje zaostala. Ljudi s velikim marom prolaze pokraj rubnjaka, obnavljaju ga punim čabrovima vode i krpama dok opet ne zasja u potpunoj čistoći. Čiste se od čađe četkama svi donji dijelovi snasti. Pomno se čisti i sklanja i sav pribor koji je bio u upotrebi. Veliki se pokrov čisti i struže i ponovno stavlja na topionicu, i tako su oba kotla kao i prije posvema skrivena. Nigdje više nijedne bačve, a svi konopi lijepo smotani u kutove gdje se ne vide. I kad se zajedničkim marnim nastojanjem gotovo sve posade najposlije završi sav taj posao, onda se sami mornari okrenu prati i dotjerivati od glave do pete. Naposljetku izlaze na čistu palubu, svježi i svi zažareni kao mladoženje koji su istom došli iz najubavije Holandije.
Odjekuje bat njihovih veselih koraka kad po dvojica i trojica pošetaju palubom i bezbrižno čavrljaju o salonima, kanapeima, sagovima i skupocjenim tkanjima, pa sve smišljaju kako bi prekrili palubu, kako bi i samo jarbolje okitili zavjesama, i ne protive se da im se za mjesečine servira čaj na verandi kaštela. Samo i natuknuti tim namirisanim mornarima nešto o vorvanju, kostima ili kitovu tuku, bila bi gotovo smjelost. Ta oni sada i ne znaju što te riječi znače! Otale, i dodajte nam ubruse!
No upamtite: ondje gore, navrh triju jarbola, stoje tri čovjeka i netremice zure u daljinu neće li ugledati druge kitove. Ako ih ulove, neizostavno će opet uprljati te stare hrastove grede i poprskati ih barem malim masnim mrljama. Da, da, često se dogodi da nakon najtežeg neprekidnog rada koji ne zna za noć ni odmor, nakon muke od devedeset i šest sati, tek što se vrate svojim čamcima, gdje su im natekli zglobovi od veslanja čitava dana duž ekvatora, i tek što stanu na palubu - odmah počnu potezati teške lance, okretati glomazni vitao i rezati i sjeći - jest, tako je to - te se posve oznojeni ponovno guše u dimu i dvostrukom žaru ekvatorskog sunca i ekvatorske vrućine iz topionice. Nerijetko se događa da nakon svega toga rada, kad su napokon pošli očistiti i dotjerati svoj brod, da bude bez ikakve mrlje, kao kakva mljekarnica - o, koliko se puta dogodi da jadnici baš u času kad zakopčavaju svoje čiste košulje, opet začuju otegnuti zov »Evo je, mlaza!« te skaču i jure prema čamcima, da nanovo zametnu hajku za drugim ribakom. i da sva ta rabota započne iznova! O, prijatelji, to znači ubijati čovjeka! Ali takav je život. Jer tek što smo mi bijedni smrtnici nakon duge muke iscijedili iz grdosijske tjelesine ovog svijeta poneku dragocjenu kap vorvanja te saprali sa sebe svu prljavštinu i nečistoću i privikli se da živimo u čistom svetištu duše - kadno već začujemo kako ječi znani zov »Evo je, mlaza!« - i u daljini već bjelasa sablasni mlaz, i mi već dižemo jedra i ponovno krećemo u borbu protiv jednoga novog svijeta, i ponovno prolazimo kroza stara iskustva ranijeg života.
O, metempsihozo!{403} O, Pitagoro{404}, koji si u suncem obasjanoj Grčkoj umro prije dvije tisuće godina i bio tako dobar, mudar i blag! Za svoga prošlog putovanja plovio sam s tobom duž peruanske obale, i - lud kakav jesam - učio tebe, priprosta novaka, kako se upleću dva konopa!




99. DUKAT



Već smo rekli kako je Ahab običavao šetati se po kasaru između kompasnog stalka i glavnog jarbola, no bilo je toliko toga da se pripovjedi te nismo stigli spomenuti kako bi za te šetnje utonuo u duboke misli i prije svakog zaokreta zastao i nekako se čudno zagledao u bilo koji predmet pred sobom. Kad bi stao pred kompasnim stalkom, zurio bi u onu oštru iglu, a pogled bi mu sijevnuo kao sulica, čvrsto usmjeren svome cilju. I nastavivši šetnju, zaustavio bi se opet pred glavnim jarbolom, a onaj isti prikovan pogled, uperen na ondje prikovani zlatnik, imao je kanda istu prikovanu čvrstoću, samo što se u njemu odražavala nekakva divlja žudnja, ako ne i uzdanje.
No jednog jutra, kad je prolazio pokraj prikovanog zlatnika, Ahabu kako da su iznova, kao nikad prije, privukle pažnju one čudne figure i natpisi urezani u onaj dukat, i kao da sada prvi put počinje sebi na neki suludi način tumačiti njihovo skriveno značenje. A u svim stvarima leži neki skriveni smisao, jer bi inače bile bezvrijedne i besmislene, i čitav svijet ne bi bio ništa drugo do pusta bezvrijednost, prazan simbol koji ne služi ni za što nego da se, kao što to čine s brežuljcima oko Bostona, prodaje na tovare, da se njime zatrpaju močvare u Mliječnoj stazi.
Taj je dublon ili dukat bio od najčistijeg, djevičanskog zlata, iskovanog negdje u srcu veličajnih gudura, odakle se na istok i na zapad preko zlatnog pijeska ruše izvorne vode više nego jednog Paktola{405}. Premda je taj dukat bio prikovan usred zahrđalih željeznih kuka i pozelenjelih bakrenih klinova, ipak je sačuvao čist i netaknut sjaj iz Quita{406}. Mada je bio izložen usred divlje posade, i premda bi duge crne noći pogodovale svakome tko bi mu se približio da ga ukrade, u osvitu sunca uvijek bi se našao na istome mjestu na kojem je bio kad je sunce zalazilo. Bio je, naime, ostavljen postrani i posvećen cilju koji je izazivao strahopoštovanje. Ma kako ti mornari bili pohlepni, svi do jednog poštovali su ga kao nekakav simbol, talisman Bijeloga kita. Za dosadne noćne straže razgovarali su ponekad o tom dukatu i u čudu se pitali tko će ga između njih naposljetku dobiti, i hoće li taj još toliko poživjeti da ga i potroši.
Ti plemeniti zlatnici južnoameričkih republika nalik su na medalje sunca i spomen-znamenja tropskih krajeva. Ima na njima palma, alpaka{407}, vulkana, sunčanih ploča i zvijezda, ekliptika i rogova obilja, i bogatih razvijenih stjegova, a sve je to urezano u raskošnom izobilju te se čini da to dragocjeno zlato premašuje prijašnju vrijednost i slavu izlazeći iz te fantastične kovnice, tako španjolski poetične.
Taj je dukat na »Pequodu« bio najsjajniji primjer za sve što smo naveli. Na krajnjem rubu bile su ispisane riječi Republica del Ecuador: Quito. Blistavi taj kovani novac dolazio je iz države što leži u sredini svijeta, na samom ekvatoru, po kojem je i dobila ime, a što je smještena posred Anda, pod nepromjenljivim podnebljem koje ne poznaje jeseni. Iz tih slova kao da proviruju tri vrhunca Anda: na jednom se izvija plamen, na drugome stremi uvis nekakva kula, a na trećem kukuriče pijetao, dok se nad svime proteže dio zodijaka{408}, obilježen svojim poznatim kabalističkim znakovima, a zaglavni kamen toga svoda tvori Sunce, koje ulazi u ekvinokcij od zviježđa Vage.
Ahab zastao pred tim ekvadorskim zlatnikom, a mornari ga promatrali.
»Ima nešto sebično u tim gorskim vrhuncima i tornjevima, i u svemu što je visoko i veličanstveno. Gle, i ta tri planinska vrha gorda su i ponosna kao Lucifer. Ta tvrda kula - to je Ahab, vulkan - to je Ahab, a i ta hrabra, neustrašiva i pobjedonosna ptica - i to je Ahab! Sve je to Ahab! I taj okrugli zlatnik samo je slika još okruglijeg globusa u kojem se, kao u čarobnjakovu zrcalu, odrazuje tajanstveno Ja svakog čovjeka. Velike muke i mala korist onima koji od svijeta traže razjašnjenje kad svijet ne može ni sam sebe objasniti. Sad mi se čini da to iskovano Sunce ima crveno lice. Ali gle, ulazi u znak vihora, ekvinokcij! A šest mjeseci prije isplovilo je iz bure jednoga drugog ekvinokcija, pod znakom Ovna. Iz bure u oluju! Pa neka bude! U bolu se čovjek rađa da u patnji provede svoj vijek i u mukama da umre. Pa neka bude! Ovdje je čvrsta građa za bol, čvrsta i tešku savitljiva. Neka bude tako!«
»Nisu se vilinski prsti doticali toga zlata, već su čaporci samoga đavla ostavili na njemu svoj trag od sinoć - gunđao Starbuck, sam za sebe, oslonjen o rubnjak. — Starac se drži kao da čita strašne Baltazarove riječi{409}. Nisam nikad izbliza pogledao taj dukat. Gle, starac odlazi dolje u svoju kajitu: hajde da pročitam. Između triju moćnih gorskih vrhova što dotiču nebo i što su gotovo nalik na Trojstvo prostire se mračna dolina, kao neki blijedi zemaljski simbol. U toj dolini smrti Bog nas okružuje, a iznad sve te naše tame sunce Pravde još blista svjetlom i nadom. A kad obaramo oči, mračna nam dolina pokazuje svoje pljesnivo tlo. No kad pogledamo u visinu, Sunce nam dolazi u susret da nas razveseli. Ali, jao! to gordo Sunce nije stalno, i kad o ponoći čeznemo da nam pruži tračak slatke utjehe, uzalud ga traže naši pogledi! Taj zlatnik govori riječi mudre, blage i istinite, ali ipak tužne. Neću gledati više u njega da ne bih svrnuo s puta Istine!«
»Evo starog Mogula« - razgovarao Stubb sam sa sobom, pokraj topionice, - »Čini se da je odgonetnuo što ondje piše. A evo i Starbuck odlazi. U obojice se lice, rekao bih, oteglo kakvih devet hvati. I sve stoga što su zurili u taj komad zlata. Eh, da sam sad na Negro Hillu ili u Corlaer’s Hooku, ne bih ga tako dugo gledao prije nego što bih ga potrošio. Hm! Po mome jadnom i beznačajnom mišljenju, sve je to veoma čudno. I prije sam za svojih putovanja vidio dublona: starih španjolskih, peruanskih, čilenskih, bolivijanskih i popayanskih, i svu silu moidora, zlatnih pistola, cekina i fijorina.{410} A sad odjednom, što je tako čudesno na tome dublonu iz Ekvadora? Tako mi Golkonde, ipak ću ga pogledati!{411} Oho! Ta to su nebeska znamenja i čudesa! Pa to je ono što stari Bowdich u svome djelu »Epitome« naziva zodijakom, a tako se to zove i u mome almanahu! Donijet ću svoj godišnjak, a kako sam čuo da i đavla možeš istjerati iz pakla Dabollovom aritmetikom, pokušat ću te čudne znakove i zafrkače odgonetnuti s pomoću kalendara iz Massachusettsa! Evo knjige, pa da vidimo! Eh, tu su, svi po redu živi: Aries ili Ovan, Taurus ili Bik, pa onda Blizanci. Tu su, evo, Gemini ili Blizanci! Eh, fino, da vidimo dalje! A Sunce se obrće sve između njih! Gle, tu na tome dukatu upravo stupa preko praga između dvije od tih dvanaest kuća što su sve povezane u krugu. Ej, knjigo, sve su to budalaštine! Vi knjige morale biste biti na svome mjestu! Dajete nam samo riječi i gole i krute činjenice, a na nama je da onda u njih udahnjujemo smisao! To je moje malo iskustvo s tim massachusettskim kalendarom, s Bowdichevom navigacijom i s Dabollovom aritmetikom. Znamenja i čudesa, eh? Da, nevolje li ako u tim znamenjima nema ništa čudesno, a u čudesima ništa znamenito. Mora tu negdje biti nekakav ključ! Oho! Samo časak! Tako mi Zeusa, pronašao sam! Pazi, zlatniče, tvoj zodijak ljudski je vijek u jednom poglavlju. Evo, sad ću ti pročitati. Hajde, knjigo, da počnemo: tu je Aries ili Ovan, puteni mužjak, uzrok našega života; zatim Taurus ili Bik, kojemu je prvo da nas udari rogovima; zatim Gemini ili Blizanci, Krepost i Grijeh: trudimo se da postanemo kreposni, a gle - već dolazi Cancer ili Rak te nas vuče natrag. I dok se udaljujemo od kreposti, na putu nam se ispriječi Leo - Lav, koji riče, divlje grize i strašno udara svojom šapom. Mi bježimo i onda pozdravljamo Virgo - Djevicu! To je naša prva ljubav, ženimo se i mislimo kako ćemo sada biti sretni, ali jao! Pojavljuje se Libra ili Vaga: mjeri sreću te izmjeri da je nedostaje. I dok se još žalostimo - gle, iznenada skačemo, osjetivši ubod s leđa: to nas je ugrizao Škorpion. Liječimo ranu, kadno nas sa svih strana obaspu strelice, jer Sagittarius ili Strijelac zbija s nama šale. Tek što smo izvukli strelice, evo opet čuda i pokore: Capricornus ili Jarac svom snagom nasrne na nas, pa odletimo naglavce, a onda nas Aquarius ili Vodenjak zalije cijelim potopom, pa smo mokri do kosti, opuzli kao misi. I na kraju, tu su Pisces ili Ribe, tonemo u san, odlazimo na počinak! - Gle, pa to je prava pravcata propovijed, ispisana na nebeskim visinama. I kroza sve to prolazi Sunce svake godine, i svake se godine nanovo pomalja, živo i veselo. I kao što se ono veselo kreće i vrti usred svih tih jada i nevolja, gore u visini, tako se i Stubb veselo vrti ovdje u nizini. Veselo, da, to je prava riječ! Zbogom, zlatniče! Još samo časak, jer evo dolazi Okagača! Sakrit ću se tu iza topionice da čujem što li će on reći. Evo, već je pred njim. Odmah će on guknuti. Da, da, već počinje.«
»Ne vidim ništa do okrugle stvarčice od zlata, koja će pripasti onome tko prvi ugleda nekakva osobita kita. Ne razumijem zašto svi zure u tu stvarčicu! Istina, vrijedi šesnaest dolara, pa kako jedna cigara stoji dva centa, to znači devet stotina i šezdeset cigara. Meni se ne puši iz smrdljivih lula kao Stubbu. Meni je draga cigara, a tu ih ima devet stotina i šezdeset komada! I ja. Flask, naumio sam zaraditi tu nagradu! Popet ću se na jarbol! Je li to pametno ili ludo? Ako je zbilja pametno, a ono se nekako čini da je ludo; ako je pak zaista ludo, ipak izgleda i pametno! Ali bježimo sad, jer evo dolazi naš starina s otoka Mana! Zacijelo je bio kočijaš u kakva pogrebnika prije nego što se otisnuo na more. Ide ustranu i staje pred dublon. Oho! Obilazi, pa staje s druge strane jarbola! Da, da, sjetih se: ondje je prikovana nekakva potkova! I sad se opet vraća! Što treba to da znači? Pst! - šapće nešto, a glas mu štropoće kao istrošen mlinac za kavu! Naćulimo uši da čujemo!«
»Ako nam je suđeno da ugledamo Bijelog kita, onda će se to zbiti u onaj mjesec i dan kad Sunce bude u jednome od tih znakova. Proučavao sam ja te znakove i znam im smisao. Ona mi je vještica u Kopenhagenu sve to protumačila. Davno je to bilo - prije četrdeset ljeta! I sad se pita u kojem će znaku onda stajati Sunce! U znaku potkove, jer se nalazi baš nasuprot zlatniku. A koji je znak kao potkova? Znak je to Lava koji riče i razdire! Eh, jadna naša stara brodino! Umorna mi se glava trese kad samo i pomislim na te!«
»No ima tu i drugo tumačenje, iako je tekst isti! Ljudi su različiti, a svi žive na istom svijetu. Ali sakrijmo se, jer evo dolazi Queequeg! Sav je istetoviran, sav išaran, eto ga poput znakova u zodijaku. Što kaže taj kanibal? Tako mi života, on uspoređuje znakove! Gleda u svoje bedro i kao da misli da mu je sunce u bedru, u listu od noge, ili utrobi, i da je sve onako kako babe u nekome zabačenom selu tumače liječničku astronomiju. I, bogami, kao da je našao nešto u blizini svojih bedara - valjda Sagittariusa ili Strijelca! Ne, nije: vidim, ne zna on što bi s tim dublonom; misli valjda da je taj zlatnik dugme što je otpalo sa hlača kakva kralja! - A sad brže opet ukraj! Dolazi ona đavolja sablast - Fedallah! Rep je valjda smotao i sakrio kao obično, a u papuče tutnuo kučine. Što se krije u tome njegovu pogledu? Aha, samo pravi neki znak pred onim znamenjem i duboko se klanja, jer je na novcu ugledao Sunce! On je obožavatelj vatre, posigurno. Oho! Zar još netko? Sve ih je više! Evo dolazi Pip - jadni dječak! Volio bih da je umro ili da je mene nestalo! Jeza me hvata kad ga vidim s onim nezemaljskim licem suluda čovjeka! I on je promatrao sve te tumače, pa i mene, i sad, gle, dolazi da bi ih čitao. Da se maknemo - da čujemo što će reći! Slušajmo samo!«
»Gledam, gledaš, gleda; gledamo, gledate, gledaju.«
»Duše mi, momak uči Murrayevu{412} gramatiku! Obrazuje se, siromah! Ali što to govori? ... Pst!«
»Gledam, gledaš, gleda; gledamo, gledate, gledaju.«
»Pa on to uči naizust. Pst! I opet!«
»Gledam, gledaš, gleda; gledamo, gledate, gledaju.«
»Zaista smiješno.«
»Ja, ti, on; mi, vi, oni, sve sami šišmiši, a ja sam gavran, osobito kad stojim na tome borovu jarbolu. Kva-kva-kva! Kva-kva-kva! Zar nisam gavran? A gdje je strašilo? Eno ga ondje: dvije kosti provučene kroza stare nogavice, a druge dvije proviruju kroz rukave na pohabanu kaputu!«
»Misli li to na mene? Da, lijepa li komplimenta! Jadni momak! Mogao bih pod da se objesim! Zasad će biti najbolje da se klonim Pipova društva. S ostalima nije teško, jer imaju zdrav razum. A on je suviše ćaknut za moje zdravlje! Da, da, ostavljam ga da i dalje mrmlja.«
»Taj je zlatnik pupak broda. I svi su se ludo zagrijali da ga istrgnu! Isrrgnite sebi pupak, pa da vidimo što će biti od vas! A ipak, ostane li tu, zao je to znak, jer kad je nešto prikovano uz jarbol, onda je to znak da će sve otići k vragu. Ha, ha, stari Ahabe! Bijeli kit prikovat će te uz jarbol! To je bor! Moj je otac posjekao bor u staroj domaji Tollandu i našao u njemu zarastao srebrn prsten, vjenčani prsten tkozna kakva davno umrlog crnca. Kako je prsten dospio onamo? Tako će pitati i Sudnjeg dana kad upecaju naš stari jarbol s tim zakucanim zlatnikom, sav pokriven ljušturama kao hrapavom korom. O, zlato, dragocjeno, skupocjeno zlato! Veliki sinji škrtac uskoro će te baciti na svoju hrpu! Pst! Pst! Samo tiho! Hog obilazi svjetovima i bere svoje kupine. Kuharu, ej, kuharu, frigani smo! Ej, Jenny, ispeci nam taj kolač od sijerka!«


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 2:44 pm




100. NOGA I RUKA



»Pequod« iz Nantucketa nailazi na brod

»Samuel Enderby« iz Londona


- O-oj, ti na brodu ! Jesi li vidio Bijeloga kita?
Tako je vikao Ahab kad je opet jednom dozivao neki brod koji nam je prolazio s krme, a koji je imao englesku zastavu. Starac je stajao u svom izdignutom zapovjedničkom čamcu, s doglasalom na ustima. Strani kapetan koji se nehajno opružio na pramcu svoga čamca mogao je jasno razabrati Ahabovu umjetnu, koštanu nogu. Bio je to krupan čovjek osmagla lica, dobroćudna i simpatična izgleda; moglo mu je biti oko šezdeset godina. Širok haljetak od modra mornarskog sukna lepršao mu oko tijela u bogatim naborima. Jedan mu je prazan rukav visio straga kao na vezenoj husarskoj dolami.
- Jesi Ii vidio Bijeloga kita?
- A vidiš li ti ovo, a? - i podiže snježnobijelu ruku načinjenu od kitove kosti, koja je na kraju imala drvenu pesnicu u obliku bata, ruku koju je dotad skrivao pod širokim naborima svog haljetka.
- Veslači, u moj čamac! - viknu Ahab zapovjednim glasom, udarajući veslima pored sebe. - Svi ovamo, i spuštaj!
Nije prošla ni minuta, i Ahab se, ne izišavši iz svog čamca, nađe sa svojim veslačima na pučini, a nekoliko časaka zatim čamac pristade uz bok stranog broda. No tad se pojavila čudna teškoća. Kako je bio uzbuđen, Ahab je zaboravio da se još nikad otkako je izgubio nogu nije popeo na strani brod na otvorenu moru, već samo na svoj, i to s pomoću nekakve vrlo spretne i domišljato načinjene naprave koja bijaše osobitost »Pequoda«: nijedan drugi brod nije ju mogao tako na brzinu postaviti i ukrcati. Nije baš lako ni za koga da se sa čamca na otvorenu moru popne na brod, osim za one koji su tome već vični, kao kitolovci, jer veliki valovi čas izdignu čamac sve do rubnjaka, a čas ga opet poduhvate i povuku dolje gotovo do kolumbe. Kako je imao samo jednu nogu, a na stranom brodu nije bilo one praktične naprave, Ahab se ponovno osjetio prezrivo izjednačen s nespretnim čovjekom s kopna; zbunjeno je gledao u visoki i nesigurni rubnjak stranoga broda te imao malo nade da će se uspeti.
Možda smo već prije spomenuli kako bi se Ahab gotovo uvijek razljutio i ozlojedio kad bi se pred njim ispriječila bilo kakva neugodnost koja neizravno proizlazi iz njegove nesreće. Sve je to sada bilo još pojačano, jer su ga gledala dva časnika sa stranoga broda, koji su se nagnuli nad rubnjak, a pored jakovljice - okomitih ljestava od učvršćenih prečaka - i prema njemu gurali par ukusno ukrašenih viskova{413}. Oni, naime, u prvi mah nisu ni pomislili na to da je čovjek koji ima samo jednu nogu i previše sakat a da bi se mogao poslužiti njihovim mornarskim ljestvama. No ta je neprilika potrajala samo časak, jer je strani kapetan odmah uočio što je i kako je, te povikao:
- Vidim, već vidim! Maknite to! Hitro, momci, spuštajte koloturnik!
Bila je prava sreća što su ti ljudi prije dan-dva imali ulješuru uz bok svog broda, te su užeta i koloturnici još bili uzdignuti, a na njima pričvršćena velika kuka za tustilo, koja je sada bila suha i očišćena. Brzo su spustili kuku, i Ahab, koji je odmah shvatio što mu je činiti, turi svoje jedino bedro u pregib kuke (bilo je to kao da sjedi na kraku sidra ili na račvastoj grani kakve jabuke), dovikne im uobičajenu zapovijed, pa se čvrsto prihvati te i sam uzme pomagati u dizanju svoje vlastite težine, potežući rukom povrh ruke teklac{414} koloturnika. Ubrzo ga oprezno povukoše preko visokoga brodskog rubnjaka i blago ga spustiše na glavu vitla. Drugi kapetan priđe sa srdačno ispruženom svojom koštanom rukom da mu zaželi dobrodošlicu, a Ahab ispruži svoju koštanu nogu i ukrsti je s koštanom rukom (kao dva jagluna kad se dohvate svojim sabljama), te zahrže kao morski konj:
- Ej, prijane, pružimo jedan drugome svoje kosti, jedan ruku, a drugi nogu: ruku koja nikad više neće stisnuti, i nogu koja nikad neće potrčati! A gdje si vidio Bijeloga kita? I bješe li davno?
- Bijeloga kita? - upita Englez i umjetnom rukom pokaza prema istoku, a pogled mu njome kliznu kao kroz ispružen dalekozor. - Ondje ga vidjeh, na ekvatoru, za lanjske sezone.
- I odnese ti ruku, je li? - upita Ahab te se oprije o kapetanovo rame i spusti se s vitla na palubu.
- Jest, on je uzrok! A tebi nogu, a?
- Hajde kazuj mi svoju priču - na to će Ahab. - Pripovijedaj kako je bilo!
- Prvi put u životu krstario sam oko ekvatora — započne Englez. - U to vrijeme nisam znao za Bijeloga kita. Elem, jednog dana spustimo čamac da se damo u potjeru za jatom od četiri-pet kitova. Moj se čamac dohvati jednoga. Taj je kit bio pravi cirkuski konjic: jurio je sve uokrug, te su moji momci mogli držati čamac u ravnoteži samo tako što su svojim krmama posjedali o samu vanjsku valnicu čamca. Odjednom se provali more, a iz dubine sune uvis grdan velik kit, mliječnobijele glave i grbine, i sav išaran brazdama i ogrebotinama.
- To je bio on! On! - usklikne Ahab i mahom othukne suzdržavani dah.
- A blizu desne peraje načičkan je harpunima!
- Da, da, mojim harpunima, mojim željezom! — klicao je Ahab uzbuđeno. - Ali ded nastavi!
- A ti me onda nemoj prekidati - preuze Englez dobrodušno. - Elem, taj ti pradjed s bijelom glavurdom i grbinom srnu sav zapjenjen u svoje jato te poče bijesno gristi moj zapeti mrlin.
- Jest, jest, znam! Htio ga je prekinuti, da oslobodi svoga uhvaćenog druga; stari trik, znam ja to.
- Kako se zapravo dogodilo - nastavi jednoruki kapetan - ne znam ti reći, ali kad je navro da pregrize mrlin, to mu se uže splelo oko zuba. Nismo to u onom trenutku opazili, te kad smo zatim počeli potezati mrlin, mi ti, brajko, udarismo u njegovu grbinu, umjesto u drugog kita koji je odmaglio uvjetar, ostavljajući za sobom široku brazdu. Videći što je i kako je, i razabravši kakav je to kit — najljepši i najveći što sam ga ikada vidio, moj gospodine! - odlučili da ga se dočepam, ma kako on bjesnio. Kako sam mislio da bi se onaj nesretni mrlin mogao nekako odmotati ili bi onaj zub o koji se zapleo mogao popustiti (jer moji su momci vražji kad potežu mrlin) - videći sve to, skočim u čamac svoga prvog časnika, gospodina Mountoppa, koji je evo prisutan (da, zbilja, dopusti da ti predstavim gospodina Mountoppa!) - skočim, dakle, u Mountoppov čamac, koji se nalazio uz bok s mojim, dohvatim najbliži harpun, i ravno u onoga velikog pradjeda! Ali, oslobodi Bože! Odjednom obnevidjeh, bijah slijep na oba oka, kao šišmiš, moj gospodine, sav oblijepljen gustom pjenom, a kitova se repina izdigla visoko iz vode, uspravila se ko kakav mramorni zvonik. Tad već nije imalo smisla zaveslati unatrag. Dok sam tražio harpun pipajući u pol bijela dana, pod suncem koje se blistalo kao gomila krunskih dragulja - dok sam tako, velim, tražio drugi harpun da ga hitnem, svali se na nas repina, nalik na toranj iz Lime, te presiječe čamac na dvije polovice, ostavljajući oba dijela u cjepotinama. Bijela se grbina vrati kroz polomljenu olupinu kao da je sve samo iverje, i mi poispadasmo kud koji. Da bih izmakao strašnim udarcima, čvrsto se uhvatih kopljače na harpunu koji bijaše zarinut u onu tjelesinu, i neko sam se vrijeme tako držao pripijen kao pijavica. Ali tada nahrupi val, otkide me, i u istom času kit, odmaknuvši dobrano naprijed, kao strijela sunu pod vodu, a oštrica onoga prokletog drugog harpuna bi povučena blizu mene, te me dohvati evo ovdje! (I pokaza rukom na mjesto ispod ramena.) Da, baš ovdje, i povuče me dolje u pakleni oganj! Nasreću je željezo zaderalo ruku od ramena pa do ručnog zgloba, i onda se otkinulo, a ja isplivao opet na površinu. A ovaj će ti gospodin ispričati kako se završilo. (Da, zbilja, dopusti, kapetane, da ti predstavim doktora Bungera, brodskog ranarnika. Dragi Bungeru, dopusti da ti predstavim kapetana!) A sad, Bungeru, mladiću, ispričaj nam kako je dalje bilo!
Liječnik koga je kapetan tako familijarno oslovio sve je to vrijeme stajao u njihovoj blizini, a ni po čemu osobitu ne bismo mogli razabrati kakav je položaj zauzimao na brodu. Lice mu bilo neobično oblo, ali spokojno. Imao je na sebi nekakav izlizani haljetak od modre vune ili košulju, što li, i zakrpane hlače. Pažnju je naizmjence obraćao užarskom trnu{415} što ga je držao u jednoj ruci, i kutijici pilula u drugoj, ali bi kojiput kritički pogledao i u koštanu ruku ili nogu dvojice sakatih kapetana. No kad ga njegov zapovjednik predstavi Ahabu, uljudno se nakloni i spremno se odazva molbi svoga kapetana.
- Bila je to strašna rana - započe ranarnik sa kitarskog broda - i po mom je savjetu kapetan Boomer našeg starog Sammyja ...
- Moj se brod, naime, zove »Samuel Enderby« - ubaci jednoruki kapetan okrenuv se Ahabu. - Nastavi samo, mladiću!
- ... našeg »Sammyja« usmjerio put sjeverozapada, da bismo se uklonili nesmiljenoj vrućini oko ekvatora. Ali ni to nije koristilo, iako sam činio sve što sam mogao i čitave noći prosjedio uza nj i strogo pazio na njegovu dijetu ...
- O, vrlo strogo! - javi se pacijent, a onda mahom promijeni glas:
- Svake je noći sa mnom ispijao vrući grog od ruma, da već nije umio svezati povoje na mojoj rani! A oko tri izjutra, potpuno pijan, tjerao bi me u postelju! O, zvijezdu mu nebesku, svu noć je sjedio uza me i strogo pazio na moju dijetu! O, divan je čuvar i strogo pazi na dijetu, taj doktor Bunger! (Ej, Bunger, lupežu, smij se! Zašto se ne nasmiješ! Ta znaš da si divan veseli lupež!) Ali samo nastavi, mladiću! I moram reći da bih volio umrijeti kao tvoj pacijent nego da me ma tko drugi izliječi!
- Zacijelo ste već i sami opazili, poštovani gospodine, da je moj kapetan ponekad velik šaljivac - reče dobroćudni doktor Bunger, s nepomućenim mirom i naklonivši se lako Ahabu. - To vam je šaljivčina, i često nam se zna duhovito narugati. No i ja vam mogu reći, onako en passant{416}, kako Francuzi kažu, da sam ja, Jack Bunger, bivši član velečasnog anglikanskog svećenstva; strogi i potpuni trezvenjak i da nikad ne pijem ni kapi ...
- Vode! - uskiiknu kapetan. - Istina je, on vam nikad ne pije vode! To mu je kao neka bolest. Tek što vidi kap pitke vode, već ga spopada njegova hidrofobija{417}. Ali proslijedi samo, nastavi priču o ruci, mladiću!
- Zaista mogu reći - nastavi ranarnik hladnokrvno - kao što sam vam već rekao prije ove šaljive upadice kapetana Boomera, da je, usprkos svim mojim nastojanjima, s ranom bivalo sve gore. Vjerujte mi, bila je to najjezivija rana koju je ikad vidio kakav kirurg, dulja od dvije stope i nekoliko inča! Mjerio sam je uzicom od dubinomjera! Ukratko, rana se upalila i pocrnjela. Znao sam što prijeti, a tako je i bilo. No s izradom te koštane ruke nemam nikakve veze! Izrađena je protiv svih pravila! - I užarskim trnom pokaže u kapetanovu umjetnu ruku. - To je kapetanovo djelo, a ne moje! On je našem tesaru dao nalog da mu je tako načini, pa i onaj malj na kraju. Valjda je naumio nekome prosuti mozak, kao što je jednom pokušao i moj. Katkad pobjesni kao sam đavo. Vidite li ovu udubinu, gospodine? - reče najposlije, te skide šešir, razmaknu kosu i pokaza na uvalicu u obliku čaške, na kojoj, međutim, ne bijaše ni najmanjeg traga brazgotine po kojoj bi se moglo naslutiti da je to nekakva zarasla rana. - Vidite li to? Moj će vam kapetan reći tko mi je tako ulupio glavu! On to najbolje zna!
- Ne, ja ništa ne znam - reče kapetan - jer to zna samo njegova majka koja ga je takvog rodila! O, ti Bungere, divni lupežu! Ima li još koji ovakav Bunger pod kipom nebeskom koji plovi morem? U salamuru bi tebe trebalo kad umreš, da te uščuvamo za buduće naraštaje, lopužo.
- A što bi s Bijelim kitoni? -uzviknu Ahab, koji je sve dotad sa jedva pritajenom nestrpljivošću pratio komedijanje te dvojice Engleza.
- Oh! - uskliknu jednoruki kapetan. - Evo što je bilo: pošto je zaronio, neko ga vrijeme nismo vidjeli, a ja, kako rekoh, onda još nisam znao kakav je to kit koji me tako fino sredio. No poslije, kad smo se vratili na ekvator, čusmo za Moby Dicka, kako ga neki zovu, i onda sam znao da je to on!
- Jesi li još kada naišao na nj?
- Jesam, dvaput!
- Ali ga nisi mogao ščepati?
- Nisam ni želio pokušati! Zar nije dosta i jedna ruka? Ta što bih, jadan, da mi je i drugu uzeo? A po mom sudu, Moby Dick ne grize toliko koliko je brz da proguta.
- Onda mu pružite ljevicu kao mamac, da dobijete natrag desnicu! - prekide ih Bunger. - A znate li, gospodo - dostojanstveno će Bunger, naklonivši se jednome pa onda drugome kapetanu - znate li da su kitovi probavni organi Božjom providnošću tako sazdani te on ne može potpuno probaviti ni jednu jedinu ljudsku ruku? A i samome je kitu to vrlo dobro poznato. I tako je ono što vi smatrate zlobom Bijelog kita samo njegova nesmotrenost. Jer nikad nije bila njegova namjera progutati ma i jednu ljudsku ruku ili nogu. Samo se pretvara, da bi vas, gospodo, prestrašio! Ali katkad je poput starog žonglera, moga nekadanjeg pacijenta na Cejlonu. Čovjek se producirao i opsjenjivao da guta noževe, kadli mu se jedanput jedan uistinu otisnu niz grlo, i ostade mu u želucu čitavu godinu ili još dulje. Dadoh mu neko sredstvo za povraćanje, i nož mu je, vidite li, sve malo-pomalo, izišao van. Niti je on mogao probaviti nož, niti je nož mogao srasti s njegovim tijelom. Da, da, tako vam je to, kapetane Boomer. I stoga, ako se požurite i zaista želite uložiti jednu ruku da biste drugu mogli pristojno sahraniti, onda je ruka posigurno vaša. Samo, velim, dajte kitu što prije priliku da se susretnete, i to je sve!
- Ne, ne, hvala ti lijepa, Bungere - odvrati engleski kapetan. - Neka kitu bude ona koju ima, kad nisam znao ni mogao drukčije, jer ga nisam poznavao, ali druge mu ne dam! Dosta mi je Bijelog kita. Samo sam jedanput radi njega spustio čamce u more, i ne kanim više. Znam da bi se čovjek proslavio kad bi ga ubio, kao što znam da je u njemu dragocjenog vorvanja i tustila za čitav brodski tovar, ali znaj: bit će najbolje da ga pustimo na miru! Ne misliš li i ti tako, kapetane? - i pogleda u Ahabovu koštanu nogu.
- Jest, jest, tako je, no ipak će biti ulovljen. Jer ono što je najbolje ostaviti na miru uvijek je tako vraški privlačno. Pravi je magnet taj Moby Dick! A kad si ga zadnji put vidio? I u kojem pravcu?
- Spas duši mojoj i prokletstvo nečastivome! - uskliknu Bunger, obilazeći pogureno oko Ahaba i čudno ga onjuškujući, baš kao pas.
- Ovom je čovjeku uskipjela krv! Donesite mi toplomjer! Bilo mu udara da podnice odzvanjaju. Ej, gosparu!
I u tim riječima izvadi iz džepa lancetu i približi se Ahabovoj ruci.
- Otale! - zagrmje Ahab i odgurnu ranarnika do rubnjaka. - Svi u čamac! U kom je pravcu krenuo Moby Dick?
- Bože mili! - snebivao se engleski kapetan, kome je bilo postavljeno pitanje. - Ta što se dogodilo? Mislim da je krenuo put istoka! - A onda šapnu Fedallahu: - Zar je vaš kapetan lud?
No Fedallah samo prinese prst k ustima pa kliznu preko ograde i spusti se u čamac, da preuzme kormilo, a Ahab dohvati uže koloturnika, povuče ga k sebi i naredi mornarima da ga spuste.
Sljedećeg trenutka stajao je na krmi svoga čamca, a njegovi Manilci prionuše uz vesla. Uzalud ga je engleski kapetan pozdravljao: Ahab stajaše leđima okrenut stranom brodu, ukočenim pogledom zureći u svoj brod. Stajao je uspravno u svom čamcu dok nisu pristali uz bok »Pequoda«.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 2:44 pm





101. PEHAR



Prije nego što engleski brod iščezne u daljini, reći ćemo još da je dolazio iz Londona, a ime je dobio po pokojnom Samuelu Enderbyju, trgovcu iz spomenutoga grada, utemeljitelju slavne kitolovaćke kuće »Enderby i sinovi«, kuće koja po mome skromnom mišljenju pomorca-kitolovca ne zaostaje mnogo - po svojoj pravoj povijesnoj zanimljivosti - za udruženim kraljevskim kućama Tudora i Bourbona. Koliko je godina to veliko poduzeće kitolovaca postojalo već prije 1775. ne može se jasno razabrati iz mojih mnogih kitolovačkih knjiga i dokumenata. No te godine (1775.) opremljeni su prvi engleski brodovi koji su redovito polazili u lov na ulješure, dok su već nekoliko desetaka godina prije njih (sve do 1726.) naši hrabri Coffini i Maceyi iz Nantucketa i Vineyarda kretali s velikim brodovljem u lov na levijatane, ali samo po sjevernom i južnom Atlantiku i nikamo drugamo. Ovdje neka bude jasno napomenuto da su Nantucketanci bili prvi među svim pomorcima koji su veliku ulješuru ubijali »civilizirano« harpunom od čelika, i da su pol stoljeća bili jedini koji su se služili tim oružjem.
Godine 1778. lijep brod »Amelia«, opremljen za posebnu svrhu i samo o trošku moćnih Enderbyja, junački je oplovio Cape Horn i među brodovima drugih naroda bio prvi koji je na velikom Južnom moru spustio svoj lovački čamac. To je putovanje imalo mnogo uspjeha i sreće, i kad se »Amelia« vratila u svoju luku, sa štivom prepunom dragocjenog vorvanja, za njenim su se primjerom poveli mnogi drugi engleski i američki brodovi, i tako su bili otvoreni i veliki »frinovi« ili lovišta na Pacifiku. No neumorna kuća Enderby nije se zadovoljila tim uspjehom, već se odmah spremala na nove pothvate: Samuel i svi njegovi sinovi, a koliko ih je zapravo bilo, to zna samo njihova majka - potakli su britansku vladu da pod njihovim vodstvom, a djelomice, čini mi se, i o njihovu trošku, otpreme ratni slup{418} po imenu »Rattler« na kitolovačku istraživačku ekspediciju na Južno more. Pod zapovjedništvom nekog kapetana britanske mornarice »Rattler« je izveo izvanredno putovanje{419}, koje je donijelo stanovitih koristi, premda ne znamo sasvim točno koliko i kakvih. No to još nije sve. Tvrtka Enderby otpremila je godine 1819. vlastiti ekspedicijski brod na pokusno krstarenje dalekim japanskim vodama. Ta lađa, koja se s pravom zvala »Sirena«, izvela je izvrsno eksperimentalno krstarenje tim vodama, i tom se putovanju ima zahvaliti što je veliko japansko lovište postalo poznato svim pomorcima. Brodom »Sirena« na tom je putovanju zapovijedao neki kapetan Coffin iz Nantucketa.
I stoga čast i slava Enderbyjima, kojih poduzeće, ako se ne varam, i danas još postoji, premda je prvobitni Samuel zacijelo već odavna zaplovio onim velikim Južnim morem onkraj groba.
Brod koji je nosio njegovo ime bijaše dostojan te počasti, jer je bio vrlo brz jedrenjak i u svakom drugom smislu valjana brodina. Uspeo sam se jedanput na njegovu palubu o ponoći, negdje blizu patagonske obale, i tamo sam, pod pramcem, ispio mnoge čaše flipa{420}. Nikad neću zaboraviti taj »oblažaj«! Svi su bili divni momci, svaki pojedini član posade. Neka ih Bog poživi, a kad dođe vrijeme, Bog im dao laku smrt! Taj fini »oblažaj« što sam ga doživio - davno, davno prije nego što je Ahab stupio svojom koštanom nogom na palubu toga broda - podsjeća me na srdačnu saksonsku gostoljubivost tih ljudi, i neka me moj dušobrižnik zauvijek zaboravi, a đavo neka me se sjeti ako ga ikad zaboravim. FIip? Rekoh li da smo pili flip? Da, da, i »flipovali« smo, to jest salijevali ga u se po deset galona na sat! A kad je vihor zapasao brod (jer oko obala Patagonije bjesne vjetrovi), svi mornari, gosti i ugosnici moradoše na jarbole, da skrate gornja jedra. A bili smo tako nakresani da smo se morali međusobno potezati konopima uvis, a onda smo, ubirući jedra, upletali i svoje košulje i kapute, te smo tako ondje visjeli na bijesnom vjetru kao zastrašujući primjer svim pijanim mornarima. No jarboli se nisu polomili, niti ih je more odnijelo, i malo-pomalo uspjesmo kliznuti dolje na palubu, tako trijezni te smo se ponovno morali latiti flipa, iako je slana pjena divlje prštala kroz tambuć na kaštelu, te nam je piće postalo nešto suviše slankasto i vodnjikavo.
Govedina je bila fina, žilava ali sočna. Rekoše da je meso bivolje, drugi su opet tvrdili da je od deve, no ja zaista ne znam kakvo je bilo. Imali smo i valjuške, malene ali izdašne, sve podjednake, okruglaste i neuništive. Meni se činilo kao da ih mogu osjetiti i provaljkati u želucu iako sam ih već progutao. Kad bi se čovjek suviše sagnuo naprijed, izvrgao bi se opasnosti da mu izlete na usta kao biljarske kugle. Kruh - no, drukčije i nije moglo biti, a osim toga, bio je to kruh protiv skorbuta{421}: da ne duljim, u kruhu bijaše njihova jedina svježa hrana. No kaštel ionako nije bio baš svijetao, pa se čovjek mogao vrlo lako povući u kakav mračan zakutak da se ondje kruha naužije. Sve u svemu, od jabuke{422} do ruda kormila, od pramca do krme, imajući u vidu i dimenzije kuharevih kotlova, uključujući u njih i njegov vlastiti, to jest njegovu trbušinu - sav taj »Samuel Enderby« bijaše divan brod: tu se dobro i obilno jelo, pio se prvorazredan i krepak flip, a svi mornari bili momci od oka, izvrsni od vrpce na šeširu pa do podašve na čizmi, to jest od glave do pete.
A zašto li »Samuel Enderby«, i još neki drugi engleski brodovlasnici za koje znam, bijahu, premda ne baš svi, tako slavno gostoljubivi? Kako to da su njihovi ljudi tako darežljivo dijelili s vama govedinu, kruh, čašu, šalu, te im nikad nije bilo dosta jela, pića i smijeha? Objasnit ću vam, i vjerujte mi da to obilje vedrog raspoloženja koje vlada na engleskim kitarkama, pruža dosta građe za povijesna istraživanja. A ja u tom smislu nisam škrtario, nego sam marljivo tragao za valjanim podacima o kitovima kad god mi se to činilo potrebno.
Preteče engleskih kitolovaca bili su Holanđani, Zelanđani i Danci; od njih su Englezi primili i mnoge izraze koji se i dan-danas upotrebljavaju u kitolovstvu. A preuzeli su, štoviše, i njihove stare običaje u obilju jela i pića. Na engleskim trgovačkim brodovima obično se škrtari i posada je slabo hranjena, dok na engleskim kitaricama nije tako. Dobra hrana i dobro raspoloženje na kitarskim brodovima, prema tome, nešto su osobito i iznimno; posebni su tome uzroci, pa ih ovdje spominjemo, a još će o njima biti govora.
Za svojih istraživanja o levijatanima nabasao sam i na nekakvu staru nizozemsku knjižurinu, te sam po njezinoj pljesnivoći i kitovskom vonju odmah naslutio da se u toj knjizi priča o kitolovcima. Knjiga se zvala »Dan Coopman«, po čemu sam stvorio zaključak da su to vjerojatno izvanredno dragocjeni memoari kakva kitolovca-bačvara iz Amsterdama{423}, budući da svaka kitarka mora imati svoga bačvara. To je moje mišljenje bilo potkrijepljeno kad sam vidio da je tu knjigu napisao neki Fitz Swackhammer. Ali moj prijatelj doktor Snodhead, vrlo učen čovjek, profesor donjoholandskog i visokonjemačkog jezika u koledžu Santa Claus i St. Potts{424} komu sam dao to djelo da mi ga prevede, a trud mu platio sandučićem svijeća načinjenih od vorvanja - taj me doktor Snodhead uvjeravao, tek što je zavirio u tu knjigu, da »Dan Coopman« ne znači »Bačvar«, nego »Trgovac«. Ukratko, u toj se staroj i učenoj nizozemskoj knjizi raspravlja o holandskoj trgovini, a između ostaloga ima i zanimljiv prikaz kitolova. A u poglavlju pod naslovom »Smeer«, što znači salo ili mast, našao sam iscrpan popis svega onog čime se pune smočnice i štive onih 180 jedrenjaka holandskoga kitolovačkog brodovlja. Iz tog popisa, što ga je preveo doktor Snodhead, vadim sljedeće podatke:

444.000



funta govedine

60.000



funta frizijske svinjetine

150.000



funta bakalara

550.000



funta dvopeka

72.000



funta mekog kruha

2.800



bačvica maslaca

20.000



funta texelskog i leydenskog sira

144.000



funta sira (vjerovatno lošije vrste)

550.000



ankera{425} borovičke

10.800



bačava piva


Većina je statističkih podataka vrlo dosadna i »suha« za čitanje; ali nije tako u ovom slučaju, gdje se na čitatelja izlijevaju čitavi badnjevi, kace i bačve ljute borovičke i kojekakve druge slasne okrepe.
Kad sam se u ono doba tri duga dana bavio marljivim probavljanjem svega tog piva, mesa i kruha, za to mi je vrijeme uzgred sinulo mnogo dubokoumnih misli što bijahu kao naručene za transcendentalnu i platonsku primjenu. Pritom sam sastavljao još i neke svoje brojidbene nadopune koje se odnose na vjerojatne količine bakalara i ostalog što su pojeli pojedini nizozemski harpunaši u davno doba kitolova oko Grenlanda i Spitsberga. Ponajprije, čini se čudnim potrošak onolike količine maslaca i texelskog i leydenskog sira. Toliku potrošnju pripisujem prirodnoj masnoći tog života: takva bijaše potreba u zvanju tih ljudi, koji su plovili za svojim plijenom po ledenim polarnim vodama, sve do eskimskih obala, gdje urođenički živalj nazdravlja podižući i ispijajući pune vrčeve kitova ulja!
Količine piva također su vrlo velike: 10.800 bačava! No kako se u lov na kitove u tim polarnim krajevima može ići samo za kratkih ljetnih mjeseci, pa se čitavo krstarenje tih holandskih kitarica moralo obaviti u tri mjeseca, uključivši ovamo i kratko putovanje do Spitsberškog mora i natrag, a računajući da je na svakom od tih 180 jedrenjaka njihova brodovlja bilo po 30 ljudi, to u svemu bijaše 5.400 mornara, i prema tome, dolaze točno po dvije bačve na svakog čovjeka za dvanaest tjedana, ne ubrajajući onih 550 ankera borovičke. Ćinit će se ponešto nevjerojatnim da su ti pivski i borovički harpunaši, onako pijani kako ih već možemo zamisliti, bili takva vrsta ljudi koja će stajati uspravno na pramcu čamca i uspješno gađati kitove u bijegu. Pa ipak, oni su ih gađali, a i pogađali! No sve se to zbivalo tamo na dalekom Sjeveru, i tu činjenicu ne smijemo nikad zaboraviti. U onome podneblju pivo krijepi i pomaže organizmu. Naši bi harpunaši na Južnome moru, oko ekvatora, od tolikog piva zadrijemali na straži na vrhu jarbola, ili bi u čamcu bili pijani ili mamurni, pa bi za Nantucket i New Bedford mogli nastati teški gubici.
No dosta o tome! Pokazali smo dovoljno jasno kako su stari holandski kitolovci prije dvije-tri stotine godina voljeli i znali dobro živjeti, i kako engleski kitolovci nisu zanemarili tako divan primjer i nisu pustili da propadnu onako valjani običaji, jer, kako oni kažu, kad već krstariš praznim brodom, a ništa bolje od svijeta ne možeš dobiti, onda od njega barem uzmi dobar ručak. A uz ručak se ispražnjuje i pehar.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 2:45 pm





102. ARRESITSKA SJENICA




Opisujući ulješure dosad sam uglavnom govorio o čudesima njene vanjštine, ili o nekim pojedinostima njezina unutarnjeg ustroja. No, želimo li upoznati ulješuru savršeno i u tančine, moram je pred vama i dalje razodijevati, i pošto odriješim vrpce njene odjeće, skinem podvezice i svučem joj čarape te razriješim sve petlje i kuke sa zglobova njenih najprikrivenijih kostiju, valja mi je pred vas staviti u njezinu konačnom obličju, a to će reći ogoljelu do samog kostura.
A kako to, Ismaele? Kako ti, koji si samo puki veslač i kitolovac, možeš tvrditi da poznaješ kitovu unutrašnjost? Da se nije možda tvoj učeni Stubb popeo na glavu vitla i održao anatomsko predavanje o kitovima, izdižući pritom poneko ulješurino rebro s pomoću koloturnika, a sve radi što zornije obuke? Objasni nam to, Ismaele! Zar je moguće u svrhu istraživanja položiti na palubu potpuno izrasla kita, kao što kuhar iznosi na stol pečena odojka? Ne, to uistinu nije moguće! Dosad si bio vjerodostojan svjedok i tumač, Ismaele, ali pazi kako posežeš za povlasticom koja je samo Jonina! Povlasticom kazivanja i raspravljanja o podnicama i gredama, o oplatama, o sljemenjači, pragovima i podupiračima, od kojih se sastoji i kostur levijatanske građevine, a vjerojatno i lojarnice, mljekarnice i sirane u njegovoj unutrašnjosti.
Priznajem da je nakon Jone malo koji kitolovac prodro mnogo dublje pod kožu odrasla ribaka, ali meni je ipak bila dosuđena prilika da izvršim na njemu razudbu u minijaturi. Pripadao sam posadi broda na kojem su jednom zgodom na palubu izvukli ulješurino mladunče, da mu uzmu »kesu« ili »torbu« kako bi od nje načinili korice za čakije harpuna i za šiljke svojih kopalja. Zar mislite da sam propustio tu priliku te se nisam poslužio svojom sjekiricom i nožem da razbijem pečat i pročitam popis svega onog što to mladunče u sebi skriva?
A što se tiče moga točnog poznavanja levijatanskih kostiju, u njihovu divovskom i potpunom razvitku, mogu vam reći da za to rijetko znanje imam zahvaliti svome davnašnjem kraljevskom prijatelju Tranquou, kralju od Tranquea, jednog od Arresita{426}. Kad sam, naime, prije mnogo godina bio na Tranqueu (služio sam u ono doba na trgovačkom brodu »Alžirski dahija«), bijah pozvan da provedem dio arresitskih blagdana s gospodarom Tranquea u njegovoj osamljenoj, palmama okruženoj nastambi u Pupelli, uskoj dolini na morskoj obali, koja nije bila daleko od Bambusgrada, kako su pomorci nazivali Tranquoovu prijestolnicu.
Moj je kraljevski prijatelj Tranquo pored mnogih drugih lijepih osobina pokazivao i veliku ljubav za urođeničke rukotvorine svake vrste, pa je u Pupelli sabrao svakojakih rijetkosti i ponajljepših predmeta koje su njegovi podanici izrađivali, uglavnom rezbarija najčudesnijih oblika, izrezbarenih školjaka, sedefom ukrašenih sulica, skupocjenih vesala i čamaca od mirisava drveta. A sve je to bilo razmješteno između svakojakih drugih čudesa prirode što su ih na njegovo žalo doplavili silni morski valovi, kao čudesima natovareni podanici koji donose svoj danak.
A najglavnije od tih čudesa bijaše golema ulješura koja je nakon neobično dugog nevremena nađena nasukana na obali, s glavom uz jednu kokosovu palmu, na kojoj je kitnjasta krošnja nalik na perjanicu bila kao ulješurin zelen mlaz. Kad je zub vremena naposljetku s njene goleme tjelesine svukao debeli plašt, a sunce sasušilo sve kosti, pažljivo su kostur odvukli u onu dolinu, gdje se sada nalazi pod okriljem velikog hrama od velebnih palma.
Rebra su joj okićena trofejima, po kralješcima su čudnim hijeroglifima ispisani arresitski ljetopisi, a u lubanji su svećenici održavali vječni miomirisni plamen, te se iz tajanstvene glave ponovno izdizao magličasti mlaz, dok je strašna donja čeljust, obješena o granje, jezivo podrhtavala nad svim vjernicima, kao onaj mač štono je, viseći o jednoj jedinoj dlaci, toliko uplašio Damokla{427}.
Bio je to čaroban prizor. Drveće se zelenjelo poput mahovine u Ledenoj dolini, stabla se izdizala visoko i veličanstveno, nabrekla jedrinom životnog soka, a pod njima se marna zemlja, poput tkalačkog stana, prekrila raskošnim sagom, u kojem vitice povijuša tvore žice i potke, a živo cvijeće likove. Sve je to titralo nepresahlim životom - svako drvo sa svim svojim bujnim granama, svaki grm, svaki struk lepezaste paprati, svaka travka - a zrakom brujale daleke poruke. Kroz čipke od lišća promicalo veliko sunce poput tkalačkog čunka koji dotkiva neumornu zelen. O, radini tkalče, nevidljivi tkalče, zastani i reci: kamo odlazi plod tvoga rada? Čija li je palača u kojoj će se prostrijeti tvoj predivni sag? Čemu taj neprestani trud? Govori, tkalče! Spusti načas ruke da progovorim s tobom samo jednu jedinu riječ! A!i odgovora nema, čunak dalje klizi, s razboja teče lik za likom, a bujni sag, brz kao bujica, nestaje u nedogled. Bog-tkalac tka, razboj šumi i bruji, i glas smrtnika ne može doprijeti do njega. A i nas, koji gledamo u taj razboj, zaglušuje neprestani njegov bruj, i samo kad se odmaknemo, razumjet ćemo sve one tisuće glasova koji nam kroza nj progovaraju. Tako je i u radionicama ljudskim: zuje vretena, i u tom se zuju gube naše riječi. Ali izvan zidina te se riječi jasno čuju, prodiru na otvorena okna. I mnogo zlo djelo bi tako otkriveno. O, smrtniče, čuvaj se i budi na oprezu! Jer usprkos šumu i štropotu velikoga svjetskog razboja, i tvoja najskrivenija misao može se slučajno čuti izdaleka.
I usred zelenila toga životvornog razdoblja u arresitskom luku lješkario u dokolici velik, bijel, obožavani kostur, kao neki gigantski besposličar! Pa ipak, kako su se te nezaustavno zelene žice i potke prepletale i zujale oko njega, činilo se da je taj silni dokoličar onaj vješti tkač, sav zapleten u zelene vitice povijuša, tkač koji iz dana u dan tka sve svježije i bujnije zelenilo, a sam je samo kostur: smrt u zagrljaju života, život protkan smrću. Grozna Smrt sjedinjena je s mladim Bogom, Životom, i rađa krasne potomke kovrčavih glava.
Kad sam s kraljem Tranquom došao da razgledam toga čudesnog kita i kad sam vidio da mu je glava-oltar, i da se dižu oblaci umjetnog dima odande odakle je nekoć brizgao pravi mlaz, nisam mogao a da kralju ne izrazim svoje čuđenje što takvo svetište pokazuje kao nekakvu rijetku zanimljivost. Kralj se nasmijao. No još sam se više snebivao kada sam saznao kako bi se svećenici zakleli da je taj dim prirodan i nepatvoren. Ushodao sam se amo-tamo pred tim kosturom, odgrtao zavjese penjačica i povijuša, prodro kroz rebra, i tako obilazio s klupkom arresitske pređe u ruci, hodao i prolazio njegovim zavojima, hladovitim hodnicima i sjenicama. No moga je konca naskoro nestalo, pa sam krenuo natrag, dok nisam prispio do otvora kroz koji sam i ušao. Unutra nije bilo žive duše; nije ondje bilo ničega do kostiju.
Odsjekoh zelenu granu da mi posluži kao mjerilo i ponovno siđoh pod svod kostura. Kroz raspuklinu lubanje opaziše me svećenici kako mjerim visinu posljednjeg rebra.
- Ej, što je to? - podviknuše. - Usuđuješ se mjeriti našeg Boga? To je samo naše pravo!
- Pa neka bude, svećenici! Koliko je, onda, dug taj vaš Bog?
Na to se odmah ljuto posvadiše među sobom, a sve zbog nekoliko stopa i inča. Razbijahu glave jedni drugima svojim mjerilima, razlijegao se odjek po kitovoj glavurdi, a ja uočih dobru priliku te ubrzo dovrših svoja mjerenja.
Ako vam je pravo i s voljom, ja bih sad da te podatke iznesem pred vas. No prije svega, da znate, u tom poslu nisam postupao proizvoljno i na laku ruku. Postoje, naime, znanstvena svjedočenja o tim kosturima i njihovi prikazi, pa biste vrlo lako mogli provjeriti točnost svake moje tvrdnje. Čuo sam da ima i levijatanski muzej, u Engleskoj, u Hullu, jednoj od mnogih luka te zemlje: u muzeju čuvaju nekoliko sjajnih primjeraka kita »perajaša« i drugih ribaka. Također mi rekoše da u Manchesteru, u New Hampshireu, imaju primjerak kita - primjerak što ga njegovi vlasnici zovu »jedinim savršenim uzorkom grenlandskog ili riječnog kita u Sjedinjenim Državama«. Osim toga, neki Clifford Constable u Burton Constableu, u grofoviji Yorkshireu u Engleskoj, posjeduje kostur ulješure glavate, koji je malih razmjera te se nikako ne može usporediti s onom potpuno izraslom grdosijom koja je vlasništvo moga prijatelja kralja Tranqua.
U oba su slučaja nasukane kitove, kojima su pripadali ti kosturi, njihovi vlasnici tražili za sebe i prisvojili ih sa sličnih razloga: kralj Tranquo svoga zato što ga je želio imati, a Sir Clifford svoga jer ga je more doplavilo na obalu njegova vlastelinstva. Sir Clifford dao je kostur svoga ribaka preparirati i rastaviti sve zglobove, te ga možete otvarati i zatvarati kao pretince velike komode i proći kroza sve udubine i šupljine, raširiti mu rebra poput gigantske lepeze i - zibati se povazdan na njegovoj čeljusti kao na ljuljački. Na poneka poklopna vrata trebalo bi staviti lokote, a podvornik će voditi buduće posjetitelje i pokazivati im pojedine dijelove kostura, sve zveckajući snopom ključeva. Sir Clifford namjerava naplaćivati dva pensa za razgledavanje tihe galerije kralježaka, tri pensa za slušanje jeke u lubanji, a šest pensa za jedinstveni pogled koji se pruža s vrha grdosijine glave.
Dimenzije kostura koje ću vam sada priopćiti prepisane su doslovce s moje desne ruke. gdje sam ih utetovirao, jer je to zbog moga tadanjeg divljeg lutanja svijetom bio jedini siguran način da sačuvam te dragocjene statističke podatke. No kako nisam raspolagao sa previše prostora, a kako sam opet žeiio da ostali dijelovi moga tijela ostanu neispisana strana za pjesmu koju sam upravo smišljao -barem oni dijelovi koji su ostali netetovirani - nisam se mučio s inčama, jer takve sitnice kao što su inče i ne treba uzimati u obzir kad je posrijedi mjerenje tako grdne životinje kao što je kit.




103. DIMENZIJE KITOVA KOSTURA




Htio bih vam prije svega dati poseban i točan račun u pogledu tjelesine živog levijatana, kojega ćemo kostur ovdje ukratko opisati. Takav račun može dobro poslužiti.
Prema mojoj pomno postavljenoj kalkulaciji, koja se djelomično temelji na proračunu kapetana Scoresbyja - da je najveći primjerak grenlandskog kita dug šezdeset stopa, a težak oko sedamdeset tona - prema toj, kako rekoh, mojoj pomnoj kalkulaciji, najveća ulješura, dugačka između osamdeset i pet i devedeset stopa, opsega nešto manjeg od četrdeset stopa na najdebljem mjestu, težit će barem devedeset tona. Računajući da težina tridesetorice ljudi zajedno iznosi jednu tonu, takva bi »velja riba« bila znatno teža negoli cjelokupno stanovništvo jednog sela od tisuću i sto duša.
Ne čini li vam se da bi takav levijatan, po mišljenju čovjeka s kopna, morao imati mozak težak kolik dva vola da bi se mogao kretati?
Kad sam vam u različitim prilikama već opisao lubanju, štrcalo, čeljust, zube, repinu, čelo, peraje i nekoliko drugih dijelova ulješurina tijela, red je da vam nabacim ono što je najzanimljivije na njezinu glomaznom čistom kosturu. No kako golema lubanja zauzima tako velik dio čitava kostura i kako je ona njegov najkompliciraniji dio, a u ovom se poglavlju neće o njoj ništa više iznositi - ne smijete propustiti da je, kad nastavimo, zadržite u pameti, ili ponesete pod pazuhom, jer inače nećete dobiti pravu sliku cjelokupne strukture koju sada želimo izbliza pogledati.
Kostur ulješure u Tranqueu mjerio je sedamdeset i dvije stope u dužinu, tako da je za života zacijelo bila duga kojih devedeset stopa, jer je kostur u usporedbi sa živom tjelesinom otprilike za jednu petinu manji. Od te dužine lubanja i donja čeljust zaprema nekih dvadeset stopa, pa prema tome na kičmenu kost otpada pedeset stopa. Duž jedne trećine te kosti izrastao je okrugli divovski rebreni koš koji je nekoć obuhvaćao i zaštićivao ribakove unutarnje životne organe.
Mene je taj golemi bjelokosni grudni koš s hrptenjačom, koja se protezala u dugoj liniji, uvelike podsjećao na korab brodine koju su tek započeli graditi u doku, kad je postavljeno svega dvadesetak golih pramčanih rebara, a kobilica je privremeno još samo dugačak red nesastavljenih greda.
Sa svake strane bilo je deset rebara. Prva su, da počnemo s potiljka, gotovo šest stopa dugačka, druga, treća, četvrta i što dalje, to razmjerno veća, dok ne dođete do petog para, po sredini, onih najvećih rebara, koja su duga osam stopa i nekoliko palaca. Od tog mjesta nadalje rebra su sve manja, dok deseti i posljednji par nije dulji od pet stopa i koji palac. Debljina mu je u razmjeru s duljinom. Srednja su rebra najviše svrnuta u luk. U nekih plemena na Arresitskim otocima takva rebra služe kao brvna preko rječica i potoka.
Promatrajući ta rebra, ne mogu a da se opet ne začudim činjenici, već toliko puta iznesenoj u ovoj knjizi, da kostur baš nikako nije slika kitova potpunog tjelesnog oblika. Najveća rebra kostura u Tranqueu, ona središnja, zauzimala su ono mjesto na »veljoj ribi« koje je za njena života bilo najviše. Dakle, najveći promjer žive tjelesine u te ulješure morao je iznositi najmanje šezdesetak stopa, dok rebra na onome mjestu nisu bila dulja od osam stopa. Tako su ta rebra otkrivala samo pol veličine onog mjesta kitove tjelesine. Tu gdje sam sada vidio samo golu hrptenjaču sve je jednom bilo omotano tonama debelih naslaga mesa, mišića, krvi i utrobe. Pa onda, umjesto širokih peraja, vidio sam tu samo kao nekakve krnjatke, a umjesto moćne i veličanstvene ali beskosne repine sad je bila - praznina!
Kako li bi bilo ludo i besmisleno, pomislih, kad bi bojažljiv čovjek koji nije putovao pokušao upoznati čudesnog kita jedino zureći u njegov stanjeni mrtvi kostur ispružen u tome tihom lugu! Ne tako, ne! Samo u srcu najživljih opasnosti, samo usred kovitlaca zapjenjene vode koja vri i pršti pod udarcima njegove bijesne repine, samo na pučini beskrajnoga i bezdanog mora, može se vjerno i živo shvatiti kakav je kit u svoj svojoj cjelovitosti.
A što se tiče kralježnice, nju bismo najbolje mogli razmotriti kad bismo s pomoću dizalice naslagali u visinu kralježak na kralježak. Težak i dug posao! No kad bi nam to uspjelo, ta bi ustobočena kralježnica bila nalik na Pompejev stup{428}.
Ima u svemu četrdeset i nekoliko kralježaka, koji u kosturu nisu međusobno čvrsto povezani. Nalik su na veliko ispupčeno kamenje kakva gotskog tornja koje tvori solidne redove teškog zdanja. Najveći kralježak, jedan od onih iz sredine, širok je nešto manje od tri stope, a dulji od četiri stope. Najmanji kralježak na onome mjestu gdje se hrptenjača gubi u repini, ima u promjeru samo dva palca i nalik je na bijelu bilijarsku kuglu. Rekoše mi da je bilo još manjih kralježaka, ali su ih izgubili neki kanibalski derani, svećenički sinovi, koji su ih ukrali da se njima igraju špekula. I tako vidimo da se hrptenjača i najvećega živog stvora smanjuje, da najposlije postane obična dječja igračka.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 2:45 pm




104. FOSILNI KITOVI



Svojom gigantskom tjelesinom kit nam pruža veoma pogodnu temu, o kojoj se možemo dovoljno raspričati te nadugo i naširoko raspredati. Uz najbolju volju ne možete ga obuhvatiti. S pravom bi se o njemu moralo pisati samo u omašnim svescima najvećeg formata. I ne spominjući ponovno hvatove razmaka od njegova štrcala do repine, kao ni stope obujma njegova struka, podsjećam vas samo na one goleme svitke njegovih crijeva što leže u njemu poput brodskih konopa i lanaca smotanih pod pajolima{429} kakva ratnog broda.
Kako sam se latio posla da obradim tu temu o levijatanu, to me obvezuje da do kažem kako sam potanko upućen u taj predmet, te ne smijem zaboraviti ni njegovih najsitnijih čestica, moram ga svega raščlaniti i odmotati i najmanji zavoj njegovih crijeva. Opisao sam već uglavnom sve njegove sadanje navike i anatomska obilježja, i sad mi još preostaje da ga uzveličam u arheološkom, fosilnom i antidiluvijalnom pogledu. Kad bismo se takvim riječima poslužili u razgovoru o mravu ili buhi, ili ma kakvoj drugoj životinji osim levijatana - zvučalo bi kao hvalisavo blebetanje. Ali kad je posrijedi levijatan, onda se sve mijenja, i ja sam sretan što u tome pothvatu teturam pod teretom najzamršenijih i najtežih riječi što ih ima u rječniku. A reći ću ovdje i to da sam se u tim svojim raspravama, kadgod mi jezatrebalo, neprestano služio jednim izdanjem velikog formata Johnsonova leksikona, koji sam kupio posebno u tu svrhu, jer mi se učinilo da je taj čuveni leksikograf, kao čovjek neobično snažne građe, bio najpodesniji da sastavi leksikon što bi najbolje mogao poslužiti autoru koji, poput mene, piše o kitovima.
Zacijelo ste već čuli kako se stil ponekih pisaca uzdiže ili opada kad pišu o nekoj temi, ma kako ona bila obična. Kako da onda pišem kad mi je tema - levijatan? Moja slova i nehotice rastu, dosežu oblik i veličinu plakatnih slova. Dajte mi pero iz kondorova krila, dajte mi krater Vezuva da mi bude tintarnica, i držite me za ruku, prijatelji! Jer samo me pomisao na levijatana umara i čini malodušnim zbog dalekosežnih prostranstava koje treba zahvatiti, ubrajajući ovamo čitav niz znanosti, sve naraštaje kitova, ljudi i mastodonata, izumrlih, živih i budućih, sa svekolikim krajolicima zemaljskog carstva i sa svim svemirom, ne isključujući ni njegova predgrada. Eto, tako djeluje na mene ova velika i uzvišena tema! Gigantska tema pretvara i nas u gigante. Kad želimo napisati snažnu knjigu, mora i tema biti snažna. Nitko ne može napisati veliku i značajnu knjigu o buhi, premda su mnogi i to već pokušali.
Prije nego što prijeđem na temu o fosilnim kitovima, predočavam svoje svjedodžbe geologa, te izjavljujem da sam u najrazličitijim zgodama bio zidar, ali i poznati kopač jaraka, prokopa i zdenaca, pećinjaka, podruma i čatrnja svake vrste. Ovim uvodom želim također svratiti čitateljevu pozornost na sljedeću činjenicu: one divovske životinje kojih su fosili nađeni u ranijim geološkim formacijama, sada su gotovo sasvim izumrle, no kasniji ostaci, što potječu iz tercijara{430}, kao da tvore sastavne dijelove, ili barem prekinute karike u lancu koji se proteže od tih prapovijesnih životinja i onih za koje se u priči veli da su im se potomci spasili u Noinu kovčegu. Svi fosilni kitovi koji su dosad pronađeni pripadaju tercijarnom periodu, koji dolazi prije najmlađe geološke formacije{431}. I premda ni jedan od tih fosila ne odgovara nijednoj vrsti danas poznatih kitova, pokazuju ipak dovoljno općenitih sličnosti, te ih možemo uvrstiti u red fosilnih Cetacea.
U posljednjih trideset godina otkriveni su izlomljeni ostaci fosilnih kitova koji su živjeli još davno prije Adama, pronađeni su komadi njihovih kostiju i kostura, oko podnožja Alpa, u Lombardiji, Francuskoj. Engleskoj, Škotskoj i u sjevernoameričkim državama Louisiani, Mississippiju i Alabami. U zanimljivije takve iskopine ide i dio lubanje koji je pronađen u ulici Dauphine u Parizu godine 1779., u onoj maloj ulici koja vodi ravno u palaču Tuileries, a također su iskopane kosti u Antwerpenu, kad su uNapoleonovo vrijeme ondje gradili dokove. Cuvier je izjavio da su to ostaci kostura jedne levijatanske vrste koja je nama posve nepoznata.
No od svih cetacejskih relikvija najdivnija je onaj gotovo u cijelosti sačuvan golemi kostur jedne izumrle nemani, nađen godine 1842. na plantaži suca Creagha u Alabami. Pobožni robovi iz susjedstva, zahvaćeni strahopoštovanjem, smatrali su ga kostima jednoga od palih anđela. Alabamski su učenjaci izjavili da su to ostaci orijaškog gmaza, te su mu nadjenuli ime Basilosaur. Jedan ogledni dio tih kostiju poslan je preko mora engleskom anatomu Owenu, pa se pokazalo da je taj tobožnji gmaz zapravo bio - kit, premda je pripadao vrsti koja je već davno izumrla. To je još jedna značajna ilustracija činjenice koju sam često isticao, naime - da kostur kita pruža malo, rekao bih gotovo nikakvih dokaza po kojima bi se moglo zaključiti kako je izgledala tjelesina te žive nemani. I tako je Owen tu neman iz Zeuglodonta u svom izvješću londonskom Geološkom društvu proglasio jednim od onih neobičnih stvorova koji su tijekom mnogih promjena što su se događale na površini naše Zemlje sasvim iščezli.
Kada stojim među svim tim divovskim kosturima, lubanjama, kljovama, čeljustima, rebrima i kralješcima, koji su svi barem donekle nalik jedni na druge, a u isto vrijeme pokazuju nekakva zajednička obilježja s onim nestalim prapovijesnim levijatanima, njihovim tajanstvenim precima, onda mi se čini kao da me neki sveopći potop nosi na svojim valovima u ono čudesno doba za koje bi se moglo reći da bijaše izvan svakog vremena, jer Vrijeme je počelo tek onda kad se pojavio Čovjek. Oko mene se tad mrače sive magluštine Saturna, i sa stravom nazirem one polarne Vječnosti kada su ledene gromade pritiskale zemlju ondje gdje danas buja život tropskih krajeva, a gdje na 25.000 milja Zemljina obujma nije bilo vidjeti ni pedlja nastanjiva kopna. Onda je sav svijet pripadao kitu, i on, kralj svega života, ostavljao je svoje bijele brazde, uskopane po morima, gdje se danas izdižu Ande i Himalaja. Tko će pokazati rodoslovlje kakvim se levijatan može podičiti? Iz rana koje je zadavao Ahabov harpun točila se starija krv od one u žilama drevnih faraona. Metuzalem{432} je nedoraslo đače. i ja gledam oko sebe neću li možda ugledati Sema{433} da mu stegnem ruku. Jeza me hvata pri pomisli na to predbibiijsko bivstvovanje bez početka i postanja, bivstvovanje kita koji će, jer živi od iskona, živjeti u sve vijeke, pošto se budu ugasnuli i posljednji ljudski vjekovi.
No ne samo da je taj levijatan ostavio svoje otiske u predadamskim geološkim formacijama naše Zemlje, te u laporu i vapnencu utisnuo drevni trag svoga tijela, nego i na egipatskim spomenicima, koji po svojoj starosti imaju gotovo već fosilni karakter, nailazimo na otiske njegovih peraja. U jednoj odaji velikog hrama u Dendri{434} otkriven je prije pedesetak godina na gigantskom stropu uklesan i bojama iskićen planisferij{435} na kojem sve vrvi od kentaura, aždaja i dupina, sve nalik na bajoslovne figure našeg zodijaka. I među njima plovi drevni kit, i plovio je tako na tom planiglobu stoljeća i stoljeća prije nego što se car Salamun zipkao u svojoj kolijevci.
Ne smije se propustiti još jedno čudno svjedočanstvo o starosti kita koje se odnosi na okamenjene iskopine iz njegove postdiluvijalne stvarnosti, a kako ga je priopćio prečasni Ivan Lco{436}, drevni afrički putnik:
»Nedaleko od žala morskog stajaše njihov veliki hram. Grede su mu i stupovi izdjeljani od kitovih kostiju, jer more često izbacivaše na njihove obale mrtve kitove. I vjerovaše prosti puk da neka tajna moć po Božjoj volji bdi nad njihovim hramom, te nijedan kit ne može proći pokraj njihovijeh obala, jer Smrt na njega u moru čeka, put da mu spriječi. No istina bijaše u tome što se s obiju strana njihova hrama velje pećine u more pružahu na dvije milje daleko, i kitovi se sami ranjavahu i pogibahu kad o njih udarahu. I u hramu tome čuvahu jedno kitovo rebro neobične duljine i klanjahu se kao pred čudom nebeskim. Luk toga rebra na najvišem vrhu ne mogaše ispruženom rukom dosegnuti ni čovjek koji jaše na devi. To je rebro, kako kažu, biio ondje stotinu godina prije nego što ga ja vidjeh. Njihovi povjesničari tvrde da je Prorok, koji propovijedaše o dolasku Muhamedovu, proizašao iz toga hrama, a neki u prevelikoj smjelosti tvrde da je proroka Jonu kit izbacio tu, na podnožje hramsko.«
I u tom afričkom hramu ja te sad, čitatelju, ostavljam, a ako si iz Nantucketa, i povrhu kitolovac, tiho ćeš se i predano pokloniti.




105. SMANJUJE LI SE KITU VELIČINA


I PRIJETI LI MU ISTREBLJENJE



Premda je, dakle, kit doplovio iz carstva Vječnosti u naše vode, ipak bismo se s pravom mogli pitati nije li u dugom toku svojih naraštaja promijenio svoj oblik i postao manji od prvobitnih svojih predaka.
No ne samo što su istraživanja pokazala kako su današnji kitovi veći od onih kojih su fosilni ostaci nađeni u tercijarnom sustavu (koji obuhvaća jasno određeni geološki period prije čovjeka), nego neki kitovi, nađeni u tom razdoblju, nadmašuju veličinom i kitove iz još ranijih razdoblja.
Od svih fosilnih ostataka kitova iz doba prije pojave čovjeka najveći je onaj okamenjeni kostur nađen u Alabami, kako smo to spomenuli u prošlom poglavlju, a koji ima duljinu nešto manju od sedamdeset stopa, dok smo se već prije bili uvjerili da je kostur velikih ulješura, kakve danas lovimo, i dulji od sedamdeset i dvije stope. A čuo sam od vjerodostojnih kitolovaca da su već uspjeli uloviti ulješure koje su bile duge i do stotinu stopa.
No zar nije moguće da su se ti današnji kitovi, koji po veličini nadmašuju sve one druge iz ranijih geoloških perioda, izrodili i degenerirali od Adamovih vremena naovamo?
Mogli bismo zaista doći do takva zaključka kad bismo povjerovali izvještajima gospode kao što su Plinije{437} i uopće prirodoslovci prošlih vjekova. Jer Plinije nam govori o kitovima kojih je tjelesina zauzimala površinu od nekoliko jutara, a Aldrovandus{438} opet o nekakvim drugim »veljim ribama« koje su, po njegovoj mjeri, bile osam stotina stopa dugačke - baš kao kakve užarije ili Temzini tuneli{439}! Štoviše, i u doba Banksa{440} i Solandera{441}, koji su bili Cookovi suvremenici, nailazimo na nekog člana danske Akademije znanosti, po kojemu bi neki kitovi u islandskim vodama (reydan-siskur ili kitovi smežurane trbušine) bili dugi stotinu i dvadeset jarda, a to bi bilo trista i šezdeset stopa! A francuski prirodoslovac Lacépde{442} u svome pomno izrađenom djelu o kitovima tvrdi, na samom početku svoje knjige (str. 3), da je pravi ili obični kit dugačak stotinu metara, dakle trista dvadeset i osam stopa! I to je djelo bilo objavljeno ljeta Gospodnjeg 1825.
A ima li kitolovca koji će povjerovati tim pričama? Ne. Kit je baš toliki koliki bijahu njegovi preci u Plinijevo doba. A sastanemo li se jednom na drugom svijetu, ja - kitolovac (bolji nego što je on bio), reći ću mu to hrabro u brk! Jer meni onda ne ide u glavu kako egipatske mumije, koje su bile sahranjene tisuće godina prije nego što se Plinije i rodio - ne ide mi u glavu kako te mumije u svojim sarkofazima nisu ni kolik kakav današnji građanin Kentuckyja u svojim čarapama i cipelama. I ona goveda i druge svakovrsne životinje, isklesane u najstarijim kamenim pločama Egipta i Ninive{443}, također jasno pokazuju kako tovno i rasplodno blago smithfieldske rase ne samo da nimalo ne zaostaje nego kudikamo nadmašuje i najdeblje faraonske krave. Imajući sve to na umu, moram najodlučnije pobijati tvrdnju da su se od svih životinja baš kitovi, i to samo oni, degenerirali.
Još bi nešto trebalo istražiti o čemu manje poznati Nantucketanci često raspravljaju. S obzirom na budne oči stražara na jarbolima kitarica, koje danas prodiru već i kroz Behringov tjesnac i zaviruju i u najskrivenije kutiće i zakutke svijeta, a tisuće kopalja i harpuna neprestano zuje zrakom duž svih svjetskih žala - nameće se sporno pitanje hoće li levijatani moći dugo odolijevati tim nesmiljenim hajkama, toj ljutoj borbi na život i smrt, i neće li najposlije biti istrijebljeni i sasvim nestati s pučine naših mora, te neće li i posljednji kit, poput posljednjeg čovjeka, zadimiti svoju posljednju lulu i rasplinuti se u oblaku posljednjeg dima?
Usporedimo li jata kitova plećaša sa stadima grbatih bizona, koja su još prije nepunih četrdeset godina u desecima tisuća prolazila prerijama lllinoisa i Missourija i vijoreći željeznom grivom te sijevajući pogledima mrko promatrala ljudska naselja uz obale rijeka, gdje vam danas udvorni pretršci prodaju zemljište za dolar po kvadratnom palcu - usporedimo li jedne s drugima, vidjet ćemo da nam taj primjer nepobitno pokazuje kako se kit ne može spasiti od brzog i posvemašnjeg uništenja.
Treba taj problem promotriti sa svih strana. Premda je još nedavno, prije manje od jednoga ljudskog vijeka, broj bizona u Illinoisu bio veći od ukupnog stanovništva današnjeg Londona, a danas u onom kraju nije preostao ni jedan rog, ni jedan jedini papak, i premda je oboružana ljudska ruka skrivila to čudesno istrebljenje - ipak levijatanima ne prijeti takav neslavan svršetak, i to zbog potpuno različita načina lova. Četrdeset ljudi na jednom kitarskom brodu, koji četrdeset i osam mjeseci neprekidno krstari u potjeri za ulješurama, bit će neobično sretni i hvalit će Boga ako za to vrijeme uspiju kući dopremiti ulja od ciglih četrdeset »veljih riba«. A u danima drevnih kanadskih i indijanskih lovaca i trapera s Divljeg zapada, kada je taj daleki zapad (kojega smiraji još rađaju sunca) bio divlji i netaknut, isti bi broj ljudi u mokasinama i u isti broj mjeseci, jašući na konjima umjesto ploveći brodom, potamanio ne četrdeset, već četrdeset tisuća i više bizona. Činjenica je to koja se, ako treba, može i statistički dokazati.
Ako pravo promislimo, vidjet ćemo kako zapravo nije nikakav argument koji bi govorio o postupnom uništavanju ulješura to što su, na primjer, levijatani (potkraj prošlog stoljeća) plovili u manjim jatima, pa su ih lovci češće susretali nego danas, te prema tome ni kitolovački pohodi nisu bili tako dugi, ali su zato bili mnogo unosniji. Jer ti kitovi, kako smo već na drugom mjestu spomenuli, sada se nastoje što bolje zaštititi, krstare po morima u nepreglednim karavanama, te su nekadanji samci, parovi, male družine i »škole« u novije vrijeme ujedinjeni u velike moćne vojske koje nastupaju samo u velikim vremenskim i prostornim razmacima. I to je sve. A čini se da je isto tako pogrešan zaključak da pomalo nestaje i onih kitova od kojih se dobiva takozvana »riblja kost« - da ih nestaje zato što ih sada ne love onoliko ondje gdje ih prije bijaše mnogo. Ti se kitovi samo povlače iz svojih obitavališta podno istaknutih podbrežja u druga takva obitavališta, pa ako neku obalu ne oživljavaju više njihovi vodoskoci, onda budite sigurni da je neki drugi udaljeniji žal bio tek nedavno iznenađen tom neobičnom pojavom.
Osim toga: što se tiče tih posljednjih levijatana, treba spomenuti i to da imaju dvije jake tvrđave koje će, po svoj ljudskoj vjerojatnosti, ostati neosvojive. I kao što bi se stanovnici snježne Švicarske u odsudnim časovima neprijateljske najezde povukli u svoje planine, tako i kitovi, od kojih dobivamo »riblju kost«, uzmiču sa svojih morskih savana{444}, čistina i proplanaka u svoje polarne citadele, te žive ondje zaštićeni i obranjeni svojim staklenim zidovima, u toj svojoj ledenoj krajini, zaklonjeni iza gigantskih bijelih utvrđenja, u začaranom krugu vječnog Prosinca, i prkose svim navalama nas običnih smrtnika.
Kako na pedeset harpuniranih »koščatih« kitova otpada možda po jedna harpunirana ulješura, neki su mudrijaši s kaštela stvorili zaključak da je takvo tamanjenje prilično prorijedilo redove tih grdosija. Premda su sami Amerikanci u posljednje vrijeme na sjeverozapadnim obalama ubijali u godini oko 13.000 takvih kitova, ipak ima mišljenja koja odbijaju čak i tu okolnost kao malen i nikakav suprotan dokaz o tome.
Razumljivo je što ljudi s nekom nevjericom dočekuju izvještaj o rasprostranjenosti najvećeg stvora na zemlji i što strahuju za njegovu budućnost - ali što da kažemo na ono što bilježi Harto, povjesničar Goe{445}, koji nam priča kako je sijamski kralj u jednom lovačkom pothvatu ulovio 4.000 slonova, kojih u onim krajevima ima kao goveda u drugim podnebljima? I kako nema sumnje da su se ti slonovi, koje su u tako velikom broju tisuće i tisuće godina hvatali i Semiramida, i Por, i Hanibal{446} i redom tako svi ostali vladari Istoka, ipak u velikom broju održali, to je veća vjerojatnost da će i gigantski kitovi odoljeti svim našim hajkama, jer njihovi su pašnjaci dvaput veći negoli sva Azija, obje Amerike, Europa i Afrika, Nova Holandija i svi otoci zajedno{447}.
Zatim treba imati na umu i to da kitovi vrlo dugo žive, po svoj prilici sto i više godina, te se tako u jednom vremenskom razdoblju nalazi na okupu po nekoliko do potpune snage doraslih naraštaja. A što to znači, možemo najbolje naslutiti zamislimo li da se rastvore sva groblja i grobišta, mogile i grobnice, pa da ustanu iz grobova svi muškarci, žene i djeca, svi mrtvi koji su unatrag sedamdeset i pet godina bili na životu, i da se te silne vojske pokojnika pridruže živom pučanstvu naše zemlje.
I stoga izjavljujemo da je levijatanska rasa besmrtna, premda smrt i te kako nemilosrdno kosi pojedince. Levijatan je plovio morem prije nego što su se kontinenti počeli probijati iz vode, plovio je nad današnjim Tuilerijama i Windsorskom palačom i nad Kremljem. Za vrijeme potopa kit prezre Noinu lađu. A kad bi svijet i opet trebao biti preplavljen, kao Holandija, da se oslobodi svojih štakora, vjekovječni bi levijatan opet preživio, i s vrha pomamnih valova, koji bi se propinjali i na ekvatoru, on bi dalje bacao svoje bijele mlazove i prkosio nebesima.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 2:45 pm





106. AHABOVA NOGA



Kadno se Ahab navrat-nanos požurio da ostavi engleski brod »Samuel Enderby«, u onoj mu se ludoj hitnji dogodila mala nezgoda. Udario je tako žestoko o klupu svoga čamca da mu je pritom naprsla bijela koštana noga. Pošto je stigao na palubu i umjetnom nogom stao u bušotinu u podnici, okrenuo se tako bijesno kormilaru s nekim prešnim nalogom (kao obično, bilo je to nešto o njegovu nesigurnom kormilarenju), te se već napukla kost još jače rascijepila. Premda se umjetna noga nije slomila, te se činilo da će mu moći još poslužiti, Ahab kao da se time nije zadovoljio.
I zaista bijaše malo čudno što je Ahab, uza svu svoju potpunu i ludu nemarnost, ponekad ipak obraćao nešto više pažnje toj mrtvoj kosti, na kojoj je djelomično stajao. Jer malo prije nego što je »Pequod« krenuo iz Nantucketa, nađoše ga ispružena na podu i onesviještena. S nepoznata i naizgled neobjašnjiva i neshvatljiva uzroka umjetna se noga bila tako snažno izmakla da je prepukla kao kolac, te mu se cjepotina zabila u slabine. I tek je nakon krajnjih teškoća ta strašna i bolna rana posve iscijeljela.
I tad je jedna misao obuzela njegov monomanski um - kako su, naime, sve te njegove tadanje patnje samo izravna posljedica prijašnjih bolova, i njemu se činilo kako posve jasno razabire i shvaća da baš kao što se i najljuća guja plodi i množi isto kao i milopojni slavuji usred gaja, isto se tako i svaka sreća i nedaća obnavlja i rada plodom sebi jednake. I ne samo jednake, pomisli Ahab, jer počeci i plodovi Bola sežu dalje negoli počeci i plodovi Radosti. I ne obazirući se na kanonska naučavanja po kojima se neke zemaljske radosti što nam ih pruža ovaj svijet ne nastavljaju na drugom svijetu nego se, naprotiv, jadno završavaju u beznadnom očaju pakla, dok će se mnoge patnje, koje su grešni smrtnici zasluženo pretrpjeli, nastaviti u životu onkraj groba i da će biti još bolnije i još gorče - bez obzira, dakle, na takvo naučavanje, čini se da u tome ipak, ako se dublje razmotri, ima nesklada i nerazmjera. Jer dok se i u najvećoj zemaljskoj sreći skriva neka jadna neznatnost, mišljaše Ahab, dotle na dnu svih duševnih boli leži neko tajanstveno značenje i, u nekih smrtnika, arkanđeoska veličanstvenost; marljiva istraživanja o bolima ne opovrgavaju taj jasni zaključak. Tražimo li genealogiju bolova i slijedimo li njihov trag do prvog začetka, dolazimo najposlije do samog postanja bogova. I usprkos svem radosnom sjaju sunčeva zlata, i usprkos blagim titrajima mjesečeva srebra, moramo ipak doći do konačne spoznaje: ni sami bogovi nisu uvijek sretni. Neizbrisivi pečat tuge što je od poroda udaren na čelo svakog smrtnika samo je pečat tuge onoga koji ga je utisnuo.
Ovdje smo i ne znajući odali tajnu koju je možda, na pravome mjestu, trebalo još prije otkriti. Kao i mnogo što drugo oko Ahaba, nekima se oduvijek činilo tajanstvenim i neobjašnjivim zašto se on tako skrivao i prije i nakon odlaska »Pequoda« i, zašto se skrivao pred svima kao Dalaj-lama{448}, i zašto je u onom razdoblju kanda tražio nijemo utočište, sred mramornog vijeća smrti. Ono što je kapetan Peleg iznio kao razlog tome, pokazalo se posve netočno, premda je, ukoliko se ticalo Ahabove tajanstvene ličnosti, svako otkriće, umjesto da unese svjetlosti objašnjenja, samo još povećavalo mračnu tajanstvenost. No naposljetku je sve izišlo na vidjelo, barem u vezi s tim. Tako se saznalo i za tu strašnu njegovu nesreću, zbog koje se u posljednje vrijeme bio povukao i pred svima skrivao. Povrh toga, baš je ta njegova nedaća u krugu njegovih znanaca na kopnu, koji se sve više stezao, labavio i bivao manji - u krugu tih malobrojnih znanaca, koji su sa ne znam kakva razloga ipak smjeli ponekad do njega, izazvala neku tajanstvenu stravu, i oni su izmišljali neke sablasne bajke, začinjene praznovjernim kazivanjem ljudi s kraja, a za koje Ahab, dašto, nije nimalo mario. I stoga su se ti ljudi, koji su ga se u neku ruku i bojali, a u isti mah osjećali i neko strahopoštovanje, prešutno suglasili i sporazumjeli da to zataškaju pred svijetom, ako samo bude moguće, pa je prošlo dosta vremena dok se među »Pequodovom« posadom nije najposlije pročulo kakva je nesreća snašla Ahaba.
Svejedno sad kako je bilo i jesu li se u njegov život upletale neke nevidljive sile, nebeske ili paklenske, ili su sve to bile samo puke izmišljotine - bilo kako bilo, Ahab je nakon te nove nesreće s nogom smjesta sve poduzeo da doskoči toj nevolji: pozvao je tesara.
I kad je taj mornar došao preda nj, Ahab mu naredi nek odmah prione i načini novu nogu, a svojim časnicima dade upute kako tesaru treba staviti na raspolaganje sve kosti od čeljusti ulješura, da bi od svih komada, što su se za putovanja nagomilali u štivi, mogao izabrati najbolju i najčvršću građu. Zatim zapovjedi tesaru da taj posao još iste noći mora svršiti, i načiniti i spojne dijelove, bez obzira na one koji su ostali sačuvani na razbijenoj nozi. Povrh toga, i brodskoj je kovačnici pod pramcem, koja privremeno bijaše u zastoju, izdan nalog da proradi, a da se sve pospješi, kovaču je zapovjeđeno da smjesta skuje svu potrebnu čeličnu opremu.




107. TESAR



Zasjedni kao sultan među Saturnovim mjesecima{449} i promotri čovjeka kao jedinku, u apstraktnom smislu. I on će se tebi ukazati kao čudo, kao uzvišenost i kao bol. A pogledaš li s te visine na čitavo čovječanstvo kao cjelinu, čini ti se većim dijelom samo kao pusta gomila suvišnih duplikata, i suvremenih i naslijeđenih. Ali, premda je bio nadasve priprost i daleko od toga da posluži kao primjer za velikog apstraktnog Čovjeka, »Pequodov« tesar nije bio nikakav duplikat. I stoga će, evo, osobno izići pred vas.
Kao svi mornari-tesari, a poglavito oni koji služe na kitarkama, bio je on za sve spretan i svagda spreman, i jednako praktičan i iskusan u svim onim mnogobrojnim poslovima i dužnostima što imaju ma kakve veze s njegovim zanimanjem, jer tesarstvo je ono prvobitno razgranato deblo iz kojeg su se razvili svi ostali obrti u kojima se manje-više radi s drvetom kao pomoćnom građom. No taj je tesar s »Pequoda« bio ne samo vješt svemu tome poslu što ga spomenusmo, nego je ujedno umio posvršavati tisuću onih bezimenih radova kakvih ima na pretek i u svako doba na velikim brodovima što tri do četiri godine plove po neciviliziranim i dalekim morima. Da i ne govorimo o njegovim sposobnostima u izvršavanju redovitih dužnosti, kao što su popravljanje napuklih ili ulupljenih čamaca, popravci oko slomljenih križeva na jarbolima, preinačivanje odviše zdepasto izdjeljanih lopata na pojedinim veslima, stavljanje okvira oko palubnih otvora, zabijanje novih drvenih čavala u podnice i još štošta drugo što ide u njegovo zanimanje - taj je čovjek osim toga bio spretan i nenadmašan majstor za sve vrste posve oprečnih vještina, i korisnih i hirovitih.
Pozornica na kojoj se javljao u svim svojim raznovrsnim ulogama bijaše njegova tesarska klupa stružnica - glomazna, teška ploča s mnogim drvenim i željeznim škripovima u svim veličinama. Ta je klupa bila u svako doba čvrsto vezana poprijeko iza topionice, osim u one dane kad bi brodu uz bok bila privezana kitova tjelesina.
Dogodi se te je klin o koji se konop veže predebeo, pa nikako da uđe u svoju rupu - a naš ga tesar samo gurne u jedan od svojih svagda spremnih škripova, i začas ostruže koliko treba. Doluta s kopna na palubu čudna nekakva ptica šarena perja i mornari je uhvate - a tesar već brže-bolje od glatkih šipaka kitove usi, i od prečaka od ulješurine kosti sastavlja za nju kavez nalik na pagodu. Iščaši li neki veslač ručni zglob - tesar će mu skuhati sredstvo za ublaživanje boli. Stubb je umirao od želje da na lopatici svakoga njegova vesla bude naslikana crvena zvijezda, i gle! - ta vesla već strše između stegača na velikome drvenom škripu, a tesar simetrično nadopunjuje zviježđe. Neki se mornar zainatio, hoće naušnice od kosti morskog psa - i već mu tesar buši uši. Nekoga drugog boli zub; tesar vadi kliješta i rukom lupne o svoju stolarsku klupu pozivajući ga da sjedne. Jadan se momak neukrotivo grči i previja, a operacija još nije dovršena. Tesar odvrne veliki škrip i samo mu rukom pokaže kako da u nj namjesti čeljust ako želi da mu izvuče bolesni zub.
I tako bi se taj tesar svemu dosjetio i svemu doskočio, jednako ravnodušan prema svemu i bez poštovanja prema ičemu. Zubi su za nj bili komadići bjelokosti, glave - koloturi s jarbolnih koševa, a ljudi - eh, ljudi - naprosto nekakvi glavati brodski vitlovi. Pa budući da je na tako širokom polju bio tako svestrano umješan, uz onu njegovu živahnu okretnost, reklo bi se da je i neobično živa duha i razbora. Ali nije bilo baš sasvim tako. Ništa ga nije toliko obilježavalo koliko neka bezlična tupoglavost. Kažem bezlična, jer se gubila u nejasnom toku svega zbivanja oko njega i kanda stapala s onom općom tupošću koja se odrazuje u svem vidljivom životu toga svijeta što nas okružuje i što bez stanke i predaha djeluje na bezbroj načina, vječno gord i bešćutan, te ne mari za te, pa ma ti kopao temelje i za katedrale. Ali ta napol sablasna tupoglavost u tom čovjeku bila je ujedno neka bešćutnost prema svemu i svakome, premda bi ponekad osebujno izbila u nekoj ukočenoj staračkoj pretpotopnoj i sipljivoj šaljivosti, protkanoj nekom zastarjeiom dosjetljivošću, kakvom su sigurno i mornari na Noinoj korabi kratili vrijeme za noćne straže na kaštelu. Je li taj stari tesar bio stoga takve ćudi što je cijeli svoj vijek provodio kao lutalica, toliko se valjao amo-tamo, te ne samo da nije prikupio mahovine{450}, nego je, štoviše, s njega sastrugano i ono malo vanjskih privjesaka što su mu možda nekoć pripadali. Bio je gola apstrakcija, izdvojenost i nesalomljiva cjelovitost, nedužan kao novorođenče, a živio je bez unaprijed određenog odnosa i stava prema ovome ili drugome svijetu. Gotovo biste rekli da je nedužnost u toga čovjeka uvjetovana nekom nerazumnošću, jer se činilo da svoje mnogobrojne posle i svakovrsna zanimanja ne čini posredstvom razuma ili instinkta, niti naučenosti i izvježbanosti, iii pak miješajući jedno s drugim, nego više uslijed nekoga gorko-nijemog samoniklog procesa. Bio je pravi radnik, a njegov mozak, ako ga je ikad imao, zacijelo se već davno pretočio u pokrete njegovih prstiju. Bio je baš kao jedna od onih čudnih vrlo korisnih sheffleldskih naprava{451}, ali sastavljenih na načelu »multum in parvo«{452}, što su vanjštinom, iako podebelom, nalik na običan džepni nožić, ali koji ima ne samo nekoliko oštrica različite veličine nego i svakakve odvijače, izvojce, pincete, šila, pera, ravnala, pile za nokte i bušila. Kad bi ga, dakle, njegovi gospodari htjeli upotrijebiti kao odvijač, morali bi samo potegnuti iz njega dotičnu napravu, i zavrtanj bi bio okrenut, a kad bi se htjeli njime poslužiti kao pincetom - okrenuli bi ga naglavce, i eto ti štipaljki!
Taj je svemu vješti tesar zaista bio, kako smo već natuknuli, samo neki stroj ili automat svoje vrste. Ukoliko u njega i nije bilo prave ljudske duše, ipak je imao u sebi nešto tankoćutno što je unekolike, iako nejednaku, nadomještalo dušu. No što je to zapravo bilo - kap žive u njegovoj krvi, amonijev karbonat, što li - tko bi znao? Ali eto, postojalo je i postoji već punih šezdeset godina ili još više. I ta neobjašnjiva domišljata snaga u njemu odražavala se u njegovim neprestanim monolozima: provodio je gotovo sve vrijeme u razgovoru sa samim sobom, ali je taj razgovor bio nalik na nerazumni bruj točka, koji svejednako nešto zuji i sam sa sobom razgovara; ili, točnije, njegovo je tijelo bilo poput stražarske kućice, pred kojom on stoji kao stražar, i neprestano sam sa sobom razgovara, da bi ostao budan.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 2:46 pm




108. AHAB I TESAR




Na palubi - za vrijeme druge noćne straže


(Tesar stoji za svojom stružnicom i pri svjetlosti dvaju fenjera marno zarezuje i pili po koštanoj štuli, koja je čvrsto zadjenuta u škripu. Oko stružnice rasulo se koštano iverje, s otpacima kože, strunom, vijcima i svakovrsnim alatom. Sprijeda se vide crveni plamenovi iz kovačnice, gdje je kovač prionuo na posao.)
»Vrag odnio i pilu i koščinu! Gdje mekoću tražim, tvrdoća se opire, a pod prstima se meko uvija što bi tvrdo trebalo biti! Eh, to je nama suđeno koji pilom stružemo po starim kostima. Da vidimo hoće li ova biti tvrda. Gle, gle, ta je već bolja! (Kihne.) Dobijesa, iz te kosti diže se prašina (kiše) i ne da (kiše), baš mi ne da da progovorim! Eto što čovjeka čeka kad uzme u ruke takvu mrtvu starudiju. Zasijeci u živo stablo i pili, pa neće biti te puste prašine! Reži živu kost, pa ni truna prašine (kiše). Ovamote, kovačino stara, daj prihvati, pa da dovršimo tu šipku i kopču; ja sam začas gotov. Sva je sreća (kiše) što tu ne treba izdjeljati koljenski zglob. Istesati ovakvu koljenicu nije ništa teže nego načiniti pritku za grah. Ali bih ipak htio da je valjano načinim. Eh, da je vremena, načinio bih mu sada nožicu (kiše) finiju od bilo koje što je ikada strugala po salonskom podu pred nekom damom. S tom se nogom ne bi mogle usporediti one jareće što sam ih viđao po izlozima. A onda, one upijaju vodu i, naravno, postaju reumatične, te ih valja liječiti (kiše) i oblozima i lijekovima, kao živu nogu. A sad, prije nego što je otpilim, dozvati mi je starog Mogula, da vidim je li duljina kako treba. Bojim se samo da ne bude prekratka! Ha, to je njegova peta. U dobar čas - evo ga, već dolazi, a nije li on. bit će sigurno tko drugi.«

AHAB (približavajući se):



(Za svega tog prizora tesar ovda-onda kiše.)


- No, što je, stvaratelju ljudskih udova?
- Došli ste upravo navrijeme, gosparu. Ako vam je po volji, kapetane, označio bih dužinu. Dopustite da izmjerim, gosparu!
- Izmjeriti nogu, je li? Dobro, nije mi prvi put. Hajd’, dakle, na posao! Gle, dobra li škripa u tebe, tesaru! Daj da mu jednom vidim zahvat. Tako, tako, štiplje ponešto.
- Oh, gosparu! Taj škrip kosti lomi, čuvajte se!
- Ne boj se, sviđa mi se dobar zahvat. Volim da u tome mlakom i mlitavom svijetu osjetim nešto što može čvrsto stegnuti, čovječe! A što naš Prometej{453} - htjedoh reći, naš kovač? Što on radi?
- Mislim da sad kuje vijak za kopču, gosparu!
- E, pa neka kuje! To je savezništvo; on izrađuje mišićni dio! Žestoka crvena vatra bije mu s ognjišta!
- Da, gosparu, za ovakvu vrstu finog rada treba mu usijanost do bjeline.
- Jest, jest, treba mu. Sad vidim kako su mudre besjede kad rekoše da je onaj stari Grk Prometej, koji je stvarao ljude, bio kovač i da je ta svoja stvorenja oživljavao vatrenim dahom, jer ono što je stvoreno od vatre, to vatri i pripada. I stoga je vjerojatno da ima pakla. Gle kako gar leti! Zacijelo je to ostatak onoga od čega je Grk stvarao Afrikance! Tesaru, kad kovač završi svoj posao, reci mu neka načini par čeličnih ramena, jer se na brodu nalazi neki pokućarac koji se pogrbio pod preteškim teretom.
- Što to, gosparu?
- Ne, ne, počekaj! Kako se naš Prometej već dao na takve posle, naredit ću mu da načini čitava čovjeka, onakva kakva ga ja zamišljam. Prije svega, da mjeri pedeset stopa od glave do pete, a grudi da su u njega kao tunel ispod Temze, noge da puštaju korijen, da stoji čvrsto na jednome mjestu! Tri stope da je opseg ručnih mu zglobova, da srca uopće nema, a čelo da je skovano od mjedi! U glavi četvrt jutra bistra mozga! Pa onda, bismo li mu uopće stavili oči u glavu, da bi mogao vidjeti taj naš svijet? Ne, već samo vidnik navrh glave, da mu osvijetli nutrinu. A sad idi, zapovijed mu odnesi!
»Rad bih znati (kazuje tesar za se) kakve su to besjede i kome on to govori? Da ostanem gdje i jesam?«
- Čudna li mi graditeljstva (nastavlja Ahab) graditi slijepe kupole! Svjetla treba! Svjetiljka mi je potrebna!
- Ah, to mislite, gosparu! Evo, dvije imam, jedna mi je dosta!
- A što si mi tu vidjelicu pružio pod nos, kao ulovljenu tatu, ej, reci, čovječe! Svjetlom ravno pod nos, to je gore nego u prsa uperen pištolj!
- Mišljah, gosparu, da razgovarate s tesarom!
- Tesarom? Zar je to - ali ne; lijep ti je posao, i nadasve gospodstven, tesaru! Ili bi ti više volio raditi s ilovačom?
- Što rekoste? Zar s ilovačom? Pa to je zemlja, blato! Neka se, gosparu, njome kopači zabavljaju!
- Ma što si se toliko uskihao, bezbožni starce?
- Iz kostiju se diže prilična prašina, gosparu!
- Onda barem upamti: ne daj se poslije smrti pokopati baš pred nosom živih ljudi!
- Što rekoste, gosparu? Ah! Da, da, pogađam, gosparu! O, Bože!
- Slušaj što ću ti reći, tesaru! Ti posigurno sudiš da si dobar radnik i vješt svome poslu, je li tako? A ti mi onda reci hoće li ti rabota biti tako vrsna i valjana, te kad stavim tu nogu na sebe, neću li na tome istom mjestu osjećati i drugu nogu, to jest, tesaru, moju izgubljenu nogu, mislim, nogu od krvi i mesa. Ne bi li ti mogao potjerati toga starog Adama?
- O, gosparu, sada donekle naslućujem, počinjem ponešto shvaćati. Da, da, gosparu, o tim stvarima čuo sam koješta čudno: kako čovjek koji je izgubio ruku ili nogu nikad ne gubi posvema osjećaj svoga starog uda, te na onome mjestu kadšto ipak osjeća sve kao prije. Smijem li vas ponizno upitati, gosparu, je li to doista tako?
- Da, baš je tako, čovječe! Slušaj, stavi svoju živu nogu na to mjesto gdje je nekad moja stajala! Tako! Ovdje je sada za oko samo jedna noga, ali za dušu su dvije, i gdje ti osjećaš strujanje života, točno ondje, točno udlaku, osjećam ga i ja. Zar to nije zagonetka?
- Zamršeno je to, vrlo zamršeno, gosparu!
- Sad tiho, i čuj što ću ti reći! Ni sada ne možeš pouzdano znati ne stoji li na tom istom mjestu gdje ti upravo stojiš nešto sasvim cjelovito, živo a nevidljivo. Stoji tu nevidljivo, ma i ti bio na tom istom mjestu, stoji unatoč tebi! I stoga, kada si i sasvim sam, zar te nije strah pred nekim koji prisluškuje? Pst! Tiho, ne govori! Jer ako ja još osjećam ljuti bol u izmrcvarenoj i otrgnutoj nozi koja se već davno raspala, zašto onda ne bi i ti, tesaru, mogao osjećati, i bez tijela, užasne muke pakla u vječnosti? Ha!
- Milostivi Bože! Uistinu, gosparu, ako je tako, morat ću nanovo preračunati. Mislim, gosparu, da je nisam načinio premalenom.
- Slušaj, glupani ne bi nikad smjeli stvarati zaključke! Koliko ti još treba da dovršiš tu nogu?
- Otprilike jednu uru, gosparu!
- A ti se onda požuri pa mi je donesi! (Sprema se da pođe.) O, Živote! Evo me, ovdje stojim, gord kao grčko božanstvo, a ipak moram tome glupanu biti zahvalan što će mi istesati nogu da uzmognem hodati! Da je stoput proklet taj ljudski splet i mreža uzajamnog dugovanja, što ne može bez svojih knjiga i računa! Da toga nema, bio bih slobodan kao ptica u zraku, a ovako dužnik sam u knjizi čitava svijeta. U mene su tako silna bogatstva da bih se mogao natjecati i s najbogatijim pretorijancima{454} pri dražbovanju Rimskoga Carscva (koje bijaše i svjetsko), pa ipak sam dužnik čak i za meso jezika kojim se hvalim. Nebesa! Uzet ću sud za taljenje, pa da se u njega stalim do malog, neznatnog kralješka! Jest, tako!

TESAR (nastavljajući svoj posao):

»Da, da, tako je to! Stubb ga od svih nas najbolje zna, a Stubb svagda govori kako je taj čovjek čudan. Samo jedna riječca, a sve ti kaže: čudan. Čudan je, veli Stubb, čudan je - čudan, čudan! A i Starbucku neprestano trubi u uši - čudan je, gosparu - čudan, neobično čudan. Evo, tu je sad i njegova noga! Da, njegov drug u spavanju, ako ćemo pravo. Da, da, štapina od kitove čeljusti njegova je žena! A to mu je noga; stajat će na njoj! Što ono reče - s jednom nogom na tri mjesta stojiš, a sva tri mjesta u paklu - kako ono bi? Oh! Ne čudim se više što me tako podrugljivo gledao. Kažu da sam ponekad malo luckast, ali to je samo od slučaja do slučaja. Zatim, čovjek malen, star i slab poput mene ne bi nikad smio zagaziti u duboke vode s visokim kapetanima što su izrasli kao čaplje. More ti odmah dođe do grla, i eto velike jagme za čamcima za spašavanje. A tu je, evo, čapljina noga, a bome je i duga i vitka! Većini ljudi dosta je par nogu za čitav život, valjda stoga što se njima služe umjereno i bez hitnje, kao što dobrostiva stara dama postupa sa svojim starim debeljuškastim zaprežnim konjima. Ali Ahab, oh, on je žestok vozač. Eto, jednu je nogu gurnuo u smrt, a drugu osakatio za život, pa sada troši koštane na gomile. Ej, amote, kovačino, daj uvranji te vijke prije nego što naiđe anđeo Sudnjeg dana pozivajući svojom trubom sve noge, prave ili lažne, kao što pivarski kočijaši obilaze gradom i skupljaju prazne pivske bačve da ih poslije opet napune. Divne li noge! Baš je kao prava, živa noga, istrugana da je milina. A sutra će na njoj stajati, i njome osvajati vrhunce! E, vidi, vidi, umalo što ne zaboravih okruglu pločicu, izbrušenu, bjelokosnu, na kojoj stari bilježi zemljopisnu širinu. Tako, tako, dlijeto, pila i sad šmirak!«


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 2:46 pm




109. AHAB I STARBUCK U KAJITI



Sutradan su po starom običaju isisavali vodu iz broda, i gle, ta je voda bila prilično masna od ulja. Bačve u štivi kao da su dobrano bile napukle. Ljudi se uznemirili, i Starbuck pođe dolje u kajitu da obavijesti kapetana o tome nemilom događaju.{455}
»Pequod« se s jugozapada približavao Formozi i otocima Baši, između kojih se nalazi jedan od tropskih prolaza iz Kineskog mora u Pacifik. I Starbuck nađe Ahaba kako sjedi za velikom pomorskom kartom istočnih arhipelaga i još jednom specijalnom kartom, na kojoj su bile označene razvedene istočne obale japanskih otoka Nipon, Macima i Šikoku. Svojom kao snijeg bijelom, novom koštanom nogom odupirao se o nogu stolića koji je bio vijcima pričvršćen o podnice, a u ruci je držao dug mornarski nož s izvučenom srpolikom oštricom. Čudni je starac bio leđima okrenut vratima s hodnika, te je namrštena lica opet potezao po karti one svoje stare pucanje i smjerove.
- Tko je? - oglasi se Ahab, ali se nije ni osvrnuo kad je začuo bat nečijih nogu. - Natrag na palubu! Van!
- Kapetan se Ahab vara, to sam ja! Bačve u štivi propuštaju ulje, kapetane! Moramo izvući kolabru{456}, pa iznijeti bačve odande!
- Bačve iznijeti? Sada, kad se približavamo obalama Japana? Sada da izgubimo cio tjedan prtljanjem oko ono nešto malo starih obruča?
- Ili to, kapetane, ili izgubiti u jednom danu više ulja nego što ćemo ga nacijediti za čitavu godinu. Zaista nam se isplati spasiti ono radi čega smo prevalili već dvadeset tisuća milja.
- I ako je to, tako je to, santo ako ga dobijemo!
- Ja sam govorio o ulju u štivi, gosparu.
- Ali ja ne govorim o ulju niti mislim na nj. Idi! Ostavi ga neka teče! I ja sam sam naprsnut! Da, da, pukotine u pukotinama! Ne samo da su u meni sve bačve napukle nego je naprsnut i brod u kojem te oštećene bačve leže! A to je daleko veća nevolja od »Pequodove«, čovječe! Ta ja ne mogu zavranjiti sve duboke bušotine na svom tijelu, jer tko će ih naći u duboko natovarenom trupu? A kad bi i našao bušotine, tko da ih zavranji u huku olujnog života? Starbuck, ne puštam kalorne, ne dam bačve van!
- A što će reći brodovlasnici, kapetane?
- Pusti ih neka stoje na obali u Nantucketu, neka dreče i nadvikuju tajfune! Zar je to Ahabova briga? Brodovlasnici - pa što? Podjedno mi trubiš i pjevaš o tim škrtim brodovlasnicima, kao da su oni moja savjest! Ali upamti, pravi i jedini vlasnik bilo čega jest onaj tko time zapovijeda! I znaj još i to - sva je moja savjest sažeta u kolumbi toga broda! Na palubu!
- Kapetane Ahab! - izusti časnik zacrvenjevši se, pa stupi još dublje u kabinu u nekoj tako opreznoj drskosti, punoj poštovanja, te se gotovo činilo da ne samo svakako želi izbjeći da se ona ma i najmanje izvana očituje, nego kao da ni u svojoj unutrašnjosti nije ni upo! bio u nju siguran. - Čovjek umniji i bolji od mene možda bi tebi oprostio ono što mlađemu nikad ne bi oprostio, mlađemu, a i sretnijem nego što si ti, Ahabe!
- Grom i pakao! Ti li se usuđuješ mene kritizirati? Na palubu!
- Ne, gosparu, još ne! Samo se usuđujem moliti vas, gosparu, da se suzdržite! Zar je uistinu nemoguće da se nas dvojica bolje razumijemo, bolje nego dosad, kapetane Ahab?
Ahab dohvati nabijen muišket sa stalka (sastavni dio pokućstva u kajitama većine brodova koji plove Južnim morem), uperi ga u Starbucka i povikne: - Jedan je Bog koji je gospodar nad čitavim svijetom, i samo je jedan kapetan koji gospodari »Pequodom«! Natrag na palubu!
Časniku iz očiju udarale munje, a obrazi mu se žarili od bijesa i gorčine, te bi načas gotovo pomislio da se iz ubojite cijevi zbilja sasula na nj smrtonosna vatra. No svladavši svoj gnjev, on upola mirno pođe, a na pragu načas zastade i reče:
- Sasuo si psovke na me, ali me nisi uvrijedio, kapetane! No ja ti stoga ne velim: čuvaj se Starbucka, jer bi mi se u brk nasmijao, nego, Ahabe, čuvaj se Ahaba, čuvaj se samoga sebe, starče!
»Sve se više junači taj moj Starbuck, ali se ipak pokorava i sluša!« - gunđao Ahab kad Starbucka nestade. »Što mi je to dobacio neka se Ahab čuva Ahaba? Ima nešto, da, ima nešto u tim riječima!« - A onda se nesvjesno uzme poštapati o pušku, hodajući po maloj kajiti gore-dolje, a lice mu postade mirno i hladno kao čelična obrazina. No zamalo se taj čelik stali, čelo oživje, i on vrati mušket u stalak i pođe na palubu.
- Valjan si ti momak, Starbuck, momak od oka! - došapnu časniku, a onda će posadi iz sveg grla: - Smotaj vrhovnjače i krati prednje i stražnje sljemenjače! Vraćaj veliki deblenjak! Isprazni glavnu štivu!
Možda bi bilo izlišno nagađati zašto je Ahab ipak poslušao Starbucka. Možda je to bio odbljesak prirođena poštovanja, a možda je to zahtijevala taktika, te u tim prilikama nije htio pokazati ni najmanji znak otvorenog nezadovoljstva, ma i privremenog, prema svome prvom časniku. Bilo kako mu drago, ljudi su izvršili njegove zapovijedi, i koloturnici bijahu izvučeni.




110. QUEEQUEG U MRTVAČKOM SANDUKU



Pretragom je utvrđeno da su bačve koje su posljednje spuštene u štivu bile sasvim netaknute, te da je kvar morao biti negdje dublje. Kako je vrijeme bilo lijepo, prodirali su sve dublje i dublje, budeći iza sna nizove golemih bačava sa dna broda i izvlačeći te divovske krtice iz crne ponoći gore na danje svjetlo. Prodirali su tako duboko i najdonje su bačve bile naizgled tako stare, rastočene i vogaste, te si gotovo mislio da ćeš sada ugledati koju od četvrtastih pljesnivih bačava s novcem kapetana Noe, oblijepljenih plakatima kojima je uzalud upozoravao nevjernički stari svijet na predstojeći potop. Dizale se na palubu bačva za bačvom vode, kruha i mesa, golemi snopovi dužica i svežnjevi željeznih obruča, dok je naposljetku sva paluba bila pretrpana i zakrčena, te je bilo teško njome proći, i prazna je trupina odzvanjala jekom od bata nogu, kao da ljudi hodaju nad pustim katakombama, a brod se valjao i ljuljao poput zrakom ispunjena demižona. Našoj brodini oteščalo tjeme, kao što studentu prazna želuca oteža glava puna Aristotela. Dobro po našu brodinu što nas u te dane nije pohodio tajfun!
I baš se u to vrijeme moj jadni poganski drug i vjerni pobratim Queequeg razbolje od groznice, te umalo što se ne otisnu u beskrajni kraj. na put u vječni nepovrat.
Treba ovom prilikom naglasiti da nijedan kitolovac ne živi od sinekure; svako promaknuće nosi sa sobom i većih opasnosti, i dok ne postaneš kapetan, svako je promaknuće povezano sa sve težim dužnostima. Tako je bilo i s jadnim Queequegom, koji je morao kao harpunaš ne samo prkositi svim strahotama živoga kita nego se - kako smo već vidjeli - penjao na grbinu mrtve kitove tjelesine usred prkosna bijesa upornih valova, a naposljetku je sada morao sići u tamnu utrobu broda i mučno se preznojavajući čitav dan u toj podzemnoj tamnici postojano valjati i pomicati najteže bačve, i brinuti se za njihov smještaj. Ukratko, harpunaši su na kitarkama ujedno i »ljudi od štive«, kako to na brodu vele.
Jadni moj Queequeg! Kad je brod bio upol ispražnjen, trebali ste zaviriti kroz bukaportu i pogledati kako taj tetovirani divljak ondje dolje, gol do pasa, jer je na sebi imao samo nekakve vunene gaće, gmiže u studenoj mokrini i gnjecavu mulju, poput zelenopjegava guštera na dnu kakva studenca. A za nj, jadnog poganina, to je i bio studenac ili kao neka ledenica. Tu je, ma kako vam se to činilo čudnim, unatoč vlastitoj vrelini i znoju, navukao na se strašnu prehladu što se pretvorila u groznicu, koja ga najposlije, pošto je nekoliko dana trpio, svali u visaljku, kad se već nalazio na pragu smrti. Kako li je propadao i nestajao u onim danima koji su sumorno prolazili, te ostadoše samo kosti i smežuiana tetovirana koža. No dok se sve na njemu tanjilo i rasplinjavalo, a jabučne kosti sve jače izbijale, njegove su se oči sve više širile i zaobljivale, i sjale nekom čudovitom mekoćom gledajući u vas blago iz dubine bolesti, te bijahu dva čudesna svjedočanstva onoga besmrtnog zdravlja u njemu koje ne bi moglo umrijeti ili oslabiti. I kao što se krugovi koji se stvaraju na površini vode sve više šire što se više gube i nestaju u daljini, tako su se i njegove oči sve jače zaobljivale, kao neki krugovi Vječnosti. I kad biste sjedili do uzglavlja toga divljaka koji je nestajao, obuzimala bi vas neka neodređena jeza, jer biste mu na licu vidjeli takve čudne stvari kakve su promatrali oni koji bijahu svjedoci Zaratustrine{457} smrti. Jer ono što je doista najčudesnije i najstrašnije u ljudskom životu, o tome nijedna usta nisu još nikad ništa zaustila, nijedna knjiga progovorila. Jer neposredna blizina neizbježne Smrti, koja sve izravnava i izjednačuje, svima dočarava posljednje objavljenje, koje bi mogao opisati samo netko iz carstva Smrti. Ni jedan od starih Kaldejaca ili Grka nije na samrti imao plemenitije i uzvišenije misli od ovih, kojih ste tajanstvene sjene sada gledali kako se tiho i spokojno spuštaju niza stanjene obraze jadnoga Queequega, koji je mirno počivao u svojoj visaljki što se blago njihala, i kao da su mu morski vali prigušenim šumom pjevali posljednju uspavanku, a oceanska nevidljiva plima dizala ga sve više i više prema nebesima koja su mu dosuđena.
Svi su od posade izgubili i posljednju nadu da će bolesnik ozdraviti, a što je sam Queequeg mislio o svojoj sudbini, to se najbolje očitovalo u čudnovatoj usluzi koju je za se zatražio. Jednog jutra, kad se još nije bilo pravo ni razdanilo, pozva k sebi jednog mornara, primi ga za ruku, te mu stade govoriti kako je slučajno vidio u Nantuckctu nekakve male čamce od crna drveta, nalik na ratne čunove na njegovu rodnom otoku, te kako se propitao i saznao da svakog kitolovca koga snađe smrt u Nantucketu, stavljaju u takav crni kovčeg, pa se to i njemu svidjelo, jer je slično bivalo s pokojnicima u njegovu zavičaju, gdje bi svakoga mrtvog ratnika balzamirali i onda položili u njegov vlastiti canoe i puštali da ga valovi ponesu do zvjezdanih arhipelaga, jer oni ne samo što vjeruju kako su sve zvijezde otoci, nego da se tamo u nedoglednoj daljini, onkraj svih naših vidljivih obzorja, njihova neizmjerna morska površja spajaju s beskrajem modrih nebesa, stvarajući tako one bijele obalne vale koje vidimo na Mliječnoj stazi. I još mu reče kako ga obuzima jeza na samu pomisao da bi i njega po starome mornarskom običaju mogli sahraniti ušivena u visaljku i baciti ga kao nešto ružno i nepotrebno u more, za hranu proždrljivim morskim psima. Ne, ne, samo to ne! On želi canoe poput onih u Nantucketu, to više što je i on kitolovac, te se i njemu sviđaju ti mali mrtvački čunovi, jer su poput kitolovačkih čamaca bez kobilice, premda je takvima teže upravljati, te mnogi zastranjuju u dubinu mračnih vjekova.
Kad se na kasaru saznalo za tu čudnu želju, tesar je odmah dobio nalog da učini sve po Queequegovoj želji, ma kako hirovita bila. U štivi je bilo nešto staroga tamnog drveća poput lijesa; za jedne prijašnje duge plovidbe to drvo bijaše nasječeno u netaknutim prašumama na Lakadivskom otočju, i od tih tamnih dasaka morao je tesar načiniti Queequegu lijes. Tek što je primio tu zapovijed, odmah poseže za svojim mjerilom i smjesta se uputi pod pramac, te mirno, bešćutno točno, kako mu bijaše svojstveno, uze bolesnika mjeriti uzduž i poprijeko, zacrtavajući kredom znakove na Queequegovu tijelu kako god je pomicao ravnalo.
- Kuku jadniku, gdje mu sada valja umrijeti! - zavajka mornar s Long Islanda.
Tesar priđe svojoj stružnici, pa da mu posao što lakše i brže pođe od ruke, odmah na stolnu ploču prenese i označi netom uzete mjere za lijes, te ih prenese zarezavši po dva rovaša na njegovim krajevima. Pošto je to završio, namjesti svoje daske i alat, te se dade na posao.
Kad je zakucao posljednje čavle i pričvrstio pokrov, uprti lijes na rame te pođe pitati je li već kucnuo čas da sanduk posluži svojoj svrsi.
No kad Queequeg doču napol prijekorne, a napol šaljive povike mornara, koji su tesara s lijesom tjerali s palube, na zaprepaštenje svih prisutnih zatraži da mu tu stvar donesu pod pramac. Nitko mu to nije htio odbiti, jer su svi znali da su od svih ljudi neki smrtnici najuporniji tirani, i da onda i tome nevoljniku moraju učiniti sve na volju, to prije što će se domalo ta volja zauvijek ugasiti.
Nagnuvši se iz svoje visaljke, Queequeg je dugo i pažljivo promatrao lijes. Zatim zamoli da mu donesu njegov harpun, a kad mu ga dadoše, skide s njega drvenu kopljaču, a čeličnu oštricu položi u mrtvački sanduk, uz jednu od lopatica sa svoga čamca. Na njegovu želju, u lijes nanizaše dvopeka, uz rub, u svu duž. Do uzglavlja smjestiše bocu pitke vode, a do nogu vrećicu strugotine iz štive. Komad jedrenine smotaše u klupko da mu posluži kao uzglavlje. Queequeg ih nato stade zaklinjati da ga polože u njegovo posljednje počivalište, kako bi se uvjerio hoće li se ondje moći udobno smjestiti i mirno počivati. Ležao je tako nekoliko minuta nepomično, a zatim zamoli jednog mornara da mu iz njegove mornarske vreće donese njegova malog boga Yoju. Prekriženih ruku na grudima i s Yojom među njima, zatraži da spuste pokrov na lijes, ili - kako on reče - da zatvore bukaportu. Taj poklopac bijaše kratkim remenjem pričvršćen za sanduk. Tu je sad, u svom lijesu, ležao Queequeg ispružen, nepomičan i mirna lica. »Rarmai« (a to će reći: dobro je, udobno je) - promrmlja Queequeg naposljetku te im rukom dade znak da ga opet polože u visaljku.
Ali prije nego što su dospjeli to učiniti, približi mu se Pip, koji se sve to vrijeme onuda skrivao, te ga, tiho jecajući, primi za ruku, dok je u drugoj držao svoj tamburin.
- Jadni lutalica! Zar ćeš uvijek tumarati, nikad naći ni mira ni počinka? A kamo si se sada uputio? No ako te struje slučajno nanesu na žala prekrasnih Antila, kojima bijeli lokvanji obale miluju, hoćeš či mi učiniti uslugu? Potraži nekog Pipa, koga je već davno nestalo (mislim da se nalazi na onim dalekim Antilima), pa ako ga nađeš, utješi ga: zacijelo je već jako tužan, jer, gle, zaboravio je svoj tamburin, a ja sam ga našao. I ram-tam-tam, tam-taratam! A sad, Queequeg, urari s mirom, a ja ću ti svirati posmrtnu koračnicu!
- Čuo sam - uzme Starbuck šaptati, zureći kroz otvor pod pramac - čuo sam kako su sasvim priprosti i neuki ljudi u jakoj groznici govorili starim jezicima, a kad su drugi nastojali otkriti tu zagonetku i tajnu, uvijek bi se pokazalo da su u zaboravljenom djetinjstvu tih ljudi neki učenjaci govorili tim jezikom, a oni su ih slušali. I tako, po mom najdubljem uvjerenju, i jadni Pip u svome bezazlenom bezumlju objavljuje neka nebeska svjedočanstva o našoj nebeskoj domaji. Zar je gdje drugdje mogao čuti i naučiti takve besjede? Prisluhnite! Tiše, tiše, evo, opet je prozborio, ali su ni u sada riječi još neobičnije!
- U dvored se stavite! Učinimo ga generalom! Aj, gdje mu je harpun? Položite mu na prsa harpun! Tam-taratam-tam-tam! Hura! Oh, kad bi mu sada kakav hrabar pijetao sletio na glavu i kukuriknuo! Znajte, Queequeg umire kao junak! Junak je Queequeg, dobro to upamtite! Junak, velim, junak, junačina! Ali kukavni Pip umrije bijedno kao sinja kukavica, umrije dršćući; dolje s njim! Čuj me, ako nađeš Pipa, obznani diljem svih Antila da je bjegunac, kukavica, sinja kukavica! Reci im kako je bijednik skočio s čamca u more! Kad bi Pip tu umirao, nikad ga ne bih učinio generalom, niti udarao u tamburin njemu u počast! Ne, ne, nikad! Neka se stide sve kukavice, stid ih bilo! U more s njima, i neka se podave kao Pip, koji je skočio sa svoje brodice! Sram ih bilo! Bruka i sramota!
Za to je vrijeme Queequeg ležao sasvim mirno, zatvorenih očiju, kao da sanja. Odvedoše Pipa, a bolesnika položiše opet na njegov ležaj.
Sada, pošto je prividno izvršio sve pripreme za smrt i pošto se uvjerio da će u lijesu moći udobno počivati, Queequeg se iznenada poče oporavljati, te se ubrzo pokazalo da mu tesarov crni sanduk nije ni od kakve potrebe, i kad neki stadoše izražavati ugodno iznenađenje, on im uglavnom reče samo toliko kako se baš u najkritičnijem času prisjetio da ga na kopnu čeka još neka dužnost na koju prije odlaska nije stigao: sad je eto preumio, predomislio se, zasad još ne može umrijeti. Nato ga upitaše je li njemu dano da po miloj volji raspolaže svojim životom i može li odlučivati o tome hoće li umrijeti ili neće, a on im odgovori da to, dašto, ovisi samo o njemu. Ukratko, Queequeg je zamišljao i vjerovao da čovjeka koji je čvrsto odlučio živjeti ne može ubiti nekakva bolest, nego samo kit, ili silina olujnog mora, ili neka strašna, neukrotiva i nerazumna razorna sila.
Između primitivnih divljaka i civiliziranih ljudi ima jedna bitna razlika: dok je bolesniku iz civiliziranog društva potrebno i šest i više mjeseci da prizdravi i ozdravi, bolesni primitivni divljaci mogu se gotovo za dan-dva napol oporaviti. I tako se ubrzo mome dobrom Queequegu vrati snaga, te pošto je nekoliko dokonih dana prosjedio na sidrenom vitlu (i sve to vrijeme jeo kao vuk), iznenada je skočio, raširio i noge i ruke, dobro se protegnuo i malo zijevnuo, a zatim se vinuo na pramac svoga čamca, izdignuta iznad palube, i zamahujući svojim harpunom proglasio se opet sposobnim za borbu.
Spopala ga neka pusta hirovitost, te je otada svoj lijes upotrebljavao kao mornarski kovčeg. Ispraznio je svoju mornarsku vreću i svu odjeću poslagao u nj. Mnoge je sate slobodnog vremena provodio uz taj lijes, urezujući u pokrov svakojake slike i šare, i kao da se pritom trudio da sa svoga tetoviranog tijela prenese na drvo barem jedan dio onih zamršenih znakova i znamenja. A one crtanje na njegovoj koži izradio je neki pokojni prorok i vidovnjak s njegova otoka, žrec koji je tim hijeroglifima ispisao na njegovu tijelu čitavu teoriju o nebeskom i zemaljskom sustavu i tajanstvenu raspravu o umijeću kako se dolazi do Istine, i tako je sam Queequeg tim svojim išaranim tijelom bio nalik na zagonetku koju bi valjalo riješiti, nalik na čudesno djelo u jednom svesku, kojemu tajne, međutim, ni on sam nije mogao odgonetnuti, premda mu je srce kucalo odmah ispod tih tajna. I tako je tim tajnama bilo suđeno da se razvrgnu i rasprše u nepovrat, kao i sam živi pergament na kojem su bile ispisane, te ostanu neriješene. I kao da je pomisao na to nagnala Ahaba da bijesno usklikne, kad se jednog jutra okrenuo za Queequegom da ga promotri:
- Proklete bile te sotonske kušnje kojima nas bogovi muče i iskušavaju!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 2:46 pm





111. PACIFIK



Klizeći pokraj otočja Baši, napokon uplovismo u veliko Južno more. Da to nisam morao učiniti s nekih drugih razloga, sad bih s usrdnom zahvalnošću pozdravio svoj dragi Pacifik, jer se naposljetku ispuniše moji mladački snovi. Taj se vedri ocean bibao preda mnom i prostirao se u svojoj modrim na tisuće milja put istoka.
Ima oko tog mora neka nepoznata slatka tajna, a njegovi blagi valovi kao da vam ulijevaju strah, šapćući o nekom duhu koji se pritajio u njemu, kao što nam priča i valovit humak, izvor tolikih bajki, nad grobom svetog Ivana Evanđelista u Efezu. I pravo je da se po tim morskim pašnjacima i nedoglednim prerijama, na tim grobljima svih četiriju kontinenata, valovi dižu i padaju u neprekidnoj plimi i oseci, jer tu milijuni i milijuni pomiješanih sjena i duhova, potonulih snova, ludih maštanja i tlapnja - sve ono što ljudskim jezikom zovemo život i duša, leži još uvijek snivajući i sanjareći, trzajući se nemirno poput usnulih ljudi na istom logu: i samo taj njihov nemir izaziva vječno talasanje površine.
Svaki sanjar-lutalica, tek što je jednom vidio taj spokojni Pacifik, mora zauvijek zavoljeti taj ocean. To je more središte svih voda ovoga svijeta, a Indijski i Atlantski ocean samo su njegovi rukavi. Isti ti valovi koji oplakuju gatove novosagrađenih kalifornijskih gradova, koje su tek nedavno utemeljili ljudi najmlađe ljudske rase, udaraju i o beskrajne, opustjele ali još uvijek gorde granice azijskih zemalja, starijih od Abrahama, dok se između njih protežu mliječne staze koraljnih otoka: niske, nepregledne i nepoznate otočne skupine i nepristupni japanski otoci. Tako ovaj misteriozni božanstveni Pacifik obvija čitavu kuglu Zemljinu. Sve obale spaja u jedan jedinstveni svoj zaljev, i kao da su njegove plime i oseke otkucaji Zemljina srca. Uzdignut tim vječnim valovima, čovjek ne može a da ne prizna zavodljivog boga, sagibajući svoju glavu pred Panom{458}.
No Ahabove su misli malo marile za Pana. Stajao je on nepomično kao željezni kip na uobičajenu mjestu, na kasaru, blizu sartija krmenog jarbola, i nesvjesno jednom nosnicom udisao sladunjavi miris moška koji je dopirao s ostrvlja Bali (gdje su rascvjetanim lugovima zacijelo u tim trenucima prolazili nježni ljubavnici), dok je drugom udisao slani dah voda što ih je upravo sjeknuo pramcem svoga broda - onih voda kojima zacijelo negdje u ovaj čas plovi mrski Bijeli kit. Našavši se naposljetku na tome moru i krstareći sve bliže prema svome konačnom cilju, prema lovištima duž japanskih obala, starac je sve jače osjećao svrhu svoga pohoda. Njegove se usne stisnuše poput krajeva na škripu, a na čelu mu nabreknuše žile poput nabujalih potoka. Pa i onda kad bi spavao, lomili bi se ispod palube odjeci njegovih sumanutih krikova: »Svi na kasar! Iz Bijelog kita brizgaju mlazovi guste krvi!«




112. KOVAČ



Kovač Perth, starina žuljevitih ruku, sav nagaren, nije natrag pod palubu vratio prenosivu kovačnicu pošto je skovao one sastavne dijelove za Ahabovu nogu, nego ju je ostavio na palubi, pričvršćenu grlinom uz teške bitve u blizini prednjeg jarbola, jer su ljetni dani bili i blagi i prohladno svježi na onim zemljopisnim širinama, a znao je da će ga svi uskoro salijetati da im posvršava mnoge i svakojake poslove: doći će mu harpunaši, veslači i kormilari da im preuredi kakvu sitnicu, izmijeni štogod ili popravi nešto na njihovu mnogovrsnu oružju ili oruđu. Počesto bi stajao okružen mornarima koji su svi nestrpljivo čekali da na njih dođe red, držeći u rukama vesla, čaklje, harpune i koplja, pazeći budnim pogledima na svaku kretnju njegovih garavih i znojnih ruku dok je radio svoj posao. Usprkos tome, čekić toga starca bijaše strpljiv, i strpljiva je ruka njime upravljala i razmahivala. Nije se kovač bunio niti se tužio ili gunđao. Radio je tiho, odmjereno i svečano mirno. Pogrbivši ionako povijena leđa, još bi jače prianjao uza svoj mučni rad, kao da je i sam život samo teška tlaka, a teški i udarci njegova čekića - teški i otkucaji njegova srca. A tako je i bilo. Jadnik!
Čudne kretnje u toga starog čovjeka, neko osobito, istina neznatno ali naoko mučno zanošenje u hodu, izazvalo je na početku putovanja radoznalost u mornara. Kako su ga neprestano zapitkivali i zadirkivali, napokon je na nesreću popustio i sve im o sebi ispričao, i stoga su danas svi na brodu znali za sramotnu povijest njegove tužne sudbine.
Usred jedne studene zimske noći vraćao se iz susjednog gradića kući pošto se vlasticom krivnjom bio preko mjere zadržao i okasnio. Idući cestom, kovač je u polusvijesti osjetio kako ga obuzima smrtna iznemoglost, te je potražio skloništa pod nekom rasklimanom, napol srušenom sušom. Posljedica je bila gubitak prstiju na objema nogama. Poslije tog otkrića malo-pomalo iziđoše na vidjelo prva četiri čina sreće, a onda dugi i još nezavršeni peti čin tužne drame njegova života.
Bio je već star čovjek, koga je sa zakašnjenjem, kad je bio blizu šezdesete, snašlo ono što se u nizu životnih jada i nevolja naziva propašću. Bio je majstor čuven sa svoje vještine i umijeća, te je uvijek imao pune ruke posla. Imao je kuću i vrt, mlađahnu ženu koja ga je voljela i troje djece, zdrave i rumene. Svake bi nedjelje polazio u lijepu crkvicu koja je ležala u gaju. Ali jedne noći provali mu bezdušan razbojnik u kuću, lukavo prerušen i pod okriljem mraka, i potpuno ga opljačka. A još strašnije bilo je njegovo priznanje da je on sam doveo tog provalnika u svoju kuću. Bijaše to kao u onoj priči o duhu iz boce. Tek što je izvadio onaj kobni čep, izletje prokleti dušmanin i odmah mu poče zatirati i kuću i kućište. Kovač je radionicu iz opreznosti i nadasve mudrih i ekonomskih razloga smjestio u prizemlju, ali je u nju vodio poseban ulaz, tako te je mlada, zdrava i sretna žena, bez nemira i tuge, čak s izvjesnim zadovoljstvom, uvijek slušala kako odzvanjaju snažni udarci čekića u mladim rukama njena postarijeg muža: ta je jeka, prigušena debelim podovima i zidovima, dopirala k njoj u dječju sobu i prožimala joj srce osjećajem tihe sreće, i tako su željezne uspavanke ponosnog Rada uljuljkivale kovačevu djecu u san.
Oh, nevoljo nad nevoljama! Oh, Smrti, zašto neki put ne dođeš navrijeme? Da si primila k sebi staroga kovača kad ga život još nije bio sasvim upropastio, u duši mlade udovice sačuvala bi se bolna ali draga uspomena, a njegova bi se siročad u kasnijim godinama s ljubavlju i s poštovanjem spominjala svoga čestitog oca koji je sve njih ostavio pristojno opskrbljene. Ali Smrt je požela ponekog valjanog starijeg brata, o čijoj je dnevnoj zaradi isključivo ovisio opstanak neke obitelji, a toga više nego beskorisnog starca puštala da stoji postrani, dok ga gadna gnusoba života ne smoždi, da bi ga onda što lakše pokosila.
Je li potrebno nastaviti priču do kraja? Bat čekića u prizemlju bivao iz dana u dan sve slabiji i sve je rjeđe odjekivao, dok je prozebla žena sjedila uz prozor i očima bez suza grozničavo gledala rasplakana lica svoje djece. Nestalo je huke, a kovačnica se zatrpala garom. Prodana je kuća, majka ode pod visoku travu crkvenog groblja, a za njom i oboje djece, jedno za drugim. I starac bez doma i obitelji otetura u svijet, kao lutalica u crno zavijen. Njegovu bol nitko nije poštovao, a njegova je sijeda glava bila na ruglo zlatnim uvojcima.
Smrt kao da bijaše jedino što se moglo poželjeti u takvu životu. Ali Smrt je samo zastranjenje u području Neistraženog, samo prvi pozdrav mogućnostima neizmjerne Daljine, Divljine, Voda, Beskraja, i stoga pogledu onih ljudi koji čeznu za smrću, a u sebi osjećaju neki unutarnji zazor prema samoubojstvu - njima Ocean, kojem se svi utječu i koji sve prima, zamamljivo pruža beskraj nezamislivih strahota, ali i čarobne pustolovine novog života. Iz srca beskrajnih Pacifika dozivaju ih tisuće sirena: »Dođi ovamo, patniče slomljena srca! Ovdje se živi drugim životom, a da se prije toga ne mora platiti račun smrti! Ovdje ima izvanzemaljskih čudesa, dohvatnih: ne moraš umirati da bi ih dostigao. Dođi amo, sahrani sam sebe u život koji tvome kopnenom svijetu, što je podjednako mrzak koliko i mrzi, pruža više zaborava negoli smrt! Dođi amo! Podigni svoj vlastiti kamen na grobištu, dodi k nama, dođi da ti nađemo drugu i da te oženimo!«
Osluškujući te glasove s istoka i zapada, kad je zora svitala i za večernjih sutona, kovačeva se duša odazvala i odgovorila: »Evo me, dolazim!« I tako je Perth otišao u kitolovce.




113. KOVAČNICA



Čupave brade, zastrt pregačom od čekinjave kože morskoga psa, stajao Perth oko podne između svoje kovačnice i nakovnja što bijaše zabijen u panj okovan željezom. Jednom je rukom držao šiljak od koplja u žeravici, a drugom mijeh, kadno se pojavi Ahab, noseći kožnu vrećicu hrđaste boje. Mrki Ahab zastade malo podalje od kovačnice, a Perth naposljetku izvuče željezo iz vatre, stavi ga na nakovanj i poče udarati čekićem po njemu, te iz crvene mase poletješe krupne iskre, od kojih poneka vrcnu sve do Ahaba.
- Ej, Perth, jesu li to tvoje burnice? Uvijek lete tvojim tragom! Kao krilate glasnice dobra znamenja, ali ne za svakoga. No pogledaj ovamo, izgaraju! A ti živiš među njima bez opeklina.
- Ne, neće me opeći, kapetane Ahabe, jer ja sam sav opržen - odvrati Perth, naslanjajući se časkom o svoj čekić. - Ja sam već prošao kroz vatru! Teško ćeš brazgotinu opeći.
- Dobro, dobro, dosta o tom! Tvoj mi prepukli glas zvuči suviše blago, i razborito u svojoj boli. Nisam ni sam u raju pa ne podnosim tugu i sjetu u drugih, koji nisu ludi. Trebalo bi prvo da poludiš, kovačino! Ej, reci: zašto još nisi poludio? Kako možeš sve to izdržati a da ne šeneš pameću? Zar te nebesa toliko mrze pa ti ne uzimaju pamet? A što ti to kuješ?
- Zavarujem šiljak s nekakva starog koplja, gosparu; bio je već krnj i napukao.
- A možeš li ga, kovaču, opet uravnati, nakon tvrde rabote koju je prošao?
- Mislim da mogu, gosparu!
- Pa ti kao da možeš izgladiti i uravnati gotovo svaku pukotinu i šav, ma kako bila kovina tvrda, kovaču?
- Mogu, gosparu, izgladiti svaku boru i brazgotinu, osim jedne!
- A ti pogledaj ovamo! - usklikne Ahab, te uzbuđeno stupi bliže i obje ruke stavi kovaču na ramena. - To pogledaj, to, možeš li izgladiti boru poput ove, kovačino? - i jednom rukom prijeđe preko izbrazdana čela. - Kad bi to mogao, ja bih drage volje položio glavu na tvoj nakovanj, pa da osjetim tvoj najteži čekić među svojim očima! Odgovori! Možeš li izgladiti ovu boru?
- Oh, to je ona jedna, gosparu! Zar ne rekoh, svaku boru i brazgotinu osim jedne?
- Da, da, kovaču, to je ona jedna, da, čovječe, i ta je neizgladiva. Jer premda je vidiš jedino na mom tijelu, ona mi se zasjekla do u kost na lubanji, koja je sva isječena brazdama i brazgotinama. Ali skloni te dječje igračke! Za danas je dosta tih kuka i šiljaka! Pogledaj ovamo! - I on diže uvis kožnu vrećicu i zvecnu njome kao da su u njoj sve sami zlatnici. - Želim da mi skuješ harpun, Perth, harpun što ga ni tisuće samih đavola neće slomiti, nešto što će ostati usađeno u kitu kao kost vlastite mu bočne peraje! Evo ti građe! - reče i baci vrećicu na nakovanj. - To su, kovaču, skupljeni krnjaci čavala iz čeličnih potkova vilovitih konja!
- Krnjaci potkova, gosparu? Tvrde i kruće tvari još ne opipa ruka nijednog kovača, kapetane Ahab!
- Znam, starče, znam! Ti će se čavli zavariti kao tutkalo s istaljenih kostiju ubojice! Sad brzo, iskuj mi harpun! Ali najprije iskuj dvanaest šipki za nj, a tada ih spleti i zasuči pa ih svih dvanaest skuj skupa poput žica u debelom užetu za vuču, kuj ih kao što užar suče strukove! Hitro! Ja ću vatru poticati!
Kad najposlije tih dvanaest šipki bijaše gotovo, Ahab svaku pojedinu iskuša savijajući ih svojom rukom oko velika i teška željezna klina:
- Ova je napukla! - reče i odbaci posljednju. - Skuj mi ovu iznova!
Perth učini tako. Upravo se spremao da svih dvanaest zavari u jedno, kadno ga Ahab uhvati za ruku i reče da će on svoje željezo sam skovati, I tada, pravilno dišući, poče udarati po nakovnju, dok mu je Perth dodavao usijane šipke jednu za drugom. Od snažnog puhanja mijeha iz kovačnice dizao se silan ravan plamen. U tom trenutku Pars tiho prođe pokraj njih, te se duboko pokloni pred vatrom, kao da zaziva prokletstvo ili blagoslov na to djelo, no tek što Ahab podiže pogled, odšunja se ustranu.
- A što li se taj snop šibica ovud mota? - promrmlja Stubb, koji je s kaštela promatrao taj prizor. - Pars nanjuši vatru kao što ju nanjuši stijenj, a i sam smrdi po njoj kao vruć upaljač mušketa!
Napokon i posljednji udarac tresnu o dovršeni usad, a kad ga je Perth, da ga okali, tutnuo u čabar pun vode što je stajao do njega, usijano željezo zapišti, a vrela para zapahnu Ahabovo nadvijeno lice.
- Ej, Perth, zar hoćeš i meni udariti svoj žig? - i lice mu se časkom skvrči od bola. - Jesam li zato skovao to željezo da sam budem njime ožigosan, ej?
- Ne dao Bog! Ali se nečega drugog bojim, kapetane Ahabe. Nije li taj harpun namijenjen Bijelom kitu?
- Dakako, bijelom dušmaninu! No sad samo treba načiniti harpunski šiljak, a to je, čovječe, tvoj posao! Evo ti mojih britava od najboljeg čelika. Uzmi, pa da čaklje budu britke ko iglice inja na Ledenom moru!
Stari je kovač neko vrijeme zurio u te britve, kao da mu se nikako nije dalo da ih upotrijebi.
- Uzmi, čovječe, meni ih ne treba, jer niti ću se brijati, niti večerati, niti moliti, sve dok ... Ali ovamo, na posao!
Čelik je zamalo dobio oblik strelice, i Perth ga je zavario na usad. Ocal je ubrzo zašiljio željezni vršak. A kad ga je kovač naumio posljednji put usijati prije nego što će ga kaliti, zamoli Ahaba da mu primakne čabar s vodom.
- Ne, ne! Ne vodu za to! Želim da to bude pravo kaljenje nasmrt! O-ooj! Tashtego! Queequeg! Daggoo! Što vi velite, pogani? Hoćete li mi dati svoje krvi koliko je potrebno da se njome pokrije ovaj šiljak? - upita ih dignuvši željezo.
Tri mrke glave kimnuše u znak da pristaju. Tri uboda u pogansko meso, i čelične čaklje za Bijelog kita bijahu prekaljene.
- Ego non baptizo te in nomine patris, sed in nomine diaboli!{459} - povika Ahab u divljem zanosu, kad je zlokobno željezo žežući gutalo krv krštenja.
Ahab zatim poče prebirati po motkama iz potpalublja, te izabra jednu od hikorijeva drveća{460} s koje još ne bijaše oljuštena kora, i na nju nataknu željezni usad sa čeličnim šiljkom. Zatim odmota klupko novog konopca, uze od njega nekoliko hvati i nateže ga oko vitla do velike napetosti. Pritisnuvši ga nogom, dok uže nije zazujalo poput strune na harfi, Ahab se revno naže nada nj, pa kad vidje da se nijedan struk nije odsukao uskliknu:
- Dobro je! A sad zavežimo!
Na jednom su kraju raspleli uže i tanke strukove omotali oko željeznog usada, a zatim čvrsto uvranjili kopljaču. S donjeg su kraja pričvrstili konop po sredini kopljače i čvrsto ga vezali uz drvo ispreplevši ga pređom. Tako su kopljača, uže i šiljak tvorili neraskidivu cjelinu, poput onih triju božica Usuda. Ahab dohvati svoj harpun i ode, mrk i gord, a bat njegove koštane noge i kopljače od hikorijeva drveća odzvanjahu muklo po podnicama palube. A prije nego što je ušao u kajitu, čuo se slabašan, neprirodan zvuk, glas napol šaljiv i podrugljiv a u isti mah nadasve žalostan.
O, Pipe! Tvoj žalosni, gorki smijeh, tvoje pusto ali ipak nemirno oko, sve tvoje neobične ludorije, nisu se baš bez nekog smisla povezale sa crnom tragedijom toga tužnog i sjetnog broda te joj se rugale!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 2:46 pm





114. POZLATAR



Prodirući sve dalje i dalje, »Pequod« je dopro i do samog srca japanskih lovišta, te se ubrzo sav posvetio kitolovu. Počesto su za blaga i lijepa vremena prosjedili u svojim čamcima po dvanaest, petnaest, osamnaest, pa i dvadeset sati uzastopce, te veslajući i jedreći, ili lopaticama pokrećući svoje čamce, gonili i lovili kitove, ili bi opet kakvih šezdeset ili sedamdeset minuta spokojno čekali da ponovno izrone, premda baš i nisu imali mnogo sreće u svojim naporima.
U tim časovima, kad pod blagim suncem, po cio dan na pučini, namreškanoj sitnim valićima, sjediš u svom čamcu od brezovine, lagašnu kao canoe, pa ti se čini da si i sam dio onih blagih malih valova što se priljubljuju uz valnicu kao mačići oko ognjišta kad zadovoljno predu - u tim časovima sanjive tišine, kad zaneseno promatraš veličanstvenu krasom i sjajnu površinu smirenog oceana, zaboravljaš na tigrovsko srce koje bije u tebi, te se nevoljko prisjećaš kako se ispod tih baršunastih šapa kriju nesmiljene pandže.
U tim časovima kitolovca u njegovu čamcu obuzima neki sinovski povjerljiv osjećaj prema moru, kao da se nalazi na kopnu. I čini mu se ono kao zemlja išarana cvijećem. U daljini proviruju samo vršci jarbola njegova broda, koji kao da krči sebi put - ne kroz burne valove, nego kroz visoku travu uzbibane prerije, kao kad doseljenički konji na Zapadu skrivena tijela odmiču kroz čudesnu zelen, a iznad nje proviruju samo njihove naćuljene uši.
U nedogled se provlače djevičanske udoline, blagi obronci plavetnih brežuljaka, a povrh njih razlijeva se mrmorenje i tišina, te biste se gotovo zakleli da u toj osami i tišini spavaju djeca posustala od igre, u čarobnom mjesecu svibnju, kad se po šumama bere cvijeće. I sve se to stapa s vašim nadasve tajanstvenim raspoloženjem, tako da se mašta i zbilja, susrevši se na pol puta, prepleću i oblikuju u jedinstvenu cjelinu.
Ti su blagi prizori naposljetku djelovali, ma samo i privremeno, i na Ahaba. No premda se činilo da ti tajanstveni zlatni ključevi rastvaraju tajnu zlatnu riznicu u njemu, ipak se od njegova daha gasio sjaj tome zlatu.
O, travnjaci i proplanci, oh, vječno proljetni beskrajni krajolici ljudske duše! U vama - iako su vas dugo palile strašne suše zemaljskog života - u vama se ljudi još mogu valjuškati kao mladi konji po mladoj jutarnjoj djetelini, da barem za kratak čas osjete svježu rosu vašega besmrtnog života! Dao Bog da te blažene tišine potraju! Ali šareno tkanje života protkano je i nitima i potkama: oluje razdiru tišine, poslije svake utihe crni se oluja. U našem se životu ništa ne nadovezuje pravilnim slijedom, niti napreduje odmjereno i postupno prema posljednjem počinku: od nesvjesne začaranosti u djetinjstvu, preko dječačkih nepromišljenih vjerovanja, kroza sumnje mladosti (opća sudbina), pa onda skepticizma i nevjerovanja, najposlije, u muževnoj dobi, stižemo do promišljenog spokojstva onoga vječnog Ako. I krug se ponavlja: postajemo opet djeca, pa dječaci, pa zreli ljudi, a ono Ako vječno ostaje. Gdje li se nalazi konačna luka u kojoj se više ne dižu sidra? U kakvu začaranom eteru lebdi svijet u kojem ni najumorniji neće nikad šuštati? Gdje se skriva otac nahočeta? Naše su duše nalik na onu siročad nevjenčanih majki koje umiru u porodu. Tajna našeg očinstva leži u njihovim grobovima, i onamo nam je poći da saznamo tu tajnu.
Toga istog dana i Starbuck je sa svog čamca gledao u to rastaljeno zlato pučine, te mrmljao ispod glasa:
»O, čari neizmjerive kakvih nikad ne vidje ni jedan dragi u očima svoje drage! Ne govorite mi o oštrim raljama tih morskih pasa ni o strahotama toga vašeg kanibalstva! Pustite neka vjerovanje pobijedi stvarnost, neka mašta pobijedi sjećanje! Ponirem pogledom u dubinu i vjerujem!«
I Stubb poskoči poput ribe kojoj se ljuske blistaju u tome istom zlatnom svjetlu.
»Ja sam Stubb, a Stubb ima svoju povijest; no Stubb ovdje priseže da je uvijek bio veseljak!«




115. »PEQUODOV« SUSRET S »NEŽENJOM«



Vesele nam je zvuke i prizore donio vjetar nekoliko tjedana poslije onog dana kad no je Ahab skovao sebi harpun.
Bio to nantucketanski brod »Neženja«; upravo je smjestio i posljednju bačvu ulja i zatvorio do vrha krcati tovarni prostor. Sada je brod, blagdanski opremljen, plovio lijepo i veselo, premda ponešto tašto i slavodobitno, između mnogih nadaleko raštrkanih brodova, jer je kao prvi usmjerio svoj pramac kući.
Mornari koji su bili na straži u koševima triju jarbola zakitili svoje mornarske šešire dugim, uskim crvenim trakama. S krme bio obješen lovački čamac spreman za spuštanje, a s pramca visjele čeljusti kita kojega su posljednjeg ubili. Po čitavoj su snasti sa svake strane lepršali znakovi, stjegovi i zastavice u svim bojama. S obje strane svakog koša bila izdignuta po jedna bačva vorvanja, a na najvišim križevima također se njihale fučije, napunjene tom istom skupocjenom tekućinom. O jabuku glavnog jarbola bio obješen mjedeni fenjer.
Kako smo poslije saznali, »Neženja« je na tome svom putovanju imao neobično mnogo uspjeha, a to je bilo utoliko čudnovatije što se mnogi drugi brodovi, koji su krstarili istim vodama, za sve to vrijeme nisu domogli ni jedne jedine ulješure. Posada je morala uklanjati ne samo pune bačve mesa i kruha da načini mjesta mnogo vrednijem vorvanju, nego je kapetan s brodovima koje je susretao mijenjao različitu robu za njihove bačve, i te su sada bile poredane i privezane uzduž obodnice i smještene u njegovoj kajiti i u kabinama njegovih časnika.
I sam stol u salonu bio je sasječen u cjepotine za gorivo, pa je kapetan sa svojim časnicima bio primoran sve obroke uzimati sa širokog dna jedne bačve od ulja, okrenute i postavljene nasred poda. Pod pramcem su mornari kudjeljom i katranom začepljivali svoje sanduke i punili ih vorvanjem, a neki su šaljivci govorili kako je kuhar pričvrstio poklopac na najveći kotao i do vrha ga napunio, kako je kamarijer napunio svoj rezervni lonac za kavu. kako su harpunaši izvadili kopljače iz svojih harpuna pa napunili šuplji usad, ukratko - da je sve bilo ispunjeno vorvanjem, osim džepova na kapetanovim hlačama, koje je sačuvao da u njih tura ruke u znak savršenog zadovoljstva.
Kako se taj veseli brod kojemu se sreća nasmijala približavao »Pequodu«, sve je jače s kaštela odzvanjalo prigušeno divljačko udaranje u goleme bubnjeve, a kad je doplovio još bliže, vidjelo se kako se na palubi sjatila gomila mornara oko velikih kotlova topionice, presvučenih »opnom«, kako kitolovci nazivaju trbušnu mješinu «crne ribe«{461}, pa pesnicama bubnjaju po tim bubnjevima i dižu zaglušnu buku i graju. Na kasaru plesali časnici i harpunaši s djevojkama maslinaste puti koje su s njima pobjegle s polinezijskih otoka, dok su u okićenom čamcu, koji je bio izdignut i čvrsto privezan između pramčanog i glavnog jarbola, tri crnca s Long Islanda bijelim, blistavim gudalima od kitove kosti pomamno upravljali tom veselom sarabandom. U isto su vrijeme neki drugi prionuli oko zida topionice, iz koje su bili izvađeni kotlovi. S tolikim su divljim bijesom i urnebesom udarali pijucima i hitali u more žbuku i opeke koje im sada bijahu suvišne, te bi gotovo rekao da ruše prokletu Bastilju{462}.
Gospodar i upravljač cijeloga tog prizora, kapetan, stajao na povišenu mjestu kasara odakle je pogledom mogao obuhvatiti čitavu pozornicu na kojoj se odigravalo to mahnitanje, te se činilo da je sve to priređeno samo njemu za zabavu.
A i Ahab je stajao na svom kasaru, rutav, raščupan, garav i mrk, pa kad su dva broda klizila jedan pokraj drugog - jedan pun radosti i veselja zbog onog što je prošlo, a drugi pun tjeskobe i slutnje pred onim što tek ima doći - dva kapetana bijahu kao personifikacija onog raspoloženja koje je vladalo na njihovim brodovima.
- Dođi k nama, dođi k nama! - veselo je dovikivao kapetan »Neženje« i uvis dizao bocu i čašu.
- Vidje li Bijelog kita? - procijedi Ahab u odgovor.
- Ne, nisam ga vidio, samo sam čuo za nj! Ali ne vjerujem ništa tim brbljarijama o njemu! - odvrati drugi kapetan, veseo i raspoložen. - Na brod nam dođi!
- Kod tebe je đavolski veselo! Plovi samo dalje! Jesi li izgubio što ljudi?
- Nije ni spomena vrijedno: samo dva otočana, to je sve! Ali hodi k nama, starino, dođi nam na brod! Brzo ću raspršit’ crnu oblačinu s tvoga čela. Dođi, hoćeš li? Veselo je ovdje: brod pun, a smjer - kući!
»Čudnovato kako je luđak prijatelj svakome«, smrsi Ahab za sebe, a onda će naglas:
- Brod ti je, veliš, krcat, i plovi kući. Eh, a moj je prazan, i bježi od kuće. Naši se puti razilaze! I stoga ti pođi kamo si usmjerio, a ja ću na svoju stranu! Naprijed, ljudi, razapnite sva jedra, i uvjetar!
I tako, dok je jedan brod veselo sukao pučinom, pred vjetrom, drugi se uporno borio protiv vjetra: dva se broda raziđoše. Dok su »Pequodovi« ljudi zamišljeno i tužno gledali za »Neženjom« koji je sve brže odmicao, ljudi s »Neženje« nisu marili za njihove poglede, jer su isuviše bili zaokupljeni svojim slavljem i veseljem. I kad se Ahab naslonio o gornji dio plosnate krme i gledao za brodom koji je ploveći kući nestajao u daljini, segnu u džep te izvuče malu bočicu s pijeskom i, svrnuvši pogled s broda na bočicu, kao da je vezivao dvije misli u jedno, jer ta je bočica bila napunjena zemljom s obale u Nantticketu.




116. KIT NA UMORU



I u životu često biva, nalazimo Ii se s prave strane, da nas zapahne dah povoljna vjetra koji nosi izabrane miljenike sudbine kad plove tik uz nas, i premda smo još čas prije bili posve nepokretni, odjednom radosno osjetimo kako se naša zadužena jedra pune. Tako je kanda bilo i s »Pequodom«, jer se već sutradan nakon susreta s veselim »Neženjom« pred nama pojaviše kitovi, te smo ih ubili četiri, od kojih je jedan pao od Ahabove ruke.
Bilo kasno poslijepodne, i sunce već sjedalo kad je bačeno i posljednje koplje u toj krvavoj raboti. Lebdeći u čarobnom sutonu mora i neba, sunce i »velja riba« zajedno su tiho umirali. U blagom i sjetnom tome smiraju kao da je zrak bio prožet tako usrdnim molbama i molitvama te bi rekao da se iz daljine, iz zelenih i dubokih samostanskih prodola na Filipinskom otočju španjolski ćuh s kopna obijesno prevratio u morski lahor i pošao na oceansku pučinu pun tih večernjih himna.
Ahab se opet smirio, ali u još dubljoj sumornosti. Zaveslao je unatrag i, sjedeći u čamcu koji se sada nije micao, pozorno je pratio posljednje trzaje kita na umoru. Taj čudni samrtni prizor - da se okrene suncu i tako izdiše - pruža vam svaka ulješura prije nego što se konačno smiri. I taj čudni prizor, promatran za tako blage večeri, ispunjavaše Ahaba nekim čudnim, dotad nepoznatim osjećajem.
»Vrti se i prevrće, a najposlije se zagleda u sunce. Kako li je polagan, a ipak kako nepokolebljiv taj posljednji zamirući pokret glavom, ta posljednja počast iskazana suncu! I kit obožava sunce, on - najveći, najvjerniji i najplemenitiji vazal sunca! O, kad bi moje oči mogle sagledati ono što je on sad sagledao! I gle, tu, gdje se sve oko njega pruža more, izvan svakog žamora ljudskih radosti ili patnja, u ovim čistim nepristranim vodama, gdje nema nikakva kamena za ploče s predajama, gdje su kroz duge vjekove kitajskog carstva valovi šumjeli a da im nitko nije ništa kazivao niti su oni progovarali, poput zvijezda što blistaju nad nepoznatim izvorima Nigera - i tu živi stvorovi u času svoje smrti dižu poglede prema suncu, i tu život umire okrećući se u nadi suncu ... I gle, tek što ugine, smrt okreće njegovo mrtvo tijelo, i kit gleda na drugu stranu ...
O ti, tamna indijska polovico prirode, koja si sebi od potonulih kostura i kostiju sagradila zasebno prijestolje negdje u srcu ovih neplodnih voda! Premda si kraljica, ipak si nevjerna, te mi pokazuješ svoje pravo lice tek kad razgovaraš sa mnom u huku razbješnjela tajfuna koji lomi, davi i ubija, i za vrijeme žalosnih pogreba, kad se more smiri i zavlada tišina. I ta tvoja velja ulješura koja je u času svoje smrti okrenula glavu prema suncu, a onda je opet odvrnula, ipak me nečemu naučila!
O, trostruko zapasana i okovana snažna tjelesino! O, mlaze vitki koji duginim bojama brizgaš u visinu! Uzalud ti duga, uzalud prštiš! Zaludu ti trud da dosegneš sunce - izvor života, koje stvara sve živo, ali mrtvo nikad više ne uskrsava! No ipak me ti, mrka i mračna polovico prirode, nadahnjuješ vjerom, koja je, doduše, mračnija ali i gordija u isti mah! Sve ono bezimeno i neizrecivo što tu ispod mene struji i protječe, i dah bića što su nekoć udisala i izdisala, sad je voda koja me drži na površju!
Da si mi zdravo, dovijeka zdravo, o, more u čijim vječnim plimama i osekama divlje burnice nalaze svoj jedini počinak! Zemlja me rodila, ali me more othranilo! Brijeg i dolina bili su mi kao roditelji, ali valovi su moja braća po mlijeku!«


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 2:47 pm




117. NA STRAŽI KRAJ MRTVIH TJELESINA



Četiri kita koja su te večeri bila ubijena poginuše podalje jedan od drugoga: jedan daleko u privjetrini, drugi nešto bliže u zavjetrini, treći pred pramcem, a četvrti straga. Posljednje tri tjelesine dovukoše do broda još prije nego što se unoćalo, ali onu koja je plutala daleko u privjetrini nisu mogli dopremiti prije svanuća. Čamac s posadom koja je ubila toga kita svu je noć proveo uz bok kitu: bio je to Ahabov čamac.
Koplje sa »znakom« bilo je zabodeno uspravno u kitovo štrcalo, a fenjer koji je visio koplju na vrhu prosipao tmurnu drhtavu svjetlost po crnoj, blistavoj ledini i još dalje po ponoćnim vatima što su uginulom kitu blago oplakivali široke bočine, kao kad more blago zalijeva kakav žal.
Ahab i svi njegovi ljudi kao da su pali u san, i samo je Pars, koji se skutrio u pramcu, bio budan i gledao kako oko mrtve tjelesine sablasno poigravaju morski psi, koji su repnim perajama udarali o tanke trenice čamca, načinjena od lake cedrovine. Zrakom se prolamali čudni glasovi, kao da su stenjale sablasti nad Mrtvim morem, sablasti prokletnika iz Gomore{463}.
Trgnuv se iza sna, Ahab se nađe licem u lice s Parsom. Zaogrnuti noćnom tamom, bijahu baš kao posljednji ljudi u sveopćem potopu.
- Opet sam ono isto usnio! - reče Ahab.
- Mrtvačka kola, je li? Ne rekoh li ti, starče, da ti nije suđeno da te voze na mrtvačkim kolima niti da počivaš u lijesu?
- Ta zar su se ikad vozili na mrtvačkim kolima oni koji umiru na moru?
- Ali ti rekoh, starče, prije nego što te na ovom putovanju može smrt snaći, na moru ćeš svakako vidjeti dvoja mrtvačka kola: prva neće biti načinjena ljudskom rukom, a druga će biti od vidljiva drveta što raste u Americi.
- Da, da, čudnu mi sliku dočaravaš, Parse: mrtvačka kola s lelujavom perjanicom na oceanu, a valovi su grobari! Ha, ha! Takva nam se slika neće tako skoro ukazati!
- Vjerovao ili ne, ne možeš umrijeti, starče, prije nego što ugledaš tu sliku!
- A što ono reče o sebi?
- Premda je meni poći tek pred kraj, ipak ću prije tebe, kao tvoj peljar!
- A pođeš li prije mene, ako se to ikada dogodi, prije nego što bih ja mogao za tobom, moraš se još jedanput javiti da mi pokažeš put. Zar nije tako? Pa dobro, kad bih ja sve to što ti govoriš i povjerovao, oh, moj peljaru, tada bih imao dvostruko jamstvo da ću ubiti Moby Dicka i nadživjeti ga!
- Evo ti onda još jedno jamstvo, starče - odvrati Pars, a oči mu sijevnuše kao krijesnice u mraku: - tebe može ubiti samo konoplja!
- Misliš vješala? Eh, onda sam besmrtan, na kopnu i na moru! - Ahab prasnu u podrugljiv smijeh. - Besmrtan na kopnu i na moru!
Obojica zašutješe, kao da su jedna duša i jedno tijelo. Zabijeljela zora, a dremovni ljudi poustajaše sa dna čamca, i još prije podneva mrtvi je kit bio dovučen do broda.




118. KVADRANT



Približavala se ekvatorska sezona kitolova, i svakog dana kad bi Ahab izišao iz kajite i pogledao gore, pažljivi bi kormilar sav živnuo i upadljivo marno prionuo uz kormilo, dok bi mornari, svi kao jedan, hitro poletjeli do praća, pa stali i zažagrenih očiju netremice gledali u prikovani zlatnik, jedva čekajući zapovijed da usmjere brod prema ekvatoru. U neko doba najposlije primiše tako željkovanu zapovijed. Podne samo što nije prepolovilo. Ahab sjedio na pramcu svoga visoko izdignutog čamca i upravo se dao na mjerenje Sunčeve visine, da bi po tome, kao što je svaki dan običavao, odredio zemljopisnu širinu na kojoj se brod nalazi.
Na onome Japanskom moru ljetni su dani nalik na poplavu od blistava svjetla. Žarko sunce nad Japanom pripiče kao žarište beskrajne leće staklenog oceana. Nebo se sja kao pokost, nigdje oblačka, a obzorje kao da se leluja. Ta nepromjenljiva, sjajna svjetlost nepodnošljiva je kao i blistavilo Božjeg prijestola. Baš dobro što je Ahabov kvadrant{464} bio proviđen obojenim staklom kroz koje je mogao gledati u sunčanu vatru. Nekoliko je časaka ostao u tom položaju, njišući se ravnomjerno kako se i brod ljulja, i svejednako je pred očima držao onu napravu nalik na astrološki{465} instrument, čekajući baš na onaj čas kada će mu Sunce doći točno na meridijan. I dok je sva njegova pažnja bila usredotočena na mjerenje, Pars je ispod njega klečao na palubi, a lice mu, poput Ahabova, bilo uzdignuto prema istome Suncu, samo što su mu vjeđe napol skrivale oči, a divlje mu lice bilo obuzeto zemaljskom bešćutnošću. Naposljetku je Ahab uspio izmjeriti što je želio, pa je olovkom na svojoj koštanoj nozi ubrzo izračunao točnu zemljopisnu širinu na kojoj se brod u tom času nalazio. Zatim, zapavši načas u sanjarenje, opet diže pogled k Suncu i promrmlja kao za sebe: »O, znamene morski, moćni i Svevišnji Peljaru! Kazuješ mi istinski gdje se nalazim, ali možeš li mi samo i natuknuti gdje ću poslije biti? U tvojoj moći nije da mi otkrije tajnu gdje netko drugi, osim mene, sada živi. Gdje je Moby Dick? U ovom trenutku ti ga sigurno vidiš. A moje oči gledaju u tvoje oko, koje ga baš sada gleda! Da, u oko koje sada jednako gleda stvari neznane, s onu stranu obzora!«
A onda promotri svoj kvadrant, opipavajući sve redom one mnoge kabalističke sprave, te se i opet zamisli i progunđa: »Glupost! Besmislena dječja igračka dostojanstvenih i gordih admirala, komodora i kapetana! Sav se svijet divi tebi, tvojoj vještini i moći, a kad tamo, možeš jedino označiti onu jednu jedincatu bijednu točku na kojoj se baš nalaziš, onu kukavnu točku na tome velikom planetu, i ruku koja te drži: to je sve što znaš, i ništa više! Ne možeš reći ni to gdje će sutra u podne biti neka kap vode ili zrnce pijeska: a ipak u svojoj nemoći vrijeđaš Sunce! O, znanosti! Prokleta bila ta tvoja luda igračka, proklete bile sve naprave pomoću kojih čovjek ustremljuje svoje poglede visoko u nebesa te ga svjetlost zasljepljuje, kao što su i moje staračke oči gotovo obnevidjele gledajući u to svemoćno svjetlo! O, Sunce, ljudske su oči po prirodi položene u ravnini s obzorjem na zemlji, i nisu usađene navrh glave: Bog kanda nije htio da se čovjek pogledom vine do neba! Proklet bio, kvadrante!«
I tresnuvši njime o palubu, nastavi: »Neću da me više vodiš po mome zemnom putu! Kompas i približna mjerenja logom{466} pokazat će mi put po morskoj pučini i mjesto na kojem se nalazim! Tako i nikako drukčije!«
I starac se s uzdignutog čamca spusti na palubu. »Gazim te nogama, kukavna stvarčico koja si tako ludo upirala u nebo: gazim te nogama, lomim te i uništavam!«
I dok je mahniti starac tako govorio te zdravom i umjetnom nogom bijesno gazio po svome razmrskanom kvadrantu, na nepomičnu Parsovu licu zatitra slavodobitan osmijeh, koji kao da je bio namijenjen Ahabu, i izraz fatalističkog očaja, koji se u njemu samome kidao. Neopaženo ustade i tiho se odšulja, dok se mornari stadoše okupljati na kaštelu, preneraženi i prestravljeni kad vidješe lice svoga zapovjednika.
Ahab je neko vrijeme uzbuđeno hodao gore-dolje po palubi, a najposlije zavika:
- Na praće! Otpadaj od vjetra!{467}
Križevi se začas usmjeriše drugim smjerom, i kad se brod naglo počeo okretati, njegova su tri vitka jarbola, koja kao da su srasla s palubom, u laganom nagibu držala u ravnoteži snažnu trupinu, te bijahu kao tri Horacija{468} na leđima jednoga jedinog bojnog konja.
Starbuck stajao između čeljusti{469} kosnika, te promatrao prkosno kretanje broda, i Ahaba, koji se uzvrpoljio po palubi.
- Često sam sjedio pred snažnom vatrom ugljena i gledao kako se žari i izgara dok naposljetku ne ostane samo prah i pepeo. I od tebe, starče, oceanski putniče, i od sve tvoje divlje životne vatre preostat će najposlije samo šačica pepela!
- Da, da - javi se Stubb - ali pepeo od morskog ugljena!{470} Ne zaboravite, gosparu Starbuck, od morskog ugljena, a ne od vašega običnog drvenog ugljena! Nego, znate, čuo sam Ahaba kako bunca: »Netko mi je u ove stare ruke tutnuo te karte i zakleo se da moram ja igrati, a ne drugi!« Odnio me vrag ako nisi u pravu, Ahabe! Budi hrabar, izbaci svoj adut i - umri!


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 2:47 pm




119. SVIJEĆE



Najtoplija podneblja hrane najljuće pandže: bengalski se tigar pritajio u guštiku vječnog zelenila mirisave prašume; nebo najblistavijeg sjaja nosi u njedrima najubojnije zmije; nad raskošnom Kubom često bjesni tornado, koji nikad ne pustoši umjerenim sjevernim krajevima. Tako se i sred blistava sjaja Japanskoga mora razmahuje najstrašnija od svih oluja - tajfun. Iz vedra neba bez oblačka tajfun se ponekad ruši kao razorna bomba nad tihim i usnulim gradom.
U predvečerje toga dana na »Pequodu« bijahu razdrta sva jedra i brod se opustošenih jarbola i križeva borio protiv tajfuna što se oborio na nj ravno s pramca. Kad se sasvim umračilo, sastavilo se more s nebom, prolamala se grmljavina i udarali trijesovi na sve strane, osvjetljujući gole jarbole, na kojima su lepršale krpe razderanih jedara, preostalih nakon prvoga bjesomučnog zamaha kojim je vihor udario.
Starbuck stajao na kasaru i držao se za konop pripona, i svaki put kad bi sijevnula munja pogledao bi gore, da vidi ima li kakve nove štete u raskidanoj snasti. Stubb i Flask izdavali naredbe da ljudi što više izdignu i osiguraju čamce, ali svi ti napori kao da bijahu uzalud. Premda je Ahabov čamac na kasaru, u privjetrini, bio podignut na sohama sve do vrha podizača, val ga bijaše zahvatio, tresnuo njime ustranu te mu ulupio dno na krmi, pa se kroza nj cijedila voda kao kroz rešeto.
- Na zlo se to okrenulo, a bit će još i gore, gosparu Starbuck! - reče Stubb, sve gledajući u olupinu. - Hoće more, hoće da ima svoj put, a sam Stubb ne može se boriti protiv njega! Val, znate, gosparu Starbuck, val dolazi izdaleka, sve se valja i kotura oko cijelog svijeta, pa onda iz zatrke skoči - hop! i po vama! A ja, što mi preostaje nego da ga dočekam tu na palubi? Ali ni brige vas, sve je to šala, samo šala! To se more samo šaii, kako ono veli stara pjesma.
I zapjeva:

Šale to su! Kakvi vali!
To se ribak samo šali,
repom vrcka lupež mali!
Kakve priče, kakvi vali - slano more to se šali!

Pjena pršti, more vrije?
To se ribak samo smije.
kad u grog svoj ruma lije!
Kakve priče, kakvi vali - slano more to se šali!

Prsnu brod, Smrt morem ruje?
Kit se samo oblizuje, grog svoj pije, ništ’ne čuje!
Kakve priče, kakvi vali - slano more to se šali!

- Dosta te pjesme, Stubbe! - usklikne Starbuck. - Pusti neka tajfun pjeva, neka prebire po strunama naših pripona kao da udara u harfu! Imaš li zaista junačko srce, onda šuti!
- Ali u meni ne bije srce junačko, nikad ne rekoh da sam junačina. Ja sam kukavica, sinja kukavica, a pjevam da svladam strah! I znate li što ću vam po duši reći? Ništa na svijetu ne može zaustaviti moju pjesmu, izim da mi grlo prerežu! Kladim se da ću i na smrtnom času zapjevati, slava Bogu.
- Luđače! Gledaj na moje oči, kad nemaš svojih rođenih da vidiš!
- Pa kako to? Zar vi bolje vidite od mene u mrkloj noći, ma kako lud ja i bio?
- Pogledaj! - povika Starbuck i uhvati Stubba za rame, pokazujući drugom rukom u privjetrinu. - Ne opažaš li da oluja dolaziš istoka, odonud kamo se Ahab sprema u potjeru za Moby Dickom? Ta baš je tim smjerom udario Ahab danas o podne! A sad pogledaj mu čamac! Na kojem je mjestu razbijen? Na krmi, čovječe! Na krmi, gdje obično stoji! Krma je probušena, čovječe! A sad skači u more i pjevaj, ako ti se pjeva!
- Ne ide mi u glavu što vi to meni govorite! Pa što je s vjetrom?
- Da, da, oko Rta dobre nade vodi najkraći put u Nantucket - odjednom razveza Starbuck kao sam za sebe, i ne odgovarajući na Stubbovo pitanje. - Taj olujni vihor, što evo udara po nama da nas slomi i podavi, mogli bismo lako pretvoriti u povoljan vjetar kojim bismo doplovili kući. Onamo u privjetrini sve se crni od teških slutnja i prokletstava, ali tamo u zavjetrini, u pravcu rodnog kraja, vidim kako se nešto svijetli, a nisu munje!
U tom času, kad se opet ugasila sablasna svjetlost munje koja bi ovda-onda sijevnula i proparala pomrčinu, začu se pored njega nečiji glas, a gotovo u istom času prolomi se tutanj kao plotun grmljavine nad njihovim glavama.
- Tko je tu?
- Grom i pakao! - promrsi Ahab i stade tapkati naprijed, da nađe svoju bušotinu kraj rubnjaka. No onda se brzo snađe i sve jasno razabra, kad trijesovi ponovno zastrijeliše i osvijetliše put.
Kao što su vrhovi tornjeva i zvonika na kopnu zaštićeni gromobranima koji provode opasnu munjinu u zemlju, tako i neki brodovi imaju slične vodove kroz koje ona prolazi u vodu. No taj vodič mora doprijeti poduboko pod površinu, a kraj mu ne smije dodirivati trup broda. Kad bi bio čvrsto pribijen na tome mjestu, moglo bi lako doći do svakakvih smetnja. Mogao bi se, na primjer, zaplesti u jedrilje, te više ili manje ometati brod pri manevriranju. Stoga su donji dijelovi brodskih gromobrana načinjeni u obliku dugih i tankih karika, koje ne vise stalno preko ograde nego leže na palubi, da bi ih mornari lakše mogli dići na vanjska puta, ili u času potrebe baciti u more.
- Gromobrane! Gromobrane! - dovikivao posadi Starbuck, koji se mahom dosjetio opasnosti kad su gromovi praskali, munje sijevale i sablasne se svjetlosti osipale oko Ahaba. - Jeste li gromobrane bacili pod vodu? Odmah ih bacite s pramca i s krme! Samo brzo!
- Ne diraj u to! - proderase Ahab. - Mi ćemo pošteno, premda smo slabiji! Pomoći ću drage volje da se namjeste gromobrani na vrhovima Himalaje i Anda, pa da cijeli svijet bude zaštićen od ubojnih trijesova koji nad nama sijevaju i u nas gađaju! No sami za sebe nećemo tražiti nikakve zaštite! I zato ruke k sebi!
- Pogledaj gore! - uskliknu Starbuck. - Vatra svetog Elma! Jarbolac!{471}
Na vršcima svih križeva palucali blijedi plameni jezičci, a sa svakog od triju trošiljnih gromobrana izbijala po tri tanka plamena jezika, bijela i sablasna, i sva su tri jarbola tiho plaminjala u tome sumporastom zraku, kao tri gigantske voštanice na oltaru.
- Prokleti čamac! Ðavo ga odnio! - viknu Stubb u tom trenutku kad se silan val izlio po palubi i zahvatio njegov mali čamac, pa mu razma prignječila ruku kad je pošao da ga čvrsto priveže. - Ne bilo ga! - No kad se natraške šuljao po palubi i ugledao sablasnu vatru, uskliknu promijenjenim glasom: - Vatro svetog Elma! Smiluj nam se svima!
Kletve su za mornare nešto svakidanje, kunu oni za vrijeme sanjivih tišina kao i sred najstrašnijih oluja, sipaju najgrđe kletve i psovke kad se penju po najvišim križevima jarbola, a more pod njima kipi i vri. Ali još nikad nisam čuo ni najbezazleniju psovku kad je Božji plameni prst prijetio brodu, kad je njegov »Mene tekel u-farsin«{472} sablasno sijevao po sartijama i svim cimama.
Dok je ta blijeda vatra plamsala visoko nad njihovim glavama, prestravljeni mornari jedva da su progovorili koju riječ; sjatili se na kaštelu u zbijenu gomilu i razrogačenih očiju zurili u blijedo svjetiucanje u mraku koje je bljeskalo kao nekakvo daleko zviježđe. U toj je sablasnoj svjetlosti golemi crnac Daggoo izgledao triput veći nego što je zbilja bio, nalik na crnu oblačinu, na tmoru u kojoj se ta oluja zametnula. U razjapljenim ustima caklili se Tashtegu oštri zubi kao derači u razvaljenim raljama krvoločna morskog psa i bijeljeli se sablasno, te bi rekao da je i sa njih odsijevala vatra svetog Elma, dok su šare, utetovirane na Queequegovu tijelu, u tom vrhunaravnom svjetlu, gorjele satanskim modrim plamenom.
Kad se ugasiše ta bijela svjetla na jarbolima, nestade i te slike u crnoj pomrčini, i »Pequodova« se paluba i svaka duša na njoj ponovno zagrnula mrtvačkim plaštem. Časak-dva kasnije, kad je pošao naprijed, Starbuck se sukobi s nekom spodobom. Bio to Stubb.
- A što sad misliš, čovječe? Maločas sam čuo tvoj uzvik, no glas ti nije zvučao tako veselo kao tvoja pjesma!
- Nije, nije! Zaklinjao sam vatru svetog Elma da nam se smiluje, i nadam se da će mi riječi biti uslišane. A nije li možda sveti Elmo samo prema onima milostiv kojima se od straha odulji lice? Nema li on trbušinu da mu se potrese od smijeha? I gledajte, gosparu Starbuck... ali mrak je, ne možete ništa vidjeti, i zato čujte: meni se čini da je ona vatra na vršcima jarbola neko sretno znamenje, jer su jarboli pričvršćeni o dno štive, koja će uskoro biti do vrha ispunjena vorvanjem, i tako će sva ta masnoća prožeti jarbole, kao što se sokovi iz zemlje dižu u stablu, i tako će naša tri drveta postati tri svijeće, salivene od vorvanja! Eto, tako ja tumačim znamenje koje se nama ukazalo!
U tom času Starbuck poče raspoznavati Stubbovo lice, koje odnekle bijaše osvijetljeno, i svrnuv očima gore prema jarbolima, uskliknu:
- Pogledaj onamo!
S vrha triju jarbola opet izbijali plamenovi, još sablasnije i bijede nego prije.
- Vatro svetog Elma, smiluj nam se! - ponovno zavapi Stubb.
Do podnožja glavnog jarbola, baš ispod zlatnika i onog bijelog plama, klečao Pars pred Ahabom, ali je glavu okrenuo od njega. Nad njima neki mornari upravo pričvršćivali jarbolni križ, pa kad je svjetlost opet zasinula, zatečeni svjetlošću počeše se zbijati zajedno, i nemoćno se njihati na jedrilju, kao sklupčan roj omamljenih osa što se objesio o vrh grane na voćki. Drugi opet u raznim položajima bijahu kao začarani i prikovani uz palubu, nalik na kosture u Herkulanumu{473} - uspravne, u hodu ili u trku; ali svi mornari na palubi uprli oči gore.
- Da, da,ljudi, samo dobro gledajte i upamtite! - dovikivaše im Ahab. - Bijeli nam plamen pokazuje put do Bijelog kita! Pružite mi taj tamo vodič od velejarbola{474}, jer hoću da mu osjetim bilo kako bije uz moje vlastito! Tako! Krv protiv vatre!
A onda se okrenu, čvrsto u lijevoj ruci držeći posljednji uvoj, i stavi Parsu nogu na leđa. Zabaci glavu i zamahnu desnicom, stojeći uspravno pred tim uzdignutim trojstvom triju plamenova.
»O, prejasni duše prečiste vatre, kojem sam se negda na tim vodama klanjao kao Perzijanac, dok me za toga tajanstvenog čina nisi obilježio plamenim svojim žigom, te se ožiljak još i danas vidi! Poznajem te sada, prejasni duše, i znam kako te valja obožavati: prkosom, ljutim prkosom! Tebi se ne mili ni ljubav, ni strahopoštovanje, a na mržnju ne znaš drugo do ubijati, i sve ubijaš! Nije neustrašiva luda onaj koji ti se sada suprotstavlja! Priznajem tvoju nijemu i posvudašnju snagu, ali do posljednjeg daha vulkana koji je u meni, život će se otimati toj snazi i protiviti se tvome bezuvjetnom i pristranom gospodstvu nada mnom. Usred utjelovljenja bezličnog evo ti na biljezi stoji ličnost! Premda sam samo točka, i odakle god ja došao i ma kamo polazio, ipak za čitava moga zemnog vijeka živi ta kraljevska ličnost u meni, osjeća prava koja joj pripadaju! No borba je bol, a mržnja pusti jad i patnja - i stoga, ukaži mi se, u najponiznijem obliku ljubavi, i past ću na koljena i cjelivati te! A u svom najvišem obliku, o duše, javi se samo kao vrhunaravna moć! Premda možeš u svemirski beskraj slati flote krcatih svjetova, ima tu unutri nešto što ostaje bešćutno. O, prejasni duše, od svoje si me vatre stvorio, i kao pravo dijete ognja, u dahu svom uzvraćam ti vatru!«

(Nebom isprekidano trzaju i sijevaju munje, a novi plameni jezici, po tri na svakom od triju jarbola, plamte jače i triput veći nego što su bili. Ahab poput svih ostalih sklapa oči i desnom ih rukom grčevito pritiskuje.)

»Priznajem tvoju nijemu i posvudašnju snagu - ne rekoh li tako? Nitko mi ne istrže ovu ispovijed, niti ću sada ispustiti uvoja iz ruke! Možeš me i oslijepiti, ali ću ipak napipati svoj put. Sažeći me možeš, ali ću ipak ostati pepeo. Udostoji se primiti počast koju ti iskazuju ove bijedne oči, i ruke koje ih skrivaju. Ja je ne bih prihvatio. Trijes prodire mojom lubanjom, bol ljuti peče u očima, uništeni mi mozak kao da se otkinuo te se kotrlja stazom koja ga zbunjuje! Ma bio ja i zavezanih očiju, ipak ću s tobom govoriti. Iako si svjetlost, iz mraka dolaziš, a ja sam mrak proizišao iz svjetlosti što od tebe dolazi! Munje su prestale, ne sijeva više. Otvorite se, oči: vidite li, ili ste obnevidjele? Evo, plamenovi plamte! O, duše, veliki, plemeniti, sad ću pjevati slavu svoga roda! Ti si samo moj strašni otac; svoje dobre majke ne poznajem, i ne znam, okrutniče, što si od nje učinio. To je moja zagonetka, ali je tvoja veća. Ne znaš kako si nastao, i zato se nazivaš nezačetim; ne znaš za svoj početak, i stoga se nazivaš praiskonskim. O, svemoćni duše, ja znam o sebi to što ti ne znaš o sebi. Iza tebe leži nešto što se ne da razliti ni rasplinuti, o, prejasni duše, i pred tim je tvoja vječnost samo vrijeme, a stvaralačka moć, puka besvjesna rabota! Kroza te, kroz tvoje plamsanje, nejasno vide moje sažgane oči. O vatro, nahoče bez postojbine, pustinjače praiskonski, i ti nosiš u sebi svoju nepriopćivu tajnu i neodgonetljivu zagonetku, svoju nepodijeljenu bol! A ja s gordim ponoson. i bolnom tjeskobom u duši čitam u knjizi moga praoca! Poskoči! Skoči do neba i dotakni ga! S tobom ću skočiti, s tobom sagorjeti! O, da mi se s tobom staliti u jedno biće! Prkosim tebi, ali u tome prkosu samo se tebi klanjam i samo tebe obožavam!«
- Čamac! Čamac! - povika Starbuck. - Pogledaj svoj čamac, starče!
Ahabov harpun, skovan u vatri Perthove kovačnice, ostao je čvrsto zadjenut u svojim rašljama, te je stršio s pramca Ahabova lovačkog čamca, no val koji mu je razbio dno odnio je kožne korice šiljka, i s ljutoga željeza račvao se sada jezik vodoravna, bijela i rašljasta plamena.
I dok je taj vatreni jezik tiho palucao poput gujina jezika, Starbuck zgrabi Ahaba za ruku:
- Sam Bog je protiv tebe, starče! Okani se svoje namjere! Pod nesretnom smo zvijezdom krenuli na plovidbu, pod nesretnom zvijezdom produžujemo put! Okrenimo, pusti da praćam križeve dok je još vrijeme, starče, pa da nas vjetar povede kući, na bolju plovidbu od ove!
Prestravljena momčad, tek što je čula Starbuckove riječi, mahom poletje do praća, premda je oluja bila poraskidala i odnijela sva jedra. U tom trenutku kao da su se sve misli tih ljudi sjedinile s onom namisli uplašenog Starbucka, te se iz njihovih grudi izvi malne buntovnički krik. No u isti čas zvecnu žica gromobrana što ju je Ahab tresnuo o palubu, i tek što bi okom trepnuo, Ahab pograbi gorući harpun, i poče njime zamahivati kao zubljom i prijetiti grdnim kletvama da će probosti prvog mornara koji se dotakne ma kakva konopa. Časom ostadoše kao skamenjeni, a onda još jače protrnuše, te se odmaknuše podalje od dohvata plamenog koplja. Ahab međuto prozbori:
- Veže vas zakletva da ćete ubiti Bijelog kita, kao što i mene veže. A stari se Ahab zakleo svim svojim srcem, svom dušom, tijelom i životom svojim! A da biste znali kako snažno to srce bije u njegovim grudima, gledajte - jednim dahom ugasit ću plamen koji vas plaši!
I rekavši to, snažno puhne te utrnu gorući jezik.
Kao što ljudi za oluje koja huji dolinom bježe od kakva samotna, divovskog brijesta, koji je sa svoje veličine i jakosti samo još opasniji jer će ga munja lakše ošinuti, tako se i mornari, uplašeni, razbježaše na posljednje Ahabove riječi.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mobi Dik – Moby Dick

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 7 od 9 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu