Anđelika

Strana 1 od 5 1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Ići dole

Anđelika

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 3:52 pm



Sredina je 17. veka u Francuskoj i vreme je burno. Prosjaci i secikese vršljaju Parizom, a drumski razbojnici haraju po unutrašnjosti, gde odrasta Anđelika, ćerka osiromašenog barona od Sansea. Ona neprikosnoveno vlada srcima svojih vršnjaka i vršnjakinja, a da bi poradila na svom obrazovanju, otac je šalje kod markiza od Plesi-Belijera, gde joj za oko zapada osioni markizov sin, koji prema njoj iskazuje prezir i nipodaštavanje. Sticajem okolnosti, Anđelika postaje svedok zavere protiv mladog kralja Luja XIV, što je, posle raznih peripetija, odvaja od doma i odvodi u Tuluzu, gde će biti obećana bogatom grofu Žofreju od Pejraka. Njen slobodarski duh se protivi ugovorenom braku i šepavom čoveku unakaženog lica za kojeg se priča da je alhemičar i veštac – ipak, dobrobit porodice joj ne dozvoljava da bira. Anđelikino srce ispunjeno je zebnjom, gnušanjem i osećanjem nemoći, ali u jednom trenutku sve te teskobne emocije zameniće ona jedna jedina, uzvišena, kojoj niko ne odoleva: ljubav. Njena avantura tek počinje…

Serijal Anđelika je od svoje premijere pre više od pola veka doživeo ogroman uspeh i prodat je u više od sto pedeset miliona primeraka na više od trideset jezika, što ga čini ubedljivo najčitanijom istorijskom romansom u istoriji književnosti. Anđelika je i u bivšoj Jugoslaviji dostigla neverovatnu popularnost, a više generacija čitateljki uživalo je u njenim avanturama. Ovo, srpsko izdanje Anđelike prvi je prevod na našim prostorima koji je urađen prema originalu koji je odobrila sama autorka. Pređašnji hrvatski prevod za osnovu je imao urednički prekrajan tekst od koga se An Golon distancirala.


Poslednji izmenio Mustra dana Ned Mar 11, 2018 4:04 pm, izmenjeno ukupno 1 puta

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 3:53 pm


Anne i Serge Golon

ANĐELIKA 01.
MARKIZA ANĐELA

PRVI DIO 1645.
MARKIZA ANĐELA

Dojiljo - upita Anđelika zašto je Gilles de Retz1 pobio toliku djecu?
Zbog zloće, dijete moje. Gilles de Retz, krvolok od Machecoula, htjede postati najmoćniji čovjek na zemlji. Njegov je zamak bio krcat retorti, bočica, sudova punih crvene tekućine iz kojih su strašne pare kuljale. Đavo je od njega tražio da mu prinese za žrtvu srce nekog djeteta. - I tako su počela zločinstva. Ustrašene majke su jedna drugoj pokazivale crnu kulu zamka oko koje su kružili gavranovi privučeni smradom lešina nevinih žrtava što su trunule u podzemnim tamnicama.
A je li ih sve pojeo? - drhtavim glasom upita Madelon, Anđelikina sestrica.
Ne, sve ih nije ni mogao pojesti - odgovori dojilja - Nagnuta nad kotlićem u kojemu se na tihoj vatri kuhala slanina s kupusom, neko je vrijeme šutke miješala čorbu.
Hortense, Anđelika i Madelon, tri kćerkice grofa Sancea od Monteloupe čekale su, spremno držeći kašike pored svojih zdjelica, s tjeskobom u srcu, nastavak dojiljine priče.
Ali radio je on i gore stvari - nastavi dojilja priču s mržnjom u glasu. Najprije bi naredio da dovedu preda nj jadnog dječačića ili djevojčicu, koji bi ludi od straha u sav glas dozivali majku. Gilles de Retz bi, ispružen na krevetu, uživao u njihovu strahu. Potom bi naredio da se dijete okači o neku vrst vješalice na zidu koja bi dijete stisla oko prsiju i oko vrata tako da bi jedva disalo. Dijete se batrgalo kao obješeno pile. Pri tom bi zapomagalo isprekidanim glasom, lice mu od muke bivalo modro, a oči samo što ne ispanu iz glave. Zapomaganje male žrtve miješalo se sa smijehom onih okrutnih ljudi. Tada bi Gilles de Retz naređivao da se dijete skine s vješalice, te ga uzimao na koljena i čelo jadnog anđelčića pritiskao na svoje grudi, i uz to ga nastojao umiriti milo mu šapućući "Sve ovo nije važno", govoraše. "Mi smo se samo htjeli malko pozabaviti, ali sad je sve gotovo. Sad ćeš dobiti slatkiša, krevet od perja, svileno odijelo kakvo nose paževi". Dijete bi se primirilo. Sjaj radosti bi zablistao u njegovim očima punim suza. Uto bi mu iznenada gospodar zamka sjurio bodež u vrat. Ali još strašnije bi se stvari događale kada bi ugrabio koju djevojčicu.
A šta je s njima radio? - upita Hortenzija.
U dojiljino se pričanje umiješa, mumljajući u svoju žutu bradu, stari Guillaume koji je sjedio u uglu ognjišta i mrvio list duhana. - Ušutite već jednom, stara luđakinjo! Od vašeg se budalastog pričanja meni, koji sam se za života naratovao, prevrće srce.
Debela Fantina Lozier se hitro okrene prema njemu.
Budalasto pričanje... Vidi se odmah da niste iz Poitiersa, nego izdaleka, Guillaume Lützen. Ako okrenete malko prema Nantesu ubrzo ćete stići do prokletog zamka u Machecoulu. Dva su stoljeća prošla od zločina o kojima pričam, a svijet se još uvijek križa prolazeći blizu toga mjesta. Ali vi niste iz ovog kraja i vi ništa ne znate o precima ove zemlje.
Lijepe pretke imate ako su svi bili kao i taj vaš Gilles de Retz!
Gilles de Retz je bio tako veliki zločinac da se nijedan drugi kraj, osim Pitoua2, ne može pohvaliti da je imao njemu ravna. Suđen je i osuđen u Nantesu, a kad je umro, pošto se prije toga skrušeno tukao u prsa i zazivao oprost od Boga, sve su majke kojih je djecu mučio i pojeo nosile za njim korotu.

1 Francuski maršal. Živio od 1404. do 1440. Borio se na strani Karla VII i pomagao Jeanne d'Arc da opskrbi hranom Orleans. Bavio se magijom i strašnom smrću umorio oko dvjesta djece, zbog čega je osuđen na smrt i pogubljen.
2 Nekadašnja pokrajina u Francuskoj. Glavni je grad bio Poitiers.
Ala ga sada pretjeraste - poviče stari Guillaume.
Takvi smo, eto, mi ljudi iz Poitoua veliki u zlu, ali veliki i u praštanju. Dojilja otresito pospremi stol, a zatim u zanosu poljubi maloga Denisa.
Istina - nastavi - iako sam tek privirila u školu, ipak znam razlikovati bajke od onoga što se u staro vrijeme dogodilo. Gilles de Retz je zaista postojao. Može biti da mu duša još uvijek luta u kraju oko Machecoula, ali tijelo mu je istrunulo u ovoj zemlji. Zato o tome i ne treba olako govoriti, kao o vilama ili o dusima što oblijeću oko velikog stijenja u polju. Ne smijemo se previše rugati tim zlim dusima…
A sablastima, Nounou, možemo li se njima rugati? - upita Anđelika.
Bolje ne, srećo moja. Sablasti nisu zle. One su uglavnom turobne i osjetljive, a čemu onda ruganjem još i povećati muke tim jadnicima?
A zašto plače stara gospođa što se pojavljuje u dvorcu?
Tko to zna? - Kad sam je prije šest godina posljednji put srela između nekadašnje stražare i stepeništa, čini mi se da više nije plakala. Možda su joj pomogle molitve što su po nalogu vašeg pokojnog djeda moljene u kapelici za pokoj njezine duše.
Ali ja sam čula njezine korake na stepenicama kule - stane tvrditi služavka Babetta.
Sigurno je to bio miš. Stara gospođa od Monteloupa je vrlo obazriva i ne voli da smeta. A možda je slijepa? Možda se to misli zato što hoda ispruženih ruku. Ili nešto traži. Ponekad se prišulja uspavanoj djeci i rukom ih miluje po glavi
Fantinin glas je bivao sve tiši i tužniji.
A ne traži li ona, možda, mrtvorođenčad?
Dobra ženo, u vas je duša jeziva, jezivija od kosturnice - ponovo joj prigovori stari Guillaume. Možda je taj vaš vitez de Retz bio veliki čovjek te smatrate, poslije dva stoljeća što ga više nema, da je za vas čast što ste mu zemljakinja, i da je gospođa od Monteloupa vrlo časna žena, ali kažem vam nije dobro što plašite ovu djecu. Toliko su se uplašila da su čak i trbuščiće zaboravili napuniti.
Gle kako ste postali sada osjetljivi, vojničino i đavolji najamniče! - A koliko ste dječjih trbuščića sličnih ovima ovdje proburazili svojim kopljem dok ste služili austrijskog cara po razbojištima Njemačke, Alzasa i Pikardije? A koliko ste koliba spalili i koliko obitelji u njima ispekli? A nikad nijednog seljaka niste objesili? Toliko ste ih povješali po stablima da su grane nad njima pucale. A što kažete o silovanju žena i djevojaka koje su umirale od pustog srama? Nijednu niste dirnuli, a?
Kao i svi drugi, kao i svi, draga moja. Takav je vojnički život. I rat. Ali život ovim djevojčicama treba da prolazi u igri i veselim pričama.
Dok jednoga dana ne nahrupe ovamo vojnici i razbojnici kao oblaci skakavaca. A tada se život djevojčica pretvara u život vojnika, rata, bijede i straha… ogorčeno je sipala dojilja i pri tom dohvati veliki sud od pješčenjaka pun zečje paštete, namaže kriške kruha i stane dijeliti redom ne zaboravivši ni starog Guillaumea.
Govorim vam ja… Fantina Lozier, slušajte, drage moje djevojčice.
Hortenzija, Anđelika i Madelon koje su iskoristile rječkanje između dojilje i starog Guillaumea da bi ispraznile svoje zdjelice, digoše ponovo nosiće, a Gontran, njihov brat od deset godina, napusti mračan kut u koji se bijaše povukao rasrđen na nešto i priđe bliže. Sad je bila riječ o ratu i pljački, o razularenim vojnicima i razbojničkim družinama, a jedni se i drugi izmiješali u crvenom odsjaju požara, zveketu sabalja, kricima žena…
Vi, Guillaume Lutzen, vi poznate mog sina, koji služi u ovom dvorcu kao kočijaš našeg gospodara grofa Sancea od Monteloupa.
Poznam ga. Snažan je i lijep mladić.
A eto, sve što vam mogu kazati o njegovu ocu jest da je pripadao vojsci gospodina kardinala Richelieua kad je ovaj krenuo na La Rochelle da obračuna s protestantima. Ja nisam bila hugenotkinja i uvijek sam se molila Bogorodici da do udaje sačuvam djevičanstvo. Ali kad su vojnici našega kršćanskoga kralja Luja
XIII prošli kroz selo, najmanje što mogu kazati jest da više nisam bila djevica. - A svoga sam sina nazvala Jean la Cuirasse3 za sjećanje na sve one vragove od kojih mu je jedan bio otac, a čiji su mi oklopi puni čavala rastrgali jedinu košulju koju sam u ono vrijeme posjedovala. A o lupežima i razbojnicima što su, gonjeni glađu, lutali cestama, mogla bih vam pričati čitavu noć a da ni okom ne trepnete. I o onom što su sa mnom radili na slami u ambaru dok su na vatri pekli tabane mome čovjeku da prizna gdje je sakrio ono malo ušteđene sirotinje. Do mene je dopro miris prženoga mesa te sam mislila da čitavo svinjče peku.
Kazavši to, Fantina prasne u smijeh a zatim se napije jabukovače da okvasi jezik koji joj se bijaše osušio od silnog pričanja.

I tako je život Anđelike de Sance od Monteloupa počinjao s pričama o strašnom krvoloku, o sablastima i, razbojnicima.
U dojiljinim je žilama teklo i nešto crnačke krvi što su je Arapi oko jedanaestog stoljeća donijeli do samog Poitoua. Anđelika je sisala ono mlijeko strasti i snova u kojemu se zgusnuo starinski duh njezine pokrajine, kraja punog močvara i šuma, koji su kao kakav zaljev zapuhivali topli vjetrovi s oceana.
Ona je bez reda primala u se čitav jedan svijet bajki i tragedija. Njoj se taj svijet sviđao, a ujedno joj je pružao neku vrstu obrane od straha. Ona je očima punim sažaljenja gledala malu Madelon koja se tresla od straha ili stariju sestru Hortenziju, koja se držala gordo mada je umirala od želje da upita dojilju što su joj to uradili razbojnici na slami u ambaru.
Anđeliki je bilo osam godina i vrlo je dobro znala što se dogodilo u ambaru. Koliko li je puta privela kravu biku, a jarca kozi! A njen joj je prijatelj, pastirić Nikola, rastumačio kako i ljudi rade to isto kad žele imati djece. Tako je i dojilja dobila Jeana la Cuirasse.
Ali Anđeliku je dovodilo u zabunu što se na dojiljinu licu dok je pričala o tim stvarima čas ocrtavao izraz iskrenog užasa, a čas izraz čeznutljivog zanosa.
Ali čemu da se trudi da odgonetne dojilju, njezine šutnje i njezine ljutnje. Dosta da je tu, široka i u stalnom pokretu, sa svojim snažnim rukama s razmaknutim koljenima ispod haljine od parheta među koja te sklanja da ti otpjeva uspavanku ili da ti priča o Gillesu de Retzu.
Mnogo jednostavniji je bio stari Guillaume Lutzen koji je govorio polako i tvrdo naglašavao riječ. Govorilo se da je Švicarac ili Nijemac. Prošlo je petnaest godina otkako su ga vidjeli kako šepajući bosonog hoda rimskom cestom što od Angersa vodi prema Saint-Jean-d'Angelyju. Ušao je u dvorac Monteloup i zamolio zdjelicu mlijeka. Kako je došao tako je i ostao i bio sluga koji je obavljao stotinu raznih poslova. Grof Sance ga je s pismima slao prijateljima u susjedstvo, slao ga da dočeka poreznike kada su dolazili da uberu namete. Stari bi Guillaume dugo slušao poreznike, a onda im odgovarao na svom švicarskom, ili tirolskom narječju i ovi bi, izgubivši strpljenje, odlazili.
Odakle je došao? S bojišta na sjeveru ili istoku? I kako to da je taj tuđinac najamnik došao cestom što je vodila iz Bretanje? O njemu se jedino znalo da je u Lutzenu služio pod zapovjedništvom vojvode Walleinsteina i da ga je zapala čast što je kopljem proburazio krupnu i veličanstvenu trbušinu švedskoga kralja Gustava Adolfa kad se ovaj, izgubivši se u magli, namjerio za vrijeme bitke baš na austrijske kopljanike.
U ambaru punom paučine, gdje se bijaše smjestio, sjajio se na suncu njegov oklop i šljem iz kojega je još uvijek pio kuhano vino i ponekad jeo čorbu. Njegovo ogromno koplje, triput više od njega, služilo je za otresanje oraha sa stabla.
Ali Anđelika mu je više no na ičem drugom zavidjela na maloj trenici za duhan od kornjačevine ukrašene šarama koju je on nazivao "grivoise"4 kao što su je zvali njemački najamnici u francuskoj službi koje narod po tome bijaše okrstio tim istim imenom.

3 Ivan Oklop
4 Njemački vojnik najamnik. Poslije u prenesenom značenju prostak, razvratan čovjek
U prostranoj kuhinji dvorca čitavu se večer otvarahu i zatvarahu vrata. Vrata se otvarahu u noć iz koje su, sa snažnim zapahom gnoja, dolazili paževi, sluge i kočijaš Jean la Cuirasse, tamne puti kao i majka mu.
A ušuljali bi se i dva dugačka hrta Mars i Marjolaine, dva dozlaboga prljava psa. Druga su vrata, s unutarnje strane, vodila u dvorac i davala prolaz lukavoj Nanetti koja se trudila da izuči zanat sobarice. Ona se nadala da će, pošto se nauči lijepom ponašanju, napustiti svoje siromašne gospodare i prijeći u službu gospodina markiza Plessisa de Bellierea čiji je dvorac bio udaljen par kilometara od Monteloupa.
Kroz ta su vrata prolazile osim toga i dvije služavke, čela pokrivena čupavom kosom, i odnosile drva u salon i vodu po sobama. - A na tim bi se vratima pojavila gospođa barunica lica milog i uvelog od poljskog zraka i mnogog rađanja. Nosila je haljinu od serža i kapicu od crne vune jer je zrak u salonu gdje se ona zadržavala s djedom i starim tetkama bio vlažniji nego u kuhinji.
Pitala je da li je uvarak za staroga baruna gotov i da li je dijete s voljom sisalo. U prolazu bi pogladila po licu napola usnulu Anđeliku čije su se zagasitozlatne kose rasule po stolu i sjajile na svjetlosti vatre.
Vrijeme je da se ide u krevet, djeco. Pulcherie će vas odvesti…

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 3:54 pm




Pulcherie, jedna od starih tetaka, bijaše popustljive prirode. Preuzela je na se brigu o svojim nećakinjama.
Bila je bez miraza pa nije našla ni muža niti se mogla skrasiti u samostanu. A kako se trudila da bude od koristi, umjesto da se tuži i da po čitav bogovetni dan radi na goblenu, odnosili su se prema njoj s ponešto prezira i posvećivali joj manje pažnje nego drugoj tetki, debeloj Jeanni.
Pulcherie bi pokupila nećakinje dok bi dojilje odvele u krevet one najmlađe. Gontran, dječak bez odgojitelja, odlazio je u potkrovlje da legne na svoju slamaricu kad mu je bilo volja.
Hortenzija, Anđelika i Madelon su sa svojom mršavom tetkom ulazile u salon dvorca gdje su tri svijećnjaka i vatra s kamina jedva uspijevale raspršiti mrak što se skupljao ispod visokih srednjevjekovnih lukova. Rastegnuti preko zidova nekakvi su ih gobleni pokušavali zaštititi od vlage, ali ti su gobleni bili tako stari i tako izjedeni od moljaca da se na njima, osim blijedih lica s kojih su vas poprijeko motrile mrke oči, ništa drugo i nije vidjelo.
Djevojčice bi se poklonile djedu, koji je sjedio pred kaminom ogrnut u crn i širok plašt postavljen olinjalim krznom. Njegove su ruke, položene na jabučicu štapa, bile kraljevski bijele. Na glavi je imao širok i crn šešir od pusta, a četvrtasta mu se brada, kao i u našega pokojnoga kralja Henrikai IV, odmarala na nabranom ovratniku koji, po Hortenzijinom uvjerenju, nije više bio u modi.
Još jedan naklon tetki Jeanni na čijim se srditim usnama nije javljao smiješak i već su bile na kamenom stubištu, vlažnom kao kakva pećina. Sobe su ljeti bile svježe, a zimi vrlo hladne. U njih se ulazilo samo zato da bi se ušlo u krevet, a krevet u kojemu su spavale tri djevojčice dizao se kao kakav spomenik u uglu opustošene sobe. Posljednje su generacije rasprodale nekadašnji namještaj. Pod, zimi pokriven slamom, bijaše napuknut na više mjesta. Na krevet se uspinjalo pomoću podnoška s tri stepenice. Pošto su navukle košuljice i noćne kapice i pošto su na koljenima zahvalile Bogu na njegovim dobročinstvima, tri gospođice de Sance od Monteloupa su se uspentrale na ležaj napravljen od finog perja i uvukle pod pokrivače pune rupa. Anđelika je u plahti odmah tražila rupu koja se poklapala s rupom pokrivača i kroz nju proturila svoju ružičastu nožicu.
Zatim je micala prstićima čemu se Madelon mnogo smijala.
Madelon se tresla kao kunić od straha kojim su je ispunjale dojiljine priče. I Hortenzija se bojala, ali nije htjela priznati jer je bila najstarija. Anđelika je, međutim, preko mjere uživala u njihovu strahu. Život se sastojao od tajni i otkrića. Čulo se kako miševi grickaju drvo ispod poda, kako jejine i slijepi miševi
oblijeću oko krova ispuštajući oštre krikove. Čulo se i kako hrtovi cvile u dvorištu, kako mazga dolazi s livade i o zid kuće trlja svoje kraste.
Ponekad se, za snježnih noći, čulo zavijanje vukova koji su se iz divljih šuma Monteloupa spuštali u naseljena mjesta. A počevši od prvih proljetnih večeri do dvorca je dopiralo pjevanje seljaka koji su plesali i veselili se na mjesečini… Jednim je svojim zidom dvorac Monteloup bio okrenut prema močvarama. Bio je to njegov najstariji dio, a sagradio ga je u davno vrijeme, još u XII vijeku, barun Ridoue de Sance, drug Guesclinov. Tom su se dijelu na bokovima dizale dvije velike kule s prolazima od drvenih opeka. Kad bi Anđelika s Gontranom ili Denisom tuda prolazila zabavljala se pljuckajući na galerije s kojih su vojnici u srednjem vijeku sipali iz kablova vrelo ulje na napadače. Zidine su se dizale na malom vapnenastom rtu poslije kojega su počinjale močvare. Nekada, u vrijeme prvih ljudi, more je dotle dopiralo, a kad se povuklo, iza sebe je ostavilo čitavu mrežu rječica, kanala, bara, u kojima je rasla zelen i vrbe, gdje je carevala jegulja i žaba, kuda su seljaci saobraćali čamcem. Kolibe i sela bijahu sagrađeni na otocima nekadašnjeg zaljeva. Pošto je prošao tim vodenim krajem, vojvoda La Tremoille, koji se jednog ljeta tu našao kao gost markiza du Plessisa, a zanosio se egzotikom, nazvao ga je zelenom Venecijom.
Prostrana vodena livada, slatkovodna močvara, prostirala se od Niorta i Fontenay- le-Cometa sve do oceana.
Ali nešto prije Maransa, Chaillea i samoga Luoona, ta se slatkovodna močvara miješala sa slanim močvarama, to jest sa, još boćatim vodama. A na kraju je bila obala sa svojim bijelim naslagama dragocjene soli oko koje su se tukli carinici i krijumčari.
Što dojilja nije nikada pričala zgode o carinicima i krijumčarima soli koje su uzbuđivale čitavi taj kraj močvara, to treba pripisati činjenici da je ona pripadala kopnu i da je s prezirom gledala na taj svijet što je, tako reći, živio s nogama u vodi. A osim toga ti su ljudi bili protestanti.
Pročelje dvorca okrenuto prema kopnu bijaše novijeg porijekla i načičkano brojnim prozorima. Stari zarđali pokretni most iskićen kokošima i puranima gotovo nije ni dijelio glavni ulaz od livada na kojima su pasle mazge. S desne strane nalazio se gospodarev golubamik, pokriven okruglim crijepom i jedan majur. Drugi majuri su se nalazili preko jarka. U daljini se vidio zvonik sela Monteloupa.
Iza sela se protezala šuma u zgusnutim valovima hrastova i kestena. Tom se šumom bez čistina moglo stići do obala rijeke Gatine i vandejske Bocage, pa čak gotovo do Loire i Anjoua ukoliko ju je tko htio prijeći s kraja na kraj i ukoliko se nije plašio vukova i razbojnika.
Šuma kraj Nieula, najbliža Monteloupu, pripadala je gospodinu markizu du Plessisu. Svijet iz Monteloupa je u njoj pasao krda svojih svinja zbog čega je dolazio do parnica bez kraja i konca s markizovim upraviteljem, gospodinom Molinesom, u kojega su bile grabežljive ruke.
U njoj je prebivalo nekoliko ugljenara i jedna vračara, stara Melusine. Ona je ponekad zimi izlazila iz šume i dolazila pred ulaz dvorca s ljekovitim biljem za koje bi dobila zdjelu mlijeka.
Ugledajući se na nju Anđelika je brala cvijeće i korijenje, sušila ga potom i mrvila, a na kraju stavljala u vrećice i sakrivala u skrovišta za koja je samo stari Guillaume znao. Pulcherie ju je nekad satima dozivala ali uzalud, ona se nije pojavljivala.
Razmišljajući ponekad o Anđeliki, Pulcherie bi oblile suze. Jasno je vidjela da se djevojčice ne samo ne hvata ono što je ona smatrala mudrim starim odgojem nego da se kod nje gubio osjećaj ponosa na njeno porijeklo i plemstvo, zato što je obitelj živjela u siromaštvu i bijedi.
U zoru bi djevojčica pobjegla od kuće, odjevena tek nešto bolje od seljačke kćeri u košulju, prslučić i izblijedjelu suknjicu. Njena su stopala, bila uska kao u kakve princeze, ali su zato imala tabane kao rog tvrde, jer je svoje cipelice bacala u prvi
grm na koji bi naišla da bi mogla što lakše trčati. Kad bi je zvali, ona bi jedva i okrenula svoje okruglo i od sunca opaljeno lice na kojemu su sjala dva modrozelena oka slična anđeliki, biljki što raste u močvari, a ona nosi njeno ime.
Trebalo bi je staviti u samostan - jadikovala je Pulcherie.
Ali barun de Sance, mrk i nagrizan brigama, samo je slijegao ramenima. Kako da pošalje u samostan svoju drugorođenu kćerku kad nije mogao poslati stariju? Ta imao je jedva četiri tisuće livara prihoda godišnje, a od toga je morao slati pet stotina franaka za dva najstarija sina koji su se odgajali kod augustinaca u Poitiersu.
Na strani gdje su se protezale močvare Anđelika je imala prijatelja Valentina, mlinareva sina.
Na strani gdje su šume rasle imala je prijatelja Nikolu, jednog od sedmoro sinova nekakva seljaka i čobana baruna de Sancea.
S Valentinom se vozila u barki duž potoka u kojima su rasle potočniće, metvica i anđelika. Valentin je brao čitave grane ove snažne i visoke biljke ugodna mirisa.
Poslije ih je nosio u Meul i prodavao ih redovnicima u tamošnjem samostanu, koji su od cvijeta i korijenja proizvodili ljekovit liker, a od stabljike kompot. Redovnici su mu zauzvrat davali škapulare i krunice, a on ih bacaše na dječake po protestantskim selima koji su udarali u bijeg i dizali takvu dreku kao da im je sam vrag pljunuo u lice. Njegov otac, mlinar, zamjerao mu je zbog tih čudnih postupaka. Iako je bio katolik, bio je trpeljiv.
Naposljetku, kakvu je potrebu imao njegov sin da trguje s prućem anđelike kad će u nasljedstvo dobiti mlin podignut na balvanima pored same vode i neće imati druge brige do da se u njemu udobno smjesti?
Ali Valentin je bio vrlo čudan dječak. Taj dvanaestogodišnjak rošava lica i ogromnog rasta za svoju dob, bijaše šutljiv kao šaran a kako mu je pogled bio mutan, oni koji su zavidjeli mlinaru na njegovu mlinu tvrdili su da je dječak bio idiot.
Nikola, pastirić, brbljiv i hvališa, odvlačio je Anđeliku u šumu gdje su tražili gljive, kupine i borovnice.
S njim je ona odlazila brati kestene. On je za nju pravio pištaljke od lijeska.
Ova su se dva dječaka nasmrt mrzili i bili bi jedan drugoga raskomadali zbog njezine naklonosti. A ona je bila već tako lijepa da su je seljaci gledali kao živo utjelovljenje vila koje su obitavale u predjelu keltskih nadgrobnih spomenika na Učaranom polju.
Volila se praviti važna. - Ja sam markiza - govorila je kad bi naišla na slušatelje.
Zar zbilja? A kako to?
Zato što sam se udala za markiza - odgovorila bi.
A markiz je ponekad bio Valentin, a ponekad Nikola ili neki drugi od onih vragolana, bezazlenih poput ptica, što ih je ona vukla za sobom po livadama i šumi.
A znala je kazati na zaista smiješan način - Ja sam Anđelika i vodim u rat svoje male anđele.
Po tome je i prozvana Markiza anđela.

Na početku ljeta godine 1648. kad je Anđelika navršavala osmu godinu, dojilja Fantina je počela pričati kako će u njihov kraj nahrupiti razbojnici i vojnici. Iako je sve bilo mirno, dojilja, koja je pogađala mnoge stvari, predosjećala je razbojnike u teškoj zapari toga ljeta. Vidjeli su je kako gleda cestu što se sa sjevera spuštala, kao da joj prašnjavi vjetar donosi njihov vonj.
Po sitnicama je znala što se događa daleko, ne samo u selu, već u pokrajini, sve tamo do Pariza. Otkako bijaše kupila od jednoga overnjanskog torbara komadić lojanice i nekoliko vrpci, ona je bila u stanju dati podrobne obavijesti gospodinu barunu o najvažnijim događajima koji su se ticali Francuske.
Spremali su se novi nameti, u Flandriji su se nekakve vojske tukle, kraljica majka nije više znala kako da dođe do novca i kako da zadovolji lakomost prinčeva. Pa i
sama je kraljica bila u velikoj neprilici, dok su kralju, dječaku zlatne i kovrdžave kose, obukli suviše kratke hlače, a tako isto njegovu mlađem bratu kojega zovu Mali gospodin, jer je njihov stric, Gospodin, brat Luja XIII, još uvijek bio živ.
A dotle gospodin kardinal Mazarin zgrće razne umjetnine i slike talijanskih slikara. Kraljica ga voli. Saboru u Parizu nije to po volji. On čuje jadikovku siromašnog puka s polja opustošenih ratovima i nametima. U velikim kočijama i lijepim odijelima postavljenim hermelinom ta gospoda, pripadnici sabora, odlaze u Louvre gdje živi mali kralj držeći jednom rukom crnu suknju svoje majke, Španjolke, a drugom crvenu mantiju kardinala Mazarina, Talijana.
Tim velikanima koji sanjaju samo o moći i bogatstvu, zastupnici dokazuju da narod više ne može plaćati, da građani više ne mogu trgovati, da je svijetu preko glave nameta i poreza svake vrste. Neće li se uskoro plaćati i za zdjelicu iz koje se jede? Kraljica majka nije zadovoljna. A niti gospodin Mazarin. A tada velika gospoda iz sabora uzimlju kralja i postavljaju ga na njegovo prijestolje. A on jasnim glasom, mada nešto nesigurnim zato što je kazivao ono što su ga naučili, odgovara onim ozbiljnim zastupnicima da je novac potreban za vojsku, da je potreban zbog mira koji će uskoro biti potpisan.
Kralj je rekao svoje, a zastupnici se klanjaju. Na narod će udariti novi namet. Upravitelji pokrajina će razaslati poreznike, poreznici će se prijetiti, svijet će plakati, preklinjati, pograbit će srpove da pobije činovnike i poreznike, a potom će poći na cestu i pridružit će se odbjeglim vojnicima. I naići će razbojnici…
Slušajući dojilju, nitko nije vjerovao da joj je neki torbar mogao ispričati sve te događaje. Optuživali su je da bulazni, a ona je u stvari samo proricala. Jedna riječ, sjena, nailazak odviše drskog prosjaka, zabrinutog trgovca, sve je to nju dovodilo na pravi put. Predosjećala je razbojnike u vjetrovitoj žezi sunčanog ljeta godine 1648. A kao što ih je ona tako ih je i Anđelika očekivala…



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 3:56 pm







Te večeri je Anđelika odlučila da pođe loviti rakove s pastirom Nikolom. Odjurila je prema kolibi Merlotovih a da nikoga od svojih nije obavijestila.
Zaselak od tri ili četiri kolibe u kojemu su Merlotovi živjeli smjestio se na samom rubu velike šume Nieul. Ali zemlja što su je obrađivali pripadala je barunu de Sanceu.
Prepoznavši gospodarevu kćerku, seljakinja digne poklopac s lonca na vatri i u čorbu baci komad slanine da joj dadne bolji okus.
Anđelika stavi na stol kokoš kojoj je maloprije zavrnula vratom u dvorištu dvorca. Nije joj bilo prvi put što se pozivala na večeru u seljačku kuću. No ona je uvijek u takvim slučajevima donijela neki dar. A kako su vlastelini, moglo bi se reći, po nekom gospodskom pravu, jedini u selu posjedovali golubinjak i kokošinjak, ona je donijela kokoš.
Seljak je sjedio kraj ognjišta i jeo komad crnog kruha. Francina, najstarije dijete u porodici Merlot, priđe Anđeliki i poljubi je. Bila je dvije godine starija od Anđelike, ali se već mnoge godine brinula za manju braću i za poljske radove te nije više trčala okolo tražeći rakove i gljive kao ona skitnica od njezina brata Nikole. Bila je uvijek vedra, ljubazna, obraza crvenih i svježih i gospođa je de Sance snovala da je uzme za sobaricu umjesto Nanette koja joj je išla na živce svojim bezobrazlukom.
Pošto su večerali, Nikola odvuče napolje Anđeliku.
Hajdemo u staju. Uzet ćemo fenjer.
Iziđoše. Noć je bila dosta mračna. Slutilo je na oluju.
Anđelika se poslije prisjećala da je okrenula lice prema pola milje udaljenoj rimskoj cesti i da joj se učinilo da čuje nekakav nejasan šum.
U šumi je bilo još mračnije.
Vukova se ne boj - reče Nikola. U ljetno doba ne dolaze ovamo.
Nije me strah.
Ubrzo stigoše do potoka i košarice, opskrbljene komadićima slanine, postaviše na dno potoka. S vremena na vrijeme su ih izvlačili, uz šum vode koja je s njih curila. Bijahu pune modrikastih rakova privučenih svjetlošću fenjera. Bacali su ih u košaricu donesenu u tu svrhu. Anđeliki nije bilo na kraj pameti da bi ih čuvari i markiza du Plessisa mogli iznenaditi i da bi puknula bruka otkrije li se da je jedna od kćeri baruna de Sancea zajedno s mladim odrpancem uhvaćena na djelu krivolovstva.
Odjednom se ona uspravi, a isto učini i Nikola.
Jesi li što čuo?
Jesam. Netko je vikao.
Oboje se načas ukrutiše, a potom se ponovo vratiše svojim košaricama. Ali im briga nije nestajala s lica. Uskoro ponovo prekinuše lov.
Sad dobro čujem. Tamo viču. Vika dopire od koliba.
Nikola brzo pokupi pribor kojim su lovili i uprti košaricu na rame. Anđelika uze fenjer. Vraćali su se što su tiše mogli stazom obraslom mahovinom. Približivsi se rubu šume, nagio stanu kao ukopani. Crveni blijesak je prodirao u šumu i osvjetljavao stabla.
Ta ne sviće valjda? - upita Anđelika.
Ne. Ovo je požar!
Zaboga, možda tvoja koliba gori? - Pođimo brzo tamo.
Ali on je zadrži. - Čekaj! - Suviše viču. Nije to samo požar, već se još nešto dogodilo.
Vrlo se oprezno došuljaju do prvih stabala. Odatle se duga livada u blagom nagibu spuštala do prve kolibe, a ta je pripadala Merlotovima. Pet stotina metara iza nje, skupile se na samom rubu ceste tri ostale kolibe.
Jedna je od ovih bila u plamenu. Plamen je, izbijajući kroz krov, osvjetljavao uskomešanu gomilu ljudi koji su vikali i trčali, ulazili u kolibe i iz njih izlazili natovareni pršutima ili vukući za sobom krave i magarce.
Glavnina, dolazeći rimskom cestom, tekla je usjeklinom puta kao gusta i crna rijeka. Val naoružan toljagama i kopljima naleti na Merlotovu kolibu, preplavi je i krene u pravcu Monteloupa. Nikola je čuo svoju majku kako viče. Odjednom prasne puška. Stari je Merlot uspio skinuti svoju staru puščetinu sa zida i nabiti je. Ali ubrzo su ga dovukli u dvorište i do krvi izbatinali.
Anđelika opazi jednu ženu kako u košulji pretrčava preko dvorišta nastojeći da umakne nekolicini progonitelja. Vikala je i grcala od plača. Žena usmjeri prema šumi. Dvoje djece stanu uzmicati i, uhvativši se za ruke, udare u bijeg spotičući se o grmlje kupine.
Ali se ponovo vrate na staro mjesto namamljeni požarom i jedinstvenim krikom u koji se slila opća vika.
Taj krik je parao noć. Vidješe da su vojnici dostigli ženu, odvukli je podalje skupivši se oko nje kao mravi na komadiću slanine.
Paolina - šapne Nikola.
Stisnuti jedno uz drugo iza debla ogromnog hrasta, dahtali su i raskolačenim očima promatrali strašan prizor.
Odnijeli su nam magarca i prase - ponovo će Nikola.
Uto stane svitati i blijediti blijesak požara koji se počeo smirivati. Razbojnici nisu zapalili druge kolibe.
Glavnina se nije ni zadržala kraj te četiri beznačajne kućice, već je nastavila prema Monteloupu. Oni koji su se tu zadržali radi pljačke stadoše napuštati mjesto razbojstva. Bili su u dronjcima, mršavih i bradatih lica.
Neki su imali velike šešire ukrašene perjem, a jedan je imao na glavi čak neku vrst šljema tako da ga se moglo smatrati vojnikom. Ali velika većina je na sebi imala izblijedjele dronjke bez ikakva oblika. U jutarnjoj magli l što se digla s močvara čulo se kako se dozivaju. Sada ih nije bilo više od petnaestak. Zaustavili su se podalje od Merlotove kuće da razgledaju plijen. Po njihovim pokretima i po njihovu razgovoru bilo je jasno da su rezultati pljačke bili mršavi: nekoliko plahta i rubaca izvučenih iz škrinja, posuđe, nekoliko velikih hljebova i sireva.
Jedan je zagrizao u pršut držeći ga za nožicu. Opljačkanu stoku su poslali naprijed. Posljednji pljačkaši natrpaju u dvije-tri vreće opljačkanu sirotinju i napuste zaselak a da se nisu više ni okrenuli.
Anđelika i Nikola su se dugo zadržali u svom skrovištu iza stabla. Sunce već bijaše visoko skočilo i slana se blistala na livadi kad su se odvažili i sišli prema kolibama obavijanim čudnom šutnjom.
Dok su se približavali Merlotovu kućerku, čuli su plač jednog djeteta.
To moj brat plače - šapne Nikola. - Barem je on ostao živ.
Bojeći se da se još koji razbojnik nije zadržao, ušli su u dvorište što su tiše mogli. Držali su se za ruke i svaki čas zaustavljali. Najprije su naišli na tijelo oca Merlota, s ustima zarivenim u đubrište. Nikola se sagne i pokuša pridići očevu glavu.
Reci, oče, jesi li mrtav? Uspravi se.
Mislim da je mrtav. Gledaj kako je njegovo uvijek crveno lice sada blijedo.
U kolibi se dijete deralo iza sveg glasa. Sjedeći na ispreturanom krevetu, očajno je mlataralo ručicama. Nikola potrči k njemu i podiže ga na ruke.
Hvala ti, Bogorodice, dijete je živo i zdravo.
Anđelika je užasnutim pogledom promatrala Francinu. Djevojčica je ležala na zemlji, bijela kao krpa i zatvorenih očiju. Suknjica joj se skupila na trbuhu, a između nogu joj je tekla krv.
Nikola - promrmlja Anđelika prigušenim glasom - što su joj… što su joj uradili? Nikola pogleda. Od strašnog mu je prizora odjednom ostarjelo lice. Bacivši pogled prema vratima, opsuje:
Prokleti, prokleti bili. - Naglim pokretom preda Anđeliki brata. - Drži ga.
A on klekne kraj sestre i pokretom punim sažaljenja razderanorn suknjicom sestri pokrije noge.
Francina, ja sam, Nikola. Odgovori, jesi li živa?
Uto začuju stenjanje u blizoj staji. Pojavila se majka. Stenjala je hodajući kao da je slomljena nadvoje.
Sine, jesi li to ti? - Ah, jadna djeco, jadna moja djeco! - Koje li nesreće! - Odnijeli su magarca i svinjče i par škuda što smo ih zaštedjeli. - A govorila sam tvom ocu da bi ih trebalo zakopati.
Boli li te, mama?
Nije meni ništa. Ja sam žena i štošta sam proturila preko glave, ali za Francinu se bojim, ona je previše osjetljiva. Možda nije ni ostala živa.
I njišući kćerku na svojim snažnim seljačkim rukama, plakaše pritom.
A gdje su ostali? - upita Nikola.
Poslije dugog traženja pronađoše troje djece, jednog dječačića i dvije djevojčice, u naćvama gdje su se šćućurili kad su razbojnici počeli silovati majku i sestru.
Uto jedan susjed dođe da vidi što se s Merlotovima zbilo. U zaseoku se svijet počeo okupljati i utvrđivati štetu što ju je razbojnički napad izazvao. Dva su čovjeka ubijena: čiča Merlot i jedan starac koji se također htio poslužiti puškom. Ostali su seljaci vezani za stolice i premlaćeni, ali ne baš na mrtvo ime. Nijedno dijete nije nastradalo. Jedan je napoličar uspio otvoriti vrata štale.
Razbježale će krave poslije sigurno pronaći. Ali koliko li je krasnog rublja i koliko odijela pokradeno, koliko li je krasnog posuđa od kositra nestalo, a tko da broji sireve i pršute i gotov novac rijedak u to vrijeme?
Paolina je još uvijek plakala i vikala.
Šestorica su prešla preko mene!
Umukni! - grubo joj dovikne otac. - Svi znaju da se stalno s mladićima povlačiš po grmlju, pa će se pomisliti da ti je i ovo godilo. Ali nestala je naša steona krava! A sigurno je neću naći tako lako kao što ćeš ti naći ljubavnika.
Treba poći odavde - reče majka Merlot koja je još uvijek držala u naručju onesviještenu Francinu. - Možda za ovima dolaze drugi.
Hajdemo u šumu sa stokom što nam je preostala.
Već smo jednom bježali u šumu, kad je ovuda prošla vojska kardinala Richlieua.
Hajdemo u Monteloup.
U Monteloup! - Ali razbojnici su sigurno tamo.
Hajdemo u dvorac - reći će netko. Svi se slože s tim prijedlogom.
Pradjedovski ih je nagon gonio prema gospodskom domu, pod zaštitu gospodara koji je tokom stoljeća svojim zidinama i kulama bacao zaštitničku sjenu na njihov trud.
Anđelika koja je još uvijek držala na rukama Merlotova sina, osjeti kako joj je mračno grizodušje steglo srce.
"Ta naš je bijedni dvorac sav u ruševinama", - pomisli. "Kako da sada zaštitimo ove nesretnike? Tko zna nisu li razbojnici otišli na nj? A stari ih Guillaume svojim kopljem sigumo neće spriječiti da prodru u nj."
Jest - reče glasno - hajdemo u dvorac. Ali ne smijemo ići cestom, a niti prečicama preko polja, jer ako na toj strani naiđemo na razbojnike, nećemo stići do ulaza u dvorac. Ne preostaje nam drugo do da siđemo do prosušenih močvara i probijemo se do dvorca velikim jarkom. U bedemu su vratašca kojima se nikad nitko ne služi, ali ja znam kako se otvaraju.
Nije dodala da je kroz ta napola zatrpana vratašca mnogo puta pobjegla iz dvorca i da se u jednoj od podzemnih ćelija za postojanje kojih tadašnji baruni de Sance jedva da su i znali, nalazilo skrovište gdje je ona kuhala biljke i napitke kao i vračara Melusine.
Seljaci su povjerovali njezinim riječima. Neki su je tek sada primijetili, ali toliko su se navikli da je smatraju živom vilom da ih njezina pojava u trenutku kad ih je zadesila nesreća gotovo nije ni čudila.
Jedna joj od žena uzme dijete što ga je još uvijek držala na rukama. Potom Anđelika povede malu skupinu zaobilaznim putem kroz močvare, pod nesmiljenom žestinom ljetnoga sunca, duž vrletnog rta koji je u davna vremena dominirao nad tim zaljevom Poitoua u koji bijaše prodrla morska voda. Prljava od prašine i blata ona je hrabro vodila seljake.
Provela ih je kroz uski podzemni prolaz kojim se već odavna nitko nije služio. Godio im je svježi zrak podzemlja, ali mrak je prestrašio djecu i ona udare u plač.
Budite dobri, budite dobri - umirivala ih je Anđelika. - Uskoro ćemo stići u kuhinju i dojilja Fantina će vas nahraniti juhom.
Na dojiljin spomen svi se ohrabre. Jadajući se i posrćući, seljaci su se polurazrušenim stepenicama uspinjali za kćerkom baruna de Sancea, probijali se kroz prostorije pune otpadaka i štakora koji su pred njima bježali. Anđelika je sigurno išla naprijed; ta to je bilo njeno carstvo.
Kad su stigli u veliko predsoblje, do njih dopre buka nečujnih glasova i oni načas zabrinuti zastanu. Ali ni Anđelika ni seljaci nisu ni načas pretpostavili da bi razbojnici napali na dvorac. S druge strane zida je bilo zasigurno mnogo svijeta, ali nisu to bili pljačkaši, jer je razgovor bio tih, odmjeren, čak turoban. Iz drugih su sela i zaselaka stigli seljaci i stavili se pod zaštitu starih ruševnih zidina.
Kad su se pridošlice pojavile, nasta opća pometnja i vika jer su stanovnici dvorca pomislili da su to razbojnici provalili u dvorac, ali kad je dojilja opazila Anđeliku, poleti prema njoj da je zagrli.
Milo moje Živa si! Hvala neka je Gospodu! Sveta Radegondo! Sveti Ilarije! Hvala vam, hvala!
Anđelika se sada prvi put oprla vatrenom zagrljaju dojilje. Ta ona je kroz močvare provela svoj svijet. Satima je iza sebe osjećala onu tužnu četu siromaha.
Više nije bila malo dijete. Gotovo se silom otela iz zagrljaja Fantine Lozier.
Daj im nešto da pojedu - reče.
Poslije, kao u kakvu snu, vidje svoju majku kako joj, očiju punih suza, miluje obraza.
Kćeri moja, koliko smo straha zbog vas pretrpjeli!
Na izmaku svojih snaga, očiju upaljenih od plača, Pulcherie također priđe djevojčici, a za njom otac i djed.
Djevojčica je prilično uživala u tom mimohodu marioneta. Popila je veliku čašu kuhanoga vina i bila je potpuno pijana, a tijelom joj se raširila ugodna toplina.
Oko nje svijet je raspredao o događajima tragične noći, o upadu u selo, o popaljenim kućama, o glavaru mjesta kojega su razbojnici bacili kroz prozor prvog kata njegove tek nedavno sagrađene kuće kojom se toliko ponosio.
Bezbožni su pljačkaši, osim toga, provalili u mjesnu crkvu, pokrali sveto posuđe, a župnika i njegovu služavku vezali za oltar. Mora da su svi vrazi pakleni u njima, inače se ne bi dosjetili takvom svetogrđu!
Pred Anđelikinim očima, jedna je starica na rukama zibala svoju unučicu, djevojčicu nateklih obraza od plača. Baka je odmahivala glavom i stalno ponavljala glasom u kojemu se miješao užas s udivljenjem:
Što li su joj napravili! Što li su joj napravili! Tko bi to i vjerovao…
Govorilo se samo o silovanim ženama, o premlaćenim ljudima, o odvučenim kravama, o opljačkanim kozama. Crkvenjak je svog magarca vukao za rep, a dva su ga lupeža vukla za uši. Pri tom se podigla užasna dreka, a najviše je drečalo samo magare!
Naposljetku, mnogi su se uspjeli spasiti bijegom. Netko je bježao u šumu, netko u močvare, a većina se sklonila u dvorac. Bilo je dosta mjesta u dvorištima i u stajama da se smjeste životinje jedva jedvice spašene. Na nesreću, bježanje seljaka prema dvorcu namamilo je na tu stranu i nekoliko pljačkaša i, usprkos musketi gospodina baruna de Sancea, događaji su mogli okrenuti na zlo da starom Guillaumeu nije iznenada sinula genijalna misao. Bacivši se svom snagom na zarđale lance pokretnog mosta, uspio je dignuti ga u zrak.
Kao bijesni, ali plašljivi vuci, lupeži su se povukli pred bijednim jarkom smrdljive vode.
A tada se pred svima odigrao vrlo čudan prizor: stari je Guillaume, uspravljen kraj ulaznih vrata dvorca, na svom jeziku grdio prijeteći šakom odrpanim likovima koji su bježali u mrak. Odjednom se jedan od pljačkaša zaustavio i odgovorio mu na njegovu jeziku. Vrlo se čudan razgovor vodio među njima, u noći crvenoj od požara, na onom hrapavom jeziku od kojega poštena čovjeka ježuri podilaze.
Ne zna se točno što su Gauillaume i njegov zemljak jedan drugome rekli. Bilo kako bilo, razbojnici se više nisu vratili, a u zoru su se i iz sela povukli. Guillaume je bio junak dana i svijet se umirio pod okriljem njegove vojničke slave.
U svakom slučaju, taj je događaj bio dokazom da ta razbojnička družina nije bila sastavljena kao što se činilo, samo od seljačkih bijednika ili gradskih fukara, nego i od sjevernih vojnika koji su se odali razbojstvima poslije zaključenja westfalskog mira. Bilo je pripadnika svih nacionalnosti u vojskama što su ih kneževi novačili za kraljev račun: Valonaca, Talijana, Flamanaca, Lorenjana, Španjolaca, Nijemaca. Čitav jedan svijet o kojemu mirni stanovnici Poitoua nisu ni znali da postoji. Uskoro su neki tvrdili da je među onim lupežima bio i jedan Poljak, jedan od onih divljaka koje je vojskovođa Jean de Werth neko vrijeme dovodio u Pikardiju da tamo dave dojenčad.
Vidjeli su ga. Lice mu je bilo žute boje, na glavi je nosio šubaru, a u ljubavnim turnirima mu nije bilo ravna, jer je na kraju onog tužnog dana svaka seljanka tvrdila da ju je među ostalima i on silovao.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 3:57 pm




Popaljene kuće u selu brzo su popravljene. Brzo je to išlo: zidovi od blata miješanog sa slamom i trskom bili su dosta čvrsti. Razbojnici nisu uništili polja i
žetva je bila vrlo dobra, u čemu su mnogi našli utjehe. Samo se dvije djevojčice, jedna je od njih bila Francina nisu oporavile od nasilja koje su nad njima počinili razbojnici. Dobile su veliku groznicu i umrle.
Govorilo se da je žandarmerija iz Niorta poslala nekoliko vojnika u potjeru za razbojničkom družinom koja je, po svemu se činilo, bila izolirana i bez dobrog rukovodstva.
Upad razbojnika na zemlje baruna de Sance nije ni u čemu izmijenio navike života u dvorcu. Jedino je stari djed češće gunđao na nevolje koje su po njegovu sudu bile posljedice smrti dobrog kralja Henrika IV i nepokornosti protestanata.
Taj svijet je živo utjelovljenje propasti kraljevstva. Nekad sam zamjerao gospodinu Richelieuu njegovu okrutnost, ali čini se da je, naprotiv, bio previše blag.
Anđelika i Gontran koji su tog dana bili jedini slušatelji dostojni povjerenja njihova djeda, izmijene između sebe pogled razumijevanja i popustljivosti. Stvarnost je sasvim izmicala njihovu dobrom djedu!
Svi su unuci obožavali starog baruna, iako su se rijetko slagali s njegovim preživjelim shvaćanjima.
Dječak, kojemu je bilo gotovo dvanaest godina, usudi se primijetiti:
Oni razbojnici, djede, nisu hugenoti. Bili su katolici, bjegunci iz izgladnjele vojske, strani najamnici koji nisu dobili plaću ili seljaci iz mjesta gdje su se vodile bitke!
Nisu onda trebali doći ovamo. Osim toga, nećeš me uvjeriti da nisu protestanti. U moje vrijeme je kralj slabo plaćao svoje trupe, priznajem, ali ih je plaćao redovito. Vjeruj mi, čitav ovaj nered su prouzročili stranci, možda Englezi, a možda Holanđani. Oni se bune i ujedinjuju a u tome im ide na ruku Nantski edikt zato što je previše blag prema njima, zato što im je dao ne samo pravo da slobodno ispovijedaju svoju vjeru nego i jednaka građanska prava…
Djede, kakva su to prava dana protestantima? - iznenada upita Anđelika.
Suviše si mlada da to shvatiš, dijete moje - odgovori stari barun i doda:
Građanska prava su nešto što se ljudima ne može oduzeti ukoliko se ne ogriješe o čast.
Građanska prava nisu, dakle, novac - primijeti djevojčica. Stari joj vlastelin čestita na primjedbi:
Baš tako, Anđeliko; ti shvaćaš stvari koje ne shvaćaju djeca tvoje dobi.
Ali je Anđelika smatrala da to pitanje zahtijeva još neka objašnjenja, stoga upita:
Znači, ako nas razbojnici do gola opljačkaju, ipak nam nisu odnijeli naših prava?
Upravo tako kao što si rekla, draga moja - odgovori joj brat.
Ali bilo je ruganja u tonu njegova glasa i ona se pitala ne vuče li je on možda za nos.
Gontran je bio dječak o kojemu nisi znao šta bi mislio. Govorio je malo i uvijek se držao po strani. Budući da obitelj nije bila u stanju da mu pribavi odgojitelja niti da ga pošalje van na školovanje, morao se zadovoljiti onim osnovnim intelektualnirn pojmovima kojima su ga mogli naučiti učitelj osnovne škole, i seoski župnik. Često se povlačio u ambar da gnječi košenile5 i mijesi obojenu glinu a potom pravi čudne neke kompozicije koje nazivaše "slikama".
Mada je i on bio neuredan kao i sva djeca baruna de Sancea, često je korio Anđeliku zato što je živjela kao kakva divljakinja i što nije držala do svog dostojanstva.
Pa ti i nisi tako glupa kao što izgledaš - doda na kraju polaskavši joj u neku ruku time.
5 Štitasta uš od koje se dobiva grimizna boja.
Najednom stari barun naćuli uho u pravcu dvorišta odakle su dopirali glasovi, povici izmiješani s kokodakanjem prestrašenih kokoši. Zatim se čuo galop konja i na kraju još snažnije vikanje, pri čemu se posebice isticao Guillaumeov glas.
Bio je krasan jesenji dan i vjerojatno su svi drugi stanovnici dvorca bili napolju.
Ne bojte se djeco - reče djed - bit će da tjeraju nekog prosjaka… Ali je Anđelika već bila na pragu i odmah podigla viku:
Napadaju čiča Guillaumea, hoće da ga pretuku.
Hramajući, barun se dade u potragu i nađe zarđalu sablju, a Gontran se oboruža bičem za pse. Kad su izletili napolje, opazili su na ulazu u dvorac staroga slugu oboružanog kopljem, a pored njega Anđeliku.
A ni neprijatelj nije bio daleko. Stajao je s druge strane pokretnog mosta i nije se dao otjerati. Bio je to momak izgladnjela lica, i, čini sa, vrlo srdit. Ali se ipak trudio da zauzme služben i kruti stav.
Gontran odmah spusti bič i potegne djeda natrag promrmljavši:
To je momak od poreskog ureda. Već su ga više puta otjerali s praga…
Službenik kojemu bijahu priredili tako neljubazan doček uzmicao je malo-pomalo, ali nije napuštao bojno polje, naprotiv, primijetivši nesigurnost pridošlica, rasla mu je hrabrost. Zaustavio se na pristojnoj udaljenosti i, izvukavši iz džepa smotuljak papira, prilično postradalog u toku borbe, stane ga brižljivo odmatati uzdišući pri tom. Zatim, uz pusto namještanje, otpoče čitati nalog prema kojemu je barun de Sance bio dužan bez odlaganja platiti svotu od 875 livara, 19 soldi i
11 dinara što se odnosi na namete što ih napoličari još nisu platili, na desetinu gospodarevih prihoda, na kraljevski namet, na namet za parenje kobila, na takozvano pravo prašine, to jest pravo prolaza stada kraljevskom cestom i na globu zbog zakašnjenja plaćanja.
Starom vlastelinu krv navali u glavu od ljutine.
A šta ti misliš, lupežu, da će vlastelin kao običan pučanin odmah segnuti u džep i platiti čim mu poreznik očita takvu papazjaniju? - poviče namrštivši obrve.
Vi dobro znate da je vaš gospodin sin dosada dosta uredno plaćao godišnje namete - reče čovjek savijajući se u krstima. - Vratit ću se kad on bude kod kuće. Ali vas upozoravam ako sutra u ovo isto vrijeme po četvrti put ne bude kod kuće i ne plati, predat ću ga odmah sudu i vaš će dvorac i sva vaša pokretna dobra biti prodani na dražbi zbog dugovanja kraljevskoj blagajni.
Marš odavde, slugo državnih lihvara!
Gospodine barune, imajte na umu da sam ja prisegnuti službenik zakona, i da bih mogao biti imenovan za pljenidbenog agenta.
Zapljena se ne može vršiti bez osude - urlao je stari vlastelin.
Ništa lakše nego biti osuđen, vjerujte mi, ako ne platite…
Kako da vam se plati kad nemamo od čega? - poviče Gontran videći da se starac smeo. - Budući da ste vi sudski izvršitelj, dođite i utvrdit ćete da su nam razbojnici odvukli još jednoga pastuha, dvije magarice i četiri krave, i da se među nametima koje ste naveli kao dugovanje najveći dio odnosi na namete što ih duguju napoličari mojega oca. On je dosada drage volje plaćao za njih, budući da su njegovi seljaci toliko siromašni da nisu mogli plaćati, ali to ne znači da to on osobno duguje. A zatim, posljednji razbojnički napad je naše seljake pogodio više nego nas i danas, poslije onog pljačkanja, moj otac sigurno neće biti u stanju podmiriti vaša potraživanja…
Poreskoga službenika umire više te razborite riječi nego uvrede staroga baruna. Oprezno pogledajući prema starom Guillaumeu, malko se približi i blažim, gotovo
sažalnim, ali ipak čvrstim glasom, objasni kako on samo prima i dostavlja naloge poreske uprave. Po njegovu mišljenju, zapljenu se moglo zaustaviti jedino na taj način da barun uputi molbu glavnom poreskom upravitelju, i to tako da tu molbu podupre pokrajinski upravitelj u Poitiersu.
Među nama rečeno - doda sudski izvršitelj dok se starome barunu iskreveljilo lice od negodovanja - ni moji pretpostavljeni kao što su povjerenik i poreski kontrolor nemaju ovlaštenje da vam produžuju rok ili da vas oslobode plaćanja. Ipak vi pripadate plemstvu i sigurno poznajete svijet na visokim položajima, stoga vam savjetujem kao prijatelj da nešto poduzmete u tom smislu.
Siguran sam da mi ne bi služilo na čast kad bih se pozvao na vas kao na svog prijatelja - oštro primijeti barun Ridoue.
Ja sam samo želio da moje riječi ponovite svom gospodinu sinu. Bijeda nikome ne gleda u lice, znajte! Mislite li da se ja zabavljam što me se svi boje kao kakve sablasti i što više batina poberem nego šugavi pas? A sada budite mi zdravi i ne ljutite se na mene.
Stavi na glavu šešir i ode hramljući i žalosno promatrajući rukav svoje uniforme koji mu se podrpao za vrijeme natezanja sa starim Guillaumeom.
U sasvim suprotnom smjeru, također hramljući, uputi se stari barun. Ustopice za njim šuteći su išli Gontran i Anđelika.
Stari Guillaume, proklinjući tobožnje neprijatelje, svoje staro koplje spremi u ropotarnicu gdje je čuvao historijske ostatke.
Djed se vrati u salon i ušeta se gore-dolje po njemu.
Djeca se nisu usudila otvoriti usta. Najzad Anđelikin glas zatitra u večernjem sumraku:
Reci, djede, ako su nam razbojnici ostavili građanska prava, da nam ih nije onaj čovjek u crnoj uniformi odnio sa sobom?
Idi k svojoj majci! - reče starac drhtavim glasom.
I ponovo se zavali u svoj istrošen naslonjač i utone u šutnju. Djeca ga smjerno pozdrave i napuste salon.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 3:57 pm






Kad je Armand de Sance doznao na koji su način njegovi dočekali sakupljača poreza, uzdahne i dugo je češkao sivi čuperak što mu je rastao ispod usne kao u Luja XIV.
Anđelika je volila pomalo zaštitničkom ljubavlju tog svog dobrog i mirnog oca kojemu su dnevne brige duboke bore urezale u opaljeno čelo.
Da bi othranio svoj brojni porod taj se sin siromašnog plemića morao odreći svih užitaka što mu ih je pružao njegov društveni položaj. Putovao je rijetko, više ni u lov nije odlazio, protivno od svojih plemenitih susjeda koji nisu bili bogatiji od njega ali su utjehu za svoju bijedu nalazili u gonjenju zečeva i veprova.
Sve svoje vrijeme Armand de Sance je posvećivao njegovanju svojih malih nasada. Bio je obučen jedva nešto bolje od svojih seljaka. I od njega se kao i od njih širio zapah gnoja i konja. Volio je svoju djecu. Igrao se s njima i bio ponosan na njih. On je u njima vidio glavnu svrhu svome životu. Najviše je brige posvećivao svojoj djeci, a zatim svojim mazgama. Neko se vrijeme zanosio mišlju da podigne malo uzgojište tih tovarnih životinja otpornijih od konja, a snažnijih od magaraca.
Ali razbojnici su mu otjerali najboljega pastuha i dvije magarice. Prava nesreća. Sad je pomišljao da proda sve mazge što su mu još preostale i zemljište koje bijaše odredio za njihov uzgoj.
Sutradan po posjetu poreskog službenika barun Armand de Sance pomnjivo zašilji guščje pero i sjedne za sto da napiše predstavku kralju i zamoli ga da ga oslobodi godišnjih nameta.
U molbi je izložio svoje bijedne prilike.
U početku se ispričavao što ne može spomenuti više od devetoro žive djece, ali je naveo da će ih bez sumnje još biti jer su i on i njegova žena bili još prilično mladi i
rado su ih pravili. Dometnuo je da mu je na brizi otac invalid, bez mirovine, koji je pod Lujom XIII dotjerao do pukovničkog čina. Da je sam dospio do kapetanskog čina i bio predložen za viši čin, ali je morao napustiti kraljevu službu jer mu njegova plaća Oficira kraljeve artiljerije od 1700 livara nije bila dovoljna da živi od službe. Spomenuo je kako uzdržava i dvije stare tetke koje nisu htjeli ni muškarci ni samostani zato što nisu imale miraza, a one same nisu kadre obavljati nikakav znatniji posao. Zatim je spomenuo da drži četiri sluge, od kojih starog vojnika bez mirovine, koji mu je bio nadasve potreban. Dva je najstarija sina poslao u samostan na školovanje i trošio je 500 livara godišnje samo za njihov odgoj. Jednu je kćerku također namjeravao poslati u samostan, ali bi to koštalo preko 300 livara. Zaključio je tvrdnjom da je već mnoge godine plaćao namete za svoje napoličare da bi ih zadržao na zemlji i uza sve to je dužan državnoj blagajni 875 livara, 19 soldi i 11 dinara, i to samo za godinu u toku. Njegovi su svi prihodi iznosili jedva 4.000 livara godišnje, a pri tom je morao uzdržavati devetnaest osoba i čuvati svoj ugled plemića u času u kojemu su, da bi nesreća bila veća, razbojnici opljačkali, poharali njegove posjede i pobili seljake, uvalivši preživjele napoličare u još veću bijedu. Na kraju je molio da mu kraljeva dobrota milostivo oprosti dužni porez, te da mu priskoči u pomoć ili mu da zajam od barem tisuću livara. Molio je uz to kraljevu milost, ako bi otplovila flota za Ameriku ili za Indiju da uzme u službu kao zastavnika njegova viteza, njegova najstarijega sina koji je studirao logiku kod otaca augustinaca kojima je također dugovao za njegovo uzdržavanje čitav godišnji iznos.
Dodao je još da je sa svoje strane uvijek spreman prihvatiti bilo kakvu službu koja bi odgovarala njegovu plemićkom položaju, samo da uzmogne hraniti svoje, jer mu posjed, čak da ga i proda, nije više pružao te mogućnosti. Pošto je osušio pijeskom dugu poslanicu nad kojom je potratio nekoliko sati, Armand de Sance napiše par riječi svome zaštitniku i rođaku gospodinu markizu du Plessis de Belliereu moleći ga da njegovu predstavku sam uruči kralju ili kraljici majci i poprati je preporukama koje će pomoći da bude uslišana.
Završio je ovim ljubaznim riječima
"Nadam se, gospodine, da ću vas uskoro vidjeti i da će mi se u ovom kraju pružiti prilika da vam budem od koristi bilo tovarnim mazgama od kojih imam nekoliko zaista divnih primjeraka, bilo voćem, kestenima, sirom i kiselim mlijekom za vaš stol."
Nekoliko tjedana potom na glavu jadnog baruna Armanđa de Sancea sručila se nova nevolja.
Jednu večer, u stvari, prvih studenih dana čuo se najprije na putu, a zatim na starom pokretnom mostu kojega je kao obično krasilo jato purana, topot konjskih kopita.
U dvorištu zalaju psi. Anđelika koju je tetka Pulcherie uspjela zadržati u sobi i prisilila da se prihvati kukice i konca, poleti k prozoru.
Smotrila je jednoga konja s kojega su sjahala dva viteza, visoka i mršava, odjevena u crna odijela, dok je puteljkom nekakav seljačić gonio mazgu natovarenu putnim kovčezima.
Tetko Hortenzijo! - zovne - dođite ovamo. Čini mi se da su stigla naša dva brata Josselin i Raymond.
Dvije djevojčice i stara gospođica navrat-nanos siđoše i stigoše u salon baš u trenutku kad su školarci pozdravljali djeda i tetku Jeanne. Sluge su dojurile sa svih strana. Netko je otrčao u polje po baruna i u vrt po gospođu barunicu.
Mladići su odgovorili dosta mrzovoljno na tu bučnu dobrodošlicu.
Jednome je bilo petnaest, a drugome šesnaest godina, ali često su ih smatrali blizancima jer su bili istoga rasta i vrlo slični jedan drugome. Obojica su bili tamne puti, imali sive oči i crnu i glatku kosu koja je padala na bijeli ovratnik, zgužvan i prljav, njihove uniforme.
Samo su se u crtama lica razlikovali. U Josselinovim je bilo više grubosti, a u Raymondovim više suzdržljivosti.
Dok su oni odgovarali tek s pokojom riječi na djedova pitanja, dojilja, vesela i sretna, lijepi stolnjak prebacila preko stola i potom donijela zdjele s guščjom jetrom, kruh, maslac i kotlić pun kestena. Mladićima oči zasjaše. Ne čekajući nikoga, sjedoše za stol i halapljivo se bace na jelo, čemu se Anđelika mnogo divila.
Ona je odmah primijetila da su bili mršavi i blijedi i da su im odijela od crnoga serža bila prozirna na laktovima i koljenima.
Za razgovora su držali oborene oči. Čini se da je nisu prepoznali, ali ona se dobro sjećala Josselina i vremena kad je za nj vadila ptice iz gnijezda, što je sada Denis radio za nju.
Raymonđ je o pasu nosio šuplji rog. Ona ga upita što mu je to.
U nj se stavlja mastilo - odgovori on nabusito.
Ja sam ga bacio - reče Josselin.
Otac i majka stigoše sa zapaljenim lučima. Mada se radovao dolasku sinova, barun je ipak bio nešto uznemiren.
Kako to, momci moji, da ste sada stigli? Ljetos niste dolazili. Čudnim mi se čini da školski raspust pada u početak zime.
Ljetos nismo došli - objasni Raymond - zato što nismo imali čime unajmiti konja, a nismo imali para ni za poštanska kola koja saobraćaju od Poitiersa do Niorta.
Ovdje se sigurno nismo našli zato što smo sada bogatiji - nastavi Josselin.
…već što su nas oci redovnici izbacili iz samostana - dovrši Raymomd. Zavlada mučna šutnja.
Svetoga vam Dionizija - poviče djed - kakve ste to gluposti počinili, gospodo, da su vas na tako uvredljiv način izjurili?
Nikakve, ali augustinci već dvije godine nisu primili ni dinara za naše uzdržavanje. Dali su nam do znanja da drugi učenici, čiji su očevi velikodušniji, čekaju na naša mjesta…
Barun Armand se ušeta amo-tamo, što je bio znak da je vrlo uzbuđen.
Pa ipak to nije moguće. Ako niste počinili nikakvo nevaljalstvo, oci vas nisu mogli tek tako izbaciti: vi ste plemići! Oci to vrlo dobro znadu…
Jossedinu se smrači lice.
Jest, oci to vrlo dobro znadu, a ja vam mogu samo ponoviti riječi kojima nas je upravitelj otpravio na put. Rekao je da su plemići najgori placi i da, ako nemaju novaca, mogu živjeti bez latinskog i matematike.
Stari barun izbaci skupljena prsa.
Nekako mi ne ide u glavu da govorite istinu. Treba da znate da su crkva i plemstvo jedno tijelo i da đaci predstavljaju budući sjaj države. Dobri oci augustinci to znaju bolje od ikoga!
Odgovorio je Raymond, mlađi dječak, koji je bio određen za svećeničko zvanje. Uporno gledajući u pod, on reče:
Oci su nas učili da Bog zna kako će odabrati svoje službenike. Moguće da nas nije smatrao dostojnim…
Ne govori gluposti, Raymond - prekine ga brat. - Nije vrijeme za to, budi uvjeren. Ako želiš postati fratar pokućarac, na volju ti! Ali ja sam stariji i ja se slažem s djedom: crkva bi morala poštivati plemiće! A što sada više voli pučane, gradske i trgovačke sinove, to je njezina stvar. No time samo pospješuje svoju vlastitu propast!
Dvojica baruna povikaše u isti mah:
Josselin, nisi u pravu što crkvu tako napadaš!
Ja ne napadam, ja samo navodim činjenice. U mom razredu u kojemu se uči logika ja sam bio najmlađi, a po uspjehu drugi između trideset đaka. Točno dvadeset i pet đaka su sinovi trgovaca i činovnika. Za njih se plaća točno do zadnje pare. - A od petorice plemićkih sinova, samo se za dvojicu plaća bez prigovora.
Armanđ de Sance se htjede uhvatiti za to varljivo zadovoljstvo.
Znači da su osim vas i onu dvojicu plemićkih sinova poslali kući?
E to ne. Roditelji, doduše, ne plaćaju, ali su na visokim položajima i redovnici ih se boje.
Zabranjujem ti da tako govoriš o svojim odgojiteljima - reče barun Armand, dok je njegov otac mumljao za se:
Sreća da je kralj umro i ne vidi sve ovo!
Pravo velite, djede, sreća da je umro - reče Josselin i naceri se. - Sreća, ako se uz to još ima na umu da je Henrik IV umro od dobre redovničke ruke.
Šuti, Josseline - poviče Anđelika iznenada. - U riječima nije tvoja snaga, a kad govoriš, nadimlješ se kao žaba. Uostalom, nije Henrika IV ubio redovnik, nego Henrika III.
Dječak poskoči na stolici i iznenađeno pogleda kovrdžavu djevojčicu koja ga bijaše mirno prekorila.
Gle ti nje; žabica, princeza močvara! Markiza anđela… A ja sam čak zaboravio i da te pozdravim, mala moja sestrice.
Zašto me zoveš žabicom?
Zato što si ti mene nazvala žabom. Zar više ne bježiš u travu i močvarnu trsku? Ili si postala mudra i čangrizava kao Hortenzija?
Nadam se da nisam - skromno odgovori Amđelika. Od njezine je upadice svima malko laknulo pri duši.
Uostalom, dva su dječaka bila gotova s jelom i dojilja je već raspremila stol. Raspoloženje je u salonu još uvijek bilo tmurno. Sasvim ih je pomutio ovaj novi udarac sudbine i trudili su se da pronađu neko rješenje. Uto opću šutnju naruši plač najmlađeg djeteta. Majka, tetka i Gontran iskoriste priliku i pođu da vide što se dogodilo. Ali Anđelika je ostala s dvojicom baruna i dvojicom dječaka koji su se iz grada vratili u vrlo lošem stanju.
Djevojčica se pitala neće li obitelj sada izgubiti čast.
Gorjela je od želje da to upita, ali se nije usudila. A braća su u njoj pobuđivala neki nejasan osjećaj nalik pomalo na prezrivo sažaljenje.
Stari Lutzen, koji je bio odsutan kad su dječaci stigli u dvorac, donese još nekoliko svijećnjaka u čast putnika i prospe malko voska grleći nespretno starijega dječaka. Mlađi se ponešto prezirno uklonio gruboj dobrodošlici staroga vojnika.
Ali ne zbunivši se nimalo zbog toga, stara vojničina odmah iznese svoje mišljenje:
Bilo je vrijeme da se vratite! Kakva korist od žvakanja latinskog kad ni svoj vlastiti jezik ne znate kako treba? Kad mi je Fantina rekla da su se mlada gospoda vratila kući zauvijek, odmah sam pomislio da ce se najzad gospodinu Josselinu ispuniti želja i da će se otisnuti na more…
Naredniče Luizene, zar vas moram upozoravati na poslušnost? - odjednom poviče oštrim glasom stari barun.
Stari Guillaume umukne. Anđelika se začudi djedovu oholom i neobičnom tonu.
Nadam se, Josseline - ponovo će djed okrenuvši se prvencu - da si ti zaboravio svoje djetinje planove i da više ne misliš na more.
A zašto bih zaboravio, djede? Čini mi se da sada za me i nema drugog puta.
Dok budem živ, ti u mornare nećeš. Sve, ali to ne! - i starac štapom udari o napukli pod.
Josselina rastuži djedovo iznenadno protivljenje. Želja da postane mornar bijaše mu prirasla za srce i pomogla mu je da bez velikog žaljenja misli na prekinuto školovanje.
"Gotovo je s očenašima i bubanjem latinskog", mislio je. "Slobodan sam i ukrcat ću se na kraljev brod."
Armand de Sance se pokuša umiješati.
Dajte, oče, čemu toliko protivljenje? Bilo bi to rješenje kao i neko drugo. Reći ću vam, uostalom, da sam u molbi što sam je nedavno uputio kralju, između ostalog tražio da se mom najstarijem sinu omogući ukrcanje na trgovački ili ratni brod njegova veličanstva.
Ali stari se barun ljutio preko svake mjere. Anđelika ga nikad nije vidjela tako srdita, pa čak ni kad se onomad dohvatio s ubiračem poreza.
Ne sviđaju mi se ljudi kojima gori pod nogama tlo njihovih predaka. Tamo preko mora, ne idu u susret nikakvim divotama, već golim divljacima tetoviranih ruku. Prvenac jednoga plemića mora služiti u kraljevoj vojsci. To je sve što sam htio reći.
Ta ja i ne tražim drugo do da služim kralja, ali na - moru otpovrne dječak.
Josselinu je šesnaest godina. Prema tome, vrijeme je da sam odluči o svom životnom putu - ne baš odlučno primijeti barun Armand.
Izraz se bola ocrta na naboranu licu optočenu bijelom i kratkom bradom. Starac bezvoljno podigne ruku.
Istina, i drugi su prije njega, u obitelji, pošli svojim putem. Zar je zbilja potrebno da me i vi razočarate, sine moj? - doda starac glasom bezmjerne tuge.
I na kraj pameti mi nije da vam oživljavam mučne uspomene, oče - ispričavao se barun Armand. - Nisam nikad pomišljao da odem jer sam vezan više no što mogu kazati za našu zemlju u Poitouu. Ali se i te kako sjećam koliko je bio težak i nestalan moj položaj u vojsci. Iako sam bio plemić, bez novca se nisam mogao probiti do viših činova. Bio sam pun dugova te sam ponekad bio prisiljen prodati svu svoju opremu konja. Šator, oružje, pa čak i svog slugu iznajmiti. Ta i sami se sjećate: svoje ste najbolje zemlje morali prodati za moje izdržavanje u službi!
Anđelika je s velikim zanimanjem pratila razgovor.
Ona nije nikad vidjela mornara, ali je bila iz kraja u koji su, kroz doline Sevre i Vandee, dopirali dozivi oceana. Ona je znala da su na obali od La Echelle do Nantesa, preko Sables-d'Olonne postojali ribarski brodovi koji su plovili u daleke zemlje gdje su živjeli ljudi crveni kao plamen ili šareni kao veprovi. Pričalo se čak da je neki toretonski mornar iz kraja oko Saint-Maloa, doveo u Francusku nekoliko divljaka kojima je kao i pticama, na tjemenu raslo perje.
Eh, da je ona bila muško, ne bi je bilo briga što djed misli… Bila je kivna na Josselina ne samo zato što je bio tamnoput i jadan već što se, dok su ga korili, držao kao pokislo pile.
Ljutilo ju je, naposljetku, što su ta dva velika tikvana bili smjerni i navukli preko lica izraz krivnje kao da se nalaze na sudu. Da nije to bio rezultat batina što su ih dobivali od svojih učitelja? Nikad Anđelika ne bi dopustila da je tko tuče!
Uostalom, zar su oni bili krivi što su ih otjerali iz škole? Bili su siromašni i u tome je njihova krivica, a zbog toga se nisu morali stidjeti. A na dan Posljednjeg suda grabežljivi će se redovnici crvenjeti pred licem Gospodnjim!
Anđelika, dijete polja, kojoj su se njezini prijatelji seljaci i služinčad više divili nego da je bila gradsko dijete, nije znala za stegu, stid i čednost.
U međuvremenu, ohrabren podrškom svoga oca, Josselin se počeo braniti. Ispočetka bojažljivo, a potom sve žešće i žešće… Govorio je kako je u desetoj godini bio zatvoren u mračan i smrdljivi samostan gdje je pri svjetlu lojanice gonetao značenje grčkih i latinskih slova, gdje je čitao nerazumljive knjige kao što je bila knjiga Isusova muka, u kojoj je sve vrvjelo od likova iz pakla. Uza sve to, pisati francuski jedva da je i znao. Prtljag iz matematike je bio vrlo lagan. A što se tiče povijesti i zemljopisa, više se nauči slušajući dojilju nego predavanja onih ishlapjelih staraca koji o drugim znanostima, kao na primjer o astronomiji i plovidbi, nisu imali nikakva znanja.
Djed se smješkao toj bujici riječi i malko mu se razvedrilo lice.
Ti s velikim omalovažavanjem govoriš o svojim odgojiteljima koji uživaju veliki ugled. Poitiers je treći grad gdje se stiče humanistička kultura. Ipak ne mogu koriti tvoje žaljenje što nisi dovoljno naučio. Ali ni ti ne možeš predbacivati svojim učiteljima što te nisu učili vještini plovidbe, jer to nije nikakva nauka.
No da bi ste stiglo u ovo ili ono mjesto, treba…
Znanost tu nije ni od kakve koristi. Sve zavisi od struje i vjetra. Te se stvari ne mogu objasniti. Ploveći neprestano morima, stari mornari stiču poseban nagon za plovidbu. Samo što se tom životu mogu posvetiti ribari ili trgovci, ali ne plemići.
Oprostite mi djede, ali ja sam uvjeren da se vještina plovidbe može i iz knjiga naučiti. Mnogo je o tome knjiga napisano, počevši od POZNAVANJE PLOVIDBE od
vandejskog kapetana iz XV stoljeća, Garcije Fernande, do knjige moreplovca iz La Roehellea, Alphonsa le Saintongeaisa, koji govori o prekooceanskoj plovidbi. Čuo sam da postoje knjige na višem naučnom nivou koje se služe tablicama o širinama i duljinama temeljeći se na poznavanju točnog vremena da bi se odredila neka točka na moru.
Sve su to puste brbljarije, mladiću moj! Knjige su vam sasvim smutile glavu. Nećeš valjda tvrditi da onaj đavolji izum njihala može nečemu poslužiti? Kao da se vrijeme ne može isto tako dobro izmjeriti pješčanim satom, izmišljenim pred dvadeset vijekova…
Ali, djede, vama ta stvar nije sasvim jasna! Prije svega, iako đavolji izum, kao što ste ih nazvali, satovi s njihalom će biti postavljeni na zvonike svih crkava, a neki već i jesu. Njihalica s većom točnošću mjeri vrijeme. Bez znanja o vremenu ne bi se moglo putovati morima. Za sve one račune vaš pješčani sat nije dovoljno precizan…
Obeshrabren, stari barun odmahne glavom.
Josseline, izgleda da je škola na tebe imala pogubno djelovanje. O sveti Dionizije! Vaša tobožnja znanost smutila je pamet i najozbiljnijim ljudima. I još se tužiš da nisi mogao dosta naučiti! Što bi tek onda bilo? I ovako si već blizu krivovjerstva. Trebalo bi da se što prije ispovijediš!
Ravmond, koji se dotle nije upletao u razgovor, reče mirnim glasom - Vjera nije u suprotnosti ni sa jednom naukom, a nijedna od nauka kojima su nas učili nije đavolji izum, kao što nije ni sat s njihalom.
E ovo je prevršilo svaku mjeru - zlojedio se barun Ridoue. - I ti, Ravmonde, koji stalno snatriš o redovničkim redovima, i ti braniš te moderne budalaštine! Nas te stvari nisu zanimale, a ipak nam nije ništa falilo. Niste li i vi toga mišljenja, Armande?
Ali sin mu ne odgovori i Anđelika shvati da njen otac nije slušao razgovor nego je razbijao glavu kako da nađe časno zanimanje dvojici svojih sinova.
Ne dobivši odgovor, stari promrmlja:
Nećete mi izbiti iz glave uvjerenje da su sve te buntovne imisli o plovidbi i o drugim izumima luteranskog porijekla. A nije li kojim slučajem stari Guillaume, u kojega ja sumnjam da je hugenot, pokušao koji put poučiti svojoj vjeri nekoga od vas?
Suviše je ponosan a da bi to činio odgovori Raymond. - Kunem se da nikad to nije činio.
Ne valja se zaklinjati, no radujem se što ste raspršili moje sumnje o starom slugi kojega sam primio pod svoj krov. Ali dosta je brbljarija. Suviše sam dobar a da bih se prepirao s takvim pjetlićima. Odluka ovisi o meni i o vašem ocu. A vama se valja pokoriti. Jeste li me razumjeli, Josseline?
Jesam, gospodine - skromno odgovori dječak.
Sutradan ujutro, dok se vrzmala po dvorištu, Anđelika primijeti jednog seljačića koji je nosio barunu list zgužvana papira.
Upravitelj Molines me moli da navratim k njemu. Do objeda se sigurno neću povratiti - reče barun i dade znak jednom konjušaru da mu osedla konja.
Gospođa de Sance koja je, sa slamnatim šeširom položenim na rubac za glavu, bila na putu za vrt, stisne usne.
Živimo u nečuveno vrijeme - uzdahne. - Kako možete podnijeti da jedan susjed prostog porijekla, jedan hugenotski upravitelj, poziva u svoj ured vas, pravog pravcatog potomka Filipa Augusta? - Pitam se o kakvim to poštenim poslovima može razgovarati jedan plemić s nadstojnikom susjednog dvorca? Da se ne radi ponovo o mazgama..
Barun ne odgovori već se udalji kimajući glavom.
Anđelika se za to vrijeme uvukla u kuhinju, gdje brzo pronađe cipele i ogrtač. Zatim odjuri k ocu u štalu.
Mogu li i ja s vama, oče? - upita dražesno se i ljupko smiješeći. Nije joj se mogao oduprijeti te je posadi u sedlo.
Anđelika je bila njegova mezimica, činila mu se vrlo lijepom i ponekad je smatrao kako će je udati za nekog vojvodu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 4:05 pm




Bijaše vedar jesenji dan. Bliza šuma, s koje još ne bijaše otpalo lišće zarila je svoju rujnu krošnju u nebesku plavet.
Prolazeći ispred ulaza u dvorac markiza du Plessis-Bellierea, Anđelika se nagne neće li opaziti u dnu drvoreda kestenova bijelo prekrasno zdanje koje se odražavalo u svom jezeru kao slika iz sna.
Uokolo je vladala grobna tišina te se činilo da taj dvorac, sagrađen u renesansnom stilu, kojega su njegovi gospodari napustili da bi živjeli na dvoru, spava u tajanstvenoj ljepoti svoga parka i svojih perivoja. Košute iz šume Nieul, koja je okruživala dvorac, prolazile su pustim alejama…
Stan upravitelja Molinesa nalazio se dva kilometra dalje, na jednome od ulaza parka. Lijepi paviljon od crvenih opeka, pokriven modrim pločicama, izgledao je, u svojoj gruboj solidnosti, kao oprezan stražar krhke građevine što je ljupkošću svojih linija izazivala čuđenje seljaka naučenih na srednjevjekovne zamkove.
Upravitelj je bio nalik na svoju kuću. Ozbiljan i imućan, čvrsto zasjevši u svoja prava i u svoju ulogu, u stvari, on je izgledao gospodar prostranog posjeda Plessis, na koji pravi gospodar nikad nije ni dolazio.
Možda svake druge godine, u jesen radi lova i u proleće da beru đurđice, mnoštvo gospode i gospođa bi nahrupilo u Plessis sa svojim kočijama, sa svojim konjima, sa svojim hrtovima i svojim sviračima. Nekoliko bi dana sve treštalo od veselih priredbi i razbibriga. Okolne je vlastelinčiće pomalo obuzimao strah pri tom, a pozivani su na svečanosti da bi se pariška gospoda zabavljala na njihov račun. Poslije su se gospoda vraćala u Pariz, a dvorac bi ponovo utonuo u šutnju i vraćao se pod vlast strogog upravitelja.
Čuvši topot konjskih kopita, Molines pojuri u dvorište svoje kuće i više se puta žustro pokloni, što za nj nije predstavljalo nikakav napor budući da je to smatrao sastavnim dijelom svojih dužnosti. Anđelika je već prilično upoznala surovu i bezobzirnu prirodu ljudske duše te nije previše cijenila tu pretjeranu ljubaznost, ali je barunu Armandu ona očito godila.
Jutros sam imao nešto slobodnog vremena, pa sam pomislio da ne bih smio pustiti da me čekate, gospodine Molines.
Zahvalan sam vam, gospodine barune. Bojao sam se da ćete me smatrati drznikom što sam se usudio poslati k vama slugu s molbom da dođete ovamo.
Nisam se uvrijedio. Znam da vi izbjegavate moju kuću zbog mog oca koji vas smatra zadrtim hugenotom.
Gospodin barun posjeduje neobično istančan dar zapažanja. Ne bih, zaista, htio povrijediti osjećaje gospodina Ridouea ni gospođe barunice koja je vrlo pobožna. Stoga mi je draže porazgovarati s vama ovdje. Nadam se da ćete mi vi i vaša mala gospođica učiniti čast te ćete podijeliti s nama naš ručak.
Ja više nisam mala - živo se umiješa Anđelika. Navršila sam deset i po godina i starija sam od Madelone, Denisa, Marije Agneze, Alberta i još jednog nedavno rođenog brata.
Neka mi gospođica Anđelika oprosti. Od starijih se, u stvari, traži veći razbor i zrelost duha. Bio bih sretan kad bi vas moja kćerka Bertille posjećivala, jer, na žalost, časne sestre kod kojih se odgaja, uvjeravaju me da je u nje ptičji mozak iz kojega se neće bogzna što izvući.
Pretjerujete, gospodine Molines - ljubazno je prosvjedovao barun Armand.
"Ovaj put se slažem s Molinesom", mislila je Anđelika koja je mrzila upraviteljevu kćerku, podmuklu crnoputu djevojčicu.
Njeni osjećaji prema upravitelju nisu bili tako određeni. Iako joj je bio antipatičan, ipak je gajila za nj izvjestan osjećaj poštovanja; nema sumnje, tome je razlog bio pristojan izgled njegov osobe i kuće. Upravitelj je nosio odijelo od lijepog sukna tamne boje. Iznesena odijela je ili poklanjao ili što je vjerojatnije, prodavao prije no što se na njima pojave znakovi istrošenosti. Nosio je cipele s kopčom i dosta visokom petom, što je tada bilo u modi.
U njegovoj se kući jelo izvrsno. Anđeliki zaigraju nosnice kad su ušli u prvu sobu, popločanu opekama i vrlo čistu. Iz te se sobe išlo u kuhinju. Gospođa Molines ih pozdravi dubokim klanjanjem a zatim se vrati svojim kolačima.
Upravitelj odvede svoje goste u mali kabinet i naredi da se donese svježa voda i boca vina.
Ovo mi se vino mnogo sviđa - reče dižući čašu. - Potječe od jednog komada zemljišta na brežuljku koje dugo vremena nije bilo obrađivano. Uz mnogo truda prošlu sam jesen imao prvu berbu. Vina u Poitouu nisu tako jaka kao vina u Loiri, ali imaju fini okus.
Poslije kratke stanke dometne - Ne mogu vam iskazati riječima gospodine, koliko se veselim što ste se osobno odazvali mom pozivu. To me utvrđuje u uvjerenju da posao koji mi je na umu ima izgleda na uspjeh.
Jednom riječju, htjeli ste me iskušati?
Neka se gospodin barun ne ljuti. Ja nisam pohađao univerzitete već sam svoje skromno znanje stekao u seoskoj školi. Ali ću vam priznati da mi se naduto držanje pojedinih plemića ne čini dokazom velike pameti. A pameti treba da bi se govorilo o poslovima, pa makar i vrlo skromnim.
Ladanjski se plemić zavali na naslon tapecirane stolice i stade motriti upravitelja radoznalim pogledom. Bivao je pomalo nestrpljiv; zanimalo ga što će mu to izložiti taj susjed koji nije uživao baš najbolji glas.
Upravitelja su smatrali vrlo bogatim čovjekom. U početku je bio vrlo krut sa seljacima i zakupcima, ali se u posljednje vrijeme trudio da bude ljubazan čak i prema onima koji su živjeli u vrlo bijednim prilikama.
Nije se znalo mnogo o razlozima te promjene i te neobične dobrote. Seljaci su bili nepovjerljivi, ali im je on izlazio u susret u pogledu nameta i drugih davanja što ih je posjed dugovao kralju i markizu, pa su ga susretali s poštovanjem.
Zlobnici su šaputali da on na taj način želi uvaliti u što veće dugove vječito odsutnog gospodara. A što se tiče markize i sina joj Filipa, treba reći da ni oni nisu o imanju vodili veću brigu od samog markiza.
Ako je istina ono što se priča, vama je cilj da se dokopate čitavog imanja markiza du Plessisa - primijeti dosta grubo barun Armand de Sance.
Najobičniji klevete, gospodine barune. Meni je stalo da ostanem pošten službenik gospodina markiza, a i da nije, ne vidim kakvu bih korist izvukao iz takve kupnje. Da bih vas u tom pogledu umirio, povjerit ću vam, mada time ne odajem nikakvu tajnu, da je ovaj posjed prezadužen.
Nemojte samo meni predložiti da ga kupim, ja nemam novaca…
I na kraj mi pameti nije, gospodine barune… Malo vina…
Anđelika koju taj razgovor nije zanimao klizne iz kabineta i vrati se prema salonu gdje se gospođa Molines trudila da smota tijesto ogromnog kolača. Nasmiješi se djevojčici, pruži joj kutiju iz koje se širio vrlo ugodan miris.
Uzmite, pojedite to, draga. To je ušećerena anđelika. Vi imate isto ime. Ja sam je sama ukuhala s finim bijelim šećerom. Bolja je od one što je prave u samostanu, jer redovnici upotrebljavaju grubi šećer. Kako da pariški slastičari cijene njihov proizvod kad on nema nikakva ukusa zato što se kuha u ogromnim i nečistim kacama u kojima su redovnici, prije toga kuhali juhu i krvavice.
Anđelika je slušala i s užitkom krčkala nježne peteljke, zelene i slatke. U što li su se pretvarale nakon branja one velike i snažne biljke koje su u prirodnom stanju imale gorči okus?
Ona je zadivljeno gledala uokolo. Namještaj se sjajio. U jednom je uglu visio sat, đavolji izum govorio je djed.
Da bi ga bolje promotrila i da bi mu čula zvuk, djevojčica se primakne kabinetu gdje su njen otac i gospodin Molines razgovorali. Čula je kako njen otac govori:
Svetoga mi Dionizija, Molines, vi ste me iznenadili. O vama se koješta, priča, ali u jednome se svi slažu da ste čovjek snažna duha i da imate fini nos. A sada sam ravno iz vaših usta čuo da se vi, u stvari, zanašate pustim utopijama.
A što vam se čini nerazumnim u onom što sam vam izložio, gospodine barune?
Pa porazmislite malko. Vi znate da se ja bavim mazgama, da sam križanjem uspio dobiti dosta dobru rasu i nagovarate me da pojačam uzgoj, a vi ćete preuzeti na se prodaju. Sve je to da ne može biti bolje. Ali jedno mi ne ide u glavu: mogućnost da se sklopi dugotrajan ugovor sa… Španjolskom. Ta, prijatelju dragi, mi smo sada u ratu sa Španjolskom.
Rat neće vječito trajati, gospodine barune.
I ja se tome nadam. Ali ozbiljna se trgovina ne može temeljiti na takvim nadama.
Na upraviteljevim se usnama javi sjena popustljiva osmijeha, ali upropašteni je plemić ne zamijeti, već nastavi padajući sve više u vatru:
Kako se može trgovati s jednom zemljom koja je s nama u ratnom stanju? Prije svega to je zabranjeno, i to s pravom, jer Španjolska nam je neprijatelj. Zatim, granice su zatvorene, a ceste i putovi pod nadzorom. Priznajem da snabdijevati neprijatelja mazgama nije tako težak zločin kao snabdijevati ga oružjem, tim prije što se rat ne vodi ovdje već na tuđem zemljištu. Ali ja posjedujem tek nekoliko životinja zbog kojih nije vrijedno ni počinjati trgovinu. Suviše bi koštale i truda i vremena prije no bi stvar krenula. Moja mi novčana sredstva, na žalost, ne dozvoljavaju da se upuštam u takve pokuse.
Samoljublje mu nije dopuštalo da doda kako se baš sprema da likvidira svoje uzgojište.
Neka gospodin barun meni za ljubav ima na umu činjenicu da posjeduje već sada četiri izvrsna pastuha i da će mu biti mnogo lakše nego meni nabaviti druge od okolnih plemića. A što se tiče magaraca, može ih se dobiti na stotine za deset ili dvadeset livara po glavi. Ne bi trebalo uložiti bogzna koliko truda da se malko prosuše močvare i tako poboljša ispaša, mada su vaše tegleće mazge s malim zadovoljne. Ja vjerujem da bi se s dvadeset tisuća livara taj posao mogao staviti na čvrste temelje i da bi za tri-četiri godine imao dobre rezultate.
Jadan barun osjeti kako mu se sve vrti u glavi.
Sto mu jada, vi odmah udarate na veliko! - Dvadeset tisuća livara! - Zar vam se zaista čini da su toliko vrijedne moje jadne mazge zbog kojih ovdašnji svijet samo što nije popucao od smijeha. Dvadeset tisuća livara! Vi sigurno niste čovjek koji bi mi posudio toliki novac!
A zašto ne? - mirno odgovori Molines. Vlastelin ga promjeri razrogačenim očima.
Ta to bi bila prava ludost, Molines, s vaše strane. Moram vam reći da ja nemam jamca.
Ja ću se zadovoljiti običnim ugovorom o udruživanju s jednakom dijelovima i uknjižbom na uzgojište. Ali to ćemo učiniti u Parizu privatno i tajno.
Bojim se da će proći mnogo vremena prije nego smognem novaca za put u glavni grad. Inače, vaš me je prijedlog u ovom trenutku toliko zbunio i čini mi se tako smion da bih se ja htio prethodno posavjetovati s kojim prijateljem…
U tom slučaju, gospodine barune, bolje da se o poslu vise i ne govori. Jer ključ našega uspjeha je u potpunoj tajni. Inače se neće ništa postići.
Ali ja se ne mogu tek tako upustiti u jedan posao za koji mi se, osim toga, čini da bi se mogao okrenuti na štetu moje domovine!
I moje, gospodine barune…
Pa ne bi se reklo, Molines.
Onda ne govorimo više o tome, gospodine barune. Recimo da sam se prevario. Imajući na umu vaše izvanredne rezultate, vjerovao sam da ste u ovoj zemlji jedino vi kadri organizirati uzgojište u velikom obimu i pod svojim imenom.
Barun je smatrao da ima pravo na tu pohvalu.
Nije stvar u tome…
Gospodin barun će mi onda dopustiti da ga podsjetim kako ovo pitanje duboko zasijeca u pitanje što ga zabrinjava, to jest kako da časnim sredstvima osigura pristojan život svojoj obitelji…
Zaslužili ste da vas čovjek izbičuje, Molines, jer te vas se stvari nimalo ne tiču.
Bit će kako želite, gospodine barune. Ipak, iako raspolažem skromnijim sredstvima no što neki zamišljaju, mislio sam vam odmah odobriti, kao predujam za budući posao, naravno, jedan zajam jednak prijašnjoj svoti, to jest dvadeset tisuća livara; zahvaljujući tom zajmu više vas ne bi kinjile brige u pogledu budućnosti vaše djece te biste se mogli sasvim posvetiti svojim poslovima i svom imanju. Ja iz iskustva znam da se poslovi ne razvijaju onako kako bi trebalo, ako čovjeka mori neka briga.
I ako mu poreznik sjedi za vratom - doda barun čije od sunca opaljeno lice oblije lako rumenilo.
Da ti zajmovi ne bi pobudili sumnju, bilo bi u našem vlastitom interesu da se o našem ugovoru nikome ništa ne govori. Zahtijevam stoga, ma kakva bila vaša odluka, da se ovaj naš razgovor nikome ne priopći.
Razumijem vas. Ali samo je po sebi razumljivo da moja žena mora biti upoznata s prijedlogom što ste mi ga učinili. Radi se o budućnosti naše desetoro djece.
Oprostite, gospodine barune, što ću vam postaviti jedno nezgodno pitanje, naime zna li gospođa barunica šutjeti? Nisam još nikad čuo da žena zna čuvati tajnu.
Poznato je da je moja žena vrlo šutljivo stvorenje. Osim toga, mi nikoga ne posjećujemo, te ako je ja zamolim da šuti, ona će šutjeti. U tom trenutku upravitelj opazi vršak Anđelikina nosa. Naslonjena na okvir od vrata i ne krijući se, ona je slušala njihov razgovor. Uto se i barun okrene i opazivši je, nabra obrve.
Anđeliko, dođite ovamo - reče strogim glasom. Čini mi se da ste se počeli učiti lošoj navici, prisluškivanju iza vrata. Vi se uvijek pojavite u najnezgodnijem trenutku, i to sasvim tiho da vas nitko ne čuje. To je vrlo loš običaj.
Molines se u nju zagleda svojim prodornim pogledom, ali izgleda da ga Anđelikin postupak nije rasrdio kao baruna.
Seljaci pričaju da je ona vila - reče smješkajući se. Anđelika se mirno približi.
Jeste li čuli naš razgovor? - upita je otac.
Jesam oče. Molines je rekao da biste Josselina mogli otpremiti u vojsku, a Hortenziju u samostan, ako biste odgajili mnogo mazgi.
Ti stvaraš zaključke na vrlo čudan način - reče upravitelj. Slušaj me dobro sada. Moraš mi obećati da nećeš nikome kazati ni riječi o onome što si čula.
Obećavam, ali što ćete meni dati? Upravitelj suzdrži osmijeh.
Anđeliko.. - poviče zaprepašteni barun. Uto joj Molines odgovori:
Najprije nam dokažite da znate šutjeti, gospođice Anđeliko. Ako se, kao što se nadam, udružim s gospodinom barunom, vašim ocem, valjat će nam pričekati da se poslovi razvijaju bez nezgode i da se ništa ne dozna o našim planovima. A onda ćemo vam za nagradu dati muža…
Ona u prvi čas iskrivi usta, a pošto je malko promislila, reče - U redu, obećavam. Zatim se udalji. U kuhinji gospođa Molines, odstranivši poslugu, sama stavi u pećnicu tortu ukrašenu slojem kreme i trešnjama.
Gospođo Molines, hoćemo li uskoro ručati? - upita Anđelika.
Nećemo još zlato moje. Ako ste gladni namazat ću vam maslacem krišku kruha.
Nisam pitala za ručak zato što sam gladna, već sam htjela znati mogu li do ručka otrčati do Plessisa i natrag.
Možete, možete. Kad stol bude postavljen, poslat ćemo dječaka po vas.
Anđelika otrča napolje i skrenuvši u prvu aleju, skine cipele i sakrije ih pod jedan kamen u namjeri da ih pri povratku ponovo navuče. Zatim ponovo udari u trk, laganija od košute. Pod stablima se osjećao miris gljiva i mahovine. Iza posljednje kiše su tu i tamo zaostale male lokvice koje je ona skokom preskakala. Bila je sretna.
Gospodin Molines joj je obećao muža. Nije baš bila sigurna da se radi o znatnom daru. A što će s njim…
Kad bi bar bio simpatičan kao Nikola, dobro bi joj došao kao drug za lov na rakove.
U dnu drvoreda opazi obris dvorca koji se svojom bjelinom isticao na modroj caklini neba. Dvorac du Plessis-Belliere je bila sigurno kuća iz priča o vilama kojoj u mjestu nijedna nije bila nalik. Prebivališta ladanjskih plemića u njihovoj okolici bila su kao Monteloup, siva, slijepa, obrasla mahovinom. A tu je u prošlom stoljeću neki talijanski umjetnik načičkao ljudsko prebivalište prozorima, vidjelicama, trijemovima. Minijaturni pokretni most nadvisivao je jarke pune lopoča. Na uglovima su se kočili tornjići samo radi ukrasa. Uza sve to, linije su čitavog zdanja bile vrlo jednostavne. Ničeg suvišnog nije bilo u elegantnim lukovima, u vitkim svodovima, već prirodna ljupkost biljaka i vijenaca.
Samo je nad glavnim trijemom grb s likom nemani kojoj iz ralja suklja plameni jezik dozivao u sjećanje najviše iskorištavanu dekoraciju srednjega vijeka.
Anđelika se s iznenađujućom vještinom uspentra na terasu, a zatim, hvatajući se ukrasa na prozorima i balkonima, stigne na prvi kat gdje joj je oluk poslužio kao udoban oslon. Tada priljubi lice uz prozorsko staklo, često je dolazila tu i dugo bi, ne osjećajući umora, stajala nagnuta nad tajnom te dvorane u čijoj su polutami svjetlucali srebro i bjelokost ukrasnih stvarčica porazmještani po izrezbarenom namještaju, svježe boje, crvene i modre, novih goblena, sjajne slike po zidovima. U dnu je bila ložnica s jorganom od damastne svile.
Zastori su se oko kreveta sjali, teški zbog zlatne svile utkane u njihovu potku. Iznad kamina je pogled privlačila velika slika kojoj se Anđelika nadasve divila. Jedan svijet o čijem je postojanju ona tek neki pojam imala, zatvorio se u onaj okvir, neusiljen svijet stanovnika Olimpa, mio u svojoj paganskoj slobodi. Jedan su se bog i boginja grlili pred očima bradatog fauna. Njihova divna tijela simbolizirala su, baš kao i onaj dvorac, ljupkost na rubu divlje šume.
Uzbuđenost što njom bijaše ovladala pritiskala ju je kao mora.
"Sve ove stvari", mislila je, "htjela bih dirnuti, milovati ih svojim rukama. Željela bih da jednoga dana budu moje…"

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 4:06 pm




U maju mladići iz Monteloupa zataknu zeleni klas za šešir, a djevojke se okite lanenim cvijetom te odlaze i plešu oko dolmena, velikih kamenih ploča što ih je prahistorija ostavila po poljima.
Na povratku se uz put još malko pozabave u parovima po livadama i ispod drveća gdje sve miri od đurđica.
U junu je čiča Saulier udao kćer uz veliko slavlje.
Bio je taj Saulier jedini zakupnik baruna de Sancea koji je, osim samoga baruna, obrađivao zemlju s napoličarima.
Bio je imućan jer je uz to i držao krčmu u selu.
Mala crkvica u romanskom stilu bijaše ukrašena cvijećem i lojanicama debelim kao ljudska šaka. Barun je osobno poveo nevjestu oltaru.
Za ručak, koji je trajao sate i sate, pripremljeno je svega u izobilju: krvavica, valjušaka, kobasica i sira svake vrste. Bilo je i vina napretek.
Poslije ručka sve gospođe u selu uputiše se, prema običaju, k mladoj nevjesti svaka sa svojim darom.
Nevjesta je čekala u svojoj kući, u svom novom stanu, sjedeći na klupi pred velikim stolom na kojemu se već nakupilo posuđa, plahta, kotlića od kositra i bakra.
Njeno okruglo lice, pomalo volovskog izraza, sjajilo se od sreće pod ogromnim vijencem od ivančica.
Gospođa de Sance se gotovo stidjela što je donijela samo skromni dar nekoliko tanjura od vrlo lijepog porculana, što ih je čuvala za ovakve prilike. Anđelika odjednom pomisli, kako su kod kuće jeli iz seljačkih zdjelica te ju je u samo srce zapekla takva nelogičnost. Svijet je bio zaista čudan! Bila bi se okladila da se ni ta seljačka kćerka nikad neće služiti tim tanjurima, već će ih brižljivo spremiti u škrinju a i dalje će jesti iz svoje zdjelice. A u dvorcu Plessls je bilo tako prekrasnih stvari koje su tamo ležale kao u kakvu grobu…!
Anđelikino se lice smrači i ona poljubi mladu ženu vrškom svojih usana.
U međuvremenu su se oko velikog bračnog kreveta okupljali mladići i zajedljivo se rugali.
Eh, lijepa moja - poviče jedan od njih - gledajući tebe i tvoga muža nitko ne sumnja da će vam prijati "chaudaut" kad vam ga u zoru donesemo.
Mama - upita Anđelika izlazeći - što je taj "chaudaut" o kojemu se uvijek govori na svadbama?
To ti je seljački običaj, kao što su darivanje i ples - odgovori majka kratko. Kćerku ne zadovolji to objašnjenje, te odluči da prisustvuje tom "chaudautu."
Na seoskom trgu gdje se za svadbenih svečanosti plesalo ispod velikog brijesta, zasad su sjedili na tronošcima ljudi oko iznesenih stolova.
Odjednom Hortenzija, starija Anđelikina sestra, udari u plač te stane moliti da se vrati u dvorac: sramila se što je na sebi imala prostu i zakrpanu haljinu.
Gore glavu! - poviče Anđelika. - Ti sebi samo zagorčavaš život, jadna moja sestro. Zar se ja jadam zbog svoje haljine? A stišče me i prekratka mi je. A uz to me i cipele vraški žuljaju. Ali ponijela sam cokule u jednom zamotuljku i stavit ću ih da bih lakše plesala. Odlučila sam da se večeras zabavim.
Hortenzija se uporno tužila da joj je vruće i da se ne osjeća dobro. Htjela je pošto- poto kući. Gospođa de Sance pođe k mužu koji je sjedio među seoskim odličnicima i obavijesti ga da će ona natrag u dvorac, a s njim ostavlja Anđeliku. Djevojčica je neko vrijeme sjedila pored oca.
Puno je jela pa ju je drijem hvatao.
Otac je sjedio u društvu župnika, seoskog glavara, učitelja koji je po potrebi bio i pjevač, ranarnika, brijača, zvonara i mnogih težaka koje su svi zvali oračima zato što su posjedovali volovska kola i što su zapošljavali takozvane "nadničare" te su i oni pripadali seoskoj eliti. U toj se skupini nalazio i Artheme Callot, mjernik iz obližnjeg gradića, koji se tu nalazio privremeno radi presušivanja obližnjih močvara. Bio je donekle smatran za stručnjaka i stranca, iako je bio iz Limousina. Tu je naposljetku bio i nevjestin otac, Paul Saulier, odgajivač rogate marve, te konja i magarca.
Taj krupni seljak bijaše, u stvari, među sitnim žakupcima najveći, te iako mu je barun de Sance bio gospodar, taj je njegov zakupnik bio bogatiji od njega.
Promatrajući namrgođeno čelo svoga oca koje se nije razvedravalo, Anđelika se lako mogla domisliti o čemu je on razmišljao.
"I ovo je jedan od znakova propadanja plemstva", mislio je sigurno s tugom u srcu.
U međuvremenu se stvorila velika gungula na trgu oko velikog brijesta. Dva čovjeka, noseći svaki pod pazuhom neku vrstu bijelih i punih vreća, popeše se na bačve.
Bili su to gajdaši. Jedan im se flautist pridruži.
Počinje ples! - poviče Anđelika pojurivši prema glavarevoj kući gdje pri dolasku bijaše sakrila svoje cokule.
Otac ju je vidio kako se vratila skakućući s jedne noge na drugu i plješćući rukama u taktu plesne svirke i farandole6 koja će se uskoro plesati. Zagasito zlatna joj se kosa rasula po ramenima. Možda zbog suviše tijesne i kratke haljine, on odjednom primijeti da se ona neobično razvila u nekoliko posljednjih mjeseci. Oduvijek je bila vrlo nježna, a sad je izgledala kao da joj je dvanaest godina. Ramena su joj se razvila, a njezine su grudi malko nadigle izmošenu joj haljinu od serža. Od uzavrelog bogatstva njezine krvi po obrazima joj se razlio rumeni sjaj, a između poluotvorenih i vlažnih usnica bljeskali su savršeni zubići.
Kao većina seoskih djevojaka i ona je utaknula u otvor svoga prslučića kiticu žutih jaglaca i sljezova cvijeta.
Prisutnim je ljudima upadala u oko njezina pojava puna poleta i mladosti.
Vaša se gospođica razvila u vrlo lijepu djevojčicu! - reče čiča Saulier smjernim se smješkom obrativši barunu, i znalački pogledavši susjede.
U baronov se ponos uvuče nemir. "Suviše je velika da bi se miješala s ovim klipanima", - pomisli odjednom. "Nju, prije nju nego Hortenziju treba otpremiti u samostan…"
Ne obazirući se na poglede i misli što ih je pobuđivala, Anđelika se veselo bacila u gužvu, među mladiće i djevojke koji su dotrčavali sa svih strana udvoje ili u skupinama.
Umalo se nije sudarila s jednim kojega ne prepozna odmah, jer je bio vrlo lijepo obučen.
Valentine! - poviče. Gle ti njega, kako je lijep!
Mlinarev sin je imao novo odijelo, sašiveno sigurno u gradu od tako lijepog štofa da su skutovi kaputa izgledali uštirkani. I kaput i prsluk krasilo mu je nekoliko redova svjetlucave dugmadi. Na cipelama metalne kopče, na glavi pusteni šešir, oko listova vrpčice od modrog satena kao vezice za čarape. Dječaku koji je s četrnaest godina bio herkulskog rasta, iako se nezgrapno i smeteno osjećao u svom novom odijelu, lice se sjajilo od zadovoljstva. Anđelika koja ga već nekoliko mjeseci nije vidjela zato što s ocem bijaše otputovao u grad, primijeti da mu doseže jedva do ramena, i to je gotovo zbuni. Da se oslobodi toga osjećaja, ona ga uze za ruku.
Dođi da plešemo.
Ne! Ne! - odbije on. - Neću da uništim svoje novo odijelo. Idem među ljude da nešto popijem - doda važno i uputi se prema skupini odličnika među koje bijaše zasjeo i njegov otac.
Dođi da plešemo - poviče jedan dječak obuhvativši Anđeliku oko pasa. Bio je to Nikola. Njegove oči tamne kao kestenova ljuska veselo su sjale.
Postaviše se jedno prema drugome i stadoše pljeskati rukama u taktu oštrih zvukova i pripjeva gajdi i flaute. Nagonski osjećaj za ritam davao je izvanredan sklad tim plesovima koji su se u prvi mah možda činili dosadni i jednolični. Zajedno s gajdama i flautom glavni instrumenat su predstavljale cokule, koje su jednomjerno udarale o tle. A vrlo složene figure koje su svi izvodili točno u istom trenutku dodavali su ljupkost savršenstvu seoskog plesa.
Pala je večer koja je svojom svježinom ohladila oznojena čela. Sva zanesena plesom, Anđelika se osjećala sretna, bezbrižna. Išla je od ruke do ruke, a u


6 Neka vrst kola
blistavim i nasmijanim očima svojih kavalira čitala je nešto što ju je osobito uznosilo.
Prašina se dizala kao lagani namaz natopljen crvenim tonovima sunca na zalazu. Sviraču flaute obrazi se naduli kao dvije lopte, a oči samo što mu ne iskočiše iz duplji od pustog puhanja u instrument.
Valjalo je odahnuti, te svi pođu k stolovima krcatim pićem da se osvježe.
O čemu razmišljate, oče? - upita Anđelika sjedajući pored stalno namrgođenog baruna.
Bila je zajapurena i bez daha. Gotovo se srdio na nju što je bila bezbrižna i sretna dok su njega kinjile brige zbog kojih nije više uživao kao nekad u seoskim veselicama.
Na namete - odgovori gledajući mračnim pogledom čovjeka što mu je sjedio sučelice, a taj je čovjek bio Corne, pobirač poreza koji je mnogo puta izbačen iz zamka.
Ona ga prekori:
Ne valja misliti o porezu dok se svi oko vas zabavljaju. Zar time razbijaju glavu naši seljaci, a ipak oni najviše plaćaju? Nije li tako, gospodine Corne? - veselo poviče preko stola. - Na ovakav dan nitko ne smije misliti na poreze, pa ni vi, zar ne?
Njenoj se upadici svi od srca nasmiju. Razlegne se pjesma. Čiča Saulier povede s Poreznikom lupežom, pjesmom pripjevom koju je Corne slušao smiješeći se s razumijevanjem. Ali uskoro će doći na red manje nevini pripjevi na što im je davala pravo svadbena svečanost.
Sve zabrinutiji ponašanjem svoje kćerke koja je ispijala čašu za čašom Armand de Sance odluči da se vrati kući.
Reče Anđeliki da ga slijedi. Treba da se oprosti i da se zajedno vrate u dvorac. Raymond i manja djeca zajedno s dojiljom već su odavno napustili selo. Jedino se najstariji Josselin još zadržavao opasujući oko struka jednu od najljubaznijih djevojaka u selu. Barun ga ne htjede pozivati na red. Bio je zadovoljan videći da je mršavi i blijedi školarac u naručju majke prirode dobivao zdraviji izgled i zdravije misli. U njegovim godinama on sam prevrnuo je u sijeno čvrstu pastiricu iz obližnje kolibe. Tko zna neće li ga to zadržati kod kuće?
Uvjeren da ga Anđelika slijedi, vlastelin se stade opraštati s prisutnima.
Ali ona je imala drugačije planove. Već je satima razbijala glavu kako da prisustvuje svečanosti "chaudaut" kad se sunce digne. I tako se ona, iskoristivši metež probije kroz svjetinu i, s cokulama u ruci, pojuri prema kraju sela gdje nije bilo žive duše, jer su čak i bake napustile kuće i na trgu se veselile. Opazi stepenice jednog ambara. Žustro se popne i baci u sijeno, mirišljivo i meko.
Spopane je zijevanje. Vino i ples su je izmorili.
"Zaspat ću", pomisli. "Kad se probudim, bit će vrijeme za chaudaut. " Vjeđe su joj se sklapale i ona začas utone u dubok san.

Probudila se. Prožimao ju je osjećaj bezmjernog zadovoljstva i sreće. Tijelom joj je strujala neka milina i obuze je želja da se rasteže i ježi. Odjednom osjeti kako joj nečija ruka polako prelazi preko grudiju, a zatim joj klizi duž tijela i dodiruje noge. Kratak i topao dah joj je palio obraze. Ispruženi joj prsti nabasaju na kruto sukno.
Valentine, jesi li ti? - šapne.
On ne odgovori samo se još jače pripije uz nju.
Omaglica od vina i laka vrtoglavica zastirale su joj misli. Nije se bojala. Prepoznala je Valentina po teškom disanju, po mirisu njegove puti, po rukama, često izranjavanim trskom i močvarnom travom. Osjetivši njihovu hrapavost na svojoj koži prođu je žmarci.
Zar se više ne bojiš da ćeš upropastiti svoje lijepo odijelo? - šapne ona bezazleno, ali s primjesom urođene joj prepredenosti koje nije bila svjesna.
On nešto promumlja i nasloni čelo na nježan vrat djevojčice.
Mirišeš - uzdahne Valentin - mirišeš kao cvijet anđelike.
Pokuša je poljubiti, ali njoj se ne sviđješe njegova vlažna usta koja su je tražila i ona ga odbije. Silovito je zgrabi, pritisne je svojom težinom. Ta iznenadna grubost sasvim trgne Anđeliku, vrati joj svijest. Pokuša se oteti, dignuti na noge. Ali dječak ju je čvrsto držao oko pasa dašćući. Ona se razbjesni i udari ga stisnutim šakama po licu i stane vikati:
Pusti me, klipane!
On je najzad pusti i ona klizne s hrpe sijena, a zatim se spusti ljestvama ambara. Srdila se i bilo joj teško pri duši, a nije znala zašto… Vika i svjetlost što su ispunjali noć sve su joj se više približavali.
Farandola!
Držeći se za ruke, mladići i djevojke dojure do nje i povukoše je za sobom. Farandola se zavlačila u uličice, ništila prepreke, prelazila poljske međe u polutami svitanja. Mrtvi pijani od vina i jabukovače, svi su stalno posrtali i padali što je izazivalo grohotan smijeh. Vratiše se na trg stolovi i klupe bijahu isprevrtani. Farandola prijeđe preko njih. Baklje su se pomalo gasile.
Chaudaut! - Chaudaut! - javiše se sada glasovi.
I odjekne lupa na glavarevim vratima. On već prije bijaše otišao spavati.
Probudi se, građanine! Valja utješiti mladence!
Anđeliku su od pustog natezanja boljele ruke. Kad se najzad uspjela istrgnuti iz lanca, opazi čudnu neku povorku.
Na čelu su stupale dvije smiješne spodobe obučene u prnje i praporčiće po uzoru na nekadašnje dvorske budale na kraljevskim dvorovima. Za ovima su išla dvojica mladića noseći na ramenu dugu motku na kojoj je visio ogroman kotao. Okružili su ih drugovi s čašama i vrčevima. Svi stanovnici sela koji su se još držali na nogama išli su otraga u velikom broju.
Bez sustezanja nahrupiše u kolibu mladenaca.
Anđelike se ugodno dojmiše ležeći jedno pored drugog u velikom krevetu. Nevjesta je bila crvena kao ruža.
Ipak se napiše, ne čekajući da ih se nuka, kuhanog vina začinjenog mirodijama. Ali jedan je mladić, pijaniji od drugih, htio s njih otrgnuti plahtu u koju su se sramežljivo umotali. Muž ga udari šakom u glavu. Nasta tučnjava u kojoj su se čuli krici jadne mladenke koja se grčevito hvatala pokrivača. Gurana od oznojenih mladića, gušeći se od vinskog isparivanja i loše opranih seljačkih tjelesa, Anđelika umalo nije pala i bila pregažena.
Uto joj je Nikola priskočio u pomoć i izvukao napolje.
Uf - uzdahne kad se najzad našla na čistom zraku. - Nije nimalo ugodna ta vaša zgoda s chaudautom! Reci mi, Nikola, zašto mladence nude kuhanim vinom?
Sto mu jada, pa treba da se okrijepe poslije svadbene noći!
Zar se toliko izmore?
Tako se priča.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:20 am




I Nikola odjednom prasne u smijeh. Oči su mu sjale, kovrdže njegove crne kose popadale mu po tamnom čelu. Ona primjeti da je i on pijan kao i svi ostali. Uto on prema njoj raširi ruke i posrćući joj priđe.
Anđeliko, baš si zgodna kad tako govoriš… Kako si zgodna, Anđeliko. - I zagrli je oko vrata. Ona se šutke oslobodi i ode.
Sunce se diglo nad opustošeni seoski trg. Svadbene su svečanosti bile gotove. Anđelika je stazom krenula prema dvorcu, nesigurna koraka, uronuvši u gorke misli.
Tako, poslije Valentina i Nikola se prema njoj čudno ponio. Izgubila ih je obojicu odjednom. Činilo joj se da više nema djetinjstva. Spopadala ju je želja da zaplače pri pomisli da više neće lutati močvarama i šumom sa svojim starim drugovima.
Baš je u tom trenutku opaze barun de Sance i stari Guillaume koji su pošll da je traže. Ona je koračala prema njima nesigurnim korakom, razderana odijela, kose pune sijena.
Mein Got! - poviče Guillaume gledajući je s nevjericom.
Odakle dolazite, Anđeliko? - strogo upita vlastelin.
Ali videći da nije u stanju odgovoriti, stari je vojnik uze u naručje i ponese prema zamku.
Zabrinut, Armand de Sance pomisli kako pošto-poto mora doći do novca da svoju drugu kćerku smjesti u samostan.
Anđelika je došla sebi tek sutradan ujutro, to jest pošto je prospavala dvadeset i četiri sata. Probudila se dobre volje ne stideći se nimalo zbog događaja prošle noći. Ipak joj je na dnu srca ostao osjećaj neprilike i nelagodnosti. Odjednom se sjetila da je bila u zavadi s Valentinom, a možda i s Nikolom. Glupi li su ti muškarci! Da je poslušala oca i pošla s njim iskreno je priznala u sebi, svadbena noć ne bi za nju tako žalosno završila. Ništa je ne bi priječilo da slobodno otrči u močvare u potragu za Valentinom i njegovim čamcem.
Pritom pomisli prvi put otkako je znala za sebe: Bože sveti! - kako ponekad valja poslušati starije te odluči da ubuduće bude pametnija.
Dok se oblačila, znatiželjno je promatrala svoje grudi. Činilo joj se da joj čitavo poprsje dobiva dražesne oblike.
Ubrzo ću imati grudi kao Nanette, pomisli. Nije znala da li je to ispunjalo ponosom ili nemirom. Čudila se svim tim preobrazbama svoga tijela i imala je predosjećaj da se nešto primiče kraju. Njen intiman i divlji život je bio ugrožen. Valjalo joj je krenuti u susret nekom drugom, njoj dotad nepoznatom svijetu.
Pulcherie mi je neki dan rekla da ću ubrzo postati djevojka. Bojim se da ću se strašno dosađivati, pomisli i strese se.
Topot konjskih kopita privuče je prozoru. Vidje svog oca kako izlazi iz dvorišta, ali se nije usudila dozvati ga i zamoliti da je povede sa sobom.
Sigurna sam da odlazi upravitelju Molinesu, pomisli. Bilo bi divno kad bi se odlučio da prihvati njegov prijedlog, umjesto da čeka pomoć od kralja, kojemu je do njega kao i do lanjskog snijega. Hortenzija bi dobila lijepe haljine, odlazila bi u posjete obližnjim plemićima, a ne bi se više motala po kući, s onim svojim kao trska dugim nosom. A Josselin bi stupio u vojsku umjesto da ide u lov, kao da je sam vrag, sa sinom baruna de Chaillea. Ne trpim onu prostačku čeljad s kojom se on druži i koja me, kad dolazi ovamo, štiplje tako dušmanski da mi modrice i po osam dana traju. A otac će biti zadovoljan. Po čitav će dan gledati svoje mazge… Usprkos promjenama do kojih je došlo poslije nove barunove posjete upravitelju Molinesu, Anđelikina se predviđanja nisu odmah ostvarila. Ona nije znala da je otac pristao da iskoristi zajam potreban za uređenje uzgojišta, dok mu samoljublje nije dozvoljavalo da prihvati i zajam koji mu je bio ponuđen za zbrinjavanje njegove djece. Kada bi se doznalo u mjestu da se potomci istinskog kneževskog koljena odgajaju na račun upravitelja jednog dvorca, on bi umro od sramote. Jadni su se roditelji pomalo naivno nadali da će zahvaljujući proširenju uzgojišta i kojom dobrom prodajom brzo učvrstiti poljuljani financijski položaj porodice. Molines, pošto je sklopljen ugovor u Diortu pred pravnim licima, ugovor koji je obavezivao baruna više no što je ovaj i pretpostavljao, Molines se svim silama trudio da barun prihvati i onih dodatnih dvadeset tisuća livara zajma, ali de Sance to oholo odbije i upravitelj se morao s time pomiriti.
Seljaci počeše dolaziti k barunu radi prodaje: neki s magarcima, a neki s pastuhom. Barun je pastusima gledao zube i kopita, utvrđivao čistoću soja, zanimao se za podrijetlo i kupovao.
Uredio je štale, podigao ograde. Iz kotara je poslan geometar da prouči mogućnost novog prosušenja močvara oko zamka. Trebalo je prosušiti najveći dio baruštine koja je u davnašnje vrijeme predstavljala obrambeni pojas starog zamka Monteloup.
U svojstvu vile močvara, Anđelika je duboko u sebi negodovala što oskvrnjuju njeno carstvo, ali poslije majske svadbe, šutljivi Valentin je više nije pozivao da je poveze u čamcu, već ju je, naprotiv, izbjegavao. Prema tome, ako močvara i nestane… Ali Nikola se ponovo javio, smijući se svojim bijelim zubima, nimalo se
ne osjećajući u neprilici. S njim je djetinjstvo ponovo sticalo svoja prava: priroda je pomicala rok - nije svemu odjednom dolazio kraj.
Barun je bio sretan. Dokazat će jednom pučaninu da na stručnom polju plemić može biti sposoban i uz to pošten. A za kratko će veću brigu posvetiti zamku i svojoj obitelji ne dugujući nikome ništa.
Jasno, od svih su tih radova seljaci i napoličari imali dosta koristi. Zbog toga je i u zamku sad bilo veće obilje hrane, a mogao se platiti i dio poreza, ali život se u barunovoj kući nije mijenjao.
Još uvijek su kokoši švrljale po salonima, a psi, nimalo se ne srameći, nečistili podove. Kiša je probijala u sobe. Gospođi de Sance su se crvenile ruke od hladnoće jer nije mogla kupiti par novih rukavica. Progoneći zečeve i djevojke, Josselin je sve više bio nalik vuku, a Raymond zagnjuren u svoje knjige, dogorjeloj svijeći.
Jedino se oni najmlađi, šćućureni u kuhinjskoj toplini i na grudima dojilje, nisu tužila. Madelon je, međutim, često plakala i venula. Umirala je od straha slušajući priče o Modrobradom i o vukodlacima. I za nju bi bilo dobro da napusti stari zamak. Anđelika ju je uzimala pod svoju zaštitu i stiskala je čitave noći u zagrljaj. Madelon je znala da je Anđelika vrlo hrabra i da se više nije bojala ni vukova ni sablasti.



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:20 am









Jednoga zimskoga dana, dok je Anđelika kroz prozor promatrala kako pada kiša, u čudu opazi brojne vitezove i drndave kočije kako se probijaju blatnjavim puteljkom koji je vodio k pokretnom mostu.
Nekoliko lakeja sa žutim posuvracima išlo je ispred kočija i jednih kola koja su izgledala puna prtljaga, sobarica i slugu.
Već su kočijaši skakali sa svojih visokih sjedišta da provedu sprege kroz uski prolaz. Lakeji koji su stajali iza prve kočije siđu i otvore lakirane vratnice na koje su bili utisnuti jarko crveni grbovi.
Anđelika sleti niza stepenice kule i stiže na široko stepenište upravo u trenutku kad se veličanstveni gospodin spotakao o hrpu đubra u dvorištu, a šešir mu, ukrašen perjem, pao na zemlju. Žestoki udarac štapa po leđima lakeja te bujica grdnji popratiše tu zgodu.
Skačući s kamena na kamen na vršcima elegantnih cipelica, stiže najzad na prag predvorja gdje je stajala Anđelika sa svojom braćom i promatrala ga.
Za gospodinom je išao mladić od petnaestak godina, također vrlo elegantno odjeven.
Za svetog Dionizija, gdje je moj bratić? - poviče gospodin bacivši oko sebe gnjevan pogled.
Opazivši Anđeliku, poviče:
Svetoga mi Ilarija, evo slike i prilike moje bratučede de Sance kad sam je sretao u Poittersu, u vrijeme njezina vjenčanja. Dopustite, draga, da vas poljubi vaš stari stric.
Podiže je u naručaj i srdačno je poljubi. Kad ju je spustio na zemlju, Anđelika dvaput kihne, toliko je bio jak miris kojim je bilo prožeto gospodinovo odijelo.
Ona rukom obriše nos. Odjednom joj sine u misli da bi je Pulcherie prekorila zbog toga, ali nije pocrvenjela jer nije znala za stid i zbunjenost.
Ljubazno se pokloni pridošlici u kojemu je prepoznala markiza du Plessis de Bellierea a zatim pođe k njegovu sinu, a svom bratiću da ga poljubi.
Ovaj uzmakne korak i zagleda se u markiza prestrašenim pogledom.
Oče, zar baš moram poljubiti ovu… da, djevojčicu?
Dakako, žutokljunče. Ta iskoristi priliku dok si još na vrijeme! - poviče plemeniti gospodin prasnuvši u smijeh.
Mladić oprezno položi usne na okrugle Anđelikine obraze, a zatim, izvukavši iz prsluka izvezen i mirišljiv rupčić, mahaše njime oko lica kao da tjera muhe.
Uto, zablaćen do koljena, stiže barun Armand.
Gospodine markiže du Plessisu, kojeg li iznenađenja! Zašto niste poslali glasnika s viješću o svom dolasku.
Istini za volju reći ću vam, dragi rođače, da sam namjeravao poći ravno u svoj dvorac, ali naše putovanje nije prošlo bez nezgoda: jedna nam je osovina pukla u blizini Neuchauta. Izgubili smo na vremenu, pao je mrak, a mi se smrzosmo. Prolazeći pored vašeg zamka, pomislio sam da vas bez mnogo cifranja zamolim za gostoprimstvo. Sa sobom vučemo krevete s posteljinom. Krevete će sobari postaviti u sobama koje im vi odredite. A dotle ćemo mi porazgovarati ne čekajući drugu zgodu. Filipe, pozdravite svog rođaka de Sancea i svu skupinu njegovih dražesnih nasljednika.
Oslovljen tim riječima, lijepi mladić istupi naprijed i, pomiren sa sudbinom, duboko sagne svoju plavu glavu u donekle pretjerani pozdrav, primijetivši pred sobom čovjeka seljačkog izgleda. A zatim poslušno stade ljubiti bucmaste i prljave obraščiće svojih malih rođaka.
Poslije toga, ponovo izvuče čipkani rupčić i prinese ga nosu poprimivši pri tom vrlo uzvišeno držanje.
Moj sin je dvorski komedijant i nema veze sa životom na selu - izjavi markiz. - Nije dobar nizašto osim za trzanje žica na gitari. Bio sam ga dodijelio gospodinu Mazarinu za paža, ali bojim se da se tamo samo uči ljubavi na talijanski način. Ne čini li vam se da svojim izgledom podsjeća na ljupku djevojčicu. Znate li u čemu se sastoji ljubav na talijanski način?
Ne znam, iskreno - odgovori barun.
Ispričat ću vam već, da ove nevine uši ne čuju. Ali u ovom se vašem predsoblju umire od hladnoće, dragi moj rođače. Mogu li pozdraviti moju ljupku bratučedu.
Barun je bio mišljenja da su gospođe, opazivši dolazak kočija, sigurno požurile u svoje odaje da se malko dotjeraju, ali će njegov otac, stari barun, biti sretan da vidi gospodina markiza.
Anđelika primijeti prezriv pogled koji je njen mladi rođak bacio po mračnom i ofucanom salonu. Filip du Plessis je imao svijetle, vrlo svijetle oči, ali hladne kao čelik. Istim je pogledom osmotrio dotrajale goblene, škrte vatre u kaminu pa čak i staroga djeda s njegovim naboranim ovratnikom izvan mode, a zatim se okrenu prema vratima i podigne svoje plave trepavice dok mu se na usnama ocrtavao podrugljivi smiješak.
Ulazila je gospođa de Sance u pratnji Hortenzije i dviju tetaka. One su obukle svoje najljepše haljine, ali mora da su izgledale vrlo smiješne otmjenom dječaku jer se on grohotom smijao u svoj čipkasti rupčić.
Anđeliku, koja ga nije gubila s očiju, spopade strašna želja da skoči k njemu i nokte mu zarije u lice. Nije li prije on bio smiješan sa svim onim čipkama, sa svim onim vrpčicama što su mu padale niz leđa i rukavima rascijepljenim od pazuha do zapešća da bi se vidjelo fino platno njegove košulje?
Njegov otac, čovjek jednostavan, klanjao se gospođama čisteći pod ispred njih nakovrčenim i lijepim perjem svojega šešira.
Draga rođakinjo, oprostite mi na mom skromnom odijelu. Iznenada sam banuo ovamo da zamolim u vas gostoprimstvo za jednu noć. Ovo ovdje je moj junačina Filip. Narastao je otkad ste ga zadnji put vidjeli, ali zbog toga nije postao nimalo draži. Uskoro ću mu kupiti pukovnički čin: vojska će ga malo prodrmati. Sadašnji dvorski paževi ne znaju ni za kakvu stegu.
Tetka Pulcherie, uvijek vrlo ljubazna, ponudi:
– Nešto ćete ipak popiti. Želite li vina ili kiselog mlijeka? Vidim da izdaleka dolazite.
Hvala. Rado ćemo popiti prst vina sa svježom vodom.
Vina više nemamo - reče barun Armand - ali odmah ćemo poslati slugu da posudi u župnika.
Uto markiz sjedne i dok se zabavljao štapom od ebanovine ukrašenim vrpcama od satena, pričao je kako dolazi pravo iz Saint-Germaina, da su ceste izrovane kao kanali i još se jednom ispriča zbog svog skromnog odijela.
A kako bi izgledali da su raskošno odjeveni, pomisli Anđelika.
Djed, kojemu je išlo na živce sve ovo ispričavanje u vezi s odijelom, vrškom svog štapa dotakne posuvratke na čizmama svoga gosta.
Sudeći po čipkastom ovratniku vaših čizama, rekao bih da je zaboravljena kardinalova naredba iz 1633. kojom se zabranjuje suvišno kinđurenje.
Koješta! - uzdahne markiz ne baš sasvim. Kraljica majka je siromašna i stroga. Malo je nas koji se upropaštavamo da bismo bar neku originalnost sačuvali na onom pobožnom dvoru. Gospodinu Mazarinu se sviđa raskoš, ali nosi mantiju. Prsti samo što mu se ne polome od pustih dijamanata, ali zbog nekakve vrpčice što je prinčevi zataknu za prsluk grdi ih na pasja kola, kao i njegov prethodnik gospodin Richelieu. Posuvraci na čizmama… hm… da…
Ispred sebe ukrsti noge i stane ih promatrati s istom pažnjom kojom barun Armand promatra svoje mazge.
Vjerujem da će moda čizama ukrašenih čipkama preko noći nestati - reče uvjereno. - Neki mladići su počeli nositi posuvratnike široke kao zaglavci za baklje, a kako je tim posuvracima teško odrediti obujam, hoda sa široko razmaknutim nogama. Kad jedna moda postane suviše mušičava, nestane sama od sebe. Niste li i vi mojega mišljenja, draga moja rođakinjo? - upita obrativši se Hortenziji kojoj se od radosti zarumeniše obrazi.
Ona mu odgovori smjelošću i neposrednošću koju nitko nije očekivao od te djevojčice, mršave kao vilenjski konjic.
Oh, rođače dragi, ja vjerujem da postoje razlozi zašto jedna moda nastaje i zašto prestaje postojati. Ipak, o ovom slučaju ne mogu izreći svoj sud jer nikad nisam vidjela čizama kao što su vaše. Vi ste, sigurno najsuvremenije odjeveni od svih naših rođaka.
Sretan sam, gospođice, što vas zabačenost ovog kraja nije spriječila da se uzdignete nad njegova shvaćanja i ukus, jer time što me smatrate suvremenim, napravili ste mi kompliment koji u moje vrijeme jedna gospođica nikad kao prva ne bi bila iskazala jednome muškarcu. Ali, eto to se događa današnjoj mladeži… i nije to baš neugodno čuti. Kako se zovete?
Hortrnzija.
Hortenzijo, treba da dođete u Pariz i da tamo posjećujete salone gdje se okupljaju naši mudraci i naše kaćiperke. Filipe, sine moj dragi, budite oprezni, jer ćete možda naići na koju tvrdu kost za svog boravka na našem lijepom posjedu u Poitouu.
Bearneške mi sablje - poviče stari barun - prilično sam naučio engleski, ponešto i na njemačkom mogu reći, a i svoj sam jezik učio, ali uza sve to nisam razumio ni slovca od svega što ste, markiže, izgovorili ovim ženama.
Gospođe su razumjele, a to je najvažnije kad se govori o čipkama - veselo odgovori velikaš. - A što mislite o mojim cipelicama?
A zašto su tako duge i zašto im je vršak četvrtast? - upita Madelon.
Zašto? Na to pitanje nitko ne može odgovoriti, rođakinjo. Ovo je posljednja moda. Moda je korisna! Nedavno je gospodin Rochefort gospodinu Condeu, koji je bio sasvim zaokupljen onim što je izlagao, vrhove cipelica pribio za pod. Kad se princ htio udaljiti, nije mogao jer je bio prikovan za drveni pod. Dakle, zamislite, da je imao kraće cipele, čavli bi mu probili stopala.
Cipele nisu stvorene zato da netko uživa u tome da zabija čavle u tuđa stopala! - gunđao je djed. - Sve je to vrlo smiješno!
Znate li da se kralj nalazi u Saint-Germainu? - upita markiz.
Ne - odgovori Armand de Sance. - A što ima neobična u toj vijesti?
Ta to je, moj dragi, radi fronde7!
To živo brbljanje je zabavljalo gospođe i djecu, ali dvojica se vlastelinčića, navikla na spori seljački govor, pitahu ne izvrgava li ih ruglu, što je rado činio, taj njihov blagoglagoljivi rođak.
Fronda? Ali to je dječja igra.
Dječja igra? I ta mi je lijepa, dragi moj rođače. Ono što se u Parizu nazivlje frondom je u stvari pobuna sabora protiv kralja. Jeste li ikad išta o tome čuli? Već više mjeseci se ta gospoda što nose četvrtaste kape na glavi svađaju s kraljicom majkom i talijanskim kardinalom. Posrijedi su nameti, mada u njihove interesa nije nitko dirnuo. Ali oni se prave zaštitnicima naroda, te dolaze i samo se tuže. - A kraljici sve to dojadilo. Ta čuli ste nešto o nemirima do kojih je došlo prošlog aprila?
Nešto neodređeno je i do nas doprlo.
Nemire je izazvalo hapšenje zastupnika Broussela. Kraljica majka je naredila da ga se uhvati. Međutim, svjetina se pobunila na viku neke sluškinje. Pukovnik kraljeve garde, Comminges, ne htjede čekati da se zastupnik odjene, već ga onako u kućnoj haljini prebacivao iz kočije u kočiju dok ga nije, ne bez opasnosti, doveo tamo gdje mu je bilo naređeno da ga dovede. Poslije mi je pričao kako bi ga ona jurnjava kroz pobunjeni narod bila više zabavila da je vodio neku lijepu gospođicu nego uplakana starca koji ništa nije shvaćao. Bilo kako bilo, razočarana rulja odmah poče dizati barikade. To je igra kojoj narod pribjegava da bi smirio vlastiti bijes.
A kraljica i mali kralj? - pitala je tetka Pulcherie koja je bila mekana srca.
A što da vam kažem? U početku je bahato primila gospodu iz sabora, a potom je popustila. Otada su se svađali i mirili bezbroj puta. Međutim, vjerujte mi, Pariz je ovih zadnjih mjeseci na mene ostavljao dojam vražjega kotla uzavrelog strastima. Lijep je to grad, ali u njegovim se bijednim gradskim četvrtima krije mnoštvo bijednika i razbojnika kojih bismo se mogli osloboditi jedino da ih se sakupi na hrpu i spali kao stjenice. A da se i ne govori o pamfletistima i stihoklepcima čije pero ubada jače od osinjeg žalca. Pariz je preplavljen pamfletima u stihovima i prozi kao što su ovi
Nećemo Mazarina! Nećemo Mazarina!
Tu vrst umotvorina nazivaju mazarinade. Kraljica ih čak i u svom krevetu nalazi, a ništa nije prikladnije da se nekome upropasti san i da od bijesa dobije žuticu od tih letaka nevina izgleda. Jednom riječju, čir je najzad pukao. Gospoda iz sabora su već odavna to slutili. Bojeći se da kraljica ne odnese iz Pariza mladoga kralja, triput su svake večeri dolazili u velikom broju tražeći da vide lijepo dijete kako slatko spava, a u stvari, da se uvjere da je on tu. Ali Španjolka i Talijan su veliki lisci. Na sveta Tri kralja pili smo i zabavljali se na dvoru i, ništa ne sluteći, jeli tradicionalni kolač. Oko ponoći, baš bijah odlučio da s nekolicinom prijatelja povirim malo po krčmama, dobih nalog da prikupim svoje ljude i svoje kočije i da krenem prema jednim od pariških vrata, a odmah potom u Saint-Germain. Stigavši, tamo sam zatekao kraljicu s njezina dva sina, dvorske gospođe i paževe, a sav taj plemeniti svijet polijegao po slami staroga dvorca punog propuha. Dvoru se poslije pridružio i gospodin Mazarin. Otada Pariz opsjeda princ Conde na čelu kraljevske vojske. Sabor u glavnom gradu i dalje maše barjakom pobune, ali mu je ipak svega preko glave. I koafjutor pariški, princ de Conde, te kardinal Retz, koji bi htio zasjesti na Mazarinovo mjesto, i oni drže s pobunjenicima. Ja sam se, međutim, stavio na Condeovu stranu.
Neobično se veselim svemu tome - uzdahne stari barun. Nikad od vremena Henrika IV se nije vidjelo takvih nereda. Zastupnici i prinčevi podigli pobunu protiv kralja Francuske! Eto, i u tome se vidi utjecaj ideja što dolaze s one strane La

7 Građanski rat koji je buknuo u Francuskoj 1648. zbog samovolje Ane Austrijske, majke malodobnoga Luja XIV, i kardinala Mazarina.
Manchea. Ne čuje li se da je i engleski sabor digao zastavu pobune protiv svog vlastitog kralja, pa ga čak i zasužnjio?
Ne samo da ga je zasužnjio nego mu i glavu položio na panj. Njegovo veličanstvo Karlo I pogubljen je u Londonu prošlog mjeseca.
Koje strahote! - povikaše svi prisutni, užasnuti tom viješću.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:21 am



Kao što možete i pretpostaviti, ta vijest nije primirila duhove na francuskom dvoru, gdje se, uostalom sada nalazi i rastužena udovica engleskoga kralja sa svoje dvoje djece. Stoga je dvor odlučio da bude okrutan i nepopustljiv prema pobunjenom Parizu. U vezi s tim sam, kao pomoćnik gospodina de Saint-Maura, poslan da novačim vojnike u Poitouu i da ih odvedem gospodinu de Turenneu, koji je, u stvari, najsposobniji zapovjednik u kraljevoj službi. Bio bi pravi belaj, kad ne bih na svojim i vašim imanjima, dragi rođače, uspio unovačiti bar jednu regimentu i staviti je pod zapovjedništvo svoga sina. Predajte, dakle, svoje lijenčine i nepoželjne tipove, mojim narednicima, barune. Napravit ćemo od njih dragane.
Zar se opet mora govoriti o ratu? - polako primijeti barun. - Činilo se da će se prilike srediti malo-pomalo. Nije li prošle jeseni potpisan mir u Westfaliji koji utvrđuje poraz Austrije i Njemačke.. Mislili smo da će se malko odahnuti. No smatram da se mi u Poitouu ne smijemo tužiti, jer kad se sjetim bojišta po Pikardiji i Flandriji gdje još uvijek sjede Španjolci i gde već trideset godina…
Tamošnji se svijet već naučio - reče šaljivim tonom markiz. - Dragi moj, rat je nužno zlo i možda je bogohulstvo zazivati mir koji Bog neće da pošalje nama griješnicima. No pri tom se čovjek mora truditi da se nađe među onima koji ratuju, a ne među onima koji tog ratovanja posljedice trpe… Što se mene tiče, ja sam uvijek za prvu formulu, na što mi i moj položaj daje pravo. Ali u čitavoj toj stvari za mene je vrlo neugodno što je moja supruga ostala u Parizu… s druge strane, pa da, pristala je uz sabor. Ne, ne vjerujem da je našla ljubavnika među onim učenim i ozbiljnim, ali dozlaboga dosadnim činovnicima. Ali izgleda da se ženama sviđa spletkarenje i da ih fronda privlači. Okupile su se oko kćerke Gastona d'Orleans, brata kralja Luja XIII. Preko grudiju nose plave trake i male mačeve obješene na čipkastim opasačima. Sve je to vrlo dražesno, ali sam uza sve to vrlo zabrinut zbog markize…
Moglo bi joj se štogod vrlo neugodno dogoditi - zajada Pulcherie.
Ne. Iako se vrlo lako zanosi, ona je ipak oprezna. Moje su muke druge prirode. Jer ako joj se i desi štogod neugodno, onda će to prije pogoditi mene nego nju. Razumijete li? Odvojenost takve vrste je uvijek pogubna za supružnika koji ne voli tu odvojenost. Što se mene tiče…
Prekine ga siloviti nalet kašlja. Da bi podstakao vatru, bivši konjušar unaprijeđen u čast sobara, bacio je u kamin ogroman naramak vlažne slame.
Do vraga, dragi moj bratiću - poviče markiz konačno došavši do daha - sad razumijem vašu želju da dođete do malo daha. Onaj smušenjak od vašeg sobara zavrijedio bi da ga se dobro išiba zelenom šibom.
On je stvari uzimao s vesele strane i Anđeliki se mnogo sviđao uza sve to što se pravio suviše susretljiv.
Njegove su je brbljarije u najvećoj mjeri zabavljale. Činilo se da se umrtvijeni stari zamak ponovo probudio i otvorio svoja teška vrata nekom drugom svijetu punom života.
Ali što je markiz bivao razgovorljiviji, sin mu se, naprotiv, sve više mrštio. Sjedeći kruto na svojoj stolici, s plavim kovrđžama lijepo složenim na širokom čipkastom ovratniku, on je zaprepaštenim očima promatrao Josselina i Gontrana koji se, pogađajući učinak što su ga ostavljali na mladoga kicoša, stadoše još nepristojnije vladati tako da su na kraju prstima kopali nos i češali se po glavi. Njihov je bezobrazluk strašno ljutio Atiđeliku i izazivao u njoj osjećaj nelagodnosti, gotovo gađenja. Već neko vrijeme se nije osjećala dobro, često ju je bolio želudac te joj je Pulcherie zabranila da jede prijesne mrkve što joj je bilo u običaju. Ali tu večer, poslije brojnih uzbuđenja i rastresenosti što su ih sobom donijeli nenadani
posjetioci, imala je dojam da će se razboljeti. Stoga je šutjela i mirno sjedila na svojemu stocu.
Svaki put, kad bi pogledala svog rođaka Filipa du Plessisa, nešto bi je stislo u grlu, a nije znala da li zbog mržnje ili udivljenja. Ona nikad prije nije vidjela tako lijepa dječaka.
Dječakove kose, s mekim čuperkom spuštenim preko čela, sjajile su se kao suho zlato u usporedbi s njenim tamnim kovrđžama koje su se činile crnima. Imao je savršene crte lica. Njegovo odijelo od finog sivog sukna ukrašeno čipkama i plavim vrpcama još je više isticalo bijelu i crvenu boju njegove puti. Da nije imao onaj tvrdi pogled izgledao bi kao kakva djevojčica.
Zbog njega je čitavo veče za vrijeme večere Anđelika bila na sto muka. Pomanjkanje slugu, neudobnost njezina doma sve je on to pratio podrugljivim osmijehom.
Jean-la-Cuirasse, u ulozi majordoma, donese na stol tanjure, prebacivši ubrus preko ramena. Videći to, markiz prasne u smijeh; reče kako se ubrus na taj način nosi samo kad se posluživa kralj ili prinčeve kraljevske krvi. Doda da se osjeća polaskan čašću koja mu se iskazuje, ali da će se zadovoljiti bude li posluživan s većom jednostavnošću, to jest s ubrusom prebačenim preko ruke.
Konjušar htjede poslušati markiza i pokuša omotati oko dlakave ruke prljavi ubrus, ali njegova nespretnost i njegovi uzdasi samo pojačaše markizovo dobro raspoloženje kojemu se uskoro pridruži i sin.
Evo čovjeka kojega bih radije vidio kao dragona nego kao konobara – reče markiz gledajući Jeana-la-Cuirassea. - A što ti o tome misliš, mladiću!
Zbunjen, konjušar promumlja nešto poput medvjeda, čime, svakako, nije učinio čast jeziku svoje majke. Stolnjak izvučen iz vlažnoga ormara, počeo se pušiti pod toplinom zdjela s juhom. Htijući se pokazati revnim, jedan od slugu je stalno useknjivao svijeće i pri tom ih više puta pogasio.
A da bi nevolja bila veća, dječak, poslan župniku po vino, vrati se i češući se u neprilici po glavi, ispriča kako je župnik otišao u obližnji zaselak da istjeruje vraga iz miševa, a njegova mu služavka, Marija Jeanne, nije htjela napuniti ni onaj manji sud što ga bijaše ponio sa sobom.
Neka vas ne brine ta sitnica, rođakinjo - umiješa se vrlo ljubazno markiz du Plessis. - Napit ćemo se jabukovače, a ako mome sinu ne bude po volji, neka ne pije. Ali zauzvrat ne biste li mi pružili obavještenje o onom što sam upravo čuo. Dosta dobro razumijem narječje ovog kraja, kojim sam i ja govorio dok sam imao dojilju te sam razumio ono što reče onaj momak. Naime, župnik je otišao da istjeruje vraga iz miševa.. Kakva je to priča?
Ništa neobično, bratiću. Stanovnici obližnjeg zaselka se odnedavna stadoše žaliti da im štakori žderu rezervne zalihe žita. Župnik je sigurno otišao tamo da blagoslovljenom vodom i molitvama, koje se pri tom govore, istjera iz tih životinja zle duhove kako više ne bi ljudima nanašale štetu.
Markiz je neko vrijeme u čudu promatrao Armanda de Sancea, a potom se opusti na stolici i počne se smijuljiti.
Nikad nisam čuo nešto tako smiješno. Treba da o tome pišem gospođi de Beaufort. Dakle, da bi se potamanilo miševe, škrape ih blagoslovljenom vodom?
A što je u tome smiješno? - usprotivi se barun koji je počeo gubiti strpljenje. - Svako zlo je djelo zlih duhova koji se uvlače u životinje da bi naškodili ljudima. Prošle su godine gusjenice napale jedno od mojih polja. Pozvao sam svećenika da ih očisti od zlih duhova.
I što je bilo?
Poslije par dana je nestalo gusjenica.
Kad više nisu imale što proždrijeti.
Gospođa de Sance, koja je smatrala da žena treba da čedno šuti, nije se mogla suzdržavati već uze govoriti u obranu svoga vjerovanja, jer joj se činilo da je njezina vjera u pitanju.
Ne vidim, rođače, zašto na štetne životinje ne bi utjecali sveti čini. Zar nije pisano u Svetom pismu da je sam naš Spasitelj naredio zlim dusima da uđu u krdo svinja? Našem je župniku mnogo stalo do tih molitava.
A koliko mu plaćate za svako istjerivanje zlih duhova?
S malim se zadovoljava i kadgod ga se zove, odmah dotrči ne žaleći truda.
Ovaj put Anđelika uhvati začuđen pogled što ga je markiz izmijenio sa svojim sinom. Učinilo joj se da taj pogled kaže: ovi su jadni ljudi, zaista, preko svake mjere glupi.
Treba da razgovaram s gospodinom Vincentom o tim seljačkim običajima - ponovo se javi markiz. - Taj će se čovjek, koji je osnovao poseban red sa svrhom da poučava seosko svećenstvo, taj će se jadni čovjek razboljeti. Ti su redovnici uzeli sebi za zaštitnika sv. Lazara, te su se po njemu i nazvali lazaristima. Po trojica obilaze sela da propovijedaju i poučavaju župnike po našim selima kako se misa ne počinje s očenašom i kako ne bi smjeli spavati sa svojim služavkama. Pothvat, zaista, neobičan, ali gospodin Vincent je pristalica crkvene reforme kroz samu crkvu.
Ta mi se riječ ne sviđa previše! - poviče stari barun. - Reforma, uvijek samo reforma! Vaše miječi imaju protestantski prizvuk, rođače. Od toga pa do izdajstva kralja, bojim se da je samo jedan korak. A što se tiče tog vašeg gospodina Vincenta, makar i posvećeno lice bio, po onome što sam o njemu razumio i čuo da se priča, njegovi postupci smrde na krivovjerstvo i Rim bi morao biti na oprezu.
A ipak to nije smetalo njegovo veličanstvo kralja Luja XIII da ga u trenutku svoje smrti postavi na čelo Savjeta savjesti.
A što mu je sad to?
Lakim pokretom prsta gospodin du Plessls nadigne svoje čipkaste rukave.
Kako da vam to objasnim? Prilično zamršena stvar. Savjest kraljevstva! Gospodin Vincent de Paul8 je savjest kraljevstva. On gotovo svaki dan viđa kraljicu i svi ga prinčevi primaju. Uza sve to, jednostavnijeg i veselijeg čovjeka valjda i nema. Njegova je namisao vodilja da se bijeda može liječiti i izliječiti a velikani ovoga svijeta mu moraju pružiti ruku da je potisne.
Utopije! - razdraženo se umiješa tetka Jeanne. - Za siromaštvo se može kazati ono isto što ste vi maloprije kazali za rat, to jest da je zlo kojim nas Bog kažnjava zbog istočnog grijeha. Suprotstaviti se toj kazni, znači pobuniti se protiv Božjeg učenja!
Gospodin Vincent bi vam odgovorio, moja draga gospođice, da ste vi odgovorni za sva zla koja vas okružuju. I poslao bi vas bez premišljanja da dobrotom i hranom priskočite u pomoć svojim najsiromašnijim seljacima i pri tom bi vas upozorio, ukoliko biste o njima sudili, upotrijebit ću njegove riječi, kao previše grubim i zemaljskim stvorovima, da samo okrenete medalju s druge strane i opazili biste Kristovo izmučeno lice. I tako je taj vrag od čovjeka uspio u svoje milosrdne redove privući gotovo sve visoke ličnosti kraljevstva. Pa čak i ja, kakvoga me ovdje vidite - doda markiz sažaljivim tonom - kad sam boravio u Parizu, dvaput sam išao u opću bolnicu sedmično da bolesnicima dijelim i raznosim hranu.
Vi nikad nećete prestati da me začuđujete - poviče stari barun srdeći se. - Zaista, plemići vašega kova ne znaju što bi još izmislili da bi obeščastili svoje grbove. Moram, na žalost primijetiti da se svijet okrenuo naglavce. stvara se svećenike da bi poučavali druge svećenike, dolazi ovamo čovjek razuzdan, kao što ste vi, gotovo razvratan i drži propovijedi o moralu poštenoj i zdravoj obitelji kakva je naša. E to više ne mogu podnijeti!
Sav izvan sebe starac se digne, a budući da su s večerom bili gotovi, ostali se ugledaju na nj. Anđelika koja nije ništa ni okusila, izvuče se iz sobe. Bilo joj je hladno i podilazili su je srsi. Sve što bijaše čula uzmutilo joj se u glavi: kralj u

8 Svećenik misionar, osnivač Bratstva milosrđa koje se brinulo za bolesnu sirotinju, osnovao je i red milosrdnih kćeri, te red lazarista.
slami, pobunjeni sabor, velika gospoda koja dijeli hranu bolesnim siromasima, Pariz, svijet nabijen životom i privlačnošću. Uspoređujući svoj život sa svim tim uzbudljivim i zanosnim događajima, njoj, Anđeliki, se činilo da živi zatvorena u nekakvu grobu.
Odjednom se povuče u jedan kut hodnika. Njen rođak Filip prođe pored nje a da je nije ni vidio. Čula je kako se popeo na gornji kat i kako zove svoje sluge koji su pri svjetlu nekoliko svijeća pripremali sobe za svoje gospodare. Mladić je svojim kreštavim glasom bijesno vikao:
Upravo nečuveno! Nitko se od vas nije pobrinuo da se na posljednjem odmorištu opskrbite svijećama. Ta mogli ste se i sami dosjetiti da u ovim krajevima Bogu iza leđa takozvani plemići ne vrijede više od njihovih seljaka. Jeste li bar ugrijali vodu za moje kupanje?
Netko mu od ljudi odgovori, ali Anđelika nije čula što. Nato Filip ponovo reče mireći se sudbinom:
Utoliko gore. Okupat ću se u kablu! Za svu sreću, moj mi je otac kazao da dvorac Plessis raspolaže s dvije firentinske kupaonice. Jedva čekam da već jednom stignemo. Čini mi se da mi miris ovog plemena de Sance nikad neće izići iz nosa.
E, ovo ćeš mi platiti, - pomisli Anđelika.
Pri svjetlosti svijeće što je s podupirača osvjetljavala predsoblje vidje ga kako silazi. Kad joj se približio, ona iziđe iz mraka ispod zavojitih stepenica.
Kako se usuđujete svojim lakejima govoriti o nama onako uvredljivim riječima? - upita jasnim glasom koji odjekne ispod svodova. - Nije vam, dakle, nimalo stalo do dostojanstva plemstva? To je, nema sumnje, u vezi s činjenicom da korijen vučete od kraljevskog kopileta. A u našim žilama teče čista krv.
Čista kao što vam je koža prljava - odgovori mladić ledenim glasom.
Iznenada mu se Anđelika baci u lice s isukanim noktima. Ali dječak je gotovo muškom snagom zgrabi za zglavke i silovito odgurne prema zidu. Potom se udalji odmjerenim korakom.
Sva omamljena, Anđelika osjeti kako joj srce ludo tuče. Neki nepoznat osjećaj, mješavina očaja i stida, gušio ju je u grlu.
Mrzim ga, mislila je. Osvetit ću se jednoga dana. Sagnut će se preda mnom i pitati proštenje.
Ali u tom je trenutku ona bila samo bijedna djevojčica koja je živjela u sjeni starog i vlažnog zamka.
Zaškripaše vrata i Anđelika razabra ogroman lik staroga Guillaumea koji je ulazio u hodnik noseći dva vedra kipuće vode da bi se mladi gospodin mogao okupati.
Kad ju je opazio, zaustavi se.
Tko je tu?
Ja - odgovori Anđelika na njemačkom.
Kad je bila sama sa starim vojnikom, govorila je uvijek tim jezikom koji ju je on naučio.
Što radite? - upita stari Guillaume također njemački - Hladno je. Idite u dvoranu gdje se vaš stric markiz naveliko raspričao. Nasmijat ćete se za čitavu godinu.
Mrzim te ljude - reče Anđelika mračna izgleda. Bezobrazni su i potpuno drugačiji od nas. Uništavaju čega se god dodirnu, a potom nas ostave same i praznih ruku, dok oni odlaze u svoje divne dvorce krcate svim i svačim.
Što ti je, kćeri moja? - polako upita stari Lutzen. - A ne bi li vaša duša prešla preko poneke šale?
Anđeliku je sve više hvatala nelagodnost. Hladni joj je znoj izbio na sljepoočicama.
Guillaume, ti nikad nisi bio ni na kakvom prinčevom dvoru, ali ipak mi reci: kad se čovjek namjeri na zlobnika i plašljivca u istoj sobi, što mu je činiti?
Čudnovato pitanje za jednu djevojčicu! A kad me već pitate, odgovorit ću da pakosnika valja ubiti, a plašljivca pustiti da pobjegne.
Pošto je časak promislio doda, ponovo dohvativši vedra:
Ali vaš rođak Filip nije ni pakosnik ni plašljivac. On je samo zelen, i to je sve…
Tako, čak ga i ti braniš? - poviče Anđelika kreštavim glasom. Čak i ti? Zato što je lijep… što je bogat…
Nekakav gorak okus je osjećala u ustima. Zatetura i klznuvši duž zida, sruši se u nesvijest.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:21 am






Anđelikina je bolest bila potpuno prirodna pojava.
U pogledu znakova što ih je ta bolest ispoljavala, a koji bijahu previše zabrinuli djevojčicu, gospođa de Sance ju je umirila i obavijestila da će joj se ti znakovi javaljati svaki mjesec, sve do poodmakle dobi.
I svaki ću se mjesec onesvijestiti? - pitala je Anđelika čudeći se kako to da nije prije primijetila takozvane obavezne nesvjestice žena među kojima je živjela.
Ne. Ovo je bio puki slučaj. Oporavit ćete se i vrlo brzo navići na svoje novo stanje.
Ali dugo je to do poodmakle dobi! - uzdahne djevojčica. - Jer kad ostarim više se neću moći uspinjati na stabla.
Vi se možete i dalje do mile volje uspinjati na stabla - odgovori gospođa de Sance koja je s mnogo obzirnosti pristupala odgoju svoje djece te je, čini se, njoj odmah bilo jasno za čim Anđelika žali. - Ali kao što i sami shvaćate, sad vam se pruža prilika da se okanite nekih svojih postupaka koji ne priliče vašoj dobi i vašem položaju djevojke plemenitog porijekla.
Zatim joj je pričala o radosti žene da rađa djecu i o kazni što je visila nad glavama svih žena zbog grijeha njihove pramajke Eve.
"Dodajmo to bijedi i ratu", pomisli Anđelika.
Ležeći ispod pokrivača, slušajući romon kiše što je vani lijevala, tijelo joj je preplavio osjećaj sreće. Osjećala se slabom, a u isto vrijeme i starijom. Imala je dojam da se ukrcala na palubu broda koji se udaljava od poznate obale i plovi u susret nekoj drugoj sudbini.
S vremena na vrijeme mišlju se vraćala Filipu i pri tom je stiskala zube. Poslije nesvjestice položili su je u krevet i nad njom je bdjela tetka Pulcherie. Stoga nije ni primijetila odlazak markiza i njegova sina.
Ispričali su joj da se nisu dugo zadržali u Monteloupu. Filip se tužio da od stjenica nije mogao spavati.
A moja molba kralju - upita barun de Sance a trenutku kad se njegov mnogo poštovani rođak peo u kočiju - jeste li mu je uspjeli predati?
Moj dragi, predao sam mu je, ali vjerujem da vam je uzalud nadati se nekoj koristi od nje. Kraljevsko je dijete u ovom trenutku siromašnije od nas i nema, tako rećii čak ni krova pod koji bi sklonilo glavu. - A zatim doda prezrivo - Pričali su mi da se zabavljate uzgajanjem krasnih mazgi. Pa prodajte koju.
Porazmislit ću o vašem savjetu - odgovori Armand de Sance podrugljivim tonom što je zaista rijetko radio. - Jedno je sigurno: plemiću je danas bolje prihvatiti se nekog posla nego računati na velikodušnost svijeta sebi ravnog.
Posla! Zaboga, ružne li riječi! - poviče markiz kitnjasto odmahnuvši rukom. - Pa ostajte mi zbogom, dragi rođače. Pošaljite, dakle, svoje sinove u vojsku, a u moju regimentu svoje seljake čvrste građe. Zbogom.
Primite bezbroj poljubaca.
Kočija se poskakujući udalji. Fina gospodska ruka je neko vrijeme mahala kroz vrata.
Stari je zamak ponovo utonuo u tišinu polja. Anđelika je s prozora gledala u pravcu iz kojega su stizali putnici i odjeci iz daleka svijeta: prodavači pokućarci zimi, glava pokrivenih šubarama i u društvu mršavih pasa, debeli trgovci sa svojom živinom magarcima ili konjima.
Gospoda du Plessis više nisu navratili. Doznalo se da su priredili nekoliko zabava, a zatim da se spremaju na put u ll-de-France s novom vojskom. Narednici koji su novačili prošli su i kroz Monteloup.
U dvorcu, Jeanu-la-Cuirasseu i još jednom momku s barunova posjeda raspalila je maštu slava što ju je budućnost držala u pričuvi za kraljeve dragone. Dojilja Fantina se gorko rasplakala prilikom sinovljeva odlaska.
Nije bio loš, a sad će postati lisac vašega kova - rekla je starom Guillaumeu Lutzenu.
Ta to mu je u krvi, draga moja. Nije li mu možda otac bio neka vojničina?
Što su dani više prolazili, u dvorcu Monteloup je ušlo u običaj da se kaže: bilo je prije ili bilo je poslije posjete markiza du Plessisa, kad bi se raspredali prošli događaji.
Poslije toga stiže u dvorac crni čovjek.
Taj se događaj zasjekao Anđeliki u pamćenje i dublje i dulje. Umjesto da uništi i pozlijedi kao što su učinili prethodni posjetitelji, on je svojim čudnim riječima djevojci ucijepio nadu koja će je pratiti čitava života, jednu nadu tako duboko ukorijenjenu u njoj da joj je, u trenucima klonuća i tuge s kojima se kasnije upoznala, bilo dovoljno zatvoriti oči da oživi romon kiše one proljetne večeri u kojoj se on pojavio u dvorištu zamka.
Anđelika se kao obično nalazila u kuhinji. Oko nje su se igrali Denis, Marija Agneza i mali Albert. Novorođenče je ležalo u kolijevci pored ognjišta. Djeca su kuhinju smatrala najljepšim dijelom kuće. Vatra je stalno gorjela i gotovo nikad nije u njoj bilo dima, jer je pokrov nad ogromnim ognjištem bio vrlo visoko postavljen. Svjetlost od vječitog plamena igrala je i odražavala se na crvenim dnima tiganja i velikim zdjelama od masivnog bakra koje su visile po zidovima. Divlji i maštanjem zanesen Gontran često je čitave sate promatrao blistanje tih odsjeva u kojima mu se činilo da vidi čudna priviđenja, a Anđelika je u tome opet nazirala zaštitničke duhove Monteloupa.
Onu večer je Anđelika pripremala zečju paštetu i već joj bijaše dala oblik torte i rezala isjeckano meso.
Uto izvana dopre topot kopita.
To se vaš otac vratio - reče tetka Pulcherie. - Mislim, Anđeliko, da bi bilo pristojno da se pojavimo u salonu.
Ali poslije kratkotrajne šutnje, za koje vjerojatno, konjanik bijaše sjahao s konja, na vratima zacilika zvonce.
Ja ću otvoriti - poviče Anđelika.
V poleti, ne obazirući se na posuvraćene rukave preko mišića bijelih od brašna, i primijeti, kroz kišu i večernju izmaglicu čovjeka visoka i mršava, umotana u ogrtač niz koji je cijedila voda.
Jeste li sklonili konja - poviče ona. - Ovdje se životinje vrlo lako prehlade. U blizini su močvare pa je zrak vrlo vlažan.
Hvala vam, gospođice - odgovori stranac, skine širok šešir od pusta i duboko se pokloni. Ja sam, eto, i ne pitajući, a po običaju putnika, i svog konja i prtljag odmah spremio u vašu štalu. Prolazeći večeras u blizini zamka Monteloup, utvrdio sam da sam još daleko od svog cilja pa sam pomislio da gospodina baruna zamolim da mi pruži gostoprimstvo za ovu noć.
Po njegovu odijelu od debelog crnog sukna ukrašenog bijelim ovratnikom, Anđelika pomisli da se radi o sitnom nekom trgovčiću ili seljaku odjevenom u blagdanje odijelo. Ali njegov se naglasak razlikovao od naglaska u tom kraju i doimao se pomalo tuđinski. To ju je prilično zbunilo, a bunila ju je i otmjenost njegova govora.
Moj se otac još nije vratio, ali samo dođite u kuhinju, ovdje je toplo. Poslat ćemo slugu da osuši vašega konja.
Baš u trenutku kad je pred pridošlicom ulazila u kuhinju, njen brat Josselin se pojavio na vratima za služinčad. Sav blatnjav, lica crvena i prljava, po podu je vukao nerasta kojega je ubio udarcem lovačkoga koplja.
Dobar lov, gospodine? - upita stranac vrlo uljudno.
Josselin ga odmjeri ne previše ljubaznim pogledom i odgovori gunđanjem. Zatim sjedne na jednu stolicu i noge pruži prema vatri. Pridošlica se također smjesti u kut ognjišta, ali mnogo skromnije i uze tanjur juhe koji mu Fantina bijaše pružila. On objasni da je porijeklom Francuz, budući da je rođen u okolici Secoundignyja, ali da je proboravivši mnoge godine na putovanjima, na kraju govorio svoj vlastiti jezik sa stranim naglaskom.
Ali ubrzo će govoriti kako treba, tvrdio je. Iskrcao se u La Rochelleu, nema tome ni tjedan dana. Na te riječi Josselin podiže glavu i pogleda ga sjajnim očima.
Djeca ga okruže i stanu ga zasipati pitanjima.
U kojima ste sve zemljama bili?
Je li daleko?
Čime se bavite?
Ne bavim se ničim - odgovori neznanac. Vjerujem da bi mi se u ovom trenutku najviše sviđalo prokrstariti Francuskom uzduž i poprijeko i pričati o svojim pustolovinama i o svojim putovanjima svakome tko hoće da sluša.
Kao pjesnici, kao trubaduri u srednjem vijeku? - upita Anđelika kojoj je ipak nešto ostalo u glavi od svega onoga čemu ju je učila tetka Pulcherie.
Tako nekako, samo što ja ne znam pjevati, a niti stihove slažem. Ali umio bih divne stvari ispričati o zemljama gdje vinova loza raste a da je nitko ne sadi. Grozdovi vise po stablima gustim kao šuma, ali stanovnici ne znaju kako se pravi vino. Bolje da je tako, jer Noe se opio, a Gospod ne želi da se svi ljudi pretvore u svinje. Još ima nevina svijeta na ovoj zemlji. Mogao bih vam ispričati i o beskrajnim ravnicama gdje možeš doći do konja ako iza litice čekaš na prolaz divljega čopora koji uzagrepce jezdi razvijorenih griva. Baciš dugi konopac s omčom na kraju i eto ti konja.
A je li ga lako pripitomiti?
Ne uvijek - smiješeći se odgovori neznanac.
Anđeliki odjednom bi jasno da se taj čovjek vrlo rijetko smije. Moglo mu je biti četrdeset godina, a iz pogleda mu je izbijala upornost i zanos.
A da li se u te zemlje stiže morem? - ne uvjeren sasvim upita šutljivi Josselin.
Treba preploviti preko oceana. Tamo, u unutrašnjosti ima jezera i protiču rijeke. Domoroci imaju put kao bakar crvenu. Glavu ukrašuju ptičjim perima, a plove u čamcima napravljenim od životinjskih koža. Bio sam i na otocima gdje žive ljudi crne puti. Hrane se trstikom debelom kao ljudska ruka, zovu je šećernom trstikom, a stvarno se od nje i dobiva šećer. Tamo prave nekakvo gusto piće, jače od rakije napravljene od pšeničnog zrnja, samo što ne opija toliko već čovjeka razveseli i ojača, a to su piće nazvali rum.
Jeste li ponijeli sa sobom tog čudesnog pića? - upita Josselin.
Imam jednu bocu u bisagama na svom sedlu. Ali sam mnogo buradi ostavio kod svog rođaka koji živi u La Rochelleu koji se od njih nada dobroj zaradi. Njegova stvar. Ja nisam trgovac. Ja sam samo putnik, goni me znatiželja da vidim druge zemlje, goni me želja da upoznam mjesta gdje nitko ne trpi od gladi i žeđi i gdje se čovjek osjeća slobodnim. Tamo sam shvatio kako su svemu zlu krivi ljudi bijele puti, jer ne slušaju riječ Gospodnju, već je izobličuju. Gospod nije naredio da se ljudi ubijaju i uništavaju, već da se ljube.
Kuhinjom ovlada šutnja. Djeca nisu bila naučena na tako neobične govore.
Dakle, život je u Americi savršeniji nego u našim krajevima gdje Bog vlada od pamtivijeka? - iznenada upita Raymond svojim mirnim glasom.
I on se bijaše približio i u njegovu pogledu Anđelika zapazi izraz sličan neznančevu. Ovaj ga pažljivo osmotri.
Teško je na istoj vagi izmjeriti dva sasvim različita savršenstva staroga i novoga svijeta, dragi moj dječače. Što da vam odgovorim? U Americi se živi potpuno drugačijim životom. Veliko gostoprimstvo vlada među ljudima bijele puti. Nitko ne govori o plaćanju. Uostalom, u nekim krajevima novac uopće i ne postoji i živi se od lova, od ribe, od trampe koža i staklenih predmeta.
A što je s poljodjelstvom?
Sad se u razgovor umiješala Fantina Lozier, što ona nikad ne bi učinila u prisutnosti odraslih gospodara. Ali i nju je mučila znatiželja isto tako kao i djecu.
Poljodjelstvo? Na otocima koji su nazvani Antili crnci se nešto malo bave ratarstvom. U Americi, crvenokošci ne obrađuju zemlju već žive skupljajući voće i izdanke. U nekim se krajevima gaji krumpir koji u Evropi zovu gomoljkom, a ovdje još nije poznat. Ali zato ima svakakvoga voća: ima krušaka koje su, u stvari, pune maslaca, a ima i stabala s kruhom.
Stabala s kruhom? Znači da njima nije potreban mlinar! - poviče Fantina.
Dakako da ne treba. Utoliko manje što tamo u izobilju raste kukuruz. U drugim krajevima svijet žvaće nekakvu koru ili kokosove orahe. Poslije toga ne moraju čitav dan ništa ni jesti ni piti. A možeš se prehraniti i nekom vrsti bademove kreme, kakaom, koja se miješa sa šećerom. A piju ekstrakt od boba koji nazivaju kafom. U pustinjskim krajevima ima palmina i agavina soka. Ima životinja…
A može li se čovjek baviti obalnom trgovinom u tim vašim zemljama? - prekine ga Josselin.
Neki iz Dieppea se bave time, a ponetko čak i iz ovih krajeva. Moj rođak radi za jednog brodovlasnika koji otprema ponekad brodove za Franjevačku obalu, naime tako su taj kraj zvali u vrijeme Franje I.
Znam, znam - nestrpljivo ga prekine Josselin. - Znam također da Olonezi ponekad plove za Novu Zemlju, a Sjevernjaci za Novu Francusku, ali izgleda da su to hladni krajevi koji ne privlače svijet.
U stvari, Champlain je poslan u Novu Francusku još 1608. i tamo ima mnogo Francuza. Ali to je hladan kraj i život je vrlo težak.
Kako to?
Teško je to objasniti. Možda su tome krivi francuski jezuiti.
Vi ste protestant, nije li tako? - živo poviče Raymond.
Pogodili ste. U stvari, ja sam pastor, ali bez župe i uglavnom putujem.
Onda ste pokucali na kriva vrata - naceri sa Josselin. - Vjerujem za svoga brata da su ga snažno privukli stega i duhovne vježbe jezuitskog reda koji vi ovdje optužujete.
I na um mi ne pada da ga zbog toga grdim - odgovori hugenot i pri tom mahne rukom u potvrdu svojih riječi. - Tamo sam mnogo puta sretao oce jezuite koji su se probili u unutrašnjost hrabrošću i odricanjem dostojnim apostola. Za neka plemena u Novoj Francuskoj nema većeg heroja od oca Joguesa, mučenika kojega su Irokezi strašnom smrću umorili. Ali svatko je slobodan u svojoj savjesti i u svojim uvjerenjima.
Vjere mi - odgovori Josselin - ne mogu s vama raspravljati o tom pitanju, jer počinjem pomalo zaboravljati latinski. Ali zato moj brat govori izvrsno latinski, bolje nego francuski…
Jedno od najvećih zala koje razdiru našu Francusku - poviče pastor - jest da se čovjek više ne može moliti svome Bogu, Bogu svijetova, na svom materinjem jeziku i iz dubine vlastitoga srca, već se mora služiti onim čarobnjačkim vračanjem na latinskom…
Anđeliki bi žao što se više ne govori o morskim strujama i o brodovima punim crnačkog robija, o neobičnim životinjama te zmijama i ogromnim gušterima u
kojih su zubi kao u štuke, kadri da razderu vola. Da se više ne priča o kitovima velikim kao lađa.
Nije ni primijetila da je dojilja izišla iz kuhinje i ostavila pritvorena vrata, te su čuli nečiji šapat, a zatim glas gospođe de Sance koja reče vjerujući da je u kuhinji ne čuju:
Protestant ili ne, kćeri moja, taj je čovjek naš gost i ostat će ovdje koliko bude htio.
Malo poslije toga barunica u Hortenzijinoj pratnji uđe u kuhinju.
Pridošlića joj se vrlo uljudno pokloni, ali niti joj je poljubio ruku niti se presamitio od pustog klanjanja.
Anđelika pomisli za njega da je sigurno pučkog porijekla, ali joj je bio simpatičan iako je bio hugenot i doimao se donekle kao zanesenjak.
Ja sam pastor Rochefort - predstavi se. - Putujem za Secoundigny, gdje sam rođen, ali put je dugačak pa sam pomislio da se malko odmorim pod vašim gostoljubivim krovom, gospođo.
Gospodarica kuće ga je uvjeravala da će biti dobro primljen pod njihovim krovom, i mada su svi uvjereni katolici koji vrše svoje vjerske dužnosti, to ih neće priječiti da budu trpeljivi, kao što je preporučio dobar kralj Henrik IV.
Tome sam se i nadao, gospođo, ulazeći ovamo - ponovo uze riječ pastor još dublje se poklonivši. - Naime, moram vam priznati da su mi neki prijatelji u povjerenju rekli da već mnoge godine držite slugu protestantske vjere. I tako sam najprije potražio njega, Guillaumea Lutzena, i on me je uvjerio da ćete me noćas primiti na konak.
U to budite sigurni, gospodine. Pa i više dana možete ostati ovdje ako vam se bude sviđalo.
Moja jedina želja je da služim Gospodu svim onim čime mu mogu služiti. On me je naputio dobro, iako moram priznati da bih u prvom redu želio vidjeti vašega muža…
Dolazite s nekom porukom k mojemu mužu? - čudila se gospođa de Sance.
Prije s nalogom, nego porukom. Dozvolite mi, gospođo, da to njemu saopćim.
Pa svakako, gospodine. Uostalom, čujem topot njegova konja.
Malo potom uđe barun Arrnand. Vjerojatno je bio obaviješten o neočekivanoj posjeti. No ne pokaza se ljubazan s gostom kao što je uvijek bio.
Izgledao je zbunjen, uznemiren.
Je li istina, gospodine pastore, da dolazite iz Amerike? - upita poslije uobičajenog pozdrava.
Tako je, gospodine barune. Rado bih s vama izmijenio nekoliko riječi nasamu. Vi znate o kome.
Pst! - odrešito ga zaustavi Armand de Sance zagledavši se u vrata nemirnim pogledom.
I nekako navrat-nanos izjavi kako njihova kuća stoji na raspolaganju gospodinu Rochefortu i kako može bez sustezanja sobarirna narediti da mu donesu sve što bi mu ustrebalo da bi se što udobnije osjećao. Večera će biti gotova za jedan sat. Pastor mu zahvali i uz to doda neka mu dozvole da se povuče kako bi se malo umio.
"Sva ona kiša što je po njemu pala mu nije dovoljna?" pomisli Anđelika. "Ti su hugenoti zaista čudan svijet! I pravo je kad se kaže da nisu kao drugi. Pitat ću Guiilaumea da li se i on stalno pere. No možda je pranje sastavni dio njihovih vjerskih obreda. Zbog toga oni često imaju onaj pokisli izgled ili pak vrlo osjetljiv kao Lutzen. Koža im je kao ostrugana. Bit će da ih to boli… Oni su kao i onaj dripac Filip koji stalno osjeća potrebu da se pere. To vječito briganje o samom sebi i njega će odvući među krivovjerce. Možda će svršiti na lomači, a to je i zaslužio!"
Pridošlica sa uputi k vratima za gospođom de Sance koja ga je htjela otpratiti do sobe određene za nj, ali ga Josselin dosta grubo zgrabi za ruku.
Još samo riječ, pastore. Da bi se čovjek nečim mogao baviti u tim američkim zemljama, mora, bez sumnje, biti vrlo bogat, ili mora kupiti ovlaštenje da može ploviti, ili mora u najmanju ruku imati neki zanat.
Dijete moje, Amerika je slobodna zemlja. Nitko te ništa ne pita ali raditi se mora, mnogo i naporno, i braniti se također.
Tko ste vi, stranče, i kojim pravom nazivate ovog mladića svojim djetetom, i to u prisustvu njegova oca i mojem, a ja sam mu djed? - odjekne podrugljivi glas staroga baruna.
Ja sam pastor Rochefort gospodine barune, bez župe i samo sam na prolazu ovdje.
Hugenot! - zaurla starac. - Koji osim toga dolazi iz onih prokletih zemalja… Stojeći na pragu i oslonjen o štap ispruži se u svoj svojoj visini. Ipak se pobrinuo da prethodno skine dug i širok plašt u koji se zimi zamatao.
Anđeliki je njegovo lice izgledalo bijelo kao i njegova brada. Ne znajući ni sama zašto, nekako se prestrašila i stoga se hitro umiješa.
Djede, ovaj je gospodin sasvim pokisao i mi smo ga pozvali da se osuši. On nam je pričao vrlo uzbudljive događaje…
Neka. Ne krijem da se divim neprijateljevoj hrabrosti, a kad otvoreno kaže tko je, treba se prema njemu odnositi s poštovanjem.
Gospodine, ja ovamo ne dolazim kao neprijatelj.
Poštedite me svojih krivovjerskih prodika. Nisam nikada uzimao učešća u rasprama koje nisu dostupne starom vojniku. Ipak, moram vam reći da u ovoj kući ne postoji duša koju biste mogli obratiti!
Pastor neprimjetno uzdahne.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:22 am



Istinu ću vam reći. Nisam se vratio iz Amerike kao propovjednik koji bi htio nekoga obratiti. Nama vjernici i znatiželjnici pristupaju slobodno. Vrlo mi je dobro poznato da su članovi vaše obitelji gorljivi katolici i da je prilično teško obratiti ljude čije se vjerovanje temelji na prastarom praznovjerju, a traže da im se prizna da su oni jedini nepogrešivi.
Time, dakle, priznajete da svoje pristaše ne vrbujete među poštenim svijetom, već među kolebljivcima, među razočaranim častoljupcima, među raspopima koji su sretni videći kako se blagosivlja njihova razuzdanost?
Gospodine barune, vi ste suviše nagli u svojim sudovima - odgovori pastor čiji glas je bivao sve tvrđi. - Časne osobe i visoki prelati katoličke vjeroispovijesti su prigrlili naše učenje.
Niste naveli ništa što mi već odavna nije poznato. Oholost i najbolje obara. Ali prednost je nas katolika što nas u našim molitvama podupire čitava crkva, što nas podupiru naši sveci i naši mrtvi, dok vi, u vašoj oholosti niječete to posredovanje i tobože saobraćate sa samim Bogom.
Papisti nas optužuju s oholosti, ali oni sami vjeruju da su nepogrešivi i za se svojataju pravo da nad drugima vrše nasilja. Ja sam otputovao iz Francuske - nastavi pastor gluhim glasom - 1629. godine. Vrlo mlad sam se izvukao iz opsjednutog La Rochellea, opkoljenog sa svih strana vojskom gospodina Richelieua. Potpisivao se mir u Alesu koji je protestantima branio pravo da drže utvrđene gradove!
Ta bilo je i vrijeme. Pretvarali ste se malo-pomalo u državu u državi. Priznajte da vam je bio cilj istrgnuti sve zapadne i centralne oblasti Francuske ispod kraljeve vlasti.
Nije mi poznato. Bio sam u to vrijeme isuviše mlad a da bi mi bile poznate tako važne namjere. Shvatio sam jedino da su nove odluke bile u suprotnosti s Nantskim ediktom kralja Henrika IV. Po svom povratku, srca ispunjena gorčinom, primijetio sam da se nije prestalo osporavati i iskrivljavati njegove glavne točke oštrinom s kojom se mogu uporediti jedino podvale kazuista i sudaca. To su nazvali minimalnim ispunjavanjem edikta. Tako sam doznao da su protestanti prisiljeni noću pokapati svoje mrtve. Zašto? Zato što u ediktu nigdje nije izričito
rečeno da se ukop jednog protestanta može obaviti danju. Dakle, mora se obaviti moću.
Pa to je nešto što bi se moralo sviđati vašoj poniznosti - podrugljivo se naceri stari vlastelinčić.
A kako je protumačen članak 28. koji protestantima daje pravo da otvore škole u svim mjestima gdje im se dozvoljava ispovijedati njihovu vjeru? Budući da edikt ne govori o školskim predmetima, niti o broju učitelja, ni broju razreda za svaku vjeroispovijest, odlučeno je da u svakoj školi i u svakom mjestu bude samo jedan učitelj. Tako sam imao prilike vidjeti da u Mareimesu šest stotina protestantske djece imaju pravo samo na jednog učitelja. Eh, eto do kakve je podmuklosti dovela lažna dijalektika stare crkve! - snažnim glasom je predbacivao pastor.
Nasta grobna šutnja. Anđelika primijeti da je njezina djeda inače čovjeka ispravna i pravedna duha, ponešto zbunilo iznašanje činjenica koje mu nisu bile nepoznate. Iznenada se javi Raymond mirnim glasom.
Gospodine pastore, ja nisam u stanju ocijeniti točnost istrage koju ste vi vodili u ovoj zemlji o nekim zloupotrebama nepomirljivih pobornika katoličke vjeroispovijesti A zahvalan sam vam što niste spomenuli slučajeve kupovanja obraćenja. Ali treba da znate da se u povodu tih pretjerivanja njegova svetost papa više puta osobno zalagao kod francuskog visokog svećenstva i kod kralja. Službena i tajna povjerenstva obilaze zemljom da bi se ispravile nepravde koje se mogu utvrditi. Dapače, uvjeren sam da bi većina stvarno primijećenih nepravdi bila ispravljena kad biste se pojavili u Rimu i vrhovnom svećeniku podnijeli točne podatke o svojem istraživanju.
Mladiću, nije na meni da poboljšavam vašu crkvu - oštrini mu tonom odgovori pastor.
Eto, gospodine pastore, to ćemo mi učiniti sami, i neka vam ne bude žao - poviče mladić u nenadanom izljevu žara. Bog će nas nadahnuti!
Anđelika je u čudu gledala svog brata. Ni u snu nije pomišljala da je pod njegovim smiješnim i pomalo prijetvornim izgledom tinjala tolika strast.
Sad se pastor smeo. Da bi sve skupa nekako izvukao iz neprilike, barun Armand reče bezazleno se smiješeći:
Slušajući vaše raspre, sjetio sam se kako već dulje vremena žalim što i ja nisam hugenot. Priča se, naime, da i do tri tisuća livara može dobiti plemić koji se obrati na katoličku vjeru.
Stari barun skoči kao oparen:
Poštedite nas, sine, svojih neslanih šala. Nisu baš na mjestu u prisustvu jednog protivnika.
Pastor uze sa stolice svoj još uvijek mokar ogrtač.
Nisam došao ovamo kao protivnik. Imao sam obaviti jedno poslanstvo u dvorcu baruna de Sancea. Donio sam poruku iz daleke zemlje. Htio sam o tome nasamu govoriti s barunom Arrnandom, ali vidim da je u vašoj obitelji običaj da otvoreno govorite o vašim poslovima.
Sviđa mi se taj sistem. Tako su radili sveti oci i apostoli.
Anđelika primijeti da je djed postao bljeđi od jabučice svoga štapa i da se oslonio o dovratak.
Bijaše joj ga žao. Htjela je zaustaviti riječi što su imale uslijediti, ali je pastor već zborio:
Gospodin Antoine od Ridouea de Sance, vaš sin, kojega sam imao čast sresti u Floridi, zamolio me da svratim u zamak gdje je rođen i da se raspitam o njegovoj obitelji kako bih ga po svom povratku mogao o njoj obavijestiti. Eto, svoj sam zadatak izvršio…
Stari plemić mu se približi polako koračajući.
Napolje! - vikne drhtavim i promuklim glasom. - Dok budem na životu, nikad neće biti izgovoreno ime moga sina koji je iznevjerio svoga Boga, svoga kralja i svoju domovinu. Napolje, kažem vam. Za hugenote nema mjesta u mojoj kući!
Idem mirno - reče pastor.
Ne!
Ponovo se javi Raymond.
Ostanite, gospodine pastore. Ne možemo vas pustiti u kišovitu i olujnu noć. Nijedan stanovnik Monteloupa neće vam dati zaklon, a do prvog protestantskog sela je previše daleko. Molim vas, budite gost moj i moje sobe.
Ostanite - reče Josselin promuklim glasom - želio bih da mi još pričate o Americi i o moru.
Starom se barunu tresla snježna brada.
Armande - poviče glasom nabreklim od očaja koji je Amđeliki razdirao srce - evo gdje se sklonio buntovni duh vašeg brata Antoinea. U tijelu ove dvojice dječaka koje sam ljubio. Bog neće da me poštedi ni u čemu. Zaista, previše sam živio.
Zaljulja se. Guillaume ga pridrži. Iziđe oslanjajući sa o rame starog vojnika ponavljajući drhtavim glasom: - Antoine… Antoine...

Par sati poslije toga djed je ispustio dušu a da se nije ni znalo od koje bolesti. U stvari, ugasio se kad su već svi vjerovali da se oporavio od uzbuđenja što ga je u njemu izazvao pastorov dolazak.
Ipak, Bog ga je poštedeo velikog bola: umro je prije Jossslinova odlaska.
U stvari, jednog jutra, nešto poslije djedove sahrane, Anđelika, koja je još spavala, začuje kako je netko šapatom dozivlje: - Anđeliko, Anđeliko!
Otvori oči i, začudo, opazi Josselina kraj svog kreveta. Pokretom glave ga upozori da ne budi Madelon, a onda pođe za njim u hodnik.
Odlazim - šapne Josselin. - Pokušaj im to objasniti.
A kamo si naumio poći?
Najprije u La Rochelle, a zatim ću se ukrcati za Ameriku. Pastor Rochefort mi je pričao o svim onim zemljama o Antilima, Novoj Engleskoj, pa čak i o kolonijama Virginiji, Marylandu, Carolini, novom vojvodstvu New-Yorku, Pensilvaniji. Negdje cu se već iskrcati, negdje gdje me budu htjeli.
Pa i mi te hoćemo - reče ona plačljivim glasom. Tresla se od hladnoće u svojoj poderanoj spavaćici.
Ne - odgovori mladić - ovdje za me nema mjesta. Preko glave mi je toga da pripadam jednoj klasi koja uživa privilegije koje ne donose nikakvih koristi. Bogati ili siromašni, plemići više uopće ne znaju čemu još služe. Gledaj oca. Tapka na mjestu. Ponizuje se uzgajajući mazge, ali se ne usuđuje naglavce baciti u taj ponizujući položaj da bi novcem podigao svoj plemićki naslov. I na kraju gubi na obje strane. Upiru u njega prstom jer radi mešetarski posao, a i prema nama se odnose tako jer smo samo plemići bokci. Na sreću, stric Antoine de Sance mi je pokazao put. On je očev stariji brat. Postao je hugenot i napustio Europu.
Nećeš valjda i ti okrenuti vjerom? - prestrašeno ga je molila.
Ne. Mene bogomoljci ne zanimaju. Hoću da živim. - I na brzinu je ostavi, siđe nekoliko stepenica, okrene se, obuhvativši iskusnim pogledom polugolu sestru.
Razvijaš se u snažnu i lijepu djevojku, Anđeliko. Pazi se. I ti bi trebala otići. Inače ćete, prije ili poslije, zavaliti u sijeno kakav konjušar. Ili ćeš postati vlasništvo nekoga od onih debelih vlasteličića tu iz susjedstva.
Odjednom se raznježi i doda:
Vjeruj, draga, mom deranskom iskustvu. Strašan bi to život bio za tebe. Pobjegni od ovih starih zidova. Ja odoh na more.
I u nekoliko skokova, preskačući stepenice dvije po dvije, mladić se izgubi u noći.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:22 am



Djedova smrt, Josselinov odlazak i riječi što joj ih je dobacio; - Idi i ti odavde - duboko su potresle Anđeliku koja je bila u godinama kad je priroda vrlo osjetljiva i sklona nastranim postupcima.
I tako se na samom početku ljeta Anđelika će Sance od Monteloupa uputila za Ameriku s četom seljačkih dječaka koje bijaše okupila oko sebe i nagovorila ih da pođu s njom u skitnju. O tome se dugo pričalo u selu i imnogi su u tome vidjeli dokaz o njezinu vilinskom porijeklu.
Istini za volju, dječaci nisu nikad dospjeli dalje od šume Nieul. Anđelika je došla k sebi kad se počeo gasiti dan, a sunce se velikim snopovima crvenog svijetla probijalo kroz ogromna debla stoljetne šume. Zadnjih je dana živjela kao u groznici. Zamišljala je kako stižu u La Rochelle, kako se nudi za malog nekom brodu što treba da otplovi, kako se iskrcavaju u nepoznatoj zemlji gdje ih ljubazni stvorovi čekaju ruku punih grožđa. Nikolu je učas omamila. "Rado bih bio mornar, radije nego čuvao stoku. Ta ionako oduvijek osjećam želju da se malko obrem svijetom." Još neki derani kojima se više sviđalo skitati šumom nego rad na polju, zamoliše da mogu i oni poći, a među njima, dakako, i Denis. U svemu ih je bilo osam, a Anđelika, jedina djevojčica, bila im je vođom. Imali su slijepo povjerenje u nju, zabrinuli su se tek kad se mrak počeo uvlačiti u šumu. S rukama punim cvijeća i nosićima zamazanim od kupina, pustolovina im se u prvi mah činila zabavnom. Od samog su jutra hodali, ali su se oko podneva, odmorili kraj jednog potoka i tu pojeli zalihe kestena i kruha punog pepela što bijahu sa sobom ponijeli.
Anđelika, međutim, osjeti kako je podilaze srsi i odjednom joj s takvom jasnoćom doprije do svijesti njezina ludost da su joj se namah osušila usta.
"Ne možemo provesti noć u šumi", pomisli.
Tu ima vukova, Nikola - reče naglas - ne čini li ti se čudnim što još nismo stigli do sela Naille?
Dječak se zabrine.
Mislim da smo se izgubili. Kad sam jednom sa svojim ocem išao u Naille, dok je on još bio živ, čini mi se da nismo tako dugo hodali.
Anđelika osjeti kako je svojom prljavom ručicom hvata za ruku najmlađi dječak, kojemu je bilo tek sedam godina.
Spušta se noć - zacvili tužno. - Možda smo se izgubili.
Ali možda smo već sasvim blizu - umirivala ga je Anđelika. - Hajdemo samo naprijed.
Šuteći pođu dalje. Između grana je nebo bivalo sve bljeđe.
Ako i ne stignemo do sela prije noći, ne moramo se plašiti - reče Anđelika. - Popet ćemo se na stabla i spavat ćemo na granama. Vukovi nas neće vidjeti.
Iako joj je glas bio miran, dušom joj ovlada tjeskoba. Odjednom joj do ušiju dopre srebreni zvuk zvonca.
Olakšano odahne.
To u selu zvoni Zdravomarija - poviče.
Počeše trčati. Put se počeo spuštati, a stabla rijediti. Odjednom se nađoše na rubu šume i zastadoše udivljeni.
Na kraju zelene doline, sasvim dolje, usred šume obavijen divnom šutnjom nalazio se samostan Nieul.
Sunce na zalazu zlatilo je njegove brojne krovove pokrivene crvenim crijepom, njegove tornjiće, njegove bijele zidove u kojima su se nazirale vidjelice i trijemovi, njegova pusta dvorišta. Zvono je odjekivalo. Jedan je redovnik s vedrima išao k bunarima.
Nijema bogzna zbog kakvog vjerskog uzbuđenja, djeca se spustiše do velikog ulaznog trijema. Drvena su vrata bila pritvorena. Uđoše. Stari redovnik, odjeven u smeđu mantiju, sjedio je na klupi i dremuckao. Sijede kose tvorile su malu snježnu krunu brižno postavljenu na golu mu lubanju.
Mali ga vagabundi primijete, a kako su bili napetih živaca zbog mnogih uzbuđenja koja su doživjeli tog dana, prasnu u veseo smijeh, čime su privukli veselog nekog redovnika na prag jednih vrata.
Ej derani - vikne na njih u dijalektu - kakva je to graja!
Mislim da je to fra Anselmo - šapne Nikola.
Fra Anselnio je prolazio ponekad kroz selo sa svojim magarcima. Davao je škapulaire i boce ljekovitog likera pripremljenog od cvijetova anđelike u zamjenu sa pšenično brašno i slaninu. Stvar je bila čudna utoliko što samostan nije pripadao redu fratara prosjaka, već se, naprotiv, pričalo da je vrlo bogat s obzirom na prihode što ih je dobivao sa svojih imanja.
Anđelika mu pođe u susret praćena četom svojih vjernih sljedbenika. Nije se usudila povjeriti mu njihov prvotni naum da otputuju u Ameriku. Uostalom fra Anselmo sigurno nije nikada ništa čuo o Americi. Ispričala mu je samo da su iz Monteloupa, da su krenuli u šumu da beru jagode i maline i pri tom su zalutali.
Jadni moji pilići - reče fratar, inače vrlo dobar čovjek - eto što se događa kad je neko proždrljiv! Vaše će vas majke naokolo tražiti grcajući od plača, a kad se vratite, već vidim, kako će vas peći stražnjice. U ovom trenutku ne vidim što bi se drugo moglo uraditi osim da ostanete ovdje. Dat ću vam zdjelu mlijeka i crnoga kruha. Spavat ćete u ambaru, a sutra ću upregnuti mazgu u kola i otpratit ću vas kući. Baš sam naumio ići u prošnju na tu stranu.
To što je rekao, bilo je na mjestu. Anđelika i njezini drugovi pješačili su čitav dan. Znala je da se ni s kolima nije moglo stići u Monteloup prije kasne noći. Nikakva cesta nije prolazila kroz šumu s jednog njenog kraja do drugog. Jedino su je staze presijecale, one iste koje su djecu dovele do samostana. Trebalo je poći zaobilaznim putem preko Naillea i Varrouta, a ta su mjesta bila prilično udaljena. "Šuma je kao more", pomisli Anđelika, "kroz nju treba hodati s urom njihalicom, kao što je objašnjavao Josselin, inače lutaš okolo kao slijepac."
Pritisla ju je malodušnost. Nije uspijevala sebe zamisliti kako se otiskuje na put noseći pod rukom ogromnu i tešku njihalicu kakvu bijaše vidjela kod gospodina Molinesa. Uostalom, nisu li se njezini ljudi spremali da je napuste? Djevojčica je šutjela dok su drugi jeli sjedeći podno zida u blagoj toplini kojom je smiraj ispunjao prostrana dvorišta.
Zvono je još uvijek brecalo. Lastavice su oštrim cvrkutom parale crvenkasto nebo, a kokoši kokodakale na hrpama slame i gnoja.
Fra Anselmo prođe pored njih navukavši preko glave svoju kukuljicu.
Ja idem da izmolim svoju večernju molitvu. Budite dobri, inače ću vas iskuhati u svome kotlu.
Smeđi su likovi klizili između lukova jednoga trijema, dok je u predvorju stari redovnik još spavao. Vjerojatno je bio oslobođen od obaveznih molitava.
Potaknuta željom da bude sama i da razmišlja, Anđelika napusti svoje društvo. U dvorištu opazi vrlo lijepu kočiju s grbom koja je počivala na rukunicama. Nekoliko se rasnih konja hranilo sijenom u štali. Ta pojedinost izazva njezinu znatiželju a da ni sama nije tome znala razloga. Koračala je sitnim koracima usred posvemašnje šutnje začarana divotom tog velikog prebivališta među drvećem. Kad šumu obavi mrak, a vukovi se budu naokolo šunjali, samostan će, zaštićen debelim zidovima, dalje živjeti svojim zatvorenim tajnim životom, o kojemu
djevojčica nikakve predodžbe nije imala. Iz daljine su dopirali zvuci pobožnih pjesama, tužni i blagi. Privučena zvucima glazbe, Anđelika se stane uspinjati kamenim stepenicama. Nikad nije čula tako ugodan sklad. Župnikovo i učiteljevo pijano deranje u seoskoj crkvi Monteloupa, nije moglo dočarati čete nebeskih likova.
Odjednom začuje šušketanje sukanja i, okrenuvši se, vidje kako polumrakom trijema prolazi vrlo lijepa gospođa raskošno obučena. Tako joj se barem pričinilo. Anđelika nije nikad vidjela ni na svojoj majci, ni na svojim tetkama haljinu od crnog baršuna išaranu sivim cvjetovima. Kako je mogla i pomisliti da je to, u stvari, bila vrlo prosta odjeća, određena za pobožna i tiha povečerja među samostanskim zidinama? Žena je preko kestenaste kose prebacila veo od crnih čipaka, dok je u ruci držala molitvenik prilično velika obujma. Prođe pored Anđelike i okrzne je iznenađenim pogledom.
Što radiš ovdje, djevojčice? Sad se ne dijeli milostinja.
Anđelika uzmakne trudeći se da svom licu dade izraz priglupe i preplašene seljančice.
U sjeni svodova trijema ženine su joj se grudi učinile neobično bijele i nabrekle. Samo je laka čipka prekrivala one čudesne obline, a izvezeni ih je prslučić isticao, kao što rog obilja ističe voće.
"Kad narastem, željela bih imati grudi kao što ih ima ova žena", pomisli Anđelika silazeći zavojitim stepenicama.
Prijeđe rukom preko grudiju, previše nerazvijenih po njezinu mišljenju i za njen ukus, i obuze je nemir. Čuvši klackanje sandala po stepeništu, na brzinu potraži zaklon iza jednog stupa. Jedan je redovnik okrzne svojom mantijom od grubog sukna.
Na brzinu vidje njegovo prekrasno i pomno obrijano lice te dva plava i pametna oka u sjeni kukuljice. On prođe, a odmah potom začuje njegov glas, muški i ugodan.
Ovaj sam čas obaviješten o vašem posjetu, gospođo. Bio sam u samostanskoj knjižnici nagnut nad starim knjigama grčkih filozofa. Ali knjižnica je prilično daleko odavde a ova je vrućina sasvim izmorila moju braću. Iako sam ja gvardijan samostana, nisu me obavijestili o vašem dolasku sve do trenutka večernje molitve.
Nije potrebno da se ispričavate, oče. Poznajem ljude i ja sam se već smjestila. Ah, kako je zdrav zrak što ga se ovdje udiše! Jučer sam stigla na svoja imanja u Richeville i jedva čekala da dođem u Nieul. Dvorski zrak, otkako se dvor preselio u Saint-Germain, je nepodnošljiv. Tamo sada čovjek nailazi samo na podmetanja, žalost i bijedu. Istinu govoreći samo se u Parizu osjećam dobro. Uostalom, nisam po ćudi gospodinu Mazarinu. Kazat ću vam dapače da taj kardinal…
Ostatak se razgovora izgubi. Ono dvoje se sve više udaljavalo.
Anđelika nađe svoje male drugove u prostranoj kuhinji samostana gdje je fra Anselmo, opasan bijelom pregačom, bio uvelike zaposlen. Pomagali su mu dva-tri mladića u previše dugim mantijama. Bili su to klerici, budući redovnici samostana.
Treba pripremiti fini obrok večeras - reče fratar kuhar. - Grofica od Richevillea je stigla u samostan. Dobio sam naređenje da siđem u podrum i da izaberem najukusnija vina, da ispečem šest kopuna i pošto-poto pripremim neko jelo od ribe. A sve to mora biti dobro začinjeno mirodijama - doda i u znak razumijevanja namigne jednom subratu koji je, sjedeći na kraju stola, ispijao čašu likera.
Gospođine su služavke vrlo lukave - odgovori ovaj, debeo i crven, kojemu je redovničko uže, načičkano uzlovima i krunicama, jedva opasivalo ogromnu trbušinu. Pomogao sam onim trima ljupkim gospođicama odnijeti krevet određen za njihovu gospodaricu, a uz to i putne škrinje i rublje.
Ha! Ha! Ha! - tresao se od smijeha fra Anselmo. Nikako vas ne mogu zamisliti, fra Tomo, kako nosite škrinje i rubeninu! Ta vi nemate snage ni da podignete svoju trbušinu!
Pomagao sam im svojim savjetima - reče poprimivši dostojanstveni izgled brat Toma.
Svojim očima zalivenim krvlju okruži po kuhinji, u kojoj je ispod ražnjeva i ogromnih zdjela plamsala vatra.
Kakav je ono čopor prosjačića što ste ih smjestili tamo u ostavu, fra Anselmo?
To su neka djeca iz Monteloupa koja su zalutala u šumi.
Trebalo bi od njih napraviti umak - reče fra Toma strašno izbečivši oči. Dva seljačića od straha udare u plač.
Hej, on se šali - reče fra Anselmo otvarajući jedna vrata. - Pođite ovim hodnikom, na kraju je ambar i tamo ležite i spavajte. Večeras nemam vremena da se za vas više brinem. Na sreću, jedan mi je ribar donio krasnu štuku, inače se naš otac gvardijan mogao razljutiti i kazniti me da na ime pokore stojim tri sata s raspetim rukama, kao na križu. A nekako se osjećam prestar za tu vrst vježbi.

Pošto se uvjerila da su njezini mali drugovi pozaspali, Anđelika, ležeći u mirišljivu sijenu, osjeti kako joj se oči pune suzama.
Nikola - šapne - mislim da nikad nećemo dospjeti u Ameriku. Razmislila sam o tome i došla do zaključka da bi trebalo imati uru njihalicu.
Neka te to ništa ne brine - odgovori dječak zijevajući. Iako ovaj put nismo uspjeli, ipak smo se dobro zabavili.
Naravno - ljutnu se Anđelika - ti si kao vjeverica, nisi kadar privesti kraju ono na što se jednom odlučiš. A, osim toga tebi je sasvim svejedno što ćemo se vratiti u Monteloup pokisli kao kokoši. Otac ti je umro pa te nitko neće istući, ali će se svi drugi loše provesti.
Ne uznemiravaj se zbog njih - ponovi Nikola napola budan - imaju tvrdu kožu! Par trenutaka potom već je bučno hrkao.
Anđelika pomisli kako će je sve te brige samo spriječiti da usne, ali se malo- pomalo daleki glas fra Anselma, koji je klerike tjerao da požure, sve više gubio, dok se nije sasvim izgubio: zaspala je.
Probudila se. Bilo joj je previše vruće u sijenu. Dječačići su spavali ispunjujući ambar svojim mirnim disanjem.
Idem da malo udahnem svježega zraka, - reče za se.
Pipajući je tražila vrata od hodnika koji je vodio u kuhinju. Čim ih je otvorila, zagluši je buka uzbuđenih glasova i prostačkog smijeha. Odsjaj s vatre je još plesao po prostoriji. Čini se da se brojno društvo okupilo u carstvu fra Anselma.
Djevojčica dođe do kuhinjskog praga.
Opazi desetak fratara kako sjede oko velikog stola natrpanog tanjurima i kositrenim vrčevima. Tanjuri su bili puni ostataka piletine. Miris vina i pečenja miješao se s ugodnim mirisom likera što se širio iz otvorene boce. Pred svakim članom te gozbe stajala je puna čašica. Tri žene, rumene seljanke preobučene u sobarice, sudjelovale su na toj gozbi. Dvije s gotovo iščašenim vilicama bile su već sasvim pijane, dok se treća, stidljivije prirode, branila od lakomih ruku fra Tome koji ju je nastojao privući k sebi.
Hajde, hajde, ljepotice - govorio je debeli redovnik - nemoj biti stidljivija od tvoje preuzvišene gospodarice. Budi uvjerena da u ovom trenutku ne raspravlja više o grčkoj filozofiji s našim ocem gvardijanom. Ti ćeš biti jedina noćas u samostanu koja se nećeš zabavljati.
Služavka je oko sebe bacala razočarane i smetene poglede. Očito, bila je manje ponosna no što se pravila, ali je vjerojatno fra Tomino rumeno lice nije privlačilo. Jedan od ostalih fratara kao da je to primijetio jer je naglo ustao te gospođicu obujmio oko pasa zavdljivim pokretom.
Svetoga mi Bernarda, zaštitnika našega samostana - poviče - ova curica je previše nježna za vas, debela krmačo. Šta ti misliš, zlato? - upita podigavši prstom bradu mlade jogunice. - Nemam li, možda, lijepe oči, mada se ne bih isto
tako mogao pohvaliti i sa svojom kosom? A osim toga, znaš, bio sam vojnik i znam zabavljati djevojke.
Imao je, zaista, crne i vesele oči i lukav izgled. Pobijeđena, sobarica se najzad nasmiješi i prepusti se njegovim spretnim rukama. No dođe do kratke tučnjave koju je izazvao fra Toma, uvrijeđen zato što ga je djevojka napustila. Bi srušen jedan sud od kositra, djevojke se prosvjedovale. Odjednom netko vikne:
Gledajte! Tamo…! Anđeo!
Svi se okrenu k vratima gdje je Anđelika stajala, nepomična. Nije uzmakla jer je nije bilo strah. Dosta često je prisustvovala seljačkim veselicama te je nije plašila buka glasova i uzbuđenja što ih je neminovno izazvalo terevenčenje bez kraja i konca. Ta i riđi je župnik iz Monteloupa, inače velika poštenjačina, živio sa svojom mladom služavkom, te je ova raskalašnost redovnika i nije iznenadila. Ipak joj se duša uzbudila. Činilo joj se da taj prizor nije u skladu s divnim izgledom samostana što se s vrha šume ukazao njezinu pogledu obasjan zlatom večernjeg svjetla, kao kakvo utočište blaženstva i mira.
Ova se djevojčica izgubila u šumi - objasni fra Anselmo.
Jedina djevojčica među čoporom dječaka - doda fra Toma. - Mnogo obećava. Možda je i njoj do smijeha? De, ispij ovo - reče pružajući prema djevojčici čašicu likera - dobro je i slatko. Mi to ovdje pravimo od močvarne anđelike: angelica silvestris, u našim velikim kacama.
Ona posluša, više zbog znatiželje nego oblapornosti, i otpije gutljaj tog ljekovitog likera o kojemu se toliko pričalo i koji je imao isto ime kao i ona. Tekućina, zelenozlatna, joj se učini izvrsna a k tome jaka i slatka, te pošto ju je ispila, ugodna toplina joj prostruji tijelom.
Bravo! - derao se fra Toma. - Ti barem znaš kako se pije!
Njegov pijan dah i zadah njegova masnog habita gadili su se Anđeliki, ali bijaše je omamio liker što ga je popila. Ruka brata Tome lupkala je Anđeliki po koljenima tobože očinskim pokretom.
Ova ja curica zaista ljupka. Uto s vrata dopre jedan glas:
Pustite na miru tu djevojčicu, brate.
Na vratima je stajao kao kakva prikaza redovnik, s kukuljicom prebačenom preko glave i ruku uvučenih u široko rukave.
Hm, evo prznice - gunđao je fra Toma. - Ne tražimo da nam se priključite, brate Ivane, ako vas ne privlači pun stol, ali bar pustite druge da mirno blaguju. Još niste postali naš pretpostavljeni.
Ne radi se o tome - odgovori fra Ivan povišenim glasom. - Ja samo zahtijevam da pustite na miru tu djevojčicu. To je kćerka baruna de Sancea i bilo bi poželjnije da mu se ona pohvali vašim gostoprimstvom, nego da mu se požali na vaše vladanje.
Nasta šutnja, posljedica iznenađenja i zbunjenosti.
Dođite, drago dijete - reče redovnik odlučnim glasom.
Anđelika nesvjesno pođe za njim. Popriječe preko dvorišta. Podigavši oči, djevojčica nad samostanom opazi zvjezdano nebo, čisto kao suza.
Uđite ovamo - reče fra Ivan otvorivši drvena vratašca proviđenja malom rupicom pri vrhu. - Ovo je moja ćelija. Tu se mirno odmarajte do jutra.
Čelija je bila vrlo mala. Zidove je krasilo drveno respelo i jedna ikona Blažene Djevice. U kutu se nalazio nizak ležaj, napravljen od dasaka, preko kojega su bile prebačene plahte i jedan pokrivač. Pod raspelom se nalazilo klečalo s policom punom molitvenika. Tu je vladala ugodna svježina, ali se fratar zimi tu sigurno smrzavao od hladnoće. Polukružni prozor je zatvarao samo drveni kapak. Prozor je sada bio otvoren i kroza nj su iz mračne šume sobicu plavili mirisi mahovine i gljiva.
Slijeva, jedna je stepenica vodila u sobičak gdje je gorio žižak, a tu je bila i jedna klupa pretrpana pergamenama i malim lončićima.
Fratar pokaza Anđeliki na ležaj.
Legnite i spavajte bez brige, dijete moje. Ja ću nastaviti sa svojim poslom. Uđe u sobičak, sjedne na klupicu i nadvije se nad pergarnene.
Sjedeći na rubu tvrdoga ležaja, djevojčica nije mislila na spavanje. Ne bi ni u snu mogla zamisliti da postoje tako neobična mjesta. Digne se, pođe k prozoru i zagleda se u mrak. Dolje je nazirala male i uske redove vrtova koji su jedni od drugih bili odijeljeni visokim zidovima. Svaki je fratar imao svoj vrt, svaki dan ga obrađivao i kopao u njemu svoj grob.
Na vršcima prstiju djevojčica se približi sobičku gdje je radio fra Ivan. Žižak je osvjetljao profil mladoga redovnika, koji se jedva i vidio ispod kukuljice. Brižnom je rukom kopirao starinsku minijaturu. Umakao je svoje kistiće sad u crvenu, sad u zlatnu boju, a sad opet u razne posudice s raznim modrim bojama i spretno reproducirao cvjetiće i nemani kojima je umjetnost srednjega vijeka rado ukrašavala misale.
Osjetivši Anđelikino prisustvo, on diže glavu i nasmiješi joj se.
Ne spavate?
Ne.
Kako se zovete?
Anđelika.
Odjednom se uzbuđenost javi na, od odricanja i isposništva, mršavom licu redovnika.
Anđelika! Kćerka anđela. Baš dobro da je tako - promrmlja.
Hvala vam, oče, što ste došli. Onaj debeli fratar nimalo mi se nije svidio.
Iznenada sam - reče fra Ivan dok su mu se oči čudno krijesile - čuo kako mi neki glas govori: Ustani, pusti svoj posao. Bdij nad mojim izgubljenim ovčicama. Napustio sam ćeliju osjećajući neki neobičan zanos. Dijete, zašto mirno ne živite pod krovom svojih roditelja, kao što bi i morala djevojčica vaših godina i vašeg položaja?
Ne znam - prošaputa Anđelika i, smetena, obori glavu.
Fratar odloži kistove. Digne se i, uvukavši ruke u široke rukave, primakne se prozoru i zagleda se u zvjezdano nebo.
Gledajte - reče ispotiha - vani je još duboka noć. Seljaci spavaju u svojim kolibama, a gospoda u svojim zamcima. U snu su zaboravili svoje ljudske brige. Ali samostan nikada ne spava… Ima mjesta gdje je duh uvijek prisutan. I ovdje, u borbi bez predaha, nadmeću se duh Dobra i duh Zla… Još vrlo mlad sam napustio svijet i zakopao se među ove zidine da bih služio Bogu molitvom i postom. Tu sam, osim velike obrazovanosti i mističnog života, zatekao i besramne i pokvarene običaje. Odbjegli vojnici ili ratni invalidi, te seljaci gotovani i lijenčine, potražili su u samostanu, pod habitom bezbrižan i privilegiran život, te su samostan zarazili svojim pokvarenim navikama. Samostan je kao velika lađa u oluji, koju valovi bacaju amo-tamo i škripi na sve strane. Ali potonuti neće dok među ovim zidovima bude duša koje se mole. Postoji među nama još poneki redovnik koji ovdje provodi život u pokori i poštivajući sveta načela za koja se opredijelio. Ah! Nije lako. Čemu se sve neće domisliti sotona da bi nas odmamio s pravoga puta… Onaj tko nikad nije živio u samostanu ne poznaje njegova lica. Htio bi da zavlada u Božjemu domu.. I valjda smatra nedovoljnim očajnička iskušenja kojima nas izvrgava šaljući nam ovamo žene, koje imaju pravo ući pod ove krovove, te sam noću dolazi ovamo, lupa na naša vrata, budi nas i lema na mrtvo ime…
Zavrne rukav i pokaže ruku punu modrica.
Gledajte - reče jadikujući - gledajte što mi je sotona učinio! Anđelika ga je promatrala sa sve većim strahom.
Ovaj je lud, mislila je.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:23 am





Ali još veći strah ju je obuzimao pri pomisli da nije lud. Osjećala je da govori istinu te su joj se kose dizale od straha. Kad će već jednom proći ta mučna i očajna noć..
Redovnik uto pade na koljena na tvrdi i hladni pod.
Gospode - vapio je - pomozi mi. Smiluj se mojoj slabosti. Otjeraj Prokletnika od mene!
Sjedeći na rubu ležaja, Anđelika je osjećala kako su joj se osušila usta. Nekakav joj se užas uvukao u dušu a da ni sama nije znala zašto. Riječi zlokobna noć kojima je dojilja bogatila svoja pričanja, vratiše joj se sada u sjećanje. Mučila ju je neka nepodnošljiva tjeskoba, neko neodređeno osjećanje ju je gušilo kao kakva mora.
Naposljetku, tihi zvuk zvona odjekne u noći, narušivši duboki mir samostana.
Evo jutrenje - reče fratar. Još nije svanulo, ali ja moram u kapelicu sa svojom subraćom. Ako želite, ostanite tu. Kad se sasvim razdani, doći ću po vas.
Ne, nije me strah - poviče Anđelika koju je spopadala želja da se uhvati za grubi habit svoga zaštitnika - ali zar ne bih mogla i ja s vama u crkvu? I ja ću se moliti.
Pa dođite, dijete moje, ako baš hoćete. A zatim nadoda uz tužan osmijeh:
Nekad ne bi nikome palo na pamet da neku djevojčicu vodi na jutrenju, ali sad se po našim samostanima susreću tako čudne osobe da se više nemamo čemu ni čuditi. Stoga sam vas i doveo k sebi, gdje ste bili sigurniji nego u onom sjeniku.
Najzad nadoda ozbiljnim glasom - Kad napustite ove zidine, Anđeliko, mogu li vas zamoliti da nikome ne govorite o onom što ste ovdje vidjeli?
Dajem vam riječ - odgovori ona uprijevši mu u lica svoje nevine oči.
Iziđoše na hodnik iz čijih starih zidova kao da je u zoru izbijala vlaga i studen.
A čemu služi ovo okance na vratima vaše ćelije? - upita Anđelika.
Nekad je naš red bio samotnički. Oci nisu nikada izlazili iz svojih ćelija, jedino radi vjerskih obreda, a u vrijeme mesopusta je i to bilo zabranjeno. Laici su ostavljali jelo na tim prozorčićima. A sada, dijete, ne pitajte više ništa i budite po mogućnosti što tiši. Učinit ćete mi veliku uslugu.
Zakukuljeni su likovi prolazili pored njih mrmljajući molitve i podižući buku svojim krunicama.
Anđelika se skupi u uglu kapelice. Trudila se da se pomoli, ali jednolični pjev fratara i miris upaljenih lojanica omame je i ona zaspa.
Kad se probudila, kapelica je bila potpuno prazna, ali tek pogašene svijeće pušile su se ispod tamnih svodova.
Iziđe napolje. Sunce se baš pomaljalo. Pod njegovim crvenim zrakama krovovi su se crvenili poput šeboja.
Golubovi su gukali u perivoju oko kamenog kipa nekog sveca. Anđelika se dugo protezala i zijevala. Pitala se da kojim slučajem ne sanja…

Fra Anselmo, ljubazan ali spor, upregao je mazgu u kola tek poslije ručka.
Ne brinite, mališani - veselo je govorio - što kasnije dođemo, kasnije ćete batine dobiti. Tek ćemo večeras biti u selu i vašima će se spavati.
Ukoliko se nisu razmiljeli po poljima tražeći svoje potomstvo, mislila je Anđelika koja kao da bijaše izgubila nešto od svoje odvažnosti. Činilo joj se da je ostarila u par sati.
Neću više praviti gluposti, zaricala se ne bez izvjesnog žaljenja.
Odajući poštovanje njezinu porijeklu, fra Anselmo je posadi na sjedište pored sebe, dok je seljačiće potrpao straga u kola.
Oj! Oj! Slatka moja mazgo! Dobra moja mazgo! - pjevuckao je stari fratar cukajući uzdama. Ali životinji se nije žurilo. Palo je veče, a oni su još uvijek kasali starom rimskom cestom.
Udarit ću prečacom - reče fratar. - Nije mi baš ugodno proći kraj Vaunoua i Chaillea, protestantskih sela. Dok do njih stignemo, već će zanoćiti pa će dati Bog da nas oni krivovjerci ne primijete. Moj se habit ne sviđa mnogo onima tamo.
Siđe s kola i stane vući mazgu uzbrdnim puteljkom.
Anđelika, koja je htjela protegnuti noge, pođe pored njega. U čudu je gledala oko sebe. Opazila je da nikad nije bila u tom kraju, iako se nalazilo na par kilometara
od Monteloupa. Puteljak je prolazio bokom nekakva usova koji je pomalo bio nalik na napušten kamenolom.
Promatrajući mjesto s više pažnje, Anđelika primijeti neke ruševine. Bose joj noge pokliznu po pocrnjeloj troski.
Čudan neki plovučac - reče sagnuvša se za okruglim i teškim kamenom o koji se spotakla.
Tu su nekad Rimljani kopali olovo - odgovori redovnik. - U našim se starim knjigama spominje pod imenom Argentum jer, čini se da se i srebro tu kopalo. Ovaj se rudnik pokušalo ponovo osposobiti u XIII stoljeću i gotovo sve napuštene peći potječu iz tog, novijeg, doba.
Djevojčica ga je radoznala slušala.
Ova zgrušana lava, crna i teška, to je sigurno ruda iz koje su dobivali olovo? Fra Anselmo zauze profesorsko držanje.
Nipošto! - Ova žuta masa u velikim naslagama, to je ruda. Kažu da se iz nje izvlači i arsen, otrovna ruda. Ne dirajte ovo kamenje. Ali možete dirati do mile volje sjajne komade srebrene boje i krhke građe, što ću vam ih sada pokazati.
Redovnik je neko vrijeme tražio, a zatim zovne Anđeliku da bi joj pokazao na jednoj litici neku vrst crnog reljefa geometrijskog oblika. Zagrebe u jednu i pojavi se sjajna površina srebrenaste boje.
Ali ako je ovo ovdje srebro - primijeti Anđelika u koje bijaše praktičan duh - zašto ga nitko ne kopa? Sigurno vrijedi mnogo i njime bi se moglo barem namete platiti, zar ne?
Stvar nije tako jednostavna, plemenita gospođice. Osim toga, nije srebro sve što se sjaji, a ovo što vidite, u stvari, je olovna rudača. Doduše, u njoj ima srebra, ali teško ga je dobiti van. Jedino Španjolci i Sasi znaju kako se to radi. Izgleda da od toga prave slitinu s ugljenom i smolom i sve skupa tale na jakoj vatri. Tako se dobivaju olovne šipke. Nekad se to taljeno olovo sipalo na neprijatelje s bedema vašeg zamka. A kako se dobiva srebro, to znadu učeni alkemisti, a ja sam u toj struci stigao samo na pola puta.
Fra Anselmo, rekli ste s bedema vašeg zamka, a zašto?
Sto mu jada! S prostog razloga što je onaj napušteni kutak dio vaših posjeda, iako ga od tih posjeda dijeli imanje markiza du Plessisa.
Nikad mi o tome nije govorio moj otac…
Ovaj dio terena je vrlo malen, vrlo uzak i na njemu ništa ne rodi. A što da s tim i učini vaš otac?
Pa ipak, olovo i srebro o kojemu ste pričali…
Koješta. Nema sumnje, zalihe su iscrpljene. A to što sam vam ispričao, doznao sam od nekog starog saskog redovnika. Neobično se zanimao za stijenje i za stare knjige… Mislim da je bio malko ćaknut…
Vukući kola, mazga je sama nastavila put, uspela se uz nagib i izbila na visoravan. Anđelika i fra Anselmo ja sustigoše i popeše se na sjedište. Ubrzo ih je obavio gusti mrak.
Neću upaliti fenjer - tiho će fratar - da nas ne bi opazili. Kad prolazim kraj ovih sela, vjerujte mi, više bih volio da kroz njih prođem gol nego odjeven u habit i s krunicom o pasu. Ono svijetlo što se dolje vidi, nisu li to baklje? - upita naglo povukavši uzde.
Na svega par sto metara pred sobom opaziše brojne pokretne točke koje su se sve više množile. Noćni je vjetar donosio zvuk čudne i žalobne pjesme.
Neka nas Majka Božja štiti! - poviče fra Anselmo skočivši na zemlju. - To hugenoti iz Valoupa pokapaju svoje mrtve. Povorka ide prema nama. Moramo odmah natrag.
Zgrabi uzde i pokuša mazgu okrenuti na uskom puteljku. Ali životinja mu odreče posluh. Fratar je sve više gubio strpljenje. Naposljetku je počeo proklinjati. Više je nije nazivao slatkom mazgom, već prokletom životinjom. Anđelika i Nikola priskoče fratru u pomoć i pokušaju nagovoriti životinju. Povorka se približavala.
Pjevanje je bivalo sve glasnije: "Gospode, utjeho naša u nevoljama…"
Jao! Jao! - cvilio je fratar.
Prvi hugenoti sa bakljama izbiše iza zavoja. Nenadana svjetlost obasja fratrova kolica koja propriječiše puteljak.
Šta je ono?
Belzebubov pomoćnik, fratar… Stao nam je na put.
Nije mu dosta što smo prisiljeni svoje mrtve noću pokapati, kao pse? Hoće da ih obeščasti svojim prisustvom!
Lupežu! Razvratniče! Pseto papino! Svinjo!
Prve kamenice tresnuše o drvena kola. Djeca udare u plač. Anđelika pojuri prema hugenotima s ispruženim rukama.
Stanite! Stanite! Djeca su u kolicima!
Njezina pojava, s kosom koju je nosio vjetar, još gore je razjarila protestante.
I djevojku vodi sa sobom, dakako. To mu je priležnica! A u kolima su njihova kopilad poškropijena blagoslovljenom vodicom…I oni su začeti bez grijeha! Uz pomoć Svetoga Duha!
To su naša djeca koju su pokrali da bi ih žrtvovali svojim idolima!
Smrt đavoljoj kopiladi!
U pomoć našoj djeci!
Grubi seljački likovi u crnim odijelima opkoliše kola.
Hugenoti koji su pozadi stupali ne znajući što se dogodilo, dalje su pjevali: "Vječnost je naša tvrđava…" No svakog se trenutka sve više ljudi okupljalo oko kola.
Pretučen i zlostavljan, fra Anselmo se nekako istrgne i, okretnošću kojoj se nitko ne bi nadao od njegova krupnoga tijela, poleti preko polja što su ga noge nosile.
Nikola, štapovima mlaćen, trudio se uza sve to da okrene uplašenu mazgu. Ljudski čaporci dohvatiše Anđeliku.
Uvijajući se kao zmija, uspije se osloboditi, klizne duž ivice puteljka i udari u bijeg. Jedan se hugenot pusti za njom i stigne je. Bio je to dječak gotovo njezinih godina.
Mladost je u njemu podeseterostručila njegovo vjersko ludilo.
Sruše se u travu. Iznenada Anđelikom ovlada strašno bjesnilo. Grebla je, grizla, zubima grabila komade mesa osjećajući na jeziku slankasti okus krvi. Najzad neprijatelj popusti i ona ponovo udari u bijeg.
Pred kolima se uto našao visoki lik nekoga čovjeka.
Stanite! Stanite, nesretnici! - ponavljao je svjetini one iste rijeci što joj ih maloprije djevojčica bijaše uputila. - To su djeca!
Jest, đavoli sinovi! A od naših, što su od naših učinili? S prozora su ih bacali na oštra koplja u noći Svetog Bartolomea!
To je prošlost, djeco moja. Zaustavite svoje osvetljive ruke. Mir nam je potreban. Stanite, djeco moja, slušajte svoga pastora.
Anđelika začuje škripanje kola koja je Nikola, pošto ih je nekako okrenuo, uspio staviti u pokret.
Skrivajući se iza živice, ona ga dostigne iza prvog zavoja.
Da nije bilo njihova pastora, svi bismo bili izginuli - šapne joj seljačić cvokoćući zubima.
Anđelika je bila prekrivena ogrebotinama i trudila se da dovede u red razderanu i prljavu haljinu. Toliko su je navlačili za kosu da joj se sada činilo da su joj kožu s glave oderali. Strašno ju je boljelo.
Malo dalje, netko se javi prigušenim glasom i fra Anselmo se izvuče iz grmlja.

Morali su sići do rimske ceste. Na sreću, mjesec razbije mrak. Djeca stigoše u Monteloup tek u zoru. Doznadoše da seljaci već dva dana pretražuju šumu Nieul.
Ali ne nađoše nikoga osim vračare koja je brala biljke na jednoj čistini. Optužili su je da je odvela njihovu djecu i bez mnogo premišljanja objesili je o granu jednog hrasta.
Jesi li svjesna - reče barun Armand svojoj kćerci Anđeliki - kakvim se brigama izlažem zbog vas, a osobito zbog tebe…?
Nekoliko dana poslije opisanog bijega Anđelika, koja se bijaše uputila u šetnju jednom stazom, naiđe na svog oca gdje sjedi na jednom panju dok je u blizini pasao njegov konj.
Zar s mazgama nije sve u redu, oče?
Sve je u najboljem redu. Baš sada dolazim od upravitelja Molinesa. Znaš, Anđeliko, poslije tvoje bezumne skitnje po šumi, tvoja tetka Pulcherie je dokazala tvojoj majci i meni da te više ne smijemo držati u dvorcu. Moramo te poslati u samostan. Stoga sam se odlučio na dosta ponižavajući korak koji bih bio vrlo rado izbjegao. Pošao sam, dakle, Molinesu s molbom da mi da onaj predujam što mi ga bijaše ponudio da bih stavio na noge svoju obitelj.
Govorio je tihim i žalosnim glasom kao da mu se nešto slomilo u duši, kao da mu se dogodilo nešto još bolnije od očeve smrti i odlaska najstarijega sina.
Jadan moj oče! - prošaputa Anđelika.
Ali nije sve to tako jednostavno - ponovo će barun. - Kad bi se radilo samo o tome da se ispruži ruka pred jednim pučaninom, bilo bi mi teško, ali me osim toga muči briga što ne uspijevam prokljuviti tajne namjere Molinesove. On mi je za ovaj novi zajam postavio vrlo čudne uvjete.
Kakve uvjete, oče?
On je zabrinuto pogleda i, pruživši žuljevitu ruku, pogladi je po prekrasnim zagasitožutim kosama.
Čudna stvar...! Osjećam kako mi je lakše povjeriti se tebi nego tvojoj majci. Ti si divlja ludica, pa ipak, čini mi se da svaku stvar odmah shvaćaš. Bio sam siguran da Molines u poslu koji se tiče mazga hoće da dođe do velike dobiti, ali mi nije bilo jasno zašto je mene uzeo za partnera, a ne nekog seoskog mešetara. Njega pri tom najviše zanima moj plemićki položaj. Danas mi je kazao kako se nada da ću ja preko svojih veza i rodbine postići da glavni upravitelj državne blagajne, Fouquet, oslobodi svih carinskih taksa i trošarina jednu četvrtinu naše produkcije mazgi i dati nam pravo da tu četvrtinu izvezemo u Englesku ili Španjolsku čim se završi rat s ovom posljednjom zemljom.
Pa to je jasno! - poviče Anđelika u zanosu. - Pametno smišljen posao. S jedne strane Molines, pučanin i lija, a s druge vi, plemić i…
…nimalo lija smijući se dovrši barun.
Ne, ne, već vi niste u toku događaja ali zato vi imate veze i naslove. Morate uspjeti. Neki dan ste vi sami tvrdili kako vam se prodaja mazgi u inozemstvo čini nemogućom sa svim onim carinama i lučkim pristojbama koje uvelike povećavaju troškove. - A budući da se radi samo o jednoj četvrtini produkcije, upravitelj smatra taj zahtjev više nego razumnim! A što ćete učiniti s ostalim mazgama?
Vojna će komanda imati pravo da za se osigura kupnju uz tržnu cijenu na sajmu u Poitiersu.
Sve ste predvidjeli. Taj se Molines razumije u posao! Treba razgovarati s gospodinom du Plessisom i možda pisati vojvodi de la Tremoille. Mišljenja sam da će se sve te velike ličnosti uskoro naći u ovom kraju da bi se pozabavili svojom frondom.
O tome se, zaista, i priča - reče barun zlovoljno. - No ne raduj se prerano. Dođu li prinčevi ili ne, nije sigurno da ću ja dobiti njihovu podršku. Uostalom, nisam ti kazao ono što mi se najčudnije čini.
A što to?
Molines traži da ja ponovo osposobim stari rudnik olova što ga mi posjedujemo u blizini Vauloupa - reče barun zamišljena izgleda. - Ponekad se pitam je li taj čovjek zaista pri zdravoj pameti i priznajem da ne uspjevam stvoriti jasnu sliku o tim tako zamršenim poslovima… ako se zaista o poslovima radi. Jednom riječju, traži da ja zamolim kralja da mi podijeli pravo što su ga nekad uživali moji preci, to jest pravo da proizvodim olovne i srebrne šipke od iskopane rude. Jesi li čula za
napušteni rudnik u Vauloupu? - upita Armand de Sance opazivši odsutan pogled svoje kćerke.
Anđelika potvrdno kimne glavom.
Tko zna što taj prokleti upravitelj misli izvući iz onog starog kamenja. Rudnik će proraditi pod mojim imenom, ali će postrojenja, očito, biti nabavljena za njegove novce. Napravit ćemo tajni ugovor na temelju kojega ću ja njemu na deset godina iznajmiti rudnik s tim što ću ja uzeti na se ulogu vlasnika rudnika i onoga koji ga iskorištava. Ja, međutim, moram od Glavne uprave državnih prihoda postići oslobođenje od poreza jedne četvrtine buduće proizvodnje i one iste uvjete za izvoz kao i za mazge. Sve mi se to čini dosta zamršenim - dovrši barun i ustane. I pri tom u njegovoj torbi zveknuše škude što mu ih Molines bijaše dao. Čuvši njihov zvuk, barun se razvedri.
Dozva zatim konja i baci na zamišljenu Anđeliku pogled kojemu on ovlaš doda strogi izraz.
Potrudi se da zaboraviš sve što sam ti ispričao i pobrini se za svoju opremu. Jer ovaj put je odlučeno, kćeri moja. Ideš u samostan.
Anđelika se spremi. I Hortenzija i Madelon su također odlazile. Raymond i Gontran će ih pratiti i pošto ostave sestre kod uršulinki, poći će k jezuitima u Poitiers, za koje se pričalo da su izvrsni odgojitelji.
Pričalo se da će čak i mali Denis kojemu je bilo tek devet godina, biti član te emigrantske skupine. Ali dojilja se pobunila. Pošto su joj povjerili brigu o desetoro djece, sad su je htjeli bez ijednoga ostaviti. Nju užas hvata od tih krajnjih mjera, govorila je. Denis je, dakle, ostao. Uz Mariju Agnezu, Alberta i posljednjeg muškarčića od dvije godine, kojega su zvali Bebe, Denis je taman dostajao Fantini Lozier da nekako ispuni svoje slobodno vrijeme.
Nekoliko dana prije odlaska jedan događaj umalo nije izmijenio tok Anđelikine sudbine.
Jednog septembarskog dana, gospodin de Sance vrati se bez daha iz dvorca Plessis.
Anđeliko - poviče ulazeći u blagovaonicu gdje se čitava obitelj okupila radi ručka i samo na nj još čekala. - Anđeliko, jesi li tu?
Jesam, oče.
On pogleda ispitljlvim pogledom kćerku koja je zadnjih mjeseci još porasla i imala čiste ruke i kosu lijepo počešljanu. Svi su bili mišljenja da je Anđelika postala razumna djevojčica.
U redu - promrmlja barun.
A zatim će okrenuvši se k ženi.
Zamislite, čitavo je pleme Plessisa, markiz, markiza, sin, paževi, sluge i psi, stiglo na imanje. Imaju slavnoga gosta, princa Condea sa svim svojim dvorom. Upao sam među njih i osjećao se prilično izgubljen. Ali moj se rođak pokazao ljubaznim. Pozvao me, raspitao se za vas, i, znate, što me je zamolio? Da mu dovedem Anđeliku koja bi zamijenila jednu od markizinih dvorskih gospođica. Naime, markiza je morala ostaviti u Parizu sve one gospođice što joj češljaju kosu, zabavljaju je i sviraju na lutnji. Dolazak princa Condea ju je sasvim smutio, te tvrdi da su joj potrebne mlade i ljupke sobarice da joj pomognu.
A zašto ne bih ja pošla? - uvrijeđeno se javi Hortenzija.
Jer je markiz rekao "ljupke" - otpovrne njen otac bez uvijanja.
Pa ipak, markiz je priznao da sam vrlo pametna.
Ali markiza hoće da oko sebe vidi lijepa lišća.
E, to je prevršilo mjeru! - poviče Hortenzija i kao mačka se baci na sestru.
Ali Anđelika je predvidjela napad te mu je hitro izbegla. Penjući se u sobu koju je sada samo s Madelonom dijelila, srce joj je snažno tuklo. S prozora zovne jednoga slugu i naredi mu da joj donese vedro vode i jedan kabao.
Pomno se oprala, a zatim dugo češljala svoju krasnu kosu koja joj je padala po ramenima kao svilena marama. Pulcherie joj donese najljepšu haljinu, sašivenu za njen ulazak u samostan. Anđelika joj se divila, iako je ta haljina sive boje bila bez
pravog sjaja. Ali tu potpuno novu haljinu, baš za tu priliku kupljenu kod glavnog suknara u Niortu, oživljavao je bijeli ovratnik. To je Anđeliki bila prva dugačka haljina. Dok ju je oblačila, sva se sjala od radosti. Tetka je sklopila ruke i nježno je promatrala.
Mala moja Anđeliko, izgledaš kao prava gospođica. Ne bi li, možda, bilo bolje da podigneš kosu?
Anđelika se ne složi. Njen ju je ženski nagon upozoravao da ne smije umanjiti blijesak svog jedinog nakita.
Ona uzjaše lijepu dorastu mazgu što su je, po očevu nalogu, za nju osedlali i u očevu društvu se uputi u dvorac markiza du Plessisa!
Dvorac se bijaše probudio iz svog začaranog sna.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 5 1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu