Anđelika

Strana 2 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Ići dole

Anđelika

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 3:52 pm

First topic message reminder :



Sredina je 17. veka u Francuskoj i vreme je burno. Prosjaci i secikese vršljaju Parizom, a drumski razbojnici haraju po unutrašnjosti, gde odrasta Anđelika, ćerka osiromašenog barona od Sansea. Ona neprikosnoveno vlada srcima svojih vršnjaka i vršnjakinja, a da bi poradila na svom obrazovanju, otac je šalje kod markiza od Plesi-Belijera, gde joj za oko zapada osioni markizov sin, koji prema njoj iskazuje prezir i nipodaštavanje. Sticajem okolnosti, Anđelika postaje svedok zavere protiv mladog kralja Luja XIV, što je, posle raznih peripetija, odvaja od doma i odvodi u Tuluzu, gde će biti obećana bogatom grofu Žofreju od Pejraka. Njen slobodarski duh se protivi ugovorenom braku i šepavom čoveku unakaženog lica za kojeg se priča da je alhemičar i veštac – ipak, dobrobit porodice joj ne dozvoljava da bira. Anđelikino srce ispunjeno je zebnjom, gnušanjem i osećanjem nemoći, ali u jednom trenutku sve te teskobne emocije zameniće ona jedna jedina, uzvišena, kojoj niko ne odoleva: ljubav. Njena avantura tek počinje…

Serijal Anđelika je od svoje premijere pre više od pola veka doživeo ogroman uspeh i prodat je u više od sto pedeset miliona primeraka na više od trideset jezika, što ga čini ubedljivo najčitanijom istorijskom romansom u istoriji književnosti. Anđelika je i u bivšoj Jugoslaviji dostigla neverovatnu popularnost, a više generacija čitateljki uživalo je u njenim avanturama. Ovo, srpsko izdanje Anđelike prvi je prevod na našim prostorima koji je urađen prema originalu koji je odobrila sama autorka. Pređašnji hrvatski prevod za osnovu je imao urednički prekrajan tekst od koga se An Golon distancirala.


Poslednji izmenio Mustra dana Ned Mar 11, 2018 4:04 pm, izmenjeno ukupno 1 puta

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:24 am




Kad su barun i njegova kćerka pustili svoje životinje kod upravitelja Molinesa i pošli blagim usponom glavnog drvoreda, zapljusnuše ih valovi glazbe. Dugački hrtovi i oštrodlaki pinčevi su se naganjali po čistinama. Gospoda s nakovrčenim kosama i gospođe u blistavim haljinama šetali su drvoredima. Neki su, čudeći se, promatrali vlastelinčiča u odijelu od tamnog i grubog sukna i djevojku u haljini kakve obično nose samostanske školarke.
Smiješna, ali lijepa - reče jedna gospođa mašući lepezom.
Anđelika se pitala odnosi li se na nju gospođina primjedba. Zašto je rekla da je smiješna? Pogledala je bolje raskošne haljine živih boja ukrašene čipkama i njezina joj se siva haljinica učini jadnom.
Ali barun Armand se nije osjećao zbunjen kao njegova kćerka. On je jedva čekao da se nađe s markizom du Plessisom i da ga zamoli za kratak razgovor. Jednu četvrtinu uzgojenih mazgi, te četvrtinu čitave proizvodnje olova osloboditi poreza moglo je biti lako za plemića prastarog koljena kakav je u stvari bio sadašnji barun Ridoue de Sance od Monteloupa. Ali jadan je vlastelin opažao da je živeći daleko od dvora postao nespretan kao seljak među onim ličnostima koje su ga sasvim ošamutile svojim naprašenim perikama, svojim mirišljavim dahom, svojim papagajskim uzvicima. Prisjećao se da je u vrijeme Luja XIII vladala veća jednostavnost. Nije li možda sam Luj XIII, povrijeđen previše otkrivenim grudima jedne lijepe djevojke u Poitiersu, ne srameći se pljunuo u njen otvor na grudima, nečedan i… zavodljiv?
Svjedok tog kraljevskog čina, Armand de Sance ga se rado sjećao dok je, zajedno s Anđelikom, sebi krčio put među onim mnoštvom okićenom vrpcama.
Neki su svirači, okupljeni na malom podiju, udarali u glazbala koja su proizvodili tanahne i ugodne zvukova viole, lutnje, oboe i flaute. U jednom salonu ukrašenom ogledalima Anđelika primijeti mladiće i djevojke kako plešu, i odmah se - upitala je li i njen rođak Filip među njima.
Međutim, barun de Sance, stigavši na kraj salona, skine svoj stari šešir ukrašen nekakvim perom i poče se duboko klanjati. Anđeliki se srce grčilo od muke. U našem siromaštvu, mislila je, samo se drskošću može nešto postići, i umjesto da se previja i klanja kako je to od nje zahtijevala tetka Pulcherie te je triput pred njom morala ponoviti razne naklone držeći se ukočeno kao drvena lutka, ona je gledala ravno preda se. Lica što su je okruživala nije sasvim jasno vidjela, ali je znala da su svi umirali od želje da se smiju vidjeći je. Iznenada zavlada šutnja praćena prigušenim smijehom kad je sluga najavio:
Gospodin barun de Ridoue de Sance od Monteloupa.
Lice markize du Plessis se crvenilo iza njezine lepeze, a oči su joj sjale suzdržanom veselošću. Ali ih je sve markiz du Plessis izvukao iz neprilike pošavši pridošlom barunu i njegovoj kćerci ljubazno u susret.
Dragi moj rođače - poviče - vrlo ste ljubazni što ste tako brzo došli i doveli nam svoju prekrasnu kćerku. Anđeliko, još ste ljepši no što ste bili kad sam zadnji put k vama navratio. Zar ne? Ne izgleda li pravi anđeo? - upita okrenuvši se k svojoj ženi.
Baš tako - potvrdi ova potpuno zagospodarivši sobom. - U drugoj će haljini biti božanstvena. Sjednite na ovu stolicu, dijete, da vas možemo bolje promotriti.
Želio bih, rođače - reče Armand de Sance čiji promukao glas odjekne čudno u skupocjenom salonu - što prije s vama razgovarati o vrlo važnim poslovima.
Markiz u čudu izvije obrvama.
Zbilja? Slušam vas.
Žao mi je, ali radi se o poslovima o kojima možemo razgovarati samo u četiri oka.
Gospodin du Plessis dobaci prisutnima pogled u isto vrijeme i nemoćan i podrugljiv.
U redu, u redu, rođače barune! Hajdemo u moju radnu sobu. Oprostite, gospodo! Do viđenja.
Sjedeći na stolici, Anđelika je bila meta mnogih radoznalih pogleda. Strahovita uzbuđenost koja bijaše njom ovladala, polako ju je napuštala. Sad je jasno razabirala sva lica oko sebe. Veliku većinu nije nikad prije vidjela.
Ali pored markize opazi prekrasnu ženu i poznade je po bijelim i sedefastim grudima - "Gospođa Richeville", pomisli.
Grofičina haljina izvezena zlatom i njen grudnjak posut dijamantima previše su je ispunjali spoznajom kako je njezina siva haljinica ružna. Sve su se one gospođe blistale od peta do glave. Oko pasa su im visile neke čudne sitnice zrcala, češljevi od kornjačevine, kutijice za bombone i satovi. Nikad se Anđelika ne bi mogla odjenuti tako. Nikada ne bi bila u stanju gledati druge s toliko prezira, nikad razgovarati onim kreštavim i izvještačenim glasom koji je svojim zvukom podsjećao na sisanje bombona.
Draga moja - govorila je jedna - ima lijepe kose, ali te kose nikad nisu bile njegovane.
Ima suviše mršave grudi za curicu od petnaest godina.
Ali, draga moja, njoj je jedva trinaesta.
Želite li čuti moje mišljenje, Henriette? Suviše je kasno da se od nje nešto napravi.
Jesam li ja mazga na sajmu? pitala se Anđelika.
Toliko je bila začuđena svim što se oko nje zbivalo da se nije dospjela ni uvrijediti.
A šta biste htjeli - poviče gospođa de Richeville - u nje su zelene oči, a zelene oči donose nesreću, kao smaragdi.
Ali imaju neobičnu neku boju - protivila se jedna.
Ali neprivlačnu. Gledajte kako tvrdi izraz ima ova djevojčica. Ne, zelene mi se oči, zaista, ne sviđaju.
Hoće da obezvrijede moje jedino bogatstvo moje oči i moje kose! mislila je djevojčica.
Sigurno, gospođo - odjednom će Anđelika naglas - uvjerena sam da u modrim očima gvardijana iz Nieula ima više nježnosti… i da vam donose sreću - doda nešto tiše.
Nastade grobna šutnja. Tu i tamo izbije smijeh, ali se odmah i ugasi. Neke se gospođe ogledaju uplašeno oko sebe, gotovo kao da sumnjaju da je riječi što su ih čule izgovorila ta ravnodušna djevojčica.
Krv navali u lice grofici Richeville i razlije joj se potom po grudima.
Sad je prepoznajem! - poviče i odmah se ugrize za usnu.
Svi su u čudu promatrali Anđeliku. Markiza du Plessis u koje bijaše pogan jezik ponovo je prigušivala smijeh iza lepeze, ali ovaj put je htjela od svoje susjede sakriti svoju veselost.
Filipe! Filipe! - poviče da bi održala dostojanstvo. Gdje je moj sin? Gospodine de Barre, ne biste li bili dobri pa dozvali pukovnika.
A kad se mladi pukovnik od šesnaest godina pojavio, reče:
Evo tvoje rođakinje de Sance. Povedi je na ples. U mlađem će se društvu zabavljati bolje nego u našem.
Ne čekajući, Anđelika skoči na noge. Bila je ljuta na sebe zato što joj je srce tuklo kao ludo. Mladi je gospodin gledao majku pogledom punim negodovanja. Kako,
činilo se da kaže, kako se usuđujete baciti mi u naručaj jednu djevojku ovako dotjeranu?
Ali vjerojatno je shvatio po licima prisutnih gospođa da se nešto neobično dogodilo, stoga, pruživši ruku Anđeliki, promrmlja kroz stisnute zube:
Dođite, draga rođakinjo.
Ona položi na otvoreni dlan svoje sitne prste kojih ljepote još ne bijaše svjesna. On ju je šutke doveo do praga galerije gdje su se paževi i mladići njegovih godina zabavljali po svom ukusu.
Mjesta! Mjesta! - poviče on odjednom. - Prijatelji dragi, predstavljam vam moju Rođakinju tužne haljine.
Svi mladići prasnuše u smijeh i pojure prema njima. Paževi su imali čudne i male hlačice, napuhane i skupljene oko bedara. Sa svojim dugim i mršavim nogama naglo odraslih mladića, nataknutim na visoke pete, izgledali su kao štakori.
Naposljetku, u svojoj tužnoj haljini nisam smješnija od njih s onim njihovim tikvama oko bedara, pomisli Anđelika.
Rado bi bila žrtvovala nešto svog samoljublja samo da može još ostati pored Filipa. Ali uto jedan od mladića upita: - Znate li plesati, gospođice?
Malo.
Zbilja? A što sve plešete?
Overnjanac, rigodonku, farandolu.
Ha! Ha! Ha! - iskidaše se od smijeha mladići - Filipe, kakvu si nam ovo ptičicu doveo! Hajte, hajte, gospodo! Izvlačite žrijeb! Tko će plesati sa seljančicom? Ovamo s onima kojima se sviđa overnjanac! - udare u smijeh.
Anđelika naglo istrgne ruku iz Filipove ruke i pobježe.
Projuri kroz velike galone pune slugu i gospode, a zatim kroz predvorje s podom u mozaiku gdje su nekakvi psi spavali na baršunastim jastucima. Tražila je oca i trudila se da ne zaplače. To, zaista, ne bi imalo smisla.
Sve što joj se dogodilo trebalo je izbrisati iz sjećanja, kao lud i čudnovat san. Prepelica ne smije izići iz svog čestara. Zato što je rado poslušala pouke tetke Pulcherie, mislila je Anđelika i pravo je što je kažnjena za taštinu kojom ju je nadahnulo zavodljivo traženje markize du Plessis.
Najzad iz malog salona smještenog po strani, doprije do nje prilično kreštav glas markiza du Plessisa.
Baš nikako, baš nikako! To baš nikako ne ide, moj jadni prijatelju - govorio je sve očajnijim glasom. Vi mislite da je lako za nas plemiće, opterećene troškovima, postići oslobađanje od poreza. Osim toga, niti sam ja, a niti princ Conde ovlašteni da vašu molbu rješavamo.
Ja vas samo molim da se za mene zauzmete kod glavnog upravitelja državne blagajne, gospodina de Tremanta kojega, vi osobno poznate. Taj je posao u interesu i same blagajne. On me oslobađa od poreza i cestarine samo za razdaljinu od Poitoua do mora. A izuzeće od poreza odnosilo bi se, uostalom, samo na jednu četvrtinu proizvodnje mazga i olova. Zauzvrat vojna uprava bi imala pravo da za sebe osigura ostala tri dijela proizvodnje olova i srebra. I za samu je državu bolje da ima nekoliko sigurnih proizvođača pojedinih roba u samoj zemlji nego da te robe kupuje u inozemstvu. Eto, za vuču topova ja posjedujem zaista krasne životinje, snažne i ćvrstih pleća…
Vaše riječi smrde na gnoj i znoj - izjavio je markiz prinoseći s gađenjem ruku k nosu. - Pitam se do koje se mjere vi udaljujete od svog položaja vlastelina upuštajući se u pothvat koji dosta liči, dozvolite mi da kažem, na trgovinu.
Trgovina ili nazovite kako to hoćete, treba živjeti - otpvrne Armand de Sance tvrdoglavošću koja se svidjela Anđeliki.
A ja? - poviče markiz podigavši ruke prema nebu - mislite da se ja ne borim s teškoćama? Uza sve to znajte da se, dok budem disao, neću hvatati nijednog posla koji bi mogao poniziti moj plemićki položaj.
Moji se prihodi, dragi rođače, ne mogu ni izdaleka uporediti s vašim. Zaista, ja sam pravi pravcati prosjak prema kralju koji odbija da mi pomogne i prema lihvarima iz Niorta koji me proždiru.
Znam, znam, dobri moj Armande. Ali jeste li se ikad zapitali kako ja, čovjek s dvora i s dvije važne kraljevske službe, uravnotežujem svoju blagajnu? Niste, siguran sam u to! Pa znajte, moji troškovi su daleko veći od mojih prihoda. Moji prihodi s imanja Plessis, s imanja moje žene u Touraini i dužnošću kraljevskog savjetnika, iznose četrdeset tisuća livara, dok kao glavni zapovjednik brigade iz Poitoua primam ukupno sto šezdeset tisuća livara.
Ja - odgovori barun - ja bih se zadovoljio desetim dijelom toga.
Samo čas, ladanjski rođače. Ja imam sto šezdeset tisuća livara prihoda. Ali znajte i to da s troškovima moje žene, pukom mog sina, mojom palačom u Parizu, stanom u Fontainbleauu, putovanjima s dvorom, kamatima na razna dugovanja, primanjima, odijevanjem, konjskim spregama poslugom itd. trošim tri stotine tisuća livara.
Znači, svake godine upadate u dug za sto pedeset tisuća livara?
Upravo tako, dragi rođače. I ako sam se poslužio slobodom da vam iznašam ovu dosadnu čitulju, učinio sam to zato da biste shvatili moje stanovište, to jest da zasad ne mogu razgovarati s gospodinom de Tremantom, glavnim upraviteljem državne blagajne.
Ta vi ga poznate!
Poznam, ali ga više ne viđam. Ta već sam se umorio ponavljajući vam kako je gospodin de Tremant u službi kralja i kraljice majke. A i Mazarinu je odan…
U redu, a što to znači?
Znači da se s tog razloga više ne viđamo. Zar vam, dakle, nije poznato da je gospodin princ Conde kojemu sam ostao vjeran, u zavadi s dvorom…
A kako bih to mogao znati? - u čudu je pitao Armand de Sance. - Vidio sam vas prije par mjeseci, a u to vrijeme kraljica majka nije imala boljeg podanika od gospodina princa.
Ah! Odonda je mnogo vremena prošlo! - odgovori markiz razdražljivo. - Ta ne mogu vam sve u tančine pričati. Znajte da su se kraljica, njezina dva sina i onaj crveni vrag, kardinal, vratili u Louvre, to jest u Pariz, samo zahvaljujući gospodinu Condeu. A za sve to su se tom velikom čovjeku odužili tako što su ga vrijeđali na svakom koraku. Prije nekoliko tjedana je došlo između njih do raskida. A sad mu je Španjolska učinila neke ponude koje princu izgledaju zanimljive, te je došao ovamo da zajednički proučimo njihovu osnovanost.
Španjolske ponude? - ponovi barun Armand.
Pa da! Ali neka to ostane između nas, jer se pouzdajem u vašu plemićku riječ. Zamislite, Filip IV, španjolski kralj, je našem velikom generalu, te gospodinu de Tureuneu ponudio svakome vojsku od po deset tisuća momaka.
A zašto sve to?
Pa da bi ukrotio kraljicu majku, a osobito onog lupeža, kardinala! Uz pomoć španjolske vojske gospodin de Conde će ući u Pariz, a Gastone d'Orleans, to jest Gospodin, brat pokojnog kralja Luja XIII, bit će proglašen kraljem. Kraljevstvo bi se sačuvalo i oslobodilo jedne žene, dvojice dječaka i jednog stranca koji ga sramoti. Što da radim kraj svih tih lijepih planova, molim vas! Da bili održao način života koji sam vam upravo izložio, ne smijem stavljati na izgubljenu kartu. A narod, sabor, dvor, uglavnom svi, mrze Mazarina. Kraljica se drži uza nj kao pijan plota i nikad ga neće napustiti. Ne mogu vam opisati život što ga već dvije godine provode dvor i mali kralj. Taj se može uporediti samo s životom istočnjačkih cigana bježanja, povraci, svađe, ratovi itd. Sve je to dozlogrdilo. Mali kralj Luj XIV je u izgubljenom položaju. K tome dodajte da je kćerka Gastonea d'Orleansa, gospođica de Montpensier znate, ona djevojka snažnog glasa, strastvena pristalica fronde. Prije godinu dana borila se na strani urotnika i jedva čeka da do borbe opet dođe. Moja žena je obožava, a ona joj uzvraća istom mjerom. Ovaj put neću dopustiti da se Alice opredijeli za stranku koja nije i moja. Vezati plavu vrpcu oko
pasa i klas zataknuti za šešir ne bi bilo teško kad razdvojenost supružnika ne bi imala gorih posljedica. A Alice je već po svom karakteru uvijek bila protiv. Protiv podvezica, a za svilene uzice, protiv kose podrezane na čelu, već za slobodno čelo, itd. Ona je u ovom trenutku protiv Ane Austrijske, kraljice majke, zato što joj je ova jednom prilikom rekla kako je tablete što ih ona upotrebljava za osvježavanje usta podsjećaju na tablete za čišćenje. Nema te sile koja bi Alicu povratila na dvor gdje su, po njezinu tvrđenju, svima dojadile kraljičine molitve i podvizi njenih kraljevskih sinova. Ugledat ću se, dakle, na svoju ženu, budući da ona neće da se ugleda na mene. Moja je slaba strana što je smatram duhovitom i obdarenom izvjesnim ljubavnim smislom koji mi se sviđa… Naposljetku, i ta fronda je vrlo zabavna igra
Ta… ta niste valjda htjeli kazati da i gospodin de Turenne - zamuckivao je Armand de Sance koji nije nikako uspijevao da se sasvim pribere.
Eh! Gospodin de Turenne! Gospodin de Turenne! I on je kao i svi drugi. Ni on ne voli da se omalovažavaju njegove zasluge. Tražio je Sedan za svoju obitelj. Nisu mu ga dali. A on se uvrijedio što je samo po sebi razumljivo. Kako se čini, on je već prihvatio ponudu španjolskoga kralja. Gospodinu de Condeu se ne žuri. Čeka vijesti od svoje sestre de Longueville, koja je s princezom de Conde pošla da pobuni Normandiju. A onda će se i on odlučiti. Moram vam kazati da je ovdje vojvotkinja de Beauforf prema čijoj ljepoti on nije ravnodušan… Dogodilo se, eto, da naš veliki junak ne gori od nestrpljenja da što prije krene u rat. Kad susretnete boginju o kojoj je riječ, rado ćemo mu oprostiti… U nje, je, moj dragi, takva put…! Naslonivši se leđima na jedan goblen, Anđelika je iz podaljega vidjela kako njen otac vadi iz džepa svoj veliki rupčić i njime briše čelo.
"Ništa neće postići, pomisli", a srce joj se ispuni tjeskobom. "A što se njih tiču naše priče o mazgama i olovu u kojemu ima srebra!"
Nepodnošljiva ju je mora davila u grlu. Ponovo se udalji. Spusti se u park koji se bijaše obavio u plavkasti mrak. Iz salona su dopirali zvuci violina i gitara. Već su lakeji jedni za drugima nosili svijećnjake, dok su drugi, popevši se na stolice, palili svijeće udjenute u zidne svijećnjake; iza ovih su bila postavljena ogledala koja su umnožavala svjetlost.
"Kad samo mislim", govorila je u sebi Anđelika šetajući polako drvoredima, "kako je moj otac bio u nedoumici kad je Molines za vrijeme rata htio u Španjolsku prodati nekoliko mazgi! Izdajstvo... Međutim, to nimalo ne zabrinjava prinčeve koji ipak žive na kraljev račun. Je li moguće da se oni misle pobuniti protiv kralja?"
Obišla je oko dvorca i našla se podno onog zida uz koji se nekoć često uspinjala da bi uživala gledajući blago začarane sobe. Mjesto je bilo pusto, jer parovi koji se nisu sklanjali pred gustom večernjom maglom, dosta prohladnom te jesenje večeri, najradije su se zadržavali na zelenim čistinama ispred pročelja.
Odjednom nagonski, bez razmišljanja skine cipele i usprkos dugoj haljni spretno se uzvere do vijenca na prvom katu. Bijaše se već sasvim smračilo. Da je netko i naišao onuda, ne bi je opazio jer se uz to zavukla u sjenu jednog tornjića koji je krasio desno krilo zgrade.
Prozor je bio otvoren. Anđelika se nagne i po zlaćanoj svjetlosti uljanice, svjetlosti koja je još više isticala tajnovitost prekrasnog namještaja i goblena, nasluti da soba nije prazna. Kao iskričavi snijeg blistao je sedef male komode od ebanovine. Odjednom, uprijevši pogled u visok krevet, Anđeliki se učini da je oživljela sliku što je prikazivala boga i boginju.
Dva bijela i naga tijela su se stiskala u neredu odgurnutih plahti čije su se čipke vukle po podu. Tako su se ta dva tijela svojski izmiješala da je ona u prvi mah pomislila da se to dva mladića, dva ratoborna i bestidna paža rvu. Naposljetku razabra da su to, u stvari, bili jedan čovjek i jedna žena.
Muškarčeve crne i kovrdžave kose gotovo su sasvim prekrili ženino lice. Činilo se da će je njegovo dugo tijelo potpunoma smrviti, a ipak se micalo polako,
ujednačeno, podjarivano pohotnom upornošću dok je svjetlost žiška otkrivala igru njegovih snažnih mišića.
Anđelika nije vidjela ženu, tek neke njezine dijelove koji su se gotovo raščinili u polumraku: krhku nogu dignutu i pripijenu uz muškarčevo tijelo, sisu koja je pod pritiskom muškarčeva zagrljaja šiknula ispod njegovih ruku, laku i bijelu ruku kako mehanički klizi gore-dolje po muškarčevu bedru da bi iznenada pala, iskrenuta dlana, niz rub kreveta, dok se duboko stenjanje otkidalo od svilenih zastora.
U trenucima potpune tišine, Anđelika je čula dva daha, izmiješana, sve kraća i brža, nalik na vihor pomamne oluje. Odjednom se oba tijela smire. Zatim se ženino stenjanje ponovo povlačilo u sjenu dok joj je ruka nemoćno klonula na bijelu plahtu, kao ubrani cvijet.
Anđelika osjeti kako joj se u duši miješaju osjećaji zadivljenosti i gađenja. Ona je često promatrala onu sliku Olimpa, uživala u njenoj svježini i uzvišenom zanosu, te je na kraju na nju ostavljao dojam neizrecive ljepote taj prizor čiji je ona, kao iskusna seljančica, pogađala smisao.
"To je, dakle, ljubav!" mislila je a dotle su je ježuri straha i užitka svu prožimali. Dva se ljubavnika na kraju razdvoje. Odmarali su se sada jedno pored drugog kao dva blijeda donjka u mraku podzemne grobnice. Dah im se utapao u nekakvu blaženstvu sličnom snu. Ni ona ni on nisu ništa govorili.
Prva se pomaknula žena. Ispruživši vrlo bijelu ruku, dohvati sa stalka pored kreveta bocu u kojoj je crno vino poput kristala blistalo. Na usnama joj se pojavi skrušeni osmijeh.
Oh, dragi, sasvim sam slomljena - prošaputa. Treba da podijelimo ovo vino iz Roussillona što ga je vaš dalekovidni sluga stavio ovdje. Hoćete li popiti čašu?
Čovjek s kraja kreveta odgovori gunđanjem koje se moglo shvatiti kao njegov pristanak.
Gospođa kojoj su se, izdaleka, povratile snage, napuni dvije čaše, jednu pruži ljubavniku, a drugu slasno ispije nadušak. Odjednom Anđelika osjeti želju da se gola pruži u onom krevetu i da polako pijucka jako južnjačko vino.
"To je chaudaut prinčeva", pomisli.
Nije ni osjećala da se nalazi u vrlo neudobnom položaju. Sad je ženu potpunoma vidjela, divila se njenim okruglim i savršenim grudima, ljubičastim bradavicama, gipkom trbuhu, dugim u križanim nogama.
Na tanjuru je bilo voća. Žena uze breskvu i pohlepno zagrize u nju.
Kuga umorila ova zanovijetala! - poviče odjednom čovjek i prebacivši se preko ljubavnice skoči na pod.
Anđelika koja nije čula udarce na vratima sobe, pomisli da je otkrivena te se stisne uz tornjić više mrtva nego živa.
Kad je ponovo pogledala, vidje da se bog umotao u široku kućnu haljinu, smeđe boje i opasao srebrenim pojasom. Moglo mu je biti tridesetak godina, a lice mu nije bilo lijepo kao tijelo jer je imao dug nos i tvrde oči, ali sjajne kao plamen što mu je davalo izgled grabežljive ptice.
Tu sam s vojvotkinjom de Beaufort - vikne okrenuvši se k vratima.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:24 am



Usprkos tom upozorenju jedan se sluga pojavi na pragu.
Neka mi vaša visost oprosti, ali u dvorcu se pojavio jedan redovnik koji traži da ga primi gospodin de Conde. Markiz du Plessis je smatrao da će biti najbolje ako ga pošalje vašoj visosti.
Neka uđe! - progunđa princ poslije kratke šutnje. Zatim se približi komodi od ebanovine koja se nalazila pored prozora i otvori nekoliko ladica.
Iz dna sobe jedan je lakej dovodio neku osobu, redovnika ukukuljenog u prosto sukno. Ovaj se približi, više se puta poklonivši s upadljivom lakoćom.
Uspravivši se, otkrije tamnoputo lice na kojemu su sjala dva velika crna oka čeznutljiva pogleda.
Dolazak ovog svećenika kao da nije nimalo zbunio ženu pruženu na krevetu, koja je i dalje bezbrižno jela krasno voće. Samo je preko bedara prebacila jedan šal.
Čovjek crne kose, nagnut nad komodom, iz nje je izvlačio velike omotnice zapečaćene crvenim voskom.
Oče - reče on okrećući se - da li vas šalje gospodin Fouquet?
Baš on, visosti.
Redovnik još nešto doda na nekom vrlo milozvučnom jeziku koji se Anđeliki učini da je talijanski. Dok je govorio francuski, naglasak mu je malko šušketao što mu je davalo neku djetinju draž.
Nije potrebno da mi kažete lozinku, gospodine Exili - reče princ de Conde - poznao bih vas po opisu i po onom modrom znaku što ga imate blizu oka. Vi ste, dakle, najveći evropski majstor u teškom i finom umijeću pripremanja otrova?
Vaša visost me previše hvali. Ja sam samo usavršio neke recepte što sam ih naslijedio od svojih firentinskih predaka.
Talijani su majstori u svakom umijeću - poviče Conde i prasne u grohotan smijeh koji je ličio rzanju konja. No njegovo lice naglo poprimi svoj tvrdi izraz.
Imate li kod sebe onu stvar?
Tu je.
Kapucin izvuče iz širokog rukava izrezbaren kovčežić. On ga sam otvori pritisnuvši na izbočeni ukras skupocjenog drva.
Vidite, presvijetli, dovoljno je da se ugura nokat na ovo mjesto gdje počinje vrat ovog majucnog lika koji na dlanu drži golubicu.
Poklopac se digne. Na svilenom jastučiću blistala je staklena bočica ispunjena tekućinom smaragdne boje.
Princ de Conde oprezno uze bočicu i podigne je prema svjetlosti.
Rimski vitriol - tiho reče otac Exili. - To je smjesa sa sporim, ali sigurnim učinkom. Odlučio sam se za nj radije nego za živin sublimat koji može izazvati smrt u nekoliko sati. Po uputama što sam ih primio od gospodina Fouqueta učinilo mi se da vi prosvijetli, i vaši prijatelji ne želite da se previše opravdane sumnje pojave među pratnjom određene osobe. Tom će osobom ovladati slabost, možda će izdržati tjedan dana, ali će njezina smrt izgledati potpuno prirodna. Svi će vjerovati da je posrijedi upala trbuha izazvana pokvarenom divljači ili nekom drugom pokvarenom hranom. Bilo bi dobro kad bi se za stol te osobe iznijelo mišiće, kamenice ili neke druge školjke koje ponekad mogu i te kako nauditi. Pripisati njima tako nenadanu smrt jednostavno je kao dječja igrarija.
Zahvaljujem vam za vaše izvrsne savjete, oče.
Conde je stalno promatrao blijedozelenu bočicu i pri tom su mu se oči caklile mržnjom. Anđeliku zahvati žestoki osjećaj razočaranja: bog ljubavi što je sa slike sišao na zemlju nije više bio lijep i ispunjao ju je strahom.
Budite, međutim, pažljivi, presvijetli - ponovo će otac Exili. - S ovim otrovom treba rukovati vrlo, vrlo oprezno. Da ga zgušnjavam, moram se zaštititi staklenom maskom. Jedna, jedina kap koja bi vam pala na kožu izazvala bi strašne bolove i ti bi bolovi prestali tek kad bi vam izgrizla određeni ud. Ako vi osobno ne mozete uliti ovaj otrov u jelo dotične osobe, živo preporučite svom slugi kojemu mislite povjeriti taj zadatak, da bude siguran i vješt.
Sluga koji vas je uveo ovamo je čovjek u kojega imam veliko povjerenje. Radujem se što ga dotična osoba ne pozna. Stoga vjerujem da neće biti teško staviti mu ga uz bok.
Princ se podrugljivim pogledom zagleda u kapucina kojega je nadvisivao svojim rastom.
Pretpostavljam, gospodine Exili, da vas život koji ste posvetili tom divnom umijeću nije učinio previše tankoćutnim. Pa ipak, što biste kazali kad bih vam priznao da je ovaj otrov namijenjen jednom vašem zemljaku, Talijanu iz Abruzzija?
Smiješak razvuče tanke usne redovnika Exilija koji se ponovo nakloni.
Moji su zemljaci oni koji cijene moje usluge kao što te usluge i zaslužuju, presvijetli. A u posljednje vrijeme gospodin Fouquet, predsjednik pariškog sabora, je prema meni velikodušniji od izvjesnog Talijana iz Abruzzija kojega dobro poznajem.
Conde se ponovo oglasi svojim konjskim rzanjem.
Sjajno, gospodine! Veselim se što uza se imam ljude vašeg kova.
V polako vrati bočicu na svileni jastučić. Zavlada šutnja. Oči gospodina Exilija samozadovoljno su promatrale vlastito djelo.
Napominjem, presvijetli, ova tekućina ima tu prednost što nema nikakva mirisa, a gotovo ni ukusa. Ne utječe na hranu u koju se miješa te bi dotična osoba, ukoliko je vrlo oprezna pri jelu, jedino mogla prekoriti svoga kuhara da je suviše začinio jelo.
Vi ste dragocjen čovjek - ponovi princ ozbiljno.
Pomalo nervozno pokupi zapečaćene omotnice koje su se nalazile na komodi.
U naknadu za to moram vam ovo uručiti za gospodina Fouqueta. Ova omotnica sadrži izjave markiza de Hocquincourta. A ova ovdje gospodina de Charosta, gospodina du Plessisa, gospođe du Plessis, gospođe de Richeville, vojvotkinje de Beaufort, gospođe de Longueville. Kao što vidite žene su manje lijene… ili manje tankoćutne od gospode. Nedostaju još pisma gospodina de Maupeoua, markiza de Crequija, i još nekih…
A vaše pismo, presvijetli?
Imate pravo. Evo ga ovdje. Upravo sam ga završio i nisam ga još ni potpisao.
Ne bi li vaša visost bila tako ljubazna i pročitala mi ga, kako bih ja mogao provjeriti svaku riječ sadržaja. Gospodinu je Fouquetu neobično mnogo stalo do toga da nijedna riječ ne bude izostavljena.
Kako želite - reče princ i neprimjetno slegne ramenima. Uze zatim pismo i stane čitati naglas:
Ja, Luj II, princ de Conde, jamčim presvijetlom Fouquetu da neću stati ni na čiju stranu osim na njegovu, da neću obreći poslušnost nikome drugome, da ću mu predati sve svoje gradove i utvrde i drugo svaki put kad mi on to naredi.
Kao zalog predajem mu ovo pismo pisano i potpisano mojom rukom, po mojoj slobodnoj volji a da on to od mene nije ni tražio imajući dobrotu da vjeruje mojoj riječi za koju mu jamčim.
Sastavljeno u Plessis-Belliereu, 20. septembra 1649.
Potpišite, presvijetli - reče otac Exili kojemu su se sjajile oči zasjenjene kapuljačom.
Brzo, kao da želi da s tim što prije svrši, princ de Conde uze sa stola guščije pero i zašilji ga. Dok je ovaj potpisivao pismo, redovnik upali malu grijalicu od pozlaćenog srebra. Conde rastopi malo crvenog voska i zapečati pismo.
Sve ostale izjave su napravljene po uzoru na ovu potpisane - zaključi. - Vjerujem da će vaš gospodar biti zadovoljan i da će nam to potvrditi.
Budite uvjereni, presvijetli. Pa ipak ne mogu napustiti dvorac prije no što dobijem ostale izjave koje ste mi obećali.
Obavezujem se da ćete ih dobiti do sutra u podne.
Ostat ću, dakle, pod ovim krovom do sutra.
Naša prijateljica, markiza du Plessis, pobrinut će se za vaš smještaj, gospodine. Naredio sam da je obavijeste o vašem dolasku.
Mislim da bi bilo mudro kad bi se dotle ova pisma zaključala u tajni kovčežić koji sam vam maloprije uručio. Otvor je nevidljiv stoga neće biti sigurnija od radoznalih očiju ni na jednom drugom mjestu.
Imate pravo, gospodine Exili. Slušajući vas, shvaćam kako je i kovanje urota umijeće koje od čovjeka traži rutinu i iskustvo. Ja sam samo vojnik, i to ne krijem.
Slavni vojnik! - poviče Talijan i duboko se pokloni.
Laskate mi, oče. Ja bih, međutim, želio, otvoreno priznajem, da su gospodin Mazarin i njegovo veličanstvo kraljica majka vašeg mišljenja. Kako bilo da bilo, ipak mislim da vojnu taktiku, mada je grublja i obimnija, treba malko približiti vašim prepredenim potezima. Valja uvijek predvidjeti namjere neprijatelja.
Vi, presvijetli, govorite kao da vam je Machiavelli osobno bio učiteljem.
Zaista mi laskate - ponovi princ. Ali se ipak razvedrio.
Exili ga poduči kako će podići jastučić od satena da bi ispod njega položio pogibeljna pisma. Potom kovčežić bi spremljen u komodu.
Čim se Talijan povukao, de Conde, kao kakvo dijete, uze kovčežić i ponovo ga otvori.
Daj da vidim - promrmlja žena pruživši ruke prema njemu.
Ona se nijednom ne umiješa u razgovor između redovnika i princa, već je za to vrijeme stavljala na prste jedan za drugim, svoje prstenje. Ali je bilo očito da joj nije promakla ni jedna jedina riječ.
Conde se približi krevetu i oboje se nagnu nad bočicom smaragdne boje.
Misliš li, zaista, da je onako strahovit kao što onaj reče - ponovo promrmlja vojvotkinja de Beautart.
Fouquet tvrdi da nema sposobnijeg ljekarnika od tog Firentinca. Kako je da je, moramo se pouzdati u Fouqueta. Njemu je pala na pamet misao o španjolskoj pomoći, u pariškom saboru, prošlog aprila. Ta se pomoć nije nikome svidjela, ali on je uspostavio vezu s njegovim katoličkim veličanstvom. Ja ne bih imao vojske da nije bilo njega.
Gospa se ponovo opusti na jastuke.
Znači, gospodin Mazarin je gotov! - ona polako reče.
Isto kao da je gotov, jer evo ja sad u svojim rukama držim njegovu smrt.
Ne priča li se da ponekad kraljica majka blaguje zajedno s čovjekom kojega strastveno voli?
Zaista je tako - odgovori de Conde poslije kratke šutnje. - Ali ja se ne slažem s vašim planom, draga. Po glavi mi se vrzma nešto sasvim drugo, pothvat bolji i djelotvorniji. Što bi kraljica majka bila bez svojih sinova... Španjolki ne bi preostalo drugo do da se povuče u neki samostan i da ih tamo oplakuje…
Otrovati kralja! - poviče vojvotkinja i trgne se.
Princ veselo zarže. Vrati se ka komodi i u nju odloži kovčežić.
Eto, kakve su žene! - poviče. - Kralj! Obuzima vas sažaljenje što se radi o lijepom dječaku kojega muče nemiri mladosti i koji vas od nekog vremena gleda na dvoru, kao pas u čeki. To je za vas kralj, a za nas pogibeljna prepreka za sve naše planove. A što se tiče njegova brata, Malog gospodina, pokvarenog dječačića koji počinje uživati u tome da se oblači poput djevojčice i prepušta se muškarcima da ga miluju, ja ga još teže mogu smisliti na prijestolju nego vaše kraljevsko nevinašce. Ne, vjerujte mi, u gospodinu d'Orleansu, koji je u pogledu uzorna života sušta protivnost svog brata Luja XIII, imat ćemo kralja koji će nam savršeno odgovarati. Bogat je i slabić. A što nam još treba?
Draga moja - ponovo će de Conde pošto je zaključao komodu i ključ turio u džep svoje kućne halje - mislim da bi bilo vrijeme da se pojavimo pred svojim domaćinima. Ubrzo će i večera. Hoćete li da zovnem Manon, vašu sobaricu?
Bila bih vam zahvalna, dragi moj gospodaru!

Anđelika je počela osjećati izlomljenost po svom tijelu te se malo povukla natrag na vijenac. Mislila je na svog oca koji ju je sigurno naokolo tražio, ali nikako se nije mogla odlučiti da ostavi svoje osmatračko mjesto.
U sobi su sluge oblačile princa i njegovu ljubavnicu uz pusto šuštanje tkanina i poneku psovku princa koji je bio vrlo nestrpljiv.
Kad bi Anđelika odvojila oči s okvira osvijetljenog prozora ništa nije vidjela do mrkle noći iz koje je do nje dopirao mrmor blize šume uznemirene jesenjim povjetarcem.
Naposljetku se soba ispraznila. Noćni je žižak i dalje gorio, a soba je ponovo utonula u svoju tajnovitost.
Djevojka se polako primakne prozoru i spusti se u sobu. Miris ženskih parfema i ličila se nekako čudno stapao s mirisima koji su se probijali iz noćne tame mirisima vlažnog drveća, mahovine i sazrelih kestena.
Anđelika još nije točno znala što će učiniti. Mogli su je iznenaditi, ali to je nije nimalo uznemiravalo. Sve je ovo bilo samo san, kao odlazak u Ameriku, kao luda gospođa od Monteloupa, kao zločini Gillesa de Retza…
Brzim pokretom izvuče iz kućne haljine, prebačene preko stolice, ključić komode, otvori je i iz nje izvuče kovčežić, napravljen od sandalova drveta. Iz kovčežića se širio oštar miris. Pošto je ponovo zatvorila komodu i vratila ključić u haljinu, Anđelika se vrati na vijenac s kovčežićem ispod ruke. Odjednom joj srce počne radosno tući: zamislila je lice gospodina de Condea kad otkrije da je nestalo otrova i opasnih pisama.
"Ovo nije krađa", pomisli, "jer radi se o tome da se izbjegne zločin."
Već je znala gdje će sakriti ukradeni kovčežić. Tornjići što ih je talijanski arhitekt podigao na četiri ugla dražesnog dvorca Plessis, služili su samo za ukras, ali bili su snabdjeveni i puškarnicama i galerijama s kojih se bacalo kamenje na napadače, podražavajući time ratničke dekoracije na srednjevjekovnim građevinama. Osim toga, te su puškarnice i galerijice bile šuplje i imale su male prozorčiće.
Anđelika uvuče kovčežić u šupljinu najbliže puškarnice. Mudar će biti onaj tko ga uspije tu pronaći!
Zatim okretno klizne duž pročelja i nađe se na tlu, osjetivši tek sada da su joj se bosa stopala gotovo smrzla.
Pošto je navukla stare cipele, vrati se u dvorac.
Svi su se sada skupili u salonu. Noć je bila previše mračna i puna magle te nikoga nije privlačila.
Ušavši u predvorje, nosnice joj zagolicaju vrlo primamljivi mirisi gotovih jestivih proizvoda. Vidjela je kako prolazi čitav niz slugu-dječaka u livrejama. Jedva su nosili velike srebrne tanjure. Fazani i šljuke sa svim perjem, odojak okićen cvijećem kao nevjesta, razni komadi prekrasnog srndaća, postavljeni na hrpe garduna i komorača, prodefiliraše ispred nje.
Iz dvorana i s galerija je dolazilo zveckanje porculana i kuckanje kristala. Čitavo se društvo okupilo oko malih stolića pokrivenih čipkama, vrlo ukusno raspoređenih ovdje i tamo. Za svakim stolom sjedilo je desetak osoba.
Anđelika se ustavi na vratima velikog salona i opazi princa Condea u društvu gospođe du Plessis, vojvotkinje de Beaufort i grofice do Richeville. Za prinčevim stolom su se našli i markiz du Plessis i njegov sin Filip te druge gospođe i mlada gospoda. Smeđi habit Talijana Exilija neobično se doimao među svim onim čipkama, vrpcama i skupocjenim haljinama izvezenim u zlatu i srebru. Da je barun de Sance bio prisutan, njegov bi se lik tu isticao svojom samostanskom strogošću.
Odjednom jedan od paževa naiđe noseći bocu od pozlaćenog srebra i prepozna je.
Evo Barunice tužne haljine! - rugao se. - Što ćete piti, Nanon? Jabukovaču ili kiselo mlijeko?
Ona mu brzo isplazi jezik. Ovaj ju je gledao zgranut, a ona pođe ravno prema prinčevskom stolu.
Gospodine, kakvo ovo čudo dolazi k nama? - poviče vojvotkinja de Beaufort. Gospođa du Plessis očima pođe tragom njezina pogleda, opazi Anđeliku i još jednom pozove sina u pomoć.
Filipe! Filipe! Dragi, budite dobri pa otpratite svoju rođakinju de Sance do stola dvorskih gospođica.
Mladić pogleda Anđeliku zlovoljnim pogledom.
Evo stoličice - reče on pokazujući na slobodno mjesto pored sebe.
Ne tu, Filipe, ne tu. To ste mjesto namijenili gospođici de Senlis.
Gospođica de Senlis je mogla doći prije. Kad stigne, vidjet će da je dobila zamjenu… i to dostojnu - dovrši podrugljivo se osmjehujući.
Njegovi susjedi prasnu u smijeh.
Uto Anđelika sjedne. Predaleko je otišla i sad se više nije mogla povući. Nije se usudila pitati za svog oca, a od svjetlucanja čaša, vrčeva, srebra, te dijamanata po gospođama gotovo ju je vrtoglavica hvatala. To je imalo za posljedicu da se ona ukrutila, isprsila se i zabacila obilje svoje zlatne kose. Učinilo joj se da su je neka gospoda gledala sa zanimanjem. Sučelice joj je sjedio princ Conde i čas ju je drsko mjerio svojim očima grabežljive ptice.
Do đavola, gospodine du Plessis, čudnu rodbinu imate! Tko je ova siva patka pupčanica?
Mlada rođakinja iz pokrajine, presvijetli. Imajte smilovanja prema meni! Umjesto da slušam vaše svirače i očaravajuće razgovore ovih gospođa, večeras sam dva duga sata bez prestanka morao slušati optužbe baruna de Sancea, oca ove gospođice, od čijeg mi je daha još slabo kao što bi kazao naš zajedljivi pjesnik Argenteuil:
Bogami, ne lažem, ni dah strvine tako ne smrdi, pa ni smrdež latrine.
Čitav se skup servilno kesio.
A znate što je tražio od mene? - nastavi markiz brišući vjeđe neprirodnim pokretom. - Ne biste nikad pogodili: da mu pomognem da se oslobode poreza neke mazge iz njegove štale i izvjesna proizvodnja - naslađujte se izrazom - olova za koje tvrdi da će pronaći izliveno u šipkama pod gredicama svoga vrta. Nikad nisam čuo takve gluposti.
Do vraga i ti pokrajinski vlastelinčići! - progunđa princ. - Izvrgavaju ruglu naše grbove svojim seljačkim ponašanjem.
Gospođe su se gušile od smijeha.
Jeste li vidjeli pero na njegovu šeširu?
I pete njegovih cipela na koje se slama prilijepila?
Anđeliki je srce snažno tuklo. Činilo joj se da Filip, koji je sjedio kraj nje, to čuje. Baci na nj pogled i zateče hladne i modre oči mladićeve kako je netremice promatraju nekim neodređenim izrazom.
"Ne smijem dozvoliti da ovako vrijeđaju moga oca" mislila je.
Mora da je bila vrlo blijeda. Sjeti se rumenila gospođe de Richeville kad je, prije par sati, ona, Anđelika podigla glas u grobnoj tišini koja je naglo nastala. Postojalo je, dakle, nešto čega su se ti bezočni ljudi bojali...
"Mala de Sance" duboko uzdahne.
Može biti da i jesmo prosjaci - ona će snažnim i jasnim glasom - ali ipak nam ne pada na pamet da otrujemo kralja!
Kao i prošli put, na svim se licima ugasi smijeh i zavlada tako težak muk da se svijet za obližnjim stolovima zabrinuo. Malo-pomalo razgovor utihne, veselost splasne, sve se oči okrenu k princu de Condeu.
Tko… tko… tko? - mucao je markiz du Plessis. Ali odjednom ušuti.
Čudnih li riječi! - najzad zausti princ koji je jedva vladao sobom - Ova djevojčica nije naučena na društvo, već živi vjerujući još u priče svoje dojilje…
"Još trenutak i izvrći će me ruglu i otjerati s obećanjem da ću dobiti četiri po turu", tužno pomisli Anđelika.
Malo se nagne naprijed i zagleda se prema kraju stola.
Čula sam da je gospodin Exili najpoznatiji stručnjak u kraljevstvu u umijeću spravljanja otrova.
Taj novi komadić bačen u tu baru gospoštine izazove strašne valove. Prestrašeni se mrmor posvuda raširi.
U ovoj je djevojčici sam živi vrag! - poviče gospođa du Plessis grizući bijesno svoj čipkasti rupčić. - Ovo je već drugi put što me prekriva brukom. Stoji tamo kao kakva lutka staklenih očiju, iznenada otvori usta i kaže užasne stvari.
Užasno? A zašto užasno? - prosvjedovao je princ blagim glasom i dalje netremice promatrajući Anđeliku. Bile bi kad bi bile istinite. Ali sve su to samo maštanja djevojčice koja ne zna šutjeti.
Ušutjet ću kad mi se to svidi - odlučno reče Anđelika.
A kad će to biti, gospođice?
Kad se prestanete rugati mom ocu i kad mu učinite sitne usluge za koje vas moli!
Lice se gospodina de Condea odjednom smrači. Bruka je dosegla vrhunac. Neke osobe u dnu galerije skočiše na stolice.
Kuga je… Kuga je… - gušio, sa princ. On naglo skoči na noge i pruži ruku kao da svoje trupe baca u napad na španjolske linije.
Za mnom! - zariče.
"Sad će me ubiti", pomisli Anđelika. I prožme je osjećaj straha i radosti pri pogledu na tog velikog gospodina.
Ipak, ta mala patka pupčanica, pođe za velikom grabežljivom ptičurinom.
Pri tom primijeti da je on nosio ispod koljena široke nabore od uškrobijenih, čipaka, a iznad hlača nekakvu suknjicu ukrašenu bezbrojnim širitima. Još nikad nije vidjela čovjeka odijevena u tako neobično odijelo. Pa ipak, divila se njegovu hodu, načinu na koji je on dodirivao pod svojim visokim i svrnutim petama.
Tu smo sad sami - grubo reče de Conde okrenuvši se. - Gospođice, ako ne želite da se na vas ljutim, morate odgovoriti na moja pitanja.
Njegov slatkasti glas više je uplašio Anđeliku nego njegovi nastupi srdžbe. Našla se sama oči u oči s tim moćnim čovjekom kome je mrsila spletke i shvati da je uletjela u njih i u njima se izgubila kao muha u paukovoj mreži. Počela je uzmicati, mucati i zaklanjati se iza tobožnje seljačke gluposti.
Nisam mislila kazati ništa loše.
Zašto izmišljate uvrede i onda ih dobacujete gostima za stolom jednoga rođaka kojega poštivate?
Bilo joj je jasno što je on htio od nje. Oklijevala je i računala da li joj se više isplati priznati ali ne.
S obzirom na sve što je maloprije izjavila, ne bi joj se vjerovalo kad bi sada nijekala da išta znade.
Ja ništa nisam izmislila… samo sam ponovila ono što mi je rečeno - promrmlja - to jest da je gospodin Exili vrlo vješt u spravljanju otrova… A ono o kralju sam izmislila. Nisam smijela, ali bila sam ljuta.
I pri tom je nevjesto gnječila okrajak svoga pojasa.
Tko vam je kazao sve to? Anđelikina je mašta grozničavo radila.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:25 am





Jedan paž… Ne znam kako se zove.
Možete li mi ga pokazati?
Mogu.
On je povede u predvorje gdje mu ona pokaže na paža što joj se izrugivao.
Kuga pomorila te derane koji prisluškuju iza vrata! - ljutito je gunđao princ. Kako se zovete, gospođice?
Anđelika de Sance.
Slušajte, gospođice de Sance. Nije lijepo da djevojčica vaše dobi nepromišljeno ponavlja nešto što ne razumije. To može dovesti u opasnost i vas i vašu obitelj. Prijeći ću spužvom preko ovog nemilog događaja i ispitat ću slučaj vašega oca i vidjeti mogu li što za nj napraviti. Ali tko mi jemči da ćete vi šutjeti?
Ona se zagleda u nj svojim zelenim očima i reče - Šutim kao zalivena kad postignem ono što hoću, ali znam i podići glas kad me se vrijeđa.
Do vraga! Već sada vidim da će se loše provesti oni koji nalete na vas kad se jednom razvijete u ženu - dometne princ.
Neodređeni mu se smiješak pojavi na licu. Čini se da uopće nije sumnjao da ona zna više od onoga što mu je rekla. Nagao po prirodi i vjetrogonja, de Conde je bio loš psiholog i nedostajao mu je dar opažanja. Pošto je došao k sebi od prvog iznenađenja, bio je siguran da se radi samo o pustom naklapanju.
A kako je inače bio čovjek naučen na laskanja i osjetljiv na žensko divljenje, uzbuđenost te djevojčice već sada znatne ljepote utjecala je na nj i malo-pomalo smirila njegov bijes. Anđelika ga pogleda trudeći se da svojim očima da izraz iskrenog divljenja.
Mogu li vas nešto upitati? - javi se što je bezazlenije mogla.
A što?
Zašto nosite suknjicu?
Suknjicu.. Ali, dijete moje, ta ovo je rhingrave9. Zar nije vrlo elegantna? Rhingrave sakriva hlače koje su vrlo ružne i pristaju samo konjanicima. Vrlo je udobna, a može je se ukrasiti širitima i vrpcama. Zar ovakve suknjice još niste vidjeli, ovdje na selu?
Nisam. A kakvi su ono nabori što ih imate ispod koljena?
Zovu ih "topovi". Svrha im je da istaknu listove kojima daju vitak i savijen oblik.
Zaista je tako - složi se Anđelika. - Prekrasno! Nikad nisam vidjela tako lijepa odijela!
Hm! Dosta je da ženama spomeneš prnje i odmah ćeš ih smiriti pa ne znam kako bile ljute - reče princ oduševljen svojim uspjehom. Ali moram se vratiti k svojim domaćinima. A sad mi obećajte da ćete biti razboriti.
Obećavam, presvijetli - odvrati ona i razvukavši usne u ljupki osmijeh otkrije svoje sedefaste zube.
Vraćajući se kroz salone, princ de Conde je uvjerljivim pokretima ruku mirio uzbuđeno društvo.
Jedite, jedite, dragi, prijatelji. Obična sitnica. Drska će se djevojčica ispričati. Anđelka sama od sebe pođe prema gospođi du Plessis i duboko joj se pokloni.
Molim vas, gospođo, da mi oprostite i date mi dopuštenje da se povučem.
Svi su se malko nasmijali gospođi du Plessis koja je rukom pokazala vrata, budući da nije bila kadra riječi progovoriti.
Ali kraj vrata se stvorila gužva.
Moja kćerka, gdje je moja kćerka? - pitao je barun Armand.
Gospodin barun traži svoju kćerku - poviče jedan lakej podrugljivim tonom. Među elegantnim gostima i slugama u livrejama jadan je vlastelinčić ličio na velikog crnog bumbara. Anđelika potrči prema njemu.
Anđeliko - uzdahne - zbog tebe ću poludjeti.
Već više od tri sata te tražim, u noćnom mraku, između Monteloupa, Molinesova paviljona i Plessisa. Strašnog li dana, kćeri moja! Strašnog li dana!
Hajdemo odavde, oče, hajdemo odmah, molim te - reče.
Već su se spuštali stubištem kadli ih dozove glas markiza du Plessisa.
Samo trenutak, rođače. Gospodin princ želi načas s vama porazgovarati u vezi sa carinskim olakšicama o kojima ste mi pričali… Ostatak njegovih riječi se izgubi. Anđelika sjedne na posljednju stepenicu stubišta i tu je čekala svog oca. Činilo joj se da je potpuno prazna bez misli i bez volje. Sitan pinč bijele dlake joj priđe i stane je njušiti. Ona ga nesvjesno pogladi. Kad se gospodin de Sance ponovo pojavio, uhvati kćerku za zaglavak i reče.
Bojao sam se da nisi opet nekamo odmaglila. Zaista, mora da ti je sam vrag u tijelu. Gospodin de Conde je tako čudne pohvale izrekao na tvoj račun da nisam znao ne moram li se sramiti što sam te dao na svijet.
9 Vrsta hlača koje su se nosile u XVII stoljeću.
Nešto kasnije, dok su se njihove životinje polako probijale kroz mrak, ponovo se javi gospodin de Sance kimajući glavom.
Nikako da shvatim onaj svijet tamo. Najprije me slušaju i podrugljivo mi se cerekaju. Markiz me, s brojkama u ruci, uvjerava da je on u daleko gorim novčanim neprilikama od mene. Puštaju me da odem a da me nisu ponudili ni čašom vina da malo oplahnem grlo, a onda me, iznenada zovu natrag i obećaju sve štogod hoću. Prema riječima princa de Condea izuzeće od carinskih taksa bit će mi podijeljeno do idućeg mjeseca.
Utoliko bolje, oče - prošapta Anđelika.
U mrklini je slušala noćno kreketanje žaba koje su ih upozoravale da se približuju močvarama i starom utvrđenom zamku. Odjednom joj dođe da zaplače.
Misliš li da će te gospođa du Plessis uzeti k sebi za dvorsku gospođicu - ponovo upita barun.
Oh, ne, ne vjerujem! - tiho odgovori Anđelika.
Putovanje do Poitiersa Anđeliki nije ostalo u najugodnijem sjećanju. Za tu su priliku popravili staru kočiju i u nju se Anđelika smjestila zajedno s Hortenzijom i Madlenom. Jedan je sluga upravljao spregom mazge. Raymond i Gontran su jahali čistokrvne konje, svaki svoga, koje im je darovao otac. Pričalo se da su jezuiti u novom koledžu sagradili konjušnice za konje svojih đaka, mladih plemića.
Dva teška tovarna konja su upotpunjavali karavanu.
Na jednom je jahao stari Guillaume koji je dobio nalog da prati mlade gospodare. Po selu su kolale vrlo loše vijesti o nemirima i ratu. Pričalo se da gospodin de la Rochefoucauld podiže vojsku u Poitouu za račun gospodina de Condea. Novačio je vojnike i oduzimao dio žetve da bi ih hranio. - A vojska znači glad i bijedu, lupeže i skitnice po raskršćima cesta.
Stari Guillaume je išao s njima, naslonivši koplje na stremen i sa sabljom o pasu. Putovanje je, međutim, proteklo u miru. Prolazeći kroz šumu, opaziše nekakve sumnjive likove koji su se izgubili među drvećem. Nema sumnje, ili je koplje starog najamnika obeshrabrilo razbojnike ili sirotinjski izgled i kočije i putnika.
Noć su proveli u jednoj gostionici na nekakvu groznom raskršću gdje se čulo samo fijukanje vjetra u ogoljenoj šumi.
Krčmar se udostojio poslužiti putnike sa sirom i s malo tople vode koju je zvao juhom. Večerali su uz svjetlost svijeće napravljene od lošeg loja.
Svi su krčmari jataci razbojnika - u povjerenju će Raymond svojim uplašenim sestrama. - Najveći broj zločina se počini u krčmama smještenim uzduž putova. Za našeg posljednjeg putovanja, prespavali smo na jednom mjestu gdje su mjesec dana prije toga prerezali grkljan nekom bogatašu koji je pogriješio što je putovao sam.
Bijaše mu odmah žao što se prepustio razmatranjima o tim bezbožnim stvarima, stoga nadoda - Ovi zločini što ih vrše ljudi iz naroda, posljedica su nereda među velikašima koji se nalaze na visokim položajima. Nitko se više ne boji Boga!
Potom su još čitav dan putovali. Putovi smrznuti i puni rupa prodrmali su tri sestre kao vreće oraha. Bile su umorne i slomljenih kostiju. Rijetko su nailazili na dijelove rimske ceste postavljene velikim i pravilnom starinskim pločama. Uglavnom su putovali putovima usječenim u ilovaču, razrovanim stalnim prolazom vitezova i kočija. Kad bi stigli do kakvog mosta, ponekad su morali čekati sate i
sate dok se ne bi smrzli, jer je čovjek što je ubirao mostarinu često bio spor i razgovorljiv službenik koji je iskorištavao priliku da sa svakim prolaznikom zametne razgovor. Samo su velika gospoda koja su prezirnim pokretom kroz prozor bacala kesu pred noge službeniku, prolazila bez zadržavanja.
Madelon je plakala i sva se omrzla hvatala Anđelike. Hortenzija je kroz stisnute usne ponavljala:
Ovo je nedopustivo!
Sve tri su bile vrlo umorne te su uzđahnule s olakšanjem kad su navečer drugog dana ugledale Poitiers slojevito položenih krovova uz bok brežuljaka podno kojega je veselo žuborila rječica Clain.
Bio je vedar zimski dan. Krajolik je izgledao južnjački, uostalom, s Poitouom je počinjao jug, jer nebo je tu bilo blago nad crvenim crijepovima krovova. Zvona sa crkava su naizmjenice oglašavala Zdravomariju.
Ta će zvona odsada brojiti Anđelikine sate gotovo punih pet godina. Poitiers je bio grad crkava, samostana i zavoda. Zvona su regulirala život tog svekolikog naroda u mantiji, vojske đaka isto toliko bučnih koliko su im učitelji bili tihi. Popovi i svršeni maturanti susretali su se na uglovima strmih ulica, u sjeni dvorišta, po trgovima koji su poređani jedni ponad drugih kao katovi, služili hodočasnicima kao odmorišta.
Djeca baruna Armanda de Sancea se rastadoše pred katedralom. Samostan uršulinki se nalazio lijevo iznad Claina, dok se zavod jezuita smjestio sasvim na vrhu.
Nezgrapnošću svojstvenom nezrelim godinama oni se raziđoše bez riječi, jedino je mala Madelon, briznuvši u plač, zagrlila oba brata.
I tako su se za Anđelikom zatvorila vrata samostana. Trebalo joj je vremena da shvati kako je osjećaj gušenja koji ju je pritiskao bio posljedica njezina naglog prekida s prostorom. Zidine i samo zidine, i rešetke na prozorima. Njene joj se drugarice nisu sviđale. Oduvijek se igrala s dječacima, seljačićima koji su joj se divili i slušali je. Ovdje je, međutim, bilo gospođica visokog porijekla i solidnog imovnog stanja, te je mjesto Anđeliki de Sance bilo, dakako, u posljednjim redovima.
Morala se podvrći mučenju navlačeći na se steznik s šipkama od kita. Taj je steznik čvrsto stezao tijelo i tako prisiljavao djevojčice da se drže uspravno zbog čega su one čitava života, i u bilo kojoj prilici, poprimale prezirno držanje okrunjenih glava. Snažna i gipkih mišića, nagonski skladna, Anđelika je mogla i ne nositi taj oklop. Ali tu se radilo o jednoj navici koja je naveliko prelazila samostanske okvire. Slušajući starije drugarice nije uopće sumnjala da je steznik s kitovim šipkama imao veliku primjenu u svemu što se odnosilo na modu. Došle su na red i čelične šipke i porubi, vrst grudnika, koji su pomoću otpornog kartona ili željeznih strukova postajali kruti. Taj se grudnik ukrašavao čipkama, vrpcama i draguljima. Svrha je grudnika bila da podrži grudi, gurajući ih prema gore, pod čipke tako da su uvijek izgledale kao da će se sad na oteti stisku grudnika. Naravno, starije su potajice izmjenjivale takve pojedinosti, iako je samostan osobitu brigu posvećivao tome da djevojke pripremi za brak i društveni život.
Trebalo je naučiti plesati, pozdravljati, svirati na lutnji i glasoviru ili sa dvije ili tri drugarice održavati razgovor o određenoj temi; čak su učile kako se treba služiti lepezom i ličilom namazati obraze. Zatim su dolazili na red kućni poslovi, i to po njihovoj važnosti. Računajući s prevrtljivom i ćudljivom igrom sudbine, gojenice su morale obavljati i vrlo proste poslove. Redom su radile u kuhinji, u praonicama rublja, palile su i nadzirale svjetiljke, mele su i prale podove. Na kraju su učile i osnovne pojmove kulture: povijest i geografiju u kratkim izvodima, mitologiju, račun, teologiju i latinski. Mnogo se truda posvećivalo stilističkima vježbama, budući da je umijeće pisanja pisama bilo uglavnom žensko i da je izmjenjivanje pisama s prijateljicama i ljubavnicima bio posao koji je najviše vremena oduzimao ženama visokog društva.
Anđelika nije bila neposlušna učenica, ipak njezini profesori nikad nisu bili zadovoljni njom. Izvršavala je ono što su joj naređivali, ali kao da nije shvaćala zašto je sile da radi tolike glupe stvari. Ponekad su je za vrijeme predavanja uzalud tražili. Na kraju su je nalazili u vrtu, u velikom vrtu koji je nadvisivao tople uličice kojima gotovo nitko nije prolazio. Na najoštrije prekoravanje ona je uvijek odgovarala da ne razumije kakvo je zlo počinila time što gleda kako raste cvjetača.
Slijedećeg je ljeta grad zahvatila ozbiljna epidemija koju su zvali kugom jer su mnogi štakori napuštali svoje rupe i izlazili napolje da bi crkli po ulicama ili kućama.
Urota prinčeva na čijem su se čelu našli gospoda de Conde i de Turenne, donijela je bijedu i glad u te zapadne krajeve, pošteđene dotad od inozemnih vojski. Nije se više znalo tko je bio na kraljevoj, a tko na protivnoj strani. U gradove su grnuli seljaci napustivši popaljena sela. Oni su predstavljali vojsku bijednika kojih je bilo pred svim vratima s ispruženim rukama. Ubrzo ih je bilo više nego popova i đaka. Male su gojenice sestara uršulnki dijelile milostinju u pojedine sate pojedinih dana, siromasima što su se kupili pred vratima samostana. Učili su ih kako će i to biti jedna od dužnosti budućih velikih i dobro odgojenih gospođa.
Prvi put je Anđelika vidjela oči u oči bijedu bez nade, bijedu u dronjcima, pravu bijedu pohotljivih i pakosnih očiju. Ta je bijeda nije ni potresla ni ganula, dok su, naprotiv, neke od njenih drugarica plakale a neke u izraz gađenja razvlačile usne. Činilo joj se da u toj bijedi vidi lik oduvijek utisnut u sebi kao predosjećaj onoga što je čudna sudbina čuvala za nju.
Kuga je lako izbila među tim ološem što je napučio strme uličice u kojima je žarki juli isušio česme.
I među gojenicama je bilo više slučajeva bolesti.
Jednog jutra Anđelika ne nađe Madelon u dvorištu gdje su učenice izlazile na odmor. Raspitala se za nju i rekoše joj da je djevojčica oboljela i da su je smjestili u bolesničku sobu. Nekoliko dana potom Madelon umre.
Pred pomodrelim i sitnim tijelom svoje sestre, koje se pretvorilo u samu kost i kožu, Anđelika nije plakala; ljutila se na Hortenziju zbog njezina obilnog plača. A što se ta duga motka od sedamnaest godina tako rasplakala? Nikad nije voljela Madelon, nikad nikoga nije voljela osim sebe same.
Jao, djeco moja! - nježno im je govorila neka stara opatica. Ovo je po Božjoj volji. Mnogi umiru u djetinjoj dobi. Rečeno mi je da je vaša majka rodila desetoro djece, a samo jedno izgubila. Ovo je znači, drugo. Nije mnogo. Poznam jednu gospođu koja je imala petnaestoro djece, a sedmoro je izgubila. Znate, tako vam je to. Bog daje djecu i Bog ih uzima. Mnogo djece umire. To je zakon Božji… Poslije Madelonine smrti Anđelika se još više tuđila svojih drugarica i društva, pa je čak postala i neposlušna. Radila je ono što je htjela te bi po čitave sate nestala u zakucima ogromnog zdanja. Zabranili su joj da odlazi u vrt, ali ona je uvijek uspijevala da se u nj uvuče. Pomišljali su čak i na to da je otprave kući, ali je barun de Sance, uza sve nevolje što mu ih je pričinjao građanski rat, plaćao redovito stan i hranu za svoje dvije kćerke, čime se nisu mogli pohvaliti roditelji baš svih gojenica. Osim toga, Hortenzija je bila jedna od najboljih gojenica svog godišta. Iz obzira prema starijoj zadržali su i mlađu. Ali su prestali da se za nju brinu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:25 am




I tako se jednog januarskog dana 1652. godine Anđelika, koja bijaše tek nedavno navršila petnaest godina, šćućurila, tko zna po koji put, na vrtnom zidu i zabavljala se promatrajući prolaznike na uličici i grijući se na toploti zimskog sunca.
Tih prvih januarskih dana velika je živost vladala u Poitiersu jer su u grad stigli kraljica, kralj i njihove pristaše i tu se smjestili. Jadna kraljica! Jadan mladi kralj kojega su pobune bacale sad ovamo sad tamo! Došli su iz Guyenne gdje su se
borili protiv gospodina de Condea. Na povratku su se zaustavili u pokrajini Poitou namjeri da se pokušaju sporazumjeti s gospodinom de Turenneom, koji je imao u vlasti tu pokrajinu od Fontenay-de-Comtea do mora. Chatellerault i Lucon, nekađašnja protestantska utvrđenja, pridružili su se hugenotskom generalu, ali Poitiers koji nije zaboravio da su prije sto godina heretici opljačkali njegove crkve i objesili glavara, otvorio je kralju svoja vrata.
Sada je pored mladoga kralja bila samo crna haljina njegove majke Španjolke. Narod i čitava Francuska je toliko vikala: - Nećemo Mazarina! Nećemo Mažarina! Onda je čovjek u crvenoj mantiji najzad pokleknuo. Ostavio je kraljicu koju je ljubio i sklonio se u Njemačku.
Ali njegov odlazak nije primirio strasti…
Nagnuta na samostanski zid Anđelika je slušala mrmor uzbuđenog grada, a ta je uzbuđenost zahvatila čak i ovu udaljenu gradsku četvrt.
Psovke kočijaša koji su se sa svojim kočijama uvlačili u krivuđave uličice pa nisu mogli ni naprijed ni nazad, miješala su se sa smijehom i grajom paževa i slugu i njiskom konja.
Nad svom tom bukom razlijegalo se brujanje zvona. Anđelika je prepoznavala zvuk svakoga zvona, i onaj Svete Hilaire, i onaj Svete Radegonde, i onaj velikog zvona Notre-Dame-la-Grande, i onaj teških zvona s tornja Svetog Porchairea.
Odjednom se pod samim zidom pojavi čitav čopor paževa, kao jato otočkih ptica, a u svojim sjajnim odijelima od satena i svile.
Jedan se od njih zaustavi da bi vezao vrpcu na svojim cipelama. Uspravljajući se, podiže glavu i susretne Anđelikine oči koje su ga promatrale ođozgor, sa zida.
Galantnim zamahom šešira paž počisti prašinu po ulici.
Bili mi zdravi, gospođice! Ne bi se reklo da se previše zabavljate tu gore!
Bio je nalik paževima što ih je vidjela kod markiza du Plessisa, odjeven u isto onakve napuhane hlače, takozvane trousse što su se nosile još u XVI stoljeću, uslijed čega su mu noge bile dugačke kao u čaplje.
Bez obzira na to, bio je simpatičan, nasmijana i opaljena lica, kosa kovrdžavih i smeđih.
Anđelika ga upita koliko mu je godina. Odgovorio je da ima šesnaest.
Ali ne brinite, gospođice - dodao je - ja znam udvarati gospođama. Promatrao ju je maznim pogledima. Najednom joj pruži ruke.
Hajdete, pridružite mi se.
Ugodno čuvstvo prožme Anđeliku. Učinilo joj se da se otvorila siva i tužna tamnica u kojoj je njeno srce čamilo. Mio osmijeh okrenut gore, prema njoj, obećavao je nešto ugodno i lijepo, nešto čega je bila gladna kao poslije velikog korizmenog posta.
Dođite - šapne joj paž. - Ako hoćete, odvest ću vas u palaču vojvoda akvitanskih gdje je odsjeo dvor i pokazat ću vam kralja.
Gotovo nije ni oklijevala, već je zakopčavala svoj ogrtač od crne vune s kukuljicom.
Pazi, skačem! - poviče.
I skočila je mladiću gotovo u zagrljaj. Oboje prasnu u smijeh. On je odmah obujmi oko pasa i odvuče je sa sobom.
Što će kazati opatice?
Već su se naučile na moje hirove.
A kako ćete se vratiti?
Pozvonit ću na vrata i zatražit milostinju. - Paž se od srca nasmije.
Anđeliku je sasvim omamio vrtlog u kojemu se našla. Između gospode i gospođa čijim su se lijepim haljinama divili provincijalci, promicali su trgovci. Od jednoga paž kupi dva štapića na koja bijahu nataknuta žablja steganca. Budući da je oduvijek živio u Parizu, to mu se jelo činilo vrlo neobičnim. Ovo dvoje mladih jelo je s tekom. Paž ispriča da se zove Henri de Roguire i da je u kraljevoj službi. A kralj je bio veseo drug te je ponekad napuštao svoje ozbiljne savjetnike da bi s
prijateljima svirao na gitari. Ljupke talijanske djevojke, nećakinje kardinala Mazarina, još uvijek su bile na dvoru, iako ga je njihov stric morao napustiti.
Sve tako brbljajući mladić je lukavo vukao Anđeliku prema manje prometnim ulicama. Ona je to opazila, ali ništa ne reče. Probudivši se iznenada, njeno tijelo je očekivalo nešto što je paževa ruka oko njezina struka obećavala.
On se zaustavi, polako je ugura u udubinu jednih vrata i navali na nju poljupcima kazujući pri tom proste i zabavne stvari:
Kako si samo ljupka… Imaš obraze kao tratinčice, a oči su ti zelene kao u gatalinki… Gatalinki tvojeg kraja… Ne miči se. Hoću da ti otkopčam steznik... Znam kako se to radi. Oh! Nisam nikada vidio tabo bijelih i nježnih grudi. I tvrdih kao jabuke… Sviđa mi se, draga…
Pustila je da bulazni i da je miluje. Glavu je zabacila malo unazad, naslonila je na zid obrastao mahovinom i zagledala se u modrinu neba, tamo pored nazupčanog krova.
Paž je sada šutio. Dah mu je postao brži. Uznemirio se i bacao oko sebe ljutite poglede. Ulica je bila dosta mirna, ali je ipak svijet dolazio i odlazio. Prošla je i grupa đaka na konjima. Opazivši mlađi par u sjeni zida, stadoše vikati: - Gle! Gle! Dječak se povuče i zatopta nogama.
Ah. Požderat ću se od jada! - Kuće su pune kao košnice u ovom prokletom pokrajinskom gradu. Čak su i velika gospoda prisiljena primati svoje ljubavnice u predsobljima. Kaži, gdje bismo mogli naći malo mira?
Pa i ovdje nam je dobro - prošapće ona. Ali on nije bio zadovoljan.
Baci pogled na malu kesu što mu je visila o pasu i lice mu se razvedri.
Dođi! - Nešto mi je palo na pamet! - Hajde, potražit ćemo salončić kao stvoren za nas.
Uze je za ruku i vukao ju je trčeći ulicama, sve do trga pred Notre-Dame-la- Grande. Iako je u Poitiersu bila već više od dvije godine, Anđelika uopće nije poznavala grad. Zadivljeno se zagleda u pročelje katedrale, izrađeno kao hinduski kovčežić i sa strane ukrašeno tornjićima u obliku šišarke. Izgledalo je kao da se sam kamen rascvao pod čudesnim dlijetom kipara.
Mlađi Henri tada reče svojoj prijateljici da ostane pod trijemom i da ga tu čeka. Malo potom se vrati sav radostan noseći u ruci jedan ključ.
Crkvenjak mi je načas iznajmio klupu.
Klupu? - ponovi Anđelika u čudu.
Koješta? Ta nije mu prvi put što slične usluge čini jadnim zaljubljenicima. Ispovjedaonice su jeftinije, ali i neudobnije.
Ponovo ju je obujmio oko struka i oni počnu silaziti stepenicama koje su vodile do svetišta čije predvorje bijaše ispod razine ulica. Anđelika utone u tminu i hlad svodova. Crkve u Poitouu su najmračnije u Francuskoj. Čvrste građevine, podignute na ogromnim stupovima, skrivale su u svojim tminama stare zidne dekoracije čije su se boje malo-pomalo otkrivale iznenađenim očima. Dvoje je mladih šutke išlo naprijed.
Hladno mi je - prošaputa Anđelika umotavši se u svoj ogrtač.
Dođi, dođi - tiho će paž. - Ja ću te ugrijati.
Ali Anđeliku je prolazilo uzbuđenje. Ta crkva, pa dubok mrak koji je probijala lelujava svjetlost lojanica, a onda taj nepoznati dječak… Obuzimao ju je strah.
Uto paž, poznavajući mjesto, otvori prva vrata velebne propovjedaonice, zatim se pope po stepenicama i uđe u krug određen za propovijedi. Anđelika je nesvijesno hodala za njim, ne znajući ni sama zašto. Da se tek tako vrati natrag, činilo joj se smiješnim. A osim toga, sjetivši se mladićevih ruku na svojim grudima, obuze je čežnja. Možda i nije postojao drugi način da doživi trenutak sna, da uživa u modrom nebu bez oblaka do da se ponovo prepusti njegovu milovanju.
On sjedne na pod pokriven sagom od baršuna i ponešto grubo je povuče k sebi prisilivši je da se pruži pored njega. Anđelika je vjerovala da će ponovo početi da
je ljubi, ali mladić joj naglo podigne suknju i htjede joj raširiti noge. Ona se trgne i odgurne ga. Časak su se rvali u polutami prožetoj tamjanom.
Što si tako glupa? - gunđao je paž pritisnuvši je o zemlju. - Što hoćeš?
Ne znam - promuca Anđelika. - Htjela bih… Ne znam… veliki bijeli krevet s čipkama.
Baš ništa ne znaš. Tvrda je podloga najbolja za ljubav. Mi paževi se moramo zadovoljiti sa svakim ležajem, ukoliko se ne radi o običnoj zemlji u kakvu šumarku, stoga se bolje snalazimo od mnoge gospode koja se zarije u svoje krevete od perja i znoje se mnogo, a zauzvrat ne dobiju bogzna što. Deder, budi dobra - navaljivao je svojim maznim glasom. - Nemam vremena za slatke riječi. Stanarinu sam platio samo za pola sata.
Steglo ju je nešto i htjela mu se prepustiti, ali uto se trgne i stane se otimati i pri tom udari glavom o drveni naslon klupe što pod svodovima snažno odjekne.
Ukrutiše se i onako zadihani nisu znali što bi.
Čini mi se da netko dolazi - primijeti Anđelika. Dječak prizna žalosnim glasom:
Zaboravio sam zatvoriti vrata propovjedaonice, tamo u dnu stepenica.
Zatim umukoše osluškujući korake koji su se približavali. Netko se uspinjao stepenicama prema njihovu skrovištu i iznad njih se pojavi glava starog redovnika pokrivena crnom kapicom.
Što ovdje radite, djeco moja? - upita.
U paža je bio okretan jezik i on je već pripremio priču.
Htio sam vidjeti sestru koja živi u Poitiersu, u samostanu, ali nisam znao kako da je nađem. Naši roditelji…
Ne govorite tako glasno u Božjem hramu - reče svećenik. Ustanite i slijedite me. Odvede ih u sakristiju i sjedne na klupicu, Naslonivši potom ruke na koljena, pogleda najprije nju, pa onda njega.
Bijele kose koje su mu provirivale ispod svećeničke kapice oblikovale su aureolu oko njegova lica koje, usprkos starosti, bijaše sačuvalo živu seljačku boju. Imao je krupan nos, oči žive i svijetle, kratku i bijelu bradu.
Henri de Roguler se odjednom uplašio i zbunjeno zašutio.
Je li ovaj ovdje tvoj ljubavnik? - svećenik naglo upita Anđeliku pokazujući bradom na dječaka.
Rumenila joj oblije lice.
Ne! Ja… ja nisam htjela.
Utoliko bolje, kćerko. Kad bi imala lijepi niz bisera, bi li se ti zabavljala bacajući ih po dvorištu punom smeća gdje bi ih svinje pokupile svojim prljavim rilima.
Ne. Ne bih!
Biser se ne baca pred svinje. Ne smiješ rasipati blago svoje nevinosti, već ga moraš čuvati za brak. A tebi, prljavi stvore - nastavi tihim glasom okrenuvši se prema dječaku - kako ti je pala na pamet svetogrdna misao da svoju prijateljicu doveđeš u crkvu da bi je obeščastio?
A gdje da je odvedem? - prosvjedovao je paž zlovoljno. Ne može se mimo razgovarati na ulici ovoga grada, jer su te ulice uže od ormara. Znao sam da crkvenjak Notre-Dame-la-Grande ponekad iznajmljuje propovjedaonicu i ispovjedaonice mladim parovima da bi ispričali svoje tajne na miru, daleko od radoznalih ušiju. U ovim provincijskim gradovima, vi znate, gospodine Vincente, ima mnogo djevojaka nad kojima ljubomorno bdiju njihovi mrzovoljni očevi i čangrizave majke, te im se nikad ne pruža prilika da čuju nježnu riječ…
Kako li ti mene lijepo podučevaš, mladi moj prijatelju!
Propovjedaonica stoji trideset livara, a ispovjedaonica dvadeset. To je mnogo za moj džep, vjerujte mi, gospodine Vincent.
Znam vrlo dobro da govoriš istinu - reče gospodin Vincent - i to ima svoju važnost na vagi na kojoj anđeo i đavo odvaguju grijehe na trgu pred Notre-Dame- la-Grande.
I njegovo se lice na kojemu se do tog trenutka bijaše zadržao izraz vedrine, sad namrgodi. Pruži ruku.
Daj ovamo ključ što ti je povjeren.
A kad mu ga je dječak dao, stari svećenik nastavi:
Zar ne, poći ćeš na ispovijed? Čekat ću te sutra navečer u ovoj istoj crkvi I razriješit ću te grijeha. Vrlo dobro znam u kakvoj sredini živiš, moj bijedni pažu! A bolje je da se igraš čovjeka s djevojčicom svoje dobi nego da služiš za zabavu zrelim gospođama koje te odvlače u svoje ložnice i tamo te kvare… Vidim da se crveniš. Sramiš se pred njom, svježom i neiskusnom, zbog svojih izopačenih ljubavi.
Mladić obori glavu. Izgubio je samopouzdanje. Na kraju promuca:
Gospodine Vincente de Paul, molim vas, ne kažite ništa njezinom veličanstvu kraljici o ovoj stvari. Ako me vrati mom ocu, on više neće znati gdje da me uhljebi. Imam sedam sestara kojima mora pripremiti miraz, a ja sam treće muško dijete. A za veliku milost što sam ušao u kraljevu službu treba da zahvalim gospodinu de Lorraineu koji me je… kojemu sam se svidio - dovrši smeteno. - On je tu službu kupio za mene. Ako me otjeraju, on će, nema sumnje, tražiti od mog oca da mu vrati novac, a to je nemoguće.
Stari ga je svećenik ozbiljno promatrao.
Neću spomenuti tvoje ime. Ali bit će potrebno da još jednom podsjetim kraljicu na besramnosti kojima je okružena. Jao! Ta je žena pobožna i privržena crkvenim ocima, ali što ona može protiv tolike pokvarenosti? Ne može se dekretima izmijeniti ljudske duše…
Uto se otvore vrata sakristije i on ušuti. Unutra uđe mladić duge kovrčave kose, odjeven u vrlo elegantno crno odijelo. Gospodin Vincent ga ošine strogim pogledom.
Gospodine kapelane, ja se nadam da vam nisu poznati poslovi kojima se bavi vaš crkvenjak. Upravo je primio trideset livara od ovog mladog gospodina da bi ga pustio da se sastane sa svojom prijateljicom u propovjedaonici vaše crkve. Bilo bi vrijeme da s više brige nadzirete svoje potčinjene.
Kapelan se dugo zadržao pri zatvaranju vrata da bi dobio na vremenu i zauzeo što prisebnije držanje. Kad se okrenuo, čak ni polumrak što je u sakristiji vladao nije mogao sakriti njegove smetenosti. Kako je i dalje šutio, gospodin Vincent ponovo progovori:
Primjećujem, osim toga, da imate vlasulju i civilno odijjelo. To je zabranjeno svećenicima. Prisiljen sam da o tom nepoštivanju propisa o trgovanju crkvenim prostorom obavijestim korisnika vaše župe.
Kapelan gotovo neprimjetno slegne ramenima.
Malo će njemu biti stalo do toga, gospodine Vincente. Korisnik moje župe je pariški kanonik. Kupio je župu prije tri godine od prijašnjeg župnika koji se povukao na svoje imanje. Nikad ovamo nije dolazio, a kako je on kanonik i u župi Notre-Dame u Parizu, kladim se da mu župa Notre-Dame-la-Grande u Poitiersu izgleda vrlo malom.
Ah! - Bojim se - poviče srdito gospodin Vincent da će to prokleto trgovanje župama i parohijama, koje se prodaju kao magarci i konji na sajmu, crkvu odvući u propast. A tko se danas u ovom kraljevstvu imenuje za biskupa? Velika gospoda vojni zapovjednici i razvratnici koji često nisu ni primili sveti red, ali su zato dosta bogati da kupe biskupije, i da nose odjeću i znakove svećenika... Oh, neka nam Gospod pomogne da ukinemo jednom te ustanove!10
Videći da se grmljavina udaljuje od njega, župnik se usudi primijetiti:
Ja ne zanemarujem svoju župu, naprotiv staram se o njoj i sve joj svoje brige posvećujem. Učinili biste nam veliku čast, gospodine Vincente, kad biste večeras prisustvovali službi Presvetog sakramenta. Vidjet ćete crkvu punu vjernika.


10 Povijesne riječi svetoga Vicenta de Paula.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:26 am




Zahvaljujući revnosti svojih svećenika, Poitiers nije nagrizen krivovjerstvom. Nije kao Niort, Chatellerault, i…
Starac ga mrko pogleda.
Poroci svećenika su glavni razlog krivovjerstva - poviče oporo.
Ustane i dohvativši paža i Anđeliku za ramena, povede ih k izlazu. Usprkos poodmakloj dobi i pognutim leđima izgledao je snažan i pun životnog poleta.
Na trg pred crkvom se spuštao mrak. Kamene ukrase na pročelju katedrale oživljavalo je blijedo zimsko svjetlo.
Jaganjci moji - reče gospodin Vincent - draga djeco dobroga Boga, htjeli ste okušati nezrelo voće ljubavi. Eto zašto su vam zubi utrnuli, zašto vam je srca ispunila tuga. Pustite da na suncu života sazrije ono što ionako mora sazrijeti. Ne smije se sići s puta kad se traži ljubav jer se može dogoditi da je se nikad ne nađe. Nije li strašno da se zbog nestrpljenja i slabosti čitava života zagriza u plodove bez ukusa i gorke!? Postoji li od te okrutnija kazna? Sad ćete poći svaki svojim putem. Ti, dječače, idi u svoju službu i vrši je savjesno, a ti, djevojko, idi k opaticama i svom poslu. I kad jutro svane, ne zaboravi se pomoliti Bogu, našem ocu na nebesima.
I pusti ih da odu. Pogledom je slijedio dva ljupka lika dok se nisu rastali na uglu trga.
Anđelika je okrenula glavu tek kad je stigla pred vrata samostana. Duša joj se ispunila velikim mirom.
Zaista čudno, ona je zaboravila paža i promašeni pokušaj putenog užitka. Ali je zato na svom ramenu osjećala toplinu jedne stare ruke.
Gospodin Vincent, mislila je, to je, dakle, veliki gospodin Vincent kojega je markiz du Plessis nazivao savješću kraljevstva? To je onaj što sili plemiće da njeguju siromahe? Onaj što se svakog dana viđa s kraljicom i kraljem? Kako mu je izgled jednostavan i blag!
Prije no što je podigla zvekir na vratima, baci još jedan pogled na grad u koji se polako zavlačio mrak.
Blagoslovi me, gospodine Vincente! - prošapće.
Anđelika je bez prigovora podnijela kaznu koja ju je snašla zbog njezina bjekstva. Od tog se dana i njezina nedruževna priroda izmijenila. Marljivo se prihvatila učenja, a i svoje drugarice je susretala s više ljubaznosti.
Činilo se da se najzad pomirila sa strogim životom u samostanu.
U septembru je njezina sestra Hortenzija napustila samostan. Jedna ju je tetka pozvala u Niort da joj bude pratilicom. U stvari, gospođa o kojoj je riječ, plemkinja koja se udala za bogata činovnika neugledna porijekla, željela je da njen sin stupi u brak s djevojkom velikog imena i tako njihovu bogatstvu dadne malo sjaja. Otac je upravo sinu pribavio u Parizu službu kraljevskog prokuratora i bilo je potrebno da se ne osjeća izgubljeno među svijetom s grbovima. Prilika je za obje strane bila neočekivana. Vjenčanje se brzo proslavilo.
Baš u to vrijeme je i mladi kralj Luj XIV kao pobjednik ulazio u prijestolnicu.
U Francuskoj je dokrajčen građanski rat u toku kojega je šest vojski haralo njezine pokrajine, goneći jedna drugu, ali ne nalazeći se uvijek. Jednom od tih vojski je zapovijedao princ de Conde, na čelu kraljeve se nalazio de Turenne koji je ipak ostao vjeran kralju, Gaston d'Orleans se udružio s Englezima i bio u zavadi s francuskim prinčevima, vojska vojvode de Beauforta se tukla protiv svih uz španjolsku pomoć. Vojvoda od Lorene je operirao za svoj vlastiti račun dok je Mazarin iz Njemačke slao pojačanja kraljici. U to vrijeme umalo gospođica de Montpensier nije imenovana za generala zato što je jednoga lijepoga dana. naredila da se s Bastilje iz topova puca na vojsku kralja, njezina bratića. Taj je podvig Velika gospođica platila vrlo skupo, jer je prestrašio mnoge evropske prinčeve, kandidate za njezinu ruku.
Princeza je "ubila" svog muža - promrmljao je svojim talijanskim naglaskom kardinal Mazarin kad je doznao za taj događaj.
Ovaj posljednji je ostao velikim pobjednikom u tom ludom i groznom ratu. Nije prošla ni godina dana, a njegova se grimizna mantija ponovo viđala po hodnicima Louvrea, ali više nije bilo mazarinada. Svi su bili na kraju svojih snaga.

Anđelika je navršila sedamnaest godina kad je doznala za smrt svoje majke. Dugo se molila u kapelici, ali plakala nije. Nije mogla zamisliti da više nikad neće vidjeti njen lik u sivoj haljini i njen rubac na koji je ljeti stavljala slamnati šešir već odavna izišao iz mode.
Provodeći svoje vrijeme u vrtu i voćnjaku, gospođa de Sance je možda više brige posvećivala svojim kruškama i svom kupusu nego svojoj mnogobrojnoj djeci. Glas joj je bio blag, ali ona je bila previše škrta na riječima.
Hranila je i othranila svoju djecu radeći čitav dan, ali ona su je rijetko viđala.
Ipak, kad je navečer legla u svoj uski krevet, Anđelika se odjednom sjeti da ju je upravo ta šutljiva žena koja kao da je uvijek uzdisala u potaji, da ju je upravo ta žena nosila na grudima. Obuze je osjećaj sažaljenja i ona rukom polako prijeđe preko mladog trbuha, gipkog i debeljuškastog. Je li moguće da se u tako ograničenom i zatvorenom prostoru može nositi živo dijete?
I to deset puta zaredom, pa i više? A poslije djeca prelaze u naručje dojilja, a zatim se igraju na cesti, odlaze u Ameriku, odlaze s muževima ili umiru. Odjednom se sjeti čudnog života blijede djevojčice svoje sestre Madelon. Odbijena od majčinih grudi, ona je upoznala samo strah i tjeskobe. Dojiljine su je priče neobično plašile.
Ona je, nevino djetešce, živjela u čudnom nekom svijetu užasnijem od stvarnog i nitko joj nije pružao ruku.
Kad budem imala djecu, mislila je Anđelika, neću pjustiti da umru daleko od mene. Voljet ću ih. Ludo ću ih voljeti! Cjelivat ću ih u svako doba dana.
Prilikom majčine smrti Anđelika je vidjela svoja dva brata Raymonda i Denisa koji su došli k njoj da je o tome obavijeste. Djevojka ih je primila u sobi za razgovor, iza hladnih rešetaka. Takav je bio propis kod sestara uršulinki.
Denis je sada bio u zavodu. Što je bivao stariji, bio je sve više sličan Josselinu tako da je ona u prvi mah mislila da to pred njom stoji njen najstariji brat, onakav kakav joj je ostao u sjećanju, u svojoj đačkoj uniformi i svojom tintarnicom- rogom za pašom. Nju je toliko zatekla ta sličnost da, pošto je pozdravila svećenika što je bio s bratom, nije više svećeniku obraćala nikakve pažnje te je ovaj morao kazati svoje ime.
Ja sam Raymond, Anđeliko. Zar me više ne poznaješ?
Ona se gotovo uplašila. U njezinu samostanu, vrlo strogom u poređenju s mnogim drugim, opatice su susretale svećenike ropskom privrženošcu koja je dobrim dijelom bila izraz nagonske potčinjenosti žene čovjeku. Anđeliku je donekle bunilo što ju je brat svećenik oslovljavao s ti, te je sad bila ona ta koja je oborila oči dok joj se on osmjehivao. S mnogo obzira on je upozna s nesrećom koja ih je zadesila i vrlo je jednostavnim riječima govorio o potčinjenosti koju su dugovali Gospodu. Nešto se bijaše promijenilo u njegovu dugom blijedom licu na kojemu su se sjale plave oči. Reče također da je otac vrlo razočaran što je on, Raymond, ostao dosljedan svom vjerskom pozivu za sve vrijeme što ga je proveo kod jezuita. Poslije Josselinova odlaska, on se bez sumnje nadao da će Raymond naslijediti obiteljsko ime. Ali mladić se odrekao nasljedstva u korist ostale braće i zaredio se. I Gontran je razočarao jadnog baruna Armanda. Umjesto da ode u vojsku, on se uputio u Pariz da studira nije se znalo što. Trebalo je, dakle, čekati na Denisa, kojemu je sada bilo trinaest godina da bi se vidjelo hoće li ime de Sance obasjati vojnički sjaj, shodno tradiciji u starim plemićkim porodicama.
Dok je govorio, otac jezuit je promatrao sestru, djevojku koja je, da bi ga čula, pritisla uz hladne rešetke svoje rumeno lice i čije su čudne oči, u polumraku te prostorije gdje se vodio razgovor, poprimile jasnoću morske vode. U njegovu je glasu bilo samilosti kad je upitao:
A ti, Anđeliko, što ćeš ti uraditi?
Ona zabaci svoje teške kose zlatnoga odsjaja i ravnodušno odgovori da ne zna.

Godinu dana poslije toga Anđeliku ponovo zovnuše u sobu za razgovor.
Našla je tamo starog Guillaumea. Možda mu je glava bila nešto više bijela nego nekad. Bijaše brižno naslonio o zid svoje nerazdvojno koplje.
Reče da je došao zato da je povede natrag u Monteloup. Njenu je školovanju došao kraj. Sad je već bila potpuna djevojka i našli su joj muža.




_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:26 am






DRUGI DIO

1656. - 1660.
UDAJA U TOULOUSU
Barun de Sance nije prikrivao svoje zadovoljstvo promatrajući svoju kćerku Anđeliku.
One su opatice od tebe napravile savršenu djevojku, mala moja divljakinjo.
Oh, baš savršenu! Treba to kroz iskustvo provjeriti - protivila se Anđelika zabacujući svoju bujnu grivu pokretom kao što je to nekad radila.
Zrak u Monteloupu s onim svojim slatkastim okusom koji je potjecao od blizih močvara, ispunjao ju je osjećajem slobode. Ona se uspravljala kao uvenuli cvijet pod obilnim pljuskom.
Ali očinska taština baruna Armanda nije bila sklona da je se tek tako slomi.
U svakom slučaju, još si ljepša no što sam očekvao. Tvoja je put, po mom mišljenju tamnija od boje tvoje kose i očiju. Ali u toj oprečnosti ima dosta draži. Uostalom, primijetio sam da većina moje djece ima tamnu put. Bojim se da su to posljednji tragovi one kapi arapske krvi koja se još sačuvala u stanovnicima Poitoua. Jesi li vidjela svog malog brata Jean-Marie? Izgleda pravi Arapin!
A zatim doda bez razmišljanja
Grof de Peyrac de Morens traži tvoju ruku.
Moju ruku? - odgovori Anđelika. Pa ja ga uopće ne poznam.
Nije važno. Poznaje ga Molines, a to je glavno. On me uvjerava da ne bih mogao ni u snu zamisliti poželjniji brak za bilo koju od mojih kćeri.
Barun Armand se rastapao od sreće. Vrškom svog štapa je pokosio nekoliko jaglaca na obronku pored izrovana puteijka kojim je šetao u društvu svoje kćerke tog toplog aprilskog jutra.
Anđelika je sinoć stigla u Monteloup zajedno s Guillaumeom i Denisom. Bijaše joj čudno što taj školarac u vrijeme škole ide kući, našto joj on odgovori da je dobio dozvolu da prisustvuje njezinu vjenčanju.
Kakve su ovo sad priče o mom vjenčanju, mislila je djevojka.
Nije čitavu tu stvar uzimala ozbiljno, ali ju je sad sigurnost u očevu glasu počela zabrinjavati.
On se nije mnogo promijenio posljednjih godina. Nekoliko se sijedih dlaka probilo u njegov brk i u rijetku bradicu kakve su bile u modi za kraljevanja Luja XIII. Anđelika se bojala da će ga zateći utučena i nesigurna poslije ženine smrti, te se začudila viđeći da je, manje-više, dobro raspoložen i vedar.
Kad su izbili na livadu što se obronkom pružala nad osušenim močvarama, ona pokuša skrenuti tok razgovora koji je prijetio da posije svađu među njima što su poslije tolikih godina sad opet bili zajedno.
Pisali ste mi, oče, da ste pretrpjeli, velike gubitke u stoci uslijed rekvizicija i pljačkanja vojske za vrijeme one proklete fronde.
Baš tako. Molines i ja smo izgubili gotovo polovicu živina i da nije njega, bio bih u zatvoru zbog dugova, poslije prodaje svih naših zemalja.
Da li mu još mnogo dugujete? - ona će zabrinuto.
Na žalost! Od onih četrdeset tisuća livara što mi ih je u početku posudio uspio sam mu vratiti u pet godina napornog rada samo pet tisuća. Uza sve to Molines nije htio da ih primi tvrdeći da mi ih je dao kao dio koji mi na račun posla pripada. Morao sam se naljutiti i tek ih je onda primio.
Anđelika jednostavno primijeti ocu kako nije trebao biti previše velikodušan kad je sam upravitelj smatrao da je bio namiren u pogledu onog dugovanja.
Molines vam je predložio onaj posao zato što je računao na zaradu. Nije on čovjek koji bi svoje poklanjao. Ipak je on pošten čovjek. Čim neće da mu vratite četrdeset tisuća livara, znači da po njegovu mišljenju vaš posao i usluge što ste mu ih napravili vrijede toliko.
Istina, naš mali izvoz mazga i olova u Španjolsku, oslobođen cestarine do mora, napreduje dosta dobro. A u godinama kad nema pljačke i država otkupi ostatak proizvodnje, pokriva se troškove… Tako je to. - I zbunjenim se pogledom zagleda u Anđeliku.
Vi se, kćeri moja, neobično jasno izražavate! - Pitam se da li takav jezik, praktičan pa čak i sirov, pristaje ustima djevojke koja je tek napustila samostan!
Anđelika prasne u smijeh.
Izgleda da u Parizu žene upravljaju svime politikom, vjerom, književnošću, pa čak i naukom. Zovu ih "precieuses".11 One se svakog dana sastaju kod neke od njih sa učenim i pametnim ljudima. Gospodarica kuće sjedi na svom krevetu, a gosti se okupe između postelje i zida i raspravljaju. Ponekad razmišljam neću li i ja, kad se jednom nađem u Parizu, otvoriti salon u kojemu će se raspravljati o trgovini i poslovima.
Strašno! - poviče barun iskreno se ljuteći, - Anđeliko, nisu vam, valjda, uršulinke u Poitiersu stavili u glavu takve misli?
One su tvrdile da sam izvrsna u računu i zaključivanju. Čak i previše… Ali im je zato bilo žao što od mene nisu uspjele napraviti bogomoljku i licernjerku kao što je moja sestra Hortenzija. Gajili su nade da će ona ostati u samostanu i prigrliti njihov red. Ali su prokuratorove draži bile jače.
Kćeri moja, ne smijete biti ljubomorni, jer vam je Molines o kojemu ste onako strogo sudili našao muža koji bez sumnje uvelike nadilazi Hortenzijina.
Djevojka nestrpljivo udari nogom o zemlju.
Taj Molines, u stvari, pretjeruje! Slušajući vas, nebi li se kazalo da sam ja prije njegova nego vaša kćerka, budući da se toliko stara o mojoj budućnosti?
Ne bi bilo pravo da se tužite, mazgo mala - reče barun smiješeći se. Slušajte me časak. Grof Joffrey de Peyrac je potomak starih tuluških grofova. Njegovo plemstvo seže dalje u prošlost od plemstva našeg kralja Luja XIV. Osim toga, on je najbogatiji i najmoćniji čovjek u Languedocu.
Sve je to moguće, oče, ali ja se ne mogu tek tako udati za čovjeka kojega ne poznam, a ni vi ga niste nikad vidjeli.
A zašto ne? - čudio se barun. - Sve se plemićke djevojke udaju na taj način. Niti one same, a niti slučaj, ne odlučuju o bračnim vezama korisnim njihovim obiteljima, a niti o njihovu smještaju u koje one zalažu ne samo svoju budućnost nego i svoje ime.
A da li je on… mlad? - upita djevojka pomalo oklijevajući.
Mlad? Mlad? - nestrpljivo je gunđao barun. Postavljate savršeno beskorisna pitanja za praktičnu osobu. Kad već hoćete da znate, vaš budući muž ima dvanaest godina više od vas. Čovjek u tridesetim godinama je na vrhuncu svojih snaga i zavodljivosti. Nebo vas može obdariti s mnogo djece. Imat ćete palaču u Toulousi, zamkove u Albi i u Bearnu, kočije, haljine…
Gospodin de Sance stane iscrpivši sasvim svoju maštu.
Što se mene tiče - najzad će barun Armand - smatram da je prosidba tog čovjeka koji vas nije nikad vidio, za vas izvanredna i nenadana sreća.
Šutke su napravili nekoliko koraka.
Slažem se s vama - promrmlja Anđelika. Tu sreću zaista smatram izvanrednom. I pitam se kako to da taj grof koji ima sve što mu treba da bi sebi izabrao za ženu djevojku s bogatom baštinom traži ovdje, u Poitouu, djevojku bez miraza?
Bez miraza? - ponovi Armand de Sance razvedrivši se u licu. - Vrati se sa mnom u dvorac, Anđeliko, obuci se i iziđimo. Uzjahat ćemo konje pa ću ti nešto pokazati.


11 Elegantna i otmjena žena

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:27 am



U dvorištu zamka jedan sluga po barunovu naređenju izvede iz štale dva konja i na brzinu ih osedla.
Mada znatiželjna, djevojka nije ništa pitala. Dok se uspinjala u sedlo, mislila je kako joj je na koncu konca bilo suđeno da se uda i da će se većina njenih drugarica poudavati baš tako, s proscima koje će im njihovi roditelji predstaviti. Zašto se, dakle, toliko opirala očevu planu? Čovjek kojega su joj namijenili nije bio star. Bit će bogata…
Anđelika odjedared osjeti kako joj je tijelom prostrujiio ugodno fizičko čuvstvo. Prošlo je nekoliko trenutaka prije no što je shvatila razlog. Ruka sluge koji joj je pomogao da po mušku uzjaše na životinju spustila se na njezin gležanj i nježno ga pogladila. Taj slugm pokret ni najnevinije biće ne bi smatralo pukom nepažnjom.
Barun je ušao u dvorac da promijeni čizme i da stavi čistu ogrlicu. Anđelika se nervozno trgne, a njen konj izmakne u stranu.
Šta ti pada na um, prostačino?
Osjeti kako se zacrvenila. Bila je bijesna na sebe samu zato što joj je bilo jasno da joj je od onog kratkog dodira ugodan ježur prožeo čitavo tijelo.
Sluga, gorostas širokih ramena, podigne glavu. Čuperak crne kose pao mu na tamne oči u kojima je poigravao vragolasti blijesak.
Nikola! - poviče Anđelika dok se u njoj borila radost što vidi svog nekadašnjeg druga i smetenost kojom ju je ispunio njegov drski dodir.
Hej! Prepoznala si Nikolu - poviče barun primičući se velikim koracima. - On ti je najgori delija u ovom kraju. Nitko da ga ukroti. Ne zanimaju ga ni posao ni mazge. Lijenčina i ženskar, to je postao tvoj lijepi nekadašnji drug, Anđeliko!
Ne bi se reklo da se mladić osjećao posramljen sudom svoga gospodara. I nadalje je promatrao Anđeliku gotovo bezobraznom smjelošću i pri tom je smiješkom otkrivao svoje bijele zube. Kroz razdrljenu košulju vidjele su mu se snažne i opaljene grudi.
Deder, mladiću, uzmi konja i dođi za nama - reče barun ništa ne primijetivši.
Dobro, gospodaru.
Tri konjanika prijeđu preko pokretnog mosta i upute se stazom što je vodila lijevo od Monteloupa.
Kamo idemo, oče?
Idemo u stari rudnik olova.
Do onih razrušenih peći blizu samostana u Nieulu…?
Baš tamo.
Anđelika se sjeti samostana i razvratnih redovnika, ludog pothvata svoga djetinjstva, kad je htjela otputovati u Ameriku i objašnjenja fra Anselma u pogledu olova i srebra i radova koji su u tom rudniku poduzimani u srednjem vijeku.
Ne razumijem što onaj komadićak neobrađene zemlje…
Taj komadićak zemlje nije više neobrađen i zove se Argantiere. Eto, taj ću ti komadićak dati u miraz. Sigurno se sjećaš da je Molines od mene tražio da obnovim pravo iskorištavanja što ga je uživala moja obitelj, s tim da se jedna četvrtina proizvodnje izuzme od poreza. Pošto smo to polučili, on je rudare doveo iz Saske. Budući da je on veliku važnost pridavao tom dotad potpuno zapuštenom terenu, rekao sam mu jednoga dana da će taj teren biti tvoj miraz. Verujem da se u to vrijeme u njegovu mozgu začela misao i o tvojoj udaji za grofa de Peyraca. U stvari, taj gospodin iz Toulouse htio bi kupiti ovaj rudnik. Ne znam kakvi odnosi postoje između Molinesa i njega, ali vjerujem da preko njega dospijevaju u Španjolsku mazge i metali što ih mi otpremamo do mora. To samo dokazuje da se više plemića bavi trgovinom no što bi se moglo vjerovati. Pa ipak, ja sam vjerovao da je grof de Peyrac dosta bogat i zemljom i ostalim dobrima i da nema potrebe pribjegavati tim neplemićkim sredstvima. Ali možda ga to zabavlja. Priča se da je veliki osobenjak.
Ako sam dobro shvatila - polako će Anđelika - vi ste znali da bi on htio kupiti rudnik, a vi ste mu stavili do znanja da s rudnikom valja i kćerku uzeti.
Ti baš na neki čudan način sudiš o stvarima, Anđeliko. Mislim da je bila izvrsna moja odluka da ti rudnik dam za miraz. Da što bolje smjestim svoje kćerke, bila je glavna briga i moja i tvoje jadne majke. Sad naša obitelj više ne prodaje svoje zemlje. Usprkos vrlo teškim prilikama, uspjeli smo sačuvati svoju očevinu. Du Plessis je ne jednom bacio oko na naše poznate zemlje što smo ih dobili isušenjem močvara. Ali najveći mi užitak pričinja udati svoju kćer ne samo časno već i bogato. Zemlja se ne smije otuđiti, ne odlazi strancu već novoj grani obitelji, novoj rodbini.
Anđelika je išla malo iza svog oca, te ovaj nije mogao vidjeti izraz njezina lica. Njeni bijeli zubići su zagrizali u usnu nemoćnim bijesom. Budući da je on bio uvjeren da se vrlo uspješno postarao za njezinu sreću, njoj je bilo još teže objasniti mu kako je način na koji je isprošena bio ponižavajući za nju. Ipak je pokušala da se još bori.
Ako se dobro sjećam, čini mi se da ste rudnik iznajmili Molinesu na deset godina. Nije li tako? Prema tome, zakupnina traje još četiri godine. Kako se onda može dati u miraz zemlja koja je data u najam?
Molines ne samo da se slaže s ovim što sam ti izložio, već ću rudnik iskorištavati za račun gospodina de Peyraca. Uostalom, kao što ćeš vidjeti, kopanje je ovdje počelo prije tri godine. Uskoro ćemo stići.
Poslije jednog sata jahanja kasom stigoše na mjesto.
Anđelika je nekoć vjerovala da su taj crni rudnik i protestantska sela oko njega bili na kraj svijeta. Ali sad joj se sve činilo bližim. Dobro održavana cesta ju je podržavala u tom dojmu. Za radnike je tu bila sagrađena mala baraka.
Otac i kćerka sjahaše s konja, a Nikola se približi da pridrži uzde.
To mjesto koje u Anđelikinu sjećanju bijaše pusto i zabačeno, sasvim je promijenilo svoj izgled.
Jedan kanal je dovodio tekuću vodu koja je pokretala više okomitih kamenih žrvnjeva. Maljevi od livenog metala, uz zaglušnu buku, lomili su stijenje dok su veliki blokovi usitnjavani ručnim maljevima.
Dvije su se peći crvenile, a ogromni su kožnati mijehovi podjarivali plamen. Crni brijegovi ugljena bijahu podignuti pored peći, dok je ostali teren rudnika bio natrpan gomilama kamenja.
Nekoliko je radnika lopatom bacalo sitan pijesak, što je istjecao ispod žrvnjeva, u drvene žljebove kojima je pretjecala voda. Drugi su motikama uzvodno grabljali dno tih žljebova.
Jedna dosta velika zgrada, sagrađena po strani, imala je vrata sa željeznim šipkama i rešetkama, zaključane velikim lokotima.
Dva čovjeka oboružana mušketama čuvali su ulaze.
Tamo su zalihe srebrenih i olovnih šipaka - reče barun.
S mnogo je ponosa dodao kako će jednoga dana zamoliti Molinesa da pokaže Anđeliki što se sve nalazi unutra.
Zatim je odveo Anđeliku da pogleda najbliži kamenolom. Ogromne stepenice, od kojih je svaka bila četiri metra visoka, tvorile su neku vrst rimskog amfiteatra.
Tu i tamo tamni su podzemni hodnici silazili ispod klisura otkuda su izlazila kolica koja su vukla magarci.
Tu živi deset saksonskih obitelji, po zanimanju rudari, ljevači i kamenari. Zajedno s njima je Molines organizirao proizvodnju.
A koliko donosi na godinu ovaj rudnik? - upita Anđelika.
Tim pitanjem, u stvari, ja nisam nikada razbijao glavu - zbunjeno prizna Armand de Sance. – Znaš, Molines mi redovito plaća najam. On je o svom trošku postavio sve uređaje. Opeke za peć su došle iz Engleske, a bez sumnje i iz Španjolske, a ovamo su ih prevezli karavane krijumčara iz Languedoca.
Vjerojatno, zar ne, uz suradnju onoga koga ste mi odredili za muža?
Može biti. Izgleda da se bavi s bezbroj različitih poslova. On je učenjak i napravio je skicu one parne mašine.
Barun povede kćerku k ulazu niske galerije.
Pokaže joj ogroman željezni kotao pod kojim je gorjela vatra i od kojeg su vodile dvije debele cijevi omotane malim povojima i spuštale se u jedan bunar. Mlaz vode je s vremena na vrijeme izbijao iz zemlje na površinu.
Ovo je jedna od prvih mašina na paru dosad napravljenih na svijetu. Njom se iz podzemnih hodnika crpi voda. Taj je izum grof de Peyrac dovršio za svog posljednjeg boravka u Engleskoj. Kao što vidiš, ako ti bude stalo do toga da postaneš "precieuse", imat ćeš muža tako učena i otvorena duha koliko sam ja neznalica i sporih misli - nadoda žalosno iskrivivši usta. - Gle, dobar dan, Fritz Haueru!
Jedan od radnika, koji se nalazio pored kotla, skine kapu i duboko se nakloni.
Lice mu je postalo plavkasto zbog kamene prašine što mu se stvrdla na koži tokom njegova dugog bavljenja po rudnicima. Na jednoj su mu ruci nedostajala dva prsta. Budući da je bio zdepast i grbav, ruke su mu izgledale previše duge. Čuperci kose su mu padale na sitne i sjajne oči.
Meni se čini da ti ličiš pomalo na Vulkana, boga pakla - reče gospodin de Sance.
Čini se da ne postoji čovjek koji bolje od ovog saksonskog radnika poznaje zemljinu utrobu. Možda zbog toga i ima onako čudan izgled. Nikad mi ovi poslovi u rudniku nisu bili osobito jasni, i nisam baš siguran nije li magija u sve to umiješala svoje prste. Priča se da Hauer zna tajnu pretvaranja olova u zlato. To bi zaista bilo nešto izvanredno. U svakom slučaju, on već mnoge godine radi s grofom Peyracom koji ga je poslao u Poitou da stavi u pogon Argentiere.
Grof de Peyrac. Uvijek taj grof de Peyrac! - pomisli Anđelika neraspoložena stalnim spominjanjem tog imena.
A zatim - reče naglas - Možda zbog toga i jest bogat taj grof de Peyrac.
Olovo što mu ga šalje Fritz Hauer pretvara u zlato. Ništa onda lakše nego da me pretvori u žabu.
Vi me, zaista, rastužujete, kćeri draga. Čemu taj podrugljivi ton? Izgleda kao da vas ja pošto-poto želim unesrećiti. U mojim namjerama ne postoji nešto na čem biste vi mogli temeljiti svoje nepovjerenje. Vjerovao sam da ćete me obasuti povicima radosti, a vi mi, naprotiv odgovarate zajedljivošću.
Istina je, oče - reče Anđelika zbunjena i očajna zbog razočaranja što ga je primijetila na čestitu očevom licu. - Duvne su često govorile kako ja nisam kao ostale djevojke i da su ih moji postupci često dovodili u nepriliku. Ne krijem vam: ta prosidba umjesto da me obraduje, ispunja me nelagodnošću. Dopustite mi da o svemu tome razmislim, da se naviknem…
I tako se razgovarajući ponovo približe konjima. Anđelika brzo uzjaše konja da bi izbjegla previše revnu Nikolinu pomoć, ali ipak nije mogla spriječiti tamnu sluginu ruku da je dodirne dok joj je pružao uzde.
- Prilično neugodna stvar, - pomisli srdeći se u sebi. Moram ga strogo upozoriti da stoji na svom mjestu.
Po putovima je cvjetao glog. Njegov ugodan miris ju je sjetio djetinjstva i malko primirio njezinu uznemirenost.
Oče - reći će odjedared - čini mi se da biste vi željeli da se u pogledu grofa de Peyraca ja što prije odlučim. Nešto mi je palo na pamet: dozvoljavate li mi da odem do gospodina Molinesa? Htjela bih se s njim ozbiljno porazgovarati.
Barun podigne oči prema suncu da bi utvrdio koliko je sati:
Uskoro će podne. Vjerujem da će te gospodin Molines rado pozvati na ručak. Hajde, kćeri moja. Nikola će te pratiti.
Anđelika se baš htjela odreći te pratnje, ali nije htjela pokazati da ma i najmanju važnost pridaje tom seljaku, stoga ocu radosno mahne glavom, a potorn potjera konja uzagrepce. Nikola je jahao na mazgi te su se odmah odvojili jedno od drugoga. Prolazeći pola sata zatim ispred željezne ograde dvorca Plessis, Anđelika se sagne i pokuša otkriti na dnu drvoreda kestena njegov bijeli obris.
Filip, - pomisli. Začudi se i učini joj se da joj je to ime palo u sjećanje da bi uvećalo njezinu sjetu.
Ali du Plessis su još bili u Parizu. Taj bivši pristalica princa de Condea uspio je ponovo steći milost kraljice majke i kardinala Mazarina, dok je gospodin princ, pobjednik kod Rocroi, jedan od najslavnijih vojskovođa Francuske sramotno otišao u Flandriju, i stavio se u službu španjolskoga kralja. Anđelika se pitala da li je nestanak kovčežića s otrovima imao kakvog udjela u sudbini gospodina de Condea. U svakom slučaju, ni kardinal Mazarin ni kralj ni njegov mlađi brat nisu bili otrovani. A govorilo se da je gospodin Fouquet, duša ondašnje urote protiv njegova veličanstva, imenovan za ravnatelja državne blagajne.
Zaista šaljivo, ako se pomisli da je možda seoska djevojka izmijenila tok historijskih zbivanja. Jednoga dana mora ispitati da li je kovčežić još tamo gdje ga je ona sakrila. A što li su učinili s pažem što ga je ona optužila? Gluposti! Ta sve to ionako nije važno!
Anđelika začuje galop rnazge. Nikola se približavao. Potjera konja trkom i uskoro stiže pred upraviteljeva kuću.
Kad su završili s ručkom, Molines povede Anđeliku u svoj radni kabinet gdje prije nekoliko godina bijaše primio njezina oca. Tu se začeo onaj posao u vezi s mazgama i djevojka se odjedared sjeti upraviteljeva sumnjiva odgovora na njeno pitanje praktične djevojčice:
"A što ćete mi dati?" "Dat ću vam muža."
Nije li možda već onda pomišljao na brak s tim čudnim grofom iz Toulouse? Nije bilo isključeno, jer Molines je bio čovjek čija je misao daleko sezala i tisuću planova smišljala. U stvari, upravitelj obližnjeg dvorca nije bio čovjek antipatičan. Njegovo donekle prepredeno držanje bijaše u skladu s njegovim potčinjenim položajem. Mada je bio potčinjen, znao je da je pametniji od svojih gospodara.
Za siromašnu obitelj susjednog plemića njegovi su poslovni prijedlozi bili prava blagodat. Anđelika je, doduše znala da je upraviteljeva osobna korist bila razlogom njegove velikodušnosti i pomoći. To joj je bilo drago, jer ju je sve više osvajalo uvjerenje da mu ništa ne duguje i da je neće izgrizati ponižavajući osjećaj zahvalnosti. Ipak se čudila simpatiji što ju je osjećala za tog čovjeka pučkog porijekla i vrlo proračunata.
"To je stoga što on stvara nešto novo i trajno", pomisli odjednom.
Samo što ona nije bila sklona i neće pristati da je on miješa u svoje planove i da s njom raspolaže na isti način kao s mazgama ili olovnim šipkama.
Gospodine Molines - reče otvoreno - otac mi je dosta uporno govorio o mojoj udaji za nekoga grofa de Peyraca, udaji za koju ste vi pripremili teren. Imajući u vidu veliki utjecaj što ste ga vi stekli nad mojim ocem posijednjih godina, uvjerena sam da i vi pridajete veliku važnost toj udaji, što znači da ste mi dali neku ulogu u vašim trgovačkim kombinacijama. Željela bih znati kakva je ta uloga?
Hladan osmijeh, se pojavi na tankim usnama upraviteljevim.
Zahvaljujem Nebu što vidim da ste postali onakva djevojka kakva je izgledalo da ćete postati kad su vas u Moateloupu nazivali malom vilom močvara. U stvari, ja sam de Peyracu obećao ženu lijepu i pametnu.
Preveliku ste obavezu preuzeli na sebe. Mogla sam postati ružna i glupa, a to bi bilo na štetu vašem zvanju posrednika.
Ja se nikad ne obavezujem polazeći od pretpostavki. U više su me navrata prijatelji koje imam u Poitiersu obaviješiavali o vama, a i ja sam vas prošle godine vidio u svečanoj povorci jadnog blagdanjeg dana.
Nadzirali ste me, dakle - bijesno poviče Anđelika - kao što se nadzire dinja koja raste pod staklenikom!
Ali ta joj se usporedba učini tako smiješnom da je odmah prasnula u smijeh. I tako ju je bijes prošao. Na kraju, više je voljela doznali kako stoje stvari, nego da je uhvate u stupicu kao bijelu gusku.
Kad bih htio govoriti jezikom vašega staleža - reče ozbiljno Molines - mogao bih se zakloniti iza uobičajenih razmatranja: djevojka još vrlo mlada nije potrebno da
zna zašto su joj roditelji odabrali ovoga a ne onoga muža. Poslovanje sa olovom i srebrom, trgovina i carina ne spadaju u nadležnost žena, nadasve plemićkih žena… A poslovi u vezi s uzgojem mazgi ili neke druge stoke još manje. Ali ja vjerujem da vas poznajem, Anđeliko, pa vam neću govoriti tako.
Nju nije uvrijedio njegov prisni ton.
Zašto mislite da sa mnom možete razgovarati drugačije nego sa mojim ocem?
Teško je to objasniti, gospođice. Ja nisam nikakav mudrac, a sve što sam naučio, naučio sam u poslu. Oprostite što sam iskren. No nešto ću vam reći. Osobe iz vašeg svijeta neće nikad shvatiti kako je posao ono što me pokreće.
Seljaci rade još više. Bar se meni čini.
Oni kuluče, a to nije isto. Osim toga, glupi su, neznalice i nisu svjesni svojih interesa kao i plemići koji ništa ne proizvode. Ovi posljednji su beskorisna bića. Jedino su sposobni da vode pogubne ratove. Vaš otac barem pokušava nešto napraviti, ali, oprostite mi, gospođice, nikad neće shvatiti samu bit posla!
Mislite da neće uspjeti? - uplašeno će djevojka. Ipak, vjerovala sam da njegovi poslovi dobro napreduju, a dokaz je tome da se i vi za njih zanimate.
Dokaz je prije svega u tome da mi zajednički proizvodimo nekoliko tisuća mazgi godišnje, a drugi i važniji dokaz je u tome da to donosi priličnu zaradu i stalno sve veću. To je istinski dokaz da posao ide kako treba.
A nećemo li upravo do toga i stići jednoga dana?
Nećemo, jer jedno uzgojište, pa makar bilo i važno i imalo iza sebe novac osiguran za teške trenutke, bolest ili ratove, jest i ostaje samo uzgojište, a to znači da je to kao i obrađivanje zemlje, dugi trud koji malo donosi. A zatim zemlje i životinje nisu nikad nikoga obogatile. Sjetite se primjera bezbrojnih stada biblijskih pastira! Njihovo je življenje bilo vrlo skromno.
Ako je to vaše uvjerenje, ne razumijem, gospo.dine Molines, zašto ste se vi, čovjek tako oprezan, upustili u takav dug posao koji malo nosi?
Ali zato vas mi i trebamo, gospođice, mi, to jest vaš otac i ja.
Ta ne mogu vam ja pomoći da se vaše magarice ždrijebe dvaput brže nego dosad.
Ali nam možete pomoći da dvaput povećamo svoje prihode.
Ne shvaćam kako ja to mogu postići.
Brao ćete shvatiti ono što mislim. Da bi jedan posao bio unosan, mora se brzo odvijati, ali kako mi me možemo izmijeniti Božje zakone, moramo iskoristiti slabost ljudskoga duha. Mazge predstavljaju naličje našeg posla. One pokrivaju tekuće troškove, pomoću njih održavamo dobre odnose s Vojnom upravom kojoj prodajemo kožu i životinje, a ono što je najvažnije: dozvoljavaju nam da se slobodno krećemo, oslobođeni carine i cestarine, i da opremamo teško natovarene karavane. I tako mi s partijom mazgi otpremamo u Englesku olovo i srebro. Na povratku životinje donose vreće pune crne zgure koju smo nazvali sredstvo za rastvaranje, neophodan proizvod za radove u rudniku, ali to sredstvo je u stvari zlato i srebro španjolskog porijekla, kupljeno u Londonu.
Sad vas više ne razumijem, Molines. Šaljete srebro u London da biste ga odonud opet natrag povukli.
Jest, ali uvažamo dvostruku ili trostruku količinu. A što se zlata tiče, grof Joffrey de Peyrac posjeduje u Languedocu jedan rudnik zlata… Kad bude u posjedu i rudnika Argentiere, operacije koje ću ja obavljati za njegov račun neće izgledati sumnjive s obzirom da zlato i srebro potječu iz rudnika koji njemu pripadaju. U tome i jest naš pravi posao. Jer, znajte, zlato i srebro koje se može iskopati u Francuskoj, ponavljam, ne predstavljaju bogzna kako velike količine. Ali se zato mogu uvesti u zemlju, a da ne upadnemo u oči poreskim, trošarinskim i carinskim vlastima, znatne količine španjolskog zlata i srebra. Šipke što ih ja predajem mjenjačima ne govore. Ne mogu ispričati da umjesto iz Argentiere ili Languedoca stižu preko Londona iz Španjolske. I tako, dok kraljevskoj blagajni plaćamo zakonske prihode, možemo uvesti zahvaljujući proizvodnji u našim rudnicima, znatne količine plemenitih metala ne plaćajući radnu snagu i carinske pristojbe i
ne upropaštavajući se sa suviše skupim uređajima, jer ionako nitko ne zna koliko mi proizvodimo ovdje, a vlasti se moraju, htjele ili ne, zadovoljiti brojkama koje im mi dajemo.
Ali ako se ta podvala otkrije, ne postoji li opasnost da svršite na robiju?
Mi od tih plemenitih kovina ne kujemo krivi novac, a ne mislimo ga ni ubuduće kovati. Naprotiv, mi redovito snabdijevamo kraljevsku blagajnu odgovarajućim zlatom i srebrom u šipkama kojima ona utvrđuje čistoću i na koje udara svoj žig i potom od njih kuje novac. Zaštićeni tom neznatnom nacionalnom proizvodnjom, moći ćemo se, kad rudnik Argentiere i onaj u Languedocu budu pripadali jednom vlasniku, na brzinu obogatiti plemenitim metalima španjolskog porijekla. Ta je zemlja dupkom puna zlata i srebra koje dolazi iz Amerike. Tamo su rad potpuno batalili, trampeći te proizvode za proizvode drugih naroda. Londonske su banke posrednici. Španjolska je najbogatija i najbjednija zemlja u isti mah. A što se tiče Francuske, ovi će je poslovi, koje loše financijsko upravljanje prigušuje koliko samo može, obogatiti usprkos njoj samoj. A najprije ćemo se obogatiti mi, jer će nam se novac uložen u taj posao vraćati brže i u većim zaradama no što ih postižemo trgovinom magarica koje su deset mjeseci bređe a ta nam trgovina može donijeti najviše deset posto od uloženog kapitala.
Anđeliku su i protiv volje zainteresirale te vrlo domišljene kombinacije.
A što mislite s olovom učiniti? Služi li i ono da kamuflira glavnu operaciju ili ima svoju trgovačku vrijednost?
Olovo donosi velike prihode. Potrebno je za ratovanje i za lov. Posljednjih mu je godina porasla cijena, i to otkako je kraljica majka pozvala ovamo neke firentinske inženjere da u svim njenim palačama urede kupaonice, kao što je već prije nje te kupaonice bila uredila njezina svekrva, Katerina de Medici. Možda ste već vidjeli u dvorcu Plessis kako izgleda takva kupaonica, snabdjevena kadom i olovnim cijevima?
A je li markiz, vaš gospodar, upoznat s tim vašim planovima?
Nije - odgovori Molines blago se osmjehujući. Ta on ionako ne bi ništa shvatio, ali bi me zato u najmanju ruku smijenio s dužnosti upravitelja svojih imanja, a tu dužnost, uostalom, ja obavljam na njegovo potpuno zadovoljstvo.
A što moj otac zna o tom mešetarenju sa zlatom i srebrom?
Pa mislio sam da mu ne bi bilo drago kad bi doznao da su španjolske kovine prešle preko njegovih posjeda. Nije li bolje pustiti ga da vjeruje kako su sitne koristi koje mu dozvoljavaju da živi plod poštenog i mukotrpnog rada?
Anđeliku uvrijedi ponešto prezirno ruganje koje se osjećalo u tonu upraviteljevih riječi. Stoga suho odvrati:
A kakvo pravo imam ja da mi otkrivate svoje planove koji na deset kilometara smrde po robiji?
Ne radi se u ovom slučaju ni o kakvoj robiji, a kad bi se i pojavile poteškoće s kojim od državnih službenika, s nekoliko bi se škuda uredile stvari. Nisu li Mazarin i Fouquet ličnosti kojima se vjeruje više nego prinčevima kraljevske kuće pa i samom kralju? A zašto? Zato što su vlasnici ogromnog bogatstva. A što se vas same tiče, znam da biste se opirali dok ne biste doznali ono što se od vas traži. Stvar je, u biti, jednostavna. Grofu de Peyracu je potreban Argeatiere. A vaš mu otac neće ustupiti zemlju, ukoliko grof sa zemljom ne uzme i jednu od njegovih kćeri. I sami znate kako je tvrdoglav. On nikad neće prodati ni pedalj svoje očevine. A kako se s druge strane, grof de Pevrae želi oženiti djevojkom plemenitog porijekla, domislio se rješenju koje bi za sve bilo vrlo korisno.
A ako ja ne bih pristala na njegove kombinacije?
Ta vi valjda ne želite da vaš otac zbog dugova upozna zatvor! Ne vjerujem da ćete to dopustiti - polako će upravitelj. - Malo bi trebalo da padnete u još veću bijedu no što je ona u kojoj ste donedavno živjeli. A kakva bi bila vaša budućnost? Ostarili biste u bijedi kao i vaše tetke… Vaša braća i vaše nejake sestre neće dospjeti u zavode i u samostane, na školovanje i odgoj, već bi morali u inozemstvo…
Primijetivši da u djevojčinim očima blista srdžba, upravitelj doda ulagivačkim glasom:
Ali čemu me siliti da vam stavljam pred oči tako strašne slike? Mislio sam da ste vi drugačijeg kova od plemića kojima je njihov grb jedino što imaju i žive od kraljeve milostinje… Da bi se izvukao iz teškoća, čovjek ih mora čvrsto zgrabiti i založiti se svim svojim bićem. A to znači da treba djelovati. Ništa vam nisam sakrio zato da biste znali u kojem smjeru vam valja upraviti nastojanja.
Ništa nije moglo Anđeliku gore pogoditi od tih riječi. Nikad se nitko nije njoj obratio jezikom tako bližim njezinu značenju. Uspravila se kao da ju je tko bićem ošinuo. Pred očima joj je iskrsnuo Monteloup u ruševinama, njezina braća i sestre kako se valjaju po smetištu, njezina majka s prstima crvenim od hladnoće, njen otac kako za malim pisaćim stolom marljivo piše molbu kralju koji nije nikad odgovorio…
Upravitelj ih je izvukao iz bijede. Sad je trebalo platiti.
U redu, gospodine Molinas - reče bezbojnim glasom udat ću se za grofa de Peyraca.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:27 am




Vraćala se mirišljavim puteljcima, ali ništa nije osjećala okupljena svojim mislima. Nikola ju je slijedio na mazgi. Nije posvećivala nikakvu pažnju mladom slugi. Ipak se trudila da ne sagleda jasno neodređeni strah, što joj je uznemirivao dušu.
Odlučila se. Ma što se dogodilo, natrag se vratiti neće.
Znači, najbolje da ide ravno naprijed i da nemilice odbaci sve što bi je moglo spriječiti u ostvarivanju jasno zacrtanog programa.
Odjedared je muški glas zovne: - Gospođice! Gospođice Anđeliko!
Ona nesvjesno povuče uzde i konj, koji se već neko vrijeme lijeno vukao, stane. Okrenuvši se, vidje da je Nikola sjahao s mazge i davao joj znak da dođe k njemu.
Šta se dogodilo? - upita ona.
Tajnovita izgleda on joj šapne: - Sjašite, nešto ću vam pokazati.
Ona posluša i sluga, pošto je uzde dviju životinja vezao za mladu brezu, pođe naprijed u mali šumarak.
Djevojka ga je slijedila. Proljetna svjetlost što se probijala kroz mlado lišće, imala je boju anđelike. Jedna je zeba neprestano cvrkutala u šikari.
Nikola je hodao pognute glave, pažljivo zagledajući oko sebe. Najzad klekne, a zatim se uspravi i na otvorenom joj dlanu pruži nekoliko crvenih i mirisnih bobica.
Prve jagode - prošapće. Obješenjački osmijeh sijevne u njegovim crnim očima.
Oh! Nikola to nije dobro - nećkala se ona.
Ali uzbuđenost joj odjedared izmami suze na oči, jer je on tim svojim činom razbudio sav čar djetinjstva, čar Monteloupa, trčanja kroz šumu, opojni miris gloga, svježinu vodenih kanala kojima ju je Valentin vozio, potoka u kojima su lovili rakove, Monteloup kojemu nije bilo ravno nijedno drugo mjesto na zemlji zato što se tu stapala slatkasta tajna močvara, opora tajna šuma…
Sjećaš li se - prošaputa on - kako smo te zvali Markiza anđela…
Baš si lud - reče ona slomljenim glasom - Nije trebalo, Nikola…
Ali je već prisnim pokretom s ispruženih ruku čopala sitne i ukusne bobice. Nikola je stajao pored nje kao nekad, ali sada ju je mršav i okretan dječak, lica kao u vjeverice, nadvisivao za čitavu glavu i ona je, kroz otvorenu košulju udisala seljački miris njegova muškog tijela, opaljenog i obraslog crnom dlakom. Vidjela
je kako mu moćna prsa polako dišu i to ju je toliko smućivalo da se nije usudila podignuti glavu, sigurna da će susresti njegov drzak i vatren pogled.
Nastavila je da jede jagode, unijevši se sasvim u taj užitak kojemu je ona u stvari, pridavala bezgraničnu važnost.
Ovo je posljednji okus Monteloupa! - mislila je. - Posljednji se put naslađujem njim! Sve što je za mene bilo najbolje u njemu sad se nalazi u tim rukama tamo, u opaljenim rukama Nikolinim.
Kad je pojela sve bobice, naglo zatvori oči i nasloni glavu na deblo jednog stabla.
Slušaj, Nikola…
Slušam te - odgovori on.
Ona osjeti na svom licu toplinu njegova daha u kojemu se osjećao miris jabukovače. Bio joj je sasvim blizu, skoro priljubljen uz nju, te ju je obavijao zračenjem svog snažnog tijela. Ipak on je nije dirao i pogledavši ga iznenada, opazi da je ruke zametnuo za leđa kako bi se opro iskušenju da je zagrli i stisne. Ali je u nju upro strašne oči bez osmijeha, zamračene molbom, u čiji smisao nije ni najmanje sumnjala. Anđelika još nikada nijednog muškarca nije ovako privukla, još nikada nije vidjela jasnije priznanje želja koje je pobuđivala njezina ljepota. Hir onog paža u Poitiersu, bio je samo igra, trpko iskustvo dvije mlade životinje koje iskušavaju svoje čaporke.
Ovo je sad bilo nešto sasvim drugo, moćno i tvrdo, staro kao i svijet, kao zemlja, kao orkan.
Mlada se djevojka uplaši. Da je bila iskusnija, ne bi se opirala tom zovu. Tijelo joj se uzbudilo, koljena su joj klecala, i ona je uzmicala kao košuta pred lovcem.
Ono nepoznato što ju je čekalo i seljakova suzdržana silovitost je preplaviše strahom.
Ne gledaj me tako, Nikola - reče trudeći se da joj glas zvuči sigurno - hoću da ti kažem…
Znam što mi želiš reći - prekine je on gluhim glasom. - To čitam u tvojim očima i u načinu kako držiš glavu. Ti si gospođica de Sance, a ja sam samo sluga… Sad se više ni u lice ne gledamo. Ja moram držati pognutu glavu! U redu, gospođice, da, gospođice… A tvoje oči, tvoje oči počivaju na meni a da me i ne vide. Kao da sam klada, gore nego da sam pas. Postoje markize koje po njihovim dvorcima peru njihove sluge, jer nije važno što će se pred njima pojaviti gole… Sluga nije čovjek, on je komad namještaja… komad namještaja koji služi. Hoćeš li ti tako sa mnom postupati?
Šuti, Nikola!
Dobro, ušutit ću. - Silovito je disao, zatvorenih usta kao ranjena životinja. - Ali prije no što ušutim još ću ti nešto reći - ponovo reče - a to je da si u mom životu postojala samo ti. To sam shvatio kad si otputovala. Mnoge sam dane poslije toga živio kao lud. Istina je da sam lijen, da zadižem suknje djevojkama i da ne volim zemlju i životinje. Ja sam kao netko tko nije na svom mjestu te hoda amo i tamo ne znajući zašto. Moje jedino mjesto si bila ti. Kad si se vratila, jedva sam čekao da doznam jesi li još moja ili sam te izgubio. Jest, ja sam drzak i previše slobodan. Jeste, da si htjela bio bih te uzeo, tu, na mahovini, u ovom našem šumarku, na ovoj zemlji Monteloupa koja pripada nama, samo tebi i meni, kao nekad! - vikao je.
Ptice su se uplašile u krošnjama drveća i umukle.
Ti bulazniš, jadni moj Nikola - blago će Anđelika.
Ne, ne, ne bulaznim - odgovori mladić i bljedilo mu se razlije po tamnoj puti. Ona odmahne dugom kosom koju je još uvijek nosila rasutu po ramenima i u nastupu bijesa poviče na narječju - Kojim jezikom da s tobom razgovaram? Sviđalo se tebi ili ne, meni nije slobodno slušati ljubavne izjave jednoga čobana. Uskoro ću se udati za grofa de Peyraca.
Za grofa de Peyraca? - ponovi Nikola u čudu. Povukao se nekoliko koraka i šutke ju je promatrao.
Znači, istina je ono što se pričalo u mjestu? - šapne. - Za grofa de Peyraca! Vi.. Vi.. I vi ćete se udati za onoga čovjeka?
Da Nije htjela ništa pitati. Rekla je da, i to je bilo dovoljno. Inače bi bila rekla da, slijepo, do kraja.
Udari puteljkom koji je vodio k cesti, a njezin je bič nervozno sjekao mlade pupoljke pored puta.
Konj i mazga su mirno pasli na kraju šumarka. Nikola ih odveže. Oborenih očiju pomogne Anđeliki da sjedne u sedlo po mušku. Ona iznenada zadrži sluginu ruku.
Nikola… reci mi, poznaš li ga?
On digne oči prema njoj i ona vidje kako su mu sijevnule pakosnim blijeskom.
Poznam… vidio sam ga. U selu je bio mnogo puta. Tako je ružan da su djevojke bježale kad bi prolazio mjestom na svom vrancu. A šepao je kao Belzebub, a i opak je kao on… Priča se da u svoj zamak u Touiousi mami žene ljubavnim napicima i pjesmom… One što pođu za njim više nitko nikad ne vidi ili pak polude… Ha! Ha! Ha! Nema šta, lijepog ćete muža imati, gospođice de Sance.
Rekao si da je šepav? - ponovi Anđelika kojoj su se ruke u led pretvorile.
Da šepav! Šepav! Pitajte koga bilo i svi će vam odgovoriti: on je Veliki Šepavac Languedoca.
Prasne u smijeh i hodajući prema mazgi navlas je šepao. Anđelika podbođe konja i natjera ga u divlji trk.
Pored glogove živice trčao je cerekavi glas koji je ponavljao - Šepav! Šepav!

Stigla bijaše u dvorište Monteloupa kad jedan konjanik, odmah za njom prijeđe preko pokretnog mosta. Po njegovu oznojenom i prašnjavom licu i po hlačama postavljenim kožom, odmah joj je bilo jasno da je to bio nekakav glasnik.
Nitko isprva nije ništa razumio od onoga što je pitao.
Njegov je naglasak bio tako neobičan da je trebalo dosta vremena da shvati da on govori francuski.
On uruči gospodinu de Sanceu, koji je u međuvremenu dotrčao, svežnjić papira koji je izvukao iz metalne kutijice.
Bože moj, gospodin d'Andijos dolazi sutra! - poviče barun Arraand neobično uzbuđen.
A tko je taj? - upita Anđelika.
Jedan od grofovih prijatelja. Gospodin d’Andijos treba da se s tobom oženi…
Gle, pa i taj?
Putem punomoći, Anđeliko. Ta pusti me da dovršim što sam htio reći, kćeri moja. Sto mu jada, kako je govorio tvoj djed, pitam se što su te naučile opatice, ako ti nisu u dušu usadili poštovanje koje mi duguješ. Grof de Peyrac šalje svog najboljeg prijatelja da ga predstavlja na prvoj svadbenoj svečanosti, koja će se održati ovdje, u kapelici Monteloupa. Drugi će blagoslov biti podijeljen u Toulousi. Na žalost, toj drugoj svečanosti tvoja obitelj ne može prisustvovati. Markiz d'Andijos će te pratiti sve do Languedoca. Nema šta, brzi su ti Južnjaci. Znao sam da su na putu, ali nisam pretpostavljao da će tako brzo stići.
Vidim da je za mene stigao trenutak da se udam - prošapće Anđelika s gorčinom.

Sutradan nešto prije podne dvorište se ispuni škripom kotača, njiskom konja, zvučnim dovikivanjem i lakoumnim razgovorima.
Jug je stigao u Monteloup. Markiz d’Andijos, crnomanjast, brkova sličnih oštrici bodeža, usplamtjelog pogleda, imao je na sebi "rhingrave" od žute i narančaste svile, a ta je "rhingrave" vrlo dražesno sakrivala njegovu gojaznost bonvivana. On predstavi svoje drugove, vjenčane svjedoke grofa Carbon-Dorgeraca i mladog grofa Cerbalauda.
Bili su uvedeni u blagovaonicu gde je na stolove poduprte nogarima obitelj de Sance izložila svoje bogatstvo: med iz košnica, voće, kiselo mlijeko, pržene guske, vino a brežuljaka Chaillea.
Gosti su umirali od žeđi. Pošto je otpio gutljaj, markiz d’Andijos se okrene i oprezno pljucne na pod.
Svetoga mi Pavla, barune, vaša mi se vina iz Poitoua gade! Ono što ste mi usuli je pravi pravcati bućkuriš. Hej, Gaskonjci, dovucite ovamo burad!
Njegova prirodna jednostavnost, njegov pjevuckavi naglasak, njegov dah koji je zaudarao na češnjak ne samo da nisu odbijali gospodina de Sancea, već mu se sve to vrlo mnogo sviđalo. On se sjeti vremena kad su se i na dvoru gospoda među sobom ophodila priprosto i iskreno.
On sam je u Poitiersu vidio kralja Luja XIII kako je, povrijeđen suviše velikim izrezom na prsima jedne gospođice, napunio usta vodom i vinom i preko čitava stola bljusnuo u onu đavolju škropionicu. Dok se jadna djevojka onako mokra dizala da ode pasti u nesvijest u drugu sobu, otac Vassaut, onaj prokleti jezuit s dvora, rekao je, držeći se potpuno ozbiljno, kako su po njegovu mišljenju njezine grudi bile vrijedne gutljaja.
Znamo već naizust tu zgodu - šapne Marija Agneza drsnuvši koljenom Anđeliku. Ova nije imala snage čak ni da se nasmiješi. Od jučer je bez odmora radila s tetkom Pulcherie i dojiljom da bi stari dvorac dobio bar kakav-takav izgled i sad je bila sva slomljena. Bolje tako: umor ju je priječio da misli. Stavila je na se svoju najljepšu haljinu, sašivenu u Poitiersu i ta je haljina bila siva, ali je ipak imala nekoliko modrih čvorića na grudima. Siva patka pupčanica među gospodom na kojoj je blistala svila. Nije znala da je njeno toplo lice, tvrdo i profinjeno kao tek sazrelo voće, izdižući se iznad visokog ovratnika od uškrobljene čipke, bilo samo po sebi zasljepljujuće ljepote. Pogledi trojice gospode stalno su se vraćali k njoj s divljenjem koje njihov južnjački temperamenat nije uspijevao prikriti. Počeli su joj udvarati i sipati pohvale koje je ona tek napola shvaćala zbog njihova brzog govora i onog nevjerojatnog naglaska koji je oživljavao svaku pa i najobičniju riječ kao da je na nju pala sunčana zraka.
Zar ću čitava života slušati taj govor? - pitala se zlovoljno.
U međuvremenu su sluge dovaljali u blagovaonicu nekoliko povećih bačvica, podigli ih na nogare i odmah stavili ruke na njih. Čim je napravljena rupa, u nju su ugurali drvenu slavinu, ali je pri tom vino šiknulo i stvorilo na podu velike mrko-rumene i providne mlake.
Sveti Emelion - govorio je grof de Carbon-Dorgerac koji je bio iz Bordeauxa - Sautemes, Medoc…
Naučeni na kiselkasti okus jabukovače i sok šljiva, stanovnici zamka Monteloup su obazrivo kušali razna vina što ih je grof spominjao. Ali vrlo su brzo Denis i njegova tri mlađa brata postali previše veseli. Opojan je miris udarao u glavu. Anđelika osjeti kako je preplavljuje osjećaj sreće. Vidjela je kako se njen otac smije, kako svoj starinski kaput rastvara nimalo se ne zabrinjavajući što mu se vidi iznošeno rublje. Već su gospoda s Juga driješili kratke prsluke bez rukava, a jedan je čak skinuo vlasulju da bi obrisao znoj, a zatim je stavi malo ukoso.
Marija Agneza se objesila o ruku starije sestre i kreštavim joj glasom urlala u uho:
Anđeliko, dođi već jednom! Anđeliko, dođi da vidiš kakvih sve divota ima u tvojoj sobi..
Pustila je da je odvuku. U prostranu sobu gdje je tolike godine spavala zajedno s Hortenzijom i Madelonom dopremljeni su veliki sanduci od metala i tvrde kože koje se onda zvalo garderobom. Nekoliko je slugu i sluškinja pootvaralo te sanduke i razmještahu njihov sadržaj po podu i po šepesavim naslonjačima. Na ogromnom krevetu Anđelika opazi haljinu od tafta zelenog kao što su joj i oči bile. Jedna čipkica izvanredne finoće ukrašavala je steznik proviđen kitovim šipkama, dok je otvor poruba na stezniku bio sav izvezen dijamantima i smaragdima u obliku cvijeća. Iste cvjetne šare bile su utisnute na crnom baršunu ogrtača.
Dijamantne kopče su držale njegove skutove na onom mjestu gdje se suknja vidjela.
Ovo je vaša vjenčana haljina - reče markiz d’Andijos koji je došao za djevojkom u sobu. - Grof de Peyrac je dugo tražio među tkaninama, što su po njegovu nalogu došle iz Liona, boju koja bi odgovarala boji vaših očiju.
Ali on mojih očiju nije nikad vidio - odlučno će Anđelika.
Gospodin Molines mu ih je potanko opisao: more, rekao je, gledano s obale kad mu sunce svojim zrakama dosegne dno.
Kuga umorila i tog Molinesa! - poviče barun. Nećete me još uvjeravati da se čak i poezijom bavi. Sve se bojim, markiže, da vi cifrate istinu da biste vidjeli kako se smiješe oči mlade nevjeste, očarane i polaskane pažnjom njezina muža.
A ovo! A ovo! Gledaj, Anđeliko! - ponavljala je Marija Agneza čija se lukava njuškica sjajila od zadovoljstva.
Zajedno s dvojicom braće, Albertom i Jean Marie, ona je podizala uvis raskošno rublje, otvarala je kutije s garniturama čipaka, ili lepeze od pergarnene i perja.
Među ostalim stvarima bio je prekrasan putni neseser od zelenog baršuna, postavljen bijelim damastom, okovan pozlaćenim srebrom. U tom su se kovčežiću nalazile dvije četke, zlatna kutija s tri češlja, dva talijanska ogledala, jedna kutijica za igle, dvije kapice za glavu, noćna košulja od batista, mali svijećnjak od slonovače i vrećica od zelene svile sa šest svijeća od pravoga loja.
Bilo je i haljina jednostavnijih, ali ipak vilo lijepih, opasača, rukavica, zlatni satić i bezbroj sitnica za koje Anđelika nije ni znala čemu služe, kao na primjer kutijica od sedefa u kojoj se nalazio izbor madeža od crnog baršuna na gumiranom taftu.
Vrlo bi vam lijepo pristajalo - objasni grof da Carbon kad biste ovaj mali madež zalijepili negdje na lice.
Ja nemam bijelu put, pa nije ni potrebno da je mladežom ističem - reče ona zatvarajući kutiju.
Ushićena, ona je suzdržavala svoju djetinju radost, očaranost žene, koja je nagonski osjećala sklonost za sve što je lijepo, a čega je sada prvi put postala svjesna,
A da li vaša put odbija? - upita markiz d'Andijos - da i s ovim podijeli sjaj?
Otvori plosnati kovčeg i u sobi punoj slugu, lakeja i momaka s imanja prostruji mrmor divljenja.
Na bijelom satenu zablista trostruki niz bisera najčistijeg sjaja, malko zlaćanog. Ništa nije prikladnije za mladu nevjestu. Par naušnica i dva niza sitnijih bisera koje Anđelika u prvi mah smatraše narukvicama, kompletirala su garnituru.
Ovo su ukrasi za kosu - objasni markiz d’Andijos koji je, usprkos svojoj gojaznosti i svom vojničkom držanju, izgleda bio dobro upućen u pojedinosti ljepog odijevanja. - Ovo služi da se podigne kosa. Da pravo kažem ja ne znam kako se to radi.
Ja ću vas očešljati, gospođo - umiješa se visoka i snažna žena približavajući se. Mada mlađa, neobično je bila slična dojilji Fantini Lozier. Isti onaj saracenski plamen, koji je prošao zemljom za davnih vremena, opržio je i njezinu kožu. Već su jedna drugu mjerile neprijateljskim i kao noć mračnim očima.
Ovo je Margerita, sestra po mlijeku grofa de Peyraca. Ona je bila u službi velikih tuluških dama, a dugo je živjela i u Parizu sa svojim gospodarom. Ona će odsada biti vaša sobarica.
Margerita je spretno podigla tešku kosu zlatnog preliva i ukrotila je isprepletenim biserima. Zatim je sigurnom rukom s Anđelikinih ušiju skinula sitne dragulje što ih je barun de Sance poklonio kćerki za prvu pričest i ukrasila joj uši raskošnim nakitom. Potom je došao red na ogrlicu.
Ah, treba više osloboditi grudi - poviče mladi barun de Cerbalaud koji je, svojim očima crnim kao šumske kupine poslije kiše, nastojao dokučiti djevojčine ljupke oblike.
Markiz d’Andijos ga bez ustručavanja svojim štapom udari po glavi. Jedan paž pojuri da donese ogledalo.
Anđelika se vidjela u svom novom sjaju. Činilo se da sve na njoj blista, pa čak i njezina glatka, tek na obrazima malko rumena put. Iznenadan je užitak prožme, pope joj se na usne koje se rastvore u očaravajući osmijeh.
Lijepa sam, - pomisli.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:28 am



Ali se sve odjednom zamaglilo i iz dubine ogledala kao da joj se do ušiju probio strašan cerek: - Šepav! Šepav! Ružniji je od samog vraga! Ha! Ha! Kako ćete lijepog muža imati, gospođice de Sance!

Vjenčanje putem punomoći obavljeno je osam dana poslije toga, a svečanosti su trajale tri dana. Plesalo se u svim okolnim selima, a na dan vjenčanja su u Monteloupu pucale prangije i rakete.
U dvorištu zamka i čak po obližnjim livadama postavljeni su veliki stolovi krcati vinom i jabukovačom te svakom vrsti voća i mesa koje su seljaci jeli, jedni pa drugi, zabavljajući se uvelike s bučnim Gaskonjcima i Tulužanima pred čijim su se bubnjevima s praporcima, lutnjama i violinama i slavujskim glasovima povukli svirači viola i flauta iz sela.
Navečer dan prije odlaska nevjeste za daleki Laaguedoc priređeno je veliko slavlje u dvorištu zamka na koje su dohrlile poznate ličnosti i okolišni plemići. I Molines je s ženom i kćerkom prisustvovao.

U prostranoj sobi gdje je noću Anđelika bezbroj puta slušala kako jauču ogromni vjetrokazi starog zamka, dojilja joj je pomagala da se obuče. Pošto je s puno ljubavi iščetkala njezine prekrasne kose, zakopča joj prslučac modre boje ukrašen draguljima.
Kako si lijepa, kako si lijepa, dijete moje!
Uzdisala je tužnim glasom. - Imaš tako čvrste grudi da ih ne treba podupirati svim tim šipkama i steznicima. Pazi da ti ne oštete grudi. Daj im više slobode.
A nisam ii ih previše otkrila Nounou?
Velika gospođa mora što više isticati grudi. Kako si lijepa! A za koga, veliki Bože!
uzđisala je prigušenim glasom.
Anđelika primijeti da je staričino lice izbrazdano suzama.
Ne plači, dojiljo, inače će mi ponestati hrabrosti.
Na žalost, bit će ti potrebna, kćeri moja. Sagni glavu da ti zakopčam ogrlicu. Bisere za kosu ćemo prepustiti Margeriti. Ja ti se baš ništa ne razumijem u pusta ona motanja. Ah, zlato moje, crknut ću od muke! Kad samo pomislim da će te Margerita, ta velika mazga što smrdi po češnjaku i po samom nečastivom sto metara daleko, oprati i obrijati navečer na dan vjenčanja, muka me hvata!
V spusti se na koljeno da joj uredi povlaku na haljini. Anđelika začuje kako rida. Nije nikad pomišljala da će takvo očajanje potresati dojilju. Tjeskoba joj stegne srce.
Još uvijek na koljenima, Fantiaa Lozier prošapće: - Oprosti mi, kćeri moja, što te nisam uspjela odbraniti! Ja koja sam te svojim mlijekom othranila. Otkako sam ćula da se govori o onom čovjeku, ne uspijevam sklopiti oka.
Šta se o njemu priča?
Dojilja se diže i zagleda se u Anđeliku svojim moćnim, svojim upornim pogledom proročice.
Zlata, zlata je pun njegov zamak..
Ta nije valjda grijeh posjedovati zlato, dojiljo. Gledaj kakve mi je darove poslao. Osjećam se sretnom.
Ne zavaravaj samu sebe, kćerko! To zlato je prokleto. On ga pravi pomoću svojih retorti i filtara. Jedan od paževa, Henrico, onaj što onako lijepo svira na tamburici, pričao mi je kako u njegovoj palači u Toulousi, palači crvenoj kao krv, postoji jedno odjeljenje gdje nitko ne može ući. Pred ulazom stražari čovjek potpuno crn, cm kao dno naših lonaca. Jednoga dana kad se stražar malo
maknuo, Henrico je kroz odškrinuta vrata vidio dvoranu punu staklenih kugli, retorti i cijevi. Sve je to pištalo i kuhalo! Odjedared sine nekakav plamen i razlegne se grmljavina, Henrico pobježe što ga noge nose.
U onog je dječaka mašta previše živa, kao u svih Južnjaka.
Jao! Glas mu je zvučao tako iskreno i prestrašeno da se ne može sumnjati u istinitost njegovih riječi. Onaj je čovjek, grof de Peyrac, za moć i bogatstvo prodao dušu nečastivome. Gilles de Retz, eto šta je, Gilles de Retz iz Toulouse!
Ne govori gluposti - oštro je prekori Anđelika. Nitko nikad nije pričao da jede djecu.
Mami žene - šaputala je dojilja - nekim neobičnim čarima. U njegovoj se palači održavaju orgije. Izgleda da ga je tuluški nadbiskup javno s propovjedaonice osudio, da je pri tom spominjao sablazan i nečastivog. A onaj pogani sluga što mi je to jučer u kuhinji pričao, smijao se kao lud. Kaže da je poslije nadbiskupove propovijedi grof Peyrac naredio svojim ljudima da isprebijaju nadbiskupove paževe i sluge gdje samo stignu. Čitave su se bitke vodile, te su se čak i u katedrali tukli. Misliš li da bi se takve strahote mogle kod nas dogoditi? A gdje uzima zlato što ga posjeduje? Roditelji su mu ostavili samo dugove i prezadužene posjede. Taj se gospodin ne udvara ni kralju ni drugim velikašima. Kad je gospodin d'Orleans, kao guverner Languedoca, došao u Toulousu, priča se da grof nije htio pred njim saviti koljeno, pod izlikom da ga to umara, a kad mu je odmah potom, nimalo se ne naljutivši, gospodin d’Orleans spomenuo kako bi mu mogao učiniti velike usluge na visokom mjestu, grof de Peyrac je odgovorio da…
Stara Fantina se prekine i nekoliko pribadača stavi u suknju, iako je suknja padala bez greške.
Što je odgovorio?
Da… da mu izdašnost ruke neće produljiti nogu.
Koje li bezobraštine!
Anđelika se promatrala u okruglom ogledalcu iz svog putnog nesesera. Prstom poravna obrve s kojih je sobarica Margerita pažljivo uklonila suvišne dlake.
Dakle, istina je ono što se priča, naime da je šepav? - pitala je trudeći se da svom glasu da što nehajniji prizvuk.
Istina je, istina košuto moja! Oh, Isuse! Ti tako lijepa!
Šuti, dojiljo. Umaraš me svojim uzdisanjem. Pođi po Margeritu. Neka me dođe očešljati. I ne govori više o grofu de Peyracu kao što si dosad govorila. Ne zaboravi da je on sad moj muž.
Kad je pala noć u dvorištu su upalili baklje. Svirači su se okupili na stepeništu i, složivši orkestar od dvije viole, jedne lutnje, flaute i oboe, svirkom su ispotiha pratili bučne razgovore. Anđelika odjednom zatraži da se pođe po seoskog svirača uz čiju su svirku plesali plemići na velikoj livadi podno dvorca. Njeno uho nije bilo vično onoj drugoj glazbi, pomalo izvještačenoj, koja je pristajala dvorskim zabavama i sastancima gospode u čipkanim odijelima. Htjela je još jednom čuti slatki zvuk gajdi i poletni zvuk frule svoga kraja, zvukove kojima se pridružio mukli topot seljačkih cokula.
Nebo se osulo zvijezdama, ali je laka izmaglica oko mjeseca oblikovala zlatni krug. Jelo je i vino stalno donošeno. Košaricu punu okruglih još toplih hljepčića netko stavi pred Anđeliku. Djevojka podiže oči i vidje čovjeka visoka, odjevena u svjetlosivo odijelo kakvo nose mlinari. Budući da ga brašno nije mnogo stajalo, njegove su kose bile naprašene isto tako obilno kao i u prisutnih plemića. Njegov čipkasti ovratnik i rubovi hlača, također čipkama ukrašeni, bijahu od najfinijeg platna.
Evo Valentina, mlinareva sina. Svoj je poklon donio nevjesti - poviče barun Armand.
Valentine - smješkajući mu se obrati Anđelika - nisam te još vidjela otkako sam se vratila. Da li još uvijek čamcem obilaziš kanalima i bereš anđeliku za redovnike u Nieulu?
Mladić ništa ne odgovori već se duboko pokloni. Čekao je da se ona posluži, a zatim uze košaricu i nuđaše sve okolo svojim hljepčićima dok se nije izgubio među mnoštvom i u mraku.
Kad sav ovaj svijet ne bi ovako bučao, sad bih čula kreket žaba u močvari, mislila je Anđelika. Ako se vratim ovamo za nekoliko godina, možda ih više neću čuti, jer će se močvare povući pred radom ljudskih ruku.

Kušajte ovo, ovo morate kušati - na uho joj reče markiz d’Andijos pružajući joj nekakvo jelo ne baš privlačna izgleda, ali zato vrlo ugodna mirisa.
Ovo je ragu od zelenih jelen-gljiva, gospođo. Nabavljene su u Perigordu potpuno su svježe. Treba da znate: ovo je jelo božansko i čudotvorno. Nema jela koje bi bolje pripremilo tijelo mlade žene za muževljeva milovanja. Jelen-gljiva grije želudac i crijeva, ubrzava kolanje krvi a put čini osjetljivom za milovanje.
Ne postoji onda razlog da ih jedem večeras hladno - odgovori Anđelika odgurnuvši srebrni kotlić. Budući da ću se sa svojim mužem sresti tek za nekoliko tjedana…
Ali treba da se pripremite, gospođo. Vjerujte mi, jelen-gljiva je najbolji prijatelj braka. Budete li se njom hranili, bit ćete sama nježnost prve bračne noći.
U mojem mjestu - reče Anđelika gledajući ga ravno u lice uz laki osmijeh - prije Božića guske šopaju komoračom, da bi bile tečnije onaj dan kad ih se pečene iznese na stol…
Markiz, polupijan, prasne u grohotan smijeh, - Ha, ha, ha! Rado bih popapao malu guščicu kao što ste vi! - poviče i toliko se nagne prema njoj da joj je brkovima okrznuo obraze. - Neka me Bog ubije - doda i pri tom se ispravi i stavi ruke na srce - ako vam još samo jednu nepriličnu riječ kažem. Jao! Ali nisam ja jedini krivac. Prevarili su me! Kad me je moj prijatelj grof Joffrey de Peyrac zamolio da ga kod vas zamijenim u ulozi muža, ali bez onih čarobnih prava koja mužu pripadaju, tražio sam od njega da mi se zakune da ste gobava i razroka, ali vidim da on nije nimalo mario što će me staviti na ove muke. Zar, zbilja, nećete kušati ove jelen-gljive?
Ne, hvala!
Onda ću ih ja pojesti - i napravi tako tužno lice da bi se ona u drugoj prilici bila od srca nasmijala njegovoj grimasi - premda sam lažan muž i uz to još neoženjen. Ali ja se nadam da će mi sreća biti sklona te će ove svečane noći usmjeriti prema meni korake neke gospođe ili gospođice manje okrutne od vas.
Morala je sebe prisiliti da se ne smije tim ludostima. Od zapaljenih se luči i baklja širila nepodnosiva toplina.
Nije bilo daška povjetarca. Svi su pili i pjevali. Osjećao se težak zapah vina i umaka.
Anđelika prođe rukom preko sljepoočica i opazi da su vlažne.
Šta mi je? - pitala se. Čini mi se da ću sadna prsnuti, sasuti im u lice svoju mržnju. Zašto? Otac je sretan… Kneževski me udaje. Tetke su izvan sebe od radosti. Grof de Peyrac im je poslao velike ogrlice od pirinejskog dragog kamenja i svu silu sitnica. Moja će braća biti odgojena kao što dolikuje njihovu porijeklu. A što se ja tužim? U samostanu su nas opatice uvijek upozoravale da se čuvamo maštanja. Nije li bogat i plemenit muž glavni cilj plemićke djevojke?
Njom ovlada drhtavica kao konjem kad je na izmaku svojih snaga. A ipak nije bila umorna. Bila je to samo živčana reakcija, fizička pobuna čitava njenog bića što je u najneočekivanijem trenutku popuštalo.
Da ovo nije strah? Pa ono dojiljino pričanje! Ona uživa u tome da posvuda vidi vraga. Zašto da sve to vjerujem? Uvijek je pretjerivala! Ni Molines, ni moj otac nisu mi sakrili da je grof Peyrac učenjak. A to je lakovjernom svijetu dovoljno za zamisli paklenske origije. Da dojilja, zaista, vjeruje da sam ja pala u ruke sličnom čudovištu, ne bi me pustila da otputujem. Ne, ne bojim se toga i ne vjerujem u to. Pored nje je, s ubrusom pod bradom, markiz d’Andijos jednom rukom podigao u zrak jelen-gljivu s koje se cijedio umak, a u drugoj je ruci držao čašu bordovskog
vina. On je malko promuklim glasom, koji se s vremena na vrijeme gubio u zadovoljnom podrigivanju, krasnoslovio: - O božansko jelen-gljivo, dobročiniteljice ljubavnika! Ispuni mi žile radosnim plamenom strasti! Svoju ću prijateljicu milovati sve do zore…
Ovo je ono, - odjednom pomisli Anđelika, - ovo je ono na što ja nikad neću pristati, što nikad neću podnijeti!
I pred njom iskrsne strašan i nakazan čovjek čijim će plijenom biti. U noćnoj tišini dalekog Languedoca, nepoznati će nad njom imati sva prava. Uzalud će ona vikati, dozivati, preklinjati. Nitko joj neće priskočiti u pomoć. On ju je kupio. Prodali su mu je. I tako će to biti do kraja njezina života!
Eto, to svi misle, a nitko o tome ne govori, već se možda šapuće o tome u kuhinji, među poslugom i lakejima. Eto zašto ja opažam nešto kao samilost prema meni u očima južnjačkih svirača, u očima ljupkoga Henrica rudljave kose koji onako vješto svira na svojoj tamburici. Ali licemjerstvo je jače od sažaljenja. Jedna jedina osoba žrtvovana, a toliko sretna svijeta! Zlato i vino mlazevima teku. Zar je možda važno ono što će se dogoditi između njihova gospodara i mene? Ah, kunem se, nikad on neće staviti svoje ruke na mene…
Ustane, jer je osjetila kako je obuzima strašan bijes. Gotovo joj je ponestajalo snage od silnog napora da se svlada. U općem metežu nitko nije ni primijetio njen odlazak.
Opazivši majordoma što ga je njen otac unajmio u Niortu, nekog Klementa Tonnela, ona ga upita za slugu Nikolu.
Nalazi se u ambaru gdje puni boce, gospođo.
Mlada žena pođe svojim putem. Hodala je kao u snu. Nije znala zašto traži Nikolu, ali htjela ga je vidjeti.
Poslije onog slučaja u šumarku, on više nije podizao svojih očiju na nju. Svoju službu sluge vršio je ravnodušno.
Našla ga je u podrumu gdje je vino iz bačve lijevao u vrčeve i boce koje su mu stalno donosili lakeji i paževi.
Na sebi je imao žutu livreju sa zlatnom dugmadi i posuvraćenim širitima, koju je gospodin de Sance za tu priliku negdje nabavio. Mladi seljak nije izgledao nimalo smiješno u toj iznošenoj prnji, naprotiv, držanje mu je bilo dosta prirodno. Ispravi se opazivši Anđeliku i duboko joj se pokloni, točno prema uputama što ih je, u toku četrdeset i osam sati, sa svom kućnom poslugom dobio od majordoma Klementa.
Nikola, tražila sam te.
Gospođo grofice…
Ona baci pogled na paževe i sluge što su čekali s posudama u ruci.
Neka te neki od ovih dječaka zamijeni, a ti dođi sa mnom.
Našavši se napolju, rukom još jednom prijeđe preko čela. Ne, nije uopće znala što će učiniti, ali neko ju je zanosno čuvstvo obuzimalo i širilo se u njoj zajedno s omamljujućim mirisom razlivenog vina po podu. Gurne vrata obližnjeg ambara. I tu je lebdio težak miris vina, jer su se i tu tokom noći punile boce. Burad je sada bila prazna, a ambar pust. Tu je bilo mračno i toplo.
Anđelika stavi ruke na Nikoline snažne grudi. I odjednom se priljubi uza nj, potresana suhim jecajima.
Nikola jecala je druže moj, reci mi da nije istina. Oni me neće odvesti, neće me predati njemu. Strah me je, Nikola. Stisni me, stisni me snažno!
Gospođo grofice…
Šuti! - poviče ona. - Ne budi i ti zločest!
I doda promuklim i dašćućim glasom koji joj se gotovo tuđim učinio: - Stisni me! Snažno me stisni! To je sve što od tebe tražim!
On kao da je trenutak oklijevao, a onda se njegove snažne seljačke ruke sviju oko krhkog tijela.
U amfoaru je bilo mračno. Iz topline nagomilane slame izbijala je neka drhtava napetost kao pred oluju.
Luda, omamljena, Anđelika je trljala čelo o Nikolino rame. Ponovo ju je podjarila divlja želja za muškarcem, ali ovaj joj se put prepuštala.
Ah! Ti si dobar uzdisala je. Ti si mi prijatelj. Htjela bih da me ljubiš… Samo jednom. Jedan jedini put hoću da me voli čovjek mlad i lijep. Shvaćaš li?
V spoji ruke oko njegove snažne šije prisilivši ga da svoje lice sagne prema njezinu. Ona osjeti kako je pali njegov dah prožet vinom.
Maridza anđela… - uzdahne mladić.
Ljubi me - šapne ona i pritisne svoje usne na njegove. - Samo jedanput. Poslije ću otputovati… Nećeš? Možda me više ne ljubiš?
On odgovori muklim povikom i podigne je na ruke. Zatetura u mraku i zajedno s njom se sruši na kup slame.
Anđelika je osjećala neku čudnu jasnoću u sebi i u isto vrijeme neko odvajanje od svih ljudskih dodira.
Omamljena potpunim mrakom u ambaru, toplinom i mirisom zatvorenog prostora, novošću njegova grubog i umješnog milovanja, ona se nadasve trudila da nadvlada svoju stidijivost, koja se opirala i protiv njezine volje.
Bojeći se da ih netko ne iznenadi, htjela je da što prije obave ono što je naumila obaviti. Kroz stisnute zube je ponavljala kako je onaj drugi neće prvi imati. Ovako će se osvetiti, ovo će biti njen odgovor njegovu zlatu kojim je mislio da sve može kupiti.
Nikolin je dah bivao sve brži. Ona je pokorno izvršavala njegove naloge, prepustivši mu se, prihvatila ga, poslušno se rastvorivši pod težinom njegova tijela koje ju je pritislo…

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:28 am




Odjednom svjetlost razbije mrak ambara i na vratima odjekne krik zaprepaštene žene. Nikola se baci na bok. Anđelika vidje kako se nečiji krupan lik bacio za slugom. Prepozna staroga Guillaumea i svom se snagom zakači za nj kad se našao kraj nje. Učas se Nikola dohvatio greda na krovu i otvorio prozorčić. Čulo se kako je skočio i udario u bijeg.
Žena na pragu je i dalje urlala. Bila je to tetka Jeanne. U jednoj je ruci držala bocu, a drugom je pritiskala svoje obilate grudi koje su se naglo dizale i spuštale. Anđelika ispusti Guillaumea i baci se na nju, zarivši joj u mišice svoje prste kao čaporke.
Šutite već jednom, stara luđakinjo.. Hoćete li da izbije sablazan, da markiz d’Andijos pokupi darove i obećanja i klizne? Bilo bi gotovo s vašim pirinejskim draguljima i poslasticama. Urnuknite ili ću vam zabiti šaku u bezuba usta!
Iz obližnjih se ambara stadoše približavati znatiželjni seljaci i sluge. Anđelika među njima opazi dojilju, a zatim svoga oca koji je, usprkos obilnom piću i nesigurnom hodu, kao dobar gospodar, bdio nad odvijanjem svečanosti.
Da li se to vi, Jeanne, derete kao da vas sam đavo škaklje?
Đavo škaklje! - vikala je usidjelica gotovo bez daha. - Ah, Armande, čini mi se da ću umrijeti!
A zašto, draga Jeanne?
Došla sam ovamo po vino. I u ovom sam ambaru vidjela… vidjela…
Tetka Jeanne je vidjela neku životinju - prekine je Anđelika. - Ne znam da li se radi o zmiji ili kuni. Zaista, tetko, nije vrijedno da se toliko uzbuđujete. Bilo bi bolje da se vratite za stol, a ja ću narediti da vam donesu vino.
Tako je, tako je - odobravao je barun zaplećući jezikom. - Jednom ste pokušali biti od neke koristi i pola ste svijeta uskomešali.
Nije njoj bila na pameti nikakva korist, mislila je Anđelika. Ona me je uhodila, slijedila me je. Otkada živi u dvorcu, sjedeći ispred svog posla kao pauk usred svoje mreže, poznaje nas bolje no što se sami poznajemo, naslućuje i pogađa naše misli. Slijedila me je. Zamolila je starog Guillaumea da joj pridrži svijeću.
Prsti su joj čvrsto stezali hladetinastu podlakticu debele žene.
Jeste li me shvatili - šapne joj - nikome ni riječi prije no šta ja otputujem, inače ću vas otrovati travama koje su mi poznate. Kunem vam se!
Tetka Jeanne još jednom uzdahne i onda prevrne očima. Ali spominjanje ogrlice prije ju je ukrotilo nego prijetnje trovanjem. Stisnuvši usne, šutke pođe za svojim bratom.
Nečija gruba ruka zaustavi Anđeliku. Oporim pokretima stari Guillaume joj poskida vlati slame što su joj se bili uhvatili za kosu i haljinu. Ona podigne oči prema njemu, trudeći se da odgonetne izraz njegova bradatog lica.
Guillaume - šapne - željela bih da ti shvatiš…
Nije potrebno da shvatim, gospođo - odgovori on na njemačkom s visoka što ju je ošinulo kao udarac biča. - Dovoljno mi je ono što sam vidio.
On se šakom zaprijeti prema mraku. Pri tom nešto promrmlja, vjerojatno neku kletvu. Ona uspravi glavu i vrati se na mjesto svečanosti. Sjednuvši, očima potraži markiza d’Andijosa i opazi kako pod stolicom mirno spava. Stol je izgledao kao plitica sa svijećama u crkvi kad se posljednje svijeće gase. Dobar dio uzvanika je već otišao ili je spavao. Ali se po livadama još plesalo.
Ukočivši se, Anđelika je bez osmijeha predsjedavala na svom bračnom banketu. Bila je bijesna što su je prekinuli u njenoj osveti na koju se bijaše zarekla, a koja je ostala neizvršena. To ju je boljelo nad svaku mjeru.
Razdirali su je bijes i stid. Izgubila je starog Gullaumea.
Monteloup ju je odbacio. Nije joj ostajalo drug do da pođe svom šepavom mužu.
Sutradan su četiri kočije i dvoja teško natovarena teretna kola krenuli prema Niortu. Anđelika gotovo nije mogla vjerovati da je sav onaj raspored konja i jahača, sva ona vika i škripa, da je sveo bilo njoj u čast. Tolika se prašina dizala zbog gospođice de Sance koja dotad nije znala za drugu pratnju osim one starog najamnika oboružanog kopljem. Nevjerojatna stvar!
Sluge, sobarice i svirači potrpali su se svi u velika teretna kola skupa s prtljagom. Po putu obasjanom suncem, među rascvjetanim vrtovima, promicala je povorka tamnoputih lica. Smijeh, pjesme i zvukovi gitara ostajali su za njima, miješajući se s vonjem balege, kao znak bezbrižna života. Sinovi Juga vraćali su se u svoj blistavi kraj, koji je zaudarao po češnjaku i vinu.
U tom veselom društvu jedino se majordom Klement Tonnel držao kruto. Njegove su usluge trajale koliko i svadbene svečanosti, te je on zamolio da ga povedu do Niorta. Tako je izbjegao da unajmljuje posebnu pratnju. Ali na kraju prvog dana putovanja, on se obrati Anđeliki i ponudi joj svoju službu ili kao majordomo ili kao sobar. Reče joj da je služio u Parizu kod neke gospode i navede njihova imena. Ali kad se vratio u Niort, svoje rodno mjesto radi toga da sredi ostavštinu iza oca mesara, njegovo je mjesto zauzeo neki sluga spletkar. Tražio je, dakle, službu u poštenoj kući izvjesnog ranga gdje bi se ponovo mogao posvetiti svom zanatu.
Izgledao je obziran i pametan te je stekao naklonost sobarice Margerite koja je tvrdila da bi dobro odgojen sobar bio objeručke dočekan u palači u Toulousi, gdje se grof okružio poslugom različitom, svih rasa i boja, koja nije bila baš uzorna u poslu. Svi su besposličili na suncu, a najljeniji od svih bio je sigurno upravitelj Alphonso, koji im je i zapovijedao.
Anđelika uze, dakle, u službu i povede sa sobom majordoma Klementa. Ona ga se nekako plašila, a zašto, nije nikako mogla objasniti. Ali bila mu je zahvalna što je govorio kao i sav drugi svijet, to jest bez onog nepodnošljivog naglaska koji joj je počeo ići na živce.
Naposljetku, taj čovjek, hladan, smjeran, gotovo servilan u iskazivanju poštovanja i pažnje, taj sluga još jučer joj nepoznat on će za nju predstavljati njen kraj.

Čim je pratnja gospođe de Peyrac napustila Niort, glavni grad močvara, i onu njegovu glomaznu kulu, crnu kao željezni liv, odjednom je uletjela u sunčanije krajeve. Pred Anđelikom se pružao neobičan krajolik, bez sjena, u svim pravcima izbrazdan vinogradima, a da to nije ni opazila. Prošli su nedaleko Bordeauxa. Polja kukuruza su se smjenjivala s vinogradima. Ušavši u Bearn, putnici su odmah bili primljeni u dvorcu gospodina Antonina de Caumonta, markiza de Peguilin, vojvode de Lauzun. Anđelika je promatrala, i u čudu i razdragana, tog čovječuljka koji je bio, zahvaljujući svojoj duhovitosti i ljubaznom ponašanju, tvrdio je markiz d’Andijos, "dječak kojemu su se najviše ulagivali na dvoru". Sam se kralj, koji je u svojoj mladosti bio vrlo ozbiljnog držanja, nije mogao suzdržati već se grohotom smijao dosjetkama što bi ih Peguilin izvalio u kraljevskom vijeću. A sad se Peguilin nalazio na svojim posjedima, gdje je ispaštao za zaista pretjerane drzovitosti kojima je povrijedio gospodina Mazarina. Ali čini se da se nije pokajao jer je pričao na stotine šaljivih priča.
Nenavikla na govor pun ljubaznosti kojim se tada govorilo po dvorovima, Anđelika je razumjela, da i ne, polovicu od njegovih pričica, ali sastanak je bio veseo i živahan i raspoložio ju je. Vojvoda de Lauzun se oduševio njezinom ljepotom, i to je svoje oduševljenje pretvorio u stihove odmah, na licu mjesta.
Ah! Prijatelji dragi - poviče - pitam se neće li Zlatni glas kraljevstva ostati bez glasa kad je vidi!
Tu je Anđelika prvi put čula za Zlatni glas kraljevstva.
To je veliki pjevač Toulouse - objasniše joj.
Poslije velikih trubadura srednjega vijeka Languedoc nije imao takvoga pjevača! Čut ćete ga, gospođo, i nećete se odrvati draži njegova glasa.
Anđelika se trudila da ne oneraspoloži svoje domaćine namrgođenošću svoga lica. Svi su joj ti ljudi bili simpatični, ponekad malko prosti, ali i vrlo ljubazni.
Ugrijan zrak, crijepovi na krovovima, lišće platana imali su boju bijeloga vina, a duh lakoću.
Ali što su se više približavali kraju putovanja, Anđelika je imala dojam da joj je srce bivalo sve teže.
Dan prije no što će ući u Toulousu, prespavali su u jednom dvorcu grofa de Peyraca. Taj je dvorac bio sagrađen od bijelog kamena u renesansnom stilu. Anđelika isproba udobnost kupaonice u kojoj je kada bila obložena mozaikom. Margerita se trudila oko nje. Bojala se da prašina i vrućina na putu nisu potamnili ionako već tamnu gospodaričinu put, koja se njoj baš nije previše sviđala.
Namazala ju je raznim mirisavim uljima i naredila joj da se pruži na jednu ležaljku. Potom joj je snažno trljala čitavo tijelo i sve joj dlake s njega poskidala.
Anđeliku ne povrijedi taj običaj koji se nekad, u vrijeme kad su svi gradovi imali rimska kupatila, bijaše i u običnom puku uvriježio. Sad su se tom običaju još jedino djevojke iz plemićkih obitelji podvrgavale. Smatralo se vrlo nepriličnim da velike gospođe i najmanji mašak sačuvaju na svom tijelu. Ipak je Anđeliku, dok se sobarica trudila da joj tijelo dovede u savršeni red, hvatao osjećaj užasa.
"Neće me dodirnuti", ponavljala je u sebi. "Prije ću se baciti kroz prozor". Ali više ništa neće zadržati njezinu ludu trku, onaj vrtlog koji ju je povukao.
Sutradan ujutro, gotovo bolesna od straha, posljednji put se pope u kočiju koja ju je imala za nekoliko sati uvesti u Toulousu.
Markiz d’Andijos sjedne pored nje. Sjajno raspoložen, on je stalno pjevuckao i nešto motao. Toliko je svoje brčiće namazao nekakvom mirisavom kremom da su izgledali tušem nacrtani.
Odjednom ga Anđelika zgrabi za lakat: - Ah, gospodine d’Andijos, željela bih da ste vi moj pravi muž! Zašto vi niste? Upoznala sam vas i zavoljela.
Gospođo - odgovori markiz ljubazno joj poljubivši ruku - iskazujete mi veliku čast. Ali ništa ne žalite i neka vas ne zavedu u bludnju moje vrpce, iako vam se
moj trbuh svidio. Znajte da sam siromašniji od prosjaka i da nema grofa de Peyraca, hodao bih bosonog po svojoj trošnoj ladanjskoj vilici. Za sve što posjedujem, treba grofu de Peyracu da zahvalim. Rekoh vam to zato da ne žalite. A on posjeduje i zlato i drago kamenje.
Nije mi ni do zlata ni do dijamanata. Ah! Vi ne shvaćate! Ja se bojim!
Bojite se? - ponovi on. - A čega se bojite, srce moje?
Ona ne odgovori, već se okrene i nasloni čelo na prozorsko staklo kočije, prljavo od prašine. Grizla je usne da ne udari u plač.
Zbunjen i ganut, on pomisli da se to u njoj njen djevojački stid uzbunio i muči je.
Ničega se ne bojte, mala guščice - poviče on veselo. - Svaka žena jednoga dana mora to iskusiti. E da! Ne završava ta stvar bez malog krika, ali odmah se potom čuje drugačija pjesma. A grof, vaš muž, je pravi majstor u pitanjima sladostrašća. Zna napamet ljubavno umijeće tankoćutnog Andrea le Chapelaina. Vjerujte mi, danas će mnogo crno oko zaplakati u grofoviji tuluškoj, i mnogo će vas ošinuti ljubomornim bijesom..
Ali Anđelika nije slušala što govori. Bijaše upravo primijetila da jahač na prvom konju zaustavlja konje.
Mnoštvo služinčadi i konjanika prepriječilo je put kočiji.
Kad se ova zaustavila, jasnije su se čule pjesme i povici što su se razlijegali uz ritmičko udaranje bubnjeva.
Svetoga mi Severina - poviče markiz skočivši na noge - čini mi se da vam vaš suprug dolazi u susret!
Već!
Anđelika osjeti da blijedi. Paževi otvore vrata kočije. Morala je sići na prašnjavu cestu. Sunce je nesmiljeno žeglo. Nebo je bilo žive modre boje. Plamenim su dahom disala sazrela polja kukuruza što su se protezala s obje strane puta kojim se prema njoj kretala blistava farandola. Odjeveno u čudna odijela obojena velikim crvenim i zelenim rombovima, čitavo je jato dječaka skakalo, iznenada se prekobacivalo i padalo konjima među noge. Na konjima su jahali nekakvi ljudi također odjeveni u neobična odijela od ružičasta satena i okićeni bijelim perjem.
Prinčevi ljubavi! Talijanski lakrdijaši! - klikne markiz i u zanosu baci ruke uvis, vrlo opasnim pokretom za svoje susjede. - Ah! Toulouse! Toulouse!
Mnoštvo se rastvori. U tom se otvoru pojavi visoki lik iščašen i nesiguran na nogama, odjeven u grimizni baršun i podštapajući se štapom od ebanovine.
Što se više približavao šepajući, sve ga se bolje vidjelo. Oko glave mu popadali gusti uvojci crne vlasulje, a lice mu bilo odbojno kao i čitav lik. Dvije duboke brazgotine zasjekle mu lijevu sljepoočicu i obraz sve do polovice obrve. Lice mu je oko usana bilo sasvim obrijano, te je to, budući da tada nije bilo u modi, davalo još čudniji izgled tom strašilu.
"Ne, to nije on", molila se Anđelika. "Učini, Bože, da ovo nije on!"
Vaš suprug, grof de Peyrac, gospođo - reče u tom trenutku markiz d’Andijos koji se nalazio pored nje.
Ona se pokloni kao što je bila podučena. Njen budan duh je primjećivao najsitnije pojedinosti: dijamantnu kopču na grofovim cipelama, pa čak i to da je na jednoj cipeli peta bila viša nego na drugoj zato da bi ublažila šepanje, čarape naborane i ukrašene svilenom čipkom, raskošno odijelo, ogroman ovratnik od bijelih čipaka.
Netko joj je nešto govorio. Ona odgovori nasumice.
Muklo udaranje bubnjeva i kreštavo i prodorno tuljenje truba sasvim ju je zaglušilo.
Dok je ponovo sjedala u kočiju, bokor ruža i ljubica joj padne na koljena.
Cvijeće ili "najveća radost" - reče nečiji glas - vlada Toulousom.
Anđelika primijeti da joj uz bok više ne sjedi markiz d’Andijos već drugi. Da ne bi ponovo vidjela ono strašno lice, ona sagne glavu nad cvijeće.
Malo potom ukaže joj se grad načičkan tornjevima i crvenkastim zvonicima. Povorka se probijala uskim uličicama, tim dubokim i sjenovitim hodnicima gdje se zadržavala grimizna svjetlost.
Odjednom je djevojci iz Poitoua postalo jasno od kakvih je opeka sagrađena Toulousa: grad to bijaše tamnocrven, sa lijepim zgradama, gotovo maurskim, tvrda izgleda, krvave boje. Tu se očitovao samovoljni genij Toulouse, dok je po uličicama i trgovima bujala pjesma i glazba, dok je cvijeće pričalo samo o ugodnu životu.
U palači grofa de Peyraca Anđeliku su na brzinu preobukli u prekrasnu haljinu od bijelog baršuna, s umecima od bijelog atlasa. Na vrpcama i vezovima su se isticali dijamanti. Dok su je njezine druzbenice oblačile nudile su je ledenim pićem jer je umirala od žeđi. Uz zvonjavu zvona u podne povorka krene prema katedrali, gdje je, na trgu pred crkvom, supružnika čekao glavom sam nadbiskup.
Pošto je primila blagoslov, Anđelika, po prinčevskom običaju, sama prođe crkvenom lađom. Šepavi je gospodin išao pred njom i njegov crveni i klimatav lik joj se odjedared učini, pod onim svodovima zadimljenim tamjanom, neobičan, slika i prilika samoga vraga. Vani je čitav grad bio u svečanom raspoloženju. Anđelika nikako da poveže svu tu buku sa svojom osobom, to jest sa svojim vjenčanjem za grofa de Peyraca. Nesvjesno je naokolo tražila prizor koji je svjetini mamio široke osmijehe na usne i poticao je da skače i pleše. Ali sve su oči bile u nju uprte. Pred njom su se klanjala gospoda zažagrenih očiju i gospođe u raskošnim haljinama.
Vraćajući se iz katedrale u palaču, mladenci su jahali na sjajno opremljenim konjima. Put duž obala Garonne bio je posut cvijećem, a konjanici što ih je markiz d’Andijos nazvao "prinčevima ljubavi" još su uvijek po njemu prosipali košare pune latica.
Na lijevoj obali rijeka se kao pozlaćena blistala. Mornari su ih iz svojih brodova radosno pozdravljali. Anđelika zateče sebe kako se nesvjesno osmjehuje. Nebo je bilo modro, modro, a miris cvijeća ju je opijao. Iznenada htjede kriknuti, ali se suzdrži: pratili su je paževi crna lica. U prvi je mah pomislila da su se samo prerušili, ali sad je jasno vidjela da su zaista imali crnu put. Nikada prije nije vidjela ljude crne puti.
U stvari, sve što je tu vidjela imalo je primjesu nestvarnosti. Osjećala se neizmjerno sama u nekom nejasnom snu. Kad se probudi možda će pokušati da ga se sjeti.
A uz svoj je bok stalno razaznavala, obasjan suncem, unakažen profil čovjeka kojega su zvali njenim mužem i kojega su svi pozdravljali. Zlatni su novčići zveckali po kaldrmi. Nekoliko paževa je bacalo novčiće među svjetinu koja se u prašini otimala za njima.
Dugi stolovi bijahu raspoređeni u vrtovima palače, u hladovini stabala. Iz česama pred vratima palače teklo je vino i svijet s ulice je mogao do mile volje piti. Gospoda i bogato građanstvo sudjelovali su na gozbi u vrtovima.
Sjedeći između nadbiskupa i čovjeka u crvenom baršunu, Anđelika nije imala teka, te je gledala kako pred njom promiče neizmjeran broj pladanja i jela: duboke zdjele pune mladih jarebica, pečenih pataka, mogranja u krvi, pirjanih prepelica, pastrmki, zečeva, janjećih tripica, salata, guščjih jetara. Pa slatkiša: pečenih krema s nareznicama od bresaka, marmelada svih vrsta, medenih kolača, svega u obilju. Crnčići su posluživali goste voćem naslaganim u visoke piramide, više no što su i oni sami bili. A onda zaredaše vina svih mogućih boja, od tamno crvenih do boje svjetlog zlata.
Anđelika primijeti kraj svojega tanjura neki zlatni predmet sličan rašljama. Ogledavši se, vidje da se većina uzvanika služila tim predmetom nabadajući njime meso i onda ga prinoseći ustima. Pokušala se ugledati na ostale, ali poslije nekoliko bezuspješnih pokušaja, vratila se kašiki koju su joj ostavili opazivši da se ne zna služiti tim malim predmetom koji su svi nazivali viljuška.
Ta smiješna zgoda je povećala njeno loše raspoloženje.
Ništa nije tako teško podnositi kao zabave kojima se ne prisustvuje rado. Anđeliku je izjedala tjeskoba i kivnost, te joj je bilo preko glave svega onog obilja i sve one buke. A kako je po prirodi bila ponosna, nije htjela da se to na njoj vidi te je za
svakog našla lijepu riječ i ljubazan osmijeh. Zahvaljujući željeznoj disciplini kojoj je bila podvrgnuta u uršulinskom samostanu, uspijevala je sjediti uspravno i ponosno usprkos svom umoru. Ali sebe nije mogla prisiliti da se okrene prema grofu de Peyracu i, mada je bila svjesna koliko je bilo neobično njeno ponašanje, ona je svu svoju pažnju poklanjala svom drugom susjedu nadbiskupu. Ovaj je bio lijep čovjek od četrdesetak godina. Ophođenje mu je bilo uglađeno, imao je ljubazno držanje, svijetle i hladne oči.
On je, čini se, jedini koji nije učestvovao u općoj veselosti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:29 am





Kojeg li rasipništva! Kojeg li rasipništva! - uzdisao je ogledavajući se ako sebe. - Kad pomislim na sve one siromahe što se svakog dana okupljaju pred vratima nadbiskupskog dvora, kad pomislim na bolesne koje nitko ne njeguje, kad pomislim na djecu po selima krivovjeraca koju se ne može iščupati iz njihovih zabluda zato što nema dovoljno novca, onda mi se srce kida. A da li se vi odajete dobročinstvima, kćerko?
Tek sam izišla iz samostana, presvijetli. Ali bit ću sretna ako se po vašim uputama budem mogla posvetiti vjernicima svoje župe.
On spusti na nju svoj sjajan pogled i malko se osmjehne ukočivši pri tom svoj gojazan podbradak.
Zahvaljujem vam na vašoj poslušnosti, kćeri moja, ali mi je poznato također da je život mlade gospodarice pun novosti kojima ona mora posvetiti svu svoju brigu. Prema tome, neću vas odvajati od vaših poslova ukoliko vi sami to ne poželite. A nije li najglavnija briga jedne žene, kojoj bi trebala posvetiti sve svoje snage, da prije svega stekne utjecaj nad duhom svoga muža? Žena koja voli, žena sposobna, može u ovo naše vrijeme zagospodariti potpuno mislima svoga muža.
Nagne se prema njoj i pri tom drago kamenje s njegova biskupskog križa zablista ljubičastim sjajem. - Jedna žena može sve - ponovi - ali, rečeno u povjerenju, gospođo, vi ste sebi izabrali zaista vrlo čudnog muža…
"Izabrala…", pomislila je Anđelika zajedljivo. "Je li moj otac bar jednom vidio ovu groznu lutku? Sumnjam da jest. Otac me je iskreno volio. Nizašta na svijetu ne bi me bio unesrećio. Ali stvar je u ovome: on me je htio učiniti bogatom, a ja sam željela ljubav. Časna sestra Sainte-Anne bi mi ponovno rekla da ne smijem biti suviše romantična… Ovaj nadbiskup mi izgleda dobar čovjek. A nisu li se s njegovom pratnjom tukli u katedrali paževi grofa de Peyraca?"
Malo-pomalo predveče je popustila nesnosna žega.
Trebao je otpočeti ples. Anđelika uzdahne: "Plesat ću čitavu noć," pomisli, "i nizašto na svijetu neću pristati da ostanem sama s njim…"
Uznemireni pogled baci na muža. Svaki put kad bi ga pogledala i vidjela ono njegovo lice puno ožiljaka na kojemu su blistale oči, kao ugljen crne, dušom bi joj ovladao osjećaj nelagodnosti. Lijevi očni kapak napola zatvoren zbog otekline jedne brazgotine davao je grofu de Peyracu izraz zlobnog podrugljivca.
Uvaljen u svoj naslonjač baš je prinio ustima nekakav crni štapić. Jedan sluga mu priskoči držeći kliještima komad zažarena ugljena koji prisloni na vršak štapića.
Zaboga, grofe, vi dajete drugima primjer dostojan žaljenja! - poviče nadbiskup mršteći obrve. - Uvjeren sam da je uživanje duhana sam vrag izmislio. Da ga se upotrebljava u prahu po uputi liječnika kao sredstvo protiv neraspoloženja, još bih se nekako pomirio s tim, mada mi se čini da oni što ga uzimaju nalaze u tome nezdravi užitak i svaki čas ga sitne, dakako, opravdajući to zdravstvenim razlozima. A lulu puši samo ološ po krčmetinama, gdje se čitave sate zaglupljuje tom prokletom biljkom. Dosada nisam nikad vidio ni čuo da neki plemić uživa duhan na taj prostački način.
Ja nemam lula, a niti duhan šmrćern, već pušim smotani list. Vidio sam da tako rade neki divljaci u Americi. Nitko me ne može optužiti da sam prost kao kakav mušketir ili izvještačen kao kakav kicoš s dvora…
Kad postoje dva načina da se nešto uradi, vi uvijek morate iznaći i treći - odgovori nadbiskup mrzovoljno. - Osim toga, upravo sam sada primijetio jednu osobitost jedino vama svojstvenu. Vi ne stavljate nikad u svoju čašu ni
okamenjeni zub ni komadić roga jednoroga. A ipak svi znaju da su to najbolja sredstva da bi se izbjeglo otrovu što vam ga uvijek može neprijateljska ruka usuti u vino. Pa čak se i vaša mlada žena povinovala tom mudrom običaju. A svatko zna da okamenjeni zub i komadić roga jednoroga, u stvari, promijene boju u dodiru s pogibeljnim pićima. Smatrate li da ste neranjivi ili da nemate neprijatelja? - doda crkveni dostojanstvenik bljesnuvši očima što se neobično dojmilo Anđelike.
Ne, presvijetli - odgovori grof de Peyrac - smatram jedino da je najbolji način da se čovjek sačuva od otrova, ništa ne stavljati u čašu već sve stavljati u tijelo.
Što ste time htjeli reći?
Ovo: svakog dana dok ste živi uzimljite neznatnu količinu nekog strašnog otrova.
Zar vi to činite? - poviče nadbiskup prestravljeno.
Od svoje najnježnije dobi, presvijetli. Vama nije nepoznato da je moj otac umro od posljedica nekakvog firentinskog otrova, iako je okamenjeni zub što ga je stavljao u čašu bio velik kao golubije jaje. Moja majka, žena bez predrasuda, tražila je istinsko sredstvo da mene sačuva. Od jednog maurskog roba, kupljenog u Narbonni, doznala je da je otrov najsigurnije sredstvo da se braniš od otrova.
U vašim rasuđivanjima uvijek postoji neka proturječnost što me ozbiljno zabrinjava - odgovori nadbiskup zamišljeno. - Reklo bi se da želite sve reformirati, a ipak svima je poznato koliki je metež podigla riječ reformacija i u crkvi i u kraljevstvu. Ponavljam, čemu se služiti jednim sredstvom za koje niste sigurni, dok su druga sredstva iskušana kao dobra? Dakako, treba posjedovati pravi rog jednoroga i pravi okamenjeni zub. Mnogi su šarlatani počeli trgovati tim predmetima prodajući ljudima rog za svijeću. Ali, na primjer, moj redovnik Becher, franjevački obraćenik velikog kalibra, koji se na moj nagovor bavi alkemijskim pokusima, mogao bi vam nabaviti izvrsnih okamenjenih zubi i rogova jednoroga.
Grof de Peyrac se nagne malko i pogleda nadbiskupa. Pri tom njegovi bujni i crni uvojci dotakoše Anđeliku. Ona se trgne natrag i u tom trenutku primijeti da njen muž nije nosio vlasulju, već su one guste kovrdže bila njegova prava kosa.
Htio bih, međutim, znati kako ih on pribavlja - izjavi grof. - Kad sam bio dječak, mnogo sam žaba potamanio, ali u njihovim mozgovima nisam nikada našao glasoviti zaštitnički kamen koji nazivaju okamenjeni zub, a koji bi se, čini se, u njihovu mozgu morao nalaziti. A što se tiče roga jednoroga, kazat ću vam da sam proputovao čitav svijet i da sam uvjeren u ovo: jednorog je životinja mitološka, izmišljena, životinja, koja, u stvari, i ne postoji.
Takve se stvari ne smiju tvrditi, gospodine. Tajne treba pustiti na miru, a vi biste htjeli sve znati.
Za mene je, međutim, tajna - polako je sricao grof - kako jedan čovjek bistra uma kao vi može vjerovati u slične… izmišljotine.
"Sveti Bože", "pomisli Anđelika, nisam nikad čula da se tko tako uvredljivo ponaša prema crkvenom dostojanstveniku na tako visoku položaju".
Ona je gledala sad jednoga sad drugoga, dok su se oni očima mjerili. Čini se da je njen muž prvi primijetio uzbuđenost što njom bijaše ovladala. On joj se osmijehne i pri tom mu se nekako čudno zgrči lice, ali i bljesnuše vrlo bijeli zubi:
Oprostite nam, gospođo, što ovako raspravljamo pred vama. Presvijetli i ja smo usrdni neprijatelji!
Ja nikoga ne smatram svojim neprijateljem - odgovori nadbiskup ljutit. - Zar ste zaboravili na milosrđe koje mora prebivati u srcu svakog sluge Božjega? Ako vi mene mrzite, ja vas ni najmanje ne mrzim. Ja samo za vas osjećam onaj nemir što ga osjeća pastir za izgubljenu ovcu. A ne budete li slušali moje riječi, ja ću već razlučiti kukolj od dobrog žita!
Ah! - poviče grof uz grozan smijeh - evo zaista pravog nasljednika onog Foulquesa de Neuillyja, biskupa i desne ruke strašnoga Simona de Monforta koji je podigao lomače u Albigeoisu i pretvorio u prah i pepeo profinjenu civilizaciju
Akvitanije! Odonda su prošla četiri stoljeća, a Languedoc još uvijek žali za svojom slavom uništenom u Kristovo ime i drhti od straha pri spomenu opisanih užasa. Ja pripadam najstarijoj tuluškoj lozi, u mojim žilama teče ligurska i vizitgotska krv, pa ipak se tresem od straha kad moj pogled susretne vaše plave oči ljudi sa sjevera. Nasljedniče Foulquesa, nasljedniče grubih barbara koji su kod nas presadili sektaštvo i netrpeljivost, eto to ja čitam u vašim očima!
Moja je obitelj jedna od najstarijih u Languedocu - poviče nadbiskup napola se dignuvšl. Sad je njegov južnjački naglasak zazvučio jedva razumljivo u ušima Anđelikinim. - Vi, drsko čudovište, sami najbolje znate da mi po nasljedstvu pripada pola Toulouse. Već vjekovima posjedujemo svoja lena u tuluškom kraju.
Četiri vijeka! Jedva četiri vijeka, gospodine! - poviče sada Joffrey de Peyrac skočivši i on na noge. Došli ste ovamo na kolima Simona de Monforta, s omraženim križarima. Došli ste kao zavojevači! Čovječe sa Sjevera, čovječe sa Sjevera, što radite ovdje za mojim stolom...
Sva uplašena, Anđelika se pitala neće li sad planuti bitka. Uto grohotan smijeh uzvanika poprati posljednje riječi tuluškog grofa. Nadbiskupov osmijeh je bio manje iskren. Pa ipak, kad se ogromno tijelo Joffreya de Peyraca zaljuljalo i pošlo da se pokloni pred prelatom u znak isprike, ovaj pruži grofu svoj pastirski prsten da ga poljubi.
Sve je to previše smutilo Anđeliku a da bi se ona miješala u njihovu žestoku raspru. Riječi što su ta dva čovjeka jedan drugome dobacili u lice nisu bile beznačajne, ali je isto tako istina da je za ljude s Juga smijeh vrlo često uvod u najstrašnije tragedije. Iznenada je Anđelika osjetila ono zanosno ushićenje kojim je dojilja Fantina prožela čitavo njeno djetinjstvo. Zahvaljujući njoj, neće joj biti tuđa naglost ovog svijeta.
Da li vam smeta dim duhana? - odjedared će upitati grof nagnuvši se prema njoj i trudeći se da uhvati njen pogled.
Ona odrečno odmahne glavom. Fini miris duhana pojača njezinu sjetu prizvavši joj u sjećanje starog Guillaumea kako sjedi u uglu ognjišta, i prostranu kuhinju u Monteloupu. Stari Guillaume, dojilja, obiteljski problemi sve joj je to odjednom postalo daleko.
U šumici je nekoliko violina počelo svirati. Iako je bila mrtva umorna, Anđelika je vrlo rado prihvatila poziv markiza d’Andijosa. Plesači su se okupili u velikom popločanom dvorištu, gdje je jedan vodoskok oko sebe širio svježinu. Anđelika je u samostanu naučila mnoge plesne figure u to vrijeme u modi tako da se nije osjećala nimalo nelagodno između gospode i gospođa ovog vrlo modernog kraja. Ta su gospoda i gospođe ponekad vrlo dugo boravili u Parizu. Njoj je ovo bilo prvi put što pleše na pravom primanju i baš je počela uživati u zabavi kadli se stvori mali metež. Parovi su bili rastavljeni pod pritiskom mnoštva koje se guralo prema mjestu gdje se održavao banket. Plesači su se bunili, ali netko povikne: - Sad će pjevati. - Drugi su ponavljali: - Zlatni glas! Zlatni glas kraljevstva..
U tom trenutku jedna ruka dotakne oprezno Anđelikinu golu podlakticu.
Gospođo - šapne joj sobarica Margerita - vrijeme je da se povučete odavde. Gospodin grof mi je naredio da vas otpratim u paviljon kraj Garonne, gdje ćete provesti noć.
Ali ja ne želim sada otići! - bunila se Anđelika. - Htjela bih čuti toga pjevača kojega mnogo hvale. Ja ga još nisam čula.
Pjevat će za vas, gospođo, samo za vas! Grof se već s njim dogovorio - tvrdila je ta žena ogromnih dimenzija. - Nosiljka vas čeka.
Dok je govorila, prebacivala je gospodarici preko ramena ogrtač s kukuljicom i pruži joj masku od crnog baršuna.
Stavite ovo preko očiju - šapne. - Tako vas neće prepoznati. Inače bi mladi bukači bili kadri otrčati za vama do paviljona i uznemiriti vašu prvu bračnu noć lupom tiganja.
I sobarica prasne u smijeh pokrivši rukom usta.
Tako je to oduvijek u Toulousi - dometne. - Mladenci koji ne uspiju kliznuti kao lopovi, moraju ili otrpjeti paklenu buku tih đavola ili dobro posegnuti u džep. Uzaludna su nastojanja presvijetlog nadbiskupa i policije da zatru taj običaj… Prema tome, najbolje je napustiti grad.
Gurne Anđeliku u jednu nosiljku koju dvojica čvrstih služitelja odmah podignu na ramena. Nekoliko konjanika izbije iz mraka i pođu uz nosiljku kao pratnja.
Pošto su prošli kroz labirint uskih uličica, skupina se uhvati polja.
Paviljon je bio skromno obitavalište okruženo vrtovima koji su se spuštali do same rijeke. Dodirnuvši nogom zemlju, Anđelika se začudi tišini koju je narušavalo samo zrikanje zrikavaca.
Margerita koja bijaše uzjahala na sapi zajedno s jednim od konjanika klizne na zemlju i uvede mladu nevjestu u pustu kuću.
Po sjaju što joj je blistao u očima i po osmijehu što joj je titrao na usnama, bilo je očito da se radovala svim tim ljubavnim tajnama.
Anđelika uđe u sobu s podom od mozaika. Noćna je lampica gorjela pored bračnog kreveta, ali i ta je svijetlost bila nepotrebna jer je mjesečina obasjavala čitavu sobu tako da su se izvezene plahte na velikom krevetu bijelile kao snijeg.
Margerita još jednom kritičkim pogledom promjeri mladu gospođu, zatim u svojoj torbi potraži bočicu s vodom za poljepšavanje da bi joj očistila kožu.
Ostavite me - nestrpljivo se obrecne Anđelika.
Gospođo, vaš će suprug uskoro stići, treba…
Ništa ne treba. Ostavite me.
Dobro gospođo. Sobarica se nakloni.
Želim gospođi da provede ugodnu noć.
Ostavite me! - po treći put vikne Anđelika srdito.
Ostala je sama i sad se grizla što nije mogla savladati bijes pred svojom sobaricom.
A nije joj bila nimalo draga. Zazirala je od njenih sigurnih i spretnih pokreta i bojala se sprdnje njenih crnih očiju.
Dugo je stajala nepomično. Najzad joj je tišina sobe postala nepodnošljiva.
Strah što ga uzbuđenost i razgovori bijahu potisli ponovo se u njoj javi. Stisne zube.
Ne bojim se, - reče skoro naglas, - znam što mi je raditi. Prije ću umrijeti no što će me dodirnuti.
Pođe prema ostakljenim vratima što su se otvarala na terasu. Anđelika je vidjela jedino u dvorcu Plessis ovako lijepo oblikovane balkone koji su došli u modu za vrijeme renesanse.
Divan prekriven zelenim baršunom pozivao ju je da sjedne i promatra veličanstveni krajolik. S tog se mjesta nije vidjela Toulousa, skrivana rukavom rijeke. Pred njom su se pružali vrtovi i blistava rijeka, a nešto dalje kukuruzišta i vinogradi.
Anđelika sjedne na rub divana, a čelo nasloni na ogradu balkona.
Kose, podržane i stegnute dijamantnim iglama i biserima, sad su je boljele. S dosta ih je muke rasplela.
Zašto mi ona glupača nije rasplela kose i zašto mi nije pomogla da se svučem? -
pomisli. - Misli li da će tu brigu preuzeti na se moj muž? I tužan i podrugljiv smiješak joj razvuče usne.
Časna majka Sainte-Anne bi mi, nema sumnje, održala govor o poslušnosti što je žena mora pokazati prema svim željama svoga muža. A kad je ona govorila svim, prevrtala je očima kao kuglicama, a mi smo se ludo smijale jer smo dobro znale šta je pod tim mislila. Ali ja nisam od onih poslušnih. Ima pravo Molines kad kaže da se ja ne saginjem ni pred čim što ne razumijem. Pokorila sam se da bih spasila Monteloup. Što bi još htjeli od mene? Rudnik Argentiere pripada sad grofu de Peyracu. On i Molines mogu nastaviti sa svojim poslom.
A moj otac može i dalje odgajati mazge da nose španjolsko zlato… Da se bacim kroz ovaj prozor i ostanem mrtva, ništa se ne bi promijenilo. Svi bi dobili ono što su željeli…
Naposljetku je rasplela kose koje joj se rasuše po golim ramenima, a koje ona zabaci pomalo neukroćenim pokretom glave, što joj je još od djetinjstva ostalo.
Uto joj se učini da čuje tihi šum. Okrenuvši se jedva se suzdrža da ne krikne od straha. Naslonjen na dovratnik od ostakljenih vrata, šepavac ju je promatrao.
Na sebi više nije imao crveno odijelo već hlače i vrlo kratak prsluk od crnog baršuna ispod kojega se vidjela košulja od finog batista.
On pođe naprijed svojim nejednakim korakom i duboko se pokloni, - Mogu li sjesti pored vas, gospođo?
Ona šutke pogne glavu. On sjedne i naslonivši se laktovima na kameni podboj, nehajno se zagleda ispred sebe.
Pred mnogo vjekova - reče - pod ovim istim zvjezđama gospe i trubaduri su se penjali na bedeme zamkova radi ljubavnog udvaranja. Jeste li kada čuli za trubadure iz Languedoca, gospođo?
Anđelika se nije nadala takvom toku razgovora. Sva se bijaše skupila spremivši se za obranu, te stoga samo promuca: - Da, vjerujem… Tako su zvali neke pjesnike u srednjem vijeku. Pjesnike ljubavi. Langue d'oc! Slatki jezik! Potpuno različit od tvrdog govora na Sjeveru langue d'oil. U Akvitaniji se učilo ljubavnom umijeću jer, kao što je kazao Ovidije mnogo prije trubadura ljubav je umijeće koje se može naučiti i u kojemu se može dostići savršenstvo proučavajući njegove zakone… Jeste li se već ogledali u tom umijeću, gospođo?
Nije znala što bi odgovorila. Bila je dovoljno bistra da u njegovu glasu osjeti laki prizvuk ruganja. To je pitanje bilo postavljeno tako da bi i jasan i niječan odgovor bio jednako smiješan. Ona nije bila vična toj vrsti šale. Omamljena pustim događajima, nije više bila u stanju da ishitri prikladan odgovor. Stoga samo okrene u stranu glavu i nesvjesno se zagleda prema uspavanoj ravnici.
Osjećala je da joj se on približio, ali se ona ne pomače.
Vidite li - ponovo će on - tamo dolje, u vrtu, onu kamenicu punu zelene vode u koju mjesec uranja kao okamenjeni zub u čašu aniša… Znate, ona voda tamo ima boju vaših očiju, draga. Nisam nikad naišao, putujući svijetom, tako neobične, tako zavodljive zjenice. A sad pogledajte one ruže što su stvorile vijenac oko našeg balkona. Imaju boju vaših usana. Ne, zaista nikad nisam naišao na usne tako ružičaste… i tako zatvorene. A o njihovoj ću slasti… sam prosuditi sada.
Odjedared je dvije ruke dočepaju oko pasa. Anđelika osjeti kako je taj visok i mršavi čovjek savija unazad. Nikad ne bi bila pretpostavila da je tako snažan.
On joj je rukom tako ukliještio šiju da se nije mogla maknuti. Njegovo strašno lice nagne se nad nju i gotovo ju je dodirnulo. Iz grudiju joj se ote krik užasa. Ispunjena odvratnošću, stane se otimati. Već slijedećeg trenutka bila je slobodna. Grof ju je ispustio. Gledao ju je smiješeći se pri tom.
Baš kao što sam i pretpostavljao. Moj vas lik užasom ispunja. Prije biste se bacili s balkona nego postali mojom. Nije li tako?
Mjerila ga je očima, srce joj je snažno tuklo. On ustane i njegov se dugi obris istegne na mjesečini.
Ne, neću vas silovati, mala moja djevice. Nije to po mom ukusu. Tako, dakle, dali su vas čistu i neporočnu Velikom Šepavcu iz Languedoca? Strašna je to stvar!
I nagne se prema njoj. Ona nije mogla podnijeti onaj njegov podrugljivi smiješak.
Treba da znate: u svom sam životu posjedovao mnoge žene. I bijele, i crne, i žute, i crvene, ali nikad ni jednu nisam uzeo silom ili privukao novcem. Došle su same. I vi ćete doći jednoga dana, jedne noći…
Nikad!
Odgovor je bio trenutačan, silovit. Uza sve to, s grofova neobičnog lica nije nestalo osmijeha.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:29 am



Vi ste mlada divljakinja, ali to meni nije žao. Brzi uspjeh ljubavi oduzima vrijednost, dok joj je teški podiže. Tako tvrdi Andre le Chapelain, pisac knjige Ljubavno umijeće. Zbogom, ljepotice, dobro spavajte u svom velikom krevetu, sama sa svojim ljupkim tijelom, sa svojim prekrasnim grudima, tužnim što će ostati bez milovanja. Zbogom!

Probudivši se sutradan, Anđelika opazi da se sunce već bijaše visoko podiglo na nebu. Ptice bijahu utihnule među krošnjom drveća u vrtu. Velika vrućina ih smirila.
Više se nije jasno sjećala kako se svukla i kako je legla u onaj krevet čije su plahte obilježene grbom mirisale na ljubičice. Plakala je, od umora i ljutine, a možda i zato što je bila sama. Sad se vedrije osjećala. Tvrđenje njezina čudnoga muža da je neće dodirnuti ukoliko ona sama to ne poželi, prilično ju je primirilo. Ne umišlja li možda on da će se meni činiti prekrasnom njegova kratka noga i njegovo izgoreno lice..
I poče se zanositi mislima o ugodnom životu pored muža s kojim će živjeti u dobrom prijateljstvu. Naposljetku, život bi joj čak mogao poteći ne bez izvjesnog čara. U Toulousi je bilo zabava napretek!
Neupadljiva i tiha Margerita dođe da je odjene.
U podne se Anđelika povratila u grad. Klement joj se javi i reče joj kako mu je gospodin grof naredio da obavijesti gospođu groficu neka ne čeka na nj, jer je zauzet poslom u svom laboratoriju, te neće ni doći na ručak. Anđeliki bi lakše pri duši. Klement uz to doda kako ga je gospodin grof uzeo u službu u svojstvu majordoma. Bio je sretan. Svijet je tu, doduše, bio bučan i lijen, ali vrlo srdačan. Kuća mu je izgledala bogata i on će učiniti sve što bolje bude umio da bi zadovoljio nove gospodare. Anđelika mu zahvali na tim riječima u kojima se uslužnost miješala sa servilizmom. Bilo joj je drago što pored sebe ima tog mladića čije ponašanje bijaše u suprotnosti s živim ponašanjem svijeta što ju je okruživao.
Usprkos jučerašnjim svadbenim svečanostima i sve jačoj vrućini, u palači se osjećao stalni pokret. Anđelika je imala dojam da se u nju moglo potpuno slobodno ući, a isto tako i iz nje izići. Tu i tamo bi načas ugledala crnpurasta lišća malih prodavača ljubica, španjolskih prosjaka koji su, sa nekakvim sabljetinama o boku, ponosito pružali ruke, žene puti tamne kao mahagonij koje su bile kadre da za nekoliko novčića iz dlana predskažu divnu sudbinu. Gungula paževa, slugu i sobarica stapala se sa grajom što su je podizala gospoda koja su sa svim svojim pratiocima dolazili u posjetu.
U uglovima dugih trijemova sa stupovima svirači su stalno udarali u gitare i lutnje u čast lijepih žena što su, ulazeći, jedva i pozdravljale Anđeliku, a zatim grupimice odlazile da strastveno raspravljaju o pjesništvu. Sve će se to plemenito društvo poslije ponovo naći na Ferie, glavnoj ulici grada, da u modroj večeri sluša pjevače serenada, ili u katedrali gdje će gospođe, bezbrižno pokrećući lepezama težak zrak zasićen tamjanom, krajičkom oka žmirkati na haljine svojih susjeda.

Slijedećih se dana Anđelika mogla uvjeriti da je palača grofa de Peyraca bila sigurno najposjećenije mjesto grada. Gospodar kuće je rado prisustvovao svim zabavama. Njegov visok i klimav lik je od jedne skupine išao do druge. Anđelika se čudila živosti što ju je samo njegovo prisustvo pobuđivalo.
Ona se malo-pomalo navikavala na njegov izgled i ona odbojnost kojom ju je njegov lik ispunjao prvoga dana sad se već znatno ublažila. Pomisao na tjelesnu poslušnost koju je ona njemu kao svom mužu dugovala, sigurno je mnogo utjecala na silovitost njenih osjećanja i na strah što ga je on u njoj pobuđivao.
A budući da je sada u tom pogledu bila mirna, morala je priznati da je taj čovjek vatrene riječi, vesele i neobične naravi pobuđivao svačiju simpatiju.
Prema njoj se on pokazivao vrlo ravnodušan. Iako joj je iskazivao pažnju na koju je svojim položajem imala pravo, on se držao kao da je jedva i opaža. Svako jutro ju je pozdravljao i ona je sjedila na čelu stola, sučelice njemu, za svakog obroka kojima je obično prisustvovalo desetak osoba. Zahvaljujući tome, oni nikad nisu bili sami, čega se ona najviše i bojala.
Ipak, nije prošao dan a da Anđelika u svojoj sobi ne nađe neki dar: neki privjesak ili dragulj, novu haljinu, pa čak i slatkiše ili cvijeće. Svaka je stvar bila vrlo, vrlo ukusna i vrlo, vrlo raskošna, što je nju i zanosilo i očaravalo i… zbunjivalo. Nije znala kako da grofu pokaže radost kojom su je ispunjali njegovi darovi. Svaki put kad mu se morala izravno obratiti nekom riječi, nije se usuđivala podignuti oči na njegovo iznakaženo lice, te je nespretno zamuckivala.
Jednoga dana nađe, pored prozora uz koji je obično sjedila, kutiju od crvene kože. Otvori je i ukaže joj se dijamantna ogrlica tako lijepa da ljepšu ni u snu ne bi mogla zamisliti.
Sva je drhtala dok ju je promatrala. Sigurno ni kraljica nije imala takvu, mislila je. Uto začuje poseban korak svoga muža.
Sjajnih očiju zanosno poleti k njemu.
Krasna li je! Kako da vam zahvalim, gospodine?
Njeno ju je oduševljenje suviše brzo ponijelo k njemu. Gotovo ga je srušila. Ona svojim obrazom dotakne baršun njegova prsluka, a njegova je željezna ruka odmah zadrža. Lice kojega se ona grozila našlo joj se toliko blizu da joj se osmijeh učas ugasio i ona se baci unazad obuzeta drhtavicom straha koji nikako nije mogla prigušiti.
Ruka Joffreya de Peyraca namah klone. On joj reče pomalo prezrivom nehajnošću.
Da mi zahvalite? A zašto… Ne zaboravite, draga, da ste žena grofa de Peyraca, posljednjeg potomka slavnih grofova tuluših. Stoga i treba da ste najljepša i najljepšim nakitom ukrašena. Odsada se ne smatrajte obaveznom da mi zahvaljujete.
I tako su njezine obaveze bile vrlo neznatne te se mogla smatrati gošćom palače, ali još slobodnija od drugih da po svojoj želji raspolaže svojim vremenom.
Joffrey de Peyrac ju je zaista vrlo rijetko podsjećao na to da joj je muž. I to jedino onda kad je, na primjer, bio pozivan na ples kod guvernera ili nekog drugog visokog gradskog službenika. Takva je prilika zahtijevala da gospođa de Peyrac bude ljepša i ljepše dotjerana od ijedne druge gospođe u gradu.
Bez najave je tada dolazio, sjedao pored ogledala i pažljivo nadgledao dotjerivanje mlade gospođe, vodeći s ponekom riječi spretne ruke Margerite i sobarica. Nijedna mu pojedinost ne bi izmakla. On je savršeno poznavao sve tajne ženskog odijevanja i ukrašavanja. Anđelika se čudom čudila točnosti njegovih primjedbi i pomnji njegovih izbora. - A budući da je njoj bilo stalo do toga da postane prava pravcata velika gospođa, trudila se da joj ne promakne nijedna njegova riječ. U tim je trenucima ona zaboravljala svoju kivnost i svoje bojazni.
Ali jedne večeri, dok se promatrala u velikom ogledalu, odjevena u sjajnu haljinu od svilenog satena boje bjelokosti, ukrašenu visokim čipkastim ovratnikom načičkanim biserima, nazre uz svoj bok tamnu priliku grofa de Peyraca i iznenada joj očaj pritisne ramena kao kakav olovni poklopac.
Ni bogatstvo ni raskoš, pomislila je, ne mogu biti naknadom ovako strašne sudbine čitava života biti vezana za muža krivih nogu i nakazna lica.
On opazi da ga ona promatra u ogledalu i brzo se odmakne.
Što vam je? Ne čini li vam se da ste lijepi? Ona sad prebaci na svoj lik svoj sjetan pogled.
Da, gospodine, čini mi se da jesam - skromno odgovori.
Pa onda biste se mogli bar malo nasmiješiti… Njoj se učini da je on tiho uzdahnuo.

Prolazili su mjeseci i ona je, htjela-ne htjela, morala primijetiti da je on veću pažnju i komplimente iskazivao drugim ženama nego svojoj.
Njegova je ljubaznost bila iskrena, vesela, profinjena i gospođama je očito bila ugodna.
I ovdje su gospođe, po uzoru na Pariz, izigravale "precieuses".
Ovo je Palača radosnog znanja - reče jednoga dana grof. - Sve ono što je predstavljalo ljupkost i ljubaznost Akvitanije pa, prema tome, i Francuske, mora se naći među ovim zidinama. Tako je Toulousa upoznala glasovite cvjetne igre. Zlatna ljubica je bila dodijeljena mladom pjesniku du Roussillonu. Iz svih zakutaka Francuske, pa čak i svijeta, dolaze u Toulousu pjesnici rondoa12 da im se ovdje ocijene stihovi, pod okriljem Clemence Isaure, sjajne žene koja se nadahnula primjerom trubadura iz daleke prošlosti. A vi se, Anđeliko, ne plašite svih onih nepoznatih lica što ulaze i izlaze iz moje palače. Ako vas u bilo čemu smetaju, vi se možete povući u paviljon na Garonni.
Ali Anđeliki nije bilo na kraj pameti da se usami.
Malo-pomalo potpuno ju je osvojio čar tog raspjevanog života. Neke gospođe koje su je u početku susretale s visoka, opaziše da njoj ne nedostaje duha te je primiše u svoj krug. Suočena s uspjehom primanja što ih je grof priređivao u tom svom obitavalištu, koje usprkos svemu bijaše i njeno, mlada je žena s užitkom preuzela na se brigu da bi ta primanja što bolje uspjela. Trčala je od kuhinja do vrtova, od tavana do podruma praćena stalno trojicom svojih crnčića.
Bijaše se navikla na njihova zgodna lišća, okrugla i crna. Bilo je u Toulousi mnogo crnih robova jer su luke Aigues-Mortes i Narbonne bile na Sredozemnom moru koje u to vrijeme bijaše veliko gusarsko jezero. Morem se uputiti iz Narbonne u Marsej bijaše pravi podvig!
U Toulousi su tada izazvale mnogo smijeha nevolje nekog gaskonjskog plemića koji je za jednog putovanja dospio u ropstvo arapskog gusara. Francuski ga je kralj odmah otkupio od berberskog sultana, ali taj je plemić poprilično mršav došao kući, a i grdnoga se straha kod Arapa napatio.
Jedino je Kuasi-Ba malko uznemirivao Anđeliku.
Kad bi ona opazila ispred sebe tog tamnog orijaša bjeloočnica bijelih poput bijele gleđi, ona bi od straha ustuknula korak unazad. Pa ipak Kuasi-Ba je, izgleda, bio velika dobričina. Nikad nije ostavljao grofa de Peyraca i on je stražario pred vratima tajanstvenih odaja na kraju palače, gdje se grof povlačio svaku večer, a ponekad i po danu. Anđelika je bila uvjerena da se u tim prostorijama nalaze retorte i bočice o kojima je Henrico pričao dojilji.
Bila bi rado zavirila tamo, ali se nije usudila. Ali jedan joj je posjetilac Palače radosnog znanja omogućio da otkrije čudnovatu ličnost svoga muža u još jednom vidu.
Posjetilac je bio prekriven prašinom. Putovao je na konju, a dolazio je iz Liona prošavši kroz Nimes.


12 Pjesmica od trinaest stihova

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:31 am




Bijaše prilično visok i otprilike trideset i pet godina star. Počeo je govoriti talijanski, a potom je prešao na latinski, koji je Anđelika tek nešto razumjela, da bi naposljetku okrenuo na njemački.
Na tom jeziku, poznatom Anđeliki, grof joj je i predstavio gosta.
Profesor Bernalli iz Geneve ukazao mi je veliku čast došavši ovamo da sa mnom porazgovori o nekim naučnim problemima o kojima već mnoge godine izmjenjujemo bogatu prepisku.
Stranac se ljubazno klanjao pred Anđelikom i trudio da se ispriča što će sigurno biti dosadan, sa svojim formulama i svojim apstraktnim razgovorom, prekrasnoj gospođi koju sigurno muče samo lake brige.
Ni prkosom potaknuta, a niti stvarnom radoznalošću, Anđelika ipak zamoli da može prisustvovati razgovoru.
Ali da ne bi bila na smetnji pođe i sjedne u kut visokog i otvorenog prozora što je gledao na dvorište.
Bilo je zimsko doba. Vladala je suha studen, a sunce je napolju sjalo. Iz dvorišta je dopirao miris žeravice s mangala oko kojih su se grijale sluge.
S pletivom u ruci Anđelika je pozorno pratila riječi dvojice mladih ljudi koji su sjeli jedan sučelice drugome kraj kamina, u kojemu je gorjela tiha vatra.
U početku su spominjali ličnosti koje su joj bile sasvim nepoznate: govorili su o engleskom filozofu Baconu, o Francuzu Descartesu, o francuskom inženjeru Blondetu.
Protiv ovoga su se žestoko borili, jer je smatrao Galileove misli jalovim besmislicama.
Iz svega što je rečeno Anđelika shvati da je pridošlica bio strastven pristalica Descartesa, čije ideje njezin muž, naprotiv pobijaše.
Zavalivši se u svoj naslonjač, Joffrey de Peyrac je svom tijelu dao nehajni položaj koji mu je najviše godio. Pri tom se držao, možda, nešto ozbiljnije no što se držao dok je s gospođama raspravljao o stihovima kakvoga soneta. Njegovo neusiljeno držanje se uvelike razlikovalo od držanja njegova sugovornika koji se, zanesen strašću rasprave, bijaše sasvim ukrutio na kraju svoga stoca.
Nema sumnje, vaš je Descartes genij - govorio je grof - ali to ne znači da on u svemu mora imati pravo.
Talijan se žestio.
Baš sam nadasve radoznao kako ćete ga uhvatiti u pogreški. Pa da vidimo! On je prvi čovjek koji je svoju eksperimentalnu metodu suprotstavio skolastici i apstraktnim i religioznim idejama. Odsada pa ubuduće, umjesto da se sudi o stvarima kao nekada prema apsolutnim načelima, sudit će se o njima na temelju iskustva, a potom će se izvoditi matematski zakoni. To dugujemo Descartesu. Kako to da vi, koji se hvalite da posjedujete realističan duh drag ljudima renesanse, ne pristajete uz ovaj sistem?
Pristajem, vjerujte mi, dragi prijatelju. Uvjeren sam da bez Descartesa znanost ne bi nikad bila probila koru gluposti pod kojom je posljednjih vjekova bijahu pokopali. Ali ja mu zamjeram što nije bio dovoljno iskren prema svom vlastitom geniju. Ali njegove teorije nose obilježja očiglednih zabluda. Ako ste vi uvjereni u protivno, ne želim vam protivrječiti.
Dolazim iz Geneve. Prešao sam preko snijega i rijeka da bih prihvatio vaš izazov u pogledu Descartesa. Slušam vas.
Ako hoćete, počnimo sa zakonom o gravitaciji, to jest o privlačenju tijela, a, prema tome, i o njihovu padu. Descartes tvrdi da jedno tijelo može staviti u pokret drugo samo onda ako ima veću masu. Na primjer, udari li kuglica pluta, jednu kuglicu željeza, neće je pokrenuti. Očito kao na dlanu. Dopustite mi da navedem Descartesovu formulu: "Artimetički zbroj količina u pokretu raznih dijelova svemira uvijek je isti"
Ne - poviče Joffrey de Peyrac skočivši tako naglo na noge da se Anđelika uplašeno trgla. - Ne, to je samo prividna točnost, a Descartes to nije pokusom potvrdio. Bilo bi dovoljno da iz kubure ispali olovnu kuglicu od jedne unce u kuglu
nabijenih krpa čija težina prelazi dvije libre da primijeti svoju zabludu. Kugla napravljena od krpa bi se pomakla.
Barnalli je promatrao grofa raskolačenim očima.
Priznajem da ste me doveli u zabunu. Ali jeste li dobro izabrali primjer? Nije li se, možda, umiješao u taj pokus s pucnjem iz kubure, neki novi elemenat. Kako da ga se nazove? Sila, snaga…
Taj elemenat je brzina. Ali nije svojstven samo pucnju. Kadgod se neko tijelo pomakne, ovaj elemenat ulazi u igru. Ono što Descartes naziva količinom kretanja jeste zakon brzine a ne aritmetički zbir stvari.
Ali ako Desacrtesov zakon nije točan, koji onda zakon priznajete?
Onaj Kopernikov kad govori o uzajamnom privlačenju tjelesa, o onom nevidljivom svojstvu, sličnom svojstvu magneta koje se ne može izmjeriti, ali ni pobiti.
S rukom preko usta Bemalli se pokušavao pribrati.
I ja sam malko razmišljao o svemu tome i sa samim Descartesom o tom raspravljao kad sam ga susreo u La Hayeu prije no što je krenuo za Švedsku, gdje je, na žalost, i umro. Znate šta mi je odgovorio? Rekao mi je da zakon privlačenja treba odbaciti jer u njemu postoji neka nejasnoća, neka tajnovitost i zato što a priori izgleda krivovjeran i sumnjiv.
Grof de Peyrac prasne u smijeh.
Descartes je bio kukavica, a nadasve mu je bilo do onih tisuću dukata penzije što ih je primao od Mazarina. Bila mu je u sjećanju sudbina jadnog Galileja koji je pod mukama inkvizicije morao povući svoje "krivovjerno učenje o okretanju zemlje". A ipak je taj isti Galileo umro uadahnuvši: "A ipak se okreće..." I tako, kad je Descartes u svom Traite du monde prihvatio teoriju Poljaka Kopernika izloženu u knjizi De revolutionibus otbium coelistium, dobro se čuvao da ne kaza štogod o okretanju Zemlje. On se ograničio samo na ovu rečenicu: "Zemlja se ne okreće, ali je zahvaćena vrtlogom". Dražesnog li pretjeravanja!
Vidim da baš niste nimalo obazrivi prema jadnome Descartesu - reče Ženevljanin ali ipak mu ne odričete genijalnost. Ja dvaput više zamjeram velikim duhovima kad se pokažu kukavice. Descartes je, na žalost, morao voditi računa da ne svrši na lomači i da sebi osigura kruh naš svagdanji za koji je imao da zahvali obilatoj pomoći mogućnika. Dodat ću samo da se, po mom mišljenju, pokazao genijem u čistoj matematici, ali to se ne može reći i za dinamiku, a niti za fiziku. Njegovi eksperimenti o padu tjelesa, ukoliko je uopće vršio prave pravcate eksperimente, su početnički. Da bi ih upotpunio, trebalo je da objavi neku izvanrednu tvrdnju, što, po mom mišljenju i nije isključeno, kao što bi bila tvrdnja da zrak nije prazan.
Šta time mislite kazati? Vi me zaprepašćujete svojim paradoksima!
Htio sam kazati da ovaj zrak u kojemu se krećemo nije, u stvari, nego gusti elemenat, nešto kao voda koju udišu ribe. Elemenat donekle rastezljiv i otporan, ukratko, elemenat stvaran mada nevidljiv, mada ga naše oči ne primjećuju.
Vi me plašite - reče Talijan.
Digne se i vrlo uzbuđen napravi nekoliko koraka po sobi. Zaustavivši se nekoliko puta, poput ribe otvorenih usta, odmahne glavom i vrati se i sjedne u ugao kamina.
Morao bih vas smatrati luđakom - dometne Talijan - ali neka unutarnja sila, nešto duboko u meni, goni me da se s vama složim. Vaša teorija znači usavršavanje mojih proučavanja o tekućinama u pokretu. Ah! Nije mi žao što sam se izložio pogibeljima putovanja, jer mi se, eto, pružila prilika da razgovaram s velikim učenjakom što me neobično raduje. Ali budite oprezni, dragi prijatelju! Jer ako se mene, zbog mojih tvrdnji koje nikad nisu dosegle smjelost vaših, smatra krivovjercem te zbog toga moram živjeti kao prognanik u Švicarskoj, a što bi tek od vas bilo?
Ja ne pokušavam nikoga uvjeriti u svoje pretpostavke - odgovori grof - osim duhove koji su se posvetili nauci i koji me mogu razumjeti. Osim toga, ništa me
ne vuče da pišem i da objavljujem rezultate svojih istraživanja. Ja sam se tim istraživanjima posvetio zbog vlastitog užitka, kao što se bavim stihovima zajedno sa prijaznim gospođama. Živim mirno u svojoj tuluškoj palači, i tko da mi dođe ovamo zanovijetati?
Oko vlasti sve vidi - primijeti Bernalli i obazre se oko sebe. Očito, njegovo zanosno raspoloženje bijaše splasnulo.
U tom trenutku Anđelika zamijeti lagani šum u svojoj blizini i učini joj se da se zastor na jednim vratima malko pomakao. Prođe joj osjećaj nelagode. Od tog je trenutka prilično rastreseno pratila razgovor dvojice ljudi. Njen pogled se sve češće zaustavljao, a da toga nije ni bila svjesna, na licu Joffreya de Peyraca. Polumrak koji se ranim zimskim sumrakom uvukao u sobu ublaživao je unakažene crte njegova lica. Ali su mu se zato crne oči sjale strasnim žarom i bijeli zubi razgoljeni osmijehom pratili nehajno njegove ozbiljne riječi. U Anđelikino se srce uvlačio nemir.
Kad se Bernalli povukao da se malo uredi prije ručka, Anđelika zatvori prozor. Nekoliko je slugu razmještalo svijećnjake po stolovima, dok je jedna sobarica oživjela žaračem oganj. Joffrey de Peyrac ustane i primakne se udubljenju prozora gdje je sjedila njegova žena.
Vi ste vrlo šutljivi, draga prijateljice. Uostalom, vi ste navikli na šutnju. Jeste li zaspali slušajući naše razgovore?
Nisam. Naprotiv, sa zanimanjem sam ih slušala - polako odgovori Anđelika i po prvi put svoj pogled ne odvrati od muževljeva. - Nisam baš sve shvatila, ali vam priznajem da mi se više sviđaju ti razgovori nego razgovori gospođa i njihovih paževa o pjesništvu.
Joffrey de Peyrac podiže nogu na stepenicu prozora i sagne se da pažljivo osmotri Anđeliku.
Vi ste vrlo čudna ženica, čini mi se da se počinjete pripitomljavati, ali me uza sve to začuđujete. Ja sam se mnogim i raznim sredstvima služio da bih osvojio ženu koju sam želio, ali još nikad nisam pomislio da u svoju igru upletem matematiku.
Anđelika se nije mogla suzdržati a da se ne nasmije, dok joj se rumenilo osulo obrazima. Obori oči na svoj posao, u neprilici. A zatim, da bi promijenila razgovor upita: - Vi se, dakle, bavite fizičkim pokusima u onom tajanstvenom laboratoriju koji Kuasi-Ba onako ljubomorno čuva?
Da i ne. Tamo sam smjestio neke aparate za mjerenja, ali laboratorij mi uglavnom služi za kemijska ispitivanja nekih metala, kao što je zlato i srebro.
Alkemija! - uzbuđeno poviče Anđelika i pred njenim očima iskrsnu priviđenje zamka Gillssa de Retea. - Zašto se toliko upinjete oko zlata i srebra? - upita ona planuvši iznebuha. - Čini se da ih posvuda tražite! Ne samo u svom laboratoriju, već i u Španjolskoj, u Engleskoj, pa čak i u onom malom rudniku olova što ga je moja obitelj posjedovala u Poitouu… A Molines mi je pričao da posjedujete jedan rudnik zlata u Pirinejima. Što će vam toliko zlato?
Mnogo zlata i srebra mora čovjek imati da bi bio slobodan, gospođo. A znate li što kaže Andre le Chapelain na početku svoga rukopisa Ljubavno umijeće? Da bi se čovjek mogao posvetiti ljubavi, ne smiju ga kinjiti materijalne brige.
Ta valjda ne mislite da ćete me osvojiti poklonima i bogatstvom? – uzvikne Anđelika naglo.
Ništa ja ne mislim, draga moja. Čekam vas. Uzdišem. Svaki zaljubljenik blijedi pred licem one koju ljubi. Ja blijedim. Ili vam se čini da nisam dovoljno problijedio? Trubadurima se preporučalo, a to je meni vrlo dobro poznato, da kleknu pred svojom gospom, ali ja taj pokret, s obzirom na svoju nogu, ne izvodim bogzna kako spretno. Stoga vas molim da mi oprostite što to neću učiniti. Ah, budite uvjereni da bih ja mogao ponoviti zajedno s Bernardom de Ventadeurom, božanskim pjesnikom: "Ljubavni jad kojima me muči ova lijepa gospa čijoj ljepoti pokorno robujem u smrt će me otjerati". Umirem gospo!
Anđelika smijući se odmahne glavom.
Ne vjerujem. Ne izgledate kao čovjek na samrti… Naprotiv, vi ćete se sada zatvoriti u svoj laboratorij ili ćete otrčati u palaču neke od otmjenih tuluških gospođa da biste je podučili u skladanju pjesama.
Da vam, možda ne fali moje društvo, gospođo?
Ona zastane, sa smiješkom na usnama, ali u želji da nastavi tim šaljivim tonom, odgovori:
Zabave mi fale, a vi ste živo utjelovljenje Zabave i Raznolikosti!
I Ponovo prione poslu. Nije znala da li joj je godio ili se bojala izraza kojim ju je Joffrey de Peyrac s vremena na vrijeme promatrao za tih veselih dvoboja kojih je podosta bilo zahvaljujući njihovu mondenom životu. Odjedared se on prestane šaliti. U nastaloj tišini ona ja imala dojam da on nad njom stiče neku čudnu vlast, da je zahvaća, da je pali. Činilo joj se da je gola, a sitne joj grudi nadimaju čipku grudnjaka. Spopadala ju je želja da zatvori oči.
"Moje nepovjerenje je uspavano i on koristi činjenicu da bi me začarao", mislila je tu večer i pri tom joj je tijelom prostruji osjećaj groze i naslade.
Joffrey de Peyrac je privlačio žene. Anđelika to nije mogla nijekati. Ono čemu se prvih dana čudom čudila, sad joj je bilo razumljivo. Nisu joj izbjegli izvjesni trzaji, smućeni izrazi lica njenih lijepih prijateljica kad bi se hodnikom začuo neujednačeni korak šepava plemića.
Čim bi se pojavio, neka grozničavost bi prostrujala skupinom lijepih žena. On je znao govoriti njima. Obraćao im se riječima zajedljivim i nježnim. Poznavao je tajnu snagu riječi te je žena kojoj bi se obratio imala dojam da se izdvaja od drugih. Anđelika se propinjala, kao jogunasti konj, pod njegovim milozvučnim glasom. Spopadao ju je osjećaj vrtoglavice kad bi se sjetila povjerljivosti svoje dojilje. "Privlači žene nekim čudnim pjevanjem…"
Kad se Bernalli pojavio, Anđelika ustane i pođe mu u susret. U prolazu okrzne grofa de Peyraca i odjednom joj bi žao što se njegova ruka nije ispružila i obuhvatila je oko pasa.
Histerični smijeh odjekne pustom galerijom.
Anđelika se zaustavi kao ukopana i ogleda se oko sebe. Smijeh potraja i izduži se u kreštavi zvuk, a onda se spuštao u jecaj i ponovo se dizao. To se neka žena smijala, neka žena koju Anđelika nije vidjela. Krilo palače u koji bijaše zabasala u taj vrući sat bijaše mirno.
April s prvim vrućinama ispunjao je Palaču radosnog znanja izvjesnim mrtvilom. Paževi su spavali po stepeništu. Anđelika, koja poslije podne nije spavala, obilazila je svojom palačom čije sve kutove i zakutke još ne bijaše dospjela upoznati. Bilo je u njoj bezbroj stepenica, hodnika isprekidanih stupovima. Kroz prozore i krovne vidjelice pogled se pružao na grad načičkan zvonicima s modro obojenim udubinama, te na velike crvene ulice duž obala Garonne.
Sve je u palači spavalo. Duga Anđelikina suknja vukla se po podu i šuštala kao lišće.
Odjedared se razlegne onaj kreštavi smijeh. Mlada žena opazi u dnu galerije pritvorena vrata. Uto začuje šum vode bačene po podu i smijeh se umah prekine. Muški glas reče:
Tako, budite mirni pa ću vas slušati. Bio je to glas Joffreya de Payraca.
Anđelika se polako primakne i pogleda kroz odškrinuta vrata. Njen muž je sjedio. Vidjela je samo naslon naslonjača i jednu od njegovih ruku naslonjenu na
podupirač sa strane na kojemu se nalazio i jedan od onih štapića duhana koje on nazivaše cigarama.
Pred njim, usred lokve vode, klečala je prekrasna žena koju Anđelika nikad prije ne bijaše vidjela. Bila je odjevena u vrlo lijepu crnu haljinu, ali mora da je bila sve do košulje mokra. Pored nje prazan brončani sud jasno je davao do znanja za što je poslužila njegova sadržina u kojoj su se obično hladile boce najfinijih vina.
Žena duge i crne kose zalijepljene uz sljepoočice, zaprepašteno je promatrala svoje orukvice od zgužvanih čipaka.
Ti sa mnom - poviče prigušenim glasom - ti, dakle, sa mnom ovako postupaš?!
Morao sam, ljepotice moja - odgovori Joffrey glasom u kojemu se osjećao praštajući prijekor. - Nisam mogao dozvoliti da se i dalje ponižavate preda mnom. Nikad mi to ne biste oprostili. Hajde, Carmencita, ustanite. Na ovoj vrućini vaša će haljina uskoro biti suha. Sjednite u ovaj naslonjač prema meni.
Ona se teškom mukom pridigne. Bijaše to žena visoka stasa i krupnog tijela, jedna od onih žena kojih su ljepotu ovjenčali slikari Rubens i Rembrandt.
Sjedne u označeni naslonjač. Njezine crne oči, širom rastvorene i smućene, netremice su se zagledale u nešto ispred sebe.
Šta je, dakle? - ponovo će grof. Anđelika se trgne jer je taj ravnodušan glas, dolazeći od nevidljive osobe, imao neki posebni čar što Anđelika dotad ne bijaše primijetila. - Zaboga, Carmencita, već je više od godine dana što ste napustili Toulousu. Otišli ste u Pariz sa svojim mužem, čiji visoki položaj bijaše jamstvom da ćete provoditi sjajan život. Toliko ste se pokazali nezahvalni prema našem malom provincijskom društvu da nam se nikad nijednom riječi niste javili. A sad iznebuha upadoste u Palaču radosnog znanja vičući i zahtijevajući…A što zapravo?
Ljubav! - odgovori ona promuklim i dršćućim glasom. - Ne mogu više živjeti bez tebe. Ah! Ne prekidaj me! Ne možeš zamisliti moje muke za te duge godine. Da, vjerovala sam da će Pariz utažiti moju žeđ za uživanjem i nasladama. Ali usred najljepših dvorskih zabava obuzimala me dosada. Mislila sam na Toulousu, na Palaču radosnog znanja. Zatekla bih se kako o njoj govorim sjajnih očiju, a svijet mi se rugao. Imala sam više ljubavnika. Ali njihova me je grubost vrijeđala. Tada sam shvatila ti si mi nedostajao. Noću bih ležala otvorenih očiju i vidjela te. Vidjela sam tvoje oči osvijetljene vatrom podjarivane kovačkim mijehom, tako sjajne da mi je ponestajalo daha, vidjela sam tvoje ruke bijele i mudre…
Moj dražestan hod! - uzvikne on i kratko se nasmije. Zatim ustane i približi joj se pojačavši svoje šepanje.
Ona ga pogleda.
Ne trudi se da me prezirom od sebe odvojiš - reče. - A što su tvoje tjelesne mane i tvoje brazgotine za žene koje si volio, prema užitku koje si im poklonio?
I pruži ruke prema njemu.
Ti si ih gladostrašću naučio - šaptala je. - Prije no što sam tebe upoznala bila sam hladna. Ti si u meni zapalio oganj koji me sada proždire.
U Anđelikinim je grudima srce tuklo kao da će prsnuti. Strah ju je obuzimao a da ni sama nije znala zbog čega. Možda se bojala da ruka njezina muža ne dohvati ono lijepo pozlaćeno rame koje mu se bestidno nudilo.
Ali grof je stajao naslonjen na stol i nehajno pušio svoju cigaru. Vidjela ga je u profilu, i to nenagrđenu stranu njegova lica. Odjednom Anđelika u njemu otkrije potpuno drugog čovjeka. Crte njegova lica pod gustom i crnom kosom bijahu čiste i jasne kao da su u medalju urezane.
Istinski ljubiti ne može onaj koji se oda previše velikoj putenosti - reče grof i nehajno otpuhne iz usta oblak modrikastog dima. - Sjeti se uputa o uglađenoj ljubavi, koje si dobila u Palači radosnog znanja. Vrati se u Pariz, Carmencita! Pariz je sklonište za ljude tvoga kova!
Ako me ti otjeraš, povući ću se u samostan. Uostalom, moj me muž u nj želi zatvoriti.
Sjajna ideja, draga. Čujem da su u Parizu, gdje je pobožnost u velikoj modi, osnovali veliki broj pobožnih skloništa. Nije li Ana Austrijska, kraljica, upravo sada
dovršila krasan samostan u Val-de-Grace u koji će biti smještene benediktinke? Pa i Visitation de Chaillot je sada u velikoj modi.
Carmencitine su oči gorjele.
Tako, dakle, na te djeluje moja odluka? Ja se spremam da se pokopam pod koludričkim velom, a ti čak za me nemaš ni riječi sažaljenja?
Moje su zalihe sažaljenja vrlo neznatne. Ako u čitavoj toj stvari nekoga treba žaliti, onda je to vojvoda de Mericourt, tvoj muž, koji je počinio veliku glupost kad te je u teretnim kolima ambasade poveo iz Madrida. A ti ne pokušavaj da me uplićeš u tvoj vulkanski život, Carmencita. Još ću ti jednom ponoviti nekoliko uputa o uglađenoj ljubavi: "Ljubavnik na smije imati više od jedne ljubavnice ujedanput". Ili: "Nova ljubav potiskuje staru".
Govoriš li to meni ili sebi? - upita ona promuklim uzvikom.
Između crnila kosa i crnih haljina njeno se lice isticalo mramornom bljedoćom. Da li ti zbog one žene, svoje supruge, govoriš tako? Mislila sam, s njom se ženiš da udovoljiš svojoj gramzljivosti. Posrijedi je bilo neko zemljište, govorio si mi. Ili si je uzeo sebi za ljubavnicu.. Ah! Sigurna sam da će u tvojim iskusnim rukama postati dobra učenica. Ali kako si se mogao zaljubiti u djevojku sa Sjevera?
Nije ona sa Sjevera, već iz Poitoua. Poznajem onaj kraj. Prošao sam ga uzduž i poprijeko. Lijep je, a nekad je bio u sastavu akvitanskog kraljevstva. U njihovu narječju ima natruha jezika d'oc, a i Anđelika ima put naših djevojaka.
Vidim da me više ne voliš - odjedared poviče Carmencita. - Ah, znam te bolje no što ti i misliš.
Ona klizne na koljena i pri tom se grčevito uhvati za njegov prsluk.
Još ima vremena. Ljubi me! Uzmi me! Uzmi me!
Anđelika nije više mogla izdržati te pobježe. Trčeći projuri galerijom, siđe niz zavojite stube tornja. Pri dnu stepenica naleti na Kuasi-Ba koji je nabijao po gitari i svojim dubokim baršunastim glasom pjevuckao neku pjesmicu iz svog kraja. Svim joj se zubima osmjehne i zažubori:
Dobra dan, gospoža!
Ona i ne odgovori već otrča dalje. Palača se budila. U salonu se već okupilo nekoliko gospođa. Pijuckale su svježa pića i držale knjige u rukama. Jedna od njih je zovne:
Anđeliko, srce moje, pošaljite nam svoga muža. Na ovoj vrućini naša moć zamišijanja trpi od iznemoglosti13, a za razgovor…
Anđelika se nije zaustavila, ali je ipak smogla snage da se tim brbljivicama nasmiješi.
Razgovarajte! Razgovarajte! Uskoro ću se vratiti.
Naposljetku je stigla u svoju sobu i bacila se na krevet. Ovo je previše… ponavljala je. Ali malo-pomalo se sabrala te je morala priznati da ne zna što ju je toliko potreslo. U svakom slučaju, to se više nije moglo trpjeti i više se nije moglo tako nastaviti.
Anđelika bijesno zarije zube u čipkasti rupčić i obazre se oko sebe mračna izgleda. Previše je u toj palači bilo ljubavi, eto to ju je tjeralo u očaj. Svi su govorili o ljubavi, svi su raspravljali o ljubavi u toj palači, u tom gradu u kojemu je nadbiskup s visoke propovjedaonice grmio s vremena na vrijeme i osuđivao na vječni oganj pakla, u pomanjkanju lomača inkvizicije, razvratnike i veseljake i njihove ljubaznice prekrivene draguljama i raskošnim haljinama. A tim je svojim propovjedima ciljao na Palaču radosnog znanja.
A što sve nije prošle nedelje dobacio u lice velikim gospođama tuluškim!
"Mislite li dakle, vi besramnice, da ćete zaslužiti nebo dužinom skutova na svojim haljinama? Ah! Kad vidim kako u posvećeni prostor crkve ulaze djevojke ohole na svoje ogrtače, kao da su kraljice ili princeze, podilazi me želja da naredim paževima i slugama da im podignu skutove, pa čak i košulje i da ih dobro išibaju…"

13 Tako su sa izražavale učene gospođe XVII stoljeća.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:31 am




Gospođe su prinijele licima svoje lepeze i jedna drugu gledale zanosnim očima. Nadbiskup je bio nenadmašiv. Smatrali su ga čarobnim. Njegova je ispovjedaonica bila uvijek puna. Ali Anđelika je bila bijesna na nj.
"Na mene je ciljao, jer je moja haljina imala najdulje skutove", mislila je. Nadbiskup je zaista bio nepravedan. Ta svi su u Palači radosnog znanja govorili o ljubavi, a jedino je Anđelika…
Veselo znanje! Što je to značilo? Veselo znanje! Slatko znanje! Na zvuk su tih tajnih riječi blistale lijepe oči, uzdisale lijepe grudi, te su riječi nadahnjivale pjesnike, davale poleta glazbenicima. A čovjek koji je upravljao tim nježnim i ludim plesom bio je bogalj, ponekad podrugljiv, a ponekad pjesnik, čarobnjak koji je bogatstvom i uživanjima potčinio Toulousu! Nikad od vremena trubadura naovamo Toulousa nije doživjela ovakvog procvata, ovakvih svečanosti. Ona je sa sebe stresla jaram ljudi sa Sjevera, ponovo je našla svoj pravi put…
Oh! Mrzim ga! Mrzim! - poviče Anđelika bijesno lupajući nogama o pod.
Snažno povuče zvonce od pozlaćenog srebra. Kad se pojavila Margerita, naredi joj da joj se donese nosiljka i pošalje pratnja jer će odmah krenuti u paviljon na Garonni.
Pala je noć. Anđelika se dugo zadržala na terasi svoje sobe. Malo-pomalo tišina uzduž rijeke primiri i njezine uznemirene živce.
Ona nije mogla izdržati tu večer u Toulousi, nije bila kadra poći najprije u kočiji na Ferie da sluša pjevače, a zatim predsjedati na velikom banketu što ga je grof de Peyrac priređivao u vrtovima, uz svjetlost venecijanskih fenjera. Očekivala je da će je muž silom vratiti natrag da dočeka goste, ali nikakav se glasnik nije pojavio pred vilicom da pita za bjegunicu. Eto dokaza da mu ona nije potrebna. Nikome ona tu nije bila potrebna. Bila je tuđinka.
Videći da je Margerita razočarana što neće prisustvovati svečanostima te večeri, ona ju je poslala natrag u palaču zadržavši uza se samo jednu mladu sobaricu i nekoliko stražara budući da periferija Toulouse, gdje su gospoda gradila svoje vile, nije bila sigurna od lopova i španjolskih dezertera.
Ostavši sama, Anđelika se nastojala sabrati i jasno vidjeti u svojoj duši.
Njen ju je otac često opominjao da će jednoga dana biti kažnjena zbog svoje prevelike radoznalosti. U stvari, Anđelika sebe nije zbog toga korila, nije ju uopće pakla savjest što je tako postupala. Je li, možda, ona bila kriva što je doznavala stvari koje nije trebala znati, što joj je korak bio lagan, što je imala dara da postane nevidljiva kao što su nekad seljaci u Monteloupu tvrdili?
Kako bilo da bilo, ona je više voljela da zna.
A što da zna? Morala je biti pravična prema Joffrejru de Peyracu: on je ni u čemu nije prevario. Zašto se onda osjećala poniženom toliko da su joj suze navirale?
Ipak, ona u svojoj prostodušnosti nije čak ni pomislila da je grof de Peyrac u toku godine dana, otkako mu je bila ženom, možda negdje drugdje potražio ono što mu je ona uskraćivala. Uostalom, u Toulousi su nevjerne žene i varani muževi bili obična pojava, s jednom razlikom što su varani muževi bili predmetom ruganja, dok su prevarene žene svi sažaljevali. Ali kao i u Parizu i na samom kraljevskom dvoru, otmjeni supruzi nisu smjeli biti previše vjerni jedno drugom. Vjernost je bila svojstvena puku i seljacima.
Prislonivši čelo na ogradu, Anđelika je tužno ponavljala:
Ja nikad neću upoznati ljubav!
Kad se na kraju, umorna i ne znajući što bi radila, htjela povući u sobu, pod njenim prozorima odjeknuše zvuci gitare. Anđelika se nagne, ali nikoga nije zamijetila u tamnoj sjeni šumarka.
Da nije možda došao Henrico? Ljubazan je taj dječak. Došao je da me malko zabavi…
Uto nevidljivi svirač poče pjevati. Njegov dubok i muški glas bio je dokazom da to nije bio paž.
Već prvi zvuci prodru mladoj ženi do samog srca.
Svojom bojom i modulacijama sad mekim kao baršun, a sad zvučnim, pa savršenom dikcijom, taj se glas uvelike razlikovao od glasova uglađenih ljubavnika koji su se čuli noću po čitavoj Toulousi. U području gdje se govorilo jezikom d'oc lijepi glasovi nisu bili rijetkost. Melodija se sama od sebe javlja na usnama vičnim smijehu i recitaciji. Ali ovaj je put umjetnik pobuđivao divljenje.
Njegov je dah bio izvanredno izdržljiv. Činilo se da je sav perivoj preplavio, da sam mjesec treperi. Pjevao je neku starinsku sjetnu pjesmu na onom jeziku d’oc čiju je profinjenost grof de Pevrae često hvalio. A svaki je preljev pri tom dolazio do izražaja.
Anđelika nije razumjela sve riječi pjesme, ali jedna se stalno ponavljala: "Amore! Amore!"
Ljubavi! Ljubavi!
U jedno je bila sigurna: "To je on, posljednji trubadur, to je Zlatni glas kraljevstva!"
Nikad nije čula tako divan glas. Ponekad su joj govorili: - Ah! Da čujete Zlatni glas kraljevstva! Ali više ne pjeva. Kad će ponovo pjevati? - I dobacivali su joj obješenjačke poglede žaleći je što još ne bijaše upoznala to slavno ime Languedoca.
Čuti ga jednom pa umrijeti! - govorila je gospođa Aubertre žena predsjednika gradskog suda, koja je imala pedeset godina i upaljivo srce.
To je on! To je on! - šaptala je Anđelika. - Kako to da je došao ovamo? Možda zbog mene?
Opazi vlastiti lik u velikom ogledalu: držala je ruku na grudima, a oči širom rastvorila. Naruga se samoj sebi: - Smiješna li sam! Možda je to d’Andijos ili neki drugi čeznutljivi ljubavnik platio nekakva pjevača i poslao ga ovamo da mi pjeva serenade…
Ipak je otvorila vrata. Pritisnuvši grudi rukama, da bi zadržala lupanje srca, ona se polako išulja kroz predsoblje, siđe niza stepenice od bijelog mramora, iziđe u vrt. Je li počinjao život za Anđeliku de Sance od Monteloupa, groficu de Peyrac? Jer ljubav je, u stvari, život!
Glas je dopirao iz jedne sjenice smještene na rubu rijeke, one u kojoj se nalazila statua božice Pomone.
Kad se mlađa žena približila, pjevač zamukne, ali je i dalje ispotiha kljucao po žicama svoje gitare.
Te večeri mjesec nije bio pun, imao je oblik bajame. Ali je svojom svjetlošću dovoljno obasjavao vrt i Anđelika zamijeti u unutrašnjosti sjenice tamni lik kako sjedi sučelice podnošku na koji bijaše postavljen boginjin kip.
Opazivši je, neznanac se i ne pomače. Neki crnac, pomisli Anđelika, razočarana.
Ali odmah se uvjerila da je u zabludi, čovjek je preko lica imao masku od crnog baršuna ali njegove neobično bijele ruke što su počivale na glazbalu bile su očitim dokazom njegova rase. Rubac od crne svile privezan na šiji, kao što Talijani rade, sakrivao mu je kosu. Koliko je mogla dokučiti u mraku sjenice, njegovo iznošeno odijelo bijaše neka neobična mješavina, napola služinsko, a napola odijelo kakvo su nosili lakrdijaši. Na nogama je imao krupne cipele od dabrovine, kao ljudi koji mnogo pješače: kočijaši i pokućarci, ali su mu zato ispod rukava od kaputa provirivale čipkaste rese orukvice.
Vi divno pjevate! - reče Anđelika videći da se onaj ne miče. - Ali vrlo bih rado znala tko vas je poslao.
Nitko, gospođo. Došao sam ovamo jer mi je bilo poznato da se u ovoj vili sklonila jedna od najljepših žena Toulouse.
Čovjek je govorio dubokim glasom i dosta polako, kao da se bojao da ga tko ne čuje.
U Toulousu sam stigao večeras i odmah sam se uputio u Palaču radosnog znanja da tamo pjevam, jer tamo je večeras velika gozba. Ali kad sam doznao da vas nema na toj gozbi, pošao sam u potragu za vama. U našem kraju je pukao glas o izvanrednoj vašoj ljepoti te mi je već davna želja da vas vidim.
Ali i o vama se mnogo čuje. Niste li vi onaj pjevač kojega nazivlju Zlatni glas kraljevstva?
Jesam, gospođo. A uz to sam i vaš pokorni sluga.
Anđelika sjedne na klupu od bijelog mramora koja bijaše postavljena uokrug čitave sjenice. Opijao ju je miris kozje krvi, biljke penjačice.
Pjevajte još štogod - reče Anđelika.
I ponovo zatreperl glas topao, ali sada još nježniji i kao prigušen. Nije to više bio pjev koji zove, već pjev nježnosti, pjev priznanja.
Gospođo - reče pjevač prekinuvši pjesmu - oprostite mi moju smjelost. Naime, želio bih vam otpjevati na francuskom jeziku pjesmu kojom su me nadahnute vaše oči.
Anđelika mu potvrdno klimne glavom.
Nije znala koliko se već vremena nalazila tu. Ništa više nije bilo važno. Noć je bila njihova.
On se dosta dugo spremao, kao da traži nit melodije. Najzad, pošto je duboko uzdahnuo, otpoče:
Njene su oči, zelene kao morski vali Koji su me progutali
Te sad, žrtva ljubavnog brodoloma, Plutam u beskrajnim dubinama Njenoga srca.
Anđelika je zatvorila oči. Još više od vatrenih riječi, pjevačev glas joj je čitavo tijelo prožeo nekakvim užitkom koji ona nikad prije ne bijaše osjetila.
Kad ona otvori svoje zelene oči
U njima blistaju zvijezde divne noći Kao na dnu jezera u proljeće…
Sad bi trebalo da se dogodi, u zanosu je željela Anđelika, jer ovaj se trenutak više nikad neće ponoviti.
Ne može se dvaput doživjeti nešto ovome slično. Naposljetku, ovo ovdje je baš nalik na ljubavne zgode o kojima smo u samostanu stalno snatrile.
Glas utihne. Neznanac klizne po klupi. Po sigurnom stisku kojim ju je zgrabio, po ruci koja joj je podigla bradu, sigurno i nježno, Anđelika osjeti muškarca koji je odnio više od jedne nježne pobjede. Načas je okupi žaljenje, ali čim su se pjevačeve usne dotakle njenih, zahvati je vrtlog. Nije znala da će u muškim usnama osjetiti svježinu cvijeta, nježnost od koje se duša rastapa. Mišićava ju je ruka savila, a usne na kojoj su još titrale zamamne riječi, i njegova draž, i njegova snaga, povukli su je u vrtlog. Ona je uzalud nastojala da se uhvati za neku misao.
Ne smijem se prepustiti… Nije to dobro.. Ako nas Joffrey iznenadi…
Odjedared se sve oko nje smrači. Njegove su usne napola rastvorile njezine.
Njegov
žarki dah joj je ispunio usta i preplavio joj čitavo biće divnim osjećajem sreće. Zatvorenih se očiju prepustila beskrajnom poljupcu, sladostrasnoj vlasti koja je već zamišljala i tražila drugi.
Zapljuskivali su je valovi užitka, užitka previše novog za njeno tijelo djevojčice, tako da je ona iznenada osjetila kao neki bijes, kao neki bol, te se naglim trzajem istrgne.
Činilo joj se da će izgubiti svijest ili zaplakati. Vidje da joj pjevačevi prsti miluju gole grudi koje on bijaše podmuklo izvukao iz steznika dok ju je ljubio.
Malko se odmakne od njega i sredi svoju haljinu.
Oprostite mi - zamuca - sigurno me smatrate vrlo razdražljivim stvorenjem… ali ja nisam znala… ja nisam znala…
A što to niste znali, dušo?
A kako je ona šutjela, on šapne: - Da tako sladak može biti poljubac?
Anđelika ustane, te pođe da se nasloni na dovratak sjenice. Vani je mjesec zalazio i poprimao žutu boju zlata spuštajući se prema rijeci. Sigurno je prošlo nekoliko sati otkako je Anđelika sižla u vrt. Osjećala se sretnom, čudesno sretnom. Sve drugo je gubilo važnost u poređeaju s ovim trenucima.
Vi ste stvoreni za ljubav - mrmljao je trubadur. To je čovjeku jasno čim se dotakne vaše puti. Onaj tko uspije razbuditi vaše lijepo tijelo, povest će vas do najviših vrhova sladostrašća.
Šutite! Ne smijete govoriti tako. Ja sam udata, vi to znate, a preljub je veliki grijeh.
Ali još je veći kad tako lijepa gospođa odabere sebi za muža šepava gospodina.
Nisam ga ja odabrala, već me je on kupio.
No odmah se pokajala zbog tih riječi koje su uvukle neki nemir u njeno vedro raspoloženje.
Pjevajte još - molila je. - Još samo jednom, a onda ćemo svaki svojim putem. On se digne da bi uzeo gitaru, ali pri tom napravi tako neobičan pokret da to odmah pobudi Anđelikine sumnje. Ona ga sad bolje pogleda. Nije znala zašto, ali spopane je strah.
Dok je on ispotiha pjevao neku pjesmicu, čudnom nekom sjetom natopljenu, ona ga je pažljivo promatrala.
Maloprije, dok ju je ljubio, načas je osjetila kako od njega struji neki dah njoj vrlo blizak. Sad se sjetila: u pjevačevu je dahu osjetila miris ljubica i onaj poseban dah duhana… Grof da Peyrac je ponekad grickao bonbone koji su mirisali kao ljubice… A osim toga je pušio.
Strašna sumnja prožme Anđeliku.. Uz to je čas prije, kad se podigao da uzme gitaru, čudno nekako posrnuo…
Anđeliki se iz grla ote najprije krik užasa, a onda bijesa. Uze čupati kozju krv sa sjenice i lupati nogama o pod.
Eh, ovo je previše, ovo je zaista prevršilo svaku mjeru… Grozno… Skinite masku, Joffrey de Peyrac… Skinite masku ili ću vam iskopati oči, udavit ću vas, ja ću vas… Pjevanje se odjednom prekine. Gitara još jednom bolno zaječi. Ispod baršunaste krinke zubi grofa de Peyraca zablistaše u širokom smijehu.
On joj se približi svojim neujednačenim korakom. Anđelika je bila užasnuta, van sebe.
Oči bih vam iskopala - ponovi kroz stisnute zube. On je dohvati za ruke i dalje se smijući.
A što će ostati od ovog groznog šepavog gospodina ako mu iskopate oči?
Lagali ste, bezočno, drsko. Predstavili ste mi se kao… kao Zlatni glas kraljevstva.
Ali ja i jesam Zlatni glas kraljevstva!
A kako ga je ona u nedoumici gledala, on će.
A što u tome ima čudnoga? Bio sam obdaren. Školovao sam se kod velikih talijanskih majstora. Pjevanje je umjetnost, ali i društvena zabava i danas je u velikoj modi. Iskreno recite, draga, da li vam se moj glas svidio?
Anđelika okrene glavu u stranu i na brzinu obriše suze što su joj od ljutine potekle niz obraze.
Kako to da ja dosad nisam zapazila tu važu darovitost, nisam ni u što sumnjala?
Naredio sam da vam o tome nitko ništa ne govori. A možda i stoga što vam nije bilo stalo da otkrijete moja darovitosti!
Ah! To je previše! - ponavljala je Anđelika.
Ali kad ju je prošao trenutak bijesa, spopala ju je želja da se od srca nasmije.
Tko bi ikad i pomislio da će je on u svojoj bezočnosti navesti na to da ga prevari s njim samim! U njemu je zaista bio sam vrag.. Bio je slika i prilika živog vraga!
Nikad vam neću oprostiti ovu odurnu komediju - protisne kroz stisnute usne i trudeći se da poprimi što dostojanstvenije držanje.
Uživam recitirajući komedije. Znate, draga, sudbina nije bila uvijek milostiva prema meni. Često se svijet cerekao viđeći me kako prolazim te ja naprosto uživam kad se mogu drugima narugati.
Anđelika se nije mogla suzdržati a da prema njemu ne podigne svoj ozbiljan pogled.
Zar ste mi se, zaista, htjeli narugati?
Ni na kraj pameti mi nije bilo i vi to vrlo dobro znate - odgovori grof. Anđelika se bez riječi okrene i udalji..
Anđeliko! Anđeliko! Tiho ju je dozivao.
Uspravijen na vratima sjenice, držeći se tajanstveno poput kakva lakrdijaša, on stavi prst preko usta.
Zaklinjem vas, gospođo, ne pričajte o ovoj zgodi nikome, pa čak ni svojoj najdražoj sobarici. Ako se dozna da sam napustio svoje goste, preobukao se, zamaskirao i došao ovamo zato da bih svojoj ženi ukrao jedan poljubac, to bi me izložilo svačijem ruganju.
Nepodnošljivi ste! - poviče mu ona.
Držeći suknju jednom rukom, hitrim se korakom uspinjala pošljunčanim puteljkom. Uzlazeći uza stepenice ustanovi da joj osmijeh ozaruje lice. Stane se svlačiti, ali pri tom je pokidala kopče i onako nervozna sva se izbola pribadačama. Okretala se i preokretala između plahti bila je kao na žeravi te nikako da usne. Pred razigranom joj je maštom promicalo njegovo zakrinkano, njegovo ranjeno lice, te njegov profil jasnih crta. Kakve je sve tajne u sebi krio taj varavi čovjek? Odjednom bi joj se duša uzbudila da bi je odmah zatim strast što ju je osjetila u njegovu zagrljaju sasvim raznježila.
Vi ste stvoreni za ljubav, gospođo!
Naposljetku je usnula. U snu je vidjela oči Joffreya de Peyraca "obasjane vatrom podjarene mijehovima" i u njima je vidjela lelujavi ples plamena.




_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:32 am







Anđelika je sjedila u galeriji ukrašenoj venecijanskim ogledalima i još nije znala što će učiniti i kako će držanje zauzeti. Pošto se tog istog jutra vratila iz vile na Garonni, još se ne bijaše vidjela s Joffreyem de Peyracom. Klement je obavijesti da se grof s Kuasi-Baom zatvorio u prostorije na desnom krilu, gdje se obično sav predavao svojim alkemijskim ispitivanjima. Anđelika ljutito zagrize usne. Bilo je vjerojatno da se Joffrey neće tako brzo pojaviti, a uostalom nije to ni željela. Bilo joj je sasvim svejedno. Još je isuviše bila ljuta zbog šale kojoj je ona poslužila kao meta.
Mlada žena odluči poći u smočnice gdje su se toga dana punile boce prvim pićima što ih je sezona dala. Stol Palače radosnog znanja smatran je najizbirljivijim u čitavoj pokrajini. Joffrey de Peyrac je sam vrlo mnogo vodio računa o jelima i pićima kojima će biti posluženi njegovi gosti, a Klement, koji je za te stvari imao neospornog smisla, postao je neobično važna osoba u vođenju kućanstva.
Tek što je Anđelika ušla u kuhinje koje su mirisale na naranče, aniš i mirodije, jedan crnčić sav zadihan dotrči i javi joj da barun Benoit de Fontenac, nadbiskup tuluški, želi da pozdravi nju i njezina muža.
Nije bilo u običaju da se ujutro prave posjete, već se to ostavljalo za svježije večernje sate. Osim toga, nadbiskup, poslije tko bi znao kolikih raspra o prvenstvu, nije već mjesecima stavio nogu u palaču grofa de Peyraca, kojega je uz put optuživao da suzbija njegov utjecaj kod Tulužana. Radoznala, a pomalo i zabrinuta, Anđelika skine pregaču koju bijaše prebacila preko haljine i brzo se vrati natrag poravnavajući rukama kosu, koja joj je, kao što je u to vrijeme bila moda, bila dosta duga te joj je u kovrdžama padala po kratkoj pelerini od čipaka. Stigla je u ulaznu galeriju upravo u trenutku kad se visoki lik baruna nadbiskupa u crvenoj mantiji s bijelim ovratnikom pojavio na vrhu stepeništa.
Nešto niže, u vrtovima, nadbiskupova pratnja, lakeji s mačevima o boku, paževi i plemići na konjima, podigli su veliku viku oko nadbiskupove kočije u koju bijaše upregnuto šest dorata.
Anđelika se baci na koljena i poljubi pastirski prsten, ali nadbiskup je podigne i sad on njoj poljubi ruku hoteći dati na znanje tim svjetovnim činom da njegov posjet nema nikakvo službeno obilježje.
Molim vas, gospođo, nemojte me svojim klanjanjem podsjećati da sam već čovjek u godinama.
Presvijetli, htjela sam vam samo posvjedočiti poštovanje što ga osjećam prema vama kao čovjeku ugodnom i zaogrnutom svećeničkim dostojanstvom na koje ga je uzdignula njegova svetost papa i sam Bog…
Svaki put kad bi izgovorila takve riječi, u Anđelikinu bi se sjećanju javio lik časne majke Sainte-Anne, njezine odgojiteljice u samostanu u Poitiersu. Majka Sainte- Anne bi bez sumnje bila zadovoljna jednom učenicom koja baš nije bila najposlušnija.
Crkveni je dostojanstvenik, međutim, skinuo šešir i rukavice i predao ih mladom redovniku iz svoje pratnje, a zatim ga pokretom ruke otpustio.
Moji će me napolju čekati. Htio bih, gospođo, porazgovarati s vama daleko od taštih ušiju.
Anđelika se podsmješljivo zagleda u mladog redovnika optuženog za tašte uši, i on se zacrveni.
U salonu se mlada žena, pošto je naredila da ih se posluži osvježavajućim pićem, ispriča zbog muževljevog odsustva dodavši da će ga odmah pozvati.
Ja sama bih se morala ispričati što sam vas pustila da čekate, ali bila sam u smočnicama gdje sam nadzirala spremanje raznih pića. Ali ja vam kradem vrijeme, presvijetli, pričajući vam o nevažnim pojedinostima.
Ništa nije nevažno pred našim Gospodom. Sjetite se Marte, sluškinje. Prava je rijetkost, u ovo naše vrijeme, vidjeti veliku gospođu zabavljenu kućnim poslovima! Pa ipak, gospodarica daje ton dostojanstva i radinosti svojoj kućnoj služinčadL A kad se uz to, kao u vašem slučaju, grofice, ujedini ljupkost Marije Magdalene s razboritošću Marte…
Ali nadbiskup je govorio rastreseno. Osim toga, on nije nalazio zadovoljstva da govori tričarije omiljene visokom društvu. Usprkos njegovoj naočitosti i otvorenom pogledu njegovih plavih očiju, iz njega je izbijala neka podozrivost koja se neugodno doimala njegovih sugovornika. Joffrey de Peyrac je jednom prilikom primijetio kako se nadbiskup odlikuje u tome da ljude uvijek zbog nečega optužuje. Pošto je zamišljeno protrljao ruke, on ponovi kako mu pričinja veliko zadovoljstvo što vidi mladu ženu čiji su posjeti nadbiskupiji bili vrlo rijetki od onog sad već davnog dana kad je on blagoslovio njen brak u katedrali svetog Severina. Vidim vas na službi božjoj, a vaše revno posjećivanje korizmenih pobožnosti mogu samo pohvaliti. Ali priznajem, kćeri moja, da sam donekle razočaran što vas još nisam čuo u svojoj ispovjedaonici.
Moj ispovjednik je kapelan visitandinki, prosvijetli.
Dostojan je to svećenik, ali za vas, gospođo, budući da je vaš položaj vrlo ugledan, čini mi se da…
Oprostite mi, prosvijetli - poviče Anđelika i nasmiješi se - ali htjela bih vam objasniti svoj stav. Moji su grijesi isuviše neznatni da ih ispovjedim tako važnom svećeniku. Osjećala bih se nelagodno.
Čini mi se, kćerko, da ste u zabludi u pogledu prave prirode sakramenta pokajanja. Ne može grešnik mjeriti težinu svojih grijeha. A kad mi glasovi iz grada javljaju o razuzdanostima kojima je ova palača pozornicom, ja najozbiljnije sumnjam da mlada žena vaše ljepote i ljupkosti može ostati netaknuta kao na dan svog krštenja.
Ja i nemam tih želja, prosvijetli - prošapće Anđelika oborivši oči ali - vjerujem da su ti glasovi pretjerani. U stvari, zabave su ovdje vesele. Skladaju se stihovi, pjeva se, govori se o ljubavi i svi se mnogo smiju. Ali ja nisam nikad bila svjedokom takvih razuzdanosti da bih se ja zbog njih morala pred svojom savješću sramiti.
Vjerujem, dijete moje, da je vaše srce sklonije bezazlenosti nego licemjerstvu. Previše mladi ste bačeni u zagrljaj jednom suprugu čije su usne ne samo jednom izgovorile krivovjerne misli, a njegova spretnost i iskustvo stečeno kod žena omogućili mu da bez po muke obradi vaš savitljivi duh. Treba samo da se prisjetim onih njegovih općepoznatih ljubavnih udvaranja koja se svake godine održavaju u njegovoj palači, a kojima prisustvuju ne samo velikaši grada, nego i žene odličnijih građana, te mladi plemići iz čitave okolice. Tako sam ja utvrdio da on svojim bogatstvom svakim danom sve veći utjecaj stječe nad gradom. Već se glavni gradski suci koji su, kao što znate, konzuli naših pokrajina, službenici strogi i neporočni, uznemiruju videći da se njihove žene prima u Palači radosnog znanja.
To je prilično nerazumljiv svijet - primijeti Anđelika praveći se uvrijeđenom. - Uvijek sam slušala kako je otmjenim građanskim krugovima neobično stalo do toga da ih se prima u krugovima visokog plemstva sve dok jednoga dana i sami ne postanu kraljevskim dekretom plemići. Moj muž nije toliko osjetljiv na obiteljski grb koliko na prastaro porijeklo svoje obitelji. On prima u svoju palaču pametne ljude, muškarce i žene. čudim se da su gospoda gradski suci podigli toliku galamu.
Duša prije svega! - zagrmi biskup kao da se nalazi na propovjedaonici. Duša prije svega, gospođo, a tek onda časti.
Zar zbilja vjerujete, presvijetli, da su imoja duša i duša moga muža u velikoj pogibelji? - upita Anđelika rastvorivši širom svoje jasne oči.
Ona se poslušno predavala uobičajenim pobožnostima koje su obavljale sve gospođice i gospođe njezina položaja: slušala je redovito službu božju, obavljala ispovijedi i pričesti, održavala postove, ali njen bi se kritički duh odmah pobunio čim bi se njen urođeni zdravi razum sukobio s raznim pretjeranostima.
Osjećala je da nadbiskup nije bio iskren, mada nije znala zašto.
S vjeđama spuštenim na oči, s rukom na križu od dijamanata i ametista, on kao da se pribrao i tražio u dubini svoga srca jeku božanskoga odgovora.
Kako da ja to znam? - najzad će uzdahnuvši. Ja ništa ne znam. Ono što se događa u ovoj palači za me je dugo bila tajnom, a iz dana u dan postajalo je sve večom mojom brigom.
Odjednom upita.
Jeste li u toku, gospođo, alkemijskih istraživanja svoga muža?
Nisam - odgovori Anđelika ne trepnuvši okom - grof de Peyrac se bavi naukom.
Priča se da je on veliki učenjak.
Vjerujem da jest. Čitave sate provodi u svom laboratoriju, ali nikad me nije pozvao da tamo uđem. Vjerojatno misli da te stvari ne zanimaju žene.
Otvorila je lepezu da bi iza nje sakrila osmijeh, a možda i nelagodu koja ju je obuzimala pod prodornim nadbiskupovim pogledom.
Moja je dužnost da ispitujem ljudsko srce - reče prelat koji kao da bijaše primijetio njezinu zbunjenost. Ali neka vas to ne uznemiruje, kćeri moja. Vidim po
vašem pogledu da ste poštene duše i da je u vas, usprkos mladim godinama, izvanredna ličnost. A što se tiče vašega muža, možda je još vrijeme da se pokaje za svoje grijehe i da se odrekne krivovjerstva.
Anđelika ispusti kratak krik.
Ali ja vam se kunem, presvijetli, da ste u zabludi! Možda se moj muž i ne pokazuje uzornim katolikom, ali njemu nije stalo do reformacije i raznih hugenotskih vjerovanja. Naprotiv, čula sam kako se ruga onim tugaljivim brađonjama ženevskim koji su, govorio je, primili od Boga nalog da čitavom čovječanstvu oduzmu užitak smijanja.
Te mu riječi služe da zametne trag - odgovori prelat mračnoga lica. - Ne vide li se u njegovoj kući. U vašoj kući, grofice, mnogi poznati protestanti?
Sve su to učenjaci s kojima on razgovara o nauci a ne o vjeri.
Nauka i vjera su vrlo usko povezane. Ljudi moje pratnje su mi pričali da ga je nedavno posjetio Talijan Bemalli. Je li vam poznato da je taj čovjek radi nekih svojih bezbožničkih knjiga došao u sukob s Rimom, pa se stoga sklonio u Švicarsku i prešao na protestantizam? Ali čemu da se zadržavamo na vanjskim znakovima njegova duševnog stanja. Evo pitanja koje me već mnogo godina muči: grof de Peyrac je vrlo bogat, stalno sve bogatiji. Odakle sad odjednom toliko obilje zlata?
Ali, presvijetli, ne pripada li on jednoj od najstarijih obitelji Languedoca, koja vuče koljeno od nekadašnjih grofova tuluških koji su vladali Akvitanijom, kao što su ondašnji kraljevi vladali Ile-de-Franceom?
Nadbiskup se prezrivo nasmiješi.
Točno. Ali plemićki grbovi nisu isto što i bogatstvo. Ta roditelji vašega supruga bijahu tako siromašni da je veličanstvena palača u kojoj vi sada vladate bila sva u ruševinama, nema tome ni petnaest godina. Je li vam gospodin de Pejrac govorio o svojoj mladosti?
Ne… - nije prošaputa Anđelika i ona sama iznenađena kako malo znade o svom mužu.
On je bio mlađi sin u obitelji i tako siromašan, ponavljam vam, da se sa šesnaest godina ukrcao na brod i otplovio u daleki svijet. Mnogo je godina prošlo i već se vjerovalo da je negdje poginuo, kadli se iznebuha pojavio. Njegovi su roditelji i stariji brat u međuvremenu pomrli. Vjerovnici bijahu razgrabili njihove posjede. On je sve otkupio i odonda njegovo bogatstvo samo raste. Treba tome dodati da je on plemić koji se nikad nije pojavio na dvoru, koji se pretvara da se drži daleko i koji ne uživa nikakvu kraljevu potporu.
Ali on posjeduje mnoga imanja - reče Anđelika koja se počela osjećati potišteno, možda zbog vrućine koja je bivala sve jača - posjeduje uzgajilišta ovnova u planini od kojih dobiva vunu, posjeduje veliku predionicu, uzgojišta svilenih buba, rudnike zlata i srebra.
Rekli ste rudnike zlata i srebra?
Da, prosvijetli, grof de Peyrac posjeduje brojne rudnike u Francuskoj iz kojih, tvrdi, dobiva izvjesnu količinu zlata i srebra.
Kako li ste to pravo kazali, gospođo! - reče prelat mekanim glasom - iz kojih, tvrdi dobiva srebro i zlato.. Eto, to sam htio znati. Strašna pretpostavka postaje sve jasnija.
Šta ste time mislili kazati, presvijetli? Vi ste me uplašili!
Nadbiskup tuluški se ponovo zagleda u nju onim svojim previše svijetlim očima koje su na trenutke imale hladnoću čelika. A zatim polako prozbori.
Ne sumnjam da je vaš muž jedan od najvećih učenjaka našeg vremena, stoga, gospođo, i vjerujem da je on zaista otkrio onaj filozofski kamen, to jest tajnu koju je posjedovao Salomon o čarobnoj proizvodnji zlata. Ali kako je samo stigao do toga? Bojim se, zaista da je tu moć postigao stupivši u trgovinu s vragom!
Anđelika ponovo prinese lepezu k usnama da ne prasne u smijeh. Očekivala je da će nadbiskup nešto natuknuti o trgovini kojom se zaista bavio grof, a o čemu je ponešto doznala zahvaljujući Molinesovim i svoga oca povjerljivostima. Ona se
donekle bojala jer je znala da te djelatnosti, s obzirom da se u njih upustio jedan plemić, mogu baciti ljagu na njezinu kuću. I tako se njoj čudna optužba nadbiskupova, koji je bio smatran za pametna čovjeka, učinila vrlo smiješnom. Da li je ozbiljno govorio?
U jedanput, nenadanim povezivanjem misli, ona se sjeti da je Toulousa grad u kojemu je inkvizicija još imala svoj glavni stan. Stravična srednjovjekovna sudska ustanova protiv krivovjemika u Toulousi je još imala povlastice u koje se nije usudila dirati čak ni kraljeva vlast.
Toulousa je bila veseo grad, ali je Toulousa bila i crveni grad koji je u toku zadnjeg stoljeća poklao najveći broj hugenota. Ona je mnogo prije Pariza imala svoju krvavu Bartolomejsku noć. U njoj su vjerske svečanosti bile brojnije nego drugamo. Bijaše to pravi otok zvonjave, gdje su zvona stalno pozivala vjernike u crkvu, grad preplavljen križevima, svetim slikama i relikvijama kao cvijećem. Španjolski je plamen ovdje gušio jasnu svjetlost latinskog duha koju su tu ostavili nekadašnji pobjednici došavši iz Rima. I tako su se pored veselih bratstva kao što su bili Prinčevi ljubavi i Redovnici mladosti, poznati po svojim dosjetkama, u Toulousi mogle sresti povorke flagelanata, u kojih su oči izgarale mističnom strašću, koji su šibama i tmjem kidali svoje meso dok ne bi po pločniku ostavili krvave tragove.
Pod prvim svodom mosta svetog Mihovila nalazio se željezni kavez u koji su zatvarani protestanti, a onda ga se uranjalo u vodu dok se oni koji su bili unutra ne bi podavili ili se ne bi odrekli svojih vjerovanja. Ponekad je vjetar popuhujući iz pravca Garonne donosio sve do Palače radosnog znanja smradne zapahe izgorena mesa. A taj je smrad potjecao s trga Saline gdje bi gdjekad spalili na lomači živa hugenota ili kakvog narodnog liječnika kojega se optužilo kao vješca.
Zahvaćena vrtlogom lagana života, Anđelika nije glavu razbijala tim izgledom Toulouse. Ali joj je dobro bilo poznato da je baš nadbiskup, čovjek što je sjedio pred njom u naslonjaču, a koji je baš u tom trenutku prinašao ustima čašu svježe limunade, bio veliki meštar inkvizicije.
Stoga ona promijenjenim glasom prigovori:
Presvijetli, nije moguće da ćete vi mog muža optužiti zbog vraćanja! Praviti zlato, nije li to stvar jednostavna u ovoj zemlji koju je Bog obilato obdario svojim darovima obasuvši je zlatom u čistom stanju?
A zatim lukavo nadoda - A rečeno mi je da i vi sami držite ekipe ispirača zlata koji ispiru pijesak u nekim rukavcima Garonne i često vam donose zlatnu prašinu i grumenje da biste vi ublažili time život bijednicima.
Vaša primjedba, kćerko, nije lišena zdravog razuma. Ali baš zato što vrlo dobro znam koliko se zlata može izvući iz zemlje, mogu sa sigurnošću tvrditi ovo: kad bi se isprao pijesak svih potoka i rijeka u Languedocu ne bi se dobilo ni polovicu zlata što ga, čini, grof de Peyrac posjeduje. Vjerujte mi, ja sam dobro obaviješten.
I ne sumnjam u to, - pomisli Anđelika, onaj promet sa španjolskim zlatom pomoću mazgi traje već godinama. Modro oko je vrebalo njezino oklijevanje. Ona pomalo nervoznim pokretom sklopi svoju lepezu.
Jedan učenjak ne mora pošto-poto biti i sotonin sluga. Ne priča li se da na kraljevu dvoru žive učenjaci koji su instalirali nekakvu leću da bi gledali zvijezde i planine na Mjesecu i da se gospodin Gaston d’Orleans, kraljev stric, bavi tim promatranjima zajedno s opatom Picardom?
Istina je i ja osobno poznajem opata Picarda. On nije samo astronom već i veliki geometar kraljev.
Pa vidite li…
Crkva je, gospođo, širokogrudna. Ona se ne protivi istraživanjima, pa čak i smjelim, kao što je istraživanje opata Picarda kojega ste, eto, spomenuli vi sami. Idem čak i dalje. Ja kod sebe u nadbiskupiji držim jednog vrlo učenog redovnika iz redova reformiranih pa ponovo obraćenih fratara franjevaca. To je redovnik Becher koji se već godinama bavi istraživanjima dobivanja zlata alkemijskim putem, ali uz moje odobrenje i odobrenje Rima. Priznajem da me ta njegova
ispitivanja mnogo koštaju. Najviše se troši na neke posebne proizvode koje moramo dopremati iz Španjolske i Italije. Taj čovjek kojemu nisu nepoznate najstarije tradicije tog umijeća tvrdi da se do otkrića tajne može doći jedino posredstvom više snage ili Božje ili vražje.
A je li on uspio?
Još nije.
Jadnik! Znači da nije ni u milosti Božjoj ni u milosti sotoninoj, usprkos vašem visokom pokroviteljstvu.
Anđelika se odmah ugrize za usnu i odmah požali zbog tih svojih zlobnih riječi. Činilo joj se da se guši i da joj je valjalo govoriti gluposti da bi se oslobodila te tjeskobe. Taj razgovor je bio isto toliko glup koliko i pogibeljan.
Okrene se prema vratima, činilo joj se da čuje neujednačeni korak svoga muža na galeriji i pri tom se malko trgnula.
Oh! Bili ste tu?
Upravo sam stigao - reče grof - znam da mi ne možete oprostiti, gospodine, što sam vas pustio da tako dugo čekate na mene. Priznajem da sam već prije jedan sat obaviješten o vašem posjetu, ali nisam nikako mogao prekinuti jedan vrlo osjetljiv postupak u jednoj retorti.
Još uvijek je imao na sebi ogrtač alkemičara koji mu je sezao sve do peta. A taj ogrtač bijaše neka vrst široke košulje na kojoj su se izvezeni znakovi zodijaka izmiješali s obojenim tragovima kiselina. Anđelika je bila sigurna da je on zadržao na sebi taj ogrtač za inat, kao što je nadbiskupa tuluškog nazivao gospodinom pokazujući time da ima posla sa sebi ravnim, to jest barunom Benoitom de Btantenacom.
Grof de Peyrac dade znak jednome slugi u predsoblju koji mu je potom pomagao da se oslobodi onog svog ogrtača.
Kad je s tim bio gotov, stupi naprijed i pokloni se.
Jedna sunčana zraka obasja široke i sjajne kovrdže njegove crne kose kojoj je on posvećivao mnogo pažnje i koja se svojom bujnošću mogla takmičiti s pariškim vlasuljama tada u velikoj modi On ima najljepšu kosu na svijetu, pomisli Anđelika. Srce joj je tuklo brže no što je ona željela. Prizor prethodne večeri oživi joj u sjećanju.
"Ne može biti, još uvijek je ponavljala, netko drugi je sinoć pjevao u sjenici. Peyrac. Oh! Nikad mu oprostiti neću!"
Uto grof de Peyrac privuče visoki stolac i sjedne kraj Anđelike, ponešto iza nje, tako da ga nije mogla vidjeti, ali joj je zato do nozdrva dopirao miris koji ju je isuviše podsjećao na časove opojnosti. Osim toga, ona je bila sigurna da je Joffrey de Peyrac, brbljajući o koječemu s nadbiskupom, koristio priliku da pogledom miluje šiju i ramena svoje mlade žene, uranjajući smjelo u zasjenjeni lijevak gdje su počivale mlade grudi u čiji se savršen oblik sinoć uvjerio.
Toj se igri namjerice predavao pred tim prelatom koji je bio na glasu sa svoje tvrdokorne kreposti.
U stvari, iako je nadbiskup tuluški nadbiskupiju naslijedio od jednoga od svojih stričeva, on se nije time zadovoljio nego se zaredio i tako preuzeo na sebe odgovornosti ne samo upravitelja jedne od najvažnijih biskupija francuskih, nego i pastira ljudskih duša. Njegov uzoran život kojemu se ništa nije moglo predbaciti učinio ga je još pogibeljnijim.
Anđeliku je spopadala želja da se okrene k mužu i da ga zamoli: "Molim vas, budite oprezni!"
U međuvremenu nju je radovalo to njegovo nijemo obožavanje. Njena djevičanska put, lišena milovanja, žudjela je za određenim dodirom, za dodirom iskusnih usana koje bi u njoj razbudile putenu nasladu. Uspravna i donekle ukrućena osjetila je da joj rumenilo napada obraze. Uvjeravala je sebe kako je čitava ta igra smiješna i beznačajna i kako u njoj ne postoji nešto što bi moglo naljutiti nadbiskupa. Naposljetku, ona je bila žena tome čovjeku, pripadala mu je. Odjednom je zahvati želja da postane njegova, da se prepusti, otežala, zatvorenih
očiju, njegovu zagrljaju. Njezina smućenost sigurno nije izbjegla Joffreyu de Peyracu. Bit će da ga je uvelike zabavljala. "Igra se sa mnom kao mačka s mišem. Osvećuje mi se za moja odbijanja", mislila je smutivši se sasvim.
Da bi se nekako oslobodila nelagode, dozove jednoga crnčića koji je dremuckao na jastuku u jednom uglu prostorije i naredi mu da potraži i donese stolić sa slasticama. Kad se dječak pojavio sa stolićima od ebanovine ukrašen sedefom, u čijoj je šupljini bilo ušećerenih oraha i voća, medenjaka i ružična šećera, Anđelika svlada svoj nemir i stane s više pažnje pratiti razgovor dvojice ljudi.
Ne, gospodine - govorio je grof de Peyrac nehajno grickajući bombone koji su imali okus ljubica - ne mislite da sam se ja posvetio nauci s namjerom da otkrijem tajnu vlasti i moći. Ja sam oduvijek imao prirodnu sklonost za istraživanja. Da sam, na primjer, ostao siromah, bio bih se sigurno osposobio za mjernika kraljevih voda. Vi ne možete ni zamisliti koliko smo rni Francuzi zaostali u pogledu navodnjavanja, crpljenja vode i tome slično! Rimljani su deset puta bolje bili upućeni u te stvari od nas. A kad sam posjetio Egipat i Kinu…
Poznato mi je, grofe, da ste mnogo putovali. A niste li posjetili i one krajeve na Istoku gdje još uvijek poznaju tajne Sveta tri kralja čarobnjaka?
Joffrey de Peyrac se nasmije.
Bio sam, ali tamo nisam susreo kraljeve čarobnjake. Mene čarolije ne zanimaju. Neka se njima bavi vaš valjan i naivan Becher.
Becher stalno pita kad ćete mu pružiti užitak da prisustvuje jednom od vaših kemijskih pokusa te da postane vašim učenikom.
Gospodine, ja nisam nikakav učitelj, ali kad bih i bio, u tu moju školu ne bi imali pristupa ljudi ograničena uma.
Pa ipak taj redovnik važi za učena čovjeka.
Nema sumnje, u skolastici, ali u znanosti opažanja on je neznalica, on ne vidi stvari onakvima kakve one jesu, nego onakvima kakve on vjeruje da jesu. A ja takve ljude smatram priglupim i ograničenim.
U redu, to je vaše mišljenje, a ja sam isuviše velika neznalica u svjetovnim stvarima a da bih mogao suditi imaju li vaše antipatije kakva osnova. Ali ne zaboravite da je opat Becher, kojega vi nazivate neznalicom, 1639. objavio značajno djelo o alkemiji. Uostalom, imao sam prilično neprilika dok sam iz Rima dobio dozvolu za njegovo objavljivanje.
U naučna djela ne bi smjela dirati crkva ni svojim dozvolama ni svojim zabranama - reče grof ponešto oštrije.
Dozvolite mi da budem drugačijeg mišljenja. Ne obuhvaća li duh crkve i prirodu i prirodne pojave?
Ne vidim zašto bi moralo biti tako. Sjetite se Kristovih riječi: Dajte Cezaru ono što je Cezarovo…
Cezar, to predstavlja vanjsku moć ljudi, ali i stvari. Kazavši to, sin je Božji htio ustvrditi nezavisnost duhovne, vjerske vlasti od materijalne vlasti, a siguran sam da se u ovu uklapa i apstraktna nauka.
Crkveni velikodostojnik je više puta odmahnuo glavom dok mu je sladunjav osmijeh razvlačio tanke usne.
Divim se vašoj dijalektici, dostojnoj velike tradicije, što dokazuje da ste temeljito usvojili teološko učenje studirajući na sveučilištu našega grada. Ipak, tu se treba pokoriti mišljenju visokog svećenstva kojemu je cilj da prekine raspravljanja, s obzirom na to da ništa nije tako blisko razumu kao nerazumnost.
Presvijetli, ja se iskreno divim tim vašim riječima. Zaista, ukoliko se ne radi o stvarima usko povezanim uz crkveno učenje, kao što je dogma i učenje o ćudoređu, smatram da, što se tiče znanosti, zaključke moram stvarati imajući u vidu promatrane činjenice, a ne logička nadmudrivanja. Drugim riječima, ja se moram osloniti na metode promatranja što ih je Bacan izložio u svom djelu Novum organum, objavljenom 1620. a isto tako i na upute što ih je dao matematičar Descartes čije će djelo Discours de la methode biti trajno, kao spomenik filozofije i matematike…
Anđelika je primijetila da su imena tih učenjaka bila gotovo nepoznata nadbiskupu iako je važio za učena čovjeka. Ona se bojala da razgovor ne poprimi oštriji ton i da se Joffrey ne zaboravi i nečim ne uvrijedi nadbiskupa.
"Kakvu to potrebu osjećaju ljudi da raspravljaju o zaslugama iglenih glava?", mislila je. Ali više od svega se bojala da nadbiskup spretnim zastranjivanjima ne navuče Joffreya de Peyraca na tanak led.
Čini se da su ovaj put riječi Joffreya de Peyraca žestoko pogodile čovjeka crkve. Njegovi blijedi obrazi pomnjivo obrijani prekriju se rumenilom. On sklopi vjeđe, a lice mu poprimi izraz uzvišenog nekog lukavstva što uplaši mladu ženu.
Gospodine de Peyrac - reče - vi govorite o moći, o moći nad ljudima, o moći nad stvarima. Jeste li vi ikad pomislili da su se vaši izvanredni uspjesi mogli mnogima učiniti sumnjivi, a nadasve budnoj pažnji crkve? Te vaše bogatstvo koje svakim danom samo buja, te vaši naučni radovi koji k vama dovode učenjake osijedele od silnog posla? Ja sam prošle godine razgovarao s jednim od njih, njemačkim matematičarom Leibnitzom. On je bio zaprepašten činjenicom da ste vi uspjeli kao od šale riješiti probleme s kojima su se najveći umovi našeg vremena uzalud nosili. Vi govorite dvanaest jezika…
Pico della Mirandola, koji je živio u prošlom stoljeću, govorio ih je osamnaest.
Vi imate tako divan glas da je veliki talijanski pjevač Maroni požutio od bijesa slušajući vas, vi pravite savršene stihove, vi ste do savršenstva dotjerali, oprostite mi, gospođo, umijeće zavođenja žena…
A ovo..
Anđelika je slutila da je Joffrey de Peyrac prinio ruku upropaštenom licu i njoj se od muke srce stislo.
Nadbiskupova zbunjenost prijeđe u srditu grimasu.
Ah! Vi uspijevate, ne znam kako, da se na to zaboravi. Previše darova imate, vjerujte mi.
Vaše me optužbe iznenađuju i uznemiruju - polako će grof. - Nisam dosad bio svjestan tuđe zavisti. Naprotiv, činilo mi se da za sobom vučem okrutan nedostatak.
Nagne se, a oči mu bljesnuše kao da mu je pala na pamet neka sjajna šala.
Znate li, presvijetli, da sam ja u neku ruku hugenotski mučenik?
Vi, hugenot? - prestrašeno poviče prelat.
Rekao sam u neku ruku. Evo vam zgode. Pošto sam došao na svijet, moja majka me je povjerila dojilji koju je odabrala ne vodeći računa o njenoj vjeri nego o obimu njenih sisa. A ta je dojilja bila hugenotkinja. Ona me je odvela u svoje selo Cevennes koje se nalazilo pod vlašću nekog bijednog plemića protestanta. Nedaleko od tog mjesta nalazio se zamak nekog drugog plemića i nekoliko katoličkih sela, što je i logično. Ne znam kako je došlo do svađe. Meni su bile tri godine kad su se hugenoti i katolici dohvatili. Moja dojilja i žene iz njezina sela, sklonile su se u zamak plemića protestanta. Oko pola noći katolici osvojiše zamak na juriš. Sve živo su poklali, a zatim podmetnuli vatru. Ja sam pri tom zadobio tri udarca sablje preko lica a zatim sam bačen kroz prozor i ja sam s drugog kata pao u dvorište puno snijega koji me je spasio od zapaljenih trijesaka koje su svuda oko mene pljuštale. Sutradan ujutro jedan se katolik vratio u zamak radi pljačke. Našao me je, a kako je znao da sam ja dijete grofova tuluških, pokupio me je i stavio u svoju košaru zajedno sa mojom mliječnom sestrom Margeritom, koja je jedina preostala iza onog pokolja.
Čovjek je prošao kroz mnoge sniježne mećave prije no što je stigao u ravnicu. Kad je stigao u Toulousu ja sam još disao. Moja me je majka odnijela na suncem obasjanu terasu, svukla me je i zabranila je ljekarima da mi se približe jer, govorila je, oni će me samo umoriti. Godinama sam tako ležao na suncu. Tek kad mi je bilo dvanaest godina uspio sam hodati. U šesnaestoj sam otplovio u svijet. I tako mi se, eto, pružila prilika da naučim mnoge stvari. Najprije zahvaljujući bolesti i nepokretnosti, a poslije svojim putovanjima. U svemu tome nema ničega sumnjivog.
Nakon trenutka šutnje, nadbiskup će sanjalačkim glasom:
Vaša priča objašnjava mnoge stvari. Sad se više i ne čudim vašim simpatijama za protestante.
Nikakvih ja simpatija ne osjećam za protestante.
Pa kažimo onda vašim antipatijama za katolike.
A niti antipatija za katolike. Ja sam, gospodine, čovjek prošlosti i ja se teško snalazim u ovom našem netrpeljivom vremenu. Trebao sam se roditi jedan ili dva vijeka prije, u vrijeme renesanse. Ta riječ ima ljepši zvuk od reformacije. Trebao sam se roditi u ono vrijeme kad su francuski baruni otkrili Italiju, a preko nje svjetlo nasljedstvo prastarih epoha Rim, Grčku, Egipat, biblijske zemlje…
Gospodin de Fontenac se neprimjetno trgne što nije izmaklo budnom Anđelikinom oku. "Doveo ga je tamo gdje je htio", pomisli ona.
Pa razgovarajmo malo o biblijskim zemljama - blago će nadbiskup. - Ne govore li svete knjige da je kralj Salomon bio jedan od prvih čarobnjaka i da ja pošao s brodovima u Ophyr, gdje je, daleko od radoznalih pogleda, proste metale pretvorio u skupocjene? Povijest tvrdi da se vratio kući s lađama punima zlata.
Povijest također kaže da je Salomon po svom povratku udario dvostruko veće namete na narod, što dokazuje da nije baš s punim lađama zlata doplovio u Izrael, a dokazuje još više da on nije bio siguran kad će ponovo obnoviti svoje zalihe zlata. Da je, zaista, otkrio postupak kako se prosti metali pretvaraju u zlato, ne bi bio udario namete na narod niti bi svoje brodove slao u Ophyr. Možda on, u svojoj mudrosti, nije htio svojim podanicima otkriti tajnu da je oni ne bi zloupotrijebili.
Reći ću vam još nešto - primijeti sada grof. Salomon nije mogao poznavati postupak pretvaranja drugih metala u zlato zato što taj postupak nije moguće izvršiti. Alkemija kao znanost ne postoji, već je ona zlosretna izmišljotina srednjega vijeka, koja će postati predmet ruganja jer nikad nitko neće pretvoriti jedan metal u drugi.
A ja vam tvrdim - poviče nadbiskup blijeda lica - da sam ovim svojim očima vidio kako je Becher uronio kositrenu žlicu u tekućinu čiji je sastav sam sačinio i izvukao je napolje i ta je žlica bila zlatna.
Nije ta žlica postala zlatna već samo pozlaćena. Da se ta dobričina potrudio i dlijetom malo ogrebao zlatnu pokožicu, bio bi odmah vidio da se ispod pokožice nalazi kositar.
Istina je, ali Becher tvrdi da je to samo početak pretvorbe, te neobične pojave. Nastala je šutnja. Ruka Joffreya de Peyraca klizne niz naslon Anđelikina naslonjača i okrzne zglavak mlade žene.
Nato će grof reći ravnodušnim glasom:
Ako ste uvjereni da je vaš opat pronašao čarobnu formulu, što vas je onda jutros dovelo k meni?
Nadbiskup ni da bi trepavicama maknuo.
Becher je uvjeren da vi poznajete tajnu potpunog pretvaranja drugih kovina u zlato.
Grof de Peyrac prasne u grohotan smijeh.
Nisam nikad čuo nešto smješnije. Zar ja da se bavim takvim djetinjastim istraživanjima? Jadni Becher, rado mu prepuštam sva uzbuđenja i sve nade varljive nauke kojom se on bavi i…
Strašna buka slična gromu ili pucnju topa ga prekine. Joffrey skoči na noge posivjela lica.
To je... to je u laboratoriju. Bože, Bože samo da Kuasi-Ba nije nastradao! I grof brzo pođe prema vratima.
Nadbiskup se uspravio kao kakav krvnik. Šutke je promatrao Anđeliku.
Idem, gospođo - na kraju reče. - Čini mi se da se to sotona razgnjevio zbog mog prisustva u ovoj kući. Dozvolite mi da se povučem.
V velikim se koracima udalji. Čulo se pucketanje bičeva i vika kočijaša dok je biskupska kočija prolazila kroz ulazna vrata.
Ostavši sama, Anđelika, zapanjena, prođe rupčićem preko oznojena čela. Razgovor što ga je slušala s velikim zanimanjem, sasvim ju je smutio. A ipak je osjećala kako joj je bilo preko glave i Boga, i Salomona, i krivovjerstva i čarobnjaštva. Ali se odmah prekori zbog tih bezbožnih misli i pokaje se. Zaključi na kraju da su ljudi nepodnošljivi sa svojim cjepidlačenjem i da su, na kraju, i samom Bogu morali već dojaditi.







_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu