Anđelika

First topic message reminder :



Sredina je 17. veka u Francuskoj i vreme je burno. Prosjaci i secikese vršljaju Parizom, a drumski razbojnici haraju po unutrašnjosti, gde odrasta Anđelika, ćerka osiromašenog barona od Sansea. Ona neprikosnoveno vlada srcima svojih vršnjaka i vršnjakinja, a da bi poradila na svom obrazovanju, otac je šalje kod markiza od Plesi-Belijera, gde joj za oko zapada osioni markizov sin, koji prema njoj iskazuje prezir i nipodaštavanje. Sticajem okolnosti, Anđelika postaje svedok zavere protiv mladog kralja Luja XIV, što je, posle raznih peripetija, odvaja od doma i odvodi u Tuluzu, gde će biti obećana bogatom grofu Žofreju od Pejraka. Njen slobodarski duh se protivi ugovorenom braku i šepavom čoveku unakaženog lica za kojeg se priča da je alhemičar i veštac – ipak, dobrobit porodice joj ne dozvoljava da bira. Anđelikino srce ispunjeno je zebnjom, gnušanjem i osećanjem nemoći, ali u jednom trenutku sve te teskobne emocije zameniće ona jedna jedina, uzvišena, kojoj niko ne odoleva: ljubav. Njena avantura tek počinje…

Serijal Anđelika je od svoje premijere pre više od pola veka doživeo ogroman uspeh i prodat je u više od sto pedeset miliona primeraka na više od trideset jezika, što ga čini ubedljivo najčitanijom istorijskom romansom u istoriji književnosti. Anđelika je i u bivšoj Jugoslaviji dostigla neverovatnu popularnost, a više generacija čitateljki uživalo je u njenim avanturama. Ovo, srpsko izdanje Anđelike prvi je prevod na našim prostorima koji je urađen prema originalu koji je odobrila sama autorka. Pređašnji hrvatski prevod za osnovu je imao urednički prekrajan tekst od koga se An Golon distancirala.

Kad su barun i njegova kćerka pustili svoje životinje kod upravitelja Molinesa i pošli blagim usponom glavnog drvoreda, zapljusnuše ih valovi glazbe. Dugački hrtovi i oštrodlaki pinčevi su se naganjali po čistinama. Gospoda s nakovrčenim kosama i gospođe u blistavim haljinama šetali su drvoredima. Neki su, čudeći se, promatrali vlastelinčiča u odijelu od tamnog i grubog sukna i djevojku u haljini kakve obično nose samostanske školarke.
Smiješna, ali lijepa - reče jedna gospođa mašući lepezom.
Anđelika se pitala odnosi li se na nju gospođina primjedba. Zašto je rekla da je smiješna? Pogledala je bolje raskošne haljine živih boja ukrašene čipkama i njezina joj se siva haljinica učini jadnom.
Ali barun Armand se nije osjećao zbunjen kao njegova kćerka. On je jedva čekao da se nađe s markizom du Plessisom i da ga zamoli za kratak razgovor. Jednu četvrtinu uzgojenih mazgi, te četvrtinu čitave proizvodnje olova osloboditi poreza moglo je biti lako za plemića prastarog koljena kakav je u stvari bio sadašnji barun Ridoue de Sance od Monteloupa. Ali jadan je vlastelin opažao da je živeći daleko od dvora postao nespretan kao seljak među onim ličnostima koje su ga sasvim ošamutile svojim naprašenim perikama, svojim mirišljavim dahom, svojim papagajskim uzvicima. Prisjećao se da je u vrijeme Luja XIII vladala veća jednostavnost. Nije li možda sam Luj XIII, povrijeđen previše otkrivenim grudima jedne lijepe djevojke u Poitiersu, ne srameći se pljunuo u njen otvor na grudima, nečedan i… zavodljiv?
Svjedok tog kraljevskog čina, Armand de Sance ga se rado sjećao dok je, zajedno s Anđelikom, sebi krčio put među onim mnoštvom okićenom vrpcama.
Neki su svirači, okupljeni na malom podiju, udarali u glazbala koja su proizvodili tanahne i ugodne zvukova viole, lutnje, oboe i flaute. U jednom salonu ukrašenom ogledalima Anđelika primijeti mladiće i djevojke kako plešu, i odmah se - upitala je li i njen rođak Filip među njima.
Međutim, barun de Sance, stigavši na kraj salona, skine svoj stari šešir ukrašen nekakvim perom i poče se duboko klanjati. Anđeliki se srce grčilo od muke. U našem siromaštvu, mislila je, samo se drskošću može nešto postići, i umjesto da se previja i klanja kako je to od nje zahtijevala tetka Pulcherie te je triput pred njom morala ponoviti razne naklone držeći se ukočeno kao drvena lutka, ona je gledala ravno preda se. Lica što su je okruživala nije sasvim jasno vidjela, ali je znala da su svi umirali od želje da se smiju vidjeći je. Iznenada zavlada šutnja praćena prigušenim smijehom kad je sluga najavio:
Gospodin barun de Ridoue de Sance od Monteloupa.
Lice markize du Plessis se crvenilo iza njezine lepeze, a oči su joj sjale suzdržanom veselošću. Ali ih je sve markiz du Plessis izvukao iz neprilike pošavši pridošlom barunu i njegovoj kćerci ljubazno u susret.
Dragi moj rođače - poviče - vrlo ste ljubazni što ste tako brzo došli i doveli nam svoju prekrasnu kćerku. Anđeliko, još ste ljepši no što ste bili kad sam zadnji put k vama navratio. Zar ne? Ne izgleda li pravi anđeo? - upita okrenuvši se k svojoj ženi.
Baš tako - potvrdi ova potpuno zagospodarivši sobom. - U drugoj će haljini biti božanstvena. Sjednite na ovu stolicu, dijete, da vas možemo bolje promotriti.
Želio bih, rođače - reče Armand de Sance čiji promukao glas odjekne čudno u skupocjenom salonu - što prije s vama razgovarati o vrlo važnim poslovima.
Markiz u čudu izvije obrvama.
Zbilja? Slušam vas.
Žao mi je, ali radi se o poslovima o kojima možemo razgovarati samo u četiri oka.
Gospodin du Plessis dobaci prisutnima pogled u isto vrijeme i nemoćan i podrugljiv.
U redu, u redu, rođače barune! Hajdemo u moju radnu sobu. Oprostite, gospodo! Do viđenja.
Sjedeći na stolici, Anđelika je bila meta mnogih radoznalih pogleda. Strahovita uzbuđenost koja bijaše njom ovladala, polako ju je napuštala. Sad je jasno razabirala sva lica oko sebe. Veliku većinu nije nikad prije vidjela.
Ali pored markize opazi prekrasnu ženu i poznade je po bijelim i sedefastim grudima - "Gospođa Richeville", pomisli.
Grofičina haljina izvezena zlatom i njen grudnjak posut dijamantima previše su je ispunjali spoznajom kako je njezina siva haljinica ružna. Sve su se one gospođe blistale od peta do glave. Oko pasa su im visile neke čudne sitnice zrcala, češljevi od kornjačevine, kutijice za bombone i satovi. Nikad se Anđelika ne bi mogla odjenuti tako. Nikada ne bi bila u stanju gledati druge s toliko prezira, nikad razgovarati onim kreštavim i izvještačenim glasom koji je svojim zvukom podsjećao na sisanje bombona.
Draga moja - govorila je jedna - ima lijepe kose, ali te kose nikad nisu bile njegovane.
Ima suviše mršave grudi za curicu od petnaest godina.
Ali, draga moja, njoj je jedva trinaesta.
Želite li čuti moje mišljenje, Henriette? Suviše je kasno da se od nje nešto napravi.
Jesam li ja mazga na sajmu? pitala se Anđelika.
Toliko je bila začuđena svim što se oko nje zbivalo da se nije dospjela ni uvrijediti.
A šta biste htjeli - poviče gospođa de Richeville - u nje su zelene oči, a zelene oči donose nesreću, kao smaragdi.
Ali imaju neobičnu neku boju - protivila se jedna.
Ali neprivlačnu. Gledajte kako tvrdi izraz ima ova djevojčica. Ne, zelene mi se oči, zaista, ne sviđaju.
Hoće da obezvrijede moje jedino bogatstvo moje oči i moje kose! mislila je djevojčica.
Sigurno, gospođo - odjednom će Anđelika naglas - uvjerena sam da u modrim očima gvardijana iz Nieula ima više nježnosti… i da vam donose sreću - doda nešto tiše.
Nastade grobna šutnja. Tu i tamo izbije smijeh, ali se odmah i ugasi. Neke se gospođe ogledaju uplašeno oko sebe, gotovo kao da sumnjaju da je riječi što su ih čule izgovorila ta ravnodušna djevojčica.
Krv navali u lice grofici Richeville i razlije joj se potom po grudima.
Sad je prepoznajem! - poviče i odmah se ugrize za usnu.
Svi su u čudu promatrali Anđeliku. Markiza du Plessis u koje bijaše pogan jezik ponovo je prigušivala smijeh iza lepeze, ali ovaj put je htjela od svoje susjede sakriti svoju veselost.
Filipe! Filipe! - poviče da bi održala dostojanstvo. Gdje je moj sin? Gospodine de Barre, ne biste li bili dobri pa dozvali pukovnika.
A kad se mladi pukovnik od šesnaest godina pojavio, reče:
Evo tvoje rođakinje de Sance. Povedi je na ples. U mlađem će se društvu zabavljati bolje nego u našem.
Ne čekajući, Anđelika skoči na noge. Bila je ljuta na sebe zato što joj je srce tuklo kao ludo. Mladi je gospodin gledao majku pogledom punim negodovanja. Kako,
činilo se da kaže, kako se usuđujete baciti mi u naručaj jednu djevojku ovako dotjeranu?
Ali vjerojatno je shvatio po licima prisutnih gospođa da se nešto neobično dogodilo, stoga, pruživši ruku Anđeliki, promrmlja kroz stisnute zube:
Dođite, draga rođakinjo.
Ona položi na otvoreni dlan svoje sitne prste kojih ljepote još ne bijaše svjesna. On ju je šutke doveo do praga galerije gdje su se paževi i mladići njegovih godina zabavljali po svom ukusu.
Mjesta! Mjesta! - poviče on odjednom. - Prijatelji dragi, predstavljam vam moju Rođakinju tužne haljine.
Svi mladići prasnuše u smijeh i pojure prema njima. Paževi su imali čudne i male hlačice, napuhane i skupljene oko bedara. Sa svojim dugim i mršavim nogama naglo odraslih mladića, nataknutim na visoke pete, izgledali su kao štakori.
Naposljetku, u svojoj tužnoj haljini nisam smješnija od njih s onim njihovim tikvama oko bedara, pomisli Anđelika.
Rado bi bila žrtvovala nešto svog samoljublja samo da može još ostati pored Filipa. Ali uto jedan od mladića upita: - Znate li plesati, gospođice?
Malo.
Zbilja? A što sve plešete?
Overnjanac, rigodonku, farandolu.
Ha! Ha! Ha! - iskidaše se od smijeha mladići - Filipe, kakvu si nam ovo ptičicu doveo! Hajte, hajte, gospodo! Izvlačite žrijeb! Tko će plesati sa seljančicom? Ovamo s onima kojima se sviđa overnjanac! - udare u smijeh.
Anđelika naglo istrgne ruku iz Filipove ruke i pobježe.
Projuri kroz velike galone pune slugu i gospode, a zatim kroz predvorje s podom u mozaiku gdje su nekakvi psi spavali na baršunastim jastucima. Tražila je oca i trudila se da ne zaplače. To, zaista, ne bi imalo smisla.
Sve što joj se dogodilo trebalo je izbrisati iz sjećanja, kao lud i čudnovat san. Prepelica ne smije izići iz svog čestara. Zato što je rado poslušala pouke tetke Pulcherie, mislila je Anđelika i pravo je što je kažnjena za taštinu kojom ju je nadahnulo zavodljivo traženje markize du Plessis.
Najzad iz malog salona smještenog po strani, doprije do nje prilično kreštav glas markiza du Plessisa.
Baš nikako, baš nikako! To baš nikako ne ide, moj jadni prijatelju - govorio je sve očajnijim glasom. Vi mislite da je lako za nas plemiće, opterećene troškovima, postići oslobađanje od poreza. Osim toga, niti sam ja, a niti princ Conde ovlašteni da vašu molbu rješavamo.
Ja vas samo molim da se za mene zauzmete kod glavnog upravitelja državne blagajne, gospodina de Tremanta kojega, vi osobno poznate. Taj je posao u interesu i same blagajne. On me oslobađa od poreza i cestarine samo za razdaljinu od Poitoua do mora. A izuzeće od poreza odnosilo bi se, uostalom, samo na jednu četvrtinu proizvodnje mazga i olova. Zauzvrat vojna uprava bi imala pravo da za sebe osigura ostala tri dijela proizvodnje olova i srebra. I za samu je državu bolje da ima nekoliko sigurnih proizvođača pojedinih roba u samoj zemlji nego da te robe kupuje u inozemstvu. Eto, za vuču topova ja posjedujem zaista krasne životinje, snažne i ćvrstih pleća…
Vaše riječi smrde na gnoj i znoj - izjavio je markiz prinoseći s gađenjem ruku k nosu. - Pitam se do koje se mjere vi udaljujete od svog položaja vlastelina upuštajući se u pothvat koji dosta liči, dozvolite mi da kažem, na trgovinu.
Trgovina ili nazovite kako to hoćete, treba živjeti - otpvrne Armand de Sance tvrdoglavošću koja se svidjela Anđeliki.
A ja? - poviče markiz podigavši ruke prema nebu - mislite da se ja ne borim s teškoćama? Uza sve to znajte da se, dok budem disao, neću hvatati nijednog posla koji bi mogao poniziti moj plemićki položaj.
Moji se prihodi, dragi rođače, ne mogu ni izdaleka uporediti s vašim. Zaista, ja sam pravi pravcati prosjak prema kralju koji odbija da mi pomogne i prema lihvarima iz Niorta koji me proždiru.
Znam, znam, dobri moj Armande. Ali jeste li se ikad zapitali kako ja, čovjek s dvora i s dvije važne kraljevske službe, uravnotežujem svoju blagajnu? Niste, siguran sam u to! Pa znajte, moji troškovi su daleko veći od mojih prihoda. Moji prihodi s imanja Plessis, s imanja moje žene u Touraini i dužnošću kraljevskog savjetnika, iznose četrdeset tisuća livara, dok kao glavni zapovjednik brigade iz Poitoua primam ukupno sto šezdeset tisuća livara.
Ja - odgovori barun - ja bih se zadovoljio desetim dijelom toga.
Samo čas, ladanjski rođače. Ja imam sto šezdeset tisuća livara prihoda. Ali znajte i to da s troškovima moje žene, pukom mog sina, mojom palačom u Parizu, stanom u Fontainbleauu, putovanjima s dvorom, kamatima na razna dugovanja, primanjima, odijevanjem, konjskim spregama poslugom itd. trošim tri stotine tisuća livara.
Znači, svake godine upadate u dug za sto pedeset tisuća livara?
Upravo tako, dragi rođače. I ako sam se poslužio slobodom da vam iznašam ovu dosadnu čitulju, učinio sam to zato da biste shvatili moje stanovište, to jest da zasad ne mogu razgovarati s gospodinom de Tremantom, glavnim upraviteljem državne blagajne.
Ta vi ga poznate!
Poznam, ali ga više ne viđam. Ta već sam se umorio ponavljajući vam kako je gospodin de Tremant u službi kralja i kraljice majke. A i Mazarinu je odan…
U redu, a što to znači?
Znači da se s tog razloga više ne viđamo. Zar vam, dakle, nije poznato da je gospodin princ Conde kojemu sam ostao vjeran, u zavadi s dvorom…
A kako bih to mogao znati? - u čudu je pitao Armand de Sance. - Vidio sam vas prije par mjeseci, a u to vrijeme kraljica majka nije imala boljeg podanika od gospodina princa.
Ah! Odonda je mnogo vremena prošlo! - odgovori markiz razdražljivo. - Ta ne mogu vam sve u tančine pričati. Znajte da su se kraljica, njezina dva sina i onaj crveni vrag, kardinal, vratili u Louvre, to jest u Pariz, samo zahvaljujući gospodinu Condeu. A za sve to su se tom velikom čovjeku odužili tako što su ga vrijeđali na svakom koraku. Prije nekoliko tjedana je došlo između njih do raskida. A sad mu je Španjolska učinila neke ponude koje princu izgledaju zanimljive, te je došao ovamo da zajednički proučimo njihovu osnovanost.
Španjolske ponude? - ponovi barun Armand.
Pa da! Ali neka to ostane između nas, jer se pouzdajem u vašu plemićku riječ. Zamislite, Filip IV, španjolski kralj, je našem velikom generalu, te gospodinu de Tureuneu ponudio svakome vojsku od po deset tisuća momaka.
A zašto sve to?
Pa da bi ukrotio kraljicu majku, a osobito onog lupeža, kardinala! Uz pomoć španjolske vojske gospodin de Conde će ući u Pariz, a Gastone d'Orleans, to jest Gospodin, brat pokojnog kralja Luja XIII, bit će proglašen kraljem. Kraljevstvo bi se sačuvalo i oslobodilo jedne žene, dvojice dječaka i jednog stranca koji ga sramoti. Što da radim kraj svih tih lijepih planova, molim vas! Da bili održao način života koji sam vam upravo izložio, ne smijem stavljati na izgubljenu kartu. A narod, sabor, dvor, uglavnom svi, mrze Mazarina. Kraljica se drži uza nj kao pijan plota i nikad ga neće napustiti. Ne mogu vam opisati život što ga već dvije godine provode dvor i mali kralj. Taj se može uporediti samo s životom istočnjačkih cigana bježanja, povraci, svađe, ratovi itd. Sve je to dozlogrdilo. Mali kralj Luj XIV je u izgubljenom položaju. K tome dodajte da je kćerka Gastonea d'Orleansa, gospođica de Montpensier znate, ona djevojka snažnog glasa, strastvena pristalica fronde. Prije godinu dana borila se na strani urotnika i jedva čeka da do borbe opet dođe. Moja žena je obožava, a ona joj uzvraća istom mjerom. Ovaj put neću dopustiti da se Alice opredijeli za stranku koja nije i moja. Vezati plavu vrpcu oko
pasa i klas zataknuti za šešir ne bi bilo teško kad razdvojenost supružnika ne bi imala gorih posljedica. A Alice je već po svom karakteru uvijek bila protiv. Protiv podvezica, a za svilene uzice, protiv kose podrezane na čelu, već za slobodno čelo, itd. Ona je u ovom trenutku protiv Ane Austrijske, kraljice majke, zato što joj je ova jednom prilikom rekla kako je tablete što ih ona upotrebljava za osvježavanje usta podsjećaju na tablete za čišćenje. Nema te sile koja bi Alicu povratila na dvor gdje su, po njezinu tvrđenju, svima dojadile kraljičine molitve i podvizi njenih kraljevskih sinova. Ugledat ću se, dakle, na svoju ženu, budući da ona neće da se ugleda na mene. Moja je slaba strana što je smatram duhovitom i obdarenom izvjesnim ljubavnim smislom koji mi se sviđa… Naposljetku, i ta fronda je vrlo zabavna igra
Ta… ta niste valjda htjeli kazati da i gospodin de Turenne - zamuckivao je Armand de Sance koji nije nikako uspijevao da se sasvim pribere.
Eh! Gospodin de Turenne! Gospodin de Turenne! I on je kao i svi drugi. Ni on ne voli da se omalovažavaju njegove zasluge. Tražio je Sedan za svoju obitelj. Nisu mu ga dali. A on se uvrijedio što je samo po sebi razumljivo. Kako se čini, on je već prihvatio ponudu španjolskoga kralja. Gospodinu de Condeu se ne žuri. Čeka vijesti od svoje sestre de Longueville, koja je s princezom de Conde pošla da pobuni Normandiju. A onda će se i on odlučiti. Moram vam kazati da je ovdje vojvotkinja de Beauforf prema čijoj ljepoti on nije ravnodušan… Dogodilo se, eto, da naš veliki junak ne gori od nestrpljenja da što prije krene u rat. Kad susretnete boginju o kojoj je riječ, rado ćemo mu oprostiti… U nje, je, moj dragi, takva put…! Naslonivši se leđima na jedan goblen, Anđelika je iz podaljega vidjela kako njen otac vadi iz džepa svoj veliki rupčić i njime briše čelo.
"Ništa neće postići, pomisli", a srce joj se ispuni tjeskobom. "A što se njih tiču naše priče o mazgama i olovu u kojemu ima srebra!"
Nepodnošljiva ju je mora davila u grlu. Ponovo se udalji. Spusti se u park koji se bijaše obavio u plavkasti mrak. Iz salona su dopirali zvuci violina i gitara. Već su lakeji jedni za drugima nosili svijećnjake, dok su drugi, popevši se na stolice, palili svijeće udjenute u zidne svijećnjake; iza ovih su bila postavljena ogledala koja su umnožavala svjetlost.
"Kad samo mislim", govorila je u sebi Anđelika šetajući polako drvoredima, "kako je moj otac bio u nedoumici kad je Molines za vrijeme rata htio u Španjolsku prodati nekoliko mazgi! Izdajstvo... Međutim, to nimalo ne zabrinjava prinčeve koji ipak žive na kraljev račun. Je li moguće da se oni misle pobuniti protiv kralja?"
Obišla je oko dvorca i našla se podno onog zida uz koji se nekoć često uspinjala da bi uživala gledajući blago začarane sobe. Mjesto je bilo pusto, jer parovi koji se nisu sklanjali pred gustom večernjom maglom, dosta prohladnom te jesenje večeri, najradije su se zadržavali na zelenim čistinama ispred pročelja.
Odjednom nagonski, bez razmišljanja skine cipele i usprkos dugoj haljni spretno se uzvere do vijenca na prvom katu. Bijaše se već sasvim smračilo. Da je netko i naišao onuda, ne bi je opazio jer se uz to zavukla u sjenu jednog tornjića koji je krasio desno krilo zgrade.
Prozor je bio otvoren. Anđelika se nagne i po zlaćanoj svjetlosti uljanice, svjetlosti koja je još više isticala tajnovitost prekrasnog namještaja i goblena, nasluti da soba nije prazna. Kao iskričavi snijeg blistao je sedef male komode od ebanovine. Odjednom, uprijevši pogled u visok krevet, Anđeliki se učini da je oživljela sliku što je prikazivala boga i boginju.
Dva bijela i naga tijela su se stiskala u neredu odgurnutih plahti čije su se čipke vukle po podu. Tako su se ta dva tijela svojski izmiješala da je ona u prvi mah pomislila da se to dva mladića, dva ratoborna i bestidna paža rvu. Naposljetku razabra da su to, u stvari, bili jedan čovjek i jedna žena.
Muškarčeve crne i kovrdžave kose gotovo su sasvim prekrili ženino lice. Činilo se da će je njegovo dugo tijelo potpunoma smrviti, a ipak se micalo polako,
ujednačeno, podjarivano pohotnom upornošću dok je svjetlost žiška otkrivala igru njegovih snažnih mišića.
Anđelika nije vidjela ženu, tek neke njezine dijelove koji su se gotovo raščinili u polumraku: krhku nogu dignutu i pripijenu uz muškarčevo tijelo, sisu koja je pod pritiskom muškarčeva zagrljaja šiknula ispod njegovih ruku, laku i bijelu ruku kako mehanički klizi gore-dolje po muškarčevu bedru da bi iznenada pala, iskrenuta dlana, niz rub kreveta, dok se duboko stenjanje otkidalo od svilenih zastora.
U trenucima potpune tišine, Anđelika je čula dva daha, izmiješana, sve kraća i brža, nalik na vihor pomamne oluje. Odjednom se oba tijela smire. Zatim se ženino stenjanje ponovo povlačilo u sjenu dok joj je ruka nemoćno klonula na bijelu plahtu, kao ubrani cvijet.
Anđelika osjeti kako joj se u duši miješaju osjećaji zadivljenosti i gađenja. Ona je često promatrala onu sliku Olimpa, uživala u njenoj svježini i uzvišenom zanosu, te je na kraju na nju ostavljao dojam neizrecive ljepote taj prizor čiji je ona, kao iskusna seljančica, pogađala smisao.
"To je, dakle, ljubav!" mislila je a dotle su je ježuri straha i užitka svu prožimali. Dva se ljubavnika na kraju razdvoje. Odmarali su se sada jedno pored drugog kao dva blijeda donjka u mraku podzemne grobnice. Dah im se utapao u nekakvu blaženstvu sličnom snu. Ni ona ni on nisu ništa govorili.
Prva se pomaknula žena. Ispruživši vrlo bijelu ruku, dohvati sa stalka pored kreveta bocu u kojoj je crno vino poput kristala blistalo. Na usnama joj se pojavi skrušeni osmijeh.
Oh, dragi, sasvim sam slomljena - prošaputa. Treba da podijelimo ovo vino iz Roussillona što ga je vaš dalekovidni sluga stavio ovdje. Hoćete li popiti čašu?
Čovjek s kraja kreveta odgovori gunđanjem koje se moglo shvatiti kao njegov pristanak.
Gospođa kojoj su se, izdaleka, povratile snage, napuni dvije čaše, jednu pruži ljubavniku, a drugu slasno ispije nadušak. Odjednom Anđelika osjeti želju da se gola pruži u onom krevetu i da polako pijucka jako južnjačko vino.
"To je chaudaut prinčeva", pomisli.
Nije ni osjećala da se nalazi u vrlo neudobnom položaju. Sad je ženu potpunoma vidjela, divila se njenim okruglim i savršenim grudima, ljubičastim bradavicama, gipkom trbuhu, dugim u križanim nogama.
Na tanjuru je bilo voća. Žena uze breskvu i pohlepno zagrize u nju.
Kuga umorila ova zanovijetala! - poviče odjednom čovjek i prebacivši se preko ljubavnice skoči na pod.
Anđelika koja nije čula udarce na vratima sobe, pomisli da je otkrivena te se stisne uz tornjić više mrtva nego živa.
Kad je ponovo pogledala, vidje da se bog umotao u široku kućnu haljinu, smeđe boje i opasao srebrenim pojasom. Moglo mu je biti tridesetak godina, a lice mu nije bilo lijepo kao tijelo jer je imao dug nos i tvrde oči, ali sjajne kao plamen što mu je davalo izgled grabežljive ptice.
Tu sam s vojvotkinjom de Beaufort - vikne okrenuvši se k vratima.

Usprkos tom upozorenju jedan se sluga pojavi na pragu.
Neka mi vaša visost oprosti, ali u dvorcu se pojavio jedan redovnik koji traži da ga primi gospodin de Conde. Markiz du Plessis je smatrao da će biti najbolje ako ga pošalje vašoj visosti.
Neka uđe! - progunđa princ poslije kratke šutnje. Zatim se približi komodi od ebanovine koja se nalazila pored prozora i otvori nekoliko ladica.
Iz dna sobe jedan je lakej dovodio neku osobu, redovnika ukukuljenog u prosto sukno. Ovaj se približi, više se puta poklonivši s upadljivom lakoćom.
Uspravivši se, otkrije tamnoputo lice na kojemu su sjala dva velika crna oka čeznutljiva pogleda.
Dolazak ovog svećenika kao da nije nimalo zbunio ženu pruženu na krevetu, koja je i dalje bezbrižno jela krasno voće. Samo je preko bedara prebacila jedan šal.
Čovjek crne kose, nagnut nad komodom, iz nje je izvlačio velike omotnice zapečaćene crvenim voskom.
Oče - reče on okrećući se - da li vas šalje gospodin Fouquet?
Baš on, visosti.
Redovnik još nešto doda na nekom vrlo milozvučnom jeziku koji se Anđeliki učini da je talijanski. Dok je govorio francuski, naglasak mu je malko šušketao što mu je davalo neku djetinju draž.
Nije potrebno da mi kažete lozinku, gospodine Exili - reče princ de Conde - poznao bih vas po opisu i po onom modrom znaku što ga imate blizu oka. Vi ste, dakle, najveći evropski majstor u teškom i finom umijeću pripremanja otrova?
Vaša visost me previše hvali. Ja sam samo usavršio neke recepte što sam ih naslijedio od svojih firentinskih predaka.
Talijani su majstori u svakom umijeću - poviče Conde i prasne u grohotan smijeh koji je ličio rzanju konja. No njegovo lice naglo poprimi svoj tvrdi izraz.
Imate li kod sebe onu stvar?
Tu je.
Kapucin izvuče iz širokog rukava izrezbaren kovčežić. On ga sam otvori pritisnuvši na izbočeni ukras skupocjenog drva.
Vidite, presvijetli, dovoljno je da se ugura nokat na ovo mjesto gdje počinje vrat ovog majucnog lika koji na dlanu drži golubicu.
Poklopac se digne. Na svilenom jastučiću blistala je staklena bočica ispunjena tekućinom smaragdne boje.
Princ de Conde oprezno uze bočicu i podigne je prema svjetlosti.
Rimski vitriol - tiho reče otac Exili. - To je smjesa sa sporim, ali sigurnim učinkom. Odlučio sam se za nj radije nego za živin sublimat koji može izazvati smrt u nekoliko sati. Po uputama što sam ih primio od gospodina Fouqueta učinilo mi se da vi prosvijetli, i vaši prijatelji ne želite da se previše opravdane sumnje pojave među pratnjom određene osobe. Tom će osobom ovladati slabost, možda će izdržati tjedan dana, ali će njezina smrt izgledati potpuno prirodna. Svi će vjerovati da je posrijedi upala trbuha izazvana pokvarenom divljači ili nekom drugom pokvarenom hranom. Bilo bi dobro kad bi se za stol te osobe iznijelo mišiće, kamenice ili neke druge školjke koje ponekad mogu i te kako nauditi. Pripisati njima tako nenadanu smrt jednostavno je kao dječja igrarija.
Zahvaljujem vam za vaše izvrsne savjete, oče.
Conde je stalno promatrao blijedozelenu bočicu i pri tom su mu se oči caklile mržnjom. Anđeliku zahvati žestoki osjećaj razočaranja: bog ljubavi što je sa slike sišao na zemlju nije više bio lijep i ispunjao ju je strahom.
Budite, međutim, pažljivi, presvijetli - ponovo će otac Exili. - S ovim otrovom treba rukovati vrlo, vrlo oprezno. Da ga zgušnjavam, moram se zaštititi staklenom maskom. Jedna, jedina kap koja bi vam pala na kožu izazvala bi strašne bolove i ti bi bolovi prestali tek kad bi vam izgrizla određeni ud. Ako vi osobno ne mozete uliti ovaj otrov u jelo dotične osobe, živo preporučite svom slugi kojemu mislite povjeriti taj zadatak, da bude siguran i vješt.
Sluga koji vas je uveo ovamo je čovjek u kojega imam veliko povjerenje. Radujem se što ga dotična osoba ne pozna. Stoga vjerujem da neće biti teško staviti mu ga uz bok.
Princ se podrugljivim pogledom zagleda u kapucina kojega je nadvisivao svojim rastom.
Pretpostavljam, gospodine Exili, da vas život koji ste posvetili tom divnom umijeću nije učinio previše tankoćutnim. Pa ipak, što biste kazali kad bih vam priznao da je ovaj otrov namijenjen jednom vašem zemljaku, Talijanu iz Abruzzija?
Smiješak razvuče tanke usne redovnika Exilija koji se ponovo nakloni.
Moji su zemljaci oni koji cijene moje usluge kao što te usluge i zaslužuju, presvijetli. A u posljednje vrijeme gospodin Fouquet, predsjednik pariškog sabora, je prema meni velikodušniji od izvjesnog Talijana iz Abruzzija kojega dobro poznajem.
Conde se ponovo oglasi svojim konjskim rzanjem.
Sjajno, gospodine! Veselim se što uza se imam ljude vašeg kova.
V polako vrati bočicu na svileni jastučić. Zavlada šutnja. Oči gospodina Exilija samozadovoljno su promatrale vlastito djelo.
Napominjem, presvijetli, ova tekućina ima tu prednost što nema nikakva mirisa, a gotovo ni ukusa. Ne utječe na hranu u koju se miješa te bi dotična osoba, ukoliko je vrlo oprezna pri jelu, jedino mogla prekoriti svoga kuhara da je suviše začinio jelo.
Vi ste dragocjen čovjek - ponovi princ ozbiljno.
Pomalo nervozno pokupi zapečaćene omotnice koje su se nalazile na komodi.
U naknadu za to moram vam ovo uručiti za gospodina Fouqueta. Ova omotnica sadrži izjave markiza de Hocquincourta. A ova ovdje gospodina de Charosta, gospodina du Plessisa, gospođe du Plessis, gospođe de Richeville, vojvotkinje de Beaufort, gospođe de Longueville. Kao što vidite žene su manje lijene… ili manje tankoćutne od gospode. Nedostaju još pisma gospodina de Maupeoua, markiza de Crequija, i još nekih…
A vaše pismo, presvijetli?
Imate pravo. Evo ga ovdje. Upravo sam ga završio i nisam ga još ni potpisao.
Ne bi li vaša visost bila tako ljubazna i pročitala mi ga, kako bih ja mogao provjeriti svaku riječ sadržaja. Gospodinu je Fouquetu neobično mnogo stalo do toga da nijedna riječ ne bude izostavljena.
Kako želite - reče princ i neprimjetno slegne ramenima. Uze zatim pismo i stane čitati naglas:
Ja, Luj II, princ de Conde, jamčim presvijetlom Fouquetu da neću stati ni na čiju stranu osim na njegovu, da neću obreći poslušnost nikome drugome, da ću mu predati sve svoje gradove i utvrde i drugo svaki put kad mi on to naredi.
Kao zalog predajem mu ovo pismo pisano i potpisano mojom rukom, po mojoj slobodnoj volji a da on to od mene nije ni tražio imajući dobrotu da vjeruje mojoj riječi za koju mu jamčim.
Sastavljeno u Plessis-Belliereu, 20. septembra 1649.
Potpišite, presvijetli - reče otac Exili kojemu su se sjajile oči zasjenjene kapuljačom.
Brzo, kao da želi da s tim što prije svrši, princ de Conde uze sa stola guščije pero i zašilji ga. Dok je ovaj potpisivao pismo, redovnik upali malu grijalicu od pozlaćenog srebra. Conde rastopi malo crvenog voska i zapečati pismo.
Sve ostale izjave su napravljene po uzoru na ovu potpisane - zaključi. - Vjerujem da će vaš gospodar biti zadovoljan i da će nam to potvrditi.
Budite uvjereni, presvijetli. Pa ipak ne mogu napustiti dvorac prije no što dobijem ostale izjave koje ste mi obećali.
Obavezujem se da ćete ih dobiti do sutra u podne.
Ostat ću, dakle, pod ovim krovom do sutra.
Naša prijateljica, markiza du Plessis, pobrinut će se za vaš smještaj, gospodine. Naredio sam da je obavijeste o vašem dolasku.
Mislim da bi bilo mudro kad bi se dotle ova pisma zaključala u tajni kovčežić koji sam vam maloprije uručio. Otvor je nevidljiv stoga neće biti sigurnija od radoznalih očiju ni na jednom drugom mjestu.
Imate pravo, gospodine Exili. Slušajući vas, shvaćam kako je i kovanje urota umijeće koje od čovjeka traži rutinu i iskustvo. Ja sam samo vojnik, i to ne krijem.
Slavni vojnik! - poviče Talijan i duboko se pokloni.
Laskate mi, oče. Ja bih, međutim, želio, otvoreno priznajem, da su gospodin Mazarin i njegovo veličanstvo kraljica majka vašeg mišljenja. Kako bilo da bilo, ipak mislim da vojnu taktiku, mada je grublja i obimnija, treba malko približiti vašim prepredenim potezima. Valja uvijek predvidjeti namjere neprijatelja.
Vi, presvijetli, govorite kao da vam je Machiavelli osobno bio učiteljem.
Zaista mi laskate - ponovi princ. Ali se ipak razvedrio.
Exili ga poduči kako će podići jastučić od satena da bi ispod njega položio pogibeljna pisma. Potom kovčežić bi spremljen u komodu.
Čim se Talijan povukao, de Conde, kao kakvo dijete, uze kovčežić i ponovo ga otvori.
Daj da vidim - promrmlja žena pruživši ruke prema njemu.
Ona se nijednom ne umiješa u razgovor između redovnika i princa, već je za to vrijeme stavljala na prste jedan za drugim, svoje prstenje. Ali je bilo očito da joj nije promakla ni jedna jedina riječ.
Conde se približi krevetu i oboje se nagnu nad bočicom smaragdne boje.
Misliš li, zaista, da je onako strahovit kao što onaj reče - ponovo promrmlja vojvotkinja de Beautart.
Fouquet tvrdi da nema sposobnijeg ljekarnika od tog Firentinca. Kako je da je, moramo se pouzdati u Fouqueta. Njemu je pala na pamet misao o španjolskoj pomoći, u pariškom saboru, prošlog aprila. Ta se pomoć nije nikome svidjela, ali on je uspostavio vezu s njegovim katoličkim veličanstvom. Ja ne bih imao vojske da nije bilo njega.
Gospa se ponovo opusti na jastuke.
Znači, gospodin Mazarin je gotov! - ona polako reče.
Isto kao da je gotov, jer evo ja sad u svojim rukama držim njegovu smrt.
Ne priča li se da ponekad kraljica majka blaguje zajedno s čovjekom kojega strastveno voli?
Zaista je tako - odgovori de Conde poslije kratke šutnje. - Ali ja se ne slažem s vašim planom, draga. Po glavi mi se vrzma nešto sasvim drugo, pothvat bolji i djelotvorniji. Što bi kraljica majka bila bez svojih sinova... Španjolki ne bi preostalo drugo do da se povuče u neki samostan i da ih tamo oplakuje…
Otrovati kralja! - poviče vojvotkinja i trgne se.
Princ veselo zarže. Vrati se ka komodi i u nju odloži kovčežić.
Eto, kakve su žene! - poviče. - Kralj! Obuzima vas sažaljenje što se radi o lijepom dječaku kojega muče nemiri mladosti i koji vas od nekog vremena gleda na dvoru, kao pas u čeki. To je za vas kralj, a za nas pogibeljna prepreka za sve naše planove. A što se tiče njegova brata, Malog gospodina, pokvarenog dječačića koji počinje uživati u tome da se oblači poput djevojčice i prepušta se muškarcima da ga miluju, ja ga još teže mogu smisliti na prijestolju nego vaše kraljevsko nevinašce. Ne, vjerujte mi, u gospodinu d'Orleansu, koji je u pogledu uzorna života sušta protivnost svog brata Luja XIII, imat ćemo kralja koji će nam savršeno odgovarati. Bogat je i slabić. A što nam još treba?
Draga moja - ponovo će de Conde pošto je zaključao komodu i ključ turio u džep svoje kućne halje - mislim da bi bilo vrijeme da se pojavimo pred svojim domaćinima. Ubrzo će i večera. Hoćete li da zovnem Manon, vašu sobaricu?
Bila bih vam zahvalna, dragi moj gospodaru!

Anđelika je počela osjećati izlomljenost po svom tijelu te se malo povukla natrag na vijenac. Mislila je na svog oca koji ju je sigurno naokolo tražio, ali nikako se nije mogla odlučiti da ostavi svoje osmatračko mjesto.
U sobi su sluge oblačile princa i njegovu ljubavnicu uz pusto šuštanje tkanina i poneku psovku princa koji je bio vrlo nestrpljiv.
Kad bi Anđelika odvojila oči s okvira osvijetljenog prozora ništa nije vidjela do mrkle noći iz koje je do nje dopirao mrmor blize šume uznemirene jesenjim povjetarcem.
Naposljetku se soba ispraznila. Noćni je žižak i dalje gorio, a soba je ponovo utonula u svoju tajnovitost.
Djevojka se polako primakne prozoru i spusti se u sobu. Miris ženskih parfema i ličila se nekako čudno stapao s mirisima koji su se probijali iz noćne tame mirisima vlažnog drveća, mahovine i sazrelih kestena.
Anđelika još nije točno znala što će učiniti. Mogli su je iznenaditi, ali to je nije nimalo uznemiravalo. Sve je ovo bilo samo san, kao odlazak u Ameriku, kao luda gospođa od Monteloupa, kao zločini Gillesa de Retza…
Brzim pokretom izvuče iz kućne haljine, prebačene preko stolice, ključić komode, otvori je i iz nje izvuče kovčežić, napravljen od sandalova drveta. Iz kovčežića se širio oštar miris. Pošto je ponovo zatvorila komodu i vratila ključić u haljinu, Anđelika se vrati na vijenac s kovčežićem ispod ruke. Odjednom joj srce počne radosno tući: zamislila je lice gospodina de Condea kad otkrije da je nestalo otrova i opasnih pisama.
"Ovo nije krađa", pomisli, "jer radi se o tome da se izbjegne zločin."
Već je znala gdje će sakriti ukradeni kovčežić. Tornjići što ih je talijanski arhitekt podigao na četiri ugla dražesnog dvorca Plessis, služili su samo za ukras, ali bili su snabdjeveni i puškarnicama i galerijama s kojih se bacalo kamenje na napadače, podražavajući time ratničke dekoracije na srednjevjekovnim građevinama. Osim toga, te su puškarnice i galerijice bile šuplje i imale su male prozorčiće.
Anđelika uvuče kovčežić u šupljinu najbliže puškarnice. Mudar će biti onaj tko ga uspije tu pronaći!
Zatim okretno klizne duž pročelja i nađe se na tlu, osjetivši tek sada da su joj se bosa stopala gotovo smrzla.
Pošto je navukla stare cipele, vrati se u dvorac.
Svi su se sada skupili u salonu. Noć je bila previše mračna i puna magle te nikoga nije privlačila.
Ušavši u predvorje, nosnice joj zagolicaju vrlo primamljivi mirisi gotovih jestivih proizvoda. Vidjela je kako prolazi čitav niz slugu-dječaka u livrejama. Jedva su nosili velike srebrne tanjure. Fazani i šljuke sa svim perjem, odojak okićen cvijećem kao nevjesta, razni komadi prekrasnog srndaća, postavljeni na hrpe garduna i komorača, prodefiliraše ispred nje.
Iz dvorana i s galerija je dolazilo zveckanje porculana i kuckanje kristala. Čitavo se društvo okupilo oko malih stolića pokrivenih čipkama, vrlo ukusno raspoređenih ovdje i tamo. Za svakim stolom sjedilo je desetak osoba.
Anđelika se ustavi na vratima velikog salona i opazi princa Condea u društvu gospođe du Plessis, vojvotkinje de Beaufort i grofice do Richeville. Za prinčevim stolom su se našli i markiz du Plessis i njegov sin Filip te druge gospođe i mlada gospoda. Smeđi habit Talijana Exilija neobično se doimao među svim onim čipkama, vrpcama i skupocjenim haljinama izvezenim u zlatu i srebru. Da je barun de Sance bio prisutan, njegov bi se lik tu isticao svojom samostanskom strogošću.
Odjednom jedan od paževa naiđe noseći bocu od pozlaćenog srebra i prepozna je.
Evo Barunice tužne haljine! - rugao se. - Što ćete piti, Nanon? Jabukovaču ili kiselo mlijeko?
Ona mu brzo isplazi jezik. Ovaj ju je gledao zgranut, a ona pođe ravno prema prinčevskom stolu.
Gospodine, kakvo ovo čudo dolazi k nama? - poviče vojvotkinja de Beaufort. Gospođa du Plessis očima pođe tragom njezina pogleda, opazi Anđeliku i još jednom pozove sina u pomoć.
Filipe! Filipe! Dragi, budite dobri pa otpratite svoju rođakinju de Sance do stola dvorskih gospođica.
Mladić pogleda Anđeliku zlovoljnim pogledom.
Evo stoličice - reče on pokazujući na slobodno mjesto pored sebe.
Ne tu, Filipe, ne tu. To ste mjesto namijenili gospođici de Senlis.
Gospođica de Senlis je mogla doći prije. Kad stigne, vidjet će da je dobila zamjenu… i to dostojnu - dovrši podrugljivo se osmjehujući.
Njegovi susjedi prasnu u smijeh.
Uto Anđelika sjedne. Predaleko je otišla i sad se više nije mogla povući. Nije se usudila pitati za svog oca, a od svjetlucanja čaša, vrčeva, srebra, te dijamanata po gospođama gotovo ju je vrtoglavica hvatala. To je imalo za posljedicu da se ona ukrutila, isprsila se i zabacila obilje svoje zlatne kose. Učinilo joj se da su je neka gospoda gledala sa zanimanjem. Sučelice joj je sjedio princ Conde i čas ju je drsko mjerio svojim očima grabežljive ptice.
Do đavola, gospodine du Plessis, čudnu rodbinu imate! Tko je ova siva patka pupčanica?
Mlada rođakinja iz pokrajine, presvijetli. Imajte smilovanja prema meni! Umjesto da slušam vaše svirače i očaravajuće razgovore ovih gospođa, večeras sam dva duga sata bez prestanka morao slušati optužbe baruna de Sancea, oca ove gospođice, od čijeg mi je daha još slabo kao što bi kazao naš zajedljivi pjesnik Argenteuil:
Bogami, ne lažem, ni dah strvine tako ne smrdi, pa ni smrdež latrine.
Čitav se skup servilno kesio.
A znate što je tražio od mene? - nastavi markiz brišući vjeđe neprirodnim pokretom. - Ne biste nikad pogodili: da mu pomognem da se oslobode poreza neke mazge iz njegove štale i izvjesna proizvodnja - naslađujte se izrazom - olova za koje tvrdi da će pronaći izliveno u šipkama pod gredicama svoga vrta. Nikad nisam čuo takve gluposti.
Do vraga i ti pokrajinski vlastelinčići! - progunđa princ. - Izvrgavaju ruglu naše grbove svojim seljačkim ponašanjem.
Gospođe su se gušile od smijeha.
Jeste li vidjeli pero na njegovu šeširu?
I pete njegovih cipela na koje se slama prilijepila?
Anđeliki je srce snažno tuklo. Činilo joj se da Filip, koji je sjedio kraj nje, to čuje. Baci na nj pogled i zateče hladne i modre oči mladićeve kako je netremice promatraju nekim neodređenim izrazom.
"Ne smijem dozvoliti da ovako vrijeđaju moga oca" mislila je.
Mora da je bila vrlo blijeda. Sjeti se rumenila gospođe de Richeville kad je, prije par sati, ona, Anđelika podigla glas u grobnoj tišini koja je naglo nastala. Postojalo je, dakle, nešto čega su se ti bezočni ljudi bojali...
"Mala de Sance" duboko uzdahne.
Može biti da i jesmo prosjaci - ona će snažnim i jasnim glasom - ali ipak nam ne pada na pamet da otrujemo kralja!
Kao i prošli put, na svim se licima ugasi smijeh i zavlada tako težak muk da se svijet za obližnjim stolovima zabrinuo. Malo-pomalo razgovor utihne, veselost splasne, sve se oči okrenu k princu de Condeu.
Tko… tko… tko? - mucao je markiz du Plessis. Ali odjednom ušuti.
Čudnih li riječi! - najzad zausti princ koji je jedva vladao sobom - Ova djevojčica nije naučena na društvo, već živi vjerujući još u priče svoje dojilje…
"Još trenutak i izvrći će me ruglu i otjerati s obećanjem da ću dobiti četiri po turu", tužno pomisli Anđelika.
Malo se nagne naprijed i zagleda se prema kraju stola.
Čula sam da je gospodin Exili najpoznatiji stručnjak u kraljevstvu u umijeću spravljanja otrova.
Taj novi komadić bačen u tu baru gospoštine izazove strašne valove. Prestrašeni se mrmor posvuda raširi.
U ovoj je djevojčici sam živi vrag! - poviče gospođa du Plessis grizući bijesno svoj čipkasti rupčić. - Ovo je već drugi put što me prekriva brukom. Stoji tamo kao kakva lutka staklenih očiju, iznenada otvori usta i kaže užasne stvari.
Užasno? A zašto užasno? - prosvjedovao je princ blagim glasom i dalje netremice promatrajući Anđeliku. Bile bi kad bi bile istinite. Ali sve su to samo maštanja djevojčice koja ne zna šutjeti.
Ušutjet ću kad mi se to svidi - odlučno reče Anđelika.
A kad će to biti, gospođice?
Kad se prestanete rugati mom ocu i kad mu učinite sitne usluge za koje vas moli!
Lice se gospodina de Condea odjednom smrači. Bruka je dosegla vrhunac. Neke osobe u dnu galerije skočiše na stolice.
Kuga je… Kuga je… - gušio, sa princ. On naglo skoči na noge i pruži ruku kao da svoje trupe baca u napad na španjolske linije.
Za mnom! - zariče.
"Sad će me ubiti", pomisli Anđelika. I prožme je osjećaj straha i radosti pri pogledu na tog velikog gospodina.
Ipak, ta mala patka pupčanica, pođe za velikom grabežljivom ptičurinom.
Pri tom primijeti da je on nosio ispod koljena široke nabore od uškrobijenih, čipaka, a iznad hlača nekakvu suknjicu ukrašenu bezbrojnim širitima. Još nikad nije vidjela čovjeka odijevena u tako neobično odijelo. Pa ipak, divila se njegovu hodu, načinu na koji je on dodirivao pod svojim visokim i svrnutim petama.
Tu smo sad sami - grubo reče de Conde okrenuvši se. - Gospođice, ako ne želite da se na vas ljutim, morate odgovoriti na moja pitanja.
Njegov slatkasti glas više je uplašio Anđeliku nego njegovi nastupi srdžbe. Našla se sama oči u oči s tim moćnim čovjekom kome je mrsila spletke i shvati da je uletjela u njih i u njima se izgubila kao muha u paukovoj mreži. Počela je uzmicati, mucati i zaklanjati se iza tobožnje seljačke gluposti.
Nisam mislila kazati ništa loše.
Zašto izmišljate uvrede i onda ih dobacujete gostima za stolom jednoga rođaka kojega poštivate?
Bilo joj je jasno što je on htio od nje. Oklijevala je i računala da li joj se više isplati priznati ali ne.
S obzirom na sve što je maloprije izjavila, ne bi joj se vjerovalo kad bi sada nijekala da išta znade.
Ja ništa nisam izmislila… samo sam ponovila ono što mi je rečeno - promrmlja - to jest da je gospodin Exili vrlo vješt u spravljanju otrova… A ono o kralju sam izmislila. Nisam smijela, ali bila sam ljuta.
I pri tom je nevjesto gnječila okrajak svoga pojasa.
Tko vam je kazao sve to? Anđelikina je mašta grozničavo radila.

Jedan paž… Ne znam kako se zove.
Možete li mi ga pokazati?
Mogu.
On je povede u predvorje gdje mu ona pokaže na paža što joj se izrugivao.
Kuga pomorila te derane koji prisluškuju iza vrata! - ljutito je gunđao princ. Kako se zovete, gospođice?
Anđelika de Sance.
Slušajte, gospođice de Sance. Nije lijepo da djevojčica vaše dobi nepromišljeno ponavlja nešto što ne razumije. To može dovesti u opasnost i vas i vašu obitelj. Prijeći ću spužvom preko ovog nemilog događaja i ispitat ću slučaj vašega oca i vidjeti mogu li što za nj napraviti. Ali tko mi jemči da ćete vi šutjeti?
Ona se zagleda u nj svojim zelenim očima i reče - Šutim kao zalivena kad postignem ono što hoću, ali znam i podići glas kad me se vrijeđa.
Do vraga! Već sada vidim da će se loše provesti oni koji nalete na vas kad se jednom razvijete u ženu - dometne princ.
Neodređeni mu se smiješak pojavi na licu. Čini se da uopće nije sumnjao da ona zna više od onoga što mu je rekla. Nagao po prirodi i vjetrogonja, de Conde je bio loš psiholog i nedostajao mu je dar opažanja. Pošto je došao k sebi od prvog iznenađenja, bio je siguran da se radi samo o pustom naklapanju.
A kako je inače bio čovjek naučen na laskanja i osjetljiv na žensko divljenje, uzbuđenost te djevojčice već sada znatne ljepote utjecala je na nj i malo-pomalo smirila njegov bijes. Anđelika ga pogleda trudeći se da svojim očima da izraz iskrenog divljenja.
Mogu li vas nešto upitati? - javi se što je bezazlenije mogla.
A što?
Zašto nosite suknjicu?
Suknjicu.. Ali, dijete moje, ta ovo je rhingrave9. Zar nije vrlo elegantna? Rhingrave sakriva hlače koje su vrlo ružne i pristaju samo konjanicima. Vrlo je udobna, a može je se ukrasiti širitima i vrpcama. Zar ovakve suknjice još niste vidjeli, ovdje na selu?
Nisam. A kakvi su ono nabori što ih imate ispod koljena?
Zovu ih "topovi". Svrha im je da istaknu listove kojima daju vitak i savijen oblik.
Zaista je tako - složi se Anđelika. - Prekrasno! Nikad nisam vidjela tako lijepa odijela!
Hm! Dosta je da ženama spomeneš prnje i odmah ćeš ih smiriti pa ne znam kako bile ljute - reče princ oduševljen svojim uspjehom. Ali moram se vratiti k svojim domaćinima. A sad mi obećajte da ćete biti razboriti.
Obećavam, presvijetli - odvrati ona i razvukavši usne u ljupki osmijeh otkrije svoje sedefaste zube.
Vraćajući se kroz salone, princ de Conde je uvjerljivim pokretima ruku mirio uzbuđeno društvo.
Jedite, jedite, dragi, prijatelji. Obična sitnica. Drska će se djevojčica ispričati. Anđelka sama od sebe pođe prema gospođi du Plessis i duboko joj se pokloni.
Molim vas, gospođo, da mi oprostite i date mi dopuštenje da se povučem.
Svi su se malko nasmijali gospođi du Plessis koja je rukom pokazala vrata, budući da nije bila kadra riječi progovoriti.
Ali kraj vrata se stvorila gužva.
Moja kćerka, gdje je moja kćerka? - pitao je barun Armand.
Gospodin barun traži svoju kćerku - poviče jedan lakej podrugljivim tonom. Među elegantnim gostima i slugama u livrejama jadan je vlastelinčić ličio na velikog crnog bumbara. Anđelika potrči prema njemu.
Anđeliko - uzdahne - zbog tebe ću poludjeti.
Već više od tri sata te tražim, u noćnom mraku, između Monteloupa, Molinesova paviljona i Plessisa. Strašnog li dana, kćeri moja! Strašnog li dana!
Hajdemo odavde, oče, hajdemo odmah, molim te - reče.
Već su se spuštali stubištem kadli ih dozove glas markiza du Plessisa.
Samo trenutak, rođače. Gospodin princ želi načas s vama porazgovarati u vezi sa carinskim olakšicama o kojima ste mi pričali… Ostatak njegovih riječi se izgubi. Anđelika sjedne na posljednju stepenicu stubišta i tu je čekala svog oca. Činilo joj se da je potpuno prazna bez misli i bez volje. Sitan pinč bijele dlake joj priđe i stane je njušiti. Ona ga nesvjesno pogladi. Kad se gospodin de Sance ponovo pojavio, uhvati kćerku za zaglavak i reče.
Bojao sam se da nisi opet nekamo odmaglila. Zaista, mora da ti je sam vrag u tijelu. Gospodin de Conde je tako čudne pohvale izrekao na tvoj račun da nisam znao ne moram li se sramiti što sam te dao na svijet.
9 Vrsta hlača koje su se nosile u XVII stoljeću.
Nešto kasnije, dok su se njihove životinje polako probijale kroz mrak, ponovo se javi gospodin de Sance kimajući glavom.
Nikako da shvatim onaj svijet tamo. Najprije me slušaju i podrugljivo mi se cerekaju. Markiz me, s brojkama u ruci, uvjerava da je on u daleko gorim novčanim neprilikama od mene. Puštaju me da odem a da me nisu ponudili ni čašom vina da malo oplahnem grlo, a onda me, iznenada zovu natrag i obećaju sve štogod hoću. Prema riječima princa de Condea izuzeće od carinskih taksa bit će mi podijeljeno do idućeg mjeseca.
Utoliko bolje, oče - prošapta Anđelika.
U mrklini je slušala noćno kreketanje žaba koje su ih upozoravale da se približuju močvarama i starom utvrđenom zamku. Odjednom joj dođe da zaplače.
Misliš li da će te gospođa du Plessis uzeti k sebi za dvorsku gospođicu - ponovo upita barun.
Oh, ne, ne vjerujem! - tiho odgovori Anđelika.
Putovanje do Poitiersa Anđeliki nije ostalo u najugodnijem sjećanju. Za tu su priliku popravili staru kočiju i u nju se Anđelika smjestila zajedno s Hortenzijom i Madlenom. Jedan je sluga upravljao spregom mazge. Raymond i Gontran su jahali čistokrvne konje, svaki svoga, koje im je darovao otac. Pričalo se da su jezuiti u novom koledžu sagradili konjušnice za konje svojih đaka, mladih plemića.
Dva teška tovarna konja su upotpunjavali karavanu.
Na jednom je jahao stari Guillaume koji je dobio nalog da prati mlade gospodare. Po selu su kolale vrlo loše vijesti o nemirima i ratu. Pričalo se da gospodin de la Rochefoucauld podiže vojsku u Poitouu za račun gospodina de Condea. Novačio je vojnike i oduzimao dio žetve da bi ih hranio. - A vojska znači glad i bijedu, lupeže i skitnice po raskršćima cesta.
Stari Guillaume je išao s njima, naslonivši koplje na stremen i sa sabljom o pasu. Putovanje je, međutim, proteklo u miru. Prolazeći kroz šumu, opaziše nekakve sumnjive likove koji su se izgubili među drvećem. Nema sumnje, ili je koplje starog najamnika obeshrabrilo razbojnike ili sirotinjski izgled i kočije i putnika.
Noć su proveli u jednoj gostionici na nekakvu groznom raskršću gdje se čulo samo fijukanje vjetra u ogoljenoj šumi.
Krčmar se udostojio poslužiti putnike sa sirom i s malo tople vode koju je zvao juhom. Večerali su uz svjetlost svijeće napravljene od lošeg loja.
Svi su krčmari jataci razbojnika - u povjerenju će Raymond svojim uplašenim sestrama. - Najveći broj zločina se počini u krčmama smještenim uzduž putova. Za našeg posljednjeg putovanja, prespavali smo na jednom mjestu gdje su mjesec dana prije toga prerezali grkljan nekom bogatašu koji je pogriješio što je putovao sam.
Bijaše mu odmah žao što se prepustio razmatranjima o tim bezbožnim stvarima, stoga nadoda - Ovi zločini što ih vrše ljudi iz naroda, posljedica su nereda među velikašima koji se nalaze na visokim položajima. Nitko se više ne boji Boga!
Potom su još čitav dan putovali. Putovi smrznuti i puni rupa prodrmali su tri sestre kao vreće oraha. Bile su umorne i slomljenih kostiju. Rijetko su nailazili na dijelove rimske ceste postavljene velikim i pravilnom starinskim pločama. Uglavnom su putovali putovima usječenim u ilovaču, razrovanim stalnim prolazom vitezova i kočija. Kad bi stigli do kakvog mosta, ponekad su morali čekati sate i
sate dok se ne bi smrzli, jer je čovjek što je ubirao mostarinu često bio spor i razgovorljiv službenik koji je iskorištavao priliku da sa svakim prolaznikom zametne razgovor. Samo su velika gospoda koja su prezirnim pokretom kroz prozor bacala kesu pred noge službeniku, prolazila bez zadržavanja.
Madelon je plakala i sva se omrzla hvatala Anđelike. Hortenzija je kroz stisnute usne ponavljala:
Ovo je nedopustivo!
Sve tri su bile vrlo umorne te su uzđahnule s olakšanjem kad su navečer drugog dana ugledale Poitiers slojevito položenih krovova uz bok brežuljaka podno kojega je veselo žuborila rječica Clain.
Bio je vedar zimski dan. Krajolik je izgledao južnjački, uostalom, s Poitouom je počinjao jug, jer nebo je tu bilo blago nad crvenim crijepovima krovova. Zvona sa crkava su naizmjenice oglašavala Zdravomariju.
Ta će zvona odsada brojiti Anđelikine sate gotovo punih pet godina. Poitiers je bio grad crkava, samostana i zavoda. Zvona su regulirala život tog svekolikog naroda u mantiji, vojske đaka isto toliko bučnih koliko su im učitelji bili tihi. Popovi i svršeni maturanti susretali su se na uglovima strmih ulica, u sjeni dvorišta, po trgovima koji su poređani jedni ponad drugih kao katovi, služili hodočasnicima kao odmorišta.
Djeca baruna Armanda de Sancea se rastadoše pred katedralom. Samostan uršulinki se nalazio lijevo iznad Claina, dok se zavod jezuita smjestio sasvim na vrhu.
Nezgrapnošću svojstvenom nezrelim godinama oni se raziđoše bez riječi, jedino je mala Madelon, briznuvši u plač, zagrlila oba brata.
I tako su se za Anđelikom zatvorila vrata samostana. Trebalo joj je vremena da shvati kako je osjećaj gušenja koji ju je pritiskao bio posljedica njezina naglog prekida s prostorom. Zidine i samo zidine, i rešetke na prozorima. Njene joj se drugarice nisu sviđale. Oduvijek se igrala s dječacima, seljačićima koji su joj se divili i slušali je. Ovdje je, međutim, bilo gospođica visokog porijekla i solidnog imovnog stanja, te je mjesto Anđeliki de Sance bilo, dakako, u posljednjim redovima.
Morala se podvrći mučenju navlačeći na se steznik s šipkama od kita. Taj je steznik čvrsto stezao tijelo i tako prisiljavao djevojčice da se drže uspravno zbog čega su one čitava života, i u bilo kojoj prilici, poprimale prezirno držanje okrunjenih glava. Snažna i gipkih mišića, nagonski skladna, Anđelika je mogla i ne nositi taj oklop. Ali tu se radilo o jednoj navici koja je naveliko prelazila samostanske okvire. Slušajući starije drugarice nije uopće sumnjala da je steznik s kitovim šipkama imao veliku primjenu u svemu što se odnosilo na modu. Došle su na red i čelične šipke i porubi, vrst grudnika, koji su pomoću otpornog kartona ili željeznih strukova postajali kruti. Taj se grudnik ukrašavao čipkama, vrpcama i draguljima. Svrha je grudnika bila da podrži grudi, gurajući ih prema gore, pod čipke tako da su uvijek izgledale kao da će se sad na oteti stisku grudnika. Naravno, starije su potajice izmjenjivale takve pojedinosti, iako je samostan osobitu brigu posvećivao tome da djevojke pripremi za brak i društveni život.
Trebalo je naučiti plesati, pozdravljati, svirati na lutnji i glasoviru ili sa dvije ili tri drugarice održavati razgovor o određenoj temi; čak su učile kako se treba služiti lepezom i ličilom namazati obraze. Zatim su dolazili na red kućni poslovi, i to po njihovoj važnosti. Računajući s prevrtljivom i ćudljivom igrom sudbine, gojenice su morale obavljati i vrlo proste poslove. Redom su radile u kuhinji, u praonicama rublja, palile su i nadzirale svjetiljke, mele su i prale podove. Na kraju su učile i osnovne pojmove kulture: povijest i geografiju u kratkim izvodima, mitologiju, račun, teologiju i latinski. Mnogo se truda posvećivalo stilističkima vježbama, budući da je umijeće pisanja pisama bilo uglavnom žensko i da je izmjenjivanje pisama s prijateljicama i ljubavnicima bio posao koji je najviše vremena oduzimao ženama visokog društva.
Anđelika nije bila neposlušna učenica, ipak njezini profesori nikad nisu bili zadovoljni njom. Izvršavala je ono što su joj naređivali, ali kao da nije shvaćala zašto je sile da radi tolike glupe stvari. Ponekad su je za vrijeme predavanja uzalud tražili. Na kraju su je nalazili u vrtu, u velikom vrtu koji je nadvisivao tople uličice kojima gotovo nitko nije prolazio. Na najoštrije prekoravanje ona je uvijek odgovarala da ne razumije kakvo je zlo počinila time što gleda kako raste cvjetača.
Slijedećeg je ljeta grad zahvatila ozbiljna epidemija koju su zvali kugom jer su mnogi štakori napuštali svoje rupe i izlazili napolje da bi crkli po ulicama ili kućama.
Urota prinčeva na čijem su se čelu našli gospoda de Conde i de Turenne, donijela je bijedu i glad u te zapadne krajeve, pošteđene dotad od inozemnih vojski. Nije se više znalo tko je bio na kraljevoj, a tko na protivnoj strani. U gradove su grnuli seljaci napustivši popaljena sela. Oni su predstavljali vojsku bijednika kojih je bilo pred svim vratima s ispruženim rukama. Ubrzo ih je bilo više nego popova i đaka. Male su gojenice sestara uršulnki dijelile milostinju u pojedine sate pojedinih dana, siromasima što su se kupili pred vratima samostana. Učili su ih kako će i to biti jedna od dužnosti budućih velikih i dobro odgojenih gospođa.
Prvi put je Anđelika vidjela oči u oči bijedu bez nade, bijedu u dronjcima, pravu bijedu pohotljivih i pakosnih očiju. Ta je bijeda nije ni potresla ni ganula, dok su, naprotiv, neke od njenih drugarica plakale a neke u izraz gađenja razvlačile usne. Činilo joj se da u toj bijedi vidi lik oduvijek utisnut u sebi kao predosjećaj onoga što je čudna sudbina čuvala za nju.
Kuga je lako izbila među tim ološem što je napučio strme uličice u kojima je žarki juli isušio česme.
I među gojenicama je bilo više slučajeva bolesti.
Jednog jutra Anđelika ne nađe Madelon u dvorištu gdje su učenice izlazile na odmor. Raspitala se za nju i rekoše joj da je djevojčica oboljela i da su je smjestili u bolesničku sobu. Nekoliko dana potom Madelon umre.
Pred pomodrelim i sitnim tijelom svoje sestre, koje se pretvorilo u samu kost i kožu, Anđelika nije plakala; ljutila se na Hortenziju zbog njezina obilnog plača. A što se ta duga motka od sedamnaest godina tako rasplakala? Nikad nije voljela Madelon, nikad nikoga nije voljela osim sebe same.
Jao, djeco moja! - nježno im je govorila neka stara opatica. Ovo je po Božjoj volji. Mnogi umiru u djetinjoj dobi. Rečeno mi je da je vaša majka rodila desetoro djece, a samo jedno izgubila. Ovo je znači, drugo. Nije mnogo. Poznam jednu gospođu koja je imala petnaestoro djece, a sedmoro je izgubila. Znate, tako vam je to. Bog daje djecu i Bog ih uzima. Mnogo djece umire. To je zakon Božji… Poslije Madelonine smrti Anđelika se još više tuđila svojih drugarica i društva, pa je čak postala i neposlušna. Radila je ono što je htjela te bi po čitave sate nestala u zakucima ogromnog zdanja. Zabranili su joj da odlazi u vrt, ali ona je uvijek uspijevala da se u nj uvuče. Pomišljali su čak i na to da je otprave kući, ali je barun de Sance, uza sve nevolje što mu ih je pričinjao građanski rat, plaćao redovito stan i hranu za svoje dvije kćerke, čime se nisu mogli pohvaliti roditelji baš svih gojenica. Osim toga, Hortenzija je bila jedna od najboljih gojenica svog godišta. Iz obzira prema starijoj zadržali su i mlađu. Ali su prestali da se za nju brinu.

I tako se jednog januarskog dana 1652. godine Anđelika, koja bijaše tek nedavno navršila petnaest godina, šćućurila, tko zna po koji put, na vrtnom zidu i zabavljala se promatrajući prolaznike na uličici i grijući se na toploti zimskog sunca.
Tih prvih januarskih dana velika je živost vladala u Poitiersu jer su u grad stigli kraljica, kralj i njihove pristaše i tu se smjestili. Jadna kraljica! Jadan mladi kralj kojega su pobune bacale sad ovamo sad tamo! Došli su iz Guyenne gdje su se
borili protiv gospodina de Condea. Na povratku su se zaustavili u pokrajini Poitou namjeri da se pokušaju sporazumjeti s gospodinom de Turenneom, koji je imao u vlasti tu pokrajinu od Fontenay-de-Comtea do mora. Chatellerault i Lucon, nekađašnja protestantska utvrđenja, pridružili su se hugenotskom generalu, ali Poitiers koji nije zaboravio da su prije sto godina heretici opljačkali njegove crkve i objesili glavara, otvorio je kralju svoja vrata.
Sada je pored mladoga kralja bila samo crna haljina njegove majke Španjolke. Narod i čitava Francuska je toliko vikala: - Nećemo Mazarina! Nećemo Mažarina! Onda je čovjek u crvenoj mantiji najzad pokleknuo. Ostavio je kraljicu koju je ljubio i sklonio se u Njemačku.
Ali njegov odlazak nije primirio strasti…
Nagnuta na samostanski zid Anđelika je slušala mrmor uzbuđenog grada, a ta je uzbuđenost zahvatila čak i ovu udaljenu gradsku četvrt.
Psovke kočijaša koji su se sa svojim kočijama uvlačili u krivuđave uličice pa nisu mogli ni naprijed ni nazad, miješala su se sa smijehom i grajom paževa i slugu i njiskom konja.
Nad svom tom bukom razlijegalo se brujanje zvona. Anđelika je prepoznavala zvuk svakoga zvona, i onaj Svete Hilaire, i onaj Svete Radegonde, i onaj velikog zvona Notre-Dame-la-Grande, i onaj teških zvona s tornja Svetog Porchairea.
Odjednom se pod samim zidom pojavi čitav čopor paževa, kao jato otočkih ptica, a u svojim sjajnim odijelima od satena i svile.
Jedan se od njih zaustavi da bi vezao vrpcu na svojim cipelama. Uspravljajući se, podiže glavu i susretne Anđelikine oči koje su ga promatrale ođozgor, sa zida.
Galantnim zamahom šešira paž počisti prašinu po ulici.
Bili mi zdravi, gospođice! Ne bi se reklo da se previše zabavljate tu gore!
Bio je nalik paževima što ih je vidjela kod markiza du Plessisa, odjeven u isto onakve napuhane hlače, takozvane trousse što su se nosile još u XVI stoljeću, uslijed čega su mu noge bile dugačke kao u čaplje.
Bez obzira na to, bio je simpatičan, nasmijana i opaljena lica, kosa kovrdžavih i smeđih.
Anđelika ga upita koliko mu je godina. Odgovorio je da ima šesnaest.
Ali ne brinite, gospođice - dodao je - ja znam udvarati gospođama. Promatrao ju je maznim pogledima. Najednom joj pruži ruke.
Hajdete, pridružite mi se.
Ugodno čuvstvo prožme Anđeliku. Učinilo joj se da se otvorila siva i tužna tamnica u kojoj je njeno srce čamilo. Mio osmijeh okrenut gore, prema njoj, obećavao je nešto ugodno i lijepo, nešto čega je bila gladna kao poslije velikog korizmenog posta.
Dođite - šapne joj paž. - Ako hoćete, odvest ću vas u palaču vojvoda akvitanskih gdje je odsjeo dvor i pokazat ću vam kralja.
Gotovo nije ni oklijevala, već je zakopčavala svoj ogrtač od crne vune s kukuljicom.
Pazi, skačem! - poviče.
I skočila je mladiću gotovo u zagrljaj. Oboje prasnu u smijeh. On je odmah obujmi oko pasa i odvuče je sa sobom.
Što će kazati opatice?
Već su se naučile na moje hirove.
A kako ćete se vratiti?
Pozvonit ću na vrata i zatražit milostinju. - Paž se od srca nasmije.
Anđeliku je sasvim omamio vrtlog u kojemu se našla. Između gospode i gospođa čijim su se lijepim haljinama divili provincijalci, promicali su trgovci. Od jednoga paž kupi dva štapića na koja bijahu nataknuta žablja steganca. Budući da je oduvijek živio u Parizu, to mu se jelo činilo vrlo neobičnim. Ovo dvoje mladih jelo je s tekom. Paž ispriča da se zove Henri de Roguire i da je u kraljevoj službi. A kralj je bio veseo drug te je ponekad napuštao svoje ozbiljne savjetnike da bi s
prijateljima svirao na gitari. Ljupke talijanske djevojke, nećakinje kardinala Mazarina, još uvijek su bile na dvoru, iako ga je njihov stric morao napustiti.
Sve tako brbljajući mladić je lukavo vukao Anđeliku prema manje prometnim ulicama. Ona je to opazila, ali ništa ne reče. Probudivši se iznenada, njeno tijelo je očekivalo nešto što je paževa ruka oko njezina struka obećavala.
On se zaustavi, polako je ugura u udubinu jednih vrata i navali na nju poljupcima kazujući pri tom proste i zabavne stvari:
Kako si samo ljupka… Imaš obraze kao tratinčice, a oči su ti zelene kao u gatalinki… Gatalinki tvojeg kraja… Ne miči se. Hoću da ti otkopčam steznik... Znam kako se to radi. Oh! Nisam nikada vidio tabo bijelih i nježnih grudi. I tvrdih kao jabuke… Sviđa mi se, draga…
Pustila je da bulazni i da je miluje. Glavu je zabacila malo unazad, naslonila je na zid obrastao mahovinom i zagledala se u modrinu neba, tamo pored nazupčanog krova.
Paž je sada šutio. Dah mu je postao brži. Uznemirio se i bacao oko sebe ljutite poglede. Ulica je bila dosta mirna, ali je ipak svijet dolazio i odlazio. Prošla je i grupa đaka na konjima. Opazivši mlađi par u sjeni zida, stadoše vikati: - Gle! Gle! Dječak se povuče i zatopta nogama.
Ah. Požderat ću se od jada! - Kuće su pune kao košnice u ovom prokletom pokrajinskom gradu. Čak su i velika gospoda prisiljena primati svoje ljubavnice u predsobljima. Kaži, gdje bismo mogli naći malo mira?
Pa i ovdje nam je dobro - prošapće ona. Ali on nije bio zadovoljan.
Baci pogled na malu kesu što mu je visila o pasu i lice mu se razvedri.
Dođi! - Nešto mi je palo na pamet! - Hajde, potražit ćemo salončić kao stvoren za nas.
Uze je za ruku i vukao ju je trčeći ulicama, sve do trga pred Notre-Dame-la- Grande. Iako je u Poitiersu bila već više od dvije godine, Anđelika uopće nije poznavala grad. Zadivljeno se zagleda u pročelje katedrale, izrađeno kao hinduski kovčežić i sa strane ukrašeno tornjićima u obliku šišarke. Izgledalo je kao da se sam kamen rascvao pod čudesnim dlijetom kipara.
Mlađi Henri tada reče svojoj prijateljici da ostane pod trijemom i da ga tu čeka. Malo potom se vrati sav radostan noseći u ruci jedan ključ.
Crkvenjak mi je načas iznajmio klupu.
Klupu? - ponovi Anđelika u čudu.
Koješta? Ta nije mu prvi put što slične usluge čini jadnim zaljubljenicima. Ispovjedaonice su jeftinije, ali i neudobnije.
Ponovo ju je obujmio oko struka i oni počnu silaziti stepenicama koje su vodile do svetišta čije predvorje bijaše ispod razine ulica. Anđelika utone u tminu i hlad svodova. Crkve u Poitouu su najmračnije u Francuskoj. Čvrste građevine, podignute na ogromnim stupovima, skrivale su u svojim tminama stare zidne dekoracije čije su se boje malo-pomalo otkrivale iznenađenim očima. Dvoje je mladih šutke išlo naprijed.
Hladno mi je - prošaputa Anđelika umotavši se u svoj ogrtač.
Dođi, dođi - tiho će paž. - Ja ću te ugrijati.
Ali Anđeliku je prolazilo uzbuđenje. Ta crkva, pa dubok mrak koji je probijala lelujava svjetlost lojanica, a onda taj nepoznati dječak… Obuzimao ju je strah.
Uto paž, poznavajući mjesto, otvori prva vrata velebne propovjedaonice, zatim se pope po stepenicama i uđe u krug određen za propovijedi. Anđelika je nesvijesno hodala za njim, ne znajući ni sama zašto. Da se tek tako vrati natrag, činilo joj se smiješnim. A osim toga, sjetivši se mladićevih ruku na svojim grudima, obuze je čežnja. Možda i nije postojao drugi način da doživi trenutak sna, da uživa u modrom nebu bez oblaka do da se ponovo prepusti njegovu milovanju.
On sjedne na pod pokriven sagom od baršuna i ponešto grubo je povuče k sebi prisilivši je da se pruži pored njega. Anđelika je vjerovala da će ponovo početi da
je ljubi, ali mladić joj naglo podigne suknju i htjede joj raširiti noge. Ona se trgne i odgurne ga. Časak su se rvali u polutami prožetoj tamjanom.
Što si tako glupa? - gunđao je paž pritisnuvši je o zemlju. - Što hoćeš?
Ne znam - promuca Anđelika. - Htjela bih… Ne znam… veliki bijeli krevet s čipkama.
Baš ništa ne znaš. Tvrda je podloga najbolja za ljubav. Mi paževi se moramo zadovoljiti sa svakim ležajem, ukoliko se ne radi o običnoj zemlji u kakvu šumarku, stoga se bolje snalazimo od mnoge gospode koja se zarije u svoje krevete od perja i znoje se mnogo, a zauzvrat ne dobiju bogzna što. Deder, budi dobra - navaljivao je svojim maznim glasom. - Nemam vremena za slatke riječi. Stanarinu sam platio samo za pola sata.
Steglo ju je nešto i htjela mu se prepustiti, ali uto se trgne i stane se otimati i pri tom udari glavom o drveni naslon klupe što pod svodovima snažno odjekne.
Ukrutiše se i onako zadihani nisu znali što bi.
Čini mi se da netko dolazi - primijeti Anđelika. Dječak prizna žalosnim glasom:
Zaboravio sam zatvoriti vrata propovjedaonice, tamo u dnu stepenica.
Zatim umukoše osluškujući korake koji su se približavali. Netko se uspinjao stepenicama prema njihovu skrovištu i iznad njih se pojavi glava starog redovnika pokrivena crnom kapicom.
Što ovdje radite, djeco moja? - upita.
U paža je bio okretan jezik i on je već pripremio priču.
Htio sam vidjeti sestru koja živi u Poitiersu, u samostanu, ali nisam znao kako da je nađem. Naši roditelji…
Ne govorite tako glasno u Božjem hramu - reče svećenik. Ustanite i slijedite me. Odvede ih u sakristiju i sjedne na klupicu, Naslonivši potom ruke na koljena, pogleda najprije nju, pa onda njega.
Bijele kose koje su mu provirivale ispod svećeničke kapice oblikovale su aureolu oko njegova lica koje, usprkos starosti, bijaše sačuvalo živu seljačku boju. Imao je krupan nos, oči žive i svijetle, kratku i bijelu bradu.
Henri de Roguler se odjednom uplašio i zbunjeno zašutio.
Je li ovaj ovdje tvoj ljubavnik? - svećenik naglo upita Anđeliku pokazujući bradom na dječaka.
Rumenila joj oblije lice.
Ne! Ja… ja nisam htjela.
Utoliko bolje, kćerko. Kad bi imala lijepi niz bisera, bi li se ti zabavljala bacajući ih po dvorištu punom smeća gdje bi ih svinje pokupile svojim prljavim rilima.
Ne. Ne bih!
Biser se ne baca pred svinje. Ne smiješ rasipati blago svoje nevinosti, već ga moraš čuvati za brak. A tebi, prljavi stvore - nastavi tihim glasom okrenuvši se prema dječaku - kako ti je pala na pamet svetogrdna misao da svoju prijateljicu doveđeš u crkvu da bi je obeščastio?
A gdje da je odvedem? - prosvjedovao je paž zlovoljno. Ne može se mimo razgovarati na ulici ovoga grada, jer su te ulice uže od ormara. Znao sam da crkvenjak Notre-Dame-la-Grande ponekad iznajmljuje propovjedaonicu i ispovjedaonice mladim parovima da bi ispričali svoje tajne na miru, daleko od radoznalih ušiju. U ovim provincijskim gradovima, vi znate, gospodine Vincente, ima mnogo djevojaka nad kojima ljubomorno bdiju njihovi mrzovoljni očevi i čangrizave majke, te im se nikad ne pruža prilika da čuju nježnu riječ…
Kako li ti mene lijepo podučevaš, mladi moj prijatelju!
Propovjedaonica stoji trideset livara, a ispovjedaonica dvadeset. To je mnogo za moj džep, vjerujte mi, gospodine Vincent.
Znam vrlo dobro da govoriš istinu - reče gospodin Vincent - i to ima svoju važnost na vagi na kojoj anđeo i đavo odvaguju grijehe na trgu pred Notre-Dame- la-Grande.
I njegovo se lice na kojemu se do tog trenutka bijaše zadržao izraz vedrine, sad namrgodi. Pruži ruku.
Daj ovamo ključ što ti je povjeren.
A kad mu ga je dječak dao, stari svećenik nastavi:
Zar ne, poći ćeš na ispovijed? Čekat ću te sutra navečer u ovoj istoj crkvi I razriješit ću te grijeha. Vrlo dobro znam u kakvoj sredini živiš, moj bijedni pažu! A bolje je da se igraš čovjeka s djevojčicom svoje dobi nego da služiš za zabavu zrelim gospođama koje te odvlače u svoje ložnice i tamo te kvare… Vidim da se crveniš. Sramiš se pred njom, svježom i neiskusnom, zbog svojih izopačenih ljubavi.
Mladić obori glavu. Izgubio je samopouzdanje. Na kraju promuca:
Gospodine Vincente de Paul, molim vas, ne kažite ništa njezinom veličanstvu kraljici o ovoj stvari. Ako me vrati mom ocu, on više neće znati gdje da me uhljebi. Imam sedam sestara kojima mora pripremiti miraz, a ja sam treće muško dijete. A za veliku milost što sam ušao u kraljevu službu treba da zahvalim gospodinu de Lorraineu koji me je… kojemu sam se svidio - dovrši smeteno. - On je tu službu kupio za mene. Ako me otjeraju, on će, nema sumnje, tražiti od mog oca da mu vrati novac, a to je nemoguće.
Stari ga je svećenik ozbiljno promatrao.
Neću spomenuti tvoje ime. Ali bit će potrebno da još jednom podsjetim kraljicu na besramnosti kojima je okružena. Jao! Ta je žena pobožna i privržena crkvenim ocima, ali što ona može protiv tolike pokvarenosti? Ne može se dekretima izmijeniti ljudske duše…
Uto se otvore vrata sakristije i on ušuti. Unutra uđe mladić duge kovrčave kose, odjeven u vrlo elegantno crno odijelo. Gospodin Vincent ga ošine strogim pogledom.
Gospodine kapelane, ja se nadam da vam nisu poznati poslovi kojima se bavi vaš crkvenjak. Upravo je primio trideset livara od ovog mladog gospodina da bi ga pustio da se sastane sa svojom prijateljicom u propovjedaonici vaše crkve. Bilo bi vrijeme da s više brige nadzirete svoje potčinjene.
Kapelan se dugo zadržao pri zatvaranju vrata da bi dobio na vremenu i zauzeo što prisebnije držanje. Kad se okrenuo, čak ni polumrak što je u sakristiji vladao nije mogao sakriti njegove smetenosti. Kako je i dalje šutio, gospodin Vincent ponovo progovori:
Primjećujem, osim toga, da imate vlasulju i civilno odijjelo. To je zabranjeno svećenicima. Prisiljen sam da o tom nepoštivanju propisa o trgovanju crkvenim prostorom obavijestim korisnika vaše župe.
Kapelan gotovo neprimjetno slegne ramenima.
Malo će njemu biti stalo do toga, gospodine Vincente. Korisnik moje župe je pariški kanonik. Kupio je župu prije tri godine od prijašnjeg župnika koji se povukao na svoje imanje. Nikad ovamo nije dolazio, a kako je on kanonik i u župi Notre-Dame u Parizu, kladim se da mu župa Notre-Dame-la-Grande u Poitiersu izgleda vrlo malom.
Ah! - Bojim se - poviče srdito gospodin Vincent da će to prokleto trgovanje župama i parohijama, koje se prodaju kao magarci i konji na sajmu, crkvu odvući u propast. A tko se danas u ovom kraljevstvu imenuje za biskupa? Velika gospoda vojni zapovjednici i razvratnici koji često nisu ni primili sveti red, ali su zato dosta bogati da kupe biskupije, i da nose odjeću i znakove svećenika... Oh, neka nam Gospod pomogne da ukinemo jednom te ustanove!10
Videći da se grmljavina udaljuje od njega, župnik se usudi primijetiti:
Ja ne zanemarujem svoju župu, naprotiv staram se o njoj i sve joj svoje brige posvećujem. Učinili biste nam veliku čast, gospodine Vincente, kad biste večeras prisustvovali službi Presvetog sakramenta. Vidjet ćete crkvu punu vjernika.


10 Povijesne riječi svetoga Vicenta de Paula.

Zahvaljujući revnosti svojih svećenika, Poitiers nije nagrizen krivovjerstvom. Nije kao Niort, Chatellerault, i…
Starac ga mrko pogleda.
Poroci svećenika su glavni razlog krivovjerstva - poviče oporo.
Ustane i dohvativši paža i Anđeliku za ramena, povede ih k izlazu. Usprkos poodmakloj dobi i pognutim leđima izgledao je snažan i pun životnog poleta.
Na trg pred crkvom se spuštao mrak. Kamene ukrase na pročelju katedrale oživljavalo je blijedo zimsko svjetlo.
Jaganjci moji - reče gospodin Vincent - draga djeco dobroga Boga, htjeli ste okušati nezrelo voće ljubavi. Eto zašto su vam zubi utrnuli, zašto vam je srca ispunila tuga. Pustite da na suncu života sazrije ono što ionako mora sazrijeti. Ne smije se sići s puta kad se traži ljubav jer se može dogoditi da je se nikad ne nađe. Nije li strašno da se zbog nestrpljenja i slabosti čitava života zagriza u plodove bez ukusa i gorke!? Postoji li od te okrutnija kazna? Sad ćete poći svaki svojim putem. Ti, dječače, idi u svoju službu i vrši je savjesno, a ti, djevojko, idi k opaticama i svom poslu. I kad jutro svane, ne zaboravi se pomoliti Bogu, našem ocu na nebesima.
I pusti ih da odu. Pogledom je slijedio dva ljupka lika dok se nisu rastali na uglu trga.
Anđelika je okrenula glavu tek kad je stigla pred vrata samostana. Duša joj se ispunila velikim mirom.
Zaista čudno, ona je zaboravila paža i promašeni pokušaj putenog užitka. Ali je zato na svom ramenu osjećala toplinu jedne stare ruke.
Gospodin Vincent, mislila je, to je, dakle, veliki gospodin Vincent kojega je markiz du Plessis nazivao savješću kraljevstva? To je onaj što sili plemiće da njeguju siromahe? Onaj što se svakog dana viđa s kraljicom i kraljem? Kako mu je izgled jednostavan i blag!
Prije no što je podigla zvekir na vratima, baci još jedan pogled na grad u koji se polako zavlačio mrak.
Blagoslovi me, gospodine Vincente! - prošapće.
Anđelika je bez prigovora podnijela kaznu koja ju je snašla zbog njezina bjekstva. Od tog se dana i njezina nedruževna priroda izmijenila. Marljivo se prihvatila učenja, a i svoje drugarice je susretala s više ljubaznosti.
Činilo se da se najzad pomirila sa strogim životom u samostanu.
U septembru je njezina sestra Hortenzija napustila samostan. Jedna ju je tetka pozvala u Niort da joj bude pratilicom. U stvari, gospođa o kojoj je riječ, plemkinja koja se udala za bogata činovnika neugledna porijekla, željela je da njen sin stupi u brak s djevojkom velikog imena i tako njihovu bogatstvu dadne malo sjaja. Otac je upravo sinu pribavio u Parizu službu kraljevskog prokuratora i bilo je potrebno da se ne osjeća izgubljeno među svijetom s grbovima. Prilika je za obje strane bila neočekivana. Vjenčanje se brzo proslavilo.
Baš u to vrijeme je i mladi kralj Luj XIV kao pobjednik ulazio u prijestolnicu.
U Francuskoj je dokrajčen građanski rat u toku kojega je šest vojski haralo njezine pokrajine, goneći jedna drugu, ali ne nalazeći se uvijek. Jednom od tih vojski je zapovijedao princ de Conde, na čelu kraljeve se nalazio de Turenne koji je ipak ostao vjeran kralju, Gaston d'Orleans se udružio s Englezima i bio u zavadi s francuskim prinčevima, vojska vojvode de Beauforta se tukla protiv svih uz španjolsku pomoć. Vojvoda od Lorene je operirao za svoj vlastiti račun dok je Mazarin iz Njemačke slao pojačanja kraljici. U to vrijeme umalo gospođica de Montpensier nije imenovana za generala zato što je jednoga lijepoga dana. naredila da se s Bastilje iz topova puca na vojsku kralja, njezina bratića. Taj je podvig Velika gospođica platila vrlo skupo, jer je prestrašio mnoge evropske prinčeve, kandidate za njezinu ruku.
Princeza je "ubila" svog muža - promrmljao je svojim talijanskim naglaskom kardinal Mazarin kad je doznao za taj događaj.
Ovaj posljednji je ostao velikim pobjednikom u tom ludom i groznom ratu. Nije prošla ni godina dana, a njegova se grimizna mantija ponovo viđala po hodnicima Louvrea, ali više nije bilo mazarinada. Svi su bili na kraju svojih snaga.

Anđelika je navršila sedamnaest godina kad je doznala za smrt svoje majke. Dugo se molila u kapelici, ali plakala nije. Nije mogla zamisliti da više nikad neće vidjeti njen lik u sivoj haljini i njen rubac na koji je ljeti stavljala slamnati šešir već odavna izišao iz mode.
Provodeći svoje vrijeme u vrtu i voćnjaku, gospođa de Sance je možda više brige posvećivala svojim kruškama i svom kupusu nego svojoj mnogobrojnoj djeci. Glas joj je bio blag, ali ona je bila previše škrta na riječima.
Hranila je i othranila svoju djecu radeći čitav dan, ali ona su je rijetko viđala.
Ipak, kad je navečer legla u svoj uski krevet, Anđelika se odjednom sjeti da ju je upravo ta šutljiva žena koja kao da je uvijek uzdisala u potaji, da ju je upravo ta žena nosila na grudima. Obuze je osjećaj sažaljenja i ona rukom polako prijeđe preko mladog trbuha, gipkog i debeljuškastog. Je li moguće da se u tako ograničenom i zatvorenom prostoru može nositi živo dijete?
I to deset puta zaredom, pa i više? A poslije djeca prelaze u naručje dojilja, a zatim se igraju na cesti, odlaze u Ameriku, odlaze s muževima ili umiru. Odjednom se sjeti čudnog života blijede djevojčice svoje sestre Madelon. Odbijena od majčinih grudi, ona je upoznala samo strah i tjeskobe. Dojiljine su je priče neobično plašile.
Ona je, nevino djetešce, živjela u čudnom nekom svijetu užasnijem od stvarnog i nitko joj nije pružao ruku.
Kad budem imala djecu, mislila je Anđelika, neću pjustiti da umru daleko od mene. Voljet ću ih. Ludo ću ih voljeti! Cjelivat ću ih u svako doba dana.
Prilikom majčine smrti Anđelika je vidjela svoja dva brata Raymonda i Denisa koji su došli k njoj da je o tome obavijeste. Djevojka ih je primila u sobi za razgovor, iza hladnih rešetaka. Takav je bio propis kod sestara uršulinki.
Denis je sada bio u zavodu. Što je bivao stariji, bio je sve više sličan Josselinu tako da je ona u prvi mah mislila da to pred njom stoji njen najstariji brat, onakav kakav joj je ostao u sjećanju, u svojoj đačkoj uniformi i svojom tintarnicom- rogom za pašom. Nju je toliko zatekla ta sličnost da, pošto je pozdravila svećenika što je bio s bratom, nije više svećeniku obraćala nikakve pažnje te je ovaj morao kazati svoje ime.
Ja sam Raymond, Anđeliko. Zar me više ne poznaješ?
Ona se gotovo uplašila. U njezinu samostanu, vrlo strogom u poređenju s mnogim drugim, opatice su susretale svećenike ropskom privrženošcu koja je dobrim dijelom bila izraz nagonske potčinjenosti žene čovjeku. Anđeliku je donekle bunilo što ju je brat svećenik oslovljavao s ti, te je sad bila ona ta koja je oborila oči dok joj se on osmjehivao. S mnogo obzira on je upozna s nesrećom koja ih je zadesila i vrlo je jednostavnim riječima govorio o potčinjenosti koju su dugovali Gospodu. Nešto se bijaše promijenilo u njegovu dugom blijedom licu na kojemu su se sjale plave oči. Reče također da je otac vrlo razočaran što je on, Raymond, ostao dosljedan svom vjerskom pozivu za sve vrijeme što ga je proveo kod jezuita. Poslije Josselinova odlaska, on se bez sumnje nadao da će Raymond naslijediti obiteljsko ime. Ali mladić se odrekao nasljedstva u korist ostale braće i zaredio se. I Gontran je razočarao jadnog baruna Armanda. Umjesto da ode u vojsku, on se uputio u Pariz da studira nije se znalo što. Trebalo je, dakle, čekati na Denisa, kojemu je sada bilo trinaest godina da bi se vidjelo hoće li ime de Sance obasjati vojnički sjaj, shodno tradiciji u starim plemićkim porodicama.
Dok je govorio, otac jezuit je promatrao sestru, djevojku koja je, da bi ga čula, pritisla uz hladne rešetke svoje rumeno lice i čije su čudne oči, u polumraku te prostorije gdje se vodio razgovor, poprimile jasnoću morske vode. U njegovu je glasu bilo samilosti kad je upitao:
A ti, Anđeliko, što ćeš ti uraditi?
Ona zabaci svoje teške kose zlatnoga odsjaja i ravnodušno odgovori da ne zna.

Godinu dana poslije toga Anđeliku ponovo zovnuše u sobu za razgovor.
Našla je tamo starog Guillaumea. Možda mu je glava bila nešto više bijela nego nekad. Bijaše brižno naslonio o zid svoje nerazdvojno koplje.
Reče da je došao zato da je povede natrag u Monteloup. Njenu je školovanju došao kraj. Sad je već bila potpuna djevojka i našli su joj muža.

DRUGI DIO

1656. - 1660.
UDAJA U TOULOUSU
Barun de Sance nije prikrivao svoje zadovoljstvo promatrajući svoju kćerku Anđeliku.
One su opatice od tebe napravile savršenu djevojku, mala moja divljakinjo.
Oh, baš savršenu! Treba to kroz iskustvo provjeriti - protivila se Anđelika zabacujući svoju bujnu grivu pokretom kao što je to nekad radila.
Zrak u Monteloupu s onim svojim slatkastim okusom koji je potjecao od blizih močvara, ispunjao ju je osjećajem slobode. Ona se uspravljala kao uvenuli cvijet pod obilnim pljuskom.
Ali očinska taština baruna Armanda nije bila sklona da je se tek tako slomi.
U svakom slučaju, još si ljepša no što sam očekvao. Tvoja je put, po mom mišljenju tamnija od boje tvoje kose i očiju. Ali u toj oprečnosti ima dosta draži. Uostalom, primijetio sam da većina moje djece ima tamnu put. Bojim se da su to posljednji tragovi one kapi arapske krvi koja se još sačuvala u stanovnicima Poitoua. Jesi li vidjela svog malog brata Jean-Marie? Izgleda pravi Arapin!
A zatim doda bez razmišljanja
Grof de Peyrac de Morens traži tvoju ruku.
Moju ruku? - odgovori Anđelika. Pa ja ga uopće ne poznam.
Nije važno. Poznaje ga Molines, a to je glavno. On me uvjerava da ne bih mogao ni u snu zamisliti poželjniji brak za bilo koju od mojih kćeri.
Barun Armand se rastapao od sreće. Vrškom svog štapa je pokosio nekoliko jaglaca na obronku pored izrovana puteijka kojim je šetao u društvu svoje kćerke tog toplog aprilskog jutra.
Anđelika je sinoć stigla u Monteloup zajedno s Guillaumeom i Denisom. Bijaše joj čudno što taj školarac u vrijeme škole ide kući, našto joj on odgovori da je dobio dozvolu da prisustvuje njezinu vjenčanju.
Kakve su ovo sad priče o mom vjenčanju, mislila je djevojka.
Nije čitavu tu stvar uzimala ozbiljno, ali ju je sad sigurnost u očevu glasu počela zabrinjavati.
On se nije mnogo promijenio posljednjih godina. Nekoliko se sijedih dlaka probilo u njegov brk i u rijetku bradicu kakve su bile u modi za kraljevanja Luja XIII. Anđelika se bojala da će ga zateći utučena i nesigurna poslije ženine smrti, te se začudila viđeći da je, manje-više, dobro raspoložen i vedar.
Kad su izbili na livadu što se obronkom pružala nad osušenim močvarama, ona pokuša skrenuti tok razgovora koji je prijetio da posije svađu među njima što su poslije tolikih godina sad opet bili zajedno.
Pisali ste mi, oče, da ste pretrpjeli, velike gubitke u stoci uslijed rekvizicija i pljačkanja vojske za vrijeme one proklete fronde.
Baš tako. Molines i ja smo izgubili gotovo polovicu živina i da nije njega, bio bih u zatvoru zbog dugova, poslije prodaje svih naših zemalja.
Da li mu još mnogo dugujete? - ona će zabrinuto.
Na žalost! Od onih četrdeset tisuća livara što mi ih je u početku posudio uspio sam mu vratiti u pet godina napornog rada samo pet tisuća. Uza sve to Molines nije htio da ih primi tvrdeći da mi ih je dao kao dio koji mi na račun posla pripada. Morao sam se naljutiti i tek ih je onda primio.
Anđelika jednostavno primijeti ocu kako nije trebao biti previše velikodušan kad je sam upravitelj smatrao da je bio namiren u pogledu onog dugovanja.
Molines vam je predložio onaj posao zato što je računao na zaradu. Nije on čovjek koji bi svoje poklanjao. Ipak je on pošten čovjek. Čim neće da mu vratite četrdeset tisuća livara, znači da po njegovu mišljenju vaš posao i usluge što ste mu ih napravili vrijede toliko.
Istina, naš mali izvoz mazga i olova u Španjolsku, oslobođen cestarine do mora, napreduje dosta dobro. A u godinama kad nema pljačke i država otkupi ostatak proizvodnje, pokriva se troškove… Tako je to. - I zbunjenim se pogledom zagleda u Anđeliku.
Vi se, kćeri moja, neobično jasno izražavate! - Pitam se da li takav jezik, praktičan pa čak i sirov, pristaje ustima djevojke koja je tek napustila samostan!
Anđelika prasne u smijeh.
Izgleda da u Parizu žene upravljaju svime politikom, vjerom, književnošću, pa čak i naukom. Zovu ih "precieuses".11 One se svakog dana sastaju kod neke od njih sa učenim i pametnim ljudima. Gospodarica kuće sjedi na svom krevetu, a gosti se okupe između postelje i zida i raspravljaju. Ponekad razmišljam neću li i ja, kad se jednom nađem u Parizu, otvoriti salon u kojemu će se raspravljati o trgovini i poslovima.
Strašno! - poviče barun iskreno se ljuteći, - Anđeliko, nisu vam, valjda, uršulinke u Poitiersu stavili u glavu takve misli?
One su tvrdile da sam izvrsna u računu i zaključivanju. Čak i previše… Ali im je zato bilo žao što od mene nisu uspjele napraviti bogomoljku i licernjerku kao što je moja sestra Hortenzija. Gajili su nade da će ona ostati u samostanu i prigrliti njihov red. Ali su prokuratorove draži bile jače.
Kćeri moja, ne smijete biti ljubomorni, jer vam je Molines o kojemu ste onako strogo sudili našao muža koji bez sumnje uvelike nadilazi Hortenzijina.
Djevojka nestrpljivo udari nogom o zemlju.
Taj Molines, u stvari, pretjeruje! Slušajući vas, nebi li se kazalo da sam ja prije njegova nego vaša kćerka, budući da se toliko stara o mojoj budućnosti?
Ne bi bilo pravo da se tužite, mazgo mala - reče barun smiješeći se. Slušajte me časak. Grof Joffrey de Peyrac je potomak starih tuluških grofova. Njegovo plemstvo seže dalje u prošlost od plemstva našeg kralja Luja XIV. Osim toga, on je najbogatiji i najmoćniji čovjek u Languedocu.
Sve je to moguće, oče, ali ja se ne mogu tek tako udati za čovjeka kojega ne poznam, a ni vi ga niste nikad vidjeli.
A zašto ne? - čudio se barun. - Sve se plemićke djevojke udaju na taj način. Niti one same, a niti slučaj, ne odlučuju o bračnim vezama korisnim njihovim obiteljima, a niti o njihovu smještaju u koje one zalažu ne samo svoju budućnost nego i svoje ime.
A da li je on… mlad? - upita djevojka pomalo oklijevajući.
Mlad? Mlad? - nestrpljivo je gunđao barun. Postavljate savršeno beskorisna pitanja za praktičnu osobu. Kad već hoćete da znate, vaš budući muž ima dvanaest godina više od vas. Čovjek u tridesetim godinama je na vrhuncu svojih snaga i zavodljivosti. Nebo vas može obdariti s mnogo djece. Imat ćete palaču u Toulousi, zamkove u Albi i u Bearnu, kočije, haljine…
Gospodin de Sance stane iscrpivši sasvim svoju maštu.
Što se mene tiče - najzad će barun Armand - smatram da je prosidba tog čovjeka koji vas nije nikad vidio, za vas izvanredna i nenadana sreća.
Šutke su napravili nekoliko koraka.
Slažem se s vama - promrmlja Anđelika. Tu sreću zaista smatram izvanrednom. I pitam se kako to da taj grof koji ima sve što mu treba da bi sebi izabrao za ženu djevojku s bogatom baštinom traži ovdje, u Poitouu, djevojku bez miraza?
Bez miraza? - ponovi Armand de Sance razvedrivši se u licu. - Vrati se sa mnom u dvorac, Anđeliko, obuci se i iziđimo. Uzjahat ćemo konje pa ću ti nešto pokazati.


11 Elegantna i otmjena žena

U dvorištu zamka jedan sluga po barunovu naređenju izvede iz štale dva konja i na brzinu ih osedla.
Mada znatiželjna, djevojka nije ništa pitala. Dok se uspinjala u sedlo, mislila je kako joj je na koncu konca bilo suđeno da se uda i da će se većina njenih drugarica poudavati baš tako, s proscima koje će im njihovi roditelji predstaviti. Zašto se, dakle, toliko opirala očevu planu? Čovjek kojega su joj namijenili nije bio star. Bit će bogata…
Anđelika odjedared osjeti kako joj je tijelom prostrujiio ugodno fizičko čuvstvo. Prošlo je nekoliko trenutaka prije no što je shvatila razlog. Ruka sluge koji joj je pomogao da po mušku uzjaše na životinju spustila se na njezin gležanj i nježno ga pogladila. Taj slugm pokret ni najnevinije biće ne bi smatralo pukom nepažnjom.
Barun je ušao u dvorac da promijeni čizme i da stavi čistu ogrlicu. Anđelika se nervozno trgne, a njen konj izmakne u stranu.
Šta ti pada na um, prostačino?
Osjeti kako se zacrvenila. Bila je bijesna na sebe samu zato što joj je bilo jasno da joj je od onog kratkog dodira ugodan ježur prožeo čitavo tijelo.
Sluga, gorostas širokih ramena, podigne glavu. Čuperak crne kose pao mu na tamne oči u kojima je poigravao vragolasti blijesak.
Nikola! - poviče Anđelika dok se u njoj borila radost što vidi svog nekadašnjeg druga i smetenost kojom ju je ispunio njegov drski dodir.
Hej! Prepoznala si Nikolu - poviče barun primičući se velikim koracima. - On ti je najgori delija u ovom kraju. Nitko da ga ukroti. Ne zanimaju ga ni posao ni mazge. Lijenčina i ženskar, to je postao tvoj lijepi nekadašnji drug, Anđeliko!
Ne bi se reklo da se mladić osjećao posramljen sudom svoga gospodara. I nadalje je promatrao Anđeliku gotovo bezobraznom smjelošću i pri tom je smiješkom otkrivao svoje bijele zube. Kroz razdrljenu košulju vidjele su mu se snažne i opaljene grudi.
Deder, mladiću, uzmi konja i dođi za nama - reče barun ništa ne primijetivši.
Dobro, gospodaru.
Tri konjanika prijeđu preko pokretnog mosta i upute se stazom što je vodila lijevo od Monteloupa.
Kamo idemo, oče?
Idemo u stari rudnik olova.
Do onih razrušenih peći blizu samostana u Nieulu…?
Baš tamo.
Anđelika se sjeti samostana i razvratnih redovnika, ludog pothvata svoga djetinjstva, kad je htjela otputovati u Ameriku i objašnjenja fra Anselma u pogledu olova i srebra i radova koji su u tom rudniku poduzimani u srednjem vijeku.
Ne razumijem što onaj komadićak neobrađene zemlje…
Taj komadićak zemlje nije više neobrađen i zove se Argantiere. Eto, taj ću ti komadićak dati u miraz. Sigurno se sjećaš da je Molines od mene tražio da obnovim pravo iskorištavanja što ga je uživala moja obitelj, s tim da se jedna četvrtina proizvodnje izuzme od poreza. Pošto smo to polučili, on je rudare doveo iz Saske. Budući da je on veliku važnost pridavao tom dotad potpuno zapuštenom terenu, rekao sam mu jednoga dana da će taj teren biti tvoj miraz. Verujem da se u to vrijeme u njegovu mozgu začela misao i o tvojoj udaji za grofa de Peyraca. U stvari, taj gospodin iz Toulouse htio bi kupiti ovaj rudnik. Ne znam kakvi odnosi postoje između Molinesa i njega, ali vjerujem da preko njega dospijevaju u Španjolsku mazge i metali što ih mi otpremamo do mora. To samo dokazuje da se više plemića bavi trgovinom no što bi se moglo vjerovati. Pa ipak, ja sam vjerovao da je grof de Peyrac dosta bogat i zemljom i ostalim dobrima i da nema potrebe pribjegavati tim neplemićkim sredstvima. Ali možda ga to zabavlja. Priča se da je veliki osobenjak.
Ako sam dobro shvatila - polako će Anđelika - vi ste znali da bi on htio kupiti rudnik, a vi ste mu stavili do znanja da s rudnikom valja i kćerku uzeti.
Ti baš na neki čudan način sudiš o stvarima, Anđeliko. Mislim da je bila izvrsna moja odluka da ti rudnik dam za miraz. Da što bolje smjestim svoje kćerke, bila je glavna briga i moja i tvoje jadne majke. Sad naša obitelj više ne prodaje svoje zemlje. Usprkos vrlo teškim prilikama, uspjeli smo sačuvati svoju očevinu. Du Plessis je ne jednom bacio oko na naše poznate zemlje što smo ih dobili isušenjem močvara. Ali najveći mi užitak pričinja udati svoju kćer ne samo časno već i bogato. Zemlja se ne smije otuđiti, ne odlazi strancu već novoj grani obitelji, novoj rodbini.
Anđelika je išla malo iza svog oca, te ovaj nije mogao vidjeti izraz njezina lica. Njeni bijeli zubići su zagrizali u usnu nemoćnim bijesom. Budući da je on bio uvjeren da se vrlo uspješno postarao za njezinu sreću, njoj je bilo još teže objasniti mu kako je način na koji je isprošena bio ponižavajući za nju. Ipak je pokušala da se još bori.
Ako se dobro sjećam, čini mi se da ste rudnik iznajmili Molinesu na deset godina. Nije li tako? Prema tome, zakupnina traje još četiri godine. Kako se onda može dati u miraz zemlja koja je data u najam?
Molines ne samo da se slaže s ovim što sam ti izložio, već ću rudnik iskorištavati za račun gospodina de Peyraca. Uostalom, kao što ćeš vidjeti, kopanje je ovdje počelo prije tri godine. Uskoro ćemo stići.
Poslije jednog sata jahanja kasom stigoše na mjesto.
Anđelika je nekoć vjerovala da su taj crni rudnik i protestantska sela oko njega bili na kraj svijeta. Ali sad joj se sve činilo bližim. Dobro održavana cesta ju je podržavala u tom dojmu. Za radnike je tu bila sagrađena mala baraka.
Otac i kćerka sjahaše s konja, a Nikola se približi da pridrži uzde.
To mjesto koje u Anđelikinu sjećanju bijaše pusto i zabačeno, sasvim je promijenilo svoj izgled.
Jedan kanal je dovodio tekuću vodu koja je pokretala više okomitih kamenih žrvnjeva. Maljevi od livenog metala, uz zaglušnu buku, lomili su stijenje dok su veliki blokovi usitnjavani ručnim maljevima.
Dvije su se peći crvenile, a ogromni su kožnati mijehovi podjarivali plamen. Crni brijegovi ugljena bijahu podignuti pored peći, dok je ostali teren rudnika bio natrpan gomilama kamenja.
Nekoliko je radnika lopatom bacalo sitan pijesak, što je istjecao ispod žrvnjeva, u drvene žljebove kojima je pretjecala voda. Drugi su motikama uzvodno grabljali dno tih žljebova.
Jedna dosta velika zgrada, sagrađena po strani, imala je vrata sa željeznim šipkama i rešetkama, zaključane velikim lokotima.
Dva čovjeka oboružana mušketama čuvali su ulaze.
Tamo su zalihe srebrenih i olovnih šipaka - reče barun.
S mnogo je ponosa dodao kako će jednoga dana zamoliti Molinesa da pokaže Anđeliki što se sve nalazi unutra.
Zatim je odveo Anđeliku da pogleda najbliži kamenolom. Ogromne stepenice, od kojih je svaka bila četiri metra visoka, tvorile su neku vrst rimskog amfiteatra.
Tu i tamo tamni su podzemni hodnici silazili ispod klisura otkuda su izlazila kolica koja su vukla magarci.
Tu živi deset saksonskih obitelji, po zanimanju rudari, ljevači i kamenari. Zajedno s njima je Molines organizirao proizvodnju.
A koliko donosi na godinu ovaj rudnik? - upita Anđelika.
Tim pitanjem, u stvari, ja nisam nikada razbijao glavu - zbunjeno prizna Armand de Sance. – Znaš, Molines mi redovito plaća najam. On je o svom trošku postavio sve uređaje. Opeke za peć su došle iz Engleske, a bez sumnje i iz Španjolske, a ovamo su ih prevezli karavane krijumčara iz Languedoca.
Vjerojatno, zar ne, uz suradnju onoga koga ste mi odredili za muža?
Može biti. Izgleda da se bavi s bezbroj različitih poslova. On je učenjak i napravio je skicu one parne mašine.
Barun povede kćerku k ulazu niske galerije.
Pokaže joj ogroman željezni kotao pod kojim je gorjela vatra i od kojeg su vodile dvije debele cijevi omotane malim povojima i spuštale se u jedan bunar. Mlaz vode je s vremena na vrijeme izbijao iz zemlje na površinu.
Ovo je jedna od prvih mašina na paru dosad napravljenih na svijetu. Njom se iz podzemnih hodnika crpi voda. Taj je izum grof de Peyrac dovršio za svog posljednjeg boravka u Engleskoj. Kao što vidiš, ako ti bude stalo do toga da postaneš "precieuse", imat ćeš muža tako učena i otvorena duha koliko sam ja neznalica i sporih misli - nadoda žalosno iskrivivši usta. - Gle, dobar dan, Fritz Haueru!
Jedan od radnika, koji se nalazio pored kotla, skine kapu i duboko se nakloni.
Lice mu je postalo plavkasto zbog kamene prašine što mu se stvrdla na koži tokom njegova dugog bavljenja po rudnicima. Na jednoj su mu ruci nedostajala dva prsta. Budući da je bio zdepast i grbav, ruke su mu izgledale previše duge. Čuperci kose su mu padale na sitne i sjajne oči.
Meni se čini da ti ličiš pomalo na Vulkana, boga pakla - reče gospodin de Sance.
Čini se da ne postoji čovjek koji bolje od ovog saksonskog radnika poznaje zemljinu utrobu. Možda zbog toga i ima onako čudan izgled. Nikad mi ovi poslovi u rudniku nisu bili osobito jasni, i nisam baš siguran nije li magija u sve to umiješala svoje prste. Priča se da Hauer zna tajnu pretvaranja olova u zlato. To bi zaista bilo nešto izvanredno. U svakom slučaju, on već mnoge godine radi s grofom Peyracom koji ga je poslao u Poitou da stavi u pogon Argentiere.
Grof de Peyrac. Uvijek taj grof de Peyrac! - pomisli Anđelika neraspoložena stalnim spominjanjem tog imena.
A zatim - reče naglas - Možda zbog toga i jest bogat taj grof de Peyrac.
Olovo što mu ga šalje Fritz Hauer pretvara u zlato. Ništa onda lakše nego da me pretvori u žabu.
Vi me, zaista, rastužujete, kćeri draga. Čemu taj podrugljivi ton? Izgleda kao da vas ja pošto-poto želim unesrećiti. U mojim namjerama ne postoji nešto na čem biste vi mogli temeljiti svoje nepovjerenje. Vjerovao sam da ćete me obasuti povicima radosti, a vi mi, naprotiv odgovarate zajedljivošću.
Istina je, oče - reče Anđelika zbunjena i očajna zbog razočaranja što ga je primijetila na čestitu očevom licu. - Duvne su često govorile kako ja nisam kao ostale djevojke i da su ih moji postupci često dovodili u nepriliku. Ne krijem vam: ta prosidba umjesto da me obraduje, ispunja me nelagodnošću. Dopustite mi da o svemu tome razmislim, da se naviknem…
I tako se razgovarajući ponovo približe konjima. Anđelika brzo uzjaše konja da bi izbjegla previše revnu Nikolinu pomoć, ali ipak nije mogla spriječiti tamnu sluginu ruku da je dodirne dok joj je pružao uzde.
- Prilično neugodna stvar, - pomisli srdeći se u sebi. Moram ga strogo upozoriti da stoji na svom mjestu.
Po putovima je cvjetao glog. Njegov ugodan miris ju je sjetio djetinjstva i malko primirio njezinu uznemirenost.
Oče - reći će odjedared - čini mi se da biste vi željeli da se u pogledu grofa de Peyraca ja što prije odlučim. Nešto mi je palo na pamet: dozvoljavate li mi da odem do gospodina Molinesa? Htjela bih se s njim ozbiljno porazgovarati.
Barun podigne oči prema suncu da bi utvrdio koliko je sati:
Uskoro će podne. Vjerujem da će te gospodin Molines rado pozvati na ručak. Hajde, kćeri moja. Nikola će te pratiti.
Anđelika se baš htjela odreći te pratnje, ali nije htjela pokazati da ma i najmanju važnost pridaje tom seljaku, stoga ocu radosno mahne glavom, a potorn potjera konja uzagrepce. Nikola je jahao na mazgi te su se odmah odvojili jedno od drugoga. Prolazeći pola sata zatim ispred željezne ograde dvorca Plessis, Anđelika se sagne i pokuša otkriti na dnu drvoreda kestena njegov bijeli obris.
Filip, - pomisli. Začudi se i učini joj se da joj je to ime palo u sjećanje da bi uvećalo njezinu sjetu.
Ali du Plessis su još bili u Parizu. Taj bivši pristalica princa de Condea uspio je ponovo steći milost kraljice majke i kardinala Mazarina, dok je gospodin princ, pobjednik kod Rocroi, jedan od najslavnijih vojskovođa Francuske sramotno otišao u Flandriju, i stavio se u službu španjolskoga kralja. Anđelika se pitala da li je nestanak kovčežića s otrovima imao kakvog udjela u sudbini gospodina de Condea. U svakom slučaju, ni kardinal Mazarin ni kralj ni njegov mlađi brat nisu bili otrovani. A govorilo se da je gospodin Fouquet, duša ondašnje urote protiv njegova veličanstva, imenovan za ravnatelja državne blagajne.
Zaista šaljivo, ako se pomisli da je možda seoska djevojka izmijenila tok historijskih zbivanja. Jednoga dana mora ispitati da li je kovčežić još tamo gdje ga je ona sakrila. A što li su učinili s pažem što ga je ona optužila? Gluposti! Ta sve to ionako nije važno!
Anđelika začuje galop rnazge. Nikola se približavao. Potjera konja trkom i uskoro stiže pred upraviteljeva kuću.
Kad su završili s ručkom, Molines povede Anđeliku u svoj radni kabinet gdje prije nekoliko godina bijaše primio njezina oca. Tu se začeo onaj posao u vezi s mazgama i djevojka se odjedared sjeti upraviteljeva sumnjiva odgovora na njeno pitanje praktične djevojčice:
"A što ćete mi dati?" "Dat ću vam muža."
Nije li možda već onda pomišljao na brak s tim čudnim grofom iz Toulouse? Nije bilo isključeno, jer Molines je bio čovjek čija je misao daleko sezala i tisuću planova smišljala. U stvari, upravitelj obližnjeg dvorca nije bio čovjek antipatičan. Njegovo donekle prepredeno držanje bijaše u skladu s njegovim potčinjenim položajem. Mada je bio potčinjen, znao je da je pametniji od svojih gospodara.
Za siromašnu obitelj susjednog plemića njegovi su poslovni prijedlozi bili prava blagodat. Anđelika je, doduše znala da je upraviteljeva osobna korist bila razlogom njegove velikodušnosti i pomoći. To joj je bilo drago, jer ju je sve više osvajalo uvjerenje da mu ništa ne duguje i da je neće izgrizati ponižavajući osjećaj zahvalnosti. Ipak se čudila simpatiji što ju je osjećala za tog čovjeka pučkog porijekla i vrlo proračunata.
"To je stoga što on stvara nešto novo i trajno", pomisli odjednom.
Samo što ona nije bila sklona i neće pristati da je on miješa u svoje planove i da s njom raspolaže na isti način kao s mazgama ili olovnim šipkama.
Gospodine Molines - reče otvoreno - otac mi je dosta uporno govorio o mojoj udaji za nekoga grofa de Peyraca, udaji za koju ste vi pripremili teren. Imajući u vidu veliki utjecaj što ste ga vi stekli nad mojim ocem posijednjih godina, uvjerena sam da i vi pridajete veliku važnost toj udaji, što znači da ste mi dali neku ulogu u vašim trgovačkim kombinacijama. Željela bih znati kakva je ta uloga?
Hladan osmijeh, se pojavi na tankim usnama upraviteljevim.
Zahvaljujem Nebu što vidim da ste postali onakva djevojka kakva je izgledalo da ćete postati kad su vas u Moateloupu nazivali malom vilom močvara. U stvari, ja sam de Peyracu obećao ženu lijepu i pametnu.
Preveliku ste obavezu preuzeli na sebe. Mogla sam postati ružna i glupa, a to bi bilo na štetu vašem zvanju posrednika.
Ja se nikad ne obavezujem polazeći od pretpostavki. U više su me navrata prijatelji koje imam u Poitiersu obaviješiavali o vama, a i ja sam vas prošle godine vidio u svečanoj povorci jadnog blagdanjeg dana.
Nadzirali ste me, dakle - bijesno poviče Anđelika - kao što se nadzire dinja koja raste pod staklenikom!
Ali ta joj se usporedba učini tako smiješnom da je odmah prasnula u smijeh. I tako ju je bijes prošao. Na kraju, više je voljela doznali kako stoje stvari, nego da je uhvate u stupicu kao bijelu gusku.
Kad bih htio govoriti jezikom vašega staleža - reče ozbiljno Molines - mogao bih se zakloniti iza uobičajenih razmatranja: djevojka još vrlo mlada nije potrebno da
zna zašto su joj roditelji odabrali ovoga a ne onoga muža. Poslovanje sa olovom i srebrom, trgovina i carina ne spadaju u nadležnost žena, nadasve plemićkih žena… A poslovi u vezi s uzgojem mazgi ili neke druge stoke još manje. Ali ja vjerujem da vas poznajem, Anđeliko, pa vam neću govoriti tako.
Nju nije uvrijedio njegov prisni ton.
Zašto mislite da sa mnom možete razgovarati drugačije nego sa mojim ocem?
Teško je to objasniti, gospođice. Ja nisam nikakav mudrac, a sve što sam naučio, naučio sam u poslu. Oprostite što sam iskren. No nešto ću vam reći. Osobe iz vašeg svijeta neće nikad shvatiti kako je posao ono što me pokreće.
Seljaci rade još više. Bar se meni čini.
Oni kuluče, a to nije isto. Osim toga, glupi su, neznalice i nisu svjesni svojih interesa kao i plemići koji ništa ne proizvode. Ovi posljednji su beskorisna bića. Jedino su sposobni da vode pogubne ratove. Vaš otac barem pokušava nešto napraviti, ali, oprostite mi, gospođice, nikad neće shvatiti samu bit posla!
Mislite da neće uspjeti? - uplašeno će djevojka. Ipak, vjerovala sam da njegovi poslovi dobro napreduju, a dokaz je tome da se i vi za njih zanimate.
Dokaz je prije svega u tome da mi zajednički proizvodimo nekoliko tisuća mazgi godišnje, a drugi i važniji dokaz je u tome da to donosi priličnu zaradu i stalno sve veću. To je istinski dokaz da posao ide kako treba.
A nećemo li upravo do toga i stići jednoga dana?
Nećemo, jer jedno uzgojište, pa makar bilo i važno i imalo iza sebe novac osiguran za teške trenutke, bolest ili ratove, jest i ostaje samo uzgojište, a to znači da je to kao i obrađivanje zemlje, dugi trud koji malo donosi. A zatim zemlje i životinje nisu nikad nikoga obogatile. Sjetite se primjera bezbrojnih stada biblijskih pastira! Njihovo je življenje bilo vrlo skromno.
Ako je to vaše uvjerenje, ne razumijem, gospo.dine Molines, zašto ste se vi, čovjek tako oprezan, upustili u takav dug posao koji malo nosi?
Ali zato vas mi i trebamo, gospođice, mi, to jest vaš otac i ja.
Ta ne mogu vam ja pomoći da se vaše magarice ždrijebe dvaput brže nego dosad.
Ali nam možete pomoći da dvaput povećamo svoje prihode.
Ne shvaćam kako ja to mogu postići.
Brao ćete shvatiti ono što mislim. Da bi jedan posao bio unosan, mora se brzo odvijati, ali kako mi me možemo izmijeniti Božje zakone, moramo iskoristiti slabost ljudskoga duha. Mazge predstavljaju naličje našeg posla. One pokrivaju tekuće troškove, pomoću njih održavamo dobre odnose s Vojnom upravom kojoj prodajemo kožu i životinje, a ono što je najvažnije: dozvoljavaju nam da se slobodno krećemo, oslobođeni carine i cestarine, i da opremamo teško natovarene karavane. I tako mi s partijom mazgi otpremamo u Englesku olovo i srebro. Na povratku životinje donose vreće pune crne zgure koju smo nazvali sredstvo za rastvaranje, neophodan proizvod za radove u rudniku, ali to sredstvo je u stvari zlato i srebro španjolskog porijekla, kupljeno u Londonu.
Sad vas više ne razumijem, Molines. Šaljete srebro u London da biste ga odonud opet natrag povukli.
Jest, ali uvažamo dvostruku ili trostruku količinu. A što se zlata tiče, grof Joffrey de Peyrac posjeduje u Languedocu jedan rudnik zlata… Kad bude u posjedu i rudnika Argentiere, operacije koje ću ja obavljati za njegov račun neće izgledati sumnjive s obzirom da zlato i srebro potječu iz rudnika koji njemu pripadaju. U tome i jest naš pravi posao. Jer, znajte, zlato i srebro koje se može iskopati u Francuskoj, ponavljam, ne predstavljaju bogzna kako velike količine. Ali se zato mogu uvesti u zemlju, a da ne upadnemo u oči poreskim, trošarinskim i carinskim vlastima, znatne količine španjolskog zlata i srebra. Šipke što ih ja predajem mjenjačima ne govore. Ne mogu ispričati da umjesto iz Argentiere ili Languedoca stižu preko Londona iz Španjolske. I tako, dok kraljevskoj blagajni plaćamo zakonske prihode, možemo uvesti zahvaljujući proizvodnji u našim rudnicima, znatne količine plemenitih metala ne plaćajući radnu snagu i carinske pristojbe i
ne upropaštavajući se sa suviše skupim uređajima, jer ionako nitko ne zna koliko mi proizvodimo ovdje, a vlasti se moraju, htjele ili ne, zadovoljiti brojkama koje im mi dajemo.
Ali ako se ta podvala otkrije, ne postoji li opasnost da svršite na robiju?
Mi od tih plemenitih kovina ne kujemo krivi novac, a ne mislimo ga ni ubuduće kovati. Naprotiv, mi redovito snabdijevamo kraljevsku blagajnu odgovarajućim zlatom i srebrom u šipkama kojima ona utvrđuje čistoću i na koje udara svoj žig i potom od njih kuje novac. Zaštićeni tom neznatnom nacionalnom proizvodnjom, moći ćemo se, kad rudnik Argentiere i onaj u Languedocu budu pripadali jednom vlasniku, na brzinu obogatiti plemenitim metalima španjolskog porijekla. Ta je zemlja dupkom puna zlata i srebra koje dolazi iz Amerike. Tamo su rad potpuno batalili, trampeći te proizvode za proizvode drugih naroda. Londonske su banke posrednici. Španjolska je najbogatija i najbjednija zemlja u isti mah. A što se tiče Francuske, ovi će je poslovi, koje loše financijsko upravljanje prigušuje koliko samo može, obogatiti usprkos njoj samoj. A najprije ćemo se obogatiti mi, jer će nam se novac uložen u taj posao vraćati brže i u većim zaradama no što ih postižemo trgovinom magarica koje su deset mjeseci bređe a ta nam trgovina može donijeti najviše deset posto od uloženog kapitala.
Anđeliku su i protiv volje zainteresirale te vrlo domišljene kombinacije.
A što mislite s olovom učiniti? Služi li i ono da kamuflira glavnu operaciju ili ima svoju trgovačku vrijednost?
Olovo donosi velike prihode. Potrebno je za ratovanje i za lov. Posljednjih mu je godina porasla cijena, i to otkako je kraljica majka pozvala ovamo neke firentinske inženjere da u svim njenim palačama urede kupaonice, kao što je već prije nje te kupaonice bila uredila njezina svekrva, Katerina de Medici. Možda ste već vidjeli u dvorcu Plessis kako izgleda takva kupaonica, snabdjevena kadom i olovnim cijevima?
A je li markiz, vaš gospodar, upoznat s tim vašim planovima?
Nije - odgovori Molines blago se osmjehujući. Ta on ionako ne bi ništa shvatio, ali bi me zato u najmanju ruku smijenio s dužnosti upravitelja svojih imanja, a tu dužnost, uostalom, ja obavljam na njegovo potpuno zadovoljstvo.
A što moj otac zna o tom mešetarenju sa zlatom i srebrom?
Pa mislio sam da mu ne bi bilo drago kad bi doznao da su španjolske kovine prešle preko njegovih posjeda. Nije li bolje pustiti ga da vjeruje kako su sitne koristi koje mu dozvoljavaju da živi plod poštenog i mukotrpnog rada?
Anđeliku uvrijedi ponešto prezirno ruganje koje se osjećalo u tonu upraviteljevih riječi. Stoga suho odvrati:
A kakvo pravo imam ja da mi otkrivate svoje planove koji na deset kilometara smrde po robiji?
Ne radi se u ovom slučaju ni o kakvoj robiji, a kad bi se i pojavile poteškoće s kojim od državnih službenika, s nekoliko bi se škuda uredile stvari. Nisu li Mazarin i Fouquet ličnosti kojima se vjeruje više nego prinčevima kraljevske kuće pa i samom kralju? A zašto? Zato što su vlasnici ogromnog bogatstva. A što se vas same tiče, znam da biste se opirali dok ne biste doznali ono što se od vas traži. Stvar je, u biti, jednostavna. Grofu de Peyracu je potreban Argeatiere. A vaš mu otac neće ustupiti zemlju, ukoliko grof sa zemljom ne uzme i jednu od njegovih kćeri. I sami znate kako je tvrdoglav. On nikad neće prodati ni pedalj svoje očevine. A kako se s druge strane, grof de Pevrae želi oženiti djevojkom plemenitog porijekla, domislio se rješenju koje bi za sve bilo vrlo korisno.
A ako ja ne bih pristala na njegove kombinacije?
Ta vi valjda ne želite da vaš otac zbog dugova upozna zatvor! Ne vjerujem da ćete to dopustiti - polako će upravitelj. - Malo bi trebalo da padnete u još veću bijedu no što je ona u kojoj ste donedavno živjeli. A kakva bi bila vaša budućnost? Ostarili biste u bijedi kao i vaše tetke… Vaša braća i vaše nejake sestre neće dospjeti u zavode i u samostane, na školovanje i odgoj, već bi morali u inozemstvo…
Primijetivši da u djevojčinim očima blista srdžba, upravitelj doda ulagivačkim glasom:
Ali čemu me siliti da vam stavljam pred oči tako strašne slike? Mislio sam da ste vi drugačijeg kova od plemića kojima je njihov grb jedino što imaju i žive od kraljeve milostinje… Da bi se izvukao iz teškoća, čovjek ih mora čvrsto zgrabiti i založiti se svim svojim bićem. A to znači da treba djelovati. Ništa vam nisam sakrio zato da biste znali u kojem smjeru vam valja upraviti nastojanja.
Ništa nije moglo Anđeliku gore pogoditi od tih riječi. Nikad se nitko nije njoj obratio jezikom tako bližim njezinu značenju. Uspravila se kao da ju je tko bićem ošinuo. Pred očima joj je iskrsnuo Monteloup u ruševinama, njezina braća i sestre kako se valjaju po smetištu, njezina majka s prstima crvenim od hladnoće, njen otac kako za malim pisaćim stolom marljivo piše molbu kralju koji nije nikad odgovorio…
Upravitelj ih je izvukao iz bijede. Sad je trebalo platiti.
U redu, gospodine Molinas - reče bezbojnim glasom udat ću se za grofa de Peyraca.

Vraćala se mirišljavim puteljcima, ali ništa nije osjećala okupljena svojim mislima. Nikola ju je slijedio na mazgi. Nije posvećivala nikakvu pažnju mladom slugi. Ipak se trudila da ne sagleda jasno neodređeni strah, što joj je uznemirivao dušu.
Odlučila se. Ma što se dogodilo, natrag se vratiti neće.
Znači, najbolje da ide ravno naprijed i da nemilice odbaci sve što bi je moglo spriječiti u ostvarivanju jasno zacrtanog programa.
Odjedared je muški glas zovne: - Gospođice! Gospođice Anđeliko!
Ona nesvjesno povuče uzde i konj, koji se već neko vrijeme lijeno vukao, stane. Okrenuvši se, vidje da je Nikola sjahao s mazge i davao joj znak da dođe k njemu.
Šta se dogodilo? - upita ona.
Tajnovita izgleda on joj šapne: - Sjašite, nešto ću vam pokazati.
Ona posluša i sluga, pošto je uzde dviju životinja vezao za mladu brezu, pođe naprijed u mali šumarak.
Djevojka ga je slijedila. Proljetna svjetlost što se probijala kroz mlado lišće, imala je boju anđelike. Jedna je zeba neprestano cvrkutala u šikari.
Nikola je hodao pognute glave, pažljivo zagledajući oko sebe. Najzad klekne, a zatim se uspravi i na otvorenom joj dlanu pruži nekoliko crvenih i mirisnih bobica.
Prve jagode - prošapće. Obješenjački osmijeh sijevne u njegovim crnim očima.
Oh! Nikola to nije dobro - nećkala se ona.
Ali uzbuđenost joj odjedared izmami suze na oči, jer je on tim svojim činom razbudio sav čar djetinjstva, čar Monteloupa, trčanja kroz šumu, opojni miris gloga, svježinu vodenih kanala kojima ju je Valentin vozio, potoka u kojima su lovili rakove, Monteloup kojemu nije bilo ravno nijedno drugo mjesto na zemlji zato što se tu stapala slatkasta tajna močvara, opora tajna šuma…
Sjećaš li se - prošaputa on - kako smo te zvali Markiza anđela…
Baš si lud - reče ona slomljenim glasom - Nije trebalo, Nikola…
Ali je već prisnim pokretom s ispruženih ruku čopala sitne i ukusne bobice. Nikola je stajao pored nje kao nekad, ali sada ju je mršav i okretan dječak, lica kao u vjeverice, nadvisivao za čitavu glavu i ona je, kroz otvorenu košulju udisala seljački miris njegova muškog tijela, opaljenog i obraslog crnom dlakom. Vidjela
je kako mu moćna prsa polako dišu i to ju je toliko smućivalo da se nije usudila podignuti glavu, sigurna da će susresti njegov drzak i vatren pogled.
Nastavila je da jede jagode, unijevši se sasvim u taj užitak kojemu je ona u stvari, pridavala bezgraničnu važnost.
Ovo je posljednji okus Monteloupa! - mislila je. - Posljednji se put naslađujem njim! Sve što je za mene bilo najbolje u njemu sad se nalazi u tim rukama tamo, u opaljenim rukama Nikolinim.
Kad je pojela sve bobice, naglo zatvori oči i nasloni glavu na deblo jednog stabla.
Slušaj, Nikola…
Slušam te - odgovori on.
Ona osjeti na svom licu toplinu njegova daha u kojemu se osjećao miris jabukovače. Bio joj je sasvim blizu, skoro priljubljen uz nju, te ju je obavijao zračenjem svog snažnog tijela. Ipak on je nije dirao i pogledavši ga iznenada, opazi da je ruke zametnuo za leđa kako bi se opro iskušenju da je zagrli i stisne. Ali je u nju upro strašne oči bez osmijeha, zamračene molbom, u čiji smisao nije ni najmanje sumnjala. Anđelika još nikada nijednog muškarca nije ovako privukla, još nikada nije vidjela jasnije priznanje želja koje je pobuđivala njezina ljepota. Hir onog paža u Poitiersu, bio je samo igra, trpko iskustvo dvije mlade životinje koje iskušavaju svoje čaporke.
Ovo je sad bilo nešto sasvim drugo, moćno i tvrdo, staro kao i svijet, kao zemlja, kao orkan.
Mlada se djevojka uplaši. Da je bila iskusnija, ne bi se opirala tom zovu. Tijelo joj se uzbudilo, koljena su joj klecala, i ona je uzmicala kao košuta pred lovcem.
Ono nepoznato što ju je čekalo i seljakova suzdržana silovitost je preplaviše strahom.
Ne gledaj me tako, Nikola - reče trudeći se da joj glas zvuči sigurno - hoću da ti kažem…
Znam što mi želiš reći - prekine je on gluhim glasom. - To čitam u tvojim očima i u načinu kako držiš glavu. Ti si gospođica de Sance, a ja sam samo sluga… Sad se više ni u lice ne gledamo. Ja moram držati pognutu glavu! U redu, gospođice, da, gospođice… A tvoje oči, tvoje oči počivaju na meni a da me i ne vide. Kao da sam klada, gore nego da sam pas. Postoje markize koje po njihovim dvorcima peru njihove sluge, jer nije važno što će se pred njima pojaviti gole… Sluga nije čovjek, on je komad namještaja… komad namještaja koji služi. Hoćeš li ti tako sa mnom postupati?
Šuti, Nikola!
Dobro, ušutit ću. - Silovito je disao, zatvorenih usta kao ranjena životinja. - Ali prije no što ušutim još ću ti nešto reći - ponovo reče - a to je da si u mom životu postojala samo ti. To sam shvatio kad si otputovala. Mnoge sam dane poslije toga živio kao lud. Istina je da sam lijen, da zadižem suknje djevojkama i da ne volim zemlju i životinje. Ja sam kao netko tko nije na svom mjestu te hoda amo i tamo ne znajući zašto. Moje jedino mjesto si bila ti. Kad si se vratila, jedva sam čekao da doznam jesi li još moja ili sam te izgubio. Jest, ja sam drzak i previše slobodan. Jeste, da si htjela bio bih te uzeo, tu, na mahovini, u ovom našem šumarku, na ovoj zemlji Monteloupa koja pripada nama, samo tebi i meni, kao nekad! - vikao je.
Ptice su se uplašile u krošnjama drveća i umukle.
Ti bulazniš, jadni moj Nikola - blago će Anđelika.
Ne, ne, ne bulaznim - odgovori mladić i bljedilo mu se razlije po tamnoj puti. Ona odmahne dugom kosom koju je još uvijek nosila rasutu po ramenima i u nastupu bijesa poviče na narječju - Kojim jezikom da s tobom razgovaram? Sviđalo se tebi ili ne, meni nije slobodno slušati ljubavne izjave jednoga čobana. Uskoro ću se udati za grofa de Peyraca.
Za grofa de Peyraca? - ponovi Nikola u čudu. Povukao se nekoliko koraka i šutke ju je promatrao.
Znači, istina je ono što se pričalo u mjestu? - šapne. - Za grofa de Peyraca! Vi.. Vi.. I vi ćete se udati za onoga čovjeka?
Da Nije htjela ništa pitati. Rekla je da, i to je bilo dovoljno. Inače bi bila rekla da, slijepo, do kraja.
Udari puteljkom koji je vodio k cesti, a njezin je bič nervozno sjekao mlade pupoljke pored puta.
Konj i mazga su mirno pasli na kraju šumarka. Nikola ih odveže. Oborenih očiju pomogne Anđeliki da sjedne u sedlo po mušku. Ona iznenada zadrži sluginu ruku.
Nikola… reci mi, poznaš li ga?
On digne oči prema njoj i ona vidje kako su mu sijevnule pakosnim blijeskom.
Poznam… vidio sam ga. U selu je bio mnogo puta. Tako je ružan da su djevojke bježale kad bi prolazio mjestom na svom vrancu. A šepao je kao Belzebub, a i opak je kao on… Priča se da u svoj zamak u Touiousi mami žene ljubavnim napicima i pjesmom… One što pođu za njim više nitko nikad ne vidi ili pak polude… Ha! Ha! Ha! Nema šta, lijepog ćete muža imati, gospođice de Sance.
Rekao si da je šepav? - ponovi Anđelika kojoj su se ruke u led pretvorile.
Da šepav! Šepav! Pitajte koga bilo i svi će vam odgovoriti: on je Veliki Šepavac Languedoca.
Prasne u smijeh i hodajući prema mazgi navlas je šepao. Anđelika podbođe konja i natjera ga u divlji trk.
Pored glogove živice trčao je cerekavi glas koji je ponavljao - Šepav! Šepav!

Stigla bijaše u dvorište Monteloupa kad jedan konjanik, odmah za njom prijeđe preko pokretnog mosta. Po njegovu oznojenom i prašnjavom licu i po hlačama postavljenim kožom, odmah joj je bilo jasno da je to bio nekakav glasnik.
Nitko isprva nije ništa razumio od onoga što je pitao.
Njegov je naglasak bio tako neobičan da je trebalo dosta vremena da shvati da on govori francuski.
On uruči gospodinu de Sanceu, koji je u međuvremenu dotrčao, svežnjić papira koji je izvukao iz metalne kutijice.
Bože moj, gospodin d'Andijos dolazi sutra! - poviče barun Arraand neobično uzbuđen.
A tko je taj? - upita Anđelika.
Jedan od grofovih prijatelja. Gospodin d’Andijos treba da se s tobom oženi…
Gle, pa i taj?
Putem punomoći, Anđeliko. Ta pusti me da dovršim što sam htio reći, kćeri moja. Sto mu jada, kako je govorio tvoj djed, pitam se što su te naučile opatice, ako ti nisu u dušu usadili poštovanje koje mi duguješ. Grof de Peyrac šalje svog najboljeg prijatelja da ga predstavlja na prvoj svadbenoj svečanosti, koja će se održati ovdje, u kapelici Monteloupa. Drugi će blagoslov biti podijeljen u Toulousi. Na žalost, toj drugoj svečanosti tvoja obitelj ne može prisustvovati. Markiz d'Andijos će te pratiti sve do Languedoca. Nema šta, brzi su ti Južnjaci. Znao sam da su na putu, ali nisam pretpostavljao da će tako brzo stići.
Vidim da je za mene stigao trenutak da se udam - prošapće Anđelika s gorčinom.

Sutradan nešto prije podne dvorište se ispuni škripom kotača, njiskom konja, zvučnim dovikivanjem i lakoumnim razgovorima.
Jug je stigao u Monteloup. Markiz d’Andijos, crnomanjast, brkova sličnih oštrici bodeža, usplamtjelog pogleda, imao je na sebi "rhingrave" od žute i narančaste svile, a ta je "rhingrave" vrlo dražesno sakrivala njegovu gojaznost bonvivana. On predstavi svoje drugove, vjenčane svjedoke grofa Carbon-Dorgeraca i mladog grofa Cerbalauda.
Bili su uvedeni u blagovaonicu gde je na stolove poduprte nogarima obitelj de Sance izložila svoje bogatstvo: med iz košnica, voće, kiselo mlijeko, pržene guske, vino a brežuljaka Chaillea.
Gosti su umirali od žeđi. Pošto je otpio gutljaj, markiz d’Andijos se okrene i oprezno pljucne na pod.
Svetoga mi Pavla, barune, vaša mi se vina iz Poitoua gade! Ono što ste mi usuli je pravi pravcati bućkuriš. Hej, Gaskonjci, dovucite ovamo burad!
Njegova prirodna jednostavnost, njegov pjevuckavi naglasak, njegov dah koji je zaudarao na češnjak ne samo da nisu odbijali gospodina de Sancea, već mu se sve to vrlo mnogo sviđalo. On se sjeti vremena kad su se i na dvoru gospoda među sobom ophodila priprosto i iskreno.
On sam je u Poitiersu vidio kralja Luja XIII kako je, povrijeđen suviše velikim izrezom na prsima jedne gospođice, napunio usta vodom i vinom i preko čitava stola bljusnuo u onu đavolju škropionicu. Dok se jadna djevojka onako mokra dizala da ode pasti u nesvijest u drugu sobu, otac Vassaut, onaj prokleti jezuit s dvora, rekao je, držeći se potpuno ozbiljno, kako su po njegovu mišljenju njezine grudi bile vrijedne gutljaja.
Znamo već naizust tu zgodu - šapne Marija Agneza drsnuvši koljenom Anđeliku. Ova nije imala snage čak ni da se nasmiješi. Od jučer je bez odmora radila s tetkom Pulcherie i dojiljom da bi stari dvorac dobio bar kakav-takav izgled i sad je bila sva slomljena. Bolje tako: umor ju je priječio da misli. Stavila je na se svoju najljepšu haljinu, sašivenu u Poitiersu i ta je haljina bila siva, ali je ipak imala nekoliko modrih čvorića na grudima. Siva patka pupčanica među gospodom na kojoj je blistala svila. Nije znala da je njeno toplo lice, tvrdo i profinjeno kao tek sazrelo voće, izdižući se iznad visokog ovratnika od uškrobljene čipke, bilo samo po sebi zasljepljujuće ljepote. Pogledi trojice gospode stalno su se vraćali k njoj s divljenjem koje njihov južnjački temperamenat nije uspijevao prikriti. Počeli su joj udvarati i sipati pohvale koje je ona tek napola shvaćala zbog njihova brzog govora i onog nevjerojatnog naglaska koji je oživljavao svaku pa i najobičniju riječ kao da je na nju pala sunčana zraka.
Zar ću čitava života slušati taj govor? - pitala se zlovoljno.
U međuvremenu su sluge dovaljali u blagovaonicu nekoliko povećih bačvica, podigli ih na nogare i odmah stavili ruke na njih. Čim je napravljena rupa, u nju su ugurali drvenu slavinu, ali je pri tom vino šiknulo i stvorilo na podu velike mrko-rumene i providne mlake.
Sveti Emelion - govorio je grof de Carbon-Dorgerac koji je bio iz Bordeauxa - Sautemes, Medoc…
Naučeni na kiselkasti okus jabukovače i sok šljiva, stanovnici zamka Monteloup su obazrivo kušali razna vina što ih je grof spominjao. Ali vrlo su brzo Denis i njegova tri mlađa brata postali previše veseli. Opojan je miris udarao u glavu. Anđelika osjeti kako je preplavljuje osjećaj sreće. Vidjela je kako se njen otac smije, kako svoj starinski kaput rastvara nimalo se ne zabrinjavajući što mu se vidi iznošeno rublje. Već su gospoda s Juga driješili kratke prsluke bez rukava, a jedan je čak skinuo vlasulju da bi obrisao znoj, a zatim je stavi malo ukoso.
Marija Agneza se objesila o ruku starije sestre i kreštavim joj glasom urlala u uho:
Anđeliko, dođi već jednom! Anđeliko, dođi da vidiš kakvih sve divota ima u tvojoj sobi..
Pustila je da je odvuku. U prostranu sobu gdje je tolike godine spavala zajedno s Hortenzijom i Madelonom dopremljeni su veliki sanduci od metala i tvrde kože koje se onda zvalo garderobom. Nekoliko je slugu i sluškinja pootvaralo te sanduke i razmještahu njihov sadržaj po podu i po šepesavim naslonjačima. Na ogromnom krevetu Anđelika opazi haljinu od tafta zelenog kao što su joj i oči bile. Jedna čipkica izvanredne finoće ukrašavala je steznik proviđen kitovim šipkama, dok je otvor poruba na stezniku bio sav izvezen dijamantima i smaragdima u obliku cvijeća. Iste cvjetne šare bile su utisnute na crnom baršunu ogrtača.
Dijamantne kopče su držale njegove skutove na onom mjestu gdje se suknja vidjela.
Ovo je vaša vjenčana haljina - reče markiz d’Andijos koji je došao za djevojkom u sobu. - Grof de Peyrac je dugo tražio među tkaninama, što su po njegovu nalogu došle iz Liona, boju koja bi odgovarala boji vaših očiju.
Ali on mojih očiju nije nikad vidio - odlučno će Anđelika.
Gospodin Molines mu ih je potanko opisao: more, rekao je, gledano s obale kad mu sunce svojim zrakama dosegne dno.
Kuga umorila i tog Molinesa! - poviče barun. Nećete me još uvjeravati da se čak i poezijom bavi. Sve se bojim, markiže, da vi cifrate istinu da biste vidjeli kako se smiješe oči mlade nevjeste, očarane i polaskane pažnjom njezina muža.
A ovo! A ovo! Gledaj, Anđeliko! - ponavljala je Marija Agneza čija se lukava njuškica sjajila od zadovoljstva.
Zajedno s dvojicom braće, Albertom i Jean Marie, ona je podizala uvis raskošno rublje, otvarala je kutije s garniturama čipaka, ili lepeze od pergarnene i perja.
Među ostalim stvarima bio je prekrasan putni neseser od zelenog baršuna, postavljen bijelim damastom, okovan pozlaćenim srebrom. U tom su se kovčežiću nalazile dvije četke, zlatna kutija s tri češlja, dva talijanska ogledala, jedna kutijica za igle, dvije kapice za glavu, noćna košulja od batista, mali svijećnjak od slonovače i vrećica od zelene svile sa šest svijeća od pravoga loja.
Bilo je i haljina jednostavnijih, ali ipak vilo lijepih, opasača, rukavica, zlatni satić i bezbroj sitnica za koje Anđelika nije ni znala čemu služe, kao na primjer kutijica od sedefa u kojoj se nalazio izbor madeža od crnog baršuna na gumiranom taftu.
Vrlo bi vam lijepo pristajalo - objasni grof da Carbon kad biste ovaj mali madež zalijepili negdje na lice.
Ja nemam bijelu put, pa nije ni potrebno da je mladežom ističem - reče ona zatvarajući kutiju.
Ushićena, ona je suzdržavala svoju djetinju radost, očaranost žene, koja je nagonski osjećala sklonost za sve što je lijepo, a čega je sada prvi put postala svjesna,
A da li vaša put odbija? - upita markiz d'Andijos - da i s ovim podijeli sjaj?
Otvori plosnati kovčeg i u sobi punoj slugu, lakeja i momaka s imanja prostruji mrmor divljenja.
Na bijelom satenu zablista trostruki niz bisera najčistijeg sjaja, malko zlaćanog. Ništa nije prikladnije za mladu nevjestu. Par naušnica i dva niza sitnijih bisera koje Anđelika u prvi mah smatraše narukvicama, kompletirala su garnituru.
Ovo su ukrasi za kosu - objasni markiz d’Andijos koji je, usprkos svojoj gojaznosti i svom vojničkom držanju, izgleda bio dobro upućen u pojedinosti ljepog odijevanja. - Ovo služi da se podigne kosa. Da pravo kažem ja ne znam kako se to radi.
Ja ću vas očešljati, gospođo - umiješa se visoka i snažna žena približavajući se. Mada mlađa, neobično je bila slična dojilji Fantini Lozier. Isti onaj saracenski plamen, koji je prošao zemljom za davnih vremena, opržio je i njezinu kožu. Već su jedna drugu mjerile neprijateljskim i kao noć mračnim očima.
Ovo je Margerita, sestra po mlijeku grofa de Peyraca. Ona je bila u službi velikih tuluških dama, a dugo je živjela i u Parizu sa svojim gospodarom. Ona će odsada biti vaša sobarica.
Margerita je spretno podigla tešku kosu zlatnog preliva i ukrotila je isprepletenim biserima. Zatim je sigurnom rukom s Anđelikinih ušiju skinula sitne dragulje što ih je barun de Sance poklonio kćerki za prvu pričest i ukrasila joj uši raskošnim nakitom. Potom je došao red na ogrlicu.
Ah, treba više osloboditi grudi - poviče mladi barun de Cerbalaud koji je, svojim očima crnim kao šumske kupine poslije kiše, nastojao dokučiti djevojčine ljupke oblike.
Markiz d’Andijos ga bez ustručavanja svojim štapom udari po glavi. Jedan paž pojuri da donese ogledalo.
Anđelika se vidjela u svom novom sjaju. Činilo se da sve na njoj blista, pa čak i njezina glatka, tek na obrazima malko rumena put. Iznenadan je užitak prožme, pope joj se na usne koje se rastvore u očaravajući osmijeh.
Lijepa sam, - pomisli.

Ali se sve odjednom zamaglilo i iz dubine ogledala kao da joj se do ušiju probio strašan cerek: - Šepav! Šepav! Ružniji je od samog vraga! Ha! Ha! Kako ćete lijepog muža imati, gospođice de Sance!

Vjenčanje putem punomoći obavljeno je osam dana poslije toga, a svečanosti su trajale tri dana. Plesalo se u svim okolnim selima, a na dan vjenčanja su u Monteloupu pucale prangije i rakete.
U dvorištu zamka i čak po obližnjim livadama postavljeni su veliki stolovi krcati vinom i jabukovačom te svakom vrsti voća i mesa koje su seljaci jeli, jedni pa drugi, zabavljajući se uvelike s bučnim Gaskonjcima i Tulužanima pred čijim su se bubnjevima s praporcima, lutnjama i violinama i slavujskim glasovima povukli svirači viola i flauta iz sela.
Navečer dan prije odlaska nevjeste za daleki Laaguedoc priređeno je veliko slavlje u dvorištu zamka na koje su dohrlile poznate ličnosti i okolišni plemići. I Molines je s ženom i kćerkom prisustvovao.

U prostranoj sobi gdje je noću Anđelika bezbroj puta slušala kako jauču ogromni vjetrokazi starog zamka, dojilja joj je pomagala da se obuče. Pošto je s puno ljubavi iščetkala njezine prekrasne kose, zakopča joj prslučac modre boje ukrašen draguljima.
Kako si lijepa, kako si lijepa, dijete moje!
Uzdisala je tužnim glasom. - Imaš tako čvrste grudi da ih ne treba podupirati svim tim šipkama i steznicima. Pazi da ti ne oštete grudi. Daj im više slobode.
A nisam ii ih previše otkrila Nounou?
Velika gospođa mora što više isticati grudi. Kako si lijepa! A za koga, veliki Bože!
uzđisala je prigušenim glasom.
Anđelika primijeti da je staričino lice izbrazdano suzama.
Ne plači, dojiljo, inače će mi ponestati hrabrosti.
Na žalost, bit će ti potrebna, kćeri moja. Sagni glavu da ti zakopčam ogrlicu. Bisere za kosu ćemo prepustiti Margeriti. Ja ti se baš ništa ne razumijem u pusta ona motanja. Ah, zlato moje, crknut ću od muke! Kad samo pomislim da će te Margerita, ta velika mazga što smrdi po češnjaku i po samom nečastivom sto metara daleko, oprati i obrijati navečer na dan vjenčanja, muka me hvata!
V spusti se na koljeno da joj uredi povlaku na haljini. Anđelika začuje kako rida. Nije nikad pomišljala da će takvo očajanje potresati dojilju. Tjeskoba joj stegne srce.
Još uvijek na koljenima, Fantiaa Lozier prošapće: - Oprosti mi, kćeri moja, što te nisam uspjela odbraniti! Ja koja sam te svojim mlijekom othranila. Otkako sam ćula da se govori o onom čovjeku, ne uspijevam sklopiti oka.
Šta se o njemu priča?
Dojilja se diže i zagleda se u Anđeliku svojim moćnim, svojim upornim pogledom proročice.
Zlata, zlata je pun njegov zamak..
Ta nije valjda grijeh posjedovati zlato, dojiljo. Gledaj kakve mi je darove poslao. Osjećam se sretnom.
Ne zavaravaj samu sebe, kćerko! To zlato je prokleto. On ga pravi pomoću svojih retorti i filtara. Jedan od paževa, Henrico, onaj što onako lijepo svira na tamburici, pričao mi je kako u njegovoj palači u Toulousi, palači crvenoj kao krv, postoji jedno odjeljenje gdje nitko ne može ući. Pred ulazom stražari čovjek potpuno crn, cm kao dno naših lonaca. Jednoga dana kad se stražar malo
maknuo, Henrico je kroz odškrinuta vrata vidio dvoranu punu staklenih kugli, retorti i cijevi. Sve je to pištalo i kuhalo! Odjedared sine nekakav plamen i razlegne se grmljavina, Henrico pobježe što ga noge nose.
U onog je dječaka mašta previše živa, kao u svih Južnjaka.
Jao! Glas mu je zvučao tako iskreno i prestrašeno da se ne može sumnjati u istinitost njegovih riječi. Onaj je čovjek, grof de Peyrac, za moć i bogatstvo prodao dušu nečastivome. Gilles de Retz, eto šta je, Gilles de Retz iz Toulouse!
Ne govori gluposti - oštro je prekori Anđelika. Nitko nikad nije pričao da jede djecu.
Mami žene - šaputala je dojilja - nekim neobičnim čarima. U njegovoj se palači održavaju orgije. Izgleda da ga je tuluški nadbiskup javno s propovjedaonice osudio, da je pri tom spominjao sablazan i nečastivog. A onaj pogani sluga što mi je to jučer u kuhinji pričao, smijao se kao lud. Kaže da je poslije nadbiskupove propovijedi grof Peyrac naredio svojim ljudima da isprebijaju nadbiskupove paževe i sluge gdje samo stignu. Čitave su se bitke vodile, te su se čak i u katedrali tukli. Misliš li da bi se takve strahote mogle kod nas dogoditi? A gdje uzima zlato što ga posjeduje? Roditelji su mu ostavili samo dugove i prezadužene posjede. Taj se gospodin ne udvara ni kralju ni drugim velikašima. Kad je gospodin d'Orleans, kao guverner Languedoca, došao u Toulousu, priča se da grof nije htio pred njim saviti koljeno, pod izlikom da ga to umara, a kad mu je odmah potom, nimalo se ne naljutivši, gospodin d’Orleans spomenuo kako bi mu mogao učiniti velike usluge na visokom mjestu, grof de Peyrac je odgovorio da…
Stara Fantina se prekine i nekoliko pribadača stavi u suknju, iako je suknja padala bez greške.
Što je odgovorio?
Da… da mu izdašnost ruke neće produljiti nogu.
Koje li bezobraštine!
Anđelika se promatrala u okruglom ogledalcu iz svog putnog nesesera. Prstom poravna obrve s kojih je sobarica Margerita pažljivo uklonila suvišne dlake.
Dakle, istina je ono što se priča, naime da je šepav? - pitala je trudeći se da svom glasu da što nehajniji prizvuk.
Istina je, istina košuto moja! Oh, Isuse! Ti tako lijepa!
Šuti, dojiljo. Umaraš me svojim uzdisanjem. Pođi po Margeritu. Neka me dođe očešljati. I ne govori više o grofu de Peyracu kao što si dosad govorila. Ne zaboravi da je on sad moj muž.
Kad je pala noć u dvorištu su upalili baklje. Svirači su se okupili na stepeništu i, složivši orkestar od dvije viole, jedne lutnje, flaute i oboe, svirkom su ispotiha pratili bučne razgovore. Anđelika odjednom zatraži da se pođe po seoskog svirača uz čiju su svirku plesali plemići na velikoj livadi podno dvorca. Njeno uho nije bilo vično onoj drugoj glazbi, pomalo izvještačenoj, koja je pristajala dvorskim zabavama i sastancima gospode u čipkanim odijelima. Htjela je još jednom čuti slatki zvuk gajdi i poletni zvuk frule svoga kraja, zvukove kojima se pridružio mukli topot seljačkih cokula.
Nebo se osulo zvijezdama, ali je laka izmaglica oko mjeseca oblikovala zlatni krug. Jelo je i vino stalno donošeno. Košaricu punu okruglih još toplih hljepčića netko stavi pred Anđeliku. Djevojka podiže oči i vidje čovjeka visoka, odjevena u svjetlosivo odijelo kakvo nose mlinari. Budući da ga brašno nije mnogo stajalo, njegove su kose bile naprašene isto tako obilno kao i u prisutnih plemića. Njegov čipkasti ovratnik i rubovi hlača, također čipkama ukrašeni, bijahu od najfinijeg platna.
Evo Valentina, mlinareva sina. Svoj je poklon donio nevjesti - poviče barun Armand.
Valentine - smješkajući mu se obrati Anđelika - nisam te još vidjela otkako sam se vratila. Da li još uvijek čamcem obilaziš kanalima i bereš anđeliku za redovnike u Nieulu?
Mladić ništa ne odgovori već se duboko pokloni. Čekao je da se ona posluži, a zatim uze košaricu i nuđaše sve okolo svojim hljepčićima dok se nije izgubio među mnoštvom i u mraku.
Kad sav ovaj svijet ne bi ovako bučao, sad bih čula kreket žaba u močvari, mislila je Anđelika. Ako se vratim ovamo za nekoliko godina, možda ih više neću čuti, jer će se močvare povući pred radom ljudskih ruku.

Kušajte ovo, ovo morate kušati - na uho joj reče markiz d’Andijos pružajući joj nekakvo jelo ne baš privlačna izgleda, ali zato vrlo ugodna mirisa.
Ovo je ragu od zelenih jelen-gljiva, gospođo. Nabavljene su u Perigordu potpuno su svježe. Treba da znate: ovo je jelo božansko i čudotvorno. Nema jela koje bi bolje pripremilo tijelo mlade žene za muževljeva milovanja. Jelen-gljiva grije želudac i crijeva, ubrzava kolanje krvi a put čini osjetljivom za milovanje.
Ne postoji onda razlog da ih jedem večeras hladno - odgovori Anđelika odgurnuvši srebrni kotlić. Budući da ću se sa svojim mužem sresti tek za nekoliko tjedana…
Ali treba da se pripremite, gospođo. Vjerujte mi, jelen-gljiva je najbolji prijatelj braka. Budete li se njom hranili, bit ćete sama nježnost prve bračne noći.
U mojem mjestu - reče Anđelika gledajući ga ravno u lice uz laki osmijeh - prije Božića guske šopaju komoračom, da bi bile tečnije onaj dan kad ih se pečene iznese na stol…
Markiz, polupijan, prasne u grohotan smijeh, - Ha, ha, ha! Rado bih popapao malu guščicu kao što ste vi! - poviče i toliko se nagne prema njoj da joj je brkovima okrznuo obraze. - Neka me Bog ubije - doda i pri tom se ispravi i stavi ruke na srce - ako vam još samo jednu nepriličnu riječ kažem. Jao! Ali nisam ja jedini krivac. Prevarili su me! Kad me je moj prijatelj grof Joffrey de Peyrac zamolio da ga kod vas zamijenim u ulozi muža, ali bez onih čarobnih prava koja mužu pripadaju, tražio sam od njega da mi se zakune da ste gobava i razroka, ali vidim da on nije nimalo mario što će me staviti na ove muke. Zar, zbilja, nećete kušati ove jelen-gljive?
Ne, hvala!
Onda ću ih ja pojesti - i napravi tako tužno lice da bi se ona u drugoj prilici bila od srca nasmijala njegovoj grimasi - premda sam lažan muž i uz to još neoženjen. Ali ja se nadam da će mi sreća biti sklona te će ove svečane noći usmjeriti prema meni korake neke gospođe ili gospođice manje okrutne od vas.
Morala je sebe prisiliti da se ne smije tim ludostima. Od zapaljenih se luči i baklja širila nepodnosiva toplina.
Nije bilo daška povjetarca. Svi su pili i pjevali. Osjećao se težak zapah vina i umaka.
Anđelika prođe rukom preko sljepoočica i opazi da su vlažne.
Šta mi je? - pitala se. Čini mi se da ću sadna prsnuti, sasuti im u lice svoju mržnju. Zašto? Otac je sretan… Kneževski me udaje. Tetke su izvan sebe od radosti. Grof de Peyrac im je poslao velike ogrlice od pirinejskog dragog kamenja i svu silu sitnica. Moja će braća biti odgojena kao što dolikuje njihovu porijeklu. A što se ja tužim? U samostanu su nas opatice uvijek upozoravale da se čuvamo maštanja. Nije li bogat i plemenit muž glavni cilj plemićke djevojke?
Njom ovlada drhtavica kao konjem kad je na izmaku svojih snaga. A ipak nije bila umorna. Bila je to samo živčana reakcija, fizička pobuna čitava njenog bića što je u najneočekivanijem trenutku popuštalo.
Da ovo nije strah? Pa ono dojiljino pričanje! Ona uživa u tome da posvuda vidi vraga. Zašto da sve to vjerujem? Uvijek je pretjerivala! Ni Molines, ni moj otac nisu mi sakrili da je grof Peyrac učenjak. A to je lakovjernom svijetu dovoljno za zamisli paklenske origije. Da dojilja, zaista, vjeruje da sam ja pala u ruke sličnom čudovištu, ne bi me pustila da otputujem. Ne, ne bojim se toga i ne vjerujem u to. Pored nje je, s ubrusom pod bradom, markiz d’Andijos jednom rukom podigao u zrak jelen-gljivu s koje se cijedio umak, a u drugoj je ruci držao čašu bordovskog
vina. On je malko promuklim glasom, koji se s vremena na vrijeme gubio u zadovoljnom podrigivanju, krasnoslovio: - O božansko jelen-gljivo, dobročiniteljice ljubavnika! Ispuni mi žile radosnim plamenom strasti! Svoju ću prijateljicu milovati sve do zore…
Ovo je ono, - odjednom pomisli Anđelika, - ovo je ono na što ja nikad neću pristati, što nikad neću podnijeti!
I pred njom iskrsne strašan i nakazan čovjek čijim će plijenom biti. U noćnoj tišini dalekog Languedoca, nepoznati će nad njom imati sva prava. Uzalud će ona vikati, dozivati, preklinjati. Nitko joj neće priskočiti u pomoć. On ju je kupio. Prodali su mu je. I tako će to biti do kraja njezina života!
Eto, to svi misle, a nitko o tome ne govori, već se možda šapuće o tome u kuhinji, među poslugom i lakejima. Eto zašto ja opažam nešto kao samilost prema meni u očima južnjačkih svirača, u očima ljupkoga Henrica rudljave kose koji onako vješto svira na svojoj tamburici. Ali licemjerstvo je jače od sažaljenja. Jedna jedina osoba žrtvovana, a toliko sretna svijeta! Zlato i vino mlazevima teku. Zar je možda važno ono što će se dogoditi između njihova gospodara i mene? Ah, kunem se, nikad on neće staviti svoje ruke na mene…
Ustane, jer je osjetila kako je obuzima strašan bijes. Gotovo joj je ponestajalo snage od silnog napora da se svlada. U općem metežu nitko nije ni primijetio njen odlazak.
Opazivši majordoma što ga je njen otac unajmio u Niortu, nekog Klementa Tonnela, ona ga upita za slugu Nikolu.
Nalazi se u ambaru gdje puni boce, gospođo.
Mlada žena pođe svojim putem. Hodala je kao u snu. Nije znala zašto traži Nikolu, ali htjela ga je vidjeti.
Poslije onog slučaja u šumarku, on više nije podizao svojih očiju na nju. Svoju službu sluge vršio je ravnodušno.
Našla ga je u podrumu gdje je vino iz bačve lijevao u vrčeve i boce koje su mu stalno donosili lakeji i paževi.
Na sebi je imao žutu livreju sa zlatnom dugmadi i posuvraćenim širitima, koju je gospodin de Sance za tu priliku negdje nabavio. Mladi seljak nije izgledao nimalo smiješno u toj iznošenoj prnji, naprotiv, držanje mu je bilo dosta prirodno. Ispravi se opazivši Anđeliku i duboko joj se pokloni, točno prema uputama što ih je, u toku četrdeset i osam sati, sa svom kućnom poslugom dobio od majordoma Klementa.
Nikola, tražila sam te.
Gospođo grofice…
Ona baci pogled na paževe i sluge što su čekali s posudama u ruci.
Neka te neki od ovih dječaka zamijeni, a ti dođi sa mnom.
Našavši se napolju, rukom još jednom prijeđe preko čela. Ne, nije uopće znala što će učiniti, ali neko ju je zanosno čuvstvo obuzimalo i širilo se u njoj zajedno s omamljujućim mirisom razlivenog vina po podu. Gurne vrata obližnjeg ambara. I tu je lebdio težak miris vina, jer su se i tu tokom noći punile boce. Burad je sada bila prazna, a ambar pust. Tu je bilo mračno i toplo.
Anđelika stavi ruke na Nikoline snažne grudi. I odjednom se priljubi uza nj, potresana suhim jecajima.
Nikola jecala je druže moj, reci mi da nije istina. Oni me neće odvesti, neće me predati njemu. Strah me je, Nikola. Stisni me, stisni me snažno!
Gospođo grofice…
Šuti! - poviče ona. - Ne budi i ti zločest!
I doda promuklim i dašćućim glasom koji joj se gotovo tuđim učinio: - Stisni me! Snažno me stisni! To je sve što od tebe tražim!
On kao da je trenutak oklijevao, a onda se njegove snažne seljačke ruke sviju oko krhkog tijela.
U amfoaru je bilo mračno. Iz topline nagomilane slame izbijala je neka drhtava napetost kao pred oluju.
Luda, omamljena, Anđelika je trljala čelo o Nikolino rame. Ponovo ju je podjarila divlja želja za muškarcem, ali ovaj joj se put prepuštala.
Ah! Ti si dobar uzdisala je. Ti si mi prijatelj. Htjela bih da me ljubiš… Samo jednom. Jedan jedini put hoću da me voli čovjek mlad i lijep. Shvaćaš li?
V spoji ruke oko njegove snažne šije prisilivši ga da svoje lice sagne prema njezinu. Ona osjeti kako je pali njegov dah prožet vinom.
Maridza anđela… - uzdahne mladić.
Ljubi me - šapne ona i pritisne svoje usne na njegove. - Samo jedanput. Poslije ću otputovati… Nećeš? Možda me više ne ljubiš?
On odgovori muklim povikom i podigne je na ruke. Zatetura u mraku i zajedno s njom se sruši na kup slame.
Anđelika je osjećala neku čudnu jasnoću u sebi i u isto vrijeme neko odvajanje od svih ljudskih dodira.
Omamljena potpunim mrakom u ambaru, toplinom i mirisom zatvorenog prostora, novošću njegova grubog i umješnog milovanja, ona se nadasve trudila da nadvlada svoju stidijivost, koja se opirala i protiv njezine volje.
Bojeći se da ih netko ne iznenadi, htjela je da što prije obave ono što je naumila obaviti. Kroz stisnute zube je ponavljala kako je onaj drugi neće prvi imati. Ovako će se osvetiti, ovo će biti njen odgovor njegovu zlatu kojim je mislio da sve može kupiti.
Nikolin je dah bivao sve brži. Ona je pokorno izvršavala njegove naloge, prepustivši mu se, prihvatila ga, poslušno se rastvorivši pod težinom njegova tijela koje ju je pritislo…

Odjednom svjetlost razbije mrak ambara i na vratima odjekne krik zaprepaštene žene. Nikola se baci na bok. Anđelika vidje kako se nečiji krupan lik bacio za slugom. Prepozna staroga Guillaumea i svom se snagom zakači za nj kad se našao kraj nje. Učas se Nikola dohvatio greda na krovu i otvorio prozorčić. Čulo se kako je skočio i udario u bijeg.
Žena na pragu je i dalje urlala. Bila je to tetka Jeanne. U jednoj je ruci držala bocu, a drugom je pritiskala svoje obilate grudi koje su se naglo dizale i spuštale. Anđelika ispusti Guillaumea i baci se na nju, zarivši joj u mišice svoje prste kao čaporke.
Šutite već jednom, stara luđakinjo.. Hoćete li da izbije sablazan, da markiz d’Andijos pokupi darove i obećanja i klizne? Bilo bi gotovo s vašim pirinejskim draguljima i poslasticama. Urnuknite ili ću vam zabiti šaku u bezuba usta!
Iz obližnjih se ambara stadoše približavati znatiželjni seljaci i sluge. Anđelika među njima opazi dojilju, a zatim svoga oca koji je, usprkos obilnom piću i nesigurnom hodu, kao dobar gospodar, bdio nad odvijanjem svečanosti.
Da li se to vi, Jeanne, derete kao da vas sam đavo škaklje?
Đavo škaklje! - vikala je usidjelica gotovo bez daha. - Ah, Armande, čini mi se da ću umrijeti!
A zašto, draga Jeanne?
Došla sam ovamo po vino. I u ovom sam ambaru vidjela… vidjela…
Tetka Jeanne je vidjela neku životinju - prekine je Anđelika. - Ne znam da li se radi o zmiji ili kuni. Zaista, tetko, nije vrijedno da se toliko uzbuđujete. Bilo bi bolje da se vratite za stol, a ja ću narediti da vam donesu vino.
Tako je, tako je - odobravao je barun zaplećući jezikom. - Jednom ste pokušali biti od neke koristi i pola ste svijeta uskomešali.
Nije njoj bila na pameti nikakva korist, mislila je Anđelika. Ona me je uhodila, slijedila me je. Otkada živi u dvorcu, sjedeći ispred svog posla kao pauk usred svoje mreže, poznaje nas bolje no što se sami poznajemo, naslućuje i pogađa naše misli. Slijedila me je. Zamolila je starog Guillaumea da joj pridrži svijeću.
Prsti su joj čvrsto stezali hladetinastu podlakticu debele žene.
Jeste li me shvatili - šapne joj - nikome ni riječi prije no šta ja otputujem, inače ću vas otrovati travama koje su mi poznate. Kunem vam se!
Tetka Jeanne još jednom uzdahne i onda prevrne očima. Ali spominjanje ogrlice prije ju je ukrotilo nego prijetnje trovanjem. Stisnuvši usne, šutke pođe za svojim bratom.
Nečija gruba ruka zaustavi Anđeliku. Oporim pokretima stari Guillaume joj poskida vlati slame što su joj se bili uhvatili za kosu i haljinu. Ona podigne oči prema njemu, trudeći se da odgonetne izraz njegova bradatog lica.
Guillaume - šapne - željela bih da ti shvatiš…
Nije potrebno da shvatim, gospođo - odgovori on na njemačkom s visoka što ju je ošinulo kao udarac biča. - Dovoljno mi je ono što sam vidio.
On se šakom zaprijeti prema mraku. Pri tom nešto promrmlja, vjerojatno neku kletvu. Ona uspravi glavu i vrati se na mjesto svečanosti. Sjednuvši, očima potraži markiza d’Andijosa i opazi kako pod stolicom mirno spava. Stol je izgledao kao plitica sa svijećama u crkvi kad se posljednje svijeće gase. Dobar dio uzvanika je već otišao ili je spavao. Ali se po livadama još plesalo.
Ukočivši se, Anđelika je bez osmijeha predsjedavala na svom bračnom banketu. Bila je bijesna što su je prekinuli u njenoj osveti na koju se bijaše zarekla, a koja je ostala neizvršena. To ju je boljelo nad svaku mjeru.
Razdirali su je bijes i stid. Izgubila je starog Gullaumea.
Monteloup ju je odbacio. Nije joj ostajalo drug do da pođe svom šepavom mužu.
Sutradan su četiri kočije i dvoja teško natovarena teretna kola krenuli prema Niortu. Anđelika gotovo nije mogla vjerovati da je sav onaj raspored konja i jahača, sva ona vika i škripa, da je sveo bilo njoj u čast. Tolika se prašina dizala zbog gospođice de Sance koja dotad nije znala za drugu pratnju osim one starog najamnika oboružanog kopljem. Nevjerojatna stvar!
Sluge, sobarice i svirači potrpali su se svi u velika teretna kola skupa s prtljagom. Po putu obasjanom suncem, među rascvjetanim vrtovima, promicala je povorka tamnoputih lica. Smijeh, pjesme i zvukovi gitara ostajali su za njima, miješajući se s vonjem balege, kao znak bezbrižna života. Sinovi Juga vraćali su se u svoj blistavi kraj, koji je zaudarao po češnjaku i vinu.
U tom veselom društvu jedino se majordom Klement Tonnel držao kruto. Njegove su usluge trajale koliko i svadbene svečanosti, te je on zamolio da ga povedu do Niorta. Tako je izbjegao da unajmljuje posebnu pratnju. Ali na kraju prvog dana putovanja, on se obrati Anđeliki i ponudi joj svoju službu ili kao majordomo ili kao sobar. Reče joj da je služio u Parizu kod neke gospode i navede njihova imena. Ali kad se vratio u Niort, svoje rodno mjesto radi toga da sredi ostavštinu iza oca mesara, njegovo je mjesto zauzeo neki sluga spletkar. Tražio je, dakle, službu u poštenoj kući izvjesnog ranga gdje bi se ponovo mogao posvetiti svom zanatu.
Izgledao je obziran i pametan te je stekao naklonost sobarice Margerite koja je tvrdila da bi dobro odgojen sobar bio objeručke dočekan u palači u Toulousi, gdje se grof okružio poslugom različitom, svih rasa i boja, koja nije bila baš uzorna u poslu. Svi su besposličili na suncu, a najljeniji od svih bio je sigurno upravitelj Alphonso, koji im je i zapovijedao.
Anđelika uze, dakle, u službu i povede sa sobom majordoma Klementa. Ona ga se nekako plašila, a zašto, nije nikako mogla objasniti. Ali bila mu je zahvalna što je govorio kao i sav drugi svijet, to jest bez onog nepodnošljivog naglaska koji joj je počeo ići na živce.
Naposljetku, taj čovjek, hladan, smjeran, gotovo servilan u iskazivanju poštovanja i pažnje, taj sluga još jučer joj nepoznat on će za nju predstavljati njen kraj.

Čim je pratnja gospođe de Peyrac napustila Niort, glavni grad močvara, i onu njegovu glomaznu kulu, crnu kao željezni liv, odjednom je uletjela u sunčanije krajeve. Pred Anđelikom se pružao neobičan krajolik, bez sjena, u svim pravcima izbrazdan vinogradima, a da to nije ni opazila. Prošli su nedaleko Bordeauxa. Polja kukuruza su se smjenjivala s vinogradima. Ušavši u Bearn, putnici su odmah bili primljeni u dvorcu gospodina Antonina de Caumonta, markiza de Peguilin, vojvode de Lauzun. Anđelika je promatrala, i u čudu i razdragana, tog čovječuljka koji je bio, zahvaljujući svojoj duhovitosti i ljubaznom ponašanju, tvrdio je markiz d’Andijos, "dječak kojemu su se najviše ulagivali na dvoru". Sam se kralj, koji je u svojoj mladosti bio vrlo ozbiljnog držanja, nije mogao suzdržati već se grohotom smijao dosjetkama što bi ih Peguilin izvalio u kraljevskom vijeću. A sad se Peguilin nalazio na svojim posjedima, gdje je ispaštao za zaista pretjerane drzovitosti kojima je povrijedio gospodina Mazarina. Ali čini se da se nije pokajao jer je pričao na stotine šaljivih priča.
Nenavikla na govor pun ljubaznosti kojim se tada govorilo po dvorovima, Anđelika je razumjela, da i ne, polovicu od njegovih pričica, ali sastanak je bio veseo i živahan i raspoložio ju je. Vojvoda de Lauzun se oduševio njezinom ljepotom, i to je svoje oduševljenje pretvorio u stihove odmah, na licu mjesta.
Ah! Prijatelji dragi - poviče - pitam se neće li Zlatni glas kraljevstva ostati bez glasa kad je vidi!
Tu je Anđelika prvi put čula za Zlatni glas kraljevstva.
To je veliki pjevač Toulouse - objasniše joj.
Poslije velikih trubadura srednjega vijeka Languedoc nije imao takvoga pjevača! Čut ćete ga, gospođo, i nećete se odrvati draži njegova glasa.
Anđelika se trudila da ne oneraspoloži svoje domaćine namrgođenošću svoga lica. Svi su joj ti ljudi bili simpatični, ponekad malko prosti, ali i vrlo ljubazni.
Ugrijan zrak, crijepovi na krovovima, lišće platana imali su boju bijeloga vina, a duh lakoću.
Ali što su se više približavali kraju putovanja, Anđelika je imala dojam da joj je srce bivalo sve teže.
Dan prije no što će ući u Toulousu, prespavali su u jednom dvorcu grofa de Peyraca. Taj je dvorac bio sagrađen od bijelog kamena u renesansnom stilu. Anđelika isproba udobnost kupaonice u kojoj je kada bila obložena mozaikom. Margerita se trudila oko nje. Bojala se da prašina i vrućina na putu nisu potamnili ionako već tamnu gospodaričinu put, koja se njoj baš nije previše sviđala.
Namazala ju je raznim mirisavim uljima i naredila joj da se pruži na jednu ležaljku. Potom joj je snažno trljala čitavo tijelo i sve joj dlake s njega poskidala.
Anđeliku ne povrijedi taj običaj koji se nekad, u vrijeme kad su svi gradovi imali rimska kupatila, bijaše i u običnom puku uvriježio. Sad su se tom običaju još jedino djevojke iz plemićkih obitelji podvrgavale. Smatralo se vrlo nepriličnim da velike gospođe i najmanji mašak sačuvaju na svom tijelu. Ipak je Anđeliku, dok se sobarica trudila da joj tijelo dovede u savršeni red, hvatao osjećaj užasa.
"Neće me dodirnuti", ponavljala je u sebi. "Prije ću se baciti kroz prozor". Ali više ništa neće zadržati njezinu ludu trku, onaj vrtlog koji ju je povukao.
Sutradan ujutro, gotovo bolesna od straha, posljednji put se pope u kočiju koja ju je imala za nekoliko sati uvesti u Toulousu.
Markiz d’Andijos sjedne pored nje. Sjajno raspoložen, on je stalno pjevuckao i nešto motao. Toliko je svoje brčiće namazao nekakvom mirisavom kremom da su izgledali tušem nacrtani.
Odjednom ga Anđelika zgrabi za lakat: - Ah, gospodine d’Andijos, željela bih da ste vi moj pravi muž! Zašto vi niste? Upoznala sam vas i zavoljela.
Gospođo - odgovori markiz ljubazno joj poljubivši ruku - iskazujete mi veliku čast. Ali ništa ne žalite i neka vas ne zavedu u bludnju moje vrpce, iako vam se
moj trbuh svidio. Znajte da sam siromašniji od prosjaka i da nema grofa de Peyraca, hodao bih bosonog po svojoj trošnoj ladanjskoj vilici. Za sve što posjedujem, treba grofu de Peyracu da zahvalim. Rekoh vam to zato da ne žalite. A on posjeduje i zlato i drago kamenje.
Nije mi ni do zlata ni do dijamanata. Ah! Vi ne shvaćate! Ja se bojim!
Bojite se? - ponovi on. - A čega se bojite, srce moje?
Ona ne odgovori, već se okrene i nasloni čelo na prozorsko staklo kočije, prljavo od prašine. Grizla je usne da ne udari u plač.
Zbunjen i ganut, on pomisli da se to u njoj njen djevojački stid uzbunio i muči je.
Ničega se ne bojte, mala guščice - poviče on veselo. - Svaka žena jednoga dana mora to iskusiti. E da! Ne završava ta stvar bez malog krika, ali odmah se potom čuje drugačija pjesma. A grof, vaš muž, je pravi majstor u pitanjima sladostrašća. Zna napamet ljubavno umijeće tankoćutnog Andrea le Chapelaina. Vjerujte mi, danas će mnogo crno oko zaplakati u grofoviji tuluškoj, i mnogo će vas ošinuti ljubomornim bijesom..
Ali Anđelika nije slušala što govori. Bijaše upravo primijetila da jahač na prvom konju zaustavlja konje.
Mnoštvo služinčadi i konjanika prepriječilo je put kočiji.
Kad se ova zaustavila, jasnije su se čule pjesme i povici što su se razlijegali uz ritmičko udaranje bubnjeva.
Svetoga mi Severina - poviče markiz skočivši na noge - čini mi se da vam vaš suprug dolazi u susret!
Već!
Anđelika osjeti da blijedi. Paževi otvore vrata kočije. Morala je sići na prašnjavu cestu. Sunce je nesmiljeno žeglo. Nebo je bilo žive modre boje. Plamenim su dahom disala sazrela polja kukuruza što su se protezala s obje strane puta kojim se prema njoj kretala blistava farandola. Odjeveno u čudna odijela obojena velikim crvenim i zelenim rombovima, čitavo je jato dječaka skakalo, iznenada se prekobacivalo i padalo konjima među noge. Na konjima su jahali nekakvi ljudi također odjeveni u neobična odijela od ružičasta satena i okićeni bijelim perjem.
Prinčevi ljubavi! Talijanski lakrdijaši! - klikne markiz i u zanosu baci ruke uvis, vrlo opasnim pokretom za svoje susjede. - Ah! Toulouse! Toulouse!
Mnoštvo se rastvori. U tom se otvoru pojavi visoki lik iščašen i nesiguran na nogama, odjeven u grimizni baršun i podštapajući se štapom od ebanovine.
Što se više približavao šepajući, sve ga se bolje vidjelo. Oko glave mu popadali gusti uvojci crne vlasulje, a lice mu bilo odbojno kao i čitav lik. Dvije duboke brazgotine zasjekle mu lijevu sljepoočicu i obraz sve do polovice obrve. Lice mu je oko usana bilo sasvim obrijano, te je to, budući da tada nije bilo u modi, davalo još čudniji izgled tom strašilu.
"Ne, to nije on", molila se Anđelika. "Učini, Bože, da ovo nije on!"
Vaš suprug, grof de Peyrac, gospođo - reče u tom trenutku markiz d’Andijos koji se nalazio pored nje.
Ona se pokloni kao što je bila podučena. Njen budan duh je primjećivao najsitnije pojedinosti: dijamantnu kopču na grofovim cipelama, pa čak i to da je na jednoj cipeli peta bila viša nego na drugoj zato da bi ublažila šepanje, čarape naborane i ukrašene svilenom čipkom, raskošno odijelo, ogroman ovratnik od bijelih čipaka.
Netko joj je nešto govorio. Ona odgovori nasumice.
Muklo udaranje bubnjeva i kreštavo i prodorno tuljenje truba sasvim ju je zaglušilo.
Dok je ponovo sjedala u kočiju, bokor ruža i ljubica joj padne na koljena.
Cvijeće ili "najveća radost" - reče nečiji glas - vlada Toulousom.
Anđelika primijeti da joj uz bok više ne sjedi markiz d’Andijos već drugi. Da ne bi ponovo vidjela ono strašno lice, ona sagne glavu nad cvijeće.
Malo potom ukaže joj se grad načičkan tornjevima i crvenkastim zvonicima. Povorka se probijala uskim uličicama, tim dubokim i sjenovitim hodnicima gdje se zadržavala grimizna svjetlost.
Odjednom je djevojci iz Poitoua postalo jasno od kakvih je opeka sagrađena Toulousa: grad to bijaše tamnocrven, sa lijepim zgradama, gotovo maurskim, tvrda izgleda, krvave boje. Tu se očitovao samovoljni genij Toulouse, dok je po uličicama i trgovima bujala pjesma i glazba, dok je cvijeće pričalo samo o ugodnu životu.
U palači grofa de Peyraca Anđeliku su na brzinu preobukli u prekrasnu haljinu od bijelog baršuna, s umecima od bijelog atlasa. Na vrpcama i vezovima su se isticali dijamanti. Dok su je njezine druzbenice oblačile nudile su je ledenim pićem jer je umirala od žeđi. Uz zvonjavu zvona u podne povorka krene prema katedrali, gdje je, na trgu pred crkvom, supružnika čekao glavom sam nadbiskup.
Pošto je primila blagoslov, Anđelika, po prinčevskom običaju, sama prođe crkvenom lađom. Šepavi je gospodin išao pred njom i njegov crveni i klimatav lik joj se odjedared učini, pod onim svodovima zadimljenim tamjanom, neobičan, slika i prilika samoga vraga. Vani je čitav grad bio u svečanom raspoloženju. Anđelika nikako da poveže svu tu buku sa svojom osobom, to jest sa svojim vjenčanjem za grofa de Peyraca. Nesvjesno je naokolo tražila prizor koji je svjetini mamio široke osmijehe na usne i poticao je da skače i pleše. Ali sve su oči bile u nju uprte. Pred njom su se klanjala gospoda zažagrenih očiju i gospođe u raskošnim haljinama.
Vraćajući se iz katedrale u palaču, mladenci su jahali na sjajno opremljenim konjima. Put duž obala Garonne bio je posut cvijećem, a konjanici što ih je markiz d’Andijos nazvao "prinčevima ljubavi" još su uvijek po njemu prosipali košare pune latica.
Na lijevoj obali rijeka se kao pozlaćena blistala. Mornari su ih iz svojih brodova radosno pozdravljali. Anđelika zateče sebe kako se nesvjesno osmjehuje. Nebo je bilo modro, modro, a miris cvijeća ju je opijao. Iznenada htjede kriknuti, ali se suzdrži: pratili su je paževi crna lica. U prvi je mah pomislila da su se samo prerušili, ali sad je jasno vidjela da su zaista imali crnu put. Nikada prije nije vidjela ljude crne puti.
U stvari, sve što je tu vidjela imalo je primjesu nestvarnosti. Osjećala se neizmjerno sama u nekom nejasnom snu. Kad se probudi možda će pokušati da ga se sjeti.
A uz svoj je bok stalno razaznavala, obasjan suncem, unakažen profil čovjeka kojega su zvali njenim mužem i kojega su svi pozdravljali. Zlatni su novčići zveckali po kaldrmi. Nekoliko paževa je bacalo novčiće među svjetinu koja se u prašini otimala za njima.
Dugi stolovi bijahu raspoređeni u vrtovima palače, u hladovini stabala. Iz česama pred vratima palače teklo je vino i svijet s ulice je mogao do mile volje piti. Gospoda i bogato građanstvo sudjelovali su na gozbi u vrtovima.
Sjedeći između nadbiskupa i čovjeka u crvenom baršunu, Anđelika nije imala teka, te je gledala kako pred njom promiče neizmjeran broj pladanja i jela: duboke zdjele pune mladih jarebica, pečenih pataka, mogranja u krvi, pirjanih prepelica, pastrmki, zečeva, janjećih tripica, salata, guščjih jetara. Pa slatkiša: pečenih krema s nareznicama od bresaka, marmelada svih vrsta, medenih kolača, svega u obilju. Crnčići su posluživali goste voćem naslaganim u visoke piramide, više no što su i oni sami bili. A onda zaredaše vina svih mogućih boja, od tamno crvenih do boje svjetlog zlata.
Anđelika primijeti kraj svojega tanjura neki zlatni predmet sličan rašljama. Ogledavši se, vidje da se većina uzvanika služila tim predmetom nabadajući njime meso i onda ga prinoseći ustima. Pokušala se ugledati na ostale, ali poslije nekoliko bezuspješnih pokušaja, vratila se kašiki koju su joj ostavili opazivši da se ne zna služiti tim malim predmetom koji su svi nazivali viljuška.
Ta smiješna zgoda je povećala njeno loše raspoloženje.
Ništa nije tako teško podnositi kao zabave kojima se ne prisustvuje rado. Anđeliku je izjedala tjeskoba i kivnost, te joj je bilo preko glave svega onog obilja i sve one buke. A kako je po prirodi bila ponosna, nije htjela da se to na njoj vidi te je za
svakog našla lijepu riječ i ljubazan osmijeh. Zahvaljujući željeznoj disciplini kojoj je bila podvrgnuta u uršulinskom samostanu, uspijevala je sjediti uspravno i ponosno usprkos svom umoru. Ali sebe nije mogla prisiliti da se okrene prema grofu de Peyracu i, mada je bila svjesna koliko je bilo neobično njeno ponašanje, ona je svu svoju pažnju poklanjala svom drugom susjedu nadbiskupu. Ovaj je bio lijep čovjek od četrdesetak godina. Ophođenje mu je bilo uglađeno, imao je ljubazno držanje, svijetle i hladne oči.
On je, čini se, jedini koji nije učestvovao u općoj veselosti.

Kojeg li rasipništva! Kojeg li rasipništva! - uzdisao je ogledavajući se ako sebe. - Kad pomislim na sve one siromahe što se svakog dana okupljaju pred vratima nadbiskupskog dvora, kad pomislim na bolesne koje nitko ne njeguje, kad pomislim na djecu po selima krivovjeraca koju se ne može iščupati iz njihovih zabluda zato što nema dovoljno novca, onda mi se srce kida. A da li se vi odajete dobročinstvima, kćerko?
Tek sam izišla iz samostana, presvijetli. Ali bit ću sretna ako se po vašim uputama budem mogla posvetiti vjernicima svoje župe.
On spusti na nju svoj sjajan pogled i malko se osmjehne ukočivši pri tom svoj gojazan podbradak.
Zahvaljujem vam na vašoj poslušnosti, kćeri moja, ali mi je poznato također da je život mlade gospodarice pun novosti kojima ona mora posvetiti svu svoju brigu. Prema tome, neću vas odvajati od vaših poslova ukoliko vi sami to ne poželite. A nije li najglavnija briga jedne žene, kojoj bi trebala posvetiti sve svoje snage, da prije svega stekne utjecaj nad duhom svoga muža? Žena koja voli, žena sposobna, može u ovo naše vrijeme zagospodariti potpuno mislima svoga muža.
Nagne se prema njoj i pri tom drago kamenje s njegova biskupskog križa zablista ljubičastim sjajem. - Jedna žena može sve - ponovi - ali, rečeno u povjerenju, gospođo, vi ste sebi izabrali zaista vrlo čudnog muža…
"Izabrala…", pomislila je Anđelika zajedljivo. "Je li moj otac bar jednom vidio ovu groznu lutku? Sumnjam da jest. Otac me je iskreno volio. Nizašta na svijetu ne bi me bio unesrećio. Ali stvar je u ovome: on me je htio učiniti bogatom, a ja sam željela ljubav. Časna sestra Sainte-Anne bi mi ponovno rekla da ne smijem biti suviše romantična… Ovaj nadbiskup mi izgleda dobar čovjek. A nisu li se s njegovom pratnjom tukli u katedrali paževi grofa de Peyraca?"
Malo-pomalo predveče je popustila nesnosna žega.
Trebao je otpočeti ples. Anđelika uzdahne: "Plesat ću čitavu noć," pomisli, "i nizašto na svijetu neću pristati da ostanem sama s njim…"
Uznemireni pogled baci na muža. Svaki put kad bi ga pogledala i vidjela ono njegovo lice puno ožiljaka na kojemu su blistale oči, kao ugljen crne, dušom bi joj ovladao osjećaj nelagodnosti. Lijevi očni kapak napola zatvoren zbog otekline jedne brazgotine davao je grofu de Peyracu izraz zlobnog podrugljivca.
Uvaljen u svoj naslonjač baš je prinio ustima nekakav crni štapić. Jedan sluga mu priskoči držeći kliještima komad zažarena ugljena koji prisloni na vršak štapića.
Zaboga, grofe, vi dajete drugima primjer dostojan žaljenja! - poviče nadbiskup mršteći obrve. - Uvjeren sam da je uživanje duhana sam vrag izmislio. Da ga se upotrebljava u prahu po uputi liječnika kao sredstvo protiv neraspoloženja, još bih se nekako pomirio s tim, mada mi se čini da oni što ga uzimaju nalaze u tome nezdravi užitak i svaki čas ga sitne, dakako, opravdajući to zdravstvenim razlozima. A lulu puši samo ološ po krčmetinama, gdje se čitave sate zaglupljuje tom prokletom biljkom. Dosada nisam nikad vidio ni čuo da neki plemić uživa duhan na taj prostački način.
Ja nemam lula, a niti duhan šmrćern, već pušim smotani list. Vidio sam da tako rade neki divljaci u Americi. Nitko me ne može optužiti da sam prost kao kakav mušketir ili izvještačen kao kakav kicoš s dvora…
Kad postoje dva načina da se nešto uradi, vi uvijek morate iznaći i treći - odgovori nadbiskup mrzovoljno. - Osim toga, upravo sam sada primijetio jednu osobitost jedino vama svojstvenu. Vi ne stavljate nikad u svoju čašu ni
okamenjeni zub ni komadić roga jednoroga. A ipak svi znaju da su to najbolja sredstva da bi se izbjeglo otrovu što vam ga uvijek može neprijateljska ruka usuti u vino. Pa čak se i vaša mlada žena povinovala tom mudrom običaju. A svatko zna da okamenjeni zub i komadić roga jednoroga, u stvari, promijene boju u dodiru s pogibeljnim pićima. Smatrate li da ste neranjivi ili da nemate neprijatelja? - doda crkveni dostojanstvenik bljesnuvši očima što se neobično dojmilo Anđelike.
Ne, presvijetli - odgovori grof de Peyrac - smatram jedino da je najbolji način da se čovjek sačuva od otrova, ništa ne stavljati u čašu već sve stavljati u tijelo.
Što ste time htjeli reći?
Ovo: svakog dana dok ste živi uzimljite neznatnu količinu nekog strašnog otrova.
Zar vi to činite? - poviče nadbiskup prestravljeno.
Od svoje najnježnije dobi, presvijetli. Vama nije nepoznato da je moj otac umro od posljedica nekakvog firentinskog otrova, iako je okamenjeni zub što ga je stavljao u čašu bio velik kao golubije jaje. Moja majka, žena bez predrasuda, tražila je istinsko sredstvo da mene sačuva. Od jednog maurskog roba, kupljenog u Narbonni, doznala je da je otrov najsigurnije sredstvo da se braniš od otrova.
U vašim rasuđivanjima uvijek postoji neka proturječnost što me ozbiljno zabrinjava - odgovori nadbiskup zamišljeno. - Reklo bi se da želite sve reformirati, a ipak svima je poznato koliki je metež podigla riječ reformacija i u crkvi i u kraljevstvu. Ponavljam, čemu se služiti jednim sredstvom za koje niste sigurni, dok su druga sredstva iskušana kao dobra? Dakako, treba posjedovati pravi rog jednoroga i pravi okamenjeni zub. Mnogi su šarlatani počeli trgovati tim predmetima prodajući ljudima rog za svijeću. Ali, na primjer, moj redovnik Becher, franjevački obraćenik velikog kalibra, koji se na moj nagovor bavi alkemijskim pokusima, mogao bi vam nabaviti izvrsnih okamenjenih zubi i rogova jednoroga.
Grof de Peyrac se nagne malko i pogleda nadbiskupa. Pri tom njegovi bujni i crni uvojci dotakoše Anđeliku. Ona se trgne natrag i u tom trenutku primijeti da njen muž nije nosio vlasulju, već su one guste kovrdže bila njegova prava kosa.
Htio bih, međutim, znati kako ih on pribavlja - izjavi grof. - Kad sam bio dječak, mnogo sam žaba potamanio, ali u njihovim mozgovima nisam nikada našao glasoviti zaštitnički kamen koji nazivaju okamenjeni zub, a koji bi se, čini se, u njihovu mozgu morao nalaziti. A što se tiče roga jednoroga, kazat ću vam da sam proputovao čitav svijet i da sam uvjeren u ovo: jednorog je životinja mitološka, izmišljena, životinja, koja, u stvari, i ne postoji.
Takve se stvari ne smiju tvrditi, gospodine. Tajne treba pustiti na miru, a vi biste htjeli sve znati.
Za mene je, međutim, tajna - polako je sricao grof - kako jedan čovjek bistra uma kao vi može vjerovati u slične… izmišljotine.
"Sveti Bože", "pomisli Anđelika, nisam nikad čula da se tko tako uvredljivo ponaša prema crkvenom dostojanstveniku na tako visoku položaju".
Ona je gledala sad jednoga sad drugoga, dok su se oni očima mjerili. Čini se da je njen muž prvi primijetio uzbuđenost što njom bijaše ovladala. On joj se osmijehne i pri tom mu se nekako čudno zgrči lice, ali i bljesnuše vrlo bijeli zubi:
Oprostite nam, gospođo, što ovako raspravljamo pred vama. Presvijetli i ja smo usrdni neprijatelji!
Ja nikoga ne smatram svojim neprijateljem - odgovori nadbiskup ljutit. - Zar ste zaboravili na milosrđe koje mora prebivati u srcu svakog sluge Božjega? Ako vi mene mrzite, ja vas ni najmanje ne mrzim. Ja samo za vas osjećam onaj nemir što ga osjeća pastir za izgubljenu ovcu. A ne budete li slušali moje riječi, ja ću već razlučiti kukolj od dobrog žita!
Ah! - poviče grof uz grozan smijeh - evo zaista pravog nasljednika onog Foulquesa de Neuillyja, biskupa i desne ruke strašnoga Simona de Monforta koji je podigao lomače u Albigeoisu i pretvorio u prah i pepeo profinjenu civilizaciju
Akvitanije! Odonda su prošla četiri stoljeća, a Languedoc još uvijek žali za svojom slavom uništenom u Kristovo ime i drhti od straha pri spomenu opisanih užasa. Ja pripadam najstarijoj tuluškoj lozi, u mojim žilama teče ligurska i vizitgotska krv, pa ipak se tresem od straha kad moj pogled susretne vaše plave oči ljudi sa sjevera. Nasljedniče Foulquesa, nasljedniče grubih barbara koji su kod nas presadili sektaštvo i netrpeljivost, eto to ja čitam u vašim očima!
Moja je obitelj jedna od najstarijih u Languedocu - poviče nadbiskup napola se dignuvšl. Sad je njegov južnjački naglasak zazvučio jedva razumljivo u ušima Anđelikinim. - Vi, drsko čudovište, sami najbolje znate da mi po nasljedstvu pripada pola Toulouse. Već vjekovima posjedujemo svoja lena u tuluškom kraju.
Četiri vijeka! Jedva četiri vijeka, gospodine! - poviče sada Joffrey de Peyrac skočivši i on na noge. Došli ste ovamo na kolima Simona de Monforta, s omraženim križarima. Došli ste kao zavojevači! Čovječe sa Sjevera, čovječe sa Sjevera, što radite ovdje za mojim stolom...
Sva uplašena, Anđelika se pitala neće li sad planuti bitka. Uto grohotan smijeh uzvanika poprati posljednje riječi tuluškog grofa. Nadbiskupov osmijeh je bio manje iskren. Pa ipak, kad se ogromno tijelo Joffreya de Peyraca zaljuljalo i pošlo da se pokloni pred prelatom u znak isprike, ovaj pruži grofu svoj pastirski prsten da ga poljubi.
Sve je to previše smutilo Anđeliku a da bi se ona miješala u njihovu žestoku raspru. Riječi što su ta dva čovjeka jedan drugome dobacili u lice nisu bile beznačajne, ali je isto tako istina da je za ljude s Juga smijeh vrlo često uvod u najstrašnije tragedije. Iznenada je Anđelika osjetila ono zanosno ushićenje kojim je dojilja Fantina prožela čitavo njeno djetinjstvo. Zahvaljujući njoj, neće joj biti tuđa naglost ovog svijeta.
Da li vam smeta dim duhana? - odjedared će upitati grof nagnuvši se prema njoj i trudeći se da uhvati njen pogled.
Ona odrečno odmahne glavom. Fini miris duhana pojača njezinu sjetu prizvavši joj u sjećanje starog Guillaumea kako sjedi u uglu ognjišta, i prostranu kuhinju u Monteloupu. Stari Guillaume, dojilja, obiteljski problemi sve joj je to odjednom postalo daleko.
U šumici je nekoliko violina počelo svirati. Iako je bila mrtva umorna, Anđelika je vrlo rado prihvatila poziv markiza d’Andijosa. Plesači su se okupili u velikom popločanom dvorištu, gdje je jedan vodoskok oko sebe širio svježinu. Anđelika je u samostanu naučila mnoge plesne figure u to vrijeme u modi tako da se nije osjećala nimalo nelagodno između gospode i gospođa ovog vrlo modernog kraja. Ta su gospoda i gospođe ponekad vrlo dugo boravili u Parizu. Njoj je ovo bilo prvi put što pleše na pravom primanju i baš je počela uživati u zabavi kadli se stvori mali metež. Parovi su bili rastavljeni pod pritiskom mnoštva koje se guralo prema mjestu gdje se održavao banket. Plesači su se bunili, ali netko povikne: - Sad će pjevati. - Drugi su ponavljali: - Zlatni glas! Zlatni glas kraljevstva..
U tom trenutku jedna ruka dotakne oprezno Anđelikinu golu podlakticu.
Gospođo - šapne joj sobarica Margerita - vrijeme je da se povučete odavde. Gospodin grof mi je naredio da vas otpratim u paviljon kraj Garonne, gdje ćete provesti noć.
Ali ja ne želim sada otići! - bunila se Anđelika. - Htjela bih čuti toga pjevača kojega mnogo hvale. Ja ga još nisam čula.
Pjevat će za vas, gospođo, samo za vas! Grof se već s njim dogovorio - tvrdila je ta žena ogromnih dimenzija. - Nosiljka vas čeka.
Dok je govorila, prebacivala je gospodarici preko ramena ogrtač s kukuljicom i pruži joj masku od crnog baršuna.
Stavite ovo preko očiju - šapne. - Tako vas neće prepoznati. Inače bi mladi bukači bili kadri otrčati za vama do paviljona i uznemiriti vašu prvu bračnu noć lupom tiganja.
I sobarica prasne u smijeh pokrivši rukom usta.
Tako je to oduvijek u Toulousi - dometne. - Mladenci koji ne uspiju kliznuti kao lopovi, moraju ili otrpjeti paklenu buku tih đavola ili dobro posegnuti u džep. Uzaludna su nastojanja presvijetlog nadbiskupa i policije da zatru taj običaj… Prema tome, najbolje je napustiti grad.
Gurne Anđeliku u jednu nosiljku koju dvojica čvrstih služitelja odmah podignu na ramena. Nekoliko konjanika izbije iz mraka i pođu uz nosiljku kao pratnja.
Pošto su prošli kroz labirint uskih uličica, skupina se uhvati polja.
Paviljon je bio skromno obitavalište okruženo vrtovima koji su se spuštali do same rijeke. Dodirnuvši nogom zemlju, Anđelika se začudi tišini koju je narušavalo samo zrikanje zrikavaca.
Margerita koja bijaše uzjahala na sapi zajedno s jednim od konjanika klizne na zemlju i uvede mladu nevjestu u pustu kuću.
Po sjaju što joj je blistao u očima i po osmijehu što joj je titrao na usnama, bilo je očito da se radovala svim tim ljubavnim tajnama.
Anđelika uđe u sobu s podom od mozaika. Noćna je lampica gorjela pored bračnog kreveta, ali i ta je svijetlost bila nepotrebna jer je mjesečina obasjavala čitavu sobu tako da su se izvezene plahte na velikom krevetu bijelile kao snijeg.
Margerita još jednom kritičkim pogledom promjeri mladu gospođu, zatim u svojoj torbi potraži bočicu s vodom za poljepšavanje da bi joj očistila kožu.
Ostavite me - nestrpljivo se obrecne Anđelika.
Gospođo, vaš će suprug uskoro stići, treba…
Ništa ne treba. Ostavite me.
Dobro gospođo. Sobarica se nakloni.
Želim gospođi da provede ugodnu noć.
Ostavite me! - po treći put vikne Anđelika srdito.
Ostala je sama i sad se grizla što nije mogla savladati bijes pred svojom sobaricom.
A nije joj bila nimalo draga. Zazirala je od njenih sigurnih i spretnih pokreta i bojala se sprdnje njenih crnih očiju.
Dugo je stajala nepomično. Najzad joj je tišina sobe postala nepodnošljiva.
Strah što ga uzbuđenost i razgovori bijahu potisli ponovo se u njoj javi. Stisne zube.
Ne bojim se, - reče skoro naglas, - znam što mi je raditi. Prije ću umrijeti no što će me dodirnuti.
Pođe prema ostakljenim vratima što su se otvarala na terasu. Anđelika je vidjela jedino u dvorcu Plessis ovako lijepo oblikovane balkone koji su došli u modu za vrijeme renesanse.
Divan prekriven zelenim baršunom pozivao ju je da sjedne i promatra veličanstveni krajolik. S tog se mjesta nije vidjela Toulousa, skrivana rukavom rijeke. Pred njom su se pružali vrtovi i blistava rijeka, a nešto dalje kukuruzišta i vinogradi.
Anđelika sjedne na rub divana, a čelo nasloni na ogradu balkona.
Kose, podržane i stegnute dijamantnim iglama i biserima, sad su je boljele. S dosta ih je muke rasplela.
Zašto mi ona glupača nije rasplela kose i zašto mi nije pomogla da se svučem? -
pomisli. - Misli li da će tu brigu preuzeti na se moj muž? I tužan i podrugljiv smiješak joj razvuče usne.
Časna majka Sainte-Anne bi mi, nema sumnje, održala govor o poslušnosti što je žena mora pokazati prema svim željama svoga muža. A kad je ona govorila svim, prevrtala je očima kao kuglicama, a mi smo se ludo smijale jer smo dobro znale šta je pod tim mislila. Ali ja nisam od onih poslušnih. Ima pravo Molines kad kaže da se ja ne saginjem ni pred čim što ne razumijem. Pokorila sam se da bih spasila Monteloup. Što bi još htjeli od mene? Rudnik Argentiere pripada sad grofu de Peyracu. On i Molines mogu nastaviti sa svojim poslom.
A moj otac može i dalje odgajati mazge da nose španjolsko zlato… Da se bacim kroz ovaj prozor i ostanem mrtva, ništa se ne bi promijenilo. Svi bi dobili ono što su željeli…
Naposljetku je rasplela kose koje joj se rasuše po golim ramenima, a koje ona zabaci pomalo neukroćenim pokretom glave, što joj je još od djetinjstva ostalo.
Uto joj se učini da čuje tihi šum. Okrenuvši se jedva se suzdrža da ne krikne od straha. Naslonjen na dovratnik od ostakljenih vrata, šepavac ju je promatrao.
Na sebi više nije imao crveno odijelo već hlače i vrlo kratak prsluk od crnog baršuna ispod kojega se vidjela košulja od finog batista.
On pođe naprijed svojim nejednakim korakom i duboko se pokloni, - Mogu li sjesti pored vas, gospođo?
Ona šutke pogne glavu. On sjedne i naslonivši se laktovima na kameni podboj, nehajno se zagleda ispred sebe.
Pred mnogo vjekova - reče - pod ovim istim zvjezđama gospe i trubaduri su se penjali na bedeme zamkova radi ljubavnog udvaranja. Jeste li kada čuli za trubadure iz Languedoca, gospođo?
Anđelika se nije nadala takvom toku razgovora. Sva se bijaše skupila spremivši se za obranu, te stoga samo promuca: - Da, vjerujem… Tako su zvali neke pjesnike u srednjem vijeku. Pjesnike ljubavi. Langue d'oc! Slatki jezik! Potpuno različit od tvrdog govora na Sjeveru langue d'oil. U Akvitaniji se učilo ljubavnom umijeću jer, kao što je kazao Ovidije mnogo prije trubadura ljubav je umijeće koje se može naučiti i u kojemu se može dostići savršenstvo proučavajući njegove zakone… Jeste li se već ogledali u tom umijeću, gospođo?
Nije znala što bi odgovorila. Bila je dovoljno bistra da u njegovu glasu osjeti laki prizvuk ruganja. To je pitanje bilo postavljeno tako da bi i jasan i niječan odgovor bio jednako smiješan. Ona nije bila vična toj vrsti šale. Omamljena pustim događajima, nije više bila u stanju da ishitri prikladan odgovor. Stoga samo okrene u stranu glavu i nesvjesno se zagleda prema uspavanoj ravnici.
Osjećala je da joj se on približio, ali se ona ne pomače.
Vidite li - ponovo će on - tamo dolje, u vrtu, onu kamenicu punu zelene vode u koju mjesec uranja kao okamenjeni zub u čašu aniša… Znate, ona voda tamo ima boju vaših očiju, draga. Nisam nikad naišao, putujući svijetom, tako neobične, tako zavodljive zjenice. A sad pogledajte one ruže što su stvorile vijenac oko našeg balkona. Imaju boju vaših usana. Ne, zaista nikad nisam naišao na usne tako ružičaste… i tako zatvorene. A o njihovoj ću slasti… sam prosuditi sada.
Odjedared je dvije ruke dočepaju oko pasa. Anđelika osjeti kako je taj visok i mršavi čovjek savija unazad. Nikad ne bi bila pretpostavila da je tako snažan.
On joj je rukom tako ukliještio šiju da se nije mogla maknuti. Njegovo strašno lice nagne se nad nju i gotovo ju je dodirnulo. Iz grudiju joj se ote krik užasa. Ispunjena odvratnošću, stane se otimati. Već slijedećeg trenutka bila je slobodna. Grof ju je ispustio. Gledao ju je smiješeći se pri tom.
Baš kao što sam i pretpostavljao. Moj vas lik užasom ispunja. Prije biste se bacili s balkona nego postali mojom. Nije li tako?
Mjerila ga je očima, srce joj je snažno tuklo. On ustane i njegov se dugi obris istegne na mjesečini.
Ne, neću vas silovati, mala moja djevice. Nije to po mom ukusu. Tako, dakle, dali su vas čistu i neporočnu Velikom Šepavcu iz Languedoca? Strašna je to stvar!
I nagne se prema njoj. Ona nije mogla podnijeti onaj njegov podrugljivi smiješak.
Treba da znate: u svom sam životu posjedovao mnoge žene. I bijele, i crne, i žute, i crvene, ali nikad ni jednu nisam uzeo silom ili privukao novcem. Došle su same. I vi ćete doći jednoga dana, jedne noći…
Nikad!
Odgovor je bio trenutačan, silovit. Uza sve to, s grofova neobičnog lica nije nestalo osmijeha.

Vi ste mlada divljakinja, ali to meni nije žao. Brzi uspjeh ljubavi oduzima vrijednost, dok joj je teški podiže. Tako tvrdi Andre le Chapelain, pisac knjige Ljubavno umijeće. Zbogom, ljepotice, dobro spavajte u svom velikom krevetu, sama sa svojim ljupkim tijelom, sa svojim prekrasnim grudima, tužnim što će ostati bez milovanja. Zbogom!

Probudivši se sutradan, Anđelika opazi da se sunce već bijaše visoko podiglo na nebu. Ptice bijahu utihnule među krošnjom drveća u vrtu. Velika vrućina ih smirila.
Više se nije jasno sjećala kako se svukla i kako je legla u onaj krevet čije su plahte obilježene grbom mirisale na ljubičice. Plakala je, od umora i ljutine, a možda i zato što je bila sama. Sad se vedrije osjećala. Tvrđenje njezina čudnoga muža da je neće dodirnuti ukoliko ona sama to ne poželi, prilično ju je primirilo. Ne umišlja li možda on da će se meni činiti prekrasnom njegova kratka noga i njegovo izgoreno lice..
I poče se zanositi mislima o ugodnom životu pored muža s kojim će živjeti u dobrom prijateljstvu. Naposljetku, život bi joj čak mogao poteći ne bez izvjesnog čara. U Toulousi je bilo zabava napretek!
Neupadljiva i tiha Margerita dođe da je odjene.
U podne se Anđelika povratila u grad. Klement joj se javi i reče joj kako mu je gospodin grof naredio da obavijesti gospođu groficu neka ne čeka na nj, jer je zauzet poslom u svom laboratoriju, te neće ni doći na ručak. Anđeliki bi lakše pri duši. Klement uz to doda kako ga je gospodin grof uzeo u službu u svojstvu majordoma. Bio je sretan. Svijet je tu, doduše, bio bučan i lijen, ali vrlo srdačan. Kuća mu je izgledala bogata i on će učiniti sve što bolje bude umio da bi zadovoljio nove gospodare. Anđelika mu zahvali na tim riječima u kojima se uslužnost miješala sa servilizmom. Bilo joj je drago što pored sebe ima tog mladića čije ponašanje bijaše u suprotnosti s živim ponašanjem svijeta što ju je okruživao.
Usprkos jučerašnjim svadbenim svečanostima i sve jačoj vrućini, u palači se osjećao stalni pokret. Anđelika je imala dojam da se u nju moglo potpuno slobodno ući, a isto tako i iz nje izići. Tu i tamo bi načas ugledala crnpurasta lišća malih prodavača ljubica, španjolskih prosjaka koji su, sa nekakvim sabljetinama o boku, ponosito pružali ruke, žene puti tamne kao mahagonij koje su bile kadre da za nekoliko novčića iz dlana predskažu divnu sudbinu. Gungula paževa, slugu i sobarica stapala se sa grajom što su je podizala gospoda koja su sa svim svojim pratiocima dolazili u posjetu.
U uglovima dugih trijemova sa stupovima svirači su stalno udarali u gitare i lutnje u čast lijepih žena što su, ulazeći, jedva i pozdravljale Anđeliku, a zatim grupimice odlazile da strastveno raspravljaju o pjesništvu. Sve će se to plemenito društvo poslije ponovo naći na Ferie, glavnoj ulici grada, da u modroj večeri sluša pjevače serenada, ili u katedrali gdje će gospođe, bezbrižno pokrećući lepezama težak zrak zasićen tamjanom, krajičkom oka žmirkati na haljine svojih susjeda.

Slijedećih se dana Anđelika mogla uvjeriti da je palača grofa de Peyraca bila sigurno najposjećenije mjesto grada. Gospodar kuće je rado prisustvovao svim zabavama. Njegov visok i klimav lik je od jedne skupine išao do druge. Anđelika se čudila živosti što ju je samo njegovo prisustvo pobuđivalo.
Ona se malo-pomalo navikavala na njegov izgled i ona odbojnost kojom ju je njegov lik ispunjao prvoga dana sad se već znatno ublažila. Pomisao na tjelesnu poslušnost koju je ona njemu kao svom mužu dugovala, sigurno je mnogo utjecala na silovitost njenih osjećanja i na strah što ga je on u njoj pobuđivao.
A budući da je sada u tom pogledu bila mirna, morala je priznati da je taj čovjek vatrene riječi, vesele i neobične naravi pobuđivao svačiju simpatiju.
Prema njoj se on pokazivao vrlo ravnodušan. Iako joj je iskazivao pažnju na koju je svojim položajem imala pravo, on se držao kao da je jedva i opaža. Svako jutro ju je pozdravljao i ona je sjedila na čelu stola, sučelice njemu, za svakog obroka kojima je obično prisustvovalo desetak osoba. Zahvaljujući tome, oni nikad nisu bili sami, čega se ona najviše i bojala.
Ipak, nije prošao dan a da Anđelika u svojoj sobi ne nađe neki dar: neki privjesak ili dragulj, novu haljinu, pa čak i slatkiše ili cvijeće. Svaka je stvar bila vrlo, vrlo ukusna i vrlo, vrlo raskošna, što je nju i zanosilo i očaravalo i… zbunjivalo. Nije znala kako da grofu pokaže radost kojom su je ispunjali njegovi darovi. Svaki put kad mu se morala izravno obratiti nekom riječi, nije se usuđivala podignuti oči na njegovo iznakaženo lice, te je nespretno zamuckivala.
Jednoga dana nađe, pored prozora uz koji je obično sjedila, kutiju od crvene kože. Otvori je i ukaže joj se dijamantna ogrlica tako lijepa da ljepšu ni u snu ne bi mogla zamisliti.
Sva je drhtala dok ju je promatrala. Sigurno ni kraljica nije imala takvu, mislila je. Uto začuje poseban korak svoga muža.
Sjajnih očiju zanosno poleti k njemu.
Krasna li je! Kako da vam zahvalim, gospodine?
Njeno ju je oduševljenje suviše brzo ponijelo k njemu. Gotovo ga je srušila. Ona svojim obrazom dotakne baršun njegova prsluka, a njegova je željezna ruka odmah zadrža. Lice kojega se ona grozila našlo joj se toliko blizu da joj se osmijeh učas ugasio i ona se baci unazad obuzeta drhtavicom straha koji nikako nije mogla prigušiti.
Ruka Joffreya de Peyraca namah klone. On joj reče pomalo prezrivom nehajnošću.
Da mi zahvalite? A zašto… Ne zaboravite, draga, da ste žena grofa de Peyraca, posljednjeg potomka slavnih grofova tuluših. Stoga i treba da ste najljepša i najljepšim nakitom ukrašena. Odsada se ne smatrajte obaveznom da mi zahvaljujete.
I tako su njezine obaveze bile vrlo neznatne te se mogla smatrati gošćom palače, ali još slobodnija od drugih da po svojoj želji raspolaže svojim vremenom.
Joffrey de Peyrac ju je zaista vrlo rijetko podsjećao na to da joj je muž. I to jedino onda kad je, na primjer, bio pozivan na ples kod guvernera ili nekog drugog visokog gradskog službenika. Takva je prilika zahtijevala da gospođa de Peyrac bude ljepša i ljepše dotjerana od ijedne druge gospođe u gradu.
Bez najave je tada dolazio, sjedao pored ogledala i pažljivo nadgledao dotjerivanje mlade gospođe, vodeći s ponekom riječi spretne ruke Margerite i sobarica. Nijedna mu pojedinost ne bi izmakla. On je savršeno poznavao sve tajne ženskog odijevanja i ukrašavanja. Anđelika se čudom čudila točnosti njegovih primjedbi i pomnji njegovih izbora. - A budući da je njoj bilo stalo do toga da postane prava pravcata velika gospođa, trudila se da joj ne promakne nijedna njegova riječ. U tim je trenucima ona zaboravljala svoju kivnost i svoje bojazni.
Ali jedne večeri, dok se promatrala u velikom ogledalu, odjevena u sjajnu haljinu od svilenog satena boje bjelokosti, ukrašenu visokim čipkastim ovratnikom načičkanim biserima, nazre uz svoj bok tamnu priliku grofa de Peyraca i iznenada joj očaj pritisne ramena kao kakav olovni poklopac.
Ni bogatstvo ni raskoš, pomislila je, ne mogu biti naknadom ovako strašne sudbine čitava života biti vezana za muža krivih nogu i nakazna lica.
On opazi da ga ona promatra u ogledalu i brzo se odmakne.
Što vam je? Ne čini li vam se da ste lijepi? Ona sad prebaci na svoj lik svoj sjetan pogled.
Da, gospodine, čini mi se da jesam - skromno odgovori.
Pa onda biste se mogli bar malo nasmiješiti… Njoj se učini da je on tiho uzdahnuo.

Prolazili su mjeseci i ona je, htjela-ne htjela, morala primijetiti da je on veću pažnju i komplimente iskazivao drugim ženama nego svojoj.
Njegova je ljubaznost bila iskrena, vesela, profinjena i gospođama je očito bila ugodna.
I ovdje su gospođe, po uzoru na Pariz, izigravale "precieuses".
Ovo je Palača radosnog znanja - reče jednoga dana grof. - Sve ono što je predstavljalo ljupkost i ljubaznost Akvitanije pa, prema tome, i Francuske, mora se naći među ovim zidinama. Tako je Toulousa upoznala glasovite cvjetne igre. Zlatna ljubica je bila dodijeljena mladom pjesniku du Roussillonu. Iz svih zakutaka Francuske, pa čak i svijeta, dolaze u Toulousu pjesnici rondoa12 da im se ovdje ocijene stihovi, pod okriljem Clemence Isaure, sjajne žene koja se nadahnula primjerom trubadura iz daleke prošlosti. A vi se, Anđeliko, ne plašite svih onih nepoznatih lica što ulaze i izlaze iz moje palače. Ako vas u bilo čemu smetaju, vi se možete povući u paviljon na Garonni.
Ali Anđeliki nije bilo na kraj pameti da se usami.
Malo-pomalo potpuno ju je osvojio čar tog raspjevanog života. Neke gospođe koje su je u početku susretale s visoka, opaziše da njoj ne nedostaje duha te je primiše u svoj krug. Suočena s uspjehom primanja što ih je grof priređivao u tom svom obitavalištu, koje usprkos svemu bijaše i njeno, mlada je žena s užitkom preuzela na se brigu da bi ta primanja što bolje uspjela. Trčala je od kuhinja do vrtova, od tavana do podruma praćena stalno trojicom svojih crnčića.
Bijaše se navikla na njihova zgodna lišća, okrugla i crna. Bilo je u Toulousi mnogo crnih robova jer su luke Aigues-Mortes i Narbonne bile na Sredozemnom moru koje u to vrijeme bijaše veliko gusarsko jezero. Morem se uputiti iz Narbonne u Marsej bijaše pravi podvig!
U Toulousi su tada izazvale mnogo smijeha nevolje nekog gaskonjskog plemića koji je za jednog putovanja dospio u ropstvo arapskog gusara. Francuski ga je kralj odmah otkupio od berberskog sultana, ali taj je plemić poprilično mršav došao kući, a i grdnoga se straha kod Arapa napatio.
Jedino je Kuasi-Ba malko uznemirivao Anđeliku.
Kad bi ona opazila ispred sebe tog tamnog orijaša bjeloočnica bijelih poput bijele gleđi, ona bi od straha ustuknula korak unazad. Pa ipak Kuasi-Ba je, izgleda, bio velika dobričina. Nikad nije ostavljao grofa de Peyraca i on je stražario pred vratima tajanstvenih odaja na kraju palače, gdje se grof povlačio svaku večer, a ponekad i po danu. Anđelika je bila uvjerena da se u tim prostorijama nalaze retorte i bočice o kojima je Henrico pričao dojilji.
Bila bi rado zavirila tamo, ali se nije usudila. Ali jedan joj je posjetilac Palače radosnog znanja omogućio da otkrije čudnovatu ličnost svoga muža u još jednom vidu.
Posjetilac je bio prekriven prašinom. Putovao je na konju, a dolazio je iz Liona prošavši kroz Nimes.


12 Pjesmica od trinaest stihova

Bijaše prilično visok i otprilike trideset i pet godina star. Počeo je govoriti talijanski, a potom je prešao na latinski, koji je Anđelika tek nešto razumjela, da bi naposljetku okrenuo na njemački.
Na tom jeziku, poznatom Anđeliki, grof joj je i predstavio gosta.
Profesor Bernalli iz Geneve ukazao mi je veliku čast došavši ovamo da sa mnom porazgovori o nekim naučnim problemima o kojima već mnoge godine izmjenjujemo bogatu prepisku.
Stranac se ljubazno klanjao pred Anđelikom i trudio da se ispriča što će sigurno biti dosadan, sa svojim formulama i svojim apstraktnim razgovorom, prekrasnoj gospođi koju sigurno muče samo lake brige.
Ni prkosom potaknuta, a niti stvarnom radoznalošću, Anđelika ipak zamoli da može prisustvovati razgovoru.
Ali da ne bi bila na smetnji pođe i sjedne u kut visokog i otvorenog prozora što je gledao na dvorište.
Bilo je zimsko doba. Vladala je suha studen, a sunce je napolju sjalo. Iz dvorišta je dopirao miris žeravice s mangala oko kojih su se grijale sluge.
S pletivom u ruci Anđelika je pozorno pratila riječi dvojice mladih ljudi koji su sjeli jedan sučelice drugome kraj kamina, u kojemu je gorjela tiha vatra.
U početku su spominjali ličnosti koje su joj bile sasvim nepoznate: govorili su o engleskom filozofu Baconu, o Francuzu Descartesu, o francuskom inženjeru Blondetu.
Protiv ovoga su se žestoko borili, jer je smatrao Galileove misli jalovim besmislicama.
Iz svega što je rečeno Anđelika shvati da je pridošlica bio strastven pristalica Descartesa, čije ideje njezin muž, naprotiv pobijaše.
Zavalivši se u svoj naslonjač, Joffrey de Peyrac je svom tijelu dao nehajni položaj koji mu je najviše godio. Pri tom se držao, možda, nešto ozbiljnije no što se držao dok je s gospođama raspravljao o stihovima kakvoga soneta. Njegovo neusiljeno držanje se uvelike razlikovalo od držanja njegova sugovornika koji se, zanesen strašću rasprave, bijaše sasvim ukrutio na kraju svoga stoca.
Nema sumnje, vaš je Descartes genij - govorio je grof - ali to ne znači da on u svemu mora imati pravo.
Talijan se žestio.
Baš sam nadasve radoznao kako ćete ga uhvatiti u pogreški. Pa da vidimo! On je prvi čovjek koji je svoju eksperimentalnu metodu suprotstavio skolastici i apstraktnim i religioznim idejama. Odsada pa ubuduće, umjesto da se sudi o stvarima kao nekada prema apsolutnim načelima, sudit će se o njima na temelju iskustva, a potom će se izvoditi matematski zakoni. To dugujemo Descartesu. Kako to da vi, koji se hvalite da posjedujete realističan duh drag ljudima renesanse, ne pristajete uz ovaj sistem?
Pristajem, vjerujte mi, dragi prijatelju. Uvjeren sam da bez Descartesa znanost ne bi nikad bila probila koru gluposti pod kojom je posljednjih vjekova bijahu pokopali. Ali ja mu zamjeram što nije bio dovoljno iskren prema svom vlastitom geniju. Ali njegove teorije nose obilježja očiglednih zabluda. Ako ste vi uvjereni u protivno, ne želim vam protivrječiti.
Dolazim iz Geneve. Prešao sam preko snijega i rijeka da bih prihvatio vaš izazov u pogledu Descartesa. Slušam vas.
Ako hoćete, počnimo sa zakonom o gravitaciji, to jest o privlačenju tijela, a, prema tome, i o njihovu padu. Descartes tvrdi da jedno tijelo može staviti u pokret drugo samo onda ako ima veću masu. Na primjer, udari li kuglica pluta, jednu kuglicu željeza, neće je pokrenuti. Očito kao na dlanu. Dopustite mi da navedem Descartesovu formulu: "Artimetički zbroj količina u pokretu raznih dijelova svemira uvijek je isti"
Ne - poviče Joffrey de Peyrac skočivši tako naglo na noge da se Anđelika uplašeno trgla. - Ne, to je samo prividna točnost, a Descartes to nije pokusom potvrdio. Bilo bi dovoljno da iz kubure ispali olovnu kuglicu od jedne unce u kuglu
nabijenih krpa čija težina prelazi dvije libre da primijeti svoju zabludu. Kugla napravljena od krpa bi se pomakla.
Barnalli je promatrao grofa raskolačenim očima.
Priznajem da ste me doveli u zabunu. Ali jeste li dobro izabrali primjer? Nije li se, možda, umiješao u taj pokus s pucnjem iz kubure, neki novi elemenat. Kako da ga se nazove? Sila, snaga…
Taj elemenat je brzina. Ali nije svojstven samo pucnju. Kadgod se neko tijelo pomakne, ovaj elemenat ulazi u igru. Ono što Descartes naziva količinom kretanja jeste zakon brzine a ne aritmetički zbir stvari.
Ali ako Desacrtesov zakon nije točan, koji onda zakon priznajete?
Onaj Kopernikov kad govori o uzajamnom privlačenju tjelesa, o onom nevidljivom svojstvu, sličnom svojstvu magneta koje se ne može izmjeriti, ali ni pobiti.
S rukom preko usta Bemalli se pokušavao pribrati.
I ja sam malko razmišljao o svemu tome i sa samim Descartesom o tom raspravljao kad sam ga susreo u La Hayeu prije no što je krenuo za Švedsku, gdje je, na žalost, i umro. Znate šta mi je odgovorio? Rekao mi je da zakon privlačenja treba odbaciti jer u njemu postoji neka nejasnoća, neka tajnovitost i zato što a priori izgleda krivovjeran i sumnjiv.
Grof de Peyrac prasne u smijeh.
Descartes je bio kukavica, a nadasve mu je bilo do onih tisuću dukata penzije što ih je primao od Mazarina. Bila mu je u sjećanju sudbina jadnog Galileja koji je pod mukama inkvizicije morao povući svoje "krivovjerno učenje o okretanju zemlje". A ipak je taj isti Galileo umro uadahnuvši: "A ipak se okreće..." I tako, kad je Descartes u svom Traite du monde prihvatio teoriju Poljaka Kopernika izloženu u knjizi De revolutionibus otbium coelistium, dobro se čuvao da ne kaza štogod o okretanju Zemlje. On se ograničio samo na ovu rečenicu: "Zemlja se ne okreće, ali je zahvaćena vrtlogom". Dražesnog li pretjeravanja!
Vidim da baš niste nimalo obazrivi prema jadnome Descartesu - reče Ženevljanin ali ipak mu ne odričete genijalnost. Ja dvaput više zamjeram velikim duhovima kad se pokažu kukavice. Descartes je, na žalost, morao voditi računa da ne svrši na lomači i da sebi osigura kruh naš svagdanji za koji je imao da zahvali obilatoj pomoći mogućnika. Dodat ću samo da se, po mom mišljenju, pokazao genijem u čistoj matematici, ali to se ne može reći i za dinamiku, a niti za fiziku. Njegovi eksperimenti o padu tjelesa, ukoliko je uopće vršio prave pravcate eksperimente, su početnički. Da bi ih upotpunio, trebalo je da objavi neku izvanrednu tvrdnju, što, po mom mišljenju i nije isključeno, kao što bi bila tvrdnja da zrak nije prazan.
Šta time mislite kazati? Vi me zaprepašćujete svojim paradoksima!
Htio sam kazati da ovaj zrak u kojemu se krećemo nije, u stvari, nego gusti elemenat, nešto kao voda koju udišu ribe. Elemenat donekle rastezljiv i otporan, ukratko, elemenat stvaran mada nevidljiv, mada ga naše oči ne primjećuju.
Vi me plašite - reče Talijan.
Digne se i vrlo uzbuđen napravi nekoliko koraka po sobi. Zaustavivši se nekoliko puta, poput ribe otvorenih usta, odmahne glavom i vrati se i sjedne u ugao kamina.
Morao bih vas smatrati luđakom - dometne Talijan - ali neka unutarnja sila, nešto duboko u meni, goni me da se s vama složim. Vaša teorija znači usavršavanje mojih proučavanja o tekućinama u pokretu. Ah! Nije mi žao što sam se izložio pogibeljima putovanja, jer mi se, eto, pružila prilika da razgovaram s velikim učenjakom što me neobično raduje. Ali budite oprezni, dragi prijatelju! Jer ako se mene, zbog mojih tvrdnji koje nikad nisu dosegle smjelost vaših, smatra krivovjercem te zbog toga moram živjeti kao prognanik u Švicarskoj, a što bi tek od vas bilo?
Ja ne pokušavam nikoga uvjeriti u svoje pretpostavke - odgovori grof - osim duhove koji su se posvetili nauci i koji me mogu razumjeti. Osim toga, ništa me
ne vuče da pišem i da objavljujem rezultate svojih istraživanja. Ja sam se tim istraživanjima posvetio zbog vlastitog užitka, kao što se bavim stihovima zajedno sa prijaznim gospođama. Živim mirno u svojoj tuluškoj palači, i tko da mi dođe ovamo zanovijetati?
Oko vlasti sve vidi - primijeti Bernalli i obazre se oko sebe. Očito, njegovo zanosno raspoloženje bijaše splasnulo.
U tom trenutku Anđelika zamijeti lagani šum u svojoj blizini i učini joj se da se zastor na jednim vratima malko pomakao. Prođe joj osjećaj nelagode. Od tog je trenutka prilično rastreseno pratila razgovor dvojice ljudi. Njen pogled se sve češće zaustavljao, a da toga nije ni bila svjesna, na licu Joffreya de Peyraca. Polumrak koji se ranim zimskim sumrakom uvukao u sobu ublaživao je unakažene crte njegova lica. Ali su mu se zato crne oči sjale strasnim žarom i bijeli zubi razgoljeni osmijehom pratili nehajno njegove ozbiljne riječi. U Anđelikino se srce uvlačio nemir.
Kad se Bernalli povukao da se malo uredi prije ručka, Anđelika zatvori prozor. Nekoliko je slugu razmještalo svijećnjake po stolovima, dok je jedna sobarica oživjela žaračem oganj. Joffrey de Peyrac ustane i primakne se udubljenju prozora gdje je sjedila njegova žena.
Vi ste vrlo šutljivi, draga prijateljice. Uostalom, vi ste navikli na šutnju. Jeste li zaspali slušajući naše razgovore?
Nisam. Naprotiv, sa zanimanjem sam ih slušala - polako odgovori Anđelika i po prvi put svoj pogled ne odvrati od muževljeva. - Nisam baš sve shvatila, ali vam priznajem da mi se više sviđaju ti razgovori nego razgovori gospođa i njihovih paževa o pjesništvu.
Joffrey de Peyrac podiže nogu na stepenicu prozora i sagne se da pažljivo osmotri Anđeliku.
Vi ste vrlo čudna ženica, čini mi se da se počinjete pripitomljavati, ali me uza sve to začuđujete. Ja sam se mnogim i raznim sredstvima služio da bih osvojio ženu koju sam želio, ali još nikad nisam pomislio da u svoju igru upletem matematiku.
Anđelika se nije mogla suzdržati a da se ne nasmije, dok joj se rumenilo osulo obrazima. Obori oči na svoj posao, u neprilici. A zatim, da bi promijenila razgovor upita: - Vi se, dakle, bavite fizičkim pokusima u onom tajanstvenom laboratoriju koji Kuasi-Ba onako ljubomorno čuva?
Da i ne. Tamo sam smjestio neke aparate za mjerenja, ali laboratorij mi uglavnom služi za kemijska ispitivanja nekih metala, kao što je zlato i srebro.
Alkemija! - uzbuđeno poviče Anđelika i pred njenim očima iskrsnu priviđenje zamka Gillssa de Retea. - Zašto se toliko upinjete oko zlata i srebra? - upita ona planuvši iznebuha. - Čini se da ih posvuda tražite! Ne samo u svom laboratoriju, već i u Španjolskoj, u Engleskoj, pa čak i u onom malom rudniku olova što ga je moja obitelj posjedovala u Poitouu… A Molines mi je pričao da posjedujete jedan rudnik zlata u Pirinejima. Što će vam toliko zlato?
Mnogo zlata i srebra mora čovjek imati da bi bio slobodan, gospođo. A znate li što kaže Andre le Chapelain na početku svoga rukopisa Ljubavno umijeće? Da bi se čovjek mogao posvetiti ljubavi, ne smiju ga kinjiti materijalne brige.
Ta valjda ne mislite da ćete me osvojiti poklonima i bogatstvom? – uzvikne Anđelika naglo.
Ništa ja ne mislim, draga moja. Čekam vas. Uzdišem. Svaki zaljubljenik blijedi pred licem one koju ljubi. Ja blijedim. Ili vam se čini da nisam dovoljno problijedio? Trubadurima se preporučalo, a to je meni vrlo dobro poznato, da kleknu pred svojom gospom, ali ja taj pokret, s obzirom na svoju nogu, ne izvodim bogzna kako spretno. Stoga vas molim da mi oprostite što to neću učiniti. Ah, budite uvjereni da bih ja mogao ponoviti zajedno s Bernardom de Ventadeurom, božanskim pjesnikom: "Ljubavni jad kojima me muči ova lijepa gospa čijoj ljepoti pokorno robujem u smrt će me otjerati". Umirem gospo!
Anđelika smijući se odmahne glavom.
Ne vjerujem. Ne izgledate kao čovjek na samrti… Naprotiv, vi ćete se sada zatvoriti u svoj laboratorij ili ćete otrčati u palaču neke od otmjenih tuluških gospođa da biste je podučili u skladanju pjesama.
Da vam, možda ne fali moje društvo, gospođo?
Ona zastane, sa smiješkom na usnama, ali u želji da nastavi tim šaljivim tonom, odgovori:
Zabave mi fale, a vi ste živo utjelovljenje Zabave i Raznolikosti!
I Ponovo prione poslu. Nije znala da li joj je godio ili se bojala izraza kojim ju je Joffrey de Peyrac s vremena na vrijeme promatrao za tih veselih dvoboja kojih je podosta bilo zahvaljujući njihovu mondenom životu. Odjedared se on prestane šaliti. U nastaloj tišini ona ja imala dojam da on nad njom stiče neku čudnu vlast, da je zahvaća, da je pali. Činilo joj se da je gola, a sitne joj grudi nadimaju čipku grudnjaka. Spopadala ju je želja da zatvori oči.
"Moje nepovjerenje je uspavano i on koristi činjenicu da bi me začarao", mislila je tu večer i pri tom joj je tijelom prostruji osjećaj groze i naslade.
Joffrey de Peyrac je privlačio žene. Anđelika to nije mogla nijekati. Ono čemu se prvih dana čudom čudila, sad joj je bilo razumljivo. Nisu joj izbjegli izvjesni trzaji, smućeni izrazi lica njenih lijepih prijateljica kad bi se hodnikom začuo neujednačeni korak šepava plemića.
Čim bi se pojavio, neka grozničavost bi prostrujala skupinom lijepih žena. On je znao govoriti njima. Obraćao im se riječima zajedljivim i nježnim. Poznavao je tajnu snagu riječi te je žena kojoj bi se obratio imala dojam da se izdvaja od drugih. Anđelika se propinjala, kao jogunasti konj, pod njegovim milozvučnim glasom. Spopadao ju je osjećaj vrtoglavice kad bi se sjetila povjerljivosti svoje dojilje. "Privlači žene nekim čudnim pjevanjem…"
Kad se Bernalli pojavio, Anđelika ustane i pođe mu u susret. U prolazu okrzne grofa de Peyraca i odjednom joj bi žao što se njegova ruka nije ispružila i obuhvatila je oko pasa.
Histerični smijeh odjekne pustom galerijom.
Anđelika se zaustavi kao ukopana i ogleda se oko sebe. Smijeh potraja i izduži se u kreštavi zvuk, a onda se spuštao u jecaj i ponovo se dizao. To se neka žena smijala, neka žena koju Anđelika nije vidjela. Krilo palače u koji bijaše zabasala u taj vrući sat bijaše mirno.
April s prvim vrućinama ispunjao je Palaču radosnog znanja izvjesnim mrtvilom. Paževi su spavali po stepeništu. Anđelika, koja poslije podne nije spavala, obilazila je svojom palačom čije sve kutove i zakutke još ne bijaše dospjela upoznati. Bilo je u njoj bezbroj stepenica, hodnika isprekidanih stupovima. Kroz prozore i krovne vidjelice pogled se pružao na grad načičkan zvonicima s modro obojenim udubinama, te na velike crvene ulice duž obala Garonne.
Sve je u palači spavalo. Duga Anđelikina suknja vukla se po podu i šuštala kao lišće.
Odjedared se razlegne onaj kreštavi smijeh. Mlada žena opazi u dnu galerije pritvorena vrata. Uto začuje šum vode bačene po podu i smijeh se umah prekine. Muški glas reče:
Tako, budite mirni pa ću vas slušati. Bio je to glas Joffreya de Payraca.
Anđelika se polako primakne i pogleda kroz odškrinuta vrata. Njen muž je sjedio. Vidjela je samo naslon naslonjača i jednu od njegovih ruku naslonjenu na
podupirač sa strane na kojemu se nalazio i jedan od onih štapića duhana koje on nazivaše cigarama.
Pred njim, usred lokve vode, klečala je prekrasna žena koju Anđelika nikad prije ne bijaše vidjela. Bila je odjevena u vrlo lijepu crnu haljinu, ali mora da je bila sve do košulje mokra. Pored nje prazan brončani sud jasno je davao do znanja za što je poslužila njegova sadržina u kojoj su se obično hladile boce najfinijih vina.
Žena duge i crne kose zalijepljene uz sljepoočice, zaprepašteno je promatrala svoje orukvice od zgužvanih čipaka.
Ti sa mnom - poviče prigušenim glasom - ti, dakle, sa mnom ovako postupaš?!
Morao sam, ljepotice moja - odgovori Joffrey glasom u kojemu se osjećao praštajući prijekor. - Nisam mogao dozvoliti da se i dalje ponižavate preda mnom. Nikad mi to ne biste oprostili. Hajde, Carmencita, ustanite. Na ovoj vrućini vaša će haljina uskoro biti suha. Sjednite u ovaj naslonjač prema meni.
Ona se teškom mukom pridigne. Bijaše to žena visoka stasa i krupnog tijela, jedna od onih žena kojih su ljepotu ovjenčali slikari Rubens i Rembrandt.
Sjedne u označeni naslonjač. Njezine crne oči, širom rastvorene i smućene, netremice su se zagledale u nešto ispred sebe.
Šta je, dakle? - ponovo će grof. Anđelika se trgne jer je taj ravnodušan glas, dolazeći od nevidljive osobe, imao neki posebni čar što Anđelika dotad ne bijaše primijetila. - Zaboga, Carmencita, već je više od godine dana što ste napustili Toulousu. Otišli ste u Pariz sa svojim mužem, čiji visoki položaj bijaše jamstvom da ćete provoditi sjajan život. Toliko ste se pokazali nezahvalni prema našem malom provincijskom društvu da nam se nikad nijednom riječi niste javili. A sad iznebuha upadoste u Palaču radosnog znanja vičući i zahtijevajući…A što zapravo?
Ljubav! - odgovori ona promuklim i dršćućim glasom. - Ne mogu više živjeti bez tebe. Ah! Ne prekidaj me! Ne možeš zamisliti moje muke za te duge godine. Da, vjerovala sam da će Pariz utažiti moju žeđ za uživanjem i nasladama. Ali usred najljepših dvorskih zabava obuzimala me dosada. Mislila sam na Toulousu, na Palaču radosnog znanja. Zatekla bih se kako o njoj govorim sjajnih očiju, a svijet mi se rugao. Imala sam više ljubavnika. Ali njihova me je grubost vrijeđala. Tada sam shvatila ti si mi nedostajao. Noću bih ležala otvorenih očiju i vidjela te. Vidjela sam tvoje oči osvijetljene vatrom podjarivane kovačkim mijehom, tako sjajne da mi je ponestajalo daha, vidjela sam tvoje ruke bijele i mudre…
Moj dražestan hod! - uzvikne on i kratko se nasmije. Zatim ustane i približi joj se pojačavši svoje šepanje.
Ona ga pogleda.
Ne trudi se da me prezirom od sebe odvojiš - reče. - A što su tvoje tjelesne mane i tvoje brazgotine za žene koje si volio, prema užitku koje si im poklonio?
I pruži ruke prema njemu.
Ti si ih gladostrašću naučio - šaptala je. - Prije no što sam tebe upoznala bila sam hladna. Ti si u meni zapalio oganj koji me sada proždire.
U Anđelikinim je grudima srce tuklo kao da će prsnuti. Strah ju je obuzimao a da ni sama nije znala zbog čega. Možda se bojala da ruka njezina muža ne dohvati ono lijepo pozlaćeno rame koje mu se bestidno nudilo.
Ali grof je stajao naslonjen na stol i nehajno pušio svoju cigaru. Vidjela ga je u profilu, i to nenagrđenu stranu njegova lica. Odjednom Anđelika u njemu otkrije potpuno drugog čovjeka. Crte njegova lica pod gustom i crnom kosom bijahu čiste i jasne kao da su u medalju urezane.
Istinski ljubiti ne može onaj koji se oda previše velikoj putenosti - reče grof i nehajno otpuhne iz usta oblak modrikastog dima. - Sjeti se uputa o uglađenoj ljubavi, koje si dobila u Palači radosnog znanja. Vrati se u Pariz, Carmencita! Pariz je sklonište za ljude tvoga kova!
Ako me ti otjeraš, povući ću se u samostan. Uostalom, moj me muž u nj želi zatvoriti.
Sjajna ideja, draga. Čujem da su u Parizu, gdje je pobožnost u velikoj modi, osnovali veliki broj pobožnih skloništa. Nije li Ana Austrijska, kraljica, upravo sada
dovršila krasan samostan u Val-de-Grace u koji će biti smještene benediktinke? Pa i Visitation de Chaillot je sada u velikoj modi.
Carmencitine su oči gorjele.
Tako, dakle, na te djeluje moja odluka? Ja se spremam da se pokopam pod koludričkim velom, a ti čak za me nemaš ni riječi sažaljenja?
Moje su zalihe sažaljenja vrlo neznatne. Ako u čitavoj toj stvari nekoga treba žaliti, onda je to vojvoda de Mericourt, tvoj muž, koji je počinio veliku glupost kad te je u teretnim kolima ambasade poveo iz Madrida. A ti ne pokušavaj da me uplićeš u tvoj vulkanski život, Carmencita. Još ću ti jednom ponoviti nekoliko uputa o uglađenoj ljubavi: "Ljubavnik na smije imati više od jedne ljubavnice ujedanput". Ili: "Nova ljubav potiskuje staru".
Govoriš li to meni ili sebi? - upita ona promuklim uzvikom.
Između crnila kosa i crnih haljina njeno se lice isticalo mramornom bljedoćom. Da li ti zbog one žene, svoje supruge, govoriš tako? Mislila sam, s njom se ženiš da udovoljiš svojoj gramzljivosti. Posrijedi je bilo neko zemljište, govorio si mi. Ili si je uzeo sebi za ljubavnicu.. Ah! Sigurna sam da će u tvojim iskusnim rukama postati dobra učenica. Ali kako si se mogao zaljubiti u djevojku sa Sjevera?
Nije ona sa Sjevera, već iz Poitoua. Poznajem onaj kraj. Prošao sam ga uzduž i poprijeko. Lijep je, a nekad je bio u sastavu akvitanskog kraljevstva. U njihovu narječju ima natruha jezika d'oc, a i Anđelika ima put naših djevojaka.
Vidim da me više ne voliš - odjedared poviče Carmencita. - Ah, znam te bolje no što ti i misliš.
Ona klizne na koljena i pri tom se grčevito uhvati za njegov prsluk.
Još ima vremena. Ljubi me! Uzmi me! Uzmi me!
Anđelika nije više mogla izdržati te pobježe. Trčeći projuri galerijom, siđe niz zavojite stube tornja. Pri dnu stepenica naleti na Kuasi-Ba koji je nabijao po gitari i svojim dubokim baršunastim glasom pjevuckao neku pjesmicu iz svog kraja. Svim joj se zubima osmjehne i zažubori:
Dobra dan, gospoža!
Ona i ne odgovori već otrča dalje. Palača se budila. U salonu se već okupilo nekoliko gospođa. Pijuckale su svježa pića i držale knjige u rukama. Jedna od njih je zovne:
Anđeliko, srce moje, pošaljite nam svoga muža. Na ovoj vrućini naša moć zamišijanja trpi od iznemoglosti13, a za razgovor…
Anđelika se nije zaustavila, ali je ipak smogla snage da se tim brbljivicama nasmiješi.
Razgovarajte! Razgovarajte! Uskoro ću se vratiti.
Naposljetku je stigla u svoju sobu i bacila se na krevet. Ovo je previše… ponavljala je. Ali malo-pomalo se sabrala te je morala priznati da ne zna što ju je toliko potreslo. U svakom slučaju, to se više nije moglo trpjeti i više se nije moglo tako nastaviti.
Anđelika bijesno zarije zube u čipkasti rupčić i obazre se oko sebe mračna izgleda. Previše je u toj palači bilo ljubavi, eto to ju je tjeralo u očaj. Svi su govorili o ljubavi, svi su raspravljali o ljubavi u toj palači, u tom gradu u kojemu je nadbiskup s visoke propovjedaonice grmio s vremena na vrijeme i osuđivao na vječni oganj pakla, u pomanjkanju lomača inkvizicije, razvratnike i veseljake i njihove ljubaznice prekrivene draguljama i raskošnim haljinama. A tim je svojim propovjedima ciljao na Palaču radosnog znanja.
A što sve nije prošle nedelje dobacio u lice velikim gospođama tuluškim!
"Mislite li dakle, vi besramnice, da ćete zaslužiti nebo dužinom skutova na svojim haljinama? Ah! Kad vidim kako u posvećeni prostor crkve ulaze djevojke ohole na svoje ogrtače, kao da su kraljice ili princeze, podilazi me želja da naredim paževima i slugama da im podignu skutove, pa čak i košulje i da ih dobro išibaju…"

13 Tako su sa izražavale učene gospođe XVII stoljeća.

Gospođe su prinijele licima svoje lepeze i jedna drugu gledale zanosnim očima. Nadbiskup je bio nenadmašiv. Smatrali su ga čarobnim. Njegova je ispovjedaonica bila uvijek puna. Ali Anđelika je bila bijesna na nj.
"Na mene je ciljao, jer je moja haljina imala najdulje skutove", mislila je. Nadbiskup je zaista bio nepravedan. Ta svi su u Palači radosnog znanja govorili o ljubavi, a jedino je Anđelika…
Veselo znanje! Što je to značilo? Veselo znanje! Slatko znanje! Na zvuk su tih tajnih riječi blistale lijepe oči, uzdisale lijepe grudi, te su riječi nadahnjivale pjesnike, davale poleta glazbenicima. A čovjek koji je upravljao tim nježnim i ludim plesom bio je bogalj, ponekad podrugljiv, a ponekad pjesnik, čarobnjak koji je bogatstvom i uživanjima potčinio Toulousu! Nikad od vremena trubadura naovamo Toulousa nije doživjela ovakvog procvata, ovakvih svečanosti. Ona je sa sebe stresla jaram ljudi sa Sjevera, ponovo je našla svoj pravi put…
Oh! Mrzim ga! Mrzim! - poviče Anđelika bijesno lupajući nogama o pod.
Snažno povuče zvonce od pozlaćenog srebra. Kad se pojavila Margerita, naredi joj da joj se donese nosiljka i pošalje pratnja jer će odmah krenuti u paviljon na Garonni.
Pala je noć. Anđelika se dugo zadržala na terasi svoje sobe. Malo-pomalo tišina uzduž rijeke primiri i njezine uznemirene živce.
Ona nije mogla izdržati tu večer u Toulousi, nije bila kadra poći najprije u kočiji na Ferie da sluša pjevače, a zatim predsjedati na velikom banketu što ga je grof de Peyrac priređivao u vrtovima, uz svjetlost venecijanskih fenjera. Očekivala je da će je muž silom vratiti natrag da dočeka goste, ali nikakav se glasnik nije pojavio pred vilicom da pita za bjegunicu. Eto dokaza da mu ona nije potrebna. Nikome ona tu nije bila potrebna. Bila je tuđinka.
Videći da je Margerita razočarana što neće prisustvovati svečanostima te večeri, ona ju je poslala natrag u palaču zadržavši uza se samo jednu mladu sobaricu i nekoliko stražara budući da periferija Toulouse, gdje su gospoda gradila svoje vile, nije bila sigurna od lopova i španjolskih dezertera.
Ostavši sama, Anđelika se nastojala sabrati i jasno vidjeti u svojoj duši.
Njen ju je otac često opominjao da će jednoga dana biti kažnjena zbog svoje prevelike radoznalosti. U stvari, Anđelika sebe nije zbog toga korila, nije ju uopće pakla savjest što je tako postupala. Je li, možda, ona bila kriva što je doznavala stvari koje nije trebala znati, što joj je korak bio lagan, što je imala dara da postane nevidljiva kao što su nekad seljaci u Monteloupu tvrdili?
Kako bilo da bilo, ona je više voljela da zna.
A što da zna? Morala je biti pravična prema Joffrejru de Peyracu: on je ni u čemu nije prevario. Zašto se onda osjećala poniženom toliko da su joj suze navirale?
Ipak, ona u svojoj prostodušnosti nije čak ni pomislila da je grof de Peyrac u toku godine dana, otkako mu je bila ženom, možda negdje drugdje potražio ono što mu je ona uskraćivala. Uostalom, u Toulousi su nevjerne žene i varani muževi bili obična pojava, s jednom razlikom što su varani muževi bili predmetom ruganja, dok su prevarene žene svi sažaljevali. Ali kao i u Parizu i na samom kraljevskom dvoru, otmjeni supruzi nisu smjeli biti previše vjerni jedno drugom. Vjernost je bila svojstvena puku i seljacima.
Prislonivši čelo na ogradu, Anđelika je tužno ponavljala:
Ja nikad neću upoznati ljubav!
Kad se na kraju, umorna i ne znajući što bi radila, htjela povući u sobu, pod njenim prozorima odjeknuše zvuci gitare. Anđelika se nagne, ali nikoga nije zamijetila u tamnoj sjeni šumarka.
Da nije možda došao Henrico? Ljubazan je taj dječak. Došao je da me malko zabavi…
Uto nevidljivi svirač poče pjevati. Njegov dubok i muški glas bio je dokazom da to nije bio paž.
Već prvi zvuci prodru mladoj ženi do samog srca.
Svojom bojom i modulacijama sad mekim kao baršun, a sad zvučnim, pa savršenom dikcijom, taj se glas uvelike razlikovao od glasova uglađenih ljubavnika koji su se čuli noću po čitavoj Toulousi. U području gdje se govorilo jezikom d'oc lijepi glasovi nisu bili rijetkost. Melodija se sama od sebe javlja na usnama vičnim smijehu i recitaciji. Ali ovaj je put umjetnik pobuđivao divljenje.
Njegov je dah bio izvanredno izdržljiv. Činilo se da je sav perivoj preplavio, da sam mjesec treperi. Pjevao je neku starinsku sjetnu pjesmu na onom jeziku d’oc čiju je profinjenost grof de Pevrae često hvalio. A svaki je preljev pri tom dolazio do izražaja.
Anđelika nije razumjela sve riječi pjesme, ali jedna se stalno ponavljala: "Amore! Amore!"
Ljubavi! Ljubavi!
U jedno je bila sigurna: "To je on, posljednji trubadur, to je Zlatni glas kraljevstva!"
Nikad nije čula tako divan glas. Ponekad su joj govorili: - Ah! Da čujete Zlatni glas kraljevstva! Ali više ne pjeva. Kad će ponovo pjevati? - I dobacivali su joj obješenjačke poglede žaleći je što još ne bijaše upoznala to slavno ime Languedoca.
Čuti ga jednom pa umrijeti! - govorila je gospođa Aubertre žena predsjednika gradskog suda, koja je imala pedeset godina i upaljivo srce.
To je on! To je on! - šaptala je Anđelika. - Kako to da je došao ovamo? Možda zbog mene?
Opazi vlastiti lik u velikom ogledalu: držala je ruku na grudima, a oči širom rastvorila. Naruga se samoj sebi: - Smiješna li sam! Možda je to d’Andijos ili neki drugi čeznutljivi ljubavnik platio nekakva pjevača i poslao ga ovamo da mi pjeva serenade…
Ipak je otvorila vrata. Pritisnuvši grudi rukama, da bi zadržala lupanje srca, ona se polako išulja kroz predsoblje, siđe niza stepenice od bijelog mramora, iziđe u vrt. Je li počinjao život za Anđeliku de Sance od Monteloupa, groficu de Peyrac? Jer ljubav je, u stvari, život!
Glas je dopirao iz jedne sjenice smještene na rubu rijeke, one u kojoj se nalazila statua božice Pomone.
Kad se mlađa žena približila, pjevač zamukne, ali je i dalje ispotiha kljucao po žicama svoje gitare.
Te večeri mjesec nije bio pun, imao je oblik bajame. Ali je svojom svjetlošću dovoljno obasjavao vrt i Anđelika zamijeti u unutrašnjosti sjenice tamni lik kako sjedi sučelice podnošku na koji bijaše postavljen boginjin kip.
Opazivši je, neznanac se i ne pomače. Neki crnac, pomisli Anđelika, razočarana.
Ali odmah se uvjerila da je u zabludi, čovjek je preko lica imao masku od crnog baršuna ali njegove neobično bijele ruke što su počivale na glazbalu bile su očitim dokazom njegova rase. Rubac od crne svile privezan na šiji, kao što Talijani rade, sakrivao mu je kosu. Koliko je mogla dokučiti u mraku sjenice, njegovo iznošeno odijelo bijaše neka neobična mješavina, napola služinsko, a napola odijelo kakvo su nosili lakrdijaši. Na nogama je imao krupne cipele od dabrovine, kao ljudi koji mnogo pješače: kočijaši i pokućarci, ali su mu zato ispod rukava od kaputa provirivale čipkaste rese orukvice.
Vi divno pjevate! - reče Anđelika videći da se onaj ne miče. - Ali vrlo bih rado znala tko vas je poslao.
Nitko, gospođo. Došao sam ovamo jer mi je bilo poznato da se u ovoj vili sklonila jedna od najljepših žena Toulouse.
Čovjek je govorio dubokim glasom i dosta polako, kao da se bojao da ga tko ne čuje.
U Toulousu sam stigao večeras i odmah sam se uputio u Palaču radosnog znanja da tamo pjevam, jer tamo je večeras velika gozba. Ali kad sam doznao da vas nema na toj gozbi, pošao sam u potragu za vama. U našem kraju je pukao glas o izvanrednoj vašoj ljepoti te mi je već davna želja da vas vidim.
Ali i o vama se mnogo čuje. Niste li vi onaj pjevač kojega nazivlju Zlatni glas kraljevstva?
Jesam, gospođo. A uz to sam i vaš pokorni sluga.
Anđelika sjedne na klupu od bijelog mramora koja bijaše postavljena uokrug čitave sjenice. Opijao ju je miris kozje krvi, biljke penjačice.
Pjevajte još štogod - reče Anđelika.
I ponovo zatreperl glas topao, ali sada još nježniji i kao prigušen. Nije to više bio pjev koji zove, već pjev nježnosti, pjev priznanja.
Gospođo - reče pjevač prekinuvši pjesmu - oprostite mi moju smjelost. Naime, želio bih vam otpjevati na francuskom jeziku pjesmu kojom su me nadahnute vaše oči.
Anđelika mu potvrdno klimne glavom.
Nije znala koliko se već vremena nalazila tu. Ništa više nije bilo važno. Noć je bila njihova.
On se dosta dugo spremao, kao da traži nit melodije. Najzad, pošto je duboko uzdahnuo, otpoče:
Njene su oči, zelene kao morski vali Koji su me progutali
Te sad, žrtva ljubavnog brodoloma, Plutam u beskrajnim dubinama Njenoga srca.
Anđelika je zatvorila oči. Još više od vatrenih riječi, pjevačev glas joj je čitavo tijelo prožeo nekakvim užitkom koji ona nikad prije ne bijaše osjetila.
Kad ona otvori svoje zelene oči
U njima blistaju zvijezde divne noći Kao na dnu jezera u proljeće…
Sad bi trebalo da se dogodi, u zanosu je željela Anđelika, jer ovaj se trenutak više nikad neće ponoviti.
Ne može se dvaput doživjeti nešto ovome slično. Naposljetku, ovo ovdje je baš nalik na ljubavne zgode o kojima smo u samostanu stalno snatrile.
Glas utihne. Neznanac klizne po klupi. Po sigurnom stisku kojim ju je zgrabio, po ruci koja joj je podigla bradu, sigurno i nježno, Anđelika osjeti muškarca koji je odnio više od jedne nježne pobjede. Načas je okupi žaljenje, ali čim su se pjevačeve usne dotakle njenih, zahvati je vrtlog. Nije znala da će u muškim usnama osjetiti svježinu cvijeta, nježnost od koje se duša rastapa. Mišićava ju je ruka savila, a usne na kojoj su još titrale zamamne riječi, i njegova draž, i njegova snaga, povukli su je u vrtlog. Ona je uzalud nastojala da se uhvati za neku misao.
Ne smijem se prepustiti… Nije to dobro.. Ako nas Joffrey iznenadi…
Odjedared se sve oko nje smrači. Njegove su usne napola rastvorile njezine.
Njegov
žarki dah joj je ispunio usta i preplavio joj čitavo biće divnim osjećajem sreće. Zatvorenih se očiju prepustila beskrajnom poljupcu, sladostrasnoj vlasti koja je već zamišljala i tražila drugi.
Zapljuskivali su je valovi užitka, užitka previše novog za njeno tijelo djevojčice, tako da je ona iznenada osjetila kao neki bijes, kao neki bol, te se naglim trzajem istrgne.
Činilo joj se da će izgubiti svijest ili zaplakati. Vidje da joj pjevačevi prsti miluju gole grudi koje on bijaše podmuklo izvukao iz steznika dok ju je ljubio.
Malko se odmakne od njega i sredi svoju haljinu.
Oprostite mi - zamuca - sigurno me smatrate vrlo razdražljivim stvorenjem… ali ja nisam znala… ja nisam znala…
A što to niste znali, dušo?
A kako je ona šutjela, on šapne: - Da tako sladak može biti poljubac?
Anđelika ustane, te pođe da se nasloni na dovratak sjenice. Vani je mjesec zalazio i poprimao žutu boju zlata spuštajući se prema rijeci. Sigurno je prošlo nekoliko sati otkako je Anđelika sižla u vrt. Osjećala se sretnom, čudesno sretnom. Sve drugo je gubilo važnost u poređeaju s ovim trenucima.
Vi ste stvoreni za ljubav - mrmljao je trubadur. To je čovjeku jasno čim se dotakne vaše puti. Onaj tko uspije razbuditi vaše lijepo tijelo, povest će vas do najviših vrhova sladostrašća.
Šutite! Ne smijete govoriti tako. Ja sam udata, vi to znate, a preljub je veliki grijeh.
Ali još je veći kad tako lijepa gospođa odabere sebi za muža šepava gospodina.
Nisam ga ja odabrala, već me je on kupio.
No odmah se pokajala zbog tih riječi koje su uvukle neki nemir u njeno vedro raspoloženje.
Pjevajte još - molila je. - Još samo jednom, a onda ćemo svaki svojim putem. On se digne da bi uzeo gitaru, ali pri tom napravi tako neobičan pokret da to odmah pobudi Anđelikine sumnje. Ona ga sad bolje pogleda. Nije znala zašto, ali spopane je strah.
Dok je on ispotiha pjevao neku pjesmicu, čudnom nekom sjetom natopljenu, ona ga je pažljivo promatrala.
Maloprije, dok ju je ljubio, načas je osjetila kako od njega struji neki dah njoj vrlo blizak. Sad se sjetila: u pjevačevu je dahu osjetila miris ljubica i onaj poseban dah duhana… Grof da Peyrac je ponekad grickao bonbone koji su mirisali kao ljubice… A osim toga je pušio.
Strašna sumnja prožme Anđeliku.. Uz to je čas prije, kad se podigao da uzme gitaru, čudno nekako posrnuo…
Anđeliki se iz grla ote najprije krik užasa, a onda bijesa. Uze čupati kozju krv sa sjenice i lupati nogama o pod.
Eh, ovo je previše, ovo je zaista prevršilo svaku mjeru… Grozno… Skinite masku, Joffrey de Peyrac… Skinite masku ili ću vam iskopati oči, udavit ću vas, ja ću vas… Pjevanje se odjednom prekine. Gitara još jednom bolno zaječi. Ispod baršunaste krinke zubi grofa de Peyraca zablistaše u širokom smijehu.
On joj se približi svojim neujednačenim korakom. Anđelika je bila užasnuta, van sebe.
Oči bih vam iskopala - ponovi kroz stisnute zube. On je dohvati za ruke i dalje se smijući.
A što će ostati od ovog groznog šepavog gospodina ako mu iskopate oči?
Lagali ste, bezočno, drsko. Predstavili ste mi se kao… kao Zlatni glas kraljevstva.
Ali ja i jesam Zlatni glas kraljevstva!
A kako ga je ona u nedoumici gledala, on će.
A što u tome ima čudnoga? Bio sam obdaren. Školovao sam se kod velikih talijanskih majstora. Pjevanje je umjetnost, ali i društvena zabava i danas je u velikoj modi. Iskreno recite, draga, da li vam se moj glas svidio?
Anđelika okrene glavu u stranu i na brzinu obriše suze što su joj od ljutine potekle niz obraze.
Kako to da ja dosad nisam zapazila tu važu darovitost, nisam ni u što sumnjala?
Naredio sam da vam o tome nitko ništa ne govori. A možda i stoga što vam nije bilo stalo da otkrijete moja darovitosti!
Ah! To je previše! - ponavljala je Anđelika.
Ali kad ju je prošao trenutak bijesa, spopala ju je želja da se od srca nasmije.
Tko bi ikad i pomislio da će je on u svojoj bezočnosti navesti na to da ga prevari s njim samim! U njemu je zaista bio sam vrag.. Bio je slika i prilika živog vraga!
Nikad vam neću oprostiti ovu odurnu komediju - protisne kroz stisnute usne i trudeći se da poprimi što dostojanstvenije držanje.
Uživam recitirajući komedije. Znate, draga, sudbina nije bila uvijek milostiva prema meni. Često se svijet cerekao viđeći me kako prolazim te ja naprosto uživam kad se mogu drugima narugati.
Anđelika se nije mogla suzdržati a da prema njemu ne podigne svoj ozbiljan pogled.
Zar ste mi se, zaista, htjeli narugati?
Ni na kraj pameti mi nije bilo i vi to vrlo dobro znate - odgovori grof. Anđelika se bez riječi okrene i udalji..
Anđeliko! Anđeliko! Tiho ju je dozivao.
Uspravijen na vratima sjenice, držeći se tajanstveno poput kakva lakrdijaša, on stavi prst preko usta.
Zaklinjem vas, gospođo, ne pričajte o ovoj zgodi nikome, pa čak ni svojoj najdražoj sobarici. Ako se dozna da sam napustio svoje goste, preobukao se, zamaskirao i došao ovamo zato da bih svojoj ženi ukrao jedan poljubac, to bi me izložilo svačijem ruganju.
Nepodnošljivi ste! - poviče mu ona.
Držeći suknju jednom rukom, hitrim se korakom uspinjala pošljunčanim puteljkom. Uzlazeći uza stepenice ustanovi da joj osmijeh ozaruje lice. Stane se svlačiti, ali pri tom je pokidala kopče i onako nervozna sva se izbola pribadačama. Okretala se i preokretala između plahti bila je kao na žeravi te nikako da usne. Pred razigranom joj je maštom promicalo njegovo zakrinkano, njegovo ranjeno lice, te njegov profil jasnih crta. Kakve je sve tajne u sebi krio taj varavi čovjek? Odjednom bi joj se duša uzbudila da bi je odmah zatim strast što ju je osjetila u njegovu zagrljaju sasvim raznježila.
Vi ste stvoreni za ljubav, gospođo!
Naposljetku je usnula. U snu je vidjela oči Joffreya de Peyraca "obasjane vatrom podjarene mijehovima" i u njima je vidjela lelujavi ples plamena.

Anđelika je sjedila u galeriji ukrašenoj venecijanskim ogledalima i još nije znala što će učiniti i kako će držanje zauzeti. Pošto se tog istog jutra vratila iz vile na Garonni, još se ne bijaše vidjela s Joffreyem de Peyracom. Klement je obavijesti da se grof s Kuasi-Baom zatvorio u prostorije na desnom krilu, gdje se obično sav predavao svojim alkemijskim ispitivanjima. Anđelika ljutito zagrize usne. Bilo je vjerojatno da se Joffrey neće tako brzo pojaviti, a uostalom nije to ni željela. Bilo joj je sasvim svejedno. Još je isuviše bila ljuta zbog šale kojoj je ona poslužila kao meta.
Mlada žena odluči poći u smočnice gdje su se toga dana punile boce prvim pićima što ih je sezona dala. Stol Palače radosnog znanja smatran je najizbirljivijim u čitavoj pokrajini. Joffrey de Peyrac je sam vrlo mnogo vodio računa o jelima i pićima kojima će biti posluženi njegovi gosti, a Klement, koji je za te stvari imao neospornog smisla, postao je neobično važna osoba u vođenju kućanstva.
Tek što je Anđelika ušla u kuhinje koje su mirisale na naranče, aniš i mirodije, jedan crnčić sav zadihan dotrči i javi joj da barun Benoit de Fontenac, nadbiskup tuluški, želi da pozdravi nju i njezina muža.
Nije bilo u običaju da se ujutro prave posjete, već se to ostavljalo za svježije večernje sate. Osim toga, nadbiskup, poslije tko bi znao kolikih raspra o prvenstvu, nije već mjesecima stavio nogu u palaču grofa de Peyraca, kojega je uz put optuživao da suzbija njegov utjecaj kod Tulužana. Radoznala, a pomalo i zabrinuta, Anđelika skine pregaču koju bijaše prebacila preko haljine i brzo se vrati natrag poravnavajući rukama kosu, koja joj je, kao što je u to vrijeme bila moda, bila dosta duga te joj je u kovrdžama padala po kratkoj pelerini od čipaka. Stigla je u ulaznu galeriju upravo u trenutku kad se visoki lik baruna nadbiskupa u crvenoj mantiji s bijelim ovratnikom pojavio na vrhu stepeništa.
Nešto niže, u vrtovima, nadbiskupova pratnja, lakeji s mačevima o boku, paževi i plemići na konjima, podigli su veliku viku oko nadbiskupove kočije u koju bijaše upregnuto šest dorata.
Anđelika se baci na koljena i poljubi pastirski prsten, ali nadbiskup je podigne i sad on njoj poljubi ruku hoteći dati na znanje tim svjetovnim činom da njegov posjet nema nikakvo službeno obilježje.
Molim vas, gospođo, nemojte me svojim klanjanjem podsjećati da sam već čovjek u godinama.
Presvijetli, htjela sam vam samo posvjedočiti poštovanje što ga osjećam prema vama kao čovjeku ugodnom i zaogrnutom svećeničkim dostojanstvom na koje ga je uzdignula njegova svetost papa i sam Bog…
Svaki put kad bi izgovorila takve riječi, u Anđelikinu bi se sjećanju javio lik časne majke Sainte-Anne, njezine odgojiteljice u samostanu u Poitiersu. Majka Sainte- Anne bi bez sumnje bila zadovoljna jednom učenicom koja baš nije bila najposlušnija.
Crkveni je dostojanstvenik, međutim, skinuo šešir i rukavice i predao ih mladom redovniku iz svoje pratnje, a zatim ga pokretom ruke otpustio.
Moji će me napolju čekati. Htio bih, gospođo, porazgovarati s vama daleko od taštih ušiju.
Anđelika se podsmješljivo zagleda u mladog redovnika optuženog za tašte uši, i on se zacrveni.
U salonu se mlada žena, pošto je naredila da ih se posluži osvježavajućim pićem, ispriča zbog muževljevog odsustva dodavši da će ga odmah pozvati.
Ja sama bih se morala ispričati što sam vas pustila da čekate, ali bila sam u smočnicama gdje sam nadzirala spremanje raznih pića. Ali ja vam kradem vrijeme, presvijetli, pričajući vam o nevažnim pojedinostima.
Ništa nije nevažno pred našim Gospodom. Sjetite se Marte, sluškinje. Prava je rijetkost, u ovo naše vrijeme, vidjeti veliku gospođu zabavljenu kućnim poslovima! Pa ipak, gospodarica daje ton dostojanstva i radinosti svojoj kućnoj služinčadL A kad se uz to, kao u vašem slučaju, grofice, ujedini ljupkost Marije Magdalene s razboritošću Marte…
Ali nadbiskup je govorio rastreseno. Osim toga, on nije nalazio zadovoljstva da govori tričarije omiljene visokom društvu. Usprkos njegovoj naočitosti i otvorenom pogledu njegovih plavih očiju, iz njega je izbijala neka podozrivost koja se neugodno doimala njegovih sugovornika. Joffrey de Peyrac je jednom prilikom primijetio kako se nadbiskup odlikuje u tome da ljude uvijek zbog nečega optužuje. Pošto je zamišljeno protrljao ruke, on ponovi kako mu pričinja veliko zadovoljstvo što vidi mladu ženu čiji su posjeti nadbiskupiji bili vrlo rijetki od onog sad već davnog dana kad je on blagoslovio njen brak u katedrali svetog Severina. Vidim vas na službi božjoj, a vaše revno posjećivanje korizmenih pobožnosti mogu samo pohvaliti. Ali priznajem, kćeri moja, da sam donekle razočaran što vas još nisam čuo u svojoj ispovjedaonici.
Moj ispovjednik je kapelan visitandinki, prosvijetli.
Dostojan je to svećenik, ali za vas, gospođo, budući da je vaš položaj vrlo ugledan, čini mi se da…
Oprostite mi, prosvijetli - poviče Anđelika i nasmiješi se - ali htjela bih vam objasniti svoj stav. Moji su grijesi isuviše neznatni da ih ispovjedim tako važnom svećeniku. Osjećala bih se nelagodno.
Čini mi se, kćerko, da ste u zabludi u pogledu prave prirode sakramenta pokajanja. Ne može grešnik mjeriti težinu svojih grijeha. A kad mi glasovi iz grada javljaju o razuzdanostima kojima je ova palača pozornicom, ja najozbiljnije sumnjam da mlada žena vaše ljepote i ljupkosti može ostati netaknuta kao na dan svog krštenja.
Ja i nemam tih želja, prosvijetli - prošapće Anđelika oborivši oči ali - vjerujem da su ti glasovi pretjerani. U stvari, zabave su ovdje vesele. Skladaju se stihovi, pjeva se, govori se o ljubavi i svi se mnogo smiju. Ali ja nisam nikad bila svjedokom takvih razuzdanosti da bih se ja zbog njih morala pred svojom savješću sramiti.
Vjerujem, dijete moje, da je vaše srce sklonije bezazlenosti nego licemjerstvu. Previše mladi ste bačeni u zagrljaj jednom suprugu čije su usne ne samo jednom izgovorile krivovjerne misli, a njegova spretnost i iskustvo stečeno kod žena omogućili mu da bez po muke obradi vaš savitljivi duh. Treba samo da se prisjetim onih njegovih općepoznatih ljubavnih udvaranja koja se svake godine održavaju u njegovoj palači, a kojima prisustvuju ne samo velikaši grada, nego i žene odličnijih građana, te mladi plemići iz čitave okolice. Tako sam ja utvrdio da on svojim bogatstvom svakim danom sve veći utjecaj stječe nad gradom. Već se glavni gradski suci koji su, kao što znate, konzuli naših pokrajina, službenici strogi i neporočni, uznemiruju videći da se njihove žene prima u Palači radosnog znanja.
To je prilično nerazumljiv svijet - primijeti Anđelika praveći se uvrijeđenom. - Uvijek sam slušala kako je otmjenim građanskim krugovima neobično stalo do toga da ih se prima u krugovima visokog plemstva sve dok jednoga dana i sami ne postanu kraljevskim dekretom plemići. Moj muž nije toliko osjetljiv na obiteljski grb koliko na prastaro porijeklo svoje obitelji. On prima u svoju palaču pametne ljude, muškarce i žene. čudim se da su gospoda gradski suci podigli toliku galamu.
Duša prije svega! - zagrmi biskup kao da se nalazi na propovjedaonici. Duša prije svega, gospođo, a tek onda časti.
Zar zbilja vjerujete, presvijetli, da su imoja duša i duša moga muža u velikoj pogibelji? - upita Anđelika rastvorivši širom svoje jasne oči.
Ona se poslušno predavala uobičajenim pobožnostima koje su obavljale sve gospođice i gospođe njezina položaja: slušala je redovito službu božju, obavljala ispovijedi i pričesti, održavala postove, ali njen bi se kritički duh odmah pobunio čim bi se njen urođeni zdravi razum sukobio s raznim pretjeranostima.
Osjećala je da nadbiskup nije bio iskren, mada nije znala zašto.
S vjeđama spuštenim na oči, s rukom na križu od dijamanata i ametista, on kao da se pribrao i tražio u dubini svoga srca jeku božanskoga odgovora.
Kako da ja to znam? - najzad će uzdahnuvši. Ja ništa ne znam. Ono što se događa u ovoj palači za me je dugo bila tajnom, a iz dana u dan postajalo je sve večom mojom brigom.
Odjednom upita.
Jeste li u toku, gospođo, alkemijskih istraživanja svoga muža?
Nisam - odgovori Anđelika ne trepnuvši okom - grof de Peyrac se bavi naukom.
Priča se da je on veliki učenjak.
Vjerujem da jest. Čitave sate provodi u svom laboratoriju, ali nikad me nije pozvao da tamo uđem. Vjerojatno misli da te stvari ne zanimaju žene.
Otvorila je lepezu da bi iza nje sakrila osmijeh, a možda i nelagodu koja ju je obuzimala pod prodornim nadbiskupovim pogledom.
Moja je dužnost da ispitujem ljudsko srce - reče prelat koji kao da bijaše primijetio njezinu zbunjenost. Ali neka vas to ne uznemiruje, kćeri moja. Vidim po
vašem pogledu da ste poštene duše i da je u vas, usprkos mladim godinama, izvanredna ličnost. A što se tiče vašega muža, možda je još vrijeme da se pokaje za svoje grijehe i da se odrekne krivovjerstva.
Anđelika ispusti kratak krik.
Ali ja vam se kunem, presvijetli, da ste u zabludi! Možda se moj muž i ne pokazuje uzornim katolikom, ali njemu nije stalo do reformacije i raznih hugenotskih vjerovanja. Naprotiv, čula sam kako se ruga onim tugaljivim brađonjama ženevskim koji su, govorio je, primili od Boga nalog da čitavom čovječanstvu oduzmu užitak smijanja.
Te mu riječi služe da zametne trag - odgovori prelat mračnoga lica. - Ne vide li se u njegovoj kući. U vašoj kući, grofice, mnogi poznati protestanti?
Sve su to učenjaci s kojima on razgovara o nauci a ne o vjeri.
Nauka i vjera su vrlo usko povezane. Ljudi moje pratnje su mi pričali da ga je nedavno posjetio Talijan Bemalli. Je li vam poznato da je taj čovjek radi nekih svojih bezbožničkih knjiga došao u sukob s Rimom, pa se stoga sklonio u Švicarsku i prešao na protestantizam? Ali čemu da se zadržavamo na vanjskim znakovima njegova duševnog stanja. Evo pitanja koje me već mnogo godina muči: grof de Peyrac je vrlo bogat, stalno sve bogatiji. Odakle sad odjednom toliko obilje zlata?
Ali, presvijetli, ne pripada li on jednoj od najstarijih obitelji Languedoca, koja vuče koljeno od nekadašnjih grofova tuluških koji su vladali Akvitanijom, kao što su ondašnji kraljevi vladali Ile-de-Franceom?
Nadbiskup se prezrivo nasmiješi.
Točno. Ali plemićki grbovi nisu isto što i bogatstvo. Ta roditelji vašega supruga bijahu tako siromašni da je veličanstvena palača u kojoj vi sada vladate bila sva u ruševinama, nema tome ni petnaest godina. Je li vam gospodin de Pejrac govorio o svojoj mladosti?
Ne… - nije prošaputa Anđelika i ona sama iznenađena kako malo znade o svom mužu.
On je bio mlađi sin u obitelji i tako siromašan, ponavljam vam, da se sa šesnaest godina ukrcao na brod i otplovio u daleki svijet. Mnogo je godina prošlo i već se vjerovalo da je negdje poginuo, kadli se iznebuha pojavio. Njegovi su roditelji i stariji brat u međuvremenu pomrli. Vjerovnici bijahu razgrabili njihove posjede. On je sve otkupio i odonda njegovo bogatstvo samo raste. Treba tome dodati da je on plemić koji se nikad nije pojavio na dvoru, koji se pretvara da se drži daleko i koji ne uživa nikakvu kraljevu potporu.
Ali on posjeduje mnoga imanja - reče Anđelika koja se počela osjećati potišteno, možda zbog vrućine koja je bivala sve jača - posjeduje uzgajilišta ovnova u planini od kojih dobiva vunu, posjeduje veliku predionicu, uzgojišta svilenih buba, rudnike zlata i srebra.
Rekli ste rudnike zlata i srebra?
Da, prosvijetli, grof de Peyrac posjeduje brojne rudnike u Francuskoj iz kojih, tvrdi, dobiva izvjesnu količinu zlata i srebra.
Kako li ste to pravo kazali, gospođo! - reče prelat mekanim glasom - iz kojih, tvrdi dobiva srebro i zlato.. Eto, to sam htio znati. Strašna pretpostavka postaje sve jasnija.
Šta ste time mislili kazati, presvijetli? Vi ste me uplašili!
Nadbiskup tuluški se ponovo zagleda u nju onim svojim previše svijetlim očima koje su na trenutke imale hladnoću čelika. A zatim polako prozbori.
Ne sumnjam da je vaš muž jedan od najvećih učenjaka našeg vremena, stoga, gospođo, i vjerujem da je on zaista otkrio onaj filozofski kamen, to jest tajnu koju je posjedovao Salomon o čarobnoj proizvodnji zlata. Ali kako je samo stigao do toga? Bojim se, zaista da je tu moć postigao stupivši u trgovinu s vragom!
Anđelika ponovo prinese lepezu k usnama da ne prasne u smijeh. Očekivala je da će nadbiskup nešto natuknuti o trgovini kojom se zaista bavio grof, a o čemu je ponešto doznala zahvaljujući Molinesovim i svoga oca povjerljivostima. Ona se
donekle bojala jer je znala da te djelatnosti, s obzirom da se u njih upustio jedan plemić, mogu baciti ljagu na njezinu kuću. I tako se njoj čudna optužba nadbiskupova, koji je bio smatran za pametna čovjeka, učinila vrlo smiješnom. Da li je ozbiljno govorio?
U jedanput, nenadanim povezivanjem misli, ona se sjeti da je Toulousa grad u kojemu je inkvizicija još imala svoj glavni stan. Stravična srednjovjekovna sudska ustanova protiv krivovjemika u Toulousi je još imala povlastice u koje se nije usudila dirati čak ni kraljeva vlast.
Toulousa je bila veseo grad, ali je Toulousa bila i crveni grad koji je u toku zadnjeg stoljeća poklao najveći broj hugenota. Ona je mnogo prije Pariza imala svoju krvavu Bartolomejsku noć. U njoj su vjerske svečanosti bile brojnije nego drugamo. Bijaše to pravi otok zvonjave, gdje su zvona stalno pozivala vjernike u crkvu, grad preplavljen križevima, svetim slikama i relikvijama kao cvijećem. Španjolski je plamen ovdje gušio jasnu svjetlost latinskog duha koju su tu ostavili nekadašnji pobjednici došavši iz Rima. I tako su se pored veselih bratstva kao što su bili Prinčevi ljubavi i Redovnici mladosti, poznati po svojim dosjetkama, u Toulousi mogle sresti povorke flagelanata, u kojih su oči izgarale mističnom strašću, koji su šibama i tmjem kidali svoje meso dok ne bi po pločniku ostavili krvave tragove.
Pod prvim svodom mosta svetog Mihovila nalazio se željezni kavez u koji su zatvarani protestanti, a onda ga se uranjalo u vodu dok se oni koji su bili unutra ne bi podavili ili se ne bi odrekli svojih vjerovanja. Ponekad je vjetar popuhujući iz pravca Garonne donosio sve do Palače radosnog znanja smradne zapahe izgorena mesa. A taj je smrad potjecao s trga Saline gdje bi gdjekad spalili na lomači živa hugenota ili kakvog narodnog liječnika kojega se optužilo kao vješca.
Zahvaćena vrtlogom lagana života, Anđelika nije glavu razbijala tim izgledom Toulouse. Ali joj je dobro bilo poznato da je baš nadbiskup, čovjek što je sjedio pred njom u naslonjaču, a koji je baš u tom trenutku prinašao ustima čašu svježe limunade, bio veliki meštar inkvizicije.
Stoga ona promijenjenim glasom prigovori:
Presvijetli, nije moguće da ćete vi mog muža optužiti zbog vraćanja! Praviti zlato, nije li to stvar jednostavna u ovoj zemlji koju je Bog obilato obdario svojim darovima obasuvši je zlatom u čistom stanju?
A zatim lukavo nadoda - A rečeno mi je da i vi sami držite ekipe ispirača zlata koji ispiru pijesak u nekim rukavcima Garonne i često vam donose zlatnu prašinu i grumenje da biste vi ublažili time život bijednicima.
Vaša primjedba, kćerko, nije lišena zdravog razuma. Ali baš zato što vrlo dobro znam koliko se zlata može izvući iz zemlje, mogu sa sigurnošću tvrditi ovo: kad bi se isprao pijesak svih potoka i rijeka u Languedocu ne bi se dobilo ni polovicu zlata što ga, čini, grof de Peyrac posjeduje. Vjerujte mi, ja sam dobro obaviješten.
I ne sumnjam u to, - pomisli Anđelika, onaj promet sa španjolskim zlatom pomoću mazgi traje već godinama. Modro oko je vrebalo njezino oklijevanje. Ona pomalo nervoznim pokretom sklopi svoju lepezu.
Jedan učenjak ne mora pošto-poto biti i sotonin sluga. Ne priča li se da na kraljevu dvoru žive učenjaci koji su instalirali nekakvu leću da bi gledali zvijezde i planine na Mjesecu i da se gospodin Gaston d’Orleans, kraljev stric, bavi tim promatranjima zajedno s opatom Picardom?
Istina je i ja osobno poznajem opata Picarda. On nije samo astronom već i veliki geometar kraljev.
Pa vidite li…
Crkva je, gospođo, širokogrudna. Ona se ne protivi istraživanjima, pa čak i smjelim, kao što je istraživanje opata Picarda kojega ste, eto, spomenuli vi sami. Idem čak i dalje. Ja kod sebe u nadbiskupiji držim jednog vrlo učenog redovnika iz redova reformiranih pa ponovo obraćenih fratara franjevaca. To je redovnik Becher koji se već godinama bavi istraživanjima dobivanja zlata alkemijskim putem, ali uz moje odobrenje i odobrenje Rima. Priznajem da me ta njegova
ispitivanja mnogo koštaju. Najviše se troši na neke posebne proizvode koje moramo dopremati iz Španjolske i Italije. Taj čovjek kojemu nisu nepoznate najstarije tradicije tog umijeća tvrdi da se do otkrića tajne može doći jedino posredstvom više snage ili Božje ili vražje.
A je li on uspio?
Još nije.
Jadnik! Znači da nije ni u milosti Božjoj ni u milosti sotoninoj, usprkos vašem visokom pokroviteljstvu.
Anđelika se odmah ugrize za usnu i odmah požali zbog tih svojih zlobnih riječi. Činilo joj se da se guši i da joj je valjalo govoriti gluposti da bi se oslobodila te tjeskobe. Taj razgovor je bio isto toliko glup koliko i pogibeljan.
Okrene se prema vratima, činilo joj se da čuje neujednačeni korak svoga muža na galeriji i pri tom se malko trgnula.
Oh! Bili ste tu?
Upravo sam stigao - reče grof - znam da mi ne možete oprostiti, gospodine, što sam vas pustio da tako dugo čekate na mene. Priznajem da sam već prije jedan sat obaviješten o vašem posjetu, ali nisam nikako mogao prekinuti jedan vrlo osjetljiv postupak u jednoj retorti.
Još uvijek je imao na sebi ogrtač alkemičara koji mu je sezao sve do peta. A taj ogrtač bijaše neka vrst široke košulje na kojoj su se izvezeni znakovi zodijaka izmiješali s obojenim tragovima kiselina. Anđelika je bila sigurna da je on zadržao na sebi taj ogrtač za inat, kao što je nadbiskupa tuluškog nazivao gospodinom pokazujući time da ima posla sa sebi ravnim, to jest barunom Benoitom de Btantenacom.
Grof de Peyrac dade znak jednome slugi u predsoblju koji mu je potom pomagao da se oslobodi onog svog ogrtača.
Kad je s tim bio gotov, stupi naprijed i pokloni se.
Jedna sunčana zraka obasja široke i sjajne kovrdže njegove crne kose kojoj je on posvećivao mnogo pažnje i koja se svojom bujnošću mogla takmičiti s pariškim vlasuljama tada u velikoj modi On ima najljepšu kosu na svijetu, pomisli Anđelika. Srce joj je tuklo brže no što je ona željela. Prizor prethodne večeri oživi joj u sjećanju.
"Ne može biti, još uvijek je ponavljala, netko drugi je sinoć pjevao u sjenici. Peyrac. Oh! Nikad mu oprostiti neću!"
Uto grof de Peyrac privuče visoki stolac i sjedne kraj Anđelike, ponešto iza nje, tako da ga nije mogla vidjeti, ali joj je zato do nozdrva dopirao miris koji ju je isuviše podsjećao na časove opojnosti. Osim toga, ona je bila sigurna da je Joffrey de Peyrac, brbljajući o koječemu s nadbiskupom, koristio priliku da pogledom miluje šiju i ramena svoje mlade žene, uranjajući smjelo u zasjenjeni lijevak gdje su počivale mlade grudi u čiji se savršen oblik sinoć uvjerio.
Toj se igri namjerice predavao pred tim prelatom koji je bio na glasu sa svoje tvrdokorne kreposti.
U stvari, iako je nadbiskup tuluški nadbiskupiju naslijedio od jednoga od svojih stričeva, on se nije time zadovoljio nego se zaredio i tako preuzeo na sebe odgovornosti ne samo upravitelja jedne od najvažnijih biskupija francuskih, nego i pastira ljudskih duša. Njegov uzoran život kojemu se ništa nije moglo predbaciti učinio ga je još pogibeljnijim.
Anđeliku je spopadala želja da se okrene k mužu i da ga zamoli: "Molim vas, budite oprezni!"
U međuvremenu nju je radovalo to njegovo nijemo obožavanje. Njena djevičanska put, lišena milovanja, žudjela je za određenim dodirom, za dodirom iskusnih usana koje bi u njoj razbudile putenu nasladu. Uspravna i donekle ukrućena osjetila je da joj rumenilo napada obraze. Uvjeravala je sebe kako je čitava ta igra smiješna i beznačajna i kako u njoj ne postoji nešto što bi moglo naljutiti nadbiskupa. Naposljetku, ona je bila žena tome čovjeku, pripadala mu je. Odjednom je zahvati želja da postane njegova, da se prepusti, otežala, zatvorenih
očiju, njegovu zagrljaju. Njezina smućenost sigurno nije izbjegla Joffreyu de Peyracu. Bit će da ga je uvelike zabavljala. "Igra se sa mnom kao mačka s mišem. Osvećuje mi se za moja odbijanja", mislila je smutivši se sasvim.
Da bi se nekako oslobodila nelagode, dozove jednoga crnčića koji je dremuckao na jastuku u jednom uglu prostorije i naredi mu da potraži i donese stolić sa slasticama. Kad se dječak pojavio sa stolićima od ebanovine ukrašen sedefom, u čijoj je šupljini bilo ušećerenih oraha i voća, medenjaka i ružična šećera, Anđelika svlada svoj nemir i stane s više pažnje pratiti razgovor dvojice ljudi.
Ne, gospodine - govorio je grof de Peyrac nehajno grickajući bombone koji su imali okus ljubica - ne mislite da sam se ja posvetio nauci s namjerom da otkrijem tajnu vlasti i moći. Ja sam oduvijek imao prirodnu sklonost za istraživanja. Da sam, na primjer, ostao siromah, bio bih se sigurno osposobio za mjernika kraljevih voda. Vi ne možete ni zamisliti koliko smo rni Francuzi zaostali u pogledu navodnjavanja, crpljenja vode i tome slično! Rimljani su deset puta bolje bili upućeni u te stvari od nas. A kad sam posjetio Egipat i Kinu…
Poznato mi je, grofe, da ste mnogo putovali. A niste li posjetili i one krajeve na Istoku gdje još uvijek poznaju tajne Sveta tri kralja čarobnjaka?
Joffrey de Peyrac se nasmije.
Bio sam, ali tamo nisam susreo kraljeve čarobnjake. Mene čarolije ne zanimaju. Neka se njima bavi vaš valjan i naivan Becher.
Becher stalno pita kad ćete mu pružiti užitak da prisustvuje jednom od vaših kemijskih pokusa te da postane vašim učenikom.
Gospodine, ja nisam nikakav učitelj, ali kad bih i bio, u tu moju školu ne bi imali pristupa ljudi ograničena uma.
Pa ipak taj redovnik važi za učena čovjeka.
Nema sumnje, u skolastici, ali u znanosti opažanja on je neznalica, on ne vidi stvari onakvima kakve one jesu, nego onakvima kakve on vjeruje da jesu. A ja takve ljude smatram priglupim i ograničenim.
U redu, to je vaše mišljenje, a ja sam isuviše velika neznalica u svjetovnim stvarima a da bih mogao suditi imaju li vaše antipatije kakva osnova. Ali ne zaboravite da je opat Becher, kojega vi nazivate neznalicom, 1639. objavio značajno djelo o alkemiji. Uostalom, imao sam prilično neprilika dok sam iz Rima dobio dozvolu za njegovo objavljivanje.
U naučna djela ne bi smjela dirati crkva ni svojim dozvolama ni svojim zabranama - reče grof ponešto oštrije.
Dozvolite mi da budem drugačijeg mišljenja. Ne obuhvaća li duh crkve i prirodu i prirodne pojave?
Ne vidim zašto bi moralo biti tako. Sjetite se Kristovih riječi: Dajte Cezaru ono što je Cezarovo…
Cezar, to predstavlja vanjsku moć ljudi, ali i stvari. Kazavši to, sin je Božji htio ustvrditi nezavisnost duhovne, vjerske vlasti od materijalne vlasti, a siguran sam da se u ovu uklapa i apstraktna nauka.
Crkveni velikodostojnik je više puta odmahnuo glavom dok mu je sladunjav osmijeh razvlačio tanke usne.
Divim se vašoj dijalektici, dostojnoj velike tradicije, što dokazuje da ste temeljito usvojili teološko učenje studirajući na sveučilištu našega grada. Ipak, tu se treba pokoriti mišljenju visokog svećenstva kojemu je cilj da prekine raspravljanja, s obzirom na to da ništa nije tako blisko razumu kao nerazumnost.
Presvijetli, ja se iskreno divim tim vašim riječima. Zaista, ukoliko se ne radi o stvarima usko povezanim uz crkveno učenje, kao što je dogma i učenje o ćudoređu, smatram da, što se tiče znanosti, zaključke moram stvarati imajući u vidu promatrane činjenice, a ne logička nadmudrivanja. Drugim riječima, ja se moram osloniti na metode promatranja što ih je Bacan izložio u svom djelu Novum organum, objavljenom 1620. a isto tako i na upute što ih je dao matematičar Descartes čije će djelo Discours de la methode biti trajno, kao spomenik filozofije i matematike…
Anđelika je primijetila da su imena tih učenjaka bila gotovo nepoznata nadbiskupu iako je važio za učena čovjeka. Ona se bojala da razgovor ne poprimi oštriji ton i da se Joffrey ne zaboravi i nečim ne uvrijedi nadbiskupa.
"Kakvu to potrebu osjećaju ljudi da raspravljaju o zaslugama iglenih glava?", mislila je. Ali više od svega se bojala da nadbiskup spretnim zastranjivanjima ne navuče Joffreya de Peyraca na tanak led.
Čini se da su ovaj put riječi Joffreya de Peyraca žestoko pogodile čovjeka crkve. Njegovi blijedi obrazi pomnjivo obrijani prekriju se rumenilom. On sklopi vjeđe, a lice mu poprimi izraz uzvišenog nekog lukavstva što uplaši mladu ženu.
Gospodine de Peyrac - reče - vi govorite o moći, o moći nad ljudima, o moći nad stvarima. Jeste li vi ikad pomislili da su se vaši izvanredni uspjesi mogli mnogima učiniti sumnjivi, a nadasve budnoj pažnji crkve? Te vaše bogatstvo koje svakim danom samo buja, te vaši naučni radovi koji k vama dovode učenjake osijedele od silnog posla? Ja sam prošle godine razgovarao s jednim od njih, njemačkim matematičarom Leibnitzom. On je bio zaprepašten činjenicom da ste vi uspjeli kao od šale riješiti probleme s kojima su se najveći umovi našeg vremena uzalud nosili. Vi govorite dvanaest jezika…
Pico della Mirandola, koji je živio u prošlom stoljeću, govorio ih je osamnaest.
Vi imate tako divan glas da je veliki talijanski pjevač Maroni požutio od bijesa slušajući vas, vi pravite savršene stihove, vi ste do savršenstva dotjerali, oprostite mi, gospođo, umijeće zavođenja žena…
A ovo..
Anđelika je slutila da je Joffrey de Peyrac prinio ruku upropaštenom licu i njoj se od muke srce stislo.
Nadbiskupova zbunjenost prijeđe u srditu grimasu.
Ah! Vi uspijevate, ne znam kako, da se na to zaboravi. Previše darova imate, vjerujte mi.
Vaše me optužbe iznenađuju i uznemiruju - polako će grof. - Nisam dosad bio svjestan tuđe zavisti. Naprotiv, činilo mi se da za sobom vučem okrutan nedostatak.
Nagne se, a oči mu bljesnuše kao da mu je pala na pamet neka sjajna šala.
Znate li, presvijetli, da sam ja u neku ruku hugenotski mučenik?
Vi, hugenot? - prestrašeno poviče prelat.
Rekao sam u neku ruku. Evo vam zgode. Pošto sam došao na svijet, moja majka me je povjerila dojilji koju je odabrala ne vodeći računa o njenoj vjeri nego o obimu njenih sisa. A ta je dojilja bila hugenotkinja. Ona me je odvela u svoje selo Cevennes koje se nalazilo pod vlašću nekog bijednog plemića protestanta. Nedaleko od tog mjesta nalazio se zamak nekog drugog plemića i nekoliko katoličkih sela, što je i logično. Ne znam kako je došlo do svađe. Meni su bile tri godine kad su se hugenoti i katolici dohvatili. Moja dojilja i žene iz njezina sela, sklonile su se u zamak plemića protestanta. Oko pola noći katolici osvojiše zamak na juriš. Sve živo su poklali, a zatim podmetnuli vatru. Ja sam pri tom zadobio tri udarca sablje preko lica a zatim sam bačen kroz prozor i ja sam s drugog kata pao u dvorište puno snijega koji me je spasio od zapaljenih trijesaka koje su svuda oko mene pljuštale. Sutradan ujutro jedan se katolik vratio u zamak radi pljačke. Našao me je, a kako je znao da sam ja dijete grofova tuluških, pokupio me je i stavio u svoju košaru zajedno sa mojom mliječnom sestrom Margeritom, koja je jedina preostala iza onog pokolja.
Čovjek je prošao kroz mnoge sniježne mećave prije no što je stigao u ravnicu. Kad je stigao u Toulousu ja sam još disao. Moja me je majka odnijela na suncem obasjanu terasu, svukla me je i zabranila je ljekarima da mi se približe jer, govorila je, oni će me samo umoriti. Godinama sam tako ležao na suncu. Tek kad mi je bilo dvanaest godina uspio sam hodati. U šesnaestoj sam otplovio u svijet. I tako mi se, eto, pružila prilika da naučim mnoge stvari. Najprije zahvaljujući bolesti i nepokretnosti, a poslije svojim putovanjima. U svemu tome nema ničega sumnjivog.
Nakon trenutka šutnje, nadbiskup će sanjalačkim glasom:
Vaša priča objašnjava mnoge stvari. Sad se više i ne čudim vašim simpatijama za protestante.
Nikakvih ja simpatija ne osjećam za protestante.
Pa kažimo onda vašim antipatijama za katolike.
A niti antipatija za katolike. Ja sam, gospodine, čovjek prošlosti i ja se teško snalazim u ovom našem netrpeljivom vremenu. Trebao sam se roditi jedan ili dva vijeka prije, u vrijeme renesanse. Ta riječ ima ljepši zvuk od reformacije. Trebao sam se roditi u ono vrijeme kad su francuski baruni otkrili Italiju, a preko nje svjetlo nasljedstvo prastarih epoha Rim, Grčku, Egipat, biblijske zemlje…
Gospodin de Fontenac se neprimjetno trgne što nije izmaklo budnom Anđelikinom oku. "Doveo ga je tamo gdje je htio", pomisli ona.
Pa razgovarajmo malo o biblijskim zemljama - blago će nadbiskup. - Ne govore li svete knjige da je kralj Salomon bio jedan od prvih čarobnjaka i da ja pošao s brodovima u Ophyr, gdje je, daleko od radoznalih pogleda, proste metale pretvorio u skupocjene? Povijest tvrdi da se vratio kući s lađama punima zlata.
Povijest također kaže da je Salomon po svom povratku udario dvostruko veće namete na narod, što dokazuje da nije baš s punim lađama zlata doplovio u Izrael, a dokazuje još više da on nije bio siguran kad će ponovo obnoviti svoje zalihe zlata. Da je, zaista, otkrio postupak kako se prosti metali pretvaraju u zlato, ne bi bio udario namete na narod niti bi svoje brodove slao u Ophyr. Možda on, u svojoj mudrosti, nije htio svojim podanicima otkriti tajnu da je oni ne bi zloupotrijebili.
Reći ću vam još nešto - primijeti sada grof. Salomon nije mogao poznavati postupak pretvaranja drugih metala u zlato zato što taj postupak nije moguće izvršiti. Alkemija kao znanost ne postoji, već je ona zlosretna izmišljotina srednjega vijeka, koja će postati predmet ruganja jer nikad nitko neće pretvoriti jedan metal u drugi.
A ja vam tvrdim - poviče nadbiskup blijeda lica - da sam ovim svojim očima vidio kako je Becher uronio kositrenu žlicu u tekućinu čiji je sastav sam sačinio i izvukao je napolje i ta je žlica bila zlatna.
Nije ta žlica postala zlatna već samo pozlaćena. Da se ta dobričina potrudio i dlijetom malo ogrebao zlatnu pokožicu, bio bi odmah vidio da se ispod pokožice nalazi kositar.
Istina je, ali Becher tvrdi da je to samo početak pretvorbe, te neobične pojave. Nastala je šutnja. Ruka Joffreya de Peyraca klizne niz naslon Anđelikina naslonjača i okrzne zglavak mlade žene.
Nato će grof reći ravnodušnim glasom:
Ako ste uvjereni da je vaš opat pronašao čarobnu formulu, što vas je onda jutros dovelo k meni?
Nadbiskup ni da bi trepavicama maknuo.
Becher je uvjeren da vi poznajete tajnu potpunog pretvaranja drugih kovina u zlato.
Grof de Peyrac prasne u grohotan smijeh.
Nisam nikad čuo nešto smješnije. Zar ja da se bavim takvim djetinjastim istraživanjima? Jadni Becher, rado mu prepuštam sva uzbuđenja i sve nade varljive nauke kojom se on bavi i…
Strašna buka slična gromu ili pucnju topa ga prekine. Joffrey skoči na noge posivjela lica.
To je... to je u laboratoriju. Bože, Bože samo da Kuasi-Ba nije nastradao! I grof brzo pođe prema vratima.
Nadbiskup se uspravio kao kakav krvnik. Šutke je promatrao Anđeliku.
Idem, gospođo - na kraju reče. - Čini mi se da se to sotona razgnjevio zbog mog prisustva u ovoj kući. Dozvolite mi da se povučem.
V velikim se koracima udalji. Čulo se pucketanje bičeva i vika kočijaša dok je biskupska kočija prolazila kroz ulazna vrata.
Ostavši sama, Anđelika, zapanjena, prođe rupčićem preko oznojena čela. Razgovor što ga je slušala s velikim zanimanjem, sasvim ju je smutio. A ipak je osjećala kako joj je bilo preko glave i Boga, i Salomona, i krivovjerstva i čarobnjaštva. Ali se odmah prekori zbog tih bezbožnih misli i pokaje se. Zaključi na kraju da su ljudi nepodnošljivi sa svojim cjepidlačenjem i da su, na kraju, i samom Bogu morali već dojaditi.

Anđelika je bila neodlučna, nije znala što bi počela. Silno je željela da pođe u ono krilo palače gdje se razlegao onaj tresak groma. Njezin je muž izgledao vrlo uzbuđen. Da nije tamo tkogod ranjen? No nije se micala.
Po tajanstvenosti kojom je grof okružio svoje pokuse njoj je bilo jasno da je laboratorij bilo jedino područje na koje on nije puštao neupućene znatiželjnike. Objašnjenja što ih je dao nadbiskupu, dao ih je preko volje, i to isključivo iz poštovanja prema ličnosti posjetitelja.
Uza sve to ta objašnjenja nisu ni najmanje smirila prelatova sumnjičenja.
Anđeliku prođu ježuri. Vračanje! Ogleda se oko sebe. Na tom čarobnom mjestu ta je riječ zvučala kao zlosretna šala. Ali bilo je još mnogo toga što Anđelika nije znala.
Idem dolje, da vidim, odluči. Utoliko gore ako se razbjesni. Ali uto začuje muževijev korak i malo potom ovaj uđe u salon. Ruke su mu bile crne od čađi, ali on se smješkao.
Hvala budi Bogu, ništa se strašno nije dogodilo. KusiBa je prošao s nekoliko ogrebotina. Tako se majstorski sakrio pod jedan stol te sam mislio da ga je eksplozija u paru pretvorila. Ali je zato šteta vrlo velika. Moje skupocjene retorte od specijalnog češkog stakla rasprsle su se na sitne komadiće, nijedna jedina nije ostala cijela!
Na njegov mig dva paža donesu umivaonik i zlatni vrč. On opere ruke, a zatim puhne u čipkaste orukvice i tako ih dovede u red. Anđelika skupi odvažnost i reče:
Je li baš potrebno, Joffrey, da tolike sate tratite na onaj pogibeljan posao?
Potrebno je imati novaca da bi se živjelo - odgovori grof i širokim pokretom ruke zaokruži po veličanstvenom salonu u kojemu je nedavno dao oslikati tavanicu od pozlaćenog drva. - Ali nije stvar u tome. Ja u tom poslu nalazim zadovoljstvo koje mi nijedan drugi ne može pružiti. Ta to je svrha mojega života.
Anđelika osjeti ubod u srcu kao da su joj te riječi oduzimali neko bezgranično dobro. Ali primijetivši da je muž pažljivo motri, potrudila se da svom licu dade ravnodušan izgled. On se osmjehne.
Jedina svrha moga života, osim moje želje da vas osvojim - dometne on i duboko se i udvorno pokloni.
Ja zaista ne želim biti suparnicom vašim bočicama i retortama - odgovori Anđelika dosta živo. - Međutim, moram vam priznati da su mi nadbiskupove riječi uznemirile dušu.
Zbilja?
Niste li osjetili u njima prikrivenu prijetnju?
On ne - odgovori odmah. Naslonivši se na prozor, zamišljeno se zagledao u ravne krovove grada stisnute jedne uz druge koji su sa svojim okruglim crijepovima tvorili ogroman sag u kojemu su se miješale boje djeteline i maka.
Na desnoj strani visoka kula Assezat sa svojim tornjićem bijaše tu živim svjedokom slave trgovaca sačom kojim su još uvijek bila zasađena okolna polja. Sač, biljka koja se tu gajila naveliko, bijaše vjekovima jedini prirodni proizvod za bojenje i taj je proizvod obogatio građane i trgovce tuluške.
Vidjevši da njen muž šuti, Anđelika ponovo sjedne u naslonjač, a crnčić joj primakne korpicu od pletera u kojoj su se nalazili konci svjetlucave svile što su joj služili za izradu goblena.
Palača je bila tiha poslije jučerašnje svečanosti. Anđelika pomisli kako će se za ručkom u podne naći sama s grofom de Peyracom ukoliko im ne prispije u goste neizbježan Bernard d'Andijos.
Jeste li primijetili - iznenada se javi grof - spretnost velikog inkvizitora? Najprije govori o moralu, zatim stavlja naglasak na tobožnje razuzdanosti u Palači radosnog znanja, natukne nešto o mojim putovanjima, a odatle nas odvodi k Salomonu. Odjednom se otkrije da gospodin barun Benoit de Fontenac, nadbiskup iz Toulouse, traži od mene da s njim podijelim svoju tajnu o pravljenju zlata, inače će me živoga spaliti na trgu Saline kao vješca.
Učinilo mi se da sam baš tu prijetnju nazrijela u njegovim riječima - javi se Anđelika prestravljenim glasom. - Mislite li da on, zaista, vjeruje da ste vi u dosluhu s vragom?
On? Ne. Te pričice njemu služe za budale kao što je Becher. U nadbiskupa je žustar duh, a osim toga isuviše me dobro poznaje. Ali je uvjeren da je meni poznata tajna kako se zlato i srebro može naučnim putem množiti te bi tu tajnu i on htio znati i iskoristiti je.
Ta to je podlo stvorenje! - poviče mlada žena. A izgleda tako pošten, tako pun vjere, tako velikodušan!
U stvari, on to i jest. Sve svoje bogatstvo on troši na dobročinstva. Za njegovim stolom ima uvijek mjesta za siromašne službenike. On se brine za vatrogasnu službu, za dom nahočadi i bog bi znao za što još. Njega je svega prožela briga o spasenju duša i o veličini Božjoj. Ali više od ičega muči ga demon vlasti. Žali za vremenom kad je jedini gospodar grada, pa čak i pokrajine, bio biskup koji je sa svojim pastirskim štapom u ruci dijelio pravdu, kažnjavao, nagrađivao. Kad je za vrijeme berbe prije dvije godine htio unijeti u grad svoje vino, kraljev je namjesnik tražio da plati trošarinu. Istini za volju, nadbiskup tuluški vjekovima već uživa privilegiju da te trošarine ne plaća. A znate li što je on učinio? Pa on je naprosto izopćio iz crkve kraljeva namjesnika. Morao je sam kralj intervenirati, a malo je trebalo da se i papa nije umiješao, da bi on digao izopćenje. I tako, kad vidi kako pod samim nosom njegove katedrale raste utjecaj Palače radosnog znanja, to njemu nije po volji. Ako to bude i dalje tako išlo, za par godina će grof de Peyrac, vaš suprug, draga moja Anđeliko, biti gospodar Toulouse. Zlato i srebro daju moć, a ta će se moć odjednom naći u rukama stotina slugu! Presvijetli nadbiskup ne oklijeva, već kaže: ili razdijelimo vlast ili…
Što će se dogoditi?
Ne plašite se, draga prijateljice. Pa makar spletke nadbiskupa tuluškog i bile pogubne za nas, ne vidim zašto bih morao svršiti na lomači. On je otkrio svoju igru. On hoće da dozna tajnu kako se pravi zlato. Ja ću mu je rado otkriti.
Vi, znači, znate tu tajnu? - upita Anđelika i u nevjerici širom razrogači oči.
Ne brkajmo stvari! Ja ne posjedujem nikakvu čarobnu formulu za pravljenje zlata. Meni nije cilj da stvaram bogatstvo već da prirodne sile stavim u pogon.
Ali nisu li to pomalo bezbožne misli, kao što bi kazao presvijetli biskup? Joffrey de Peyrac se od srca nasmije.
Vidim da ste dobro potkovani u vjeronauku. Počinjete se koprcati u opasnoj mreži dokaza i protudokaza. Jao! Priznajem da se nije baš lako snaći u svemu tome. Crkva u srednjem vijeku nije izopćivala mlinare mada je ili voda ili vjetar pokretao lopatice njihovih mlinova. Ali današnja bi mi crkva odmah navijestila rat kad bih ja sagradio na vrhu kakva brežuljka isti onaj model parne pumpe što sam je smjestio u vašem rudniku Argentiere! Zaboga, čim ja stavim neki sud od stakla
ili krečnjaka na vatru, to ne znači da se u taj sud odmah i sam Lucifer mora uvući…
Treba priznati da je maloprijašnja eksplozija bila vrlo uzbudljiva. Presvijetli je bio vrlo iznenađen i ja vjerujem da je u tome bio iskren. Jeste li onaj prasak izveli namjerice da biste ga razdražili?
Ne. Počinio sam jednu neopreznost. Pustio sam da se jedan preparat praskavoga zlata koje sam dobio od valjanog zlata i zlatotopke i na kraju taloženog pomoću amonijaka, previše brzo osuši. Nije u toj operaciji bilo nikakvog spontanog nastajanja.
A kakav je to proizvod koji ste nazvali amonijakom?
To je jedna tvar koju Arapi već stoljećima proizvode, a zovu je alcali volatil. Jedan redovnik, španjolski učenjak i moj prijatelj, nedavno mi je poslao jednu demižanu. Doduše, i ja bih ga sam mogao proizvesti, ali postupak je dugotrajan, a ja više volim nabaviti gotove proizvode ukoliko je to moguće. Pravljenje čistih primjesa usporava mnogo korak nauke koju su neki glupani, kao onaj fratar Becher, nazvali kemijom, suprotstavljajući je na taj način alkemiji, koja je za njih nauka nad naukama a u stvari je neka mračna smjesa životnog fluida, vjerskih formula i uz to još svega i svačega. Ali ja vam dosađujem…
Ne, uvjeravam vas - reče Anđelika sjajnih očiju. Slušala bih vas čitave sate.
Na licu mu se javi osmijeh čiju ironiju još više podvuče brazgotina na njegovu lijevu obrazu.
U vas je zaista čudna pamet! Nikad nisam pomišljao da bih s jednom ženom mogao razgovarati o ovim stvarima. Meni se također sviđa o tome govoriti. Imam dojam da ste u stanju sve razumjeti. Pa ipak niste li bili spremni pripisati mi potajne moći kad ste stigli u Languedoc? Da li me se još uvijek onako bojite?
Anđelika osjeti kako crveni, ali ga odvažno gledaše ravno u lice.
Ne! Vi ste još uvijek za mene neznanac, a možda baš zbog toga što niste nikome nalik, možda vas se zbog toga više ne bojim.
On odšepesa njoj iza leđa da uzme stolicu na kojoj je sjedio za nadbiskupova posjeta. Dok je u izvjesnim trenucima, izazovnom drskošću, pokazivao svoje unakaženo lice, u drugim je tražio sjenu i mrak. Njegov je glas tada poprimao druge preljeve kao da se duša Joffreya de Peyraca, oslobođena tjelesnih stega, mogla slobodno izraziti.
Tako je Anđelika osjećala pored sebe nevidljivu priliku crvenog čovjeka kojega se zaista bijaše prestrašila. Bio je, dakako, isti čovjek, ali se njen pogled izmijenio. Jedva se suzdržavala da mu ne postavi ono vječno žensko pitanje. - Volite li me?
Ali iznebuha joj se ponos uzjogunio sjetivši se glasa koji joj bijaše kazao: "Doći ćete i vi. Sve dođu!"
Da bi raspršila svoje uzbuđenje, ona vrati razgovor na naučni teren gdje su se, čudno li je to, njihove duše srele i gdje je njihovo prijateljstvo uhvatilo čvrstog korijena.
Budući da ne postoje nikakve zapreke da otkrijete svoje tajne, zašto nećete da primite fratra Bechera od čega je, reklo bi se, neobično mnogo stalo presvijetiome?
Hm! Zaista bih ga mogao zadovoljiti u toj stvari. Ono što me brine nije otkrivanje tajne, nego kako da im je objasnim i da je oni shvate. Vjerujem da bih im uzalud dokazivao da se tvar može preobličiti, ali ne i pretvoriti. Mozgovi koji nas okružuju nisu još sazreli za ova otkrića. A ponos tih lažnih učenjaka je tako velik da će podignuti strašnu uzbunu pokušam li ustvrditi da su mi najdragocjeniji pomoćnici u mojim ispitivanjima bili jedan crnac i običan saski rudar.
Kuasi-Ba i onaj stari gubavac u Argentiereu, Hauer?
Tačno. Kuasi-Ba mi je pričao da je on, dok je još bio dijete i slobodno se igrao u unutrašnjosti divlje Afrike, u nekom seocetu do kojega se stizalo preko Obale mirodija, vidio kako se pravi zlato prema prastarim postupcima primljenim od Egipćana. Faraoni i kralj Salomon imali su zlatne rudnike čak u njegovu kraju. Ali pitam vas, draga moja, šta će reći presvijetli kad mu povjerim da tajnu kralja
Salomona poznaje moj crnac Kuasi-Ba? Pa ipak upravo me je on vodio u mojim laboratorijskim istraživanjima i naveo me na misao da se pozabavim nekim stijenama koje u sebi sadrže nevidljivo zlato. A što se Fritza Hauera tiče, taj čovjek je rođeni rudar, čovjek podzemnih hodnika, krtica koja diše jedino u utrobi zemlje. Ti saski rudari prenose svoje tajne s oca na sina i samo zahvaljujući njima na kraju sam se uspio snaći među čudnim mistifikacijama prirode i izići na kraj s raznim smjesama olova, zlata, srebra, vitriola, živina sublimata i nekih drugih.
Uspjeli ste, dakle, proizvesti vitriol i živin sublimat? - upita Anđelika. Nju su te riječi nejasno podsjećale na nešto.
Tako je. A to me je uvjerilo u beskorisnost alkemije, jer iz živina sublimata mogu po volji dobiti ili živu ili žutu i crvenu živu, a onda opet mogu te smjese ponovo pretvoriti u živu. Težina žive upotrebijene u početku ne samo da se neće povećati, već će se, naprotiv smanjiti, jer dolazi do gubitaka uslijed isparavanja. Mogu također, izvjesnim postupcima srebro izvući iz olova i zlato iz ponekih naizgled bezvrijednih stijena. Ali kad bih ja na ulazu svoga laboratorija napisao: "Ništa se ne gubi, ništa se ne stvara", moja bi se filozofija učinila isuviše smjela, pa čak i u suprotnosti s genezom.
Niste li nekim postupkom te vrste dopremali u Argeatiere šipke meksičkoga zlata koje kupujete u Londonu?
Vidim ja da ste vi velika lukavica. A onaj Molines je obično brbljalo. No nije važno. Ako vam je govorio, znači da je to smatrao potrebnim. Jest, španjolske se zlatne šipke mogu rastopiti u laboratoriju pomoću pirita ili olovnog sulfida. Poprimaju tada izgled kamene i crnosive zgure u koju ni najvrsniji carinik neće posumnjati. Eto, tu kovinu vrijedne mazge vašega oca prenose od Engleske do Poitoua ili od Španjolske do Toulouse, a onda je ja i Hauer ponovo pretvaramo u sjajno i lijepo zlato.
Ali to su poreske prevare - strogo napomenu Anđelika.
Divni ste kad tako govorite. Ova prevara nije na štetu kraljevstvu, niti njegova veličanstva, a mene čini sve bogatijim. Uostalom, uskoro ću ovamo pozvati Fritza da se prihvati iskorištavanja i organizacije jednog rudnika zlata što sam ga otkrio u selu koje se zove Salsigne, blizu Narbonne. A zahvaljujući zlatu što ćemo ga izvući iz te planine pa srebru iz Poitoua, neće nam više biti potrebne dragocjene kovine iz Amerike, a niti, prema tome, da se i dalje bavimo prevarom.
Zašto niste pokušali zainteresirati kralja svojim otkrićima? Možda u Francuskoj postoje i drugi tereni koje bi se moglo iskoristiti zahvaljujući vašim otkrićima. Kralj bi vam vjerojatno bio zahvalan.
Kralj je daleko, lepotice moja, a u mene nije duša laskava dvorjanina. Samo svijet takva soja može imati utjecaja na sudbinu kraljevstva. Mazarin je odan kruni, ne niječem, ali je on prije svega međunarodni smutljivac. A što se gospodina Fouqueta tiče, njemu je glavna briga da kardinala opskrbi novcem. On je, mora se priznati, financijski genij, ali siguran sam da mu nije stalo do bogaćenja zemlje pomoću vrlo intenzivne proizvodnje.
Fouquet - poviče Anđelika - Eh! Sad sam se sjetila gdje sam čula da se govori o rimskom vitriolu i živinom sublimatu! Bilo je to u dvorcu Plessis.
Čitav joj je prizor iskrsnuo pred očima. Talijan u gruboj suknenoj mantiji, gola žena među čipkama, princ de Conde i kovčežić od sandalova drveta u kojemu se blistala bočica smaragdne boje.
"Oče", govorio je princ de Conde, "je li vas gospodin Fouquet poslao k meni?" Anđelika se pitala nije li zaustavila ruku sudbine one večeri kad je sakrila kovčežić
O čemu mislite - upita grof de Peyrac.
O jednoj vrlo čudnoj zgodi koja mi se dogodila prije mnogo godina - I ona, koja je tako dugo šutjela, ispriča mu zgodu s kovčežićem, sa svim pojedinostima koje su joj se duboko usjekle u pamćenje.
Gospodin de Conde je zasigurno smjerao - dometne - otrovati kardinala, a možda čak i kralja i njegova mlađega brata. Samo što ja nisam onda shvatila važnost onih pisama, koja su predstavljala neku vrst potpisane obaveze princa de
Condea i drugih velikaša. A ta su pisma trebala biti uručena Fouquetu. Čekajte! Ne sjećam se dobro sadržaja… U njima je pisalo: "Obavezujem se da ću se pokoriti volji gospodina Fouqueta te ću sva svoja imanja staviti njemu na raspolaganje…"
Joffrey de Peyrac ju je šutke slušao. Najzad se naceri.
Krasan svijet! Kad čovjek samo pomisli kako je gospodin Fouguet u ono vrijeme bio samo nepoznati zastupnik! Ali zahvaljujući svojim sposobnostima za financije već tada je prinčeve imao u šaci. A danas je on najbogatiji čovjek kraljevstva pored Mazarina, razumije se. To dokazuje da je bilo dovoljno mjesta za obojicu pod suncem njegova veličanstva. Dakle, vi ste imali hrabrosti da ukradete onaj kovčežić? Jeste li ga sakrili?
Da, ja sam ga… - Urođena joj opreznost iznebuha začepi usta. - Ne, bacila sam ga u jezerce nimfa, u velikom parku.
A je li tkogod posumnjao na vas zbog njegova nestanka, šta mislite?
Ne znam. Vjerojatno nisu pridavali nikakvu važnost mojoj beznačajnoj osobi. Međutim, nisam propustila da o tom kovčežiću natuknem pred samim princom će Condeom.
Zbilja? Krasne li mahnitosti!
Ta trebalo je da za svog oca postignem oslobođenje od cestarine za prolaz mazga! Eh! Duga je to priča - reče smijući se - a sada znam da ste, posredno i vi bili umješani u čitavu tu stvar. Ali rado bih ponovo počinila te nesmotrenosti samo da još jednom vidim prestravljena lica onog svijeta zaljubljenog u sebe.
Kad mu je ispričala prizor s princom de Condeom njen muž zabrinuto zakima glavom.
Bogami se čudim što vas sada vidim kraj sebe. Možda ste mu se učinili suviše neškodljivom. Ali opasno je umiješati se u spletke dvorjana. Ako je potrebno, neće se mnogo premišljati da se ubojstvom riješe neke djevojčice.
Dok je govorio, digne se i Anđelika vidje kako se primaknuo jednom zastoru i brzim ga trzajem potegao.
Zatim se vrati namrgođena lica.
Nisam dovoljno brz da iznenadim znatiželjnike.
Netko nas je prisluškivao?
Uvjeren sam u to.
Nije ovo prvi put što imam dojam da netko prisluškuje naše razgovore.
Tome se ne može izbjeći. U uhođenju je snaga vlasti, a naše je vrijeme toj podloj djelatnosti dalo sjaj ustanove. A u ovoj palači postoje najmanje tri uhode među slugama i paževima. Jedan je u službi kraljeva namjesnika, drugi u kraljevoj, a treći u nadbiskupovoj. Nadbiskupova sam čovjeka već otkrio. To je Alphonse. Nisam ga otjerao zato što sam se već odavna s njim sporazumio o onom što će javljati svome gospodaru. Ali više od te tri uhode zabrinjava me četvrti, savršeni žbir u kojega ne sumnjaš. Već je dosta dugo što osjećam kako se vrti naokolo.
Čudnog li života! - uzdahne Anđelika ne znajući da li da ozbiljno shvati rnuževljeve riječi, jer je on imao običaj o svemu govoriti kao da se šali.
Joffrey de Peyrac se ponovo smjesti iza nje. Vrućina se sve jače osjećala. Odjednom zrak zatreperi od tisuće zvona koja su objavljivala Zdravomariju. Mlada žena se pobožno prekriži i tiho se pomoli Blaženoj Djevici. Zvučna jeka zvona se širila tako da Anđelika i njezin muž, sjedeći kraj otvorenog prozora, nisu neko vrijeme mogli izmijeniti ni riječi. Šuteći su sjedili jedno kraj drugog i ta bliskost kojoj su pogodovali sve češći sastanci među njima, duboko se doimala Anđelike. "Ne samo da mi njegovo prisustvo ne smeta, već se uza nj osjećam sretnom", čudila se Anđelika u sebi. "Da me pokuša poljubiti bi li mi to bilo ugodno?"
Kao i maloprije za vrijeme nadbiskupove posjete, ona osjeti Joffreyove oči na svom bijelom vratu.
Ne, draga moja, ja nisam nikakav čarobnjak - tiho je zborio grof. - Možda mi je priroda bila sklona i obdarila me moću, ali ja sam prije svega htio naučiti.
Shvaćaš li? - nastavi milujućim glasom koji ju je očaravao. Podsticala me želja da proniknem sve što je teško u nauku, u književnost, srce žena. S ljubavlju sam se nagnuo nad tom čarobnom tajnom. Vjeruješ da iza očiju jedne žene nema ničega, a potom otkriješ divan neki svijet. Ili pak povjeruješ u divne svjetove, a ne otkriješ ništa šta se nalazi iza tvojih zelenih očiju koje podsjećaju na netaknute livade i uzburkani ocean. Znaš, draga, ja sam tražio tajnu žena ne samo u njima, već i u starim prašnjavim rukopisima. Smiješ se? Posvetio sam se uglađenoj ljubavi koju veliča Andre de Chapelain, kao kakvoj filozofiji ljubavi, kadroj da u čovjeku i ženi razbudi vatreni osjećaj. Sve se može naučiti, sve se može usavršiti. Ne krijem pred tobom svoju igru. Samo me jedna želja razdire: da te zavedem. Jer učinila si mi se ljepšom, ljupkijom od svih…
Čula je kako se miče. I njegova gusta i crna kosa klizne po njezinu golom ramenu kao toplo i svileno krzno.
Trgne se na dodir usana koje njezin pognuti vrat nesvjesno očekivaše. Uživajući zatvorenih očiju u dugom i žarkom poljupcu, Anđeliki je bilo jasno da se približava trenutak njezina poraza. Došlo je vrijeme da uzdrhtala i ne sasvim upokorena, ali ukroćena, pođe kao i druge u zagrljaj tog tajanstvenog čovjeka.

Prošlo je neko vrijeme od ispričanih događaja. Anđelika se vraćala s jutarnje šetnje duž obale Garonne. Voljela je jahati i obično je izjahivala u zoru, kad je zrak bio svjež. Rijetko ju je na tim šetnjama pratio Joffrey de Peyrac. Protivno većini plemića, njega nije privlačilo jahanje i lov. Da on nije bio na glasu kao vrstan mačevalac gotovo isto toliko kao i vrstan pjevač, netko bi možda bio pomislio da se on bojao žestokih tjelesnih pokreta. Premetanja koja je on izvodio, usprkos bolesnoj nozi, kažu da su bila čudesna. On je svaki dan vježbao u dvorani palače, ali Anđelika ga nije nikad vidjela pri tom poslu. A bilo je još mnogo toga što ona o njemu nije znala te bi je odjedared spopadala sjeta kad bi se sjetila nadbiskupovih riječi što joj ih je šapnuo na dan njezina vjenčanja. "Rečeno među nama, čudnog ste vi sebi muža izabrali".
Poslije prividnog približavanja, grof je, čini se, ponovo zauzeo prema njoj držanje puno poštovanja, ali hladno, kao u prvo vrijeme. Viđala ga je vrlo rijetko, i to uvijek u prisutnosti uzvanika, te se ona stala pitati nije li tome udaljavanju bila kriva plahovita Carmencita de Merecourt. Poslije onog susreta s grofom bijaše se vratila u Pariz, ali je nedugo iza toga opet bila u Toulousi, gdje su zbog njenih pretjeranosti svi bili kao na žeravici. Ovaj put su se pronosili najozbiljniji glasovi da će je gospodin de Merecourt strpati u samostan. A što svoje prijetnje nije provodio u djelo, razloga valja potražiti u diplomatskoj igri. U stvari, rat se sa Španjolskom nastavljao, ali gospodin Mazarin koji se već duže vremena trudio da dođe do mira, preporučivao je da se ne napravi ništa što bi moglo povrijediti španjolsku osjetljivost. Lijepa Carmencita je pripadala vrlo uglednoj madridskoj porodici. Plime i oseke njezina bračnog života, imale su, dakle, veću važnost nego bitke na bojnim poljima Flandrije. A u Madridu se sve znalo usprkos prekidu diplomatskih odnosa, jer su tajni glasnici prerušeni u sva moguća zvanja: u fratre, pokućarce ili trgovce, stalno prelazili Pirineje.
Carmencita de Merecourt se u Toulousi iživljavala u svojim nastranostima, što je u Anđeliki budilo nemir i išlo joj na živce. Usprkos mondenoj neusiljenosti, stečenoj u dodiru s blistavim društvom tuluškim, ona je u biti ostala čedna kao poljski cvijet, priprosta i plašljiva kao srna. Znala je da nije bila u stanju boriti se protiv jedne žene kao što je bila Carmencita i ponekad je bila uvjerena, izgrizana u svom
srcu ljubomorom, da je Španjolka svojom prirodom bila bliža originalnom značaju grofa de Peyraca.
Jedino na polju nauke, znala je, bila je prva žena u očima svoga muža.
Baš toga jutra, približavajući se palači u pratnji paževa, te otmjene gospode i nekoliko mladih prijateljica kojima se rado okruživala, ona ponovo smotri, kako pred ulazom u palaču stoji kočija s grbom nadbiskupije. Vidje kako je iz kočije sišla visoka prilika u habitu od grubog sukna, a zatim neki gospodin iskićen vrpcama, sa sabljom o boku, koji je, čini se, vodio glavnu riječ jer je izdaleka do njih dopirala jeka njegovih zapovijedi.
Vjere mi - poviče Bernard d’Andijos, jedan od najavljenih pratilaca Anđelikinih - bit će da je ono vitez de Germontaz, nećak presvijetlog nadbiskupa. Sačuvaj nas Bože! U svom životu nisam sreo većeg prostaka i budalu. Vjerujte vi meni, gospođo, prođimo kroz vrtove da se ne bismo s njim susreli.
Skupina okrene nalijevo i pošto su u konjušnici ostavili konje, stigoše do staklenika za narandže, mjesta vrlo ugodna i okružena vodoskocima.
Ali tek što su gosti posjedali za stol i počeli se krijepiti voćem i osvježavajućim pićima, k Anđeliki pristupi paž s viješću da je grof de Peyrac zove k sebi.
U ulaznom trijemu zatekne muža u razgovoru s plemićem i fratrom što ih je maloprije zamijetila.
Ovo je redovnik Becher, ugledan učenjak o kojemu nam je presvijetli već govorio - reče joj Joffrey - A predstavljam vam također i viteza de Germontaza, nećaka njegove uzvišenosti.
Redovnik je bio čovjek visok i mršav. Guste i stršeće obrve nadvile se nad očima nestalna pogleda, koje su gorjele grozničavim i mističnim sjajem. Dugi i mršavi vrat nabreklih žila izlazio je iz grubog habita. Drug mu je bio sušta protivnost. Dok je fratar izgledao sav istrošen od trapljenja, dotle se vitezu de Germontazu rascvjetalo lice od lagodna života. Mada mu je bilo tek dvadeset i pet godina, već ga se počela hvatati gojaznost. Gusta i plava vlasulja pala mu po kaputu od modrog atlasa ukrašena ružičastim vrpcima. Hlače su mu bile tako široke i tako je bio načičkan čipkama da je plemićki mač što mu je visio o boku bio nekako u neskladu sa svim onim suvišnim resicama. On široko izmahne ispred Anđelike nojevim perjem svoga širokog šešira, poljubi joj ruku, a kad se odmakao od nje tako ju je drzovitim pogledom obavio da ju je to rasrdilo.
Budući da je moja žena ovdje, možemo krenuti u laboratorij - reče grof de Peyrac.
Fratar pogleda Anđeliku iznenađenim očima.
Ako sam dobro čuo, gospođa će ući u svetilište i prisustvovati razgovoru i pokusu koje ste htjeli sa mnom podijeliti?
Grof podrugljivo iskrivi lice i odmjeri gosta prezirnim pogledom. On je dobro znao koliko je svaki njegov pokret djelovao na ljude s kojima se po prvi put susretao, i to je lukavo iskorištavao.
U pismu što sam ga uputio presvijetlome i u kojemu sam, oče, pristao da vas primim, udovoljivši time njegovoj želji više puta izraženoj, javio sam mu da će se raditi samo o jednoj posjeti, i to u prisutnosti osoba koje ja sam budem odabrao. A on je vama uz bok stavio gospodina viteza za slučaj da vaše oči ne primijete sve ono što bi se željelo vidjeti.
Ali, gospodine grofe, učenjaku kao što ste vi sigurno nije nepoznato da je prisustvo žena u apsolutnoj suprotnosti s hermetičkom tradicijom koja tvrdi da se nikakvi rezultati ne mogu postići usred protivnih fluida…
Znajte, oče, da su u mojoj nauci rezultati uvijek isti i ne ovise ni o raspoloženju niti o spolu prisutnih osoba…
U potpunosti se slažem s grofom! - poviče vitez zadovoljna izgleda. - Ne krijem da mi je ugodnije društvo lijepe gospođe od društva bočica i starih posuda. Ali moj je stric želio da pratim Bechera kako bih se uputio u dužnosti svoga novoga položaja. Da, moj me je stric postavio na položaj velikog vikara nad tri biskupije.
Ali on je strašan čovjek. Samo što mi postavlja uvjet da se zaredim, a ja bih se, iskreno priznajem, zadovoljio samo s prihodom.
Razgovarajući tako, društvance krene prema biblioteci koju je grof htio najprije gostima pokazati. Fratar Becher koji je ovu posjetu smatrao nenadanim dobitkom za kojim je dugo žudio, postavljao je pitanje za pitanjem. Joffrey de Peyrac mu je strpljivo odgovarao.
Anđelika je išla za njima zajedno s vitezom de Germontazom koji je koristio svaku priliku da je dodirne i da joj dobacuje drske poglede.
Baš je prostačina, mislila je. Liči na debelog odojka nakinđurenog cvijećem i čipkama za božičnu večeru.
Nejasno mi je, međutim - obrati mu se mlada žena glasno - kakva veza postoji između vašeg novog crkvenog položaja i posjeta laboratoriju moga muža.
Ni meni nije jasno, priznajem, iako mi je stric to nadugo i naširoko objašnjavao. Čini se da crkva nije tako moćna i bogata kao što izgleda i kao što bi trebala biti. Moj se stric žali i na sve veću centralizaciju vlasti u kraljevim rukama, a na uštrb prava pokrajina kao što je Languedoc. Sve više krešu njegovu vlast u crkvenim skupštinama i u lokalnom saboru kojemu on, kao što vam je poznato, stoji na čelu. Ali zato raste vlast pokrajinskog namjesnika i njegovih policijskih, poreskih i vojničkih žbira. A on bi želio suprotstaviti navali neodgovornih kraljevih izaslanika savez pokrajinskih dostojanstvenika. Moj stric vidi da vaš muž gomila ogromno bogatstvo, a da odtoga ni grad ni crkva nemaju nikakve koristi.
Ali, gospodine viteže, mi dajemo za dobra djela.
Nije dovoljno. On bi htio savez.
"Kao učeniku velikog inkvizitora nedostaje mu vještina postepenih prijelaza u razgovoru", pomisli Anđelika, "ukoliko se u ovom slučaju ne radi o nabubanoj lekciji".
Jednom riječi - otpovrne ona - presvijetli smatra da sva bogatstva u pokrajini valja staviti u crkvene ruke?
Crkva mora zauzeta prvo mjesto.
S presvijetlim na čelu! Vi divno propovijedate, znate! Nimalo se ne čudim što se mislite posvetiti crkvenom govorništvu. Molim vas da svom stricu prenesete izraze moga poštovanja.
To ću nefaljeno učiniti, najljubaznija gospođo. Vi imate čaroban osmijeh, ali čini mi se da u vašim očima nema nježnosti za mene. No ne zaboravite da crkva još uvijek predstavlja najveću moć u državi, a osobito u Languedocu.
Ja vidim da ste vi vrlo uvjereni vikar početnik usprkos svojim vrpcama i svojim čipkama.
Bogatstvo je vrlo uvjerljivo sredstvo. Moj stric se znao njime poslužiti kad se radilo o meni, a ja ću to činiti što bolje budem umio.
Anđelika naglim pokretom skupi lepezu. Nije se više čudila povjerenju što ga je nadbiskup polagao u svog gojaznog nećaka. Mada su im karakteri bili različiti, častohleplje im je bilo isto.
Netko se pokrene i savije do pasa kad su oni stigli u biblioteku gdje su prozorski kapci održavali polumrak.
Zaboga, a što vi ovdje radite Klemente? - upita grof s izvjesnim iznenađenjem u glasu. - Nitko ovamo me ulazi bez moje dozvole, a ja se ne sjećam da sam vam dao ključ.
Neka mi gospodin grof oprosti. Ja sam osobno htio pospremiti sobu ne hoteći brigu o ovim dragocjenim knjigama povjeriti običnom slugi.
Pokupi krpu, četku i stolac na brzinu i strugne poprativši svoj bijeg s nekoliko naklona.
Sigurno je - uzdahne fratar - da ću ja ovdje naići na vrlo čudne stvari: žena u laboratoriju, sobar u biblioteci svojim prljavim rukama dodiruje djela u kojima je sadržana nauka.. No uza sve to moram ustvrđiti da vaša slava zbog toga nije manja! Da vidimo što imate ovdje.
Odmah prepozna u raskošnom uvezu klasike alkemije Principe de Consetvallon des Corpsom Mornie od Paracelsea, Alchimie od velikog Alberta, Hermetica od Hermanna Gouringusa, Explicatkme. 1572 od Thomasa Erastea, i na kraju, ono što ga je ispunilo radošću, njegovu vlastitu knjigu De la tmnsmutation od Conana Bechera.
Razvedrivši se potpuno i stekavši ponovo povjerenje, redovnik pođe za svojim domaćinom.
Grof svoje goste izvede iz zgrade i povede ih prema krilu gdje se nalazio laboratorij.
Fribliživši se, posjetioci opaziše kako se na krovu dimi veliki dimnjak nad kojim se dizalo bakreno koljeno, kao kakav kljun apokaliptičke ptičurine. Kad su stigli sasvim blizu, ta naprava se uz škripu okrene prema njima i pokaže svoja crna usta iz kojih je sukljao čađavi dim.
Fratar odskoči natrag.
To je obična vjetrenica na dimnjaku postavljena zato da bi što više vjetra dobile peći.
Kod mene kad ima vjetra vučenje vrlo loše funkcionira.
Ovdje je drugačije jer ja koristim pritisak izazvan vjetrom.
Vjetar je u vašoj službi?
Tačno tako. Kao kod mlinova na vjetar.
U mlinu, gospodine grofe, vjetar pokreće žrvnje.
Kod mene se peći ne pokreću, ali zato uvlače zrak.
Ne može se uvlačiti zrak, jer je zrak prazan.
Ali ipak kod mene struji kao u samom paklu.
Fratar se triput prekriži prije no što je prešao preko praga iza Anđelike i grofa dok ih je Kuasi-Ba svečano pozdravljao sa isukanom krivošijom koju odmah potom vrati u korice.
U dnu su se ogromne dvorane crvenile dvije peći.
Treća, ista kao i te dvije, nije bila upaljena. Ispred peći su se nalazili čudne sprave od kože i željeza, i cijevi od ilovače i bakra.
Ovo su kovačevi mjehovi, a služe mi da bih dobio što jaču vatru, na primjer, kad treba da rastopim bakar, zlato ili srebro - objašnjavao je Joffrey de Peyrac.
Duž zidova u glavnoj dvorani bijahu podignute police. Na njima je bilo poredano sijaset bočica i sudova a na svakom je bila etiketa s nekim kabalističkim znakom ili brojem.
Ovdje držim zalihu raznih proizvoda sumpora, bakra, željeza, kositra, olova, arsenova sulfida, boraksa, realgara, rumenice žive, lapisa, vitriola modrog i zelenog. Sučelice onim staklenim lutkama držim olein, dušičnu kiselinu i solnu kiselinu. Na ovoj višoj polici vidite cijevi i sudove od stakla, željeza, lakiranog pješčenjaka, a tamo dolje retorte i prekapnice. Tamo u dnu u maloj dvorani, eno kamenja koje sadrži nevidljivo zlato, kao i ovaj mineral arsena i različito kamenje iz kojega se topljenjem dobija srebro. Evo rožastog srebra, porijeklom iz Meksika. Dobio sam ga od jednoga gospodina, Španjolca, koji se odotamo vratio.
Gospodin grof se ruga skromnom znanju jednog redovnika tvrdeći da je ova voštana tvar srebro. Tu ja ne vidim traga srebru.
Uskoro ću vam pokazati - otpovrne grof.
Uze krupan komad drvenog ugljena s jednog kupa raspoređenog pored peći. Zatim iz jednoga vrča smještenog na polici dohvati lojanu svijeću, na plamenu raspali žeravu, vrškom željeznog predmeta izdubi u ugljenu malu rupicu, stavi u nj malko rožastog srbra, koje zaista imađaše neku prljavu sivožutu i polusjajnu boju, doda malo boraksa. Sad dohvati savinutu cijev od bakra, približi je plamenu svijeće i spretno duhne u rupicu punu neke slane tvari. Ova se rastopi, nadme, promijeni boju, zatim se pojavi niz metalnih kuglica koje grof, duhnuvši jače, stopi u jednu jedinu blistavu leću.
Evo rastopljenog srebra koje sam pred vama izvukao iz ovog komadića kamena čudnovatog izgleda.
Da li s istom lakoćom vršite i pretvaranje zlata?
Ja nikakvo pretvaranje ne vršim. Jedino izvlačim dragocjene kovine iz minerala u kojima se već nalaze ne u čistom stanju, kao kovina.
Fratar kao da nije bio uvjeren grofovim riječima. Kašljucne i ogleda se po dvorani.
A što su one cijevi i oni oštri sanduci?
To je kanal za dovođenje vode, napravljen prema kineskim uzorima, za probna ispiranja i izvlačenja zlata iz pijeska pomoću žive.
Klimajući glavom redovnik se oprezno približi jednoj peći koja je krčala, a u nju je bilo stavljeno nekoliko lončića na tihu vatru i ti su se lončići djelomice zažarili.
Vidim ovdje jedan uređaj, očito, vrlo lijep - reče - ali baš ni malo ni mnogo ne liči na "athanor" ili na "slavnu kuću mudračeva pijevca".
Peyrac se umalo nije ugušio od smijeha, a pošto se smirio, zamolio je fratra da imu oprosti.
Oprostite mi, oče, ali posljednja kolekcija tih divljenja vrijednih gluposti uništena je eksplozijom praskavoga zlata, baš onog dana kad je ovdje bio presvijetli.
Na Becherovu se licu javi izraz pun poštovanja.
Presvijetli mi je zaista o tome govorio. Znači, dakle, da ste vi uspjeli proizvesti nepostojano zlato koje praska?
Reći ću vam da sam uspio proizvesti i praskavu živu, tako da vam ništa ne sakrijem.
A filozofsko jaje?
Imam ga u glavi.
Vi hulite! - uzbuđeno poviče fratar.
Ali kakva je to proza o pilićima i jajima? - umiješa se Anđelika. Nitko mi o tome nije nikad govorio.
Becher je ošine prezrivim pogledom. Ali opazivši da grof de Peyrac nastoji prikriti osmijeh, a da vitez de Germostaz zijeva bez suzdržavanja, zadovolji se u pomanjkanju boljega i njenim skromnim ušima.
U filozofskom se jajetu vrši veliko djelo - otpočne redovnik upiljivši svoj ognjeviti pogled u nevine oči mlade žene. - Izvođenje velikog djela se vrši na pročišćenom zlatu, Suncu, i na finom srebru, Mjesecu, čemu valja primiješati živog srebra, Merkura. Hermetist ih u filozaskom jajetu ili zapečaćenoj retorti podvrgava sad jačem sad slabijem žaru ujednačene vatre, Vulkanu. Kao posljedica toga u smjesu se razvijaju sjemene snage Venerine, a kamen mudraca, tvar obnove, vidljivi je oblik tih snaga. Reakcija će se tada u jajeta razvijati prema određenom redu, one dozvoljavaju da se nadzire kuhanje tvari. Pri tome valja nadasve voditi računa o tri boje: crnoj, bijeloj i crvenoj koje označuju truljenje, odstranjivanje i crvenjenje kamena mudraca. Ukratko, izmjenjivanje smrti i uskrsnuća kroza što, prema prastaroj filozofiji, mora proći svaka tvar koja postoji da bi se obnovila. Duh svijeta, obavezni posrednik univerzalnog duha i tijela je djelotvoran razlog postojanja svakog poretka, koji ispunja snagom četiri elementa. Ovaj duh je zarobljenik zlata, ali, jao. Nije djelotvoran. Čeka na mudraca da ga oslobodi.
A što poduzimate, oče, da biste oslobodili taj duh na kojemu se temelji sve, a zarobljen je u zlatu? - upita grof de Peyrac maznim glasom.
Ali alkemista ni ne primijeti ironiju. Zanosno zabacivši glavu unazad, on je pojurio za svojim davnašnjim snom.
Da bi ga se oslobodilo, valja pronaći kamen mudraca. Ali ni taj kamen ne bi bio dovoljan. Podsticaj se mora dati barutnim prahom, a onda će se sve pretvoriti u zlato.
Načas je zašutio, udubivši se u svoje misli.
Nakon mnogih godina istraživanja, došao sam, vjerujem da to mogu kazati, do izvjesnih rezultata. Sjedinivši živu filozofa, tim ženskim počelom, sa zlatom koje ima muški pol, ali zlatom izvanredne čistoće i valjanim, stavio sam tu smjesu u "athanor" ili "kuću mudračeva pijevca", svetište, tabernakul koji mora posjedovati svaki laboratorij alkemiste. To jaje, u stvari, retorta savršenog jajastog oblika i hermetski zapečaćena da se ne bi ni najneznatniji dio tvari oslobodio, stavio sam
u zdjelu punu pepela, a onda sve skupa gurnuo u peć. Zagrijavši se na vatri koju sam podržavao stalno na istom stupnju i potrebnoj jačini, živa je bez teškoće rastvorila zlato i svela ga u stanje atoma. Poslije šest mjeseci dobio sam crni prah koji sam nazvao kimerične tmine. Tim sam prahom pretvorio neke dijelove predmeta od žive kovine u čisto zlato, ali, na žalost, životna klica mojega purum aurum, nije bila još dovoljno snažna, jer nikad nisam uspio pretvoriti te predmete potpunoma u zlato!
Ali vi ste sigurno pokušali, oče, dati snage toj umirućoj klici! - primijeti Joffrey de Peyrac dok mu je u očima igrao pustopašan smiješak.
Jesam, i dvaput sam, vjerujem, bio sasvim blizu cilju. Evo kako sam postupio. Dvanaest sam dana kuhao na tihoj vatri sokove štira, tuška i rosopasa u đubru, Poslije toga sam procijedio smjesu i dobio sam neku crvenu tekućinu. Stavio sam je u đubar. Izlegli su se crvi koji su se proždirali međusobno. Na kraju je ostao jedan jedini. Hranio sam tog pobjednika s tri naprijed spomenute biljke dok ga nisam dobro ugojio. Naposljetku sam ga spalio, smrvio u prah i tu prašinu pomiješao s vitriolovim uljem i prašinom kimeričnih tmina. Ali ovu sam jedva nešto tim postupkom pojačao.
Fuj! - javi se vitez de Germontaz dajući oduška svome gađenju. Anđelika baci prestrašeni pogled na svoga muža koji se držao ravnodušno.
A drugi put? - upita grof.
Drugi put su se u meni začele velike nade. Bijaše to kad je neki putnik doživio brodolom na nepoznatim, obalama. On mi je dao šaku zemlje koju nikad prije njega nijedan čovjek nije dodirnuo. Tako mi reče. Zaista, još neobrađivana zemlja sadrži u sebi klice ili sjeme kovina, to jest pravi kamen mudraca. Ali ona šaka zemlje nije zasigurno bila sasvim netaknuta - zaključi učenjak-fratar tužna glasa - jer nisam postigao rezultate kojima sam se nadao.
Sad se i u Anđelika javi želja da se nasmije. Da bi sakrila svoje dobro raspoloženje, ona brzo upita:
Ali niste li mi vi, Joffrey, pričali da ste doživjeli brodolom na nekom pustom otoku, prekrivenom maglom i ledom.
Fratar Becher se odjednom trgne i, užagrena i sjajna pogleda, zgrabi za rame grofa de Pyjraca.
Vi ste, dakle, doživjeli brodolom na nepoznatoj zemlji? Znao sam, slutio sam. Vi ste, dakle, čovjek o kojemu govore naši hermetički spisi, onaj koji se vraća "s druge strane svijeta, iz kraja gdje se čuje tutanj groma, fijuk vjetra, bubnjanje tuče i kiše". Na takvu će se mjestu naći tvar, samo ako se bude tražila.
Taj bi se vaš opis donekle mogao primijeniti na onaj kraj - odgovori ravnodušnim glasom grof. - Dodat ću samo da se tamo nalazila ognjena planina usred leda koji mi se činio vječnim. Nigdje žive duše. To je bilo u blizini Ognjene zemlje. Spasio me je neki portugalski jedrenjak.
Dao bih život, pa čak i dušu za grumen one zemlje - poviče Becher.
Jao, oče! Nije mi uopće palo na pamet da je ponesem sa sobom. Fratar ga osine mračnim i sumnjičavim pogledom.
Anđelika shvati po tom pogledu da mu ne vjeruje.
Svijetle ženine oči gledale su trojicu ljudi, sad jednoga, sad drugoga, sad trećega, koji su se nalazili pred njom okruženi čudnom pozadinom od epruveta i sudova.
Oslonjen na područje jedne peći, Joffrey de Peyrac, Veliki šepavac Languedoca, mjeraše svoje goste oholim i podrugljivim pogledom koji je jasno govorio koliko cijeni staroga Don Quijota alkemije i Sancha Panzu nakinđurenog bezbrojnim vrpcama. Prema toj dvojici smiješnih ličnosti, Anđeliki se on sada činio tako velik, tako slobodan i tako neobičan da joj je neki moćan osjećaj preplavio srce snagom od koje se gotovo gušila.
"Volim ga", pomisli, "Volim ga i bojim se. Samo da mu ne naprave kakvo zlo. Ne prije… Ne prije…"
Bojažljiva, nije se usudila dovršiti svoju želju Ne prije no što me stisne u svoj zagrljaj…

Ljubav - reče Joffrey de Peyrac - ljubavno umijeće je najdragocjenije svojstvo ljudskog roda. Proputovao sam mnoge zemlje i opazio sam da to umijeće svuda primjenjuju. Veselim se, gospodo, i vi gospođe, budimo ponosni, ali i na oprezu. Jer ništa nije krhkije od visokog mišljenja o tom umijeću ukoliko mu profinjeno srce i iskusno tijelo ne dadnu podršku.
Njegovo se lice, zamaskirano vrlo crnim baršunom i okruženo gustom kosom, sagne i ozari ga blijesak osmijeha.
Zato smo se i sastali u ovoj Palači radosnog znanja. Ne pozivljem vas da se vratimo u prošlost. Spomenut ću, dakako, našeg učitelja Ljubavnog umijeća, koje je nekad budilo u ljudskim srcima ljubavni osjećaj, ali neću propustiti da kažem ono čime su kasniji vjekovi pridonijeli našem usavršavanju umijeće razgovora, zabavljanja, da se ističemo oštroumnošću svoga duha i na kraju najprostiji užitak, ali koji ima svoju važnost: briga o dobrom jelu i o dobrom vinu jer dobro jelo i dobro vino pojačavaju ljubavno raspoloženje.
Eh, to mi se već više sviđa - poviče vitez de Germontaz. - A osjećaj pustimo na miru. Kad ja smažem pola vepra, tri jarebice, šest pilića i to zalijen bocom dobrog vina iz Šampanje, onda se, ljepotice, diži i idemo u krevet.
Ali kad se ta ljepotica zove gospođa de Montmaure, onda se naokolo priča kako vi znate samo snažno hrkati, i da je to jedino što ste u krevetu u stanju učiniti.
To ona priča? Oh, koje li izdajnice! Istina, jednu sam večer bio sasvim omamljen…
Opći i urnebesni smijeh prekine gojaznoga viteza koji u neprilici podiže srebreni poklopac s jedne zdjele i s dva prsta dohvati pileće krilo.
Kad jedem, onda zaista jedem. Ja nisam kao vi što sve miješate i pravite se fini tamo gdje to nije potrebno.
Neuljudno svinjče - obrati mu se prijaznim glasom grof de Pejrac - da samo znate s kojim vas užitkom ja promatram! Vi ste živa slika i prilika svega onoga što mi nastojimo iskorijeniti iz naših običaja, svega onoga što mi mrzimo! Gledajte, gospođo i gospođe, evo potomka onih barbara, onih križara što su, pod zaštitom svojih biskupa, potpalili tisuće lomača između Alibija, Toulouse i Paua. Oni su bili tako krvoločno ljubomorni na ovaj prekrasan kraj gdje se pjevalo o ljubavi prema gospođama da su ga pretvorili u prah i pepeo, a od Toulouse su napravili grad netrpeljiv, sumnjičav, dali mu okrutan lik fanatika. Ne zaboravimo…
Ne bi smio tako govoriti, mislila je Anđelika.
Jest, smijalo se i šalilo, ali je ona dobro vidjela kako se u nečijim crnim očima pojavio okrutan sjaj.
Kivnost južnjaka na jednu prošlost staru već četiri stoljeća bijaše činjenica kojoj se ona nije mogla načuditi.
Ali grozote križarske vojne Albigensa mora da su bile tako užasne jer su se po selima majke prijetile svojoj djeci da će zvati strašnoga Monforta.
Joffrey de Peyrac je s užitkom pothranjivao tu kivnost više zbog toga što je mrzio svako ograničavanje duha, svaki prostakluk i glupost nego iz nekih lokalpatriotskih razloga.
On je sjedio sučelice Anđeliki na drugom kraju ogromnog stola, odjeven u grimizni baršun posut dijamantima. Bjelina njegova visokog ovratnika od flandrijskih čipaka, njegove orukvice i duge i žive ruke, s po jednim prstenom na svakom prstu, još više su isticali njegovo zakrinkano lice i crne kose.
Ona je bila sva u bjelini, i to ju je živo podsjetilo na njeno vjenčanje, na veliku gospodu Languedoca i Gaskonje koja se tog dana bijahu okupila oko dva ogromna stola, smještena u trijemu palače. Ali večeras, među sjajnim društvom nije bilo ni
staraca ni svećenika. Sad kad je Anđelika mogla dati ime svakom licu, primijetila je da je većina parova što su je okruživali bila nezakonita. D'Andijos je dopratio svoju ljubavnicu, neku vatrenu Parižanku. Gospođa de Saujac, čiji ja muž bio upravni službenik u Monipellieru, ljupko ja naginjala svoj crnu glavu na rame nekakva kapetana zlaćanih brčića.
Neki su vitezovi došli sami i oni se približe nekim gospođama koje su se osjećale dovoljno nezavisne i imale dovoljno smjelosti da se pojava na glasovitim ljubavnim udvaranjima.
Ljudi i te žene raskošno odjeveni širili su oko sebe dojam mladosti i ljepote. Pod svjetlošću svijećnjaka i baklji blistalo se zlato i drago kamenje. Kroz otvorene prozore prodiralo je u salon topla proljetna većer. Da im ne bi dojađivali komarci, u kadionicama je gorjelo lišće limunovca i tamjan, i njihov sa opojni miris miješao s mirisom vina.
Anđelika je mislila kako je ona, nekom čudnom besmislicom koja, uostalom nije bila jedina u Palači veselog znanja, u svom tom društvu okupljenom da govori o ljubavi, jedina bila u društvu svoga muža koji joj nije bio ljubavnik.
Rastužena veseljem iz kojega je bila isključena, Anđelika je kao promatrač prisustvovala raskošnoj komediji. A sve je to bilo samo blistava lepeza koju je grof de Peyrac, za svoje zadovoljstvo, rastvorio pred njenim očima. Tu se najviše razgovaralo o ljubavi i zlatu što je pod spretnom rukom čarobnjaka blistalo divnim sjajem.
Anđelika se više nije bojala svoga poraza. Sad je već željela samo jedno: da se sjajan pogled što se blistao pod baršunastom krinkom zaustavi na njoj. I trpjela je zato što je bio daleko, prenesen u svoj svijet, obuzet raznolikom igrom svog vlastitog života.
Anđelika se osjećala priprosta i ne na svom mjestu, kao poljski cvijet u gredici ruža.
Pa ipak, bila je prekrasna, a na njezinu su joj držanju mogle pozavidjeti i najveće gospođe.
Ruka mladoga vojvode de Forba de Ganges dodirne joj golu mišicu.
Kako gorko žalim, gospođo - šapne joj - što ste vlasništvo onoga gospodara. Meni će večeras iscuriti oči gledajući vas.
Ona ga vrškom lepeze živo ošine po prstima..
Ne primjenjujte odmah u stvarnosti ono čemu vas ovdje uče. Radije poslušajte mudre riječi iskustva: jao onome tko požuri i okreće se na svaki zapuh vjetra.
A niste li primijetili svoju susjedu s desne strane, njen dražesan nosić, njezine crvene obraze? Rečeno mi je da je udovica koja jedva čeka da se utješi zbog gubitka starog i čangrizavog muža.
Zahvaljujem vam na savjetu, gospođo.
Nova ljubav potiskuje staru.
Svakoj se riječi potekloj iz vaših čarobnih usta valja povinovati. Dopustite mi da vam poljubim prste i obećavam da ću svu svoju brigu posvetiti maloj udovici.
Na drugom kraju stola zametnula se raspra između Cerbalauda i gospodina de Castel-Jalona.
Siromašan sam kao prosjak - govorio je ovaj posljednji. Ne krijem da sam prodao jedan vinograd da bih se mogao pristojno obući i doći ovamo. Ali ja ipak tvrdim: ne moram biti bogat da bih bio ljubljen.
Nikad nećete biti nježno ljubljeni. U najboljem slučaju vaša je ljubavna idila kao idila seljaka koji jednom rukom miluje bocu, a drugom prijateljicu i pri tom tužno razmišlja o teško stečenom novcu kojim mu valja platiti i jednu i drugu.
Tvrdim da je osjećaj…
Osjećaj se ne gaji u oskudici…
Joffrey de Peyrae pruži ruku smiješeći se.
Mir, gospodo, poslušajte riječ starog učitelja čija će ljudska misao prekinuti sve naše raspre. Ovim riječima počinje spis Ljubavno umijeće: Ljubav ima aristokratsku narav. Da bi se mogao posvetiti ljubavi, čovjek ne smije imati
materijalnih briga i te ga brige ne smiju toliko zaokupiti da on mora voditi računa o svakom trenutku dana. Prema tome, budite bogati, gospodo, i obasipajte nakitom svoje dragane.. Blijesak ženina pogleda pred nizom dijamanata vrlo se lako može pretvoriti u blijesak ljubavi. Ja osobito obožavam pogled što ga žena ukrašena nakitom baca u svoje ogledalo. Ne bunite se, drage gospođe, i ne budite licemjerne. Zar ćete cijeniti onoga kojemu nije nimalo stalo da vašu ljepotu učini još zamamnijom?
Gospođe se nasmiju i zažagore.
Ali ja sam siromašan! - poviče Castel-Jalon plačljivim tonom. Ne budi tako okrutan, Peyrac, ostavi malo nade…!
Postani bogat!
Lako je reći!
A lako je i postati samo ako se hoće. Ali barem ne budi škrtac. Škrtost je najveći neprijatelj ljubavi. Ako si već siromašan, ne štedi onda svoje vrijeme i svoje junaštvo. Čini tisuću gluposti i potrudi se da im se svijet smije. Dosada je crv koji izgriza ljubav. Nije li istina, gospođe, da vam je draži lakrdijaš od velikog mudraca? A da te utješim, kazat ću ti još ovu izreku: "Jedino zasluga čovjeka čini dostojnim ljubavi".
"Kako mu je ugodan glas i kako lijepo govori, mislila je u sebi Anđelika".
Poljubac mladoga vojvode bijaše joj ostavio, na prstima kao neki svrbež. On se poslušno okrenuo od nje i sasvim se posvetio maloj udovici rumenih obraza. Anđelika je bila sama i preko drugog stola i kroz modri dim što se podizao iz kadionica, njezin pogled nije silazio sa crvena lika gospodara kuće. Je li on to primjećivao? Je li je on pozivao sakrivši svoje unakaženo lice baršunastom krinkom? Ili je nehajan, ravnodušan, jedino uživao, poput zadovoljnog epikurejca, u profinjenoj igri riječi?
Znate li da me ovo ovdje sasvim smutilo? - odjedared poviče mladi vojvoda de Forba des Ganges upola se podigavši. - Prvi put prisustvujem jednom ljubavnom udvaranju i priznajem da sam se ja prije nadao ugodnoj raskalašenosti nego onako tvrdim riječima. "Jedino zasluga čovjeka čini dostojnim ljubavi". Moramo li postati mali sveci da bismo osvojili svoje gospođe?
Bog vas očuvao toga, gospodine vojvodo - uz smijeh mu je šaputala mala udovica.
Izazov je ozbiljan - dobaci d’Andijos. - Biste li me ljubili kad bih stekao aureolu oko glave, draga?
Sigurno ne bih.
A zašto da se zasluge pripišu oltarima? - poviče Joffrey de Peyrac. Zasluga je biti lud, veseo, razmetijivac, vitez, pjesnik, a nadasve - tu sam vas čekao, gospodo - spretan i uvijek spreman ljubavnik. Naši su očevi uglađenu ljubav suprotstavljali slobodnoj ljubavi. A ja vam, međutim, kažem jedna s drugom ide pod ruku! Valja ljubiti istinski i potpuno, to jest tjelesno.
Načas ušuti, a onda nastavi promuklim glasom:
No ne valja prezirati zanos osjećaja koji ne samo da nisu tuđi želji već je oštre i natkriljuju. Smatram stoga da onaj tko hoće da upozna ljubav treba žrtvovati toj disciplini i srce i svoja osjetila kao što preporuča Le Chaplain. "Ljubavnik ne smije imati više od jedne ljubavnice, a ljubavnice više od jednog ljubavnika". Nadajte se, ljubite se i rastavite se kad naiđe umor, ali ne budite od onih nepostojanih ljubavnika koji se prepuštaju pijanstvu strasti, piju iz svih čaša u isto vrijeme i dvorove pretvaraju u kokošinjce.
Svetoga mi Severina - poviče vitez de Germontaz izvukavši glavu iz tanjura - da vas čuje moj stric nadbiskup, izgubio bi glavu. Ono što vi govorite nema nikakva smisla. Nikada dosad nisam čuo nešto tome slično!
Vi ste vrlo malo toga čuli, gospodine viteže…! A što vas to u mojim riječima toliko smeta?
Sve! Vi propovijedate vjernost i raspuštenast, pristojnost i putenu ljubav. A onda se odjednom, kao da ste na propovjedaonici obarate na pijanstvo strasti. Taj ću
izraz prenijeti svom stricu nadbiskupu. Siguran sam da će ga slijedeće nedjelje spomenuti pred punom katedralom.
Moje riječi su plod ljudske mudrosti. Ljubav je neprijatelj neumjerenosti. I u tome kao i u jelu mi više volimo kakvoću od količine. Granica užitka prestaje tamo gdje počinje napor i odvratnost razvrata. A je li u stanju uživati u iskusnu poljupcu netko tko ždere kao svinja i pije kao isušeno bure?
Treba li da prepoznam sebe u tom opisu? - punih usta promrmlja vitez de Germoataz.
Anđelika je mislila kako taj nadbiskupski nećak nije bar nikakvo zanovijetalo. Ali čini se da se Joffrey baš trudio da bi ga izazvao. Zašto? Pa ipak, i njemu je bilo jasno koliku opasnost predstavlja za njih neugodno prisustvo viteza de Germontaza.
Nadbiskup nam šalje svog nećaka da ovdje špijunira - bijaše kazao svojoj ženi dan prije banketa.
A onda nadodao šaljivim tonom: - Znate li da je među nama došlo đo objave rata?
A što se dogodilo, Joffrey?
Ništa. Nadbiskup traži tajnu o mojemu bogatstvu, a možda čak i sve moje bogatstvo. Neće mi dati mira.
Hoćete li se braniti, Joffrey?
Što bolje budem umio. Na žalost, nije se još rodio čovjek koji bi uništio ljudsku glupost.

Sluge su odnijeli tanjure. Osam paževa uđe, jedni noseći košare ruža, a drugi piramide voća. Pred svakog gosta su postavljeni tanjuri sa slatkišima svake vrste.
Veselim se što vas čujem tako jednostavno govoriti o putenoj ljubavi - reče mladi Cerbalaud. - Zamislite, ludo sam zaljubljen, a ipak sam došao sam na ovaj sastanak. Ne vjerujem da nisam bio dovoljno vatren u svojim izjavama i ne želim se pohvaliti, ponekad sam imao dojam da je ljubav bila obostrana. Ali, na žalost, moja je prijateljica previše kreposna. Čim napravim neki smijeliji pokret, moja me draga danima poslije toga časti okrutnim pogledima i značajnom hladnoćom. Već mjesecima se kuham u tom prokletom kotlu. Osvojim je uvjeravajući je u žar svoje ljubavi, a onda je izgubim čim joj pokušam taj žar i dokazati..
Ljubavni jadi Cerbalaudovi raspolože društvo. Jedna žena ga stisne u zagrljaj i poljubi u usta. Kad se buka malko stišala, Joffrey de Peyrac blago reče:
Budi strpljiv, Cerbalaud, i imaj na pameti da se baš u divljim djevojkama kriju najveći zanosi strasti. Ali njima je potreban spretan ljubavnik koji će im pomoći da raščiste svoje nedoumice o ljubavi i grijehu. Ali čuvaj se gospođica koje previše često brkaju ljubav s brakom. Navest ću ti nekoliko izreka: "Predajući se ljubavnom užitku, zaustavi se na želji ljubavnika. Bilo da primaš ili daješ ljubavni užitak, čini to uvijek s izvjesnim stidom", i na kraju: "Spremno izvršavaj naloge gospođa".
Čini mi se da isuviše lijepu ulogu dajete gospođama - pobuni se neki plemić, ali zauzvrat lepezom dobi po prstima. - Po vašem pričanju valja nam umirati pred njihovim nogama.
Ta to i jest divno - prihvati ljubavnica markiza d’Andijosa. Znate li kako u Parizu zovu mladice koji udvaraju velikim gospođama? "Umirući".
Ja ne želim umrijeti - javi se d’Andijos ljutita lica. - Neka umru moji suparnici.
A mora li se dopustiti gospama da zadovoljavaju sve svoje hirove?
Svakako!
Prezirat će nas…
Varat će nas…
A moramo li se pomiriti s tim da nas naše gospođe varaju?
To ne - reče Joffrey de Peyrac. Tucite se u dvoboju, gospodo, i ubijte svoje suparnike. Tko nije ljubomoran ne može ljubiti. Sumnja u vlastitu ljubavnicu raspaljuje ljubavni žar.
Taj prokleti Chaplain je na sve mislio!
Anđelika prinese čašu ustima. Krv joj je brže kolala i ona se smijala. Sviđao joj se svršetak tih veselica među tim Južnjacima, kad je naglasak ječio kao zvuk trube, kad su jedni druge izazivali i ismijavali, kad je jedan vadio sablju, a drugi ugađao gitaru.
Pjevaj, pjevaj – javi se netko iznebuha. - glasu kraljevstva!
Na balkonu koji se dizao iznad trijema svirači počeše ispotiha svirati. Anđelika vidje kako je udovica naslonila glavu na rame mladog vojvode, zatim je lakim prstima hvatala bombone i stavljala mu ih među usne.
Smiješili su se.
Na baršunastom se nebu pojavi mjesec, krugao i jasan. Joffrey de Peyrac dadne znak jednom slugi i ovaj pođe od svijećnjaka do svijećnjaka da gasi svijeće. Nasta mrak. Oči se malo-pomalo privikoše na slabo mjesečevo svjetlo, ali su glasovi utihnuli i u iznenadnom pribiranju čuli su se uzdasi zagrljenih parova. Već se neki bijahu digli od stola i lutahu vrtovima ili pod trijemovima kojima je strujio mirisni noćni povjetarac.
Gospođe - ponovo se javi ozbiljan i milozvučans glas Joffreya de Peyraca - i vi, gospodo, da ste mi dobrodošli u Palači radosnog znanja. Nekoliko ćemo dana razgovarati i jesti za istim stolom. Više je odaja u ovom mom domu pripremljeno za vas. Naći ćete u njima odabrana vina, slatkiše i šerbet. I udobne krevete. Spavajte sami ako vas spopane sjeta. Primite prijatelja na jeđaa sat ili na čitav život, ako baš želite. Jedite, pijte, ljubite se… ali budite obazrivi jer ljubav mora biti tiha da bi očuvala svoju slast. Još jedan savjet… a taj važi za vas, gospođe. Znajte da je i lijenost jedan od velikih neprijatelja ljubavi. U zemljama gdje je žena još uvijek muškarčeva robinja, na Istoku, i u Africi gotovo uvijek je njezina dužnost da svog gospodara privede užitku. Pod našim civiliziranim nebom vama je, u stvari, pripao bolji dio. Vi ponekad zloupotrebljavate svoj položaj i na naš žar odgovarate mlitavošću… koja se ne razlikuje mnogo od obamrlosti. Predajte se neštedimice i hrabro, u slađostrašču ćete naći naknadu. Nagao čovjek i hladna žena u ljubavi ne nalaze užitak. Završit ću jednim povjerljivim saopćenjem gastronomske prirode. Sjetite se, gospodo, da vino iz Šampanje koje ćete naći hladno pored svojih kreveta, ima više mašte nego stalnosti. Drugim riječima rečeno. ne pijte mnogo ukoliko se želite pripremiti za borbu. Ipak, nijedno vino nije pogodnije da se proslavi pobjeda, da okrijepi snage nakon sretno provedene noći i da održi krepkima žar i snagu! Gospođe, da ste mi zdravo!
Odgurne naslonjač, baci noge na stol i prekriži ih, uze gitaru i zapjeva. Svoje zamaskirano lice okrene prema mjesečini.
Anđelika se osjećala strašno samom. Nekadašnji se svijet te noći rađao iz pepela u sjeni kule Arsezat. Vrela je Toulousa ponovo našla svoju dušu. Sladostrašće je imalo svoja građanska prava a ova mlada žena puna snage i mladosti kako da na sve to ostane neosjetljiva.
Ne može se nekažnjivo pričati o ljubavi i o njezinim čarima a da se ne da maha vlastitoj čeznutljivosti. Gotovo svi uzvanici već bijahu napustili dvoranu. Neki su se još u udubljenju prozora, s čašicom rozolja ruci, nadmetali u maženju i šalama. Gospođa de Saujac je cjelivala svoga kapetana. Dugo toplo veče, zaslađeno uz to vrsnim vinima, biranim jelima začinjenim rijetkim mirodijama, glazbom i cvijećem, naposljetku je Palaču radosnog znanja obavilo ljubavnom magijom.
Crveni je čovjek pjevao i pjevao. Ali i on je bio sam.
"Što čeka?" pitala se Anđelika. "Da pođem k njemu, bacim mu se pred noge i rečem mu uzmi me?"
Dug joj srh prostruji leđima pri toj pomisli i ona zatvori oči.
Dušu su joj razdirali nemir i proturječja. Dan prije još bijaše spremna da popusti, ali se večeras otimala zamami: "Žene pjesmom mami". Izdaleka je to bilo stravično, izbliza čudesno. Digne se sa stolice i iziđe. "Hoću da se otmem napasti, mislila je". A zatim joj se odmah nametne misao da je taj čovjek njen suprug pred Bogom, te u očajanju stane mahati glavom. Osjećala se i izgubljenom i
bojažljivom. Odgajana u strogosti, plašila se suviše slobodna života. Živjela je u vrijeme kad se svaka slabost plaćala sumnjama i grižnjama savjesti.
Žena koja se tu noć stenjući prepusti zagrljaju ljubavnika, sutra će očiju punih suza pojuriti k ispovjedaonici, vapijat će za rešetkama i koludričkim velom da bi okajala grijehe. Anđeliki je bilo jasno da je Joffrey de Peyrac želi potčiniti ljubavi, a ne braku.
Da se udala za drugog čovjeka, taj bi isto tako postupio. Nije li dojilja imala pravo tad je tvrdila da je taj čovjek bio u službi đavola?
Silazeći niza stepenice, sretne zagrljeni par. Žena je brzo šaputala, učini joj se, neku tugaljivu molbu. U toj palači punoj uzdisaja, Anđelika je u svojoj bijeloj haljini dugo lutala vrtovima. Opazi Cerbalauda. I on je bio sam i on je šetao drvoredima i sigurno smišljao rečenice kojima će obasuti svoju suviše krutu prijateljicu.
Ona se nasmiješi.
"Jadan Cerbalaud! Hoće li ostati vjeran svojoj ljubavi ili će je ostaviti za neku djevojku manje okrutnu…?"
Nesigurna koraka vitez je Germontaz silazio niza stepenište. Zaustavi se pored Anđelike i snažno udahne zrak.
Do vraga i prenemaganja i cifranja ovih Južnjaka! Moja prijateljica koja je do maloprije pokazivala dobru volju, odalamila mi šamar i otišla, čini se da nisam bio dovoljno nježan za nju.
U stvari, valja vam izabrati između raskalašnog i svećeničkog ponašanja. Ali vi, možda, patite što joj niste odlučili kojem pozivu da se posvetite.
Crven kao rak, on joj se približi. Anđelika osjeti na licu njegov dah koji je smrdio po vinu.
Znate, ja ne trpim da me cmizdravke poput vas draže kao kakva bika. Evo kako ja sa ženama postupam.
Prije no što je ona išta mogla učiniti u svoju obranu, on ju je grubo dohvatio i na usne joj pritisnuo svoja vlažna i debela usta. Ona se trgne zgađena. Želja tog prostaka ju je vrijeđala, a nadasve njegova drska sigurnost i prezir što ga je prema njoj pokazivao. Ne bi postupio drugačije s djevojkom iz kuhinje kojoj je bilo suđeno da se poda na travi, između živice. Tako ju je životinjski stegao da je naprosto osjećala da se guši. Nije se usudila zvati u pomoć: previše se stidjela i previše osjećala poniženom. Počne se boriti noktima i zubima, ali on je bio snažan, uporan i potpuno pijan. Stisnuvši je koljenom uz stub trijema, jednom joj rukom dohvati rub svilenog prslučića i povuče. Skupocjeno platno prsne uz šuštavi zvuk svile. Anđelika se skupi kad su joj ljigavi prsti zgrabili gole grudi. Ne dajući glasa od sebe, hrabro se borila, ali je osjećala da joj ponestaje snage.

Gospodine de Germontaz - odjednom se javi nečiji glas.
Sva izvan sebe Anđelika opazi crvenu priliku grofa de Peyraca na vrhu stepenica. On dohvati rukom krinku i baci je preko ramena. Ona opazi njegovo unakaženo lice koje i najhrabrijima tjeraše strah u kosti kad bi se na njemu stegle unakažene crte. Pojačavši svoje šepanje, on je polako silazio. Kad je stigao na posljednju stepenicu, frkne iskra dok je vadio mač iz korica.
De Germontaz se stade teturajući povlačiti. Iza Joffreya de Peyraca silazili su Bernard d’Andijos i gospodin de Castel-Jalon. Nadbiskupov nećak baci pogled
prema vrtu i tamo spazi Cerbalauda koji mu se sve više približavao. Ubrzano je disao.
Stupica - zamuckivao je - mislite me ubiti…
Stupica je u tebi samome, krmačo! - odgovori d’Andijos. Tko te je tjerao da obeščastiš ženu svoga domaćina?
Tresući se čitavim tijelom, Anđelika se trudila da nekako pokrije grudi rastrganim prslukom. Ali joj to nije polazilo za rukom. Ne smiju se tući! Treba se uplesti… Joffrey se izlagao smrti tukući se s onim momkom u naponu snage..
Joffrey de Peyrac se sve više primicao. Reklo bi se da se spretnost žonglera ugnijezdila u njegovu dugom unakaženom tijelu. Već sasvim blizu viteza Gemiontaza, on mu vrh mača nasloni na trbuh i samo reče:
Tuci se!
Pokoravajući se porivu vojničkog odgoja, ovaj također trgne mač i čelik se ukrsti. Nekoliko je trenutaka trajala žestoka bitka, i tako napeta da su se dvaput sudarali balčaci, a lica se dvojice boraca našla jedva nekoliko palaca jedno od drugog.
Ali se grof de Peyrac svaki put naglo odvajao. On je tom svojom brzinom nadoknađivao nedostatak što mu ju je pričinjala kraća noga. Kad ga je de Germontaz dogurao do stepenica i prisilio da se penje uz njih, on se jednim skokom prebaci preko ograde te je vitez jedva dospio da se okrene i da ga dočeka s lica. Na njemu su se već pokazivali tragovi umora. Iako je u tančine poznavao sve finese mačevanja, ta suviše brza igra posve ga smutila. Grofov mu mač dohvati desnu ruku, malko mu zareže mišicu. Rana je bila neznatna, ali je obilno krvarila. Ranjena ruka sve je teže baratala mačem i sve se više kočila. Vitez se sve teže borio. Njegove krupne i okrugle oči se ispuniše užasom. A oči su Joffreya de Peyraca plamsale nekim mračnim sjajem koji nije znao za milost. Anđelika je u njima čitala smrtnu osudu.
Grizla je svoj usne tako žestoko da je skoro kriknula od boli. Ali se nije usudila pomaknuti. Načas zatvori oči. Odmah zatim joj u ušima odjekne mukao i dubok krik, kao uzdah kojim drvosječa prati izmahivanje sjekirom.
Kad je otvorila oči, vidje viteza de Germontaza kako se pružio po podu od mozaika. Iz slabina mu je stršio balčak mača, dok se nad njim nadnimio Veliki šepavac Languedoea sa smiješkom oko usma.
Prenemaganje i cifranje! - reče tihim glasom. Uhvati zatim balčak i naglim pokretom izvuče mač.
Pri tom nešto šikne prigušenim šumom. Anđelika primijeti na svojoj bijeloj haljini nekoliko krvavih mrlja.
Odjednom je uhvati vrtoglavica i ona se prihvati za zid.
Obliveno znojem, lice Joffreya de Peyraca se nadnese nad njeno. Pod kaputom od crvenog baršuna njegove su se mršave grudi nadimale kao kovački mijeh. Ali su zato njegove prodorne oči zadržale oštar i radostan sjaj.
Lijeni osmijeh razvuče grofove usne kad se susreo sa zelenim pogledom, zamrlim od straha.
On zapovjedno reče:
Dođi!

Konj je polako išao rubom rijeke podižući pijesak po vijugavoj stazi. Izdaljega su tri oboružana lakeja štitila napredovanje svoga gospodara a da ih Anđelika nije ni primijetila. Činilo joj se da je potpuno sama pod zvjezdanim nebom, sama u zagrljaju Joffreya de Peyraca koji je, pošto ju je ukoso sebi posadio u krilo, sad vođaše u vilu na Garonni da tamo provedu svoju prvu ljubavnu noć.
Grof nije podbadao konja da pospješi korak. Opustio je uzde, dok je jednom rukom obujmio mladu ženu oko pasa. Ona se sada prepuštala snazi što je nekoć bijaše savila radi poljupca pred kojim se ona, užasnuta, povukla. Sve je to bilo i davno i nestvarno. Sadašnjost je bila važna. Bez misli, potčtinjene volje, ona se priljubila uza nj, sakrivši lice u zgužvani baršun njegova kaputa. Poslije dvoboja on je naglim pokretom radenika, rastvorio kaput te se s mirisavim prahom ljubica,
kojim je bilo prožeto njegovo odijelo, miješao miris muškarčevog znoja i još jače palio njezine želje.
Ona plašljivo uvuče ruku u otvor njegove košulje, dodirne mršave gradi glatke i jantaraste kao drvena egzotična statua.
On se onako s konja zagledao u iskričavu vodu rijeke. Uto mu zaigraju usne i on tiho zapjeva na starinskom jeziku pjesmu, koju je ona razumjela:
Kao što lovac nosi lovinu koju je dugo vrebao
tako i ja nosim svoju dragu, da uživam u njoj…
Mjesečina je potpuno obasjala njegovo ponosno lice. Anđelika je pri tom mislila:
"Ima najljepše oči, najljepše zube, najljepše kose na svijetu, ima nježnu put, lijepe ruke. Kako onda da me ispunja užasom.. Ovo je, dakle, ljubav…? Ljubavna opsesija…?"
Posluga uvježbana od gospodara koji mnogo zahtijeva, bila je naprosto nevidljiva. Soba je bila spremljena. Na terasi, odmah pored divana čekala je zaliha voća, a u brončanom sudu hladilo se nekoliko boca.
Anđelika i njen muž šućahu. Nastupio je trenutak šutnje. Ali kad ju je on mrgodnim nekim nestrpljenjem privukao k sebi, ona šapatom upita:
Zašto se ne smiješite? Jeste li još ljuti? Uvjeravam vas da nisam ja izazivala onoga čovjeka!
Znam, draga.
A zatim duboko udahne i nastavi muklim glasom:
Smijeh mi neće na usta. Previše dugo sam čekao na ovaj trenutak. Gotovo bih kriknuo od bola. Nikad nijednu ženu nisam volio kao tebe, Anđeliko. Čini mi se da sam te ljubio i prije no što sam te vidio. A kad sam te vidio… Tebe sam ja čekao. Ali ti si prolazila oholo, na dohvat moje ruke, kao božanstvo močvara, nedohvatljiva. A ja sam vas zabavljao svojim ispovijedima bojeći se da vas ne uplašim nekim pokretom ili nekom zajedljivošću. Nikad nijednu ženu nisam tako dugo čekao, ni s toliko strpljenja. A ipak, pripadala si mi. Dvadeset sam se puta već bio odlučio za nasilje, ali ja nisam čeznuo samo za tvojim tijelom već i za tvojom ljubavlju. I sada kad te ovako držim, kad vidim da si najzad moja, spopada me želja da ti se osvetim za sve muke što si mi ih zadala. Da, da se osvetim - ponovi strasno.
Ona se hrabro zagleda u njegovo lice koje ju više nije plašilo i osmjehne se.
Pa osveti se - šapne.
On se trgne i uzvrati joj osmijeh.
Žena si ti više no što sam i pretpostavljao. Ah! Ne izazivajte me. Molit ćete milost, lijepa neprijateljice!
Od tog trenutka Anđelika više nije pripadala samoj sebi. Našavši usne, koje su je već jednom omamile, našla je i onaj vihor nepoznatih čuvstava, koji joj se usjekao duboko u put i u njoj izazivao sjećanje na neku nejasnu sjetu. Sve se u njoj budilo i obećavalo cvat koji ništa, ništa više nije moglo zaustaviti. U njoj se razbudi strast tolikom snagom da se nemalo uplašila.
Zadihana, bacala se unazad, nastojeći da izbjegne njegovim rukama koje su je svakim svojim dodirom plavile novim bujicama naslada i tada bi, kao da izranja iz kakva bunara ubitačne slasti, vidjela kako se oko nje okreće zvjezdano nebo, maglovita ravan kroz koju se Garonna izdužila svojim srebrnim tokom.
Zdrava i čvrsta Anđelika je bila stvorena za ljubav.
Ali nenadano otkriće o vlastitom tijelu uznemirilo ju je i ona se osjećala gurnuta, natjerana u siloviti juriš, više unutrašnji nego vanjski. Tek mnogo kasnije, stekavši izvjesno iskustvo, mogla je prosuditi koliko je Joffrey de Peyrac ublažio silovitost njezine želje, dok je nije sasvim ukrotio.
On ju je svukao i položio na divan a da ona toga gotovo i nije bila svjesna. Neumornom ju je strpljivošću privlačio k sebi, a ona se sve više potčinjavala,
topla i stenjući, blistavih, grozničavih očiju. Čas se otimala, a čas grčevito hvatala za nj, ali kad je uzbuđenje koje više ničim nije mogla zadržati doseglo vrhunac, u njoj se odjedared sve raščinilo. Tijelom joj se raširi osjećaj sreće kojemu se pridružio nadražaj divan i razdirući, a ona se svojevoljno prepustila najsmelijim milovanjima pustivši, zatvorenih očiju i bez sustezanja, da je nosi struja sladostrašća. Nije se povukla pred boli jer je svaki djelić tijela mahnito tražio vlast gospodara, a kad se on zario u nju nije jauknula, ali su joj se vjeđe neobično raširile te su se u njenim vedrim očima odrazile zvijezde proljetnoga neba.
Zar tako brzo! - prošapće Anđelika.
Ispružena na divanu, ona se vraćala životu. Mekani šal iz Indije, prebačen preko nje, štitio joj je tijelo od lakog noćnog povjetarca. Promatrala je Joffreya de Peyraca koji je, stojeći, tamna prilika obasjana mjesečinom, natakao u čaše svježega vina. On se nasmije:
Polako, polako, draga! Doći će vrijeme za duga uživanja. A dotle pijmo! Jer oboje smo večeras obavili težak posao i valja se okrijepiti.
On podrži njeno nježno poprsje dok je pila, a ona se pravila mlitavijom i umornijom nego što je i bila i naslonila se na nj nagonski koketna i velikih zahtjeva. Bez dvoumljenja je uživala u nježnosti što ju je slutila u tom čovjeku koji je isto tako mogao biti nepovjerljiv i ravnodušan prema poklonu što mu ga je učinila. Iza svog vedrog raspoloženja on je sakrivao svoju mladu radost, a Anđelika, lukava kao što je bila, osjećaše da je nad Joffreyom de Peyracom stekla ogromnu vlast. Na sreću, ona tu vlast neće zloupotrijebiti! Zanosno ga je voljela! S njim će podijeliti vrijeme svoga života. Rodit će mu sinove i živjet će sretni pod vedrim nebom Toulouse!
Podigavši prema njemu svoje prekrasno lice, ona mu se nasmiješi osmijehom čije zavodničke snage još ne bijaše svjesna. Jer tu je sad bila nova Anđelika, vedra i slobodna.
On zatvori oči kao zaslijepljen. Kad ih je otvorio, opazi izraz tjeskobe na njezinu čarobnom licu.
Vitez de Germontaz - šapne Anđelika. Jao, Joffrey! Zaboravili ste na nj. Ubili ste nadbiskupova nećaka!
Ne mislite na to. Njegov se izazovni čin odigrao pred svjedocima. Bilo bi mi se predbacilo da sam šutke prešao preko te zgode. Pa i sam je nadbiskup plemićke krvi i pomirit će se sa sudbinom. Bože! Draga - šaputao je potom - vi imate ljepše oblike tijela no što sam i zamišljao.
Prstom je slijedio bijelu i gipku krivinu njezina mladog trbuha. Ona se osmjehne i zadovoljno uzdahne. Uvijek su joj pričali da su ljudi poslije ljubavi obično grubi i ravnodušni..
Ali Joffrey zaista nije bio kao drugi ljudi.
On se sklupča kraj nje na divanu i ona ču kako se tiho smije.
Zamišljam nadbiskupa kako s visokog tornja svoje biskupske palače promatra Palaču radosnog znanja i kako zavjetuje paklu moje razvratno biće! A da zna da upravo u ovom trenutku uživam u grešnim čarima svoje prave pravcate žene čiji je brak on sam blagoslovio.
Nepopravljivi ste. Ima pravo što vas smatra sumnjivim, jer ako postoje dva načina da se neka stvar napravi, vi ćete izmisliti treći. Tako biste, na primjer, mogli ili počiniti preljub ili kao što treba obaviti svoju bračnu dužnost. Ne! Vi morate svoju prvu bračnu noć okružiti takvim okolnostima da se u vašem zagrljaju osjećam grešnom.
A nije li to divan osjećaj, recite!
Šutite! Vi ste, zaista, vrag! Priznajte, Joffrey, ako ste se vi spretno izvukli, da se većina vaših gostiju večeras ne nalazi u istom položaju! Kojom ste ih spretoošću naveli da čine ono što presvijetli naziva razuzdanošću. Nisam baš posve sigurna da niste… opasno stvorenje..
A vi ste, Anđeliko, potpuno gola slatka i majucna opatica! Siguran sam da će moja duša pred vašom zaštitom dobiti oprost grijeha. A čemu da se odričem
životnih užitaka? U mnogih su naroda drugačiji običaji nego kod nas, a ipak nisu ni manje plemeniti ni manje sretni od nas. Imajući u vidu prostotu srca i osjećaja koju mi sakrivamo pod svojim lijepim odijelima, poželio sam, zbog svog vlastitog užitka, vidjeti žene i ljude uglađenijeg ponašanja i dati imenu Francuske više ljupkosti. Kolike će žene, osuđene na spolnu neosjetljivost i prisiljene da podnose nepodobne i barbarske ljubavnike, ubuduće steći uljudnije navike, biti sretne u ložnicama, s više se sigurnosti kretati po salonima! Ja se tome radujem jer volim žene, kao što volim svaku lijepu stvar. Ne, Anđeliko, srećo moja, ja ne osjećam grižnju savjesti i neću poći na ispovijed…

Anđelika je našla sebe tek pošto je postala žena.
Prije je bila samo ruža u cvatu, stisnuta u svojoj puti u kojoj je kap arapske krvi budila tjelesnu strast. Slijedećih dana, za kojih su se odvijale svečanosti ljubavnog udvaranja, činilo joj se da je prenesena u neki novi svijet koji je bio ispunjen smislom i čarobnim otkrićima, činilo joj se da ništa drugo nije ni postojalo, da se život zaustavio.
Bivala je sve zaljubljenija. Put joj je dobila rumeniju boju, a smijeh joj je dobio neku novu smjelost. Svaku noć ju je Joffrey de Peyrac zaticao pohlepnijom, žustrijom i njeno iznenadno odbijanje mlade Dijane, kad ju je on htio pridobiti za nove ljubavne igre, pretvaralo se brzo u prepuštanja puna zanosa.
Čini se da su i njihovi gosti živjeli u toj istoj klimi prepuštanja i lakoumnosti.
To su dijelom morali zahvaliti savršenoj organizaciji. Genijalnost grofa de Peyraca nije zaboravljala nijednu sitnicu da bi se njegovi gosti što udobnije i ugodnije osjećali.
On je bio posvuda, naizgled vrlo bezbrižan. Ipak, Anđelika je imala dojam da on misli samo na nju, da pjeva samo za nju. Ponekad bi u srcu osjetila žalac ljubomore kad bi vidjela kako svoj crni pogled uranja u smjele oči poneke namiguše koja bi mu se obratila za savjet u vezi s finesama ljubavne igre. Ćulila je uši, ali je morala priznati da se njen muž izvlačio pošteno i spretno nekom zajedljivom dosjetkom prekrivenom komplimentom u čemu je bio majstor.
Nekako joj je laknulo, ali ju je u isto vrijeme pritiskao i osjećaj razočaranja kad je poslije tjedan dana vidjela kako se teške kočije s utisnutim grbovima na vratima okreću u dvorištu palače i kreću put dalekih plemićkih vila, dok su lijepe ruke pune čipaka mahale kroz prozorčiće. Vitezovi su pozdravljali šeširima zakićenim perjem. Anđelika im je s balkona veselo otpozdravljala.
Nije joj bilo žao što će naposljetku imati malo mira i što će biti sama s mužem. Ali je duboko u sebi bila tužna što su tako brzo prošli oni divni dani. Ne mogu se dvaput proživjeti takvi trenuci sreće. Nikad se više neće vratiti Anđeliku odjednom zaokupi taj predosjećaj ti čarobni dani…

Tu istu večer Joffrey de Peyrac se zatvorio u svoj laboratorij u koji ne bijaše privirio otkako su počela ljubavna udvaranja.
Ta njegova hitnja razjari preko svake mjere Anđeliku. Ona se bijesno okretala u svom velikom krevetu u kojemu ga je uzalud čekala.
"Eto ti kakvi su ljudi!", gorko se jadala u mislima. "Udostoje se da vam posvete malo vremena onako uz put, ali ništa ih neće zadržati kad su u pitanju njihovi osobni hirovi. Jedni se iživljavaju u dvobojima, drugi u ratu. Joffrey u svojim retortama. Prije sam rado slušala kad mi je o njima govorio, jer mi se činilo da to radi iz prijateljstva prema meni, ali sada mrzim onaj prokleti laboratorij."
Tako ljutu ipak je na kraju obrva san.
Iznenada je trgne iza sna svjetlost jedne svijeće.
Kraj svog uzglavlja opazi Joffreya koji se upravo bijaše svukao. Ona naglo sjedne u krevetu i rukama obuhvati koljena.
Zar je zbilja potrebno? - upita. - Čujem da ptice već cvrkuću u perivoju. Ne mislite li da će biti bolje ako ovu noć, tako divno započetu, provedete u svojim odajama, stisnuvši u svoj zagrljaj staklenu retortu velikog trbuha?
On se veselo nasmije.
Neobično žalim, srećo moja, ali zabavio sam se oko jednog pokusa koji nisam mogao prekinuti. Znate li da se i u ovom slučaju radi donekle o našem strašnom nadbiskupu? On je s mnogo dostojanstva primio vijest o smrti svoga nećaka. Ali treba da znate: dvoboj je zabranjen. Još jedna dobra karta u njegovoj ruci. Dobio sam ultimatum da onom njegovom idiotu, fratru Becheru otkrijem tajnu o pravljenju zlata. A budući da mu ja ne mogu dolično objasniti trgovinu sa španjolskim zlatom, odlučio sam da ga odvedem u Salsigne, gdje će on prisustvovati kopanju zlatonosnih stijena i vađenju zlata iz njih. Ali prije toga moram ovamo pozvati Fritza Hauera i poslati jednoga glasnika u Genevu. Bernalli bi vrlo rado prisustvovao tim pokusima i sigurno će doći.
Ništa me od svega toga ne zanima - prekine ga Anđelika ljutita. - Meni se spava! S kosom koja joj je padala preko lica i onom košuljom od koje joj se porub spuštao niz golu mišicu, bilo joj je jasno da njeno držanje nije bilo u skladu sa strogošću njenih riječi.
On je pomiluje po nježnom i bijelom ramenu, ali se ona iznenada trgne i zarije mu svoje oštre zube u ruku. On je pljesne dlanom i, tobože u ljutnji, prevrne je preko kreveta. Borba je samo časak potrajala. Ubrzo je bila svladana, još jednom iznenađena snagom Joffreya de Peyraca. No još uvijek je bila buntovnog raspoloženja te se pokuša oteti iz njegova zagrljaja. A zatim joj krv stane brže kolati žilama. Sladostrasna iskra plane negdje u dubini njezina bića i začas je čitava planula. I dalje se otimala, ali, nošena znatiželjom, nastojala je ponovo osjetiti izvanredno čuvstvo što je čas prije bijaše proželo.
Tijelo joj se raspalilo. Valovi strasti bacili su je u delirij koji još nikada nije osjetila. S glavom oborenom preko ruba kreveta, rastvorenih usana, Anđelika se sjeti iznenada sjena u jednoj ložnici obasjanom svjetlošću svjetiljke. U ušima joj je šumio sladak i bolan jecaj, jecaj žene u ljubavnom grču. Sad joj se učini da ga čuje s izvanrednom oštrinom. Odjednom u tom jecaju prepozna svoj glas. Iznad sebe, u sivoj svjetlosti zore vidjela je lice fauna koji se smješkao i koji je, napola zatvorenih i sjajnih očiju, slušao pjev što ga je izmamio iz njenih grudi.
Oh, Joffrey! - uzdahne Anđelika - čini mi se da umirem. Kako to da si sve izvanredniji?
Jer je ljubav umijeće u kojemu se također možemo usavršavati, a i zato što ste vi, divna moja prijateljice, izvanredna učenica…
Zasitivši se, onda potraži san sklupčavši se u njegovu krilu. Kako su izgledale tamne Joffreyeve grudi među bijelim čipkama njegove košulje. I kako je opijao miris duhana!

Otprilike dva mjeseca poslije ispričanih događaja skupina konjanika koja je slijedila kočiju s grbom grofa de Peyraca uspinjala se zavojitom cestom prema malom mjestu Salsigne u Audeu.
Anđelika je u početku bila oduševljena tim putovanjem, ali je sada počela osjećati zamor. Vladala je pasja vrućina i silna se prašina dizala. A kako ju je jednoličan hod konja naveo na razmišljanje, ona je najprije promatrala antipatičnu priliku fratra Conana Bechera koji je, jašući opkoračke na jednoj mazgi, pustio da mu vise duge i mršave noge i stopala obuvena u fratarske sandale. Zatim je stala namatati misli o posljedicama tvrdokorne mržnje nadbiskupove. Naposljetku,
budući da joj je Salsigne dovodio u sjećanje čvorugavi lik Fritza Hauera, stala je razmišljati o očevu pismu što ga joj je Sas donio stigavši u Toulousu na svojim kolima zajedno sa ženom i tri plava dječačića koji, usprkos mnogim godinama provedenim u Poitouu, govorahu jedino oporim germanskim narječjem.
Primivši pismo, Anđelika je dugo plakala, jer ju je otac obavijestio o smrti staroga Guillaumea Lutzena. Potražila je neki mračni kutak i tu je satima jecala. Niti Joffreyu ne bi mogla objasniti ono što je osjećala i zašto joj se srce cijepalo sjećajući se starog i bradatog lica svijetlih i strogih očiju, koje su nekad blagim sjajem pratile malu Anđeliku. Navečer, pošto ju je muž milovao i mazio s mnogo nježnosti ne tražeći od nje ništa, njen se bol nešto stišao. Prošlost je bila prošlost. Ali očevo je pismo oživjelo u njezinu sjećanju male bose prikaze, kosa punih slame, studene hodnike u starom zamku Monteloup, čije su se sjene ljeti držali pilići.
Osim toga, barun se jadao. Život je bio uvijek težak, iako je svako dijete dobilo svoje zahvaljujući trgovini s mazgama i velikodušnoj pomoći grofa de Peyraca.
Ali u tom je kraju vladala oskudica. Ta bijeda pa proganjanja kojima su izvrgnuti prodavači krijumčarene soli, izazivaše pobunu među stanovnicima močvarne zone. Nenadno bi ispuzali iz šibljaka i pljačkali okolne zaseoke.
Nisu htjeli plaćati namete i poreze te su ubili nekoliko carinika i poreznika. Moralo se protiv njih poslati vojnike koji su ih gonili ali oni su bježali kroz kanale kao jegulje. Bilo je mnogo obješenih po raskršćima.
Anđelika je odjednom shvatila što je značilo imati jedno od najvećih bogatstava u pokrajini. Bijaše zaboravila na onaj potlačen svijet koji je živio u strahu od poreza i poreznika. Zar je, zaslijepljena srećom i raskoši, postala tako sebična? Možda bi se nadbiskup bio pokazao manje nepomirljiv da mu je ona znala polaskati pokazavši više brige za njegove milodare? Uto začuje kako kraj nje uzdiše jadni Bernalli:
Strašne li ceste! Gora je nego u mojim Abruzzimal A ona lijepa kočija! Razmrskat će se u komadiće. To je pravi zločin!
Ta molila sam vas da sjednete u nju - reče Anđelika. - Tako bi bar nečemu poslužila.
Uglađeni je Talijan prosvjedovao, ali se pri tom hvatao za utrnule bubrege.
Ne, gospođo, nijedan čovjek vrijedan tog naziva ne bi mogao udobno putovati u kočiji dok jedna gospođa jaše na konju.
Vaša savjesnost, dragi Bernalli, nema zaista nikakvog opravdanja. Danas se svijet više ne prenemaže toliko. Uostalom, koliko vas ja poznajem, bit će dovoljno da bacite jedan pogled na naše hidraulične sprave pa da budete kao riba zdrav.
Učenjakove lice se razvedri.
Sjećate se zaista, gospođo, moje manije za nauku koju ja nazivljem hidrauličnom? Vaš me je muž namamio ovamo obavijestivši me da je u Salsigneu konstruirao spravu koja crpi vodu iz potoka što protiče u duboku klancu. Bilo je to dovoljno da se otputim na put. Pitam se nije li pri tom otkrio i perpetuum mobile?
Varate sa, dragi prijatelju - javi se iza njih glas Joffreya de Peyraca. - Radi se ovdje o modelu jednog od onih hidrauličnih ovnova koje sam vidio u Kini, a koji, mogu podignuti vodu sto pedeset toise14 pa i više. Gledajte, gledajte tamo dolje! Stižemo.
Ubrzo su se našli na obali potoka gdje su odmah primijetili neku vrst đerma koji se brzo okretao oko osovine izbacujući u određenim vremenskim razmacima, u lijepoj krivulji, mlaz vode na veliku visinu.
Taj mlaz vode je padao u nekakvo korito postavljeno na povišeno mjesto, odakle je zatim polako tekao u drvene kanaliće.
Umjetna duga obasjavala je tu napravu svojim šarenim bojama. Anđeliki se mnogo svidio hidraulični ovan, dok je Bernalli izgledao razočaran te je povikao zlovoljno:

14 Stalak za mjerenje visine čovjeka.
Ali ovako gubite devetnaest dvadesetina količine vode vašega potoka. Ta to nema nikakve veze s perpetuum mobile!
Nije uopće važno što gubim i na količini vode i na njenoj snazi - primijeti grof. - Važo je da voda stiže na potrebnu visinu i da mi je mala količina dovoljna da se sabere usitnjeni zlatonosni kamen.
Ostavili su za sutradan posjet rudniku. Skroman, ali pristojan smještaj im je osigurao glavar mjesta. U jednim su kolima dovučeni kreveti i prtljaga. Grof de Peyrac prepusti seoske kuće Bernalliju, fratru Becheru i d'Andijosu koji je, dakako, bio u pratnji.
On je međutim više volio da se skloni pod veliki šator s dvostrukim krovom što ga bijaše donio iz Sirije.
Misim da smo od križara poprimili naviku da podižemo logor. Na vrućini koja vlada u ovom selu, najsušem u čitavoj Francuskoj, vidjet ćete, Anđeliko, da je pod šatorom ugodnije nego u nekoj građevini od kamena ili ilovače.
Kad se spustila noć, ona je, zaista, uživala u svježem zraku što se spuštao s planine. Ispod podignutih okrajaka šatora vidjelo se nebo koje se rumenilo od sunca na zalazu, a s obale potočića je dopiralo tužno i svečano pjevanje rudara, Joffrey de Peyrac je izgledao zabrinut, protivno svom običaju.
Ne sviđa mi se onaj redovnik! - žestoko i iznenada poviče. - Ne samo da neće ništa razumijeti, već će sve objasniti u skladu s onim svojim iskrivljenim načinom mišljenja. Vise bih volio objasniti se s nadbiskupom, ali on hoće "svjedoka nauke". Ha! Ha! Koje li krasne šale! Svatko bi bio bolji od onog tvorničara Očenaša!
Pa ipak - javi se pomalo uvrijeđeno Anđelika - čula sam da su mnogi poznati učenjaci bili svećenici.
Grof se jedva suzdržavao da ne plane.
Ne niječem, pa čak ću i više od toga priznati. Vjekovima je crkva čuvala kulturnu baštinu čovječanstva. Ali sada se ona izgubila potpuno u jalovom skolastičkom učenju. Nauka je dospjela u ruke vidovnjaka koji su spremni poreći očite činjenice ukoliko ne mogu pronaći teološki razlog za neku pojavu kojoj se može dati samo prirodno objašnjenje.
Ušuti i naglo privukavši ženu na grudi, reče joj nešto što će njoj tek poslije postati jasno:
I vas sam poveo sa sobom kao svjedoka.

Sutradan ujutro Fritz Hauer se predstavi da bi posjetioce otpratio do rudnika zlata. Taj rudnik je, u stvari, bila ogromna bušotina, zapravo kamenolom u podnožju ogranka Corbieresa. Ogromna površina kružnog oblika duga pedeset toises, a široka petnaest, bijaše očišćena, a ogromni komadi sivog kamenja bijahu razbijeni pomoću drvenih i željeznih klinova, u manje komade koji su potom tovareni na kolica i odvažani u drobilice.
Nekoliko hidrauličnih čekića je osobito privuklo Berjaallijevu pažnju. Ti su čekići bili obloženi željeznim pločama i njihali su se kad bi se kesoni napunili vodom i izgubili ravnotežu.
Kojeg li gubitka u snazi vode - uzdahne Bernalli - ali su zato te jednostavne naprave vrlo korisne jer omogućuju velike uštede u radnoj snazi! Da li je i ovo vaš izum, grofe?
Ja sam se samo ugledao na Kineze. U Kini ovakve naprave postoje, kako mi rekoše, već tri ili četiri tisuće godina. Oni se ovim uređajima služe, uglavnom, za ljuštenje riže, svoje glavne hrane.
Ali gdje je zlato u svemu tome? - mudro je primijetio redovnik Conan Becher. - Ja vidim ovdje samo sivu i tešku prašinu koju vaši radnici izvlače iz samljevenog sivozelenog kamena.
Demonstraciju ćete vidjeti u saskoj ljevaonici.
Skupina se spusti naniže, gdje je nekoliko katalonskih pokrivenih peći bilo smješteno u šupu bez zidova.
Dva dječaka su stavljali u pokret nekoliko kovačkih mijehova koji su izbacivali usijani i zagušljiv dah. Blijedi je plamen, u kojemu se osjećao žestok smrad češnjaka, sukljao na mahove iz otvorenih ždrijela peći i izbacivao neku vrst čađave i teške pare koja se taložila svuda naokolo kao krpice bijeloga snijega. Anđelika rukom zagrabi malko te bijele tvari i htjede je, zbog onog vonja češnjaka koji je u njoj pobudio znatiželju, prinijeti ustima.
Kao kakav duh izišao iz samoga pakla, neka ljudska nakaza u kožnatoj pregači snažno je udari po ruci da bi zaustavio njen pokret.
Prije no što se uopće snašla, taj duh promumlja:
- Gift, Gnadige Dame!15
Anđelika neodlučno otare rukom, Fratar Becher ju je ozbiljno promatrao.
Kod nas - reče on blago - alkemičari rade s maskom na licu. Ali i Jeffrey je čuo njegove riječi stoga se umiješa:
Ali ovdje se ne radi o alkemiji, mada se ove smjese ne mogu jesti, a, dakako, ni dirati. Da li redovito dijelite mlijeko svim svojim ljudima, Fritz? - upita na njemačkom.
Šest je krava prije našeg dolaska dotjerano ovamo, visosti!
Dobro, i ne zaboravite da se to mlijeko ne smije prodavati, već ga valja popiti.
Nismo u potrebi visosti, i stalo nam je da što dulje poživimo - odgovori stari i gubavi poslovođa.
Može li se znati, presvijetli, kakva je ono rastaljena i gusta tvar koju zamjećujem u ovoj paklenskoj peći? - upita fratar Beeher i pri tom se prekriži.
To je onaj isti težak šljunak, opran i osušen, što je iskopan iz rudnika.
I vi tvrdite da u onoj sivoj prašini ima zlata? Nisam primijetio da je zasvjetlucalo i najmanje zrnce zlata, pa čak ni maloprije u onoj vodenoj brazdi
A ipak se radi o zlatonosnom stijenju. Donesi ovamo lopatu tog šljunka, Fritz! Poslovođa zarije lopatu u ogromnu hrpu zelenosivog šljunka, izgleda donekle kovinastog.
Becher oprezno pospe malo tog pijeska po dlanu, pomiriše ga i okuša, ali ga odmah pljune.
Arsenikova kiselina. Snažan otrov. Ali kakve to veze ima sa zlatom! Uostalom zlato se vadi iz pijeska, a ne iz stijenja. A u kamenolomu što smo ga prije vidjeli nema ni jednog jedinog komadića pijeska.
Vrlo točno, cijenjeni kolego - složi se Joffrey de Peyrac, a potom doda okrenuvši se Sasu iznad sebe - Ako je trenutak povoljan, dodaj olova.
Ali je još prilično dugo trebalo čekati. Masa u peći sve se jače žarila, topila i kuhala. Zagušljiva i bijela para pušila se padajući posvuda, pa i po odijelima, kao bijeli i prašnjavi premaz.
Zatim, kad se dim gotovo sasvim razišao i vatra se smanjila, dva radnika u kožnatim pregačama dovezoše na kolicima nekoliko olovnih šipaka i bace ih u tu gustu masu.
Rastvor se najzad smiri. Sas ga promiješa dugim drvenim štapom.
Na površini rastvora se pojave zračni mjehuri, a zatim sloj pjene koju Fritz Hauer skine s velikim cjedilima i željeznim kukama. A onda opet stane miješati.
Najzad se Sas sagne pred otvorom u donjem dijelu badnja u peći, izvuče čep od krečnjaka kojim je bila začepljena i srebrnasta nit stane teći u već pripremljene kanaliće.
Potaknut radoznalošću redovnik se primakne bliže i reče:
Ovo je još uvijek olovo.
Još uvijek se slažemo - otpovrne grof de Peyrac. Ali odjednom fratar kreštavo poviče: - Vidim tri boje!
I dašćući pokazivaše na snop boja koje su bile posljedica hlađenja šipaka. Ruke su mu se tresle dok je mucao: - Veliko djelo, vidio sam veliko djelo!


15 Otrov, plemenita gospodo!
Ova je dobričina šenuo pameću - primijeti markiz d’Andijos ne pokazujući veliko poštovanje prema nadbiskupovom čovjeku.
Grof de Peyrac objasni sažaljivo se osmjehujući:
Alkemičari se drže kao pijani plota tih triju boja jer su one od presudnog značenja za dobivanje kamena mudraca i za pretvaranje kovina. Međutim, ovo je beznačajna pojava u poređenju s pojavom duge poslije kiše.
Odjedared se fratar spusti na koljena pred Anđelikinim mužem i mucajući mu zahvaljivaše što mu je dopustio da bude prisutan djelu njegova života.
Ljutit tim smiješnim ponašanjem, grof suho odgovori:
Ustanite, oče. Vi, u stvari, još ništa niste vidjeli, a svojim ćete se očima uvjeriti da je tako. Nema tu nikakvog kamena mudraca i meni je zaista žao što ćete se razočarati.
Fritz Hauer je promatrao taj prizor, a na njegovu se licu prekritom prašinom i kamenim trunjem pojavi izraz zatečenosti.
Muss ich das Blei durchbrannen vor allen diesen Herrschaftsen!16 - upita.
Uradi kao da sam ja jedini tu.
Anđelika vidje kako su još toplu šipku zgrabili mokrim krpama i gurnuli na kolica kojima su je odvezli do male peći smještene iznad jedne već vrlo zažarene vatre. Nekakve opeke u središnjoj šupljini peći imale su oblik nepokretnih lončića i bile su vrlo bijele, lagane i šupljikave. Te su opeke bile načinjene od kostiju životinja sa čijih se strvina, bačenih na obližnju hrpu širio strašan zadah. Zrak je bio tako zagađen smradom tih strvina, te češnjakom i sumporom da se jedva disalo.
Od silne vrućine i uzbuđenja dotada crveno lice fratra Bechera ujedanput poblijedi: opazio je hrpu kostiju te se stade križati i moliti se Bogu da ga zaštiti od zloduha.
Grof se nije mogao suzdržati već smijući se reče Bernalliju:
Evo kakav učinak imaju naša istraživanja na ovog suvremenog učenjaka. A već za Grke i Rimljane je pročišćavanje zlata uz pomoć pepela od životinjskih kostiju bila prava igrarija!
Uza sve to Becher nije pobjegao pred tim strašnim prizorom. Vrlo blijed, krunio je zrna na svom čislu i netremice promatrao pripreme starog Fritza i njegovih pomoćnika.
Jedan od ovih je dodavao ugljena u vatru, a drugi je stopalom pritiskao pedalo kovačkog mijeha. Uto se olovo počelo brzo taliti i skupljati se usred okrugle izdubine napravljene od životinjskih kostiju kao i opeke peći. Kad se sve rastalilo, vatra je pojačana i olovo se stade dimiti.
Na mig staroga Fritza pojavi se dječak s duhačkim mijehom na čijem je kraju bila cijev od zemlje otporne na vatru. On namjesti vršak na rub badnja i poče hladnim dahom puhati po tamnocrvenoj površini rastopljene kovine.
Uz pištavi šum ubrzo se duhajući zrak crvenio kao požar i povećao. Svijetla točka je bivala sve zažarenija i sad je sjala bijelim sjajem i malo-pomalo tim se sjajem žario čitav rastvor.
Uto mladi pomoćnici na brzinu izvuku zažareno ugljevlje ispod peći, a veliki kovački mijehovi se zaustaviše.
Pročišćavanje se sad nastavilo samo od sebe. Kovina je kuhala i zasljepljivala. S vremena na vrijeme se prekrivala tamnom koprenom, zatim se rastvarala tvoreći tamne pločice koje su plesale na blistavoj površini, a kad bi koji od tih lutajućih otočića stigao na rub rastvora, opeke od životinjskih kostiju, kao kakvom magijom, su ga grabile tako da je površina izgledala i čišća i sjajnija.
U isto vrijeme ispupčena površina kovine smanjivala se naočigled. Najzad poprimi veličinu palačinke, potamni i načas je obasja iznenadni blijesak. U tom trenutku Andelika jasno vidje kako je taj ostatak kovine silovito zatreperio, zgusnuo se i potamnio.


16 Moram li obaviti čišćenje zlata pred svom ovim ljudima?
To je pojava munje što ju je opisao Berzelius, koji je mnogo radio na pročišćavanju i odvajanju kovine - reče Bemalli. - Ali sretan sam što mi se pružila prilika da prisustvujem jednom metalurškom zahvatu koji mi je bio poznat samo iz knjiga.
Alkemičar nije govorio. Pogled mu je odsutno lutao.
Uto Fritz dohvati jednim kliještima palačinku, zagnjuri je u vodu i potom stavi pred svog gospodara, žutu i sjajnu.
Čisto zlato - promrmlja redovnik alkemičar s poštovanjem.
Ipak nije potpuno čisto - primijeti de Peyrac - Inače ne bismo vidjeli pojavu blijeska, što je znakom da u zlatu ima još i nešto srebra.
Rado bih znao da li je ovo zlato otporno na dušičnu i solnu kiselinu?
Pa svakako, budući da je pravo zlato.
Pošto se malko primirio, fratar upita može li dobiti komadić tog proizvoda da bi ga predao nadbiskupu, svom dobročinitelju.
Uzmite i predajte mu ovaj komad nepročišćena zlata izvađen iz utrobe naših Corbieresa - reče grof de Peyrac - i objasnite mu da ovo zlato potječe iz stijene u kojoj ga već ima i da se sam potrudi da otkrije na nekom od svojih posjeda nalazište koje će ga učiniti bogatašem.
Conan Becher pažljivo umota u rubac dragocjeni poklon koji je bio težak najmanje dvije libre i ništa ne odgovori.

Na povratku im se dogodila nezgoda, naizgled neznatna, ali koja će imati priličnog utjecaja poslije na život Anđelike i njezina muža.
Na pola puta od Toulouse, drugog dana putovanja, dorat, na kojemu je ona jahala, počeo je šepesati ranivši se o kamen na krševitom putu. Nisu imali konja za izmjenu, jedino da se koji od četiri konja ispregne iz zaprege što je vukla kočiju. Ali Anđeliki se činilo da bi se ponizila jašući na teretnoj životinji. Stoga se uvuče u kočiju, gdje se Bernalli, vrlo slab jahač, bijaše smjestio. Videći kako ga je ta mala šetnja izmučila, Atiđelika mu se još više divila što je poduzimao tako duga putovanja samo zato da vidi jedan hidraulični čekić ili da razgovara o teži tjelesa. Osim toga, budući da je bio protjeran iz mnogih zemalja, Talijan je bio siromašan i putovao je na posuđenom konju. Usprkos trešnji kočije, on je bio zadovoljan vožnjom i nazivao ju je zlatnom udobnošću. A kad ga je Anđelika smiješeći se zamolila za malo mjesta, on zbunjeno povuče noge koje bijaše prebacio preko sjedišta.
Grof i Bernard d’Andijos poigravali su konjima neko vrijeme uz bokove kočije, ali kako je cesta bila uska i dosta prašnjava, morali su se povući i iz podaljega slijediti kočiju zbog prašine koju je podizala. Pred kočijom su jahala dva momka.
Cesta je bila sve uža i sve zavojitija. Iza jednog zavoja kočija se zaustavi uz škripu i putnici opaziše skupinu jahača koja kao da im je prepriječila put.
Ne plašite se, gospođo - reče Bernalli proturivši glavu kroz prozor kočije - to su lakeji neke kočije koja ide u suprotnom pravcu.
Ali kako ćemo se mimoići na ovoj cesti? - poviče Anđelika.
Dotle su se sluge i jedne i druge strane obilato častile psovkama. Ponašajući se vrlo drsko, protivničke su sluge tražile da se povuče kočija gospođe de Peyrac i, hoteći dokazati svoje pravo na prednost, jedan od slugu stade bijesno izmahivati bičem i slučajno dohvati momke i konje grofa de Peyraca. Konji se stadoše propinjati, kočija se zaljulja i Anđelika, sigurna da će svršiti u jarku, nije mogla suzdržati uzvik straha.
Uto pristigne grof de Peyrac i strašno mrgodna lica sustigne čovjeka što se bičem poslužio i snažno ga preko lica ošine svojim jahaćim korbačem. Uto je pristigla i druga kočija i zaustavila se uz škripu osovina. Iz nje se izvuče nekakav apoplektičan debeljko napirlitan čipkama i trakama, prekriven puderom i prašinom. Čitava se njegova pojava oblivena znojem čudno doimala. Uznemireno je mahao svojim štapom, na čijem se vrhu nalazila jabučica od slonove kosti i svilena traka.
Tko se usuđuje udariti moje sluge? - vikao je. Blesavi viteže, zar ne vidite da imate posla s predsjednikom tuluškog sabora, barunom de Massenauom, gospodarom Pouillaca i drugih sela...? Molim vas da se sklonite u stranu i pustite nas proći.
Grof se okrene i pozdravi ga pretjeranom uljudnošću.
Vrlo mi je drago. A niste li možda rod nekom gospodinu Massenauu, bilježničkom pisaru, koji mi je poznat iz pričanja?
Gospodin de Peyrac! - poviče ponešto zbunjen.
Ali njegov se bijes, podstaknut ubitačnom žegom sunca, zbog toga nimalo ne stiša i lice mu pomodri.
Želim vam skrenuti pažnju, grofe, da je moje plemstvo, iako je najnovijeg porijekla isto tako autentično kao i vaše. Mogao bih vam pokazati dekret kojim ga je kralj potvrdio.
Vjerujem vam, gospodine Massenau. Visokom je plemstvu još uvijek krivo što vas se podiglo na tako veliku čast.
Tražim da mi objasnite tu vašu aluziju, što mi se može predbaciti?
Ne čini li vam se da je mjesto loše izabrano za ovakve razgovore? - upita grof de Peyrac, koji je jedva zadržavao na uzdi konja razdraženog vrućinom i mahanjem štapa tog krupnog i crvenog čovjeka. Ali barun Massenau se nije predavao.
Nekako rado govorite o javnim poslovima, gospodine grofe! Ali vam je valjda ispod časti da prisustvujete sjednicama sabora.
Pa meni više i nije do sabora koji nema nikakve vlasti. Tamo bih ionako sreo samo skorojeviće i pogospođene seljake, željnih plemićkih naslova koje kupuju od gospode Fouqueta i Mazarina. A uz to još uništavaju mjesne slobode Languedoca.
Gospodine, ja sam jedan od najviših službenika kraljeve pravde. Languedoc je državna pokrajina, pripojena kruni već odavna. Nije baš preporučljivo preda mnom govoriti o mjesnim slobodama.
Nije preporučljivo ni samu riječ sloboda izgovoriti pred vama jer vi niste u stanju razumjeti njen smisao. Vi ste jedino dobri da živite od kraljeve pomoći, a to onda nazivate svojom službom.
To je ipak nešto dok vi…
Ja od njega ništa ne tražim već mu redovito šaljem poreze za svoje ljude i plaćam mu ih u čistom zlatu koje izvlačim iz svojih zemalja ili zaradim trgovinom. Znate li, gospodine Massenau, da u onih milijun livara što ih Languedoc daje kralju, ja sudjelujem s jednom četvrtinom.
Predsjednik sabora se samo na jednoj stvari zaustavio: - Zarađujete trgovinom! - poviče sa zgražanjem. Znači, istina je, bavite se trgovinom?
Bavim se trgovinom i proizvodim. I ponosim se time. Zato što mi se ne sviđa od kralja tražiti milostinju.
Ah, u vas je vrlo oholo držanje, gospodine de Peyrac! Ali upamtite ovo: građanstvo i novi plemenitaši predstavljaju snagu kraljevstva.
Oduševljen sam time - odvrati grof podrugljivim tonom. - Novo plemstvo treba još štošta da nauči, a sada neka se ljubazno skloni i pusti da prođe kočija gospođe de Peyrac koja je već izgubila strpljenje.
Ali novi je barun tvrdoglavo lupao nogama po prašini.
Ne postoji razlog da se ja prvi maknem. Ponavljam, moje plemstvo vrijedi koliko i vaše.
Ali ja sam bogatiji od vas, majmune - snažno zaviče grof de Peyrac. - A kako za vas samo novac ima neku vrijednost, mičite se s puta, gospodine Massenau i pustite da bogatstvo prvo prođe.
I pojuri naprijed odbijajući u stranu sluge predsjednika sabora. Ovaj je jedva dospio skloniti se s puta kočiji s grofovskim grbom. Kočijaš, koji je samo čekao na mig svoga gospodara, bio je sretan što su stjerali u rog tu prostačku čeljad.
Dok je prolazila, Anđelika opazi crveno lice gospodina Massenaua koji je, mašući štapom ukrašenim vrpcama, vikao:
Podnijet ću izvještaj… Podnijet ću dva izvještaja. Gospodin d’Orleans, kraljev namjesnik u Languedocu će biti obaviješten… i kraljevi savjetnici.

Ulazeći jednog jutra s mužem u knjižnicu palače, Anđelika iznenadi Klementa Tonnela, majordoma, kako na voštane tablice ispisuje naslove nekih knjiga. Kao i prvi put kad je bio iznenađen, sasvim se zbunio i nastojao sakriti voštane tablice i dlijeto.
Sto mu jada, čini se da vas zaista zanima latinski! - poviče grof više začuđen nego naljućan.
Uvijek me je privlačilo učenje, gospodine grofe. Moja je želja oduvijek bila da postanem bilježnik i meni pričinja veliku radost što pripadam kući ne samo velikog gospodina nego i slavnog učenjaka.
Ali nećete se u pravne nauke uputiti proučavajući moje knjige o alkemiji - primijeti Joffrey de Peyrac namrštivši obrve, jer mu se nikad nije sviđalo njegovo podmuklo držanje. Njemu se jedinome u čitavoj palači nije nikad obraćao sa ti.
Kad je Klement izišao, Anđelika će zlovoljno:
Ne mogu se potužiti na službu ovoga Klementa, ali sve teže podnašam njegovo prisustvo u kući. Ni sama ne znam zašto. Kad ga gledam, imam osjećaj neke nelagode. A ipak sam ga ja dovela sa sobom iz Poitoua.
Oh! reče Joffrey slegnuvši ramenima - suviše je radoznao, ali dok ga njegova strast za znanjem ne tjera da zaviri u laboratorij… Uostalom, moj Kuasi-Ba dobro bdije nad njim. Klement je sigurno seljački sin ili potječe iz obrtničke obitelji i posvetio se pozivu sluge da bi se uzdigao. U tome je pametnim i oštroumnim mladićima niskoga porijekla najbolje pomagala služba kod plemstva i dodir s njima. U ovo naše vrijeme ima neobičnih, uspona i služinče što nosi vodu za kupatilo gospođe vojvotkinje jednoga će se dana tikati s unucima te iste vojvotkinje u kraljevu predsoblju. Plemstvo se sada prodaje kao što se prodaje paket soli u dućanu.
Usprkos tim riječima Anđeliku je zaokupljala neka neobjašnjiva muka i više puta joj je u toku dana iskrsnulo pred očima kozičavo lice majordoma i uznemirivalo joj misli. Pa ipak, taj čovjek je bio jedini njen zemljak u Languedocu, sluga savršenog držanja, majordom kojemu nisi imao što prigovoriti. Bio je dosta šutljiv i služinčad ga se bojala. Svi su mu priznavali iskustvo i upućenost u posao koji je obavljao stoga je uvijek bilo napretek mladića koji su molili da ih se primi u Palaču radosnog znanja kao pomoćnu služinčad za sve poslove samo da bi bili pod njegovom komandom. Ali nisu ga voljeli, a bilo je i razumljivo kad se zna da je bio iz drugog kraja i prilično oštra značaja.
Nije prošlo mnogo vremena od te zgode a Klement Tonnel zamoli dopuštenje da se vrati u Niort gdje je imao srediti neke stvari oko nasljedstva. "Taj će čitava života nasljeđivati", pomisli Anđelika. Sjetila se da je već jednom morao napustiti službu s istih razloga. Klement obeća da će se vratiti slijedećeg mjeseca, ali videći s kojom brigom slaže orme svoga konja, Anđelika pomisli kako ga vjerojatno neće tako brzo vidjeti. Mislila mu je povjeriti pisma za svoju obitelj, ali se na kraju predomisli.
Kad je on otputovao, nju spopadne neka luda želja da ponovo vidi Monteloup i njegova polja. Za ocem nije toliko čeznula. Iako se sada osjećala vrlo sretnom, bila je još uvijek kivna ina nj zbog svog vjenčanja. Braća i sestre su se rastepla po svijetu. Stari Gullaume je bio mrtav, a iz pisma što ih je primila bilo je očito da su stare tetke postale čangrizave i brbljive, a dojilja sve samovoljnija. U sjećanju joj se javi načas Nikola ali on je poslije Anđelikina vjenčanja nestao iz mjesta.
Premišljajući tako, Anđelika opazi da je misao o povratku kući bila, u stvari, želja da se uputi u dvorac du Plessis i utvrdi da li je onaj zloglasan kovčežić s otrovima još uvijek sakriven u tornjiću. Nije bilo razloga da nestane. Mogli su ga otkriti jedino da razruše čitav dvorac. Kako to da joj se ta stara zgrada vraćala u sjećanje i sada je muči? Neprijateljstva iz onog vremena bila su već zaboravljena. Mazarin, kralj i njegov mlađi brat bili su još u životu. Gospodin Fouquet je došao
do moći a da nije izvršio zločine. A nisu li se pronosili glasovi da se princ de Conde ponovo vraća u milost?
Odjednom odbaci sve te tlapnje i ubrzo se smiri.
Svuda je vladalo svečano raspoloženje u Anđelikinoj kući kao i u čitavom kraljevstvu.
Nadbiskup tuluški, zaokupljen važnijim brigama, prestao je da svoga protivnika, grofa de Peyraca, okružuje sumnjičenjima i uhodarenjem.
Monsinjor de Fontenac bijaše, u stvari, pozvan da zajedno s nadbiskupom iz Bayonne prati gospodina Mazarina na njegovu putu do Pirineja.
Po čitavoj Francuskoj se pronijela vijest uz sjajnu pratnju od koje je ljudima zastajao dah, gospodin kardinal je kretao prema jednom otoku Bidassoa, u zemlji Baska, da sklopi mir sa Španjolskom. Najzad će, dakle, završiti taj dugi rat koji je svake godine počinjao sa cvjetanjem u proljeće. Ali još više od te vijesti toliko željene, nevjerojatan plan je ispunjao radošću srce čak i najneznatnijeg zanatlije u kraljevstvu. Kao zalog miru, ohola je Španjolska pristala da svoju infantkinju da za ženu mladom kralju Francuske. Usprkos prešućivanju i ljubomornim pogledima, svijet se s obje strane Pirineja šepurio, jer su u tadašnjoj Evropi, pored Engleske zahvaćene pobunom, bezbroj sitnih kneževina talijanskih i njemačkih, prostačkih naroda koje se zvalo mornarima, to jest Flamanca i Holandeza, samo te dvije države bile dostojne jedina druge.
A kojem je drugom kralju i mogla biti suđena infantkinja, jedinica Filipa IV, djevičanski idol sedefaste puti, odgojena u strogoj sjeni tamnih palača?
A da li je postojala neka druga princeza koja je mladom dvadesetogodišnjem princu, nadi jednog od najvećih naroda, pružala veće jamstvo plemenitosti svog porijekla te probitku savezništva?
Nije li već mnoge godine gospodin de Lionne, državni sekretar za poslove s inozemstvom, držao pod okom portrete svih kršćanskih neudatih princeza? Neko se vrijeme govorilo o Velikoj gospođici, kraljevoj rođakinji, šest godina starijoj od njega, jedinoj zaista bogatoj udavači u obitelji. Ali onaj topovski pucanj s Bastilje koji je po njezinu naređenju ispaljen na kraljevsku vojsku, razbio je taj lijepi plan. Govorilo se zatim o Margeriti de Savoi i dvor je krenuo u Lyon. Ali dok se plesalo i počeo se svima sviđati taj plan, nepoznati se glasnik uvijen u ogrtač boje tamnocrvene kao opeka, pojavio na sporednim vratima.
Primio ga je nasamu gospodin Colbert, kardinalov upravitelj, a zatim mračnim hodnicima odveo u osamljen salončić kamo je potom došao i sam kardinal i gdje se dugo šaputalo. Vrativši se u sjajne osvijetljene dvorane k Ani Austrijskoj, reče joj grickajući polako slatkiše: - Infantkinja je naša. Ovdje više nemamo nikakva posla.
Po pokrajinskim se dvorovima naveliko i sa strašću pričalo o tom događaju. Gospođe su u Toulousi tvrdile da je mladi kralj mnoge suze prolio, u potaji, jer je bio ludo zaljubljen u malu prijateljicu iz svog djetinjstva, tamnoputu Mariju Mancini, kardinalovu nećakinju. Kardinal je tom prilikom jasno pokazao da je za nj slava njegova kraljevskog štićenika i dobrobit kraljevstva bila iznad svega.
On je težio za mirom kao posljednjim rezultatom spletaka što ih je njegova talijanska pamet već godinama kovala. Svoju je obitelj bez milosrđa odbacio u stranu. Luj XIV će se oženiti infantkinjom.
I tako se s osam kočija za svoju vlastitu osobu, deset kola za svoj prtljag, dvadeset i četiri mazge, sto pedeset slugu u livreji, dvije stotine momaka, kardinal spuštao prema smaragdnoj obali Saint-Jean-de-Luza.
Prolazeći, htio je uza se imati nadbiskupe Bayonne i Toulouse sa njihovom pratnjom da bi dao što velebniji sjaj svom poslanstvu. S druge strane planine je, međutim, don Luis de Haro, predstavnik njegovog najkatoličnijeg veličanstva, suprotstavljajući tolikom sjaju uzvišenu jednostavnost, prelazio preko gorskih lanaca Kastilje, noseći u svojim željeznim sanducima samo nekoliko goblena čiji su prizori trebali podsjetiti protivnu stranu tko je imao pravo na slavu nekadašnjeg kraljevstva Karla V.
Nitko nije žurio. Nijedan od dvojice poslanika nije želio stići prvi i tako se poniziti čekajući drugog. Na kraju su se poslanstva jedva i micala i na pravo čudo pravila društvenog ophođenja, Talijan i Španjolac stigoše istoga dana, u isti sat na obale Bidassoa. I tako je vrijeme prolazilo u skanjivanju. Tko će prvi porinuti čamac u vodu da bi stigao na Otočić fazana, usred rijeke, gdje je trebalo doći do susreta? I oba su poslanika našla rješenja koja su trebala sačuvati njihovu oholost.
I kardinal i don Luis de Haro objavili su, u istom trenutku, da su bolesni. A kako taj izgovor, zato što se vremenski previše poklapao, nije bio uvjerljiv, da bi se spasilo lice, trebalo je čekati da poslanici ozdrave. Ali ni jedan ni drugi nisu htjeli ozdraviti.
Svijet je bio nestrpljiv. Hoće li već jednom biti potpisan mir? Da li će doći do vjenčanja? I o najmanjem se pokretu vodilo računa.

Anđelika je u Toulousi pratila izdaljega događaje.
Bila je radosna s jednog osobnog razloga koji joj se činio važnijim od kraljeve ženidbe.
Kako je njeno slaganje s Joffreyom svakoga dana bilo sve potpunije, ona je počela živo željeti da dobije sina. Samo će tada, činilo joj se, zaista biti njegova žena.
Uzalud je on tvrdio da nikad nijednu ženu nije volio toliko da bi joj pokazao svoj laboratorij i da bi joj govorio o matematici, ona je to sa sumnjom primala i mučila ju je ljubomora u vezi s njegovom prošlošću. On se tome smijao, a u sebi se tome radovao.
Ona je počela upoznavati osjetljivost njegova smjelog značaja, ocjenjivati hrabrost koju je on pokazivao da bi nadvladao svoju vlastitu nužnošću i bogaljstvo. Divila mu se što je izišao pobjednikom iz tih iskušenja. Činilo joj se da ga ne bila ljubila onako strasno da je bio lijep i neranjiv. Htjela mu je dati sina da bi ga učinila sretnim. Ali vrijeme je prolazilo i ona se bojala da je neplodna.
Naposljetku, kad je početkom zime 1658. ostala u drugom stanju, rasplakala se od sreće.
Joffrey nije skrivao svog oduševljenja i svog ponosa. Te zime, dok je sav svijet bio uznemiren pripremama za još nesigurno kraljevo vjenčanje, kojemu su svi plemići pokrajine mislili prisustvovati, u Palači radosnog znanja je mirno proticao život. Grof de Peyrac je potpuno zanemario mondeni život kojim se dotada živjelo u njegovu domu i svoje vrijeme posvećivao svojoj ženi i svom laboratoriju. Najzad, a da Anđeliki ništa nije ni govorio, iskoristio je nadbiskupovo odsustvo da bi više sudjelovao u javnom životu Toulouse na radost velike većine gradskih sudaca i stanovništva.
Za porođaj Anđelika je pošla u Bearn gdje je grof posjedovao mali dvorac. Mjesto se nalazilo na proplancima Pirineja, a zrak je tu bio čišći nego u gradu.
Budući roditelji su, dakako, mnogo raspravljali o imenu koje će dati djetetu, nasljedniku grofova tuluških.
Joffrey mu je htio dati ime Cantor kao što se zvao čuveni trubadur Languedoca, Cantor de Marmoat, ali se dijete rodilo za vrijeme velikih proslava, dok su se u Toulousi održavale cvjetne igre, te su ga nazvali Florimond.
Novorođenče je bilo tamne puti i imalo je gustu crnu kosu. Anđelika se nekoliko dana ljutila na nj zbog porođajnih muka što ih je prepatila. Babica je, međutim
tvrdila da je, s obzirom da je to bilo prvi put, sve dosta dobro proteklo. Anđelika nije nikad bila bolesna i nije znala za fizički bol. Za onih dugih sati čekanja pred porođaj, malo-pomalo su je počeli napadati oni iskonski bolovi i njezina se narav nikako s tim nije mogla pomiriti. Našla se sama na putu gdje joj nije mogla pomoći ni ljubav, a niti prijateljstvo, posve u vlasti nepoznatoga sina koji je već zahtijevao sve njezine brige.
Lica što su je okruživala postala su joj tuđa.
Taj trenutak joj je predočio okrutnu sudbinu s kojom će se jednoga dana naći licem u lice. Ona toga, dakako, nije bila svjesna, ali možda je njeno biće to slutilo, te je dvadeset i četiri sata Joffrey de Peyrac bio u velikoj brizi za nju, zbog njezina blijedila, zbog njezine šutnje i usiljenog osmijeha.
A zatim trećega dana kada se radoznalo nadnijela nad kolijevku u kojoj je spavao njen sin, Anđelika prepozna lice jasnih crta kakvo je bilo i u Joffreya s nenagrđene strane. Zamisli okrutnu sablju kako se spušta nad anđeosko lišće, zamisli nježno tijelo kako bačeno kroz prozor pada na snijeg po kojemu pljušti ognjena kiša!
Priviđenje je bilo toliko jasno da je ona kriknula od užasa. Zgrabivši novorođenče, grčevito ga privine na grudi. Grudi su je boljele jer je mlijeko nadiralo, a babica joj ih bijaše čvrsto stegla. Plemenite gospođe nisu dojile svoju djecu. Bilo je određeno da mlada dojilja, snažna i zdrava, odnese Florimonda u planine, gdje je trebao provesti prve godine svoga života.
Ali kad se babica te večeri vratila u sobu babinjače, podigne ruke prema nebu opazivši da Florimond požudno siše mlijeko s majčine dojke.
Vi ste poludjeli, gospođo! Kako da sada zaustavimo mlijeko? Dobit ćete groznicu i tvrde grudi.
Ja ću ga hraniti - odgovori Anđelika oštro - neću da mi ga bace kroz prozor!
Na sva usta se govorilo o toj sramoti, da se plemenita gospođa ponaša kao kakva seljakinja. Ipak je uglavljeno da će dojilja ostati uz gospođu de Peyrac da bi pripomogla hraniti Florimonđa koji je bio vrlo proždrljiv.

U međuvremenu, dok je to pitanje mlijeka uznemirilo sve pa čak i glavara malog sela beameskog koje življaše u zavisnosti od dvorca, stiže u dvorac Bernard d’Andijos. Grof de Peyrac ga je imenovao prvim plemićem svoje kuće i slao ga je u Pariz da pripremi njegovu palaču jer bijaše naumio krenuti u glavni grad.
Na povratku d’Andijos je požurio u Toulousu da zastupa grofa na svečanostima povodom cvjetnih igara.
Nitko ga nije očekivao u Bearnu. Izgledao je vrlo uzbuđen. Dobacivši uzde svoga konja jednom lakeju, pojuri stepenicama preskačući ih sve po četiri i upadne u Anđelikinu sobu, koja je ležala u krevetu, dok je Joffrey de Peyrac, sjedeći na podboju prozora, pjevuckao uz pratnju gitare. Večer je bila svježa, te su u kaminu upalili vatru. Dojilja je sjedila na podu pored Florimondove kolijevke i namatala povoj od svilca kojim će čvrsto poviti novorođenče.
D’Andijos se uopće ne obazire na prizor te obiteljske prisnosti.
Dolazi kralj! - poviče zadihano.
Gdje?
Dolazi k vama, u Palaču radosnog znanja, u Toulousu. Zatim se sruči u naslonjač i stane brisati znoj.
Polako - reče grof Joffrey de Peyrac pošto je na gitari odsvirao jednu melodiju da bi pridošlica došao do daha - najprije se malko smirimo. Rečeno mi je, u stvari, da je kralj, njegova majka i dvor krenuo na put u namjeri da se pridruže kardinalu u Saint-Jean-de-Luzu, ali zašto baš kroz Toulousu moraju proći?
To je zamršena priča! Čini se da Luis de Haro i Mazarin, zauzeti pustim ljubaznostima, još nisu ni riječi izmijenili o ženidbenim pitanjima. A po onome što se čuje, čini se da su se odnosi još i zaoštrili zbog gospodina de Condea. Španjolska traži da ga se dočeka raširenih ruku i da se zaborave ne samo izdajstva fronde, nego i to da je taj princ francuske krvi bio mnoge godine španjolski general. Ta je pilula gorka i teško ju je progutati. Dolazak kralja u
takvoj situaciji bio bi više nego smiješan. Mazarin je savjetovao da se putuje i oni putuju. Uputili su se u Aix, gdje će kraljevo prisustvo vjerojatno smiriti pobunu koja je tamo buknula. Ali sav taj svijet će proći kroz Toulousu, a vas nema tamo, a nema ni nadbiskupa. Gradski su oci izgubili glave…!
Pa ipak, nije ovo prvi put da dočekuju veliku ličnost.
Treba da ste i vi prisutni - preklinjao je d’Andijos. - Došao sam ovamo po vas. Čini se da je, čuvši da će proći kroz Toulousu, kralj kazao: "Tako ću najzad upoznati Velikog šepavca Languedoca kojim mi razbiše uši".
Oh! Hoću da idem u Toulousu - poviče Anđelika i naglo sjedne u krevetu. Ali se brzo trgne natrag s grimasom bola na licu.
Još uvijek je bila sva ukočena i nemoćna da poduzme to putovanje po lošim planinskim cestama i da se izloži naporima što bi ih to primanje iziskivalo od nje. Oči joj se od tuge napune suzama.
Oh! Kralj u Toulousi! Kralj u Palači radosnog znanja, a ja ga neću vidjeti…!
Ne plačite, draga - reče Joffrey. - Dajem vam riječ, bit ću tako ljubazan i uslužan da će nas morati na vjenčanje pozvati. Vidjet ćete kralja u Sain-Jean-de-Luzu, i to ne kao prašnjavog putnika već u svoj njegovoj slavi.
Grof iziđe i izda naređenje da sutra ujutro u zoru bude sve spremno za polazak, a dotle je d’Andijos tješio Anđeliku:
Vaš muž ima pravo, lijepa moja gospođo. Dvor! Kralj! Koješta! Sve to nije ništa! Više vrijedi jedan banket u Palači radosnog znanja nego svečanost u Louvreu. Vjerujte mi, bio sam u Louvreu i tako mi je bilo hladno u predsoblju Kraljevog savjeta da mi se nos smrznuo. Kao da kralj Francuske nema dovoljno šuma gdje da nasječe dovoljno drva za ogrev. A što se tiče oficira kraljevske kuće, vidio sam ih s rupama u hlačama tako da su kraljičine družbenice kad bi se susrele s njima obarale oči, mada su sve prije nego sramežljive.
Govori se mnogo da kardinal kao odgojitelj nije htio naviknuti svoga kraljevskoga štićenika na raskoš koja nije u skladu sa sredstvima zemlje.
Ne znam kakve su kardinalove namjere, samo znam da on nije nikad prestao kupovati brušene i nebrušene dijamante, slike, knjižnice, goblene, bakroreze. Ali vjerujem da kralj, pod svojim plašljivim izgledom jedva čeka da se riješi kardinalova skrbništva. Već mu je preko glave bobove čorbe i majčinih prigovora. A preko glave mu je da snosi odgovornost za nevolje opljačkane Francuske a to je očito kad se pomisli da je on lijepi mladić, a uz to i kralj. Nije daleko vrijeme kad će on potresti svojom lavljom grivom.
Kako izgleda? Opišite mi ga - nestrpljivo će Anđelika.
Ne izgleda loše! Ne izgleda loše! Ima lijepo i dostojanstveno držanje. Ali kako je za vrijeme fronde bježao od grada do grada, to je veća neznalica od nekog sluge, a da nije kralj, kazao bih vam da mi se čini podmuklicom. Osim toga, imao je velike kozice pa mu je, lice ostalo kozičavo.
Oh! Vi hoćete da me obeshrabrite! - poviče Anđelika. - I govorite kao onaj vražji svijet iz Gaskonje, Bearnea, ili Albigeoisa koji se stalno pita zašto Akvitanija nije ostala nezavisno kraljevstvo od kraljevstva Francuske. Za sve vas ne postoji drugo do Toulousa i vaše sunce. Ali ja umirem od želje da upoznam Pariz i da vidim kralja.
Vidjet ćete ga na njegovu vjenčanju. Možda će ta svečanost biti ujedno i početak punoljetnosti našega kralja. Ali ako krenete prema Parizu zaustavite se u Vauxu da pozdravite gospodina Fouqueta. On je pravi kralj danas. Koje li raskoši, prijatelji dragi! Kojega li sjaja!
Znači i vi ste otišli da se poklonite onom opakom i neodgojenom financijskom silniku? - upita grof de Peyrac koji se baš u tom trenutku povratio.
To je bilo neophodno, dragi moj. Nije to potrebno samo zato da bi te posvuda u Parizu primali, jer i prinčevi su mu odani, već me je znatiželja gonila da velikog upravitelja kraljeve blagajne, koji je, nema sumnje, poslije Mazarina, najveća ličnost u zemlji, vidim u njegovu vlastitu ambijentu.
Pa budite hrabri i kažite: prije Mazarina. Svi znaju da kardinal ne uživa povjerenje velikih novčara, pa makar se i radilo o dobrobiti zemlje, dok Fouquet uživa opće povjerenje.
Ali okretan Talijan nije ljubomoran. Fouquet puni kraljevu blagajnu novcem potrebnim za vođenje rata. To je sve što se od njega traži… zasada. Mazarina nije briga da li je novac posuđen od lihvara uz davadeset i pet ili čak pedeset posto kamata. Dvor, kralj i kardinal žive od njegovih pronevjera. Neće ga tako brzo zaustaviti! On će se i dalje prsiti svojim obilježjem: vjevericom i svojim motom Quo non ascendam?17
Joffrey de Peyrac i Bernard d’Andijos su još neko vrijeme razgovarali o neobičnoj raskoši Fouquetovoj koji je otpočeo kao izvjestitelj u Državnom savjetu, a potom bio član sabora, ali će uza sve to ostati sin običnog bretonskog činovnika. Anđelika je zamišljeno šutjela jer bi se odmah sjetila kovčežića s otrovom, kad bi se poveo razgovor o Fouquetu. A to joj je sjećanje svaki put bivalo sve neugodnije.
Razgovor prekine ulazak sluge koji je na jednom poslužavniku nosio doručak za markiza.
Sto mu jada! - poviče ovaj oprživši prste na vrućim kruščićima ispunjenim hladnim guščjim jetrima. - Samo ovdje se jedu slične poslastice. Ovdje i u Vauxu. Istini za volju. Fouquet ima odličnog kuhara, nekog Vatela.
Odjednom povikne:
Upravo sam se sjetio jednog susreta… čudno. Pogodite koga sam zatekao tamo u prisnom razgovoru s Fouquetom, gospodarom Belle-Islea i drugih mjesta i gotovo potkraljem Bretagne? Pogodite!
Teško je pogoditi. On poznaje mnogo ljudi.
Jednog čovjeka iz vaše kuće, ako se tako može reći.
Pošto je malko porazmislila, Anđelika reče da se možda radi o njezinu šurjaku, mužu sestre Hortenzije, službeniku u Parizu, kakav je nekada bio glavni upravitelj kraljeve blagajne.
Ali d’Andijos niječno odmahne glavom.
Da me nije strah vašega muža, svoju obavijest bih vam prodao samo za poljubac; nikada ne biste pogodili.
U redu, dođite po poljubac, što je uostalom i dozvoljeno kad se prvi put vidi mladu babinju govorite i ne mučite me više.
Bivšeg vašeg majordoma, onog Klementa Tonnela kojega ste držali nekoliko godina u Toulousi, zatekao sam u tajnom razgovoru s gospodinom upraviteljem kraljeve blagajne.
Ali vi ste se sigurno prevarili! Ta on je otputovao u Poitou! - reče Anđelika nadušak. - Kakve bi on veze mogao imati s tako visokim ličnostima? A možda je tražio službu u Vauxu!
To mi se upravo i učinilo po njihovom razgovoru. Govorili su o Vatelu, Fouquetovu kuharu.
Vidite - primijeti Anđelika s olakšanjem kojemu nije nalazila razloga - on je naprosto htio ući u Fouquetovu službu kao potčinjeni Vatela za kojega pričaju da je izvrstan kuhar. Ali mislim da nas je trebao obavijestiti da se više neće vratiti u Languedoc. Ali ti prostaci zaborave na sve obzire kad im više nisi potreban!
Da, da! - otpovrne d’Andijos koji kao da je razmišljao o nečem drugom. - Ali jedna mi se pojedinost učinila neobičnom. Slučajno sam ušao iznenada u sobu gdje se Fouquet nalazio u razgovoru s tim Klementom. Bio sam u društvu s grupom gospode koja je već prilično bila pod gasom. Ispričali smo se gospodinu Fouquetu, ali primijetio sam da se on dosta prisno ophodio s tim Klementom, ali je ovaj, čim smo mi ušli, zauzeo odmah poniznije držanje. Prepoznao me je. Kad smo izlazili, vidio sam da nešto na brzinu šapuće Fouquetu. Ovaj se netremice zagleda u mene hladnim pogledom zmije, a onda reče: "Ne vjerujem da ima važnosti"

17 Dokle ću sve stići?

Jesu li to o tebi sudili kao o čovjeku bez važnosti, prijatelju moj? - upita grof de Peyrac udarajući nehajno u žice gitare.
Čini mi se…
Razumnog li zaključka!
DAndijbs se pravio da izvlači sablju iz korica i razgovor tako završi uz grohotan smijeh svih troje.
"Moram se pošto-poto sjetiti", mislila je Anđelika. "Tu mi je, u glavi, u sjećanju. Znam da je važno! Moram se sjetiti".
Rukama je hvatala glavu, zatvarala oči, sabirala misli. To se davno dogodilo. U dvorcu du Plessis. U to je bila sigurna, ali joj je se sve drugo izmiješalo u sjećanju.
Plamen s kamina joj je pržio čelo. Uze štitnik od oslikane svile što je služio za zaštitu od vatre i nesvjesno stade njime mahati ispred lica. Vani, u mraku, oluja je bjesnila. Proljetna, planinska oluja, bez munja, bubnjala je na časove po prozorskim staklima krupnim zrnjem grada. Anđeliki nikako san da sklopi oči, te je ustala i sjela kraj kamina. Još bi je u leđima spopadala bol te se ljutila na samu sebe što joj se snage nisu dosta brzo vraćale. Babica je govorila da je ta slabost ne napušta zato što neće da prestane dojiti, ali Anđelika je na to uho bila gluha. Kad bi prinijela na prsa svoje dijete i gledala ga kako siše, svaki put je veću radost osjećala. Razvila se i osjećala ozbiljnijom, nježnijom.
Već se vidjela kao dostojanstvena i milostiva matrona, s gomilom derančića oko sebe. Zašto je toliko mislila na svoje djetinjstvo sada kad je u njoj iščezavala mala Anđelika. A nije pri tom osjećala neko čuvstvo mukle i neobjašnjive nelagodnosti. Malo-pomalo u glavi joj se počelo bistriti. Postoji nešto čega se moram sjetiti.
Ona je tu večer čekala muža koji bijaše naprijed poslao glasnika da je obavijesti o svom povratku. Sigurno ga je oluja zadržala na putu tako dugo i stići će sutradan. Dolazilo joj je da zaplače od jada. S velikim je nestrpljenjem očekivala vijesti o kraljevu dočeku! To će je malo rastresti. Pričalo se da su banket i svečanost bili sjajni. Koje li štete što nije mogla biti tamo! Umjesto toga ovdje je umarala mozak trudeći se da se sjeti nečega, neke sitnice koja, možda, i nije imala, nikakve važnosti.
Bila sam u Plessisu, u sobi princa de Condea…
Dok sam gledala kroz prozor… Oh, treba da se sjetim svake stvari, jedne za drugom od tog trenutka….
Uto se vrata otvore s bukom. S ulaza malog dvorca do nje dopre šum više glasova.
Anđelika skoči i izjuri iz sobe. Bijaše prepoznala Joffreyov glas.
Oh! Dragi, najzad ste stigli! Kako sam sretna što vas vidim! U trku siđe niza stepenice i on je dočeka u zagrljaj.
Doletjeli ste kao vila, srećo moja!
Pokisli ste od glave do peta. Trebali ste se zaustaviti u zadnjem selu.
Obećao sam vam da ću večeras stići.
Istina je. Nisam više mogla izdržati bez vas.
Povede ga u dobro ugrijanu sobu i dozove jednog slugu da mu skine promočene čizme, dok je Kuasi-Ba nosio gore njegove kovčege.
Grof se brzo presvuče, popije čašu crvenog bordoa.
Pri tom reče da je jeo uz put i da se tih dana toliko gostio te je odlučio da se odsada hrani samo s malo kruha i česnom luka, prema zdravom običaju bearneskom.
A da li se Florimondu sviđa češnjak i vino iz Jurance, kao dobrom kralju Henriku IV?
Pokušala sam mu češnjakom malko namazati usne, kao što je djed Henrika IV učinio ovome, ali mu se to nije svidjelo.
A je li još uvijek lijep naš Florimond?
Još ljepši je.
Anđelika sjedne na jastučić pored njegovih nogu i sasvim se stisne uza nj. Kad su na kraju sluge napustile sobu, ona mu nestrpljivo reče: - Pričajte!
U stvari sve se odvijalo da nije moglo bolje - reče Joffrey de Peyrac zobljući grožđe. - Grad je priredio divan doček. Ali vjerujem da neću pretjerati ako kažem da je primanje u Palači radosnog znanja sve nadmašilo. Uspio sam na vrijeme iz Liona dovući jednog majstora koji je organizirao vrlo lijepu svečanost. Zamislite kako na stol pripremljen za banket stiže lađa napravljena od šećera i bombona i jedna litica napravljena od istog materijala iz koje su izbijali mlazovi vina i mirišljave vode. Potom se lađa i litica ođvojiše i svaka okrenula prema svom čelu stola. Između njih se potom pojavila ogromna košara cvijeća iz koje su izlijetale žive ptice svih mogućih boja. Gosti su oduševljeno vikali.
A kralj?
Kralj je, u stvari, lijepi mladić i reklo bi se da uživa u ukazanoj mu časti. Ima pune obraze, oči tamne i umiljate i dostojanstveno držanje. Vjerujem da mu se srce cijepa. Mala je Mancini duboku ranu ostavila u njegovu srcu, koja neće tako brzo zacijeliti. Ali on sigurno ima visoko mišljenje o svom kraljevskom zanimanju, te prigiba vrat pred državnim razlozima. Vidio sam kraljicu majku. Tužna, lijepa i nešto previše dostojanstvena. Vidio sam Veliku gospođicu i mladoga Gospodina kako se svađaju o pitanjima etikete. Što da vam još ispričam. Vidio sam mnoga lijepa imena i mnoga ružna lica.. Zaista, nikome se nisam tako obradovao kao mladome Peguilinu, znate, vitezu de Lauzunu, nećaku vojvode de Gramonta, kraljevu namjesniku u Bearnu. Još vidim ono njegovo mačje lice iz vremena kad sam stavio u dužnost gospođi de Berant da ga uputi u ljubavne užitke!
Joffrey!
Ali on je održao obećanje i proveo je u stvarnost učenje naših ljubavnih udvaranja. Primijetio sam da je ljubimac svih gospođa. A svojoj duhovitosti treba da zahvali kraljevo prijateljstvo. Kralj ne može bez njegovih šala.
A kralj? Govorite mi o kralju! Je li vam izrazio svoje zadovoljstvo na primanju što ste mu ga priredili?
Zahvalio je s mnogo ljubaznosti. I ne samo jednom. Izrazio je svoje žaljenje što i vi niste bili prisutnu. Da, kralj je bio zadovoljan… previše zadovoljan.
Kako to previše zadovoljan? I zašto ste te riječi propratili svojim zajedljivim smiješkom?
Zato što mi je priopćena jedna njegova primjedba. Naime, kad se kralj penjao u svoju kočiju, jedan je dvoranin primijetio kako se naša svečanost mogla izjednačiti s raskošnim svečanostima što ih je Fouquet priređivao. Nato je njegovo veličanstvo odgovorilo: "Jest i ja se pitam nije li već vrijeme da taj svijet vrati ono što je pokrao!" Dobra je kraljica nato uzviknula: "Kakve vas to misli spopadaju, sine moj, pošto vam je priređena tako raskošna svečanost da bi vam se ugodilo!" "Dojadilo mi je", odgovorio je kralj, "gledati svoje podanike kako me gnječe svojim sjajem".
Nečuveno! Ljubomorna li dječaka! - poviče Anđelika povrijeđena. - Ne mogu vjerovati. Jeste li sigurni da je kazao te riječi?
Moj vjerni Alfonso mu je otvorio vrata od kočije i pridržavao ih dok je ulazio, i on mi je to priopćio. U kralju se ne bi pojavili sami od sebe takvi kukavni osjećaji. Sigurno su dvorani podjarill njegovo neraspoloženje i nahuškali ga protiv nas.
Niste li, možda, uvrijedili nekoga od njih?
Bio sam im sladak kao med i šećer, uvjeravam vas i ophodio sam se prema njima da bolje nisam mogao. Čak sam u sobu svakome gospodinu koji je spavao u palači stavio kesu punu zlata. Kunem vam se da je nijedan od njih nije zaboravio ponijeti sa sobom.
Ugađali ste im, ali ste ih prezirali i oni su to primijetili - reče Anđelika i zamišljeno zavrti glavom.
Digne se i sjedne mužu na koljena i priljubi sa uza nj. Napolju je bjesnila još uvijek oluja.
Svaki put kad se izgovori ime toga Fouqueta, mene prođe drhtavica - šapne Anđelika. - Ponovo vidim onaj kovčežić s otrovom na koji sam već bila zaboravila i koji me kao mora progoni.
Postali ste vrlo nervozni, draga moja. Čini mi se da ću odsada imati ženu koja drhti od najmanjeg šušnja.
Treba da se nečega sjetim - jadala se mlada žena zatvorivši oči.
Ona svoj obraz trljaše na toplim kovrdžama njegove kose koja je mirisala na ljubice.
Kad biste mi mogli pomoći da se sjetim…. Ali to je nemoguće. Kad bih se sjetila, čini mi se da bih znala s koje nam strane prijeti opasnost.
Ali nema nikakve opasnosti, ljepotice moja. Florimondovo rođenje vam je potreslo živce.
Vidim sobu… - nastavi Anđelika zatvorenih očiju. - Princ de Conde je skočio iz kreveta jer je netko tukao na vrata. Ali ja nisam čula to lupanje. Princ se ogrnuo u kućnu haljinu i povikao je: Nalazim se s vojvotkinjom de Beaufort… Ali u dnu sobe sluga je otvorio i uveo zakukuljenog redovnika… Taj se redovnik zvao Exili… Odjednom se prekine i zagleda se ispred sebe tako netremice da se grof prestrašio.
Anđeliko! - poviče.
Sjetila sam se - dometne ona promuklim glasom. - Joffrey, sjetila sam se… Sluga princa Condea je bio… Klement Tonnel.
Vi ste poludjeli, draga - reče on smijući se. - Taj je čovjek nekoliko godina bio u našoj službi i tek sada ste se sjetili te sličnosti!
Jedva sam ga i primijetila u polumraku. Ali ono njegovo kozičavo lice, ono njegovo oprezno ophođenje… Da, Joffrey, sada sam sigurna, on je bio. Sad znam zašto sam za čitavo vrijeme što je bio u Toulousi svaki put kad bi mi pogled pao na nj, osjetila neku nelagodnost. Sjećate li se riječi što ste ih jednoga dana rekli: "Najopasnija uhoda je ona u koju se ne sumnja". I imali ste dojam da se šunja kućom. On je bio nepoznati špijun o kojemu ste govorili.
U vas je mašta previše bujna. Žena koja se zanima za nauku morala bi imati mirnije živce!
I pogladi je po čelu. - Nemate li malo groznice? Ona odmahne glavom.
Ne šalite se. Muči me sada misao da me je taj čovjek godinama uhodio. Za čiji račun je radio? Za račun gospodina de Condea? Ili za Fouquetov?
Niste nikad nikome govorili o onoj stvari?
Nikome, samo vama onaj put… i on nas je čuo.
Sve je to stvar prošlosti. Umirite se, srećo moja, ja vjerujem da ste vi sve to samo uobrazili.
Dugo joj je potom govorio tim tonom te se ona, malo-pomalo, pod njegovim milovanjima i nježnim riječima, na kraju smirila. A kako su poslije toga dani proticali bez nezgoda, a njoj se vratila snaga, njezine su brige bivale sve manje, te se ponekad svemu tome pomalo smijala.

Pa ipak, nekoliko mjeseci poslije toga, kad je odbila od sise Florimonda, njen muž joj reče jednoga jutra nehajnim tonom:
Ne bih vas htio siliti, ali bilo bi mi drago kad bih znao da svakoga dana uzimate jednu od ovih tableta u vrijeme ručka.
On otvori šaku i na dlanu mu se pojavi mala bijela tableta.
A što je to?
Otrov… U sasvim malim količinama. Anđelika ga pogleda.
Čega se bojite, Joffrey?
Ničega. Ali to je jedna mjera predostrožnosti koja se dosada uvijek pokazala odličnom. Tijelo se malo-pomalo navikava na otrov…
Mislite, netko će pokušati da me otruje?
Ništa ne mislim, draga… Ali ne vjerujem niti u moć roga jednoroga.

U mjesecu maju, grof de Peyrac i njegova žena budu pozvani na kraljevo vjenčanje koje se imalo obaviti u Saint-Jean-de-Luzu, na obalama Bidassoa. Kralj Španjolske, Filip IV osobno je vodio svoju kćer, infantkinju Mariju Terezu, mladom kralju Luju IV. Mir je bio potpisan… ili gotovo potpisan. Francusko je plemstvo zakrčilo puteve krećući prema baskijskom gradiću.
Anđelika je smatrala da će im dvije kočije i troja kola, a k tome i nekoliko natovarenih mazgi, biti premalo da ponesu ono što im je bilo od prtljaga potrebno.
A zaista je trebalo mnogo sanduka da bi u njih poslagali svoja raskošna odijela. Joffrey je u Lion poslao po glasovitog trgovca koji je stigao na čelu male karavane. Od najljepših tkanina iz glavnog grada svile bile su sašivene haljine mlade grofice. Trebalo je misliti ne samo na svečanosti vjenčanja, već i na trijumfalan ulazak kralja i kraljice u Pariz. Anđelika i njen muž odlučili su poći do Pariza zajedno s dvorom.
Joffrey i Anđelika napustiše Toulousu u rano jutro, prije vrućih sati dana. Naravno, na put je krenuo i Florimond zajedno s dojiljom, kolijevkom i crnčićem koji ga je zabavljao. On je sad već bio dječačić zdrav, iako nije bio debeo. Lice mu je bilo sjajno kao u lutke, a zjenice i kovrdže crne.
Sobarica Margerita, prijeko potrebno čeljade pri tom spremanju, nadzirala je kola s gogpodaričinim stvarima.
Kuasi-Ba, kojemu su sašili tri livreje, jednu raskošniju od druge, imao je izgled velikog vezira. Jahao je na konju crnom kao što mu je i put bila crna. A u pratnji su bili osim njih još i Alfonso, nadbiskupov špijun, uvijek vjeran, četiri svirača među kojima i mali violinista, Giovanni kojemu je Anđelika bila neobično sklona, pa neki Francois Binet, brijač i vlasuljar bez kojega grof de Peyrac nije išao nikada na put. Sluge, sobarice i lakeji su upotpunjavali pratnju na čijem su se čelu nalazili Bernard d’Andijos i de Cerbalaud.
Uzbuđena i zabrinuta, Anđelika gotovo nije ni opazila da su ostavili za sobom periferiju Toulouse.
Dok je kočija prelazila preko mosta na Garonni, ona polako krikne i priljubi nos uz prozorčić kočije.
Šta vam se dogodilo, draga? - upita Joffrey de Peyrac.
Hoću da još jednom pogledam Toulousu - odgovori Anđelika.
Promatrala je ružičasti grad izduljen uz obale rijeke, promatrala je ravne strijele njegovih zvonika i njezine krute kule.
Iznenada joj tjeskoba stisne grudi.
On! Toulouse! - šapne. Oh! Palačo radosnog znanja! Imala je predosjećaj da ih više nikada neće vidjeti.

TREĆI DIO

siječanj 1660. - rujan 1660.


HODNICI LOUVREA

Kako! Sve me boli i uz to moram trpjeti ovaj glupi svijet! Da nisam svjesna svoga položaja, ništa me ne bi spriječilo da se bacim s visine ovoga balkona i jednom zasvagda svršim sa životom!
Anđelika potrči na balkon svoje sobe čuvši te gorke riječi koje su tako bolno odjekivala zrakom da se čovjeku srce paralo. Našavši se na balkonu opazi na susjednom balkonu gospođu u noćnoj košulji, lica uronjena u nekakav rubac.
Druga se gospođa približi ovoj. Prva je nastavila da jeca, a druga se kidala kao vetrenjača.
Glupačo! Glupačo! Pustite me, kažem vam. Zbog vaše gluposti nikad neću biti spremna. A to, uostalom, i nema nikakve važnosti. Ja sam u žalosti i moram se pokopati pod svojom boli. Zar je važno da li ču biti očešljana kao strašila za ptice! Zgrabi pri tom svoju bujnu kosu i pokaže lice izbrazdano suzama. Bijaše to žena od po prilici trideset godina, lijepih plemenitih crta lica, samo ponešto tromih.
Ako je gospođa Valbon bolesna, tko će me očešljati? - ponovo stane jadikovati očajnim glasom. - Sve vi, koliko vas god ima, imate šape teže od šapa medvjeda na sajmu Saint-Germain!
Gospođo… - umiješa se Anđelika.
Dva su se balkona gotovo dodirivala u onoj uskoj uličici Salnt-Jean-de-Luza, čije su male kuće bile pune dvorana.
Svatko je mogao pratiti zgode koje su se zbivale u susjednoj kući. Mada je još bila zora, zora svjetla poput aniša, u gradiću je već sve zujalo kao u kakvoj košnici.
Gospođo - ponovo će Anđelika. - Mogu li vam biti od koristi? Čujem da ste u nevolji zbog svoje kose. Povela sam sa sobom vrlo sposobnog vlasuljara. Ima on željeza i razne praške. Stavljam vam ga na raspolaganje.
Gospođa otare dug i crveni nos i ispusti uzdah olakšanja.
Vrlo ste ljubazni, draga gospođo. U stvari, prihvaćam vaš prijedlog. Jutros ne uspijevam mašta izvući iz svoje služinčadi. Dolazak Španjolaca ih je uzbudio više nego da su se našli na bojnim poljima Flandrije. A ipak, pitam vas, što je španjolski kralj?
Španjolski kralj - odgovori smijući se Anđelika.
Koješta! Jednom riječju, njegova obitelj u pogledu plemenitosti nije dostojna naše. Neka bude, puni su zlata, ali oni žderu repu i dosadniji su od gavrana.
Oh, gospođo! Ne ubijajte mi oduševljenje! Tako sam zadovoljna što ću upoznati sve one prinčeve! Priča se da će kralj Filip IV i njegova kćerka infantkinja danas stići na španjolsku stranu obale.
Može biti. Kako bilo da bilo, ja ih ne mogu pozdraviti, jer ako se ovako nastavi, ja nikada neću biti spremna.
Budite strpljivi, gospođo, dok se ne obučem, a onda ću vam dovesti svog vlasuljara.
Anđelika brzo uđe u sobu u kojoj je vladao neopisiv nered. Margerita i sobarica davale su posljednje ubode iglom raskošnoj haljini svoje gospodarice. Kovčezi su bili rastvoreni, a isto tako i kovčežići s nakitom. A Floramond je četvoronoške i gole stražnjice, lakomo hvatao sve one divote.
"Treba da mi Joffrey savjetuje koja će ogrlica najbolje pristajati ovoj haljini protkanoj zlatom", pomisli Anđelika skidajući kućnu haljinu i navlačeći na se običnu haljinu i ogrtač.
Našla je gospodina Francoisa Bineta u prizemlju kuće, gdje je proveo noć praveći uvojke tuluškim gospođaima, Anđelikinim prijateljicama, pa čak i sobaricama koje su također htjele biti lijepe. On je sa sobom ponio i umivaonik od bakra, ako bi slučajno kojega gospodina trebalo obrijati, te jedan kovčežić pun češljeva, željeza za kovrčenje kose, mirisavih masti i lažnih pletenica. U pratnji jednog dječačića koji je nosio pećicu, pođe za Anđelikom u susjednu kuću.
Ta je bila još gore zakrčena od palače u kojoj se grof de Peyrac smjestio kod neke stare tetke, daljnje rođakinje.
Anđelika opazi lijepe livreje na slugama te pomisli da plačljiva gospođa pripada sigurno visokim krugovima.
Za svaki slučaj, kad se našla pred njom, duboko joj se naklonila.
Vi ste zaista ljubazni - reče gospođa bolnim glasom dok je vlasuljar raspoređivao na jednoj stolici svoj alat. Da nije vas, bila bih upropastila lice od silnog plača.
Nije ovo dan za plakanje - prosvjedovala je Anđelika.
Šta ćete, moja draga, nije mi baš mnogo do veselja - i tužno opusti donju usnu. Niste li primijetili moje crno odijelo? Nema tome dugo što sam izgubila oca.
Oh! Vrlo mi je žao…
Toliko smo se mrzili i toliko smo se svađali da me sada njegova smrt dvostruko boli. Ali kako je dosadno biti u koroti za vrijeme svečanosti! Poznavajući opaku ćud svoga oca, bojim se da je on…
Prekine se da bi turila lice u šiljastu vrećicu od kartona koju joj je Binet pružio dok je on obilno posipao gospodine kose mirisavim praškom.
Bojim se da je on to namjerno učinio - nastavi gospođa skinuvši vrećicu.
Da je učinio namjerno? A šta to, gospođo?
Zaboga, da je namjerno umro! No nije važno. Ja sve zaboravljam. Bila sam uvijek velikodušnog srca, ma što tko rekao. A moj je otac umro kao pravi kršćanin… To mi je od velike utjehe. Ali vrijeđa me činjenica da su njegovo tijelo odnijeli u Saint-Denis, uz pratnju neznatnog broja vojnika i kapetana, bez sjaja, bez troškova… Smatrate li dopustivom takvu stvar?
Dakako da ne smatram - složi se s njom Anđelika koja se počela bojati da nije počinila kakvu glupost.
Plemić pokopan u Saint-Denisu mogao je pripadatisamo kraljevskoj kući. Jedino ako nije dobro razumjela…
Da sam ja bila tamo, stvari bi se bile drugačije odvijale, budite uvjereni… - zaključi gospođa i bradom oholo trgne - Volim raskoš, ali da se rang poštiva.
Ušuti da bi se ogledala u zrcalu što ga je Binet, klečeći na jednom koljenu, stavio pred nju i lice joj se ozari.
Odlično! - poviče. Ova mi frizura zaista dobro pristaje. Vaš je vlasuljar dobar umjetnik, ljepotice moja. Ja vrlo dobro znam da je moje kose teško dovesti u red.
Vaša visost ima vrlo nježnu kosu, ali mekanu i bujnu - reče vlasuljar stručno sa takvom kosom mogu napraviti prava čudesa.
Zbilja! Vi mi laskate. Naredit ću da vam se isplata sto dukata. Gospodine.. Gospodine! Treba da ovaj čvjek svakako napravi uvojke i djevojčicama.
Iz pokrajne sobe, gdje su žvrgoljile družbenice i sobarice, uspiju nekako izvući djevojčice, to jest dvije curice u pubertetu.
To su valjda vaše kćerke, zar ne, gospođo? - upita Anđelika.
Ne, ovo su moje mlađe sestre. Nepodnošljive su. Gledajte ovu manju samo put ima lijepu i našla je načina da i nju upropasti pustivši da je izgrizu komarci. Evo, sva je naduta, a uz to još i plače.
Možda je tužna zbog očeve smrti?
Koješta! Rekli su joj i ponavljali da će se udati za kralja. Stalno su je nazivali kraljica. A sad se ljuti što on sada uzima drugu.
Dok je vlasuljar bio zabavljen oko djevojčica, začuje se kretanje po uskim stepenicama i mladi se gospodin pojavi na vratima. Bijaše dosta onizak, lica kao u lutke, koje se izdizalo nad pjenušavom košuljom od čipaka. Rukavi i koljena su
mu bili također ukrašeni svečanim trakama i čipkama. Usprkos jutarnjem času, bio je dotjeran s mnogo brige.
Čuo sam, bratučedo - reče namještenim glasom da se kod vas nalazi jedan vlasuljar koji čuda stvara.
Ah! - Filipe, kad se radi o sličnim vijestima, onda ste lukaviji od lijepe žene. Recite barem, da li vam se činim lijepom?
Plemić nabra usne, crvene i mesnate, a zažmirivši očima promatrao je ženinu frizuru.
Moram priznati da je ovaj umjetnik izvukao iz vašeg lica više no što ste se mogli nadati - reče ovaj i te svoje uvredljive riječi poprati samodopadnim osmijehom.
Zatim se vrati u predsoblje i nagne se nad stepenice.
Najdraži moj de Guiche, dođite gore, upravo je ovdje.
U plemiću koji je upravo ušao, u tom mladiću vitkom i tamnoputom, Anđelika prepozna grofa de Guichea, prvijenca vojvode de Gramonta, kraljeva namjesnika u Bearnu. Filip zgrabi za ruku grofa de Guichea i ljubazno mu se nagne na rame.
Oh! Baš sam sretan. Bit ćemo sigurno osobe najbolje dotjerane na dvoru. Peguilin i markiz de Humieres pozelanit će od ljubomore. Vidio sam ih kako navrat-nanos naokolo traže svog brijača kojega im je Vardes oteo zahvaljujući dosta teškoj kesi. Ti slavni kapetani bit će prisiljeni da se pojave pred kraljem s bradom kao ljuska od kestena.
I prasne u kreštavi smijeh, prijeđe rukom preko netom obrijane brade, a zatim ljupkim pokretom pogladi obraze grofa de Guichea. S mnogo se neusiljenosti nasloni na mladoga grofa i zagleda se u nj čeznutljivim pogledom. Grof de Guiche se budalasto smješkao tim znakovima vjernosti ispoljenim bez ikakva ustručavanja.
Anđelika nije nikad vidjela dvojicu ljudi da se tako ponašaju i gotovo se osjećala u neprilici. Stvar se vjerovatno nije svidjela niti gospodarici tog mjesta, jer ova iznenada poviče:
- Ah, Filipe, obuzdajte ovdje preda mnom vaša milovanja, inače će me vaša majka ponovo optužiti da ja potpomažem vaše nastrane nagone. Otkako je bila ona svečanost u Lionu kad smo se vi, ja i gospođica Villeroy, prerušile u seljakinje iz Bresse, proganja me svojim prigovorima. I ne govorite mi da je Peguilin u nevolji, inače ću poslati jednoga čovjeka da ga potraži i dovede ovamo. Da vidimo je li negdje blizu. To je najpametniji mladić kojega uopće poznajem i ja ga obožavam.
I ona svojim bučnim i naglim pokretima pojuri prema balkonu, a zatim se odmah povuče, pritišćući rukom bujne grudi.
Ah! Bože, Bože! Tu je!
Peguilin? - upita mali gospodin.
Ne, već onaj plemić iz Toulouse koji me ispunjava užasnim strahom.
Anđelika sad pođe prema balkonu i opazi muža kako odmiče ulicom u pratnji Kuasi-Ba.
Ali to je Veliki šepavac Languedoca! - poviče mali gospodin koji im se bijaše pridružio. - Bratučedo draga, zašto ga se bojite? Ima vrlo umiljat pogled, maznu ruku i sjajan duh.
Vi govorite kao kakva žena - reče gospođa gađeći se. - Izgleda da su sve žene lude za njim…
Osim vas.
Ja nisam nikad dopustila da me osjećaji nose.
Vidim ono što vidim. Ne čini li vam se da u onom čovjeku šepavom i tamne puti, u pratnji onog crnca, crnog kao pakao, ima nečeg groznog?
Grof de Guiche je u neprilici pogledavao na Anđeliku i dvaput htjede otvoriti usta, ali mu ona dade znak da šuti. Taj ju je razgovor mnogo zabavljao.
Baš tako, vi ne znate gledati ljude očima žene - ponovo se javi mladi Filipa. Vi se sjećate da je taj gospodin odbio da savije koljeno pred gospodinom d’Orleansom, i to je vama dosta da uskipite bijesom.
Istina je da se onda ponio vrlo drsko…
U tom trenutku Joffrey podigne oči prema balkonu.
Zaustavi se i skinuvši šešir ukrašen perjem nekoliko puta se vrlo duboko pokloni:
Vidite kako je nepravedan javni glas - reče mali gospodin. - Priča se da je taj čovjek neobično ohol, međutim… Može li se pozdraviti s više ljubaznosti? Šta vi o tome mislite, dragi?
Grof de Peyrac de Morens je sigurno čovjek na glasu po svojoj uglađenosti - požurio je da odgovori grof de Guiche koji nije znao kako da ublaži nesmotrenosti kojima je bio svjedokom. - Ta sjetite se veličanstvenog primanja što nam ga je priredio u Toulousi.
Kralj je čak bio malko ljutit, što nimalo ne priječi njegovo veličanstvo da nestrpljivo čeka da vidi je li žena tog šepavca zaista onako lijepa kao što se priča. Njemu naprosto ne ide u glavu kako ga se može voljeti…
Anđelika se polako povuče, povukavši Bineta na stranu, povuče ga za uho.
Tvoj gospodar se vratio i sigurno će te zvati. Nemoj da te ovaj svijet privuče satima, inače ću narediti da ta ss izbiaje.
Budite bez brige, gospođo. Kad svršim s ovom gospođicom, evo mene!
Ona siđe i vrati se u svoje konačište. Mislila je na Bineta utvrdila da joj se mnogo sviđa ne samo zbog ukusa i spretnosti, nego i zbog prepredenosti i filozofije potčinjenog stvora. Oa je tvrdio kako se s "Visosti" obraća svakom plemiću na kojega naiđe jer je tako siguran da nikoga neće uvrijediti. U sobi, gdje se nered još i povećao, Anđelika nađe muža kako čeka brijača s ručnikom zavezanim oko vrata.
Onda, mala moja gospođo - poviče Joffrey - vi, čini mi se, ne gubite vrijeme. Kad sam otišao da čujem vijesti i doznam redosljed svečanosti, vi ste još spavali, a jedan sat poslije toga, zatičem vas kako se prisno naginjete nad balkonom između vojvotkinje de Montpensier i Gospodina, kraljeva brata.
Vojvotkinja de Montpensier! Velika gospođica! - uzvikne u čudu Anđelika. - Bože, Bože! Trebala sam to i pomisliti kad je govorila kako je njen otac sahranjen u Saint-Denisu.
Dok se svlačila, Anđelika ispriča kako je slučajno sklopila poznanstvo s proslavljenom pristalicom fronde, koja je poslije smrti svoga oca, Gastoria d’Orleans, bila najbogatija nasljednica u Francuskoj.
Njezine sestrice, gospođice de Valois i d'Alencan koje će podržavati kraljičin skut za vrijeme vjenčanja su, dakle, njezine polusestre. Binet je i njih počešljao.
Brijač je stigao sav zadihan i odmah poče mazati sapunom bradu svoga gospodara. Anđelika je bila u košulji, ali trebalo je požuriti. Trebalo je što prije pohitati kralju, koji je tražio da ga svi plemići s njegova dvora dođu tog istog jutra pozdraviti. Budući da će poslije potpuno biti zaokupljen susretima sa Španjolcima, neće imati vremena da sazove Francuze.
Držeći među usnicama mnoge pribađače. Margerita najprije navuče na Anđeliku suknju od teške zlatne tkanine, zatim drugu suknju od zlatne čipke, prozirne kao paučina i s crtežima po sebi, a uz to ukrašenu dragim kamenjem.
I vi tvrdite da je onaj sitan i ženskasti mladić kraljev brat? - upita Anđelika. - Vrlo čudno se mazio oko grofa de Guichea. Zaista je izgledao kao zaljubljenik. Oh! Joffrey, vjerujete li zaista da oni… da oni…
To se zove ljubiti na talijanski način - reče grof smijući se - Naši susjedi s one strane Alpi su postali tako rafinirani da se više ne zadovoljavaju prirodnim užicima. Moramo njima zahvaliti za obnovu književnosti i umjetnosti, istina je, a moramo im zahvaliti i na jednom lukavom ministru čija sposobnost nije uvijek bila nekorisna Francuskoj, ali im, eto, dugujemo i za te čudne običaje. Šteta što se tim običajima odao jedini kraljev brat.
Anđelika namršti obrve.
Princ je kazao da vi imate maznu ruku, a ja bih rado znala kako je on to mogao primijetiti.
Mali Gospodin se voli trljati uz muškarce te me je možda zamolio da mu pomognem namjestiti ovratnik ili rukave. Zaista, on ne gubi nijednu priliku da se mazi.
Govorio je o vama tako da je u meni gotovo ljubomoru razbudio.
On, mala imoja ženice, počnete li se uzbuđivati, ubrzo ćete zaplivati morem spletaka. Dvor je ogromna i rastegljiva paukova mreža. Izgubit ćete se, ako ne budete gledali na sve s visoka.
Francois Binet, brbljivac kao svi ljudi njegova zanimanja, uze govoriti:
Rečeno mi je da je sam kardinal Mazarin podsticao ukuse maloga Gospodina, da ne bi smetao bratu. On je naređivao da ga oblače kao djevojčicu, a isto tako i njegove male prijatelje. Uvijek se plašio da on, budući da je kraljev brat, ne počne kovati urote, kao i pokojni gospodin Gaston d’Orleans, koji je zaista bio nepodnošljiv.
Ti previše strogo sudiš o prinčevima, brijaču - reče Joffrey de Peyrae.
Jedino bogatstvo koje posjedujem, gospodine grofe, jest moj jezik i pravo da ga okrećem.
Lažljivče. Učinio sam te bogatijim od kraljeva brijača.
Istina je, gospodine grofe, ali ja se time ne hvalim. Nije razborito izazivati tuđu zavist.
Joffrey de Peyrac uroni lice u umivaonik pun mirisave vode da bi osvježio put razdraženiu britvom. A kako mu je lice bilo prekriveno brazgotinama, brijanje je uvijek poprilično trajalo i Binetova lagana ruka morala je uvijek biti vrlo oprezna. Grof potom skine kućni ogrtač i počne se oblačiti uz pomoć svog sobara i Alfonsa. Anđelika je u međuvremenu navukla prslučić od zlatne tkanine i nepokretno čekala, dok je Margerita promatrala netremice plastron na košulji, pravo umjetničko djelo od filigranskog zlata pomiješanog sa svilom.
Zlatna čipka je kao iskričava pjena Anđeliki okružila gola ramena, dajući njenoj puti sjajno bljedilo, prozračnu finoću porculana. S ublaženim ružičastim plamenom preko obraza, s potamnjenim obrvama i trepavicama, s valovitom kosom koja je imala isti sjaj kao i njezina haljina, sa iznenađujućom jasnoćom svojih zelenih očiju, ona je sebe vidjela u ogledalu kao kakvog neobičnog idola sačinjenog od skupocjenih tvari, zlata, mramora, i smaragda.
Margerita iznenada krikne i poleti prema malom Florimondu koji je gurao u usta jedan briljant od šest karata…
Joffrey kakav nakit da stavim? Biseri mi se čine suviše skromni, a dijamanti suviše hladni.
Smaragde - odgovori on. - Taj nakit pristaje vašim očima. Sve ovo zlato je uvredljivo, pomalo teškog sjaja. Dakle, naušnice i ogrlica od zlata i smaragda. A možete staviti na ruku i koji prsten od dijamanata.
Nagnuvši se nad kovčežić, Anđelika uroni u biranje nakita. Nije još bila zasićena i ravnodušna i ono ju je obilje svaki put ispunjalo radošću.
Kad se je okrenula, grof de Peyrac je svoj mač pričvršćivao za remen optočen dijamantima.
Ona ga je dugo promatrala i neobičan srh je prožme:
Mislim da "Velika gospođica" nema sasvim krivo kad kaže da vi imate grozan izgled.
Uzalud bi mi bio svaki trud da pokušam sakriti svoju nesreću - odgovori grof. - Da se počnem dotjerivati kao kakav lijepi kicoš, ljudi bi mi se smijali i s prezirom susretali. Prema tome, nastojim da mi odijela budu u skladu s licem.
Ona se zagleda u njegovo lice. To lice je njoj pripadalo. Milovala ga je, poznavala mu svaki i najmanji znak.
Osmjehne mu se i šapne: - Ljubavi moja!
Grof je bio sav odjeven u crno i srebro. Njegov ogrtač od crnog moarea bijaše prekrit srebrnom čipkom, pričvršćenom za ogrtač dijamantnim kopčama. Pustio je da mu se malko vidi prsluk od srebrnog brokata ukrašen crnim čipkama vrlo fine
izrade. Iste te čipke su mu u tri poruba visile na koljenima ispod rhingrave od cranog baršuna. Na cipelama je imao dijamantne kopče.
Kravata mu nije imala oblik ovratnika već širokog čvora, i bila je optočena također vrlo sitnim dijamantima.
Na prstima mu se sjalo mnoštvo dijamanata i samo jedan vrlo velik rubin. Grof stavi na glavu šešir okićen bijelim perjem i upita Kuasi-Ba je li uzeo sve darove što su ih odlučili pokloniti kralju za njegovu nevjestu.
Crnac je bio napolju, pred vratima, predmet divljenja svih besposličara, odjeven u prsluk boje kao trešnja, u široke turske hlače i s turbanom na glavi. I turban i hlače su bili od bijele svile. Svijet je prstom upirao u njegovu sablju krivošiju. Na jednom je jastuku nosio kovčežić od crvene kože okovan zlatnim čavlićima.
Dvije su nosiljke čekale na grofa i Anđeliku.
Potom brzo krenuše k palači gdje se bijahu smjestili kralj, njegova majka i kardinal. Kao i sve druge zgrade i ta je kuća bila uska, kao što je običaj u Španjolskoj, puna balkona i uvrnutih stubišnih ipriručja od pozlaćenog drva. Dvorani su sasvim preplavili trg, gdje je vjetar svijao perje na šeširima i na mahove donosio slani miris oceana.
Dok je prelazila preko stepenica na pragu, Anđelika osjeti kako joj srce ludo tuče. "Vidjet ću kralja", mislila je, "kraljicu majku i kardinala!"
Pred očima joj sine priviđenje kraljevskog dostojanstva zaokupljeno brigama i patnjama koje nisu vrijeđale siromaštvo male Anđelike. Kako joj je oduvijek bio blizak mladi kralj o kojemu je pričala dojilja, mladi kralj pritiješnjen zlobom pariških gomila, taj kralj što je bježao preko čitave Fancuske koju bijaše opustošila fronda, gonjen od grada do grada, od zamka do zamka, u vlasti pobunjenih prinčeva, izdan, napušten, a na kraju pobjednik! On je sada brao plodove svojih borbi, A sigurno je jos više od kralja uživala u ovom trenutku trijumfa kraljica majka, žena koju je Anđelika nazirala u dnu dvorane, umotanu u crne velove, tamne španjolske puti, na čijem se licu zadržao izraz odvojenosti i gorčine, koja je svoje male savršene ručice položila u tamno krilo svoje haljine.
Anđelika i njen muž prijeđu preko dvorane blistavog drvenog poda. Dva su crnčića podržavali skutove dvorskog ogrtača mlade žene, napravljenog od valovite i šarama ukrašene tkanine zlatne boje koja je odudarala od suknje i prsluka izvezenih zlatnim nitima. Ogromni Kuasi-Ba je išao za njima. Slabo se vidjelo jer je bilo vruće zbog mnoštva što se tu bijaše okupilo.
Prvi plemić kraljevske kuće najavi:
Grof de Peyrac de Morens d'Irristru.
Anđelika se duboko pokloni. Srce joj je tuklo u grlu.
Pred njom se ispriječila crvena i crna ploha: kraljica majka i kardinal.
Odjednom joj pade na pamet: "Joffrey bi se trebao dublje pokloniti. Maloprije bijaše vrlo ljubazno pozdravio Veliku gospođicu! Ali pred najvećim se nekako skanjuje da stopalo samo još malo povuče nazad. Binet ima pravo… Binet ima pravo…"
Bilo je blesavo od nje što tako misli o dobričini Binetu i što ponavlja u mislima da on ima pravo. A zašto ne, u stvari?
Jedan glas reče:
Veseli nas što vas vidimo, grofe, i što možemo pozdraviti… diviti se gospođi o kojoj smo čuli sve najbolje što se može čuti. Ali ovaj put je glas protivan pravilu, jer hvala zaostaje za stvarnošću.
Anđelika podigne oči i sretne se sa sjajnim i tamnim očima koje su je motrile velikom pažnjom: očima kraljevim.
Bogato obučen, kralj je bio srednjega rasta, ali tako se uspravno držao da je izgledao viši od svih svojih dvorana. Anđelika opazi da mu je lice malko kozicama nagrizeno, jer je u djetinjstvu imao velike boginje. Nos mu je bio previše dug, ali usta je imao snažna i umiljata pod tamnom crtom, tek jedva vidljivih brčića. Bujna kestenjasta kosa, nedirnuta lažnim uvojcima, u kovrdžavim mu je slapovima padala po ramenima. Luj XIV je imao noge lijepo oblikovane, a ruke
lijepe. Pod čipkama i trakama naslućivalo se snažno i okretno tijelo, naviknuto na napore lova i gimnastike.
"Moja bi dojilja rekla: lijep muškarac. Dobro je što ga žene", pomisli Anđelika.
Ali se odmah prekorila zbog tako prostih misli u tom svečanom trenutku njezina života.
Kraljica majka zatraži da vidi sadržaj kovčežića što ga je Kuasi-Ba pružio klečeći na koljenima, čelom dodirujući zemlju, kao jedan od sveta tri kralja.
Uzvici divljenja se podigoše pred malim neseserom koji je sadržavao razne sitnice kao što su kutijica i češljevi, škarice, kukice, pečatnjaci, sve to izrađeno u teškom zlatu i u kornjačevini s otoka. Ali putna je kapelica oduševila pobožne gospođe iz pratnje kraljice majke.
Ova se osmjehne i prekriži se. Križ i dva kipića španjolskih svetaca, a isto tako i noćna lampica i kadionica bili su od zlata i od pozlaćenog srebra. A Joffrey de Peyrac je naručio jednom talijanskom slikaru da mu naslika jedan triptih na pozlaćenom drvu na kojemu su bili prikazani prizori kružnog puta. Minijature su bile vrlo lijepo izrađene, a odlikovale su se jednostavnim bojama.
Ana Austrijska izjavi da je infantkinja bila poznata zbog svoje pobožnosti te da će se sigurno obradovati takvom daru.
Okrene se prema kardinalu da bi se i on divio slikarijama, ali ovaj je još pregledavao sitne predmete nesesera koji su se sjajili među njegovim prstima.
Priča se da zlato izvire iz dlanova vaših ruku, gospodine de Peyrac, kao izvor iz kamene litice.
Predodžba je točna, eminencijo - mirnim glasom odgovori grof - kao izvor iz litice, ali iz litice minirane velikim količinama potpaljivača, i baruta, raskopane da se i sama zemljina utroba plaši, razrovane, razbijene u komadiće, rastočene. Tada, zaista, zahvaljujući ustrajnom radu, znoju i naporu, tada će možda zlato poteći, pa čak i obilato.
To što ste rekli o poslu koji donosi svoje plodove, vrlo ste lijepo rekli. Nismo navikli da od osoba vašega ranga čujemo takav jezik, ali priznajem da mi nije nelagodan.
Mazarin se i dalje smješkao. Prinese k licu jedno ogledalce iz nesesera i baci u nj brzi pogled. Usprkos ličilu i prašku kojima je nastojao sakriti svoju požutjelu put, sitne kapi znoja, posljedica slabosti, sjajile su mu se na sjepoočieama, lijepeći mu kovrdžave kose pod crvenom kardinalskom kapicom.
Već je mjesecima bio žrtva bolesti koja mu je oduzimala snage. On barem nije lagao kad se nije htio prvi pojaviti pred španjolskim ministrom, Don Luisom de Harom, ispričavajući se svojim žučnim kamencima. Anđelika uhvati pogled kraljice majke upućen kardinalu, tjeskoban pogled zabrinute žene. Nema sumnje, taj pogled je htio kazati: Ne govorite toliko, umorit ćete se.
Da li je zaista kraljica bila zaljubljena u tog Talijana, ta kraljica koju je njen muž čistunac previše dugo držao daleko od sebe. Tajne stepenice Louvrea su čuvale tajnu. Samo jedan čovjek ju je, možda, poznavao: onaj sin s toliko upornosti branjen: kralj. U pismima što su ih izmjenjivali kardinal i kraljica nisu li ga možda nazivali Pouzdanikom? Pouzdanikom čega…?
Pruži li se prilika, rado bih razgovarao s vama o vašim poslovima - dometne kardinal.
I mladi kralj se živo umiješa:
I ja. Ono što su mi pričali, pobudilo je moju znatiželju.
Stojim na raspolaganju vašem veličanstvu i njegovoj eminenciji. Time je predstavljanje bilo gotovo.
Anđelika i muž pođoše da pozdrave monsinjora de Fontenaca, kojega su zamijetili u neposrednoj blizini kardinalovoj.
Pristupiše tada redom raznim visokim ličnostima i svojim poznanicima. Anđelika je imala izlomljena križa od pustog klanjanja, ali je bila u stanju takvog uzbuđenja i radosti da nije ni osjećala umor. Laskanja kojima su je svi dočekivali bila su očitim
dokazom njezina uspjeha. Bračni par de Peyrac je sigurno izazvao veliko zanimanje.

Dok je muž razgovarao s maršalom de Gramontom, mladić niskoga rasta, ali ugodnoga lica odjednom se stvori pred Anđelikom.
Prepoznaje li me boginja što je ovog trenutka sišla sa Sunčevih kola?
Dakako - poviče ona sretna - vi ste Peguilin… A zatim se ispriča:
Previše sam sebi dozvolila, gospodine de Lauzune, ali što ćete, posvuda samo o Peguilinu slušam. Peguilin ovdje, Peguilin tamo. Toliko ste ovdje obljubljeni da sam im se i ja, mada vas već dugo nisam vidjela, od srca pridružila!
Čarobni ste i ispunjate radošću ne samo moje oči već i moje srce. Znate li da ste najneobičnija žena u čitavom ovom skupu? Poznajem gospođe koje, ljubomorne na vašu odjeću, kidaju u komadiće svoje lepeze i razdiru svoje rupčiće. A kako li ćete tek biti lijepo odjeveni na dan vjenčanja, ako ste ovako počeli?
Oh! Tog ću dana pobjeći pred raskošima kraljeve pratnje. Ali danas sam se predstavila kralju. Još sam uzbuđena.
Je li vam se učinio ljubazan?
Kako da kralj ne bude ljubazan? - reče Anđelika smijući se.
Vidim da ste već upućeni u ono što se smije i što se ne smije kazati na dvoru. Ja sam još tu, a ni sam ne znam kakvim to čudom. Čak su me imenovali kapetanom jedne čete nazvane "plemići gavranova kljuna".
Imate prekrasnu uniformu!
Pa ne stoji mi loše… da, da, kralj je vrlo simpatičan prijatelj, ali ipak treba biti na oprezu. Kad se čovjek igra s njim, ne smije ga previše ogrepsti.
Zatim joj se nagne k uhu.
Znate li da umalo nisam svršio u Bastilji?
A što ste učinili?
Više se pravo i ne sjećam. Ali mislim da sam jednom prilikom previše sebi privukao malu Mariju Mancini u koju je kralj bio ludo zaljubljen. Kraljeva zapovijed bijaše već spremna, ali sam ja na vrijeme bio obaviješten. Plačući sam se bacio pred njegove noge i toliko sam ga nasmijao da mi je oprostio i umjesto da me pošalje u zatvor, imenovao me je kapetanom. Vidite, on je simpatičan prijatelj… kad vam nije neprijatelj.
Zašto mi to pričate? - odjedared ga upita Anđelika.
Peguilin de Lauzun razrogači svoje svijetle zjenice kojima se znao korisno služiti.
Tako, nizašto, draga.
Uze je prijateljski za ruku i povuče je za sobom.
Dođite da vas predstavim mojim prijateljima koji umiru od želje da vas upoznaju.
A svi su ti prijatelji bili mladi i pripadali su kraljevoj pratnji. Ona je bila sretna što se tako lako našla na prvim stepenicama dvora. Saint-Thiney, Brienne, Cavois, Oudedei, markiz d'Humieres kojega de Lauzun predstavi kao svog neprijatelja po naslovu, Louvigny, drugi sin vojvode de Gramonta, svi su oni izgledali vrlo radosni i ljubazni i bijahu prekrasno odjeveni. Ona primijeti također i de Guichea uz kojega se još uvijek lijepio kraljev brat. Ovaj je ošine neprijateljskim pogledom.
On! Prepoznao sam je - reče. I okrene joj leđa.
Ne obazirite se na njegovo ponašanje, draga - šapne joj Peguilin. - Malom Gospodinu su sve žene suparnice, a de Guiche je pogriješio što vam je uputio prijateljski pogled.
Znate li, zahtijeva da ga se više ne zove Malim Gospodinom! - obavijesti je markiz d'Humieres. Poslije smrti strica Gastona d’Orleansa, treba ga zvati samo Gospodinom.
Oprezno, gospodo! - poviče de Lauzun učiteljski poprijetivši prstom. Ne smetnite s uma jednu čuvenu sablju u Languedocu!
Ali gužva je bila tolika da je Anđelika zbunjeno se smiješeći, protiv svoje volje bila gurnuta na skupocjene prsluke okićene trakama, a u kojima se osjećao dah bogiša i jantara.
Službenici koji su vodili brigu o kraljevu stolu tražili su prolaz za povorku lakeja koji su nosili posuđe i zdjele od srebra. Pronio se glas da se njihova veličanstva i kardinal povlače za neko vrijeme da bi se okrijepili i odmorili od neprekidnih predstavljanja.
De Lauzun i njegovi prijatelji se udalje jer ih je služba zvala.
Anđelika je pogledom tražila svoja tuluška poznanstva. Bijaše se pobojala da se tu ne sretne s vatrenom Carmencitom, ali je doznala da se gospodin de Mercourt, slabe sreće kao uvijek i pošto je kalež ispio do dna, iznenada odlučio, povrijeđen u svom dostojanstvu, da ženu najzad zatvori u samostan. A sad je pao u nemilost i bolno je plaćao svoj pogrešan potez.
Anđelika se uvukla u različite skupine. Od mirisa pečenog mesa izmiješanog s mirisima raznih parfema, boljela ju je glava. Vrućina je bila zagušljiva.
Anđelika je imala priličan tek. Sjeti se da je već sigurno bilo dosta kasno i odluči da će se, ako odmah ne nađe muža, sama vratiti kući i naredit će da je se posluži pršutom i vinom.
Osobe što su stigle iz pokrajine sigurno su se sakupile kod nekoga na doručku, jer sada je oko sebe vidjela samo nepoznata lica. Oni glasovi bez naglaska čudno su je se doimali. Možda je i ona, za dugih godina provedenih u Languedocu, poprimila onaj način brzog i naglašenog govora? Osjećala se poniženom.
Nekoliko koraka dalje u zidu prekrivenom tkaninom primijeti jednu pukotinu. Anđelika poviri kroz nju i primijeti kraljevsku obitelj okupljenu oko stola za kojim su se još našli kardinal, dva nadbiskupa, jedan iz Bayonne, a drugi iz Toulouse, maršal de Gramont i gospodin de Lionne. Majordomi koji su posluživali prinčeve dolazili su i odlazili na druga vrata.
Kralj nekoliko puta zabaci glavom kosu i ubrusom mahne ispred nosa da uhvati malo zraka.
Vrućina u ovom kraju pokvari i najljepše svečanosti.
Na Otoku fazana zrak je svježiji. Tamo puše svježi vjetar s mora - primijeti gospodin de Lionne.
Onda ću iskoristiti tu priliku, budući da, prema španjolskoj etiketi svoju vjerenicu neću moći vidjeti prije vjenčanja.
Ali vi ćete se na Otoku fazana sastati sa svojim ujakom, koji će vam sada postati tastom. Tek tada će biti potpisan mir - primijeti kraljica.
A zatim se okrene gospođi de Motteville, svojoj dvorskoj gospođi.
Vrlo sam uzbuđena. Mnogo sam voljela svoga brata i često sam se s njim dopisivala! Zamislite, imala sam dvanaest godina kad sam ga napustila na ovoj istoj obali i odonda ga više nisam vidjela!
Svi su bili dirnuti. Čimi se da se nitko nije sjetio da je taj isti brat, Filip IV bio najveći neprijatelj Francuske i da je njegovo dopisivanje s Anom Austrijskom navelo Richelieua da nju osumnjiči zbog urote i izdajstva. Davno su se zbili ti događaji. Svi su se nadali novom savezu kao i prije pedeset godina, kad su na toj istoj Bidassoa, dvije male princeze okruglih lišća i vratova uvaljenih u široke i naborane ovratnike, bile izmijenjene između dvije zemlje. Ana Austrijska se udala za mladog Luja XIII, a Elisabeta Francuska za maloga Filipa IV. Infantkinja Marija Tereza koju su sada očekivali bila je kćerka te iste Elisabete.
Anđelika je strasnom radoznalošću promatrala te velikane u prisnom razgovoru. Kralj je bio dobroga teka, ali je jeo dostojanstveno.
Pio je malo i više puta zatražio da mu naliju vode u vino.
Vjere mi - poviče on odjednom - najčudnija stvar što sam je jutros vidio je onaj neobičan bračni par u crnim i zlatnim odijelima iz Toulouse. Krasne li žene, prijatelji moji! Pa raskoš! Već sam prije o njima čuo, ali nisam mogao vjerovati. A ona izgleda iskreno zaljubljena u nj. U stvari, onaj me šepavac dovodi u nepriliku.
A dovodi u nepriliku sve koji mu se približe - reče nadbiskup tuluški oštrim tonom. - Ja ga već mnoge godine poznam, a ipak ga ne razumijem. U sve to je sam vrag umiješao svoje prste.
"Eto, opet počinje bulazniti", pomisli Anđelika obeshrabrena.
Njeno je srce ugodno zakucalo na kraljeve riječi, ali je nadbiskupovo upletanje ponovo probudilo njezinu zabrinutost. Prelat nije popuštao.
Jedan od plemića iz kraljeve pratnje reče uz podrugljivo cerekanje:
Zaljubljena u muža! Zaista, vrlo smiješna stvar. Bilo bi dobro da se ta mlada žena okrene malo na dvoru. Brzo bi se oslobodila te glupave predrasude.
Gospodine, čini se, vi vjerujete da je dvor mjesto gdje je preljub jedini zakon - strogo je primijetila Ana Austrijska. - A ipak, stvar je i prirodna i dobra, da se supružnici iskreno ljube. Nije to nimalo smiješno.
Ali je zato rijetko! - uzdahne gospođa de Motteville.
Činjenica je da se ljudi rijetko žene iz ljubavi - primijeti kralj s gorčinom u glasu. Nasta prilično neugodna šutnja. Kraljica majka izmijeni s kardinalom tužan pogled.
Monsinjor de Fontenac podigne ruku pokretom prijetvorne ljubaznosti.
Ne tugujte, sire! Ako su Božji putevi nedokučivi, ni putevi malog boga Erosa nisu poznatiji. A kako ste naveli jedan primjer koji vam je, čini se, upao u oči, ja vas mogu uvjeriti da se onaj čovjek i njegova žena nisu nikad vidjeli prije svog vjenčanja, koje sam ja posvetio u katedrali u Toulousi. Pa ipak, poslije nekoliko godina braka, okrunjenog rođenjem jednog djeteta, ljubav koju oni osjećaju jedno za drugo upada u oči čak i onima koji o tome ništa ne znaju.
Ana Austrijska pogleda monsinjora očima punim zahvalnosti na što je ovaj bio vrlo ponosan.
"Licemjeran ili iskren?", pitala se Anđelika. Uto se kardinal javi svojim vrskavim glasom:
Jutros sam imao dojam da prisustvujem predstavi. Onaj čovjek je ružan, unakažen, bogalj, a ipak kad se pojavio pored svoje krasne žene, u pratnji onog ogromnog, crnca odjevena u bijelu, svilu, pomislio sam: Kako su lijepi!
Nekako drugačiji od tolikih dosadnih lica! - reče kralj. Je li istina da ima prekrasan glas?
To svi tvrde i ponavljaju.
Plemić što je maloprije govorio sad se naceri:
Zaista je to ganutljiva zgoda, kao u priči. Treba poći na Jug i takvih ćeš glasova čuti na svakom uglu.
Vi ste zaista nepodnošljivi s tim svojim ruganjem. - Ponovo se javi kraljica majka. - Vaša mi se zajedljivost nimalo ne sviđa, gospodine!
Dvoranin pogne glavu i, budući da se razgovor nastavio, pravio se da mu je pažnju zaokupilo pseto što je u udubljenju vrata glodalo kost. Primjetivši da je taj plemić krenuo prema mjestu gdje se ona bijaše sklonila, Anđelika naglo ustane da bi se udaljila.
Napravi nekoliko koraka u predsoblju, ali joj je ogrtač bio dosta težak te je zapeo za jednu konsolu.
Ona se sagne i pokuša ga osloboditi. Uto mladić nogom odgurne psa, iziđe i zatvori vratašca sakrivena tapiserijom. Budući da je oneraspoložio kraljicu majku, smatrao je mudrim da se makne.
Nehajno pođe naprijed, prođe pored Anđelike, a onda se okrene da bi je promotrio.
Oh! Žena u zlatnoj haljini!
Ona ga s visoka odmjeri i htjede proći mimo njega kadli joj on prepriječi put.
Čemu tolika žurba! Dopustite da promotrim tu čudnu pojavu. Vi ste, dakle, gospođa zaljubljena u svog muža? I kakvog muža! Adonisa!
Ona ga odmjeri mirnim prezirom. Mladić je bio viši od nje i prilično vitak. Imao je dosta lijepe crte lica, ali mu se u tanke usne uvukao neki opaki izraz. Njegove duguljaste oči bile su žute i išarane smeđim točkicama.
Ta neodređena boja očiju kvarila mu je lijepotu. Bio je odjeven ukusno i bogato. Njegova vlasulja, svijetle, gotovo bijele boje, živo je odudarala od njegovih mladenačkih crta.
Anđelika je morala priznati otmjenost njegovih pokreta, ali je ipak hladno odgovorila.
Vi biste teško izdržali usporedbu. U mom mjestu oči kao što su vaše zovu kisele jabuke. Shvaćate li što sam htjela kazati? A što se tiče kosa u mojega muža su barem prave.
Izraz povrijeđene taštine smrači plemićevo lice.
To nije istina - poviče plemić - on nosi vlasulju!
Pokušajte mu je skinuti, ako imate odvažnosti.
Pogodila ga je u bolnu točku i imala je dojam da ovaj plemić nosi vlasulju zato što je počeo ćelaviti. Ali je on odmah došao k sebi. Oči mu se stisnu tako da su izgledale kao dvije svijetle pukotine.
Tako, dakle, htjeli biste ujesti?
Baci oko sebe pogled, a onda je zgrabi za zglavak i gurne u udubinu stepenica.
Pustite me.
Odmah, ljepotico, Ali prije moramo izravnati jedan računčić.
Prije no što je mogla predvidjeti što smjera, on joj zabaci glavu i okrutno je ugrize za usne. Anđelika krikne.
Ruka joj naglo sune uvis i sruči se na plemićevo lice.
Nekoliko godina žrtvovanih lijepom ponašanju nisu u njoj sasvim ugušili nagon seljačke silovitosti niti reakciju njezina zdrava tijela. Kad bi u njoj uzavrio bijes, napadala je svom snagom, baš kao nekada kad se nemilice bacala na svoje male seljačke drugove. Šamar snažno odjekne, a bit će da je plemić vidio sve zvijezde na nebu, jer je zateturao i uhvatio se rukom za obraz.
Vjere mi, šamarate kao pralja!
Pustite me da prođem - ponovi Anđelika - ili ću vas tako udesiti da se nećete moći više pojaviti pred kraljem.
On shvati da će ona održati riječ te uzmakne korak natrag.
Oh! Da mi vas je čitavu jednu noć imati u svojoj vlasti! - promrmlja kroz stisnute zube. - Budite uvjereni da biste do jutra bili ukroćeni, prava krpetina…!
Koješta - odgovori ona smijući se - sanjate o osveti i držite se za obraz…!
Brzo se udalji probivši se nekako do vratiju. Sad u dvorani nije više bilo gužve jer su mnogi otišli da se okrijepe.
Ljutita i uvrijeđena, Anđelika pritisne rupčić na ozlijeđenu usnu.
"Da se bar ne vidi mnogo… Što ću odgovoriti ako Joffrey štogod upita? Ne smijem dopustiti da probode mačem onoga prostaka. A bogzna ne bi li se od srca nasmijao… On zbilja nema iluzija u pogledu običaja one lijepe gospode sa Sjevera… Počinje mi bivati jasno šta je on mislio kad je govorio da bi trebalo naučiti lijepom ponašanju čeljad na dvoru… Ali ja ne osjećam nikakve sklonosti da se tom zadatku posvetim."
Trudila se da spazi svoju nosiljku i svoje sluge među onim svijetom što se slegao na trgu.
Nečija se ruka uvuče pod njezinu.
Draga moja, baš sam vas tražila - reče Velika gospođica čiji je visoki lik iznenada izbio sa strane - živa sam se pojela misleći na sve one gluposti što sam ih jutros izgovorila pred vama ne znajući tko ste. Jao! U jednom ovako svečanom danu, izloženi tjesnoći i neudobnosti, potpuno vam popuste živci i jezik samo juri i ne pazi što govori.
Budite bez brige, visosti, jer sve što ste rekli živa je istina, pa čak je i laskavo po mog muža, a ja se samo toga i sjećam.
Vi ste utjelovljenje ljubaznosti. Sretna sam što vas imam za susjedu… Zar ne, ponovo ćete mi posuditi svoga vlasuljara? Imate li malo slobodnog vremena? Da pođemo u hlad i malko se okrijepimo grožđem? Što o tome mislite? Ta ti Španjolci nikako da stignu…
Visosti, stojim vam na raspolaganju - odgovori Anđelika klanjajući se.
Sutradan ujutro valjalo je poći na Otok fazana, vidjeti kako se španjolski kralj hrani. Sva su gospoda s dvora požurila prema čamcima i, pri tom pokvasila svoje lijepe cipelice. Pridržavajući rukom suknje, gospođe su kratko pocikivale.
Anđeliku, odjevenu u haljinu od bijele svile izvezene u srebru, Peguilin podigne u zrak i posadi je u čamac između jedne princeze šiljata lica i markiza d'Humieresa. Mali Gospodin, koji je također bio u toj skupini, mnogo se smijao prisjećajući se tužnog izgleda svoga brata koji je morao ostati na francuskoj strani. Luj XIV je mogao vidjeti infantkinju tek pošto kraljica majka preko punomoći sklopi brak na španjolskoj strani. Tek tada će on poći na Otok fazana da potpiše mir i sa sobom povede svoj bajoslovni plijen. Pravo će se vjenčanje. slaviti u Saint-Jean-de-Luzu, a mladance će blagosloviti biskup iz Bayenne.
Čamci su klizili po mirnoj vodi, krcati svojom šarenom posadom. Pristali su. Dok je Anđelika strpljivo čekala da se iskrca na otok, jedan gospodin stavi stopalo na klupu na kojoj je ona sjedila i krupnom drvenom petom joj pričepi prste. Jedva se suzdržala da ne krikne od bola. Podigavši oči prepozna plemića što ju je jučer onako bezobrazno napastovao.
To je markiz de Vardes - reče joj mlada princeza što je do nje sjedila. - Prirodno, on je to namjerno učinio.
Prava životinja! - potuži se Anđelika. - Kako kralj može tipjeti u svojoj pratnji tako prostačku osobu?
Zabavlja kralja svojim bezobraštinama, ali kad se radi o njegovu veličanstvu, onda uvlači svoje čaporke. O njemu su pjesmicu ispjevali.
Ona zapjevucka:
Ne živi divljačka ćud Samo pod bivoljom kožom Niti lijepo odijelo
I kočija s plemićkim grbom Može sakriti odurnu njušku.
Kad netko kaže Vardes, kaže neotesanac.
Umuknite, Henriette! - poviče kraljev brat. - Ako vas čuje gospođa de Soissons, takav će je bijes spopasti da će poći njegovu veličanstvu i potužit će se da se rugate njezinu miljeniku.
Koješta! Gospođa de Soissons nema više utjecaja na njegovo veličanstvo. Sada kad se kralj oženi…
Gdje ste naučili, gospođo, da jedna žena, pa makar ona bila infantkinja, ima više utjecaja na svog muža od bivše ljubavnice? - upita de Lauzun.
Oh! Gospodo i gospođe! - plačljivim će glasom gospođa de Motteville. Molim vas! Zar se mogu govoriti takve stvari u trenutku kad nam španjolski velikaši dolaze u susret?
Crna, mršava, lica izbrazdana borama, ona se čudno doimala sa svojim tamnim haljinama i svojim stidljivim izgledom među onim vlasuljama i lijepom brbljavom gospodom. Prisustvo dvorske gospođe Ane Austrijske nije bilo baš slučajno među tom mladeži. Kraljica majka joj je stavila u dužnost da nadzire riječi ove lude mladosti koja je bila kadra svašta reći i ne voditi previše računa o osjetljivosti Španjolaca.
Anđeliku je počeo umarati taj lakouman svijet, taj opak svijet koji je svoju pokvarenost jedva uspijevao sakriti pod izgledom vrlo zamršene uglađenostL Čula je gospođu de Soissons kako govori jednoj svojoj prijateljici:
Draga moja, našla sam dva teklića kojima se mnogo ponosim. U stvari, slušala sam da hvale Baske kao laganije od vjetra. Mogu prevaliti trčeći više od dvadeset milja na dan. Ne čini li vam se otmjenom činjenica da pred vama trče teklići koji najavljuju vaš prolaz i psi koji laju i sklanjaju s puta svjetinu?
Te riječi podsjetiše Anđeliku na Joffreya. Iako je on bio ljubitelj raskoši, nije dopuštao tekliće ispred kočija.
Da, zbilja, a gdje je Joffrey?
Nje ga vidjela od jučer. Bijaše pošao kući da promijeni odijelo i da se obrije, baš kad je ona razgovarala s Velikom gospođicom. Pa i ona sama se morala promijeniti tri ili četiri puta na brzinu i napetih živaca.
Spavala je tek nekoliko sati ali ono stalno pijuckanje dobrih vina sad pod ovom, a sad pod onom izlikom držalo ju je budnom. Nije se uznemiravala zbog Florimonda. Za tri-četiri dana ona će biti obaviještena da li su mu sobarice davale jesti ili su trčale da se dive kočijama i da se natežu s paževima i slugama kraljevske kuće. Osim toga, Margerita je budno na nj pazila. Njena hugenotska ćud nije odobravala svečanost i ta žena koja je svu svoju brigu posvećivala gizdanju svoje gospodarice, vrlo je strogo postupala sa sluškinjama koje su joj bile potčinjene.
Anđelika na kraju smotri Joffreya koji se, među mnoštvom, gurao u unutrašnjost kuće smještene usred otoka.
Pojuri k njemu i dodirne ga lepezom. On okrene k njoj rastreseni pogled.
Ah, tu ste!
Bez vas se osjećam osamljenom, Joffrey. Ali čini se da vas ne veseli što me vidite. Zar se i vi povodite za predrasudom koja izvrgava ruglu supružnike koji se vole? Imam dojam da me se stidite!
On joj sa nato iskreno osmjehne i obujmi je oko pasa.
Ne, ljubavi moja. Ali vas vidim u ugodnom društvu prinčeva…
Oh! Ugodnom društvu! - ponovi Anđelika i prijeđe prstom preko oguljene ruke. - Bit ću sretna ako se iz tog društva izvučem zdrava i čitava. Što ste radili od jučer?
Sreo sam neke prijatelje, a zatim sam brbljao malo ovdje, a malo tamo. Jeste li vidjeli španjolskog kralja?
Ne, ne još.
Pođimo do one dvorane gdje pripremaju stol. Prema španjolskoj etiketi, španjolski kralj mora jesti sam pokoravajući se pravilima vrlo zamršenog ceremonijala.
Dvorana je bila prekrivena tapiserijama koje su prikazivale u tamnim, mrkocrvenim, te crvenim i sivomodrim tonovima povijest španjolskog kraljevstva. Tu se velika gomila svijeta okupila te je i gužva bila velika.
Dva su se dvora natjecala u raskoši i veličajnosti.
Španjolci su bili u prednosti u pogledu zlata i dragog kamenja, dok su Francuzi svoje suparnike nadilazili ukusom i elegancijom svojih nošnji. Mladići u pratnji Luja XIV su imali na sebi tog dana plašteve od sivog moarea prekrivene zlatnim čipkama koje su za plašteve bile pričvršćene kopčama sjajnim poput plamena. Podstava im je bila od zlatne tkanine. Prsluci su im bili od zlatnog brokata, šeširi ukrašeni bijelim perima i po strani malko nadignuti dijamantnom kopčom.
Mnoštvo se smijalo dugim staromodnim brkovima španjolskih velikaša i njihovoj odjeći načičkanoj glomaznim i zastarjelim vezovima.
Jeste li vidjeli njihove plosnate šešire okićene onim kukavnim perjem? - šapne Peguilin i prasne u smijeh.
A gospođe? Povorka starih kolaca koji će svojim kostima probiti ogrtače.
U ovoj zemlji lijepe supruge ostaju kod kuće, iza rešetaka.
Izgleda da infantkinja još nosi svitke za pojačanje bokova i željezne obruče tako široke da se mora okrenuti bokom da bi prošla kroz vrata.
Priča se da ima vrlo lijepe grudi, ali joj ih je steznik tako snažno stisnuo da se čini da ih i nema - doda gospođa de Motteville poigravajući se čipkama na svojim mršavim prsima.
Joffrey de Peyrac se zagleda u nju svojim zajedljivim pogledom.
Čini se da su - dobaci on - madridski krojači zaista vrlo nevješti što na taj način sakrivaju ono što je vrlo lijepo, dok su pariški vješti jer uspijevaju dati vrijednost onome što više nije lijepo.
Anđelika ga uštine ispod baršunastog rukava njegova plašta. On joj se nasmiješi i kao krivac joj poljubi ruku.
Dođe joj misao da Joffrey taji od nje neku brigu, ali već trenutak poslije toga nije na to mislila. Iznenada zavlada tišina. Ulazio je španjolski kralj. Anđelika koja nije bila baš visoka rasta, popne se na jedan stolac.
Izgleda kao mumija - ponovo će šapatom Peguilin.
Put Filipa IV je zaista imala boju pergamene. Iscrpljena i previše rijetka krv davala je njegovim obrazima ružičast ton. On se približi stolu ujednačenim korakom automata. Njegove velike tužne oči bijahu nepokretne, Ispupčene vilice su podržavale crvena usta, koja su zajedno s rijetkom kosom, bakrenosvjetlom, pojačavale njegov bolešljiv izgled.
Ipak, prožet uvjerenjem o gotovo božanskoj veličini svog kraljevskog položaja, nije napravio nijedan pokret koji ne bi bio u skladu s točnom obavezom etikete. Paraliziran vezama svoje moći, sam za svojim malim stolom, jeo je kao da obavlja sveti obred.
Komešanje je među mnoštvom bivalo sve veće i nenadano potisne naprijed prve redove, koji umalo nisu prevrnuli kraljev stol.
Zrak je bio zagušljiv tako da je Filip IV osjetio slabost. Podigao je ruku prema vratu i raširio ovratnik od čipke da dođe do malo zraka. Ali gotovo odmah se vrati u svoj hijerarhijski stav kao savjestan glumac, u svoju mukotrpnu ulogu.
Nitko ne bi pomislio da ta sablast pravi djecu lakoćom pijevca! - ponovo primijeti nepopravljivi Peguilin de Lauzun kad je kralj završio s ručkom i oni se našli napolju. - Njegova vanbračna djeca kmeče po hodnicima njegove palače, a njegova druga žena bez prestanka donosi na svijet kržljavu djecu koja iz svojih kolijevki prelaze u mrtvačnice Escuriala.
Posljednji je umro za vrijeme poslanstva moga oca u Madridu, kad je pošao da isprosi ruku infantkinje - reče Louvigny, drugorođeni sin vojvode de Gramonta. - Poslije toga se rodio još jedan, ali i u tome je samo dah života.
Markiz d'Humieres oduševljeno poviče:
Umrijet će, a tko će onda biti nasljednik Karla V? Infantkinja naša kraljica.
Vi vidite previše velike stvari i previše daleke, markiže - primijeti vojvoda de Bouillon ne baš uvjeren riječima mladog Louvignyja.
A tko vam kaže da takvu mogućnost nije predvidio njegova eminencija kardinal i njegovo veličanstvo kralj?
Jasno, jasno, ali previše velike ambicije ne pogoduju miru.
Usmjerivši svoj dugi nos prema vjetru što je puhao s mora kao da njuši neki sumnjiv miris, vojvoda de Bouillon progunđa:
Mir! Mir! Neće proći ni deset godina i ponovo će mu zaprijetiti opasnost!
Nisu prošla ni dva sata. Odjednom je sve izgledalo izgubljeno i počelo se šaptati da od vjenčanja neće ništa biti. Don Luis de Haro i kardinal Mazarin su predugo čekali da bi se dogovorili o zadnjim pojedinostima mira i da bi utvrdili granicu na najosjetljivijim mjestima nadajući se da će zahvaljujući oduševljenju i svečanostima uključiti koje selo ili cestu više u granice svoga kraljevstva. Nitko se nije htio povući.
Rat se nastavljao.
Pola dana su srca tjeskobno tukla. Naposljetku se u pomoć pozvalo boga ljubavi i gurnulo ga među dva vjerenika koji se nikad nisu vidjeli. Oudedei uspije proturiti vijest infantkinji kojom joj je javljao da kralj ne vidi trenutka da je upozna. Svaka kćerka ima veliku moć na srce svoga oca. Ma koliko da je bila poslušna, infantkinja nije imala nikakvu želju da se vrati u Madrid, pošto je bila tako blizu Sunca. Ona da na znanje Filipu IV da hoće svoga muža. Svečanosti, načas pomućene, ponovo su poprimile prijašnji tok.
Vjenčanje preko punomoći odigralo se na Španjolskoj strani, u San Sebastianu. Velika gospođica je povela sa sobom Anđeliku. Kćerka Gastona d’Orleansa, u koroti za ocem, nije smjela prisustvovati. Ali ona odluči da pođe incognito, a to znači da je kosu vezala svilenim rupcem i da se nije naprašila.
Procesija kroz gradske ulice učinila se Francuzima kao neko čudno orgijanje. Stotinu plesača u bijelim odijelima i s praporcima oko nogu prolazili su i vješto su
poigravali sabljama. Za ovima je išlo pedeset zamaskiranih mladića koji su lupali u svoje baskijske bubnjeve.
Onda su nastupala tri diva napravljena od vrbova pruća, prerušena u crnačke kraljeve, visoka do prvih katova kuća. Za divovima se kretao sveti Kristifor, pa strahoviti zmaj veći od šest kitova i na kraju pod baldahinom sveti sakramenat u ogromnoj pokaznici pred kojom se gomila bacala na koljena.
Te barokne pantomime i te mističke nastranosti stranci su promatrali otvorenih usta.
U crkvi, iza tabernakula, uspinjalo se do samog stropa jedno stepenište na kojemu je gorjelo valjda milijun svijeća.
Anđelika je u čudu promatrala to goruće more. Težak miris tamjana davao je neobičan izgled, maurski, čitavoj katedrali. Ispod mračnih svodova i križnih lađa svijetlile su se pozlaćene spirale tri balkona viseći jedan nad drugim a na njima se okupili s jedne strane žene, a s druge muškarci.
Čekanje je bilo dugo. Nezaposleni su popovi razgovarali s Francuskinjama i gospođa de Motteville je imala priliku da se još jednom zgraža nad prijedlogom, koji joj je učinjen zahvaljujući prilično velikoj tami.
Perdone. Dejeme pasar!18 - iznebuha se pokraj Anđelike javi neki muški glas na španjolskom.
Ona se ogleda oko sebe i spustivši pogled, opazi neko čudno biće: patuljčicu široku koliko i visoku, lica vrlo ružna. Punačku je ruku držala na vratu velikog crnog hrta. Za njom je išao jedan patuljak, i on u odijelu ukrašenom čipkama i širokim ovratnikom, ali njegov je izraz lica bio lukav i njegova je pojava kod ljudi izazivala smijeh.
Mnoštvo se rastvori da bi propustilo te dvije patuljaste prilike i njihovu životinju.
To je infantkinjina patuljčica i njezina dvorska budala Tomasini - netko će reći. - Izgleda da će ih sa sobom povesti u Francusku.
A što će joj ti patuljčići? U Francuskoj će već imati čemu da se smije!
Anđelika vidje kako se iznad nje podigla prilika blijeda i dostojanstvena. Monsinjor de Fontenac, u ljubičastoj svili i plaštu od hermelma išao je prema jednom od pozlaćenih balkona. On se nagne nad ogradu. Njegove su oči sjale ništećim plamenom. Razgovarao je s nekim koga Anđelika nije uspjela vidjeti.
Odmah se uznemirila i stane se probijati prema njemu. Stojeći nešto niže na stepenicama, Joffrey de Peyrac dignuo je prema nadbiskupu svoje ironično lice.
Sjetite se "tuluškog zlata" - govorio je nadbiskup upola glasa. - Kad je Sevilius Cepion opljačkao hramove u Toulousi, bio je kažnjen zbog svoje bezbožnosti. Eto zašto poslovični izraz "tuluško zlato" podsjeća uvijek na bogatstva nepošteno stečena.
Grof de Peyrac se dalje smješkao.
Volim vas i divim vam se - šapnuo je - vi ste iskreni i okrutni kao ljudi nepokvareni. Vidim, u pogledu vam blista plamen inkvizicije. Dakle, nećete me poštediti?
Zbogom gospodine - protisne kroz tanke usne nadbiskup.
Zbogom, Foulques de Neuilly.
Svijeće su bacale svoju svjetlost na lice Joffreya de Peyraca. On se zagledao u daljinu.
Što se to opet dogodilo - upita ga Anđelika.
Ništa, srećo moja. Naša stara raspra…
Španjolski kralj je, blijed kao mrtvac, prolazio lađom, držeći infantkinju za lijevu ruku.
Ona je imala bijelu put koju je očuvala u sjeni strogih madridskih palača, oči modre, kosu blijede svile naduhnutu željezima za kosu, izgled potčinjen i miran. Više je bila nalik Flamanki nego španjolki.
Njena haljina od bijele vune izgledala je strašna i tek ponegdje izvezena.

18 Molim, pustite me da prođem

Kralj povede kćerku k oltaru gdje ona klekne. Don Luis de Haro, koji je zastupao francuskog kralja tko zna zašto stajao je kraj nje, ali u priličnoj udaljenosti.
Kad su pristupili da se zakunu, infantkinja i don Luis pruže ruke jedno prema drugome, ali se ne dotaknu. Istim pokretom infantkinja uze očevu ruku i poljubi je. Po kraljevim obrazima od bjelokosti potekoše suze.
Velika gospođica bučno obrisa nos.
Ne biste li nam otpjevali štogod? - upita kralj.
Joffrey de Peyrac se trgne. Okrene polako prema Luju XIV oholi pogled i zagleda se u nj kao što bi se zagledao u neznanca koji mu nije bio predstavljen. Anđelika je drhtala i zgrabila mu ruku.
Pjevaj meni - šapne.
Grof se nasmiješi i dadne znak Bernardu d’Andijosu koji pojuri napolje.
Večernja je priredba bila pri kraju. Infantkinja je sjedila pored kraljice majke, kardinala i kralja, ukočena i oborenih očiju pred ženikom s kojim će je sjediniti sutrašnje svečanosti. Njen rastanak sa Španjolskom bila je gotova stvar. Filip IV i njegovi hidalgi vraćali su se u Madrid tužna srca, bez ohole i čiste iniantkinje, tog zaloga novog mira…
Mali violinist Giovanni probije se kroz redove dvorana i preda grofu de Peyracu gitaru i baršunastu krinku.
A zašto stavljate krinku? - upita kralj.
Glas ljubavi nema lica - odgovori de Peyrac. - Dok lijepe oči gospođa sanjaju, ne smije ništa što je ružno narušavati njihove snove.
Iskuša glas, a potom zapjeva naizmjenice starinske pjesme u jeziku d’oc s ljubavnim kiticama koje su tada bile u modi.
Na kraju se izduži u svoj svojoj visini, pođe prema infantkinji i sjedne kraj nje, a onda poletno zapjeva pomahnitali pripjev neke španjolske pjesmice, prekidan muklim maurskim uzvicima, u kojima je izgarala sva strast i zanos iberskog poluotoka.
Beznačajno lice sedefa i ruža najzad se gane. Infantkinja podiže vjeđe. Oči su joj blistale. Možda je posljednji put proživljavala svoj zatvoren život malog božanstva, između svoje "mayor sobe", svojih družbenica i svojih patuljaka koji su je nasmijavali. Život strog i spor, ali prisan igralo se na karte, primalo svećenike koji su držali propovijedi, organiziralo zakuske od ušećerenog voća i slatkiša koji su imali okus naranče.
Gledajući oko sebe sva ona francuska lica u očima joj se javi izraz zbunjenosti.
Očarali ste nas - reče kralj pjevaču. - Želim samo jedno: što češće imati priliku da vas čujem.
Pogled Joffreya de Peyraca čudno sijevne iza krinke.
Nitko to ne želi više od mene sire, ali sve zavisi od vašeg veličanstva. Nije li možda tako?
Anđeliki se učini da je kralj neznatno namrštio obrve.
Istina je. Veselim se što to od vas čujem, gospodine de Peyrac - odgovori kralj ponešto suho.

Vrativši se u svoje konačište u kasno doba noći, Anđelika se na brzinu svuče ne čekajući sobaricu da joj pomogne i olakšano uzdahnuvši baci se na krevet.
Mrtva sam umorna, Joffrey. Čini mi se da se još nisam navikla životu na dvoru. Kako onaj svijet uspijeva provariti sve te užitke i uz to još ima snage da za vrijeme noći vara jedan drugoga?
Grof se pruži pored nje ništa ne odgovorivši. Bilo je toliko vruće da je i sam dodir plahte čovjeku smetao.
Kroz otvoreni prozor dopirao je ponekad do samog kreveta, na kojemu su bili podignuti zastori, crvenkasti blijesak baklji što su ulicom prolazile. U Saint-Jean- de-Luzu su se užurbano vršile pripreme za sutrašnji dan.
Ne budem li bar malo spavala, srušit ću se na zemlju za vrijeme svečanosti vjenčanja - reče Anđelika zijevajući.
Protegne se, a zatim se skupi uz mršavo i tamnoputo tijelo svoga muža.
On pruži ruku, pomiluje okruglo bedro koje se u polumraku sjajilo poput alabastera, pođe vitkim zavojem struka, dohvati se tvrdih i visokih grudiju. Prsti mu poigraju i nasrtljivije se vrate prema gipkom trbuhu.
Ruka se upuštala u sve smjelije milovanje, ali Anđelika se, onako u polusnu, bunila.
Oh, Joffrey, meni se tako spava!
On je sad pusti na miru, a ona ga pogleda između trepavica da vidi nije li se možda naljutio. Joffrey ju je promatrao nasmiješena lica i oslonjen o lakat.
Spavaj, ljubavi moja, spavaj - šapne.

Kad se probudila, njoj se učini da se on nije ni pomakao, jer ju je još uvijek gledao. Osmjehne mu se.
Bilo je sveže.
Noć još ne bijaše prošla, ali je nebo već poprimilo neku zelenkastu boju, boju koja prethodi rumenilu zore.
Grad se odmarao zahvaćen kratkotrajnim trenutkom obamrlosti. Još uvijek snena, Anđelika se pruži prema njemu.
Njihove se ruke dohvate i čvrsto se spoje.
On ju je naučio dugom užitku, vještoj borbi, punoj pretvaranja, uzmaka, smjelih zahvata, naučio ju je strpljivosti posla u kojemu su se dva darežljiva tijela stapala u jedno u vrhunskom trenutku užitka.
Kad su se konačno odvojili jedno od drugog, umorni, zasićeni, sunce se već visoko bijaše diglo.
Tko bi kazao da je pred nama mukotrpan dan? - reče Anđelika smijući se. Margerita pokuca na vrata.
Gospođo, gospođo, kasno je. Kočije već kreću prema katedrali i vi više nećete naći slobodno mjesto u povorci.

Povorka je bila kratka.. Šest je ličnosti išlo pješice ulicom pokrivenom sagovima. Ali koje ličnosti? Povijest je već bilježila njihova imena.
Na čelu je išao kardinal princ de Conti, blistav i žestok, nekadašnji junak fronde. Njegovo je prisustvo na toj lijepoj svečanosti bilo dokazom dobre volje i jedne i druge strane da se zaborave tužne uspomene.
Za njim je išao kardinal Mazarin u svojoj purpurnoj odjeći.
Podalje za njim stupao je kralj u odijelu od zlatnog brokata s širokom crnom čipkom. Njemu sa strane su stupali markiz d'Humieres i Peguilin de Lauzun, kapetani dvije čete "plemića gavranov kljun", držeći svaki u ruci modri štap, znak svojih dužnosti.
U brazdi njihovih koraka nastupala je infantkinja, nova kraljica u pratnji Gospodina, kraljeva brata s desne strane, i svog počasnog viteza, gospodina de Bemonviuea, s lijeve strane. Njena je haljina bila od srebrnog brokata, a plašt od ljubičastog baršuna posut zlatnim ljiljanima. Taj plašt, vrlo kratak na bokovima, imao je skut dugačak deset aršina. Taj su skut pridržavale mlade kraljeve bratučede, gospođice de Valois i d'Alencon i princeza de Carignan. Osim toga, dvije su gospođe držale iznad kraljičine glave zatvorenu krunu. Taj se blistavi
skup polako probijao uskom uličicom čijom su se dužinom svrstali Švicarci, francuski vojnici i mušketiri.
Odjevena u crne velove i srebrne čipke, kraljica majka je išla iza bračnog para, okružena svojim dvorskim gospođama i vojnicima. Na kraju je išla gospođica de Montepensier, velika lakoumnica kraljevstva, čeljade koje bijaše na veliku smetnju dvoru. Bila je u crnini, ali s dvadeset nizova bisera preko grudiju.
Razmak od kuća gdje se kraljeva obitelj smjestila do crkve bijaše malen. Pa ipak se nije sve odvijalo potpuno glatko. D'Humieres se nešto prepirao s Peguilinom.
Dva kapetana se postave u crkvi jedan s jedne a drugi s druge strane kralja. Zajedno s grofom de Charostom, zapovjednikom jedne čete gardijskih jedinica, i markizom de Vardesom, pukovnikom švicarske garde, pratili su kralja do mjesta gdje se imalo obaviti darivanje.
Luj XIV uze iz ruku Gospodina a ovaj je prije toga bijaše primio od velikog meštra svečanosti, lojanicu s dvadeset dukata i preda je Jeanu d'Olceu, biskupu Bayonne. Gospođica je kod Marije Tereze imala isti zadatak kao i Gospodin kod kralja.
Nisam li možda nosila dar i naklonila se isto tako dobro kao bilo tko drugi? - upitala je poslije Anđeliku.
Sigurno. Vaša visost je to obavila s mnogo dostojanstva. Gospođici je godila ta pohvala.
Ja sam kao stvorena za ceremonije i vjerujem da moja osoba dostojno zauzima svoje mjesto u takvim prilikama, kao i moje ime u ceremonijalu.
Zahvaljujući njezinu okrilju, Anđelika je uspjela prisustvovati izbliza svim svečanostima koje su potom zaredale: banketima i plesu. Navečer je sudjelovala dugom mimohodu dvorana i plemića koji su jedan za drugim išli da se poklone ispred velikog kreveta gdje su se pružili bok uz bok kralj i njegova nevjesta.
Anđelika je vidjela to dvoje mladih kako leže, ukrućeni kao lutke, pod čipkastim plahtama pred očima mnoštva.
Ta pusta etiketa oduzimala je život i toplinu činu koji se imao među njima obaviti. Kako su se ti supružnici, koji se jučer još nisu poznavali i koji su sada ozbiljno ležali u svojoj veličanstvenosti, ukočeni u svom dostojanstvu, kako su se, dakle, mogli okrenuti jedno prema drugom i zagrliti se, pošto je kraljica majka, prema običaju spustila oko njih zastore raskošnog kreveta? Ona osjeti samilost za ravnodušnu infantkinju koja je sigurna pred tuđim pogledima sakrivala svoj djevičanski nemir.
Ali možda ona nije ništa ni osjećala, od samog djetinjstva navikavana da bude rob raznih prikazivanja. Ta tu se radilo o jednom obredu više. No moglo se imati puno povjerenja u burbonsku krv Luja XIV. On sigurno neće zatajiti.
Dok su silazili niza stepenice, gospoda i gospođe su izmjenjivali zajedljive dosjetke.
Anđelika je mislila na Joffreya koji je bio tako dobar i strpljiv s njom. A gdje li je. sada bio? Nije ga od jutros vidjela.
U predsoblju kraljevog prebivališta, pristupi joj Peguilin de Lauzun. Bio je prilično u brizi.
Gdje je grof, vaš muž?
Vjere mi, baš ga i ja tražim.
Kad ste ga vidjeli posljednji put?
Ostavila sam ga jutros kod kuće da bih s Gospođicom pošla u katedralu. On je trebao pratiti gospodina de Gramonta.
A poslije ga više niste vidjeli?
Ta kažem vam da nisam. Izgledate mi vrlo uzduđeni. Šta bi vam on trebao? On je uze za ruku i povede je sa sobom.
Hajdemo do prebivališta vojvode de Gramonta.
Ali što se dogodilo?
Peguilin ne odgovori. Još uvijek je imao na sebi svoju lijepu uniformu, ali s lica mu je nestalo veselosti.
Vojvoda de Gramont, veliki gospodin, sjedeći za stolom okružen prijateljima, reče im da ga je grof de Peyrac napustio jutros poslije službe božje.
Je li bio sam? - upita de Lauzun.
Sam? Sam? - gunđao je vojvoda. Šta mislite reći, dragi prijatelju? Postoji li danas u Saint-Jean-de-Luzu stvor koji se može pohvaliti da je sam? Peyrac mi nije povjerio svoje namjere, ali vam mogu reći da ga je pratio njegov crnac.
Dobro. To mi se sviđa - odgovori de Lauzun.
Možda se pridružio Gaskonjcima koji se zabavljaju u jednoj krčmi u luci. A možda je odgovorio i na poziv princeze Henriette koja ga je zamolila da dođe štogod otpjevati njoj i njenim gospođama.
Dođite, Anđeliko - reče de Lauzun.

Engleska princeza je bila ona simpatična djevojka kraj koje se Anđelika našla u čamcu, za vrijeme posjeta Otoku fazana. Na Peguilinovo pitanje ona niječno odgovori.
Ne, on nije ovdje. Poslala sam jednog svog plemića da ga traži, ali ga nije našao iako ga je posvuda tražio.
Pa ipak, moj crnac Kuasi-Ba je tip kojega je lako opaziti!
Nitko ga nije vidio.
U krčmi "Zlatni kit" Bernard d’Andijos se teškom mukom digao sa stola oko kojega se okupio cvijet plemstva Gaskonje i Languedoca. Ne, nitko nije vidio gospodina de Peyraca. Bog mi je svjedokom da su ga tražili i zvali, pa čak i kamenčiće bacali u prozore njegova prebivališta u ulici de la Riviere. Razbili su čak nekoliko stakala i na Gospođičinoj kući. Ali Peyraca nitko nije vidio.
De Lauzun se rukom uhvati za bradu i stane razmišljati.
Potražimo de Guichea. Mali Gospodin je milo pogledavao vašega muža. Moguće da ga je odvukao sa sobom k svom miljeniku i da tamo sada slave.
Anđelika je pratila vojvodu kroz uličice pune svijeta, osvijetljene bakljama i obojenim fenjerima. Ulazili su, pitali i ponovo izlazili na ulicu. Svijet je posjedao za stolove prepune jela i jeo uz dim tisuće svjetiljaka, uz smrad slugu koji su čitav dan gasili žeđ vinom.
Plesalo se na raskrižjima uz zvukove bubnjeva i kastanjeta. U polumračnim dvorištima su njištali konji.
Grof dPeyrac bijaše nestao.
Anđelika iznebuha dograbi Peguilina i okrene ga prema sebi.
Dosta, Peguilin! Govorite! Zašto ste se do te mjere zabrinuli za moga muža? Je li vam poznato što o njemu?
On uzdahne i zadigavši malko vlasulju, obriše čelo.
Ne znam ništa. Plemić iz kraljeve pratnje nikad ništa ne zna. Moglo bi mu inače pošteno prisjesti. Ali je već neko vrijeme što sumnjam da se protiv njega naveliko spletkari. - Zatim joj tiho šapne na uho: - Bojim se da su tražili da ga se uhapsi…
Da ga se uhapsi? - ponovi Anđelika. - A zašto? On slegne ramenima.
Jeste li poludjeli? - ponovo će Anđelika. - A tko može dati naređenje da ga se uhapsi?
Kralj, a tko drugi!
Kralj ima drugih briga a ne da misli na hapšenje ljudi u ovakav dan. Ono što kažete nema mi glave ni repa.
Kamo sreće. Sinoć sam mu poslao ceduljicu kojom sam ga upozorio. Još je imao vremena da skoči na konja i nestane. Gospođo, jeste li baš sigurni da je on proveo noć pored vas?
Oh, da! Vrlo sigurna - odgovori ona i lako porumeni.
Onda nije razumio. Još jednom je zaigrao, još jednom je izazvao Sudbinu!
Peguilin, zaboga, ja ću poludjeti! - poviče Anđelika prodrmavši ga. - Čini mi se da ste se upustili u odvratnu šalu.
Tišina!
I privuče je k sebi pokretom čovjeka koji zna kako se sa ženama postupa i svoj obraz priljubi uz njen da bi je umirio.
Ja sam veliki deran, dušo moja, ali ne bih nikada povrijedio vaše malo srce. A osim toga, grof de Peyrac je čovjek kojega mnogo volim. Jedino kralja volim više. Ne gubimo glavu, draga, prijateljice. Moguće da je na vrijeme pobjegao..
Ali u stvari… - poviče Anđelika. On je zapovjednim pokretom stiša.
Ali, u stvari - nastavi ona tiše - zašto bi ga kralj uhapsio? Njegovo veličanstvo je još sinoć s njim vrlo ljubazno razgovaralo. Ta i sama sam čula kraljeve riječi iz kojih je očito izbijala simpatija za Joffreya.
Ja! Simpatija! Državni razlozi… Utjecaji… Nije u našoj moći, nas bijednih dvorana, da mjerimo kraljeve osjećaje. Ne zaboravite da je on Mazarinov učenik i da je ovaj o njemu govorio ovako: "Kasno će prohodati, ali kad jednom prohoda, poći će dalje od drugih."
Ne mislite li da je ispod svega toga neka spletka tuluškog nadbiskupa, monsinjora Fontenaca?
Ništa ne znam… ništa ne znam - ponovi Peguilin.
Otprati je kući i reče joj da će još u toku jutra, k njoj navratiti ako štogod dozna. Vrativši se kući, Anđeliku obuze neka luda nada da je muž čeka, ali kod kuće je zatekla samo Margeritu koja je bila nad usnulim Florimondom i staru tetku, sasvim zaboravljenu usred onih svečanosti, kako trčkara po stepenicama. Ostale su sluge otišle u mjesto da plešu.
Anđelika se baci na krevet pošto je izula cipele i skinula čarape. Noge su joj natekle od one lude trke s vojvodom de Lauzunom po gradu. U glavi je osjećala prazninu.
"Razmislit ću sutra", pomisli. I pade u duboki san.

Probudio ju je glas koji je dopirao s ulice:
Gospoža! Gospoža!
Mjesec je putovao ravnim krovovima gradića. Vika i pjevanje su dopirali iz luke i s trga. Inače je bilo tiho, jer gotovo svi su spavali, mrtvi umorni.
Anđelika pojuri na balkon. opazi Kuasi-Ba kako na mjesečini uspravno stoji.
Gospoža! Gospoža!
Čekaj, odmah ću ti otvoriti…
Ne gubeći vrijeme već onako bosonoga pojuri niza stepenice, upali svijeću u trijemu i otvori vrata.
Crnac se uvuče u kuću spretnošću životinje. Oči su mu blistale nekim čudnim sjajem. Vidjela je da se trese kao da je u hipnotiziranom stanju.
Odakle dolaziš?
Od otamo - i nasumce upre rukom - Potreban mi je jedan konj. Konj mi je odmah potreban!
I zubi mu bljesnuše u strašnom i divljačkom izrazu.
Napali su moga gospodara - šapne - a ja sam bio bez moje krivošije. Oh! Zašto nisam ponio svoju krivošiju?
A šta znači napali, Kuasi-Ba? Tko je napao?
Ne znam, gospodarice. Kako bih to mogao znati ja bijedni rob? Jedan mu je paž predao neku ceduljicu. Gospodar je pošao. Ja sam ga slijedio. Nije bilo mnogo svijeta u dvorištu one kuće. Samo jedna kočija s crnim zavjesama. Nekoliko je ljudi izišlo i odmah su ga opkolili. Gospodar je izvukao sablju. Onda su još neki ljudi pristigli. Udarili su ga. Strpali su ga u kočiju. Ja sam vikao. Uhvatio sam se za kočiju. Dva su lakeja skočila natrag, na osovinu. Tukli su me dok nisam pao, ali sam za sobom povukao jednoga i zatim sam ga udavio.
Udavio si ga?
S ovim svojim rukama, ovako - reče crnac otvarajući i zatvarajući svoje ogromne šake kao kliješta. - Trčao sam ulicom. Bilo je mnogo sunca i jezik mi je veći od glave. Strašno sam žedan.
Dođi da se napiješ, pa ćeš poslije pričati.
Pođe s njim u štalu. On uhvati jedno vedro, napuni ga vodom i dugo je pio.
A sad - reče obrisavši debele usne - uzet ću jednog konja i poći ću u potjeru. Sve ću ih pobiti svojom sabljom.
Odmakne slamu i potegne napolje svoj prtljag. Dok je on skidao sa sebe svileno odijelo, razderano i prljavo, i preobukao se u običnu livreju sluge, Anđelika stisnutih zuba uđe u konjušnicu i odvoji crnčeva konja. Slama joj je bola bose noge, ali je ona malo marila za to. Činilo joj se da živi kao u nekoj mori u kojoj je vrijeme polako proticalo, previše polako…
Trčala je prema svom suprugu, pružala je prema njemu ruke, ali ga više nije mogla stići, nikad više…
Gledala je kako se crni konjanik bacio u sedlo. Ispod konjskih kopita prsnuše iskre na kaldrmi ulice. Buka galopa se smanjivala, dok je jedna druga buka rasla u jasnom jutru: buka zvona koja su zvonila na jutarnju.
Noć kraljevskog vjenčanja se završava! Infantkinja Marija Tereza je postala francuska kraljica.
Dvor je krenuo na Sjever, prema Parizu, kroz polja i vrtove prekrivene cvijećem. U dugoj su se karavani kočije, u koje bijaše upregnuto po šest konja, polako vukle među mladim klasjem.
Tovarna su kola vozila krevete, sanduke, tapiserije. Natovarene mazge, sluge i stražari na konjima polako su miljili dalje.
U blizini gradova toj su karavani izlazili u susret, u prašini, poslanstva gradskih sudaca koji su na srebrnom tanjuru ili na baršunastom jastučiću nosila ključeve grada.
Tako je karavana prošla kroz Bordeaux, Saintes, Poitiers, koji je Anđelika u pustoj onoj zbrci jedva i prepoznala.
I ona je krenula prema Parizu zajedno s dvorom.
Budući da vam nitko ništa ne govori, držite se kao da se ništa ni dogodilo nije - savjetovao joj je Peguilin.
On ju je sve više zašutkivao i trzao se na najmanji šum.
Vaš muž je imao namjeru krenuti u Pariz, stoga pođite i vi tamo. Tamo će se sve objasniti. Naposljetku, možda se radi o kakvoj zabludi.
A što je vama poznato, Peguilin?
Ništa… ništa… ništa meni nije poznato!
I brzo je nestajao, nemirnih očiju, da bi pred kraljem izigravao lakrdijaša. Naposljetku Anđelika, pošto je zamolila d’Andijosa i Cerbalauda da je prate, pošalje natrag u Toulousu dio svojih ljudi, a nastavila je samo s jednom kočijom i jednim tovarnim kolima, zajedno s Margeritom, mladom nekom ženom koja se brinula za Florimonda te trojicom lakeja i dvojicom kočijaša, put prema Parizu. U posljednjem je trenutku zamole vlasuljar Binet i mali violinista Giovanni da ih povede sa sobom.
Ako nas gospodin grof čeka u Parizu, a mene tamo ne bude, bit će dozlaboga ljut, uvjeravam vas - govorio je Francois Binet.
Vidjeti Pariz! Vidjeti Pariz! - ponavljao je mladi svirač violine. - Ako uspijem doći u vezu s kraljevim glazbenikom, s onim Baptistom Lullijem, o kojemu se toliko govori, uvjeren sam da će mi dati dobre savjete i da ću postati veliki glazbenik.
Pa dobro, uspinji se, veliki glazbeniče - najzad popusti Anđelika.
Očajnički se hvatala za Peguilinove riječi: "Sigurno je to zabuna", sve se smiješila i pretvarala bezbrižnom. U stvari, osim činjenice da je grof de Peyrae iznenada nestao, ništa se drugo, naizgled nije promijenilo, nikakav glas nije kružio o njegovoj nesreći. Velika gospođica je stalno tražila priliku da s mladom ženom prijateljski razgovara. Ne bi se mogla pretvarati, jer je bila vrlo bezazlena i bez trunka licemjernosti.
Mnogi su, prirodno, pitali za gospodina de Peyraca.
Anđelika je, na kraju, svakom kazivala kako je on pošao pred njom u Pariz da tamo sve pripremi za njezin dolazak.
No prije no što je napustila Saint-Jean-de-Luz, pokušala se sresti s monsinjorom de Fontenacom, ali taj bijaše već otputovao za Toulousu. Ponekad joj se činilo da sanja i uljuljkuje se u uzaludnim nadama. Možda se Joffrey jednostavno vratio u Toulousu…

U blizini Daxa, dok su prolazili pustarom, pješčanim i izgorenim krajem, jezovita je nezgoda vrati tragičnoj stvarnosti. Stanovnici jednoga sela se pojave i zamole da im nekoliko oboružanih stražara pomogne uloviti neko crno i strašno čudovište što je haračilo i ubijalo tim krajem.
D’Andijos pojuri uzagrepce do Anđelikin kočije i šapne joj da se sigurno radi o Kuasi-Ba.
Ona zatraži da vidi taj svijet. Bijahu to pastiri koji su se kretali na štakama jer su se samo tako mogli kretati na živom pijesku.
Oni su potvrdili strahovanja mlade žene.
Da, prije dva dana pastiri su čuli povike i pucnjeve pištolja na cesti. Baš su stigli u trenutku kad je na jednu kočiju navalio konjanik crnog lica izmahujući po zraku sabljom krivošijom kakvima se biju Turci. Na sreću oni u kočiji su imali pištolj. Crni čovjek je bio sigurno ranjen jer je malo zatim pobjegao.
A tko je sve bio u onoj kočiji? - upita Anđelika.
Ne znamo - odgovoriše pastiri. - Zavjese su bile navučene. A napolju smo vidjeli samo dva oboružana pratioca. Dali su nam jedan dukat da bismo pokopali onoga kojemu je ona neman odsjekla glavu.
Odsjekao je glavu? - ponovi bojažljivo markiz d’Andijos.
Da, gospodine, tako majstorski da smo je morali potražiti u jarku gdje se otkotrljala.
Te noći, dok je većina putnika bila prisiljena provesti noć u selima oko Bordeauxa, Anđelika je kroza san ponovo čula onaj kobni zov:
Gospoža! Gospoža!
Obuze je nemir i na kraju se sasvim razbudi. Njen krevet je bio pripremljen u jednoj sobi seljačke kuće čiji su se stanovnici za tu noć smjestili u štalu. Florimondova je kolijevka bila pored ognjišta. Margerita i mlada sobarica dijelile su jednu slamaricu.
Anđelika vidje da se Margerita digla i da oblači suknju.
Kamo ćeš?
Tu je Kuasi-Ba, sigurna sam - šapne žena. Anđelika je već skočila iz kreveta.
Žene oprezno otvore klimatava vrata. Na sreću, noć je bila vrlo mračna.
Kuasi-Ba, dođi! - tiho zovnuše.
Nešto se u mraku pokrene i ogromno se tijelo spotakne o povišen prag. Posjedoše ga na jednu klupu. Pri svjetlu lojanice opaziše njegovu sivkastu i prljavu kožu.
Odijelo mu je bilo zamazano krvlju. Već je tri dana ranjen lutao pustarom. Margerita je premetala po sanducima i na kraju mu pruži čašicu rakije. Zatim on reče: - Samo jednu glavu, gospodarice, samo sam jednu glavu odsjekao.
Dosta je i to, budi bez brige - reče Anđelika i pri tom mu se osmjehne.
Izgubio sam sablju i konja.
Dat ću ti drugu sablju i drugog konja. Ne govori. Važno je da si nas pronašao. Kad te gospodar vidi, kazat će: "Sjajno, Kuasi-Ba".
Hoćemo li opet vidjeti gospodara?
Vidjet ćemo ga, dajem ti riječ.
Dok je tako s njim razgovarala, Anđelika iscijepa jednu krpu da napravi zavoje. Bojala se da nije puščana kugla ostala u rani, u uleknuću ključne kosti. Ali ispod pazuha otkrije drugu ranu, što je bilo dokazom da je zrno izletjelo napolje. Saspe rakije u dvije rane a zatim ih čvrsto stegne zavojem.
Šta ćemo uraditi s ovim čovjekom, gospođo? - Margereta se uplašeno obrati Anđeliki.
Zadržat ćemo ga ovdje, s nama, zaboga! Zauzet će svoje mjesto u tovarnim kolima.
Ali što će kazati?
Tko? Zar misliš da ove ljude oko nas zanima što radi moj crnac. Oni se jedino brinu da dobro jedu, da dobiju što bolje konje i što udobnije prebivalište. Ostat će u kolima pod ceradom, a kad stignemo u Pariz, i smjestimo se u svoju kuću, sve će opet biti u radu.
I ponovo doda kao da samu sebe želi uvjeriti:
Znaš, Margerito, sve je ovo samo zabuna.

Kočija je sada jurila kroz šumu Rambouillet. Anđelika je deremuckala jer vrućina bijaše žestoko pritisia.
Florimond je spavao na Margeritinim koljenima. Buka muklog praska trgne ih iza sna. Kočija u nešto udari.
Anđeliki se učini da vidi duboku provaliju. Kočija se prevrne i podigne silnu prašinu i pri tom jezovito zaškripi. Florimond se drao kao da ga deru. Sobarica ga gotovo zgnječila. Odjekivala je prodorna njiska konja, kočijaševa vika i pucketanje biča.
Ponovo odjekne onaj isti prasak od maloprije i Anđelika opazi na prozoru kočije čudnu zvijezdu, sličnu rascvjetalim ukrasima što se zimi uhvate na poleđenom prozoru, s malom rupom u sredini. Pokuša se uspraviti u prevrnutoj kočiji da bi dohvatili Florimonda.
Odjedared netko istrgne vratašca i na otvoru se pokaže lice Peguilin de Lauzraia.
Valjda se nije nekakvo zlo dogodilo?
Svi viču prema tome, pretpostavljam, da sa svi živi - odgovori Anđelika.
Ruku bijaše ogrebla na komadu stakla, ali sasvim neznatno. Ona povjeri vojvodi dijete. Uto pristiže i vitez de Leuvigny koji joj pruži ruku da bi se izvukla iz kočije. Našavši se na cesti, ponovo uze Florimonda i pokuša ga smiriti. Dernjava djeteta nadjača buku oko nje se nije mogla riječ izmijeniti.
Dok je milovala sina, Anđelika vidje da se kočija vojvode de Lauzuna zaustavila iza njenih tovarnih kola, a tako isto i kočija de Lauzunove sestre Charlotte, grofice de Nogent i da su iz dviju kočija braće Gramont gospođe, prijatelji, sluge, trčali prema mjestu nesreće.
Ali što se, u stvari, dogodilo? - upita Anđelika čim joj je Florimond dozvolio da otvori usta.
Kočijašu se na licu ogledao strah. Ne bijaše to čovjek u kojega si se mogao potpuno pouzdati: hvališa i brbljalo, stalno je nešto pjevuckao. Ali nadasve je bio sklon vinu.
Bit će da si popio i da si potom, zaspao?
Nisam, gospođo, kunem vam se. Istina, bilo mi je vruće, ali sam životinje čvrsto držao na uzdi. Normalno smo napredovali kadli iznebuha iz gustiša pored puta iskoče dva čovjeka. Jedan je imao pištolj. Ispalio je u zrak, a konji su se bacili u propanj i trgnuli natrag. U tom se trenutku kočija prevrnula u jarak. Jedan je zgrabio konje za uzde. Opalio sam ga bičem što sam jače mogao. Drugi je u međuvremenu ponovo napunio pištolj, primaknuo se bliže i ispalio ga u kočiju. Uto
su pristigla tovarna kola, a za njima ova gospoda na konju. Ona dvojica podbrusiše pete.
Čudna zgoda - reče de Lauzun. - Šuma je čuvana, zaštićena. Predviđajući da će ovuda proći kralj, vojnici su ovaj kraj očistili od raznih protuha. A kako su izgledali ti lupeži?
Ne znam, gospodine vojvodo. Ali razbojnici to sigurno nisu bili. Na sebi su imali lijepa odijela, a i obrijani su bili. Najviše što bih imagao kazati jeste da su bili nalik na sluge u nekoj plemićkoj obitelji.
Dva protjerana sluge koji su okušali sreću u razbojničkom napadu? - primijeti de Guiche.
Glomazna kočija se probijala pored skupine ljudi. Gospođica de Montpensier proturi glavu kroz vratašca.
Opet vi, Gaskonjci? Što ste podigli toliku graju. Preplašit ćete sve ptice u Ile-de- France svojim glasovima kreštavim poput truba!
De Lauzun potrči k njoj poklonivši joj se više puta. Obavijesti je o nezgodi, što se dogodila gospođi de Peyrac i doda da će proći neko vrijeme prije nego ponovo usprave kočiju i osposobe je za putovanje.
Ali neka se ona popne ovamo, neka putuje s nama - poviče Velika gospođica. Moj mali Peguilin, pođite po nju. Dođite, draga, tu je jedno sjedište prazno. Možete se udobno smjestiti sa svojim djetetom. Jadni moj anđelak! Srce moje malo!
Ona je sama pomogla Anđeliki da se popne i da sjedne.
Ali vi ste rajeni, jadna moja prijateljice! Čim stignemo na odmorište, nairedit ću da vam pošalju moga liječnika.
Mlada se žena sasvim smete opazivši tek tada da je osoba što je sjedila u dnu kočije, pored gospođice Montpensier, bila kraljica majka.
Neka mi vaše veličanstvo oprosti! - ispriča se.
Nemate se zašto ispričavati, gospođo - vrlo ljubazno joj odgovori Ana Austrijska. Gospođica je baš dobro uradila što vas je pozvala u našu kočiju. Sjedište je udobno i tu ćete se najbolje odmoriti i smiriti. Zabrinjava me, međutim ono što se priča o ljudima koji su vas napali.
Bože sveti, možda je onim ljudima bila namjera da napadnu kralja i kraljicu! - poviče Gospođica skupivši ruke.
Anđelika sada osjeti posljedice izvršenog napada.
Bila je vrlo blijeda. Zatvorivši oči, nasloni glavu na mekani naslon svog sjedišta. Napadač je iz neposredne blizine opalio u prozor i pravo je čudo da nitko u kočiji nije bio ranjen. Privine Florimonda čvršće na grudi. Pod njegovim laganim haljinicama osjeti da je oslabio i sebe prekori zbog toga. Bit će da je umoran od tog beskonačnog putovanja! Otkako su ga odijelili od dojilje i crnčića, stalno je plakao i nije htio piti mlijeko što mu ga je Margerita uz put po selima nabavljala. U snu je uzdisao, a na dugim i crnim trepavicama što su mu zasjenjivale blijede obraščiće drhtale su sitne suze. Imao je ustašca okrugla i crvena kao trešnja. Sasvim polako Anđelika mu obriše bijelo i ispupčeno čelo, orošeno znojem.
Velika gospođica snažno uzdahne!
Od ove vam vrućine krv uzavrije!
Maloprije u sjeni stabala se lakše disalo - reče Ana Austrijska mašući velikom lepezom od crne kornjarčevine - ali sada prolazimo dijelom puta gdje je šuma rjeđa.
Neko vrijeme potraje šutnja, a onda gospođica de Montpensier obriše nos i otare oči. Usne su joj podrhtavale.
Okrutni ste, gospođo, što mi spominjete ono što mi već nekoliko trenutaka razdire srce. Znam da ova šuma pripada meni, ali ju je Gospodin, to jest moj pokojni otac, potrošan kao što je bio, posjekao tako da od nje gotovo ništa ni ostalo nije. Najmanje sto tisuća škuda sam tim izgubila, kojim sam novcem mogla kupiti krasne dijamante i bisere!
Vaš otac, sudeći po njegovim postupcima, nije bio previše razborit, draga moja.
Ovo korijenje u razini zemlje, predstavlja pravu sramotu! Da se ne nalazim u kočiji vašeg veličanstva, povjerovala bih da sam osuđena zbog uvrede veličanstva jer se obično šume onih koji počine takav zločin posijeku do same zemlje.
U stvari, zamalo vam se to nije dogodilo - reče kraljica majka. Gospođica pocrvene sve do ušiju.
Vaše veličanstvo mi je mnogo puta reklo da je sve zaboravilo! Ne usudim se ni pomisliti na što sada smjera.
Priznajem da nije pravo što tako govorim. Ali šta da se radi? Srce je raspaljivo iako je razum milostiv. Ipak, uvijek sam vas voljela. Ali neko sam se vrijeme ljutila na vas. Možda bih vam bila i oprostila aferu Orleans, ali za ono što se dogodilo kod vrata Saint-Antoine i za pucanje s Bastilje, bila bih vas udavila da ste mi dopali šaka.
Bila bih i zavrijedila zato što sam se zamjerila vašem veličanstvu. Bila je za me nesreća što sam se našla među svijetom koji me je gurao da zbog časti i dužnosti postupim kao što sam postupila.
Nije lako biti svakog trenutka svjestan svoje časti i svoje dužnosti - primijeti kraljica.
Obadvije duboko uzdahnu. Slušajući ih, Anđelika je mislila kako su svađe među velikim slične svađama običnog svijeta. Sitni se tuku šakama, veliki topovima. Među jedne se uvuče gluha mržnja, drugi žive sjećajući se teške prošlosti opterećene opasnim spletkama. Tvrde da su zaboravili, osmjehuju se narodu, dočekuju gospodina de Condea da bi se zadovoljilo Španjolce, maze gospodina Fouqueta da bi se došlo do novca, ali sjećanje se ne gasi na dnu srca.
Kad bi se pisma što ih je krio kovčežić zaboravljen u tornjiću dvorca du Plessis pojavila na vidjelu dana, ne bi li ta pisma bila dovoljna da ponovo raspire veliki požar čiji je plamen samo tinjao, i čekao priliku da se razgori.
Anđelika je imala dojam, da je taj kovčežić bio sakriven u njoj samoj i da je sada poput olova pritiskao njen život. I dalje je držala zatvorene oči. Bojala se da se u njima ne naziru čudne slike: princ de Conde nagnut nad bočicom otrova ili kako čita pismo koje upravo bijaše potpisao: "Za gospodina Fouguet… Obavezujem se da ću pripadati samo njemu, da neću služiti nikome do njemu".
Anđelika se osjećala sama. Nikome se nije mogla povjeriti. Njezini ugodni odnosi s osobama s dvora nisu imali neke veće važnosti. Svatko će se, jagmeći se za pokroviteljstvima i bogatstvom udaljiti od nje na najmanji znak nemilosti. Bernard d'Andijos je bio privržen prijatelj, ali lakouman! Čim uđu u grad, više ga neće vidjeti, jer će zajedno sa svojom ljubavnicom, gospođicom de Montmort, potrčati na dvorske plesove, a u društvu Gaskonjaca, provodit će noći po krčmama i igračnicama pariškim.
Naposljetku ni to nije bilo važno. Prije svega, trebalo je stići u Pariz.

Tamo će osjetiti čvrsto tlo pod nogama. Anđelika će se smjestiti u krasnoj palači što ju je grof de Peyrac posjedovao u gradskoj četvrti Saint-Paul. Zatim će poduzeti potrebne korake da sazna što se dogodilo s njenim mužem.

Bit ćemo u Parizu prije podne - obavijesti je d’Andijos kad je sutradan ujutru sjela u kočiju što ju je on unajmio. Njezina kočija je bila previše oštećena a da bi se u njoj moglo putovati.
Možda ću tamo pronaći svog muža i sve će se objasniti - reče Anđelika. - A što ste se toliko začudili, markiže?
Jer vas jučer umalo nisu ubili. Da se kočija nije izvrnula, metak onog lupeža vas ne bi bio mimoišao. Zrno što je razbilo prozor pronašao sam u postavi stražnjeg naslonjača, točno na onom mjestu gde se trebala nalaziti vaša glava.
Kao što vidite, sreća nam je sklona! Možda je to dobar predznak za događaje s kojima ćemo se naći licem u lice.
Anđelika je mislila da su već u Parizu, a tek su predgrađima prolazili. Čim su prošli kroz vrata Saint-Honore našli su se u uskim i blatnim uličicama što je nju neobično iznenadilo. Buka nije imala onaj zvučni pečat kao u Toulousi, već joj se činila više kreštava, hrapavija. Dozivanje trgovaca, a osobito kočijaša, te slugu koji su išli ispred kočija i nosača nosiljaka odjekivali su muklo kao tutnjava gromova pred oluju. Zrak je bio vruć i smradan.
Anđelikinoj kočiji pored koje je na konju jahao Bernard d’Andijos, a iza koje su dolazila tovarna kola i dva lakeja, trebalo je više od dva sata da bi stigla u četvrt Saint-Paul.
Naposljetku je skrenula u ulicu Beautreillis i usporila vožnju.
Dangube su se zagledale u kočiju i u grbove slikane na njenim vratnicama. Neki su se žurno ugnuli u stranu, kao da su ugledali samog vraga. Djeca su se razbježala po dućanima a potom ponovo izlazila na ulicu da gledaju dvije kočije i jahače. Anđelika je nestrpljivo nastojala otkriti svoju kuću među novim palačama te se nije ni osvrtala na sve to gibanje. Ali kada se kočija morala zaustaviti da bi propustila jedna kola puna sijena pred jednom sitničarjom čula je kako trgovac s praga dovikuje:
Odnio vrag te tuluške grbove!
Zatim uđe u dućan i uz veliku buku zalupi vratima.
Čini se da nas svijet u ovoj ulici smatra pomalo ciganima! - primijeti sobarica Margerita stisnuvši zube.
Žao mi je da gospodin de Peyrac nije sagradio svoju palaču u ovoj četvrti Luxembourg, gdje sam neko vrijeme bila u službi kod jedne njegove, sada pokojne, tetke.
Kuasi-Ba je valjda dobro sakriven pod platnenim pokrivačem? Možda se svijet prestrašio njegove divlje glave?
To bi samo značilo da su oni divljaci ako nikad nisu vidjeli jednog crnca.
Kočija se zaustavila pred velikim vratima od svijetloga drva sa zvekirom i ključanicom izrađenim u bronci. Iza zidova od bijelog kamena, naziralo se ulazno dvorište i palača, sagrađena u stilu tog doba od širokih kamenih blokova, s visokim i svijetlim prozorima i krovom prekrivenim novim krovnim pločama koje su se sjajile na suncu i snabdjevenim vidjelicama.
Jedan lakej otvori vratašca kočije.
Stigli smo, gospođo - reče markiz d’Andijos gledajući predvorje zapanjenim očima.
Anđelika skoči na zemlju i potrči prema kućici u kojoj je vjerojatno prebivao Švicarac, nadglednik palače.
Bijesno pozvoni. Bilo je nepojmljivo da još nisu došli otvoriti glavni ulaz. Činilo se da zvonce odjekuje u pustom prostoru. Stakla na pazikućinu obitavalištu bijahu prljava. U čitavoj zgradi nije bilo znaka života.
Tek sada Anđelika zapazi čudnovat izgled ulaznih vrata koja je d’Andijos promatrao kao ukopan.
Ona se približi.
Preko prepletenih crvenih traka bijahu utisnuti ogromni pečati od šarenog voska. Uz to se na vratima učvršćen također pečatnim voskom kočio komad bijelog parpira.
Ona pročita:
Odjel kraljevskog suda Pariz
1. jula 1660.

Zinuvši od čuda, promatrala je taj papir i ništa nije shvaćala. U tom trenutku se vratašca na nadglednikovoj kućici otvore i na njima se pokaže zabrinuto lice sluge koji je na sebi imao već iznošenu livreju. Opazivši kočiju, on naglo zatvori vratašca, ali se predomisli te ih ponovo otvori i iziđe nesigurnim korakom.
Jeste li vi pazikuća palače? - upita mlada žena.
Jesam… jesam, gospođo. Ja sam Baptiste… i prepoznajem ko… kočiju svoga… svoga… svoga…svoga gospodara.
Prestani s tim mucanjem, budalo - poviče Anđelika bijesno lupnuvši nogom. - Odmah mi reci gdje je gospodin de Peyrac?
Sluga se uznemireno ogleda oko sebe. U blizini nije bilo nikoga te ga je to, čini se, umirilo. Primakne se bliže i podigne oči na Anđeliku, i odjednom se baci na koljena pred nju, ali se i dalje oko sebe obazirao uznemirenim pogledima.
Oh! Jadna moja gospodarice - poviče - jadan moj gospodar… Oh! Strašna ga je nesreća snašla!
Ali govori već jednom šta se dogodilo? Tresla ga je za ramena u nastupu tjeskobe.
Ustani, glupane! Ništa ne razumijem od onoga što govoriš. Gdje je moj muž? Je li mrtav?
Čovjek se teškom mukom digne i progunđa:
Priča se da je zatvoren u Bastilju. Palača je sudski zapečaćena. Ja sam za nju odgovoran svojim životom. A vi, gospođo, nastojte pobjeći odavde dok još imate vremena.
Spominjanje glasovite tvrđave-zatvora umjesto da Anđeliku obeshrabri, gotovo ju je umirilo i odagnalo od nje užasan strah što je bijaše zahvatio.
Iz zatvora se može izići. Ona je znala da je najzloglasniji zatvor u Parizu Archeveche, izgrađen ispod razine Seine. U njemu se čovjek zimi čak i udaviti mogao.
Znala je, osim toga, da se u Chatelet i Hopital zatvaralo običan svijet, a da je Bastilja bio zatvor u koji se zatvaralo plemiće. Usprkos nekim mračnim pričama koje su kolale o samicama njegovih osam kula, svima je bilo poznato da se izvjesno boravljenje među njegovim zidovima nije smatralo sramotom.
Anđelika uzdahne pokušavajući da trijezno razmisli o svom položaju.
Mislim da će biti bolje ako ne ostanem u ovom kraju - reče d’Andijosu.
Jest, jest, gospođo, otiđite odavde što prije - umiješa s pazikuća molećivim glasom.
Ali kamo da odem? Doduše, jedna moja sestra stanuje u Parizu. Nije mi poznata njezina adresa, ali njen je muž državni tužilac, a zove sa Fallot. Čak mislim da se poslije vjenčanja zove Fallot de Sance.
Pođimo onda do Palače pravde. Tamo ćemo sigurno o njemu nešto doznati. Kočija i pratnja ponovo se dadoše na put ulicama Pariza. Anđeliki čak nije ni palo na pamet da gleda kroz prozor. Taj grad koji ju je tako neprijateljski dočekao, više je nije privlačio. Florimond je plakao. Izbijali su ma zubići i uzalud mu je Margerita trljala desni s nekakvom mašću od meda i usitnjenog komorača.
Na kraju su doznali adresu državnog tužioca koji je stanovao, kao i sudski službenici, blizu Palače pravde, na otoku, u parohiji Saint-Laudray.
Ulica se zvala Ulica pakla, što se Anđeliki učinilo vrlo lošim predznakom. Kuće su bile sive i srednjevjekovnog izgleda, šiljatih zabata, s rijetkim otvorima po sebi, načičkane kipićima i olucima.
Zgrada ispred koje se zaustavila kočija imala je isto tako sumoran izgled kao i sve druge, iako su svaki kat krasila tri dosta velika prozora. U prizemlju se nalazila kancelarija na čijim je vratima bila tabla, a na njoj je pisalo meštar19 Fallot de Sance, državni tužilac.
Dva mlada pisara koji su zijevali na pragu pohitaše prema Anđeliki čim joj se noga dotakla zemlje i napadoše je bujicom riječi na nekom nerazumljivom narječju.
Ona na kraju shvati da u joj oni preporučivali kancelariju advokata de Sancea kao jedino mjesto u čitavom Parizu gdje su se mogle obratiti osobe koje su htjele dobiti parnicu i biti sigurne da će njihova stvar biti vođena kako treba.
Ne dolazim radi parnice - reče Anđelika. - Želim vidjeti gospođu Fallot.


19 Naziv za suce,advokate, bilježnike, tužioce
Razočarani, oni joj pokažu vrata na lijevoj strani, koja su vodila u tužiočev stan. Ona potom vidje kako su pisari pohitali prema jednoj nosiljci u prolazu i stadoše salijetati osobu koja se u njoj nalazila, ali uto naiđe sluga i brzo ih udalji.
Anđelika podigne brončani zvekir. Da nije nestalo njezina muža, ona sigurno ne bi više vidjela Hortenziju.
Baš nikad se nije previše slagala s tom sestrom koja je bila sasvim druge ćudi. Primijeti da duboko u sebi osjeća radost što će je vidjeti. Među njih se, doduše, ispriječila sjena male Madelon. Sjeti se noći kad su sve tri, šćućurene u velikom krevetu u Monteloupu, napeto osluškivale neće li čuti potajne korake sablasti Monteloupa, to jest one stare sijede gospođe koja je išla iz sobe u sobu ispruženih ruku. Bile su sigurne jedne zimske noći da su je vidjele kako prolazi njihovom sobom…
Dok je pred vratima čekala da joj dođu otvoriti, gotovo je osjećaj ganutosti njom ovladao.
Debela sobarica u bijeloj kapici i brižljivo odjevena uvede je u predsoblje. Gotovo istog trenutka se Hortenzija pojavi na vrhu stepenica. Ona kočiju bijaše s prozora zamijetila.
Anđelika je imala dojam da joj sestra želi baciti ruke oko vrata, ali kao da je odjednom promijenila odluku i zauzela rezervirani stav. Uostalom, u tom je predsoblju bilo tako mračno da su se jedva i vidjele. Zagrlile su se bez topline.
Hortenzija je izgledala još mršavija i viša nego nekad.
Jadna moja sestro! - reče.
Zašto me zoveš jadnom sestrom? - upita Anđelika.
Gospođa Fallot očima pokaže na sluškinju i odvede Anđeliku u svoju sobu, veliku prostoriju koja je u isto vrijeme služila i kao salon, jer su se u njoj nalazili brojni naslonjači te stoci i stolice i klupe, a sve to smješteno oko kreveta lijepih zavjesa, a preko kojega bijaše prebačen pokrivač od žutoga damasta. Anđelika pomisli ne prima li Hortenzija svoje prijateljice ležeći u krevetu kao što čine kaćiperke. U stvari, nekad su Hortenziju smatrali duhovitom djevojkom koja se isticala lijepim govorom.
I tu je bilo dosta mračno zbog obojenih stakala na prozorima, ali je to ugodno djelovalo s obzirom na pasju vrućinu vani. Radi svježine po podu je bilo bačeno onako nasumce nekoliko rukoveti zelene trave. Anđelika udahne ugodan miris polja.
Lijepo je ovdje kod tebe - reče Hortenziji. No ova osta mrka.
Okani se tih svojih prostodušnih ispada. Nećeš me prevaritl. Uostalom, sve mi je poznato.
Ti imaš sreće, priznajem. Ja sam, međutim potpuno neupućena o onom što mi se dogodilo.
Nerazborito je od tebe što se tako javno pokazuješ u Parizu! - reče Hortenzija podignuvši oči k nebu.
Slušaj, Hortenzijo, ne okreći te svoje zjenice u tavanicu. Ne znam je li tvoj muž poput mene, ali sjećam se da me je svaki put spopadala želja da ti opalim šamar kad god bi ti tako zavrnula očima. A sad ću ti kazati ono što ja znam, a potom ćeš mi kazati sve što ti znaš.
Ispriča kako su se našli u Saint-Jean-de-Luzu na kraljevu vjenčanju i kako je grof de Peyrac iznebuha nestao. Na temelju pretpostavki nekih prijatelja došla je do uvjerenja da je on ugrabljen i odveden u Pariz, te je i ona okrenula prema prijestolnici. Stigavši, našla je svoju palaču zapečaćenu i uz to je doznala da joj se muž vjerojatno nalazi u Bastilji.
Hortenzija reče strogo:
Mogla si ipak pomisliti kako tvoj dolazak u po bijela dana može nauditi ugledu visokog kraljevog službenika. Ali ti si ipak došla!
Zbilja je to čudno - otpovrne Anđelika - ali moja prva misao bijaše da se za pomoć obratim osobama svoje obitelji.
Vjerujem da se ti jedino u takvim slučajevima sjetiš svoje obitelji! Duboko sam uvjerena da mi ne bi bila došla u posjete da si se mogla šepiriti u svojoj lijepoj kući u gradskoj četvrti Saint-Paul. Zašto se nisi utekla za gostoprimstvo prijateljima svog bogatog i lijepog muža, svim onim prinčevima, vojvodama i markizima, umjesto da nas uvaljuješ u nevolju svojim prisustvom?
Anđelika u prvi čas htjede ustati i zalupiti vratima, ali joj se učini da dolje na ulici čuje plač malog Florimonda te se nekako svlada.
Hortenzijo, ne misli da se zavaravam. Ti me kao nježna i vjerna sestra izbacuješ iz svoje kuće. Sa mnom je moje dijete od četrnaest mjeseci kojega bi valjalo oprati, promijeniti, nahraniti. Već je kasno. Ako sada pođem u potragu za nekim smještajem, na kraju ću spavati na uglu neke ulice. Primi me samo za ovu noć.
Jedna noć je previše za sigurnost moje kuće!
Sudeći po tvojim riječima, reklo bi se da sam ja na glasu s razuzdana i sramotna života!
Gospođa Fallot stisne svoje tanke usne, a njezine tamne, živahne i dosta sitne oči, bljesnuše.
Nisi baš na najboljem glasu, a što se tvoga muža tiče, užasno je ono što se o njemu čuje.
Anđelika se nije mogla suzdržati da se tragično ne osmjehne.
Nema boljeg čovjeka od mog muža, uvjeravam te. Kad bi ga upoznala, odmah bi ti to bilo jasno…
Sačuvaj me Bože! Umrla bih od straha. Ako je istina ono što su mi o njemu pričali, ne razumijem kako si mogla tolike godine proživjeti u njegovoj kući. Sigurno te je opčarao - reče i doda pošto je časak porazmislila. - Istina je da si vrlo rano, još kao dijete, bila sklona svim mogućim opačinama.
Ti si, draga, zaista neobično ljubazna! Ali je isto tako istina da si ti još kao dijete imala sklonosti za klevetanje i zlobu.
Sve ljepše i ljepše! Na kraju me počinješ i vrijeđati pod mojim vlastitim krovom.
Zašto nećeš da mi vjeruješ. To što se moj muž nalazi u Bastilji posrijedi je sigurno neka zabluda.
Ako se nalazi u Bastilji, to samo znači da na svijetu postoji neka pravda.
Ako ima pravde, onda će odmah biti oslobođen.
Dozvolite mi, drage gospođe, da se umiješam kad već tako lijepo govorite o pravdi - javi se iza njihovih leđa ozbiljan glas.
Jedan je čovjek ušao u sobu. Imao je oko trideset godina i vrlo kruto držanje. Pod crnom vlasuljom njegovo je puno i pomno obrijano lice pažljiva i ozbiljna izraza podsjećalo pomalo na popa. Glavu je malko naginjao na stranu, kao čovjek koji je po svom zvanju bio navikao slušati tuđe tajne.
Po crnom odijelu, elegantnom mada ukrašenom samo jednim crnim širitom i dugmetima od kornjačevine, po uškrobljenom, ali jednostavnom ovratniku, Anđeliki je bilo jasno da se pred njom nalazi njen šurjak državni tužilac. On joj se približi i svečano je poljubi u obraze kao što su nalagali običaji da se pozdravljaju osobe iz iste obitelji.
Ne govorite u kondicionalu, gospođo. Pravda postoji. I baš u njeno ime i zato što postoji ja vas primam u svoju kuću.
Hortenzija poskoči kao opareni mačak.
Zaboga, Gastone, ta vi ste sasvim poludjeli. Otkako sam se udala za vas, vi mi stalno ponavljate kako je vaša karijera važnija od ičega na svijetu i isključivo zavisi od kraljeve volje.
I od pravde, draga - nježno je, ali i odlučno prekine sudski dostojanstvenik.
Ali uza sve to vi mi nekoliko dana sa strahom govorite o mogućnosti da moja sestra potraži zaklon pod našim krovom. S obzirom na ono što vam je poznato o hapšenju njezina muža, takva bi mogućnost, govorili ste, bila ravna našoj propasti.
Šutite, gospođo, inače ću po žaliti što sam, u neku ruku odao službenu tajnu, povjerivši vam ono što sam sasvim slučajno doznao.
Anđelika odluči da ne štedi svog samoljublja.
Doznali ste nešto? Oh! Gospodine, molim vas, kažite mi što ste doznali. Već mnoge dane živim u potpunoj neizvjesnosti.
Jao, gospođo! Ne mislim se ukopati iza lažne suzdržljivosti niti pribjegavati utješljivim riječima. Odmah ću vam reći da mi je vrlo malo poznato. Preko službenih izvora u Palači pravde sam doznao, priznajem, na veliko svoje čudo, o hapšenju gospodina de Peyraca. Tražim stoga od vas, u interesu vašem i vašega muža, da ovo što ću vam povjeriti važi do novog naređenja. A obavijest što ću vam je priopćiti zaista je skromna. Dakle: vaš muž je uhapšen na temelju kraljevskog naloga treće kategorije. Oficir ili plemić pod optužbom tim se nalogom poziva da potajno, ali slobodno, pa čak ako ga i prati kraljev povjerenik, pođe u određeno mjesto. Što se vašeg muža tiče, on je najprije bio odveden u Fort- Leveque, odakle je zatim prebačen u Bastilju po naređenju potpisanom od Seguiera.
Zahvaljujem vam što ste mi potvrdili vijesti koje su manje-više umirujuće. Mnoge su osobe dospjele u Bastilju i vratile se iz nje ne izgubivši ni na svojim pravima ni na svojoj časti čim je izbilo na vidjelo da su tamo dospjele na temelju tuđih kleveta.
Vidim da ste hrabra žena - reče meštar Fallot poprativši riječi lakim i odobravajućim pokretom brade - ali ne bih želio da se zanašate iluzijama da se njegov slučaj može lako urediti. Naime, doznao sam da je uhidbeni nalog što ga je sam kralj potpisao popraćen napomenom da se u popis uhićenika ne unosi ni ime vašeg muža ni zašto je uhićen.
Kralj sigurno ne želi povrijediti svog vjernog podanika prije no što on sam ne ispita činjenice za koje ga se optužuje. Hoće da njegovo oslobođenje prođe nezapaženo.
Il da se na nj zaboravi.
Što ste time htjeli reći? - upita Anđelika, a cijelim joj tijelom odjednom prođe ledeni strah.
Ima po zatvorima mnogo osoba na koje se potpuno zaboravilo - reče meštar Fallot zažmirivši očima i zagledavši se u daljinu - kao da su na dnu groba. Biti zatvoren u Bastilju samo po sebi i ne predstavlja neku sramotu, budući da je to zatvor za plemiće te su kroza nj prošli i mnogi prinčevi kraljevske krvi, a da to uopće nije naudilo njihovu ugledu. Ali ipak vas moram upozoriti na činjenicu da je vrlo loš znak i neobično ozbiljan kad netko dospije u Bastilju kao bezimen i tajni uhićenik.
Anđelika je časak šutjela. Odjedared je osjetila umor, a u želucu joj je glad zavijala. A možda je to bio samo osjećaj tjeskobe...! Podigne pogled na tog čovjeka sa suda nadajući se da će u njemu dobiti saveznika.
Budući da ste bili tako dobri i obavijestili me kako stvari stoje, molim vas, recite'mi što mi je sada raditi?
Ponavljam vam, gospođo, ne podstiče mene dobrota, već osjećaj pravde. Zbog tog istog osjećanja vas i primam pod svoj krov. A budući da od mene tražite savjet, uputit ću vas na jednog čovjeka zakona. Bojim se, u stvari, da bi moje uzimanje učešća u ovom slučaju moglo biti ocijenjeno kao pristrano i zainteresirano, iako naše obiteljske veze nisu bile dosad baš čiste.
Hortenzija, koja se jedva suzdržavala, poviče oporim glasom svoje mladosti.

I vi to kažete! - Dok je imala dvorce i škude svoga šepavca, nikad se nije zanimala za nas. Ne mislite li da vam je grof de Peyrac, koji je bio član tuluškog sabora, mogao biti od neke koristi da vas je preporučio visokim sudskim krugovima u Parizu?
Joffrey je imao malo veza u glavnom gradu.
Da, da! - primijeti Hortenzija oponašajući je. - Samo male veze s kraljevim namjesnikom za Languedoc i Bearn, s kardinalom Mazarinom, s kraljicom majkom i s kraljem!
Ti pretjeruješ…
Jednom riječju, jeste li bili pozvani na kraljevo vjenčanje, da ili ne?
Anđelika ne odgovori već iziđe iz salona. Nije bilo razloga da svađa svrši na tome. Valjalo je poći po Florimonda kad je već muž bio suglasan s tim. Silazeći niza stepenice, tiho se smiješkala. Ona i Hortenzija su odmah pronašli razloge za svoje vječne svađe. Monteloup nije, dakle, nestao u nepovrat. Bolje je počupati se za kose nego da su tuđe jedna drugoj.
Na ulici nađe Francoisa Bineta kako sjedi na podnožniku kočije i u naručju drži uspavano dijete. Mladi brijač joj reče da mu je, videći da dijete pati, pripremio jedan svoj lijek od opija i usitnjene mente čega je on uvijek imao dovoljno u zalihi budući da je i on bio, kao i svi njegova zvanja, pomalo i ranarnik i ljekarnik. Anđelika mu zahvali i upita za Margeritu i za malu dojilju.
Binet joj odgovori da se sobarica, videći da nje nema pa nema, nije mogla oduprijeti pozivu jednog poslužnika gradskog kupatila koji je išao ulicom i pjevao:
Čujte me, čujte žene
u kupkama svete Ivane Topla vas voda čeka
I dvorba brza i krepka Hitajte, ne budite lijene!
Kao svi hugenoti i Margerita je bilo sklona vodi što ja neobično radovalo Anđeliku.
I ja bih rado učinila posjet toj svetoj Ivani - uzdahne Anđelika.
Sjedeći u sjeni tovarnih kola, lakeji i dva kočijaša pili su ružicu i jeli dimljene haringe; bio je petak.
Anđelika pogleda svoje prašnjavo odjelo, a zatim Florimonda koji je bio sav balav i medom sve do obrva zaprljan. Bijedne li kočije i pratnje.
Ali ženi siromašnog državnog tužioca mora da je izgledala vrlo raskošno, jer Hortenzija, koja je sisla odmah iza nje reče cereći se:
Draga moja, za ženu koja jadikuje da je spala na to da spava po uglovima ulica, nisi loše opremljena: jedna kočija, tovarna kola, šest konja, četiri ili pet lakeja i dvije sobarice koje odoše da se okupaju!
Imam tu jedan krevet - reče Anđelika - hoćeš li da ga postavim kod tebe?
Nije potrebno. Imamo sve što je potrebno da te primimo. Ali mi nismo u stanju primiti na stanovanje svu ovu poslugu.
Ali valjda imaš neko potkrovlje za Mairgeritu i djevojku? Što se ljudi tiče, dat ću im štogod da se smjeste u nekoj gostionici.
Hortenzija je gledala stisnutih usana i prestrašena izgleda te ljude s juga koji su mislili da se zbog žene jednog tužioca ne moraju inkomodirati te su i dalje jeli bezobrazno je mjereći svojim vatrenim očima.
Ovi ljudi iz tvoje pratnje izgledaju zaista kao razbojnici - reče prigušenim glasom.
Pripisuješ im svojstva kojih oni nemaju. Jedino što im se može predbaciti jest što vole spavati na suncu.
Anđelika polako podigne u naručje maloga Floimonda. Francois Binet to iskoristi da bi se duboko poklonio gospođi Fallot, što nju malko razvedri. Ona uzdahne pretvarajući se da se pomirila s tim.
Dogovorile smo se, dakle, smjestit ću kod sebe djevojke i ovoga mladića koji mi izgleda pristojan. Ali ne znam što ćemo s kočijom, kolima i konjima. Ta i sama vidiš kakve su naše štale.
To reče i pakosna izraza pokaže na jedan kut u kojemu se nalazila jedna od onih sjedalica na dva kotača poznatih pod nazivom dvokolice.
Ovo je moja kočija! Dječak što brine o svijećama i drvima odvuče me u njoj do prijateljica koje stanuju previše daleko. A Gaston svoga konja drži u jednoj štali ove četvrti gdje ljudi sa suda mogu uzeti u mjesečni najam jednu pregradu… Naposljetku su izvučena dva sanduka iz tovarnih kola. Hortenzija dozove jednoga od meštrovih pisara i reče mu da odvede kočijaše i njihova kola u javnu štalu.
U prostranoj sobi što joj je dodijeljena na drugom katu, Anđelika je najzad mogla posvetiti nešto vremena samoj sebi te se uvali u jedan badanj i stane se prati
svježom vodom. Kosu je također oprala, zatim se kako-tako očešljala pred čeličnim ogledalom obješenim iznad kamina. Soba je bila mračna, namještaj prilično neukusan, ali dovoljan. U čistim plahtama malog krevetića Florimond je mimo spavao zahvaljujući brijačevim ljekarijama.
Samo se malko naličila, jer je bila sigurna da njen zet ne cijeni žene koje se mažu ružom. Našla se, međutim, u velikoj neprilici kad se htjela obući. Nije znala koju bi haljinu odabrala. I najjednostavnija joj je izgledala isuviše raskošna prema skromnim haljinama siromašne Hortenzije, koja je na svoje stavljala tek po koji širit od baršuna ili koju traku na steznik svoje sive haljine.
Najzad se odluči za jednu haljinu smeđe boje sa zlatnim ukrasima ne previše upadljivim, a umjesto vrlo osjetljive pelerine od čipaka stavi oko vrata rubac od crne svile. Bila je skoro pri kraju s oblačenjem kadli se pojavi Margerita ispričavajući se zbog zakašnjenja.
Doda prezirno da je, u stvari, taj pariški svijet bio dosta nazadan. Peći svete Ivane slabo griju tako da je drhtala od studeni. Ne mogu se uopće usporediti s rimskim kupikama u Toulousi, gdje su se čak i pučani mogli kupati da bi se održali u zdravlju.
U Svetoj Ivani je vođa, doduše, vrela, ali su joj se plahte učinile nečiste, a vrata su se kabine stalno otvarala na gospodarevu radnju, koji je uz to bio i brijač i ranarnik, te je čas nekoga brijao, a čas opet presijecao kakav čir. A potom je morala čekati i požurivati djevojku kojoj je, prirodno, godilo što su joj mladići udvarali.
Pod Margeritinom iskusnom rukom Anđelikine kose dobiše ljupke pregibe koje su inače imale. Sobarica ih htjede namirisati.
Pazi! Ne smijem izgledati previše lijepa. Treba da ulijem povjerenje svom šurjaku tužiocu.
Jao. Toliku sam lijepu gospodu vidjela pred vašim nogama, a sada vas moram dotjerati da biste očarali jednoga tužioca!
To je teže no što bi čovjek vjerovao. Pogledaj me dobro! Imam li izgled i čedan i ljubak u isti mah?
Kada vaše oči budu imale boju koju imaju, vaš izgled neće biti čedan - okrutno otpovrne sobarica. Kad sam vas prvi put vidjela u vašem zamku u Poitouu, onda ste bili samo prestrašena djevojčica, gledali ste ljude kao da im velite: "Tvoja sam ako želiš…"
Ja? Zaboga Margerito - poviče Anđelika zaprepašteno. A potom doda oštrijim tonom: - Odakle vam samo takve misli, djevojko moja! Vi ste bili u stanju da bolje od ikoga upoznate neporočnost moga života…
Zato što ste imali gospodara ljubomornog i razboritog, iako to nije izgledalo, kojega su se, osim toga svi bojali - odgovori sobarica a da nije okom trepnula. - Ja sam upoznala i promatrala mnoge velike gospođe i kažem vam da vi spadate među one najopasnije.
Ja? - ponovi Anđelika još nesigurnija.
Oduvijek se malko ustručavala pred tom ženom ogromnoga tijela koja ju je za čitavu glavu nadvisivala i koja ju je svojom samovoljom podsjećala na njezinu dojilju.
Da, gospođo. Jer vi ne možete u ljudima pobuditi prostu strast, već veliku ljubav, onu za kojom su žudjeli čitava života. A nevolje nastanu kad se to dogodi mnogim ljudima u isto vrijeme. Znate li da se jedan mladi plemić zbog vas bacio u Garonhu?
Ne. Nisam znala.
Neću vam kazati njegovo ime, jer toga mladića niste ni zamijetili. Uostalom, baš zbog toga se i bacio u rijeku.
Oštar krik iz prizemlja ih prekine. Pojuriše prema odmorištu.
Kričanje nasmrt prestrašene žene u prostoru stepenica. Anđelika strča navrat- nanos dolje i nađe svoju služinčad okupljenu na samom ulazu kuće. Na licima im
se ogledalo čuđenje. Kričanje nije prestajalo, ali je sada bilo nešto blaže. Izgledalo je da dolazi iz ormara od lažne ebanovine, koji bijaše smješten u predsoblju.
Horetnzija, koja bijaše također dotrčala, otvori ormar i iz njega izvuče napolje onu istu debelu sobaricu što je Anđeliki otvorila vrata, a uz to i dvojicu dječaka, jednoga od osam, a drugoga od četiri godine, koji su joj se čvrsto priljubili uza suknju. Gospođa Fallot opali sobarici šamar, a onda je upita što joj se dogodilo.
Tamo! - promuca nesretnica i pokaže prstom prema služinčadi.
Anđelika pogleda u smjeru sobaričina prsta i opazi jadnoga Kuasi-Ba koji se stidljivo skutrio iza ostale služinčadi.
Hortenzija nije uspjela prikriti sitan trzaj, ali to ipak svlada i oštro reče:
Pa šta onda? Ta to je crnac, čovjek crne puti i čemu tolika dernjava? Nikad niste vidjeli crnca?
Ne… ne, gospođo.
Ta nema osobe u Parizu koja nije vidjela crnca. Vidi se da ste došli sa sela. Baš ste glupača.
Primaknuvši se Anđeliki, tiho joj šapne - Čestitam ti, draga! Čim si došla, unijela si pometnju u moju kuću. I jednog divljaka s otoka! Vrlo lako mi se može dogoditi da me ova djevojka ovog istog trenutka napusti. A imala sam vraške muke dok sam je dobila!
Kuasi-Ba - poviče Anđelika - ova djeca i ova gospođica te se boje. Daj, zabavi ih malko!
Odmah, gospoža.
Kuasi-Ba sa jednim skokom baci naprijed. Sobarica zaurla i prihvati se za zid kao da je htjela u nj prodrijeti. Kuasi-Ba skoči par puta uvreten, a zatim iz džepa izvuče nekoliko obojenih kuglica i stane ih bacati uvis nevjerojatnom spretnošću. Čini se da mu nedavna ozljeda nije nimalo smetala. Na kraju, videći da se djeca smješkaju, uze gitaru od malog Giovannija, sjedne na tlo, prekriži noge i stane ispotiha pjevati svojim ugodnim glasom.
Anđelika priđe svojim slugama.
Dat ću vam nešto novca da možete spavati i jesti u krčmi - reče.
Kočijaš istupi naprijed premećući u rukama šešir ukrašen perjem koji je predstavljao dio bogate livreje slugu grofa de Peyraca.
Molili bismo vas, gospođo, da nam date ostatak naše plaće. U Parizu smo, a tu se mnogo troši.
Mlađa žena, poslije časa kolebanja, udovolji njihovoj želji. Zamoli Margaritu da joj dones njen kovčežić i svakom odbroji koliko mu je pripadalo. Ljudi zahvale i pozdrave. Mali Giovanni reče da će se sutra vratiti po naređenju gospođe grofice. Ostali su se šutke povukli.
Dok su prelazili preko praga, Margerita, stojeći na stepenicama, nešto im dovikne na njihovu narječju, ali oni ne odgovoriše.
Šta si im rekla? - upita Anđelika, zamišljena.
Rekla sam im, ako se sutra ne vrate da će ih gospodar ureći.
Misliš da se neće vratiti?
Bojim sa da neće.
Anđelika umornim pokretom ruke prođe preko čela.
Nije im trebalo kazati da će ih gospodar ureći, Margerito. Slične su mu riječi od veće štete no koristi. Uzmi i odnesi kovčežić u moju sobu i pripremi jelo za Florimonda kako bi mogao jesti čim se probudi.
Gospođo - javi se tanahan glasić pored Anđelike - moj me otac zamolio da vas obavijestim da je večera na stolu. Čekamo vas u blagovaonici da bismo se pomolili Bogu.
Bio je to dječak od osam godina kojega ona maloprije bijaše zamijetila u ormaru.
Više se ne bojiš Kuasi-Ba? - upita ga.
Ne, gospođo. Naprotiv, vrlo se radujem što sam upoznao jednoga crnca. Svi će mi moji drugovi zavidjeti.
Kako se zoveš?
Martin.
Prozori su u blagovaonici bili otvoreni kako bi u prostoriju ušlo nešto više svjetla tako da se ne mora paliti svijeće. Jasan i ružičast sumrak spuštao se na krovove. Bio je to sat u koji su crkvena zvona objavljivala Zdravo Mariju. Ozbiljni su zvuci nadjačali ostale te se činilo da su daleko odnosili molitvu grada.
Vrlo je ugodan zvuk zvona vaše parohije - primijeti Anđelika da bi razbila početnu nepriliku, pošto su svi, poslije molitve, posjedali.
To su zvona Notre-Dame - odgovori meštar Fallot. Naša parohija je Saint- Laudry, ali je katedrala vrlo blizu. Izvirite kroz prozor i vidjet ćete dva velika tornja i krovište apside.
Toliko se hvalio da ga Anđelika umalo nije upitala nije li on sudjelovao u izgradnji Notre-Dame, ali je na vrijeme zaustavila svoju zlobnu primjedbu. Fallot je bio jedan od onih ljudi koji su sve ozbiljno shvaćali i koji su šale uzimali kao prostakluk.
Mali je Martin nosio okolo srebrni lavorčić pun mirišljave vode i ručnik. Svi su oprali ruke. Dječak je obavljao svoju dužnost vrlo ozbiljno. Imao je dosta mršavo lišće i sličio je dosta na Hortenziju. Bio je tu još jedan dječačić od prilike šest godina, zdepast kao otac, i jedna djevojčica od četiri godine. Ona je tvrdokorno držala oborenu glavu tako da se vidjela samo okrugla kapica koja je pritiskivala crne kovrdže.
Hortenzija reče da je imala još dvoje djece, ali su umrli još sasvim nejaki, dok se jedno nalazi kod dojilje.
Djevojčica je upravo tih dana napustila dojilju kojoj je od samog rođenja bila povjerena u selu drvosječa zvanom Chaillot, u okolici Pariza. Stoga je i bila tako divlja i stalno spominjala seljakinju što ju je odgojila i brata po mlijeku. U tom trenutku djevojčica digne glavu i Anđelika opazi njezine svijetle oči.
Hej, ima zelene oči! - poviče.
Na žalost! - odgovori Hortenzija ljutito.
Bojiš se da pored tebe ne odraste još jedna Anđelika?
Ne znam. Nekako nemam povjerenja u tu boju.
Zbilja, znaš li da i naša mlađa sestra, Marija Agneza, ima zelene oči? Kad je bila malena bile su joj modre, a onda su odjedaredl promijenile boju.
Šta radi Marija Agneza?
I tako razgovor načas svrne na braću i sestre.
Na drugom kraju stola sjedio je ostarjeli stric Fallota, učen i šutljiv nekadašnji službenik suda.
Na početku večere i on i njegov nećak spuste, istim skrušenim pokretom, komadić roga jednoroga u svoje čaše. To sjeti Anđeliku da tog jutra nije uzela tabletu otrova na koji je Joffrey de Peyrac htio da se ona navikne.
Sobarica je dijelila juhu. Na bijelom uštirkanom stolnjaku još se sačuvao pregib od peglanja.
Srebreno posuđe je bilo vrlo lijepo, ali obitelj Fallot još nije upotrebljavala vilice koje još ne bijahu prodrle u sve kuće. Joffrey je naučio Anđeliku kako da se služi tim priborom. Ona se sada sjeti kako se na dan vjenčanja neugodno osjećala s onim malim vilama u ruci. Bili su posluženi s nekoliko vrsta ribe, jajima i mliječnim proizvodima. Anđelika posumnja da je sestra naručila u blizoj pečenjarnici nekoliko već pripremljenih jela kako bi dopunila ručak.
Zbog mene ne moraš mijenjati svojih navika - reče.
Zar zbilja misliš da se u obitelji jednoga tužioca jede samo ražena kaša i juha od cvjetače? - oštro joj otpovrne sestra.
Navečer, iako je bila bila umorna, Anđelika nikako nije mogla usnuti. Slušala je kako s dna uskih i vlažnih ulica do nje dopire buka nepoznatog grada.
Prođe neki mladi prodavač oblatni, tresući svoje kocke u jednoj čaši. Iz kuća u kojima se svijet navečer dulje zadržavao na nogama zvali su ga dokonjaci i zabavljali se igrajući na kocke za svu njegovu zalihu kolača.
Nešto kasnije čulo se zvonce objavljivača smrti:
Probudi se, o usnili svijete,
I Bogu se moli za svoje mrtvace…

Anđeliku prođu srsi i ona zarije glavu u jastuk. Uzalud je tražila pored sebe dugo, mršavo i toplo tijelo Joffreyevo. Kako joj je nedostajala njegova radost, njegova živost, njegov divni glas, njegove mazne ruke.
Kad će se opet naći? Kako li će tada biti sretni! Ona će se tada stisnuti u njegovu zagrljaju, molit će ga da je poljubi, da je stisne snažno, snažno… Najzad usne čvrsto obujmivši rukama jastuk od grubog, hrapavog platna iz kojega je izbijao miris lavande.

Anđelika skine krilo prozora od punog drva, a zatim uloži svu svoju snagu da bi otvorila prozore od šarenog stakla međusobno povezane olovom. Najzad joj to uspije.
Samo su Parižani mogli na toj vrućini disati uz zatvorene prozore. Duboko udahne svježi jutarnji zrak, a potom se ukruti iznenađena i zadivljena.
Njena soba nije gledala na Ulicu pakla, već je bila na drugoj strani kuće i gledala je na vodenu površinu, glatku i blistavu poput mača, obasjanu zlatom izlazećeg sunca, koju su križali čamci i teretne brodice.
Na suprotnoj obali jedna lađa peračica s ispupčenim krovištem od bijelog platna sjajila se kao da je od gipsa u krajoliku zastrtom lakom izmaglicom. Vika žena i udarci njihovih pratljača miješali su se s dozivanjem mornara i njisikom konja koje su konjušari vodili na pojilo.
Ali prodoran je miris, u isto vrijeme i spor i sladunjav, dražio Anđelikine nosnice. Anđelika se nagne i vidje da su drveni stupovi što su podupirali staru zgradu bili zabodeni u muljeviti pijesak i na tom se mjestu dizala hrpa trulog voća oko kojega su se okupljali rojevi osa.
Na desnoj strani, na samom uglu otoka, nalazila se lučica zakrčena teretnim brodicama s kojih su radnici istovarivali koševe pune naranača, trešanja, grožđa, krušaka. Nekoliko lijepih dječaka, u dronjcima, stojeći na kraju čamaca, svim su zubima zagrizli u naranče, a koru bacali u vodu. Sitni su valovi potom tu koru nosili duž kuća. Dječaci su skidali svoje dronjke i naglavice se bacali u bezbojnu vodu. Drveni je mostić jarko crvene boje povezivao lučicu s malim otočićem.
Sučelice odmah poslije brodice s praljama, počinjala je obala na koju je bilo privezano bezbroj trgovačkih brodica.
Po njoj su se vrzmali ljudi koji su valjali bačve, nosili vreće na kup, istovarivali čitava brda sijena za pariške štale.
Oboružanim kukama, neki su mornari zaustavljali splavi napravljene od debala što ih je valjala riječna struja, i upravljali ih prema obali, gdje su ih drugi radnici dohvatali i valjali na jednu gomilu.
A svu tu živost obasjavala je svjetlost boje jaglaca, izvanredne oštrine, koja je svaki prizor pretvorila u krhku sliku utonulu u san, a zatim odjedared oživljavala sjajem blijeska, komadom bijelog platna, ili bijele kapice, kreštanjem galeba koji je letjeo nad samom vodom.
"Sena", prošapće Anđelika. Sena je značila Pariz.
Netko pokuca na vratima. Čas zatim Hortenzijina sobarica uđe noseći šalicu mlijeka.
Donijela sam mlijeko za dijete, gospođo. Jutros rano sam otišla do Mliječnog trga. Upravo su pristizale žene iz sela. Mlijeko u njihovim posudama bijaše još toplo.
Vrlo ste ljubazni, draga moja djevojko, što ste se toliko izmučili. No trebali ste poslati po mlijeko djevojku što sam je sa sobom dovela i njoj narediti da mi donese šalicu.
Htjela sam vidjeti da li se mališan probudio. Ja neobično volim djecu, gospođo. Zaista je šteta što gospođa daje svoju djecu dojilji. Prije šest mjeseci sam jedno odnijela u selo Chaillot. Svakoga mi dana plače srce od straha da mi ne jave njegovu smrt. Dojilja, u stvari, i nije imala mlijeka i ja sam sigurna da će ga hraniti najviše kruhom umakanim u vodu i vino.
Bila je sva okrugla, sjajnih obraza i modrih i nevinih očiju. U Anđeliki se odjedared javi čuvstvo simpatije prema njoj.
Kako se zoveš?
Zovem se Barba, gospođo.
Znaš li, Barbo, ja sam u prvo vrijeme sama dojila svog mališana. Nadam se da će biti snažan.
Nitko ne može zamijeniti brigu jedne majke - reče Barba poučno.
Uto se Florimond probudi. S obadvije se ruke uhvati za krajeve kolijevke i sjedne uprijevši svoje crne i sjajne oči u nepoznato mu lice.
Srećo moja, mališu moj lijepi, dobar dan, zlato moje! - pjevuckala je djevojka dignuvši ga u naručje još mlitava od sna.
Odnese ga do prozora da bi mu pokazala čamce i galebove i pune koševe naranača.
Kako se zove ova lučica? - upita Anđeliku.
To je luka Saint-Laudry, luka voća, a tamo dalje je Crveni most koji vodi na otok Saint-Louis. I na drugoj strani se mnogo istovaruje: postoji luka za sijeno, luka za drva, još jedna za žito i posljednja za vino. Ta roba najviše zanima gospodu iz općine, one lijepe zgrade što je vidite iza onog žala.
A veliki trg što se vidi više naprijed?
To je Trg Greve.
Barba zažmuri da bi bolje vidjela.
Vidim da se jutros mnogo svijeta okupilo na tegu. Sigurno će nekoga objesiti.
Objesiti? - ponovi Anđelika užasnuta.
Da da! Tamo se izvršavaju smrtne osude. Sa svoje vidjelice, koja se nalazila baš tu gore, ne promakne mi nijedna, mada je do tamo dosta daleko. Uostalom, i draže mi je da je daleko jer imam ganutljivo srce. Vješanja su najčešća, ali vidjela sam i dvije glave odsječene sjekirom i lomaču na kojoj je spaljen jedan vještac.
Anđelika se naježi i okrene. Pogled s njezina prozora odjedared joj se učini manje lijepim.
Pošto se prilično lijepo odjenula jer bijaše odlučila da pođe u Tuileries. Anđelika zamoli Margeritu da uzme plašt i bude joj pratnjom. Sobarica će se brinuti za Florimonda, a Barba će bdjeti nad obadvoje. Anđelika je bila radosna što je u kućnoj djevojci dobila saveznika, mada je bila od velike pomoći Hortenziji koja je imala malo služinčadi. Osim Barbe, imala je još samo jednu djevojku u kuhinji i jednoga čovjeka za teže poslove, koji je zimi nosio drva za peći, a inače je donosio vodu, brinuo o svijećama i prao podove.
Vaša kočija neće više biti onako sjajna kao dosad - reče krupna Margerita kroz stisnute usne. - Dogodilo se upravo ono čega sam se i bojala. Vaši kočijaši i sluge su pravi lupeži: nestali su te nema nikoga tko bi upravljao vašom kočijom, i brinuo se za konje.
Anđeliku to u prvi mah zaprepasti, ali se odmah razvedri.
Naposljetku i bolje je tako. Sa sobom sam uzela samo četiri tisuća livara. Namjeravam poslati gospodina d’Andijosa u Toulousu da mi donese novaca. A u
međuvremenu, budući da ne znamo što nas u budućnosti čeka, bolje je da ne moramo plaćati onaj svijet. Konje i kočiju ću prodati vlasniku javne štale, a mi ćemo hodati pješice. Rado bih pogledala dućane.
Gospođa nema pojma kako su ulice ovdje blatnjave. Na nekim se mjestima gaca po blatu sve do gležanja.
Moja sestra mi je rekla da se u drvenim cokulama može vrlo lijepo hodati ulicama. Hajde, draga moja Margerito, nemoj zanovijetati! Pođimo pogledati Pariz. Nije li to divno?
Sišavši, Anđelika na ulazu u kuću zatekne Francoisa Bineta i mladog glazbenika.
Zahvaljujem vam na vašoj vjernosti - reče im ganuto ali mislim da će biti najbolje ako se rastanemo. Ja vas ne mogu zadržati u svojoj službi. Hoćeš li, Binet, da te preporučim gospođici de Montpensier? S obzirom na uspjeh što si ga postigao u njenoj kući u Saint-Jean-de-Luzu, sigurna sam da će ti ona naći neko zaposlenje ili će te preporučiti nekom velikašu.
Na njeno najveće čuđenje mladić otkloni njen prijedlog.
Zahvaljujem vam, gospođo, za vašu dobrotu, ali mislim da ću potražiti službu kod nekoga brijača.
To Anđeliki nije išlo u glavu: - Ti koji si u Toulousi bio najbolji brijač i vlasuljar?
Na žalost, ja ovdje ne mogu računati na neko bolje mjesto jer cehovi ne daju nikome naprijed.
Ali na dvoru…
Da bi se steklo naklonost velikaša, treba vremena, gospođo. Nije dobro iznebuha se naći u prvim redovima, a osobito ako se radi o skromnom majstoru kao što sam ja. Dovoljna je ponekad sitnica, jedna riječ, otrovna aluzija da biste se srušili s najveće visine u bijedu veću od one koju biste upoznali da ste skromno ostali u sjeni. Naklonost prinčeva je tako ćudljiva da neki vaš slavni čin može postati uzrokom vaše propasti.
Ona ga čvrsto pogleda.
Htio bi im dati vremena da zaborave da si bio brijač gospodina de Peyaraca? Binet obori pogled.
Ja ga sigurno neću nikada zaboraviti, gospođo. Ako se moj gospodar odrve svojim neprijateljima, moja će jedina želja biti da mu ponovo služim. Ali ja sam samo običan brijač.
Imaš pravo, Binet - reče Anđelika i osmjehne mu se. Tvoja mi se iskrenost sviđa. Nije potrebno da te uvlačim u našu nevolju. Evo ti sto scuda i neka ti sreća bude sklona.
Mladić pozdravi, uze svoj brijački kovčežić i, stalno se klanjajući, natraške se povuče prema vratima i iziđe.
A ti, Giovanni, hoćeš li da te pokušam staviti u vezu s gospodinom Lullijem?
Oh, gospodarice, hoću!
A ti, Kuasi-Ba, šta ti želiš?
Želim poći u šetnju s tobom, gospoža. Anđelika sa nasmiješi.
Dobro, onda dođite oboje. Idemo u Tuileries.
U tom se trenutku otvore jedna vrata i meštar Fallot proturi kroz otvor svoju lijepu crnu vlasulju.
Čuo sam vaš glas, gospođo, a baš sam vas čekao jer sam htio s vama izmijeniti nekoliko riječi.
Anđelika dade znak trojici svojih slugu da je pričekaju.
Stojim vam na raspolaganju, gospodine.
Pođe za njim u njegov ured gdje se bijahu uskomešali njegovi službenici i pisari. Otužan miris mastila kojim je bila ispunjena prostorija, škriputanje guščjih pera, polumrak, te crna odijela onih bijednih službenika, nisu na čovjeka ostavljali baš najugodniji dojam. Po zidovima je visila čitava gomila crnih vreća u kojima su se nalazili dokumenti o pojedinim parnicama.
Meštar propusti Anđeliku u mali ured. Tu se već nalazio jedan čovjek i sad se digne na noge. Fallot predstavi:
Gospodin Desgrez, odvjetnik. Gospodin Desgrez pristaje da se prihvati mučne parnice vašeg muža.
Anđelika je zaprepašteno promatrala pridošlicu. Zar taj da bude odvjetnik grofa de Peyraca? Tešiko bi bilo pronaći otrcaniji plašt, iznošenije rublje, šešir u gorem stanju. U poređenju s njima, meštar Fallot, koji se pridošlici obraćao s poštovanjem izgledao je vrlo raskošno odjeven. Jadni mladić nije čak ni vlasulje imao, a kose kao da su mu bile od one iste, mrke i hrapave vune kao i njegovo odijelo. Pa ipak, usprkos svom očitom siromaštvu, njegovo je samopouzdanje bilo još očitije.
Gospođo - izjavi odmah - ne govorimo ni u budućem vremenu ni u pogodbenom načinu. Stojim vam na raspolaganju. Povjerite mi, dakle, bez straha sve što vam je poznato.
Vjere mi, meštre - odgovori ponešto hladno Anđelika - ja ne znam ništa, ili gotovo ništa.
Utoliko bolje. Tako se barem nećemo otputiti od lažnih pretpostavki.
Ipak postoji nešto što je sigurno - umiješa se meštar Fallot - uhitbeni nalog potpisan kraljevom rukom.
Vrlo dobro, meštre. Kralj! Treba poći od kralja. Mladi odvjetnik rukom primi bradu i obori oči.
Nimalo zgodno! Vrlo visoka polazna točka, višu se nije moglo odabrati.
Imala sam namjeru poći u posjetu gospođici de Montpensier, kraljevoj bratučedi
reče Anđelika.- Vjerojatno ću preko nje doći do sigurnih obavijesti, osobito ako se radi o nekoj dvorskoj spletki, u što najviše i sumnjam. A možda bih njezinom pomoći, mogla i do njegova veličanstva stići.
Hm, gospođica de Montpensier - primijeti mladi odvjetnik posprdno se nacerivši.
Prije svega, ona duga motka je vrlo nespretna. A ne zaboravite, gospođo, da je pripadala frondi i naredila da se puca na trupe njezina kraljevskog bratučeda. Zbog toga će uvijek biti sumnjiva na dvoru. Osim toga, kralj je pomalo ljubomoran na njeno ogromno bogatstvo. Njoj će biti odmah jasno da joj nije u interesu uzimati u zaštitu gospodina koji je pao u nemilost.
Vjerujem, a svi to tvrde, da Velika gospođica ima izvanredno dobro srce.
Dao Bog da se takvom prema vama i pokaže, gospođo. Kao dijete Pariza nemam mnogo povjerenja u velikodušnost mogućnika koji narod hrane plodovima svoje nesloge, plodovima gorkim i smrdljivim kao što su oni što kisaju pod vašim prozorima, gospodine državni odvjetniče. Kako bilo da bilo, pokušajte, gospođo, ako smatrate da će vam to biti od koristi. Preporucam vam, međutim, da s Gospođicom i prinčevima razgovarate bezbrižnim tonom i da ne spominjete previše uporno nepravdu koja vam je učinjena.
Ne misli li možda ovaj odvjetničić poderanih cipela da će me on naučiti kako se govori s dvoranima? - razdraženo se pitala Anđelika.
Uze novčanik i izvuče nekoliko škuda.
Evo predujma na ime troškova što ćete ih imati prilikom istrage.
Hvala vam, gospođo - reče odvjetnik koji, pošto je na škude bacio zadovoljan pogled, stavi ih u prilično spljoštenu kožnatu kesu što ju je nosio za pasom.
Vrlo ljubazno pozdravi i iziđe.
Ogromna danska doga bijele dlake išarana širokim smeđim mrljama što je strpljivo čekala na uglu ulice, odmah se digne i priključi odvjetniku koji se, ruku gurnutih u džepove, udaljivao veselo zvižđučući.
Ovaj mi čovjek ne ulijeva povjerenje - reče Anđelika šurjaku. - Čini mi se da je to nekakav podrugljivac i nesposoban hvališa.
Sjajan je to momak - reče državni odvjetnik - ali siromašan… kao mnogi njemu slični. Ima u Parizu napretek odvjetnika bez parnica. Ovaj je od oca naslijedio odvjetničku kancelariju. On je kupiti ne bi mogao. Preporučio sam vam ga s dva
razloga: prvi što cijenim njegovu oštroumnost, a drugi što vas neće mnogo stajati. Za ono malo novaca što ste mu ga dali, učinit će čuda.
Ne smijemo voditi računa o novcu. Ako bude potrebno, mog će muža braniti najpoznatiji ljudi zakona.
Meštar Fallot se zagleda u Anđeliku pogledom u isti mah i oholim i lukavim.
Zar vi raspolažete neiscrpivim bogatstvom?
Ne, kod sebe nemam mnogo novaca, ali poslat ću u Toulousu markizu d’Andijosa. Potražit će našeg bankara i stavit će mu u dužnost da proda neku zemlju, ako mi bude potreban gotov novac.
Zar mislite da vaša dobra u Toulousi nisu zaplijenjena i zapečaćena kao i vaša palača u Parizu?
Anđelika ga prestravljeno pogleda.
Ta to je nemoguće! - promuca. - Zašto bi to napravili? Zašto da nas tako proganjaju? Ta mi nikome ništa nažao nismo učinili.
Meštar napravi gorljivi pokret.
Jao, gospođo! Mnoge osobe što prođu kroz ovaj ured kažu te iste riječi. Slušajući njih, reklo bi se da nikad nitko nikome nikakva zla nije učinio. A ipak se stalno parniče…
"A što bi odvjetnici radili", pomisli Anđelika.
S tim novim nemirom u mislima ona je malo marila za šetnju. Prošavši ulicama la Colombe, des Marmousets i la Lanterne najzad stiže pred Palaču pravde. Produžila je obalom l'Horloge i potom stigla na Novi most, na kraju otoka. Živost što je tu vladala očarala je njezinu pratnju. Dućančići na kotačima sa svih su strana opkolili brončani kip dobroga kralja Henrika IV, a na tisuće je usta vikom hvalilo svoju robu. Ovdje se prodavao čudotvorni melem, tamo su se bezbolno vadili zubi, nešto niže se prodavao u bočicama neki neobičan proizvod za čišćenje odijela, a tamo dalje knjige, igračke, nizovi od kostiju kornjača koje su liječile bolove u želucu. Tu je sve treštalo od truba i orguljica. Bubnjevi su tutnjali na podnožju gdje su neki pelivani izvodili igre s čašama. Nekakav ispijeni tip, u otrcanom odijelu, gurne Anđeliki u ruku komadić papira i zatraži od nje deset novčića.
Ona mu ih bez razmišljanja dade, a papirić gurne u džep, naredivši svoj pratnji koja je uživala u tom metežu da malko požuri.
Nije joj bilo do tumaranja, a osim toga na svakom su je koraku zaustavljali prosjaci koji su se iznebuha pred njom stvorili i pokazivali gnojne rane, batrljke umotane u krvave zavoje. Ili bi odnekud iskrsle žene u dronjcima i s djecom u naručju. Lišća su te djece bila puna krasta na koje su navaljivale muhe. Taj se svijet nenadano pojavljivao iz sjene trijemova, iza ugla nekoga dućana, izbijao iz strme obale i u početku kmečavo moljakao, ali se ubrzo stao prijetiti.
Na kraju, zgađena i nemajući više sitniša, Anđelika naredi Kuasi-Bau da ih otjera. Crnac bljesne svojim ljudožderskim zubima i pruži ruke za jednim bogaljom na štakama koji se upravo približavao. Ali ovaj odmah neobično žustro podbrusi pete.
Evo što se događa čovjeku kad hoda naokolo kao kakav prosjak - stalno je ponavljala Margerita, sve se više ljuteći.
Skupinica je sada hodala beskrajnom galerijom Louvrea koja je spajala kraljevsku palaču s Tuileriesama.
Završena tada i sagrađena u sivom i finom kamenu sličnom pariškom nebu, velika galerija je razvijala duž vode skladan kružni vijenac svojih izmjeničnih zabata, trouglastih i svinutih, te svoje pravilno pročelje, ukroćeno lišćem listolika.
Nenaviknuta na tu strogu ljupkost, Anđeliki se prije svega činilo da tom drugom nizu stubova nema kraja.
Izgledali su joj zlokobni. U stvari, pričalo se da je tu veliku galeriju podigao Karlo IX, kralj zločinac, da bi pobjegao iz Pariza, u slučaju pobune a da uopće ne iziđe iz svoje palače. Velikom galerijom je zaista mogao iz Louvrea stići do štala Tuileriesa, odakle se mogao lako, skočivši na konja, kroz vrata Saint-Honore, domoći otvorenog polja.
Anđelika odahne s olakšanjem kad je naposljetku, obraslu u bršljan, opazila kulu du Bois, ruševni ostatak nekadašnjeg gradskog bedema Pariza. Malo zatim, opazi Pavillon de Flore kojim se završavala galerija tvoreći pravi kut s dvorcem Tuileries. Zrak je tu bio svježiji. Laki povjetarac se dizao sa Sene i razgonio smrdljiva isparavanja grada.
Najzad su se pojavile Tuileries, palača ukrašena s tisuću pojedinosti, poduprta s boka okruglim kubetom i manjim kubetima, inače ljetno obitavalište ženske ljupkosti, budući da ju je sagradila jedna žena, Katerina dei Medici, rasipna Talijanka.
U Tuileriesima joj rekoše da pričeka. Velika gospođica bijaše otišla u palaču Louxembourg da tamo sve pripremi za svoje preseljenje, zato što je Gospodin, kraljev brat, odlučio da joj oduzme Tuileries, gde je Gospođica godinama prebivala. On se sa svom svojom svitom već uselio u jedno krilo zgrade. Gospođica ga je nazvala cjepidlakom, a sve to nije prošlo bez velike galame.
Naposljetku je Gospođica popustila, što je, uostalom, uvijek i činila. Ona je zaista bila dobre duše.
Gospodin Prefontaines, njen komornik, koji sve te novosti bijaše povjerio Anđeliki, digne oči prema nebu, zamoli mladu ženu da se raskomoti u salončiću što je gledao na Tuileries, a zatim dade duši odušak. Jao! Nije bilo samo to. Gospođica je htjela znati kako stoje stvari u vezi s poslovima njezina oca. Zadnja tri dana, otkako se vratila, stalno je jurila naokolo, praćena odvjetnicima i kancelistima zadubljena u čitanje svih onih zavrzlama svoga oca kao da je htela postati pisar kod državnog odvjetnika.
A to, jao, nije bilo sve! Gospođicu je čekao izaslanik portugalskog kralja s nalogom da povede pregovore o ženidbi svoga kralja s bogatom nasljednicom…
To bi bila sjajna stvar! - reče Anđelika.- Gospođica je vrlo simpatična osoba i vjerujem da je već dobila vrlo laskave ponude od mnogih europskih prinčeva.
Ah, što se toga tiče, imala ih je na pretek - složi se dobričina de Prefontaines - čak je ponudu za brak primila prije šest mjeseci i od jednog princa još u povojima. Ali teško je s njom u tom pogledu. Ne znam, zaista, hoće li se uopće odlučiti. Pariz joj se mnogo sviđa i ona nema odvažnosti da završi svoje dane na nekom malom, dvoru u Nemačkoj ili Italiji. A u pogledu Alfonsa IV od Portugala, ona me je zamolila da pokušam još koju pojedinost doznati od jezuita kojemu je povjereno poslanstvo. Stoga vas moram napustiti, gospođo i zamoliti uz to da mi oprostite.
Anđelika je ostala sama. Sjela je pokraj prozora i promatrala prekrasan perivoj. Iza cvijetnjaka koji su se šarenili u svim mogućim bojama, sjajile su se velike bijele pahuljice velikog šumarka badema, a još dalje zeleno more Garenne.
Na obali Sene, u jednoj je zgradi bio smješten veliki kavez s pećinama za ptice. Taj kavez je podigao Luj XIII, ali i sad su se u njemu odgajali sokolovi za lov.
S desne su se nalazile poznate kraljevske konjušnice i jahaonica, odakle je u tom trenutku dopirala buka galopa i vika paževa i trenera.
Anđelika je duboko uđisala poljski zrak i zagledala se u male vjetrenjače kojih su se lopate vrtjele na dalekim brežuljcima Chaillota, Passyja i Boulea.
Konačno oko podneva začuje veliku gungulu i pojavi se gospođica de Montpensier. Obli je znoj i ona se hladila lepezom.
Mala moja prijateljice - reče Anđeliki - vi uvijek stižete u pravi trenutak. Kud god se okrenem oko sebe vidim samo glupava lica vrijedna šamara, te vaše dražesno lice i pametne i bistre oči na me osvježujuće djeluju. Baš tako: osvježujuće. Da li da nam donesu da li ne, limunade i leda?
Ona se spusti u naslonjač i odahne.
Dopustite da vam ispričam. Jutros umalo nisam udavila Gospodina, a ne bi mi to ni teško bilo. Tjera me iz ove palače gdje sam proživjela djetinjstvo. A to nije sve: ja sam vladala u ovoj palači. Gledajte… Baš odavde sam poslala svoj sluge i violiniste da se tuku s Mazarinovim ljudima kod Porte de la Conference koja se vide tamo u dnu. Kardinal je htio pobjeći pred narodnim gnjevom, ali nije uspio izići iz Pariza i malo mu je falilo da ga ne ubiju i tijelo mu ne bace u Senu…
Čini se da je kardinal na sve to zaboravio.
Oh! Kardinal je vrlo ljubazan. Šta ćete! Fronda je prošlost. Ali bilo je to divno vrijeme! Kad sam u galopu jahala Parizom, narod mi je klicao oduševljeno i driješio lance kojima bijaše zatvorio ulice. Sad se dosađujem. Kažu da bih se morala udati. Šta mislite o tom Alfonsu portugalskom.
Priznajem vašoj visosti da o njemu nikad ništa nisam čula.
O njemu sam doznala neke pojedinosti koje mi se nimalo ne sviđaju. Čini se da je malena rasta i debeijkast. Dakako, tijelo mu isparuje neugodne vonjeve i puno je potkožnih čireva…
Vašu visost to sigurno nije oduševilo.
Anđelika se pitala kako da te brbljarije skrene u razgovor koji joj je bio na srcu. Podozrivost mladog odvjetnika u dobrotu velikaša stalno još se vraćala u misli. Naposljetku skupi svu svoju hrabrost i reče:
Neka mi vaše visočanstvo oprosti, ali ja znam da ste vi upućeni u sve što se događa na dvoru. Niste li možda, dočuli da je moj muž zatvoren u Bastilju?
Princeza je, čini se, bila zaista iznenađena i ganuta.
U Bastilju? Ali kakav je zločin počinio?
Baš to mi je nepoznato i ja se nadam da će mi vaša visost pomoći da riješim tu zagonetku.
Sad joj ispriča događaje iz Saint-Jean-de-Luza i o nestanku grofa de Peyraca. Pečati stavljeni na palači u četvrti Saint-Paul bili su jasnim dokazom da je njegova otmica bila povezana s nekim činom pravde, ali tajnost je dobro čuvana.
Da vidimo malko - reče gospođica de Montpensier. - Vaš je muž imao neprijatelja kao što ih svi imaju. Tko mu je, po vašem sudu, želio nauditi?
Moj muž nije živio baš u najboljim odnosima s tuluškim biskupom. Ali ne vjerujem da je ovaj mogao protiv njega uraditi išta što bi povuklo za sobom kraljevo upletanja.
Da nije grof de Peyrac slučajno uvrijedio nekog velikaša, utjecajnog kod njegova veličanstva? Baš sam se sjetila nečega, draga. Gospodin de Peyrac se jednom pokazao vrlo drzak prema mom ocu kad je ovaj došao u Toulousu kao kraljev namjesnik za Languedoc. Moj mu je otac to brzo oprostio, a osim toga sad je već mrtav. Moj otac nije nikome bio zavidan, mada mu je vrijeme prolazilo u spletkarenju. I ja sam od njega nasljedila tu strast, priznajem, te me zbog toga kralj i ne voli previše. A kralj je vrlo osjetljiv čovjek… Ah! Sjetila sam se nečega: da gospodin de Peyrac nije čime samoga kralja uvrijedio?
Moj muž baš nema običaj da se ulaguje i laska, ali je poštovao kralja. Nije li se, možda, trudio da ga u Toulousi dočeka što je bolje mogao?
Divna je ono bila svečanost - oduševljeno će Gospođica sklopivši ruke. Ah! Ona ptičice što su izlijetale ispod pećinice od kolača.. Ali rečeno mi je da je kralj bio bijesan. Isto kao i na gospodina Fouqueta de Vaux-le-Vicomte… Sva ta velika gospoda ne znaju da kralju, kad se smiješi, trnu zubi kao da se napio kiseliša. On ne trpi da ga njegovi podanici nadmašuju sjajem i bogatstvom.
Ne mogu vjerovati da je u njegova veličanstva tako kukavan duh.
Slažem se, kralj izgleda i dobar i pošten. Ali htjeli mi ili ne, on ne zaboravlja ono vrijeme kad su prinčevi dignuli oružje protiv njega. A među njima sam, u stvari, i ja bila, ali se više ne sjećam zbog čega. Njegovo veličanstvo s podozrenjem gleda na sve koji suviše visoko podižu glavu.
Moj muž nije nikada sudjelovao u urotama protiv kralja. Uvijek je bio odan podanik i sam je plaćao četvrtinu svih prihoda Languedoca.
Gospođica de Montpensier udari prijateljski Anđeliku svojom lepezom.
Kako ga vatreno brani! Priznajem da me njegov izgled malko prestrašio, ali pošto sam s njim izanijenila nekoliko riječi u Saint-Jean-de-Luzu, počela sam shvaćati, zašto je on imao toliko uspjeha kod žena. Ne plačite, draga, vratit ćemo vam vašeg Velikog šepavca i zavodnika pa morala molbama progoniti kardinala ili počiniti neku nesmotrenost, što je meni i svojstveno.

Anđelika ode od Velike gospođice u nešto vedrijem raspoloženju. Dogovorile su se da će je ova pozvati čim nešto sigurnije dozna. Voljna da napravi uslugu prijateljici, princeza je pristala da uzme Giovannija među svoje violiniste s tim da ga prvom prilikom upozna s Baptistom Lullijem, kraljevim glazbenikom.
U svakom slučaju, nema smisla bilo šta poduzimati prije kraljeva ulaska u Pariz - na kraju će gospođica de Montpensier. - Sve se zaustavilo u očekivanju tih svečanosti. Kraljica majka je u Louvreu, ali kralj i kraljica moraju ostati u Vincennesu do tog dana. To baš ne požuruje stvari. Budite, dakle, strpljivi. Neću zaboraviti na vas i pozvat ću vas čim se pokaže da je to potrebno.

Pošto ju je napustila, Anđelika je neko vrijeme lutala hodnicima dvorca nadajući se da će sresti Peguilina de Lauzuna koji se, znala je, često vrtio oko Gospođice.
Nije ga vidjela ali je zato susrela Cerbalauda prilično mrgodna lica. Ni on nije znao šta da misli o uhićenju grofa de Peyraca. Sve što je znao, bilo je da nitko o tome nije ništa govorio i da nitko o tome nije ništa ni znao.
Ubrzo ćemo doznati - ustvrdi Anđelika pouzdavajući se u Veliku gospođicu, inače poznatu lajavicu.
Najstrašnije od svega joj je izgledao onaj zid šutnje koji se podigao oko nestanka grofa de Peyraca, ali ako se već govorilo o tome, jednoga će dana i to izići na čistac.
Upita za markiza d'Andijosa. Cerbalaud reče da je otišao u Pre-aux-Clercs radi dvoboja.
Zar će se tući u dvoboju? - prestrašeno će Anđelika.
Ne on, već Lauzun i d'Humieres treba da riješe neko pitanje časti.
Vodite me k njima, hoću da ih vidim.
Dok je silazila stepenicama od mramora, priđe joj nekakva žena velikih crnih očiju. Ona prepozna u njoj vojvotkinju de Soissons, jednu od sestara Mancini, Olimpiju, nećakinju kardinalovu.
Gospođo de Peyrac, radujem se što vas vidim - reče lijepa gospođa - ali još više nego vama radujem se što vidim vašeg crnog tjelohranitelja, crnog kao ebanovina. Već sam pomišljala u Saint-Jean-de-Luzu da vam ga zatražim. Ne biste li mi ga ustupili? Dobro ću vam ga platiti.
Kuasi-Ba nije na prodaju - odgovori Anđelika. - Istina, moj muž ga je kupio u Narbonni, bio je još dijete, ali ga nije nikad smatrao robom, i daje mu plaću kao i svim drugim slugama.
I ja ću ga plaćati, i to obilato.
Žao mi je, gospođo, ali toj vašoj želji ne mogu udovoljiti. Kuasi-Ba mi je od velike koristi, a mom bi mužu bilo vrlo žao da ga ne nađe kad se vrati.
Utoliko gore - otpovrne gospođa Soissons pomalo razočarana izgleda.
Baci još jedan pogled divljenja na diva brončane puti koji je ravnodušno stajao iza Anđelike.
Naprosto je nevjerojatno kako takav sluga ističe ljepotu, krhkost i blistavu bjelinu žene. Niste li i vi toga mišljenja, draga?
Uto Anđelika primijeti da se markiz de Vardes približava. Nije se baš željela naći licem u lice s tim plemićem koji se već jednom pokazao vrlo grub i neugodan.
Još je osjećala kako je usne peku od njegova divljačkog ujeda.
Stoga se na brzinu pozdravi s gospođom de Soissons i siđe prema perivoju.
Imam dojam da lijepa Olimpija baca pohotne poglede na vašeg crnca - reče Cerbalaud. Valjda joj Vardes, njen ljubavnik, nije dovoljan. Jadnicu grozno muči znatiželja kakav okus imaju crnčevi poljupci.
Bolje da požurite, nego da pričate takve strahote! - nestrpljivo će Anđelika. - Mene sada nadasve zanima da li su Lauzun i d'Humieres već ukrstili mačeve.
Umarale su je te lakoumne osobe, prazne glave i sebična srca. Činilo joj se da trči, kao u kakvu snu, za nečim neobično teškim i da se uzalud muči kako bi složila razbijene dijelove. Ali sve je nestajalo i sve se raščinjalo pred njom.
Prolazili su obalom Sene, kadli ih jedan glas zovne i načas zadrži.
Neki velikaš, kojega Anđelika nikad prije nije vidjela pođe joj u susret i zamoli je za kratak razgovor.
U redu, ali molim vas što brže. On je povede u stranu.
Gospođo, šalje me njegovo kraljevsko visočanstvo Filip d'Orleans kraljev brat. Gospodin želi razgovarati s vama o gospodinu de Peyracu.
Bože moj! - šapne Anđelika, a srce joj stane kao ludo tući.
Hoće li konačno nešto određenije doznati? U stvari, kraljev joj se brat, onaj čovječuljak sumornih i hladnih očiju nije mnogo sviđao. Ona se, doduše, sjećala riječi divljenja, pa makar i pomalo dvosmislenih, što ih je ovaj izgovarao na račun grofa de Peyraca. Što li je znao o zatvoreniku Bastilje?
Njegovo veličanstvo će vas čekati večeras oko pet sati - nastavio je tihim glasom neznanac. Ući ćete sa strane Tuileriesa i poći do paviljona Flore, gdje se nalaze Gospodinovi apartmani. Ne govorite nikom ni riječi o svemu ovom.
Bit ću u pratnji svoje sobarice.
Kako vam drago. - Pozdravi i udalji se zvekćući mamuzama.
Tko je ovaj gospodin? - upita Anđelika Cerbalauda.
Vitez de Lorraine, novi Gospodinov miljenik. Da, de Guiche nije više u milosti: nije sa dovoljno oduševljavao perverznostima, a osim toga previše se ogledao za lijepim spolom. Pa čak ni Mali gospodin ne zazire previše od njega. Kažu da će ga poslije kraljeva ulaska u Pariz ženiti. A znate li tko bi imao biti nevjesta? Princeza Henriette Engleska, kćerka jadnoga Karla I, kojemu su Englezi odrubili glavu.
Anđelika je rasijano slušala. Bila je gladna. Glad je tražila svoja prava. Bilo ju je donekle stid što ju je glad mučila baš u tim prilikama. A šta li je jeo jadni njen Joffrey u mračnom zatvoru, on onako tankoćutan?
Baci oko sebe pogled u nadi neće li opaziti gdje kojega prodavača oblatni ili toplih rezanaca, da se malko okrijepi.
Put ih je sada odveo na drugu stranu Sene, pored starih vrata Nesle uz koje se kočila kula. Već mnogo vremena nije postojao Pre-aux-Clercs, gdje su nekad studenti dolazili da se zabavljaju. Ali je tu još bila između opatije Saint-Germaln- des-Pres i starih opkopa, čistina sa po kojim stablom, gde su mladi kavgadžije dolazili oprati svoju čast, daleko od znatiželjnih pogleda policijskih patrola.
Približujući se, Anđelika i Cerbalaud začuju povike i zatekoše Lauzuna i markiza Humieresa razdrljenih košulja, odjevene za dvoboj, gdje su se bacali na d’Andijosa. Ispričali su kako su krišom obojica zamolili d'Andijosa da ih u ime prijateljstva odgovori od dvoboja.
Ali ovaj se izdajnik sakrio iza jednog žbuna i smijući se kao lud, promatrao muku dvojice prijatelja koji nikako da otpočnu s dvobojem, sad pod izlikom da je jedna sablja kraća od druge, sad da su cipelice suviše tijesne. Na kraju, kad se posrednik pojavio, okomiše se na nj.
Da nismo osobe dobra srca, već smo stoput mogli jedan drugom prerezati grkljan! - vikao je mali Lauzun.
Anđelika se pridruži napadu na d’Andijosa.
Mislite li da vas je moj muž izdržavao petnaest godina zato da se upuštate u budalaste šale, dok je on u zatvoru? - poviče Anđelika - Ah! Ovi južnjaci...!
Zgrabi ga, povuče u stranu i zarije mu nokte u mišicu i naredi mu da odmah putuje u Toulosu i donese joj novac za što je moguće kraće vrijeme. Prilično
rastužen, on joj prizna da je sve što posjeduje izgubio na kartama sinoć u kući princeze Henriette. Ona mu dade petsto livara i Kuasi-Ba da ga prati.
Kad su otišli, Anđelika ustanovi da su i Lauzun i d'Humieres kliznuli zajedno sa svojim svjedocima.
Ona prinese ruku k čelu.
Moramo se vratiti u Tuileries oko pet sati - reče Margeriti. - Pričekajmo dotle u nekoj gostionici gdje ćemo nešto zagristi i okrijepiti se vinom.
U gostionici! - ponovi Margerita ljutito. - Ali vama ne dolikuje da u takva mjesta zalazite.
Misliš li da je zatvor prikladno mjesto za moga muža? Gladna sam i žedna. A i ti si, uostalom. Ne cifraj se, molim te, već hajde da se odmorimo.
Prijateljski je primi pod ruku i malko se nasloni na nju. Bila je niža od Margerite, te je možda to i bio razlog što se dugo vremena pred njom nalazila u neprilici. Sad ju je dobro poznavala. Živahna, raspaljive ćudi, Margerita je bila bezgranično odana obitelji Peyrac.
Možda me i ti želiš napustiti? - odjedared joj dobaci Anđelika. - Ne znam kako će sve ovo završiti. Slugama nije trebalo mnogo da se od straha razbjegnu na sve strane, a možda su imali i pravo.
Nikad nisam pomislila da se ugledam na njih - prezirno otpovrne Margerita sijevajući pri tom očima.
A pošto je malko porazmislila, doda:
Čitav se moj život okreće oko jednog jedinog sjećanja. Onaj je katolički seljak strpao mene i grofa u svoj koš i odnio nas njegovim roditeljima. Bilo je to poslije pokolja u mojem selu, a u tom je pokolju stradala i moja majka, a njegova dojilja. Iako su mi bile samo četiri godine sjećam se svake pojedinosti. On je bio gotovo raskomadan i samo je jaukao. Brisala sam mu, kako sam znala i umjela, okrvavljeno lišće a kako je izgarao od žeđi, među usne sam mu cijedila kapi rastopljenog snijega. Kao što ga nisam onda napustila, neću ga napustiti ni sada pa morala umrijeti na zatvorskoj slamarici…
Anđelika ne odgovori, ali se još jače stisne uz nju i načas obraz pritisne na sobaričino rame.
Naiđoše na jednu gostionicu blizu vrata Nesle, pred mostićem ispupčenim u sredini koji se nadvio nad nekadašnjim jarkom bedema. Gazdarica im na ognjištu pripremi paprikaš.
U prostoriji je bilo malo svijeta. Jedino nekoliko vojnika koje bijaše privukla gospođa bogato odjevena koja je sjedila za grubim krčmarskim stolom.
Anđelika je kroz otvorena vrata promatrala zloslutnu kulu Nesle pokrivenu kubetom. Nekad su odozgor bacani u rijeku jednonoćni ljubavnici pohotljive Margerite de Bourgogne, francuske kraljice koja je, zakrinkana, po uskim uličicama vabila studente mladenačkih lica.
Tu ruševnu kulu grad je iznajmio praljama koje su sušile rublje po kruništima i puškarnicama.
Mjesto je bilo dosta pusto i mirno, u blizini se nalazilo polje. Brodari su vukli na muljevitu obalu svoje čamce. Poneki je dječak udicom lovio ribu u opkopima.
Kad se počela spuštati večer, Anđelika ponovo prijeđe preko rijeke da bi se vratila u Tuileries. Po putovima parka šetalo je mnogo svijeta, jer je svježina večeri privlačila u nj ne samo plemiće već i obitelji bogatih građana koji su imali pravo pristupa u park.
U paviljonu Flore, vitez Lorraine dođe u susret dvjema ženama i posadi ih na klupu u predsoblje… - njegovo visočanstvo će svakog trenutka stići. - Potom, ili ostavi same.
Prilično velika živost je vladala u hodnicima. Taj prolaz je bio veza između Tuileriesa i Louvrea, Anđelika u nekoliko navrata prepozna lica koja bijaše vidjela u Saint-Jean-de-Luzu. Nastojala se sakriti u svom kutu ne želeći da je prepoznaju. Rijetko je tko i obraćao pažnju na nju. Bijaše to svijet koji je žurio Gospođici na večeru, ili na ugovorene sastanke kod gospođe Henriette, gdje se igralo na karte.
Neki su se jadali što se moraju vratiti u zamak Vincennes, vrlo neudoban, ali gdje je kralj morao prebivati neko vrijeme prije svog ulaska u Pariz.
Malo-pomalo mrak se uvuče u hodnike. Pojaviše se povorke slugu koji su nosili svijećnjake i raspoređivali ih po mnogobrojnim stalcima između prozora.
Gospođo odjedared se javi Margerita - bit će bolje da odemo odavde. Mrak je. Ako odmah ne krenemo, sasvim ćemo se izgubiti ili će nas kakav lupež napasti i umlatiti.
Ne mičem se prije no što se vidim s Gospodinom - odgovori Anđelika tvrdoglavo. Pa makar provela noć na ovoj klupi.
Margerita nije dalje navaljivala.. Ali malo potom se ponovo javi šapatom:
Gospođo, bojim, se da su vas ovamo namamili da vas ubiju. Anđelika se trgne.
Ti su luda! Odakle ti samo takve misli?
Zaboga, ta nisu tome ni četiri dana što su vas pokušali ubiti!
Što to govoriš?
Pa u šumi Rambouillet. Nitko nije smjerao ubiti kralja i kraljicu, gospođo, već su vas htjeli maknuti s puta. I da se kočija nije prevrnula u jarak, hitac ispaljen iz neposredne blizine u prozor, bio bi vas pogodio točno u glavu. To je više nego sigurno.
Ti, zaista, imaš previše bujnu maštu. Oni su lupeži htjeli nekoga opljačkati, a slučaj je htio da to budemo mi…
Zar zbilja? Zašto je čovjek koji je u vas pucao bio vaš bivši majordom Klement Tonnel?
Anđelika obuhvati pogledom sad već pusto predsoblje, gdje se pod uspravnim plamenom svijeće nije više micala ničija sjena.
Jesi li sigurna u ono što tvrdiš?
Svojim bih životom jamčila. Prepoznala sam ga usprkos šeširu navučenom na oči. Sigurno su odabrali njega jer su ga dobro poznavali te su bili sigurni da se neće zbuniti u pogledu osobe.
Na za čiji račun me htio ubiti?
Otkuda da to ja znam? - otpovrne Margerita slegnuvši ramenima. Ali postoji još nešto u što sam sigurna: onaj čovjek je uhoda. Nikad nisam u njega imala povjerenja. Prije svega, nije bio iz našeg kraja. A zatim: on se nikad nije smijao. Na kraju, činilo se da uvijek nešto uhodi. Svoj je posao obavljao s previše načuljenim ušima…. Ne znam zašto vas je htio ubiti, kao što ne znam zbog čega se moj gospodar nalazi u zatvoru. Ali trebalo bi biti i gluh i slijep, u uz to i prilično glup, pa ne vidjeti da imate neprijatelja koji su se zarekli da će vas pošto-poto maknuti.
Anđeliku prođu ježuri groze i ona se čvrsto stisne u svoj plašt od smeđe svile.
Zaista mi nije jasno što su se toliko okomili na mene. Zašto da me ubiju? Iznenada joj sine u sjećanju kovčežić s otrovima. Tajnu o njegovu postojanju povjerila je jedino Joffreyu. Je li moguće da ih još uvijek zabrinjava ta davna zgoda?
Hajdemo odavde, gospođo - sve ju je upornije nagovarala Margerita.
U tom trenutku u pustom, hodniku odjeknu nečiji koraci. Anđelika se nervozno trgne. Netko im se približavao. Anđelika uto prepozna viteza de Lorrainea. Prilazio im je noseći svijećnjak s tri svijeće.
Svijetlost svijeća je osvjetljavala njegovo vrlo lijepo lice čiji ljubazan izraz nije uspijevao potpunoma sakriti prijetvornu i pomalo okrutnu ćud.
Njegovu je visočanstvu vrlo žao i moli vas da mu oprostite - reče de Lorraine duboko se poklonivši - što večeras ne može doći na urečeni sastanak. Hoćete li da se sastanak odgodi za sutra u isto vrijeme.
Anđelika je bila veoma razočarana. Pa ipak je pristala na novi sastanak.
Vitez de Lorraine joj reče da su vrata Tuileriesa zatvorena i da će ih otpratiti do drugoga kraja beskonačnog hodnika. A čim poslije toga iziđu iz perivoja, poznatog pod imenom Slonov perivoj, naći će se na par koraka od Novog mosta.
Vitez de Lorraine je išao ispred njih držeći svijećnjak visoko u zraku. Njegove drvene pete zlokobno su odjekivale po kamenim pločama poda. Anđelika je u prolazu zamijetila u tamnim staklima prozora njihovu malu povorku i nije se mogla oteti misli da u njoj ima nečeg kobnog. S vremena na vrijeme susreli bi nekoga stražara, otvorila bi se neka vrata i neki bi par izišao smijući se. Pri tom bi joj se načas ukazao salončić raskošno osvijetljen, gdje se kockalo u male i velike novce. Iza ponekog su zastora dugo titrali jednostavni i nježni zvuci violina.
Čini se da su najzad došli na kraj tog beskrajnog hodnika. Vitez de Lorraine se zaustavi.
Evo stepenica kojima ćete se spustiti u perivoj. Odmah na desnoj strani naći ćete vratašca i nekoliko stepenica i bit ćete izvan palače.
Anđelika se nije usudila kazati da je nije čekala nikakva kočija, vitez je nije o tome ništa ni pitao. On joj se pokloni poput čovjeka koji je savjesno izvršio svoju dužnost i odmah se udalji.
Anđelika ponovo uze sobaricu pod ruku.
Požurimo, draga moja Margerito. Nisam, plašljiva, ali ova mi se noćna šetnja baš nimalo ne sviđa.
Stadoše brzo silaziti niz kamene stepenice.

Cipelica je spasila Anđeliku. Toliko je hodala tog dana da joj je krhka kožnata vrpca iznenada pukla. Pustivši svoju družbenicu na pola stepenica, sagne se i pokuša je popraviti. Margerita je sama dalje silazila. Odjedared se strašan krik razlegne u mraku, krik žene na samrti.
U pomoć, gospođo, ubiše me… Bježite.. Bježite..
Glas se odjednom prekine, ali neko vrijeme potraje grozno stenjanje, na kraju se sve smiri.
Anđelika se ukipila od straha. Uzalud se upinjala da nešto vidi u mrkloj dubini u kojoj su nestajale stepenice.
Najzad vikne:
Margerito! Margerito!
Njen glas odjekne u grobnoj tišini. Svježi noćni zrak prožet mirisom naranača lebdio je oko nje, ali nije bilo čuti nikakva, ni najmanjeg šuma. Obuzeta strahom, Anđelika navrat-nanos pojuri uza stepenice i nađe se u svjetlosti velikog hodnika. Tuda je prolazio jedan oficir i ona pojuri prema njemu.
Gospodine! Gospodine! U pomoć! Ubili su mi sobaricu.
Previše kasno primijeti da je to bio markiz Vardes, ali u njezinom joj je strahu izgledalo da ga je sama Providnost poslala.
Ah! Žena u zlatnoj haljini! - javi se markiz cerekavim glasom. Gospođa hitre ruke!
Gospodine, nije ovo trenutak za šalu. Ponavljam, upravo su ubili moju sobaricu.
Pa što onda? - Ne očekujete valjda da ću se rasplakati? Anđelika zalomi rukama.
Tako vam Boga, nešto treba poduzeti, progoniti zločince koji se kriju u dnu onih stepenica. Možda je samo ranjena!
On ju je promatrao i dalje se smješkajući.
Istini za volju, činite mi se nekako pitomijom nego kad smo se prvi put sreli. A osim toga, uzbuđenost vam baš dobro pristaje.
Upravo mu je htjela skočiti u oči, išamarati ga, postupiti s njim kao s kukavicom. Ali je začula zvuk sablje koju je on izvlačio iz korica i pri tom hladno dobacio:
Pa da vidimo o čemu se radi?
Pođe za njim trudeći se da ne drhti i pored njega siđe niz nekoliko stepenica. Markiz se nagne nad ogradu.
Ništa se ne vidi, ali se zato čuje. U zraku se osjeća miris lupeža: crveni luk, duhan i crno vino iz krčama. Dolje ih ima četvoro ili petoro. Nešto su se uskomešali.
I dohvativši je za zglavak, reče:
Slušajte!
Najprije štropot izazvan padom, a zatim pljusak vode naruši sumornu tišinu noći.
Sad su bacili tijelo u Senu.
Okrene se prema njoj i žmirkajući očima na nju pažljivo poput kakva gmaza, doda:
Klasično mjesto za slične prepade. Na onoj strani su vratašca koja često zaborave zatvoriti, a ponekad čak i namjerice. Ništa lakše nego postaviti na tom mjestu plaćene ubojice! Do Sene je samo par koraka. Posao je začas gotov. Naćulite uši u čut ćete ih kako šapuću. Sigurno su primijetili da nisu ubili osobu koju su trebali ubiti. Ljepotice, vi dakle, imate velikih neprijatelja.
Anđelika je stisnula zube da joj ne cvokoću.. Na kraju uspije protisnuti:
Što ćete uraditi?
Zasad ništa. Nemam baš nimalo volje da svoj mač ukrstim s zarđalim sabljetinama onih vucibatina. Ali za sat će Švicarci tamo biti na straži. Ubojice će pobjeći, ukoliko ne požele da ih se pohvata. U svakom slučaju tada ćete bez ikakvih neprilika proći. U međuvremenu…
Držeći se stalno za ruku, ponovo je povede u hodnik. Ona je nesvjesno išla za njim. U glavi joj je sve šumjelo.
"Margerita je mrtva… Htjeli su mene ubiti… Po drugi put… A ja ništa ne znam… Margerita je mrtva…"
Vardes je uvede u nekakvo udubljenje u zidu. Tu se nalazio jedan stalak i nekoliko stolica. Vjerojatno to bijaše predsoblje nečijeg apartmana. Markiz mirno uvuče mač u korice, otkopča opasač i zajedno s mačem stavi ga na stalak. Zatim se približi Anđeliki.
Njoj odmah bi jasno što on smjera i odbije ga grozeći se.
Što, gospodine! Čas prije sam prisustvovala ubojstvu drage mi osobe, a zar vi mislite da bih ja sada pristala…
Baš mi se fućka hoćete li vi pristati ili ne! Sasvim mi je svejedno što žena misli. One mene zanimaju samo od pasa nadolje. Ljubav je puka formalnost. Ne znate li da lijepe gospođe tako plaćaju ulaznicu u hodnike Louvrea?
Anđelika se pokuša izvući zajedljivošću:
Zaista, bijah sasvim zaboravila. "Riječi i Vardes i prostačina imaju isto značenje".
Markiz je uštine za mišicu da joj je gotovo krv šiknula.
Da niste tako zgodni, baš bih vas predao u ruke onim džentlmenima što vas čekaju u dnu stepenica. Ali bila bi prava grehota da zakrenu vratom tako nježnom piletu. Deder, pamet u glavu!
Ona nije vidjela, ali je bila sigurna da mu na lijepom licu lebdi samodopadan i pomalo okrutan osmijeh. Slabašna svjetlost što je dopirala s hodnika padala ja po njegovoj blijedoplavoj vlasulji.
Ne dirajte me - reče zadihana - inače ću vikati.
Kakva vam korist od toga. Ovuda gotovo nitko na prolazi. Vaša bi vika ganula jedino onu gospodu sa zarđalim sabljetinama. Prema tome, ne dižite buku, lijepa moja curice. Želim vas i imat ću vas. Već odavno sam to odlučio a eto, slučaj mi je išao na ruku. Ili možda više želite da kući odete sami?
Druge ću zamoliti za pomoć.
Tko će vam pomoći u ovoj palači u kojoj, čini se, bijaše sve divno udešeno da vas se pošalje na drugi svijet? Tko vas je dopratio do onih glasovitih stepenica?
Vitez de Lorraine.
Gle! Gle! Znači da je Mali gospodin u sve to umiješao svoju šapicu. Ne bi mu bila prva da ubojstvom ukloni nekog opasnijeg suparnika. Vidite i sami, u vašem je interesu da ne vičete.
Ona ništa ne odgovori, a kad joj se on ponovo primakao, ostade mirna.
Ne žmireći se i miran u svojoj bezobraznosti, on joj podiže duge suknje od tafta koje su pri tom šuštale i ona osjeti kako joj njegove tople ruke ugodljivo miluju bedra.
Divota! - šaputao je ispod glasa. - Kolačiću nema ti ravne. Anđelika je bila izvan sebe od straha i poniženja.
U njenoj pomućenoj pameti naganjale su se besmislene predodžbe: vitez de Lorraine sa svijećnjakom u ruci, Bastilja, Margeritin krik, kovčežić s otrovima. Odjednom se sve ti slike raščine, a nju preplavi osjećaj tjeskobe, fizički strah žene koja je upoznala samo jednog muškarca. Novi puteni dodir ju je u uznemiravao i sasvim poremetio. Uvi se, pokušavajući da se otme njegovu stiska.
Htjela je vikati, ali joj glas zamrlja u grlu. I tako se prepustila, ukočena od straha a da ni sama nije bila svjesna što se s njom zbiva.
Zraka svjetla iznenada osvjetli mjesto gdje su se nalazili. Potom čovjek koji je tuda prolazio, otkloni smjesta svijećnjak i ode smijući se. "Ništa nisam vidio! " Čini se da su takvi prizori bili domaći stanovnicima Louvrea.
Markiz de Vardes se nimalo ne uznemiri zbog te sitnice. U mraku u kojemu se izmiješalo njihovo blizo disanje, Anđelika se pitala kad će jednom već doći kraj tom groznom nasilju. Umorna, polusvjesna, smućena, ona se protiv volje prepustila muškim rukama koje su je drobile. Malo-pomalo, novina stiska te ponavljanje onih ljubavnih pokreta za koje njeno divno tijelo kao da i bijaše stvoreno, zahvate je uzbuđenjem kojemu se i nije suprotstavljala. Ta joj je činjenica prekasno doprla do svijesti. Iskra užitka zapalila je u njoj dobro joj poznatu čežnju, raznosila joj po tijelu oštar tok uzbuđenja koje će se ubrzo rasplamsati u pohotljivi požar.
Markiz to primijeti, priguši smijeh i podvostruči u pažnji i ljubavnom umijeću.
Sad se ona pobuni protiv sebe same, odbijajući da pristane na taj zločin. Okrenula je glavu i tiho stenjala: "Ne, ne". Ali taj njen otpor je samo požurio njen poraz.
I tako ga je ona, sve snažnije osjećajući ljubavni užitak, počela bez sustezanja tražiti, ponesena, preplavljena valovima pohote. Likujući, on joj nije ništa praštao te se ona, na kraju, potpuno prepustila njegovu stisku, rastvorenih usana, dok joj je grudi potresalo hripljivo dahtanje u kojemu se spojila kivnost i zahvalnost pobijeđene ženke.
Čim su se odijelili, Anđeliku obuze strahovit osjećaj sramote te zarije lice među dlanove. Poželjela je da je nema, da nikad više ne ugleda svjetla.
Šutljiv i još uvijek zadihan, markiz se ponovo opaše.
Straža je već sigurno stigla - reče. - Dođi!
A budući da se ona nije micala, uze je za ruku i izgura je s tog mjesta. Ona se oslobodi i pođe za njim bez riječi. Stid joj je, kao usijano željezo, još uvijek palio čitavo biće. Više nikad neće biti u stanju pogledati Joffreya u oči, nikad neće moći poljubiti Florimonda. Vardes je sve u njoj uništio, sve opljačkao. Izgubila je jedino što još bijaše preostalo: svijest o svojoj ljubavi.
U dnu stepenica jedan je Švicarac u bijelom ovratniku i prsluku s žutim i crvenim rukavima fićukao naslonjen na helebardu, pored fenjera postavljenog na zemlju.
Opazivši svog zapovjednika, odmah se uspravi.
Nijednog lupeža nema u blizini? - upita markiz.
Nikoga nisam vidio, gospodine. Ali prije no što sam stigao, ovdje se nešto užasno desilo.
Podigavši fenjer, osvijetli na zemlji široku lokvu krvi.
Vrata Infantova perivoja bila su otvorena prema obali rijeke. Tragom krvi dospio sam do Sene. Vjerujem da su leš bacili u Senu.
U redu, Švicarce. Dobro otvori i oči i uši…
Noć je bila bez mjesečine. Od strmih se padina rijeke širio vonj smrdljivog gliba. Čulo se zujanje komaraca i žubor Sene. Anđelka se zaustavi na rubu ceste i zovne ispod glasa.
Margerito!
Poželjela je da se raščini u onom mraku, da uroni sasvim u tečnost te noći. Uto je zovne tvrdi markižev glas: - Gdje si?
Zabranjujem vam da mi se obraćate s ti - poviče ona uskipjevši odjednom bijesom.
Svim ženama koje sam imao ja govorim ti.
Fućkam ja na vaše sitne navike. Pustite me.
Gle! Gle! Maloprije misi bila tako ohola. Imao sam dojam da ti baš nisam tako odvratan!
Maloprije je bilo maloprije, a sad je nešto sasvim drugo. Sad vas mrzim! Nekoliko je puta zaredom ponovila:
Mrzim vas!
Stisnutih zuba i na kraju pljune prema njemu. Zatim se uputi spotakavši se o prašnjavu cestu.
Bilo je mračno kao u rogu. Pokoja ulična svjetiljka bi s vremena na vrijeme osvijetlila naziv nad nekim dućanom, ulaz neke kuće.
Anđelika je znala da joj se Novi most nalazi s desne strane. Bez teškoća je pronašla bijelu ogradu, ali tek što je zakročila prema njoj šćućurena i sablasna prilika uspravi se pred njom. Po odvratnom smradu što se od nje širio, ona shvati da je to jedan od onih prosjaka što su je tokom tog dana onako grdno preplašili. Uzmakne i oštro kriikne. Za njom odjekne hitnja nečijih koraka, a glas markiza de Vardesa zaurla:
Natrag, živino, ili ću te probosti!
Prosjak je i dalje ostao ispriječen na mostu.
Smilujte se, plemeniti gospodine! Ja sam slijepi bijednik.
No sljepilo ti ne bi smetalo da mi digneš kesu!
Vrškom mača de Vardes ubode u trbuh ono bezoblično biće koje odskoči i petama dade vjetra.
Ne biste li mi, najzad kazali gdje stanujete?
Anđelika je teška srca kazala adresu svoga šurjaka, državnog odvjetnika. Nasmrt se bojala tog noćnog Pariza.
Čula je gmizanje nevidljivih bića, osjećao se dah onog podzemlja u kojemu gmižu stonoge. Iz zidova su izbijali mrmori, cerekanje. S vremena na vrijeme kroz otvorena vrata kakve krčmetine ili javne kuće prodirale je svjetlo i dernjava pjevača, a kroz dim lula vidjeli su se mušketiri kako sjede za stolovima, držeći na koljenima okrupna tjelesa golih djevojčura. Zatim su ponovno uranjali u mračan labirint uličica.
Vardes se često okretao. Nekakva, prilika se odvojila iz skupine što se bijaše okupila oko jedne česme i slijedila ih je žustrim i nečujnim korakom.
Je li još daleko?
Sad srno već blizu - reče Anđelika prepoznavši oluke i zabat šiljata oblika kuća u Ulici pakla.
Utoliko bolje, jer čini mi se da ću nekome proburaziti trbušinu. Poslušajte što ću vam kazati, curice. Nikad više ne dolazite u Louvrej Sakrijte se. Nastojta da se na vas zaboravi.
Sakrijem li se, svog muža sigurno neću izvući iz zatvora. On se zacereka:
Kako vam drago, o vjerna i kreposna ženo.
Anđelika osjeti kako joj je krv navalila u lice. Spopala ju je želja da nekoga ugrize, zadavi. Ponovo jedna prilika iskoči iz mraka u uličicu.
Markiz pritisne uza zid Anđeliku i stavi se pred nju s isukanim mačem u ruci.
U krugu svjetla što se širilo od velikog fenjera koji je visio pred kućom meštra Fallota de Sancea, Anđelika je raskolačenim očima od straha promatrala te ljude prekrivene dronjcima. Jedan je u ruci imao štap, a drugi kuhinjski nož.
Bacaj ovamo kese - reče prvi promuklim glasom.
Nešto ćete sigurno dobiti, dragi gospari, ali to će prije biti sitni ubod mačem. Dohvativši brončani zvekir na vratima, Anđelika je tukla iza sve snage. Vrata se konačno otvore i ona klizne u kuću. U očima joj je zastao lik markiza de Vardesa čiji je podignuti mač držao na pristojnoj udaljenosti ona dva lupeža koji su, lakomi kao vuci, režali na nju.