Anđelika

Strana 3 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Ići dole

Anđelika

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 3:52 pm

First topic message reminder :



Sredina je 17. veka u Francuskoj i vreme je burno. Prosjaci i secikese vršljaju Parizom, a drumski razbojnici haraju po unutrašnjosti, gde odrasta Anđelika, ćerka osiromašenog barona od Sansea. Ona neprikosnoveno vlada srcima svojih vršnjaka i vršnjakinja, a da bi poradila na svom obrazovanju, otac je šalje kod markiza od Plesi-Belijera, gde joj za oko zapada osioni markizov sin, koji prema njoj iskazuje prezir i nipodaštavanje. Sticajem okolnosti, Anđelika postaje svedok zavere protiv mladog kralja Luja XIV, što je, posle raznih peripetija, odvaja od doma i odvodi u Tuluzu, gde će biti obećana bogatom grofu Žofreju od Pejraka. Njen slobodarski duh se protivi ugovorenom braku i šepavom čoveku unakaženog lica za kojeg se priča da je alhemičar i veštac – ipak, dobrobit porodice joj ne dozvoljava da bira. Anđelikino srce ispunjeno je zebnjom, gnušanjem i osećanjem nemoći, ali u jednom trenutku sve te teskobne emocije zameniće ona jedna jedina, uzvišena, kojoj niko ne odoleva: ljubav. Njena avantura tek počinje…

Serijal Anđelika je od svoje premijere pre više od pola veka doživeo ogroman uspeh i prodat je u više od sto pedeset miliona primeraka na više od trideset jezika, što ga čini ubedljivo najčitanijom istorijskom romansom u istoriji književnosti. Anđelika je i u bivšoj Jugoslaviji dostigla neverovatnu popularnost, a više generacija čitateljki uživalo je u njenim avanturama. Ovo, srpsko izdanje Anđelike prvi je prevod na našim prostorima koji je urađen prema originalu koji je odobrila sama autorka. Pređašnji hrvatski prevod za osnovu je imao urednički prekrajan tekst od koga se An Golon distancirala.


Poslednji izmenio Mustra dana Ned Mar 11, 2018 4:04 pm, izmenjeno ukupno 1 puta

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:32 am






Anđelika je bila neodlučna, nije znala što bi počela. Silno je željela da pođe u ono krilo palače gdje se razlegao onaj tresak groma. Njezin je muž izgledao vrlo uzbuđen. Da nije tamo tkogod ranjen? No nije se micala.
Po tajanstvenosti kojom je grof okružio svoje pokuse njoj je bilo jasno da je laboratorij bilo jedino područje na koje on nije puštao neupućene znatiželjnike. Objašnjenja što ih je dao nadbiskupu, dao ih je preko volje, i to isključivo iz poštovanja prema ličnosti posjetitelja.
Uza sve to ta objašnjenja nisu ni najmanje smirila prelatova sumnjičenja.
Anđeliku prođu ježuri. Vračanje! Ogleda se oko sebe. Na tom čarobnom mjestu ta je riječ zvučala kao zlosretna šala. Ali bilo je još mnogo toga što Anđelika nije znala.
Idem dolje, da vidim, odluči. Utoliko gore ako se razbjesni. Ali uto začuje muževijev korak i malo potom ovaj uđe u salon. Ruke su mu bile crne od čađi, ali on se smješkao.
Hvala budi Bogu, ništa se strašno nije dogodilo. KusiBa je prošao s nekoliko ogrebotina. Tako se majstorski sakrio pod jedan stol te sam mislio da ga je eksplozija u paru pretvorila. Ali je zato šteta vrlo velika. Moje skupocjene retorte od specijalnog češkog stakla rasprsle su se na sitne komadiće, nijedna jedina nije ostala cijela!
Na njegov mig dva paža donesu umivaonik i zlatni vrč. On opere ruke, a zatim puhne u čipkaste orukvice i tako ih dovede u red. Anđelika skupi odvažnost i reče:
Je li baš potrebno, Joffrey, da tolike sate tratite na onaj pogibeljan posao?
Potrebno je imati novaca da bi se živjelo - odgovori grof i širokim pokretom ruke zaokruži po veličanstvenom salonu u kojemu je nedavno dao oslikati tavanicu od pozlaćenog drva. - Ali nije stvar u tome. Ja u tom poslu nalazim zadovoljstvo koje mi nijedan drugi ne može pružiti. Ta to je svrha mojega života.
Anđelika osjeti ubod u srcu kao da su joj te riječi oduzimali neko bezgranično dobro. Ali primijetivši da je muž pažljivo motri, potrudila se da svom licu dade ravnodušan izgled. On se osmjehne.
Jedina svrha moga života, osim moje želje da vas osvojim - dometne on i duboko se i udvorno pokloni.
Ja zaista ne želim biti suparnicom vašim bočicama i retortama - odgovori Anđelika dosta živo. - Međutim, moram vam priznati da su mi nadbiskupove riječi uznemirile dušu.
Zbilja?
Niste li osjetili u njima prikrivenu prijetnju?
On ne - odgovori odmah. Naslonivši se na prozor, zamišljeno se zagledao u ravne krovove grada stisnute jedne uz druge koji su sa svojim okruglim crijepovima tvorili ogroman sag u kojemu su se miješale boje djeteline i maka.
Na desnoj strani visoka kula Assezat sa svojim tornjićem bijaše tu živim svjedokom slave trgovaca sačom kojim su još uvijek bila zasađena okolna polja. Sač, biljka koja se tu gajila naveliko, bijaše vjekovima jedini prirodni proizvod za bojenje i taj je proizvod obogatio građane i trgovce tuluške.
Vidjevši da njen muž šuti, Anđelika ponovo sjedne u naslonjač, a crnčić joj primakne korpicu od pletera u kojoj su se nalazili konci svjetlucave svile što su joj služili za izradu goblena.
Palača je bila tiha poslije jučerašnje svečanosti. Anđelika pomisli kako će se za ručkom u podne naći sama s grofom de Peyracom ukoliko im ne prispije u goste neizbježan Bernard d'Andijos.
Jeste li primijetili - iznenada se javi grof - spretnost velikog inkvizitora? Najprije govori o moralu, zatim stavlja naglasak na tobožnje razuzdanosti u Palači radosnog znanja, natukne nešto o mojim putovanjima, a odatle nas odvodi k Salomonu. Odjednom se otkrije da gospodin barun Benoit de Fontenac, nadbiskup iz Toulouse, traži od mene da s njim podijelim svoju tajnu o pravljenju zlata, inače će me živoga spaliti na trgu Saline kao vješca.
Učinilo mi se da sam baš tu prijetnju nazrijela u njegovim riječima - javi se Anđelika prestravljenim glasom. - Mislite li da on, zaista, vjeruje da ste vi u dosluhu s vragom?
On? Ne. Te pričice njemu služe za budale kao što je Becher. U nadbiskupa je žustar duh, a osim toga isuviše me dobro poznaje. Ali je uvjeren da je meni poznata tajna kako se zlato i srebro može naučnim putem množiti te bi tu tajnu i on htio znati i iskoristiti je.
Ta to je podlo stvorenje! - poviče mlada žena. A izgleda tako pošten, tako pun vjere, tako velikodušan!
U stvari, on to i jest. Sve svoje bogatstvo on troši na dobročinstva. Za njegovim stolom ima uvijek mjesta za siromašne službenike. On se brine za vatrogasnu službu, za dom nahočadi i bog bi znao za što još. Njega je svega prožela briga o spasenju duša i o veličini Božjoj. Ali više od ičega muči ga demon vlasti. Žali za vremenom kad je jedini gospodar grada, pa čak i pokrajine, bio biskup koji je sa svojim pastirskim štapom u ruci dijelio pravdu, kažnjavao, nagrađivao. Kad je za vrijeme berbe prije dvije godine htio unijeti u grad svoje vino, kraljev je namjesnik tražio da plati trošarinu. Istini za volju, nadbiskup tuluški vjekovima već uživa privilegiju da te trošarine ne plaća. A znate li što je on učinio? Pa on je naprosto izopćio iz crkve kraljeva namjesnika. Morao je sam kralj intervenirati, a malo je trebalo da se i papa nije umiješao, da bi on digao izopćenje. I tako, kad vidi kako pod samim nosom njegove katedrale raste utjecaj Palače radosnog znanja, to njemu nije po volji. Ako to bude i dalje tako išlo, za par godina će grof de Peyrac, vaš suprug, draga moja Anđeliko, biti gospodar Toulouse. Zlato i srebro daju moć, a ta će se moć odjednom naći u rukama stotina slugu! Presvijetli nadbiskup ne oklijeva, već kaže: ili razdijelimo vlast ili…
Što će se dogoditi?
Ne plašite se, draga prijateljice. Pa makar spletke nadbiskupa tuluškog i bile pogubne za nas, ne vidim zašto bih morao svršiti na lomači. On je otkrio svoju igru. On hoće da dozna tajnu kako se pravi zlato. Ja ću mu je rado otkriti.
Vi, znači, znate tu tajnu? - upita Anđelika i u nevjerici širom razrogači oči.
Ne brkajmo stvari! Ja ne posjedujem nikakvu čarobnu formulu za pravljenje zlata. Meni nije cilj da stvaram bogatstvo već da prirodne sile stavim u pogon.
Ali nisu li to pomalo bezbožne misli, kao što bi kazao presvijetli biskup? Joffrey de Peyrac se od srca nasmije.
Vidim da ste dobro potkovani u vjeronauku. Počinjete se koprcati u opasnoj mreži dokaza i protudokaza. Jao! Priznajem da se nije baš lako snaći u svemu tome. Crkva u srednjem vijeku nije izopćivala mlinare mada je ili voda ili vjetar pokretao lopatice njihovih mlinova. Ali današnja bi mi crkva odmah navijestila rat kad bih ja sagradio na vrhu kakva brežuljka isti onaj model parne pumpe što sam je smjestio u vašem rudniku Argentiere! Zaboga, čim ja stavim neki sud od stakla
ili krečnjaka na vatru, to ne znači da se u taj sud odmah i sam Lucifer mora uvući…
Treba priznati da je maloprijašnja eksplozija bila vrlo uzbudljiva. Presvijetli je bio vrlo iznenađen i ja vjerujem da je u tome bio iskren. Jeste li onaj prasak izveli namjerice da biste ga razdražili?
Ne. Počinio sam jednu neopreznost. Pustio sam da se jedan preparat praskavoga zlata koje sam dobio od valjanog zlata i zlatotopke i na kraju taloženog pomoću amonijaka, previše brzo osuši. Nije u toj operaciji bilo nikakvog spontanog nastajanja.
A kakav je to proizvod koji ste nazvali amonijakom?
To je jedna tvar koju Arapi već stoljećima proizvode, a zovu je alcali volatil. Jedan redovnik, španjolski učenjak i moj prijatelj, nedavno mi je poslao jednu demižanu. Doduše, i ja bih ga sam mogao proizvesti, ali postupak je dugotrajan, a ja više volim nabaviti gotove proizvode ukoliko je to moguće. Pravljenje čistih primjesa usporava mnogo korak nauke koju su neki glupani, kao onaj fratar Becher, nazvali kemijom, suprotstavljajući je na taj način alkemiji, koja je za njih nauka nad naukama a u stvari je neka mračna smjesa životnog fluida, vjerskih formula i uz to još svega i svačega. Ali ja vam dosađujem…
Ne, uvjeravam vas - reče Anđelika sjajnih očiju. Slušala bih vas čitave sate.
Na licu mu se javi osmijeh čiju ironiju još više podvuče brazgotina na njegovu lijevu obrazu.
U vas je zaista čudna pamet! Nikad nisam pomišljao da bih s jednom ženom mogao razgovarati o ovim stvarima. Meni se također sviđa o tome govoriti. Imam dojam da ste u stanju sve razumjeti. Pa ipak niste li bili spremni pripisati mi potajne moći kad ste stigli u Languedoc? Da li me se još uvijek onako bojite?
Anđelika osjeti kako crveni, ali ga odvažno gledaše ravno u lice.
Ne! Vi ste još uvijek za mene neznanac, a možda baš zbog toga što niste nikome nalik, možda vas se zbog toga više ne bojim.
On odšepesa njoj iza leđa da uzme stolicu na kojoj je sjedio za nadbiskupova posjeta. Dok je u izvjesnim trenucima, izazovnom drskošću, pokazivao svoje unakaženo lice, u drugim je tražio sjenu i mrak. Njegov je glas tada poprimao druge preljeve kao da se duša Joffreya de Peyraca, oslobođena tjelesnih stega, mogla slobodno izraziti.
Tako je Anđelika osjećala pored sebe nevidljivu priliku crvenog čovjeka kojega se zaista bijaše prestrašila. Bio je, dakako, isti čovjek, ali se njen pogled izmijenio. Jedva se suzdržavala da mu ne postavi ono vječno žensko pitanje. - Volite li me?
Ali iznebuha joj se ponos uzjogunio sjetivši se glasa koji joj bijaše kazao: "Doći ćete i vi. Sve dođu!"
Da bi raspršila svoje uzbuđenje, ona vrati razgovor na naučni teren gdje su se, čudno li je to, njihove duše srele i gdje je njihovo prijateljstvo uhvatilo čvrstog korijena.
Budući da ne postoje nikakve zapreke da otkrijete svoje tajne, zašto nećete da primite fratra Bechera od čega je, reklo bi se, neobično mnogo stalo presvijetiome?
Hm! Zaista bih ga mogao zadovoljiti u toj stvari. Ono što me brine nije otkrivanje tajne, nego kako da im je objasnim i da je oni shvate. Vjerujem da bih im uzalud dokazivao da se tvar može preobličiti, ali ne i pretvoriti. Mozgovi koji nas okružuju nisu još sazreli za ova otkrića. A ponos tih lažnih učenjaka je tako velik da će podignuti strašnu uzbunu pokušam li ustvrditi da su mi najdragocjeniji pomoćnici u mojim ispitivanjima bili jedan crnac i običan saski rudar.
Kuasi-Ba i onaj stari gubavac u Argentiereu, Hauer?
Tačno. Kuasi-Ba mi je pričao da je on, dok je još bio dijete i slobodno se igrao u unutrašnjosti divlje Afrike, u nekom seocetu do kojega se stizalo preko Obale mirodija, vidio kako se pravi zlato prema prastarim postupcima primljenim od Egipćana. Faraoni i kralj Salomon imali su zlatne rudnike čak u njegovu kraju. Ali pitam vas, draga moja, šta će reći presvijetli kad mu povjerim da tajnu kralja
Salomona poznaje moj crnac Kuasi-Ba? Pa ipak upravo me je on vodio u mojim laboratorijskim istraživanjima i naveo me na misao da se pozabavim nekim stijenama koje u sebi sadrže nevidljivo zlato. A što se Fritza Hauera tiče, taj čovjek je rođeni rudar, čovjek podzemnih hodnika, krtica koja diše jedino u utrobi zemlje. Ti saski rudari prenose svoje tajne s oca na sina i samo zahvaljujući njima na kraju sam se uspio snaći među čudnim mistifikacijama prirode i izići na kraj s raznim smjesama olova, zlata, srebra, vitriola, živina sublimata i nekih drugih.
Uspjeli ste, dakle, proizvesti vitriol i živin sublimat? - upita Anđelika. Nju su te riječi nejasno podsjećale na nešto.
Tako je. A to me je uvjerilo u beskorisnost alkemije, jer iz živina sublimata mogu po volji dobiti ili živu ili žutu i crvenu živu, a onda opet mogu te smjese ponovo pretvoriti u živu. Težina žive upotrebijene u početku ne samo da se neće povećati, već će se, naprotiv smanjiti, jer dolazi do gubitaka uslijed isparavanja. Mogu također, izvjesnim postupcima srebro izvući iz olova i zlato iz ponekih naizgled bezvrijednih stijena. Ali kad bih ja na ulazu svoga laboratorija napisao: "Ništa se ne gubi, ništa se ne stvara", moja bi se filozofija učinila isuviše smjela, pa čak i u suprotnosti s genezom.
Niste li nekim postupkom te vrste dopremali u Argeatiere šipke meksičkoga zlata koje kupujete u Londonu?
Vidim ja da ste vi velika lukavica. A onaj Molines je obično brbljalo. No nije važno. Ako vam je govorio, znači da je to smatrao potrebnim. Jest, španjolske se zlatne šipke mogu rastopiti u laboratoriju pomoću pirita ili olovnog sulfida. Poprimaju tada izgled kamene i crnosive zgure u koju ni najvrsniji carinik neće posumnjati. Eto, tu kovinu vrijedne mazge vašega oca prenose od Engleske do Poitoua ili od Španjolske do Toulouse, a onda je ja i Hauer ponovo pretvaramo u sjajno i lijepo zlato.
Ali to su poreske prevare - strogo napomenu Anđelika.
Divni ste kad tako govorite. Ova prevara nije na štetu kraljevstvu, niti njegova veličanstva, a mene čini sve bogatijim. Uostalom, uskoro ću ovamo pozvati Fritza da se prihvati iskorištavanja i organizacije jednog rudnika zlata što sam ga otkrio u selu koje se zove Salsigne, blizu Narbonne. A zahvaljujući zlatu što ćemo ga izvući iz te planine pa srebru iz Poitoua, neće nam više biti potrebne dragocjene kovine iz Amerike, a niti, prema tome, da se i dalje bavimo prevarom.
Zašto niste pokušali zainteresirati kralja svojim otkrićima? Možda u Francuskoj postoje i drugi tereni koje bi se moglo iskoristiti zahvaljujući vašim otkrićima. Kralj bi vam vjerojatno bio zahvalan.
Kralj je daleko, lepotice moja, a u mene nije duša laskava dvorjanina. Samo svijet takva soja može imati utjecaja na sudbinu kraljevstva. Mazarin je odan kruni, ne niječem, ali je on prije svega međunarodni smutljivac. A što se gospodina Fouqueta tiče, njemu je glavna briga da kardinala opskrbi novcem. On je, mora se priznati, financijski genij, ali siguran sam da mu nije stalo do bogaćenja zemlje pomoću vrlo intenzivne proizvodnje.
Fouquet - poviče Anđelika - Eh! Sad sam se sjetila gdje sam čula da se govori o rimskom vitriolu i živinom sublimatu! Bilo je to u dvorcu Plessis.
Čitav joj je prizor iskrsnuo pred očima. Talijan u gruboj suknenoj mantiji, gola žena među čipkama, princ de Conde i kovčežić od sandalova drveta u kojemu se blistala bočica smaragdne boje.
"Oče", govorio je princ de Conde, "je li vas gospodin Fouquet poslao k meni?" Anđelika se pitala nije li zaustavila ruku sudbine one večeri kad je sakrila kovčežić
O čemu mislite - upita grof de Peyrac.
O jednoj vrlo čudnoj zgodi koja mi se dogodila prije mnogo godina - I ona, koja je tako dugo šutjela, ispriča mu zgodu s kovčežićem, sa svim pojedinostima koje su joj se duboko usjekle u pamćenje.
Gospodin de Conde je zasigurno smjerao - dometne - otrovati kardinala, a možda čak i kralja i njegova mlađega brata. Samo što ja nisam onda shvatila važnost onih pisama, koja su predstavljala neku vrst potpisane obaveze princa de
Condea i drugih velikaša. A ta su pisma trebala biti uručena Fouquetu. Čekajte! Ne sjećam se dobro sadržaja… U njima je pisalo: "Obavezujem se da ću se pokoriti volji gospodina Fouqueta te ću sva svoja imanja staviti njemu na raspolaganje…"
Joffrey de Peyrac ju je šutke slušao. Najzad se naceri.
Krasan svijet! Kad čovjek samo pomisli kako je gospodin Fouguet u ono vrijeme bio samo nepoznati zastupnik! Ali zahvaljujući svojim sposobnostima za financije već tada je prinčeve imao u šaci. A danas je on najbogatiji čovjek kraljevstva pored Mazarina, razumije se. To dokazuje da je bilo dovoljno mjesta za obojicu pod suncem njegova veličanstva. Dakle, vi ste imali hrabrosti da ukradete onaj kovčežić? Jeste li ga sakrili?
Da, ja sam ga… - Urođena joj opreznost iznebuha začepi usta. - Ne, bacila sam ga u jezerce nimfa, u velikom parku.
A je li tkogod posumnjao na vas zbog njegova nestanka, šta mislite?
Ne znam. Vjerojatno nisu pridavali nikakvu važnost mojoj beznačajnoj osobi. Međutim, nisam propustila da o tom kovčežiću natuknem pred samim princom će Condeom.
Zbilja? Krasne li mahnitosti!
Ta trebalo je da za svog oca postignem oslobođenje od cestarine za prolaz mazga! Eh! Duga je to priča - reče smijući se - a sada znam da ste, posredno i vi bili umješani u čitavu tu stvar. Ali rado bih ponovo počinila te nesmotrenosti samo da još jednom vidim prestravljena lica onog svijeta zaljubljenog u sebe.
Kad mu je ispričala prizor s princom de Condeom njen muž zabrinuto zakima glavom.
Bogami se čudim što vas sada vidim kraj sebe. Možda ste mu se učinili suviše neškodljivom. Ali opasno je umiješati se u spletke dvorjana. Ako je potrebno, neće se mnogo premišljati da se ubojstvom riješe neke djevojčice.
Dok je govorio, digne se i Anđelika vidje kako se primaknuo jednom zastoru i brzim ga trzajem potegao.
Zatim se vrati namrgođena lica.
Nisam dovoljno brz da iznenadim znatiželjnike.
Netko nas je prisluškivao?
Uvjeren sam u to.
Nije ovo prvi put što imam dojam da netko prisluškuje naše razgovore.
Tome se ne može izbjeći. U uhođenju je snaga vlasti, a naše je vrijeme toj podloj djelatnosti dalo sjaj ustanove. A u ovoj palači postoje najmanje tri uhode među slugama i paževima. Jedan je u službi kraljeva namjesnika, drugi u kraljevoj, a treći u nadbiskupovoj. Nadbiskupova sam čovjeka već otkrio. To je Alphonse. Nisam ga otjerao zato što sam se već odavna s njim sporazumio o onom što će javljati svome gospodaru. Ali više od te tri uhode zabrinjava me četvrti, savršeni žbir u kojega ne sumnjaš. Već je dosta dugo što osjećam kako se vrti naokolo.
Čudnog li života! - uzdahne Anđelika ne znajući da li da ozbiljno shvati rnuževljeve riječi, jer je on imao običaj o svemu govoriti kao da se šali.
Joffrey de Peyrac se ponovo smjesti iza nje. Vrućina se sve jače osjećala. Odjednom zrak zatreperi od tisuće zvona koja su objavljivala Zdravomariju. Mlada žena se pobožno prekriži i tiho se pomoli Blaženoj Djevici. Zvučna jeka zvona se širila tako da Anđelika i njezin muž, sjedeći kraj otvorenog prozora, nisu neko vrijeme mogli izmijeniti ni riječi. Šuteći su sjedili jedno kraj drugog i ta bliskost kojoj su pogodovali sve češći sastanci među njima, duboko se doimala Anđelike. "Ne samo da mi njegovo prisustvo ne smeta, već se uza nj osjećam sretnom", čudila se Anđelika u sebi. "Da me pokuša poljubiti bi li mi to bilo ugodno?"
Kao i maloprije za vrijeme nadbiskupove posjete, ona osjeti Joffreyove oči na svom bijelom vratu.
Ne, draga moja, ja nisam nikakav čarobnjak - tiho je zborio grof. - Možda mi je priroda bila sklona i obdarila me moću, ali ja sam prije svega htio naučiti.
Shvaćaš li? - nastavi milujućim glasom koji ju je očaravao. Podsticala me želja da proniknem sve što je teško u nauku, u književnost, srce žena. S ljubavlju sam se nagnuo nad tom čarobnom tajnom. Vjeruješ da iza očiju jedne žene nema ničega, a potom otkriješ divan neki svijet. Ili pak povjeruješ u divne svjetove, a ne otkriješ ništa šta se nalazi iza tvojih zelenih očiju koje podsjećaju na netaknute livade i uzburkani ocean. Znaš, draga, ja sam tražio tajnu žena ne samo u njima, već i u starim prašnjavim rukopisima. Smiješ se? Posvetio sam se uglađenoj ljubavi koju veliča Andre de Chapelain, kao kakvoj filozofiji ljubavi, kadroj da u čovjeku i ženi razbudi vatreni osjećaj. Sve se može naučiti, sve se može usavršiti. Ne krijem pred tobom svoju igru. Samo me jedna želja razdire: da te zavedem. Jer učinila si mi se ljepšom, ljupkijom od svih…
Čula je kako se miče. I njegova gusta i crna kosa klizne po njezinu golom ramenu kao toplo i svileno krzno.
Trgne se na dodir usana koje njezin pognuti vrat nesvjesno očekivaše. Uživajući zatvorenih očiju u dugom i žarkom poljupcu, Anđeliki je bilo jasno da se približava trenutak njezina poraza. Došlo je vrijeme da uzdrhtala i ne sasvim upokorena, ali ukroćena, pođe kao i druge u zagrljaj tog tajanstvenog čovjeka.





_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:33 am






Prošlo je neko vrijeme od ispričanih događaja. Anđelika se vraćala s jutarnje šetnje duž obale Garonne. Voljela je jahati i obično je izjahivala u zoru, kad je zrak bio svjež. Rijetko ju je na tim šetnjama pratio Joffrey de Peyrac. Protivno većini plemića, njega nije privlačilo jahanje i lov. Da on nije bio na glasu kao vrstan mačevalac gotovo isto toliko kao i vrstan pjevač, netko bi možda bio pomislio da se on bojao žestokih tjelesnih pokreta. Premetanja koja je on izvodio, usprkos bolesnoj nozi, kažu da su bila čudesna. On je svaki dan vježbao u dvorani palače, ali Anđelika ga nije nikad vidjela pri tom poslu. A bilo je još mnogo toga što ona o njemu nije znala te bi je odjedared spopadala sjeta kad bi se sjetila nadbiskupovih riječi što joj ih je šapnuo na dan njezina vjenčanja. "Rečeno među nama, čudnog ste vi sebi muža izabrali".
Poslije prividnog približavanja, grof je, čini se, ponovo zauzeo prema njoj držanje puno poštovanja, ali hladno, kao u prvo vrijeme. Viđala ga je vrlo rijetko, i to uvijek u prisutnosti uzvanika, te se ona stala pitati nije li tome udaljavanju bila kriva plahovita Carmencita de Merecourt. Poslije onog susreta s grofom bijaše se vratila u Pariz, ali je nedugo iza toga opet bila u Toulousi, gdje su zbog njenih pretjeranosti svi bili kao na žeravici. Ovaj put su se pronosili najozbiljniji glasovi da će je gospodin de Merecourt strpati u samostan. A što svoje prijetnje nije provodio u djelo, razloga valja potražiti u diplomatskoj igri. U stvari, rat se sa Španjolskom nastavljao, ali gospodin Mazarin koji se već duže vremena trudio da dođe do mira, preporučivao je da se ne napravi ništa što bi moglo povrijediti španjolsku osjetljivost. Lijepa Carmencita je pripadala vrlo uglednoj madridskoj porodici. Plime i oseke njezina bračnog života, imale su, dakle, veću važnost nego bitke na bojnim poljima Flandrije. A u Madridu se sve znalo usprkos prekidu diplomatskih odnosa, jer su tajni glasnici prerušeni u sva moguća zvanja: u fratre, pokućarce ili trgovce, stalno prelazili Pirineje.
Carmencita de Merecourt se u Toulousi iživljavala u svojim nastranostima, što je u Anđeliki budilo nemir i išlo joj na živce. Usprkos mondenoj neusiljenosti, stečenoj u dodiru s blistavim društvom tuluškim, ona je u biti ostala čedna kao poljski cvijet, priprosta i plašljiva kao srna. Znala je da nije bila u stanju boriti se protiv jedne žene kao što je bila Carmencita i ponekad je bila uvjerena, izgrizana u svom
srcu ljubomorom, da je Španjolka svojom prirodom bila bliža originalnom značaju grofa de Peyraca.
Jedino na polju nauke, znala je, bila je prva žena u očima svoga muža.
Baš toga jutra, približavajući se palači u pratnji paževa, te otmjene gospode i nekoliko mladih prijateljica kojima se rado okruživala, ona ponovo smotri, kako pred ulazom u palaču stoji kočija s grbom nadbiskupije. Vidje kako je iz kočije sišla visoka prilika u habitu od grubog sukna, a zatim neki gospodin iskićen vrpcama, sa sabljom o boku, koji je, čini se, vodio glavnu riječ jer je izdaleka do njih dopirala jeka njegovih zapovijedi.
Vjere mi - poviče Bernard d’Andijos, jedan od najavljenih pratilaca Anđelikinih - bit će da je ono vitez de Germontaz, nećak presvijetlog nadbiskupa. Sačuvaj nas Bože! U svom životu nisam sreo većeg prostaka i budalu. Vjerujte vi meni, gospođo, prođimo kroz vrtove da se ne bismo s njim susreli.
Skupina okrene nalijevo i pošto su u konjušnici ostavili konje, stigoše do staklenika za narandže, mjesta vrlo ugodna i okružena vodoskocima.
Ali tek što su gosti posjedali za stol i počeli se krijepiti voćem i osvježavajućim pićima, k Anđeliki pristupi paž s viješću da je grof de Peyrac zove k sebi.
U ulaznom trijemu zatekne muža u razgovoru s plemićem i fratrom što ih je maloprije zamijetila.
Ovo je redovnik Becher, ugledan učenjak o kojemu nam je presvijetli već govorio - reče joj Joffrey - A predstavljam vam također i viteza de Germontaza, nećaka njegove uzvišenosti.
Redovnik je bio čovjek visok i mršav. Guste i stršeće obrve nadvile se nad očima nestalna pogleda, koje su gorjele grozničavim i mističnim sjajem. Dugi i mršavi vrat nabreklih žila izlazio je iz grubog habita. Drug mu je bio sušta protivnost. Dok je fratar izgledao sav istrošen od trapljenja, dotle se vitezu de Germontazu rascvjetalo lice od lagodna života. Mada mu je bilo tek dvadeset i pet godina, već ga se počela hvatati gojaznost. Gusta i plava vlasulja pala mu po kaputu od modrog atlasa ukrašena ružičastim vrpcima. Hlače su mu bile tako široke i tako je bio načičkan čipkama da je plemićki mač što mu je visio o boku bio nekako u neskladu sa svim onim suvišnim resicama. On široko izmahne ispred Anđelike nojevim perjem svoga širokog šešira, poljubi joj ruku, a kad se odmakao od nje tako ju je drzovitim pogledom obavio da ju je to rasrdilo.
Budući da je moja žena ovdje, možemo krenuti u laboratorij - reče grof de Peyrac.
Fratar pogleda Anđeliku iznenađenim očima.
Ako sam dobro čuo, gospođa će ući u svetilište i prisustvovati razgovoru i pokusu koje ste htjeli sa mnom podijeliti?
Grof podrugljivo iskrivi lice i odmjeri gosta prezirnim pogledom. On je dobro znao koliko je svaki njegov pokret djelovao na ljude s kojima se po prvi put susretao, i to je lukavo iskorištavao.
U pismu što sam ga uputio presvijetlome i u kojemu sam, oče, pristao da vas primim, udovoljivši time njegovoj želji više puta izraženoj, javio sam mu da će se raditi samo o jednoj posjeti, i to u prisutnosti osoba koje ja sam budem odabrao. A on je vama uz bok stavio gospodina viteza za slučaj da vaše oči ne primijete sve ono što bi se željelo vidjeti.
Ali, gospodine grofe, učenjaku kao što ste vi sigurno nije nepoznato da je prisustvo žena u apsolutnoj suprotnosti s hermetičkom tradicijom koja tvrdi da se nikakvi rezultati ne mogu postići usred protivnih fluida…
Znajte, oče, da su u mojoj nauci rezultati uvijek isti i ne ovise ni o raspoloženju niti o spolu prisutnih osoba…
U potpunosti se slažem s grofom! - poviče vitez zadovoljna izgleda. - Ne krijem da mi je ugodnije društvo lijepe gospođe od društva bočica i starih posuda. Ali moj je stric želio da pratim Bechera kako bih se uputio u dužnosti svoga novoga položaja. Da, moj me je stric postavio na položaj velikog vikara nad tri biskupije.
Ali on je strašan čovjek. Samo što mi postavlja uvjet da se zaredim, a ja bih se, iskreno priznajem, zadovoljio samo s prihodom.
Razgovarajući tako, društvance krene prema biblioteci koju je grof htio najprije gostima pokazati. Fratar Becher koji je ovu posjetu smatrao nenadanim dobitkom za kojim je dugo žudio, postavljao je pitanje za pitanjem. Joffrey de Peyrac mu je strpljivo odgovarao.
Anđelika je išla za njima zajedno s vitezom de Germontazom koji je koristio svaku priliku da je dodirne i da joj dobacuje drske poglede.
Baš je prostačina, mislila je. Liči na debelog odojka nakinđurenog cvijećem i čipkama za božičnu večeru.
Nejasno mi je, međutim - obrati mu se mlada žena glasno - kakva veza postoji između vašeg novog crkvenog položaja i posjeta laboratoriju moga muža.
Ni meni nije jasno, priznajem, iako mi je stric to nadugo i naširoko objašnjavao. Čini se da crkva nije tako moćna i bogata kao što izgleda i kao što bi trebala biti. Moj se stric žali i na sve veću centralizaciju vlasti u kraljevim rukama, a na uštrb prava pokrajina kao što je Languedoc. Sve više krešu njegovu vlast u crkvenim skupštinama i u lokalnom saboru kojemu on, kao što vam je poznato, stoji na čelu. Ali zato raste vlast pokrajinskog namjesnika i njegovih policijskih, poreskih i vojničkih žbira. A on bi želio suprotstaviti navali neodgovornih kraljevih izaslanika savez pokrajinskih dostojanstvenika. Moj stric vidi da vaš muž gomila ogromno bogatstvo, a da odtoga ni grad ni crkva nemaju nikakve koristi.
Ali, gospodine viteže, mi dajemo za dobra djela.
Nije dovoljno. On bi htio savez.
"Kao učeniku velikog inkvizitora nedostaje mu vještina postepenih prijelaza u razgovoru", pomisli Anđelika, "ukoliko se u ovom slučaju ne radi o nabubanoj lekciji".
Jednom riječi - otpovrne ona - presvijetli smatra da sva bogatstva u pokrajini valja staviti u crkvene ruke?
Crkva mora zauzeta prvo mjesto.
S presvijetlim na čelu! Vi divno propovijedate, znate! Nimalo se ne čudim što se mislite posvetiti crkvenom govorništvu. Molim vas da svom stricu prenesete izraze moga poštovanja.
To ću nefaljeno učiniti, najljubaznija gospođo. Vi imate čaroban osmijeh, ali čini mi se da u vašim očima nema nježnosti za mene. No ne zaboravite da crkva još uvijek predstavlja najveću moć u državi, a osobito u Languedocu.
Ja vidim da ste vi vrlo uvjereni vikar početnik usprkos svojim vrpcama i svojim čipkama.
Bogatstvo je vrlo uvjerljivo sredstvo. Moj stric se znao njime poslužiti kad se radilo o meni, a ja ću to činiti što bolje budem umio.
Anđelika naglim pokretom skupi lepezu. Nije se više čudila povjerenju što ga je nadbiskup polagao u svog gojaznog nećaka. Mada su im karakteri bili različiti, častohleplje im je bilo isto.
Netko se pokrene i savije do pasa kad su oni stigli u biblioteku gdje su prozorski kapci održavali polumrak.
Zaboga, a što vi ovdje radite Klemente? - upita grof s izvjesnim iznenađenjem u glasu. - Nitko ovamo me ulazi bez moje dozvole, a ja se ne sjećam da sam vam dao ključ.
Neka mi gospodin grof oprosti. Ja sam osobno htio pospremiti sobu ne hoteći brigu o ovim dragocjenim knjigama povjeriti običnom slugi.
Pokupi krpu, četku i stolac na brzinu i strugne poprativši svoj bijeg s nekoliko naklona.
Sigurno je - uzdahne fratar - da ću ja ovdje naići na vrlo čudne stvari: žena u laboratoriju, sobar u biblioteci svojim prljavim rukama dodiruje djela u kojima je sadržana nauka.. No uza sve to moram ustvrđiti da vaša slava zbog toga nije manja! Da vidimo što imate ovdje.
Odmah prepozna u raskošnom uvezu klasike alkemije Principe de Consetvallon des Corpsom Mornie od Paracelsea, Alchimie od velikog Alberta, Hermetica od Hermanna Gouringusa, Explicatkme. 1572 od Thomasa Erastea, i na kraju, ono što ga je ispunilo radošću, njegovu vlastitu knjigu De la tmnsmutation od Conana Bechera.
Razvedrivši se potpuno i stekavši ponovo povjerenje, redovnik pođe za svojim domaćinom.
Grof svoje goste izvede iz zgrade i povede ih prema krilu gdje se nalazio laboratorij.
Fribliživši se, posjetioci opaziše kako se na krovu dimi veliki dimnjak nad kojim se dizalo bakreno koljeno, kao kakav kljun apokaliptičke ptičurine. Kad su stigli sasvim blizu, ta naprava se uz škripu okrene prema njima i pokaže svoja crna usta iz kojih je sukljao čađavi dim.
Fratar odskoči natrag.
To je obična vjetrenica na dimnjaku postavljena zato da bi što više vjetra dobile peći.
Kod mene kad ima vjetra vučenje vrlo loše funkcionira.
Ovdje je drugačije jer ja koristim pritisak izazvan vjetrom.
Vjetar je u vašoj službi?
Tačno tako. Kao kod mlinova na vjetar.
U mlinu, gospodine grofe, vjetar pokreće žrvnje.
Kod mene se peći ne pokreću, ali zato uvlače zrak.
Ne može se uvlačiti zrak, jer je zrak prazan.
Ali ipak kod mene struji kao u samom paklu.
Fratar se triput prekriži prije no što je prešao preko praga iza Anđelike i grofa dok ih je Kuasi-Ba svečano pozdravljao sa isukanom krivošijom koju odmah potom vrati u korice.
U dnu su se ogromne dvorane crvenile dvije peći.
Treća, ista kao i te dvije, nije bila upaljena. Ispred peći su se nalazili čudne sprave od kože i željeza, i cijevi od ilovače i bakra.
Ovo su kovačevi mjehovi, a služe mi da bih dobio što jaču vatru, na primjer, kad treba da rastopim bakar, zlato ili srebro - objašnjavao je Joffrey de Peyrac.
Duž zidova u glavnoj dvorani bijahu podignute police. Na njima je bilo poredano sijaset bočica i sudova a na svakom je bila etiketa s nekim kabalističkim znakom ili brojem.
Ovdje držim zalihu raznih proizvoda sumpora, bakra, željeza, kositra, olova, arsenova sulfida, boraksa, realgara, rumenice žive, lapisa, vitriola modrog i zelenog. Sučelice onim staklenim lutkama držim olein, dušičnu kiselinu i solnu kiselinu. Na ovoj višoj polici vidite cijevi i sudove od stakla, željeza, lakiranog pješčenjaka, a tamo dolje retorte i prekapnice. Tamo u dnu u maloj dvorani, eno kamenja koje sadrži nevidljivo zlato, kao i ovaj mineral arsena i različito kamenje iz kojega se topljenjem dobija srebro. Evo rožastog srebra, porijeklom iz Meksika. Dobio sam ga od jednoga gospodina, Španjolca, koji se odotamo vratio.
Gospodin grof se ruga skromnom znanju jednog redovnika tvrdeći da je ova voštana tvar srebro. Tu ja ne vidim traga srebru.
Uskoro ću vam pokazati - otpovrne grof.
Uze krupan komad drvenog ugljena s jednog kupa raspoređenog pored peći. Zatim iz jednoga vrča smještenog na polici dohvati lojanu svijeću, na plamenu raspali žeravu, vrškom željeznog predmeta izdubi u ugljenu malu rupicu, stavi u nj malko rožastog srbra, koje zaista imađaše neku prljavu sivožutu i polusjajnu boju, doda malo boraksa. Sad dohvati savinutu cijev od bakra, približi je plamenu svijeće i spretno duhne u rupicu punu neke slane tvari. Ova se rastopi, nadme, promijeni boju, zatim se pojavi niz metalnih kuglica koje grof, duhnuvši jače, stopi u jednu jedinu blistavu leću.
Evo rastopljenog srebra koje sam pred vama izvukao iz ovog komadića kamena čudnovatog izgleda.
Da li s istom lakoćom vršite i pretvaranje zlata?
Ja nikakvo pretvaranje ne vršim. Jedino izvlačim dragocjene kovine iz minerala u kojima se već nalaze ne u čistom stanju, kao kovina.
Fratar kao da nije bio uvjeren grofovim riječima. Kašljucne i ogleda se po dvorani.
A što su one cijevi i oni oštri sanduci?
To je kanal za dovođenje vode, napravljen prema kineskim uzorima, za probna ispiranja i izvlačenja zlata iz pijeska pomoću žive.
Klimajući glavom redovnik se oprezno približi jednoj peći koja je krčala, a u nju je bilo stavljeno nekoliko lončića na tihu vatru i ti su se lončići djelomice zažarili.
Vidim ovdje jedan uređaj, očito, vrlo lijep - reče - ali baš ni malo ni mnogo ne liči na "athanor" ili na "slavnu kuću mudračeva pijevca".
Peyrac se umalo nije ugušio od smijeha, a pošto se smirio, zamolio je fratra da imu oprosti.
Oprostite mi, oče, ali posljednja kolekcija tih divljenja vrijednih gluposti uništena je eksplozijom praskavoga zlata, baš onog dana kad je ovdje bio presvijetli.
Na Becherovu se licu javi izraz pun poštovanja.
Presvijetli mi je zaista o tome govorio. Znači, dakle, da ste vi uspjeli proizvesti nepostojano zlato koje praska?
Reći ću vam da sam uspio proizvesti i praskavu živu, tako da vam ništa ne sakrijem.
A filozofsko jaje?
Imam ga u glavi.
Vi hulite! - uzbuđeno poviče fratar.
Ali kakva je to proza o pilićima i jajima? - umiješa se Anđelika. Nitko mi o tome nije nikad govorio.
Becher je ošine prezrivim pogledom. Ali opazivši da grof de Peyrac nastoji prikriti osmijeh, a da vitez de Germostaz zijeva bez suzdržavanja, zadovolji se u pomanjkanju boljega i njenim skromnim ušima.
U filozofskom se jajetu vrši veliko djelo - otpočne redovnik upiljivši svoj ognjeviti pogled u nevine oči mlade žene. - Izvođenje velikog djela se vrši na pročišćenom zlatu, Suncu, i na finom srebru, Mjesecu, čemu valja primiješati živog srebra, Merkura. Hermetist ih u filozaskom jajetu ili zapečaćenoj retorti podvrgava sad jačem sad slabijem žaru ujednačene vatre, Vulkanu. Kao posljedica toga u smjesu se razvijaju sjemene snage Venerine, a kamen mudraca, tvar obnove, vidljivi je oblik tih snaga. Reakcija će se tada u jajeta razvijati prema određenom redu, one dozvoljavaju da se nadzire kuhanje tvari. Pri tome valja nadasve voditi računa o tri boje: crnoj, bijeloj i crvenoj koje označuju truljenje, odstranjivanje i crvenjenje kamena mudraca. Ukratko, izmjenjivanje smrti i uskrsnuća kroza što, prema prastaroj filozofiji, mora proći svaka tvar koja postoji da bi se obnovila. Duh svijeta, obavezni posrednik univerzalnog duha i tijela je djelotvoran razlog postojanja svakog poretka, koji ispunja snagom četiri elementa. Ovaj duh je zarobljenik zlata, ali, jao. Nije djelotvoran. Čeka na mudraca da ga oslobodi.
A što poduzimate, oče, da biste oslobodili taj duh na kojemu se temelji sve, a zarobljen je u zlatu? - upita grof de Peyrac maznim glasom.
Ali alkemista ni ne primijeti ironiju. Zanosno zabacivši glavu unazad, on je pojurio za svojim davnašnjim snom.
Da bi ga se oslobodilo, valja pronaći kamen mudraca. Ali ni taj kamen ne bi bio dovoljan. Podsticaj se mora dati barutnim prahom, a onda će se sve pretvoriti u zlato.
Načas je zašutio, udubivši se u svoje misli.
Nakon mnogih godina istraživanja, došao sam, vjerujem da to mogu kazati, do izvjesnih rezultata. Sjedinivši živu filozofa, tim ženskim počelom, sa zlatom koje ima muški pol, ali zlatom izvanredne čistoće i valjanim, stavio sam tu smjesu u "athanor" ili "kuću mudračeva pijevca", svetište, tabernakul koji mora posjedovati svaki laboratorij alkemiste. To jaje, u stvari, retorta savršenog jajastog oblika i hermetski zapečaćena da se ne bi ni najneznatniji dio tvari oslobodio, stavio sam
u zdjelu punu pepela, a onda sve skupa gurnuo u peć. Zagrijavši se na vatri koju sam podržavao stalno na istom stupnju i potrebnoj jačini, živa je bez teškoće rastvorila zlato i svela ga u stanje atoma. Poslije šest mjeseci dobio sam crni prah koji sam nazvao kimerične tmine. Tim sam prahom pretvorio neke dijelove predmeta od žive kovine u čisto zlato, ali, na žalost, životna klica mojega purum aurum, nije bila još dovoljno snažna, jer nikad nisam uspio pretvoriti te predmete potpunoma u zlato!
Ali vi ste sigurno pokušali, oče, dati snage toj umirućoj klici! - primijeti Joffrey de Peyrac dok mu je u očima igrao pustopašan smiješak.
Jesam, i dvaput sam, vjerujem, bio sasvim blizu cilju. Evo kako sam postupio. Dvanaest sam dana kuhao na tihoj vatri sokove štira, tuška i rosopasa u đubru, Poslije toga sam procijedio smjesu i dobio sam neku crvenu tekućinu. Stavio sam je u đubar. Izlegli su se crvi koji su se proždirali međusobno. Na kraju je ostao jedan jedini. Hranio sam tog pobjednika s tri naprijed spomenute biljke dok ga nisam dobro ugojio. Naposljetku sam ga spalio, smrvio u prah i tu prašinu pomiješao s vitriolovim uljem i prašinom kimeričnih tmina. Ali ovu sam jedva nešto tim postupkom pojačao.
Fuj! - javi se vitez de Germontaz dajući oduška svome gađenju. Anđelika baci prestrašeni pogled na svoga muža koji se držao ravnodušno.
A drugi put? - upita grof.
Drugi put su se u meni začele velike nade. Bijaše to kad je neki putnik doživio brodolom na nepoznatim, obalama. On mi je dao šaku zemlje koju nikad prije njega nijedan čovjek nije dodirnuo. Tako mi reče. Zaista, još neobrađivana zemlja sadrži u sebi klice ili sjeme kovina, to jest pravi kamen mudraca. Ali ona šaka zemlje nije zasigurno bila sasvim netaknuta - zaključi učenjak-fratar tužna glasa - jer nisam postigao rezultate kojima sam se nadao.
Sad se i u Anđelika javi želja da se nasmije. Da bi sakrila svoje dobro raspoloženje, ona brzo upita:
Ali niste li mi vi, Joffrey, pričali da ste doživjeli brodolom na nekom pustom otoku, prekrivenom maglom i ledom.
Fratar Becher se odjednom trgne i, užagrena i sjajna pogleda, zgrabi za rame grofa de Pyjraca.
Vi ste, dakle, doživjeli brodolom na nepoznatoj zemlji? Znao sam, slutio sam. Vi ste, dakle, čovjek o kojemu govore naši hermetički spisi, onaj koji se vraća "s druge strane svijeta, iz kraja gdje se čuje tutanj groma, fijuk vjetra, bubnjanje tuče i kiše". Na takvu će se mjestu naći tvar, samo ako se bude tražila.
Taj bi se vaš opis donekle mogao primijeniti na onaj kraj - odgovori ravnodušnim glasom grof. - Dodat ću samo da se tamo nalazila ognjena planina usred leda koji mi se činio vječnim. Nigdje žive duše. To je bilo u blizini Ognjene zemlje. Spasio me je neki portugalski jedrenjak.
Dao bih život, pa čak i dušu za grumen one zemlje - poviče Becher.
Jao, oče! Nije mi uopće palo na pamet da je ponesem sa sobom. Fratar ga osine mračnim i sumnjičavim pogledom.
Anđelika shvati po tom pogledu da mu ne vjeruje.
Svijetle ženine oči gledale su trojicu ljudi, sad jednoga, sad drugoga, sad trećega, koji su se nalazili pred njom okruženi čudnom pozadinom od epruveta i sudova.
Oslonjen na područje jedne peći, Joffrey de Peyrac, Veliki šepavac Languedoca, mjeraše svoje goste oholim i podrugljivim pogledom koji je jasno govorio koliko cijeni staroga Don Quijota alkemije i Sancha Panzu nakinđurenog bezbrojnim vrpcama. Prema toj dvojici smiješnih ličnosti, Anđeliki se on sada činio tako velik, tako slobodan i tako neobičan da joj je neki moćan osjećaj preplavio srce snagom od koje se gotovo gušila.
"Volim ga", pomisli, "Volim ga i bojim se. Samo da mu ne naprave kakvo zlo. Ne prije… Ne prije…"
Bojažljiva, nije se usudila dovršiti svoju želju Ne prije no što me stisne u svoj zagrljaj…

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:33 am





Ljubav - reče Joffrey de Peyrac - ljubavno umijeće je najdragocjenije svojstvo ljudskog roda. Proputovao sam mnoge zemlje i opazio sam da to umijeće svuda primjenjuju. Veselim se, gospodo, i vi gospođe, budimo ponosni, ali i na oprezu. Jer ništa nije krhkije od visokog mišljenja o tom umijeću ukoliko mu profinjeno srce i iskusno tijelo ne dadnu podršku.
Njegovo se lice, zamaskirano vrlo crnim baršunom i okruženo gustom kosom, sagne i ozari ga blijesak osmijeha.
Zato smo se i sastali u ovoj Palači radosnog znanja. Ne pozivljem vas da se vratimo u prošlost. Spomenut ću, dakako, našeg učitelja Ljubavnog umijeća, koje je nekad budilo u ljudskim srcima ljubavni osjećaj, ali neću propustiti da kažem ono čime su kasniji vjekovi pridonijeli našem usavršavanju umijeće razgovora, zabavljanja, da se ističemo oštroumnošću svoga duha i na kraju najprostiji užitak, ali koji ima svoju važnost: briga o dobrom jelu i o dobrom vinu jer dobro jelo i dobro vino pojačavaju ljubavno raspoloženje.
Eh, to mi se već više sviđa - poviče vitez de Germontaz. - A osjećaj pustimo na miru. Kad ja smažem pola vepra, tri jarebice, šest pilića i to zalijen bocom dobrog vina iz Šampanje, onda se, ljepotice, diži i idemo u krevet.
Ali kad se ta ljepotica zove gospođa de Montmaure, onda se naokolo priča kako vi znate samo snažno hrkati, i da je to jedino što ste u krevetu u stanju učiniti.
To ona priča? Oh, koje li izdajnice! Istina, jednu sam večer bio sasvim omamljen…
Opći i urnebesni smijeh prekine gojaznoga viteza koji u neprilici podiže srebreni poklopac s jedne zdjele i s dva prsta dohvati pileće krilo.
Kad jedem, onda zaista jedem. Ja nisam kao vi što sve miješate i pravite se fini tamo gdje to nije potrebno.
Neuljudno svinjče - obrati mu se prijaznim glasom grof de Pejrac - da samo znate s kojim vas užitkom ja promatram! Vi ste živa slika i prilika svega onoga što mi nastojimo iskorijeniti iz naših običaja, svega onoga što mi mrzimo! Gledajte, gospođo i gospođe, evo potomka onih barbara, onih križara što su, pod zaštitom svojih biskupa, potpalili tisuće lomača između Alibija, Toulouse i Paua. Oni su bili tako krvoločno ljubomorni na ovaj prekrasan kraj gdje se pjevalo o ljubavi prema gospođama da su ga pretvorili u prah i pepeo, a od Toulouse su napravili grad netrpeljiv, sumnjičav, dali mu okrutan lik fanatika. Ne zaboravimo…
Ne bi smio tako govoriti, mislila je Anđelika.
Jest, smijalo se i šalilo, ali je ona dobro vidjela kako se u nečijim crnim očima pojavio okrutan sjaj.
Kivnost južnjaka na jednu prošlost staru već četiri stoljeća bijaše činjenica kojoj se ona nije mogla načuditi.
Ali grozote križarske vojne Albigensa mora da su bile tako užasne jer su se po selima majke prijetile svojoj djeci da će zvati strašnoga Monforta.
Joffrey de Peyrac je s užitkom pothranjivao tu kivnost više zbog toga što je mrzio svako ograničavanje duha, svaki prostakluk i glupost nego iz nekih lokalpatriotskih razloga.
On je sjedio sučelice Anđeliki na drugom kraju ogromnog stola, odjeven u grimizni baršun posut dijamantima. Bjelina njegova visokog ovratnika od flandrijskih čipaka, njegove orukvice i duge i žive ruke, s po jednim prstenom na svakom prstu, još više su isticali njegovo zakrinkano lice i crne kose.
Ona je bila sva u bjelini, i to ju je živo podsjetilo na njeno vjenčanje, na veliku gospodu Languedoca i Gaskonje koja se tog dana bijahu okupila oko dva ogromna stola, smještena u trijemu palače. Ali večeras, među sjajnim društvom nije bilo ni
staraca ni svećenika. Sad kad je Anđelika mogla dati ime svakom licu, primijetila je da je većina parova što su je okruživali bila nezakonita. D'Andijos je dopratio svoju ljubavnicu, neku vatrenu Parižanku. Gospođa de Saujac, čiji ja muž bio upravni službenik u Monipellieru, ljupko ja naginjala svoj crnu glavu na rame nekakva kapetana zlaćanih brčića.
Neki su vitezovi došli sami i oni se približe nekim gospođama koje su se osjećale dovoljno nezavisne i imale dovoljno smjelosti da se pojava na glasovitim ljubavnim udvaranjima.
Ljudi i te žene raskošno odjeveni širili su oko sebe dojam mladosti i ljepote. Pod svjetlošću svijećnjaka i baklji blistalo se zlato i drago kamenje. Kroz otvorene prozore prodiralo je u salon topla proljetna većer. Da im ne bi dojađivali komarci, u kadionicama je gorjelo lišće limunovca i tamjan, i njihov sa opojni miris miješao s mirisom vina.
Anđelika je mislila kako je ona, nekom čudnom besmislicom koja, uostalom nije bila jedina u Palači veselog znanja, u svom tom društvu okupljenom da govori o ljubavi, jedina bila u društvu svoga muža koji joj nije bio ljubavnik.
Rastužena veseljem iz kojega je bila isključena, Anđelika je kao promatrač prisustvovala raskošnoj komediji. A sve je to bilo samo blistava lepeza koju je grof de Peyrac, za svoje zadovoljstvo, rastvorio pred njenim očima. Tu se najviše razgovaralo o ljubavi i zlatu što je pod spretnom rukom čarobnjaka blistalo divnim sjajem.
Anđelika se više nije bojala svoga poraza. Sad je već željela samo jedno: da se sjajan pogled što se blistao pod baršunastom krinkom zaustavi na njoj. I trpjela je zato što je bio daleko, prenesen u svoj svijet, obuzet raznolikom igrom svog vlastitog života.
Anđelika se osjećala priprosta i ne na svom mjestu, kao poljski cvijet u gredici ruža.
Pa ipak, bila je prekrasna, a na njezinu su joj držanju mogle pozavidjeti i najveće gospođe.
Ruka mladoga vojvode de Forba de Ganges dodirne joj golu mišicu.
Kako gorko žalim, gospođo - šapne joj - što ste vlasništvo onoga gospodara. Meni će večeras iscuriti oči gledajući vas.
Ona ga vrškom lepeze živo ošine po prstima..
Ne primjenjujte odmah u stvarnosti ono čemu vas ovdje uče. Radije poslušajte mudre riječi iskustva: jao onome tko požuri i okreće se na svaki zapuh vjetra.
A niste li primijetili svoju susjedu s desne strane, njen dražesan nosić, njezine crvene obraze? Rečeno mi je da je udovica koja jedva čeka da se utješi zbog gubitka starog i čangrizavog muža.
Zahvaljujem vam na savjetu, gospođo.
Nova ljubav potiskuje staru.
Svakoj se riječi potekloj iz vaših čarobnih usta valja povinovati. Dopustite mi da vam poljubim prste i obećavam da ću svu svoju brigu posvetiti maloj udovici.
Na drugom kraju stola zametnula se raspra između Cerbalauda i gospodina de Castel-Jalona.
Siromašan sam kao prosjak - govorio je ovaj posljednji. Ne krijem da sam prodao jedan vinograd da bih se mogao pristojno obući i doći ovamo. Ali ja ipak tvrdim: ne moram biti bogat da bih bio ljubljen.
Nikad nećete biti nježno ljubljeni. U najboljem slučaju vaša je ljubavna idila kao idila seljaka koji jednom rukom miluje bocu, a drugom prijateljicu i pri tom tužno razmišlja o teško stečenom novcu kojim mu valja platiti i jednu i drugu.
Tvrdim da je osjećaj…
Osjećaj se ne gaji u oskudici…
Joffrey de Peyrae pruži ruku smiješeći se.
Mir, gospodo, poslušajte riječ starog učitelja čija će ljudska misao prekinuti sve naše raspre. Ovim riječima počinje spis Ljubavno umijeće: Ljubav ima aristokratsku narav. Da bi se mogao posvetiti ljubavi, čovjek ne smije imati
materijalnih briga i te ga brige ne smiju toliko zaokupiti da on mora voditi računa o svakom trenutku dana. Prema tome, budite bogati, gospodo, i obasipajte nakitom svoje dragane.. Blijesak ženina pogleda pred nizom dijamanata vrlo se lako može pretvoriti u blijesak ljubavi. Ja osobito obožavam pogled što ga žena ukrašena nakitom baca u svoje ogledalo. Ne bunite se, drage gospođe, i ne budite licemjerne. Zar ćete cijeniti onoga kojemu nije nimalo stalo da vašu ljepotu učini još zamamnijom?
Gospođe se nasmiju i zažagore.
Ali ja sam siromašan! - poviče Castel-Jalon plačljivim tonom. Ne budi tako okrutan, Peyrac, ostavi malo nade…!
Postani bogat!
Lako je reći!
A lako je i postati samo ako se hoće. Ali barem ne budi škrtac. Škrtost je najveći neprijatelj ljubavi. Ako si već siromašan, ne štedi onda svoje vrijeme i svoje junaštvo. Čini tisuću gluposti i potrudi se da im se svijet smije. Dosada je crv koji izgriza ljubav. Nije li istina, gospođe, da vam je draži lakrdijaš od velikog mudraca? A da te utješim, kazat ću ti još ovu izreku: "Jedino zasluga čovjeka čini dostojnim ljubavi".
"Kako mu je ugodan glas i kako lijepo govori, mislila je u sebi Anđelika".
Poljubac mladoga vojvode bijaše joj ostavio, na prstima kao neki svrbež. On se poslušno okrenuo od nje i sasvim se posvetio maloj udovici rumenih obraza. Anđelika je bila sama i preko drugog stola i kroz modri dim što se podizao iz kadionica, njezin pogled nije silazio sa crvena lika gospodara kuće. Je li on to primjećivao? Je li je on pozivao sakrivši svoje unakaženo lice baršunastom krinkom? Ili je nehajan, ravnodušan, jedino uživao, poput zadovoljnog epikurejca, u profinjenoj igri riječi?
Znate li da me ovo ovdje sasvim smutilo? - odjedared poviče mladi vojvoda de Forba des Ganges upola se podigavši. - Prvi put prisustvujem jednom ljubavnom udvaranju i priznajem da sam se ja prije nadao ugodnoj raskalašenosti nego onako tvrdim riječima. "Jedino zasluga čovjeka čini dostojnim ljubavi". Moramo li postati mali sveci da bismo osvojili svoje gospođe?
Bog vas očuvao toga, gospodine vojvodo - uz smijeh mu je šaputala mala udovica.
Izazov je ozbiljan - dobaci d’Andijos. - Biste li me ljubili kad bih stekao aureolu oko glave, draga?
Sigurno ne bih.
A zašto da se zasluge pripišu oltarima? - poviče Joffrey de Peyrac. Zasluga je biti lud, veseo, razmetijivac, vitez, pjesnik, a nadasve - tu sam vas čekao, gospodo - spretan i uvijek spreman ljubavnik. Naši su očevi uglađenu ljubav suprotstavljali slobodnoj ljubavi. A ja vam, međutim, kažem jedna s drugom ide pod ruku! Valja ljubiti istinski i potpuno, to jest tjelesno.
Načas ušuti, a onda nastavi promuklim glasom:
No ne valja prezirati zanos osjećaja koji ne samo da nisu tuđi želji već je oštre i natkriljuju. Smatram stoga da onaj tko hoće da upozna ljubav treba žrtvovati toj disciplini i srce i svoja osjetila kao što preporuča Le Chaplain. "Ljubavnik ne smije imati više od jedne ljubavnice, a ljubavnice više od jednog ljubavnika". Nadajte se, ljubite se i rastavite se kad naiđe umor, ali ne budite od onih nepostojanih ljubavnika koji se prepuštaju pijanstvu strasti, piju iz svih čaša u isto vrijeme i dvorove pretvaraju u kokošinjce.
Svetoga mi Severina - poviče vitez de Germontaz izvukavši glavu iz tanjura - da vas čuje moj stric nadbiskup, izgubio bi glavu. Ono što vi govorite nema nikakva smisla. Nikada dosad nisam čuo nešto tome slično!
Vi ste vrlo malo toga čuli, gospodine viteže…! A što vas to u mojim riječima toliko smeta?
Sve! Vi propovijedate vjernost i raspuštenast, pristojnost i putenu ljubav. A onda se odjednom, kao da ste na propovjedaonici obarate na pijanstvo strasti. Taj ću
izraz prenijeti svom stricu nadbiskupu. Siguran sam da će ga slijedeće nedjelje spomenuti pred punom katedralom.
Moje riječi su plod ljudske mudrosti. Ljubav je neprijatelj neumjerenosti. I u tome kao i u jelu mi više volimo kakvoću od količine. Granica užitka prestaje tamo gdje počinje napor i odvratnost razvrata. A je li u stanju uživati u iskusnu poljupcu netko tko ždere kao svinja i pije kao isušeno bure?
Treba li da prepoznam sebe u tom opisu? - punih usta promrmlja vitez de Germoataz.
Anđelika je mislila kako taj nadbiskupski nećak nije bar nikakvo zanovijetalo. Ali čini se da se Joffrey baš trudio da bi ga izazvao. Zašto? Pa ipak, i njemu je bilo jasno koliku opasnost predstavlja za njih neugodno prisustvo viteza de Germontaza.
Nadbiskup nam šalje svog nećaka da ovdje špijunira - bijaše kazao svojoj ženi dan prije banketa.
A onda nadodao šaljivim tonom: - Znate li da je među nama došlo đo objave rata?
A što se dogodilo, Joffrey?
Ništa. Nadbiskup traži tajnu o mojemu bogatstvu, a možda čak i sve moje bogatstvo. Neće mi dati mira.
Hoćete li se braniti, Joffrey?
Što bolje budem umio. Na žalost, nije se još rodio čovjek koji bi uništio ljudsku glupost.

Sluge su odnijeli tanjure. Osam paževa uđe, jedni noseći košare ruža, a drugi piramide voća. Pred svakog gosta su postavljeni tanjuri sa slatkišima svake vrste.
Veselim se što vas čujem tako jednostavno govoriti o putenoj ljubavi - reče mladi Cerbalaud. - Zamislite, ludo sam zaljubljen, a ipak sam došao sam na ovaj sastanak. Ne vjerujem da nisam bio dovoljno vatren u svojim izjavama i ne želim se pohvaliti, ponekad sam imao dojam da je ljubav bila obostrana. Ali, na žalost, moja je prijateljica previše kreposna. Čim napravim neki smijeliji pokret, moja me draga danima poslije toga časti okrutnim pogledima i značajnom hladnoćom. Već mjesecima se kuham u tom prokletom kotlu. Osvojim je uvjeravajući je u žar svoje ljubavi, a onda je izgubim čim joj pokušam taj žar i dokazati..
Ljubavni jadi Cerbalaudovi raspolože društvo. Jedna žena ga stisne u zagrljaj i poljubi u usta. Kad se buka malko stišala, Joffrey de Peyrac blago reče:
Budi strpljiv, Cerbalaud, i imaj na pameti da se baš u divljim djevojkama kriju najveći zanosi strasti. Ali njima je potreban spretan ljubavnik koji će im pomoći da raščiste svoje nedoumice o ljubavi i grijehu. Ali čuvaj se gospođica koje previše često brkaju ljubav s brakom. Navest ću ti nekoliko izreka: "Predajući se ljubavnom užitku, zaustavi se na želji ljubavnika. Bilo da primaš ili daješ ljubavni užitak, čini to uvijek s izvjesnim stidom", i na kraju: "Spremno izvršavaj naloge gospođa".
Čini mi se da isuviše lijepu ulogu dajete gospođama - pobuni se neki plemić, ali zauzvrat lepezom dobi po prstima. - Po vašem pričanju valja nam umirati pred njihovim nogama.
Ta to i jest divno - prihvati ljubavnica markiza d’Andijosa. Znate li kako u Parizu zovu mladice koji udvaraju velikim gospođama? "Umirući".
Ja ne želim umrijeti - javi se d’Andijos ljutita lica. - Neka umru moji suparnici.
A mora li se dopustiti gospama da zadovoljavaju sve svoje hirove?
Svakako!
Prezirat će nas…
Varat će nas…
A moramo li se pomiriti s tim da nas naše gospođe varaju?
To ne - reče Joffrey de Peyrac. Tucite se u dvoboju, gospodo, i ubijte svoje suparnike. Tko nije ljubomoran ne može ljubiti. Sumnja u vlastitu ljubavnicu raspaljuje ljubavni žar.
Taj prokleti Chaplain je na sve mislio!
Anđelika prinese čašu ustima. Krv joj je brže kolala i ona se smijala. Sviđao joj se svršetak tih veselica među tim Južnjacima, kad je naglasak ječio kao zvuk trube, kad su jedni druge izazivali i ismijavali, kad je jedan vadio sablju, a drugi ugađao gitaru.
Pjevaj, pjevaj – javi se netko iznebuha. - glasu kraljevstva!
Na balkonu koji se dizao iznad trijema svirači počeše ispotiha svirati. Anđelika vidje kako je udovica naslonila glavu na rame mladog vojvode, zatim je lakim prstima hvatala bombone i stavljala mu ih među usne.
Smiješili su se.
Na baršunastom se nebu pojavi mjesec, krugao i jasan. Joffrey de Peyrac dadne znak jednom slugi i ovaj pođe od svijećnjaka do svijećnjaka da gasi svijeće. Nasta mrak. Oči se malo-pomalo privikoše na slabo mjesečevo svjetlo, ali su glasovi utihnuli i u iznenadnom pribiranju čuli su se uzdasi zagrljenih parova. Već se neki bijahu digli od stola i lutahu vrtovima ili pod trijemovima kojima je strujio mirisni noćni povjetarac.
Gospođe - ponovo se javi ozbiljan i milozvučans glas Joffreya de Peyraca - i vi, gospodo, da ste mi dobrodošli u Palači radosnog znanja. Nekoliko ćemo dana razgovarati i jesti za istim stolom. Više je odaja u ovom mom domu pripremljeno za vas. Naći ćete u njima odabrana vina, slatkiše i šerbet. I udobne krevete. Spavajte sami ako vas spopane sjeta. Primite prijatelja na jeđaa sat ili na čitav život, ako baš želite. Jedite, pijte, ljubite se… ali budite obazrivi jer ljubav mora biti tiha da bi očuvala svoju slast. Još jedan savjet… a taj važi za vas, gospođe. Znajte da je i lijenost jedan od velikih neprijatelja ljubavi. U zemljama gdje je žena još uvijek muškarčeva robinja, na Istoku, i u Africi gotovo uvijek je njezina dužnost da svog gospodara privede užitku. Pod našim civiliziranim nebom vama je, u stvari, pripao bolji dio. Vi ponekad zloupotrebljavate svoj položaj i na naš žar odgovarate mlitavošću… koja se ne razlikuje mnogo od obamrlosti. Predajte se neštedimice i hrabro, u slađostrašču ćete naći naknadu. Nagao čovjek i hladna žena u ljubavi ne nalaze užitak. Završit ću jednim povjerljivim saopćenjem gastronomske prirode. Sjetite se, gospodo, da vino iz Šampanje koje ćete naći hladno pored svojih kreveta, ima više mašte nego stalnosti. Drugim riječima rečeno. ne pijte mnogo ukoliko se želite pripremiti za borbu. Ipak, nijedno vino nije pogodnije da se proslavi pobjeda, da okrijepi snage nakon sretno provedene noći i da održi krepkima žar i snagu! Gospođe, da ste mi zdravo!
Odgurne naslonjač, baci noge na stol i prekriži ih, uze gitaru i zapjeva. Svoje zamaskirano lice okrene prema mjesečini.
Anđelika se osjećala strašno samom. Nekadašnji se svijet te noći rađao iz pepela u sjeni kule Arsezat. Vrela je Toulousa ponovo našla svoju dušu. Sladostrašće je imalo svoja građanska prava a ova mlada žena puna snage i mladosti kako da na sve to ostane neosjetljiva.
Ne može se nekažnjivo pričati o ljubavi i o njezinim čarima a da se ne da maha vlastitoj čeznutljivosti. Gotovo svi uzvanici već bijahu napustili dvoranu. Neki su se još u udubljenju prozora, s čašicom rozolja ruci, nadmetali u maženju i šalama. Gospođa de Saujac je cjelivala svoga kapetana. Dugo toplo veče, zaslađeno uz to vrsnim vinima, biranim jelima začinjenim rijetkim mirodijama, glazbom i cvijećem, naposljetku je Palaču radosnog znanja obavilo ljubavnom magijom.
Crveni je čovjek pjevao i pjevao. Ali i on je bio sam.
"Što čeka?" pitala se Anđelika. "Da pođem k njemu, bacim mu se pred noge i rečem mu uzmi me?"
Dug joj srh prostruji leđima pri toj pomisli i ona zatvori oči.
Dušu su joj razdirali nemir i proturječja. Dan prije još bijaše spremna da popusti, ali se večeras otimala zamami: "Žene pjesmom mami". Izdaleka je to bilo stravično, izbliza čudesno. Digne se sa stolice i iziđe. "Hoću da se otmem napasti, mislila je". A zatim joj se odmah nametne misao da je taj čovjek njen suprug pred Bogom, te u očajanju stane mahati glavom. Osjećala se i izgubljenom i
bojažljivom. Odgajana u strogosti, plašila se suviše slobodna života. Živjela je u vrijeme kad se svaka slabost plaćala sumnjama i grižnjama savjesti.
Žena koja se tu noć stenjući prepusti zagrljaju ljubavnika, sutra će očiju punih suza pojuriti k ispovjedaonici, vapijat će za rešetkama i koludričkim velom da bi okajala grijehe. Anđeliki je bilo jasno da je Joffrey de Peyrac želi potčiniti ljubavi, a ne braku.
Da se udala za drugog čovjeka, taj bi isto tako postupio. Nije li dojilja imala pravo tad je tvrdila da je taj čovjek bio u službi đavola?
Silazeći niza stepenice, sretne zagrljeni par. Žena je brzo šaputala, učini joj se, neku tugaljivu molbu. U toj palači punoj uzdisaja, Anđelika je u svojoj bijeloj haljini dugo lutala vrtovima. Opazi Cerbalauda. I on je bio sam i on je šetao drvoredima i sigurno smišljao rečenice kojima će obasuti svoju suviše krutu prijateljicu.
Ona se nasmiješi.
"Jadan Cerbalaud! Hoće li ostati vjeran svojoj ljubavi ili će je ostaviti za neku djevojku manje okrutnu…?"
Nesigurna koraka vitez je Germontaz silazio niza stepenište. Zaustavi se pored Anđelike i snažno udahne zrak.
Do vraga i prenemaganja i cifranja ovih Južnjaka! Moja prijateljica koja je do maloprije pokazivala dobru volju, odalamila mi šamar i otišla, čini se da nisam bio dovoljno nježan za nju.
U stvari, valja vam izabrati između raskalašnog i svećeničkog ponašanja. Ali vi, možda, patite što joj niste odlučili kojem pozivu da se posvetite.
Crven kao rak, on joj se približi. Anđelika osjeti na licu njegov dah koji je smrdio po vinu.
Znate, ja ne trpim da me cmizdravke poput vas draže kao kakva bika. Evo kako ja sa ženama postupam.
Prije no što je ona išta mogla učiniti u svoju obranu, on ju je grubo dohvatio i na usne joj pritisnuo svoja vlažna i debela usta. Ona se trgne zgađena. Želja tog prostaka ju je vrijeđala, a nadasve njegova drska sigurnost i prezir što ga je prema njoj pokazivao. Ne bi postupio drugačije s djevojkom iz kuhinje kojoj je bilo suđeno da se poda na travi, između živice. Tako ju je životinjski stegao da je naprosto osjećala da se guši. Nije se usudila zvati u pomoć: previše se stidjela i previše osjećala poniženom. Počne se boriti noktima i zubima, ali on je bio snažan, uporan i potpuno pijan. Stisnuvši je koljenom uz stub trijema, jednom joj rukom dohvati rub svilenog prslučića i povuče. Skupocjeno platno prsne uz šuštavi zvuk svile. Anđelika se skupi kad su joj ljigavi prsti zgrabili gole grudi. Ne dajući glasa od sebe, hrabro se borila, ali je osjećala da joj ponestaje snage.




_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:34 am




Gospodine de Germontaz - odjednom se javi nečiji glas.
Sva izvan sebe Anđelika opazi crvenu priliku grofa de Peyraca na vrhu stepenica. On dohvati rukom krinku i baci je preko ramena. Ona opazi njegovo unakaženo lice koje i najhrabrijima tjeraše strah u kosti kad bi se na njemu stegle unakažene crte. Pojačavši svoje šepanje, on je polako silazio. Kad je stigao na posljednju stepenicu, frkne iskra dok je vadio mač iz korica.
De Germontaz se stade teturajući povlačiti. Iza Joffreya de Peyraca silazili su Bernard d’Andijos i gospodin de Castel-Jalon. Nadbiskupov nećak baci pogled
prema vrtu i tamo spazi Cerbalauda koji mu se sve više približavao. Ubrzano je disao.
Stupica - zamuckivao je - mislite me ubiti…
Stupica je u tebi samome, krmačo! - odgovori d’Andijos. Tko te je tjerao da obeščastiš ženu svoga domaćina?
Tresući se čitavim tijelom, Anđelika se trudila da nekako pokrije grudi rastrganim prslukom. Ali joj to nije polazilo za rukom. Ne smiju se tući! Treba se uplesti… Joffrey se izlagao smrti tukući se s onim momkom u naponu snage..
Joffrey de Peyrac se sve više primicao. Reklo bi se da se spretnost žonglera ugnijezdila u njegovu dugom unakaženom tijelu. Već sasvim blizu viteza Gemiontaza, on mu vrh mača nasloni na trbuh i samo reče:
Tuci se!
Pokoravajući se porivu vojničkog odgoja, ovaj također trgne mač i čelik se ukrsti. Nekoliko je trenutaka trajala žestoka bitka, i tako napeta da su se dvaput sudarali balčaci, a lica se dvojice boraca našla jedva nekoliko palaca jedno od drugog.
Ali se grof de Peyrac svaki put naglo odvajao. On je tom svojom brzinom nadoknađivao nedostatak što mu ju je pričinjala kraća noga. Kad ga je de Germontaz dogurao do stepenica i prisilio da se penje uz njih, on se jednim skokom prebaci preko ograde te je vitez jedva dospio da se okrene i da ga dočeka s lica. Na njemu su se već pokazivali tragovi umora. Iako je u tančine poznavao sve finese mačevanja, ta suviše brza igra posve ga smutila. Grofov mu mač dohvati desnu ruku, malko mu zareže mišicu. Rana je bila neznatna, ali je obilno krvarila. Ranjena ruka sve je teže baratala mačem i sve se više kočila. Vitez se sve teže borio. Njegove krupne i okrugle oči se ispuniše užasom. A oči su Joffreya de Peyraca plamsale nekim mračnim sjajem koji nije znao za milost. Anđelika je u njima čitala smrtnu osudu.
Grizla je svoj usne tako žestoko da je skoro kriknula od boli. Ali se nije usudila pomaknuti. Načas zatvori oči. Odmah zatim joj u ušima odjekne mukao i dubok krik, kao uzdah kojim drvosječa prati izmahivanje sjekirom.
Kad je otvorila oči, vidje viteza de Germontaza kako se pružio po podu od mozaika. Iz slabina mu je stršio balčak mača, dok se nad njim nadnimio Veliki šepavac Languedoea sa smiješkom oko usma.
Prenemaganje i cifranje! - reče tihim glasom. Uhvati zatim balčak i naglim pokretom izvuče mač.
Pri tom nešto šikne prigušenim šumom. Anđelika primijeti na svojoj bijeloj haljini nekoliko krvavih mrlja.
Odjednom je uhvati vrtoglavica i ona se prihvati za zid.
Obliveno znojem, lice Joffreya de Peyraca se nadnese nad njeno. Pod kaputom od crvenog baršuna njegove su se mršave grudi nadimale kao kovački mijeh. Ali su zato njegove prodorne oči zadržale oštar i radostan sjaj.
Lijeni osmijeh razvuče grofove usne kad se susreo sa zelenim pogledom, zamrlim od straha.
On zapovjedno reče:
Dođi!

Konj je polako išao rubom rijeke podižući pijesak po vijugavoj stazi. Izdaljega su tri oboružana lakeja štitila napredovanje svoga gospodara a da ih Anđelika nije ni primijetila. Činilo joj se da je potpuno sama pod zvjezdanim nebom, sama u zagrljaju Joffreya de Peyraca koji je, pošto ju je ukoso sebi posadio u krilo, sad vođaše u vilu na Garonni da tamo provedu svoju prvu ljubavnu noć.
Grof nije podbadao konja da pospješi korak. Opustio je uzde, dok je jednom rukom obujmio mladu ženu oko pasa. Ona se sada prepuštala snazi što je nekoć bijaše savila radi poljupca pred kojim se ona, užasnuta, povukla. Sve je to bilo i davno i nestvarno. Sadašnjost je bila važna. Bez misli, potčtinjene volje, ona se priljubila uza nj, sakrivši lice u zgužvani baršun njegova kaputa. Poslije dvoboja on je naglim pokretom radenika, rastvorio kaput te se s mirisavim prahom ljubica,
kojim je bilo prožeto njegovo odijelo, miješao miris muškarčevog znoja i još jače palio njezine želje.
Ona plašljivo uvuče ruku u otvor njegove košulje, dodirne mršave gradi glatke i jantaraste kao drvena egzotična statua.
On se onako s konja zagledao u iskričavu vodu rijeke. Uto mu zaigraju usne i on tiho zapjeva na starinskom jeziku pjesmu, koju je ona razumjela:
Kao što lovac nosi lovinu koju je dugo vrebao
tako i ja nosim svoju dragu, da uživam u njoj…
Mjesečina je potpuno obasjala njegovo ponosno lice. Anđelika je pri tom mislila:
"Ima najljepše oči, najljepše zube, najljepše kose na svijetu, ima nježnu put, lijepe ruke. Kako onda da me ispunja užasom.. Ovo je, dakle, ljubav…? Ljubavna opsesija…?"
Posluga uvježbana od gospodara koji mnogo zahtijeva, bila je naprosto nevidljiva. Soba je bila spremljena. Na terasi, odmah pored divana čekala je zaliha voća, a u brončanom sudu hladilo se nekoliko boca.
Anđelika i njen muž šućahu. Nastupio je trenutak šutnje. Ali kad ju je on mrgodnim nekim nestrpljenjem privukao k sebi, ona šapatom upita:
Zašto se ne smiješite? Jeste li još ljuti? Uvjeravam vas da nisam ja izazivala onoga čovjeka!
Znam, draga.
A zatim duboko udahne i nastavi muklim glasom:
Smijeh mi neće na usta. Previše dugo sam čekao na ovaj trenutak. Gotovo bih kriknuo od bola. Nikad nijednu ženu nisam volio kao tebe, Anđeliko. Čini mi se da sam te ljubio i prije no što sam te vidio. A kad sam te vidio… Tebe sam ja čekao. Ali ti si prolazila oholo, na dohvat moje ruke, kao božanstvo močvara, nedohvatljiva. A ja sam vas zabavljao svojim ispovijedima bojeći se da vas ne uplašim nekim pokretom ili nekom zajedljivošću. Nikad nijednu ženu nisam tako dugo čekao, ni s toliko strpljenja. A ipak, pripadala si mi. Dvadeset sam se puta već bio odlučio za nasilje, ali ja nisam čeznuo samo za tvojim tijelom već i za tvojom ljubavlju. I sada kad te ovako držim, kad vidim da si najzad moja, spopada me želja da ti se osvetim za sve muke što si mi ih zadala. Da, da se osvetim - ponovi strasno.
Ona se hrabro zagleda u njegovo lice koje ju više nije plašilo i osmjehne se.
Pa osveti se - šapne.
On se trgne i uzvrati joj osmijeh.
Žena si ti više no što sam i pretpostavljao. Ah! Ne izazivajte me. Molit ćete milost, lijepa neprijateljice!
Od tog trenutka Anđelika više nije pripadala samoj sebi. Našavši usne, koje su je već jednom omamile, našla je i onaj vihor nepoznatih čuvstava, koji joj se usjekao duboko u put i u njoj izazivao sjećanje na neku nejasnu sjetu. Sve se u njoj budilo i obećavalo cvat koji ništa, ništa više nije moglo zaustaviti. U njoj se razbudi strast tolikom snagom da se nemalo uplašila.
Zadihana, bacala se unazad, nastojeći da izbjegne njegovim rukama koje su je svakim svojim dodirom plavile novim bujicama naslada i tada bi, kao da izranja iz kakva bunara ubitačne slasti, vidjela kako se oko nje okreće zvjezdano nebo, maglovita ravan kroz koju se Garonna izdužila svojim srebrnim tokom.
Zdrava i čvrsta Anđelika je bila stvorena za ljubav.
Ali nenadano otkriće o vlastitom tijelu uznemirilo ju je i ona se osjećala gurnuta, natjerana u siloviti juriš, više unutrašnji nego vanjski. Tek mnogo kasnije, stekavši izvjesno iskustvo, mogla je prosuditi koliko je Joffrey de Peyrac ublažio silovitost njezine želje, dok je nije sasvim ukrotio.
On ju je svukao i položio na divan a da ona toga gotovo i nije bila svjesna. Neumornom ju je strpljivošću privlačio k sebi, a ona se sve više potčinjavala,
topla i stenjući, blistavih, grozničavih očiju. Čas se otimala, a čas grčevito hvatala za nj, ali kad je uzbuđenje koje više ničim nije mogla zadržati doseglo vrhunac, u njoj se odjedared sve raščinilo. Tijelom joj se raširi osjećaj sreće kojemu se pridružio nadražaj divan i razdirući, a ona se svojevoljno prepustila najsmelijim milovanjima pustivši, zatvorenih očiju i bez sustezanja, da je nosi struja sladostrašća. Nije se povukla pred boli jer je svaki djelić tijela mahnito tražio vlast gospodara, a kad se on zario u nju nije jauknula, ali su joj se vjeđe neobično raširile te su se u njenim vedrim očima odrazile zvijezde proljetnoga neba.
Zar tako brzo! - prošapće Anđelika.
Ispružena na divanu, ona se vraćala životu. Mekani šal iz Indije, prebačen preko nje, štitio joj je tijelo od lakog noćnog povjetarca. Promatrala je Joffreya de Peyraca koji je, stojeći, tamna prilika obasjana mjesečinom, natakao u čaše svježega vina. On se nasmije:
Polako, polako, draga! Doći će vrijeme za duga uživanja. A dotle pijmo! Jer oboje smo večeras obavili težak posao i valja se okrijepiti.
On podrži njeno nježno poprsje dok je pila, a ona se pravila mlitavijom i umornijom nego što je i bila i naslonila se na nj nagonski koketna i velikih zahtjeva. Bez dvoumljenja je uživala u nježnosti što ju je slutila u tom čovjeku koji je isto tako mogao biti nepovjerljiv i ravnodušan prema poklonu što mu ga je učinila. Iza svog vedrog raspoloženja on je sakrivao svoju mladu radost, a Anđelika, lukava kao što je bila, osjećaše da je nad Joffreyom de Peyracom stekla ogromnu vlast. Na sreću, ona tu vlast neće zloupotrijebiti! Zanosno ga je voljela! S njim će podijeliti vrijeme svoga života. Rodit će mu sinove i živjet će sretni pod vedrim nebom Toulouse!
Podigavši prema njemu svoje prekrasno lice, ona mu se nasmiješi osmijehom čije zavodničke snage još ne bijaše svjesna. Jer tu je sad bila nova Anđelika, vedra i slobodna.
On zatvori oči kao zaslijepljen. Kad ih je otvorio, opazi izraz tjeskobe na njezinu čarobnom licu.
Vitez de Germontaz - šapne Anđelika. Jao, Joffrey! Zaboravili ste na nj. Ubili ste nadbiskupova nećaka!
Ne mislite na to. Njegov se izazovni čin odigrao pred svjedocima. Bilo bi mi se predbacilo da sam šutke prešao preko te zgode. Pa i sam je nadbiskup plemićke krvi i pomirit će se sa sudbinom. Bože! Draga - šaputao je potom - vi imate ljepše oblike tijela no što sam i zamišljao.
Prstom je slijedio bijelu i gipku krivinu njezina mladog trbuha. Ona se osmjehne i zadovoljno uzdahne. Uvijek su joj pričali da su ljudi poslije ljubavi obično grubi i ravnodušni..
Ali Joffrey zaista nije bio kao drugi ljudi.
On se sklupča kraj nje na divanu i ona ču kako se tiho smije.
Zamišljam nadbiskupa kako s visokog tornja svoje biskupske palače promatra Palaču radosnog znanja i kako zavjetuje paklu moje razvratno biće! A da zna da upravo u ovom trenutku uživam u grešnim čarima svoje prave pravcate žene čiji je brak on sam blagoslovio.
Nepopravljivi ste. Ima pravo što vas smatra sumnjivim, jer ako postoje dva načina da se neka stvar napravi, vi ćete izmisliti treći. Tako biste, na primjer, mogli ili počiniti preljub ili kao što treba obaviti svoju bračnu dužnost. Ne! Vi morate svoju prvu bračnu noć okružiti takvim okolnostima da se u vašem zagrljaju osjećam grešnom.
A nije li to divan osjećaj, recite!
Šutite! Vi ste, zaista, vrag! Priznajte, Joffrey, ako ste se vi spretno izvukli, da se većina vaših gostiju večeras ne nalazi u istom položaju! Kojom ste ih spretoošću naveli da čine ono što presvijetli naziva razuzdanošću. Nisam baš posve sigurna da niste… opasno stvorenje..
A vi ste, Anđeliko, potpuno gola slatka i majucna opatica! Siguran sam da će moja duša pred vašom zaštitom dobiti oprost grijeha. A čemu da se odričem
životnih užitaka? U mnogih su naroda drugačiji običaji nego kod nas, a ipak nisu ni manje plemeniti ni manje sretni od nas. Imajući u vidu prostotu srca i osjećaja koju mi sakrivamo pod svojim lijepim odijelima, poželio sam, zbog svog vlastitog užitka, vidjeti žene i ljude uglađenijeg ponašanja i dati imenu Francuske više ljupkosti. Kolike će žene, osuđene na spolnu neosjetljivost i prisiljene da podnose nepodobne i barbarske ljubavnike, ubuduće steći uljudnije navike, biti sretne u ložnicama, s više se sigurnosti kretati po salonima! Ja se tome radujem jer volim žene, kao što volim svaku lijepu stvar. Ne, Anđeliko, srećo moja, ja ne osjećam grižnju savjesti i neću poći na ispovijed…

Anđelika je našla sebe tek pošto je postala žena.
Prije je bila samo ruža u cvatu, stisnuta u svojoj puti u kojoj je kap arapske krvi budila tjelesnu strast. Slijedećih dana, za kojih su se odvijale svečanosti ljubavnog udvaranja, činilo joj se da je prenesena u neki novi svijet koji je bio ispunjen smislom i čarobnim otkrićima, činilo joj se da ništa drugo nije ni postojalo, da se život zaustavio.
Bivala je sve zaljubljenija. Put joj je dobila rumeniju boju, a smijeh joj je dobio neku novu smjelost. Svaku noć ju je Joffrey de Peyrac zaticao pohlepnijom, žustrijom i njeno iznenadno odbijanje mlade Dijane, kad ju je on htio pridobiti za nove ljubavne igre, pretvaralo se brzo u prepuštanja puna zanosa.
Čini se da su i njihovi gosti živjeli u toj istoj klimi prepuštanja i lakoumnosti.
To su dijelom morali zahvaliti savršenoj organizaciji. Genijalnost grofa de Peyraca nije zaboravljala nijednu sitnicu da bi se njegovi gosti što udobnije i ugodnije osjećali.
On je bio posvuda, naizgled vrlo bezbrižan. Ipak, Anđelika je imala dojam da on misli samo na nju, da pjeva samo za nju. Ponekad bi u srcu osjetila žalac ljubomore kad bi vidjela kako svoj crni pogled uranja u smjele oči poneke namiguše koja bi mu se obratila za savjet u vezi s finesama ljubavne igre. Ćulila je uši, ali je morala priznati da se njen muž izvlačio pošteno i spretno nekom zajedljivom dosjetkom prekrivenom komplimentom u čemu je bio majstor.
Nekako joj je laknulo, ali ju je u isto vrijeme pritiskao i osjećaj razočaranja kad je poslije tjedan dana vidjela kako se teške kočije s utisnutim grbovima na vratima okreću u dvorištu palače i kreću put dalekih plemićkih vila, dok su lijepe ruke pune čipaka mahale kroz prozorčiće. Vitezovi su pozdravljali šeširima zakićenim perjem. Anđelika im je s balkona veselo otpozdravljala.
Nije joj bilo žao što će naposljetku imati malo mira i što će biti sama s mužem. Ali je duboko u sebi bila tužna što su tako brzo prošli oni divni dani. Ne mogu se dvaput proživjeti takvi trenuci sreće. Nikad se više neće vratiti Anđeliku odjednom zaokupi taj predosjećaj ti čarobni dani…

Tu istu večer Joffrey de Peyrac se zatvorio u svoj laboratorij u koji ne bijaše privirio otkako su počela ljubavna udvaranja.
Ta njegova hitnja razjari preko svake mjere Anđeliku. Ona se bijesno okretala u svom velikom krevetu u kojemu ga je uzalud čekala.
"Eto ti kakvi su ljudi!", gorko se jadala u mislima. "Udostoje se da vam posvete malo vremena onako uz put, ali ništa ih neće zadržati kad su u pitanju njihovi osobni hirovi. Jedni se iživljavaju u dvobojima, drugi u ratu. Joffrey u svojim retortama. Prije sam rado slušala kad mi je o njima govorio, jer mi se činilo da to radi iz prijateljstva prema meni, ali sada mrzim onaj prokleti laboratorij."
Tako ljutu ipak je na kraju obrva san.
Iznenada je trgne iza sna svjetlost jedne svijeće.
Kraj svog uzglavlja opazi Joffreya koji se upravo bijaše svukao. Ona naglo sjedne u krevetu i rukama obuhvati koljena.
Zar je zbilja potrebno? - upita. - Čujem da ptice već cvrkuću u perivoju. Ne mislite li da će biti bolje ako ovu noć, tako divno započetu, provedete u svojim odajama, stisnuvši u svoj zagrljaj staklenu retortu velikog trbuha?
On se veselo nasmije.
Neobično žalim, srećo moja, ali zabavio sam se oko jednog pokusa koji nisam mogao prekinuti. Znate li da se i u ovom slučaju radi donekle o našem strašnom nadbiskupu? On je s mnogo dostojanstva primio vijest o smrti svoga nećaka. Ali treba da znate: dvoboj je zabranjen. Još jedna dobra karta u njegovoj ruci. Dobio sam ultimatum da onom njegovom idiotu, fratru Becheru otkrijem tajnu o pravljenju zlata. A budući da mu ja ne mogu dolično objasniti trgovinu sa španjolskim zlatom, odlučio sam da ga odvedem u Salsigne, gdje će on prisustvovati kopanju zlatonosnih stijena i vađenju zlata iz njih. Ali prije toga moram ovamo pozvati Fritza Hauera i poslati jednoga glasnika u Genevu. Bernalli bi vrlo rado prisustvovao tim pokusima i sigurno će doći.
Ništa me od svega toga ne zanima - prekine ga Anđelika ljutita. - Meni se spava! S kosom koja joj je padala preko lica i onom košuljom od koje joj se porub spuštao niz golu mišicu, bilo joj je jasno da njeno držanje nije bilo u skladu sa strogošću njenih riječi.
On je pomiluje po nježnom i bijelom ramenu, ali se ona iznenada trgne i zarije mu svoje oštre zube u ruku. On je pljesne dlanom i, tobože u ljutnji, prevrne je preko kreveta. Borba je samo časak potrajala. Ubrzo je bila svladana, još jednom iznenađena snagom Joffreya de Peyraca. No još uvijek je bila buntovnog raspoloženja te se pokuša oteti iz njegova zagrljaja. A zatim joj krv stane brže kolati žilama. Sladostrasna iskra plane negdje u dubini njezina bića i začas je čitava planula. I dalje se otimala, ali, nošena znatiželjom, nastojala je ponovo osjetiti izvanredno čuvstvo što je čas prije bijaše proželo.
Tijelo joj se raspalilo. Valovi strasti bacili su je u delirij koji još nikada nije osjetila. S glavom oborenom preko ruba kreveta, rastvorenih usana, Anđelika se sjeti iznenada sjena u jednoj ložnici obasjanom svjetlošću svjetiljke. U ušima joj je šumio sladak i bolan jecaj, jecaj žene u ljubavnom grču. Sad joj se učini da ga čuje s izvanrednom oštrinom. Odjednom u tom jecaju prepozna svoj glas. Iznad sebe, u sivoj svjetlosti zore vidjela je lice fauna koji se smješkao i koji je, napola zatvorenih i sjajnih očiju, slušao pjev što ga je izmamio iz njenih grudi.
Oh, Joffrey! - uzdahne Anđelika - čini mi se da umirem. Kako to da si sve izvanredniji?
Jer je ljubav umijeće u kojemu se također možemo usavršavati, a i zato što ste vi, divna moja prijateljice, izvanredna učenica…
Zasitivši se, onda potraži san sklupčavši se u njegovu krilu. Kako su izgledale tamne Joffreyeve grudi među bijelim čipkama njegove košulje. I kako je opijao miris duhana!




_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:35 am



Otprilike dva mjeseca poslije ispričanih događaja skupina konjanika koja je slijedila kočiju s grbom grofa de Peyraca uspinjala se zavojitom cestom prema malom mjestu Salsigne u Audeu.
Anđelika je u početku bila oduševljena tim putovanjem, ali je sada počela osjećati zamor. Vladala je pasja vrućina i silna se prašina dizala. A kako ju je jednoličan hod konja naveo na razmišljanje, ona je najprije promatrala antipatičnu priliku fratra Conana Bechera koji je, jašući opkoračke na jednoj mazgi, pustio da mu vise duge i mršave noge i stopala obuvena u fratarske sandale. Zatim je stala namatati misli o posljedicama tvrdokorne mržnje nadbiskupove. Naposljetku,
budući da joj je Salsigne dovodio u sjećanje čvorugavi lik Fritza Hauera, stala je razmišljati o očevu pismu što ga joj je Sas donio stigavši u Toulousu na svojim kolima zajedno sa ženom i tri plava dječačića koji, usprkos mnogim godinama provedenim u Poitouu, govorahu jedino oporim germanskim narječjem.
Primivši pismo, Anđelika je dugo plakala, jer ju je otac obavijestio o smrti staroga Guillaumea Lutzena. Potražila je neki mračni kutak i tu je satima jecala. Niti Joffreyu ne bi mogla objasniti ono što je osjećala i zašto joj se srce cijepalo sjećajući se starog i bradatog lica svijetlih i strogih očiju, koje su nekad blagim sjajem pratile malu Anđeliku. Navečer, pošto ju je muž milovao i mazio s mnogo nježnosti ne tražeći od nje ništa, njen se bol nešto stišao. Prošlost je bila prošlost. Ali očevo je pismo oživjelo u njezinu sjećanju male bose prikaze, kosa punih slame, studene hodnike u starom zamku Monteloup, čije su se sjene ljeti držali pilići.
Osim toga, barun se jadao. Život je bio uvijek težak, iako je svako dijete dobilo svoje zahvaljujući trgovini s mazgama i velikodušnoj pomoći grofa de Peyraca.
Ali u tom je kraju vladala oskudica. Ta bijeda pa proganjanja kojima su izvrgnuti prodavači krijumčarene soli, izazivaše pobunu među stanovnicima močvarne zone. Nenadno bi ispuzali iz šibljaka i pljačkali okolne zaseoke.
Nisu htjeli plaćati namete i poreze te su ubili nekoliko carinika i poreznika. Moralo se protiv njih poslati vojnike koji su ih gonili ali oni su bježali kroz kanale kao jegulje. Bilo je mnogo obješenih po raskršćima.
Anđelika je odjednom shvatila što je značilo imati jedno od najvećih bogatstava u pokrajini. Bijaše zaboravila na onaj potlačen svijet koji je živio u strahu od poreza i poreznika. Zar je, zaslijepljena srećom i raskoši, postala tako sebična? Možda bi se nadbiskup bio pokazao manje nepomirljiv da mu je ona znala polaskati pokazavši više brige za njegove milodare? Uto začuje kako kraj nje uzdiše jadni Bernalli:
Strašne li ceste! Gora je nego u mojim Abruzzimal A ona lijepa kočija! Razmrskat će se u komadiće. To je pravi zločin!
Ta molila sam vas da sjednete u nju - reče Anđelika. - Tako bi bar nečemu poslužila.
Uglađeni je Talijan prosvjedovao, ali se pri tom hvatao za utrnule bubrege.
Ne, gospođo, nijedan čovjek vrijedan tog naziva ne bi mogao udobno putovati u kočiji dok jedna gospođa jaše na konju.
Vaša savjesnost, dragi Bernalli, nema zaista nikakvog opravdanja. Danas se svijet više ne prenemaže toliko. Uostalom, koliko vas ja poznajem, bit će dovoljno da bacite jedan pogled na naše hidraulične sprave pa da budete kao riba zdrav.
Učenjakove lice se razvedri.
Sjećate se zaista, gospođo, moje manije za nauku koju ja nazivljem hidrauličnom? Vaš me je muž namamio ovamo obavijestivši me da je u Salsigneu konstruirao spravu koja crpi vodu iz potoka što protiče u duboku klancu. Bilo je to dovoljno da se otputim na put. Pitam se nije li pri tom otkrio i perpetuum mobile?
Varate sa, dragi prijatelju - javi se iza njih glas Joffreya de Peyraca. - Radi se ovdje o modelu jednog od onih hidrauličnih ovnova koje sam vidio u Kini, a koji, mogu podignuti vodu sto pedeset toise14 pa i više. Gledajte, gledajte tamo dolje! Stižemo.
Ubrzo su se našli na obali potoka gdje su odmah primijetili neku vrst đerma koji se brzo okretao oko osovine izbacujući u određenim vremenskim razmacima, u lijepoj krivulji, mlaz vode na veliku visinu.
Taj mlaz vode je padao u nekakvo korito postavljeno na povišeno mjesto, odakle je zatim polako tekao u drvene kanaliće.
Umjetna duga obasjavala je tu napravu svojim šarenim bojama. Anđeliki se mnogo svidio hidraulični ovan, dok je Bernalli izgledao razočaran te je povikao zlovoljno:

14 Stalak za mjerenje visine čovjeka.
Ali ovako gubite devetnaest dvadesetina količine vode vašega potoka. Ta to nema nikakve veze s perpetuum mobile!
Nije uopće važno što gubim i na količini vode i na njenoj snazi - primijeti grof. - Važo je da voda stiže na potrebnu visinu i da mi je mala količina dovoljna da se sabere usitnjeni zlatonosni kamen.
Ostavili su za sutradan posjet rudniku. Skroman, ali pristojan smještaj im je osigurao glavar mjesta. U jednim su kolima dovučeni kreveti i prtljaga. Grof de Peyrac prepusti seoske kuće Bernalliju, fratru Becheru i d'Andijosu koji je, dakako, bio u pratnji.
On je međutim više volio da se skloni pod veliki šator s dvostrukim krovom što ga bijaše donio iz Sirije.
Misim da smo od križara poprimili naviku da podižemo logor. Na vrućini koja vlada u ovom selu, najsušem u čitavoj Francuskoj, vidjet ćete, Anđeliko, da je pod šatorom ugodnije nego u nekoj građevini od kamena ili ilovače.
Kad se spustila noć, ona je, zaista, uživala u svježem zraku što se spuštao s planine. Ispod podignutih okrajaka šatora vidjelo se nebo koje se rumenilo od sunca na zalazu, a s obale potočića je dopiralo tužno i svečano pjevanje rudara, Joffrey de Peyrac je izgledao zabrinut, protivno svom običaju.
Ne sviđa mi se onaj redovnik! - žestoko i iznenada poviče. - Ne samo da neće ništa razumijeti, već će sve objasniti u skladu s onim svojim iskrivljenim načinom mišljenja. Vise bih volio objasniti se s nadbiskupom, ali on hoće "svjedoka nauke". Ha! Ha! Koje li krasne šale! Svatko bi bio bolji od onog tvorničara Očenaša!
Pa ipak - javi se pomalo uvrijeđeno Anđelika - čula sam da su mnogi poznati učenjaci bili svećenici.
Grof se jedva suzdržavao da ne plane.
Ne niječem, pa čak ću i više od toga priznati. Vjekovima je crkva čuvala kulturnu baštinu čovječanstva. Ali sada se ona izgubila potpuno u jalovom skolastičkom učenju. Nauka je dospjela u ruke vidovnjaka koji su spremni poreći očite činjenice ukoliko ne mogu pronaći teološki razlog za neku pojavu kojoj se može dati samo prirodno objašnjenje.
Ušuti i naglo privukavši ženu na grudi, reče joj nešto što će njoj tek poslije postati jasno:
I vas sam poveo sa sobom kao svjedoka.

Sutradan ujutro Fritz Hauer se predstavi da bi posjetioce otpratio do rudnika zlata. Taj rudnik je, u stvari, bila ogromna bušotina, zapravo kamenolom u podnožju ogranka Corbieresa. Ogromna površina kružnog oblika duga pedeset toises, a široka petnaest, bijaše očišćena, a ogromni komadi sivog kamenja bijahu razbijeni pomoću drvenih i željeznih klinova, u manje komade koji su potom tovareni na kolica i odvažani u drobilice.
Nekoliko hidrauličnih čekića je osobito privuklo Berjaallijevu pažnju. Ti su čekići bili obloženi željeznim pločama i njihali su se kad bi se kesoni napunili vodom i izgubili ravnotežu.
Kojeg li gubitka u snazi vode - uzdahne Bernalli - ali su zato te jednostavne naprave vrlo korisne jer omogućuju velike uštede u radnoj snazi! Da li je i ovo vaš izum, grofe?
Ja sam se samo ugledao na Kineze. U Kini ovakve naprave postoje, kako mi rekoše, već tri ili četiri tisuće godina. Oni se ovim uređajima služe, uglavnom, za ljuštenje riže, svoje glavne hrane.
Ali gdje je zlato u svemu tome? - mudro je primijetio redovnik Conan Becher. - Ja vidim ovdje samo sivu i tešku prašinu koju vaši radnici izvlače iz samljevenog sivozelenog kamena.
Demonstraciju ćete vidjeti u saskoj ljevaonici.
Skupina se spusti naniže, gdje je nekoliko katalonskih pokrivenih peći bilo smješteno u šupu bez zidova.
Dva dječaka su stavljali u pokret nekoliko kovačkih mijehova koji su izbacivali usijani i zagušljiv dah. Blijedi je plamen, u kojemu se osjećao žestok smrad češnjaka, sukljao na mahove iz otvorenih ždrijela peći i izbacivao neku vrst čađave i teške pare koja se taložila svuda naokolo kao krpice bijeloga snijega. Anđelika rukom zagrabi malko te bijele tvari i htjede je, zbog onog vonja češnjaka koji je u njoj pobudio znatiželju, prinijeti ustima.
Kao kakav duh izišao iz samoga pakla, neka ljudska nakaza u kožnatoj pregači snažno je udari po ruci da bi zaustavio njen pokret.
Prije no što se uopće snašla, taj duh promumlja:
- Gift, Gnadige Dame!15
Anđelika neodlučno otare rukom, Fratar Becher ju je ozbiljno promatrao.
Kod nas - reče on blago - alkemičari rade s maskom na licu. Ali i Jeffrey je čuo njegove riječi stoga se umiješa:
Ali ovdje se ne radi o alkemiji, mada se ove smjese ne mogu jesti, a, dakako, ni dirati. Da li redovito dijelite mlijeko svim svojim ljudima, Fritz? - upita na njemačkom.
Šest je krava prije našeg dolaska dotjerano ovamo, visosti!
Dobro, i ne zaboravite da se to mlijeko ne smije prodavati, već ga valja popiti.
Nismo u potrebi visosti, i stalo nam je da što dulje poživimo - odgovori stari i gubavi poslovođa.
Može li se znati, presvijetli, kakva je ono rastaljena i gusta tvar koju zamjećujem u ovoj paklenskoj peći? - upita fratar Beeher i pri tom se prekriži.
To je onaj isti težak šljunak, opran i osušen, što je iskopan iz rudnika.
I vi tvrdite da u onoj sivoj prašini ima zlata? Nisam primijetio da je zasvjetlucalo i najmanje zrnce zlata, pa čak ni maloprije u onoj vodenoj brazdi
A ipak se radi o zlatonosnom stijenju. Donesi ovamo lopatu tog šljunka, Fritz! Poslovođa zarije lopatu u ogromnu hrpu zelenosivog šljunka, izgleda donekle kovinastog.
Becher oprezno pospe malo tog pijeska po dlanu, pomiriše ga i okuša, ali ga odmah pljune.
Arsenikova kiselina. Snažan otrov. Ali kakve to veze ima sa zlatom! Uostalom zlato se vadi iz pijeska, a ne iz stijenja. A u kamenolomu što smo ga prije vidjeli nema ni jednog jedinog komadića pijeska.
Vrlo točno, cijenjeni kolego - složi se Joffrey de Peyrac, a potom doda okrenuvši se Sasu iznad sebe - Ako je trenutak povoljan, dodaj olova.
Ali je još prilično dugo trebalo čekati. Masa u peći sve se jače žarila, topila i kuhala. Zagušljiva i bijela para pušila se padajući posvuda, pa i po odijelima, kao bijeli i prašnjavi premaz.
Zatim, kad se dim gotovo sasvim razišao i vatra se smanjila, dva radnika u kožnatim pregačama dovezoše na kolicima nekoliko olovnih šipaka i bace ih u tu gustu masu.
Rastvor se najzad smiri. Sas ga promiješa dugim drvenim štapom.
Na površini rastvora se pojave zračni mjehuri, a zatim sloj pjene koju Fritz Hauer skine s velikim cjedilima i željeznim kukama. A onda opet stane miješati.
Najzad se Sas sagne pred otvorom u donjem dijelu badnja u peći, izvuče čep od krečnjaka kojim je bila začepljena i srebrnasta nit stane teći u već pripremljene kanaliće.
Potaknut radoznalošću redovnik se primakne bliže i reče:
Ovo je još uvijek olovo.
Još uvijek se slažemo - otpovrne grof de Peyrac. Ali odjednom fratar kreštavo poviče: - Vidim tri boje!
I dašćući pokazivaše na snop boja koje su bile posljedica hlađenja šipaka. Ruke su mu se tresle dok je mucao: - Veliko djelo, vidio sam veliko djelo!


15 Otrov, plemenita gospodo!
Ova je dobričina šenuo pameću - primijeti markiz d’Andijos ne pokazujući veliko poštovanje prema nadbiskupovom čovjeku.
Grof de Peyrac objasni sažaljivo se osmjehujući:
Alkemičari se drže kao pijani plota tih triju boja jer su one od presudnog značenja za dobivanje kamena mudraca i za pretvaranje kovina. Međutim, ovo je beznačajna pojava u poređenju s pojavom duge poslije kiše.
Odjedared se fratar spusti na koljena pred Anđelikinim mužem i mucajući mu zahvaljivaše što mu je dopustio da bude prisutan djelu njegova života.
Ljutit tim smiješnim ponašanjem, grof suho odgovori:
Ustanite, oče. Vi, u stvari, još ništa niste vidjeli, a svojim ćete se očima uvjeriti da je tako. Nema tu nikakvog kamena mudraca i meni je zaista žao što ćete se razočarati.
Fritz Hauer je promatrao taj prizor, a na njegovu se licu prekritom prašinom i kamenim trunjem pojavi izraz zatečenosti.
Muss ich das Blei durchbrannen vor allen diesen Herrschaftsen!16 - upita.
Uradi kao da sam ja jedini tu.
Anđelika vidje kako su još toplu šipku zgrabili mokrim krpama i gurnuli na kolica kojima su je odvezli do male peći smještene iznad jedne već vrlo zažarene vatre. Nekakve opeke u središnjoj šupljini peći imale su oblik nepokretnih lončića i bile su vrlo bijele, lagane i šupljikave. Te su opeke bile načinjene od kostiju životinja sa čijih se strvina, bačenih na obližnju hrpu širio strašan zadah. Zrak je bio tako zagađen smradom tih strvina, te češnjakom i sumporom da se jedva disalo.
Od silne vrućine i uzbuđenja dotada crveno lice fratra Bechera ujedanput poblijedi: opazio je hrpu kostiju te se stade križati i moliti se Bogu da ga zaštiti od zloduha.
Grof se nije mogao suzdržati već smijući se reče Bernalliju:
Evo kakav učinak imaju naša istraživanja na ovog suvremenog učenjaka. A već za Grke i Rimljane je pročišćavanje zlata uz pomoć pepela od životinjskih kostiju bila prava igrarija!
Uza sve to Becher nije pobjegao pred tim strašnim prizorom. Vrlo blijed, krunio je zrna na svom čislu i netremice promatrao pripreme starog Fritza i njegovih pomoćnika.
Jedan od ovih je dodavao ugljena u vatru, a drugi je stopalom pritiskao pedalo kovačkog mijeha. Uto se olovo počelo brzo taliti i skupljati se usred okrugle izdubine napravljene od životinjskih kostiju kao i opeke peći. Kad se sve rastalilo, vatra je pojačana i olovo se stade dimiti.
Na mig staroga Fritza pojavi se dječak s duhačkim mijehom na čijem je kraju bila cijev od zemlje otporne na vatru. On namjesti vršak na rub badnja i poče hladnim dahom puhati po tamnocrvenoj površini rastopljene kovine.
Uz pištavi šum ubrzo se duhajući zrak crvenio kao požar i povećao. Svijetla točka je bivala sve zažarenija i sad je sjala bijelim sjajem i malo-pomalo tim se sjajem žario čitav rastvor.
Uto mladi pomoćnici na brzinu izvuku zažareno ugljevlje ispod peći, a veliki kovački mijehovi se zaustaviše.
Pročišćavanje se sad nastavilo samo od sebe. Kovina je kuhala i zasljepljivala. S vremena na vrijeme se prekrivala tamnom koprenom, zatim se rastvarala tvoreći tamne pločice koje su plesale na blistavoj površini, a kad bi koji od tih lutajućih otočića stigao na rub rastvora, opeke od životinjskih kostiju, kao kakvom magijom, su ga grabile tako da je površina izgledala i čišća i sjajnija.
U isto vrijeme ispupčena površina kovine smanjivala se naočigled. Najzad poprimi veličinu palačinke, potamni i načas je obasja iznenadni blijesak. U tom trenutku Andelika jasno vidje kako je taj ostatak kovine silovito zatreperio, zgusnuo se i potamnio.


16 Moram li obaviti čišćenje zlata pred svom ovim ljudima?
To je pojava munje što ju je opisao Berzelius, koji je mnogo radio na pročišćavanju i odvajanju kovine - reče Bemalli. - Ali sretan sam što mi se pružila prilika da prisustvujem jednom metalurškom zahvatu koji mi je bio poznat samo iz knjiga.
Alkemičar nije govorio. Pogled mu je odsutno lutao.
Uto Fritz dohvati jednim kliještima palačinku, zagnjuri je u vodu i potom stavi pred svog gospodara, žutu i sjajnu.
Čisto zlato - promrmlja redovnik alkemičar s poštovanjem.
Ipak nije potpuno čisto - primijeti de Peyrac - Inače ne bismo vidjeli pojavu blijeska, što je znakom da u zlatu ima još i nešto srebra.
Rado bih znao da li je ovo zlato otporno na dušičnu i solnu kiselinu?
Pa svakako, budući da je pravo zlato.
Pošto se malko primirio, fratar upita može li dobiti komadić tog proizvoda da bi ga predao nadbiskupu, svom dobročinitelju.
Uzmite i predajte mu ovaj komad nepročišćena zlata izvađen iz utrobe naših Corbieresa - reče grof de Peyrac - i objasnite mu da ovo zlato potječe iz stijene u kojoj ga već ima i da se sam potrudi da otkrije na nekom od svojih posjeda nalazište koje će ga učiniti bogatašem.
Conan Becher pažljivo umota u rubac dragocjeni poklon koji je bio težak najmanje dvije libre i ništa ne odgovori.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:35 am






Na povratku im se dogodila nezgoda, naizgled neznatna, ali koja će imati priličnog utjecaja poslije na život Anđelike i njezina muža.
Na pola puta od Toulouse, drugog dana putovanja, dorat, na kojemu je ona jahala, počeo je šepesati ranivši se o kamen na krševitom putu. Nisu imali konja za izmjenu, jedino da se koji od četiri konja ispregne iz zaprege što je vukla kočiju. Ali Anđeliki se činilo da bi se ponizila jašući na teretnoj životinji. Stoga se uvuče u kočiju, gdje se Bernalli, vrlo slab jahač, bijaše smjestio. Videći kako ga je ta mala šetnja izmučila, Atiđelika mu se još više divila što je poduzimao tako duga putovanja samo zato da vidi jedan hidraulični čekić ili da razgovara o teži tjelesa. Osim toga, budući da je bio protjeran iz mnogih zemalja, Talijan je bio siromašan i putovao je na posuđenom konju. Usprkos trešnji kočije, on je bio zadovoljan vožnjom i nazivao ju je zlatnom udobnošću. A kad ga je Anđelika smiješeći se zamolila za malo mjesta, on zbunjeno povuče noge koje bijaše prebacio preko sjedišta.
Grof i Bernard d’Andijos poigravali su konjima neko vrijeme uz bokove kočije, ali kako je cesta bila uska i dosta prašnjava, morali su se povući i iz podaljega slijediti kočiju zbog prašine koju je podizala. Pred kočijom su jahala dva momka.
Cesta je bila sve uža i sve zavojitija. Iza jednog zavoja kočija se zaustavi uz škripu i putnici opaziše skupinu jahača koja kao da im je prepriječila put.
Ne plašite se, gospođo - reče Bernalli proturivši glavu kroz prozor kočije - to su lakeji neke kočije koja ide u suprotnom pravcu.
Ali kako ćemo se mimoići na ovoj cesti? - poviče Anđelika.
Dotle su se sluge i jedne i druge strane obilato častile psovkama. Ponašajući se vrlo drsko, protivničke su sluge tražile da se povuče kočija gospođe de Peyrac i, hoteći dokazati svoje pravo na prednost, jedan od slugu stade bijesno izmahivati bičem i slučajno dohvati momke i konje grofa de Peyraca. Konji se stadoše propinjati, kočija se zaljulja i Anđelika, sigurna da će svršiti u jarku, nije mogla suzdržati uzvik straha.
Uto pristigne grof de Peyrac i strašno mrgodna lica sustigne čovjeka što se bičem poslužio i snažno ga preko lica ošine svojim jahaćim korbačem. Uto je pristigla i druga kočija i zaustavila se uz škripu osovina. Iz nje se izvuče nekakav apoplektičan debeljko napirlitan čipkama i trakama, prekriven puderom i prašinom. Čitava se njegova pojava oblivena znojem čudno doimala. Uznemireno je mahao svojim štapom, na čijem se vrhu nalazila jabučica od slonove kosti i svilena traka.
Tko se usuđuje udariti moje sluge? - vikao je. Blesavi viteže, zar ne vidite da imate posla s predsjednikom tuluškog sabora, barunom de Massenauom, gospodarom Pouillaca i drugih sela...? Molim vas da se sklonite u stranu i pustite nas proći.
Grof se okrene i pozdravi ga pretjeranom uljudnošću.
Vrlo mi je drago. A niste li možda rod nekom gospodinu Massenauu, bilježničkom pisaru, koji mi je poznat iz pričanja?
Gospodin de Peyrac! - poviče ponešto zbunjen.
Ali njegov se bijes, podstaknut ubitačnom žegom sunca, zbog toga nimalo ne stiša i lice mu pomodri.
Želim vam skrenuti pažnju, grofe, da je moje plemstvo, iako je najnovijeg porijekla isto tako autentično kao i vaše. Mogao bih vam pokazati dekret kojim ga je kralj potvrdio.
Vjerujem vam, gospodine Massenau. Visokom je plemstvu još uvijek krivo što vas se podiglo na tako veliku čast.
Tražim da mi objasnite tu vašu aluziju, što mi se može predbaciti?
Ne čini li vam se da je mjesto loše izabrano za ovakve razgovore? - upita grof de Peyrac, koji je jedva zadržavao na uzdi konja razdraženog vrućinom i mahanjem štapa tog krupnog i crvenog čovjeka. Ali barun Massenau se nije predavao.
Nekako rado govorite o javnim poslovima, gospodine grofe! Ali vam je valjda ispod časti da prisustvujete sjednicama sabora.
Pa meni više i nije do sabora koji nema nikakve vlasti. Tamo bih ionako sreo samo skorojeviće i pogospođene seljake, željnih plemićkih naslova koje kupuju od gospode Fouqueta i Mazarina. A uz to još uništavaju mjesne slobode Languedoca.
Gospodine, ja sam jedan od najviših službenika kraljeve pravde. Languedoc je državna pokrajina, pripojena kruni već odavna. Nije baš preporučljivo preda mnom govoriti o mjesnim slobodama.
Nije preporučljivo ni samu riječ sloboda izgovoriti pred vama jer vi niste u stanju razumjeti njen smisao. Vi ste jedino dobri da živite od kraljeve pomoći, a to onda nazivate svojom službom.
To je ipak nešto dok vi…
Ja od njega ništa ne tražim već mu redovito šaljem poreze za svoje ljude i plaćam mu ih u čistom zlatu koje izvlačim iz svojih zemalja ili zaradim trgovinom. Znate li, gospodine Massenau, da u onih milijun livara što ih Languedoc daje kralju, ja sudjelujem s jednom četvrtinom.
Predsjednik sabora se samo na jednoj stvari zaustavio: - Zarađujete trgovinom! - poviče sa zgražanjem. Znači, istina je, bavite se trgovinom?
Bavim se trgovinom i proizvodim. I ponosim se time. Zato što mi se ne sviđa od kralja tražiti milostinju.
Ah, u vas je vrlo oholo držanje, gospodine de Peyrac! Ali upamtite ovo: građanstvo i novi plemenitaši predstavljaju snagu kraljevstva.
Oduševljen sam time - odvrati grof podrugljivim tonom. - Novo plemstvo treba još štošta da nauči, a sada neka se ljubazno skloni i pusti da prođe kočija gospođe de Peyrac koja je već izgubila strpljenje.
Ali novi je barun tvrdoglavo lupao nogama po prašini.
Ne postoji razlog da se ja prvi maknem. Ponavljam, moje plemstvo vrijedi koliko i vaše.
Ali ja sam bogatiji od vas, majmune - snažno zaviče grof de Peyrac. - A kako za vas samo novac ima neku vrijednost, mičite se s puta, gospodine Massenau i pustite da bogatstvo prvo prođe.
I pojuri naprijed odbijajući u stranu sluge predsjednika sabora. Ovaj je jedva dospio skloniti se s puta kočiji s grofovskim grbom. Kočijaš, koji je samo čekao na mig svoga gospodara, bio je sretan što su stjerali u rog tu prostačku čeljad.
Dok je prolazila, Anđelika opazi crveno lice gospodina Massenaua koji je, mašući štapom ukrašenim vrpcama, vikao:
Podnijet ću izvještaj… Podnijet ću dva izvještaja. Gospodin d’Orleans, kraljev namjesnik u Languedocu će biti obaviješten… i kraljevi savjetnici.

Ulazeći jednog jutra s mužem u knjižnicu palače, Anđelika iznenadi Klementa Tonnela, majordoma, kako na voštane tablice ispisuje naslove nekih knjiga. Kao i prvi put kad je bio iznenađen, sasvim se zbunio i nastojao sakriti voštane tablice i dlijeto.
Sto mu jada, čini se da vas zaista zanima latinski! - poviče grof više začuđen nego naljućan.
Uvijek me je privlačilo učenje, gospodine grofe. Moja je želja oduvijek bila da postanem bilježnik i meni pričinja veliku radost što pripadam kući ne samo velikog gospodina nego i slavnog učenjaka.
Ali nećete se u pravne nauke uputiti proučavajući moje knjige o alkemiji - primijeti Joffrey de Peyrac namrštivši obrve, jer mu se nikad nije sviđalo njegovo podmuklo držanje. Njemu se jedinome u čitavoj palači nije nikad obraćao sa ti.
Kad je Klement izišao, Anđelika će zlovoljno:
Ne mogu se potužiti na službu ovoga Klementa, ali sve teže podnašam njegovo prisustvo u kući. Ni sama ne znam zašto. Kad ga gledam, imam osjećaj neke nelagode. A ipak sam ga ja dovela sa sobom iz Poitoua.
Oh! reče Joffrey slegnuvši ramenima - suviše je radoznao, ali dok ga njegova strast za znanjem ne tjera da zaviri u laboratorij… Uostalom, moj Kuasi-Ba dobro bdije nad njim. Klement je sigurno seljački sin ili potječe iz obrtničke obitelji i posvetio se pozivu sluge da bi se uzdigao. U tome je pametnim i oštroumnim mladićima niskoga porijekla najbolje pomagala služba kod plemstva i dodir s njima. U ovo naše vrijeme ima neobičnih, uspona i služinče što nosi vodu za kupatilo gospođe vojvotkinje jednoga će se dana tikati s unucima te iste vojvotkinje u kraljevu predsoblju. Plemstvo se sada prodaje kao što se prodaje paket soli u dućanu.
Usprkos tim riječima Anđeliku je zaokupljala neka neobjašnjiva muka i više puta joj je u toku dana iskrsnulo pred očima kozičavo lice majordoma i uznemirivalo joj misli. Pa ipak, taj čovjek je bio jedini njen zemljak u Languedocu, sluga savršenog držanja, majordom kojemu nisi imao što prigovoriti. Bio je dosta šutljiv i služinčad ga se bojala. Svi su mu priznavali iskustvo i upućenost u posao koji je obavljao stoga je uvijek bilo napretek mladića koji su molili da ih se primi u Palaču radosnog znanja kao pomoćnu služinčad za sve poslove samo da bi bili pod njegovom komandom. Ali nisu ga voljeli, a bilo je i razumljivo kad se zna da je bio iz drugog kraja i prilično oštra značaja.
Nije prošlo mnogo vremena od te zgode a Klement Tonnel zamoli dopuštenje da se vrati u Niort gdje je imao srediti neke stvari oko nasljedstva. "Taj će čitava života nasljeđivati", pomisli Anđelika. Sjetila se da je već jednom morao napustiti službu s istih razloga. Klement obeća da će se vratiti slijedećeg mjeseca, ali videći s kojom brigom slaže orme svoga konja, Anđelika pomisli kako ga vjerojatno neće tako brzo vidjeti. Mislila mu je povjeriti pisma za svoju obitelj, ali se na kraju predomisli.
Kad je on otputovao, nju spopadne neka luda želja da ponovo vidi Monteloup i njegova polja. Za ocem nije toliko čeznula. Iako se sada osjećala vrlo sretnom, bila je još uvijek kivna ina nj zbog svog vjenčanja. Braća i sestre su se rastepla po svijetu. Stari Gullaume je bio mrtav, a iz pisma što ih je primila bilo je očito da su stare tetke postale čangrizave i brbljive, a dojilja sve samovoljnija. U sjećanju joj se javi načas Nikola ali on je poslije Anđelikina vjenčanja nestao iz mjesta.
Premišljajući tako, Anđelika opazi da je misao o povratku kući bila, u stvari, želja da se uputi u dvorac du Plessis i utvrdi da li je onaj zloglasan kovčežić s otrovima još uvijek sakriven u tornjiću. Nije bilo razloga da nestane. Mogli su ga otkriti jedino da razruše čitav dvorac. Kako to da joj se ta stara zgrada vraćala u sjećanje i sada je muči? Neprijateljstva iz onog vremena bila su već zaboravljena. Mazarin, kralj i njegov mlađi brat bili su još u životu. Gospodin Fouquet je došao
do moći a da nije izvršio zločine. A nisu li se pronosili glasovi da se princ de Conde ponovo vraća u milost?
Odjednom odbaci sve te tlapnje i ubrzo se smiri.
Svuda je vladalo svečano raspoloženje u Anđelikinoj kući kao i u čitavom kraljevstvu.
Nadbiskup tuluški, zaokupljen važnijim brigama, prestao je da svoga protivnika, grofa de Peyraca, okružuje sumnjičenjima i uhodarenjem.
Monsinjor de Fontenac bijaše, u stvari, pozvan da zajedno s nadbiskupom iz Bayonne prati gospodina Mazarina na njegovu putu do Pirineja.
Po čitavoj Francuskoj se pronijela vijest uz sjajnu pratnju od koje je ljudima zastajao dah, gospodin kardinal je kretao prema jednom otoku Bidassoa, u zemlji Baska, da sklopi mir sa Španjolskom. Najzad će, dakle, završiti taj dugi rat koji je svake godine počinjao sa cvjetanjem u proljeće. Ali još više od te vijesti toliko željene, nevjerojatan plan je ispunjao radošću srce čak i najneznatnijeg zanatlije u kraljevstvu. Kao zalog miru, ohola je Španjolska pristala da svoju infantkinju da za ženu mladom kralju Francuske. Usprkos prešućivanju i ljubomornim pogledima, svijet se s obje strane Pirineja šepurio, jer su u tadašnjoj Evropi, pored Engleske zahvaćene pobunom, bezbroj sitnih kneževina talijanskih i njemačkih, prostačkih naroda koje se zvalo mornarima, to jest Flamanca i Holandeza, samo te dvije države bile dostojne jedina druge.
A kojem je drugom kralju i mogla biti suđena infantkinja, jedinica Filipa IV, djevičanski idol sedefaste puti, odgojena u strogoj sjeni tamnih palača?
A da li je postojala neka druga princeza koja je mladom dvadesetogodišnjem princu, nadi jednog od najvećih naroda, pružala veće jamstvo plemenitosti svog porijekla te probitku savezništva?
Nije li već mnoge godine gospodin de Lionne, državni sekretar za poslove s inozemstvom, držao pod okom portrete svih kršćanskih neudatih princeza? Neko se vrijeme govorilo o Velikoj gospođici, kraljevoj rođakinji, šest godina starijoj od njega, jedinoj zaista bogatoj udavači u obitelji. Ali onaj topovski pucanj s Bastilje koji je po njezinu naređenju ispaljen na kraljevsku vojsku, razbio je taj lijepi plan. Govorilo se zatim o Margeriti de Savoi i dvor je krenuo u Lyon. Ali dok se plesalo i počeo se svima sviđati taj plan, nepoznati se glasnik uvijen u ogrtač boje tamnocrvene kao opeka, pojavio na sporednim vratima.
Primio ga je nasamu gospodin Colbert, kardinalov upravitelj, a zatim mračnim hodnicima odveo u osamljen salončić kamo je potom došao i sam kardinal i gdje se dugo šaputalo. Vrativši se u sjajne osvijetljene dvorane k Ani Austrijskoj, reče joj grickajući polako slatkiše: - Infantkinja je naša. Ovdje više nemamo nikakva posla.
Po pokrajinskim se dvorovima naveliko i sa strašću pričalo o tom događaju. Gospođe su u Toulousi tvrdile da je mladi kralj mnoge suze prolio, u potaji, jer je bio ludo zaljubljen u malu prijateljicu iz svog djetinjstva, tamnoputu Mariju Mancini, kardinalovu nećakinju. Kardinal je tom prilikom jasno pokazao da je za nj slava njegova kraljevskog štićenika i dobrobit kraljevstva bila iznad svega.
On je težio za mirom kao posljednjim rezultatom spletaka što ih je njegova talijanska pamet već godinama kovala. Svoju je obitelj bez milosrđa odbacio u stranu. Luj XIV će se oženiti infantkinjom.
I tako se s osam kočija za svoju vlastitu osobu, deset kola za svoj prtljag, dvadeset i četiri mazge, sto pedeset slugu u livreji, dvije stotine momaka, kardinal spuštao prema smaragdnoj obali Saint-Jean-de-Luza.
Prolazeći, htio je uza se imati nadbiskupe Bayonne i Toulouse sa njihovom pratnjom da bi dao što velebniji sjaj svom poslanstvu. S druge strane planine je, međutim, don Luis de Haro, predstavnik njegovog najkatoličnijeg veličanstva, suprotstavljajući tolikom sjaju uzvišenu jednostavnost, prelazio preko gorskih lanaca Kastilje, noseći u svojim željeznim sanducima samo nekoliko goblena čiji su prizori trebali podsjetiti protivnu stranu tko je imao pravo na slavu nekadašnjeg kraljevstva Karla V.
Nitko nije žurio. Nijedan od dvojice poslanika nije želio stići prvi i tako se poniziti čekajući drugog. Na kraju su se poslanstva jedva i micala i na pravo čudo pravila društvenog ophođenja, Talijan i Španjolac stigoše istoga dana, u isti sat na obale Bidassoa. I tako je vrijeme prolazilo u skanjivanju. Tko će prvi porinuti čamac u vodu da bi stigao na Otočić fazana, usred rijeke, gdje je trebalo doći do susreta? I oba su poslanika našla rješenja koja su trebala sačuvati njihovu oholost.
I kardinal i don Luis de Haro objavili su, u istom trenutku, da su bolesni. A kako taj izgovor, zato što se vremenski previše poklapao, nije bio uvjerljiv, da bi se spasilo lice, trebalo je čekati da poslanici ozdrave. Ali ni jedan ni drugi nisu htjeli ozdraviti.
Svijet je bio nestrpljiv. Hoće li već jednom biti potpisan mir? Da li će doći do vjenčanja? I o najmanjem se pokretu vodilo računa.

Anđelika je u Toulousi pratila izdaljega događaje.
Bila je radosna s jednog osobnog razloga koji joj se činio važnijim od kraljeve ženidbe.
Kako je njeno slaganje s Joffreyom svakoga dana bilo sve potpunije, ona je počela živo željeti da dobije sina. Samo će tada, činilo joj se, zaista biti njegova žena.
Uzalud je on tvrdio da nikad nijednu ženu nije volio toliko da bi joj pokazao svoj laboratorij i da bi joj govorio o matematici, ona je to sa sumnjom primala i mučila ju je ljubomora u vezi s njegovom prošlošću. On se tome smijao, a u sebi se tome radovao.
Ona je počela upoznavati osjetljivost njegova smjelog značaja, ocjenjivati hrabrost koju je on pokazivao da bi nadvladao svoju vlastitu nužnošću i bogaljstvo. Divila mu se što je izišao pobjednikom iz tih iskušenja. Činilo joj se da ga ne bila ljubila onako strasno da je bio lijep i neranjiv. Htjela mu je dati sina da bi ga učinila sretnim. Ali vrijeme je prolazilo i ona se bojala da je neplodna.
Naposljetku, kad je početkom zime 1658. ostala u drugom stanju, rasplakala se od sreće.
Joffrey nije skrivao svog oduševljenja i svog ponosa. Te zime, dok je sav svijet bio uznemiren pripremama za još nesigurno kraljevo vjenčanje, kojemu su svi plemići pokrajine mislili prisustvovati, u Palači radosnog znanja je mirno proticao život. Grof de Peyrac je potpuno zanemario mondeni život kojim se dotada živjelo u njegovu domu i svoje vrijeme posvećivao svojoj ženi i svom laboratoriju. Najzad, a da Anđeliki ništa nije ni govorio, iskoristio je nadbiskupovo odsustvo da bi više sudjelovao u javnom životu Toulouse na radost velike većine gradskih sudaca i stanovništva.
Za porođaj Anđelika je pošla u Bearn gdje je grof posjedovao mali dvorac. Mjesto se nalazilo na proplancima Pirineja, a zrak je tu bio čišći nego u gradu.
Budući roditelji su, dakako, mnogo raspravljali o imenu koje će dati djetetu, nasljedniku grofova tuluških.
Joffrey mu je htio dati ime Cantor kao što se zvao čuveni trubadur Languedoca, Cantor de Marmoat, ali se dijete rodilo za vrijeme velikih proslava, dok su se u Toulousi održavale cvjetne igre, te su ga nazvali Florimond.
Novorođenče je bilo tamne puti i imalo je gustu crnu kosu. Anđelika se nekoliko dana ljutila na nj zbog porođajnih muka što ih je prepatila. Babica je, međutim
tvrdila da je, s obzirom da je to bilo prvi put, sve dosta dobro proteklo. Anđelika nije nikad bila bolesna i nije znala za fizički bol. Za onih dugih sati čekanja pred porođaj, malo-pomalo su je počeli napadati oni iskonski bolovi i njezina se narav nikako s tim nije mogla pomiriti. Našla se sama na putu gdje joj nije mogla pomoći ni ljubav, a niti prijateljstvo, posve u vlasti nepoznatoga sina koji je već zahtijevao sve njezine brige.
Lica što su je okruživala postala su joj tuđa.
Taj trenutak joj je predočio okrutnu sudbinu s kojom će se jednoga dana naći licem u lice. Ona toga, dakako, nije bila svjesna, ali možda je njeno biće to slutilo, te je dvadeset i četiri sata Joffrey de Peyrac bio u velikoj brizi za nju, zbog njezina blijedila, zbog njezine šutnje i usiljenog osmijeha.
A zatim trećega dana kada se radoznalo nadnijela nad kolijevku u kojoj je spavao njen sin, Anđelika prepozna lice jasnih crta kakvo je bilo i u Joffreya s nenagrđene strane. Zamisli okrutnu sablju kako se spušta nad anđeosko lišće, zamisli nježno tijelo kako bačeno kroz prozor pada na snijeg po kojemu pljušti ognjena kiša!
Priviđenje je bilo toliko jasno da je ona kriknula od užasa. Zgrabivši novorođenče, grčevito ga privine na grudi. Grudi su je boljele jer je mlijeko nadiralo, a babica joj ih bijaše čvrsto stegla. Plemenite gospođe nisu dojile svoju djecu. Bilo je određeno da mlada dojilja, snažna i zdrava, odnese Florimonda u planine, gdje je trebao provesti prve godine svoga života.
Ali kad se babica te večeri vratila u sobu babinjače, podigne ruke prema nebu opazivši da Florimond požudno siše mlijeko s majčine dojke.
Vi ste poludjeli, gospođo! Kako da sada zaustavimo mlijeko? Dobit ćete groznicu i tvrde grudi.
Ja ću ga hraniti - odgovori Anđelika oštro - neću da mi ga bace kroz prozor!
Na sva usta se govorilo o toj sramoti, da se plemenita gospođa ponaša kao kakva seljakinja. Ipak je uglavljeno da će dojilja ostati uz gospođu de Peyrac da bi pripomogla hraniti Florimonđa koji je bio vrlo proždrljiv.

U međuvremenu, dok je to pitanje mlijeka uznemirilo sve pa čak i glavara malog sela beameskog koje življaše u zavisnosti od dvorca, stiže u dvorac Bernard d’Andijos. Grof de Peyrac ga je imenovao prvim plemićem svoje kuće i slao ga je u Pariz da pripremi njegovu palaču jer bijaše naumio krenuti u glavni grad.
Na povratku d’Andijos je požurio u Toulousu da zastupa grofa na svečanostima povodom cvjetnih igara.
Nitko ga nije očekivao u Bearnu. Izgledao je vrlo uzbuđen. Dobacivši uzde svoga konja jednom lakeju, pojuri stepenicama preskačući ih sve po četiri i upadne u Anđelikinu sobu, koja je ležala u krevetu, dok je Joffrey de Peyrac, sjedeći na podboju prozora, pjevuckao uz pratnju gitare. Večer je bila svježa, te su u kaminu upalili vatru. Dojilja je sjedila na podu pored Florimondove kolijevke i namatala povoj od svilca kojim će čvrsto poviti novorođenče.
D’Andijos se uopće ne obazire na prizor te obiteljske prisnosti.
Dolazi kralj! - poviče zadihano.
Gdje?
Dolazi k vama, u Palaču radosnog znanja, u Toulousu. Zatim se sruči u naslonjač i stane brisati znoj.
Polako - reče grof Joffrey de Peyrac pošto je na gitari odsvirao jednu melodiju da bi pridošlica došao do daha - najprije se malko smirimo. Rečeno mi je, u stvari, da je kralj, njegova majka i dvor krenuo na put u namjeri da se pridruže kardinalu u Saint-Jean-de-Luzu, ali zašto baš kroz Toulousu moraju proći?
To je zamršena priča! Čini se da Luis de Haro i Mazarin, zauzeti pustim ljubaznostima, još nisu ni riječi izmijenili o ženidbenim pitanjima. A po onome što se čuje, čini se da su se odnosi još i zaoštrili zbog gospodina de Condea. Španjolska traži da ga se dočeka raširenih ruku i da se zaborave ne samo izdajstva fronde, nego i to da je taj princ francuske krvi bio mnoge godine španjolski general. Ta je pilula gorka i teško ju je progutati. Dolazak kralja u
takvoj situaciji bio bi više nego smiješan. Mazarin je savjetovao da se putuje i oni putuju. Uputili su se u Aix, gdje će kraljevo prisustvo vjerojatno smiriti pobunu koja je tamo buknula. Ali sav taj svijet će proći kroz Toulousu, a vas nema tamo, a nema ni nadbiskupa. Gradski su oci izgubili glave…!
Pa ipak, nije ovo prvi put da dočekuju veliku ličnost.
Treba da ste i vi prisutni - preklinjao je d’Andijos. - Došao sam ovamo po vas. Čini se da je, čuvši da će proći kroz Toulousu, kralj kazao: "Tako ću najzad upoznati Velikog šepavca Languedoca kojim mi razbiše uši".
Oh! Hoću da idem u Toulousu - poviče Anđelika i naglo sjedne u krevetu. Ali se brzo trgne natrag s grimasom bola na licu.
Još uvijek je bila sva ukočena i nemoćna da poduzme to putovanje po lošim planinskim cestama i da se izloži naporima što bi ih to primanje iziskivalo od nje. Oči joj se od tuge napune suzama.
Oh! Kralj u Toulousi! Kralj u Palači radosnog znanja, a ja ga neću vidjeti…!
Ne plačite, draga - reče Joffrey. - Dajem vam riječ, bit ću tako ljubazan i uslužan da će nas morati na vjenčanje pozvati. Vidjet ćete kralja u Sain-Jean-de-Luzu, i to ne kao prašnjavog putnika već u svoj njegovoj slavi.
Grof iziđe i izda naređenje da sutra ujutro u zoru bude sve spremno za polazak, a dotle je d’Andijos tješio Anđeliku:
Vaš muž ima pravo, lijepa moja gospođo. Dvor! Kralj! Koješta! Sve to nije ništa! Više vrijedi jedan banket u Palači radosnog znanja nego svečanost u Louvreu. Vjerujte mi, bio sam u Louvreu i tako mi je bilo hladno u predsoblju Kraljevog savjeta da mi se nos smrznuo. Kao da kralj Francuske nema dovoljno šuma gdje da nasječe dovoljno drva za ogrev. A što se tiče oficira kraljevske kuće, vidio sam ih s rupama u hlačama tako da su kraljičine družbenice kad bi se susrele s njima obarale oči, mada su sve prije nego sramežljive.
Govori se mnogo da kardinal kao odgojitelj nije htio naviknuti svoga kraljevskoga štićenika na raskoš koja nije u skladu sa sredstvima zemlje.
Ne znam kakve su kardinalove namjere, samo znam da on nije nikad prestao kupovati brušene i nebrušene dijamante, slike, knjižnice, goblene, bakroreze. Ali vjerujem da kralj, pod svojim plašljivim izgledom jedva čeka da se riješi kardinalova skrbništva. Već mu je preko glave bobove čorbe i majčinih prigovora. A preko glave mu je da snosi odgovornost za nevolje opljačkane Francuske a to je očito kad se pomisli da je on lijepi mladić, a uz to i kralj. Nije daleko vrijeme kad će on potresti svojom lavljom grivom.
Kako izgleda? Opišite mi ga - nestrpljivo će Anđelika.
Ne izgleda loše! Ne izgleda loše! Ima lijepo i dostojanstveno držanje. Ali kako je za vrijeme fronde bježao od grada do grada, to je veća neznalica od nekog sluge, a da nije kralj, kazao bih vam da mi se čini podmuklicom. Osim toga, imao je velike kozice pa mu je, lice ostalo kozičavo.
Oh! Vi hoćete da me obeshrabrite! - poviče Anđelika. - I govorite kao onaj vražji svijet iz Gaskonje, Bearnea, ili Albigeoisa koji se stalno pita zašto Akvitanija nije ostala nezavisno kraljevstvo od kraljevstva Francuske. Za sve vas ne postoji drugo do Toulousa i vaše sunce. Ali ja umirem od želje da upoznam Pariz i da vidim kralja.
Vidjet ćete ga na njegovu vjenčanju. Možda će ta svečanost biti ujedno i početak punoljetnosti našega kralja. Ali ako krenete prema Parizu zaustavite se u Vauxu da pozdravite gospodina Fouqueta. On je pravi kralj danas. Koje li raskoši, prijatelji dragi! Kojega li sjaja!
Znači i vi ste otišli da se poklonite onom opakom i neodgojenom financijskom silniku? - upita grof de Peyrac koji se baš u tom trenutku povratio.
To je bilo neophodno, dragi moj. Nije to potrebno samo zato da bi te posvuda u Parizu primali, jer i prinčevi su mu odani, već me je znatiželja gonila da velikog upravitelja kraljeve blagajne, koji je, nema sumnje, poslije Mazarina, najveća ličnost u zemlji, vidim u njegovu vlastitu ambijentu.
Pa budite hrabri i kažite: prije Mazarina. Svi znaju da kardinal ne uživa povjerenje velikih novčara, pa makar se i radilo o dobrobiti zemlje, dok Fouquet uživa opće povjerenje.
Ali okretan Talijan nije ljubomoran. Fouquet puni kraljevu blagajnu novcem potrebnim za vođenje rata. To je sve što se od njega traži… zasada. Mazarina nije briga da li je novac posuđen od lihvara uz davadeset i pet ili čak pedeset posto kamata. Dvor, kralj i kardinal žive od njegovih pronevjera. Neće ga tako brzo zaustaviti! On će se i dalje prsiti svojim obilježjem: vjevericom i svojim motom Quo non ascendam?17
Joffrey de Peyrac i Bernard d’Andijos su još neko vrijeme razgovarali o neobičnoj raskoši Fouquetovoj koji je otpočeo kao izvjestitelj u Državnom savjetu, a potom bio član sabora, ali će uza sve to ostati sin običnog bretonskog činovnika. Anđelika je zamišljeno šutjela jer bi se odmah sjetila kovčežića s otrovom, kad bi se poveo razgovor o Fouquetu. A to joj je sjećanje svaki put bivalo sve neugodnije.
Razgovor prekine ulazak sluge koji je na jednom poslužavniku nosio doručak za markiza.
Sto mu jada! - poviče ovaj oprživši prste na vrućim kruščićima ispunjenim hladnim guščjim jetrima. - Samo ovdje se jedu slične poslastice. Ovdje i u Vauxu. Istini za volju. Fouquet ima odličnog kuhara, nekog Vatela.
Odjednom povikne:
Upravo sam se sjetio jednog susreta… čudno. Pogodite koga sam zatekao tamo u prisnom razgovoru s Fouquetom, gospodarom Belle-Islea i drugih mjesta i gotovo potkraljem Bretagne? Pogodite!
Teško je pogoditi. On poznaje mnogo ljudi.
Jednog čovjeka iz vaše kuće, ako se tako može reći.
Pošto je malko porazmislila, Anđelika reče da se možda radi o njezinu šurjaku, mužu sestre Hortenzije, službeniku u Parizu, kakav je nekada bio glavni upravitelj kraljeve blagajne.
Ali d’Andijos niječno odmahne glavom.
Da me nije strah vašega muža, svoju obavijest bih vam prodao samo za poljubac; nikada ne biste pogodili.
U redu, dođite po poljubac, što je uostalom i dozvoljeno kad se prvi put vidi mladu babinju govorite i ne mučite me više.
Bivšeg vašeg majordoma, onog Klementa Tonnela kojega ste držali nekoliko godina u Toulousi, zatekao sam u tajnom razgovoru s gospodinom upraviteljem kraljeve blagajne.
Ali vi ste se sigurno prevarili! Ta on je otputovao u Poitou! - reče Anđelika nadušak. - Kakve bi on veze mogao imati s tako visokim ličnostima? A možda je tražio službu u Vauxu!
To mi se upravo i učinilo po njihovom razgovoru. Govorili su o Vatelu, Fouquetovu kuharu.
Vidite - primijeti Anđelika s olakšanjem kojemu nije nalazila razloga - on je naprosto htio ući u Fouquetovu službu kao potčinjeni Vatela za kojega pričaju da je izvrstan kuhar. Ali mislim da nas je trebao obavijestiti da se više neće vratiti u Languedoc. Ali ti prostaci zaborave na sve obzire kad im više nisi potreban!
Da, da! - otpovrne d’Andijos koji kao da je razmišljao o nečem drugom. - Ali jedna mi se pojedinost učinila neobičnom. Slučajno sam ušao iznenada u sobu gdje se Fouquet nalazio u razgovoru s tim Klementom. Bio sam u društvu s grupom gospode koja je već prilično bila pod gasom. Ispričali smo se gospodinu Fouquetu, ali primijetio sam da se on dosta prisno ophodio s tim Klementom, ali je ovaj, čim smo mi ušli, zauzeo odmah poniznije držanje. Prepoznao me je. Kad smo izlazili, vidio sam da nešto na brzinu šapuće Fouquetu. Ovaj se netremice zagleda u mene hladnim pogledom zmije, a onda reče: "Ne vjerujem da ima važnosti"

17 Dokle ću sve stići?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:36 am



Jesu li to o tebi sudili kao o čovjeku bez važnosti, prijatelju moj? - upita grof de Peyrac udarajući nehajno u žice gitare.
Čini mi se…
Razumnog li zaključka!
DAndijbs se pravio da izvlači sablju iz korica i razgovor tako završi uz grohotan smijeh svih troje.
"Moram se pošto-poto sjetiti", mislila je Anđelika. "Tu mi je, u glavi, u sjećanju. Znam da je važno! Moram se sjetiti".
Rukama je hvatala glavu, zatvarala oči, sabirala misli. To se davno dogodilo. U dvorcu du Plessis. U to je bila sigurna, ali joj je se sve drugo izmiješalo u sjećanju.
Plamen s kamina joj je pržio čelo. Uze štitnik od oslikane svile što je služio za zaštitu od vatre i nesvjesno stade njime mahati ispred lica. Vani, u mraku, oluja je bjesnila. Proljetna, planinska oluja, bez munja, bubnjala je na časove po prozorskim staklima krupnim zrnjem grada. Anđeliki nikako san da sklopi oči, te je ustala i sjela kraj kamina. Još bi je u leđima spopadala bol te se ljutila na samu sebe što joj se snage nisu dosta brzo vraćale. Babica je govorila da je ta slabost ne napušta zato što neće da prestane dojiti, ali Anđelika je na to uho bila gluha. Kad bi prinijela na prsa svoje dijete i gledala ga kako siše, svaki put je veću radost osjećala. Razvila se i osjećala ozbiljnijom, nježnijom.
Već se vidjela kao dostojanstvena i milostiva matrona, s gomilom derančića oko sebe. Zašto je toliko mislila na svoje djetinjstvo sada kad je u njoj iščezavala mala Anđelika. A nije pri tom osjećala neko čuvstvo mukle i neobjašnjive nelagodnosti. Malo-pomalo u glavi joj se počelo bistriti. Postoji nešto čega se moram sjetiti.
Ona je tu večer čekala muža koji bijaše naprijed poslao glasnika da je obavijesti o svom povratku. Sigurno ga je oluja zadržala na putu tako dugo i stići će sutradan. Dolazilo joj je da zaplače od jada. S velikim je nestrpljenjem očekivala vijesti o kraljevu dočeku! To će je malo rastresti. Pričalo se da su banket i svečanost bili sjajni. Koje li štete što nije mogla biti tamo! Umjesto toga ovdje je umarala mozak trudeći se da se sjeti nečega, neke sitnice koja, možda, i nije imala, nikakve važnosti.
Bila sam u Plessisu, u sobi princa de Condea…
Dok sam gledala kroz prozor… Oh, treba da se sjetim svake stvari, jedne za drugom od tog trenutka….
Uto se vrata otvore s bukom. S ulaza malog dvorca do nje dopre šum više glasova.
Anđelika skoči i izjuri iz sobe. Bijaše prepoznala Joffreyov glas.
Oh! Dragi, najzad ste stigli! Kako sam sretna što vas vidim! U trku siđe niza stepenice i on je dočeka u zagrljaj.
Doletjeli ste kao vila, srećo moja!
Pokisli ste od glave do peta. Trebali ste se zaustaviti u zadnjem selu.
Obećao sam vam da ću večeras stići.
Istina je. Nisam više mogla izdržati bez vas.
Povede ga u dobro ugrijanu sobu i dozove jednog slugu da mu skine promočene čizme, dok je Kuasi-Ba nosio gore njegove kovčege.
Grof se brzo presvuče, popije čašu crvenog bordoa.
Pri tom reče da je jeo uz put i da se tih dana toliko gostio te je odlučio da se odsada hrani samo s malo kruha i česnom luka, prema zdravom običaju bearneskom.
A da li se Florimondu sviđa češnjak i vino iz Jurance, kao dobrom kralju Henriku IV?
Pokušala sam mu češnjakom malko namazati usne, kao što je djed Henrika IV učinio ovome, ali mu se to nije svidjelo.
A je li još uvijek lijep naš Florimond?
Još ljepši je.
Anđelika sjedne na jastučić pored njegovih nogu i sasvim se stisne uza nj. Kad su na kraju sluge napustile sobu, ona mu nestrpljivo reče: - Pričajte!
U stvari sve se odvijalo da nije moglo bolje - reče Joffrey de Peyrac zobljući grožđe. - Grad je priredio divan doček. Ali vjerujem da neću pretjerati ako kažem da je primanje u Palači radosnog znanja sve nadmašilo. Uspio sam na vrijeme iz Liona dovući jednog majstora koji je organizirao vrlo lijepu svečanost. Zamislite kako na stol pripremljen za banket stiže lađa napravljena od šećera i bombona i jedna litica napravljena od istog materijala iz koje su izbijali mlazovi vina i mirišljave vode. Potom se lađa i litica ođvojiše i svaka okrenula prema svom čelu stola. Između njih se potom pojavila ogromna košara cvijeća iz koje su izlijetale žive ptice svih mogućih boja. Gosti su oduševljeno vikali.
A kralj?
Kralj je, u stvari, lijepi mladić i reklo bi se da uživa u ukazanoj mu časti. Ima pune obraze, oči tamne i umiljate i dostojanstveno držanje. Vjerujem da mu se srce cijepa. Mala je Mancini duboku ranu ostavila u njegovu srcu, koja neće tako brzo zacijeliti. Ali on sigurno ima visoko mišljenje o svom kraljevskom zanimanju, te prigiba vrat pred državnim razlozima. Vidio sam kraljicu majku. Tužna, lijepa i nešto previše dostojanstvena. Vidio sam Veliku gospođicu i mladoga Gospodina kako se svađaju o pitanjima etikete. Što da vam još ispričam. Vidio sam mnoga lijepa imena i mnoga ružna lica.. Zaista, nikome se nisam tako obradovao kao mladome Peguilinu, znate, vitezu de Lauzunu, nećaku vojvode de Gramonta, kraljevu namjesniku u Bearnu. Još vidim ono njegovo mačje lice iz vremena kad sam stavio u dužnost gospođi de Berant da ga uputi u ljubavne užitke!
Joffrey!
Ali on je održao obećanje i proveo je u stvarnost učenje naših ljubavnih udvaranja. Primijetio sam da je ljubimac svih gospođa. A svojoj duhovitosti treba da zahvali kraljevo prijateljstvo. Kralj ne može bez njegovih šala.
A kralj? Govorite mi o kralju! Je li vam izrazio svoje zadovoljstvo na primanju što ste mu ga priredili?
Zahvalio je s mnogo ljubaznosti. I ne samo jednom. Izrazio je svoje žaljenje što i vi niste bili prisutnu. Da, kralj je bio zadovoljan… previše zadovoljan.
Kako to previše zadovoljan? I zašto ste te riječi propratili svojim zajedljivim smiješkom?
Zato što mi je priopćena jedna njegova primjedba. Naime, kad se kralj penjao u svoju kočiju, jedan je dvoranin primijetio kako se naša svečanost mogla izjednačiti s raskošnim svečanostima što ih je Fouquet priređivao. Nato je njegovo veličanstvo odgovorilo: "Jest i ja se pitam nije li već vrijeme da taj svijet vrati ono što je pokrao!" Dobra je kraljica nato uzviknula: "Kakve vas to misli spopadaju, sine moj, pošto vam je priređena tako raskošna svečanost da bi vam se ugodilo!" "Dojadilo mi je", odgovorio je kralj, "gledati svoje podanike kako me gnječe svojim sjajem".
Nečuveno! Ljubomorna li dječaka! - poviče Anđelika povrijeđena. - Ne mogu vjerovati. Jeste li sigurni da je kazao te riječi?
Moj vjerni Alfonso mu je otvorio vrata od kočije i pridržavao ih dok je ulazio, i on mi je to priopćio. U kralju se ne bi pojavili sami od sebe takvi kukavni osjećaji. Sigurno su dvorani podjarill njegovo neraspoloženje i nahuškali ga protiv nas.
Niste li, možda, uvrijedili nekoga od njih?
Bio sam im sladak kao med i šećer, uvjeravam vas i ophodio sam se prema njima da bolje nisam mogao. Čak sam u sobu svakome gospodinu koji je spavao u palači stavio kesu punu zlata. Kunem vam se da je nijedan od njih nije zaboravio ponijeti sa sobom.
Ugađali ste im, ali ste ih prezirali i oni su to primijetili - reče Anđelika i zamišljeno zavrti glavom.
Digne se i sjedne mužu na koljena i priljubi sa uza nj. Napolju je bjesnila još uvijek oluja.
Svaki put kad se izgovori ime toga Fouqueta, mene prođe drhtavica - šapne Anđelika. - Ponovo vidim onaj kovčežić s otrovom na koji sam već bila zaboravila i koji me kao mora progoni.
Postali ste vrlo nervozni, draga moja. Čini mi se da ću odsada imati ženu koja drhti od najmanjeg šušnja.
Treba da se nečega sjetim - jadala se mlada žena zatvorivši oči.
Ona svoj obraz trljaše na toplim kovrdžama njegove kose koja je mirisala na ljubice.
Kad biste mi mogli pomoći da se sjetim…. Ali to je nemoguće. Kad bih se sjetila, čini mi se da bih znala s koje nam strane prijeti opasnost.
Ali nema nikakve opasnosti, ljepotice moja. Florimondovo rođenje vam je potreslo živce.
Vidim sobu… - nastavi Anđelika zatvorenih očiju. - Princ de Conde je skočio iz kreveta jer je netko tukao na vrata. Ali ja nisam čula to lupanje. Princ se ogrnuo u kućnu haljinu i povikao je: Nalazim se s vojvotkinjom de Beaufort… Ali u dnu sobe sluga je otvorio i uveo zakukuljenog redovnika… Taj se redovnik zvao Exili… Odjednom se prekine i zagleda se ispred sebe tako netremice da se grof prestrašio.
Anđeliko! - poviče.
Sjetila sam se - dometne ona promuklim glasom. - Joffrey, sjetila sam se… Sluga princa Condea je bio… Klement Tonnel.
Vi ste poludjeli, draga - reče on smijući se. - Taj je čovjek nekoliko godina bio u našoj službi i tek sada ste se sjetili te sličnosti!
Jedva sam ga i primijetila u polumraku. Ali ono njegovo kozičavo lice, ono njegovo oprezno ophođenje… Da, Joffrey, sada sam sigurna, on je bio. Sad znam zašto sam za čitavo vrijeme što je bio u Toulousi svaki put kad bi mi pogled pao na nj, osjetila neku nelagodnost. Sjećate li se riječi što ste ih jednoga dana rekli: "Najopasnija uhoda je ona u koju se ne sumnja". I imali ste dojam da se šunja kućom. On je bio nepoznati špijun o kojemu ste govorili.
U vas je mašta previše bujna. Žena koja se zanima za nauku morala bi imati mirnije živce!
I pogladi je po čelu. - Nemate li malo groznice? Ona odmahne glavom.
Ne šalite se. Muči me sada misao da me je taj čovjek godinama uhodio. Za čiji račun je radio? Za račun gospodina de Condea? Ili za Fouquetov?
Niste nikad nikome govorili o onoj stvari?
Nikome, samo vama onaj put… i on nas je čuo.
Sve je to stvar prošlosti. Umirite se, srećo moja, ja vjerujem da ste vi sve to samo uobrazili.
Dugo joj je potom govorio tim tonom te se ona, malo-pomalo, pod njegovim milovanjima i nježnim riječima, na kraju smirila. A kako su poslije toga dani proticali bez nezgoda, a njoj se vratila snaga, njezine su brige bivale sve manje, te se ponekad svemu tome pomalo smijala.

Pa ipak, nekoliko mjeseci poslije toga, kad je odbila od sise Florimonda, njen muž joj reče jednoga jutra nehajnim tonom:
Ne bih vas htio siliti, ali bilo bi mi drago kad bih znao da svakoga dana uzimate jednu od ovih tableta u vrijeme ručka.
On otvori šaku i na dlanu mu se pojavi mala bijela tableta.
A što je to?
Otrov… U sasvim malim količinama. Anđelika ga pogleda.
Čega se bojite, Joffrey?
Ničega. Ali to je jedna mjera predostrožnosti koja se dosada uvijek pokazala odličnom. Tijelo se malo-pomalo navikava na otrov…
Mislite, netko će pokušati da me otruje?
Ništa ne mislim, draga… Ali ne vjerujem niti u moć roga jednoroga.

U mjesecu maju, grof de Peyrac i njegova žena budu pozvani na kraljevo vjenčanje koje se imalo obaviti u Saint-Jean-de-Luzu, na obalama Bidassoa. Kralj Španjolske, Filip IV osobno je vodio svoju kćer, infantkinju Mariju Terezu, mladom kralju Luju IV. Mir je bio potpisan… ili gotovo potpisan. Francusko je plemstvo zakrčilo puteve krećući prema baskijskom gradiću.
Anđelika je smatrala da će im dvije kočije i troja kola, a k tome i nekoliko natovarenih mazgi, biti premalo da ponesu ono što im je bilo od prtljaga potrebno.
A zaista je trebalo mnogo sanduka da bi u njih poslagali svoja raskošna odijela. Joffrey je u Lion poslao po glasovitog trgovca koji je stigao na čelu male karavane. Od najljepših tkanina iz glavnog grada svile bile su sašivene haljine mlade grofice. Trebalo je misliti ne samo na svečanosti vjenčanja, već i na trijumfalan ulazak kralja i kraljice u Pariz. Anđelika i njen muž odlučili su poći do Pariza zajedno s dvorom.
Joffrey i Anđelika napustiše Toulousu u rano jutro, prije vrućih sati dana. Naravno, na put je krenuo i Florimond zajedno s dojiljom, kolijevkom i crnčićem koji ga je zabavljao. On je sad već bio dječačić zdrav, iako nije bio debeo. Lice mu je bilo sjajno kao u lutke, a zjenice i kovrdže crne.
Sobarica Margerita, prijeko potrebno čeljade pri tom spremanju, nadzirala je kola s gogpodaričinim stvarima.
Kuasi-Ba, kojemu su sašili tri livreje, jednu raskošniju od druge, imao je izgled velikog vezira. Jahao je na konju crnom kao što mu je i put bila crna. A u pratnji su bili osim njih još i Alfonso, nadbiskupov špijun, uvijek vjeran, četiri svirača među kojima i mali violinista, Giovanni kojemu je Anđelika bila neobično sklona, pa neki Francois Binet, brijač i vlasuljar bez kojega grof de Peyrac nije išao nikada na put. Sluge, sobarice i lakeji su upotpunjavali pratnju na čijem su se čelu nalazili Bernard d’Andijos i de Cerbalaud.
Uzbuđena i zabrinuta, Anđelika gotovo nije ni opazila da su ostavili za sobom periferiju Toulouse.
Dok je kočija prelazila preko mosta na Garonni, ona polako krikne i priljubi nos uz prozorčić kočije.
Šta vam se dogodilo, draga? - upita Joffrey de Peyrac.
Hoću da još jednom pogledam Toulousu - odgovori Anđelika.
Promatrala je ružičasti grad izduljen uz obale rijeke, promatrala je ravne strijele njegovih zvonika i njezine krute kule.
Iznenada joj tjeskoba stisne grudi.
On! Toulouse! - šapne. Oh! Palačo radosnog znanja! Imala je predosjećaj da ih više nikada neće vidjeti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:36 am



TREĆI DIO

siječanj 1660. - rujan 1660.


HODNICI LOUVREA

Kako! Sve me boli i uz to moram trpjeti ovaj glupi svijet! Da nisam svjesna svoga položaja, ništa me ne bi spriječilo da se bacim s visine ovoga balkona i jednom zasvagda svršim sa životom!
Anđelika potrči na balkon svoje sobe čuvši te gorke riječi koje su tako bolno odjekivala zrakom da se čovjeku srce paralo. Našavši se na balkonu opazi na susjednom balkonu gospođu u noćnoj košulji, lica uronjena u nekakav rubac.
Druga se gospođa približi ovoj. Prva je nastavila da jeca, a druga se kidala kao vetrenjača.
Glupačo! Glupačo! Pustite me, kažem vam. Zbog vaše gluposti nikad neću biti spremna. A to, uostalom, i nema nikakve važnosti. Ja sam u žalosti i moram se pokopati pod svojom boli. Zar je važno da li ču biti očešljana kao strašila za ptice! Zgrabi pri tom svoju bujnu kosu i pokaže lice izbrazdano suzama. Bijaše to žena od po prilici trideset godina, lijepih plemenitih crta lica, samo ponešto tromih.
Ako je gospođa Valbon bolesna, tko će me očešljati? - ponovo stane jadikovati očajnim glasom. - Sve vi, koliko vas god ima, imate šape teže od šapa medvjeda na sajmu Saint-Germain!
Gospođo… - umiješa se Anđelika.
Dva su se balkona gotovo dodirivala u onoj uskoj uličici Salnt-Jean-de-Luza, čije su male kuće bile pune dvorana.
Svatko je mogao pratiti zgode koje su se zbivale u susjednoj kući. Mada je još bila zora, zora svjetla poput aniša, u gradiću je već sve zujalo kao u kakvoj košnici.
Gospođo - ponovo će Anđelika. - Mogu li vam biti od koristi? Čujem da ste u nevolji zbog svoje kose. Povela sam sa sobom vrlo sposobnog vlasuljara. Ima on željeza i razne praške. Stavljam vam ga na raspolaganje.
Gospođa otare dug i crveni nos i ispusti uzdah olakšanja.
Vrlo ste ljubazni, draga gospođo. U stvari, prihvaćam vaš prijedlog. Jutros ne uspijevam mašta izvući iz svoje služinčadi. Dolazak Španjolaca ih je uzbudio više nego da su se našli na bojnim poljima Flandrije. A ipak, pitam vas, što je španjolski kralj?
Španjolski kralj - odgovori smijući se Anđelika.
Koješta! Jednom riječju, njegova obitelj u pogledu plemenitosti nije dostojna naše. Neka bude, puni su zlata, ali oni žderu repu i dosadniji su od gavrana.
Oh, gospođo! Ne ubijajte mi oduševljenje! Tako sam zadovoljna što ću upoznati sve one prinčeve! Priča se da će kralj Filip IV i njegova kćerka infantkinja danas stići na španjolsku stranu obale.
Može biti. Kako bilo da bilo, ja ih ne mogu pozdraviti, jer ako se ovako nastavi, ja nikada neću biti spremna.
Budite strpljivi, gospođo, dok se ne obučem, a onda ću vam dovesti svog vlasuljara.
Anđelika brzo uđe u sobu u kojoj je vladao neopisiv nered. Margerita i sobarica davale su posljednje ubode iglom raskošnoj haljini svoje gospodarice. Kovčezi su bili rastvoreni, a isto tako i kovčežići s nakitom. A Floramond je četvoronoške i gole stražnjice, lakomo hvatao sve one divote.
"Treba da mi Joffrey savjetuje koja će ogrlica najbolje pristajati ovoj haljini protkanoj zlatom", pomisli Anđelika skidajući kućnu haljinu i navlačeći na se običnu haljinu i ogrtač.
Našla je gospodina Francoisa Bineta u prizemlju kuće, gdje je proveo noć praveći uvojke tuluškim gospođaima, Anđelikinim prijateljicama, pa čak i sobaricama koje su također htjele biti lijepe. On je sa sobom ponio i umivaonik od bakra, ako bi slučajno kojega gospodina trebalo obrijati, te jedan kovčežić pun češljeva, željeza za kovrčenje kose, mirisavih masti i lažnih pletenica. U pratnji jednog dječačića koji je nosio pećicu, pođe za Anđelikom u susjednu kuću.
Ta je bila još gore zakrčena od palače u kojoj se grof de Peyrac smjestio kod neke stare tetke, daljnje rođakinje.
Anđelika opazi lijepe livreje na slugama te pomisli da plačljiva gospođa pripada sigurno visokim krugovima.
Za svaki slučaj, kad se našla pred njom, duboko joj se naklonila.
Vi ste zaista ljubazni - reče gospođa bolnim glasom dok je vlasuljar raspoređivao na jednoj stolici svoj alat. Da nije vas, bila bih upropastila lice od silnog plača.
Nije ovo dan za plakanje - prosvjedovala je Anđelika.
Šta ćete, moja draga, nije mi baš mnogo do veselja - i tužno opusti donju usnu. Niste li primijetili moje crno odijelo? Nema tome dugo što sam izgubila oca.
Oh! Vrlo mi je žao…
Toliko smo se mrzili i toliko smo se svađali da me sada njegova smrt dvostruko boli. Ali kako je dosadno biti u koroti za vrijeme svečanosti! Poznavajući opaku ćud svoga oca, bojim se da je on…
Prekine se da bi turila lice u šiljastu vrećicu od kartona koju joj je Binet pružio dok je on obilno posipao gospodine kose mirisavim praškom.
Bojim se da je on to namjerno učinio - nastavi gospođa skinuvši vrećicu.
Da je učinio namjerno? A šta to, gospođo?
Zaboga, da je namjerno umro! No nije važno. Ja sve zaboravljam. Bila sam uvijek velikodušnog srca, ma što tko rekao. A moj je otac umro kao pravi kršćanin… To mi je od velike utjehe. Ali vrijeđa me činjenica da su njegovo tijelo odnijeli u Saint-Denis, uz pratnju neznatnog broja vojnika i kapetana, bez sjaja, bez troškova… Smatrate li dopustivom takvu stvar?
Dakako da ne smatram - složi se s njom Anđelika koja se počela bojati da nije počinila kakvu glupost.
Plemić pokopan u Saint-Denisu mogao je pripadatisamo kraljevskoj kući. Jedino ako nije dobro razumjela…
Da sam ja bila tamo, stvari bi se bile drugačije odvijale, budite uvjereni… - zaključi gospođa i bradom oholo trgne - Volim raskoš, ali da se rang poštiva.
Ušuti da bi se ogledala u zrcalu što ga je Binet, klečeći na jednom koljenu, stavio pred nju i lice joj se ozari.
Odlično! - poviče. Ova mi frizura zaista dobro pristaje. Vaš je vlasuljar dobar umjetnik, ljepotice moja. Ja vrlo dobro znam da je moje kose teško dovesti u red.
Vaša visost ima vrlo nježnu kosu, ali mekanu i bujnu - reče vlasuljar stručno sa takvom kosom mogu napraviti prava čudesa.
Zbilja! Vi mi laskate. Naredit ću da vam se isplata sto dukata. Gospodine.. Gospodine! Treba da ovaj čvjek svakako napravi uvojke i djevojčicama.
Iz pokrajne sobe, gdje su žvrgoljile družbenice i sobarice, uspiju nekako izvući djevojčice, to jest dvije curice u pubertetu.
To su valjda vaše kćerke, zar ne, gospođo? - upita Anđelika.
Ne, ovo su moje mlađe sestre. Nepodnošljive su. Gledajte ovu manju samo put ima lijepu i našla je načina da i nju upropasti pustivši da je izgrizu komarci. Evo, sva je naduta, a uz to još i plače.
Možda je tužna zbog očeve smrti?
Koješta! Rekli su joj i ponavljali da će se udati za kralja. Stalno su je nazivali kraljica. A sad se ljuti što on sada uzima drugu.
Dok je vlasuljar bio zabavljen oko djevojčica, začuje se kretanje po uskim stepenicama i mladi se gospodin pojavi na vratima. Bijaše dosta onizak, lica kao u lutke, koje se izdizalo nad pjenušavom košuljom od čipaka. Rukavi i koljena su
mu bili također ukrašeni svečanim trakama i čipkama. Usprkos jutarnjem času, bio je dotjeran s mnogo brige.
Čuo sam, bratučedo - reče namještenim glasom da se kod vas nalazi jedan vlasuljar koji čuda stvara.
Ah! - Filipe, kad se radi o sličnim vijestima, onda ste lukaviji od lijepe žene. Recite barem, da li vam se činim lijepom?
Plemić nabra usne, crvene i mesnate, a zažmirivši očima promatrao je ženinu frizuru.
Moram priznati da je ovaj umjetnik izvukao iz vašeg lica više no što ste se mogli nadati - reče ovaj i te svoje uvredljive riječi poprati samodopadnim osmijehom.
Zatim se vrati u predsoblje i nagne se nad stepenice.
Najdraži moj de Guiche, dođite gore, upravo je ovdje.
U plemiću koji je upravo ušao, u tom mladiću vitkom i tamnoputom, Anđelika prepozna grofa de Guichea, prvijenca vojvode de Gramonta, kraljeva namjesnika u Bearnu. Filip zgrabi za ruku grofa de Guichea i ljubazno mu se nagne na rame.
Oh! Baš sam sretan. Bit ćemo sigurno osobe najbolje dotjerane na dvoru. Peguilin i markiz de Humieres pozelanit će od ljubomore. Vidio sam ih kako navrat-nanos naokolo traže svog brijača kojega im je Vardes oteo zahvaljujući dosta teškoj kesi. Ti slavni kapetani bit će prisiljeni da se pojave pred kraljem s bradom kao ljuska od kestena.
I prasne u kreštavi smijeh, prijeđe rukom preko netom obrijane brade, a zatim ljupkim pokretom pogladi obraze grofa de Guichea. S mnogo se neusiljenosti nasloni na mladoga grofa i zagleda se u nj čeznutljivim pogledom. Grof de Guiche se budalasto smješkao tim znakovima vjernosti ispoljenim bez ikakva ustručavanja.
Anđelika nije nikad vidjela dvojicu ljudi da se tako ponašaju i gotovo se osjećala u neprilici. Stvar se vjerovatno nije svidjela niti gospodarici tog mjesta, jer ova iznenada poviče:
- Ah, Filipe, obuzdajte ovdje preda mnom vaša milovanja, inače će me vaša majka ponovo optužiti da ja potpomažem vaše nastrane nagone. Otkako je bila ona svečanost u Lionu kad smo se vi, ja i gospođica Villeroy, prerušile u seljakinje iz Bresse, proganja me svojim prigovorima. I ne govorite mi da je Peguilin u nevolji, inače ću poslati jednoga čovjeka da ga potraži i dovede ovamo. Da vidimo je li negdje blizu. To je najpametniji mladić kojega uopće poznajem i ja ga obožavam.
I ona svojim bučnim i naglim pokretima pojuri prema balkonu, a zatim se odmah povuče, pritišćući rukom bujne grudi.
Ah! Bože, Bože! Tu je!
Peguilin? - upita mali gospodin.
Ne, već onaj plemić iz Toulouse koji me ispunjava užasnim strahom.
Anđelika sad pođe prema balkonu i opazi muža kako odmiče ulicom u pratnji Kuasi-Ba.
Ali to je Veliki šepavac Languedoca! - poviče mali gospodin koji im se bijaše pridružio. - Bratučedo draga, zašto ga se bojite? Ima vrlo umiljat pogled, maznu ruku i sjajan duh.
Vi govorite kao kakva žena - reče gospođa gađeći se. - Izgleda da su sve žene lude za njim…
Osim vas.
Ja nisam nikad dopustila da me osjećaji nose.
Vidim ono što vidim. Ne čini li vam se da u onom čovjeku šepavom i tamne puti, u pratnji onog crnca, crnog kao pakao, ima nečeg groznog?
Grof de Guiche je u neprilici pogledavao na Anđeliku i dvaput htjede otvoriti usta, ali mu ona dade znak da šuti. Taj ju je razgovor mnogo zabavljao.
Baš tako, vi ne znate gledati ljude očima žene - ponovo se javi mladi Filipa. Vi se sjećate da je taj gospodin odbio da savije koljeno pred gospodinom d’Orleansom, i to je vama dosta da uskipite bijesom.
Istina je da se onda ponio vrlo drsko…
U tom trenutku Joffrey podigne oči prema balkonu.
Zaustavi se i skinuvši šešir ukrašen perjem nekoliko puta se vrlo duboko pokloni:
Vidite kako je nepravedan javni glas - reče mali gospodin. - Priča se da je taj čovjek neobično ohol, međutim… Može li se pozdraviti s više ljubaznosti? Šta vi o tome mislite, dragi?
Grof de Peyrac de Morens je sigurno čovjek na glasu po svojoj uglađenosti - požurio je da odgovori grof de Guiche koji nije znao kako da ublaži nesmotrenosti kojima je bio svjedokom. - Ta sjetite se veličanstvenog primanja što nam ga je priredio u Toulousi.
Kralj je čak bio malko ljutit, što nimalo ne priječi njegovo veličanstvo da nestrpljivo čeka da vidi je li žena tog šepavca zaista onako lijepa kao što se priča. Njemu naprosto ne ide u glavu kako ga se može voljeti…
Anđelika se polako povuče, povukavši Bineta na stranu, povuče ga za uho.
Tvoj gospodar se vratio i sigurno će te zvati. Nemoj da te ovaj svijet privuče satima, inače ću narediti da ta ss izbiaje.
Budite bez brige, gospođo. Kad svršim s ovom gospođicom, evo mene!
Ona siđe i vrati se u svoje konačište. Mislila je na Bineta utvrdila da joj se mnogo sviđa ne samo zbog ukusa i spretnosti, nego i zbog prepredenosti i filozofije potčinjenog stvora. Oa je tvrdio kako se s "Visosti" obraća svakom plemiću na kojega naiđe jer je tako siguran da nikoga neće uvrijediti. U sobi, gdje se nered još i povećao, Anđelika nađe muža kako čeka brijača s ručnikom zavezanim oko vrata.
Onda, mala moja gospođo - poviče Joffrey - vi, čini mi se, ne gubite vrijeme. Kad sam otišao da čujem vijesti i doznam redosljed svečanosti, vi ste još spavali, a jedan sat poslije toga, zatičem vas kako se prisno naginjete nad balkonom između vojvotkinje de Montpensier i Gospodina, kraljeva brata.
Vojvotkinja de Montpensier! Velika gospođica! - uzvikne u čudu Anđelika. - Bože, Bože! Trebala sam to i pomisliti kad je govorila kako je njen otac sahranjen u Saint-Denisu.
Dok se svlačila, Anđelika ispriča kako je slučajno sklopila poznanstvo s proslavljenom pristalicom fronde, koja je poslije smrti svoga oca, Gastoria d’Orleans, bila najbogatija nasljednica u Francuskoj.
Njezine sestrice, gospođice de Valois i d'Alencan koje će podržavati kraljičin skut za vrijeme vjenčanja su, dakle, njezine polusestre. Binet je i njih počešljao.
Brijač je stigao sav zadihan i odmah poče mazati sapunom bradu svoga gospodara. Anđelika je bila u košulji, ali trebalo je požuriti. Trebalo je što prije pohitati kralju, koji je tražio da ga svi plemići s njegova dvora dođu tog istog jutra pozdraviti. Budući da će poslije potpuno biti zaokupljen susretima sa Španjolcima, neće imati vremena da sazove Francuze.
Držeći među usnicama mnoge pribađače. Margerita najprije navuče na Anđeliku suknju od teške zlatne tkanine, zatim drugu suknju od zlatne čipke, prozirne kao paučina i s crtežima po sebi, a uz to ukrašenu dragim kamenjem.
I vi tvrdite da je onaj sitan i ženskasti mladić kraljev brat? - upita Anđelika. - Vrlo čudno se mazio oko grofa de Guichea. Zaista je izgledao kao zaljubljenik. Oh! Joffrey, vjerujete li zaista da oni… da oni…
To se zove ljubiti na talijanski način - reče grof smijući se - Naši susjedi s one strane Alpi su postali tako rafinirani da se više ne zadovoljavaju prirodnim užicima. Moramo njima zahvaliti za obnovu književnosti i umjetnosti, istina je, a moramo im zahvaliti i na jednom lukavom ministru čija sposobnost nije uvijek bila nekorisna Francuskoj, ali im, eto, dugujemo i za te čudne običaje. Šteta što se tim običajima odao jedini kraljev brat.
Anđelika namršti obrve.
Princ je kazao da vi imate maznu ruku, a ja bih rado znala kako je on to mogao primijetiti.
Mali Gospodin se voli trljati uz muškarce te me je možda zamolio da mu pomognem namjestiti ovratnik ili rukave. Zaista, on ne gubi nijednu priliku da se mazi.
Govorio je o vama tako da je u meni gotovo ljubomoru razbudio.
On, mala imoja ženice, počnete li se uzbuđivati, ubrzo ćete zaplivati morem spletaka. Dvor je ogromna i rastegljiva paukova mreža. Izgubit ćete se, ako ne budete gledali na sve s visoka.
Francois Binet, brbljivac kao svi ljudi njegova zanimanja, uze govoriti:
Rečeno mi je da je sam kardinal Mazarin podsticao ukuse maloga Gospodina, da ne bi smetao bratu. On je naređivao da ga oblače kao djevojčicu, a isto tako i njegove male prijatelje. Uvijek se plašio da on, budući da je kraljev brat, ne počne kovati urote, kao i pokojni gospodin Gaston d’Orleans, koji je zaista bio nepodnošljiv.
Ti previše strogo sudiš o prinčevima, brijaču - reče Joffrey de Peyrae.
Jedino bogatstvo koje posjedujem, gospodine grofe, jest moj jezik i pravo da ga okrećem.
Lažljivče. Učinio sam te bogatijim od kraljeva brijača.
Istina je, gospodine grofe, ali ja se time ne hvalim. Nije razborito izazivati tuđu zavist.
Joffrey de Peyrac uroni lice u umivaonik pun mirisave vode da bi osvježio put razdraženiu britvom. A kako mu je lice bilo prekriveno brazgotinama, brijanje je uvijek poprilično trajalo i Binetova lagana ruka morala je uvijek biti vrlo oprezna. Grof potom skine kućni ogrtač i počne se oblačiti uz pomoć svog sobara i Alfonsa. Anđelika je u međuvremenu navukla prslučić od zlatne tkanine i nepokretno čekala, dok je Margerita promatrala netremice plastron na košulji, pravo umjetničko djelo od filigranskog zlata pomiješanog sa svilom.
Zlatna čipka je kao iskričava pjena Anđeliki okružila gola ramena, dajući njenoj puti sjajno bljedilo, prozračnu finoću porculana. S ublaženim ružičastim plamenom preko obraza, s potamnjenim obrvama i trepavicama, s valovitom kosom koja je imala isti sjaj kao i njezina haljina, sa iznenađujućom jasnoćom svojih zelenih očiju, ona je sebe vidjela u ogledalu kao kakvog neobičnog idola sačinjenog od skupocjenih tvari, zlata, mramora, i smaragda.
Margerita iznenada krikne i poleti prema malom Florimondu koji je gurao u usta jedan briljant od šest karata…
Joffrey kakav nakit da stavim? Biseri mi se čine suviše skromni, a dijamanti suviše hladni.
Smaragde - odgovori on. - Taj nakit pristaje vašim očima. Sve ovo zlato je uvredljivo, pomalo teškog sjaja. Dakle, naušnice i ogrlica od zlata i smaragda. A možete staviti na ruku i koji prsten od dijamanata.
Nagnuvši se nad kovčežić, Anđelika uroni u biranje nakita. Nije još bila zasićena i ravnodušna i ono ju je obilje svaki put ispunjalo radošću.
Kad se je okrenula, grof de Peyrac je svoj mač pričvršćivao za remen optočen dijamantima.
Ona ga je dugo promatrala i neobičan srh je prožme:
Mislim da "Velika gospođica" nema sasvim krivo kad kaže da vi imate grozan izgled.
Uzalud bi mi bio svaki trud da pokušam sakriti svoju nesreću - odgovori grof. - Da se počnem dotjerivati kao kakav lijepi kicoš, ljudi bi mi se smijali i s prezirom susretali. Prema tome, nastojim da mi odijela budu u skladu s licem.
Ona se zagleda u njegovo lice. To lice je njoj pripadalo. Milovala ga je, poznavala mu svaki i najmanji znak.
Osmjehne mu se i šapne: - Ljubavi moja!
Grof je bio sav odjeven u crno i srebro. Njegov ogrtač od crnog moarea bijaše prekrit srebrnom čipkom, pričvršćenom za ogrtač dijamantnim kopčama. Pustio je da mu se malko vidi prsluk od srebrnog brokata ukrašen crnim čipkama vrlo fine
izrade. Iste te čipke su mu u tri poruba visile na koljenima ispod rhingrave od cranog baršuna. Na cipelama je imao dijamantne kopče.
Kravata mu nije imala oblik ovratnika već širokog čvora, i bila je optočena također vrlo sitnim dijamantima.
Na prstima mu se sjalo mnoštvo dijamanata i samo jedan vrlo velik rubin. Grof stavi na glavu šešir okićen bijelim perjem i upita Kuasi-Ba je li uzeo sve darove što su ih odlučili pokloniti kralju za njegovu nevjestu.
Crnac je bio napolju, pred vratima, predmet divljenja svih besposličara, odjeven u prsluk boje kao trešnja, u široke turske hlače i s turbanom na glavi. I turban i hlače su bili od bijele svile. Svijet je prstom upirao u njegovu sablju krivošiju. Na jednom je jastuku nosio kovčežić od crvene kože okovan zlatnim čavlićima.
Dvije su nosiljke čekale na grofa i Anđeliku.
Potom brzo krenuše k palači gdje se bijahu smjestili kralj, njegova majka i kardinal. Kao i sve druge zgrade i ta je kuća bila uska, kao što je običaj u Španjolskoj, puna balkona i uvrnutih stubišnih ipriručja od pozlaćenog drva. Dvorani su sasvim preplavili trg, gdje je vjetar svijao perje na šeširima i na mahove donosio slani miris oceana.
Dok je prelazila preko stepenica na pragu, Anđelika osjeti kako joj srce ludo tuče. "Vidjet ću kralja", mislila je, "kraljicu majku i kardinala!"
Pred očima joj sine priviđenje kraljevskog dostojanstva zaokupljeno brigama i patnjama koje nisu vrijeđale siromaštvo male Anđelike. Kako joj je oduvijek bio blizak mladi kralj o kojemu je pričala dojilja, mladi kralj pritiješnjen zlobom pariških gomila, taj kralj što je bježao preko čitave Fancuske koju bijaše opustošila fronda, gonjen od grada do grada, od zamka do zamka, u vlasti pobunjenih prinčeva, izdan, napušten, a na kraju pobjednik! On je sada brao plodove svojih borbi, A sigurno je jos više od kralja uživala u ovom trenutku trijumfa kraljica majka, žena koju je Anđelika nazirala u dnu dvorane, umotanu u crne velove, tamne španjolske puti, na čijem se licu zadržao izraz odvojenosti i gorčine, koja je svoje male savršene ručice položila u tamno krilo svoje haljine.
Anđelika i njen muž prijeđu preko dvorane blistavog drvenog poda. Dva su crnčića podržavali skutove dvorskog ogrtača mlade žene, napravljenog od valovite i šarama ukrašene tkanine zlatne boje koja je odudarala od suknje i prsluka izvezenih zlatnim nitima. Ogromni Kuasi-Ba je išao za njima. Slabo se vidjelo jer je bilo vruće zbog mnoštva što se tu bijaše okupilo.
Prvi plemić kraljevske kuće najavi:
Grof de Peyrac de Morens d'Irristru.
Anđelika se duboko pokloni. Srce joj je tuklo u grlu.
Pred njom se ispriječila crvena i crna ploha: kraljica majka i kardinal.
Odjednom joj pade na pamet: "Joffrey bi se trebao dublje pokloniti. Maloprije bijaše vrlo ljubazno pozdravio Veliku gospođicu! Ali pred najvećim se nekako skanjuje da stopalo samo još malo povuče nazad. Binet ima pravo… Binet ima pravo…"
Bilo je blesavo od nje što tako misli o dobričini Binetu i što ponavlja u mislima da on ima pravo. A zašto ne, u stvari?
Jedan glas reče:
Veseli nas što vas vidimo, grofe, i što možemo pozdraviti… diviti se gospođi o kojoj smo čuli sve najbolje što se može čuti. Ali ovaj put je glas protivan pravilu, jer hvala zaostaje za stvarnošću.
Anđelika podigne oči i sretne se sa sjajnim i tamnim očima koje su je motrile velikom pažnjom: očima kraljevim.
Bogato obučen, kralj je bio srednjega rasta, ali tako se uspravno držao da je izgledao viši od svih svojih dvorana. Anđelika opazi da mu je lice malko kozicama nagrizeno, jer je u djetinjstvu imao velike boginje. Nos mu je bio previše dug, ali usta je imao snažna i umiljata pod tamnom crtom, tek jedva vidljivih brčića. Bujna kestenjasta kosa, nedirnuta lažnim uvojcima, u kovrdžavim mu je slapovima padala po ramenima. Luj XIV je imao noge lijepo oblikovane, a ruke
lijepe. Pod čipkama i trakama naslućivalo se snažno i okretno tijelo, naviknuto na napore lova i gimnastike.
"Moja bi dojilja rekla: lijep muškarac. Dobro je što ga žene", pomisli Anđelika.
Ali se odmah prekorila zbog tako prostih misli u tom svečanom trenutku njezina života.
Kraljica majka zatraži da vidi sadržaj kovčežića što ga je Kuasi-Ba pružio klečeći na koljenima, čelom dodirujući zemlju, kao jedan od sveta tri kralja.
Uzvici divljenja se podigoše pred malim neseserom koji je sadržavao razne sitnice kao što su kutijica i češljevi, škarice, kukice, pečatnjaci, sve to izrađeno u teškom zlatu i u kornjačevini s otoka. Ali putna je kapelica oduševila pobožne gospođe iz pratnje kraljice majke.
Ova se osmjehne i prekriži se. Križ i dva kipića španjolskih svetaca, a isto tako i noćna lampica i kadionica bili su od zlata i od pozlaćenog srebra. A Joffrey de Peyrac je naručio jednom talijanskom slikaru da mu naslika jedan triptih na pozlaćenom drvu na kojemu su bili prikazani prizori kružnog puta. Minijature su bile vrlo lijepo izrađene, a odlikovale su se jednostavnim bojama.
Ana Austrijska izjavi da je infantkinja bila poznata zbog svoje pobožnosti te da će se sigurno obradovati takvom daru.
Okrene se prema kardinalu da bi se i on divio slikarijama, ali ovaj je još pregledavao sitne predmete nesesera koji su se sjajili među njegovim prstima.
Priča se da zlato izvire iz dlanova vaših ruku, gospodine de Peyrac, kao izvor iz kamene litice.
Predodžba je točna, eminencijo - mirnim glasom odgovori grof - kao izvor iz litice, ali iz litice minirane velikim količinama potpaljivača, i baruta, raskopane da se i sama zemljina utroba plaši, razrovane, razbijene u komadiće, rastočene. Tada, zaista, zahvaljujući ustrajnom radu, znoju i naporu, tada će možda zlato poteći, pa čak i obilato.
To što ste rekli o poslu koji donosi svoje plodove, vrlo ste lijepo rekli. Nismo navikli da od osoba vašega ranga čujemo takav jezik, ali priznajem da mi nije nelagodan.
Mazarin se i dalje smješkao. Prinese k licu jedno ogledalce iz nesesera i baci u nj brzi pogled. Usprkos ličilu i prašku kojima je nastojao sakriti svoju požutjelu put, sitne kapi znoja, posljedica slabosti, sjajile su mu se na sjepoočieama, lijepeći mu kovrdžave kose pod crvenom kardinalskom kapicom.
Već je mjesecima bio žrtva bolesti koja mu je oduzimala snage. On barem nije lagao kad se nije htio prvi pojaviti pred španjolskim ministrom, Don Luisom de Harom, ispričavajući se svojim žučnim kamencima. Anđelika uhvati pogled kraljice majke upućen kardinalu, tjeskoban pogled zabrinute žene. Nema sumnje, taj pogled je htio kazati: Ne govorite toliko, umorit ćete se.
Da li je zaista kraljica bila zaljubljena u tog Talijana, ta kraljica koju je njen muž čistunac previše dugo držao daleko od sebe. Tajne stepenice Louvrea su čuvale tajnu. Samo jedan čovjek ju je, možda, poznavao: onaj sin s toliko upornosti branjen: kralj. U pismima što su ih izmjenjivali kardinal i kraljica nisu li ga možda nazivali Pouzdanikom? Pouzdanikom čega…?
Pruži li se prilika, rado bih razgovarao s vama o vašim poslovima - dometne kardinal.
I mladi kralj se živo umiješa:
I ja. Ono što su mi pričali, pobudilo je moju znatiželju.
Stojim na raspolaganju vašem veličanstvu i njegovoj eminenciji. Time je predstavljanje bilo gotovo.
Anđelika i muž pođoše da pozdrave monsinjora de Fontenaca, kojega su zamijetili u neposrednoj blizini kardinalovoj.
Pristupiše tada redom raznim visokim ličnostima i svojim poznanicima. Anđelika je imala izlomljena križa od pustog klanjanja, ali je bila u stanju takvog uzbuđenja i radosti da nije ni osjećala umor. Laskanja kojima su je svi dočekivali bila su očitim
dokazom njezina uspjeha. Bračni par de Peyrac je sigurno izazvao veliko zanimanje.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:37 am





Dok je muž razgovarao s maršalom de Gramontom, mladić niskoga rasta, ali ugodnoga lica odjednom se stvori pred Anđelikom.
Prepoznaje li me boginja što je ovog trenutka sišla sa Sunčevih kola?
Dakako - poviče ona sretna - vi ste Peguilin… A zatim se ispriča:
Previše sam sebi dozvolila, gospodine de Lauzune, ali što ćete, posvuda samo o Peguilinu slušam. Peguilin ovdje, Peguilin tamo. Toliko ste ovdje obljubljeni da sam im se i ja, mada vas već dugo nisam vidjela, od srca pridružila!
Čarobni ste i ispunjate radošću ne samo moje oči već i moje srce. Znate li da ste najneobičnija žena u čitavom ovom skupu? Poznajem gospođe koje, ljubomorne na vašu odjeću, kidaju u komadiće svoje lepeze i razdiru svoje rupčiće. A kako li ćete tek biti lijepo odjeveni na dan vjenčanja, ako ste ovako počeli?
Oh! Tog ću dana pobjeći pred raskošima kraljeve pratnje. Ali danas sam se predstavila kralju. Još sam uzbuđena.
Je li vam se učinio ljubazan?
Kako da kralj ne bude ljubazan? - reče Anđelika smijući se.
Vidim da ste već upućeni u ono što se smije i što se ne smije kazati na dvoru. Ja sam još tu, a ni sam ne znam kakvim to čudom. Čak su me imenovali kapetanom jedne čete nazvane "plemići gavranova kljuna".
Imate prekrasnu uniformu!
Pa ne stoji mi loše… da, da, kralj je vrlo simpatičan prijatelj, ali ipak treba biti na oprezu. Kad se čovjek igra s njim, ne smije ga previše ogrepsti.
Zatim joj se nagne k uhu.
Znate li da umalo nisam svršio u Bastilji?
A što ste učinili?
Više se pravo i ne sjećam. Ali mislim da sam jednom prilikom previše sebi privukao malu Mariju Mancini u koju je kralj bio ludo zaljubljen. Kraljeva zapovijed bijaše već spremna, ali sam ja na vrijeme bio obaviješten. Plačući sam se bacio pred njegove noge i toliko sam ga nasmijao da mi je oprostio i umjesto da me pošalje u zatvor, imenovao me je kapetanom. Vidite, on je simpatičan prijatelj… kad vam nije neprijatelj.
Zašto mi to pričate? - odjedared ga upita Anđelika.
Peguilin de Lauzun razrogači svoje svijetle zjenice kojima se znao korisno služiti.
Tako, nizašto, draga.
Uze je prijateljski za ruku i povuče je za sobom.
Dođite da vas predstavim mojim prijateljima koji umiru od želje da vas upoznaju.
A svi su ti prijatelji bili mladi i pripadali su kraljevoj pratnji. Ona je bila sretna što se tako lako našla na prvim stepenicama dvora. Saint-Thiney, Brienne, Cavois, Oudedei, markiz d'Humieres kojega de Lauzun predstavi kao svog neprijatelja po naslovu, Louvigny, drugi sin vojvode de Gramonta, svi su oni izgledali vrlo radosni i ljubazni i bijahu prekrasno odjeveni. Ona primijeti također i de Guichea uz kojega se još uvijek lijepio kraljev brat. Ovaj je ošine neprijateljskim pogledom.
On! Prepoznao sam je - reče. I okrene joj leđa.
Ne obazirite se na njegovo ponašanje, draga - šapne joj Peguilin. - Malom Gospodinu su sve žene suparnice, a de Guiche je pogriješio što vam je uputio prijateljski pogled.
Znate li, zahtijeva da ga se više ne zove Malim Gospodinom! - obavijesti je markiz d'Humieres. Poslije smrti strica Gastona d’Orleansa, treba ga zvati samo Gospodinom.
Oprezno, gospodo! - poviče de Lauzun učiteljski poprijetivši prstom. Ne smetnite s uma jednu čuvenu sablju u Languedocu!
Ali gužva je bila tolika da je Anđelika zbunjeno se smiješeći, protiv svoje volje bila gurnuta na skupocjene prsluke okićene trakama, a u kojima se osjećao dah bogiša i jantara.
Službenici koji su vodili brigu o kraljevu stolu tražili su prolaz za povorku lakeja koji su nosili posuđe i zdjele od srebra. Pronio se glas da se njihova veličanstva i kardinal povlače za neko vrijeme da bi se okrijepili i odmorili od neprekidnih predstavljanja.
De Lauzun i njegovi prijatelji se udalje jer ih je služba zvala.
Anđelika je pogledom tražila svoja tuluška poznanstva. Bijaše se pobojala da se tu ne sretne s vatrenom Carmencitom, ali je doznala da se gospodin de Mercourt, slabe sreće kao uvijek i pošto je kalež ispio do dna, iznenada odlučio, povrijeđen u svom dostojanstvu, da ženu najzad zatvori u samostan. A sad je pao u nemilost i bolno je plaćao svoj pogrešan potez.
Anđelika se uvukla u različite skupine. Od mirisa pečenog mesa izmiješanog s mirisima raznih parfema, boljela ju je glava. Vrućina je bila zagušljiva.
Anđelika je imala priličan tek. Sjeti se da je već sigurno bilo dosta kasno i odluči da će se, ako odmah ne nađe muža, sama vratiti kući i naredit će da je se posluži pršutom i vinom.
Osobe što su stigle iz pokrajine sigurno su se sakupile kod nekoga na doručku, jer sada je oko sebe vidjela samo nepoznata lica. Oni glasovi bez naglaska čudno su je se doimali. Možda je i ona, za dugih godina provedenih u Languedocu, poprimila onaj način brzog i naglašenog govora? Osjećala se poniženom.
Nekoliko koraka dalje u zidu prekrivenom tkaninom primijeti jednu pukotinu. Anđelika poviri kroz nju i primijeti kraljevsku obitelj okupljenu oko stola za kojim su se još našli kardinal, dva nadbiskupa, jedan iz Bayonne, a drugi iz Toulouse, maršal de Gramont i gospodin de Lionne. Majordomi koji su posluživali prinčeve dolazili su i odlazili na druga vrata.
Kralj nekoliko puta zabaci glavom kosu i ubrusom mahne ispred nosa da uhvati malo zraka.
Vrućina u ovom kraju pokvari i najljepše svečanosti.
Na Otoku fazana zrak je svježiji. Tamo puše svježi vjetar s mora - primijeti gospodin de Lionne.
Onda ću iskoristiti tu priliku, budući da, prema španjolskoj etiketi svoju vjerenicu neću moći vidjeti prije vjenčanja.
Ali vi ćete se na Otoku fazana sastati sa svojim ujakom, koji će vam sada postati tastom. Tek tada će biti potpisan mir - primijeti kraljica.
A zatim se okrene gospođi de Motteville, svojoj dvorskoj gospođi.
Vrlo sam uzbuđena. Mnogo sam voljela svoga brata i često sam se s njim dopisivala! Zamislite, imala sam dvanaest godina kad sam ga napustila na ovoj istoj obali i odonda ga više nisam vidjela!
Svi su bili dirnuti. Čimi se da se nitko nije sjetio da je taj isti brat, Filip IV bio najveći neprijatelj Francuske i da je njegovo dopisivanje s Anom Austrijskom navelo Richelieua da nju osumnjiči zbog urote i izdajstva. Davno su se zbili ti događaji. Svi su se nadali novom savezu kao i prije pedeset godina, kad su na toj istoj Bidassoa, dvije male princeze okruglih lišća i vratova uvaljenih u široke i naborane ovratnike, bile izmijenjene između dvije zemlje. Ana Austrijska se udala za mladog Luja XIII, a Elisabeta Francuska za maloga Filipa IV. Infantkinja Marija Tereza koju su sada očekivali bila je kćerka te iste Elisabete.
Anđelika je strasnom radoznalošću promatrala te velikane u prisnom razgovoru. Kralj je bio dobroga teka, ali je jeo dostojanstveno.
Pio je malo i više puta zatražio da mu naliju vode u vino.
Vjere mi - poviče on odjednom - najčudnija stvar što sam je jutros vidio je onaj neobičan bračni par u crnim i zlatnim odijelima iz Toulouse. Krasne li žene, prijatelji moji! Pa raskoš! Već sam prije o njima čuo, ali nisam mogao vjerovati. A ona izgleda iskreno zaljubljena u nj. U stvari, onaj me šepavac dovodi u nepriliku.
A dovodi u nepriliku sve koji mu se približe - reče nadbiskup tuluški oštrim tonom. - Ja ga već mnoge godine poznam, a ipak ga ne razumijem. U sve to je sam vrag umiješao svoje prste.
"Eto, opet počinje bulazniti", pomisli Anđelika obeshrabrena.
Njeno je srce ugodno zakucalo na kraljeve riječi, ali je nadbiskupovo upletanje ponovo probudilo njezinu zabrinutost. Prelat nije popuštao.
Jedan od plemića iz kraljeve pratnje reče uz podrugljivo cerekanje:
Zaljubljena u muža! Zaista, vrlo smiješna stvar. Bilo bi dobro da se ta mlada žena okrene malo na dvoru. Brzo bi se oslobodila te glupave predrasude.
Gospodine, čini se, vi vjerujete da je dvor mjesto gdje je preljub jedini zakon - strogo je primijetila Ana Austrijska. - A ipak, stvar je i prirodna i dobra, da se supružnici iskreno ljube. Nije to nimalo smiješno.
Ali je zato rijetko! - uzdahne gospođa de Motteville.
Činjenica je da se ljudi rijetko žene iz ljubavi - primijeti kralj s gorčinom u glasu. Nasta prilično neugodna šutnja. Kraljica majka izmijeni s kardinalom tužan pogled.
Monsinjor de Fontenac podigne ruku pokretom prijetvorne ljubaznosti.
Ne tugujte, sire! Ako su Božji putevi nedokučivi, ni putevi malog boga Erosa nisu poznatiji. A kako ste naveli jedan primjer koji vam je, čini se, upao u oči, ja vas mogu uvjeriti da se onaj čovjek i njegova žena nisu nikad vidjeli prije svog vjenčanja, koje sam ja posvetio u katedrali u Toulousi. Pa ipak, poslije nekoliko godina braka, okrunjenog rođenjem jednog djeteta, ljubav koju oni osjećaju jedno za drugo upada u oči čak i onima koji o tome ništa ne znaju.
Ana Austrijska pogleda monsinjora očima punim zahvalnosti na što je ovaj bio vrlo ponosan.
"Licemjeran ili iskren?", pitala se Anđelika. Uto se kardinal javi svojim vrskavim glasom:
Jutros sam imao dojam da prisustvujem predstavi. Onaj čovjek je ružan, unakažen, bogalj, a ipak kad se pojavio pored svoje krasne žene, u pratnji onog ogromnog, crnca odjevena u bijelu, svilu, pomislio sam: Kako su lijepi!
Nekako drugačiji od tolikih dosadnih lica! - reče kralj. Je li istina da ima prekrasan glas?
To svi tvrde i ponavljaju.
Plemić što je maloprije govorio sad se naceri:
Zaista je to ganutljiva zgoda, kao u priči. Treba poći na Jug i takvih ćeš glasova čuti na svakom uglu.
Vi ste zaista nepodnošljivi s tim svojim ruganjem. - Ponovo se javi kraljica majka. - Vaša mi se zajedljivost nimalo ne sviđa, gospodine!
Dvoranin pogne glavu i, budući da se razgovor nastavio, pravio se da mu je pažnju zaokupilo pseto što je u udubljenju vrata glodalo kost. Primjetivši da je taj plemić krenuo prema mjestu gdje se ona bijaše sklonila, Anđelika naglo ustane da bi se udaljila.
Napravi nekoliko koraka u predsoblju, ali joj je ogrtač bio dosta težak te je zapeo za jednu konsolu.
Ona se sagne i pokuša ga osloboditi. Uto mladić nogom odgurne psa, iziđe i zatvori vratašca sakrivena tapiserijom. Budući da je oneraspoložio kraljicu majku, smatrao je mudrim da se makne.
Nehajno pođe naprijed, prođe pored Anđelike, a onda se okrene da bi je promotrio.
Oh! Žena u zlatnoj haljini!
Ona ga s visoka odmjeri i htjede proći mimo njega kadli joj on prepriječi put.
Čemu tolika žurba! Dopustite da promotrim tu čudnu pojavu. Vi ste, dakle, gospođa zaljubljena u svog muža? I kakvog muža! Adonisa!
Ona ga odmjeri mirnim prezirom. Mladić je bio viši od nje i prilično vitak. Imao je dosta lijepe crte lica, ali mu se u tanke usne uvukao neki opaki izraz. Njegove duguljaste oči bile su žute i išarane smeđim točkicama.
Ta neodređena boja očiju kvarila mu je lijepotu. Bio je odjeven ukusno i bogato. Njegova vlasulja, svijetle, gotovo bijele boje, živo je odudarala od njegovih mladenačkih crta.
Anđelika je morala priznati otmjenost njegovih pokreta, ali je ipak hladno odgovorila.
Vi biste teško izdržali usporedbu. U mom mjestu oči kao što su vaše zovu kisele jabuke. Shvaćate li što sam htjela kazati? A što se tiče kosa u mojega muža su barem prave.
Izraz povrijeđene taštine smrači plemićevo lice.
To nije istina - poviče plemić - on nosi vlasulju!
Pokušajte mu je skinuti, ako imate odvažnosti.
Pogodila ga je u bolnu točku i imala je dojam da ovaj plemić nosi vlasulju zato što je počeo ćelaviti. Ali je on odmah došao k sebi. Oči mu se stisnu tako da su izgledale kao dvije svijetle pukotine.
Tako, dakle, htjeli biste ujesti?
Baci oko sebe pogled, a onda je zgrabi za zglavak i gurne u udubinu stepenica.
Pustite me.
Odmah, ljepotico, Ali prije moramo izravnati jedan računčić.
Prije no što je mogla predvidjeti što smjera, on joj zabaci glavu i okrutno je ugrize za usne. Anđelika krikne.
Ruka joj naglo sune uvis i sruči se na plemićevo lice.
Nekoliko godina žrtvovanih lijepom ponašanju nisu u njoj sasvim ugušili nagon seljačke silovitosti niti reakciju njezina zdrava tijela. Kad bi u njoj uzavrio bijes, napadala je svom snagom, baš kao nekada kad se nemilice bacala na svoje male seljačke drugove. Šamar snažno odjekne, a bit će da je plemić vidio sve zvijezde na nebu, jer je zateturao i uhvatio se rukom za obraz.
Vjere mi, šamarate kao pralja!
Pustite me da prođem - ponovi Anđelika - ili ću vas tako udesiti da se nećete moći više pojaviti pred kraljem.
On shvati da će ona održati riječ te uzmakne korak natrag.
Oh! Da mi vas je čitavu jednu noć imati u svojoj vlasti! - promrmlja kroz stisnute zube. - Budite uvjereni da biste do jutra bili ukroćeni, prava krpetina…!
Koješta - odgovori ona smijući se - sanjate o osveti i držite se za obraz…!
Brzo se udalji probivši se nekako do vratiju. Sad u dvorani nije više bilo gužve jer su mnogi otišli da se okrijepe.
Ljutita i uvrijeđena, Anđelika pritisne rupčić na ozlijeđenu usnu.
"Da se bar ne vidi mnogo… Što ću odgovoriti ako Joffrey štogod upita? Ne smijem dopustiti da probode mačem onoga prostaka. A bogzna ne bi li se od srca nasmijao… On zbilja nema iluzija u pogledu običaja one lijepe gospode sa Sjevera… Počinje mi bivati jasno šta je on mislio kad je govorio da bi trebalo naučiti lijepom ponašanju čeljad na dvoru… Ali ja ne osjećam nikakve sklonosti da se tom zadatku posvetim."
Trudila se da spazi svoju nosiljku i svoje sluge među onim svijetom što se slegao na trgu.
Nečija se ruka uvuče pod njezinu.
Draga moja, baš sam vas tražila - reče Velika gospođica čiji je visoki lik iznenada izbio sa strane - živa sam se pojela misleći na sve one gluposti što sam ih jutros izgovorila pred vama ne znajući tko ste. Jao! U jednom ovako svečanom danu, izloženi tjesnoći i neudobnosti, potpuno vam popuste živci i jezik samo juri i ne pazi što govori.
Budite bez brige, visosti, jer sve što ste rekli živa je istina, pa čak je i laskavo po mog muža, a ja se samo toga i sjećam.
Vi ste utjelovljenje ljubaznosti. Sretna sam što vas imam za susjedu… Zar ne, ponovo ćete mi posuditi svoga vlasuljara? Imate li malo slobodnog vremena? Da pođemo u hlad i malko se okrijepimo grožđem? Što o tome mislite? Ta ti Španjolci nikako da stignu…
Visosti, stojim vam na raspolaganju - odgovori Anđelika klanjajući se.
Sutradan ujutro valjalo je poći na Otok fazana, vidjeti kako se španjolski kralj hrani. Sva su gospoda s dvora požurila prema čamcima i, pri tom pokvasila svoje lijepe cipelice. Pridržavajući rukom suknje, gospođe su kratko pocikivale.
Anđeliku, odjevenu u haljinu od bijele svile izvezene u srebru, Peguilin podigne u zrak i posadi je u čamac između jedne princeze šiljata lica i markiza d'Humieresa. Mali Gospodin, koji je također bio u toj skupini, mnogo se smijao prisjećajući se tužnog izgleda svoga brata koji je morao ostati na francuskoj strani. Luj XIV je mogao vidjeti infantkinju tek pošto kraljica majka preko punomoći sklopi brak na španjolskoj strani. Tek tada će on poći na Otok fazana da potpiše mir i sa sobom povede svoj bajoslovni plijen. Pravo će se vjenčanje. slaviti u Saint-Jean-de-Luzu, a mladance će blagosloviti biskup iz Bayenne.
Čamci su klizili po mirnoj vodi, krcati svojom šarenom posadom. Pristali su. Dok je Anđelika strpljivo čekala da se iskrca na otok, jedan gospodin stavi stopalo na klupu na kojoj je ona sjedila i krupnom drvenom petom joj pričepi prste. Jedva se suzdržala da ne krikne od bola. Podigavši oči prepozna plemića što ju je jučer onako bezobrazno napastovao.
To je markiz de Vardes - reče joj mlada princeza što je do nje sjedila. - Prirodno, on je to namjerno učinio.
Prava životinja! - potuži se Anđelika. - Kako kralj može tipjeti u svojoj pratnji tako prostačku osobu?
Zabavlja kralja svojim bezobraštinama, ali kad se radi o njegovu veličanstvu, onda uvlači svoje čaporke. O njemu su pjesmicu ispjevali.
Ona zapjevucka:
Ne živi divljačka ćud Samo pod bivoljom kožom Niti lijepo odijelo
I kočija s plemićkim grbom Može sakriti odurnu njušku.
Kad netko kaže Vardes, kaže neotesanac.
Umuknite, Henriette! - poviče kraljev brat. - Ako vas čuje gospođa de Soissons, takav će je bijes spopasti da će poći njegovu veličanstvu i potužit će se da se rugate njezinu miljeniku.
Koješta! Gospođa de Soissons nema više utjecaja na njegovo veličanstvo. Sada kad se kralj oženi…
Gdje ste naučili, gospođo, da jedna žena, pa makar ona bila infantkinja, ima više utjecaja na svog muža od bivše ljubavnice? - upita de Lauzun.
Oh! Gospodo i gospođe! - plačljivim će glasom gospođa de Motteville. Molim vas! Zar se mogu govoriti takve stvari u trenutku kad nam španjolski velikaši dolaze u susret?
Crna, mršava, lica izbrazdana borama, ona se čudno doimala sa svojim tamnim haljinama i svojim stidljivim izgledom među onim vlasuljama i lijepom brbljavom gospodom. Prisustvo dvorske gospođe Ane Austrijske nije bilo baš slučajno među tom mladeži. Kraljica majka joj je stavila u dužnost da nadzire riječi ove lude mladosti koja je bila kadra svašta reći i ne voditi previše računa o osjetljivosti Španjolaca.
Anđeliku je počeo umarati taj lakouman svijet, taj opak svijet koji je svoju pokvarenost jedva uspijevao sakriti pod izgledom vrlo zamršene uglađenostL Čula je gospođu de Soissons kako govori jednoj svojoj prijateljici:
Draga moja, našla sam dva teklića kojima se mnogo ponosim. U stvari, slušala sam da hvale Baske kao laganije od vjetra. Mogu prevaliti trčeći više od dvadeset milja na dan. Ne čini li vam se otmjenom činjenica da pred vama trče teklići koji najavljuju vaš prolaz i psi koji laju i sklanjaju s puta svjetinu?
Te riječi podsjetiše Anđeliku na Joffreya. Iako je on bio ljubitelj raskoši, nije dopuštao tekliće ispred kočija.
Da, zbilja, a gdje je Joffrey?
Nje ga vidjela od jučer. Bijaše pošao kući da promijeni odijelo i da se obrije, baš kad je ona razgovarala s Velikom gospođicom. Pa i ona sama se morala promijeniti tri ili četiri puta na brzinu i napetih živaca.
Spavala je tek nekoliko sati ali ono stalno pijuckanje dobrih vina sad pod ovom, a sad pod onom izlikom držalo ju je budnom. Nije se uznemiravala zbog Florimonda. Za tri-četiri dana ona će biti obaviještena da li su mu sobarice davale jesti ili su trčale da se dive kočijama i da se natežu s paževima i slugama kraljevske kuće. Osim toga, Margerita je budno na nj pazila. Njena hugenotska ćud nije odobravala svečanost i ta žena koja je svu svoju brigu posvećivala gizdanju svoje gospodarice, vrlo je strogo postupala sa sluškinjama koje su joj bile potčinjene.
Anđelika na kraju smotri Joffreya koji se, među mnoštvom, gurao u unutrašnjost kuće smještene usred otoka.
Pojuri k njemu i dodirne ga lepezom. On okrene k njoj rastreseni pogled.
Ah, tu ste!
Bez vas se osjećam osamljenom, Joffrey. Ali čini se da vas ne veseli što me vidite. Zar se i vi povodite za predrasudom koja izvrgava ruglu supružnike koji se vole? Imam dojam da me se stidite!
On joj sa nato iskreno osmjehne i obujmi je oko pasa.
Ne, ljubavi moja. Ali vas vidim u ugodnom društvu prinčeva…
Oh! Ugodnom društvu! - ponovi Anđelika i prijeđe prstom preko oguljene ruke. - Bit ću sretna ako se iz tog društva izvučem zdrava i čitava. Što ste radili od jučer?
Sreo sam neke prijatelje, a zatim sam brbljao malo ovdje, a malo tamo. Jeste li vidjeli španjolskog kralja?
Ne, ne još.
Pođimo do one dvorane gdje pripremaju stol. Prema španjolskoj etiketi, španjolski kralj mora jesti sam pokoravajući se pravilima vrlo zamršenog ceremonijala.
Dvorana je bila prekrivena tapiserijama koje su prikazivale u tamnim, mrkocrvenim, te crvenim i sivomodrim tonovima povijest španjolskog kraljevstva. Tu se velika gomila svijeta okupila te je i gužva bila velika.
Dva su se dvora natjecala u raskoši i veličajnosti.
Španjolci su bili u prednosti u pogledu zlata i dragog kamenja, dok su Francuzi svoje suparnike nadilazili ukusom i elegancijom svojih nošnji. Mladići u pratnji Luja XIV su imali na sebi tog dana plašteve od sivog moarea prekrivene zlatnim čipkama koje su za plašteve bile pričvršćene kopčama sjajnim poput plamena. Podstava im je bila od zlatne tkanine. Prsluci su im bili od zlatnog brokata, šeširi ukrašeni bijelim perima i po strani malko nadignuti dijamantnom kopčom.
Mnoštvo se smijalo dugim staromodnim brkovima španjolskih velikaša i njihovoj odjeći načičkanoj glomaznim i zastarjelim vezovima.
Jeste li vidjeli njihove plosnate šešire okićene onim kukavnim perjem? - šapne Peguilin i prasne u smijeh.
A gospođe? Povorka starih kolaca koji će svojim kostima probiti ogrtače.
U ovoj zemlji lijepe supruge ostaju kod kuće, iza rešetaka.
Izgleda da infantkinja još nosi svitke za pojačanje bokova i željezne obruče tako široke da se mora okrenuti bokom da bi prošla kroz vrata.
Priča se da ima vrlo lijepe grudi, ali joj ih je steznik tako snažno stisnuo da se čini da ih i nema - doda gospođa de Motteville poigravajući se čipkama na svojim mršavim prsima.
Joffrey de Peyrac se zagleda u nju svojim zajedljivim pogledom.
Čini se da su - dobaci on - madridski krojači zaista vrlo nevješti što na taj način sakrivaju ono što je vrlo lijepo, dok su pariški vješti jer uspijevaju dati vrijednost onome što više nije lijepo.
Anđelika ga uštine ispod baršunastog rukava njegova plašta. On joj se nasmiješi i kao krivac joj poljubi ruku.
Dođe joj misao da Joffrey taji od nje neku brigu, ali već trenutak poslije toga nije na to mislila. Iznenada zavlada tišina. Ulazio je španjolski kralj. Anđelika koja nije bila baš visoka rasta, popne se na jedan stolac.
Izgleda kao mumija - ponovo će šapatom Peguilin.
Put Filipa IV je zaista imala boju pergamene. Iscrpljena i previše rijetka krv davala je njegovim obrazima ružičast ton. On se približi stolu ujednačenim korakom automata. Njegove velike tužne oči bijahu nepokretne, Ispupčene vilice su podržavale crvena usta, koja su zajedno s rijetkom kosom, bakrenosvjetlom, pojačavale njegov bolešljiv izgled.
Ipak, prožet uvjerenjem o gotovo božanskoj veličini svog kraljevskog položaja, nije napravio nijedan pokret koji ne bi bio u skladu s točnom obavezom etikete. Paraliziran vezama svoje moći, sam za svojim malim stolom, jeo je kao da obavlja sveti obred.
Komešanje je među mnoštvom bivalo sve veće i nenadano potisne naprijed prve redove, koji umalo nisu prevrnuli kraljev stol.
Zrak je bio zagušljiv tako da je Filip IV osjetio slabost. Podigao je ruku prema vratu i raširio ovratnik od čipke da dođe do malo zraka. Ali gotovo odmah se vrati u svoj hijerarhijski stav kao savjestan glumac, u svoju mukotrpnu ulogu.
Nitko ne bi pomislio da ta sablast pravi djecu lakoćom pijevca! - ponovo primijeti nepopravljivi Peguilin de Lauzun kad je kralj završio s ručkom i oni se našli napolju. - Njegova vanbračna djeca kmeče po hodnicima njegove palače, a njegova druga žena bez prestanka donosi na svijet kržljavu djecu koja iz svojih kolijevki prelaze u mrtvačnice Escuriala.
Posljednji je umro za vrijeme poslanstva moga oca u Madridu, kad je pošao da isprosi ruku infantkinje - reče Louvigny, drugorođeni sin vojvode de Gramonta. - Poslije toga se rodio još jedan, ali i u tome je samo dah života.
Markiz d'Humieres oduševljeno poviče:
Umrijet će, a tko će onda biti nasljednik Karla V? Infantkinja naša kraljica.
Vi vidite previše velike stvari i previše daleke, markiže - primijeti vojvoda de Bouillon ne baš uvjeren riječima mladog Louvignyja.
A tko vam kaže da takvu mogućnost nije predvidio njegova eminencija kardinal i njegovo veličanstvo kralj?
Jasno, jasno, ali previše velike ambicije ne pogoduju miru.
Usmjerivši svoj dugi nos prema vjetru što je puhao s mora kao da njuši neki sumnjiv miris, vojvoda de Bouillon progunđa:
Mir! Mir! Neće proći ni deset godina i ponovo će mu zaprijetiti opasnost!
Nisu prošla ni dva sata. Odjednom je sve izgledalo izgubljeno i počelo se šaptati da od vjenčanja neće ništa biti. Don Luis de Haro i kardinal Mazarin su predugo čekali da bi se dogovorili o zadnjim pojedinostima mira i da bi utvrdili granicu na najosjetljivijim mjestima nadajući se da će zahvaljujući oduševljenju i svečanostima uključiti koje selo ili cestu više u granice svoga kraljevstva. Nitko se nije htio povući.
Rat se nastavljao.
Pola dana su srca tjeskobno tukla. Naposljetku se u pomoć pozvalo boga ljubavi i gurnulo ga među dva vjerenika koji se nikad nisu vidjeli. Oudedei uspije proturiti vijest infantkinji kojom joj je javljao da kralj ne vidi trenutka da je upozna. Svaka kćerka ima veliku moć na srce svoga oca. Ma koliko da je bila poslušna, infantkinja nije imala nikakvu želju da se vrati u Madrid, pošto je bila tako blizu Sunca. Ona da na znanje Filipu IV da hoće svoga muža. Svečanosti, načas pomućene, ponovo su poprimile prijašnji tok.
Vjenčanje preko punomoći odigralo se na Španjolskoj strani, u San Sebastianu. Velika gospođica je povela sa sobom Anđeliku. Kćerka Gastona d’Orleansa, u koroti za ocem, nije smjela prisustvovati. Ali ona odluči da pođe incognito, a to znači da je kosu vezala svilenim rupcem i da se nije naprašila.
Procesija kroz gradske ulice učinila se Francuzima kao neko čudno orgijanje. Stotinu plesača u bijelim odijelima i s praporcima oko nogu prolazili su i vješto su
poigravali sabljama. Za ovima je išlo pedeset zamaskiranih mladića koji su lupali u svoje baskijske bubnjeve.
Onda su nastupala tri diva napravljena od vrbova pruća, prerušena u crnačke kraljeve, visoka do prvih katova kuća. Za divovima se kretao sveti Kristifor, pa strahoviti zmaj veći od šest kitova i na kraju pod baldahinom sveti sakramenat u ogromnoj pokaznici pred kojom se gomila bacala na koljena.
Te barokne pantomime i te mističke nastranosti stranci su promatrali otvorenih usta.
U crkvi, iza tabernakula, uspinjalo se do samog stropa jedno stepenište na kojemu je gorjelo valjda milijun svijeća.
Anđelika je u čudu promatrala to goruće more. Težak miris tamjana davao je neobičan izgled, maurski, čitavoj katedrali. Ispod mračnih svodova i križnih lađa svijetlile su se pozlaćene spirale tri balkona viseći jedan nad drugim a na njima se okupili s jedne strane žene, a s druge muškarci.
Čekanje je bilo dugo. Nezaposleni su popovi razgovarali s Francuskinjama i gospođa de Motteville je imala priliku da se još jednom zgraža nad prijedlogom, koji joj je učinjen zahvaljujući prilično velikoj tami.
Perdone. Dejeme pasar!18 - iznebuha se pokraj Anđelike javi neki muški glas na španjolskom.
Ona se ogleda oko sebe i spustivši pogled, opazi neko čudno biće: patuljčicu široku koliko i visoku, lica vrlo ružna. Punačku je ruku držala na vratu velikog crnog hrta. Za njom je išao jedan patuljak, i on u odijelu ukrašenom čipkama i širokim ovratnikom, ali njegov je izraz lica bio lukav i njegova je pojava kod ljudi izazivala smijeh.
Mnoštvo se rastvori da bi propustilo te dvije patuljaste prilike i njihovu životinju.
To je infantkinjina patuljčica i njezina dvorska budala Tomasini - netko će reći. - Izgleda da će ih sa sobom povesti u Francusku.
A što će joj ti patuljčići? U Francuskoj će već imati čemu da se smije!
Anđelika vidje kako se iznad nje podigla prilika blijeda i dostojanstvena. Monsinjor de Fontenac, u ljubičastoj svili i plaštu od hermelma išao je prema jednom od pozlaćenih balkona. On se nagne nad ogradu. Njegove su oči sjale ništećim plamenom. Razgovarao je s nekim koga Anđelika nije uspjela vidjeti.
Odmah se uznemirila i stane se probijati prema njemu. Stojeći nešto niže na stepenicama, Joffrey de Peyrac dignuo je prema nadbiskupu svoje ironično lice.
Sjetite se "tuluškog zlata" - govorio je nadbiskup upola glasa. - Kad je Sevilius Cepion opljačkao hramove u Toulousi, bio je kažnjen zbog svoje bezbožnosti. Eto zašto poslovični izraz "tuluško zlato" podsjeća uvijek na bogatstva nepošteno stečena.
Grof de Peyrac se dalje smješkao.
Volim vas i divim vam se - šapnuo je - vi ste iskreni i okrutni kao ljudi nepokvareni. Vidim, u pogledu vam blista plamen inkvizicije. Dakle, nećete me poštediti?
Zbogom gospodine - protisne kroz tanke usne nadbiskup.
Zbogom, Foulques de Neuilly.
Svijeće su bacale svoju svjetlost na lice Joffreya de Peyraca. On se zagledao u daljinu.
Što se to opet dogodilo - upita ga Anđelika.
Ništa, srećo moja. Naša stara raspra…
Španjolski kralj je, blijed kao mrtvac, prolazio lađom, držeći infantkinju za lijevu ruku.
Ona je imala bijelu put koju je očuvala u sjeni strogih madridskih palača, oči modre, kosu blijede svile naduhnutu željezima za kosu, izgled potčinjen i miran. Više je bila nalik Flamanki nego španjolki.
Njena haljina od bijele vune izgledala je strašna i tek ponegdje izvezena.

18 Molim, pustite me da prođem

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:38 am



Kralj povede kćerku k oltaru gdje ona klekne. Don Luis de Haro, koji je zastupao francuskog kralja tko zna zašto stajao je kraj nje, ali u priličnoj udaljenosti.
Kad su pristupili da se zakunu, infantkinja i don Luis pruže ruke jedno prema drugome, ali se ne dotaknu. Istim pokretom infantkinja uze očevu ruku i poljubi je. Po kraljevim obrazima od bjelokosti potekoše suze.
Velika gospođica bučno obrisa nos.
Ne biste li nam otpjevali štogod? - upita kralj.
Joffrey de Peyrac se trgne. Okrene polako prema Luju XIV oholi pogled i zagleda se u nj kao što bi se zagledao u neznanca koji mu nije bio predstavljen. Anđelika je drhtala i zgrabila mu ruku.
Pjevaj meni - šapne.
Grof se nasmiješi i dadne znak Bernardu d’Andijosu koji pojuri napolje.
Večernja je priredba bila pri kraju. Infantkinja je sjedila pored kraljice majke, kardinala i kralja, ukočena i oborenih očiju pred ženikom s kojim će je sjediniti sutrašnje svečanosti. Njen rastanak sa Španjolskom bila je gotova stvar. Filip IV i njegovi hidalgi vraćali su se u Madrid tužna srca, bez ohole i čiste iniantkinje, tog zaloga novog mira…
Mali violinist Giovanni probije se kroz redove dvorana i preda grofu de Peyracu gitaru i baršunastu krinku.
A zašto stavljate krinku? - upita kralj.
Glas ljubavi nema lica - odgovori de Peyrac. - Dok lijepe oči gospođa sanjaju, ne smije ništa što je ružno narušavati njihove snove.
Iskuša glas, a potom zapjeva naizmjenice starinske pjesme u jeziku d’oc s ljubavnim kiticama koje su tada bile u modi.
Na kraju se izduži u svoj svojoj visini, pođe prema infantkinji i sjedne kraj nje, a onda poletno zapjeva pomahnitali pripjev neke španjolske pjesmice, prekidan muklim maurskim uzvicima, u kojima je izgarala sva strast i zanos iberskog poluotoka.
Beznačajno lice sedefa i ruža najzad se gane. Infantkinja podiže vjeđe. Oči su joj blistale. Možda je posljednji put proživljavala svoj zatvoren život malog božanstva, između svoje "mayor sobe", svojih družbenica i svojih patuljaka koji su je nasmijavali. Život strog i spor, ali prisan igralo se na karte, primalo svećenike koji su držali propovijedi, organiziralo zakuske od ušećerenog voća i slatkiša koji su imali okus naranče.
Gledajući oko sebe sva ona francuska lica u očima joj se javi izraz zbunjenosti.
Očarali ste nas - reče kralj pjevaču. - Želim samo jedno: što češće imati priliku da vas čujem.
Pogled Joffreya de Peyraca čudno sijevne iza krinke.
Nitko to ne želi više od mene sire, ali sve zavisi od vašeg veličanstva. Nije li možda tako?
Anđeliki se učini da je kralj neznatno namrštio obrve.
Istina je. Veselim se što to od vas čujem, gospodine de Peyrac - odgovori kralj ponešto suho.

Vrativši se u svoje konačište u kasno doba noći, Anđelika se na brzinu svuče ne čekajući sobaricu da joj pomogne i olakšano uzdahnuvši baci se na krevet.
Mrtva sam umorna, Joffrey. Čini mi se da se još nisam navikla životu na dvoru. Kako onaj svijet uspijeva provariti sve te užitke i uz to još ima snage da za vrijeme noći vara jedan drugoga?
Grof se pruži pored nje ništa ne odgovorivši. Bilo je toliko vruće da je i sam dodir plahte čovjeku smetao.
Kroz otvoreni prozor dopirao je ponekad do samog kreveta, na kojemu su bili podignuti zastori, crvenkasti blijesak baklji što su ulicom prolazile. U Saint-Jean- de-Luzu su se užurbano vršile pripreme za sutrašnji dan.
Ne budem li bar malo spavala, srušit ću se na zemlju za vrijeme svečanosti vjenčanja - reče Anđelika zijevajući.
Protegne se, a zatim se skupi uz mršavo i tamnoputo tijelo svoga muža.
On pruži ruku, pomiluje okruglo bedro koje se u polumraku sjajilo poput alabastera, pođe vitkim zavojem struka, dohvati se tvrdih i visokih grudiju. Prsti mu poigraju i nasrtljivije se vrate prema gipkom trbuhu.
Ruka se upuštala u sve smjelije milovanje, ali Anđelika se, onako u polusnu, bunila.
Oh, Joffrey, meni se tako spava!
On je sad pusti na miru, a ona ga pogleda između trepavica da vidi nije li se možda naljutio. Joffrey ju je promatrao nasmiješena lica i oslonjen o lakat.
Spavaj, ljubavi moja, spavaj - šapne.

Kad se probudila, njoj se učini da se on nije ni pomakao, jer ju je još uvijek gledao. Osmjehne mu se.
Bilo je sveže.
Noć još ne bijaše prošla, ali je nebo već poprimilo neku zelenkastu boju, boju koja prethodi rumenilu zore.
Grad se odmarao zahvaćen kratkotrajnim trenutkom obamrlosti. Još uvijek snena, Anđelika se pruži prema njemu.
Njihove se ruke dohvate i čvrsto se spoje.
On ju je naučio dugom užitku, vještoj borbi, punoj pretvaranja, uzmaka, smjelih zahvata, naučio ju je strpljivosti posla u kojemu su se dva darežljiva tijela stapala u jedno u vrhunskom trenutku užitka.
Kad su se konačno odvojili jedno od drugog, umorni, zasićeni, sunce se već visoko bijaše diglo.
Tko bi kazao da je pred nama mukotrpan dan? - reče Anđelika smijući se. Margerita pokuca na vrata.
Gospođo, gospođo, kasno je. Kočije već kreću prema katedrali i vi više nećete naći slobodno mjesto u povorci.

Povorka je bila kratka.. Šest je ličnosti išlo pješice ulicom pokrivenom sagovima. Ali koje ličnosti? Povijest je već bilježila njihova imena.
Na čelu je išao kardinal princ de Conti, blistav i žestok, nekadašnji junak fronde. Njegovo je prisustvo na toj lijepoj svečanosti bilo dokazom dobre volje i jedne i druge strane da se zaborave tužne uspomene.
Za njim je išao kardinal Mazarin u svojoj purpurnoj odjeći.
Podalje za njim stupao je kralj u odijelu od zlatnog brokata s širokom crnom čipkom. Njemu sa strane su stupali markiz d'Humieres i Peguilin de Lauzun, kapetani dvije čete "plemića gavranov kljun", držeći svaki u ruci modri štap, znak svojih dužnosti.
U brazdi njihovih koraka nastupala je infantkinja, nova kraljica u pratnji Gospodina, kraljeva brata s desne strane, i svog počasnog viteza, gospodina de Bemonviuea, s lijeve strane. Njena je haljina bila od srebrnog brokata, a plašt od ljubičastog baršuna posut zlatnim ljiljanima. Taj plašt, vrlo kratak na bokovima, imao je skut dugačak deset aršina. Taj su skut pridržavale mlade kraljeve bratučede, gospođice de Valois i d'Alencon i princeza de Carignan. Osim toga, dvije su gospođe držale iznad kraljičine glave zatvorenu krunu. Taj se blistavi
skup polako probijao uskom uličicom čijom su se dužinom svrstali Švicarci, francuski vojnici i mušketiri.
Odjevena u crne velove i srebrne čipke, kraljica majka je išla iza bračnog para, okružena svojim dvorskim gospođama i vojnicima. Na kraju je išla gospođica de Montepensier, velika lakoumnica kraljevstva, čeljade koje bijaše na veliku smetnju dvoru. Bila je u crnini, ali s dvadeset nizova bisera preko grudiju.
Razmak od kuća gdje se kraljeva obitelj smjestila do crkve bijaše malen. Pa ipak se nije sve odvijalo potpuno glatko. D'Humieres se nešto prepirao s Peguilinom.
Dva kapetana se postave u crkvi jedan s jedne a drugi s druge strane kralja. Zajedno s grofom de Charostom, zapovjednikom jedne čete gardijskih jedinica, i markizom de Vardesom, pukovnikom švicarske garde, pratili su kralja do mjesta gdje se imalo obaviti darivanje.
Luj XIV uze iz ruku Gospodina a ovaj je prije toga bijaše primio od velikog meštra svečanosti, lojanicu s dvadeset dukata i preda je Jeanu d'Olceu, biskupu Bayonne. Gospođica je kod Marije Tereze imala isti zadatak kao i Gospodin kod kralja.
Nisam li možda nosila dar i naklonila se isto tako dobro kao bilo tko drugi? - upitala je poslije Anđeliku.
Sigurno. Vaša visost je to obavila s mnogo dostojanstva. Gospođici je godila ta pohvala.
Ja sam kao stvorena za ceremonije i vjerujem da moja osoba dostojno zauzima svoje mjesto u takvim prilikama, kao i moje ime u ceremonijalu.
Zahvaljujući njezinu okrilju, Anđelika je uspjela prisustvovati izbliza svim svečanostima koje su potom zaredale: banketima i plesu. Navečer je sudjelovala dugom mimohodu dvorana i plemića koji su jedan za drugim išli da se poklone ispred velikog kreveta gdje su se pružili bok uz bok kralj i njegova nevjesta.
Anđelika je vidjela to dvoje mladih kako leže, ukrućeni kao lutke, pod čipkastim plahtama pred očima mnoštva.
Ta pusta etiketa oduzimala je život i toplinu činu koji se imao među njima obaviti. Kako su se ti supružnici, koji se jučer još nisu poznavali i koji su sada ozbiljno ležali u svojoj veličanstvenosti, ukočeni u svom dostojanstvu, kako su se, dakle, mogli okrenuti jedno prema drugom i zagrliti se, pošto je kraljica majka, prema običaju spustila oko njih zastore raskošnog kreveta? Ona osjeti samilost za ravnodušnu infantkinju koja je sigurna pred tuđim pogledima sakrivala svoj djevičanski nemir.
Ali možda ona nije ništa ni osjećala, od samog djetinjstva navikavana da bude rob raznih prikazivanja. Ta tu se radilo o jednom obredu više. No moglo se imati puno povjerenja u burbonsku krv Luja XIV. On sigurno neće zatajiti.
Dok su silazili niza stepenice, gospoda i gospođe su izmjenjivali zajedljive dosjetke.
Anđelika je mislila na Joffreya koji je bio tako dobar i strpljiv s njom. A gdje li je. sada bio? Nije ga od jutros vidjela.
U predsoblju kraljevog prebivališta, pristupi joj Peguilin de Lauzun. Bio je prilično u brizi.
Gdje je grof, vaš muž?
Vjere mi, baš ga i ja tražim.
Kad ste ga vidjeli posljednji put?
Ostavila sam ga jutros kod kuće da bih s Gospođicom pošla u katedralu. On je trebao pratiti gospodina de Gramonta.
A poslije ga više niste vidjeli?
Ta kažem vam da nisam. Izgledate mi vrlo uzduđeni. Šta bi vam on trebao? On je uze za ruku i povede je sa sobom.
Hajdemo do prebivališta vojvode de Gramonta.
Ali što se dogodilo?
Peguilin ne odgovori. Još uvijek je imao na sebi svoju lijepu uniformu, ali s lica mu je nestalo veselosti.
Vojvoda de Gramont, veliki gospodin, sjedeći za stolom okružen prijateljima, reče im da ga je grof de Peyrac napustio jutros poslije službe božje.
Je li bio sam? - upita de Lauzun.
Sam? Sam? - gunđao je vojvoda. Šta mislite reći, dragi prijatelju? Postoji li danas u Saint-Jean-de-Luzu stvor koji se može pohvaliti da je sam? Peyrac mi nije povjerio svoje namjere, ali vam mogu reći da ga je pratio njegov crnac.
Dobro. To mi se sviđa - odgovori de Lauzun.
Možda se pridružio Gaskonjcima koji se zabavljaju u jednoj krčmi u luci. A možda je odgovorio i na poziv princeze Henriette koja ga je zamolila da dođe štogod otpjevati njoj i njenim gospođama.
Dođite, Anđeliko - reče de Lauzun.

Engleska princeza je bila ona simpatična djevojka kraj koje se Anđelika našla u čamcu, za vrijeme posjeta Otoku fazana. Na Peguilinovo pitanje ona niječno odgovori.
Ne, on nije ovdje. Poslala sam jednog svog plemića da ga traži, ali ga nije našao iako ga je posvuda tražio.
Pa ipak, moj crnac Kuasi-Ba je tip kojega je lako opaziti!
Nitko ga nije vidio.
U krčmi "Zlatni kit" Bernard d’Andijos se teškom mukom digao sa stola oko kojega se okupio cvijet plemstva Gaskonje i Languedoca. Ne, nitko nije vidio gospodina de Peyraca. Bog mi je svjedokom da su ga tražili i zvali, pa čak i kamenčiće bacali u prozore njegova prebivališta u ulici de la Riviere. Razbili su čak nekoliko stakala i na Gospođičinoj kući. Ali Peyraca nitko nije vidio.
De Lauzun se rukom uhvati za bradu i stane razmišljati.
Potražimo de Guichea. Mali Gospodin je milo pogledavao vašega muža. Moguće da ga je odvukao sa sobom k svom miljeniku i da tamo sada slave.
Anđelika je pratila vojvodu kroz uličice pune svijeta, osvijetljene bakljama i obojenim fenjerima. Ulazili su, pitali i ponovo izlazili na ulicu. Svijet je posjedao za stolove prepune jela i jeo uz dim tisuće svjetiljaka, uz smrad slugu koji su čitav dan gasili žeđ vinom.
Plesalo se na raskrižjima uz zvukove bubnjeva i kastanjeta. U polumračnim dvorištima su njištali konji.
Grof dPeyrac bijaše nestao.
Anđelika iznebuha dograbi Peguilina i okrene ga prema sebi.
Dosta, Peguilin! Govorite! Zašto ste se do te mjere zabrinuli za moga muža? Je li vam poznato što o njemu?
On uzdahne i zadigavši malko vlasulju, obriše čelo.
Ne znam ništa. Plemić iz kraljeve pratnje nikad ništa ne zna. Moglo bi mu inače pošteno prisjesti. Ali je već neko vrijeme što sumnjam da se protiv njega naveliko spletkari. - Zatim joj tiho šapne na uho: - Bojim se da su tražili da ga se uhapsi…
Da ga se uhapsi? - ponovi Anđelika. - A zašto? On slegne ramenima.
Jeste li poludjeli? - ponovo će Anđelika. - A tko može dati naređenje da ga se uhapsi?
Kralj, a tko drugi!
Kralj ima drugih briga a ne da misli na hapšenje ljudi u ovakav dan. Ono što kažete nema mi glave ni repa.
Kamo sreće. Sinoć sam mu poslao ceduljicu kojom sam ga upozorio. Još je imao vremena da skoči na konja i nestane. Gospođo, jeste li baš sigurni da je on proveo noć pored vas?
Oh, da! Vrlo sigurna - odgovori ona i lako porumeni.
Onda nije razumio. Još jednom je zaigrao, još jednom je izazvao Sudbinu!
Peguilin, zaboga, ja ću poludjeti! - poviče Anđelika prodrmavši ga. - Čini mi se da ste se upustili u odvratnu šalu.
Tišina!
I privuče je k sebi pokretom čovjeka koji zna kako se sa ženama postupa i svoj obraz priljubi uz njen da bi je umirio.
Ja sam veliki deran, dušo moja, ali ne bih nikada povrijedio vaše malo srce. A osim toga, grof de Peyrac je čovjek kojega mnogo volim. Jedino kralja volim više. Ne gubimo glavu, draga, prijateljice. Moguće da je na vrijeme pobjegao..
Ali u stvari… - poviče Anđelika. On je zapovjednim pokretom stiša.
Ali, u stvari - nastavi ona tiše - zašto bi ga kralj uhapsio? Njegovo veličanstvo je još sinoć s njim vrlo ljubazno razgovaralo. Ta i sama sam čula kraljeve riječi iz kojih je očito izbijala simpatija za Joffreya.
Ja! Simpatija! Državni razlozi… Utjecaji… Nije u našoj moći, nas bijednih dvorana, da mjerimo kraljeve osjećaje. Ne zaboravite da je on Mazarinov učenik i da je ovaj o njemu govorio ovako: "Kasno će prohodati, ali kad jednom prohoda, poći će dalje od drugih."
Ne mislite li da je ispod svega toga neka spletka tuluškog nadbiskupa, monsinjora Fontenaca?
Ništa ne znam… ništa ne znam - ponovi Peguilin.
Otprati je kući i reče joj da će još u toku jutra, k njoj navratiti ako štogod dozna. Vrativši se kući, Anđeliku obuze neka luda nada da je muž čeka, ali kod kuće je zatekla samo Margeritu koja je bila nad usnulim Florimondom i staru tetku, sasvim zaboravljenu usred onih svečanosti, kako trčkara po stepenicama. Ostale su sluge otišle u mjesto da plešu.
Anđelika se baci na krevet pošto je izula cipele i skinula čarape. Noge su joj natekle od one lude trke s vojvodom de Lauzunom po gradu. U glavi je osjećala prazninu.
"Razmislit ću sutra", pomisli. I pade u duboki san.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:38 am





Probudio ju je glas koji je dopirao s ulice:
Gospoža! Gospoža!
Mjesec je putovao ravnim krovovima gradića. Vika i pjevanje su dopirali iz luke i s trga. Inače je bilo tiho, jer gotovo svi su spavali, mrtvi umorni.
Anđelika pojuri na balkon. opazi Kuasi-Ba kako na mjesečini uspravno stoji.
Gospoža! Gospoža!
Čekaj, odmah ću ti otvoriti…
Ne gubeći vrijeme već onako bosonoga pojuri niza stepenice, upali svijeću u trijemu i otvori vrata.
Crnac se uvuče u kuću spretnošću životinje. Oči su mu blistale nekim čudnim sjajem. Vidjela je da se trese kao da je u hipnotiziranom stanju.
Odakle dolaziš?
Od otamo - i nasumce upre rukom - Potreban mi je jedan konj. Konj mi je odmah potreban!
I zubi mu bljesnuše u strašnom i divljačkom izrazu.
Napali su moga gospodara - šapne - a ja sam bio bez moje krivošije. Oh! Zašto nisam ponio svoju krivošiju?
A šta znači napali, Kuasi-Ba? Tko je napao?
Ne znam, gospodarice. Kako bih to mogao znati ja bijedni rob? Jedan mu je paž predao neku ceduljicu. Gospodar je pošao. Ja sam ga slijedio. Nije bilo mnogo svijeta u dvorištu one kuće. Samo jedna kočija s crnim zavjesama. Nekoliko je ljudi izišlo i odmah su ga opkolili. Gospodar je izvukao sablju. Onda su još neki ljudi pristigli. Udarili su ga. Strpali su ga u kočiju. Ja sam vikao. Uhvatio sam se za kočiju. Dva su lakeja skočila natrag, na osovinu. Tukli su me dok nisam pao, ali sam za sobom povukao jednoga i zatim sam ga udavio.
Udavio si ga?
S ovim svojim rukama, ovako - reče crnac otvarajući i zatvarajući svoje ogromne šake kao kliješta. - Trčao sam ulicom. Bilo je mnogo sunca i jezik mi je veći od glave. Strašno sam žedan.
Dođi da se napiješ, pa ćeš poslije pričati.
Pođe s njim u štalu. On uhvati jedno vedro, napuni ga vodom i dugo je pio.
A sad - reče obrisavši debele usne - uzet ću jednog konja i poći ću u potjeru. Sve ću ih pobiti svojom sabljom.
Odmakne slamu i potegne napolje svoj prtljag. Dok je on skidao sa sebe svileno odijelo, razderano i prljavo, i preobukao se u običnu livreju sluge, Anđelika stisnutih zuba uđe u konjušnicu i odvoji crnčeva konja. Slama joj je bola bose noge, ali je ona malo marila za to. Činilo joj se da živi kao u nekoj mori u kojoj je vrijeme polako proticalo, previše polako…
Trčala je prema svom suprugu, pružala je prema njemu ruke, ali ga više nije mogla stići, nikad više…
Gledala je kako se crni konjanik bacio u sedlo. Ispod konjskih kopita prsnuše iskre na kaldrmi ulice. Buka galopa se smanjivala, dok je jedna druga buka rasla u jasnom jutru: buka zvona koja su zvonila na jutarnju.
Noć kraljevskog vjenčanja se završava! Infantkinja Marija Tereza je postala francuska kraljica.
Dvor je krenuo na Sjever, prema Parizu, kroz polja i vrtove prekrivene cvijećem. U dugoj su se karavani kočije, u koje bijaše upregnuto po šest konja, polako vukle među mladim klasjem.
Tovarna su kola vozila krevete, sanduke, tapiserije. Natovarene mazge, sluge i stražari na konjima polako su miljili dalje.
U blizini gradova toj su karavani izlazili u susret, u prašini, poslanstva gradskih sudaca koji su na srebrnom tanjuru ili na baršunastom jastučiću nosila ključeve grada.
Tako je karavana prošla kroz Bordeaux, Saintes, Poitiers, koji je Anđelika u pustoj onoj zbrci jedva i prepoznala.
I ona je krenula prema Parizu zajedno s dvorom.
Budući da vam nitko ništa ne govori, držite se kao da se ništa ni dogodilo nije - savjetovao joj je Peguilin.
On ju je sve više zašutkivao i trzao se na najmanji šum.
Vaš muž je imao namjeru krenuti u Pariz, stoga pođite i vi tamo. Tamo će se sve objasniti. Naposljetku, možda se radi o kakvoj zabludi.
A što je vama poznato, Peguilin?
Ništa… ništa… ništa meni nije poznato!
I brzo je nestajao, nemirnih očiju, da bi pred kraljem izigravao lakrdijaša. Naposljetku Anđelika, pošto je zamolila d’Andijosa i Cerbalauda da je prate, pošalje natrag u Toulousu dio svojih ljudi, a nastavila je samo s jednom kočijom i jednim tovarnim kolima, zajedno s Margeritom, mladom nekom ženom koja se brinula za Florimonda te trojicom lakeja i dvojicom kočijaša, put prema Parizu. U posljednjem je trenutku zamole vlasuljar Binet i mali violinista Giovanni da ih povede sa sobom.
Ako nas gospodin grof čeka u Parizu, a mene tamo ne bude, bit će dozlaboga ljut, uvjeravam vas - govorio je Francois Binet.
Vidjeti Pariz! Vidjeti Pariz! - ponavljao je mladi svirač violine. - Ako uspijem doći u vezu s kraljevim glazbenikom, s onim Baptistom Lullijem, o kojemu se toliko govori, uvjeren sam da će mi dati dobre savjete i da ću postati veliki glazbenik.
Pa dobro, uspinji se, veliki glazbeniče - najzad popusti Anđelika.
Očajnički se hvatala za Peguilinove riječi: "Sigurno je to zabuna", sve se smiješila i pretvarala bezbrižnom. U stvari, osim činjenice da je grof de Peyrae iznenada nestao, ništa se drugo, naizgled nije promijenilo, nikakav glas nije kružio o njegovoj nesreći. Velika gospođica je stalno tražila priliku da s mladom ženom prijateljski razgovara. Ne bi se mogla pretvarati, jer je bila vrlo bezazlena i bez trunka licemjernosti.
Mnogi su, prirodno, pitali za gospodina de Peyraca.
Anđelika je, na kraju, svakom kazivala kako je on pošao pred njom u Pariz da tamo sve pripremi za njezin dolazak.
No prije no što je napustila Saint-Jean-de-Luz, pokušala se sresti s monsinjorom de Fontenacom, ali taj bijaše već otputovao za Toulousu. Ponekad joj se činilo da sanja i uljuljkuje se u uzaludnim nadama. Možda se Joffrey jednostavno vratio u Toulousu…

U blizini Daxa, dok su prolazili pustarom, pješčanim i izgorenim krajem, jezovita je nezgoda vrati tragičnoj stvarnosti. Stanovnici jednoga sela se pojave i zamole da im nekoliko oboružanih stražara pomogne uloviti neko crno i strašno čudovište što je haračilo i ubijalo tim krajem.
D’Andijos pojuri uzagrepce do Anđelikin kočije i šapne joj da se sigurno radi o Kuasi-Ba.
Ona zatraži da vidi taj svijet. Bijahu to pastiri koji su se kretali na štakama jer su se samo tako mogli kretati na živom pijesku.
Oni su potvrdili strahovanja mlade žene.
Da, prije dva dana pastiri su čuli povike i pucnjeve pištolja na cesti. Baš su stigli u trenutku kad je na jednu kočiju navalio konjanik crnog lica izmahujući po zraku sabljom krivošijom kakvima se biju Turci. Na sreću oni u kočiji su imali pištolj. Crni čovjek je bio sigurno ranjen jer je malo zatim pobjegao.
A tko je sve bio u onoj kočiji? - upita Anđelika.
Ne znamo - odgovoriše pastiri. - Zavjese su bile navučene. A napolju smo vidjeli samo dva oboružana pratioca. Dali su nam jedan dukat da bismo pokopali onoga kojemu je ona neman odsjekla glavu.
Odsjekao je glavu? - ponovi bojažljivo markiz d’Andijos.
Da, gospodine, tako majstorski da smo je morali potražiti u jarku gdje se otkotrljala.
Te noći, dok je većina putnika bila prisiljena provesti noć u selima oko Bordeauxa, Anđelika je kroza san ponovo čula onaj kobni zov:
Gospoža! Gospoža!
Obuze je nemir i na kraju se sasvim razbudi. Njen krevet je bio pripremljen u jednoj sobi seljačke kuće čiji su se stanovnici za tu noć smjestili u štalu. Florimondova je kolijevka bila pored ognjišta. Margerita i mlada sobarica dijelile su jednu slamaricu.
Anđelika vidje da se Margerita digla i da oblači suknju.
Kamo ćeš?
Tu je Kuasi-Ba, sigurna sam - šapne žena. Anđelika je već skočila iz kreveta.
Žene oprezno otvore klimatava vrata. Na sreću, noć je bila vrlo mračna.
Kuasi-Ba, dođi! - tiho zovnuše.
Nešto se u mraku pokrene i ogromno se tijelo spotakne o povišen prag. Posjedoše ga na jednu klupu. Pri svjetlu lojanice opaziše njegovu sivkastu i prljavu kožu.
Odijelo mu je bilo zamazano krvlju. Već je tri dana ranjen lutao pustarom. Margerita je premetala po sanducima i na kraju mu pruži čašicu rakije. Zatim on reče: - Samo jednu glavu, gospodarice, samo sam jednu glavu odsjekao.
Dosta je i to, budi bez brige - reče Anđelika i pri tom mu se osmjehne.
Izgubio sam sablju i konja.
Dat ću ti drugu sablju i drugog konja. Ne govori. Važno je da si nas pronašao. Kad te gospodar vidi, kazat će: "Sjajno, Kuasi-Ba".
Hoćemo li opet vidjeti gospodara?
Vidjet ćemo ga, dajem ti riječ.
Dok je tako s njim razgovarala, Anđelika iscijepa jednu krpu da napravi zavoje. Bojala se da nije puščana kugla ostala u rani, u uleknuću ključne kosti. Ali ispod pazuha otkrije drugu ranu, što je bilo dokazom da je zrno izletjelo napolje. Saspe rakije u dvije rane a zatim ih čvrsto stegne zavojem.
Šta ćemo uraditi s ovim čovjekom, gospođo? - Margereta se uplašeno obrati Anđeliki.
Zadržat ćemo ga ovdje, s nama, zaboga! Zauzet će svoje mjesto u tovarnim kolima.
Ali što će kazati?
Tko? Zar misliš da ove ljude oko nas zanima što radi moj crnac. Oni se jedino brinu da dobro jedu, da dobiju što bolje konje i što udobnije prebivalište. Ostat će u kolima pod ceradom, a kad stignemo u Pariz, i smjestimo se u svoju kuću, sve će opet biti u radu.
I ponovo doda kao da samu sebe želi uvjeriti:
Znaš, Margerito, sve je ovo samo zabuna.

Kočija je sada jurila kroz šumu Rambouillet. Anđelika je deremuckala jer vrućina bijaše žestoko pritisia.
Florimond je spavao na Margeritinim koljenima. Buka muklog praska trgne ih iza sna. Kočija u nešto udari.
Anđeliki se učini da vidi duboku provaliju. Kočija se prevrne i podigne silnu prašinu i pri tom jezovito zaškripi. Florimond se drao kao da ga deru. Sobarica ga gotovo zgnječila. Odjekivala je prodorna njiska konja, kočijaševa vika i pucketanje biča.
Ponovo odjekne onaj isti prasak od maloprije i Anđelika opazi na prozoru kočije čudnu zvijezdu, sličnu rascvjetalim ukrasima što se zimi uhvate na poleđenom prozoru, s malom rupom u sredini. Pokuša se uspraviti u prevrnutoj kočiji da bi dohvatili Florimonda.
Odjedared netko istrgne vratašca i na otvoru se pokaže lice Peguilin de Lauzraia.
Valjda se nije nekakvo zlo dogodilo?
Svi viču prema tome, pretpostavljam, da sa svi živi - odgovori Anđelika.
Ruku bijaše ogrebla na komadu stakla, ali sasvim neznatno. Ona povjeri vojvodi dijete. Uto pristiže i vitez de Leuvigny koji joj pruži ruku da bi se izvukla iz kočije. Našavši se na cesti, ponovo uze Florimonda i pokuša ga smiriti. Dernjava djeteta nadjača buku oko nje se nije mogla riječ izmijeniti.
Dok je milovala sina, Anđelika vidje da se kočija vojvode de Lauzuna zaustavila iza njenih tovarnih kola, a tako isto i kočija de Lauzunove sestre Charlotte, grofice de Nogent i da su iz dviju kočija braće Gramont gospođe, prijatelji, sluge, trčali prema mjestu nesreće.
Ali što se, u stvari, dogodilo? - upita Anđelika čim joj je Florimond dozvolio da otvori usta.
Kočijašu se na licu ogledao strah. Ne bijaše to čovjek u kojega si se mogao potpuno pouzdati: hvališa i brbljalo, stalno je nešto pjevuckao. Ali nadasve je bio sklon vinu.
Bit će da si popio i da si potom, zaspao?
Nisam, gospođo, kunem vam se. Istina, bilo mi je vruće, ali sam životinje čvrsto držao na uzdi. Normalno smo napredovali kadli iznebuha iz gustiša pored puta iskoče dva čovjeka. Jedan je imao pištolj. Ispalio je u zrak, a konji su se bacili u propanj i trgnuli natrag. U tom se trenutku kočija prevrnula u jarak. Jedan je zgrabio konje za uzde. Opalio sam ga bičem što sam jače mogao. Drugi je u međuvremenu ponovo napunio pištolj, primaknuo se bliže i ispalio ga u kočiju. Uto
su pristigla tovarna kola, a za njima ova gospoda na konju. Ona dvojica podbrusiše pete.
Čudna zgoda - reče de Lauzun. - Šuma je čuvana, zaštićena. Predviđajući da će ovuda proći kralj, vojnici su ovaj kraj očistili od raznih protuha. A kako su izgledali ti lupeži?
Ne znam, gospodine vojvodo. Ali razbojnici to sigurno nisu bili. Na sebi su imali lijepa odijela, a i obrijani su bili. Najviše što bih imagao kazati jeste da su bili nalik na sluge u nekoj plemićkoj obitelji.
Dva protjerana sluge koji su okušali sreću u razbojničkom napadu? - primijeti de Guiche.
Glomazna kočija se probijala pored skupine ljudi. Gospođica de Montpensier proturi glavu kroz vratašca.
Opet vi, Gaskonjci? Što ste podigli toliku graju. Preplašit ćete sve ptice u Ile-de- France svojim glasovima kreštavim poput truba!
De Lauzun potrči k njoj poklonivši joj se više puta. Obavijesti je o nezgodi, što se dogodila gospođi de Peyrac i doda da će proći neko vrijeme prije nego ponovo usprave kočiju i osposobe je za putovanje.
Ali neka se ona popne ovamo, neka putuje s nama - poviče Velika gospođica. Moj mali Peguilin, pođite po nju. Dođite, draga, tu je jedno sjedište prazno. Možete se udobno smjestiti sa svojim djetetom. Jadni moj anđelak! Srce moje malo!
Ona je sama pomogla Anđeliki da se popne i da sjedne.
Ali vi ste rajeni, jadna moja prijateljice! Čim stignemo na odmorište, nairedit ću da vam pošalju moga liječnika.
Mlada se žena sasvim smete opazivši tek tada da je osoba što je sjedila u dnu kočije, pored gospođice Montpensier, bila kraljica majka.
Neka mi vaše veličanstvo oprosti! - ispriča se.
Nemate se zašto ispričavati, gospođo - vrlo ljubazno joj odgovori Ana Austrijska. Gospođica je baš dobro uradila što vas je pozvala u našu kočiju. Sjedište je udobno i tu ćete se najbolje odmoriti i smiriti. Zabrinjava me, međutim ono što se priča o ljudima koji su vas napali.
Bože sveti, možda je onim ljudima bila namjera da napadnu kralja i kraljicu! - poviče Gospođica skupivši ruke.
Anđelika sada osjeti posljedice izvršenog napada.
Bila je vrlo blijeda. Zatvorivši oči, nasloni glavu na mekani naslon svog sjedišta. Napadač je iz neposredne blizine opalio u prozor i pravo je čudo da nitko u kočiji nije bio ranjen. Privine Florimonda čvršće na grudi. Pod njegovim laganim haljinicama osjeti da je oslabio i sebe prekori zbog toga. Bit će da je umoran od tog beskonačnog putovanja! Otkako su ga odijelili od dojilje i crnčića, stalno je plakao i nije htio piti mlijeko što mu ga je Margerita uz put po selima nabavljala. U snu je uzdisao, a na dugim i crnim trepavicama što su mu zasjenjivale blijede obraščiće drhtale su sitne suze. Imao je ustašca okrugla i crvena kao trešnja. Sasvim polako Anđelika mu obriše bijelo i ispupčeno čelo, orošeno znojem.
Velika gospođica snažno uzdahne!
Od ove vam vrućine krv uzavrije!
Maloprije u sjeni stabala se lakše disalo - reče Ana Austrijska mašući velikom lepezom od crne kornjarčevine - ali sada prolazimo dijelom puta gdje je šuma rjeđa.
Neko vrijeme potraje šutnja, a onda gospođica de Montpensier obriše nos i otare oči. Usne su joj podrhtavale.
Okrutni ste, gospođo, što mi spominjete ono što mi već nekoliko trenutaka razdire srce. Znam da ova šuma pripada meni, ali ju je Gospodin, to jest moj pokojni otac, potrošan kao što je bio, posjekao tako da od nje gotovo ništa ni ostalo nije. Najmanje sto tisuća škuda sam tim izgubila, kojim sam novcem mogla kupiti krasne dijamante i bisere!
Vaš otac, sudeći po njegovim postupcima, nije bio previše razborit, draga moja.
Ovo korijenje u razini zemlje, predstavlja pravu sramotu! Da se ne nalazim u kočiji vašeg veličanstva, povjerovala bih da sam osuđena zbog uvrede veličanstva jer se obično šume onih koji počine takav zločin posijeku do same zemlje.
U stvari, zamalo vam se to nije dogodilo - reče kraljica majka. Gospođica pocrvene sve do ušiju.
Vaše veličanstvo mi je mnogo puta reklo da je sve zaboravilo! Ne usudim se ni pomisliti na što sada smjera.
Priznajem da nije pravo što tako govorim. Ali šta da se radi? Srce je raspaljivo iako je razum milostiv. Ipak, uvijek sam vas voljela. Ali neko sam se vrijeme ljutila na vas. Možda bih vam bila i oprostila aferu Orleans, ali za ono što se dogodilo kod vrata Saint-Antoine i za pucanje s Bastilje, bila bih vas udavila da ste mi dopali šaka.
Bila bih i zavrijedila zato što sam se zamjerila vašem veličanstvu. Bila je za me nesreća što sam se našla među svijetom koji me je gurao da zbog časti i dužnosti postupim kao što sam postupila.
Nije lako biti svakog trenutka svjestan svoje časti i svoje dužnosti - primijeti kraljica.
Obadvije duboko uzdahnu. Slušajući ih, Anđelika je mislila kako su svađe među velikim slične svađama običnog svijeta. Sitni se tuku šakama, veliki topovima. Među jedne se uvuče gluha mržnja, drugi žive sjećajući se teške prošlosti opterećene opasnim spletkama. Tvrde da su zaboravili, osmjehuju se narodu, dočekuju gospodina de Condea da bi se zadovoljilo Španjolce, maze gospodina Fouqueta da bi se došlo do novca, ali sjećanje se ne gasi na dnu srca.
Kad bi se pisma što ih je krio kovčežić zaboravljen u tornjiću dvorca du Plessis pojavila na vidjelu dana, ne bi li ta pisma bila dovoljna da ponovo raspire veliki požar čiji je plamen samo tinjao, i čekao priliku da se razgori.
Anđelika je imala dojam, da je taj kovčežić bio sakriven u njoj samoj i da je sada poput olova pritiskao njen život. I dalje je držala zatvorene oči. Bojala se da se u njima ne naziru čudne slike: princ de Conde nagnut nad bočicom otrova ili kako čita pismo koje upravo bijaše potpisao: "Za gospodina Fouguet… Obavezujem se da ću pripadati samo njemu, da neću služiti nikome do njemu".
Anđelika se osjećala sama. Nikome se nije mogla povjeriti. Njezini ugodni odnosi s osobama s dvora nisu imali neke veće važnosti. Svatko će se, jagmeći se za pokroviteljstvima i bogatstvom udaljiti od nje na najmanji znak nemilosti. Bernard d'Andijos je bio privržen prijatelj, ali lakouman! Čim uđu u grad, više ga neće vidjeti, jer će zajedno sa svojom ljubavnicom, gospođicom de Montmort, potrčati na dvorske plesove, a u društvu Gaskonjaca, provodit će noći po krčmama i igračnicama pariškim.
Naposljetku ni to nije bilo važno. Prije svega, trebalo je stići u Pariz.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:39 am




Tamo će osjetiti čvrsto tlo pod nogama. Anđelika će se smjestiti u krasnoj palači što ju je grof de Peyrac posjedovao u gradskoj četvrti Saint-Paul. Zatim će poduzeti potrebne korake da sazna što se dogodilo s njenim mužem.

Bit ćemo u Parizu prije podne - obavijesti je d’Andijos kad je sutradan ujutru sjela u kočiju što ju je on unajmio. Njezina kočija je bila previše oštećena a da bi se u njoj moglo putovati.
Možda ću tamo pronaći svog muža i sve će se objasniti - reče Anđelika. - A što ste se toliko začudili, markiže?
Jer vas jučer umalo nisu ubili. Da se kočija nije izvrnula, metak onog lupeža vas ne bi bio mimoišao. Zrno što je razbilo prozor pronašao sam u postavi stražnjeg naslonjača, točno na onom mjestu gde se trebala nalaziti vaša glava.
Kao što vidite, sreća nam je sklona! Možda je to dobar predznak za događaje s kojima ćemo se naći licem u lice.
Anđelika je mislila da su već u Parizu, a tek su predgrađima prolazili. Čim su prošli kroz vrata Saint-Honore našli su se u uskim i blatnim uličicama što je nju neobično iznenadilo. Buka nije imala onaj zvučni pečat kao u Toulousi, već joj se činila više kreštava, hrapavija. Dozivanje trgovaca, a osobito kočijaša, te slugu koji su išli ispred kočija i nosača nosiljaka odjekivali su muklo kao tutnjava gromova pred oluju. Zrak je bio vruć i smradan.
Anđelikinoj kočiji pored koje je na konju jahao Bernard d’Andijos, a iza koje su dolazila tovarna kola i dva lakeja, trebalo je više od dva sata da bi stigla u četvrt Saint-Paul.
Naposljetku je skrenula u ulicu Beautreillis i usporila vožnju.
Dangube su se zagledale u kočiju i u grbove slikane na njenim vratnicama. Neki su se žurno ugnuli u stranu, kao da su ugledali samog vraga. Djeca su se razbježala po dućanima a potom ponovo izlazila na ulicu da gledaju dvije kočije i jahače. Anđelika je nestrpljivo nastojala otkriti svoju kuću među novim palačama te se nije ni osvrtala na sve to gibanje. Ali kada se kočija morala zaustaviti da bi propustila jedna kola puna sijena pred jednom sitničarjom čula je kako trgovac s praga dovikuje:
Odnio vrag te tuluške grbove!
Zatim uđe u dućan i uz veliku buku zalupi vratima.
Čini se da nas svijet u ovoj ulici smatra pomalo ciganima! - primijeti sobarica Margerita stisnuvši zube.
Žao mi je da gospodin de Peyrac nije sagradio svoju palaču u ovoj četvrti Luxembourg, gdje sam neko vrijeme bila u službi kod jedne njegove, sada pokojne, tetke.
Kuasi-Ba je valjda dobro sakriven pod platnenim pokrivačem? Možda se svijet prestrašio njegove divlje glave?
To bi samo značilo da su oni divljaci ako nikad nisu vidjeli jednog crnca.
Kočija se zaustavila pred velikim vratima od svijetloga drva sa zvekirom i ključanicom izrađenim u bronci. Iza zidova od bijelog kamena, naziralo se ulazno dvorište i palača, sagrađena u stilu tog doba od širokih kamenih blokova, s visokim i svijetlim prozorima i krovom prekrivenim novim krovnim pločama koje su se sjajile na suncu i snabdjevenim vidjelicama.
Jedan lakej otvori vratašca kočije.
Stigli smo, gospođo - reče markiz d’Andijos gledajući predvorje zapanjenim očima.
Anđelika skoči na zemlju i potrči prema kućici u kojoj je vjerojatno prebivao Švicarac, nadglednik palače.
Bijesno pozvoni. Bilo je nepojmljivo da još nisu došli otvoriti glavni ulaz. Činilo se da zvonce odjekuje u pustom prostoru. Stakla na pazikućinu obitavalištu bijahu prljava. U čitavoj zgradi nije bilo znaka života.
Tek sada Anđelika zapazi čudnovat izgled ulaznih vrata koja je d’Andijos promatrao kao ukopan.
Ona se približi.
Preko prepletenih crvenih traka bijahu utisnuti ogromni pečati od šarenog voska. Uz to se na vratima učvršćen također pečatnim voskom kočio komad bijelog parpira.
Ona pročita:
Odjel kraljevskog suda Pariz
1. jula 1660.

Zinuvši od čuda, promatrala je taj papir i ništa nije shvaćala. U tom trenutku se vratašca na nadglednikovoj kućici otvore i na njima se pokaže zabrinuto lice sluge koji je na sebi imao već iznošenu livreju. Opazivši kočiju, on naglo zatvori vratašca, ali se predomisli te ih ponovo otvori i iziđe nesigurnim korakom.
Jeste li vi pazikuća palače? - upita mlada žena.
Jesam… jesam, gospođo. Ja sam Baptiste… i prepoznajem ko… kočiju svoga… svoga… svoga…svoga gospodara.
Prestani s tim mucanjem, budalo - poviče Anđelika bijesno lupnuvši nogom. - Odmah mi reci gdje je gospodin de Peyrac?
Sluga se uznemireno ogleda oko sebe. U blizini nije bilo nikoga te ga je to, čini se, umirilo. Primakne se bliže i podigne oči na Anđeliku, i odjednom se baci na koljena pred nju, ali se i dalje oko sebe obazirao uznemirenim pogledima.
Oh! Jadna moja gospodarice - poviče - jadan moj gospodar… Oh! Strašna ga je nesreća snašla!
Ali govori već jednom šta se dogodilo? Tresla ga je za ramena u nastupu tjeskobe.
Ustani, glupane! Ništa ne razumijem od onoga što govoriš. Gdje je moj muž? Je li mrtav?
Čovjek se teškom mukom digne i progunđa:
Priča se da je zatvoren u Bastilju. Palača je sudski zapečaćena. Ja sam za nju odgovoran svojim životom. A vi, gospođo, nastojte pobjeći odavde dok još imate vremena.
Spominjanje glasovite tvrđave-zatvora umjesto da Anđeliku obeshrabri, gotovo ju je umirilo i odagnalo od nje užasan strah što je bijaše zahvatio.
Iz zatvora se može izići. Ona je znala da je najzloglasniji zatvor u Parizu Archeveche, izgrađen ispod razine Seine. U njemu se čovjek zimi čak i udaviti mogao.
Znala je, osim toga, da se u Chatelet i Hopital zatvaralo običan svijet, a da je Bastilja bio zatvor u koji se zatvaralo plemiće. Usprkos nekim mračnim pričama koje su kolale o samicama njegovih osam kula, svima je bilo poznato da se izvjesno boravljenje među njegovim zidovima nije smatralo sramotom.
Anđelika uzdahne pokušavajući da trijezno razmisli o svom položaju.
Mislim da će biti bolje ako ne ostanem u ovom kraju - reče d’Andijosu.
Jest, jest, gospođo, otiđite odavde što prije - umiješa s pazikuća molećivim glasom.
Ali kamo da odem? Doduše, jedna moja sestra stanuje u Parizu. Nije mi poznata njezina adresa, ali njen je muž državni tužilac, a zove sa Fallot. Čak mislim da se poslije vjenčanja zove Fallot de Sance.
Pođimo onda do Palače pravde. Tamo ćemo sigurno o njemu nešto doznati. Kočija i pratnja ponovo se dadoše na put ulicama Pariza. Anđeliki čak nije ni palo na pamet da gleda kroz prozor. Taj grad koji ju je tako neprijateljski dočekao, više je nije privlačio. Florimond je plakao. Izbijali su ma zubići i uzalud mu je Margerita trljala desni s nekakvom mašću od meda i usitnjenog komorača.
Na kraju su doznali adresu državnog tužioca koji je stanovao, kao i sudski službenici, blizu Palače pravde, na otoku, u parohiji Saint-Laudray.
Ulica se zvala Ulica pakla, što se Anđeliki učinilo vrlo lošim predznakom. Kuće su bile sive i srednjevjekovnog izgleda, šiljatih zabata, s rijetkim otvorima po sebi, načičkane kipićima i olucima.
Zgrada ispred koje se zaustavila kočija imala je isto tako sumoran izgled kao i sve druge, iako su svaki kat krasila tri dosta velika prozora. U prizemlju se nalazila kancelarija na čijim je vratima bila tabla, a na njoj je pisalo meštar19 Fallot de Sance, državni tužilac.
Dva mlada pisara koji su zijevali na pragu pohitaše prema Anđeliki čim joj se noga dotakla zemlje i napadoše je bujicom riječi na nekom nerazumljivom narječju.
Ona na kraju shvati da u joj oni preporučivali kancelariju advokata de Sancea kao jedino mjesto u čitavom Parizu gdje su se mogle obratiti osobe koje su htjele dobiti parnicu i biti sigurne da će njihova stvar biti vođena kako treba.
Ne dolazim radi parnice - reče Anđelika. - Želim vidjeti gospođu Fallot.


19 Naziv za suce,advokate, bilježnike, tužioce
Razočarani, oni joj pokažu vrata na lijevoj strani, koja su vodila u tužiočev stan. Ona potom vidje kako su pisari pohitali prema jednoj nosiljci u prolazu i stadoše salijetati osobu koja se u njoj nalazila, ali uto naiđe sluga i brzo ih udalji.
Anđelika podigne brončani zvekir. Da nije nestalo njezina muža, ona sigurno ne bi više vidjela Hortenziju.
Baš nikad se nije previše slagala s tom sestrom koja je bila sasvim druge ćudi. Primijeti da duboko u sebi osjeća radost što će je vidjeti. Među njih se, doduše, ispriječila sjena male Madelon. Sjeti se noći kad su sve tri, šćućurene u velikom krevetu u Monteloupu, napeto osluškivale neće li čuti potajne korake sablasti Monteloupa, to jest one stare sijede gospođe koja je išla iz sobe u sobu ispruženih ruku. Bile su sigurne jedne zimske noći da su je vidjele kako prolazi njihovom sobom…
Dok je pred vratima čekala da joj dođu otvoriti, gotovo je osjećaj ganutosti njom ovladao.
Debela sobarica u bijeloj kapici i brižljivo odjevena uvede je u predsoblje. Gotovo istog trenutka se Hortenzija pojavi na vrhu stepenica. Ona kočiju bijaše s prozora zamijetila.
Anđelika je imala dojam da joj sestra želi baciti ruke oko vrata, ali kao da je odjednom promijenila odluku i zauzela rezervirani stav. Uostalom, u tom je predsoblju bilo tako mračno da su se jedva i vidjele. Zagrlile su se bez topline.
Hortenzija je izgledala još mršavija i viša nego nekad.
Jadna moja sestro! - reče.
Zašto me zoveš jadnom sestrom? - upita Anđelika.
Gospođa Fallot očima pokaže na sluškinju i odvede Anđeliku u svoju sobu, veliku prostoriju koja je u isto vrijeme služila i kao salon, jer su se u njoj nalazili brojni naslonjači te stoci i stolice i klupe, a sve to smješteno oko kreveta lijepih zavjesa, a preko kojega bijaše prebačen pokrivač od žutoga damasta. Anđelika pomisli ne prima li Hortenzija svoje prijateljice ležeći u krevetu kao što čine kaćiperke. U stvari, nekad su Hortenziju smatrali duhovitom djevojkom koja se isticala lijepim govorom.
I tu je bilo dosta mračno zbog obojenih stakala na prozorima, ali je to ugodno djelovalo s obzirom na pasju vrućinu vani. Radi svježine po podu je bilo bačeno onako nasumce nekoliko rukoveti zelene trave. Anđelika udahne ugodan miris polja.
Lijepo je ovdje kod tebe - reče Hortenziji. No ova osta mrka.
Okani se tih svojih prostodušnih ispada. Nećeš me prevaritl. Uostalom, sve mi je poznato.
Ti imaš sreće, priznajem. Ja sam, međutim potpuno neupućena o onom što mi se dogodilo.
Nerazborito je od tebe što se tako javno pokazuješ u Parizu! - reče Hortenzija podignuvši oči k nebu.
Slušaj, Hortenzijo, ne okreći te svoje zjenice u tavanicu. Ne znam je li tvoj muž poput mene, ali sjećam se da me je svaki put spopadala želja da ti opalim šamar kad god bi ti tako zavrnula očima. A sad ću ti kazati ono što ja znam, a potom ćeš mi kazati sve što ti znaš.
Ispriča kako su se našli u Saint-Jean-de-Luzu na kraljevu vjenčanju i kako je grof de Peyrac iznebuha nestao. Na temelju pretpostavki nekih prijatelja došla je do uvjerenja da je on ugrabljen i odveden u Pariz, te je i ona okrenula prema prijestolnici. Stigavši, našla je svoju palaču zapečaćenu i uz to je doznala da joj se muž vjerojatno nalazi u Bastilji.
Hortenzija reče strogo:
Mogla si ipak pomisliti kako tvoj dolazak u po bijela dana može nauditi ugledu visokog kraljevog službenika. Ali ti si ipak došla!
Zbilja je to čudno - otpovrne Anđelika - ali moja prva misao bijaše da se za pomoć obratim osobama svoje obitelji.
Vjerujem da se ti jedino u takvim slučajevima sjetiš svoje obitelji! Duboko sam uvjerena da mi ne bi bila došla u posjete da si se mogla šepiriti u svojoj lijepoj kući u gradskoj četvrti Saint-Paul. Zašto se nisi utekla za gostoprimstvo prijateljima svog bogatog i lijepog muža, svim onim prinčevima, vojvodama i markizima, umjesto da nas uvaljuješ u nevolju svojim prisustvom?
Anđelika u prvi čas htjede ustati i zalupiti vratima, ali joj se učini da dolje na ulici čuje plač malog Florimonda te se nekako svlada.
Hortenzijo, ne misli da se zavaravam. Ti me kao nježna i vjerna sestra izbacuješ iz svoje kuće. Sa mnom je moje dijete od četrnaest mjeseci kojega bi valjalo oprati, promijeniti, nahraniti. Već je kasno. Ako sada pođem u potragu za nekim smještajem, na kraju ću spavati na uglu neke ulice. Primi me samo za ovu noć.
Jedna noć je previše za sigurnost moje kuće!
Sudeći po tvojim riječima, reklo bi se da sam ja na glasu s razuzdana i sramotna života!
Gospođa Fallot stisne svoje tanke usne, a njezine tamne, živahne i dosta sitne oči, bljesnuše.
Nisi baš na najboljem glasu, a što se tvoga muža tiče, užasno je ono što se o njemu čuje.
Anđelika se nije mogla suzdržati da se tragično ne osmjehne.
Nema boljeg čovjeka od mog muža, uvjeravam te. Kad bi ga upoznala, odmah bi ti to bilo jasno…
Sačuvaj me Bože! Umrla bih od straha. Ako je istina ono što su mi o njemu pričali, ne razumijem kako si mogla tolike godine proživjeti u njegovoj kući. Sigurno te je opčarao - reče i doda pošto je časak porazmislila. - Istina je da si vrlo rano, još kao dijete, bila sklona svim mogućim opačinama.
Ti si, draga, zaista neobično ljubazna! Ali je isto tako istina da si ti još kao dijete imala sklonosti za klevetanje i zlobu.
Sve ljepše i ljepše! Na kraju me počinješ i vrijeđati pod mojim vlastitim krovom.
Zašto nećeš da mi vjeruješ. To što se moj muž nalazi u Bastilji posrijedi je sigurno neka zabluda.
Ako se nalazi u Bastilji, to samo znači da na svijetu postoji neka pravda.
Ako ima pravde, onda će odmah biti oslobođen.
Dozvolite mi, drage gospođe, da se umiješam kad već tako lijepo govorite o pravdi - javi se iza njihovih leđa ozbiljan glas.
Jedan je čovjek ušao u sobu. Imao je oko trideset godina i vrlo kruto držanje. Pod crnom vlasuljom njegovo je puno i pomno obrijano lice pažljiva i ozbiljna izraza podsjećalo pomalo na popa. Glavu je malko naginjao na stranu, kao čovjek koji je po svom zvanju bio navikao slušati tuđe tajne.
Po crnom odijelu, elegantnom mada ukrašenom samo jednim crnim širitom i dugmetima od kornjačevine, po uškrobljenom, ali jednostavnom ovratniku, Anđeliki je bilo jasno da se pred njom nalazi njen šurjak državni tužilac. On joj se približi i svečano je poljubi u obraze kao što su nalagali običaji da se pozdravljaju osobe iz iste obitelji.
Ne govorite u kondicionalu, gospođo. Pravda postoji. I baš u njeno ime i zato što postoji ja vas primam u svoju kuću.
Hortenzija poskoči kao opareni mačak.
Zaboga, Gastone, ta vi ste sasvim poludjeli. Otkako sam se udala za vas, vi mi stalno ponavljate kako je vaša karijera važnija od ičega na svijetu i isključivo zavisi od kraljeve volje.
I od pravde, draga - nježno je, ali i odlučno prekine sudski dostojanstvenik.
Ali uza sve to vi mi nekoliko dana sa strahom govorite o mogućnosti da moja sestra potraži zaklon pod našim krovom. S obzirom na ono što vam je poznato o hapšenju njezina muža, takva bi mogućnost, govorili ste, bila ravna našoj propasti.
Šutite, gospođo, inače ću po žaliti što sam, u neku ruku odao službenu tajnu, povjerivši vam ono što sam sasvim slučajno doznao.
Anđelika odluči da ne štedi svog samoljublja.
Doznali ste nešto? Oh! Gospodine, molim vas, kažite mi što ste doznali. Već mnoge dane živim u potpunoj neizvjesnosti.
Jao, gospođo! Ne mislim se ukopati iza lažne suzdržljivosti niti pribjegavati utješljivim riječima. Odmah ću vam reći da mi je vrlo malo poznato. Preko službenih izvora u Palači pravde sam doznao, priznajem, na veliko svoje čudo, o hapšenju gospodina de Peyraca. Tražim stoga od vas, u interesu vašem i vašega muža, da ovo što ću vam povjeriti važi do novog naređenja. A obavijest što ću vam je priopćiti zaista je skromna. Dakle: vaš muž je uhapšen na temelju kraljevskog naloga treće kategorije. Oficir ili plemić pod optužbom tim se nalogom poziva da potajno, ali slobodno, pa čak ako ga i prati kraljev povjerenik, pođe u određeno mjesto. Što se vašeg muža tiče, on je najprije bio odveden u Fort- Leveque, odakle je zatim prebačen u Bastilju po naređenju potpisanom od Seguiera.
Zahvaljujem vam što ste mi potvrdili vijesti koje su manje-više umirujuće. Mnoge su osobe dospjele u Bastilju i vratile se iz nje ne izgubivši ni na svojim pravima ni na svojoj časti čim je izbilo na vidjelo da su tamo dospjele na temelju tuđih kleveta.
Vidim da ste hrabra žena - reče meštar Fallot poprativši riječi lakim i odobravajućim pokretom brade - ali ne bih želio da se zanašate iluzijama da se njegov slučaj može lako urediti. Naime, doznao sam da je uhidbeni nalog što ga je sam kralj potpisao popraćen napomenom da se u popis uhićenika ne unosi ni ime vašeg muža ni zašto je uhićen.
Kralj sigurno ne želi povrijediti svog vjernog podanika prije no što on sam ne ispita činjenice za koje ga se optužuje. Hoće da njegovo oslobođenje prođe nezapaženo.
Il da se na nj zaboravi.
Što ste time htjeli reći? - upita Anđelika, a cijelim joj tijelom odjednom prođe ledeni strah.
Ima po zatvorima mnogo osoba na koje se potpuno zaboravilo - reče meštar Fallot zažmirivši očima i zagledavši se u daljinu - kao da su na dnu groba. Biti zatvoren u Bastilju samo po sebi i ne predstavlja neku sramotu, budući da je to zatvor za plemiće te su kroza nj prošli i mnogi prinčevi kraljevske krvi, a da to uopće nije naudilo njihovu ugledu. Ali ipak vas moram upozoriti na činjenicu da je vrlo loš znak i neobično ozbiljan kad netko dospije u Bastilju kao bezimen i tajni uhićenik.
Anđelika je časak šutjela. Odjedared je osjetila umor, a u želucu joj je glad zavijala. A možda je to bio samo osjećaj tjeskobe...! Podigne pogled na tog čovjeka sa suda nadajući se da će u njemu dobiti saveznika.
Budući da ste bili tako dobri i obavijestili me kako stvari stoje, molim vas, recite'mi što mi je sada raditi?
Ponavljam vam, gospođo, ne podstiče mene dobrota, već osjećaj pravde. Zbog tog istog osjećanja vas i primam pod svoj krov. A budući da od mene tražite savjet, uputit ću vas na jednog čovjeka zakona. Bojim se, u stvari, da bi moje uzimanje učešća u ovom slučaju moglo biti ocijenjeno kao pristrano i zainteresirano, iako naše obiteljske veze nisu bile dosad baš čiste.
Hortenzija, koja se jedva suzdržavala, poviče oporim glasom svoje mladosti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:39 am





I vi to kažete! - Dok je imala dvorce i škude svoga šepavca, nikad se nije zanimala za nas. Ne mislite li da vam je grof de Peyrac, koji je bio član tuluškog sabora, mogao biti od neke koristi da vas je preporučio visokim sudskim krugovima u Parizu?
Joffrey je imao malo veza u glavnom gradu.
Da, da! - primijeti Hortenzija oponašajući je. - Samo male veze s kraljevim namjesnikom za Languedoc i Bearn, s kardinalom Mazarinom, s kraljicom majkom i s kraljem!
Ti pretjeruješ…
Jednom riječju, jeste li bili pozvani na kraljevo vjenčanje, da ili ne?
Anđelika ne odgovori već iziđe iz salona. Nije bilo razloga da svađa svrši na tome. Valjalo je poći po Florimonda kad je već muž bio suglasan s tim. Silazeći niza stepenice, tiho se smiješkala. Ona i Hortenzija su odmah pronašli razloge za svoje vječne svađe. Monteloup nije, dakle, nestao u nepovrat. Bolje je počupati se za kose nego da su tuđe jedna drugoj.
Na ulici nađe Francoisa Bineta kako sjedi na podnožniku kočije i u naručju drži uspavano dijete. Mladi brijač joj reče da mu je, videći da dijete pati, pripremio jedan svoj lijek od opija i usitnjene mente čega je on uvijek imao dovoljno u zalihi budući da je i on bio, kao i svi njegova zvanja, pomalo i ranarnik i ljekarnik. Anđelika mu zahvali i upita za Margeritu i za malu dojilju.
Binet joj odgovori da se sobarica, videći da nje nema pa nema, nije mogla oduprijeti pozivu jednog poslužnika gradskog kupatila koji je išao ulicom i pjevao:
Čujte me, čujte žene
u kupkama svete Ivane Topla vas voda čeka
I dvorba brza i krepka Hitajte, ne budite lijene!
Kao svi hugenoti i Margerita je bilo sklona vodi što ja neobično radovalo Anđeliku.
I ja bih rado učinila posjet toj svetoj Ivani - uzdahne Anđelika.
Sjedeći u sjeni tovarnih kola, lakeji i dva kočijaša pili su ružicu i jeli dimljene haringe; bio je petak.
Anđelika pogleda svoje prašnjavo odjelo, a zatim Florimonda koji je bio sav balav i medom sve do obrva zaprljan. Bijedne li kočije i pratnje.
Ali ženi siromašnog državnog tužioca mora da je izgledala vrlo raskošno, jer Hortenzija, koja je sisla odmah iza nje reče cereći se:
Draga moja, za ženu koja jadikuje da je spala na to da spava po uglovima ulica, nisi loše opremljena: jedna kočija, tovarna kola, šest konja, četiri ili pet lakeja i dvije sobarice koje odoše da se okupaju!
Imam tu jedan krevet - reče Anđelika - hoćeš li da ga postavim kod tebe?
Nije potrebno. Imamo sve što je potrebno da te primimo. Ali mi nismo u stanju primiti na stanovanje svu ovu poslugu.
Ali valjda imaš neko potkrovlje za Mairgeritu i djevojku? Što se ljudi tiče, dat ću im štogod da se smjeste u nekoj gostionici.
Hortenzija je gledala stisnutih usana i prestrašena izgleda te ljude s juga koji su mislili da se zbog žene jednog tužioca ne moraju inkomodirati te su i dalje jeli bezobrazno je mjereći svojim vatrenim očima.
Ovi ljudi iz tvoje pratnje izgledaju zaista kao razbojnici - reče prigušenim glasom.
Pripisuješ im svojstva kojih oni nemaju. Jedino što im se može predbaciti jest što vole spavati na suncu.
Anđelika polako podigne u naručje maloga Floimonda. Francois Binet to iskoristi da bi se duboko poklonio gospođi Fallot, što nju malko razvedri. Ona uzdahne pretvarajući se da se pomirila s tim.
Dogovorile smo se, dakle, smjestit ću kod sebe djevojke i ovoga mladića koji mi izgleda pristojan. Ali ne znam što ćemo s kočijom, kolima i konjima. Ta i sama vidiš kakve su naše štale.
To reče i pakosna izraza pokaže na jedan kut u kojemu se nalazila jedna od onih sjedalica na dva kotača poznatih pod nazivom dvokolice.
Ovo je moja kočija! Dječak što brine o svijećama i drvima odvuče me u njoj do prijateljica koje stanuju previše daleko. A Gaston svoga konja drži u jednoj štali ove četvrti gdje ljudi sa suda mogu uzeti u mjesečni najam jednu pregradu… Naposljetku su izvučena dva sanduka iz tovarnih kola. Hortenzija dozove jednoga od meštrovih pisara i reče mu da odvede kočijaše i njihova kola u javnu štalu.
U prostranoj sobi što joj je dodijeljena na drugom katu, Anđelika je najzad mogla posvetiti nešto vremena samoj sebi te se uvali u jedan badanj i stane se prati
svježom vodom. Kosu je također oprala, zatim se kako-tako očešljala pred čeličnim ogledalom obješenim iznad kamina. Soba je bila mračna, namještaj prilično neukusan, ali dovoljan. U čistim plahtama malog krevetića Florimond je mimo spavao zahvaljujući brijačevim ljekarijama.
Samo se malko naličila, jer je bila sigurna da njen zet ne cijeni žene koje se mažu ružom. Našla se, međutim, u velikoj neprilici kad se htjela obući. Nije znala koju bi haljinu odabrala. I najjednostavnija joj je izgledala isuviše raskošna prema skromnim haljinama siromašne Hortenzije, koja je na svoje stavljala tek po koji širit od baršuna ili koju traku na steznik svoje sive haljine.
Najzad se odluči za jednu haljinu smeđe boje sa zlatnim ukrasima ne previše upadljivim, a umjesto vrlo osjetljive pelerine od čipaka stavi oko vrata rubac od crne svile. Bila je skoro pri kraju s oblačenjem kadli se pojavi Margerita ispričavajući se zbog zakašnjenja.
Doda prezirno da je, u stvari, taj pariški svijet bio dosta nazadan. Peći svete Ivane slabo griju tako da je drhtala od studeni. Ne mogu se uopće usporediti s rimskim kupikama u Toulousi, gdje su se čak i pučani mogli kupati da bi se održali u zdravlju.
U Svetoj Ivani je vođa, doduše, vrela, ali su joj se plahte učinile nečiste, a vrata su se kabine stalno otvarala na gospodarevu radnju, koji je uz to bio i brijač i ranarnik, te je čas nekoga brijao, a čas opet presijecao kakav čir. A potom je morala čekati i požurivati djevojku kojoj je, prirodno, godilo što su joj mladići udvarali.
Pod Margeritinom iskusnom rukom Anđelikine kose dobiše ljupke pregibe koje su inače imale. Sobarica ih htjede namirisati.
Pazi! Ne smijem izgledati previše lijepa. Treba da ulijem povjerenje svom šurjaku tužiocu.
Jao. Toliku sam lijepu gospodu vidjela pred vašim nogama, a sada vas moram dotjerati da biste očarali jednoga tužioca!
To je teže no što bi čovjek vjerovao. Pogledaj me dobro! Imam li izgled i čedan i ljubak u isti mah?
Kada vaše oči budu imale boju koju imaju, vaš izgled neće biti čedan - okrutno otpovrne sobarica. Kad sam vas prvi put vidjela u vašem zamku u Poitouu, onda ste bili samo prestrašena djevojčica, gledali ste ljude kao da im velite: "Tvoja sam ako želiš…"
Ja? Zaboga Margerito - poviče Anđelika zaprepašteno. A potom doda oštrijim tonom: - Odakle vam samo takve misli, djevojko moja! Vi ste bili u stanju da bolje od ikoga upoznate neporočnost moga života…
Zato što ste imali gospodara ljubomornog i razboritog, iako to nije izgledalo, kojega su se, osim toga svi bojali - odgovori sobarica a da nije okom trepnula. - Ja sam upoznala i promatrala mnoge velike gospođe i kažem vam da vi spadate među one najopasnije.
Ja? - ponovi Anđelika još nesigurnija.
Oduvijek se malko ustručavala pred tom ženom ogromnoga tijela koja ju je za čitavu glavu nadvisivala i koja ju je svojom samovoljom podsjećala na njezinu dojilju.
Da, gospođo. Jer vi ne možete u ljudima pobuditi prostu strast, već veliku ljubav, onu za kojom su žudjeli čitava života. A nevolje nastanu kad se to dogodi mnogim ljudima u isto vrijeme. Znate li da se jedan mladi plemić zbog vas bacio u Garonhu?
Ne. Nisam znala.
Neću vam kazati njegovo ime, jer toga mladića niste ni zamijetili. Uostalom, baš zbog toga se i bacio u rijeku.
Oštar krik iz prizemlja ih prekine. Pojuriše prema odmorištu.
Kričanje nasmrt prestrašene žene u prostoru stepenica. Anđelika strča navrat- nanos dolje i nađe svoju služinčad okupljenu na samom ulazu kuće. Na licima im
se ogledalo čuđenje. Kričanje nije prestajalo, ali je sada bilo nešto blaže. Izgledalo je da dolazi iz ormara od lažne ebanovine, koji bijaše smješten u predsoblju.
Horetnzija, koja bijaše također dotrčala, otvori ormar i iz njega izvuče napolje onu istu debelu sobaricu što je Anđeliki otvorila vrata, a uz to i dvojicu dječaka, jednoga od osam, a drugoga od četiri godine, koji su joj se čvrsto priljubili uza suknju. Gospođa Fallot opali sobarici šamar, a onda je upita što joj se dogodilo.
Tamo! - promuca nesretnica i pokaže prstom prema služinčadi.
Anđelika pogleda u smjeru sobaričina prsta i opazi jadnoga Kuasi-Ba koji se stidljivo skutrio iza ostale služinčadi.
Hortenzija nije uspjela prikriti sitan trzaj, ali to ipak svlada i oštro reče:
Pa šta onda? Ta to je crnac, čovjek crne puti i čemu tolika dernjava? Nikad niste vidjeli crnca?
Ne… ne, gospođo.
Ta nema osobe u Parizu koja nije vidjela crnca. Vidi se da ste došli sa sela. Baš ste glupača.
Primaknuvši se Anđeliki, tiho joj šapne - Čestitam ti, draga! Čim si došla, unijela si pometnju u moju kuću. I jednog divljaka s otoka! Vrlo lako mi se može dogoditi da me ova djevojka ovog istog trenutka napusti. A imala sam vraške muke dok sam je dobila!
Kuasi-Ba - poviče Anđelika - ova djeca i ova gospođica te se boje. Daj, zabavi ih malko!
Odmah, gospoža.
Kuasi-Ba sa jednim skokom baci naprijed. Sobarica zaurla i prihvati se za zid kao da je htjela u nj prodrijeti. Kuasi-Ba skoči par puta uvreten, a zatim iz džepa izvuče nekoliko obojenih kuglica i stane ih bacati uvis nevjerojatnom spretnošću. Čini se da mu nedavna ozljeda nije nimalo smetala. Na kraju, videći da se djeca smješkaju, uze gitaru od malog Giovannija, sjedne na tlo, prekriži noge i stane ispotiha pjevati svojim ugodnim glasom.
Anđelika priđe svojim slugama.
Dat ću vam nešto novca da možete spavati i jesti u krčmi - reče.
Kočijaš istupi naprijed premećući u rukama šešir ukrašen perjem koji je predstavljao dio bogate livreje slugu grofa de Peyraca.
Molili bismo vas, gospođo, da nam date ostatak naše plaće. U Parizu smo, a tu se mnogo troši.
Mlađa žena, poslije časa kolebanja, udovolji njihovoj želji. Zamoli Margaritu da joj dones njen kovčežić i svakom odbroji koliko mu je pripadalo. Ljudi zahvale i pozdrave. Mali Giovanni reče da će se sutra vratiti po naređenju gospođe grofice. Ostali su se šutke povukli.
Dok su prelazili preko praga, Margerita, stojeći na stepenicama, nešto im dovikne na njihovu narječju, ali oni ne odgovoriše.
Šta si im rekla? - upita Anđelika, zamišljena.
Rekla sam im, ako se sutra ne vrate da će ih gospodar ureći.
Misliš da se neće vratiti?
Bojim sa da neće.
Anđelika umornim pokretom ruke prođe preko čela.
Nije im trebalo kazati da će ih gospodar ureći, Margerito. Slične su mu riječi od veće štete no koristi. Uzmi i odnesi kovčežić u moju sobu i pripremi jelo za Florimonda kako bi mogao jesti čim se probudi.
Gospođo - javi se tanahan glasić pored Anđelike - moj me otac zamolio da vas obavijestim da je večera na stolu. Čekamo vas u blagovaonici da bismo se pomolili Bogu.
Bio je to dječak od osam godina kojega ona maloprije bijaše zamijetila u ormaru.
Više se ne bojiš Kuasi-Ba? - upita ga.
Ne, gospođo. Naprotiv, vrlo se radujem što sam upoznao jednoga crnca. Svi će mi moji drugovi zavidjeti.
Kako se zoveš?
Martin.
Prozori su u blagovaonici bili otvoreni kako bi u prostoriju ušlo nešto više svjetla tako da se ne mora paliti svijeće. Jasan i ružičast sumrak spuštao se na krovove. Bio je to sat u koji su crkvena zvona objavljivala Zdravo Mariju. Ozbiljni su zvuci nadjačali ostale te se činilo da su daleko odnosili molitvu grada.
Vrlo je ugodan zvuk zvona vaše parohije - primijeti Anđelika da bi razbila početnu nepriliku, pošto su svi, poslije molitve, posjedali.
To su zvona Notre-Dame - odgovori meštar Fallot. Naša parohija je Saint- Laudry, ali je katedrala vrlo blizu. Izvirite kroz prozor i vidjet ćete dva velika tornja i krovište apside.
Toliko se hvalio da ga Anđelika umalo nije upitala nije li on sudjelovao u izgradnji Notre-Dame, ali je na vrijeme zaustavila svoju zlobnu primjedbu. Fallot je bio jedan od onih ljudi koji su sve ozbiljno shvaćali i koji su šale uzimali kao prostakluk.
Mali je Martin nosio okolo srebrni lavorčić pun mirišljave vode i ručnik. Svi su oprali ruke. Dječak je obavljao svoju dužnost vrlo ozbiljno. Imao je dosta mršavo lišće i sličio je dosta na Hortenziju. Bio je tu još jedan dječačić od prilike šest godina, zdepast kao otac, i jedna djevojčica od četiri godine. Ona je tvrdokorno držala oborenu glavu tako da se vidjela samo okrugla kapica koja je pritiskivala crne kovrdže.
Hortenzija reče da je imala još dvoje djece, ali su umrli još sasvim nejaki, dok se jedno nalazi kod dojilje.
Djevojčica je upravo tih dana napustila dojilju kojoj je od samog rođenja bila povjerena u selu drvosječa zvanom Chaillot, u okolici Pariza. Stoga je i bila tako divlja i stalno spominjala seljakinju što ju je odgojila i brata po mlijeku. U tom trenutku djevojčica digne glavu i Anđelika opazi njezine svijetle oči.
Hej, ima zelene oči! - poviče.
Na žalost! - odgovori Hortenzija ljutito.
Bojiš se da pored tebe ne odraste još jedna Anđelika?
Ne znam. Nekako nemam povjerenja u tu boju.
Zbilja, znaš li da i naša mlađa sestra, Marija Agneza, ima zelene oči? Kad je bila malena bile su joj modre, a onda su odjedaredl promijenile boju.
Šta radi Marija Agneza?
I tako razgovor načas svrne na braću i sestre.
Na drugom kraju stola sjedio je ostarjeli stric Fallota, učen i šutljiv nekadašnji službenik suda.
Na početku večere i on i njegov nećak spuste, istim skrušenim pokretom, komadić roga jednoroga u svoje čaše. To sjeti Anđeliku da tog jutra nije uzela tabletu otrova na koji je Joffrey de Peyrac htio da se ona navikne.
Sobarica je dijelila juhu. Na bijelom uštirkanom stolnjaku još se sačuvao pregib od peglanja.
Srebreno posuđe je bilo vrlo lijepo, ali obitelj Fallot još nije upotrebljavala vilice koje još ne bijahu prodrle u sve kuće. Joffrey je naučio Anđeliku kako da se služi tim priborom. Ona se sada sjeti kako se na dan vjenčanja neugodno osjećala s onim malim vilama u ruci. Bili su posluženi s nekoliko vrsta ribe, jajima i mliječnim proizvodima. Anđelika posumnja da je sestra naručila u blizoj pečenjarnici nekoliko već pripremljenih jela kako bi dopunila ručak.
Zbog mene ne moraš mijenjati svojih navika - reče.
Zar zbilja misliš da se u obitelji jednoga tužioca jede samo ražena kaša i juha od cvjetače? - oštro joj otpovrne sestra.
Navečer, iako je bila bila umorna, Anđelika nikako nije mogla usnuti. Slušala je kako s dna uskih i vlažnih ulica do nje dopire buka nepoznatog grada.
Prođe neki mladi prodavač oblatni, tresući svoje kocke u jednoj čaši. Iz kuća u kojima se svijet navečer dulje zadržavao na nogama zvali su ga dokonjaci i zabavljali se igrajući na kocke za svu njegovu zalihu kolača.
Nešto kasnije čulo se zvonce objavljivača smrti:
Probudi se, o usnili svijete,
I Bogu se moli za svoje mrtvace…

Anđeliku prođu srsi i ona zarije glavu u jastuk. Uzalud je tražila pored sebe dugo, mršavo i toplo tijelo Joffreyevo. Kako joj je nedostajala njegova radost, njegova živost, njegov divni glas, njegove mazne ruke.
Kad će se opet naći? Kako li će tada biti sretni! Ona će se tada stisnuti u njegovu zagrljaju, molit će ga da je poljubi, da je stisne snažno, snažno… Najzad usne čvrsto obujmivši rukama jastuk od grubog, hrapavog platna iz kojega je izbijao miris lavande.





_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:40 am




Anđelika skine krilo prozora od punog drva, a zatim uloži svu svoju snagu da bi otvorila prozore od šarenog stakla međusobno povezane olovom. Najzad joj to uspije.
Samo su Parižani mogli na toj vrućini disati uz zatvorene prozore. Duboko udahne svježi jutarnji zrak, a potom se ukruti iznenađena i zadivljena.
Njena soba nije gledala na Ulicu pakla, već je bila na drugoj strani kuće i gledala je na vodenu površinu, glatku i blistavu poput mača, obasjanu zlatom izlazećeg sunca, koju su križali čamci i teretne brodice.
Na suprotnoj obali jedna lađa peračica s ispupčenim krovištem od bijelog platna sjajila se kao da je od gipsa u krajoliku zastrtom lakom izmaglicom. Vika žena i udarci njihovih pratljača miješali su se s dozivanjem mornara i njisikom konja koje su konjušari vodili na pojilo.
Ali prodoran je miris, u isto vrijeme i spor i sladunjav, dražio Anđelikine nosnice. Anđelika se nagne i vidje da su drveni stupovi što su podupirali staru zgradu bili zabodeni u muljeviti pijesak i na tom se mjestu dizala hrpa trulog voća oko kojega su se okupljali rojevi osa.
Na desnoj strani, na samom uglu otoka, nalazila se lučica zakrčena teretnim brodicama s kojih su radnici istovarivali koševe pune naranača, trešanja, grožđa, krušaka. Nekoliko lijepih dječaka, u dronjcima, stojeći na kraju čamaca, svim su zubima zagrizli u naranče, a koru bacali u vodu. Sitni su valovi potom tu koru nosili duž kuća. Dječaci su skidali svoje dronjke i naglavice se bacali u bezbojnu vodu. Drveni je mostić jarko crvene boje povezivao lučicu s malim otočićem.
Sučelice odmah poslije brodice s praljama, počinjala je obala na koju je bilo privezano bezbroj trgovačkih brodica.
Po njoj su se vrzmali ljudi koji su valjali bačve, nosili vreće na kup, istovarivali čitava brda sijena za pariške štale.
Oboružanim kukama, neki su mornari zaustavljali splavi napravljene od debala što ih je valjala riječna struja, i upravljali ih prema obali, gdje su ih drugi radnici dohvatali i valjali na jednu gomilu.
A svu tu živost obasjavala je svjetlost boje jaglaca, izvanredne oštrine, koja je svaki prizor pretvorila u krhku sliku utonulu u san, a zatim odjedared oživljavala sjajem blijeska, komadom bijelog platna, ili bijele kapice, kreštanjem galeba koji je letjeo nad samom vodom.
"Sena", prošapće Anđelika. Sena je značila Pariz.
Netko pokuca na vratima. Čas zatim Hortenzijina sobarica uđe noseći šalicu mlijeka.
Donijela sam mlijeko za dijete, gospođo. Jutros rano sam otišla do Mliječnog trga. Upravo su pristizale žene iz sela. Mlijeko u njihovim posudama bijaše još toplo.
Vrlo ste ljubazni, draga moja djevojko, što ste se toliko izmučili. No trebali ste poslati po mlijeko djevojku što sam je sa sobom dovela i njoj narediti da mi donese šalicu.
Htjela sam vidjeti da li se mališan probudio. Ja neobično volim djecu, gospođo. Zaista je šteta što gospođa daje svoju djecu dojilji. Prije šest mjeseci sam jedno odnijela u selo Chaillot. Svakoga mi dana plače srce od straha da mi ne jave njegovu smrt. Dojilja, u stvari, i nije imala mlijeka i ja sam sigurna da će ga hraniti najviše kruhom umakanim u vodu i vino.
Bila je sva okrugla, sjajnih obraza i modrih i nevinih očiju. U Anđeliki se odjedared javi čuvstvo simpatije prema njoj.
Kako se zoveš?
Zovem se Barba, gospođo.
Znaš li, Barbo, ja sam u prvo vrijeme sama dojila svog mališana. Nadam se da će biti snažan.
Nitko ne može zamijeniti brigu jedne majke - reče Barba poučno.
Uto se Florimond probudi. S obadvije se ruke uhvati za krajeve kolijevke i sjedne uprijevši svoje crne i sjajne oči u nepoznato mu lice.
Srećo moja, mališu moj lijepi, dobar dan, zlato moje! - pjevuckala je djevojka dignuvši ga u naručje još mlitava od sna.
Odnese ga do prozora da bi mu pokazala čamce i galebove i pune koševe naranača.
Kako se zove ova lučica? - upita Anđeliku.
To je luka Saint-Laudry, luka voća, a tamo dalje je Crveni most koji vodi na otok Saint-Louis. I na drugoj strani se mnogo istovaruje: postoji luka za sijeno, luka za drva, još jedna za žito i posljednja za vino. Ta roba najviše zanima gospodu iz općine, one lijepe zgrade što je vidite iza onog žala.
A veliki trg što se vidi više naprijed?
To je Trg Greve.
Barba zažmuri da bi bolje vidjela.
Vidim da se jutros mnogo svijeta okupilo na tegu. Sigurno će nekoga objesiti.
Objesiti? - ponovi Anđelika užasnuta.
Da da! Tamo se izvršavaju smrtne osude. Sa svoje vidjelice, koja se nalazila baš tu gore, ne promakne mi nijedna, mada je do tamo dosta daleko. Uostalom, i draže mi je da je daleko jer imam ganutljivo srce. Vješanja su najčešća, ali vidjela sam i dvije glave odsječene sjekirom i lomaču na kojoj je spaljen jedan vještac.
Anđelika se naježi i okrene. Pogled s njezina prozora odjedared joj se učini manje lijepim.
Pošto se prilično lijepo odjenula jer bijaše odlučila da pođe u Tuileries. Anđelika zamoli Margeritu da uzme plašt i bude joj pratnjom. Sobarica će se brinuti za Florimonda, a Barba će bdjeti nad obadvoje. Anđelika je bila radosna što je u kućnoj djevojci dobila saveznika, mada je bila od velike pomoći Hortenziji koja je imala malo služinčadi. Osim Barbe, imala je još samo jednu djevojku u kuhinji i jednoga čovjeka za teže poslove, koji je zimi nosio drva za peći, a inače je donosio vodu, brinuo o svijećama i prao podove.
Vaša kočija neće više biti onako sjajna kao dosad - reče krupna Margerita kroz stisnute usne. - Dogodilo se upravo ono čega sam se i bojala. Vaši kočijaši i sluge su pravi lupeži: nestali su te nema nikoga tko bi upravljao vašom kočijom, i brinuo se za konje.
Anđeliku to u prvi mah zaprepasti, ali se odmah razvedri.
Naposljetku i bolje je tako. Sa sobom sam uzela samo četiri tisuća livara. Namjeravam poslati gospodina d’Andijosa u Toulousu da mi donese novaca. A u
međuvremenu, budući da ne znamo što nas u budućnosti čeka, bolje je da ne moramo plaćati onaj svijet. Konje i kočiju ću prodati vlasniku javne štale, a mi ćemo hodati pješice. Rado bih pogledala dućane.
Gospođa nema pojma kako su ulice ovdje blatnjave. Na nekim se mjestima gaca po blatu sve do gležanja.
Moja sestra mi je rekla da se u drvenim cokulama može vrlo lijepo hodati ulicama. Hajde, draga moja Margerito, nemoj zanovijetati! Pođimo pogledati Pariz. Nije li to divno?
Sišavši, Anđelika na ulazu u kuću zatekne Francoisa Bineta i mladog glazbenika.
Zahvaljujem vam na vašoj vjernosti - reče im ganuto ali mislim da će biti najbolje ako se rastanemo. Ja vas ne mogu zadržati u svojoj službi. Hoćeš li, Binet, da te preporučim gospođici de Montpensier? S obzirom na uspjeh što si ga postigao u njenoj kući u Saint-Jean-de-Luzu, sigurna sam da će ti ona naći neko zaposlenje ili će te preporučiti nekom velikašu.
Na njeno najveće čuđenje mladić otkloni njen prijedlog.
Zahvaljujem vam, gospođo, za vašu dobrotu, ali mislim da ću potražiti službu kod nekoga brijača.
To Anđeliki nije išlo u glavu: - Ti koji si u Toulousi bio najbolji brijač i vlasuljar?
Na žalost, ja ovdje ne mogu računati na neko bolje mjesto jer cehovi ne daju nikome naprijed.
Ali na dvoru…
Da bi se steklo naklonost velikaša, treba vremena, gospođo. Nije dobro iznebuha se naći u prvim redovima, a osobito ako se radi o skromnom majstoru kao što sam ja. Dovoljna je ponekad sitnica, jedna riječ, otrovna aluzija da biste se srušili s najveće visine u bijedu veću od one koju biste upoznali da ste skromno ostali u sjeni. Naklonost prinčeva je tako ćudljiva da neki vaš slavni čin može postati uzrokom vaše propasti.
Ona ga čvrsto pogleda.
Htio bi im dati vremena da zaborave da si bio brijač gospodina de Peyaraca? Binet obori pogled.
Ja ga sigurno neću nikada zaboraviti, gospođo. Ako se moj gospodar odrve svojim neprijateljima, moja će jedina želja biti da mu ponovo služim. Ali ja sam samo običan brijač.
Imaš pravo, Binet - reče Anđelika i osmjehne mu se. Tvoja mi se iskrenost sviđa. Nije potrebno da te uvlačim u našu nevolju. Evo ti sto scuda i neka ti sreća bude sklona.
Mladić pozdravi, uze svoj brijački kovčežić i, stalno se klanjajući, natraške se povuče prema vratima i iziđe.
A ti, Giovanni, hoćeš li da te pokušam staviti u vezu s gospodinom Lullijem?
Oh, gospodarice, hoću!
A ti, Kuasi-Ba, šta ti želiš?
Želim poći u šetnju s tobom, gospoža. Anđelika sa nasmiješi.
Dobro, onda dođite oboje. Idemo u Tuileries.
U tom se trenutku otvore jedna vrata i meštar Fallot proturi kroz otvor svoju lijepu crnu vlasulju.
Čuo sam vaš glas, gospođo, a baš sam vas čekao jer sam htio s vama izmijeniti nekoliko riječi.
Anđelika dade znak trojici svojih slugu da je pričekaju.
Stojim vam na raspolaganju, gospodine.
Pođe za njim u njegov ured gdje se bijahu uskomešali njegovi službenici i pisari. Otužan miris mastila kojim je bila ispunjena prostorija, škriputanje guščjih pera, polumrak, te crna odijela onih bijednih službenika, nisu na čovjeka ostavljali baš najugodniji dojam. Po zidovima je visila čitava gomila crnih vreća u kojima su se nalazili dokumenti o pojedinim parnicama.
Meštar propusti Anđeliku u mali ured. Tu se već nalazio jedan čovjek i sad se digne na noge. Fallot predstavi:
Gospodin Desgrez, odvjetnik. Gospodin Desgrez pristaje da se prihvati mučne parnice vašeg muža.
Anđelika je zaprepašteno promatrala pridošlicu. Zar taj da bude odvjetnik grofa de Peyraca? Tešiko bi bilo pronaći otrcaniji plašt, iznošenije rublje, šešir u gorem stanju. U poređenju s njima, meštar Fallot, koji se pridošlici obraćao s poštovanjem izgledao je vrlo raskošno odjeven. Jadni mladić nije čak ni vlasulje imao, a kose kao da su mu bile od one iste, mrke i hrapave vune kao i njegovo odijelo. Pa ipak, usprkos svom očitom siromaštvu, njegovo je samopouzdanje bilo još očitije.
Gospođo - izjavi odmah - ne govorimo ni u budućem vremenu ni u pogodbenom načinu. Stojim vam na raspolaganju. Povjerite mi, dakle, bez straha sve što vam je poznato.
Vjere mi, meštre - odgovori ponešto hladno Anđelika - ja ne znam ništa, ili gotovo ništa.
Utoliko bolje. Tako se barem nećemo otputiti od lažnih pretpostavki.
Ipak postoji nešto što je sigurno - umiješa se meštar Fallot - uhitbeni nalog potpisan kraljevom rukom.
Vrlo dobro, meštre. Kralj! Treba poći od kralja. Mladi odvjetnik rukom primi bradu i obori oči.
Nimalo zgodno! Vrlo visoka polazna točka, višu se nije moglo odabrati.
Imala sam namjeru poći u posjetu gospođici de Montpensier, kraljevoj bratučedi
reče Anđelika.- Vjerojatno ću preko nje doći do sigurnih obavijesti, osobito ako se radi o nekoj dvorskoj spletki, u što najviše i sumnjam. A možda bih njezinom pomoći, mogla i do njegova veličanstva stići.
Hm, gospođica de Montpensier - primijeti mladi odvjetnik posprdno se nacerivši.
Prije svega, ona duga motka je vrlo nespretna. A ne zaboravite, gospođo, da je pripadala frondi i naredila da se puca na trupe njezina kraljevskog bratučeda. Zbog toga će uvijek biti sumnjiva na dvoru. Osim toga, kralj je pomalo ljubomoran na njeno ogromno bogatstvo. Njoj će biti odmah jasno da joj nije u interesu uzimati u zaštitu gospodina koji je pao u nemilost.
Vjerujem, a svi to tvrde, da Velika gospođica ima izvanredno dobro srce.
Dao Bog da se takvom prema vama i pokaže, gospođo. Kao dijete Pariza nemam mnogo povjerenja u velikodušnost mogućnika koji narod hrane plodovima svoje nesloge, plodovima gorkim i smrdljivim kao što su oni što kisaju pod vašim prozorima, gospodine državni odvjetniče. Kako bilo da bilo, pokušajte, gospođo, ako smatrate da će vam to biti od koristi. Preporucam vam, međutim, da s Gospođicom i prinčevima razgovarate bezbrižnim tonom i da ne spominjete previše uporno nepravdu koja vam je učinjena.
Ne misli li možda ovaj odvjetničić poderanih cipela da će me on naučiti kako se govori s dvoranima? - razdraženo se pitala Anđelika.
Uze novčanik i izvuče nekoliko škuda.
Evo predujma na ime troškova što ćete ih imati prilikom istrage.
Hvala vam, gospođo - reče odvjetnik koji, pošto je na škude bacio zadovoljan pogled, stavi ih u prilično spljoštenu kožnatu kesu što ju je nosio za pasom.
Vrlo ljubazno pozdravi i iziđe.
Ogromna danska doga bijele dlake išarana širokim smeđim mrljama što je strpljivo čekala na uglu ulice, odmah se digne i priključi odvjetniku koji se, ruku gurnutih u džepove, udaljivao veselo zvižđučući.
Ovaj mi čovjek ne ulijeva povjerenje - reče Anđelika šurjaku. - Čini mi se da je to nekakav podrugljivac i nesposoban hvališa.
Sjajan je to momak - reče državni odvjetnik - ali siromašan… kao mnogi njemu slični. Ima u Parizu napretek odvjetnika bez parnica. Ovaj je od oca naslijedio odvjetničku kancelariju. On je kupiti ne bi mogao. Preporučio sam vam ga s dva
razloga: prvi što cijenim njegovu oštroumnost, a drugi što vas neće mnogo stajati. Za ono malo novaca što ste mu ga dali, učinit će čuda.
Ne smijemo voditi računa o novcu. Ako bude potrebno, mog će muža braniti najpoznatiji ljudi zakona.
Meštar Fallot se zagleda u Anđeliku pogledom u isti mah i oholim i lukavim.
Zar vi raspolažete neiscrpivim bogatstvom?
Ne, kod sebe nemam mnogo novaca, ali poslat ću u Toulousu markizu d’Andijosa. Potražit će našeg bankara i stavit će mu u dužnost da proda neku zemlju, ako mi bude potreban gotov novac.
Zar mislite da vaša dobra u Toulousi nisu zaplijenjena i zapečaćena kao i vaša palača u Parizu?
Anđelika ga prestravljeno pogleda.
Ta to je nemoguće! - promuca. - Zašto bi to napravili? Zašto da nas tako proganjaju? Ta mi nikome ništa nažao nismo učinili.
Meštar napravi gorljivi pokret.
Jao, gospođo! Mnoge osobe što prođu kroz ovaj ured kažu te iste riječi. Slušajući njih, reklo bi se da nikad nitko nikome nikakva zla nije učinio. A ipak se stalno parniče…
"A što bi odvjetnici radili", pomisli Anđelika.
S tim novim nemirom u mislima ona je malo marila za šetnju. Prošavši ulicama la Colombe, des Marmousets i la Lanterne najzad stiže pred Palaču pravde. Produžila je obalom l'Horloge i potom stigla na Novi most, na kraju otoka. Živost što je tu vladala očarala je njezinu pratnju. Dućančići na kotačima sa svih su strana opkolili brončani kip dobroga kralja Henrika IV, a na tisuće je usta vikom hvalilo svoju robu. Ovdje se prodavao čudotvorni melem, tamo su se bezbolno vadili zubi, nešto niže se prodavao u bočicama neki neobičan proizvod za čišćenje odijela, a tamo dalje knjige, igračke, nizovi od kostiju kornjača koje su liječile bolove u želucu. Tu je sve treštalo od truba i orguljica. Bubnjevi su tutnjali na podnožju gdje su neki pelivani izvodili igre s čašama. Nekakav ispijeni tip, u otrcanom odijelu, gurne Anđeliki u ruku komadić papira i zatraži od nje deset novčića.
Ona mu ih bez razmišljanja dade, a papirić gurne u džep, naredivši svoj pratnji koja je uživala u tom metežu da malko požuri.
Nije joj bilo do tumaranja, a osim toga na svakom su je koraku zaustavljali prosjaci koji su se iznebuha pred njom stvorili i pokazivali gnojne rane, batrljke umotane u krvave zavoje. Ili bi odnekud iskrsle žene u dronjcima i s djecom u naručju. Lišća su te djece bila puna krasta na koje su navaljivale muhe. Taj se svijet nenadano pojavljivao iz sjene trijemova, iza ugla nekoga dućana, izbijao iz strme obale i u početku kmečavo moljakao, ali se ubrzo stao prijetiti.
Na kraju, zgađena i nemajući više sitniša, Anđelika naredi Kuasi-Bau da ih otjera. Crnac bljesne svojim ljudožderskim zubima i pruži ruke za jednim bogaljom na štakama koji se upravo približavao. Ali ovaj odmah neobično žustro podbrusi pete.
Evo što se događa čovjeku kad hoda naokolo kao kakav prosjak - stalno je ponavljala Margerita, sve se više ljuteći.
Skupinica je sada hodala beskrajnom galerijom Louvrea koja je spajala kraljevsku palaču s Tuileriesama.
Završena tada i sagrađena u sivom i finom kamenu sličnom pariškom nebu, velika galerija je razvijala duž vode skladan kružni vijenac svojih izmjeničnih zabata, trouglastih i svinutih, te svoje pravilno pročelje, ukroćeno lišćem listolika.
Nenaviknuta na tu strogu ljupkost, Anđeliki se prije svega činilo da tom drugom nizu stubova nema kraja.
Izgledali su joj zlokobni. U stvari, pričalo se da je tu veliku galeriju podigao Karlo IX, kralj zločinac, da bi pobjegao iz Pariza, u slučaju pobune a da uopće ne iziđe iz svoje palače. Velikom galerijom je zaista mogao iz Louvrea stići do štala Tuileriesa, odakle se mogao lako, skočivši na konja, kroz vrata Saint-Honore, domoći otvorenog polja.
Anđelika odahne s olakšanjem kad je naposljetku, obraslu u bršljan, opazila kulu du Bois, ruševni ostatak nekadašnjeg gradskog bedema Pariza. Malo zatim, opazi Pavillon de Flore kojim se završavala galerija tvoreći pravi kut s dvorcem Tuileries. Zrak je tu bio svježiji. Laki povjetarac se dizao sa Sene i razgonio smrdljiva isparavanja grada.
Najzad su se pojavile Tuileries, palača ukrašena s tisuću pojedinosti, poduprta s boka okruglim kubetom i manjim kubetima, inače ljetno obitavalište ženske ljupkosti, budući da ju je sagradila jedna žena, Katerina dei Medici, rasipna Talijanka.
U Tuileriesima joj rekoše da pričeka. Velika gospođica bijaše otišla u palaču Louxembourg da tamo sve pripremi za svoje preseljenje, zato što je Gospodin, kraljev brat, odlučio da joj oduzme Tuileries, gde je Gospođica godinama prebivala. On se sa svom svojom svitom već uselio u jedno krilo zgrade. Gospođica ga je nazvala cjepidlakom, a sve to nije prošlo bez velike galame.
Naposljetku je Gospođica popustila, što je, uostalom, uvijek i činila. Ona je zaista bila dobre duše.
Gospodin Prefontaines, njen komornik, koji sve te novosti bijaše povjerio Anđeliki, digne oči prema nebu, zamoli mladu ženu da se raskomoti u salončiću što je gledao na Tuileries, a zatim dade duši odušak. Jao! Nije bilo samo to. Gospođica je htjela znati kako stoje stvari u vezi s poslovima njezina oca. Zadnja tri dana, otkako se vratila, stalno je jurila naokolo, praćena odvjetnicima i kancelistima zadubljena u čitanje svih onih zavrzlama svoga oca kao da je htela postati pisar kod državnog odvjetnika.
A to, jao, nije bilo sve! Gospođicu je čekao izaslanik portugalskog kralja s nalogom da povede pregovore o ženidbi svoga kralja s bogatom nasljednicom…
To bi bila sjajna stvar! - reče Anđelika.- Gospođica je vrlo simpatična osoba i vjerujem da je već dobila vrlo laskave ponude od mnogih europskih prinčeva.
Ah, što se toga tiče, imala ih je na pretek - složi se dobričina de Prefontaines - čak je ponudu za brak primila prije šest mjeseci i od jednog princa još u povojima. Ali teško je s njom u tom pogledu. Ne znam, zaista, hoće li se uopće odlučiti. Pariz joj se mnogo sviđa i ona nema odvažnosti da završi svoje dane na nekom malom, dvoru u Nemačkoj ili Italiji. A u pogledu Alfonsa IV od Portugala, ona me je zamolila da pokušam još koju pojedinost doznati od jezuita kojemu je povjereno poslanstvo. Stoga vas moram napustiti, gospođo i zamoliti uz to da mi oprostite.
Anđelika je ostala sama. Sjela je pokraj prozora i promatrala prekrasan perivoj. Iza cvijetnjaka koji su se šarenili u svim mogućim bojama, sjajile su se velike bijele pahuljice velikog šumarka badema, a još dalje zeleno more Garenne.
Na obali Sene, u jednoj je zgradi bio smješten veliki kavez s pećinama za ptice. Taj kavez je podigao Luj XIII, ali i sad su se u njemu odgajali sokolovi za lov.
S desne su se nalazile poznate kraljevske konjušnice i jahaonica, odakle je u tom trenutku dopirala buka galopa i vika paževa i trenera.
Anđelika je duboko uđisala poljski zrak i zagledala se u male vjetrenjače kojih su se lopate vrtjele na dalekim brežuljcima Chaillota, Passyja i Boulea.
Konačno oko podneva začuje veliku gungulu i pojavi se gospođica de Montpensier. Obli je znoj i ona se hladila lepezom.
Mala moja prijateljice - reče Anđeliki - vi uvijek stižete u pravi trenutak. Kud god se okrenem oko sebe vidim samo glupava lica vrijedna šamara, te vaše dražesno lice i pametne i bistre oči na me osvježujuće djeluju. Baš tako: osvježujuće. Da li da nam donesu da li ne, limunade i leda?
Ona se spusti u naslonjač i odahne.
Dopustite da vam ispričam. Jutros umalo nisam udavila Gospodina, a ne bi mi to ni teško bilo. Tjera me iz ove palače gdje sam proživjela djetinjstvo. A to nije sve: ja sam vladala u ovoj palači. Gledajte… Baš odavde sam poslala svoj sluge i violiniste da se tuku s Mazarinovim ljudima kod Porte de la Conference koja se vide tamo u dnu. Kardinal je htio pobjeći pred narodnim gnjevom, ali nije uspio izići iz Pariza i malo mu je falilo da ga ne ubiju i tijelo mu ne bace u Senu…
Čini se da je kardinal na sve to zaboravio.
Oh! Kardinal je vrlo ljubazan. Šta ćete! Fronda je prošlost. Ali bilo je to divno vrijeme! Kad sam u galopu jahala Parizom, narod mi je klicao oduševljeno i driješio lance kojima bijaše zatvorio ulice. Sad se dosađujem. Kažu da bih se morala udati. Šta mislite o tom Alfonsu portugalskom.
Priznajem vašoj visosti da o njemu nikad ništa nisam čula.
O njemu sam doznala neke pojedinosti koje mi se nimalo ne sviđaju. Čini se da je malena rasta i debeijkast. Dakako, tijelo mu isparuje neugodne vonjeve i puno je potkožnih čireva…
Vašu visost to sigurno nije oduševilo.
Anđelika se pitala kako da te brbljarije skrene u razgovor koji joj je bio na srcu. Podozrivost mladog odvjetnika u dobrotu velikaša stalno još se vraćala u misli. Naposljetku skupi svu svoju hrabrost i reče:
Neka mi vaše visočanstvo oprosti, ali ja znam da ste vi upućeni u sve što se događa na dvoru. Niste li možda, dočuli da je moj muž zatvoren u Bastilju?
Princeza je, čini se, bila zaista iznenađena i ganuta.
U Bastilju? Ali kakav je zločin počinio?
Baš to mi je nepoznato i ja se nadam da će mi vaša visost pomoći da riješim tu zagonetku.
Sad joj ispriča događaje iz Saint-Jean-de-Luza i o nestanku grofa de Peyraca. Pečati stavljeni na palači u četvrti Saint-Paul bili su jasnim dokazom da je njegova otmica bila povezana s nekim činom pravde, ali tajnost je dobro čuvana.
Da vidimo malko - reče gospođica de Montpensier. - Vaš je muž imao neprijatelja kao što ih svi imaju. Tko mu je, po vašem sudu, želio nauditi?
Moj muž nije živio baš u najboljim odnosima s tuluškim biskupom. Ali ne vjerujem da je ovaj mogao protiv njega uraditi išta što bi povuklo za sobom kraljevo upletanja.
Da nije grof de Peyrac slučajno uvrijedio nekog velikaša, utjecajnog kod njegova veličanstva? Baš sam se sjetila nečega, draga. Gospodin de Peyrac se jednom pokazao vrlo drzak prema mom ocu kad je ovaj došao u Toulousu kao kraljev namjesnik za Languedoc. Moj mu je otac to brzo oprostio, a osim toga sad je već mrtav. Moj otac nije nikome bio zavidan, mada mu je vrijeme prolazilo u spletkarenju. I ja sam od njega nasljedila tu strast, priznajem, te me zbog toga kralj i ne voli previše. A kralj je vrlo osjetljiv čovjek… Ah! Sjetila sam se nečega: da gospodin de Peyrac nije čime samoga kralja uvrijedio?
Moj muž baš nema običaj da se ulaguje i laska, ali je poštovao kralja. Nije li se, možda, trudio da ga u Toulousi dočeka što je bolje mogao?
Divna je ono bila svečanost - oduševljeno će Gospođica sklopivši ruke. Ah! Ona ptičice što su izlijetale ispod pećinice od kolača.. Ali rečeno mi je da je kralj bio bijesan. Isto kao i na gospodina Fouqueta de Vaux-le-Vicomte… Sva ta velika gospoda ne znaju da kralju, kad se smiješi, trnu zubi kao da se napio kiseliša. On ne trpi da ga njegovi podanici nadmašuju sjajem i bogatstvom.
Ne mogu vjerovati da je u njegova veličanstva tako kukavan duh.
Slažem se, kralj izgleda i dobar i pošten. Ali htjeli mi ili ne, on ne zaboravlja ono vrijeme kad su prinčevi dignuli oružje protiv njega. A među njima sam, u stvari, i ja bila, ali se više ne sjećam zbog čega. Njegovo veličanstvo s podozrenjem gleda na sve koji suviše visoko podižu glavu.
Moj muž nije nikada sudjelovao u urotama protiv kralja. Uvijek je bio odan podanik i sam je plaćao četvrtinu svih prihoda Languedoca.
Gospođica de Montpensier udari prijateljski Anđeliku svojom lepezom.
Kako ga vatreno brani! Priznajem da me njegov izgled malko prestrašio, ali pošto sam s njim izanijenila nekoliko riječi u Saint-Jean-de-Luzu, počela sam shvaćati, zašto je on imao toliko uspjeha kod žena. Ne plačite, draga, vratit ćemo vam vašeg Velikog šepavca i zavodnika pa morala molbama progoniti kardinala ili počiniti neku nesmotrenost, što je meni i svojstveno.




_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:40 am




Anđelika ode od Velike gospođice u nešto vedrijem raspoloženju. Dogovorile su se da će je ova pozvati čim nešto sigurnije dozna. Voljna da napravi uslugu prijateljici, princeza je pristala da uzme Giovannija među svoje violiniste s tim da ga prvom prilikom upozna s Baptistom Lullijem, kraljevim glazbenikom.
U svakom slučaju, nema smisla bilo šta poduzimati prije kraljeva ulaska u Pariz - na kraju će gospođica de Montpensier. - Sve se zaustavilo u očekivanju tih svečanosti. Kraljica majka je u Louvreu, ali kralj i kraljica moraju ostati u Vincennesu do tog dana. To baš ne požuruje stvari. Budite, dakle, strpljivi. Neću zaboraviti na vas i pozvat ću vas čim se pokaže da je to potrebno.

Pošto ju je napustila, Anđelika je neko vrijeme lutala hodnicima dvorca nadajući se da će sresti Peguilina de Lauzuna koji se, znala je, često vrtio oko Gospođice.
Nije ga vidjela ali je zato susrela Cerbalauda prilično mrgodna lica. Ni on nije znao šta da misli o uhićenju grofa de Peyraca. Sve što je znao, bilo je da nitko o tome nije ništa govorio i da nitko o tome nije ništa ni znao.
Ubrzo ćemo doznati - ustvrdi Anđelika pouzdavajući se u Veliku gospođicu, inače poznatu lajavicu.
Najstrašnije od svega joj je izgledao onaj zid šutnje koji se podigao oko nestanka grofa de Peyraca, ali ako se već govorilo o tome, jednoga će dana i to izići na čistac.
Upita za markiza d'Andijosa. Cerbalaud reče da je otišao u Pre-aux-Clercs radi dvoboja.
Zar će se tući u dvoboju? - prestrašeno će Anđelika.
Ne on, već Lauzun i d'Humieres treba da riješe neko pitanje časti.
Vodite me k njima, hoću da ih vidim.
Dok je silazila stepenicama od mramora, priđe joj nekakva žena velikih crnih očiju. Ona prepozna u njoj vojvotkinju de Soissons, jednu od sestara Mancini, Olimpiju, nećakinju kardinalovu.
Gospođo de Peyrac, radujem se što vas vidim - reče lijepa gospođa - ali još više nego vama radujem se što vidim vašeg crnog tjelohranitelja, crnog kao ebanovina. Već sam pomišljala u Saint-Jean-de-Luzu da vam ga zatražim. Ne biste li mi ga ustupili? Dobro ću vam ga platiti.
Kuasi-Ba nije na prodaju - odgovori Anđelika. - Istina, moj muž ga je kupio u Narbonni, bio je još dijete, ali ga nije nikad smatrao robom, i daje mu plaću kao i svim drugim slugama.
I ja ću ga plaćati, i to obilato.
Žao mi je, gospođo, ali toj vašoj želji ne mogu udovoljiti. Kuasi-Ba mi je od velike koristi, a mom bi mužu bilo vrlo žao da ga ne nađe kad se vrati.
Utoliko gore - otpovrne gospođa Soissons pomalo razočarana izgleda.
Baci još jedan pogled divljenja na diva brončane puti koji je ravnodušno stajao iza Anđelike.
Naprosto je nevjerojatno kako takav sluga ističe ljepotu, krhkost i blistavu bjelinu žene. Niste li i vi toga mišljenja, draga?
Uto Anđelika primijeti da se markiz de Vardes približava. Nije se baš željela naći licem u lice s tim plemićem koji se već jednom pokazao vrlo grub i neugodan.
Još je osjećala kako je usne peku od njegova divljačkog ujeda.
Stoga se na brzinu pozdravi s gospođom de Soissons i siđe prema perivoju.
Imam dojam da lijepa Olimpija baca pohotne poglede na vašeg crnca - reče Cerbalaud. Valjda joj Vardes, njen ljubavnik, nije dovoljan. Jadnicu grozno muči znatiželja kakav okus imaju crnčevi poljupci.
Bolje da požurite, nego da pričate takve strahote! - nestrpljivo će Anđelika. - Mene sada nadasve zanima da li su Lauzun i d'Humieres već ukrstili mačeve.
Umarale su je te lakoumne osobe, prazne glave i sebična srca. Činilo joj se da trči, kao u kakvu snu, za nečim neobično teškim i da se uzalud muči kako bi složila razbijene dijelove. Ali sve je nestajalo i sve se raščinjalo pred njom.
Prolazili su obalom Sene, kadli ih jedan glas zovne i načas zadrži.
Neki velikaš, kojega Anđelika nikad prije nije vidjela pođe joj u susret i zamoli je za kratak razgovor.
U redu, ali molim vas što brže. On je povede u stranu.
Gospođo, šalje me njegovo kraljevsko visočanstvo Filip d'Orleans kraljev brat. Gospodin želi razgovarati s vama o gospodinu de Peyracu.
Bože moj! - šapne Anđelika, a srce joj stane kao ludo tući.
Hoće li konačno nešto određenije doznati? U stvari, kraljev joj se brat, onaj čovječuljak sumornih i hladnih očiju nije mnogo sviđao. Ona se, doduše, sjećala riječi divljenja, pa makar i pomalo dvosmislenih, što ih je ovaj izgovarao na račun grofa de Peyraca. Što li je znao o zatvoreniku Bastilje?
Njegovo veličanstvo će vas čekati večeras oko pet sati - nastavio je tihim glasom neznanac. Ući ćete sa strane Tuileriesa i poći do paviljona Flore, gdje se nalaze Gospodinovi apartmani. Ne govorite nikom ni riječi o svemu ovom.
Bit ću u pratnji svoje sobarice.
Kako vam drago. - Pozdravi i udalji se zvekćući mamuzama.
Tko je ovaj gospodin? - upita Anđelika Cerbalauda.
Vitez de Lorraine, novi Gospodinov miljenik. Da, de Guiche nije više u milosti: nije sa dovoljno oduševljavao perverznostima, a osim toga previše se ogledao za lijepim spolom. Pa čak ni Mali gospodin ne zazire previše od njega. Kažu da će ga poslije kraljeva ulaska u Pariz ženiti. A znate li tko bi imao biti nevjesta? Princeza Henriette Engleska, kćerka jadnoga Karla I, kojemu su Englezi odrubili glavu.
Anđelika je rasijano slušala. Bila je gladna. Glad je tražila svoja prava. Bilo ju je donekle stid što ju je glad mučila baš u tim prilikama. A šta li je jeo jadni njen Joffrey u mračnom zatvoru, on onako tankoćutan?
Baci oko sebe pogled u nadi neće li opaziti gdje kojega prodavača oblatni ili toplih rezanaca, da se malko okrijepi.
Put ih je sada odveo na drugu stranu Sene, pored starih vrata Nesle uz koje se kočila kula. Već mnogo vremena nije postojao Pre-aux-Clercs, gdje su nekad studenti dolazili da se zabavljaju. Ali je tu još bila između opatije Saint-Germaln- des-Pres i starih opkopa, čistina sa po kojim stablom, gde su mladi kavgadžije dolazili oprati svoju čast, daleko od znatiželjnih pogleda policijskih patrola.
Približujući se, Anđelika i Cerbalaud začuju povike i zatekoše Lauzuna i markiza Humieresa razdrljenih košulja, odjevene za dvoboj, gdje su se bacali na d’Andijosa. Ispričali su kako su krišom obojica zamolili d'Andijosa da ih u ime prijateljstva odgovori od dvoboja.
Ali ovaj se izdajnik sakrio iza jednog žbuna i smijući se kao lud, promatrao muku dvojice prijatelja koji nikako da otpočnu s dvobojem, sad pod izlikom da je jedna sablja kraća od druge, sad da su cipelice suviše tijesne. Na kraju, kad se posrednik pojavio, okomiše se na nj.
Da nismo osobe dobra srca, već smo stoput mogli jedan drugom prerezati grkljan! - vikao je mali Lauzun.
Anđelika se pridruži napadu na d’Andijosa.
Mislite li da vas je moj muž izdržavao petnaest godina zato da se upuštate u budalaste šale, dok je on u zatvoru? - poviče Anđelika - Ah! Ovi južnjaci...!
Zgrabi ga, povuče u stranu i zarije mu nokte u mišicu i naredi mu da odmah putuje u Toulosu i donese joj novac za što je moguće kraće vrijeme. Prilično
rastužen, on joj prizna da je sve što posjeduje izgubio na kartama sinoć u kući princeze Henriette. Ona mu dade petsto livara i Kuasi-Ba da ga prati.
Kad su otišli, Anđelika ustanovi da su i Lauzun i d'Humieres kliznuli zajedno sa svojim svjedocima.
Ona prinese ruku k čelu.
Moramo se vratiti u Tuileries oko pet sati - reče Margeriti. - Pričekajmo dotle u nekoj gostionici gdje ćemo nešto zagristi i okrijepiti se vinom.
U gostionici! - ponovi Margerita ljutito. - Ali vama ne dolikuje da u takva mjesta zalazite.
Misliš li da je zatvor prikladno mjesto za moga muža? Gladna sam i žedna. A i ti si, uostalom. Ne cifraj se, molim te, već hajde da se odmorimo.
Prijateljski je primi pod ruku i malko se nasloni na nju. Bila je niža od Margerite, te je možda to i bio razlog što se dugo vremena pred njom nalazila u neprilici. Sad ju je dobro poznavala. Živahna, raspaljive ćudi, Margerita je bila bezgranično odana obitelji Peyrac.
Možda me i ti želiš napustiti? - odjedared joj dobaci Anđelika. - Ne znam kako će sve ovo završiti. Slugama nije trebalo mnogo da se od straha razbjegnu na sve strane, a možda su imali i pravo.
Nikad nisam pomislila da se ugledam na njih - prezirno otpovrne Margerita sijevajući pri tom očima.
A pošto je malko porazmislila, doda:
Čitav se moj život okreće oko jednog jedinog sjećanja. Onaj je katolički seljak strpao mene i grofa u svoj koš i odnio nas njegovim roditeljima. Bilo je to poslije pokolja u mojem selu, a u tom je pokolju stradala i moja majka, a njegova dojilja. Iako su mi bile samo četiri godine sjećam se svake pojedinosti. On je bio gotovo raskomadan i samo je jaukao. Brisala sam mu, kako sam znala i umjela, okrvavljeno lišće a kako je izgarao od žeđi, među usne sam mu cijedila kapi rastopljenog snijega. Kao što ga nisam onda napustila, neću ga napustiti ni sada pa morala umrijeti na zatvorskoj slamarici…
Anđelika ne odgovori, ali se još jače stisne uz nju i načas obraz pritisne na sobaričino rame.
Naiđoše na jednu gostionicu blizu vrata Nesle, pred mostićem ispupčenim u sredini koji se nadvio nad nekadašnjim jarkom bedema. Gazdarica im na ognjištu pripremi paprikaš.
U prostoriji je bilo malo svijeta. Jedino nekoliko vojnika koje bijaše privukla gospođa bogato odjevena koja je sjedila za grubim krčmarskim stolom.
Anđelika je kroz otvorena vrata promatrala zloslutnu kulu Nesle pokrivenu kubetom. Nekad su odozgor bacani u rijeku jednonoćni ljubavnici pohotljive Margerite de Bourgogne, francuske kraljice koja je, zakrinkana, po uskim uličicama vabila studente mladenačkih lica.
Tu ruševnu kulu grad je iznajmio praljama koje su sušile rublje po kruništima i puškarnicama.
Mjesto je bilo dosta pusto i mirno, u blizini se nalazilo polje. Brodari su vukli na muljevitu obalu svoje čamce. Poneki je dječak udicom lovio ribu u opkopima.
Kad se počela spuštati večer, Anđelika ponovo prijeđe preko rijeke da bi se vratila u Tuileries. Po putovima parka šetalo je mnogo svijeta, jer je svježina večeri privlačila u nj ne samo plemiće već i obitelji bogatih građana koji su imali pravo pristupa u park.
U paviljonu Flore, vitez Lorraine dođe u susret dvjema ženama i posadi ih na klupu u predsoblje… - njegovo visočanstvo će svakog trenutka stići. - Potom, ili ostavi same.
Prilično velika živost je vladala u hodnicima. Taj prolaz je bio veza između Tuileriesa i Louvrea, Anđelika u nekoliko navrata prepozna lica koja bijaše vidjela u Saint-Jean-de-Luzu. Nastojala se sakriti u svom kutu ne želeći da je prepoznaju. Rijetko je tko i obraćao pažnju na nju. Bijaše to svijet koji je žurio Gospođici na večeru, ili na ugovorene sastanke kod gospođe Henriette, gdje se igralo na karte.
Neki su se jadali što se moraju vratiti u zamak Vincennes, vrlo neudoban, ali gdje je kralj morao prebivati neko vrijeme prije svog ulaska u Pariz.
Malo-pomalo mrak se uvuče u hodnike. Pojaviše se povorke slugu koji su nosili svijećnjake i raspoređivali ih po mnogobrojnim stalcima između prozora.
Gospođo odjedared se javi Margerita - bit će bolje da odemo odavde. Mrak je. Ako odmah ne krenemo, sasvim ćemo se izgubiti ili će nas kakav lupež napasti i umlatiti.
Ne mičem se prije no što se vidim s Gospodinom - odgovori Anđelika tvrdoglavo. Pa makar provela noć na ovoj klupi.
Margerita nije dalje navaljivala.. Ali malo potom se ponovo javi šapatom:
Gospođo, bojim, se da su vas ovamo namamili da vas ubiju. Anđelika se trgne.
Ti su luda! Odakle ti samo takve misli?
Zaboga, ta nisu tome ni četiri dana što su vas pokušali ubiti!
Što to govoriš?
Pa u šumi Rambouillet. Nitko nije smjerao ubiti kralja i kraljicu, gospođo, već su vas htjeli maknuti s puta. I da se kočija nije prevrnula u jarak, hitac ispaljen iz neposredne blizine u prozor, bio bi vas pogodio točno u glavu. To je više nego sigurno.
Ti, zaista, imaš previše bujnu maštu. Oni su lupeži htjeli nekoga opljačkati, a slučaj je htio da to budemo mi…
Zar zbilja? Zašto je čovjek koji je u vas pucao bio vaš bivši majordom Klement Tonnel?
Anđelika obuhvati pogledom sad već pusto predsoblje, gdje se pod uspravnim plamenom svijeće nije više micala ničija sjena.
Jesi li sigurna u ono što tvrdiš?
Svojim bih životom jamčila. Prepoznala sam ga usprkos šeširu navučenom na oči. Sigurno su odabrali njega jer su ga dobro poznavali te su bili sigurni da se neće zbuniti u pogledu osobe.
Na za čiji račun me htio ubiti?
Otkuda da to ja znam? - otpovrne Margerita slegnuvši ramenima. Ali postoji još nešto u što sam sigurna: onaj čovjek je uhoda. Nikad nisam u njega imala povjerenja. Prije svega, nije bio iz našeg kraja. A zatim: on se nikad nije smijao. Na kraju, činilo se da uvijek nešto uhodi. Svoj je posao obavljao s previše načuljenim ušima…. Ne znam zašto vas je htio ubiti, kao što ne znam zbog čega se moj gospodar nalazi u zatvoru. Ali trebalo bi biti i gluh i slijep, u uz to i prilično glup, pa ne vidjeti da imate neprijatelja koji su se zarekli da će vas pošto-poto maknuti.
Anđeliku prođu ježuri groze i ona se čvrsto stisne u svoj plašt od smeđe svile.
Zaista mi nije jasno što su se toliko okomili na mene. Zašto da me ubiju? Iznenada joj sine u sjećanju kovčežić s otrovima. Tajnu o njegovu postojanju povjerila je jedino Joffreyu. Je li moguće da ih još uvijek zabrinjava ta davna zgoda?
Hajdemo odavde, gospođo - sve ju je upornije nagovarala Margerita.
U tom trenutku u pustom, hodniku odjeknu nečiji koraci. Anđelika se nervozno trgne. Netko im se približavao. Anđelika uto prepozna viteza de Lorrainea. Prilazio im je noseći svijećnjak s tri svijeće.
Svijetlost svijeća je osvjetljavala njegovo vrlo lijepo lice čiji ljubazan izraz nije uspijevao potpunoma sakriti prijetvornu i pomalo okrutnu ćud.
Njegovu je visočanstvu vrlo žao i moli vas da mu oprostite - reče de Lorraine duboko se poklonivši - što večeras ne može doći na urečeni sastanak. Hoćete li da se sastanak odgodi za sutra u isto vrijeme.
Anđelika je bila veoma razočarana. Pa ipak je pristala na novi sastanak.
Vitez de Lorraine joj reče da su vrata Tuileriesa zatvorena i da će ih otpratiti do drugoga kraja beskonačnog hodnika. A čim poslije toga iziđu iz perivoja, poznatog pod imenom Slonov perivoj, naći će se na par koraka od Novog mosta.
Vitez de Lorraine je išao ispred njih držeći svijećnjak visoko u zraku. Njegove drvene pete zlokobno su odjekivale po kamenim pločama poda. Anđelika je u prolazu zamijetila u tamnim staklima prozora njihovu malu povorku i nije se mogla oteti misli da u njoj ima nečeg kobnog. S vremena na vrijeme susreli bi nekoga stražara, otvorila bi se neka vrata i neki bi par izišao smijući se. Pri tom bi joj se načas ukazao salončić raskošno osvijetljen, gdje se kockalo u male i velike novce. Iza ponekog su zastora dugo titrali jednostavni i nježni zvuci violina.
Čini se da su najzad došli na kraj tog beskrajnog hodnika. Vitez de Lorraine se zaustavi.
Evo stepenica kojima ćete se spustiti u perivoj. Odmah na desnoj strani naći ćete vratašca i nekoliko stepenica i bit ćete izvan palače.
Anđelika se nije usudila kazati da je nije čekala nikakva kočija, vitez je nije o tome ništa ni pitao. On joj se pokloni poput čovjeka koji je savjesno izvršio svoju dužnost i odmah se udalji.
Anđelika ponovo uze sobaricu pod ruku.
Požurimo, draga moja Margerito. Nisam, plašljiva, ali ova mi se noćna šetnja baš nimalo ne sviđa.
Stadoše brzo silaziti niz kamene stepenice.

Cipelica je spasila Anđeliku. Toliko je hodala tog dana da joj je krhka kožnata vrpca iznenada pukla. Pustivši svoju družbenicu na pola stepenica, sagne se i pokuša je popraviti. Margerita je sama dalje silazila. Odjedared se strašan krik razlegne u mraku, krik žene na samrti.
U pomoć, gospođo, ubiše me… Bježite.. Bježite..
Glas se odjednom prekine, ali neko vrijeme potraje grozno stenjanje, na kraju se sve smiri.
Anđelika se ukipila od straha. Uzalud se upinjala da nešto vidi u mrkloj dubini u kojoj su nestajale stepenice.
Najzad vikne:
Margerito! Margerito!
Njen glas odjekne u grobnoj tišini. Svježi noćni zrak prožet mirisom naranača lebdio je oko nje, ali nije bilo čuti nikakva, ni najmanjeg šuma. Obuzeta strahom, Anđelika navrat-nanos pojuri uza stepenice i nađe se u svjetlosti velikog hodnika. Tuda je prolazio jedan oficir i ona pojuri prema njemu.
Gospodine! Gospodine! U pomoć! Ubili su mi sobaricu.
Previše kasno primijeti da je to bio markiz Vardes, ali u njezinom joj je strahu izgledalo da ga je sama Providnost poslala.
Ah! Žena u zlatnoj haljini! - javi se markiz cerekavim glasom. Gospođa hitre ruke!
Gospodine, nije ovo trenutak za šalu. Ponavljam, upravo su ubili moju sobaricu.
Pa što onda? - Ne očekujete valjda da ću se rasplakati? Anđelika zalomi rukama.
Tako vam Boga, nešto treba poduzeti, progoniti zločince koji se kriju u dnu onih stepenica. Možda je samo ranjena!
On ju je promatrao i dalje se smješkajući.
Istini za volju, činite mi se nekako pitomijom nego kad smo se prvi put sreli. A osim toga, uzbuđenost vam baš dobro pristaje.
Upravo mu je htjela skočiti u oči, išamarati ga, postupiti s njim kao s kukavicom. Ali je začula zvuk sablje koju je on izvlačio iz korica i pri tom hladno dobacio:
Pa da vidimo o čemu se radi?
Pođe za njim trudeći se da ne drhti i pored njega siđe niz nekoliko stepenica. Markiz se nagne nad ogradu.
Ništa se ne vidi, ali se zato čuje. U zraku se osjeća miris lupeža: crveni luk, duhan i crno vino iz krčama. Dolje ih ima četvoro ili petoro. Nešto su se uskomešali.
I dohvativši je za zglavak, reče:
Slušajte!
Najprije štropot izazvan padom, a zatim pljusak vode naruši sumornu tišinu noći.
Sad su bacili tijelo u Senu.
Okrene se prema njoj i žmirkajući očima na nju pažljivo poput kakva gmaza, doda:
Klasično mjesto za slične prepade. Na onoj strani su vratašca koja često zaborave zatvoriti, a ponekad čak i namjerice. Ništa lakše nego postaviti na tom mjestu plaćene ubojice! Do Sene je samo par koraka. Posao je začas gotov. Naćulite uši u čut ćete ih kako šapuću. Sigurno su primijetili da nisu ubili osobu koju su trebali ubiti. Ljepotice, vi dakle, imate velikih neprijatelja.
Anđelika je stisnula zube da joj ne cvokoću.. Na kraju uspije protisnuti:
Što ćete uraditi?
Zasad ništa. Nemam baš nimalo volje da svoj mač ukrstim s zarđalim sabljetinama onih vucibatina. Ali za sat će Švicarci tamo biti na straži. Ubojice će pobjeći, ukoliko ne požele da ih se pohvata. U svakom slučaju tada ćete bez ikakvih neprilika proći. U međuvremenu…
Držeći se stalno za ruku, ponovo je povede u hodnik. Ona je nesvjesno išla za njim. U glavi joj je sve šumjelo.
"Margerita je mrtva… Htjeli su mene ubiti… Po drugi put… A ja ništa ne znam… Margerita je mrtva…"
Vardes je uvede u nekakvo udubljenje u zidu. Tu se nalazio jedan stalak i nekoliko stolica. Vjerojatno to bijaše predsoblje nečijeg apartmana. Markiz mirno uvuče mač u korice, otkopča opasač i zajedno s mačem stavi ga na stalak. Zatim se približi Anđeliki.
Njoj odmah bi jasno što on smjera i odbije ga grozeći se.
Što, gospodine! Čas prije sam prisustvovala ubojstvu drage mi osobe, a zar vi mislite da bih ja sada pristala…
Baš mi se fućka hoćete li vi pristati ili ne! Sasvim mi je svejedno što žena misli. One mene zanimaju samo od pasa nadolje. Ljubav je puka formalnost. Ne znate li da lijepe gospođe tako plaćaju ulaznicu u hodnike Louvrea?
Anđelika se pokuša izvući zajedljivošću:
Zaista, bijah sasvim zaboravila. "Riječi i Vardes i prostačina imaju isto značenje".
Markiz je uštine za mišicu da joj je gotovo krv šiknula.
Da niste tako zgodni, baš bih vas predao u ruke onim džentlmenima što vas čekaju u dnu stepenica. Ali bila bi prava grehota da zakrenu vratom tako nježnom piletu. Deder, pamet u glavu!
Ona nije vidjela, ali je bila sigurna da mu na lijepom licu lebdi samodopadan i pomalo okrutan osmijeh. Slabašna svjetlost što je dopirala s hodnika padala ja po njegovoj blijedoplavoj vlasulji.
Ne dirajte me - reče zadihana - inače ću vikati.
Kakva vam korist od toga. Ovuda gotovo nitko na prolazi. Vaša bi vika ganula jedino onu gospodu sa zarđalim sabljetinama. Prema tome, ne dižite buku, lijepa moja curice. Želim vas i imat ću vas. Već odavno sam to odlučio a eto, slučaj mi je išao na ruku. Ili možda više želite da kući odete sami?
Druge ću zamoliti za pomoć.
Tko će vam pomoći u ovoj palači u kojoj, čini se, bijaše sve divno udešeno da vas se pošalje na drugi svijet? Tko vas je dopratio do onih glasovitih stepenica?
Vitez de Lorraine.
Gle! Gle! Znači da je Mali gospodin u sve to umiješao svoju šapicu. Ne bi mu bila prva da ubojstvom ukloni nekog opasnijeg suparnika. Vidite i sami, u vašem je interesu da ne vičete.
Ona ništa ne odgovori, a kad joj se on ponovo primakao, ostade mirna.
Ne žmireći se i miran u svojoj bezobraznosti, on joj podiže duge suknje od tafta koje su pri tom šuštale i ona osjeti kako joj njegove tople ruke ugodljivo miluju bedra.
Divota! - šaputao je ispod glasa. - Kolačiću nema ti ravne. Anđelika je bila izvan sebe od straha i poniženja.
U njenoj pomućenoj pameti naganjale su se besmislene predodžbe: vitez de Lorraine sa svijećnjakom u ruci, Bastilja, Margeritin krik, kovčežić s otrovima. Odjednom se sve ti slike raščine, a nju preplavi osjećaj tjeskobe, fizički strah žene koja je upoznala samo jednog muškarca. Novi puteni dodir ju je u uznemiravao i sasvim poremetio. Uvi se, pokušavajući da se otme njegovu stiska.
Htjela je vikati, ali joj glas zamrlja u grlu. I tako se prepustila, ukočena od straha a da ni sama nije bila svjesna što se s njom zbiva.
Zraka svjetla iznenada osvjetli mjesto gdje su se nalazili. Potom čovjek koji je tuda prolazio, otkloni smjesta svijećnjak i ode smijući se. "Ništa nisam vidio! " Čini se da su takvi prizori bili domaći stanovnicima Louvrea.
Markiz de Vardes se nimalo ne uznemiri zbog te sitnice. U mraku u kojemu se izmiješalo njihovo blizo disanje, Anđelika se pitala kad će jednom već doći kraj tom groznom nasilju. Umorna, polusvjesna, smućena, ona se protiv volje prepustila muškim rukama koje su je drobile. Malo-pomalo, novina stiska te ponavljanje onih ljubavnih pokreta za koje njeno divno tijelo kao da i bijaše stvoreno, zahvate je uzbuđenjem kojemu se i nije suprotstavljala. Ta joj je činjenica prekasno doprla do svijesti. Iskra užitka zapalila je u njoj dobro joj poznatu čežnju, raznosila joj po tijelu oštar tok uzbuđenja koje će se ubrzo rasplamsati u pohotljivi požar.
Markiz to primijeti, priguši smijeh i podvostruči u pažnji i ljubavnom umijeću.
Sad se ona pobuni protiv sebe same, odbijajući da pristane na taj zločin. Okrenula je glavu i tiho stenjala: "Ne, ne". Ali taj njen otpor je samo požurio njen poraz.
I tako ga je ona, sve snažnije osjećajući ljubavni užitak, počela bez sustezanja tražiti, ponesena, preplavljena valovima pohote. Likujući, on joj nije ništa praštao te se ona, na kraju, potpuno prepustila njegovu stisku, rastvorenih usana, dok joj je grudi potresalo hripljivo dahtanje u kojemu se spojila kivnost i zahvalnost pobijeđene ženke.
Čim su se odijelili, Anđeliku obuze strahovit osjećaj sramote te zarije lice među dlanove. Poželjela je da je nema, da nikad više ne ugleda svjetla.
Šutljiv i još uvijek zadihan, markiz se ponovo opaše.
Straža je već sigurno stigla - reče. - Dođi!
A budući da se ona nije micala, uze je za ruku i izgura je s tog mjesta. Ona se oslobodi i pođe za njim bez riječi. Stid joj je, kao usijano željezo, još uvijek palio čitavo biće. Više nikad neće biti u stanju pogledati Joffreya u oči, nikad neće moći poljubiti Florimonda. Vardes je sve u njoj uništio, sve opljačkao. Izgubila je jedino što još bijaše preostalo: svijest o svojoj ljubavi.
U dnu stepenica jedan je Švicarac u bijelom ovratniku i prsluku s žutim i crvenim rukavima fićukao naslonjen na helebardu, pored fenjera postavljenog na zemlju.
Opazivši svog zapovjednika, odmah se uspravi.
Nijednog lupeža nema u blizini? - upita markiz.
Nikoga nisam vidio, gospodine. Ali prije no što sam stigao, ovdje se nešto užasno desilo.
Podigavši fenjer, osvijetli na zemlji široku lokvu krvi.
Vrata Infantova perivoja bila su otvorena prema obali rijeke. Tragom krvi dospio sam do Sene. Vjerujem da su leš bacili u Senu.
U redu, Švicarce. Dobro otvori i oči i uši…
Noć je bila bez mjesečine. Od strmih se padina rijeke širio vonj smrdljivog gliba. Čulo se zujanje komaraca i žubor Sene. Anđelka se zaustavi na rubu ceste i zovne ispod glasa.
Margerito!
Poželjela je da se raščini u onom mraku, da uroni sasvim u tečnost te noći. Uto je zovne tvrdi markižev glas: - Gdje si?
Zabranjujem vam da mi se obraćate s ti - poviče ona uskipjevši odjednom bijesom.
Svim ženama koje sam imao ja govorim ti.
Fućkam ja na vaše sitne navike. Pustite me.
Gle! Gle! Maloprije misi bila tako ohola. Imao sam dojam da ti baš nisam tako odvratan!
Maloprije je bilo maloprije, a sad je nešto sasvim drugo. Sad vas mrzim! Nekoliko je puta zaredom ponovila:
Mrzim vas!
Stisnutih zuba i na kraju pljune prema njemu. Zatim se uputi spotakavši se o prašnjavu cestu.
Bilo je mračno kao u rogu. Pokoja ulična svjetiljka bi s vremena na vrijeme osvijetlila naziv nad nekim dućanom, ulaz neke kuće.
Anđelika je znala da joj se Novi most nalazi s desne strane. Bez teškoća je pronašla bijelu ogradu, ali tek što je zakročila prema njoj šćućurena i sablasna prilika uspravi se pred njom. Po odvratnom smradu što se od nje širio, ona shvati da je to jedan od onih prosjaka što su je tokom tog dana onako grdno preplašili. Uzmakne i oštro kriikne. Za njom odjekne hitnja nečijih koraka, a glas markiza de Vardesa zaurla:
Natrag, živino, ili ću te probosti!
Prosjak je i dalje ostao ispriječen na mostu.
Smilujte se, plemeniti gospodine! Ja sam slijepi bijednik.
No sljepilo ti ne bi smetalo da mi digneš kesu!
Vrškom mača de Vardes ubode u trbuh ono bezoblično biće koje odskoči i petama dade vjetra.
Ne biste li mi, najzad kazali gdje stanujete?
Anđelika je teška srca kazala adresu svoga šurjaka, državnog odvjetnika. Nasmrt se bojala tog noćnog Pariza.
Čula je gmizanje nevidljivih bića, osjećao se dah onog podzemlja u kojemu gmižu stonoge. Iz zidova su izbijali mrmori, cerekanje. S vremena na vrijeme kroz otvorena vrata kakve krčmetine ili javne kuće prodirale je svjetlo i dernjava pjevača, a kroz dim lula vidjeli su se mušketiri kako sjede za stolovima, držeći na koljenima okrupna tjelesa golih djevojčura. Zatim su ponovno uranjali u mračan labirint uličica.
Vardes se često okretao. Nekakva, prilika se odvojila iz skupine što se bijaše okupila oko jedne česme i slijedila ih je žustrim i nečujnim korakom.
Je li još daleko?
Sad srno već blizu - reče Anđelika prepoznavši oluke i zabat šiljata oblika kuća u Ulici pakla.
Utoliko bolje, jer čini mi se da ću nekome proburaziti trbušinu. Poslušajte što ću vam kazati, curice. Nikad više ne dolazite u Louvrej Sakrijte se. Nastojta da se na vas zaboravi.
Sakrijem li se, svog muža sigurno neću izvući iz zatvora. On se zacereka:
Kako vam drago, o vjerna i kreposna ženo.
Anđelika osjeti kako joj je krv navalila u lice. Spopala ju je želja da nekoga ugrize, zadavi. Ponovo jedna prilika iskoči iz mraka u uličicu.
Markiz pritisne uza zid Anđeliku i stavi se pred nju s isukanim mačem u ruci.
U krugu svjetla što se širilo od velikog fenjera koji je visio pred kućom meštra Fallota de Sancea, Anđelika je raskolačenim očima od straha promatrala te ljude prekrivene dronjcima. Jedan je u ruci imao štap, a drugi kuhinjski nož.
Bacaj ovamo kese - reče prvi promuklim glasom.
Nešto ćete sigurno dobiti, dragi gospari, ali to će prije biti sitni ubod mačem. Dohvativši brončani zvekir na vratima, Anđelika je tukla iza sve snage. Vrata se konačno otvore i ona klizne u kuću. U očima joj je zastao lik markiza de Vardesa čiji je podignuti mač držao na pristojnoj udaljenosti ona dva lupeža koji su, lakomi kao vuci, režali na nju.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu