Anđelika

Strana 4 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Ići dole

Anđelika

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 3:52 pm

First topic message reminder :



Sredina je 17. veka u Francuskoj i vreme je burno. Prosjaci i secikese vršljaju Parizom, a drumski razbojnici haraju po unutrašnjosti, gde odrasta Anđelika, ćerka osiromašenog barona od Sansea. Ona neprikosnoveno vlada srcima svojih vršnjaka i vršnjakinja, a da bi poradila na svom obrazovanju, otac je šalje kod markiza od Plesi-Belijera, gde joj za oko zapada osioni markizov sin, koji prema njoj iskazuje prezir i nipodaštavanje. Sticajem okolnosti, Anđelika postaje svedok zavere protiv mladog kralja Luja XIV, što je, posle raznih peripetija, odvaja od doma i odvodi u Tuluzu, gde će biti obećana bogatom grofu Žofreju od Pejraka. Njen slobodarski duh se protivi ugovorenom braku i šepavom čoveku unakaženog lica za kojeg se priča da je alhemičar i veštac – ipak, dobrobit porodice joj ne dozvoljava da bira. Anđelikino srce ispunjeno je zebnjom, gnušanjem i osećanjem nemoći, ali u jednom trenutku sve te teskobne emocije zameniće ona jedna jedina, uzvišena, kojoj niko ne odoleva: ljubav. Njena avantura tek počinje…

Serijal Anđelika je od svoje premijere pre više od pola veka doživeo ogroman uspeh i prodat je u više od sto pedeset miliona primeraka na više od trideset jezika, što ga čini ubedljivo najčitanijom istorijskom romansom u istoriji književnosti. Anđelika je i u bivšoj Jugoslaviji dostigla neverovatnu popularnost, a više generacija čitateljki uživalo je u njenim avanturama. Ovo, srpsko izdanje Anđelike prvi je prevod na našim prostorima koji je urađen prema originalu koji je odobrila sama autorka. Pređašnji hrvatski prevod za osnovu je imao urednički prekrajan tekst od koga se An Golon distancirala.


Poslednji izmenio Mustra dana Ned Mar 11, 2018 4:04 pm, izmenjeno ukupno 1 puta

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:41 am





Hortenzija joj je otvorila vrata. Mršav joj se vrat istegao iz košulje od grubog platna. Sa svijećom u ruci za sestrom je išla po stepenicama i šaputala piskutljivim glasom:
Da, oduvijek je ona govorila. Kurva, to je Anđelika bila od najranije dobi. Smutljivica. Častoljubiva. Njoj je bilo samo do muževljeva bogatstva i još je imala obraza tvrditi da ga ljubi, a onda se s razbludnicima povlači po pariškim podzemljima.
Anđelika je gotovo i nije slušala. Napela je uho i osluškivala što se zbiva na ulici. Jasno je čula zveket metala, a zatim krik umorena čovjeka i nečiju luđačka trku.
Slušaj - šapne i naglo uhvati Hortenziju za mišicu.
Šta?
Onaj krik! Netko je sigurno ranjen.
Pa šta onda! Noć pripada vucibatinama i razbijačima. Nijednoj imalo časnoj ženi ne bi palo na pamet da se poslije sunčeva zalaska šeta Parizom. Nijednoj osim mojoj sestri!
Podigne svijeću i njom osvijetli Anđelikino lice.
Da se možeš vidjeti! Odvratna si! Lice ti je kao u bludnice koja se upravo digla ispod muškarca!
A tvoje je kao u bogomoljke kojoj nedostaje muškarac. Vrati se, dakle, svom, mužu koji kad legne samo hrkati znade!
Anđelika je dugo stajala pred prozorom. Nije se mogla odlučiti da legne. Nije plakala. U mislima je prolazila putem što ga je prošla tog groznog dana. Činilo joj se da je prošlo čitavo stoljeće od onog trenutka kad joj je Barba, ušavši u sobu, rekla: "Evo dobrog mlijeka za vaše dijete!"
Poslije toga Margerita je ubijena, a ona je iznevjerila Joffreya.
"Da bar nisam osjetila užitak", stalno je ponavljala, ali su je još podilazili srsi požude i straha.
Ispunjala ju je grozom pohlepa njezina tijela. Dok se nalazila pored Joffreya i on je zadovoljavao, nije bila svjesna istinitosti riječi što joj ih je on često ponavljao: "Vi ste stvoreni za ljubav".
Povrijeđena grubošću nekih zgoda u svom djetinjstvu, ona je nekad vjerovala da je hladna. U njoj je ljubav izazivala odbojnost i nepoverenje. Joffrey ju je majstorski oslobodio tih okova ali je pri tom u njoj razbudio želju za užitkcm, kojemu ju je vuklo njeno zdravo i u prirodi odgojeno tijelo. Njega je to ponekad uznemiravalo.
Sjetila se ljetnog poslijepodneva. Pod njegovim milovanjima bijaše sasvim klonula. Odjednom se on zaustavi i naglo je upita:
Hoćeš li me iznevjeriti?
Nikad! Jedino tebe ljubim.
Ako me iznevjeriš, ubit ću te!
N"eka! Ubi me!" pomisli Anđelika i odjednom se trgne. "Rado bih umrla od njegove ruke. Njega ja ljubim."
Naslonjena na podboj prozora, ponovi okerenuvši se prema gradu u mraku: "Tebe ja ljubim!"
U sobi se čulo lako disanje djeteta. Anđelika odspava otprilike jedan sat i već je bila na nogama kad je zora počela ruditi. Pošto je kosu vezala rupcem, ona nečujnim korakom siđe niza stepenice i iziđe iz kuće.
Pomiješavši se među služavke i žene zanatlija i trgovaca, uputi se u Notre-Dame da prisustvuje prvoj misi. U uskim uličicama, gde se sumaglica sa Sene zlatila kao divotan veo na prvim zrakama sunca, još se osjećao miris noći. Prosjaci i
džepokradice vraćali su se u svoja skloništa dok su prosjaci, bolesni i bogalji zauzimali mjesta po uglovima ulica. Krmeljivim očima pratili su žene, suzdržljive i mudre, koje su išle u crkvu da se pomole Gospodu prije no što će se prihvatiti svojih svakodnevnih poslova. Zanatlije su otvarali vratnice svojih dućančića.
Vlasuljarski pomoćnici su noseći pune vrećice pudera i češljeva trčali svojim građanskim klijentima da bi uredili vlasulju gospodinu savjetniku ili gospodinu državnom odvjetniku.

Anđelika prođe hladnih prostorom između stupova katedrale. Stružući papučama po podu, crkveni su nastojnici razmještali kaleže i posudice po oltarima, punili vodom, čistili svijećnjake.
Anđelika uđe u prvu ispovijedaonicu koju je opazila. Krv joj je u sljepoočicama muklo tukla dok je ispovijedala grijeh preljuba.
Pošto je dobila ođriješenje, prisustvovala je službi božjoj, a potom ode i naruči tri mise za pokoj duše sobarica Margerite.
Našavši se na trgu pred crkvom, osjeti strašan umor u čitavu tijelu. Grižnja savjesti je više nije mučila. Prikupit će sada svu svoju hrabrost i borit će se dok ne izvuče Joffreya iz zatvora.
Kupi nekoliko još toplih oblatni od jednoga dječaka i ogleda se oko sebe. Vreva je na trgu već bila u punorn toku. Neke su kočije, pozlaćene i perjanicama okićene, uz paklenu buku kotača, drndanje metala i stakla, dovozile plemenite gospođe k misi. Pred tim su se kočijama na brzinu sklanjala djeca, prosjaci i izvikivači.
Ispred vrata Hotel-Dieu20 nekoliko je opatica stavljalo u red osobe umrle te noći, ušivene u mrtvačke ponjave.
Te su lešine utovarane na dvokolice, i odvožene na groblje Sants-Innocents.
Iako je trg pred katedralom bio okružen zidićem, bila je tu velika gužva i šarolikost po čemu je oduvijek bio najpoznatiji pariški trg.
Pekari su još uvijek tu prodavali sirotinji po niskim cijenama suhi kruh od prošlog tjedna. Zgubidani su se okupljali pred Velikim isposnikom, ogromnim kipom od gipsa, prekriven olovom, koji su Parižani već stoljećima gledali na tom mjestu. Nitko nije znao što predstavlja taj kip koji je prikazivao čovjeka kako u jednoj ruci drži knjigu, a u drugoj štap oko kojega se splelo klupko zmija.
Taj je kip bio neka vrst ličnosti, najslavnije u Parizu.
Postojalo je vjerovanje da on u dane pobuna izražava osjećaje naroda. U to je vrijeme mnogo pamfleta kružilo Parizom potpisanih s "Veliki isposnik Notre- Dame":
Čujte glas govornika
Glas takozvanog Isposnika Koji po tvrdnji historije
Već tisuć ljeta nit jede nit pije
Na taj su trg, u toku stoljeća, dolazili svi zločinci. U košulji i sa svijećom od petnaest libri u ruci, da pred Notre-Dame javno priznaju svoje zločine prije no što će ih spaliti ili objesiti.
Anđeliku podiđu žmarci pomislivši na tu povorku zlokobnih utvara.
Kradljivci, hulitelji, krivotvoritelji, Židovi, krivovjerioci, zločinci, nevini ili krivi, dolazili su tu da kleknu, okruženi okrutnom bukom svjetine, tu pod slijepe oči starih kamenih svetaca!
Trgne glavom da bi rastjerala te turobne misli i baš se htjela vratiti domu državnog odvjetnika kadli joj pristupi svećenik odjeven u gradsko odijelo.
Gospodo de Peyrac, dopustite da vam izrazim svoje poštovanje. Upravo sam krenuo k meštru Fallotu da bih s vama porazgovarao.
Stojim vam na raspolaganju, gospodine opate, ali vašeg se imena nikako ne uspijevam sjetiti.
Zbilja?

20 Bolnica
Opat podigne široki šešir i uz to povuče kratku vlasulju od sive strune i Anđelika zapanjena, prepozna odvjetnika Desgreza.
Vi? A što ste se tako presušili?
Mladić ponovo pokrije glavu. Šapne joj:
Zato što im je jučer bio potreban kapelan u Bastilji.
On dohvati skut svoga odijela i izvadi malu kutijicu od rožine punu smrvljenog duhana, šnjofne, kihne, obriše se rupčićem i na kraju upita Anđeliku.
A što se vama čini, nisam li se savršeno prerušio?
Zaista. Ta i ja sam se prevarila. Ali, recite…jeste li ušli u Bastilju?
Tišina! Pođimo do gospodina državnog odvjetnika, tamo ćemo slobodno porazgovarati.
Dok su hodali prema kući meštra Fallota, Anđelika je jedva savladala svoju nestrpljivost. Odvjetnik je, možda, ipak nešto saznao. Je li vidio Jeffreya?
On je pored nje hodao, a držanje mu bijaše i ozbiljno i dostojanstveno i skromno, kakvo i priliči pobožnome kapelanu.
Da li se vi često ovako prerušavate? Je li to neophodno u vašem zvanju? - upita Anđelika.
Ne. Prerušavanje ne spada u moje zvanje. Moja odvjetnička čast se protivi sličnim postupcima. Ali treba živjeti! Kad mi dojadi ono vječito lovljenje klijenata po stepenicama Palače pravde, pri čemu, u najboljem slučaju ulovim kakvu obrana koja će mi donijeti najviše tri livre, svoje usluge ponudim policiji. Ne bi mi bilo ugodno da se to dozna, mada ja mogu uvijek ustvrditi da to radim istražujući slučajeve klijenata.
A nije li opasno prerušiti se u svećenika? - upita Anđelika. - Ne stavlja li vas to u priliku da počinite svetogrđe?
Ja ne idem zatvorenicima da dijelim svete sakramente. Svećenička mantija pobuđuje povjerenje. Tko da posumnja u kapelana koji je tek izišao iz sjemeništa? Njemu se sve povjeri. Dakako, priznajem da to baš nije časno. Vaš šurjak Fallot, a moj kolega sa Sorbone, ne mora pribjegavati takvim sredstvima. On će daleko dotjerati! I tako, dok ja glumim ulogu živahnog kapelančića pored prekrasne gospe, taj ozbiljan čovjek pravde čitavo jutro kleči na koljenima u Palači pravde da bi slušao obranu odvjetnika Talona u jednoj parnici o nasljedstvu.
A zašto na koljenima?
Takva je po sudovima tradicija od Henrika IV. Državni tužilac pribavlja, to jest priprema optužbu. Odvjetnik brani. On je mnogo važniji od tužioca, te stoga ovaj i mora klečati dok onaj govori. Ali zato je u odvjetnika trbuh prazan, a u tužioca pun. Do vraga! Ta on je zaradio svoj dio u proceduri sa dvanaest stupnjeva.
Sve je to vrlo zamršeno.
U svakom slučaju, nastojte zapamtiti ove pojedinosti, koje bi mogle biti od velike važnosti ukoliko ikad uspijemo prisiliti vlast da vašega muža izvede na sud.
Vi mislite, dakle, da bismo tome morali težiti? - poviče Anđelika.
Moramo - odvjetnik joj odgovori ozbiljno. - To je jedini način da se živ izvuče.
U malom kabinetu meštra Fallota on skine vlasulju i prstima prođe kroz rijetke kose. Njegovo, inače, veselo i živo lice, odjedanput poprimi brižan izgled. Anđelika sjedne pored stolića i nesvjesno poče poigravati jednim perom državnog tužioca. Nije se usudila postaviti neko pitanje Desgreau. Na kraju više nije mogla izdržati.
Jeste li ga vidjeli? - odvaži se.
Koga?
Moga muža?
Ni govora. Do njega nitko ne može. Zapovjednik Bastilje odgovara svojom glavom da ni sa kimi neće doći u vezu, a niti se s kim dopisivati.
A da li s njim postupaju dobro?
Zasad, dobro. Ima krevet i dvije stolice, a jede istu hranu kao i zapovjednik zatvora. Rečeno mi je da često pjeva, da je zidove išarao matematskim formulama služeći se pri tom komadićem krede i da je, osim toga, počeo pripitomljavati dva ogromna pauka.
Oh! Joffrey! - prošapće Anđelika i osmjehne se, mada su joj se oči napunile suzama.
Dakle, bio je živ, nije se pretvorio u gluhu i slijepu sablast, a niti su zidovi Bastilje bili tako debeli da skrše njegovu životnu snagu.
Uzgleda na Desgreza.
Hvala vam, odvjetniče.
Ljutit, Desgrez svrne oči u stranu.
Ne zahvaljujte mi. Teškoće su ogromne. Moram vam priznati da sam za te bijedne obavijesti potrošio sav predujam što sam ga od vas dobio, gospođo.
Novac nije važan. Recite, koliko je po vašem mišljenju potrebno da biste nastavili svoja istraživanja?
Ali mladić je i dalje odvraćao pogled od nje kao da je, usprkos svojoj rječitosti, bio u velikoj neprilici.
Istini za volju - naglo odgovori - pitam se ne bih li vam čak morao vratiti novac što ste mi ga već dali. Čini mi se da sam se suviše brzopleto prihvatio ovog posla, koji mi se čini vrlo zamršenim.
Odbijate da preuzmete obranu moga muža? - poviče Anđelika.
Ona se još jučer nije nikako mogla osloboditi izvjesnog dojma nepovjerenja što ga je u njoj izazvao taj čovjek zakona koji je usprkos svojim sjajnim svjedodžbama bio pravi bijednik i više gladan nego sit. Ali kad je sad spomenuo mogućnost da ća je ostaviti na cjedilu, njom ovlada strah.
On odmahne glavom i odgovori:
Da bi ga se moglo braniti, valjalo bi ga prije napasti.
A za što ga optužuju?
Službeno nizašto. On više ne postoji.
Ali u tom slučaju ne mogu mu ništa učiniti.
Mogu zauvijek zaboraviti na nj, gospođo. Ima u podzemnim tamnicama ljudi koji tamo čame trideset ili četrdeset godina te se više ne sjećaju ni vlastitog imena ni zašto su tamo dospjeli. Stoga i kažem: jedina mogućnost da se spasi jest u tome da se izazove proces. Ali i ti tom slučaju, proces će se, nema sumnje, obaviti iza zatvorenih vrata, a odvjetniku neće dozvoliti da ga brani. Dakle, sav novac što ćete ga potrošiti bit će beskorisno bačen.
Ona se digne i netremice se zagleda u nj.
Niste li se, možda, prestrašili?
Nisam, ali o nekim stvarima razmišljam. Nije za mene, na primjer, bolje da budem odvjetnik bez posla nego da se upletena u kakav skandal? A ne bi li i za vas bilo bolje da se sakrijete negdje u pokrajini zajedno sa svojim djetetom i s novcem što vam je ostao, nego da ovdje nastradate? A za vašeg muža ne bi li bilo bolje da provede nekoliko godina u zatvoru nego da ga se izvede na sud zbog… vraćanja i svetogrđa?
Anđelika odahne s olakšanjem.
Vračanja i svetogrđa.. Dakle, za to ga optužuju?
To je barem poslužilo kao izlika da ga se zatvori.
Znači, nije tako opasno! Ta besmislica je posljedica spletaka tuluškog nadbiskupa!
I potanko ispriča mladom odvjetniku glavne razloge svađe koja se pojavila između nadbiskupa i grofa de Peyraca. Ispriča mu kako je ovaj pronašao postupak da se zlato izvuče iz stijena, a nadbiskup je, zavideći mu na bogatstvu, htio pošto-poto, od njega izvući tajnu, a tajna nije bila nikakva tajna već industrijska formula.
Nije se tu radilo ni o kakvim činima, već o naučnom poslu. Odvjetnik se namrgodi.
Gospođo, ja se zaista ne razumijem u te probleme. Ako se na tim radovima temelji optužba, treba saslušati svjedoke, iznijeti pred suce dokaze i njih uvjeriti da se tu ne radi ni o kakvom vračanju ili magiji.
Moj muž nije nikakav bogomolja, ali ide u crkvu svake nedelje, posti i ispovijeda se za velike blagdane. Velikodušan je prema crkvi. Međutim, nadbiskup iz
Toulouse se bojao njegova utjecaja i već su godinama bili u ne baš prijateljskim odnosima.
Na nesreću nadbiskup tuluški ima veliku vlast. Taj crkveni velikodostojnik ima, u neku ruku, veću vlast i od samog pariškog nadbiskupa, pa možda čak i od kardinala. Zamislite, on je jedini predstavnik Svetog Uficija u Francuskoj. Rečeno među nama, svijetom suvremenim, sve se to ne može da održi na nogama. Inkvizicija je na putu da nestane. Sačuvala je još svoju snagu u ponekim južnim pokrajinama, gdje se protestantsko krivovjerstvo najviše raširilo u prvom redu u Toulousi i u Lionu. Uostalom, ja se i ne bojim toliko strogosti nadbiskupove i primjene zakona Svetog Uficija u ovom slučaju. Nego, pročitajte ovo.
Iz poderane baršunaste kese izvuče komad papira na kojemu je u uglu pisalo "kopija".
Anđelika pročita:

OSUDA

Philibert Vinot, glavni zastupnik nadbiskupske stolice u Toulosi, tužilac u zločinu magije i vračanja protiv optuženog gospodina Joffreya de Peyraca, grofa de Morensa.
Uzimajući da je spomenuti Joffrey de Peyrac i sam uvjeren da se odrekao Boga i da se prodao vragu i da je u više navrata sazivao demone i s njima bio u vezi, na kraju da se bavio raznim vrstama vraćanja…
Zbog tih razloga i drugih predan je državnom sudu da mu ovaj sudi za njegove zločine.
Izručen 26. juna 1660. od P. Venota, spomenuti de Peyrac nije uložio priziv te se tako pokorio volji Božjoj!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:41 am





Desgrez objasni:
Jezikom manje zagonetnim to znači da je vjerski sud, pošto je vašega muža osudio u odsustvu, to jest da ga je, a da on o tome nije ništa ni znao, proglasio krivim, predao svjetovnom kraljevskom sudu.
I vi vjerujete da će kralj povjerovati sličnim glupostima? Ta one su posljedica zavisti jednog nadbiskupa koji bi htio vladati nad čitavim Languedocom i koji je pao pod utjecaj naučnih istraživanja redovnika Bechera, ludog preko svake mjere.
Ja mogu suditi samo o činjenicama - odsiječe odvjetnik. - Po ovome se vidi da je nadbiskupu stalo da se njegovo ime ne pojavi u ovoj priči. Njegovo ime nije potpisano na ovom dokumentu, a s druge strane ne može biti sumnje da je on bio vinovnik suđenja iza zatvorenih vrata. Na uhidbenom nalogu su, međutim, bili potpisi kralja i Seguiera, predsjednika suda. Seguier je pošten čovjek, ali slabić. On mnogo pazi na sudske forme. Kraljeve naredbe za nj znače sve.
Ali ako dođe do suđenja, bit će valjda važno mišljenje zapriseghutih sudaca?
Tako je - složi se Desgrez nevoljko. - Ali tko će imenovati prisegnute suce?
A kakvim se opasnostima izlaže moj muž u takvom procesu, što vi mislite?
Prije svega, mučenju, kao običnoj i izvanrednoj mjeri, a poslije toga lomači, gospođo!
Anđelika problijedi i mučnina je stegne u grlu.
Zaboga - ponovo se javi ona - ta ne mogu valjda osuditi čovjeka njegova položaja na temelju glupih brbljarija!
Koje su, uostalom, samo pusta isprika. Hoćete li da vam kažem svoje mišljenje, gospođo? Nadbiskupu tuluškom nije bila namjera predati vašega muža kraljevskom sudu. On se, nema sumnje, nadao da će osudom crkvenog suda pogoditi njegovu oholost i tako ga učiniti pokornim sinom Crkve. Ali se monsinjor, podjarajući tu spletku, prevario u svojim predviđanjima. A znate zašto?
Ne.
Zato što postoji još nešto - reče Francois Desgrez i podigne prst. - Vaš muž sigurno ima zavidnika na najvišem mjestu, i ti su se njegovi neprijatelji zakleli da
će ga uništiti. Spletka monsinjora iz Toulouse njima je upravo sjajno poslužila kao odskočna daska. Neprijatelje se nekoć potajice trovalo. Sadašnjem se svijetu više sviđa da se sve odvija po utvrđenom redu optužbe, suđenje, osuda. Tako je savjest mirna. Ako ikad dođe do suđenja vašem mužu, bit će optužen za vraćanje, a pravi razlog njegove osude nećemo nikada doznati.
Anđeliki naglo promakne kroz glavu kovčežić s otrovom. Da li da o njemu govori Desgrezu? Oklijevala je. Govoriti o tome, značilo bi iznijeti nedokazane sumnje, a to bi samo još više zamrsilo ionako vrlo zamršene tragove.
Stoga se nesigurnim glasom obrati odvjetniku:
A koji su onda pravi razlozi njegova uhićenja, po vašem mišljenju?
Ja o tome nemam pojma. Ja jedino mogu ustvrditi da sam gurnuvši svoj dugi nos u ovaj slučaj, prestrašeno uzmaknuo pred velikodostojnicima koji su u nj umiješani. Ponovit ću vam ukratko ono što sam vam prošli put kazao: trag počinje od kralja. Ako je on potpisao uhidbeni nalog, znači da ga odobrava.
Kad samo pomislim - tiho će Anđelika da ga je zamolio da pjeva i ljubaznim mu se riječima zahvalio! A već tada je znao da će biti uhapšen.
Nema sumnje da je tako. Ta naš je kralj pohađao dobru školu podmuklosti. Bilo kako bilo, činjenica je da jedino on može poništiti nalog o izvanrednom i tajnom hapšenju. Ni Tellier to ne može učiniti, a kamoli Seguier ili neki drugi sudac. Budući da se na kralja ne može utjecati, treba pokušati s kraljicom majkom. Ona ima veliki utjecaj na sina. A moglo bi se pokušati i preko jezuita, njegova ispovjednika ili kod kardinala.
Bila sam kod Velike gospođice - reče Anđelika. - Obećala mi je da će se raspitati i onda me pozvati. Rekla mi je da se ne treba ničemu nadati prije… kraljeva svečana… ulaska u Pariz.
Anđelika je teškom mukom dovršila rečenicu. Već par trenutaka, zapravo otkako je odvjetnik spomenuo lomaču, neka joj je mučnina lomila tijelo. Znoj joj je izbio po čelu i ona se poboja da se ne onesvijesti. Čula je kako se Desgrez složio s njom.
I ja sam toga mišljenja. Prije svečanosti se ništa ne može poduzeti. Za vas bi bilo najbolje da strpljivo ovdje čekate, a ja bih u međuvremenu pokušao doznati nešto više od onoga što nam je već znano.
Anđelika se digne i pruži ispred sebe ruke. Činilo joj se da je obavija nekakva magla. Njen se hladni obraz nađe na grubom suknu svećeničke halje.
Znači, branit ćete ga?
Mladić je časak šutio a potom dodao otresitim tonom:
Na kraju krajeva, nikad se nisam bojao za vlastitu kožu. Deset puta sam je stavio na kocku u blesavim tučnjavama po krčmama, pa je onda mogu jednom staviti na kocku i za pravednu stvar. Ali meni je potreban novac, jer sam siromašniji od prosjaka, a Židov, staretinar, što mi posuđuje odijela, utjelovljeni je lopov.
Te riječi ohrabrenja vratiše Anđeliki snagu. Taj je mladić bio ozbiljniji no što je u prvi mah sudila. Pod njegovim nehajnim i zajedljivim izgledom krilo se duboko poznavanje pravnih smicalica i savjesno se posvećivao zadacima koje mu je čovjek povjeravao.
Anđelika je znala da nisu bili takvi svi mladi odvjetnici koji su tek napustili sveučilište. Šepurili si se naokolo zahvaljujući darežljivosti svojih očeva.
Došavši sasvim k sebi, Anđelika mu odbroji sto livara. Desgrez se udalji, ali prije toga zagonetnim pogledom, prijeđe preko blijedog lica na kojemu su blistale zelene oči poput dragulja u polumraku onog kabineta gdje se osjećao snažan vonj mastila i pečalnog voska.
Anđelika se vrati u svoju sobu podupirući se o ogradu na stepenicama. Njena slabost je sigurno bila posljedica uzbuđenja prošle noći. Leći će i malko odspavati pa makar radi toga i otrpjela Hortenzijine zajedljive primjedbe. Ali čim je ušla, ponovo je napadne mučnina i ona je jedva uspjela stići do lavora.
"A što je ovo sada?", mislila je.
A ako je Margerita rekla istinu? Ako je zaista pokušavaju ubiti? Nezgoda s kočijom? Napad u Louvreu? A da je nisu možda otrovali?
Ali njeno lice se odjednom razvedri i osmijehom ozari. "Baš sam luda! Ta ja sam naprosto u drugom stanju!"
Sjeti se da je, napuštajući Toulousu, pomišljala na mogućnost da je ponovo začela. A evo joj sada potvrde. Tu ne može biti sumnje.
"Kako li će Joffrey biti sretan kad iziđe iz zatvora!", mislila je.
To otkriće je u njezinu srcu sasvim zbrisalo moru od prošle noći. Činilo joj se to znakom kojim je Nebo odgovorilo na njezine tjeskobe. Život je tekao dalje usprkos smrtnim udarcima.
Spopala ju je luda napast da tajnu povjeri nekome.
Hortenzija će je sigurno dočekati nekom zajedljivom primjedbom o sumnjivom očinstvu pojedine djece. A njen će šurjak, koji je u taj trenutak klečao pred nogama odvjetnika Talona, on će tu vijest primiti ravnodušno, Anđelika na kraju siđe u kuhinju. Uzevši Florimonda u naručaj, ispriča mu novost, a isto tako i Barbi, Hortenzijinoj služavki.
Slijedećih dana Anđelika se trudila da bude strpljiva. Valjalo je čekati kraljev trijumfalan ulazak u Pariz. Pričalo se da će to biti krajem srpnja. Ali pripreme su bile velike te se svaki dan ponovo odgađalo s tom svečanošću. Mnoštvo provincijalaca koji za tu priliku bijahu došli u Pariz počeli su gubiti strpljenje.
U međuvremenu Anđelika se pobrinula da proda kočiju, konje i nešto nakita. Prilagodila se životu kakvim se živjelo u građanskom stanu njezine sestre. Pomagala je u kuhinji i igrala se s Florimondom. Sin joj je bio vrlo živahan i svaki se čas spoticao o svoju dugačku haljinicu. Bratići su ga obožavali. Zahvaljujući njihovu maženju, pa Barbinom, pa bearneske djevojke, obraščići su mu se ponovo zaokruglili. Anđelika mu je oplela crvenu kapicu. Pod njom je njegovo lišce okruženo crnim kovrdžama bilo tako ljupko da je u obitelji pobudilo sveopću radost. Pa čak su se i Hortenzijine usne razvlačile u smiješak i ona prizna da je Florimond zaista milo dijete. Ona, na žalost, nije nikad imala sredstva da drži kod kuće dojilju te je svoju djecu počela upoznavati kad su bila u doba od otprilike četiri godine!
Ali nisu se sve žene mogle poudavati za šepavu i nakaznu gospodu koja su se obogatila trgujući s belzebubom, te je bolje biti ženom obična tužioca nego izgubiti vlastitu dušu.
Anđelika se poklopila ušima. Da bi pokazala svoju dobru volju, svako jutro je išla u crkvu u društvu, ne baš previše veselom, svoje sestre i svoga šurjaka. Počela je razaznavati poseban izgled te gradske četvrti koju su sve više zaposjedali ljudi pravničke struke.
Oko Palače pravde, Notre-Dame, oko parohije Saint-Agnan i Saint-Handry motalo se mnoštvo sudskih izvršitelja, tužioca, sudaca savjetnika.
U crnim odijelima, u naprsnicima, ogrnuti sudskim plaštom, a ponekad togom, išli su amo-tamo, ruku krcatih parničnim dokumentima, noseći u naručjima gomile papira koji su oni nazivali korisnim spisima. Po svim ih je dvoranama Palače pravde bilo, pa po svim uličicama oko nje. A okupljali su se u krčmi Tete-Noire21.
Ispred dimećih ujušaka i trbušastih boca sjajila su se kao mjesec okrugla lica pravničkog svijeta.

21 Crna glava
Na drugom kraju otoka, kraj Novog mosta nametljivo je bučao drugačiji Pariz. Ovaj svijet pravde nemilim je okom promatrao kako taj Pariz cvjeta u njegovoj sjeni.
Kad je neki sluga morao nekim poslom trknuti u taj kraj i kad ga se pitalo kad će se vratiti, on je odgovarao: "To će zavisiti od pjesmica koje će danas pjevati na Novom mostu."
U onom previranju oko dućana, osim porugljivih pjesmica, ugledalo je svijet i mnoštvo svakojakih pamfleta, i pogrdnih spisa. Na Novom mostu sa sve znalo. I moćni velikaši su se pribojavali prljavih papirića, što ih je vjetar sa Sene raznosio tamo-amo.
Jedne večeri dignuvši se iza stola, u kući meštra Fallota dok su ostali pijuckali sok od dunja i malina, Anđelika nesvjesno izvuče iz džepa komadić papira. Začuđeno ga je promatrala, a onda se sjeti da je za nj dala deset novčića nekom bijedniku kod Novog mosta, onog jutra kad je krenula u Tuileries.
Tiho pročita:
Zatim smo bili u Palaču pravde Gdje smo se uvjerili
Da su Rabelaisove šale
Prema lupeštvima što se tu čine Igrarije i nevine i male
Vidjeli smo uglađene prevarante Bezobraznike poznate svima.
Hej, tamo ih napretek ima.
Dva ljutita povika je prekinu. Stari ujak meštra Fallota je upravo pio te se umalo nije udavio. Brzinom kojoj se Anđelika nije nadala od svog dostojanstvenog šurjaka, ovaj joj istrgne iz ruke letak, smota ga u kuglicu i baci je kroz prozor.
Koje li sramote, sestro! - poviče. - Kako se usuđujute takve pogrde unašati u našu kuću? Kladim se da ste taj letak kupili od onih gladuša, prodavača novina, na Novom mostu!
Zaista, gurnuli su mi ga u ruku i zatražili deset novčića, a ja sam se bojala ne uzeti ga.
Bezobrazluk onog svijeta čovjek ne može ni zamisliti. Njihovo pero ne štedi ni neporočnost sudova. I još ih zatvaraju u Bastilju kao da je to nekakav bolji svijet. A u stvari i najmračniji od svih zatvora, Chatelet, bio bi predobar za njih!
Hortenzijin muž je puhao kao bik. Nikad Anđelika ne bi bila povjerovala da se taj čovjek mogao tako uzbuditi.
Satire, pamfleti, pjesme rugalice preplavili su Pariz. Nikoga ne štede, ni kralja, ni dvor. Nijedne se hule ne srame.
U moje vrijeme taj se novinarski svijet tek počeo javljati - reče stari ujak. - A ti su novinari prava gamad, sramota našeg glavnog grada.
Rijetko je kad otvarao usta a i tada bi samo zatražio čašu dunjina vina ili burmuticu. Ta duga rečenica bijaše najboljim dokazom koliko ga je potreslo čitanje pamfleta.
Nijedna časna žena neće pješice poći do Novog mosta - poučno se javi Hortenzija.
Meštar Fallot pođe prema prozoru i nagne se van.
Potočić je već odvukao pogrdni letak. Zanima me da li ga je potpisao Stihoklepac.
Pa sigurno. Žestina stihova ga odaje.
Stihoklepac - prošapće meštar namrštena lica. - Čovek koji se obara na čitav društveni sistem, rođeni buntovnik, profesionalni parazit! Jednom sam ga prilikom vidio na podijumu. Pred okupljenom je svijetinom deklamirao bogapitaj kakve dubokoumne zajedljivosti. Zvao se Claude La Petit. Kad samo pomislim da onakav mršavi kolac, puti blijede kao repa, uspijeva razbjesniti prinčeve pa i samog kralja. Smatram da je žalosno živjeti u ovakvo vrijeme. Kad će nas policija već jednom osloboditi tih šarlatana?
Jadali su se još neko vrijeme i zgoda pade u zaborav.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:42 am





Svi su samo na jedno mislili: na ulazak kralja u Pariz. Tona prilikom je došlo do zbližavanja između Anđelike i njezine sestre. Jednoga dana Horteiizija uđe k njoj u sobu. Umiljato se smiješila, umiljatije nije mogla.
Zamisli što nam se desilo - poviče. - Sjećaš li se moje stare prijateljice iz samostana, Athenaide de Tonnay-Charente, s kojom sam se naveliko družila u Poitiersu?
Ne, uopće je se ne sjećam.
Pa to i nije važno. Ovdje je u Parizu, a kako je uvijek bila mutikaša, već se uspjela približiti nekim viđenijim ličnostima. Ukratko, na dan kraljeva ulaska ona će poći u palaču de Beauvaisovih, koja se nalazi baš u ulici Saint-Antoine, odakle će i početi mimohod svečane povorke. Naravno, mi ćemo sve to promatrati s vidjelica na krovu, ali to nam neće smetati da ga vidimo; naprotiv.
A zašto si kazala mi?
Jer nas je Athenaida pozvala da i mi iskoristimo tu priliku. S njom će biti njezina sestra i njen brat, i još jedna prijateljica iz Poitiersa. Bit će nas puna kočija, svi iz Poitiersa. Bit će nam vrlo ugodno, zar ne?
Ako si računala na moju kočiju, žao mi je što moram reći da sam je prodala.
Znam, znam! Kočija nije važna. Athenaida će doći sa svojom. Malko je rasklimana jer joj obitelj ne pliva baš uizobilju, a to osobito stoga što je sama Athenaida velika rasipnica. Njena ju je majka poslala u Pariz s jednom djevojkom, jednim slugom i jednom starom kočijom i naređenjem da se uda u što je moguće kraćem roku. Oh! Ona će ti tome uspjeti. Bome ne stoji skršte nih ruku. Ali, eto… za kraljev ulazak… natuknula ml je onako uz put… nema baš prikladnu haljinu. Znaš, ona Beauvaisova, koja nam ustupa svoje vidjelice na krovu nije tek tkogod. Priča se da će čak kraljica majka, kardinal i mnoge druge visoke ličnosti k njoj na ručak navratiti za vrijeme defilea. Ukratko, bit ćemo u prvom redu. Ali ne smijemo dopustiti da nas lakeji otjeraju smatrajući nas sobaricama ili sirotinjom.
Anđelika bez riječi pođe i otvori svoje velike škrinje.
Pogledaj ovdje unutra ima li nešto što bi odgovaralo i tebi i njoj. Ti si viša od mene, ali lako je suknju produljiti jednom čipkom ili obrubom.
Hortenzija se približi. Oči su joj blistale. Nije mogla zatomiti svoga divljenja dok je Anđelika raspoređivala na krevetu nekoliko svojih raskošnih haljina. Kad je ugledala haljinu od zlatnih niti, ote joj se uzvik oduševljenja.
Mislim da baš nije prikladna za promatranje defilea kroz vidjelicu - upozorila ju je Anđelika.
Pa prirodno! Ta ti si prisustvovala kraljevu vjenčanju, pa se sada možeš bašiti.
Uvjeravam te da sam vrlo zadovoljna svojim pozivom. Nitko s većim nestprljenjem ne čeka kraljev ulazak u Pariz od mene. Ali ovu ću haljinu ostaviti i prodati je ukoliko mi d'Andijos ne donese novac, čega se počinjem pribojavati. S ostalim haljinama možeš raspolagati po svojoj volji. Pa i pošteno je da ti na neki način nadoknadim troškove kojima si izložena otkako ja živim u tvojoj kući.
Poslije mnogih oklijevanja Hortenzija je odabrala haljinu od svile, modre poput neba, za svoju prijateljicu.
Za se je pronašla zelenu haljinu koja je isticala njen ten i kosu ne baš izrazite crnke.
Ujutro 26. kolovoza, promatrajući mršavi lik sestrin zaokrugljen zahvaljujući obručima u suknji i ogrtaču, te tamnu boju njezine puti oživljenu blistavom zelenom bojom njezine haljine, kose ne previše guste, ali zato mekane i fine i lijepe kestenjaste boje, Anđelika primijeti kimajući glavom:
Hortenzijo, vjerujem da bi ti bila gotovo lijepa da nisi tako zagrizijive ćudi.
Pa i ja sam tog mišljenja - odgovori Hortenzija. Ali što ćeš, nikad nisam voljela osrednjost, a samo sam nju u životu upoznala. Sviđa mi se razgovarati, družiti se s pametnim i lijepo obučenim osobama, obožavam kazalište. Ali teško se osloboditi obiteljskih dužnosti. Ove sam zime pozivana na primanja kod satiričnog
pisca, pjesnika Scarrona. Strašan čovjek, bogalj, zloban, ali kojeg li duha, draga! Ta su mi primanja ostala u divnom sjećanju. Na nesreću, Scarron je umro. A ja se moram vratiti svojoj osrednjosti.
Tvoj lik u ovom trenutku ne izaziva sažaljenje. Vjere mi, iz čitavog tvog lika izbija dostojanstvo!
Sigurno! Ova ista haljina na "pravoj" ženi jednog tužioca ne bi ostavljala isti dojam. Plemenitost se ne može kupiti. Ona nam je u krvi.
Prignute nad škrinjama i premećući po nakitu našle su toplinu koja ih je plemenski povezivala, našli su oholost svoje kaste. Sasvim su zaboravile mračnu sobu, neukusno pokućstvo, bezbojne tapiserije po zidovima iz Bergama, koje su se u Normandiji tkale za potrebe srednjeg staleža.
U zoru velikog dana tužilac otputuje u Vincennes, gdje su se morali sakupiti državni staleži da pozdrave i kliču kralju.
Topovi su grmeli odgovarajući svojom rikom zvonjavi s crkvenih tornjeva. Gradska policija, u svečanim uniformama, oboružana kopljima, helebardama i mušketama, rasporedila se duž ulica koje su telali ispunjali strašnom bukom. Dijelili su letke u kojima je objavljen program svečanosti, put kojim će proći kraljevska povorka, opis slavoluka.
Oko osam sati pred kućom se zaustavi kočija gospođice Athenaide de Tonnay- Charente. Kočija je bila u prilično lošem stanju, ali je vlasnica bila lijepa djevojka, svježa i rumena zlatnih kosa, rumenih obraza, čela kao sedef, a nasred čela mladež. Njezina modra, haljina divno se slagala s njenim očima boje safira, malko okruglim, živim i pronicavim.
Jedva da je i zahvalila Anđeliki, mada je na sebi imala ne samo njezinu haljinu već i prekrasan niz dijamanata.
Držala se kao da je za sve trebalo zahvaliti gospođici Tonnay-Charente de Rostemart, kao da je služiti njoj predstavljalo veliku čast. Usprkos financijskim teškoćama u kojima se koprcala njezina obitelj, ona je smatrala da je drevnost njezina plemstva vrijedila čitavo bogatstvo. A sestra joj i brat čini se da su bili istog uvjerenja. U svoj trojici je kipjela životna snaga, iz sve trojice je izbijao jetki žar, oduševljenje i ambicija čime su oni predstavljali i vrlo ugodno i vrlo opasno društvo.
I kočija s veselim društvancem, mada škripeći na sva četiri kotača, krene ulicama prepunim naroda, duž kuća čija su pročelja bila okićena cvijećem i goblenima.
Usred svjetine koja se sve više zgušnjavala, čitavi nizovi konjanika i kočija teškom su se mukom probijali prema vratima Saint-Antoine, gdje se defile treba formirati.
Valja nam skrenuti u drugu ulicu i poći po jadnu Francoisu - reče Athenaida. - A to neće biti tako jednostavno.
Oh! Sačuvaj nas bože, gospođe Scarron - poviče njen brat.
Sjedeći pored Anđelike, stisnuo ju je bez ustručavanja. Ona mu reče da se odmakne jer ju je gušio.
Obećala sam Francoisi da ćemo je povesti - ponovo će Athenaida - dobra je ona žena i dozlaboga se dosađuje otkako se onaj njen bogalj preselio na drugi svijet. Sve mi se čini da ona već žali za njim.
Do vraga! Mada je bio odvratan, ipak je izdržavao obitelj. Kraljica majka mu bijaše dodijelila penziju.
Je li već bio bogalj kad se s njom oženio? - upita Hortenzija. - Taj je par uvijek pobuđivao moju radoznalost.
Dakako da je bio bogalj. Nju je doveo u kuću da ga njeguje. A kako je ona bila siroče, pristala je. Petnaest godina je imala u ono vrijeme.
A ne mislite li da je ona skočila na nj? - upita mlađa sestra de Tonnay-Charente.
Tko bi to znao. Scarron je izjavljivao pred onima kojima se to činilo zanimljivim da mu je čitavo tijelo uzeto, jedino se jezikom mogao služiti i još nečim što neću imenovati. Ona je uza nj sigurno naučila mnogo toga. A bio je prilično razvratan! A vjere mi, u njihovu je kuću zalazio silan svijet i bit će da se našao koji gospodin
dobro građen koji se već pobrinuo da je uz put malko rastrese. Takav je glas kolao o de Villarcoauxu.
Mora se priznati - primijeti Hortenzija - da je gospođa Scarron vrlo lijepa žena, ali i da je njeno vladanje uvijek bilo dolično. Sjedila je kraj njegova naslonjača na kotačima, pomagala mu da sjedi i dodavala mu čajeve. Osim toga, ona je obrazovana i lijepo se izražava.
Udovica ih je čekala na pločniku pred jednom kućom vrlo bijedna izgleda.
Bože, Bože, kakva je ono haljina na njoj! - šapne Athenaida prinesavši ruku ustima. - Suknja joj je upravo poderana.
Zašto mi niste ništa rekle? - upita Anđelika. - Mogla sam među svojim haljinama neku i za nju naći.
Zaista? Nisam se sjetila. Popnite se, Francoiso.
Mlada se žena smjesti u jednom kutu pošto je ljubazno pozdravila čitavo društvance. Imala je lijepe crne oči koje je često prekrivala vjeđama boje sljezova cvijeta.
Rođena je u Niortu, zatim je iselila u Ameriku; kad su joj roditelji umrli, vratila se u Francusku.
Poslije mnogo muke stigli su konačno i u ulicu Saint-Antoine, ravnu i čistu i ne baš natrpanu svijetom. Kočije su se sklanjale u obližnje ulice. U palači de Beauvaisovih vrvjelo je kao u košnici. Baldahin od grimiznog baršuna iskićen porubima i zlatnim i srebrnim kićenkama, krasio je središnji balkon. Perzijski su sagovi uljepšavali glavno pročelje.
Na pragu palače, neka stara gospođa, nacifrana kao moćnik šakama se podbočivši o bokove, vičući je upravljala poslovima tapetara.
Što radi ona grozna babetina? - upita Anđelika dok se društvance približavalo palači.
Hortenzija joj dade znak da šuti, ali se Athenaida iza lepeze grohotom nasmijala.
To je gospodarica palače, draga. Catherine de Beauvais, poznatija pod imenom Kate Ćoravica. Ona je nekad bila sobarica Ane Austrijske, a ova joj je naredila da uputi u izvjesna iskustva mladoga kralja. Njemu je tada bilo oko petnaest godina. U tom je tajna njezina uspjeha.
Anđelika se od srca nasmije.
Bit će da joj je iskustvo nadoknadilo ljepotu...
Poslovica tvrdi da su mladićima i fratrima sve žene lijepe - dometne mladi Rostemart.
Usprkos svojim ruganjima duboko su se poklonili nekadašnjoj sobarici koja se onim svojim jednim okom prodorno zagleda u njih.
Ah! Evo svijeta iz Poitiersa! Ne stvarajte mi ovdje metež, ovčice moje. Trčite gore, inače će vam moje sobarice zauzeti najbolja mjesta. A tko je ova ovdje? - upita i skvrčeni prst pruži prema Anđeliki.
Gospođica Athenaida de Tonnay-Charente predstavi:
Naša prijateljica, grofica de Peyrac de Morens.
Gle! Gle! - oglasi se stara gospođa kao da se cereka.
Sigurna sam da je nešto o tebi dočula - šapne joj Hortenzija dok su se uspinjale stepenicama. - Baš smo blesave, mislile smo da bruka neće pući. Nisam te trebala voditi sa sobom. Učinila bi bolje da se vratiš kući.
U redu, a ti mi onda vraćaj haljinu - reče Anđelika i pruži ruku prema sestri.
Glupačo, budi mirna - otpovrne Hortenzija odgurnuvši je.
Athenaida de Tonnay-Charente je na juriš zauzela jedan prozor u služinskoj sobi i kod njega se smjestila zajedno sa svojim prijateljima.
Prekrasan pogled - poviče. - Gledajte! Tamo dolje su vrata Saint-Antoine kroz koja će ući kralj.
Anđelika se također nagne i problijedi.
Pod plavim nebom malko zastrtim izmaglicom što se stvarala uslijed vrućine, ona nije vidjela ogromnu ulicu na čijim se krajevima okupljao svijet, nije vidjela vrata
Saint-Antoine sa slavolukom od bijelog kamena, već se zagledala udesno u ogromnu tvrđavu što se tamo dizala kao mrki obris školja.
Kakvo je ono veliko zdanje blizu vrata Saint-Antoinea? - ispod glasa će upitati sestru.
Bastilja - šapatom joj odgovori Hortenzija iza lepeze.
Anđelika nije mogla odvrnuti pogleda od nje. Osam kula, a na svakoj stražarski tornjić, pročelja bez prozora, zidine, velike rešetke, viseći mostovi, jarci, otok bola opkoljen morem ravnodušnog grada, svijet zatvoren, neosjetljiv na život u koji čak ni radosna vika današnjeg dana neće prodrijeti: Bastilja…!
I kralj će u sjaju proći ispod okrutne stražare svoje vlasti.
Nijedan zvuk neće razbiti noć tih tamnica gdje ljudi izgrizani očajem već godinama bivstvuju već čitav život.
Čekanju nikad kraja. Naposljetku klicanje nestrpljive svjetine poprati početak defilea.
Prošavši kroz zamračena vrata Saint-Antoinea, najprije su se pojavile vjerske družbe četiri prosjačka reda: franjevci, dominikanci, augustinci, karmeličani. Ispred njih su nošeni njihovi križevi i njihove voštanice. Njihovi habiti crni, smeđi, bijeli doimali su se kao izazov sunčevu sjaju koje se nemilice svetilo na njihovim ružičastim lubanjama.
Zatim je stupilo svećenstvo pod svojim križevima i pod svojim barjacima, sa svojim svećenicima u misnicama i četverouglastim kapama.
Iza njih su dolazili gradski staleži, koji su digli trube u nebo i umjesto pobožnih pjesmica treštali vesele melodije.
Za ovima tri stotine strijelaca, a potom kraljevski namjesnik Bournonville i njegovi stražari.
Sad se pojavio starješina trgovaca na konju okružen sjajnom pratnjom lakeja u zelenom baršunu. Odmah za njima gradski savjetnici, porotnici, kvartni nadzornici i čuvari ceha vune, mirodije, krojačkog ceha, kožari, trgovci vinom te baršunima u tisuću boja.
Narod je pozdravljao cehove trgovaca, ali mu je sasvim splasnuo žar kad su naišli redari na konjima, pa tamničari Chateleta, to jest stražari šibama snabdjeveni, ovrhovoditelji i redarstveni časnik i krivični sudac.
Prepoznavši svoje progonitelje, svijetina je mukom umukla.
Istim neprijateljskim mukom dočekala je i vrhovne suce, poreznike, glavne kontrolore, jer su oni u njenim očima bili živa slika i prilika omraženih nameta i poreza.
Prvi predsjednik i njegovi glavni suradnici bili su veličanstveni u svojim skrletnim plaštevima obrubljenim hermelinom, glave pokrivene službenom sudskom kapom od baršuna optočene zlatnim širitom.
Ubrzo su bila dva sata poslije podne. Na vedrom su se nebu uzalud kupili oblačići. Sunčeva ih je vrelina odmah raščinjala. Gomila se zbijala, isparavala. Počeo ju je obuzimati zanos te je istezala vratove prema predgrađu.
Urnebesnom vikom svjetina pozdravi kraljicu majku koja se pojavila pod baldahinom palače de Beauvaisovih. To je bio znak da se kralj i kraljica približavaju.
Anđelika je rukama obgrlila ramena gospođe Scarron i Atenaide de Tonnay- Charente. Nagnute kroz prozor posljednjeg kata palače de Beauvais, nisu ispustile iz vida nijednu sitnicu. Hortenzija, mladi Mortemart i njegova mlađa sestra zauzeli su drugi prozor.
Izdaleka se razaznavala povorka njegove eminencije monsijora Mazarina. Kardinal-ministar se pokazivao u svoj svojoj veličajnosti. Sedamdeset i dvije mazge su otvarale put. Posedlica na njima od baršuna i zlata, paževi i njegova pratnja, u raskošnim odijelima, kočija u kojoj je on sjedio, da ta je kočija, pravo, remek-djelo zlatarstva, blistala na suncu.
Njegova se povorka zaustavi pred palačom de Beauvais i kardinal, pošto mu se Kate Ćoravica duboko poklonila, pođe u kuću da bi se na balkonu pridružio kraljici
majci i njenoj šurjakinji, bivšoj kraljici Engleske, udovici pogubljenog kralja Karla I.
Gomila je srdačno pozdravila kardinala. Ta ga gomila sada nije voljela više nego u vrijeme mazarinada, ali on je potpisao Pirinejsu mir i u dnu srca narod Francuske mu je bio zahvalan što ga je spasio od njegove vlastite ludosti, da progna svoga kralja ovog istog kralja kojega je sada čekao u zanosu divljenja i obožavanja.
Ispred njega su u povorci nastupali plemići iz njegove svite zajedno sa svojim obiteljima i ukućanima.
Anđelika je na kraju mogla dati ime jednom od mnogobrojnih lica. Svojim drugaricama pokaže markiza d'Humieresa i vojvodu de Lauzuna koji su jahali na čelu svojih stotinu plemića. De Lauzun, vragolan, nimalo se ustručavajući slao je poljupce gospođama. Gomila mu je odgovarala razdraganim hihotom.
Ah kako su samo bila obljubljena ta mlada i sjajna gospoda. Sad se zaboravilo na njihovo rasipništvo, zaboravilo se na njihovu oholost, na tučnjave i besramne razvrate po krčmama. U sjećanju su svima bili samo njihovi ratni i ljubavni podvizi.
Glasno su izgovarana njihova imena: Saint Aignan u zlatioj odjeći, najljepši i uzrastom i licem de Guiche, sa svojim licem sličnim južnjačkom cvijetu. Jahao je razigrana konja, okićena draguljima, koji bi zablistali pri svakom pokretu Brienne i trostruki red pera na njegovu šeširu, koja su poigravala kao udari krila basnoslovnih ptica, crvenih i bijelih.
Anđelika se malko povukla unazad i čvrsto stisla usne kad je naišao markiz de Vardes, uska i bezobrazna lica pod plavom vlasuljom. Jahao je na čelu svog odreda od stotinu Švicaraca, utonulih u naškrobljene ovratnike.
Oštar zvuk truba razlomi ritam defilea.
Približavao se kralj, nošen vrtlogom ushićenih povika. Tu je… Lijep kao samo sunce!
Velik li je bio kralj Francuske! Pravi kralj, konačno! Ni vrijedan prezira kao Karlo IX ili Henrik III, ni suviše jednostavan kao Henrik IV, a ni previše strog kao Luj XIII.
Kralj ljubazan i veličanstven. Narod će se svojevoljno staviti pod njegov jaram zbog raskoši i sjaja što će ga plaćati svojim znojem, ali mu je sada barem godilo očima. Luj Bogodani! Kralj na kojega je narod čekao dvadeset i četiri godine u molitvi i plaču, paleći voštanice i moleći devetnice. Dijete čuda koje neće iznevjeriti njegove nade!
Jašući na doratu polako je napredovao. Par koraka za njim jahao je njegov veliki komornik, pa prvi dvoranin, veliki štitonoša, zapovjednik njegove garde.
Nije htio da se skloni pod baldahin što ga grad Pariz za nj bijaše pripremio. Htio je da ga narod vidi. Vezovi na odjeći Luja XIV bijahu rađeni u srebru, i oni su još više isticali lijepu liniju njegovih snažnih prsiju. Šešir ukrašen perima i perjanicama pričvršćenim dijamantima zaklanjao mu je nasmiješeno lice.
Pozdravljao je rukom.
Stigavši pred palaču de Beauvais, savije sa u lagani poklon, a svaka od osoba što su se nalazile na balkonu uze svoj dio. Ana Austrijska je u tom poklonu vidjela ljubav sina koji je njoj bio najveća radost i najveća briga. Tužna udova engleskog kralja odavanje pošte nekadašnjoj veličini i nesreći koju je dostojanstveno podnosila. Kardinal, zahvalnost štićenika kojemu je sačuvao krunu. Kate Ćoravica, ganuta, sa suzama na trepavici jedinog oka, sjeti se lijepog dječaka rumena lica i punog žara kojeg je nekoć stiskala u svom podatnom zagrljaju.
Ona nije ni načas posumnjala da je njen kraljevski učenik u tom trenutku zahvaljivao svojoj iskusnoj učiteljici jer će baš njoj zahvaljujući taj novopečeni suprug sjajno izvršiti svoju dužnost prema mladoj kraljici i kraljevstvu dati čitavu gomilu snažnih prinčeva.
Lijepe kraljevske oči boja zrelih kestena nisu se podigle naviše, do prozora pod krovom.
U tom bi slučaju bio opazio tri ženske glave nagnute prema njemu, jednu plavu, drugu crnu, a treću rusu.
Smrtniku je svakom budućnost nepoznata pa bio taj smrtnik i kralj po božanskom pravu.
Luj XIV prođe ni ne sluteći kakvu će ulogu odigrati u njegovu životu te tri žene koje bijaše puki slučaj tu okupio: Athenaida de Tonnay-Charente de Mortemart, Anđelika de Peyrac, Francoisa Scarron, rođena Aubigne.
Anđelika osjeti kako joj pod rukom drhti Francoisina zlatna put.
Oh! Kako je lijep!
Gledajući tog čovjeka-boga koji se udaljavao praćen olujom pozdrava, jadna gospođa Scarron je možda mislila na pohotljiva patuljka kojemu je osam godina bila i služavkom i zabavom.
Širom rastvorivši svoje plave oči Athenaida u oduševljenju prošaputa
Lijep je, dakako, pod svojim, srebrnim odijelom. Ali ja mislim da nije ružan ni bez odijela, pa čak i bez košulje. Kraljica je imala sreće što će takvog čovjeka imati u svojoj postelji.
Anđelika je šutjela.
"U njegovim je rukama", mislila je, "naša sudbina. Neka nam se Bog smiluje! On je isuvise velik, isuvise visoko!"
Iz gomile se izdvoji poklik i privuče njen pogled.
Gospodin princ! Živio gospodin princ! Anđelika se trgne.
Mršav, ispaćen, visok, uzdignuta lica na kojemu su se žarile oči, orlovskog nosa, princ de Conde se vratio u Pariz. Vraćao se iz Flandrije kamo ga je odvela njegova pobuna protiv kraljevske vlasti. Niti se kajao niti žalio, a uostalom i pariški je puk tako mislio. Izdajnik je zaboravljen, a sad se klicalo pobjedniku kod Rocroi i kod Lensa.
Njemu je uz bok, Gospodin, kraljev brat, sav nacifran čipkama više ličio djevojci nego mladiću.
Naposljetku se pojavila i mlada kraljica u nekoj vrsti rimskih kola od pozlaćenog srebra, koja je vuklo šest konja, a na njima pokrivači posuti draguljima i izvezeni zlatnim ljiljanima.
Okrutna piskarala s Novog mosta nisu bila baš milostivi prema njoj. Pričali su da je nova kraljica bila nezgrapna, ružna i glupa. Gomila je bila osjećajnija. Ni njoj nije bila lijepa, ali joj se zato činila ljupkom s onom svojom sedefastom puti, velikim plavim očima, te mekom kosom blijedozlatnih tonova. Svijet se divio njezinu držanju i zaista kraljevskom dostojanstvu, hrabrosti kojom je njeno krhko tijelo podnosilo težinu haljine od zlatnog brokata izvezenu u zlatu i srebru, posutu dijamantima, biserima i rubinima. Kad su njezina kola prošla, svijet se razbije ulicom. Sva su srca bila ispunjena radošću i divljenjem.
U palaču de Beauvais prinčevski uzvanici su zauzeli mjesta oko stola na kojemu je sve bilo pripremljeno da se okrijepe i osvježe.
Kate Ćoravica se postavila u dnu stepenica. Činilo se da nekoga vreba. Kad se malo društvance prijateljica iz Poitiersa, među kojima je bila i Anđelika, pojavilo na odmorištu, ona poviče promuklim glasom:
Onda? Jeste li dobro vidjele?
Još zažarenih obraza od uzbuđenja one joj u horu zahvale.
Dobro, dobro. Pođite onda tamo i pojedite koji kolačić.
Sklopivši zatim veliku lepezu njom lako udari Anđeliku po ramenu.
A vi, ljepotice, dođite načas za mnom.
Iznenađena, Anđelika pođe za gospođom de Beauvais kroz dvorane krcate uzvanicima. Naposljetku se nađoše u pustom salončiću.
Uf! - uzdahne stara gospođa razmahujući lepezom. - Nije lako naći se nasamu s nekim. - U međuvremenu je pažljivo promatrala Anđeliku.
Poluzatvorena vjeđa u praznoj očnoj duplji davala je njezinu licu podli izraz, a taj su izraz još više naglašavale mrlje ličila, kojima bijaše prekrila bore, i osmjeh bezubih usta.
Vjerujem da će sve biti kako treba - reče čas zatim. - Lijepa moja curice, a što biste vi rekli kad bi vam tko poklonio veliki dvorac u okolici Pariza, dvorac s majordomom, slugama, lakejima, služavkama, šest kočija, konjušnicama i sto tisuća livara godišnje rente?
I baš se meni sve to poklanja - upita Anđelika smijući se.
Vama.
A tko?
Netko tko vas voli.
Vjerujem da je tako. Ali tko je taj?
Kate Ćoravica joj primakne svoje lice na kojemu se javi izraz sukrivnje.
Bogati gospodin koji je smrtno zaljubljen u vaše lijepe oči.
Slušajte, gospođo - odgovori Anđelika koja je napela svu svoju volju da ostane ozbiljna jer se bojala da ne razljuti tu vrijednu gospu - od svega srca zahvaljujem tom gospodinu, ma tko on bio, ali bojim se da se netko želi poigrati mojom prostodušnošću mameći me takvim prinčevskim ponudama. Taj me gospodin loše pozna, ako misli da me spominjanjem tih pustih divota može navesti da mu pripadnem.
Zar vam je Pariz omilio do te mjere da vam je čak i ta prinčevska ponuda zazorna? Rečeno mi je da su sva vaša dobra pod zapljenom. I da ste prodali kočiju.
Njeno živo oko mrzovoljnog zanovijetala neprestano je kružilo po licu mlade žene.
Vidim da ste odlično obaviješteni, gospođo, ali vam moram reći da još nisam spala na to da prodajem svoje tijelo.
Ali tko vam o tome govori, mala glupačo? - prosikta stara kroz pokvarene zube.
Ta meni se tako učinilo…
Koješta! Kome je stalo hoćete li vi imati ljubavnike ili ćete živjeti sami! Ili ćete se posvetiti pobožnom životu ako vam se to više sviđa! Od vas se traži jedino da prihvatite prijedlog što ste ga od mene čuli.
Ali što se od mene traži… zauzvrat? - čudila se Anđelika.
Sve je jednostavno da jednostavnije ne može biti - odgovori Kate Ćoravica poučnim glasom dobre bakice.
Smjestit ćete se u prekrasnom dvorcu. Dolazit ćete na dvor. Ići u Saint- Germain, u Fontainebleau. Sviđalo bi vam se, zar ne, sudjelovati u dvorskim svečanostima? Sviđalo bi vam se da se svi oko vas vrte, da vas hvale, da vas tetoše? Dakako, ako vam je baš stalo, možete se i dalje zvati gospođa de Peyrac. Ili bi vam više odgovaralo neko drugo ime.. Na primjer, mogli biste se zvati gospođa de Sance… Vrlo lijepo ime… Za vama će se okretati dok budete prolazili: Evo lijepe gospođe de Sance. Čarobno, zar ne?
Dakle - odsiječe Anđelika nestrpljivo - plemeniti me gospodin obasiplje bogatstvom, a zauzvrat ne traži ništa. Ta ne smatrate me, valjda, tako ludom da ću u to povjerovati?
Pa ipak, gotovo da je tako! Sve što se od vas traži jeste da mislite samo na svoje haljine, na svoj nakit i dragulje, na zabave. Zar je to naporan posao za lijepu gospođu? Jeste li razumjeli? - Ćoravica je tjerala svoje i pri tom lako strese Anđeliku. - Jeste li me razumjeli?
Anđelika je promatrala njeno lice opake vještice i dlakavu bradu prekrivenu grumenčićima bijelog pudera.
Jeste li me razumjeli? Ni na šta ne misliti! Zaboraviti…
"Od mene traže da zaboravim Joffreya", mislila je Anđelika, "da zaboravim da sam njegova žena, da odustanem od njegove obrane, da sjećanja na nj izbrišem iz svog života, da zbrišem sva sjećanja… Traže od mene da šutim i da zaboravim…"
I ponovo joj misli okrenu ka kovčežiću s otrovima. Sad je bila sigurna da je čitava nevolja otuda potekla.
Kome je moglo biti stalo do njezine šutnje? Najutjecajnijim osobama u kraljevini Fouquetu, princu de Condeu, svim onim plemićima čije izdajstvo, pomnjivo savijeno, već godinama stoji pohranjeno u kovčežiću od sandalova drveta.
Anđelika hrabro odmahne glavom.
Žao mi je, gospođo, ali meni se čini da sam preko svake mjere glupa jer ne razumijem ni riječi od onoga što ste mi kazali.
Pa neka, prijateljice draga. Razmislit ćete pa ćete mi poslije dati svoj odgovor. Ali da ne bude prekasno… Za koji dan, zar ne? A naposljetku nije li bolje uzeti i to nego…
Nagne se k Anđelikinu uhu i šapne joj:
…nego ostati bez glave?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:42 am




Šta vi mislite, gospodine Desgrez, zbog čega mi je nepoznati gospodin ponudio dvorac i sto tisuća livara godišnje prihoda?
Istinu ću vam reći - odgovori odvjetnik. - Pretpostavljam da to čini s onog istog uzroka s kojega bih vam i ja ponudio sto tisuća godišnjih prihoda!
Anđelika se zagleda u nj ne razumijevajući u prvi mah što je time mislio reći, a zatim se lako zarumeni pod drskim pogledom mladog odvjetnika. Nije joj ni padalo dotada na pamet da svog odvjetnika promotri s te posebne točke gledišta. Primijetila je, ne bez izvjesnog uzbuđenja, da se pod njegovom istrošenom odjećom krilo snažno i lijepo građeno tijelo. Nije bio lijep. Imao je dugi nos i nejednake zube, ali lice mu je bilo vrlo izražajno. Meštar Fallot je o njemu govorio da, osim svoje darovitosti i velikog znanja, nije imao nijednu drugu osobinu potrebnu da bi postao častan pravnik. Sa svojim se kolegama gotovo i nije družio, već je i dalje posjećivao krčme kao u vrijeme studiranja. Stoga su mu i povjeravani poneki poslovi u vezi s kojima je valjalo vršiti istrage na mjestima na koja bi gospoda iz ulice Saint-Landry nevoljko odlazila iz straha da ne izgube dušu.
Moram vam reći - odgovori Anđelika da uzrok niste pogodili. Preokrenut ću pitanje: zašto se već dva puta kidisalo na moj život, to jest dva puta se pribjeglo još sigurnijim mjerama da bi me se zauvijek ušutkalo?
Odvjetnikovo se lice namah smrači.
Eja, tu sam vas upravo i čekao - reče.
On napusti svoje nehajno držanje, uozbilji se i sjedne sučelice Anđeliki.
Gospođo, možda vi u mene kao čovjeka zakona nemate veliko povjerenje. Pa ipak, uvjeren sam da u ovom slučaju vaš poštovani šurjak nije pogriješio što vas je uputio na mene, jer slučaj vašega muža zahtijeva da njegov odvjetnik posjeduje prije policijske sposobnosti, to jest one koje su se u meni razvile silom prilika, nego opsežno poznavanje prava i procedure. Ali ja ne mogu razdriješiti taj čvor ukoliko me ne snabdijete svim potrebnim elementima da bih jasno sudio. Ukratko, evo pitanja koje jedva čekam da vam postavim.
Digne se, pođe i zagleda iza vrata, odgurne jedan zastor koji je skrivao ormarić s pretincima, zatim se vrati k mlađoj ženi i ispotiha upita:
Vama i vašem mužu je poznato nešto pred čime strepi jedan od najutjecajnijih velikana kraljevstva. Govorimo o gospodinu Fouguetu. Što vam je, dakle, poznato?
Anđeliki su čak i usnice problijedile. Gledala je u odvjetnika smetenim pogledom. -
Vidim da sam pogodio u cilj - ponovo se javi Desgrez. - Upravo očekujem izvještaj jednog špijuna iz Mazarinove blizine. A jedan me špijun stavio na trag
sluge po imenu Klement Tonnel, koji je nekad bio povjerljivi čovjek princa de Condea…
A u Toulousi je bio naš majordom.
Točno. Taj je čovjek u vrlo dobrim odnosima s ministrom Fouquetom. U stvari, on radi za svoj vlastiti račun, mada s vremena na vrijeme dobiva pozamašne svote novaca od svoga nekadašnjeg gospodara. Vrlo je vjerojatno da ih postiže od njega ucjenama. A sad još jedno pitanje: preko koga vam je učinjen prijedlog o prinčevskom smještaju u dvorac?
Preko gospođe de Beauvais.
Kate Coravice… Ovaj put je posao jasan. Nosi Fouquetov potpis. Ministar papreno plaća onu staru vješticu da bi doznao sve tajne dvora. Nekad je ona radila za Mazarina, ali taj se pokazao škrtljiviji od glavnog upravitelja državne blagajne. Dodat ću da sam otkrio još jednu visoku ličnost koja je zakleti neprijatelj i vama i vašem mužu.
A ta bi bila?
Gospodin, kraljev brat. Anđelika tiho krikne.
Vi ste ludi!
Mladić se opako zacereka:
Zar mislite da sam vam nizašto digao onih tisuću pet stotina livara? Jest, istina da ličim na podrugljivca, gospođo, ali obavijesti su moje skupe, ali su zato i točne. Kraljev brat vam je postavio stupicu u Louvreu, on vas je pokušao ubiti. To sam doznao osobno od lupeža što je zario bodež u grudi vaše sobarice Margerite. Platio sam mu deset pinti vina u krčmi Crveni pijetao dok od njega nisam izvukao to priznanje.
Anđelika rukom prođe preko čela. Isprekidanim glasom ispriča Desgrezu neobičan slučaj kojemu je bila svjedokom u dvorcu du Plessis-Belliere. Od tada su već mnoge godine prošle.
A znate li što je poslije bilo s tim vašim rođakom, markizom du Plessisom?
Nije mi poznato. No moguće je da se nalazi u Parizu ili negdje u vojsci.
Od fronde je prošlo mnogo vremena - promrmlja odvjetnik zamišljena izraza - ali ne bi mnogo trebalo da se ponovo zapali još dimljiva buktinja. Postoje, očito, još mnoge osobe koje strepe da se odjednom ne pojavi tako očiti dokaz o njihovu izdajstvu.
Zamahom ruke počisti stol zakrčen papirom i guščjim perima.
Da ukratko ponovimo čitav taj slučaj: gospođica Anđelika de Sance, to jest vi, je pod sumnjom da posjeduje opasnu tajnu. Gospodin princ de Conde ili Fouquet daju nalog sobaru Klementu Tonnelu da vas uhodi. On vas poput sjene svuda prati i najzad doznaje da su sumnje bile opravdane. Vi ste, dakle, ukrali kovčežić, i jedino vi i vaš muž znate gdje je taj kovčežić sakriven. Vaš sobar tada odlazi Fouquetu i prodaje mu svoju obavijest za velike novce. Od tog trenutka vaša je sudbina odlučena. Svi oni što žive na račun glavnog upravnika državne blagajne, svi oni koji se boje da ne izgube penziju ili naklonost dvora, u mraku se ujedinjuju protiv tuluškog grofa koji bi se jednog dana mogao pojaviti pred kraljem i reći: "Evo što ja znam". Da smo u Italiji poslužili bi se bodežom ili otrovom. Ali zna se da je grof de Peyrac otporan na otrov, a osim toga u Francuskoj više vole dati izgled zakonitosti takvim slučajevima. Glupava spletka gospodina de Fontenaca poslužila im je da nije mogla bolje. Valja uhititi kao vješca kompromitiranog čovjeka. Obmanuli su kralja. Podjarili su njegovu ljubomoru prema tom previše bogatom čovjeku. I tako su se za grofom de Peyracom zatvorila vrata Bastilje. Svi su slobodno odahnuli.
Ne! - bijesno cikne Anđelika. - Neću im dopustiti da odahnu. Pokrenut ću i nebo i zemlju dok ne pobijedi pravda. Sama ću otići kralju i reći ću mu zašto imamo toliko neprijatelja.
Pst! - hitro je ušutka Desgrez. - Ne uzbuđujte se. Vi u rukama držite bure topovskog praha, ali pazite da vas kao prvu ne raznese na sitne komadiće. A tko vam jamči da kralj, ili pak Mazarin, nije upoznat s istinom o čitavom tom slučaju?
Ali zaboga - bunila se Anđelika - ta oni su trebali biti žrtve nekadašnje zavjere. Namjera je bila ubiti kardinala, a po svoj prilici i kralja i njegova brata.
Sve mi je to vrlo dobro poznato, lijepa moja gospođo - otpovrne odvjetnik. Opazi da se malko zaletio te se pokuša ispričati:
Priznajem logičnost vaših argumenata, gospođo. Ali valja vam znati: velikaške spletke su vam zmijino gnijezdo. Čovjek se izlaže smrti kad hoće da prodre u njihove osjećaje. Vrlo je lako moguće da je gospodin Mazarin obaviješten o svemu preko nekoga od špijuna kojemu je tajna poznata. Ali što je gospodinu Mazarinu do prošlosti iz koje je izišao kao pobjednik? Kardinal je sa Španjolcima ugovorio povratak princa de Condea. Zar da se još jedan zločin zapiše na ploči u trenutku kad je preko nje trebalo spužvom preći? Kardinal se pokrio ušima. Hoće da uhite onog gospodina iz Toulouse! Pa neka ga uhite! Sjajna ideja! Kralj vrlo rado čini ono što kardinal hoće. A uz to mu je smetalo bogatstvo vašega muža. Ništa lakše nego potpisati uhidbeni nalog za Bastilju…
A kraljev brat?
Kraljev brat? Pa ni njega ne zabrinjava činjenica što ga je gospodin Fouquet htio poslati na drugi svijet dok je još bio dijete! Za nj je važna sadašnjost, a zasad mu gospodin Fouquet pomaže da tu sadašnjost živi i uživa. Obasiplje ga zlatom, pribavlja mu milosnike. Malog gospodina nisu nikada previše mazili ni brat mu kralj, ni majka mu kraljica. Drhti pri samoj pomisli da bi se njegovu zaštitniku moglo što dogoditi. Ukratko, čitav bi slučaj bio sjajno priveden kraju da se vi niste umiješali. Nadali su se da ćete, lišeni muževljeve podrške, nestati…bez buke… negdje tko zna gdje. Pa nije ih ni zanimalo gdje. Nitko ne zna što se događa sa ženama čiji gospodari padnu u nemilost. One se obično raščine kao dim. Možda se zatvore u samostan. Možda promijene ime. Samo vi nikako da se pokorite općem pravilu. Tražite pravdu.. Zaista nepojmljiv zahtjev, zar ne? Onda slijede dva pokušaja da vas se riješe ubojstvom. Zatim, ne znajući ni sam kako da to riješi, gospodin Fouquet pribjegava đavoljim iskušenjima…
Anđelika duboko uzdahne.
To je strašno - šapne. - Ma kamo okrenula oči samo neprijateljska lica vidim. Poglede mržnje i ljubomore, nepovjerljivosti i prijetnji.
Slušajte, možda još nisu sve lađe potonule - reče Desgrez. - Gospodin Fouquet vam nudi častan način da se izvuče. Ne vraćaju vam bogatstvo vašega muža, ali vam pružaju mogućnost da dobro živite. Što biste još hteli?
Hoću da mi vrate muža? - krikne Anđelika skočivši na noge. Odvjetnik ju je podrugljivo motrio.
Zaista, čudno ste vi stvorenje.
A vi? Vi ste kukavica. U stvari, hlače vam se tresu kao i svima ostalima.
Dakako život bijednoga odvjetničića ne predstavlja veliku cifru u računima onih velikana.
Do vraga, pa spašavajte svoj sitni život koji ne vrijedi ni šest pišivih novčića! Spašavajte ga za trgovčiće koje potkradaju njihovi pomoćnici, spašavajte ga za nenavidne nasljednike. Niste mi više potrebni.
Odvjetnik se šutke digne pokušavajući da izgladi komad zgužvana papira.
Ovo je račun mojih troškova. Kao što ćete vidjeti za se nisam ništa zadržao.
Svejedno mi je da li ste lupež ili poštenjak.
Još jedan savjet.
Nisu mi više potrebni vaši savjeti. Obavijestit ću se kod svoga šurjaka.
Vaš se šurjak ne želi upletati u slučaj vašega muža. Prihvatio vas je i preporučio meni, jer ako stvari pođu po dobru, zasluga će biti njegova, inače će oprati ruke i ušančiti se iza kraljevske službe. Stoga vam još jednom ponavljam: pokušajte razgovarati s kraljem..
Zatim joj se duboko pokloni, stavi na glavu izblijedjeli šešir i pođe prema vratima.
Budete li me trebali, pošaljite po mene u krčmu Tri čekića gdje provodim večeri. Kad je odvjetnik otišao, Anđelika je iznenada osjetila želju da zaplače. Sad je zaista bila sama. Osjećala je kako ju je pritislo olujno nebo, gomila oblaka što se na nju ustremila sa svake točke na obzorju ambicija monsinjora de Fontenaca, strah Fouqueta i de Condea, kardinalov kukavičluk i sasvim blizu podozrivo čekanje šurjakovo i sestrino da je na najmanji znak opasnosti istjeraju iz kuće… Na ulazu sretne Hortenziju koja je oko uskih bedara privezala bijelu pregaču. Kuća je mirisala na tople jagode i na naranče. U rujnu dobre gazdarice prave marmeladu. Bio je to pothvat i osjetljiv i važan, koji se odvijao među velikim zdjelama od crvenog bakra, između tučenog šećera i Barbinih suza. Kuća je već tri dana bila u strašnom neredu.
Hortenzija je nosila neki skupocjeni kolač i spotakne se o Florimonda koji je izlazio iz kuhinje mašući svojom igračkom za griskanje ukrašenu s tri zvonceta i dva kristalna zuba.
Samo je to trebalo da se prolomi oluja.
Puna nas je kuća i kompromitirani smo - histerično je kričala Hortenzija - ali ni to nije dosta. Ne mogu ni svoje poslove obavljati a da me se ne gura i ne zagluši. Sljepooočnice će mi prsnuti od bola. I dok se prekidam od posla, gospođa prima svoga odvjetnika i skita se vani pod izlikom da tobože hoće da oslobodi svog nakaznog muža za čijim bogatstvom nariče.
Ne viči tako - reče Anđelika. - Ta činim sve što mogu da ti pomognem ukuhati marmeladu. Znam odlične recepte.
Držeći kolač u ruci, Hortenzija se uspravi kao glumica u tragedijama.
Nikad - poviče razjareno - nikad ja neću dopustiti da ti stavljaš ruke na hranu koju pripremam za svog supruga i za svoje sinove! Nisam zaboravila da ti je muž đavolji pomoćnik, zločnik, tvorničar otrova. Vrlo je lako moguće da si i ti sotoni prodala dušu. Gaston se promijenio otkad si došla k nama.
Tvoj muž? Ta ja ga uopće i ne gledam!
Ali zato on tebe gleda… mnogo više no što se pristoji. Trebala bi već jednom shvatiti da tvoje prisustvo u našoj kući isuviše dugo traje. Govorila si svojevremeno samo o jednoj noći…
Uvjeravam te da se samo upinjem da razbistrim čitavu stvar.
Sve što poduzimaš, samo ti služi da još više upadneš u to, te će na kraju i tebe strpati u zatvor.
Kako sada stoje stvari, pitam se ne bi li mi bilo bolje u zatvoru. Barem bih imala stan i hranu badava.
Ti ne znaš šta govoriš, lijepa moja - naceri se Hortenzija. - Treba za to plaćati deset novčića na dan i ja bi ih, dakako, morala plaćati kao tvoj najbliži rođak u Parizu.
Pa nije baš skupo. Mnogo manje od onoga što ti dajem. A da i ne računam haljine i nakit što sam ti poklonila.
S dvoje djece, trideset se novčića na dan plaća… Anđelika umorno uzdahne.
Hajdemo, Florimonde - reče djetetu. - Vidiš, dojadio si tetki Hortenziji. Para s marmelade joj je udarila u glavu pa bulazni.
Dijete potrči i ponovo stane mahati svojom svjetlucavom igračkom. To razbjesni Hortenziju nad svaku mjeru.
Pa šta mu je ta igračka? - vikala je. - Nikad moja djeca nisu imali takvih igračaka. I tužiš se da nemaš novaca, ali zato sinu kupuješ tako skupe igračke.
Toliko ju je želio imati! A osim toga, ništa i ne stoji. Postolarev sin, dolje na uglu, ima istu takvu.
Svi znaju da puk ne zna štedjeti. Kvare sinove, a ne odgajaju. Prije no što ćeš baciti novac na nepotrebne gluposti, ne zaboravi da si u bijedi i da te ja ne mislim izdržavati.
Ja to od tebe i ne tražim - otpovrne Anđelika oštro. - Čim se d'Andijos vrati, preselit ću se u gostionicu.
Hortenzija slegne ramenima i pri tom se sažalno nasmiješi.
Ti si, zaista, gluplja no što sam mislila. Ti nemaš pojma o zakonima i kako se oni sprovode u djelo. Ništa ti neće donijeti taj tvoj markiz d’Andijos!

Tužna predviđanja Hortenzijina u potpunosti su se ostvarila. Kad se markiz d’Andijos pojavio u pratnji vjernoga Kuasi-Ba, obavijesti Anđeliku da su sva grofova dobra pod zaplijenom. Donio joj je samo tisuću livara. Dobio ih je u zajam od dvojice grofovih zakupnika uz obećanje da o tome nitko ništa neće znati.
Najveći dio Anđelikina nakita, posuđe od srebra i zlata, te najveći dio dragocjenosti što su se nalazile u Palači radosnog znanja, a među njima i šipke od zlata i srebra, sve je to zaplijenjeno i dijelom odvučeno u glavno namjesništvo u Toulousi, a dijelom u Montpellier.
Na d’Andijosu su se zapažali znaci smućenosti. Nije on veselo čavrljao niti bio vesele volje, kao uvijek, već se plašljivo ogledavao oko sebe. Ispriča da se svijet u Toulousi uzbunio saznavši za grofovo uhićenje. Pronio se glas da je nadbiskup kriv za to, te se čitava gužva stvorila oko nadbiskupske palače. Kad je stigao u Toulousu, gradski su oci došli k njemu i tražili od njega da im se stavi na čelo i pobuni se, ni manje ni više, već protiv same kraljeve vlasti. Markiz se dozlaboga namučio prije no što je uspio napustiti grad da bi se vratio u Pariz.
A što ste naumili sad uraditi? - upita ga Anđelika.
Neko ću vrijeme ostati u Parizu. Ali, na žalost, moja su novčana sredstva neznatna kao i vaša. Prodao sam nekakvo imanjce i golubarnik. Možda ću tim novcem kupiti neki položaj na dvoru…
Njegov naglasak nekad tako vrcav doimao se sada žalosno, kao zastava na pola koplja.
"Uh! Ovi južnjaci!", mislila je Anđelika. "Velika obećanja, bučne radosti! A kad ih snađe nesreća, sav se taj vatromet odjednom pogasi!"
Neću da vas izlažem opasnosti - reče mu ona naglas. - Hvala vam za sve usluge što ste nam ih učinili, gospodine markiže! Želim vam mnogo sreće na dvoru!
On joj poljubi ruku i ode prilično postiđen.

Stojeći u predvorju, Anđelika se zagledala u obojena vrata na meštrovoj kući. Koliko li je ukućana na tim vratima, oborenih očiju, ali s uzdahom olakšanja u srcu, napustilo gospodaricu na koju su se iznenada sručile nevolje!
Kuasi-Ba joj se skvrčio kraj nogu. Ona ga pogladi po Velikoj kovrdžavoj glavi, našto divovo lice ozari djetinji osmijeh.
Tisuću livara bila je prilična svota. Pala je noć i ona odluči da napusti sestrinu kuću, gdje joj je život postao sasvim nepodnošljiv. Sa sobom će povesti malu bearnešku služavku i Kuasi-Ba. Pa valjda će se u Parizu naći neka skromna gostionica gdje će skloniti glavu. Imala je uza se još nešto nakita i haljinu protkanu zlatnom žicom.
Koliko li će iz toga izvući?
Dijete što ga je nosila već se micalo. Gotovo nije ni mislila na nj, a nije ni izdaleka bila uzbuđena kao kad je nosila Florimonda. Pošto je prošao prvi trenutak sreće, ubrzo je postala svjesna da je za nju pojava tog djeteta u tim prilikama bila prava nesreća! No ne smije misliti na daleku budućnost već sačuvati netaknutu svoju odvažnost.
Sutradan joj malo nade povrati dolazak paža gospođice de Montpensier. Na sebi je imao prekrasnu livreju boje srnina krzna, ukrašenu zlatnim porubom i crnim baršunom.
Taj paž je čak i na Hortenziju ostavio snažan dojam.
Velika gospođica je molila Anđeliku da je tog istog popodneva potraži u Louvreu. Paž je objasnio kako Gospođica više ne prebiva u Tuileries nego u Louvreu.
Zahvaćena nestrpljenjem, Anđelika u određeni sat prijeđe preko Mosta Notre- Dame, na veliku žalost Kuasi-Ba koji je kradom pogledavao prema Novom mostu. Ali Anđelika se htjela ukloniti nasrtajima trgovaca i prosjaka.
U prvi je mah htjela zamoliti Hortenziju da joj posudi svoju dvokolicu da ne upropasti jedinu još donekle raskošnu haljinu koja joj bijaše preostala. Ali opazivši tvrdo sestrino lice, brzo je napustila tu namjeru.
Anđelika je na sebi imala haljinu u dva tona, maslinasti i bijelozelen, od ponešto lagane tkanine za to doba godine. Ogrnula se stoga svojim svilenim ogrtačem šljivine boje, jer je vlažni vjetar puhao uskim uličicama i obalom Sene.
Naposljetku je stigla do glomazne palače čiji su se krovovi i kupole, načičkane visokim dimnjacima na kojima su se kočili grbovi, dizali prema naoblačenom nebu.
Anđelika prijeđe preko unutrašnjeg dvorišta i uspne se velikim mramornim stepeništem. Ubrza se našla u apartmanima u kojima je, rekoše joj, u to vrijeme Gospođica prebivala. Nije uspijevala svladati drhtaj ponovo se našavši u onim dugim hodnicima, zlokobnim usprkos stupovima s pozlaćenim udubljenjima, cvjetnim vijencima, skupocjenim zastorima. Ali se mrak previše uvukao u one uglove kao stvorene za busije, za zločine.
Svaki je korak bio obilježen krvavim i groznim zgodama u toj staroj kraljevskoj palači u koju su dvorani vrlo mladoga kralja nastojali unijeti malo radosti.
Komornik, gospodin Prefontaines obavijesti Anđeliku da se Gospođica nalazi sa svojim slikarem u velikoj galeriji i ponudi se da je dotamo otprati.
On je skromno hodao pored nje. Bio je to čovjek srednjih godina, oprezan i mudar. Svojim je dragocjenim savjetima bio od velike koristi Velikoj gospođici. Kraljica majka je u dva navrata tražila da se tog jadnika protjera samo zato da bi ovoj napakostila.
Usprkos brigama što su je zaokupljale, Anđelika se uz put kod njega obavijesti o planovima Velike gospođice. Zar se princeza ne misli uskoro preseliti u palaču Luxembourg, kao što je bilo predviđeno?
Gospodin de Prefontaines duboko uzdahne. Gospođica je uvrtjela sebi u glavu da preuredi svoje apartmane u palači Luxembourg uza sve to što su bili još vrlo lijepi i gotovo novi. A u međuvremenu se smjestila u Louvre zato što nije nipošto htjela pod istim krovom stanovati s Gospodinom, kraljevim bratom. Osim toga, u zadnje vrijeme se mnogo govorilo o Gospodinovu vjenčanju za mladu englesku princezu Henriettu i o tome da se taj par smjesti u kraljevoj palači, pa se Gospođica nadala da će se ponovo vratiti u Tuileries.
Iskreno ću vam reći, gospođo - na kraju će gospodin de Prefontaines - svoje osobno mišljenje: Luxembourg ili Tuileries, nije važno. Samo da se čovjek makne iz Louvrea.
Nato joj se povjerljivo primakne.
Šta ćete, moj djed i moj otac su po vjeri bili protestanti. Pa i ja sam do svoje dvanaeste godine odgajan u toj vjeri. Htjeli ili ne, ne postoji hugenot koji se lagodno osjeća prolazeći hodnicima Louvrea. Gotovo je čitavo stoljeće prošlo od one grozne noći, pa ipak mi se ponekad čini da vidim krv prolivenu u Bartolomejskoj noći. Moj mi je djed opisao tu tragičnu noć u svim njenim pojedinostima. Njemu je onda bilo osamdeset godina i pravo je čudo da je ostao živ u tom pokolju protestanata. Gledajte s onog je prozora kralj Karlo IX pucao iz kremenjače na protestantsku gospođu koja se preko Sene nastojala prebaciti do Pre-aux-Clercsa. Moj se djed sjećao Karla IX. Sjećao se kako je ogroman, bradat životinjski urlao: "Kolji! Kolji! Da nijedan ne ostane!" U Louvreu se čitavu noć klalo. Kroz sve su prozore bacana napolje ubijena tjelesa, u ložnicama su sijevali bodeži. Vi niste hugenotkinja?
Ne, gospodine.
Onda ne znam što vam i pričam sve ovo - dometne gospodin de Prefontaines zamišljeno. - I ja sam katolik, ali teško se čovjek oslobađa odgoja primljenog u djetinjstvu. Otkako stanujemo u Louvreu, spavam vrlo malo. Nenadano se trgnem iza sna i čini mi se da čujem urlanje po hodnicima "Kolji! Kolji!" Čini mi se da čujem buku koraka progonjenih protestanata… Po mom mišljenju Louvreom kruže sablasti… krvave sablasti.
Morali biste piti čaj od umirujućih trava, gospodine de Prefontaines - savjetovala mu je Anđelika koju su podizali srsi od tih žalosnih spominjanja. Napadaj kojemu je ona izbjegla, ali je Margerita u tom napadu izgubila život, bio je isuviše svjež a da bi ona smatrala riječi gospodina de Prefontainesa praznim bulažnjenjem.
Ubojstvo, silovanja, izdaje, najgroznije zločine krila je utroba ogromne palače. Anđelika se odmah po tom našla u nekoj vrsti podzemlja, ispod velike galerije. Iz vremena Henrika IX tu je bilo nekoliko odaja određenih za umjetnike i poneke zanatlije.
Tu su stanovali kipari, slikari, urari, parfimeri, brusači dragog kamenja, kovači čeličnih mačeva, vrlo vješti klatari, lutnjari, konstruktori znanstvenih instrumenata, tapetari, knjižari; tu su živjeli na kraljev račun. Iza debelih drvenih vrata odjekivala je lupa čekića, kovačkih mijehova, buka radionica u kojima su se tkale tapiserije i turski sagovi, gluha buka štamparskih strojeva.
Slikar kojemu je gospođica de Montpensier povjerila da joj napravi portret, bio je Holanđanin plave brade, visok, svjetlomodrih očiju na licu ružičastu poput kuhane šunke. Skroman majstor i veliki umjetnik, Van Ossel, se suprotstavljao ćudima dvorskih dama snagom svog nepokolebljivog karaktera i natucanjem francuskog jezika. Iako mu se velika većina plemića obraćala s ti, kao što su se uopće obraćali svojim slugama i svojim radnicima, on im je uza sve to nametao svoju volju.
On je, dakle, odlučio da Gospođicu naslika s jednom golom sisom. Naposljetku i nije imao krivo, jer su na toj snažnoj usidjelici dojke bile najsavršeniji njen dio. Pretpostavljajući da je slika imala biti poklon novom proscu, rječitost njezine okrugle, bijele, izazivačke dojke, mora se priznati bila bi sretno nadopunila bogatstvo miraza i njenih plemićkih naslova.
Zaodjenuta poširokim plaštom od tamnomodrog baršuna izlomljenog naborima, prekrivena biserima i draguljima, s jednom ružom među prstima, Gospođica se nasmiješi Anđeliki.
Začas ću biti s vama, draga. Van Ossel, ne bi li se ti već jednom odlučio da me prestaneš mučiti?
Slikar nešto promrmlja u bradu i još pokojim potezom kista osvijetli jedinu dojku, predmet svih njegovih briga.
Dok je jedna sobarica pomagala gospođici de Montpensier da se odjene, slikar preda svoje kistove jednome dječaku, vjerojatno svom sinu, koji je u isto vlijeme i učio kod oca zanat. Majstor sad pažljivo motraše Anđeliku i Kuasi-Ba koji je išao za njom. Najzad skine šešir i duboko joj se pokloni.
Gospođo, dozvolite mi da napravim vaš portret…
Ah! Vrlo lijepo! Bijela žena i potpuno crni crnac. Sunce i noć…
Anđelika odbije ponudu. Nije sad bilo vrijeme za to. Ali jednoga dana možda…
I zamisli ogromnu sliku koju bi objesila u velikom salonu palače u četvrti Saint- Paul, kad se u nju pobjedonosno useli zajedno s Joffreyom de Peyracom. Ta je misao ispuni nadom u pogledu budućnosti.
U galeriji, na putu prema njenim odajama, Velika gospođica je uze pod ruku i prijeđe na stvar njoj svojstvenom osornošću.
Draga moja djevojčice, nadala sam se da ću vas, pošto slučaj vašega muža ispitam, obradovati dobrim vijestima, to jest da ću vam javiti kako je posrijedi neka zabuna koju je izazvao neki razljućeni dvoranin koji se htio dodvoriti kralju ili kleveta nekog molitelja kojega je gospodin, de Peyrac izbacio napolje te se htio osvetiti… Ali se sada bojim da je čitav slučaj mnogo zamršeniji i dug.
Zaboga, visosti, a šta ste doznali?
Uđimo k meni, što dalje od radoznalih ušiju.
Kad su sjele jedna pored druge na široki divan, Gospođica ponovo reče:
U stvari, doznala sam vrlo malo, izuzmu li se dvorske brbljarije. Moram vam priznati da me baš to najviše i zabrinjava. Nitko ništa ne zna ili radije, neće da zna.
A zatim doda oklijevajući i tihim glasom:
Vašeg se muža optužuje za vračanje.
Da ne bi povrijedila tu princezu dobra srca, Anđelika ne htjede reći da joj je to već odavna poznato.
To ne bi bila tako ozbiljna optužba - nastavljala je gospođica Montpensier - i ta bi se stvar mogla riješiti bez poteškoća da je vaš muž predan nekom crkvenom sudu kao što bi i trebalo s obzirom na optužbu. Ne krijem vam da mi ti crkveni ljudi idu pomalo na živce, svojom nametljivošcu, ali isto tako treba priznati da je njihova pravda, ukoliko se radi o pitanjima iz njihove nadležnosti, često vrlo poštena i razborita. Ali ostaje važna činjenica da će vašem mužu, usprkos ovoj posebnoj optužbi, suditi svjetovni sud. U tom pogledu ne gajim nikakvih iluzija. Ako bude izveden na sud, što još nije sigurno, ishod će ovisiti isključivo od sudaca porotnika.
Mislite li time kazati, visosti, da bi se civilni suci mogli pokazati pristrasni?
To ovisi od onoga tko će ih izabrati?
A tko će ih izabrati?
Kralj.
Pred prestrašenim licem mlade žene, princeza ustane, dodirne je u rame i počne smirivati. Sve će dobro završiti, u to je bila uvjerena. Ali treba stvari izvesti načistac. Ne stavlja se u zatvor bez razloga čovjeka de Peyracova položaja i ranga. Ona je temeljitu istragu provela kod pariškog nadbiskupa, kardinala Gondija, također pristalice fronde i ne baš najbolje raspoloženog prema monsinjoru de Fontenacu iz Toulouse.
Od kardinala, kojega se nije moglo kriviti zbog sklonosti prema pothvatima moćnog suparnika u Languedocu, ona je doznala da je nadbiskup tuluški zaista prvi podigao optužbu radi vračanja, ali prepuštanje pravnog gonjenja kraljevskoj pravdi nadbiskupu tuluškom je bilo nametnuto nekim tajnim putem.
Monsinjor iz Toulouse nije imao namjeru tjerati mak na konac. Naime, uvjeren da se tu ne radi ni o kakvim đavoljim činima, on bi se bio ograničio i zadovoljio time da vašega muža prekori crkveni sud i tuluški sabor. Ali mu je njegov optuženik istrgnut iz ruku posebnim uhidbenim nalogom mnogo prije pripremljenim.
Gospođica ispriča zatim Anđeliki kako je, pošto se dalje raspitivala kod svojih poznanika na visokim položajima, bivala sve uvjerenija da je Joffrey de Peyrac nasilno odveden jer je postojala opasnost da će ga vjerojatno saborski sud u Toulousi uzeti pod svoju nadležnost.
Doznala sam to od gospodina Massenaua, časnog člana tuluškog sabora, koji je pozvan u Pariz zbog misterioznih razloga. On, međutim, pomišlja da je pozvan baš u vezi s slučajem vašega muža.
Massenau? - zamišljeno ponovi Anđelika.
Odjedared joj pred očima iskrsne rumenkast čovječuljak nacifran vrpcama usred prašnjave ceste što je vodila za Salsigne, koji je štapom prijetio bezobraznom grofu de Peyracu vičući:
Pisat ću kraljevu namjesniku za Languedoc… kraljevu savjetu…
Oh! Bože! - prošapta Anđelika. - Ta on je neprijateljski raspoložen prema mom mužu.
Ja sam osobno razgovarala s tim predstavnikom pravde - reče vojvotkinja de Montpensier. - Mada je on pučkog porijekla, učinio mi se dosta pošten i iskren. U stvari, on se boji da je izabran za prisegnutog suca u procesu protiv grofa de Peyraca baš zato što se zna da je on s njim imao izvjestan sukob. On tvrdi da uvrede dobačene usred dana ne mogu utjecati na tok procesa i da bi se on našao u vrlo nelagodnom položaju ako ga se prisili da sudjeluje u prividnom procesu.
Anđelika se uhvati samo za tu riječ: proces!
Dakle, izvest će ga pred sud? Jedan odvjetnik kojemu sam se obratila za pomoć rekao mi je da bi već samo to predstavljalo izvjestan uspjeh, a osobito ako bi se u samom pariškom saboru oformio sud. Taj Masseneau je također poslanik pa njegovo prisustvo možda svjedoči o toj mogućnosti.
Gospođica de Montpensier iskrevelji lice što je bez sumnje nije učinilo ljepšom.
Znate, draga, meni su prilično dobro poznate pravne smicalice i dobro poznajem taj pravnički svijet. Vjerujte mi, saborski sud ne bi bio ni od kakve pomoći vašem mužu jer svaki od tih poslanika ponešto duguje Fouquetu, sadašnjem glavnom ravnatelju državne blagajne, i pokorili bi se njegovim naređenjima utoliko prije što je on sam nekad bio predsjednik pariškog sabora.
Anđelika se trgne. Fouquet! Tu smo, opasna je životinja ponovo kesila svoje šiljate zube.
Zašto ste spomenuli Fougueta? - upita Anđelika neodlučnim glasom. - Kunem vam se da moj muž nije učinio ništa što je moglo izazvati mržnju toga čovjeka. A osim toga, on ga čak nikad ni vidio nije!
Gospođica je odmahivala glavom.
Među Fouquetovim ljudima ja nemam nijednog uhoda. Uostalom, ja i nemam običaj, kao on, da uhodarim druge. A taj je običaj imao i moj pokojni otac. On je uvijek tvrdio da se u ovoj državi i ne može drugačije postupiti. Ja, dakle, nemam, a žao mi je to radi vašeg muža, među osobama što okružuju glavnog ravnatelja državne blagajne, ni čovjeka ni ženu svoga povjerenja. Ali mi se učinilo iz riječi kraljeva brata, kojega, pretpostavljam, također plaća Fouquet, da vi i vaš muž znate neku tajnu koja se Fouqueta tiče.
Anđeliki je zastalo srce u grlu. Treba li da sve ispriča svojoj velikoj zaštitnici? Bilo joj je već na vrh jezika, ali se na vrijeme sjetila da je Velika gospođica bila na glasu kao žena koja nije bila kadra držati jezik za zubima. Bilo je bolje pričekati i upitati za savjet Desgreza.
Mlada žena uzdahne i izmakne pogled u stranu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:43 am




A šta bih znala o tom moćnom gospodinu s kojim nikam nisam bila ni u kakvoj vezi? Dakako, sjećam se: ta bila sam u to vrijeme djevojčica da se u Poitouu pričalo o tobožnjoj uroti u koju su bili umiješani gospodin Fouquet, princ de Conde i još neki velikaši. Poslije toga se pojavila fronda.
Bilo je već i to dovoljno što se netko usudio tim riječima govoriti pred Velikom gospođicom. Ali ova ne nađe u tome nikakve zlobe te doda da je njezinu ocu život protekao u kovanju urota.
To mu je bila najveća mana. Uostalom, bio je isuviše dobar, isuviše slab da bi preuzeo sudbinu kraljevine u svoj ruke. A bio je pravi umjetnik u rovarenju. Možda se zbog toga i našao u Fouquetovu društvu koji u to vrijeme nije još bio poznat. Ali moj je otac bio bogat, a Fouquet je bio na početku svoje karijere. Nitko ne može ustvrditi da je moj otac rovario zato da se obogati.
A ni moj se muž nije obogatio urotama - primijeti Anđelika uz bledunjavi smiješak. - Možda je to nekome sumnjivo.
Gospođica se složi i doda kako na dvoru nisu dobro viđeni ljudi koji ne umiju da se ulaguju i dodvoravaju.
Ali time se ne može objasniti i opravdati tajno naređenje o uhićenju što ga je kralj potpisao.
Mora da je tu još nešto posrijedi - doda Velika, gospođica. Ona je eto ponavljala mišljenje odvjetnika Desgreza a da to nije ni znala. - U svakom slučaju kralj, jedino on tu može pomoći. Nije s njim lako izići na kraj. On je kod Mazarina dobio sjajnu obuku u firentinskoj diplomaciji. Vidjet ćete ga kako se smiješi ili čak sa suzama u očima, zato jer je vrlo osjetljive duše… a u isto vrijeme priprema bodež da ubije nekog prijatelja.
Vidjevši da je Anđelika problijedila, njezina joj zaštitnica prebaci ruku preko ramena i veselo reče:
Ta ja se samo šalim, kao obično. Ne smijete uzeti za gotov groš ono što ja kažem. Nitko me više u ovoj zemlji ne uzima ozbiljno. Stoga ću završiti s prijedlogom: želite li razgovarati s kraljem?
Anđeliku je duboko ganula dobrota Velike gospođice te joj se ona baci pred noge našto i jedna i druga briznuše u plač.
Poslije toga je gospođica de Montpensier obavijesti da je pogibeljan sastanak već bio dogovoren i da će kralj za dva sata primiti gospođu de Peyrac.
Anđeliku ta vijest nije nimalo potresla, naprotiv čitavo joj biće preplavi neki čudan mir. Taj je dan imao biti odlučan.
S obzirom na to da nije imala više vremena da se vrati u četvrt Saint-Landry, ona zamoli Gospođicu za dopuštenje da se posluži njenim puderom i ličilom kako bi bar donekle pristojno izgledala. Gospođica joj stavi na raspolaganje jednu od svojih sobarica.
Pred ogledalom s Anđelika pitala da li je još bila dovoljno lijepa da u kralju pobudi sklonost prema sebi.
U pasu je bila nešto jača, ali joj je zato lice, još nedavno okruglo kao u djevojčice, bilo sad mršavije. Lice joj je bilo blijedo, a oči joj okružili podočnjaci. Pošto je pažljivim pogledom prešla preko lica, pomisli kako su, poslije svega, izdužena krivulja njezina lica te oči uvećane ljubičastim tonom podočnjaka čitavu njezinom liku davala tužan i ganutljiv izraz, neku posebnu draž.
Jedva zamjetljivo se naliči, pričvrsti mladež od crnog baršuna kraj sljepoočica i pusti da je sobarica očešlja. Anđelika pomisli kako je, naposljetku, kralju poznato da su njezina dobra zapljenjena pa se, prema tome, neće ni začuditi što se ona nalazi u stisci. Bilo joj je žao što se ne može posavjetovati s Desgrezom. Da li da kralju pristupi služeći se besmislenim dvorskim laskanjem? Takve bi riječi bez sumnje lažno zvučale u njenim ustima! Odluči da joj držanje bude puno pouzdanja, da iskaže svoju uvjerenost u kraljev osjećaj pravde. Dokazat će mu nevinost svoga muža, a ne pokaže li se blag, bit će to sigurno na štetu kralja kakav je bio Luj XIV. Nešto zatim, pogledavši se ponovo u ogledalo i spazivši kako joj se zelene oči sjaje kao mački u mraku, promrmlja:
Ovo više nisam ja! Ali ipak u ogledalu vidim vrlo lijepu ženu. Oh! Kralj neće biti ravnodušan. Ali na žalost, ja nisam dovoljno ponizna. Bože, učini moje srce poniznim!
Anđelika se podigla iz svog dubokog poklona. Srce joj je snažno udaralo.
Kralj je stajao pred njom. Njegove visoke potpetice od obojenog drveta bešumno su gnječile sag od mekane vune.
Anđelika opazi da su se vrata od malog kabineta zatvorila i da je ona bila sama sa suverenom. Osjeti nelagodu, gotovo strah. Uvijek je viđavala kralja okružena mnoštvom svijeta te joj se činilo da on i nije pravi pravcati i živi kralj već kao neki glumac na kazališnim daskama.
Ali sad je osjećala njegovu krupnu priliku od koje se širio nježan miris perunikina pudera kojim on bijaše naprašio svoju gustu i crnu kosu. Taj je čovjek bio, dakle, kralj.
Prisili se i podigne oči na nj. Luj XIV je bio ozbiljan i miran. Izgledao je kao da se napinje ne bi li se sjetio posjetiteljičina imena, iako mu ga je prije par trenutaka Velika gospođica kazala. U Anđeliki su se kočili udovi od njegova ledena pogleda.
Luj XIV ne bijaše naslijedio od svog oca, kralja Luja XIII, jednostavnost, ali je zato nasljedio njegovu bojažljivu prirodu. Ali Anđelika to nije znala. A kralj je volio raskoš i časti pa je donekle i time svladavao taj svoj osjećaj manje vrijednosti koji nije bio nimalo u skladu s veličajnošću njegova položaja. Pa iako je već bio oženjen i varlo galantan, još uvijek se nije bio kadar približiti lijepoj ženi a da se pri tom ne zbuni. A Anđelika je bila lijepa. Nadasve se u njezinu držanju očitovao, a da ona toga i nije bila svjesna, ponos njezine duše, a u pogledu izraz u isti mah
i suzdržljiv i smion koji se ponekome mogao činiti čak drskim, izazovnim, ali i nevinim kao kod bića neiskusnih i iskrenih. A u osmijehu joj se zrcala sklonost prema ljudima i životu uopće.
Ali sad se Anđelika nije osmjehivala. Morala je čekati da kralj prvi progovori, a on je šutio i njegova se šutnja produžavala. Tjeskoba ju je stegla u grlu.
Naposljetku se kralj odluči posluživši se jednom polulaži:
Gospođo, nisam vas prepoznao. Nemate više onu prekrasnu haljinu protkanu zlatom, što ste je imali na sebi u Saint-Jean-de-Luzu?
U stvari, sire, neobično mi je žao što sam se pred vama pojavila u ovako jednostavnoj i iznošenoj haljini. Ali jedino mi je ovo još ostalo. Vašem veličanstvu nije nepoznato da su sva moja dobra pod zaplijenom.
Izraz kraljeva lica se ukruti. A potom se odjedared prelije osmijehom.
Vi barem odmah prelazite na samu stvar, gospođo. Naposljetku imate pravo. Podsjetili ste me da je kralju svaki minut dragocjen i ne smije trošiti vrijeme na besikorisno brbljanje. Ipak ste malko prestrogi, gospođo.
Obraze mlade žene oblije lako rumenilo. Ona se zbunjeno nasmiješi.
Nije mi bilo i na kraj pameti, sire, da vas podsjećam na brojne dužnosti što vas pritišću, već sam iskreno odgovorila na vaše pitanje. Ne bih željela da me vaše veličanstvo smatra do te mjere nemarnom da se pred vama pojavim u olinjaloj haljini i sa skromnim nakitom na sebi.
Ja nisam dao naređenje da se zaplijene vaše osobne stvari. Naprotiv, izričito sam naredio da se gospođa de Peyrac ne dira i da je se ni u čemu ne smeta.
Beskrajno sam zahvalna vašem veličanstvu na pažnji što ste je pokazali prema meni - reče Anđelika poklonivši se. - Ali ja nisam imala ništa što bi mi osobno pripadalo i, mučena tjeskobom zbog sudbine svoga muža, pohitala sam u Pariz samo s nekoliko haljina i s nešto malo nakita. Al nisam došla k vama, sire, da se jadam na bijedu. Jedino sudbina moga muža me zabrinjava.
Ušuti i stisne usne da zaustavi svu onu bujicu pitanja što mu ih je htjela postaviti: Zašto ste ga uhapsili? Za što ga se optužuje? Kad ćete mi ga vratiti?
Kraj XIV ju je gledao ne skrivajući pri tom svoje znatiželje.
Je li moguće, gospođo, da je tako lijepa žena kao vi zaista zaljubljena u onakvog muža, šepavoga i odvratnoga?
Prezrivi ton što se osjećao u kraljevu glasu kao bodež je pogodio Anđeliku. Strahovit bol je zgrabi za srce.
Srditost joj sijevnu u očima.
Kako možete kazati tako nešto? - naglo poviče. Pa ipak, vi ste ga čuli, sire! Vi ste čuli! Zlatni glas kraljevstva!
Draži njegova glasa se čovjek teškom mukom može odrvati. On joj se približi i nastavi glasom kao da je želi pridobiti:
Istina je, dakle, da je vaš muž imao moć da začara sve žene, pa čak i one najneosjetljivije. Obaviješten sam da je taj gospodin bio toliko ponosan na tu svoju moć te se do te mjere time razmetao da je od toga stvorio neku vrst naučavanja, nazvanog "ljubavno udvaranje", a to su, u stvari, bile priredbe upriličene zato da se učesnici mogu odati najgorem razvratu.
"Manje razvratnom od razuzdanosti koja vlada u Louvreu", umalo Anđelika nije grubo uzvratila.
Ali se ipak nekako savlada.
Smisao onih mondenih sastanaka loše je protumačen vašem veličanstvu. Moj muž je uživao u tome da u svojoj Palači radosnog znanja oživi srednjevjekovne tradicije provansalskih trubadura koji su udvaranje gospođama podigli na rang pravila. Jasno da se nisu vodili ozbiljni razgovori, ta razgovaralo se o ljubavi, ali nisu prelazili okvire pristojnosti.
A niste li bili ljubomorni, gospođo, videći svoga muža u kojega ste bili vrlo zaljubljeni kako se prepušta bludu?
Nikad nisam primijetila da se prepušta razvratu u onom smislu kako to vi podrazumjevate, sire. Trubadurske tradicije zahtijevaju vjernost samo jednoj ženi, pa bilo ona žena ili ljubavnica. A ja sam bila žena koju je on sebi odabrao.
Pa ipak je prošlo prilično vremena prije no što ste se priklonili tom izboru. Kako to da se vaša početna odvratnost prema njemu odjedared pretvorila u strastvenu ljubav?
Vidim da vaše veličanstvo zanimaju najintimnije pojedinosti u životu vaših podanika - otpovrne Anđelika koja ovaj put nije uspjela suspregnuti podruglijivi ton u svom glasu.
Duša joj je uskipjela bijesom. Spopala ju je luda želja da mu dobaci u lice posprdne odgovore što su joj navirali na usta. Htjede mu reći na primjer: "Da li od svojih uhoda dobivate svako jutro izvještaje koliko se puta svaki plemić u čitavu kraljevstvu prepustio ljubavnoj igri te noći?"
Jedva jedvice se suzdržala. Oborila je glavu da joj ne pročita na licu osjećaje što su joj uzburkali dušu.
Niste odgovorili na moje pitanje, gospođo - primijeti kralj ledenim glasom. Anđelika rukom prijeđe preko čela.
Htjeli biste znati zašto sam se zaljubila u svog muža? - prošapće. - Nema sumnje, zato što ga je Bog obdario svim onim svojstvma zbog kojih je svaka žena sretna kad može biti robinjom takva čovjeka.
Dakle, priznajete da vas je muž začarao?
Pet godina sam proživjela kraj njega, sire, i zaklet ću se na evanđelje da nije on bio vrač ni vještac.
A znate li da ga se upravo za vračanje optužuje? Ona šutke potvrdi.
Ne radi se samo o neobičnom utjecaju što ga ima na žene, već i o sumnjivu porijeklu njegova ogromnog bogatstva. Priča se da je, zahvaljujući savezu sa sotonom, otkrio postupak kako se iz drugih kovina dobiva zlato.
Sire, neka se moga muža izvede pred sud i on će tako dokazati da je postao žrtva lažnih predodžbi alkemičara koje se temelje na srednjovjekovnoj predaji. A ta su poimanja u ovo naše vrijeme više štetna nego korisna.
Kraljevo se čelo malko razvedri.
Priznajte, gospođo, da se ni vi ni ja ne razumijemo mnogo u alkemiju. Priznajem, međutim, da su tumačenja što sam ih dobio o pokusima gospodina de Peyraca prilično nejasna i ne baš sasvim određena.
Anđeliki je laknulo.
Sretna sam, sire, što čujem te riječi blagosti i razumijevanja! Na kraljevu se licu pojavi smiješak protivljenja.
Malo polakše, gospođo. Samo sam rekao da sam zatražio pojedinosti o zgodi u vezi s pretvaranjem zlata.
Istina je, sire, da nikad nije postojalo niti je moguće pretvaranje zlata. Moj muž je, pomoću rastopljenog otova samo otkrio postupak rastvaranja zlata iz stijena u kojima ga ima. Na taj način je moj muž stekao bogatstvo.
Ako je to bio pošten i istinski postupak, bilo bi više nego normalno da je njegovo iskorištavanje ponudio svome kralju. Međutim, on o tom svom otkriću nikad nikome nije govorio.
Sire, ja sam svjedok da je on izvršio taj svoj postupak pred nekim plemićima, te pred povjerljivim čovjekom tuluškog nadbiskupa, ali taj se postupak primijeniti može jedino na zlato, u stvari, nezamjetljivo na prvi pogled u nekim stijenama u Pirinejima. A da bi se to zlato iz stijene izvuklo trebalo je dovesti u rudnik strane stručnjake. Ne radi se, dakle, ni o kakvoj kabalističkoj formuli koju bi on mogao ustupiti, već o posebnoj znanosti, o novim ispitivanjima terena i o znatnim novčanim sredstvima.
On je, nema sumnje, više volio sadržati za sebe iskorištavanje svog postupka koji mu je, obogativši ga, davao izliku, da prima strance Španjolce, Nijemce,
Engleze i krivovjerca iz Švicarske. I zato se našao u povoljnom položaju da protiv kralja pobuni narod Languedoca.
Moj muž nije nikada rovario protiv vlasti vašega veličanstva.
Pa ipak on se na tako drzak način razmetao svojom nezavisnošću da je to u najmanju ruku svima upadalo u oči. Priznajte, gospođo, da je vrlo neobično, abnormalno kad jedan plemić ništa ne moli kralja. On je prevršio svaku mjeru svojim hvastanjem da njemu nije potrebna kraljeva milost.
Anđelika se tresla kao u groznici. Postala je manja od makova srna, priznala je da je Joffrey bio čovjek neobičan koji je, odvojen od sebi sličnih nesrećom koja mu je iznakazila tijelo, sve poduzeo da se izdigne nad druge smjelošću svojih misli i svoje znanosti.
Vaš je muž htio stvoriti državu u državi - oštro joj otpovine kralj. - Nije važno da li je on vještac ili što drugo, već to što se on htio nametnuti novcem i raskošju. Od dana njegova hapšenja, u Toulousi vlada metež, a Languedoc se uzbunio. Nemojte misliti, gospođo, da sam ja potpisao onaj nalog nemajući za to ozbiljnijih razloga od optužbe za vračanje, mada je i to zabrinjavajuće, mada i to izaziva razne nerede. Imam čvrstih dokaza o njegovu izdajstvu.
Izdajnici posvuda vide izdajnike - polako mu odgovori Anđelika bljeskajući svojim zelenim očima. - Kad bi mi vaše veličanstvo navelo imena onih koji su tako podlo oklevetali grofa de Peyraca, sigurna sam da bi među njima otkrili ličnosti koje su ne baš tako davno snovali urote ne samo protiv moći već i protiv života vašega veličanstva.
Luj XIV naizgled dočeka hladnokrvno Anđelikine proteste, samo mu preko očiju preleti laka sjena.
Previše se usuđujete, gospođo, iznoseći svoje mišljenje u koga bih ja morao imati pouzdanja. Zvijeri ukroćene, na lancu, korisnije su mi od dalekog podanika, ponosna i slobodna, koji bi se prije ili poslije dignuo protiv mene. Slučaj vašega muža treba da posluži kao primjer ostaloj gospodi koja su sklona tome da isuviše dignu glavu. Vidjet ćemo hoće li sa svim svojim zlatom kupiti svoje suce i hoće li mu sotona priteći u pomoć! Moja je dužnost da narod štitim od pogubnih uticaja onih plemića koji bi htjeli zagospodariti ne samo njegovom dušom i tijelom već i kraljem.
"Trebalo bi da se u suzama srušim pred njegove noge", pomisli Anđelika.
Ali nije smogla snage. Pred sobom više nije vidjela kraljevu ličnost već mladića svojih godina, čovjeka od dvadeset i dvije godine. Spopadala ju je mahnita želja da ga zgrabi za čipkasti ovratnik i da ga prodrma kao šljivu.
To je, dakle, kraljeva pravda - odsiječe prezrivo, glasom koji joj se učini tuđim. - Vas okružuju naprahani ubojice, razbojnici sa šeširima okićenim perjanicama, prosjaci i udvorice. Jedan Fouquet, jedan Conde, Gondi, Longueville, Beaufort… Čovjek kojega ja volim nikad vas nije izdao. Nadživeo je velike nevolje, tovio je kraljevu blagajnu dijelom bogastva što ga je stekao svojom genijalnošću, svojim trudom i stalnim radom. Nikad nikoga nije ništa pitao, to je ono što mu nikada neće biti oprošteno…
U stvari, to i jest ono što mu nikad neće biti oprošteno - kao jeka je ponovio kralj.
Zatim se približi Anđeliki i silovito je zgrabi za ruku.
Po tome se vidjelo da je van sebe od bijesa, iako je svome licu uspio nametnuti krinku mirnoće.
Gospođo, izići ćete slobodna iz ove sobe, mada bih mogao narediti da vas se zatvori. Sjetite se toga kad posumnjate u kraljevu velikodušnost. Samo budite oprezni! Neću da više išta o vama čujem, inače ću biti nemilosrdan. Vaš muž je moj podanik. Pustite da se državna pravda izvrši. Zbogom, gospođo!


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:43 am






"Sve je izgubljeno… A ja sam tome kriva! Zauvijek sam izgubila Joffreya", izjedala se u sebi Anđelika.
Kao izvan sebe je trčala hodnicima Louvrea. Tražila je Kuasi-Ba. Htjela je vidjeti Veliku gospođicu.. Srce joj je stegla mora, uzalud je zvalo u pomoć. Likovi što ih je susretala bijahu i gluhi i slijepi, nepostojane marionete s nekog drugog svijeta. Spuštao se mrak i navlačio oluju koja je s bukom nalijetala na prozorska stakla, zanašala plamen svijeća, piskala ispod vrata, vijala zastorima.
Stupovlje, u kamenu isklesana lica, veličanstvene sjene ogromnih stepeništa, sitni pozlaćeni ukrasi, mostovi i trijemovi, kamene ploče po podovima, ogledala, ukrasni vijenci… Anđelika je lutala kroz Luovre kao kroz mračnu šumu, kao kroz labirint u kojemu smrt iza svakog koraka vreba.
U nadi da će naći Kuasi-Ba, ona siđe i stiže u nekakvo dvorište, ali se pred snažnim pljuskom koji se bučeći poput potoka rušio sa streha morala povući.
Družina talijanskih glumaca što je te večeri imala plesati pred kraljem sklonila se od pljuska pod stepenice i okupila oko žeravnice. Crvena svijetlost žeravnice osvjetljavala je šarena dijela harlekina, njihove crne krinke, bijelu odjeću Pantalonea22 i njegovih lakrdijaša. Vrativši se na gornji kat Anđelika naposljetku opazi jedno poznato lice, bio je to Brienne. On joj reče da je vidio gospodina de Prefontainesa kod mlade engleske princeze Herariette i da će on možda biti u stanju kazati joj gdje se nalazi gospođica de Montpensier.
Kod princeze Henriette se naveliko kockalo za stolovima pri mlakom svijetlu voštanica koje su živahnim sjajem osvjetljavale dvoranu. Anđelika opazi d’Andijosa, Peguilina, d'Humieresa i de Guichea. Sasvim su bili zaokupljeni igrom, a možda su se pravili da je ne vide. Gospodin de Prefontaines, koji je pijuckao čašicu likera pored kamina, reče joj da je gospođica de Montpensier otišla u apartmane kraljice majke da igra na karte s mladom kraljicom. Njeno veličanstvo kraljica Marija Tereza umorna i plašljiva, a uz to ne poznavajući dobro francuski, nije se rado miješala s mlađim svijetom na dvoru, tim svijetom koji se svemu podsmjehivao. Gospođica je svake večeri dolazila k njoj na partiju. Gospođica je bila vrlo dobra, međutim, kraljica je rano lijegala te je postojala vjerojatnost da će Gospođica uskoro navratiti da pozdravi bratučeđu Henriettu. U svakom slučaju, ona će pozvati gospodina de Prefontainesa, jar nikad nije odlazila u krevet a da prije toga nije s njim utvrdila što se potrošilo tog dana.
Anđelika odluči da je pričeka. Približi se jednom stolu na koji su konobari porazmjestili hladne zakuske i kolače. Prilično se stidjela zbog svog teka koji ju je usprkos svima nevoljama uvijek dobro služio. Ohrabrena od gospodina de Prefontainesa, sjedne i pojede pileće krilo, dva jaja u hladetini i nekoliko kolačića. A zatim, pošto je jednoga paža zamolila lavorčić s vodom da opere prste, pridruži se grupi igrača i uze nekoliko karata. Uza se je imala nešto novaca. Ubrzo ju je počela pratiti sreća.
Dobivanje ju je donekle utješilo. Kad bi barem napunila kesu, taj dan i ne bi bio tako katastrofalan. Sasvim je osvoji igra. Nizovi dukata skupljali su se pred njom. Jedan od njenih susjeda koji je gubio reče gorkoslatkim tonom:
A čemu se čuditi: ona je mala vještica!
Hitrom rukom povuče njegov ulog i tek poslije toga shvati na što je ciljao svojom primjedbom. O Joffreyevoj se nesreći počelo govoriti na dvoru. Šaputanje je išlo od uha do uha da ga se optužuje zbog vraćanja. Uza sve to Anđelika osta na svom mjestu.

22 Maska iz talijanske komedije tog remena
"Napustit ću igru tek onda kad počnem gubiti. Oh! Kad bih im bar ispraznila džepove, možda bih imala dosta novaca da kupim suce…"
Dok je još jedinom okretala tri bezobrazna asa, jedna joj ruka kliznu oko pasa i lako je uštine.
Zašto ste se vratili u Louvre? - šapne joj na uho markiz de Vardes.
Sigurno ne zato da vas vidim - odgovori Anđeliika a da ga nije ni pogledala. I naglim se trzajem oslobodi.
On uze nekoliko karata i mahinalno ih rasporedi. Uz to je nastavljao da joj šapće istim tonom
Vi ste poludjeli! Vi baš hoćete da vas umlate?
Ono što ja hoću vas se ne tiče.
On zaigra, izgubi, položi novi ulog na stol.
Slušajte, još imate vremena. Dođite za mnom. Dat ću vam Švicarce da vas otprate do kuće.
Ovaj ga put ona prezrivo odmjeri.
Nimalo se ne pouzdajem u vašu zaštitu, gospodine de Vardes, a vi vrlo dobro znate zašto.
On okrene svoje karte jedva suzdržavajući bijes.
Baš sam budala što se brinem za vašu sudbinu.
Oklijevao je nekoliko trenutaka prije no što je promrmljao opako je gledajući:
Svojim me držanjem izvrgavate podsmijehu. A budući da ne postoji neko drugo sredstvo da bi vas se privelo pameti, reći ću vam: mislite na svog sina. Odmah napustite Louvre i nastojte nadasve da se ne sretnete s kraljevim bratom!
Neću se maknuti od ovoga stola dokle god vi budete u blizini - odgovori mu Anđelika vrlo mirno. Markiz je nemoćno stiskao šake. Naposljetku se digne iza stola.
U redu, ja odlazim. Ovo isto učinite i vi što prije. U pitanju je vaš vlastiti život. Ona vidje kako odlazi pozdravljajući i desno i lijevo.
Nemir joj se uvukao u dušu. Nije uspijevala da se oslobodi straha koji se uvlačio u nju kao hladna zmijurina. Možda joj je de Vardes pripremio stupicu? Od njega se svemu mogla nadati. Pa ipak, glas tog bezobraznika imao je neobičan prizvuk. Spomenuvši joj sina, sasvim ju je smutio. Pred očima joj iskrsne njen lijepi momčić u ružičastoj kapici, neodlučan u svom dugom i izvezenom odijelcu, sa svojom srebrnom igračkom u šaci. Šta li će biti od njega ako ona bez traga nestane?
Mlada žena napusti stol i stavi u torbicu dobivene zlatnike. Bijaše dobila tisuću i pet stotina dukata. Pokupi plašt prebačen preko naslona stolice i pođe k princezi Henrietti da je pozdravi. Ova joj ravnodušno kimne glavom.
Anđelika je tužna srca napuštala salon pun svijetla i topline. Propuh sa štropotom zatvori vrata iza nje. Siktanje vjetra povijalo je skokovit plamen svijeća koje su se doimale kao da su pomahnitale od straha. Sjene, i plamenovi kovitlali su se u nekakvu luđačkom plesu. Odjednom bi ponovo sve utihnulo, a vjetar je siktao u daljini dok se u tihom beskraju hodnika ništa nije micalo.
Pošto je u Švicarca što se nalazio na straži pred apartmanima princeze Henriette dobila obavijest kojim pravcem treba da krene, ona žurno pođe dobro se umotavši u svoj plašt. Trudila se da od sebe odagna strah, ali joj se činilo da se iza svakog ugla krije neka sumnjiva prilika. Približavajući se tako uglu jednoga hodnika, uspori korak.
Nesavladiva ju je mora pritisla. "Eno ih tamo", pomisli.
Nikoga nije vidjela, ali jedna se sjena izdužila po podu. Ovaj put nije bio sumnje: neki se čovjek postavio iza zida i vrebao na nekoga…
Anđelika se sasvim zaustavi. Nešto se pomače na uglu i nekakva prilika umotana u crni ogrtač, sa šeširom natučenim duboko na oči, polako se pomakne na sredinu hodnika i prepriječi joj put. Ugrizavši se za usne da ne bi kriknula, Anđelika se umah okrene i krene u pravcu iz kojega bijaše došla.
Iznad ramena baci pogled unazad. Sad su bila trojica: slijedili su je. Anđelika zabrza, ali ona su joj se trojica sve brže primicala. Sad ona nagne u bijeg. Bježala je hitro poput srne.
Nije se morala okretati da bi utvrdila da je gone.
Iza sebe je čula tupi topot koraka jer su oni trčali na vrhovima prstiju. Bijaše to tiha, nestvarna trka nabijena tjeskobom, trka kroz puste hodnike ogromne palače. Odjednom na desnoj strani Anđelika primijeti poluotvorena vrata. Bijaše upravo zamakla iza ugla jednog hodnika. Više nije vidjela progonitelje.
Ubaci se u sobu, zatvori vrata, gurne zasun na vratima. Više mrtva nego živa nasloni se na vratnicu. Začuje hitre korake ljudi i njihovo zadihano disanje. A zatim se sve smiri.
Posrčući od uzbuđenja, Anđelika pođe prema krevetu i nasloni se na nj. Nikoga unutra nije bilo, ali će bez sumnje netko uskoro naići. Plahte su bile već pripremljene za noć. Vatra je gorjela u kaminu i obasjavala sobu. A na noćnom ormariću pored uzglavlja gorjela je uljanica.
S rukom na grudima, Anđelika je polako dolazila do daha.
"Kako bilo da bilo, treba da se izvučeni iz ovog osinjaka", mislila je.
Bila je baš lakomislena misleći da će se i po drugi put izvući živa iz hodnika Louvrea.
Velika gospođica nije sigurno mislila na pogibelji kojima se Anđelika izlagala pozvavši je da dođe u Louvre.
A niti kralj, bila je sigurna to, nije pretpostavljao što se sve snuje u njegovoj palači. A Louvreom je iza kulisa vladao gospodin Fouquet. Zabrinut da Anđelikina tajna ne postane uzrokom prepasti njegova zapanjujućeg bogatstva, glavni ravnatelj državne blagajne je uzbunio svoju prokletu dušu, Filipa d’Orleansa, strah je posijao u srca onih koji su živjeli od njegove milosti, pretvarajući se u isto vrijeme da su odani kralju. Uhićenje grofa de Peyraca bio je tek prvi korak. Anđelikinim nestankom taj njegov bi oprezan manevar dobio kraj. Jedino mrtvi ne govore.
Mlada žena stisne zube. Srčanost joj obuze dušu, mora umaći smrti.
Očima zaokruži po sobi tražeći izlaz kroz koji bi se mogla izvući a da pri tom ne privuče ničiju pažnju.
Iznenada joj se oči rašire od užasa.
Pred njom su se pokrenuli zastori. Čula je kako u ključaonicu škripi jezičak. Skrivena se vratašca polako otvore i u njihovu se okviru pojave tri čovjeka što su je progonila.
U čovjeku što je išao prvi odmah je prepoznala Gospodina, kraljeva brata.
Ovaj odmah odbaci svoj ogrtač i udarcem ruke poravna čipke na ovratniku. Nije skidao pogled s Anđelike dok su mu se mala usta crvenih usnica razvukla u hladan osmijeh.
Sjajno! - poviče svojim pištavim glasom. - Lane je upalo u klopku. Ali koje li trke! Gospođo, možete se, zaista pohvaliti da imate brze noge.
Anđelika se naoruža hladnokrvnošću te iako je osjećala da noge pod njom popuštaju, ona mu se duboko pokloni.
To ste, dakle, prosvijetli bili vi? Vi ste me toliko uplašili? Mislila sam da se na me okomio neki lupež ili kradljivac s Novoga mosta koji se uvukao u palaču da tu nekoga napadne?
Oh! Ta i ja sam se već više puta našao na Novom mosta, noću, u ulozi razbojnika - reče Mali gospodin praveći se važan. Meni je odavna poznato umijeće kako se dižu kesa ili kako se buše građanske trbušine. Zar ne, mili?
On se okrene prema jednom od svojih drugova koji bijaše zbacio šešir na šiju. Anđelika sad ugleda lice viteza de Lorrainea. Milosnik kraljeva brata bez riječi izvuče mač i priđe bliže. Crvenkasti odsjaj s vatre se odrazi na maču.
Anđelika se pažljivo zagleda u trećeg muškarca koji se držao malko po strani.
Klement Tonnel najzad će ona. - Što ćete vi ovdje, prijatelju? Čovjek joj se duboko pokloni.
Ja sam u službi presvijetloga sada - odgovori. I doda naveden na to snagom navike
Molim gospođu groficu da mi oprosti.
Opraštam vam vrlo rado - reče Anđelika koju odjednom spopadne neodoljiva želja da se nasmije - ali što će vam taj pištolj u ruci?
Majordom se smetenim pogledom zagleda u oružje.
Uza sve to, on se približio ka krevetu na kojeg je Anđelika još uvijek bila naslonjena.
Filip d'Orleans bijaše otvorio ladicu okruglog stola koji je služio kao noćni ormarić i iz nje izvuče čašu do polovice punu neke mrke tekućine.
Gospođo - reče svečano - vi morate umrijeti!
Zbilja? - odgovori Anđelika.
Sva trojica je pogledaju, ustobočeni pred njom. Činilo joj se da joj se biće razdvojilo na dvije polovice. Jedna je polovica užasnuto lomila ruke i vikala "Milost, neću da umirem!" Druga je bila prisebna i mislila "Ova trojica imaju zaista smiješan izgled. Sve je ovo neka glupa šala."
Gospođo, vi ste nas izazvali - ponovo se javi Mali gospodin kojemu su se od nestrpljenja trzala usta. - Umrijet ćete, ali mi smo velikodušni. Pustit ćemo da sami odaberete način svoje smrti: otrov, mač ili pištolj.
Snažan udar vjetra potrese vratima i kiselkasti miris dima sabije u prostoriju. Anđelika podigne glavu potaknuta nadom.
Oh! Nitko neće doći, nitko neće doći! - cerekao se kraljev brat. Ovo je vaš samrtnički krevet, gospođo. Za vas je i pripremljen!
Ali, zaboga, što sam ja vama učinila? - poviče Anđelika kojoj su se od muke počele znojiti sljepoočice. Govorite o mojoj smrti kao o nečemu prirodnom, kao o nečem neophodnom. Dozvolite mi da ne budem vašega mišljenja. Pa i najgori zločinac ima pravo da zna za što ga se optužuje i da se brani.
Ni najvještija obrana neće izmijeniti osudu, gospođo.
Neka bude, ali ako već moram umrijeti, kažite mi barem zašto - otpovrne odlučno Anđelika.
Pošto-poto morala je dobiti na vremenu.
Mladi se princ upitnim pogledom okrene svom drugu.
Naposljetku, budući da su vam odbrojani trenuci života, ne vidim zašto bismo se pokazali bez potrebe nehumani - reče sladunjavim glasićem. - Gospođo, vi niste baš tako neupućeni kao što tvrdite i vrlo dobro vam je poznato za čiji račun djelujemo.
Kraljev? - poviče Anđelika glumeći pri tom poštovanje. Filip d’Orleans slegne slabašnim ramenima.
Kralj je sjajan da pošalje u zatvor osobe protiv kojih se podjaruje njegova ljubomora. Ne, gospođo, ne radi se tu o njegovu veličanstvu.
Pa od koga bi onda kraljev brat mogao primati naređenja? - nedužno je pitala Anđelika.
Princ se trgne.
Meni se čini da ste vi, gospođo, previše drski obraćajući mi se takvim pitanjem. Vi me vrijeđate!
A meni se, naprotiv, čini da su sve osobe u vašoj obitelji neobično osjetljive - odgovori Anđelika u kojoj je bijes podnio prevagu nad strahom. - Kad vam se priređuju svečani dočeci ili vam se laska, vi se vrijeđate zato što onaj što vas prima izgleda bogatiji od vas. Ako vam se poklanjaju darovi, vas to vrijeđa. Ako čovjek ne živi pružajući poput prosjaka ruku i ne upropaštava državu, što rade sva velika gospođa, to se smatra uvredljivom bezočnošću! Ako se netko ne pokloni dovoljno duboko, eto ti razloga za novu uvredu! Plaćaju li se porezi do posljednje pare, to smatrate izazovom... Čangrizava banda, eto šta ste vi, vaš brat kralj, vaša majka i svikoliki vaši rođaci izdajnici: Conde, Montpensier, Soissons, Guise, Lorraine, Vendome…
Zaustavila se gotovo bez daha.
Uspravljen na visokim drvenim peticama kao pijevčić na čaponjčićima, Filip d’Orleans se uvrijeđena izraza zagleda u svoga milosnika.
Jeste li ikad čuli da netko ovako drskim riječima spominje članove kraljevske porodice?
Vitez de Lorrammu mu odgovori okrutnim smijehom.
Vrijeđanja ne ubijaju, monsinjore. Dosta je bilo, gospođo.
Hoću da znam zašto moram umrijeti - nije popuštala Anđelika.
I brzo nadoda odlučna da pošto-poto dobije na vremenu: - Možda je to želja gospodina Fouqueta?
Na licu kraljeva brata pojavi se zadovoljan osmijeh.
Čini se da vam se sjećanje vratilo? Vama je, dakle, poznato zašto je gospodinu Fouquetu toliko stalo do vaše šutnje?
Samo jedno znam, a to je da je mojom zaslugom prije mnogo godina propao jedan pokušaj trovanja kojega su žrtvom trebali pasti kralj, kardinal i vi. Iskreno žalim što to nije uspjelo gospodinu Fouquetu i princu de Condeu!
Dakle, priznajete?
Nemam ja što priznati. Izdajstvom ovoga sluge ovdje dobro ste obaviješteni o onom što znam i što sam ispričala svom mužu. Jednom sam vam spasila život, monisinjore, a evo kako mi vraćate zahvalnost!
Na muško-ženskom licu mladoga princa načas se pojavi sjena osjećaja. Njegovo ga je samoljublje činilo osjetljivim za sve što se na nj odnosilo.
Prošlost je prošlost - odgovori neodlučnim glasom. - Gospodin Fouquet me je poslije toga obasuo bezbrojnim dobročinstvima, pa je i pravo da mu pomognem otkloniti prijetnju koja visi nad njegovom glavom. Zaista, gospođo, žao mi je, ali sad je sve prekasno.
Zašto niste prihvatili razumnu ponudu što vam ju je gospodin Fouquet preko gospođe de Beauvais iznio?
Jer mi je bilo jasno da sam u tom slučaju morala svoga muža prepustiti njegovoj žalosnoj sudbini.
Dakako. Grofa de Peyraca trebalo je ušutkati te ga se strpalo iza zatvorenih zidina. Ali žena okružena raskošju i poštovanjem brzo zaboravlja sjećanja koje joj valja zaboraviti. U svakom slučaju, sad je sve prekasno. Hajdemo, gospodo…
A kad bih vam kazala gdje sa nalazi onaj kovčežić - predloži mu Anđelika uhvativši ga za rame. Vi biste, monsinjore, samo vi imali u ruci strašno sredstvo da držite na uzdi Fouqueta, a u isto vrijeme i dokaze o izdajstvu mnogih drugih velikaša koji vas gledaju s visoka, koji vas uopće ne uzimaju ozbiljno…
U očima mladoga princa sijevne blijesak. On jezikom pređe preko usana.
Ali vitez de Lorraine ga zgrabi i privuče k sebi kao da bi ga htio zaštititi od pogubnog Anđelikinog utjecaja.
Budite oprezni, monsinjore. Ne popustite iskušenjima ove žene. Ona svojim lažnim obećanjima pokušava izbjeći, odgoditi svoj kraj. Bolje je da u grob odnese svoju tajnu. Kad biste vi posjedovali tu tajnu, nema sumnje, ona bi vas učinila moćnim, ali bi i vaši dani bili odbrojani.
Priljubivši se uz grudi svoga milosnika, sretan zbog te muške zaštite, Filip d’Orleans je razmišljao.
Kao i uvijek i ovaj put imate pravo, ljubavi moja - uzdahne. - Pa hajde, izvršimo svoju dužnost. Gospođo, birajte: otrov, mač ili pištolj?
Brzo se odlučite! - prijeteći i kratko odsječe vitez de Lorraine. Inače ćemo mi umjesto vas odlučiti.
Poslije časovite nade, Anđelika se ponovo našla u strašnom, bezizlaznom položaju.
Tri su joj muškarca stajala sučelice. Nije mogla načiniti koraka a da je pri tom ne zaustavi mač viteza de Lorrainea ili pištolj Klementa Tonnela. Nigdje na dohvat ruke čak ni uzice od zvonca! Nikakav se šum nije čuo napolju. Samo je pucketanje klada u kaminu i muklo udaranje kišnih kapi po prozorskim staklima narušavalo zagušljivu tišinu. Svaki čas će se njezini ubojice baciti na nju. Anđelikine oči se
zaustave na oružju. Nema sumnje umrijet će ili od mača ili od pištolja. Ali možda se otrov neće pokazati tako sigurnim ubojicom. Već više od godinu dana je svaki dan gutala male količine otrovnih tvari što joj ih Joffrey bijaše pripravio.
Pruži ruku. Nastojala je da ne dršće.
Dajte ovamo! - šapne.
Dok je čašu prinosila ustima, zamijeti na njezinu dnu talog metalna odsjeva. Stoga je pri ispijanju bila vrlo oprezna da ne uzmuti tekućinu žestoka i paprena okusa.
A sad me pustite samu - reče stavljajući čašu na noćni ormarić. Nije osjećala boli.
"Jelo kojim sam se pogostila kod princeze Henriette", mislila je, "sigurno još štiti djelove želuca od nagrizajućeg djelovanja toga proizvoda…" Još je u njoj tinjala nada da će nekako umaći svojim krvnicima i strašnoj smrti.
Klizne na koljena pred prinčeve noge.
Monsinjore, imajte smilovanja prema mojoj duši. Pošaljite mi jednog svećenika. Nemam više snage da se vučem. Umirem. Sad ste sigurni da vam više ne mogu umaći. Nemojte me pustiti da umrem bez ispovijedi. Gospod vam ne bi oprostio grešno djelo što ste me u samrtnom trenutku ostavili bez pomoći vjere.
I poče zapomagati glasom od kojega se čovjeku srce cijepalo.
Svećenika! Svećenika! Bog vam neće oprostiti!
Vidje kako je Klement Tonnel problijedio i okrenuo se na drugu stranu da bi se prekrižio.
Ima pravo - reče princ smetenim glasom.
Kakva nam korist od toga da joj uskratimo utjehu što je vjera pruža? Gospođo, umirite se. Predviđao sam vaš zahtjev. Poslat ću vam kapelana koji čeka u jednoj od potorajnih soba.
Gospodo, povucite se - molila je Anđelika jedva čujnim glasom i pritisne rukom želudac kao da je muče grčevi. - Hoću da ostanem sama sa svojom savješću. Više sam nego sigurna da neću biti kadra oprostiti svojim neprijateljima ako ijedan od vas ostane tu pred mojim očima. Ah! Kako me bol razdire! Smiluj mi se, Bože!
I padne nauznak grozno kriknuvši.
Filip d’Orleans povuče za sobom viteza de Lorrainea.
Hajdemo! Brzo! Pri kraju je! Majordom već bijaše napustio sobu.
Čim su izišli, Anđelika poskoči kao srna i u skoku se nađe pored prozora. Uspije ga otvoriti; nagne se u mrak. Po licu je ošine pljusak kiše.
Ništa nije vidjela te nije mogla niti ocijeniti razdaljinu između prozora i tla. Ali bez oklijevanja se pope na prozor i baci u noć.
Pad joj se učini beskonačnim. Snažno udari u neku vrst odvodnog kanala što je ublažilo pad. Zahvaljujući tome, nije polomila kosti. Načas osjeti bol u gležnju te pomisli da je slomila nogu, ali samo ju je uganula.
Anđelika pođe nekoliko koraka stisnuvši se uza zid, a zatim uvuče u grlo kraj ukosnice što ju je imala u kosi i uspije tako povratiti nekoliko puta. Nikako nije uspijevala razaznati gdje se, u stvari, nalazi. Napredovala je držeći se zida. Opazi da je skočila u malo unutrašnje dvorište puno smeća. Tu su je mogli ponovo uhvatiti kao na dnu kakve rupe.
Na sreću, prstima napipa jedna vrata koja su bila otvorena. Ušavši, našla se u vlažnom i mračnom prostoru. Miris joj nadraži nozdrve, miris vinskog podruma.
Sigurno se nalazila među odvodnim kanalima Louvrea, odmah pored podruma. Odluči da se popne na gornji kat. Obratit će se prvom stražaru na kojega naiđe.
Ali kralj će narediti da je se uhapsi i baci u tamnicu. Ah! Kako da se izvuče iz te zamke?
Pa ipak, kad je stigla u nastanjene galerije, odahne s olakšanjem. Prepoznala je Švicarca što je stražario pred vratima princeze Henriette, onoga istog kojemu se maloprije obratila s molbom da je uputi kamo treba da krene. Ali u istom trenutku joj popuste živci i ona krikne od užasa. Vidjela je na drugom kraju hodnika viteza
de Lorrainea i Filipa d’Orleans kako s isukanim mačevima u ruci jure prema njoj. Oni su znali za jedini izlaz iz onog dvorišta u koje se njihova žrtva bijaše bacila i sad su joj htjeli presjeći put.
Odgurnuvši stražara, Anđelika uleti u salon i baci se pred noge princeze Henriette.
Milost, gospođo, milost! Hoće da me ubiju!
Ni pucanj topa ne bi veći metež unio u ono sjajno društvo. Svi igrači poskakaše na noge. U čudu su promatrali mladu ženu raskuštrane kose, mokru, u prljavoj i poderanoj haljini, koja se odjedaired ponovo našla među njima.
Nemajući više snage, Anđelika povede po društvu stravičnim pogledima. Na kraju prepozna lica d’Andijosa i Peguilina de Lauzuna.
Gospodo, pomozite mi! - preklinjala je. - Htjeli su me otrovati. Progone me da bi me ubili.
Ali, zaboga, draga, gdje su te vaše ubojice? - upita je nježnim glasom engleska princeza.
Tamo!
Anđelika nije bila u stanju da još nešto kaže, te samo ispruži ruku prema vratima. Sve se glave okrenu, u tom pravcu.
Mali gospodin, kraljev brat, i njegov miljenik, vitez de Lorraine su stajali na pragu. Utakli su mačeve u korice, a preko lica navukli izraz sjetne skrušenosti.
Moja draga Henrietto - reče Filip d’Orleans zabrzavši sitnim korakom k svojoj bratučeđi - vrlo mi je žao zbog ove nezgode. Ova nesretnica je luda.
Nisam ja luda. Kažem vam, hoće da me ubiju.
Ali, draga, vi bulaznite - princeza se trudila da je primiri. Ovaj koga ste označili kao svoga ubojicu nije nitko drugi nego gospodin d’Orleans. Pogledajte ga dobro.
I previše dobro sam ga gledala! - poviče Anđelika. - Čitava života neću zaboraviti njegova lica. Kažem vam da me htio otrovati. Gospodine de Prefontaines, vi koji ste pošten čovjek, dajte ml neki lijek, malo mlijeka, nešto što bilo, da bih mogla neutralizovati djelovanje otrova što sam ga morala popiti. Molim vas, gospodine de Prefontaines!
Mucajući, zaprepašten, dobričina požuri prema kutiji s bonbonima i pruži mladoj ženi kutijicu orvietana23 i ona brzo proguta nekoliko komada.
Pometnja je bila neopisiva.
Gospodin, bijesno stisnuvši usne, još jednom pokuša da prisutnima nametne svoje riječi.
Prijatelji dragi, kažem vam, ova je gospođa šenula umom. U stvari, svima je vama poznato da se njen muž nalazi u Bastilji, i to zbog strahovitog zločina vraćanja. Ovu nesretnicu je onaj strašni plemić sasvim opčarao i sada ona hoće da dokaže njegovu nevinost što je svakako vrlo teško dokazati. Njegovo je veličanstvo uzalud danas pokušavalo da je urazumi iskazavši joj pri tom svu svoju dobrotu…
Ha! Kraljeva dobrota! Kraljeva dobrota! - poviče Anđelika u nastupu očajanja. Još malo pa će početi bulazniti… I to će biti njen kraj!
Sakrije lice među ruke da bi se malo smirila. Čula je Malog gospodina i njegov nevini glas.
Ali ona je nato pala u pravu đavolju krizu… Ova je žena opsjednuta vragom. Kralj je odmah naredio da se pozove starješina augustinaca ne bi li je on umirio svetim molitvama. Ali njoj je uspjelo pobjeći. Njegovo veličanstvo je željelo izbjeći sablazan te ne naredi da je se uhvati već meni stavi u dužnost da je dostignem i zadržim dok ne stigne netko od redovnika. Neobično žalim, Henrietto, što vam je ona upropastila večer. Mislim da bi bilo najbolje da se povučete u obližnju sobu i tamo nastavite igru dok ja ne izvršim zadatak što mi ga je povjerio moj brat.
Anđelika je kao u kakvoj magli vidjela kako se oko nje osiplju užurbani redovi gospođa i gospode.


23 Čudotvorni lijek

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:44 am




Svi su bili zaprepašteni i svi su se počeli povlačiti jer se nisu htjeli zamjeriti kraljevu bratu.
Anđelika podiže ruke, pruži ih za tkaninom jedne haljine ali njezini prsti bez snage ne dograbe je čvrsto.
Gospođo - reče bezbojnim glasom - zar ćete pusititi da me ubiju?
Princeza je načas oklijevala. Tjeskobnim se pogledom, zagleda u bratučeda.
Kako, Henrietto - prosvjedovao je ovaj ražalošćen - je li moguće da vi sumnjate u mene? I to baš u trenutku kad smo jedan drugome obećaji vjernost koja će uskoro biti posvećena svetim sakramentom braka?
Plava Henriette sagne glavu..
Imajte povjerenja u monsinjora, prijateljice draga - reče Anđeliki. - Sigurna sam da on ima naumu samo vaše dobro.
I brzo se udalji.
Zapavši u delirij očaja i groze koji joj je sasvim oduzeo riječ, Anđelika se, klečeći na sagu, okrene prema vratima kroz koja su dvorani navrat-nanos nestali. Opazi Bernarda d’Andijosa i Peguilina Lauzuna koji se, blijedi poput mrtvaca, nisu mogli odlučiti da napuste sobu.
Šta je, gospođo - zakrešti monsinjor Filip d'Orleans ženskim glasom - moja se naređenja odnose i na vas. Želite li me, možda, prisiliti da obavijestim kralja kako ste više vjera poklonili bulažnjenju lude žene nego riječima njegova brata?
Dvojica plemića sagnuše glave i polako iziđu.
Činjenica da su je i ta dvojica prepuštala njenoj sudbini razbudi u Anđeliki borbeni duh.
Kukavice! Kukavice? Oh! Kukavice! - poviče skočivši na noge i potraži zaklon iza jedne naslonjače.
Jedva je nekako izbjegla prvi udarac mača koji je vitez de Lorraine na nju potegao. Ali drugi joj udarac dohvati rame iz kojega šikne mlaz krvi.
Andijos, Peguilin, u pomoć Gaskonjci! - zaurla sva izvan sebe - spasite me od ljudi Sjevera!
Uto se vrata od pokrajnog salona naglo otvore i u sobu upadnu vojvoda de Lauzun i markiz d’Andijos sa isukanim mačevima. Zirkali su iza pritvorenih vrata i sad su im bile sasvim jasne namjere kraljeva brata i njegova milosnika.
Jednim jedinim udarcem d’Andijos izbije iz ruku mač Filipu d’Orleans ranivši ga u zglavak, dok je Lauzun ukrstio mačeve s vitezom de Lorrainom.
D’Andijos zgrabi Anđeliku za ruku.
Kidajmo, brzo!
Odvuče je u hodnik gdje se sudario s Klementom Tonnelom koji više nije imao vremena da izvuče pištolj što ga je držao skrivenog pod plaštom. D'Andijos mu priskoči i zarije mu oštricu mača u grlo. Čovjek se sruši u lokvi krvi.
Markiz i Anđelika udare u divlji bijeg.
Iza njih je kreštavi glas Maloga gospodina bjesomučno dozivao švicarske stražare:
Straža! Straža! Uhvatite ih!
Odmah potom oni za sobom začuše buku koraka i zveckanje helebardi.
Velikom galerijom - šapne joj Andijos sve do Tuileries… Konjušnice, na konje! Poslije toga je polje.. Spas..
Usprkos svom krupnom tijelu Gaskonjac je naprosto letio. Anđelika ne bi nikad bila povjerovala da su u njega tako brze noge. Ali ona više nije mogla. Zglavak ju je jako bolio, rame ju je peklo.
Past ću! - reče dašćući. - Past ću!
U tom su trenutku dojurili do jednih stepenica što su se spuštale u dvorišta.
Siđite tim stepenicama - reče d’Andijos - i sakrijte se kako najbolje znate. Ja ću ih odvući što dalje na drugu stranu.
Gotovo leteći, Anđelika klizne niz kamene stepenice.
Pred svjetlošću žeravice ustukne i kao pokošena se složi na zemlju.
Harlekin, Colombina i Pierrot je prihvate, odvuku u svoje sklonište i sakriju je najbolje što su mogli. Veliki zeleni i crveni rombovi njihovih kostima dugo su lepršali pred očima mlade žene prije no što je pala u duboku nesvjesticu.
Zelena i blaga svjetlost se razlila po Anđelikinu liku. Otvorila je oči. Nalazila se u Monteloupu pod hladovitim stablima duž rijeke, gdje su i sunčane zrake, kad su se uspjele probiti kroz krošnju, dobivale zelenu boju.
Čula je svog brata Gontrana kako joj govori:
Nikad neću dobiti zelenu boju biljaka. U stvari, miješajući kalaminu s kobaltovom soli iz Perzije, dobivamo boju dosta sličnu toj, ali gušću, tamniju. Nije poput smaragda što ga ima lišće onih stabala uz rijeku…
Gontran je imao promukao, drugačiji glas, ali mu je intonacija bila ista kao kad bi govorio o svojim bojama i svojim slikama.
Koliko li je puta promrmljao gledajući oči svoje sestre gotovo s nenavišću: "Nikada neću dobiti zelenu boju lišća, nikada!"
Anđelika osjeti žgaravicu u želucu i to je trgne. Sjeti se odjedared da se nešto strahovito zbilo.
"Bože svemogući", pomisli, "dijete su mi u utrobi ubili!"
Sigurno je mrtvo! Nije moglo nadživjeti tolike strahote. Umrlo je kad je skočila s onog prozora u mračnu provaliju. Ili dok je trčala hodnicima Louvrea...? Od te vrtoglave i lude trke još joj je sve tijelo potresala groznica. Učinilo joj se da je srce još boli od silnog napora.
Skupi svu snagu i nekako uspije ruku prinijeli trbuhu. Laki trzaj odgovori na njen pritisak.
"Oh! Još je tu, živ je još! Izdržljiv je moj mali drug!" pomisli i srce joj se se nadme od ponosa i nježnosti.
Dijete se u njoj prevrtalo kao žabica. Osjeti kako joj je pod prstima kliznula njegova glavica. Svakim je trenutkom sve više dolazila k sebi. Opazila je da se nalazi u velikom krevetu. Kroz zastore od serža cijedila se sivkastozelena svijetlost koja ju je sjetila obala rijeke u Monteloupu.
Nije bila u Ulici pakla, kod Hortenzije. Ali gdje se, u stvari, nalazi? Sjećanja su joj još bila nejasna. Imala je jedino dojam da za sobom vuče nekakvu ogromnu i mračnu masu, neku groznu dramu u kojoj su se miješali crni otrovi, mačevi što blješte kao munje, strahovi, lepljivo blato.
Ponovo se javi Gontranov glas:
Nikad, nikad nitko neće pronaći zelenilo vođe ispod lišća.
Ovaj put Anđelika umalo nije kriknula. Nema sumnje, sasvim je šenula. Ili boluje od neke strašne bolesti…!
Uspravi se i odmakne zastore postavljene oko kreveta. Prizor što ga je ugledala još ju je više učvrstio u uvjerenju da je šenula pameću.
Pred njom, na nekoj vrsti podija, pružala se boginja plava i rumena, polugola. U slamnatoj košarici nudila je pozlaćene grozdove čije se lišće s viticama rasulo po jastuku od baršuna. Mali Kupidon, sasvim gol, savršenih oblika, na glavi mu kruna od cvijeća ukoso položena na zlatnu kosu, zobao je grožđe s mnogo mara. Odjedared maleno božanstvo nekoliko puta kihne. Boginja ga zabrinuto pogleda i nekoliko riječi prozbori na nekom čudnom jeziku; nema sumnje na jeziku kojim se na Olimpu besjedi. Netko se pomakao u sobi. Crvena i bradata ljudina, odjevena u jednostavno odijelo zanatlije onog vremena, pristupi Erosu, digne ga na ruke i uvije ga u vuneni ogrtač.
U istom trenutku, Anđelika opazi slikarski stalak Van Ossela. Pored tog stalka je stajao neki slikar s pregačom od kože, a u ruci je držao dvije palete na kojima su se sjajile i stapale mrlje raznih boja.
Taj je slikar nagnuo glavu malko u stranu i promatrao nedovršenu sliku majstora Van Ossela.
Blijeda mu je svjetlost obasjavala lice. Slikar bijaše srednjeg rasta, obična izgleda; na sebi je imao košulju od gruboga platna, otkopčanu na opaljenu vratu; kestenjesta kosa loše podrezana sezala mu je do ramena, a neuredan čuperak na čelu napola mu je skrivao tamne oči. Anđelika bi među bezbrojnom gomilom ljudi prepoznala njegova mrgodna usta, obješeni nos, pomalo tešku i dobroćudnu bradu koja ju je podsjećala na njezina oca baruna Armanda.
Zovne:
Gontran!
Gospođa se probudila! - poviče boginja.
Odmah se čitava skupinica, kojoj se pridružilo petoro ili šestoro djece, primakne krevetu.
Na slikarevu se licu odrazi zaprepaštenost. Raskolačenim se očima unio u nasmiješene Anđelikine zjenice.
Odjedared jako pocrveni i svojim od boje uprljanim rukama primi njezine prste i promrmlja:
Sestro draga!
Boginja obilatih oblika, u stvari žena slikara Vara Ossela, poviče kćerci da donese kokošje mlijeko24, već pripremljeno u kuhinji.
Radujem se! - primijeti Holanđanin - radujem se što sam jednu gospođu izvukao iz nevolje, a još više se radujem što je ta gospođa sestra moga druga.
Ali kako sam dospjela ovamo - upita Anđelika.
Svojim teškim naglaskom Holanđanin joj ispriča kako su ih sinoć trgli iza sna snažni udarci u vrata njihova stana. Pri svjetlu voštanice nekoliko talijanskih glumaca u blistavim kostimima, izručili su im onesvještenu ženu, raskrvavljenu, gotovo na umoru, moleći ih na svom žestokom narečju da pomognu jadnici. Holanđanin im odgovori svojim mirnim glasom: "Dobro nam došla!"
Kolutajući crnim očima iza svojih krinki, glumci su prste stavljali preko usta hoteći ga na taj način upozoriti na šutnju. A pri tom su užasnutim pokretima pokazivali na gornje katove i dno hodnika.
Mladu su ženu smjestili u krevet u velikoj prostoriji u kojoj je slikar radio.
Harlekin je, preskačući svojim lakiranim cipelicama preko lokvica vode, otišao da nekoga potraži, tko zna gdje. Doveo je ubrzo mucava i uznemirena ljekarnika i taj stavi melem od trava na ranu nepoznate žene. A zatim je Mariedje rekla:
Pustimo je neka spava. U nje je čvrsto tijelo, kao u Flamanki. Sutra će joj već biti dobro!
Mairiedje je imala pravo. Ta šestoro je djece rodila. A sad se još pokazalo da je ta gospođa sestra njihova druga…! To je baš prava sreća.
Krupni se slikar smijao, uvlačeći dim kroz dugi čibuk svoje lule.
Pošto su neko vrijeme proveli tako u radosnu čavrljanju, Van Ossel se vrati svome stalku, njegova žena Mariedje se ponovo nađe na jastucima od plavoga baršuna, a njihova najstarija kćerka stavi maloga Erosa na stolicu i poče ga hraniti.
Pokretom ruke Van Ossel zadrži Gontrana pored kreveta.
Razgovaraj sa svojom sestrom, mladiću. Jan će mi držati paletu.
Gontran i Anđelika su se neko vrijeme gledali kao u neprilici. Zar nije prošlo već osam godina od onoga dana kad su se rastali pošto bijahu stigli u Poitiers?
Anđeliki se vrate u sjećanje likovi Raymonda i Gontrana kako se, jašući na konjima, penju uskom uličicom. A možda se Gontran u mislima vratio staroj kočiji u kojoj su se stisle jedna do druge tri prašnjave djevojčice.


24 Žumanjac istučen u šećeru, a zatim zaliven mlijekom
Posljednji put sam te vidio - reče on, - kad si zajedno s Hortenzijom i Madelonom išla u samostan k uršulinkama, u Poitiersu.
Tako je. A znaš li da je Madelon umrla?
Znam.
Sjećaš li se, Gontrane, kad si pravio portret staroga Guillaumea?
Stari Guillaume je mrtav.
Pisali su mi.
Još imam onaj njegov portret. Poslije sam, napamet, napravio još jedan, mnogo bolji. Pokazat ću ti ga.
Sjeo je na rub kreveta i rastvorio u kožnatoj pregači svoje snažne ruke, uprljane crvenom i modrom bojom, izjedene kemijskim smjesama kojima je pravio boje, žuljevite od tučka kojim je u havanu od mraka do mraka sitnio olovni oksid, oker, olovnu pokost i miješao ih s uljem i klornom kiselinom.
Kako si spao na to da se baviš tim zanatom? - upita Anđelika s prizvukom samilosti u glasu.
Gontran zavrne osjetljivim nosom, nosom svojstvenim svim Sanceima, i smrači se u licu.
Glupačo! - bubne bez uvijanja. - Spao sam na ovo zvanje, kao što si rekla, zato što sam to ja htio. Sjajno sam izučio latinski i jezuiti nisu žalili truda da od mene naprave čovjeka koji će biti u stanju da časno zamijeni oca na obiteljskim dobrima, pošto je Jean pobjegao u Ameriku a Raymond postao član čuvene Isusove družbe. Ali meni se drugo vrzmalo po glavi. Posvadio sam se s ocem. On je htio da odem u vojsku, da služim kralju. Prijetio je da mi neće dati ni groša. Tada sam otišao, pješice, kao prosjak. Stigao sam u Pariz u namjeri da postanem umjetnik. Sad upravo završavam naukovanje. Poslije ću se obreti po Francuskoj. Poći ću od grada do grada da naučim sve ono što je slikaru i rezbaru potrebno da zna. Za život ću zaraditi radeći kod slikara ili ću portretirati građane. A poslije ću kupiti atelje. Postat ću veliki slikar, Anđeliko, uvjeren sam u to! A možda će mi jednoga dana biti povjereno da oslikam tavanice Louvrea.
Prikaži na njima pakao, oganj vječni i grozne likove đavola!
Ne. Prikazat ću plavo nebo, oblake obasjane sunčanim zrakama, a među oblacima kralja u svoj njegovoj slavi.
Kralja u njegovoj slavi… - ponovi Anđelika mlakim glasom.
Zatvori oči. I odjedared se osjećala starijom od tog mladića koji je godinama bio ispred nje, ali je zato neokrnjenu sačuvao snagu svojih djetinjih strasti. Trpio je i zimu i glad, bio izložen poniženjima, ali je uza sve to i ne obazirući se ni na šta išao za svojim snovima.
A mene, a mene ne pitaš - reče ona - kako i zašto sam ovamo dospjela?
Nemam hrabrosti da ti postavljam takva pitanja - Gontran će u neprilici. - Znam dobro da si se protiv svoje volje udala za groznog čovjeka. Naš se otac neobično radovao tom braku, dok smo te svi mi drugi, jadna moja Anđeliko, sažaljevali. Zar si zbilja bila tako nesretna?
Ne. Sad sam tek nesretna.
Nekako je oklijevala da mu se povjeri. A što da unosi pomutnju u tog mladića koji je bio ravnodušan prema svemu što nije imalo nikakve veze s onim što je njega nadasve zanimalo? Koliko je puta za tih godina on pomislio na sestricu Anđeliku?
Sigurno malo, i to jedino kad bi jadao kako ne može nikako dobiti zelenu boju lišća.
Nikad mu nitko nije bio potreban mada je i on pripadao užem obiteljskom krugu.
U Parizu sam se smjestila kod Hortenzije - doda ona trudeći se da u srcu ponovo oživi toplinu bratske ljubavi.
Kod Hortenzije? One nadžakbabe! Kad sam stigao u, Pariz, pošao sam, dakako, da je posjetim. Ali kakvu je ta paljbu osula na mene! Samo što nije umrla od srama videći me kako ulazim u njezinu kuću u svojim pohabanim cipelama. Čak ni sablju ne nosiš više!, vikala je. Ni po čemu se više nisam razlikovao od prostih zanatlija! Istina je to živa. Možeš li me ti zamisliti u ovoj pregači od kože i s
mačem u ruci ili boku? Ali ako se meni, čovjeku plemenita roda, sviđa slikarstvo, misliš li da me od slikanja mogu odvratiti slične predrasude? Naprosto ću ih poslati do vraga.
Čini mi se da smo svi mi rođeni bundžije - reče Anđelika i pri tom uzdahne. I nježno primi žuljevitu ruku svoga brata.
Jesi li se napatio bijede?
Možda bih je više osjećao u vojsci sa sabljom o boku. Vjerojatno bih do vrata upao u dugove i lihvari bi mi stalno bila za petama. Ne nadam se pomoći od velikodušne i daleke gospode. Znam koliko zarađujem. Moj me majstor ne može varati, jer me udruženje slikara štiti. Kad me nevolja malo jače stisne, skočim u Temple do našeg brata jezuita da mi posudi koji dukat. On mi održi govor o dostojanstvu o kojemu plemić mora voditi računa ma u kakvim prilikama živio. Ja mu odgovorim da nisam ni bludnik ni pijanac našto mi on rado posudi nešto novaca što ću mu ja, svakako, kasnije vratiti.
Raymond je u Parizu? - poviče Anđelika.
Jest. Sjedište mu je u Templeu, ali je u isto vrijeme i kapelan tko zna u koliko samostana. Ne bih se nimalo začudio kad bi postao ispovjednik neke velike ličnosti na dvoru.
Anđelika se zamislila. Bila joj je potrebna Raymondova pomoć. Bio joj je potreban svećenik koji bi se svim srcem založio za njezinu stvar, a budući da je on bio svećenik i da se radilo o članovima njegove obitelji…
Usprkos još upravo bolnom sjećanju na netom prošle događaje, usprkos kraljevim riječima, Anđelika ni jednog jedinog trenutka nije pomislila da napusti borbu.
Znala je jedino da mora djelovati vrlo oprezno.
Prije svega nije mogla ostati u Louvreu. Mirno i časno sklonište što su joj ga pružili nizozemski umjetnici neće je zadugo štititi. Pošto-poto je morala iz Louvrea.
Dakle, najprije će k Desgrezu, a potom k Raymondu. A i Kuasi-Ba je morala pronaći, što da se tu izležava među perinom dok je Joffrey još u zatvoru?
Gontrane - reče odlučnim glasom - moraš me otpratiti do krčme Tri čekića. Gontran uopće ne prigovori njenoj odluci. Nije li ona oduvijek bila neki poseban tip? Sad mu je jasno iskrsla u sjećanju, bosonoga, izranjana od kupina, raskrvavljena, divlja i tajanstvena, u haljinici što se pocijepala na njenim beskonačnim tumaranjima po polju, na njenim izletima o kojima nije nikada ni sa kim govorila.
Slikar Van Ossel joj posavjetuje da pričeka noć ili barem večer koja je manje otkrivala lice znatiželjnim pogledima. Nije li on imao dugo i bogato iskustvo o tragedijama i spletkama što su se plele u toj palači, a do njega je dopirala jeka o njima preko njegovih plemenitih modela okupljenih oko njegova slikarskog stalka? Mariedje posudi Anđeliki jednu svoju suknju sa prslučcom od grubog sukna, u bež boji, to jest boji koju sa inače nazivalo bojom suha ruža. Na glavu joj stavi rubac od crne svile kakve su nosile žene iz naroda. Anđelika se zabavljala osjećajući kako joj suknja, kraća no što su ih nosile velik gospođe, tuče u nožne gležnje.
Radovala se što će u toj suknji proći pariškim ulicama. Svoj svileni plašt šljivine boje složi u jedinu košaricu.
Slikarevoj ženi Mariedji pokloni haljinu od zelene svile kojoj se Holanđanka, uza sve to što je haljina bila u jadnom stanju, silno obradovala. Osim toga joj je ostavila dvije dijamantne naušnice, zamolivši je da ih preda talijanskim glumcima koji je bijahu spasili.
Kad je u Gontranovoj pratnji napustila Louvre krov vratašca zvana "vrata pralja" zato što su kroz ta vrata za dana pralje prinčevskih kuća odlazile na Senu i vraćale se, više je ličila nježnoj ženici kakvoga zanatlije nego velikoj gospođi koju je još koliko jučer primio sam kralj i s njom razgovarao.
Poslije Novog mosta Sena se blistala na posljednjim sunčanim zrakama. Konji dovedeni na pojilo ulazili su u vodu do prsiju pri čemu su snažna dahtali i njištali.
S lađa su na obalu istovarivali bale mirišljava sijena.
Iz putničkog broda koji je doputovao iz Rouena iskrcavali su se na blatnjavu obalu vojnici, fratri i dojilje.
Zvona su oglašavala Zdravomariju. Prodavači toplih pogačica trčali su ulicama s košaricama pokritim bijelim platnom i ovako se obraćali kockarima po krčmama:
Ej, tko če me pozvati k sebi
Kad izgubi do posljednjeg groša? Pogačice! Pogačice! Jeftino, jeftino dam!
Prolazila je kočija. Ispred nje su trčale sluge i psi.
Pod zarumenjenim nebom pružali su se beskrajni trijemovi ogromnog i mračnog Louvrea obavljenog ljubičastim velom večeri.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:47 am





ČETVRTI DIO

rujan 1660. - veljača 1661.

OSUĐENIK NA TRGU NOTRE-DAME
Urnebesna se pjesma prolamala iz krčme nad kojom su iznad glava prolaznika visila tri čekića od kovanog željeza.
Anđelika i Gontran siđoše niza stepenice i nađoše se u prostoriji punoj smrada i dima. Kroz otvorena vrata u dnu vidjela se kuhinja, gdje su se na žaru žeravice polako okretali ražnji s nataknutom živadi.
Brat i sestra sjedoše za stol malko po strani, pored jedinoga prozora. Gontran naruči vino.
Naruči bocu dobrog vina - reče Anđelika trudeći se da se nasmiješi - ja ću platiti. I ona mu pokaže torbicu s onih tisuću i pet stotina livara što ih je dobila na kartama.Gontran reče da nije nikakav stručnjak za vina. Njemu je bio dobar i kiseliš s pariških brežuljaka. A nedjeljom je odlazio u predgrađe da popije čašu poznatijeg vina. Tamo su vina iz Bordeauxa i Bourgogne bila jeftinija zato što se izvan mitnice nije plaćala gradska trošarina. Vino su tu zvali "guinguet" jer se pilo u takozvanim "guinguettes", to jest klijetima. Takvi nedjeljni izleti bili su mu jedinom razbibrigom.
Anđelika ga upita je li u te šetnje odlazio s kojim prijateljem. On odgovori da nije, da nema prijatelja. Sjeo bi pod brajdu i uživao u tome da oko sebe promatra lica radnika i njihovih žena i djece. Svijet mu se uopće činio i dobar i simpatičan.
Sretnik si ti - prošapće Anđelika koja iznenada osjeti na jeziku gorak okus otrova.
Inače se osjećala dosta dobro. Samo ju je neki nemir mučio i bila je umorna. Čvrsto se umotala u vuneni ogrtač što joj ga je dala Mariedje i sjajnim očima promatrala za nju potpuno novi prizor, unutrašnjost prijestolničke krčme.
Tu se udisao zaista smrdljivi zrak, ali su se zato zauzvrat oni koji su obično tu navraćali osjećali slobodni i kao kod kuće.
Plemići su ovamo dolazili da puše i zaborave na etiketu u kraljevim predsobljima, građani da se dobro nažderu i napiju daleko od sumnjičavih pogleda svojih čangrizavih žena, vojnici da se kockaju, radnici da zapiju plaću i bar na neko vrijeme zaborave na svoje brige.
U krčmi "Tri čekića", koja se nalazila na trgu Montorgueil nedaleko kraljevske palače, zalazili su mnogi glumci još našminkanih lica i s lažnim nosovima na licu.
Pošto bi završila predstava, dolazili su da tu podmažu ciljeva i da osvježe grlo izmučeno pustim izljevima strasti. Stoga se tu moglo vidjeti talijanske lakrdijaše u kričavim kostimima, sajamske šarlatane, a ponekad su se i sumnjiva ciganska lica zažagrenih očiju miješala sa svakodnevnim gostima iz te četvrti.
Tu večer je neki stari Talijan lica skrivena krinkom od crvena baršuna i bijele brade koja mu je sezala do pasa, pokazivao gostima vrlo zabavnog majmunčića koji bi, najprije časak promatrao nekoga gosta, a zatim ga vrlo smiješnim pokretima stao oponašati kako puši lulu ili stavlja šešir na glavu ili prinosi čašu ustima.
Svi su naprosto crkavali od smijeha.
Gontran je promatrao taj prizor blistavih očiju.
Divnog li prizora! Gledaj onu crvenu krinku i onu bradu iskričavu poput snijega! Ali Anđelika je bivala sve nemirnija. Pitala se koliko će još vremena proći prije no što se pojavi onaj koga je čekala na tom mjestu.
Na kraju vrata se tko zna po koji put otvore i na njima se pojavi ogromna danska doga odvjetnika Desgreza.
Neki čovjek umotan u široki sivi ogrtač pratio je odvjetnika. Anđelika se silno začudi prepoznavši u njemu mladoga Cerbalauda koji je krio lice pod šeširom nabijenim na oči i podigavši ovratnik kaputa.
Ona zamoli Gontrana da ode po pridošlice i pozove ih za njihov stol, ali da to ne upadne ostalim gostima u oči.
Zaboga, gospođo - uzdahne odvjetnik spustivši se pored nje na klupu - od jutros sam vas već deset puta vidio zaklanu, dvadeset puta udavljenu, a stoput zakopanu!
Pa dosta bi mi bilo i jedno od toga samo jedanput - odgovori ona smiješeći se. Uza sve to osjetila je neko zadovoljstvo viđeći ga uzbuđenog. - Zar sa zbilja bojite da vam netragom nestane jedan štićenik koji vas za sitan novac izlaže velikim neprilikama? - upita.
Njemu se snuždenost pojavi na licu.
Osjećajnost je bolest od koje se čovjek ne izliječi tako lako. A kad se tome doda i sklonost prema pustolovini isto je što i kazati da se na kraju mora glupo završiti. Jednom riječju, što je taj vaš slučaj zamršeniji, to me sve više zanima. Kako vaša rana?
I to vam je već poznato?
Zato što je to dužnost odvjetnika policajca. Međutim, ovaj gospodin ovdje, moram priznati, mnogo mi je pomogao.
Ljubičastih očiju od nesna na voštanom licu, Cerbalaud im sad ispriča kako je završila gužva u Louvreu u koju je sasvim slučajno i on bio umiješan.
Te je noći bio na straži u Tuileries, kod štala. Iznebuha zadihani čovjek, koji negdje putem bijaše izgubio vlasulju, izbije iz vrtova. Bio je to Bernard d’Andijos, On je u brzom trku uletio u veliku galeriju. Od topota njegovih drvenih potpetica odjekivali su hodnici i Louvrea i Tuileriesa. Na vratima soba i odaja pojaviše se prestravljena lica. Straže su ga pokušale zaustaviti, ali se on s lakoćom probije kroz njih.
Dok je na brzinu sedlao konja, ispričao mi je kako umalo nisu ubili gospođu de Peyrac, a on je sam ukrstio mač s gospodinom d’Orleansom. Već poslije nekoliko trenutaka uzagrepce je jurio prema vratima Saint-Honore i uz put vikao kako ide u Languedoc da digne ustanak protiv kralja.
Oh! Jadni markiz d’Andijos! - poviče Anđelika smijući se. - Zar on da pobuni Languedoc protiv kralja!
Šta! Mislite li da on to neće učiniti? - živo će Cerbalaud. - Ozbiljno digne prst i doda: - Gospođo, vi niste shvatili dušu Gaskonjca: kod njih smijeh lako smijeni srdžbu, a srdžba smijeh, ali se nikad ne zna koje će od ta dva raspoloženja na kraju prevagnuti. A prevagne li srdžba, čuvajte se Gaskonjaca kao žive vatre!
Moram priznati da život dugujem Gaskonjcima. Nego kažite mi što se dogodilo s vojvodom de Lauzunom, ako vam je što o njemu poznato?
Nalazi se u Bastilji.
Bože sveti - uzdahne Anđelika. Nadajmo se da neće tamo provesti četrdeset godina od svih zaboravljen!
Ne bojte se, neće on dopustiti da se na nj zaboravi. A osim toga, vidio sam kako su lakeji iznijeli iz Louvrea lešinu vašeg bivšeg majordoma.
Vrazi mu dušu rastrgli!
Na kraju sam, siguran da ste poginuli, pošao do vašega šurjaka, meštra Fallot de Sancea. Kod njega sam zatekao vašega odvjetnika, gospodina Desgreza. Zajedno smo potom pošli do Chateleta i prevrnuli lešine svih utopljenika i svih onih koji su jutros nađeni mrtvi u Parizu. Ta mi je grozna rabota sasvim uzmutila želudac. A sad sam ovdje! Šta mislite uraditi, gospođo? Treba da što prije bježite iz Pariza!
Anđelika je promatrala svoje ruke što ih bijaše preda se pružila na stolu pored velike čaše u kojoj je blistalo vino tamnim sjajem rubina.
Te su joj se ruke činile nevjerojatno sitne, bijele i krhke. Nesvjesno ih je usporedila sa snažnim muškim rukama svojih drugova.
Desgrez koji je tu bio domaći stavi preda se kutiju izrađenu od ražine i uze sitniti duhan da bi zatim napunio, lulu.
Anđelika se osjećala i sama i slaba.
Odjednom se umiješa Gontran:
Ako sam dobro razumio, ti si se uvalila u nekakvu sumnjivu zgodu koja ti ugrožava život. Ne čudim se nimalo tome! Oduvijek je tako s tobom bilo!
Gospodin de Peyrac se nalazi u Bastilji pod optužbom da je vještac - objasni mu Desgrez.
A ni tome se ne čudim! - ponovi Gontran. Ali još si uvijek na vrijeme da se izvučeš iz svega toga. Ako nemaš novaca, ja ću ti posuditi. Zaštedio sam nešto novaca računajući na put po Francuskoj. A sigurno će ti Raymnond, naš brat jezuit, priskočiti u pomoć. Pokupi svoje prnje i pođi poštanskim kolima u Poitiers, a onda ćeš sa odatle lako prebaciti u Monteloup. Jednom kod kuće, nemaš se više čega bojati!
Načas se Anđelika prenese mislima u rođenu kuću u Monteloupu i nazre mir močvara i šuma. Florimond bi se igrao s puranima na pokretnom mostu…
A Joffrey? - reče. - Tko će voditi brigu o tome da njemu bude odmjerena pravda?
Načas zavlada grobna šutnja, koju odmah preplavi graja pijanih glasova oko stolova i tuckanje noževa o tanjure. Gosti su time davali oduška svome nestrpljenju i nezadovoljstvu što još nisu posluženi. Pojava gazde Corbassona, pečenjara, koji je na podignutom pladnju nosio pečenu i još pucketavu gusku učas primiri nestrpljive.
Graja se stiša, a u zadovoljni mrmor gostiju umiješa se zveckavo skakutanje kocke u čaši.
Desgrez je ravnodušno punio duhanom svoju holandsku lulu dugog čibuka.
Zar ti je toliko stalo do svoga muža? - upita Gontran. Anđelika stisne zube.
Ima više vrijednosti u unci njegova mozga nego u sva tri vaša mozga zajedno - ustvrdi bez ustručavanja. - Smiješno je, znam, ali iako je on moj muž, iako je i šepav i nakazan, ja ga volim.
Plač joj potrese tijelo.
A ja sam, u stvari, postala uzrokom njegove nevolje. Svemu je kriva ona besramna zgoda s otrovom. A jučer u razgovoru s kraljem, zapečatila sam njegovu sudbinu…
Iznenada se Anđelikine oči ukrute, a na crtama joj se lica odrazi groza. Nečiji stravičan lik se pojavio u okviru prozora što joj se nalazio sučelice; lice iz stravična sna, lice nad kojim su visili drugi čuperci masne kose.
Blijede mu je obraze resila ljubičasta oteklina, i dok mu je crni povez skrivao jedno oko, drugo mu se sjajilo kao u kurjaka. Ta je užasna prilika smiješeći se promatrala Anđeliku.
Šta se dogodilo? - upita Gontran koji je bio ledima okrenut prozoru te ništa nije vidio.
Desgrez pođe za prestrašenim pogledom mlade žene i zviždukom pozvavši psa odmah poskoči prema vratima.
Groznoga lica nesta iza stakla. Malo potom se vrati odvjetnik i javi:
Nestao je kao miš u rupi.
A poznate li tog kukavca? - upita Cerbalaud.
Sve ih poznam. Ono je bio Calembredaine, glasoviti lupež, kralj noćnih kradljivaca s Novog mosta i jedan od glavnih kolovođa prijestolničkih razbojnika.
Očito je hrabar čim dolazi ovamo da promatra pošteni svijet kako večera.
Možda je imao u sobi nekog jataka kome se htio javiti…
Mene je gledao - reče Anđelika cvokoćući zubima. Desgrez je letimice pogleda.
Koješta! Nemate se čega plašiti. Mi smo vrlo blizu ulice Truanderie i predgrađa Saint-Denis. Što znači u samoj blizini glavnog štaba prosjaka i njihova kneza velikog Coesrea, šatrovačkog kralja.
Dok je govorio rukom, obujmi Anđeliku oko pasa i snažno je privuče sebi. Od topline i snage njegove muževne ruke njezini napeti živci se smire. Ne stideći se
nimalo, stisne se uza nj. Vrlo važno što je on bio običan i bijedni odvjetnik? A nije li se i ona sama nalazila na najboljem putu da postane prezreni stvor, bez milosti gonjen, bez krova, bez zaštite, pa možda i bez imena?
Sto mu jada, gospodo! - javi se sad Desgrez veselim glasom. - Ne ide se u krčmu da bi se razgovaralo o tužnim stvarima. Okrijepimo se, a potom ćemo se dogovoriti što nam je činiti. Hej, Corbassone, đavolji pečenjaru, hoćeš li da pocrkamo od gladi?
Gazda požuri k njima.
Čime možeš poslužiti trojicu velike gospode koji već dvadeset i četiri sata nisu ništa unijeli u se osim velikih uzbuđenja, te mladu i krhku gospođu kojoj baš nije mnogo do jela?
Corbasson rubom dohvati bradu i svom licu dadne nadahnuti izraz.
Pa dobro, gospodo, predložio bih vam još krvavu goveđu pečenicu, prilog krastavci i mahune, tri pileta pripremljena u pepelu i tanjur palačinki. A što se gospođe tiče, ne bi li njoj odgovaralo više neko lagano jelo? Kuhana teletina, moždina, kompot od jabuka, jedna kruška pečena u šećeru i tuljčić oblatni. Na kraju, mala kašika ušećerenog komorača i ja sam uvjeren da će ruža ponovo procvjetati na njenim poput ljiljana bijelim obrazima.
Corbassone, ne postoji na bijelom svijetu stvora potrebnijeg i ljubaznijeg od tebe. Prvi put kad se nađem u crkvi, molit ću se svetom Honoreu za tebe. Osim toga, ti nisi samo veliki umjetnik u pripremanju raznih umaka, već si veliki majstor riječi.
A nisam li i ja okružen umjetnicima? - odgovori krupni pečenjar teatralnim pokretom zaokruživši po dvorani punoj dima kroz koji su se nazirala crvena lica gostiju. - Ali htio bih vas upozoriti, gospodo, da je sveti Honore zaštitnik slastičara a ne pečenjara koji su pod zaštitom Blažene Djevice Marije.
Desgrez se pravio iznenađen.
Ta morao sam to znati! Oprosti mi, Corbassone. Odmah ću sutra zapaliti svijeću pred Bogorodicom da bi te sačuvala pod svojom svetom i čistom zaštitom.
Hvala vam, gospodine - odgovori pečenjar, skine svoju bijelu kapu i duboko se pokloni. - Vjere mi, bit ćete brzo usluženi.
I brzim se korakom uputi prema kuhinji.
Možda prvi put u svom životu Anđelika nije bila gladna. Jedva da je vrškom jezika okušala jela gazde Carbassona.
Njeno se tijelo borilo protiv otrova što ga je prošle noći popila. Činilo joj se da su prošla stoljeća od te užasne zgode. Tijelo joj nekako omlitavi od slabine ili možda od duhanskog dima na koji nije bila obikla i san je svlada.
Zatvorivši oči, mislila je kako je Anđelika de Peyrac nestala s lica zemlje.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:48 am




Kad se probudila, zadimljena se zora gnijezdila u krčmi.
Anđelika se pokrene i primijeti da joj je obraz počivao na tvrdom jastuku, a taj je jastuk u stvari bilo koleno odvjetnika Desgreza. Ostali dio njezina tijela pružio se na klupi. Ona iznad sebe opazi lice Desgreza koji je poluzatvorenih očiju, zamišljeno pušio svoju lulu. Anđelika se naglo uspravi i pri tom joj se lice zgrči od bola.
Oh! Oprostite mi - mucala je - sigurno sam vam bila na veliku smetnju.
Jeste li dobro spavali? - zanimalo je Desgreza.
Govorio je polako. U glasu mu se osjećao umor i mamurluk. Vrč pred njim bijaše gotovo prazan.
Cerbalaud i Gontran, s laktovima na stolu, upotpunjavali su sliku.
Mlada žena baci pogled prema prozoru. Stravičan joj lik iskrsne u sjećanju. Ali sad je vidjela samo odsaj blijede i kišovite zore koja je kvasila prozore.
Negdje pozadi krčme odjekivala su naređenja gazde Corbassona i zvučna buka što su je podizale vinske bačve svojim kotrljanjem. Neki čovjek udari nogom u vrata i uđe. Šešir zabacio na zatiljak u ruci mu zvonce, a preko odjeće navukao haljetak
izbljedjele plave boje na kojemu su se jasno razabirali ljiljani i grb svetog Kristofora.
Ja sam iz Pikardije i prodajem vino. Krčmaru, nisam li ti, možda, potreban?
Stigao si u pravi čas, prijatelju. Upravo su mi s trga Greve dovezli šest bačava loarskoga vina. Tri bijeloga i tri crnoga. Dvije već danas stavljam u promet. Trgnuvši se iza sna, Cerbalaud ustane i naglo izvuče mač iz korica.
Tako mi Boga, gospodo, poslušajte! Odlazim u rat protiv kralja!
Umuknite, Cerbalaud! - molila ga je Anđelika prestrašivši se.
On se u nju zagleda podozrivim očima pijanca koji se još nije sasvim probudio.
Mislite da ja to neću učiniti? Gospođo, vi ne poznate Gaskonjce. Rat kralju! Sve vas pozivam! Rat kralju! Na oružje, buntovnici Languedoca!
Mašući sabljom pođe vrema vratima, spotakne se na pragu i iziđe. Svijet što je naokolo spavao i dalje je mirno hrkao dok su krčmar i prodavač vina, klečeći pred punim bačvama, kušali novo vino i mljackali jezikom prije no što će mu utvrditi cijenu. Svježi miris vina udarao je u glavu i potiskivao ustajale mirise duhana, alkohola i grančavih kobasica.
Gontran protare oči.
Gospodine - reče zijevajući - već je prošlo podosta vremena što nisam ovako dobro jeo, pravo da kažem od posljednjeg banketa družbe svetog Luke, koji se, na žalost, priređuje samo jednom godišnje. Nije li ovo Zdravomarija što vani zvoni?
Bit će da je tako - otpovrne Desgrez. Gontran ustane i protegne se.
Moram krenuti, Anđelika, inače ću naljutiti svoga majstora. Slušaj, pođi do Rayimoda u Temple zajedno s odvjetnikom Desgrezom. A ja ću večeras navratiti do Hortenzije pa makar me poslala do sto đavola ta naša ljubazna sestrica. Ponavljam ti još jednom: napusti Pariz. Mada ja znam da si ti najtvrdoglavija mazga što ih je odgojio naš otac…
A ti si opet najtvrdoglaviji od njegovih mazgova - odgovori Anđelika.
Zajedno su izišli napolje. Ukorak s njima išao je pas kojemu je Desgrez dao ime Sorbona. Posred ulice je tekao potočić i kupio vodu u blatnjavu lokvu. Kišilo je i zrak je bio još natopljen vodom, a vlažan je vjetar šucnio među željeznim napisima iznad dućana.
Svježe školjke! Svratite na lađu! - vikala je pristala prodavačica ostriga.
Popijte jednu! Da vam se želudac ugrije! - vikao je prodavač rakije.
Gontran zaustavi čovjeka i nadušak iskapi čašicu alkohola. Zatim rukom obriše usta, plati i skinuvši šešir pozdravi odvjetnika i sestru i umiješa se među svijet, sličan svim onim radnicima što su u taj sat hitali na posao.
"Oboje smo spali na vrlo niske grane", pomisli Anđelika gledajući za bratom koji se udaljavao. "Dobro se srozalo potomstvo de Sanee! Ja sam se, doduše, našla u ovom položaju silom prilika, ali što je njega tjeralo da krene putem nevolje i bijede!"
Pomalo u neprilici zbog brata, pogleda Desgreza.
Oduvijek je bio pomalo čudan - reče. - Mogao je postati oficir kao svi mladi plemići, ali njemu se više sviđalo miješati boje. Moja majka je znala reći kako je, dok ga je nosila, čitavu jednu sedmicu sva odijela u obitelji bojila u crno zbog korote za djedom i bakom. Možda je to, zaista, uzrok njegove sklonosti prema bojama?
Desgrez se osmjehne.
Hajdemo sad k vašem bratu jezuitu - reče - četvrtom uzorku vaše čudnovate obitelji.
Oh! Raymond je ličnost.
Nadam se da će to biti dobro za vas, gospođo.
Ne morate me više nazivati gospođom - odvrati Anđelika. - Gledajte me, odvjetniče Desgrez.
Podigne prema njemu svoje patničko lice, blijedo poput voska. Umor je prevukao svijetlim tonom njezine zelene oči i davao im neku čudnu boju, boju kakvu ima lišće u proljeće.
Kralj je kasao. "Neću da o vama više išta čujem!" Znate li što znači takva naredba? Znači da gospođa de Peyrac više ne postoji. Dakle, ja više ne postojim. Shvaćate li?
Više od ičega shvaćam da ste vi bolesni - odgovori Desgrez. - Ostajete li još uvijek kod svog tvrđenja od neki dan?
Kakvog tvrđenja?
Da nemate više povjerenja u mene?
Ostali ste mi samo vi u ovom trenutku, samo u vas mogu imati povjerenja.
Onda dođite. Odvest ću vas na jedno mjesto gdje će vam biti pružena potrebna njega. Ne možete se naći licem u lice s opasnim jezuitom prije no što steknete vlast nad svojim rasuđivanjem.
Uze je pod ruku i povuče u jutarnje komešanje pariške gomile. Buka je bila zaglušujuća. Svi su se prodavači pariški dali na posao u isto vrijeme i izvikivali svoju robu.
Anđelika je dosta truda ulagala da bi donekle u toj gužvi zaštitila ranjeno rame. Stiskala je zube da bi obuzdala jauke koji su joj navirali na usta.
Desgrez se zaustavi u ulici Saint-Nicolas pred ogromnim natpisom na kojemu je bila ucrtana mala kada od bakra na plavoj pozadini. Oblaci su pare izbijali kroz prozore na prvom katu.
Anđelika shvati da su pošli k brijaču koji je držao kupatilo. Uzdahne s olakšanjem na pomisao da će se uvaliti u kadu tople vode.
Gazda Georges im reče da sjednu i da počekaju par časaka. Razmahavši se naveliko rukama, on je brijao nekakva mušketira i uz put pričao o nevoljama što ih pričinja mir, ta najveća nevolja što može zadesiti hrabrog ratnika.
Naposljetku prepusti hrabrog ratnika svome šegrtu stavivši mu u zadatak da ratniku i glavu opere, što baš i nije bio tako beznačajan pothvat. Zatim se gazda Georges, približi, s brižnim smiješkom na usnama, Anđeliki, brišući o pregaču oštricu britve.
Dobro! Dobro! Već vidim o čemu se radi. Još jedna žrtva veneričnih bolesti. Ti bi htio da ti je dovedem u ispravno stanje prije no što ti posluži za nasladu, nepopravljivi suknjaru?
Ne radi se o tome - mirno mu odgovori odvjetnik. - Ova je mlada žena ranjena i ja bih želio da joj priteknete u pomoć svojim melemima. Poslije toga će se okupati.
Anđelika, kojoj su brijačeve riječi natjerale krv u blijede obraze, osjećala se u strašnoj neprilici pri pomisli da joj se valja svući pred tom dvojicom ljudi. Samo su žene dotad vodile brigu o njezinu tijelu, a kako nikad nije bila bolesna, nije ju još ni liječnik nikad dotaknuo, a kamoli nekakav brijač ranarnik.
Ali prije no što je uspjela izraziti to svoje mišljenje, Desgrez joj na najprirodniji način na svijetu i spretnošću čovjeka kojemu je do najmanjih sitnica poznato žensko odijevanje, raskopča prslučac i razriješi vrpcu što joj je pridržavala košulju koja joj potom klizne i razgoliti je sve do pasa.
Gazda Georges se sagne i mnogo pomnije podiže melem što joj ga je stavila Mariedje na dugu posjeklinu za koju je imala zahvaliti vitezu de Lorraineu.
Uf! Uf! - progunđa brijač. - Jasno mi je o čemu se radi. Neki je ljubazni gospodin smatrao da se od njega traži mnogo, pa je platio čeličnim novcem, kao što se kod nas kaže. Ne znaš li ti, curice, da im mač treba sakriti pod krevet prije no što u kesu uvuku ruku?
A što o samoj rani mislite? - upita Desgrez miran kao uvijek dok se Anđelika osjećala kao na žeravi.
Pa nije ni opasna ni beznačajna. A vidim da joj je melem na ranu stavio neuk ljekarnik. Sad ćemo je očistiti i premazati svježom i ljekovitom mašću.
I udalji se da bi dosegao kutiju na jednoj polici.
Anđelika se osjećala na križ razapeta viđeći sebe onako polugolu kako sjedi u toj brijačnici gdje se sumnjivi miris droga miješao s mirisom sapuna.
Uđe nekakvi tip da se obrije i, bacivši pogled na nju, poviče:
Bože, lijepih li sisa! Da mi je, na njih metnuti ruke i milovati ih kad se mjesec digne!
Na neprimjetan znak Desgrezov, pas Sorbona, što mu se sklupčao kraj nogu, naglo poskoči i pridošlici zarije zube u hlače.
Jao! Jao! Jao! Jadan li sam! - poviče pridošlica. - Tu je čovjek s psom. Nisi li, dakle, ti Desgrezu, protuho crnog pakla, nisi li možda vlasnik onih divnih ljubavnih jabuka?
Jesam, ako nemate ništa protiv toga, gosparu - hladno odgovori Desgrez.
Onda, nit sam vidio šta, a niti čuo. Gosparu, oprostite mi, i recite svom psu da pusti moje jadne pokrpane hlače.
Jedva čujnim zviždukom Desgrez pozove k sebi psa.
Neću više da ovdje stojim! - reče Anđelika i, dok su joj usne drhtale kao da će briznuti u plač, pokuša se obući.
Mladić je odlučno prisili da ponovo sjedne i oštro je prekori mada ispod glasa.
Nije ovo trenutak da sad tu izigravate stidljivu šiparicu, ludice. Imajte na umu vojničku lozinku: u ratu kao u ratu25. Nametnuta vam je bitka, a u pitanju je život vašega muža i vaš. Sve morate poduzeti da pobijedite; nije sad vrijeme za cifranje.
Ona uzgleda i osmatraše njegovo lice, jedno od onih lica kakvih se susreće sijaset na krcatim ulicama. Ni lijep ni ružan, s gornjom usnom izdignutom nad neravne zube u podrugljivi osmijeh, gustih obrva koje su skrivale budne oči, zarasle brade. Taj je čovjek izgledao poput mnogih drugih, ali je on ipak bio obdaren tko zna kakvim tajnim darom da živi bezbroj života.
Ja sam samo siromašan odvjetnik - nastavio je tihim glasom - a ovi svi što ih vidite oko nas bijedni su pučani. Grubi, istina ali manje pokvareni od mnoge gospode što su naslađivali oči vašim grudima a da se vi niste osjećali uvrijeđenom. Maloprije ste mi kazali: "Gospođa de Peyrac više ne postoji!" Pa kad je tome tako, priviknite se već jednom da budete druga žena, inače…
I napravi pokret kao da sve šalje do đavola.
Gazda Georges se primicao držeći u ruci blistavi nožić:
Mislim da ćemo morati malko rasjeći ranu - reče. - Vidim ispod kože da se nakupilo nešto gnoja koji valja izvući napolje. Ne boj se curice - doda obraćajući joj se kao što bi se djevojčici nekoj obratio - nitko nema tako laganu ruku kao gazda Georges.
Iako se nerado prepustila zahvatu ranarnikova noža, Anđelika je morala priznati da je govorio istinu. Pošto je zatim u ranu sasuo nekakvu tekućinu, bila je to u stvari rakija, a ona poskočila kao da ju je što ujelo, reče joj da se popne na kat u kupatila, a liječenje će kasnije nastaviti.
Kupke gazde Georgesa predstavljale su posljednje ostatke sredjevjekovnih kupatila. Vrativši se s Istoka, gdje se bijahu navikli na turske kupke i pranje tijela, križari su prenijeli tu naviku u Europu te je u ono vrijeme u Parizu bilo napretek kupatila. Ne samo da su to bile znojne kupke i da se tu svijet kupao, već se tu i

25 Treba se prilagoditi prilikama
skidao dlake kao što se u ono vrijeme zvalo brijanje dlaka po čitavom tijelu. Često se puštala krv i stavljale staklene pijavice. Ali uskoro su ta kupatila postala sumnjiva jer su svojim mnogobrojnim aktivnostima dodale i onu kojom su se posebice bavile mračne kućerine u Dolini ljubavi. Zabrinuti svećenici, ćudoredni hugenoti i liječnici, videći u njima rasadnik zaraznih bolesti, ujedinili su se u nastojanju da postignu njihovo zatvaranje.
I tako, osim još pokoje brijačnice, nije u Parizu postojalo nijedno drugo mjesto gdje se čovjek mogao okupati. Svijet, se, kako se čini, na to brzo i lako navikao.
Pa i gazda je Georges ponekad govorio da će zatvoriti svoje kupatilo koje su prijekim okom gledali pobožni građani i Družba svetog sakramenta te je od njega imao više štete nego koristi. Uglavnom, on je to tvrdio.
Uza sva ta svoja jadikovanja, bilo je očito da je imao napretek mušterija. Kroz odškrinuta vrata jedne kabine Anđeliki zape za oko jedan par pružen na krevetu te zaključi kako nisu baš bez osnova bila sumnjičenja Družbe svetog sakramenta. Smješteno u dva velika popločana lokala, kupatilo je bilo razbijeno na niz malih drvenih kabina. U dnu svakog lokala šegrt je u peći grijao nekoliko kamenih kugli. Anđeliku ja do gola svukla jedna od dvorkinja u odjeljenju za žene. A zatim ju je zatvorila u jednu kabinu gdje se nalazila klupica i kadica napunjena vodom.
U vodu ja stavljeno nekoliko kamenih cigli, te je iz nje sukljala vrlo topla para. Anđelika sjedne na klupicu i osjeti kako se guši, kako joj ponestaje daha. Činilo joj se da će umrijeti.
Izveli su je iz kabine svu oblivenu znojem.
Dvorkinja je zatim natjera da se uvali u kabao hladne vode, potom je umota u plahtu i odvede u obližnju prostoriju gdje su se nalazile druge žene s tek nešto donjeg rublja na sebi. Dok su ih dvorkinje, uglavnom starije žene odvratna izgleda, brijale i češljale im duge kose, one su se raskokodakale kao jato kokoši. Po tonu njihova glasa i predmetu njihova razgovora Anđelika zaključi da je veliki dio tih žena bio skromna porijekla, sluškinje ili prodavačice koje su po odsluženoj službi božjoj navraćale u kupatilo da čuju posljednje tračeve prije no što će krenuti na posao.
Anđeliki bi naređeno da se pruži na jednu klupu.
Uto se pojavi gazda Georges. Nijednu od žena ne uzruja njegovo prisustvo. U ruci je držao lancetu. Za njim je išla djevojčica s košaricom punom staklenih pijavica i stabljikom truda.
Anđelika se odlučno usprotivi.
Ne smijete mi vaditi krv! Već sam je dovoljno izgubila! Zar ne vidite da sam u drugom stanju? Ubit ćete dijete u meni!
Brijač-ranarnik je bio nepopustljiv, naredi joj da se okrene.
Budi mirna ili ću dozvati tvoga prijatelja da te istuče po stražnjici.
Na pomisao da bi se odvjetnik mogao pojaviti u sličnoj ulozi, Anđelika se prestraši i mirno pusti da s njom rade što im je volja.
Gazda Georges joj lancetom zasiječe na tri mjesta kožu na leđima i na ta mjesta postavi pijavice.
Gledajte - reče veselo - ovu crnu krv kako teče. Tako crna krv, u tako bijeloj djevojci, je li to moguće?
Tako vam Boga, ostavite mi koju kap! - preklinjala je Anđelika.
Rado bih ti istočio svu krv, do posljednje kapi - reče brijač i zakoluta okrutnim očima. - A zatim bih ti dao uputu kako ćeš svoje vene ispuniti svježom i plemenitom krvlju. Evo ti te upute: čaša dobrog crnog vina i jednu noć milovanja. Pošto joj je dobro povezao ranu, ode. Dvije joj djevojke pomognu da se očešlja i obuče, a kad im je pružila napojnicu, zinuše u čudu.
Ej, markizo - poviče mlađa - da ti možda onaj tvoj nadriodvijetnički princ pokrpanih hlača ne daje ovakve poklone?
Jedna od starijih dvorkinja, pošto je promotrila Anđeliku koja je baš počela silaziti niz drvene stepenice, gurne mladu drugaricu i šapne joj:
Ne vidiš li da je to neka velika gospođa koja hoće da okuša i drugačije ljude no što su ona mala gospoda koja nisu nizašta?
Obično se takve ne prerušavaju - uzjogunila se djevojka. - Stave krinku preko lica i gazda ih Georges uvede ovamo na stražnja vrata.
U brijačnici zatekne Desgreza koji je sad bio obrijan i rumen u licu.
Gospođa je sada u redu - primijeti brijač i lukavo namigne Desgrezu - ali vi ne budite silovit kao što vam je običaj, dok se gospođina rana na ramenu potpuno ne zatvori.
Ovaj se put mlada žena samo nasmiješila. Nije uopće bila u stanju da ma što odgovori na bricinu primjedbu.
Kako se osjećate? - upita je Desgrez kad su se ponovo našli na ulici.
Slaba sam kao mače - odgovori Anđelika - ali se uza sve to ne osjećam baš loše. Imam dojam da na život gledam mnogo hladnokrvnije. Ne znam da li žestoki postupak kojemu sam bila podvrgnuta pogoduje zdravlju, ali dobra mu je strana što umiruje živce. Budite sigurni: moj brat Raymond će pred sobom vidjeti skromnu i poslušnu sestru ma kakvo bilo njegovo držanje.
Sjajno. Uvijek se bojim zajedljivih izljeva vašega kritičnog duha. Bilo bi dobro da svratite prije u kupatilo, ako vam se pruži prilika da se ponovo pojavite pred kraljem…
Jao! Kamo sreće da sam to učinila! - uzvrati Anđelika uzdahnuvši. - Ali to se više neće dogoditi, jer se više nikad neću pojaviti pred kraljem.
Ne valja kazati nikad više. Život je promjenljiv, kolo se života stalno vrti.
Nalet vjetra rastvori rubac koji je povezivao kose mlade žene. Desgrez se zaustavi i udvorno joj ga sveže.
Anđelika uze među svoje njegove tamne i tople ruke dugih elegantnih prsta.
Vrlo ste ljubazni, Desgrez - reče podigavši na nj svoje umiljate oči.
Gadno se varate, gospođo. Gledajte ovoga psa!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:48 am





V rukom pokaže na Sorbonu koji je poskakivao oko njih. Zgrabi ga dok mu je prolazio kraj noge, a zatim mu podigne glavu i rastvori snažne vilice.
Što mislite o ovom nizu derača?
Strašni su.
Znate li čemu sam ga naučio? Evo kad se nad Pariz spusti noć, nas dvojica krenemo u lov. Stavim mu pod nos neku prnju ili predmet koji je pripadao lupežu kojega progonim. I hodamo, silazimo na obalu Sene, obilazimo oko mostova i pilona, lutamo predgrađima i po starim opkopima, ulazimo u dvorišta, provaljujemo u jazbine ološa prosjaka i razbojnika. Odjednom se Sorbona vine. Kad stignem k njemu, on već drži za grlo čovjeka koga sam tražio. Oh, on je pri tom vrlo delikatan, taman koliko je potrebno da moj čovo ne može mrdnuti. Sorboni kažem "Warte", što na njemačkom znači "čekaj", naime, kupio sam ga od plaćenika Nijemca. Nagnem se nad čovjeka, ispitujem ga, a potom mu sudim. Ponekad ga pomilujem, ponekad dozovem stražare i naređujem im da ga odvedu u Chatelet, a ponekad sam sebi kažem: čemu puniti zatvore i opterećivati poslom zastupnike pravde? Stoga kažem Sorboni "Zang!" što na njemačkom znači "stisni". I Pariz sam oslobodio jednoga razbojnika.
A to… radite li to često? - upita Anđelika naježivši se.
Dosta često! Kao što vidite, nisam bas ljubazan. Poslije časka šutnje ona prošaputa:
Čovjek je i ovakav i onakav, svakakav. On je u isto vrijeme i dobar i zao. A zašto se vi bavite tim zanatom?
Ta već sam vam rekao: previše sam velika sirotinja. Moj mi je otac u nasljedstvo ostavio svoju odvjetničku praksu i svoje dugove. Nikad nije napuštao kockarnice, ni danju ni noću. Samo sam bijedu upoznao. Učio sam latinski u jednoj od onih škola u Sveučilišnoj četvrti gdje mi je od hladnoće zimi pucala koža. S tog sam razloga rado posjećivao krčme. Vjerujte mi, nema božanskijeg užitka za siromašna studenta do da ugrije ruke okrećući na ražnju krvavu pečenicu škropljenu kiselkastim vinom. Moje su ljubavnice bile prostitutke već u godinama.
One su stavljale moje smrznute noge između svojih debelih stegana da bi ih ugrijale, a nisu mi tražile ni pare jer sam bio mlad i vatren. Pariške ulice i pariška noć; to su moji posjedi. Kad bih dobio neku važnu parnicu, možda bih postao vrlo uglađeni odvjetnik, ali kako sada stvari stoje, siguran sam da ću postati strašan zlobnik, strašno čangrizalo, baš od onih najgore vrste.
A šta vam je sad to?
Tako podanici njegovog veličanstva velikog Coesrea, prosjačkog princa, nazivaju policajce.
Zar vas već znaju?
Oni osobito znaju mojega psa.
Pred njima se otvorila ulica Templea ispresijecana blatnjavim rupetinama preko kojih bijahu prebačene daske. Još prije nekoliko godina u toj četvrti su postojali samo vrtovi koje su Parižani nazivali usjevi Templea pa i sad su se još između novih kuća vidjeli vrtovi zasađeni cvjetačom i mala stada koza.
Odjednom se pred njima pojave zidine nad kojima se dizala mračna kula nekadašnjih templara.
Desgraz reče Anđeliki da ga načas pričeka i uđe k trgovcu što je prodavao krojački pribor. Malo zatim iziđe iz dućana, a na sebi je imao čisti ovratnik mada bez čipaka, zavezan ljubičastom vrpcom. Bijele orukvice su mu krasile zapešća. Džep njegova kaputa se nekako čudno naduo. On iz njega izvuče rubac i umalo mu ne ispadoše okrupne brojanice. Iako nije promijenio odijela, sad su njegov kaput i njegove iznošene hlače sasvim pristojno izgledale. To je, nema sumnje, trebalo pripisati u prvom redu izrazu njegova lica te je Anđelika oklijevala da bude s njim prisna kao maloprije.
Vi sada imate izgled pobožnog suca - reče ona donekle zbunjena.
A ne mora li baš ovakav izgled imati odvjetnik koji jednu gospođu prati k njezinu bratu jezuitu? - upita Desgrez i skine šešir davši svom licu izraz poniznosti i poštovanja.

Primaknuvši se nazubljenim zidinama Templea s kojih su se dizale mnoge gotske kule, a sve je natkrilila zlokobna kula templara, Anđelika nije ni načas posumnjala da se na tom mjestu živjelo u slobodi i sigurnosti.
Taj nekad feudalni posjed templara, vjerskog ratničkog reda, pa prema tome i vitezova malteških, taj je, dakle, posjed uživao povlastice pred kojima je i sam kralj sagibao glavu, nije plaćao porez, nije podlijegao nikakvim administrativnim i policijskim smetnjama, a dužnici koji nisu mogli platiti svoje dugove tu su se sklanjali pred uhidbenim nalogom. Već decenijama je Temple davan na doživotno uživanje velikim kopilanima Francuske. Sadašnji prior, vojvoda de Vendome, vukao je porijeklo u direktnoj liniji od Henrdka IV i njegove čuvene ljubavnice Gabrielle d'Estrees.
Anđelika kojoj nije bio poznat poseban pravni položaj tog malog otočića u središtu velikog grada, osjećala je neku mučnu nelagodnost prelazeći preko pokretnog mosta.
Ali je zato s druge strane ulaznoga luka vladala savršena tišina.
Temple je već odavna zaboravio na svoju vojničku tradiciju. Sad je on bio neka vrst mirnog skloništa. Svojim sretnim stanovnicima pružao je sve prednosti što ga ima povučeni, ali u isto vrijeme i mondeni život. Anđelika opazi pred velikaškim
stanovima nekoliko kočija koje su čekale pred krasnim palačama de Guisea, de Boufflersa i de Boisboudrana.
U sjeni ogromne Cezarove kule jezuiti su posjedovali udobnu kuću, gdje su živjeli, gdje su dolazili da priberu svoje misli, osobito oni članovi družbe koji bijahu dodijeljeni kao kapelani velikim ličnostima na dvoru.

Na ulazu Anđelika i njen odvjetnik sretoše jednoga svećenika španjolske fizionomije koji se Anđellki činio poznatim. Bio je to ispovjednik mlađe kraljice Marije Tereze. Ona ga je zajedno s dvojicom patuljaka, velikom komorkinjom Molinom i malim Filipom iz Bidassoa dovela u Pariz.
Desgrez zamoli seminarista, koji ih bijaše uveo, da obavijesti velečansog oca de Sancea kako jedan odvjetnik žali s njim porazgovarati o slučaju grofa de Peyraca.
Ako vaš brat nije u toku stvari, znači da jezuitima ne ostaje drugo do da zatvore dućan - reče Aađeliki odvjetnik dok su čekali u sobi za razgovor. - Kad bih se kojim slučajem ja morao pozabaviti reorganizacijom policije, često sam mislio kako bi mi kao uzor poslužili jezuitski sistemi.
U tom trenutku u sobu uđe otac de Sance brzim korakom. Odmah, od prvog pogleda prepozna Anđeliku.
Draga moja sestro! - poviče.
I pošavši joj u susret bratski je zagrli.
Oh! Raymonde! - prošaputa ona utješena njegovim pozdravom. On ih pokretom pozove da sjednu.
U kojem se, dakle, stanju nalazi ta mučna afera?
Desgrez uze riječ umjesto Anđelike koju su najprije uzbuđenje što vidi brata te svi oni događaji unatrag tri dana, i energičan postupak gazde Georgesa, sasvim smutili i pobrkali joj misli.
Učenim riječima Desgrez ukratko iznese stvarno stanje. Grof de Pejrae se nalazi u Bastilji pod tajnom optužbom da je vještac. A tome treba dodati i otežavajuću okolnost: grof je na sebe navukao kraljevu ljubomoru i sumnjičenja vrlo utjecajnih ličnosti.
Znam! Znam! - mrmljao je jezuit.
Ne reče tko ga je tako dobro obavještavao, ali pošto je načas odmjerio Desgreza radoznalim pogledom, naglo upita:
A šta vi mislite, odvjetniče, kojim bi putem trebalo udariti da bi se spasilo moga nesretnog zeta?
Mislim da bi u ovom slučaju bolje bilo neprijatelj dobrom. Grof de Peyrac je zasigurno žrtva dvorske spletke o kojoj čak ni kralj ništa ne zna, već čitavom tom spletkom upravlja neka moćna ličnost. Nije ni potrebno da iznosim imena.
U pravu ste - prekine ga otac Sance dok je Anđeliki pred očima iskrsnuo oštar profil strašne vjeverice26.
Međutim, opasno bi bilo nastojanje da se osujete potezi ličnosti koji sa svoje strane imaju i bogatstvo i moć. Više puta zaredom je kidisamo na život gospođe da Peyrac. To nam je iskustvo dovoljno. Sagnimo glavu i pođimo od onoga što nam je dozvoljeno iznijeti na svjetlost dana. Gospodin de Peyrac je optužen kao vještac. Ako je tako, neka ga se izruči crkvenom sudu. Eto, oče, u tome bi vaša pomoć bila od neprocjenjive koristi. Što da vam krijem, ja sam slabo poznat odvjetnik i moj bi utjecaj u ovom slučaju bio ravan nuli.
Pa ipak, čini mi se da ste dobro upućeni u kanonsko pravo.
Oh, ja sam pun diploma kao što su marcipani slastičara Ragueneaua puni badema - otpovrne Desgrez koji je sada prvi put otkako se poveo razgovor, napustio svoje suzdržljivo držanje.
Raymond se osmjehne.
26 Vjeverica je bila araldički znak ravnatelja državne blagajne Nicolasa Fouqueta.
Anđelika se čudila spontanoj simpatiji koja se, čini se, rodila između njezina brata i onog neobičnog uzorka korporacije pravobranilaca kakav je bio odvjetnik Desgrez.
Uza sve to siguran sam - nastavio je ovaj svoje izlaganje - da bi svako moje zauzimanje u ovom trenutku bilo ne samo beskorisno, nego i štetno. Da bi se prihvatile moje pritužbe kao advokata grofa de Peyraca trebalo bi u najmanju ruku da je već donijeta odluka da se protiv grofa povede sudski postupak i da mu bude dozvoljeno da ga u tom postupku zastupa odvjetnik. Vjerujem da na sudski postupak u početku nitko nije ni mislio, ali posredovanja što ih je gospođa de Peyrac poduzela na dvoru, bit će da su utjecala na kraljevu savjest. Siguran sam da će doći do parnice. Vaš bi zadatak, oče, bio da postignete jedini prihvatljivi oblik da se izbjegnu zloupotrebe i laži gospode sa civilnog suda.
Shvaćam odvjetniče. Vi nemate iluzija o članovima svoga staleža.
Nemam ja iluzija ni o kome, oče!
Imate pravo - složi se Raymond de Sance.
Ovaj poslije toga obeća da će razgovarati s jednom osobom čije ime ne spomene i da će o svemu što poduzme obavještavati Anđeliku i njezina odvjetnika.
Mislim da si se ti smjestila kod Hortenzije.
Jesam - odgovori sestra uzdahnuvši.
Kad smo već kod toga - umiješa se Desgrez - nešto mi je palo na pamet. Ne biste li mogli iskoristiti svoje veze, oče, te postići da se gospođa, moja štićenica, smjesti u skromnom nekom stanu unutar ovih zidina? Vama je poznato da joj je život u opasnosti, ali nitko se ne bi usudio da dođe u Temple i tu počini zločin. Vrlo dobro se zna da gospodin vojvoda de Vendome, veliki prior Francuske, ne dopušta probisvjetima da se ugnijezde u Templeu i da je on na strani onih koji tu potraže azil. Svaki pokušaj zločina na terenu pod njegovom nadležnošću imao bi nepredviđene posljedice, a to nitko ne želi. Osim toga, gospođa de Peyrac bi se mogla tu prijaviti pod krivim imenom, te bi je, prema tome, bilo i teže pronaći. Dodajem uz to da joj je potrebno malo odmora, njeno zdravlje upravo vapi za njim.
Vaš mi se plan čini odličnim - složi se Raymond, te se zamisli, onda iziđe i vrati se s komadićem papira na kojemu je bila napisana adresa udovice Oordeau, koja je iznajmljivala sobe unutar zidina Templea.
Njen je stan vrlo skroman, gotovo sirotinjski, ali imat ćeš zračnu sobu, a možeš se hraniti kod gospođe Cordeau kojoj je naređeno da kućicu drži u redu i da iznajmljuje tri ili četiri sobe.
Znam da si se navikla na veći raskoš, ali ovaj ti stan pruža mogućnost da živiš povučenim životom što odvjetnik Desgrez i traži za tebe.
Dobro, Raymonde - Anđelika mudro pristane na taj prijedlog. Bila je ganuta i ona doda: - Hvala ti što vjeruješ u nevinost moga muža i što nam pomažeš u našoj borbi protiv nepravde koje je on postao žrtvom.
Jezuitovo lice postade strogo.
Anđeliko, ja te nisam htio rastužiti jer su me tvoje jadno lice i tvoje haljine do u dino srca ganuli. Ali ne misli da ja blago sudim o sablažnjivom životu tvoga muža. On te je u sve ovo uvalio i ti danas gorko ispaštaš za njegove grijehe. Uza sve to, prirodno je da priskočim u pomoć jednom članu svoje porodice.
Mlada žena otvori usta da odgovori, ali se predomisli. Zaista, morala je popustiti. Uza sve to, nije do kraja mogla zadržati jezik iza zuba.
Dok ih je pratio k izlazu, Raymond obavijesti Anđeliku da je njihovu mlađu sestru Mariju Agnezu, zahvaljujući njegovu zauzimanju, kraljica uzela na dvor kao dvorsku gospođicu.
U pravi čas - poviče razdragano Anđelika. - Marija Agneza u Louvreu! Sigurna sam da će tamo dobiti otmjen odgoj.
Gospoda de Navailles vodi posebnu brigu o dvorskim gospođicama. Vrlo ljubazna gospođica, mudra i obazriva. Baš sam maloprije razgovarao s kraljičinim
ispovjednikom. Pričao mi ja kako je njegovu veličanstvu mnogo stalo do doličnog ponašanja njenih gospođica.
Da ti nisi, možda, naivan…?
Naši pretpostavljeni ne cijene braću s tim manama.
Ne budi onda licemjer - zaključi Anđelika. Raymond se ljubazno smješkao.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:49 am



Vidim da si uvijek ista, draga moja sestrice. Veselim se što ćeš naći malo mira u kući koju sam ti preporučio. Sada pođi, molit ću se za tebe.

Jezuiti su, zaista, izvanredni ljudi - malo poslije toga izjavi Desgrez. - Ne znam zašto nisam postao jezuit?
Tim je problemom razbijao glavu sve do ulice Saint Landry.
Hortenzija dočeka sestru i njezina odvjetnika neprijateljski raspoložena.
Sjajno! Sjajno! - dobaci glasom kao da se tobože suzdržava. - Vidim da se poslije svakoga svog bijega vraćaš sve jadnijeg izgleda. I dakako, uvijek u nečijoj pratnji.
Hortenzijo, ali ovo je odvjetnik Desgrez!
Hortenzija okrene leđa Desgrezu. Ona ga nije trpjela zbog njegove pokrpane odjeće i zbog toga što se o njemu pričalo da živi razuzdanim životom.
Gastone! - zovne - dođi da vidiš svoju šogoricu. Nadam se da će ti ovo biti pouka za čitav život!
Fallot de Sance se pojavi zlovoljan zbog ženina poziva, ali opazivši Anđeliku zinuo je u čudu.
Jadna moja kćerko, u kakvom ste stanju…
Uto zazvoni na vratima i Barba uvede Gontrana. Kad ga Hoartenzija opazila, nije se mogla suzđržati već plane i stane ih na pasja kola grditi:
Šta sam ja učinila nažao Gospodu da me je takvom sestrom i takvim bratom obdario? Tko će ikada povjerovati da moja obitelj pripada, zaista, prastarom plemstvu? Sestra koja se vraća kući u dronjcima! Brat koji se svaki dan srozava sve niže i na putu je da postane grubi nadničar kojemu se plemići i građani mogu obraćati sa ti i štapom ga izudarati! Nije trebalo u Bastilju zatvoriti samo onog šepavog i groznog vješca nego i sve vas zajedno s njim…
Anđelika nije mnogo hajala za njezinu galamu, već stane dozivati svoju beamersku dvorkinju da dođe i pomogne joj spremiti stvari.
Hortenzija načas umukne da bi došla do daha.
Možeš je zvati koliko hoćeš! Otperjala je!
Kako, otperjala je?
Kakva gospodarica, takva sluškinja! Jučer je došao po nju nekakav dugonja koji je govorio jezivim narječjem.
Anđeliku ta vijest rastuži jer se osjećala odgovornom za djevojku koju bijaše povela sa sobom iz rodnog joj mjesta. Stoga se obrati Barbi:
Barba, niste joj smjeli dopustiti da ode.
A što sam ja znala, gospođo? - plačući se javi debela djevojka. - Njoj je sam vrag u tijelu. Klela mi se da joj je brat čovjek što je za nju pitao.
Koješta. Brat kao što to biva kod Gaskonjaca. Tamo vam čovjek naziva svog zemljaka "brat iz mog mjesta". Možda je i bolje da je tako. Bar više ne moram na nju trošiti novac…

To isto veče Anđelika i njen sinčić smjeste se u skromnom stanu udovice Cordeau, na Četvorini Templea.
Tako se naime zvala tržnica na koju su piljari donosili svoju robu: živad, ribu, svježe meso, bijeli luk, med i grbač. Svatko je imao pravo da tu smjesti svoj živež i prodaje ga po cijeni koju sam odredi, niti ga je itko kontrolirao niti je on išta ikome plaćao osim sitne daće što ju je plaćao sucu.
To je mjesto bilo živo i puno svijeta. Udovica Cordeau je bila postarija žena više seljakinja nego građanka, nalik na vješticu, koja je prela vunu pred ognjištem gdje je jedva tinjala vatra.
Anđelika odmah opazi da je soba čista, da rublje na krevetu miriše, da je krevet udoban. Pod ja bio posut obilatim slojem slame da bi ublažio hladnoću jer zima je bila na domaku.
Gospođa Cordeau smjesti u sobu malu kolijevku za Florimonda, a zatim pošalje nešto drva za ogrev i lonac juhe.
Pošto su Gontran i Desgrez otišli, mlada žena nahrani dijete i stavi ga u krevet. Fiorimond je neko vrijeme cmizdrio i dozivao Barbu i svoje rođake. Da bi ga primirila, Anđelika mu je pjevuckala pjesmicu "Zeleni mlin", koja ma se osobito sviđala. Rana ja gotovo nije više ni boljela. Sasvim ju je zaokupila briga oko djeteta.
Mada se bila navikla da oko sebe vidi brojne sluge, sjećanje na dosta tegobno djetinjstvo joj je sada pomoglo da olako podnese nestanak svoje posljednje sobarice.
A nisu li je opatice kod kojih se odgajala naučili teškim poslovima imajući u vidu iskušenja koja nam nebo može uvijek poslati.
Pošto je sin usnio i ona se uvukla među grube, ali čiste plahte, te pošto je noćobdija prošao ispod njenih prozora vičući: "Deset je sati. Vrata su zatvorena. Dobri svijete Templea snivaj u miru…" ona osjeti trenutak zadovoljstva i vedrine.
Vrata su bila zatvorena. Dok se svuda okolo nad veliki grad i njegove bučne krčmetine, njegove razbojnike u čeki, njegove ubojice i obijače spuštala noć groze, dotle se malobrojno pučanstvo Templea, zaštićeno visokim zidinama i kruništem, prepuštalo mirnom snu. Proizvođači lažnih dragulja, dužnici koji nisu u stanju platiti svoje dugove i tajni štampari sklapali su očne vjeđe, sigurni u svoju sutrašnjost. Na strani gdje se dizala palača velikog priora, okružena vrtovima, čuo se zvuk klavičembala, a na strani kapelice i samostana molitva na latinskom jeziku. Nekoliko malteških vitezova, u crnoj odjeći i s bijelim križem preko grudi, vraćali su se u svoje samostanske ćelija. Padala je kiša. Anđelika mimo usne.

U uredu gradskog suca prijavila se pod nimalo sumnjivim imenom gospođe Martin. Nitko je ništa drugo nije pitao. Do idućih je dana imala nov i ugodan dojam da je mlada žena koja živi u običnoj sredini, među običnim svijetom i nema druge brige do da pazi na svoje dijete. Hranila se kod gospođe Cordeau i jela zajedno s njom, njenim sinom, dječakom od petnaest godina, koji je bio naučnik u gradu, te nekim starim upropaštenim trgovcem koji se pred svojim vjerovnicima bijaše sklonio u Temple.
Nesreća mog života - rado je ponavljao - jest u tome što su me moja majka i moj otac loše odgajali. Da, gospođo, učili su me poštenju. A to je najveći nedostatak što ga može imati čovjek koji se posveti trgovini.
Florimond je dobivao mnoge pohvale. Anđelikino se srce nadimalo od ponosa. Ona je koristila svaku sunčanu zraku da s njim prošeta između klupa na tržnici, gdje su ga svi piljari uspoređivali s Malim Isusom u jaslicama.
Jedan zlatar čija se baraka prislonila uz kuću u kojoj je Anđelika stanovala poklonio mu je crvene dragulje, imitaciju rubina.
Anđelika je bila ganuta dok je mališanu zakopčala oko vrata taj bijedan nakit. Gdje li je sada bio dijamant od šest karata koji Florimond umalo nije progutao na dan kraljeve svadbe, u Saint-Jean-de-Luzu?
Proizvođači lažnog nakita pripadali su zanatlijama svake vrste. Oni su se stalno smjestili u krugu Templea da bi se uklonili tiranskim traženjima cehova. A budući da je pariškim zlatarima bilo zabranjeno izrađivati lažan nakit, jedino se u Templeu moglo kupiti sve one tričarije što su se toliko sviđale djevojkama iz puka.
Dolazile su iz svih dijelova glavnoga grada, svježe i ljupke, u bijednim haljinama od tamne tkanine, gotovo uvijek sive, po čemu su ih i nazivali "grisettes"27.
Naučena na šarenilo odjeće na dvoru, Anđelika se čudila i žalostila nad jednoličnošću narodne nošnje. Način odjevanja nekih ljudi je potjecao još iz prošloga vijeka. Pokoji stari dvoranin vezao bi u nedjelju oko vrata mašnu od platna. Pa i ona sama je umjesto sukanja od tafta i svile sada nosila suknju i prslučac od jakog sukna a Florimondu je kupila odjelce iste boje i ogrtač s kapuljačom.
Kad je odlazila u šetnju, izbjegavala je kraj gdje su se dizala lijepe palače, bogatog svijeta i dostojanstvenika koji su se, neki što im se tako sviđalo, a neki radi štednje, skrasili na području Templea. Ona se donekle pribojavala da je neka od posjetiteljica ili posjetilaca, čije su kočije uz veliku buku prolazila kroz gradska vrata tvrđave, ne prepozna te je izbjegavala njihove poglede. Potpuni prekid s nekadašnjim životom bio je poželjan u svakom pogledu. Uostalom, nije li ona bila žena jednog zatvorenika od svih napuštenog…?
Jednog dana dok je silazila niza stepenice držeći Florimonda u naručju, imala je dojam, susrevši ženu što je stanovala u sobi do njezine, da joj je njeno lice već odnekuda poznato. Gospođa Cordeau joj je ispričala da je uzela na stan i hranu neku mladu udovicu vrlo siromašnu, ali ponosnu, koja je više voljela nadodati koji groš da bi joj se hrana donosila u sobu. Anđelika opazi pred sobom crnku prekrasna lica, čeznutljivih očiju. Ali nikako da tom licu dade neko ime, iako je bila sigurna da ga je već negdje srela.
Na povratku iz šetnje, ponovo opazi mladu udovicu. Učini joj se da ju je čekala.
Niste li vi gospođa de Peyrac? - upita je udovica.
Ljutita i pomalo uznemirena, Anđelika joj dade znak da uđe u njezinu sobu.
Vi ste se nalazili u kočiji moje prijateljice Athenaide de Tonnay-Charente, onog dana kad je kralj ulazio u Pariz. Ja sam gospođa Scarron.
Anđelika sad prepozna tu lijepu i skromnu ženu koja ih je pratila u svojoj bijednoj odjeći i koje su se one pomalo sramile. "Gospođa Scarron, bogalj" zlobno ju je nazivao Athenaidin brat.
Odonda se baš nimalo ne bijaše promijenila, jedino joj je haljina bila još otrcanija i pokrpanija. Ali je zato nosila ovratnike bijele poput neoskrvnjena snijega, a u njezinu je pristojnu držanju bilo neke ganutljivosti.
Usprkos svemu, Anđelika je bila sretna što je mogla čavrljati s nekim iz Poitoua te je posjedne ispred kamina. Zajedno s Florimondom podijele vrećicu vrućih oblatni. Francoisa d'Aubigne joj reče da je potražila stan u Templeu zato što je tu mogla prebivati tri mjeseca a da ne plati za stan i hranu, a ona je bila bez igdje ičeg pred mogućnošću da je vjerovnici bace na ulicu. Nadala se da ća za tri mjeseca postići od kralja ili kraljice majke obnavljanje penzije od dvije tisuće livara što ih je njegovo veličanstvo dodjeljivalo njezinu mužu dok je ovaj još bio na životu.
Gotovo svaki tjedan odlazim u Louvra i smjestim se na prolazu što vodi u kapelicu. Vi znate da njegovo veličanstvo, pošto iziđe iz svojih odaja da bi krenulo u crkvu, prolazi jednim hodnikom gdje je dopušteno da mu se približe razni molitelji. Tu se uvijek okupi mnoštvo fratara, ratne siročadi i starih vojnika bez

27 Gaus znači siv, dakle, nešto kao djevojke u sivom.
mirovine. Ponekad se čeka prilično dugo. Najzad se pojavi kralj. Priznajem da mi svaki put kad predajem svoju molbu u njegovu kraljevsku ruku, srce kuca tako snažno da se bojim neće li to i on sam osjetiti.
On, dakle, dosad nije uslišio vašu molbu?
Nije još, ali ja se ipak nadam da će prije ili kasnije i moju molbu preletjeti očima…
Mlada je udovica bila upućena u sve spletke na dvoru. Ispriča Anđelika da je gospođica de Montpensier ponovo pala u nemilost. Kralj ju je još jednom poslao u izgnanstvo naredivši joj da se povuče na svoje imanje Saint-Fargeau, a nitko nije točno znao zašto. Zatim ispriča o Gospodinovoj ženidbi za englesku princezu Henriettu.
Ta je svadba proslavljena bez velike pompe, a po općem mišljenju mladenci su vrlo tužno izgledali. Filip d’Orleans je uzdisao u sebi pomišjajući na dužnosti kojima je morao udovoljiti kad padne noć, da bi time odao čast dražima svoje ljupke ženice. Ova je, međutim, bacala poglede na svog kraljevskog šogora, poglede u kojima se moglo jasno pročitati za kim je tužilo njeno srce, i da ako je nekad i gajila nade da će postati snaha Ane Austrijske, nije sigurno računala da će to postati udajom za njezina mlađeg sina. Pa ipak, sutradan ujutro čitav je Louvre morao priznati da je Mali gospodin, prethodno upozoren od brata, učinio sve što je mogao da mlada nevjesta ne bi bila baš previše razočarana. Luj XIV je potom dozvolio da se vitez de Lorraine, koji je za tu priliku bio udaljen, ponovo vrati na dvor…
Anđeliku je razgovor zabavljao. Francoisa d'Aubigne se vrlo lijepo i duhovito izražavala i kad bi napustila onaj svoj izgled pokislog pileta, bivala je izvanredno ljupka. Čini se da njoj nije bilo nimalo čudno što sjajnu gospodu de Peyrac zatiče u bijednu stanju i brbljala je kao u kakvu salonu.
Da bi preduhitrila njezinu radoznalost, Anđelika je u par riječi obavijesti o svom položaju.
Pod krivim imenom ona je tu čekala da njen muž bude izveden na sud i rehabilitiran, a onda se ponovo pojavi pred svijetom. Ne reče joj zbog čega je grof de Peyrac bio optužen jer, usprkos lakoći kojom je pričala razne zgodice, Prancoisa Scarron joj je izgledala vrlo pobožna. Ona je bila obrađena protestantkinja, a u svojoj je pobožnosti tražila utjehu za svoje vjerovanje.
Anđelika završi svoje pričanje ovim riječima:
Kao što vidite, gospođo, moj je položaj još labaviji od vašega. A ne krijem vam da ne samo da vam ne mogu biti ni od kakve koristi u pothvatima što ih poduzimate kod osoba na visokim položajima, već vam ne krijem ni to da me mnoge od tih osoba koje su prije nekoliko mjeseci bile ispod mene, danas s pravom gledaju s visoka.
Treba, u stvari, ljude dijeliti na dvije kategorije - odgovori neobično duhovita udovica - na ljude koji su nam korisni i na one koji nam nisu korisni. Prve posjećujemo da bismo stekli njihovu sklonost, a druge zbog svog vlastitog zadovoljstva.
Obadvije su se tome veselo smijale.
Zašto vas se tako rijetko viđa? - upita Anđelika. - Mogli biste s nama jesti.
Ah, to nadilazi moje snage - odgovori udovica i protrne. - Moram priznati da me sam pogled na gospođu Cordeau i njezina sina ispunja smrtnim strahom… Anđelika je baš htjela otvoriti usta da bi izrazila čuđenje nad tom izjavom, ali je u tome zaustavi čudna neka buka, nekakvo roktanje na stepenicama.
Gospođa Scarron ode da otvori vrata, ali uzmakne snažno zalupivši njima.
Bože sveti, nekakav je demon tu na stepenicama!
Šta kažete?
Da, nekakav čovjek potpuno cm! Anđelika krikne i poleti na predvraće vičući:
Kuasi-Ba!
Tu sam, gospoža - odgovori Kuasi-Ba izronivši kao kakva crna sablast iz uskog i mračnog stubišta. Bijaše odjeven u bezoblične prnje pritegnute špagom. Koža mu je nekako uvenula i poprimila sivi ton. Ali kad je opazio Florimonda, uze se divljački smijati i bacivši se na dijete koje mu se silno obradovalo, udari u pomahnitali ples.
Obuzeta grozom, Francoisa Scarron pojuri iz Anđelikine sobe i skloni se u svoju. Anđelika se primi rukama za glavu da razmisli. Kad… ali kad je Kuasi-Ba, u stvari, nestao? Nije se mogla sjetiti. Sve joj se u glavi smiješalo. Na kraju se sjeti da ju je on pratio u Louvre ujutro onoga groznoga dana kad se vidjela s kraljem i kad umalo nije poginula od ruke vojvode d’Orleansa. Od tog je trenutka, morala je priznati, sasvim bila zaboravila na Kuasi-Ba.
Nabaca drva u vatru da bi se na njemu osušile prnje mokre od kiše, a zatim mu dade da pojede sve što je uspjela naći. On joj u međuvremenu ispriča što se sve s njim događalo.
U velikom dvorcu u kojemu prebiva kralj Francuske, Kuasi-Ba je dugo, vrlo dugo čekao gospožu. Baš dugo je čekao! Služavke što su kraj njega prolazile rugale su mu se na mrtvo ime.
Poslije je pala noć. Onda je dobio mnoge, mnoge batine. A onda se probudio u vodi, da u onoj vodi što teče pored velikog dvorca…
"Izmlatili su ga i zatim bacili u Senu", pomisli Anđelika.
Kuasi-Ba je zaplivao. Najzad se domogao obale. Kad se ponovo probudio, bio je sretan jer je povjerovao da se vratio u svoje mjesto. Tri crnca su se nagnuli nad njim. Ljudi kao što je i on bio, a ne nekakvi crnčići kakve drže velike gospođe kod sebe kao paževe.
Jesi li siguran da nisi sanjao? - upita Anđelika čudeći se. - Crnci u Parizu? Primijetila sam da su odrasli crnci vrlo rijetki u Parizu.
Potanko ga ispitujući, naposljetku shvati da su na nj nabasali neki crnci koji su kao kakva čudovišta prikazivani narodu na sajmištu Saint-Germain ili su pak bili čuvari pripitomljenih medvjeda. Ali Kuasi-Ba nije htio ostati s njima jer se plašio medvjeda.
Završivši s pričanjem, klekne i pred Florimonda stavi dva mala mliječna kružčića, takozvana "ovčja kruščića". Kora im je bila premazana žumanjkom i posuta pšeničnim zrnjem.
Miris im je bio upravo zamaman.
Odakle ti novac da ih kupiš?
Pa ja ih nisam kupio. Ušao sam u pekaru i napravio ovako - i on izbeči lice u strašnu grimasu. - Gospođa i gospođica su se sakrila ispod pulta, a ja sam uzeo kolače da ih ponesem svom malom gospodaru.
Bože, - poviče Anđelika, prestrašena.
Da mi je moja velika krivošija..
Prodala sam je staretinaru - upadne mu brzo u riječ mlađa žena.
Pitala se nisu li stražari Teoplea za petama Kuasi-Ba. Čak joj se učinilo da vani čuje neku buku. Pođe do prozoru i opazi na trgu skupinu ljudi. Nekakav čovjek časna izgleda, u crnoj odjeći, nešto je raspravljao s gospođom Cordeau. Anđelika otvori prozor da bi čula o čemu se radi.
Gospođa Cordeau joj dovikne:
Čini se da je kod vas neki potpuno crni čovjek! Anđelika na brzinu siđe.
Istina je, gospođo Cordeau. Radi se o jednom crncu, o jednom… o mom bivšem slugi. To je dobar momak.
Uvažena se ličnost sada predstavi kao sudac Templea, kojemu je bilo stavljeno u dužnost da u ime velikog priora kroji pravdu na području Templea. Reče da crnac tu ne može ostati pogotovo zato što mu je javljeno da je taj njen crnac odjeven u prosjačke prnje. Poslije podosta dugog objašnjavanja Anđelika zajamči sucu da će Kuasi-Ba prije noći napustiti Temple.
Popela se u svoju sobu tužna srca.
A što ću ja s tobom, moj jadni Kuasi-Ba? Gdje se pojaviš izazivaš strku. A ja više nemam dovoljno novaca da te hranim i uzdržavam. Na žalost, navikao si na raskošan život, te ti razna lišavanja teško padaju.
Prodaj me, gospožo. - A kako ga je ona iznenađeno gledala, on doda - Grof je za mene dao velike pare, a u ono vrijeme sam ja bio tek mali dečko. Sad vrijedim najmanje tisuću livara. Za mene ćeš dobiti mnogo novaca te ćeš moga gospodara lako izvući iz zatvora.
Anđelika zaključi da Kuasi-Ba ima pravo. Na kraju, jedino joj je još on ostao od bogatstva što ga je nekad posjedovala. Mada joj se ta trgovina gadila, morala je priznati da je to bio najbolji način da negdje skloni tog jadnog divljaka što se izgubio na sramotnim bespućima civiliziranog svijeta.
Sutra se vrati ponovo - reče. - U međuvremenu ću naći neko rješenje, samo ti pazi da te straža ne uhvati.
Eh! Znam ja kako ću se sakriti. Ja imam mnogo prijatelja u ovom gradu. Ja samo napravim ovako, a onda prijatelji kažu: "Ti si jedan od naših, i povedu me svojim kućama". - I pokaže joj kako treba ukrižiti prste da bi uspostavio vezu s prijateljima o kojima je riječ.
Ona mu dade ćebe da se pokrije, a zatim je promatrala njegovu dugu priliku kako se udaljava pod kišom. Čim je on otišao, ona odluči da se posavjetuje s bratom, ali prečasnog oca de Sancea ne nađe u Templeu.
Anđelika se vraćala nazad prilično zabrinuta kadli ispred nje prođe mladić s violinskom kutijom ispod ruke poskakujući da bi izbjegao lokvice vode što ih je kiša stvarala na putu.
Giovanni!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:49 am





Taj je dan bio baš dan iznenadnih susreta! Žena se s glazbenikom skloni u dvorište stare crkve i stane ga ispitivati što se sve s njim dogodilo.
Nisam još postao član orkestra maestra Lullija - odgovori mladić - ali me je gospođica de Montpensier prije no što je krenula na Saint-Fargeau prepustila gospođi de Soissons, koja je imenovana upraviteljicom kraljičinog domaćinstva. Tako sam eto stekao sjajne veze - zaključi važnim glasom. - Zahvaljujući tim vezama podučavam u muzici i plesu djevojke iz dobrih obitelji te sam tako znatno povećao svoje prihode. Upravo se vraćam od gospođice de Sevigne koja stanuje u palači Bouffleurs.
Zatim plašljivo nadoda pošto je pogledom obuhvatio skromnu odjeću svoje bivše gospodarice:
Mogu li vas upitati, gospođo, što ima kod vas novoga? Kad ćemo ponovo vidjeti gospodina grofa?
Uskoro. To je samo pitanje dana - odgovori Anđelika misleći pri tom na nešto sasvim drugo. - Giovanni - nastavi uhvativši mladića za ramena - odlučila sam prodati Kuasi-Ba. Sjećam se da ga je grofica de Soissons htjela svojevremeno kupiti, međutim ja ne mogu izići iz Templea pa, prema tome, niti poći u Tuileries. Ne bi li mi ti pomogao u tom poslu?
Uvijek ću vam rado poslužiti, gospođo grofice - ljubazno odgovori mladi glazbenik.
Mora da se, zaista, mnogo trudio. Ni nepuna, dva sata poslije toga, Anđelika je baš pripremala jelo za Florimonda, netko zakuca na njezina vrata. Pođe da otvori i pred sobom ugleda krupnu ženu crvenih kosa i drska izgleda te jednog lakeja u livreji trešnjine boje. Odjeću te boje su nosili lakeji vojvode de Soissonsa.
K vama nas je poslao Giovanni - reče žena kojoj se kroz poluotvoreni ogrtač vidjela vrlo lijepa haljina kakve nose sobarice.
U nje je bilo lukavo i bezobrazno lice povjerljive služavke velike gospođe.
Možemo prijeći na stvar - nastavi pošto je odmjerila Anđeliku i sve što se nalazilo u sobi. - Prije svega nas zanima što ćemo mi dobiti pri tom poslu?
Ne diži previše nos, djevojko - odsiječe Anđelika tonom kojim je odmah uspostavila razmak.
Ona sjedne, a posjetioce pusti da pred njom stoje.
Kako se zoveš? - upita lakeja.
La Jacinth, gospođo grofice.
Dobro. Čini mi se da su u tebe žive oči i bistra pamet. Reci zašto da platim dvije osobe?
Zaboga. U svim poslovima ove vrste mi dvojica uvijek zajednički nastupamo.
Udruženje! Prava sreća što u njemu ne sudjeluja sva služinčad gospodina vojvode! Evo što vam je raditi: reći ćete gospođi vojvotkinji da joj želim prodati svog crnca Kuasi-Ba. No ja ne mogu k njoj u Tuileries. Prema tome, valjalo bi da mi vaša gospodarica zakaže sastanak u Templeu. Kuću neka sama odredi. Zahtijevam da se posao ima obaviti u najvećoj tajnosti i da se moje ime nikako ne spominje.
Čini mi se da neće biti teško upriličiti takav sastanak - reče sobarica pošto je načas pogledala svoga druga.
Na svakih deset livara što ih primim dvije su vaše. To znači što više dobijem i vi ćete bolje proći. Gospođa de Soissons ne smije ustuknuti ma koju svotu ja zahtijevala.
To je moja stvar - obeća sobarica. - Uostalom, prekjučer ujutro, dok sam je češljala, žalila je što nema u svojoj pratnji onog užasnog belzebuba! Nazdravlje joj bilo! - Zaključi podigavši oči k nebu.
Anđelika i Kuasi-Ba su čekali u malom predsoblju odmah do smočnice palače Bouffleurs.
Smijeh i vika dopirali su iz salona: gospođa de Sevigne je tog dana primala u svojoj spavaćoj sobi. Kraj njih su prolazili sluge noseći poslužavnike pune kolača. Mada nije htjela priznati, Anđelika je trpjela što se nalazila po strani, dok su žene njezina ranga samo na par koraka ja od nje i dalje provodile svoj bezbrižan život. Toliko je nekad sanjala da upozna Pariz i ložnice gdje su se duhoviti ljudi tog vremena okupljali.
Pored nje Kuasi-Ba je kolutao svojim velikim očima punim zebnje. Ona bijaše za nj unajmila kod jednog staretinara u Templeu staru izbledjelu livreju, u kojoj crnac nije baš izgledao bogzna kako sjajno.
Naposljetku se vrata otvore pred sobaricom gospođe de Soissons i ova, mašući lepezom i šušteći haljlnom, bane sva uzbuđena u predsoblje.
Ah! Evo žene o kojoj si mi govorila, Bertille. Odjednom se prekine i pažljivo promotri Anđeliku:
Bože, oprosti mi - poviče - jeste li to vi, draga?
Baš ja - reče Anđelika smijući se - molim vas ne čudite se. Ta vi dobro znate da se moj muž nalazi u Bastilji pa, prema tome, ni ja ne mogu biti u boljim prilikama od njega.
Pa svakako - složi se Olympija de Soissons prilagođavajući se na taj način situaciji - svi smo mi imali teških trenutaka u životu. Kad je moj stric, kardinal Mazarin, morao bježati iz Francuske, ja i moje sestre smo na sebi imale poderane suknje a narod je, dok smo prolazile cestom bacao kamenice u našu kočiju i vikao nam "kurve Manzini". A sada, kad se jadni kardinal nalazi na samrtnoj postelji, svijet s ulice je sigurno više zbog toga ganut od mene. Vidite kako se kotač sreće stalno okreće. Ali, draga, nije li ovo vaš crnac? Kad ga prvi put vidjeh, činilo mi se ljepši! Nekako krupniji i crnji.
Gladan je i hladno mu je pa je malko ogrubio - brzo reče Anđelika. - Ali čim se najede ponovo će postati crn kao ugljen, vidjet ćete.
Na licu lijepe žene pojavi se grimasa razočaranja. Kuasi-Ba se odjedared isprsi.
Ja sam još uvijek jak! Gledaj!
I rastrgne staru livreju na sebi i otkrije prsa tetovirana nekim čudnim šarama. Napregne ramena i napne mišiće, podigne ih kao što rade rvači na dernecima. Sjaj zaigra na njegovoj brončanoj puti.
Ustobočen i nepomičan namah se činio viši. Njegov divljački izgled, mada je on bio potpuno miran, ispunio je sobičak nekom čudnom tajnovitošću. Blijedo se
sunce probije kroz prozorska stakla i svojom zlaćanom svijetlošću obavije tog sina Afrike.
Njegove duge vjeđe kao u Egipćanina najzad se spustiše nad bjelokosne zjenice. Tanka zraka njegova pogleda zahvati vojvotkinju Soissons, a zatim lijeni osmijeh, drzak i nježan u isti mah, izduži njegove mesnate usne.
Anđeliki se nikad prije Kuasi-Ba nije činio tako lijep i nikad, nikad prije tako strašan.
Crnac se sa svom svojom primitivnom snagom ustremio na svoj plijen. Nagonski je osjetio što je htjela ta bijela žena željna novih užitaka.
Poluotvorenih usnica Olympija de Soissons je izgledala kao začarana: njezine tamne oči gorjele su nekom čudnom vatrom. Gibanje njenih lijepih grudi, požuda što joj se zasjekla u usne odavala je pohotu njezine želje tako očito da je sama sobarica, usprkos svojoj smjelosti, odjedared oborila glavu, a Anđeliku spopane želja da bježi i zalupne vratima.
Vojvotkinja se naposljetku trgne, raširi lepezu i stane njom nesvjesno mahati.
Koliko… koliko tražite za nj?
Dvije tisuće pet stotina livara. Sobarici zablistaše oči.
Oljmpija de Soissons se trgne i učas dođe k sebi.
Vi ste ludi!
Dvije tisuće pet stotina livara ili neka stoji gdje jest - odlučno izjavi Anđelika.
Moja draga….
Oh, gospođo - poviče Bertille koja bojažljivo prstom dotakne ruku Kuasi-Ba - kako ima nježnu kožu! Ne bih nikad vjerovala da čovjek može imati tako nježnu put, kao latice osušenog cvijeta.
Vojvotkinja sad prođe prstom duž glatke ruke i osjeti put napetu i meku. Požudan srh je prožme. Osmjeli se, dodirne tetovirana prsa i prasne u grohotan smijeh.
Neka bude, uzimam ga. Znam da je to ludost, ali osjećam da ne mogu drugačije postupiti. Bertille, reci La Jacinthu da mi donese kovčežić.
Kao po dogovoru lakej uđe noseći kovčežić obložen kožom ukrašenom šarama. Dok je čovjek koji je vjerojatno izdavao novac za gospodaričine tajne užitke brojao dukate, sobarica po gospodaričinom nalogu dadne znak Kuasi-Ba da je slijedi.
Do viđenja, gospožo, do viđenja - reče crnac približivši se Anđelikl i reci mom malom gospodaru Florimondu…
U redu, odlazi - odgovori ona oštro.
Ali pogled premlaćena psa koji joj je dobacio prije nego što je napustio sobu pogodi je u srce gore od bodeža.
Nervozno je brojala dukate stavljajući ih u svoju torbicu. Imala je samo jednu želju… što prije otići.
Draga moja, shvaćam kako je to bolno - uzdahne vojvotkinja de Soissons hladeći se lepezom. - Ipak, ne padajte u očaj, kolo se stalno okreće. Čovjek dospije u Bastilju, istina, ali i iziđe iz nje. Znate li da je Peguilin de Lauzun ponovo u kraljevoj milosti?
Peguilin! - usklikne Anđelika koju to ime i ta vijest namah razvedri. - Pa to je divno! A što se dogodilo?
Njegovu se veličanstvu sviđaju bezobraštine tog odvažnog plemića. Kralj je samo tražio prvu priliku da ga pozove k sebi. Priča se da ga je zatvorio u Bastilju zato što se tukao s Filipom d’Orleans. Neki čak tvrde da se Lauzun tukao s Gospodinom zbog vas.
Anđelika se naježi pri spomenu na strašan prizor. Još jednom zamoli gospođu de Soissons da nikome ništa ne priča o njoj i da nikom ne govori o mjestu gdje s sklonila. Gospođa de Soissons koju je dugo iskustvo naučilo da treba imati obzira prema osobama u nevolji sve dok gospodar ne odluči o njihovoj sudbini, obeća sve što je Anđelika od nje tražila i rastane se s njom pošto ju je zagrlila.
Posao oko prodaje Kuasi-Ba svrne Anđelikine misli i ona načas zaboravi na stalne brige koje su je mučile u vezi sa sudbinom njezina muža. A sada je njegova sudbina zavisila isključivo od njenih napora. Bilo joj je pri duši kao da ju je preplavio neki osjećaj fatalizma što je svakako bilo u vezi s djetetom što ga je u sebi nosila.
Njena je trudnoća tekla normalno usprkos njenih bojazni. Dijete što ga je nosila bilo je živo.
Gontran je došao u posjet sestri prije svog odlaska ns put oko Francuske. Bijaše kupio jednu mazgu "ne onako lijepu kao što su bile naše", reče. Tajna bratstva njegovih drugova po zanatu će ga prihvatiti u gradovima.
Nije li možda trpio zbog tog raskida sa svojim svijetom? Čini se da nije. Anđelika ga je tužnim pogledom pratila dok se udaljavao.

Jednoga jutra se s Fiorimonđom uputila u šetnju prema glavnoj kuli Templea. Tamo je zatekla stado koza.
Neki pastir iz Bellevillea je često dovodio svoje stado u Temple. Koze je puštao da pasu na neobrađenu terenu u samoj blizini ogromne kule i uz put ih muzao kako je koja mušterija tražila mlijeka. Po njegovu mišljenju, kozje mlijeko je odlično za dojilje, dok je mlijeko magarice dobro za osobe koje iscrpljuje stalno uživanje u sladostrašću.
Mada Anđelika nije pripadala ovoj drugoj kategoriji ljudi, ona je često kupovala zdjelicu magaričina mlijeka.
Držeći za ruku Florimonda koji je pored nje trčkao, baš je bila nadomak kući gospođe Cordeau kadli začuje nekakvu viku. Opazi tada sina svoje gazdarice kako trči i trudi se da zaštiti glavu od kiše kamenica kojom su ga obasipali derani što su za njim trčali.
Cordeau!28 Corde-au-cou!29 Pričekajder. Isplazi jezik! Corde-au-cou! Bježeći pred njima, dječak uleti u kuću.
Nešto kasnije, u vrijeme ručka, Anđelika zatekne dječaka u kuhinji kako mirno jede.
Sin stare Cordeau nije posebice pobuđivao Anđelikino zanimanje. Bio je to dječak od petnaestak godina, plećat i šutljiv. Po niskom čelu se moglo zaključiti da ga Bog nije obdario velikom pameću. Međutim, bio je vrlo susretljiv prema majci i stanarima.
Jedina njegova zabava bijaše da se u nedjelju igra s Florimondom kojemu se u svemu pokoravao.
Šta je to bilo maloprije, moj jadni Cordeau? - upita mlada žena sjedajući pred grubi tanjur u koji je gazdarica sipala grašak i kitov špek. - A što nisi svojim snažnim šakama istukao one derane što su se na tebe kamenjem nabacivali?
Momak slegne ramenima, a njegova majka objasni
Znate, već se naučio na to! Pa i ja sama ga ponekad zovem Corde-au-cou ne misleći pri tom ništa zlo. A otkada ga znam, uvijek su ga djeca gađala kamenicama. On se ne obazire na to. Važno je da postane majstor, he, he! Poslije će ga poštivati! Sigurna sam u to!
28 uže
29 omča
I stara se cerila i tim se svojim, cerekanjem još više doimala kao vještica. Anđelika se sjeti gađenja što su ga u gospođi Scarron izazivali i majka i sin i pogleda ih u čudu.
Znači da je ipak istina? Vama, dakle, ništa nije poznato? - ponovo se javi gospođa Cordeau stavljajući zdjelu na vatru. - Naposljetku, nemam što skrivati, moj dječak radi s majstorom Aubinom.
A kako Anđelika još uvijek nije shvaćala, stara Cordeau objasni:
U stvari, majstor Aubin je krvnik!
Mlada žena osjeti kako je srh groze uhvati oko grla, a zatim joj siđe niz leđa. Šuteći je počela jesti onu priprostu hranu. Bilo je to usred posta što je prethodio božičnim blagdanima i svaki je dan stara Cordeau iznosila na stol komad kitova špeka kuhana s graškom: posno jelo sirotinje.
Pa da, šegrtuje za krvnika - nastavila je da preklapa stara sjedajući za stol. - Šta ćete, u životu je nekome određeno da radi ovo, a nekome da radi ono. Majstor Aubin je brat moga pokojnoga muža, a ima samo kćerke. I tako mi je majstor Aubin, kad mi je umro muž, pisao u selo gdje smo živjeli da će se on pobrinuti o mom sinu i izučiti ga u zanatu, a poslije će mu možda i svoj posao prepustiti. Biti krvnik u Parizu nije mala stvar, znate! Htjela bih bar toliko poživjeti da vidim svoga sina u crvenim čarapama i crvenom trikou.
I gotovo nježnim pogledom obuhvati okruglu glavurdu svog groznog izdanka koji je mirno gurao u sebe svoj obrok.
"A možda je još jutros bacio omču oko vrata nekom osuđeniku", mislila je Anđelika, užasnuta. Imaju pravo dječaci Templea: kad netko hoće da izuči zanat krvnika, onda se ne bi smio zvati Cordeau.
Protumačivši Anđelikinu šutnju kao izraz simpatije, udovica se naveliko raspričala:
I moj muž je bio krvnik, ali na selu, a to nije ista stvar, jer se smrtna kazna izvršava u glavnom gradu. U stvari, bez obzira što je ponekad stavljao na muke kakva lupeža, on se više bavio deranjem životinja i pokapanjem mrcina.
Sretna što je našla nekoga koji je nije prekidao uzvicima užasa, udovica se raspričala o svemu i svačemu.
Slušajući njen seljački naglasak, Anđelika je otkrivala postojanje čitavog jednog ukletog svijeta, mnoštvo likova zlokobnih i mirnih. Krvnici su se ženili među sobom, ispomagali se, u vjerskim osjećajima su odgajali svoju djecu i učili ih zanatu.
Služba krvnika i nije bila tako jednostavna kao što je izgledalo.
Bazni postupci kojima su se krvnici služili da bi iz uhićenika izvukli priznanje taj su zanat činili vrlo kompliciranim. Dječak je, dakako, posla imao napretek. Morao je naučiti kako da jednim udarcem sjekire ili mača odrubi glavu, kako da rukuje vrućim željezom, kako da probuši jezik, kako se vješa, davi, tuče, naposljetku, morao je naučiti kako se primjenjuje mučenje rastezanja udova, mučenje vodom, španjolskim čizmama, mučenje vješanjem.
Tog je dana Anđelika ostavila pun tanjur i što je brže mogla popela se u svoju sobu.
Je li Raymond znao za zanimanje mladog Cordeaua kad je sestru poslao na stan i hranu njegovoj majci? Ne, sigurno nije.
Uza sve to Anđelika nije niti načas pomislila da bi njen muž, mada se nalazio u zatvoru, mogao imati bilo kakve veze s krvnikom. Joffrey de Peyrac je bio plemić! Zasigurno je postojao neki zakon ili neka povlastica koja nije dopuštala da se plemići muče. Upitat će Desgreza…
Krvnik je postojao zato da muči sirotinju, one bijednike što ih se vezivalo za stup sramote na trgu des Halles, one što ih se, gole, bičevalo na raskršćima ulica ili što ih se vješalo na trgu Greve, ili radi onih zločinaca što su predstavljali najveću zabavu svjetini. Nije on postojao radi Joffreya de Peyraca, posljednjeg potomka tuluških grofova. Poslije tog dana Anđelika je rjeđe navraćala u kuhinju udovice Cordeau.
Ona se sve više približavala Francoisi Scarron. Budući da je poslije prodaje Kuasi- Ba raspolagala s nešto više novca, kupovala je drva da bi dobro ugrijala sobu te je pozivala k sebi mladu udovicu.
Gospođa Scarron nije gubila nadu da će prije ili kasnije kralj proučiti njezine molbe. U hladno bi jutro ponekad odlazila u Louvre puna nade, a vraćala se utučena, ali je zato na dvoru doznavala bezbroj zgodica koje su je onda razveseljavale čitav dan.
Jednom prilikom je desetak dana izbivala iz Templea. Bijaše se zaposlila kao odgojiteljica kod neke velike gospođe, ali se potom vratila a da nije nikakvo objašnjenje dala, u život skriven i pun drhtavice pod okriljem kule Templea. Ponekad joj je u posjetu dolazila neka od osoba na visokom položaju što je posjećivala njezinu kuću dok je još satnik Scarron vladao nad malim skupom duhovitih ljudi. Jednoga dana, kroz pregradni zid, Anđelika prepozna zvučni glas Athenaide de Tonnay-Charente. Doznala je tako da je lijepa provincijalka iz Poitoua podigla priličnu prašinu u pariškim otmjenim krugovima, ali još ne bijaše uhvatila muža bogata i iz kruga velike gospode.
Drugom prilikom upadne k njoj žena plava i živahna, i mada već blizu četrdesete, vrlo lijepa. Baš kad se opraštala, Anđelika ču kako govori:
Što ćete, draga, priliku treba zgrabiti čim se pruži. Muka mi je videći vas kako živite u hladnoći ove sobe, u tim svojim iznošenim haljinicama. U ovakvu bijedu ne bi smjelo zapasti biće s dva tako lijepa oka kao što su vaša.
Francoisa promrmlja nešto što Anđelika nije razumjela.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:50 am




Ustupam vam ga - nastavi glas skladan i veseo - ali zavisi samo od vas da vas potčinjenost još više ne ponizi od traženja pomoći, da se ne pretvori u ropstvo. Na primjer, "platac" što mi omogućuje sada da se vozim u kočiji, vrlo se lako pomirio s dva posjeta na mjesec. "Za pet stotina livara", rekla sam mu, "nije mi moguće dati više od onoga što dajem". On je pristao na to jer zna da inače ne bi dobio ništa. Prava je dobričina. Njegova jedina vrijednost je u tome što se odlično razumije u meso, a to zato što mu je djed bio mesar. Kad je kod mene primanje, on me u tom pogledu savjetuje. Upozorila sam ga da ne smije biti ljubomoran, jer meni je stalo do mojih malih hirova. Vrijeđa li vas moj govor draga? Po načinu na koji ste naprćili svoje divne usne, vidim da je moja pretpostavka točna. Slušajte, ne postoji nešto što bi u prirodi bilo toliko različito kao ljubavni užici, iako su ti užici uvijek isti.
Kad se našla sa svojom prijateljicom, Anđelika se nije mogla suzdržati a da je ne upita tko je ta osoba.
Ne mislite da mi pričinjava zadovoljstvo primiti žene te vrste - smeteno odgovori Francoisa - ali moram priznati da je Ninon de Lenclos najšarmatnija i najduhovitija od mojih prijateljica. Mnogo mi je pomogla i učinila je što je mogla da bi mi priskrbila neku potporu. Ali ne znam da li u mi njezine preporuke viša na korist ili na štetu.
Rado bih joj se bila približila i s njom izmijenila koju riječ - reče Anđelika. - Ninon de Lenclos - ponovi zamislivši se jer joj je ime slavne milosnice bilo dobro poznato. - Kad mi je muž kazao da ćemo u Pariz, pomislila sam: "Nadam se da će mi biti dozvoljen pristup u salon Ninon de Lenclos!"
Umrla ako lažem! - poviče mlada udovica u čijem pogledu blistaše oduševljenje.- Nema mjesta u čitavom Parizu gdje se čovjek ugodnije osjeća. U njezinu salonu vlada božanska otmjenost, pristojnost je na visini, a što je glavno, čovjek se ne dosađuje. Salon Ninon de Lenclos je prava đavolja zamka, jer nitko ne bi pomislio da ga vodi osoba tako nećudorednog načina života. Znate li što se o njoj priča? Ninon de Lenclos je strpala u krevet kraljevstvo Luja XIII, a sad se sprema da to isto učini i s kraljevstvom Luja XIV! Ništa se tome ne bih čudila, jer čini se da joj je mladost vječna.
Ušavši tog dana po drugi put u sobu za razgovore u jezuitskom samostanu, Anđelika se nadala da će vidjeti brata koji ju je obavijestio da dođe. Osim toga, nadala se da će vidjeti i odvjetnika Desgreza kojega odavna ne bijaše vidjela.
Ali je u sobi zatekla samo jednog čovječuljka u godinama, u crnoj odjeći i s jednom od onih pisarskih vlasulja na glavi, napravljenih od konjske dlake na koju je bila sašivena kućna kapa od crne kože.
Čovječuljak se diže i nespretno pozdravi, po starinski, a zatim se predstavi kao kancelist suda, sada u službi odvjetnika Desgreza u parnici grofa de Peyraca.
Tek otprije tri dana sam se počeo baviti slučajem vašeg muža, ali sam već nadugo razgovarao s odvjetnicima Desgrezom i Fallotom. Oni su me uputili u stvar i stavili mi u zadatak da pripremim službene spise za otvaranje postupka protiv vašeg muža.
Anđelika olakšano uzdahne.
Konačno je krenulo!
Čovuljak se zaprepašten unese pogledom u tog klijenta koji očito o sudskim smicalicama nema pojma.
Odvjetnik Desgrez mi je učinio veliku čast obrativši mi se za pomoć, a to znači da je tom mladiću postalo jasno da mu je, uza sve pergamene što ih je zahvaljujući svojoj velikoj bistrini uma postigao, bio potreban čovjek koji zaista poznaje sudsku proceduru, a ja sam čovjek koji zaista proceduru ima u malom prstu.
Anđelika primijeti da je načas zatvorio oči, progutao pljuvačku, a onda stao promatrati prašinu što je plesala u sunčanoj zraci. Bila je iznenađena.
Ali vi ste mi natuknuli da je sudski postupak već u toku, ili sam vas možda krivo razumjela?
Polako, lijepa gospođo. Ja sam samo kazao da rađimi na otvaranju postupka i da…
Uto ga prekine dolazak Anđelikina brata i odvjetnika Desgreza.
Ali kakav je ovo tip što ste ga ovamo doveli? - šapatom se Anđelika obrati Desgrezu.
Ne bojte se, nije opasan. To vam je mali insekt koji živi od pisarije, ali u svom poslu mali bog.
Govori kao da bi moj muž morao u zatvoru trunuti dvadeset godina!
Gospodine Clopote, vi imate predugačak jezik kojim ste prilično ugnjavili gospođu - reče odvjetnik.
Čovječuljak se smanji i ode u kut gdje se skupi poput kakva žohara. Anđelika se jedva sudržavala da ne prasne u smijeh.
Vi ste ipak okrutni s tim svojim malim bogom pisanije.
U tome je moja jedina prednost. U stvari, stoput je bogatiji od mene. A sad sjednimo i malo pretresimo situaciju.
Je li odlučeno da se povede sudski postupak?
Jest.
Mlada žena se zagleda u bratovo i odvjetnikovo lice na kojima kao da se ogledalo neko sustezanje.
Prisustvo gospodina Clopota dokazuje ti da je sudski postupak počeo - reče na kraju Raymond - ali bilo je nemoguće postići da se tvoj muž pojavi pred crkvenim sudom.
Ali s obzirom na to da je on optužen kao vještac?
Sve moguće dokaze smo izvukli i sve veze pokušali iskoristiti, vjeruj mi. Ali čini mi se da kralj hoće da bude veći katolik od samoga pape. Što se gospodin Mazarin više primiče grobu, to mladi kralj hoće da sve državne poslove skupi u svojoj ruci, uključujući i one vjerske prirode. Nije li već i to dosta što imenovanje biskupa zavisi od njegova izbora, a ne od crkvenih vlasti? Ukratko, sudski postupak će se voditi pred građanskim sudom; više nismo mogli postići.
Pa i to je bolje nego vječiti zaborav, zar ne? - upita Anđelika tražeći potvrdu u Desgrezovim očima.
Ali ovaj se ukipio kao mramor.
Bolje je znati svoju sudbinu nego godinama živjeti u nedoumici - odgovori odvjetnik.
Ne smijemo preveliku važnost dati tom prvom neuspjehu - ponovo se javi Raymond. - Sad se radi o tome kako da se utječe na vođenje sudskog postupka. Sam kralj će imenovati zaprisegnute suce. Naša je dužnost da mu stavimo do znanja kako se mora voditi računa da suđenje bude pravedno i nepristrano. Prosvjetljivanje savjesti jednoga kralja je zaista delikatan zadatak!
Te riječi sjetiše Anđeliku riječi što ih je prije mnogo mnogo godina izrekao markiz du Plessis-Belliere na račun gospodina Vincenta de Paula: "On je kraljeva savjest!"
Jao! - poviče. - Kako se nisam prije sjetila? Kad bi gospodin Vincent mogao o Joffreyu razgovarati s kraljicom ili kraljem, sigurna sam da bi on uspio ganuti njihova srca.
Na žalost, gospodin Vincent je umro prošlog mjeseca u svojoj kući u Saint- Lazareu.
Bože svemogući! - uzdahne Anđelika čije se oči napuniše suzama razočaranja. - Jao! Ta kako nisam mislila na nj dok je još bio živ! On bi znao kako da s njima govori. Bio bi postigao da se postupak vodi pred crkvenim sudom…
Zar misliš da nismo pokušali sva moguća sredstva da bismo postigli takvu odluku? - primijeti ponešto žešće jezuit.
Anđeliki zablistaše oči.
Znam - šapne - ali gospodin Vincent je bio svetac. Nastade šutnja, a zatim Raymond uzdahne.
Imaš pravo. Samo bi čovjek sveta života mogao slomiti kraljev ponos. Pa ni njegovi najprisniji prijatelji na dvoru ne poznaju njegovu pravu dušu. Tog mladića, naizgled uzdržljiva, proždire strahovita želja za vlašću. Ne sumnjam uopće da je on veliki kralj, ali…
Prekine se možda zbog toga što je smatrao da je previše opasno izvoditi slične zaključke.
Doznali smo - ponovo će - da su se neki učenjaci što žive u Rimu, a od kojih dvojica pripadaju našoj družbi uznemirili zbog hapšenja grofa de Peyraca i da su prosvjedovali. Dakako da to nisu učinili otvoreno jer se grofovo hapšenje do današnjega dana držalo u tajnosti. Vjerojatno bi se mogla združiti njihova svjedočenja i zatražiti od pape da se pismenim putem obrati kralju i zauzme za grofa. Možda će njegova preuzvišena riječ, suočivši kralja s njegovim odgovornostima i preklinjući ga da pažljivo ispita slučaj jednog optuženika kojega najveći umovi današnjice smatraju nevinim što se tiče vračanja, možda će ga ta riječ navesti da popusti.
Misliš li, doista da će papa napisati takvo pismo? - upita Anđelika u nevjerici - Crkva zazire od učenjaka.
Čini mi se da žena tvoga ponašanja ne bi smjela suditi o pogreškama i zabludama crkve - blago odgovori Raymond.
Anđeliku nije prevario bratov blagi glas stoga ušuti.

Imam dojam da između Raymonda i mene danas nešto nije bilo kako bi trebalo - reče Anđelika kad je nešto poslije toga pratila odvjetnika do vrata Templea. - Zašto je onako oporim glasom govorio o mom ponašanju? Sigurna sam da živim bar tako uzornim životom kao i žena krvnika kod koje stanujem.
Desgrez se osmjehne.
Pretpostavljam da je vaš brat pobrao neki od onih letaka što od jutros kruže Parizom. Claud Le Petit, glasovit pjesnik s Novog mosta, koji već gotovo šest godina kvari probavu mogućnicima dočuo je za proces vašem mužu to je iskoristio priliku da svoj pero umoči u vitriol.
A što je napisao? Jeste li vidjeli taj njegov pamflet?
Odvjetnik mahne gospodinu Clopota koji je išao za njima, da im se približi i da mu dadne torbu što ju je nosio. Desgrez iz nje izvuče nekoliko grubo odštampanih listova.
Bijahu to pjesmice u stihovima. Pjesnik se očito trudio da u poletnim stihovima koji su se tečno nizali jedan za drugim, najuvredljivijim i najprostačkijim riječima prikaže Joffreya de Peyraca kao najvećeg šepavca, dlakavca, rogonju Languedoca…
Nije mu bilo teško da se duhovito ruga fizičkom izgledu optuženilka, a jedna je od njegovih kitica završavala ovim stihovima:
A lijepa gospođa de Peyrac Moli se Svevišnjem Bogu Da joj se mužu izgubi trag U Bastilji, groznom brlogu
A ona će u hodnicima Louvrea Do sita da se kurva…
Anđelika je vjerovala da će pocrvenjeti, ali njeno lice, naprotiv, vrlo problijedi.
Oh prljavi Stihoklepče! - poviče bacivši letke u blatnjavu ulicu. - Živa je istina da je i blato isuviše čisto za nj.
Mir, gospođo, ne smije se kleti! - prijekorno će Desgrez koji se pravio kao da je tobože zaprepašten, dok se kancelist nekoliko puta prekrižio. - Gospodine Clopote, ne biste li pobrali one svinjarije i ponovo ih stavili u moju torbu.
Zaista bih htjela znati zašto ta prokleta piskarala ne nabiju u zatvore, umjesto da u njih trpaju pošteni svijet - nastavila je Anđelika tresući se sva od bijesa. - A čula sam da ta piskarala zatvaraju u Bastilju kao da se radi o uglednim ličnostima. Zašto ih ne bace u Chatelet, jer oni su pravi zločinci?
Nije lako staviti ruke na nekoga od tih pjesnika. Naprosto su neuhvatljivi. Oni su posvuda i nigdje. Claud Le Petit je već deset puta bio pred vješalima, a onda se opet pojavi i odapinje svoje strijele kad mu se čovjek najmanje nada. On je oko Pariza. Vidi sve, zna sve, a nikad ga nitko nije sreo. Pa ni ja sam ga nikad nisam vidio, ali pretpostavljam da su njegove uši šire od brijačkih plitica, jer one poberu sve tračeve glavnoga grada. Trebalo bi ga dobro platiti da uhodi, a oni ga umjesto toga progone.
Trebalo bi ga objesiti jednom zauvijek!
Istina je, doduše, da je naša ljubljena i vrlo nedjelotvorna policija svrstala novinare i piskarala među zlonamjernike, ali ona nikad neće uhvatiti malog pjesnika s Novog mosta, ukoliko se ja i moj pas u to ne umiješamo.
Uhvatite ga, preklinjem vas! - poviče Anđelika zgrabivši Desgreza s obje ruke za rever njegova žakoa od grubog sukna. - Neka mi ga Sorbona dovuče, živa ili mrtva!
Radije ću ga ponuditi gospodinu Mazarinu, jer vjerujte mi, on mu je zakleti neprijatelj, gori od vas.
Kako su samo mogli trpjeti tako dugo da jedan lažljivac nekažnjivo priča ono što mu se sviđa?
Strahovita snaga Clauda Le Petita je u činjenici da on, na žalost, nikada ne laže i rijetko se kada prevari.
Anđelika otvori usta da prigovori toj tvrdnji, ali se sjeti makiza de Vardesa te ušuti izgrizana bijesom i sramotom.
Nekoliko dana prije Božića počeo je padati snijeg.
Grad bijaše dobio vrlo svečani izgled. Po crkvama su se gradile jaslice od tvrdog kartona ili kamenčića i školjaka. Među njima su dobivali svoje mjesto članovi svete obitelji, pastiri i Sveta tri kralja, dok se mali Isus nalazio između vola i magarca.
Zastave raznih religioznih družbi svakodnevno su predvodile po uličicama punim snijega i blata duge povorke vjernika koji su pjevali u slavu rođenja Kristova.
Kao i svake godine, augustinci iz Hotel-Dieu30 ispekoše na tisuće uštipaka, poliše ih sokom limuna, a potom napuniše dječacima košarice da ih prodaju po čitavom Parizu. Samo oni koji su kupovali te uštipke mogli ou prekinuti post, a novac tako sakupljen služio je da što svečanije proslave Božić siromašni bolesnici.
U isto vrijeme događaji koji su se ticali Anđelike počeli su se naglo odvijati. Povučena u mračne vrtloge stravične parnice, ona gotovo nije ni primijetila da su naišli sveti božični trenuci i prvi dani nove godine.
Jednoga je jutra došao u Temple Desgrez da je posjeti i da obavijesti o novostima što ih je uspio pokupiti s obzirom na imenovanje zakletih sudaca u parnici.
Imenovanju sudaca prethodilo je dugo i brižno ispitivanje. Ne treba se zavaravati jer čini se da nije izbor izvršen na temelju njihova osjećaja za pravdu, već na temelju njihove privrženosti kraljevskoj kući. Osim toga, brižno su stavljeni u stranu oni suci od kojih su neki zasigurno vrlo odani kralju, ali za koje se također zna da su dovoljno hrabri da se suprotstave eventualnom pritisku s kraljeve strane. Tako je, na primjer, ispao sudac Gallemand, jedan od najslavnijih pravnika našeg vremena, a čiji je položaj vrlo čvrst jer se za vrijeme fronde odlučno bijaše stavio na kraljevu stranu što ga umalo nije odvelo u zatvor. Ali on je borac koji se nikoga ne boji i njegove su nenadane doskočice takve prirode da se svima u Palači pravde kosa diže na glavi od straha. Dugo sam se nadao da će izbor pasti na njega, ali sad je jasno da hoće za suce ljude potpuno sigurne.
Pa to se moglo i predvidjeti po svemu onome što se u posljednje vrijeme zbivalo
odgovori Anđelika odlučno. - Znate li koje ime od onih koji su imenovani?
Predsjednik Seguier u svojstvu prvog predsjednika. On će osobno preslušavati optuženoga da bi se spasila forma i procesu dao veliki odjek i publicitet, a i da bi poslužio kao primjer.
Predsjednik Seguier! Ta to je više no što sam se usudila nadati!
Neka vas to ne raduje previše - odgovori odvjetnik. - Predsjednik Seguier svoje visoke položaje i funkcije plaća krnjenjem svoje moralne nezavisnosti. Dočuo sam uz to da je učinio posjet uhićeniku i da je razgovor između vašega muža i njega bio vrlo buran. Grof je odbio da položi zakletvu jer je sudsko vijeće, po njegovu mišljenju, rekao je on, nenadležno da vodi sudski postupak protiv jednoga člana tuluškog sabora, već bi jedino veliko vijeće pariškog sabora bilo nadležno da sudi bivšem izvjestitelju jednog od pokrajinskih sabora.
A niste li vi svojevremeno tvrdili da ne bi bilo poželjno da slučaj odlazi pred pariški sabor, budući da su svi zastupnici na ovaj ili onaj način potčinjeni gospodinu Fouquetu?
Tako je, gospođo. Trudio sam se da o tome obavijestim vašega muža. Međutim, ili njemu moja poruka nije uručena ili je on isuviše ponosan da bi primio nečije savjete. Stoga mi ne ostaje drugo do da vas izvijestim o odgovoru što ga je on dao velikom meštru kraljeve pravde.
A što je iz svega toga proisteklo? - zabrinuto upita mlada žena.
Pretpostavljam da je kralj odlučio da se ne drži uobičajenih formi i da će vašem mužu uza sve to biti suđeno, pa makar u odsustvu, ako bude potrebno.
A što to znači?
Odvjetnik joj objasni da se ta procedura sastojala u tom da mu se sudi kao da je odsutan, "u odsustvu", i da bi time njegov položaj postao mnogo ozbiljniji, jer je u Francuskoj optuženik uvijek vjerojatan krivac, dok je u Engleskoj na primjer, bila dužnost javnog tužioca da podnese dokaze o krivici uhićene osobe koju se,

30 Glavna bolnica
međutim, u pomanjkanju pismene optužbe, puštalo na slobodu u roku od dvadeset i četiri sata.
A zna li se tko će biti javni tužilac u parnici?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:50 am




Dvojica su. Prvi je Denis Talon, vrhovni javni tužilac kraljevstva, a drugi je, kao što sam i predviđao, vaš šurjak Fallot de Sance, koji je određen na tu dužnost u svojstvu suca. Ovaj posljednji se pokušao izvući navodeći rodbinske odnose s vama, ali bit će da ga je Talon, ili netko drugi, nagovorio da se prihvati tog zadatka, jer se po hodnicima Palače pravde sada priča kako je vrlo mudro, to jest lukavo postupio što je vjernost kralju, kojemu, uostalom sva duguje, pretpostavio rodbinskim dužnostima.
Anđeliki zastane dah u grlu, a lice joj se zgrči. Ali ona se svlada i htjede čuti sve ostalo.
A tu je i neki Massenau, zastupnik sabora u Toulousi.
Njegova će briga u prvom redu biti, dakako, da izvrši sve, ma što mu kralj naredio, a posebice da se osveti jednom drzniku iz redova plemstva…
Ne znam, gospođo, mada je to moguće budući da je gospodina Massenaua sam kralj imenovao. Ali ja sam obaviješten da je on imao nedavno jedan razgovor s Velikom gospođicom u vezi s vašim mužem. Iz tog je razgovora proizišlo da on nije posve neprijateljski raspoložen prema gospodinu de Peyracu i da se imenovanju nije nimalo obradovao.
Anđelika potraži u sjećanju.
Vojvotkinja de Montpensier mi je svojevremeno govorila nešto u tom smislu. Ako dobro promislim, čini mi se naprosto nevjerojatnim da bi on pokazao sklonost prema mom mužu, jer sam, na žalost, bila prisutna kad se Massenau pogrdnim riječima obratio mom mužu, a moj muž mu odgovorio istim tonom.
Ta je okolnost, nema sumnje, bila razlogom da se kralj odlučio za njegovo imenovanje. U stvari, jedini imenovani su, javni tužilac i Massenau. Ostale je izabrao gospodin Seguier ili pak Talon.
Znači, dakle, da su određeni i drugi suci, zar ne?
Imenovan je i predsjednik sudaca. Rečeno mi je da će to biti predsjednik Mesmon, ali toj se stvari vrlo čudim. Tom je starcu u tijelu ostao još samo dašak života. Ne uspijevam ga zamisliti kao predsjednika jedne rasprave koja ima sve izglede da bude vrlo burna. Možda su ga izabrali baš zbog njegove fizičke nemoći, jer zna se da je on čovjek pravedan i savjestan. Ako uspije prikupiti što snage za proces, on spada među one na koje bismo, nadam se, mogli utjecati.
A zatim Desgrez nastavi:
Tu je također Bourie, tajnik Savjeta pravde, koji među svijetom pravnika uživa glas pravnog falsifikatora, a tu je, osim toga i neki Delmas potpuno nepoznati sudac, izabran možda zato što je stric Colbertu, Mazarinovu službeniku, ili možda naprosto zato što je protestant, a kralj valjda želi dati svojoj pravdi izgled legalnosti, te stvoriti u javnosti dojam da i protestantsku vjeroispovijest treba uključiti u aparat državnog pravosuđa.
Pretpostavljam - primijeti Anđelika - da će se taj hugenot čudom čuditi što ga se uvlači u parnicu o čaranju u toku kojega će biti riječi o opsjednutosti zlim duhovima i njihovim istjerivanjem. A za nas će predstavljati prednost što će se među sucima naći jedan, možda, otvoreniji um koji od prve odbija da prizna sujeverje ma pod kojima se vidom krilo.
U pravu ste, nema sumnje - odgovori odvjetnik kimajući zabrinuto glavom. - Da zbilja, kad je već riječ o opsjednutosti i istjerivanju zlih duhova, recite mi, poznajete li, možda, nekog redovnika po imenu Becher i jednu opaticu koja se, prije no što je ušla u samostan, zvala Carmencita de Merecourt?
Kako da ih ne poznam! - poviče Anđelika. Taj fratar Becher je nekakav poluludi alkemist koji sebi bijaše uvrtio u glavu da će iz mog muža izvući tajnu o kamenu mudraca. A što se tiče Carmencite de Merecourt, mogu vam reći da je ta neobuzdana žena nekada bila Joffreyova ljubavnica i da mu ona ne može oprostiti što to više nije. Ali kakve veze oni imaju s njegovim slučajem?
Pa radi se o nekoj seansi u vezi s istjerivanjem zlih duhova kojoj je predsjedao rečeni Becher, a kojoj je prisustvovala i gospođa Carmencita. Čitava ta stvar je vrlo nejasna. Službeni spis koji se na to odnosi priložen je ostalim spisima optužnice i predstavlja, čini se, dokument od ogromne važnosti.
Jeste li ga pročitali?
Nisam pročitao nijedan od bezbrojnih spisa na čijem sređivanju vrlo marljivo radi savjetnik Bourie. Vjerujem da on ne žali truda da što bolje iskoristi svoje kvalitete falsifikatora.
Budući da će do sudskog postupka doći, vi biste kao branilac optuženika, morali u tančine poznavati sve točke optužnice!
Na žalost, činjenice su drugačije. Rečeno mi je već u više navrata da će vašem mužu biti uskraćena pomoć odvjetnika. Zbog toga sam ja sada kao mazgov zapeo da mi se izjava u tom smislu da napismeno.
Vi ste poludjeli!
S time se još ne bih složio. Običajno pravo utvrđuje da se pravna pomoć može uskratiti samo čovjeku optuženom da je uvrijedio njegovo veličanstvo. A kako je taj zločin, usprkos svemu, teško proturiti u slučaj koji nas zanima, ako dobijem pismenu izjavu da mu se uskraćuje pravo na pomoć odvjetnika, to će biti dokazom da je povrijeđena sudska procedura, te ću time odmah dobiti u ruke snažan moralni adut. Nadam se da će ih ovaj zaobilazni pothvat prisiliti da me imenuje za branioca.

Kad je dva dana potom Desgrez ponovo navratio k Anđeliki, prvi put je na njegovu licu blistao izraz zadovoljstva zbog čega je njeno srce zakucalo nadom.
Uspio sam - poviče likujući. - Prvi predsjednik suda, Seguier imenovao me je braniocem gospodina de Peyraca, optuženog zbog čaranja. Pobjeda je izvojevana zahvaljujući zamršenosti sudske procedure. Usprkos svojim najvrućim željama da ugode kralju, te su se visoke sluge pravosuđa našle u previše velikom sukobu sa svojim vlastitim načelima. Rečeno u par riječi, bili su prisiljeni da imenuju branioca. Međutim, skrećem vam pažnju, gospođo, da još uvijek imate vremena da uzmete nekog poznatijeg odvjetnika i da njemu povjerite obranu svoga muža. Anđelika se zagleda kroz prozor. Kraj je bio gotovo pust i kao uspavan pod debelim pokrivačem snijega. Prođe gospođa Scarron, umotana u svoj novi ogrtač. Išla je u kapelicu velikog priora da prisustvuje misi. Zvuk se jednog zvona lomio pod sivim nebom.
Podno kuće Sorbona je sjetno kružila čekajući svoga gospodara.
Anđelika baci iskosa pogled na odvjetnika Desgreza koji bijaše poprimio izgled ozbiljan i krut.
Ne poznam, zaista, čovjeka sposobnijega od vas, kome bi mogla povjeriti vođenje procesa do kojega md je toliko stalo - reče. - Vi mi odgovarate u svakom pogledu. Kad vas je moj šurjak Fallot Sance preporučio meni, tom mi je prilikom kazao: "On vam je jedan od najsposobnijih odvjetnika, a osim toga neće vam mnogo uzeti."
Zahvaljujem na dobnom mišljenju što ga o meni imate, gospođo - odgovori Desgrez ne pokazujući da je uvrijeđen njenim riječima.
Mlada je žena nešto potpuno nesvjesno šarala po zamagljenom staklu.
"Kad se zajedno sa Joffreyom vratim u Toulousu", misila je, "hoću li se još sjećati odvjetnika Desgreza? Sigurno će mi koji put pasti na pamet da smo zajedno bili u onom kupatilu, i to će mi se činiti nemoguće…"
Odjedared se okrene sasvim promijenjena lica.
Ako sami dobro shvatila, vi ćete se moći svaki dan viđati s mojim mužem. Ne biste li me mogli povesti sa sobom?
Desgrez ju je uvjerio da bi svaki pokušaj da silom probije stroge mjere apsolutne izoliranosti u kojoj se nalazio uhićenik, bio uzaludan. Ni on sam nije bio siguran da će mu dozvoliti da ga vidi, ali je on odlučio da se za to bori preko odvjetničkog staleža koji je u sve imao šezdeset i pet članova, osim saborskih odvjetnika, te
odvjetnika koji su bili članovi kraljeva savjeta, te odvjetnika pravosudnog vijeća i vijeća branitelja kojega je i on bio član. On joj objasni kako je on, s obzirom da je pripadao posljednjoj kategoriji, imao više izgleda da uspije u tome nego neki odvjetnik glasovita imena u kojega bi moćni ljudi tog trenutka imali manje povjerenja. A sad se treba što brže baciti na posao jer se moglo dogoditi da mu točke optužbe saopće neposredno prije samog procesa, pa i tada ne u potpunosti, i to zato što je kraljevu pravosuđu lukavstvom iznudio da ga se imenuje za de Peyracova branitelja.
Znam da u sličnim parnicama službeni spisi često idu od ruke do ruke i da ministar pravde, kardinal Mazarin ili kralj uzimaju pravo da ih prouče kad im se to svidi i da im štogod dodaju ili oduzmu. Dakako, to se obično ne događa, ali s obzirom na to da se za ovaj slučaj moglo reći da je izvanredan…

Usprkos posljednjim obeshrabrujućim riječima odvjetnikovim, Anđelika je tu večer pjevušila dok je pripremala papicu za Florimonda, pa joj se čak ukusnim učinio i onaj svakodnevni komad kitova špeka udovice Cordeau.
Dječaci iz Hotel-Dieu su tog dana prošli područjem Templea i ona je od njih kupila nekoliko vrlo ukusnih uštipaka te joj je i pun želudac pomogao da budućnost vidi u ružičastijim bojama.
Ubrzo je bila nagrađena za svoju vjeru. Sutradan uvečer dođe k njoj odvjetnik s dvije izvanredne novosti: saopćili su mu jedan dio točaka optužnice i dobio je dozvolu da vidi optuženika.
Čuvši to, Anđelika se baci na Desgreza i zagrlivši ga oko vrata zanosno ga poljubi. Načas osjeti stisak snažnih ruku i preplavi je nekakav užitak, kratkotrajan i žestok.
Ali je odmah uzmakla zbunjena, i pri tom mucala brišući oči u kojima su blistale suze, da ni sama ne zna što čini. Desgrez se vrlo obazrivo pravio kako da čitavu događaju ne pridaje nikakvu važnost.
Reče da je njegov posjet Bastilji bio predviđen za sutradan odmah poslije podne. Sa zatvorenikom će razgovarati jedino u prisustvu zapovjednika zatvora, ali se mnogo nadao da će potom uspjeti da razgovara nasamo s grofom de Peyracom.
Poći ću s vama - odluči Anđelika - čekat ću vas ispred zatvora. Osjećam da ne bih bila kadra mimo ovdje čekati na vas čitavo to vrijeme.
Odvjetnik zatim uze govoriti o točkama optužnice u koje mu je bio dopušten uvid. Iz stare torbe od kadife izvuče nekoliko listova na koje bijaše zapisao glavne točke optužbe.
Na prvom mjestu, optužnica ga tereti za čaranje i zlu moć. Proglasili su ga majstorom u pripremanju otrova i čovjekom koji se bavio pročišćavanjem droga. Optužuje ga se za crnu magiju kao što je poznavanje budućnosti i sredstava da se suprotstavi zloj sudbini, to jest da bi izbjegao pogibeljno djelovanje otrova. Pomoću čina je otkrio umijeće da zaludi mnoge osobe smatrane zdravima duhom i da pošalje "zazivanje đavolje i smiješno" što će reći zlu kob i urote na osobe na koje bi pao njegov izbor… Osim toga, podučavao je žene kako da upotrebljavaju pudere i cvijeće, a sve zato da bi se u nj zaljubile, itd. Optužba tvrdi da je jedna od njegovih… nekadašnjih ljubavnica umrla i da se u njenim ustima kad su je otkopali, nalazila amajlija s njegovim likom…
Ta to je sve samo gomila gluposti! - poviče Anđelika zaprepaštena. - Ne mislite valjda da će ugledni suci povjerovati u te izmišljotine pred dvoranom punom svijeta?
Vjerojatno hoće. Da vam pravo kažem ja se zapravo radujem pretjeranosti svih tih gluposti zato što ću s većom lakoćom oboriti njihovu neosnovanost. Slijedeća točka optužbe ga tereti za zločin alkemije, trošenje blaga, pretvaranje zlata i slušajte sada ovo: "krivovjerno umišljanje da je stvorio život". Možete li mi, gospođo, objasniti značenje tih riječi?
Sva smetena, Anđelika se duboko zamisli. Naposljetku rukom prijeđe preko trbuha gdje se koprcalo njeno drugo dijete.
Ne mislite li da tom rečenicom aludiraju na ovo? - upita smijući se.
Odvjetnik izrazom lica odgovori da sumnja u to. A potom nastavi s čitanjem: "…Povećao je svoje bogatstvo pomoću čaranja, ne zanemarujući pri tom ni pretvaranje zlata, itd…" A evo što na kraju tvrde: "Tražio je za sebe povlastice na koje nije imao prava. Otvoreno se hvalio da ne zavisi od kralja i od prinčeva. Primao je strane krivovjerce i sumnjivce i služio se knjigama zabranjenim koje su mu stizale iz inozemstva." A sada - nastavio je Desgres pomalo oklijevajući - dolazim do točke koja me najviše zabrinjava i najnevjerojatnijom mi se čini u čitavoj onoj gomili spisa i optužbi. Radi se o zapisniku o istjerivanju zlih duhova, a tim su se istjerivanjem pozabavili na osobi vašega muža tri posvećena lica. Oni su izjavili da je vaš muž bio uvjeren da je u vlasti i u dosluhu s vragom.
Ta to je nemoguće! - poviče Anđelika koja osjeti kako joj je hladni znoj orosio sljepoočica. - Tko su ti svećenici?
Jedan od njih je fratar Becher o kojemu sam vam prekjučer govorio. Ne znam da li je mogao ući u Bastilju kao predstavnik crkvenog suca. Međutim, sigurno je da je do tog istjerivanja zaista došlo i da svjedoci tvrde da svi grofovi odgovori i njegovo držanje dokazuje nedvojbeno kako je on u vezi sa sotonom.
Ta to je nemoguće! - ponovi Anđelika. - Vi barem ne vjerujete u to, zar ne?
Ja sam razvratnik, gospođo. Ne vjerujem ni u Boga ni u vraga.
Šutite - promuca ona naglo se križajući. Potrči zatim k Florimondu i stisne ga uza se.
Čuješ li što je kazao, anđele moj? - prošapće. - Jao, ljudi su zaista poludjeli! Nakon kratke stanke Desgrez se približi mladoj ženi.
Ne uznemirujte se - nastavi - Nešto vrlo sumnjivo se krije pod tim, i baš to moramo na vrijeme otkriti. Ali ja ostajem pri svojoj tvrdnji da me taj dokument mnogo zabrinjava jer je moguće da će na suce ostaviti veći dojam nego na šta drugo. Istjerivanje zlih duhova je obavljeno prema propisima crkvenog suda u Rimu. Reakcije su za vašeg muža porazne. Osobito su mi upale u oko reakcije na đavolje pjege i ureknuća drugih osoba.
Ali o čemu se tu zapravo radi?
Što se tiče đavoljih pjega, demonolozi tvrde da su u čovjeka opsjednuta vragom poneki dijelovi tijela osjetljiviji na dodir srebrnoga šila koje je prije toga očišćeno od utjecaja vražje moći. Za vrijeme tih pokusa svjedoci su čuli strašne krikove zaista paklenske što ih je zatvorenik s vremena na vrijeme ispuštao, dok nevin čovjek nipošto ne bi smio tako reagirati na lagani dodir neopasnog predmeta. A što se tiče uroka drugih osoba, jedna je žena dovedena pred njega i na njoj su se odmah pokazali očiti znakovi uroka.
To je, zasigurno, bila Carmencita. Uvjerena sam da je ona savršeno odglumila svoju ulogu u toj komediji - reče Anđelika pakosno.
Moguće da je posrijedi ta redovnica, ali njeno ime nije spomenuto. Kako bilo da bilo, ponavljam, postoje u čitavom slučaju neke pojedinosti koje lažno zvuče. A kako ja predviđam da će se suci stalno pozivati na taj dokument, ja snagu tog dokumenta moram razbiti. Na žalost, zasad mi ništa ne pada na pamet da ga proglasim protuzakonitim.
Možda će vam u tome pomoći moj muž?
Nadajmo se - uzdahne odvjetnik.
Prekrita snježnom bjelinom ogromna tvrđava Bastilja je izgledala još zlokobnija, još crnja. Pod niskim nebom s ravnih terasa kula dizale su se uvis tanke niti sivoga dima. Mora da su zapalili vatru kod zapovjednika zatvora ili u stražarnici,
ali je Anđelika zamišljala ledenu vlagu tajnih ćelija gdje su se zaboravljeni zatvorenici skupili u klupko na vlažnim slamaricama.
Desgrez ju je do svog povratka smjestio u malu gostionicu u predgrađu Saint- Antoine. Vlasnik te krčme, a osobito njegova kćer, čini se da su bili Desgrezovi prijatelji.
Sa svog osmatračkog mjesta kraj prozora Anđelika je mogla vidjeti sve što se vani događa a da sama ne bude primijećena. Jasno je vidjela vojnike na najispupčenijem bedemu kako su dahom grijali prste, a nogama cupkali oko topa. S vremena na vrijeme bi ih neki njihov drug zvao s nazupčenog kruništa, a zvučni su im glasovi odgovarali u ledenom zraku.
Ulaz u krčmu je bio u blatnjavoj ulici Contre-Soulier koja je išla pored kanala Arsenala i jarka Bastilje. Usprkos hladnoći, smrad ustajalih voda je kvario zrak.
Ulazeći u grad kroz vrata Saint-Antoine, vitezovi i trgovci su se zaustavljali da plate trošarinu. Načas je Anđelikinu pažnju privukao dolazak skupine cigana. Njihova mršava kljusad bila je natovarena ženama i djecom u kojih su se oči blistale kao žerava.
Ljudi koji su o bedro razmetljivo zatakli nekakve sabljetine, a na glavama imali šešire okićene perjem, dugo su raspravljali s mitničarom. Na kraju su doveli dva majmunčića da pred njim plešu. Razveseljen tim plesom, mitničar ih pusti da uđu ne tražeći od njih ništa drugo.
Eto to se zove platiti majmunskom monetom31 - dobaci krčmar smijući se. On se bijaše primakao prozoru da bi bolje osmotrio čitav prizor.
Prođe zatim jedna kočija. Pred njom su trčali lakeji teklići pod čijim je nogama prskala voda. Anđelika prepozna u kočiji lica gospođe Fouguet i njezine kćerke. Tada se sjeti da je ravnatelj državne blagajne u to vrijeme stanovao u Arsenalu, gdje je davao sjajna primanja.
"Nadam se", pomisli Anđelika, "nadam se čitavom svojom dušom da će jednoga dana taj čovjek platiti za svoju pokvarenost. Najzad, Arsenal nije daleko od Bastilje."
Blizina te dvije građevine učini joj se sretnim predznakom. I gospodin Fouquet će jednoga dana doći na red…
Naposljetku Anđelika opazi Desgreza koji je, prešavši preko pokretnog mosta, upravio k njoj. Srce joj je počelo snažno udarati potaknuto nekom neodređenom zebnjom.
Činilo joj se da odvjetnik ima čudan hod, a još čudnije lice. On se trudio da joj se nasmiješi, a zatim počne nešto brzo govoriti. Anđelika osjeti lažnu veselost u njegovu glasu. Reče da je bez većih teškoća dospio do gospodina de Peyraca i da ih je zapovjednik zatvora ostavio same na nekoliko trenutaka. Složili su se da Desgrez preuzme njegovu obranu.
Isprva grof nije htio da čuje za odvjetnika, navodeći da će, prihvaćajući ga, samim tim pristati na odluku da se postupak protiv njega vodi pred običnim sudom, a ne kao što je on tražio, pred saborskim sudom. Htio se sam braniti, ali pošto su neko vrijeme razgovarali, pristao je na pomoć koju mu je on, Desgrez, nudio.
Čudim se da je tako sumnjičav čovjek tako brzo prihvatio vaš prijedlog - čudila se Anđelika. - Bojala sam se da ćete s njim morati pravu pravcatu bitku zametnuti. Znate, ništa lakše za nj nego naći logičke dokaze da bi podupro ono što kaže!
Odvjetnik namrgodi čelo kao da ga muči glavobolja i zamoli krčmarevu kćerku da mu donese bokal piva. A zatim se Anđeliki obrati čudnim tonom:
Vaš muž je popustio čim je vidio vaš rukopis.
Pročitao je moje pismo? Je li ga obradovalo?
Ja sam mu ga pročitao.
Zašto? On…
A odmah doda bezbojnim glasom:

31 Igra riječi. Značenje: rugati se na račun vjerovnika.
Znači da on sam nije bio u stanju da ga pročita? Zašto? Da nije bolestan? Govorite! Ja to moram znati.
Nesvjesno je zgrabila mladića za zglavak ruke i zarila mu nokte u meso.
On pričeka da se najprije udalji djevojka, koja mu u međuvremenu bijaše donijela pivo.
Budite hrabri - reče iskreno potaknut samilošću. - Zaista, najbolje je da sve znate. Zapovjednik Bastilje mi nije krio da je grof de Peyrac prethodno bio podvrgnut mučenju.
Anđelika problijedi kao krpa.
Što su mu uradili? Jesu li mu do kraja polomili sakate noge?
Nisu. Ali mučenje španjolskom čizmom i rastezanjem vrlo ga je iscrpilo i odonda je prisiljen da leži. Ali ni to nije ono najgore. Iskoristivši odsutnost zapovjednika, ispričao mi je neke pojedinosti o seansi kojoj je bio cilj istjerivanje zlih duhova. U stvari on je bio žrtva fratra Bechera. On tvrdi da dlijeto kojim se ovaj služio u svrhu dokaza bijaše snabdjeveno sakrivenom dugom iglom. Tim ga je dlijetom nenadano udarao. Prilikom svakog udarca osjetio bi ljutu bol te nekoliko puta nije uspio zatomiti krik bola što su svjedoci vrlo nepovoljno po nj protumačili. A što se tiče opsjednute opatice, on je nikako nije mogao prepoznati jer nije bio sasvim pri svijesti.
Pati li mnogo? Je li očajan?
Nije ga napustila hrabrost iako mu je tijelo iscrpljeno. Prošao je kroz trideset saslušanja.
Pošto se načas bijaše zamislio, Desgrez doda:
Moram li vam priznati? Njegov me izgled u prvi mah zaista pogodio. Nisam mogao zamisliti da ste vi žena onoga čovjeka. Ali pošto sam s njim izmijenio nekoliko riječi i pošto je svoje blistave oči upro u mene, bilo mi je jasno… Ah! Umalo nisam zaboravio. Grof de Peyrac mi je stavio u zadatak da prenesem jednu poruku njegovu sinu Florimondu. Poručuje mu, dakle, da će mu, da bi se zabavljao, iz zatvora donijeti dva mala pauka koje je naučio da plešu.
Brr! Nadam se da ih Florimond neće dodirnuti - reče Anđelika koja se jedva nekako suzdržala da ne brizne u plač.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:51 am





Sad su stvari mnogo jasnije - ustvrdi prečasni otac de Sance pošto je saslušao izvještaj što mu je odvjetnik podnio o svojim koracima. - Po vašem će se, dakle, mišljenju optužnica ograničiti na točke takozvanog čaranja i temeljit će se na zapisniku što ga je sastavio redovnik Becher?
Siguran sam u to jer su se uvjerili da glasovima što su ih nastojali proturiti u javnost o navodnoj pobuni grofa de Povraća protiv kralja, nitko ozbiljan nije povjerovao. A u pomanjkanju boljih argumenata vratit će se prvotnoj optužbi, to jest da je vještac kojemu treba da sudi građanski sud.
Odlično. Prema tome, treba prvo uvjeriti suce da nema ničeg nadnaravnog u rudarskim radovima kojima se bavio moj šurjak. S tog bi razloga trebalo pribaviti svjedočanstva radnika što su s njim radili. A drugo, treba svesti na ništicu vrijednost onog istjerivanja vraga kojim se optužba misli poslužiti.
Igra je dobivena ako uspijemo uvjeriti suce, sve odreda pobožne ljude, da je nad grofom obavljeno lažno istjerivanje vraga.
Pokušat ćemo vam pomoći da to dokažete.
Raymond de Sance udari dlanom ruke po stolu u sobi za sastanke i nagne se prema odvjetniku svojim licem tamne puti. U onom udarcu šake po stolu te u poluzatvorenim očima oživljavao je djed Raymondov, barun de Ridoue. Anđelike se svaki put snažno doimalo i srce joj je življe kucalo osjećajući da se nad njenim ugroženim ognjištem zaštitnički nadnijela sjena Monteloiupa.
Naime, postoji nešto što vi, gospodine odvjetniče, ne znate - naglašavao je svoje riječi jezuit odlučnim glasom - kao što to ne znaju ni mnogi prinčevi crkve u Francuskoj čiji je vjerski odgoj ponekad, u stvari, mnogo labaviji nego ponekog siromašnog seoskog župnika. E pa znajte onda da u Francuskoj postoji samo
jedan čovjek opunomoćen od pape da sudi o opsjednutosti i o postojanju vraga u nečiju tijelu. Taj čovjek je član Družbe Isusove. I tek poslije mnogo godina razborita života i temeljitih i suhoparnih studija on je od njegove svetosti pape dobio strašnu povlasticu da licem u lice opći s princom Tmina. Odvjetniče Desgrez, uvjeren sam da ćete vrlo zbuniti suce kad ih obavijestite da je samo zapisnik o istjerivanju zlih duhova potpisan od prečasnog oca Kirchera, velikog istjerivača zlih duhova na teritoriji Francuske, u očima crkve vjerodostojan.
Dakako - poviče Desgrez vrlo uzbuđen - priznajem da sam pomišljao na takvu mogućnost, ali fratar Becher djeluje paklenski spretno, tako spretno da je uspio steći povjerenje samog kardinala Gondija, pariškog nadbiskupa. Raskrinkat ću to narušavanje vjerske procedure! - poviče odvjetnik koji je sebe već vidio u odjeljenju za branioce - raskrinkat ću neovlaštene svećenike koji su na tako bogohulni način pokušali da crkvu izvrgnu ruglu.
Budite strpljivi pa pričekajte još trenutak - reče otac de Sance ustavši.
Malo potom vrati se u pratnji još jednog jezuita kojega predstavi Anđeliki i Desgrezu kao oca Kirchera.
Na Anđeliku je ostavio strašan dojam susret s velikim istjerivačem zlih duhova Francuske. Ni sama nije znala kakva je čovjeka očekivala da će vidjeti, ali sigurno nije računala da će se naći pred čovjekom tako skromna izgleda. Da nije na njemu bilo crnoga habita osvijetljenog na grudima bakrenim križom, prije bi čovjek važnog i podosta šutljivog jezuita smatrao mirnim seljakom nego crkvenim čovjekom koji je mogao s nečistim silama doći u dodir.
Anđelika opazi da je i Desgreza, usprkos njegovu sumnjanju, pogodila ličnost pridošlice.
Raymond reče da je već obavijestio oca Kirchera o čitavom slučaju, a sad mu ispriča posljednje događaje.
Veliki je istjerivač slušao sigurno sa smješkajući.
Čitava ta stvar mi se čini jednostavnom - najzad reče. - Trebalo bi da ja izvršim istjerivanje zlih duhova kako to propisi zahtjevaju. Izjava koju ćete vi pročitati na sudu, a koju ću ja potvrditi svojim svjedočenjem, stavit će, dakako, u vrlo neugodan položaj savjest one gospode.
Nije to tako jednostavno - primijeti Desgrez snažno se čežući po glavi. - čini mi se da bi to bio veliki pothvat da vam se otvore vrata Bastilje, pa makar i kao kapelanu, zato da posjetite jednog zatvorenika koji je neobično dobro čuvan…
Jedan razlog više da budemo trojica.
A zašto trojica?
Vrag je isuviše spretan a da bi ga samo jedan čovjek, pa makar ga i štitile molitve, mogao izazvati bez opasnosti po sebe. Da bih se približio čovjeku koji je u dosluhu s vragom, moraju biti uza me bar dvojica mojih akolita.
Ali moj muž nije u dosluhu s vragom! - bunila se Anđelika.
I naglo zarije lice među ruke da bi sakrila nenadni poriv da se luđački smije. Slušajući kako se stalno ponavlja da njen muž trguje s vragom, na kraju je zamislila Joffreya pred pultom kao u kakvu dućanu u trenutku kako prijatno ćaska s rogatim i nasmijanim vragom. Bože! Kad se jednom nađu u svojoj kući u Toulousi, do iznemoglosti će se smijati svim tim glupostima. Zamislila je sebe na Joffireyovim koljenima, svoje usne priljubljene na njegovu gustu kosu u kojoj se osjeća miris ljubica, dok su čudesne Joffreyove ruke obasipale beskrajnim milovamjem tijelo koje je ljubio.
Provala njezina smijeha učas se pretvori u jecaj.
Ne kloni duhom, draga moja sestro - blago će Raymond. - Kristovo rođenje nas ispunja nadom: mir ljudima dobre volje!
Ali to stalno izmjenjivanje nada i razočaranja izjedalo je mladu ženu. Kad se mišlju vraćala posljednem Božiću svečano proslavljenom u Toulousi, osjećaj užasa ju je obuzimao od svega što je već doživjela.
Da li je mogla zamisliti prije godinu dana da će na sam Badnjak, dok su zvona s pariških crkava razulareno tukla pod sivim nebom, naći sklonište pored kamina
stare Cordeaiu? Blizu te starice koja je sukala vreteno i njezina sina učenika za krvnika, koji se nevino igrao s malim Florimondom, ona je grijala ruke pruživši ih prema vatri. Sjedeći pored nje na istoj klupi, udovica Scarron, mlada, lijepa, jadna i napuštena kao i ona, s vremena bi na vrijeme polako obavijala ruku oko prijateljičina pasa i stiskala se uz nju potaknuta sramežljivom potrebom da osjeti nečije tijelo na svojoj pustoj puti.
Stari trgovac novitetima se bijaše također skutrio pored jednog ognjišta u tužnoj kući. Dremuckao je u naslonjaču što ga je dovukao iz svoje sobe. U drijemežu je nešto gunđao i sve nešto računao, tvrdoglavo se trudeći da otkrije razloge svoga neuspjeha. Kad bi ga krckanje cjepanica probudilo, smješako bi se i nekako s naporom zborio:
Ne zaboravimo da će se Isus svakoga časa roditi. Čitav svijet je u slavlju. A da i mi otpjevamo neku pobožnu pjesmicu?
I na veliku radost Florimondovu pjevuckao je drhtavim glasom, ali vatreno:
Bile tri pastirice čuvale su ovčice Na maloj livadi
Pored bistrog potoka
Netko pokuca na vrata. Netko je u mraku potiho kazao nekoliko riječi Corde-au- couu.
Traže gospođu Anđeliku - reče dječak.
Anđelika se diže vjerujući da je Desgrez traži. Ali u hodniku opazi nekog viteza u čizmama, umotana u široki ogrtač i sa šeširom spuštenim na oči.
Došao sam da se s tobom oprostim, draga sestro. To je bio Raymond.
Kamo ćeš? - čudila se Anđelika.
U Rim. Ne mogu ti iznijeti pojedinosti o poslanstvu što ga imam obaviti, ali sutra će svi znati da su se odnosi između francuske ambasade i Vatikana vrlo pogoršali. Francuski ambasador je odbio da se pokori naređenjima svetog oca koji je zahtijevao da se jedino diplomatsko osoblje može skloniti u krug ambasade. A Luj XIV je naredio da se odgovori silom svakome tko pokuša da mu nametne odluke različite od njegovih. I tako smo se, eto, našli pred raskidom između francuske crkve i papinstva. Treba pošto-poto izbjeći takvu katastrofu. Moram juriti što me konji nose sve do Rima i pokušati da nađem sporazum i smirim duhove.
Ti, dakle, odlaziš! - reče ona utučena njegovim govorom. - Sad me i ti napuštaš? A pismo za Joffreya?
Na žalost, jadno moje dijete, bojim se da u ovim prilikama nijedna molba vrhovnog svećenika, ma kakva bila, neće naići na odaziv kod našega kralja. Ali ipak računaj na mene, brigat ću o tvojoj stvari čitavo vrijeme svog boravka u Rimu. Drži, evo ti nešto novca. A sada slušaj: nema ni sat vremena što sam vidio Desgreza. Tvoj muž je prebačen u sudski zatvor u Palači pravde.
Što to znači?
Da će mu suđenje biti uskoro. A to nije sve. Odvjetnik Desgrez je siguran da će mu poći za rukom uvesti oca Kirchera i njegove akolite u Palaču pravde. Još noćas će oni, koristeći se zbrkom u uredima, biti pored zatvorenika. Ne sumnjam da će njihov pokus biti odsudan. Ne gubi nade!
Ona ga je slušala ledena srca, nesposobna da u sebi pobudi nadu.
Otac jezuit je uze za nježna ramena, privuče je sebi, i bratski je poljubi u hladne obraze.
Ne gubi nade, draga moja sestro - ponovi još jednom.
Ona je slušala kako je snježni sag prigušivao korake konja koji, pošto bijahu prošli kroz glavna vrata, pojuriše ulicama Pariza.
Oni će se kroz vrata Saint-Antoine dohvatiti ceste za Lion, a onda će u galopu pojuriti prema Alpama, a zatim će sići prema Rimu.
U kuhinji je starac i dalje pjevuckao:
Na tu radosnu vijest
Odložile su preslicu
i pošle da vide Djevicu i maloga Mesiju.
Dugi srh strese Anđeliku. Baš tu noć, dok zvona budu dozivala mir među ljudima, dok orgulje Notre-Dame i drugih crkava budu rasipale svoje radosne zvukove po prinčevima i princezama umotanim u krznene kapute, tri čovjeka će kliznuti u mračni i tajni hodnik da bi zazivali sotonu.
Anđelika zaveže za pas kesu što joj je Raymond dao i šuteći se vrati i sjedne pored gospođe Scarron i pokuša se pomoliti Bogu.
Odvjetnik Desgrez je stanovao na Malom mostu koji povezuje Cite32 sa sveučilišnom četvrti, u jednoj od onih uskih zgrada s vrlo kosim krovom čije je temelje već stoljećima plavila Sena i uza sve to nije uspjela da ih podrije.
Luda od neizvjesnosti, Anđelika najzad pođe k njemu pošto je njegovu adresu dobila od vlasnika gostionice "Tri čekića". Desgrez joj je više puta preporučio da iz kruga Templea izlazi što je moguće rjeđe. Ali ona više nije mogla izdržati. Poslije Raymondova odlaska, mladića nije više vidjela niti koju vijest od njega primila. Jezuiti su je primali usrdno, ali ništa oni nisu znali ili joj pak ne htjeđoše ništa reći. Nije joj nikako polazilo za rukom da se sretne s ocem Kircherom. Ukratko, dali su joj do znanja da se nije moglo tek tako smetati velikog istjerivača vraga.
Na kraju je stavila krinku preko lica, umotala se u svoj ogrtač i izišla da potraži svog odvjetnika. Stigavši na određeno mjesto, malko je oklijevala. I kuća u kojoj je stanovao pomalo ličila na nj: sirotinjska, neuredna, i reklo bi se drska.
Sjena malog zatvora Chatelet, gdje su svršavali studenti koji bi počinili kakvu nepodopštinu, nadvila se nad njenim gubavim pročeljem. U prizemlju, kip svetog Nikole, okružen starinskim ukrasima u kamenu, zaštitnički se kočio pored dućana prodavača voštanica. U tom su se dućanu zaustavljali vjernici Notre-Dame, koja je bila u blizinu, da kupe voštanice i da ih onda zapale pred Bogorodicom upućujući joj svoje bezbrojne želje.
Prodavač voštanica uputi mladu ženu: taj "đavolji odvjetnik" stanovao je u istoj kući na posljednjem katu.
Previše se obezobrazio taj prljavi tip. Držeći uza se onog bijesnog psa, taj pijani nazoviodvjetnik, koji je svoj nos u sve zabadao i nije puštao miran svijet da trguje po svom ćefu, odbijao je da plaća stanarinu! Jednoga će ga dana naći u Seni i, svetoga mi Nikole, i više je nego sigurno da neće samo jedna osoba biti kriva za njegovo utapljanje nego najmanje desetak.
Donekle pod dojmom te žučljive govorancije, Anđelika se pela zavojitim stepenicama čija ograda od trulog drva bijaše ukrašena neobičnim kipićima podrugljivih lica.
Na zadnjem katu su bila samo jedna vrata. Čula je Sorbonu kako je uz sami pod dahtala.
Pogolema djevojka naličena lica, s rupcem koji joj je poluzatvarao bujne grudi, dođe da joj otvori.
Anđelika uzmakne korak unazad. Nije očekivala taj susret.
Što hoćeš? - upita je djevojka.
Stanuje li ovdje odvjetnik Desgrez?
Netko se pomače u sobi. Na vratima se pojavi odvjetnik s guščjim perom u ruci.
Uđite, gospođo - reče prirodnim tonom. Zatim djevojku gurne napolje i zatvori vrata.
U vas, dakle, nema ni za dva groša strpljenja? - dočeka je prijekornim tonom. - Morali ste se otisnuti čak do moje jazbine! Ta to vas je moglo života stajati…
Nisam nikakvih vijesti imala već…
Već šest dana.
Recite mi kakvi su bili rezultati istjerivanja?


32 Najstariji dio grada, smješten na otočiću usred Pariza. Tu se diže Notre-Dame, Palača pravde, Glavna bolnica itd.
Sjednite ovdje - reče joj Desgrez nimalo se ne zbunivši. - Dopustite mi da završim ono što upravo pišem, a onda ćemo razgovarati.
Anđelika sjedne na stolicu koju joj je on pokazao.
Ta stolica je u stvari bila drvena škrinja u kojoj je on, nesumnjivo, držao svoja odijela. Ogledavajući se oko sebe po sobi, bila je uvjerena da nikad tako bijedne sobe nije vidjela. Svjetlost je unutra probijala kroz mala prozorska stakla zelenkaste boje, pričvršćena olovom. Na ognjištu mršavi oganj nije uspijevao potisnuti vlagu što se dizala s rijeke, čiji se šum vode čuo kako udara u stupove Malog mosta. U jednom kutu na samom podu ležala je čitava hrpa knjiga. Desgrez nije imao nikakva pisaćeg stola već je sjedao na jednom stocu, a pisao je na drvenoj ploči položenoj na koljena. Tintaricu je položio na pod pred sebe.
Jedini važniji komad namještaja u toj sobi bijaše krevet, ali zavjese od modrikastog serža te pokrivači na krevetu bijahu puni rupa. Međutim, plahte su bile čiste, mada očito već upotrijebljene. I nehotice su Anđelikine oči stalno svraćale na krevet u neredu po kojemu se lako mogao zamisliti prizor koji se vjerojatno čas prije odigrao između odvjetnika i djevojke koju je on onako brzo otpremio. Mlada žena osjeti kako joj je krv navalila u glavu.
Živeći pod stalnim pritiskom, sad nade sad očaja, što joj je rastazalo živce i gušilo sve druge osjećaje i misli, pogled na krevet ju je neobično uzbudio.
Osjetila je snažnu želju da se stisne uz muška prsa i da na sve zaboravi u pomalo grubom zagrljaju, kakav mora da je bio u tog mladića čije pero je škripalo u tišini. Pogleda ga. Zaduben u misli, mrštio je čelo i treptao crnim vjeđama trudeći se da se usredotoči.
Anđelika se sad zastidi svojih želja i da bi sakrila svoju smetenost, stane milovati golemu glavu Sorbone koju joj ova privrženo bijaše položila na koljena.
Uf! - uzdahne Desgrez ustajući i rastežući se. - Nikada u svom životu nisam toliko govorio o Bogu i crkvi. Znate li što su ovi listovi rasuti po podu?
Ne.
To je govor što će ga odvjetnik Desgrez održati na raspravi grofu de Peyracu, optuženom za čaranje, raspravi koja je zakazana za 20. siječnja 1661. u Palači pravde.
Zar je dan već uglavljen? - upita Anđelika problijedivši. - Oh! Moram, puklo kud puklo, prisustvovati. Prerušite me u odvjetnika ili u fratra. Istina, u drugom sam stanju - reče i smeteni pogled baci na svoje tijelo. - Ali jedva da se vidi. Gospođa Cordeau tvrdi da ću imati kćer, zato što nosim vrlo visoko. U najgorem slučaju, svijet bi me mogao smatrati klerikom koji voli dobro jesti.
Desgrez prasne u smijeh.
Nisam baš uvjeren ne bi li ptrevara bila isuviše vidljiva. Ali dosjetio sam se nečemu mnogo boljem. Raspravi će moći da sudjeluju neke opatice. Lako ćete se prerušiti pomoću onog njihovog vela i škapulara.
A sad se ja pitam neće li moj bujni izgled okrnjiti dobar glas što ga opatice uživaju?
Koješta! Široka haljina i prostran ogrtač i ništa se neće vidjeti. Ali da se razumijemo, mogu li se pouzdati u vašu hladnokrvnost?
Dajem vam riječ da ću biti najneupadljivija od svih slušateljki.
Neće to biti tako lako - odgovori Desgrez. - Nikako ne mogu predvidjeti kako će se odvijati događaji. Svaki sud ima i jednu dobru stranu: osjetljiv je na senzacionalna svjedočenja pred njim. Zato i držim u rezervi pokus o zanatskoj proizvodnji zlata kojim ću satrti u prah optužbu o alkemiji, a najviše računam na zapisnik oca Kirchera, koji je jedini opunomoćen od crkve. A on izjavljuje da vaš muž ne pokazuje nikakvih znakova opsjednutosti.
Hvala ti Bože! - uzdahne Anđelika. Je li stigla na kraj svojih iskušenja?
Pobjedit ćemo, zar ne?
Desgrez neodređeno kimne glavom.
Vidio sam onog Fritza Hauera kojega ste pozvali ovamo - reče nakon male stanke. - Stigao je sa svim svojim tignjevima i retortama. Snažan dojam ostavlja na čovjeka ta dobričina. Šteta. Ništa! Držim ga skrivenog u kartuzijanskom samostanu, u predgrađu Saint-Jacques. A što se crnca tiče, njegovu sam pomoć osigurao. Dopro sam do njega u Tuileries prerušen u trgovca octom. Ni za živu glavu nikome ne govorite o mom planu. U pitanju je život tih gadnih ljudi. A uspjeh zavisi od onih pokusa.
Taj se savjet učinio suvišnim nesretnoj Anđeliki kojoj su se od stalnog straha i nade sasvim osušila usta.
Otpratit ću vas - reče odvjetnik. - Pariški je zrak pogibeljan za vas. Ne izlazite više iz Templea, nikako prije jutra kad ima početi rasprava. Po vas će doći jedna opatica i otpratit će vas u Palaču pravde. Upozorit ću vas odmah da je ta časna sestra vrlo neljubazna. Ta je opatica moja starija sestra. Ona me je odgojila, a ušla je u samostan kad je primijetila da me njezine stroge kazne nisu zadržale na pravom putu. Ona se moli Bogu da mi oprosti moje grijehe. Ukratko, za mene će sve učiniti. U nju se možete potpuno pouzdati.
Idući ulicom, Desgrez uze pod rubu Anđeliku. Ona mu je pusti, radosna zbog te podrške.
Primičući se kraju Malog mosta Sorbona se odjedared zaustavi i naćulji uši. Nekoliko koraka podalje, uspravan i izazivačka držanja, kao da je na njih čekao, ustobočio se nekakav dronjavi atleta. Pod izblijedjelim šeširom za kojim postrance bijaše zabodeno pero, naziralo se lice popriječeno ljubičastom oteklinom, i crnim zavojem koji mu je skrivao jedno oko. Čovjek se smješkao.
Sorbona skoči na nj. Prosjak odskoči u stranu spretnošću akrobata i nestane kroz vrata jedne kuće na Malom mostu. Pas potrči za njim.
Anđelika i Desgrez začuju kako je nešto zvučno pljusnulo u vodu.
Prokleti Calambredaine! - promrmlja Desgrez. - Skočio je u Senu usprkos ledu: kladim se da se u ovom trenutku šeta među stupovima mosta. Pod svim pariškim mostovima ima pravih mišjih rupa u koje se skrivaju lupeži. A on je jedan od najsmionijih pariških razbojnika.
Sorbona se vrati opuštenih ušiju.
Anđelika se trudila da nadvlada svoj strah, ali nikako da od sebe odagna mučne misli. Činilo joj se da je onaj bijednik što se nenadano ispriječio na njezinu putu bio vjesnik grozne sudbine.



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 4 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu