Anđelika

Strana 1 od 4 1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:05 am



Godina je 1663, mesto je Pariz, grad divlje ljubavi, ali i žestoke mržnje. Pitamo se koliko njegovih žitelja uopšte zna pravi identitet gospođe Moren, lepe prodavačice čokolade, dostojanstvene dame koju sa zadovoljstvom dočekuju po salonima i čije čudesne proizvode vole svi, do same kraljice? Zaklevši se sebi da njena deca – deca jedne od najvećih porodica u Francuskoj – nikada više neće trpeti glad i zimu, Anđelika se, preživevši već mnoge peripetije, baca u novi boj sa sudbinom, ne zazirući ni od najstrašnijeg ishoda... Njena lepota, stečeno bogatstvo i, naposletku, njena raskošna ličnost, aduti su na koje se oslanja u toj opasnoj igri u kojoj pokušava da se izbori sa avetima prošlosti, ali i sa neizvesnom budućnošću. Mnogo snage i odvažnosti će joj biti potrebno kako bi zasenila i obrlatila princa Kondea koji se naselio u velelepnom zdanju koje je za nju podigao voljeni i neprežaljeni Žofrej od Pejraka, i u toj nemilosrdnoj partiji moraće da zaigra i na onu najmrskiju kartu, ovaploćenu u liku starog znanca, osionog markiza od Plesi-Belijera, najokrutnijeg među neprijateljima koji će joj se isprečiti na tegobnom putu ka dvoru Luja XIV, Kralja sunca.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:05 am






DVOR ČUDESA
1.
PARIŠKA NOĆ

Noćas se Parizom provlači mrmor kopnjenja. Snijeg se topi po krovovima i duž streha. Mjesec, mokar i žut, mrgodno motri oblake što prolaze ispred njega.
Na trgu Greve se na sladunjavoj mjesečini njiše novi obješenik. Sat na tornju Gradske vijećnice odbija vrijeme. Pred malim Bogorodičinim kipom uguranim između dvije šunke, kobasičar, zajedno sa ženom i djecom, niže devetnice, u svom dućanu.
Štakori glođu u zidovima ili kroz blatnjave ulice, bezglavo jure zalijećući se u noge okašnjelim prolaznicima koji uz povik straha suču mačeve iz korica.
Momak i djevojka, građanskog porijekla, izlaze iz Palače de Bourgogne1 i zabrinuto zure u mračne ulice. Prilazi im džeparoš Zeba i nudi usluge svog fenjera. Zaradit će tako koji novčić prateći ih do trga Vosges. Dakako, ukoliko uz put ne sretne kojega od svojih drugova protuha. Tada će bez po muke ovaj građanski par olakšati za kesu i ogrtače i poći zatim pod ruku do groblja Saints-Innocents, gde je Veliki Coesre, kralj šatrovaca, zakazao zbor svojih podanika.
U svom skloništu u predgrađu Saint-Martin Veliki Coesre se sprema da se uputi među svoje podanike. Njegov idiot Balonja, složio je u svoja kolica meke gospodske ogrtače što ih je nekoliko lopova donijelo sa svojih krstarenja. Njegov vrhovni savjetnik, Sjedobradi, obavještava ga da valja riješiti vrlo osjetljiv spor nastao između dvojice prosjačkih vođa: između Calembredainea koji nastava unutar nekadašnjih opkopa zamka Nesle i Rodogonea Ciganina, koji stanuje u predgrađu Saint-Denis. Calembradaine je jači jer je on svoju moć pružio nad svim pariškim mostovima, nad vratima univerzitetske četvrti i nad obalama Sene, ali i Rodogoneova je moć strašna jer on iza sebe ima sve cigane u gradu i sve tamnopute gatare.
Jezivi čovuljak Ivan Truli vraća se pustim ulicama držeći čvrsto uza se jedno dijete. Platio je za nj dvadeset groša jednoj dadilji u "La Couche", gradskom nahodištu iza Notre Dame. Djetetu nije više od šest, sedam mjeseci. Lako će mu unakaziti nožice ili ga osakatiti i zatim ga poslati u prošnju s nekom od "markiza". Ukoliko ga prije toga ne prodadu vraču Lesageu i njegovoj mamici La Voisin. Njima su potrebna djeca; kolju ih za svoje crne mise. Ima vremena da se o tome odluči… U posljednje vrijeme poslovi idu nešto bolje. Jest, upravo otkad je nestalo onog popa Vincenta koji je kupio djecu ispred vratiju kuća i slao ih bogzna gdje. Ivan Truli pospješi korak. Tu noć treba da se održi glavni sastanak podzemne bratije na groblju Saints-Innocents. Mora pošto-poto zgrnuti što više novca. Kao da vremena nisu teška. Ali Rolin Klada je veliki princ i pravo je da mu se plaća danak.
Na trgu Vosges se pod jednim balkonom dvojica tuku u dvoboju, a pod drugim nekoliko mladića pjeva serenadu.
Arthemisa, Roxana, Gliceria, Grisolina, lijepe kurtizane u gradskoj četvrti Marais, stoje nalakćene na prozore.

U predgrađu Saint-Antoine, u palači Beauvais, Kate Ćoravica, razgrće svoj krevet mladiću snažnih mišića, u kojega je tijelo glatko kao bjelekost, a brada se tek osula svijetlim maskom. Baš kao što je i željela. Ona će već tog pjevčića, što se nespretno uzvrtio, pretvoriti u sjajnog ljubavnika. A uz to nema ni velikih zahtjeva. Gospođa de Beauvais s tugom u srcu misli na vojvodu de Guisea koji joj je velike novce izmamio, pa i na markiza d'Olonea koji se prošlog mjeseca oženio. To ju je sjetilo okrutnog pamfleta "Povelja o mezimčetu" što ga je o njoj napisao

1 Hotel de Bourgogne nekad rezidencija kraljeva. U vrijeme ove priče neka vrst kazališta.
onaj prostak Bussy-Rabutin2 za kojega svi tvrde da je vrlo duhovit. Između Olonea i Guisea nalazi se Strvinac Beauvais. U tom gradiću, smještenu u nekakvoj jarugi, zbog čega u njemu vlada vječita polutama, zgrade su vrlo ružne. Ne treba se čuditi što su se plemenite i zaslužene osobe zaustavile na tako neprivlačnu mjestu ako se zna da je kroza nj vodio glavni put do grada Gospođe Ane, gdje se odvijala sva trgovina dok se gradila Tvrđava Luj.
Otkako je ova Tvrđava stekla svoja prava, upravu gradića Beauvaisa nisu više imali u svojim rukama značajnije osobe, već svijet niskog porijekla i neznanci koje grad uzdržava, mada nisu vrijedni svih onih novaca što se na njih troše. Ali taj svijet se stara da pješadiju održi u najboljem stanju…
Gospođi de Beauvais umalo nije iscurilo i ono jedino oko od pustog plača, a Luj XIV je poslao Bussy-Rabutina po treći put u Bastilju.
Nešto podalje tvrđava Bastilja spava na dnu noći kao ogromna morska neman na dnu mora. Na bedemima vojnici zvučno šmrcaju dok se žuti mjesec zrcali u bronci malih topova. U zatvorima, zaboravljenim zatvorenicima dolaze u posjete štakori crvenih očiju. U svojoj ćeliji gospodin de Bussy-Rabutin piše kralju poslanicu u stihovima moleći ga da mu oprosti, dok njemu njegova rođakinja gospođa de Sevigne piše iz svoje palače u Templeu: "Eto vas ponovo u zatvoru, dragi i jadni rođače. Danas sam vidjela vašu kćerku. U dobrom je raspoloženju kao da vas vidi svakog dana, a mudra je kao da vas nikada ne vidi…" U ulici Tourette Ninon de Lendos piše gospođi de Sevigne da bi preporučila udovicu Scarron: "Ona je, vrlo skromna žena koju biste vi mogli u svojoj kući upotrijebiti da prenosi naređenja sobaricama i slugama. Na nesreću lijepa je kao anđeo, a duhovita da u čudu razjapite usta. Nijedna je žena neće iz bojazni da je svi ljudi ne požele…" Pošto je pečatnim voskom zapečatila svoju poruku kurtizana se rasteže i zijeva. Neće li onaj strašni markiz de Saucourt, koji je onim svojim licem obajsanim životnom radošću i svojom neutoljivom požudom uspio rasplamsati strasti u svim gospođama, prezirno odbiti draži lijepe Ninon de Lenclos? Već je pozno, a on još nije stigao. Pa ipak, rado bi se bila prepustila toj silovitoj igri. Stigavši nedavno u Pariz, Saucourt je brzo izbio na glas zbog svog faunskog temperamenta. Mada zamuckuje, toliko je poduzetan u ložnici da ga se žene čak pribojavaju.
Ninon podilaze srsi straha i naslade. "Ah!" uzdiše. "Samo da mi je okusiti novi užitak!" Prelazi u svoju kupaonicu gdje je čeka puna kada tople vode iz koje se širio miris naranče. Na mramornoj ploči stola sobarica je poslagala prašak sa Cipra, mirišljive masti iz Firenze i Rima, ličila iz Španjolske, mirise iz Nice i Genove, djevičansko mlijeko, kravlju mokraću, posude u kojima izgaraju mirisi… Netko grebe dolje u dvorištu, na vratašcima. On je…
Gospođa Scarron snatri u svom uskom krevetu, pod zaštitom bedema Templea. Okrene se i tiho cvili. Sanja da je sigurna ruka miluje. Naglo se trgne iza sna jer je u mraku čula cerekanje Scarrona, bogalja. Zašto sada, kad je on mrtav, strepi sjećajući se njegovih milovanja! Dok je bio živ, nije se bojala i nije joj bilo dosadno pored njega. Drugi su ljudi često vrlo dosadni. Ali otkako je umro svi je gledaju sa sažaljenjem i gađenjem zato što je bila ženom onoga čovjeka. Sjeti se kako ju je on ponekad vukao svom ležaju… Istina, nije se otimala, a nije bilo neugodnije no s mnogim drugim muškarcima…
Ali kako da pred očima svijeta zbriže tragove tih sjećanja koje nitko ne pozna… Sutra će, čim svane, u crkvu, na misu, a poslije će krenuti u Louvre da kralju preda molbu. Kralj Luj XIV trči po krovovima Louvrea. A evo zašto: njegovo veličanstvo se htjelo pošto-poto izjednačiti s markizom de Saucourtom. Nije mu više dovoljno da infantkinja, njegova supruga, podiže na nj svoje modre zaljubljene oči, da mu gospođa de Soissons dobacuje plamteće poglede i da mu se gospođa d'Orleans, lukava Henrietta, drsko osmjehuje. Kralj je bacio oko na gospođicu La Mothe-Houdancourt, kraljičinu dvorsku gospođicu. Ali večeras,


2 Bussy-Rabutin (1618-1693) francuski pisac.
uputivši se svojoj dragani u odaje dvorskih gospođica, Luj XIV se našao sučelice odlučnoj odbrani stroge gospođe de Navailles.
Pošto je bijedno udario u odstupanje, njegovo veličanstvo je u svom kabinetu sazvalo Veliki ljubavni savjet u čijem su se sastavu nalazili, vojvoda de Lauzun, markizi de Guiche i de Vardes, i kraljev osobni sobar, Bontems.
De Lauzun poznaje dobro mjesto. On tvrdi da se do odaje lijepih djevojaka može stići jedino olukom, a poslije toga dimnjakom.
Nekako mi se ne sviđaju takve ljubavne vratolomije - uzdiše kralj pomalo u neprilici.
Ali Peguilin, vojvoda de Lauzun, ga hrabri. Naposljetku, Veliki ljubavni savjet dospijeva na krov kroz vidjelicu na krovu. Put kojim im je proći nije ni širok ni siguran.
Ide sve kao po loju - primijeti kralj. - Ali za svaku sigurnost, ja ću izuti cipele i ponijeti ih.
Bontems cvili: - Oluci su vlažni pa će se njegovo veličanstvo prehladiti.
Kad se vratimo u moj kabinet, okrijepit ćemo se prženim kruhom i vinom - odgovori kralj.
A sad se krovom moramo probiti do dimnjaka - objašnjava de Guiche koji oprezno ide naprijed i istražuje teren.
Do vraga! - mrmlja kralj dohvativši se dimnjaka.
Ali ono najgore tek predstoji - ceri se de Vardes koji već polako uvlači u dimnjak ljestvice spletene od konopa.
Naprijed, sire - Peguilin veselo bodri kralja - stigao je trenutak za juriš. Ja ću se prvi probiti u tvrđavu.
U redu, ali nemojte u njoj zasjesti kao pobjednik.
Ne bojte se, sire. Čekat ću da se najprije vi ukonačite.
Ja ću ostati na bedemu tvrđave - kaže markiz de Vardes - neće biti previše dvojica da drže ljestvice. Zajedno s Bontemsom se prihvaćam te dužnosti.
Peguilin de Lauzun koji se gotovo već sasvim bijaše spustio u otvor dimnjaka, izviri napolje svojim gaskonjskim nosom.
Otkako je de Vardes osvojio groficu Soissons, ograničio se samo na tu tvrđavu.
Koja je svima otvorena - dometne kralj.
Markiz de Verdes čeka da njegov preuzvišeni gospodar nestane kroz otvor da bi potom slegnuo ramenima. Uz Bontemsovu pomoć čvrsto drži ljestvice od konopa koje se tresu pod težinom onih što silaze. Mjesec zašao za oblak te je dosta mračno.
De Vardes podiže usne nad zube i naceri se kao pas kad hoće da ugrize. Radi se baš o grofici de Soissons, onoj kurvetini! Ali svetog mu Denisa, zašto ga proganja sjećanje na onu drugu ženu, onu sa zelenim očima? Glupa pripovijest, zaista!
U stvari, gospođica La Mothe-Houdancourt nije očekivala posjetu Luja XIV, a još manje je Peguilina očekivala jedna druga dvorska gospođica kojoj čak ni imena nije znao. Ali ništa nije slađe od ljubavi i nitko se ne miri tako brzo sa sudbinom kao dvorske gospođice.
Gospođica La Mothe stavi brzo ruku na usta da bi zadržala krik spazivši pred sobom svog kraljevskog ljubavnika, crnog kao da je dintnjičar.
Nije čuti ni najmanjeg šuma, ne podiže se ni najmanji uzvik. Ne zaboravimo da s lijeve strane, iza vrata, dopire hrkanje gospođe de Navailles, a da su nadesno vrata kraljičine sobe.
Kraljica leži sama u svom velikom krevetu, čeka kralja i trudi se da se odrve snu koji je sve više obuzima. Kralj često radi dokasna u noć.
Infantkinji Mariji Terezi se čini da uvijek na nj čeka. Uza sve on je uvijek vrlo pažljiv i lijep da ljepšega ni u snu ne može poželjeti.
Marija Tereza se podiže na lakat i promatra kako se u polumraku sobe vrzmaju dvije male prilike: njezin patuljasti par; oni su uvijek tu, vjerni i nespretni, tužni i smiješni, i jedno pored drugog leže u nekom od kutova zajedno s njezinim psićem.
Kraljica zamoli patuljčicu da joj donese šalicu vrlo guste čokolade sa stučenim jajem i slamčicu uz to. Polako će srkati tu tekućinu i pri tom mislila na Španjolsku. Kralj je u zagrljaju gospođice La Mothe-Houdancourt. Ljubi je u njezino mlado lice i svu je ogaravi garom dimnjaka.
Peguilin je, međutim, dosta uznemiren. Velike svijetle i ustrašene oči njegove dvorske gospođice te njezino otimanje, odjednom ga zabrinuše. A nije li, možda, prvi što će uputiti u ljubavne tajne ovu divnu saksonsku figuricu krhkih udova, koja se otimlje njegovu zagrljaju?
Recite mi, srećo moja - šapuće joj u uho - da niste možda još uvijek djevica? Nevinašce mu se nato grohotom nasmija u lice. Hajde, hajde, već će se nekako sporazumjeti. Ona mu se ruga, eto to je. On i ne misli da gore na krovu de Vardes i Bontems zijevaju i drhte od hladnoće pridržavajući ljestvice od konopa i da je vrijeme dragocjeno. Mora iskoristiti priliku, do đavola! Hm, već ide bolje. Curica je upravo divna. Čudno da je prije nikad ne bijaše primijetio. Uza sve to, ima dojam da je poznaje vrlo dobro, a njezin mu smijeh zvuči prisno, poznato.
Recite mi svoje ime, čedo moje malo - moli je on prije no što će je napustiti. Ona ga lukavo gleda.
Prije mi vi recite svoje.
Pobogu, ja sam Peguilin. Zar me niste prepoznali? Ona se ponova nasmije.
Peguilin, dimnjičar!
A zatim i ona djetinjom ozbiljnošću pristaje da mu kaže svoje ime:
Zovem se Marija Agneza de Sance.

U svojim odajama u Louvreu gospodin Mazarin osjeća da mu se primiče posljednji trenutak. Danas je naredio da ga ponesu do palače u Novoj ulici na Malim poljanama, gdje je obišao divnu biblioteku u kojoj je Gabriel Nause sakupio trideset i pet tisuća primjeraka dopremivši ih uz veliki trošak iz Nizozemske, Flandrije, Engleske ili Italije. Poslije toga su ga odnijeli u njegove ogromne konjušnice kojima se stranci dive kao osmom čudu svijeta. On se smješkao gledajući prekrasne podsedlice svojih mazgi. Vezovi su na njima tako čudesno izrađeni da su mu neki redovnici stalno dodijavali ne bi li im ih on prepustio da njima ukrase oltare u svojim crkvama.
Vrativši se u Louvre s te šetnje, kardinal je izgubio svijest. Smrt nije daleko, on to vrlo dobro zna. Sad mu je napustiti sve te divne stvari koje su ga stajale tolikih napora i poniženja.
Pored, kamina, gospodin Colbert, njegov prvi sekretar piše nešto na malom stoliću. Guščije pero škripi po papiru.
Posljedni gosti što su se do kasna zadržali u apartmanima gospođe de Soissons napustili su Tuileries pošto su svijeće već gotovo dogorjele. Pijanci se vuku ulicama predgrađa Saint-Honore. Uz put buče i udaraju po vratnicama dućana i gase ulična svjetla.
A gospođa de Soissons kojoj svijest muti slatka omaglica zbog popijenog vina, odlazi u svoju sobu. Zahvaljujući njoj, Louvre je konačno blistao u raskoši i sreći. Svaki dan ples i svečanosti. A po noći… uživanje u ljubavi. Krevet Olympije Mancini, vojvotkinje de Soissons, nikad nije prazan. Uza sve to, oblačići sitnih briga ponekad prekriju čelo lijepe Talijanke. De Vardes? Hoće li je se zasititi …? Pošto je morala prepustiti kralja čarima svoje nepodnošljive sestrice Marije, Olympija je bila ponosna što je uspjela osvojiti i ukrotiti de Vardesa, onu zvjerku okrutnog osmijeha… Ali od nekog vremena izgleda rastreseno, odsutno. Skuplja snagu. Nije više bio previše osjetljiv na njezina zabadanja i njezine ljutnje.
Mora poći do glasovite vračare La Voisin da se s njom malko posavjetuje. Ona će joj otkriti ime suparnice. A ako takva zaista postoji, toj nema života… Naposljetku, je li de Vardes vrijedan svih tih briga! Ta ona želi osvojiti kralja! Valjda se već zasitio svoje dosadne ženice, infantkinje koja još ni riječi nije znala kazati na francuskom i koja slijepo sluša savjete svog jezuitskog ispovjednika. Ta neće
nikad imati nekog utjecaja na dvoru. Na dvoru Luja XIV vladat će njegova miljenica određenog trenutka. Ali tko li će biti ta miljenica?
Vojvotkinja de Soissons proteže svoje lijepo tijelo zlaćastog preljeva po plahti kreveta ukrašenog grbom. Da, poći će do glasovite La Voisin. U nje ima droga kakvih god poželjeti možeš i ona će joj, nema sumnje, pribaviti ono što je potrebno da bi otklonila nezgode prekida mjesečnih čišćenja koja su već dva mjeseca zaredom izostala. Nema šta, te su droge prilično neugodna sredstva, ali je mnogo neugodnije nositi dijete devet mjeseci, osobito onda kad se ima ljubomorna muža i ludu želju za zabavom.
A kakav bi bio život bez muškaraca i njihovih zabava? Mada su, ako se dobro promisli, svi oni nalik jedan drugome i svi podjednako dosadni.
Među svima njima samo jedan joj je pribavio zaista nova uzbuđenja. A da li je to, u stvari, i bilo ljudsko biće? Bijaše to stvor tamne puti, šutljiv, mahnit kao bik, blag kao vjetar, slijep i silovit kao stihija. Njegovi su zagrljaji u njoj budili bogzna kakva sve mitološka sjećanja, užasna i zanosna u isto vrijeme.
Vojvotkinju de Soissons prožimlju srsi od tih sjećanja. Odjedared osjeća kako su joj usta suha. Pridigne se na lakat i osluškuje. Ne, njezin crni rob je u tamnici i više neće doći.
Mračnim hodnicima Louvrea neće više prolaziti šutljiva prilika crnčeva niti će bez šuma otvarati vrata i osvajačkim, prezrivim korakom kročiti prema bijeloj princezi koja ga čeka.
Kralj, a za njim Peguilin, izviruju iz dimnjaka. Obojica su vrlo dobro raspoloženi. Osobni kraljev sobar Bontems i markiz de Vardes kišu i nisu baš najbolje volje.
Kralj Luj XIV trči krovom Louvrea.
Kralj šatrovaca, Veliki Coesre, ide na groblje Saints-Innocents da svojim podanicima kroji pravdu.
Noć je stvorena za uživanja prinčeva i za zločine prosjaka i drugih zločinaca.
Stari prepredenjaci i varalice sa sabljetinama o pasu, suhonjavi i bijedni likovi na štakama, obraćenici s velikim krunicama od šimšira, mladići u dronjcima modri od studeni, traljavci, varalice na kartama, kepeci, izlaze iz svojih smrdljivih jazbina i pokušavaju se probiti u grad krišom da ih straže ne primijete.
Ali stražarima i žbirima se ne ide na groblje Saints-Innocents. Čemu da tamo izlažu svoju vlastitu kožu kad mogu mirno pušiti lulu u stražarnici Chateleta.
Duž obala Sene lađari i mornari, okupljeni oko vatara, vide kako obalom promiču tamne prilike. Ponekad se nečiji obris izgubi među teglenicama. Prosjaci što su izabrali prebivalište u ugodnoj toplini lađa punih sijena bude se na zvuk otkucavanja ponoći sa sata oslikanog ljiljanima na tornju Palače pravde ili Gradske vijećnice.
Jer i zimi su čitava brda dobroga sijena, koje ljeti miriše, naslagana na obalama Sene. Mnogo je sijena potrebno da se sve one konje nahrani. Ima više konja nego ljudi u Parizu, stoga se posvuda i osjeća toplo dahtanje konja po štalama.
Pučki se pjesnik pružio između konjskih kopita i trudi se da usne. Točno rečeno između kopita brončanog konja Henrika IV na Novom mostu. Nije mu baš toplo, ali kad kiši trbuh mu kraljevskog konja pruža dobar zaklon. Iz tog gnijezda Claude Le Petit promatra lupeže kako prelaze preko Novog mosta. Oni ga poznaju i puštaju ga na miru.
Na Novom se mostu jate Prodavači melema i pomada, Vadizubi i novih pjesama pojci
Knjižari, cjepidlake, i starih krpa trgovci.
Ali sad je noć i pojci su ustupili mjesto svijetu noćnih protuha.
Claude Le Petit opazi Calembredainea. Dronjav je i strašan. Lažna čekinja na glavi i ljubičasta oteklina što ju je često lijepio na obraze daju mu jezovit izgled. Okružen je svojim pomoćnicima i svojim savjetnicima, svojim „markizama”. Čuvajte se, građani, što ste se večeras kasno zatekli na ulicama Pariza!
Noćni Pariz je sjajno razbojište grabežljivaca koji prolaznicima skidaju ogrtače, otimaju kese i uz to ih premlate ili otprave na bolji svijet, noćni Pariz je sjajno razbojište razvratnika koji ispadaju iz krčama i javnih kuća držeći se za ruke i pjevajući. Noćni Pariz je razbojište razbojnika, sretnih i slobodnih. Oni noću provaljuju kroz prozore, obijaju brave i pokupe sve što im dopadne ruku.
Nedaleko od Novog mosta nekoliko kavgadžija napada nenaoružana čovjeka. Drugi se sabljom brani sam od četvorice najmljenih ubojica.
Le Petit, pjesnik s Novog mosta osluškuje i prepoznaje drage noćne šumove svoga grada: šištanje lopova, zveckanje mačeva, viku pijanaca, jauke nesretnih žrtava i njihovo dozivanje u pomoć, osluškuje i smješka se svoj toj zbrci u koju se s vremena na vrijeme umiješa kreštavi glas prodavača oblatni ili duhana, neosjetljivi svjedok, a možda i sukrivac tih zločina.
Noć zaista nije topla. Sa Sene se podigao oštar vjetar. Claude Le Petit klizne iz svog zaklona. Odlazi pred vrata krčama i pečenjarnica da se naužije mirisa pečenog mesa.
U ulici Dolina bijede se nalaze pečenjarnice. Iako je već kasno, ulica je dobro osvijetljena, a na ražnjeve nabodeni pilići uz pucketanje se okreću u dnu svake pečenjarnice.
Jedino posljednja u tom nizu pečenjarnica je zamračena i u njoj nema nikoga. Gospođa Bourjus, gazdarica, umrla je večeras od crnih kozica. Gazda Bourjus plače pored njezina uzglavlja, u velikoj sobi na katu. Nećak, Louis Chaillou, smušeno momče što je nedavno kod njega osvanulo iz Toulouse, gleda ga s drugog kraja stola gdje stoje dva svijećnjaka i grančica šimšira u sudu punom posvećene vode. No pođimo dalje, gdje je toplije i veselije. Birtije i pečenjarnice su zvijezde pariških noći, spilje mirisne i tople. U ulici Jednoroga nalazi se "Češer", a u Vlasuljarskoj ulici se smjestile krčme "Lavlja jazbina" i "Dobri dječaci", dok se u Ulici loših dječaka nalazi pečenjarnica "Bogati radnik". Krčme "Tri čekića", "Crna jelengljiva", "Zelena rešetka" i još neke nalaze se u Ulici zumbula, gdje se okupljaju kapucini, celestini i dominikanci, među koje se umiješao, vansebna izgleda, i fratar Conan Becher. On se trudio da u vinu zaboravi plamen lomače.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:09 am



2.
DVOBOJ NA GROBLJU SAINTS-INNOCENTS


Anđelika je kroz okno netremice motrila lice fratra Bechera. Nije se uopće obazirala na rastopljeni snijeg što joj je s krova padao po ramenima. Stajala je tu u gluhoj noći, pripijena uz prozor krčme "Zelena rešetka".
Fratar je sjedio netremice se zagledavši u daljinu i pijuckao iz kositrena vrča što je stajao pred njim.
Anđelika ga je jasno vidjela usprkos debelu staklu prozora. Unutrašnjost krčme bijaše malko zadimljena. Fratri i svećenici, koji su predstavljali glavne goste u "Zelenoj rešetki", nisu pušili lulu. Dolazili su ovamo da štogod gucnu, a nadasve da bi igrali damu3 i da se kockaju.
Mlada žena, uza sve to što je bilo vrlo hladno, nepomično i tvrdoglavo se držala svog mjesta u čeki. Odjeća je na njoj bila jadna, sirotinjska, od grubog parheta. Glavu joj je pokrivala lanena kapica.
Međutim, kad bi se vrata krčme otvorila i snopom svjetla obasjala prag, moglo se nazrijeti njezino profinjeno lice izvanredne ljepote i vrlo blijedo, što je sve donekle bilo dokazom da je žena bila plemićkog porijekla.


3 Dama – vrsta igre; nešto kao šah
Nije tome davno što je ova žena bila jedan od najljepših ukrasa raskošnog dvora mladoga kralja Luja XIV, gdje je plesala u zlatom izvezenoj haljini, okružena blistavim pogledima obožavatelja privučenih njezinom ljepotom.
Zvala se Anđelika Sance de Monteloup. Kad joj je bilo šesnaest godina, roditelji su je udali za znatnog velikaša iz Toulouse, grofa Joffreya de Peyraca.
Koji su je to strašni i nepredvidivi putevi sudbine doveli tu, u ovu noć bijede, da nagnuta nad oknima jedne krčme vreba čovjeka na kojega se ustremila sva njezina mržnja?
Osmatrajući crte lica zloćudnog fratra Bechera, Anđelika je ponovo proživljavala križni put posljednjih mjeseci, groznu moru u kojoj se mučila.
Ponovo joj je iskrsavao pred oči grof de Peyrac, njezin muž, čovjek neobičan i privlačan uza sve to što je bio bogalj na jednu nogu po čemu je i dobio nadimak: Veliki šepavac Languedoca.
A bio je on, osim toga, i veliki učenjak, veliki umjetnik, veliki duh, jednom riječi u svemu velik. Pobuđivao je u drugima sklonost i ljubav i njegova, u početku rogobatna, nježna ženica, poslije se strasno zaljubila u nj.
Ali je basnoslovno bogatstvo grofa de Peyraca izazvalo tuđu zavist.
Postao je žrtva zavjere koju je i sam kralj, bojeći se moćnoga vazala, podupro svojom moćnom rukom. Optužen kao vještac, grof je najprije bio zatvoren u Bastilju, a zatim od nepravednih sudaca osuđen na lomaču, Anđelika je na trgu Greve vidjela ovoga fratra kako na lomači spaljuje čovjeka kojega je ljubila!
Vidjela je kako se plamen s lomače miješa sa zlatom sunčanih zraka u kristalno čistom jutru zimskog dana. Uspomene su bile još svježe.
Svi su je napustili, ostala je sama, bilo joj je suđeno da netragom nestane, ona i njezina dva dječaka.
Drage njuškice Florimonda i Cantora sinuše joj pred očima. Vjeđe joj zatrepere. Načas joj pogled napusti okno i glava joj nemoćno klone.
Ne plače li Florimond u ovom trenutku? Možda, je doziva? Jadni anđelak! Nema više ni oca ni majke…
Ostavila ih je kod svoje sestre Hortenzije usprkos njezinu vikanju. Gospođa Fallot, žena državnog branitelja, drhtala je pri pomisli da u svojoj kući dade zaklon potomstvu jednoga vješca. Bila je izvan sebe i otjerala je Anđeliku sa svog praga. Na sreću tu je bila Barba, služavka velikodušna srca. Njoj će se smiliti jadni sirotani…
Anđelika ponovo živne. Ne, ona nije sasvim pobijeđena. Jer još nešto je morala obaviti: fratar Becher mora umrijeti!
Anđelika nije zadrhtala. Jedino ona je znala zašto redovnik Becher mora umrijeti. Za nju je on bio utjelovljenje svega onoga što je Joffrey de Peyrac za čitava svoga života mrzio: ljudske gluposti, netrpeljivosti i ostataka srednjevjekovne sofistike od koje Joffrey beskorisno branjaše nove nauke. Ali taj ograničen duh, koji se sasvim izgubio u mračnim i prapotopnim labirintima dijalektike, taj je duh slavio pobjedu. Joffrey de Peyrac je bio mrtav.
Ali prije no što će umrijeti on je pred glavnim vratima Notre Dame doviknuo Conanu Becheru: - Conane Becheru, za mjesec dana naći ćemo se pred Božjim sudom!
Mjesec je bio na izmaku.
Griješiš, curice, što noćas tako dugo stojiš na nogama. Zar nemaš novčić od pet franaka da ga potrošiš unutra?
Anđelika se okrene u potrazi za stvorom koji joj bijaše uputio te čudne riječi, ali nikoga ne opazi. Odjednom se mjesec probije između dva oblaka i ona primijeti kraj svojih nogu zdepastu priliku patuljčića. On prema njoj podigne dva prsta ukrštena na neobičan način. Sjeti se da joj je crnac Kuasi-Ba jednoga dana pokazao taj isti znak kazavši joj: Ukrstim prste ovako, a moji mi prijatelji vele:
„Dobro, ti pripadaš našima!” Nesvjesno napravi znak što joj ga bijaše pokazao Kuasi-Ba. Široki osmijeh rascijepi patuljčićevo lice.
I ti si jedna od naših! Baš sam to i mislio. Ali ne sjećam te se. Pripadaš li Rodogoneu Ciganinu, starom vojničini Ivanu Bezuhom, Modrome Marincu ili Gavranu?
Anđelika ne odgovori već se okrene i ponovo netremice zagleda kroz prozor u priliku Conana Bechera. U jednom se skoku patuljak nađe na izbočini prozora. Svjetlo koje se probijalo iz krčme osvijetli njegovu krupnu glavurdu prekrivenu dozlaboga prljavom čekinjom. Ruke je imao okrugle i debeljkaste, a stopala vrlo mala. Na nogama je imao cipele od platna, baš kakve djeca nose.
Koga, dakle, gledaš tako netremice?
Onoga tamo, što sjedi u uglu.
Misliš li da će ti onaj stari kostur, čije jedno oko poprijeko gleda ono drugo, platiti mnogo za tvoj trud?
Anđelika duboko uzdahne. Život je odjednom ponovo uzeo maha u njoj. Najzad je znala što joj je činiti.
Onog čovjeka tamo - reče - moram ubiti! Patuljak joj odmah hitrom rukom prođe oko pasa.
Pa ti uopće nemaš noža! Kako ćeš ga onda ubiti?
Tek sada mlada žena pažljivo osmotri tog čudnog prikana koji je izbio iz zemlje kao kakav štakor, kao jedna od onih odvratnih životinja što su s nadolaskom noći sve više osvajale ulice Pariza.
Anđelika je dugo lutala bez cilja mračnim i zasnježenim ulicama posrćući kao da je pijana. Silan nagon mržnje, nagon lovca doveo ju je pred krčmu „Zelena rešetka”, u koju se fratar Becher uvukao potaknut željom da u piću zaboravi lomaču što ju je sam potpalio. Ona ga je odmah prepoznala.
Dođi sa mnom, „markizo” - grubo reče patuljak skočivši na zemlju. - Hajdemo na groblje Saints-Innocents. Tamo ćeš se sporazumjeti s drugovima kako da se riješiš tog svog štakora.
Ona bez oklijevanja pođe za njim. Kepec je išao naprijed gegajući se.
Zovem se Barkarola! - nakon časka šutnje - Zar ne, vrlo dražesno ime, isto tako dražesno kao i ja? Hu!Hu!Hu!
Patuljak je radosno huhucao, potom je zanosno poskočio i okrenuo se u zraku, a onda umijesio grudu od snijega i blata i zviznuo je u prozor jedne kuće.
A sada magla, ljepotice moja - nastavi požurujući - inače će nam se na glave srušiti sadržaj svih vrana dobrih građana kojima ne damo da u miru knjavaju.
Tek što je to dorekao kadli se s bukom, otvori prozorski kapak. Anđelika skoči u stranu da bi izbjegla najavljenom kupanju.
Patuljak odjednom iščezne. Anđelika je išla, pa išla. Stopala su joj upadala u blato, a haljina joj bila gotovo mokra. Ali ona nije osjećala studeni.
Tihi zvižduk privuče njezinu pažnju prema otvoru kanalskog odvoda. Patuljak se pojavi izbivši napolje iz rupe.
Oprostite mi što sam vas napustio ne pozdravivši vas, markizo. Otišao sam po svog prijatelja Ivića Drvoguza.
Iza njega se izvukla iz otvora kanala još jedna sitna prilika. Ali pridošlica nije bio patuljak već bogalj, krnjadak, čovjek položen na veliku drvenu dasku; Čvorugavim je šakama stiskao drvene ručice. Odupirući se o njih kretao se naprijed.
Ta nakaza podigne na Anđeliku svoj ispitljiv pogled. Lice je njegovo imalo životinjski izraz i bilo prekriveno bubuljicama. Rijetku je kosu brižljivo skupio na blistavoj lubanji. Njegovo se odijelo sastojalo od neke vrsti mundira od modroga sukna, na kojem su rupice za dugmad i posuvraci na rukavima bili ukrašeni zlatnim vrpcama. Vjerojatno je nekad pripadao nekom oficiru plemiću. Visoki ovratnik i besprijekorna kravata upotpunjavali su izgled tog neobičnog tipa. Pošto je dugo mjerio mladu ženu, Drvoguz hrakne i bezobrazno pljucne u nju. Ona ga začuđeno pogleda, a zatim upljuvak obriše grudom snijega.
U redu - primijeti bogalj zadovoljno. - Njoj je, dakako, jasno s kim govori.
S kim govori? Hm! Pa i to je, u stvari, neki način govora! - poviče Barkarola.
A zatim prsne u svoj huhutavi smijeh: - Hu! Hu! Alaj sam duhovit!
Dodaj mi šešir - reče Ivić Drvoguz.
Stavi na glavu svoj šešir ukrašen kicoški udešenim perom, a zatim dohvati drvene ručke i stavi se u pokret.
Što hoće? - upita poslije nekog vremena.
Htjela bi umlatiti nekog fratra.
U redu. A kome pripada?
To još nisam doznao…

Krećući polako naprijed, drugi su im se pripadnici podzemlja pridružili. Isprva su se čuli piskavi zvuci koji su dopirali s mračnih uglova ulica, s obala rijeke ili s kraja dvorišta. Potom se pojaviše prosjaci dugih brada, bosonogi, u širokim dronjavim ogrtačima, starice nalik na svežnjeve prnja, vezane špagom i debelim krunicama, slijepci i šepavci koji su svoje štake nosili na ramenima da bi što brže hodali, te grbavci koji nisu imali vremena da poskidaju svoje grbe. Pokoji istinski bijednik i pokoji pravi bogalj pomiješao se s tim mnoštvom lažnih prosjaka.
Anđelika je teškom mukom razumijevala taj njihov jezik prepun nekih čudnih riječi. Na jednom im se uglu priključi grupica razbijača koji su osvajački micali brčićima. Njoj se u prvi mah učini da su to vojnici ili gradski stražari, ali se ubrzo uvjerila da su to prerušeni lupeži.
Pred vučjim očima pridošlica Anđelika odjednom uzmakne. Baci oko sebe pogled i vidje da je sa svih strana opkoljena tim groznim tipovima.
Kao da te je strah, ljepotice? - primijeti jedan od lupeža obuhvativši je rukom oko struka.
Ona odgurne njegovu ruku.
A kako je čovjek i dalje nasrtao, ona ga pljusne.
Oko nje se stvorila mala gužva. Pitala se što li će joj se sada dogoditi. Nije ju bilo strah. Mržnja i bijes što su joj već dugo razdirali dušu zgusnuše se u strahovitu želju da grize, da šamara, da kopa oči. Dospijevši na samo dno pRoyalije, ona se vrlo brzo prilagođavala sredini, zvijerima koje su je okruživale.
Ivić Drvoguz, onaj neobičan stvor, svojim autoritetom i svojim mahnitim rikanjem ubrzo je uspostavio red. Taj ljudski krnjadak je imao neobično dubok glas od kojega zadrhtaše svi prisutni te ih on na kraju potoni svojoj volji.
Svojim žestokim riječima smiri svađu. Pogledavši razbijača što ju je izazvao, Anđelika primijeti da mu je lice obliveno krvlju i da jednom rukom pritišće oči. Ostali su se smijali.
Ha, ha, ha! Curica te udesila za vrbicu!
Anđelika se zateče kako se i sama smije, izazivački, što je nemalo iznenadi. Zar zbilja život nije bio mučniji na dnu pakla? Strah? Šta je strah? Osjećaj koji ne postoji. Taj osjećaj je jedino ispunjao dobre ipariške građane koji drhte slušajući kako pod prozorima prolaze protuhe na putu za groblje Saints-Innocents gdje će vidjeti svoga vladara, Velikog Coesrea.
A kome ona pripada - priupita još tkogod.
Nama! - zariče Drvoguz. - Imajte to na umu!
On je išao ispred svih. Nijedan od svih tih protuha, ma kako brze noge imao nije pokušao da pretekne bogalja. A kako je uličica bila strma, dvojica lažnih vojnika koje se u podzemlju nazivalo „vojničinama” požure i podignu drveni podnožak na koji je položen Drvoguz i ponesu ga.
Vonj te četvrti je bivao sve prodorniji, sve mučniji: meso i sirevi, te povrće trulilo je po kanalima. Otužan zadah raspadanja osjećao se posvuda. Bijaše to četvrt tržnica nad kojom se nadvio strašan mesožder: groblje Saints-Innocents.
Anđelika još nikad nije bila na groblju Saints-Innocents, iako je to jezivo groblje bilo najpopularnije mjesto ljubavnih sastanaka Parižana. Tu su se čak sastajale i velike gospođe što su dolazile da u knjižarama ili dućanima, smještenim ispod kosturnica, kupe knjige ili rubeninu.
Za dana se moglo svaki dan vidjeti otmjenu gospodu i njihove ljubavnice kako šetaju ispod arkada i vrhovima svojih štapova odmiču u stranu lubanje ili razbacane kosti, dok su se mimo njih vukli sprovodi pjevajući psalme.
Noću su se na to povlašteno mjesto, gdje po tradiciji, nitko nije mogao biti uhićen, sklanjali varalice, lupeži, a razvratnici su dolazili ovamo da s bludnicama uživaju u razvratu.
Kad su stigli pred zid podignut oko groblja, zid ruševan na više mjesta tako da je lako bilo prodrijeti unutra, na glavnom se ulazu pojavi jedan od zvonara odjeven u crnu dugačku halju ukrašenu mrtvačkim glavama, ukriženim goljenicama i srebrenim suzama. Spazivši skupinu novodošlih protuha, ne uzbudivši se, reče:
Htio bih vas obavijestiti da je u Gvožđarskoj ulici umro neki čovjek i njegovi bi željeli da sutra nekoliko siromaha prisustvuje sprovodu. Svaki će dobiti deset novčića, a uz to i kutu ili crni ogrtač.
Poći ćemo, poći - poviče nekoliko bezubih starica.
I gotovo bi odmah bile i pošle da se postave pred kuću u Gvožđarskoj ulici, ali ih sa svih strana obasuše pogrdnim riječima, a Ivić Drvoguz ponovo zariče i stane ih grditi na pasja kola. Do vraga, kako se usuđuju misliti na sebe i na svoje poslove dok ih Veliki Coesre čeka! Koji je vrag nanio te starice baš na njega! Kao da nestaju dobri stari običaji…
Starice se zbune i obore glave tresući svojim bradicama. Potom se svi, tko kroz ovu, a tko kroz onu rupu, uvukoše u groblje Najavljivač smrti se udalji drmusajući zvoncetom. Zaustavljao se na raskršćima i, dižući lice prema Mjesecu, pjevuckaše žalobne pjesme:
Probudi se, o usnuli svijete,
I Bogu se moli za svoje mrtvace…
Razrogačenih očiju Anđelika je kročila ogromnim prostorom napučenim mrtvacima. Ovdje i tamo zjapile su velike zajedničke rake, već napola pune tjelesa ušivenih u mrtvačke ponjave. Rake su čekale nove pošiljke mrtvaca, čekale su da ih napune pa onda zatvore.
Ponegdje je nadgrobni kamen, a ponegdje pločica, postavljena u razini tla označavala grob poneke sretnije obitelji. Saints-Innocents je bilo groblje sirotinje. Bogate se pokapalo na groblju Saint-Paul.
Mjesec koji je na koncu zagospodario na vedrom nebu, osvjetljavao je sada tanak sloj snijega koji je pokrivao krov crkve i okolnih zgrada.
Studen je ublažavala odvratni zadah, na koji se nitko nije obazirao. Čak i Anđeliki je bilo svejedno što je zrak bio zasićen kužnim isparavanjima.
Ono što je najviše privlačilo Anđelikin pogled i do te je mjere pogodilo da joj se činilo da sanja, bijahu četiri galerije koje su, polazeći od crkve, tvorile ogradni zid groblja.
Prizemni dio tih zdanja, sagrađenih u srednjem vijeku, sastojao se od jednog trijema sa svodovima na lukove, gdje su, čim bi svanulo, piljari izlagali svoje proizvode u košarama.
Iznad tog trijema nalazila su se potkrovlja pokrivena krovnim crijepom. Ta su potkrovlja sa strane groblja počivala na drvenim stupovima i ostavljala prazne međuprostore između krovišta i svodovlja. Sav taj prostor bijaše pun kostiju. Tisuće i tisuće mrtvačkih lubanja i raznih dijelova kostura tu su bile nabacane na hrpu. U tim hambarima smrti dupkom punim grozne žetve, nevjerojatne gomile lubanja što ih je propuh sušio, a vrijeme mrvilo u prah, predstavljale su izvanredan prizor za poglede i razmišljanja živih.
Svuda su se pored grobova vidjele hrpice kostura ili jezive bijele kugle lubanja koje su grobari brižno sakupili da bi ih sutradan smjestili u hambare iznad trijema.
Što je… što je ono? - promuca Anđelika kojoj se činilo da sve to što vidi ne pripada stvarnosti te se poboja da nije šenula umom.
Sjedeći na povišenom humku jednoga groba patuljak Barkarola ju je sa zanimanjem promatrao.
Kosturnice - odgovori - kosturnice groblja Saints-Innocents. Najljepše kosturnice u Parizu.
Poslije časka šutnje nadoda: - A ti, djevojko, odakle ti dolaziš? Ti, čini se,nikad ništa dosad nisi vidjela.
Ona sjedne pored njega.
Pošto je maloprije, a da ni sama nije toga bila svjesna, „vojničini” noktima raskrvarila lice, svi su je puštali na miru i nitko joj se više riječju nije obratio.
A kad bi je koji znatiželjan ili pohotan pogled okrznuo, ubrzo bi se digao nečiji glas i izvijestio:
Ivić Drvoguz kaže da pripada nama! Prste k sebi dječaci!
Anđelika nije ni primijetila da se prostor oko nje, još poluprazan kad su stigli, malo-pomalo punio odrpanom i strašnom gomilom.
Kao opčinjena je promatrala kosturnice. Nije znala da je taj tužan običaj skupljanja kostura bio karakterističan samo za Pariz. Sve velike crkve u glavnom gradu nastojale su da se u tome takmiče sa Saints-Innocents. Anđeliki se taj običaj činio strašnim, dok ga je Barkarola smatrao veličanstvenim. On prošaputa.
…Smrt te na kraju izazove. A strašno je napustiti svijet i ne znati kamo ćeš stići!
Anđelika se polako okrene prema njemu.
Da nisi možda pjesnik?
Nisu to moje riječi već Stihoklepčeve. U njoj ponovo uskipi bijes.
Poznaš li ga?
Dakako da ga poznam! To je pjesnik s Novog mosta!
I njega moram ubiti!
Patuljčić poskoči kraj nje poput žabe.
Šta? Ne pričaj koješta. On mi je drugar.
On se ogleda oko sebe u potrazi za svjedocima i pri tom stavi prst na sljepoočice i usukne njime.
Sestrica je ćaknuta! Ona bi sve potamanila!
Odjednom se podiže urnebesna buka. Gomila se razmakne da bi propustila neobičnu povorku.
Na čelu se nalazio vrlo visok i vrlo mršav stvor. Svojim bosim nogama je sitno kaskao po blatnjavom snijegu. Gusta sijeda kosa mu je padala po ramenima, ali lice mu je bilo glatko. Reklo bi se neka stara žena. Možda, uostalom, i nije to bio muškarac iako je imao hlače na sebi i kabanicu svu u dronjcima. Ispupčenih jagodica, očiju sivkastih i sumornih na dnu udubljenih duplji, to je stvorenje sasvim izgubilo oznake spola, kao što ih kostur izgubi, a na živi je kostur i podsjećao u tom turobnom prizoru. Nosio je dugo koplje s čijeg je vrha visila mrcina krepana psa.
Pored njega je onizak čovjek, okrugla i ćosava lica, vitlao metlom.
Poslije ta dva čudnovata barjaktara išao je svirač vergla. On je žustro okretao ručicu svoga instrumenta. Taj je glazbar osobito upadao u oči po tome što je na glavi imao ogroman slamnati šešir koji ga je gotovo do ramena progutao. Ali on je na prednjoj strani probušio rupu kroz koju su se sjajila dva podrugljiva oka. U njegovoj je pratnji bio dječak koji je strahovitim udarcima mlatio po dnu bakrenog kotlića.
Hoćeš li da ti kažem imena ove trojice glasovitih velikaša? - upita Barkarola Anđeliku.
I doda namignuvši joj: - Ti poznaš naš znak, ali ja vidim da ti nisi od naših. Oni što ih naprijed vidiš to su ti Veliki Eunuh i Mali Eunuh. Veliki Eunuh već godinama umire, a nikako da umre. Mali Eunuh je čuvar žena Velikog Coesrea. On nosi oznake kralja Thunesa.
Zar metlu?
Šut'! Ne smij se! Ona metla je dobra da se u čistoći održi kuća. Dakle, iza ovih ide Thibault verglaš i njegov paž Linot. A naposljetku evo i milosnica kralja Thunesa.
Pod prljavim kapicama, na koje pokaza prstom, imale su natečena lica i velike podočnjake kao bludnice. Neke su još uvijek bile lijepe, a sve su drskim pogledima gledale naokolo. Jedino je prva djevojka, gotovo djevojčica, sačuvala izvjesnu svježinu: Usprkos studeni, ona je ponosno razgolila svoje mlade i razvijene grudi.
Žalim su nastupali bakljonoše, mušketiri s mačevima, prosjaci i lažni hodočasnici svetog Jakova. Na kraju se, uz cviljenje točkova, pojave jedna kolica koja je ispred sebe gurao orijaš mutna pogleda i ispupčenih usnica.
Balonja, idiot Velikog Coesrea - primijeti patuljčić.
Iza idiota, na kraju, povorke, išao je nekakav tip bijele brade. Na sebi je imao crnu halju džepova punih smotuljaka pergamene. O pasu mu visite tri šibe, rog za mastilo i nekoliko guščljih pera.
Ovo je Sjedobradi, desna ruka Velikog Coesrea, onaj koji stvara zakone u kraljevstvu tunskom.
A gdje je Veliki Coesre?
U kolicima.
U kolicima? - ponovi Anđelika čudeći se. Zatim se podigne na prste da bi bolje vidjela.
Kolica se zaustave pred podijem podignutim usred groblja. Na podij je vodilo nekoliko stepenica, a odozgor bijaše natkriljen krovom u obliku piramide.
Idiot Balonja se sagne i nešto uze u kolicima, a zatim pođe uza stepenice i sjedne na njihov vrh i postavi nešto na koljena.
Bože, Bože! - promrmlja u čudu Anđelika.
Konačno je vidjela Velikog Coesrea. Taj stvor je bio prava nakaza: na grozan grudni koš nastavljale se slabašne i bijele nožice, ni duže ni snažnije no što su u djeteta od dvije godine. Snažnu mu glavu pokrivaše crna i čekinjava kosa uvijena u prljavi dronjak koji mu je skrivao gnojne kraste po glavi. Oči, duboko uvučene ispod čupavih obrva, blistaju okrutnim sjajem. Imao je pozamašne crne brkove na krajevima zavinute popuf kukice.
He! He! - cerekao se Barkarola uživajući u Anđelikinu iznenađenju. - Vidjet ćeš, djevojčice da kod nas mali vladaju velikima. Znaš li tko će najvjerojatnije postati Veliki Coesre kad Rolin Klada otegne papke?
I na uho joj šapne: - Drvoguz.
Pa nastavi kimajući glavom: - To ti je prirodni zakon. Treba imati mozga da bi se vladalo nad podzemljem, a u dugonogih pameti nema. Šta ti misliš o tome, Brzonogi?
Oslovljeni Brzonogi se osmjehne. Sjeo bijaše na rub jednog groba i jednom rukom pritisnuo prsa kao da ga bole. Bio je još vrlo mlad. Izraz njegova lica bio je blag i priprost. Odgovori slabašnim glasom:
Imaš pravo, Barkarola. Bolje je imati glavu nego noge, jer ako te noge izdadu, ništa ti više ne ostane.
Anđelika se u čudu zagleda u duge i mišićave noge mladićeve. On se tužno osmjehivao.
Oh! Još uvijek ih imam, ali jedva da još mogu njima micati. Nekad sam bio lakej kod gospodina La Sablierea. Jednoga sam dana pretrčao preko dvadeset milja i srce mi je poslije toga popustilo. Odonda gotovo ni hodati više ne mogu.
Ti više ne možeš hodati zato što si previše trčao - poviče patuljak i prevrne se u zraku. - Hu, hu, hu! Ala je to smiješno!
Zaveži, Barkarola! - zagrmi nečiji glas. - Ti nas zajebavaš.
Jedna ruka dohvati patuljčića za kabanicu i gurne ga na gomilu kostiju.
Ovaj kržljavac je dozlaboga dosadan, zar ne, ljepotice?
Čovjek što se umiješao na štetu Barkarole nagne se prema Anđeliki. Umorna od pustih nakaznosti i grozota, pristalost pridošlice ugodno je djelovala na mladu
ženu. Nije dobro razabirala njegovo lice, sakriveno sjenom šešira ukrašenog tankim perom. Ipak je nazirala pravilne crte njegova lica, velike oči i usta lijepo uobličena. Bio je to mladić u punoj snazi. Tamnoputa ruka mu je počivala na dršku kratkog bodeža što mu je visio o pasu.
Kome pripadaš, lijepo moje čedo? - upita je umiljatim glasom u kojemu se osjećao laki naglasak stranca.
Ona ne odgovori već se prezirno zagleda u daljinu.
Naprijed, na stepenice podija, pred Velikog Coesrea i njegovog orijaškog idiota bi stavljen bakarni kotlić po kojemu je maloprije paž Linot nemilice bubinjao.
A čeljad podzemlja je išla k tom kotliću, jedan po jedan, i u nj polagala danak što ga je njegov vladar od njih tražio.
Svakome je bilo određeno da plati prema svojoj specijalnosti. Patuljak koji se ponovo približio Anđeliki potiho ju je obavještavao o naslovima svih tih prosjaka koji su, otkada postoji Pariz, ozakonili izrabljivanje milosrđa svojih bližnjih.
Pokazao joj je ripodes, prosjake pristojno odjevene koji pružaju ruku kao da se tobože srame. Ovi pričaju prolaznicima kako su nekada bili časni ljudi, ali su im u ratu popaljene kuće, a imovina opljačkana. Mercandiers tvrde da su prije bili trgovci koje su drumski razbojnici opljačkali. Convertis skrušeno priznaju da ih je pogodila božja milost i žele se obratiti na katoličku vjeru. A pošto prime nagradu za svoje obraćenje, odlaze u drugu župu da se ponovo obrate.
„Vojničine” i „podrugljivci”, to jest nekadašnji vojnici, mole milostinju vrhovima svojih mačeva, prijeteći i tjerajući strah u kosti dobrim građanima, dok siročad, djeca koja se drže za ruke i pri tom plaču od gladi, nastoje da ih ganu.
Svi ti bijednici su se pokoravali Velikom Coesreu zato što on održava red među protivničkim bandama.
Novčići, škude pa čak i zlatan novac je zvečio u kotliću.
Čovjek u kojega je put bila nalik na koricu izgorena kruha nije ni časa Anđeliku puštao s očiju. Ponovo joj se primakne i rukom joj dotakne rame, međutim ona napravi pokret kao da će se povući, te on brzo reče:
Ja sam Rodogone Egipćanin. Pod mojom je komandom u Parizu sedam tisuća osoba. Svi cigani koji ovuda prođu plaćaju mi namet, a također i sve tamnopute žene što iz dlana čitaju budućnost. Ne bi li htjela biti jedna od mojih djevojaka?
Ona ne odgovori. Mjesec je putovao iznad crkvenog zvonika i iznad kosturnica. Pred podijem su u mimohodu prolazili pravi i lažni bogalji, oni koji su se sakatili namjerno da bi izazvali sućut i oni koji su navečer odbacivali štake i šarpije. Stoga su se njihove jazbine i zvale „Dvor čudesa”.
Stigavši na groblje iz Skitničke ulice, Kairskog prolaza, iz predgrađa Saint-Denis, Saint-Martin, Saint-Marsel, iz ulica Jussienne i Sveta Marija Egipatska, krastavi, onemoćali, kukavni, izmučeni, ti tobožnji bolesnici koji su dvadeset puta na dan padali mrtvi kraj zaštitnog kamena na ćošku kuće pošto su prije toga uzicom vezali ruku da bi zaustavili kucanje bila, sada su bacali jedan za drugim svoj obol pred strašnog malog idola čijoj su se vlasti pokoravali.

Rodogone ponovo stavi ruku Anđeliki na rame. Ovaj put ona se ne usprotivi. Ruka je bila topla i živa, a njoj je bilo hladno! Čovjek je bio snažan, a ona slaba. Okrene oči prema njemu i u sjeni šešira potraži crte njegova lica koje nije u njoj izazivalo gađenje. Vidjela je kako se sjaji bijela pokost njegovih, dugih ciganskih očiju. On promrsi kletvu i teško se nasloni na nju.
A ne bi li ti postala „markiza”? Jest, ja mislim da ćeš baš to postati!
Hoćeš li mi pomoći da ubijem jednog čovjeka? - upita ona.
Bandit zabaci unatrag glavu i zaceri se okrutnim i nečujnim smijehom.
Deset, dvadeset njih, ako budeš htjela. Samo mi ga pokaži, a ja ti se kunem da ću mu još prije jutra utrobu rasuti po ulici.
Rodogone pljune u ruku i potom joj je pruži.
Deder udri da se slažeš!
Ali ona svoje ruke povuče za leđa, a glavom odmahne: - Ne još.
Ciganin još jednom opsuje, a onda se odmakne od nje, ali ne puštajući je s očiju.
Baš si tvrdoglava. Ali ja te hoću… i imat ću te!
Anđelika prođe rukom preko čela. Tko joj je već kazao te riječi, i opake i požudne? Nije se više sjećala.
U međuvremenu je izbila svađa između dva „vojnika”.
Pošto je završio mimohod bogalja i prosjaka, pred podijem su stali promicati najgori lupeži glavnog grada. Osim džepara i kradljivaca ogrtača bilo je tu i ubojica po narudžbi, razbojnika i obijača među koje su se umiješali propali studenti, lakeji, stari robijaši, te čitava gomila stranaca koje su tu izbacila ratna vremena: Španjolci, Irci, Nijemci, i Švicarci, pa čak i Cigani.
Na tom glavnom sastanku podzemlja bilo je mnogo više ljudi nego žena. Svi nisu bili prisutni. Mada je groblje Saint-Innocents bilo vrlo prostrano, još uvijek je bilo premaleno da primi sve obespravljene i sve parije grada.
Odjedared pomoćnici Velikog Coesrea otvore sebi put udarcima šiba kroz gomilu i pođu prema grobu na koji je Anđelika bila naslonjena. Njoj je bilo jasno da su nju tražili tek kad je vidjela da su se ti neobrijani ljudi zaustavili pred njom. Te je pomoćnike predvodio Iveta Sjedobradi.
Kralj Thunesa pita kome ova ovdje pripada? - upita Sjedobradi pokazavši prstom na nju.
Rodogone odlučnim pokretom rukom opaše mladu ženu.
Ne miči se - šapne joj - ja ću sve urediti.
I povuče je prema podiju čvrsto je stegnuvši uza se. On je drskim i sumnjičavim pogledima šibao po gomili kao da se bojao neće li mu neki neprijatelj oteti plijen. Na nogama je imao čizme od odlične kože, a kabanica mu je bila bez zakrpa. Anđelika je sve te pojedinosti zapažala a da uopće nije bila svjesna toga. Taj čovjek nije u njoj izazivao strah. On je bio vičan da zapovijeda i da se bori. Anđelika se potčinila njegovoj moći kao žena koja ne može živjeti bez gospodara. Našavši se pred Velikim Coesreom, Egipćanin istegne vrat što je više mogao, zatim pljune i reče: - Ja, vojvoda od Egipta, uzimljem ovu ovdje za markizu.
I širokim zamahom ruke baci u kotlić punu kesu.
Ne može - javi se iza njih miran i grubi glas. Rodogone se naglo okrene.
Calembredaine!
Nekoliko koraka podalje, na mjesečini, stajao je čovjek čije lice bijaše obilježeno ljubičastom oteklinom, onaj isti čovjek koji se već dvaput, cereći se, ispriječio Anđeliki na putu.
Bio je visok kao i Rodogone, ali snažnije građe. Kroz dronjke njegova odijela vidjele su se snažne mišice i dlakava prsa. Čvrsto ustobočen na razmaknutim nogama, palcima zadjenutim za kožnati opasač, netremice je i izazivački promatrao Ciganina. Njegovo snažno tijelo je izgledalo mlađe od jezovita lica, nad kojim se nadvio busen sivih kosa. Kroz prljavi čuparak blistalo je jedino oko. Drugo je skrivao crni povez.
Mjesec ga je sasvim osvijetlio. Iza njega se blistao snijeg po krovovima kosturnica.
,,Oh! Groznoga li mjesta!” pomisli Anđelika. „Groznoga li mjesta!” Ona se baci prema Rodogoneu. Vojvoda Egipta u tom trenutku obaspe čitavom bujicom uvreda bešćutnog protivnika.
Pseto, kučkin sine, kopile đavolje, strvino… ovo neće po tebe dobro završiti. Jedan od nas dvojice je suvišan…
Zaveži! - odgovori Calembredaine i pljucne u pravcu Velikog Coesrea. Čini se da je to bio izraz poštivanja. Calembredaine potom baci u kotlić nešto težu kesu od one što ju je prije toga bacio Rodogone.
Iznenadan smijeh potrese bijednog patuljčića što je sjedio na idiotovim koljenima.
Vraška želja me spopala da ovu ljepoticu stavim na licitaciju - poviče oštrim i kreštavim glasom. - Neka je svuku do gola kako bi joj mladići mogli prosuditi draži. Zasad Calembredaine vodi. Na tebi je red, Rodogone.
Prosjaci radosno vrisnuše. Grozne se ruke pruže prema Anđeliki. Ali Egipćanin je gurne iza sebe i trgne bodež. Uto se Calembredaine sagne i okruglim predmetom pogodi protivnika u zglavak.
Taj se predmet otkotrlja i Anđelika na svoj užas opazi da je to ljudska lubanja. Egipćaninu ispadne bodež iz ruke. Calembredaine dohvata protivnika oko pasa. Dva se razbojnika stegnuše da su im kosti pucale, ali odmah se srušiše u blato.
To je bio znak za opći ljuti boj. Predstavnici pet ili šest suparničkih pariških razbojničkih družina baciše se jedni na druge. Oni što su imali mačeve ili bodeže udariše nasumce i krv je šiknula. Drugi su se ugledali na Calembredainea te grabili sa zemlje lubanje i bacali ih na protivnike kao kakve lopte.
Anđelika se skokom nađe u gužvi s namjerom da umakne.
Ali snažne ruke je dograbe i odvedu pred podij gde su je držali pomoćnici Velikog Coesrea koji je, okružen svojom tjelesnom stražom, frčući svoje crne brkove bešćutno promatrao tok bitke. Sjedobradi pokupi sa zemlje kotlić i čvrsto ga stegne uza se.
Idiot Balonja i Veliki Eunuh zlurado su se smijali. Thibault svirač vergla je okretao ručicu svoga instrumenta i pjevao kao da je pomahnitao.
Gurane, gažene stare prosjakinje su siktale kao zmije.
Anđelika opazi starca, koji je imao samo jednu nogu, kako snažnim udarcima svoje štake mlati Drvoguza po glavi, kao da u nju zabija čavle. Međutim ga jedan od protuha proburazi mačem i starac se sruši preko bogalja.
Barkarola i žene Velikog Coesrea su se sklonili na krov jedne kosturnice odakle su, grabeći u ogromnim zalihama mrtvačke lubanje, uzeli na nišan mjesto bojnog meteža.
Svoj toj pomahnitaloj vici i urlanju, svom tom cviljenju pridružila su se sada dozivanja stanovnika susjednih ulica koji su s prozora gledali na to vrzino kolo vještica. Oni su zazivali Bogorodičino ime i dozivali stražare.
Mjesec se polako spuštao iza obzorja.
Rodogone i Calembredaine su se još uvijek borili poput bijesnih pasa. Udarci su slijedili za udarcima. Bili su podjednake snage. Iznenada se razliježe uzvik čuđenja.
Rodogone je nestao kao nekom čarolijom. Ta neobična pojava unese strah i pomutnju među gledatelje, sve same bezbožnike. Ali uto začuše kako Rodogone doziva. Calembredaine ga jednim udarcem bijaše otpremio na dno skupne grobnice. Došavši k svijesti među lešinama, molio je da ga izvuku odande.
Grohotan se smijeh razliježe najprije među najbližim gledaocima, a potom se kao val raširi na ostale.
Zanatlije i radnici iz obližnjih ulica slušali su, oznojenih čela, taj urnebesan smijeh koji se nadovezao na ubojničko vriskanje. Žene po prozorima križale su se u strahu.
Odjedared srebreni zvuk zvona najavi Zdravomairiju.
Strašna bujica grdnji i sramotnih riječi ispuni sivu noć nad grobljem, dok su sa svih crkava u gradu brujali jutarnji pozdravi Bogorodici.
Trebalo je bježati. Kao zli duhovi koji se boje svjetla, svijet podzemlja je napuštao groblje Saint-Innocents.
U toj zori, prljavoj i smradnoj, tek malko načetoj kao sukrvica ružičastim mrljama, Calembredaine je stajao pred Anđelikom i promatrao je smijući se.
Tvoja je - reče Veliki Coesre.
Anđelika ponovo skoči i htjede bježati prema ulazu u groblje. Ali je silovite ruke dograbe i prikriju na mjestu. Prljava joj krpa začepi usta. Otimala se i otimala dok nije izgubila svijest.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:10 am




3.
ANĐELIKA U CALEMBREDAINEOVOJ VLASTI JEZIVA SMRT FRATRA BECHERA

Ničega se ne boj - reče Calembredaine.
Sjedio je na jednom stocu pred njom, a ogromnim se šakama odupro o koljena. Plamen svijeće sa srebrnog svijećnjaka što je bio postavljen na pod borio se s blijedom svjetlošću dana.
Anđelika se pomakne i opazi da leži na ležaju krcatom ogromnim količinama ogrtača koji su se razlikovali i po kakvoći tkanine i po boji. Bilo ih je vrlo raskošnih, od baršuna, ukrašenih zlatom, pa do onih kakve nose mladi gospodičići kad s gitarom odlaze pod prozore svojih dragana, pa drugih od teškog parheta, širokih kakve nose putnici ili trgovci.
Ničega se ne boj Anđeliko - ponovi razbojnik.
Ona ga je gledala razrogačenim očima. Da nije možda poludjela? On je govorio narječjem kojim se govori u Poitouu i ona ga je razumjela.
Čovjek podigne ruku prema svom licu i jednim jedinim trzajem otkine ljubičastu izraslinu što mu je presjecala obraz. Protiv volje ona ispusti nervozni krik. Ali on je već odbacio unazad prljavi šešir, a zajedno s njim i čupavu periku. Na kraju razveže crni povez što ga je preko oka nosio.
Pred Anđelikom je stajao mladić tvrdih crta lica. Kratka i crna kosa mu se kovrdžala na četvrtastom čelu. Uvučena pod guste obrve dva kestenjasta oka su je motrila pažljivo i s očitim izrazom tjeskobe.
Anđelika se rukom uhvati za grlo. Osjećala je da se guši. Kao da joj je krik zaglavio u grlu. Naposljetku stane sricati slogove kao gluhonijemo čeljade koje miče usnama, a ne čuje zvuk vlastitoga glasa: - Ni… ko… la.
Laki osmijeh raširi mladićeve usne.
Jest, ja sam. Prepoznala si me, dakle?
Ona baci pogled na prljavi svlak što je sada ležao na podu pored stoca: periku, crni povez…
Jesi li ti onaj što ga zovu … Calembredaine?
On se isprsi i snažno se udarivši po prsima koja odjeknuše, poviče:
Jest, ja sam Calembredaine, glasoviti lola s Novog mosta. I ja sam postao netko i nešto otkako smo se zadnji put vidjeli, a?
Anđelika ga je šutke promatrala. Još uvijek je ležala ispružena na ležaju načinjenom od starih ogrtača; nije bila kadra, da se pomakne. Gusta magla kao dim probijala se u prostoriju kroz rešetke na prozoru u polakim kolutima. Možda joj se zbog toga to biće u dronjcima, taj Herkul odrpanac. crnog i neobrijanog lica koji se tukao u prsa i pri tom vikao: „Ja sam Nikola… Ja sam Calembredaine…” činio kao neko priviđenje što ga je njezina mašta stvorila.
Imala je dojam da će se ponovo onesvijestiti.
On se, međutim, ušetao uzduž i poprijeko ne puštajući je ni časa s očiju.
U šumama se može izdržati dosta dobro dok je toplo - nastavio je on svoju priču. Radio sam s krijumčarima soli. Poslije sam naišao na jednu bandu u šumi Mercoeur. Banda se sastojala od nekadašnjih plaćenika, od nekadašnjih seljaka sa Sjevera, odbjeglih robijaša. Bili su dobro organizirani. Pridružio sam im se. Pljačkali smo namjernike na cesti što od Nantesa vodi za Pariz. Ali u šumi se može izdržati dok je toplo. Početkom zime treba se skloniti u grad. Nije to lako… Okrenuli smo na Tours, pa na Chateaudun. Tako smo, eto, stigli pred Pariz. Kolike li smo nevolje doživjeli sa ovim lovcima na prosjake i razbojnike. Stalno su ti za petama! Kad bi koga uhvatili na gradskim vratima, obrijali bi mu obrve i pola brade i onda ga otjerali. Lijepi moj prijatelju, vrati se na selo, vrati se na svoje
zapaljeno imanje, na svoja opustošena polja, na mjesta gdje si se do jučer borio. A mogao si dospjeti i u Opću bolnicu ili Chatelet, ukoliko si u džepovima imao komad kruha što ti ga je dala pekarica, a dala ti ga je jer ti ga je morala dati. Ali ja sam pronašao putove da se uvučem u grad: pronašao sam podrume koji su od jedne kuće vodili u drugu, kanale koji svršavaju u jarcima, teglenice zaleđene duž čitave Sene, počevši tamo od Saint-Clouda. S jedne teglenice na drugu… i tjeraj! Jedne smo noći, nećeš mi vjerovati, svi uspjeli ući u Pariz; kao štakori…
Ona će nato neodređeno: - Kako si mogao pasti na tako niske grane? On se nadnimi nada nju lica zgrčena od bijesa.
A ti?
Anđelika pogleda svoju razdrapanu haljinu. Raspuštena i nepočešljana kosa virila joj je ispod platnene kapice kojom je u zadnje vrijeme pokrivala glavu po uzoru na žene iz naroda.
Nije to isto - odgovori.
Nikola zaškripi zubima i zareži kao razbjesneli pas:
Ej, sada je… gotovo isto. Čuješ li…kučko!
Mlada žena ga je promatrala. Na usnama joj se pojavi neka vrsta dalekog osmijeha… Bio je to baš on. Ponovo ga je vidjela kako stoji na suncu ispruživši prema njoj svoju ogromnu ručetinu punu šumskih jagoda. A na licu mu onaj isti opaki, osvetljivi izraz… Malo-pomalo joj se vraćao u sjećanje. Tako se saginjao… Onaj Nikola kad bi bio u neprilici, još seljak, ali već stvor koji ne pristaje u krasotu proljetnog šumarka… Silovit kao životinja kad se tjera. Pa ipak je stavio ruke iza leđa da ne bi upao u iskušenje da je dograbi i siluje: „Kazat ću ti… Samo si ti postojala u mom životu… Ja sam kao netko tko nije na svom mjestu te se vrzma i amo i tamo ne znajući ni sam zašto. Moje jedino mjesto si bila ti…” Prilično krasnorječiva ljubavna izjava za jednog seljaka. U stvari, njegovo pravo mjesto bilo je upravo ono na kojem se sada našao: strašan i bezočan vođa razbojnika u glavnom gradu… Vođa ništarija koji radije otimlju drugima nego da u znoju lica svoga zarađuju za život. To se moglo nazrijeti još u ono vrijeme kad je napuštao svoje stado da bi ukrao doručak drugim pastirčićima. A Anđelika mu je bila pomoćnik.
Ona se jednim, trzajem uspravi na ležaju i netremice se unese svojim zelenim pogledom u njegove oči:
Zabranjujem ti da me vrijeđaš. Ja nikada nisam bila tvoja kučka! A sad mi donesi da nešto pojedem. Gladna sam!
Zaista, nenadana glad joj je zahvatila tijelo i svrdlala u crijevima. Nikolu Calembredainea kao da je zbunio njezin napad.
Ne miči se - reče - odmah ću se pobrinuti za jelo.
Dohvativši željeznu polugu, udari po gongu od bakra koji se poput sunca sjajio na zidu. Umah na stepenicama odjekne bat cokula i na odškrinutim se vratima pojavi čovjek začuđena lica. Nikola ga pokaže Anđelici:
Predstavljam ti Bljezgara, jednoga od mojih džeparoša. No prije svega o njemu treba reći da je savršen glupan. Prošlog mu je mjeseca pošlo za rukom da ga pribiju na stup sramote. Stoga sam ga zadržao ovdje da mi kuha dok mušterije po tržnicama ne zaborave oblik njegova nosa. Poslije ćemo mu staviti vlasulju i dati škarice. A onda jao kesama! Što imaš u loncu, ništarijo?
Bljezgar ušmrkne, a zatim rukavom košulje obriše zabaljeni nos.
Svinjske nožice, šefe, i uz to kupusa.
Ti si svinja - zariče Nikola. - A što ti se čini, hoće li to jelo biti po volji jednoj gospođi, a?
Ne znam, šefe.
Neka donese - nestrpljivo se javi Anđelika.
Gotovo se onesvijestila oćutjevši miris jela. Zaista je bila neugodna ta glad koja ju je spopadala u najvažnijim i najdramatičnijim trenucima njezina života. I što je u većoj nevolji bila, veću je glad osjećala!
Kad se Bljezgar vratio noseći drvenu zdjelicu punu kupusa i hladetine, pred njim je kročio Barkarola. Po svom običaju ovaj skoči uvreten, a potom se okrene k Anđeliki i nakloni joj se poput kakva dvoranima što je, s obzirom na njegove okrugle nožice i ogroman mu šešir, bilo vrlo smiješno vidjeti. Njegovo užasno ružno lice zračilo je bistrinom uma, pa čak i izvjesnom ljepotom. Možda je zbog toga, usprkos svojoj nakaznosti, odmah postao simpatičan Anđeliki.
Čini mi se da nisi baš previše zadovoljan svojom novom ljubavlju, Calembredaine - reče Barkarola i namigne mu. - Ali što li će na ovo kazati markiza Poljaka?
Zaveži gubicu, gnjido! - zareži šef. - Kojim pravom ti ulaziš u moju odaju?
S pravom vjernoga sluge koji je zavrijedio nagradu, šefe. Ne zaboravi da sam ti upravo ja doveo ovu lijepu djevojku koju si već odavna vrebao po svim pariškim uglovima.
Dovesti je na groblje Saints-Innocerats! Ti se možeš pohvaliti svojom lukavošću! Malo je trebalo pa da je Veliki Coesre sebi uzme, a Rodogone Egipćanin umalo mi je nije ispred nosa odnio.
Pa trebalo je da je nekako zaradiš - odgovori patuljčić Barkarola koji je morao sasvim zabaciti glavu unazad da bi gledao u lice Nikolu. - Kakvog bih ja šefa imao kad se on ne bi tukao za svoju markizu! Samo ne zaboravi da još nisi platio sav miraz. Nije li tako, ljepotice?
Anđelilca nije ništa čula jer je halapljivo jela. Patuljak ju je samilosno promatrao.
Najukusniji dio svinjske nožice su sitne kosti - ljubazno primijeti. - Čovjek ih s užitkom isisa, a potom ispljune. Osim tih sitnih kostiju ostalo ne vrijedi bogzna koliko.
Što si htio kazati tvrdnjom da miraz još nije plaćen? - upita ga Calembredaine namrštivši obrve.
Do vraga! Mislio sam na tipa kojega ona hoće da ucmekamo! Na fratra razrokih očiju!
Nikola se okrene k Anđeliki.
Je li to istina? Da li se ti slažeš s tim?
Ona je prebrzo jela. Najela se i sad je u čitavom tijelu osjećala neobičnu malaksalost, stoga se ponovo pruži po ogrtačima.
Na Nikolino pitanje odgovori zatvorenih očiju.
Jest, treba ga ubiti!
I pravo je - poviče veselo patuljak - da krv poprska svadbenu noć prosjaka! Hu! Hu! Fratrova krv…!
Patuljak tresne jezivu psovku, našto mu se šef zaprijeti šakom te on strugnu uza stepenice. Calembredaine udarcem pete zatvori rasklimana vrata.
Nato se približi čudnovatom ležaju na kojemu se nalazila mlada žena i podbočivši se šakama, dugo je promatraše. Naposljetku ona otvori oči.
Je li istina da si me dugo vremena slijedio po pariškim ulicama? - upita.
Odmah sam te pronašao. Ta možeš i zamisliti, zahvaljujući svojim ljudima, ja sam vrlo brzo obaviješten o svima došljacima i znam bolje od njih koliko dragulja posjeduju i kako se ulazi u njihovu palaču kad sat odbiija ponoć na tornju stražarnice na trgu Greve. Ali ti si me vidjela onaj put u gostionici „Tri čekića”…
Prostače! - šapne ona i naježi se pri tom. - Zašto si se smijao gledajući u mene…?
Jer mi se odjedared učinilo da ćeš ubrzo postati moja!
Ona ga hladno pogleda, zatim slegne ramenima i zijevne. Nije se bojala Nikole kao što se bojala Calembredainea. Ona je uvijek s njim radila što je htjela. Bojati se mogla samo ljudi koje nije poznavala dok su bili djeca. San joj je zaklapao oči. Ponovo upita nesigurnim glasom:
Zašto… zašto si napustio Monteloup?
E ovo je da čovjek svisne - poviče on prekriživši ruke na prsima - Zašto? Zar misliš da sam ja umirao od želje da me stari Guillaume nabode na koplje… poslije
onog što je među nama bilo'? Napustio sam Monteloup na dan tvoje svadbe. Zar si i to zaboravila?
Jest, ona je to sasvim smetnula s uma. Pod spuštenim vjeđama naviralo je sada sjećanje i ona osjeti miris vina i slame, osjeti težinu snažnoga Nikolina tijela na svojemu i ono mučno čuvstvo žurbe, i bijesa što su je prekinuli prije vremena.
Ah! - poviče on gorko. - Može se reći da ja za tebe nisam ništa značio. Prirodno, ti me se sigurno nikad za svih ovih godina nisi ni načas sjetila, a?
Pa i nisam - odgovori ona nehajno. - Ta imala sam prečega posla no da mislim na slugu s očeva imanja.
Kučko! - poviče on izvan sebe. - Pazi dobro što govoriš. Sluga s imanja tvoga oca sada je tvoj gospodar. Ti mi pripadaš.
I dok je on dalje tako vikao, ona je zaspala. Njegov glas ne samo da joj nije smetao već je u njoj budio čuvstvo grube, ali blagotvorne zaštite. On odjednom umukne.
Evo - izusti ispotiha - baš kao nekad… kad bi zaspala na mahovini usred naših svađa. Pa, spavaj, ljubljena moja. U svakom slučaju, ti mi pripadaš. Je li ti hladno? Hoćeš li da te pokrijem?
Ona mu gotovo neprimjetnim pokretom vjeđa potvrdno odgovori. Nikola potraži vrlo raskošan plašt i baci ga preko nje. Zatim je polako i gotovo sa strahom pomiluje po čelu.

Ta neobična soba bijaše zaista vrlo čudnovata. Sagrađena od ogromnih stijena, kao stare kule, bijaše okrugla. Svjetlo se unutra probijalo kroz malo okance ispresijecano željeznim motkama. Bila je dupkom puna najrazličitijih predmeta od vrlo finih ogledala uokvirenih ebanovinom ili bjelokošću, pa do starih zarđalih željeznih predmeta te alata kao što su čekići, pijuci, oružje…
Anđelika se protegne. Napola budna u čudu je gledala naokolo. Potom je ustala i dohvatila jedno ogledalo. U njemu se odrazi lik neke nepoznate djevojke okrutnih i suviše upornih očiju, kao što su oči u opake mačke dok vreba na svoj plijen. Večernja svjetlost se u sumpornim preljevima odražavala na njezinoj nepočešljanoj kosi. Brzo odbaci od sebe ogledalo prestrašivši se. Ta žena lica kao u progonjena stvora, izgubljena izraza, nije bila ona…! Što se s njom događalo? Zašto su u toj okrugloj prostoriji bili svi ti predmeti? Mačevi, kuhinjsko posuđe, neseseri, kovčežići puni marama, lepeza, rukavica, nakita, štapova, glazbenih instrumenata, jedno grijalo za krevet, hrpe kosa, a nadasve ti plaštevi i ogrtači koji su, prebačeni jedni preko drugih, bili krevetom na kojemu je ona spavala.
Međutim, jedan vrlo graciozan ormarić s pretincima izrađen od egzotičnog drva s otoka kao da se čudio što se nalazi među tim vlažnim zidovima.
Ona osjeti za pasom neki tvrdi predmet. Potegne kožnati držak i izvuče napolje dug i šiljati bodež. Gdje li ga je već vidjela? U jezovitom i teskobnom snu, kad se ono Mjesec poigravao mrtvačkim lubanjama.
Čovjek tamne puti ga je držao u ruci. Zatim mu je bodež ispao i Anđelika ga je pokupila iz blata kad su se on i Calembredaine dohvatili i srušili na zemlju. Držala je u ruci bodež Rodogonea Egipćanina. Ponovo ga gurne u prslučac. Trudila se da sredi zbrku u glavi.
Nikola! Gde je Nikola? Potrči k prozoru. Između željeznih prečaga na oknu opazi Senu, njezine lijene vode, boje apsinta pod naoblačenim nebom, opazi onaj neprestani pokret čamaca i teglenica. Na drugoj strani rijeke, utonuloj već u sumrak, prepozna sjene Louvrea i Tuileriesa.
Pogled na te građevine izazva u njoj sjećanje na njezin bivši život, i to je se strašno kosne. Bila je uvjerena da je poludjela. Nikola! Gdje je Nikola?
Baci se k vratima i, našavši ih zatvorenim i zaključanim dvostrukim kračunima, stane po njima bijesno lupati. Urlajući je dozivala Nikolu zarivši nokte u gnjilo drvo.
Ključ zaškripi u bravi i pred njom se pojavi čovjek crvena nosa.
Kog si se vraga tako razgalamila, markizo? - upita je Bljezgar.
Zašto su ova vrata bila zatvorena?
Ne znam.
Gdje je Nikola?
Ne znam.
Gledao ju je neko vrijeme, a onda joj predloži:
Dođi da vidiš prijatelje, to će te smiriti.
Ona pođe za njim po zavojitim stepenicama od kamena, vlažnim i mračnim.
Što je niže silazila sve je jasnije razabirala viku, grohotan smijeh i dernjavu djece. Najzad se nađe u prostranoj dvorani na lukove, punoj svijeta. Najprije joj upadne u oči Drvoguz na velikom stolu, postavljen tamo kao komad govedine na tanjur. U dnu dvorane gorjela je vatra. Na kamenom ognjištu je sjedio Brzonogi i nadzirao lonac. Neka debela žena je čupala patku, dok je druga, mlađa, držala polugolo dijete među koljenima i brisala mu uši. Po slami na podu posvuda se pružili starci i starice, pokriveni dronjcima i prljava djeca koja su se s psima naganjala za otpatke hrane.
Nekoliko je ljudi sjedilo oko stola na starim bačvama koje su im služile umjesto stolica. Igrali su na karte ili pijuckali i pušili.
Kad je Anđelika ušla, sve se oči okrenu k njoj. Nasta muk među tim bijednicima.
Dođi naprijed, djevojčice - pozove je Drvoguz poprativši svoje riječi svečanim pokretom. - Ti si družica našeg šefa Calembredainea. Prema tome dugujemo ti poštovanje. Hej, vi tamo, brže se dižite i dajte jednu stolicu markizi!
Jedan što je pušio lulu laktom gurne susjeda.
Nema šta, djevojka je bez greške! Calembredaine je ovaj put dobro izabrao, gotovo bolje od tebe.
Čovjek kojemu bijahu upućene te riječi približi se Anđeliki i primi je za bradu umiljatim, i odlučnim pokretom u isti mah.
Ja sam Lijepi Dječak - reče. Ona mu bijesno skine ruku.
Zavisi od ukusa.
Dvoranom se razlegne smijeh. Prisutnima se učini vrlo duhovitim njezin odgovor.
Ne zavisi - primijeti Drvoguz gušeći se od smijeha - rekao ti je svoje ime. Lijepi Dječak, tako ga zovu. Deder, Bljezgaru, daj djevojci da nešto popije. Bogami, meni se ona sviđa.
Staviše pred nju veliku čašu na kojoj bijaše utisnut grb nekog plemića čiju je palaču vjerojatno posjetila Calembredaineova razbojnička družina u noći bez mjesečine. Bljezgar je napuni do vrha crnim vinom, a uz put napuni i ostale čaše.
U tvoje zdravlje, markizo…! Kako se zoveš?
Anđelika.
Grohotan i pijani smijeh družine ponovo odjekne ispod svodova.
Ovo je da crkneš od smijeha! Anđelika?! Ha! Ha! Ha! Nema šta, pravi pravcati anđeo! Ovoga kod nas još nije bilo… A zašto i ne bi? Na koncu konca zašto i mi ne bismo bili anđeli? Budući da je ona naša markiza… U tvoje zdravlje Markizo anđela!
Smijali su se i pri tom se udarali po stegnima što je proizvodilo zvuke slične jezovitom i zaglušnom bubnjanju.
U tvoje zdravlje, markizo! Deder, pij…pij, do vraga!
No ona je sjedila nepomično, vodeći očima po pijanim i neobrijanim licima što su se naginjali sa svih strana prema njoj.
Pij već jednom! - zaurla Drvoguz svojim stravičnim glasom.
Ona se izazivački zagleda u nakaznog čovečuljka ni ne zaustivši. Zavlada tišina nabijena prijetnjom. Najzad Drvoguz uzdahne i rastužena izgleda promatraše svoje drugove.
Neće da pije! Šta li joj je?
Šta li joj je? - ponavljali su ostali za njim. - Lijepi Dječače, ti se razumiješ u žene, pokušaj je udobrovoljiti.
Lijepi Dječak slegne ramenima.
Gomilo glupana - prezrivo lane - zar ne vidite da od ove nikad ništa nećete vikom postići?
I sjedine pokraj Anđelike i polako je pomiluje po leđima kao što se miluje dijete.
Ne boj se, nisu oni opaki, znaš. Prave se važni da bi prestrašili građane. Mi smo te već zavoljeli. Ti si naša markiza. Markiza anđela! Zar ti se ne sviđa? Markiza anđela! Ipak, nije li to lijepi naziv? A i pristaje ti, i tvojim lijepim očima. De, napij se, lijepo moje. Vino je dobro. Jedna bačva je na svojim vlastitim nogama došla od luke Greve sve do kule Nesle. Tako ti je to kod nas. Ovo je Dvor čudesa!
Mladić joj primakne čašu usnama. Nju nekako potakne njegov muški i umiljati glas. Uze čašu i ispije. Vino je zaista bilo dobro. Ugodna toplina joj prostruji tijelom. Odjedared joj se sve učini jednostavnijim i manje strašnim. Popije još jednu čašu, a potom se laktom osloni o stol i stane promatrati oko sebe. Bogalj ju je promatrao sumornim pogledom, kao morsko čudovište nepokretno na dnu mora. Možda mu je naređeno da motri na nju? Ali ona nije ni mislila bježati. A kamo bi i otišla?

Navečer su se vraćali u svoja skloništa prosjaci i prosjakinje koji su bili pod Calembredainovom zaštitom. Bilo je mnogo žena koje su u naručju nosile bolesnu dječicu ili novorođenčad umotanu u krpe. Ova su stalno potiho kmečala. Jedno od ove djece, kojemu je čitavo lice bilo u gnojnim mjehurima, bi izručeno ženi što je sjedila pored ognjišta. Ova spretnim i brzim trzajem poskida kraste s djetetova lica, mokrom krpom prijeđe preko sitnog lišća koje sad bijaše glatko i zdravo. Na kraju mu majka pruži punu dojku.
Anđelika se trgne na taj prizor. Drvoguz se osmjehne i objasni svojim muklim glasom:
Kao što vidiš, kod nas se brzo ozdravlja. Ne moraš poći u procesiju da bi vidjela čudesa! Ovdje se događaju svakog dana. Vrlo je lako moguće da u ovom trenutku neka dobra i milosrdna gospođa priča: «Oh, draga, vidjela sam jedno dijete na Novom mostu. Lice mu je sve sami gnojni mjehuri. Koje li bijede…! Jasno, dala sam milostinju bijednoj mu majci!" I te su bogomoljke vrlo zadovoljne. A djetetu nije bilo ništa. Majka mu je na lice zalijepila malo suhog kruha natopljenog medom, da bi se privukle muhe… Gle, stigao je Mišja Smrt. Možeš sada otići… Iznenađena, Anđelika se upitno zagleda u nj.
Nije potrebno da razumiješ - promrmlja bogalj. - Mi smo se sporazumjeli s Calembredaineom.
Mišja Smrt, koji je upravo ušao u tom trenutku, bijaše sušičavi Španjolac. Bio je tako mršav da su mu zašiljena koljena probila hlače. Taj se bijedan otpadak s bojnih polja u Flandriji uza sve to pravio nebojša i razmetao svojim dugim crnim brkom, perjem okićenim šeširom i sabljetinom što ju je nosio preko ramena, a na kojoj je bilo nabodeno pet ili šest crknutih miševa. Za dana je Španjolac prodavao nekakav prašak za ubijanje glodavaca, dok je noću upotpunjavao svoje mršave prihode stavljajući u Calembredaonovu službu svoje znanje mačevatelja.
On vrlo dostojanstveno pristane da popije čašu vina. Potom stane gristi komad repe dok su se neke starice svađale oko njegove lovine: prodavao je svakog miša za dva novčića. Pošto je primio novac, Mišja Smrt dohvati svoju sablju i njome pozdravi prisutne, a zatim je spremi u korice.
Spreman sam - reče u zanosu.
Odlazi - Drvoguz će Anđeliki.
Zauzevši odbrambeni stav, ova htjede nešto upitati, no odmah odustane od te namjere. Uto i drugi muškarci poustaju, takozvani „vojničine”, to jest bivši vojnici naviknuti na pljačku i bitke kojima je teško padao nerad mirnih vremena. Ona odjednom opazi da je sa svih strana okružuju ti zlikovački likovi. Na sebi su imali razderane uniforme na kojima su se još vidjeli porubi i pozlate, oznake regimenti u kojima su služili.
Anđelika privuče ruku k boku, pa je zatim gurne pod prslučac gdje bijaše sakrila Egipćaninov bodež. Bijaše odlučila da će, ako baš bude morala, skupo prodati svoju kožu.
Ali bodeža pod prslučoom ne nađe.
Plane, a bijes joj još više raspali popijeno vino: - Gdje je moj nož?
Evo ga - javi se odmah Bljezgar svojim unjkavim glasom.
I pruži joj nož nevina izraza na licu. Anđelika se zbuni: kako joj je mogao izvući iz prslučca nož a da ona to uopće nije osjetila?
Ponovo u prostoriji odjekne urnebesan smijeh, grozan smijeh prosjaka i razbojnika, smijeh koji će čitav život proganjati Anđeliku.
Sjajna lekcija, curice! - poviče Drvoguz. - Naučit ćeš da poštivaš Bljezgarove ruke. Svaki je njegov prst pravi čarobnjak. Propitaj se kod domaćica na tržnici šta o tome misle.
Lijep je ovaj bodež - primijeti jedan od „vojničina” dohvativši ga.
Ali pošto ga je dobro osmotrio, baci ga na stol obuzet strahom: - Ta to je nož Rodogonea Egipćanina…!
S mješavinom nemira i poštovanja svi se zagledaju u bodež koji se svjetlucao na svjetlu voštanica.
Anđelika uze bodež i ponovo ga sakrije pod prslučac. Imala je dojam da je taj pokret posvećuje u očima onih bijednika. Njima nije bilo poznato kako je ona došla do tog trofeja jednog od najopasnijih neprijatelja njihove družine. Tajna je djelovala na njih: okružila ju je aureola slave.
Ivić Drvoguz propišta: - Hej, ova naša Markiza anđela je jača no što se čini. Ona iziđe praćena pogledima poštovanja i divljenja.
Našavši se napolju, Anđelika vidje kako se u gotovo mrkloj noći koči urušena kula Nesle. Zaključi da se prostorija u koju je bijaše smjestio Nikola Calambredaine nalazila na samom vrhu i da je služila kao spremište za stvari što ih je njegova banda krala. Jedan od „vojničina” joj ljubazno objasni kako je Calembredaineu palo na pamet da se neki članovi bande smjeste u staroj srednjovjekovnoj kuli usred Pariza. Zaista je ta kula bila idealno sklonište za protuhe.
Dvorane napola u ruševinama, bedemi u raspadanju, klimavi tornjići pružali su skloništa na kojima su im ostale bande po predgrađima uveliko zavidjele.
Pralje, koje su dugo vremena sušile rublje po kruništima kule Nesle, morale su pobjeći pred strašnom najezdom.
Nitko nije ni mislio odatle istjerati lupeže koji su vrebali na kočije iz predgrađa Saint-Germain skrivajući se ispod mostića što su, slični samarima, bili podignuti iznad nekadašnjih jaraka. Svršilo se na tome da je svijet smatrao okolicu kule Nesle, u samom srcu Pariza, vrlo opasnim mjestom. Ponekad se zvuk violina u Tuileries, s druge strane Sene, miješao sa zvukom gusala starog Urlikala ili s pripjevima Thibaulta verglaša uz čiju su svirku prosjaci plesali i orgijali.

U maloj luci gdje se prodavao ogrev, a koja se nalazila nedaleko od kule, lađari snize glas primijetivši na obali opasne prilike.
Nije se više moglo izdržati na tom mjestu, govorili su između sebe. Kad će već jednom gradski suci narediti da se poruše stari bedemi i otjera sav onaj ološ?
Gospodo, da ste mi zdravo - pozdravi ih Mišja Smrt približivši im se. - Ne biste li bili dobri pa nas prevezli do obale Gesvres?
Imate li novaca?
Imamo ovo - odgovori Španjolac prislonivši mu na trbuh vrh svoga mača.
Čovjek pomirljivo slegne ramenima. Svakog su dana imali pune ruke posla s lupežima koji su se skrivali u lađama, krali robu i tražili da ih se prevaža na drugu stranu, i to badava, kao gospoda. Kad je lađara bilo više, izbijale su krvave gužve, u kojima su sijevali noževi, jer taj svijet što je živio na vodi nije baš bio obdaren vrlinom strpljivosti.
Te večeri, međutim, trojica mornara što su kraj upaljene vatre bdjeli pokraj teglenica, shvatiše da je bolje ne zametati kavgu. Jedan se mladić na znak svoga
gospodara diže i, ne baš sasvim uvjeren, odriješi jedan čamac na koji poskakaše Anđelika i njezini mrki drugovi. Čamac prođe ispod lukova Novoga mosta i u blizini Mosta Notre Dame pristane uz obalu Gesvres.
Baš ti hvala, djetence - reče Mišja Smrt mladome lađaru. - Ne samo da smo ti zahvalni, već te puštamo da se vratiš natrag, živ i zdrav. Jedino ćeš nam posuditi svoj fenjer. Vratit ćemo ti ga kad se sjetimo…
Ogroman luk na kome je počivala obala Gesvres tek je nedavno sagrađen. Bio je to grandiozan posao, pravo remek-djelo u obrađenom kamenu.
Prodrijevši unutra, Anđelika začuje šum obuzdane rijeke. Ona ju je svojim silovitim tokom podsjetila na riku oceanskih valova. Buka kočija koje su prolazile iznad njih sličila je na daleku grmljavinu i još više pojačavala taj dojam. Hladna i vlažna, ta je grandiozna rupa, izdvojena u srcu Pariza, čini se, bila navlas stvorena zato da posluži kao sklonište svim zločincima velikoga grada.
Lupeži prođoše njome s kraja nakraj. Skačući su se prebacili preko tri ili četiri mračna prijelaza, koji su bili otvoreni zato da bi mesnicama u ulici Stari fenjer poslužili kao kanali za otjecanje, i u kojima je ključala bujica krvi.
Više naprijed nailazili su na druge prijelaze, uske i smrdljive, na stepenice skrivene u zavojima kuća, na nasipe gdje su im stopala do gležanja upadala u blato.
Kad su se ponovo našli na pariškim ulicama, bijaše gluha noć. Anđelika nije bila kadra da kaže gdje se nalazi. Jest, tu je bio mali trg s jednom česmom u sredini s koje se razlijegao mrmor vode.
Odjedared se u blizini javi Nikolin glas.
Jeste li vi, mladići? Je li i djevojka s vama? Jedan od „vojnika” okrene fenjer prema Anđeliki.
Evo je.
Ona opazi visoku priliku i jezovito lice razbojnika Calembredainea. Zatvori oči obuzeta užasom. Iako je znala da je to bio Nikola, ipak je onako prerušen u njoj pobuđivao strah.
Šef rukom spusti fenjer.
Kog vraga nosaš tu „dimljivku”? Gospodinu je sada neophodno svjetlo da bi hodao!
Nisam htio svršiti u Senu na obali Gesvres! - bunio se čovjek što je nosio fenjer. Nikola zgrabi grubo Anđeliku za ruku.
Ne boj se, srdašce! Ti vrlo dobro znaš kako u stvari izgledam - podrugivao joj se.
Ti, Zimovko, postavi se s druge strane ulice, iza kamena međaša. Ti, Martine, ostani sa mnom. Ti, Goberte, pođi tamo dolje. Ostali neka vrebaju na raskršćima. Barkarola, jesi li ti na svom mjestu?
Jedan glas koji kao da je dolazio s neba odgovori: - Tu sam, šefe. Patuljak se bijaše šćućurio na tabli okačenoj nad jednim dućanom.
Od trijema u kojemu se nalazila zajedno s Nikolom, Anđelika je mogla vidjeti usku uličicu u svoj njezinoj duljini. Nekoliko fenjera, obješenih ispred bogatijih kuća, slabo su je osvjetljavali. Na njihovu je odsjevu središnji potočić pun otpadaka bio nalik na gadnu zmijurinu.
Dućančići zanatlija bili su dobro zatvoreni. Svijet je lijegao. Iza prozorskih su stakala promicali okrugli plamičci voštanica.
Jedna žena je otvorila prozor da bi ispraznila vedro na ulicu. Čulo se kako prijeti djetetu što je plakalo da će pozvati opata Bourrua. Bijaše to bauk onog vremena, bradati opat, pričalo se, koji je prolazio svijetom s vrećom na leđima da bi u nju trpao zločestu djecu i odnosio ih.
Sad ću ja tebi pokloniti opata Bourrua! - promumlja Nikola.
Potom nadoda napetim i tihim glasom: - Sad ću ti platiti miraz, Anđeliko. Takav ti je običaj kod nas prosjaka. Čovjek plaća da bi dobio svoju dragu. Isto kao kad se kupuje ono što se želi imati.
U stvari, jedino svoje dragane mi kupujemo - primijeti jedan od razbojnika i zacereka se.
Nikola ga psovkom ušutka. Odnekud doprije šum koraka. Razbojnici umuknu i ukrute se. Polako izvuku mačeve iz korica. Neki čovjek se približavao skačući s jedne kamene ploče na drugu trudeći se da u lokvicama na ulici ne zablati svoje cipelice visokih peta i mašnom okićene.
Nije on - šapne Nikola Calembredaine.
Njegovi ljudi ponovo utaknu svoje mačeve u korice. Prolaznik začuje zveckanje oružja, trgne se, te, primijetivši nekoliko prilika što su se micale pod trijemom, nagne u bijeg urlajući: - Lopovi! Ubojice! Noćni razbojnici! Ubiše me!
Prokleti idiot - gunđao je Zimovka vrlo neraspoložen s druge strane ulice. - Kad se jednom desi da nekoga pustiš da mirno prođe, pa mu čak ni ogrtač ne skineš, onda ti se raznjače kao pravi magarac! Lud svijet!
Lagani zvižduk doprije s druge strane i on ušuti.
Gledaj tamo, Anđeliko, gledaj tko dolazi! - šapne Nikola i snažno stisne ruku mlade žene.
Smrznuta, ništa ne osjećajući, pa ni snažan stisak njegove ruke. Anđelika je čekala. Znala je što će se dogoditi. A to što će se dogoditi bilo je neumitno. I neophodno da se dogodi. Njezino je srce moglo ponovo oživjeti tek „poslije toga”. Jer u njoj je već sve bilo mrtvo i jedino je mržnja imala moć da sve to ponovo oživi.
Pod žutim svjetlom ulične lampe ona opazi dva fratra kako idu držeći se pod ruku. Odmah je u jednome od njih prepoznala Conana Bechera. Drugi, debeljuškast i brbljiv, nešto je govorio na latinskom razmahujući naveliko rukama. Mora da je bio malko naljoskan, jer je svaki čas vukao svog druga prema zidu kuća, a onda mu se ispričavao i odvodio ga nasred ulice i silio ga da hoda blatnjavim potočićem. Anđelika začuje rezak glas alkemičarev. I on je govorio na latinskom, ali silovito, kao da prosvjeduje.
Stigavši do trijema, stane se derati na francuskom kao da je poludio.
Dosta mi je, fra Amboise! Vaše teorije o krštavanju u masnoj juhi čisto su krivovjerje! Ni jedan sakramenat ne može biti svet, ako je voda koja se pri tom upotrebljava izmiješana s nečistim elementima, kao što su, u ovom slučaju, životinjske masti. Krštavati masnom čorbom! Kakvog li svetogrđa! A zašto da ne krštamo crnim vinom, kad ste već toliko zaintačili? Pa to bi bilo sjajno budući da vam se, kako se čini, mnogo sviđa.
I cimnuvši žestoko, mršavi se franjevac oslobodi ruke fra Amboisea, koji se za nj bijaše kao čičak prilijepio.
Debeljkasti fratar mucaše unjkavim glasom pijanca: - Oče, ražalostili ste me… Jao! Baš sam vas želio uvjeriti…
Odjedared oštro krikne: - Ah! Ah! Deus coeli!4
Gotovo u istom trenutku Anđelika se mogla uvjeriti da je fra Amboise bio kraj njih ispod trijema. - U vaše ga ruke predajem, prijatelji - šapne prebacivši se s najčišće latinštine na šatrovštinu.
Conan Becher se okrene: - Šta se dogodilo?
Ali mu riječ zapne u grlu kad je nesiguran pogled bacio po pustoj ulici.
Fra Amboise - zazove… - fra Amboise gdje ste?
Njegovo mršavo vansebno lice kao da se udubilo još više, oči mu iskočile iz duplji i čuli su kako teško diše idući polako naprijed i bacajući oko sebe užasnute poglede.
Hu! Hu! Hu!
Eto, to je patuljak Barkarola stupio na poprište zlokobno se glasajući poput noćne ptičurine. On se presavije preko metalne ploče na kojoj je bio ispisan naziv radnje i ona zaškripi. On se spretnim skokom ogromne žabetine stvori pred nogama fratra Bechera.
Ovaj se trgne i priljubi uza zid.

4 Bože na nebesima
Hu! Hu! Hu! - ponovi patuljčić huhukanje.
Barkarola se u paklenom plesu stane vrtjeti oko svoje žrtve. Skakao je oko njega uvreten, pozdravljao ga bečeći se i kreveljeći, a sve je to pratio besrambim pokretima. Smantao je fratra podižući oko njega pravu paklenu buku.
Uto iz mraka iziđe još jedno užasno stvorenje cerekajući se pri tom: nekakav grbonja krivih nogu. Koljena su mu se dodirivala, dok su mu noge i stopala bila isuviše raskrečena tako da je hodao naglim i jezivim trzajima i vrckanjem.
Ali njegovo nakazno tijelo bilo je upravo adonski lijepo prema užasnom mu licu. U stvari, na čelu je imao čudnu mesnatu izraslinu, koja se klatila i bila crvene boje.
Krkljanje što se otelo iz fratrova grla nije više imalo ničeg ljudskog.
Aaaaaah …! Vragovi! - zaurla.
Njegovo dugo tijelo se presavije i on padne na koljena na blatnjavu ulicu. Oči mu iskočile, a lice mu postalo žuto kao vosak. Između njegovih usnica što mu ih je grozan strah razvalio, tresli su se dva reda pokvarenih zuba.
Vrlo polako, kao u kakvoj mori, on podigne koštunjave ruke s razmaknutim prstima. Jezik mu se jedva pokrene. Najzad izusti:
Milost… Peyrac!
To ime izgovoreno usnama omraženog stvora, zarije se Anđeliki u srce poput bodeža. Ludilo što je prožimalo taj nestvaran prizor zahvati Anđeliku. Ona divljački zaurla:
Ubij ga! Ubij ga!
Odjednom ugrize Nikolu za rame a da ni sama nije bila svjesna svoga postupka. Nikola se oslobodi odgurnuvši je, a potom iz korica isuče mesarski nož kojim bijaše oboružan.
Ali se odjednom grobni mir uvuče u uličicu. Čulo se kako Barkarola govori:
Što je ovo sad?
Fratrovo se tijelo opustilo na bok, podno zida.
Razbojnici se primaknu bliže. Nikola se sagne i podigne nepokretnu glavu. Donja vilica se objesi i pri tom se ogromna usta razvale u posljednji tjeskobni pokret. Oči su mu već bile ukočene i zamućene.
Za nas tu više nema posla. Mrtav je! - reče Calembredaine.
A da ga nismo ni dotakli - dometne patuljak - zar ne, Kukmavče, da ga uopće nismo dotakli? Samo smo se kreveljili da bismo mu utjerali strah u kosti.
I tako dobro si to izveo da je crko… Crko od straha.
Baš smiješno - zaključi Barkarola.
Jedan se prozor otvori. Nečiji glas podrhtavajući upita:
Šta se dogodilo? Tko to govori o vragovima?
Podbrusimo pete - naredi Calembredaine. - Tu za nas više nema posla.

Kad su Parižani ujutro pronašli mrtvo tijelo redovnika Bechera a da na njemu nije bilo znakova niti od udaraca niti rana, sjetiše se riječi vješca što je živ spaljen na trgu Greve: "… Conane Becheru, za mjesec dana te pozivam na sud Božji…" Potražiše kalendare i utvrdiše da se mjesec navršavao upravo tog dana. Bez prestanka se križajući, stanovnici ulice Trešnjik, blizu Arsenala, pričali su o čudnim krikovima što su ih te noći trgli iz prvoga sna.
Moralo se platiti dvostruku cijenu grobaru koji je pokopao prokletoga fratra.
A na grob mu je stavljen ovaj epitaf: „Ovdje počiva otac Conan Becher, obračeni franjevac, koji je izdahnuo mučen od nečistih sila posljednjega dana mjeseca ožujka 1661.”
Banda Nikole Calembredainea, glasovitoga razbojnika, provela je noć pijući po krčmama.
Obreli su se u svim birtijama kolikogod ih je bilo između Arsenala i Novog mosta. Jatili su se oko jedne žene pomodrela lica i raspletenih kosa. Tjerali su je da pije.
Noć više nije bila crna već crvena, crvena kao vino, plamsala je poput požara. Stolovi su se rušili, vatre na ognjištima okretale su se oko svojih ognjenih osovina, podovi su se podizali u susret tavanicama!
Anđelika je bila pijana kao čep. Najzad povrati. Čelo nasloni nia stol; u glavi joj se rodi misao, a zatim je dugo i očajno mučila: "Izgubljena sam! Izgubljena sam…!" Odlučnim pokretom ruke Nikola je uspravi, a zatim je promatraše uznemiren i u čudu.
Zar ti je slabo? U stvari, još ništa ni popili nismo… Moramo proslaviti našu svadbu…
Opazivši, međutim, da je sasvim klonula i zatvorila oči, on je podiže u naručaj i iziđe.
Noć je bila hladna, ali toplina što je strujala s Nikolinih prsiju je ugrije i ona se osjećala bolje.
Ležeći između kopita brončanoga konja, pjesnik s Novog mosta opazi glasovitog razbojnika kako, lako kao kakvu lutku, u naručju nosi bijelu priliku raspuštenih kosa.
Kad je Calembredaine kročio u prostranu dvoranu prizemlja u kuli Nesle, jedan dio njegovih prosjaka i njegovih prosjakinja okupio se bijaše oko pucketave vatre. Jedna od žena skoči na noge i vičući kao da je pomahnitala, baci se na nj:
Izdajniče! Uzeo si drugu…! Prijatelji su mi to javili. A ja sam u međuvremenu satirala svoje zdravlje s bandom razvratnih mušketira.. Ali ja ću te kao svinju zaklati, a i nju također!
Nikola polako postavi na pod Anđeliku i prisloni je uza zid da ne bi pala. A zatim izmahne svojom ručetinom i djevojka se složi kao klada.
A sad dobro otvorite uši - reče Nikola Calembredaine - ova ovdje - i pri tom pokaže prstom Anđeliku - pripada meni i nikome drugome. Oni koji se usude da je dotaknu ili oni koji pokušaju da joj bilo čime dojađuju, imat će sa mnom posla. Znate što to znači, zar ne? A što se tiče markize Poljaka…
Dograbi djevojku za skut bluze i pokretom odlučnim i prezrivim odgurne je prema skupini mladića što su igrali na karte.
… možete s njom raditi što vas volja.
Zatim se Nikola Merlot, porijeklom iz Poitoua, nekadašnji pastir, a sad vuk, likujući okrene prema ženi koju je oduvijek ljubio, a koju mu je sudbina sada vratila.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:10 am





4.
ŽIVOT PROSJAKA U KULI NESLE


Calembredaine uze ponovo Anđeliku na ruke i stane se uspinjati uza stepenice kule. Uspinjao se polako da se ne bi spotaknuo. Od ispijenog mu se vina još uvijek maglilo u glavi. Ta sporost je davala svečani izgled njegovu uspinjanju.
Anđelika se prepustila stisku njegovih moćnih mišica. U glavi joj se malko vrtjelo zbog zavojitih stepenica.
Stigavši navrh, Nikola Calembredaine udarcem noge otvori vrata prostorije gdje su se nalazile pokradene stvari. Zatim pođe k bijednom ležaju napravljenom od ogrtača, spusti Anđeliku na nj kao kakav paket i uz to poviče:
Red je na nama dvoje sada.
Pokret i pobjednički smijeh što je rascijepio Nikolino lice koje se sjajilo u polumraku, trgoše Anđeliku iz pasivne ravnodušnosti koja bijaše njome ovladala još dok su bili u posljednjoj krčmi. Pošto bijaše povratila, sasvim se otrijeznila i ona sada skoči i potrči prema prozoru zgrabivši za željezne motke a da ni sama nije bila svjesna onoga što radi.
A što si ti - poviče iznad ramena - što si mislio kazati onim svojim glupavim: "Red je na nama dvoje sada?"
Ja… ali… htio sam reći - mucao je Nikola potpuno zbunjen.
Ona mu se podrugljivo nasmije.
Da ne misliš možda postati mojim ljubavnikom, ti, Nikola Merlote?
On se stvori pored nje u par nečujnih koraka. Čelo mu se nabra od ljutine.
Ne mislim - odgovori suho - već sam siguran.
To ćemo vidjeti!
Nema se tu šta vidjeti.
Ona ga izazovno odmjeri pogledom. Crvena svjetlost s vatre što su je lađari zapalili dolje na obali Sene, podno same kule, obasja ih obadvoje. Nikola duboko uzdahne.
Slušaj - otpoče muklim i prijetećim glasom - obraćam ti se zato što se o tebi radi i što treba da shvatiš. Ti nemaš prava da mi uskratiš ono što od tebe tražim. Tukao sam se za tebe, ubio sam onoga tipa po tvojoj želji. Veliki Coesre te je meni izručio, prema tome, sve je u najboljem redu što se tiče zakona podzemlja. Ti mi pripadaš.
A ako ja ne prihvatim zakone podzemlja?
Onda ćeš umrijeti - odgovori on i nešto kao blijesak sijevne u dnu njegovih očiju. - Od gladi ili od nečeg drugog. Ostavit ćeš kožu, ne obmanjuj se. Uostalom, ništa ti drugo i ne preostaje. Zar ne shvaćaš - nastavi i prisloni svoju stisnutu šaku na sljepoočicu mlade žene - zar ti ovom tvojom malom grofovskom tikvicom nisi još shvatila što je izgorjelo na trgu Greve zajedno s vješcem, tvojim mužem? Sve što te je prije dijelilo od mene! Sluga i grofica više ne postoje. Ja sam Calembredaine, a ti… ti više ništa nisi. Tvoji su te napustili. Oni tamo na onoj strani…
Ispruži ruku i pokaže na drugoj strani Sene ogromno zdanje Tuileriesa i hodnike Louvrea u kojima su žmirkala svjetla - Ni za one tamo više ne postojiš. Sad znaš zašto pripadaš podzemlju… jer je podzemlje domovina napuštenih… Ovdje će se uvijek naći nešto da pojedeš. Bit ćeš zaštićena. Bit ćeš osvećena i pružit će ti se pomoć. Ali ne misli na izdajstvo…
Zašuti. Bio je malko zadihan. Osjećala je na svome ramenu njegov vrući dah. Mada ju je jedva dodirivao, osjećala je kako žar njegove želje u njoj raspaljuje neke mutne požare. Vidje kako otvara svoje velike ruke, vidje kako ih podiže da bi je zgrabio, i kako zatim uzmiče ne usuđujući se da to učini.
Uze tada da je moli šapatom na narječju njihova sela.
Ljubavi moja, ne budi opaka sa mnom. Zašto si takva? A nije li, u stvari, sve vrlo jednostavno? Ovdje smo… sami … kao nekoć. I siti smo i gasni. A što da drugo radimo do da se ljubimo? Ne misliš mi, valjda, reći da me se bojiš!
Anđelika prasne u smijeh i slegne ramenima.
On nastavi: - Onda? Dođi…! Sjećaš li se? Mi smo se uvijek dobro slagali. Stvoreni smo jedno za drugo, čedo moje malo. Ništa se ne može protiv nečega kao što je ovo… Znao sam da ćeš mi jednoga dana pripasti. Nadao sam se. A sad je, vidiš, stigao taj trenutak…!
Ne - otpovrne ona tvrdokorno odmahujući svojom dugom kosom popadalom po ramenima.
Odjednom on pomahnita: - Čuvaj se. Mogu te i silom imati, ako mi bude volja…
Pokušaj. Oči ću ti iskopati noktima.
Naredit ću svojim ljudima da te drže - zaurla.
Podlače!
Obuzet očajem, on se uteče strašnim psovkama.
Ali ona jedva da ga je i čula. Čela naslonjena na čvrste željezne šipke na prozoru, kao zatvorenik koji je izgubio svaku nadu, Anđelika osjeti kako je svladava umor. "Tvoji su te napustili…" Kao odjek na tu Nikolinu rečenicu, odjeknuše joj u sjećanju druge riječi, oštre kao krvnička sjekira: "Neću da o vama više išta čujem. Morate nestati. Nikakva naziva, bez imena, bez ičega." Pred njom uskrsne Hortenzija, kao zmija, sa svijećnjakom u ruci:
Odlazi! Odlazi!
Nikola je imao pravo. Nikola Calembredaine, orijaš plahovite i divlje krvi, koji se iza njezinih leđa tresao i kleo da se od njegovih kletvi moglo srušiti i staro stijenje kule Nesle. Njegovi su dronjci imali grozan zadah grada, ali njegova je put, možda, ako je stisne žestoko, ako silovito zagrize u nju, imala nezaboravan ukus Monteloupa…!
Odjednom se pomiri sa sudbinom, prođe ispred njega i stane driješiti prslučac stigavši pored ležaja. Potom otkopča suknju i pusti je da padne na pod. Bila je u košulji. Časak je oklijevala. Studen ju je ujedala po tijelu, ali joj je glava gorjela. Skine na brzinu taj posljednji komad odjeće i gola se pruži preko pokradenih ogrtača.
Dođi - pozove ga mirnim glasom.
Šutio je kao bez daha. Njezina mu se pokornost činila sumnjivom. Približi se motreći je s nevjericom. Polako se poče oslobađati dronjaka što ih je imao na sebi.
U trenutku ostvarenja njegovih najnevjerojatnijih snova, Nikola, nekadašnje služinče, tresao se od uzbuđenja. Nejasna svjetlost s vatre zapaljene vani na obali Sene bacala je na zid njegovu ogromnu sjenu.
Dođi - ponovi ona - hladno mi je.
I ona je, u stvari, drhtala, možda zbog studeni, a možda ju je njegovo ogromno tijelo, golo i zastalo, ispunjalo nestrpljenjem i strahom.
Vučjim se skokom baci na nju. Stezao ju je rukama da su joj kosti pucale, a uz to je ispuštao krikove izmiješane s riječima:
Ah! Ovaj put je divno. Kako je divno! Moja si! Nećeš mi više umaći, moja si! Moja! Moja Moja! - ponavljao je skandirajući svoj muški delirij.
Zahvaćen žestinom žudnje on ju je uzeo kao da je ubija. Nakon nekog vremena ona je čula kako uzdiše poput nasićena psa.
Anđeliko.
Satro si me - tužila se ona. Zatim se umota u ogrtač i zaspe.
Još ju je dvaput uzeo u toku noći. Obamrla, ona se trzala iz dubokog sna da bi postala žrtvom tog mračnog stvora koji ju je grabio uz puste psovke, a potom je silom uzimao muklo uzdišući da bi zatim klonuo pored nje mumlajući riječi bez ikakva smisla.
U zoru ga probudi šapat nečijih glasova.
Calembredaine, požuri - govorio je Lijepi Dječak - moramo na dernek u Saint- Germain da izravnamo račune s vračarama Rodogonea Egipćanina, koje su prijavile starog Urlikala i staru Urlikalicu.
Evo me odmah, ali ne pravi buke. Mala još spava.
Nitko u to i ne sumnja! Puste li buke noćas u staroj kuli Nesle! Štakori nisu mogli spavati. Nema šta, pošteno si zapeo! Smiješno je da ti ne možeš uživati u ljubavi a da se ne dereš?
Umukni! - gunđao je Calembredaine.
Markiza Poljaka ti i nije previše zamjerila.
Moram ti priznati da sam na dlaku izvršio tvoje naređenje… Čitavu sam je noć milovao zato da je ne spopadne volja da vam dođe ovamo gore u posjetu s mesarskim nožem. Dokaz da se na tebe ne ljuti baš mnogo, jest u tome što te dolje čeka s punom zdjelom kuhanog vina.
U redu, a sada izađi!
Pošto je Lijepi Dječak otišao, Anđelika malko rastvori vjeđe.
Nikola je bio već na nogama, u dnu prostorije, odjeven u svoje odijelo od samih krpetina. Bio joj je okrenut leđima i nagnut nad jednom škrinjom u kojoj je nešto tražio. Žena s imalo iskustva otkrila bi odmah zašto je on savio leđa. On je očito bio u velikoj nedoumici.
Najzad zatvori kovčeg i, stišćući u ruci neki predmet, vrati se prema Anđeliki, koja se ponovo pravila da spava.
Nikola se nagne nad nju i zovne je tiho:
Anđeliko, čuješ li me…? Moram poći. Ali bih ti prije htio kazati… Htio bih znati… Da li se mnogo ljutiš zbog onoga što se noćas dogodilo? Nije moja krivica. Bilo je jače od mene. Ti si tako lijepa… Jesam li te zbilja ozlijedio? Poslat ću ti Velikog Matthieua s Novog mosta, hoćeš li? Da te liječi?
On položi svoju hrapavu ruku na bijelo rame koje se bijaše pomolilo ispod ogrtača te ona nije mogla suspreći drhtaj.
Odgovori mi. Primijetio sam da ne spavaš. Gledaj što sam izabrao za tebe! Jedan prsten, pravi prsten. Odnio sam ga jednom trgovcu na Obali zlatara da ga procijeni… Gledaj ga … Nećeš ga? Evo, ostavit ću ga ovdje pored tebe … Reci mi što bi ti se sviđalo. Hoćeš li pršuta? Odličnog pršuta? Još je nenačet, jutros su ga donijeli. Digli su ga nekom kobasičaru na trgu Greve dok je ovaj promatrao kako vješaju jednog od naših drugova… Hoćeš li novu haljinu? Imam ih nekoliko… Odgovori mi ili ću se naljutiti.
Ona ga pogleda između razbarušene kose i odgovori nabusito:
Hoću kabao pun vruće vode.
Kabao? - ponovi on zatečen. Sumnjivo je promotri. - A što će ti voda?
Da se operem.
Dobro - odgovori on razuvjeren. - Poljakinja će ti ga donijeti. Traži sve što želiš. Ako ti štogod ne bude po volji, reći ćeš mi kad se vratim. Prebit ću boga u njima.
Zadovoljan što je ona ipak nešto poželjela, okrene se prema venecijanskom ogledalu naslonjenom na rub ognjišta i uze stavljati na obraz prišt od obojenog voska, koji mu je služio da nagrdi svoje lice.
Anđelika naglo sjedne na ležaju.
E to ne može! - odlučno reče. - Zabranjujem ti, Nikola Merlote, da se preda mnom pojaviš s licem prljava i smrdljiva starkelje. Inače neću dopustiti da me još takneš.
Njegovo tvrdo lice obilježeno zločinačkom rabotom osvijetli izraz djetinje radosti.
A ako te poslušam… hoćeš li mi onda dopustiti?
Ona naglim pokretom pokrije lice skutom jednog ogrtača da bi sakrila uzbuđenje što ga je u njoj pobudio sjaj u očima razbojnika Calembredainea. Jer on ju je gledao poznatim joj pogledom maloga Nikole, lakoumnog i nestalnog, u „koga nije loše srce” kako je o njemu govorila njegova jadna majka. Bio je to pogled Nikole koji se saginje nad tijelom svoje sestre koju su vojnici silovali. „Francino, Francino…”, dozivao ju je.
Hoćeš li onda dopustiti da te još ljubim? - šaputao je.
Ona mu se sada osmjehivala prvi put otkako su se na onako čudan način susreli.
Možda.
Nikola svečanim pokretom ispruži ruku i pljune na pod.
Onda se kunem da me ti više nikad nećeš vidjeti pod likom Calembredainea makar me uhode uhvatile i oprale mi lice nasred Novog mosta.
I on gurne u džep vlasulju i povez.
Prerušit ću se dolje.
Nikola - zazove Anđelika - noga mi je ozlijeđena. Gledaj. Možda bi mi je Veliki Matthieu, o kojemu si maloprije govorio, mogao izliječiti.
Navratit ću do njega.
I naglo dograbi rukama bijelu nožicu i poljubi je.
Kad je on izišao, ona se sklupča i pokuša ponovo zaspati. Hladnoća ponovo stegne, ali ona je bila dobro pokrivena pa je nije osjećala. Blijedo zimsko sunce lijepilo je u obliku pravokutnika svoju svjetlost na zidove.
Iako joj je čitavo tijelo bilo bolno i umorno, Anđeliku je u tom trenutku prožimao neki osjećaj sreće.
„Dobro je”, mislila je. „Ovo je kao kad se utaži glad ili žeđ. Poslije ne razmišljaš ništa. Divno je ništa ne misliti”.
Pored nje je blistao dijamant na prstenu. Osmjehne se. Bilo kako bilo, tog će Nikolu uvijek za nos vući!
Kad se Anđelika kasnije prisjećala toga vremena što ga je provela među ološem pariškog podzemlja, često je mrmljala odmahujući glavom: "Bila sam luda!” U stvari, samo zahvaljujući tom svom ludilu mogla je živjeti u tom groznom i kukavnom svijetu. Ili još bolje, zahvaljujući istupjelosti osjećaja, nekoj vrsti životinjskog sna.
Svi njezini pokreti i svi njezini čini pokoravali su se dnevnim potrebama; htjela je jesti, htjela je da joj bude toplo. Želja za zaštitom gonila ju je na tvrde Nikoline grudi, u njegove grube zagrljaje kojima se poslušno prepuštala.
Nekad je uživala u najfinijem rublju, u izvezenim pokrivačima, a sad je spavala na naslagama ukradenih ogrtača koji su bili prožeti vonjom svih muškaraca Pariza.
Postala je plijenom jednog prostaka, čovjeka koji se iz sluge prometnuo u razbojnika, ljubomornog primitivca koji se silno ponosio time što je postao njezinim gospodarom. A njoj ne samo da se nije gadio, nego je i sama donekle uživala u silovitim osjećajima što ih je on gajio prema njoj.
Predmeti kojima se služila, hrana koju je jela, bili su plod krađa, a možda čak i zločina.
Njezini su prijatelji bili ubojice i bijednici. Njezina skrovišta bedemi, strme obale i duplje. Na kraju, njezin jedini svijet strašno i gotovo nedostižno područje na kojemu se nalazio Dvor čudesa, gdje su se oficiri Chateleta i vojničke straže usudili jedino za dana obreti. Isuviše malobrojni u poređenju sa strašnom vojskom obespravljenih koji su u ono vrijeme predstavljali jednu petinu pariškog stanovništva, prepuštali su ovima noć da za mraka rade što ih je volja.
Uza sve to, pošto bi promrmljala: „Bila sam luda”, Anđelika bi ponekad s nostalgijom mislila o onom vremenu kad je pored slavnog Calembredainea vladala nad starim bedemima i nad mostovima Pariza.
Nikolina je bila ideja da lupeži i protuhe njemu odani "okupiraju” ostatke starih bedema što ih je nekada August Filip podigao oko srednjevjekovnog Pariza. Već četiri stoljeća su kamene gradske zidine bile razrušene. Opkopi na lijevoj obali bijahu gotovo sasvim nestali, a oni na desnoj još su postojali, u ruševinama, obrasli bršljanom, ali puni rupa i savršenih skrovišta.
Da bi ih zaposjeo, Nikola Calembredaine je vodio dugu, tajnu i upornu bitku. Taktiku je izradio Drvoguz, njegov savjetnik, i to spretnošću dostojnom nekog poštenijeg pothvata.
Najprije su poslali u napad čopor djece pune buha. Ona su se utaborila ovdje- ondje zajedno sa svojim dronjavim i bijednim majkama, ženama koje nijedan pandur nije bio u stanju otjerati a da ne izazove pobunu čitave četvrti.
Poslije toga su na poprište izišli prosjaci.
Starci i starice, bogalji, slijepci koji su se s malim zadovoljavali, nekom rupom u stijenama s kojih je kapala voda, s kutom u podstepeništu, nekadašnjim udubljenjem za kipove, nekim kutkom u podrumu. Najzad su „vojnici” sa sabljama i puškama kratkih cijevi i punih zarđalim čavlima na silu zauzeli najbolja mjesta, kule i podzemne hodnike i prostrane dvorane još u dobrom stanju istjeravši iz njih u par sati obitelji zanatlija i radnika koji se bijahu ponadali da su tu našli krov nad glavom uz jeftinu cijenu. Znajući da nemaju sve papire čiste pred vlastima, ti se jadnici nisu usudili prijaviti ološ što ih je otjerao, već su bili sretni kad su mogli odvući koji dio namještaja da pri tom nisu dobili sabljetinu u trbuh.
Ti kratki ratni pohodi nisu uvijek bili jednostavni. Bilo je među stanovnicima bedema goropadnika, to jest članova drugih bandi podzemlja koji nisu htjeli prepustiti svoje brloge. Dolazilo je do groznih sukoba, a dokazi o njihovoj žestini bili su vidljivi po lešinama u prnjama što ih je Sena u zoru izbacivala na svoje obale.
Najteže je bilo osvojiti staru kulu Nesle što se sa svojim stožerima, širokim kruništima dizala nad okukom Sene i nekadašnjim jarcima. Ali kad su se tu smjestili, koje li divote! Pravi pravcati zamak …!
Calembredaine je tu udario svoje sjedište. Tada su drugi vođe podzemlja opazili da je taj pridošlica među „braćom” stavio pod svoj nadzor čitavu sveučilišnu
četvrt, držao pod sobom okoliš starih vrata Saint-Germain, Saint-Michel i Saint- Victoir sve tamo do obala Sene i palače Tournelle.
Studenti koji su rado odlazili na Pre-au-Cleres5 da se tuku, građani koji su u nedelju radosni odlazili da pecaju glavoče u nekadašnjim jarcima, lijepe gospođe željne da posjete svoje prijateljice u četvrti Saint-Germain ili da odu na ispovijed u Val-de-Grace6 trebali su samo pripremiti svoje novčanike. Čitav čopor prosjaka bi iskrsao pred njima, zaustavljao im konje, pritijesnio kočije u uske prolaze vrata ili mostova podignutih nad jarcima.
Seljaci ili putnici, koji su dolazili izvana, morali su platiti jednom uvozninu prijetećim „vojnicima” koji bi im se ispriječili kad su već dobrano ušli u Pariz. Ološ pod zapovjedništvom Nikole Calembredainea oživio je gradske zidine nekadašnje tvrđave Filipa Augusta te se kroz njih bilo isto tako teško probiti kao u vrijeme kad su se tu nalazili pokretni mostovi.
Bio je to sjajno izveden pothvat u kraljevstvu Thunes. Mudro i gramžljivo čudovište što je tim kraljevstvom upravljalo, Veliki Coesre, odnosno Rolin Klada, nije se umiješao. Calembredaine je kneževski plaćao. Njegov smisao za jasne poteze u bitki, smjelost njegovih odluka kojima je upravljao Drvoguz, čovjek genijalnih organizatorskih sposobnosti, činile su ga svakim danom sve moćnijim. Jednom u kuli Nesle, brzo su zauzeli i Novi most, povlašteno mjesto u Parizu, gdje se uvijek motalo mnoštvo veselih danguba kojima su džepari s takvom lakoćom rezali kese da se majstorima tog posla kao što je bio Bljezgar gadilo stavljati ruku na njih.
Bitka za Novi most je bila krvava i trajala je nekoliko mjeseci. Pobijedio je Calembredaine jer je on sa svojima držao sve uokolo.
On je po starim teglenicama izvan upotrebe, privezanim za svodove ili stupove mosta, rasporedio svoje prosjake koji su se pravili da spavaju, a u stvari su tu stražarili širom rastvorenih očiju.
Bazajući smjelo pariškim podzemljem u društvu Brzonogog, Barkarole ili Drvoguza, Anđelika je malo-pomalo otkrila čitavu mrežu prosjačkih i pljačkaških punktova što ih je njezin nekadašnji drug u igri tako brižljivo organizirao.
Ti si lukaviji no što sam mislila - reče mu jednoga dana. - Ponekad se i neka dobra misao začme u tvojoj glavurdi.
I rukom mu pogladi kosu.
Ona se rijetko prepuštala takvim nježnostima, koje su njega neobično uzbuđivale. On je privuče i posadi sebi na koljena.
Čudiš se… Nisi to očekivala od seljačine kao što sam ja? Ali ja seljačina nisam nikad bio, nikad nisam htio biti…
I prezrivo pljune na pod.
Sjedili su ispred velike vatre u velikoj prostoriji pod kulom Nesle. Tu su se okupljali Calembredaineovi sljedbenici i gomila odrpanaca što su dolazili da se dodvoruju tom samodršcu prosjaka i protuha. Kao i svaku večer taj se smrdljivi i bučan ološ vrzmao po prostoriji u kojoj je sve ječalo od dječje dernjave, od podrigivanja, od psovki, od nazdravljanja bakrenim čašama, u kojoj se osjećao onaj nepodnošivi vonj starih prnja i vina.
Taj skup je predstavljao najodabranije društvo među podanicima slavnog nevaljalca, koji je nastojao da na njegovu dvoru bude uvijek otvorenih bačava i mesa na ražnju. Te su podašnosti držale na uzdi najusijanije glave među njegovim ortacima.
U stvari, kad kiša i vjetar zavija, kad su ulice puste, kad se plemiću ne da u kazalište, a građaninu u krčmu, što bi bolje mogao raditi „vojnik” praznog želuca do da ode do Calembredainea da ga kod njega napuni.
Dvoguz bi se postavio na stol drskošću čovjeka šefova povjerenja i zauzimao držanje neshvaćenog mudraca. Njegov drugar Barkarola skakaše naokolo uvreten srdeći dozlaboga one koji su igrali na karte. Mišja Smrt je prodavao izgladnjelim

5 Livada na kojoj su se održavali dvoboji.
6 2 Glasoviti samostan u Parizu
staricama svoj lov. Thibault, verglaš, okretao ručicu svoga vergla podgrugljivim pogledom vireći kroz pukotine na svom slamnatom šeširu na oči nabijenom, dok ga je Linot, dječačić anđeoski blagih očiju, pratio udarajući u jedan tanjur. Stara je Urlikalica plesala sa starim Urlikalom, a odsjev s vatre je bacao po zidovima njihove teške i nezgrapne sjene. Taj prosjački par, govorio je Barkarola imao je u sve jedno oko i tri zuba. Stari Urlikalo je bio slijep i udarao je po nekakvoj kutiji preko koje bijahu nategnute dvije žice. On je taj svoj instrumenat nazivao violinom. Jednooka i zdepasta Urlikalica sa svojom sijedom kosom, gustom i zamršenom poput stupe, koja joj je bježala ispod prljavog turbana napravljenog od krpa, pucketala je kastanjetama i skakutala debelim i natečenim nogama, umotanim u nekoliko pari čarapa.
Barkarola je o njoj uz ostalo tvrdio da je sigurno nekad bila Španjolka… Zbog toga je ona i imala kastanjete.
Užem krugu Calembredaineovih prijatelja pripadao je i uvijek zadihan Brzonogi, bivši lakej-teklič. A tom su krugu pripadali još i grbavac Tabelot; Bljezgar; džepar; Mudrica, plačljiv i bogobojazan, što mu nije smetalo da sudjeluje u svim provalama i pljačkama u tuđe kuće, Lijepi Dječak kojega su uzdržavale bludnice i koji bi, kad se lijepo dotjerao, i samog kralja zaveo u bludnju. Tu je bilo i nekoliko bludnica od kojih su neke bile pokorne kao životinje, a druge oštre kao harpije, par pelivana, te nekoliko pokvarenih slugu koji su krali svoje gospodare i onda rasprodavali pokradeno. Propali studenti koji su silom svog siromaštva dospjeli među podzemni ološ i u toj se sredini sasvim iskvarili. U zamjenu za sitne usluge oni su dolazili da se kockaju s lupežima. Ti mladići koji su govorili latinski nazivani su nadministrima i oni su sastavljali zakone za Velikog Coesrea. Jedan od njih je bio i Velika Vreća što je, prerušen u fratra, uvukao u stupicu Conana Bechera.
Varalice koji su živjeli na načun tuđeg milosrđa: bogalji, slijepci, oni što su padali po ulicama hineći da umiru, svi su se oni skrasili u palači Nesle. Stare zidine koje su bile svjedokom razvratnih orgija kraljice Margerite de Bourgogne i čule hropac mladića udavljenih pošto bi ih se zasitila, na kraju su svog zlosretnog vijeka primile u svoja njedra najgore otpatke postojanja. Bilo je tu i pravih bogalja, idiota, poluludih stvorova, nakaza kao što je bio Kukmavac s onim svojim čeonim crvuljkom koji je u Anđeliki izazivao osjećaj gađenja, zbog čega je Calembredaine na kraju tog nesretnika otjerao.
Prokleti svijet: djeca koja više nisu izgledala djeca, žene koje su se podavale ljudima na podu pokrivenom slamom, starci i starice u kojih su oči bludile kao u izgubljenih pasa. Uza sve to među tom je gomilom vladala prava pravcata nepatvorena bezbrižnost i zadovoljstvo.
Bijeda je podnošljiva samo onda ukoliko je potpuna i ukoliko pogađa one koji ne znaju za bolje življenje. Za taj svijet što je živio na Dvoru čudesa nije postojala ni prošlost ni budućnost.
Mnogi mladići zdravi, ali lijeni još se i ugoje od nerada. Glad i hladnoća su za slabiće, za one koji su na njih navikli. Zločin i prosjačenje jedini zadaci. Nesigurna sutrašnjica nije nikoga zabrinjavala. Vrlo važno! Neprocjenjiva vrijednost te nesigurnosti je sloboda, pravo da se tamani vlastite buhe sjedeći na suncu i kad ti je volja. Neka samo dođe uhoda zadužen da bdije nad sirotinjom! Neka samo grade bolnice i sirotišta velike gospođe i njihovi dušobrižnici…! Prosjaci neće nikad u njih, jedino ako ih silom natjeraju, mada im tamo bijaše osiguran dnevni obrok. Kao da Calembredaineov stol, opskrbljivan od njegovih lupeža što su stalno oblijetali teretne brodice na Seni, nije bio najbolji, oni su se motali oko dućana finih jestiva i oko mesnica i napadali seljake koji su išli na tržnicu.

* * *
Pred pucketavom vatrom naloženom od ukradenog ogrjeva Anđelika se naslonila na Calembredaineova tvrda bedra. U čitavu njegovu tijelu nije bilo ni za uncu sala. Nekadašnji dječak koji se penjao po stablima kao vjeverica postao je pravi Herkul, klupko snažnih i gustih mišića. U njegovim širokim leđima moglo se naslutiti
seljačko porijeklo, ali je isto tako bila istina da je on već odavno otresao ilovaču sa svojih cokula. Bio je on gradski vuk, spretan i hitar.
Kad je svoje ruke stezao oko Anđelike, ona je imala dojam da ju je stegao čelični obruč koji nijedna snaga nije mogla raskinuti. Prema raspoloženju, ona se otimala ili je mačjom nježnošću prianjala svoj obraz uz njegov neobrijani. Sviđalo joj se kad bi u njegovim očima divlje zvijeri opazila zasljepljujući sjaj i dokaz o svojoj moći. On se pred njom nije usudio pokazati zakrinkana lica. Crte lica Nikole iz Monteloupa su je potčinjavale njegovoj vlasti više no što je i mislila. Kad bi joj on šaputao, na narječju kojim su se kao djeca sporazumijevali, riječi što se šapuću pastiricama u slami plasta, grozne je okoline nestajalo. Bijaše to za nju kao neko opojno sredstvo, nešto što je blažilo njezine duboke rane.
Ponos što ga je taj čovjek osjećao dok bi je uzimao, bio je u isto vrijeme uvredljiv i potresan:
Bila si plemkinja… Bila si mi nedostupna - često je ponavljao - a ja sam govorio:
„Imat ću je…” Znao sam da ćeš doći… Sad mi pripadaš.
Ona ga je vrijeđala, ali ga se nije bojala. Jer istina je da se ne bojimo osoba koje smo poznavali dok su bili djeca. Najteže se zaboravljaju zgode iz djetinjstva. Prisnost što ih je vezivala imala je isuviše duboke korijene.
Znaš li na što sam mislio? - reče Nikola - Svi planovi s kojima sam se nosio ovdje, u Parizu, podsjećaju me na naše pustolovine i pothvate što smo ih poduzimali. Pripremali smo ih dugo prije no što smo pristupili njihovu ostvarenju, sjećaš li se? Ništa! Kad sam se dao na to da organiziram sve ovo, ponekad bih govorio.
Prekine se da bi razmislio. Jezikom ovlaži usne. Dječak imenom Flipot, sklupčan kraj njegovih nogu, pruži mu čašu vina.
Baš dobro - promrmlja Calembredaine vraćajući praznu čašu - pusti nas da razgovaramo.
Vidiš - nastavio je - ponekad sam sebi govorio: „Šta bi uradila Anđelika? Kako bi ona to riješila u svojoj maloj glavi?” I to mi je pomagalo… Zašto se smiješ?
Ne smijem se već se smiješim, i to zato što sam se sjetila našeg posljednjeg pohoda koji nije baš slavno završio. Kad se ono bijasmo uputili u Ameriku i nasukali se ravno u opatiji Nieul.
Tako je! Prava glupost! Taj put nisam smio poći s tobom… Ponovo se zamisli.
Nisu u tebe bile baš sjajne ideje u ono vrijeme. Ti si rasla, izrastala u ženu. Ženama nedostaje zdrave pameti… Ali zato one imaju nešto drugo - pridometne i bezobrazno se nasmije.
Ustručavao se, a onda pokuša bojažljivo da je pomiluje promatrajući je krajičkom oka. Anđelikina snaga je bila u tome što on nikada nije znao kako će biti dočekani njegovi ljubavni pokušaji. Ona mu je znala zbog jednog poljupca skočiti u oči zažagrenih zjenica kao u bijesne mačke, prijeteći da će se baciti s vrha visoke kule i vrijeđajući ga pri tom jezikom piljarica, jezikom koji je vrlo brzo naučila.
Čitave dane je bila naježena, hladna. Videći je takvu, Barkarola se uznemireno vrpoljio, a Lijepi Dječak zamuckivao. Calembredaine bi u takvim danima okupljao svoju bandu. Svi su bili ustrašeni i pitali su se što bi mogao biti uzrok njezine zlovolje. U drugim je međutim trenucima znala biti ljubazna, nasmijana, gotovo nježna. Ponovo ju je nalazio: bila je to ona, njegov san oduvijek. Djevojčica Anđelika, bosonoga, razderane haljinice, kosa punih slamčica, Anđelika koja je trčala naokolo po puteljcima.
A potom bi postajala pasivna, kao odsutna, pokoravajući se svemu što je od nje tražio, ali tako ravnodušno da ju je on puštao, uznemiren i s nekom nejasnom bojazni u duši.
Čudna je zaista bila ta žena, Markiza anđela!
U stvari, ona nije radila iz računa. Njezini uzdrmani živci bacali su je iz pustog očaja i užasa u šutljivu, gotovo sretnu klonulost. Ali njezin joj je ženski nagon ukazivao jedini mogući način obrane. Kao što je podjarmila seljačića Merlota, sad
je podjarmila razbojnika u kojega se pretvorio; čas prevelikom pokornošću, a čas grubošću izbjegavala je opasnost da postane njegova robinja i žrtva. Držala ga je u svojoj vlasti više milošću svojih pristanaka nego tvrdoćom svojih odbijanja. Strast je Nikolu svaki dan sve više razdirala.
Taj opasan razbojnik čije su ruke bile krvave od mnogih zločina, tresao se od pomisli da bi joj se mogao ne militi.
Tu večer, videći da Markiza anđela nije bila mrgodna lica kao ponekih dana, stane je milovati nadimljući se od ponosa. Ona se priljubila uz njegovo rame poput povijuše, prezirući krug pijanih i nacerenih vinopija oko sebe. Dopustila mu je da joj razmakne prslučac i da je žestoko ljubi u usta.
Njezin smaragdni pogled strujio je između vjeđa, izazivački i dalek. Osjećajući u sebi svu dubinu svoga pada, ona je uživala u tome da svima pokaže kako pripada opasnom gospodaru.
Te su majstorije tjerale u strašan bijes Poljakinju.
Bivša Calembredaineova ljubavnica nije se baš lako mirila s tim što je bila istisnuta, a utoliko se manje mirila što ju je Calembredaine, okrutan kao svi silnici, imenovao Anđelikinom sluškinjom. Ona je bila ta koja je morala svojoj suparnici nositi navrh kule toplu vodu da se opere, nevjerojatan običaj u podzemlju o kojemu se govorilo sve do predgrađa Saint-Denis. U svom bijesu Poljakinja je svaki put polovicu kipuće vode prolila po nogama. Ali takva je bila moć nekadašnjeg sluge nad njegovim podanicima da se ona nije usudila riječ reći u lice onoj koja ju je istisla iz srca njezina ljubavnika.
Anđelika je ravnodušno primala i usluge i bijesne poglede crnomanjaste djevojke. Poljakinja je bila vojnička bludnica, jedna od onih koje vojnike prate u ratne pohode. Više je bitaka vidjela nego neki stari najamnik Švicarac. Mogla je pričati o topovima, arkebuzama i kopljima nadugo i naširoko jer je imala odnose sa svim vojničkim rodovima. Tvrdila je da je čak i oficirima odlazila, i to zbog njihovih lijepih očiju i ufitiljenih brčića jer u te su ljubazne gospode džepovi najčešće bili prazniji nego u običnoga vojnika pljačkaša. Za jednog pohoda vladala je nad čitavom jednom pukovnijom Poljaka, odakle je i dobila nadimak.
Za pasom je nosila nožinu koju je potezala u svim mogućim prilikama. Pričalo se da se njom dosta dobro služi.
Navečer, pošto bi istrusila par čaša vina, Poljakinja bi se razveselila te stala pričati o pljačkama i požarima.
Ah! Lijepa ratna vremena! Govorila sam vojnicima: „Vojsko, za poljupce ću vam biskati buhe…” Poslije toga je pjevala vojničke pjesme i grlila bivše vojnike.
Svršilo bi na tome da bi je istjerali nogom u tur. Tada bi, pod pljuskom i zimskim vjetrom, markiza Poljaka trčala duž Sene i pružala ruke prema Louvreu nevidljivom u noći.
Hej! Veličanstvo! Hej! Kralju! - vikala je - kad ćeš nam dati rat? Divan rat! Šta radiš tamo, u svojoj rupi, lijenčino? Kakav si mi ti, do vraga, kralj bez bitaka! Kralj bez pobjeda…!
Kad je bila trijezna, Poljakinja je zaboravljala svoja ratna raspoloženja i mislila je samo na to kako da ponovo sebi privuče Calembredainea. Da bi to postigla, upinjala je svu domišljatost svoje prirode bez skrupula i sav svoj vatreni temperamenat. Po njezinu mišljenju Calembredaine će se brzo zasititi djevojke koja se nikad ne smije i čije su oči ponekad izgledale kao da vas ne vide. U redu, bili su zemljaci. To stvara čvrste veze, ali ona je dobro poznavala Calembredainea. Neće mu ona biti dovoljna. Naposljetku, ona, Poljakinja, bi se zadovoljila da ga dijele napola. Dvije žene nisu mnogo za jednoga čovjeka. Veliki Coesre ih je imao šest!
Sukob je bio neizbježiv i na kraju izbije. Bio je kratak, ali žestok.
Jedne večeri Anđelika pođe u posjetu Drvoguzu koji je nastavao nekakvu jazbinu blizu Mosta Saint-Michel. Odnijela mu je par kobasica. Drvoguz je bio jedini od čitave bande prema kojemu je pokazivala izvjesni obzir. S pažnjom se ophodila
prema njemu što je on, uostalom, keseći svoju gubicu svadljiva buldoga, primao kao najprirodniju stvar na svijetu.
Tu večer, pošto je sumnjivo onjušio kobasice, netremice promatraše Anđeliku i potom je upita: - Kamo ćeš sada?
U Nesle.
Ne idi tamo. Uz put se zaustavi kod krčmara Rameza na Novom mostu. Calembredaine se nalazi tamo s drugovima i s Poljakinjom.
Počeka trenutak kao da joj je želio dati vremena da razmisli o onom što joj bijaše kazao, a onda značajno doda: - Jesi li shvatila što ti je raditi?
Ne.
Spustila se bijaše prema njemu na koljena kao obično da bi bila u istoj visini s tim krnjatkom od čovjeka. Pod i zidovi njegove jazbine bili su od nabijene zemlje. Jedini predmet u toj rupi bio je kožnati kovčeg u kojemu je Drvoguz držao svoja četiri odijela i tri šešira. On je veliku brigu posvećivao oblačenju svoje polovice tijela.
Jazbinu je osvjetljavao žižak ukraden u crkvi i pričvršćen na zid, krasan zlatarski rad u pozlaćenom srebru.
Ući ćeš u krčmu - objašnjavao je Drvoguz profesorski je poučavajući - a kad budeš vidjela što Calembredaine i Poljakinja rade, uzet ćeš što ti dopadne šaka: neki sud, bocu i tresnut ćeš ga po glavi.
Koga?
Pa Calembredainea, do vraga? U takvim se slučajevima ne treba obazirati na djevojku.
Imam uza se nož - reče Anđelika.
Ne diraj ga, ne znaš se njim služiti. A osim toga, najbolja lekcija podzemnom štakoru koji vara svoju markizu jest bum po glavi, vjeruj mi!
Baš me briga što me ona seljačina vara - odgovori Anđelika osmjehujući se prezrivo.
Oči Drvoguzove sijevnuše ispod čupavih obrva. Polako joj reče:
Nemaš pravo… Kazat ću čak: ti nemaš izbora. Calembredaine je moćan među našima. Dobio te je. Uzeo te je. Nemaš više prava da ga prezireš. Nemaš više prava da mu dozvoliš da te prezire: On je tvoj čovjek.
Anđeliku prođoše ježuri bijesa i nekog gluhog sladosteašća. U grlu ju je steglo.
Neću - procijedi promuklim glasom. Bogalj prasne u gorki smijeh.
Niti ja nisam htio kad mi je u Nordligenu topovsko zrno odnijelo obadvije noge. Nije me pitalo za mišljenje. Ne može se vraćati na takve stvari. Treba se prilagoditi, to je sve… Trebalo je naučiti kako se hoda na drvenom tanjuru…
Na svjetlosti žiška isticale su se sve bubuljice na krupnom licu Drvoguza. Anđelika pomisli kako on liči ogromnoj jelengljivi, gljivi izrasloj u mraku i vlazi zemlje.
Nauči jednom i ti kako treba živjeti među prosjacima - nastavio je da je podbada tihim glasom. - Učini kao što ti kažem, inače te smrt čeka.
Ona izazovnim pokretom, zabaci unatrag kose.
Ne bojim se smrti.
Ne govorim ti o smrti onoj, o smrti tijela - gunđao je bogalj - nego o onoj drugoj, goroj, o unutarnjoj smrti…
Odjedared bijesno plane:
Siliš me da govorim velike gluposti. Trudim se da te urazumim, do vraga! Nemaš prava pustiti da te jedna Poljakinja zgnječi! Nemaš prava… Ti ne. Jesi li razumjela?
Zarije joj u lice platneni pogled.
Deder, ustani i pođi. No prije mi dodaj bocu i čašu. Tamo su u uglu.
Pošto je čašu razom napunio, reče: - Ispij ovo odjednom i onda odlazi… Udri snažno, ne ustručavaj se. Poznajem ja Calembredainea dobro. U njega je tvrda tikva…!
Stigavši pred krčmetinu Overnjanina Rameza, Anđelika se zaustavi na pragu. Unutra je bilo zadimljeno. Dimnjak je slabo vukao te je čitav prostor bio ispunjen gustim dimom. Nekoliko radnika nalakćeni na klimave stolove šutke je pilo.
U dnu lokala, ispred ognjišta, Anđelika osmotri četiri „vojnika”, uobičajenu tjelesnu gardu Calembredaineovu: Zimovku, Goberta, Riqueta, Čarapara, a zatim Barkarolu, koji se bijaše popeo na stol, te Bljezgara, Mudricu, Veliku Vreću, Mišju Smrt i na kraju Nikolu na čijim je koljenima Poljakinja pijanim glasom pjevala.
Tog je Nikolu ona iz dna duše mrzila, tog Nikolu s groznim prerušenim licem Calembredainea.
Bio joj je dovoljan jedan pogled na taj prizor kao dodatak gutljaju što joj ga je dao Drvoguz da u njoj raspali želju za borbom. Brza joj ruka dohvati s jednog stola poteži sud od kositra i ona pođe prema skupini. Svi su bili isuviše pijani da bi je vidjeli i prepoznali. Našavši se iza Nikole, skupi svu snagu i udari naslijepo.
Čulo se kako je Barkarola iz punih pluća izdahnuo ,,Hu”. Zatim Nikola Calembredaine posrne i padne s glavom naprijed među cjepanice na ognjištu povukavši za sobom i Poljakinju koja se poče derati kao da je deru.
Nasta neopisiva gužva. Ostali gosti poskakaše napolje. Čulo se kako viču: ubojstvo. „Vojnici” povadiše svoje mačeve, a Bljezgar dohvati Nikolu i pokuša ga povući s ognjišta.
Poljakinji se kosa upalila. Barkarola potrči na drugi kraj stola na kojemu se kočoperio, zgrabi pokal s vodom i istrese ga djevojci na glavu.
Odjednom nečiji glas poviče:
Magla, braćo! Panduri…!
Izvana dopre bat koraka. Jedan narednik Chateleta se pojavi na pragu s pištoljem u ruci i vičući:
Ruke uvis, razbojnici!
Ali uslijed gustog dima i gotovo potpunog mraka u lokalu, on je izgubio prilično na vremenu.
Lupeži dohvate nepokretno tijelo svoga vođe, odvuku ga u stražnji dio krčme i kliznu na drugi izlaz.
Požuri, Markizo anđela! - zaurla Velika Vreća.
Ona skoči preko prevaljene klupe u nastojanju da im se priključi. Ali je nečija ruka čvrsto zgrabi, a jedan glas poviče:
Uhvatio sam drolju, naredniče!
U istom trenutku Anđelika vidje Poljakinju kako je kraj nje podigla bodež.
„Gotova sam”, pomisli Anđelika u vrtlogu misli i slika. Sječivo sjevne kroz mrak. Pandur što je držao Anđeliku presavije se nadvoje i pade na tlo u hropcu.
Poljakinja baci stol u noge pandurima koji bijahu pritrčali, gurne Anđeliku prema prozoru i obje iskoče kroz prozor na uličicu. Pucanj pištolja odjekne iza njihovih leđa.
Malo poslije toga dvije žene dostignu grupu Calembredaineovih momaka u blizini Novoga mosta. Bijahu se zaustavili da bi došli do daha.
Uf! - uzdahne Zimovka brišući rukavom čelo - ne vjerujem da će za nama u potjeru sve dovde, ali ovaj je blaženi Calembredaine skalupljen od olova, časna riječ!
Nisu valjda nikoga ukebali? Gdje si, Barkarola?
Uvijek tu! Poljakinja objasni:
Bijahu ščepali Markizu anđela, ali ja sam ubila pandura. Udarila sam ga u trbuh. Ovaj ne prašta.
I pokaže bodež zamrljan krvlju.
Skupina ponovo stavi put pod noge u pravcu kule Nesle. Uz put su im se priključili svi drugovi koji su se u taj sat vrzmali oko svog najdražeg mjesta.
Vijest je išla od usta do usta.
Calembredaine, slavni lupež! Ranjen!
Velika Vreća pokuša objasniti: - Markiza anđela ga je teškom posudom odalamila po glavi zato što je milovao Poljakinju.
I pravo je! - prihvatiše svi s odobravanjem. Jedan predloži: - Idem po Velikog Matthieua. I u trku ga nestane.
Kad su stigli u kulu Nesle, polože Calembredainea na stol u velikoj dvorani. Anđelika mu se približi i strgnuvši mrsku joj krinku, stane pregledavati ranu. Uznemirila se videći ga onako nepomična i oblivena krvlju. Nije imala dojam da ga je odviše snažno udarila. Pa i vlasulja ga je morala donekle zaštititi. Ali je držač vrča, kojim ga je udarila, malko kliznuo prema sijepoočici. Osim toga, pao je u vatru i izgorio čelo.
Ona naredi:
Stavite vodu da se ugrije.
Nekoliko dječaka požuri da izvrši naređenje. Znali su svi za njezinu maniju prema toploj vodi, a osim toga nije to bio trenutak da joj se usprotive. Udesila je Calembredainea dok se sama Poljakinja nije usudila sprovesti u djelo svoje prijetnje. Učinila je to nikome ništa ne govoreći, baš u pravi trenutak… I pravo je učinila… Svi su joj se divili i nitko nije žalio Calembredainea, jer se znalo da je u njega tvrda glava. Odjedared se napolju začuju zvuci glazbenih instrumenata. Vrata se otvore i na njima se pojavi Veliki Matthieu, nadrizubar s Novog mosta.
Usprkos poznom satu on nije zanemario da se okiti nabranom ogrlicom, da na se natakne molare i dođe uz prataju cimbala i truba.
Veliki Matthieu, kao i svi drugi šarlatani, s jednom je nogom bio u pariškom podzemlju, a s drugom u predsoblju prinčeva. Svi su bivali jednaki pred kliještama vadizuba. A pred bolju su svi bivali slabi i lakovjerni: i najbezobzirniji plemić i najodvažniji razbojnik. Spasonosne zubne paste, ljekoviti napici, čudotvorni melemi stvorili su od Velikog Matthieua univerzalnog čovjeka. Za nj je Stihoklepac sastavio pjesmicu koju su verglaši pjevali po uglovima ulica:
…Budući da mu je znan uzrok svake boli, propisat će isti lijek
i živini i ljudskom stvoru…
On je liječio i bludnice i lupeže da bi zadobio njihovu sklonost, a i zbog svoje urođene ljubaznosti, a liječio je moćne zbog časfoljublja i pohlepe. Mogao je napraviti munjevitu karijeru među velikim gospođama koje je on prijateljski tapšao po ramenima. Jednakom se prisnošeu odnosio i prema njihovim visostima i prema kurvama i djevojčicama. Ali on je proputovao čitavu Europu i odlučio je da svoje dane završi na Novom mostu i da ga nitko od njega neće otrgnuti.
Promatrao je još uvijek nepokretnog Nikolu ne krijući pri tom svog zadovoljstva.
Do vraga, koliko li je krvi iz njega istočilo! Jesi li ga ti ovako udesila? - upita on obrativši se Anđeliki.
Prije no što je ona dospjela odgovoriti, on je sigurnom rukom dohvati za bradu i ispitljivo joj se zagleda u usta.
Niti jednog pokvarenog zuba - reče razočarano - A da vidimo nešto niže. Jesi li trudna?
I rukom joj pritisne trbuh takvom snagom da je ona kriknula.
Nisi. Sanduk je prazan. A da vidimo još niže… Anđelika izbjegne tom pregledu odskočivši u stranu.
Đavolji sljeparu! - zaurla bijesno. - Nismo te ovamo zvali zato da mene pipaš, već da se pobrineš za ovog čovjeka ovdje…
Ho! Ho! Ho! Markizo - kesio se Veliki Matthieu. - Ho! Ho! Ho! Ho! Ho!
Njegovo hohotanje je bivalo sve bučnije te se na kraju činilo da će svojim smijehom srušiti tavanicu pridržavajući pri tom tripu s obadvije ruke. Bijaše on čovjek orijaškog rasta, zajapuren u licu, uvijek ogrnut u redingot od narančastog i poput paunovog perja azurnog satena. Ispod perom zakićenog šešira nosio je
periku. Kad je tako dotjeran silazio među svijet podzemlja, među sive prnje i odvratne rane, blistao je kao sunce.
Pošto se do mile volje nasmijao, primijeti da je Nikola Calembredaine došao k svijesti. Sjedeći na stolu, na licu mu se ocrtavao opaki izraz pod kojim se skrivala i neka nelagoda. Nije se usudio pogledati Anđeliku.
Koga se vraga smijete, gomilo govana - promrmlja. - Bljezgaru, idiote, ponovo ti je zagorjelo meso. Ovde smrdi na pečeno svinjče.
Koješta! Ti sam si pečeno svinjče - rikne Veliki Mattlneu brišući s lica suze rupčićem na kockice. - I Poljakinja također! Gledajte! Pola mu je leđa ispečeno. Ho, ho, ho…!
I stane se smijati još bučnije nego prije. Smijali su se do sita te noći u kuli Nesle, sučelice Louvreu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:11 am





5.
ANĐELIKU PROGONI POLICAJAC DESGREZ


Pogledaj načas ovamo - reče Božur Anđeliki - vidiš li onog čovjeka što hoda blizu vode, sa šeširom nabijenim na oči i ogrnuta u plašt sve do brkova? Jesi li ga prepoznala…? A? Vidiš, to ti je uhoda.
Kako znaš?
Ne znam. Osjećam.
I „vojnik” počeša svoj nos koji je bio kao u svih pijanaca; gomoljkast i grimizan te je po tome i prozvan Božurom.
Anđelika se oslonila o ogradu sedlastog mostića podignutog nad jarkom pred kulom Nesle. Blijedo je sunce razgonilo maglu što je već nekoliko dana visila nad gradom. Suprotna obala rijeke se još nije vidjela, ali u zraku se osjećao blagi dah proljeća. Nekoliko odrpanih dječaka lovilo je ribu u jarcima, dok je na obali rijeke konjušar prao konje pošto ih je prije napojio. Čovjek na kojega je Božur pokazao svojom lulom imao je izgled nekoga tko se mirno uputio u šetnju, građanina koji je htio protegnuti noge prije ručka šetajući obalom Sene. Gledao je slugu kako timari konje i s vremena na vrijeme podizao glavu prema kuli Nesle, kao da ga zanima ta stara ruševina, taj ostatak iz negdašnjih vremena.
Znaš li koga traži? - ponovo se javi Božur zapuhnuvši Anđelikino lice dimom žestokog duhana.
Ona se malko odmakne.
Ne znam.
Tebe.
Mene?
Da, tebe, Markizo anđela.
Anđeliki se na licu ocrta nesiguran osmijeh.
Ti si maštovit.
Što… što sam ja?
Ništa, ništa. Htjela sam reći da tebi svašta pada na pamet. Nitko mene ne traži. Nitko na mene ne misli. Ja više i ne postojim.
Moguće da je tako kao što kažeš. Ali zasad sam mišljenja da vjerojatno pandur Martin više ne postoji… Sjećaš li se, tamo kod Rameza Overnjanina, Velika Vreća ti je doviknuo: „Požuri Markizo anđela!” Bit će da je to ostalo u ušima pandura kad su opazili Martina s rasparanim trbuhom. Oni su odmah pomislili da ga je sigurno Markiza anđela ubila. I sad te traže. Ja to znam zato što se mi stari vojnici sretnemo pri čaši vina sa svojim starim ratnim drugovima koji su preuzeli službu u Chateletu. I tako koješta doznamo.
Neka! - iza njih se oglasi Calembredaine. - Ne moramo se zbog toga zabrinjavati. Da hoćemo, lako bismo onog momčića okupali u Seni. A šta nam mogu? Jedva ih je stotinjak, a nas…
I on ponosno razmahne rukom, kao da je u svojoj ruci skupio vaskoliki grad. Uzvodno, tamo s Novog mosta, vika se šarlatana probijala kroz sumagiicu.
Jedna kočija stupi na most. Oni se pomaknu u stranu. Ali već pri kraju mosta konji posrnuše jer im se jedan od prosjaka baci pred kopita. Bio je to Crni Kruh, jedan od Calembredaineovih prosjaka, starac sijede brade, smiješno nakinđuren debelim čislima i školjkama.
Milost! - monotonim glasom zavapi - imajte milosti prema bijednom hodočasniku koji se zbog zavjeta uputio u Compostellu, a nema više sredstava da nastavi svojim putem. Udijelite koji novčić, a ja ću se moliti za vas na grobu svetoga Jakova.
Kojičaš ga žestoko oplete bičem.
Natrag, đavolji prosjače!
Gospođa proturi glavu kroz prozor. Plašt joj se rastvori i otkrije skupocjeni nakit oko njezina vrata.
Lorraine, što se dogodilo? Potjerajte malo brže te svoje konje! Htjela bih prisustvovati večernjici u opatiji Sant-Garmain-des-Pres.
Nikola napravi nekoliko koraka i stavi ruku na ručicu od vrata.
O pobožna gospođo - reče i skine izbušeni šešir - zar ćete vi što idete na večernjicu odbiti milostinju ovom bijednom hodočasniku koji ide u daleku Španjolsku da se moli Bogu?
Gospođa pogleda čekinjavo lice što se pred njom pojavilo u sumraku, odmjeri tog tipa kroz čiju su se podrpanu odjeću vidjeli mišići borca i koji je za pasom imao mesarski nož. Gospođa razjapi ogromna usta i udari u dreku:
U pomoć! Uboji…
Božur je već uperio mač u kočijašev trbuh. Crni Kruh i Flipot, jedan od dječaka što su dotad pecali u jarcima, zaustaviše konje. Mudrica je trčeći pristizao. Calembredaine je uskočio u kočiju i grubom rukom gušio ženino dozivanje u pomoć.
Odjednom poviče Anđeliki:
Daj rubac! Hej, tvoj rubac!
A da ni sama roje znala kako, Anđelika se nađe u kočiji, osjeti miris pudera, svile, lijepih sukanja obrubljenih zlatnim vrpcama.
Calembredaine joj istrgne rubac s vrata i stane ga gurati gospođi u usta.
Mudrico, požuri! Skini prsten! Oduzmi novac!
Žena se žestoko otimala. Mudrica se pošteno znojio i bio u velikoj neprilici dok je ženi poskidao dragulje, zlatni lančić, ogrlicu koja se sastojala od zlatnog medaljona i priličnog broja krupnih dijamanata.
Pomozi mi, Markizo anđela - jadikovao je. - Ne snalazim se među svim tim stvarčicama.
Požuri, svršavaj već jednom - mumljao je Calembredaine - izmiče mi, kao jegulja klizi!
Anđelikine ruke brzo pronađu kopču. Bilo je vrlo jednostavno. Ta i ona je nekad nosila sličan nakit.
Ošini, kočijašu! - Božur se razdera svojim podrugljivim glasom.
Kočija se zakotrlja niz predgrađe Saint-Germain uz veliku škripu kotača. Kočijaš je bio sretan što se izvukao samo s nešto straha te je kao lud tjerao. Malo poslije toga plemenita je gospođa uspjela izvaditi zapušač iz usta te ponovo udari u dreku.

Anđelikine ruke su bile pune zlata.
Donesi svijeću - poviče Calembredaine.
U prostoriji kule Nesle okupiše se oko velikog stola i promatrahu bljesak nakita što ga je Anđelika na nj položila.
Sjajan prepad!
Crni Kruh će dobiti svoj dio, on je prvi počeo.
Bilo je, međutim, opasno - primijeti Mudrica. - Još se vidjelo.
Prilika kao što je ova bila, znaj, ne smije se propustiti, idiote, nesposobnjakoviću. Nema šta, velika si šeprtlja. Da ti markiza nije priskočila u pomoć…
I Nikola pogleda Anđeliku i pri tom se osmjehivao nekim čudnim, pobjedničkim smiješkom.
I ti ćeš dobiti dio - promrmlja.
I dobaci joj zlatni lančić. Užasnuta, ona ga ne htjede.
Ipak - dometnuo je Mudrica - bilo je opasno. Budući da se pandur nalazio tek par koraka daleko, nije sve skupa ispalo loše.
Bila je magla te nije ništa vidio. A ako je što čuo, onda sigurno još trči. A šta je i mogao učiniti? Samo jednoga od njih me je strah. Ali njega već dugo vremena nije vidjeti. Nadajmo se da ga je tkogod umlatio u nekome uglu. Šteta.
Rado bih mu zavrtio vratom. Njemu i njegovu prokletom psu.
Ej! Pas! Pas! - poviče Mudrica razrogačivši oči. - Ovdje me je već držao… I rukom se uhvati za grlo.
Čovjek s psom - prošaputa Calembredaine zatvorivši oči - sad se sjećam: jednoga dana sam te video u njegovu društvu blizu Malog mosta. Poznaješ li ga?
Primakne se Anđeliki i rastreseno je pogleda prije no što će se prijeteći naceriti.
Ti ga poznaš. To je sjajno. Sada si jedna od naših, te ćeš nam pomoći da ga ucmekamo, zar ne?
Napustio je Pariz. Neće se ovamo više vratiti, u to sam sigurna - odgovori Anđelika bezbojnim glasom.
Naprotiv, vratit će se…
Calembredaine potvrdi glavom, a svi ostali za njim. Božur je mrmljao tužnim tonom: - Čovjek s psom se uvijek vraća.
Hoćeš li nam pomoći, a? Nikola uze sa stola zlatni lančić.
De, uzmi ga, lijepa moja. Zaslužila si ga.
Neću!
Zašto?
Zato što mi se zlato ne sviđa - otpovrne Anđelika osjetivši kako joj tijelom, prolazi grčevit drhtaj - groza me hvata kad vidim zlato.
I iziđe ne mogavši više podnijeti taj pakleni obruč.

Napolju više nije bilo žbira. Anđelika pođe uzduž obale. Iz magle boje škiljevca izbijale su žute točke fenjera ovješenih na pramcima teglenica. Čula je nekog lađara kako udešava gitaru i pjevuši. Ubrzo se našla na kraju predgrađa, gdje se osjećao dah polja. Zaustavila se: magla i noć prigušili su svaki zvuk. Čula je jedino šum vode, dolje ispod sebe, kako mrmori u tršćaku udarajući o čamce na vezu.
Poput djeteta prestrašena tišinom, reče ispod glasa:
Desgrez!
Nečiji glas je tiho zborio iz njedara noći i vode: „Kad se nad Pariz spusti noć, nas dvojica krenemo u lov. Silazimo na obalu Sene, obilazimo oko mostova i pilona, lutamo starim opkopima, provaljujemo u smrdljive jazbine u kojima se skriva ta gamad! Prosjaci i razbojnici…”
Čovjek s psom će se vratiti… Čovjek s psom se uvijek vraća…
A sad je, gospodo, došao trenutak da se čuje veličanstven glas, glas koji je, neokaljan besramnošću ljudskih djela, oduvijek usmjeravao k razboru misli svojih vjernika…
Čovjek s psom će se vratiti… Čovjek s psom se uvijek vraća…
Anđelika ukriženim rukama snažno stisne svoja ramena da bi prignječila krik koji joj je nadimao grudi: Tišina joj odgovori, grobna tišina poput snježne tišine u noći kad ju je Desgrez napustio.
Tišina hladna kao smrt kojoj su je svi prepustili.
Napravi nekoliko koraka prema rijeci. Odjednom joj stopala propadnu u mulj. Zatim joj zglavke zapljusne voda. Studen joj prostruji čitavim tijelom Možda bi Barkarola kazao: „Jadna Markiza anđela! Mora da joj se nije milila smrt u hladnoj vodi. Njoj koja je bila luda za toplom vodom!” Nešto se pomače u tršćaku. Neka životinja? Vjerojatno štakor? Čupa mokrih dlaka okrzne Anđeliku po listovima. Krik gađenja joj se ote iz grla. Naglo uzmakne i trkom se uspe uza strmu obalu. Pandže joj dohvate suknju. Štakor joj se penjao uz tijelo. Ona naslijepo udari ne bi li ga se oslobodila. Životinja se javi kreštavim krikom. Anđelika odjednom osjeti oko vrata stisak dvije male smrznute ruke. Iznenađena, poviče:
Što je ovo? Štakor nije.
Putem za vuču lađa prolazila su dva lađara noseći fenjer u ruci. Anđelika im se obrati:
Hej, lađari, posudite mi fenjer. Dva se čovjeka zaustave i sumnjičavo je osmotre.
Lijepe li ženske! - reći će jedan.
Ne miči se - upozori ga drugi - to ti je Calembredaineova prijateljica. Budi miran, ako ne želiš da te zakolju kao svinjče. Na ovu je ljubomoran. Pravi Turčin
Uh! Ta ovo je opica - poviče Anđelika koja naposljetku razazna životinju što joj se uspela na ramena.
Majmunčić ju je i dalje grčevito stiskao oko vrata svojim dugim i tankim rukama dok su je njegove crne i prestrašene oči gledale gotovo ljudskim izrazom. Iako je bio odjeven u hlačice od ružičaste svile, žestoko se tresao od hladnoće.
Ne pripada li možda vama ili nekom od vaših drugova? Lađari odmahnu glavom.
Ne, nikome od naših. No možda je vlasništvo nekog od onih šarlatana sa sajma na Saint - Germainu.
Našla sam je dolje, blizu rijeke.
Jedan od ljudi okrene fenjer u pravcu što ga je ona pokazala.
Netko je tamo - reče.
Primakoše se i otkriše ispruženo tijelo nekog čovjeka. Izgledalo je kao da spava.
Hej, čovječe! Prehladno je ovdje za spavanje!
A kako se čovjek ne pomače, okrenuše ga i prestrašeno povikaše jer je čovjek preko lica imao krinku od crvenog baršuna. Po prsima mu polegla duga bijela brada. Stožasti šešir okićen crvenim vrpcama, izvezena torba, hlače od baršuna stegnute oko nogu ofucanim i blatnjavim vrpcama pripadali su talijanskom pelivanu, jednom od onih što dolaze iz Pijemonta i kolaju od sajma do sajma pokazujući životinje i izvodeći razne vještine.
Bio je mrtav. Otvorena usta bila su mu već puna mulja.
Stalno se držeći Anđeliki oko vrata majmunčić je ispuštao bolne krikove.
Mlada žena se sagne i starcu skine crvenu krinku. Pokaže se staro i mršavo lice. Smrt mu je izranila tijelo. Oči staklaste.
Da ga bacimo u vodu? Ne preostaje nam drugo - reče jedan od lađara.
Ali drugi preko čela i prsiju napravi znak križa i reče da bi trebalo poći do opata u Saint-Germain-des-Pres i kršćanski pogreb upriličiti jadnome tuđincu.
Anđelika ih tiho napusti. Kimala je glavom prisjećajući se. Prvi put je vidjela ubijenog starca u krčmi „Tri čekića”. Majmunčić je nasmijavao goste oponašajući ih pri jelu i piću. A Gontran je kazao pokazavši sestri starog Talijana: „Gledaj koje li divote, - crvena krinka i svjetlucava brada!” Sjeti se također da je gospodar zvao majmunčića imenom Piccolo.7
Piccolo!

7 Talijanski: mali
Majmunčić tužno zakriješti i još se jače privine uza nju.
Tek mnogo kasnije Anđelika je primjetila da drži u ruci crvenu krinku.

* * *

U međuvremenu je gospodin Mazarin umro. Pošto se preselio u Vincennes, pošto je svoje bogatstvo uručio kralju, koji taj poklon nije htio primiti, kardinal je napustio ovaj život kojemu je on znao pravu vrijednost jer je dobro upoznao razne njegove izglede.
Strast koja ga je najviše čitava života zaokupljala, tu vlast, predao je svom kraljevskom štićeniku.
Prvi ministar podigne prema kralju svoje požutjelo lice i šapćući mu prenese ključe apsolutne vlasti:
Bez prvog ministra, bez ljubimaca. Vi jedini budite gospodar… A potom neosjetljiv za suze kraljice majke Talijan ispusti dušu.
Westfalski mir s Njemačkom. Pirinejski sa Španjolskom, Sjeverni mir sklopljen pod vodstvom Francuske bdjeli su pored njegova uzglavlja.
Mali kralj iz vremena fronde, iz vremena građanskog rata i inozemnih ratova, mali kralj čijoj su kruni nekoć zaprijetili moćni velikaši dok je on lutao od grada do grada, sad je već izgledao kao kralj nad kraljevima. Luj XIV je naredio da se za kardinalovu dušu sav narod moli četrdeset sati. On je obukao korotu i sav se dvor morao ugledati na nj. Po čitavu su se kraljevstvu šaputale molitve pred oltarima za dušu omraženoga Talijana. Mrtvačka zvonjava je dva dana bez prekida odzvanjala pod nebom Pariza.
Pošto je prolio posljednje suze iz svojih mladih očiju, kojima on više neće puštati na volju, Luj XIV se prihvatio posla.
Susrevši u predsoblju predsjednika Svećeničkog udruženja, koji ga je upitao kome će se ubuduće obraćati kad se bude radilo o pitanjima koja je dotada obično rješavao gospodin kardinal, kralj mu odgovori: „Meni, gospodine nadbiskupe …”
„Nema više prvih ministara… nema više svemoćnih ljubimaca… Država sam ja, gospodo!” Zaprepašteni ministri su uspravno stajali pred mladim kraljem. Njegova sklonost prema užicima bijaše pobudila nade u njihovim srcima. Kao potčinjeni činovnici, oni su mu podnosili svoje spise.
Dvor se skeptički smijuljio. Kralj je napravio program u koji je uključio, sat po sat, sve ono čime se naumio baviti: plesovi i ljubavnice, ali nadasve posao, intenzivan, stalan, savjestan. Svijet je odmahiva glavom. Neće to dugo potrajati.
Potrajalo je pedeset godina.

* * *
S druge strane Sene glas o kraljevu postojanju dolazila je u kulu Nesle preko Barkarolinih brbljarija. U stvari, on je, kad ne bi znao što će, oblačio na sebe odijelo dvorskih budala iz XVI stoljeća, načičkao se zvončićima i perima, i tako nakinđuren otvarao vrata mušterijama jedne od najpoznatijih vračara pariških.
Poznajem sve lijepe gospođe što skrivene pod krinkama i velovima dolaze k njoj…
Spominjao je imena i iznosio pojedinosti o njima. Anđelika ih je poznavala sve do jedne te nije ni posumnjala da su najblistavija imena iz kraljeve blizine često navraćala u sumnjivu jazbinu vračare.
Ova se zvala Katarina Mauvoisin, ali je bila bolje poznata pod nadimkom Voisin. Barkarola je tvrdio da je bila opasna i vrlo spretna. Sćućuren poput žabe kraj svoga prijatelja Drvoguza, Barkarola je isprekidanim rečenicama otkrivao Anđeliki, na mahove znatiželjnoj a na mahove ustrašenoj, tajne spletke i užasan arsenal nevaljalština i mistifikacija pri kojima je bio prisutan.
Zašto su se ti prinčevi i te velike gospođe iskradali u sivim ogrtačima iz Louvrea, skriveni pod krinkama? Zašto su žurili kroz blatnjave uličice Pariza i kucali na
vrata jedne jazbine, koja im je otvarao grozan patuljak? Zašto su povjeravali svoje najintimnije tajne ušima jedne napola pijane ženetine… ?
Zato što su željeli nešto što nisu mogli postići novcem?
Željeli su ljubiti kao što mladost ljubi, zrele su žene željele zadržati ljubav svojih ljubavnika koji su im izmicali, a ambiciozne, nikad zadovoljne u svojoj ambiciji, htjele su se popeti još više, uvijek još više…
Tražili su od Katarine Voisin ljubavne napitke koji su okivali srca, tražili su droge što zaluđuju polni nagon i čula.
Drugi su tražili nasljedstvo starog strica koji nikako da umre ili se htjeli riješiti staroga muža, suparnika ili suparnice, djeteta koje se trebalo roditi.
Voisin je vršila pobačaj, Voisin je bila trovačica i vračara, Voisin je mogla sve.
Šta su još htjeli? Pronaći blago, razgovarati s vragom, vidjeti nekog tko je već umro, ubiti na daljinu posredstvom vraćanja. Dosta je bilo otići do Katarine Voisin. U pitanju je bila samo cijena, a Voisin će naći pomagače, učenjaka koji pravi otrove, lakeja ili služavku koji kradu pisma, pokvarenog popa koji čita crne mise8 pa čak i dijete potrebno za krvavu žrtvu, dijete kojemu bi utjerali dugu iglu u vrat i onda mu pili krv.
Dospjevši na Dvor čudesa, to jest na samo dno podzemlja, poslije osude svoga muža krivo optuženog za vračanje, Anđelika je kroz Barkarolino pričanje otkrila da postoje osobe koje se zaista bave vračanjem. On joj je razgrnuo zastor nad užasnim iskrivljivanjem vjerskih osjećaja. Nekakav Ivan Truli prodavao je vračari Voisin djecu za žrtvovanje.
Uostalom, njegovim je posredstvom Barkarola i dospio za vratara u vračarinu kuću.
Ivan Truli je volio posao dobro obavljen, ozbiljan, organiziran do u sitnice. Pri svakom susretu s tim groznim tipom Anđelikiu su podilazili srsi groze.
Kad bi se kroz razbijena vrata uvukao u veliku dvoranu kule Nesle, taj čovuljak blijeda lica i zamućenih očiju kao u krepane ribe, ona bi se stala tresti kao prut na vodi. Ni zmije se ne bi više prestrašila.
Ivan Truli je trgovao djecom. Na izvjesnom mjestu u predgrađu Saint-Denis, baš u dijelu grada gdje je bilo sjedište Velikog Coesrea, bio je nekakav kućerak od blata o kojemu su čak i oni najokorjeliji govorili u po glasa. Dan i noć je iz tog kućerka dopirao plač nevine nejačadi. Nahočad i ukradena djeca su svršavala tu. Najmanjima bi iščašili ruke i noge i onda ih iznajmljivali prosjacima kojima su se ovi služili da bi izazvali sućut ljudi. Dječacima i djevojčicama ljupke spoljašnosti poklanjana je velika briga da bi ih se još u nježnoj dobi prodalo bogatim razvratnicima koji su ih kupovali za svoje grozne užitke. Najsretniji su bili oni što su ih kupovale nerotkinje željne da čuju dječji smijeh uz svoje ognjište ili da zadovolje uznemirena muža. Drugi su opet htjeli, tobožnjim potomstvom osigurati kakvo nasljedstvo.
Pelivani i šarlatani kupovali su za sitne novce zdravu djecu da bi ih naučili raznim vještinama. S tom bijednom robom odvijala se stalna i ogromna trgovina. Tih malih žrtava je umiralo na stotine, ali ih je još uvijek dosta bilo. Ivan Truli je bio neumoran. Obilazio je dojilje, svoje ljude je slao po selima, skupljao napuštenu djecu, potplaćivao sluškinje u dječjim obdaništima i sirotištima, otimao male Savojce i Overnjane koji su dolazili u Pariz sa svojim koferima, sa svojim dimnjičarskim alatom ili priborom za čišćenje čizama i tu zauvijek nestajali.
Pariz ih je gutao kao što je gutao slabe, siromašne, osamljene, nemoćne, neizlječive bolesnike, starce, vojnike bez penzije, seljake što ih je rat otjerao s njihovih imanja, propale trgovce. Podzemlje je sve njih primalo na svoje grozne grudi i svakome davalo vjekovima ozakonjena zanimanja i izvore prihoda.
Jedni su postajali padavičari, drugi su se posvećivali krađama. Starci i starice su za novac sudjelovali u pogrebnim povorkama. Djevojke su se odavale prostituciji, a majke su prodavale kćerke. Ponekad bi neki velikaš pribjegao uslugama

8 Služba u čast vraga.
plaćenih ubojica da bi se riješio kojega od svojih neprijatelja. Ili bi u dogovoru s Dvorom čudesa organizirali neku pobunu kojoj je bio cilj da potpomogne neku spletku na kraljevu dvoru. Plaćen da viče i da vrijeđa, ološ se svim svojim snagama bacao u metež. Okružen sa svih strana prijetećim licima odrpanih protuha, mnogi ministar je mislio da će sada biti bačen u Senu, te je, videći grad u plamenu pobune, popuštao pod pritiskom svojih neprijatelja.
A u predvečerje velikih blagdana, naviještanih velikom zvonjavom, moglo se vidjeti pokojeg crkvenog prelata kako se mota oko opasnih skrovišta u gradu. Sutradan će gradskim ulicama proći moći ovoga ili onoga sveca. Kanonici tih svetaca su željeli da naručenim čudom pobude vjeru u gomilama. A gdje da nađu te čudom izliječene bogalje ako ne na Dvoru čudesa? Tobožnji slijepac, gluhonijemi ili uzeti prosjak postavio bi se na mjesto kojim je imala proći procesija i odjednom bi, lijući suze radosnice, stao vikati da je ozdravio.
Tko kaže da su stanovnici u kraljevstvu Thunes samo badavadžili?
Nije li Lijepi Dječak muku mučio s čitavom plejadom prostitutki koje su mu, doduše, donosile svoje zarade, ali je on zauzvrat morao održavati mir među njima i krađom pribavljati haljine potrebne im u njihovu poslu?
Božur, Gobert i ostali „vojnici” često su se vraćali u svoje jazbine bez ikakve lovine pošto bi čitavu noć proveli vani smrzavajući se na studeni.
Kolike li je sate trebalo provesti u čeki, koliko vike i neprilika doživjeti da bi se nekome skinuo ogrtač?
A zar je zabavnije u nastupu tobožnje padavice usta zabalaviti pjenom od sapuna i previjati se na zemlji pred besposlenim blesavcima?
A osobito kad vas na kraju tog puta čeka smrt, pusta smrt u tršćaku pored rijeke ili, još gore, mučenje u zatvoru Chatelet, mučenje koje ti rastrga živce i izbeči oči, a na kraju vješala na trgu Greve, vješala koja u kraljevstvu Thunes nazivaju:
„Penji se tužna srca.”

Pod zaštitom Calembredainea i zahvaljujući prijateljstvu Drvoguza, Anđeilika se u kraljevstvu Thunes osjećala i slobodnom i sigurnom.
Ona je bila nedodiriva. Platila je svoj danak postavši prijateljicom jednog razbojnika. Zakoni podzemlja su oštri. Znalo se da Calembredaineova ljubomora neće oprostiti nikome te se Anđelika usred gluhe noći mogla naći pored grubih i opasnih ljudi, kao što su bili Božur i Gobert, sigurna da joj se ništa neugodno neće dogoditi. Ma kakve ona želje pobuđivala, dok šef nije skinuo zabranu, ona osim njemu nikome neće pripadati. I tako je njezin život, bijedan naizgled, gotovo u potpunosti proticao u spavanju i u besciljnim lutanjima Parizom. Za jelo se uvijek nešto našlo za nju, a u kuli Nesle ona bi na povratku zatekla upaljenu vatru.
Mogla se pristojno odjenuti jer su lopovi ponekad donosili pokoju lijepu haljinu od koje se širio miris bogiša i lavande. Ali joj nije bilo do toga. Stalno je imala na sebi istu haljinu od smeđeg serža na kojoj se suknja počela krzati. A glavu je također pokrivala istom platnenom kapicom. Poljakinja joj je poklonila poseban pas da bi sakrila bodež što ga je nosila ispod prslučca.
Ako hoćeš, naučit ću te kako da se njime služiš - predložila joj je jednoga dana. Poslije onog događaja s pokalom od kositra i ubijenog pandura, između njih se uspostavio odnos poštivanja, gotovo prijateljstva. Za dana je Anđelika rijetko izlazila i nije se udaljavala od kule. Nagonski je prihvatila način života svojih novih drugova, kojima su građani, trgovci i panduri, po prešutnom sporazumu, prepustili noć.
Takve se jedne noći prošlost vratila k njoj, i tako je okrutno prodrmala da umalo nije svisla.
Calembredaineova je banda opljačkala jednu kuću u predgrađu Saint-Germain. Noć je bila bez mjesečine, ulica jedva osvijetljena. Kad je Razbibrava, dječak okretnih prstiju, uspio razbiti zasun na vratima za služinčad, ušli su u kuću ne vodeći mnogo brige o oprezu
Kuća je velika. U njoj stanuje samo jedan starac i jedna sobarica koja prebiva na gornjem katu - objasni Nikola. - Kneževski ćemo obaviti ovaj posao.
Pošto je upalio fenjer s prikrivenim svjetlom, povuče ih za sobom u veliki salon. Crni Kruh koji je tu dolazio često prositi, dao mu je točan raspored prostorija.
Anđelika je pošla s njima. Nije joj bilo prvi put što je sudjelovala u sličnim pustolovinama. U početku je Nikola nije htio voditi upozoravajući je:
Mogao bi te tko udariti!
Ali je ona bila tvrde glave. Nije radi krađe odlazila s njima, već zato su joj se sviđali mirisi uspavanih kuća: tapiserija, ulaštenog pokućstva, mirisi kuhinje i kolača. Dodirnula bi poneku sitnicu, a onda je ponovo vraćala na njezino mjesto. Nikada u njoj nije odjeknuo glas koji bi joj kazao: „A šta ti radiš ovdje, Anđeliko de Peyrac?” Osim one noći kad je Calembredaine opljačkao kuću starog učenjaka Glazera, u predgrađu Saint-Germain.
Te noći je Anđelika na jednoj konzoli primjetila svijećnjak. Ona pripali svijeću na fenjeru lopova koji su u međuvremenu punili svoje vreće. Primijetivši zatim vratašca u dnu prostorije, polako ih gurne pobuđena znatiželjom.
Sto mu muka! - šapćući se javi Mudrica iza njezinih leđa - što li mu je ovo sada? Plamićak sa svijeće se odrazi na velikim staklenim bocama dugih ispusta. Posebno su upadali u oči ispremotane bakrene cijevi, sudovi od emajla s latinskim napisima, obojene bočice svake veličine.
Što li mu je ovo? - ponovi Mudrica zaprepašten.
Ovo je laboratorij.
Anđelika polako pođe naprijed i zaustavi se pred jednim stolom od opeka na kojemu se nalazila jedna grijalica i jedna retorta.
Njoj nije izbjegla niti jedna pojedinost. Tu se nalazio i jedan omot zapečaćen pečatnim voskom na kojemu pročita: Za gospodina de Saint-Croix. Te u otvorenoj kutiji nekakav bijeli prašak. Anđelikine nosnice zadršću. Miris joj nije bio nov.
A ovo? - pitao je Mudrica. - Nije li ovo brašno? Mirisom podsjeća na bijeli luk. Uze prstima zeru tog praška i prinese ga ustima. Nagonskim pokretom ona mu zadrži ruku. Iskrsne joj pred očima lik Fritza Hauera kako viče „Gift, grindige Frau!” 9
Mudrico, pusti. To je otrov, arsen!
Mudrica se ogleda oko sebe prestrašenim očima.
Otrov! - ponovi uznemireno.
Uzmaknuvši, sruši jednu retortu koja uz kristalan zvuk prsne na tisuću komada. Uljezi navrat-nanos napuste laboratorij. Salon je bio prazan. Pošto su opljačkali što se opljačkati dalo, ostali su napustili kuću. Čulo se nabadanje štapa na gornjem katu. Starački se glas spusti niza stepenice.
Marija, opet ste zaboravili zatvoriti mačke. Pa to je nepodnošljivo. Moram sići da vidim.
Nagnuvši se potom prema predvorju, poviče:
Jeste li to vi, Saint-Croix? Došli ste po formulu?
Anđelika i njezin drug požure prema kuhinji, a odatle kliznu u ostavu kroz čija su razvaljena vratašca nestali lopovi. Pretrčavši dio puta, zaustave se u maloj uličici.
Uf - uzdahne Mudrica. - Gadno sam se prestrašio. Da smo znali da ćemo upasti u kuću nekog vješca…! Samo da nam ne navuče nevolju na vrat! A gdje su drugi…?
Bit će da su krenuli drugom ulicom.
Pa mogli su nas i pričekati. Ne vidi se prst pred nosom.
Zaboga, Mudrico, prestani već jednom s jadikovkama! Ljudi tvoga soja morali bi vidjeti noću kao danju.
Ali on je zgrabi za ruku.
Slušaj!
Šta je?

9 Otrov, milostiva gospođo.
Ne čuješ? Slušaj … - ponovi on neopisivim užasom u glasu. Odjednom zakrklja:
Pas…! Pas…!
I bacivši vreću na zemlju, udari u trk.
„Ovom jadniku nisu svi kotači na mjestu”, reče Anđelika u sebi i sagne se da pokupi lupežovu vreću s plijenom. Uto i ona začuje neki šum koji je dolazio s dna šutljivih uličica.
Činilo joj se da čuje lak i brzi galop koji se sve više primicao. Odjedared opazi psa na drugom kraju ulice kako poput bijele sablasti juri dugim skokovima. Obuzeta naizrecivim strahom, Anđelika potrči što je noge nose. Trčala je kao luda. Nije marila za lošu kaldrmu koja joj je lomila stopala. Bila je kao slijepa. Osjećala se izgubljenom i htjede vrisnuti, ali iz grla nikako da istisne glasa.
Životinja joj se u skoku baci na ramena i ona se licem zabije u blato. Na leđima osjeti težinu, a na vratu pritisak vilice s poput čavala oštrim deračima.
Sorbona! - poviče. A patom tiše ponovi:
Sorbona!
Na kraju polako, polako okrene glavu. Dakako, bila je Sorbona jer ju je odmah ispustila. Anđelika podiže ruku i pomiluje krupnu glavu danske doge koja ju je u čudu njuškala.
Sorbono, moja draga Sorbono, gadno si me prestrašila. Znaš, nije to od tebe lijepo.
Pas je iznenada po licu lizne svojim hrapavim jezikom.
Anđelika se teškom mukom podigne. Pri padu se prilično ugruvala.
Odjednom začuje bat koraka. Krv joj se zaustavi u žilama. Sorbona. to je značilo Dezgrez. Nikad jedno bez drugog. Čovjek s psom se uvijek vraća…!
Anđelika brzo skoči na noge.
Nemoj me odati - molila je tiho obrativši se psu. - Nemoj me odati!
Imala je tek toliko vremena da se skrije u kutu jednih vrata. Srce joj je tuklo kao da će prsnuti. Ludo je željela da to ne bude Dezgrez. Ta on je morao napustiti grad. Nije se mogao vratiti. Pripadao je pokopanoj prošlosti.
Koraci odjeknuše sasvim blizu. Zaustave se.
Hej, Sorbono - odjekne Desgrezov glas - što ti se dogodilo? Nisi uspjela zgrabiti drolju?
Anđeliku je naprosto boljelo srce od pustog lupanja u prsima.
Taj poznati glas, glas njezina odvjetnika: ,,A sad je, gospodo, došao trenutak da se čuje veličanstveni glas, glas koji je, neokaljan besramnošću ljudskih djela.“
Noć je bila gluha i mračna kao ponor. Ništa se nije vidjelo; samo par koraka ju je dijelilo od Desgreza. Ona je čula njegove pokrete, naslućivala njegovu zbunjenost.
Prokleta Markiza anđela - poviče oštro - nije rečeno da ćemo je još dugo tražiti. Hajde, Sorbono, ponjušider, ovo, ponjuši. Drolja je pogodila kao nikad kad je u kočiji ostavila svoj šal. S ovim nam ne može pobjeći. Dođi, vratimo se k vratima kule Nesle. Tamo joj počinje trag, siguran sam u to.
I udalji se zviždukom dozvavši psa koji bijaše zaostao.
Anđeliki je znoj curio niza slijepoočnice, a noge su pod njom drhtale. Na kraju se odvaži i napravi nekoliko koraka van svoga skrovišta. Ako se Desgrez sada mota oko vrata Neslea, bit će bolje da se tamo ne vraća. Valja joj se probiti do duplje Drvoguza i zamoliti ga da je primi na konak za tu noć.
Usta su joj bila suha. Začuje žubor vode s neke česme. Mali trg na kome se nalazila nejasno je obasjavala svjetlost jednog fenjera obješenog iznad dućana mješovite robe.
Anđelika se približila česmi i uroni u svježu vodu svoje od blata prljavo lice. Zatim uzdahne s olakšanjem.
Dok se uspravljala, jedna je ruka čvrsto obuhvati oko pasa, a druga joj grubo začepi usta.
Tu smo, ljepotice! - javi se Desgrez. - Zar misliš da me se tako lako može zavarati?
Anđelika se pokuša osloboditi, ali ju je on tako snažno stisnuo da je pri najmanjem pokretu kriknula od bola.
Ne, ne, droljice moja, nema ništa od bježanja! - primijeti Desgrez malko se smijući.
Zapljusne je poznat miris njegove iznošene odjeće: kožnatog opasača, mastila i pergamene, duhana. Bio je to odvjetnik Desgrez, sa svojim noćnim licem! Klonula je mučena jednom jedinom mišlju: „Samo da me ne prepozna… Umrijet ću od sramote… Samo da mi je pobjeći prije no što me prepozna!” Držeći je još uvijek samo jednom rukom, Desgrez prinese zviždaljku k ustima. Odjeknuše tri prodorna zvižduka.
Nekoliko trenutaka poslije toga pet ili šest ljudi izbije iz obližnjih uličica. Čulo se zveckanje ostruga i remenova o kojima su visjeli mačevi. Bili su to panduri.
Mislim da sam uhvatio ptičicu - vikne Desgrez.
Bogami, plodna noć. Uhvatili smo dva lopova koji su bježali na onu stranu. Ako uz to privedemo još i Markizu anđela, mogli bismo kazati, gospodine, da ste nas dobro vodili. Vidi se da dobro poznate jazbine.
Pas nas je vodio. Zahvaljujući vratnoj marami ove ptičice, on nas je morao dovesti na pravo mjesto. Ali, ima nešto… što još nisam shvatio. Umalo mi nije umakla. Poznajete li vi ovu Markizu anđela?
Ljubavnica je vođe bande Calembredainea. Ništa drugo o njoj ne znamo. Jedini naš čovjek koji ju je vjerojatno vidio izbliza sad je mrtav. To je bio stražar Martin. Ona ga je ubila u jednoj krčmi. Nema druge, treba strpati u zatvor curu što ste je uhvatili, gospodine. Ako je ovo ona prava, gospođa de Brinvillier će je prepoznati. Bio je još dan kad su lopovi napali njezinu kočiju te je dobro vidjela djevojku koja se s njima nalazila.
Nema šta, ne fali im odvažnosti! - promumlja jedan od stražara. - Ničega se više ne boje ti razbojnici. Napasti na kočiju šefa civilne policije usred bijela dana, usred Pariza!
Platit će oni to, ne boj se!
Anđelika je slušala riječi što su joj oko ušiju zujile trudeći se da ostane nepokretna u nadi da će Desgrez olabaviti stisak. Onda će se ona u dva skoka naći pod zaštitom mrkle noći i nestati bez traga. Bila je sigurna da je Sorbona neće progoniti. A neće je valjda dostići ti teški ljudi sapeti u svoje uniforme?
Ali kao da bivši odvjetnik nije bio sklon da ispusti svoj plijen, naprotiv vještom rukom stane je pretresati.
Što li je ovo? - poviče.
Ona osjeti kako su mu se prsti uvukli ispod njezina prslučca. On kratko zviždne.
Bodež, bogami, pravi pravcat bodež, vjerujte mi, a ne tek običan nožić. U stvari, djevojčice moja, čini mi se da ti nisi baš krotke ćudi.
Stavi bodež Rodogonea Egipćanina u džep i nastavi da je pretražuje. Ona se trgne kad se njegova tvrda i topla ruka našla na njezinoj dojki i časkom se zaustavila.
Kako li ti lupa srdašce! - rugao se Desgrez upola glasa. - Evo još jedne kojoj savjest nije čista. Odvedimo je pod fenjer dućana da vidimo kako izgleda.
Ona se jednim trzajem uspije osloboditi, ali je odmah deset željeznih ruku dohvati i po njoj zabubnja tuča udaraca.
Droljo! Hoćeš da ponovo trčimo za tobom!
Dovuku je do svjetla. Desgrez je grubo zgrabi za kosu i iskrene joj unazad lice. Anđelika zatvori oči. Možda je neće prepoznati onako blatnjavu, poprskanu krvlju i zatvorenih očiju. Tako je snažno drhtala da su joj zubi zvokotali.
Činilo joj se da su je vjekovima držali izloženu svjetlu uličnog fenjera. Na kraju je Desgrez ispusti uz razočarano mumljanje.
Prokletstvo! Nije ona, nije Markiza anđela. Stražari prokunu svi u isti mah.
Kako znate, gospodine? - usudi se jedan postaviti pitanje.
Već sam je vidio. Jednoga dana su mi je pokazali na Novom mostu. Ova joj djevojka liči, ali nije ona.
Pa ipak, povedimo je sa sobom. Možda ćemo od nje izvući kakvo obavještenje. Desgrez je izgledao zbunjen i rasijan.
Uostalom, bilo je u svemu ovome nešto što mi nije bilo jasno - javi se zamišljenim tonom. - Sorbona se nikad ne prevari. U stvari, pas nije napao ovu djevojku, već ju je pustio na miru nekoliko koraka od sebe. A to je siguran znak da je ne smatra opasnom.
Na kraju zaključi uz smiješak:
Ovdje smo izvisili, ali, na sreću, vi ste uhvatili dvojicu lupeža. Gdje su izvršili provalu?
U ulici Mali lav, kod nekog starog ljekarnika koji se zove Glazer.
Vratimo se tamo, možda ćemo naći neki trag.
A što ćemo s djevojkom?
Desgrez kao da je oklijevao: - Pitam se ne bi li bilo bolje pustimo li je da ode svojim putem. Sad kad sam joj vidio lice, više ga neću zaboraviti. Možda će mi jednom biti od koristi.
Bez prigovora stražari puste mladu ženu i nestanu u mraku zvekćući ostrugama. Anđelika klizne iz kruga svjetla. Hodala je tik uza zid kuća. U mraku joj je bilo lakše pri duši. Uto razazna bijelu mrlju pored česme i začuje Sorbonino laptanje. Pio je. Pored psa se nazirala Desgrezova sjenka.
Anđelika se ponovo ukruti. Vidjela je kako je Desgrez pomaknuo kraj svoga ogrtača i nešto bacio prema njoj.
Drži - reče bivši odvjetnik - vraćam ti tvoj nož. Nisam nikad nijednu djevojku okrao. Osim toga, bodež bi mogao biti od koristi gospođici koja se u ovaj sat šeta naokolo. Pa, laku noć ljepotice.
Budući da je Anđelika šutjela, on dometne:
Nećeš da mi poželiš laku noć?
Ona skupi svu svoju hrabrost i jedva čujno šapne:
Laku noć!
Slušala je kako po zvučnoj kaldrmi kuckaju krupne bakanče policajca Desgreza. Zatim se naslijepo uputi ulicama Pariza.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:12 am





6.
JA SAM VJETAR…


Zora ju je zatekla na međi Latinske četvrti, u blizini Benardinske ulice. Iznad krovova mrkih škola i internata nebo se počelo bojiti ružičastim tonovima. U vidjelicama su treperili odsjevi svijeća. Upalili su ih studenti koji su rano ustali. Uz put je susretala mladiće koji su se vraćali kući, zijevajući, mutnih pogleda, pošto su napustili javne kuće gdje su milosrdne prostitutke nekoliko sati ljuljuškale njihova mlada tijela. Prolazili su tik uz nju dobacujući joj bezobrazne riječi. Imali su prljave ovratnike, bijedna odijela od iznošenog serža natopljenog vonjom mastila, te crne čarape koje su im plesale oko mršavih listova.
Zvona s kapelica su se počela javljati.
Anđelika je posrtala od umora. Bila je bosa jer je uz put izgubila cipele. U lice joj se urezao izraz tuposti.
Dospjevši na obalu Tournelle, osjeti miris svježega sijena. Prvo proljetno sijeno. Teglenice su bile tu, vezane jedna uz drugu, sa svojim mirišljivim i lakim teretom. S njih je parišku zoru zapljuskivao topao ćuh tamjana, mirisi tisuća osušenih cvjetova, obećanje lijepih proljetnih dana koji su se već ćutjeli u zraku.
Ona se spusti do rijeke. Na nekoliko koraka od nje lađari su se grijali oko vatre te je nisu primijetili. Uđe u vodu i pope se na pramac jedne teglenice a zatim se s osjećajem zadovoljstva uvuče u sijeno. Ispod cerade miris je bio još opojniji: vlažan, topao, nabijen olujom kao ljetni dan. Odakle li je došlo to rano sijeno? S tihog i bogatog polja, s polja plodnog i izloženog suncu. To je sijeno podsjećalo na prozračne krajolike vjetrom sušene, na svijetla nebesa i na tajnovite zatvorene doline koje pohranjuju toplinu i njome hrane zemlju.
Anđelika se pruži po sijenu ukriživši ruke na prsima. Zatvorila je oči. Uronila je u sijeno, davila se u njemu. Zaplovila je na oblaku prožetom krhkim i snažnim mirisima. Nije više osjećala bolnoga tijela. Monteloup ju je zgrabio i nosio na svojim grudima. Zrak je imao okus cvijeća, ukus rose. Vjetar ju je milovao. Polako je plovila u smjeru sunca. Napuštala je noć i njezine užase. Sunce ju je milovalo. Već je davno nije nitko tako milovao.
Bijaše postala plijenom divljega Calembredainea. Bila je družica vuku koji joj je ponekad uspijevao svojim kratkotrajnim zagrljajem izmamiti krik životinjskog sladostrašća, krkljanje mahnite zvijeri. Ali njezino je tijelo zaboravilo draži milovanja.
Okrznuti cvijetom osjetljivost puti… Dugi srsi koji se šire i plave slasću prepušteno tijelo…
Ona je plovila prema Monteloupu i u sijenu osjećala miris malina. Njezine usijane obraze, njezine suhe usne voda s potoka je plavila svojim svježim proticanjem. Otvarala je usta i uzdisala: „Još!” U snu su suze tekle Anđeliki niz lice i gubile se u njezinoj kosi. Nisu to bile suze bola, već prevelike sreće.
Protezala se i sva prepuštala ponovo nađenim užicima, prepuštala se uljuljkivana tihim glasovima polja i šuma koji su joj odzvanjali u ušima:
„Ne plači. Ne plači, draga. Nije to ništa. Zlo je prošlo. Ne plači, jadnice!
Anđelika otvori oči. U polumraku ispod cerade, ona opazi ispruženu u sijenu pored sebe nečiju priliku. Dva nasmijana oka su je promatrala.
Ona promuca: - Tko ste vi? Neznanac stavi prst preko usana.
Ja sam vjetar. Ja sam vjetar porijeklom s jednog dijela polja u Berryju. Kad su kosili sijeno, pokosili su i mene s njim. Gledaj i uvjeri se da sam zaista pokošen!
On brzo klekne i izvrne svoje džepove.
Ni prebijene pare! Niti jednog novčića! Potpuno pokošen! Zajedno sa sijenom. Stavili su me na teglenicu i evo me u Parizu. Čudna pustolovina za poljski povjetarac.
Ali… - zausti Anđelika i prijeđe jezikom preko usana kao da skuplja misli.
Mladić je imao na sebi crno istrošeno odijelo, na par mjesta poderano. Oko vrata je imao ovratnik od dronjava platna. Opasač njegova haljetka još više je isticao njegovu mršavost.
Ali lice mu je bilo izražajno, gotovo lijepo uprkos blijedoći gladuša. Duga i uska usta kao da su bila stvorena zato da stalno govore i da se smiju svemu i ničemu. Crte lica su mu bile stalno u pokretu. Kreveljio se, smijao, bečio na sve moguće načine. Pramen kose boje lana padao mu je na oči i njegovoj čudnoj fizionomiji davao izraz seljačke naivnosti s kojom je bio u očitoj suprotnosti lukavi izraz njegovih očiju.
Dok ga je Anđelika promatrala, on se raspričao, nadugo i široko.
Šta će povjetarac kao ja raditi u Parizu? Ja koji sam navikao da pušem u živice, puhat ću u suknje gospođa i dobit ću pljusku. Popovima ću otpuhnuti šešire i bit ću izopćen iz crkve. Zatvorit će me u zvonike Notre Dame, a ja ću u nevrijeme pokrenuti zvona. Koje li sablazni!
Ali… - ponovi Anđelika i pokuša se pridići. On je brzim pokretom ruke opet polegne.
Ne miči će… Mir!
„Sigurno neki malo luckasti student”, pomisli Anđelika. On ponovo legne i, podigavši ruku, pomiluje ju po obrazu.
Ne plači više - šapne.
Ali ja ne plačem - odgovori Anđelika. Uto primijeti da joj je lice obliveno suzama.
I meni se sviđa spavati u sijenu - dometne mladić. - Kad sam kliznuo pod ceradu, tu sam tebe našao. Plakala si u snu. Pomilovao sam te tada da bih te utješio, a ti si rekla: „Još!”
Ja?
Ti. Obrisao sam ti lice i primijetio da si vrlo lijepa. S ljepotom tvoga nosa mogu se usporediti jedino školjke s morske obale. Znaš, one tako bijele i tako fine školjke da izgledaju prozirne. Tvoje su usne kao latice škrobuta, a vrat ti je okrugao i gladak…
Anđelika je slušala kao u polusnu. Zaista, takvih riječi već dugo nije čula. Činilo joj se da dolaze iz velike daljine. Poboja se da joj se ne ruga. Kako je mogao reći da je lijepa kad se ona osjećala sva izgužvana, prljava, okaljana zauvijek tom strašnom noći u kojoj je postala svjesna da više nikad neće moći pogledali u lice svjedoke svoje prošlosti.
On nastavi da joj brzo šapće:
Tvoja su ramena dvije kugle od bjelokosti. Tvoje su grudi toliko lijepe da se mogu jedino sa samima sobom usporediti. Reklo bi se da su građene točno po udubljenju muškarčeva dlana, a na vrhu im je krasan pupoljak, kakvi se vide posvuda u prirodi kad osvane proljeće. Tvoja bedra imaju oblik vretena, tvoja bedra su glatka kao svila. Trbuh ti je kao jastuk od bijele svile, pun i napet na koji bih rado položio lice.
Baš bih rado znala. - reče Anđelika namrštivši obrve - kako ste došli do tih zaključaka?
Dok si spavala, ja sam te dobro osmotrio…
Drzniče! Đače pohotljivi! Đavolji podaniče!
Šuti! Ne viči tako jako! Zar zbilja hoćeš da nas lađari bace u vodu…? A što ste se toliko raz gnjevili, lijepa gospo? Kad netko na dragulj naiđe na putu, zar je pravo da ga ne pogleda? Ta htio bi znati je li od pravoga zlata, da li je zaista lijep kao što izgleda, ukratko, htio bi znati je li vrijedan da ga podigne ili je bolje da ga ostavi tamo gdje ga je našao? Rem passionis suae bene eligera princepa debet, mundum examinandum.10
A da niste vi slučajno princ u koga su uprte sve oči? - Anđelika će podrugljivo. Neznanac nabra vjeđe u iznenadnom čuđenju.
Ti, dakle, razumiješ latinski, mala lupežice?
A vi ga govorite iako ste prosjačana…
Student je grickao donju usnu. Očito, bio je zbunjen.
Tko si ti? - upita je blago. - Imaš krvava stopala. Mora da si dugo trčala? Tko te je toliko prestrašio?
A budući da ona nije ništa odgovorila, on dometne:
Uza se imaš nož. Strašno je to oružje! Egipatski bodež. A znaš li se njime služiti? Anđelika ga je kroz trepavice lukavo promatrala.
Možda.
A tako! - poviče on i malko se odmakne od nje.
Izvuče jednu vlat iz sijena i uze je grickati. Plave mu oči dobiše zamišljen izraz. Ubrzo je ona imala dojam da on više i ne misli na nju već da mu misli blude u nedostižnim predjelima. Tko zna, možda je mislio na zvonike Notre Dame gdje reče da bi ga mogli zasužnjiti? Ukrućeno i odsutno njegovo isuviše blijedo lice izgledalo je starije. Ona opazi tragove uvelosti u uglovima njegovih vjeđa. Samo bijeda ili razuzdanost mogu tako obilježiti čovjeka u punoj snazi.
Uostalom, on kao da i nije imao dobi. Njegovo mršavo tijelo u isuviše širokom ruhu izgledalo je nestvarno. Ona se poboja da on zaista nije priviđenje te ga dirne u ruku.
A tko ste vi? - šapne.

10 Latinski: Princ mora pažljivo birati ono što mu se sviđa, jer ga svi gledaju.
Lice mu oživi i on okrene k njoj oči koje kao da i nisu stvorene za danju svjetlost.
Već sam ti kazao. Ja sam vjetar? A ti?
Ja sam lahor.
On prasne u, smijeh i primi je za ramena.
Šta rade vjetar i lahor kad se sretnu?
On ju je polako pritisnuo. Anđelika primijeti da ponovo leži u sijenu a nad nju, sasvim blizu, nadnijela se njegova široka i čulna usta. Laki se pregib ocrtavao na njegovim usnama. Taj ju je izraz prestrašio, a da ni sama nije znala zašto. Bilo je u tom izrazu i poruge i okrutnosti. Ali pogled je neznančev bio blag i nasmijan.
Ostao je tako nagnut nad njom dok ona nije prva privučena tim zovom, napravila pokret prema njemu. Sad on napola polegne po njoj i poljubi je.
Poljubac dugo potraja, koliko i deset poljubaca kad se polako otkinu i ponovo spoje.
Za ogrubjela Anđelikina čuvstva, bio je taj poljubac kao povratak ljeta. Oživio je nekadašnje užitke sasvim drugačije od grubog užitka što joj ga je pružao nekadašnji sluga - a ipak s koliko žara! - i kojemu je on naviknuo.
„Maloprije sam bila dozlaboga umorna, a sad više nisam. Moje mi tijelo više ne izgleda jadno i tužno. Nisam, dakle, potpuno umrla…”
Malko se promeškolji u sijenu sretna što je u bubrežnoj šupljini osjetila snažno buđenje želje, buđenje koje će se ubrzo pretvoriti u oštro razdiranje.
Čovjek se donekle ispravi i, oslonjen o lakat, nastavio je da je promatra smiješeći se uz to. Ona nije bila nestrpljiva, pažljivo je pratila strujanje topline koja joj se razlijevala tijelom. Još malo i on će je ponovo poljubiti. Imali su vremena napretek, čitav božji dan su imali na raspolaganju njih dvoje koji ionako nisu imali nikakva posla.
Čudno - promrmlja on - ima u tebi profinjenosti velikih gospođa što nekako nije u skladu s tvojim prnjama.
Ona se osmjehne.
Zbilja? A vi, dakle posjećujete velike gospođe, gospodine nadodvjetniče?
Ponekad.
I on je suhim cvijetom paškaklje po vrhu nosa, a zatim objasni:
Kad mi u želucu previše krulji pođem k gazdi Georgesu, vlasniku kupki svetog Nikole da mu ponudim svoje usluge. A tamo dolaze velike gospođe da dometnu malko papra svojim ljubavnim pustolovinama. Dakako, ja nisam prostak kao Lijepi Dječak, a usluge ovog mog jadnog i neishranjenog kostura stoje manje od usluga dlakavog i snažnog nosača koji smrdi po luku i crnom vinu. Ali drugačije strijele ja napinjem u svoj luk. Da, draga moja curice. Nitko u Parizu ne zna više od mene duhovitih pričica pikantnog sadržaja. Mojim se gospama te pričice mnogo sviđaju zato što uzbuđuju i stvaraju dobro raspoloženje. Ja do suza znam nasmijati lijepe kurve. Ženama se iznad svega sviđa veselost. Hoćeš li da ti ispričam zgodicu o čekiću i nakovnju.
Zaboga, ne, ne - poviče Anđelika - meni se ne sviđaju zgodice te vrste. On je izgledao ganut.
Ti si srdašce! Čudno malo srdašce! Zaista neobično! Ja sam se već susretao s velikim gospođama koje su bile više nalik na prostakuše, ali nikad još s prostakušama koje bi bile nalik na velike gospođe. Ti si prva. Ti si lijepa kao san. Slušaj! Čuješ li zvonjavu sa Samaritane na Novome mostu…? Uskoro će podne. Hajdemo na Novi most, tamo ćemo ukrasti nekoliko jabuka za ručak, hoćeš li? I rukovet cvijeća u koji ćeš ti zagnjuriti svoju lijepu njuškicu…? Slušat ćemo Velikog Matthieua kako se razbacuje velikim riječima i gledat ćemo verglaša kako podstače svog svisca da pleše… I rugat ćemo se panduru koji me posvuda traži da bi me objesio.
A zašto bi vas objesili?
Ali… zar ti, dakle, ne znaš da me hoće objesiti? - upita je on čudeći se. "Ovaj je zaista lud, ali i zabavan", pomisli Anđelika.
Ona se stane protezati. Željela je da je on ponovo miluje, ali njega kao da su odjednom zaokupile druge misli.
Sad se sjećam - reče on iznenada - već sam te vidio na Novom mostu. Ne pripadaš li ti možda Calembredaineovoj bandi, bandi glasovitog lupeža?
Istina je, pripadam Calembredaineu.
On ustukne davši licu smiješan izraz straha.
Ajme! Ajme! U što sam se ovo opet uvalio, ja nepopravljivi ženskar? A da ti nisi slučajno ona Markiza anđela na koju je naš lupež onako ludo ljubomoran?
Jesam, ali…
Bože, kako su nesavjesne ove žene! - po viče on potresno. - Nisi li mi to mogla kazati prije, bijednice? Zar ti je baš stalo da vidiš kako teče ova moja sukrvica što mi kola u žilama? Ajme! Ajme! Calembredaine! Evo ti moje sreće! Pronašao sam ženu koju sam čitav život tražio i ta onda pripada Calembredaineu… No nije važno! Ipak je život od svih ljubavnica još uvijek ljubavnica koja je najvrednija obožavanja. Zbogom, ljepotice…!
Dograbi stari stožasti šešir kakve su nosili učitelji i nabije ga na svoju plavu čupu, a zatim klizne ispod cerade.
Budi dobra - šapne joj na odlasku smiješeći se - pa ne reci ništa svom gospodaru o mojoj drskosti… Da, ja već vidim da nećeš ništa reći. Ti si divna, Markizo anđela… Ja ću misliti na tebe do onog dana kad me objese… pa čak i poslije toga… Zbogom!
Ćula je kako gaca po blatu podno teglenice, a zatim ga vidje kako pod suncem trči obalom. Sav ogrnut u crno ruho, sa onim svojim stožastim šeširom, mršavih nogu, izbušena ogrtača koji je vijorio na vjetru, on je bio nalik nekoj neobičnoj ptičurini.
Lađari koji su ga primijetili kad je napuštao teglenicu stadoše za njim bacati kamenje. On okrene prema njima svoje blijedo lice i prasne u grohotan smijeh. Potom ga nestane kao da je u zemlju propao.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:12 am






7.
ŠETNJA NA NOVOM MOSTU


To fantastično priviđenje razvedrilo je Anđeliku i potislo u njoj sjećanje na gorki susret što ga je u toku noći imala s Desgrezom. Bolje da više i ne misli na to. Poslije, kad se malko oslobodila strašnog osjećaja o svom dubokom padu, ona je ponovo razmišljala o Desgrezu te se pitala: „Da li me je noćas prepoznao? Sigurno nije. Ne bi mi bio vratio bodež… Ne bi mi bio govorio onim krajnje prostačkim tonom… Ne, nije me prepoznao… Bila bih umrla od sramote!” Odmahne glavom i pročešlja prstima kosu da bi je očistila od suhih vlati trave. O tome će kasnije razmišljati. A zasad ne smije razbiti čar trenutka. Ote joj se uzdah izvjesnog žaljenja. Da li je zbilja bila gotova da se iznevjeri Nikoli?
Markiza anđela slegne ramenima, a na usnama joj se pojavi opaki osmijeh. Nije se moglo iznevjeriti ljubavniku njegova kova. Ništa je nije vezivalo za Nikolu osim bijede i ropstva.
Pa načinu kako se onaj mladić maloprije povukao još jednom je mogla izmjeriti moć zaštite kojom ju je taj bandit okružio u svijetu pariškog podzemlja. Bez njega i bez njegove tiranske ljubavi, ne bi li ona bila pala još na niže grane?
Zauzvrat prepustila mu je svoje divno, svoje savršeno tijelo za kojim je oduvijek žudio.
Bili su kvit. Ona bi se bez ikakva ustručavanja bila s drugim uspustila u nježna milovanja kojih gotovo bijaše zaboravila slast. Ali onaj je pobjegao; bilo je bolje
da je tako završilo. Ona ne bi bila u stanju i dalje podnositi Calembredainea ukoliko bi ovoga nož zauvijek umirio živahnog brbljivca.
Andelika pričeka trenutak prije no što će i sama kliznuti s hrpe sijena. Dotakne vodu i osjeti da je hladna, ali ne ledena. Ogledavši se oko sebe, zaslijepi je svjetlo. Bi joj jasno da je to proljeće. A nije li onaj student pričao o cvijeću i voću na Novom mostu? Andelika primijeti da je granulo proljeće kao udarcem čudotvornog štapića.
Zamagljeno nebo bijaše ružičastim velom prekriveno. Sena se caklila u svom srebrenom oklopu. Lađe su plovile njezinom glatkom i mirnom površinom. Čulo se uranjanje vesala. Niže niz rijeku, pratljačama pralja odgovaralo je tiktakanje mlinova smještenih na lađama.
Sakrivši se pogledu, Andelika se umije u hladnoj vodi koja joj razigra krv. Pošto se obukla, pođe obalom i stiže na Novi most.
Neznančeve riječi su trgnule iz zimskog mrtvila Anđelikin duh.
Ona je sad prvi put vidjela Novi most u svoj njegovoj ljepoti, sa onim njegovim divnim lukovima i onom njegovom samoniklom živošću, veselom i neumornom.
Novi most je bio najljepši pariški most, i najdraži, jer je on najbrže povezivao dvije obale Sene s otokom na kojemu bijaše smješten Cite.
Tu je vladala vječita graja, tu se miješala vika sitnih zanatlija, mamljenja šarlatana i vadizuba, pripjevi pjesama, zvonjenje Samaritane, moljakanja prosjaka.
Gomila koja je dolazila, odlazila, zaustavljala se, ponovo se vraćala, uvijek se obnavljala u poslovnoj užurbanosti, znatiželjna, eto to je bio Novi most. Andelika se umiješa među gomilu i pođe između dva reda dućana i izloga. Išla je bosonoga, razderane haljine. Izgubila je kapicu te su joj se duge kose pozlaćene suncem rasule po ramenima. Ali sve to nije bilo važno. Na Novom mostu su bose noge promicale pored krupnih bakandži zanatlija i crvenih potpetica gospode. Ona se zaustavi pred vodovodnim rezervoarom Samaritane da bi pogledala „vješto načinjen sat” koji je pokazivao ne samo sate već dane i mjesece te je stavljao u pokret svu silu zvona koja konstruktor, kao dobar Flamanac, nije zaboravio ugraditi.
Na pročelju tog monumentalnog rezervoara koji je snabdjevao vodom Tuileries i Louvre, u reljef je bio utisnut jedan prizor iz evanđelja: Samaritana kako daje piti Isusu kraj Jakovljeva zdenca.
Andelika se potom zaustavi pred svakim dućanom, pred prodavačem igračaka, peradi, ptičica, mastila i boja, pred pokazivačem marioneta, strigačem pasa, varalicom na kocke. Ona opazi Crni Kruh i njegove školjke, Mišju Smrt i njegov mač s jadnom lovinom, te starog Urlikala i staru Urlikalicu na uglu Samaritane.
Usred jedne skupine zijaka stari je slijepac strugao po svojoj violini dok je baba kriještala neku ganutljivu priču u kojoj je bilo riječi o obješenima, o lešinama kojima su gavrani kopali oči i kojekakvim još grozotama. Svijet je sve to slušao sagnute glave i brišući oči. Vješanja i procesije su bili najljepši prizori za pariški puk, prizori koji nisu mnogo stajali, a svatko se mogao uvjeriti da svaki čovjek ima i tijelo i dušu.
Mamica Urlikalica je pjevala svoju pjesmicu s puno žara:
Sad slušaj, svijete, što ti zborim Jednom kad pođem
U opatiju „Penji se tužna srca” Za te ću da se molim
U času kad isplazim jezik.
Toliko je rastvarala usta da se vidjelo do samog joj ždrijela. Jedna joj je suza curila iz jedinoga oka i gubila se u borama njezina lica. Bila je strašna, vrijedna divljenja…
Kad je otpjevala pjesmicu, završivši posljednji stih još kreštavijim tonom, opljune debeli palac i stane dijeliti letke kojih je nosila čitav snop ispod pazuha, vičući:
Tko još nema svog obješenika?
Stigavši do Anđelike, radosno povikne: - Hej, Urlikalo, djevojka je ovdje! Tvoj je čovjek sasvim poludio od jutros. Priča da te je onaj prokleti pas sigurno zadavio. Govori kako će povesti sve prosjake Pariza u juriš na Chatelet. A markiza mirno šeta po Novom mostu…!
A zašto da ne šetam? - bunila se Anđelika oholo. - A zar se vi ne skitate okolo?
Ja radim - odgovori starica. - Ti ne možeš ni zamisliti koliko nosi ova pjesmica. Stalno govorim Stihoklepcu: „Dajte mi obješenike!” Ništa se ne isplati bolje od obješenika. Drži, hoćeš li jedan letak? Poklanjam ti jer si ti naša markiza.
Za vas će večeras biti kobasica u kuli Nesle - obeća joj Anđelika. I udalji se zajedno s drugim besposličarima čitajući letak:
Sad slušaj, svijete, što ti zborim Jednom kad pođem
U opatiju „Penji se tužna srca” Za te ću da se molim
U času kad isplazim jezik.
U uglu pri dnu letka bio je potpis koji je ona već otprije poznavala: Stihoklepac. Anđelika osjeti kako joj je srce uskipjelo starom mržnjom. Pogleda prema brončanu konju na bedemu jer bijahu joj rekli da se Stihoklepac s Novog mosta ponekad uspinjao gore da bi spavao konju među kopitima. Lupeži su poštivali njegov san. A što i ne bi kad ionako nije ništa imao. Bio je siromašniji od najsiromašnijeg prosjaka, uvijek gladan, uvijek ganjan i uvijek spreman da izazove sablazan koja se potom poput otrova širila Parizom.
"Kako to da se još nije našao nitko da ga ubije?” pomisli Anđelika. „Da ga sretnem, ja bih ga s užitkom ubila. Ali prije toga bih mu htjela kazati razlog…” Zgužva letak i odbaci ga u potočić. Prođe jedna kočija. Ispred nje su jurili sluge koji su se pri trku bacali poput vjeverica. Bili su veličanstveni u svojim svilenim livrejama i šeširima okićenim perjem.
Gomila je pokušavala pogoditi tko se nalazi u kočiji. Anđelika je promatrala trkače i sjeti se Brzonogog.
Dobar brončani kralj Henrik IV blistao se na suncu i osmjehivao se nad crvenim i ružičastim suncobranima ispod sebe. Čitav su bedem, u stvari, zaposjeli trgovci naranača i cvijeća. Jedan jedinstveni krik je nudio zlatne plodove:
Portugal! Portugal!
Prodavačice cvijeća na Novom mostu dolazile su ovamo već zarana i tu se smjestile. Spuštale su iz Ulice rukovet cvijeća u samoj blizini Saint-Julien-le- Pauvrea, gdje se nalazilo sjedište njihova ceha ili iz ulice Suho drvo gdje su se cvijećem snabdijevale u vrtovima provansalskih fratara.
Noseći košarice pune tuberosa, ruža i jasmina, mlađe su se prodavačice kretale među mnoštvom da bi posuvratke prolaznika zakitile cvijećem, dok su starije čuvale štandove u zaklonu crvenog suncobrana.
Jedna od tih mamica zamoli Anđeliku da joj pomogne praviti kitice, a kako se Anđelika pri tom pokazala dosta vještom, prodavačica joj dade dvadeset novčića.
Za naučnicu mi izgledaš prestara - reče joj pošto je pogledom odmjerila nju i njezinu bijednu haljinu - ali jednoj bi djevojčici trebalo dvije godine da nauči praviti kitice kao što ih ti praviš. Ne bi li ti sa mnom radila? Lako ćemo se složiti.
Anđelika odmahne glavom, stisne dvadeset novčića u šaci i udalji se nekoliko puta pogledavajući onih nekoliko novčića što joj ih je dala prodavačica. Bio je to prvi novac što ga je sama zaradila. Kupi dva uštipka i pojede ih. Zatim se umiješa među besposličare koji su se na sva usta cerili pred kolicima Velikog Matthieua.
Sjajan je bio Veliki Matthieu! Ustoličio se sučelice kralju Henriku IV čijega se ni osmijeha ni veličajnosti nije bojao. Uspravljen na svojim kolima ravne podloge i s četiri kotača okružena priručjem mnoštvu se obraćao gromovitim glasom koji je odjekivao s jednog do drugog kraja Novog mosta. Njegov poseban orkestar sastavljen od tri glazbenika: trubača, bubnjara i jednog cimbalista, pratio je
njegovu govoranciju i zaglušivao jauke nesretnika kojima je vadio zube takvom grajom da je čovjeka od nje boljela glava.
Velikom Matthieuu, zanesenjaku, upornom, izvanrednom čovi i snagom i spretnošću, nije mogao odoljeti niti najtvrdoglaviji zub pa makar on morao pokleknuti pacijenta i sa zemlje ga trgnuti u zrak svojim kliještima. Poslije toga je izmučenu žrtvu slao krčmaru da kod njega rakijom ispere usta. Između jednog klijenta i drugog Veliki Matthieu se, s perom zataknutim, za šešir, s dvostrukim nizom zuba preko svog odijela od atlasa, sa velikom sabljom koja mu je tuckala po petama, pomicao s jednog kraja svojih kola do drugog hvaleći svoje veliko znanje, izvrsnost svojih droga, prašaka, lijekova za mazanje svih vrsta, kuhanih na tihoj vatri s mnogo maslaca, ulja, voska i pokoje neškodljive trave.
Vi vidite, gospođe i gospodo, najveću ličnost planete, virtuoza, feniksa u svojem zanatu, uzora medicinske nauke, u direktnoj liniji nasljednika Hipokrata, istraživača prirode, bića svih univerziteta, vi vidite svojim vlastitim očima lječnika metodičnog, galenskog, hipokratskog, patološkog, kemijskog, spagirijskog, empirijskog.
Ja liječim vojnike radi svoje prirođene ljubaznosti, siromahe radi ljubavi Božje, a trgovce radi njihovog novca.
Ja nisam ni doktor ni filozof, ali moja pomada vrijedi isto toliko koliko i doktori i filozofi. Iskustvo znači više no znanje. Ovdje imam jednu pomadu od koje bijeli put: bijela je kao snijeg, mirisava kao balzam i mošus…
Imam i mast od neprocjenjive vrijednosti jer, slušajte me dobro, ljubavnici i ljubavnice, ova mast čuva one koji je upotrebljavaju od oštrih izdajničkih bodljika ljubavi.
I podigavši ruku u poetskoj pozi stane recitirati:
Kupuj, svijete, brže-bolje čuvaj sebe od nevolje Ovaj prašak čuda čini Mudrost daje magarčini
Čast lupežu, a nevinost krivcu Ljubavnika staroj ženi Zaljubljivom starcu ljubavnicu Znanje silno svakoj beni…
Posljednje stihove Veliki Matthieu izrecitira zakolutavši očima. Anđelika prasne u smijeh. On je primijeti i prijateljski joj namigne.
"Nasmijala sam se. A zašto sam se nasmijala?” pitala se Anđelika. „Ta nema ni glave ni repa ono što on govori!” Ali njoj je bilo do smijeha.
U tom trenutku jedan čovjek prijeđe preko mosta i pridruži joj se.
Lijepa djevojko - reče joj - vidim da si vesele naravi, a osim toga ne čini mi se da živiš u lasti i masti. Ne bi li htjela zaraditi dvadeset livara?
A na koji način? - upita ona pošto ga je odmjerila.
Moj gospodar je plemeniti stranac koji prvi put dolazi u Pariz. Tako je nestrpljiv da upozna intimne draži Parižanka te mi je odmah naredio da mu pronađem veselu i lijepo građenu družicu s kojom bi proveo noć. Došao sam na Novi most jer znam da nema mjesta gdje bi se moglo bolje odabrati. Dobit ćeš cipele, haljine, dobar ručak i dvadeset livara. Moram dodati da moj gospodar nije neki starac već mlad čovjek privlačna izgleda mada ponešto krupan. Sviđa li ti se moj prijedlog?
Baš nimalo.
Hoćeš li da se sporazumim s tvojim zaštitnikom?
Anđelika ispusti tihi zvižduk kao što rade članovi podzemlja kad ih nešto zadivi.
Ti barem nisi stranac.
Ne, nisam - reče sluga. - Ja sam baš iz Pariza. Ali sam već tri godine u službi jednoga Nijemca. Rat me je odvukao tamo, ni sam ne znam kako. Upravo sam se vratio i ovo mi je prvi ponovni susret s Novim mostom.
I ogleda se oko sebe u zanosnom divljenju. Anđelika iskoristi taj trenutak i uroni u gomilu.
Na malom podiju neki starac s drvenom nogom trudio se da privuče znatiželju prolaznika.
Dođite pogledati crvenog čovjeka. Najneobičniji prirodni fenomen. Čini vam se da ste vrlo mudri zato što ponekad sretnete čovjeka crne kože. Ali ima li nešto svakodnevnije od onih Marokanaca kojima nas je Veliki Turčin preplavio? Ja ću vam, međutim, pokazati nepoznatog čovjeka iz nepoznatog svijeta, htio sam kazati iz Amerike, čudnovate zemlje iz koje sam i ja sam doputovao.
Riječ „Amerika” zadrži Anđeliku ispred podija.
Lakrdijaš s drvenom nogom bio je postariji čovjek, neobrijane brade, s crvenim rupcom na glavi. Čini se da mu nije bilo stalo da se kao i drugi šarlatani i nadriliječnici na Novom mostu okiti odvratnim prnjama. Njegova vrlo prljava košulja na crvene i bijele crte, pokrpani prsluk, glas i isprekidan i slab, nisu privlačili gledatelje. Na jednom mu je uhu visio zlatni prstenčić.
Ja sam stari mornar, putovao sam svijetom na kraljevskim lađama i mogao bih vam koješta ispričati o nepoznatim zemljama. Ali vidim, gospođe i gospodo, da vam se žuri. Bilo kako bilo, ja nisam sa svojih putovanja donio samo uspomene, već i ovaj neobičan fenomen koji sam ja sam zarobio tamo u Americi.
Štapićem je pokazivao na neku vrst skloništa zatvorenog jednom ceradom, gdje se nalazio sav arsenal njegove demonstracije.
Crveni čovjek, gospođe i gospodo, crveni čovjek!
Anđelika baci nekoliko novčića što joj bijahu preostali u drveni čanak ispred podija. Još se neki besposličari ugledaju na nju.
Kad je bogalj ocijenio da je skup gledatelja dovoljno velik, teatralnim pokretom povuče ceradu.
U dnu zaklona nalazio se kip naizgled od crvene opeke, kojemu su oko glave i bedara bila pobodena pera.
Kip se pokrene, napravi nekoliko koraka i nađe se na suncu. Svijet zažamori. Nema sumnje, bio je to čovjek. Imao je nos, usta, uši ukrašene kolutićima, dugoljaste oči koje povedoše po ljudima odsutan pogled, imao je ruke, noge. Put mu je bila boje prilično tamnog bakra, ali po mišljenju gledatelja ne baš tamnija no što je put u ponekih talijanskih ili španjolskih brđana. Ukratko, izuzev pera koja su mu izbijala iz bedara i glave, na čovjeku crvene kože nije bilo ničeg posebice neobičnog.
Pošto su ga dobro pogledali i pošto su izmijenili mišljenja o tom fenomenu, dangube se raziđu, a stari mornar naredi fenomenu da se povuče u zaklon. Potom bez žurbe usitni malko duhana, uvalja ga u kuglicu i stane ga žvakati.
Anđelika zastade kraj podija. Vjetar koji je puhao sa Sene i koji joj je poigravao kosom pojača iluziju o beskrajnim prostranstvima što ih je u njoj rastvarala riječ
„Amerika”. Sjeti se svog brata Josselina, vidjela je ponovo kako podiže na nju svoj blistavi i divlji pogled i šapće joj: „Ja odoh na more!”
Jedne večeri je došao pastor Rochefort, sjeo je u kuhinju s djecom Sance koja su se okupila oko njega zinuvši svojim začuđenim očima. Josselin … Raymond … Hortenzija… Gontran… Anđelika… Madelon… Denis… Marija-Agneza… Kako su bila lijepa djeca Sance u svojoj nevinosti, u neznanju što im je spremala sudbina! Slušali su stranca, a njegove su riječi oduševile njihova srca.
„Ja sam samo putnik, znatiželjan sam da vidim druge zemlje, goni me želja da upoznam mjesta gdje nitko ne trpi od gladi i žeđi i gdje se čovjek osjeća slobodnim. Tamo sam shvatio kako su svemu zlu krivi ljudi bijele puti, jer ne slušaju riječ Gospodnju, već je izobličuju. Gospod nije naredio da se ljudi ubijaju i uništavaju, već da se ljube!” Anđelika načas zatvori oči. Kad ih je ponovo otvorila, opazi na par koraka od sebe, u gužvi na Novom mostu Bljezgara, Veliku Vreću, Božura, Goberta, Lijepog Dječaka i još neke kako je promatraju.
Sestrice - pozdravi je Božur uzimajući je za ruku - idem zapaliti svijeću Vječnom ocu od Saint-Pierreiaux-Boeufs. Mislili smo da te više nikad nećemo vidjeti.
Bili smo sigurni da si dospjela u Chatelet ili u Opću bolnicu.
Ukoliko te nije prožđeralo ono pašče, prokleto bilo.
Uhvatili su Razbibravu i Mudricu. Jutros su ih objesili na trgu Creve.
Okružiše je. Eto, ponovo je gledala njihova zlokobna lica, slušala njihove pijane glasove, a osim toga, osjetila lance podzemlja koje nije bilo moguće razbiti u jednom jedinom danu. Pa ipak, poslije dana koji je ona nazvala „dan lađe sa sijenom” ili „dan Novog mosta” ponikne u njoj kao neka nada. Nije još znala kakva. Ne izlazi se iz podzemlja tako lako kao što se u nj ulazi. Na kraju, i nije se osjećala tako nesretnom. Nije bila gladna, studen je nije ubijala, a uz to je proljeće bilo na pragu.
Božur je govorio:
A sad ćemo se proveseliti, ljepotice. Znaš li zašto usred bijela dana šetuckamo po Novom mostu? Jer mali Flipot treba da izvede svoje remek-djelo kao džepar.
Flipot, jedan od šmrkavih dječaka iz kule Nesle, s obzirom, na okolnost zamijenio je svoje dronjke s odijelom od ljubičastog serža. Na nogama je imao cokule u kojima se dosta teško kretao. Imao je čak i ovratnik od nabranog platna te je, s torbom od pliša u kojoj su tobože bile knjige i pera, mogao s dosta vjerojatnosti proći za sina kakva zanatlije koji markira iz škole i zabavlja se pred kazalištem lutaka na Novom mostu.
Bljezgar mu je davao posljednje upute.
Slušaj me dobro, dječačiću. Danas se ne radi samo o tome da prerežeš vrat kesi, kao dosad… Mi bismo htjeli vidjeti da li si kadar izvući se iz gužve i kidnuti s ukradenim. Jesi li razumio?
Jesam - odgovori Flipot useknuvši se nervozno i pošto je nekoliko puta rukavom obrisao nos.
Lopovi su pažljivo promatrali prolaznike.
Pogledaj, tamo, onog lijepog gospodina s onom ljupkom gospom. Idu pješice. Prava sreća. Vidiš li onog bogatuna što dolazi prema nama, Flipote? Zaustavili su se pred Velikim Matthieuom. Sad je pravi trenutak! Uzimaj škarice, dječače i hajd u berbu.
Svečanim pokretom ruke Bljezgar uruči dječaku par brižljivo zašiljenih škarica i gurne ga u gomilu. Njegovi su se pomagači već umiješali među gledatelje pred kolima Velikog Matthieua.
Bljezgar je pažljivim okom slijedio pokrete svoga učenika. Odjedared udari u dreku:
Čuvajte se, gospodine! Gospodine! Ej, odrezaše vam kesu, monsinjore!
Neki prolaznici pogledaše u smjeru njegove ruke i uzeše trčati. Božur se derao kao da ga kolju:
Kneže, čuvajte se. Jedan vas dječak hoće da pokrade! Plemić segne za kesom na kojoj se nalazila Flipotova ruka.
Džeparoš! - zaurla. Njegova družica krikne.
Gužva se tu stvori učas i strahovita. Gomila je vikala, gazila, ljudi su jedni druge hvatali za vrat i davili se dok su Calembredaineovi ljudi svojim vikanjem i upozorenjima nastojali još veći metež stvoriti.
Uhvatio sam ga!
Tu je!
Hvataj ga! Bježi!
Eno ga tamo!
Ovamo narode!
Izgažena djeca su plakala. Žene su padale u nesvijest, Gomila je isprevrtala štandove. Crveni suncobrani su letjeli u Senu. Trgovci voća stadoše tući jabukama i narančama, da bi se obranili.
U gužvu se umiješaju psi dovedeni na šišanje strigačima. Njihove prilike kovrdžave dlake jurile su svijetu među nogama režeći i s pjenom oko usta.
Lijepi Dječak je letio od jedne žene do druge. Grabio je oko pasa građanke, ljubio ih u usta i milovao na najbezočniji način pred ustrašenim očima njihovih muževa koji su uzalud pokušavali da ga dohvate. Udarci su, međutim pogađali druge, a ovi se svetili trgajući vlasulje obeščašćenim muževima.
U tom razbješnjelom ljudskom uraganu Bljezgar i njegovi pomoćnici sjekli su kese, praznili džepove, skidali ljudima ogrtače dok je Veliki Matthieu s vrha svojih kola uz drečavu i urnebesnu pratnju svog orkestra, mašući svojom sabljetinom rikao:
Udrite, dječaci! Razgibajte se malko! Dobro je to za zdravlje!
Anđelika se bijaše povukla na stepenice nasipa odakle je promatrala sav taj metež. Uhvativši se za ogradu, smijala se i smijala. Od smijeha su joj suze izbile na oči. Dan je divno završavao. Baš je to i trebalo da dade oduška svojoj želji da se smije i da plače, želji koja ju je mučila otkako se probudila u teglenici sa sijenom, pod neznančevim milovanjima.
Opazi staru Urlikalicu i starog Urlikala, kako čvrsto pripijeni jedno uz drugo, plutaju na razbješnjelim valovima bitke, kao ogroman čep prljavih dronjaka.
Smijeh je u njoj sve jače bujao i gotovo je gušio. Skoro joj je slabo bilo od tog smijanja.
Zar je ovo zaista tako smiješno, djevojko? - javi se lijeno nečiji glas iza nje. Jedna je ruka uhvate za zglavak. Zbira ne vidiš, ali ga zato osjećaš rekao je Božur. Od one noći Anđelika je naučila da nanjuši s koje strane dolazi opasnost. I dalje se smijala, nešto manje, doduše, i nastojeći dati svom licu nevini izraz.
Pa zaista je smiješno. Tuku se kao ludi, ni sami ne znaju zašto.
Ali ti, možda, ipak znaš zašto, a…?
Zamamno se smiješeći Anđelika se nagne prema žbirovu licu. Odjedared mu rukom snažno dohvati nos, iskrivi mu nosnu hrskavicu i dok je on zbog bola zabacio glavu unazad, ona ga sječivom dlana udari u Adamovu jabučicu koja mu bijaše iskočila napolje.
Tom ju je grifu naučila Poljakinja. Od udarca žbir ne izgubi svijest, ali je udarac ipak bio dovoljno snažan da žbir ispusti svoj plijen.
Oslobodivši se, Anđelika poskoči i odjuri kao gazela. Svatko se svojim putem vraćao u kulu Nesle.
Dobili smo kišu batina - reče Bljezgar - ali kojeg li cara, prijatelji dragi, kojeg li cara!
Na stol su pljuštali mačevi, ogrtači, dragulji, zvečeće kese. Pun modrica kao božićna guska, Flipot je ipak uspio sačuvati kesu gospodina kojega mu bijahu pokazali.
Primio je mnoga čestitanja i jeo sa starijima za Calembredaineovim stolom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:13 am




8.
ŽELJA ZA AMERIKOM


Anđeliko - šaptao je Nikola - Anđeliko, da te nisam pronašao…
Šta bi se dogodilo?
Ne znam.
Privuče je k sebi i stegne tako snažno da se činilo da će je zgnječiti na svojim snažnim grudima.
Oh! Molim te - uzdahne ona i izvuče se iz zagrljaja.
Kročivši prema prozoru, nasloni čelo na njegove željezne prečke. U mirnoj vodi Sene ljeskale su se zvijezde što su žmirkale u dubokoj modrini nebeskog svoda.
Zrak je bio zasićen mirisima badema koji su cvjetali u vrtovima i ograđenim dvorištima predgrađa Saint-Germain.
Nikola joj se približi proždirući je očima. Nju gane postojanost njegove strasti.
Šta bi bio uradio da se nisam vratila?
Zavisi. Da su te uhvatili žbiri, sve bih svoje prosjake bio stavio u pokret. Stavio bih pod prismotru zatvore, bolnice… Omogućili bismo ti bijeg. Da te je pas zadavio, posvuda bih tražio psa i gospodara mu i ubio bih i jednoga i drugoga. A da si…
Glas mu postane promukao.
A da si otišla s nekim pronašao bih te i onoga zadavio.
Ona se osmjehne. U sjećanju joj iskrsne blijedo, podrugljivo lice. Ali Nikola je bio lukaviji no što je ona pretpostavljala, a ljubav mu je uz to izoštrila nagon.
Ne misli da mi možeš lako umaći - nastavi on prijetećim tonom. - Među ološem nema nevjere kao u dobrom društvu, a ako se to dogodi, nevjera se plaća životom. Nigdje se ne bi mogla skloniti. Brojni smo i moćni. Pronašli bismo te pa sklonila se ti u crkvu, samostan ili na kraljevski dvor. Dobro smo organizirani, dobro znaš. A ja uživam u organiziranju tučnjava.
Rastvorivši poderanu košulju, pokaže joj mali ljubičasti znak pored lijeve sise.
Gledaj, vidiš li ovo? Moja majka mi je uvijek govorila. „To je znak tvoga oca.” Jer moj otac nije bio onaj debeli seljak, čiča Merlot. Ne. Majka me je dobila prije no što se udala. Začela me je s nekim vojnikom, oficirom na visokom položaju. Nije mi nikad rekla njegovo ime, ali bi ponekad grdila čiču Merlota kad bi me ovaj htio tući: „Ne diraj ga. U njegovim žilama teče plemenita krv.” Nisi ovo znala, zar ne?
Kopile nekog vojničine! Imaš se čime i ponositi! - primijeti ona prezrivo. On joj žestoko stisne ramena svojim herkulskim rukama
Ponekad bih te zdrobio kao lešnjak. U svakom slučaju, obaviještena si. Ako mi se iznevjeriš.
Ne boj se. Meni dostaju tvoji zagrljaji.
Zašto si tako opaka?
Zar da tražim više? Morala bih biti od nekog posebnog materijala načinjena. Kad bi ti mogao biti bar malko nježniji.
Kako, ja da nisam nježan? - zariče Nikola - ja koji te obožavam! Ponovi još jednom da nisam nježan!
I prijeteći podigne ruku. Ona mu se unese u lice i oštro krikne:
Da me nisi dotakao, smrdljivče! Prostačino. Sjeti se Poljakinje.
On polako spusti ruku. Nato duboko uzdahne promatrajući je srdita lica.
Oprosti mi. Uvijek si jača od mene, Anđeliko.
Osmjehne joj se i nespretno pruži prema njoj svoje ruke:
Ipak dođi. Trudit ću se da budem nježan.
Ona pusti da je prevrne na ležaj i ravnodušna i pasivna prepusti se zagrljajima na koje se već bijaše navikla.
Kad je ugasio želju, ostao je još neko vrijeme stisnut uz nju. Anđelika je osjećala na svojem obrazu njegovu poput četke tvrdu kosu. On ju je kratko šišao zato da bi mogao nositi vlasulju.
Najzad će reći muklim glasom:
Sad znam. Nikada ti nećeš biti moja. Meni nije samo do ovoga. Ja bih i tvoje srce htio.
Ne možeš sve imati, dragi moj Nikola - otpovrne Anđelika sabranim glasom. - Nekad si imao dio moga srca, sad imaš čitavo moje tijelo. Nekad si bio moj prijatelj Nikola, sad si moj gospodar Calembredaine. Ti si ubio čak i sjećanje na ljubav koju sam nekad, kao dijete, osjećala za tebe. Ali sam uza sve to vezana za tebe, na drugi način, zato što si snažan.
Lupež se nakostriješi. Zatim progunđa i uzdahne:
Pitam se neću li jednoga dana biti prisiljen da čak i tebe ubijem. Anđelika zijevne. San ju je hvatao.
Ne govori gluposti.
Kroz prozor su zvijezde osule točkicama površinu pokradenih ogledala.
Jednoličan kreket žaba u jarcima podno kule nije ni načas prestajao. Iz dubina ruševina dopirali su različiti šumovi, zlosretniji: daleki povici jednoga pijanca, plač djece, glodanje štakora. Prošlu su noć te grozne zvjerčice crvenih očiju nagrizli glavu jednom djetetu.
Nikola - odjednom će Anđelika.
Što je?
Sjećaš li se da smo htjeli otputovati u Ameriku?
Sjećam.
A kad bismo sada zaista krenuli?
Kamo?
U Ameriku?
Jesi li luda?
Nisam, budi bez brige… u zemlju gdje nema ni leda ni gladi... gdje je čovjek slobodan.
Te nastavi gorljivo:
Šta nas ovdje čeka? Tebe zatvor, mučenje na kotaču, robija ili vješala. A mene… A što mene čeka, mene koja ništa nemam, ako ti jednoga dana nestaneš?
Kad čovjek dospije na Dvor čudesa, ne smije nikad misliti na ono što ga čeka! Sutrašnjica ne postoji.
Tamo bismo možda dobili badava još neobrađenu zemlju. Obradit ćemo je svojim rukama. Pomogla bih ti.
Ali jesi li ti poludjela? - grmne u nastupu ponovnog bijesa. - Maloprije sam ti objasnio kako ja nisam seljak. Zar misliš da bih ja otišao i prepustio Rodogoneu Egipćaninu klijentelu s derneka Saint-Germain ?
Ona ne odgovori. Vrati se u svoju bezvoljkost. Gunđao je još neko vrijeme:
Ženske stvari! Kad im nešto padne na pamet.
Bijesno se prevrtao sad na jednu, a sad na drugu stranu. Nikako da se smiri. Jedan glas mu je stalno ponavljao. „Što te čeka? „Penji se tužna srca”? Jest, pa šta onda? Gdje bi se još moglo živjeti, osim u Parizu…?”
U proljetnoj noći široka prsa Nikole Calembredainea su se napinjala od suzdržanih uzdaha.
Gledao je usnulu Anđeliku. Mučen ljubomornom, htio ju je probuditi jer se ona, u snu, smiješila.
Sanjala je da plovi preko oceana na brodu punom sijena.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:13 am





9.
IVAN TRULI, TRGOVAC DJECOM


Jedne ljetne večeri Ivan Truli se uvuče u jazbinu Nikole Calembredainea u kuli Nesle. Došao je u posjetu nekoj ženi koju su zvali Fani Nosilica. Imala je desetoro djece i iznajmljivala ih je sad ovome sad onome. Živjela je uglavnom od te sinekure; prosjačenju se odavala jedino radi zabave, a prostituciji iz navike, što, dakako, nije bilo na štetu njezinih sposobnosti da rađa, naprotiv.
Ivan Truli je došao da „rezervira” dijete što ga je ona očekivala. Žena ga upozori kao prava trgovkinja:
Za nj ćeš mi platiti više jer će biti šepav na jednu nogu.
Kako znaš?
Onaj što ga je napravio bio je šepav.
Ova vrijedi para, ha, ha, ha - rugala se Poljakinja tresući se od smijeha. - Baš si sretna kad znaš tko ga je napravio. Jesi li sigurna, da se nisi slučajno zbunila?
Ja, ja mogu birati - odgovori Nosilica dostojanstveno.
I uze vrtjeti vreteno prljave vune. Bila je ona radišna žena koja nije mogla stajati prekriženih ruku.
Majmunčić Piccolo skoči na ramena Ivanu Trulom i naglo mu iščupa čuperak kose.
Prokleta beštijo! - poviče Truli braneći se šeširom.
Anđelika je bila zadovoljna postupkom svoga miljenika koji nije krio odvratnost što ju je osjećao prema toj krvopiji male djece. Ali budući da je on bio opasan tip, u velikoj milosti Velikog Coesrea s kojim je dijelio prebivalište, ona pozove k sebi majmunčića.
Ivan Truli je, češući lubanju, na pasja kola proklinjao majmunčića. On je već dojavio Velikom Coesreu: Calembredaineova je čeljad bezobrazna i opasna. Vjeruju da su svemoćni, ali prije ili poslije ostale glavešine podzemlja će se pobuniti protiv njih. A taj dan…
Dođi, popij čašu vina - reče mu Poljakinja da bi ga udobrovoljila i zaimačom mu napuni čašu kuhanim vinom. Ivanu Trulom je bilo uvijek hladno, čak i usred ljeta. Mora da mu je u žilama tekla riblja krv. Uostalom, imao je sivozelene oči i ljepljivu i hladnu kožu kao riba.
Pošto je popio, grozan mu osmijeh razvuče usne iza kojih se pojavi niz pokvarenih zuba.
U tom trenutku uđe Thibault, verglaš, u pratnji malog Linota.
Aha, evo lijepoga dječaka - poviče Ivan Truli trljajući ruke. - Thibaulte, ovaj put je odlučeno, kupit ću ti ga i dat ću ti - dat ću ti pedeset livara. Čitav imetak!
Starac baci smeteni pogled kroz rupu na svom slamnatom šeširu.
A što bih ja uradio s tih tvojih pedeset livara? A osim toga, tko će mi svirati trubu kad ga više ne budem imao?
Pa naučit ćeš drugog dječaka.
Ovaj mi je unuk.
Koješta. Zar mu ne želiš sreću? - odgovori omraženi čovjek predusretljivo se smješkajući. - Pomisli, tvoj će unuk hodati odjeven u baršun i čipke. Govorim ti istinu, Thibaulte, znam kome ću ga prodati. Bit će miljenik jednog princa, a ako bude sretan, može dospjeti i do najvećih položaja.
Ivan Truli pomiluje dječaka po kestenjastim kovrdžama njegove kose.
Da li bi ti se sviđalo, Linote, imati lijepa odijela, jesti do mile volje u zlatnim tanjurima i krckati pečene bademe?
Ne znam - odgovori dječak iskrivivši usne.
Nije nikako uspijevao zamisliti nešto tako divno budući da je, hodajući za djedom, poznavao samo bijedu.
Kroz poluotvorena vrata sunčana zraka osvijetli njegovu zlatnu put. Imao je guste trepavice, oči crne i velike usne crvene kao trešnje. Svoje prnje je nosio ne bez draži. Čovjek bi pomislio gledajući ga da je to neki mali gospodičić prerušen u prosjačića. Zbilja je bilo čudno da je na onom đubrištu mogao izniknuti taj divan cvijet.
Hajde! Hajde! Nas dvojica ćemo se brzo složiti - reče Ivan Truli i svojom bijelom rukom ogrli dječaka oko ramena. - Dođi, lijepi moj dječačiću, dođi, janješce!
Ali ja se s tim ne slažem - bunio se starac podrhtavajući čitavim tijelom. - Nemaš prava uzeti mi unuka.
Neću ga uzeti, kupit ću ga. Pedeset livara, je li pravo ili nije? A osim toga, budi miran inače nećeš dobiti ništa, jesi li razumio?
Odgurne starca i pođe prema vratima vukući za sobom Linota. Pred vratima naiđe na Anđeliku.
Ne možeš ga odvesti sa sobom bez Calembredaineova dopuštenja - reče mu ona vrlo mirno. I uzevši za ruku dječaka, ponovo ga uvede unutra.
Poput voska blijedo lice Ivana Trulog posta još bljeđe. Nekoliko trenutaka nije mogao doći do daha.
Tako dakle! Tako dakle! Uze stolac.
Pa dobro, čekat cu Calembredainea!
Možeš ti čekati koliko te volja - primijeti Poljakinja - ali ako ona neće, nećeš dobiti dječaka. On čini sve što ona hoće - zaključi ona napola s mržnjom, a napola s divljenjem.
Calembredaine i njegovi ljudi vrate se tek kad je pala noć. Najprije piće, a poslije će govoriti o poslovima.
Dok je on obilato gasio žeđ, začuje se kucanje na vratima. U podzemlju nisu bili naučeni na takvu pristojnost. Svi se pogledaju. Božur izvuče sablju i pođe da otvori.
Ženski glas upita izvana: - Je li tu Ivan Truli?
Uđite - reče Božur.
Baklje od smole, zabodene u željezne prstenove na zidu, osvijetle ulazak djevojke umotane u plašt i jednoga sluge u crvenoj livreji koji je nosio košaricu.
Bili smo u predgrađu Saint-Denis i tamo te tražili - objasni djevojka obraćajući se Ivanu Trulom - ali su nam rekli da si kod Calembredainea. Zbog tebe smo se danas napješačili. A da i ne spominjem da su od Tuilleriesa do Neslea dva koraka, i da bismo ovamo začas bili došli.
Dok je govorila, otvorila je ogrtač te poravnala čipke na svom prslučcu na kojemu se blistao zlatni križić, obješen oko vrata na vrpci od crnog baršuna. Ljudi sijevnuše očima na pokrupnu djevojku kojoj je lijepa kapica od čipaka jedva obuzdavala plamenoriđu kosu.
Anđelika se povuče u mrak. Kapljice znoja joj orose sljepoočice. Prepoznala je Bertillu, sobaricu grofice de Soissons. Bertilla je nekoliko mjeseci prije toga bila posrednikom pri prodaji Kuasi-Ba.
Imaš nešto za mene? - upita je Ivan Truli.
Izgleda punog obećanja, djevojka podigne tkaninu što je pokrivala košaricu koju je lakej postavio na stol i iz nje izvuče novorođenče.
Evo - reče.
Ivan Truli je sumnjičavo promatrao novorođenče.
Debeljkast, dobro građen - reče kreveljeći se - Ne mogu ti zaista dati više od trideset livara.
Trideset livara! - poviče djevojka uvrijeđena. - Čuješ li, Jacinthe? Trideset livara! Ali jesi li ga barem pogledao? Ti zaista nisi u stanju procijeniti robu koju sam ti donijela.
Odmota povoje u koje dijete bijaše umotano i gologa prinese svjetlosti baklji.
Gledaj ga dobro.
Dijete se jedva i micalo probuđeno iza sna.
Ovo je sin jednoga Maura - šapne djevojka - mješanac crno-bijeli. Znaš li kako postanu krasni mulati, imaju put kao zlato. Rijetki su. Poslije kad mu bude šest ili sedam godina za skupe ćeš ga novce prodati kao paža.
Djevojka se opako zacereka.
Tko zna, možda ćeš ga čak prodati njegovoj majci, grofici de Soissons! Oča Ivana Trulog zablistaše pohlepom.
U redu - odluči – dat ću ti sto livara.
Sto pedeset.
Truli digne ruke u zrak.
Hoćeš da me upropastiš. Ti i ne misliš koliko će me stajati novaca da ga odgojim, osobito ako treba da bude snažan i debeo.
Iza toga je slijedilo muklo prepiranje. Da bi dala što više maha svom jeziku Bertilla položi dijete na stol. Svi se sjatiše i promatrahu dijete ne bez izvjesnog straha. Nije bio drugačiji od bilo kojeg novorođenčeta, jedino mu je put bila nešto crvenija.
A tko mi jamči da je zaista mješanac? - upita Ivan Truli u pomanjkanju boljih argumenata.
Kunem ti se da mu je otac bio crnji od stražnjice lonca. Fani Nosilica krikne od straha.
Oh! Ja bih bila umrla od straha! Kako je mogla tvoja gospodarica…!
Ne priča li se da je crncu dovoljno ženu pogledati u oči pa da zanese? - upita Poljakinja.
Sobarica prasne u pohotan smijeh.
Pa priča se… Pa i ponavlja se od Tuileries do kraljeve palače otkako je primijećeno da je moja gospodarica u drugom stanju. To je naklapanje dospjelo čak u kraljevu sobu. Njegovo veličanstvo je reklo. „Zbilja? Onda mora da se crnac svojim okom duboko zagledao u nju!” Kad je poslije sreo moju gospodaricu u predsoblju, okrenuo joj je leđa. Zamislite kako li se razljutila de Soissons. Ona koja je uvijek gajila nadu da će ponovo staviti na nj svoju šapicu! Ali kralj je bijesan otkada sumnja da je čovjek crne kože zbog istih razloga kao i on ležao u njezinu krevetu. A za nesreću ni muž ni njezin ljubavnik, ona sitna svinja markiz de Vardes, neće da na sebe uzmu očinstvo. Međutim, moja se gospodarica uvijek znala izvući iz neprilika pa će i sada učiniti kraj tračevima. Prije svega službeno će roditi tek u prosincu.
Bertilla sjedne i ogleda se oko sebe s likujućim izrazom na licu.
Natoči mi jednu čašu, Poljakinjo, pa ću vam ispričati kako će se stvar odvijati. Evo. Ništa strašno. Valja samo brojiti na prste. Crnac je napustio službu u veljači. Ako ona rodi u prosincu, onda on ne može biti otac, je li jasno? Tada će ona malko proširiti haljinu i tužit će se: "Oh, draga kako je nemirno ovo dijete. Ne mogu se maknuti. Ne znam da li ću večeras biti u stanju doći na kraljev ples!” Poslije u prosincu uz veliki publicitet ćemo roditi, u samim Tuileriesima. Ivane Truli, imat ćeš priliku da nam prodaš dijete rođeno toga dana. Nije važno tko će mu biti otac. Najvažnije je da se ukloni sumnju na crnca. Svi znaju da od prošle veljače vesla na kraljevim galijama.
A zašto je na galijama?
Zbog neke prljave zgode vraćanja. Bio je pomoćnik nekom vješcu spaljenom na trgu Greve.
Iako je sobom potpuno vladala, Anđelika se nije mogla suzdržati a da ne baci pogled na Nikolu. Ali on je ravnodušno jeo i pio. Ona se još više povuče u mrak. Spopala ju je želja da napusti dvoranu, ali ju je u isto vrijeme morila želja da što više čuje.
Dakako, prljava zgoda - nastavi Bertilla spustivši glas - taj crni vrag je znao čarati i zato su ga osudili. Zato vračara Voisin nije htjela nizašto na svijetu pomoći mojoj gospodarici da se oslobodi ploda, kad joj se obratila.
Patuljak Barkarola skoči na stol tik kraj čaše sobaričine.
Vidio sam tvoju gospođu pa i tebe sam vidio mnogo puta, lijepa moja kovrdžava mrkvo. Ja sam mali demon što otvara vrata kod slavne vračare.
Zaista, prepoznala bih te po tvom bezobrazluku.
Voisin nije htjela da se miješa jer je znala da grofica u svojoj utrobi nosi crnčevo dijete.
Kako je to doznala?
Pa ona sve zna, ta vračara je.
Samo što joj je pogledala u dlan sve joj je kazala, sve do najmanjih sitnica - dometne sobarica prestrašena pogleda. - Da u sebi nosi zametak izmiješane krvi, da je crni čovjek s kojim ga je začela poznavao tajne vračanja, da ga ne može ubiti jer to bi čak i njoj samoj donijelo nesreću, mada je bila vračara. Mojoj je gospodarici to bilo jako žao. „Što ćemo sada, Bertillo”, pitala me je. Strašno se razgnjevila, ali Voisin nije htjela popustiti. Reče mojoj gospodarici da će joj pomoći pri porodu kad dođe vrijeme i da nitko ništa neće doznati. Ali više od toga da ne može učiniti. Porođaj se dogodio prošle noći u Fontainebleauu, gdje se čitav dvor nalazi na ljetovanju. Voisin je tamo došla s jednim od svojih ljudi, vračom Lesageom. Moja gospodarica je rodila u kućici koja pripada kćerci vračarinoj, a nalazi se vrlo blizu kraljeva dvorca. U zoru sam odvela svoju gospodaricu natrag u dvorac, a nekoliko sati poslije toga, odjevena kao što treba i našminkana sve do očiju, ona se, kao što je običaj, pojavila kod kraljice, budući da ona upravlja kraljičinim domaćinstvom. Mnoge će osobe biti u nedoumici ovih dana jer očekuju
da će se grofica naći u velikoj nevolji. Ali neće im preostati drugo do da prežvakavaju svoje tračeve. Gospođa de Soissons je još uvijek trudna, a rodit će tek u prosincu bijelo dijete koje će gospodin de Soissons vjerojatno priznati za svoje.
Urnebesan smijeh dočeka kraj te priče. Barkarola se baci uvreten i reče:
Čuo sam kad je moja gospodarica tiho šapnula Lesageu kako taj slučaj s groficom Soissons vrijedi više od zlatnog rudnika.
Oh! Ona je strašno gramzljiva! - promrmlja Bertilla kivnim tonom. - Ona je toliko muzla moju gospodaricu da gospodarica meni, da bi mi zahvalila za moju pomoć, nije mogla ništa drugo pokloniti osim male ogrlice.
Sobarica zaustavi zamišljen pogled na Barkaroli.
Ja mislim - reče odjedared - da bi ti mogao vrlo obradovati jednu osobu na najvišem mjestu koju ja poznam.
Uvijek sam bio siguran da sam stvoren za visoke položaje - odgovori Barkarola ustobočivši se obijesno na svojim krivim nožicama.
Kraljičin patuljak je umro na veliku žalost kraljičinu kojoj je sve dosadno otkad se nalazi u drugom stanju. Patuljčica je očajna. Nikome ne uspijeva da je utješi. Njoj je potreban drug njezina uzrasta.
Oh! Siguran sam da bih se svidio toj plemenitoj gospođi! - poviče Barkarola uhvativši se za sobaričinu suknju. - Povedi me sa sobom, lijepa mrkvo, odvedi me kraljici. Zar ja ne izgledam divno i zamamno?
Pa nije valjda ružan, je li, Jacinthe? - primijeti sobarica razdragana.
Zapravo, ja sam lijep - tvrdio je nakaradni patuljčić. - Da me je priroda obdarila samo s par centimetara još, bio bih najtraženiji ljubavnik u Parizu. Moj jezik se nikad ne umori šapućući nježne rječce ženama, vjerujte mi.
Patuljčica govori samo španjolski.
A ja govorim španjolski, njemački i talijanski.
Treba da ga povedem sa sobom - poviče Bertilla i pljesne rukama. - Ovo je zaista sjajan posao kojim ćemo se istaknuti u očima njegova veličanstva. Požurimo. Moramo ujutro biti u Fontainbleauu da nitko ne bi primijetio naše odsustvo. Da te stavimo u košaricu maloga mješanca?
Vi mi se rugate, gospođo - bunio se Barkarola zauzevši već držanje velikog gospodina.
Svi su se smijali i čestitali mu. Barkarola kod kraljice…! Barkarola kod kraljice! Calembredaine samo malko podigne nos iz čanka.
Ne zaboravi na drugove kad se obogatiš - reče i napravi značajan pokret palcem i kažiprstom, kao da njima pipa zlatnik.
Crkao da bog da ako te zaboravim! - prosvjedovao je patuljak koji je dobro poznavao nemilosrdan zakon podzemlja. Poskoči zatim prema kutu u kojemu se zgurila Anđelika. Pred njom se sagne u veliki dvorski naklon
Do viđenja, najlepša ženo, do viđenja, sestrice, Markizo anđela.
Čudnovati čovječuljak je pogleda svojim živim očima, neobično vidovitim i nadoda oponašajući držanje dvorskog kicoša:
Nadam se, najdraža, da ćemo se ponovo vidjeti. Sastat ćemo se… kod kraljice!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:14 am






10.
ANĐELIKA TRAŽI SVOJU DJECU


Dvor se nalazio u Fontainebleauu. U vrijeme žege nije bilo čarobnijeg mjesta od bijelog dvorca utonulog u more zelenila, s jezercem u kojemu su se praćakali šarani, među kojima je najstariji, sav bijel, na nosnici imao prsten Franje I. Vode, cvijeće, šumarci.
Kralj je radio, kralj je plesao, kralj je na konju išao u lov. Kralj je bio zaljubljen. Nježna Luisa La Valliere, uzbuđena je što je u njegovu kraljevskom srcu pobudila strast, gledala ga je svojim prekrasnim modrosmeđim očima punim čežnje. Dvorani se natječu da sugestivnim alegorijama u kojima se Diana, trčeći kroz šumu, na kraju prepušta Endimionu, što većim slavljem okruže skromnu plavu djevojku kojoj je Luj XIV oteo cvijet nevinosti. Bilo joj sedamnaest godina i tek se bila izvuklu ispod sirotinjskog krova brojne obitelji u pokrajini. Osamljena među dvorskim gospođicama kraljičinim, nije li možda imala razloga da drhti, kad bi sve nimfe i svi fauni videći je kako na mjesečini šeta parkom Fontainebleaua, šaputali:
„Evo miljenice!” Tako su se revno kupili oko nje da nije više znala gdje bi sakrila snagu svoje ljubavi i stid svog grijeha! Ali dvorani su poznavali do u tančine mehanizam svog parazitskog zanata. Preko ljubavnice se dolazi do kralja, preko nje se pletu spletke, dobivaju položaji, nagrade, penzije. Dok se kraljica, otežala od trudnoće, povukla u svoje odaje živeći pored svoje neutješljive patuljčice, na dvoru se u divoti ljetnih dana odvijaju u neprekinutom nizu svečanosti i zabave.
Za doručka upriličenog na jezeru, budući da nije u čamcima bilo dovoljno mjesta za poslužitelje, dvorani su se zabavljali promatrajući kako princ Conde, umjesto da pobjeđuje u bitkama i kuje urote protiv kralja, uzimlje tanjure što mu ih pružaju iz obližnjeg čamca i poput uzornog sluge poslužuje kralja i njegovu milosnicu.
Jedanaestog kolovoza sve gospođe sudjeluju u lovu na jelena, četrnaestog se održava ladanjski ples. Prerušen u pastira, kralj pleše s gospođicom La Valliere. Osamnaestog je zabava u šumi za koju su se svirači, razasuti iza živica, natjecali u pjevanju s ptičicama.
Dvadesetipetog bakljada… Ljubav je kolovođa plesa.

Na obali Sene, Anđelika je promatrala kako, u smrdljivoj vrućini Pariza, Notre Dame obavija sumrak.
Iznad visokih četvrtastih zvonika i nabreklog dijela glavne lađe nebo je bilo žuto i istočkano lastavicama. S vremena na vrijeme bi poneka ptičica proletjela kraj Anđelike i gotovo očešala obalu uz oštar cvrkut. S druge strane rijeke, ispod kanoničinih kuća Notre Dame, dugi spust od ilovače označavao je mjesto gdje se nalazilo najveće pojilo Pariza. U taj su sat na to pojilo konjušari ili kočijaši dovodili čitava stada konja da se napoje. Njihovo se naizmjenično njištanje orilo u čeznutljivoj večeri.
Odjedared Anđelika skoči na noge.
„Idem vidjeti svoje sinove”, odluči.
Jedan je lađar za dvadeset novčića prebaci na drugu stranu u lučicu Saint-Landry. Anđelika uđe u Ulicu pakla na par koraka od kuća prokuratora Fallot de Sancea. Nije uopće pomišljala da se u sestrinoj kući pojavi u stanju u kojemu je bila: u suknji svoj u dronjcima, nepočešljane kose stegnute maramom, u cipelama iskrivljenih peta. Ali joj je palo na pamet da će, sakrije li se negdje u blizini, vidjeti svoju djecu. Već neko vrijeme ta ju je misao sve više zaokupljala, pretvarala se u potrebu koja se svakog dana sve jače očitovala u njoj. Florimondovo lišće je iskrsavalo iz provalije zaborava i tuposti u koju je zapala. Ponovo je vidjela njegove crne kovrdže ispod crvene kapice. Čula je kako cvrkuta. Koliko mu je sada godina? Nešto više od dvije. A Cantoru? Sedam mjeseci. Nije uspijevala da ga zamisli. Ostavila ga je odmah pošto se rodio. Naslonivši se na zid blizu dućančića jednog postolara, Anđelika uze promatrati pročelje kuće u kojoj je živjela u vrijeme dok je još bila bogata i poštovana. Prije godinu dana njezina se kočija jedva kretala u uskoj uličici. Iz sestrina se stana uputila, raskošno odjevena, da prisustvuje kraljevu trijumfalnom ulasku u Pariz. A Kate Ćoravica joj je tom prilikom u ime glavnog upravitelja kraljeve blagajne podnijela vrlo unosan prijedlog: „Prihvatite, draga. Zar nije bolje to nego izgubiti život?” Odbila je i sve izgubila. A sad je stigla dotle da se pitala nije li u stvari i sam život izgubila budući da više nije imala imena, nije više imala pravo na život te je bila mrtva u svačijem
srcu. Vrijeme je prolazilo, ali na pročelju se kuće ništa nije micalo. Uza sve to iza prljavih stakala meštrova ureda nazirali su se pisari kako marljivo rade. Jedan od njih iziđe da upali fenjer. Anđelika mu priđe.
Je li meštar Fallot de Sance ovdje ili je otputovao na svoje imanje da na ladanju provede ljeto?
Prije no što će odgovoriti pisar je promotri sumnjičavim pogledom.
Već je prilično vremena prošlo što meštar Fallot de Sance ne stanuje ovdje - odgovori - Prodao je zvanje i ured, sve je rasprodao. Imao je neprilika za vrijeme jednog procesa u koji je bio umiješan netko od njegove obitelji. To mu je nanijelo veliku štetu u njegovu poslu. Preselio je u drugu četvrt grada.
A ne znate u možda u koju četvrt?
Ne znam - odgovori pisar grubo. - A da i znam ne bih ti kazao. Nisi ti klijent koji bi njemu bio potreban.
Anđelika je sasvim klonula duhom. Već nekoliko je dana živjela u nadi da će bar načas vidjeti lica svojih sinova. Zamišljala je kako se vraćaju iz šetnje, Cantor Barbi u naručju, a Florimond kaskajući veselo pored nje. A evo i oni su se zauvijek izgubili iz njezina vidokruga!
Morala se prihvatiti za zid jer joj se u glavi sve zavrtjelo. Postolar koji je daskama zatvarao izlog svoje radnjice bijaše čuo razgovor između nje i pisara te je upita:
Zar ta je zbilja mnogo stalo da vidiš meštra Fallota de Sancea? Treba ti zbog neke parnice?
Ne - odgovori Andelika trudeći da se svlada. - Htjela sam, zapravo, vidjeti jednu djevojku koja je kod njega bila u službi… zvala se Barba. Zar nitko u ovoj četvrti ne zna novu adresu gospodina meštra
Što se tiče meštra Fallota i njegove obitelji, ne mogu ti pružiti nikakvu obavijest. Ali za Barbu ti mogu reći da više ne živi kod meštra Fallota. Kad smo je posljednji put vidjeli, radila je kod jednog pečenjara u Ulici Dolina bijede. Pečenjarnica nosi naziv „Hrabrom pijevcu”
Hvala vam!
Andelika je trčala već zamračenim ulicama. Ulica Dolina bijede koja se nalazila iza zatvora velikog Chateleta, bila je leno pečenjara. Dan i noć su se tu čuli krikovi klane peradi, dan i noć je tu vladala buka od ražnjeva koji su se vrtjeli pred velikim vatrama. Pečenjarnica „Hrabrom pijevcu” bila je posljednja i ni po čemu se nije posebno isticala. Naprotiv, reklo bi se, gledajući je, da je počela korizma, to jest vrijeme kad pečenjari gase svoje vatre, kad mesari zatvaraju svoje mesnice, kad slastičari zijevaju od dosade. Anđelika uđe u prostoriju slabo osvijetljenu s par svijeća. Sjedeći pred vrčom vina, pokrupniji čovjek s prljavom kuharskom kapom na glavi, izgledao je više zaposlen pićem nego posluživanjem gostiju. Ovi baš nisu bili brojni, uglavnom zanatlije i pokoji putnik vrlo bijedna izgleda. Vukući stopala, mladi je pomoćnik u umašćenoj pregači stavljao pred njih tanjure s jelom kojemu je teško bilo razaznati sastav.
Andelika se obrati masnom kuharu.
Služi li kod vas djevojka po imenu Barba?
Nehajnim pokretom čovjek pokaže na kuhinju. Andelika spazi Barbu kako sjedeći ispred vatre čerupa jednog pijevca.
Barbo!
Djevojka podiže glavu i prstom obriše čelo osuto znojem.
Šta hoćeš, djevojko? - Barba upita umornim glasom.
Barbo! - ponovi Anđelika.
Djevojka je razrogačenim očima promatrala Anđeliku, a odmah zatim iz grla joj se ote prigušeni krik:
Oh! Gospođo! Neka mi gospođa oprosti!
Ne moraš me više zvati gospođom, ta i sama vidiš - primijeti Andelika suhim glasom.
Andelika se spusti na kamen ognjišta. Vrućina ju je gušila.
Barbo, gdje su moji sinovi?
Debeli obrazi Barbini su zadrhtali: činilo se da će ona svaki čas briznuti u plač. Proguta pljuvačku i na kraju uspije reći:
Kod dojilje su gospođo. Izvan Pariza, u jednom selu blizu Longchampa.
Moja ih sestra Hortenzaja nije zadržala kod sebe?
Gospođa Hortenzija ih je odmah poslala dojilji. Otišla sam jedinom prilikom do te žene da bih joj uručila novac što ste mi ga ostavili. Gospođa Hortenzija je tražila da joj predam taj novac; dala sam joj ga, ali ne sve. Htjela sam da bude za djecu. Poslije više nisam mogla ići k dojilji. Napustila sam gospođu Hortenziju Bila sam već na više mjesta u službi. Teško je danas zaraditi za život.
Barba je govorila brzo, brzo i nije gledala Anđeliku. Ova je razmišljala. Longchamp nije bio daleko. Dvorske gospođe su tamo odlazile u šetnju, da bi prisustvovale službi božjoj u samostanu opatica. Barba je nervozno nastavila da peruša pijevca. Anđelika je imala dojam da je netko pažljivo motri. Okrene se i vidje umaštenog kuhara kako je merka razvaljenih usta. Na licu mu se ocrtavao izraz koji je bjelodano dokazivao kakve je osjećaje u njemu pobuđivala mlada žena u prnjama. Anđelika je bila već navikla na te pohotne poglede ljudi, ali sad se rasrdi. Namah ustane.
Gdje stanuješ, Barbo?
U ovoj kuća, na tavanu.
Uto se u kuhinji pojavi gazda krčme „Hrabrom pijevcu”.
Onda, kog vraga svi vi ovdje radite? - upita zamuckujućim glasom - Davide, gosti te zovu… Barbo, je li to pile očišćeno? Časna riječ, možda bi trebalo da ja zasučem rukave, a vi da dignete sve četiri u zrak. A ova drolja, šta će ona ovdje? Deder, kupi se odavde! I nemoj da mi digneš kojeg kopuna!
Oh! Gazda Bourjus! - prestrašeno poviče Barba.
Ali te večeri Anđelika nije bila pomirljivo raspoložena. Podbočivši se, osu gazdu Bourjusa paljbom pogrda dostojnih Poljakinjinih usta.
Zaveži gubicu, bačvetino! Ni da mi ih na dar dadneš. ne bih htjela tih tvojih olinjalih pijevaca. A što se tebe tiče, neodoljivi krasniče, bilo bi bolje da ne gledaš previše s visoka i da ne otvaraš te tvoje laloke. Inače bi mogao pobrati koju šamarčinu.
Zaboga, gospođo! - poviče Barba sve prestrašenija. Anđelika iskoristi smetenost dvojice ljudi te šapne djevojci.
Barbo, čekam te napolju, u dvorištu.
Kad je malo potom Barba prošla sa svijećnjakom, Anđelika pođe po klimavim stepenicama za njom do sobička u potkrovlju koji gazda Bourjus bijaše iznajmio djevojci.
Bijedno je ovdje kod mene, gospođo - ponizno će Barba.
Neka te to ne smeta. I ja sam upoznala bijedu.
Anđelika skine cipele da bi uživala u svježini poda i sjedne na krevet, zapravo slamaricu bez zavjesa, postavljen na četiri nogara.
Treba da oprostite gazdi Bourjusu - nastavljala je Barba. - Nije opak čovjek, ali otkako mu je umrla žena, izgubio je glavu te samo pije. Kuhar mu je nećak. Doveo ga je iz pokrajine radi toga da mu bude od pomoći, ali nije ni hitre ruke ni hitra duha. Stoga poslovi i ne idu najbolje.
Ako ti nisam na veliku smetnju, Barbo, da li bih mogla noć provesti ovdje, kod tebe? - upita Anđelika. - Sutra u zoru bih krenula da vidim svoje sinove. Mogu li s tobom podijeliti krevet? Učinila bi mi uslugu.
Učinit ćete mi veliku čast, gospođo!
Čast - uzvikne Anđelika gorko. - Gledaj me i ne govori više takve gluposti. Barba brizne u plač.
Oh! Gospođo… vaše divne kose - zamuckivala je - vaše tako lijepe kose. Tko vam ih sada češlja?
Ponekad se sama počešljam. Barbo, molim te, ne plači tako jako.
Ako mi gospođa dozvoli - šapne služavka - imam ovdje češalj, možda bih mogla iskoristiti priliku budući da je gospođa ovdje.
Ako ti se baš hoće.
Spretne Barbine ruke brzo su raščešljavale lijepe kovrdže koje su se prelijevale u toplim tonovima. Anđelika zatvori oči. Velika je moć svakodnevnih pokreta. Dosta joj je bilo osjetiti brižne ruke jedne dvorkinje da joj dozove u sjećanje čitav jedan svijet zauvijek nestao. Barba je šmrcala i brisala suze.
Ne plači, Barbo - ponavljala je Anđelika - Sve će ovo proći... Vjerujem da će proći... Ne odmah, ali sigurna sam da će doći i taj trenutak. Ti ne možeš to shvatiti, Barbo. Oko mene se zatvorio neki pakleni krug koji samo smrt može probiti. Ali počinjem vjerovati da ću se ipak osloboditi. Ne plači, Barbo, dobra moja djevojčice.
Spavale su jedna kraj druge. Barba je počela obavljati svoje poslove s prvim tracima zore. Anđelika pođe za njom u kuhinju pečenjarnice. Barba joj dade da se okrijepi kuhanim vinom i stavi joj u ruku nekoliko kolačića.
Poslije toga Anđenka se nađe na cesti za Longchamp. Prošla je kroz gradska vrata Saint Honore i pošto je ostavila za sobom pješčane livade koje su zvali Elizejskim poljanama stiže u selo Neuilly, gdje su se, kako joj reče Barba, nalazili dječaci. Još nije znala što će učiniti. Možda će ih iz daljine samo promatrati. Ako joj Florimond u igri priđe blizu, pokušat će da ga kolačima k sebi privuče.
Zamolila je prolaznike da joj kažu gdje stanuje mamica Mavaut. Približivši se, primijeti više djece kako se u prašini igraju pod nadzorom jedne djevojčice od otprilike trinaest godina. Djeca su bila prilično prljava i loše odjevena, ali izgledala su zdrava. Ona se uzalud trudila da među tom djecom prepozna Florimonda. Uto iz kuće ispadne neka žena u cokulama. Anđelika pretpostavi da je to vjerojatno dojilja stoga odluči da uđe u dvorište.
Htjela bih vidjeti dvoje djece koje vam je na brigu povjerila gospoda Fallot de Sance.
Seljakinja, krupna žena smeđe kose i muškaračkog izgleda, nepovjerljivo ju je mjerila.
Jeste li donijeli novac?
Znači li to da vam mjesečarina za djecu nije plaćana redovito?
Da barem jest! - plane žena. - S onim što mi je gospođa Fallot dala, kad sam ih uzela, i što mi je poslije toga donijela njezina služavka nisam ih mogla hraniti ni mjesec dana. Poslije toga više ni novčića nisam vidjela. Otišla sam u Pariz da tražim novac ali gospođa Fallot je preselila. Takav postupak je svojstven tim odvjetničkim strvinarima.
Ggdje su - upita Anđelika.
Tko?
Djeca!
A šta ja znam! - odgovori dojilja slegnuvši ramenima. - Imam dosta brige i s djecom onih koji plaćaju.
Djevojčica koja im se bijaše približila, poviče:
Manji je tamo. Sad ću vam pokazati.
I povede Anđeliku kroz glavnu sobu u staju gdje su se nalazile dvije krave. Iza jasala, ona otkrije jedan sandučić u kojemu je, onako u mraku, Anđelika jedva uspjela razabrati dijete od otprilike šest mjeseci. Bilo je golo, samo mu je trbuščić bio umotan u prljavu krpu čiji je jedan kraj halapljivo sisalo.
Anđelika uze sandučić i dovuče ga nasred staje da bi bolje vidjela.
Stavila sam ga u staju jer je noću tu toplije nego u podrumu - šapne joj djevojčica. - Pun je krasti, ali nije mršav. Ja muzem krave ujutro i navečer tako da mu uvijek dam malo mlijeka.
Sva očajna Anđelika je promatrala dijete. Nije se naprosto mogla pomiriti s činjenicom da je ta buba prekrivena gnojnim čirevima i parazitima bio njezin Cantor. Osim toga, Cantor je imao plavu kosicu kad se rodio, a ovo dijete je imalo smeđu. U tom trenutku dijete otvori oči i ona opazi svijetle, divne zjenice.
Ima zelene oči kao i vi - reče djevojčica - Da mu niste možda majka?
Jesam, ja sam mu majka - reče Anđelika ugaslim glasom. - A gdje se nalazi starije dijete.
Bit će da je u štenari.
Jasmina, ne upleći se u ono što te se ne tiče! - poviče seljakinja.
Promatrala je njihovo bavljenje oko djeteta neprijateljskim pogledom, ali se ipak nije miješala. Možda se nadala da joj je ta žena bijedna izgleda ipak donijela novac.
U kućici se nalazilo pseto naizgled vrlo oštro. Jasmina se morala poslužiti svom svojom zavodljivošću i obećanjima da bi ga izmamila napolje.
Skriva se uvijek iza Patua. Bojažljiv je.
A čega se boji?
Djevojčica se brzo obazre oko sebe.
Batina.
Potom stane nešto vući iz pasje kućice. Napolju se pojavi crna lopta.
Zaboga, još jedan pas! - poviče Anđelika.
Nije pas. Ovo su mu kose.
Pa da - šapne Anđelika.
Dakako, takva je čupa mogla pripadati samo sinu Joffreya de Peyraca. Vidje da je djetetovo lice mršavo i blijedo. Na njemu su se sjale preplašene oči. Mada je bilo vrlo vruće, dijete se neprestano treslo. Sitne kosti stršile su mu kao šiljci, a put mu je bila hrapava i nečista.
Anđelika se uspravi i pođe prema dojilji.
Vi ih morite glađu - reče polako i prijeteći - puštate ih da umru od gladi. Već mjesecima ovoj djeci niste posvetili nikakvu brigu, niste im dali da nešto pojedu. Jedu jedino ono što psu ostane ili što je ova djevojčica sebi otimala od usta. Vi ste velika gadura!
Seljanki šikne krv u lice. Ukrstila je ruke na prsima.
Ovog čuda još nisam vidjela - poviče gušeći se od bijesa. - Natovare me djecom a da ne daju niti novčića, nestanu bez traga, a onda još treba da dozvolim nekakvoj uličarki, ciganki, jednoj drolji… da me vrijeđa!
Ne obazirući se uopće na njezinu viku, Anđelika uđe u kuću.
Dohvati grubu krpu koja je visila ispred ognjišta i, uzevši Cantora, uprti ga sebi na leđa pridržavajući ga krpom vezanom na prsima, baš kao što ciganke nose svoju djecu.
Šta to radite? - upita dojilja koja se za njom uputila u kuću. - Ne mislite ih valjda povesti odavde? Prije treba platiti!
Anđelika potraži po džepovima i baci na tlo nekoliko škuda. Seljakinja se podrugljivo cerekala.
Deset livara! Mani se šale! Duguju mi više od tri stotine. Plati ili ću dozvati susjede i njihove pse da te otjeraju odavde.
Visoka i krupna ustobočila se na vratima ispruženih ruku. Anđelika uvuče ruku u prslučac i izvuče bodež Rodogonea Egipćanina koji je blistao u polumraku istim zlokobnim sjajem kao i zelene oči žene u čijoj se ruci nalazio.
Miči se s vrata! - zareži Anđelika promuklim glasom. - Miči se ili ću te zaklati! Seljakinja problijedi kao krpa. U pariškim je predgrađima bila na glasu smjelost djevojčura iz pariškog podzemlja i njihova spretnost u baratanju bodežem.
Prestrašeno ustukne. Anđelika prođe kraj nje držeći oštricu bodeža okrenutu prema seljakinji, kao što ju je naučila Poljakinja.
Da nisi pisnula! Ne tjeraj na mene pse ni seljake, jao tebi ako se usudiš. Sutra će ti planuti kuća! A tebe će jutro zateći prerezana grkljana. Jesi li razumjela…?
Stigavši nasred dvorišta, sakri bodež za pojas, zatim podigne Florimonda na ruke i brzim korakom krene prema Parizu.
Dašćući se bacila prema glavnom gradu, tom Molohu ljudskih bića, gdje ona nije imala drugog skloništa za svoje napola mrtve sinove, osim ruševina i zlosretnu naklonost prosjaka i razbojnika.
S vremena na vrijeme bi naišla poneka kočija te su joj se oblaci podignute prašine ljepili na oznojeno lice. Ali ona nije usporavala korak i nije uopće osjećala težinu svojih sinova.
„Svršit će i ovo jednoga dana”, mislila je, „pa i treba da svrši. Treba da se iščupam iz pandži podzemlja i da ih povedem k živima…”
U kuli Nesle nađe Poljakinju koja se upravo trijeznila od posljednjeg pijanstva i koja joj pomogne oko djece.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:14 am





11.
FLORIMOND KOD VELIKOG MATTHIEUA


Spazivši djecu, Calembredaine ne pokaza ni gnjev ni ljubomoru, kao što se Anđelika bojala, ali mu se na mrkom i grubom licu ocrta zabrinut izraz.
Da nisi možda poludjela - reče on - da nisi poludjela dovukavši ovamo svoje sinove? Nisi li vidjela što ovdje rade s djecom? Možda ih želiš iznajmiti za prosjačenje? Ili želiš da ih štakori prožderu? Ili da ti ih Ivan Truli odvede…?
Ražalošćena njegovim neočekivanim prijekorima, ona se hvatala za nj.
Pa gdje da ih onda odvedem, Nikola? Gledaj što su od njih napravili! Umalo nisu pomrli od gladi! Nisam ih dovela ovamo zato da im se nanese neko zlo, već da ih stavim pod tvoju zaštitu. Ti si snažan, Nikola.
Stiskala se uza nj očajna, gledajući ga kao što ga prije nikad nije gledala. Ali on to nije primjećivao već je odmahivao glavom i ponavljao:
Neću bit u stanju da uvijek štitim tu djecu plemenite krvi. Neću moći.
Zašto? Ti si snažan, boje te se.
Zapravo ja i nisam tako snažan. Ti si mi uništila srce. Kad se u život svijeta kao što smo mi umiješa srce, onda se prave gluposti. Sve onda ode do vraga. Ponekad se noću probudim i velim: „Calembradaine, budi oprezan. Opatija Penji se tužna srca nije više tako daleko…”
Ne govori tako. Prvi put te nešto molim. Nikola, Nikola moj, pomozi mi da spasim svoju djecu!

Prozvali su ih anđelčićima. Okruženi bijedom i zločinom pod Calembredaineovom zaštitom dijelili su sigurnu sudbinu svoje majke. Spavali su na mekim ogrtačima i u čistim plahtama u velikom sanduku postavljenom kožom. Svakog su jutra dobivali svježe mlijeko. Zbog njih je Rigobert ili Božur odlazio u lov na seljakinje što su odlazile na mliječni trg, noseći na glavama bakrene kante pune mlijeka. Mljekarice na kraju ne htjedoše više prolaziti ulicom pored Sene te se moralo čak u Vaugirard zbog njih. Najzad su i one shvatile da je samo vrčem mlijeka trebalo platiti slobodu prolaza te „vojnici” više i nisu morali vaditi iz korica svoje mačeve. Anđelika se bacala svim žarom svoje ljubavi na njegovanje Cantora i Florimonda. Po povratku iz Neuillya, povela ih je Velikom Matthieuu. Željela je da joj on da neku mast za Cantorove kraste i za Florimonda. Kako da vrati život njegovu drhtavom, iscrpljenom tjelešcu koje se čak i pod majčinim milovanjima prestrašeno trzalo? Anđeliki se srce cijepalo dok bi ga držala na koljenima.
Kad sam ga napustila, već je govorio - govorila je Anđelika - a sada ne uspijeva riječi prozboriti.
Poljakinja ju je pratila k Velikom Matthieuu. On je zbog njih podigao zastor koji je njegova kola dijelio na dva dijela i zamolio ih da uđu, kao da su velike gospođe, u njegov privatni kabinet gdje je bilo svega i svačega: ljudskih vilica sa zubima, supozitorija, kiruških nožića, kutija punih perunikina praha, ibrika i nojevih jaja, pa čak i dva balzamirana krokodilčića.
Veliki meštar osobno, svojom vlastitom rukom namaže Cantora jednom mašću svoje vlastite proizvodnje i uvjeri ih da će u roku od jednog tjedna kraste nestati. Obećanje se obistinilo: kraste su otpale, a ispod njih se pojavi dijete punačno i mirno, bijele puti, kestenjastih kovrdža, odličnog zdravlja.
Što se tiče Florimonda, Veliki Matthieu, nije baš bio previše siguran. Uze dijete pregledavati s mnogo pomnje. Promatrao ga je i smješkao mu se, a onda ga vrati Anđeliki, smeteno češući bradu. Anđelika je bila više mrtva nego živa.
Što mu je.
Što. Treba da jede, u početku vrlo malo, a poslije sve što bude mogao i htio. Možda će tako kosti pokriti mesom. Koliko je mjeseci imao kad si ga napustila?
Dvadeset mjeseci, nešto manje od dvije godine.
Najgore doba za patnju - reče rastreseno Veliki Matthieu. - Patnju najbolje podnašamo odmah čim se rodimo, ili kasnije. Patnja najgore pogađa mališane koji baš počinju razumijevati.
Anđelika diže na Velikog Matthieua oči u kojima su se sjajile zadržane suze. Pitala se kako to da taj prosti razmetljivac zna tako mudre stvari.
Hoće li umrijeti?
Možda neće.
Ipak mi dajte neki lijek - zamoli ga.
Nadrilječnik usu u papirnatu vrećicu nekakav prašak od biljke i preporuči joj da svaki dan od toga napravi čaj i dadne ga djetetu da ga popije.
Dat će mu nešto snage - reče.
Taj čovjek koji je nadugo i naširoko hvalio svoje lijekove, ne reče ništa suvišno. Pošto je časak pošutio, nastavi:
Ono što je njemu potrebno jest da dugo vremena ne osjeti glad, da ne osjeti strah, da ne osjeti studen, da se ne osjeti napušten, da oko sebe gleda uvijek ista lica. Njemu je potreban jedan lijek koji ja ne posjedujem u svojim teglicama: osjećaj sreće. Jesi li me razumjela, djevojko?
Ona mu glavom kimne da je razumjela. Bila je zaprepaštena i smućena. Nikad joj nitko nije govorio o sinovima na taj način. U svijetu u kojemu je nekad živjela nije bilo uobičajeno. Ali možda je jednostavan svijet vidio jasnije neke stvari?
Na podij se bijaše u međuvremenu popela mušterija natečena lica umotana u rubac. Orkestar je drečao podižući zaglušnu buku. Veliki Matthieu izvede napolje dvije žene ljubazno ih tapšući po ramenima.
Trudite se da se smije! - poviče im još jednom prije no što će uhvatiti kliješta. Otada su se u kuli Nesle svi trudili da nasmiju Florimonda. Stari Urlikalo i njegova Urlikalica plesali su za nj svojim starim razigranim nogama. Crni Kruh mu je davao da se igra s njegovim hodočasničkim školjkama. S Novog mosta su mu donosili naranče, slatkiše, mlinice od papira. Neki mali Overnjanin mu je pokazivao svoga svisca, a neki opet dječak sa sajmišta Saint-Germain došao je da mu pokaže svojih osam pripitomljenih miševa koji su plesali menuet uz zvuke violine.
Ali je Florimonda uhvatio strah i on sakrije oči. Jedino ga je majmunčić Piccolo uspijevao zabaviti, ali uzalud se kreveljio i prevrtao: na dječakove usne ne izmami osmijeh.
Čast tog čuda pripala je Thibaultu, verglašu. Jednoga dana stari zasvira pjesmu o
„Zelenom mlinu”. Anđelika koja je Florimonda držala na koljenima primijeti da se trgnuo. On na nju podigne svoje oči. Usne su mu podrhtavale otkrivajući zubiće sitne kao zrnad riže. I on slabašnim, hrapavim glasićem koji kao da je dolazio iz daljine reče:
Mama!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:14 am



12.
BITKA NA SAJMIŠTU SAINT-GERMAIN


Stigao je rujan, hladan i kišovit.
Evo, hladnoća se približava - jadao se Crni Kruh stiskajući se uz vatru u svom mokrom odijelu. Vlažna su drva cvrčala na ognjištu. Građani i bogati trgovci nisu te godine čekali blagdan Svih svetih da bi obukli zimska odijela i sebi pustili krv, kao što je preporučala higijena koja je tvrdila da se treba povjeriti kirurgu četiri puta godišnje, to jest na početku svakog godišnjeg doba.
Ali plemići i sirotinja imali su puno razloga da zabrinuto govore o drugim stvarima, a ne o kiši i hladnoći. Svi velikodostojnici dvorski i financijski, bili su pogođeni hapšenjem vrlo bogatog glavnog ravnatelja državne blagajne, gospodina Fouqueta. A svi su se dostojanstvenici u podzemlju pitali kakav će tok poprimiti, u trenutku otvorenja sajmišta Saint-Germain borba između Calembredainea i Rodogonea Egipćanina.
Hapšenje gospodina Fouqueta odjeknulo je kao grom iz vedra neba. Nekoliko tjedana prije toga kralja i kraljicu majku, dočekao je u Vaux-le-Comteu taj isti ministar koji je živio nevjerojatno raskošno. Oni su se još jednom divili veličanstvenom dvorcu što ga bijaše sagradio arhitekt Vau, promatrali su zidne slike slikara Le Bruna, kušali su Vatelova jela, prošetali prekrasnim vrtovima što ih je projektirao Le Notre, po vrtovima osvježenim vodom što ju je inženjer Francini doveo u bazene, vodoskoke, spilje i česme. Na kraju je čitav dvor mogao u kazalištu, na otvorenom, pljeskati jednoj vrlo duhovitoj komediji: od mladog autora koji se zvao Moliere.
Zatim su, pošto su pogašene posljednje baklje, svi zajedno krenuli u Nantes zbog staleža Bretagne. Baš tamo je došlo do hapšenja gospodina Fouqueta. Naime jednog jutra se neki bezimeni mušketir pojavio pred Fouquetom kad je ovaj htio ući u svoju kočiju.
Nije potrebno da se tamo penjete - reče mušketir - ovdje vas čeka nosiljka s prozorima popriječenim željeznim prečagama, koju vidite tu na par koraka.
Što? Što to znači?
Znači da vas hapsim u kraljevo ime.
Nema sumnje, kralj je gospodar - promrmlja glavni ravnatelj - ali bilo bi mi draže, radi njegove slave, da je otvorenije postupio.
Strpljivost, prijetvornost, konačna odluka u čitavom tom događaju nosili su pečat Mazarinova učenika. Točno prije godinu dana isto tako je uhapšen vrlo bogat grof de Peyrac iz Toulouse i potom kao vještac spaljen na trgu Greve. Ali u općem zaprepaštenju i tjeskobi što ga je na dvoru izazvalo hapšenje glavnog ravnatelja kraljeve blagajne nikome nije upala u oči potpuno ista taktika kojom se kralj poslužio u oba slučaja. Nitko o tome nije razmišljao. Znalo se jedino da će se u Foquetovim računima naći ne samo tragovi njegovih pronevjera, nego i imena svih onih gospođa i gospode čijim se uslugama koristio i plaćao ih za to. Pričalo se čak i o kompromitirajućim dokumentima iz kojih se očito vidi da su se neki znameniti velikaši, pa čak i prinčevi kraljevske krvi, za vrijeme fronde, prodali lukavom novčaru.
Ali nitko još nije prepoznao u ovom drugom još izvanrednijem i još munjevitijem hapšenju istu autoritativnu ruku.
Samo je Luj XIV, razbivši pečat na poruci kojom mu se javljalo da su u Languedocu izbili neredi koje je podjarivao neki gaskonjski plemić po imenu d'Andijos, uzdahnuo: „Pa i vrijeme je!”
Vjeverica,11 pogođena na samom vrhu životnoga stabla, padala je dolje s grane na granu. Bilo je vrijeme: Bretagna se sigurno neće pobuniti radi njega kao što se Languedoc bunio radi onog drugog, radi onog čudnog čovjeka kojega je morao živoga spaliti na trgu Greve.
Plemstvo prema kojemu je Fouquet bio neobično široke ruke neće ga braniti od straha da ne doživi njegovu sudbinu. A ogromna ravnateljeva bogatstva vratit će se u državnu blagajnu, što je bilo pravo i pošteno. Umjetnici Vau, Le Brun, Francini, Le Notre, pa sve do veselog Molierea i Vatela, svi ti umjetnici što ih je Fouquet okupio oko sebe i uzdržavao zajedno s čitavim četama njihovih crtača, slikara, radnika, vrtlara, glumaca, kuhara, ti umjetnici radit će odsada samo za jednog gospodara. Poslat će ih u Versailles, u onaj „mali dvorac od kartona”, izgubljen među šumama i močvarama, gdje je Luj XIV stisnuo prvi put u zagrljaj nježnu La Valliere. U čast te žarke, tajne ljubavi, izrast će tu najdivnije svjedočanstvo u slavu Kralja Sunca.
Što se Fouqueta tiče, povest će se izvidi za vrlo dugu parnicu, a dotle će vjeverica biti zatvorena u nekoj tvrđavi. I svi će zaboraviti na nju.
Anđelika nije imala kad da se naslađuje tim novim događajima. Sudbina je htjela da pad onoga kojemu je grof Joffrey de Peyrac tajno bio žrtvovan uslijedi brzo iza njegove pobjede. Ali to je bilo isuviše kasno za Anđeliku. Ona nije ni pokušavala da obnovi sjećanja, da shvati situaciju. Moćnici su prolazili, rovarili, izdajstva snovali, vraćali se u milost i nestajali. Mlad, bešćutan i autoritativan vladar poravnao je glave odlučnim udarcem srpa. Kovčežić s otvorima ostao je skriven u tornjiću dvorca Plessis-Belliere.
Anđelika je sada bila samo žena bez imena koja je stiskala na srce svoja dva sina i s užasom pomišljala na zimu koja se bližila.
Dvor je ličio na mravinjak razbijen nenadanim udarcem trnokopa.
Podzemlje je bilo u previranju očekujući bitku na Sajmištu Saint-Germain, bitku koja je po svim znacima imala biti strašna.
Kraljica i prodavačica cvijeća na Novom mostu s nestrpljenjem su čekale da se rodi dauphin.12 Cigani su ulazili u Pariz.
Bitka na Sajmištu Saint-Germain koja je natopila krvlju glasovito sajmište već prvog dana nakon njegova otvaranja, potpuno je zbunila one koji su se trudili da joj otkriju uzroke.
Lakeji su tukli studente, plemići su na svoje mačeve nabadali pelivane, žene su silovane nasred trga, kočije su gorjele, a nitko nije znao tko je kresnuo prvu iskru. Jedan jedini čovjek nije se varao. Bio je to mlad čovjek po imenu Desgrez, čovjek obrazovan i ponešto burne prošlosti. Desgrez je baš bio postavljen za zapovjednika policije u Chateletu. Svi su ga se bojali i o njemu se počelo govoriti kao o jednom od najsposobnijih policajaca glavnog grada. Poslije se taj mladić osobito istakao strpavši u zatvor najveću trovačicu tog vremena, markizu de Brinvilliers, kao što je 1678. prvi podigao zastor nad glasovitom dramom u vezi s trovanjima.
Tom su prilikom razna otkrića zaprljala čak i stepenice prijestolja.
Opće je mišljenje bilo da su policajac Desgrez i njegov pas Sorbona najbolje poznavali sva skrovišta i sva živa stvorenja grada.
Desgrez je već dulje vremena pratio razvoj neprijateljstva između dvojice moćnih šefova pariškog podzemlja: Calembredainea i Rodogonea Egipćanina za prevlast nad teritorijom Sajmišta Saint-Germain. A isto tako je znao da su oni suparnici i neprijatelji zbog ljubavi prema nekoj ženi u koje su oči bile boje smaragda, a podzemlje ju je zvalo Markizom anđela. Nešto prije no što se sajmište otvorilo, on je nanjušio strateško kretanje među šatrovcima Iako je bio policajac nižega ranga, onog jutra kad se otvarao sajam, on je uspio dobiti dozvolu da sve policijske snage glavnog grada rasporedi duž međa predgrađa Saint-Germain. On nije mogao spriječiti izbijanje tučnjave koja je strahovitom brzinom i žestinom

11 Nadimak za Fouqueta
12 Prijestolonasljednik.
planula, ali ju je zato odmah i grubo prekinuo, pogasivši u isto vrijeme požare, organiziravši u odbrambene kvadrate plemiće oboružane mačevima, što su se u trenutku izbijanja tučnjave zatekli na tom mjestu, pristupivši masovnim hapšenjima. U sam cik zore te krvave noći dvadeset probranih zlikovaca izvedeno je van Pariza, do vješala u Montfauconu i obješeno.
Istini za volju treba kazati da su brojni uzroci potakli bande pariških zlikovaca da se između sebe pokolju radi dominacije nad glasovitim sajmištem u predgrađu Saint-Germain. Od listopada do prosinca i od veljače do mesopusta sav je Pariz tuda prolazio. Čak se ni kralj nije libio da koju večer navrati ovamo zajedno s dvorom, a kakvu je blagodat za kradljivce ogrtača i džepare predstavljalo to jato divnih ptica ne treba ni spominjati!
U XIV stoljeću, fratri samostana Saint-Germain-des-Pres, u čijoj se nadležnosti sajmište i nalazilo, ogradili su ga zidinama i opskrbili vratima i stražom. Ali je ulaz bio slobodan, ništa se nije plaćalo. Dvije velike drvene barake u kojima su stanovali trgovci i pelivani podignute su između Ulice peći, ulice Tournon, te Ulice četiri vjetra.
Osim toga, u tom se ograđenom prostoru, odmah do ulice Robbiaia nalazilo neobrađeno zemljište, mjesto određeno za marveni trg.
Tu se osjećao dah polja koja su, uostalom, bila sasvim blizu protežući se preko brežuljaka na čijim su vrhovima bile podignute vjetrenjače.
Unutar zidina nalazilo se četiristotine niša, odnosno dućančića natkrivenih trijemovima ili strehama, a poredanih na prilično velikom prostoru ispresijecanom ulicama. A svuda naokolo prostirala se livada na kojoj se pod vedrim nebom moglo postaviti stolove na nogarima, te je u isto vrijeme služila kao prolaz kočijama, nosiljkama i konjima. No tu je uvijek bilo napretek svjetine tako da se čovjek jedva kretao.
Svega i svačega se prodavalo na Sajmištu Saint-Germain. Trgovci iz velikih pokrajinskih gradova, iz Amiensa, Rouena, Reimsa, izlagali su tu uzorke svoje robe. U ponekim otmjenim dućanima, svijet se pogađao za kućne haljine iz Marseillea, dijamante iz Alençona, bombone iz Vedruna.
Portugalac je tu prodavao sivi ćilibar i fini porculan. Provansalac je nudio naranče i limune. Turčin je hvalio svoje meleme iz Perzije, svoje mirisave vodice iz Carigrada. Flamanac je izlagao svoje slike i svoje sireve. Ukratko, bio je to Novi most u daleko većim, svjetskim razmjerama, gdje je sve bučalo od urnebesnog jecanja praporaca, flauta, dipala i tamburica.
Oni što su pokazivali životinje i neobičnu čeljad privlačili su gomilu, koja je grnula da vidi ples miševa uz pratnju violina i dvije muhe kako se slamkama tuku u dvoboju.
Tu se lijepo obučen svijet češao o svijet u prnjama. Svi su dolazili na Sajmište Saint-Germain ne samo da vide izložbu sjajnih i različitih predmeta već i da uživaju u slobodi vladanja i izražavanja čemu se nisu mogli prepustiti ni na jednom drugom mjestu.
Sve je tu bilo podešeno za radost čuvstvima.
Ljudi su davali maha svojim neobuzdanostima u prodavaonicama pikantnih jela, u lijepim kabaretima ukrašenim ogledalima i pozlatom te u jazbinama gdje se naveliko kockalo.
Svi mladići i djevojke poticani ljubavnom strašću mogli su je tu zadovoljiti.
Ali u svim epohama Cigani su predstavljali veliku zanimljivost Sajmišta Saint- Germain. Oni su bili njegovi prinčevi sa svojim akrobatima i svojim astrolozima.
Već sredinom ljeta pristizale su njihove čerge u koje bijahu upregnute mršave rage opletenih griva. Te čerge su bile krcate žena i djece, kuhinjskog suda, ukradenih pršuta i kokoši.
Ljudi, oholi i mučaljivi, dugih crnih kosa pokrivenih šeširima okićenih perjem u čijim su se sjenama palile oči sjajne poput žeravice, nosili su na ramenima duge kremenjače.
Parižani su ih promatrali s onom istom nezasitnom znatiželjom kojom su ih, po prvi put njihovi očevi 1427. promatrali kad su se pod pariškim zidinama pojavili ti vječni lutaoci puti boje zimzelena. Prozvali su ih Egipćanima, ali i Ciganima ili Boemljanima.13 Bande pariških zlikovaca su priznavale njihov utjecaj na zakone podzemlja, te je za svečanosti luđaka, vojvoda Egipćana stupao odmah uz kralja Thunesa, a velikodostojnici carevine Galileje išli su ispred ministra Velikog Coesrea.
Rodogone Egipćanin, i on ciganskog soja, mogao je imati samo visoki položaj među kolovođama pariškog podzemlja. Bilo je pravo što je htio za se osigurati područje u blizini onih čarobnih svetišta ukrašenih krstačama, kosturima i crnim mačkama, koje su gatare, crne vještice, kako ih je svijet nazivao, podizale usred Sajma Saint-Germain.
Uza sve to Calembredaine, mada gospodar kule Nesle i Novog mosta, tražio je za sebe taj zalogaj. To suparništvo moglo se završiti samo smrću jednoga od njih dvojice.
Posljednje dane prije otvorenja Sajmišta izbile su brojne tučnjave u četvrti. A dan prije otvaranja, Calembredaineove su se trupe morale povući u neredu i potražiti zaklon među ruševinama palače Nesle, dok je Rodogone Egipćanin organizirao neku vrst zaštitnog kordona oko nekadašnje tvrđave, duž jaraka i Sene.
Calembredaineovi ljudi su se okupili u velikoj dvorani oko stola s kojega se Drvoguz derao kao pomahnitalo zvijere.
Već sam mjesecima opažao kako se približava ova opasnost. A ti si za sve ovo kriv, Calembredaine! Zbog svoje si markize sasvim izgubio glavu. Ne znaš se više tući, vođe ostalih bandi su digli glavu. Osjećaju da gubiš tlo pod nogama i pružit će ruku Rodogoneu da te obori. Preksinoć sam susreo Plavog Mornara…
Stojeći ispred vatre prema kojoj je njegov snažan lik poprimio crne obrise, Nikola je brisao od udarca noža okrvavljene grudi. On se derao još snažnije od Drvoguza:
Znamo mi dobro da si izdajnik bande, da se sastaješ sa svima vođama bandi, da ih posjećuješ, da se pripremaš da zauzmeš njesto Velikog Coesrea. Ali čuvaj se! O svemu ću obavijestiti Rolina Kladu…
Huljo! Ništa mi ne možeš učiniti…
Anđeliku je podilazio užas pri pomisli da je to rikanje zvijeri moglo probuditi Florimonda i prestrašiti ga.
Ona poleti u okruglu sobu. Ali anđelčići su mirno spavali. Cantor je bio nalik kerubinu s flamanskih slika. Florimondu su se obrazi ponešto ispunili mesom. Sklopivši vjeđe nad tamnim pogledom, u snu mu se vraćao izraz djetinji i sretan.
Strašna dernjava nije jenjavala.
„Ovo mora svršiti! Mora svršiti pa puklo kud puklo!” razmišljala je Anđelika zatvarajući što je bolje mogla rasklimana vrata.
Čula je promukli glas Drvoguza.
Ne zanašaj se, Calembredaine: ako uzmakneš, s tobom je gotovo! Rodegone neće imati samilosti. Nije njemu samo do sajmišta, već je njemu do tvoje djevojke koju si mu oteo na groblju Saints-Innocents. Njemu je do nje više nego do ičega. A ne može je imati dok si ti tu. Dakle, ili ti ili on.
Nikola kao da se primirio.
A što da radim? Svi su se njegovi ljudi, ti prokleti Egipćani, smjestili tu napolju, ispred našeg nosa. Poslije batina što smo ih dobili, nema smisla ponovo se upuštati u bitku. Sve bi nas pobili.
Anđelika se vrati u sobu, uze jedan ogrtač i preko očiju stavi krinku od crvenoga baršuna, koju je čuvala u jednoj kutiji s još nekim stvarčicama. Udešena tako siđe u onu galamu.




13 Bohemie na francuskom Češka. Parižani su vjerovali da cigani potječu iz Češke.
Svađa između Calembredainea i Drvoguza poprimala je epske konture. Nikola je mogao bez po muke zgnječiti bogalja u njegovu drvenom tanjuru, ali toliki je bio upliv ovoga da je, u stvari, bio gospodar situacije.
Kad se pojavila Anđelika s crvenom krinkom preko lica, buka nešto utihne.
Kakav je ovo karneval? - gunđao je Nikola. - Kamo ćeš?
Idem otjerati Rodogoneove trupe. Za jedan sat mjesto će biti čisto, gospodo. Poslije će moći svatko u svoje sklonište.
Calembredaine se okrene Drvoguzu kao da ga poziva za svjedoka:
Ne čini li ti se da ona svakim danom postaje sve luđa?
Pa čini, ali ako je ludost nadahnjuje dobrim mislima, pusti neka radi što je naumila. Svemu se čovjek može nadati od ove naše Markize anđela. Njoj zahvaljujući postao si krhotina, a sada neka barem popravi razbijeni lonac.
Anđelika potrči u noć. Trčala je do vrata Saint-Jacques i tek tu pokuša prijeći preko jarka. Jedan od Rodogoneovih Cigana ispriječi joj se na putu. Ona mu na njemačkom natuknu neku vrlo zamršenu priču prema kojoj je ona prodavačica na Sajmištu Saint-Germain i vraća se sada u svoju tezgu. Ovaj pusti da prođe ta žena pod krinkom, umotana u plašt ne posumnjavši nimalo u nju. Ona bez zaustavljanja pojuri do jednoga svoga prijatelja, vlasnika tri ogromna i strašna medvjeda. Anđelika je potpuno smantala ta tri medvjeda i njihova starog gospodara, a isto tako i dječaka koji je držao drveni čanak u ruci.
Posao je bio brzo sklopljen zahvaljujući njezinim lijepim očima.
Odbijalo je deset sati s tornja opatije Saint-Germain-des-Pres kad su Rodogoneovi ljudi, koji su bili na straži duž starih jaraka, opazili kako prema njima nastupa ogromna mumlajuća prilika. Ciganin koji je pokušao utvrditi tko to hoće da probije njihov obruč dobi u prsa udarac šape koja mu s komadom kabanice iščupa i komad mesa.
Ne čekajući opširnija obavještenja, ostali poskakaše na bedeme. Neki su potrčali prema Seni da bi obavijestili drugove koji su na toj strani bili u zasjedi, ali i ovi naiđoše na dva neugodna susreta. Već su mnogi banditi bili u vodi, i plivali prema drugoj obali gdje se nalazio Louvre i prema manje opasnim mjestima. Tući se, poklati se u otvorenoj borbi s prosjacima i „vojnicima” nije plašilo njihova odvažna srca, ali uhvatiti se ukoštac s medvjedom koji je, kad se uspravio na zadnje noge, bio dobra dva hvata visok, nijednome se od Rodogoneovih ljudi nije mililo. Anđelika se mirno ponovo pojavi u kuli Nesle i obavijesti skup da je čitava četvrt potpuno očišćena od nepoželjnih posjetitelja. Glavni štab Calembredainovog odreda pođe napolje da izvidi i morade priznati da je Markiza anđela rekla istinu. Od muklog praska Drvoguzovog smijeha građanke su drhtale iza svojih zavjesa.
Ha! Ha! Ha! Ova Markiza anđela - smijao se - napravila čudo…! Ha! Ha Ha! Ali Nikoli nije bilo do smijeha.
Dogovorila si se s njima da nas izdaš - ponavljao je gnječeći Anđeliki zglavak - otišla si da se prodaš Rodogoneu Egipćaninu!
Da bi smirila njegov ljubomorni bijes, ona mu je morala ispričati svoj pothvat.
Sad je bogaljev grohot prskao poput udarca groma. Neki su stanovnici okolnih kuća povirili na prozore i stali vikati da će sići dolje sa sabljama i helebardama i malo zapapriti tim lupežima koji poštenom svijetu ne daju da spava.
Taj ljudski krnjadak se uopće nije obazirao na njihove prijetnje. Vukući se po kamenim pločama ulice, on prođe kroz čitava predgrađe Saint-Germain smijući se na sva usta. Godine i godine poslije toga na prosjačkim se veselicama pričalo o tri medvjeda Markize anđela…!

Ispričani manevar nije, međutim, spriječio izbijanje sukoba. Zapovjednik policije Chateleta imao je pravo kad je ujutro prvoga listopada pošao do gospodina de Dreuxa d'Aubraysa, gospodara Offemonta i Villiersa, redarstvenog časnika grada Pariza i uvjerio ga da je prijeko potrebno sve raspoložive snage pariške policije dovesti u blizinu Sajmišta Saint-Germain.
Taj je dan, međutim, prošao mirno. Calembredaineovi su se ljudi kao gospodari kretali među sve gušćim gomilama naroda. U sumrak stadoše pristizati kočije visokog društva.
Uz tisuće i tisuće upaljenih zublji pored svakog dućana, izložba je poprimala izgled začaranog dvorca.
Anđelika se držala Calembredainea i zajedno su promatrali borbu životinja: dvije doge protiv jednog vepra. Željna tih okrutnih prizora, svjetina se natisla oko ograde male arene.
Anđelika je bila dobro raspoložena. Kod prodavača pića pila je muškata, cedrova soka i cimetove vode. Potrošila je ne vodeći mnogo računa o novcu jednu kesu što joj ju je Nikola poklonio.
Kupila je za Florimonda lutaka i slatkiša.
Nikola je pretpostavljao da će sajmište biti pod budnim nadzorom policije, te se obrijao i na se navukao odijelo nešto pristojnijeg izgleda od onog u koje se obično oblačio, da bi što manje upao u oko. Natukavši na oči širok šešir koji mu je donekle skrivao nemiran pogled, on je svojim izgledom bio nalik siromašnom seljaku koji je, usprkos svojoj bijedi, došao da se malo razveseli na sajmu.
Anđelika i Nikola su zaboravili na sve. Svjetla su im se odražavala u očima. Prisjećali su se davnih i divnih sajmova po gradićima i selima njihova kraja.
Nikola je provukao ruku Anđeliki oko pasa. Držao ju je na neki poseban, svoj način. Ona je imala dojam da je steže jedan od onih željeznih prstenova kakvim se okivaju zatočenici oko pasa. Ponekad joj je godio tvrdi zagrljaj njegovih ruku. Pa i tu večer, obuhvaćena njegovim mišićavim stiskom, osjećala se krhka i pokorna, slaba i zaštićena. Ruku punih slatkiša, igračaka i bočica kolonjske vode, sve se više zagrijavala borbom životinja. Vikala je i lupala nogama zajedno s ostalim gledateljima kad je crn i podivljali vepar otresao s leđa jednog napadača i svojim deračem odbacio u zrak rasporenog psa.
Nenadano, ona opazi na drugoj strani borilišta, baš sučelice njima, Rodogonea Egipćanina.
Na kraju njegovih prstiju klatio se dug i zašiljeni bodež. Nož zasikti iznad borilišta. Anđelika se baci u stranu i za sobom povuče Nikolu. Oštrica bodeža proleti par centimetara od Nikolina vrata i zarije se u vrat prodavača ukrasnih stvarčica. Pogođen, čovjek u grču zalomi rukama raskrilivši skutove šarenog plašta. Načas je naličio na ogroman leptir proboden iglom. Iz vrata mu brizne mlaz krvi i on se sruši na tlo.
Na Sajmu Saint-Germain je počeo krvavi obračun.
Oko pola noći Anđelika je zajedno s desetak djevojaka i žena, od kojih su dvije pripadale Calembredaineovoj bandi, dospjela u podzemnu ćeliju Chateleta. Iako su se za njom zatvorila vrata, činilo joj se da još uvijek čuje krikove izbezumljena svijeta, dernjavu prosjaka i zločinaca guranih nemilosrdnim rašljama pandura i policajaca koji su ih u naletima odvodili sa Sajmišta Saint-Germain ravno u zatvor.
Nadrljale smo - reče jedna djevojka. - Baš sam rođena pod sretnom zvijezdom! Jednom pođem u skitnju izvan Glatignya, i eto me u ćuzi. Oni su kadri da me posade na konjica14 zato što sam se udaljila iz mjesta određenog mi za boravak.
Je li gadno boli na tom konjicu - upita jedna djevojčica.
Oh, Gospode, još osjećam da su mi mišići i živci nategnuti kao bjeli sljez. Kad me je mučitelj stavio na nj; povikala sam: „Blagi Isuse! Prečista Djevice, budite milostivi prema meni!”.
A meni je - javi se druga - krvnik ugurao sve do dna grla šuplji rog i onda kroza nj usuo gotovo šest krčaga hladne vođe. Da je bar bilo vino! Mislila sam da ću se rasprsnuti kao praseći mjehur. Poslije su me odvukli u kuhinju Chateleta i stavili pred veliku vatru da dođem k sebi.


14 Neka vrst mučila.
Anđelika je. slušala te glasove koji su dopirali iz smrdljive tame i bilježila u svijesti njihovo značenje, ali nimalo se ne zabrinjavajući zbog ispričanih pojedinosti. Pomisao da će sigurno biti podvrgnuta mučenju za vrijeme preslušavanja, obaveznog za sve optužene, nije joj dopirala do svijesti. Jedna jedina misao joj se u glavi namatala: ,,A mališani? Što će od njih biti? Tko će se za njih brinuti? Neće li ih napustiti u kuli? Štakori će ih požderati…"
Iako je u zatvoru vladala vlažna studen, njoj su se sljepoočice orosile znojem. Šćućurena na hrpi smrdljive slame, nagnuta na zid, koljena obgrlivši rukama nastojala je da ne drhti i da nađe razloge umirenja.
„Pa naći će se već neka žena koja će se za njih pobrinuti. Nemarne su, nesposobne, ali ipak brinu da nečim nahrane svoje sinove… Pa nahranit će i moje. A ako je Poljakinja tamo, mogu biti mirna. Pa i Nikola će biti pažljiv…”
Ali nije li i Nikola uhvaćen? Anđelika se sjeti svog užasa kad je, trčeći iz ulice u ulicu da bi izbjegla krvavom obračunavanju, svaki put naletila na obruč pandura i policajaca.
Svi su prilazi sajmištu i četvrti Saint-Germain bili pod stražom te se činilo da se broj policajaca i pandura odjednom postostručio. Anđelika se pokuša sjetiti da li je Poljakinja mogla napustiti sajam prije općeg meteža. Kad ju je posljednji put vidjela, bludnica je sa sobom vukla mladog provincijalca, prestrašenog i sretnog u isti mah, prema obali Sene. Ali možda su se pri tom zadržali kod dućana, možda su bazali naokolo, možda su svratili da štogod popiju u kojoj od krčama.
Anđelika uspije snagom svoje volje sebe uvjeriti da Poljakinja nije dopala zatvora. Ta je pomisao donekle umiri. Iz dubine njezine tjeskobe javljale su joj se na usnama, nagonski se vraćale zaboravljene riječi molitve.
„Budi im milostiva, zaštiti ih, Prečista Djevice… Zaklinjem se…”, ponavljala je u sebi, „da ću se iščupati iz besramnog života kojim živim, ako mi spasiš sinove… Napustit ću ovo društvo zločinaca i lupeža. Upet ću sve svoje snage da živim od svojih ruku…”
Sjeti se prodavačice cvijeća i poče se zanositi planovima. Vrijeme joj je tako brže proticalo.
Ujutro se podigla velika buka od škripe brava i ključeva. Vrata se na ćeliji otvore. Dežurni pandur zubljom osvijetli unutrašnjost ćelije. Danje svjetlo koje se probijalo kroz puškarnice, usječene u debele zidine, bilo je tako slabo da se unutra nije bogzna što vidjelo.
Tu su markize, dječaci - poviče stražar veselo. - Dođite brže ovamo. Žetva će biti sjajna.
Još tri stražara uđu i zataknu zublju u jedan prsten u zidu.
Zar ne, ptičice, bit ćete mirne i mudre?
Jedan od stražara izvuče ispod kabanice jedne škare.
Skini kapicu - reče ženi koja se nalazila blizu vrata. - Hm! imaš sijede kose. Neka, izvući ćemo također neki novčić. Poznajem jednog vlasuljara blizu trga Saint-Michel koji pravi jeftine vlasulje za stare pisare.
Odreže sijedu kosu, veže je komadom špage i baci u košaru. Njegovi su drugovi proučavali kosu na glavama drugih uhićenica.
Ja vam neću zadati truda - reče jedna od žena. - Ošišali ste me, nema tome dugo.
Gle, istinu veli - stražar će podrugljivo - prepoznao sam ovu ovdje. Ha! Ha! Čini mi se da ti se ovdje sviđa!
Jedan stražar pristupi Anđeliki. Ona osjeti kako joj gruba ruka opipava glavu.
Hej, prijatelji! - poviče. - Ovdje je dobra roba. Primaknite svjetlo da bolje vidim. Smolasti plamen osvijetli bujnu kestenjastu i kovrdžavu kosu koju je stražar oslobodio skinuvši Anđeliki kapicu. Čuo se zvižduk divljenja.
Prekrasno! Nema plavih tonova, doduše, ali se sva prelijeva. Prodat ćemo je gospodinu Binetu u ulici Saint-Honore. On ne pazi mnogo na cijenu već na kakvoću. „Nosite ovo leglo gamadi”, kaže mi svaki put kad mu donesem kosu
zatvorenica, „ja ne pravim vlasulje od kose koju je već nagrizla gamad!” Ali ovaj put će me dočekati s manje prezira.
Anđelika se rukama uhvati za kosu. Ta ne mogu joj odrezati kosu, to je bilo nezamislivo!
Ne, ne, ne radite toga! - preklinjala je. Ali joj čvrsta šaka skine ruke.
Ako ti je bilo toliko stalo do kose, ljepotice, onda si se morala čuvati Chateleta. Ta treba da i mi, zaboga, neku sitnicu zaradimo.
Uz priličan zvek čelika škare su rezale crvenkasto-plave kovrdže što ih je Barba prije nekoliko dana češljala s beskrajnom samilosti u duši.
Kad su stražari izišli, Anđelika prijeđe drhtavom rukom preko gole šije. Činilo joj se da joj je glava postala manja i isuviše laka.
Ne plači - reče joj jedna žena da je utješi - ponovo će narasti. Pod uvjetom da te ponovo ne uhvate. Stražari su čudni žeteoci. Pobogu, kose su u Parizu skupe zahvaljujući svim onim plemićima, prinčevima i mladićima koji nose vlasulje!
Mlada žena šutke prikopča kapicu. Njezine drugarice su mislile da plače jer ju je potresala snažna drhtavica. Ali je ta zgoda odmah izgubila svaku važnost. Jedino do čega joj je bilo stalo, bila je sudbina njezine djece.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:15 am





13.
ANĐELIKA U CHATELETU


Vrijeme je odmicalo sporo, užasno sporo. Ćelija u kojoj su žene bile zatvorene bila je tako malena da se u njoj jedva disalo. Jedna od žena reče da je dobar znak što su ih zatvorili u tu ćeliju koja je bila poznata pod imenom: Između dvije noći. Tu su zatvarali one za koje se nije znalo da li će biti uhapšeni ili samo pritvoreni.
Kad su nas uhapsili, u stvari, nismo ništa loše radile - govorila je ista žena. - Bile smo na sajmu kao i svi drugi. To što nas nisu pretresle zaprisegnute žene na službi u Chateletu, dokazom je da su svi otišli na sajam Saint-Germain, pa i one.
Pa na sajmu je bila i policija - s gorčinom posvjedoči druga djevojka.
Anđelika pod haljinom opipa bodež Rodogonea Egipćanina: bodež sličan onome kojim je gađao Nikolu.
Prava je sreća što nas nisu pretresli - ponovi žena koja je možda skrivala pod odjećom neki nož ili nečiju kesu s par škuda u njoj.
Budi bez brige, ima i za to vremena - odgovori jedna.
Većina se žena nije nadala dobru od zatvora. Pričalo se o zatvorenicama koje su deset godina ostale u zatvoru prije no što su ih se sjetili. A one što su poznavale Chatelet, opisivale su zatvorske ćelije te grozne tvrđave. U njoj je postojala ćelija koja se zvala „Kraj lagodnu životu” Ta je ćelija bila puna gmazova i nečisti, a zrak je u njoj bio tako kužan da ni svijeća nije mogla gorjeti. Zatim „Klaonica” nazvana tako zato što se u njoj udisalo smrdljivo isparavanje iz obližnje klaonice. „Okovi” je bila velika dvorana u kojoj su zatvorenici okovima bili vezani jedni za druge. Druge su se zvale „Okrutnost”, pa „Bunari”, „Jarak”; ova zadnja je imala oblik izvrnutog stošca. Zatvorenici su u njoj nogama bili u vodi; niti su se mogli pružiti niti stajati na nogama. Obično bi umirali poslije petnaestak dana. Na kraju tihim se glasom spominjala ćelija „Zaboravljena”. Bila je to podzemna ćelija iz koje se nitko nije vraćao u život.
Siva se svjetlost probijala kroz duboki otvor na kojemu se nalazila željezna mreža. Nikako nisi mogao znati koliko je sati. Jedna starica izuje iskrivljene cipele, iz potplata iščupa čavle i ponovo ih zabije u potplat, ali u protivnom smjeru, sa šiljcima vani. To čudno oružje zatim pokaže drugaricama i posavjetuje ih da naprave to isto kako bi time mogle ubijati štakore koji će im doći u posjetu kad padne noć.
Međutim, oko ponoći vrata se uz štropot otvore i konjanici izvedu zatvorenice iz ćelije i povedu ih iz hodnika u hodnik, u veliku dvoranu obloženu modrom tapiserijom ukrašenu žutim ljiljanima.
U dnu dvorane, na polukružnom podiju, nalazila se neka vrst katedre od izrezbarenog drva, a nad njom jedna slika koja je prikazivala Krista na križu. Poviše katedre i slike dizao se baldahin obložen tapiserijom.
Za katedrom je sjedio čovjek u crnoj togi, s ovratnikom ukrašenim bijelim vrpcama i s bijelom perikom na glavi. Uz bok mu se nalazio još jedan čovjek koji je pred sobom imao kup pergamena. Prvi je bio zapovjednik parlške policije, a drugi njegov pomoćnik.
Podvornici, žbiri oboružani šibama, i vojnici kraljeve garde okružiše skupinu žena i djevojaka i gurnuše ih pred podij. Pri tom su morale proći kraj jednoga stola za kojim je sudski pisar zapisivao njihova imena.
Anđelika je od zaprepaštenja ostala otvorenih usta kad ju je pisar upitao kako se zove: ta ona više nije imala imena… Na kraju reče da se zove Ana Sauvert. Tako se zvalo jedno selo u blizini Monteloupa i njoj je ono nenadano palo na pamet, Suđenje je bilo začas gotovo. Chatelet je toga dana bio kao šipak pun. Trebalo je brzo raditi.
Pošto je postavio po nekoliko pitanja svakoj od predvedenih žena, pomoćnik pročita listu koju mu je pisar uručio i izjavi da su „sve spomenute osobe osuđene da budu javno izbičevane, a potom odvedene u Opću bolnicu gdje će ih pobožne žene poučiti kako se krpa i Boga moli”.
Ovaj put smo se jeftino izvukle - šapne jedna djevojka Anđeliki. - Opća bolnica nije zatvor, već sklonište za sirotinju. Silom nas tamo zatvore, ali nismo pod stražom. Ništa lakše nego kidnuti.
Skupinu od dvadesetak žena stražari potom odvedoše u prostranu dvoranu u prizemlju, a onda ih svrstaše duž zida. Uto se otvore vrata i uđe vojnik visoka i krupna rasta, crveno mu lice, popriječeno crnim brcima, okružila lijepa kestenjasta vlasulja. U svom plavom mundiru nategnutom preko debelih ramena, visokim kožnatim opasačem koji mu je stezao trbušinu, sa širokim posuvracima na orukvicama prekrivenim gajtanima, sa sabljom, s ogromnim naprsnikom koju su povezivale zlatne rojte, ličio je pomalo na Velikog Matthieua samo što mu lice nije zračilo dobrotom i vedrinom kao u nadriliječnika. Oči udubljene ispod gustih mu trepavica bijahu sitne i okrutne.
Na nogama je imao čizme s visokim potpeticama koje su još jače isticale njegov snažan lik.
Ovo je zapovjednik straže - šapne Anđelikina susjeda. - Strašan je, stoga su ga i prozvali Ljudožder.
Ljudožder prođe ispred žena zveckajući ostrugama po podu.
Ha! Ha! Lijepe moje ptičice, sad ćemo vas malo počešljati! Brzo, skidaj košulje! Da znate: one koje se budu isuviše derale, dobit će koji udarac pride.
2ene koje su već na svojoj koži iskusile kaznu bičevanja, poslušno stadoše skidati prslučac. One koje su imale košulje, skinu ih do pasa i prebace preko sukanja. Stražari su pristupali onim ženama koje su oklijevale i grubo su ih svlačili. Jedan od njih dohvati Anđeliku za prslučac i dopola joj ga razdrapa. Ona se poboja da joj ne pronađu bodež te brzo razgoliti leđa.
Zapovjednik straže pođe gore pa dolje promatrajući žene poredane ispred sebe. Zaustavljao se pred onim mlađim. Pri tom bi kresnule sjajem njegove praseće očice. Na kraju zapovjednik pokretom prsta pokaže na Anđeliku.
Jedan od pandura zakvoca kao kokoš i naredi joj da iziđe iz reda.
Deder, vodite taj klatež - naredi zapovjednik - i da ste ih dobro počešali. Koliko ih ima?
Dvadesetak, gospodine.
Sad su četiri sata poslije podne. Treba da ste s njima gotovi do zalaska sunca.
U redu, gospodine.
Stražari narede ženama da iziđu, Anđelika primijeti u dvorištu jedna kolica puna šiba. Ta su kolica imala slijediti nesretnu povorku do mjesta određenog za javno kažnjavanje, to jest do crkve Saint-Denis. Vrata se zatvore i Anđelika osta sama sa zapovjednikom straže. Ona baci na nj iznenađen i tjeskoban pogled. Zašto ona nije dijelila sudbinu svojih drugarica? Da je ne misli opet zatvoriti u ćeliju?
Bilo je dosta hladno u toj oniskoj dvorani na lukove, čije srednjevjekovne zidine probijaše vlaga. Iako je vani bio još dan, tu se već uvukao mrak te su stražari upalili zublje. Potresana drhtavicom, Anđelika je ukrižila ruke preko prsiju, više zbog toga da bi ih sakrila pred upornim pogledom Ljudoždera nego da bi se zaštitila od hladnoće.
Ljudožder joj se primakne teškim korakom i kašljucne.
Onda, košuto moja lijepa, zar zbilja umireš od želje da ti ogule ta tvoja lijepa ramena?
A kako ona ništa ne odgovori, on nastavi:
Odgovori! Zar zbilja umireš od želje?
Bilo je jasno da Anđelika nije željela da bude išibana, stoga ona niječno odmahne glavom.
Dobro, pokušat ćemo urediti tu stvar - reče oficir sladunjavim glasom. - Zaista bi bila šteta upropastiti šibama ovakvo pilence. Možda nas dvoje pronađemo neki izlaz, a?
Stavi joj prst pod bradu i silom joj podigne lice, a zatim ushićeno fićukne.
Sto mu jada! Imaš divne oči! Mora da ti je majka pila absint dok te je nosila! De, osmijehni mi sa malko!
Uto njegovi debeli prsti stadoše milovati krhki joj vrat i okrugla ramena.
Ona se povuče natrag ne uspijevši obuzdati osjećaj gađenja. Ljudožder prasne u smijeh. Od silnoga mu je smijeha trbušina poskakivala dolje-gore. Netremice ga je motrila svojim zelenim očima. Na kraju, usprkos nadmoći svog položaja i rasta, on se poče nelagodno osjećati.
Onda, složili smo se, zar ne? - ponovo će on. - Doći ćeš sa mnom u moj stan. Poslije ćeš dostići druge, ali stražari će te pustiti na miru. Neće te izbičevati… Jesi li zadovoljna, pilence moje malo?
Ponovo prasne u smijeh, a zatim je privuče sigurnom rukom i stane je cmokati po licu halapljivim i zvučnim poljupcima.
Dodir njegove vlažne gubice, njegova daha koji je vonjao na duhan i crno vino, izazove u njoj gađenje te se ona stade poput jegulje otimati da bi se iščupala iz njegova stiska. Opasač i gajtani Ljudožderove uniforme grebli su je po prstima.
Naposljetku njoj nekako uspije da se oslobodi. Na brzinu nekako navuče na sebe poderani prslučac.
Šta je? - u čudu ju je pitao Ljudožder. - Što ti bi? Tebi još nije jasno da sam te htio poštedjeti šiba?
Velika vam hvala na tome - odgovori Anđelika odlučnim tonom - ali ja bih radije otrpjela šibe.
Ljudožder zine u čudu, crni mu se brci zatresoše, a lice mu se nali krvlju kao da su ga odjednom vrpce ovratnika počele gušiti.
Što…! Što to kažeš…?
Radije ću podnijeti šibe - ponovi Anđelika. - Gospodin zapovjednik pariške policije me je kaznio i ja ne smijem izmaknuti njegovoj pravdi.
I odlučno krene k vratima. Jednim jedinim skokom on je sustigne i zgrabi za šiju.
,,Oh, Bože sveti!” pomisli Anđelika. „Nikad više neću kokoš uhvatiti za vrat. To je grozan osjećaj.” Zapovjednik ju je pažljivo promatrao.
Ti si neka čudna drolja - reče ponešto zadihan. - Za tvoje bih te riječi mogao, pljoštimice, sabljom tako istući da bi kao mrtva ostala na zemlji. Ali neću da te mrcvarim. Lijepa si i lijepo građena. Što te više gledam, više mi se sviđaš. Bilo bi zaista glupo da se ne složimo. Mogu ti pomoći. Slušaj, ne budi luda. Budi ljubazna prema meni, a kad dostigneš druge, dobro, moguće da će stražar koji će te pratiti okrenuti glavu na drugu stranu…
U jednom trenutku Anđelika nazre mogućnost da se izvuče. Pred očima joj zatrepere lišća Florimonda i Cantora.
Izbezumljena, opazi životinjsko i crveno lice koje se nagnulo nad nju. Njezino se tijelo bunilo. Nemoguće! Nikad ne bi mogla! A osim toga, iz Opće bolnice se moglo pobjeći… A možda će joj uspjeti bijeg dok je budu vodili u bolnicu…
Radije ću u Opću bolnicu! - poviče izvan sebe. - Radije…!
Ostatak se njezinih riječi izgubio kao u vrtlogu oluje. Ljudožder je tako tresao njom da je gotovo dah izgubila, a uz to ju je obasuo bujicom groznih pogrda. Otvori se svijetao ponor u jednim vratima i ona kao lopta poleti u nj.
Išibajte ovu kurvu da joj koža visi…! - rikne Ljudožder. Vrata prasnuše kao udarac groma.
Anđelika se sruši među skupinu civilnih stražara koja je upravo prispjela da preuzme noćnu smjenu. Bili su to većinom zanatlije i miroljubivi trgovci koji su protiv volje obavljali tu službu nametnutu cehovima radi sigurnosti grada.
Upravo su izvukli karte za igru i svoje lule kadli im u noge doleti polugola djevojka. Zapovjednik je naređenje zaurlao takvim glasom da ga nitko nije razumio.
Evo još jedne koju je naš hrabri zapovjednik dobrano udesio - reče jedan od njih. - Ne bi se moglo ustvrditi da ga ljubav čini nježnim.
Uza sve to, on ima uspjeha. Njemu noći nisu puste.
Do vraga! Izvlači ih iz gomile zatvorenica i onda im da da biraju između zatvora i njegova kreveta.
Da mu to zapovjednik dozna, ne bi se dobro proveo!
Anđelika se digne. Bila je sva izubijana. Stražari su je mirno promatrali puneći lule i miješajući karte.
Oklijevajući, Anđelika pođe k pragu stražarnice. Nitko je ne zadrža.
Ubrzo se našla pod svodovima ulice Saint-Leufroy koja je preko tvrđave Chatelet povezivala ulice Saint-Denis i Most mjenjača.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:15 am





14.
CANTOR U CIGANSKOJ ČERGI


Psssst! Markizo anđela…! Pazi se, ne idi naprijed - Poljakinjin glas zaustavi Anđeliku dok se približavala kuli Nesle.
Anđelika se okrene i primijeti djevojku koja joj je, skrivena u mraku jednih vrata, mahala rukom. Ona joj priđe.
Eto ti na, jadna moja markizo - uzdahne Poljakinja - nadrljale smo do kraja. Na sreću, Lijepi Dječak je stigao. Jedan mu je „fratar” napravio tonzuru na tjemenu, te se poslije stražarima predstavio kao da je opat. Kad su ga potom prebacivali iz Chateleta u biskupski zatvor, uspio je pobjeći.
Zašto si mi rekla da ne idem u kulu Nesle?
Do vraga! Tamo se ustoličio Rodogone Egipćanin sa svom svojom bandom. Anđelika problijedi kao krpa. Poljakinja nastavi:
Trebalo je vidjeti kako su nas otjerali! Nisu nam dali vremena ni da svoje prnje pokupimo. Uza sve to, uspjela sam spasiti tvoj kovčežić i majmunčića. Odnijela sam ih u Ulicu Dolina ljubavi, u kuću gdje Lijepi Dječak ima prijatelja i gdje obitavaju njegove žene.
Gdje su moji sinovi? - upita Anđelika.
Nitko ne zna gdje je Calembredaine završio - nastavljala je Poljakinja brzorekom. - Uhapšen…? Obješen…? Neki tvrde da su ga vidjeli kad se bacio u Senu. Možda se dokopao polja…
Šta me briga za Calembredaina - procijedi Anđelika kroz stisnute zube.
Bijaše zgrabila djevojku za ramena i zarila joj nokte u meso.
Gdje su moji mališani?
Poljakinja ju je gledala svojim velikim crnim očima kao izgubljena. Na kraju spusti vjeđe.
Nisam ih htjela dati, uvjeravam te… ali drugi su bili jači…
Gdje su? - ponovi Anđelika bezbojnim glasom.
Odveo ih je Ivan Truli… zajedno sa svom djecom koju je uspio naći.
Odnio ih je dolje… u predgrađe Saint-Denis?
Da. To jest, Florimonda je odnio, ali Cantora nije. Rekao je da je suviše debeo da bi ga iznajmljivao prosjacima.
Što je s njim učinio?
Prodao… prodao ga je. Jest, za trideset novčića… nekim Ciganima koji su dijete kupili da bi poslije od njega napravili akrobata.
Gdje su ti Cigani?
Otkuda bih ja znala gdje su! - pobuni se Poljakinja i zlovoljno joj se istrgne. - Mačko, uvuci kandže, svu si me izgrebla… Šta da ti kažem…? Došli tu neki Cigani i onda krenuli na put. Rusvaj od prošle noći im se nije nimalo svidio. Napustili su Pariz.
U kojem su pravcu otputovali?
Nema tome ni dva sata što su viđeni kako kreću prema vratima Saint-Antoine. Vratila sam se ovamo nekako sluteći da bih te mogla sresti. Ti si majka, a majke su kadre probiti zidove…
Anđeliku je razdirala strahovita bol. Činilo joj, se da će poludjeti.
Florimond tamo dolje u rukama odvratnoga Ivana Trulog, zaplakan dozivlje majku…! Cantor odveden zauvijek u nepoznato!
Treba poći u potjeru za Cantorom - reče ona - možda Cigani još nisu odmakli daleko od Pariza.
Sasvim si izgubila glavu, jadna moja markizo!
Ali Anđelika je već grabila prema vratima Saint-Antoine. Poljakinja pođe za njom.
Naposljetku - reče pomirivši se s Anđelikinom odlukom - hajdemo. Imam par škuda, možda će pristati da nam ga prodaju…

* * *

Tog je dana padala kiša. Zrak je bio vlažan i osjećala se jesen. Kaldrma se svjetlucala.
Dvije žene pođoše duž desne obale Sene i iziđu iz Pariza blizu Arsenala. Na obzorju nisko se nebo otvaralo u crvenu podrtinu, široku i dugu. S večera se podigao hladan vjetar. Neke su im osobe rekle da su vidjeli Cigane tamo prema mostu Charenton.
Brzo su hodale. S vremena na vrijeme Poljakinja je slijegala ramenima, ali je bez pogovora išla dalje za Anđelikom pokoravajući se svom fatalizmu, fatalizmu žene koja je mnogo pješačila i slijedila druge po svakom vremenu i po svakakvom putu a da toga i nije bila svjesna.
Kad su se približili mostu Charenton, primijetiše nekoliko upaljenih vatara, dolje ispod ceste. Poljakinja se zaustavi.
To su oni - šapne - imale smo sreće.
Pođoše prema ciganskom logoru. Sumarak debelih hrastova privukao je cigansko pleme na to mjesto. Nekoliko cerada rastegnutih od jedne grane do druge predstavljale su jedini zaklon Ciganima u toj kišovitoj noći. Žene i djeca su sjedili oko vatre. Pekli su ovna na debelom ražnju. Po strani su mršavi konji pasli.
Anđelika i njezina drugarica priđoše bliže.
Nastoj da se ne ljutiš - tiho ju je opominjala Poljakinja. - Da samo znaš kako su opaki! Natakli bi nas obadvije na ražanj, zajedno s ovnom i nikome ništa. Pusti mene da ja s njima govorim. Poznajem ponešto njihov jezik…
Neki dugajlija s šubarom na glavi odvoji se od ognja i pođe prema njima. Dvije žene prstima napraviše znak raspoznavanja kojim se služilo podzemlje. Čovek im s visoka odgovori. Poslije toga Poljakinja uze objašnjavati razlog njihova dolaska. Anđelika nije razumjela ništa od onog što su govorili. Trudila se da po Ciganinovu licu pogodi što misli, ali mrak je već bio pao te ona nije uspijevala razabrati mu crte.
Poljakinja mu na kraju pruži kesu. Čovjek je izmjeri rukom, potom joj je vrati i udalji se u pravcu vatara.
Kaže da ide na razgovor s članovima plemena.
Čekale su smrzavajući se na vjetru što se podigao s ravnice. Ciganin se ubrzo vratio svojim mirnim i okretnim korakom.
Reče nekoliko riječi.
Što kaže? - upita Anđelika gotovo bez daha.
Kaže da neće vratiti dijete. Veli da je lijepo i ljupko. Već su ga zavoljeli! Kažu da je sve u redu.
Ali to nije moguće…! Hoću da mi vrate moga sina! - poviče Anđelika.
Napravi pritom pokret kao da će se baciti prema logoru, ali je Poljakinja zadrži snažnom rukom.
Ciganin je izvukao sablju. Drugi im Cigani stadoše prilaziti. Prostitutka povuče drugaricu prema cesti.
Jesi li luda…? Hoćeš da te zakolju…?
Ali to je nemoguće! - ponavljala je Anđelika. - Nešto moramo poduzeti. Ne mogu odnijeti Cantora daleko… daleko…
Ne uzbuđuj se, takav je život! Prije ili poslije sinovi odlaze daleko… Svejedno da li će to biti danas ili sutra. I ja sam imala djece! A tko zna gdje su! Sa svim tim, evo me i žive i zdrave!
Anđelika je tresla glavom samo da ne čuje njezine riječi. Počela je padati kiša, gusta i sitna. Trebalo je nešto poduzeti…!
Nešto mi je palo ha pamet - izjavi. - Vratimo se u Pariz.
U redu, vratimo se u Pariz - složi se Poljakinja.
Ponovo staviše put pod noge posrćući po blatnjavim mlakama. Anđelika je na nogama imala loše cipele te su joj stopala krvarila. Vjetar joj je motao oko nogu mokru suknju. Hvatala ju je nesvjestica. Već dvadeset i četiri sata nije ništa okusila.
Ne mogu više - promrmlja zaustavivši se da bi došla do daha. - A ipak treba djelovati brzo… što je brže moguće…
Čekaj, vidim fenjere nama iza leđa. To su neki konjanici na putu za Pariz. Zamolit ćemo ih da nas dignu u sedla.
Poljakinja se smjelo zaustavi nasred ceste. Kad je skupina stigla do njih, poviče prema njima oštrim glasom u kojemu je uza sve to zazvučio umilan ton.
Hej! Ljubazna gospodo! Ne biste li pomogli dvjema lijepim djevojkama koje su se našle u nevolji? Bit ćemo vam vrlo zahvalne, i znat ćemo vam se odužiti.
Konjanici zaustave konje. Na njima se nije razabiralo ništa osim ogrtača s podignutim ovratnicima i nakvašenim šeširima. Izmijeniše nekoliko riječi na nekom tuđem jeziku. Potom se jedna ruka pruži prema Anđeliki i mladi glas progovori na francuskom:
Penjite se, ljepotice!
Ruka je bila snažna i mlada je žena već sjedila udobno iza jahača. Konji ponovo krenuše.
Poljakinja se smijala i opazivši da je čovjek koji ju je primio u sedlu bio stranac, poče s njim izmjenjivati šaljive riječi na nekom divljem, njemačkom jeziku, naučenom po bojištima Europe.
Anđelikin drug reče ne okrećući se:
Priljubite se čvrsto uza me, djevojko. Moj konj ima težak kas, a i sedlo je usko, pa biste mogli pasti.
Ona posluša te rukama obuhvati mladićevo tijelo spojivši smrznute šake na njegovim toplim grudima. Njegova je toplina prožme ugodnim osjećajem. Nasloni glavu neznancu na snažna leđa i čas se tako odmarala. Znala je što joj je raditi, pa je to smiri. Iz razgovora dvojice konjanika shvati da su pripadali skupini protestanata koja se vraćala iz hrama u Charentonu.
Nešto kasnije bili su u Parizu. Anđelikin drug plati i za nju cestarinu na vratima Saint-Antoine.
Kamo vas moram otpratiti, ljepotice? - upita je trudeći se da joj zagleda u lice. Ona se oslobodi obamrlosti što bijaše načas njom ovladala.
Ne bih htjela iskoristiti vašu dobrotu, gospodine, ali napravili biste mi veliku uslugu kad biste me otpratili do Velikog Chateleta.
Otpratit ću vas vrlo rado.
Anđeliko - poviče Poljakinja - ne čini gluposti. Budi oprezna!
Pusti me na miru… Radije mi pruži tvoju kesu. Mogla bi mi dobro doći.
Kako te volja… naposljetku - promrmlja djevojka slegnuvši ramenima.
Skočila je na zemlju i stala zahvaljivati na njemačkom svom konjaniku, koji, uostalom, i nije bio Nijemac već Holanđanin. Njega je, čini se, i obradovala i zbunila Poljakinjina vesela ljubaznost.
Anđelikin drug podiže šešir da bi se oprostio od ostalih, a zatim potjera konja širokom i nezakrčenom ulicom u predgrađu Saint-Antoine. Nekoliko minuta poslije toga zaustavio se pred Chateletom koji je Anđelika napustila prije par sati.
Ona sjaše. Velike zublje zataknute ispod glavnog ulaza tvrđave osvjetljavale su čitav trg. Na njihovu crvenu svjetlu Anđelika je dosta jasno vidjela svog ljubaznog druga. Bio je mladić od dvadeset do dvadeset i pet godina, odjeven jednostavno ali u lijepo građansko odijelo.
Ona reče:
Žao mi je što ste se zbog mene odijelili od svojih prijatelja.
Ah, nije to nišla. One mladiće, u stvari, ja i ne poznajem, stranci su. Ja sam Francuz iz La Rochellea. Moj je otac brodovlasnik, a poslao me je u Pariz da se izučim u trgovini. Te sam strance sreo u hramu u Charentonu, gdje smo prisustvovali pogrebu jednog člana naše vjere. Kao što vidite, niste uopće omeli moje planove.
Zahvalna sam vam što ste mi sve tako ljubazno ispričali, gospodine.
Pruži mu ruku. On je uzme i Anđelika vidje kako se prema njoj sagiba dobro i ozbiljno mladićevo lice i osmjehuje joj se.
Veseli me da sam vam napravio uslugu, draga prijateljice.
Ona je gledala kako se mladić udaljuje među svjetinom i crvenim izlozima u ulici Velike klaonice. On se ne okrene, ali taj je susret ispunio hrabrošću mladu ženu.
Odmah zatim Anđelika odlučno prođe ispod glavnog ulaza i pojavi se na ulazu stražarnice. Stražar je zaustavi.
Htjela bih govoriti sa zapovjednikom kraljevske straže. Stražar joj namigne kao da shvaća.
S Ljudožderom? Budući da ti se toliko sviđa, ulazi, curice!
Dvorana je bila puna plavičastog dima što se oslobađao iz lula. Ulazeći, Anđelika nesvjesnim pokretom pokuša poravnati mokru suknju. Primijeti da joj je vjetar za jahanja otpuhnuo s glave kapicu te je obuze osjećaj stida sjetivši se svoje ošišane glave. Skine rubac s vrata, poravna ga na glavi i sveže ispod brade.
Potom pođe prema drugom kraju prostorije. Plamen s ognjišta isticao je crn i krupan lik zapovjednika straže. On je svojim bučnim glasom nešto nadugo i naširoko razglabao držeći čibuk lule jednom, a čašu vina drugom rukom. Njegovi su ga potčinjeni slušali zalijevajući i klateći se na svojim stolicama. Bili su već navikli na njegova hvalisava razmetanja.
Gle, gle! Neka nam djevojčica dolazi u posjete - primijeti jedan od vojnika zadovoljan upadicom.
Zapovjednik se žestoko trgne i pomodri od bijesa prepoznavši Anđeliku. Ona mu ne dade da dođe k sebi već poviče:
Gospodine kapetane, i vi, gospodo vojnici, molim vas da mi pomognete! Cigani su mi oteli sina i potom su napustili Pariz. U ovom su trenutku ulogoreni kod mosta Charenton. Molim vas, dođite sa mnom i prisilite ih da mi vrate dijete. Oni će se sigurno pokoriti naređenju vojnika…
Nasta čas zaprepaštenja i šutnje. Odjednom jedan od vojnika prasne u nesuzdrživ smijeh.
Ha! Ha! Ha! Ovako nešto smiješno još nikad nisam čuo! Hal Ha Ha! Jedna drolja dolazi zanovijetati stražare zato što… Ha! Ha! Ala je ovo smiješno! Šta ti misliš, markizo, tko si ti?
Sanjala je i misli da je francuska kraljica!
Od smijeha je odjekivala čitava prostorija. Kamo god se okrenula, Anđelika je vidjela razjapljena usta i ramena koja je potresao razulareni smijeh. Jedino se zapovjednik nije smijao, a na crvenom mu se licu ocrtavao strašan izraz.
"Otjerat će me u zatvor, izgubljena sam!" pomisli Anđelika. Zahvaćena paničnim strahom ogleda se oko sebe.
Djetetu je osam mjeseci - poviče. - Lijepo je kao anđeo. Sličan je vašoj djeci što u ovom trenutku spavaju u svojim zipkama, u blizini svojih majki... A mojega će Cigani odvesti daleko... daleko... Nikad se više neće vratiti svojoj majci... Neće nikad upoznati svoju domovinu, neće znati za svoga kralja... On će...
Davili su je jecaji bez suza. Na stražarskim se i vojničkim licima ugasi smijeh. Još se čuo pokoji cerek, a onda se ljudi u neprilici zagledaše jedni u druge:
U stvari - reče postariji vojnik lica išarana brazgotinama - ako je ovoj jadnici zbilja do njezina djeteta... ima ih već previše koje svoju djecu napuštaju na uglovima ulica...
Tišina! - zagrmi zapovjednik raskoračivši se pred mladom ženom.
Znači - reče mirno s prijetnjom u glasu - ne samo da si kurvetina bez košulje i osuđena na bičevanje, već dolaziš ovamo i, kao kakva velika gospa, ne ustručavaš se gnjaviti vojnike! A što bi ti dala zauzvrat, markizo?
Ona ga smjelo pogleda.
Dajem sebe.
Ljudožderove očice postadoše još manje. Kao da se malko trgnuo.
Dođi ovamo - naredi joj odsječno.
I gurne je u pokrajnju prostoriju koja je služila za arhiv.
Što si zapravo htjela kazati s onim "dajem sebe"? - zamumlja zapovjednik. Anđelika s mukom proguta pljuvačku, ali se ne povuče:
Htjela sam kazati da ću uraditi sve što od mene budete tražili.
Odjedared joj se u dušu uvuče bezuman strah, da on više neće htjeti da zna za nju, da će mu se učiniti isuviše bijednom. Život Cantora i Florimonda visio je o labavoj želji te životinje.
A on je opet mislio kako nikad nije naišao na takvu djevojku.
Tijelo kao u boginje! Bože svemogući, to se njezino tijelo osjećalo čak i pod onim prnjama što ih je na sebi imala. Tijelo drukčije od tijela debelih uvelih djevojaka s kojima je obično lijegao. O nadasve lice! On nikada nije zagledao u lica kurvi... Nisu ga zanimala. Tek je sada otkrio što znači lice jedne žene. Da poblesaviš, časnu riječ!
Ljudožder se nekako zamisli. Anđelika je drhtala. Na kraju je zgrabl pod pazuha i silovito je povuče k sebi.
Što od tebe budem tražio? - reče divlje je gledajući. – Što od tebe budem tražio... je li?
Oklijevao je, a ona nije ni načas posumnjala da se bojazan krije pod tim njegovim oklijevanjem.
Tražim da sa mnom provedeš čitavu noć - na kraju bubne - jesi li razumjela? Ne na brzinu kao što sam ti prije predlagao... već čitavu noć hoću!
Ispusti je i dohvati lulu kao da se sveti.
To će ti biti poukom da ne dižeš isuviše glavu! Onda! Pristaješ? Nije bila kadra da bilo šta kaže već samo potvrdno kimne glavom.
Vodniče! - zaurla Ljudožder. Na vratima se pojavi podoficir.
Konje...! I pet ljudi! Da su spremni u tren oka!
Mali odjel se zaustavi primijetivši ciganski logor. Zapovjednik izda nekoliko naređenja.
Neka dvojica zauzmu položaj tamo iza šumarka. Možda im padne na pamet te pokušaju preko polja umaći. A ti, djevojko, ostani ovdje.
S nagonom životinja koje čak i noću slute opasnost, Cigani uzeše promatrati cestu i okupljati se.
Zapovjednik i trojica vojnika krenuše prema njima dok su ostala dvojica vršili pokret zaokružavanja.
Anđelika je ostala u mraku. Čula je kako Ljudožder, kuneći kao Turčin, naređuje glavaru plemena da se svi ljudi, žene i djeca imaju ispred njega svrstati u red. Zapisat će im imena jer je to bilo prijeko potrebno poslije krvoprolića koje se jučer odigrao na Sajmu Saint-Germain. Poslije će ih pustiti da mirno odu svojim putem. Primirivši se, nomadi poslušaju. Navikli su oni na zanovijetanja svih mogućih policija.
Djevojko, dođi ovamo - rikne sada kapetan obrativši se Anđeliki. Anđelika pritrči.
Je li među vama dijete ove žene? - upita kapetan. - Vratite joj ga ili ćemo vas sve koliko vas ima na sablje ponabadati.
U tom trenutku Anđelika opazi Cantora. Spavao je na grudima jedne Ciganke. Riknuvši poput tigra, ona poskoči prema Ciganki i istrgne joj dijete koje udari u plač. Ciganka se pobuni, ali joj glavar oštrim glasom naredi da umukne. Pogledavši konjanike čije su helebrade svjetlucale od plamena vatara, bi mu jasno da bi im svaki otpor bio uzaludan.
Uza sve to bio je vrlo drzak. Na kraju spomene da je za dijete plaćeno trideset novčića. Anđelika mu ih dobaci.
Njezine se ruke strasno omotaše oko Cantorova tjelešca, glatkog i okruglog. Čini se da njemu nije bio baš po volji prilično grub prijelaz u staro vlasništvo. Bilo je očito da se, zahvaljujući lakoći prilagođavanja o čemu je od samog rođenja dao dovoljno dokaza, osjećao sasvim dobro na Cigankinim grudima.
Kas konja, na kojemu se Anđelika šćućurila iza jednoga stražara, zipkao ga je i on je ponovo zaspao, sa palcem u ustima. Čini se da mu nije bilo hladno, iako je bio potpuno gol, baš kao i drugi Cigančići.
Ona ga stavi na prsa, ispod prslučca, pridržavajući ga jednom rukom dok se drugom držala za kožnati pojas stražarev.
U Parizu je proticala ista noć, sa onim svojim satima koji su uranjali u sve dublju tamu da bi potom izbili i u danje svjetlo, kao što potok izbija iz livade ili iz svog podzemnog nevidljivog toka.
Pošten je svijet počeo zatvarati prozore i gasiti svijeće. Gospoda i građani su odlazili u krčme ili u kazalište. Večere su se produžavale uz pijuckanje rožolja i pokojeg galantnog poljupca.
Na tornju Chateleta odbijalo je deset sati. Anđelika skoči na zemlju i potrči k zapovjedniku.
Dopustite mi da smjestim na sigurno mjesto svoje dijete - molila je. - Kunem vam se da ću se vratiti sutra na noć.
On se tobože namršti.
Pazi da me ne prevariš? Požalit ćeš inače.
Kunem vam se!
Ne znajući kako da ga uvjeri u svoju iskrenost, ukriži dva prsta i pljune na zemlju. Tako su se prosjaci zaklinjali.
U redu - odgovori kapetan. - Rijetko se događa da netko pogazi tu zakletvu. Čekat ću te… ali nemoj da previše čeznem za tobom. A dotle dođi načas i daj mi jedan poljubac na ime predujma.
Ali ona odskoči i pobjegne u noć. Kako se usudio da je dira dok je ona držala u zagrljaju svog skupocjenog malog dječaka! Ljudima nije ništa sveto!
Ulica Dolina bijede nalazila se točno iza Chateleta. Nekoliko koraka i bit će tamo. Ne usporivši korak, Anđelika stiže u pečenjarnicu „Hrabrom pijevcu”, prođe kroz gostionicu i uđe u kuhinju.
Barba je bila tamo i kao obično čerupala starog pijevca. Anđelika joj baci dijete u krilo.
Evo ti Cantora - reče zadihana - drži ga i štiti. I obećaj mi da ga nećeš napustiti, ma šta se dogodilo!
Mirna Barba privi na grudi istim pokretom ruku i pijevca i Cantora.
Kunem se, gospodo.
A ako se tvoj gospodar razbjesni…?
Pustit ću ga da viče, gospođo. Reći ću mu da je dijete moje, da sam ga začela s jednim mušketirom.
U redu… A sad, Barbo…
Što je, gospođo?
Uzmi krunicu.
Da, gospođo.
Moli se za mene Bogorodici…
Da, gospođo!
Barba, imaš li rakije?
Da, gospođo, tamo je na stolu.
Anđelika dqhvati bocu, pritisne grlić na usta i pošteno otpije. Imala je dojam da će se srušiti na tlo, te se brzo prihvati stola. Ali malo potom svijest joj se razbistri i preplavi je osjećaj blagotvorne topline.
Barba ju je promatrala razrogačenim očima.
Gospođo… gdje vam je kosa?
Kako da znam gdje mi je kosa - odgovori Anđelika ljutito. - Imam prečeg posla no da mislim o svojoj kosi.
Odlučnim se korakom uputi prema vratima.
Kamo ćete, gospođo?
Idem po Florimonda!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 4 1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu