Anđelika

Strana 2 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:05 am

First topic message reminder :



Godina je 1663, mesto je Pariz, grad divlje ljubavi, ali i žestoke mržnje. Pitamo se koliko njegovih žitelja uopšte zna pravi identitet gospođe Moren, lepe prodavačice čokolade, dostojanstvene dame koju sa zadovoljstvom dočekuju po salonima i čije čudesne proizvode vole svi, do same kraljice? Zaklevši se sebi da njena deca – deca jedne od najvećih porodica u Francuskoj – nikada više neće trpeti glad i zimu, Anđelika se, preživevši već mnoge peripetije, baca u novi boj sa sudbinom, ne zazirući ni od najstrašnijeg ishoda... Njena lepota, stečeno bogatstvo i, naposletku, njena raskošna ličnost, aduti su na koje se oslanja u toj opasnoj igri u kojoj pokušava da se izbori sa avetima prošlosti, ali i sa neizvesnom budućnošću. Mnogo snage i odvažnosti će joj biti potrebno kako bi zasenila i obrlatila princa Kondea koji se naselio u velelepnom zdanju koje je za nju podigao voljeni i neprežaljeni Žofrej od Pejraka, i u toj nemilosrdnoj partiji moraće da zaigra i na onu najmrskiju kartu, ovaploćenu u liku starog znanca, osionog markiza od Plesi-Belijera, najokrutnijeg među neprijateljima koji će joj se isprečiti na tegobnom putu ka dvoru Luja XIV, Kralja sunca.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:16 am





15.
DRAMATIČNA NOĆ U JAZBINI VELIKOG COESREA


Na uglu jedne kuće sagrađene od blata nalazio se kip Gospoda onih koji su govorili šatrovački: kip Svevišnjega ukraden u crkvi Saint-Pierre-aux-Boeufs. Psovke i razvratni prizori su bile molitve koje mu je upućivao njegov narod.
Od tog mjesta kroz ružne i smrdljive uličice ulazilo se u kraljevstvo mraka i groze. Kip Svevišnjega obilježavao je među koju policajac ili osamljeni stražar nije smio prijeći a da se ne izloži najvećoj opasnosti. A niti se pošten svijet nije usudio zaći u taj kraj. A što da i traže u toj četvrti gdje su crne kuće napola u ruševinama, kolibe od blata, stare kočije i kolica, stare vjetrenjače i teglenice dovučeni ne zna se kako, služili kao obitavališta tisućima obitelji bez imena i bez korijena, bez ikakve zaštite i skloništa osim podzemne bratije?
Po gušćem mraku i po drugačijoj šutnji Anđelika zaključi da je ušla u područje Velikog Coesrea. Pjesme iz krčama su se sve slabije čule. Ovdje više nije bilo ni krčmi, ni fenjera, ni pjesama.
Ničeg drugog osim bijede u čistom stanju, sa njezinim smećem, njezinim štakorima, njezinim skitničkim psima.
Anđelika je jednom prilikom zajedno s Calembredaineom posjetila tu izuzetnu četvrt predgrađa Saint-Denis. On joj je tada pokazao osobno leno Velikog Coesrea, čudnu neku kuću na nekoliko katova, možda nekadašnji samostan, jer su male kule s tornjićima i ostaci trijema još odolijevali zubu vremena među naslagama zemlje crnice, starim daskama, kamenjem i motkama kojima su tu zgradu prekrili da se ne bi srušila. Poduprta sa svih strana, kriva i klimava, pokazujući otvorene rane na svojim svodovima, svojim prozorima i svojim lukovima i ističući oholo svoje ponosne kule, to je zaista bila palača prosjačkog kralja.
Veliki Coesre je živio tu sa svojim dvorom, svojim ženama, svojim ministrima, svojim idiotom. A baš je na tom mjestu, pod moćnom zaštitom svog velikog gospodara, Ivan Truli dovodio svoju robu, ukradenu djecu, zakonitu ili nezakonitu. Prodrijevši u opasnu četvrt, Anđelika pokuša pronaći kuću koju je tražila. Nagon joj je govorio da je Florimond sigurno tu. Hodala je, mrak ju je štitio. Osobe što ih je susretala nisu marile za tu ženu u prnjama sličnu ostalim stanovnicima bijednih straćara. Pa da su je i zaustavili, bila bi se izvukla ničiju sumnju ne pobudivši. Poznavala je dosta dobro jezik i običaje šatrovaca.
Zahvaljujući samo svojoj moralnoj bijedi i svom moralnom padu, ona je mogla nekažnjeno proći kroz taj pakao.
Zar ju je ijedna drolja te večeri, videći je mokrih i poderanih haljina, kosa ošišanih kao u bludnica puštenih iz zatvora, lica što joj ga je izdubla tjeskoba i umor, mogla optužiti da nije jedna od njih, da je u taj prokleti krug ušla s neprijateljskim namjerama?
Pa ipak, morala se čuvati da je ne prepoznaju. Dvije bande protivne Calembredaineovoj obitavale su u toj četvrti.
Šta bi se dogodilo da se kojim slučajem proširi vijest da se Markiza anđela vrzma u njihovu kraju? Noćni lov divljih zvjeri u gustišu šume manje je okrutan od lova u koji se bacaju ljudi progoneći nekoga od svojih u mračnim podzemljima jednoga grada.
Za veću sigurnost ona se sagne i blatom namaže lice.
U taj noćni sat kuća Velikog Coesrea se isticala među drugima zato što je bila osvijetljena. Tu i tamo po prozorima svjetlucale su crvenkaste zvjezdice s noćnih žižaka, zapravo malih zdjelica napunjenih uljem u koje bijaše umočen komadić krpice.
Skrivena iza jednog kolobrana, Anđelika je časak promatrala kuću. Palača Velikog Coesrea bila je najbučnija. I tu se održavalo sijelo prosjaka i zločinaca kao donedavna u kuli Nesle. Primali su Calembredaineove ljude. A kako je te noći bilo dosta hladno, sve su otvore zatvorili starim daskama.
Anđelika na kraju odlučno priđe jednom od prozora i poviri unutra kroz pukotinu nastalu između dvije daske. Soba je bila puna svijeta. Prepozna nekoliko ljudi: Malog Eunuha, Sjedobradog s onom njegovom lelujavom bradom, Ivana Truloga. Ovaj posljednji je pružio svoje bijele ruke prema plamenu i razgovarao sa Sjedobradim.
To je bio zaista divan pothvat, dragi moj meštre. Ne samo da nas policija nije uopće ometala, već nam je dapače pomogla da raspršimo bandu onog drznika, Calembradeinea.
Čini mi se da si ti prevršio mjeru tvrdeći da nas policija nije uopće ometala. Petnaestak je naših bez suda podignuto na vješala u Montfauconu! A nismo niti sigurni da li je među njima Calembredaine bio!
Neka! U svakom slučaju, razbili su mu glavu i mnogo će vremena proći dok ponovo zauzme svoje mjesto… ako se uopće vrati, u što ozbiljno sumnjam. Rodogone je zauzeo sve njegove položaje.
Sjedobradi uzdahne.
Znači da jednoga dana treba zametnuti boj s Rodogoneom. Kula Nesle koja gospodari Novim mostom i Sajmištem Saint-Germain ima važan strateški položaj. Nekad, dok sam predavao povijest pokojem bitangi u internatu Navarra…
Ali ga Ivan Truli nije slušao.
Ne budi pesimist u pogledu budućnosti kule Nesle. Što se mene tiče, ja bih bio prezadovoljan da s vremena na vrijeme dođe do slične gungule. Kakvu sam bogatu žetvu imao u kuli Nesle! Dvadesetoro djece prve klase za koju ću izvući vreće zvečećeg novca.
A gdje si spremio te kerubinčiće?
Ivan Truli upre kažiprstom u raspuklu tavanicu.
Gore, u moj osobni zatvor… Madeloine, kćeri moja, približi se i pokaži mi tvoje dojenče…
Debela žena slična govečetu odbije dijete s dojke i pruži ga groznome stvoru koji ga uze i podiže diveći mu se.
Nije li lijep ovaj tamnoputi dječačić? Kad ponaraste, odjenut ću ga u plavo odjelce i poći ću s njim na dvor da ga tamo prodam.
Uto jedan od prosjaka uze puhati u dvojnice, a dvojica drugih zaigraše neki seljački ples. Anđelika više nije mogla pratiti razgovor Ivana Truloga i Sjedobradog.
Ipak, sad je u nešto bila sigurna: djeca odvedena iz kule Nesle nalazila su se u toj kući, u jednoj prostoriji, kako se čini, smještenoj nad glavnom prostorijom.
Ona polako obiđe zidove i naiđe na jedan otvor kojim se dospijevalo do glavnih stepenica. Skine cipele i pođe naprijed bosonoga, da ne bi podizala buku.
Poče se penjati okruglim stepeništem i stiže u jedan hodnik. Zidovi i pod bijahu prekriveni glinom izmiješanom sa slamom. S lijeve strane ona spazi praznu sobu koju je osvjetljavao noćni žižak. Nekoliko je lanaca bilo učvršćeno u zidove. Koga li su tu okivali? Koga su mučili? Sjeti se da se pričalo kako je Ivan Truli, za vrijeme građanskih ratova, odvodio mladiće i seljake zatečene same na ulici i prodavao ih ljudima koji su novačili mladiće za vojsku…
Stravična tišina je vladala u tom dijelu kuće. Anđelika pođe naprijed.
Jedan je štakor okrzne. Jedva je prigušila krik gađenja. Učini joj se da u utrobi te kućerine zamjećuje neki novi šum.
Bili su to jecaji, udaljeni plač, zvuci koji su svakim njezinim korakom bivali sve jasniji. Srce joj je naglo tuklo: to su djeca plakala. Dođe joj pred oči Florimondovo lice, s onim njegovim očima, crnim i užasnutim, s onim njegovim suzama koje su mu brazdale blijede obraze. Njega je bilo strah u mraku… Dozivao je… Ona pođe žustrije u smjeru plača. Pope se za još jedan kat, prođe kroz dvije sobe u kojima su također gorjeli noćni žišci svojim prljavim svjetlom. Po zidovima primijeti nekoliko gongova od bakra koji su sačinjavali, uz hrpe slame rasute po podu i nekoliko zdjelica bačenih tu i tamo, jedini namještaj tog zlosretnog mjesta.
Napokon je bila sigurna da je stigla na cilj. Sad je jasno čula tužni koncert jecaja u koji su se miješali šapati utjehe.
Anđelika uđe u jedan sobičak, lijevo od hodnika kojim je upravo prošla. Žižak je gorio u jednom udubljenju, ali ni tu nije bilo nikoga. Ipak buka je odotamo dolazila. Na koncu u dnu spazi velika zabravljena vrata. To su bila prva vrata na koja je naišla u toj kući. Sve su druge sobe bile prepuštene propuhu.
Na vratima se nalazio otvorčić ispresijecan željeznom rešetkom. Unutra nije uspjela ništa vidjeti, ali se odmah uvjerila da su djeca zatvorena u tom grobu bez mraka i svjetla. Kako da privuče pažnju mališana od dvije godine, a uz to još i prestrašenog?
Mlada žena priljubi usne na rešetke otvora i polako zovne:
Florimonde! Florimonde!
Plač donekle utihne. Začuje šapat nečijeg glasa:
Jesi li ti, Markizo anđela?
A tko si ti?
Ja sam Linot. Ivan Truli nas je zajedno s Flipotom doveo ovamo.
Je li Florimond s vama?
Jest.
Plače?
Plakao je, ali ja sam mu kazao da ćeš ti doći po njega.
Ona je slutila da se dječačić okrenuo k nekome, a onda začuje kako ljubazno govori:
Vidiš li, Flo, mama je tu.
Budite strpljivi, brzo ću vas osloboditi - obeća Anđelika. Povuče se malko unazad i uze ispitivati vrata. Brave su izgledale čvrste, ali je li bilo moguće osloboditi šarke ugrađene u trule zidove? Noktima zagrebe u meku žbuku.
Uto iza sebe začuje neki čudan šum. Kao kad kokoš kvoca, najprije prigušeno, a potom sve jače dok se ne pretvori u smijeh.
Anđelika se okrene i opazi na pragu Velikog Coesrea.

* * *
Nakaza je sjedio u košarci postavljenoj na četiri kotača. Nema sumnje, pomažući se rukama položenim na pod, on je na taj način kružio hodnicima svog opasnog labirinta.
S praga sobe promatrao je netremice mladu ženu svojim okrutnim očima. A ona, skamenjena od straha, prepoznala je čudovišnu pojavu koju bijaše vidjela na groblju Saint-Innocents.
On se i dalje smijao kao da kvoca i da se podriguje, uslijed čega su mu se tresla kržljava prsa, produljena u dvije slabašne i mlohave nožice.
Ne prestajući da se smije, on je nastavio da se giblje. Ona je zapanjeno promatrala hod škripavih kolica. On ih ne upravi k njoj već ih skrene kraj nje. Odjednom ona opazi na zidu jedan od bakrenih gongova kakve već bijaše zamijetila u drugim sobama. Željezna šipka bila je položena na podu ispod gonga. Veliki Coesre se spremao da udari u gong. A na njegov će se zov strčati iz dubina kuće, prema Anđeliki, prema Florimondu, svi prosjaci, svi zločinci, svi demoni tog pakla…

Oči zaklane zvijeri postajahu staklaste.
Oh! Ubila si ga! - javi se iza nje jedan glas.
Na istom onom pragu na kojemu se maloprije pojavio Veliki Coesre stajala je sada jedna djevojka, gotovo djevojčica, lica kao u Madone.
Anđelika baci pogled na oštricu svoga bodeža crvenu od krvi. A zatim će tiho:
Ne viči ili ću biti prisiljena da i tebe ubijem.
Jao! Ne, neću vikati. Ja sam sretna što si ga ubila! Djevojčica se približi.
Nitko nije imao smjelosti da ga ubije - šapne. - Svi su se tresli od straha. A eto bio je samo grozan čovječuljak.
Zatim podigne na Anđeliku svoje crne oči: - Ali trebalo bi da sada bježiš!
Tko si ti?
Ja sam Rozina… posljednja žena Velikog Coesrea.
Anđelika spremi bodež pod prslučac, a zatim pruži drhtavu ruku i njome prijeđe preko svježih i crvenih obraza djevojčinih.
Rozina, pomogni mi još samo časak. Moj je sin iza onih vrata. Ivan Truli ga je zatvorio tu unutra. Treba da ga uzmem.
Drugi ključ od vrata je tamo - reče djevojiica. - Ivan Truli ga je povjerio Velikom Coesreu. Ključ je u kolicima.
Nato se djevojčica sagne nad odvratnom i nepomičnom lešinom. Anđelika okrene oči na drugu stranu. Rozina se uspravi.
Evo ga.
I sama uvuče ključeve u brave koje zaškripaše. Vrata se otvore. Anđelika pojuri u zatvor i zgrabi Florimonda kojega je Linot držao u naručju. Dijete nije plakalo, ni vikalo, ali je bilo promrzlo i tako je snažno stisne svojim mršavim ručicama da je ostala bez daha.
A sad mi pomozi da se izvučem iz ove kuće - reče okrenuvši se Rozini.
Linot i Flipot joj se grčevito uhvate za suknju.
Ne mogu vas povesti sve.
I otrgne se od sitnih prljavih ručica, ali dva su dječaka trčala za njom.
Markizo anđela! Markizo anđela! Nemoj nas pustiti ovdje!
Odjedared Rozina koja ih je povela prema jednim stepenicama stavi prst na usne.
Tiho! Netko se uspinje stubama.
Nečiji težak korak odzvanjaše na donjem katu.
To je Balonja, idiot. Dođite ovamo.
I nagne u bijeg kao da je poludjela. Anđelika pojuri za njom praćena dvojicom dječaka. Dok su izlazili na ulicu, neljudski krik se razlegne iz dubine palače Velikog Coesrea. Bio je to krik Balonje, idiota, koji je rikao od boli pred lešinom kraljevske nakaze koju je tolike godine okruživao svojim pažnjama.
Trk! Trk! - ponavljala je Rozina.
Dvije žene praćene dvojicom zadihanih dječaka protrčaše bez predaha kroz nekoliko mračnih ulica. Gole im noge najzad kliznuše po mokrim pločama gradskih ulica. Rozina uspori trčanje.
Evo fenjera - reče. - Ovo je ulica Saint-Martin.
Moramo što dalje odmaknuti. Mogli bi nas slijediti.
Balonja ne može govoriti. Nitko ga neće razumjeti. Još će možda povjerovati da ga je on ubio. Proglasit će novoga Velikog Coesrea. Ali ja se tamo više nikad neću vratiti. Ostat ću s tobom zato što si ga ubila.
A ako nas Ivan Truli pronađe? - upitat će Linot.
Neće vas pronaći, ja ću vas sve braniti - reče Anđelika.
Rozina pokaže na blijedu svjetlost u dnu ulice, svjetlost koja je stala potiskivati sjaj fenjera.
Gledaj, noć je na izmaku.
Jest, noć je na izmaku - ponovi Anđelika surovo.

U opatiji Saint-Martin-des-Champs opatice su svakog jutra dijelile juhu siromasima. Velike gospođe koje su prisustvovale jutarnjoj službi božjoj pomagale su opaticama u tom činu milosrđa.
Siromasi koji su ponekad proveli noć na zaštitnom kamenu na ćošku kuće nalazili su časak smirenja u velikoj blagovaonici opatije. Svaki je dobio zdjelicu tople juhe i okrugao kruh.
U tu je opatiju dospjela Anđelika noseći u naručju Florimonda i vodeći sa sobom Linota, Flipota i Rozinu. Bili su uplašeni i pokriti blatom i prljavštinom.
Stjeraše ih u red u kojemu se već nalazila čitava gomila bijednika. Potom posjedaše za drveni stol.
Pojaviše se dvorkinje koje su donosile velike zdjele pune juhe.
Miris je bio dosta ukusan, ali Anđelika prije no što je nahranila sebe samu, htjede da najprije Florimond okusi jelo.
Ona oprezno prinese zdjelicu mališanovim usnama.
Tek sada ga je mogla bolje osmotriti pri nejasnoj svjetlosti koja se uvlačila kroz prozore u dvoranu. Imao je poluzatvorene oči i zašiljeni nosić… Disao je teško kao da njegovo srce, izmučeno strahom, nije bilo kadro pronaći normalne otkucaje. Bezvoljan, Florimond pusti da mu se juha prospe mimo usne. Ali ga toplina tekućine oživi. Uhvati ga štucavica, a zatim proguta jedan gutljaj da bi na kraju sam pružio ruke prema zdjelici i počeo halapljivo piti.
Anđelika je promatrala njegovo mršavo lišće skriveno pod crnom i zamršenom kosom.
„Evo što si napravila od sina Joffreya de Peyraca, nasljednika tuluških grofova, djeteta Cvjetnih igara, rođenog za raskoš i radost…'' predbacivala je samoj sebi.
Ona se budila iz stanja moralne tuposti kao iz nekog dugog sna grozeći se nad užasom i ruševinama svog vlastitog života. Evo, dakle, što je dozvolila da se dogodi s njezinim sinom! Divlji bijes na sebe samu i na čitav svijet uskomeša se
poput plime. I tada umjesto da je ta strašna noć utuče i u njoj ubije volju za daljnu borbu, ona je, naprotiv, prožme nekom čudnom snagom.
„Nikad više…”, odluči u sebi, „nikad više neće osjetiti glad, nikad više neće osjetiti studen… Nikad više neće osjetiti strah… Zaklinjem se.” A nisu li ih čekali pred vratima opatije glad, studen i strah?
„Moram nešto napraviti, i to odmah.” Anđelika pogleda oko sebe. Bila je jedna od onih bijednih majki, jedna od onih „siromašnih” kojima nitko ništa nije dugovao, a nad kojima su se lijepo odjevene gospođe iz milosrđa sagibale prije no što će se vratiti da ćeretaju u svojim salonima o književnosti ili da spletkare na dvoru.
Prebacivši svilene rupce preko svojih kosa da bi sakrile blijesak pokojeg bisera, pričvrstivši pribadačama proste pregače na svilu i baršun svojih haljina, one su išle jedna drugoj. Za njima su hodale dvorkinje noseći košarice iz kojih su gospođe izvlačile kolače, voće, ponekad paštete ili pola pileta, ostatke s kneževskih stolova.
Oh! Draga - poviče jedna od njih - zaista ste odvažni dolazeći ovamo ranim jutrom da dijelite milostinju u tom svojem stanju. Bog će vas blagosloviti.
Nadam se da hoće, najdraža.
Ženin smijeh što se potom razlegao učini se poznat Anđeliki. Ona podiže oči i prepozna groficu de Soissons kojoj je crvena Bertilla pružala svileni ogrtač modre boje. Grofica se ogrne njim stresavši se od zime.
Bog je doista loše postupio sa ženama prisilivši ih da u utrobi nose devet mjeseci plod jednog trenutka užitka - reče nadstojnici samostana koja ju je pratila k vratima.
A što bi radile opatice na ovom svijetu kad bi svaki trenutak bio samo radost? - upita nadstojnica smiješeći se.
Anđelika naglo ustane i pruži sina Linotu.
Pazi na nj.
Ali joj se Florimond urlajući uhvati za vrat. Najzad ga je morala zadržati uza se, a ostalima naredi: - Ostanite tu i ne mičite se.

Jedna je kočija čekala u ulici Saint-Martin. A kad se grofica de Soissons htjela u nju popeti, neka žena u bijednim haljinama, s djetetom u naručju joj se približi i rekne:
Gospođo, moj sin umire od gladi i hladnoće. Naredite da jedan od vaših slugu odnese na mjesto koje ću mu kazati, jedna kolica puna drva, zdjelu hrane, kruha, nekoliko pokrivača i odijela.
Plemenita gospođa iznenađeno odmjeri prosjakinju.
Vi ste vrlo drski, djevojko moja! Niste li jutros dobili zdjelicu hrane?
Nije mi dosta jedna zdjelica da bih živjela, gospođo. Ono što od vas tražim sitnica je prema vašem bogatstvu. Kolica drva i nešto hrane dok se sama ne snađem nije zaista ništa.
Ovo je nečuveno! - poviče grofica. - Jesi li čula Bertillo? Drskost ovih prosjakinja je svakim danom sve veća! Pustite me na miru, ženo! Da me niste dodirnuli tim svojim prljavim rukama, ili ću narediti slugama da vas istuku.
Čuvajte se, gospođo - prišapne joj Anđelika sasvim tiho - čuvajte se, gospođo, pazite da ja ne progovorim o sinu Kuasi-Ba!
Grofica koja je rukom skupljala suknje da bi se popela u kočiju, zasta s nogom u zraku. Anđelika nastavi:
U predgrađu Saint-Denis znam kuću gdje odgajaju sina jednog crnca…
Govorite tiše - šapne gospođa de Soissons bijesno, gurajući Anđeliku u stranu. - Kakva je to priča? - upita zatim suho.
Grofica se oholo uspravi, otvori lepezu i stane njom mahati iako to nije bilo potrebno budući da je popuhivao svježi povjetarac.
Anđelika prebaci na drugu ruku Florimonda jer joj bijaše otrnula ruka od njegove težine.
Poznajem sina jednog crnca koga odgajaju… Rodio se u Fontainbleauu dana koji mi je poznat i uz pomoć i njegu jedne žene čije ime mogu kazati svakome koga to bude zanimalo. A ne bi li se dvor neobično obradovao kad bi se doznalo da je gospođa de Soissons trinaest mjeseci nosila dijete u utrobi?
Oh, droljo! - poviče lijepa Olympija koja nije mogla svladati svoj južnjački temperamenat.
Zagleda se netremice u Anđeliku trudeći se da je prepozna, ali je mlada žena oborila oči, uvjerena da u toj bijednoj ženi ne bi nitko prepoznao sjajnu gospođu de Peyrac.
Sad mi je dosta - nastavi grofica de Soissons gnjevno. I brzo se vrati ka kočiji. - Zaslužili ste da vas dam izbatinati. Meni se nimalo ne sviđa da me netko vuče za nos.
Niti se kralju ne sviđa da njega netko vuče za nos - šapne Anđelika pošavši za njom.
Plemenita gospođa pocrveni kao rak i spusti se na sjedište tapecirano baršunom poravnavši pri tom svoju suknju.
Kralj…! Kralj…! Kamo smo dospjeli kad jedna drolja, koja ni košulje nema, spominje kraljevo ime! To je nepojmljivo! Pa što biste vi htjeli?
Već sam vam kazala, gospođo. Vrlo malo: kolica drva, toplo ruho za sebe i za svoju djecu od osam i deset godina i malo hrane…
Kojeg li poniženja slušati sve ovo! - cvilila je gospođa de Soissons raskidavši zubima svoj čipkasti rupčić. - A onaj se idiot od šefa policije hvali na sva usta o svojem pothvatu na Sajmištu Saint-Germain tvrdeći da je zgnječio drskost zločinaca… Što čekate i ne zatvorite vrata, prostačine? - razdere se na sluge.
Jedan od ovih skoči da izvrši gospodaričino naređenje te pokuša udaljiti Anđeliku, ali se ova nije predavala već ponovo pristupi kočiji.
Mogu li se pojaviti u palači de Soissons u ulici Saint-Honore?
Možete - reče suho grofica. - Izdat ću potrebna naređenja.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:16 am





16.
UTOČIŠTE KOD GAZDE BOURJUSA


I tako je gazda Bourjus, pečenjar u Ulici „Dolina Bijede”, koji je načimao prvu oku vina sjetno namatajući misli o veselim napjevima što ih je nekoć njegova žena u taj sat pjevala, opazio kako mu u dvorište ulazi neka čudna povorka.
Družinu odrpanaca koja se sastojala od dvije mlade žene i od tri djeteta predvodio je sobar, u livreji velikaške kuće, koji je vukao jedna kolica puna drva i odjeće.
Skupinu je upotpunjavao majmunčić, šćućuren na kolicima. Izgleda da ga je ta šetnja zabavljala te se uz put kreveljio prolaznicima. Jedan od dvojice dječaka veselo je natezao žice na jednoj vijeli.
Gazda Bourjus skoči, sočno opsuje, udari šakom po stolu i stiže u kuhinju upravo u času kad je Andelika stavljala Florimonda Barbi u ruke.
Što se tu događa? - mumljao je uvrijeđeno. - Da mi ne misliš ispričati kako je i ovo tvoje dijete? A ja sam te, Barbo, smatrao poštenom djevojkom!
Gazda Bourjus, čujte me.
Ništa neću da čujem! Moju ste pečenjarnicu pretvorili u prosjačku jazbinu! Obeščastili ste me…
Tresnuvši o zemlju svoju kuharsku kapu, izjuri iz krčme da bi pozvao stražare.
Drži u toplom dvoje mališana - preporuči Andelika Barbi. - Ja idem gore u tvoju sobu da naložim vatru.
Sobar gospođe de Soissons, zaprepašten i uvrijeđen, morade uz klimave stepenice odnijeti drva na šesti kat i složiti ih u jednom sobičku u kojem je bio krevet oko kojega čak ni zavjesa nije bilo.
Preporučit ćeš gospođi grofici da mi sve ovo svaki dan šalje - reče Andelika otpuštajući ga.
U redu, ljepotice, a ne bi li počula moje mišljenje - htjede sluga kazati svoju.
Ne znam što bih s tvojim savjetom, prostačino, a osim toga zabranjujem ti da mi daješ ti - zaključi Andelika tonom koji nije bio baš nimalo u skladu s njezinim razderanim prslučcom i ošišanom kosom.
Sluga siđe niza stepenice smatrajući se, kao i gazda Bourjus, obeščašćenim.
Nešto kasnije u sobicu se popne Barba noseći na rukama Florimonda i Cantora. Nađe Linota i Flipota kako pušu do iznemoglosti u vatru što ju je Anđelika zapalila. Gušili su se od vrućine. Svima su se crvenjeli obrazi. Barba ispriča kako se pečenjar još uvijek ljuti i kako se ta njegova ljutnja osobito doima Florimonda.
Ostavi sada djecu kod nas, budući da je ovdje sada ugodno - reče Andelika - a ti idi i obavljaj svoj posao. Barbo, valjda ti nije žao što sam došla k tebi sa svojim mališanima?
Zaboga, gospođo, za mene je to veliki blagdan!
A treba da prihvatiš i ove ovdje - reče Anđelika pokazujući na Rozinu i dvojicu dječaka. - Da znaš odakle dolaze?!
Gospođo, svoju bijednu sobu vam stavljam na raspolaganje. Iz dvorišta dopre do njih vikanje gazde Bourjusa:
Baaarbo…!
Sve je susjedstvo odjekivalo od njegove vike. Ne samo da su mu kuću zaposjeli prosjaci, već je i njegova djevojka sasvim izgubila glavu. Pustila je da izgori šest kopuna na ražnju… A kakav je ono slap iskara što kulja iz dimnjaka…? Iz dimnjaka koji vatra nije već pet godina ugrijala! Sve će izgorjeti…! Koje li propasti! Oh! Zašto je gazdarica Bourjus umrla!
Gospođa de Soissons je poslala lonac pun juhe, kuhane govedine i povrća, a uz to još i dva kruha i vrč mlijeka.
Rozina siđe da zagrabi vode u bunaru dvorišta, potom je dovuče gore i stavi na prijeklad da se ugrije. Anđelika opere sinove, umota ih u nove košulje i u tople pokrivače. Nikad više ne smiju osjetiti glad i zimu!
Cantor je grickao pileću kost što ju je našao u kuhinji i pri tom je cvrkutao i bacakao nožice po zraku. Florimond još ne bijaše sasvim došao k sebi. Usnuo bi, a zatim se budio i vikao pri tom. Drhtao je. Anđelika nije znala da li od ognjice ili straha. Ali poslije kupanja se obilato oznojio i zaspao potom mirnim snom.
Anđelika istjera iz sobe Linota i Flipota te se opere u badnju koji je obično služio skromnoj služavci u iste svrhe.
Kako si lijepa! - poviče Rozina. - Ne znam tko si, ali ti si sigurno jedna od žena Lijepog Dječaka.
Anđelika je snažno trljala glavu i zaključi da je pravi užitak oprati kosu kad je sasvim kratka.
Ne, ja sam Markiza anđela.
Ti si Markiza anđela! - poviče djevojka diveći joj se. - Toliko sam o tebi čula. Je li istina da je Calembredaine obješen?
Nemam pojma, Rozino. Vidiš, nalazimo se u jednostavnoj i čestitoj sobici. Na zidu visi križ, a tu je i mala škropionica s posvećenom vodom. Ne treba više govoriti o svemu tome.
Navuče na se košulju od gruboga platna, te suknju i prslučac od tamnomodroga serža. Sve je to došlo u kolicama. Vitak Anđelikin stas se gubio u tom ruhu grubom i bez oblika, ali barem je bilo čisto, te ona osjeti olakšanje što se najzad riješila svojih starih prnja.
Uze jedno ogledalo iz kovčežića po koji je otišla u Ulicu „Dolina ljubavi” zajedno s majmunčićem Piccolom. Bijaše u tom kovčežiću sijaset zanimljivih stvarčica do
kojih je njoj bilo stalo, osobito do češlja od kornjačevine. Očešlja se. Njezino lice, okruženo kratkom kosom, učini joj se nepoznatim.
Stražari su ti ih odrezali, zar ne? - upita Rozina.
Da… nije važno! Narast će. Oh, Rozino, šta je ovo ovdje?
Gdje?
U kosi. Gledaj! Rozina pogleda.
Čuperak sijede kose - odgovori.
Sijede kose! - ponovi Anđelika užasnuta.
Ali kako je to moguće? Tog sijedog čuperka jučer nije bilo, sigurna sam.
Odjednom si posijedila. Možda noćas!
Jest, bit će da je tako!
Noge su joj klecale od umora te se spusti na Barbin krevet.
Rozino, da nisam možda ostarjela?
Djevojka, na koljenima pred njom, ozbiljno joj se zagleda u lice, a onda je pomiluje po obrazima.
Ne, bora nemaš, a put ti je sasvim glatka.
Anđelika se počešlja što je bolje umjela nastojeći da sakrije onaj nesretni čuperak. Poslije toga poveže glavu crnim pamučnim rupcem.
Koliko ti je godina, Rozino?
Ne znam. Možda četrnaest, a možda petnaest.
Sad sam te se sjetila. Vidjela sam te jedne noći na groblju Saints-Innocents. Kročila si u povorci Velikog Coesrea i imala gole grudi. Bila je zima. Zar ti nije bilo hladno na onoj zimi?
Rozina podigne na Anđeliku svoje široke tamne oči u kojima ova opazi nejasan prijekor.
Ti sama si maloprije rekla: ne treba više o tome govoriti - promrmlja djevojčica. Uto Flipot i Linot pokucaše na vrata i uđoše u sobu vrlo dobro raspoloženi. Barba im je krišom dala jedan tiganj, komad slanine i ćup pun tijesta. Sad mogu ispeći uštipke.
U čitavu Parizu nije te večeri bilo veselijeg mjesta od te male sobice u Ulici „Dolina bijede”. Anđelika je pekla uštipke, dok je Linot svirao na vijeli svoga djeda Thibaulta, verglaša. Poljakinja je glazbalo pronašla kraj ugla jedne kuće i predala ga unuku staroga verglaša. Nije se znalo što se zbilo sa starcem poslije onog meteža.
Nešto kasnije stiže Barba sa svojim svijećnjakom. Reče da te večeri nije bilo nijednog gosta u pečenjarnici i da je gazda Bourjus, ojađen, zatvorio pečenjarnicu. A da nevolja bude još veća, netko mu je ukrao sat. Ukratko, Barba je bila slobodna prije vremena. Baš kad je bila pri kraju te svoje priče, pogled joj padne na kup predmeta položenih na drvenu škrinju u kojoj je ona držala svoju odjeću.
Tu su ležale dvije trenice za duhan, jedna kesa s nekoliko škuda, bilo je tu dugmadi, jedan otpirač i usred toga…
Ali ono… ono je sat gazde Bourjusa! - poviče.
Flipot! - prasne Anđelika. Dječak napravi snuždeno lice.
Jest, ja sam to učinio kad sam otišao u kuhinju po tijesto za uštipke. Anđelika ga pograbi za uho i žestoko mu ga nategne.
Ako ponovo počneš s krađama, otjerat ću te, a ti se vrati Ivanu Trulom. Rastužen, dječak se skupi u jednom uglu sobička, gdje je ubrzo, srvan umorom, zaspao. Linot se povede za njim. A zatim se i Rozina pruži preko slamarice. Mališani su mirno spavali.
Klečeći ispred vatre, Anđelika i Barba su jedine još bile budne, sve je bilo tiho jer soba je gledala na dvorište, a ne na ulicu koju su u taj noćni sat počeli pučiti pijanci i kockari.
Nije kasno. Odbija devet sati s tornja Chateleta - reče Barba.
Anđelika podiže glavu, a odmah se zatim naglo digne. Barba se začudi primijetivši na njezinu licu preplašeni izraz.
Mlada žena je neko vrijeme promatrala usnule sinove. Naposljetku se zaputi k vratima.
Do viđenja, Barbo, do sutra - šapne.
Kamo ćete, gospođo?
Moram obaviti još nešto - odgovori Anđelika. - Poslije, s ovim je gotovo. Novi život počinje.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:17 am






17.
BLUDNA NOĆ U VELIKOM CHATELETU


Samo nekoliko koraka dijelilo je Ulicu „Dolina bijede” od zatvora Chateleta. Iz pečenjarnice „Hrabrom pijevcu” vidjeli su se zašiljeni krovovi nad kulama tvrđave. Iako je hodala vrlo polako, Anđelika se vrlo brzo stvorila pred glavnim ulazom nad kojim se dizao toranj sa satom dok mu se sa svake strane kočila po jedna kula.
Kao i prethodne noći, nekoliko ga je zublji osvjetljavalo.
Anđelika pođe prema ulazu, zatim se povuče i uze bazati po obližnjim ulicama u nadi da će nenadano čudo uništiti groznu tvrđavu čiji su čvrsti zidovi svim mogućim nedaćama odoljevali već pola tuceta vjekova. Zgode i nezgode toga dana bijahu joj sasvim istisnule iz sjećanja obećanje što ga je dala zapovjedniku straže. Ali ju je Barba svojim riječima podsjetila na nj. I, eto, došao je trenutak da održi svoju riječ.
Uličice kojima je Anđelika prolazila bile su prožete neugodnim vonjevima. Bile su to Ulica ribljeg kostura, Klaonička ulica, Ulica tripa. Štakori su se po njima otimali za razne otpatke.
„Naprijed”, reče u sebi, „što imam od toga da ovuda bazam? Ionako moram ući.” Vrati se prema zatvoru. Pod samim ulazom skloni se u stranu pred pogrebnom povorkom koja je iz zatvora izlazila.
Na čelu je hodao čovjek s dimljivom zubljom u ruci, a iza njega koračahu dva nosača s nosilima, iza kojih naiđoše još dvoja nosila. Zrak se ispuni smradom lešina, koji je potisnuo smrad što se širio iz obližnjih ulica.
Po naređenju šefa kriminalne policije na nosilima su iznosili tri utopljenika koji su već više dana bili zatvoreni u najdubljim ćelijama zatvora i kojima se nije mogao utvrditi identitet.
Sad su ih odnosili par stotina koraka od Chateleta, k milosrdnim sestrama svete Katarine, kojima su pravila njihova reda nalagala da operu i pokriju rupcem i zatim pokopaju u posebnu, zajedničku, grobnicu te bijedne ljudske lešine.
Anđeliku podiđu ježuri te žurno uđe u stražarnicu.
Ha! Stigla si! - poviče Ljudožder. Sjedio je dignuvši noge na stol i pušio.
Nisam vjerovao da će doći - reče jedan od stražara.
Ja sam bio siguran - odlučno će Ljudožder - da će se vratiti. Sreo sam već dosta djevojaka koje nisu održale riječ, ali prostitutka me još nikada nije prevarila… Onda, curice?
Ona ledenim pogledom odmjeri njegove obraze nabrekle od krvi. On, međutim, pruži ruku i krepko je uštine za stražnjicu.
Sad ćeš liječniku da te ispere i da vidi nisi li bolesna. Ako jesi, mašću ću te namazati. Znaš, ja sam ti prilično tankoćutan tip. De, požuri sada!
Jedan stražar otprati Anđeliku do ambulante. Liječnik je baš udvarao jednoj od ključarica zatvora.
Anđelika se morala pružiti na jednu klupu i prepustiti se odvratnom pregledu.
Reći ćeš zapovjedniku da je čista kao novi dukat i svježa kao ruža - poviče liječnik za stražarom. - Rijetko čovjek nailazi na takve ovdje unutra!
Poslije toga ključarica je odvede u zapovjednikovu sobu, koju su u zatvoru zvučno nazivali zapovjednikovim „odajama”. Anđelika je ostala sama u toj sobi na čijim su prozorima bile rešetke kao na zatvorskim ćelijama i čiji su debeli zidovi bili prekriveni ofucanim i istrošenim bergamskim tapiserijama.
Svijećnjak položen na stol pored jedne sablje i jedne tintarnice jedva da je i razbijao mrak što se skupio ispod stropa. Osjećao se vonj stare kože, duhana i vina. Anđelika osta stojeći kraj stola. Nije se usudila ni sjesti ni bilo šta poduzeti. Preplavila ju je tjeskoba; što je vrijeme više odmicalo, to joj se čitavo tijelo sve više kočilo od vlažne studeni koja joj je probijala u kosti.
Na kraju začuje u hodniku zapovjednikove korake. On uđe psujući na pasja kola:
Banda lijenčina…! Nisu kadri da se snađu sami! Da mene nije tamo bilo…!
Baci sablju i pištolj na stol, sjedne sav zadihan i naredi pruživši jednu nogu prema Anđeliki: - Skini mi čizme!
Anđeliki krv navali u obraze.
Nisam ja vaša sluškinja.
Gle! Gle! - promumlja on i stavi ruke na koljena da bi je što bolje promotrio.
Ali se ona odmah prekori. Ta bilo je ludo podsticati njegov bijes u trenutku kad je bila potpuno u njegovoj vlasti. Stoga pokuša da ublaži odgovor koji joj je sam od sebe navalio na usta.
Rado bih udovoljila vašoj želji, ali ja se za ista ne razumijem u vojničko odijevanje. A osim toga, moje su ruke isuviše sitne za vaše ogromne čizme! Gledajte!
Istina, imaš male ruke - složi se on. - U tebe su ruke kao u vojvotkinje. Pusti, bubice, sam ću - promulja on odgurnuvši je.
Dohvati jednu od čizama i uze je navlačiti uvijajući se i kreveljeći se. Na hodniku se začuju koraci. Nečiji glas zazove: - Kapetane! Kapetane!
Šta je?
Donijeli su jedan leš izvučen iz Sene blizu Malog mosta.
Stavite ga u mrtvačnicu.
U redu… ali ima ranu od noža u trbuhu. Trebalo bi da dođete i utvrdite činjenično stanje.
Ljudožder uze psovati. Čovjek bi pomislio da će se od njegove dernjave srušiti zvonik obližnje crkve; na kraju izjuri napolje.
Anđelika je morala ponovo čekati i čekajući tako potpuno se smrzla. Uznadala se da će joj u čekanju noć proći ili zato što se Ljudožder više neće vratiti, ili, tko zna, zato što će ga možda tamo negdje tkogod umlatiti. Međutim, uskoro u Chateletu odjekne njegov snažan glas. Jedan stražar ga je pratio.
Skini mi čizme - reče mu. - U redu, a sada kidaj! A ti djevojko, uvuci se u krevet umjesto da tu kao svijeća stojiš i zubima cvokoćeš.
Anđelika se okrene i primakne krevetu. Polako se stane svlačiti. Činilo joj se da joj je komad olova pritisnuo želudac. Pitala se da li da skine košulju, na kraju je zadrži na sebi. Popne se u krevet i, usprkos gađenju, osjeti izvjesno zadovoljstvo uvlačeći se pod pokrivač. Strunjača je bila mekana i ona se, malo-pomalo, ugrije. Povukavši plahtu do brade, gledala je kapetana kako se svlači.
On je, zaista, predstavljao neku vrstu prirodnog fenomena: krčkao je, puhao, stenjao, groktao, a sjena je njegova ogromnog lika prekrila površinu čitavog zida. Skine veličanstvenu smeđu vlasulju i pažljivo je objesi o drvenu vješalicu.
Zatim dobro pročeša lubanju i sasvim se svuče.
Onako bez čizama i bez vlasulje i gol kao Praksitelov Herkul, zapovjednik zatvorske straže nije baš ništa izgubio od svoje veličanstvenostL Malo zatim on se povuče. Anđelika ču kako se zapljuskuje vodom iz vedra. Najzad se pojavi sramežljivo opasan ručnikom oko bedara.
Baš u tom trenutku ponovo netko stane lupati na vrata.
Kapetane! Kapetane!
On pođe da otvori.
Kapetane, vratio se jedan stražar i izvjestio da su lopovi provalili u jednu kuću u Ulici mučenika i…
Krvi vam Isusove - zagrmi Ljudožder - hoćete li već jednom shvatiti da sam ja mučenik? Ta i sami znate da me već više od tri sata topla, topla kokica čeka u krevetu? Zar mislite da ja sada imam vremena da se bavim vašim idiotarijama…? On zalupi vratima, sa štropotom povuče zasun i zastane načas, gol i ogroman, truseći sve moguće i nemoguće psovke. Potom se smiri, zaveže oko glave rubac, ali tako da su mu dva čuperka zavodljivo izvirivala na čelu.
Naposljetku dohvati svijećnjak i pažljivo priđe krevetu.
Navukavši pokrivače do brade, Anđelika je promatrala punokrvnog orijaša kako se približava krevetu. Ona dva čuperka što su mu stršila sa čela ocrtavala su se na stropu kao rogovi iznad njegove glave.
Umotana u pokrivače, osjećala je kako je prožima toplina kreveta. Hvatala ju je tromost i san, međutim ona sjena na stropu bila je toliko smiješna da se ona nije mogla suzdržati već prasne u smijeh.
Ljudožder se zaustavi, iznenađeno je promjeri. Radostan izraz mu rascijepi gubicu.
Ha! Ha! Curica mi se osmjehuje! E baš se tome nisam nadao! Bio sam siguran da ti znaš samo strijeljati hladnim pogledima, a sada vidim da znaš i vesela biti! Neka! Samo se smij, ljepotice! Tako! He! He! Ha! Ha!
I poče se čovo smijati na sva usta, a bio je tako smiješan s rogovima i svijećnjakom da se Anđelika naprosto gušila u svom jastuku. Na kraju, očiju punih suza, uspije zaustaviti svoj ludi smijeh. Bila je sad bijesna na samu sebe, jer se zarekla da će biti suzdržana, ravnodušna, da će dati samo ono što joj bude pitano, a eto je gdje se smije kao drolja koja želi da raspoloži mušteriju.
Sjajno, bebice, tako i treba - ponavljao je zapovjednik zadovoljan. - Pomaknider se tamo i napravi mi malko mjesta kraj sebe.
Ono njegovo „malko mjesta” što je tražio umalo nije u njoj izazvalo novu provalu smijeha. Ali je u isto vrijeme zaokupi misao na ono što se imalo dogoditi. Dok se on penjao u krevet, ona se povuče na drugi kraj, skupi se i osta tako, zgrčena i nijema.
Strunjača se splošti pod ogromnom težinom njegova tijela. Ljudožder usekne svijeću, zatim pruži ruku i navuče zastore oko kreveta. U onoj vlažnoj tami zapljusne je nepodnošljiv i oštar vonj vina i duhana što se širio s njega, te vonj kože čizama. On je snažno disao i uz put nešto psovao. Svojom ogromnom šapom pođe po strunjači i na kraju dograbi Anđeliku, koja protrne od tog dodira.
Ovamo! Ovamo! - promumlja. - Ukrutila si se kao drvena lutka! Nije sada vrijeme za to. Ne želim biti grub s tobom. Bit ću, naprotiv, ljubazan, zato što si ti posrijedi. Maloprije si me gledala kao da nisam veći od zrna graška, i to mi je bilo dovoljno da shvatim kako ti se nimalo ne mili leći sa mnom. A zapravo sam ja lijep muškarac i uglavnom se sviđam ženama. Ali tko da shvati ženskinje! Jedno je, međutim, sigurno, a to je da mi se sviđaš. Srce si! Nisi nimalo nalik na druge. Stoput si ljepša od svih! Od jučer samo na tebe mislim…
Njegovi krupni prsti su je nježno štipuckaii i pipali.
Reklo bi se da nisi navikla na ovo. Ali lijepa kao što si, mora da si upoznala već mnoge ljude. Jednom riječi, što se nas dvojice tiče, bit ću s tobom iskren. Kad sam te maloprije vidio u stražarnici, pomislio sam, zagledavši ti lice, da ćeš biti opaka sa mnom. Događa se to i najboljim ljudima. Znaš, tada sam naredio da mi pripreme oveći vrč vina s cimetom: da bih bio siguran da ću ti učiniti čast i da se pred tobom neću osramotiti. Jao i pomagaj! Od tog trenutka sručile su se na moju tikvu sve one zgode s lopovima i utopljenicima… Reklo bi se da se svijet namjerice ubija zato da bi mene zaje… Tri sata sam trčao od sudske pisarnice do mrtvačnice natopljen onim prokletim vinom s cimetom koje mi je palilo krv. A sad sam baš u najboljem raspoloženju, ne krijem ti. Nisam više u stanju da te krotim
milovanjima! Treba da se istresem. U svakom slučaju, za oboje bi bilo bolje da i ti pokažeš malo dobre volje! Šta misliš, djevojčice?
Te riječi su djelovale umirujuće na Anđeliku. Njezini refleksi i njezina reagiranja, pa čak i čisto fizička, bila su osjetljiva na rasuđivanje; po tome se ona razlikovala od velike većine žena. Ljudožder nije bio glup, nagonski je osjećao kako stvari u tom pogledu kod nje stoje. Nije on badava sudjelovao u pljački mnogih gradova i u silovanju bezbrojnih žena i djevojaka svake rase i zemlje; iz svega toga je ponio neko iskustvo…!
Bio je nagrađen za svoju strpljivost: pod sobom je osjetio divno i savitljivo tijelo koje se tiho i pokorno otvaralo njegovim željama. Rokćući od zadovoljstva, on zagospodari njim.
Anđelika nije imala vremena da osjeti ni odbojnost ni protivljenje.
Neko ju je vrijeme svojim stiscima protresao kao oluja stablo; ubrzo je, međutim, osjetila da je slobodna.
Eto, gotovo! - uzdahne čovjek.
Dlanom svoje široke ruke on je kao kakvu cjepanicu zavalja prema drugom kraju kreveta.
A sada spavaj, lijepa moja curice. Još jednom ćemo se pozabaviti sutra ujutro, a onda ćemo biti kvit.
Čas zatim već je bučno hrkao.
Anđelika se bojala da joj san neće lako na oči, ali izmorena naporima toga dana, te kapetanovom ljubavlju, ona je u udobnosti toplog i mekog kreveta ubrzo zaspala u dubok san.
A kad se probudila u mraku, nije u prvi mah znala gdje se nalazi. Kapetanovo je hrkanje bilo nešto blaže. Anđeliki je bilo vruće. Skinula je košulju jer joj je njezino grubo platno žuljalo nježnu put.
Nije više osjećala straha, ali joj se u dušu uvukao neki nemir. Razlog toj nelagodnosti nije ni u kom slučaju bilo ogromno tijelo Ljudoždera, već nešto sasvim drugo, nešto neodređeno i mučno…
Pokuša ponovo zaspati. Okrene se nekoliko puta s boka na bok. Na kraju naćuli uši.
Zamijeti tada neku rasplinutu i nejasnu buku koja ju je, čini se, i probudila. Bili su to glasovi, koji su iz velike daljine dopirali, poprimivši ton stalne i tugaljive recitacije. Zvukovi bi načas utihnuli da bi se odmah zatim ponovo javili. Najednom joj sine: bili su to zatvorenici.
Kroz pod i glomazne zidove dopirali su do nje prigušeni jauci, očajno zapomaganje nesretnika u okovima koji su se udarcima cokula branili od zatvorskih štakora, koji su se branili od vode, od smrti. Zločinci su proklinjali Spasiteljevo ime, dok su ga nevini zazivali. Drugi su u hropcu krkljali, iscrpljeni mukama za vrijeme saslušanja, napola mrtvi od gladi i hladnoće. Eto odakle su dolazili zvuci, zlosretni i tajanstveni.
Anđelika se strese. Činilo joj se da ju je Chatelet pritisnuo težinom svojih stoljeća i svojih užasa. Hoće li se ponovo obreti na slobodnom zraku? Hoće li je Ljudožder pustiti da ode? On je spavao. Bio je snažan i moćan. Bio je gospodar u tom paklu. Primakne se ogromnom tijelu što joj je hrkalo uz bok i začudi se, položivši ruku na nj, da nije osjetila odbojnost pri dodiru njegove čvrste kože.
Kapetan se trže i, okrenuvši se, umalo je nije prignječio.
He! He! Mala se prepelica probudila - reče muklim glasom.
Pruživši ruku privuče je k sebi. Naprosto je nestala u zagrljaju njegovih mišića koji su mu poigravali ispod kože.
Čovjek bučno zijevne. Zatim odgurne zastore i vidje da se blijedo sivkasto svjetlo pomalja iza željeznih prečki prozora.
Uranila si, mačkice!
Kakva je to buka što se čuje?
To su zatvorenici. Do đavola, ne zabavljaju se, valjda, kao mi!
Pate…
Ta nisu tamo dospjeli zato da uživaju. Budi sretna što si se izvukla! Bolje ti je u mom krevetu nego na slami s druge strane zida, budi sigurna. Reci, nije li to istina?
Anđelika potvrdno kimne glavom, što njega ispuni radošću.
On dohvati vrč crnoga vina sa stolića pokraj kreveta i dobrano potegne. Dok je pio Adamova jabučica mu je skakala dolje-gore po snažnom vratu.
Zatim pruži Anđeliki vrč.
Sada ti.
Ona prihvati vrč jer je osjećala da ju je od očaja među zlokobnim zidovima Chateleta moglo spasti samo vino i da je na sve oko sebe mogla zaboraviti u putenom užitku.
On ju je hrabrio:
Pij mačkice, pij ljepotice. Dobro je ovo vino i okrijepit će te.
Kad se najzad bacila na jastuk, u glavi joj se vrtjelo, žestoka i opora tekućina pomutila joj je misli. Ni do čega joj nije bilo stalo, jedino još do života.
On se s mukom okrene prema njoj. Ona ga se više nije bojala. Naprotiv, osjetila je izvjestan užitak kad ju je pomilovao svojim širokim dlanom, ne baš previše nježno, ali sigurnim i iskusnim pokretom. Ta milovanja, više nalik gruboj masaži nego dašku povjetarca, primala je sa stvarnim osjećanjem olakšanja. Obaspe je seljačkim poljupcima, halapljivim i cmokavim. Iznenađena, Anđelika samo što nije prasnula u smijeh.
On je potom uze u dlakavi naručaj i polako je pruži preko kreveta. Bi joj jasno, da je ovaj put odlučio da bolje iskoristi povoljnu priliku, te sklopi oči.
Anđelika se zaricala kako će zauvijek zaboraviti sve ono što je imalo uslijediti, kao da se nikad ni dogodilo nije.
Ipak nije bilo strašno kao što je zamišljala u početku. Ljudožder nije bio opak. Doimao se pomalo kao čovjek koji nije svjestan svoje težine i snage. Usprkos činjenici da ju je gotovo zgnječio, u sebi je morala priznati kako ju je, postavši žrtvom tog gorostasa punog snage i vitalnosti, ipak donekle ponio osjećaj sladostrašća. Poslije se osjetila lakom kao kamen plovučac.

Kapetan se oblačio i pri tom pjevuckao neku vojničku koračnicu.
Sto mu muka paklenih! - ponavljao je. - Užitak je s tobom leći u krevet! A prije toga sam te se bojao…!
Uto uđe u sobu kirurg-brijač Chateleta s priborom za brijanje.
Anđelika se obuče dok je njezinu jednonoćnom ljubavniku brijač vezivao ručnik oko vrata i sapunao lice. Ljudožder je bio s njom zadovoljan, i to je stalno ponavljao.
Dobro si rekao, brijaču: svježa kao ruža!
Anđelika nije znala kako da se oprosti. Odjednom Ljudožder baci kesu na stol.
To je za tebe.
Već sam plaćena.
Uzmi - rikne kapetan - i kidaj!
Anđelika nije čekala da joj dvaput kaže. Kad se našla napolju, nije imala hrabrosti da se odmah vrati u Ulicu Dolina bijede koja se nalazila u blizini zatvora. Siđe prema Seni, gdje su žene lađara podigle nekakva „kupališta” za žene. Od pamtivijeka su Parižani i Parižanke provodili tri vruća godišnja mjeseca pljuskajući se u Seni. A „kupalište” se sastojalo od jedne cerade nategnute na nekoliko motki. Kupačke su se na tim „kupalištima” pojavljivale u košuljama i kapicama.
Žena kojoj je Anđelika htjela platiti ulaznicu poviče:
Nisi valjda luda da ćeš se u ovaj sat kupati! Previše je hladno!
Nije važno!
Voda je zaista bila vrlo hladna. Anđelika je neko vrijeme cvokotala zubima; poslije se sasvim ugodno osjećala. Budući da je bila sama, zapliva par puta između motki. Kad se obrisala i obukla, još je dugo šetala obalom, uživajući na toplom jesenjem suncu.
„Gotovo je s ovim životom”, mislila je u sebi. „Neću više da znam za bijedu. Ne smijem više doći u ovako strašan položaj u kojemu sam se našla kad sam bila prisiljena ubiti Velikog Coesrea, niti da se prodajem ljudima kao što je zapovjednik straže u Chateletu. Nije to za mene. Meni se sviđa fino rublje, ja volim lijepe haljine. Neću da moji sinovi ikad više osjete glad i hladnoću. Treba da budu lijepo odjeveni i poštivani. Moram im vratiti ime. I sama moram ponovo postati biće s imenom… Moram ponovo postati velika gospođa…”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:18 am







GOSTIONICA "CRVENA KRINKA"
18.
ANĐELIKA SE UDRUŽUJE S GAZDOM BOURJUSOM, PEČENJAROM


Dok se Anđelika trudila da se, što je moguće neopaženije, uvuče u pečenjarnicu
„Hrabrom pijevcu”, iziđe napolje gazda Bourjus, oboružan kuhačom i pojuri na nju.
Ona kao da se tome i nadala, u pravi čas se skloni iza maloga bunara. Ganjali su se zatim obilazeći oko kamene ograde bunara.
Kupi se odavde, odrpanko, droljo…! - derao se pečenjar. - Što sam ja skrivio Gospodu da mi je ovamo poslao odrpance odbjegle iz Opće bolnice ili Bicetrea… a možda i s nekog još zloglasnijeg mjesta? Znamo vrlo dobro što znači ošišana glava kao što je tvoja…! Vrati se u Chatelet, odakle si i došla ili ću te ja tamo vratiti… Ne znam šta mi bi, te još sinoć nisam ovamo doveo stražara… Predobar sam, eto! Ah! Šta bi rekla moja bogobojazna žena da vidi kako mi pečenjarnicu obeščašćuju na ovako bezočan način!
Izmičući udarcima kuhače, Anđelika uze da se dere na gazdu Bourjusa još jače nego on na nju?
A šta bi kazala vaša bogobojazna žena o jednom tako bezočnom mužu… koji još prije zore poteže iz vrča…?
Pečenjar se umah zaustavi. Anđelika iskoristi prednost.
A što bi kazala o njegovoj pečenjarnici prekrivenoj prašinom i o već šest dana izloženim i kao pergamena suhim pijevcima? Što bi kazala o njegovoj praznoj konobi, o njegovim prljavim stolovima i klupama?
Pakla ti paklenog! - prasne pečenjar.
A što bi rekla o jednom mužu koji psuje? Jadna gospođa Bourjus koja s visine nebeske promatra sav ovaj nered! Mogu vas uvjeriti ne bojeći se da ću pogriješiti: ona ne zna gdje da se sakrije od srama pred anđelima i svim svecima Božjim!
Na licu se gazde Bourjusa ogledala sve veća smućenost. Naposljetku se teško spusti na ogradu bunara.
Jao, jao! - tužio je. - Zašto je umrla? Bila je domišljata gospodarica, uvijek dobre volje i odlučna. Ne znam ni sam što me priječi da ne potražim zaborav na dnu ovoga bunara!
Ja ću vam kazati što vas priječi. Strah da će vas dočekati tamo dolje s riječima:
„Aha, došao si gazda Pierre…!
Oprosti, nije gazda Pierre, već gazda Jacques.
Aha, došao si, gazda Jacques! Ne radujem ti se baš previše. Uvijek sam govorila da se bez mene nećeš snaći. Gori si od djeteta…! A to si i dokazao! Kad vidim što si napravio od one moje gostionice, uvijek čiste i sjajne dok sam bila živa…! Kad vidim našu lijepu firmu svu u rđi i čujem kako za vjetrovitih noći škripi i ne da susjedima spavati…! I kad vidim svoje lonce, kad vidim svoje forme za kolače, te tignjeve za ribu istrugane jer ih onaj idiot od tvoga nećaka čisti pepelom umjesto da upotrebljava vrlo meku kredu koja se može kupiti u krugu Templea…! Pa kad vidim kako puštaš da te perušaju svi oni prodavači pilića i vina koji ti utrape pijevce bez kreste umjesto kopuna i ocat mjesto dobrog vina, e, kako onda mogu uživati na nebu ja koja sam bila sveta i poštena žena…!
Anđelika ostade bez daha od te govorancije, koja na gazdu Bourjusa ostavi vrlo snažan dojam.
Istina je… - promumlja - istina je… Upravo bi to rekla. Bilo je tako… baš tako… Debeli mu obrazi zadršću.
Ne vrijedi sada cmizdriti - oštro se okomi na nj Anđelika - nećete cmizdrenjem zaustaviti njezinu metlu kojom vas čeka s onu stranu života! Već se treba
prihvatiti posla! Barba je dobra djevojka, ali spora, treba joj kazati što joj je raditi. Vaš mi nećak izgleda veliki smušenjak. A gosti ne vole pečenjarnicu gdje gazda na njih reži kao pas na lancu.
A tko to na njih reži? - upita gazda Bourjus uvlačeći ponovo prijetnju u ton svoga glasa.
Vi!
Ja?
Jest, vi! Vaša vesela ženica ne bi ni tri sekunde trpjela zlovolju što vam se čita na licu dok sjedite pred čašom vina.
A ti misliš da bi otrpjela videći u svom dvorištu bušljivu bezobraznicu tvoje sorte?
Ja nisam bušljiva - odgovori Anđelika nabusito i pri tom se uspravi. - Moje rublje je čisto, gledajte.
A misliš li da bi trpjela videći kako joj se po kuhinji motaju oni tvoji dječaci, onaj porod lupeški? Iznenadio sam ih dok su se kljukali slaninom u mojoj ostavi, a siguran sam da su mi i sat ukrali. Nitko drugi već oni!
Evo vašega sata - drekne Anđelika vadeći iz džepa sat prezirnim pogledom. - Našla sam ga ispod stepenica. Vjerojatno ste ga izgubili kad ste se sinoć, kao čep pijan, penjali u svoju sobu na spavanje…
I pružajući preko bunara sat starom pečenjaru, nadoda:
Kao što vidite, ne bavim se krađom. A mogla sam ga bez po muke za se zadržati.
Nemoj da padne u bunar - zabrinuto joj se obrati.
Rado bih vam ga dala u ruku, ali se bojim kuhače.
Gazda Bourjus samelje neku psovku, a zatim odbaci kuhaču na tlo. Anđelika mu se primače s izrazom jogunice u očima. Osjećala je kako ju je prošla noć što ju je provela sa zapovjednikom zatvorske straže naučila nekim sitnicama, obogatila ju je iskustvom kako se zavode mrgodni muškarci i kako treba iskesiti zube prostacima. Njezini su pokreti dobili novu neposrednost i slobodu koja će joj ubuduće biti od velike koristi.
Nije požurila da vrati sat, već ga je razgledala s velikim zanimanjem.
Lijep sat, nema šta! Pečenjarevo lice zasja radošću.
Zar ne? Kupio sam ga u jednog pokućarca iz Jura15, u jednog od onih brđana što zimu provedu u Parizu prodajući po kućama svoju robu. Neprocjenjive vrijednosti nose u svojim džepovima… Ali ne guraju ih pod svačiji nos, pa često ni pod prinčevski: oni moraju biti sigurni s kim imaju posla.
Oni radije trguju s pravim trgovcima nego s glupanima… osobito kad se radi o sitnim mehanizmima koji su prava umjetnička djela.
Tako je kao što kažeš: prava umjetnička djela - ponovi pečenjar izlažući srebrni oklop svoga sata sramežljivim zrakama sunca koje se probijalo između dva oblaka.
Zatim ga stavi u džepić, motreći pri tom brojne lančiće i sitne bezvrijedne ukrase u svom zapučku i ponovo se podozrivim pogledom unese Anđeliki u oči.
Baš se pitam kako je ovaj sat mogao ispasti iz džepića, kao što se čini da bi ti htjela podvaliti. Osim toga, pitam se kako to da se sada izražavaš riječima prave velike gospođe, dok si nas neku večer zasula šatrovačkim pogrdama od kojih se poštenu čovjeku kosa diže na glavi. Sve se bojim da me ti, kurvice svim mastima namazana, ne namagarčiš čime.
To Anđeliku ne razoruža.
Nije nimalo zabavno s vama se upuštati u razgovor, gazda Jacques - otpovrne ona prijekornim glasom. - Vi isuviše dobro poznajete žene.
Pečenjar prekriži kusave ruke na svojoj kao burence okrugloj trbušini, a očima divlje zakoluta: - I poznam. Zato i neću dopustiti da mi podvale rog za svijeću!

15 Pokrajina francuska prema Švicarskoj.
Poslije toga poduže potraje mučna šutnja. Dobričina je neumoljivim pogledom strijeljao grešnicu koja je oborene glave stajala pred njim.
Onda? - ponovo se javi odlučnim tonom.
Anđeliki, koja je bila viša od njega, on se činio vrlo smiješan, okrugao kao burence, sa svojom kuharskom kapom na ušima i stroga izgleda. Ali odgovori poniznim riječima:
Uradit ću ono što mi vi naredite, gazda Bourjus. Ako me otjerate, otići ću sa svoja dva mališana. Ali ne znam gdje da odem, kako da sklonim svoju djecu od hladnoće i kiše. Mislite li da bi nas vaša žena otjerala? Živim u Barbinoj sobi. Ne smetam vam. Gorim svoja drva i jedem svoju hranu. Dječaci i djevojka što su sa mnom došli mogli bi vam obaviti mnoge sitne poslove: donijeti vodu, pomesti pod. Mališani bi bili gore…
A zašto da budu gore? - zapita pečenjar. - Djeci nije mjesto u golubinjaku već u kuhinji, pored ognjišta, gdje se mogu ugrijati i po volji se kretati. Žene su drolje…! Beštije imaju više ljubavi od njih! Donesi svoju djecu u kuhinju, inače ću se razgnjeviti! A da i ne spominjem da ćeš mi na kraju, ložeći vatru gore, zapaliti drveni crijep na krovu…
Anđelika se popne lako poput duha po stepeništu do Barbine sobice na sedmom katu.
Kuće su bile vrlo visoke i uske u toj trgovačkoj četvrti i stisle se jedna uz drugu prisiljene na to burnim razvitkom grada u srednjem vijeku. Na svakom katu su bile po dvije sobe, a vrlo često i samo jedna, poduprta zavojitim stubištem kojemu kao da je bio cilj da čovjeka odvede u samo nebo.
Na jednom odmorištu Anđelika sretne priliku koja kao da se krila. Bio je to David, nećak gazde Bourjusa. Pekarski se pomoćnik stisne uza zid i ošine je opakim pogledom. Anđelika se više nije sjećala grubih riječi što mu ih je dobacila u lice kad je prvi put došla k Barbi u pečenjarnicu „Hrabrom pijevcu".
Osmjehne mu se odlučivši da u toj kući, u kojoj je htjela otpočeti častan život, stekne sebi prijatelje.
Dobar dan, mali!
Mali? - prasne David poskočivši. - Imaj, međutim, na umu da bih ti, po potrebi, mogao jesti kolačiće s glave. Tako sam, eto, malen. O berbi sam navršio šesnaestu godinu.
Oh, oprostite, gosparu! Počinila sam veliku grešku. Ne bi li mi vaša ljubaznost mogla oprostiti?
Pomoćnik očito nije bio vičan takvim šalama, stoga nevjesto slegne ramenima i promuca: - Možda i bi.
Sjajno. Baš sam ganuta. A ne biste li se, budući da ste dobro odgojeni, mogli jednoj časnoj gospođi umjesto sa suviše prisnim ti, obratiti s vi?
Jadan je momak, čini se, bio na sto muka. S mršavog i blijedog lica visokog zvekana gledala su je dva crna i dosta lijepa oka. Sigurnost ga bijaše sasvim napustila.
Anđelika nastavi da se penje, ali se odjednom zaustavi.
Sudeći po tvome naglasku, ti si sigurno s juga!
Jesam, gospođo. Ja sam iz Toulouse.
Iz Toulouse! - poviče ona. - Zdravo „brate iz mog mjesta”! Ona mu skoči oko vrata i zagrli ga.
Toulouse!
Dječak pocrveni kao paprika. Anđelika mu reče nekoliko riječi na jeziku d'oc i sasvim smuti jadnoga Davida.
Znači da ste i vi odonud?
Gotovo da jesam.
Osjećala se sretnom zbog tog smiješnog susreta. Koje li razlike! Nekad je bila jedna od prvih gospođa u Toulousi, a sad je eto poljubila jednog slugu samo zato što mu je govor imao onaj naglasak sunca pomiješan s vonjom bijelog luka i mirisom cvijeća!
Kuća joj se učini mračna i odvratna.
Divnog li grada! - šapne. - Zašto nisi ostao u Toulousi? David joj objasni:
Prije svega zato što mi je otac umro. Osim toga, njemu je uvijek bila želja da odem u Pariz gdje se sklapaju veliki poslovi, i da tu izučim konobarski zanat. On je trgovao mirodijama. Radio sam s njim. Trebalo je baš da položim ispit da bih mogao prodavati vosak, tjesteninu, šećer i mirodije. Uto on umre. Tada sam krenuo za Pariz, gdje sam stigao točno onog dana kad je moja tetka umrla od malih boginja. Nikad nisam imao sreće. Banem uvijek u nevrijeme.
Zaustavi se jer mu je ponestalo sline.
Vratit će se, vratiti sreća - obeća mu Anđelika i nastavi da se penje.
U potkrovlju zatekne Rozinu. Češala se po glavi i svojim kravookim pogledom pratila igru Florimonda i Cantora. Barba je bila u prizemlju, to jest na svom poslu u pečenjarnici. Dječaci su otišli "u šetnju". Na šatrovačkom to je značilo da su otišli u prosjačenje.
Neću da prose po ulicama - reče Anđelika odlučnim glasom.
Nećeš da kradu, nećeš da prose, a što bi onda, po tvome, trebalo da rade?
Neka rade.
Ali i prosjačenje je rad - djevojka će uvjereno.
Hajde, hajde, požuri! Pomozi mi da djecu snesem dolje u kuhinju. Ti ćeš paziti na njih i uz to pomoći Barbi.
S veseljem je ostavila mališane u prostranoj kuhinji ispunjenoj toplinom i mirisima jela. Na ognjištu je gorjela vatra s obnovljenom snagom.
„Nikad više ne smiju osjetiti ni glad ni hladnoću!” ponavljala je Anđelika. „Dovela sam ih u pečenjarnicu i sada vidim da ništa bolje nisam mogla učiniti da bih svoju djecu sačuvala od tih nevolja.”
Florimond je sav bio umotan u odijelce od smeđesivog etamina, u prsluk od žutog serža i pregačicu od zelenog serža. Na glavi je imao kapicu također od zelenog serža. Te su boje još više isticale boležljivost njegova lišća. Ona mu rukom dodirne čelo, zatim mu usnama dotakne dlan sitne ručice da vidi nema li možda ognjicu. Čini se da je bio dobroga zdravlja, mada ponešto jogunast i čangrizljiv. Cantoru je, međutim, vrijeme od jutra prolazilo u nastojanjima da se oslobodi povoja kojima ga je Rozina, istinu za volju treba reći, dosta nespretno povezala. U košari u koju su ga položili odmah se uspravio, gol kao anđelčić, i htio je izići gonjen željom da ručicama dohvati plamen.
Ovo dijete nije odgajano kako treba - primijeti Barba. - Jesu li mu bar vezali nožice i ručice kako se to radi? Neće biti ravan, a moguće da će mu i grba izrasti.
Zasada se drži sasvim dobro za dijete od devet mjeseci. - reče Anđelika diveći se sitnoj i okrugloj stražnjici djetetovoj.
Ali Barbu to nije umirilo. Zabrinjavala ju je sloboda Cantorovih pokreta.
Čim ugrabim slobodan trenutak, izrezat ću mu povoje od platna da bih ga čvrsto povezala. Jutros od toga nema ništa. Izgleda da je gazda Bourjus opsjednut nečastivim. Zamislite, naredio je da se oribaju podovi, da se operu stolovi, a osim toga, moram trknuti do Templea i tamo kupiti mekane krede da bih njom očistila posuđe. Ne znam gdje mi je glava…
Zamoli Rozinu da ti pomogne.
Pošto je svakoga postavila na svoje mjesto, Anđelika se veselo uputi prema Novom mostu.
Cvjetarica je nije prepoznala. Anđelika joj je morala dati podrobnija objašnjenja o danu kad joj je pomogla praviti rukovete i kad ju je onako zdušno pohvalila.
Pa kako da te prepoznam? - poviče dobra žena. - Onoga si dana imala kose i bila si bez cipela, a danas imaš cipele, ali si zato bez kose. Ništa zato, nadam se da ti se prsti nisu promijenili. Dođi i sjedni tu kraj nas. Posla ima napretek, uskoro je blagdan Svisvetih, uskoro će crkve i groblja biti puna cvijeća, a da se i ne govori o slikama pokojnika!
Anđelika sjedne ispod crvenog suncobrana i prihvati se posla savjesno i spretno. Cvijeće pozne jeseni rasulo se po nasipu u živoj i raščupanoj boji krizantema, u zlatnim vršcima nevena, u preljevima veselih karanfila, u ozbiljnom izgledu tulipana u loncima, tim azijskim cvijetom u koji se Europa zaljubila prošloga stoljeća. Anđelika je udisala zrak Novog mosta s potajnom mješavinom zadovoljstva i straha. Vjetar što je popuhivao sa Sene milovao joj je usne svojim vlažnim daškom. Nabrekli su oblaci putovali nebom; ponekad bi kroz njih izvirilo sunce, a na obojenom obzorju rijeke ocrtavao se čaroban profil Pariza. Zaista neobično, Anđelika je u njemu mogla pročitati kratku povijest svoga života u glavnom gradu. Na desnoj obali rijeke vidjela je Louvre kako se oholo koči poput kakve tvrđave, na lijevoj se strani smjestila stara kula Nesle u ruševinama. Lađe, teglenice i čamci klizili su s jedne strane rijeke na drugu i stalno se čula pjesma lađara i kloporanje mlinica podignutih na lađama. I tako je ista pjesma Sene ljuljuškala stanovnike Louvrea i kule Nesle.
Anđelika je radije skrenula pogled prema brežuljcima. Očima povede po gotskom tornju Saint-Germain d'Auxerre koji se pomaljao iz mrlje zelenila, zatim ih svrne prema mostu Saint-Michel nagruvanom mnoštvom kuća. Najzad ih zaustavi na Palači pravde koja je sjenom svojih tornjeva prekrila Novi most i dozvala joj u sjećanje druge uspomene. Ali zar je sve to sada bilo važno? Zar je bilo važno što ju je svaki kamen na Novom mostu vidio kako prolazi tuda sad ohola sad bijedna! Tu se ona osjećala dobro, tu se osjećala sigurna kao u vlastitoj kući.
Istina je, dakle, da se čovjek uvijek vraća na Novi most kao što se krv vraća u srce.
Zapjevucka napjev što su ga verglaši ponavljali:
Na Novom se mostu motaju prodavači melema i masti pjevači pomodnih kitica
i svodnici gospođica
Tu se jate šatrovci i džepari ranarnici i vrači nadriliječnici, bogalji kockari, igrači…
Slušajući pjesmicu, cvjetarica odmahne glavom i ispriča kako se Stihoklepac nalazi u zatvoru i kako će ga ovaj put zaista objesiti, i to, nedvojbeno, na vješala podignuta u vrijeme gradnje Novog mosta na jednom njegovu kraju.
A i trebalo bi da ga objese baš tu, na mjestu njegovih podviga. Cvjetaričina kćerka ušmrkne slinavi nos i otare oči.
Ona plače! Prirodno! - izdere se na nju majka. - Kao da nije vrijeme da se jedno mjesto kao stvoreno za trgovinu već jednom oslobodi one zloguke ptičurine! Ali treba priznati da se taj u zaluđivanje djevojaka razumije kao i Veliki Matthieu u vađenje zuba!
Anđelika upita kako to da Veliki Matthieu ne urla kao obično. Tako je doznala da se on u međuvremenu preselio na Sajmište Saint-Germain zajedno sa svojim kolima i svojim orkestrom.
Novi most se povukao u pozadinu, prepustivši prvenstvo svojem veselom i opasnom bratu, Sajmištu Saint-Germain. Stoga je sada i bilo tu manje besposličara, manje šarlatana, manje prosjaka. Anđelika se radovala što među probisvjetima što su se tuda vukli nije zapazila nijedno poznato lice. Nije li to možda značilo da je zauvijek uništena vlast Calembredainea, slavnog zlikovca s Novog mosta? Čini se da su policajci i njegova lupeška braća ujedinili svoje napore da bi ga uništili. Gdje je sada? Jesu li ga objesili? Je li se udavio? Promatrala je guste valove Sene, olujne modrosive boje. Nije bila ganuta. Naprotiv, osjećala je neku vrst olakšanja što nema više one željezne ruke koja ju je, doduše, branila, ali i čvrsto prikovala za dno života.
Anđelika se bojala da se odnekuda ne pojavi. Gotovo ju je opijala ponovo stečena sloboda. Imala je povjerenja u svoju snagu koja joj se činila beskrajna. Korak po korak ponovo će se popeti uz padinu, dat će ime svojim sinovima. Više ih neće moriti ni glad ni hladnoća.
Cvjetarice su bučno razgovarale o velikom metežu na Sajmištu Saint-Germain. Reklo bi se da su još brojile mrtvace tog osobito krvavog sukoba. Ali jednom se i policija pokazala na visini svog zadatka. Od te glasovite večeri kroz ulice krcate svijetom probijali su se panduri vodeći prosjake u Opću bolnicu, ili su se vidjeli robijaši koji su odlazili na galije. A osim toga svaka je zora svanjivala s nekoliko obješenih na trgu Greve.
Drage gospođe - uvjerljivo je tvrdila debela prodavačica cvijeća koja je, čini se, imala visoki položaj u cehu cvjetarica - vidjet ćete da će nas naš mladi kralj osloboditi te kuge. Priča se da je odlučio izvesti mnoge promjene. Uskoro će svi prosjaci s uglova ulica, sve skitnice koje nisu u stanju navesti mjesto svog prebivanja, biti pohvatani i silom strpani i zatvoreni u sirotišta. Kad sam odnijela pune košarice tuberoza i jasmina u palaču gospođe Seguier, njezina sobarica, inače moja nećakinja, ispričala mi je ono što čuje od svoje gospodarice. Mladi kralj radi po pet pa i šest sati na dan sa svojim ministrima, pa čak i onda kad se nalazi u svojim dvorcima na ladanju. I kaže da će provesti mnoge reforme za dobro naroda.
Imamo kralja koji nam se sviđa - poviče lijepa djevojka koja je nosila košaricu punu karanfila. - Lijep je! Jednoga dana sam ga prepoznala dok je u kočiji prolazio Pekarskom ulicom. Povikala sam ,,Živio kralj!” i dobacila mu kiticu cvijeća.
Bezobraznice!
Kitica je pala u potočić, ali on je vidio moj pothvat i osmjehnuo se.
Čini se da se zaljubio u jednu od kraljičinih dvorskih gospođa, da ju je napravio ljubavnicom i svu je prekrio draguljima.
Sve su to tračevi Stihoklepca, te male zmije otrovnice. Ne štedi čak ni svoga kralja!
Tetice, a zašto kralj ne bi smio biti zaljubljen? Ima tako nježne, tako umiljate oči…
Umukni, Ninetto, ili ću te poslati na ispovijed. Ne smiješ tako govoriti o jednom čovjeku, pa makar to bio i sam kralj.
Debela cvjetarica će reći skrušeno:
Sto mu jada, znamo vrlo dobro da ljudi ne vrijede mnogo, ali ipak ja tvrdim da Stihoklepac laže jer, mada su veliki krmci, ljudi ipak ne bi učinili tako nešto svojim ženama baš u trenutku kad treba da im rode njihova prvijenca. Poslije, zna se, sve je moguće. Kolebljiva je ljudska priroda. A tko zna koliko je ogledalaca upereno da bi privukli lijepog gardelina!
Maćeho, ponovit ću Stihoklepcu ono što ste kazali o kralju.
Uzalud oštriš jezik, lijepa moja curice. On je u zatvoru i ovaj mu put ne fale vješala.
Ne vjerujem da će ga objesiti. Uvijek se izvuče iz zatvora. A osim toga i treba da se vrati i napiše naše hvalospjeve kraljici.
Sačuvaj Bože! Onim svojim zagrižljivim perom napisao bi svinjarije a da to mi i ne primijetimo.
Koga će nam vraga taj kolac pun zlobe - jurišala je dalje debela cvjetarica kojoj Stihoklepac očito nije bio po volji. - Ima dosta i drugih pjesnika koji se pripremaju da napišu naše pjesme. Na osam će ih mjesta dijeliti čim top najavi rođenje.
Poslije ispaljenog dvadeset i četvrtog hica znat ćemo da li je muško ili žensko. Dvadeset i četiri hica za princezu i sto za dauphina.
Oh! Kako sam nestrpljiva! - poviče mlada prodavačica skačući radosno u zrak.
Prvi znak će biti dan s tornja Louvrea. Najveće zvono na tom tornju zvoni samo u takvim prilikama. Poslije će naša Samaritana prihvatiti veselim cilikanjem, a na kraju će grunuti topovi s Bastilje.
Hoćemo li poći u Louvre pozdravit kraljicu?
Ja ću obući suknju od serža s porubima od crnog baršuna, kukuljicu od baršuna na četvorine, i stavit ću zlatno prstenje optočeno korneolom, i niz koralja.
A ja ću staviti haljinu od crvenog sukna, narukvice od bisera i ahata, zlatni lančić i naušnice.
Cvjetarice i prodavačice naranača s Novog mosta živo su jedna drugoj objašnjavale čime će se sve ukrasiti kad krenu zajedno sa prodavačicama riba da se poklone mladoj kraljici-babinji i gospodinu prijestolonasljedniku.
A dotle - ponovo uze govoriti Anđelikina poslodavka - jedna me briga posebice mori: gdje bi naša družba dobrim zalogajem mogla dostojno proslaviti blagdan svetog Valbonnea? Gazda gostionice „Dobri dječaci” prošle nas je godine opljačkao kao drumski razbojnik. Moj novčić više neće svršiti u njegove džepove.
Anđelika koja je do tog trenutka slušala ne otvorivši usta, kao što se i pristoji skromnoj naučnici, sad se umiješa u razgovor.
Znam odličnu pečenjarnicu u Ulici „Dolina bijede”. Tamo nije skupo, a jela su vrlo ukusna i nova.
Na brzinu spomene nekoliko jela nastojeći pri tom da se sjeti specijaliteta koji su se služili u njezinoj palači u Toulousi, a pri čijem je pripremanju sama uzimala učešća.
Rakovi u tijestu, purani s komoračem, janjeće tripice u kastroli a da i ne govorim o tortama od bajama s pistacem, o kosanom mesu umotanom u tijesto, o saću u anisu. Ali, drage gospođe, vi tamo možete jesti nešto što ni njegovo veličanstvo Luj XIV nije nikad vidio na svom stolu: male brioše, vruće i lagane, sa smrznutim guščjim jetrima. Kažem vam, prava poslastica!
Jao, djevojko, rastu nam zazubice od tih tvojih jela - povikaše cvjetarice zacrvenivši se od puste želje - a gdje ti stanuješ?
U pečenjarnici „Hrabrom pijevcu”. Posljednja je u Ulici Dolina bijede tamo prema Kožarskoj obali.
Ne vjerujem da se tamo tako dobro kuha. Moj čovjek radi u Velikoj klaonici, pa koji put tamo navrati da štogod založi, ali on kaže da je to tužno i neprivlačno mjesto.
Niste dobro obaviješteni, prijateljice draga. Gazdi Bourjusu je stigao iz Toulouse nećak. Ovaj odlično kuha, a osim toga pravi je majstor u pripremanju svih vrsta južnjačkih jela. Ne zaboravite da je Toulousa kraljica cvijeća. Sveti Valbonne će biti sretan videći da ga se slavi u takvom ambijentu. A u „Hrabrom pijevcu” ćete sresti majmunčića koji se krevelji da čovjek puca od smijeha. Također će tamo biti i svirač vijele koji zna sve pjesme što se pjevaju na Novom mostu. Ukratko, tamo ćete naći sve što je potrebno društvu da se dobro zabavi.
Djevojko moja, čini mi se da je u tebe više dara za reklamu nego za vezivanje cvijeća. Otpratit ću te do pečenjarnice.
Hm! Ne, danas ne. Tuluški kuhar je otišao na selo da osobno izabere cvjetaču koju priprema s pohanim pršutom. Recept kako se priprema to jelo drži u velikoj tajnosti. Ali sutra navečer, čekat ćemo vas i još dvije gospođe iz vašega društva da raspravimo o meniju koji vam se najviše svidi.
A što ti radiš u toj pečenjarnici?
U rodu sam s gazdom Bourjusom - mirno otpovrne Anđelika.
Sjetivši se da je prilično bijedno izgledala kad ju je cvjetarica prvi put vidjela, ona pokuša objasniti: - Moj muž je po zanatu bio slastičar. Još ne bijaše položio pomoćnički ispit kadli se prošle zime razbolio i umro od kuge. Za vrijeme njegove bolesti smo se zadužili preko glave kod ljekarnika.
Znamo mi dobro kako izgledaju računi kod ljekarnika! - požališe je dobre žene podigavši oči prema nebu.
Gazda Bourjus se smilovao na mene i moju nevolju, pa mu zauzvrat pomažem u poslu. A budući da tamo nema mnogo gostiju, trudim se da drugamo zaradim koji novčić.
Kako se zoveš, draga?
Anđelika.
Zatim se digne i reče da odlazi k pečenjaru da ga obavijesti. Dok se brzim korakom vraćala prema Ulici Dolina bijede, čudila se svim onim budalaštinama što ih je ispričala u toku tog jutra. Nije uopće razmišljala o razlozima koji su je naveli da pribavlja mušterije gazdi Bourjusu. Je li se time željela odužit pečenjaru što je nije otjerao iz svoje kuće? Je li se nadala nekoj nagradi s njegove strane? Ni na što nije ona mislila. Prepuštala se struji koja ju je navodila da uradi najprije ovu pa onda onu stvar. Naprijed ju je gurao nenadano zaoštren nagon majke da brani svoje mališane.
Poslužit će se svim mogućim sredstvima: lažima, lukavstvima, odvažnošću da bi se spasila, da bi ih spasila. Bila je uvjerena u to.
Na zavoju Kožarske obale pred njom se pojaviše kule Chateleta. Prošla joj se noć učini dalekom prošlošću. Odmahne rukom kao da baca kamenčić preko ramena. Tako je iza sebe odbacila i to sjećanje kao i mnoga druga.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:18 am




19.
CVJETARICE NA VEČERI KOD GAZDE BOURJUSA


Sutradan ujutro Anđelika ustane u sam cik zore i probudi Barbu.
Bilo je očito da djevojka nije shvatila ozbiljno ulogu koju je Anđelika preuzela na se da bi se priredio ručak za ceh cvjetarica.
Ta odspavajte još malko, gazdarice - dobaci joj Barba zijevajući i tarući oči. - U vašoj obitelji nije bio običaj rano ustajati.
Griješiš, Barbo. Ja volim rano ustajati: takav je običaj na selu. A što se moje obitelji tiče, ti je, Barbo, ne poznaš, izuzev moju sestru o kojoj radije ne bih govorila. Osim toga, prošlost je prošlost i ako mi želiš ugoditi, ne spominji mi je više.
Barbu je sasvim smutila Anđelikina primjedba. Bučno obriše nos, a potom se poče ispričavati braneći se od optužbe koja joj se učini opasnom.
Oh! Gospođo, ništa zlo nisam mislila!
Poslije toga Anđelika nogom probudi Linota i Flipota koji su spavali na podu umotani u ćebad. Linot se priključi prepirci:
I ja bih kazao svoju: zašto ona ljenčina David još spava i silazi u kuhinju tek onda kad je vatra upaljena, voda u loncu topla i čitava gostionica pometena? Zar se tako obavlja naukovanje? Ti si rekla da treba raditi te bi ga ti, markizo, trebala dobro prekoriti!
Oprez, dječaci, ja više nisam Markiza Anđela niti ste vi više prosjaci. Zasad smo sluge, poslužitelji i pomoćnici, ali ćemo ubrzo postati građani.
Jarca mu rogatog! - poviče Flipot. - Meni se građani ne sviđaju. Građanima se dižu kese, kradu ogrtači. Neću da budem građanin.
A kako da te zovemo ako više nisi Markiza anđela? - upita Linot.
Zovite me: gospođo i govorite mi vi.
Ništa više? - naceri se Flipot.
Ariđelika mu odalami šamarčinu po čemu on shvati da je život počinjao dobivati drugi tok. Dok je on cmizdrio, ona pregleda odijela dvojice dječaka. Oni su na sebi imali pokrpana i gruba, ali čista i pristojna odijela koja im je poslala grofica de Soissons. Osim toga, imali su čvrste i krupne bakandže, čavlima okovane, koje su izgledale kao da su uzete u najam, ali će im zato sačuvati topla stopala u toku čitave zime.
Flipote, ti ćeš pratiti Davida na tržnicu. Ti ćeš, Linote, biti pri ruci Barbi: nosit ćeš vodu, drva, itd… Rozina će paziti na djecu i na ražnjeve u kuhinji.
Snužden, Flipot uzdahne:
Nije baš zabavan ovaj novi zanat. Prosjaci i džepari žive na velikoj nozi. Danas su, na primjer, puni novaca: jedu dok ne crknu, piju dok se ne udave u vinu. Sutradan nemaju prebijene pare. Da ne bi osjećali glad, skupe se u kojem uglu i spavaju do mile volje. Ovdje se, međutim, samo argatuje i jede kuhana govedina.
Ako se želiš vratiti Velikom Coesreu, neću te valjda ja držati za kaput! Dvojica se dječaka uzeše buniti.
E to ne! Uostalom to više nije ni moguće! Tamo bi nas sigurno ubili! Hvala najljepša!
Anđelika uzdahne.
Nedostaju vam pustolovine, dječaci moji dragi! Shvaćam vas. Ali na tom vas putu čekaju vješala. Na ovom ćemo putu, doduše, sporije puniti džepove, ali ćemo zauzvrat postati pošteni ljudi. Naprijed marš!
Svi se bučeći spustiše niza zavojite stepenice.
Anđelika se zaustavi niže na jednom od katova. Zatambura na vratima sobe mladoga Chailloua i na kraju uđe.
Na noge, naučniče!
Mladić izvuče iz plahte začuđen i uvrijeđen izraz lica. Naposljetku će zamuckujući:
Šta je ovo sada…! Znate li… da ja nisam kućni sluga, a niti naučnik s obzirom da… da sam ja gazdin nećak i... i sin moga oca, gospodina Chailloua iz Toulouse.
Ti vrlo zanimljivo zboriš - primijeti Anđelika. - Zamisli, svatko je sin ili kćerka svoga oca!
Odjedared se prekine. Padne joj na pamet da se u njoj samoj učvrstio dojam da je biće bez korijena te čak nema prava da, kao ovaj tu mladić, ponosno spomene ime svoga oca ili svoga muža.
Slegne ramenima i, prignuvši se, uhvati za ramena dječaka, koji je spavao gol ispod pokrivača.
Ustaj, Davide Chaillou! - veselo je naređivala. - Ne zaboravi da si, počevši od danas, glasoviti kuhar čije bi recepte htio znati čitav Pariz.
On se, međutim, skvrčio ispod pokrivača i divlje ih stiskao. Šutio je kao zaliven. Anđelika nenadano primijeti kako je mladić najprije pocrvenio, a onda problijedio.
Što ti je, Davide? Možda se loše osjećaš? U tom slučaju treba te liječiti. Uza sve to, izgledaš mi jak i zdrav.
Sagne se još više nada nj i stavi mu ruku na čelo kao što bi je stavila Linotu ili Florimondu. Naučnikove se sljepoočice osuše znojem. Slijedeći pravac njegova pogleda, Anđelika primijeti da njegove oči bulje u njezine grudi koje su navalile u otvor prslučca. Ona se uspravi pomalo u neprilici, a onda stegne rubac na vratu.
Ako si bolestan, ostani u krevetu. Znači, poći ću u kuhinju bez tebe.
Ne! Ne! - poviče on brzo. - Poći ću s vama. Ali iziđite da bih se mogao izvući iz kreveta i ustati.
Andelika se pomirljivim pogledom zagleda u Flipota koji je išao za njom. Pustopašni dječak, značajno se kreveljeći, pokazivao je na naučnika, a zatim se štipao po stražnjici, što je među probisvijetom podzemlja značilo otprilike ovo:
„On se zatelebao u tebe!”
Mlada žena se, na kraju, nasmije i odvede Flipota sa sobom. „Neće biti baš lako raditi s tim juncem što se tjera”, pomisli. „Gore po nj! Ako bude drzak, dobit će koji šamar. Uostalom, ne vjerujem da je glup kao što izgleda, barem što se tiče kuharskog zanata. A to i jest važno!”
Gazda Bourjus nekako i protiv volje smeten, cmizdrav, uzbuđen i iznenađen Anđelikinom vlašću, pristane da joj dadne prilično nabijenu kesu.
Ako se bojite da ću vas pokrasti, možete doći sa mnom na tržnicu - reče mu ona
ali bolje biste učinili da ostanete ovdje te pripremite i ispečete kopune, purane i patke. Ta valjda vam je jasno da gospođe koje će uskoro stići ovamo treba da ovdje naiđu na atmosferu koja će im uliti povjerenje. Prazan izlog ili pun prašnjave živine, prljava dvorana koja smrdi po ustajalom duhanu, bijedan i
nevoljki izgled sve su to stvari koje ne privlače svijet koji želi da se dobro najede. Uzalud bih im ja obećavala najbrižljivije jelovnike! Ne bi mi vjerovale.
Ali što ćeš jutros kupiti na tržnici? Ta one žene još nisu odlučile!
Idem da kupim dekoracije.
De… Šta to?
Kupit ću sve što je potrebno da bi vaša pečenjarnica dobila primamljiv izgled: kuniće, ribu, salamu, voće, svježe povrće.
Ali ja ne držim gostionicu - jadikovao je debeljko - ja sam pečenjar. Hoćeš li da mi natrpaš na vrat cehove kuhara i slastičara?
A šta vam oni mogu?
Žene ništa ne shvaćaju od ovih ozbiljnih stvari - cičao je gazda Bourjus podigavši prema tavanici svoje kukaste ruke. - Zastupnici tih cehova će pokrenuti parnicu protiv mene, odvući će me pred suce. Ukratko, ti ćeš me upropastiti!
Već ste upropašteni - odgovori mu Anđelika. - Ništa nećete izgubiti ako pokušate nešto drugo, ako se malko trgnete iz te svoje nepokretnosti. Nataknite na ražanj živad, a onda pođite šetnjom do luke Greve. Čula sam telala kako viče da su iz Borgonje i Šampanje stigle bačve dobroga vina.
Pariške su tržnice bile na glasu kao dobro opskrbljene uvijek osim, govorili su zločinci, „u vrijeme gladi, rata, kuge i pobune”, što znači svega dva ili triput na godinu. Istini za volju, prava pravcata nestašica bila je dosta rijetka, pa ako su u takvim prilikama bijednici, koji su predstavljali važan društveni sloj, ugibali kao muhe, stolovi velike većine ostalih Parižana bijahu dosta dobro snabdjeveni. Trgovci, građani, službenici a da se i ne govori o bankarima i prinčevima, mnogo su vodili računa o dobrom jelu. Može se slobodno reći, bez bojazni da će se pogriješiti, da je taj ratoboran i ponosan narod priznavao samo jednog gospodara: rafiniranost nepca više nego potrebu želuca.
U vrijeme fronde u gradu se odmah počelo govoriti o predaji kad je jednoga lijepoga jutra nestalo peciva iz Gonessea, predgrađa zauzetog od kraljeve vojske. Gradske tržnice su u obilju bile snabdjevene svim i svačim, što je u toj četvrti visokih, šiljastih i uskih kuća imalo za posljedicu neugodne mirise, nered, rasipanje koje sigurno nije išlo na ruku sitnoj trgovini, ali je zato podsticalo djelatnost kradljivaca.
Kad je Anđelika stigla na centralnu tržnicu prije nje su tržnicom prošli kraljevi ekonomi i pobrali desetinu za kraljeve kuhinje, i krvnik već bijaše završio obilazak dućana koji su mu dugovali davanja ili na temelju starih ovlaštenja ili zato što su manje-više bili njegovo vlasništvo.
Bilo je to najbolje vrijeme za marljive domaćice što rano ustaju. Anđelika je s užitkom doticala još toplu divljač, kuniće meke dlake, njušila sireve i dinje, prevrtala ribe što su se kao srebro prelijevale. Snažni konji trgovaca dopremali su ribu, zaštićenu ledom, za manje od dva dana od najbližih obala Normandije.
Kupujući, vodila je računa da je ne opljačkaju samosvjesne prodavačice snažnih vratova, te prave kraljice tržnice, koje su svojim britkim i vještim jezicima te pomanjkanjem bilo kakvog obzira mogle poslužiti za uzor šarlatanima na Novom mostu kako se skromnom kupcu podvaljuje pokvarena ili loša roba.
Ono što je naučila na Dvoru čudesa bilo je od neprocjenjive koristi Anđeliki kad bi se našla u položaju da odgovori istim tonom. Uza sve to, ispočetka se protiv volje upuštala u te žučljive, žestoke, surove i vrlo često osebujne raspre u kojima je pariški puk osobito uživao. Vika mu je bila potrebna i bila je najboljim podmazivačem njegova sjajnog i buntovnog duha. Riječ više voli od djela. Riječ leti, a djelo ostaje, a baš to može biti neugodno.
Malo-pomalo Anđelika se prepustila opojnoj izmjeni riječi, tvrdih i šarolikih kao obojene lopte. Pobijeđena protivnica imala je barem zadovoljstvo da je po skupoj cijeni prodala svoj poraz. Pobjednici takvih dvoboja rasla je moć. Njezina pobjeda nije smjela biti skromna, jer je čitavo susjedstvo bilo pozvano, u doslovnom smislu riječi, da prati i ocijeni borbu.
Anđelikin prolaz pored izložene robe na stolovima i u dućanima izazvao je izvjesnu radoznalost među piljaricama. Ta žena bijedno odjevena, čiji se rječnik lako bogatio izrazima šatrovačkog porijekla i koja je uza sve to oholo išla naprijed izbirljivo kupujući samo najbolju robu, izazivala je nepovjerenje i podozrivost. Dobro su pazile na nju i njezina Flipota. A kako se gazda Bourjus u posljednje vrijeme pokazao kao nepouzdan kupac i u isto vrijeme sve veći tvrdica, videći uz Anđeliku njegova nećaka, one su se još više učvrstile u svom lošem dojmu.
Anđelika je manje-više uspjela kupiti ono što joj je trebalo. To njezino uvođenje u njoj potpuno novi svijet, mladi je David otežavao stalno joj ponavljajući:
Isuviše je lijepo! Isuviše je skupo! Šta će kazati moj stric…?
Zvekane! - dobaci mu ona na kraju - zar te nije sram, tebe sina gospodina Chailloua, da tako škrtim očima gledaš na ovaj svijet?
Naučnik pocrveni.
Pa vi ste, znači, čuli za slavu moga oca? - upita je mladić prigušenim glasom. - Je li istina da ste iz Toulouse?
Anđeliki nije bilo nakraj pameti da mu objašnjava smisao svojih šala. Bilo je očito da mladog Chailloua priroda nije obdarila velikom pameću i da ni najoštrije strijele nisu bile u stanju probiti debelu opnu njegove gluposti. Ali riječ Toulouse je još jednom u mislima odvede dalekom gradu. Nije li bila još gotovo djevojčica kad je čula o slavi svoga muža? U grlu je stegne. Život nije bio lak. Na putu uspona kojim je naumila krenuti da bi potpuno raskrstila s bijedom, zasjede su je čekale na svakom koraku.
Primijeti da je naučnik čekao njezin odgovor s nestrpljenjem.
Pa svakako - odgovori trudeći se da se sabere. - Tvoj otac… Ah! Pa da, njegovo mi ime nije nepoznato. A čime se on, u stvari, bavio?
Bezvoljni David je izgledao razočaran kao dijete kojemu su oteli bombon iz usta.
Hajte, hajte, pa vi to dobro znate! Imao je veliku drogeriju na trgu Garonne. Jedino su se kod njega mogle kupiti egzotične trave da bi se dao ukus jelima.
„U ono vrijeme ja nisam išla u kupovinu”, pomisli Anđelika.
On je donio sa svojih putovanja mnoge nepoznate stvari. Bio je kuhar na kraljevskim brodovima. Znate dobro: on je imao namjeru lansirati kakao u Toulousi.
Anđelika napregne misli da bi dozvala u sjećanje slučaj što ga je ta riječ u njoj probudila. Da, da o tome se svojevremeno govorilo u salonima. Sjeti se negodovanja jedne tuluške gospođe.
Kakao ? Ali to je piće za Indijance!
Davida kao da je uznemirilo njezino oklijevanje: Anđelikino mišljenje je počelo bivati od najveće važnosti za nj.
Približi joj se i reče da će joj, da bi je uvjerio u sjajne ideje svoga oca, povjeriti jednu tajnu koju još nikad nikome nije povjerio; pa ni stricu.
Tvrdio je da je njegov otac koji je mnogo putovao za svoje mladosti, pio kakao u mnogim stranim zemljama gdje su ga proizvodili od sjemenki uvezenih iz Meksika. I tako se mogao uvjeriti, bilo u Španjolskoj, bilo u Italiji, pa čak i u Poljskoj, u izvrsnost novoga proizvoda koji je bio ukusna teka, a osim toga je imao i ljekovita svojstva.
Načevši to pitanje, mladi David više nije bio u stanju da se zaustavi. U želji da pobudi zanimanje gospodarice svojih misli, počeo je izlagati sve što je znao o toj stvari.
Hm! - reče Anđelika koja ga je slušala napola uha. - Nikad nisam okusila to piće, a i ne privlači me. Pričaju da kraljica, Španjolka, luduje za njim. Ali dvoru je čudna ta strast i svi joj se rugaju.
To je zato što ljudi na dvoru nisu navikli na kakao - tvrdio je ne baš bez veze mladi kuhar. - Moj otac je razmišljao o toj stvari i dobio pismenu dozvolu od kralja da može prodavati taj novi proizvod. Ali, na žalost, on je umro, a kako je i moja majka umrla još prije njega, ostao sam ja da se okoristim tom dozvolom. Ali ja ne
znam kako da počnem. Zato ni ne rekoh ništa stricu. Sve se bojim da se on ruga i meni i mome ocu. Stalno govori kako je moj otac bio lud.
Imaš li pri sebi tu pismenu dozvolu? - upita Anđelika položivši na zemlju košare i zagledavši se u mladića koji se zatelebao u nju.
Njemu su gotovo noge otkazale poslušnost od sjaja njezinih zelenih očiju. Kad su Anđelikine misli nečim bile sasvim zaokupljene, njezine su oči poprimale gotovo neodoljiv sjaj koji se uvijek snažno doimao sugovornika, utoliko snažnije što nitko nije uspijevao objasniti razloge tome.
Jadan je David bio već unaprijed sigurna žrtva tih očiju. On im nije mogao odoljeti.
Imaš li pri sebi pismenu dozvolu? - Anđelika ponovi pitanje.
Imam - šapne.
Kojeg je dana izdana?
28. svibnja 1659. A ovlaštenje vrijedi dvadeset i devet godina.
Ukratko, dvadeset i devet godina imaš pravo proizvoditi i stavljati u promet taj egzotični proizvod?
Tako je.
Trebalo bi istražiti nije li taj kakao opasan po zdravlje - promrmlja Anđelika zamišljeno - i da li će ga javnost rado prihvatiti. Jesi li ga ti pio?
Jesam.
Pa što misliš?
Pa, čini mi se isuviše slatkast - odgovori David. - Ali ako se u nj pomiješa malo papra i cimeta, dobija dosta dobar ukus. Ali pravo da kažem, radije ću popiti čašu dobroga vina - doda praveći se važan.
Pazi na vodu! - poviče nečiji glas iznad njihovih glava.
Taman su na vrijeme skočili u stranu da izbjegnu smrdljivom kupanju. Anđelika primi za ruku naučnika i osjeti da drhti.
Htio sam vam kazati - promuca ovaj na brzinu - da nisam nikad vidio jednu… jednu ženu kao vi lijepu.
Ma kako ne bi vidio, jadni moj dječaće - reče ona ljutito. - Treba samo da se ogledaš oko sebe umjesto da grickaš nokte i da se vučeš kao krepana muha. U svakom slučaju, ako mi želiš ugoditi, pričaj mi o tom svom kakaou umjesto da mi iskazuješ suvišne komplimente.
Zatim, primijetivši njegovo rastuženo lice, pokuša ga utješiti prekorivši u isto vrijeme sebe što je bila previše oštra. Mogao je postati još i te kako interesantan s onom svojom dozvolom u džepu.
Stoga će reći smijući se:
Nisam ja, na žalost, djevojčica od petnaest godina, dječače moj dragi. Gledaj, već sam ostarila. Već imam sijedu kosu.
I izvuče ispod kapice čuperak kose koja je na onako čudesan način postala sijeda za one strašne noći u predgrađu Saint-Denis.
Gdje je Flipot? - poviče ogledavajući se oko sebe. - Nevaljalac, otišao u šetnju! Malo ju je uznemirio Flipotov nestanak. Bojala se da on, jednom među gomilom svijeta, ne pokuša provesti u djelo učenje Bljezgara džeparoša.
Nema smisla da se zabrinjavate zbog onog malog lupeža - reče David u nastupu žestoke ljubomore. - Vidio sam kako se maloprije nekakvim znakovima sporazumijevao s krastavim prosjakom koji je tražio milostinju ispred crkve. A potom je odjurio zajedno sa svojom košarom. Moj će stric pobjesniti…!
Ti sve vidiš crno, jadni moj Davide.
Do vraga, nikad nisam imao sreće!
Vratimo se natrag, sigurno ćemo naći onog ugursuza.
Ali uto je dječak već trkom jurio prema njima. Anđeliki se učini vrlo dražestan s onim svojim očima živim kao u pariškog vrapca, sa svojim crvenim nosićem, dugom glatkom kosom, pod šeširom nabijenim na oči. Nekako je počeo da joj biva sve draži, a također i mali Linot kojega je dvaput istrgla iz kandži Ivana Trulog.
Čekaj da ti kažem, Markizo anđela - dahtao je Flipot smetnuvši potpuno s uma njezina naređenja da je ne zove Markiza anđela - znaš li tko je sada naš Veliki Coesre? Drvoguz, da draga moja, Drvoguz iz kule Nesle.
Zatim spusti glas i doda šapatom:
Rekli su mi: „Čuvajte se dječaci, jer se krijete među suknjama jedne izdajnice!” Anđelika osjeti da joj se ledi krv.
Po tvom mišljenju, oni znaju da sam ja ubila Rolina Kladu?
Ništa mi o tome nisu rekli… Jest… Crni Kruh mi reče da si ti povela stražare na cigane.
Tko je još bio s njim?
Crni Kruh, Brzonogi, tri starice od naših, i dva padavičara koji pripadaju drugoj bandi.
Mlada žena i dječak su sve to jedan drugome rekli na šatrovačkom tako da David nije ništa razumio, ali je po tonu razgovora osjetio da je riječ o strašnim stvarima. Bio je zabrinut i ujedno pun divljenja za svoju novu ljubav zamjećujući tu tajanstvenu prisnost između nje i neuhvatljivog i svemoćnog svijeta zločina koji je igrao značajnu ulogu u Parizu.
Čitavim putem do pečenjarnice Anđelika je bila šutljiva, ali čim je prešla preko njezina praga, odlučno je odbacila sve bojazni.
„Djevojko moja”, namatala je u mislima, „vrlo lako se može dogoditi da se jednoga dana probudiš s rasporenim grlom ili plivajući na valovima Sene. To te zlo progoni već dugo vremena. Kad ti ne prijete prinčevi, onda se na tebe okome prosjaci! Nije važno! Treba se boriti, pa makar ti danas sjao posljednji dan života. Nećeš se izvući iz neprilika ako ih ne zgrabiš rukama za vrat i sama ne žrtvuješ štogod… Nije li mi gospodin Molines to kazao jednoga dana…?”
Naprijed dječaci - reče naglas - treba da se one gospođe iz ceha cvijeća rastope kao maslac na suncu, kad prijeđu preko ovoga praga.

* * *
Te gospođe bile su zaista očarane kad su, nešto poslije toga, sišle niz tri stepenice pečenjarnice „Hrabrom pijevcu”. Ne samo da se u prostoriji osjećao zamaman miris kolača, već je bila vrlo ukusno udešena i posticala je tek.
Velika vatra s ognjišta, pucketajući, plamsala je zlatastim sjajem. Uz pomoć nekoliko svijeća postavljenih na obližnje stolove odsijevala je po kuhinjskom posuđu i bakrenim predmetima ukusno razmještenim po spremnicama: posudama, vrčevima, zdjelama za ribu, i za kolače. Anđelika je, osim toga, izvukla srebrno posuđe što ga je gazda Bourjus ljubomorno čuvao pohranjeno po svojim sanducima, a to su bili dva vrča, posudica za ocat, dvije čašice za jaja i dvije zdjelice za pranje prstiju, koje su pune voća, grožđa i krušaka, stavljene na stol pored boca crnog i bijelog vina na kojima je poigravao odraz s vatre u crvenim i žutim tonovima rubina i zlata. Baš te su pojedinosti najviše i upale u oči prodavačicama.
Budući da su, u povodu raznih svečanosti, često nosile cvijeće u velike kneževske kuće, one su primijetile da je u rasporedu srebrnog posuđa, voća i vina bilo nešto od one otmjenosti kojom su se odlikovala gospodska primanja, što je, dakako, godilo njihovoj taštini.
Lukave trgovkinje ne htjedoše pokazati previše otvoreno svoje zadovoljstvo, stoga su kritičkim očima motrile kunce, pršute okačene o gredu tavanice, sumnjičavo su mirisale predjela, hladne nareske, ribu u zelenom umaku, iskusnim su prstom pipali perad. Starješinica ceha, kojoj bijaše ime Marjolaine, našla je na kraju zamjerku toj savršenoj slici.
Nešto ipak nedostaje: cvijeće - reče. - Ova teleća glavica s dva karanfila u nozdrvama i jednim božurom među ušima, imala bi potpuno drugi izgled.
Gospođo, nismo ni pokušavali da se takmičimo, pa radilo se samo o stručku peršuna, sa spretnim prstima vas, kraljica cvijeća - uglađeno joj odgovori gazda Bourjus.
Zamoliše tri lukave gospođe da sjednu pored vatre i ponudiše ih vrčem najboljeg vina što su ga imali u podrumu.
Vrlo ljupki Linot, sjedeći na kamenu ognjišta, polako je okretao ručicu svoga vergla, a Florimond se igrao s Piccolom.
Sastav ručka bio je dogovoren u vrlo srdačnom raspoloženju. Dogovorili su se vrlo brzo i lako.
A sada - jadikovao je pečenjar pošto je uz bezbroj naklona otpratio cvjetarice do vrata - šta ćemo uraditi sa svim ovim „lopovštinama” što nam rese stolove? Sad će stići zanatlije i radnici na kuhanu govedinu. Dakako, oni neće ni pogledati sve ove delikatese, a kamoli ih okusiti. Čemu ovi suvišni troškovi?
Čudim vam se, gazda Bourjus - strogo otpovrne Anđelika. - Mislila sam da se mnogo više razumijete u trgovinu. Ovaj beskorisan trošak vam je omogućio da dobijete narudžbu na kojoj ćete zaraditi deset puta više nego što ste potrošili. A da i ne spominjem kako se ne može znati koliko će one gospođe potrošiti kad se jednom dobro raspolože. Navest ćemo ih na pjesmu i ples, pa će i mnogi prolaznici, videći da se u našoj pečenjarnici gosti dobro zabavljaju, ući da se pridruže veselju.
Mada se gazda Bourjus nije previše zanašao, ipak je dijelo Anđelikine nade. Harno se i sa zanosom baci na pripremanje svečane večere za dan svetog Valbonnea i u tome je sasvim zaboravio na svoju sklonost piću. Poskakujući na svojim kratkim nogama, ponovo je stekao onu svoju okretnost glavnog kuhara, svoju sigurnost u saobraćaju s prodavačima, onu ljubaznost, i prirodnu i pomalo laskavu, svojstvenu svim ugostiteljima koji do sebe nešto drže. Budući da ga je Anđelika uspjela uvjeriti kako je izgled njegova osoblja važan za uspjeh u poslu, on je čak naručio dva nova pomoćnička odijela, jedno za svoga nećaka, a jedno za Flipota.
Kape, bluze, hlače, pregače zajedno sa stolnjacima i ubrusima poslaše praljama koje su svu tu robu vratile uštirkanu i kao snijeg bijelu.
Ujutro velikog dana gazda Bourjus priđe Anđeliki, osmjehujući se i trljajući ruke.
Mala moja djevojčice - reče joj prijateljski - u stvari, ti si unijela u moju kuću živost i veselje koji su u njoj vladali dok je moja sveta i dobra žena bila u životu. U vezi s tim mi je nešto palo na pamet. Dođi sa mnom.
Hrabreći je miganjem oka, dade joj znak da ga slijedi. Ona pođe za njim i popeše se zajedno uza zavojite stepenice na prvi kat. Ulazeći u bračnu sobu gazde Bourjusa, Anđeliku spopade bojazan koja joj do tog trenutka i na kraj pameti nije bila. Da se nije kojim slučajem pečenjar bavio mišlju da zatraži od nje, koja je tako korisno počela zamjenjivati njegovu ženu, neka preuzme potpuno na sebe njezinu delikatnu ulogu?
Nasmiješen i prijetvoran izraz njegova lica dok je za sobom zatvarao vrata i tajanstvenim se korakom uputio k ormaru, prilično ju je uznemirio.
Zahvaćena strahom. Anđelika se pitala kako da se suprotstavi toj novoj nevolji. Zar se, zbilja, mora odreći svojih lijepih planova, napustiti zaštitu tog gostoljubivog krova, još jednom poći u skitnju s dva sina u naručju, praćena trojicom malih beskućnika?
Da popusti? Krv joj navali u obraze i ona očima punim tjeskobe povede po ložnici malog trgovčića, po krevetu oko kojega bijahu navučeni zastori od zelenog serža, po dvjema škripavim sjedalicama, po ormariću za umivanje od orahovine na kojemu se nalazio lavor i srebrni vrč.
Iznad ognjišta nalazile su se dvije slike na kojima su se vidjeli prizori Križnog puta i, prislonjeno o naslone, oružje, ponos svakog zanatlije i građanina: dvije kratke puške, musketa, kremenjača, koplje, sablja sa srebrenim balčakom i rukobranom. Gazda pečenjarnice „Hrabrom pijevcu” iako mekana srca u svakodnevnom životu, bio je vodnik u građanskoj miliciji, što mu nije bilo krivo. Rado je odlazio u Chatelet, za razliku od mnogih svojih kolega, kad je na njega dolazio red da čuva stražu.
Anđelika je čula kako puše i bučno se kreće u pokrajnom sobičku. Najzad se pojavi gurajući ispred sebe škrinju od pocrnjelog drva.
De mi pomogni, djevojko.
Ona mu priskoči u pomoć te dovukoše škrinju usred sobe. Gazda Bourjus obriše znoj s čela.
Evo - reče - mislio sam… Jednom riječi, ti sama si mi nekoliko puta ponovila kako se za tu večeru moramo svi uparaditi kao švicarski stražari. David, dvojica dječaka i ja bit ćemo veličanstveni. Ja ću obući hlače od smeđe svile. Ali ti nam, jadna moja kćeri, nećeš služiti na čast usprkos svojoj lijepoj njuškici. Stoga sam mislio…
Prekine se, oklijevaše časak, a zatim otvori škrinju. Brižno poslagane i namirisane lavandom, bile su u škrinji poslagane suknje njegove pokojne žene, prslučci, kapice, šalovi, lijepa kapa od crnoga sukna obložena svilenim kvadratićima.
Bila je nešto krupnija od tebe - dometne pečenjar gušeći se - ali s nekoliko pribradača…
Prstom obriše suze i zaurla:
Ne gledaj me, već izaberi!
Anđelika podiže haljine pokojnice, skromne po kakvoći tkanine, ali kojih su porubi od baršuna, ukrasi živih boja, finoća rublja dokazivali da je gazdarica pečenjarnice
„Hrabrom pijevcu” bila jedna od najbogatijih trgovkinja te četvrti. Posjedovala je čak jedan muf od crvenog baršuna išaran zlatnim cvjetićima koji je Anđelika vrtjela oko zglavka ne skrivajući pri tom svoje zadovoljstvo.
Prava ludost! - reče gazda Bourjus osmjehujući se s razumijevanjem. - Vidjela ga je u galeriji i probi mi uši ponavljajući kako je lijep. Ja sam joj govorio: ,,A što ćeš uraditi s tim mufom, Amandinu? On bi pristajao nekoj plemenitoj gospođi iz Maraisa16 koja odlazi u Tuileries ili Cours-la-Reine da se koketno šetucka na lijepom zimskom danu.” „Kad je tako”, odgovarala mi je ona, „poći ću da koketiram u Tuileries i Cours-la-Reine.” To me je dovodilo do bjesnila. Kupio sam joj ga prošloga Božića. Kako mu se obradovala! Tko bi ikada bio rekao da će poslije nekoliko dana… biti mrtva…
Anđelika obuzda svoje uzbuđenje.
Uvjerena sam da će se radovati gore u nebu videći kako ste dobri i velikodušni. Neću uzeti ovaj muf jer je isuviše lijep za mene. Ali ja prihvaćam vaš dar, gazda Bourjus. Vidjet ću što mi najviše odgovara. Ne biste li mi mogli poslati Barbu da mi pomogne preurediti ove haljine.
Za nju je činjenica da se nalazi pred ogledalom s jednom sobaricom kraj svojih nogu bio prvi korak prema cilju što ga je sebi postavila. S ustima punim pribadača i sama Barba je to osjećala te joj se svaki čas obraćala s „gospođo”, očito zadovoljna tone.
,,A sve se moje bogatstvo sastoji od nekoliko novčića što su mi ih dale cvjetarice s Novog mosta i od milostinje što mi je svaki dan šalje grofica de Soissons”, razdragano je razmišljala Anđelika.
Izabrala je prslučac i suknju od zelenog serža s porubima od crne svile. Pregača od crne svile išarana zlatnim cvjetićima dopunjavala je njezino ruho bogate trgovkinje. U gospođe Bourjus su bile obilate grudi te haljina nije potpuno prijanjala uz Anđelikine čvrste i visoko podignute. Jednim rupcem ružičaste boje, sa zelenim vezovima po sebi, ona sakrije suviše veliki otvor prslučca.
U jednoj torbici pronađe vrlo jednostavan nakit gospođe Amandine: tri zlatna prstena optočena korneolom i turkizima, dva zlatna križića, naušnice i osam lijepih krunica od kojih su jedne bile od crnog jantara, a ostale od kristala.
Ona siđe. Ispod uštirkane kapice koja joj je skrivala kratku kosu visile su joj naušnice od ahata i bisera, a oko vrata zlatni križić na vrpci od crnog baršuna.
Dobar pečenjar ne sakri svoje radosti pred njezinom ljupkom pojavom.
Svetoga mi Nikole, ti upravo ličiš na kćerku kojoj smo se uvijek nadali, a koja nikad nije došla! Ponekad bismo je sanjali. Imala bi petnaest-šesnaest godina,


16 Nekadašnja četvrt u Parizu.
govorili bismo. A bila bi odjevena upravo kao ti sada… Hodala bi našom pečenjarnicom veselo se šaleći s gostima…
Vrlo ste ljubazni, gazda Jacques, dijeleći mi sve te komplimente. Na žalost, kao što jučer rekoh vašem nećaku, meni više nije ni petnaest ni šesnaest godina. Ja sam majka obitelji…
Ja ne znam što si ti - ganuto odgovori odmahujući svojom krupnom glavom crvenih obraza - ali mi ne izgledaš sasvim stvarno biće. Otkako si počela poput kakva vihora juriti mojom kućom, čini mi se da se vrijeme izmijenilo. Nisam siguran nećeš li jednoga dana iznenada nestati kao što si iznenada i došla. Čini mi se da je već mnogo vremena proteklo od one večeri kad si izbila iz noćne mrkline, rasutih kosa po ramenima, i upitala me: „Nije li kod vas dvorkinja po imenu Barba?” Te su mi riječi odjeknule u lubanji kao udarac zvona. Možda je to bio znak da ćeš ti ovdje odigrati neku ulogu.
„Nadam se da je tako”, pomisli Anđelika, ali je ipak prosvjedovala tonom ljubaznog prijekora:
Bili ste pijani, eto zašto su vam odjeknule u lubanji kao udarac zvona!
Budući da je razgovor zabasao u sentimentalne vode, u mističke predosjećaje, njoj se učini da nije vrijeme da porazgovara s gazdom Bourjusom o materijalnoj naknadi koju se nadala izvući za sebe i svoju grupu iz te suradnje.
Kad ljudi počnu snatrati o nečemu, ne smije ih se naglo vratiti u zbilju koju oni često isuviše rado ispovijedaju. Anđelika odluči da iskoristi svu snalažljivost svoje neposredne prirode i da bez ijednog pogrešnog koraka nekoliko sati igra čarobnu ulogu kćerke gazde Bourjusa.
Večera ceha cvjetarica na dan svetoga Valbonnea uspjela je iznad svakog očekivanja. Samom svecu je vjerojatno bilo žao što se ne može utjeloviti i iskoristiti priliku da se provede.
S tri korpe pune cvijeća ukrasiše dvoranu. Gazda Bourjus i Flipot klanjajući se dočekivahu gošće i služahu kod stola. Rozina je pomagala Barbi u kuhinji. Anđelika je nadzirala i jedne i druge, zavirivala u zdjele i kontrolirala ražnjeve, spremno odgovarala na ljubazne pozdrave cvjetarica i hrabrila pohvalama i prijekorima darovitost Davida unaprijeđenog u velikog kuhara južnjačkih specijaliteta. U stvari, ona se nije htjela kompromitirati predstavljajući ga kao isuviše sposobnog kuhara. On je znao mnoge stvari, ali njegova lijenost i, možda, pomanjkanje prilika bijahu ga spriječili da ne pokaže koliko vrijedi. Pod utjecajem Anđelikina poleta, zanesen njezinim odobravanjem, pod njezinim vodstvom, on je sam sebe nadmašio. Kad ga je smućenog i crvenog dovukla u dvoranu, cvjetarice ga dočekaše klicanjem. Razveseljene dobrim vinom, ove su gospođe zaključile da ima lijepe oči, te ga obasuše nečednim i smjelim pitanjima, počeše ga grliti, milovati, golicati…
Linot dohvati svoj verglec. Prodavačice zapjevaše držeći čaše u rukama, a poslije toga popucaše od smijeha kad je Piccolo izvodio svoju točku bez poštede oponašajući hirove mamice Merjolaine i njezinih drugarica.
Uto jedna grupica mušketira koja je bazala Ulicom Dolina bijede u potrazi za zabavom, začuje vesele ženske glasove i pojuri u pečenjarnicu „Hrabrom pijevcu” tražeći da ih se posluži „pečenjem i vrčevima”.
Veselica je tada poprimila tok koji se zasigurno ne bi bio svidio svetom Valbonneu, tom dobrom provansalskom svecu, prijatelju sunca i radosti, da nije po prirodi gledao pomirljivo na nered koji se neminovno javlja prilikom sastanaka prodavačica cvijeća i udvornih vojnika. Ne postoji li možda izreka da je tuga grijeh? A ako netko hoće da se smije, da se od srca smije, ne postoji li bezbroj načina da bi to postigao? A svakako je jedan od najboljih naći se u toploj prostoriji punoj raznih mirisa: vina, začina i cvijeća gdje vas mali svirač vergla stalno poziva na ples i pjesmu, gdje vas mali majmunčić zabavlja, i gdje se nekoliko veselih, svježih i nimalo oholih žena prepušta vašim poljupcima pod milostivim i ohrabrujućim pogledima debelih mamica hitrih jezika.
* * *

Anđelika je došla k sebi tek kad je sa zvonika Svete Opportune zazvonila Zdravomarija. Crvenih obraza, teških vjeđa, slomljenih ruku od pustih tanjura i vrčeva, zažarenih usana od pokojeg smjelog i brkatog poljupca, ona oživi ugledavši gazdu Bourjusa koji je lukavo se smješkajući brojio žute cekine.
Ona poviče: - Nismo li dobro radili, gazda Bourjuse?
Dakako da jesmo, kćeri moja. Prilično je vremena prošlo što moja pečenjarnica nije doživjela ovakve zabave! A ona se gospoda nisu pokazala tako lošim placima čega se bilo bojati s obzirom na njihova pera i njihove sabljetine.
Ne mislite li da će nam dovesti nove goste!
Moguće da i hoće.
A evo što vam ja predlažem - nenadano će Anđelika. - Ja ću vam pomagati sa svom mojom trupom: Rozinom, Flipotom, Linotom i majmunčićem, a vi ćete mi kao naknadu dati četvrtinu zarade!
Pečenjar se namrgodi. Taj način pristupanja trgovačkim poslovima činio mu se vrlo neobičan. Nije baš bio siguran da jednoga dana neće imati neprilika s cehovima ili sa starješinom trgovaca. Ali veselo uživanje u vinu te noći prilično mu je mutilo misli te se tako našao bez obrane pred Anđelikinom voljom.
Kod bilježnika ćemo napraviti ugovor - nadoda ova - koji će ostati tajnom. Nije potrebno da o svojim poslovima pričate susjedima. Recite im da sam vam rođakinja te ste me primili u kuću i radimo kao jedna obitelj. Vidjet ćete, gazda Jacques, pravit ćemo sjajne poslove. Svi će u četvrti hvaliti vaše trgovačke sposobnosti i mnogi će vam biti zavidni. Već mi je stara Merjolaine govorila o večeri ceha prodavačica naranača s Novog mosta koja bi se trebala pripremiti za dan svetog Fiacrea. Vjerujte vi meni, vama je u interesu da nas držite uza se. Za ovaj put mi dugujete ovo.
Brzo izbroji dio što joj je pripadao i ode ostavivši dobričinu zbunjenog, ali uvjerenog u svoje trgovačke sposobnosti.
Anđelika iziđe iz dvorišta da bi udahnula malo čistog jutarnjeg zraka. Snažno je pritisla na grudi šaku sa zlatnim cekinima, tim ključevima slobode. Ona nije okrala gazdu Bourjusa, dakako. Anđelika je računala da će svoju malu trupicu hraniti s onim što ostane iza ovakvih svečanih večera, te će sve što bude izvukla i što će se uvećavati u razmjeru s njihovim naporima, predstavljati malo-pomalo izvjesno blago. A onda će se upustiti u nešto drugo. Zašto se, na primjer, ne bi okoristila dozvolom, koju David Chaillou tvrdi da posjeduje, za pravljenje egzotičnog pića poznatog pod imenom kakao? Puk to piće sigurno ne bi prihvatio, ali će, možda,
„kicoši” i „kaćiperke”, željni novina i neobičnosti, uvesti tu modu.
Anđelika je već u svojim snatrenjima vidjela kako se kočije velikih gospođa i gospode zaustavljaju u Ulici „Dolina bijede”.
Strese glavom da bi raspršila te snove. Ne smije ciljati predaleko ni letjeti previsoko. Život joj je bio još previše nestalan i nesiguran. Prije svega morala je skupljati, skupljati kao mrav. Bogatstvo je ključ slobode, pravo da se ne umre, da ne vidi kako joj umiru sinovi, pravo da se smiju. Da joj njezina dobra nisu bila oduzeta, sigurno bi bila spasila Joffreya. Ali mlada žena odmah otrese glavom. Na to više ne smije misliti, jer svaki put kad na to misli, u žile joj se uvlači želja za smrću, želja da zauvijek usne, kao što se sniva na toku vode koja vas odnosi.
Ne, neće na to više misliti. Ima drugih briga: spasiti Florimonda i Cantora. Skupljat će, skupljati…! Zatvorit će svoje zlato u drveni kovčežić, dragocjeni ostatak iz groznog doba proživljelog u kuli Nesle, u koji će staviti bodež Rodogonea Egipćanina. Oko tog oružja, sad već nepotrebnog, gomilat će se zlato, oružje moći.
Andelika podigne oči prema vlažnom nebu na kojemu je zlatni odraz zore ustupao mjesto olovnom sivilu dana.
Prodavač rakije izvikivao je ulicama svoju robu. Neki prosjak na ulazu u dvorište jednolično je moljakao milostinju. Zagledavši se u nj, ona prepozna u njemu
Crnog Kruha, Crnog Kruha u njegovim dronjcima, u njegovim ranama, nakinđurenog školjkama, tim znakovima vječnog hodočasnika bijede.
Obuzeta strahom, otrči u kuhinju uze komad kruha i zdjelicu juhe i odnese mu da jede. Prosjak ju je motrio neljubaznim pogledom iza gustih i sijedih obrva. Nijedno od njih ne protisne riječi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:19 am





20.
PONOVO U LOUVREU SUSRET S BARKAROLOM

Neko vrijeme Andelika je svoje sposobnosti posvećivala i zdjelama gazde Bourjusa i cvijeću mamice Marjolaine. Cvjetarica ju je zamolila da joj priskoči u pomoć jer se primicao dan rođenja kraljeva nasljednika te je posla bilo preko glave.
Jednoga dana u mjesecu studenom, dok su sjedile na Novom mostu, sat s tornja Palače poče odbijati. Zvonar Samaritane zgrabi svoj čekić, a u daljini su se čuli mukli pucnji topa s Bastilje.
Pariški puk kao da je poludio.
Kraljica je rodila! Kraljica je rodila! Suzdržana daha, gomila je brojila:
Dvadeset, dvadeset i jedan, dvadeset i dva…
Pri dvadeset i trećem udarcu svijet se stade svađati. Neki su tvrdili da je to dvadeset i četvrti udarac, a drugi da je dvadeset i drugi. Optimisti su jurili naprijed, pesimisti zaostajali. A udarci zvona i topa nastavili su da pljušte po Parizu u deliriju. Nije više bilo sumnje: bilo je muško.
Dauphin! Dauphin! Živio dauphin! Živjela kraljica! Živio kralj!
Svi su se grlili i ljubili. Na Novom mostu zaori pjesma. Narod se uhvatio u kolo. Dućani i zanatlijske radnje zatvoriše vrata. Iz česama je šikljalo vino. Za velikim stolovima što su postavili kraljevi konobari, narod je jeo kolače i grickao bombone.
Navečer se narod predavao oduševljenju promatrajući vatromete nad Senom, ispred Louvrea. Jedna je lađa plovila rijekom okružena svjetlucavim morskim nemanima koje su predstavljale neprijatelje Francuske. Lijepi neki vitez, jašući na krilatom konju, izbije ispod krova Louvrea i svojim kopljem poubija nemani. Iz njihovih utroba prsnuše bezbrojne papirnate zmijurine raznih boja. Na kraju, u jednom snopu raketa penjalo se kroz noć blistavo i jasno sunce i svijet ugleda u njemu, ispisano stotinama zvijezda, imena Luja i Marije Tereze.
Anđelika koja je promatrala prizor s Novog mosta, vraćala se kući u društvu nekih susjeda.
Razdragani i veseli žalili su mladu kraljicu:
Priča se da je dvadeset sati trpjela!
Bila je već na samrti!
Kralj nije napuštao njezin krevet. Plakao je.
Opat iz Saint-Germain-des-Presa je sve do Fontainebleaua nosio moći svete Margarete, zaštitnice babinja.
Čim su moći stavljene na stol, dauphin se rodio.
Jedna starica kojoj je bilo petnaest godina u vrijeme Henrika IV, te joj je bilo poznato djetinjstvo Luja XIII i Luja XIV, reče tresući svojom lijepom čipkastom kapicom:
Lijepi je ovo dan bio, dragi moji prijatelji. Naš kralj je mlad i već ima sina. Ne moramo se bojati kraljevskih namjesništva, a ta namjesništva su velika nevolja za narod.
A zatim doda: - Ali prilikom rođenja maloga Luja XIV, Luja Božidara kako su ga nazivali zato što se na nj čekalo dvadeset godina, vatrometi su bili ljepši od ovih. Činilo se čovjeku da nebo silazi na zemlju kad su gospoda kraljevi inženjeri stavljali u pokret svoje sprave i svoje granate. Ovo danas nije bilo bogzna što.
Polako! Polako! Muči! - ušutka je njezina prijateljica. - Dobro smo se zabavile. Naš kralj je veliki kralj. Njegov znak je sunce…!
Kad se kraljica vratila iz Fontainebleaua i ponovo se nastanila u Louvreu sa svojim kraljevskim novorođenčetom, gradski su se cehovi pripremali da joj odnesu svoje darove.
Stara Marjolaine reče Anđeliki koju je u međuvremenu zavoljela:
Doći ćeš i ti. Ne bi to bilo pravilno, ali ja ću te prijaviti kao svoju naučnicu, pa ćeš ponijeti moje košarice sa cvijećem. Drago ti je, zar ne, što ćeš vidjeti kraljeve odaje u lijepoj palači Louvre? Priča se da su sobe više i prostranije od crkava!
Anđelika se nije usudila odbiti. Velika je bila čast što joj ju je iskazivala ta dobra žena. Osim toga, mada to nije htjela samoj sebi priznati bockala ju je znatiželja da ponovo vidi ona ista mjesta koja su za nju bila svjedocima mnogih događaja i tragedija. Hoće li sresti Veliku gospođicu očiju natečenih od suza, besramnu groficu de Soissons, živahnoga Lauzuna, mračnoga de Guichea, de Vardesa…? Tko će ikada od tih gospođa i te velike gospode, prepoznati među cvjetaricama, ovu ženu koja je nekada u svojim dvorskim haljinama, sjajnih očiju, u pratnji svog bešćutnog crnca, jurila hodnicima Louvrea, trčala od jednog do drugoga, moleći nemoguću milost za svoga već osuđenoga supruga?
Određenog dana, ona se našla u dvorištu palače gdje su cvjetarice, prodavačice naranača s Novog mosta, te prodavačice ribe s tržnice, izmiješale svoje suknje i svoje zvonke glasove. Pratila ih je njihova roba, slična ljepotom, ali različita mirisima.
Košare pune cvijeća, košarice pune voća i burad s haringama bit će poslagani pred gospodinom dauphinom i on će svojom sitnom ručicom dotaći i prekrasne ruže i sjajne naranče i srebrnu ribu.
Dok su se, bučne i namirisane uspinjale stepenicama što su vodile u kraljeve odaje, prodavačice susretoše papinog poslanika koji je nosio opremu zakonitom nasljedniku francuske krune, tradicionalni dar kojim je papa „dokazivao da ga priznaje prvorođenim sinom crkve…”
U predsoblju gdje ih bijahu uveli da čekaju, dobre su žene oduševljeno promatrale divote izvučene iz tri škrinje crkvenim baršunom postavljene i srebrnim bravama osigurane. Bijaše to zaista oprema za božanskog sina! A što su i mogle drugo do da zinu u čudu pred onim dugim povojima od srebrnog platna, pred engleskim tkaninama skrletnih boja sa zlatnim pčelama po sebi ili bijele boje išarane srebrnim pčelama, pred plaštem od grimiznog tafta sa zlatnim rubovima ili pred jastukom od crvenog baršuna s grbom njegova veličanstva i na koji će monsinjor Dauphin biti položen na dan svoga krštenja?
Žene su se raznježile pokazujući jedna drugoj lijepe košuljice od platna iz Cambraia, s ovratnicima u svili i sa zlatnom dugmadi; presvlaku za jastuk; kapice sa ženevskim vezom; opršnjake i duge povoje od platna izvezene u bijeloj svili i srebru, koji će omotati novorođenče kao malu dragocjenu mumiju.
A bila su tu i dva velika jastuka izvezena zlatom, koji su se mogli otvoriti kao kovčezi, a bili puni ambre i zamamnih mirisavih ulja.
U kraljičinoj sobi, u koju su potom uvedene, žene trgovačkih cehova klekoše i svaka svoj govor održa. Klečeći, kao i sve druge, na sagovima živih boja, Andelika opazi, u polumraku kreveta ukrašenog pozlaćenim uresima, kraljicu gdje leži u raskošnom ruhu. Imala je još uvijek onaj svoj pomalo hladan izraz koji se na njoj primijećivao u Saint-Jean-de-Luzu, pošto bijaše napustila svoju mračnu palaču u Madridu. Ali haljine i frizura po francuskoj modi nisu joj pristajali onako dobro kao njezino fantastično ruho infantkinje i njezine kose umjetno napuhane koje su nekad, u širokim obrednim linijama, uokvirivale njezino lice i njezin lik mladog idola obećanog Kralju Suncu.
Sretna majka, zaljubljena i u toj svojoj zaljubljenosti ohrabrena kraljevom pažnjom, kraljica Marija Tereza se udostojila osmijehom počastiti grupu šarenu i strašnu što joj se uz uzglavlje našla zajedno s apostolskim poslanstvom koje joj se ulagivački klanjalo.
Kralj je stajao po strani, na stepenicama kreveta. On se također ljubazno smješkao, ali iskrenije od svoje žene. Usprkos tome, Anđelika ga gotovo nije prepoznala.
Promjena se dogodila u njegovu držanju. Ljupkosti snažnoga mladića što ga je vidjela u Saint-Jean-de-Luzu pridružila se sada ohola ljepota i uzdržljivost iza kojih se krila njegova snažna volja i hrabrost koje su sasvim opčinjale one što su ga okruživali i ispunjavale ih osjećajem o njegovoj izvanrednoj moći. U toku te godine Luj XIV je doživio Mazarinovu smrt, propast bogatog i moćnog podanika iz Landguedoca, bacio je u nemilost Fouqueta, zaveo gospođicu La Valliere i položio temelje za gradnju Versaillesa.
Jedna se riječ nametala onome tko ga je gledao: veličanstvenost. Bio je to već onaj Luj XIV čiji su munjeviti potezi na putu prema apsolutnoj vlasti zapanjili dvor i počeli zabrinjavati čitavu Europu.
Okrutno uzbuđenje što njom bijaše ovladalo kad se našla na koljenima pred kraljem, u društvu onih poniznih žena, sasvim ju je zaslijepilo i oduzelo joj svu snagu. Nikoga nije vidjela osim kralja.
Nešto kasnije, kad je zajedno sa svojim drugaricama napustila kraljeve odaje, rekoše joj da su u kraljičinoj sobi još bili kraljica majka, gospođa d'Orleans, gospođica de Montpensier, vojvoda d'Enghien, sin princa Condea, te mnogi mladići i djevojke iz njihove pratnje.
Ona nije nikoga vidjela. U onom mračnom i mučnom prizoru samo se kraljev lik isticao.
Smiješeći se uspravljen na stepenicama velikog kraljičinog kreveta, on ju je ispunjavao stravom. Nije ličio onom drugom, kralju što ju je primio u Tuileries i kojega bi ona baš rado bila primila za košulju i pošteno ga prodrmala. Stajali su tada jedno sučelice drugom, kao dva mlada stvora podjednake snage koji su se divlje borili, svaki od njih siguran da ima pravo na pobjedu.
Koje li ludosti! Kako nije odmah shvatila da se pod izgledom još ranjive osjećajnosti krio kralj ponosna značaja koji za čitava svog života neće dozvoliti ni najmanji napad na svoju vlast! Već na samom početku je on bio kralj koji mora pobijediti, te je ona, Anđelika, zato što mu nije uočila bit, bila kao staklo razbijena.
Išla je za skupinom naučnica prema izlazu iz palače. Starješinice ceha su ostale da bi prisustvovale velikoj svečanosti. Naučnice nisu imale pravo na tu čast.
Dok je prolazila mimo smočnica gdje su već spremne zdjele i nagomilani komadi mesa čekali da budu odneseni u blagovaonicu, Anđelika začuje iza sebe zvižduk: dva kratka i jedan dugi fićuk. Prepoznala je znak Calembredainove bande. Mislila je da sanja čuvši taj znak, tu u Louvreu Luja XIV.
Okrene se. Kroz otvor jednih vrata nečiji sitan lik je pružio svoju sjenu po pločicama poda.
Barkarola!
Potrči prema njemu iskreno mu se obradovavši. Patuljčić se nadimao u svom ponosu i dostojanstvu.
Uđite, sestrice. Uđite najdraža markizo. Dođite, malo ćemo počaskati o koječemu…
Ona se nasmije.
Oh! Barkarola, kako si lijep! I kako se lijepo izražavaš!
Ta ja sam kraljičin patuljak - odgovori Barkarola tašto se kočopereći.
Uvede je u neku vrst male sobice za razgovor, pokaže joj svoj svileni kaputić napola narančast, a napola žut, stegnut pojasom snabdjeven zvončićima. On potom stane uvreten skakati da bi ona mogla ocijeniti učinak svih onih zvončića. S kosom ošišanom na šiji u visini širokog i uštirkanog ovratnika i simpatičnim licem
pomno obrijanim, patuljak je izgledao sretan i kao drenovina zdrav. Anđelika mu reče da joj se čini mlađim.
Istini za volju, i ja se sam osjećam tako otkako sam ovdje - skromno priznade Barkarola. - Život je dosta ugodan i ja vjerujem, kad sve zbrojim i odbijem, da sam omilio ovoj čeljadi na dvoru. Sretan sam što sam u ovim godinama došao navrh svoje karijere.
A koliko ti je godina, Barkarola?
Trideset i pet. Sad sam na vrhuncu zrelosti, u naponu svih svojih moralnih i fizičkih snaga. Dođi, sestrice. Predstavit ću te jednoj plemenitoj gospođi prema kojoj, ne krijem ti, osjećam nježna čuvstva, a ona tim mojim osjećajima ljubazno uzvraća.
Poprimivši izgled neodoljivog ljubavnika, patuljak vrlo tajanstveno povede Anđeliku kroz mračan labirint nuzprostorija Louvrea.
Uvede je naposljetku u mračnu sobicu gdje Anđelika primijeti za jednim stolom ženu od četrdesetak godina, vrlo ružnu i tamnoputu, koja je nešto kuhala na malom kuhalu od majolike.
Dona Terezito, predstavljam vam donu Anđeliku, najljepšu gospođu Pariza - svečano objavi Barkarola.
Žena upilji u Anđeliku svoj crn i prodoran pogled i odgovori nešto na španjolskom. Anđelika u njezinu odgovoru razabere riječi „Markiza anđela”, našto Barkarola namignu Anđeliki.
Upitala je da li si ta Markiza anđela o kojoj ja uvijek govorim. Vidiš li, sestrice, da ja ne zaboravljam svojih prijatelja.
Obišli su oko stola i Anđelika primijeti da su sitne nožice done Terezite jedva prelazile rub stolice, na kojoj se skupila. Ona je bila kraljičina patuljčica.
Anđelika dohvati suknju s dva prsta i malko joj se nakloni iskazujući na taj način poštovanje toj gospođi visoka položaja.
Pokretom glave patuljčica dade znak mladoj ženi da sjedne na drugu stolicu i nastavi polako miješati smjesu u zdjelici. Barkarola uto skoči na stol i dok je svojoj družici na španjolskom pričao nekakve zgode, tukao je lešnjake i jeo jezgre.
Prekrasan bijeli hrt pođe prema Anđeliki, onjuši je i sklupča joj se kraj nogu. Životinje su nagonski voljele njezino društvo.
Ovo je Pistolet, kraljev hrt - predstavi ga Barkarola - a ovo su Dorinda i Mignonna.
Bilo je ugodno i mirno u tom kutu palače gdje se dvoje patuljčica sklanjalo da uživaju u svojoj ljubavi. Anđeliki je draškao nosnice miris što se širio iz zdjelice. Bio je to neki neodređeni miris, ugodan, u kojemu se ćutio miris cimeta i paprike, ali osnovni miris joj je bio nepoznat. Osmotri načas primjese koje su se nalazile na stolu: lešnjake i bajame, snopić crvene paprike, vrč meda, kocke napola stučenog šećera, nekoliko čaša punih zrnja anisa i papra i nekoliko kutija cimeta u prahu. Najzad, bilo je tu i nekakva boba koji ona nikad ranije ne bijaše vidjela.
Sasvim zaokupljena svojim poslom, patuljčica, čini se, nije bila raspoložena da se posveti gošći. Barkaroline brbljarije joj na kraju izmame smiješak na usne.
Rekao sam joj da sam se po tvom mišljenju pomladio i da to sigurno dugujem sreći kojoj je ona izvorom. Draga moja, divan li život provodim ovdje! U stvari, pograđančujem se, i to me donekle zabrinjava. Kraljica je dobra žena. Kad je jako tužna, zove me k sebi, pogladi me po licu i onda mi kaže: „Ah! Jadni moj dječače! Jadni moj dječače!” Ja nisam navikao na to, pa mi odmah suze izbiju na oči, meni, ovom Barkaroli što ga ispred sebe gledaš.
A zašto je kraljica tužna?
Do vraga, počinje joj biti jasno da joj njezin čovjek nabija rogove!
Znači, istina je ono što se priča, to jest da kralj ima milosnicu?
Pa jasno! On krije tu svoju La Valliere, ali će kraljica prije ili poslije doznati za nju. Jadna ženica! Nije baš lukava, i uopće ne pozna život. Znaš, sestrice, ako dobro pogledaš, život se prinčeva ne razlikuje mnogo od života njihovih poniznih
podanika. Podmeću jedni drugima da je milina, i svađaju se između sebe kao one naše drolje i drugovi. Trebalo bi vidjeti francusku kraljicu kad na večer čeka povratak muža koji se za to vrijeme drma u zagrljaju druge. Ako postoji nešto na što mi Francuzi možemo biti ponosni, onda je to ljubavna sposobnost našega gospodara. Draga moja, nema tome dugo što je njegovo veličanstvo od podne pa do četiri sata ujutru ostalo kod svoje ljubavnice.Šesnaest sati zaredom! Šta kažeš? Kraljica ga je čekala ispred ognjišta, jedino u suknji i u društvu svoje dvorske družbenice, gospođe Chevreuse. Kad je kralj ušao: „Što radite?” upita ljutito. „Sire, če kala sam vas”, odgovori kraljica suznih očiju. „Čekali ste me, čekali ste me… čini mi se da vam se to događa isuviše često.” „Na žalost, Sire, to je baš istina!” „Na što se tužite, gospođo? Možda na to što ne spavam svake noći u vašim odajama?” „U mojim odajama, jest”, prekine ga kraljica ljutitim glasom,
„ali…” „Razumio sam vas dobro... A što da se radi, gospođo, ta ni kraljevi ne mogu uvijek postići sve što bi htjeli. Pođite, dakle, i odmorite tu svoju kratku pamet.” Kraljica mu se po tom bacila pred noge s ovim riječima: ”Ljubit ću vas uvijek, ma šta vi uradili!” Kraljičina družbenica se neprimjetno udaljila. Naš je gospodar legao pored svoje markize. Ali jao, kraljičine su želje došle u nevrijeme, to jest pošto je kralj šesnaest sati proveo u sobi gospođice La Valliere. Pet minuta nakon što je legao već je hrkao kao zvuk. A nju smo čuli kako tiho, tiho plače.
Vi, dakle, spavate u kraljičinoj sobi? - upita Anđelika čudeći se.
Pa i psi tamo spavaju. A i šta smo mi ako ne domaće životinje? Pa ipak ja se sa ovom svojom pameću u čudnom tjelešcu zabavljam mjereći dubinu srca svojih gospodara. Hoćeš li da ti ispričam još koju zgodicu?
Brbljiv si kao pravi dvoranin.
Zbilja? A možeš mi vjerovati ako ti priznam da svog prijatelja Stihoklepca s Novog mosta snabdijevam mnogim pojedinostima kojima se van svake mjere raduje. Ispričat ću ti, dakle, još jedan prizorčić: pred par dana je kraljica majka oštrim riječima prekorila njegovo veličanstvo. Doznala je za njegovu bračnu vjerolomnost i boji se da se za Božić ne pričesti u smrtnom grijehu. Očitala mu je, dakle, dugu bukvicu. Kad je završila, kralj koji se nalazio kraj prozora, ostade još neko vrijeme tamo, a onda se okrene, duboko se nakloni i ode. Tada će kraljica majka reći gospođi de Motteville: „Mislila sam da će biti nezahvalan i svojeglav, ali nisam vjerovala da će biti ovako tvrda srca!” I udari u plač. Sakriven iza jednoga zastora, ja sam međutim mislio: „Srce majke, srce žene, istim ritmom tuče i pod kraljevskom krunom i pod običnom kapicom!”
Bilo je očito da je sada cinik Barkarola postao pobornikom neke ganutljive filozofije. Opazivši Anđelikin osmijeh, namigne joj.
Nije li ponekad ugodno, Markizo Anđela, pobuniti u sebi dobre osjećaje? Osjećati se poštenim, dobrim, zarađujući za život poštenim i napornim trudom?
Ona ne odgovori jer joj se nije sviđao kepecov sladunjavi ton. Da bi skrenula razgovor na nešto drugo, upita:
Bi li mi mogao kazati šta ono dona Terezita tako pažljivo kuha na tihoj vatri? Ima neki čudan miris, kojemu ne uspijevam naći ime.
Ali to je kraljičin kakao!
Anđelika naglo skoči na noge i ode da pogleda u zdjelicu. Primijeti u njoj nešto crnkasto, gusto, nešto što nije baš izazivalo tek. Uz pomoć Barkarole se upusti u razgovor s patuljčicom. Ova joj reče da je za to remek-delo oko kojega se upravo trudila bilo potrebno; sto sjemenki kakaovca, dva zrnca meksičkoga papra, šačicu anisa, šest aleksandrijskih ruža, mahuna kampeša, dvije drahme cimeta, dvanaest bajama, dvanaest lešnjaka i pola kocke šećera.
Taj mi se recept čini strašno kompliciran - reče Anđelika razočarano. - A da li je to bar dobro? Mogu li kušati?
Kušati kraljičin kakao! Bezbožnica, uličarka tvog kova? Kojeg li svetogrđa! - poviče kepec tobože se zgražajući.
Mada je patuljčica Anđelikin zahtjev smatrala dosta drskim, ipak joj pruži na zlatnoj kašiki malko smjese, o kojoj je bila riječ.
Ta je smjesa bila vruća i previše slatka. Anđelika iz pristojnosti reče da je odlična.
Kraljica ne bi mogla bez kakoa - objasni Barkarola. - Popije poprilično tih čaša na dan. Mi joj ih nosimo kriomice jer se i kralj i čitav dvor smije njezinoj strasti. U čitavom Louvreu jedino njegovo veličanstvo i kraljica majka, također Španjolka, piju tu tekućinu.
A gdje se može nabaviti sjemenje kakaovca da bi se proizveo kakao?
Kraljica ga dobavlja ravno iz Španjolske preko španjolskog poslanika na dvoru. Treba ga potom pržiti, očistiti, oljuštiti.
A zatim nadoda ispotiha: - Ne razumijem čemu tolike neugodnosti zbog ove strahote!
U tom trenutku nahrupi u sobu jedna djevojčica pitajući tvrdoglavom brzinom na španjolskom da li je već gotov kakao za njegovo veličanstvo. Anđelika u njoj prepozna Filipu. Pričalo se da je ta djevojčica nezakonita kćerka Filipa IV, španjolskog kralja, i da se infantkinja Marija Tereza, našavši je kao napušteno novorođenče u jednom hodniku Escoriala, postarala za njezin odgoj. Filipa je bila u infanktinjinoj pratnji kad je ova prešla preko Bidassoe.
Anđelika se digne i oprosti se od done Terezite. Kepec je otprati do vratašca što su vodila na obalu Sene.
Nisi me uopće upitao što sada radim - reče Anđelika.
Odjedared je imala dojam da se patuljčić pretvorio u bundevu, jer je na njegovu mjestu vidjela jedino veliki šešir narančaste boje. Barkarola je oborio oči i gledao u zemlju.
Anđelika sjedne na tlo da bi bila u njegovoj razini i da bi ga gledala u oči.
Odgovori mi!
Znam što radiš. Napustila si Calembredainea i prepuštaš se dobrim osjećajima.
Reklo bi se da me za nešto optužuješ! Nisi li ništa čuo o bitki na Sajmištu Saint- Germain? Calembredaine je nestao. Rodogone se smjestio u kulu Nesle.
Više nisi član podzemlja!
Pa ni ti nisi.
Oho! Ja ga se nisam odrekao. Uvijek ću mu pripadati. To je moje carstvo - reče Barkarola neobično svečanim glasom.
A tko ti je sve to kazao o meni?
Drvoguz.
Jesi li ga vidio?
Pošao sam da mu se poklonim. Sad je on naš Veliki Coesre. Vjerujem da ti je to poznato, zar ne?
Pa i jest.
Otišao sam i u lavorčić pljucnuo kesu krcatu cekinima. Hu! Hu! Draga moja, bio sam najbogatiji na skupu.
Anđelika uze patuljka za ruku, neobičnu ručicu okruglu i punačku kao u djeteta.
Barkarola, vjeruješ li da mi smjeraju neko zlo?
Vjerujem da u Parizu ne postoji žena čija se lijepa koža drži manje tijela no što se drži tvoja.
I on iskrevelji lice u opaku grimasu. Ali njoj je bilo jasno da njegove riječi nisu bile tek pusta prijetnja. Ona odmahne glavom.
Utoliko gore. Umrijet ću, ali natrag se ne mogu vratiti. Možeš to kazati Drvoguzu.
Kraljičin patuljak prekrije oči tragičnim pokretom.
Ah! Strašno li je vidjeti ovako lijepu ženu s rasporenim grkljanom!
Dok je ona odlazila, on dohvati za skut njezine suknje: - Rečeno u povjerenju, bilo bi bolje da ti sama porazgovaraš s Drvoguzom.
Kišilo je. Ubrzavši korak, Anđeliki se srce ispuni nekom neodređenom tugom, dok je u ustima osjećala gorak ukus kakoa.
„Vjerujem”, mislila je gledajući rijeku koja je silovito proticala, „da ne postoji nijedna druga žena koja je u tako malo vremena doživjela tako mnogo nevolja. Pred nešto više od godine dana, kad sam otišla u Louvre, primila me je Velika
gospođica i razgovarala sam s kraljem. A sad mi kraljičin patuljak čini čast primajući me u svojem privatnom kutku.” Ali kad je ušla u pečenjarnicu „Hrabrom pijevcu”, gosti koji su sjedili za stolovima, dočekaše je s poklicima, lupajući noževima po tanjurima.
Lijepa Anđelika! Lijepa Anđelika!
„Neka me Bog kazni ako sam previše ohola”, pomisli ona, „ali draže mi je biti kraljica u mojoj pečenjarnici, nego služavka u Louvreu. Imaj na umu, lijepa moja Anđeliko, da onoga dana kad se ponovo pojaviš pred kraljem, mora biti bar pet milijuna livara dijamanata na tvojoj haljini!” Ta joj misao ozari lice smiješkom i ona se veselo zaputi u kuhinju.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:19 am





21.
ANĐELIKA KOD DRVOGUZA


Počevši od mjeseca prosinca, Anđelika je sve svoje vrijeme posvetila poslovanju pečenjarnice. Gostiju je bivalo sve više. Zadovoljstvo cvjetarica je urodilo dobrim plodom. U „Hrabrom pijevcu” su se specijalizirali za proslave cehova. Svijet koji je pripadao raznim zanatima, sretan da okvasi grlo i da se do sita najede u društvu, a u čast svetaca zaštitnika, dolazio je ovamo na prijateljske večere pod svježe obojene tavanice, gdje se uvijek mogao naći bogati izbor divljači, kobasica i suhog mesa.
Čak je i nepovredivi ceh mesara, najmoćniji i najstariji ceh pariški, priredio tu svoju godišnju večeru na Silvestrovo. Bio je to period proslava. Poslije Božića, dolazila je Nova godina, potom Sveta tri kralja, a onda karneval.
Povorke luđaka su jurile gradom tresući svojim zvončićima. Vrhunac zabavljanja se odvijao baš u krčmama, gostionicama, pečenjarnicama, na svim onim mjestima gdje se dobro jelo i pilo. Pijanstvo je bila mana kojoj su se svi prepuštali u to vrijeme, a proždrljivost mali grijeh.
Anđelika se posvetila tome da zasiti grla i želuce izbirljivaca. kao što bi pojahala jogunasta konja koji bi jurio brzo i odveo je daleko.
Poslije radnika, zanatlija i trgovaca u „Hrabrom pijevcu” su se počele viđati bande razuzdanika, raskalašenih i rafiniranih filozofa koji su propovijedali pravo na svaki užitak, preziranje žene i nepostojanje Boga. Nije bilo lako izbjeći njihovim bezobzirnim rukama, a osim toga, pokazali su se prgavi pri izboru jela. Iako je Anđeliku ponekad plašio njihov cinizam, ipak je računala da će oni njezinoj pečenjarnici napraviti opravdanu propagandu koja će joj privući bolje goste.
Dolazio je ovamo i svijet iz kazališta. Oni su, ne skidajući crvenih lažnih nosova, dolazi u skupinama da bi se divili podvizima majmunčića Piccola.
Ovo je majstor nad majstorima - govorili su. - Da se ova životinjica kojim slučajem pojavila na svijetu pod ljudskim likom, kakav li bi ona glumac bila!
Oznojena čela, obraza kuhanih na vatri, ruku masnih i prljavih, Anđelika se bacala na posao ne misleći ni na šta drugo osim na taj trenutak. Smijati se, izbaciti dovitljivu riječ, skinuti sa svoga ramena nečiju isuviše smjelu ruku nije za nju predstavljalo osobiti trud. Miješati umake, sjeći povrće, pripremati jela, sve ju je to zabavljalo.
Sjeti se da joj se sviđalo pomagati u kuhinji u Monteloupu, dok je bila mala. Ali osobito se u Toulousi posvetila kuharskom umijeću pod vodstvom rafiniranog Joffreya de Peyraca, čiji je stol u Palači radosnog znanja bio glasovit u čitavom kraljevstvu.
Sastavljati poneke recepte, dozivati u sjećanje neke od nepovredivih nazora gastronomskog umijeća, ispunjalo ju je na trenutke sjetnom radošću.
Jednu jedinu stvar nije mogla podnijeti: nije mogla čuti da Florimond kašlje. Odmah ju je spopadao strah da je obolio od neke bolesti protiv koje ga ona nije mogla zaštititi. On je bio suviše nježna zdravlja. Neće uspjeti da ga othrani. Prije ili poslije odnijet će to svoje blago na groblje Saints-Innocents. Susjede su joj to govorile, mašući glavom gledajući velike podočnjake djetetove. „Nećete ga othraniti. Ja sam izgubila tri… ja pet…
Smrtnost djece je bila vrlo velika. Liječnici neznalice ubijali su te male stvorove propisujući im dva lijeka: puštanje krvi i čišćenje crijeva. Osim toga, puk nije bio dovoljno imućan da pozove lječnika. Majke su se upropaštavale kupujući kod ljekarnika neke trave, nazvane ljekovite, koje često nisu iziskivale od onih koji su ih pripremali drugog truda do da ih poberu šetajući se svojim vrtovima. Djeca su umirala, a pogrebi su tužno promicali ulicama uz jednolično pjevanje psalama, dok su na prozorima u kući malog mrtvaca izvirivale crne zastave posute bijelim cvijećem, znakom nevinosti. „Bog ga dao, Bog ga uzeo!” Sitan svijet radnika, zanatlija i malih trgovaca lako se mirio sa sudbinom. Duboka vjera je od njih, kroz vjekove napravila najstrpljiviji i najmarljiviji društveni sloj kraljevstva. Oni su jednostavno podnosili iskušenja, sudbinu često mučnu te je često radost njihovih priroda odnosila pobjedu te si ih čuo da pjevaju.
„Da ljubim Boga, možda ne bih toliko trpjela slušajući Florimondov kašalj”, mislila je Anđelika. „Ako umre, srce će mi pući. Zamrzit ću na svijet i život!”
S hladnoćom Florimondu je počelo curiti iz nosa, uši mu se zagnoje i on se kraju razboli.
Dvadeset puta na dan Anđelika je koristila trenutak predaha u poslu da bi se u trku uz sedam katova uspela u potkrovlje, gdje je malo tijelo mrcvareno ognjicom nastavljalo da se bori protiv smrti. Ona je drhtala primičući se ležaju, a potom bi odahnula s olakšanjem uvjerivši se da još diše. Polako je milovala široko ispupčeno čelo osuto sitnim kapljicama znoja.
„Ljubljeni moj! Lijepi moj dječače! Bože, ostavi mi moje slabašno dijete…! Bože, neću tražiti više ništa od života! Ponovo ću odlaziti u crkvu, platit ću misu. Ostavi mi moga dječaka!”
Trećega dana Florimondove bolesti gazda Bourjus kiselo „naredi” Anđeliki da se preseli na prvi kat gdje on više nije spavao otkada mu je umrla žena. Kakav je to način da se dijete njeguje u potkrovlju ne mnogo većem od ormara i gdje se noću gura njih osmorica uključujući majmunčića? Takvi se postupci pristoje ciganki, djevojčuri bez imalo srca!
Florimond je ozdravio, ali Anđelika je ostala u velikoj sobi na prvom katu sa svoja dva mališana, dok je Flipota i Linota dopalo drugo potkrovlje. Rozina je i dalje dijelila krevet s Barbom.
I htio bih - zaključi gazda Bourjus crven od ljutine - da mi više ne nanosiš sramotu time što mi svakoga dana valja gledati onu lakejsku ništariju kako pod nosom svih susjeda baca drva u moje dvorište. Ako se želiš ogrijati, otiđi u drvarnicu i uzmi drva koliko ti treba.
Anđelika je preko sluge odmah poručila grofici de Soissons da joj više nije potrebna njezina pomoć i da joj zahvaljuje na milosrdnom činu. Kad je sluga posljednji put došao, ona mu podijeli napojnicu. Ovaj, koji još ne bijaše došao k sebi od zaprepaštenja što ga je doživio prvoga dana kad je Anđeliki dovezao drva, odmahne glavom.
Mogao bih mirne duše reći da sam bio prisiljen koješta raditi u životu, ali nikad sretati se sa ženom kao što si ti!
U tome bi bilo tek pola zla - otpovrne Anđelika - da i ja tebe nisam bila prisiljena viđati svaki dan…
U posljednje vrijeme poklanjala je hranu i robu što joj ju je slala gospođa de Soissons prosjacima i sirotinji što su se u sve većem broju okupljali u blizini pečenjarnice „Hrabrom pijevcu”. Među ovima je vidjela mnoga poznata lica koja su je šutke i prijeteći motrila. Ona ih je darivala trudeći se da time pridobije te neprijateljske snage.
Šutke je ona od njih tražila pravo na slobodu. Ali oni su iz dana u dan sve više tražili. Plima njihovih dronjaka i njihovih štaka sve je jače zapljuskivala njezino sklonište. Pa i sami gosti pečenjarnice su se bunili protiv njihove navale govoreći kako je pred pečenjarnicom bilo više prosjaka nego pred crkvenim vratima. Vonj njihovih prnja i pogled na njihove gnojne rane sigurno nisu podsticali tek.
Gazda Bourjus je urlao, ali ovaj put istinski bijesan.
Ti ih privlačiš kao što zibet privlači zmije i stonoge. Prestani već jednom da im dijeliš milostinju i oslobodi me te kuge inače ćeš me prisiliti da se rastanem od tebe.
Ona je odgovarala:
Po čemu vi sudite, da vaš posao trpi više od prosjaka nego poslovi drugih? Niste li čuli glasove o nestašici, koji kolaju po čitavoj zemlji? Priča se da izgladnjeli seljaci navaljuju u gradove kao vojska i da se bijednici strahovito množe… Zima je tome uzrok, i nestašica...
U stvari, nju je bilo strah.
U velikoj i tihoj sobi u kojoj se čulo jedino disanje dvoje djece, ona je noću ustajala i s prozora promatrala kako na mjesečini blista gusta voda Sene. Podno kuće je bila pjeskovita obala na koju su svršavali otpaci i ostaci iz pečenjarnice: perje, čaporci, iznutrice, ostaci koji više nizašto nisu bili. Psi i gladuši dolazili su i čeprkali ne bi li našli štogod za staviti u usta. I sad ih je čula. Bio je to sat kad su zvižduci i krici zločinaca parali noć Pariza. Anđelika je znala da je na nekoliko koraka odatle, odmah iza Mosta mjenjača, počinjala obala Gesvres, pod čijim se zvučnim svodovima jati gradski ološ. Ona se dobro sjećala te vlažne i prostrane spilje u koju se slijevala krv s klaonica što su se nalazik u Ulici Stari fenjer.
Anđelika nije više dijelila sudbinu tog prokletog svijeta noći, već je pripadala onima koji su se u dobro zabravljenim kućama uticali znaku križa kad su čuli hropac smrti što se penjao s mračnih uličica.
To je već bilo previše. No neće li je breme prošlosti zaustaviti napola puta? Anđelika je prilazila krevetu na kojemu su spavali Florimond i Cantor.
Florimondu su duge trepavice zasjenjivale sedefaste obraze. Kose su mu oko glave tvorili veliku tamnu aureolu koja se stapala s Cantorovom kosom koja je bivala sve gušća i veća. No ovoga su se uvojci prelijevali u kestenjastozlatnim tonovima dok su se Florimondovi crnjeli kao gavranovo krilo.
Anđelika je opažala da je Cantor svojim izgledom naginjao „njezinoj strani”. On je pripadao rodu, i rafiniranom i seljačkom, rodu de Sance od Monteloupa. Neće se isticati velikim srcem, ali će biti strastan, neće voljeti odgoj, već jednostavnost. Podsećao ju je na Josselina svojim tvrdoglavim čelom, na Raymonda svojom mirnoćom, na Gontrana svojom sklonošću prema samoći. Fizički ju je podsjećao na Madelonu, samo što nije bio osjetljiv kao ona.
Taj debeljuškasti mališan, svijetlih i pametnih očiju već je bio svijet za sebe, sve u svemu skup vjekovnih mana i vrlina. Ostavi li mu slobodu i da njom raspolaže po svojoj volji, s njim neće imati briga. Kad ga je jednom prilikom Barba umotala u povoje i čvrsto ga stegnula, taj mirni Cantor poslije nekoliko trenutaka čuđenja, strašno se razgnjevio.
Poslije dva sata zaglušeni susjedi su zahtijevali da mu se da sloboda.
Barba je tvrdila da Anđelika ne mari mnogo za svog mlađeg sina već da više voli Florimonda. Ova je odgovarala da je za Cantora ne mori briga. Cantor je svakom prilikom pokazivao jasno da je njemu nadasve stalo da ga se pusti na miru, dok je Florimond bio osjetljiv i on je tražio da se oko njega bave, da se s njim razgovara, da se odgovara na njegova pitanja. Trebalo mu je posvećivati mnogo brige i pažnje.
Između Anđelike i Cantora nisu bile potrebne ni riječi ni pokreti. Bili su iste rase. Koristeći trenutke mira za pustih poslijepodnevnih sati, sjela bi ispred vatre i uzimala ga na koljena. Promatrala ga je i divila se njegovu crvenom i punačkom tijelu i rijetkoj snazi tog mališana koji još nije imao ni godinu dana i koji se poslije svog rođenja - pa čak i prije no što se rodio, mislila je - stalno borio da nadživi,
tvrdoglavo se otimljući smrti koja je isuviše često zaprijetila njegovu krhkome bitku.
Sisao je pileću kost i s vremena na vrijeme njegove zelene oči, sasvim nalik njenima, zablistale bi veselim sjajem i susretljivo.
Cantor je bio njezina snaga, Florimond njezina lomnost i kao takvi predstavljali su dva suprotna pola njezine duše.
Nestašica o kojoj je Anđelika govorila nije bila prazna riječ tek tako nabačena, već je počela tući na gradska vrata odmah poslije Sveta tri kralja. Žetva je bila vrlo mršava. Još su mnogi vojnici lutali selima, a osobito je poreski sistem omogućavao spekulantima da rade što ih je volja. Hapšenje gospodina Fouqueta uništilo je sistem bezobzirne pljačke, ali je odgovor gospodina Colberta bio previše energičan. Ponegdje su zalihe bile paljene ili bacane u rijeku. Stigla je zima, a ambari su bili prazni. Velika se neimaština širila sa sve žešćom hladnoćom.
Ta je zima bila mračna, oštra kao sablja, i kao stvorena upravo za to da izazove svaku vrst nevolje.
U nekoliko dana snabdijevanje Pariza hranom postalo je vrlo otežano. Zaštićeni od svojih udruženja, svi oni zanati koji su imali veze s hranom manje su trpjeli nestašicu od drugih. U pečenjara, mesara, slastičara i pekara uvijek će se naći nešto za jelo, ali su zato u svojoj trgovini imali velikih poteškoća. Gosti su bili sve rjeđi. Anđelika se žalostila videći da joj sezona svečanih večera nije donosila korist kojoj se nadala. Ali zahvaljujući Božjoj providnosti, ona i njezini drugovi bili su u sigurnosti. Ponovo se radovala što se sklonila u pečenjarnicu: inače bi zasigurno i ona i njezini sinovi bili pomrli od gladi za tih nekoliko tragičnih mjeseci.
U Parizu je još jednom na puk navalila glad, još jednom je kuga, njezina vječita družica, kosila sirotinju. Narod se procesijama obraćao Nebu za pomoć izvlačeći iz crkava još jednom zlato moćnika i crkvene barjake i noseći ih kroz smrznute ulice na kojima su se ljudi rušili pogađani epidemijom ili hladnoćom.
Iz Louvrea je kralj naredio da se sirotinji razdijeli uvezeno žito. To su žito zvali
„kraljevim žitom”. Poplava gladnih, slabo ishranjenih, vječito odrpanih te siromašnih koji su zbog stida tražili skrovita mjesta da umru, svakim je danom bivala sve veća. Neki je stranac pisao da je imao dojam da se stanovništvo Pariza sastoji samo od prosjaka i bogalja. Zaista se ta nevolja pridružila ostalima. Pandurima je bilo naređeno da grad oslobode te napasti, stoga su ih u grupama zatvarali u velika sirotišta Bicerte i Salpetriere.
U Ulicu Dolina bijede koja se htjela poigrati svojim mukotrpnim imenom, sklanjali su se mnogi od onih koji su bili dosta bogati da ne osjete nestašicu.
Pošto je prošao prvi trenutak pomutnje, Anđelika odluči da iskoristi situaciju. Nije li bilo pošteno da ona lijepa gospoda plate poteškoće na koje se nailazi da bi se dobavilo perad i pečenku? Nije li im trebalo naplatiti opasnosti kojima se izlagala u Davidovu društvu odlazeći čak u okolicu Meudona i Grenelle da bi krišom nabavila janjce i piliće? Oboružavali su se ražnjevima ako slučajno nalete na nepoćudno društvo. Anđelika je ponovo ispod prslučca počela skrivati bodež Rodogonea Egipćanina.
Više puta je sebi i svom drugu spasila glavu zahvaljujući poznavanju šatrovačkog govora. Bili su prisiljeni nadugačko zaobilaziti da bi izbjegli pandure, plaćanje cestarine pred gradskim vratima.
Jest, sve je to trebalo skupo platiti. Gosti su to vrlo dobro znali. Bili su bogati, ali nisu mogli jesti svoje cekine, dok će se u pečenjara, mesara, slastičara i pekara uvijek naći nešto za jelo.
Bila su to tri strašna mjeseca.
Studen je bivala sve žešća, nestašica je bivala sve žešća, sirotinja je bivala sve žešća i sve opasnija. Anđelika odluči da pođe u posjetu Drvoguzu. Već odavna je to trebala učiniti. Barkarola joj je to savjetovao, ali ponestajalo joj je snage pri pomisli da joj valja ući u kuću Velikog Coesrea.
Još jednom se morala suzdržati, svladati nove poteškoće, dobiti još jednu bitku. Jedne mrke i hladne noći stiže u predgrađe Saint-Denis.
Odveli su je pred Drvoguza koji je stanovao u dnu svoje kuće od blata, sjedeći na nekoj vrsti prijestolja, okružen dimom i čađom s uljanica.
Pred njim, na zemlji, bio je postavljen lavorčić od bakra. Ona baci u nj prilično tešku kesu, a pokloni još jedan dar: ogromno i još krvavo stegno bravetine i pogaču kruha, vrlo rijetku hranu u ono vrijeme.
Pa nije tako loše! - promrmlja Drvoguz. - Već je prilično dugo što te čekam, markizo. Znaš li da si se u opasnu igru bila upustila?
Znam da samo tebi dugujem što sam još živa.
Primakne mu se. S obje strane Drvoguzova prijestolja stajale su mračne ličnosti njegova groznog kraljevstva: Veliki eunuh, Mali eunuh sa svojim znakovima dvorskih lakrdijaša, metlom i vješalima na kojima je visio krepani pas, te Sjedobradi, sa svojom lelujavom bradom i svojim šibama, znakovima nekadašnjeg učitelja u navarskom koledžu.
Drvoguz je imao na sebi besprijekornu kravatu i krasan šešir s dva reda crvenih pera.
Anđelika se obavezala da će mu donijeti sama ili će mu poslati, svakog mjeseca istu svotu i obeća mu da na njegovu „stolu” nikad ničega neće nedostajati. Ali je zauzvrat tražila da joj ne smetaju u njezinu novom životu. Zatražila je također da prosjaci napuste prag „njezine” pečenjarnice.
Po izrazu Drvoguzova lica shvati da je postupila kao što je trebalo i da je on bio zadovoljan.
Opraštajući se od njega, ona mu se duboko pokloni.

* * * Anđelika se osjećala laka i živa kao ptica.
U Parizu je još uvijek vladala glad, velika glad, poslovi su išli naopako, ali približavalo se proljeće.
Da bi narodu razbio brige, kralj je upriličio viteški turnir koji je stajao koliko i brod pun žita. Ali tom računicom nitko nije htio razbijati glavu. Poslije svih onih nevolja, sad su se htjeli zabavljati. Ako se izuzmu vješanja i procesije, narod se još jedino zabavljao baveći se kraljem i njegovim dvorom. Buduća stoljeća koja će na pijedestal božanstva podići plesače, majstore kista i pera, moći će napisati da su „zvijezde” onog vremena bili kralj i prinčevi. Njima su ljudi s ulice posvećivali svoje misli i svoje interesiranje.
Pošto je naslutio profil njegova veličanstva u kočiji, postolar se veselije hvatao svog posla.
Građanin je s revnošću čitao „Gazetu” gdje su pojedinosti o kraljevim zabavama, o haljinama princeza i kraljevim zdravicama bile opisane u stihovima, u ditirambima što ih je sastavljao gospodin Loret, pjesnik ulizica.
Nedjeljom su svi jurili u Saint-Germain, u Saint-Cloud ili u Versailles da bi gledali Luja XIV kako sam jede pola srne, okružen zlatnim i srebrnim posuđem.
Kao i svi drugi i Anđelika se u Ulici Richelieu divila četvoroprezima koji su kretali na trg smješten između Tuileries i Louvrea, na kojemu su se trebale održati trke.
Na čelu, u rimskoj dvokolici, u žutocrvenoj livreji, kralj je zasljepljivao poglede svojim odijelom od srebrnog brokata. O pasu je nosio zlatnu sablju ukrašenu dijamantima, a gustu mu je i dugu kosu pritisnuo srebrni šljem, ukrašen dragim kamenjem i dijamantnim ružama, a na njemu se kočila perjanica plamene boje.
Gomila ga je pozdravljala radosnim klicanjem.
Poslije kralja išao je Gospodin u perzijanskom ćetveropregu, odjeven u crveno- bijelu livreju. Zatim je nastupao princ Conde u turskom četveropregu s turbanom na glavi i u ruhu posutom zlatnim polumjesecima.
Američka četa vojvode de Guisea, koja je išla na kraju, pobrala je aplauze svjetine zbog svoje posebnosti i svog egzotizma.
Svi su konji bili pokriveni panterskim kožama, a čela im krasili uspravni rogovi što im je davalo izgled apokaliptičkih životinja.
A pratili su ih neki neobični stvorovi: bradati satiri okićeni vinovom lozom, crnci koji su za sobom natezali medvjede, ljudi obojeni crvenim bojama, s kapama na glavi načičkanim školjkama ili koraljima ili zakrinkani strašnim glavama dlakavih zmajeva. Tigrove kože ili svilene tkanine sinje boje s utisnutim likovima riba krasili su vitezove, oboružane sjekirama, lukovima i strijelama.
Vojvoda de Guise s groznom krinkom na glavi, prsima stegnutim u oklop od zmajeve kože, predstavljao je dosta dobro divljega kralja onog tajnovitog carstva Zapadnih Indija, izgubljenog tamo iza beskrajnog mora.
Pošto je vidjela taj mimohod iz tisuću i jedne noći, Anđelika se vrati u Ulicu Dolina bijede. Ispriča Florimondu o čudesima što ih je vidjela. Opis Indijanaca iz američke čete ga neobično oduševio i baš suprotno no što se bojala, nije pokazivao straha već su ga te priče privlačile kao i nju nekada.
Navečer bi je znao zapitati svojim čeznutljivim glasićem:
Mama, kad ćemo otputovati u Ameriku?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:20 am






22.
GOSTIONICA "CRVENA KRINKA" POSTAJE GLASOVITA


Djevojko moja, neka me Bog kazni ako ikada još moja noga prijeđe preko praga krčme u kojoj se usuđuju na ovako bezočan način varati najfinija nepca Pariza.
Začuvši tu svečanu izjavu, Barba potrči u kuhinju. Gost se potužio. Prvi se put potužio otkako je dolazio u pečenjarnicu „Hrabrom pijevcu” uvijek sam, šutljiv, odjeven u svilu i nakinđuren vrpcama.
Taj čovjek je sam po sebi bio kao tanjur najbiranijeg jela i jeo je skrušeno i plaćao dvaput više no što je iznosio račun.
Zato je njegova izjava odjeknula kao grom iz vedra neba i valjalo joj je posvetiti pažnju.
Stoga Anđelika požuri odmah k njemu. Čovjek je odmjeri od glave do pete. Izgledao je vrlo zlovoljan, ali kao da je bio iznenađen ljepotom i otmjenošću koja je zračila iz mlade gostioničarke.
Nakon trenutka oklijevanja, on nastavi:
Djevojko draga, želim vas obavijestiti da neću više staviti nogu u vaš lokal, ako me se još jednom pokuša ovako nasamariti.
Anđelika se trudila da svom držanju dade što ponizniji izraz dok ga je pitala što se, u stvari, dogodilo.
Na to pitanje gost ustane u nastupu vrlo velikog uzbuđenja. Bio je crven u licu i ona ga htjede udariti po leđima pitajući se nije li mu možda zastala pileća kost u grlu.
Gospodin na kraju dođe do daha i riječi.
Vi, ljepotice moja, možete po mom izgledu zaključiti da u svojoj palači imam dosta slugu te, prema tome, ne dolazim od nevolje na doručak u vašu gostionicu. Prvi put sam ovamo zašao sasvim slučajno, privučen apsolutno božanskim mirisom koji je lebdio oko vaših vrata. Uhvatio sam se na nju, na moje veliko iznenađenje, ovdje sam okusio jedan od onih omleta kakve niti ja, savjetnik sabora, ne umijem pripremiti!
Pošto je letimičan pogled bacila na stol, Anđelika se odmah uvjerila, opazivši tek načetu bocu burgunca, da vino nikako nije bilo razlogom čudnovatog ponašanja savjetnikova. Suzdržavši želju da se nasmije, odgovori bezazlenim tonom.
Gospodine, skromni gostioničari naše vrste još mnogo toga treba da nauče. Nisam, međutim, znala, priznajem otvoreno, da je tako teško ugoditi savjetnicima sabora…
Sav zaokupljen problemom omleta, gost je nastavio da iznosi svoje prigovore. Ukratko, omlet kojim je danas poslužen bio je sasvim drugog teka od omleta o kojemu je sačuvao božansku uspomenu.
Pa ipak, jaja su svježa… - usudi se primijetiti Anđelika. Savjetnik sabora je prekine tragičnim pokretom ruke:
Samo bi još to trebalo! Nije problem u tome. Ja bih želio znati tko je pripremio onaj omlet prije nekoliko dana jer, nećete me, valjda, uvjeriti da je ovaj omlet isti kao i onaj.
Razmislivši, Anđelika se sjeti da je ona sama pripremila „glasoviti” omlet.
Raduje me što vam se svidio - reče ona - ali moram priznati da je donekle i puki slučaj što sam vam ga odmah spremila. Naime, taj omlet treba prethodno naručiti kako bih se mogla pobrinuti za sve sastojke koji u nj idu.
Sjajom pohlepe zablistaju sitne praseće oči savjetnikove. Molećivim ju je glasom preklinjao da mu povjeri sastav tog recepta i ona je sad bila primorana da brani svoju kuharsku tajnu s onom istom koketerijom kojom bi bila branila svoju krepost.
Kao praktična žena, ona je odmah ocijenila tipa te odluči da stekne njegovu naklonost pomislivši odmah kako bi on mogao postati nepresušiv izvor zarade za pečenjarnicu „Hrabrom pijevcu”.
Sasvim mirno rukama se podboči o bokove zauzevši držanje oprezne i prepredene gostioničarke i odgovori da je njemu, s obzirom da se tako dobro razumije u kuharsku vještinu, sigurno dobro poznato kako kuhari ne odaju svoje najvrednije recepte tek tako, već traže da im se za njih dobro plati.
Usprkos njegovom visokom društvenom položaju, debelom se gospodinu omaklo par zvučnih psovki, ali na kraju uzdahne i složi se da je njezin zahtjev pošten i na mjestu. Razumije se, on će dobro platiti, ali uz uvjet da ona pripremi omlet koji će biti potpuno isti kao i onaj prvi. Obećao je uz to da će za tu priliku dovesti najizbirljivije sladokusce u Palači pravde i saboru da o tome prosude.
Anđelika pristane na njegov prijedlog i dobi mnoge pohvale od elegantne gospode. Ona naposljetku napiše recept i uruči ga savjetniku Bernavu, a u naknadu dobi poprilično tešku kesu. Savjetnik uze recept i stane ga čitati drhtavim glasom, kao da se radilo o ljubavnom pismu.
"U tuce stučenih jaja staviti štipak zelena luka, jednu ili dvije pržene kukme pijevca, tri ili četiri grančice bedrenika, tri ili četiri listića volujka, isto toliko kiseljače, jedan ili dva listića majčine dušice, dva ili tri lista mekane loćike, malko mažurane, miloduha, grbača. Sve to sasuti u tavu u koju je prethodno usuto podjednako ulja i maslaca iz Vanvesa. Na kraju politi svježom kremom.”
Poslije čitanja nasta svečana tišina, a savjetnik će ozbiljno Anđeliki:
Gospođo, moram priznati da se nikad ne bih odlučio da upoznam druge s ovom tajnom dostojnom bogova, pa ni za svotu dvaput veću od one što smo vam je uručili. U vašem postupku slobodan sam prije svega vidjeti vašu želju da nam ugodite, a moji prijatelji i ja trudit ćemo se da vam se odužimo posjećujući ovo gostoljubivo mjesto…
I tako je Anđelika privukla izbirljivu klijentelu „sladokusaca”. U njezinu su pečenjarnicu počeli navraćati grof de Broussin, Bussy-Rabutin, markiz Villandry. Za ovu je gospodu užitak što ga pruža stol nadilazio sve ostale užitke, pa čak i onaj što ga pruža ljubav. Kočije i nosiljke počele su se zaustavljati ispred pečenjarnice „Hrabrom pijevcu”, baš kao što je nekad snatrila.
Na njih su se ugledali građani, književnici, liječnici.
Najuporniji među ovima je bio neki doktor Lambert Martin, glasovit, pričalo se, po dvjema tezama što ih je branio na Sorboni: Est ne foemina opus naturae imperfectum17? i An quo salacior mulier eo fecundior18? Imao je navadu da bez kraja i konca govori o terapeutskim svojstvima jela što su ih stavljali preda nj.


17 Je li žena nesavršeno djelo prirode?
18 Je li žena plodnija što je razbludnija?
Preporučam vam ovaj komad srnetine pri premljen kao ragu, gospodo - govorio je svojim prijateljima. - Pretpostavlja se da ova životinja svojim pokretima, svojom lakoćom i živahnošću čisti svoje meso od svega što je suvišno u njemu. A poslije ovoga ragua čime ćete nas iznenaditi, ljepotice?
Pohanim rogovima jelena19! - odgovarala je Anđelika. - Priča se da se njima najbolje učvršćuju rogovi ponekih muževa.
Gazdu Bourjusa je poprilično uznemirila i smućivala navala te nove klijentele. Uspjeh što ga je postigla njegova pečenjarnica mogao ga je lako izložiti bezbrojnim opasnostima, a to je stavljalo na muke njegovu urođenu lijenost.
Pa ipak u mnogočemu, što se odnosilo na njegov zanat, tom debeljkastom kuharu nije bilo ravna. Bio je pravi majstor da odabere i ispeče perad, sve vrsti mesa i divljač. Osim toga, znao je pečenje rezati i izvući iz njega najbolje komade. Međutim, s ribom nije imao veliko iskustvo, uglavnom zato što on kao pečenjar nije imao pravo na pripremanje ribe. Kad ju je trebao, morao ju je naručiti kod gostioničara ovlaštenog za ribu. Ali Anđelika preko nekih gostiju koji su se za nju zauzeli kod predstojnika trgovine, zatraži i dobi, pošto je platila sto livara glavnoj cehovskoj blagajni, od potceha gostioničara ovlaštenje da može gostima služiti ribu, sir i kolače.
Kao kuhar gazda Bourjus se držao onih grubih i u isto vrijeme kompliciranih jela što su se pripremali posljednjih stojeća, to jest pripremanja mesa u tajanstvenim umacima u kojima ni nepce nije bilo kadro odgonetnuti porijeklo bezbrojnih dodataka nasumce bačenih u njih. A k tome se još kao pijan plota držao staromodnog običaja da stavlja mirise u jela. Anđelika je muku mučila da ga oduči da ne sipa čitave pregršti perunike u ragu i ružine vodice po peradi.
Ona je pristajala da uzgajačima pilića plati skuplje jarebice hranjene majčinom dušicom i mažuranom, kopune tovljene namoškanim mirodijama, ali se borila protiv svinjskog jezika u umaku od đurđica, u ambrastim kremama, u marmeladi i namoškanim marcapanima. U ono se vrijeme naveliko vrlo cijenjeno jelo.
Jednom riječju, Anđelika je sve svoje nade polagala u Davida koji se savjesno držao njezinih uputa i njezinih savjeta.
Ona je gazdu Bourjusa nepazice izgurala iz kuhinje i prebacila ga u salu, gdje se njegovo veselo lice sviđalo gostima pustivši mu slobodne ruke u pogledu vina i pripremanju uobičajenih jela koja su se sviđala puku: radnicima i zanatlijama; samo što su ovi pred nadiranjem čipkastih orukvica i šešira okićenih perjem sve više napuštali pečenjarnicu. Ali su ih ubrzo zamijenili gosti koji su u jednu jedinu večer potrošili više nego skroman zanatlija u čitav mjesec.
Poslije „sladokusaca” i „proždrljivci” pronađoše Ulicu Dolina bijede.
Jednoga dana malo društvance gospode dočeka oduševljenim poklicima trbuškastog gospodina koji se pojavio na pragu „Hrabrog pijevca”. Zvali su ga Montmaur. Bio je vrlo jednostavno odjeven, a lice je u njega bilo crveno i vesela izraza.
Pošto je blagonaklono otpozdravio sladokuscima, novi gost sjedne za poseban stol i naruči tako da su svi mogli čuti:
Jednoga kopuna na ražnju, punjenog odojka, jednoga šarana s peršunom i šest golupčića.
U skupini rafiniranih epikurejaca nasta velika živost.
Grof de Rochechouart ustane, pođe k stolu osamljenoga proždrljivca i nasloni se.
Ovaj naš dobričina Montmaur je, dakle, nepopravljiv? Vi ste se trebali pojaviti na ovome svijetu u liku guske; u tom biste slučaju imali prilike da se nakljukate dok ne puknete. Otvorite usta! Baš me zanima da li vas je gospođa Priroda obdarila nepcem…!
Debeli žderonja polako je žvakao ogromnu kuglu od bijeloga kruha, maslaca i sira, kojom ga je grof de Rochechouart počastio kao predjelom, a za tim zakoluta svojim nevinim bjeloočnicama i na kraju izusti:

19 U ono vrijeme vrlo cijenjeno jelo.
E, pa šta? Svatko prema svom ukusu.
Ovo prelazi svaku mjeru, dragi prijatelju! Odakle vam hrabrost da baš vi, učen i glasovit profesor član francuskog Sveučilišta, da baš vi govorite o ukusu, vi koji ste kadri počiniti tri smrtna grijeha protiv najosnovnijeg kuharskog ukusa?
Učeni profesor progunđa dobrostivo:
Baš ste sitničavi! Ja sam zadovoljan ukusom onoga što jedem i što ne vidim, sto mu jada, u čemu su ti tobožnji grijesi za koje me optužujete!
Znajte onda, prije svega, da se ručak ne počinje sirom. To je prvi grijeh. Nezamisljivo je staviti peršun na šarana! To je drugi! I na kraju, tko je još čuo da se riba jede poslije mesa i divljači! Ali sad, pošto sam dobro razmislio, nije to sve, jer ste počinili jedan sitan, ali uza sve to vrlo važan grijeh! Tko bi mi znao kazati koji?
Čitava se prostorija zamisli. Mortemart uzdahne:
Gospodo, gospodo, danas vam ponestaje duha! Uostalom, ja vas i shvaćam. U stvari, čovjek ne zna što bi mislio kad čuje jelovnik gospodina profesora. Žao mi je da naša draga i plemenita prijateljica, markiza Sable, nije ovdje da mi odgovori jer dobro pozna sve nijanse gastronomske etikete. Zaboga, gospodo, ne gubite glave pred ovim debelim i barbarskim predstavnikom društva izjelica. Tko pogađa?
Ima li krčmarica pravo na riječ? - umiješa se Anđelika. Mortemart se okrene na visokim potpeticama i obujmi je oko pasa.
Običnoj krčmarici naše epikurejsko i sofističko društvance ne bi dalo riječ, ali vili kao što ste vi, dajemo sva prava.
Pa evo, gospodo, u čemu je četvrti grijeh za koji optužujete gospodina Montmaura: on je unio u svoju listu golubove iako je Uskrs već prošao.
Časti mi moje i vjere, ima pravo! - oduševljeno poviče savjetnik du Bernay. - U ovo vrijeme golubovi su ili prestari ili premladi za jelo.
Svi burno zaplješću Anđeliki, a markiz Mortemart je poljubi.
Sitne zgode ovakve vrste utvrđivale su Anđelikin ugled. Bila je prava rijetkost naići na krčmaricu koja sjajno kuha i koja je znala odgovoriti baš ono što treba gospodi naučenoj na ćeretanja kakva su se vodila na dvoru i u ložnicama. Znali su da je bila pravi umjetnik u tome, ali uz to je njezina ljubaznost i dobro raspoloženje liječilo rane razočaranih čeznutljivaca. Zahvaljujući navikama što joj ih bijaše ucijepio nekadašnji njezin ambijent, Anđelika je znala dati mjeru svojim dosjetkama. Ponekad se u svojim hitrim odgovorima pozivala na mitološka božanstva, baš kao što su činile ,,kaćiperke”, ne bojeći se da će time upasti u vulgarnost.
Neki su dolazili „Hrabrom pijevcu” da bi je upoznali. Ona se, međutim, grdno prestrašila kad je među novim gostima jednoga dana prepoznala vojvodu Lauzuna i nekoliko mladića s dvora. Tog se dana pojavila pred gostima pod crvenom krinkom.
Taj su njezin čin svi oduševljenim odobravanjem popratili, a jedan od mladića je stihovima slavio „sjaj njezinih očiju od smaragda u purpurnoj škrinji.” Kadgod bi se, poslije toga, pobojala da u sali ne sretne neko poznato lice, stavljala je preko očiju krinku i svijet se malo-pomalo naučio da kaže kako ide vidjeti „Crvenu krinku”.
Mada se prilično zaokruglila, Anđelika je među sladokuscima i izjelicama gubila tek. Događalo joj se da je sanjala kako se guši komadima jela, kako se utapa u umacima. Nezasitljiva glad nekih njezinih gostiju, upravo ju je strašila.
Ako ćemo pravo - govorila im je ona - korizma će biti pravi lijek za vaše zdravlje.
Ne govorite nam o toj bijedi! - odgovarali su proždrljivci.
Odredbe o poštivanju korizme postale su vrlo stroge poslije reforme što ju je propovijedao Kalvin. Čini se da ovaj apostol nije imao hrabrosti ustvrditi da je jednako grijeh jesti meso štuke kao i meso pileta.
Odredbe su se množile kao gljive poslije kiše da bi se čitav jedan narod koji bi radije pristao da se raspne na križ nego da se liši mesa, prisilio na poštivanje posta. Vjernicima se prijetilo smrtnim grijehom ne bi li ih se spriječilo da četrdeset dana prije uskrsnuća Kristova ne okuse nikakva mesa. Odredbe su dopuštale dva obroka na dan, od čega su se izuzimali jedino bolesnici i starci preko sedamdeset godina.
Pečenjare, prodavače i preprodavače pilića kažnjavalo se velikim globama za najmanjeg kopuna. Te godine su gazdu Gardyja, mesara iz Ulice Stari fenjer, vezali za stup sramote pred velikim Chateletom i okitili ga komadima telećeg mesa zato što nije poštivao zabranu. Dangube su odlazili da ga vide, osobito zbog onih komada mesa što su im izazivali slinu u ustima.
Korizma je remetila društvene odnose u zemlji. Domaćice su postajale čangrizave i neuljudne.
Bilo je razuzdanika koji su u skupinama odlazili u Charenton da bi se tamo, pod zaštitom protestantskih sloboda nažderali pečenja. Ali najvećim dijelom svijetu je bilo stalo do vječnog spasenja. Trpjelo se, dakle, mada ne uvijek šutke.
Petnaest dana poslije početka korizme svima je već bilo preko glave ribe i povrća. Nesretni proždrljivci su se motali oko pečenjarnica i mesnica, kao Židovi oko Zida plača.
Da bi ih ohrabrila, Anđelika se šalila s onim svojim gostima koji su najviše patili uslijed korizme tvrdeći da odlično izgledaju i služila ih salatama živih boja koje su ovi jeli turobna izraza kao djeca koja uzimaju sredstvo za čišćenje. Osim toga, činila je što je mogla da bi im pripremila što veći izbor vodenih životinja - vidre, žabe, kornjače.
Na kraju, trebalo se prilagoditi glasovitoj i neumitnoj sarki, nekoj vrsti debele divlje guske kojih je u to godišnje doba bilo u obilju na sjevernim morskim obalama, a koja je s obzirom na to da je smatrana poluribom, polupticom, dospjela na listu dozvoljenih jela.
Sarka je prema nekima dolazila na svijet na ostacima truloga drva što je plutalo morem. Za te ostatke se ona držala kljunom dok se ne bi sasvima razvila. Poslije toga je odlijetala. Neki su tvrdili da je ona u stvari plod jednog stabla što je raslo na Orknevskim otocima20. Kad bi dozrio, plod je padao na zemlju i iz njega je izlazila ptica sarka.
Neki se putnik usudio tvrditi da je na jednom sjevernom otoku vidio čitavo žalo prekriveno ovim pticama i da su te ptice nesle i odgajale jaja kao bilo koji krilati stvor normalan i… zabranjen za jelo u korizmene dane. Ali odmah su ga poslali doktoru Hectoru Bocisu koji je svojim očima promatrao kako se ta ptica spontano izliježe iz morskih valova.
„U stvari”, pisao je taj doktor, „uz porijeklo ove ptice vezane su najbesmislenije priče. Ograničit ću se da iznesem rezultate svojih vlastitih istraživanja. Evo tih rezultata: ako bacite u more komad drva, ubrzo će se na tom drvu pojaviti crvi. Malo-pomalo ti će crvi dobiti glavu, noge, krila, perje. Na kraju narastu veliki kao guske i počinju letjeti.” Zahvaljujući njegovu ovlaštenom mišljenju svijet je i dalje mirne savjesti jeo sarku u doba korizme.
Pjesnici su je slavili lirskim izljevima u ime zahvalnog želuca:
I tako se stara krhotina broda u leteće patke mijenja.
O čudne li mijene! Nekad je bila drvo potom je broda,
a prije toga gljive imala lik.
Naposljetku kao ptica leti iznad morske pjene!

20 Otoci na sjeveru Škotske.
Meso joj je bilo crno, tvrdo i smrdljivo, pravo korizmeno jelo, ali je ipak bilo meso!

1663. godine Anđelika iskoristi prisilni korizmeni nerad da bi ostvarila tri zamisli koje su joj stalno bile na umu.
Prije svega, promijenila je mjesto stanovanja. Nije joj se nikad sviđao uzak i bučan stan u sjeni velikog Chateleta, gdje su se čuli krikovi ubijanih pijetlova, zaklanih životinja, gdje je sve vonjalo na meso, ribu, otpatke svake vrste, gdje se širio zadah groblja Saint-Innocents. U lijepoj četvrti Marais pronašla je kućicu s tri sobe na katu, koja joj se činila pravom palačom. Kućica se nalazila u Ulici Poštenih građana nedaleko raskršća sa Starom ulicom hrama.
Pod Henrikom IV neki je bankar počeo graditi lijepu palaču u kamenu i cigli, ali pošto je doživio slom zbog ratova ili svojih vlastitih prevara, morao je napustiti gradnju i tako je zdanje ostalo nedovršeno. Završio je samo trijem s po jednom kućicom sa svake strane ispod velikog unutrašnjeg dvorišta. Neka starica koja je, ne zna se kako, postala vlasnica tog zdanja, stanovala je u jednoj od tih dviju kućica, a drugu je iznajmila Anđeliki za skromnu stanarinu. U prizemlju su dva prozora s čvrstim rešetkama osvetljavala mali hodnik koji je vodio u malu kuhinju i prostranu sobu gdje se bijaše smjestila Anđelika prepustivši sinovima sobe na prvom katu gdje su se smjestili zajedno sa svojom guvernantom Barbom, koja je napustila službu kod gazde Bourjusa da bi ušla u službu kod gospođe Morens. To je bilo novo Anđelikino ime. Možda jednoga dana tom imenu uspije dodati plemićku česticu ,,de” Tako će njezini sinovi nositi jedno od prezimena svoga oca: de Morens. Poslije će tražiti da im se vrate titule, a možda i nasljedstvo.
Ona se zanosila ludim nadama. Novac sve može. Nije li već uspjela doći do kućice za sebe i svoje sinove?
Iako je ta kućica bila sagrađena za obitavalište vratara, kad se ulazilo u nju, gubio se taj dojam. Naime, hrastova vrata nisu nikad postavljena na trijem, ali su zato skulpture bile dovršene: dvije ovnove glave među vijencima cvijeća i voća. Ulaz u kućicu nalazio se ispod trijema.
Barba je napustila pečenjarnicu bez žaljenja. Onaj joj se posao nije nimalo sviđao, dok je, naprotiv, uživala baveći se „svojim mališanima” Od samog Anđelikina dolaska gazdi Bourjusu, ona se gotovo isključivo bavila njima. U kuhinju je Anđelika umjesto nje uzela dvije djevojke i jednog sudopera. S Rozinom koja se razvila u svježu i vrijednu konobaricu, s Flipotom kao kuharskim pomoćnikom i Linotom koji je imao posebnu dužnost da zabavlja goste, da prodaje perece, mesne valjuške i oblatne, osoblje „Hrabrog pijevca” ili bolje „Crvene krinke” bilo je dosta brojno.
Anđelika je bila sretna što je najzad mogla istrgnuti Florimonda iz bučne atmosfere gostionice. Njemu se nisu sviđali galama i nasilnosti, a sam Bog zna najbolje da je toga bilo napretek među tim ljudima iz takozvanih dobrih obitelji; baš među njima.
Plemići su odlazili u gostionice da bi se oslobodili etikete. Pod veselim utjecajem alkohola ponekad se veselje pretvaralo u tučnjavu: bacali su jedni drugima posuđe u glave, izvlačili se mačevi iz korica. Anđelika se odlučno bacala u gužvu. U tim prilikama osjećala je da je prožima borbeni Poljakinjin duh i njezino je energično djelovanje praćeno oštrim jezikom djelovalo na razularene ljude. Nije to za nju predstavljalo neki posebni trud jer je bilo dijelom njezine svakodnevne borbe koju je odlučila voditi, ne uzmičući, do konačnog cilja. Pri pomisli da gore Florimond plače ili se trese od straha koji je ta buka izazivala u njemu, njezin se bijes dvostručio. U novom će stanu biti miran. Umjesto vonja raznih pohanih jela i otpadaka, tamo će udisati svježe mirise što su strujali iz perivoja i vrtova koji su sa svih strana okruživali tu četvrt u kojoj je plemstvo, već od početka stoljeća počelo graditi svoje palače.
Djeca su s Barbom odlazila da se prošetaju u perivoje Templea, gdje su pili kozje mlijeko, u perivoje kapucina ili palače de Guisea ili u vrtove celestina, poznate po voću i sjenicima pokrivenim zelenilom.
Prve večeri kad se preselila u Ulicu Poštenih građana, Anđelika se, vrlo uzbuđena, penjala iz prizemlja na prvi kat. Nije imala mnogo namještaja: po jedan krevet u svakoj sobi, te kreveti za djecu, dva stola, tri stolice i nekoliko jastučića od kadife za sjedenje. Ali je zato u kaminu plamsala vatra, a soba mirisala na palačinke. U stvari palačinkama se slavilo ulazak u novi stan. Patu, pas, mahao je repićem, a Jasmina, sluškinja, osmjehivala se Florimondu. a on joj uzvraćao osmijeh. Anđelika je nedavno skočila do Neuillyja po Florimondove i Cantorove drugove iz vremena bijede. Smjestivši se u Ulici Poštenih građana, ona je pomislila kako bi joj tu bio potreban pas čuvar. Četvrt Marais je bila pusta i opasna po noći. Bilo je tu mnogo neobrađena zemljišta, a osim toga kuće su bile vrtovima odijeljene jedna od druge. Anđelika je, doduše, uživala Drvoguzovu zaštitu, ali u mraku lupeži se mogu lako zabuniti. Tako se ona u dobar čas sjetila djevojčice, kojoj, nema sumnje, ima da zahvali za život svojih sinova, i životinje koja je štitila prestrašenoga Florimonda. Dadilja je nije zasigurno prepoznala, jer je Anđelika stavila preko lica krinku, a dotamo je otišla u unajmljenoj kočiji. Za novac što joj ga je Anđelika ponudila, dobra se žena rastapala od osmijeha te pusti bez prigovora da djevojka, njezina nećakinja, i pas napuste njezinu kuću. Anđelika se pitala kako će Florimond reagirati, ali čini se da su mu djevojčica i pas ostali u dobroj uspomeni. Ali se zato Anđeliki, dok je promatrala Jasminu i Patua, srce cijepalo od boli sjetivši se kako je Florimonda pronašla u pasjoj kućici, te se ona ponovo zaklinjala da njezini sinovi ne smiju više nikada osjetiti ni glad ni hladnoću.
Tu večer se bijaše bacila u luđačke troškove kupujući im sve moguće igračke. Ne one vjetrenjače ili konjske glave nabijene na štapove što se za nekoliko novčića mogu kupiti na Novom mostu, već igračke što su se prodavale u galeriji Palače za koje se tvrdilo da su izrađene u Niirnbergu: koćijicu od pozlaćenog drva s četiri lutke, tri psića od stakla i zviždaljku od slonove kosti, a za Cantora jaje od obojenoga drva u kojemu je bilo više manjih jaja.
Gledajući svoju obitelj, Anđelika je govorila Barbi:
Barba, ova dva dječaka će jednoga dana pohađati Akademiju na Mont-Parnassu i predstavit ćemo ih na dvoru.
Barba je odgovarala sklapajući ruke: - Sigurna sam u to, gospođo. Uto ulicom prođe objavljivač umrlih.
Slušajder, o usnuli svijetu, Bogu se pomoli za svoje mrtvace. Anđelika srdito pojuri prema prozoru i sasu mu vrč vode na glavu.
Druga je zamisao Anđelikina bila da promijeni naziv pečenjarnice „Hrabrom pijevcu” koja je, zahvaljujući njezinu uspjehu, bivala sve poznatija pod imenom
„Crvena krinka”. Želje mlade žene u tom pogledu su bile dosta velike. Osim jedne
„grančice” od kovanog željeza postavljene tako da visi nad ulicom a na kojoj je imala biti naslikana crvena krinka, ona je željela i oslikanu firmu postaviti nad vratima gostionice.
Jednoga dana vraćajući se s tržnice zaustavi se pred firmom jednoga trgovca oružjem. Na toj firmi je bio prikazan stari vojnik bijele brade kako pije vino iz svoga šljema, dok je čelik njegova koplja neobično blistao pored njega.
„Ali ono je stari Guillaume!” poviče zaletivši se navrat-nanos u radnju. Vlasnik joj reče da je to remek-djelo nad njegovim vratima djelo slikara Gontrana Sancea koji stanuje u četvrti Sain-Marcel.
Anđelika potrči. Srce joj je snažno tuklo. Na trećem katu jedne kuće skromna izgleda otvori joj vrata mlada žena, crvena i nasmiješena.
U ateljeu Anđelika primijeti Gontrana za slikarskim stalkom okruženog platnima i bojama: ažurnom, crvenosmeđom, pepeljastomodrom, takozvanom mađarskom zelenom bojom…
Pušio je lulu i slikao golog anđelka, a kao model mu je pozirala djevojčica od nekoliko mjeseci, pružena na sagu od modrog baršuna.
Posjetiteljica je bila zakrinkana i uze tumačiti vlastite želje u pogledu firme. Zatim skine krinku i prasne u smijeh. Učini joj se da je Gontran zaista veseo što je vidi.
Sve je više ličio ocu. Na isti je način stavljao ruke na koljena, kao posrednik, da sluša. Reče joj da je uspio dobiti radnju i da se oženio kćerkom svog nekadašnjeg gospodara, Van Ossela.
Zaboga, oženio si se jednom građankom! - poviče ona prestrašeno iskoristivši trenutak dok se mlada Holanđanka nalazila u kuhinji.
A ti? Ako sam dobro čuo, vodiš nekakvu krčmu i poslužuješ pićem osobe koje su daleko ispod mene u pogledu društvenog položaja.
Poslije trenutka šutnje ponovo progovori:
Dotrčala si da me vidiš, ne oklijevajući, bez lažnog stida. A bi li isto tako otrčala da izneseš svoj položaj Raymondu, koji je nedavno imenovan za ispovjednika kraljice majke, Mariji Agnezi, kraljičinoj dvorskoj gospođici i kurvici u Louvreu, što je potpuno u skladu s poimanjem tih lijepih djevojaka, ili malom Albertu koji se nalazi kao paž u palači markiza de Rochanta?
Anđelika prizna da se radije drži podalje od tog dijela svoje obitelji i upita što je bilo od Denisa.
On je svršio u vojsku. Naš otac je sretan. Napokon jedan Sance u kraljevskoj službi! Jean Marie, posljednji od braće nalazi se u Zavodu. Možda mu Raymond pribavi neki crkveni položaj jer je u odličnim odnosima s kraljevim ispovjednikom koji drži ključeve imenovanja. Na kraju ćemo i mi imati biskupa u kući!
Ne čini li ti se da smo mi neka čudna obitelj? - upita Anđelika tresući glavom - Sancei su se rasporedili dužinom čitave društvene ljestvice - Hortenzija plovi između dviju voda sa svojim mužem prokuratorom. Održavaju mnoge društvene veze, ali žive dosta jadno.
Krivnjom one priče o otkupljivanju položaja država im evo već četvrtu godinu niti jednog novčića nije dala.
A da li ih vidiš koji put?
Pa vidim. A isto tako i Raymonda i ostale. Nitko od njih nije previše zadovoljan da me sretne ali ipak se ne libe da me zamole da im napravim portret.
Anđelika je časak oklijevala.
A kad se nađete… govorite li možda o meni?
Nikad! - mrko odgovori slikar. - Ti si isuviše okrutno sjećanje za nas, prava nesreća, pad koji nam je rastrgao srce, mada ga nemamo baš mnogo. Na sreću, malo je bilo takvih koji su znali da si nam sestra… ti, žena vješca, živa spaljena na trgu Greve!
Pa ipak dok je govorio uzeo joj je ruku u svoje, žuljevite i nagrizene od kiselina. Raširi joj prste, takne sitan dlan na kojemu su se opažali tragovi opeklina od vatre i peći i položi na nj obraz u nastupu nježne ljubavi. Vrlo rijedak slučaj, ponekad doživljen dok su bili djeca.
Anđeliku je toliko peklo grlo da je mislila da će sad briznuti u plač. Ali već je skoro zaboravila kad je zadnji put plakala. Posljednje su joj suze navrle na oči prije Joffreyove smrti. Potpuno je batalila običaj da plače.
Ona izvuče ruku iz njegovih i reče gotovo suho, gledajući naokolo platna oslonjena o zid.
Vrlo ljepe slike radiš, Gontran!
Jest. Uza sve to velika gospoda naprosto uživaju da mi se obraćaju s „ti”, a građani me oholo gledaju zato što ove lijepe stvari radim svojim rukama. Ili bi možda htjeli da ih radim nogama? Ili se možda razmahivanje sabljom ne obavlja rukom i manje je prezren posao od razmahivanja kistom?
Odmahne glavom, a smiješak mu ozari lice. Ženidba ga učinila veselijim i ćeretavim.
Ja vjerujem u život, sestrice. Jednoga ćemo dana nas dvoje otići na dvor, u Versailles, gdje kralj hoće da privuče mnoge umjetnike. Ja ću oslikati tavanice njegovih dvorana, napravit ću portrete prinčeva i princeza, a kralj će reći: „Vi slikate divne stvari, gospodine.” A tebi će reći: „Gospođo, vi ste najljepša žena Versaillesa!”.
Oboje prasnuše u smijeh.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:20 am




23.
KOMBINACIJE S ČOKOLADOM MAJORDOM AUDIGER UDVARA ANĐELIKI

Treća Anđelikina zamisao bijaše da u oblaporno pariško društvo lansira ono egzotično piće koje su nazivali čokoladom. Ta je misao nije napuštala usprkos lošem dojmu što ga je u njoj izazivao prvi dodir s tom čudnom smjesom.
David joj je pokazao glasoviti dokumenat: ovlašćenje svoga oca.
Mladoj se ženi učini da je sve u redu, da su svi znakovi i potpisi ispravni, autentični. Na ovlašćenju je čak bio i potpis mladoga kralja Luja XIV, a tim se potpisom davalo pravo gospodinu Chaillouu da jedino on može proizvoditi i prodavati čokoladu na francuskom teritoriju; na kraju se navodilo da to ovlašćenje vrijedi dvadeset i devet godina.
„Ovaj zvekan nema pojma kakvo je bogatstvo naslijedio”, pomisli Anđelika.
„Treba svakako pokušati udahnuti vrijednost ovom komadiću papira.” Upita mladića da li je ikad imao priliku proizvesti čokoladu svoga oca i čime je to radio.
Mladi kuharski naučnik, presretan što mu se pružila prilika da na na taj način privuče pažnju svoje Dulcineje objasni da čokolada potječe iz Meksika i da ju je 1500. godine na španjolski dvor uveo Fernando Cortez. Odatle se to piće proširilo u Flandriju, potom se, u samom početku stoljeća, njime oduševila Firenca i Italija, a onda njemački prinčevi, a sad se čak i u Poljskoj već pilo.
Moj mi je otac ponovio tu priču bezbroj puta još dok sam bio sasvim mali - objašnjavao je David pomalo zbunjen svojim nenadanim znanjem.
Pod Anđelikinim pažljivim pogledom, mladić je čas blijedio, čas crvenio. Ona ga ponešto odlučnijim glasom zamoli da nastavi svoje izlaganje.
Mladić joj povjeri da su još uvijek postojale u njegovoj rođenoj kući u Toulousi, nekakve sprave kojima se služio njegov otac da bi proizveo čokaladu. Te su sprave sada čuvali neki njegovi daleki rođaci. Proizvodnja čokolade bila je u isto vrijeme i jednostavna i vrlo komplicirana.
Njegov je otac dobivao sjemenke najprije iz Španjolske, a zatim ravno iz Martiniquea, odakle mu ih je slao trgovac, Židov, po imenu Costa.
Sjemenke je trebalo pustiti da fermentiraju, ali ne previše. Taj se postupak obavljao u proljeće, dakle, u vrijeme umjerenih vrućina.
Poslije fermentacije sjemenke se stavljalo sušiti, no ni u tome se nije smjelo pretjerivati, jer bi se sjemenke lomile pri postupku ljuštenja. Stoga ih je ponovo valjalo sušiti tako da pod tučkom postanu krhke, ali ne previše, da ne bi izgubile svoju aromu.
Sad se pristupalo tucanju. U ovom se postupku krila velika tajna uspjeha. To se obavljalo na koljenima, u havanu pola drvenom a pola od crnog metala i malko ugrijanom. Ta se naprava zove „metal”. Ime su joj dali Azteki, crveni ljudi iz Amerike.
Jedanput sam vidjela na Novom mostu jednoga od tih crvenokožaca - reče Anđelika. - Možda bi ga se moglo pronaći i, tko zna, ne bi li čokolada bila ukusnija kad bi on tucao sjemenke.
Moj otac nije bio crvene kože pa ipak je njegova čokolada bila na glasu kao vrlo ukusna - odgovori mladi Chaillou neosjetljiv za ironiju.
Snaći ćemo se, dakle i bez Indijanaca. Za kuhanje su potrebni veliki kotlovi od livenog željeza. Ali prije toga valja rešetom odstraniti lupine, dlake i klice, a nadasve fino usitniti sjemenke. Na kraju se stavlja određena količina šećera, mirodija i drugih sastojaka.
Pretpostavimo na kraju - htjede znati Anđelika - da dovučemo ovamo sprave tvoga oca i sjemenke, kaži mi, bi li ti znao pripremiti to piće?
David se načas zbuni, ali pred Anđelikinim odlučnim pogledom, reče da bi, našto bude nagrađen blistavim osmijehom i prijateljskim udarcem po obrazu.

* * *
Počevši od tog trenutka, Anđelika je koristila svaku priliku da se obavijesti o svemu što se dotad znalo u Francuskoj o tom bezalkoholnog piću.
Stari neki ljekarnik, njezin prijatelj, kod kojega je kupovala neke mirodije i rijetke trave reče joj da se čokolada smatra odličnim sredstvom protiv smetnji slezene. To njezino svojstvo otkrio je, u toku svojih još neobjavljenih ispitivanja glasoviti liječnik Rene Moreau koji je tu pojavu zapazio liječeći maršala Gramonta, jednog od rijetkih uživatelja čokolade na dvoru.
Anđelika je pomno bilježila sve te obavijesti a uze i ime glasovitog liječnika. Stari ljekarnik stane kimati glavom gledajući za njom dok se udaljavala. Upoznao je mnoge žene koje su pribjegavale svim mogućim i nemogućim sredstvima da bi pobacile. To ga iznenada sjeti strašnoga slučaja. Tiho krikne i brzo napusti prekapnicu u kojoj je destilirao nekakav sirup i izjurivši na ulicu, potrči za mladom ženom. Naposlijetku je dostigne jer se ova zaustavila čuvši iza sebe klackanje starčevih papuča.
Kad je došao do daha, starac baci oko sebe podozrivi pogled i šapne joj u uho:
Kćeri moja, usprkos povoljnim obavještenjima što sam ih uspio prikupiti o onom piću, mislim da bih vas morao upozoriti i na nezgode koje bi se mogle pojaviti. Sjetio sam se užasne vijesti u vezi s tim proizvodom.
Samo kažite, ljekarniče.
Zaboga, govorite tiše, djevojko! Dovest ćete me inače u vrlo mučan položaj, jer ću vam odati gotovo profesionalnu tajnu koju smo mi ljekarnici dužni poštivati isto tako kao i liječnici. A odat ću vam je u vašem interesu. Vama sigurno nije puznato da je naša mlada kraljica 18. listopada 1662. donijela na svijet djevojčicu koja je poživjela samo mjesec dana. Znajte, dakle, da je to dijete bila nakaza dlakava i crna kao sam vrag i da nisu znali gdje bi je sakrili. Liječnici su utvrdili da je ta nesreća zadesila kraljevsku obitelj zbog toga što je njegovo veličanstvo kraljica pila velike količine čokolade. Jeste li sada načistu, kćeri moja! Čuvajte se toga pića.
Imat ću to na pameti, gospodine. Budite bez brige - odgovori Anđelika koju pričica ljekarnika Lazara nije uopće prestrašila.
Jednoga dana pođe u posjetu kraljičinoj patuljčici. Ovaj put je kušala smjesu prije no što je zapaprena paprom i zaslađena i zgusnuta šećerom. Njoj se učini vrlo ukusnom. Dona Terezita, ponosna na svoju tajnu, stane je uvjeravati da je vrlo malo bilo onih koji su znali pripremiti čokoladu, mada su neki došli iz inozemstva. Međutim, onaj zlobnik Barkarola joj je pričao da je čuo o mladiću građanskog staleža koji je tobože, otišao u Italiju da prouči način pripremanja i za čiju se čokoladu priča da je odličnog ukusa. Taj mladić, po imenu Audiger, nalazi se u službi grofa de Soissonsa kao majordom i samo što nije dobio ovlašćenje za proizvodnju čokolade u Francuskoj.
„Hm! To se ne smije dogoditi”, zareče se Anđelika trgnuvši se. „Jedino ja imam isključivo pravo na proizvodnju!” Odlučila je da se potanje obavijesti o tom majordomu Audigeru. Bilo kako bilo, ta vijest je očito dokazivala da je ideja o čokoladi bila u zraku i da ju je valjalo ostvariti što prije kako je ne bi pretekli spretniji takmaci ili oni s moćnijim zaleđem.
Nekoliko dana poslije toga, jednog poslijepodneva, dok je zajedno s Linotom stavljala cvijeće u vaze razmještene po stolovima, neki mladić raskošno odjeven, siđe niza stepenice na pragu i usmjeri ravno k njoj.
Zovem se Audiger, a majordom sam kod grofa de Soissonsa - reče. - Rečeno mi je da se bavite mišlju da proizvodite čokoladu, ali da nemate ovlaštenje. Ja ovlaštenje, međutim, posjedujem i došao sam da vas na prijateljski način
upozorim da nema smisla da se zanašate planovima koji nemaju nikakva izgleda na uspjeh.
Od srca vam zahvaljujem na vašoj pažnji, gospodine - otpovrne ona - ali ako ste vi tako sigurni da ćete pobijediti, nije mi jasno zašto ste se potrudili do mene, zašto se izlažete opasnosti da mi otkrijete svoje oružje i, možda, ranjivost vaših planova.
Mladić se trgne pomalo smeten. Pažljivije osmotri Anđeliku. Smiješak mu razvuče usne istaknute tankim crnim brčićem.
Bože, kako ste lijepi, curice!
Sad ste otvorili vatru iz drugih topova, pa ne znam kakvu ste bitku došli ovamo zametnuti - odgovori Anđelika ne uspijevajući da potisne osmijeh. Audiger baci ogrtač i šešir na stol i sjedne sučelice Anđeliki. Nakon par trenutaka bili su već gotovo prijatelji. Audigeru je bilo tridesetak godina. Izvjesna gojaznost nije kvarila njegov lijep izgled. Kao svi upravitelji i ekonomi u službi velike gospode i on je o pasu nosio mač i bio isto tako lijepo odjeven kao i gospodar mu. Ispriča kako su mu roditelji bili iz pokrajine i dosta imućni što mu je omogućilo da stekne izvjesnu naobrazbu. Poslije nekoliko ratnih godina bijaše stekao položaj ekonoma u vojsci, a uz put se zabavljao kuhanjem i dobio diplomu. Zatim je, da bi upotpunio svoje znanje, krenuo u Italiju da bi se specijalizirao u pravljenju sladoleda i kolača, kolačića i bombona, te čokolade kao pića.
Pošto sam se vratio iz Italije 1660. imao sam sreću da se svidim njegovu veličanstvu tako da je odsada moja budućnost osigurana. A evo zašto: dok sam prolazio poljima u okolici Genove, primijetio sam u polju krasan grašak. Bio je siječanj. Palo mi na pamet da bih mogao kupiti nešto tog graška i staviti u sanduke. Petnaest dana nakon toga bio sam u Parizu i preko gospodina Bontempsa, kraljeva prvog sobara, iznio pred kraljevo lice taj grašak. Jest, draga moja, ne morate me zbog toga gledati razrogačenim očima. Bio sam na dva koraka od kralja i on je dobrostivo sa mnom razgovarao. Čini mi se da su tom prilikom u kraljevu društvu bili Gospodin, grof de Soissons, gospodin maršal de Gramont, markiz de Vardes, grof de Noailles i gospodin vojvoda de Grequi. Sva ta gospoda povikaše u jedan glas, opazivši moj grašak, kako nikad ljepšega graška nisu vidjeli. Gospodin grof de Soissons razbije nekoliko mahuna pred kraljem, koji mi, pošto je izrazio svoje zadovoljstvo, naredi da ga odnesem gospodinu Beaudoinu, majordomu određenom za hranu, s porukom da se jedan tanjurić pripremi za kraljicu majku, jedan tanjurić za kraljicu i jedan za gospodina kardinala koji je u ono vrijeme stanovao u Louvreu, a ostatak neka pripreme za večeru njemu i Gospodinu. U isto vrijeme njegovo veličanstvo naredi Bontempsu da mi da nagradu u novcu, ali ja ne htjedoh primiti. On je, međutim, bio uporan i reče uz to da će mi uslišiti molbu ako štogod ustrebam. Dvije godine poslije toga, pošto sam došao do nešto novca, predao sam mu svoju molbu kojom sam tražio ovlaštenje za otvaranje slastičarnice u kojoj bih uz to mogao i čokoladu prodavati.
A zašto je već niste otvorili?
Polako, lijepa moja curice. Najprije stvari treba da sazriju. Ali čuvar kraljeva pečata, ministar Seguier, pošto je ispitao ovlaštenje s kraljevim potpisom, obećao mi je da će ga zaprimiti, potvrditi kraljevim pečatom i svojim potpisom da bi odmah bilo pravovaljano. Kao što vidite, lijepa moja prijateljice, kad jednom dobijem isključivo pravo na čokoladu, nećete me tako lako tući, čak i kad biste dobili ovlaštenje kakvo ja već imam.
Usprkos simpatiji, kojom ju je nadahnjivao posjetitelj svojom iskrenošću, ona je ipak bila donekle razočarana.
Baš mu htjede oštro odgovoriti, da bi mu potkresala samouvjerenje, kako i ona, odnosno mladi Chaillou, posjeduje isključivo pravo na čokoladu, samo što je bila u prednosti jer je njezino ovlaštenje prije zaprimljeno, ali se suzdrži na vrijeme i tako mu nije otkrila svoje karte. Jedan od dva dokumenta možda nije bio ispravan. Morala se još raspitati kod cehova i predstojnika trgovaca.
Budući da se nije mnogo razumjela u cehovske zavrzlame, odluči da bude vrlo oprezna pred ovim konkurentom koji je bio u prednosti pred njom jer je bio bogat, jer je imao dobre veze i, na kraju, jer je poznavao zanat.
Pošto je duboko udahnula, kao da će zagnjuriti u vodu, spretno mu postavi zamku:
Pretpostavimo da se pojavite sa svojom čokoladom, kojemu cehu se mislite pridružiti?
Nijednome budući da imam posebno kraljevo ovlaštenje.
„Dobro je i to znati, jer isti zakoni vjerojatno važe i za Davidovo ovlaštenje”, pomisli mlada žena, koja će ponovo naglas reći majordomu Audigeru:
Gazda Bourjus, moj rođak, kojega ću vam predstaviti čim se vrati s tržnice, morao je kupiti ovlaštenje samo zato da bi mogao poslužiti ribom svoje goste u posne i mrsne dane. Stoga smo pomišljali da ćemo se nekako složiti s cehovima i dobiti od njih ovlašćenje za obavljanje tih zanata.
Audiger podigne k nebu oči i ruke.
Lijepa moja djevojko, time biste se u velike nevolje uvalili! Pa kad biste i imali dovoljno novaca da platite sve troškove oko toga, morali biste svaki put ponovo plaćati kraljeve kontrolore. To bi vas upropastilo, a vi biste samo gubili vrijeme trčkarajući od jednoga ureda do drugoga.
A što bi onda valjalo uraditi?
Ništa s obzirom na to da jedino ja imam ovlaštenje za prodaju čokolade.
E to je previše - poviče Anđelika lupnuvši nogama o pod. - Niste nimalo ljubazni, gospodine, ometajući na taj način mušice jedne gospođe. A ako baš ludo poželim da prodajem čokoladu i da se nađem među mladim gospođama i poslužujem ih šalicama mirisavog pića.
Onda je to najednostavnija stvar na svijetu.
Kako? Ta maloprije ste ustvrdili da je to vrlo komplicirano, zapravo nemoguće!
Do vraga neka idu žene koje razmišljaju! Reklo bi se da posjećujete salone gospođice de Scudery. Priznajem da s vremena na vrijeme rado navratim tamo, mada ne znam ništa što bi bilo neugodnije od tih žena koje umišljaju da imaju mozga u glavi, iako istina kao svijet stara tvrdi da ga nemaju. Ali vratimo se sebi samima. Ako vam je baš toliko stalo do čokolade, postoji ipak mogućnost da ostvarite te želje: udajte se za mene!
U kuhinji odjekne prigušeni krik, a zatim štropot razbijenih tanjura. Vrata se otvore silovito gurnuta i na njima se pojavi David koji je zavraćao rukave na mršave nadlaktice; Audigeru kao da nije bilo jasno što je htio taj kuhinjski momak.
Je li ovo vaš brat?
Nije. Nećak je gazde Bourjusa. Odličan kuhar!
Nije dovoljno debeo za kuhara… a nije ni previše druževan. Zašto mi tako tvrdoglavo pokazuje šake…?
Audiger nehajno položi ruke na držak sablje.
Nemate, dakle, odvažnosti da se bijete samo šakama? - poviče David svojim kreštavim glasom.
Ali majordom se i dalje nehajno smješkao.
Deder, Davide, dosta je gluposti! Što se miješaš bez potrebe! - strogo ga prekori Anđelika.
Jadni dječak opusti ruke, a lice mu dobi izraz prekorenog dječaka. Ali nikako da se odluči da ode, već promrmlja:
Mome se stricu ne sviđaju gosti koji ništa ne traže već samo oko njih čovjek troši vrijeme.
Imaš pravo, dječače. Pa donesi nam onda vrč dobroga vina.
Ovo nije krčma, ovamo se dolazi zbog jela.
U koje vrijeme?
Ne prije osam u ovo doba.
Drugim riječima, želiš me izbaciti napolje. U redu, nećemo se svađati. Vratit ću se.
Audiger ustane i elegantnim pokretom prebaci preko ramena svoj raskošan ogrtač. Osmjehne se Anđeliki, a ona pomisli kako su mu usne mesnate i lijepo oblikovane.
Vratit ću se, lijepa gostioničarko, po odgovor. O ozbiljnoj se stvari radi, vjerujte mi! I dobro razmislite!
Andelika se smješkala.
Kako možete biti tako neoprezan? Ta vi ništa ne znate o mojim kvalitetima domaćice.
Znam da ste prava čarobnica u kuhinji, što, uostalom, i nije toliko važno s obzirom da sam i ja kuhar. A što se ostaloga tiče, vjerujem da bih se zadovoljio - odgovori on veselo i duboko joj se klanjajući.
Navečer je Andelika čekala da ode posljednji gost da bi upoznala gazdu Bourjusa s Audigerovom posjetom.
Iako tvrdi da je već sve spremno, on ipak još ne posjeduje pismeno ovlaštenje. Dobro sam razmislila i ne smijemo više ni časa časiti. Da li se slažete da…
Dakako da se slažem! - poviče pečenjar odmahnuvši svojim kratkim rukama. - Pa da se i ne slažem što bi se time promijenilo, u stvari?
Dopuštate li mi da radim po svom ćefu?
Zar si ikada radila drugačije? Uradi, kćerce, uradi kako misliš da je najbolje. Ti dobro znaš da mene svi ti veliki planovi samo uznemiruju i zabrinjavaju. Osjećam da će sve to vrlo loše svršiti.
Možda i nećemo uspjeti, ali neće biti ni štete ako pokušamo.
Pa ti onda pokušaj.
A budući da je na njega došao red da ide na stražu u Chatelet, ode po svoje oružje.
Andelika ga zamoli za dozvolu da prespava u pečenjarnici, to jest u sobi u kojoj je stanovala prije no što se preselila u Ulicu Poštenih građana. Bilo je već kasno i osjećala se isuviše umornom.
Dakako, samo ostani. Kuća je tvoja, sve je ovdje tvoje.
Gazda Bourjus - primijeti Anđelika rastužena - odgovarate mi kao da se srdite na mene i…
Pečenjar prasne u smijeh i uštine je za obraz.
Ti si sunce moje kuće, a ja sam čangrizavi čiča. Dobri Bože, ta trebala si me već upoznati!
Ona ga pogleda i popustljivo mu se smiješila dok se udaljavao s helebardom u jednoj, a fenjerom u drugoj ruci.
Zatim zatvori vratnice, gurne kračune i uspne se na prvi kat. Pošto se na brzinu oprala i svukla, umorna i glavoboljom mučena, legne uzdahnuvši s olakšanjem.
Upravo je bijaše počeo hvatati san kadli začuje škripanje stepenica. Vrata se sobe otvore i iza dugoljastog plamena svijeće pojavi se nezgrapan Davidov lik.
Gospođo Anđeliko? Ona sjedne u krevetu.
Šta se dogodilo! Što hoćeš?
Svjetlo je neobično podrhtavalo. David se tresao kao list na vjetru.
Nije istina, zar ne da nije? Vi se nećete, vi se nećete udati za nj? Anđelika zijevne.
Ah! To li tebe muči, moj jadni Davide! Baš ništa nisi razumio, zvekane! Onaj gospodin je lijep, bogat, vjeruje da je neodoljiv i htio bi me slatkim riječima uspavati kako bi što lakše uspio u svome naumu. On ne gubi ništa čekanjem. Sutra ćemo otići zajedno, ja i ti, u glavarstvo trgovaca da se točno obavijestimo kako stoje stvari s tim tvojim ovlaštenjem, a potom ćemo zatražiti da mu se prizna prednost.
Znači da je… istina? Vi niste ništa ozbiljno mislili? Onaj vam se mladić, dakle, nije svidio? Vi ste mu se tako smješkali…!
Ta morala sam uspavati njegove sumnje. Ali kojim se ti pravom miješaš u ono što te se ne tiče? Otkada sam ovdje, jesi li ikada primijetio da se upuštam u bilo kakve pustolovine? Pored posla u pečenjarnici i brige za svoju djecu, zar misliš da imam još i vremena za kojekakve gluposti…?
Mladić se polako primakne krevetu i stavi svijećnjak na noćni ormarić. A zatim udahne kao čovjek koji je izronio iz vode.
Kako sam sretan! - reče u zanosu. - Od same pomisli da bi vas onaj čovjek mogao obujmiti oko pasa, meni se mrači pred očima.
Zatvori oči, zatim kao da je nešto tražio reče:
Pet je na njoj divota
u koje sam zaljubljen ja ponajprije u njezine ruke pa u oka joj obadva
a što se pete divote tiče treba biti i uglađen i brz…
Davide, Davide! - poviče Anđelika gušeći se od smijeha. - Gdje se pokupio te salonske bezobraštine?
Stihoklepac mi je sastavio ovu pjesmicu. Želio sam kazati da vas volim pa sam ga zamolio da mi pomogne u tome. Ali vi se smijete - poviče jadan dječak kreštavim glasom - vi mi se rugate!
Tiho! Probudit ćeš susjede! Smijem se jer si budalast. Ti znaš isto tako dobro kao i svi drugi da je Stihoklepac podrugljivac i gad. Hajde, vrati se u svoj krevet.
Ali David priđe još bliže i nagne se nada nju. Svjetlo s voštanice je izdubilo velike sjene u njegovu licu koje posta odjedared tvrdo izgubivši sasvim svoj dječački izraz. Nesvjesno ona poravna naramenicu na košulji koja joj bijaše spuzla niz rame.
Ljubim vas - šapne on gustim i muklim glasom. - Nema od vas ljepše žene. Noću sanjam da stavljam ruku na vaše grudi, usne na vaše usne. Htio bih se naći u ovom krevetu s vama, stegnuti rukama vaše tijelo tako snažno da vičete, čini mi se da bi se tada dogodilo nešto tako divno da bih umro od sreće!
„Nije ni tako loše”, pomisli Anđelika. „Dapače dosta lijepo zvuči. Ne može se nijekati da je ove južnjake priroda obdarila prirodnim lirizmom… Ali zar da se još tučem s ovim zvekanom od sedamnaest godina?” Uto se crte Davidova lica odjedared zgrče u plačljivu grimasu i pod navalom tjeskobe on jecajući pade na rub kreveta.
Oh! Ne ljutite se, preklinjem vas! Ne znam što mi je... Kao da sam poludio! Da nisam možda bolestan?
Anđelika mu se osmijehne, pruži ruku i majčinskim pokretom pomiluje mladića po čekinjavoj kosi.
Nisi ti bolestan. Sve je to više nego normalno. Postao si čovjek. Možda ne još sasvim. Jesi li već bio s kojom ženom, Davide?
Mladić okrene glavu da bi sakrio rumenilo koje bi Anđelika ionako teško razabrala u onom polumraku.
Nisam - odgovori mrko - ja ne volim žene. One me ispunjuju strahom.
A ja? Ja koja te po čitav božji dan ganjam, ja koja te tjeram i vrijeđam, zar te i ja ispunjam strahom?
Pa ponekad me i vas strah, osobito kad me poprijeko pogledate. Međutim, imam dojam da vi niste ni podrugljiva ni opaka… Otkako ste me poljubili…
Ja tebe poljubila?
Pa da! Onoga dana kada ste doznali da sam iz Toulouse. Da znate, onoga sam dana osjetio da ste dobri. Stoga sam i mislio da biste me vi mogli naučiti…
A čemu bih te to ja mogla naučiti, Davide?
On puhne i raskolačene mu se oči zaustave na njoj.
Pa, eto… onoj divnoj stvari….
Ljubavi? Kao što sam te naučila kuhati? Ne, dječače moj dragi. Znaš, ti ćeš te stvari naučiti ili s djevojčicom svoje dobi ili sa ženom zrelih godina… Ukratko, ja nisam ni previše mlada ni previše stara za tu ulogu!
Nećete, dakle? - poviče on svojim kreštavim glasom.
Anđelika se smela. Morala je priznati da ju je donekle uzbudila silovitost te njegove za nju nove i proste želje. U drugim prilikama se možda ne bi bila odrvala iskušenju da mu bude učiteljica, ali u ovom trenutku nije znala kako da objasni tom neiskusnom mladiću da u životu jedne žene postoje zlosretni dani za kojih je i najvatrenija milosnica prisiljena da se pokaže okrutnom. Jadnom je Davidu sudbina još jednom bila protivna.
Slušaj - odluči najzad - sigurna sam da se ti poprilično varaš u pogledu osjećaja kojima te ja nadahnjujem. U stvari, vrlo ćeš brzo primijetiti da su noću, u krevetu, kad se ugasi svjetlo, sve žene nalik jedna drugoj. A tebi nedostaje upravo saznanje u čemu su slične. Dodaj mi, dakle, moj ogrtač, tamo je na stolici, i dopusti da ustanem.
Pođe zatim k stoliću, napiše nekoliko riječi na komadić papira, dometne pedeset škuda i sve to uruči Davidu.
Evo ti! A sad iziđi, pređi preko Mosta mjenjača i okreni u Ulicu Glatigny. Pokucaj na trećoj kući s desne strane. Pred kućom visi crveni fenjer, a u blizini se nalazi sveti Nikola naslikan na drvu.
Potraži tamo ženu koju nazivaju Poljakinja. Reci joj da te ja šaljem. Ona ne zna čitati, ali će joj ovo pisamce pročitati Lijepi Dječak, a ovih pedeset škuda dat će joj na znanje da s tobom mora postupati kao s gospodinom. Hajde, mladiću i ničega se ne boj. Trči! Hladno mi je i noge su mi promrzle.
David je držao oborene oči dok ga je ona gurala prema vratima. Budući da joj se u svemu pokoravao, ona je čula kako je napustio kuću, a s prozora vidje kako prelazi preko Mosta mjenjača obasjanog mjesečinom.
„Moj čin nije u skladu s ćudoređem”, pomisli Anđelika liježući ponovo u krevet -
„ali je zato u skladu s milosrđem. A što se mene tiče, nemam baš vremena da trošim vrijeme na suvišne stvari, kao što bi kazala naša susjeda, tetka Alice.”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:21 am




24.
AUDIGER ZAPROSIO ANĐELIKU U MLINICI U JAVELU

Sutradan ujutro Anđelika se stidjela da se bilo kojim pitanjem obrati mladom Chaillouu. No primijetila je da je bio dobre volje mada su mu dah i oči odavali da je te noći u Dolini ljubavi popio više no što je popio čitave godine.
Kao što mu bijaše obećala, pođe zajedno s njim do poglavarstva trgovačkih cehova. Primio ih je nekakav debeljko sav u znoju, manje-više prljava ovratnika. On im saopći da je pismeno ovlaštenje mladoga Chailloua pravovaljano pod uvjetom da plati nove pristojbe.
Anđelika nato odgovori:
Za našu smo pečenjarnicu već namirili troškove koji se odnose na zvanje pečenjara, kuhara i na kraju, gostioničara, da bismo mogli mi sami peći ribu. A zašto da sada još plaćamo da bismo mogli prodavati jedno bezalkoholno piće?
Imate pravo, draga djevojko. Sjetili ste me da vam valja platiti pristojbe ne samo cehu prodavača mirodija, već i potcehovima prodavača pića. Ako vam, dakle, sve pođe kao po loju, imat ćete privilegiju da platite za još dva dodatna ovlaštenja: cehu druge kategorije, to jest cehu mirodijara i cehu treće kategorije, to jest cehu prodavača pića.
Anđelika se teškom mukom suzdržavala da ne plane.
I nema drugog izlaza?
Nema - odgovori čovjek sabrano. - Nisam, razumije se, spomenuo određene državne pristojbe, te pristojbe pregledavača, kontrolora težine i kakvoće…
Ali kako možete tražiti da se pregleda taj proizvod kad ga, u stvari, i ne poznajete?
Problem nije u tome. Taj proizvod je roba, prema tome, svi cehovi od kojih zavisi moraju nad njim imati kontrolu i dio koristi od njega. Budući da ta vaša čokolada, kao što kažete, spada među mirodije, morate k sebi uzeti jednoga majstora za mirodije, a jednoga za piće, dati im dobru plaću, pobrinuti se za njihov smještaj, platiti pristojbe za novu trgovačku tvrtku svakom pojedinom cehu. A budući da se po vašem izgledu ne bi reklo da ste skloni plaćanju svih tih pristojbi, odmah vas upozoravam da ćemo budno paziti da kod vas sve bude u redu.
A što to zapravo znači? - upita Anđelika natmurivši lice i podbočivši se.
To je zabavljalo ozbiljne trgovce i jedan od mlađih je smatrao svojom dužnošću da joj objasni:
To znači da ćete vi preko dvojice majstora što ćete ih primiti na posao postati član udruženja, a samim tim se obavezujete i pristajete da taj novi proizvod mogu staviti u prodaju svi vaši kolege prodavači mirodije i pića, pod pretpostavkom da se taj čudni proizvod zaista svidi mušterijama.
Nema šta, gospodo, vi vrlo ohrabrujuće djelujete na čovjeka. Hvala! Znači mi bismo se morali izložiti svim mogućim i nemogućim troškovima, morali bismo primiti na posao nove majstore i pobrinuti se za njihovu dječurliju, morali bismo trošiti za propagandu, osušiti zidove u novoj kući, da bismo se na kraju ili upropastili ili podijelili korist naših napora i naše tajne s onima koji nisu mrdnuli prstom da bi nam pomogli?
Koji su, naprotiv, učinili sve, lijepa moja, time što su vas prihvatili i dopustili vam da razvijate svoju trgovinu!
Ukratko, vi zahtijevate da vam se plati neka vrst cestarine? Mladi je trgovac pokuša umiriti.
Ne smijete zaboraviti da je cehovima potreban novac, svakim danom sve više. Budući da ste i vi trgovci, poznato vam je da se prilikom svakog novog rata, pobjede ili rođenja prijestolonasljednika ili pak prinčeva, traži od nas da još jednom otkupimo svoja teškom mukom stečena prava. Osim toga, kralj nas upropaštava stvarajući svakom prilikom, pa čak i bez potrebe, nove zanate i zvanja, pomalo nalik na ovo što ste nam ga podnijeli u ime nekakvoga gospodina Chailloua.
Gospodin Chaillou sam ja - umiješa se naučnik - ili je barem bio moj otac, gospodo. A ja vas uvjeravam da je on skupo platio ovo ovlaštenje.
Zbilja, mladiću, vaši odnosi s nama nisu posve u redu. Prije svega vi niti jeste, a niti ćete biti mirodijar i naše udruženje nije ništa utjeralo od vas.
Ali budući da njegov otac pridonosi jedan pronalazak vašem udruženju - primijeti Anđelika.
Najprije nam to dokažite, a potom se obavežite da ćemo od toga imati neku korist.
Ali vaše udruženje nije ništa napravilo ni za ovog mladića, ni za njegova oca.
Prema tome, ako ništa ne pridonesete, udruženje vas ne može niti prihvatiti.
A zar je to, naposletku, potrebno? - odsječno će Anđelika. - Budući da je kralj ovome mladiću podijelio isključivo pravo da proizvodi i prodaje robu o kojoj je riječ i budući da smo njegov stric i ja odlučni da mu damo potrebna sredstva i da upravljamo čitavim poslom, ne vidim zašto bismo morali udovoljiti vašim zahtjevima!
Po brzim pogledima što su predstavnici trgovaca izmijenili između sebe, njoj bi jasno da je dirnula u Ahilovu petu udruženja čije je zakone, koji su bili na snazi već gotovo četiri stoljeća, kralj narušavao svojim „hirovima”, kako oni to nazivaju. Mladi trgovac živo odgovori:
Ne pribjegavajte lukavstvima, lijepa moja, i ne mislite da ćete nas nekažnjeno izazvati. Upozorit ću vas, osim toga, da ćete našu zaštitu uživati i znatne prednosti imati ako postanete član udruženja.
A koje prednosti? Možete li mi barem jamčiti da se trgovci pićem neće usprotiviti uvozu mojih sjemenki i mirodija i da neće tražiti svoj dio? Možete li mi jamčiti, ako podijelim s vama tajnu novog proizvoda, da se neće umiješati ljekarnici, ili liječnici, koji tvrde da je čokolada proizvod sa znatnim ljekovitim svojstvima?
Što se toga tiče, možete biti mirni, djevojko moja. Liječnici i ljekarnici se slažu kao rogovi u vreći…
Uto se drugi trgovac umiješa:
Ja sam, međutim, čuo da medicinski fakultet odobrava uživanje čokolade i da preporuča ljekarnicima da se opskrbe tim proizvodom.
U tom slučaju, djevojko moja, vaša se stvar znatno komplicira, jer ceh mirodijara ne može na sebe preuzeti prodaju lijekova.
Anđelika je mislila da će joj glava prsnuti. Duboko uzdahnuvši, ona se oprosti i reče da će malko porazmisliti o zamršenim tajnama trgovačkih uprava koje će slijedeći put, sigurna je, pronaći sjajne razloge ne bi li je spriječili da poduze bilo šta novo.
Na povratku kući prekoravala je sebe što je pustila svojem bijesu na volju. Ali je odmah shvatila da ni s osmijesima ne bi bila više postigla od onih ljudi.
Audiger je imao pravo tvrdeći da mu neće biti stalo do cehova i njihove zaštite kad jednom bude imao kraljevo ovlaštenje u džepu.
Ali on je bio bogat i imao je moćne zaštitnike, dok su Anđelika i siromašni David bili nemoćni pred eventualnim neprijateljstvom cehova.
A da se obrate kralju s molbom da zaštiti prvo ovlaštenje odobreno prije pet godina, činilo joj se i vrlo teško izvodivo i vrlo delikatne prirode.
Počela je razmišljati kako da se složi s Audigerom. Naposljetku, umjesto da se kolju, ne bi li bilo bolje da ujedine svoje snage i da podijele posao? Anđelika sa svojim ovlaštenjem i potrebnim materijalom, mogla je preuzeti zadatak da nabavlja sjemenke kakaa i da ih pripremi za upotrebu, to jest za proizvodnju praha kojemu se potom dodaje šećer i cimet ili vanilija. Audiger se pak mogao prihvatiti proizvodnje raznih pića i svakovrsnih kolača.
Za njihova prvog razgovora, njoj je bilo jasno da mladić nije ozbiljnije razmišljao o izvorima nabave. Nehajno je odgovarao da „ta stvar ne predstavlja neku posebnu teškoću”, da „ima vremena da se o tome razmisli”, da „će od svojih prijatelja dobiti kakaa koliko bude htio”.
Anđelika je od kraljičine patuljčice doznala da je bilo potrebno obraćati se diplomatskim predstavništvima, mnogobrojnim posrednicima, da je trebalo imati veza na španjolskom ili firentinskom dvoru, samo zato da bi se nekako dovuklo u Francusku nekoliko vreća kakaa potrebnih kraljičinoj popašnosti.
Jasno, ona nije mogla računati da će se tim putovima opskrbiti kakaom za tekuću potrošnju. Izgleda da se jedino Davidov otac dotad ozbiljnije bavio tim problemom.

* * *

Audiger je češće navraćao u gostionicu „Crvena krinka”. Kao i izjelica Montmaur i on je sjedao za poseban stol, uvijek sam i vidljivo izbjegavajući druge goste. Poslije vrlo smjelog i veselog početka, on je odjedared postao šutljiv. Anđelika je bila čak ponešto i uvrijeđena što taj njezin glasoviti kolega nijednom riječi nije hvalio njezina jela. On je, uostalom, nerado jeo, a s Anđelike nije skidao pogleda dok je išla amo-tamo po lokalu. Ozbiljan i uporan pogled lijepoga mladića, lijepo odjevenog i sigurnog u sebe počeo je plašiti Anđeliku. Sa žaljenjem se sjećala šaljivog tona njihova prvog razgovora. Nije znala kako da načme probleme koji su joj toliko ležali na srcu. Audiger se, bez sumnje, uvjerio da će nju biti teže ukloniti
kao konkurenta nego što je u prvi mah mislio. U svakom slučaju, on ju je pažljivo motrio.
On je tom svojom upornošću i malko pretjerao. Naime, više bi puta, za vrijeme nedjeljnih šetnji, kad je čitava Anđelikina obitelj odlazila van grada u šetnju, osvanuo na konju kraj njih i praveći se kao da ih je tobože slučajno sreo, ljubazno se pozivao k njima na zakusku na travi. Pri tom bi iz bisaga na sedlu izvlačio zečju paštetu i bocu šampanja.
Ili bi ga susreli na brodu što je rijekom plovio za Chaillot ili u diližansi na putu za Saint-Cloud, u kojoj su se njegove trake, njegova pera i njegovo odijelo od skupocjenog štofa čudno doimali.
Bila je nedjelja i ljetno doba. Sve glavne ceste oko Pariza, u promjeru od jedne milje, bile su pune ljudi. Jurili su u kočijama, na konju, pješice. Bježali su iz grada na čisti zrak, da uživaju u plavetnilu neba. Jedni su odlazili u svoje ladanjske kuće, drugi su se raštrkali po okolnim selima.
Išlo se na misu u seosku crkvicu, potom se sa seljacima plesalo pod brijestom, pila su se bijela vina te ružica iz Vanvesa, d'Issyja i Suresnesa.
A stihoklepac je vedrim stihovima slavio vječnu potrebu Parižana da bježe iz grada:
Za blagdana kad vrijeme je lijepo
Parižanin ko bujica plavi okolne livade i selo
i sjedi na zelenoj travi.
Čiča Bourjus i sva njegova čeljad odlazili su nošeni općom strujom.
U Chaillot! U Chaillot! Hajdemo, novčić po osobi - vikali su lađari. Brod je prolazio ispred Cours-la-Reine i ispred samostana des Bonshommes. Nešto niže svijet se iskrcavao i odlazio u Bulonjsku šumu da doručkuje na travi.
Ponekad su lađe vozile do Saint-Clouda. Tada su svi trčali u Versailles da gledaju kako kralj ruča. Ali Anđelika je odbijala da ide na taj izlet. Zarekla se da će ići u Versailles samo ako je kralj primi. Razumije se, zarekla se samoj sebi. A to je značilo da nikad neće vidjeti Versailles. Ona je ostajala na obali Sene sa svoja dva sinčića opijena čistim zrakom.
Večer se spustila.
U Pariz! U Pariz! Hajdemo, novčić po osobi - vikali su lađari.
David i Rozinin dragi, sin jednog pečenjara, za kojega se imala na jesen udati, na ramena su podizali djecu. Na gradskim vratima sretali su mnoštvo pijanaca.
Sutradan poslije divnog izleta Audiger odjedared napusti svoj suzdržani stav i reče Anđeliki:
Što vas više promatram, to sam više u nedoumici, lijepa moja prijateljice. Ima u vama nešto što me zbunjuje…
Nešto u vezi s čokoladom?
Ne… ili prije da… indirektno. U početku sam vjerovao da ste vi osjećajno čeljade… dobre duše. Ali poslije sam primijetio da ste vrlo praktična žena, gotovo sebična, i da nikad ne gubite glavu.
„Nadam se da je tako”, pomisli ona i osmjehne mu se što je zamamnije mogla. Zatim reče:
Znate, u životu postoje trenuci kad smo prisiljeni baciti se svim svojim snagama na jednu stvar, pa na drugu. U ponekim periodima ljubav dominira, uglavnom onda kad se živi bez briga. U drugima, poslovi vas sasvim zaokupe, ili neki cilj. Stoga vam neću kriti da je za mene sada najvažnija stvar na svijetu zaraditi što više novaca za svoje sinove kojima je… koji su ostali bez oca!
Ne bih želio biti nametljiv, ali s obzirom na to da ste poveli riječ o svojim sinovima, mislite li da ćete jednim tako napornim poslom kao što je ovaj, a nadasve tako malo u skladu s pravim obiteljskim životom, uspjeti svoje sinove podići na noge i učiniti ih sretnim?
Nemam mogućnosti izbora - odgovori Anđelika suho. - Uostalom, ne mogu se potužiti na gazdu Bourjusa. Kod njega sam našla nenadano uhljebljenje u skladu s mojim skromnim prilikama.
A ako bih vam ja pružio mogućnost izbora?
Što time mislite reći?
Ona ga pogleda i opazi u njegovim smeđim očima izraz suzdržanog divljenja. Učini joj se da je to povoljan trenutak za razgovor o čokoladi.
Da zbilja, jeste li dobili ovlaštenje? Audiger uzdahne.
Vidite i sami da samo mislite na korist, pa čak to i ne krijete. Pa neka, kazat ću vam istinu: na ovlaštenje još nije stavio pečat ministar pravde, a ne vjerujem da će ga staviti prije listopada, jer se predsjednik Seguier za vrućih ljetnih mjeseci povlači u svoj dvorac na ladanje. Ali poslije će ići sve vrlo brzo jer sam o toj stvari razgovarao s gospodinom grofom de Guicheom, zetom ministra Seguiera. Kao što vidite, uskoro nećete više imati baš nikakvih izgleda da postanete lijepa prodavačica čokolade, ukoliko ne…
Da… ukoliko ne… - ponovi Anđelika. - Čujte što ću vam reći.
I bez uvijanja obavijesti ga potanko o svojim namjerama. Otkrije mu da posjeduje ovlaštenje, starije od njegova, s kojim bi mu mogla praviti „neugodnosti” stoga bi bilo najbolje da se sporazume. Ona bi mogla proizvoditi čokoladu, a on bi je mogao pripremati. A da bi imala neku korist i od prodavaonice čokolade, ona će raditi u njoj i pomoći mu svojim kapitalom.
A gdje mislite otvoriti prodavaonicu? - upita ona.
U četvrti Saint-Honore, blizu Trahoira. Samo što vaše priče nemaju solidnu podlogu.
One imaju solidnu podlogu, i vi to vrlo dobro znate. Četvrt Saint-Honore je kao stvorena za taj posao. Louvre je blizu. I kraljevska palača također. Ta prodavaonica ne bi smjela biti nalik na krčmu ili pečenjarnicu. Već vidim lijepi tarac od crnih i bijelih ploča, ogledala i pozlaćenu drvenariju, a iza lokala vrt sa sjenicima od vinove loze kao u samostanu celestina… sjenice za ljubavne parove. Anđelikina objašnjenja su ozlovoljila majordoma koji se tek pri njezinim zadnjim riječima malko razvedrio.
Čarobni ste kad pustite krila svojoj mašti, draga prijateljice. Sviđa mi se vaša veselost i vaš žar koji su uvijek u skladu s vašim skromnim držanjem. Pažljivo sam vas promatrao. U vas je jezik brz, ali vam je vladanje časno. To mi se sviđa. Ono što me kod vas smeta, reći ću vam otvoreno, to je vaš suviše praktičan duh i što ste upeli da s iskusnim ljudima razgovarate o poslovima na jednakoj nozi. Krhkost žene nekako se ne slaže s odlučnim i oštrim tonom. Žene treba da prepuste ljudima brigu o poslovima jer u njih je kratka pamet pa se sasvim izgube i smute.
Anđelika prasne u smijeh.
A ja, naprotiv, ne mogu zamisliti gazdu Bourjusa i Davida kako razgovaraju o ovim pitanjima!
Ta ne radi se o njima.
A o čemu onda? Vi još niste shvatili da se ja sama moram braniti?
Pa tako je, vama je potreban zaštitnik. Anđelika se pravila kao da ne razumije.
Polako, polako, gospodine Audiger. U stvari, vi ste ljubomoran zlobnik koji hoće da sam popije svu svoju čokoladu. A budući da vam je neugodno čuti ono što ja govorim, vi se izvlačite pričama o krhkosti žena. Mislim, u stvari, da bi rješenje što ga ja predlažem bilo bolje nego čarkanje što ga beskorisno vodimo.
Ja znam stoput bolje rješenje.
Pred ozbiljnim mladićevim pogledom Anđelika se povuče. Uze ispred njega tanjur, očisti stol, i upita što želi kao međujelo. Ali dok je išla prema kuhinji, on ustane i dostigne je u dva koraka.
Anđeliko, lijepa moja, ne budite okrutni - molio je. - Hajde da u nedjelju sami odemo u šetnju. Htio bih s vama ozbiljno razgovarati. Mogli bismo poći do mlinice u Javelu. Naručit ćemo da nam se pripremi riba na mornarski način, a potom ćemo prošetati poljem. Hoćete li?
Bijaše joj stavio ruku na bok. Ona podigne oči privučena njegovim svježim licem, a nadasve lijepo oblikovanim usnama ispod crnih brčića. Mora da su te usne bile elastične pod poljupcima prije no što će se rastvoriti, mora da se nametnu, nabrekle od zahtjeva, puti koje se dotaknu. Njome prostruji bujica sladostrašća. Nesigurnim glasom pristane da se u nedjelju sastanu kod mlinica.

* * *

Utanačeni izlet uzbuđivao je Anđeliku više no što je željela. Uzalud je pokušavala da razborito razmišlja o tom izletu. Svaki put kad bi se sjetila Audigerovih usana i njegove ruke na svom boku nju bi prošao sladak srh. Odavna već nije osjetila takvo čuvstvo. Porazmislivši, utvrdi da je poslije one pustolovine s kapetanom stražara u Chateletu, a to znači već gotovo dvije godine, nijedan čovjek nije dotakao.
Dakako, to se tako kaže, jer njezin se život odvijao u prije bi se reklo senzualnoj atmosferi kojoj se dosta teško odrvati. Ona nije uzimala u obzir poljupce i razbludna milovanja od kojih se šamarima morala braniti. Više puta ju je u dvorištu napao poneki pijani grubijan te se morala braniti udarcima cokula ili zvati u pomoć. Sve je to, uključivši iskustvo s kapetanom zatvorskih stražara te grube zagrljaje Calembredaina, ostavilo u njoj trpak okus nasilja, okus koji je sasvim ohladio njezina ćutila.
Čudila se iznenadnom i nježnom buđenju svojih čuvstva. Još prije par dana ni pomišljala nije na takvo što. A neće li taj Audiger iskoristiti taj nalet njezina uzbuđenja te zatražiti od nje da mu ne smeta u njegovim poslovima?
„Neće”, bila je sigurna Anđelika. „Užitak je jedno, a poslovi drugo… Jedan dan proveden u nečijem ugodnom društvu neće biti na štetu mojih budućih planova.” Da bi ugušila grižnju savjesti zbog neumitnosti svoga poraza, uvjerila je sebe da su je u Audigerov zagrljaj vukli interesi njezinih poslova. Uostalom, zar se zbilja nešto moralo dogoditi? Audiger je dotada uvijek bio primjernog ponašanja.
Stojeći pred ogledalom jednim je prstom ravnala svoje duge i tanke trepavice. Da li je još uvijek lijepa? Svi su joj to govorili, ali nije li vrućina kuhinje još više ošmugnula njezinu po prirodi već tamnu put?
„Malko sam odebljala. To mi dosta dobro pristaje. A bit će da se ljudima kao što je taj majordom sviđaju punačke žene.” Postidjela se zbog svojih od kuhinjskih poslova otvrdlih i pocrnjelih ruku. Krene stoga na Novi most da kod Velikog Matthieua kupi zdjelicu pomade da bih ih njom pobijelila.
Vraćajući se natrag pokraj Palače pravde, uspne se do galerije s dućanima sitničara i kupi čipkasti ovratnik s normandijskim vezom. Sašit će ga oko izreza na svojoj skromnoj zeleno-plavoj haljini. To će njoj koja je svojom odjećom bila nalik na sluškinju ili trgovkinju, dati izgled djevojke iz građanskih krugova. K tome je još kupila par rukavica i jednu lepezu. Prava ludost!
Najveću su joj brigu zadavale kose. Previše sporo su rasle mada valovitije i svijetlijih tonova. Sa žaljenjem se sjećala teške svilene mase koja joj je pokrivala ramena.
Ujutro velikog dana sakrije ih pod lijepi rubac od tamnomodre svile što je nekad pripadao ženi gazde Bourjusa. Na izrez prslučca stavi kamej od crvenog ahata, a za pas zadjene kesu optočenu biserjem što je također naslijedila od jadne Bourjusove žene.
Anđelika počeka ispod trijema. Izgledalo je da će dan biti vrlo lijep. Nebo je između krovova bilo vedro.
Kad se Audigerova kočija pojavila, ona pojuri k njoj poput učenice internata na dan slobodnog izlaska.
Majordom je zaista bio veličanstven. Imao je na sebi žute hlače obrubljene crvenim trakama. Ispod prsluka od svijetložutog baršuna načičkanog, malim zlatnim gajtanima vidjela se naborana košulja od najfinijeg lana. Čipke na prsima i orukvice; bile su fine kao paučina.
Anđelika ih dodirne zadivljena.
Irski vez - objasni mladić - platio sam čitav imetak za nj.
On pomalo prezirno prstom podigne skroman ovratnik svoje drugarice.
Poslije ćete i vi imati ovako lijepe čipke, draga. Čini mi se da vam ne fali ljupkosti za njih. Siguran sam da bi vam odlično stajale haljine od svile i satena.
"I od zlatnog brokata”, pomisli Anđelika stisnuvši zube.
Ali već poslije nekoliko trenutaka, čim se kočija našla na obali Sene i pošla njezinim tokom, njoj se ponovo vrati dobro raspoloženje.
Među stadima ovaca u ravnici kraj Grenelle21 mlinica u Jevelu je dizala svoja velika krila nalik šišmiševim, čije blago tiktakanje su zaljubljeni parovi pratili poljupcima i obećanjima. U Javel se odlazilo krišom. Velika zgrada pretvorena u gostionicu dočekivala je goste, a vlasnik je bio vrlo obziran i znao je šutjeti.
Kad se ne bi šutjelo u jednoj kući kao što je naša - govorio je - gadan bi rusvaj nastao. Čitav bismo grad uzbudili.
Pored gostionice su prolazili magarci natovareni trbušastim vrećama. U zraku je lebdio miris brašna i toploga žita, riblje juhe i rakova.
Anđelika je s užitkom udisala svježi zrak. Mali bijeli oblaci putovali su plavim nebom. Smješkala im se uspoređujući ih s dobro istučenim bjelancima. S vremena na vrijeme bi pogledala Audigera u usne i uživala u sitnim strasnim srsima što su je prožimali.
Zar on zbilja neće pokušati da je poljubi? Izgledao je dosta ukrućen u svojem lijepom odijelu i sav zauzet sastavljanjem menija s vlasnikom gostionice koji se osjećao počašćen njegovom posjetom.
U dvorani gdje je vladao povoljan polumrak sjedili su drugi parovi slični njima. Što su se više praznile boce bijeloga vina, vladanje je bivalo slobodnije. Po gugutavom smijehu gospođa moglo se zaključiti da su i pokreti muškaraca postali smjeliji. Anđelika je pila da bi sakrila svoju uzbuđenost. Obrazi su joj gorjeli.
Audiger uze pričati o svojim putovanjima i o svom zanatu. Sve je upravo nevjerojatnom točnošću iznosio ne ispuštajući nijedan datum, nijednu razbijenu osovinu.
Kao što vidite, draga, moj položaj počiva na vrlo čvrstim temeljima. Nikakvih iznenađenja. Moji roditelji…
Oh! Iziđimo odavde - zamoli Anđelika pošto je odložila kašiku.
Vani je pasja vrućina!
Ali ima i malo povjetarca… a osim toga tamo neće biti svijeta što se ljubi - doda polušapatom.
Pod zasljepljujućim suncem Audiger se bunio tvrdeći da će joj pozliti i da će opržiti svoj ten. Skine stoga široki šešir ukrašen bijelim i žutim perjem i poviče kao kad ju je prvi put vidio:
Bože, kako ste lijepi, draga!
Ali pošto su napravili nekoliko koraka puteljkom uz Senu, on nastavi priču o svojoj karijeri. Kad posao s čokoladom krene, pričao je, počet će pisati knjigu o neobično važnom zvanju majordoma. U toj će knjizi paževi i kuhari koji se žele usavršiti u svom umijeću naći sve potrebne upute.
Čitajući tu knjigu, majordom će naučiti kojim se redom služe jela i kako se stavljaju tanjuri. Isto će tako naučiti kako valja složiti stolnjake i ubruse, kako se prave marmelade, bilo tvrde bilo tečne, i svaka vrsta kolača i drugih dobrih slastica. Majordom će naučiti da, u vrijeme obroka, mora uzeti bijeli ubrus koji će po dužini složiti i potom ga staviti na rame. Upozorit ću ga da je ubrus opipljiv i poseban znak njegove moći. Ja sam takav. Mogu služiti noseći sablju o pasu, s

21 Nekad selo kraj Pariza, sada pariška četvrt
ogrtačem preko ramena, sa šeširom na glavi, ali ubrus mora biti stavljen kao što rekoh.
Anđelika se podrugljivo osmjehivala:
A kad cjelivate žene, kako ga onda stavljate?
Ali se odmah ispriča opazivši uvrijeđen i začuđen izraz mladićev.
Oprostite. Kad pijem bijelo vino, uvijek mi se neobične misli motaju po glavi. Ali zašto ste me na koljenima molili da dođem s vama u Javel. Da mi pričate o položaju ubrusa?
Ne rugajte mi se, Anđeliko. Ja vam pričam o svojim planovima, o svom zvanju. A to se upravo poklapa s namjerama što sam ih imao zamolivši vas da danas dođete sama sa mnom na izlet. Sjećate li se, možda, rijeći što sam vam ih kazao prvog dana kad smo se vidjeli? Tada sam vam gotovo u šali kazao: „Udajte se za mene!” Odonda sam mnogo razmišljao o tome i shvatio sam da ste vi zaista žena koju…
Oh! - poviče ona. - Vidim stogove sijena. Pođimo tamo. Bit će nam bolje nego na suncu.
Pridržavajući rukom veliki šešir, ona udari u trk. Stigavši do stogova baci se bez daha u toplo sijeno. Htio-ne htio morao je slijediti njezin primjer te je smijući se dostigne i sjedne kraj nje.
Ludice! Vi me zaista uvijek izbacite iz kolotečine. Povjerujem načas da govorim lukavoj poslovnoj ženi, a onda otkrijem da je ta lukava žena leptir koji leti od cvijeta do cvijeta.
Jednom ne znači uvijek. Budite ljubazni, Audiger, pa skinite periku. Meni je postalo vruće od tog krzna što ga imate na glavi. Htjela bih vas pomilovati po pravoj kosi.
On se malko trgne unazad. Pa ipak, pošto je časak oklijevao, skine periku i s olakšanjem prođe prstima kroz kratku kestenjastu kosu.
Sad je na meni red - reče Anđelika i pruži ruku. Ali on je zadrži potpuno se zbunivši.
Anđeliko…! Što vam je! Vas je obuzelo sotonsko raspoloženje…! A ja sam htio s vama govoriti o ozbiljnim stvarima!
On je svojom rukom držao zglavak mlade žene. Njoj se činilo da joj na tom mjestu ruka gori. Vidjela je nad sobom njegovo uzbuđeno lice i sama se još više uzbudila. U njega su, zaista, bile lijepe usne, put mu je bila glatka, a ruke bijele. Bilo bi ugodno kad bi joj postao ljubavnikom. Ona bi živeći kraj njega osjetila njegove čvrste, zdrave, gotovo bračne zagrljaje u kojima bi se odmarala od posla i borbe svakodnevne. Zatim bi ležeći jedno kraj drugoga mogli govoriti o budućnosti i čokoladi.
Slušajte - šaputala je ona - slušajte mlin u Javelu. Njegov se ritam buni. Ne govori se o ozbiljnim stvarima u njegovoj sjeni. Zabranjeno je. Slušajte! Pogledajte nebo, plavo je. A vi ste lijep, a ja, ja…
Nije se usudila doreći svoju želju. Ali ga je zato smjelo promatrala svojim očima iz kojih su prskale zelene varnice. Njezine polurastvorene usne, pomalo vlažne, žar njezinih obraza, naglo bibanje njezinih grudi koje on bijaše zamijetio u čipkastom prorezu, sve je to govorilo rječitije od riječi: „Želim vas.” On napravi pokret prema njoj, ali odjednom se digne i trenutak je stajao okrenut leđima.
Ne - reče na kraju jasnim glasom. - S vama ne. Već mi se, razumije se, dogodilo da sam se u sijenu zabavljao sa soldatušama ili sluškinjama. Ali vas ne mogu dirnuti. Vi ste žena koju sam izabrao. Bit ćete moja na dan vjenčanja koje će svećenik blagosloviti. Zavjetovao sam se tako usred razuzdanih orgija. Poštovat ću onu koju izaberem kao ženu i kao majku svoje djece. A vi ste žena koju sam izabrao, Anđeliko, gotovo u onom istom trenutku u kojemu sam vas opazio. Bijah odlučio da vas danas zamolim za pristanak, ali vi ste me potpunoma zbunili svojim neobičnim ponašanjem. Nadam se da nije u tome bit vaše prirode. Nije li možda pretjerano mišljenje da ste vi nepokvarena udovica?
Anđelika mlako odmahne glavom. Grickala je suhi cvijet promatrajući ga između poluzatvorenih vjeđa. Trudila se da sebe zamisli kao majordomovu suprugu. Bila bi dobra građanska ženica kojoj bi velike gospođe blagonaklono otpozdravile na šetalištu Cours-la-Reine kad bi se tamo odvezla u skromnoj kočiji postavljenoj zelenim plišem, i monogramom na vratima, kočijašem u crnom odijelu i malim slugom.
S godinama će Audiger odebljati, lice će mu postati crveno. A kad, tko zna po koji put, bude pričao svojoj djeci ili prijateljima zgodu s graškom i njegovim veličanstvom, nju će spopasti volja da ga zadavi.
Razgovarao sam o vama s gazdom Bourjusom - nastavljao je Audiger zamišljeno
i on mi nije zatajio da vodite uzoran život i da ste neumoran radnik, ali mi je isto tako otkrio da su vaši vjerski osjećaji vrlo labavi. Samo nedjeljom idete na misu, ali večernjicama nikad ne prisustvujete. Pobožnost je ženska vrlina u pravom smislu riječi: ona je oklop njezine po prirodi slabe duše i zalog njezina uzornog ponašanja.
A što biste vi htjeli? Ne može se u isto vrijeme bit pobožan i bistar, vjeri odan i logičan.
Ta šta vi zborite, jadna kćerce? Da niste kojim slučajem krivovjerka? Katolička vjeroispovijest…
Oh! Molim vas - poviče ona planuvši odjedared - ne govorite mi o vjeri. Ljudi su pokvarili čega su se god dotakli. Najsvetiji dar što im ga je Bog poklonio, vjeru, oni su ukaljali ratovima, licemjerstvom i krvlju. Dolazi mi da povraćam, toliko mi se sve to gadi. U mladoj ženi kojoj je došla želja da se ljubi u ljetno poslijepodne, mislim da će Bog prepoznati djelo svoje stvaralačke moći, budući da ju je stvorio baš takvom!
Anđeliko, vi ste izgubili glavu. Vrijeme je da vas izvučem iz društva ljudi čije bogohulne razgovore slušate. Vjerujem da vam je potreban ne samo zaštitnik nego i čovjek koji će vam biti i gospodarom donekle i omogućiti vam da zauzmete svoje mjesto žene. Živeći između svoga strica i onog blesavca, njegova nećaka, vi mislite da vam je sve dozvoljeno. Previše su vas razmazili, trebalo bi vas krotiti..
Zar zbilja? - odgovori Anđelika zijevajući i pruži se.
Taj je razgovor dotukao njezine putene želje. Ugodno se pruži u sijeno, pošto je prije toga, podmuklica, podigla svoju dugu suknju i tako otkrila zglavke u slivenim čarapama.
Gore po vas - doda.
Nakon pet minuta je već spavala. Audigeru je srce snažno tuklo dok je promatrao gipko tijelo što se bijaše prepustilo sijenu. Prelazio je očima po divnim oblicima koji mu se bijahu usjekli u sjećanje duboko kao litanija: anđeosko čelo, izazivačka usta, lijepe grudi. Bila je srednjega rasta, ali tako skladno građena da joj je lik izgledao viši. On joj nikad nije vidio zglavke, koji su mu sada dočaravali lijepo zaokrugljene noge što ih je činilo duljim no što su bile, lijepe ženske noge koje su sigurno grčevito stiskale tijelo koje bi njima zagospodarilo. Oznojena čela, Audiger odluči da se udalji bježeći od iskušenja što ga je sve snažnije vuklo.

* * *

Anđelika je sanjala da plovi morem u brodu punom sijena. Jedna ju je ruka milovala, jedna joj je ruka šaputala: - Ne plači, ne plači!
Probudila se. Opazi odmah da kraj nje nema nikoga. Spuštajući se prema obzorju, sunce ju je ogrnulo svojom toplinom „Krivnjom onog glupana, Audigera, gubim se u nestašnoj igri sa suncem”, pomisli i pri tom uzdahne. Tijelom su joj još kolali ostaci žudnje. Ona pomiluje svoje mašaste ruke.
"Tvoja su ramena dvije kugle od bjelokosti, tvoje su grudi napravljene po mjeri muškarčeve ruke."
Gdje je završila ona čudna ptica, čovjek kojega bijaše srela u lađi krcatoj sijenom? Govorio je zanosne riječi i odmah potom ih miješao s podrugljivim. Dugim joj je
poljupcem pritisnuo usta. Je li on uopće postajao. Ustane, otrese slamke što su joj se uhvatile haljine i vrati se u gostionicu mlina i zlovoljno zamoli Audigera da je otprati natrag u Pariz.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:21 am






25.
ANĐELIKA SE ZALJUBLJUJE U STIHOKLEPCA

Za jesenjeg sutona Anđelika je šetala Novim mostom. Došla je da kupi cvijeća te iskoristila priliku da luta od dućana do dućana.
Odjednom se ustavi pred kolima Velikog Matthieua i prene se.
Veliki Matthieu je čupao zub nekom čovjeku koji je pred njim klečao. Pacijent je imao otvorena usta raširena uz to zubarskim kliještima. Anđelika prepozna kosu, žutu i rijetku kao čuperak kukuruznog klipa, te crni poderani ogrtač. Bio je to onaj tip s lađe pune sijena.
Mlada se žena laktovima progura u prvi red.
Mada je bilo već dosta hladno, po čelu Velikog Matthieua su izbile krupne graške znoja.
Do vraga, ala je ovaj tvrd! Bože, kako je tvrd!
Načas prekine vađenje da bi obrisao znoj, stoga izvadi kliješta iz mladićevih usta i upita ga:
Boli?
Žrtva se okrene k publici i niječno odmahne glavom. Nije bilo sumnje, to je on, njegovo blijedo lice, njegova duga usta, njegove grimase zapanjene budale.
Gledajte, gospođe i gospodo! - vikao je Veliki Matthieu. - Nije li ovo čudesno? Evo čovjeka koji ne trpi, mada ima tvrde zube, vjerujte mi! A kojim to čudom ne trpi. Zahvaljujući ovom čudesnom melemu kojim sam mu namazao desni prije vađenja. Ova mala bočica, gospođe i gospodo sadrži zaborav svih bolova. Pod mojom rukom se ne trpi. Zahvaljujući čudotvornom melemu, izvadim zub a da to i ne primijetite. Hajde, prijatelju prihvatimo se ponovo posla.
Mladić spremno otvori usta. Uz psovke i veliki trud nadrizubar se ponovo stane nositi s upornom vilicom. Naposljetku, uz pobjednički usklik Veliki Matthieu podigne u zrak na vrhu kliješta tvrdoglavi kutnjak.
Gotovo! Je li vas boljelo, dragi prijatelju.
Mladić se digne ne prestajući da se smiješi. Glavom dade znak da nije.
Šta da još kažem? Evo čovjeka koji je pred vama udaren na muke i koji sada odlazi svjež i veseo. Zahvaljujući čudotvornom melemu koji ja jedini upotrebljavam među pučkim ljećnicima nitko više neće oklijevati da baci do vraga smrdljive klinčiće koji obeščašćuju usta poštenog kršćanina. Svijet će dolaziti s osmijehom na usnama k zubaru. Ne oklijevajte više, gospođe i gospodo. Dođite! Bol više ne postoji! Bol je crko!
Dotle je pacijent stavio stožasti šešir na glavu i sišao s kola. Anđelika pođe za njim. Htjela ga je zaustaviti, ali se pitala hoće li je on prepoznati.
On pođe obalom Morfondus, ispod Palače pravde. Na nekoliko koraka ispred sebe Anđelika je vidjela kako u magli što se širila sa Sene lebdi njegova neobična i mršava silueta. Ponovo joj se činio nestvarnim stvorom. Išao je dosta polako, zaustavljao se, potom ponovo nastavljao put. Odjednom ižčezne kao da je u zemlju propao. Anđelika ispusti tihi krik, ali odmah se sjeti da je čovjek naprosto sišao niz tri ili četiri stepenice što su s obale vodile do vode. Bez razmišljanja pođe za njim i umalo ne udari u neznanca koji se bijaše naslonio na potporni zid. Presavinut nadvoje, muklo je ječao.
Šta je? Šta vam je? - upita Anđelika - Da vam nije zlo?
Hm! Umirem - odgovori on ugaslim glasom. - Ona mi životinja umalo nije otkinula glavu. Ali vilicu mi je bez sumnje iščašio. Ispljune tanak mlaz krvi.
Ali rekli ste da vas ne boli!
Ništa ja nisam rekao! A kako da i kažem? Veliki Matthieu mi je dobro platio za onu malu komediju.
Zakmeči i ponovo pljune. Njoj se učini da će izgubiti svijest.
Koje li gluposti! Niste smjeli pristati na tako nešto.
Već tri dana nisam ništa okusio.
Anđelika obujmi oko pasa neznančevu mršavu priliku. Bio je viši od nje, ali tako lagan da je ona imala dosta snage da pridrži njegov jadni kostur.
Dođite, večeras ćete dobro jesti - obeća mu ona. - I ništa nećete platiti. Ni novčićem ni zubom.
Vrativši se u gostionicu, potrči u kuhinju i potraži nešto čime bi okrijepila tu žrtvu gladi i pučkog zubara. Bilo je još juhe i dobar komad jezika s prilogom od krastavaca. Odnese mu sve što je našla, a tome dometne vrč vina i zdjelu sa gorušicom.
Počnite s ovim, a poslije ćemo vidjeti. Dugi nos jadnog spadala zadrhti.
O divni mirisu juhe - šapne neznanac uspravivši se kao da je uskrsnuo. - O blažena bitnosti vrtnih božanstava!
Ona ga ostavi da se može najesti u miru. Pošto je dala naloge i provjerila je li sve spremno za dolazak mušterija, pođe u sobičak iza kuhinje da pripremi jedan umak, gdje se obično povlačila kad je htjela pripraviti neko posebno jelo.
Malo potom vrata se otvore, a u otvoru se pojavi glava njezina gosta.
Reci mi, ljepotice, nisi li ti mala skitnica što zna latinski?
I jesam i nisam - odgovori Anđelika koja nije znala je li joj žao ili je zadovoljna što ju je prepoznao. - Sad sam nećakinja gazde Bourjusa, vlasnika ove gostionice.
To znači da više nisi pod sumnjivom vlašću gospodina Calembredainea?
Bože me oslobodi.
On klizne u sobičak, pnmakne joj se svojim lakim korakom i uhvativši je oko pasa, poljubi je u usta.
Vidim, gosparu, da ste se potpuno oproravih - reče Anđelika kad je došla do daha.
Meni ne treba mnogo. Već te dugo vremena tražim po čitavu Parizu, Markizo Anđela.
Pst! - ušutka ga ona prestrašeno se ogledavši oko sebe.
Ne boj se! Nema policajaca u lokalu. Nisam nijednoga primijetio, možeš mi slobodno vjerovati, sve ih poznajem. Onda, mala skitnico, kako vidim tebi su znana dobra mjesta. Dosta ti je bilo lađa sa sijenom. Čovjek ostavi cvijetak, blijed, beskrvan i od blata prljav, koji u snu plače da bi poslije utvrdio kako se taj cvijetak pretvorio u punačku snagu, koja se uvalila u imućnu kuću. Pa ipak, nema sumnje to si baš ti. Tvoje su usne još uvijek sočne, samo što sada imaju okus trešanja, a ne gorkih suza. Dođi još.
Žuri mi se - odgovori Anđeiika, otklanjajući ruke koje su joj htjele zarobiti obraze.
Dva trenutka sreće vrijede više od dvije godine života. A osim toga, još me mori glad, znaš!
Hoćete li da vam donesem palačinke ili kompot?
Ne, ja sam tebe gladan. Dosta mi je da te gledam i da te diram. Time hoću da se nasitim. Hoću tvoje usne boje trešnje, tvoje obraze boje breskve. Sve je na tebi kao stvoreno za jelo. Nema boljeg obroka za izgladnjela pjesnika… Tvoje meso je sočno. Spopada me volja da te grizem, izaziva u meni neutaživu glad…!
Baš ste nemogući - korila ga ona nastojeći da se oslobodi. - Od tih vaših lirskih i prostačkih ljubavnih izjava mislim da ću poludjeti.
Pa to ja želim. De, ne cifraj se.
Odlučnim pokretom koji je dokazivao da mu se povratila snaga on je stisne uza se i zabacivši joj glavu na svoju mišicu uze je cjelivati.
Odjedared ih udarac zaimače po stolu naglo odvoji.
Za svetoga Jakova! - bjesomučno je urlao gazda Bourjus. - Ovo prokleto piskaralo, đavolji sluga, ovaj opadač, klevetnik, u mojoj kući, u mojoj kuhinji, napastvuje moju kćerkicu! Napolje, bitango, ili ću te nogama u tur izbaciti na ulicu.
Imajte milosti, gosparu, imajte milosti prema mojim hlačama! Toliko su dotrajale da će vaša preuzvišena noga biti uzrokom neugodnog za dame.
Napolje, nitkove, gubi se prokleto piskaralo, grickalo noktiju! Sramotiš mi radnju svojim poderanim prnjama i tim svojim smiješnim šeširom…
Ali mladić se krveljio, smijao i držao rukom ugroženi tur. Najzad je pojurio prema vratima, izbekeljio se i nestao.
Anđelika pomalo kukavički reče:
Onaj tip je ušao ovamo nikako da ga se oslobodim.
Hm! - gunđao je gazda Bourjus - hajde, hajde, ne pričaj, ovaj put ti lice nije bilo mrzovoljno. Budi tiha, lijepa moja, ne govori da nije! Ne vičem ja zbog toga: malo maženja s vremena na vrijeme neće nauditi lijepoj djevojci. Ali, istini za volju, Anđeliko, razočarala si me. Zar u našu gostionicu ne navraća pošteni svijet? A kako da ti izbor padne na to prokleto škrabalo!

* * *

Kraljeva milosnica gospođica La Valliere imala je prevelika usta. I malko je šepala u hodu. Pričalo se da joj to daje posebnu draž i da joj nije smetalo da odlično pleše. Ali činjenica je bila da je šepesala.
Nije imala grudiju. Uspoređivali su je s Dianom, pričalo se stoga o čarima dvospolnih bića, ali činjenica je bila da ona nije imala grudiju. Put joj je bila suha. Suze su joj brazdale obraze zbog kraljeve nevjere; poniženja na dvoru, grižnje savjesti, izdubile su joj oči. Postala je mržava i suha. Na kraju, pošto je po drugi put ostala u drugom stanju u ložnici je imala izvjesne smetnje čije pojedinosti su bile poznate samo Luju XIV. Ali i Stihoklepcu.
I o svim tim nevoljama i javnim i tajnim, o njezinim tjelesnim nedostacima, on je sastavio izvrsnu rugalicu, punu duha, ali i užasnu po opakosti i oštrini tako da je ponešto stidljiviji građani ne htjedoše pokazati svojim ženama, već su se ove morale obraćati služavkama da bi došle do nje.
Imajte šepavi hod i petnaest ljeta.
Grudi ravne ko daske i gotovo nikakvih čuvstva Roditelje? Bog bi ih znao! I kao cura bez iskustva u predsoblju rađajte djecu.
Vjere mi, ljubav ćete kraljevu steći. Pitajte La Vallizre, ona će vam to isto reći.
Ti su se leci mogli naći posvuda u Parizu: u palači Biron gdje je stanovala Luisa La Valliere, u Louvreu, pa čak i kod kraljice koja se čitajući opis suparničinih ljepota, radosno smijala prvi put poslije mnogo vremena te je, radosna, trljala svoje male ruke.
Ranjena, više mrtva nego živa od stida, gospođica La Valliere se bacila u prvu kočiju do koje je došla i odjurila u samostan u Chaillot, gdje se htjela zarediti. Kralj joj, međutim, naredi da se vrati i pokaže na dvoru. Po nju je poslao gospodina Colberta. U tom je pozivu bilo manje povrijeđenog osjećaja ljubavi, a više bijesnog izazova. Kralj je bio van sebe zato što mu se njegov narod usudio rugati; ali on se također počeo pribojavati da mu njegovi ljubavnica ne služi na čast.
Najsposobniji policajci su se bacili u potjeru za Stihoklepcem. Ovaj put su svi bili sigurni da neće umaknuti vješalima.

* * *
Anđelika se u svojoj sobi u Ulici Poštenih građana spremala da legne. Jasmina se povukla pošto joj bijaše zaželjela laku noć. Djeca su već odavno spavala. Napolju se podigla buka od nečijih koraka, u trku. Tanak sloj snijega što je te prosinačke večeri počeo polako padati, prigušivao je korake.
Nekoliko udaraca odjekne na vratima. Anđelika navuče sobnu haljinu i požuri hodnikom k okancu na vratima.
Tko je?
Otvori mi, mala skitnice, brzo, otvori!
Prije no što je i mogla razmisliti, Anđelika povuče zasune. Stihoklepac se spotakne o nju. U istom trenutku bijela masa izbije iz tame, skoči i nađe mu se za vratom.
Sorbono! - poviče Anđelika.
Ona se baci i ruka joj sretne vlažnu dlaku doge.
Pusti ga, Saorbono. Lass ihn! Lass ihn!
Nejasno se prisjećala da je Desgrez izdavao psu naređenja na njemačkom. Sorbona je režala čvrsto zarivši čaporke u mladićev ovratnik. Ali odmah mu do sjetila stiže Anđelikin glas. Mahne repom i pusti svoju žrtvu režeći i dalje bijesno. Stihoklepac je dahtao.
Gotov sam!
Koješta! Ulazite, brzo!
Pas će ostati ispred vrata i upozorit će policajca.
Ulazite kad vam kažem!
Brzo ga gurne u kuću, a sama osta ispod trijema, povukavši za sobom vrata. Čvrsto je držala Sorbonu za ogrljak. Na ulazu u kuću pri svijetlu uličnog fenjera vidje kako snijeg vije. Naposljetku začuje prigušeni korak, korak koji je uvijek slijedio psa, korak policajca Francoisa Desgreza.
Ona istupi naprijed.
Tražite li možda svoga psa, odvjetniče Desgrez?
Ovaj se zaustavi te se i sam skloni pod trijem. Nije mu vidjela lica.
Ne - odgovori Desgrez - tražim jedno škrabalo, pisca pogrdnih pjesmica.
Sorbona je ovuda prolazila. Zamislite, jednom sam poznavala tog vašeg psa. Zazvala sam ga i sebi dozvolila slobodu da ga zadržim.
Sigurno je bio sretan, gospođo. A vi ste se, valjda, hladili na kućnom pragu po ovom lijepom vremenu?
Baš sam zatvarala vrata. Ali mi razgovaramo u mraku, odvjetniče Desgrez, i sigurna sam da ne pogađate tko sam.
Ne pogađam, gospođo, već znam. Odavna već znam tko stanuje u ovoj kući, a budući da mi nijedna gostionica u Parizu nije nepoznata, imao sam prilike da vas vidim u „Crvenoj krinki”. Zovete se gospođa Morens i imate dva sina od kojih je starijemu ime Florimond.
Vama ništa ne može izbjeći. Budući da znate tko sam, pitam se kako to da samo slučaju imamo zahvaliti što sada razgovaramo?
Nisam bio siguran da bi vas moj posjet obradovao, gospođo. Kad smo se posljednji put vidjeli, razišli smo se na prilično neugodan način.
Anđelika se sjeti burne noći u predgrađu Saint-Germain. Činilo joj se da više ni kapi sline nema u ustima.
Najzad će bezbojnim glasom:
Što ste htjeli reći?
Snježilo je baš kao i noćas, a pod nadsvođenim ulazom u Temple bilo je mračno kao i pod ovim trijemom.
Anđelika priguši uzdah olakšanja.
Naš rastanak i nije bio neugodan. Bili smo pobijeđeni, a to nije isto, odvjetniče Desgrez.
Ne trebate me više zvati odvjetnikom, gospođo, jer sam prodao svoje ovlaštenje na odvjetničko zvanje budući da su me prije toga isključili iz udruženja. Stoga sam ga prodao, i to dosta dobro, da bih potom kupio položaj kapetana policije, na temelju kojega sam se posvetio zadatku koji više nosi, a nije beskorisniji:
gonjenju zločinaca i zlonamjernika. I tako sam s visokih dometa riječi sišao u šutljive sfere podzemlja.
Vi se uvijek lijepo izražavate, odvjetniče Desgrez.
Kad se pruži prilika, pustim da me ponesu govorničke fraze. Stoga sam i zadužen da posebice vodim brigu o ljudima neumjerenih riječi, bilo da ih pišu ili ne: o pjesnicima, novinarima, škrabalima svih mogućih vrsta. Pa i večeras sam bio u tragu otrovnom tipu, izvjesnom Claudu Le Petitu, poznatijem pod imenom Stihoklepac. Taj će vam momak biti do groba zahvalan zbog vašeg susreta sa Sorbonom.
A zašto?
Jer ste nas zadržali baš dok smo bili na dobrom putu da ga uhvatimo, te je on u međuvremenu podbrusio pete i kidnuo.
Zaista mi je žao što sam vas zadržala.
Neobično sam sretan što vas vidim mada salončić u kojemu me primate nije baš najugledniji.
Oprostite mi. Morate mi doći u posjetu, Desgrez.
Pa i hoću, gospođo.
Sagne se prema psu da bi mu stavio remen na ogrljak. Snježne pahuljice su padale sve gušće. Policajac podiže ovratnik svog ogrtača, napravi korak, i zatim se zaustavi.
Upravo sam se nečega sjetio - dometne. - Taj Stihoklepac je napisao okrutne stihove pune kleveta u vrijeme sudskog postupka protiv vašega muža. Čekajte:
A lijepa gospođa de Peyrac moli se Svevišnjem Bogu Da joj se mužu izgubi trag U Bastiji, groznom brlogu.
Oh, molim vas, šutite! - poviče Anđelika začepivši uši rukama. - Ne spominjite više te događaje. Ničega se više ne sjećam. Neću da se sjećam…
Znači da je prošlost umrla za vas, gospođo!
Jest! Prošlost je mrtva!
Najbolje što se može uraditi. Neću vam je više spominjati. Do viđenja, gospođo i... laka vam noć!
Anđelika povuče zasune. Zubi su joj cvokotali. Do srži se smrzla stojeći vani na hladnoći odjevena jedino u kućnu haljinu. A hladnoći je trebalo nadodati neočekivani susret s Desgrezom i njegova otkrića.
Ušavši u sobu, zatvori vrata. Čovjek plave kose sjedio je na ognjišnom kamenu obuhvativši rukama mršava koljena. Više je ličio cvrčku nego čovjeku.
Mlada žena se nasloni na vrata. Upita bezbojnim glasom:
Jeste li vi Stihoklepac?
Jesam.
Jeste li vi napisali one bezobraštine na račun gospođice La Valliere? Šta vam smeta da se svijet voli na miru? Kralj i ona djevojka su učinili sve što je bilo u njihovoj moći da sakriju svoju ljubav, a vi ste tu bruku iznijeli u javnost odvratnim izrazima! Kraljevo je ponašanje za osudu, očito, ali on je mlad čovjek, žestok, a na silu je oženjen za princezu bez duha i ljepote.
On se kesio.
Gle ti nje, kako ga samo brani! Da ti onaj razvratnik nije zarobio srce?
Nije ali meni se gadi kad vidim da se poteže po blatu tako častan i kraljevski osjećaj.
Ne postoji na ovom svijetu ništa što bi bilo časno i kraljevski.
Anđelika prođe sobom i nasloni se na drugi kraj ognjišta. Osjećala se loše i bila uzrujana. Pjesnik ju je motrio odozdo na gore. Vidje kako mu u očima poigravaju crveni vršci plamena.
Nisi dosad znala tko sam? - upita on.
Nitko mi nije kazao tvoje ime, a kako sam ga mogla pogoditi? Vaše pero je bezbožno i prljavo, a vi…
A ja?
A vi ste mi se učinili i dobar i veseo.
Pa ja i jesam dobar sa djevojčicama što plaču u lađama sa sijenom, ali sam zločest s prinčevima.
Anđelika uzdahnu. Nikako da se zagrije. Glavom napravi pokret prema vratima.
A sada morate ići.
Moram ići! - poviče on. - Da idem dok me Sorbona čeka da me dograbi za hlače, a onaj prokleti policajac da mi katance stavi na ruke?
Oni su otišli.
Otišli? Kakvi otišli! Čekaju me u mraku.
Oni i ne sumnjaju da ste ovdje, kunem vam se.
Kako da čovjek bude siguran? A zar ti ne znaš tu dvojicu prijatelja, ljepotice moja, ti koja si bila član Calembredainove bande?
Ona mu dade znak da šuti.
Vidiš li? I ti sama osjećaš da dolje u snijegu stoje u čeki! Uza sve to ti tražiš od mene da odem?
Jest, odlazite!
Tjeraš me.
Tjeram.
Ali tebi bar nisam napravio nikakva zla.
Jeste.
On ju je dugo promatrao, naposljetku pruži ruku prema njoj.
Onda se moramo pomiriti. Dođi. A kako se ona nije micala, on će:
Obojicu nas proganja ono pseto. Kakva nam korist od toga da se svađamo? Držao je ispruženu ruku.
Tvoje su oči postale tvrde i hladne kao smaragd. U njima nema više onog sunčanog sjaja malog potočića što teče ispod zelenih grana i čini ti se da kaže:
„Voli me, grli me…”
Da li potočić kaže sve to?
Tvoje oči kažu kad u meni ne vide neprijatelja. Dođi!
Ona popusti i skvrči se uza nj. On joj odmah prebaci ruku preko ramena.
Sva se treseš. Napustio te siguran izgled dobre krčmarice. Nečega si se uplašila, neko ti se zlo slučilo. Da te nije pas napao? Policajac.”
I pas mi je učinio nažao, i policajac, a i vi, gospodine Stihoklepče!
Prokleto trojstvo Pariza!
Vi što sve znate, recite mi što sam ja bila prije no što sam dospjela u Calembredaineovo društvo?
Njemu se javi dosada na licu.
Ne znam. Otkad sam te pronašao, naslutio sam manje-više kako si se izvukla iz lošeg društva i kako si povukla za nos onu dobričinu pečenjara. Ali prije Calembredainea, ne, kod njega se trag zaustavlja.
Draže mi je tako.
Ali bijesan sam zato što sam gotovo siguran da onaj đavolji policajac, da on poznaje tvoju prošlost.
Vi konkurirate jedan drugome u pogledu obavijesti?
Izmjenjujemo ih, ja i on, obavijesti.
U stvari vi mnogo sličite jedan drugome.
Pomalo. Ali postoji velika razlika između njega i mene.
Koja?
Ja njega ubiti ne mogu, a on mene može ravno u smrt odvući. Da mi ti večeras nisi otvorila vrata, sad bih ja bio u Chateletu, kamo bi me on bio odveo. Veći bih bio porastao barem tri palca zahvaljujući konjicu majstora Aubina, a sutra u zoru već bi se njihao na tankom konopcu.
A zašto ste rekli da vi njega, međutim, ne biste mogli ubiti?
Ja ne znam ubijati. Kad vidim krv, hvata me mučnina.
Ona se veselo smijala izrazu gađenja na njegovu licu. Žustra pjesnikova ruka pogladi je po vratu.
Kad se smiješ nalik si golupčiću.
I nagne se nad njezino lice. U njegovu nježnu i podrugljivu osmijehu ona primijeti sjenu rupe što su mu je u ustima izdubla kliješta Velikog Matthieua. U njoj se javi želja da plače i da zagrli tog čovjeka.
Sad je već sve dobro - šapne on - više to nije strah. Sve prolazi… Samo snijeg pada vani, a nama je ugodno ovdje u toploj sobi… Ne dešava mi se često da noćim u ovakvom lijepoj palači! Reklo bi se da si gola ispod ove haljine? Jest! Osjećam da je tako. Ne miči se, golupčiću… Ništa ne govori…
Njegova se ruka uvuče pod haljinu, pođe linijom njezina ramena, a zatim klizne naniže. On se smijao njezinim trzajima.
Evo proljetnih pupoljaka. A usred smo zime…!
Poljubi je u usta. Potom se pruži ispred vatre i polako je privuče k sebi.

* * *

Čuj me, molim te, i otvori oči Prodavač vani već rakiju toči. U mojoj tvrdnji šali nema traga
Kažem li, kasno je, ljubavi draga!
Pjesnik se zaogrnuo poderanim ogrtačem i na glavu posadio svoj veliki šešir. Zora osvanula snježna. U bjelini šutljive ulice prodavač rakije, sav zakukuljen hodao je nezgrapno poput medvjeda.
Anđelika ga dozove. On natoči obojici, na pragu, po čašicu alkohola. Kad se prodavač udaljio, oni se osmjehnuše jedno drugome.
Kamo ćete sada?
Idem da obavijestim Pariz o još jednoj sablazni. Gospodin de Brienne je noćas zatekao svoju ženu s ljubavnikom.
Noćas? A kako vi to možete znati?
Ja sve znam. Zbogom, ljepotice. Ona ga uhvati za skut ogrtača i reče:
Navratite još koji put.

* * *

On je navraćao. Dolazio je navečer, tiho kucnuo o prozor ugovoreni znak. Ona je odlazila da mu otvori ne podižući buku. U toplini male sobe pored tog druga sad brbljivog, sad zajedljivog, a sad zaljubljenog, ona se odmarala od napornog dana. On joj je pričao o skandalima što su se događali na dvoru i u gradu. To ju je zabavljalo jer je poznavala većinu ličnosti o kojima je pričao.
Ja sam bogat svim strahovima osoba koje me se boje - znao bi kazati. Za novac nije mario. Ona se uzalud trudila da ga pristojnije obuče.
Poslije dobrog ručka koji je on prihvaćao a da nije nikad posezao za svojom kesom, osam dana ne bi dolazio, a kad bi se pojavio mršav, gladan, nasmijan, uzalud bi ga ona pitala gdje je sve bio. Budući da se tako dobro slagao sa svim pariškim ološem, nije li možda terevenčio s njegovim pripadnicima kad bi se pružila prilika? Nikad ga nitko nije vidio u kuli Nesle, pa ipak, budući da je bio jedna od najvažnijih ličnosti Novog mosta, mjesto mu je bilo osigurano. A budući da je znao sve tajne, mogao je mnoge natjerati da „propjevaju”.
Zabavnije je natjerati ih da plaču i da škripe zubima - govorio je.
Pomoć je primao jedino od žena koje su mu bile drage. Mlada cvjetarica, bludnica, služavka, pošto se prepuštala njegovu milovanju imala je pravo da ga malko
mazi. Govorila mu je: „Jedi, dragi”, i onda je očima punim nježnosti gledala kako jede.
Poslije bi iščezao. Kao i mlada cvjetarica, kao i bludnica, kao i sluškinja i Anđelika je osjećala želju da ga zadrži. Pružena u toplom krevetu, pored njegova dugog tijela čiji su zagrljaji bili tako živi i laki, ona bi mu provukla ruku oko vrata i privlačila ga k sebi.
Ali on je već otvarao oči, zamjećivao danju svjetlost iza malih stakala učvršćenih olovom, skakao iz kreveta i na brzinu se oblačio.
U stvari, nije imao mira. Njime bijaše ovladala pomama dosta rijetka u ono vrijeme koja se oduvijek plaćala skupo: pomama slobode.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:22 am





26.
MALI RAT ZBOG OBRTNICA

Nije baš uvijek griješio što je bježao na taj način. Dosta često, dok bi se Anđelika oblačila, držeći prozor otvoren, nečija tamna sjena bi se pojavila iza gvozdenih šipaka.
Vi isuviše rano dolazite u posjete, gospodine policajče.
Ne dolazim u posjetu, gospođo. Tražim neko piskaralo.
I mislite da ćete ga naći u ovom kraju? - nehajno je pitala Anđelika prebacujući ogrtač preko ramena da bi krenula u gostionicu „Crvena krinka”.
Tko zna? - odgovarao je Desgrez.
Ona je izlazila, a Desgrez ju je pratio ulicama punim snijega. Sorbona je skakala i trčala ispred njih. To je podsjećalo Anđeliku na ono vrijeme kad su zajedno šetali Parizom. Desgrez ju je jednoga dana otpratio u Kupke Svetog Nikole. Drugi put je bandit Calembredaine iskočio pred njih. Sad su se sretali, a svaki je od njih čuvao za se ono što se s njima zbivalo posljednih godina. Anđeliku nije bilo stid što on zna da ona radi u jednoj gostionici. On je sasvim izbliza pratio slom njezina bogatstva te je mogao lako shvatiti nužnost koja ju je natjerala da zasuče rukave i svojim se vlastitim rukama prihvati poniznog kuhinjskog posla. Znala je da je ne prezire. Ona je u sebi uspjela potisnuti u stranu sjećanje na život što ga je provela s Calembredaineom. Godine su odonda prošle. Calembredaine se nije pojavljivao. Anđelika je vjerovala da je uspio pobjeći. Možda se pridružio drumskim razbojnicima? Ili je upao u ruke kakvom mešetaru koji je novačio za vojsku?
Nagonski je osjećala da ga više nikad neće vidjeti. Stoga je mogla uzdignute glave ići k svome cilju. Čovjek što je gipkim korakom hodao pored nje, naviknut na šutnju, nije uopće sumnjao u nju. Pa i on se izmijenio. Govorio je manje, a veselost je njegova ustupila mjesto ironiji koje se bilo bojati. Iza najobičnijih riječi, dosta često se nazirala skrivena prijetnja. Ali Anđelika je imala dojam da joj Desgrez nikad ne bi naudio.
Izgledao je manje siromašan. Na nogama je imao lijepe čizme. Često je nosio periku.
Pred vratima gostionice policajac je vrlo svečano pozdravljao Anđeliku i onda nastavljao svojim putem.
Anđelika se divila lijepoj firmi postavljenoj nad vratima, što ju je živim bojama naslikao njezin brat Gontran. Na njoj je bila prikazana žena umotana u plašt od crnog satena. Zelene su se oči sjale iza crvene krinke. Oko žene je slikar naslikao Ulicu Dolina Bijede s onim njezinim čudnim i starim kućama koje su se dizale u zvjezdano nebo, i crvena svjetla njezinih pečenjarnica.
Prodavač vina je izlazio rano jutrom iz gostionice sa svojim sudom u ruci.
Evo vina i čistog i zdravog! Trčite, dobre žene! Obruči na bačvama pucaju…!
Na zvuk zvona čitav bi grad oživio. Navečer je Anđelika nizala jednu na drugu lijepe škude i pošto bi ih prebrojila, stavljala ih je u vrećice, a odmah potom u gvozdenu blagajnu koju je na njezin nagovor kupio gazda Bourjus.
Audiger je ponekad navraćao i ponovo je nagovarao da se uda za nj. Imajući na umu njegove planove o čokoladi, Anđelika ga je dočekivala s osmijehom na usnama.
A što je s vašom obrtnicom?
Za nekoliko dana sve će biti gotovo! Anđelika mu naposljetku reče:
Vi tu svoju obrtnicu nećete nikada dobiti!
Zbilja, gospođo pogađalice? A zašto?
Zato što vas je gospodinu Seguieru preporučio gospodin de Guiche, njegov zet. Međutim vama nije poznato da je u obitelji gospodina de Guichea pravi pakao i da gospodin Seguier drži stranu svoje kćeri. Čuvar kraljeva pečata ne propušta nijednu priliku da podvali svom zetu, stoga će i vašu obrtnicu pustiti da je prekrije plesan.
Te je pojedinosti doznala od Stihoklepca. Uvrijeđen njezinim riječima, Audiger nadigne dreku. Registracija njegove obrtnice je na dobrom putu, a kao dokaz da je tome tako neka posluži činjenica što je on već počeo uređivati prodavaonicu u ulici Saint-Honor.
Kad je jednoga dana posjetila buduću prodavaonicu čokolade, Anđelika je utvrdila da je majordom poslušao njezine savjete. Ogledalima je ukrasio salu i pozlaćenom drvenarijom.
Vjerujem da će ova novost privući svijet željan originalnosti - objašnjavao je Audiger sa svim smetnuvši s uma čiji je bio dužnik za tu zamisao. - Potpuno novi proizvod zahtijeva i ambijent nov.
A jeste li što poduzeli u pogledu nabavke sirovina?
Čim dobijem obrtnicu, sve će drugo ići ko po loju.
Mlada je žena koristila njegov pomalo nehajao optimizam te se ozbiljno počela raspitivati o mogućnosti uvoza većih količina kakaa u Francusku. Tada će Audiger biti prisiljen da se obrati njoj te je ona unaprijed uživala u tome kako će mu podvaliti.
Ali David nije uspio pronaći trag Židova kojega je njegov otac nabavio prve pošiljke kakaa s Martiniquea. Okrene se stoga na drugu stranu. U to se vrijeme počelo mnogo govoriti, između krupnih trgovaca i financijera koji su pohađali njezinu gostionicu, o stvaranju Zapadno-indijske kompanije; za nju se zalagao i potpomagao je ministar Colbert pa čak i sam kralj koji se na tom polju htio uhvatiti u koštac s Holanđanima i Englezima.
Jedne večeri Claud Le Petit joj je donio reklamni tekst što ga je po kraljevu naređenju sastavio jedan od šestorice članova Francuske akademije.
Ovo ti je, draga, pravo remek-djelo. Slušaj!
„Madagaskar je pravi raj! Na njemu vlada umjerena klima, a čudesna zemlja jedva čeka da je netko obradi. Tamo ima svega u obilju. Voda je izvrsna, voće božanstveno, na zlatne se žile nailazi na svakom koraku duž planinskih padina.
"A što da se tek kaže o stanovnicima! Dobrodušni, raspoloženi da prime Evanđelje, sretni da vide na poslu kršćane.”
Stihoklepac prekine čitanje da bi prokomentirao pročitano:
Ovo sve treba otprilike ovako protumačiti: Na tom se velikom otoku crkava od vrućine i od nezdrave močvarne vode. Zemlja će prožderati silno zlato, a stanovnici su tako lijeni da će radije ići na misu i radije će gledati kako bijelci rade nego da sami zasuču rukave.
Anđelika ga potegne za kosu.
Buntovniče! Zašto se mora u svemu vidjeti neko zlo? Sigurno se neku korist može izvući odotamo: šećer, duhan, pamuk i, dakako, kakao. Taj tekst je samo formalnost. A tamo se može slati vino, rakija, slano meso, sirevi…
Ne zaboravi trgovinu robljem, taj vrlo unosan posao.
Kralj je već uložio u taj posao pet milijuna livara od osamnaest potrebnih.
Kralj nije glup. On se nada da će se duh njegovih podanika pod drugim nebom okrenuti k poslu. On je osobno zatražio od Charpentiera da doda ovaj pasus:
"Imajte povjerenja u daleke pothvate i ne obazirite se na neuspjehe koje primjećujete u svojoj zemlji. Francuzi se, u stvari, ubiše od truda da napakoste jedni drugima, a njihova trgovačka društva su tako nestalna da najbolji poslovi propadnu u njihovim rukama. Tome je, valjda, neka prirodna fatalnost kriva, a da toga nije, nitko im se oduprijeti ne bi mogao…”
Anđelika je neko vrijeme šutjela. Najzad uzdahne:
Kad dobro promislim, čini mi se da bih se mogla složiti s kraljem - reče. - Ali sad je isuviše kasno. Ne ostaje mi drugo do da se borim.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:22 am





27.
KRVAVE ORGIJE U "CRVENOJ KRINKI"

Anđelika stavi pero na stol i, zadovoljna, preleti očima račun što ga bijaše pribilježila.
Upravo se bijaše vratila iz „Crvene krinke”, u koju je, prije no što je krenula kući, uz veliku buku upala družina mlade gospode čiji su joj se ovratnici od ženevske čipke te bogato ruho učinili znakom da su u njih pune kese i rasipne ruke. Bili su zakrinkani, dakle, još jedan dokaz da su pripadali najvišem sloju. Poneke ličnosti s dvora nastojale su sačuvati u tajnosti svoje posjete gostoljubivim krčmama u koje su rado navraćale da bi se na bar kratko vrijeme oslobodili robovanja dvorskoj etiketi.
Mlada je žena, što se dosta često događalo, ostavila gazdi Bourjusu i Davidu i njihovim malim slugama zadatak da ih posluže. Sad kad je njihova gostionica bila na glasu, a David se usavršio u pripravljanju kuharskih specijaliteta, ona se manje ubijala od posla, i uglavnom se posvetila kupovini i financijskoj strani posla.
1664. godina je bila pri kraju. Malo-pomalo poslovanje se sjajno razvilo. Da je tko prije tri godine pokušao predvidjeti takav uspon pečenjarnice „Hrabrom pijevcu”, čitava bi se ulica Dolina bijede valjala od pustog smijeha. Ali iako još ne bijaše otkupila posao od gazde Bourjusa, što je u potaji smjerala, Anđelika je u neku ruku bila pravom gospodaricom. Pečenjar je i dalje bio vlasnik, ali ona je preuzela sve troškove, te je u skladu s tim povećala i svoje vlastite prihode. Na kraju je gazda Bourjus dobivao manji dio zarade. Uostalom on se smatrao zadovoljnim što se riješio svake brige i lijepo živio u svojoj vlastitoj gostionici stavljajući uz put dobru paru na stranu za staračke dane. Anđelika je gomilala novce koliko je samo poželjeti mogla. Gazda Bourjus je samo želio da ostane pod njezinom zaštitom, da ga okružuje njezina dalekovidna i nepobitna ljubav. Govoreći ponekad o njoj on bi kazao „moja kćerka” s takvim uvjerenjem da su mnogi gosti „Crvene krinke” bili sigurni u njihov rod. Podložan sjetnom raspoloženju i uvjeren u svoj skorašnji kraj, pričao je kako je svojom oporukom, ne oštetivši nećakove interese, mislio na Anđelikinu korist. Uostalom, David i nije mogao prigovoriti odlukama svoga strica kad se radilo o ženi koja je potpuno gospodarila njim.
On se u međuvremenu razvio u vrlo lijepog mladića. Svjestan toga i stekavši bogato iskustvo u Poljakinjinim zagrljajima, on nije gubio nadu da će jednoga dana postati ljubavnikom one koju je obožavao.
Anđelika je zamijetila Davidov napredak u ljubavnom umijeću. Ona je taj napredak mjerila svojim vlastitim reakcijama, jer ako ju je nekad ljutila mladićeva nezgrapnost, sad su poneki njegovi pogledi u njoj izazivali pomalo uznemirujući užitak. I dalje je s njim bila stroga, nabusita, kao s mlađim bratom, ali je u isto vrijeme sebe prekoravala što se ponekad prema njemu držala kao obična namiguša. Osmijesi i šale kojima su se znali prepustiti kraj ražnjeva nisu uvijek bili lišeni peckavih izazova koje čovjek i žena, privlačeći se uzajamno, izmjenjuju skrivajući pod nevinim riječima manje nevin zov.
Iskrivivši lice u podrugljiv izraz, Anđelika se pitala neće li jednoga dana popustiti, potaknuta znatiželjom, njegovoj mladoj i uskomešanoj strasti. Osim toga, David
joj je bio potreban. On je bio jedan od stupova na kojima je počivao uspjeh njezinih budućih pothvata. Na primjer, kad ona bude kupila dva ili tri dućana na Sajmištu Saint-Germain, Davida će zapasti zadatak da im osigura popularnost. Drugi stup je imao biti Audiger kojemu je namijenila ulogu u pogledu lansiranja čokolade i drugih pića.
I s njim se morala složiti. Trebalo je zadržati i ne obeshrabriti tog ozbiljnijeg zaljubljenika, koji je dublje zagrizao, a čija je sve očitija suzdržljivost bila znakom sve dubljih osjećaja. Njega nije mogla držati na uzdi s pokojom ljubaznosti. Nema sumnje, David bi joj, za jednu noć u kojoj bi mu dozvolila da do mile volje dira njezino „božansko tijelo”, bio bezgranično podložan. Što se tiče Audigera, Anđelika se donekle plašila njegove upornosti odrasla čovjeka koji je već zaboravio hireve mladenačke dobi, a nikad niie upoznao hirove strasti. Taj miran građanin, privržen sluga, vojnik po nacionalnoj tradiciji, iskren, hrabar i oprezan kao što su drugi plavi ili crnomanjasti, neće dopustiti da ga se vuče za nos.
Anđelika otrese pijesak s papira na koji bijaše pribilježila svoje račune. Ona se blago osmjehivala.
„Eto, uvalila sam se između tri kuhara koji naprosto umiru od ljubavi prema meni, a svaki zbog drugih razloga. Bit će da je njihovo zanimanje tome krivo… Od vrućine pećnica njihova se srca rastapaju kao masni purani.”
Jasmina uđe i pomogne joj da se svuče i da joj iščetka kosu.
Šta se to čuje pred vratima? - upita Anđelika.
Ne znam. Izgleda da već podulje jedan miš gricka vrata.
Šum je bivao sve jači. Mlada žena pode u predsoblje i ustanovi da grickanje ne dolazi iz dna vratiju, već od prozorčića posred vrata. Otvori mala vratašca i ote joj se tih krik gađenja, jer se mala crna ručica uvukla odmah između rešetki na prozorčiću tragično se pruživši prema njoj.
Ta to je Piccolo! - poviče Jasmina.
Anđelika povuče zasune, uvijek pažljivo zabravijene, otvori vrata i majmunčić joj skoči u naručaj.
Šta se dogodilo? Nikad sam nije došao ovamo. Reklo bi se… zaista, reklo bi se da je razbio lanac.
Ne znajući šta da misli, ponese životinjicu u svoju sobu i stavi je na stol.
Ha, ha, ha! - bučno se smijala služavka. - Kako li samo izgleda! Dlaka mu je ljepljiva i crvena. Mora da je pao u vino.
Anđelika koja je milovala Piccola, odjednom povuče ruku uprljanu i crvenu. Prinese je nosu i odmah osjeti kako blijedi.
Nije vino - reče - već krv!
Je li ranjen?
Sad ću vidjeti.
Skine mu izvezen prslučić i hlače, oboje natopljeno krvlju. Pa ipak na životinjici ne otkri nikakvu ranu iako joj se čitavo tijelo treslo u grčevitim trzajima.
Šta ti je, Piccolo? - Anđelika ga upita ispotiha. - Šta se dogodilo, mali moj prijatelju? Reci mi?
Majmunčić ju je promatrao svojim živim i raskolačenim očima, zatim je skočio unazad, zgrabio malu kutijicu u kojoj se nalazio vosak za pečaćenje i ozbiljno stade stupati mašući ispred sebe malom kutijicom.
Ah, ovaj ugursuz! - poviče Jasmina prasnuvši u smijeh - najprije nas prestraši na mrtvo ime, a potom oponaša Linota i njegovu košaricu s oblatnama. Nije li sjajan, gospođo? Liči zaista Linotu kad, ozbiljan i ljubazan, nudi svoje oblatne.
Ali životinjica, pošto je obišla oko stola dozvavši im u sjećanje malog prodavača oblatni, ponovo se uznemiri. Okretala se, ogledavala oko sebe i povlačila. Njuškica joj se naborala u prestrašen i jadan izraz. Dizala je lišće udesno, pa ulijevo. Činilo se kao da se obraća nekoj nevidljivoj osobi. Naposljetku se poče otimati, boriti. Odjedared baci kutiju, skupi ruke na trbuhu i sruši se nauznak uz kreštav krik.
Ali što mu je? Što mu je? - mucala je Jasmina zgranuta.
Anđelika, koja je pažljivo pratila majmunčićeve pokrete, brzim korakom pođe prema ormaru, skine ogrtač i uzme krinku.
Čini mi se da je neka nesreća zadesila Linota - reče bezbojnim glasom. - Moram odmah tamo.
Pratit ću vas, gospođo.
Možeš ako baš hoćeš. Ali odnesi prije majmunčića Barbi, da ga opere, ugrije i da mu dadne mlijeka.
Anđelikom sasvim ovlada predosjećaj da se neka nesreća dogodila. Usprkos riječima utjehe što ih je Jasmina kraj nje mrmljala dok su žurile prema gostionici, ona nije ni časa sumnjala da je majmunčić prisustvovao nekom groznom prizoru. Bijahu upravo stigli na Obalu kožara kadli se nečija prilika u trku gotovo zarije u njih. Bio je to Flipot, sav van sebe.
Ona ga dohvati za ramena i drmne njime kao da mu je htjela pomoći da dođe k sebi.
Išao sam po tebe, Markizo anđela - promuca dječak. - Linota… Linota su ubili!
Ubili, a tko?
Oni ljudi, gosti!
A zašto? Što se dogodilo?
Jadan dječak proguta pljuvačku, a onda navrat-nanos stane pričati kao da recitira naučenu zadaću:
Linot je bio na ulici sa svojom košaricom oblatni. „Oblatne! Oblatne! Tko zove prodavača oblatni?” pjevuckao je kao i svaku večer. Uto jedan od gostiju što se nalazio u našoj gostionici, znate jedan od one zakrinkane gospode, s ovratnicima ukrašenim čipkom, reče: „Lijepog li glasa. Zaželio sam se oblatni. Zovite mi prodavača.” Linot je došao. Tada gospodin reče: „Svetoga mi Dionizija, ovaj dječak ima čaroban glas, ali izgled mu je još čarobniji.” Posjeo je Linota na koljena i stao ga ljubiti. Prišli su drugi te ga i oni htjedoše ljubiti. Bili su svi dozlaboga nakićeni… Na kraju zgrabiše Linota i htjedoše mu skinuti hlače… On ispusti košaricu s oblatnama, uze se derati i nogama ritati. Ali gospodin što ga je prvi zvao, izvadi mač i sjuri mu ga u trbuh. To isto je uradio još jedan od družine. Linot je pao, a iz trbuha mu se razlila…
A zar mu gazda Bourjus nije priskočio u pomoć?
Priskočio je, ali njega su uškopili.
Što? Što si to kazao? Koga su uškopili?
Gazdu Bourjusa.
Ti si sasvim poludio.
Ne, ja nisam, ali oni tamo, oni su sigurno ludi. Kad je gazda Bourjus čuo Linota kako viče, dotrčao je iz kuhinje i stao govoriti: „Gospodo! Zaboga! Gospodo!” Ali oni su skočili na nj i udri po njemu da se sve prašilo. Uz to su vikali: „Debela bačvo! Debelo burence!” Gotovo je i mene počelo to zabavljati. Uto jedan poviče:
„Poznajem ga, to je stari iz „Hrabroga pijevca…” A drugi odmah prihvati: „Nije u tebe dovoljno hrabar izgled za pijevca, sad ću od tebe napraviti kopuna.” Odmah dohvati nožinu za rezanje mesa. Svi su skočili na gazdu Bourjusa i odrezali mu… Dječak je završio pričanje odrešitim pokretom koji je rječito i nedvojbeno govorio o groznom zločinu počinjenom nad jadnim pečenjarom.
Drao se kao magare. Sad ga se više ne čuje. I David se umiješao. Dobio je mačem pošteno po glavi. Kad smo to vidjeli, svi smo se razbježali i David, i ja, i naučnici, i sluškinje i Suzana.
Ulica Dolina bijede imala je neobičan izgled. Ta je ulica u vrijeme karnevala uvijek bila vrlo bučna. Brojni gosti po pečenjarnicama derali su se i nazdravljali, ali na samom kraju ulice okupilo se neobično mnogo bijelih prilika s visokim kapama na glavi. Obližnji pečenjari i njihovi pomoćnici oboružani ražnjevima uskomešali su se pred vratima gostionice „Crvena krinka”.
Ne znamo što bismo poduzeli - poviče jedan od njih Anđeliki. - Oni su prokletnici klupe navalili na vrata. A imaju i pištolj.
Trebalo bi pozvati pandure.
David je već odjurio, ali..
Gazda „Operušanog kopuna”, pečenjarnice što se nalazila u blizini „Crvene krinke”, reče sniženim glasom:
Neki lakeji su ga zaustavili u Ulici tripa.
Rekoše mu da oni gosti što se nalaze u tom trenutku u gostionici „Crvena krinka”, pripadaju najvišim plemićkim krugovima, sve sama gospoda iz kraljeve pratnje, te će se stražari naći na sto čuda ako se umiješaju u tu zgodu. Usprkos tom upozorenju David je otišao u Chatelet, ali su lakeji već bili obavijestili stražare, te mu ovi rekoše da se gostiju riješi kako zna.
Iz gostionice „Crvena krinka” dopirala je strašna buka: urnebesan smijeh, pijano pjevanje i divljački krici od kojih su se dobrim pečenjarima kostriješile kose ispod visokih kapa.
I na prozore su bili navaljeni stolovi i klupe. Nije se vidjelo što se događa unutra, ali se čuo lom razbijenih čaša i tanjura, a s vremena na vrijeme odjeknuo bi prasak pištolja kojemu su vjerojatno služile za cilj lijepe staklene boce od skupocjenog stakla kojima Anđelika bijaše ukrasila stolove i pokrov nad ognjištem.
Anđelika opazi Davida. Bio je bijel kao i pregača mu, a čelo mu bilo omotano zavojem na kojemu se isticala krvava mrlja.
On joj se približi i isprekidanim joj riječima ispriča sve što je vidio u toj groznoj pijanci. Gospoda su bila odmah vrlo velikih zahtjeva. Prije su već bili u drugim lokalima. Najprije su punu zdjelu gotovo kipuće juhe izručili na glavu jednome naučniku. Mnogo su se namučili dok su ih izgurali iz kuhinje gdje su se pokušali domoći Suzane, plijena ne baš najprivlačnijeg. Na kraju se zbila nesreća s Linotom, čiji je ljubak lik u tim životinjama izazvao grozne želje…
Dođi - reče Anđelika zgrabivši mladića za mišicu - moramo vidjeti što se unutra zbiva. Proći ću kroz dvorište.
Dvadesetak je ruku zadrža.
Ta nisi valjda poludjela…! Raznijet će te svojim mačevima! Vukovi su ono, a ne ljudi!
Možda još postoji mogućnost da spasimo Linota i gazdu Bourjusa.
Poći ćemo kad ih san počne svladavati…
Dotle će oni sve porazbijati, uništiti, spaliti!
Istrgne se iz ruku koje su je htjele zadržati i, povukavši sa sobom Davida, uđe u dvorište, a potom u kuhinju.
Vrata što su vodila u lokal David je brižljivo zatvorio zasunom prije no što je kidnuo zajedno s drugim slugama. Anđeliki se ote uzdah olakšanja. I tako su velike količine najvažnijih namirnica bile pošteđene od razornog bijesa onih bijednika.
Uz mladićevu pomoć dogura stol do zida, popne se na nj i kroz jedan otvor koji se nalazio nekako u polovici visine zida, baci pogled u salu.
Dvorana je bila potpuno uništena; po podu je vidjela razasuto posuđe i tanjure, prljave stolnjake i porazbijane čaše. Pršuti i zečevi što su još prije par sati visili okačeni o grede tavanice sad su također bili porazbacani po podu. Pijana se družina spoticala o njih i bijesno po njima mlatarala udarcima nogu. Ona je jasno čula besramne riječi njihovih pjesama, kletve i psovke.
Većina se okupila oko jednoga stola kraj ognjišta. Po njihovim pokretima i po pospanim glasovima bilo je očito da će ubrzo popadati po podu. Pri odsjaju vatre, njihova otvorena i mumljava usta ispod crnih krinki zlokobno su se doimala. Njihova raskošna odijela bila su uprljana vinom i umacima, a možda i krvlju.
Anđelika je tražila očima tijela Linota i gazde Bourjusa, ali dno je lokala bilo mračno jer su i svijećnjaci bili pobacani.
Koji je od njih prvi napao Linota? - upita Anđelika ispotiha.
Onaj mali, tamo, na čelu stola, s onim roza trakama po zelenom prsluku. Čini se da on upravlja tom družinom i da za sobom vuče sve druge.
U tom trenutku čovjek, kojega je upravo David pokazao Anđeliki, s mukom ustane, drhtavom rukom podigne čašu i svojim kreštavim glasom poviče:
Gospodo, pijem u slavu Astree i Asmodea22, prinčeva prijateljstva.
Oh! Taj glas! - protisne Anđelika povukavši se natrag.
Prepoznala bi ga među tisuću glasova. Taj ju je glas još uvijek znao trgnuti iz tjeskobna sna. „Gospođo, vi ćete umrijeti!” Dakle, to je bio on, uvijek on. Nisu li nečiste sile pakla izabrale baš njega da bude utjelovljenje njezine zle kobi?
On je, zar ne, prvi mačem udario Linota?
Jest, a odmah poslije njega onaj visoki, tamo pozadi, u crvenim hlačama. Ni on nije morao skinuti krinku da bi ga ona prepoznala.
Kraljev brat i vitez de Lorraine! A bila je gotovo sigurna da je mogla staviti ime pod svako od onih zakrinkanih lica.
Odjedared jedan od te pijane rulje stane bacati u vatru stolice i stoce. Drugi je dohvatio bocu i zavitlao njome preko čitave dvorane. Boca pade u vatru i razbije se. Unutra je bila rakija. Ogroman plamen šikne i odmah zahvati namještaj. Pravi pakleni oganj zavrtloži i zakrča u dimnjaku, a ugarci praskajući prsnuše po podu.
Andelika brzo siđe sa svoje osmatračnice.
Zapalit će kuću. Treba ih zaustaviti! Ali mladić je stisne drhtavim rukama.
Nećete tamo! Ubit će vas!
Časak su se natezali. Bijes i strah od vatre potrostručili su Anđelikinu snagu. Oslobodila se i odgurnula Davida.
Andelika namjesti svoju krinku, mada joj uopće nije bilo puno stalo da je prepoznaju. Odlučno povuče zasune i uz štropot rastvori kuhinjska vrata.
Pojava na kuhinjskom pragu žene umotane u plašt i s čudnom crvenom krinkom preko lica, izazva u prvi čas zapanjenost među lolama.
Pjesma i vika oslabi.
Hej! Crvena krinka!
Gospodo - prozbori Andelika uzbuđenim glasom - jeste li izgubili glavu? Zar se ne bojite kraljeva bijesa kad mu glas javnosti javi vijest o vašim zločinima…?
Po tupom muku koji je odmah potom uslijedio, ona shvati da je izrekla jedinu riječ koja je bila kadra probiti se do njihovih alkoholom zamračenih mozgova i vratiti im iskru pameti: kralj!
Iskoristivši njihovu pomutnju, ona smjelo pođe naprijed. Namjera joj je bila da stigne do ognjišta i iz vatre izvuče zapaljene stolice i da tako smanji mogućnost požara koji je prijetio kući.
Uto opazi pod stolom grozno iznakaženo tijelo gazde Bourjusa. Pokraj njega Linot, otvorena trbuha, lica bijela kao snijeg, miran kao kerubin, izgledao je kao da spava.
Pred tim užasnim prizorom se načas ukruti. I kao što krotitelj koji, zahvaćen strahom, načas svrne pogled sa svojih zvijeri te izgubi kontrolu nad njima, tako je i ona izgubila kontrolu nad čoporom koji ju je okruživao.
To je bilo dovoljno da je zaskoče.
Žena! Žena!
Baš ono što nam treba!
Nečija ju ruka grubo dohvati za vrat. A odmah potom snažan udarac je potrefi u sljepoočnicu. Na oči joj padne mrak, osjećaj gađenja ju je gušio. Potpuno je izgubila svijest o tome gdje se nalazi.
Jedino je čula kako nečiji ženski glas neprestano kriješti. Naposljetku postade svjesna da je to njezin vlastiti glas.
Položena na stol, vidjela je kako se crne krinke sagibaju nad njom i cere se do iznemoglosti.
Željezne šake su joj čvrsto stegle zglavke na rukama i nožne gležnje. Na silu su joj podigli suknje.

22 Lica iz Lessageova djela Hromi đavo.
Tko je na redu? Tko će da uživa u ovoj drolji?
Vikala je kao što se viče u jezovitom snu, vikala je izbezumljena od straha i očaja. Nečije se tijelo sruši na nju. Nečija labrnja, razjapljena od smijeha, slijepi se za njezina usta.
Odjedared zavlada grobna šutnja, tako posvemašnja da je Anđelika pomislila kako je zaista izgubila svijest. Ali nije bilo tako. Njezini mučitelji su umukli i ukrutili se. Njihovi mutni i izbezumljeni pogledi promatrali su nešto na podu, nešto što ona nije vidjela.
Onaj što se čas prije bijaše popeo na stol i spremao se da je siluje, naglo se povukao. Osjetivši da su joj ruke i noge slobodne, Anđelika se uspravi i brzo spusti duge suknje. Ništa nije shvaćala. Činilo joj se da je netko čarobnim štapićem skamenio one bezumnike.
Polako klizne sa stola i tek tada spazi Sorbonu koja bijaše srušila na pod malog čovjeka u zelenom prsluku i čvrsto ga očnjacima držala za grlo. Doga je ušla kroz kuhinjska vrata, a napala je svoju žrtvu brzo poput munje.
Jedan od razvratnika propenta:
Pozovite psa… Gdje… gdje je pištolj?
Da se niste pomakli - naredi Anđelika. - Ako se itko od vas pomakne, naredit ću psu da zadavi kraljeva brata.
Noge su joj podrhtavale kao konju koji je mnogo trčao, ali joj je zato glas bio neobično jasan.
Zatim Anđelika nehajno napravi nekoliko koraka. Vidjela je da Sorbona drži svoju žrtvu kao što je Desgrez bijaše naučio. Samo jedna riječ i njezine bi čelične čeljusti napravile kašu od zadihanog lica gospodina d'Orleansa kojemu je u grlu krkljalo nekakvo nejasno mumljanje. Lice mu je bilo ljubičasto.
Warte23 - polako reče Anđelika.
Sorbona mahne repom pokazujući time da je razumjela i da čeka naređenja. Oko njih su se vinovnici krvavih orgija ukrutili u položaju u kojemu ih je zatekla provala psa među njih. Svi su bili isuviše pijani a da bi shvatili što se zapravo događa. Vidjeli su jedino da je Gospodinu, kraljevu bratu, prijetila opasnost da bude udavljen, a to je bilo dovoljno da se nasmrt prestraše.
Ne ispuštajući ih s oka, Anđelika otvori ladicu stola, uze nož što se unutra nalazio i priđe čovjeku koji joj je bio najbliži.
Videći kako se podiže nož, on se pokuša povući.
Ne mičite se! - naredi ona oštro. - Ne bojte se, neću vas ubiti. Hoću samo da vidim kako izgleda ubojica prekriven čipkama.
Nenadanim pokretom prereže vrpcu koja je pridržavala krinku viteza de Lorrainea. Pošto je pogledala njegovo lijepo lice obilježeno razvratom, to lice njoj isuviše dobro poznato, koje se bijaše nadvilo nad njom, u Louvreu, jedne noći koju nikad neće zaboraviti, ona pođe prema drugima.
Tupih lica, pijani da su se jedva držali na nogama, pustili su da im poskida krinke. Gotovo sve ih je poznavala: Briennea, markiza d'Olonea, lijepog de Guichea, njegova brata Louvignyja, i onoga što je, kad mu je skinula krinku uz podrugljivu grimasu, promumljao:
Crna krinka protiv crvene krinke!
Bio je to Peguilin de Lauzun. Prepoznala je također i de Saint-Thierryja i Frontenaca. Vrlo elegantan gospodin, opružen po podu u lokvama vina i rigotina, glasno je hrkao. Anđeliki se usta napuniše gorčinom mržnje kad je raspoznala crte lica markiza de Vardesa.
Ah! Sve lijepi kraljevi momci! Ona se nekad divila njihovim raznobojnim perima, a sad se kao gostionićarka „Crvene krinke” užasavala nad pokvarenošću njihovih duša.
Od čitave družine trojica joj bijahu nepoznati. Posljednji je, međutim, izazvao mutna sjećanja u njoj, kojima nikako da uhvati nit.

23 Čekaj na njemačkom.
Bio je to mladić visok i lijepo građen, sa prekrasnom plavom perikom zlatnih tonova. Manje pijan od drugih, naslonio se na jedan od stupova koji su podržavali salu i pravio se da čisti nokte. Kad mu se Anđelika približila, ne čekajući da mu prereze vrpcu na krinci, on je ljupkim i nehajnim pokretom sam skine. Njegove blijedoplave oči gledale su je hladnim i podrugljivim izrazom. To je smete. Nervna napetost koja joj je davala snagu, odjednom popusti i ona osjeti kako je veliki umor svladava.
Vrućina u dvorani je bila nepodnosiva. Njoj je znoj curio niz sljepoočice.
Ona se vrati k psu i zgrabi ga za ogrljak naredivši mu da pusti svoju žrtvu. Nadala se da će se Desgrez pojaviti, ali on nije dolazio, a ona je bila sama među onim opasnim prilikama. Jedini stvaran lik bio je Sorbonin.
Dignite se, gospodine - reče ona umornim glasom. - Odlazite svi do jednoga! Dosta ste zla počinili!
Posrćući i vukući tijela markiza de Vardesa i kraljeva brata, dvorski mladići udariše u bijeg pridržavajući jednom rukom svoje krinke. Na ulici su se morali mačevima braniti od ražnjeva kuhara koji su ih proganjali uz bijesnu i buntovnu viku.
Sorbona je osjećala krv te je režala kezeći svoje crne labrde. Anđelika privuče k sebi lako tijelo prodavača oblatni i pomiluje ga po hladnom i čistom čelu.
Linote! Linote! Dragi moj dječače… malo moje i jadno sjeme bijede… Buka što se vani podigla trgne je iz njezina bola.
Požar! Požar!
Dimnjak se zapalio i vatra je zahvatila krov kuće. Komadi drvlja stadoše padati kroz dimnjak na ognjište i gusti se dim raširi dvoranom.
Noseći Linota, Anđelika pojuri napolje. Ulica je bila osvijetljena kao usred dana. Gosti i pečenjari su s užasom pokazivali plamenu perjanicu što je poput krune obavila krov stare kuće. Snopovi varnica pljuštali su po susjednim krovovima.
Potrčaše k Seni, koja se nalazila u blizini, i brzo stvore lanac od kablova i vedara. Ali požar se rasplamsao visoko, te su vodu morali vući kroz katove susjednih kuća, jer su se stepenice „Crvene krinke” u požaru rušile.
Anđelika i David htjeđoše ponovo prodrijeti u dvoranu i izvući napolje tijelo gazde Bourjusa, ali se oboje moralo povući pred dimom koji ih je gušio.
Tada su kroz dvorište prodrli u kuhinju i stadoše spašavati sve što se spasiti dalo. Uto su stigli i kapucini. Gomila ih bučno pozdravi. Narod je volio te redovnike kojima su pravila njihova reda nalagala da priteknu u pomoć pogorjelcima, te su predstavljali jedinu zaštitu grada od požara.
Sa sobom su dovukli ljestve sa kukama i krupne olovne štrcaljke kojima su mogli daleko dobaciti snažne mlazove vode.
Čim su stigli na mjesto nesreće, zasukaše rukave svojih habita i, ne plašeći se upaljenih krhotina koje su im padale po glavama, uvukoše se u obližnje kuće. Ubrzo su se pojavili na krovovima i počeli oko sebe rušiti snažno izmahujući kukama. Zahvaljujući njihovoj krepkoj intervenciji, kuća u plamenu bi izdvojena, a kako nije bilo vjetra, požar se nije proširio na ostale kuće. Postojala je bojazan da se ne desi jedna od onih velikih nesreća što su dva ili tri puta tokom jednog stoljeća ništile grad u kojemu je bilo dosta drvenih kuća.
Na mjestu gdje se još jučer nalazila vesela gostionica „Crvena krinka” sad je zjapila rupa zakrčena komadima nedogorenih greda i pepela. Požar je bio ugašen. Pocrnjelih obraza, Anđelika je promatrala slom svojih nada. Kraj nje je stajala Sorbona.
„Gdje je Desgrez? Moram vidjeti Desgreza”, mislila je Anđelika. „On će mi kazati što mi je sada raditi.” Uze dogu za ogrljak.
Vodi me k svom gospodaru.
Nije morala daleko pješačiti. Na nekoliko metara od mjesta nesreće, u sjeni jednih vratiju, ona primijeti policajčev šešir i široki ogrtač. On je mirno sitnio duhan.
Dobar dan - pozdravi je mirno. - Gadna noć, zar ne?
Bili ste ovdje! - poviče Anđelika gušeći se. - Dva koraka daleko? I niste došli?
A zašto sam morao doći?
Niste čuli kako vičem?
Nisam znao da ste to bili vi, gospođo.
Nije važno! Jedna je žena zapomagala.
Ne mogu juriti u pomoć svim ženama koje zapomažu - Desgrez će veselo. - Pa ipak, da sam znao da ste to bili vi, bio bih priskočio.
Ona promrmlja:
Sumnjam u to! Desgrez uzdahne.
Nisam li jednom već izložio i život i karijeru zbog vas? Mogao sam ih još jednom izložiti. Vi ste, jao, loša navika mojega života, gospođo, i zaista se bojim da ću, usprkos svom prirodnom oprezu, zbog vas naposljetku gadno nagrajsati.
Držali su me na stolu… Htjeli su me silovati. Desgrez je podrugljivo pogleda.
Samo to? Mogli su vam i štogod gore uraditi! Anđelika prijeđe rukom preko čela.
Imate pravo. Mogli su i štogod gore uraditi. Laknulo mi je pri duši kad sam shvatila da su samo to htjeli. Zatim je stigla Sorbona… baš u pravi trenutak.
Uvijek sam imao povjerenja u njezine inicijative.
Znači li to da ste je vi poslali?
Očito.
Mlada žena duboko uzdahne i spontanim pokretom slabosti i ispričavanja nasloni obraz na njegovo hrapavo rame.
Hvala.
Znate - preuze mladić svojim mirnim glasom koji ju je u isti mah i dražio i smirivao - ja samo prividno pripadam državnoj policiji. Prije svega, ja sam u kraljevoj službi. Nije moja dužnost da ometam ugodne provode ovih plemenitih mladića. Zaboga, draga, previše ste toga doživjeli a da bi vam smio biti nepoznat svijet u kojemu živite. Tko se ne povodi za modom? Pijanstvo se smatra šalom, razuzdanost koju su dotjerali do izopačenosti smatra se ljupkim hirom, a orgiju začinjenu zločinom, ugodnom zabavom. Danju klanjanja na dvoru i crvene pete, noću blud, kockarnice, krčme. Nije li to divno podešen život? Varate se, draga prijateljice, ako mislite da je to opasan svijet. U stvari, njihovi mali provodi nisu nimalo pogibeljni! Jedini neprijatelj, najgori neprijatelj kraljevstva je onaj tko jednom riječju može ugroziti njihovu moć, a to su novinari, škrabala, pamfletisti. Ja tragam za pamfletistima.
U redu, možete krenuti u potjeru - odgovori Anđelika odmaknuvši se i zaškripivši zubima. - Obećajem vam, imat ćete pune ruke posla.
Nenadano joj je sinulo u glavi. Odmakne se od njega i htjede se udaljiti, ali mu ponovo pristupi.
Bilo ih je trinaest. Trojici ne znam imena. Treba da mi ih pribavite. Policajac skine šešir i pokloni se.
Stojim vam na službi, gospođo - reče glasom i osmijehom odvjetnika Desgreza.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:24 am




28.
TKO LI JE UBOJICA MALOG PRODAVAČA?

Kao i prvi put kad ga je srela, Anđelika je pronašla Claudea Le Petita u lađi punoj sijena u blizini Arsenala. Spavao je. Ona ga probudi i ispriča mu događaje od prošle noći. Sav njezin trud je otišao u dim. Razvratnici ukrašeni čipkama još su jednom opustošili njezin život, baš kao što pljačkaška vojska pustoši kraj kojim prolazi.
Moraš me osvetiti - ponavljala je dok su joj se oči grozničavo sjajile. - Jedino ti me možeš osvetiti. Jedino ti, jer ti si im zakleti, najgori neprijatelj. Desgrez to kaže.
Pjesnik je zijevao uz zvučno klopotanje vilica i protare svoje žute vjeđe naprašene snom.
Čudna žena! - reče na kraju. - Sad mi odjednom poče govoriti „ti”. Zašto? Uhvati je oko pasa i htjede je privući k sebi, ali se ona nestrpljivo oslobodi.
Slušaj što ti govorim!
Za pet minuta ćeš me već zvati prostačinom. Nisi više mala droljica, već velika gospođa koja zapovijeda. U redu: na vašu zapovijed, markizo. Uostalom, sve sam shvatio. Od koga hoćeš da počnem? Od Briennea? Sjećam se da je udvarao gospođici La Valliere i da ju je želio naslikati kao Magdalenu. Odonda ga kralj jedva podnosi. Napravit ćemo od Briennea umak za ručak njegovu veličanstvu.
Okrene svoje lijepo i blijedo lice prema istoku, gdje se rađalo sunce.
Jest, za ručak, stvar je moguća. Štamparske mašine gazde Gilberta su uvijek spremne da se stave u pokret kad je potrebno umnožiti škrgut mojih zubi protiv moćne vlasti. Jesam li ti kazao da je sin gazde Gilberta bio osuđen na robiju zbog nekog bogapitaj kakvog griješćića? Krasna prilika za nas: Zar ne?
I izvukavši iz svoje kabanice staro izlomljeno i očerupano pero, stane pisati.

* * *

Bilo je jutro. Zvona sa svih crkava i samostana veselo su zvonila Zdravomariju. Pred kraj jutra kralj iziđe iz kapelice gdje je prisustvovao službi božjoj i prođe kroz predsoblje gdje su molitelji čekali na nj. On primijeti da je pod bio posut bijelim papirima koje jedan lakej stane na brzinu kupiti kao da ih je tek tada primijetio. Ali silazeći malo potom niza stepenice koje su vodile u njegove odaje, Luj XIV naiđe na isti nered što izazove zlovolju na njegovu licu.
Što je ovo? Ovdje pljušte leci kao u jesen lišće po šetalištu Cours-la-Reine. Dajte mi, molim vas jedan.
Vojvoda de Crequi se umiješa, crven u licu.
Vaše Veličanstvo, nimalo zanimljive izmišljotine…
Ah, znam već o čemu se radi - reče kralj nestrpljivo pruživši ruku - sigurno neka nova izmišljotina onog prokletog Stihoklepca s Novog mosta koji kao jegulja klizi između prstiju pandura i ove bezobraštine uspjeva proturiti u moju palaču i pred noge mi ih baciti. Molim vas, dajte mi… Pa da, to je njegovo djelo. Kad vidite ravnatelja policije i gospodina predsjednika općine, čestitajte im u moje ime… Poslije toga sjedne za stol da ruča. Pred njega iznesoše tri jarebice pripremljene u grožđu, zdjelu s ribom, pečeno meso s prilogom od krastavaca, tanjur pohanog jezika od kita. Luj XIV položi na stol prljavi papirić još vlažan od mastila koje mu je prljalo prste. Bio je velika izjelica, a već odavna je naučio da svladava svoju osjetljivost, te njegovu teku nije nimalo smetalo ono što je čitao. Ali kad je završio čitanje letka, muk zavlada u dvorani gdje su gospoda obično veselo ćeretala s njim, i pritisnuo sve prisutne poput mlinskog kamena.
Iako je pamflet bio napisan oporim i prostim riječima, ipak su te riječi koje su već više od deset godina u očima čitavog Pariza predstavljale buntovan duh grada, pekle kao ubodi strelica.
U letku su se opisivala junačka djela gospodina de Briennea, prvog kraljevog velikodostojnika, onoga kojemu nije bilo dosta što je htio odnijeti "nimfu s mjesečevom kosom” gospodaru kojemu je sve dugovao, kojemu nije bilo dosta što je svojim stalnim svađama sa ženom bio na sramotu i bruku dvora! Taj ljubazni mladi čovjek upao je prošlu noć zajedno sa svojim drugovima u jednu pečenjarnicu u Ulici Dolina bijede, gdje su najprije silovali, a onda mačevima izboli malog prodavača oblatni. Zatim su uškopili gazdu uslijed čega je i umro, sabljama razbili glavu njegovu nećaku i kćer mu silovali. Naposljetku su to svoje
zabavljanje završili podmetanjem požara tako da je od kuće i pečenjarnice ostao samo pepeo.
Htjeli bi nas uvjeriti da su u zločini i pljačke Bijedna djela ljudi nepoznata roda
Bilo ih je trinaest, sve sama dična gospoda Ali su zato ćudi bili zločinačke
Svakog ćete dana jedno ime štiti
A ime onog što oštriju mačem probi tijelo dječaka u nejakoj dobi
To slavno ime posljednje će biti Tko li je krvnik malog prodavača?
Svetoga mi Dionizija - reče kralj - ako je ovo istina, Brienne je zaslužio vješala. Je li tko od vas, gospodo, čuo štogod o ovim zločinima?
Dvorani su zamuckivali dodajući da su im slabo bili poznati događaji od prošle noći. Ujutro im je bila dužnost da prisustvuju kraljevu ustajanju, potom da ga prate do vrata gdje se održavalo savjetovanje, zatim su ga čekali u predsoblju da bi na kraju zajedno s njim prisustvovali svetoj misi. Znači, imali su malo vremena da se obavijeste o novostima u gradu. Peguillin i de Vardes, mamurnih i umornih lica, izmijeniše poglede. Vojvoda de Lauzun ne dade se zbuniti već izjavi da je zaista nešto dočuo o tome kako je tamo kod Mosta mjenjača izbio požar.
Opazivši malog paža koji je pomogao nabavljačima, kralj mu se obrati iznenadnim pitanjem:
A vi mi, dječače moj, vi sigurno zabadate svuda nos i sigurno ste znatiželjni kao svi dječaci vaših godina, ponovite mi što se jutros priča na Novom mostu!
Dječak pocrveni, ali je bio od dobre obitelji te je odgovorio ne zbunivši se previše:
Sire, priča se da je istina sve ono što je Stihoklepac napisao, a sve da se dogodilo prošle noći u gostionici „Crvena krinka”. Ja sam sa svojim drugovima sinoć igrao kolo i baš smo se vraćali u dvor kad smo opazili vatru. Potrčali smo da vidimo požar, ali su ga kapucini uspjeli ugasiti.
A priča li se da su neki plemići izazvali tu nesreću?
Priča se, ali nitko ne zna njihova imena jer su bili zakrinkani.
Što još znate?
Kralj je netremice promatrao paža. Mada je bio još dječak, u njemu je već snažno bio razvijen osjećaj dvoranina te se bojao da ne zucne neku riječ koja bi mu mogla nauditi. Ali se pokorio nalogu kraljevih zapovijednih očiju te oborivši glavu, promrmlja:
Sire, vidio sam malog prodavača oblatni. Bio je mrtav, a trbuh mu je bio otvoren. Jedna ga je žena izvukla iz požara i stezala ga u naručju. Vidio sam i gazdina nećaka. Oko čela je imao povoj.
A gazda gostionice?
Nisu uspjeli iznijeti njegovo tijelo iz zapaljene kuće. Svijet je govorio…
Paž se pokuša osmjehnuti u hvalevrijednoj namjeri da razbije tmurnu atmosferu.
Svijet je govorio da je to lijepa smrt za jednog pečenjara.
Ali kraljevo je lice ostalo ledeno te dvorani brzo prinesoše ruku ustima da bi sakrili izraz neprilične veselosti.
Pođite odmah po gospodina de Briennea - reče kralj - a vi gospodine vojvodo - doda obrativši se vojvodi de Crequiju - prenesite gospodinu d'Aubraysu slijedeće upute: da se skupe sva obavještenja i pojedinosti o noćašnjem događaju, te da mi se podnese izvještaj čim bude gotov. Zatim da svatko tko bi bio uhvaćen da raznosi ili prodaje ove letke bude uhićen i sproveden u Chatelet. Da svaki prolaznik kojega se zatekne da pobire ili čita ove letke bude kažnjen povećom novčanom kaznom i neka mu se zaprijeti sudskim gonjenjem i hapšenjem. Na kraju, neka se odmah poduzmu najoštrije mjere da se otkrije tipografa koji je ovo štampao, te gospodina Claudea Le Petita.
Grofa de Briennea su pronašli u njegovoj kući, u krevetu u koji su ga strpali njegovi sobari da odspava mamurluk.
Dragi moj prijatelju - reče mu markiz de Gevres, zapovjednik kraljeve garde - dobio sam vrlo nemilu dužnost. Mada mi nije određenije rečeno, ipak mi se čini da sam vas došao uhapsiti.
I stavi mu pod nos pjesmicu čijim se čitanjem zabavljao putem ne bojeći se da će biti globljen.
Izgubljen sam - primijeti Brienne muklim glasom. - Do vraga! Stvari idu brzo u ovom kraljevstvu! Nisam se još pravo ni oslobodio vina popijenog u onoj prokletoj gostionici, a već ga moram skupo platiti.
Gospodine ministre - reče mu Luj XIV - razgovor s vama mi je mučan s mnogih razloga. Bit ćemo kratki. Priznajete li da ste prošlu noć sudjelovali u odvratnim zločinima navedenim u ovom letku, da ili ne?
Sire, nalazio sam se tamo, ali nisam počinio sve te besramnosti. Sam Stihoklepac priznaje da ja nisam ubio malog prodavača oblatni.
A tko ga je ubio?
Grof de Brienne je šutio.
Dobro je što ne prebacujete na druge odgovornost koju u potpunosti s njima dijelite. Po licu vam se vidi da ste krivi. Utoliko gore po vas, gospodine grofe, što ste imali peh da su vas prepoznali. Platit ćete za ostale. Narod mrmlja… s pravom. Treba pravdi udovoljiti, i to odmah. Hoću da se večeras priča na Novom mostu da se gospodin de Brienne nalazi u Bastilji i… da će biti primjerno kažnjen. A što se mene tiče, sretan sam što mi se pruža prilika da se otarasim jednoga lica koje jedva podnosim. A vi znate zašto.
Jadan Brienne uzdahne misleći na bojažljive poljupce što ih je pokušao ukrasti nježnoj gospođici La Valliere dok još nije znao za sklonost svog gospodara za tu ljepoticu.
Znači, morao je platiti odjednom i za malu nevinu ljubav i za besramnu orgiju. U Parizu je postojao još jedan plemić koji je proklinjao pjesnikovo pero. Na putu za Bastilju njegovu kočiju zaustavi skupina trgovkinja. Mašući lecima i noževima tražile su da im se izruči zatvorenika da s njim naprave ono što je on napravio jadnome kuharu Bourjusu.
Brienne je odahnuo tek onda kad su se teška zatvorska vrata zatvorila za njim i njegovom spašenom muškošću.

Ali sutradan ujutro novi val bijelih papira zapljusne Pariz. Da bi bezobrazluk bio veći, kralj je našao letak ispod jela kojim se htjede poslužiti prije no što će krenuti u lov na jelena lopataša u Bulonjsku šumu.
Lov je bio odgođen, a gospodin d'Olone, vrhovni lovnik kraljeva lova, ode u protivnom smjeru od onog kojim je mislio krenuti. To jest umjesto da se spusti niz Cours-la-Reine, okrene ulicom Saint-Antoine kojom je dospio pravo u Bastilju.
Novi je pamflet izričito spomenuo da je on držao gazdu Bourjusa dok su ga ubijali.
Svakog ćete dana jedno ime štiti
A ime onog što oštrim mačem probi Tijelo dječaka u nejakoj dobi
To slavno ime posljednje će biti. Tko li je ubojica malog prodavača?
Potom je došao red na Lauzuna. Njegovo je ime izvikivano ulicama dok je u kočiji kretao u dvor da prisustvuje kraljevu buđenju. Peguilin naredi kočijašu da okrene konje prema Bastilji.
Pripremite mi moje odaje - reče zapovjedniku zatvora.
Ali, gospodine vojvodo, u pogledu vas nemam nikakvih naređenja.
Primit ćete ih, budite bez brige.
Ali gdje je kraljev nalog?
Evo ga - reče Peguilin pružajući gospodinu de Vannoisu štampani letak što ga je maloprije kupio od ušljivog dječaka za deset novčića.
Frontenac je više volio kidnuti nego čekati. De Vardes ga je savjetovao da to ne čini.
Vaš bijeg znači priznanje, izdat ćete se time to je sigurno. Ako se, međutim, budete pravili nevini, možda će vas mimoići ova poplava optužbi. Pogledajte mene. Da li vam, možda, izgledam smeten? Šalim se, smijem. Nitko u mene ne sumnja, pa čak mi i sam kralj povjerava koliko ga ovaj slučaj muči.
Prestat ćete se smijati kad na vas dođe red.
Imam predosjećaj da taj red i neće na mene doći „Bilo ih je trinaest” kaže pjesma. Tek su se tri imena pojavila, a već se priča da su neki uhapšeni prodavači, pod mukama, otkrili ime štampara. Za koji dan ta kiša letaka će prestati i sve će se vratiti u normalu.
Ne dijelim vaš optimizam o kratkom trajanju ovog mučnog stanja - odgovori markiz de Frontenac, zimogrozno podižući ovratnik putnog ogrtača. - Meni je draže progonstvo od zatvora. Zbogom.
Prešao je njemačku granicu kad se njegovo ime pojavilo po ulicama Pariza i prošlo je dosta nezapaženo. Baš dan prije toga de Vardes je bio žrtvovan osveti javnosti, i to takvim riječima da je sam kralj bio uzbuđen. Stihoklepac je, u stvari, optuživao tog „zločinačkog mondena” da je autor španjolskog pisma koje prije dvije godine bijaše dospjelo u kraljičinu sobu samo zato da bi je milosrdno obavijestilo o nevjeri njezina supruga s gospođicom La Valliere. Ta optužba je otvarala još živu ranu u kraljevu srcu jer on nije nikad uspio staviti ruku na krivce i više no jednom je o toj stvari razgovarao s de Vardesom pitajući ga za savjet. I dok je on ispitivao zapovjednika švicarskih stražara, dok je on slao po gospođu Soissons, de Vardesovu ljubavnicu i sukrivca, dok mu se njegova šurjakinja Henriette Engleska, također umiješana u slučaj sa španjolskim pismom, bacala pred noge, dok su se de Guiche i Mali gospodin oštro svađali s vitezom de Lorraineom, na listi zločinaca iz gostionice „Crvena krinka” se svaki dan pojavljivalo novo ime. Louvigny i Saint-Thierry već unaprijed pomireni sa sudbinom, doznadoše jednog lijepog jutra da je Pariz znao točan broj njihovih ljubavnica i njihove ljubavne sklonosti. Sve je te obavijesti pratio stalan refren:
A ime onog što oštrim mačem probi Tijelo dječaka u nejakoj dobi
To slavno ime posljednje će biti. Tko li je ubojica malog prodavača?
Zahvaljujući pomutnji u koju su otkrića u vezi s de Vardesom bacila kralja, ova su gospoda samo zamoljena da napuste položaje koje su zauzimali i da se povuku na svoja imanja.
Vjetar uzbuđenja je puhao nad Parizom.
Na kome je danas red? Na kome je red? - tulili su svakog dana prodavači pjesmica. Svijet se otimao za lecima. S ulice prema prozorima je dovikivano „ime” dana.
Ljudi iz najboljeg društva uzeše navadu da prilaze jedni drugima tajanstveno se pri tom držeći:
Ali tko li je ubio malog prodavača oblatni? - pitali bi i onda prasnuli u smijeh. Zatim jedan glas poče kružiti i smijeh se sledi na ustima ljudi. U Louvreu, osjećaj straha i duboke pomutnje smijeni bezbrižno dobro raspoloženje onih koji su, sigurni u svoju nevinost, dotle veselo pratili tu ubitačnu igru. Više puta je sama kraljica majka viđena kako odlazi u kraljevu palaču i sastaje se sa svojim mlađim sinom. U blizini palače u kojoj je stanovao Mali gospodin postajkivale su šutljive grupice neprijateljski raspoloženih danguba. Nitko još nije govorio, nitko još nije tvrdio, ali glas se proširio da je kraljev brat sudjelovao u orgijama u „Crvenoj krinki”, i da je on ubio malog prodavača oblatni.
* * *

Anđelika je od Desgreza doznala prve reakcije na dvoru.
Sutradan po nemilim događajima, baš dok je Brienne vođen u Bastilju i jedva do nje stigao, policajac zakuca na kućici u Ulici Poštenih građana kamo se Anđelika povukla.
Ona je vrlo suzdržljivo saslušala priču kojom ju je on obavijestio o kraljevim riječima i odlukama.
On misli da je sve završilo s Briennom - prošapće ona stisnutih zuba - ali oprez, to je samo početak. Prije oni što su najmanje krivi. A zatim sve dalje i dalje dok skandal ne prsne i Linotova krv ne poprska kraljevsko prijestolje.
Grčevito zalomi svojim malim rukama, pomodrelim i hladnim.
Sad sam ga otpratila na groblje Saints-Innocents. Sve su piljarice napustile svoje prodavačke stolove i došle za sprovod onom jadnom stvorenjcu kojega priroda bijaše obdarila samo ljepotom i ljupkošću. A izopačeni prinčevi morali su mu oduzeti jedino njegovo dobro: život. Sprovod mu je bio veličanstven.
Te piljarice s tržnice sada prate kočiju gospodina de Briennea…
Objesile ga da bog dao, zapalile mu kočiju, zapalile kraljevu palaču. Neka zapale sve dvorce u okolici: Saint-Germain, Versailles…
Palikućo! A gdje ćete ići na ples kad ponovo postanete velika gospođa? Ona ga uporno pogleda i odmahne glavom.
Nikad, nikad više neću biti velika gospođa. Sve sam pokušala, i ponovo sve izgubila. Oni su jači. Imate li imena što sam vam ih tražila?
Evo ih - reče Desgrez izvukavši iz ogrtača smotuljak pergamena. - Rezultat strogo osobne istrage koja je samo meni poznata. U gostionicu „Crvena krinka” one večeri listopada 1664. ušli su: gospodin d'Orleans, vitez de Lorraine, gospodin vojvoda de Lauzun…
Ah! Molim vas, nikakvih naslova…
To je jače od mene - otpovrne Desgrez smijući se. - Vi znate da sam ja službenik koji se odnosi s najvećim poštovanjem prema vlastima. Pa kažimo onda: gospoda de Brienne, de Vardes, du Plessis-Belliere, de Louvigny, de Saint- Thierry, de Frontenac, de Cavois, de Guische, de La Valliere, d'Olone, de Tormes.
De La Valliere? Brat milosnice?
On glavom.
Divno - prošaputa ona dok su joj oči gorjele osvetničkim plamenom. - Ali… čekajte, tu ih je četrnaest. Ja sam ih nabrojila samo trinaest.
U početku ih je bilo četrnaest jer je i gospodin de Tormes bio s njima… Taj postariji čovjek voli mladalačke pretjeranosti. Ali kad je primijetio Gospodinove namjere u dječakovu pogledu, on se povukao uz ove riječi: „Laku noć, gospodo, ne želim vas pratiti stranputicom. Više mi se sviđa udariti svojim vlastitim putem, stoga odoh u krevet markize de Raquenau.” Svima je poznato da je ta debela gospođa njegova ljubavnica.
Sjajna priča da bi ga se kaznilo za njegov kukavičluk!
Desgrez se načas zagleda Anđeliki u zgrčeno lice i lako se osmjehne.
Zloća vam dobro pristaje. Kad sam vas upoznao, pripadali ste prije ganutljivim tipovima, onima što privlače gomile.
A vi, kad sam vas upoznala, bili ste ljubazan, veseo, iskren. Sada međutim, ima trenutaka, kad osjećam da vas mrzim.
I po licu ga ošine svojim zelenim očima i promumlja kroza zube:
Čangrizavi đavole!
Policajac prsne u smijeh raspoložen njezinim riječima.
Slušajući vas, gospođo, reklo bi se da ste se družili sa šatrovcima.
Anđelika slegne ramenima i uputi se prema ognjištu, gdje kliještima dohvati jedno drvo da sakrije svoju nepriliku.
Strah vas je, zar ne - ponovo se javi Desgrez svojim otegnutim naglaskom pariškog predgrađa - strah vas je za vašeg malog Stihoklepca? Ovaj put više volim da vas obavijestim da mu ovaj put ne ginu vješala.
Mlada žena izbjegne odgovor mada ju je spopadala želja da mu dovikne:
Nikad on neće na vješala! Ne može se objesiti pjesnika Novog mosta. Odletjet će kao mršavo ptiče i savit će gnijezdo na tornjevima Notre Dame.
Živci su joj bili napeti, činilo joj se da će joj se pokidati. Podjari vatru, nagnuvši lice prema plamenu. Na čelu je imala malu opekotinu. Prošlu noć ju je opržila jedna iskra. Zašto Desgrez već jednom ne digne sidro. Pa ipak bilo joj je drago što je tu. Stara navika, očito.
Koje ono ime bijaste spomenuli? - poviče ona odjednom. - Du Plessis-Belliere? Markiz?
Sad tražite naslove? U redu, radi se zaista o markizu du Plessis-Belliereu, kraljevom generalu… Znate, pobjedniku kod Norgena.
Filip! - šapne Anđelika.
Kako ga nije prepoznala kad je podigao svoju krinku i pogledao je istim onim ledeno-plavim pogledom kojim se onako prezrivo nekad unosio u lice svoje rođakinje u sivoj haljini? Filip du Plessis-Belliere! U sjećanju joj iskrsne dvorac Plessis, što leži na svom jezercetu kao bijela nimfa.
Kako je to čudno, Desgrez. Taj mladić ml je rođak, bratić koji je stanovao par kilometara od našeg dvorca. Igrali smo se zajedno.
A sad kad bratić dolazi da se s vama igra u krčmama, hoćete li ga poštedjeti?
Možda. Naposljetku bila su trinaestorica. S markizom de Tormes broj će biti potpun.
Ne budite neoprezni, draga prijateljice, i ne pričajte sve svoje tajne ovom
„čangrizovom đavolu”!
Po ovom što sam vam kazala nećete otkriti gdje se štampaju Stihoklepčevi pamfleti, a niti tko ih raspačava po Parizu, a niti kako dospijevaju u Louvre. A osim toga, ja sam sigurna da me vi nećete izdati.
Ne, gospođo, ja vas izdati neću, ali neću vas niti varati. Ovaj put je odzvonilo Stihoklepcu.
E to ćemo još vidjeti!
Tako je, na žalost! To ćemo još vidjeti - ponovi on. - Do viđenja, gospođo.
Kad ju je konačno napustio, ona je teškom mukom mirila duboki nemir koji je bijaše zahvatio. Jesenji vjetar je pištao Ulicom Poštenih građana. Oluja je razdirala Anđelikino srce. Još nikad nije tako snažno i tako duboko osjetila tjeskobu, strah, bol. Sva su joj ta čuvstva bila dobro poznata, ali ovaj put ih je osjećala kao oštar očaj bez suza, očaj koji nije htio da se smiri, koji nije htio da se utješi.

Audiger je dotrčao. Preneraženost mu se usjekla u pošteno lice. Uhvatio ju je rukama, a ona nasloni čelo na njegovo snažno rame.
Draga moja prijateljice, velika vas je ne sreća zadesila, ali vi se ne smijete prepustiti očaju. De, gore glavu! Ne plašite me tim svojim utučenim licem!
Ovo je katastrofa! Strahovita katastrofa! Nema više gostionice „Crvena krinka”, nestala zauvijek. Kako ću živjeti? Cehovi me ne moraju braniti, naprotiv. Moj ugovor s gazdom Bourjusom nema nikakve vrijednosti. Mojim uštedama će brzo doći kraj. U posljednje vrijeme sam uložila mnogo novca u zalihe vina, rakije i likera. Osim toga, potpuno sam preuredila dvoranu. Doduše, David će nešto izvući na ime osiguranja protiv požara; zna se da je ovaj svijet dozlaboga škrt. Budući da je i on izgubio sve, dakako, od jadnog dječaka ne mogu tražiti da i meni da nešto od ono malo novca što će uspjeti njima iščupati. Sve što sam s toliko muke uspjela podići, sve se to raspalo u prah i pepeo… Što da sada radim?
Audiger nasloni obraz na meku kosu mlade žene.
Ne bojte se, ljubavi moja. Dok mene bude, vama i vašim sinovima neće ništa usfaliti. Nisam bogat, ali ipak posjedujem dovoljno da vam pomognem. A čim samo moj posao krene, radit ćemo zajedno kao što smo se i dogovorili.
Ona se oslobodi njegova zagrljaja.
Ali nije to ono što sam ja htjela! - poviče - Meni nije na kraj pameti da s vama radim kao vaša sluškinja…
Ne kao sluškinja, Anđeliko.
Sluškinja ili žena to je isto. Ja sam htjela unijeti svoj dio kapitala u taj posao. Imati ista prava…
U tome i jest čitava vaša nevolja, Anđeliko, i nisam daleko od pomisli da vas je Bog htio kazniti zbog vaše oholosti. Zašto uvijek govorite o jednakosti žene? To je bogohulstvo, draga! Kad biste vi skromno ostali na mjestu što ga je Bog odredio osobama vašega spola, bili biste sretniji. Ženi je suđeno da živi u svojoj kući, pod zaštitom muža, s tim da se brine za nj i za djecu što će ih s njim poroditi.
Divne li slike! - podrugljivo se naceri Anđelika. - Znate, takav me život nije nikada privlačio. Bacila sam se u životnu gužvu sa svoja dva sinčića u naručju zbog toga što mi se ta gužva više sviđala. Kako je da je, Audiger, sad možete ići! Dolazi mi da povraćam kad vidim svu vašu glupost.
Anđeliko!
Odlazite, molim vas!
Nije ga više mogla podnijeti. Kao što više nije mogla podnositi plačljivu Barbu, blesavog Davida, izgubljenu Jasminu. Čak su joj išli na živce i njezini vlastiti dječaci koji su osjećali pogibelj što je zaprijetila njihovu svijetu te su udvostručili u dernjavi i hirovima. Bilo joj je dosta svih. A što su se uvijek svi za nju kačili? Ostala je bez kormila i sada je oluja vukla njezin brod na uzburkanu pučinu nad kojom su poput velikih ptičurina letjeli bijeli leci otrovnoga Stihoklepca.
Kad je osjetio da će i na njega ubrzo doći red, markiz de La Valliere odluči da se povjeri sestri koja je prebivala u palači Biron, gdje Luj XIV bijaše smjestio svoju milosnicu. Luisa La Valliere se ustraši te posavjetova mladoga brata da pođe kralju i iskreno mu sve prizna.
To ovaj i učini.
Bilo bi mi žao da suze zaliju dva lijepa oka meni vrlo draga, ako vas prestrogo kaznim - reče mu njegovo veličanstvo. - Gospodine, napustite Pariz i pridružite se svom puku u Roussillonu. Skandal ćemo ugušiti.
Ali nije to bilo tako jednostavno. Skandal se nije dao lako ugušiti. Zatvarali su, hapsili, mučili, a uza sve to, redovito kao prirodna pojava, svaki dan su se pojavili novi leci. Još malo i pojavit će se leci s imenima markiza de La Vallierea, viteza de Lorrainea, kraljeva brata! Sve su štamparije bile pregledane, sve su bile pod nadzorom. Većina prodavača s Novog mosta je svršila u Chatelet.
A leci su dospijevali čak i u kraljičinu ložnicu.
Sve osobe koje su ulazile i izlazile iz Louvrea bile su pod strogim nadzorom, ulazi su bili pod stražom kao kakva tvrđava. Sve osobe što su u nj ulazile u osvit dana: nosači vode, mljekari, sluge… pretresani su do gola. Na prozorima i po hodnicima stajale su straže. Nijedan čovjek nije mogao ući u Louvre, a niti iz njega izići a da ne bude opažen.
"Čovjek nije, ali je zato mogao polučovjek", mislio je Desgrez, ozbiljno sumnjajući da je Barkarola, kraljičin patuljak, Anđelikin pomagač.
Kao što su joj bili pomagači prosjaci po uglovima ulica koji su skrivali čitave hrpe letaka ispod svojih prnja i onda ih bacali po stepeništu ispred crkava i samostana, kao što su joj bili pomagači noćni razbijači koji su okašnjelom građaninu, pošto bi ga operušali, zauzvrat davali nekoliko letaka da se utješi čitajući ih, pa cvjetarice i prodavačice naranača s Novom mosta, Veliki Matthieu koji je pod izlikom da badava dijeli svoje recepte ljubaznim mušterijama, raspačavao nove pjesničke proizvode Stihoklepca.
A pomagao joj je i Veliki Coesre, odnosno Drvoguz, pod čiju je zaštitu jedne mrkle noći prenijela tri sanduka puna letaka na kojima su bila otisnuta imena još
petorice krivaca. Malo je tko vjerovao da će policija izvršiti premetačinu u predgrađu Saint-Denis. Nije to bio pogodan trenutak da se napadne četvrt čije zauzimanje bi izazvalo pravu pravcatu bitku.
Usprkos strogoj budnosti, panduri, policajci, stražari nisu mogli biti svuda i na svakom mjestu. Noć je bila svemoćna i pod njezinom zaštitom Markiza anđela je mogla, uz pomoć „ljudi”, bez poteškoća prenijeti sanduke i u sveučilišne četvrti u palači Drvoguza.
Dva sata potom štampar i njegovi radnici bili su pohapšeni. Jedan prodavač, zatvoren u Chateletu, kojemu je krvnik sasuo u grlo pet sudova hladne vode, najzad je odao njegovo ime. Kod njega su brzo pronađeni dokazi o njegovoj krivici, ali ni traga budućim optužbama. Netko se ponadao da neće niti ugledati svjetlo dana. Međutim, njihove su nade bile kratka vijeka jer je već sutradan Pariz bio obaviješten o kukavičluku markiza de Tormesa koji je, umjesto da brani malog prodavača oblatni napustio svoje prijatelje uz riječi: - Do viđenja, gospodo. Idem da po svom običaju legnem kraj markize Raquenau.
Doduše, markizu de Raquenauu nije bila nepoznata nevjera njegove žene, ali kad je vidio da se o njoj govori po čitavu gradu, smatrao je svojom dužnošću da izazove na dvoboj suparnika. Potukli su se i muž je bio ubijen. I dok se gospodin de Tormes oblačio, pred njim se pojavi markiz de Gesyres s uhidbenim nalogom.
Markiz de Tormes, koji još ne bijaše pročitao optužujući letak, mislio je da ga odvode u Bastilju zato što se tukao u dvoboju.
Još samo četvorica! Još samo četvorica! - vikali su derani hvatajući se u kolo.
Još samo četvorica! Još samo četvorica! - vikalo se pod prozorima kraljeve palače.
Stražari su udarcima bića tjerali gomilu koja im se rugala i vrijeđala ih na pasja kola.
Nasmrt umoran, gonjen iz skrovišta u skrovište, Claude Le Petit se naposljetku skloni kod Anđelike. Bio je blijeđi no ikad, neobrijan, potresen grčevitim trzajima smijeha.
Gužva je ovaj put vrlo opasna, ljepotice. Sve se bojim da se ovaj put neću izvući kroz rupe na mreži.
Ne govori tako! Ti sam si mi stoput kazao da te ne mogu objesiti.
Tako se govori kad smo još pri punoj snazi. Ali poslije snaga umakne kroz neku pukotinu i odjednom ti je sve jasno.
Bio je ranjen dok je skakao kroz jedan prozor na kojemu je morao razbiti stakla i iskriviti olovo.
Ona ga položi u krevet, stavi mu melem na ranu, dadne mu jesti. On je njezine pokrete napetom pažnjom pratio, a nju je brinulo što se u zjenici njegovih očiju nije više javljao onaj uobičajeni mu podrugljivi sjaj.
A pukotina si ti - reče on odjednom. - Nisam te smio sresti… i zaljubiti se u tebe. Otkada si mi počela govoriti „ti”, shvatio sam da si od mene načinila svoga slugu.
Claude - odgovori ona, uvrijeđena - kako ti je moglo pasti na pamet takvo objašnjenje?… Ja… Ja sam osjetila da si mi bliz, da bi sve na pravio za mene. Ali ako hoćeš, neću ti više govoriti „ti”.
Sjede na rub kreveta i uze mu ruku. Zatim na nju položi obraz nježnim pokretom.
Ti si moj pjesnik!
On oslobodi ruku i zatvori oči.
Ah! uzdahne. - To i jest moja propast. Pored tebe čovjek počinje sanjati o životu u kojemu bi ti bila uvijek na dohvat ruke. Počinje se razmišljati kao bilo koji glupavi građanin. Čovjek misli u sebi: kako bi bilo divno svaku večer ući u toplu i svjetlu kuću gdje me ona čeka. Bilo divno naći je u svom krevetu, toplu i punačnu, i podložnu mojim željama. Kako bi bilo divno da čovjeku naraste pravi građanski trbuščić pa da navečer sjedne na prag svoje kuće i onda kaže: moja žena, čeretajući sa susjedima. Eto što čovjek želi kad tebe upozna. Kad čovjek tebe upozna, počinje osjećati tvrdoću gostioničnih klupa kad se na njih pruži da
spava, počinje osjećati da je hladno među kopitima brončanog konja i da je sam na svijetu, kao pseto bez gospodara.
Govoriš kao Calembredaine - primijeti Anđelika zamišljena pogleda.
Pa i njega si uvukla u zlo jer ti, na kraju krajeva, i nisi nego tlapnja, neuhvativa kao šareni leptir, ambiciozna, sjajna, nedohvatna…
Mlada žena ne odgovori. Nije joj bilo do prepirke i uvreda. U sjećanju joj iskrsne lice Joffreya de Peyraca, na dan prije hapšenja, pa lice Nikole Calembredainea nešto prije gužve na Sajmištu Saint-Germain. Nekim ljudima u trenutku poraza vraća se iskonski nagon zvijeri. Tko nije zamijetio tugu vojnika koji odlaze u rat, gdje smrt čeka na njih?
Ovaj put ne smije dopustiti da je sudbina iznenada zaskoči. Trebalo joj se oduprijeti.
Napustit ćeš Pariz - odluči. - Ti si izvršio svoj zadatak, jer su posljednji pamfleti napisani, štampani i na sigurno mjesto smješteni.
Napustiti Pariz? A kamo bih otišao?
K svojoj staroj dojilji, onoj ženi koja te je odgojila tamo u planini Jura, a o kojoj si mi pričao. Uskoro će zima, po cestama će zapasti snijeg, nitko neće poći da te tamo traži. A sada ćeš napustiti moju kuću gdje nisi siguran i sklonit ćeš se kod Drvoguza. Još večeras, točno u pola noći, naći ćeš se na gradskim vratima Montmartre, koja su oduvjek slabo čuvana. Tamo će te čekati konj i u njegovim bisagama novac i pištolj.
U redu, markizo - reče on zijevajući te se diže da bi pošao.
Njegovo fatalističko potčinjavanje mučilo je Anđeliku više nego neka nesmotrena smjelost. Je li to u njemu bila posljedica umora, straha ili rane? Izgledao je poput mjesečara. Prije no što će je napustiti gledao ju je dugo i ozbiljno.
Sada si - reče - vrlo snažna i možeš nas uz put ostaviti.
Ona nije shvatila što je time mislio reći. Riječi više nisu dopirale do nje, a svoje tijelo je osjećala kao da ju je tko isprebijao.
Nije prošlo mnogo vremena, a ona je gledala kako se pod sitnom kišicom udaljuje tamna i mršava prilika Stihoklepčeva.
Poslije podne na marvenom trgu na sajmištu Saint-Germain, kupi jednoga konja za kojega potroši dio svoje ušteđevine, zatim okrene u Ulicu Dolina ljubavi da u Lijepog Dječaka „posudi” jedan od njegovih pištolja.
Dogovoreno je da će oko pola noći Lijepi Dječak, Božur i još nekoliko njihovih drugova poći s konjem k vratima Montmartre. Claude Le Petit će tamo stići u isto vrijeme u pratnji povjerljivih ljudi Drvoguza. Zatim će ga svi otpratiti kroz predgrađe sve do otvorenog polja.
Utvrdivši i pripremivši čitav plan, Anđelika se donekle smiri. Navečer se pope u dječju sobu, zatim na tavan, gdje bijaše smjestila ranjenoga Davida. Mladić je imao žestoku ognjicu jer mu se upalila loše povijena i liječena rana.
Kasnije, našavši se u svojoj sobi, Anđelika poče brojiti sate. Djeca i sluškinje već bijahu pozaspali, Piccolo zagrebe na vratima. Ona mu otvori, a on pođe na ognjište i tamo se sklupča. Poduprijevši se o koljena, Anđelika je promatrala vatru. Za dva sata, za jedan sat Claude Le Petit će biti izvan opasnosti. Ona će tada lakše disati, a poslije toga će leći i nastojati da usne. Otkada je požar uništio
„Crvenu masku”, čini joj se da je potpunoma zaboravila što je to san.
Korak konjskog kopita odjekne na ulici. Konj se zaustavio. Kucanje na vratima. Srce joj je snažno tuklo. Pođe i otvori prozorčić.
Ja sam, Dresgrez.
Dolazite li u ime prijateljstva ili kao policajac.
Otvorite, pa ću vam kazati.
Ona povuče zasun misleći pri tom kako nije baš najugodniji taj policajčev posjet njezinoj kući. Na kraju joj bi draže da joj pravi društvo nego da tu stoji sama i broji minute, a svaki je minut peče kao kap rastopljena olova.
Gdje je Sorbona?
Nije sa mnom večeras.
Ona primijeti da pod mokrim ogrtačem bijaše odjeven u prsluk od crvenog sukna ukrašen crnim vrpcama dok su mu orukvice i ovratnik bili izvezeni od čipke. Sa sabljom i mamuzama na čizmama gotovo je ličio na provincijskog plemića ponosnog što se nalazi u glavnom gradu.
Dolazim iz kazališta - reče veselo. - Jedan dosta delikatan zadatak prisilio me da pravim društvo lijepoj gospođi.
Niste više u lovu na pamfletiste.
Možda je netko shvatio da u toj stvari ja neću dati od sebe sve što bih bio kadar…
Odbili ste da sudjelujete u tom poslu?
Ne baš sasvim. Ali daju mi slobodne ruke. Znaju da ja imam svoj osobni sistem. Uspravan ispred ognjišta, trljao je ruke da bi ih ugrijao. Na jedan stolić bijaše odložio šešir i crne rukavice.
Zašto niste postali kraljev vojnik? - upita ga Anđelika diveći se lijepom držanju nekadašnjeg advokata kukavca. - Našli bi da ste zgodan mladić, a vi ne biste zabadali nos u tuđe poslove. Ne mičite se… donijet ću vam vrč vina i oblatni.
Ne, hvala! Usprkos vašem ljubaznom gostoprimstvu, mislim da je bolje ako se povučem. Htio bih još malko prošetati do gradskih vrata Monmartre.
Anđelika se prene i baci oči na svoj sat: jedanaest i pol.
Ako se Desgrez sada uputi k vratima Montmartre, vrlo vjerojatno će natrapati na Stihoklepca i njegove pomagače. Je li on slučajno tamo naumio poći ili je taj đavo u ljudskoj spodobi nešto njušio? Ne, to je bilo nemoguće! Ona odluči da ga pošto- poto zadrži.
Desgrez je oblačio ogrtač.
Tako brzo! - čudila se Anđelika. - Nekako mi ne idu u glavu ti vaši postupci. Dođete ovamo u nemoguće vrijeme, izvučete me iz kreveta, potom se oblačite i hoćete da odete.
Nisam vas ja izvukao iz kreveta. Niste se večeras još uopće svlačili. Sjedili ste ispred vatre i pri tom o nečemu maštali.
Pogodili ste… Dosađivala sam se. Daj, sjedite tu.
Neću - odgovori on vezujući vrpcu na vratniku. - Što više razmišljam, to bivam sve uvjereniji da bih učinio bolje kad bih požurio.
Oh! Ti ljudi! - poviče ona tobože ljutito.
Razbijala je glavu tražeći neku izliku da ga zaustavi. Bojala se da će biti presudniji za Degreza nego za pjesnika i neizbježiv susret ako ga sada pustim da ode k gradskim vratima Montmartre. Policajac je, doduše, imao i sablju i pištolj, ali i oni tamo su bili naoružani, a bili su uz to brojniji. Osim toga, Sorbonu nije poveo sa sobom. U svakom slučaju bolje će biti da prilikom bijega Claudea Le Petita ne bude tučnjave u kojoj je vrlo lako mogao zaglaviti policijski kapetan Chateleta. To je svakako trebalo spriječiti.
Ali Desgrez je već napuštao sobu.
„Ovo postaje zaista blesavo”, mislila je Anđelika. „Ako nisam u stanju ni četvrt sata zadržati jednoga čovjeka, pitam se zašto me je Bog stvorio ženskim bićem!” Pođe za njim u predsoblje i kad je on uhvatio ručicu na vratima, ona položi svoju na njegovu ruku. Kao da ga je iznenadila nježnost toga pokreta. On je časak oklijevao.
Laku noć, gospođo! - reče osmijehujući se.
Noć mi neće biti laka ako vi odete - ispotiha će ona. - Noć je preduga kad je netko sam.
I svoj obraz položi na njegovo rame.
„Ponašam se kao obična bludnica”, mislila je, „utoliko gore! S par poljubaca ću bar dobiti na vremenu. A ako i više zatraži, bogami se neću cifrati. Naposljetku, poznajemo se već tako dugo!”.
Poznajemo se već tako dugo. Desgrez - reče naglas. - Niste nikad pomislili da bi između nas da…
Nije vaš običaj da se bacate u naručaj ljudima - odgovori Desgrez pomalo zbunjen - Šta se to s vama večeras događa, lijepa moja prijateljice?
Ali ipak je njegova ruka napustila ručicu vrata i prešla na njezino rame. Vrlo polako, kao protiv volje, on podiže drugu ruku i oko pasa obujmi mladu ženu. Ali je ne privuče k sebi. Držao ju je prije kao neki lagan i krhki predmet s kojim ne zna što bi otpočeo. Ona je uza sve to osjetila da srce policajca Desgreza življe kuca. Zar ne bi bilo zabavno kad bi uspjela uzbuditi tog čovjeka tako hladnokrvnog, tog čovjeka koji uvijek vlada sobom?
Ne - reče on naposljetku kao da odgovara na njezino pitanje - ne, nikad nisam pomislio da bismo nas dvojica mogli svršiti u jednom krevetu. Znate, draga, za mene je ljubav nešto vrlo prosto. U toj, kao i u mnogim drugim stvarima, ja ne znam za raskoš i uopće me ne dovodi u iskušenje. Hladnoća, glad, siromaštvo i puste batine što sam ih primio od svojih učitelja nisu nimalo potakle u meni sklonosti prema rafiniranim užicima. Ja sam čovjek krčme i javne kuće. Od djevojke tražim da bude dobra životinja, čvrsta, da bude podatna tako da s njom mogu raditi što mi se sviđa. Istini za volju kazat ću vam, draga, vi niste žena po mom ukusu tkana.
Ona se prilično zabavljala slušajući ga. Ne podižući glavu s udubljenja u njegovu ramenu, osjećala je toplinu njegovih ruku. Ne, nije on bio tako prezrivo raspoložen kao što je tvrdio. Žena kao Anđelika nikad se nije varala. Mnoge su je stvari vezivale uz Desgreza. Prigušeno se nasmije.
Govorite mi kao da sam ja neki raskošni predmet… nepodatan, kao što rekoste. Nema sumnje, vi se divite bogatstvu moje haljine i mojega stana?
Ah, ruho tu nema nikakva značenja. Vi ste uvijek sačuvali svijest o svojoj superiornosti koja vam je tako snažno izbijala iz očiju jednoga jutra kad vam je predstavljen neki odvjetnik, kukavan i prost.
Štošta se odonda dogodilo, Dresgez!
Mnoge stvari neće nikad proći, a među ostalima, ni nadutost jedne žene čiji su preci zajedno s Ivanom II Dobrim sudjelovali u bici kod Poitiersa 1356. godine.
Nema šta, vi, policajce, uvijek o svima sve znate.
Jest… Baš kao i Stihoklepac, vaš prijatelj.
Uze je za ramena i blago je, ali odlučno, odvoji od sebe gledajući je u lice.
Onda…? Je li baš istina da je u pola noći trebao biti kod gradskih vrata Montmartre?
Ona se trgne, ali u isto vrijeme pomisli da je opasnost prošla. U daljini na nekom satu odbijali su posljednji udarci ponoći. Desgrez uhvati likujući sjaj u njezinim očima.
Da… da, na žalost sad je već prekasno - promrmlja zamišljeno kimajući glavom.
Mnogo je njih noćas ureklo sastanak kod gradskih vrata Montmartre. Među njima šef policije i dvadeset stražara iz Chateleta. Da sam tamo stigao koji trenutak prije, možda sam im mogao savjetovati da će biti sretnije ruke ako divljač pričekaju na nekom drugom mjestu… Ili bih možda bio upozorio neopreznu divljač da bježi nekom drugom ulicom…? Ali sad… sad, zaista, mislim da je prekasno!

* * *

Flipot je rano ujutro odlazio po svježe mlijeko za djecu na tržnicu mliječnih proizvoda. Anđelika bijaše upravo zapala u kratak i nemiran san, kadli začuje kako se Flipot u trku vraća. Zaboravio je pokucati na vrata i svoju čupavu glavu proturi kroz otvor. Izbuljio oči kao da će mu sad na iskočiti s lica.
Markizo anđela - šapne - vidio sam…na trgu Greve… Stihoklepca…
Na trgu Greve? - ponovi ona. - Ali zar je on zbilja poludio! Što tamo radi?
Isplazio je jezik - odgovori Flipot. - Objesili su ga!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:25 am





29.
ANĐELIKA OČAJEM OBUZETA

Obećao sam gospodinu d'Aubraysu, šefu pariške policije, koji se, opet obavezao kralju, da javnost neće doznati posljednja tri imena s liste. Jutros je, međutim, usprkos činjenici da su autori pamfleta povješani, ime grofa de Guichea dato za doručak Parižanima. Njegovo veličanstvo je i te kako dobro shvatilo da smrt glavnog krivca neće zaustaviti ruku pravde koja će se oboriti na Gospodina, njegova brata. Ja sam sa svoje strane natuknuo njegovu veličanstvu da poznajem sukrivca ili sukrivce koji će usprkos Stihoklepčevoj smrti sigurno nastaviti sa svojom rabotom do kraja. Ponavljam, obećao sam da se posljednja tri imena neće pojaviti u javnosti.
Pojavit će se!
Neće!
Anđelika i Desgrez nalazili su se ponovo licem u lice na onom istom mjestu gdje je sinoć Anđelika naslonila glavu na policajčevo rame. Ona sebi nije mogla oprostiti taj svoj postupak. Sad su im se pogledi ukrstili kao mačevi.
Kuća je bila pusta. Samo se David nalazio gore na tavanu, ranjen i u groznici. Tek koji šum bi dopro s ulice. Odjek narodnog nemira nije dopirao do te aristokratske četvrti. Vikanje gomile koja je od samog jutra prolazila trgom Greve ispred vješala na kojima se njihalo tijelo Claudea Le Petita, pjesnika Novog mosta, zaustavljalo se na pragu četvrti Marais. Već petnaest godina je on plavio Pariz svojim epigramima i svojim rugalicama te nitko nije mogao vjerovati da je on zaista mrtav, obješen. Gomila je pokazivala njegovu plavu kosu kojom je vjetar poigravao, njegove cipele iskrivljenih peta i istrošenih čavala. Na uglu Kožarske ulice stara je Urlikalica, lica natopljena suzama, uz pratnju glazbala čiče Urlikala, kreštavim glasom pjevala slavni pripjev:
Jednom kad pođem
u opatiju „Penji se tužna srca”
Za te ću da se molim
u času kad isplazim jezik…
Njezina je pjesma unosila nemir u gomilu, koja je, zahvaćena nemoćnim bijesom, stisnutim šakama prijetila Gradskoj vijećnici.
U kućici u Ulici Poštenih građana borba se nastavljala, oštra, nepoštedna, a ipak tihim glasom kao da su se Anđelika i Desgrez bojali da čitav grad osluškuje njihove riječi.
Poznato mi je gdje se nalaze snopovi letaka što ih još mislite raspačati - govorio je Desgrez. Mogao bih pozvati u pomoć vojsku, napasti predgrađe Saint-Denis i isjeći na komade sve one zlikovce koji bi se usprotivili premetačini policije u kući Velikog Coesrea, gospara Drvoguza. Ali postoji jednostavniji način da se urede te stvari. Slušajte, mala ludico, i ne gledajte me kao divlja mačka… Claude Le Petit je mrtav. Moralo je tako biti. Njegove bezobraštine već predugo traju, a kralj neće nikad dozvoliti da svjetina sudi o njegovim činima.
Kralj Kralj! Usta su vam puna njegova imena. Nekad je u vas bilo više ponosa!
Ponos je grijeh mladosti, gospođo. Prije no što se nadmemo od ponosa, treba znati s kim imamo posla. Ja sam se silom prilika sukobio s kraljem. Umalo nisam raznesen na komade. Znači: kralj je jači. Stavio sam se, dakle, na njegovu stranu. Po mom skromnom mišljenju, gospođo, vi koji ste odgovorni za život dvoje djece, morali biste se ugledati na mene.
Šutite, ispunjate me grozom.
Došlo mi je do ušiju da ste željeli dobiti obrtnicu za proizvodnju nekog egzotičnog pića ili nešto tome slično… A ne mislite li da bi jedna dosta velika svota, pa recimo pedeset tisuća livara, bila dovoljna da se otpočne bilo kakav
trgovački pothvat? Ili neka privilegija, izuzimanje od poreza, ne znam sam što? Kralj je spreman da vam podijeli pravo koje želite a zauzvrat traži potpunu i neposrednu šutnju. To je najbolji način, za sve, da se završi ova drama. Gospodinu šefu policije kralj će čestitati, ja ću dobiti novi položaj, njegovo veličanstvo će odahnuti s olakšanjem, a vi, draga moja, pošto ponovo dohvatite kormilo svoje lađe, zaplovit ćete prema bogatijim obalama. Hajde, ne tresite se kao ždrebica pod bičem krotitelja. Razmislite. Vratit ću se za dva sata po vaš odgovor…

* * *

Jedna kolica pod pratnjom stražara vozila su štampara i njegova dva pomoćnika na trg Greve gdje su imali biti obješeni. Za njih su bila podignuta još troja vješala odmah kraj Stihoklepčevih. Dok je majstor Aubin navlačio omču na sijedu glavu štamparevu, jedan glas se diže i kao val ustalasa gomilu.
Milost! Kralj im je udijelio milost! Majstor Aubin zastane.
Ponekad se, doduše, događalo da je kralj svojim pomilovanjem u zadnji čas istrgnuo osuđenika njegovim marljivim rukama. S obzirom na mogućnost iznenadnih promjena kraljevih naređenja, krvnik je morao biti na minut točan, ali nije smio žuriti. On je sad strpljivo čekao da mu se podnese akt o pomilovanju potpisan od kralja. Ali se nitko ne pojavi. Posrijedi je bila zabuna. U stvari, tu zabunu je izazvao kapucin što je kolicima odvozio tijela pogubljenih osuđenika koji se sad teško probijao kroz onu gustu gomilu svijeta, te je stao vikati:
Miči! Miči!
Što je svijet razumio kao: Milost! Milost!
Primijetivši o čemu se zapravo radi, majstor se mirno prihvati posla. Ali majstor Gilbert, još prije par trenutaka pomiren sa sudbinom, više nije htio umrijeti. Počeo se otimati i vikati jezovitim glasom:
Pravda! Pravda! Ulažem priziv kralju! Hoće da me ubiju dok se ubojice malog prodavača oblatni i gazde Bourjusa šepire na slobodi. Hoće da me objese zato što sam se stavio na stranu istine. Ulažem priziv kralju! Ulažem priziv kralju!
Stratište na kojemu su bila podignuta troja vješala, zaškripi pod pritiskom svjetine.
Napadnut kamenicama i toljagama, krvnik je morao napustiti žrtvu i skloniti se pod stratište. Dok su neki iz svjetine otrčali po vatru da bi zapalili stratište, na trg izbiju gradski stražari na konjima i udarcima biča uspiju rastjerati svijet oko stratišta. Ali su u međuvremenu osuđenici bez traga nestali.
Pošto je svoja tri sina uspio istrgnuti vješalima, Pariz je zahvatio buntovan duh fronde. Svijet se sjetio da je 1650. Stihoklepac prvi odapeo otrovne strelice protiv Mazarina, takozvane „mazarinade”. Dok je bio živ, dok su Parižani bili sigurni da će njegov zajedljiv jezik podjariti nove mržnje, stare su mržnje pustili da spavaju. Ali sad kad je on bio mrtav panika je zahvatila puk: činilo mu se da su mu odjednom, začepili usta. Sve je ponovo izbilo na površinu: glad iz 1656, iz 1658, 1662, te novi porezi. Šteta što je Talijan bio mrtav! Sad bi pošli zapaliti njegovu palaču…
Na obalama Sene narod se hvatao u kolo i pjevao…
Tko li je ubojica malog prodavača?
A onda opet u koru odgovarao:
Sutra ćemo znati! Sutra… ćemo znati!
Ali sutradan grad nije više cvjetao bijelim cvijećem letaka. Ni sutradan ni slijedećih dana. Šutnja je zavladala gradom. Nestalo je more… Nikad se neće doznati tko je ubio malog prodavača oblatni. Pariz je shvatio da je Stihoklepac zaista bio mrtav.
On sam je, uostalom, rekao Anđeliki:
Sad si vrlo snažna i možeš nas uz put ostaviti.
Stalno su joj u ušima odjekivale te njegove riječi. A za dugih noći u kojima nije uspijevala da se smiri stalno ga je vidjela ispred sebe, vidjela je kako je motri svojim očima svijetlim i sjajnim, kao voda Sene kad se u njoj zrcali sunce.
Nije htjela poći na trg Greve. Bilo joj je dovoljno što je Barba s većim marom nego na propovijed odvukla tamo dvoje djece. Poslije joj je u tančine ispričala grozni prizor. Ništa nije propustila: ni plave kose Stihoklepčeve što ih je vjetar micao po nabuhlom mu licu, ni gaćice koje mu bijahu spuzle na mršave listove nogu, ni tintarnicu od roga, ni guščije pero koje sujeveran krvnik bijaše ostavio za pasom.
Šuti, mrzim tu pohlepu slugu i sluškinja da pričaju o obješenim ljudima - zaurla Anđelika.
Barba je, međutim, mislila kako nesmiljeno srce bije u grudima njezine gospodarice. Doduše radilo se o jednom bijednom i gladnom piskaralu, jednom od onih ludih novinara. Pa iako je bio samo nekakav stihoklepac, ipak je on bio svima dobro poznat. A osim toga, Barba nije bila ni gluha ni slijepa. Kao sluškinja koja je držala do sebe, njoj nije trebalo mnogo pa da dozna tko je bio obziran noćni posjetitelj koji je ponekad strugao na vratima njihove kućice u Ulici Poštenih građana. Barba se više puta jadala Jasmini što je ta čudna crna ptičurina postao ljubavnik lijepe Anđelike, a ne gospodin Audiger, čovjek lijep i vrijedan svakog poštivanja. Uza sve to, bilo joj je žao što gospođa nije nijednom suzom dala oduška svojoj neobičnoj strasti. Razočarana, Barba je postala čangrizava i odsutna što nije bilo u skladu s njezinom prirodom. Bila je umorna od stalnog uspinjanja na tavan gdje je njegovala onu budalu od Davida. Jasmina se rado zalagala, ali Barba više za nj nije htjela da zna… Bilo je dovoljno sablazni pod tim krovom i bez očijukanja jedne djevojčice od četrnaest godina s mladićem od sedamnaest. Poslije toga je djevojčica koja nije bila ravnodušna prema lijepim Davidovim očima, objesila nos i preko volje obavljala svoju službu.
Florimond i Cantor su iskoristili sve te poremećaje te su se tukli kao dva mala Cigančića čupajući jedan drugome pune šake raščupanih kosa. Cantor je u trećoj godini bio jak kao Florimond u petoj. Anđelika je imala dojam da neće nikad prestati da se tuku i urlaju.
Poslije neprospavane noći Anđelika trećega dana ustane iz kreveta i reče u sebi:
„Ne mogu više podnositi ovakav život”.
Tog dana imala se sastati s Desgrezom u njegovoj kući u Ulici Most Notre-Dame, a onda će je on otpratiti do važnih ličnosti s kojima će zaključiti tajni ugovor kojim se imala završiti ta čudna afera koja će svima ostati u sjećanju pod nazivom: Afera malog prodavača oblatni.
Anđelikini su zahtjevi prihvaćeni. Zauzvrat ona će određenim ljudima izručiti tri sanduka štampanih, ali nerasturenih pamfleta od kojih će gospoda s policije brže- bolje zapaliti veliku vatru. I život će ponovo poteći. Anđelika će ponovo imati mnogo novaca. A samo ona će imati pravo da proizvodi i prodaje, u čitavu kraljevstvu, piće pod imenom čokolada.
„Ne mogu više podnositi ovakav život”, ponovo Anđelika reče u sebi.
Upali svijeću jer se još ne bijaše razdanilo. U ogledalu na toaletnom stočiću opazi svoje blijedo i napeto lice.
„Zelene oči”, pomisli. „Zelena boja očiju donosi nesreću. Dakle je istina… Ja donosim nesreću onome tko me ljubi… ili koga ja ljubim…” Claude, pjesnik… obješen! Nikola… nestao. Jeffrey… živ spaljen.
Rukama se polako uhvati za sljepoočice. Tako je sva unutra drhtala da je teškom mukom dolazila do daha. Uza sve to, dlanovi su joj bili hladni i mirni.
„A što da se borim protiv svih tih snažnih i moćnih ljudi? Nije to za mene. Ženino je mjesto u kući, pored muža koga ljubi, pored toplog ognjišta, u mirnoj i prisnoj atmosferi vlastitog doma, pored djeteta koje spava u svojoj drvenoj kolijevci. Sjećaš li se, Joffreyu, malog dvorca gdje se rodio Florimond…? Planinska je oluja tukla svom silinom o stakla, a ja sam sjedala na tvoja koljena i prislanjala svoj
obraz uz tvoj. I gledala sam pomalo sa strahom, a pomalo s užitkom tvoje čudno lice na kojemu je poigravao sjaj s vatre. Kako si se divno smijao otkrivajući svoje bijele zube. Ili bih legla u naš veliki krevet, a ti si mi pjevao, onim tvojim dubokim i baršunastim glasom koji mi je zvučio u ušima kao jeka s planine. Tada bih usnula, a ti si lijegao pored mene u svježe i izvezene plahte u kojima se osjećao miris perunike. Mnogo sam ti dala, znam. A ti si meni, ti si meni dao sve. Snatrila sam kako ćemo uvijek biti vrlo sretni.
Zatetura preko sobe i sruši se na koljena kraj kreveta. Sakrije lice u posteljinu.
„Joffreyu, ljubavi moja…!” Iz grudiju joj se otrgnuo krik suviše dugo zadržavan.
„Joffreyu, ljubavi moja, vrati se, ne pusti me samu… vrati se!”
Ali on se neće vratiti, znala je. Predaleko je otputovao. Kako da sada stigne do njega? Nije čak ni groba imao, gdje bi moglo da se pomoli… Njegov je pepeo poklonjen vjetru nad Senom.
I vidje rijeku u njezinu širokom i živom toku, i vidje njezin srebrni oklop što ga na sebe stavlja u predvečerje.
Anđelika ustane. Niz obraze su joj tekle suze.
Sjedne za stol, uze komad bijelog papira i zašilji pero.
„Kad budete čitali ovo pismo, gospodo, ja više neću biti živa. Znam da je veliki zločin podići ruku na svoj vlastiti život, ali za taj zločin, potražit ću zaštitu u Boga koji pozna dubinu naših duša. Prepuštam se njegovu milosrđu… Sudbinu svojih dvaju sinova povjeravam pravednosti i dobroti kraljevoj. Za šutnju od koje je zavisila čast kraljeve kuće, a kojoj sam ja ostala vjerna, obraćam se njegovu veličanstvu moleći ga da se kao otac sagne nad njihovim malim životima koji su počeli svoj vijek pod znakom najvećih nesreća. Ako im kralj ne vrati ime i imovinu njihova oca, grofa de Peyraca, neka barem odredi sredstva za njihovo izdržavanje dok su nejaki, a poslije neka se pobrine za njihov odgoj i za sredstva potrebna da sebi priskrbe neki položaj…”
Napiše još nekoliko pojedinosti u vezi sa svojom djecom, zatim zamoli da se pruži zaštita i mladom Chaillouu, sirotanu bez igdje ikog.
Barbi je također napisala pismo, moleći je da nikad ne napusti, Florimonda i Cantora i ostavljajući joj u nasljedstvo ono malo ruha i nakita što je posjedovala. Drugo pismo stavi u omotnicu i zapečati ga.
Sad se osjećala bolje. Potom se uredi i obuče i jutro provede u sobi svojih sinova. Gledajući ih, vrati joj se dobro raspoloženje. Nije ju uopće uznemiravala misao da će ih zauvijek napustiti. Nije im više bila potrebna. Imali su Barbu koju su poznavali i koja će ih odvesti u Monteloup. Odrast će na suncu i na čistom poljskom zraku, daleko od blatnjavog i smrdljivog Pariza.
Pa i sam Florimond se odvikao od te majke koja se kasno vraćala kući, toj kući od koje su napravili svoje malo carstvo, okruženi s dvije sluškinje, psom Patuom, igračkama i pticama. Budući da im je Anđelika donosila igračke, žurili su k njoj kad bi je vidjeli da bi odmah potom nezadovoljno gunđali tražeći još štogod.
Taj dan Florimond izvuče svoje odijelce od crvenog drogeta i reče:
Mama, kad ćeš mi kupiti hlače? Znaš, ja sam već velik!
Dragi moj, ti već imaš veliki šešir s crvenim perom. Mnogi dječaci tvojih godina ne mogu se pohvaliti takvim šeširom, već se moraju zadovoljiti kapicom kakvu Cantor ima.
Hoću hlače! - poviče Florimond tresnuvši o pod svoju trubu.
Anđelika napusti sobu bojeći se da se ne naljuti i da ne bude stroga s njim.
Poslije ručka, pošto su djeca legla, ona obuče ogrtač i napusti kuću. Uze sa stola zapečaćeni omot. Uručit će ga Desgrezu i zamoliti ga da ga ponese na tajni sastanak. Potom će se spustiti na obalu Sene. Imala je još dosta vremena. Namjera joj je bila da dugo šeta uz rijeku. Htjela je odšetati u polje, da sa sobom odnese sliku livada od jeseni žutih, pozlaćenog drveća, htjela je posljednji put udisati miris mahovine koji će je sjetiti Monteloupa i njezina djetinjstva…

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu