Anđelika

Strana 3 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:05 am

First topic message reminder :



Godina je 1663, mesto je Pariz, grad divlje ljubavi, ali i žestoke mržnje. Pitamo se koliko njegovih žitelja uopšte zna pravi identitet gospođe Moren, lepe prodavačice čokolade, dostojanstvene dame koju sa zadovoljstvom dočekuju po salonima i čije čudesne proizvode vole svi, do same kraljice? Zaklevši se sebi da njena deca – deca jedne od najvećih porodica u Francuskoj – nikada više neće trpeti glad i zimu, Anđelika se, preživevši već mnoge peripetije, baca u novi boj sa sudbinom, ne zazirući ni od najstrašnijeg ishoda... Njena lepota, stečeno bogatstvo i, naposletku, njena raskošna ličnost, aduti su na koje se oslanja u toj opasnoj igri u kojoj pokušava da se izbori sa avetima prošlosti, ali i sa neizvesnom budućnošću. Mnogo snage i odvažnosti će joj biti potrebno kako bi zasenila i obrlatila princa Kondea koji se naselio u velelepnom zdanju koje je za nju podigao voljeni i neprežaljeni Žofrej od Pejraka, i u toj nemilosrdnoj partiji moraće da zaigra i na onu najmrskiju kartu, ovaploćenu u liku starog znanca, osionog markiza od Plesi-Belijera, najokrutnijeg među neprijateljima koji će joj se isprečiti na tegobnom putu ka dvoru Luja XIV, Kralja sunca.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:26 am




30.
GRUBOST I POHOTA POLICAJCA DESGREZA

Anđelika je čekala Desgreza u njegovoj kući na Mostu Notre Dame. Policajcu se sviđalo stanovati na mostovima, dok su oni što ih je gonio stanovali ispod mostova.
Izgled se njegova sadašnjeg stana znatno razlikovao od izgleda stana u ruševnoj kući na Malom mostu u koji je Anđelika prije mnogo godina jednom prilikom navratila.
On je sada posjedovao svoju kuću na vrlo bogatom Mostu Notre Dame, gotovo novom, na toj neukusnoj građevini koja se sviđala dobrostojećim građanima, na tom zdanju načičkanom kipićima s naručjima punim voća i cvijeća, s likovima kraljeva, njihovim kipovima, a sve to premazano upadljivim „prirodnim” bojama.
U sobi u koju je Anđelika bila uvedena vladao je taj isti pučki ukus. Mlada je žena jedva i pogledala široki krevet čiju su nebnicu podupirali spleteni stupci, i radni stol na kojemu su se nalazili predmeti u pozlaćenoj bronci.
Nije se pitala na koji je način odvjetnik Desgrez dospio do tog skromnog blagostanja. Desgrez je bio za nju i sadašnjost i sjećanje. Imala je dojam da on o njoj sve zna, i to ju je smirivalo. On je bio tvrd i ravnodušan, ali i siguran kao stup. Kad uruči Desgrezu svoju posljednju poruku, mogla se mirna srca udaljiti: njezini sinovi neće biti prepušteni ulici.
Otvoren je prozor gledao na Senu. Čuo se šum vesala. S njih je padala voda kao kakav slap kad su se sva odjednom povukla pri prolazu ispod mosta.
Vani je bilo lijepo vrijeme. Blago jesenje sunce sjajilo se na crno-bijelim, brižljivo ulaštenim pločicama poda.
Naposljetku Anđelika u hodniku začuje odlučan korak praćen zveckanjem mamuza. Bio je to Desgrez.
Ovaj uđe i nimalo se ne začudi opazivši je.
Gospođo, budite pozdravljeni. Sorbono, ostani napolju s tim svojim prljavim šapama.
I ovaj je put bio odjeven, ako ne baš kicoški, a ono vrlo ukusno. Gajtan od crnog baršuna isticao mu je širok ovratnik ogrtača koji on baci preko stolice. Ali staroga Desgreza prepoznala je po nehajnom pokretu kojim se oslobodio šešira i perike. Zatim otpaše sablju. Izgledao je vrlo dobro raspoložen.
Bio sam kod gospodina d'Aubraysa. Sve ide da ne može bolje. Sastat ćete se, draga moja, s najvišim ličnostima iz krugova trgovine i financija.
Anđelika se ljubazno osmjehivala. Te su joj se riječi činile beskorisne i nisu je mogle trgnuti iz njezine tuposti. Ona neće imati čast da upozna gospodina Colberta. U trenutku kad se te svemoćne ličnosti sastanu u nekom dalekom stanu, tijelo Anđelike de Sance, grofice de Peyrac, Markize anđela plovit će površinom vode između pozlaćenih obala Sene. Bit će slobodna tada. Nitko je više neće moći uvrijediti. Možda će se sastati s Joffreyom…
Odjednom se trgne. Desgrez je nešto govorio, a ona ga nije slušala.
Šta ste kazali?
Rekao sam da ste došli suviše rano radi sastanka.
Nisam zbog toga došla ovamo. U stvari, samo sam načas navratila, jer me prekrasan kicoš čeka. Idemo da se divimo posljednjim novostima u galeriji Palače. Možda će me poslije odvesti u Tuileries. To će me malko rastresti pa ću s manje nervoze dočekati sat sastanka. Međutim, ovdje imam jedan omot koji mi smeta. Ne bih li ga mogla ostaviti kod vas. Na povratku ću ga uzeti.
Stojim vam na raspolaganju, gospođo.
On uze zapečaćen omot, pođe prema maloj gvozdenoj blagajni, otvori je i stavi omot unutra.
Anđelika se okrene da uzme lepezu i rukavice. Sve je bilo vrlo jednostavno. Isto tako jednostavno i bez žurbe će krenuti van grada. U određenom trenutku promijenit će smjer i okrenuti prema Seni… Pod sunčanim zrakama voda će se sjajiti kao crno-bijeli pod.
Škripavi zvuk privuče njezinu pažnju i ona podigne glavu. Opazi Desgreza kako okreće ključ u bravi i kako zatim najprirodnijim pokretom na svijetu spušta ključ u svoj džep. Okrenuo se k njoj i smiješeći se, reče:
Sjednite još par minuta. Već odavna vam želim postaviti dva-tri pitanja. Čini mi se da je ovo baš zgodna prilika.
Ali… mene čekaju.
Pa neka čekaju - odgovori Desgrez stalno se smješkajući. - Uostalom, vjerujem da ćemo biti brzo gotovi. Sjednite, molim vas.
Pokaže joj stolicu ispred stola, dok se on sam smjesti s druge strane, njoj preko puta.
Anđelika je bila isuviše umorna da bilo kakve primjedbe postavlja. Već mnoge dane njezini pokreti su bili isto tako nestvarni kao i pokreti mjesečara. Podizala se, sjedala, čekala, odlazila…
Ipak postoji nešto što nije u redu. A što…? Ah! Evo! Zašto je Desgrez zaključao vrata?
Pitanja što vam ih moram postaviti odnose se na jedan prilično neugodan slučaj, kojim se baš sada bavim. U pitanju je život više osoba. Oduzelo bi nam mnogo vremena, a bilo bi i beskorisno da vam sve potanko pričam. Dovoljno je da odgovorite na moja pitanja. Eto…
Govorio je vrlo polako i nije gledao u nju. Zaštitivši dlanovima poluzatvorene oči, činio se zaokupljen nekim dalekim priviđenjima.
Prije četiri godine, otprilike, jedne je noći provaljeno u stan ljekarnika Glazera u četvrti Saint-Germain. Tom prilikom su uhvaćena dva zločinca najgore vrste. Ako me sjećanje ne vara, oni su u krugovima šatrovaca bili poznati pod nadimcima Razbibrava i Mudrica. Bili su obješeni. No, prije smrti pod mukama spomenuti je Mudrica dao neke izjave koje sam nedavno pronašao u zapisniku što se čuva u Chateletu, a koje su od posebne važnosti za istragu koju sada vodim. A te se izjave odnosa na ono što je gospodin Mudrica za vrijeme svog iznenadnog posjeta one noći vidio u kući gospodina Glazera. Na žalost, njegove riječi nisu posve jasne. Izjava je vrlo zbrkana, ostavlja otvorena vrata mnogim pretpostavkama, a ništa ne dokazuje. Stoga bih vas htio zamoliti da mi objasnite neke činjenice. Što ste sve vidjeli u kući staroga Glazera?
Svijet je postajao sve nestvarriiji. I soba i sve što je u njoj bilo sasvim se raščinilo. U tom trenutku ona je vidjela jedino svjetlost što je izbijala iz nenadano rastvorenih Desgrezovih smeđih zjenica, čudnu svjetlost koja je blistala sjajem prozračne školjke.
Jeste li meni postavili to pitanje? - upita Anđelika.
Jest. Što ste, dakle, onu noć vidjeli u kući staroga Glazera?
Kako da ja to znam? Meni se čini da ste vi sasvim izgubili glavu!
Desgrez uzdahne. Svjetlost njegovih očiju se ugasi iza oborenih vjeđa. On sa stola uze guščije pero i uze ga nesvjesno vrtjeti između prsta.
U kući starog Glazera te noći je s provalnicima bila i jedna žena. Nije važno koja! No ipak, jedna žena koja je imala jedno ime u tom opasnom, a meni vrlo dobro poznatom svijetu. Zvali su je Markiza anđela. Niste nikad ništa o njoj čuli? Ne? Ta žena je bila prijateljica glasovitog bandita glavnog grada: Calembredainea. Calembredaine…? On je uhvaćen 1661. na Sajmištu Saint-Germain i poslije toga obješen…
Obješen…! - poviče Anđelika.
Ne, ne - blago dometne Desgrez - ne uzbuđujte se previše, gospođo. Ne, nije bio obješen. U stvari, pobjegao je bacivši se u Senu i… udavio se. Tijelo mu je pronađeno nabubreno kao bačva i s dvije libre pijeska u ustima. Šteta, tako lijep čovjek! Shvaćam da blijedite! Vratimo se, međutim, Markizi anđela, dostojnoj
družici tog tipa, koji je bio, što vam je sigurno poznato, glasovit lupež, višestruki ubojica, osuđivan na robiju, odakle je pobjegao itd. Vladavina mu je bila kratka vijeka, ali efikasna: sudjelovao je u bezbrojnim krađama, u oružanim napadima na kočije kao što je bio napad na kćerku zapovjednika građanske straže. Na duši je imao bezbrojna ubojstva, a među njima ubojstvo jednog stražara Chateleta, kojemu je vrlo vješto rasporio trbuh. Molim vas da mi to vjerujete…
Anđelika se malo-pomalo trgla iz svoje obamrlosti. Hvatao ju je strah. Osjećala je da je uhvaćena u zamku.
Pogled joj potraži otvoren prozor kroz koji je u sobu prodirala buka vode. Sena je tekla ispod kuće… Jedini izlaz! „Potonut ću na samo dno. Završit ću sa svijetom ljudi, tim mrskim svijetom!”
Markiza Anđela se nalazila s Mudricom u Glazerovoj kući. Ona je vidjela sve što je i on vidio, i…
Ona se u skoku našla kraj prozora. Ali još prije nje kraj njega se našao Desgrez koji je zgrabi za zglavke i silom je vrati k stolici na koju je grubo baci. Izraz lica mu se sasvim izmijenio.
E, to ne - promumlja - sa mnom se ne mogu zbijati takve šale!
I nagne se nad nju svojim okrutnim noćnim licem na kojemu se pojavio cerek kojega se bilo bojati.
Deder, pljucni ono što te pitam, i to brzo, inače ću te ja staviti u pokret. Šta si vidjela kod Glazera?
Anđelika se zagleda u nj. Srce su joj uzburkali osjećaji u kojima su se miješali ljutina i strah.
Zabranjujem vam da me tikate.
Svakoj se drolji na preslušavanju obraćam s „ti”.
Zar ste zbilja poludjeli?
Odgovaraj! Što si vidjela kod Glazera?
Zvat ću u pomoć.
Možeš se derati koliko te volja. U kući stanuju stražari. Zabranjeno im je da ulaze k meni, pa makar čuli smrtne krikove.
Znoj je počeo izbijati Anđeliki po sljepoočicama.
„Ne smijem”, mislila je, „ne smijem se znojiti. Nikola je govorio da je to loš znak, to je znak da se nalaziš pred priznanjem.” Strašan je šamar pogodi po licu.
Hoćeš li govoriti? Šta si vidjela kod Glazera?
Nemam vam ja što kazati! Seljačino! Pustite me da odem.
Desgrez joj se primakne i, uhvativši je ispod lakata, oprezno je podigne, kao da je teško bolesna.
Znači, nećeš da govoriš, zlato moje malo? - javi se nenadanom nježnošću - znaš, nije to ljubazno od tebe. Hoćeš baš da se naljutim…?
Držao ju je čvrsto uza se. Ruke su mu vrlo polako stale kliziti duž lakata mlade žene. Odjednom je probi strašan bol i ona prodorno krikne. Činilo joj se da joj čelična kliješta čupaju ruke. Policajac ju je tako poduhvatio da nije mogla maknuti. Pri najmanjem pokretu osjećala je kao da je tko bodežem u bokove bode. Ali više od ičeg boljeli su je prsti. Razmaknuti i ispruženi, na najmanji pritisak Desgrezove ruke prožimao ju je nepodnosiv bol.
Hajde, govori! Šta si vidjela kod Glazera?
Anđelika je bila sva u znoju. Grč bola joj zahvati šiju, a zatim se proširi na lopatice i križa.
Pa ipak, nije strašno ono što te pitam. Obična obavijest o jednoj zgodi s kojom ti nemaš nikakve veze. Ni ti, ni tvoji dronjavi prijatelji… Govori, ljepotice, slušam te. Još uvijek nećeš?
Napravi neprimjetan pokret i krhki prsti njegove žrtve škljocnuše. Anđelika zaurla. Nimalo ganut, on je nastavljao:
Hajde, prijatelj Mudrica je u Chateletu ispričao o nekakvom bijelom prašku… Jesi li vidjela taj prašak?
Jesam.
Kakav je to prašak bio?
Arsen… otrov.
Hm! Znala si čak da je to bio arsen! - primijeti on smijući se.
I pusti je. Uozbiljio se i kao da je o nečem drugom razmišljao. Izlomljena od bola, Anđelika odahne.
Malo potom on se trgne iz svojih razmišljanja, ponovo je gurne na stolicu i, privukavši k sebi stolac, sjedne ispred nje.
Budući da si se urazumila, nećemo te više mučiti.
Bio joj je sasvim blizu. On svojim stisne Anđelikina koljena koja su se tresla. Ona se zagleda u dlanove svojih pomodrelih i kao usahlih ruku.
A sad mi ispričaj tu zgodicu.
Nagnuvši glavu malo u stranu nije ju više gledao. Ponovo se vrati u ulogu nesmiljenog ispovjednika zlokobnih tajni. Ona uze pričati jednoličnim glasom.
U Glazerovu je stanu bila jedna soba… jedan laboratorij.
Jasno… svi znaju da je ljekarnik.
Onaj bijeli prah nalazio se na brončanom tanjuru. Poznala sam ga po mirisu; vonjao je na bijeli luk. Mudrica ga je htio okušati, ali ja sam ga spriječila kazavši mu da je to otrov.
Što si još zamijetila?
Pored tanjura s arsenom nalazio se jedan omot od tvrdog papira zapečaćen crvenim voskom.
Da nije na njemu bilo što napisano?
Pisalo je: za gospodina Saint-Croix.
Odlično, a zatim?
Mudrica je prevrnuo jednu retortu koja se razbila. Mora da je buka probudila vlasnika kuće. Pobjegli smo, ali dok smo prolazili kroz predsoblje, čuli smo ga kako se spušta niza stepenice i pri tom viče: „Ninetta”, ili neko slično ime, „da niste možda zaboravili zatvoriti mačke?” A zatim doda: „Jeste li vi, Saint-Croix? Jeste li došli po lijek?”
Odlično! Odlično!
Zatim…
Policajac prezirno odmahne rukom.
Što je bilo poslije, ne zanima me. Doznao sam ono što mi treba…
Pred njom iskrsne mračna ulica u kojoj ju je zaskočio pas Sorbona. Ponovo je proživljavala svoj tragični bijeg. Prošlost nije htjela umrijeti. Vraćala se, crna, prljava, brišući jednim potezom četiri godine strpljivog i poštenog posla. Pokuša progutati slinu, ali grlo joj je bilo suho kao drvo. Najzad uspije zaustiti:
Desgrez otkad znate…?
On je ošine podrugljivim pogledom.
…Da si ti Markiza anđela? Ako baš hoćeš, od one noći. Misliš li da ja tako lako ispuštam djevojku koju sam uhvatio i uz to joj još vratio nož?
Znači, prepoznao ju je! Bile su mu poznate sve etape njezina pada. Osjećala je da propada u zemlju od stida. Brzo reče:
Moram vam objasniti. Calenibredaine je bio seljak iz mog kraja… drug iz djetinjstva. Govorili smo istim narječjem.
Ne tražim od tebe da mi ispričaš svoj život - progunđa Desgrez tvrdo. Ali ona se zakači za nj vičući plačljivim glasom.
Jest… treba da ispričam… treba da shvatite. Bio je moj drug iz djetinjstva. Bio je sluga u dvorcu. Odjednom je nestao. Našao me je kad sam došla u Pariz… Znate, želio me još onda kad smo živjeli tamo… A svi me bijahu napustili… I vi također… usred snijega. Tada me je uzeo i sebi potčinio… Istina je, živjela sam s njim, ali nisam počinila sve one zločine za koje me optužujete. Nisam ja ubila stražara Martina, Desgrez, kunem vam se… Samo jednom sam ubila. Da, istina je, ubila sam Velikog Coesrea. Ali da bih sebi spasila život i da bih istrgnula sina groznoj sudbini…
Ti si, dakle, ubila Velikog Coesrea. Onog Rolina Kladu kojega su se svi nasmrt bojali?
Da, ja sam ga ubila. On se tiho nasmija.
Gle! Gle! Vidi ti nje, Markize anđela! Ti, potpuno sama? Onim tvojim velikim nožem? Kvrc!
Ona problijedi: učini joj se da je nakaza tu, na dva koraka, sklupčana na podu, s otvorenim grlom iz kojega lipti mlaz krvi. Došlo joj je da povraća. Desgrez je par puta lako udari po obrazima smijući se pri tom.
Daj, ne gledaj kao da su ti sve lađe potonule! Izgledaš sva promrzla! Dođi, da te ugrijem.
Povuče je sebi na koljena i čvrsto je stisne, a zatim je žestoko ugrize za usne. Ona krikne od bola i istrgne mu se iz zagrljaja. Odjednom je opet vladala sobom.
Gospodine Desgrez - reče dajući svom držanju sve dostojanstvo što joj je još preostalo - bila bih vam zahvalna kad biste donijeli neku odluku u mom pogledu. Hoćete li me uhapsiti ili ćete me pustiti da odem?
Zasad ne dolazi ni jedno ni drugo u obzir - odgovori on nehajno. - Poslije malog razgovora kao što je bio ovaj naš, ne možemo se tek tako rastati. Mislila bi da je policajac velika ništarija. Međutim, ja mogu biti, samo kad hoću, neobično nježan! I uspravi se kraj nje. Smiješio se, a njegove su oči ponovo dobile sjaj crvene školjke. I prije no što je ona uspjela da se obrani, on je podigne na ruke i šapne sagnuvši glavu nad njezino lice:
Dođi, mala moja životinjice!
Ne dopuštam da mi govorite na taj način - poviče ona. I brizne u plač. Odjednom se stane gušiti u bujici suza, potresana jecajima koji su joj kidali srce.
Desgrez je odnese na krevet i posjedne na nj. Zatim ju je dugo i mirno promatrao; vrlo pažljivo. A kad se istrošila silina njezina očaja, poče je svlačiti. Osjećala je na vratu dodir njegovih prstiju koji su joj s prslučca skidali pribadače spretnije od sobarice. Oblivena suzama nije imala ni truna snage da mu se odupre.
Desgrez, kako ste vi zločest! - jecala je.
Ali, lijepa moja curice, nisam ja zločest.
Vjerovala sam da ste mi prijatelj… Vjerovala sam da… Oh! Bože! Bože! Kako sam nesretna!
Mir! Mir! Kakve su to misli - reče on tonom pomirljivog prijekora.
Spretnom joj je rukom podizao široke suknje, skidao podvezice, motao svilene čarape, skidao joj cipelice.
Kad je ostala samo u košulji, odmakne se i ona začuje kako se i on svlači, zviždučući, čula je kako u sva četiri ugla sobe lete čizme, prsluk, opasač… Zatim se jednim skokom i sam nađe na krevetu i povuče zavjese.
U polutami tople ložnice veliko i dlakavo Desgrezovo tijelo izgledalo je crveno i prevučeno crnim baršunom. On je i dalje ostao neposredan.
Evo, ovdje, ptiče moje! Ali što je to? Dosta je plača! Smijmo se sada! Daj, dođi ovamo, bliže!
Strgne joj košulju i takvu joj zvučnu pljusku zalijepi na stražnjicu da je ona poskočila bijesna zbog tog poniženja i zarije mu u rame svoje oštre zube.
Ah, kučko! - zareži on. - Zaslužila si batine.
Ali se ona nije dala. Stanu se boriti. Anđelika ga obasu najbesramnijim psovkama kojih se uspjela sjetiti. Na usne joj navre čitav Poljakinjin rječnik čemu se Desgrez smijao kao lud. Praskanje njegova smijeha, njegovi bijeli zubi, opor miris duhana koji se miješao s mirisom njegova muškog znoja sve je to do srži uskomešalo Anđeliku. Bila je sigurna da ga mrzi, da mu želi smrt. Vikala mu je da će ga ubiti svojim nožem. Ali on se tome još više smijao. Naposljetku je smota poda se i pokuša je poljubiti.
Poljubi me - šaputao je - poljubi policajca… Poslušaj ili ću te tako nakititi batinama da ćeš ih tri dana osjećati… Poljubi me… čvršće… Siguran sam da ti znaš ljubiti…
Ona više nije mogla odoljeti zapovjedničkom nagovaranju njegovih usana koje su je grizle bez samilosti pri svakoj njezinoj uskrati. Njezino prepuštanje njegovim usnama označio je kraj borbe.
S istom silovitošću kojom se branila od njega sad ju je nabujala želja nosila prema tijelu koje ju je pobijedilo. Njihova borba je sada dobila drugi smisao, smisao zgusnut u vječitoj borbi satira i nimfa u šumama Olimpa. Uživanje Desgrezovo u ljubavi je bilo izvanredno, nepromjenljivo. Prenosilo se na Anđeliku poput groznice. Desgrez je s njom postupao bez ikakva poštivanja, nikad se nitko nije s njom tako ophodio, čak ni Nikola, čak ni kapetan u Chateletu. Ali s glavom obješenom na rub kreveta, ona se smijala kao da je tko golica. Sad joj je bilo vrlo vruće. Njezino tijelo cimano ježurima poče se pružati.
On je ponovo zapovjednim zagrljajem povuče k sebi. Načas ona iznad sebe nazre drugi izraz, zatvorene vjeđe, strasnu ozbiljnost, lice s kojega je nestalo cinizma; podrugljivost se povukla pred jednim jedinim osjećajem. Čas potom osjeti da mu pripada. On se ponovo smijao, divljačkim, proždrljivim smijehom. Nije joj se svidio takav. U tom je trenutku bila željna nježnosti. Novi ljubavnik je u njoj pri prvom stisku uvijek budio osjećaj čuđenja i straha, možda čak gađenja.
Uzbuđenosti nesta. Preplavi je umor, težak poput olova.
Prepustila mu se, tromo, ali njega kao da to nije smetalo. Imala je dojam da se njom poslužio kao bilo kojom droljom.
Tad se poče jadati zabacujući glavu s desna na lijevo.
Pusti me…! Pusti me…!
Umjesto da je pusti on još žešće prione, kao da ju je potpuno htio satrti.
Mrak joj je pao na oči. Nervna napetost koja ju je podržavala već mnoge dane uzmicala je pred strahovitim umorom. Nije više mogla izdržati. Bila je bez snage, bez suza, bez pohote…

* * *

Probudivši se, vidje da leži na opustošenom krevetu, nogu i ruku razmaknutih kao krakovi u morske zvijezde, u položaju u kojemu ju je san iznenadio. Zavjese na krevetu bijahu podignute. Ružičasta sunčana zraka plesala je po podu. Čula je žubor rijeke pod lukovima Mosta Notre Dame. U taj se žubor miješao žum, bliži, nekakvo marljivo i obzirno struganja. Okrene glavu i opazi Desgreza koji je pisao sjedeći za svojim radnim stolom. Imao je visoki bijeli ovratnik i periku. Izgledao je vrlo sabran i udubljen u svoj posao. Promatrala je ništa ne shvaćajući. Sjećanja su joj bila nejasna. Činilo joj se da joj je tijelo teško, a glava laka. Opazivši bestidan položaj svoga tijela, skupi noge.
U tom trenutku Desgrez podigne glavu i primijetivši da se probudila, odloži pero na pisaći stol i približi se krevetu.
Kako ste? Jeste li dobro spavali? - upita vrlo ljubaznim i prirodnim glasom.
Ona ga pogleda kao da se snebiva. Nije bila sigurna u nj. Urezao joj se u sjećanju njegov lik, strašan, grub, pohotljiv. Ali gdje ga je, u stvari, vidjela takvog? U snu, sigurno.
Spavala? - promuca. - Mislite da sam spavala? A otkada?
Vjere mi, već su barem tri sata što uživam u tom divnom prizoru.
Tri sata! - ponovi Anđelika prenuvši se i potežući plahte da bi se pokrila… - To je strašno? A sastanak s gospodinom Colbertom?
Imate još čitav sat vremena da se spremite. Pođe prema jednim vratima.
Ovdje je udobno kupatilo i sve što može ustrebati jednoj gospođi: šminka, madež, mirisi…
Rukom dohvati svilenu kućnu haljinu i hitne joj je.
Evo vam ovo i požurite, ljepotice!
Anđelika je bila kao omamljena. Imala je dojam da se kreće u nekom prostoru obloženom pamukom. Uze da se umiva i oblači. Njezino je ruho vrlo brižno bilo složeno na jednoj škrinji. Pred jednim ogledalom bila je čitava hrpa raznih sitnica koje nisu baš pasale u momački stan. Bilo je tu ličila bijelih i crvenih, te crnih za trepavice, a uz to i čitav red bočica s mirisima…
Malo-pomalo joj se vraćalo sjećanje. Ne baš lako, jer su joj misli bile rastrgane i nikako da ih sredi i stavi u pokret. Sjeti se zvučnog šamara kojim je umalo nije ubio. Oh! Bio je strašan! Postupao je s njom kao s kakvom droljom, bez ikakvih obzira. A znao je i to da je ona bila Markiza anđela. Šta li će sada napraviti s njom?
Čula je kako škripi pero Frangoisa Desgreza. Odjedared on ustane i upita je:
Je li vam potrebna pomoć? Mogu li vam poslužiti umjesto sobarice?
I ne čekajući odgovor, on uđe i spretno stane vezivati vrpce njezine suknje. Anđelika nije znala što bi mislila.
Sjeti se njegovih milovanja i protrne od nelagode. Desgrez je, međutim, izgledao kao da misli na desetu stvar. I da u ogledalu nije opazila svoje lice, lice žene čulne i zadovoljene, vjeđe pocrnjele od ljubavnog užitka, usne izgrižene od poljubaca, bila bi vjerovala da je sve to samo sanjala. Koje li sramote! Čak i manje pažljivom oku ne bi bili izbjegli znakovi silovite igre u koju je Desgrez bijaše uvukao.
Nesvjesno se dotakne prstima natečenih usana koje su je gotovo bolno pekle. U ogledalu primijeti Desgrezov pogled i jedva primjetan osmijeh.
Oh! Jest, jest, vidi se, ali to nema nikakve važnosti. - reče. - Uostalom, velike ličnosti s kojima ćete se sresti bit će još krotkije zbog toga… a možda čak i nenavidne.
Ona ne odgovori. Pošto se počešljala, zalijepi jedan madež u ugao jagodice. Policajac se opaše i uze šešir. Bio je zaista elegantan, mada mu je odijelo davalo ponešto mračan i strog izgled.
Počeli ste se uspinjati uz životnu ljestvicu, gospodine Desgrez - reče Anđelika trudeći se da se drži neusiljeno kao i on. - Sad nosite sablju, a stan vam je, vjere mi, upravo građanski raskošan.
Mnogo zarađujem. Znate, društvo ima neobične putove razvitka. Jesam li, možda, ja kriv što putovi koje ja gazim sve naviše vode? Sorbona biva sve starija. Kad je nestane, neću uzimati drugoga psa jer neće biti potrebno zavlačiti se u ušljive rupetine podzemlja da bi se otkrila najgora bagra, već u sasvim druga mjesta.
Načas se zamisli, zatim zaklima glavom:
U salone, na primjer… Jeste li gotovi, gospođo? Anđelika uze lepezu i potvrdno kimne glavom.
Moram li vam vratiti onaj omot?
Kakav omot?
Onaj što ste mi ga povjerili kad ste ovamo stigli.
Obrve se mlade žene namrgode pod naporom razmišljanja, odjednom se sjeti i lako joj rumenilo oblije obraze. Ta nije li se radilo o omotu koji je sadržavao njezinu oporuku što ju je povjerila Desgrezu s namjerom da se poslije toga ode ubiti?
Ubiti se? Smiješne li namisli? A zašto se, zapravo, htjela ubiti? Nije dobro odabrala trenutak. Baš kad je poslije tolikih godina po prvi put bila u prilici da privede uspješnom kraju svoje poslove! Kad je, gotovo za vrat držala njegovo veličanstvo francuskog kralja!
Da, da - brzo će - vratite mi ga.
On otvori željeznu kasu i pruži joj zapečaćeni omot. Ali kad ga je Anđelika htjela uzeti, zadrži ga te se Anđelika zagleda u nj upitnim pogledom. U Desgrezovim se očima ponovo zapali ona crvena svjetlost koja je kao kakva zraka probijala čovjeku do u dno duše.
Htjeli ste umrijeti, zar ne?
Anđelika ga pogleda poput djevojčice uhvaćene na nekom nečasnom djelu, zatim obori glavu u znak priznanja.
A sada?
Sada…? Bilo bi glupo da ne iskoristim slabost svih tih ljudi i ne izvučem neku korist za sebe. Prilika je jedinstvena i uvjerena sam da ću se obogatiti i steći izgubljeno, ako uspijem lansirati čokoladu.
Sjajno.
On joj uze omot i pođe s njim k vatri koja je gorjela u kaminu. Kad je posljednji komadićak izgorio, vrati se k njoj miran i stalno se smješkajući.
Desgrez - promrmlja Anđelika - kako ste pogodili… ?
Oh, draga - poviče on smijući se - vi me zbilja smatrate vrlo naivnim. Zar da mi se ne učini sumnjivom žena koja k meni bane smućena izgleda, nenaličena i nenapudrana, a koja, osim toga, trabunja o nekakvom sastanku s nekakvim kicošem u galeriji Palače? Zatim...
Desgrez je oklijevao.
Isuviše vas dobro poznam. Odmah mi je bilo jasno da nešto s vama nije u redu, da se nešto ozbiljno događa i da treba biti brz i odlučan. S obzirom na to da su mi namjere bile prijateljske, gospođa će mi oprostiti što sam bio previše grub s njom. Nije li tako?
Nisam baš sigurna - odgovori ona pomalo zlovoljno - razmislit ću još. Desgrez se veselo nasmije obuhvativši je toplim pogledom.
Iako ju je pred njim bilo stid, ona ga je u isto vrijeme smatrala najboljim prijateljem na svijetu.
On nastavi:
U pogledu priznanja što ste mi ih od svoje volje povjerili budite mirni, nećete imati nikakvih posljedica. Zadržat ću ih za sebe, i već sam zaboravio tko mi ih je saopćio. Dozvolite, gospođo, skromnom policajcu da vam da jedan savjet, gledajte uvijek ispred sebe, ne obazirite se nikad na prošlost. Ne čeprkajte po pepelu… onom što je vjetru predan da ga raznese. Jer će vas svaki put, kad se mislima budete navraćali tome, napasti želja da umrete. A ja vam neću uvijek biti na dohvat ruke da vas na vrijeme zadržim…

Zakrinkana i, radi veće sigurnosti, povezanih očiju, Anđelika je, u kočiji spuštenih zastora, prebačena iz Desgrezova stana u malu kućicu u blizini Vaugirarda. S očiju su joj skinuli povez tek u malom salonu koji je obasjavalo nekoliko svijećnjaka, a u kojemu se nalazilo nekoliko ličnosti pod perikama, vrlo kruta držanja i koji kao da nisu bili baš oduševljeni što je vide.
Da tu nije bilo Desgreza, Anđelika bi se bila prestrašila da je upala u klopku iz koje se neće živa izvući.
Međutim, namjere gospodina Colberta, građanina stroga i hladna lica, bijahu poštene. Nitko nije smatrao opravdanijim zahtjeve što ih je Anđelika uputila kralju od tog pučanina koji je mrzio orgije i mahnitu rasipnost ljudi s dvora. Njegovo veličanstvo je poslušalo njegov savjet, mada zle volje i prisiljeno na to, treba priznati, skandalom što su ga izazvali Stihoklepčevi pamfleti.
Anđeliki je odmah upalo u oči da je njezin položaj izvrstan, a o njezinim zahtjevima da se raspravlja samo zato da bi se sačuvala forma.
Kad je dva sata potom napustila taj učeni skup nosila je sa sobom obećanje da će joj iz kraljeve blagajne biti isplaćeno pedeset tisuća livara da bi mogla obnoviti gostionicu „Crvena krinka”. Osim toga, bit će potvrđeno ovlaštenje za otvaranje prodavaonice čokolade što je svojevremeno bilo izdano ocu mladog Davida Chailloua, samo što će ovaj put i Anđelikino ime biti u nj uneseno. Na kraju je udovoljeno i njezinu zahtjevu da njezini poslovi ne potpadnu pod nadležnost nijednog ceha.
Postigla je uz to mnoge olakšice za nabavku sirovina. Na kraju, na ime štete što ju je ona osobno pretrpjela, tražila je u vlasništvo jednu akciju nedavno osnovanog Zapadno-indijskog društva.
Ovaj posljednji zahtjev poprilično je iznenadio njezine sugovornike. Ali ta su gospoda ubrzo primijetila da se mlada žena sjajno razumije u poslove. Ona im je skrenula pažnju da su njezinu buduću trgovinu posebno zanimale egzotične namirnice te da se Zapadno-indijsko društvo moglo samo radovati jednoj mušteriji kojoj je bilo u interesu da rečeno društvo dobro uznapreduje potpomagano novčarima kraljevstva.
Gospodin Colbert je gunđajući priznao da su zahtjevi mlade žene dosta teški, ali umjesni i osnovani. Dakle, svi su njezini zahtjevi prihvaćeni. Zauzvrat žbiri gospodina d'Aubraysa, zapovjednika policije, poći će do ruševne kolibe na otvorenom polju, gdje će preuzeti jedan sanduk pun pamfleta u kojim su masnim slovima bila ispisana imena markiza de La Vallierea, viteza de Lorrainea i gospodina d'Orleansa, kraljeva brata.
U onoj istoj kočiji navučenih zastora Anđelika se vratila u Pariz. Trudila se da sakrije svoj optimizam i svoju radost. Činilo joj se da ta njezina radost nije na mjestu, osobito ako se pomisli na kakvim je grozotama iznikla njezina pobjeda. Ali ako se sve bude odvijalo kao što je predviđala, neka je đavo odnese ako jednoga dana ne postane jedna od najbogatijih žena Pariza. A s novcem je mogla daleko stići i visoko se popeti. Poći će u Versailles, bit će predstavljena kralju, njezini će sinovi biti odgojeni kao i sva ostala mlada gospoda.
Na povratku joj nisu povezali oči, zato što je već bila duboka noć. Bila je sama u kočiji. Zaokupljena svojim računima i snovima put joj je prošao za tili čas. Oko sebe je čula topot konjskih kopita.
Odjednom se kočija zaustavi i jedan se zastor podigne izvana. Pri svjetlosti jednog fenjera ona opazi Desgrezovo lice kako se sagnulo na vratima. Bio je na konju.
Ovdje ću vas napustiti, gospođo. Kočija će vas odvesti kući. Za dva dana ću vas vidjeti i nadam se da ću vam izručiti ono što vam je obećano. Je li sve u redu?
Mislim da jest! Oh, Desgrez, pa ovo je divno. Ako uspijem lansirati čokoladu, sigurna sam da mi ništa ne stoji na putu do bogatstva.
Uspjet ćete! Živjela čokolada! - reče Desgrez.
Skine šešir, i sagnuvši se, poljubi joj ruku možda nešto duljim poljupcem no što je pristojnost dopuštala.
Zbogom, Markizo anđela! Ona mu se nasmiješi.
Zbogom, policajče!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:26 am




GOSPOĐE IZ ČETVRTI MARAIS
31.
ČUDNE IZJAVE KOBASIČARA S TRGA GREVE

Kobasičar s trga Greve odmarao se sjedeći pred svojim dućanom. Bilo je to prvih dana proljeća. Nebo je bilo vedro. Na vješalima nije nitko visio, nikakvih priprema nije bilo za vješanje, a s druge strane Sene dizali su se u zelenomodro nebo kusati zvonici Notre Dame oko kojih su uzlijetala velika jata golubova i vrana.
Zrak je bio tako čist da se s tog mjesta ispred dućana čulo tiktakanje mlinskog kotača gazde Hughesa dolje na padini rijeke.
Tog jutra nije bilo mnogo svijeta na trgu. Vidjelo se da korizma nije daleko. Svijet se već sporije kretao, već mu se u lice zasijecala crta zlovolje kao da je ta žrtva što ju je Gospod od njega tražio jedanput na godinu bila prava nesreća. Gazdi Lucasu, kobasičaru, valjat će zatvoriti dućan. Neće ništa zaraditi, a njegova će žena gunđati kao bijesna krmača. Ali pokora je pokora! Kakvi su to kršćani koji bi htjeli vršiti pokoru, a ne podnijeti nijedne žrtve? Gazda je Lucas bio zahvalan u svom srcu svetoj crkvi što je uspostavila korizmu i tako mu pružila priliku da se svojim grčevima u želucu pridruži muci Kristovoj na križu.
Jedna vrlo lijepa kočija izbije na trg i zaustavi se nedaleko kobasičarnice. Iz kočije iziđe žena, žena vrlo lijepa, koja je svoju kosu češljala po novoj modi, modi gospođa iz četvrti Marais: kratke kose u sitnim kovrčama, s dvije duže kovrče koje su se spuštale niz vrat i ljupko se skupile na grudima. Gazda Lucas je čak i u tome vidio ludost vremena: žene su rezale kose, najljepši ukras što im ga je Bog dao. Trebalo bi samo da njegova žena, ili njihova kćerka Jeanne, odrežu kose da bi se ugledale na velike gospođe!
Pa čak i u danima velike bijede 1658. kad u kući nije bilo novca gazda se Lucas usprotivio namjeri svoje žene da svoju kosu proda onim prokletim vlasuljarima, koji su se lakomili na ženske kose zbog toga što su od nje pravili vlasulje za gospodu. Tako je to bilo na tom svijetu: žene su rezale svoje kose da bi te kose svršile na muškaračkim glavama!
Gospođa je promatrala nazive firmi kao da nešto traži.
Kad se približila kobasičarnici Saint-Antoine, gazda Lucas je prepozna. Jednom prilikom su mu je pokazali na tržnici gdje je ona imala dva skladišta. Ta žena nije pripadala visokom društvu, mada se obratno moglo pretpostaviti na temelju njezina držanja i divote njezinih haljina. Bila je to neka gospođa Morens, jedna od najbogatijih trgovkinja u Parizu. Obogatila se zahvaljujući namisli da uvede modu proizvodnje i prodaje čokolade. Ne samo da je ona bila vlasnik prodavaonice čokolade „Španjolska patuljčica” u predgrađu Saint-Honore, već je bila i vlasnica vrlo brojnih restauranata i gostionica. Osim toga, ona je svoje prste umiješala i u mnogo skromnije, ali unosne poslove kao što su bili „kočije za pet novčića” i nekoliko dućančića na Sajmištu Saint-Germain, a imala je i isključivo pravo prodaje egzotičnih ptičica na obali Megisserie. Četvorica trgovaca koja su slijedila dvor na njegovim pomicanjima plaćali su joj taksu za pravo prodaje svoje robe.
Pričalo se da je udovica, da je počela ni od čega, ali da je tako spretna u poslovima da su se najveće ličnosti pa čak i gospodin Colbert, rado s njom sastajale.
Sjetivši se svega toga, gazda Lucas ustane, skine kapu i pokloni joj se koliko mu je dopuštao okrugao trbuh, kad mu se ona obratila.
Stanuje li ovdje gazda Lucas, vlasnik kobasičarnice Saint-Antoine - upita žena.
Ja sam taj, gospođo. Stojim vam na raspolaganju, ali učinite mi čast i uđite u moj skroman dućan…
Gazda Lucas pođe ispred nje nadajući se već velikoj narudžbi.
Imam ovdje safalade, kobasice naizgled ljepše od ahata, ukusnije od nektara, kobasice koje daju odličan ukus juhi i svim jelima u koja ih se miješa; dovoljan je komadićak, ne veći od kocke… Imam i ovaj crveni pršut…
Znam… znam da je sve ono što proizvodite odlične kakvoće, gazda Lucase - prekine ga ona ljubazno - Uskoro ću vam poslati svoga slugu s narudžbom. Međutim, ja sam jutros ovamo došla zbog nečeg sasvim drugog… Evo u čemu je stvar: već mnoge godine stoji kod vas otvoren jedan moj dug koji sam došla podmiriti.
Dug? - ponovi kobasičar začuđen.
Pažljivo se zagleda u lijepo lice subesjednice i odmahne glavom siguran da nikad s njom riječi nije progovorio.
Ona se osmjehne.
Jest, dužna sam vam. Pet godina je odonda prošlo. Vi ste pozvali liječnika i ljekarnika da pruže pomoć jednoj djevojci kojoj bijaše pozlilo ispred vaših vrata…
Ali time mi još niste kazali tko ste, u stvari - odgovori on blago - jer nije mi se dogodilo samo jednom da pomognem osobama kojima je pozlilo pred mojim vratima. S obzirom na sve ono što se događa na trgu Greve, bolje bih učinio da prijeđem u milosrdne redovnike nego da prodajem suhomesnatu robu. Nije ovo mjesto za ljude koji hoće mirno da žive. No ovdje čovjeku nije nikad dosadno. Ispričajte mi kako je to bilo s vama, možda će mi vaše pričanje osvježiti pamćenje.
Bilo je zimsko jutro - poče Anđelika protiv volje uzbuđenim glasom. - Na trgu Greve su spaljivali jednog vješca. Htjela sam vidjeti pogubljenje te sam došla ovamo. Nisam dobro uradila, jer sam bila pri kraju trudnoće. Vatra me je prestrašila. Izgubila sam svijest, a k sebi sam došla u vašoj kući. Vi ste pozvali liječnika...
Da, da! Sad se sjećam - progunđa gazda Lucas i s lica mu nesta radosnog smijeha. U neprilici je promatrao Anđeliku izrazom u kojemu se osjećalo žaljenje i strah.
To ste, znači, vi bili - reče tiho. - Jadna ženo!
Anđeliki planuše obrazi. Znala je da će taj korak izazvati bolne uspomene. Zarekla se da se mišlju neće zalijetati natrag u prošlost već da će samo ponavljati kako je ona gospođa Morens, žena solidne imovine i na čijem imenu nema nikakve mrlje. Ali povik tog poštenjačine oslobodi njezina čuvstva i ona sebe vidje izgubljenu u onom mnoštvu, guranu, gaženu, jadnu sa svojim velikim smućenim očima, sa svojim deformiranim tijelom.
Uspravi se, poravna suknju od modre svile, te čipkaste orukvice što su joj lepršale oko zglavaka ukrašenih nakitom. Napokon reče, trudeći se da se osmjehne:
Istina je. U ono sam vrijeme bila jadna žena, a vi ste, gazda Lucas, bili prema meni neobično dobar. Ali život se poslije pokazao dobrostiv prema meni tako da vam danas mogu zahvaliti kao što ste zavrijedili.
Kazavši to, izvuče iz džepa tešku kesu od kože i položi je na pult. Kobasičar kao da to nije ni primijetio. I dalje ju je promatrao pažljivim i podozrivim očima.
Eliza, dođider malo ovamo - vikne iznad ramena.
Kobasičareva žena priđe i pokloni se u svojim brojnim suknjama od ferandine obrubljene baršunom. Bijaše čula razgovor.
Pa da - reče - mnogo ste se izmijenili, ali ja bih vas prepoznala ako ni po čemu a ono po očima. Moj muž i ja često smo žalili što smo vas pustili da odete u onom stanju i često smo željeli da vas ponovo vidimo.
Utoliko smo više to željeli…
… što smo smatrali da bismo vam trebali kazati svoje mišljenje…
… o onom što se prije toga dogodilo.
… u slučaju da ste mu u rodu…
Bili su prilično smušeni, savjetujući se očima i nižući svoje primjedbe kao molitve litanija.
Kome to u rodu? - u čudu je pitala Anđelika.
Pa zaboga, u rodu s vješcem?
Mlada žena stane odmahivati glavom u nastojanju da svom licu da što ravnodušniji izraz.
Ne, ja mu zaista nisam bila ni u kakvom rodu.
Pa i to se događa. Međutim, žene mnogih osuđenika koje dođu ovamo da ih po posljednji put vide, onesvijeste se tu na mojim vratima. Ali…budući da mu niste u rodu…
A šta biste mi kazali da sam mu slučajno u rodu?
Pa bili bismo vam ispričali ono što se dogodilo kod krčmara u „Plavoj lozi”, našeg susjeda, kad su se kolica zaustavila i kad su iz njih skinuli vješca da popije čašu vina prije no što će ga popeti na lomaču.
A što se dogodilo?
Čovjek i žena izmijeniše poglede.
Oh! Pa znate - reče gazda Lucas - nisu to stvari o kojima bi se moglo bilo kome pričati… htio sam reći, koje bi se mogle ispričati nekome koga se ne tiču. Uostalom, sve to bi moglo zanimati samo nekog člana njegove obitelji, a budući da vi niste ni u kakvu rodu…
Anđelika je gledala njihova crvena lica, prelazeći s jednoga na drugo, zamjećujući na njima samo dobrotu i naivnu ljubaznost.
Poznavala sam ga - najzad će prigušenim glasom. - Bio mi je… muž! Kobasičar kimne glavom.
To smo i pretpostavljali… A sad slušajte.
Čekaj… - reče žena.
Pođe k vratima, zatvori ih i stavi dva drvena kapka na izlog gdje su bili izloženi njihovi proizvodi.
U polumraku ispunjenom ukusnim mirisom kobasica, slanine, pršuta i šunke Anđelika se pitala, dok joj je srce snažno tuklo, kakva će to sad otkrića čuti. Ona je došla ovamo bez ikakvih zadnjih misli. Često je sebe prekoravala što se još uvijek nije odužila tim dobrim ljudima što su joj pružili pomoć već je s tim stalno odugovlačila. A što su joj mogli kazati što ona već nije znala…? Da krvnik nije potpalio lomaču? Da tijelo Joffreya de Peyraca nije izgorjelo na njoj? Da njegov prah nije vjetar raznio na sve četiri strane svijeta?
Gazda Gilbert, krčmar, nam je ispričao ovo - poče kobasičar. - Jedne večeri je malo jače potegao, a tajna ga je previše tištila. Poslije smo mu se morali zakleti da nećemo o svemu tome zucnuti riječi, jer s takvim pričama nema šale i jedne bi se večeri lako mogao naći s bodežom u vratu. Reče da su onu noć uoči pogubljenja došli k njemu neki zakrinkani ljudi i ponudili mu čitavu vreću škuda. A što su zauzvrat htjeli? Da im gazda Gilbert prepusti krčmu sutradan čitavo jutro. Dakako, krčma na trgu Greve u dane pogubljenja pravi odlične poslove, ali u vreći je bilo triput više novca no što ga je on tog jutra mogao zaraditi. Stoga reče:
„Ovamo ruku, do vraga, u svojoj ste kući!” Kad su se zakrinkani sutradan pojavili, on zatvori vrata krčme i povuče se otraga u sobu sa svojom obitelj i sluškinjama.
S vremena na vrijeme, iz znatiželje bi virnuo kroz pukotinu na zidu da vidi što rade zakrinkani prikani. Nisu ništa radili. Mirno su sjedili oko stolova i zagledali kao da nešto čekaju. Neki su poskidali krinke, ali gazda Gilbert ih nije poznavao. Treba kazati da je on slutio zašto su oni tražili da im ustupi svoju krčmu. Naime, ispod krčme se nalaze veliki podrumi, u stvari, rimskog porijekla, koji su ruševnim podzemnim hodnikom spojeni s obalom Sene. Rečeno između nas, on se ponekad njima služi da bi u krčmu prokrijumčario koju bačvu vina i tako izbjegao plaćanje trošarine onim ljudima s uprave grada.
Stoga se i nije začudio kad je vidio kako ti njegovi prijatelji podižu pokrovac nad podrumom. U tom trenutku gomila je počela vikati jer su kolica s osuđenikom prispjela na ugao Nožarske ulice i trga. Svi su bili na prozorima, osim gazde Gilberta koji je virkao kroz pukotinu, radoznao što se zbiva u njegovoj krčmi.
Vidio je neke ljude kako izlaze iz podruma. Nosili su nekakav podugačak predmet umotan u vreću… Nije mogao vidjeti što se u toj vreći nalazilo, ali je pomislio: „Časne mi riječi, reklo bi se da je unutra nečija lešina.” Napolju se podigla paklena galama. Kolica su stigla točno pred krčmu „Plava loza” kadli je nastala nekakva gužva koja je kolicima prepriječila put. Majstor Aubin je vikao,
njegovi su pomoćnici razgonili gomilu bičevima, ali kolica nikako da krenu. Čekajući da se put raščisti, majstor Aubin uđe u „Plavu lozu” u namjeri da svoju žrtvu okrijepi čašicom rakije. To on često čini. Pa i on potegne, zajedno sa svojim pomoćnicima. Treba priznati da taj krvnički zanat nije lak i da je tim ljudima potrebna okrepa, zar ne?
Kad su se vrata otvorila, gazda Gilbert je vrlo lijepo vidio osuđenika. Na sebi je imao bijelu košulju prljavu od krvi, duge crne kose koje su mu do tabana sezale… Oprostite mi, gospođo, ako sam vam ovom pričom učinio nažao. Eliza, donesi bocu i čašice.
Ne, ne, molim vas, nastavite - molila je Anđelika uzbuđena.
Pa… pravo da kažem, to bi, uglavnom, bilo sve. Gazda Gilbert to priznaje. Ništa nije vidio. U krčmi je bio mrak. Čuo je kako majstor Aubin viče, jer nikoga nije bilo da ga posluži pićem. Kopljanici napolju nisu nikome dopuštali da uđe. Osuđenika su položili na jedan stol.
A što su radili zamaskirani ljudi?
Stajali su, sjedili, tko bi ga znao? Bilo je mračno. Gilbert kaže: ništa nisam vidio. Ali u čitavoj toj stvari nešto je jače od njega i od njegovih očiju: uvjerenje da ljudi što su došli iz podruma nisu odvukli natrag onu istu vreću s onim istim sadržajem već drugu vreću i s drugim sadržajem i… da je onog dana na trgu Greve spaljena lešina što su je oni ljudi iz podruma dovukli!
Anđelika rukom prođe preko čela. Ta joj se priča činila ludom. Pitala se zašto su joj je ispričali. Nije uspiievala objasniti značenje skriveno pod tom pričom. Malo- pomalo neka se svjetlost probije kroz njezino zaprepaštenje: ne znači li to, možda, da Joffrey nije mrtav?
Je li to bilo moguće? Ta vidjela ga je kako gori! Vidjela je njegov dugi lik ,vezan uza stup! Ostala je sama, izložena svačijoj nemilosti… Nikad se nijedno svjetlo nije upalilo u njezinoj noći, nikad nijedna riječ, nikad prijateljski znak... Joffrey živi! I ona je morala čekati više od pet godina da bi joj o tome nešto natucnuo jedan… kobasičar koji, po svom vlastitom priznanju, nije ništa vidio i samo joj je ponovio riječi nekog pijanog krčmara… Koje li ludosti!
Joffrey živ… Postoji, dakle, mogućnost da ga vidi, da ga dotakne… Da vidi njegovo tajanstveno lice, očaravajuće, jedinstveno; njegovo strašno, a opet tako lijepo lice! Gdje li je sada? Zašto se nije vratio? Ah! Ako se nije vratio, znači da je mrtav. Da, mrtav! Nije tu bilo mjesta nadi.
Umirite se - tješila ju je kobasičareva žena. - Ne dršćite tako. Ta samo je pretpostavka to što smo vam rekli. Hajde, gucnite malo vina.
Vino je bilo dosta jako i malko je okrijepi. Ona duboko uzdahne dva ili triput. Uza sve to osjećala se slomljeno kao poslije kratke i žestoke bolesti.
Žalosno odmahne glavom:
To što ste mi ispričali, zaista je neobično.
Ali kako da se objasni? Ako je osuđenik zamijenjen, majstor Aubin je to morao primijetiti, poslije, kad mu je navlačio ogrtač s kukuljicom prije no što će ga vezati za stup lomače. Znači, majstor Aubin je bio potplaćen, da bi sudjelovao u tom pothvatu, i…
Anđelika protrne.
Da ste samo jednom vidjeli krvnika kao što sam ga vidjela ja, shvatili biste da je to nemoguće.
Muž i žena nemoćno slegnuše ramenima.
Znamo samo to što smo vam ispričali, jadna moja gospođo! Mislili smo da će vas ta stvar zanimati. Često smo govorili: „Zašto se ona jadnica nije više vratila? Možda bi joj ovo što smo doznali dalo malko nade?”
Pet godina - prošapće Anđelika - i nikakve vijesti za sve to vrijeme! Ako je imao tako odane prijatelje - ali koje? - koji su ga izbavili na taj način i u posljednji trenutak iz krvnikovih ruku, i tako bogate da su mogli platiti ogromnu svotu da bi potkupili majstora Aubina, zašto mi nitko od njih za sve ovo vrijeme nije dao nikakva znaka? Ne, sve je to samo pusto naklapanje!
Ustane. Noge su se pod njom tresle. Uznemirenim očima povede po gazdi Lucasu i njegovoj ženi.
Zašto ste mi sve ovo ispričali? Da me ne mislite izdati?
Zaboga, šta vam pada na pamet, draga.
A zašto onda? Ili ste me htjeli ucijeniti?
Vi ste sasvim izgubili glavu - reče mali kobasičar poprimivši iznenada dostojanstveno držanje. - Kad mogu, rado ću napraviti uslugu bližnjemu, eto u tome je stvar. I što sam više razmišljao o čitavoj zgodi, sve sam uvjereniji bio da bi upravo vama trebalo ispričati je.
I, podigavši bogobojazne oči prema Djevičinu liku, nastavi:
Često se molim Bogorodici da me nadahne iskrenim milosrđem, korisnim i blagotvornim, a ne onim što uznosi onog što ga čini, a ponižava onog što ga prima.
Ako ste već tako dobar kršćanin, morali biste se radovati smrti jednog vješca i ne želiti da uskrsne iz mrtvih.
Ja se ne radujem nijednoj smrti - promrmlja kobasičar čije su oči, uvaljene u debele obraze, blistale iskrenošću. - Oči u oči sa smrću duša se svakog čovjeka nađe u opasnosti da zauvijek bude izgubljena. Nijedan osuđenik ne prođe ovim trgom a da se ja ne pomolim Bogorodici da ga spasi kako bi imao vremena da se otkupi ili da živi bolje pošto se pred vječnim ponorom suočio sa svojim grijehom. A to se ponekad i dogodi: kraljev glasnik dojuri s pomilovanjem ili… izbije na trgu metež i osuđenik se spasi, što se nedavno dogodilo trojici na smrt osuđenih. Eto, tim se slučajevima ja veselim.
Žena je ponovo otvorila vrata dućana. Sunce je prodrlo u prostoriju i obasjalo iskrene osjećaje na kobasičarevu licu, Anđelika, kojoj je iskustvo izoštrilo čula, primijeti njegovu iskrenost i reče čudeći se:
Zašto ste vi dobri? Ljudi vašeg položaja su tvrda srca. Neće bližnjemu učiniti dobra ako nisu sigurni da će im to donijeti neku korist.
A zašto ne bih bio dobar? - odgovori kobasičar - osmjehujući se nevino poput djeteta. - Život je vrlo kratak, a ja ne bih htio izgubiti svoj raj zbog neke prevare ili opačine zahvaljujući kojima bih možda postao nešto bogatiji ili moćniji od drugih!
Pošto se s njima oprostila, Anđelika pošalje kočiju nazad odlučivši da se pješice vrati na trg Vosges.
Iako se osjećala slabom, htjela je malko prošetati, da bi sredila svoje misli.
Pođe duž Sene ulicom nedavno sagrađenom koja je prolazila kraj samostana celestina.
Sjenice u njihovim lijepo uređenim vrtovima počele su se zaodijevati lišćem i viticama ljupke zelene boje. Celestini su vrata tih svojih vrtova zatvarali kad su zreli grozdovi mogli staviti u iskušenje posjetitelje, a otvarali su ih poslije berbe. Anđelika uđe i sjedne ispod jedne sjenice. Ona je često ovamo dolazila u društvu svojih prijateljica ili udvarača koji su joj recitirali stihove ili u nedjelju zajedno sa svojim sinovima, Florimondom i Cantorom.
Tog su jutra vrtovi bili još pusti. Nekoliko redovnika u smeđim habitima i u pregači od grubog platna obrađivali su lijehe ili obrezivali lozu. Iz samostana je dopiralo zujanje molitava, pjev psalama dok je jedno zvono bez prestanka tuklo. Iz čitave te smjese pobožnih glasova, svetih pjesama, voštanica, tamjana, iz tih obreda, dogmi, ponekad bi izniknuo, tokom vremena, cvijet prave svetosti, savršene, kao što je bio gospodin Vincent ili kao što je bio kobasicar s trga Greve. Svetosti svakidašnje, prožete dobroćudnom mudrošću koja baca u sjenu vjekovne sramote, sićušnosti i vjersku nesnošljivost.
„Zbog tih izvanrednih bića”, mislila je Anđelika, „moglo se praštati.”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:26 am





32.
ANĐELIKINE TRGOVAČKE SPOSOBNOSTI

Sjedeći ispod sjenice Anđelika se u mislima vraćala posjeti gazdi Lucasu. Duh joj je zaokupljao dobričina kobasičar. Nadala se da će na kraju razlučiti sigurnost od sumnje.
Priča je svaki put dobivala drugačiji izgled, zavisno od mišljenja što bi u njoj o kobasičaru prevladalo. Sad je ona u toj priči vidjela plod mistične tlapnje, pokušaj da joj se izvuče novaca ili naprosto povjerljivost jednog brbljivca uvijek sretnog da zna više od drugih.
Poslije tolikih godina kako da ona protumači pokušaje ili djela nekolicine zamaskiranih šaljivčina ujutro prije pogubljenja? Pa kad bi i pretpostavila da vlasnik „Plave loze” nije pobrkao u svojoj pijanoj svijesti događaje, kome je moglo biti stalo do toga da omogući bijeg Joffreyu de Peyracu?
Anđelika je najbolje znala kako su se svi od njih otuđivali pošto su pali u nemilost. Andijos je u to vrijeme bio bjegunac. Doduše, poslije se saznalo da je pobunio Languedoc protiv kralja. Vodila se nepoštedna borba: zasjede, neprijateljstva, neplaćanje poreza, čarkanja s kraljevim trupama. Naposletku sam je kralj morao krenuti u Languedoc da bi dokrajčio opasnu napetost. Andijos je bio zarobljen. Anđelika je to doznala slušajući brbljarije dvorskog svijeta koji je dolazio da se sladi čokoladom u „Španjolskoj patuljčici”.
Možda je tim pothvatima Joffrey de Peyrac bio osvećen, ali spasili ga zasigurno nisu.
A majstor Aubin? Zar se i pomisliti moglo da bi on mogao sudjelovati u takvoj prevari? Pričalo se da je taj savršeni državni službenik odbio čitava bogatstva.
I kako to da za svih tih pet godina nikada ni riječi nije čula o tom čudnom slučaju? I što je vrijeme više prolazilo, to su lude nade male Anđelike sve više kopnile pod neumoljivim razmišljanjima gospođe Morens. Na žalost, ona nije više bila mala djevojčica što se zanaša nemogućim snovima. Sam život se pobrinuo da je uvjeri kako je neumitno sama. Njezin muž je bio zaista mrtav a nije važno da li je završio svoj život na lomači ili je poslije umro bogapitaj gdje! Ona ga sigurno više nikad neće vidjeti!
Stisnula je ruke kao što je običavala činiti kad bi njom ovladalo veliko uzbuđenje. Njezino mlado lice je ponekad poprimalo izraz odsutan i blag, izraz mirenja sa sudbinom. Ali rijetki su bili oni koji su poznavali to njezino lice jer su trgovački poslovi od nje tražili da bude uvijek dobro raspoložena, lukava pa i pomalo bučna. Ona se lako prilagodila toj ulozi zato što je po prirodi bila živa duha.
Uostalom, to ju je omamljivalo. Nije više imala vremena da o koječemu misli. U toku posljednje godine ona nije oklijevala da se baci u vrlo smjele pothvate od kojih se Audigeru dizala kosa na glavi. Uza sve to, sve joj je ili gotovo sve, polazilo za rukom.
Anđelika je sada bila bogata. Posjedovala je kočiju, stanovala je na trgu Vosges. Ona više nije ulijevala mirisavo piće u šalice lijepih namiguša već je to činila čitava vojska crnčića što ih je nabavila u Seti i poslije izučila da poslužuju goste.
A ona se sasvim posvetila računima i brojkama i živjela životom bogate građanke. Anđelika se digne i uputi polako Obalom celestina. Da ne bi suviše izmorila mozak razmišljanjima o onom što je čula od gazde Lucasa, stane se prisjećati događaja što su se zbili poslije one noći kad se na tajnom sastanku susrela s gospodinom Colbertom.
Prije svega, sjetila se prodavaonice čokolade koja je za kratko vrijeme postala jedno od mondenih sastajališta Parižana. Tu je prodavaonicu nazvala Španjolska patuljčica. Jednoga dana im je došla u posjetu glavom sama kraljica sretna što više nije bila jedina osoba koja pije čokoladu. Njegovo veličanstvo kraljica došla je u pratnji svoje patuljčice Terezite i svog patuljka, časnog Barkarole.
Otada su poslovi u prodavaonici išli da nisu mogli bolje.
Anđeliki je bilo jasno da je za nju bilo od velike koristi što se udružila s dobričinom Audigerom koji je bio zaljubljen u nju. Isuviše slab da bi joj se suprotstavljao i uvjeren da će ona prije ili poslije postati njegova žena, puštao ju je da radi što hoće.
Iako se strogo pridržavala svih točaka njihova ugovora, ipak se Anđelika trudila da što veća zarada pripadne njezinom dijelu posla. Tako je ona potpuno preuzela na sebe brigu u poslovanju prodavaonica što ih je pootvarala u gradićima oko Pariza: U Saint-Germaineu, Fontainbleauu, Versaillesu, pa čak i u Lionu i Nantesu.
Bila je nepogrešiva pri izboru ljudi što ih je stavljala na čelo svojih novih prodavaonica. Prepuštala im je dobar dio zarade, ali je zauzvrat tražila da im računi budu točni. Osim toga, ugovorom ih je obavezivala da prvih šest mjeseci njihovi poslovi budu u stalnom rastu, inače će poslovođa biti smijenjen. Ugroženi tom prijetnjom, poslovođe su se trudili da uvjere provincijalce kako im je bila dužnost da piju čokoladu.
Anđelika nije imala manu mnogih trgovaca i novčara onog vremena: ona nije gomilala novac nego ga je stalno stavljala u promet.
Ulagala je u razne sitnije poslove, kao što je, na primjer, bio posao s javnim kočijama Pariza koje su polazile od palače Saint-Fiacre te uz put kupile sluge, paževe, krojačice, trgovce, vojnike na štakama i užurbane činovnike i odvozile ih za svega pet novčića tamo gdje su željeli.
Bijaše se, osim toga, udružila i sa svojim nekadašnjim vlasuljarom Francoisom Binetom iz Toulouse.

* * *

Jednoga dana dok je pred ogledalom po tko zna koji put tužila za svojom dugom kosom koju joj bijahu odrezali oni lupeži u Chateletu, Anđelika se sjetila Francoisa Bineta.
Njezina „nova” kosa nije bila ružna, naprotiv imala je još zlatnije preljeve i bila još valovitija, ali je bila dozlaboga kratka. Sad kad je ponovo postala gospođa nije ju mogla skrivati ispod kapice te je zbog toga bila u stalnoj i velikoj neprilici. Valjalo joj je pribjeći umecima. Ali da li će pronaći gdje boju kose sličnu svojoj, s onim sjajnim preljevima koji su se rijetko viđali? Sjetila se riječi stražara koji joj je odrezao kosu:
Prodat ću je gospodinu Binetu u ulici Saint-Honore.
Nije li to, možda, bio onaj njezin Binet iz Toulouse…? U svakom slučaju, postojale su male mogućnosti da je on još uvijek čuvao njezinu kosu. Ali nju je spopala želja da vidi tog svog nekadašnjeg slugu i ta je želja više nije napuštala, tako da se jednoga dana uputila k njemu.
I zaista je to bio onaj njezin Francois Binet, obazriv, ljubazan… brbljiv. U njega se mogla mirne duše pouzdati. Pričati će o svemu i svačemu, ali nikad se nijednom riječju neće dotaći prošlosti.
Oženio se. Žena mu se zvala La Martin, a bila je vrlo spretna frizerka. Njih dvoje su uspjeli privući vrlo biranu klijentelu.
Anđelika se mogla bez brige pojaviti pred nekadašnjim vlasuljarom svoga muža. Gospođa Morens je bila vrlo poznata ličnost u Parizu. Ipak ju je Binet, dok joj je dotjerivao frizuru, ispotiha zvao: „gospođo grofice”. Mada joj je to godilo, nju je spopadala želja da zaplače.
Binet i njegova žena vrlo smjelu frizuru napraviše Anđeliki. Sasvim na kratko su joj odrezali kosu i potpuno joj otkrili vrlo lijepo oblikovane uši, a od odrezane kose napraviše nekoliko umetaka koje su joj ljupko složili uzduž vrata i ramena i tako ih na umjetan način produžili.
Dok je sutradan Anđelika s Audigerom šetala Mailom, dvije gospođe je zaustaviše da bi je upitale tko joj je napravio tako zgodnu frizuru.
Ona ih je poslala Binetu. To ju je potaklo da se udruži s vlasuljarom i njegovom ženom. Ona će njima slati bogate gospođe, svoje mušterije, a oni će joj za to davati izvjestan postotak. Uz to im je posudila novaca da pošalju u provinciju naučnike s tim da kupuju kose lijepih seoskih djevojaka. Sam Pariz više nije mogao nasmagati dovoljno ženske kose da bi se udovoljilo sve većoj potražnji za vlasuljama.
Posljednja trgovačka transakcija Anđelikina bila je i najvažnija. Kupila je nekoliko
„dijelova broda” od jednoga trgovca iz Honfleura imenom Jean Castevast s kojim je već otprije bila u poslovnim odnosima.
Gazda Castevast se bavio svakojakim poslovima. Iznajmljivao je ribarske brodove koji su odlazili na ribarenje čak u Novu Zemlju, prodavao bakalar u Parizu, trgovao naveliko solju iz Poitoua i Bretagne i opremao brodove za Ameriku, odakle je opat dovozio kolonijalnu robu. Čak je i gusarske brodove opremao.
Poslovi su mu napredovali da nisu mogli bolje. Posuđivao je novac mornarima na svojim brodovima, i to uz velike kamate i na kratak rok. Osiguravao je uz četiri posto sumnjive zajmove, naime zajmove koje su stranci smatrali nesigurnim, ali je on znao da imaju čvrstu podlogu. Kupovao je i zamjenjivao kršćanske robove za Arape što bi ih njegovi brodovi zarobili, i to posredstvom redovnika Svetog trojstva čiji se samostan nalazio u Lisieuxu.
Zahvaljujući ovoj posljednjoj svojoj djelatnosti, gazda Castevast je smatran dobročiniteljem čovječanstva mada je od obitelji zarobljenih kršćana tražio
„predujam” i od njih dobivao novac na ime njihove zahvalnosti.
Kao što rekosmo, Castevastovi su poslovi dobro napredovali, međutim, ponekad se upuštao u presmione pothvate te se zbog toga u posljednje vrijeme našao na rubu propasti. Jedan su mu brod zarobili Berberi, na drugom se pobunila posada, zbog povećanih nameta na sol propao mu je čitav tovar bakalara.
Anđelika iskoristi tu priliku i tobože pritekne u pomoć lukavom trgovcu kojega je cijenila zbog njegove sposobnosti i odvažnosti. Pomogla mu je tako što mu je u početku posudila novaca. Zatim mu je svojim vezama pomogla da bude izabran za kraljeva prokuratora u gradskom vijeću Honfleurea. Uz to je polučila da i njegov brat dobije položaj kraljeva prokuratora za mornaricu u istom gradu. Zahvaljujući tim imenovanjima, Jean Castevast je uspio izići na kraj s poreskim vlastima.
Osim toga, kao akcionar Zapadnoindijskog i Istočnoindijskog društva, Anđelika je od Colberta postigla da Castevastovi brodovi mogu pristajati u Martiniqueu plaćajući pri tom sasvim neznatne pristojbe kraljevim službenicima na otoku.
Izuzimanje od poreza bilo je prvo što je uspjela postići čime se nesvjesno naplatila za sva ona poniženja što ih je osjećala svaki put kad bi u Monteloup dolazio poreznik. A možda se pri tim nastojanjima sjećala prvih trgovačkih savjeta što joj ih je dao gospodin Molines.
Jedno od načela gospođe Morens, a možda je baš u tome bila i tajna njezina uspjeha, moglo bi se izraziti ovim riječima koje ona nikad nikome nije povjeravala: „Svaka je trgovina dobra, ukoliko je oslobođena poreza.” U zamjenu za svoje zajmove i usluge Anđelika je postala suvlasnikom Castevastovih brodova. Uz to je u Parizu bila jedini njegov dioničar za kolonijalnu robu: za kakao, razumije se, ali i za kornjačevinu, bjelokost, egzotične ptice i, za skupocjene vrste drveta.
Ona je snabdijevala drvetom nove državne tvornice namještaja što ih je gospodin Colbert podigao. Majmunčiće i ptice prodavala je Parižankama…
Sve joj je to omogućilo da zaradi vrlo mnogo novaca.

* * *

Zaokupljena svojim mislima i računima, Anđelika je napustila obalu Sene i uputila se Ulicom Beautreillis. Živost koja je tu vladala privede je zbiji. Bilo joj je sada žao što je otpremila kočijaša. Nije više bilo u skladu s njezinim novim društvenim položajem da ide pješice i da se miješa s nosačima vode i služavkama koje su
trčale ulicom. Ona više nije nosila haljine do gležanja kao žene iz puka te joj je rub njezine bogate haljine bio zaprljan blatom.
Gomila svijeta u pokretu stane je gurati prema jednoj kući. Poče se žestoko opirati toj struji, ali joj jedan građanin koji ju je gotovo prignječio, dovikne:
Budite strpljivi, ljepotice! Prolazi princ!
Velika se vrata otvore i kroz njih prođe kočija u koju bijaše upregnuto šest konja. Anđelika odjednom iza prozora kočije prepozna strogi profil princa de Condea. Netko vikne: - Živio gospodin princ!
Mrgodan, princ podigne čipkastu orukvicu. Za narod je on još uvijek bio pobjednik kod Rocroi. Na žalost, Pirinejski mir ga je prisilio na povučen život koji njemu nije nimalo bio po volji.
Kad je prošao, svatko pođe za svojim poslom. Anđelika prođe ispred dvorišta palače koju princ upravo bijaše napustio. Znatiželjno se zagleda u zgradu. Od nekog joj vremena njezin lijep stan na trgu Vosges bijaše postao pretijesan. Počela je sanjati o palači s velikim ulaznim vratima, s dvorištem u kojemu bi se mogle okretati kočije, s dvorištem u kojemu se nalaze štale i kuhinje, stanovi za slučinčad, a sasvim odotraga lijepi vrt zasađen stablima naranača i cvijećem.
Palača što ju je promatrala tog jutra bila je gotovo još nova. Svjetlo i jednostavno pročelje s vrlo visokim prozorima i balkonima od kovanog željeza, te krov od glatkih pločica škriljevca i s okruglim vidjelicama bili su građeni prema ukusu tog vremena.
Vrata palače su se polako zatvarala. Anđelika je oklijevala da napusti to mjesto a da ni sama nije znala zašto. Primijeti da je grb uklesan nad vratima bio kao odsječen. Niti je vrijeme niti su vremenske nepogode mogle uništiti prinčevski grb, već je bilo očito da je to učinilo klesarsko dlijeto.
Kome pripada ova palača? - upita jednu cvjetaricu koja je u blizini imala dućančić.
Pa… gospodinu princu - odgovori prodavačica kočoperno.
A zašto je gospodin princ naredio da se skine grb iznad vrata? Šteta, svi ostali radovi u kamenu su vrlo lijepi!
Eh, to je druga priča - odgovori dobra žena, namrštivši se. - Nad vratima je bio grb čovjeka koji je sagradio palaču. Nekog plemića, prokletnika. Bavio se vraćanjima, bio u sporazumu s vragom, pa je osuđen na lomaču i spaljen.
Anđelika osta kao ukopana. Zatim osjeti kako polako blijedi. Eto zašto je pred tim vratima od svijetle hrastovine što se blistala na suncu imala dojam da je već jednom bila tu.
Bila je tu onog dana kad je stigla u Pariz. Na tim je vratima vidjela pečate kraljevog pravosuđa…
Priča se da je onaj čovjek bio vrlo bogat - dalje je, govorila žena. - Kralj je drugima raspoklanjao njegova dobra. Gospodin princ je dobio najveći dio, a među njima i ovu palaču. Prije no što je u nju ušao, naredio je da se odstrani grb vješca i čitava palača poškropi blagoslovljenom vodom. Znate, htio je mirno spavati.
Anđelika se zahvali cvjetarici i ode.
Prolazeći ulicom Saint-Antoine, počela je premetati po mislima trudeći se da se domisli kako da dođe u vezu s princom de Condeom.

* * *

Nekoliko mjeseci pošto bijaše otvorila prodavaonicu čokolade, Anđelika se preselila na trg Royal. Novac je već poprilično priticao u njezine džepove. Napustivši Ulicu poštenih građana i preselivši se u aristokratsku četvrt, mlada se žena popela za jednu stepenicu na društvenoj ljestvici.
Na trgu Royal plemići su se tukli u dvoboju, a lijepe su gospođe razgovarale o filozofiji, astronomiji i poeziji.
Udaljivši se od mirisa čokolade koji su je proganjali, Anđelika se osjećala kao preporođena. Očima punim simpatije promatrala je novu sredinu, taj svijet zatvoren i pariški.
Taj trg sa svojim ružičastim kućama, sa svojim visokim krovovima od škriljca, sa svojim arkadama pod čijom su se sjenom stisli dućančići pomodne robe, pružao joj je sklonište gdje se ona odmarala od dnevnih poslova.
Tu se živjelo životom povučenim i mondenim. Skandali su tu poprimali lažan izgled kazališnih predstava.
Anđelika je počela uživati u uglađenom razgovoru, tom sredstvu kulture što je već pola stoljeća vršilo snažan utjecaj na francusko društvo. Ali uvijek je bila u brizi da će se osjećati nelagodno. Njezine su misli isuviše dugo bile udaljene od problema o kojima je bila riječ u epigramima, madrigalima, sonetima!
Osim toga, svi su je smatrali pučankom, to jest ženom niskog porijekla, stoga su najbolji saloni pred njom ostali zatvoreni. Strpljivo je čekala da u njih prodre. Bogato se oblačila, ali nije bila baš previše sigurna da su joj haljine u skladu sa modom.
Kad su njezini sinovi odlazili da se na trgu prošetaju ispod drveća, svijet se ogledao za njima, jer bili su lijepi i ukusno odjeveni. I Florimond i Cantor su se oblačili u prava pravcata muška odijela od svile, brokata, baršuna, sa velikim čipkastim ovratnicima, čarapama, a na nogama cipelice s visokim petama. Lijepe su im kose pokrivali šeširići ukrašeni perjem, a Florimond je čak o pasu nosio sabljicu na koju je bio neobično ponosan. Iako je po izgledu bio nježan i nervozan, neobično se oduševljavao ratom. Izazivao je na dvoboj majmunčića Piccola ili mirnoga Cantora koji je u dobi od četiri godine tek koju riječ znao kazati. Da nije imao bistre zelene oči, Anđelika bi bila povjerovala da je priglup. No on je bio vrlo šutljiv, a i čemu da govori kad ga je Florimond ionako razumio, a sluge su ispunjale sve njegove želje!
Preselivši se na trg Royal, Anđelika je uzela u službu još jednu kuharicu i jednoga slugu. S Flipotom koji je promaknut u lakeja, te kočijašem, gospođa Morens se nije morala sramiti pred susjedama. Barba i Jasmina su nosile kapice od čipke, zlatne križiće i indijanske šalove.
Uza sve to Anđelika je bila sasvim načistu da je svi smatraju obogaćenom pučankom. Htjela se popeti što više, a saloni u četvrt Marais su dozvoljavali ambicioznim ženama iz puka da prodru među aristokrate jer je duh sjedinjavao građane i velike gospođe.
Počela se truditi da stekne naklonost stare gospođice što je stanovala u stanu iznad njezina. Ta je gospođica bila kačiperka u vrijeme cvata kaćiperstva i ženskih rasprava. Poznavala je markizu Rambouillet, posjećivala je gospođicu Scudery. Izražavala se uglađenim i nerazumljivim riječima.
Philonida de Parajonc je tvrdila da postoji sedam raznih načina poštivanja, a uzdahe je dijelila u pet vrsta. Prezirala je muškarce, a Molierea je strašno mrzila. Ljubav je za nju bila „pakleni lanac”.
Nije, međutim, bila uvijek tako ponosna. Šaputalo se da se u mladosti nije zadovoljavala dosadnom zemljom koja se zvala Nježnost, već da je putovala kraljevinom koja se zvala Koketerija i često prebivala u njemu glavnom gradu koji se zvao Užitak. Sama bi ponekad govorila podižući svoje blijede oči uvis: „Ljubav mi je strahovito opustošila srce!”
E da je samo srce! - mrmljao je Audiger kojemu se nije nimalo sviđalo što Anđelika posjećuje tu staru kaćiperku. - Vi postajete sitničavi, draga. Kod nas narod kaže da je žena mudra kad uspije razlikovati prsluk i košulju svoga muža.
Anđelika bi se nasmijala i tako razoružala Audigera.
Zatim je odlazila s gospođicom de Parajonc na predavanja u Dragocjenu palaču gdje ju je ova upisala za tri pistolesa24.


24 Pistole - deset zlatnih franaka.
Tu se sastajao cvijet poštena svijeta, to jest mnoge žene što su pripadale srednjim građanskim slojevima, svećenici, mladi i naoružani ljudi, provincijalci. Program tog društva je bio vrlo primamljiv: „Želimo vam za svega tri pistolesa pružiti u toku tri mjeseca, to jest od prvog siječnja do polovice korizme sve zabave što ih razborit duh može zamisliti:
"U ponedeljak i subotu: ples i komedija pri čemu će svatko biti pošlužen slatkim limunima i narančama iz Portugala.
"U utorak: vokalni i instrumentalni koncert. "U srijedu: predavanje o filozofiji.
"U četvrtak čitanje članaka i novih komedija uz kritički osvrt. "U petak: neobična izlaganja podvrgnuta kritici".
Sve je bilo predviđeno da bi se umirilo gospođe koje su se bojale da se kasno u noći vraćaju kući:
"Sigurna će pratnja biti stavljena na raspolaganje osobama kojima je stalo do sigurnosti njihovih kasa, nakita i genoveških čipaka. A možda ta pratnja neće biti niti potrebna budući da smo u pregovorima sa svim džeparima Pariza koji su nam obećali izdati propusnice koje će našim članovima omogućiti da bez ikakvih smetnji dolaze na sastanke i s njih odlaze. Ta su gospoda dokazala da umiju poštivati riječ koju su jednom dali.” Osim toga, ljudi iz Dragocjene palače su se pobrinuli da predavači budu poznate ličnosti. Tako je Roberval, profesor matematike na Kraljevskom sveučilištu, govorio o kometi koja je 1665. mnogo uzbudila Parižane.
Ta su predavanja govorila o poplavama Nila, o ljubavnoj sklonosti, ali i o uzrocima svjetlosti, o pitanjima praznog prostora i o težini zraka.
Anđelika je ubrzo primijetila da je proživljavala strašne muke slušajući naučna predavanja; trpjela je kao vrag u škropionici punoj blagoslovljene vode.
Kad bi čula poneke izraze, činilo joj se da čuje strastveni glas Joffreya de Peyraca i da vidi sjaj njegovih crnih očiju.
U mene je isuviše malo mozga - reče jednoga dana gospođici de Parajonc. - Svi oni veliki problemi me uznemiruju. Ubuduće ću navraćati u Dragocjenu palaču samo na ples i na muzičke priredbe.
Vaš je uzvišeni duh isuviše duboko ogrezao u materiju - jadala se stara gospođica. - A kako da se istaknete u jednom salonu ako niste u toku onoga o čemu se raspravlja? Nećete ništa da naučite o filozofiji, o mehanici, o astronomiji, ništa o skladanju stihova! Što vam onda ostaje…? Pobožnost. Jeste li barem čitali Svetog Pavla i Svetog Augustina? Oni su najbolji pregaoci da bi učvrstili Božju volju! Posudit ću vam ih!
Ali Anđelika nije htjela da zna za Svetog Pavla i Svetog Augustina, pa, ni za knjigu gospođice de Gournay: O jednakosti ljudi i žena iz koje je ona mogla izvući dobre argumente i suprotstaviti ih Audigerovim tvrdnjama.
Ali se zato strasno i kriomice bacila na proučavanje Rasprave o prenemaganju i lijepom vladanju od gospođice de Quintin i Kako ćete uspjeti na dvoru od gospođice de Croissy.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:27 am





33.
NAPAD DRSKOG SLUGE
MARKIZ DE MONTESPAN ZAŠTITIO ANĐELIKU

Sutradan po posjeti što ju je Anđelika učinila gazdi Lucasu, kobasičaru na trgu Greve, ona je zamolila gospođicu de Parajonc da je prati u Tuileries.
Gospođica Parajonc ju je obično posvuda pratila. Poznavala je čitav Pariz i pokazujući Anđeliki sad ovu, sad onu ličnost, kazivala bi joj njihova imena. Tako je Anđelika upoznavala nova imena na dvoru. Osim toga, stara joj je gospođica
dobro poslužila da bi pored nje istakla svoju ljepotu. Naime, jadna bi se Philonida naprahala sve do očiju okruženih velikim crnim podočnjacima te bi tako nacifrana ličila na staru namigušu i pri tom bila uvjerena da je neodoljiva kao u ono davno vrijeme kad su za njom čeznuli bezbrojni udvarači.
Učila je Anđeliku kako treba šetati kroz Tuileries, trudeći se da izvede potrebne pokrete, čemu su se mnogo smijali bezobraznici. Ona je, međutim, smatrala da se oni dive njezinu ljupkom liku.
U Tuileries - govorila je - treba kroz veliku aleju šetati nehajno se držeći. Ako želite biti duhoviti, morate mnogo govoriti i ne kazati ništa, morate se smijati da biste izgledali veseli, uspraviti se svaki čas da biste istakli svoje grudi, raskolačiti oči da biste izgledali viši, zagrizati u usne da bi bile crvenije, glavom razgovarati s jednim, a lepezom s drugim… Ukratko, treba se raznježiti, draga! Šalite se, gestikulirajte, prenavljajte se…
To poučavanje i nije bilo tako loše. Anđelika ga je primjenjivala s više mjere i uspjeha nego njezina učiteljica.
Prema riječima gospođice de Parajonc, Tuileries su bile „poprište lijepoga svijeta, a Cours-la-Reine „carstvo namigivanja”. Svijet je odlazio u Tuileries da bi tu dočekao vrijeme šetnje na Cours-la-Reine, a navečer se poslije šetnje na Cours- la-Reine ponovo vraćao u Tuileries izmjenjujući šetnje kočijom sa šetnjama pješice.
Gajevi po parkovima bili su kao stvoreni za pjesnike i ljubavnike. Tu su svećenici pripremali svoje propovijedi, a odvjetnici svoje obrambene govore. Sve osobe koje su nešto značile tu su uricale sastanke, a ponekad se tu moglo sresti kralja ili kraljicu, dok je prijestolonasljednik često dolazio u društvu svoje guvernante.
Danas je Anđelika odvukla svoju prijateljicu prema velikoj aleji kojom su obično šetale velike ličnosti. Princa de Condea se tu moglo sresti gotovo svaku večer.
Bila je razočarana primijetivši da ga nema i ona bijesno lupne nogom.
Baš sam znatiželjna zašto vam je tolika stalo do toga da vidite njegovu visost - čudila se Philonida.
Moram ga vidjeti.
Želite li mu uputiti neku molbu…? Ali ne žalostite se, draga, eno ga, upravo dolazi.
Zaista, princ de Conde je dolazio velikom alejom okružen plemićima iz svoje pratnje.
Tek sada je Anđeliki postalo jasno da nije postojala nikakva mogućnost da s njim dođe u dodir. Je li mu mogla pristupiti i kazati:
Monsinjore, povratite mi palaču u Ulici Beautreillis jer ona meni pripada. Vi ste je primili iz kraljevskih ruku a da na nju nikakvo pravo ni ste imali…
Ili:
Monsinjore, ja sam žena grofa de Peyraca, vlasnika palače s koje ste skinuli njegov grb i koju ste dali poškropiti blagoslovljenom vodom…
Poriv koji ju je doveo u Tuileries bio je i djetinjast i glup. Ta ona je bila samo žena iz puka koja se obogatila prodajući čokoladu! Nitko je nije mogao predstaviti njemu! A da je i predstavi, što bi mu kazala? Bijesna na sebe samu, stane se žestoko prekoravati: „Glupačo! Šta bi bilo od tvojih poslova kad bi uvijek donosila ovako nerazumne i nagle odluke…?”
Dođite - reče staroj usidjelici.
I brzo se udalji od glasne i šarene skupine što je pored nje prošla.
Usprkos prekrasnom danu i blagom plavetnilu proljetnog neba, Anđelika je dalje šetala sa zlovoljom na licu. Philonida je upita ima li namjeru poći na Cours-la- Reine. Ona odgovori da ne misli. Kočija joj je bila isuviše priprosta.
Neki gizdelin ih zaustavi:
Gospođo - obrati se Anđeliki - ja i moj prijatelj upravo smo raspravljali o vama. Okladili smo se: jedan tvrdi da ste žena nekog prokuratora, a drugi da ste gospođica i ”kaćiperka”. Ne biste li bili tako dobri pa nam kazali tko je od nas dvojice u pravu?
Bila bi se od srca nasmijala da nije bila loše volje. Osim toga, nije podnosila te kicoše nacifrane kao lutke i u kojih je nokat na malom prstu bio duži nego na drugim prstima.
Uvijek se kladite da ste budala i nikad nećete izgubiti - odgovori. Gizdelin je buljio u nju zgranut. Philonida de Parajonc je bila zbunjena.
Vaš odgovor je vrlo duhovit, ali na tri kilometra smrdi po ulici. Nećete nikad uspjeti u ni jednom salonu, ukoliko…
Oh! Philonido! - poviče Anđelika odjednom se zaustavivši - gledajte tamo…
Što?
Tamo - ponovi Anđelika glasom koji se sveo na jedva čujni šapat.
Na nekoliko koraka od nje, u zelenom okviru jednoga gaja, neki se mladić lijeno naslonio na postolje mramorne statue. Bio je vrlo lijep, a njegovu je ljepotu još više isticala elegancija njegova ruha. U njegovo odijelo od zelenog baršuna bijahu utisnuti pozlaćeni likovi ptica i raznog cvijeća. Odijelo prilično neobično, ali lijepo kao proljetna livreja. Bijeli šešir ukrašen zelenim perima pokrivao mu je bujriu plavu vlasulju. Njegovo bijelo i rumeno lice, uokvireno dugim kovrdžama i ublaženo neznatnim namazom pudara, krasili su plavi i tanki brčići. Imao je velike oči, prozirno plave, kojima je lišće davalo zeleni ton.
Crte lica su mu bile nepomične, a isto tako i njegov pogled. Je li sanjario? Razmišljao? Njegove plave zjenice činile su se prazne, kao zjenice slijepca. Pogled mu je bio odsutan kao u čovjeka koji snatri o nečemu, a hladan kao u zmije.
Šta je, Anđeliko - prijekorno je upozori gospođica de Parajonc - izgleda da ste izgubili glavu. Samo gradski sitni ljudi mogu tako promatrati jednu osobu.
Kako… kako se zove?
Zaboga, to je markiz Filip du Plessis-Belliere! Čemu se toliko čudite? Sigurno tu čeka svoga ljubavnika. Ne razumijem, zaista, što ste tako zinuli i zastali kao da ćete pustiti korijenje! Ta vama se ionako ne sviđaju kicoši.
Oprostite - odgovori Anđelika došavši konačno sebi.
Na trenutak se bijaše ponovo pretvorila u djevojčicu divlju i punu divljenja, Filip! Njezin rođak pun prezira. Oh! Monteloup i miris dvorane u kojoj se pod tanjurom tople juhe isparavao vlažan stolnjak. I bol i radost u istom trenutku…!
Prošle su pored mladića. On ih je primijetio, pokrenuo se, skinuo šešir pokretom neizkazane dosade i pozdravio ih.
Taj plemić, zar ne, pripada kraljevoj pratnji? - upita Anđelika kad su malko poodmakli.
Jest. Zajedno s gospodinom princom je ratovao dok je ovaj bio u španjolskoj službi. Poslije je imenovan glavnim nadstojnikom kraljeva lova. Tako je lijep i toliko uživa u ratovanju da ga kralj naziva Martom, bogom rata. Međutim, o njemu se pričaju strašne stvari.
Strašne stvari…? Baš me zanima koje su to strašne stvari! Gospođica Parajonc se pomirljivo osmjehne.
Eto, već vam je krivo što loš glas bije tog lijepog gospodičića. Ah! Sve su žene kao i vi. Trče za njim i zanosno se dive njegovim plavim kosama, njegovoj svježoj puti, eleganciji njegova ruha. Ne predaju se dok se ne uvale u njegov krevet. Tada se, međutim, druga muzika čuje. Da, da, gospođica Armanda de Circe i gospođica Jacari su mi se povjerile… Lijepi je Filip naizgled odgojen i ljubazan. Rastresen je kao mudrac, čemu se na dvoru svi smiju. Međutim, čini se da je u ljubavi pravi prostak: kočijaš se s više poštivanja odnosi prema svojoj ženi, nego on prema svojim ljubavnicima. Sve one koje su okusile njegove zagrljaje, mrze ga iz dna duše…
Anđelika ju je slušala samo s jednim uhom. Stalno joj je lebdio pred očima Filipov lik, oslonjen na kip, nepomičan i nestvaran kao kakvo priviđenje. Jednom ju je uzeo za ruku i poveo je da plešu. Bilo je to u Plessisu, u velikom i tajanstvenom dvorcu usred velike šume Nieul. Anđelika nije mogla objasniti svojoj prijateljici da je Filip iz Poitoua, te jest da je usprkos njegovoj plavoj kosi i u njegovim žilama teklo nešto arapske krvi. Strast, tankoćutna okrutnost te rase kao da je bila
svojstvena i svijetu u jugozapadnim predjelima kraljevstva. Ljubazni su ponešto grubi i šutljivi. Nevjernička krv se nije srodila s njima, ali je ipak kolala u njihovim žilama i ponekad bi iznenada planula.
Čini se da upravo uživa u tome da muči na vrlo rafiniran način svoje ljubavnice - nastavila je Philonida. - Zbog neke gluposti je tako divljački isprebijao gospođu de Crice da se gotovo tjedan dana nije mogla pomaknuti; stvar vrlo neugodna s obzirom na gospođina muža. U slučaju pobjede u ratu, ponaša se da je to prava sramota. Njegovih se vojnika svijet više plaši nego vojnika zloglasnog Jeana de Werthea. Čak u crkvama obeščašćuju žene i tako ih izmrcvare da ih se poslije prepoznati ne može. U Norgenu je silom sakupio kćeri odličnijih građana i gotovo ih poubijao zato što su se opirale njemu i njegovim oficirima. Poslije razvratne noći prepustio ih je vojnicima. Mnoge su tom prilikom umrle, ili poludjele. Da ga princ de Conde nije uzeo u zaštitu, Filip du Plessis bi bio zasigurno pao u nemilost.
Philonido, vi ste stara ljubomorna brbljivica! - poviče Anđelika planuvši odjednom. - Onaj mladić nije i ne može biti čudovište kakvim ga vi prikazujete. Uživate u tome da napuhujete brbljarije što ste ih o njemu čuli.
Gospođica se zaustavi gotovo se gušeći od negodovanja.
Ja…! Brbljarije…! Ta i sami znate koliko zazirem od naklapanja susjeda i svega onoga što ulica priča. Ja…! Brbljarije…! Ja koja ne podnosim prostakluke! Ako vam već nešto povjerim i kažem, znači da je to istina!
Pa dobro, ako je istina, onda on nije tome kriv - odlučno izjavi Anđelika. - Takav je zato što su ga žene izmučile zbog njegove ljepote.
Kako… Kako vi to znate? Poznajete li ga?
Ne… ne.
Onda ste ludi! - Poviče gospođica de Parajonc zacrvenivši se od bijesa. - Ne bih ni u snu pomislila da ćete izgubiti glavu zbog takvog leptira. Zbogom…
Napusti je i velikim se koracima uputi k izlaznim vratima. Anđelika pođe za njom ne želeći prekinuti prijateljstvo s gospođicom Parajonc koju je, u stvari, voljela.

* * *

Da se Anđelika i stara kaćiperka nisu tog dana poriječkale u Tuileriesima zbog Filipa du Plessis-Bellierea, ne bi bile tako brzo krenule kući, a da nisu izišle u tom trenutku ne bi bile postale žrtve prostačke oklade lakeja okupljenih pred ulazom, a gospodin de Lauzun i gospodin de Montespan ne bi se bili tukli u dvoboju za lijepe zelene oči gospođe Morens, a Anđelika bi se bila još dugo načekala da ponovo prodre u društvo velike gospode. To dokazuje samo da je ponekad dobro imati ponešto duži jezik.
Budući da se jednim napisom branio ulaz u vrtove „lakejima i ološu” bilo je uvijek pred ulazom mnoštvo lakeja, slugu, kočijaša koji su tu kratili vrijeme igrajući na karte, tukući se ili pijući u gostionici na uglu. Tu su se večer lakeji vojvode de Lauzuna zarekli da će platiti bocu vina onome tko se usudi podići suknje prvoj gospođi koja iziđe iz Tuileriesa.
Dogodilo se da je ta gospođa bila Anđelika koja je dostigla Philonidu i pokušala je umiriti.
Prije no što je mogla predvidjeti namjeru drskoga lakeja, nekog dugonje koji je smrdio po vinu, suknja joj je na prostački način poletjela u zrak. Gotovo u istom trenutku njezina se ruka nemilice spustila na drznikovo lice. Gospođica de Parajonc je kriještala kao papiga.
Neki velikaš koji se upravo penjao u kočiju i koji je vidio čitav prizor dade znak svojim slugama, a ovi se, sretni što im se pruža prilika, oboriše na sluge gospodina de Lauzuna.
Izbi strahovita tučnjava usred konjskih balega dok su dangube zauzele položaje po strani i radoznalo promatrale. Pobjeda je pripala livreji plemića koji je svoje sluge podbadao žestoko im plješćući.
On se približi Anđeliki i pozdravi je.
Hvala vam, gospodine, na pomoći - odgovori mu ona.
Sva se tresla od bijesa zbog doživljenog poniženja. Ali više od samog bijesa njom bijaše ovladao osjećaj straha jer umalo ona sama nije pokušala udesiti za vrbicu pijanog lakeja, kao što je nekad radila s pijancima u „Crvenoj krinki”, prateći svoj pothvat slikovitim riječima što ih je naučila u Poljakinjinoj školi. Sva njezina nastojanja da ponovo dospije u krug velikih gospođa bila bi zauvijek propala. Sutradan bi se gospođe iz predgrađa Marais grohotom srnijale toj zgodi.
Problijedila je kao vosak pri toj pomisli te odluči da padne u nesvijest prema starom dobrom običaju.
Ah! Gospodine… kojeg li bezobrazluka! Strašno li je biti ovako izložen zlostavljanju ovih grubijana!
Smirite se, gospođo - reče on pridržavajući je oko pasa brižnom i snažnom rukom.
On je bio vrlo lijep mlad čovjek. Imao je žive oči, a njegov naglasak nije ostavljao sumnji. Bio je sigurno Gaskonjac! On se predstavi:
Louis Henri de Pardaillan de Gondrin, vi ez od Pardaillana i drugih mjesta, markiz de Montespan.
Anđelika je poznavala to ime: pripadalo je starom i visokom plemstvu pokrajine Guienne. Ona mu se osmjehne što je čarobnije mogla, a markiz, očito očaran tim susretom, htjede pošto-poto znati gdje i kada bi mogao dobiti vijesti o njoj. Ali ona ne kaza svoje ime, već mu samo reče:
Dođite u Tuilleries sutra u ovo vrijeme. Nadam se da će nam se pružiti bolja prilika da ugodno pročavrljamo.
Gdje da vas čekam?
Kraj spomenika Jeci25.
Mjesto je prilično obećavalo. To je bilo mjesto ljubavnih sastanaka. Sretan, markiz joj poljubi ruku.
Imate li nosiljku? Mogu li vas otpratiti?
Moja je kočija u blizini - odgovori Anđelika koja nije željela da on vidi njezinu skromnu kočiju.
Onda do viđenja, tajanstvena ljepotice.
Na brzinu je poljubi u obraz, a zatim se žustrim korakom uputi k svojoj kočiji.

* * *

Nemate nimalo stida… - otpoče gospođica de Parajonc.
Ali se uto pred ulazom u park pojavi vojvoda de Lauzun. Videći u kako se jadnom stanju nalaze njegove sluge - jedan je pljuvao zube, drugome je iz nosa krv tekla, a na svima je odjeća bila poderana i prašna - uze se derati svojim kreštavim glasom. Čuvši da su ih udesili sluge nekog velikaša, poviče:
Treba dobro nalemati te vucibatine i njihova gospodara. Taj ološ nije vrijedan da ga se sablja dotakne.
Markiz de Montespan ne bijaše još sjeo u svoju kočiju. Čuvši te riječi skoči sa papučice, potrči prema vojvodi, zgrabi ga za ruku, okrene ga oko njegove vlastite osi i uz to ga nazva prostačinom i lupežom.
Čas potom bljesnuše sjajni vrhovi dviju sabalja i, dva Gaskonjca ukrštiše sablje pred sve znatiželjnijim očima besposličara.
Gospodo, molim vas! - vikala je gospođica de Parajonc. - Dvoboj je zabranjen. Večeras ćete spavati u Bastilji.
Ali vojvoda i markiz se nisu obazirali na ta razložna proricanja već su se tukli uz zveket mačeva dok je svjetina pružala pravi pasivni otpor švicarskim stražarima koji su se pokušavali probiti do duelanata.
Na sreću, markiz de Montespan uspije raniti vojvodu Lauzuna u stegno. Peguilin posrne i ispusti sablju.

25 Nimfa koju je Jupiter pretvorio u pečinu i osudio da ponavlja posljednje riječi onoga koji joj se obraća.
Kidajmo brzo, dragi! - poviče markiz podržavajući ga. - Treba izbjeći Bastilju. Pomognite mi, drage gospođe!
Kočija krene u onom istom trenutku kad su švicarski stražari, dijeleći i lijevo desno šamare i ubode helebardom, stigli u njezinu blizinu.
Dok se kočija uz veliki štropot spuštala niz ulicu Saint-Honore Anđelika je svojim vlastitim šalom pritisla Peguilinovu ranu stisnuta u kočiji uz mladog vojvodu, markiza, gospođicu de Parajonc. U kočiji se čak nalazio i lakej koji je izazvao tučnjavu. U posljednji su ga čas bacili polumrtvoga na tlo kočije.
Bit ćeš osuđen na kotač i na robiju - obeća mu Peguilin tresnuvši ga nogom u trbuh. - Neću dati ni jednog jedinog novčića za tvoje otkupljenje…! Vjere mi, moj dragi Pardaillane, moj mi kirurg zahvaljući vama ne mora puštati krv ovog proljeća.
Treba vas povezati - reče markiz. - Dođite k meni. Vjerujem da je kod kuće moja žena s nekim svojim prijateljicama.

* * *

U ženi gospodina de Montespana Anđelika prepozna lijepu Athenaidu de Mortemart, nekadašnju Hortenzijinu prijateljicu iz Zavoda, onu istu s kojom su prije mnogo godina prisustvovale trijumfalnom kraljevom ulasku u Pariz.
Gospođica de Mortemart, koju su u mladosti zvali gospođica Tonnay Charente, udala se 1662. Poslije udaje je postala još ljepša. Njezina ružičasta put, modre oči, njezine zlatne kose i duhovitost s koje je bila na glasu njezina obitelj, sve je to pridonijelo da postane jedna od najviđenijih žena na dvoru. Na nesreću, i njezina obitelj i obitelj njezina muža, mada su obje pripadale starom i visokom plemstvu, što se tiče novca nikad ih u njih nije bilo u obilju. Pritiješnjena dugovima i vjerovnicima, siromašna Athenaida nije mogla dati svojoj ljepoti onaj sjaj koji je zavrijedila, a događalo joj se da je morala izostati s dvorskih svečanosti zato što nije mogla nabaviti novu haljinu.
Apartman u koji su ušli duelanti zajedno s Anđelikom i gospođicom de Parajonc ostavljao je dojam gotovo krajnjeg siromaštva, ali i pretjerane raskoši na koju je gospodare prisiljavao položaj što su ga zauzimali u društvu.
Raskošne su haljine i odijela bile razbacane po prašnom pokućstvu. Sobe nisu bile ugrijane iako je bilo još dosta hladno. A kad je spomenuta skupina stigla, zatekla je Athenaidu kako se, u kućnoj haljini od tafta, nateže, poput kakve babuskare, s pomoćnikom jednoga zlatara. Naime, ovaj bijaše došao da traži predujam za ogrlicu izrađenu u srebru i zlatu što ju je mlada žena željela staviti oko vrata na svečanosti koja se imala slijedećeg tjedna održati u Versaillesu.
Gospodin de Montespan se odmah umiješa i pomoćnika otpremi nogom u tur. Athenaida se pobuni. Htjela je ogrlicu. Žestoka svađa izbije između muža i žene, a dotle je krv iz rane jadnoga Paguilina kapala po podu.
Gospođa de Montespan naposljetku to primijeti i pozove svoju prijateljicu Francoisu d'Aubigne koja bijaše došla da joj pomogne donekle spremiti kuću, jer su je dan prije toga napustile sve sobarice.
Udovica pjesnika Scarrona odmah dođe, uvijek ista u onoj svojoj haljinici, sa svojim velikim crnim očirna i suzdržanim izrazom oko usta. Anđelika je imala dojam da ju je još jučer vidjela u Templeu.
„Još malo pa će se i Hortenzija pojaviti”, pomisli.
Zajedno s Francoisom prenese onesvještenog vojvodu de Lauzuna na kanape.
Idem po vodu u kuhinju. Budite tako dobri, gospođo, pa pridržite zavoj na rani - reče udovica.
Po gotovo neprimjetnom skanjivanju Anđelika shvati da ju je gospođa Scarron prepoznala. Naposljetku, vrlo važno. I gospođa Scarron je bila jedna od onih osoba koja je morala skrivati dio svoga života. U svakom slučaju, Anđelika je ionako bila odlučila da se prije ili poslije nađe licem u lice s osobama među kojima je nekad živjela. Nije mogla znati kakva će biti njihova reakcija: ogovaranje,
tračevi ili šutnja!? Raspoloženja se na dvoru vrlo brzo mijenjaju. Mnogi su skandali uzbudili duhove poslije procesa grofu de Peyracu, a proces Fouquetu bacio je u sjenu ove ostale.
Ostavši sama kraj ranjenika, Anđelika ga je promatrala prilično se uzbudivši. On je još uvijek bio ,,l'enfant terrible” dvora. Njegove crte lica jedva načete od bezbrojnih orgija i ludosti, još su bile profinjene i skladne.
Kad li je zadnji put vidjela malog Peguilina iz Gaskonje? U Louvreu kad se zbog nje potukao s gospodinom d'Orleansom? Ne…! Prođu je ježuri. Posljednji ga je put vidjela u gostionici „Crvena krinka”
„Kako se brzo zaboravlja”, pomisli, „kako brzo ishlapi gorčina mržnje kad čovjek jede svaki dan do sita i kad su mu prsti puni prstenja!” Anđelika položi svoju ruku punu prstenja, koja joj je izgledala znakom vlastitog poraza, na Peguilinovu. Život se vrti…! Ne može se uvijek biti u zavadi…
Bračni par de Montespan je u drugoj sobi nastavio da se svađa.
Kako to da je niste prepoznali? Do vraga, ta to je gospođa Morens! Sad ste već spali na to da se u dvoboju tučete za vlasnicu prodavaonice čokolade.
Divna je, a ne zaboravite uz to da se za nju priča kako je jedna od najbogatijih žena Pariza, Ako se baš o njoj radi, nimalo ne žalim svoj postupak.
Gubite mi se!
Draga, želite li vi imati svoju ogrlicu od dijamanata?
„Sjajno”, pomisli Anđelika, „već vidim kako treba da pokažem svoju zahvalnost ovim bajnim velikašima. Skupocjeni dar ili čak i poteža kesa, a sve to obavijeno s mnogo diskretnosti i finoće.” Vjeđe vojvode de Lauzuna zadrhtaše. On se zagleda u Anđeliku praznim pogledom.
Da ne sanjam - propenta - jeste li to vi, ljepotice moja?
Jest, baš ja - odgovori mu ona smješkajući se.
Sam vrag zna da li sam se nadao da ću vas vidjeti, Anđeliko! Često sam se pitao kamo ste pobogu svršili.
Pitali ste se, ali se niste potrudili da to i doznate, priznajte.
Istina je, lijepa moja curice. Ja sam dvoranin, a svi su dvorani pomalo podli prema onima koji padnu u nemilost.
On je ispitljivo promatrao ruho i nakit mlade žene.
Trebalo se snaći. Sad se zovem gospođa Morens.
Svetoga mi Severina, čuo sam o vama! Prodajete čokoladu, nije li tako?
Kratim time vrijeme. Netko se zabavlja astronomijom ili filozofijom. Ja međutim, prodajem čokoladu. A vi, Peguiline? Je li još uvijek provodite ugodan život? Jeste li još uvijek u kraljevoj milosti…?
Peguilin se uozbilji i načas kao da je zaboravio svoju radoznalost.
Ah, draga, moja milost je prilično šepava. Kralj je uvjeren da sam ja bio u dogovoru s de Vardesom što se tiče španjolskog pisma, znate, onog kojim je kraljica obaviještena o tome kako je njezin preuzvišeni suprug vara s gospođicom la Valliere. Nikako da raspršim te sumnje i njegovo je veličanstvo često vrlo grubo sa, mnom! Na sreću, Velika je gospođica zaljubljena u mene!
Gospođica de Montpensier?
Jest - odgovori potiho Peguilin zakolutavši očima - vjerujem čak da ima namjere zaprositi me.
Oh! Peguiline - poviče Anđelika prasnuvši u smijeh - vi ste nenadoknadiv, nepopravljiv. Nimalo se niste izmijenili!
A, bogami, niti vi. Lijepi ste kao uskrsla.
A što vi znate o ljepoti uskrslih, Peguiline?
Zaboga, ono što o njima kaže crkva…! Dođite ovamo, srdašce, da vas poljubim! Uzme joj lice između dva dlana i privuče je k sebi.
Đavo te odnio! - poviče de Montespahs praga. - Nije ti dosta što sam te ranio u bedro da bih te spriječio da trčiš, već eto dolaziš da kosiš travu ispod mojih nogu u mojoj kući, Peguiline, đavolji brate! Zaista sam pogriješio što nisam pustio da te odvedu u Bastilju.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:28 am




34.
PRINC DE CONDE PREDLAŽE ANĐELIKI DA MU POSTANE LJUBAVNICOM

Poslije opisanog susreta Anđelika se često viđala u Tuilleries i na Cours-la-Reine s vojvodom de Lauzunom i markizom de Montespanom. Ovi su je upoznali sa svojim prijateljima. I malo-pomalo susretala se sa sve više ljudi iz svoje prošlosti. Jednom, dok je šetala s Peguilinom, njihova se kočija sretne s kočijom Velike gospođice. Ova je prepozna, ali nijednom riječi ne spomenu prošlost. Iz opreza ili ravnodušnosti? Uostalom, svatko je imao napretek svojih briga.
Poslije onog prvog ne baš previše ljubaznog susreta, markiza de Montespan se poče sve više zanimati za nju i sve je češće pozivati. Primijetila je da trgovkinja čokolade govori malo, ali su joj zato odgovori bili neobično duhoviti.
Zatim je gospođa Scarron koju je Anđelika često viđala kod Montespanovih uvede u kuću Ninon de Lenclos.
Salon glasovite gospođe nije smatran mjestom razvrata, već odličnom školom u kojoj se čovjek učio dobrom ponašanju.
„Kod nje se”, pisao je vitez de Mere, „nisu vodili razgovori o vjeri i o vlasti, ali su se zato vodili duhoviti i kićeni razgovori o davnašnjim i sadašnjim zgodama, o ljubavnim pustolovinama a da se u te pustolovine nije upadalo. Zahvaljujući veselosti, poletu i duhovitosti domaćice, svi su se tu vrlo ugodno osjećali.” Prijateljstvo koje je vezivalo gospođicu de Lenclos s Anđelikom de Sance bilo je vrlo diskretno. Malo je pisama ostalo koja svjedoče o tom prijateljstvu, a ni jedna ni druga nije mnogo govorila o dubokim osjećajima koji su ih od samog početka jednu k drugoj vukli. Obadvije su pripadale onom soju žena koje privlače ljude, manje više nesvjesno, i to dražima kojima ih je priroda podjednako obdarila i u tijelu i u srcu i u duši. Mogle su biti i protivnice. Međutim i Ninon je Anđeliki i Andelika Ninoni bila jedini ženski prijatelj za čitava života.
S obzirom na nepoštednu borbu koju je morala voditi da bi se održala na površini, Anđelika je u Ninoni cijenila njezina svojstva poštenja, hrabrosti i jednostavnosti, tako rijetka u ostalim ženama, po kojima je glasovita kurtizana, u stvari, bila
„pošten čovjek”. A ovoj je opet brzo bilo jasno da se Anđelika želi njome poslužiti da bi se što više popela na društvenoj ljestvici, stoga je željama svoje nove prijateljice posvetila mnogo brige, vodeći je, savjetujući je, predstavljajući je svima.
Da je mlađa žena ne bi pogrešno shvatila, Ninon joj jednog dana reče: - Osjećaj prijateljstva je najvrednije svojstvo moga srca, Anđeliko. Kadro je da se žrtvuje, da bude nježno i velikodušno, da ima, dakle, sve ono čega u ljubavi nema. Od srca vam ga nudim. Zavisi od vas hoće li trajati koliko i naš život.

* * *

Poznavajući bolje od ikoga vrijednost putenog života, Ninon je uživala u tome da tom životu privede zaista osjetljive prirode. Nagovarala je Anđeliku da uzme ljubavnika zvučnog imena. Ali Anđelika nije htjela da zna za to. S obzirom na to da joj je život, zahvaljujući njezinim trgovačkim aktivnostima, bio osiguran, smatrala je da do velikih časti i položaja neće dospjeti upusti li se u ljubavne pustolovine. Družba svetog sakramenta, tajna i moćna, vladala je čak i u kraljevoj palači. Posvuda je bilo pobožnih osoba. U svojoj igri Anđelika se jednom rukom držala za nju da bi stekla glas kreposne žene, a s drugom za razvratnike da bi se nametnula svojom veselošću i svojom duhovitošću na svim svečanostima.
Uzmite barem nekog ljubavnika zbog putenog užitka - savjetovala joj je potom Ninon. - Ne mislite me valjda uvjeriti da vam se ljubav gadi!
Anđelika je odgovarala da nema vremena da na to misli. I ona se sama čudila mirnoći svoga tijela. Reklo bi se da su joj iz glave, uslijed velikog posla i bezbrojnih planova, sasvim ishlapile te želje. Kad bi se navečer, mrtva od umora i pošto bi se još načas poigrala skrivača sa svojim sinovima, srušila na krevet, imala je samo jednu želju: spavati dubokim snom da bi se sutradan mogla, osvježena i odmorena, ponovo posvetiti svom poslu.
Njoj nije nikad bilo dosadno, a za besposlenu ženu ljubav je često samo sredstvo da utuče vrijeme. Vatrene izjave njezinih udvarača, njihov brzi dodir da nitko ne vidi, „supružnički prizori” s Audigerom koji su ponekad završavali s poljupcima kojih se majordom nije mogao nasititi, sve je to za nju predstavljalo „korisnu ili beskorisnu igru”, već prema tome da li jest ili nije izvlačila neku korist iz te igre.
Pošto je saslušala Anđeliku koja joj je povjerila te svoje brige i svoj način života, Ninon joj reče da je to njezino ponašanje graničilo s bolešću. Da bi ozdravila, morala bi na neko vrijeme napustiti svoje poslove i prepustiti se užicima što ih je slobodan način života pružao besposlenom svijetu: izletima, maskiranim plesovima, kazalištu, večerama i kockanju u svako doba dana i noći.
Anđelika je u kući Ninon de Lenclos susrela čitav Pariz. Princ de Conde je navraćao tamo svakog tjedna da odigra partiju hoca26.
Više je puta srela i Filipa du Plessisa. Zamolila je Ninon da je upozna s njim. Lijepi mladić je obuhvati svojim prezrivim, njoj dobro poznatim, pogledom, a zatim, pošto je časak porazmislio, reče jedva mičući usnama:
Ah, vi ste dakle gospođa Čokolada!
Anđeliki navali krv u obraze. Duboko mu se pokloni i odgovori:
Tako je, dragi rođače. Mladić se namršti.
Rođak? Čini mi se, gospođo, da ste vi prilično drski tvrdeći…
Zar me niste prepoznali? - prekine ga ona netremice se zagledavši u nj svojim zelenim očima koje su plamtjele bijesom. - Ja sam vaša rođakinja Anđelika de Sance de Monteloup. Jednom smo se vidjeli u Plessisu. Kako je vaš otac ljubazni markiz…? Kako vaša majka?
Nastavila je da govori trudeći se da ga uvjeri u svoj identitet, a onda ga ostavi žderući se u duši zbog počinjene gluposti.
Nekoliko je dana živjela u strahu da on ne rastrubi posvuda njezinu tajnu. Kad se ponovo susrela s gospodinom du Plessisom ona ga zamoli da ne govori nikome o onome što mu je zadnji put povjerila.
Filip du Plessis ju je promatrao kao da je s oblaka pao. Naposljetku odgovori kako mu uopće nije stalo do njezinih tajni i kako mu je, uostalom, još manje stalo da se dozna da je u rodbinskim vezama s jednom gospođom koja se toliko nisko spustila da prodaje čokoladu.
Anđelika ode od njega bijesna zarekavši se da mu više neće poklanjati nikakvu pažnju. Znala je da mu je otac umro, a da mu je majka postala pobožna da bi okajala grijehe mladosti, te se povukla u samostan Val-de-Grace. Mladić je rasipao nasljedstvo u raznim pretjerivanjima. Kralj ga je volio stoga što je bio lijep i ludo hrabar, međutim o njemu su kružile strašne priče. Anđelika se prekoravala što isuviše često na nj misli.
Neočekivana izjava ljubavi i još neočekivanija partija hoce sasvim su poremetili njezin život i nekoliko su je mjeseci odvojili od uobičajenih razmišljanja.

* * *

Anđelika je bila prilično ponosna što je i njezino ime dospjelo na listu osoba kojima je gospođica de Montpensier dozvolila ulaz u vrtove palače Luxembourg.

26 Hazardna igra na karte u doba Mazarina.
Stigavši jednoga dana pred ulaz, vrata joj otvori Švicarčeva žena jer joj je muž bio odsutan.
Anđelika se uputi lijepim alejama omeđenim vrbama i grmovima magnolije. Ubrzo je primijetila da je vrt, inače uvijek dosta živ, tog dana bio gotovo prazan. Vidjela je jedino dva lakeja u livreji koji su trčali što ih noge nose i koji najzad nestadoše u jednom šumarku. Zatim nigdje nikog. Radoznala i ponešto uznemirena, nastavila je svoju usamljenu šetnju.
Dok je prolazila pored jedne spilje napravljene od školjaka, učini joj se da čuje tihi šum. Okrene se i razabere ljudski lik sklupčan u grmu.
"Oho! Oho! Neki od podanika Drvoguza! Sigurno se tu sakrio da nekoga očerupa. Ala bi zinuo u čudu da ga iznenadim i upitam ga na šatrovštini što tu radi!” Osmjehne se pri toj pomisli. Nije se sigurno događalo svaki dan da se velika gospođa nađe pred kradljivcem u čeki i da mu očita bukvicu na jeziku kule Nesle i predgrađa Samt-Denis. "A zatim ću mu dati kesu da dođe k sebi od iznenađenja, jadnik!” pomisli sva sretna što će se sve to odigrati bez svjedoka.
Međutim, dok se opreznim korakom primicala grmu, opazi da je čovjek bio raskošno odjeven, mada mu je ruho bilo zaprljano blatom. Nalazio se u vrlo čudnom položaju, u položaju četveronošca: na koljenima i laktovima. Odjednom uznemireno okrene glavu i kao da je naćulio uši. Ona prepozna vojvodu d'Enghiena, sina princa Condea. Vidjela ga je već više puta za vrijeme šetnje u Tuileries i na Cours-la-Reine. Bio je sjajan mladić, ali se o njemu pričalo da uopće ne vodi računa o etiketi i da ne zna za osjećaj mjere.
Blijedo mu je lice izobličio izraz straha.
Što li samo radi tu? Zašto li se skriva? Čega li se boji? - pitala se, a neki neodređeni osjećaj tjeskobe joj stisne srce.
Pošto je časak oklijevala, povuče se tiho i stiže u veliku aleju parka. Tu sretne Švicarca koji se prilično zbunio kad ju je opazio.
Oh! Gospođo, što radite ovdje? - promuca. - Odmah se povucite!
Zašto? Ta dobro ti je poznato da pripadam krugu osoba kojima je gospođica de Montpensier dozvolila ulaz u park. Tvoja me je žena pustila da uđem bez ikakve primjedbe.
Čuvar se prestrašeno ogleda oko sebe. Anđelika je uvijek bila vrlo darežljiva prema njemu.
Neka mi gospođa oprosti - šapne primičući joj se - ali mojoj ženi nije poznata tajna koju ću vam sada povjeriti: danas nije dozvoljen nikome ulaz u park jer već od jutros lovimo vojvodu d'Enghiena koji misli da se pretvorio u kunića.
Videći da je Anđelika raskolačila oči, čuvar prstom dodirne sljepoočicu.
Znate, ponekad mu se događaju takve stvari. Jadan mladić. Izgleda da je posrijedi neka bolest. Kad vjeruje za se da je kunić ili jarebica, bježi da se sakrije bojeći se da ga ne ubiju. Već ga više od dva sata tražimo.
Tamo je, u šumarku pored male spilje. Vidjela sam ga.
Svemogući Bože! Treba obavijestiti gospodina princa. Ah, evo ga!
Zaista im se približavala jedna nosiljka. Princ de Conde turi glavu kroz prozorčić.
Šta radite ovdje, gospođo? - upita srdito. Švicarac se brzo umiješa:
Monsinjore, gospođa je upravo ovog trenutka primijetila vojvodu kraj male spilje od školjki.
Ah, u redu. Lupeži, otvorite mi vrata. Pomozite mi da siđem, sto mu jada! Ne podižite toliku larmu! Prestrašit ćete ga. Ti tamo, trči i dovedi njegova prvog sobara. A ti, skupi sve ljude koje možeš naći i zatvori sve izlaze…
Malo potom među grmljem se čulo nekakvo skakanje, a zatim bjesomučna trka. Vojvoda d'Enghien projuri kao strijela, a odmah za njim dva momka koji ga najzad sustignu i zaustave. Odmah ga i drugi hajkači opkole. Iz grupe se izdvoji vojvodin prvi sobar, čovjek koji ga je odgojio, te mu stane nježno govoriti:
Nitko vas neće ubiti, monsinjore. Nećemo vas zatvoriti u kavez… Uskoro ćete opet trčati do mile volje po polju.
Vojvoda d'Enghieh je bio blijed kao krpa. Ništa nije govorio, a u pogledu mu se nazirao izraz ganutljiv i upitan kao u progonjenih zvjeri.
Princ de Conde se približi. Mladić se bez riječi bijesno otimao.
Odvedite ga - reče princ Conde. - Dozovite liječnika i kirurga. Neka mu puste krv, neka mu dadu neko sredstvo za čišćenje, ali prije svega neka ga vežu. Ne želim se večeras ponovo poigrati slijepog miša. Naredit ću da se izbičuje onaj čijom je krivnjom ponovo pobjegao.
Skupina se udalji. Princ se približi Anđeliki koja je zaprepaštena prisustvovala tužnom prizoru i koja je bila gotovo isto onako blijeda kao i jadan mladić.
De Conde se ustoboči pred njom i uze je motriti mrgodnim očima.
Onda - reče - jeste li ga vidjeli? Sjajan prizor! Potomak prinčeva de Conde i de Montmorency...Pradjed mu je bio manijak! Baka mu je bila luda. Morao sam se oženiti s kćerkom. U ono je vrijeme pincetom sebi čupala vlasi, jednu po jednu. Znao sam da će ista bolest pogoditi moje potomstvo, ali morao sam se s njom oženiti, jer je to htio kralj Luj XIII. Umrla je potpuno luda. A vidjeli ste mi sina. Ponekad vjeruje da je pas i teškom se mukom suzdržava da ne zalaje pred kraljem. Ili zamišlja da je slijepi miš i onda se boji da ne bi udario u zidove svoga apartmana. Neki dan je zamislio da je biljka te su ga sluge morale polijevati… Zabavno, zar ne? Kako to da se ne smijete…?
Monsinjore… kako možete pomisliti da mi je do smijeha…? Očito me ne poznate…
On je prekine iznenadnim smijehom koji mu se pojavi na mrgodnom licu.
Poznam vas, poznam. I te kako dobro vas poznam, gospođo Morens! Vidio sam vas u Ninoninoj kući i u kućama drugih osoba. Veseli ste kao djevojčica, lijepa kao kurtizana, a srce vam je puno utjehe kao u majke. Osim toga, vjerujem da ste jedna od najinteligentnijih žena u čitavu kraljevstvu. Ali to nećete da se vidi, jer ste lukavi i jer znate da se ljudi boje pametnih žena.
Anđelika se osmjehne iznenađena tom neočekivanom izjavom.
Monsinjore vi mi… laskate… Rado bih znala tko vam je o meni dao sve te obavijesti…
A zašto da me netko obavještava…? - odgovori ovaj oštro i nabusito poput starog vojničine. - Promatrao sam vas. Niste li primijetili da vas često promatram? Čini mi se da me se pomalo bojite, mada plašljivi niste…
Anđelika podiže oči na pobjednika. Nije ovo bio prvi put što ga je tako promatrala, ali princu nije bilo ni na kraj pameti da je to ona ista siva djevojčica što mu se prije toliko godina prkosno usprotivila i kojoj bijaše kazao: „Već vidim da će, kad odrastete, ljudi zbog vas i na vješala rado poći.”
Ona je uvijek bila uvjerena da joj srce ispunja duboka mržnja na princa Condea te se sad morala boriti protiv osjećaja simpatije i razumijevanja koji se među njima javljao. Nije li ih čitav niz godina špijunirao, nju i njezina muža, preko svoga sobara Klementa Tonnella? Nije li on glavom naslijedio dobra Joffreya de Peyraca? Dugo vremena je Anđelika razbijala glavu kako da dozna koliko je udjela imao princ de Conde u njezinoj drami. Slučaj joj je pri tom bio od neobične pomoći.
Ništa mi niste odgovorili - reče princ. - Dakle, čini se da me se zaista plašite?
Ne bojim vas se, monsinjore, već mi se čini da nisam dostojna časti da s vama razgovaram. Vaša slava…
Koješta! Moja slava… Vi ste mladi te mnogo toga ne znate. Moje oružje rđa i ukoliko se njegovo veličanstvo ne odluči da stjera u kozji rog Holanđane ili Engleze, bojim se da ću umrijeti u svom krevetu. A što se tiče ćaskanja u društvu, Ninon mi je stoput rekla da riječi nisu topovske kugle kojima gađaš protivnika, te tvrdi da ja još nisam naučio zadaću kako treba. Ha! Ha! Ha!
Prasne u smijeh i slobodno je uze za ruku.
Dođite, draga. Moja me kočija čeka napolju, ali da bih došao do nje prisiljen sam osloniti se o milosrdnu ruku. Eto što ja dugujem svojoj slavi: reumu što sam je pokupio u rovovima punim vode tako da u poneke dane moram vući nogu kao
kakav starac. Ne biste li mi načas pravili društvo? Jedino sam vas kadar podnijeti poslije mučne zgode koje smo bili svjedoci. Poznajete li moju palaču Beuatreillis?
Anđelika odgovori dok joj je srce žestoko tuklo.
Ne poznam, monsinjore.
Priča se da je to jedna od najljepših građevina što ih je sagradio Mansart. Meni se baš ne mili u njoj prebivati, ali su zato sve žene lude za njom. Dođite je vidjeti. Mada ne bi bila priznala, Anđelika je uživala u časti da se vozi u kočiji princa kraljevske krvi kojega su besposličari uz put pozdravljali.
Bila je iznenađena pažnjom što ju joj je on posvećivao, tim više što je osjećala da je ta pažnja iskrena. Priča se da princ de Conde nije, otkako se njegova prijateljica Marta du Vigean povukla u samostan karmelićanki u predgrađu Saint- Jacques, prema ženama ophodio s onom pažnjom i ljubaznošću s kojom se prema njima plemstvo u Francuskoj obično ophodilo. Tražio je samo fizički užitak. Već godinama su njegove ljubavnice bile manje-više niskog porijekla, dok su sve njegove ljubavne pustolovine bile kratka vijeka. U salonima je njegova grubost oduzimala hrabrost i najpoduzetnijim ženama. Ovaj put, međutim, princ se trudio da se svidi svojoj pratilici.
Kočija se okrene u dvorištu palače Beautreillis.
Anđelika se uspne mramornim stepenicama. Svaka pojedinost u toj svijetloj i skladnoj građevini govorila joj je o Joffreyu de Peyracu. Po njegovu su htijenju izrađene vitke linije kojima su se odlikovale vitice od kovanog željeza što su krasile balkone, oni duborezi prekriveni zlatnom bojom koji su uokvirivali visoke i glatke površine od mramora, te ogledala, kipovi i poprsja, životinje i ptice u kamenu izrađene, kojih je posvuda bilo i koji su podsjećali na duhovne zaštitnike sretnog doma.
Ništa ne kažete? - čudio se princ pošto su prošetali kroz reprezentativne odaje prvog i drugog kata. - Moje posjetiteljice obično kriješte kao papige kad ih ovamo dovedem. Možda vam se ne sviđa? Pa ipak, priča se da imate mnogo smisla za sve što se odnosi na uređenje kuće.
Ušli su u mali salon čiji su zidovi bili presvučeni modrim satenom i ukrašeni zlatnim vezovima. Jedna vrata od kovanog željeza, izvanredne ljepote, dijelila su ih od velike galerije koja je gledala na vrtove.
U dnu salona, na svakom kraju kamina kočila su se dva mramorna lava na čijim su se čelima vidjele svježe rane. Anđelika spusti ruku na oštećena čela.
Zašto je razbijen ovaj ukras? Već sam i na drugim mjestima u palači zapazila istu pojavu. Gledajte, čak je i s prozora u ovom salonu na nekim mjestima ostrugan crtež.
Prinčevo se lice smrači:
Na tim su se mjestima nalazili grbovi nekadašnjih vlasnika palače. Naredio sam da se uklone. Jednoga ću dana na ta mjesta staviti svoj grb, ali ne znam kada… Radije ću urediti svoju ladanjsku vilu u Chantillyju.
Anđelika će na to držeći još uvijek ruku na oštećenim grbovima:
A zašto niste pustili da grbovi ostanu tamo gdje su i bili? Šteta što ste ih ovako iskasapili!
Da vam pravo rečem, grbovi onog čovjeka su mi išli na živce. Bio je proklet.
Proklet? - ponovi ona kao jeka.
Jest. Taj je čovjek proizvodio zlato uz sotoninu pomoć. Živ je spaljen. Poslije mi je kralj poklonio njegova dobra. Sve se bojim da je kralj tim poklonom htio navući neku nesreću na moju glavu.
Anđelika se približi prozoru i zagleda se napolje.
Jeste li ga poznavali, monsinjore?
Koga? Osuđenog plemića…? Nisam. Bolje za mene.
Čini mi se da se sjećam i čovjeka i čitave zgode - reče ona prestrašena svojom smjelošću, ali uza sve to vrlo mirna. - Nije li, možda, bio iz Toulouse? Neki de Peyrac!?
Jest - odgovori on ravnodušno.
Ona prijeđe jezikom preko suhih usana.
A nije li se pričalo da je bio osuđen zato što je poznavao neku vrlo važnu tajnu gospodina Fouqueta koji je u ono vrijeme bio na vrhuncu svoje moći?
Vrlo je lako moguće. Gospodin Fouquet se dugo smatrao francuskim kraljem. Imao je dovoljno novaca za to. Mnogi su ljudi pravili gluposti po njegovu nagovoru. A među njima čak i ja. Ha! Ha! Ha! Koješta, sve je to sada daleka prošlost.
Anđelika se malko okrene da bi ga načas promotrila. Uvalio se u naslonjač i vrhom štapa slijedio linije velikih cvjetova na sagu. Mada mu je osmijeh gorčine iskrivio usne sjetivši se gluposti što ih je počinio pod utjecajem gospodina Fouqueta, nije uopće reagirao na Anđelikine aluzije koje su se odnosile na Joffreya de Peyraca. Najzad je bila sigurna da nije on smjestio u njezinu kuću sobara Klementa Tonnela da je špijunira. Tko zna nije li Fouquet tog istog Tonnela držao kraj princa de Condea zato da ga špijunira! Bilo je u ono vrijem zavjera s još zamršenijim spletkama te je velikašima najbolje odgovaralo da sve što prije zaborave.
Kakva korist od toga gospodinu princu da se sada sjeća kako je nekad htio otrovati Mazarina i kako se prodao Fouquetu. Druge su brige njega zaokupljale: kako da stekne milost mladoga kralja, još uvijek sumnjičavog, i kako da se sprijatelji s mladom ženom čija ga je potajna sjeta, ispod vesela lica, snažnije vukla no što je i sam bio svjestan.
Nalazio sam se u Flandriji u vrijeme procesa grofu de Peyracu - nastavio je princ
tako da nisam bio u toku događaja. Nije važno! Dobio sam njegovu palaču i moram priznati da me taj dar uopće ne raduje. Čini se da vještac nije nikad u njoj stanovao. Ja se, međutim, ne mogu osloboditi dojma da ove zidine kriju nešto vrlo tužno i zlo kobno. Uopće, palača me se doimlje kao scenarij za predstavu koja se nikad nije održala… Ljupki predmetići sakupljeni ovdje čekali su nekog drugog, a ne mene. Zadržao sam ovdje starog konjušara koji je svojevremeno bio u službi grofa de Peyraca. On tvrdi da ponekad vidi sablast… Moguće. Ovdje se osjeća prisutnost nečega što čovjeka odbija, tjera odavde. Zato se rijetko zadržavam. Ostavlja li palača i na vas mučan dojam.
Ne ostavlja, naprotiv - prošaputa Anđelika.
Njezin je pogled lutao naokolo. „Ovdje sam u svojoj kući”, mislila je. „Ja i moji sinovi smo gosti koje ovi zidovi čekaju.”
Znači, sviđa vam se ova palača?
Sviđa. Divna je. Oh, željela bih u njoj živjeti - poviče ona i u nenadanom zanosu pritisne srce rukama.
Pa, možete ako baš želite - on će nato.
Ona se naglo okrene prema njemu koji ju je netremice promatrao onim još uvijek plemenitim i zapovjedničkim pogledom o kojemu će gospodin Bossuet jednoga dana napisati: „Onaj princ… koji je u svojim očima pobjedu nosio…”
Ako baš želim? - ponovi Anđelika. - A pod kakvim uvjetima, monsinjore? On se ponovo osmjehne, a zatim se naglo digne i priđe joj.
Eto, četrdeset i četiri su mi godine. Nisam više mlad, ali ni ostario još nisam. Ponekad me nešto žiga u koljenima, istina je, ali još sam dosta otporan. Kažem vam to bez uvijanja. Ukratko, smatram da bih još mogao biti podnošljiv ljubavnik. Nadam se da vas ne ljuti ova moja izjava. Ne znam odakle dolazite, ali nešto mi govori da ste u svom životu i gorih izjava čuli. Vidite, ne želim vas obmanjivati. Nisam nikada mnogo cupkao oko žena. Smatram da je beskorisno oblizivati se oko žena samo zato da bi se na kraju postavilo isto pitanje: „Hoćete li ili nećete…?” Ne, nemojte mi još odgovoriti. Htio bih vam predočiti neke od koristi koje biste mogli imati. Imali biste penziju… Da, znam, vi ste vrlo bogati. Pa slušajte, dao bih vam ovu palaču, budući da vam se tako mnogo sviđa. Brigao bih o vašim sinovima i dao im odgovarajući odgoj. Znam također da ste udovica i da ljubomorno bdijete nad glasom neporočnosti što ga uživate. Istina, to je veliko blago, ali… uzmite u obzir i činjenicu da ja od vas ne tražim da se odreknete svoje
neporočnosti zbog bilo koga… A budući da ste mi maloprije spomenuli moju slavu, dopustite mi da u vezi s tim primijetim…
Oklijevao je. Na licu mu se vidjelo da je razlog tome bila iskrena skromnost.
… da nije sramota biti ljubavnica princa de Condea. Naš svijet je tako sačinjen. Svakome ću vas predstaviti… Zašto taj podozriv i pomalo prezriv osmijeh, gospođo?
Zato - odgovori Anđelika još uvijek osmjehnuta - što sam se sjetila pjesmice što je Urlikalo, stari prosjak, pjeva po uglovima ulica:
Sretan je onaj tko ih nikad upoznao nije
Još sretniji onaj tko s njima iz istog vrča ne pije…
Đavo odnio tog drznika! - poviče princ tobože bijesan. I dograbi je oko pasa i grubo je privuče k sebi.
Znajte, zbog toga vas i volim, draga moja prijateljice - reče suzdržanim glasom.
Zato što sam primijetio da je vaše žensko umijeće prožeto nekom ratničkom smjelošću. Napadate u najpogodnijem trenutku, koristite protivnikovu slabost makijavelističkom spretnošću i zadajete strahovite udarce. Ali ovaj put se niste dovoljno brzo povukli na svoj položaj. Sad vas držim! Kako ste svježa i otporna! Imate čvrsto i savitljivo tijelo…! Ah! Želio bih da se odazovete mom pozivu ne zato što sam princ, već što sam jadan i nesretan stvor. Vi se potpunoma razlikujete od namiguša tvrda i neplodna srca.
Sagne lice u Anđelikinu kosu.
U Vašoj sam zlatnoj kosi primijetio sijedi čuperak, što me je ganulo. Čini se da se pod vašim mladim i veselim licem skriva iskustvo koje su stvorile velike nesreće. Da li griješim?
Ne, monsinjore - blago odgovori Anđelika.
Da joj je tog jutra tko kazao, mislila je pri tom, da će se prije večeri naći u zagrljaju princa de Condea i da će od svoje vlastite volje nasloniti čelo na njegovo božanstveno rame, bila bi mu odgovorila da život nije tako lud. Ali njezin život nije nikad bio previše jednostavan te se već bijaše donekle navikla na iznenađenja sudbine.
Od svoje mladosti - nastavio je princ - ljubio sam samo jednu ženu. Nisam joj uvijek bio vjeran, ali druge nisam ljubio. Bila je lijepa, dobra, bila je družica moje duše. Spletke i zavjere koje su se kovale, najzad su je slomile. Otkad je uzela velo, što mi je ostalo? Za čitava života imao sam samo dvije ljubavi: nju i rat. Moja ljubljena se povukla u samostan, a onaj glupan, Mazarin, potpisao je Pirinejski mir. Postao sam običan lutak koji se ulagiva mladom kralju u nadi da će postići, Bog sam zna kada, kakvu vojničku službu ili možda zapovjedništvo, ako bi kralju pala sretna misao da od Flamanaca zatraži kraljičinu dotu. Nešto se šuška… Ali ostavimo po strani te priče, neću da vas time umaram. Vaš je lik u meni raspirio plamen, koji se, čini se, bio počeo gasiti. Strašna je smrt srca… Htio bih vas imati pored sebe.
Dok je on govorio Anđelika se nježno izvukla iz njegova zagrljaja i povukla se malko unazad.
Monsinjore…
Znači, pristajete, nije li tako? - reče on s tjeskobom u glasu. - Oh! Preklinjem vas… Tko vas zadržava? Ljubite li nekog drugog? Ta nećete mi reći da osjećate nešto za onog slugu niskog porijekla, onog Audigera, koji vas prati po gradu kao vjerno pseto.
Audiger je moj poslovni drug.
To vas, međutim, nije spriječilo - odgovori on potaknut ljubomorom - da ste se jučer pojavili i kazalištu s majordomom grofa de Soissonsa. Ta to je nepojmljivo.
Monsinjore - odgovori Anđelika - znajte da se ja nikad ne odričem svojih prijatelja dok su mi god potrebni. Majordom Audiger mi je još uvijek potreban.
On se ugrize za usnu.
Do vraga! Vi ste opasna žena kad tako govorite.
Vidite sada da nisam baš uvijek osoba koja ulijeva povjerenje - reče ona smješkajući se.
Nije važno. Želim vas takvu kakva jeste!
On nije bio svjestan škripca u koji ju je uvalio. A što bi ona bila odgovorila da joj je svoj prijedlog postavio na nekom drugom mjestu? Nije znala.
Ali tu, u toj palači u koju je ušla prvi put, nju su okruživale stare utvare. Pored princa de Condea, koji je izronio iz prošlosti u svojim hlačama već pomalo izvan mode, nalazio se tvrd i blistav lik Filipa u svijetlom ruhu, a iza njih zakrinkana sjena, odjevena u crni baršun i srebro, s krvavim rubinom na prstu, plemić koji je bio njezin gospodar, njezina jedina ljubav.
Među svima onima koje je smrt ili život oslobodio, ona je jedina još ostala zarobljenica nekadašnje drame.
Šta vam je? - upita je princ. - Zašto te suze u vašim očima? Da vas nisam čime povrijedio? Ostanite ovdje, gdje biste, čini se, rado ostali. Dopustite mi da vas ljubim. Bit ću vrlo obazriv…
Ona polako odmahne glavom: - Ne, monsinjore, to je nemoguće!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:28 am




35.
SUSRET S HORTENZIJOM SENZACIONALNA PARTIJA HOKE
Kad se Anđelika ponovo susrela s princom de Condeom, ovaj joj ne pokaza da se na nju ljuti. U ljubavi nije bio grub kao na dvoru ili na bojnom polju. Budući da je prilično patio kao mladić, bilo mu je znano da su na polju osjećaja veliki često nespretniji, i manje sretni od običnih građana ili pastira u polju. Bio bi zaista zahvalan Anđeliki da ga je mogla voljeti.
Budite mi barem partnerom u partijama hoke - reče joj. - Računam na vas svakog ponedjeljka kod Ninone.
Ona pristane na njegov prijedlog sretna što mu može pokazati svoje prijateljstvo. Zaštita koju joj je on na taj način pružao bila je također nešto što se nije smjelo potcijeniti. Svaki put kad bi mislila na palaču Beautreillis, Anđelika je grizla prste. Ipak nije žalila što je otklonila nagodbu s princom. Ali palača Beautreillis je bila njezina. Vrijeđalo ju je što je bila isključena iz nje, što na nju nije mogla polagati pravo a da zauzvrat ne da ništa.
Njezin položaj obogaćene trgovkinje sve joj je više bio na teret. Jednoga dana, čuvši Ninonu da izgovara ime Sance, živo je upita:
Dakle, poznate nekoga od moje obitelji?
Vaše obitelji? - čudila se kurtizana. Anđelika se nekako snađe i reče:
Učinilo mi se da čujem ime Rance. Moja daleka rodbina… Ali o kome ste govorili?
O jednoj prijateljici koja će ovamo ubrzo stići. Ima mnogo duha i volim je slušati mada je vrlo opasna: to je gospođa Fallot de Sance.
Fallot de Sance - ponovi Anđelika skočivši na noge. Oči su joj se širom raskolačile.
I doći će ovamo…
Pa sigurno. Cijenim njezinu duhovitost, vrlo često zlobnu, istina. Ali i takvi su jezici potrebni da bi pročistili ocat i razgovoru dali malko papra. Dosadan bi bio svijet u kojemu bi svi bili blagonakloni i dobri.
Ja bih se time zadovoljila, uvjeravam vas.
Reklo bi se da vi ne podnosite gospođu Fallot de Sance.
Malo je to što ste rekli.
Samo što nije stigla.
Kožu ću joj oderati…
Ne, draga prijateljice… to se kod mene ne radi…
Ninon, vi ne znate… ne možete zamisliti...
Draga moja, kad bi sve osobe koje se su sreću u mojoj kući odlučile da izravnaju račune, ja bih svakog dana bila svjedokom tri ili četiri nasilne smrti… Dakle, bit ćete dobri. Hoće li vam to biti jako teško?
Vrlo, vrlo teško - odgovori Anđelika problijedivši. - Nastojat ću da odem.
A zašto, u stvari, ne biste ostali? Svaku se strast može svladati, draga prijateljice, pa i najopravdaniju mržnju. Nema opravdanja za ludosti, a svaki je bijes pusta ludost. Hoćete li da vam dam jedan savjet? Odmaknite se od bijesa kao od užarene peći. Ako se opečete, bit će vam od toga zlo a nikako dobro. Uvucite se u sebe i nastojte ne taknuti pogledom predmet svoje mržnje.
Bit će mi teško ako budem morala razgovarati sa svojom sestrom.
Vašom sestrom?
Oh, Ninon! Ne znam više ni sama što govorim - promrmlja Anđelika - to je iskušenje iznad moje snage.
Ne postoji iskušenje koje bi bilo iznad vaše snage, draga moja Anđeliko - odgovori Ninon smijući se. - Što vas više poznajem, to sam sve sigurnija da ste vi kadri sve učiniti… pa i to. Ne dajte se, evo gospođe Fallot. Ostanite ovdje, u ovom kutiću, dok se potpuno ne smirite.
Ninon se uputi k novoj grupi gostiju.
Anđelika sjedne na stolac presvučen kadifom. Kao u kakvu snu čula je kreštavi glas sestrin koji je nadjačao izmjenu pozdrava. Bio je to onaj isti glas što ju je jednom ošinuo po licu: „Odlazi! Odlazi!” Anđelika se uvuče u se kao što joj je preporučila Ninon i pokuša izbaciti iz misli onaj krik.
Malo potom podigne glavu i pogleda prema salonu. Opazila je Hortenziju u dosta lijepoj haljini od crvenog tafta. Bila je još mršavija i ružnija, ukoliko je ružnija mogla biti, ali se ukusno našminkala i lijepo je bila počešljana. Njezin kreštav glas je izazivao smijeh. Bijaše izgubila onaj svoj suzdržljiv izgled što ga je imala u Ulici pakla. Zalazeći među mondeni i kulturni svijet, što joj je oduvijek bila želja, Hortenzija je našla samu sebe, otkrila je snagu svog zajedljivog duha, svojih sudova koji nisu znali za priziv i koji nisu nikad pogađali u prazno, otkrila je svoju snagu u daru da stvori ili uništi nečiji ugled oružjem smiješnosti.
Ninon je uze pod ruku i povede prema kutu gdje je sjedila Anđelika.
Draga Hortenzijo, već odavna želite upoznati gospođu Morens. Za vas sam pripremila ovo iznenađenje. Evo je.
Anđelika nije dospjela pobjeći. Kraj svoga lica vidjela je strašno Hortenzijino lice naborano u sladunjav izraz dobrohotnosti. Osjećala je neobičan mir u duši.
Dobar dan Hortenzijo - reče.
Ninon ih načas pogleda obadvije, a zatim se povuče.
Gospođa Fallot de Sance se žestoko trgne. Iskolačila je oči koje su oblikom podsjećale na koštice od jabuke i poblijedila ispod namaza šminke.
Anđeliko! - šapne.
Jest, ja sam. Sjedni već jednom, draga moja Hortenzijo… Čemu se toliko čudiš? Zar si zbilja mislila da sam mrtva?
Tako je - naglo odgovori Hortenzija koja je malo-pomalo došla k sebi.
U šaci stisne lepezu kao kakvo oružje. Vjeđe joj se stisnu, usta joj se zgrče. Anđelika se uvjeri da je ostala ista kakva je uvijek bila.
„Kužna li je. Strašna li je!” pomisli i djetinjski se obraduje tome baš kao i kad je bila dijete.
Dozvoli da ti kažem - nastavila je Hortenzija zagrižljivo - da bi po mišljenju obitelji bilo najbolje da si zaista umrla.
Kao što vidiš ja nisam bila istog mišljenja kao i obitelj.
Šteta. Šta ćemo sada? Tek se počeo smirivati vrtlog od onog strašnog skandala, tek se počelo zaboravljati da si nam rod, a ti se ponovo pojavljuješ da bi nam naudila!
Ako se toga bojiš, budi onda mirna, Hortenzijo - odgovori Anđelika tužno. - Grofica de Peyrac se više nikad neće pojaviti. Mene danas svi znaju pod imenom gospođe Morens.
To ne smiri suprugu meštra Fallota.
Ti si, dakle, gospođa Morens? Nastrano stvorenje koje provodi sablažnjiv život, žena koja se bavi trgovinom kao kakav muškarac, kao udovica kakva pekara! Ti zbilja misliš proživjeti svoj vijek tako da nas što gore osramotiš. Kosa mi se diže na glavi kad pomislim da u Parizu postoji samo jedna žena koja prodaje čokoladu i da je ta žena baš moja sestra!
Anđelika slegne nehajno ramenima. Nisu je uopće dirnule Hortenzijine optužbe.
Hortenzijo - reče iznenada - gdje su moji sinovi?
Gospođa Fallot se namah zaustavi i idiotski se zagleda u sestru.
Jest, moji sinovi - ponovi Anđelika - moji sinovi koje sam ti povjerila kad su me svi proganjali kao divlju zvijer.
Hortenzija se ponovo pribra. Spremala se za borbu.
Vrijeme je zaista da pokušaš nešto doznati o svojim sinovima! Srela me i sjetila se svojih sinova - dometne podrugljivo. - Nema šta, u tebe je nježno majčinsko srce…
Imala sam velikih poteškoća…
Umjesto da se nakinđuriš kao što si se nakinđurila, bilo bi bolje, čini mi se, da se raspitaš za njihovu sudbinu.
Vjerovala sam da im ne prijeti nikakva opasnost dok su u tvojim rukama. Govori mi o njima. Kako im je?
Ja… ja ih već odavna nisam vidjela - s mukom odgovori Hortenzija.
Znači, nisu više u tvojoj kući? Poslala si ih dojilji?
A što sam drugo mogla uraditi? - poviče gospođa Fallot ljutito. - Zar da ih držim kod sebe kad za svoju vlastitu djecu nisam nikad mogla držati dojilju u kući!
Ali sad su već veliki. Šta rade?
Hortenzija se ogledala oko sebe smućena izraza. Crte joj se lica odjednom zgrče, a kutovi joj se ustiju jadno objesiše. Anđelika je imala dojam da će briznuti u plač.
Anđeliko - najzad će prigušenim glasom - ne znam kako… da ti kažem. Tvoje sinove… ta to je strašno… tvoje sinove je odvela neka Ciganka!
Okrenula je glavu. Usne su joj podrhtavale. Nasta poduža šutnja.
Od koga si to doznala? - najzad upita Anđelika.
Dojilja mi je kazala… kad sam otišla u Neuilly. Bilo je prekasno da obavijestim policiju… Sedam mjeseci prije toga djeca su ugrabljena.
Znači sedam je mjeseci prošlo prije no što si otišla k dojilji? A možda je nisi ni platila?
Platila…? A čime da je platim? Jedva smo i sami živjeli. Poslije procesa tvom mužu, Gastona su gotovo svi klijenti napustili. Morali smo promijeniti mjesto stanovanja. Te smo godine morali ponovo kupiti položaj… Čim sam uzmogla, pošla sam u Neuilly. Dojilja mi je ispričala što se dogodilo… Izgleda da je jednoga dana neka Ciganka, neka žena u dronjcima ušla u dvorište i zatražila dvoje djece tvrdeći da im je majka. A kad je dojilja htjela dozvati susjede, Ciganka ju je ranila velikim nožem… Morala sam platiti lijekove zbog one rane…
Hortenzija šmrcne i potraži rupčić u torbici. Anđelika je zinula od čuda. Suze što su zacrvenile Hortenzijine oči iznenadile su je više od činjenice da je Hortenzija pošla u Neuilly da potraži dojilju.
Meštrova žena je, čini se, postala svjesna neobičnosti svog držanja.
Vijest o nestanku svojih sinova, vidim, ti si primila ravnodušno kao drvo - prosikće. - To uopće na tebe nije djelovalo! Baš smo budale, Gaston i ja; godinama smo se živi žderali misleći na jadnog malog Florimonda kojega Cigani vuku po svijetu!
Glas joj se slomi na zadnjoj riječi.
Umiri se, Hortenzijo - promuca Anđelika u neprilici. - Ništa se djeci nije dogodilo. Žena koja je otišla po njih… ta žena sam ja bila.
Ti?
U prestravljenim Hortenzijinim očima Anđeliki se učini da vidi lik žene u dronjcima, naoružane oštrim nožem.
Dojilja je pretjerala: nisam bila u dronjcima i nisam joj se prijetila nožem. Bit će da sam nešto jače vikala, jer djeca su bila zaista u bijednom stanju. Da ih ja nisam odnijela, ti ih sigurno ne bi bila našla jer bi bili pomrli od gladi. Drugi put nastoj bolju dojilju pronaći…
Jasno, s tobom čovjek mora uvijek pred vidjeti „drugi put” - odgovori Hortenzija skočivši na noge sva izvan sebe. - Ti si beskrajno ravnodušna i drska, ti si… Zbogom.
U svom bijesu sruši stočić na kojemu je sjedila i ode.
Ostavši sama, Anđelika je dugo sjedila spojivši ruke u krilu i razmišljala. Mislila je kako ljudi i nisu zli kao što bi mogli biti.
Eto, Hortenzija, na primjer; obuzeta nevjerojatnim strahom, bez milosti ju je bacila iz kuće. Poslije tu istu Hortenziju grize savjest pri pomisli na malog Florimonda pretvorenog u Ciganče.
Veseli južnjak d'Andijos, kadar jedino da gubi na kartama i da se igra svojim čipkastim orukvicama, odjednom nameće rat kralju i kao zapovijednik bande četiri godine drži u pobuni čitavu jednu pokrajinu.
Princ de Conde koji spašava kraljevstvo, koji smišlja ubojstva i izdaje, da bi se zatim ponizio ne bi li ponovo zadobio kraljevu milost, bio je, u stvari običan čovjek, vrlo skroman, nesretan zbog sinovljevog ludila, bio je čovjek koji je za čitava života samo jednu ženu ljubio nježno i strasno.
Sutradan će Anđelika poslati Florimonda i Cantora k obitelji Fallot de Sance s darovima za rođake i tetku.

Jeste li ovdje? - javi se Ninon podigavši zastor. - Vidjela sam gospođu Fallot de Sance kad je otišla. Učinilo mi se da je dobrog zdravlja, ali loše volje. Niste joj, dakle, morali oderati kožu?
Pošto sam razmislila - blago odgovori Anflelika - uvjerila sam se da je okrutnije ako joj je ostavim nedirnutu.

* * *

Taj isti dan je mogao biti zabilježen bijelom kredom. Naime, te iste večeri gospođa Morens i princ de Conde odigrali su partiju hoke, koja je postala glavni predmet razgovora u modernim krugovima, nad kojom su se sablažnjavali bogomoljci, koja je oduševila razvratnike i zabavila čitav Pariz.
Partija je obično počinjala u trenutku kad bi sluge donijele svijeće. Mogla je trajati tri ili četiri sata, već prema sreći igrača. Poslije toga domaćica je pozivala goste na večeru, a onda se svatko vraćao svojoj kući.
Partija hoke počinje s neograničenim brojem igrača. Te večeri je počela s petnaestak. Igralo se u velike novce. Već poslije nekoliko dijeljenja otpala je polovica. Zbog toga je nešto popustio ritam.
Odjednom Anđelika, koja je bila rastresena i koja je mislila na Hortenziju, primijeti, prilično začuđena, da se smjelo nosi s princom de Condeom, markizom de Thiangesom i predsjednikom suda Jomersonom. Već od nekog je vremena ona
„dirigirala” igrom. Mladi vojvoda de Richemont, koji ju je obožavao, obilježavao je njezine tablice. Bacivši pogled na njih, ona se uvjeri da je već čitav mali imutak dobila.
Večeras vam ide kao nikad, gospođo - reče markiz de Thianges nacerivši se. - Već gotovo čitav sat držite banak i kao da niste raspoloženi da ga nekom drugom prepustite.
Još nisam vidio da neki igrač tako dugo drži banak! - izjavi vojvoda de Richemont vrlo uzbuđen. - Imajte na umu, gospođo, ovo: ako izgubite, morate
svakom od ove gospode platiti svotu koju sada dobivate. Još se uvijek možete zaustaviti, imate na to pravo.
Gospodin Jomerson stane vikati kako kibici moraju biti kuš, a ako ne budu htjeli, naredit će da se isprazni dvorana. Umirili su ga upozorivši ga da se ne nalazi u Palači pravde, već u kući gospođice Ninon de Lenclos. Svi su čekali na Anđelikinu odluku.
Nastavljam igru - napokon će ona.
I razdijeli karte. Predsjednik odahne. Mnogo bijaše izgubio te se nadao da će se sreća okrenuti i da će on stostruko naplatiti svoj gubitak. Nije toga još bilo da je jedan igrač tako dugo držao banak, kao ova gospođa. Ako se gospođa Morens ukopisti, kao što izgleda da joj je namjera, nema joj onda spasa. Utoliko bolje za sve druge! Samo se žena može ukopistiti na ovakav način. Na sreću, nije imala muža kojemu bi morala položiti račun, inače bi taj jadnik bio na brzinu dozvao svog upravitelja i naredio mu da pripremi sav raspoloživ novac.
Predsjedniku Jomersonu sreća očito nije bila sklona, i on je na svoju veliku žalost, morao napustiti igru.
Anđelika je još uvijek držala banak. Svi su se gosti gospođice Ninon de Lenclos okupili oko igrača. Oni koji su se spremali da odu nikako da se odluče, već su stajali na jednoj nozi i pružali vratove.
Zareda nekoliko neodlučnjh dijeljenja. Anđelika je, doduše, dobila ulog, ali nitko od igrača nije bio eliminiran. Najzad gospodin de Thianges izgubi i diže se brišući oznojeno lice. Strašne li večeri! Šta li će kazati njegova žena kad dozna da gospođi Morens, trgovkinji čokolade, moraju platiti svotu jednaku njihovu dvogodišnjem prihodu? Dakako, ako ona na kraju pobijedi! Ukoliko pak ne dobije, dugovi drugih igrača će pripasti njoj, dok će ona isplatiti princu Condeu svotu dvaput veću od one koju dobije. Čovjeka je hvatala vrtoglavica od tih misli. Ta je žena poludjela! Jurila je ravno u svoju propast! Nijedan se igrač, pa ni najluđi, ne bi usudio nastaviti igru.
Zaustavite se, ljubavi moja - šaputao je vojvoda na Anđelikino uho. - Ne možete stalno dobivati.
Anđelika je položila ruku na karte. Mali, glatki i tvrdi snop pržio joj je dlanove. Prodornim se pogledom netremice zagleda u princa de Condea. Pa ipak, igra nije zavisila od njega, već od sreće.
A ta sreća-sudbina joj je stajala sučelice. Dobila je lik princa de Condea, njegove plamene oči, njegov kukasti nos, njegove bijele zube mesoždera koji su blistali u njegovu osmijehu. Ali on više ne drži karte u rukama, već mali kovčežić u kojemu se sjaji bočica zelenog otrova.
Obavijali su ga muk i mrkina.
Odjednom muk prsne od kristalnog zvuka Anđelikina glasa.
Nastavljam igru!
Još jednom neodlučno dijeljenje. Vilarceaux pođe k prozoru. Pozivao je prolaznike da se popnu jer tako nevjerojatne partije nije bilo poslije znamenite partije u kojoj je njegov djed, igrajući s kraljem Henrikom IV, proigrao ženu i svoju pukovniju.
Svijet se natisnuo u salon. Čak su se i sluge popele na stolice da bi izdaleka pratile igru. Svijeće su se dimile. Nitko nije ni pomišljao da ih usekne.
U salonu je vladala zagušljiva vrućina.
Nastavljam igru - ponovi Anđelika.
Neodlučno.
Još tri neodlučna dijeljenja i bit ćemo svjedoci „izbora banka”!
Krajnjeg uloga hoke… Takav se slučaj do gađa svakih deset godina!
Svakih dvadeset godina, dragi moj!
Jednom u jednoj generaciji.
Sjetite se novčara Tortemera koji je od Montmorencyja zatražio grb.
A ovaj opet od njega sve njegovo brodovlje.
Tortemer je na kraju izgubio…
Nastavljate li, gospođo?
Nastavljam.
Gibanje među gledateljima. Umalo nisu prevrnuli stol i zgnječili dvojicu igrača.
Sto mu jada! - obrecnu se princ posegavši za svojim štapom. - Kunem vam se da ću vas sve dotući ukoliko nam ne date malo zraka. Natrag, kad vam kažem…!
Znoj orosi Anđelikino čelo. Posljedica vrućine. Nije uopće bila uzbuđena. Nije mislila ni na sinove ni na svoj trud i imovinu kojoj je prijetila velika opasnost.
U stvari, njoj se činilo da je sve onako kako i treba da bude. Godinama se borila protiv zle kobi upornošću krtice. Sad se konačno našla s njom licem u lice na svom terenu, u svojoj ludosti. Zgrabit će je za grlo, bodežem će je probosti. I ona je bila luda, opasna i nesvjesna kao i sama kob. Bile su jednake!
Neodlučno!
Salon zažagori, a potom odjekne od povika.
Izbor banka! Izbor banka!
Anđelika pričeka da se galama malko stiša da bi potom upitala, pametno kao školarka, šta zapravo znači taj „izbor banka”!
Svi stadoše objašnjavati u isti mah. Najzad vitez de Mere sjedne kraj njih i drhtavim joj glasom objasni stvar. Pri tom posljednjem dijeljenju banak je potpuno prazan. Brišu se prethodni dobici i dugovi.
Svaki igrač je stavljao u banak ono što je protivnik tražio da stavi, a ne ono što bi eventualno htio staviti. A ulog je morao biti ogroman. Navedoše primjere: novčar Tortemer, u prošlom vijeku, zatražio je od Montmorencvja njegove plemićke naslove, a Villarceauxov je djed pristao da, ukoliko izgubi, svom, protivniku prepusti ženu i pukovniju.
Mogu li se još uvijek povući? - upita Anđelika.
To je vaše neosporno pravo, gospođo.
Ukrutila se i zamislila. Oko nje muk kao u grobu. Već mnoge sate je Anđelika držala banak. Zar da je sreća napusti u posljednjem trenutku? Oči joj odjednom bljesnuše gotovo divljačkim sjajem. Ona se, međutim, osmjehne i reče:
Nastavljam!
Vitez de Mere proguta pljuvačku i doda:
Prilikom „izbora banka” treba kazati ove riječi: „Prihvaćam igru. Ako dobijem tražim…”
Anđelika blago sagne glavu i, smiješeći se još uvijek, ponovi:
Prihvaćam igru, monsinjore. Ako dobijem tražim da mi prepustite svoju palaču Beautreillis.
Gospođi Lamoignan se ote povik iznenađenja koji njezin muž priguši bijesno joj poklopivši usta.
Sve se oči okrenuše princu vječito gnjevnog pogleda. On podiže oholo čelo i osmjehne se:
Prihvaćam igru, gospođo. Ako dobijem tražim da mi budete ljubavnicom.
Sad se pak sve glave ponovo okrenuše Anđeliki koja je nastavila da se osmjehuje. Svjetlost se svijeća odražavala na njezinim poluotvorenim usnama. Laki znoj joj je ovlažio zlatastu put te joj se sjajila poput peteljke koju je zora orosila. Od umora plave vjeđe davale su njezinu licu izraz senzualnosti i prepuštanja.
Svi prisutni muškarci zadrhtaše čuvši prinčev zahtjev. Zavlada tišina, duboka i napetošću prožeta.
Vitez de Mere reče tihim glasom:
Još možete birati, gospođo. Ako odbijete: partija se vraća u prethodni položaj. Ako prihvatite: partija je ugovorena.
Anđelika rukom dohvati snop karata.
Partija je ugovorena, monsinjore.
Dobila je samo dečke, dame i sitne karte. Najlošije otkako je počela igra. Ipak, poslije nekoliko mijenjanja uspije sastaviti ne baš jaku figuru. Našla se pred dilemom: ili da otvori karte i tako riskira da karte princa de Condea budu jače od njezinih ili da uzimanjem novih karata pokuša sastaviti jaču figuru. U tom bi se
slučaju, princ koji možda u tom trenutku i nema bogzna kakve karte, mogao popraviti i položiti na stol prije nje figuru kraljeva i aseva.
Časak je oklijevala, a onda položila karte na stol. Nije se podigla velika buka, ali ni pucanj topa ne bi snažnije potresao prisutne. Očiju uprtih u svoje karte, princ se ni ne pomače.
Potom se naglo digne, položi karte na stol i duboko se nakloni:
Palača Beautreillis pripada od danas vama, gospođo.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:28 am







36.
RADOSTI I TUGE U PALAČI BEAUTREILLIS JOFFREYEVA SABLAST
Anđelika nije vjerovala svojim vlastitim očima. U običnoj igri karata najbezočnija, najbesmislenija sreća joj je vratila palaču Beautreillis.
Držeći za ruku svoje sinove ona je hodala uzduž i poprijeko raskošnim domom. Nije se usudila kazati im:
Ova je palača pripadala vašem ocu. Već je stalno ponavljala.
Ovo je vaše! Ovo je vaše!
Neumorno je promatrala bezbrojne divote: vesele boginje, anđelke i lišće, rešetke od kovanog željeza, zidove obložene drvom što je bilo moderno u to vrijeme i što je sasvim potisnulo teške tapiserije.
U polumraku stepeništa i hodnika u obilju je blistalo zlato, vijenci cvijeća čije je sitno svjetlucanje prekidala svjetlost sa svijećnjaka što su se kočili u rukama kipova postavljenih u određenim razmacima.
Princ de Conde nije ništa promijenio u toj palači njemu nimalo dragoj. Samo je poneki komad neamještaja uzeo. Ostalo je sve ostavio Anđeliki ponijevši se pri tom velikodušno kao pravi princ.
Dobar igrač, on se držao po strani pošto je predao ulog igre onoj koja ga je dobila. Možda je bio povrijeđen više no što bi bio priznao ravnodušnošću mlade žene. Njezine su oči promatrale samo palaču Beautreillis te se on sa sjetom u duši pitao nije li prijateljstvo što ga je ponekad, činilo mu se, nazirao u njezinim lijepim očima, bilo najobičniji manevar koristoljublja.
Princ se uz to bojao da odjek senzacionalne igre ne dopre do ušiju njegova veličanstva koje baš nije previše voljelo ekstravagantnosti oko kojih se uzvitlala prevelika prašina. Stoga odluči da se povuče u svoj dvorac u Chantillyju.
Anđelika se konačno našla licem u lice sa svojim zanosnim snovima. Ona se s neizrecivim užitkom bacila na to da ukrasi svoju palaču što je moguće ukusnije.
Pozvala je prvorazredne stolare, zlatare i tapetare. Kod gospodina Boullea naručila je nekoliko komada namještaja od gotovo providnog drva ukrašenog bjelokošću, kornjačevinom i pozlaćenom broncom. Svoj izrezbareni krevet, stolice i zidove svoje sobe prekrila je zelenobijelom svilom išaranom velikim cvjetovima svjetlonarančaste boje. U malom salonu, stol, okrugli stolić i drvo stolica dala je da se oboji lijepom modrom bojom. Pod u ove dvije prostorije bio je sav u intarzijama, a drvo je tog poda bilo prožeto ugodnim mirisom koji se hvatao ruha onih koji su po njemu hodali.
Ona pozove Gontrana da oslika tavanicu velikog salona.
Kupila je stotinu sitnica: kineskih figurica koje se stavljaju na pokućstvo, slika, rublja, posuđa kristalnog i zlatnog.
Pisaći je stol smatran rijetkošču talijanske škole, i bio je gotovo jedini komad starinskog namještaja u čitavoj palači. Bio je napravljen od ebanovine, a ukrašen rubinima raznih boja; ružičaste, tamno-crvene poput trešanja, svjetlo-crvene i ljubičaste.
Obuzeta groznicom kupovanja, kupila je malog jahaćeg konja za Florimonda na kojemu je on mogao juriti alejama parka koje bijaše ukrasila stablima naranči zasađenim u sanduke.
Cantor je dobio dva krupna psa ovčara, ozbiljna i nježna, koja je mogao upreći u malu kočijicu od pozlaćenog drva u kojoj se naokolo vozao.
Ona se sama povela za modom te godine te je kupila jedno od onih psetanaca duge dlake što su ih gospođe radi zabave držale. Florimond i Cantor, kojima su se svidjele velike i okrutne životinje, otvoreno su prezirali čupavog lajavka.
Na kraju, da bi upotpunila svoje ustoličenje u novom domu, ona odluči prirediti veliko primanje s plesom. Tom je zabavom gospođa Morens, trgovkinja čokolade u predgrađu Saint-Honore, željela steći položaj plemenite gospođe u gospodskoj četvrti Marais.
Razmišljajući o toj zabavi, sjetila se Audigera. Majordom će joj sjajno poslužiti. Anđelika ga već tri mjeseca nije vidjela. U zadnje vrijeme bijaše donekle zanemarila svoje poslove, ali na sreću mogla je trošiti jer su se dvije njezine lađe vratile iz Istočne Indije bez neprilika tako da se njezina zarada odjednom podvostručila.

* * *

Anđelika je znala da je vojvoda de Soissons pratio kralja na putu u Roussillon, te je pretpostavljala da je Audiger krenuo s njim na put. Ipak joj je bilo čudno da je njezin poslovni drug, uvijek brižan i pristojan, nije došao pozdraviti prije no što je napustio Pariz.
Za svaki slučaj, ona mu posla pisamce. Zanimalo ju je što je s njim, a uz to mu napisa kake bi bila sretna kad bi ga mogla vidjeti.
On se pojavi sutradan mračna i prijekorna izgleda.
Što mislite o mojoj palači? - upita ga Anđelika veselo mu prišavši. - Nije li jedna od najljepših palača u Parizu?
Pravo govoreći, ne mislim ništa - odgovori Audiger muklim glasom. Anđelike se njegov odgovor nije baš najugodnije dojmio.
Da se niste ponovo naljutili? Hajde, hajde, zar se ne radujete mojemu uspjehu?
Postoji razlika između uspjeha i uspjeha - odgovori majordom kruto. - Sagibam glavu pred plodovima rada i ljudske umiješnosti. Rečeno mi je da ste ovu palaču dobili igrajući na karte.
Točno.
A rečeno mi je uz to da je princ de Conde vaš partner u igri, zatražio kao ulog, da postanete njegovom ljubavnicom.
I to je točno.
A što biste bili učinili da ste izgubili?
Bila bih postala njegovom ljubavnicom, Audiger! Ta vi znate isto tako dobro kao i ja da je kartaški dug svetinja.
Okruglo majordomovo lice se zažari kao žerava i on duboko uzdahne. Anđelika brzo doda:
Ali ja nisam izgubila! I sad sam vlasnica ove veličanstvene građevine. A čini mi se da je ponekad i dobro malko koketiranja.
Sijete sjeme koketiranja, a žanjete rogove - primijeti na to Audiger još više se mrgodeći.
Vaše su primjedbe glupe, jadni moj prijatelju. Gledajte stvarnosti u lice. Ja nisam izgubila, a vi niste rogonja i to s prostog razloga što mi dvoje nismo vjenčani. Ne zaboravite to!
Kako da zaboravim! - tužio je on izmijenjenim glasom. - Ja se strašno izjedam misleći na to, Anđeliko.
Pruživši prema njoj ruke, doda:
Anđeliko, vjenčajmo se, preklinjem vas, vjenčajmo se dok nije kasno.
Dok nije kasno…? - ponovi ona iznenađena.
Stajala je na zadnjoj stepenici stubišta, na mjestu s kojega mu se obratila pošavši mu u susret.
Njezina ručica puna prstenja počivala je na ogradi od izrađenog kamena. Na sebi je imala kućnu haljinu od crnoga baršuna koji je neobično isticao njezinu tamnu put. Oko vrata je imala niz bisera.
U valovitoj kosi zlatnih preljeva, sijedi čuperak skvrčen poput srebrne ruže, predstavljao je još jedan dragulj, ganutljiv dragulj…
Njezin lik je bila živa slika i prilika mlade udovice suviše krhke da živi osamljena u velikoj polupustoj palači. Ali iz njezinih zelenih očiju nije zračila nemoć. Sporim pogledom obuhvati veličanstveno predvorje izrađeno u mozaiku, visoke prozore koji su gledali na dvorište, tavanicu s ukrasnim udubinama u kojima su se još uvijek vidjeli grbovi njezina muža jer ih je s one visine bilo teško skinuti.
Dok nije kasno? - ponovi tihim glasom kao da govori samoj sebi. - Oh! Zaista, ne nikako ne.
Osjećajući se kao da ga je tko izudarao po licu, Audiger odmjeri ponor koji ga je dijelio od nje. Jadnik nije shvaćao kakvim se to neumoljivim razvojem događaja skromna sluškinja u „Crvenoj krinci” pretvorila u veliku i oholu gospođu. Vidio je u njoj samo častoljubivu ženu.
U svojoj naivnoj dobroti majordom, dakako, nije mogao slutiti da se iza mlade i usamljene žene nadvio tragičan lik Joffreya de Peyraca; grofa tuluškog, ljubljenog supruga živog spaljenog na trgu Greve, lik čovjeka koji je i poslije svoje smrti ostao neosporan gospodar tog mjesta.
Budući da je dobro poznavao plemstvo, taj svijet oštrih zubi, njegovu iskonsku glupost, umišljenost čitave klase, on je bio uvjeren da će jadna djevojka naići na nepremostive zapreke te će se jednoga dana vratiti k njemu, zadihana, ponižena, ali živa i zdrava. Uostalom, nije li mu javila da ga želi vidjeti, nije li ga pozvala postavši konačno svjesna svoje ludosti i željna prijateljskog i razboritog savjeta koji joj je samo on mogao dati?
Pisali ste mi - reče on nadom ispunjen - da me želite vidjeti.
Pa da! Audiger - poviče Anđelika radosna što je razgovor krenuo dragim tokom.
Zamislite, htjela bih prirediti veliko primanje pa bih željela da vi pripremite stol i upravljate poslugom.
On se zacrveni kao rak. Ona primijeti svoju pogrešku te je htjede ispraviti.
Nije li više nego prirodno da se vama obratim? Vi ste najbolji majordom kojega poznam. Nitko ne zna tako lijepo složiti ubruse; nitko im ne zna dati neobičan i novi oblik…
Na Audigerovim su se obrazima izmijenile sve boje duge. Spopadala ga je želja da je u isto vrijeme i vrijeđa, i premlati na mrtvo ime, da ode bez riječi, da joj posluži i da svrši sa sobom. S gorčinom je mislio kako su samo žene kadre izvrći čovjeka smijehu, ma kako se on postavio.
Od svih tih mogućnosti pribjegao je najdostojnijoj.
Žao mi je, ali ne računajte na mene - reče slomljenim glasom. Duboko joj se pokloni i ode.

* * *

Morala se pomiriti s tim. Uza sve to svečanost što ju je gospođa Morens priredila u svojoj palači Beautreillis doživjela je veliki uspjeh.
Osobe s najvišim naslovima u Parizu nisu se libile da se odazovu njezinu pozivu. Gospođa Morens je plesala s Filipom du Plessis-Belliiere koji je bio odjeven u odijelo od modrog atlasa. Anđelikina haljina od modrog baršuna obrubljena zlatnim porubom, divno se slagala s odijelom njezina druga. Tvorili su najljepši par te večeri. Anđelika se iznenadila videći da je njegovo hladno lice ozario smiješak dok ju je, držeći u zraku njezinu ruku, vodio u plesu preko prostranog salona.
Danas niste više "Barunica tužne haljine" - reče.
Ona je ljubomorno nosila u svom pamćenju tu izreku kao bezmjernu i vrlo rijetku dragocjenost. Tajna njezina porijekla vezala ih je kao sukrivce. On se sjećao male i sive curice čija je ruka drhtala u ruci lijepoga rođaka.
„Kako sam bila luda!” mislila je Anđelika smješkajući se uspomenama svog djetinjstva.
Poslije te svečanosti, nju je pritisla tuga kao čemer gorka. Naprosto ju je gnječila samoća njezina kneževskog prebivališta… Palača Beautreillis je za nju predstavljala mnogo toga: prebivalište prožeto bezbrojnim uspomenama iako u njemu nikad prebivala nije.
„Uspomenama na ono što je trebalo biti!” mislila je.
Anđelika je za blagih proljetnih večeri znala čitave sate prosjediti ispred vatre kamina ili ispred prozora. Nije više bila poduzetna kao prije. Kinjio ju je osjećaj nelagodnosti kojemu nije znala uzroka. Njezino mlado tijelo bilo je samo, ali su joj zato srce i duh bili ispunjeni jednim priviđenjem.
Događalo joj se da bi iznenada skočila iz kreveta i, držeći u ruci svijećnjak, odlazila k vratima i vrebala, u mraku galerije, ni sama nije znala što.
Da nije tko dolazio…? Nije… Muk, samo muk. Djeca su spavala u svojim odajama pod paskom vjernih služavki. Ona im je vratila očevu kuću.
Anđelika je lijegala u svoj veličanstveni krevet. Bilo je hladno. Dodirivala je svoje glatko i čvrsto tijelo, milovala ga osjećajući neku vrst sjete u duši. Nijedan živi čovjek nije mogao udovoljiti njezinoj želji. Bila je sama i sama će biti čitava života!
Onaj dio četvrti Marais gdje se nalazila palača Beautreillis bio je pun srednjovjekovnih ostataka, jer tu je bila palača Saint Pol koja je pod Karlom VI i Karlom VII bila omiljelim prebivalištem kralja. U toj palači koju su podigli kralj i njegovi prinčevi nalazili su se brojni apartmani koje su povezivale galerije, odijeljene jedne od drugih dvorištima i vrtovima u kojima su se nalazili golubarnici, razne životinje, tereni za igru i turnire. Prvi velikaši kraljevstva gradili su svoje palače u neposrednoj blizini kraljevog dvora. Te prilično lijepe građevine sa starinskim zabatima i načičkane oštrim tornjićima, kao što su bile palača Sens ili Reims, izmiješale su se sa novogradnjama. Posvuda su se vidjeli srednjovjekovni zidovi, izmučeni i krivi kao plamen na vjetru, posvuda su prkosili vremenu i lijepim pročeljima kojih su tvorci bili Mansart ili Perrault.
Anđelika je u dnu svojega vrta posjedovala starinski bunar kojega je kamena ograda bila sva izrađena kao da je bila djelo kakva zlatara. Pošto bi se čovjek popeo uza tri stepenice što su ga okruživale, mogao je sjesti na njegov rub i do mile volje maštati, pod strehom od kovanog željeza milujući prstom kamene daždevnjake ili čkalj što se uhvatio kamena.
Jedne večeri dok je šetala za puna mjeseca i po toplom zraku, Anđelika zateče pored bunara starca sijede kose koji je zaimao vodu. Prepoznala je slugu koji je raznosio drva po sobama i koji je vodio brigu o svijećama. Dobila ga je od princa de Condea zajedno s palačom. Bio je to onaj isti starac za kojega princ reče da je bio u službi nekadašnjeg gospodara.
Potaknuta radoznalošću, pođe prema zdencu. Rijetko je kada razgovarala sa starcem. Svi su ga nazivali „djedom”. Ona ga upita kako se zove.
Pascalou Arrengen, gospođo.
Po imenu se tvome odmah zna odakle si. Ti si Gaskonjac ili Bearnežanin, nije li tako?
Ja sam iz Bayonne. Baskijac sam, ako ćemo pravo.
Ona jezikom ovlaži usne pitajući se da li da ga pita još štogod.
Starac je skinuo vedro sa zdenca. Voda je prsnula po kamenoj ogradi i zablistala na mjesečini.
Je li istina da je čovjek koji je sagradio ovu palaču bio odozdo, iz Languedoca?
Istina je… Bio je iz Toulouse.
Kako se zvao?
Htjela je čuti njegovo ime, čuti da je još živ u sjećanju ovog jadnog starca koji ga je poznavao i možda volio. Ali starac se brzo prekriži i prestrašeno se ogleda oko sebe.
Psssst. Ne smije se spominjati njegovo ime. On je proklet! Anđeliki se stegne srce.
Istina je, znači? - upita ona kao da tobože ništa ne zna. - Priča se da je spaljen kao vještac…
Priča se.
Starac ju je pozorno promatrao. Njegove plave oči kao da su je ispitivale, izgledalo je kao da se premišlja bi li joj se povjerio ili ne.
Odjednom se osmjehne, a bore mu se prevuku sitnim lukavstvom.
Priča se… ali to nije istina.
Zašto?
Nekog drugog, već mrtvog čovjeka, spališe na trgu Greve. Srce je sada u Anđelikinim grudima tuklo kao bubanj.
Kako znaš?
Znam jer sam ga vidio.
Koga?
Njega… prokletog grofa.
Vidio si, ga? Gdje?
Ovdje… jedne noći… u unutarnjoj galeriji... Vidio sam ga…
Anđelika uzdahne i umorno sklopi oči. Bilo bi ludo tražiti nadu u naklapanju jadnog sluge koji je samo vidio neko priviđenje! Imao je pravo Desgrez da ne treba nikada govoriti o „njemu”, nikad misliti na „nj”.
Ali stari se Pascalou raspričao.
Bilo je to jedne noći, nekoliko dana poslije lomače. Spavao sam u konjušnici, u dvorištu. Bio sam sam jer je čak i vratar napustio palaču. Ja sam, međutim ostao. A kamo da i odem? Čuo sam šum u gornjoj galeriji i prepoznao njegov korak.
Nečujni mu smijeh razvuče bezuba usta.
Kako da ne prepozriam njegov korak…? Korak Velikog šepavca Languedoca…? Upalio sam fenjer i ušao. Korak je odjekivao ispred mene, ali nisam nikoga vidio jer galerija je na tom mjestu tvorila ugao. Ali kad sam stigao do ugla, opazio sam ga. Naslonio se na vrata kapelice i okrenuo se prema meni…
Anđeliku podiđoše srsi.
Jesi li ga prepoznao?
Prepoznao sam ga kao što pas prepozna svoga gospodara, ali mu nisam vidio lica. Nosio je krinku… Krinku od crnog čelika… Odjednom je nestao u zidu i više ga nisam vidio.
Oh! Odlazi! - zapišta Anđelika. - Umrijet ću od straha!
Starac je začuđeno pogleda, podlakticom prođe ispod nosa, uze vedro i ponizno se udalji.
Anđelika se vratila u svoju sobu obuzeta neopisivim strahom. Sad zna zašto je među zidovima svoga doma osjećala čas silnu radost čas crnu bol. Zato što je njime lutala avet Joffreya de Peyraca. Joffrey de Peyrac… sablast…! Oh, tužne li sudbine za nj koji je bio sam život, koji je obožavao život u svim njegovim oblicima i čije tijelo kao da je bilo stvoreno za puteni užitak!
Spusti glavu u dlanove i učini joj se da će zaplakati.
Tada u gluhoj noći odjekne pjesma, pjesma nebeska i slatka, slična pjesmi anđela nad pustim poljima u božičnoj noći.
Anđelika je u prvi mah mislila da sanja. Ali primakavši se hodniku, jasno je razabrala raspjevani djetinji glas.
Dohvativši svijećnjak uputi se prema sobi svojih sinova.
Polako podiže zastor i kao ukopana stane, zadivljena prizorom što su ga njezine oči vidjele.
Žižak je blago osvjetljavao dječju spavaonicu. Stojeći na velikom krevetu, Cantor je, u bijeloj košuljici, prekriživši pune ručice na trbuhu i uprijevši oči u nebo,
pjevao, sličan nebeskom anđelu. Glas mu je bio izvanredno čist, ali njegov je djetinji izgovor na ganutljiv način iskrivljavao riječi:
Na tan Bozica Rotio se Isus Rotio se u stalici
Na sustavoj slamici Rotio se u kutu
Na sijenu …
Odupirući se laktovima o jastuk Florimond ga je očito s užitkom slušao.
Sveti Josip sa svojim sesirom napravio mu je kolijevku…
Lagani šum odjednom trgne Anđeliku. Kraj sebe primijeti Barbu koja je rupcem brisala suze ganuća.
Gospođa nije znala da naše zlato tako lijepo pjeva? - šapatom joj se obrati služavka. - Htjela sam vas time iznenaditi, ali on je svojeglav i nikome neće da pjeva, samo Florimondu.
Bol je ponovo ustupila mjesto radosti u Anđelikinu srcu.
Bog je dao dušu trubadura Cantorovu tijelu. Divno je pjevao. Joffrey de Peyrac nije bio mrtav, već je živio u svojim sinovima. Jedan mu je bio sličan licem, a drugi glasom…
Već je pomišljala na to kako će Cantoru uzeti za učitelja gospodina Lullija, kraljeva glazbenika.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:30 am




37.
TAJNE I OTROVI U ČETVRTI MARAIS

Tako je Anđelika organizirala svoj život u lijepoj četvrti, gdje se susretala krema pariškog društva. Gradile su se tu mnoge kuće, visoke i svijetle i malko nagnutih pročelja. Vrtovi i dvorišta palača preko noći podignutih tvorili su otoke zelenila u kojima su se miješali mirisi naranača i konjušnica.
Gospođa Morens je posjedovala dvije kočije, šest konja, dva konjušara, četiri lakeja. Osim toga, u svojoj je službi imala dva sobara, jednog kuhara, jednog pisara, nekoliko sobarica i čitavu četu sluškinja i slugu.
Ona je mogla svojoj osobi dati još veći sjaj i još jače naglasiti svoju pripadnost četvrti Marais da je odlazila u crkvu s jednim lakejem koji bi nosio jastučić, te jednim koji bi pridržavao njezin dugi skut i još jednim koji bi nosio torbicu u kojoj se držao molitvenik.
Ali Anđelika je rijetko odlazila u crkvu, ili bolje reći, nikada. Njoj je zaista to bilo žao jer je to išlo na uštrb njezina ugleda i dobroga glasa. Ali kuća Božja je za nju bila mjesto mučenja. Sjetila bi se da je ubila jednog čovjeka, da je živjela razuzdanim životom. Osim toga, nije mogla da zaboravi lomaču na trgu Greve, ni podignutog križa fratra Bechera…
Crkva je u njoj izazivala fizičko gađenje, te bi izlazila napolje, na trg gdje su prosjaci, sklupčani po stepenicama, jadikovkama dočekavali prolaznike…
Morala je, dakle, odustati od toga da prati prijateljice na službu božju, čemu su se neobično čudili oni koji su je poznavali.
Gospođa Scarron je potajno pokušavala da je privede pobožnosti. Činilo joj se da će Anđelika prije pasti žrtvom njezinih nastojanja od čarobne Ninon čije je slobodoumlje vuklo porijeklo od grčkih mislilaca, a očitovalo se u njezinom sablažnjivom životu.
Anđelika je često viđala udovicu bilo na ozbiljnim primanjima u palači d'Aumontovih, bilo na raskošnijim primanjima u kući de Montespanovih. Na povratku Francoisa joj se uvijek nudila za pratnju.
Vraćale su se pješice, u prijateljsku razgovoru, jer su obje iz doba siromaštva sačuvale običaj da ulicama hodaju pješice. Nije li ih prošlost bremenita bijedom, prošlost kad su se bojažljivo stiskale uz ognjište stare Cordeau, tako duboko vezala?
Anđelika se bojala gospođe Scarron i u isto je vrijeme voljela zato što joj je mogla povjeravati svoje brige i misli. Svojim milozvučnim glasom, svojim razumijevanjem i iskrenim zanimanjem za ono što joj se priča, ona je zatvorenim dušama ulijevala želju da se otvore, a Anđelika se uvijek bojala da joj ne promakne koja neoprezna riječ. Što se pak gospođe Scarron tiče, ona se sjećala da je rođena u jednom zatvoru, da je u svojoj petnaestoj godini, u La Rochelleu, odlazila jezuitima po tanjur juhe i da se poslije, u kući njezine tete de Navailles, s njom postupalo jedva nešto bolje nego sa sluškinjama, što jasno dokazuje činjenica da je na putu morala jahati na mazgi dok je njezina sestrična putovala u nosiljci.
Ni jedna ni druga nisu pričale o svojoj nekadašnjoj bijedi, mada su osjećale da ih je bijeda, isprepletena s bezbroj drugih nevolja, zbližavala. S tog su se razloga vrlo rado viđale.
Još jednoj prijateljici je Anđelika stalno odlazila: čarobnoj markizi de Sevigne.
I ova se, kao i gospođa Scarron, držala podalje od ljubavi, zbog koje je dugo vremena mnogo patila; ali dok je Francoisa ljubav zamijenila sa tajnom i neizmjernom ambicijom, gospođa de Sevigne je, po svom vlastitom priznanju,
„svoje srce ispunila prijateljstvom”. Bio je pravi užitak provesti nekoliko sati s njom, a još veći primati njezina pisma, duhovita i vrlo zanimljiva.
Anđelika je odlazila u njezinu kuću da bi je slušala kako priča o Versaillesu, kamo je markiza odlazila ponekad na izričitu kraljevu želju, jer se ovome sviđalo njezino društvo. Ona je zanosno i zorno pripovijedala o zabavama što su se u Versaillesu priređivale: trčanje s kolutima, plesovi, komedije, vatrometi, šetnje, a kad bi u Anđelikinim očima opazila isuviše veliku tugu, primijetila bi:
Ne očajavajte, draga. Versailles je mjesto gdje kraljuje nered; metež je na tim zabavama takav da su dvorani poput stršljena bijesni; kralj se uopće ne obazire na njih. Gospoda de Guise i d'Elbeuf nisu preksinoć mogli nigdje naći kutka da se skrase te su morali u konjušnici prespavati.
Anđelika je bila uvjerena da su gospoda de Guise i d'Elbeuf radije i u konjušnici spavali nego da ih se isključi sa zabava u Versaillesu; i imala je pravo. Taj kraljevski dvorac o kojemu su svi govorili i koji ona nije željela vidjeti prije no što se u njemu uzmogne pojaviti u svoj svojoj slavi, postao je u njezinim očima privlačan i čaroban kao kakva opsjena, postao je jedini i nevjerojatni cilj njezine ambicije. Dospjeti u Versailles! Ali da li je za trgovkinju čokolade, pa bila i najbogatija u Parizu, moglo biti mjesta na dvoru Kralja Sunca?
Bila je uvjerena da će i do toga jednoga dana doći. Nije li joj sve polazilo za rukom?
Luj XIV je ogromne svote trošio na uljepšavanje Versaillesa.
Zaokupljen je ljepotom svoje palače, kao lijepa žena svojim licem - govorila je gospoda de Sevigne.
Kad je kraljica majka umrla od raka, kralj, koji se onesvijestio pored njezina uzglavlja, pobježe u Versailles, gdje je ostao tri dana lutajući alejama lipa, šumarcima šimšira obrezanim u obliku kružnice, i među mnoštvom mramornih bogova i boginja. Versailles je djelovao kao balzam na njegovu tugu. On se tu mogao do mile volje isplakati, dočarati uzvišen lik te majke koja je od njega napravila kralja. Vidio ju je ponovo u crnoj haljini koju su oživljavali podbradnici i čipke, s prekrasnim nizom bisera koji joj je sezao sve do koljena, veličanstvenim križem od dijamanata, vidio je njezine izvanredno lijepe sitne ruke. Zadržavao se u odajama gdje ga je primala i koje su bile ukrašene stvarčicama dragim njezinu
srcu: rukovetima jasmina velikim kao grmovi i kineskim stvarčicama izrađenim u filigranu srebrnom i zlatnom. U Versaillesu bar njoj nije zadavao jada!
U to isto vrijeme gospođa de Montespan je također izgubila majku. Zbog te korote, kojoj se uz to pridružila dvorska, ta luda žena se nešto više zadržavala kod kuće. Sad je često navraćala Anđeliki, bježeći od vjerovnika i neugodnosti vlastitog doma. Potajna je muka nagrizala njezinu urođenu veselost. Pričala je Anđeliki o svojem djetinjstvu. Otac joj je bio razvratnik, a majka bogomoljka. Dok je majka po čitav bogovetni dan provodila u crkvi, otac je orgijao te se gotovo nikad ni viđali nisu. Svi su se u čudu pitali kako su samo uspjeli djecu na svijet donijeti. Athenaida je pričala i o dvoru, ali nekako suzdržljivo, i s neprikrivenim nestrpljenjem: kraljica je bila glupa, a La Valliere slaboumna nesretnica. Kad li će je kraj već jednom odbaciti? Bilo je napretek odlučnih žena koje će rado zauzeti njezino mjesto… Pričalo se da su gospođe de Roure i de Soissons navraćale k La Voisinovoj po otrov kojim su smišljale otrovati gospođicu La Valliere.
Mnogo se govorilo o otrovima u Parizu. Uza sve to nitko više nije u četvrti Marais, osim nekoliko vrlo starih gospođa, tražio da mu se za vrijeme obroka donese mali ormarić u kojemu su se nalazile čaše pune okamenjenih zubi i rogova jednoroga, te neka vrst slanika od zlata ili srebra u kojemu su bili pohranjeni zmijski jezici. Sve su to bila zaštitna sredstva protiv otrova.
Nove su se generacije s prezirom odnosile prema tim sredstvima. Međutim, mnoge su osobe umirale tajanstvenom smrću, a liječnici su pronašli da im je utrobu uništila nekakva razorna vatra. Netko im je, po svoj prilici, servirao, upotrebit ćemo izraz policajca Desgreza, „pucanj pištolja u juhi”.
U Anđelikinu je susjedstvu živjela markiza de Brinvilliers, i to u Ulici Karla V. Sasvim slučajno je Anđelika dospjela pred tu ženu koju je Anđelika u vrijeme dok je pripadala Calembredaineovoj bandi, napala blizu kule Nesle.
Gospođa de Brinvilliers je nije prepoznala, bar se tome Anđelika nadala. Uza sve to Anđelika se vrlo nelagodno, osjećala za vrijeme posjete jer joj je stalno pred očima bila zlatna narukvica koju je čuvala kao uspomenu u jednom kovčežiću zajedno s bodežom Rodogonea Egipćanina.
Gospođa Morens je pošla u kuću kćerke zapovjednika policije, gospodina d'Aubraysa, da bi je zamolila za jednu uslugu.. Gospodin d'Aubrays je nedavno umro, ali na položaju šefa policije naslijedio ga je njegov sin, te se Anđelika nadala da će se gospođa de Brinvilliers zauzeti kod svoga brata da bi pustio iz zatvora jednog bijednika, zatvorenog zbog prosjačenja. Anđelika je tog bijednika upoznala u vrijeme svog boravka u kuli Nesle i sad ga je htjela uzeti u svoju službu.
Bijednik o kojemu je riječ zvao se Brzonogi.

* * *

Jednoga dana dok je u kočiji prolazila trgom Pilori, Anđelika opazi na kotaču dugoljasto i tužno lice. Bio je Brzonogi.
Krv joj uskipi jer je Brzonogi bio bezazlen i nevin čovjek koji je obolio i pao u bijedu jer ga je njegovo zanimanje sasvim iscrpilo, naime, on je bio teklić. Dok je živjela u kuli Nesle ona nikad nije primijetila da je Brzonogi što ukrao. Ponekad se odavao prošnji, a Calembredaine je smatrao da je pošteno što ga pušta da živi u njegovoj bandi ne tražeći od njega ništa zauzvrat.
Anđelika naredi kočijašu da zaustavi i skoči na zemlju. Ne obazirući se na dangube, ona se obrati osuđenome:
Brzonogi, prijatelju, što ćeš ti tu gore?
Ah, to si ti Markizo anđela? - odgovori nesretnik. - A otkud bih ja znao što ću ovdje? Panduri su me uhvatili i doveli u ovaj njihov zvonik. A zašto, tko bi to znao.
Strpi se malo, vratit ću se da te oslobodim.
Da ne bi gubila vrijeme na uzaludne predstavke i molbe. Anđelika odjuri ravno gospodinu d'Aubraysu. Postigla je da su mladića brzo preslušali, a sutradan je
potpisana otpusnica iz zatvora. Gospođa de Brinvilliers pozove Anđeliku na svoje primanje gdje će upoznati mnoge vrlo simpatične ličnosti, među njima i viteza de Saint-Croixa. Svima je bilo poznato da je spomenuti gospodin bio ljubavnik spomenute gospođe…
Obukavši Brzonogog u vrlo lijepu livreju, Anđelika ga imenuje za Florimondova i Cantorova sobara. Nije on bio sposoban za teški rad, ali je zato bio ljubazan i dobar i znao je djecu zabavljati pričajući im lijepe priče. Nitko od njega nije više ni tražio…
Nije on bio jedini preživjeli iz kule Nesle kojega je Anđelika primila u svoju palaču Beautreillis.
Ostali, nepopravljivi prosjaci, šepavci i protuhe, brzo su nagrnuli u ulicu gdje ih je tri puta tjedno čekala topla juha, kruh i odjeća. Ovaj put Anđelika nije tražila od Drvoguza da je oslobodi svojih prosjaka. Primanje prosjaka smatrala je sada svojom dužnošću, dužnošću velike gospođe, te ih je željela sve pogostiti.
Dok joj je poznanstvo s Audigerom počelo bivati mrsko jer ju je podsjećalo na njezin bijedan položaj sluškinje, siromahe je osjećala kao svoju braću te se nije libila da s njima razgovara šatrovačkim jezikom. Prosjaci su se tada grohotom smijali a ona je dobro poznavala njihov grozni smijeh…
Oh! Da li je mogla zaboraviti smijanje prosjaka u podzemnim rupetinama zaspaloga grada…!?
Da li je mogla zaboraviti kulu Nesle, miris gulaša što se kuha u loncu, starice što glođu kosti krepanih štakora što im ih je prodao Španjolac, jezoviti ples bračnog para Urlikalo, pjesmu stare Urlikalice, cerekanje, dernjavu, hropce…?
Ne, to nije mogla zaboraviti.
Otvarala im je vrata svoje palače. Za hladnih zimskih jutara, jutara prožetih snježnom tišinom za kojih se smrdljivi dah prosjaka zgušnjavao u guste oblake, ona je vidjela kako idu prema njoj kao divlje zvijeri.
Siromasi su strašni - govorio je gospodin Vincent.
Jest, bili su strašni. Ali ona je dobro znala kako je tjeskoba i opakost ljudska ujedala, ujedala za samo srce! I nju bijaše povukla za sobom smrdljiva bujica!
Stari i topli glas koji je tom stoljeću pobudio osjećaj milosrđa, glas gospodina Vincenta, nalazio je u njoj odjeka.
„Siromasi… koji ne znaju gdje da se sklone ni što da rade, koji plutaju u osamljenosti svoje bijede i kojih je svakim danom sve više… jao… moje su breme i moja bol!”
Klečeći na podu, Anđelika im je prala noge, liječila im i povijala rane. Jedino su oni, osim njezina dva sina, mogli oživljeti osjećaj ljubavi u njezinu otvrdlom srcu. Nešto poslije one nezgode s Brzonogim, ona primijeti Crnog Kruha. Starac se ne bijaše u međuvremenu baš nimalo izmijenio. Još uvijek je bio sav omotan školjkama i krunicama lažnog hodočasnika. Dok mu je jednoga dana stavljala mast na čir što mu je izjedao ranu, on reče:
Sestrice, dpšao sam da te upozorim. Ako ti je do života stalo ne smiješ više primati izvjesnu osobu.
Što to govoriš, Crni Kruše? Što sam to učinila?
Ti ništa. Ali ona druga.
Koja druga?
Prijateljica što se oko tebe svija i ulaguje ti se ima tome tjedan dana. Eto čak sam i danas vidio da je izišla iz tvoje kuće.
Anđelika se sjeti da joj je gospođa de Brinvilliers toga dana došla u posjetu.
Sitna gospođa u ogrtaču grimizne boje?
Ne znam da li je njezin ogrtač grimizne boje, ali tu sitnu gospođu poznam dosta dobro i mogu ti kazati da je se čuvaš kao samog vraga.
Ali, što to govoriš, Crni Kruše? Ta to je gospođa de Brinvilliers, sestra šefa policije!
Može biti. Ali ja ti kažem da je se čuvaš!
Ali odakle je ti poznaš?
To ti je čitava priča. Jednoga je dana bilo vraški hladno i ja sam zadrijemao pred crkvom svete Opportune, a probudio sam se u Općoj bolnici, umotan u pokrivač, na strunjači, oko mene zastori, a na glavi mi kapica privezana… Moje stare kosti nisu nikad bile u tako toplom ležaju. Ali noge mi bijahu otkazale poslušnost… Ostao sam u bolnici… Silom, dakako! Vaša nas je prijateljica posjećivala. Donosila je kolača, pršuta… Nema šta, duša od žene! Samo što su svi bolesnici koji su jeli ono što je ona donosila crkavali kao muhe. U mene je dobar vid. Nije potrebno da me netko upozori. A kad je jednoga dana prišla mom krevetu i rekla mi rastapajući se od dobrote. „Evo, donijela sam ti kolača, jadni moj starče”, ja sam joj odgovorio „Nije me još spopala želja da vidim lice Svevišnjega, to jest ne želim još umrijeti!” Kako li me je samo pogledala! U očima joj je buknuo pakleni oganj. Stoga ti i kažem. Markizo anđela, budi oprezna i ne druži se s tom ženom.
Ali šta tebi ne pada na pamet, Crni Kruše!
Meni pada na pamet…! Meni pada na pamet…! Ja vjerujem u ono što vidim. Osim toga, poznam jednog slugu koji se zove La Chaussee. Služi kod gospodina Saint-Croixa, ljubavnika te iste de Brinvilliers. Taj mi je La Chaussee pričao čudne stvari.
Anđelika se zamisli. Za ime Saint-Groixa je ona čula u kući staroga Glazera, u koju je s Calembredaineovom bandom upala radi pljačke. U kući je tada otkrila arsen. A nije li joj možda Desgrez kazao: „Zločince danas ne treba tražiti po ulicama, već na drugim mjestima… možda u salonima…!”
Prođu je ježuri. Lijepa i mirna četvrt Marais! Koliki li se zločini skrivaju iza velikih ulaznih vrata palača nad kojima se koče kameni grbovi! Nigdje mira na tom svijetu…
U redu, Crni Kruše. Neću više posjećivati onu gospođu. Hvala ti što si me upozorio.
Ode i vrati se s bocom vina i komadom slanine.
Tvoja prosjačka torba nije previše teška, moj dobri Crni Kruše.
Starac se zagleda u bijeli snijeg na ulici, tom svom jedinom prebivalištu. Namigne joj i dobaci:
Prosjaci su jadni i nesretni ljudi Njima sreću samo budućnost nudi
Odmah poslije starca sa školjkama, stiže k njoj policajac dugoga nosa. Anđelika je posljednjih godina rijetko viđala Desgreza, a kad bi se sreli, osjećala se nelagodno. Uza sve to što je on bio vrlo ljubazan, ona nije mogla zaboraviti grubo i ujedno, pohotno ispitivanje kojemu je on bijaše podvrgao. Pred njim se osjećala nekako slabija te ga se od onoga dana ponešto i pribojavala.
Kad su je obavijestili o njegovu posjetu, ona se namrgodi i mrzovoljno siđe. Uvela ga je u salončić gdje je obično primala pisare i dobavljače.
Reklo bi se da niste zadovoljni, gospođo - veselo je dočeka Desgrez. - Možda zato što mene vidite? A eto, ja došao da vam čestitam na divnom domu u koji ste se spretno smjestili. Samo Bog zna kako vam je to pošlo za rukom!
Bog to možda ne zna - odgovori Anđelika - ali sam zato sigurna da vi to vrlo dobro znate. Ne budite licemjerni, gospodine policajče, već mi otvoreno recite razlog kojemu imam da zahvalim za čast što ste došli da me vidite.
Uvijek odrešita u odgovoru, kako vidim. U redu! Prijeđimo na stvar. Čini mi se da ste sa svojom susjedom, dražesnom gospođom Brinvilliers, u vrlo prijateljskim odnosima. Ne biste li me kojom prilikom mogli upoznati s njom?
Zašto baš ja? Vi ste policajac, te biste se u tom svojstvu vrlo lako mogli uvući u njezino društvo.
Vrlo točno, samo što ja ne želim da joj se predstavim u tom svojstvu. Zašto, na primjer, ne bih bio mladi plemić, vaš prijatelj, očaran njezinim lijepim očima i koji izgara od želje da joj udvara?
Zašto - ponovi Anđelika kršeći tjeskobno ruke a da ni sama nije znala zašto to radi - zašto baš od mene to tražite?
Vi znate mnoge stvari, draga, i mogli biste mi biti od koristi.
Ja vam ne želim biti od koristi! - prasne ona. - Neću da vas uvedem u salone da biste vi u njima mogli obavljati svoje prljave poslove „grubijana”. Ne želim posjećivati onu ženu… Ne želim imati nikakve veze ni sa kim od vas… sa svim tim strahotama. Pustite me na miru…!
Drhtala je čitavim tijelom. Mladić je u čudu pogleda.
Što vam bi? Časna riječ, vama su sasvim popustili živci. Vidio sam vas već i očajnu i prestrašenu, ali nikad u ovoj mjeri, i uz to bez razloga. Visoko ste se popeli, mislim. Ovdje mirno živite, u zavjetrini.
Ne, nisam ni u kakvoj zavjetrini, jer vi još uvijek dolazite… jer se vi uvijek vraćate! Došli ste da me ucjenjujete mojom jadnom prošlošću, da bih priznala… ne znam ni sama što. Ne znam ništa, neću da išta znam, neću da išta čujem, neću da išta vidim… Ta vi bar vrlo dobro znate da sam upropastila svoj život zato što sam se umiješala u tuđe spletke…! Preda mnom je još dugi put, a ako drhtim, to je zato što se bojim, svih se vas bojim, da me još jednom ne upropastite… Pustite me na miru, zaboravite da postojim! Preklinjem vas, Desgrez!
On ju je zamišljen slušao. Anđeliki se učini da negdje u dubini njegovih smeđih očiju vidi neuobičajen izraz, sjetan pogled premlaćenog psa. Desgrez ispruži ruku kao da ju je htio pogladiti po licu, ali se predomisli i spusti ruku.
Imate pravo - reče uzdahnuvši - mnogo smo vam jada zadali. Nećemo vas više mučiti, dušo draga.
Ode. Ona ga više nije vidjela.
I njoj je bilo teško mada to nije htjela priznati, ali je s olakšanjem odahnula kad je otišao.
Nije više htjela da zna za svoju prošlost koju je počela skidati sa sebe kao prljavo ruho.
Markiza de Brinvilliers je mogla potamariiti svu svoju obitelj, Anđeliki se fućkalo. Ali policajcu nije željela pomoći da je raskrinka.
Imala je ona drugih briga. Htjela je u Versailles.
Ali posljednji metri u njezinu uspinjanju prema tom cilju bili su i najmučniji. Gubila je dah. Osjećala je da joj prije no što stigne do cilja valja zapodjenuti posljednju bitku, najtežu, najoštriju od svih…
Dobila je vrlo važan bod kad ju je slučaj ponovo stavio u vezi s njezinim bratom, jezuitom Raymondom de Sanceom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:30 am





38.
RAYMOND SAVJETUJE ANĐELIKI DA OČARA FILIPA DU PLESSISA

Jedne večeri, već je bilo prilično kasno, dok je Anđelika sušila pismo za svoju dragu prijateljicu Ninon de Lenclos, sluga je obavijesti da je jedan klerik glave obrijane na tjemenu želi odmah vidjeti. Mlada žena nađe u predvorju palače nekakva fratrića koji joj reče da je njezin brat, prečasni otac de Sance želi vidjeti.
Odmah?
Odmah, gospođo!
Anđelika se pope da uzme ogrtač i krinku. Neobičan sat za sastanak jednog jezuita i njegove sestre udovice, i to udovice jednog vješca živa spaljenog na trgu Greve!
Fratar reče da velečasni de Sance nije daleko. I zaista, poslije par koraka našli su se pred kućom jednostavnog izgleda, starinskom srednjovjekovnom zgradom prislonjenom uz novu zbornu crkvu jezuitske družbe. U predvorju nesta Anđelikina vodiča, kao crne sablasti. Ona se uze uspinjati stepenicama prema prvom katu gdje ju je čekao visoki ljudski lik sa svijećnjakom u ruci.
Jeste li vi, sestro?
Ja sam, Raymonde.
Dođite, molim vas.
Pošla je za njim ne postavljajući pitanja. Odmah se uspostavila tajna veza između članova obitelji de Sance iz Monteloupa. Ona za njim uđe u ćeliju kamenih zidova jedva malko osvijetljenu žiškom noćne lampice. U dnu kreveta Anđelika razabra blijedo lice vrlo profinjenih crta i zatvorenih očiju. Žena ili djevojčica? Jezuit podigne svijećnjak da ga osvijetli.
Bolesna je. Možda će umrijeti.
Tko je to?
Marija Agneza, naša sestra. Poslije kratke šutnje doda:
Sklonila se kod mene. Pobrinuo sam se da legne, ali s obzirom na njezine nezgode, bio mi je potreban savjet i pomoć neke žene. Pritom sam se sjetio tebe.
Dobro si učinio. A što joj je?
Krvari. Izgubila je mnogo krvi. Mislim da je posrijedi pobačaj.
Anđelika pregleda sestru. U nje su bile majčine ruke, ruke brižne i sigurne. Krvarenje nije bilo naglo, ali je zato bilo stalno.
Krvarenje treba odmah zaustaviti, jer će inače umrijeti.
Mislio sam pozvati nekog liječnika, ali…
Liječnika! Taj bi joj samo pustio krv i ona bi sigurno umrla.
Na žalost, ovamo ne mogu uvesti babicu jer bi mogli nastati tračevi i govorkanja. Naša su pravila vrlo slobodoumna, ali u isto vrijeme i vrlo stroga. Nitko me ne bi prekorio što sam tajno priskočio u pomoć svojoj sestri, ali moram se čuvati govorkanja. Stoga mi je teško držati je u ovoj kući uz koju se nalazi veliko sjemenište. Shvaćaš li me?
Čim bude pregledana, prebacit ćemo je u moju palaču. A sad što prije treba pozvati Velikog Matthieua.
Četvrt sata poslije toga, Flipot je jurio prema Novom mostu zviždućući s vremena na vrijeme da bi ga prosjaci mogli prepoznati. Anđelika se već bila obratila Velikom Matthieuu jednom prilikom kad je Florimonda prevrnula kočija. Znala je da ovaj posjeduje gotovo čudotvoran lijek za zaustavljanje krvi. A on je mogao, ukoliko je bilo potrebno, držati jezik za zubima i doći umotan tako da ga nitko ne prepozna.
On je odmah stigao i mladoj bolesnici pružio pomoć, i spremno i spretno, naklapajući uz put po svom običaju:
Ah! Draga gospođice, a što niste na vrijeme upotrebili ljekovitu mast nevinosti što je Veliki Matthieu prodaje na Novom mostu? Sastoji se od kamfora, gospina bilja te sjemenki grožđa i cvjetova bijelog lopoča. Dosta je uvečer i ujutro uzeti dva do tri grama tog lijeka zajedno s čašom mlijeka u kojemu je prije toga ugašeno usijano željezo… Vjerujte mi, gospođice, nema ništa bolje da bi se potisli isuviše snažni Venerini porivi koji se inače ovako skupo plaćaju…
Ali jadna Marija Agneza sigurno nije bila u stanju da sluša njegove zakašnjele preporuke. Njezini prozirni obrazi, pomodrele vjeđe, mršavo lice okruženo obilatom crnom kosom, činilo se da su napravljeni od voska, kao da pripadaju biću bez života.
Anđeliki se najzad učini da se krvarenje zaustavlja i da se nešto života vratilo u djevojčine obraze.
Veliki Matthieu je ostavio Anđeliki nekakav čaj koji je bolesnica morala piti svakog sata da bi „namirila krv koju bijaše izgubila”.
Preporučio je da je se ne dira bar nekoliko sati.
Kad je on otišao, Anđelika sjedne pored stolića na kojemu se nalazilo crno raspelo na podnošku i ogromnu sjenu bacalo na zid. Malo potom vrati se Raymond i sjedne s druge strane stolića.
Mislim da je u zoru možemo prebaciti, reče Anđelika - ali bolje će biti da pričekamo još neko vrijeme da prikupi što više snage.
Pa, čekajmo - odgovori Raymond.
Sagnuo je svoj blijedi profil, možda nešto manje mršav nego prije nekoliko godina, i utonuo u razmišljanje. Crna i glatka kosa padala mu je po bijelom ovratniku mantije. Tonzura mu se nešto prošarala pod prvim naletima ćelavosti. Inače se nije promijenio.
Kako si doznao, Raymonde, da prebivam u palači Beautreillis pod lažnim imenom gospođe Morens.
Jezuit neodređeno odmahne svojom bijelom rukom.
Nije mi bilo teško raspitati se, prepoznati te. Divim ti se, Anđeliko. Strašni događaji kojih si bila žrtvom danas su daleko i gotovo zaboravljeni.
Ne baš sasvim - uzdahne ona gorko - s obzirom da se još uvijek ne mogu pokazati na danjem svijetlu. Mnogi plemići skromnijeg porijekla od mojega smatraju me običnom trgovkinjom koja se prodajom čokolade obogatila. Nikad više neću stupiti nogom na dvor niti će mi biti moguć pristup u Versailles.
On se zagleda u nju svojim prodornim očima. Poznavao je sve moguće načine da se obiđu mondene prepreke.
A što se ne udaš za čovjeka sa zvučnom titulom? Zaljubljenih će se naći napretek, ako baš svojom ljepotom ne privučeš nikoga, svojim ćeš ih bogatstvom privući na stotine. Tako ćeš doći do novog imena i novih titula.
Anđelika odmah pomisli na Filipa i pri toj misli zacrveni se do ušiju. Udati se za nj? Markiza du Plessis-Belliere…! Ta to bi bilo divno!
Raymonde, zašto na to nisam nikad pomišljala?
Možda zato što se još uvijek nisi navikla na činjenicu da si udovica i slobodna - odgovori on čvrsto - ali ti porazmisli o tome i imaj pri tom na umu da je udaja najbolji i najpošteniji način da se domogneš visokog položaja. Udata žena ima mnoge prednosti, a ja ću ti pomoći koliko god budem mogao svojim vezama i položajem.
Hvala ti, Raymonde. To bi bilo divno - ponovi zamislivši se. - Dolazim iz velike daljine, Raymonde, ti to ne znaš. Od čitave obitelji ja sam se najniže srozala, mada se ne može reći da su drugi doživljeli vrlo blistavu sudbinu. Zašto smo tako loše prošli?
Hvala ti na onom „smo” - primijeti on škrto se osmjehnuvši.
Zaboga, sama činjenica da netko ode u jezuite je dokazom neuspjeha. Sjeti se, naš otac nije bio zadovoljan. Bilo bi mu milije da te vidio u posjedu kakve dobre i sigurne crkvene nadarbine, Jcsselin se izgubio u Americi. Denisa, jedinog vojnika u obitelji, bije glas da je vjetrogonja i nepošten u igri, što je već poprilično ozbiljno. Gontran? Bolje da i ne govorimo. Iz ljubavi prema slikarstvu sasvim se otuđio od svog plemićkog staleža te postao zanatlija. Albert je paž kod maršala Rochanta i u isto vrijeme njegov ljubavnik ukoliko ga nije zapala dužnost da se divi gojaznim čarima maršalice. A Marija Agneza…
Prekine se, osluhne gotovo neprimjetno disanje što je dopiralo iz sobe, te nastavi tišim glasom:
Moram kazati da je još kao dijete bila puna vraga i da se valjala po slami sa seoskim dječacima. A na dvoru mora da je prošla sito i rešeto. Na koga se sumnja da bi mogao biti djetetov otac?
Vjerujem da ni ona sama to ne zna - oštro odgovori jezuit. - Ono što bih ja nadasve želio znati jest da li se radi o pobačaju ili je potajno rodila. Koža mi se ježi pri pomisli da je živo stvorenje mogla ostaviti u rukama Katarine Monvoisin!
Otišla je k La Voisinovoj?
Vjerujem. Mucala je njezino ime.
A tko k njoj ne ide? - reče Anđelika slegnuvši ramenima. - Nedavno je k njoj išao u posjete vojvoda de Vendome prerušen u Savojca ne bi li od nje doznao gdje je gospodin de Turenne sakrio blago. A Gospodin, kraljev brat, pozvao ju je u Saint-Cloud da mu pokaže vraga. Ne znam da li je ona u tome uspjela, ali on ju je nagradio kao da ga je zaista vidio. Vračara, stručnjak za pobačaje, trgovkinja s otrovima, ona ima bezbrojne darove…
Raymond je ozbiljna lica slušao njezino pričanje. Zatvorio je oči i duboko uzdahnuo.
Anđeliko, sestro draga, mene podilazi jeza - reče on polako. - Stoljeće u kojemu živimo svjedokom je besramnih, okrutnih zločina od kojih će se budućim pokoljenjima dizati kosa na glavi. Samo u toku ove godine nekoliko stotina žena je meni na ispovijedi priznalo da su se oslobodile svog ploda. To još nije ništa: obična posljedica opće pokvarenosti i brakolomstva. A gotovo polovica mojih pokajnica priznaju na ispovijedi da su otrovale nekog od svojih, da su se đavoljim čaranjima pokušale osloboditi one ili onoga koji im je bio na smetnju. Jesmo li još uvijek divljaci? Uzdrmavši vjeru, nije li nam krivovjerstvo otkrilo ponore naše prirode? Postoji strahovit nesklad između zakona i želja. Na crkvi je da pronađe izlaz iz ovog bespuća.
Anđelika je bila iznenađena povjerljivostima velikog jezuita.
Zašto mi pričaš sve to, Raymonde. Možda i ja spadam među žene koje su... Jezuitov se ozbiljan pogled ponovo vrati k njoj. Činilo se kao da je ispituje. Na kraju odmahne glavom.
Ti si čista kao dijamant - reče - kao dragulj plemenit i tvrd, ali prost i providan. Ne znam, možda si za vrijeme dok nitko nije znao za te, počinila koji zločin, ali ja sam uvjeren, ukoliko si ga zaista počinila, da drugačije nisi mogla postupiti. Ti si kao i siromasi, Anđeliko, griješila a da ni sama ne znaš da griješiš, protivno od velikaša i gospode…
Osjećaj iskrene zahvalnosti je ispunjao Anđelikino srce slušajući te nevjerojatne riječi u kojima joj se činilo da nazire poziv Milosti i izraz oproštenja koji dolazi s višeg mjesta.
Noć je bila tiha. Miris tamjana je lebdio u ćeliji, a sjena raspela što je bdjelo između njih i sestre u životnoj opasnosti učini se Anđeliki prvi put poslije mnogih godina, blaga i utješljiva.
Nesvjesnim se pokretom spusti na koljena.
Raymonde, htjela bih se ispovijediti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:31 am




39.
ČASTOHLEPNI SNOVI POSJETA VRAČARI LA VOISIN
Ozdravljenje Marije Agneze se nastavilo u palači Beautreillis na zadovoljavajući način. Samo što je djevojka bila tužna i bez života. Reklo bi se da je izgubila svoj zvonak smijeh koji je oduševljavao čitav dvor, ali je zato prilično dolazila do izražaja druga strana njezine ćudi: tvrdoglavost i žestina. U početku se ne pokaza zahvalnom Anđeliki na njezinoj ljubaznosti. Međutim, s vremenom se prilično oporavila, te je Anđelika prvi put kad je bila drska ćušne po obrazu. Otada je Marija Agneza bila uvjerena da je Anđelika jedina žena s kojom se mogla složiti. Za zimskih večeri umiljato bi sjela ispred vatre te su se sestre, sjedeći jedna uz drugu, zabavljale ručnim radom ili svirajući na mandolini. Izmjenjivale su pri tom dojmove o zajedničkim poznanicima, a kako su obadvije bile oštra jezika i živahna duha, ponekad bi se kao lude smijale svojim duhovitostima.
Ozdravivši, Marija Agneza kao da nije pomišljala da napusti svoju „prijateljicu Morens”. Nitko nije znao da su sestre te ih je to prilično zabavljalo. Kraljica se pisamcem zanimala za zdravlje svoje dvorske gospođice na što je Marija Agneza odgovorila da se osjeća dobro i da će ući u samostan. Njezina je odluka bila ozbiljnija no što je itko mislio. Djevojka nije nikoga htjela vidjeti. Vrijeme je uglavnom provodila u čitanju poslanica svetog Pavla i prateći Anđeliku na misu.
Anđelika je bila radosna što je smogla hrabrosti da se ispovijedi pred Raymondom. Sad je mogla da se pojavi pred Gospodnjim oltarom bez ikakvih
primisli i bez lažnog stida, i mogla se potpuno posvetiti dužnosti velike gospođe iz četvrti Marais. Sa zadovoljstvom je prisustvovala dugim službama božjim prožetim tamjanom, gromkim glasom propovjednika i skladnim zvucima orgulja.
Vrijeme što ga je provodila u molitvi i razmišljanju o Bogu djelovalo je kao melem na njezinu dušu.
Glas o njihovu obraćenju dovodio je u palaču Beautreillis uzbuđene plemiće. I Anđelikini udvarači i bivši ljubavnici Marije Agneze nikako da se s tim pomire.
Što smo to čuli? Vršite pokoru? Zar ćete zbilja u opatice?
Marija Agneza je na sva pitanja odgovarala držeći se poput mrgodne sfinge. Najčešće se uopće nije pojavljivala ili bi namjerice otvorila molitvenik. Što se pak Anđelike tiče, ona je odlučno demantirala te glasine. Trenutak joj se nije činio pogodan. Kad ju je gospođa Scarron odvela svom dušobrižniku, poštenom opatu Godinu, Anđelika se namrgodi kad joj je ovaj počeo spominjati kostrijet. Baš dok je smišljala planove da se uda za Filipa, dakako da neće upropastiti svoju put i zamamne obline svoga tijela s opasačima od strune i drugim predmetima pokore. Više no ikad su joj bile potrebne njezine draži da bi pobijedila ravnodušnost neobičnog mladića koji se svojom plavom kosom i svojim odijelima od svijetle svile doimao kao da je napravljen od leda.
On je, međutim, bio jedan od stalnih posjetitelja palače Beautreillis. Dolazio je, bio ravnodušan kao uvijek, govorio je malo. Anđelika nije sebe mučila da li je pametan ili glup. Promatrajući njegovu oholu ljepotu, uvijek ju je obuzimalo daleko i ponizno čuvstvo, što ga je još kao djevojčica osjećala pred tim njezinim elegantnim rođakom.
Kad bi se toga sjetila, njezine su se neugodne uspomene bojile nekom mutnom požudom. Sjećala se bijelih Filipovih ruku na svom bedru, ogrebotine od njegova prstena... Gledajući ga sada ravnodušnog i odsutna duha, bilo joj je žao što je onda pobjegla.
Filip dakako nije imao pojma da je ona bila žena na koju je on navalio one strašne noći u "Crvenoj krinci".
Kad bi se njegove svijetle oči zaustavile na Anđeliki, ova je imala mučan dojam da mladić uopće ne primjećuje njezinu ljepotu.
Nikad joj se nije obraćao nikakvim komplimentom, pa ni najobičnijim.
Nije bio ljubazan. Umjesto da ih očara njegova pojava, djeci je ulijevala strah.
Zabrinjava me način kojim ti promatraš markiza du Plessisa - izjavi jedne večeri Marija Agneza svojoj starijoj sestri. - Ti si najrazboritija žena koju sam ikad upoznala, zato mi i ne ide u glavu da bi te mogla zaludlti ljepota onog...
Činilo se da traži jezgrovit nadimak, a ne našavši ga zamijeni ga grimasom gađenja.
A što mu zamjeraš?
Što mu zamjeram? Pa ako hoćeš da znaš, zamjeram mu što je tako lijep, što je stvoren za zavodnika, a što ne zna zgrabiti u naručaj jednu ženu. Jer najvažniji je, priznaj, način na koji muškarac uzimlje u zagrljaj ženu...
Marija Agneza, ne čini li ti se da je ovo dosta frivolan predmet razgovora za jednu djevojku koja se namjerava povući u samostan?!
Baš zato. Moram iskoristiti priliku dok još nisam ušla. Ja muškarca sudim po načinu kako me uhvati oko pasa. Volim siguran i nježan zagrljaj iz kojega se ne možeš izvući, mada imaš dojam da to svakog časa možeš učiniti. Ah, divno li je u tom trenutku biti lomna žena!
Njezino lice okrutne mačke se prepusti užitku mašte. Anđelika se osmjehne opazivši na njemu letimičan izraz pohote koji je samo muškarcima bio poznat. Zatim djevojka obori oči.
Treba kazati da malo njih ima taj dar, ali se svaki trudi što bolje može, dok Filip ništa i ne pokušava. Sa ženama postupa tako da ih prevrne i siluje. Bit će da se ljubavi naučio na bojnom polju. Čak ni Ninon nije kod njega uspjela. Možda nježnost čuva za svoje ljubavnike...! Sve ga žene odreda mrze, i to točno prema tome koliko je koju razočarao.
Nagnuta nad ognjište u kojemu su se pekli kesteni, Anđelika se ljutila na sestrine riječi.
Bijaše već odlučila da će se udati za Filipa du Plessisa. Bilo je to najbolje rješenje. Time će se sve urediti, udajom će se popeti tamo gdje je željela, steći će izgubljenu čast. Ona se namjerice zanašala dobrim osobinama onoga koga je sebi odabrala za muža i svojim osjećanjima koji su je gurali prema njemu. Željela je da on bude ljubazan kako bi imala razloga da ga voli.
U naletu iskrenosti prema sebi samoj, sutradan odjuri Ninoninoj kući i prva načme razgovor o onom što ju je mučilo.

* * *

Što mislite o Filipu du Plessisu? Ninon se zamisli držeći prst na obrazu.
Kad ga čovjek dobro upozna dolazi do zaključka da je gori no što izgleda. A kad ga upozna još bolje, onda će primijetiti da je mnogo bolji no što izgleda.
Nisam vas razumjela, Ninon.
Htjela sam reći da on nema nijednu od onih osobina što ih njegova ljepota obećava, pa čak ni užitak da pobudi ljubav. Ali ako se ide do kraja, on pobuđuje poštovanje jer je primjerak jednog svijeta koji nestaje: on je u pravom smislu riječi plemenit. Živ će se požderati radi pitanja etikete. Boji se do smiješnosti blatne mrljice na svojim svilenim čarapama. Ali se zato ne boji smrti. A kad bude umirao, umrijet će sam, kao vuk, i nikom se neće obratiti za pomoć. Pripada kralju i sebi samom.
Nisam znala da je tako velik.
Ali vi ne vidite ni njegovu sićušnost, draga. Sićušnost je kod plemića nasljedna osobina. Grb mu vjekovima zastire ostale ljude. A zašto se vrlina i njezina protivnost ne bi našla u jednom istom biću? Svaki je plemić u isto vrijeme i velik i sitan.
A što on misli o ženama?
Filip…? Draga moja, kad doznate, dođite mi kazati!
Priča se da je nevjerojatno grub prema njima.
Jest, priča se.
Ninon, ta nećete mi valjda tvrditi da ga niste strpali u svoj krevet?
Jao, draga, moram vam priznati da uza svu svoju spretnost kod njega nisam ništa postigla.
Zaboga, Ninon, ne plašite me!
Reći ću vam istinu. Taj me Adonis tvrdih očiju neobično privlačio. Pričalo se da je dosta nespretan u ljubavnim stvarima, ali ja se ne bojim izvjesne naglosti, te čak i uživam pomalo u tome da je ukrotim. Odlučila sam stoga da ga dovučem u svoju ložnicu.
I što je bilo?
Ništa. Možda bih bila više sreće imala s komadom leda pokupljenim u dvorištu. Na kraju mi je priznao da prema meni gaji izvjestan osjećaj prijateljstva, ali da ga uopće ne privlačim. Vjerujem da u njemu želju za ljubavlju pobuđuje osjećaj mržnje.
Znači da je lud!
Možda i jest. Ili je vjerojatnije da je u za kašnjenju za svojim vremenom. Trebao se roditi prije pedeset godina. Kad ga vidim, nešto me dirne u srce, jer me sjeća moje mladosti.
Vaše mladosti, Ninon…? - reći će Anđelika promatrajući kurtizaninu nježnu put bez bora. - Ali vi ste mlađi od mene!
Ne, nisam, draga prijateljice. Da bismo ponekad nekoga utješili, kazat ćemo: tijelo stari, ali zato duh ostaje mlad, ali za mene bi se moglo reći upravo protivno: Tijelo ostaje mlado - hvala da je bogovima - ali mi je duša ostarila. Ja sam bila u cvijetu mladosti na početku ovog kraljevstva. Onda su ljudi bili drugačiji. Posvuda
su se vodile bitke: hugenoti, Šveđani, pobunjenici Gastonea d'Orleansa. Mladići su znali vojevati, ali nisu imali pojma o tome kako se vodi ljubav. Bili su veliki divljaci s ovratnicima od čipke. A znate li na koga me podsjeća Filip? Na Cinq-Marsa, ljubimca Luja XIII. Jadan Cinq-Mars! Zaljubio se u Mariona Delormea, ali je kralj bio ljubomoran, te kardinalu Richelieuu nije bilo teško postići da padne u nemilost. Cinq-Mars je položio svoju lijepu glavu na panj. Bilo je mnogo tragičnih sudbina u ono vrijeme!
Ne govorite kao kakva bakica, Ninon!
Moram se načas staviti u položaj bakice da bih vas izgrdila, Anđeliko. Bojim se da ste naumili počiniti neku glupost. Anđeliko, lijepa moja curice, ta niste se valjda zaljubili u Filipa, vi koja znate šta je velika ljubav? Isuviše je različit od vas. Razočarao bi vas više od ikoga drugog.
Anđelika porumeni, a uglovi joj usana zadrhtaše kao u djeteta koje će zaplakati.
Odakle znate da ja znam što je velika ljubav?
Jer vam se to čita u očima. Rijetke su, vrlo rijetke, žene koje u dnu svojih zjenica nose onaj tužan i čaroban trag. Da, znam to dobro! Za vas je gotovo sada. Kako? Nije važno! Možda ste doznali da je oženjen? Možda vas je izdao, možda je umro?
Umro je, Ninon!
Bolje tako. Vaša duboka rana nije bar otrovana, ali…
Ninon, ne kažite ništa više, molim vas. Hoću da se udam za Filipa. Moram se udati za nj. Ne možete shvatiti zašto. Ne volim ga, istina je, ali me uza sve to on privlači. Oduvijek me je privlačio. Uvijek sam mislila da će jednoga dana biti moj. Ne kažite više ništa.

* * *

Snabdjevena tim skromnim obavijestima u pogledu Filipovog sentimentalnog života, Anđelika je i nadalje primala u svom salonu zagonetnog mladića. On je dolazio k njoj često, ali njezini planovi su ostali uvijek na mrtvoj točki. Anđelika se na kraju počela pitati, ne dolazi li on k njoj zbog Marije Agneze. Međutim, sestra se uskoro povukla u samostan karmelićanki u predgrađe Saint Jacques radi priprema za uskršnju pričest, a on je poslije toga još češće navraćao. Jednoga dana je doznala da se Filip naokolo hvali kako kod nje pije najbolji rožolj u Parizu. Možda je dolazio samo zato da pijucka taj liker koji je ona sama pripremala od komorača, anisa, korijandara, kamilice i šećera, a sve to utopljeno u rakiju.
Anđelika je bila vrlo spretna domaćica na što je bila vrlo ponosna. Mada je ona svakoj stvari posvećivala veliku pažnju, osjetila se uvrijeđena tom Filipovom izjavom. Dakle, ni njezina duhovitost, ni njezina ljepota nisu privlačili Filipa?
S prvim danima proljeća nju je obuzeo očaj, utoliko veći što je za vrijeme korizme poštivala post te je oslabila. U sebi se toliko oduševljavala mišlju da se uda za Filipa da sada nije imala hrabrosti da se odrekne tog sna. Kao markiza du Plesiss dospjela bi na dvor, ponovo bi stekla pravo na svoj rodni kraj, na svoju obitelj i bila bi gospodarica u bijelom dvorcu kojim se oduševljavala za svog djetinjstva.
Iznervirana neprestanim izmjenama nade i očaja, izgarala je od želje da pođe k La Voisinovoj da joj ova pronekne budućnost. Prilika joj se pružila kad je gospođa Scarron došla k njoj jednoga popodneva.
Anđeliko, došla sam po vas, morate me svakako pratiti. Ona luda Athenaida je sebi uvrtjela u glavu da mora poći k zloglasnoj vračari, Katarini Monvoisin. Ne znam što je misli pitati, ali vjerujem da neće biti zgorega da dvije pobožne žene pođu s njom i da se mole i bore protiv uroka što se mogu sručiti na glavu one nerazborite nesretnice.
Imate pravo, Francoiso - brzo odgovori Anđelika.
U pratnji dva anđela čuvara Anthenaida de Montespan, uđe u vračarinu špilju. U stvari bila je to vrlo lijepa kuća u predjelu Templea. Obogaćena je vještica
napustila mračnu rupetinu gdje je patuljak Barkarola dugo vremena vršio dužnost vratara i krišom uvodio razne gospođe. Sad se k njoj gotovo otvoreno ulazilo.
Ona je obično primala posjete sjedeći na nekoj vrsti prijestolja i umotana u ogrtač na kojemu su bile izvezene zlatne pčele. Ali rečenog je dana Katarina Monvoisin koja je, usprkos posjetama najviših društvenih slojeva nije odrekla svojih plebejskih navika, bila mrtva pijana.
Na pragu sobe za sastanke, gdje su bile uvedene, tri žene odmah shvatiše da su tog dana uzalud navratile k vračari.
Pošto ih je dugo promatrala mutnim očima, proročica na kraju posrćući siđe sa svog povišenog stoca i baci se prema Francoisi Scarron. Zgrabi je za ruku i reče:
Ah, vi, ah, vi! Vaša je sudbina vrlo neobična. Vidim more, zatim noć i na kraju sunce. Noć je bijeda. Zna se što je bijeda. Ništa nije tako crno kao bijeda! Ali sunce je kralj. Znajte, ljepotice, kralj će vas voljeti i na kraju će se s vama oženiti.
Vi se varate - poviče izvan sebe Athenaida. - Ja sam došla ovamo da vas pitam hoće li me kralj ljubiti. Vi ste sve smiješali.
Ne ljutite se, mala moja gospođo - odgovori proročica mekim glasom - nisam toliko pijana da ne bih razlikovala sudbinu dviju osoba. Svakome svoje, nije li tako? Dajte mi svoju ruku. I u vašem dlanu vidim kralja. A zatim sreću i bogatstvo. Jest, on će vas ljubiti, ali se s vama oženiti neće.
Idi do vraga, pijana beštijo! - prosikće Athenaida bijesno povukavši ruku.
Ali proročica je htjela sve tri zadovoljiti. Uzme Anđelikinu ruku, zakoluta očima, odmahne glavom.
Vrlo čudna sudbina! Noć i u toj noći vatra, vatra koja sve ostalo zasjenjuje.
Željela bih znati da li ću se udati za jednoga markiza.
Ne mogu vam reći da li je markiz, ali vidim dva vjenčanja. Evo ovdje, ova dva znaka. Vidim osim toga i šestoro djece…
Gospode…!
A zatim bezbroj ljubavi… jedna, dvije, tri, četiri, pet…
Nema smisla govoriti gluposti - reče Anđelika i htjede povući ruku.
Ali čekajte…! Zaista čudna vatra. U toj vatri izgara čitav vaš život… sve do same smrti. Tako je snažna da zakriljuje sunce. Kralj će vas ljubiti, ali ga vi nećete ljubiti zbog one vatre…
Dok su se u kočiji vraćale kući, Athenaida je kao zmija bila ljuta.
Ova žena nije zaslužila niti novčića, a kamoli sav onaj novac što smo joj ga dale. Nisam nikad čula toliku gomilu gluposti. Kralj će vas ljubiti… Kralj će vas ljubiti…! Svima priča isto!

* * *

Anđelika je doznala novost od gospođice de Parajonc. Nije se toj novosti nadala te joj je dosta dugo trebalo da razluči istinu iz nerazumljivog trabunjanja stare kaćiperke. Ova je došla k njoj po svom običaju u vrijeme večere, izronivši iz večernje magle kao crni lik sovuljage, nakinđurena s tisuću vrpci, očiju plašljivih, i netremice uprtih ispred sebe. Anđelika je velikodušno ponudi kolačem. Sjedile su pored vatre. Philonida se nadugo i široko raspričala o njihovoj susjedi, gospođi de Gauffray, koja je „najzad osjetila protuudar dozvoljene ljubavi”, ona je, naime, poslije deset mjeseci braka donijela na svijet lijepog dječačića. Poslije nastavi da priča o nevoljama „svojih dragih patnika”. Anđelika je mislila da pod „dragim patnicima” ona misli na svoje stare roditelje, ali to su, u stvari, bile noge gospođice de Parajonc. „Dragi patnici” su imali nekoliko povećih žuljeva. Na kraju, pošto je cjepidlačila o svemu i svačemu, te pošto je duboko uzdahnula, gledajući kišu koja je tukla o prozore, reče:
Treći elemenat pada.
Radosna što može objaviti novost, ona otpoče kao što bi i svatko drugi otpočeo:
Znate li da gospođa de Lamoignon udaje kćerku?
Bilo joj na zdravlje! Mala nije lijepa, ali zato ima dovoljno novca, da se sjajno skrasi.
Kao uvijek vi ste točno pogodili. Jedino miraz te djevojčice može dovesti u iskušenje onako lijepog plemića kao što je Filip du Plessis.
Filip?
Ništa niste čuli? - upita Philonida trepćući brzo vjeđama. Anđelika se brzo pribere. Slegnuvši ramenima, odgovori:
Možda i jesam ali nisam tome pridavala važnosti. Filip du Plessis se neće spustiti tako nisko da sebi uzme za ženu kćerku jednog predsjednika, doduše na visokom položaju, ali ipak pučkog porijekla.
Usiđelica se zacereka:
Neki seljak s mojega imanja uvijek je govorio: "Novac se pobire samo sa zemlje, a da bi ga se pobralo treba se sagnuti." Svima je poznato da se mladi du Plessis nalazi u novčanim poteškoćama. Kocka se naveliko u Versaillesu, a za opremu prilikom posljednjeg rata potrošio je čitavo bogatstvo. Vukao je za sobom čitav čopor od deset mazgi natovarenih zlatnim posuđem i uz to još sa svim i svačim. Svila njegova šatora je bila tako šarena da su ga Španjolci primijetili iz svojih rovova i uzeli ga na nišan. Moram, uostalom, priznati da je taj neosjetljiv mladić nevjerojatno lijep.
Anđelika ju je pustila da naklapa. Poslije prvog trenutka nevjerice, ona klone duhom. Poslednja stepenica koja ju je odvajala od Kralja Sunca, njezina udaja za Filipa du Plessisa, srušila se. Oduvijek je znala da će taj pothvat biti težak i da će joj ponestati snage da ga izvede. Bila je iscrpljena, na kraju svojih snaga. Bila je obična trgovkinja čokolade i neće dugo moći držati korak s plemstvom koje ju neće nikada prihvatiti. Primali su je, ali je nisu prihvaćali… Versailles...! Versailles…! Raskošna zgrado dvora, sjaju Kralja Sunca! Filipe! Lijepi i nedohvatni bože Marsu! Pasti će ponovo na razinu jednoga Audigera, a njezini sinovi neće nikad postati plemići!
Zaokupljena svojim mislima, sasvim je izgubila predodžbu o vremenu. Vatra se gasila u kaminu, voštanica je dogorjevala. Anđeliku trgne iz njezinih misli oštar Philonidin glas. Korila je Flipota koji je kraj vrata stajao na straži.
Beskorisni stvore, skini suvišak onoj svijeći.
Flipot ju je promatrao razjapljenih usta ne shvaćajući što usidjelica hoće. Anđelika mu stoga umorno naredi:
Flipote, usekni svijeću.
Philonida de Parajonc zadovoljno ustane.
Draga, izgledate mi zamišljena. Prepuštam vas vašim muzama.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:31 am





40.
OPASNA IZJAVA LJUBAVI

Te noći Anđelika nije uspjela oka sklopiti. Ujutro je prisustvovala službi božjoj. Iz kapelice je izišla vedro raspoložena. Ne bijaše još nikakvu odluku stvorila i kad je stiglo vrijeme šetnje i ona se uspinjala u kočiju, još nije znala što će uraditi.
Ali je zato posebnu brigu prije toga posvetila svojoj toaleti.
Pošto je rukom poravnala nabore na svilenoj suknji, uvali se u osamljenost kočije. Zašto je baš tog dana po prvi put obukla tu haljinu s tri podsuknje, suknju boje indijskog kestena, uvelog lišća još donekle zelenog? Vrlo fini zlatni vez, istaknut biserima, prekrivao je, kao gusta i bliješteća krošnja, njezinu suknju, ogrtač i prslučac. Na čipkastom ovratniku i orukvicama sa zelenim uzlovima bile su utisnute iste šare kao i na izvezenom joj ruhu. Anđelika je te šare izričito naručila u radionici tkanina u Alenconu, a prema nacrtima gospodina de Moynea, crtača koji je radio samo za kraljevske kuće. Anđelika je u početku tu svoju strogu i u isto vrijeme raskošnu haljinu bila namijenila za primanja na kojima mondena
ćaskanja nisu bila previše lakoumna, kao što je bilo na primanjima što ih je gospođa d'Albert priređivala za velike gospođe. Anđelika je znala da ta haljina divno pristaje boji njezine puti i njezinih očiju, mada ju je činila i nešto starijom.
Ali zašto ju je obukla sada za šetnju na Cours-la-Reine? Da se nije možda nadala da će njom očarati nesmiljenoga Filipa? Ili se nadala da će mu njezinom strogošću uliti povjerenje? Lepezom nervozno mahne ispred lica da bi ublažila val topline koji joj je zahvatio obraze.
Krizantema namreška vlažnu njuškicu i zagleda se u nju zbunjenim pogledom.
Čini mi se da se upuštam u veliku glupost, Krizantemo - reče mlada žena tužno - ali drugačije ne mogu, ne mogu ga se odreći.
Zatim na veliko čuđenje psića zatvori oči i zavali se u naslonjač kočije, kao da je izgubila svijest. Uza sve to, kad je došla blizu Tuileries, Anđelika se iznenada trgne. Oči joj sijevnuše. Dohvati ogledalce što joj je visilo o pasu i zagleda se u neupadljiv namaz šminke na vjeđama i usnama. Vjeđe su joj bile malko tamne, a usne crvene. Nije ni pokušavala da pobijeli svoju put jer je primijetila da je više uspjeha imala svojom prirodnom bojom tena nego da se ličila prema tadašnjoj modi. Njezini zubi, istrljani prahom brnistre i isprani u toplom vinu, blistali su vlažnim sjajem.
Osmjehne se.
Uzevši Krizantemu u naručaj, a drugom pridržavajući ogrtač, uđe u vrtove Tuileries. Odjednom pomisli kako će odustati od borbe, ako Filipa ne nađe u parku. Ali on je bio tu. Opazi ga u glavnoj aleji pored princa de Condea koji se na svom omiljenom mjestu razmetao pred plemenitim besposličarima.
Anđelika odlučno krene prema skupini. Odjednom je bila sigurna da će se dogoditi ono što je željela da se dogodi, jer, sama je sudbina dovela Filipa u Tuileries.
Pri kraju je popodne bilo blago i svježe. Laka kiša što je prije toga pala potamnila je pijesak po alejama i oprala prvo lišće na stablima.
Anđelika je pozdravljala osmjehujući se, mada ju je malko oneraspoložila činjenica što se njezino ruho nije sasvim slagalo s Filipovim. On koji je uvijek imao na sebi odijela svijetle boje, tog je popodneva imao na sebi plavo odijelo s gustim redom rupica za dugmad izvezenih zlatnim vezom. Oduvijek je bio prvi pobornik mode te je i sad svom odijelu dao novi oblik, a taj se sastojao u poširokoj suknjici koju je pozadi sablja uzdizala. Orukvice su mu bile prekrasne, ali gotovo bez ijednog ukrasa, hlače u koljenima uske. Oni što su još uvijek nosili široke hlače crvenili su se po susretu s njim. Uz lijepe grimizne čarape, sa zlatnim porubom, savršeno su pristajale crvene potpetice njegovih cipela od kože koje su se zakapčale dijamantnim kopčama. Pod pazuhom je nosio mali šešir od dabrovine tako fine dlake da je ta dlaka izgledala kao jedan od najfinijih srebrnih niti načinjena. Pera oko šešira su bila kao nebo plava, a kako je mladić baš tog trenutka stigao, imao je zadovoljstvo da proljetna kišica nije njegovo divno ruho poprskala. U svojoj plavoj vlasulji koja mu je padala po ramenima Filip du Plessis je naličio lijepoj šarenoj ptici.
Anđelika potraži pogledom malu Lamoignon, ali ne primijeti svoju ružnu suparnicu. Uzdahnula je s olakšanjem i uputila se ravno k princu de Condeu koji je svaki put kad bi je sreo ispoljavao osjećaje rezigniranog razočaranja.
Dakle, ljubavi moja - uzdahne trljajući svoj dugi nos o njezino čelo - okrutnice moja, ne biste li nas počastili i prošetali s nama u našoj kočiji?
Anđelika tiho uzvikne, a zatim se tobože zbunjenim pogledom obrati Filipu i promrmlja:
Neka mi vaša visost oprosti, ali gospodin du Plessis me je već prije pozvao.
K vragu i ti kočoperni pjevčići - progunđa princ - Je li, markiže, imate li namjeru zadržati dugo, isključivo na svoju upotrebu, jednu od najljepših žena glavnog grada?
Bože sačuvaj, monsinjore - odgovori mladić koji očito nije čuo razgovor te nije ni mogao znati o kojoj je ženi riječ.
U redu. Možete je onda odvesti. Prepuštam vam ju je. A ubuduće nastojte sići na vrijeme sa svog oblaka, a dotle znajte da niste sami na svijetu i imajte na umu da i drugi imaju pravo na najčarobniji osmijeh Pariza.
Imat ću to na pameti, monsinjore - odgovori dvoranin pomevši pijesak perima svojega šešira.
Duboko se poklonivši društvu, Anđelika stavi svoju ručicu na Filipovu ruku i povuče ga za sobom. Jadan Filip! Zašto su ga se svi bojali kad se njegovu oholu rasijanost moglo tako lako izrabiti?
Dok je njihova kočija prolazila ispred jedne klupe, gospodin de la Fontaine koji se nalazio u Racineovu i Boileauovu društvu, reče:
Fazan i njegova fazanka!
Anđeliki bi odmah jasna ta primjedba kojoj je poticaj dala razlika između njezina i njegova ruha: njezino tamno i neupadljivo iako vrlo raskošno, njegovo bliješteći se od raznih boja i od dragulja. Iza svoje lepeze ona se nasmiješi pjesniku, a on joj zauzvrat namigne okom.
„Fazan i njegova fazanka? Dao Bog da tako bude!” mislila je.
Oborivši oči, gledala je, dok joj je srce snažno u grudima lupalo, kako Filip svojim lijepim i sigurnim korakom gazi po vlažnom pijesku aleje. Nijedan velikaš nije onako lijepo hodao kao on, nijedan nije imao noge onako lijepe i svijene. Pa ni kralj, ma tko šta kazao. Uostalom, da bi o tome mogla suditi trebalo je dospjeti u Versailles i kralja izbližega promotriti. Mora dospjeti u Versailles! Baš ovako će, držeći svoju ruku u Filipovoj proći velikom kraljevom galerijom.
Plameni pogledi dvorana divit će se svakom dijelu njezine divne haljine. Zaustavit će se na nekoliko koraka od kralja „Gospođa markiza du Plessis-Belliere.” Prsti joj se lagano zgrčiše. Uto se javi Fiiip prilično grubim glasom:
Još nisam uspio shvatiti zašto mi je gospodin princ nametnuo vaše društvo.
Zato što je bio uvjeren da će vam time ugoditi. Znate li da vas voli više nego svog rođenog sina, i to zato što ste vi dijete njegova ratničkog duha.
A zatim doda obuhvativši ga svojim zamamnim pogledom:
Zar vam je toliko dosadno moje društvo? Možda ste čekali neku drugu ženu?
Nisam, ali večeras nisam mislio u šetnju.
Ona se ne usudi upitati ga zašto. Možda nije uopće ni postojalo neko zašto. Filip je bio takav. Njegove se odluke nisu nikad zasnivale na ozbiljnim razlozima, ali se nitko nije usudio ma što upitati.
Na šetalištu je bilo vrlo malo šetača. Svjež miris drva i gljiva je prožimao zrak pod svodom što su ga nad šetalištem oblikovala visoka stabla.
Uspinjući se u Filipovu kočiju Anđelika primijeti novu posedlicu s resama od srebra koje su visile sve do zemlje. Gdje li je samo smogao novaca za tu novu raskoš, pitala se iako je pretpostavljala da je morao biti zadužen preko glave poslije karnevalskih ludorija. A da se tu nije radilo o velikodušnosti predsjednika Lamoignona prema svom budućem zetu?
Nikad Anđelika nije s toliko nestrpljivosti podnosila Filipovu šutnju.
Pravila se kao da je zanimaju Krizantemina prenavljanja ili kočije što su ih susretali. U više je navrata već otvorila usta da nešto reče, ali je gubila hrabrost kad bi primijetila mladićev ravnodušan profil. Pogleda izgubljenog u daljini, on je polako micao obraze žvaćući bombone od mošusa ili komorača. Anđelika pomisli, promatrajući ga, kako će ga odvići od te navike kad jednom budu oženjeni. Kad je netko lijep kao što je bio Filip, onda se mora odreći svih navika koje ga čine sličnim preživačima.
Mrak je bivao sve veći, a to se razabiralo najbolje po drveću koje se činilo sve gušćim. Kočijaš upita preko lakeja mora li okrenuti kočiju ili da nastavi kroz Bulonjsku šumu.
Nastavite - naredi Anđelika i ne čekajući Filipov pristanak. Budući da je time narušen muk, ona živo nastavi:
Znate li kakve se gluposti naokolo pričaju, Filipe? Da ćete se vjenčati s Lamoignonovom kćerkom?
On kimne svojom lijepom plavom glavom.
Te gluposti su točne, draga.
Ali..
Anđelika živo prosvjedova:
Nije moguće. Nećete mi valjda tvrditi da se vama, arbitru elegantiae, sviđa onaj bijedni skakavac.
Nisam uopće razmišljao o njezinim dražima.
Pa čime vas onda privlači?
Svojim mirazom.
Gospođica de Parajonc, dakle, nije lagala. Anđelika suspregne uzdah olakšanja. Ako je samo novac u pitanju, sve će se onda vrlo lako urediti. Trudeći se da svom licu da tužan izgled, poviče:
Oh, Filipe, nisam vjerovala da ste takav materijalista!
Materijalista? - ponovi on podignuvši obrve kao da ništa ne shvaća.
Da vam je toliko stalo do zemaljskih stvari, htjela sam reći.
A do čega bi trebalo da mi bude stalo? Otac nije želio da se posvetim svećeničkom pozivu.
Ne mora čovjek pripadati crkvi pa da brak smatra nečim drugim, a ne trgovačkim poslom!
A što bi onda bio?
Pa… recimo ljubavna veza.
Oh, ako vas to brine, najdraža, mogu vam reći, da mi je namjera obdariti malog skakavca čitavim čoporom djece.
Ne! - poviče Anđelika bijesno.
Dobit će ih za svoj novac.
Ne! - ponovo će Anđelika tresnuvši nogom o pod kočije. Filip okrene prema njoj svoje vrlo začuđeno lice.
Nećete da snabdijem djecom svoju ženu?
Ne radi se o tome, Filipe. Neću, naprosto, da ona bude vaša žena.
A zašto ona ne bi smjela biti mojom ženom? Anđelika sad razdraženo plane:
Zaboga, Filipe, ja nikako ne mogu shvatiti kako vi, stalni posjetilac Ninonina doma, niste stekli baš nikakav smisao za konverzaciju. S tim svojim „zašto” i svojim izgledom kao da ste pali s oblaka, dajete svojim sugovornicima dojam da su sasvim poblesavili.
Ali možda i jesu - odgovori on i osmjehne se.
Videći njegov osmijeh, Anđelika, koju je spopala želja da ga istuče, zadrhti od neke neobjašnjive nježnosti. On se osmjehnuo. Zašto se tako rijetko smijao? Učini joj se da je ona jedina u stanju da ga shvati i da ga nasmije.
„Glupan”, govorili su jedni. „Divljak”, govorili su drugi. A Ninon de Lenclos „Ako ga se dobro pozna, dolazi se do zaključka da je gori no što izgleda, a ako ga se još bolje upozna, dolazi se do zaključka da je mnogo bolji no što izgleda. Plemenit je i pripada samo kralju i sebi.
„I meni”, pomisli Anđelika bijesno. Razgovor što su ga vodili nije ga ni za dlaku pomjerio iz njegove ravnodušnosti.
Ona se izjedala od bijesa. Samo miris baruta ga je mogao trgnuti iz njegove ravnodušnosti. Pa dobro, ako baš hoće rat, imat će ga da će se sve prašiti. Nervozno odstrani Krizantemu koja joj je grizla rese na ogrtaču, zatim svlada bijes i veselo reče:
Ako se radi samo o tome da se ponovo pozlati vaš grb, Filipe, zašto se ne oženite sa mnom? Imam mnogo novaca i ne postoji opasnost da ga izgubim u slučaju loše žetve. Uložen je u odlične i sigurne poslove tako da će se svakim danom samo množiti.
Da se s vama oženim? - ponovi Filip. Njegovo je iznenađenje bilo iskreno.
Ja? Ja da se oženim trgovkinjom čokolade! - primijeti on krajnje prezirnim tonom.
Anđelika žestoko pocrveni. Poslije svega što je u životu doživjela, nije vjerovala da je još kadra pocrveniti kao što je pocrvenila. Taj blesavi Filip će uvijek naći načina da joj čitavo biće uzmuti stidom i srdžbom. Ljutito sijevajući očima, izusti naprečac:
Ne bi se reklo da ja predlažem da se moja plebejska krv pomiješa s vašom kraljevskom. Ne zaboravite da se zovem Anđelika de Ridoe de Sance de Monteloup. Moja je krv čista kao i vaša, rođače dragi, ali je zato starija jer moja obitelj potječe od prvih Capetiensa, dok se vi po muškoj lozi možete pohvaliti jedino da ste vanbračni potomci Henrika II.
Ne trepnuvši vjeđama, on ju je dosta dugo promatrao, a na blijedom mu licu kao da se pojavio trag izvjesnog zanimanja.
Hm! Nešto tome slično rekoste mi prije mnogo godina. Sjećam se. Bilo je to u Monteloupu, u vašem ruševnom zamku. Mala divljakuša nedočešljana i u dronjcima dočekala me je na dnu stepenica da bi mi kazala kako je njezina krv starija od moje. Ha! Ha! Ha! Zaista, stvar smiješna i zabavna!
U Anđelikinu sjećanju iskrsne mala djevojčica u hladnom hodniku Monteloupa, očiju podignutih prema Filipu. Sjeti se kako su joj ručice bile hladne, kako joj je gorjela glava, a u trbuhu je grčilo dok je gledala kako on silazi kamenim stubištem. Njezino mlado tijelo mučeno tajnom puberteta zadrhtalo je osjetivši primicanje lijepog plavog mladića. Onesvijestila se.
Kad je došla k sebi, u velikom krevetu svoje sobe, majka joj je objasnila kako više nije djevojčica jer se u njezinu tijelu slučio novi fenomen.
Činjenica da je Filip bio u neku ruku umiješan u prvo ispoljavanje njezinih ženskih svojstava, još uvijek ju je, poslije mnogih godina, zbunjivala. Jest, kao što je tvrdio, bilo je to smiješno, ali i ganutljivo donekle.
Gledala ga je nesigurnim pogledom i pokušala se osmjehnuti. Kao i one daleke večeri, bila je spremna da drhti pred njim. Prošaputa tihim i molećivim glasom:
Filipe, oženite se sa mnom. Imat ćete novaca koliko budete htjeli. Plemenite sam krvi, a svi će brzo zaboraviti na moju trgovinu. Osim toga, mnogi plemići u naše doba, ne smatraju da će se poniziti baveći se poslovima. Gospodin Colbert… Odjednom umukne… On nije slušao. Možda je mislio na nešto sasvim deseto… ili ninašto. Da ju je upitao: „Zašto želite da se za mene udate?” bila bi mu doviknula
„Zato što vas volim!” U tom trenutku je osjećala da ga ljubi onom istom sjetnom i iskrenom ljubavlju kojom bijaše ukrasila svoje djetinjstvo. Ali on ništa ne upita, te Anđelika nastavi, u neprilici, obuzeta očajem:
Shvatite me… htjela bih se vratiti u svoje društvo, imati ime, veliko ime… Htjela bih se pojaviti na dvoru u Versaillesu…
Nije smjela tako govoriti. Bilo joj odmah žao što je bila iskrena te se ponada da nije čuo. Ali Filip odgovori jedva se osmjehujući:
Moglo bi se brak shvatiti i drugačije, a ne samo kao pitanje novca! A zatim istim tonom kojim bi odbio pruženu bombonijeru, reče:
Ne, draga moja, zaista ne…
Ona shvati da je njegov odgovor neopoziv te ušuti. Bitku je izgubila.
Malo potom Filip je upozori da nije odgovorila na pozdrav gospođice de Montpensier.
Anđelika primijeti da se kočija vratila prema Cours-la-Reine gdje je bilo dosta živo. Nesvjesno je odgovarala na pozdrave što su joj bili upućeni. Činilo joj se da se sunce ugasilo, da je život dobio okus pepela. Žalostila ju je činjenica da se Filip nalazio kraj nje i da je ona bila obezoružana. Znači, više ništa nije mogla postići…? Njezini dokazi, njezina ljubav kliznuli su po njemu kao po hladnoj i glatkoj ljuski. Ne može se jednog čovjeka prisiliti da se oženi sa ženom koju ne voli, koju ne želi i ukoliko je njegov interes našao neko drugo rješenje. Samo bi ga strah mogao slomiti, ali kakav je strah mogao prignuti šiju boga rata?
Evo gospođe de Montespan - reče Filip - sa svojom sestrom opaticom i gospođom de Thianges. Zaista divni stvorovi.
Mislila sam da se gospođa de Montespan nalazi u Roussillonu. Bijaše zamolila muža da je povede kako bi bar na neko vrijeme umakla vjerovnicima.
Ako je suditi po izgledu njezine kočije, bit će da su se vjerovnici sažalili na nju. Jeste li primijetili koji krasan baršun? Ali zašto crn? To je zlokobna boja.
Gospođa de Montesnan nosi još uvijek korotu za majkom.
To je vrlo relativna korota. Jučer je gospođa de Montespan plesala u Versaillesu. Bila je to prva zabavica poslije smrti kraljice majke. Kralj je zamolio gospođu de Montespan za ples.
Anđelika je morala sebe prisiliti da upita nije li to možda značilo da će gospođica La Valliere ubrzo pasti u nemilost. Teškom je mukom sudjelovala u tom mondenom razgovoru. Bilo joj je svejedno hoće li gospodin de Montespan postati rogonja time što će njezina odvažna prijateljica postati kraljeva ljubavnica.
Gospodin princ vam je domahnuo - ponovo će Filip.
S nekoliko zamaha lepeze Anđelika odgovori na mahanje štapa princa de Condea koji ih je pozdravljao kroz prozor svoje kočije.
Vi ste zaista jedina žena koju princ dočekuje komplimentima - primijeti markiz lako se nacerivši. Ona nije uspjela razabrati da li je njegov osmijeh bio izraz ruganja ili divljenja.
Poslije smrti svoje nježne prijateljice, gospođice Le Vigean u karmelićanskom samostanu u predgrađu Saint-Jacques, zakleo se da od žena više ništa tražiti neće osim putenog užitka. On mi je sam to povjerio. Pitam se, a što je prije toga od njih tražio!
Pošto je elegantno zijevnuo, nastavi:
Njegova ekselencija želi samo još jednu stvar: dobiti zapovjedništvo. Otkako je doznao da zrak miriše na rat, svaki dan odlazi kralju na partiju karata i plaća gubitke sve samim zlatnicima.
Kojeg li herojstva! - grubo se naceri Anđelika kojoj je umoran i usiljen Filipov ton počeo ići na živce. - Što sve ne bi učinio savršen dvoranin da bi ponovo ušao u milost svog kralja…! A kad se sjetim da je taj isti princ nekada smišljao da otruje kralja i njegova brata!
Što ste rekli, gospođo? - negodovao je Filip. - Njegova ekselencija nije nikad krila da se digla protiv gospodina Mazarina. Mržnja ga je odvela dalje no što je želio, ali nikad ni u snu nije pomislio da ugrozi kraljev život. To što ste rekli obične su ženske izmišljotine!
Oh, Filipe, ne pravite se ludi. Vi baš kao i ja vrlo dobro znate da je zavjera pripremana u vašem dvorcu Plessisu.
Po šutnji koja je potom zavladala, njoj bi jasno da ga je pogodila u otvorenu ranu.
Vi ste ludi! - poviče on izmijenjenim glasom.
Anđelika se naglo okrene prema njemu. Dakle, tako je brzo pronašla putove njegova straha, njegova jedinog straha?!
Gledala ga je, bio je blijed, ozbiljan, njegove oči odjednom pažljive, vrebale su izraz njezina lica. Nju obuze strašna radost. Reče tiho:
Bila sam tamo. Čula sam ih. Vidjela ih. Princa de Condea, opata Exilija, vojvotkinju de Beaufort, vašeg oca i još mnoge osobe koje su još žive i koje pobožno pužu pred kraljem u Versaillesu. Čula sam kako se prodaju gospodinu Fouquetu.
To je laž!
Pritvorivši oči, ona poče recitirati:
„Ja, Luj II, princ de Conde, jamčim gospodinu Fouquetu da neću pripadati nijednoj drugoj osobi osim njemu, da ću mu predati svoje tvrđave, utvrde, i sve drugo svaki put…”
Šutite! - poviče on zaprepašten.
„Sastavljeno u Plessisu, 20. rujna 1649.”
Vidjela je na svoju neizmernu radost kako sve više blijedi.
Mala glupačo - reče on slegnuvši ramenima prezirno - a što ste sad iskopali te stare priče? Prošlost je prošlost. Ni sam kralj ne bi vjerovao.
Kralj nikad nije imao u svojim rukama dokumente. Nikad nije točno doznao do koje točke je stiglo izdajstvo velikaša.
Ušutjela je da bi pozdravila kočiju gospođe d'Albert, a zatim nježno nastavi:
Nije još prošlo pet godina, Filipe, otkako je osuđen gospodin Fouquet…
Što hoćete kazati s time …?
Ovo: da još dugo vremena kralj neće moći ravnodušnim očima gledati lica ponekih ljudi koji su bili vezani za gospodina Fouqueta.
Neće on ništa znati. Dokumenti su uništeni.
Ne baš svi.
Mladić joj se primakne na sjedištu od baršuna. Ona je snatrila nekad o takvom njegovu pokretu, željela je da joj priđe i da je poljubi, ali očito trenutak sada nije bio pogodan za ljubavne izljeve. On je uhvati za zglavak i stisne je u svojoj tankoj ruci tako snažno da su mu pregibi pobijelili. Anđelika se ugrizla za usnu od bola, ali je njezina radost bila jača. Bilo joj je milije da ga vidi silovitog i grubog, nego ravnodušnog i nedostupnog u njegovu preziru.
Pod lakim namazom šminke lice markiza du Plessis-Bellierea bilo je kao krpa blijedo.
Ona na svom licu osjeti njegov dah koji je mirisao na mošus.
Kovčežić s otrovom…? - prosikće. - Vi ste ga dakle, uzeli?
Pogodili ste!
Kurvo! Oh kurvetino! Uvijek sam bio uvjeren da ste vi o tome nešto znali. Moj otac nije htio vjerovati. Nestanak onog kovčežića mučio ga je sve do smrti. A vi ste ga digli, a? A posjedujete li ga još uvijek?
Još uvijek.
On protisne psovku između stisnutih zuba. Anđelika je mislila kako divno zvuči čitava bujica psovki na njegovim svježim usnama.
Pustite me - reče - boli me.
Dok se polako povlačio na svoje mjesto, mladićeve oči bljesnuše. Mada žena shvati značenje tog blijeska.
Vidim - reče Anđelika - da biste rado učinili sve samo da ja zauvijek ušutim. Ali time ne biste ništa dobili, Filipe. Na sam dan moje smrti moja oporuka bi bila uručena kralju. On bi iz nje doznao gde su pohranjeni dokumenti o kojima je riječ. Ona je pažljivo skinula s ruke zlatnu narukvicu koju joj Filip svojim stiskom bijaše žestoko utisnuo u meso.
Baš ste grubijian, Filipe - reče nehajnim tonom.
Okrenula se zatim k prozoru i pravila se kao da gleda napolje. Bila je sada vrlo mirna.
Napolju je sunce na zalazu prestalo da rasiplje svoje zlatne zrake po deblima stabala. Kočija se vratila u Bulonjsku šumu. Još je bilo vidljivo, ali večer je bila tu. Anđelika osjeti vlagu koja je izbijale iz šume i strese se. Očima se vrati Filipu.
On je bio nepomičan i blijed kao kip. Primijetila je da su mu se plavi brčići orosili znojem.
Volim princa - na kraju reče - a moj otac je bio pošten čovjek. Mislim da se njima ne može učiniti nešto takvo… Što želite kao naknadu za one dokumente? Zađužit ću se ako bude potrebno.
Neću novac.
Što onda hoćete?
Maloprije sam vam kazala, Filipe. Želim se udati za vas.
Nikad! - odgovori on uzmaknuvši.
Zar mu se toliko gadila? Pa ipak, njihovi odnosi nisu bili samo mondeni. Nije li on tražio njezino društvo na prilično neobičan način? Čak i Ninon to bijaše primijetila. Šutjeli su. Tek kad se kočija zaustavila pred vratima palače Beautreillis, Anđelika je primijetila da su se vratili u Pariz. Sasvim se smračilo tako da uopće nije vidjela Filipovo lice. Bolje tako.
Imala je dovoljno hrabrosti da mu se obrati zajedljivim tonom:
Onda, markiže, dokle ste stigli u svojim razmišljanjima?
On se pokrene. Izgledao je kao da se probudio iz nekog vrlo ružnog sna.
U redu, gospođo, oženit ću se s vama! Budite tako dobri pa se sutra navečer pojavite u mojoj palači u Ulici Saint-Antoine. S mojim ćete upraviteljem raspraviti uvjete ugovora.
Anđelika mu ne pruži ruku, jer je bila sigurna da je on neće primiti.

* * *

Nije htjela da vidi večeru koju joj je sobar donio, a nije se popela ni u dječju sobu, što je običavala učiniti svaku večer, već se skloni u svoj kineski sobičak.
Ostavi me samu - reče Jasmini koja se pojavila da joj pomogne da se svuče. Ugasila je svijeće jer se bojala pogledati u ogledalo. Dugo je stajala nepomična u mračnom uglu jednoga prozora. Iz prekrasnog su vrta dopirali do nje, kroz mrak, mirisi novog cvijeća.
Nije li je vrebala sablast Velikog šepavca Languedoca iza svoje čelične krinke? Nije se htjela okrenuti, nije htjela uroniti u sebe.
„Pustio si me samu! Što sam mogla učiniti?” vikala je nečujno sablasti svoje ljubavi. Mislila je kako će ubrzo postati markiza du Plessis-Belliere, ali nije bilo radosti u njezinu srcu zbog te pobjede. Osjećala je jedino kako je čitavo njezino biće slomljeno i bez snage.
„Ono što si uradila je podlo, užasno…!” Suze su joj tekle niz obraze. Čelom naslonjena na stakla s kojih je bezočna ruka skinula grb grofa de Peyraca, ona je polako plakala zaričući se kako su to posljednje suze slabosti što ih ona lijeva.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:32 am






41.
MOLINES SASTAVLJA UGOVOR O BRAKU

Kad se gospođa Morens sutradan navečer pojavila u palači u ulici Saint-Antoine, trudila se da prikupi ono ponosa što joj još bijaše preostalo. Odlučila je da neće staviti na kocku zbog nekakvih naknadnih grižnji savjesti rezultate jednog posla koji je teškom mukom obavila.
„Bačva je načeta, treba je popiti”, govorio je gazda Bourjus.
Dignute je glave ušla u dvoranu osvijetljenu jedino vatrom s kamina. U njoj nije bilo nikoga. Imala je dovoljno vremena da skine ogrtač s ramena, masku s lica i da pruži ruke prema vatri. Iako se držala kao da je nije ničega strah, osjećala je da su joj ruke hladne, a da joj je srce uzburkano.
Nekoliko trenutaka potom pomakne se zastor, a jedan joj se starac, skromno odjeven u crno odijelo, približi i duboko joj se pokloni. Anđelika nije ni na trenutak pomislila da bi to mogao biti upravitelj markiza du Plessis-Bellierea gospodin Molines. Prepoznavši ga na kraju, ona iznenađeno uzvikne i spontanim mu pokretom pruži ruku.
Oh, gospodine Molines! Zar je moguće? Šta… eh! Kako sam sretna što vas ponovo vidim!
Za mene je to velika čast gospođo - odgovori on i ponovo joj se pokloni. - Molim vas, da li biste htjeli sjesti u ovaj naslonjač?
On sam sjedne pored vatre ispred okruglog stolića na kojemu su bile raspoređene nekakve bilježnice, bočica mastila i posudica s pijeskom.
Dok je on šiljio pero, Anđelika još uvijek iznenađena što ga vidi, pažljivo ga je promatrala. Ostario bijaše, ali crte su mu lica ostale iste, tvrde, a pogled živ i inkvizitorski. Jedino su mu kose, pokrivene crnom kućnom kapicom, bile sasvim sijede. Anđeliki on izazove pred oči snažan lik njezina oca koji je toliko puta sjeo kraj kamina hugenotskog upravitelja da s njim porazgovara o planovima koji su se ticali budućnosti njegova brojnog potomstva.
Možete li mi što kazati o mom ocu, gospodine Molines?
Upravitelj puhne u otpatke guščijeg pera što ih bijaše isjeckao.
Gospodin barun je zdrav kao dren, gospođo.
A mazge?
One iz ovogodišnjeg legla napreduju dobro. Vjerujem da je vaš otac vrlo zadovoljan tom sitnom trgovinom.
Anđelika se vidjela kako sjedi pored Molinesa, nevina djevojka, pomalo tvrdoglava, ali poštena i ispravna. On je vodio pregovore i priveo kraju ugovor o njezinoj udaji za grofa de Peyraca. A sad se eto pojavio iza Filipa. Kao kakav pauk što strpljivo plete svoju mrežu, Molines je uvijek umiješao svoje prste u potku njezina života. Na nju je umirujuće djelovalo što ga vidi. Nije li to bio znak da se sadašnjost nado vezuje na prošlost? Mir rođenog kraja, snaga što ju je crpila iz korijenja vlastitog roda, sve se to ponovo pojavilo zajedno s brigama njezina djetinjstva, s naporima jadnoga baruna da nekako zbrine svoje potomstvo, s uznemirujućom velikodušnošću upravitelja Molinesa.
Sjećate li se? - reče zamišljeno. - Bili ste one večeri na mom vjenčanju u Monteloupu? Bila sam strašno bijesna na vas. Pa ipak, zahvaljujući vama, vjerujem da sam bila najsretnija žena na svijetu.
Starac je pogleda iznad svojih debelih naočala s okvirima od kornjačevine.
Jesmo li se sastali ovdje da gubimo vrijeme na ganutljiva razmatranja o vašem prvom braku ili da se sporazumimo o vašem drugom braku?
Obrazi mlade gospođe zažare se poput žerave.
Tvrda ste srca, Molines.
I vi ste tvrda srca, gospođo, ako se ima u vidu sredstva što ste ih upotrijebili da biste nagovorili mog mladog gospodara da se s vama oženi.
Anđelika duboko uzdahne, ali izdrži njegov pogled. Znala je da je u nepovrat prošlo vrijeme kad je ona, plašljiva djevojčica, bijedna curica, odozdo na gore gledala svemoćnoga upravitelja Molinesa, koji je držao u svojim rukama sudbinu njezine obitelji.
Bila je ona žena umješna u poslovima. Čak je i gospodin Colbert s njom rado razgovarao o trgovini, a njezina izvanredna opažanja dovodila su u zabunu novčara Pennatiera.
Molines, jednoga ste mi dana rekli: „Kad se želi postići neki cilj, treba biti spreman da se plati svojom vlastitom osobom.” Vjerujem da ću u ovom poslu izgubiti nešto što mi je bilo dragocjeno: poštovanje same sebe… Utoliko gore…! Želim postići jedan cilj!
Jedva zamjetan se osmijeh javi na starčevim usnama.
Ako vam moje odobravanje može biti od neke utjehe, gospođo, rado ću se složiti s vama.
Sad se Anđelika osmjehnula. Ona će se uvijek složiti s Molinesom. Ta sigurnost joj dade hrabrosti da se suoči s rasprom oko ugovora.
Gospođo - nastavi gospodin Molines - U ovom poslu moramo biti vrlo precizni. Gospodin markiz mi je stavio do znanja da su veliki ulozi stavljeni u ovu igru. Stoga ću vam izložiti neke od uvjeta koje morate prihvatiti. Poslije ćete vi postaviti svoje uvjete. Na kraju ću sastaviti ugovor i dat ću ga obadvjema stranama da ga pročitaju. Prethodno ćete se zakleti pred raspelom da znate gdje se nalazi nekakav kovčežić koji gospodin markiz želi svakako dobiti. Jedino poslije vaše zakletve ovi će spisi postati punovažni.
Spremna sam to učiniti - potvrdi Anđelika pruživši ruku.
Ubrzo će gospodin du Plessis stići ovamo sa svojim kapelanom. U međuvremenu ćemo se dogovoriti o biti čitave stvari. Dakle, uvjeren da se gospođa Morens nalazi u posjedu tajne koja ga izvanredno zanima, gospodin markiz du Plessis- Belliere pristaje da se oženi s gospođom Morens, rođenom Anđelika de Sance de Monteloup, uz slijedeće uvjete: čim brak bude sklopljen, to jest odmah poslije obavljenog obreda vjenčanja, vi se obavezujete da ćete uručiti dotični kovčežić u prisustvu dvojice svjedoka, od kojih će bez sumnje jedan biti kapelan koji će
obaviti vjenčanje, a drugi ja, vaš ponizni sluga. Osim toga markiz traži da može slobodno raspolagati s vašom imovinom…
Molim vas - živo se umiješa Anđelika. - Gospodin će markiz raspolagati po svojoj volji s novcem što će ga od mene dobiti, a ja sam spremna da zajednički odredimo svotu koju ću mu godišnje isplaćivati, ali ja ostajem jedina vlasnica i upravitelj svega što mi pripada. Ne pristajem da on u bilo kojem vidu sudjeluje u odlučivanju o mojoj imovini ili prihodima, jer ja sam napornim radom stekla ono što imam i ne želim se naći nasred ulice, pa makar i nosila veliko ime. Dobro mi je poznato da velika gospoda imaju neobično mnogo dara za rasipništvo.
Ne trepnuvši okom, Molines precrta nekoliko linija i napisa druge. Zatraži zatim od Anđelike da mu u tančine opiše razne poslove kojima se bavi i da mu da imena važnih osoba koje bi mu mogle potvrditi istinitost njezinih izjava. Ta primjedba ne uvrijedi Anđeliku. Otkako se naglavce bacila u financijske transakcije i trgovačke poslove, znala je da je vaša riječ samo onda nešto značila ako ste je mogli poduprijeti činjenicama koje se moglo kontrolirati. Stoga je, ne bez ponosa, upravitelja Molinesa uputila u svoje poslove, uživajući što s tom starom lijom može izmijeniti mišljenje o raznim problemima. Primjetila je u njegovim očima blijesak divljenja kad mu je predočila svoj položaj u Zapadno-indijskom društvu i kako je postala akcionar tog društva.
Priznajte, gospodine Molines, da sam se prilično dobro snašla. On kimne glavom.
Zaslužili ste da vas čovjek pohvali. Priznajem da mi se vaše kombinacije čine vrlo spretnim. Sve, dakako, zavisi od glavnice koju ste na početku u taj posao uložili.
Anđelika se nato gorko i oštro nasmija.
U početku…? Ništa nisam posjedovala, Molines, manje od ništa. Siromaštvo u kojemu smo živjeli u Monteloupu bilo je blagostanje u poređenju sa bijedom koju sam ja upoznala poslije smrti Joffreya-de Peyraca.
Poslije spomena tog imena nasta duga šutnja. Vatra se počela gasiti te Anđelika dohvati jedno drvo u sanduku što se nalazio kraj vatre i baci ga na ugarke.
Treba da vas obavijestim o vašem rudniku Argentieres - javi se napokon Molines svojim mirnim glasom. - Od tog je rudnika vaša obitelj prilične prihode vukla posljednjih godina, međutim, sada, pošto ste se pojavili, bilo bi pošteno da prihod od njegove proizvodnje pripadne vama i vašim sinovima.
Rudnik, znači, nije bio stavljen pod zaplijenu i poklonjen drugima, kao i sva ostala dobra grofa de Peyraca?
Nekako je izbjegao gramzljivosti kraljevskih poreznika. Taj je rudnik predstavljao vaš miraz. Vlasništvo nad njim nije nikad bilo točno utvrđeno…
Kao kod svih stvari o kojima vi vodite brigu, gospodine Molines - smijući se primijeti Anđelika. - Vi imate mnogo smisla da služite razne gospodare.
Nije tako, gospođo - protestirao je upravitelj pomalo uvrijeđenog izgleda - ja ne služim razne gospodare, već razne poslove.
Shvatila sam nijansu, gospodine Molines. Govorimo, dakle, sada o poslu koji bih mogla nazvati: Du Plessis-Belliere sin. Prihvaćam obavezu u pogledu kovčežića, spremna sam da razmotrim visinu svote koju bih kao godišnji prihod davala gospodinu markizu. U zamjenu za to, tražim brak i da me se prizna markizom i vlasnicom zemalja i naslova koji pripadaju mom mužu. Tražim također da me on predstavi svojoj rodbini i poznanicima kao svoju zakonitu ženu, a da moja dva sina dobiju gostoprimstvo i zaštitu u kući svoga očuha. Osim toga, željela bih znati kojim vrijednostima i kakvom imovinom on raspolaže.
Hm! Gospođo, nema toga bogzna što. Ne krijem vam da je moj mlađi gospodar prilično zadužen. Osim ove palače posjeduje još dva zamka: jedan u Tourenni i jedan u Poitouu, ali zemlje su založene.
Da niste kojim slučajem loše upravljali poslovima svoga gospodara, gospodine Molines?
Jao, gospođo! Sam gospodin Colbert, koji radi petnaest sati na dan da bi sredio financije kraljevstva, ne može učiniti ništa jer mu kralj svojim rasipništvom brka sve račune. Tako i gospodin markiz nemilice troši prihode, neznatne poslije očeva raskošnog života, na ratnu opremu i dvorske lakoumnosti. Kralj mu je u više navrata poklonio razna zvanja iz kojih je mogao izvući velike koristi. Ali da bi platio kartaški dug ili da bi kupio novu kočiju, na brzinu ih je porasprodavao. Ne, gospođo, poslovi du Plessis-Bellierea sina nisu uopće interesantni za mene. Vodim brigu o njima, kazao bih, zbog sentimentalnih razloga. Dozvolite mi, gospođo, da pribilježim vaše prijedloge.
Neko se vrijeme u sobi čulo samo škripanje pera kojemu je odgovaralo pucketanje vatre u kaminu.
„Ako se udam, Molines će postati moj upravitelj. Čudno, nikad nisam pomišljala na takvu mogućnost. On će, nema sumnje, nastojati da svoje duge prste umiješa u moje poslove. Moram biti oprezna. Naposlijetku, ne bi mi bilo baš krivo. Imala bih u njemu odličnog savjetnika.”
Mogu li vam savjetovati da se u ugovor unese dodatni uvjet? - upita Molines podigavši glavu.
Koji bi bio u moju ili njegovu korist?
U vašu.
Ja sam mislila da vi zastupate interese gospodina markiza du Plessis-Bellierea. Starac se osmjehne ništa ne odgovorivši. Zatim skine naočari i nasloni se na naslon naslonjača i zagleda se u Anđeliku onim svojim živim i prodornim pogledom kojim ju je motrio prije deset godina dok joj je govorio: „Vjerujem da vas poznam, Anđeliko, stoga ću s vama razgovarati drugačije nego s vašim ocem…”
Ja mislim - reče polako - da je baš dobro što se udajete za moga gospodara. Vjerovao sam da vas više nikad neću vidjeti. Međutim, evo vas ovdje, protivno svim očekivanjima, i gospodin du Plessis se našao u položaju da se s vama mora oženiti. Budite pravedni i priznajte, gospođo, da ja nemam nikakve veze s okolnostima koje su vas naveli na ovaj brak. Ali se radi o tome da taj brak bude uspješan, to jest da bude u interesu moga gospodara, u vašem, a i u mojem jer kod zadovoljnih su gospodara i sluge zadovoljne.
Ja sam vašeg mišljenja, gospodine Molines. O kakvom se uvjetu, dakle, radi?
Tražite „consumatio matrimonii27.
Consumatio matrimonii…? - ponovi Andelika raskolačivši oči kao kakva gojenica tek izašla iz samostana.
Zaboga, gospođo… nadam se da ste shvatili što sam htio reći.
Pa da… razumije se da sam shvatila - promuca Anđelika pribravši se - ali vi ste me iznenadili. Ta jasno je da udajom za gospodina du Plessisa…
Ništa nije jasno, gospođo. Gospodin du Plessis ne sklapa s vama brak iz ljubavi. Vjerujem da se nećete mnogo začuditi ako vam kažem da su daleko od ljubavi osjećaj što ste ih pobudili u gospodinu du Plecsisu. Prije bi se reklo da ste u njemu izazvali osjećaje bijesa i srdžbe.
Slažem se - prošaputa Anđelika slegnuvši ramenima kao da joj tobože nije stalo. Ali ju je u isto vrijeme boljelo pomislivši na uvrede kojima ju je Filip sigurno obasuo povjerivši svom upravitelju kako je upao u njezinu stupicu. Ona sigurnim glasom doda:
Pa što onda? Baš me briga što me ne voli! Sve što od njega tražim to je njegovo ime, njegovi naslovi. Ostalo mi je sporedno. Može me prezirati, može se pariti sa sluškinjama ako mu se to više sviđa. Ja sigurno neću trčati za njim.
Pogriješili biste, gospođo. Čini mi se da slabo poznate čovjeka za kojega treba da se udate. U ovom je trenutku vaš položaj vrlo jak, zato ga i smatrate slabićem. Ali poslije će biti potrebno da njim svakako vladate, inače…
Inače…?

27 Izvršavati bračne dužnosti.
Inače ćete biti strašno nesretni.
Lice u mlade žene postade tvrdo. Ona procijedi kroza stisnute zube:
Već sam bila strašno nesretna, Molines. Nemam namjeru iznova početi.
Stoga vam i predlažem sredstvo obrane. Slušajte, Anđeliko, dosta sam star da vam mogu bez uvijanja govoriti. Poslije udaje nećete imati nikakve moći nad Filipom du Plessis. Dobit će novac i kovčežić. Stvari srca nemaju na nj nikakva učinka. Treba, dakle, da ga čulima pobijedite.
To je opasna moć, Molines, i prilično ranjiva.
Ali je ipak moć. Na vama je da je učinite neranjivom.
Anđelika je bila prilično smućena. Ona se nije nadala da će slične savjete čuti iz ustiju strogog hugenota. Molines je bio obdaren lukavom mudrošću koja nikad nije vodila računa o načelima, već samo o nestalnostima ljudske prirode podložne materijalnim interesima. I ovaj put mora da je imao pravo. Anđelika se sjeti naleta straha koji je u njoj izazivao Filip i osjećaja nemoći što ju je spopadao pred njegovom ravnodušnošću i njegovim ledenim izgledom. Sine joj odjednom da je ona u dnu svoje duše računala na bračne noći da bi ga podvrgla sebi. Kad žena drži u zagrljaju čovjeka, ona je vrlo moćna. Uvijek naiđe trenutak kad čovjekova obrana popusti pred ponorom užitka. On, postaje slab i slijep. Spretna žena mora iskoristiti taj trenutak. Poslije će se i najveći grubijan vratiti, čak mimo volje, k izvoru požude. Anđelika je znala da će postati najspretnija i najbudnija ljubavnica kad se Filipovo divno tijelo spoji s njezinim, kad se njegova svježa i meka usta sastanu s njenim. U anonimnosti ljubavne borbe, oni će se naći, i mada će se Filip sutradan praviti da je zaboravio sve, oni će biti povezani snažniji no što bi ih povezala bilo kakva ljubavna izjava.
Njezin pomalo lutajući pogled zaustavi se na Molinesu. Bit će da je ovaj na njezinu licu slijedio trag njezinih misli jer se podrugljivo osmjehne i reče:
Mislim da ste dovoljno lijepi da se upustite u tu igru. Ali treba da igra… počne. To, doduše, još ne znači da ćete dobiti prvu rundu.
Što ste time mislili reći?
Moj gospodar ne voli žene. Pozna ih, sigurno, ali su za nj one plod gorak i gadljiv.
A ipak mu pripisuju uspjehe koji su podigli veliku viku. A zloglasne orgije kojima se odavao u inozemstvu, u Norgenu…
To su samo odrazi rata na vojnička raspoloženja. Vojnik siluje žene kao što bi podmetnuo požar, kao što bi oštricom mača probo djetetov trbuh… Čini to da bi uništio.
Molines vi govorite strašne stvari!
Ne želim vas prestrašiti, već samo upozoriti. Vi potječete iz plemićke obitelji, ali ste zdrava i odrasla na selu. Čini se da vi nemate pojma kakvoj je vrsti odgoja podložan mladi plemić čiji su roditelji bogati i pripadaju mondenim krugovima. U djetinjstvu je on igračka sluškinja i slugu, a poslije gospode kojima je poslan za paža. U talijanskim običajima kojima ga privikavaju…
Zaboga, šutite. Sve to je prilično neukusno - prošaputa Anđelika gledajući u vatru zbunjena izgleda.
Molines ne nastavi. Stavi naočari.
Da li da dodam onaj uvjet?
Dodajte sve što želite, Molines, ja… Prekinuo ju je šum vrata što su se otvarala.
Filipov lik odjeven u svijetlo svileno odijelo, pojavi se u polumraku salona kao kip leda bivajući malo-pomalo sve uočljiviji. Bijel i plav, prekriven zlatom, izgledao je kao da je krenuo na ples. Pozdravi Anđeliku ravnodušno, ali s visoka.
Dokle ste stigli, Molines, s pregovorima?
Gospođa Morens pristaje na predložene uvjete.
Možete li se zakleti pred raspelom da zaista znate gdje se nalazi kovčežić?
Mogu.
Budite tako dobri, gospodine Carette, pa priđite bliže…
Kapelan, čiji je crn i mršav lik ostao nevidljiv iza zaslijepljujućeg lika njegova gospodara, istupi naprijed držeći u ruci raspelo pred kojim se Anđelika zakune da zna gdje je skriven kovčežić i da će ga uručiti gospodinu du Plessisu poslije njihova vjenčanja. Potom Molines navede svotu prihoda koju će Anđelika poslije isplaćivati mužu. Svota je bila pozamašna i odgovarala je sveukupnim troškovima mladoga plemića, troškovima što mu ih je upravitelj namicao svake godine. Anđelika ne trepne očima: ako njezini poslovi budu napredovali kao i dosada, ona se neće naći u neprilici da podmiruje svoje obaveze. Uostalom, kad postane markiza du Plessis, trudit će se da što veći prihod izvuče iz dva Filipova imanja.
Mladić ne napravi nikakvu primjedbu. Na licu mu se ogledao izraz beskrajne dosade.
U redu, Molines - reče naposljetku prikrivajući zijevanje. - Nastojte što brže privesti kraju ovaj neugodan posao.
Upravitelj se nakašlja i protrlja ruke kao u nedoumici.
Postoji jedan uvjet, gospodine markiže, koji je gospođa Morens, ovdje prisutna, željela unijeti u ugovor. Uvjet glasi: Gospođa Morens će izvršiti odredbe ugovora samo u slučaju consumatio matrimonii.
Filipu je trebalo nekoliko trenutaka da shvati bit uvjeta, a onda pocrveni kao rak.
Oh, to je zaista…! - reče. - To je zaista…!
Nije naprosto smogao riječi. Anđelika osjeti za nj neki čudan osjećaj samilosti i nježnosti koji je on ponekad u njoj pobuđivao.
Ovo je prevršilo svaku mjeru! - dahne napokon. - Drskost udružena s bestidnošću!
Problijedio je od bijesa.
Možete li mi kazati, Molines, kako da dokažem bližnjima da sam počastio ležaj ove osobe? Oduzimajući nevinost jednoj kurvi koja već ima dvoje djece i koja se povlačila po krevetima svih mušketira i svih bankara ovog kraljevstva…? Pojavljujući se pred sudom kao onaj idiot de Langey koji se pred desetak osoba mora truditi da dokaže svoju muškost? Je li gospođa Morens mislila na svjedoke koji bi trebali biti prisutni toj ceremoniji?
Molines napravi pokret rukom kao da ga želi umiriti.
Ne shvaćam, gospodine markiže, zašto vas je taj uvjet toliko razbjesnio. On je, u stvari, isto tako važan, dopustite mi da kažem, za vas kao i za vašu buduću ženu. Zamislite, vi možete, na primjer, povučeni lošim raspoloženjem ili sasvim razumljivom mržnjom, zanemariti bračne dužnosti te bi gospođa Morens imala pravo da poslije nekoliko mjeseci zatraži poništenje braka i uvuče vas u proces i smiješan i skup. Ja pripadam reformiranoj vjeri, ali vjerujem da crkva smatra da se brak može poništiti ukoliko nije došlo do consurnatio matrimonii između supružnika. Nije li tako, gospodine kapelane?
Točno tako, gospodine Molines. Kršćanski i katolički brak ima samo jednu svrhu: rađanje!
Vidite! - reče upravitelj blagim glasom u kojemu je jedino Anđelika, koja ga je dobro poznavala, zamijetila podrugljiv prizvuk. - A što se tiče dokaza o vašoj dobroj volji - nastavio je podsmješljivim tonom - čini mi se da će najbolji dokaz biti da vam vaša supruga što prije dade nasljednika.
Filip se okrene prema Anđeliki koja je za čitava razgovora nastojala ostati mirna. Ipak, kad ju je on pogledao, nije mogla a da ne podigne oči prema njemu. Od licemjernog i tvrdog izraza njegova lijepog lica nju prođoše srsi, ali ovaj put to nisu bili srsi užitka.
Neka bude, slažem se - reče polako Filip dok mu je okrutan smiješak rastezao usne. - Potrudit ćemo se. Molines, potrudit ćemo se…

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:32 am



42.
MOLINESOVE ČUDNE RIJEČI O GROFU DE PEYRACU

Natjerali ste me da odigram odvratnu ulogu, odvratniju no što sam mislila u početku - reče Anđelika Molinesu.
Manje ili više odvratna, zar je to važno? Kad smo se već odlučili za odvratnu ulogu, onda se ne smije previše cjepidlačiti, već treba što bolje poduprijeti svoje vlastite pozicije.
Išao je za njom, tamnih obrisa i malko pognut, i pratio je do kočije. U svojoj kućnoj kapici i oprezno trljajući svoje suhe ruke jednu o drugu, bio je za nju sjena prošlosti.
„Vraćam se svojima”, mislila je u sebi Anđelika pod naletom plime - osjećaja koja je odbila daleko od nje bolne uvrede što joj ih je Filip nanio svojim prezirom.
Opet je počela osjećati tlo pod nogama, opet je pronašla svoj svijet. Na pragu upravitelj uze pažljivo motriti zvjezdano nebo, dok se kočija gospođe Morens, okretala u dvorištu i napokon se zaustavila ispred njih.
Pitam se - reče Molines sa izvjesnom zabrinutošću u glasu - kako je mogao umrijeti onakav čovjek!
Koji čovjek, Molines?
Gospodin grof de Peyrac…
Anđelika se ukruti. Očajanju što ju je kinjilo svaki put kad bi se sjetila Joffreya, od nekog su se vremena pridružile mračne grižnje savjesti. I njezine oči nagonski polete prema zvjezdanom nebu.
Mislite li da... da će mu biti krivo… ako se udam za Filipa? - upita naivno. Starac kao da je nije čuo.
Nikako se ne mogu pomiriti s mišlju da je taj čovjek umro - nastavi odmahujući glavom. - Možda je kralj to shvatio na vrijeme…
Anđelika ga iznenadnim pokretom zgrabi za ruku.
Molines, da vi ne znate štogod…?
Čuo sam od nekoga da ga je kralj pomilovao u zadnjem trenutku.
Jao! Svojim sam očima vidjela kako je izgorio na lomači.
Onda, pustimo na miru mrtve - odgovori Molines. - Neka se život vrši!
U kočiji koja ju je odvozila kući Anđelika je stiskala svoje ruke pune prstenja.
Joffrey, gdje si? Odakle sada ovo svjetlo kad se plamen s tvoje lomače ugasio prije pet godina. Ako još lutaš zemljom, vrati se k meni!
Ušuti prestrašivši se riječi što ih je šaputala. Pri prolazu kočije, ulične svjetiljke što su po naređenju gospodina La Reyniea postavljene, bacale su mrlje svjetla po njezinoj haljini. Ona je željela zagnjuriti, slijepa, u onu tamu.
Obuzeo ju je strah. Strah od Filipa, a nadasve strah od Joffreya, pa bio on živ ili mrtav!
Kad je stigla u palaču Beautreillis, Florimond i Cantor joj dođoše u susret. Bili su odjeveni u svilena odjelca ružičaste boje, oko vrata čipke, oko pasa male sabljice, a na lijepim kovrđama šeširići ukrašeni ružičastim perima.
Oslonili su se o vrat velikog psa ovčara crvene dlake i visokog gotovo kao što je i Cantor bio.
Anđeliki je srce snažno tuklo i ona se zaustavi pred ljupkošću tih najdražih joj bića. Kako li su bili ozbiljni i sigurni u svoju važnost! Kako li su polako hodali da ne bi zgužvali svoja odjelca!
Snažni svojom nejačicom, ucijepili su se između Filipa i Joffreyeve aveti. „Neka se život vrši!” karao je stari upravitelj, hugenot. A život su bili oni. Zbog njih je morala nastaviti svojim putem, polako, ni za taban ne ustupajući.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:32 am





43.
LICA IZ PROŠLOSTI

Anđelikina posluga i njezine prijateljice nisu ništa slutili o bojaznima i grižnjama savjesti koje su je u tom međuvremenu kinjile i kvarile joj san. Nikad nije izgledala ljepša i sigurnija u sebe. Ona se susretljivo i vrlo prirodno osmjehivala radoznalim licima po salonima gdje se munjevitom brzinom proširila vijest o njezinoj udaji za markiza du Plessisa i vijest o njezinom plemićkom porijeklu.
Gospođa Morens! Trgovkinja čokolade! Jedna de Sance…! Iz porodice koja je posljednjih stoljeća pala u siromaštvo, ali je nekim svojim glasovitim ograncima rodbinski povezana s porodicom Montmorency i Guise. Novi izdanci su joj počeli davati novi sjaj. A nije li možda Ana Austrijska na samrti dozvala k svom uzglavlju jezuita vatrenih očiju, velečasnoga oca de Sancea, onoga istoga kojega su sve dvorske dame željele imati za dušobrižnika? Dakle, gospođa Morens, čiji je čudan život i nagao uspon bio predmet malog skandala, iako to nitko nije htio priznati, je bila sestra onog pametnog, snalažijivog i gotovo slavnog svećenika…! Neki su još sumnjali u to, ali na jednom primanju kod gospođe d'Albert, koja bijaše pozvala i njega i nju, svi su imali prilike vidjeti kako je jezuita poljubio buduću markizu du Plessis-Belliere, kako joj je govorio ti i dugo se s njom zadržao u nježnom, bratskom razgovoru.
Sutradan po svom susretu s Molinesom, Anđelika je poletjela k Raymondu. Znala je da će u njemu naći sigurnog saveznika koji će, a da se to uopće ne primijeti, organizirati njezin povratak u mondene krugove. Tako je i bilo.
Nije ni tjedan dana protekao, a već se srušila ohola ograda podignuta između njezina tobože plebejskog porijekla i simpatija plemenitih gospođa iz četvrti Marais. Pričale su joj o njezinoj ljupkoj sestri Mariji Agnezi de Sance čija je ljupka prilika dvije godine oduševljavala dvor. Njezino obraćenje je bilo samo časovito, zar ne? Bilo kako bilo, dvor će se osjetiti počašćen prisustvom ove druge de Sance koja svojom ljepotom nije zaostajala za prvom, a svojim je duhom bila glasovita u književnim krugovima.
Došli su da je posjete njezina braća Denis i Albert, ovaj posljednji paž kod gospođe de Rochant. Pošto su joj izrazili svoje bratske osjećaje, nimalo u neprilici zamole je da im posudi nešto novca.
Brata slikara nisu spomenuli ni jednom jedinom riječju, a ni najstarijeg brata koji je prije mnogo godina nestao u Americi. A niti je tko spominjao razloge koji su natjerali nju, potomka, prave kneževske obitelji da proizvodi čokoladu, niti je što rečeno o njezinu prvom braku. Ti dvorani i te male gospođe znali su savršeno zaboraviti, u povjerljivim i tihim razgovorima, ono do čega je i jednima i drugima bilo stalo da se zaboravi.
Svi nekadašnji ljubimci, osim de Guichea, svi su oni postali mnogo obazriviji bojeći se da ne padnu u nemilost. De Vardes je bio u zatvoru poslije afere s malim prodavačem oblatni, afere koja je iznijela na vidjelo tvorca španjolskog pisma.
Iako je neobično uživala u tračevima, Velika gospođica je šutjela jer je u nje bilo veliko i dobro srce. Pošto je dugo grlila Anđeliku, reče:
Mnogo, mnogo sreće vam želim, draga - i obriše nekoliko suza što joj ih je ganuće izmamilo na oči.
Gospođa de Montespan se sjetila nekih čudnih zgoda iz života te Anđelike de Sance, ali potpuno zaokupljena svojim spletkama, nije marila za to. Veselila se što će Anđelika ubrzo biti predstavljena na dvoru; gdje je vladala dosada i mrtvilo jer su mu ton davali La Valliere svojim tužnim licem i kraljica svojom zlovoljnom i plačljivom pojavom. A kralj je, mada vrlo ozbiljan i dostojanstven, bio ljubitelj veselog društva i zabava, kao mladić koji je isuviše dugo držan na uzdi. Vesela Anđelikina ćud sjajno će poslužiti blistavom Athenaidinom duhu da dođe do punog
izražaja. Nije li društvo tih dviju veselih ljepotica bilo smatrano u salonima nekom vrsti zaloga da će večer biti živa i zanimljiva?
Athenaida de Montespan je dojurila svojoj prijateljici s gomilom savjeta o tome kako da se obuče i kakav nakit da stavi prilikom predstavljanja u Versaillesu.
U pogledu gospođe Scarron, mogla je biti sigurna u njezinu šutnju. Pametna udovica je vodila računa o tome da se s poštovanjem odnosi prema sadašnjosti, prošlosti i budućnosti osoba koje su joj mogle biti od koristi. Ona je isuviše dobro pazila da ne počini neku neopreznost. Nekim prešutnim i općim sporazumom posljednje godine Anđelikina života kao da je progutao duboki ponor. Ona sama, i zabrinuta i s olakšanjem u duši, prihvati taj tok stvari. Jednu večer, pošto je još jednom pogledala nož Rodogonea Egipćanina, uvjerila se da je zadnje godine proživjela u nekom užasnom snu koji mora što prije zaboraviti. Njezin se život ponovo spojio s unaprijed obilježenim životom Anđelike de Sance, mlade i plemenite djevojke iz Poitoua, kojoj kao da je već jednom u prošlosti Filip du Plessis-Belliere bio obećan.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:33 am





44.
AUDIGEROVA DRSKOST

Iščeznuće jednog dijela njezina života ipak nije prošlo bez izvjesnih teškoća. Jednog jutra dok se dotjerivala, majordom grofa de Soissonsa, Audiger, dade se najaviti.
Baš kad se htjela obući i sići da ga primi, promijeni odjednom mišljenje i osta sjedeći na stocu pred ogledalom. Velika gospođa je mogla i u kućnoj haljini primiti jednog majordoma.
Kad je on ušao, Anđelika se ne okrene, već je polako velikim jastučcem naprašivala vrat i početak grudiju. U velikom ovalnom ogledalu ispred sebe vidjela je vrlo dobro kako se primiče, ukrućen u svom građanskom odijelu. Dobro je poznavala taj strogi izraz što ga je njegovo lice poprimilo prije no što bi se između njih zametnula takozvana „bračna svađa”.
Uđite, Audiger - reče ona srdačno - i sjednite pored mene na ovaj stolac. Već je dugo vremena što se nismo vidjeli, ali to nije bilo ni potrebno budući da naši poslovi ionako dobro napreduju pod upravom onog dobričine Marchandaua.
Meni je uvijek žao kad prođe dugo vremena a da vas ne vidim - odgovori mladić suzdržanim glasom - jer gotovo uvijek to iskoristite da napravite koju glupost. Je li istina ono što se priča, to jest da ćete se udati za markiza du Plessis-Bellierea?
Prava pravcata istina, dragi prijatelju - nemarno odgovori Anđelika skidajući mekom četkicom sa svog labuđeg vrata suviše vidljiv trag pudara. - Markiz mi je rođak i vjerujem da sam oduvijek bila zaljubljena u nj.
Tako, dakle, napokon ste uspjeli ostvariti planove svojih ambicioznih želja! Već odavna mi je bilo jasno da ništa i nitko nije dovoljno visoko za vas. Htjeli ste pošto-poto pripadati plemstvu, kao da je to vrijedno truda...
Ja plemstvu pripadam, Audiger, i uvijek sam mu pripadala, čak i u vrijeme kad sam posluživala goste gazde Bourjusa. Vi koji ste tako dobro obaviješteni, o svemu što se naokolo priča, sigurno ste ovih dana čuli da se ja, u stvari zovem Anđelika de Sance de Monteloupe.
Majordomovo se lice zgrči i pocrveni.
„Morao bi poći kirurgu da mu pusti krv”, pomisli Anđelika.
Pa, zaista sam čuo. I namah mi je bilo jasno zbog čega ste onako prezirno odbili moju ponudu da mi budete žena! Stidjeli ste me se.
Prstom raširi ovratnik koji je gušio njegov bijes. Pošto je došao do daha, nastavi:
Nisu mi poznati uzroci zbog kojih ste vi, žena visokog roda, bili pali onako nisko da sam vas upoznao kao bijednu služavku, niti zašto ste se skrivali pred svojom vlastitom obitelji, ali poznam dovoljno svijet i vjerujem da ste postali žrtvom
gluhih i zločinačkih spletaka kakvih uvijek ima napretek u sjeni kraljevskih dvorova. A sad hoćete da se vratite u taj svijet! Nekako još ne uspijevam da vas vidim u novom svjetlu, stoga vam i govorim ovim prisnim tonom koji vas već možda vrijeđa. Ne, Anđeliko, nećete, ne možete nestati okrutnije nego da vas smrt ugrabi. Divnog li zadovoljstva pripadati krugu podlih, glupih, licemjernih ljudi! Kako, Anđeliko, vi čijoj sam se pameti i zdravom rasuđivanju uvijek divio, kako, zaboga, ne vidite mane tog svijeta kojemu, rekoste, da pripadate…? Kako možete tako lako odbaciti zdravu atmosferu koja vam je potrebna da biste slobodno disali, znam dobro, kako možete, dakle, odbaciti bratsku, srdačnu dobrotu koju ste našli među nama? Kao što vidite, ja se ne sramim da se stavim u istu rizinu s gazdom Bourjusom… Ostat ćete sama između spletkara čija će taština i podlost povrijediti vaš osjećaj za stvarnost, vašu iskrenost, ili ćete se i vi među njima pokvariti…
Anđelika pomalo srditim pokretom odloži srebrnu četku na rub ogledala. Bilo joj je dosta tih Audigerovih scena. Zar će sve do Versaillesa slušati propovijedi jednoga majordoma? Baci pogled na njegovo puno i glatko lice, njegove poštene oči, lijepe usne i pomisli kako je prava šteta za nj što je u isto vrijeme i neobično simpatičan i neobično glup. Odlučno se digne uzdahnuvši.
Dragi moj prijatelju...
Nisam više vaš prijatelj. Bože sačuvaj - otpovrne on i sam se dignuvši. Shvatio je značenje njezina pokreta.
Gospođa markiza daje na znanje majordomu da može ići…?
Njegovo dotad crveno lice naglo poblijedi, izmijeni se, a glas mu je drhtao dok je mrmljao:
Iluzije…! O vama sam samo iluzije gajio. Sanjao sam… Vi, moja žena! Jadna li sam budala bio! Istina, vi zaista pripadate svom svijetu. Točno, kurva kao stvorena da je čovjek sruši preko kreveta!
U dva koraka se stvorio kraj nje, zgrabio je oko pasa i bacio na divan. Mahnit i zadihan, zgrabi joj oba zglavka jednom rukom i čvrsto joj ih pritisne o grudi da bi je držao nepomičnu, dok je drugom rukom kidao s nje kućnu haljinu, finu košulju, trudeći se da je sasvim razgoli.
Anđelika u prvi mah osjeti želju da se suprotstavi, ali se odmah potom ukruti i osta nepomična prepustivši se sasvim njegovu mahnitom napadu. On je očekivao borbu, otpor, a kad je vidio da toga neće biti, osjeti uzaludnost i smiješnost svog nasilja. Zbunjen do kraja, smiri svoje pokrete, a zatim opusti stisak.
Očima potraži Anđelikino lice, bačeno unazad, bešćutno i mirno kao lice mrtvaca.
Zašto se ne branite? - propenta.
Ona ga je motrila svojim zelenim zjenicama ne trepnuvši okom. Audigerovo lice nije nikad bilo tako blizu njezina. Ona zarije svoj ozbiljan pogled u njegove tvrde oči u kojima se naizmjence palila i gasila mahnitost, očaj i strast.
Moram priznati, Audiger, da sam u vama našla zaista korisnog prijatelja - promrmlja Anđelika. - Ako je to ono što od mene želite, uzmite. Neću se braniti. Znate i sami da nikad ne ustuknem kad dođe vrijeme da moram platiti svoje dugove.
On ju je šutke promatrao. Značenje njezinih riječi polako je probijalo u njegovu glavu. Mogao je osjetiti ispod sebe, na svojoj nozi, njezino savitljivo i tvrdo tijelo od čijeg mu se mirisa, i prisnog i stranog, mutila svijest. Ona se ni ne pomače. Morao je iskreno priznati: prepuštala mu se potpuno, ali baš to prepuštanje je bilo uvredljivo. Ona mu je prepuštala svoje tijelo bez duše.
On to shvati. Podigne se i uz neku vrst ridanja povuče se nekoliko koraka posrćući i ne puštajući je s očiju.
Ona se uopće nije micala. Stajala je onako, poluležeći na divanu. Nije se čak trudila ni da pokrije grudi razderanom čipkom s kućne haljine ni da spusti košuju što ju je on podigao otkrivši njezine divne sedefaste noge. Sad je mogao vidjeti te noge o kojima je tolike godine snatrio. Bile su savršene kao što ih je i zamišljao: duge, oblikovane kao vreteno, a završavale se s malim stopalima koja su se
isticala na baršunastim jastucima kao divni ukrasi napravljeni od ružičaste bjelokosti. Audiger duboko uzdahne.
Žalit ću sigurno čitava života - reče prigušenim glasom - ali bar se neću prezirati. Zbogom, gospođo! Nisu mi potrebni vaši milodari!
Povuče se do zastora i iziđe.
Anđelika je dugo ostala u tom položaju, zamišljena. Zatim pregleda štetu što ju je pretrpjelo njezino ruho: ovratnik od čipke iz Malinesa bio je upropašten.
„Đavo odnio te muškarce!” mislila je bijesna.
Sjeti se kako je za one šetnje u mlinici Javel poželjela da Audiger postane njezin ljubavnik. Ali okolnosti su tada bile drugačije. U ono vrijeme je Audiger bio bogatiji od nje, a ovratnik što ga je na sebi imala tog dana nije vrijedio ni tri livre…
Gotovo neprimjetno se smješkajući, Anđelika ponovo sjedne na stolac pred ogledalom.
„Ninon de Lenclos ima pravo”, mislila je, „ono što u ljubavi izaziva najveće nesporazume jest što ljubavne budilice ne zvone u isto vrijeme”

* * *

Sutradan ona primi od jedne svoje konobarice na službi u „Španjolskoj patuljčici” kratko Audigerovo pisamce kojim ju je ovaj molio da navečer dođe u trgovinu da bi zajedno s njim pregledala trgovačke knjige. Izlika joj se učini prilično naivna: jadni je mladić sigurno poslije neprospavane noći poslao do vraga svoje dostojanstvo i svoju velikodušnost i nastojao sada dobiti ono što mu je bilo ponuđeno.
Anđelika se odazove pozivu. Kao što bijaše kazala prethodnog dana, odlučila je da bude do kraja ispravna, znajući da mnogo duguje Audigeru.
Stoga bez oduševljenja, ali odlučna da mu u jedinom zagrljaju pokaže svu svoju zahvalnost, pođe na sastanak s majordomom. Našla ga je u malom uredu što se nalazio odmah uz salu gdje se služila čokolada. Bio je u jahaćem kaputu, a na nogama je imao lovačke čizme. Izgledao je vrlo miran, pa čak i dobro raspoložen. Ne napravi nikakvu aluziju na zgodu prethodnog dana i obrati joj se prirodnim tonom.
Oprostite mi, gospođo što vam smetam, ali prije no što otputujem smatrao sam potrebnim da zajedno utvrdimo stanje naših poslova, iako se možemo potpuno pouzdati u poštenje upravitelja Marchandeaua.
Putujete?
Jest. Potpisao sam ugovor u pokrajini Franche-Comte. Tamo njegovo veličanstvo misli osvojiti neke gradove ovog proljeća.
Uz pomoć upravitelja Marchandeaua pregledavali su knjige računa, u radionici su pregledali strojeve, a u skladištima zalihe kakaa, šećera i mirodija. Na kraju Audiger iziđe kao da želi donijeti još neke račune. Ali malo potom Anđelika začuje konjski korak koji se udaljavao. Shvatila je da je Audiger otputovao i da ga više neće vidjeti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu