Anđelika

First topic message reminder :



Godina je 1663, mesto je Pariz, grad divlje ljubavi, ali i žestoke mržnje. Pitamo se koliko njegovih žitelja uopšte zna pravi identitet gospođe Moren, lepe prodavačice čokolade, dostojanstvene dame koju sa zadovoljstvom dočekuju po salonima i čije čudesne proizvode vole svi, do same kraljice? Zaklevši se sebi da njena deca – deca jedne od najvećih porodica u Francuskoj – nikada više neće trpeti glad i zimu, Anđelika se, preživevši već mnoge peripetije, baca u novi boj sa sudbinom, ne zazirući ni od najstrašnijeg ishoda... Njena lepota, stečeno bogatstvo i, naposletku, njena raskošna ličnost, aduti su na koje se oslanja u toj opasnoj igri u kojoj pokušava da se izbori sa avetima prošlosti, ali i sa neizvesnom budućnošću. Mnogo snage i odvažnosti će joj biti potrebno kako bi zasenila i obrlatila princa Kondea koji se naselio u velelepnom zdanju koje je za nju podigao voljeni i neprežaljeni Žofrej od Pejraka, i u toj nemilosrdnoj partiji moraće da zaigra i na onu najmrskiju kartu, ovaploćenu u liku starog znanca, osionog markiza od Plesi-Belijera, najokrutnijeg među neprijateljima koji će joj se isprečiti na tegobnom putu ka dvoru Luja XIV, Kralja sunca.

45.
OPROŠTAJ S DESGREZOM

Anđelika upravo bijaše završila pismo svom brodaru u La Rochelle. Pošto ga je osušila i zapečatila, stavi na oči krinku i uze ogrtač. Slušala je buku što je potjecala iz dvorane krcate svijetom, jer je žestoka, ali kratka kiša otjerala goste s terasa gdje su sjedili.
Slatkast miris čokolade izmiješan s mirisom prženih badema, prodirao je u mali ured gdje se ona, Anđelika, u crnoj haljini s bijelim ovratnikom i bijelim orukvicama, te perom u ruci, dvije pune godine nosila s bezbrojnim računima.
Uobičajenim pokretom zaviri preko praga u dvoranu i baci pogled na „svoje” goste kroz uski razmak u zastoru. Kad postane markiza du Plessis-Belliere, vjerojatno će dolaziti u tu dvoranu u društvu mladih udvarača da se sladi „božanskom” čokoladom. Bit će to prilično smiješna stvar, neka vrsta vrlo ugodnog revanša.
U velikim ogledalima pozlaćenih okvira odražavala se elegantna živost koju je ona uvijek znala podstaći u „Španjolskoj patuljčici”, uostalom bez mnogo truda, jer čokolada je piće koje prije izaziva nježno raspoloženje nego žestoke svađe.
Baš blizu zastora koji ju je skrivao, ona primijeti jednog čovjeka koji je sam sjedio pred šalicom iz koje se isparavala vruća tekućina i koji je uz to sjetno grickao kolačiće. Pošto ga je časak motrila, Anđelika je bila sigurna da ga pozna i da taj čovjek vrlo bogato odjeven nije mogao biti nitko drugi do policajac Desgrez vrlo spretno prerušen. Osjetila je djetinju radost. Poslije ledene mržnje svog 'budućeg supruga, Audigerovih predbacivanja, radoznalosti prijatelja, Desgrez je bio jedini stvor s kojim je mogla porazgovarati a da se ne brani ili da se ne igra komedije.
Ona iziđe iz svog skrovišta i približi mu se.
Čini mi se da su vas napustili, odvjetniče Desgrez - šapne mu na uho. - Mogu li zamijeniti, oh, vrlo skromno, okrutnicu koja vas pušta da je čekate?
On podiže oči i prepozna je.
Ništa mi ne može pružiti veću čast nego da mi uz bok sjedne vlasnica ovog čarobnog mjesta.
Ona sjedne kraj njega smijući se i naredi jednom crnčiću da joj donese šalicu čokolade i kolačića.
Koga to progonite na mom zemljištu, Desgrez? Možda kojeg bijesnog novinara?
Ne. Ovaj put sam na tragu stvorenju istih svojstava ali u ženskom liku, jednoj trovačici.
Oh! To je obična stvar! Ja poznam trovačica koliko god hoćete! - primijeti nestašno Anđelika koja je pri tom mislila na gospođu Brinvilliers.
Znam. Ali najbolje ćete učiniti da zaboravite da ih poznate.
Budući da se nije osmjehivao, ona mu glavom dade znak da je shvatila.
Kad mi budu potrebne vaše obavijesti, bez sustezanja ću doći k vama po njih - primijeti Desgrez nacerivši se podrugljivo - Znam da ćete ih meni vrlo rado povjeriti.
Anđelika ne odgovori već se sva usredotoči na vruće piće što joj ga je crnčić Tom ulio u šalicu.
Što mislite o ovoj čokoladi, gospodine Desgrez?
Prava pokora! Ali kad čovjek vrši istragu, zna se, mora se izložiti i sitnim neugodnostima kao što je čokolada. Moram, međutim, priznati da sam za svoje karijere morao navraćati i u mjesta mnogo neugodnija no što je ova prostorija. Dosta je lijepo uređena…
Mlada je žena bila uvjerena da je Desgrez upoznat s njezinim planovima da se uda za Filipa, ali s obzirom na to da on nije otpočinjao razgovor o tome, bila je u nedoumici kako da sama otpočne.
Sam slučaj joj je pomogao, jer je baš u tom trenutku s jednom skupinom gospode i gospođa u dvoranu ušao Filip. Zakrinkana i sjedeći u udaljenom kutu dvorane bila je sigurna da je on neće prepoznati.
Pokazavši ga Desgrezu, reče:
Vidite li onog plemića u modrom odijelu? Uskoro ću se vjenčati s njim. Desgrez se pravio začuđen.
A…! Nije li to onaj dražestan rođak što se jedne večeri poigrao s vama u gostionici „Crvena krinka”?
Baš on - potvrdi Anđelika izazivački kimnuvši bradom. - Pa dobro, šta vi mislite o tome?
O čemu? O vjenčanju ili o rođaku?
O jednom i drugom.
Brak je ozbiljna stvar te ću prepustiti vašem ispovjedniku brigu da vam o njemu govori, draga djevojčice - odgovori Desgrez poučnim glasom. - Što se pak tiče rođaka, žao mi je što vam moram reći da on uopće nije vaš tip.
A zašto? Vrlo je lijep, čini mi se.
Baš zbog toga. Ljepota je svojstvo koje vas najmanje privlači na ljudima. Ono što na njima volite nisu svojstva koja ih približuju ženama, već ono što ih od žena razlikuje: njihova posebna inteligencija, njihov način da sude o svijetu, ne uvijek točan, možda, ali koji vam se čini nov, pa tajna na koji se ispoljava njihov spol. Da, gospođo, vi ste takvi. Ne gledajte me tim svojim uvrijeđenim pogledom. Dodat ću još i ovo: što se neki čovjek više izdvaja iz općeg krda, više ima izgleda da vam postane gospodarom. Stoga vi i volite originalne ljude, obespravljene, buntovnike. To i jest uzrok s kojega vaše ljubavi ne svršavaju uvijek dobro. Dovoljno je da vas neki čovjek zabavi i nasmije i slijedit ćete ga na kraj svijeta. A ako uz to posjeduje snažne mišiće i potrebno umijeće da udovolji zahtjevima vašeg divnog tijela, oprostit ćete mu svaki zločin. Onaj tamo nije glup, ali nema duha. Ako vas voli, bojim se da ćete se nasmrt dosađivati kraj njega.
Ne voli me.
Utoliko bolje. Bar će vam vrijeme ugodno proći u nastojanju da osvojite njegovo srce. Ali što se tiče fizičke ljubavi, okladio bih se da je nespretniji od bilo kojega seljaka. Netko mi je rekao da je pripadao Gospodinovoj bandi. Čini se da je nekada bio ljubavnik viteza de Lorainea i princa de Lignea.
Ne sviđa mi se da se tako govori o Filipu - reče Anđelika mršteći se. - Oh! Desgrez, nekako mi je neugodno, ali htjela bih vam postaviti jedno pitanje. Mogu li ljudi koji imaju te čudne navike imati djece, na primjer?
Zavisi o kojemu se čovjeku radi, lijepo moje nevinašce - odgovori Desgrez smijući se. - Po tjelesnom ustrojstvu mladića koji vas zanima, vjerujem da ima sve ono što je ženi potrebno da je usreći i da joj pokloni čitav čopor djece. Ali njemu srce fali. Kad jednom umre, njegovo srce neće biti hladnije no što je u ovom trenutku. Smiješno! Vidim da želite uživati u njegovoj ljepoti. Pa dobro, uživajte i nemojte se žaliti. Moram vas ostaviti.
Ustane da joj poljubi ruku.
Moja trovačica nije došla. Žao mi je. Zahvaljujem vam na vašem ugodnom društvu.
Kad se udaljio između stolova, Anđeliku naglo stegne u grlu osjećaj tjeskobe i bola.
Moram vas ostaviti - rekao je Desgrez.
Odjednom joj padne na pamet da u svijetu u koji se vraćala, na dvoru, u Versaillesu, u Saint-Germaineu, Louvreu neće više sresti policajca Desgreza i njegova psa Sorbonu.
Sasvim će ishlapiti, vratit će se među sluge, trgovce, među sitan svijet koji se vrti oko velikaša.
Anđelika se digne i hitro poleti prema vratima na koja bijaše izišao Desgrez. Spazi ga kako se udaljuje u sjeni drvoreda praćen svijetlim likom Sorbone.
Poleti za njim dozivajući ga:
Desgrez! Desgrez!
Ovaj se zaustavi i vrati natrag. Anđelika ga gurne u sjenu jedne brajde i ovije mu ruke oko vrata.
Poljubi me, Desgrez! On se lako trgne.
Šta vam je? Da ne želite spasiti neko piskaralo?
Ne, ne… ali ja…
Nije znala kako da mu objasni strah koji ju je spopao pri pomisli da ga više neće vidjeti. Zbunjena, umiljato protrlja svoje lice o njegovo rame.
Znate, ubrzo ću se udati. Onda, poslije, više mi neće biti moguće prevariti muža.
Naprotiv, draga. Velika gospođa koja voli svog muža i ostaje mu vjerna izlaže se smijehu. Ali ja vas shvaćam. Kad postanete markiza du Plessis-Belliere, neće vam se činiti otmjenim da među svojim ljubavnicima imate i jednoga policajca po imenu Desgrez.
Zašto tražiti razloge? - prosvjedovala je Anđelika.
Rado bi se bila nasmijala, ali je bila isuviše ganuta. Oči su joj se napunile suzama kad je ponovila:
Zašto tražiti razloge? Otkako je svijet svijet, tko će, gospodine, ikad shvatiti srce žena i razloge njihovih strasti?
On prepozna u tim riječima odjek svoga glasa, kad se nekoć digao u sudnici da brani grofa de Peyraca.
Šuteći je obujmi oko pasa i čvrsto je stisne.
Vi ste mi prijatelj, Desgrez - prošaputa Anđelika plačnim glasom. - Nemam boljega od vas i nikad boljega neću imati. Vi koji sve znate, recite mi da nisam postala nedostojna „njega”. On je bio čovjek koji je nadvladao svoje nesreće i siromaštvo i vladao je voljom drugih što rijetko kome uspijeva… A ja, zar i ja nisam svladala koješta…? Vi jedini znate odakle dolazim, Desgrez, sjetite se i recite mi jesam li nedostojna izvanredne volje čovjeka koji se zvao grof de Peyrac? Ne bi li on u volji kojom sam njegove sinove istrgla bijedi, prepoznao svoju vlastitu volju? Da se kojim slučajem vrati…
Ne mučite uzalud svoj mozak, anđele moj - reče Desgrez svojim sporim glasom.
Da se on vrati… pa jest, da se on vrati, ukoliko ja mogu da sudim o njemu, vjerujem da bi vas na mrtvo ime izdevetao. Zatim bi vas uzeo u naručaj i toliko bi vas ljubio i grlio dok ne biste zamolili milost. Zatim biste oboje potražili neko mirno mjestance gdje biste čekali da proslavite svoj zlatni pir. Umirite se, anđele moj, i nastavite putem kojim ste pošli.
Nije li čudno, Desgrez, što ja nikako ne mogu ugušiti nadu da ću se ponovo naći s njim jednoga dana? Netko mi je kazao da on nije onoga dana izgorio na trgu Greve.
Ne obmanjujte se glupostima - odgovori on grubo. - Oduvijek su o izvanrednim ljudima kružile najnevjerojatnije legende. On je umro, Anđeliko. Ne nadajte se više i ne kinjite dušu. Gledajte pred sebe i udajte se za svog markizića.
Ona ne odgovori. Srce joj je nadimala ogromna tjeskoba, neizmjerljiva, djetinja.
Ne mogu više! - zacvili. - Previše sam tužna. Poljubite me, Desgrez.
Oh! Žene! Žene! - promrmlja policajac. - Govore vam o svojoj velikoj ljubavi, o jedinstvenom čovjeku, a odmah potom, žele da ih grlite i ljubite! Čudnih li stvorenja!
Pomalo grubim pokretom, spusti joj rukave prslučca do ispod lakata, ogolivši joj na taj način ramena. Ona osjeti kako joj njegove dlakave ruke kliznuše pod pazuha i tu se zadržale kao da uživaju u njihovoj tajnoj toplini.
Divni ste, ne mogu to nijekati, ali vas poljubit neću.
Zašto?
Jer imam drugoga posla, a ne da vas ljubim. A onaj put sam vas uzeo da vam napravim uslugu, ali to je bilo previše za moju jadnu dušu…
Polako povuče ruke lako joj okrznuvši nabubrele grudi.
Ne ljutite se, draga, i sjetite me se koji put. Bit ću vam zahvalan. Mnogo sreće vam želim, Markizo anđela!

46.
POVRATAK U POITOU

Filip joj je odmah kazao da će se vjenčanje obaviti u Plessisu. Nije želio tom vjenčanju dati nikakvog sjaja. To se slagalo s Andelikinim željama jer će tako imati mogućnosti da pronađe zloglasni kovčežić ne pribjegavajući pothvatima koji
bi mogli pobuditi nečiju pozornost. Ponekad bi je hladan znoj oblio pri pomisli da kovčežić možda više i nije na svom mjestu u tobožnjem tornjiću dvorca. A ako ga je netko našao i odnio? Malo vjerojatna pretpostavka. Tko da se pentra po strehi na kojoj se jedva dijete moglo održati i da zaviruje u unutrašnjost jednog naizgled beznačajnog tornjića? A ona je znala da zadnjih godina dvorac nije bio ni rušen ni popravljan. Bila je dakle sigurna da će na određenom mjestu naći ulog svoje pobjede. Moći će ga uručiti Filipu u samom trenutku vjenčanja.
Pripreme za odlazak u Poitou bile su vrlo žive. Vodila je sa sobom Florimonda, Cantora i svu svoju kuću: Barbu, Brzonogog, pse, majmunčića, papige. S obzirom na kovčege i sluge naredila je da se za put pripremi jedna kočija i dvoja teretna kola. Filip je odlučio putovati sam.
On se pravio kao da nema veze sa svim tim pripremama, prisustvujući svim zabavama i primanjima na dvoru. Kad bi netko spomenuo njegovo vjenčanje, on je začuđeno mrštio obrve i odgovarao prezrivim i podrugljivim tonom: „Ah! Da, tako je!” Posljednjeg ga tjedna nijednom nije vidjela. Kratkim dopisima što joj ih je preko Molinesa slao, javljao joj je da treba da otputuje tog i tog dana, da će je dostići tog i tog. On će stići sa svećenikom i Molinesom. Vjenčanje će se odmah obaviti.
Anđelika se pokoravala kao poslušna supruga. A poslije će ona već prisiliti tog žutokljunca da promijeni ton. Naposljetku, nosila mu je u miraz čitavo bogatstvo, a sigurno mu nije slomila srce time što ga je odijelila od kćerke predsjednika Lamoignona. Mada je morala donekle grubo postupiti, dat će mu do znanja da je interesima obojice taj brak odgovarao i da je njegovo držanje prema njoj vrlo smiješno.
Bilo joj je lakše što ga ne vidi, ali je u isto vrijeme bila i razočarana. Trudila se da ne misli previše na nj. „Problem Filip” zario je trn u grudi njezine radosti. Kad bi se prepustila mislima, opažala je da ju je strah spopadao. Bolje da ne misli.
Kočijom se stizalo do Poitoua za manje od tri dana. Putovi su bili u prilično lošem stanju, izrovani proljetnim kišama. Nisu imali nikakvih neprilika na putu, jedino im se jedna osovina slomila nešto prije no što su stigli u Poitiers, gdje su se morali zadržati dvadeset i četiri sata. Sutradan ujutro Anđelika je počela raspoznavati mjesta uz koja su putovali. Prošli su nedaleko Monteloupa. Jedva se suzdržala da ne potrči kući, ali djeca su bila umorna i prljava. Prošlu su noć spavali u nekakvoj krčmetini punoj buha i miševa. U Plessisu će naći potrebnu udobnost.
Obgrlivši rukama ramena sinova, Anđelika je udisala svježi zrak polja u cvijetu, pitajući se u čudu kako je mogla tolike godine proživjeti u jednom gradu kao što je bio Pariz. Pocikivala je od radosti i imenovala mjesta kroz koja su prolazili, a koja su je sjećala na njezino djetinjstvo. Već mnoge dane je Anđelika sinovima opisivala u tančine Monteloup i divne igre kojima se tamo moglo zabavljati. Oni su znali za podzemlje koje joj je služilo kao vještičina spilja i za ambar sa začaranim uglovima. Florimond je bio gotovo uvjeren da će tamo naći jednu djevojčicu imenom Madelon i jednog dječaka imenom Gontran.
Naposljetku se pojavio Plessis, bijel i tajanstven na rubu svog jezera. Anđeliki, koja je upoznala raskošne građevine i palače Pariza, učini se manjim no što joj je u sjećanju ostao. Pojavilo se nekoliko slugu. Iako su vlasnici Plessisa sasvim zanemarili svoj dvorac u pokrajini, on je, zahvaljujući Molinesovoj brizi, bio držan u redu. Tjedan dana prije poslan je glasnik s naređenjem da se otvore prozori te su se svježi mirisi voska za glačanje podova miješali s pljesnivim mirisima tapiserija. Anđelika nije osjetila zadovoljstva kojemu se nadala. Njezino uzbuđenje se odjednom ublažilo. Možda je trebala plakati ili plesati, vikati i ljubiti Cantora i Florimonda. A budući da to nije mogla uraditi, osjećala je tugu u duši. Nesposobna da podnese pretjerano uzbuđenje tog povratka, bila je toliko'zatečena da nije osjećala nikakvu reakciju.
Raspita se odmah gdje će spavati djeca i ona se pobrine da ih smjesti. Napustila ih je tek kad je vidjela da su, oprani i odjeveni u čista i topla odijela, sjeli za doručak pripremljen od mliječnih proizvoda i kolača što su ih seljaci na dar poslali.
Zatražila je potom da je odvedu u sobu na sjevernom krilu, u sobu princa de Condea. Prethodno bijaše poručila da joj tu sobu pripreme.
Morala se još poslužiti Jasmininim uslugama i odgovoriti na pozdrav dvojice slugu koji su nosili u vedrima vruću vodu u pokrajnu kupaonicu. Čuvši njihov francuski, ona im rasijano odgovori na njihovu dijalektu. Oni su zinuli u čudu čuvši tu veliku gospođu iz Pariza, čija je nošnja njima sigurno izgledala vrlo neobična, da se izražava na njihovu narječju kao da je njime od rođenja govorila.
Zar me zbilja ne prepoznajete? - upita Anđelika smijući se. - Ja sam Anđelika de Sance. A ti, Guillot, mislim da si iz Maubuisa, sela pored Monteloupa.
Imenovani Guillot s kojim je ona nekada za lijepih ljetnih dana, brala murve i trešnje, blaženo se nasmije.
Vi ste, dakle, gospođa koja se udala za našeg gospodara?
Jest, ja sam.
Oh, to će svima biti drago. Pitali smo se tko li je nova gospodarica.
Tako, dakle, svijet tu nije bio u toku događaja. A ako su što i znali, onda ono što su znali nije odgovaralo istini, jer su je sigurno smatrali udatom, tamo, u Parizu.
Šteta što niste čekali da među nama proslavite vjenčanje - ponovo se javi Guillot tresući svojom čekinjavom glavom. - Bili bismo pripremili divan pir!
Anđelika se nije usudila oporeći Filipovu vijest i reći tom seljaku da će se vjenčanje tek tu obaviti i da je i ona računala na svečanosti koje će joj pružiti priliku da se vidi s ljudima iz tog kraja.
Uza sve to bit će zabave - obeća.
Zatim požuri Jasminu da joj pomogne da se okupa i uredi. Kad se mala sobarica povukla, Anđelika, umotana u svilenu kućnu haljinu, pođe prema sredini sobe.
Izgled dvorca nije se ništa izmijenio u posljednjih deset godina, ali Anđelika ga više nije gledala zadivljenim očima djevojčice. Glomazno pokućstvo od crnog drva, nizozemskog stila i ukusa, sad joj se činilo vrlo neukusno, a isto tako i krevet s četiri nezgrapna stupa. Naviknuta na fini drveni pod svoje sobe u Beautreillisu, pod u Plessisu posut šarama cvijeća i trava učinio joj se isuviše seljačkim za buduću markizu. Ona slika na zidu što je prikazivala Olimp izgubila je svoju svježu i uzbudljivu draž.
Mlada se žena uputi prema prozoru i otvori ga. Prestraši se vidjevši kako je uzak vijenac po kojemu se nekad pentrala i spretno hodala.
„Postala sam predebela, neću uspjeti doći do tornjića”, mislila je u očaju.
Obično su svi hvalili njezino gipko tijelo, ali očito je ta njezina gipkost bila relativna i nije bila baš za svaku priliku. Tu je večer s gorčinom ustanovila na sebi neumoljivi hod vremena. Ne samo da više nije bila lagana kao nekad, već nije bila ni spretna te se bojala da ne slomi vrat.
Pošto je trenutak razmislila, zovne natrag Jasminu.
Jasmino, lijepa moja djevojčice, ti si tanka i sitna, a uz to spretna kao mačka. Morat ćeš se popeti na vijenac i dopuzati do tornjića na uglu. Pazi da ne padneš i ne ugruvaš se!
Dobro, gospodo - odgovori Jasmina koja bi se bila provukla kroz ušicu od igle da bi ugodila svojoj gospodarici.
Nagnuvši se kroz prozor, Anđelika je gotovo bez daha promatrala djevojčino napredovanje duž vijenca.
Pogledaj u tornjić. Vidiš li štogod?
Vidim nešto tamno, nekakva kutija - otpovrne odmah Jasmina. Anđelika zatvori oči. Morala se pridržati za dovratnik prozora.
U redu. Uzmi je i donesi. Samo budi oprezna!
Poslije nekoliko trenutaka Anđelika je držala u rukama kovčežić opata Exilija. Prekrio ga zemljani sloj, crn i vlažan, ali je bio načinjen od sandalova drva pa ga nisu oštetili ni plijesan ni životinjice.
Možeš sada otići - reče Anđelika bezbojnim glasom Jasmini - i nikome ni riječi o onome što si učinila. Budeš li držala jezik za zubima, dobit ćeš novu haljinu i kapicu.
Zaboga, gospođo, a kome da se povjeravam? - uzvrati Jasmina pomalo uvrijeđena. - Ta ja ništa ne razumijem kad govore.
Bilo joj je žao što je napustila Pariz. Uzdahnuvši, ode k Barbi da s njom ćereta o osobama koje su obadvije poznavale, a osobito o gospodinu Davidu Chaillouu.
Pošto je očistila kovčežić, Anđelika se prilično izmučila dok je odskočila zarđala opruga. Poklopac se naposljetku podigne i na jastučiću se pojavi bočica otrova smaragdne boje. Promotrivši bočicu, zatvori kovčežić. Gdje da ga sakrije dok ne dođe Filip i ne uruči mu ga u zamjenu za vjenčani prsten? Zatvori ga u onu istu komodu iz koje ga je bez razmišljanja uzela prije trinaest godina.
„Da sam onda znala! Može li se u trinaestoj godini predvidjeti posljedice svojih vlastitih djela?” Ključ komode je sakrila u njedra, a onda se u očaju stala ogledati oko sebe. Ta su mjesta pobuđivala u njoj bol. Zbog te krađe počinjene iz lakoumnosti, Joffrey, njezina jedina ljubav, bio je osuđen, a život im je potpuno uništen…!
Pokušala se odmoriti. Zatim, čim je napolju odjeknuo cvrkut mladih glasova, što je značilo da su djeca ustala, ona pođe k njima, potrpa ih sve, i djecu i Barbu, i Jasminu, i Flipota i Brzonogog, u staru rasklimanu kočiju, sama zgrabi uzde i oni veselo krenuše u Monteloup.
Sunce je žurilo k zapadu bacajući sumpornu svjetlost po prostranim livadama na kojima su pasle mazge. Radovi na isušenju močvara bijahu obimni i čitav je kraj izgledao preobražen.
Ali kad je prešla preko pokretnog mosta gdje su se pauni šepirili kao nekad, Anđelika odmah vidje da se zamak njezina djetinjstva nije nimalo izmijenio. Mada je barun de Sance sa svojim ukućanima živio u relativnom blagostanju, nije bio u stanju da one najnužnije popravke obavi na zamku. Kula, nazupčani bedemi osipali su se pod pokrivačem bršljana, a glavni ulaz bio je gdje se i nekad nalazio, u kuhinji.
Staroga su baruna zatekli kraj dojilje koja je čistila crveni luk. Dojilja je još uvijek bila ravna i žustra, ali je izgubila zube, a pod potpuno sijedom kosom njezino tamno lice je podsjećalo na lica maurskih žena.
Možda se prevarila? Ali Anđeliki se učinilo da je u radosti s kojom su je dočekali otac i stara dojilja bilo neke usiljenosti, kao kad sretnete čovjeka kojega ste smatrali mrtvim. Oplakali ste ga i on je nestao iz vašeg života, a onda mu odjednom morate napraviti mjesto.
Florimond i Cantor su ubrzo raspršili njihovu zbunjenost. Dojilja se rasplakala stiskajući na svoje grudi „dvije lutkice”. Čas zatim obrazi su im se crvenili od njezinih poljubaca, a ruke su im bile pune jabuka i oraha. Popevši se na stol, Cantor joj je otpjevao sav svoj repertoar.
A da li sablast Monteloupa, stara gospođa, još uvijek obilazi zamkom? - upita Anđelika.
Već je dugo ne vidim - odgovori dojilja odmahujući glavom. - Otkako je posljednji, Jean-Marie, otišao u zavod, nije se više pojavljivala. Uvijek sam vjerovala da je ona zbog djece dolazila…
U mračnom salonu teta Marta je suvereno vladala pred svojom tapiserijom, kao krupni crni pauk usred svoje mreže.
Više ništa ne čuje, a ni mozak joj više ne funkcionira kako bi trebalo - objasni joj barun.
Pa ipak, zagledavši se u Anđeliku, stara teta je prepozna i reče promuklim glasom.
A je li i Šepavac došao? Mislila sam da su ga spalili.
To je bila jedina aluzija na njezin prvi brak što ga je Anđelika čula u Monteloupu. Taj dio njezina života svi su ostavljali po strani. Uostalom, stari barun, čini se, sebe nije mučio mnogim pitanjima.
Malo-pomalo kako su djeca odlazila u svijet i navraćala ili ne navraćala u Monteloup, on ih je pomalo brkao u svom sjećanju. Mnogo je govorio o Denisu, oficiru, i o posljednjem, Jean-Marie. Za Hortenziju nije bio zabrinut, a bilo je jasno
da o Gontranu ništa ne zna. U stvari, najvažniji i nepromenljiv argument njegovih razgovora bile su i ostale mazge.
Pošto je prošetala zamkom, Anđelika se razvedri. Monteloup je ostao isti. Sve je u njemu bilo pomalo žalosno, pomalo bijedno, ali je zato sve bilo srdačno!
Obradovala se primijetivši da su se njezini sinovi smjestili u kuhinji Monteloupa kao da su se rodili i odrasli u pari juhe od kupusa i slušajući dojiljine priče.
Htjeli su ostati na večeri i spavati u Monteloupu, ali ih ona povede u Plessis jer je htjela dočekati Filipa ukoliko stigne.
Budući da sutradan nije stigao nijedan glasnik od njega, ona se sama zaputi k svom ocu.
S njim je obišla sve zemlje i on joj pokaza radove što ih je zadnjih godina poduzeo.
Popodne je bilo mirno i mirisavo. Anđeliku je spopala želja da zapjeva. Kad su se vratili kući, barun se odjednom zaustavi i pažljivo se zagleda u kćerku. Zatim duboko uzdahne:
Znači, vratila si se, Anđeliko?
Stavi joj ruku na rame i nekoliko puta ponovi, očiju blistavih od suza:
Anđeliko, kćeri moja Anđeliko…! Ganuta, ona odgovori:
Vratila sam se, oče. Sad ćemo se često vidjeti. Znate li da ću za koji dan stupiti u brak s Filipom du Plessis-Belliereom, brak za koji ste vi dali dozvolu?
Mislio sam da je vjenčanje već obavljeno! - reče on čudeći se.
Anđelika stisne usne. Kakve li je Filip imao namjere pustivši glas po čitavu kraju da je vjenčanje obavljeno u Parizu?

47.
ANĐELIKA BRANI SVOJU DJECU OD FILIPA

Na povratku u Plessis obuze je strah, a srce joj još snažnije zakuca kad je u dvorištu prepoznala markiževu kočiju.
Lakeji joj rekoše da je stigao prije više od dva sata. Ona požuri prema dvorcu. Dok se uspinjala stubištem, začuje dječje krikove.
„Florimond i Cantor opet dižu buku”, ljutnu se u sebi. „Od poljskog su zraka postali previše nestašni.” Njihov bi ih budući očuh mogao smatrati nepodnosivim. Pojuri prema njihovoj sobi da ih strogo pozove na red. Prepoznala je Cantorov glas u kojemu se osjećao neizreciv strah. Njegovi su se krikovi izmiješali s bijesnim lavežom pasa.
Anđelika otvori vrata i osta kao skamenjena.
Ispred kamina u kojemu je plamsala vatra, Florimond i Cantor su se stisnuli jedan uz drugoga. Na par koraka od njih tri ogromna vučjaka crna kao pakleni vrazi, bijesno su lajala na njih i natezali kaiševe čije krajeve je držao u ruci markiz du Plessis. Iako je zadržavao životinje, on se, izgleda, zabavljao plašeći djecu na taj nečovječni način. Anđelika opazi na podu, u lokvi krvi, lešinu Parthosa, jednog od ovčara svojih sinova, koji je sigurno zadavljen pri pokušaju da obrani svoje gospodare.
Cantor je vikao dok su mu niz obraze tekli potoci suza. Ali se na blijedom Florimondovom licu odražavala odvažnost. Izvukao bijaše svoj mali mač i uperio ga protiv životinja u nastojanju da zaštiti brata.
Anđelika nije imala vremena ni da vikne. Nagonski, bez razmišljanja, dohvati jedan stolac i baci ga svom snagom na pse koji zaurlaše i uzmaknuše bolno cvileći.
Već je u svom zagrljaju držala Florimonda i Cantora koji se priljubiše uz nju. Cantor se odmah smiri.
Filipe - reče zadihana. - Nije lijepo što djecu ovako plašite. Mogla su pasti u vatru… Cantor je, vidite, izgorio ruku…
Mladić svrne na nju svoje zjenice tvrde i jasne poput leda.
Vaši su sinovi kukavice, prave djevojčice - odgovori on mekim glasom. Lice mu je bilo rumenije nego obično i malko je posrtao.
„Pio je”, pomisli ona.
U tom trenutku u sobu uleti Barba gotovo bez daha. Rukom je pritiskala grudi da bi smirila lupanje srca. Njezine užasnute oči su prelazile s Anđelike na Filipa da bi se najzad zaustavile na zadavljenom psu.
Gospođo, oprostite mi. Otišla sam u kuhinju po mlijeko. Htjela sam djeci dati da jedu. Pustila sam ih pod Flipotovim nadzorom. Nisam mogla zamisliti…
Nije ništa ozbiljno, Barba - odgovori mirno Anđelika. - Djeca nisu navikla na ovako bijesne pse. Treba da se naviknu ako hoće jednom da idu u lov na jelena i vepra, kao pravi plemići.
Budući plemići baciše ne baš oduševljen pogled na tri životinje, ali kako su se nalazili među Anđelikinim rukama, nije ih više bilo strah.
Baš ste ludi - reče im majka tihim, prijekornim glasom.
Uspravljen na raskoračenim nogama, u svom putnom odijelu od crvenkastog baršuna, Filip je promatrao majku i njezine sinove. Odjednom švigne bičem na pse, koji se povuku. On iziđe za njima.
Barba požuri k vratima da ih zatvori.
Flipot je došao po mene - prošaputa. - Gospodin markiz ga je poslao iz sobe napolje. Nećete mi izbiti iz glave uvjerenje da je dovukao ovamo pse zato da proždru djecu…
Ne govori gluposti, Barbo - suho je prekine Anđelika. - Gospodin markiz nije naučio na djecu. Htio se s njima poigrati…
Do vraga! Igre prinčeva! Znamo kako se oni igraju s djecom! Poznavala sam jednoga dječaka koji je skupo platio njihovu igru.
Anđelika zadrhta sjetivši se Linota. Nije li plavi Filip bio među krvnicima malog prodavača oblatni? Nije li on ostao hladnokrvan na njegovo zapomaganje!
Djeca su se smirila te ona ode u svoju sobu i sjedne pred ogledalo da uredi kosu. Kakvo je značenje mogao imati čitav ovaj slučaj? Da li da ga shvati ozbiljno? Filip je bio pijan, odmah je to zamijetila. Kad se rastrijezni, ispričat će se što je prouzročio onu gužvu…
Ali je riječ što ju je čula iz ustiju Marije Agneze isplivala i na njezina usta:
„Životinja!” Životinja iza lijepog oblika, licemjer, okrutnik „koji ne preza ni pred čim da bi se osvetio jednoj ženi”.
„Ali neće nikad dotjerati dotle da nasrće na moje mališane”, reče tiho odloživši češalj i dižući se, uznemirena.
U tom trenutku se sa štropotom otvore vrata i ona opazi na pragu Filipa koji ju je motrio krvničkim pogledom.
Imate li kovčežić s otrovom?
Uručit ću vam ga na dan vjenčanja, kao što je ugovorom utvrđeno, Filipe.
Večeras ćemo se vjenčati.
Onda ću vam ga večeras predati - odgovori ona trudeći se da ne pokaže svog zaprepaštenja.
Osmjehne se i pruži mu ruku.
Nismo se još pozdravili, Filipe.
Ne vidim da je to potrebno - odgovori mankiz i grubo zatvori vrata.
Anđelika se ugrize za usne. Bilo je jasno da neće biti lako ukrotiti gospodara kojega sebi bijaše odabrala. U glavi joj sine Molinesov savjet: "Nastojte ga čulima osvojiti.” Sad je prvi put posumnjala u svoju pobjedu. Osjećala se nemoćna pred tim čovjekom napravljenim od leda. Nije nikad primijetila da je u njemu pobudila neku želju. Pritisnuta morom tjegobe, ni ona za nj u tom trenutku nije osjećala nikakvu sklonost.
„Rekao je da ćemo se večeras vjenčati. Ni sam ne zna što govori. Ni mog oca nije čak obavijestio.” Bila je zaokupljena tim razmišljanjima kad netko tiho pokuca na vrata. Anđelika otvori i vidje svoja dva sina koji su se stiskali jedan uz drugoga. Ganutljiv prizor. Ali ovaj put je Florimond pod svoju zaštitu uzeo majmunčića Piccola kojega je držao u naručju.
Mama - reče svojim drhtavim, ali čvrstim glasićem - mi bismo htjeli poći k našem djedu. Ovdje nas je strah.
Strah je riječ koju dječak sa mačem o pasu nikad ne bi smio izgovoriti - strogo ga prekori Anđelika. - Zar ste zbilja kukavice, kao što vam se htjelo maloprije podmetnuti?
Gospodin du Plessis je već ubio Parthosa. Možda će ubiti i Piccola.
Cantor se rasplače kratkim prigušenim jecajima. Cantor, mali Cantor, potresen do te mjere! Anđelika to nije mogla podnijeti. Ona nije smjela premišljati da li je to glupo ili nije: djeca su se bojala, a ona se zaklela da više nikad u životu neće osjetiti strah.
U redu, poći ćete s Barbom u Monteloup, i to odmah. Samo mi obećajte da ćete biti dobri.
Djed mi je obećao da će me uzjahati na jednu mazgu - reče Cantor utješen.
Oh, meni će dati konja - javi se Florimond.
Niti sat poslije toga Anđelika ih je smjestila u jednu kočiju zajedno sa slugama i njihovom robom. Bilo je dovoljno kreveta u Monteloupu za njih i za njihovu pratnju. I sluge su se radovale što odlaze. Filipov je dolazak unio u bijeli dvorac nepodnošljiv zrak. Lijepi mladić koji je predstavljao pravu ljupkost na dvoru Kralja Sunca tu je gospodario poput pravog despota.
Barba šapne:
Gospođo, mi vas ovdje nećemo ostaviti samu… s onim… onim čovjekom.
Kojim čovjekom? - ponosno upita Anđelika i doda: - Barbo, ugodan život što ga sada provodiš potisnuo je potpuno u zaborav izvjesne dijelove našeg zajedničkog života! Znaj, da se ja znam braniti.
I poljubi svoju vjernu službenicu u okrugle obraze jer joj je srce stegla tjeskoba.

48.
SUROVA BRAČNA NOĆ

Kad su praporci male karavane utihnuli u plavoj noći, Anđelika se sporim korakom vrati u dvorac. Bilo joj je lakše znajući da će joj sinovi biti pod zaštitničkim krovom Monteloupa. Sad je dvorac Plessis izgledao još pustiji, gotovo neprijateljski, usprkos svojoj renesansnoj ljupkosti.
U predvorju joj se jedan sluga duboko pokloni i obavijesti da je večera gotova. Ona se uputi u blagovaonicu gdje je stol već bio postavljen. Gotovo odmah potom se pojavi i Filip i bez riječi sjedne za jedan kraj stola. Anđelika sjedne za drugi. Bili su sami. Posluživala su ih dva sobara i jedan momak koji je nosio tanjure iz kuhinje.
Plamen s tri svijećnjaka blistao je po srebrnom posudu. Za čitavo vrijeme večere čuo se samo zvuk žlica i zveckanje čaša u koje se miješalo oštro cvrčanje zrikavca vani s livade. Kroz otvorena staklena vrata se vidjelo kako se magličasta noć širi poljem.
Anđelika je bila sigurna da neće moći zalogaja okusiti, međutim jela je s tekom, kao uvijek u takvim prilikama. Primijetila je da Filip mnogo pije, ali umjesto da ga raskravi, vino ga je činilo još krućim i hladnijim.
Kad je ustao iza stola, pošto je odbio voće, njoj nije ostalo drugo do da pođe za njim u susjedni salon, gdje su čekali Molines, kapelan i neka stara seljakinja za koju je poslije doznala da je bila Filipova dojilja.
Je li sve spremno, opate? - upita Filip razbivši konačno oklop svoje šutljivosti.
Jest, gospodine markiže.
Pođimo onda u kapelu.
Anđelika se trgne. Vjenčanje, njezino vjenčanje s Filipom neće se valjda obaviti u tim mučnim okolnostima?
Ona se usprotivi:
Ne tražite, valjda, da sve bude spremno za vjenčanje i da se vjenčanje odmah obavi?
Tražim, gospođo - podrugljivo odgovori Filip. - Ugovor smo potpisali u Parizu. Da se udovolji društvu. Gospodin opat, ovdje prisutan, će nas blagosloviti i mi ćemo izmijeniti prstenje. Da se udovolji Bogu. Ne čini mi se da su potrebne neke druge pripreme.
Mlada se žena nesigurno zagleda u svjedoke tog prizora. Jedan jedini svijećnjak, koji je držala stara dojilja, osvjetljavao je njihova lica. Napolju je već bila gluha noć. Sluge se bijahu povukle. Da tu nije bilo Molinesa, oporog i tvrdog Molinesa koji je volio Anđeliku više nego svoju vlastitu kćerku, ona bi bila povjerovala da je upala u neku zasjedu.
Očima potraži upraviteljev pogled, ali starac je držao oborene oči ispoljavajući onu vrst snishodljivosti koju je uvijek poprimalo njegovo držanje u prisutnosti njegovih gospodara du Plessisa.
Morala se pomiriti s Filipovim zahtjevom.
U kapelici osvijetljenoj dvjema voštanicama od žutog voska, smeten je seljačić, odjeven u ruho ministranta, donio blagoslovljenu vodu.
Anđelika i Filip zauzmu mjesta na pripremljenim klecalima. Kapelan se postavi pred njih i mrmljajućim glasom izgovaraše molitve i uobičajene formule.
Filipe du Plessis-Belliere, uzimate li za ženu Anđeliku de Sance de Monteloupe?
Uzimam.
Anđeliko de Sance de Monteloupe, uzimate li za muža Filipa du Plessis-Belliere? Ona odgovori: - Uzimam i pruži ruku prema Filipu da joj natakne prsten na prstenjak. Sjeti se takvog istog pokreta koji se zbio prije nekoliko godina u tuluškoj katedrali.
I onda se tresla od straha kao i sada, samo što je onda jedna ruka nježno stisla njezinu, u želji da je ohrabri. U svojoj smućenosti ona nije shvatila značenje onog obazrivog stiska. Sad joj se ta pojedinost vratila u sjećanje i razdirala joj srce kao udarac bodeža. Dotle je Filip, polupijan i zamagljenih očiju nasumce nabadao prsten ne uspijevajući da ga utakne na prst. Najzad je i to bilo gotovo.
Skupina iziđe iz kapelice.
Sad je na vama da izvršite ugovor - reče Filip gledajući je svojim nepodnošljivim i ledenim očima.
Ona shvati i zamoli ga da je slijedi u njezinu sobu.
Stigavši tamo, izvuče iz komode kovčežić, pritisne oprugu koja ga je zatvarala i uruči ga mužu. Bočica zasja pri plamenu svijeće.
Ovo je zaista izgubljeni kovčežić - reče Filip poslije trenutika šutnje. - Sve je u redu, gospođo!
Kapelan i upravitelj potpišu izjavu da su bili svjedoci kad je gospođa du Plessis- Belliere predala kovčežić svome mužu kao što je bračnim ugovorom bilo utvrđeno. Još jednom saviju leđa pred bračnim parom du Plessis i udalje se sitnim koracima predvođeni staricom koja je nosila svijeću.
Anđelika priguši želju koja je bijaše spopala da zadrži upravitelja. Zaista smiješan poriv. Bezrazložan ju je strah kinjio. Nije, zaista nije ugodno naći se licem u lice s mržnjom bijesnoga čovjeka, ali možda se između nje i Filipa uspostavi neko razumijevanje.
Krišom ga pogleda. Svaki put kad bi joj oko palo na njegovo prekrasno lice, straha je nestajalo.
Markiz savi nad kovčežićem svoj kao na medalji čist profil na kojemu se isticao, iznad usana, plavi brk. Duge, guste obrve zasjenjivale su mu obraze, ali on je bio rumeniji no obično, a snažan miris vina neugodno se doimao Anđelike.
Opazivši da on podiže nesigurnom rukom, bočicu s otrovom, ona poviče živo:
Budite oprezni, Filipe. Opat Exili je tvrdio da samo jedna kap tog otrova može zauvijek unakaziti.
Zbilja?
On podiže oči na nju. Opak sjaj zablista u njima. U ruci je njihao bočicu. Po njegovu blijesku u očima ona pogodi da ga je vuklo isikušenje da joj je baci u lice. Ukočena od straha, ipak nije trepnula okom već ga je netremice gledala svojim odvažnim i mirnim pogledom. On se naceri, a zatim odloži bočicu u kovčežić, zatvori ga i stavi pod ruku.
Bez riječi zgrabi Anđeliku za zglavak ruke i povuče je iz sobe.
U dvorcu je vladao muk i mrak, ali je mjesec, koji bijaše tek izišao, bacao po pločicama poda svoj žuti sjaj.
Filip je tako čvrsto stegao zglavak mlade žene da je ona osjećala kako joj tuče bilo. Pa i takav, grub i opak, bio joj je draži nego ravnodušan. Filip je tu u svom dvorcu postajao stvarniji nego na dvoru. I u ratu je sigurno bio takav. Napuštao je svoj sanjalački izgled lijepog mladića i pretvarao se u plemenitog ratnika, zagonetnog, okrutnog barbarina.
Siđoše niza stepenice, prođoše kroz predvorje i iziđoše u vrt.
Srebrna je izmaglica lebdjela nad jezercem Kad su stigli na malo mramorno pristanište, Filip gurne Anđeliku prema jednom čunu.
Ulazite! - zapovjedi grubo.
Zatim i on uđe i pažljivo položi kovčežić na klupu. Anđelika je čula kako on driješi konop kojim bijaše vezan čun, a zatim se polako odmače od obale. Filip dohvati veslo i usmjeri čun prema sredini jezerca. Mjesečina je klizala po naborima njegova odijela od bijele svile, po pozlaćenim kovrdžama njegove vlasulje. U čitavom je prizoru bilo neke nestvarne, očaravajuće ljepote. Čulo se klizanje čuna po lišću bijelih lopoča koji su se natisli jedan uz drugoga. Uplašene, žabe su se umirile. Kad su stigli u sredinu jezerceta, gdje je voda bila mrka i bistra, Filip umiri čun. On se pažljivo ogleda. Bili su udaljeni od obale. Bijeli je dvorac ličio na utvaru između dviju mračnih strana parka. Šuteći, markiz du Plessis uze u ruke kovčežić koji je danima i noćima mučio njegovu obitelj i baci ga odlučnim pokretom u vodu. Kovčežić potone, a valovi što se podigoše nad njim, ubrzo se raščine. Filip sada pogleda Anđeliku. Ona zadrhta, on se digne i sjedne uza nju. Od tog pokreta, koji bi u taj sat i na tom romantičnom mjestu više odgovarao jednom ljubavniku, njoj se sledilo srce od straha.
Polako, ljupkošću svojstvenom svakom njegovom pokretu, on podiže ruke i stavi ih Anđeliki oko vrata.
A sad ću vas udaviti, lijepa moja ženice - reče poluglasno. - Na dnu ovog jezera pravit ćete društvo onom prokletom kovčežiću.
Ona odluči da se ne pomakne. Je li bio pijan ili potpuno lud! U svakom slučaju, on je bio kadar da je ubije, bila je sasvim u njegovoj vlasti. Nije mogla ni zvati ni braniti se. Malko pokrene glavu i nasloni je na njegovo rame. Na čelu osjeti dodir njegova neobrijana obraza, muškarčevog obraza koji u njezinu srcu pobudi nježnost. Odjednom se sve raspline… Mjesec je putovao nebom, kovčežić je počivao na dnu jezera, polje je uzdisalo, posljednji čin tragedije je bio pri kraju. Bilo je pošteno da Anđelika de Sance umre od ruke mladića lijepog kao što su bogovi lijepi, mladića koji se zvao Filip du Plessis.
Odjednom dođe do zraka. Stisak koji ju je gušio, popusti. Ona opazi Filipa, bijes mu zgrčio lice i iscerio zube.
Do vraga - opsuje - zar ne postoji strah koji bi savio ovu prokleto oholu glavu? Zar ne postoji sila koja će vas natjerati da molite, da vičete…? Ništa, ništa, treba biti strpljiv!
Grubo je odgurne i zavesla prema obali.
Kad su pristali uz obalu, ona je jedva zadržala sebe da ne udari u bijeg. Sama nije znala što da čini. Misli su joj se brkale u glavi. Vrat ju je jako bolio i ona se rukama uhvati za nj.
Filip ju je pažljivo motrio mutnim očima. Ta žena kao da ne bijaše napravljena od iste tvari kao i druge. Ni suze nije pustila, niti krika ispustila, pa ni tresla se nije. Izazivala ga je, njega koji je imao sva prava da se ljuti, da bude uvrijeđen. Prisilila ga je na brak, ponizila ga kao čovjeka, a tko da to podnese a da ne poželi da umre! Plemić na takvu uvredu mora odgovoriti sabljom, seljak batinom. Ali kako da postupiš s jednom ženom…? Kakvu zadovoljštinu da čovjek traži od tih klizavih, nemoćnih, licemjernih stvorenja? Njihov je dodir kao dodir otrovne životinje, one te sasvim smotaju svojim riječima tako da na kraju čak i kriv ispadneš.
Ali nisu žene s njim uvijek izvukle deblji kraj! Znao je kako da se osveti. Naslađivao se njihovim jecajima, preklinjanjima kad bi ih poslije boja silovao, a onda ih bacao svojim ljudima da nastave započetu rabotu.
Tako im se svetio za sva poniženja što je od njih doživio u svom djetinjstvu.
Ali kako da ovu ukroti? Ona je iza svog ispupčenog, glatkog čela, iza onog svog pogleda poput zelene vode krila sva ženska lukavstva: lukavu snagu svoga spola. Tako je bar vjerovao. Nije znao da se Anđelika tresla od straha i da je bila tako iscrpljena da bi najradije bila zaplakala.
U stvari mu je prkosila zato što je bila navikla da prkosi bolovima, što je bila navikla da se bori.
On je ponovo dohvati za zaglavak pokretom opakog stražara i povede je u dvorac. Dok su uzlazili stubištem, ona vidje kako je pružio ruku prema dugom biču kojim je krotio pse.
Anđelika ustukne.
Filipe, rastanimo se ovdje. Čini mi se da ste pijani. Čemu da se još svađamo? Sutra…
E nećemo tako - odgovori on zajedljivo. - Nisam li ja dužan da obavim svoje bračne dužnosti? Ali prije ću vam dati malu pouku, tako da vas ubuduće prođe volja da ucjenjujete. Ne zaboravite, gospođo, da sam ja vaš muž i da kao takav imam nad vama svu moć.
Ona se htjede oteti, ali on je zadrži i ošine bičem kao tvrdoglavu kuju. Anđelika poviče, potaknuta prije uvrijeđenim ponosom nego bolju.
Filipe, jeste li ludi?
Hoćete li pitati oproštenje - protisne on kroz stisnute zube. - Hoćete li pitati oproštenje za ono što ste mi učinili?
Neću!
On je gurne u sobu, zatvori vrata i uze je tući. Po preciznosti i snazi udaraca vidjelo se da je bio vičan toj vježbi. Svoj položaj upravitelja kraljevog lova je zaista zaslužio. Jadna se Anđelika u to mogla uvjeriti na svojoj koži.
Ruke je prinijela licu da ga zaštiti. Povukla se prema zidu i nagonski okrenula leđa batinama. Od svakog se udarca stresala i grizla usne da ne bi jaukala. Neko čudno čuvstvo ju je obuzimalo. Njezin prvotni prkos je popuštao pod nastupom neke čudne želje za pravdom. Odjednom poviče:
Dosta Filipe, dosta…! Molim vas da mi oprostite!
A kad se on zaustavio, začuđen lakom pobjedom, ona ponovi:
Molim vas da mi oprostite… Istina je, zgriješila sam prema vama!
Bio je neodlučan. Stajao je nepomično i mislio ne ruga li mu se i ne pokušava li lažnom pokornošću slomiti njegovu srdžbu. Puzave kučke sve odreda! Bezobrazne kad pobjeđuju, gmizave pod bičem! Ali u Anđelikinu je glasu bilo neke iskrenosti koja ga je smućivala. A možda i nije kao i sve druge? A da nije onaj nejasan lik
„Barunice tužne haljine”, koji mu se utisnuo u sjećanje, bio samo varljiva obmana?
Teško je disao. U polusjeni u kojoj su se stopili mjesečina i svjetlost svijećnjaka, njegov pogled padne na njezina izudarana ramena, na njezin nježan potiljak, na čelo naslonjeno na zid kao u skrušenog dječaka i u njemu pobudi silovitu i čudnu želju koju nikad nijedna žena nije dotad u njemu pobudila. Nije to bio samo životinjski i slijepi nagon, već neko tajanstveno i pomalo nježno čuvstvo. Ona nije bila kao druge žene.
Njime ovlada iznenadni predosjećaj da će s njom doživjeti neki novi užitak, ono nepoznato dostignuće u ljubavi koje je uzalud tražio u bezbrojnim i već zaboravljenim tijelima žena.
Usne su mu bile suhe, žedne, pohlepne da se napoje na njezinoj podatnoj i mirisavoj puti. Snažno dišući, baci daleko od sebe bič i oslobodi se vlasulje i prsluka.
Uznemirena, Anđelika se okrene i vidje ga obezoružana i promijenjena, uspravnog u mraku poput arhanđela. Sa svojom kratkom plavom kosom podsjećao je na antičke pastire, čipkasta mu se košulja na bijelim i glatkim prsima rastvorila, ruke otvorio u neodređen pokret.
Odjedared pođe prema njoj, zgrabi je i nespretno joj zarije usne u toplu udubinu vrata. Ali nju je baš na tom mjestu boljelo, a osim toga sada se ona osjećala ogorčenom. Napokon, ona je pošteno priznala svoju krivicu, ali je zato bila isuviše ponosna a da bi je batine što ih je dobila raspoložile za ljubav.
Naglo se istrgne iz ruku svog novog muža.
Ah! Ne, to ne! - poviče.
Taj ga povik ponovo raspali. Raspršila se još jednom obmana njegova sna. Bila je kao i sve druge: tvrdoglava, proračunata, osvetljiva, vječna i opaka ženka. Povuče se, zamahne šakom i pogodi je ravno u lice.
Anđelika posrne, zatim ga s obadvije ruke zgrabi za posuvratike košulje i snažno ga odgurne prema zidu. On je časak bio zaprepašten. Da bi se obranila, postupila je s njim kao gostioničarka s pijancima. Uostalom, takvo joj je i držanje sada bilo: učvrstila je noge i pripremila ruke za borbu, dok joj se na licu zrcalio izraz izazova koji kao da je govorio; „Pokušaj još jednom, mladiću, ako se usudiš!” Nije nikad vidio da se neka žena iz otmjenih krugova brani na taj način. To ga je i dražilo i bilo mu smiješno. Ali šta ona misli: da će se on povući, da će je pustiti na miru?
Isuviše je dobro poznavao taj tip žena! Ako je ne ukroti tu istu noć, ona će mu već sutradan gadno zajašiti za šiju. Zaškripi zubima obuzet divljom željom da pobijedi, da uništi.
Pretvarajući se da je izgubio ravnotežu, napravi nekoliko nesigurnih koraka, zatim naglo i spretno skoči, zgrabi je za vrat i njezinom glavom nekoliko puta okrutno tresne u zid.
Od tih udaraca Anđelika gotovo izgubi svijest i klizne na pod.
Borila se da se ne onesvijesti. Sad je međutim bila sigurna: u krčmi „Crvena krinka” Filip je bio onaj što je umalo nije ubio prije no što su se drugi sručili na nju da je siluju. Oh! Bio je on životinja, užasna životinja!
On se baci na nju i pritisne je težinom svoga tijela o hladan pod.
Imala je dojam da je postala žrtvom razularene životinje koja je bez predaha mlatila po njoj, divlje i okrutno. Strašan je bol prekine u bubrezima… Nijedna žena to ne bi podnijela… Uništit će je, osakatiti…! Živinče, užasno živinče!
Na kraju više nije mogla izdržati i bolno jaukne:
Milost, Filipe, milost…!
On odgovori muklirn i zadovoljnim groktanjem. Konačno je jauknula. Najzad je pronašao jedini oblik ljubavi koji ga je mogao zadovoljiti, radost, paklensku radost da stisne plijen ukočen od boli, pun straha, molećiv, na kojemu se svetio za pretrpljena poniženja. Želja razdražena mržnjom, pričepila ga kao gvozdena šipka. Pritisne je svom težinom svog tijela.
Kad se naposljetku digao s nje, ona je bila više mrtva nego živa. Zadihan, lica oblivena znojem, promatrao ju je pod svojim nogama.
Ona više nije stenjala već se trudila da dođe do svijesti. Micala se na podu kao lijepa, ranjena ptica.
Filip odjednom osjeti strašnu bol u grudima iz kojih mu se ote nešto kao hropac, kao jecaj.
„Šta se ovo sa mnom događa?” pomisli prestrašen.
Svijet mu se odjednom učini utonuo u tamu i očaj. Sva su se svjetla pogasila. Sve je zauvijek bilo uništeno. Sve što je moglo biti lijepo i živo, sad je bilo mrtvo. On
je čak ubio ono bojažljivo sjećanje na djevojčicu u sivoj haljini, čija je ruka zadrhtala u njegovoj, ono sjećanje koje mu se s vremena na vrijeme vraćalo i koje mu se sviđalo a da ni sam nije znao zašto…
Anđelika otvori oči. Filip je gurne vrškom noge i reče nacerivši se pri tom:
Onda? Vjerujem da ste sada zadovoljni! Laku noć, markizo du Plessis! Ona je čula kako se spotiče o pokućstvo i izlazi iz sobe.

49.
ANĐELIKA SE NE PREDAJE

Dugo je ostala ležeći na podu uprkos noćnoj hladnoći koja ju je štipala za gole noge.
Osjećala se do krvi izranjena a grlo joj se stiskalo od želje da zaplače. Stalno i nekako samo od sebe vraćalo joj se sjećanje na njezinu prvu bračnu noć pod tuluškim nebom.
Vidjela se kako leži nepomična, bez misli, udova bremenitih nekim njoj dotad nepoznatim umorom. Uz njezino se uzglavlje sagnula visoka prilika Joffreya de Peyraca.
Jadna moja mala ranjena curica! - bijaše kazao.
Ali glas mu nije bio sažaljiv. I odjedared je prasnuo u smijeh, pobjednički smijeh zanesenog čovjeka koji je prvi obilježio tijelo svoje ljubljene drugarice.
"I zbog toga sam zaljubljena u nj”, mislila je onida sretna zbog svog poniženja”, eto zato što je čovjek u istinskom smislu te riječi. Zar nešto znači njegovo nagrđeno lice? U njega je velika snaga uma, muškost, oštroumna upornost osvajača, jednostavnost gospodara, sve ono što od čovjeka čini gospodara i kralja prirode…” Tog i takvog je čovjeka ona izgubila sada po drugi put! Nejasno je osjećala da ju je duh Joffreya de Peyraca odbacivao, jer ga je prevarila.
Anđelika uze namatati misli o smrti, o malom jezercu pod lopočima. Zatim se sjeti što joj Desgrez bijaše kazao:
Ne dirajte u pepeo što ga je vjetar raznio… jer svaki put kad budete na nj mislili, spopast će vas želja za smrću… a ja neću uvijek biti pri ruci...
Zahvaljujući Desgrezu, zahvaljujući tom policajcu svom prijatelju, Markiza anđela još jednom se ugnula nemilom zagrljaju očaja. Nije željela razočarati Desgreza.
Podigavši se, odvuče se do vrata, gurne zasunke, vrati se ka krevetu i kao mrtva se sruši na nj. Bolje da ne misli previše. Uostalom, Molines ju je upozorio: „Možda i nećete dobiti prvu rundu!” Ognjica joj je tukla u sljepoočicama. Nije znala kako da smiri razdiruće bolove po tijelu.
Iz jedne mjesečeve zrake iziđe Stihoklepčevo priviđenje. Vidi mu stožasti šešir i svijetle kose.
Zovne ga, ali njega je već nestalo. Učini joj se da čuje Sorbonu i Desgrezov korak koji se udaljuje.
Desgrez, Stihoklepac: u glavi je sasvim izmiješala gonitelja i gonjenog. Oboje su bili sinovi velikog Pariza, obojica zajedljivi podrugljivci, obojica su svoje riječi ukrašavali latinštinom. Uzalud se trudila da ih jasno vidi; raščinjali su se, gubili se u irealnosti. Nisu više predstavljali dio njezina života. Okrenuta je nova stranica. Anđelika se zauvijek odijelila od njih.
Probudila se mada je bila uvjerena da uopće nije ni spavala.
Naćuli uši. Šutljiva šuma Nieul okružila je bijeli dvorac. Lijepi je krvnik sigurno hrkao u jednoj od soba u dvorcu, još uvijek pijan. Jedna sova ziahuče. U njezinu hukanju Anđela osjeti ljepotu šume i noći.
Osjeti kako joj se veliki mir javio u duši okrene se na drugi bok i pokuša zaspati. Izgubila je prvu rundiu, ali je ipak postala markiza du Plessis.

* * *
Jutro joj je donijelo novo razočaranje. Dok je silazila visoko dignute glave, pošto se sama bijaše obukla i počešljala da bi izbjegla Jasmininu radoznalost i pošto je lice dobro naprašila puderom da bi sakrila isuviše vidljive modrice, doznala je da je markiz, njezin muž u zoru mirno otputovao u Pariz. Ili bolje u Versailles gdje se dvor sakupio za svečanost prije odlaska na ljetovanje.
Krv joj navali u obraze. Zar je Filip mislio da će njegova žena pristati da ostane živa zakopana u pokrajini dok se u Versaillesu svijet do mile volje zabavlja?
Četiri sata potom, jedna kočija u koju je bilo upregnuto šest konja, ispod čijih su kopita vrcale iskre, jurila je izrovanim putovima Poitoua.
Puna modrica, ali odlučna u onom što je htjela, Anđelika se također vraćala u Pariz.
Nije imala hrabrosti da sretne pronicav Molinesov pogled. Ostavila mu je pismo u kojemu ga moli da pripazi na njezine sinove. Uz Barbu, dojilju, djeda i upravitelja, Florimond i Cantor će biti maženi i imat će sve što samo požele. Mogla je, dakle, mirne duše otići.
Stigavši u Pariz, odjuri k Ninoni de Lenclos. Ova je već tri mjeseca bila vjerna ljubavi što joj je u srcu pobudio vojvoda Gassempierre, koji je već čitav tjedan bio na dvoru te je Anđelika u prijateljičinoj kući našla idealno sklonište. Četrdeset i osam sati je provela u Ninoninom krevetu, s toplim oblogom melema iz Perua na licu, s dvije tablete alauna na vjeđama, s tijelom premazanim raznim mastima i uljima.
Pripisala je nezgodi, tobože doživljenoj na putu, brojne modrice i ogrebotine što su joj nagrđivale ramena i lice. Ninon je bila nevjerojatno obazriva te Anđelika nije nikad doznala da li joj je vjerovala ili nije.
Ninon joj je pričala s najvećom prirodnošću na svijetu o Filipu, kojega bijaše vidjela odmah po njegovu povratku, prije no što je krenuo u Versailles, gdje su bile predviđene vrlo ugodne zabave. Grad je brujao od brbljanja onih koji su na te zabave pozvani i škrgutanja zubi onih koji nisu.
Sjedeći uz Anđelikino uzglavlje i milujući lutnju rastresenom rukom, Ninon je stalno govorila zato da njezina bolesnica ne bi otvorila usta jer je bilo potrebno nepomično mirovanje da bi se brzo dobilo boju ljiljana i ruža. Ninon je pričala da joj nije bilo žao što ne pozna Versailles, gdje zbog glasa koji ju je bio, nije mogla biti primljena. Njezina moć je bila drugdje, u maloj palači u četvrti Marais, gdje je ona zaista bila kraljica, a ne nečija družbenica. Bilo joj je dovoljno da zna da je kralj, u vezi s ovim ili onim slučajem na dvoru, ponekad pitao:
A što je rekla lijepa Ninon?
Ali kad vam se svi budu divili u Versaillesu, nećete me zaboraviti, zar ne, draga prijateljice? - upita.
Namignuvši joj ispod obloga i krema, Anđelika odgovori da neće.

50.
ANĐELIKA PRED KRALJEM

Dvadeset i prvog lipnja markiza du Plessis-Belliere krene u Versailles. Nije dobila nikakav poziv, ali je zato posjedovala najveću odvažnost na svijetu.
Njezinu su kočiju, obloženu zelenim baršunom iznutra i izvana, ukrašenu pozlaćenim resama i gajtanima, sa škrinjom i kotačima također pozlaćenima, vukla dva konja zelenka.
Na sebi je imala haljinu od pepeljastozelenog brokata s velikim srebrnim cvjetovima. Od nakita je imala oko vrata prekrasan niz bisera koji joj je u nekoliko krugova sezao do donjeg ruba prslušca.
Kosu, koju joj je dotjerao Binet, također su krasili biseri i dva laka i poput snijega bijela pera. Na njezinu vrlo pomnjivo mada ne pretjerano našminkanom licu nije više bilo tragova nasilja što je prije nekoliko dana počinjeno na njoj. Ostala je
samo mala modrica na sljepoočicama koju je Ninon sakrila madežom načinjenim od tafta u obliku srca. S još jednim, nešto manjim madežom, u kutu usana, Anđelika je sjajno izgledala.
Ona navuče rukavice iz Vendomea, otvori lepezu oslikanu rukom i nagnuvši se kroz prozorčić, naredi:
Kočijašu, u Versailles!
Nestrpljivost i radost sasvim je smutiše. Da bi se bar donekle smirila povela je sa sobom Jasminu da bi s nekim mogla razgovarati za vrijeme puta.
Idemo u Versailles, Jasmino - ponavljala je djevojci koja je sjedila ispred nje s kapicom od muslina na glavi i u izvezenoj pregači.
Ah, ja sam tamo već bila gospođo. Išla sam barkom iz Sant-Clouda u nedjelju da bih vidjela kralja za ručkom.
Nije to isto, Jasmino. Ti to ne shvaćaš.
Put joj se učini da nema kraja. Cesta je bila vrlo loša. Dubokim je brazdama bila izrovana. Dvije tisuće tovarnih kola je prolazilo njom svakog dana dovozeći kamen i vapno za gradnju dvorca, morske pećine pune školjki, olovne cijevi i kipove za vrtove.
Kočijaši su psovali jedni druge na pasja kola.
Nismo trebali proći ovuda, gospođo - reče Jasmina - već preko Saint-Clouda.
Ne, preko Saint-Clouda je put predug.
Anđelika je svaki čas gurala glavu kroz prozor izlažući se opasnosti da upropasti divnu Binetovu frizuru i da je konji poprskaju blatom.
Tjeraj brže, kočijašu! Konji idu puževim korakom!
Uto opazi na obzorju visoku ružičastu hrid koja se iskričavo blistala tog jutra na proljetnom suncu.
Šta je ono, kočijašu? Tamo dolje?
To je Versailles, gospođo.
Niz nedavno posađenih stabala pokrivao je sjenom zadnje metre puta. U blizini prvog ulaza Anđelikina se kočija morala zaustaviti da bi propustila drugu koja je velikom brzinom dojurila iz Saint-Clouda. Crvenu kočiju u koju je bilo upregnuto šest dorata, pratilo je šest konjanika. Netko reče da je to Gospodinova kočija. Zatim je naišla kočija njegove žene koju je vuklo šest kulaša.
Anđelika uđe odmah za njima. Nije više vjerovala u loše susrete i uroke. U srcu je nosila sigurnost jaču od svih bojazni, sigurnost da je vrlo blizu trenutak njezina trijumfa koji je isuviše skupo platila.
Pričeka neko vrijeme dok se nije smirio metež što su ga prouzročile dvije velike ličnosti, a zatim siđe iz kočije i stubištem dospije do mramornog dvorišta.
Flipot, odjeven u livreju markiza du Plessis, plavu, bijelu i žutu, držao je skut njezina ogrtača.
Da nisi rukavom brisao nos - reče mu Anđelika. - Ne zaboravi da se nalazimo u Versaillesu.
U redu, Markizo - uzdahne nekadašnji dječak na Dvoru čudesa koji je raskolačenim očima promatrao divote oko sebe.
Versailles još nije bilo ono veličanstveno zdanje kakvo je postalo koncem stoljeća kad mu je Mansart dodao dva bijela krila. Bila je to palača iz priče koje se dizala na uskom brežuljku, radosna izgleda, ružičasta i crvena, sa svojim balkonima u kovanom željezu, sa svojim svijetlim i visokim dimnjacima. Vrhovi zgrade, te ukrasne obrazine, prozori i krovovi bili su potpuno pozlaćeni i blistali su se kao bezbrojni dragulji što krase dragocjeni kovčežić.
Oko dvorca je vladala silna užurbanost. Raznobojne livreje lakeja miješale su se s tamnim košuljama radnika koji su vukli amo-tamo kolica i razni alat. Ritmičkom odjekivanju dlijeta koja su lomila kamen odgovarali su bubnjevi i svirale jedne čete mušketira koja se poredala u sredini glavnog dvorišta.
Ogledajući se oko sebe, Anđelika ne primijeti nijedno poznato lice. Naposljetku uđe u dvorac na jedna vrata na lijevom krilu kroz koja je ulazilo i izlazilo mnoštvo svijeta. Prostranim stubištem sagrađenim od mramora u boji stiže u prostrani
salon gdje se okupila velika gomila skromno odjevenih ljudi. Svi su je gledali u čudu. Raspita se i rekoše joj da se nalazi u stražarskoj dvorani, gdje su svakog ponedeljka molitelji donosili svoje molbe ili dobivali odgovore na prethodne.
U dnu dvorane, na kaminu je bila postavljena jedna lađa koja je predstavljala kralja, ali svi su se u dvorani nadali da će se on glavom pojaviti među njima što je ponekad običavao raditi.
S pažom pored sebe i sva napirlitana, Anđelika se nelagodno osjećala među tim mnoštvom isluženih vojnika, udovica i siročadi. Upravo je htjela otići kadli spazi gospođu Scarron. Skočila joj je oko vrata, radosna što je napokon našla poznatu osobu.
Tražim dvor - reče joj. - Moj je muž sigurno u kraljevoj spavaćoj sobi. Htjela bih k njemu.
Siromašnija i skromnije odjevena no ikad, gospođa Scarron je naizgled bila osoba koja o dvoru i dvoranima nije mogla znati bogzna što. Ali otkako je obijala pragove kraljevih predsoblja u potrazi za pomoći, mlada je žena bila do u tančine upoznata s dvorskim programom, bolje čak i od dvorskog kroničara Loreta kojemu je bila dužnost da iz sata u sat bilježi sve zgode.
Vjerujem da je kralj već ustao - reče ova. - Krenuo je u svoj kabinet gdje će se zadržati s princezama kraljevske krvi. Poslije će sići u vrtove ukoliko prije toga ne navrati ovamo. Za vas bi bilo najbolje da pođete ovom pokrivenom galerijom. Upravo na samom kraju s desne strane nalazi se predsoblje koje vodi u kraljev kabinet. U ovaj čas svi su tamo, te ćete lako pronaći svoga muža.
Anđelika baci pogled na balkon gdje nije bilo nikoga osim nekoliko švicarskih stražara.
Umirem od straha - reče. - Zašto ne biste došli sa mnom, draga?
Zaboga, draga, kako bih se usudila? - prestrašeno odgovori Francoisa smetenim se pogledom zagledavši u svoju bijednu haljinu.
Tek sada je Anđelika primijetila razliku između njihovih haljina.
Zar ste ovamo došli kao moliteljica? Još uvijek ste u poteškoćama?
Na žalost, u većim no ikada! Sa smrću kraljice majke umrla je i moja sitna penzijica. Dolazim ovamo u nadi da će mi je obnoviti. Gospodin d'Albert mi je obećao svoju pomoć.
Želim od srca da uspijete. Zaista mi je žao…
Gospođa Scarron joj se ljubazno osmjehne i pomiluje ju po obrazu.
Ne bi vam smjelo biti žao, to bi bio grijeh. Izgledate divno i zaslužili ste da budete sretna, draga. Veselim se sto vas vidim tako lijepu. Kralj je vrlo osjetljiv na ljepotu. Sigurna sam da ćete ga očarati.
"A ja, naprotiv, počinjem u to sumnjati”, mislila je Anđelika dok joj je srce udaralo neujednačenim ritmom. Divote Versaillesa su je izazivale da dadne maha svojoj smjelosti. Bila je luda, prava pravcata luđakinja! Utoliko gore! Ona, međutim, nije trkač koji gubi snagu i volju na par metara pred ciljem…
Pošto se nasmiješila gospođi Scarron, pojuri galerijom tako brzo da je Flipot iza nje gubio dah. Kad je stigla na pola puta, s druge strane izbi grupica koja joj pođe u susret. Čak i na toj razdaljini Anđelika odmah prepozna veličanstven kraljev lik okružen dvoranima.
Nadvisivao je ostale zahvaljujući visini svojih crvenih potpetica i bogatoj vlasulji, ali se od drugih mnogo razlikovao i po svom divnom hodu. Osim toga, nitko se nije bolje od njega služio štapom za šetnju. On je uveo u modu te predmete kojima su se dotad služili samo starci i bogalji.
On je od štapa napravio sredstvo sigurnosti, lijepog držanja, pa čak i osvajanja ženskih srdaca.
Išao je naprijed poštapajući se štapom od ebanovine sa zlatnom jabučicom. Uz put je veselo čavrljao s princezama koje su mu se nalazile uz bok: Henriettom, engleskom princezom, i mladom vojvotkinjom d'Enghien. Tog dana, glavna milosnica Luisa la Valliere nije prisustvovala šetnji. Njegovo veličanstvo nije bilo zbog toga loše volje. Jadna djevojka je sve lošije izgledala. Kralj ju je još uvijek
posjećivao i bio u prisnosti s njom, ali za lijepih jutara za kojih su ljepota i sjaj Versaillesa dolazili do punog izražaja, čini se da su bljedilo i mršavost gospođice La Valliere još više dolazili do izražaja. Bolje da ostane u svojoj palači kamo će on uskoro krenuti da se raspita za njezino zdravlje. Jutro je zaista bilo divno, a Versaiiles veličanstven. Ali nije li to sama boginja proljeća dolazila njemu u susret u liku nepoznate mu žene…? Sunce joj je blistalo oko glave, a nizovi bisera su joj tekli sve do pasa i sjajili se kao kapljice rose…
Anđeliki je odmah postalo jasno da će se izvrći smijehu, ako sada pođe natrag. Stoga je išla naprijed, ali sve polaganije. Obuzimalo ju je čuvstvo nemoći i fatalnosti što ga ponekad u snovima osjećamo. U magli što ju je okruživala razabirala je samo kralja i netremice ga gledala kao privučena nekim nevjerojatno snažnim magnetom. Da je i htjela oboriti oči, ne bi to mogla učiniti. Bila je sada sasvim blizu njega, kao onda, u onoj mračnoj sobi Louvrea, gdje se s njim sukobila. U tom trenutku samo je to strašno sjećanje bilo živo u njoj.
Nije čak bila svjesna ni svoga položaja, onako sama usred ogromne galerije preplavljene suncem, svog prekrasnog ruha, svoje jasne i tople ljepote, čarobnog izraza svog lica.
Luj XIV se zaustavi, a iza njegovih leđa i svi dvorani. Lauzun koji je prepoznao Anđeliku, ugrize se za usnu, sakrivši se, radostan, iza leđa drugih dvorana. Bit će svjedok vrlo zabavnog prizora, mislio je.
S mnogo udvornosti kralj skine svoj šešir ukrašen perima plamene boje. Na njega je velik utjecaj imala ženska ljepota, a mirna smjelost kojom ga je promatrala ta neznanka svojim smaragdnim očima očarala ga je umjesto da ga razgnjevi. Tko li je samo bila ta žena… Kako to da je nije prije zamijetio?
Pokoravajući se nagonu, Anđelika se savi u vrlo dubok i otmjen poklon. Poželjela je načas da se više i ne uspravi, očima uprijetim u kraljevo lice od kojega nikako da se otrgnu. Gledala ga je izazivački a da nije ni sama bila toga svjesna.
Kralj je bio začuđen. Bilo je nečeg neobičnog u držanju te neznanke i u iznenađenju i šutnji dvorana. Okrene se malko u stranu lako oborivši vjeđe.
Anđelika je mislila da će se onesvjestiti. Ruke su joj počele drhtati skrivene u naborima haljine. Osjećala se bez snage, izgubljenom.
U tom trenutku, jedna ruka dohvati njezinu, čvrsto joj je stisne, što je namah vrati u stvarnost. Filipov glas mirno odjekne:
Sire, neka mi vaše veličanstvo podijeli čast da mu predstavim svoju ženu, markizu du Plessis-Belliere.
Vaša žena, markiže? - čudio se kralj. - Ta me vijest, zaista, iznenađuje. Jest, nešto sam o vašem vjenčanju čuo, ali ja sam vjerovao da ćete vi sami doći da me o tome obavijestite…
Sire, nisam smatrao potrebnim da dosađujem vašem veličanstvu jednim tako malo važnim događajem…
Vjenčanje, nevažan događaj? Pazite, markiže, da vas ne čuje gospodin Bossuet…! I ove gospođe! Svetoga mi Luja, otkako vas poznam, pitam se od kakve ste tvari vi napravljeni. Znate li da bih ja vašu obazrivost prema meni mogao shvatiti i kao neku vrst uvrede…?
Sire, zaista mi je žao da vaše veličanstvo tako tumači moju šutnju. Stvar mi se zaista činila nevažnom!
Šutite, gospodine, vaš postupak prelazi sve granice i ne dozvoljavam vam više ni časa da tako neugodne riječi govorite pred ovom čarobnom gospođom, vašom suprugom. Časna riječ, vi ste baš obična vojničina. Gospođo, a što vi mislite o svom mužu?
Trudit ću se da budem zadovoljna njime, sire - odgovori Anđelika koja se za vrijeme tog dijaloga prilično pribrala.
Kralj se osmjehne.
Vi ste razumna žena. A osim toga vrlo lijepa. Ljepota i razum ne idu uvijek pod ruku! Markiže, opraštam ti zbog sjajnog izbora… i zbog njezinih lijepih očiju.
Zelene oči…? Rijetka boja očiju! Nisam baš imao prilike da im se suviše često divim. Žene zelenih očiju su…
Prekine se, časak se zamisli, pažljivo promatrajući Anđelikino lice. Na licu mu se ugasi osmijeh, a čitava njegova se pojava ukruti kao gromom pogođena. Pred očima dvorana, ispočetka smetenim, a zatim prestrašenim, Luj XIV problijedi. Nijednom pogledu to nije promaklo zato što je kralj imao crvenu put te mu je njegov kirurg često morao puštati krv. U par sekundi je postao bijel kao ovratnik njegove košulje, mada su mu crte lica ostale nepomične.
Zbunivši se Anđelika se ponovo zagleda u nj, protiv volje izazovno, kao što ponekad djeca gledaju onog koji treba da ih kazni.
Niste li možda porijeklom s Juga, gospođo? - upita kralj tvrdim glasom. - Iz Toulousa…?
Ne, sire, moja je žena porijeklom iz Poitoua - odmah odgovori Filip. - Njezin otac je baron de Sance de Monteloup. Njegovi se posjedi nalaze u blizini Niorta.
Oh, sire, kako možete zamijeniti jednu gospođu iz Poitoua s jednom gospođom s Juga! - poviče Athenaida de Montespan prsnuvši u veseo i lijep smijeh. - Vi, sire!
Lijepa Athenaida je osjećala da je prilično čvrsto zasjela u kraljevoj milosti i da sebi može dozvoliti tu smjelost. Nelagodnost se raščini. Kralj dobi svoju uobičajenu boju. Uvijek prisutna duha, on Athenaidu pogleda razigranim očima.
Istina, žene iz Poitoua su neobično dražesne - uzdahne. - Ali budite oprezni, gospođo, jer će gospodin de Montespan morati ukrstiti svoj mač sa svim Gaskonjcima u Versaillesu. Ovi bi se mogli osvetiti za uvredu nanesenu njihovim ženama.
Uvredu, sire? To mi sigurno nije bila namjera. Htjela sam samo kazati da su žene i u jednom i u drugom kraju vrlo lijepe, ali u svakom na drugi način koji odmah upada u oči. Neka mi vaše veličanstvo oprosti za ovu skromnu primjedbu. Osmijeh u velikim plavim očima bio je i skrušen i neodoljiv u isti mah.
Poznam gospođu du Plessis već mnoge godine - nastavila je gospođa de Montespan. - Zajedno smo odgojene. Njezina je obitelj u srodstvu sa mojom… Anđelika čitava života neće zaboraviti to zauzimanje Athenaide de Montespan. Ma kojim se uzrocima rukovodila mlada žena, ona je spasila svoju prijateljicu.
Vedro se osmjehujući kralj se ponovo pokloni pred Anđelikom du Plessis-Belliere.
Neka bude…! Versailles vas radosna srca prima, gospođo. Dobro nam došli! I doda tišim glasom:
Sretni smo što vas ponovo vidimo.
Po tim riječima ona shvati da ju je on prepoznao, ali da je prima i da želi zaboraviti prošlost.
Plamen jedne lomače kao da je posljednji put bljesnuo između njih. Savivši se ponovo u dubok naklon, Anđelika osjeti kako joj bujica suza nadimlje vjeđe.
Na sreću kralj pođe naprijed. Ona se uspravi, krišom otare suze i smućeni pogled baci na Filipa.
Kako da vam zahvalim, Filipe?
Da mi zahvalite! - protisne on kroz stisnute zube. - Svoje sam ime morao braniti od smiješnosti…! Žena ste mi, do sto đavola! Molim vas da od ovog trenutka vodite računa o tome. Kako ste mogli na ovakav način upasti u Versailles? Bez poziva i ni od koga predstavljena…? I onako drsko gledati kralja! Ništa, dakle, ne može slomiti vašu paklensku drskost? Trebao sam vas zadaviti one noći.
Oh, molim vas, Filipe - otpovrne ona mašući svojom lepezom. - Ne pokvarite mi ovaj lijepi dan.
Slijedeći druge dvorane, bijahu stigli u vrtove. Plavo nebo, vodoskoci, sjaj sunčanih zraka koje su se lomile na površini dvaju velikih bazena na gornjoj terasi, očarali su Anđeliku.
Činilo joj se da šeta po raju, gdje je sve bilo lako i u najboljem redu, baš kao i u nekadašnjem boravištu blaženih.
S vrha stepenica koje su dominirale jednim bazenom u obliku okrugle piramide ona je promatrala velika stabla raspoređena kao na šahovskoj ploči i okružena
čitavim mnoštvom bijelih mramornih kipova. Drvoredi su sve do obzorja prostirali svoje šarene sagove.
S rukama na usnama, tim pokretom dječje gorljivosti, Anđelika je ostavljala dojam bića u ekstazi. U njoj se zanos snova stopio sa iskrenim divljenjem.
Lagan povjetarac je na njezinu čelu mrsio bijelo perje u njezinoj frizuri.
Podno stepenica stigne kraljeva kočija. Ali baš kad se kralj htio popeti u nju odjednom se predomisli i vrati natrag i ponovo se uspne stepenicama. Odjednom se stvorio kraj Anđelike, sam samcat, jer je neprimjetnim pokretom ruke ostale zadržao po strani.
Divite se Versaillesu, gospođo?
Anđelika se pokloni i odgovori s mnogo dražesti:
Sire, zahvaljujem, vašem veličanstvu što je toliku ljepotu stavio pred oči svojih podanika. Povijest će vam biti zahvalna.
Luj XIV je časak šutio ne zato što bi ga zbunile hvale na koje bijaše navikao, već zato što nije nalazio prikladne riječi za ono što joj je htio kazati.
Jeste li sretni? - upita na kraju.
Anđelika okrene oči i, izloživši tako lice suncu i vjetru, odjednom je izgledala mlađa, gotovo djevojčica, koja nije upoznala ni patnje ni muke.
Kako da ne budem sretna u Versaillesu?
Znači da više ne tugujete - reče kralj. - Radovao bih se kad biste se danas sa mnom povezli u mojoj kočiji. Želim vam pokazati park.
Anđelika stavi svoju ruku u ruke Luj a XIV i zajedno s njim siđe niza stepenice Latoninog basena. Dvorani su se klanjali pri njihovu prolazu.
Dok je sjedila pokraj Athenaide de Montespan, sučelice dvjema princezama i njegovu veličanstvu, opazi lice svoga muža.
Filip ju je promatrao nekim zagonetnim izrazom u kojemu se zapažao neki poseban interes. On je, čini se, postajao svjestan da se oženio nekom vrlo neobičnom ženom.
Anđeliki se činilo da bi mogla poletjeti, toliko se osjećala lakom. Budućnost je u njezinim očima bila plava kao obzorje. Mislila je na svoje sinove i bila uvjerena da više nikad neće upoznati bijedu. Bit će odgojeni u Akademiji Mont-Parnasse i postat će plemići. A ona sama bit će jedna od najviđenijih gospođa na dvoru.
A kralj će se, kao što je obećao, truditi da izbriše gorčinu iz njezina srca. U dubinama svoje duše, međutim, Anđelika je znala da ljubavni plamen koji ju je ništio, strašan plamen koji je uništio njezinu ljubav, da se taj plamen neće nikad ugasiti. Trajat će čitava njezina života. La Voisin je tako prorekla.
Ali sudbina, koja nije bila nepravedna, htjela je da se Anđelika neko vrijeme odmori na čarobnom brežuljku da bi stekla snage u zanosnom i pobjedničkom uspjehu svoje ljepote.
Poslije će nastaviti svojim pustolovnim putem. Sada se, međutim, ničega više nije bojala. Bila je u Versaillesu!