Anđelika

Strana 2 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:40 am

First topic message reminder :



Na dvoru kralja kog cela Evropa priznaje i poznaje kao Kralja Sunce pojavila se jedna markantna, otmena dama. Tek poneko će u njoj prepoznati kćer siromašnog barona od Sansea, onu uplašenu ženu koja je posle smrti svog muža, bogatog grofa Žofreja od Pejraka, morala da se bori kako zna i ume ne bi li svoje sinove spasla beznađa i bede... Tu na scenu stupa onaj čijoj se volji svi moraju povinovati, čija reč ne zna za pogovor: kralj Luj XIV, kome je Anđelika neizbežno zapala za oko. Burna dešavanja vode ka tome da ona postane prva Lujeva naložnica, ali tu poziciju već godinama drži gospođa Montespan, koja uopšte nije raspoložena da povlašćeno mesto ustupi drugoj, a naročito ne samouverenoj došljakinji…
Treća knjiga iz slavnog serijala An Golon predstavlja prvi Anđelikin susret s dvorom, s njegovom bleštavom raskoši, ali i s mračnom pozadinom naspram koje sija kraljevska kruna. Kako bi zaštitila sebe i sebi bliske ljude, postaje deo surovog sveta spletki, ali njena srčanost i nepokolebljivost, uprkos tragedijama i preprekama, stalno rastu i daju joj novu snagu.

Serijal Anđelika je od svoje premijere pre više od pola veka doživeo ogroman uspeh i prodat je u više od 150 miliona primeraka na više od trideset jezika, što ga čini ubedljivo najčitanijom istorijskom romansom u istoriji književnosti. Anđelika je i u bivšoj Jugoslaviji dostigla neverovatnu popularnost, a više generacija čitateljki uživalo je u njenim avanturama. Ovo, srpsko izdanje Anđelike prvi je prevod na našim prostorima koji je urađen prema originalu koji je odobrila sama autorka. Pređašnji hrvatski prevod za osnovu je imao urednički prekrajan tekst od koga se An Golon distancirala.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:03 pm





14.
POVRATAK FLORIMONDA I CANTORA
Gospođa du Plessis-Belliere vratila se kući prepune glave uskovitlanih misli.
Ovaj put zateče dvorište palače zakrčeno poštanskim kolima s kojih su upravo iskrcavali hrpu prtljage.
Držeći se za ruke, na stubištu su je čekala dva dječaka crvenih obraza. Anđelika ne povjerova vlastitim očima.
Florimond! Cantor!
Posve je bila zaboravila na pismo upućeno u Poitou, kojim je tražila da joj ih pošalju. Jesu li dolazili u pravi čas ili nisu?
Radost što ih ponovo vidi potisnu sve njezine brige. Zagrli ih i izljubi, sretna.
Bili su nezgrapni, šutljivi i glupi kao seljaci što prvi put dolaze u grad. Nosili su potkovane cipele, vunene čarape što su im se skupile u naborima, a odijela su im vonjala na staju. Ali Anđeliku iznenadi Cantorov stas. Sa svojih sedam godina bio je visok koliko i stariji brat, iako je ovaj bio sasvim lijepog uzrasta. Braća nisu pokazivala nikakvu sličnost, ako se izuzme bujna kovrčasta kosa, crna u Florimonda, svijetlosmeđa u Cantora. Florimond je bio dijete Juga, topla živahna pogleda. Cantorove zelene oči podsjećale su na Anđeliku, biljku što blista u sumraku močvara Poitoua. U njihovu bistrinu nije se dalo proniknuti niti je ona išta odavala.
Barba, dvorkinja koja ih je odgojila unese ugodnu toplinu svojom prisutnošću. Bila je sretna što se opet nalazi u Parizu. Nije sebe mogla zamisliti, pričala je, da provede još jednu zimu zatvorena između glupavih seljaka i dvojice zločestih dječaka koji su od onog svježeg zraka sasvim pomahnitali. Ništa se više nije dalo s njima. A gospodin barun, njihov djed, na svaku im je popuštao, zajedno sa starom dojiljom. Zaista je bilo vrijeme da budu povjereni nekom dobrom učitelju koji će im udarcima biča usaditi abecedu.
Ići će na dvor - povjeri joj tiho Anđelika - bit će drugovi monsinjora dauphina. Barba razrogači oči u čudu, sklopi ruke i stane promatrati svoja dva razbojnika s većim poštovanjem.
Trebat će ih malo naučiti dobrom ponašanju!
I kako se nose mač i perjanica.
I kako se izvode nakloni.
I da treba brisati nos, da se ne smije pljuckati okolo, ni mokriti gdje im se svidi...
I da ne rokću kao svinje kada govore i odgovaraju gospođama...
Brza i potpuna naobrazba dvojice mladih dvorana predstavljala je ozbiljan problem. Gospođa de Choisy preuze na sebe brigu da ga riješi. Već se sutradan pojavi u palači de Beautreillis, u pratnji vitkog opata što je u svom crnom prsluku ličio na nježnu djevojku i široko otvarao svoje srneće oči ispod kovrčica naprašene vlasulje. Ona ga predstavi kao pripadnika mlade grane obitelji Lesdiguieres iz mjesta Chartres, što je značilo da dolazi iz dobre obitelji, ugledna imena, ali sa slabim imetkom. S njima je bila u srodstvu, te su je zadužili da mladog Mauricea uvede u društvo. Ništa bolje, po njezinu mišljenju, nego da ga preporuči gospođi du Plessis-Belliere da mu ona povjeri obrazovanje svojih sinova.
Uspješno je završio školovanje i već je služio kao paž kod nadbiskupa de Sens. Gospođa de Choisy doda da uz njega treba postaviti odgojitelja kao i učitelja plesa, štitonošu i majstora oružara. Imala je pri ruci trojicu mladića koji će
savršeno odgovarati. Neki Racan iz porodice Bueil izučio je pravo, ali je suviše siromašan da bi mogao kupiti advokatsku službu pa traži neko zaposlenje. Učitelj plesa imao bi biti nećak markiza de Lesbourga, starog flandrijskog gospodina u čijoj je obitelji, kao što je poznato oduvijek bilo vitezova reda Zlatnog Runa. Treći je bio druge vrste, jer je izuzetno pripadao vrlo bogatoj obitelji čiji je mogao biti jedini nasljednik, ali mu je palo na pamet da postane mačevalac pa je tako izgubio pravo na nasljedstvo. Znao je rukovati svim poznatim oružjima, uključiv šiljatim mačem i arkebuzom. Naučit će dječake umijeću viteških borbi, trci s prstenovima i svemu što budu zaželjeli. Ukratko, bio je to valjan momak. Gospođa de Choisy preporučila je također dvije gospođice de Gilandon iz mjesta Chambord. Njihova je baka pripadala obitelji de Joveuse, njihova se sestra udala za grofa des Rochesa. Nisu bile glupe, ali ih nije resila ljepota i bit će zadovoljne s vrlo skromnom nagradom, budući da ih je upropastio otac koji je po povratku iz Španjolske zatekao majku u drugom stanju.
Ali što ću s tim gospođicama? - upita Anđelika.
Bit će u vašoj pratnji. Zapaženo je da obilazite u društvu dvorkinja s kapicom. To ne priliči velikoj gospođi vašeg imena, koja je k tome dužna posjedovati dvor.
Ona objasni Anđeliki da dobro organizirana kuća mora brojiti među svojom poslugom sve državne redove: kler, u osobama kapelana i odgojitelja, plemstvo s vitezom, štitonošom, paževima, i gospođicama, građanstvo to su upravitelj, majordom, poslužitelji, glavni kuhar, i na kraju narod: mnoštvo slugu i služavki, kočijaši i konjušari.
Gospođa du Plessis nije raspolagala pratnjom koja bi bila dostojna njezina položaja i ugleda. Gospođa de Choisy pomoći će joj vrlo rado. Nadala se da je mlada markiza dovoljno ozbiljna pa će voditi računa da se taj svijet, njoj potčinjen, moli ujutro i navečer i da redovito prima svete sakramente.
Anđeliki još uvijek nije bila jasna uloga koju je gospođa de Choisy odigrala u Fontainebleauu. Možda je zbog prevelike revnosti pogrešno protumačila kraljeva naređenja? Izgledala je srdita, a evo je danas ljubazne i pune pažnje.
Ova gospa prevalila je četrdesetu, ali je u njezinim očima još uvijek bilo »žara« i dražesti u njezinu smiješku. Bilo je ipak nečeg u njoj što je ledilo prijateljstvo. Posluga je često pričala da je njezina kuća neka vrsta zatvora. Kada bi neka služavka ušla u njezinu kuću, nije više mogla izaći; tjerala bi je da radi i surovo kažnjavala. Njen švicarski stražar nije se usuđivao otvoriti vrata bez njezina naređenja, a kada je jednom prekršio taj zakon, naredila je da ga izbičuju. Jednom prilikom dala je išibati neku svoju služavku koja od toga zamalo nije umrla. Pričalo se također da je svog vlastitog muža dala izbičevati, ali da se kasnije toliko pokajala te se uvukla do vrata u močvaru da bi tamo samu sebe kaznila.
Anđelika je vjerovala da ljudi uveličavaju pričanja, i nije obraćala pažnju na sva ta čuda. Ali sklonost gospođe de Choisy da se brine o tuđim poslovima stavljala ju je u veliku nepriliku.
U strahu da joj ne dovede nekog novog štićenika, a ne znajući kako da se oslobodi Racana, Lesdiguieresa i Gilandona, ona ih primi sve zajedno, a i dvije gospođice s njima.
Uostalom, bilo je krajnje vrijeme da Florimond i Cantor budu predani u ruke onima koji će se brinuti o njihovoj naobrazbi. Bili su u dobi kada se jaše sve što se da zajahati. U nedostatku djedovih mazgi, zadovoljavali su se ogradom od skupocjena drva na stubištu i pošto su svladani prvi trenuci bojažljivosti, palača Beautreillis poče odjekivati bukom bitaka i galopa.
Sve te domaće brige potrajale su nekoliko dana, tako da je Anđelika saznala preko javnosti za Filipovo puštanje iz zatvora. On joj ne dođe u posjet. Bila je neodlučna što da poduzme. Gospođa de Montespan nagovarala ju je uporno da se opet pojavi na dvoru, uzdignute glave.
Kralj vam je oprostio. Svi znaju da vas je primio i dugo se zadržao s vama. Prekorio je u četiri oka gospodina du Plessisa, ali je ovoga iste večeri zapala čast
»predaje košulje« dok se kralj povlačio na spavanje u Saint-Germainu. Svi su se uvjerili kako oboje uživate naročito prijateljstvo njegova veličanstva.
Ovo mišljenje potvrdi i gospoda de Choisy. Budući da je kralj izrazio želju da mu gospoda du Plessis predstavi sinove, ona je morala udovoljiti ne čekajući da ovo dobro raspoloženje ishlapi iz kraljevih misli. Gospođa de Choisy razgovarala je s gospođom de Montausier, ženom budućeg dauphinova odgojitelja i sadašnjom guvernantom kraljevske djece! Zakazaše dan.
I tako su Florimond i Cantor predstavljeni jednom prilikom kada je dvor boravio u Versaillesu. Obojica odjevena u odijela od svijetlomodrog atlasa s potrebnim brojem rozeta i vrpca, u bijelim čarapama okićenim zlatnim prutićima, u visokim potpeticama i o pojasu malim srebrnim mačevima. Na kovrčavoj kosi imali su okrugle šešire od crnog pusta sa crvenim perom koje nije bilo uzdignuto kao perjanica, već položeno na obod; po najnovijoj modi koja se upravo probijala. Budući da je pao snijeg i bilo hladno, nosili su ogrtače od crnog baršuna sa zlatnom podstavom. Opat de Lesdiguieres je govorio da Florimond zna »nositi ogrtač« s mnogo prirodnosti, i da je to prirođena sposobnost. Neki ljudi iz puka nikad u tome neće uspjeti.
Cantor je bio nezgrapniji. Mala pratnja dvojice gospodičića bila je manje-više sigurna u Florimondov nastup. On je vrlo brzo svladao duboke naklone i poluokrete u plesu. Ali nisu znali čemu se sve mogu nadati od Cantora, koji je pokazivao sjajne rezultate samo kada je htio. Preostalo je jedino pomoliti se nebu da ga nadahne u ispravnom pravcu.
Apartman namijenjen kraljevim sinovima odisao je intimnošću koja inače nije bila svojstvena versajskoj rezidenciji. U prostorijama je bilo toplo. U jednom uglu bio je smješten ptičji kavez. Dvije zibačice male Gospođe imale su na glavi kape kakve se nose u njihovim rodnim selima: divno zdanje od skupocjene čipke. Zajedno s onom gospođe Hamelin, stare kraljeve dojilje, koja je često dolazila sa svojom preslicom, te su kape veselo lepetale poput bijelih krila. Gospođa de Montausier, žena dobra srca, nije svog kraljevskog štićenika odgojila suviše strogo. No uskoro će doći vrijeme kad će se i on savijati pod strogošću odgojitelja i pravila etikete, što će sputavati svaki njegov djetinji korak.
Bio je to debeljkasti dječačić vječno poluotvorenih usta budući da mu se nos »lako kvario«, kako je govorila njegova guvernanta. Osrednje inteligencije, izgledao je, već sa šest i po godina, u neprilici zbog svoje teške uloge sina Luja XIV. Taj će stav zadržati kroz čitav život. Odrastao je kao jedinac, budući da su dvije male princeze umrle pri rođenju, od kojih je jedna bila crna kao prava crnkinja, govorilo se, »jer je kraljica, čekajući je popila previše čokolade«.
Anđelika pomisli u sebi da su njezini sinovi pokazivali više ljupkosti, spretnosti i ukratko bili pristaliji od nasljednika krune. Zadivljeno ih je promatrala dok su pozdravljali savršeno usklađenim pokretima, savivši koljena, spustivši šešire i dok su jedan za drugim stupali naprijed da poljube ruku koju im je dauphin pružao s izvjesnim uznemirenjem vrebajući pogledom na ohrabrenje gospođe de Montausier. Nadimala se od ponosa kada Florimond reče prirodnim glasom u kojem se osjećalo poštovanje:
Gospodine, imate vrlo lijepu školjku.
Ta je školjka bila osobna dekoracija dauphinova, dragulj bez premca što ga je tog jutra pronašao u pijesku aleje, i od kojeg se nije htio više odvojiti, zahtijevajući da mu ga prikače na žaket između Križa svetog Luja i Križa prvog admirala flote, pa su na kraju počasne dame morale popustiti.
Florimondova primjedba oživi dauphinovo zanimanje za njegovo blago, i on ga odmah pokaza sa svim pojedinostima svojim novim prijateljima. Nakon toga, pošto je prebrođena prva bojažljivost, povede ih sa sobom da im pokaže svoju zbirku glinenih lutaka, mali top i svoj najljepši bubanj koji je imao krila od posrebrena platna.
Tako Florimondovo poimanje o potrebi laskanja u saobraćanju s velikima, ispuni zadovoljstvom njegove odgojitelje. Mali opat i odgojitelj Racan razmijenili su
rječite poglede, a Anđelika, oduševljena, odluči da će im dati, te večeri, nagradu, od trideset škuda.
U međuvremenu, po predviđenom protokolu, pojaviše se kraljica, desetak gospođa iz pratnje i nekoliko vitezova.
Nakon izmjene naklona, Cantora pozvaše da pjeva pred kraljem. Uto nasta mala pomutnja u savršenom odvijanju predstave, jer mališan pokleknuvši na jedno koljeno, zače pjevati svoju omiljenu pjesmu...
Kralj naredi bubanj da zabubnji,
Na okupu da vidi sve svoje gospe...
Opat priskoči i reče da je lutnja loše ugođena. Dok je pritezao ključeve instrumenta, šaptao je nešto svom štićeniku koji zatim, s najdražesnijom prirodnošću, započe drugu pjesmu. Nezgoda je jedva zapažena, posebno od kraljice koja, kao Španjolka, nije imala pojma o francuskom folkloru. Anđelika se nejasno sjećala da se pjesma, nastala prije jednog stoljeća, odnosila na nezakonite ljubavi kralja Henrika IV. Bila je zahvalna opatu što se pobrinuo na vrijeme. Bez sumnje, trebat će ponovo zahvaliti gospođi de Choisy na dobrom izboru osoba koje je po njezinoj preporuci primila u službu.
Cantorov glas mogao se s pravom nazvati anđeoskim. Bio je neizrecivo čist, a ipak siguran, stalan u produženim notama koje nimalo nisu popuštale. Bio je to kristalno jasan glas, ali bez onog nedostatka tona što dječje glasove čini malo glupima.
Gospođe, koje se bijahu pripremile da pristojno saslušaju malo čudo od djeteta, našle su se odjednom na vrhuncu ushićenja. Florimond koji je u početku predobio svu pažnju za sebe, sada se našao u drugom planu. Svi su počeli primjećivati pristalost malog pjevača, koji je bio manje lijep od brata, ali čije su oči bile posve naročite i ispunjale se svjetlošću dok bi pjevao. Gospodin de Vivonne bio je među svima najushićeniji. Želja da polaska Andeliki nije bila povod njegovoj provali oduševljenja. Poput mnogih dvorskih veseljaka posjedovao je poneki skriveni prirodni dar koji je gajio kao amater, radi svog vlastitog zadovoljstva. Vivonne, brat gospođe de Montespan, iako zapovjednik galija i admiral, pisao je stihove, skladao glazbu, svirao različite muzičke instrumente. Po nekoliko puta povjerena mu je organizacija dvorskih baleta. Izvrsno se snalazio. On zamoli Cantora da otpjeva neke manje smione pjesmice iz svog repertoara. Našao se čak jedan milopjev za božičnu misu, pun nježne ljupkosti, koji zanese sve prisutne. Kraljica je zatražila da se smjesta pozove gospodin Lulli.
Vrhovni upravitelj kraljeve glazbe upravo je vježbao svoj zbor u kapeli. Pojavi se s izrazom negodovanja, ali se njegovo mrgodno i crveno lice starog gunđala izmijeni čim je čuo dječaka. Reče da se takav glas rijetko može čuti. Nisu ga mogli uvjeriti da je Cantoru tek osam godina. On je imao »koš« dječaka od jedanaest. Ali se muzičar ubrzo natmuri. Karijera malog fenomena neće biti duga vijeka, jer mu glas pripada onoj vrsti koja gotovo sigurno strada u pubertetu; osim da se dječak uškopi, da mu se oduzme muškost oko desete ili jedanaeste godine. Takvi
»uškopljenički« glasovi vrlo su traženi. Mladi efebi glatkih obraza i serafinska glasa najljepši su ukras otmjenih europskih kapela. Vrbovali su se pogotovo među sinovima siromašnih muzičara, ili plesača, koji su željeli svojim sinovima osigurati karijeru umjesto normalnog života osuđenog na osrednjost.
Anđelika stane glasno prigovarati. Uškopiti njezina snažnog malog Cantora. Kakav užas! Bogu hvala, on je vitez, te njegova sudbina neće pretrpjeti nikakvu štetu zbog gubitka glasa. Naučit će rukovati mačem u službi kralja i imat će mnogobrojno potomstvo.
Pretpostavke gospodina Lullija dale su povoda raznim šalama u uglađenom tonu, budući da su gospođe i gospoda bili vični golicavom izražavanju.
Za Cantorom su se svi otimali, milovali ga, hvalili, hrabrili. On je sve to primao svojim uobičajenim držanjem mirnog mačića koji ipak misli svoje.
Bude odlučeno da će Florimond i Cantor, čim gospodin dauphin bude povjeren brizi muškaraca, zauzeti mjesto u njegovoj pratnji, i biti mu društvo u jahanju, igri i, uskoro, u lovu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:03 pm




15.
LJEKARNIK SAVARY
Nastalo je godišnje doba kada se Pariz postepeno budi, uz zvuke violina i buku smijeha.
Usprkos ugovorima o miru, navika na rat još uvijek je držala daleko većinu vitezova.
Anđelika je s negodovanjem primjećivala da se svakim danom sve teže kreće. Već je dobrano okrupnjela. Još jednom je bio Filip uzrok zapreci koja će je uskoro prisiliti da ostane po strani. Oblici su joj tako nabujali, te više nije mogla obući svoje najljepše toalete. Baš je nesreća što je ovo dijete krupnije od onih što ih je dotad imala!
Osim na kraljeve svečanosti, odlazila je i dalje u Saint-Germain, gdje se svatko mogao i bez poziva pojaviti. Povoljni tok poslova u kraljevini ispunjao je hodnike svakovrsnim svijetom. Ministarski sekretari, s guščijim perom o uhu, prolazili su pokraj ambasadora; učeni gradski suci vodili su ozbiljne razgovore o stanju na tržištima u krugu velikih dama što su mahale svojim lepezama.
Tu ona jednog dana susrete starog apotekara Savaryja koji je jednoć bio došao k njoj kao molitelj, i kojem je u sebi prisila nadimak »čarobnjak«. Činilo se da se starac u tom uglednom skupu osjećao sasvim u svom elementu, baš kao riba u vodi.
Obrati joj se prisnom mimikom.
Gospođo, ne zaboravite... »mumiju«.
A kada će stići taj vaš ambasador sa svojom mumijom?
Tiho! Upozorit ću vas, vodit ću vas, kada to bude, korak po korak. A dotad, nikom ni riječi, oprez...!
Mlada žena koja je uto prolazila kraj njih stane, uzviknuvši tiho, pa zgrabi starog Savaryja za ovratnik i zagleda se u njega zaneseno. Anđelika prepozna gospođicu de Brienne.
Gospodine - reče ona tihim glasom - poznam vas. Znam da ste vrač, a pomalo i vještac. Ne bismo li mogli sklopiti posao?
Varate se, gospođo. Istina, uživam nekakav glas, i u kući se o meni kaže po koja dobra, ali ja sam tek skromni učenjak.
Znam - navaljivala je ona dok su joj se lijepe oči sjajile poput žeravica - znam da možete mnogo. Posjedujete napitke donesene s Istoka. Slušajte, prijeko je potrebno da mi od kralja ishodite »klupicu«. Odredite cijenu.
To se ne postiže novcem.
Bit ću vaša tijelom i dušom.
Pa vi ste ludi, jadno moje dijete!
Razmislile, gospodine Savary. Sigurno to neće biti tako teško za vas. A ja ne vidim nikakav drugi način da prisilim kraljev duh da mi ponudi klupicu. Ja je hoću, hoću je po svaku cijenu. Spremna sam na sve da to postignem!
Dobro! Dobro! Razmislit ćemo - reče pomirljivo stari apotekar.
Ali odbi kesu koju mu je gospođica de Brienne silom htjela staviti u ruke.
U kakvom bih se samo zlu našao da sam je primio - reče Andeliki kada ih je gospođica de Brienne napustila. - Vidite kakve su to ludice! Klupica! Evo na što misle čim stupe nogom na dvor.
Blago potrese glavom vadeći ispod jakne veliki rubac na kocke kojim stane brisati stakla svojih naočala.
Eh! Eh! Gospodine Savary, gotovo bih vam pripisala zlu moć. Najizbirljivije dvorske ljepotice padaju pred vaše noge.
Nemojte me smatrati nekakvim satirom. Nemam ja s tim nikakve veze. Mlade žene, pogotovo djevojke, često su tako drske da i stari vuk poput mene mora ostati otvorenih usta. Ovo bezglavo stvorenje izjeda častoljublje više nego neku haremsku odalisku.
Jeste li kada bili u haremu?
Naravno da jesam, budući da su moje droge imale najviše mušterija upravo među onim gospama. Oh! Nije lako muškarcu, pa bio on i sav sijed, ući iza onih ograda. Uvodili su me vezanih očiju i u pratnji trojice eunuha s isukanim sabljama. Jednom, ispod koprene što je pokrivala lice miljenice turskog sultana Ibrahima, neki glas oslovi me na francuskom. Bila je to ljupka djevojka iz La Rochellea koju su barbari oteli u šesnaestoj godini. Ali nemojte da zaplivam u vode svojih uspomena, gospođo. Zasad, treba voditi računa jedino o mumiji. Mogu li vas podsjetiti na obećanu mi pomoć?
Suglasna sam. Učinit ću sve što budem mogla i neću zauzvrat tražiti nikakvu klupicu. Čini mi se ipak da precjenjujete moju moć.
Majstor Savary upre u nju ispitivački pogled.
Nisam ja nikakav vrač, kao što tvrdi ona luda glavica, ali mogu već sada proreći da ćete vi imati klupicu, mada vas ne vidim da negdje dugo sjedite, pogotovo ne u Versaillesu, a ni pred kraljem...
Ako ikada dobijem klupicu, mada zasad ne mogu dobiti ni službu, znajte da neću biti tako glupa da je napustim po vlastitoj volji!
Gospođo, nemojte se ljutiti. Na Istoku biste naučili da srdžba troši životnu snagu. A vi morate sačuvati sve svoje snage.
I da bih mogla dočekali vašu »mumiju«? - podrugnu mu se ona.
Zato i još za neke druge stvari - odvrati veselo starac. Htjela mu je uzvratiti novom zajedljivom šalom kad primijeti da se nečujno izgubio.
»Vjerojatno je u onim čudnim zemljama gdje je prodavao svoje droge naučio hodati i nestajati poput duha«, pomisli ona, »ali zabavan je...«
Nešto kasnije sretne ponovo gospođicu de Brienne za stolom gdje se kartalo.
Jeste li nešto uspjeli s apotekarom? - upita djevojka grozničavo. - Da li vam je obećao pomoć? Govore da ima veću moć od vračarice Voisin, da na nekoga utječe iz daljine.
Anđelika se samo nasmiješi i promiješa karte. Gospođica de Brienne bila je lijepa crnka, živahna, malo zanesena i nadasve vrlo loše odgojena. Nalazila se na dvoru od djetinjstva. To znači da je njezin ptičji mozak bio ispunjen posve naročitim idejama o moralu. Kockanje, piće i ljubav bili su za nju sasvim bezazlene razonode kao što je to ručni rad za mlade djevojke iz građanskih obitelji.
Tog dana izgubila je deset tisuća livara igrajući protiv Anđelike. Prizna da neće moći odmah platiti dug.
Rekla sam vam da će vam onaj đavolski apotekar donijeti sreću - reče s grimasom djevojčice koja se sprema briznuti u plač. - Što da mu obećam pa da se i za mene zauzme? Za tjedan dana izgubila sam već oko trideset tisuća livara.10 Brat će me opet zasuti prijekorima i reći da ga uništavam...
Na kraju, videći da Anđelika ne namjerava pristati na dužu odgodu, reče:
Ne biste li kupili moj položaj konzula na Kandiji? Upravo sam pregovarala o prodaji. Vrijedi četrdeset tisuća livara.
Na riječ »položaj« Anđelika naćuli uši.
Služba konzula? - ponovi ona. - Da.
Na Kandiji?
To je grad, čini mi se - primijeti gospođica de Brienne.
Gdje se nalazi?
Ne znam.
Ali žena ne može biti konzul...!


10 Livra je vrijedila oko 1000 današnjih franaka. Nije bilo rijetko da ljudi izgube u igri takve svote.
Nego šta. Ja sam već tri godine konzul. Taj položaj ne traži od vas da boravite na licu mjesta a, s druge strane, daje izvjesne prednosti, jer svaki konzul, pa i onaj u suknji, ima pravo, dapače dužan je boraviti na dvoru. Kada sam taj položaj kupila, nadala sam se i znatnoj dobiti. Nažalost se moja očekivanja nisu ostvarila. Dva upravitelja koja sam tamo postavila obični su gusari i trguju za svoj račun, a ja još moram plaćati troškove reprezentacije. Ne bi trebalo da vam o tome govorim kad vam nudim kupovinu, ali ja sam vrlo glupa. Vi ćete možda izvući nešto više u toj službi. Četrdeset tisuća livara, to nije skupo. Ova svotica postavila bi me na noge i mogla bih platiti dugove.
Razmislit ću - reče Anđelika neodređeno.
Bila je malko zbunjena. Francuski konzul! Pomišljala je na mnoge dužnosti, ali nikako ne tako nešto. Ode potražiti Savaryja i na sreću ga nađe.
Vi koji ste toliko putovali, možete li mi reći gdje se nalazi Kandija?
Kandija? Sigurno da mogu. Mada nikada nisam bio ondje. I žao mi je što nisam. To je vrlo interesantan otok u Sredozemnom moru. Tamo, i samo tamo, može se naći tvar nazvana ladanum, do danas jedina, osim mošusa, poznata tvar koja daje trajnost najboljim parfemima. Imam nekoliko uzoraka u sitnim mjehurima. To je smolasta tvar, po svoj prilici biljnog porijekla, ali nije mi poznato točno odakle dolazi i kako se skuplja...
Mene bi zanimalo, gospodine Savary, kome pripada otok Kandija. Da li Francuzi ondje imaju veliku moć.
Ljekarnik Savary rastreseno je grickao vrh svoje brade.
Kandija! Kandija! Morat ću otići tamo; tajna ladanuma ne može ostati neobjašnjena.
Kandija - javi se jedan glas iza njih. - Ah! Otok Kreta, labirint, Minotaur, sve okrutne uspomene Grčke. Zanima li vas slučajno, drevna povijest gospođo?
Anđelika prepozna pjesnika La Fontainea koji je pozdravi, pa se sagnu nekoliko puta prema Savaryju. Nakon toga uze prisno ruku mlade žene i povede je sobom, tumačeći:
Uvijek pozdravljam osobe kojih se nejasno sjećam, ali čija imena najčešće ne pamtim. Gdje sam već sreo tog plemenitog starca? Tko bi mi to mogao reći?
Ja. Sreli ste ga u mojoj kući. A sada mi recite nešto o Kandiji.
Oh! Kandija je suviše novo ime. Treba reći otok Kreta. Med i mlijeko teku podno brda Ida gdje je Tesej ubio Minotaura. Hoćete da vam ispričam legendu o Arijadni?
Anđelika odbi učtivo. Bilo joj je drago kad god je mogla nešto naučiti, ali već je mrak i mora se vratiti u Pariz.
Primite makar poklon koji sam vam namijenio - reče pjesnik vadeći iz jedne stare kese od baršuna malu knjigu. - Ovo je za mene veliki dan, jer sam danas predao kralju jedan primjerak prvog izdanja mojih Basna. Želio sam jedan primjerak pokloniti vama, jer ste mi svojom velikodušnošću omogućili objavljivanje.
Anđelika se zahvali. Čula je već za basne. Ninon de Lenclos nazvala ih je
»molitvenik osjećajne žene« i podijelila na čitanje nekoliko kopija. Sam pjesnik čitao je svakom prilikom te prilično golicave retke istom spokojnošću kojom bi čitao neku propovijed... Gospođa de Sevigne govorila je da ponekad oponaša Boccaccia, ali da ga i nadmašuje bezazlenošću i umjesnim riječima kojima je govorio o svom djelu. On nazva Anđeliku »obožavanim mecenom«. Jedva ga se uspjela osloboditi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:04 pm





16.
ANĐELIKA, FRANCUSKI KONZUL NA KRETI
Apartman gospodina Colberta i njegov radni kabinet imali su udoban izgled običnog građanskog prebivališta. Taj hladni čovjek, kojeg je gospođa de Sevigne,
ježeći se malo pri tom, nazivala »Sjever«, nije mario za luksuz. Jedna od njegovih nasljednih osobina bila je štednja. Svoju taštinu, ulagao je u nešto drugo: u besprijekorno i vrlo brižljivo vođenje svojih računa i sastavljanje genealoškog stabla.
Nije mu bilo teško plaćati mnogobrojne namještenike u traganju za kakvim porijeklom koje bi ga na neki način povezalo s plemstvom. Ova mala slabost nije ga međutim sprečavala da najvećom jasnoćom uočava nedostatke velike gospode kao i sve veći utjecaj građanstva, tog jedinog staleža u kraljevini istodobno poduzetnoga i inteligentnoga.
Gospoda du Plessis se ispriča što mu dolazi smetati. Spremala se kupiti, reče, dužnost konzula Krete i znajući da je ministar vrhovni nadzornik za podjelu takvih službi, došla ga je zamoliti za mišljenje. Colbert, isprva mračan, odjednom se razvedri. Rijetko se događalo da bezglave ljepotice, prije nego će kupiti neki položaj, razmisle o posljedicama. Često je on, Colbert, imao nezahvalnu dužnost da unese malo reda u zamršeno klupko molbi, i bio prisiljen odbiti suviše luda traženja, besmislena ili nepoćudna za uspješan razvoj poslova, ili koja bi odviše opterećivala financije zbog čega mu je ta dužnost donosila mnoge smetnje od razočaranih moliteljici.
Anđelika shvati da mu ne smeta ideja o naimenovanju žene za francuskog konzula. Bila je to posve uobičajena pojava.
Nakon profesionalnog mišljenja ljekarnika Savaryja i mitološkog izlaganja dobrog La Fontainea o otoku Kreti, on je sada iznosio nešto treće.
Po njegovu mišljenju, Kandija, glavni grad Krete, predstavljala je najbolje tržište robova na Mediteranu. Bilo je to štoviše jedino mjesto gdje su se mogli nabaviti Rusi, ljudi snažni i trezveni koji su se mogli dobiti za sto do sto pedeset livara po glavi. Prodavali su ih Turci koji su ih zarobljavali za vrijeme svojih neprestanih borbi u Armeniji, Ukrajini, Mađarskoj ili Poljskoj.
To tržište nije bez važnosti za nas u trenutku kada smo mi svoje napore usmjerili na to da povećamo broj kraljevih galija u vodama Sredozemlja. Crnci, Tunižani ili Alžirci koje zarobimo u bitkama s gusarima, na poslu su loši. Njima se služimo prvenstveno kada treba popuniti manjkove posade ili radi zamjene s kršćanima zarobljenim u Berberiji. Što se tiče osuđenika zbog običnog zločina, robijaša, ti ne pokazuju nimalo izdržljivosti, ne podnose more i umiru kao muhe. Najboljim veslačima pokazali su se dosad Turci i Rusi koji se mogu kupiti na trgu u Kandiji. Povrh svega, izvrsni su mornari. Rečeno mi je da na engleskim jedrenjacima posadu sačinjavaju pretežno baš ti ruski robovi. Englezi ih cijene i dobro plaćaju one koji im mogu nabaviti te robove. Zbog svih tih razloga Kandija je, po mome mišljenju, zanimljivo mjesto.
Kakav je ondje položaj Francuza? - upita Anđelika, koju priča o tržištu robova nije odviše uvjerila.
Naši tamošnji predstavnici poštuju se, mislim. Otok Kreta je mletačka kolonija. Otprije nekoliko godina Turci su sebi zabili u glavu da je osvoje i otok je morao za to vrijeme odbiti nekoliko napada.
Ali to znači da je opasno ulagati tamo svoj novac!
Zavisi. Trgovina jedne zemlje može ponekad imati koristi od ratova, ako sama zemlja u njima ne učestvuje. Francuska održava dobre odnose s Mlecima i sa Zlatnim Rogom.
Gospođica de Brienne nije mi sakrila činjenicu da joj taj položaj ne donosi gotovo nikakve koristi. Ona za to krivi tamošnje upravitelje koji, kako ona kaže, posluju za svoj račun.
Vrlo je vjerojatno. Saopćite mi njihova imena i provest ću istragu.
Znači... poduprijet ćete moju kandidaturu za taj položaj, gospodine ministre? Colbert je časkom šutio namrštivši čelo. Konačno reče:
Da. U svakom slučaju, taj položaj će dobiti na vrijednosti time što će dospjeti u vaše ruke, gospođo Morens, umjesto da ostane u rukama gospođice De Brienne ili
bilo kojeg praznoglavog viteza. Uostalom, to se posvema uklapa u planove koje sam imao za vas.
Za mene?
Da. Zar mislite da možemo spokojno gledati da se sposobnostima kao što su vaše ne koristimo za dobrobit države? Jedna od velikih sposobnosti njegova veličanstva jeste da se zna poslužiti svim sredstvima. U vašem pogledu, teško mu ide u glavu da lijepa žena može osim svojih draži imati i nekih drugih osobina kao što su umješnost i inteligencija. Privolio sam ga da vam ne dodijeli prerano neki položaj na dvoru, koji bilo koja glupača može obnašati. Naći će se za vas pametnijeg posla nego da budete kraljičina počasna družbenica, ili nešto slično tome. Ostavite to djevojkama siromašnog plemstva koje su, zahvaljujući svojim dražima, prikladnije za takve službe. Uvjerio sam ga da bih od vas mogao imati mnogo veće koristi. Osim toga, vaše je bogatstvo golemo i dobro upravljano. To vam daje stanovitu moć.
Anđelika se natmuri. Tvrde ministrove riječi budile su u njoj izvjesnu oštrinu. Znači, on se suprotstavio svim njezinim molbama. Taj čovjek nije nimalo obziran i kralju ponekad mora da je teško podnositi ga.
Imam nešto novaca, priznajem - reče ona suho, - ali ne toliko da spasim kraljevinu.
Ne govorim ja o novcu. Riječ je o radu. Rad će provesti reformu u zemlji i malo- pomalo joj povratiti izgubljeno bogatstvo. Eto, ja sam bio običan trgovac tkaninama, a sada sam ministar, ali mi to ne pruža posebno zadovoljstvo. Ponosan sam na svoj položaj direktora državne proizvodnje! Mi u Francuskoj možemo i moramo proizvoditi više i bolje nego inozemstvo. Ali suviše smo podvojeni. I ja sam mogao nastaviti svoje trgovanje i uvećati svoje bogatstvo. Radije sam odabrao izučavanje državnog zanata kod kardinala Mazarina. Ne znam što mi je te vam sve ovo pričam. Vi imate izvjesne sposobnosti: znate slušati, znate se zanimati za tuđe misli. Tim ćete se sposobnostima poslužiti za našu korist.
Ponovo se razvedrio.
Svojom ćete pažnjom laskati starcima, gospođo. Što se tiče mladih, bit će dovoljne vaše čari. A kod žena, vaša elegancija, vaša će ih živahnost lako predobiti i krenut će za vama. Zaista, raspolažete znatnim naoružanjem.
A u koje svrhe bih morala upotrijebiti čitav taj arsenal? Ministar se opet zamislio na par trenutaka.
Kao prvo, ne napuštajte dvor. Bit ćete vezani za nj i slijediti ga pri svakoj njegovoj seobi, a u njegovu krugu nastojat ćete upoznati što više ljudi pa da to upoznavanje postane što dublje i potpunije.
Anđelika je teškom mukom uspjela sakriti živo zadovoljstvo što su joj ga pričinjale posljednje ministrove upute.
Ovaj mi... posao ne izgleda odveć opasan.
Kasnije, upotrijebit ćemo vas za razne zadatke koji će se odnositi prvenstveno na pomorsku trgovinu uopće i na njezine proizvode, među koje spada i moda.
Moda?
Dodao sam modu da predobijem njegovo veličanstvo da vam povjeri, kao ženi, ozbiljnije djelovanje. Evo o čemu je riječ. Htio bih saznati, na primjer, tajnu
»venecijanskog veza«, te toliko razvikane čipke koju dosad nitko nije uspio imitirati. Pokušao sam zabraniti njihovu prodaju, ali gospoda i gospođe te ovratnike i orukvice prebacuju u zemlji ispod ogrtača, pa tako više od tri milijuna livara godišnje odlazi u Italiju. Činilo se to otvoreno ili prevarom, to je pogubno za francusku trgovinu. Međutim, nema razloga koji bi sprečavao da se upozna tajna te čipke za kojom luduje naš otmjeni svijet, te da se ovdje osnuje njezina proizvodnja.
Trebalo bi da pođem u Veneciju.
Ne vjerujem. U Veneciji bi posumnjali na vas, a postoje opravdani razlozi da povjerujem kako borave baš na samom dvoru vinovnici tog krijumčarenja. Preko
njih bi se mogli otkriti kanali i saznati gdje se opskrbljuju. Ja osobno sumnjam na dva trgovinska predstavnika iz Marselja. Ovaj posao donosi im svakako ogromnu zaradu...
Anđelika je odsutno gledala pred sebe.
Ta vrsta djelatnosti što mi je predlažete vrlo je nalik na špijunažu...
Gospodin Colbert prizna da je tako. Ta ga riječ nije smetala. Uhode...? Njima su se služili svi i posvuda.
Trgovina će jednako napredovati. Doskora će se pojaviti nove akcije Istočnoindijskog društva. Vi ćete ih stavljati u promet na dvoru. Dužnost će vam bili da lansirate indijsku modu, da pridobijete tvrdice, ili nešto tome slično. Ima novaca na dvoru. Ne smije se pretvoriti u dim, ne smije ga se ludo trošiti... Uglavnom, vidite i sami da ima bezbroj prilika da primijenite svoje sposobnosti. Jedino smo u neprilici kako da vašoj dužnosti damo službeni oblik. Trebalo ju je stvoriti, ali pod kojim naslovom? Vaše konzulstvo na Kreti poslužit će kao fasada i alibi.
Ali prihodi su mali.
Ne pravite se glupi! Za svoje ćete službene dužnosti biti bogato nagrađeni. Za svaki posao odredit će se posebna nagrada. U uspjelim poslovima bit će koristi i za vas.
Pogađala se, iz običaja.
Četrdeset tisuća livri, to je mnogo.
Za vas je to zrno soli. Pomislite samo da dužnost povjerenika stoji stotinu sedamdeset pet tisuća livara, a dužnost mog prethodnika, ministra za financije stajala je milijun i četiri stotine tisuća. Kralj je tu dužnost za svoj račun otkupio, jer je želio mene postaviti na to mjesto. Ali ja se smatram kraljevim dužnikom. Neću mirovati dok mu ne vratim tu svotu za nekoliko puta uvećanu zahvaljujući blagostanju njegove kraljevine.

»Ovo je dvor«, govorila je u sebi Anđelika. »Večeras, dok mi plešemo u kraljevoj palači, upravo je takav kakva ga zamišlja bezazleni narod: blještava pozornica beskonačnih svečanosti.«
Pod maskom od baršuna što joj je skrivala lice, pratila je pogledom parove u plesu.
Kralj je otvorio ples s Gospođom. Predstavljao je Jupitera u baletu »Svečanost na Olimpu«. Zasljepljivao je oči. Zlatna maska ga nije sačuvala od prepoznavanja. Na zlatnoj kacigi s listovima obogaćenim dragim kamenjem i dijamantnim ružama što ju je nosio na glavi uzdizala se resa plameno crvenog perja.
Kostim mu je bio od zlatnog brokata i presijavao se u tisućama platnenih iskri od čipaka optočenih dijamantima. Sutradan će pjesnik Loret, veličajući taj kostim, reći:
Odjeća na tom princu
Vrijedila je bar jednu provinciju...
»Koliko bogatstvo«, razmišljala je Anđelika. »To je dvor.«
Gospodin, primajući svog brata, morao se pojaviti u skromnijoj nošnji. Bilo je ipak lako prepoznati okruglastu skakutavu pojavu naduvenu atlasom i hermelinom. Nosio je čipkastu masku.
Gospodina princa su odavali njegovi tirkizi. Gospodina vojvodu njegovi biseri.
»Rijeka« s bijelom bradom pokrivenom srebrnim ljuskama, vijencima od trstike i morske trave u plavom i zelenom atlasu, okrznu se lako o Anđeliku.
Eol, u kostimu od bijelog i ružičastog perja s vjetrenjačom na glavi, povuče je u
»struju«. Ona se upusti u brzi ples u kojem je plesačica prelazila od jednog kavalira drugome. Njene su se ruke oslanjale o ruke pokrivene blistavim prstenjem što su u prolazu širile svoj zasljepljujući sjaj. Zlatna maska, srebrna maska, maska od baršuna, maska od čipke, maska od atlasa. Oštar smijeh, mirisi. Miris vina i miris ruža. Drveni podovi prekriveni laticama. Ruže u decembru...
To je dvor. Zanosno ludilo. Rasipnost. Ali priđeš li bliže, kakva li iznenađenja! Vidjet ćeš tajanstvenog mladog kralja kako povlači konce svojih lutaka. Priđeš li još bliže vidjet ćeš kako tim lutkama padaju maske. Žive su, proždirane vatrom svojih strasti, častoljubljem, neobičnim sklonostima...
Nedavni razgovor s gospodinom Colbertom otvorio je pred Anđelikom neslućene vidike. Pomišljajući na ulogu koju joj je ovaj htio povjeriti, pitala se da li su možda i sve one maske skrivale neku svoju potajnu misiju. »Kraljevi planovi predviđaju korištenje svačijih sposobnosti...«
Nekoć je tom kraljevskom palačom, koja se tada nazivala glavna palača, kružio Richelieu u svom ljubičastom talaru. Zaokupljen svojim planovima o redu i vlasti. Nije bilo osobe koja bi ovamo ušla a da nije bila u njegovoj službi. Njegova je špijunska mreža ličila na ogromnu paukovu mrežu. Mnogo se koristio ženama.
»Ta stvorenja«, govorio je, »imaju prirođeni dar glume i pretvaranja...« Da li je i mladi kralj prigrlio iste principe?
Dok je Anđelika napuštala ples, mali paž preda joj neki omot. Skloni se u stranu da bi pročitala. Bila je to poruka gospodina Colberta.
»Smatrajte«, pisao joj je, »da posjedujete stalan dvorski položaj koji ste zatražili, uz dogovorene uvjete. Imenovanje za francuskog konzula na Kreti bit će vam sutra uručeno.«
Savi list i spremi ga u torbicu. U uglu usta pojavi joj se smiješak. Pobijedila je.
I, ako se sve zbroji, zar bi u zemlji gdje barunice trguju robom, gdje vojvotkinje traže monopol na sjedišta u kazališnim dvoranama, gdje ministar vojske hoće za sebe zakup poštanskih stanica, gdje su najveći razvratnici vlasnici crkvenih nadarbina, zar bi u takvoj zemlji bilo čudno što je markiza imenovana na položaj francuskog konzula na Kreti.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:04 pm





DRUGI DIO FILIP I VITEŠKI RAT
17.
FILIPOV BIJES
Anđelika se polagano svlačila. Odbila je pomoć djevojaka i dviju gospođica de Gilandon. Misli su joj bile potpuno zauzete oživljavanjem posljednjih faza njezine pobjede. Tog dana, njezin je upravitelj predao upravitelju gospođice de Brienne okruglu svotu od četrdeset tisuća livara, dok je ona primila od gospodina Colberta, a u ime kralja, »imenovanje«. Postavila je svoj žig na čitavo brdo isprava, posušila pijeskom bezbroj ispisanih strana, i isplatila nekoliko beznačajnih svotica na ime pristojba i ostalog, što se sve zajedno popelo na izdatak od deset tisuća livara.
Bila je uostalom više nego oduševljena, ali je ipak osjećala neku zabrinutost kad god bi pomislila na Filipa.
Što će on reći, kada bude saznao? Jedno vrijeme joj je zabranjivao boravak na dvoru, stavljajući joj jasno do znanja da je spreman poduzeti sve da bi je odande udaljio. Međutim, dok se nalazio u Bastilji i kasnije u vojsci, Anđelika je u miru i s uspjehom privela kraju svoje poslove. Likovala je... Ali ne bez grižnje savjesti. Filip se vratio iz Pikardije prije tjedan dana. Kralj je osobno obavijestio o tome gospođu du Plessis-Belliere, istaknuvši kako ga je želja da joj ugodi potaknula da prijeđe spužvom preko teške krivice. Teška krivica se u ovom slučaju sastojala u tome što je Filip prekršio disciplinu potukavši se u dvoboju. Nakon što se zahvalila kralju na milosti, Anđelika poče razmišljati što joj sada valja činiti. Kakav stav treba zauzeti žena prema svome mužu koji je dospio u zatvor zato što ga je ona prevarila. Kolebala se, ali sve je navodilo na pomisao da će njezin muž sada zauzeti prema njoj još određenije držanje. Ismijan, prekoren od kralja, poražen na svim poljima. Kako je mogla od njega očekivati nježnije osjećaje. Pošto je pošteno porazmislila o svim stvarnim krivicama što ih je mogla pripisati Filipu u odnosu na sebe, Anđelika shvati da treba očekivati najgore. U tome je i bio razlog žurbi u sklapanju pogodbe koja je uzdizala zid između nje i njegovih upornih nastojanja da je onemogući na dvoru. Konačno je sve gotovo. Filip se nije pojavljivao. Pričalo se da je otišao pokloniti se kralju, i da ga je ovaj srdačno primio. Kasnije su ga vidjeli po Parizu, u kući Ninon. Dva puta pratio je kralja u lov. Tog dana, dok je ona potpisivala isprave u kući gospodina Colberta, on se nalazio u šumi Marly.
Da li je odlučio ostaviti je na miru? Da je bar mogla biti u to sigurna. Poznavala je njegova okrutna buđenja. Ovo mirovanje podsjećalo je na tigra što se sprema na skok. Mlada žena uzdahnu.
Udubljena u svoje misli odvezivala je mašnu od atlasa na naprsniku, odlažući jednu po jednu pribadaču u kutiju od oniksa. Skine steznik, odriješi uzice triju suknji koje popadaše oko nje u teškim naborima. Prekorači bedem od baršuna i svile i uze s naslona jedne fotelje košulju od tankog batista koju je Jasmina pripremila. Tada se sagnu da otkopča podvezice od svilenog satena, ukrašene dragim kamenjem. Pokreti su joj bili mirni i pribrani. Posljednjih tjedana, izgubila je svoju uobičajenu gipkost. Dok je skidala narukvice približi se toaleti da bi odložila svaku u svoju škrinjicu. U velikom jajolikom ogledalu ukaza joj se njezin lik, pozlaćen blagom svjetlošću svijeća. S donekle tužnim zadovoljstvom promatrala je savršenstvo svog lica čije je rumenilo obraza i usana bilo svježe poput ruže. Čipka na košulji oslobađala je mladenačku oblinu ramena iz kojih se izvijao glatki puni vrat.
»Zbilja je prekrasan ovaj venecijanski vez. Ima pravo gospodin Colbert kada kaže da ga treba proizvoditi u Francuskoj.«
Dodirivala je prstom čipku laganu poput paučine. Njena sedefasta put kao da je blistala kroz izrezane cvjetove nježnog veza. Čipka se spuštala vrlo nisko na grudima gdje su se nazirala dva tamnija cvijeta.
Anđelika podignu gole ruke da bi otkopčala niz bisera što ih je nosila u kosi kao dijademu. Kovrče su joj padale, teške, ljeskajući se toplim sjajem. I makar je prozirno rublje otkrivalo njezin okrupnjeli lik, ona prizna sama sebi da je lijepa. Progonilo ju je zlurado pitanje što joj ga je bio postavio Lauzun.
Za koga?
Osjeti osamljenost svog tijela u isto vrijeme žudenog i prezrenog.
Uz još jedan uzdah okrene se da bi uzela sobnu haljinu od tafta purpurne boje i brižljivo se njome omota.
Što će raditi večeras? Nije joj se spavalo.
Pisat će Ninoni de Lenclos, ili gospodi de Sevigne koju je maio zanemarila? Ili će se po dobrom starom običaju pozabaviti računima kao u doba kada se bavila trgovinom?
Iz galerije dopre zvuk muških koraka koji se stane žurno penjati stepenicama, zveckajući mamuzama.
Bio je to sigurno Malbrant, Florimondov i Cantorov štitonoša kojemu su dali nadimak Malbrant Glavosijek, koji se vraćao s neke vesele zabave.
Ali koraci su se približavali.
Anđelika se iznenadi. Potom se žestoko trgne i, shvativši tko je to dolazio, pohita k vratima da ih zakračuna.
Bilo je prekasno. Vrata se otvoriše i u njima se pokaza markiz du Plessis-Belliere. Još je na sebi imao srebrnosivo lovačko odijelo ukrašeno crnim krznom, crni šešir s jedinim bijelim perom, i visoke crne čizme pokrivene blatom i rastopljenim snijegom. U orukavičenim rukama držao je dugi bič za pse!
Stajao je neko vrijeme nepomično, raširenih nogu, obuhvaćajući jednim pogledom sliku mlade žene pred ogledalom, usred nereda haljina i nakita. Lijeni osmijeh razvuče mu usne. Uđe, zatvori vrata i oštrim udarcem ih zabravi.
Dobra večer, Filipe - reče Anđelika.
Ugledavši ga, zgrabi joj srce osjećaj straha pomiješan srećom.
Bio je lijep. Anđelika je već zaboravila koliko je bio lijep i kako umije dati izraz savršenstva čitavoj svojoj pojavi. On je bio najljepši vitez na dvoru. I bio je njezin, kao što je to sanjala dok je kao strastvena djevojčica promatrala lijepa mladića.
Niste očekivali moj posjet, gospođo?
U stvari jesam. Očekivala sam... Nadala se.
Ne nedostaje vam hrabrosti, časna riječ. Niste li imali nikakva razloga plašiti se moje srdžbe?
Svakako. Zato sam i mislila da je najbolje što prije obaviti ovaj razgovor. Ako već treba progutati gorak lijek, kakva korist od odgađanja toga trenutka?
Na Filipovu licu pojavi se izraz ludog gnjeva.
Mala licemjerko! Varalice! Imate drskosti uvjeravati me kako ste me željeli vidjeti, a uprli ste sve snage da me izbijete iz sedla? Upravo sam saznao da ste kupili dvije stalne dužnosti na dvoru.
Ah...! Upućeni ste - reče ona slabim glasom.
Da. Upućen sam - zaurla on izvan sebe.
I ne... ne izgledate zadovoljni time!
Nadali ste se, valjda, da ću biti zadovoljan kada ste se pobrinuli da me strpate u zatvor, kako biste na miru mogli isplesti svoju paukovu mrežu? I sada... sada vjerujete da ste mi izmakli. Ali nije još rečena posljednja riječ. Skupo ćete mi platiti svoje nagodbe ne računajući u cijenu lekciju koju ćete sada dobiti.
Bič oštro prasnu udarivši o pod. Anđelika kriknu. Njen otpor je popuštao.
Skloni se pokraj kreveta i poče plakati. Ne, ne, ne bi nikada smogla snage da proživi onaj užasan prizor iz Plessisa.
Ne dirajte me, Filipe - zamoli. Oh! Molim vas, nemojte me dirati... Mislite na dijete.
Mladi se čovjek naglo zaustavi. Žmirnu očima.
Dijete... Kakvo dijete?
Ono što nosim... vaše dijete...!
Teška šutnja pade između njih, narušena samo Anđelikinim prigušenim jecajima. Napokon, markiz brižljivo skinu rukavice, odloži ih zajedno s bičem na toaletni stolić, i uputi se ženi s izrazom sumnje.
Da vidim - reče.
Razmaknu njezinu sobnu haljinu i onda odjednom, zabacivši unazad glavu, prasne u smijeh.
Istina je, istina je, vjere mi! Časna riječ! Puni ste ko kravarica!
Sjede pored nje na rub kreveta i primi je za ramena da je privuče k sebi.
Što mi to niste rekli prije, mala neukrotiva životinjo? Ne bih vas bio uplašio. Ona je plakala drhtavim nervoznim jecajima, ne znajući više što da misli.
Hajde, ne plačite više, ne plačite više - ponavljao je. Bilo je toliko neobično držati glavu naslonjenu na rame surovog Filipa, uroniti lice u plavu vlasulju što je mirisala na jasmin, i osjećati kako njegova ruka blago miluje bok u kojem podrhtava nov život, zarobljen još u limbu trudnoće.
Kada bi se imalo roditi?
Uskoro... U siječnju.
Znači, dogodilo se u Plessisu - nastavi on nakon jednog trenutka razmišljanja. - Priznajem da mi je drago. Nije mi krivo što je moj sin začet pod krovom svojih predaka. Hm! Reklo bi se da ga nasilje i sukobi ne plaše. Bit će to ratnik, svi su izgledi. Imate li nešto, ovdje, da popijemo u njegovo zdravlje?
Ode i s kredenca od ebanovine uze dvije čaše od pozlaćenog srebra i bocu vina iz Beaunea što su se tamo uvijek nalazili za slučaj nekog posjeta.
Hajde, pijte! Iako vam ne čini zadovoljstvo piti zajedno sa mnom, običaj je da se radujemo svom djelu. Zašto me gledate tim glupim čuđenjem? Jer ste opet pronašli podmuklo sredstvo da me razoružate...? Moramo se pomiriti, ljepotice. I suviše sam oduševljen pri pomisli na nasljednika pa kako ne bih prema vama dobro postupao? Poštovat ću primirje. Ali naći ćemo se ponovo kasnije. Valjda đavo neće dopustiti da opet iskoristite moju dobrotu kakvom vašom prokletom smicalicom... U siječnju, kažete...? Dobro. Do tog trenutka zadovoljit ću se da vas držim na oku.
Podigavši čašu, ispi nadušak pa baci pehar na pod vičući:
Živio nasljednik Miremonta du Plessis de Belliere.
Filipe - prošapta Anđelika - vi ste zaista najčudnovatije stvorenje, najnevjerojatnije koje sam ikada susrela. Nema muškarca koji mi ne bi, čuvši od mene ovakvu vijest i u ovakvom trenutku, doviknuo u lice da mu želim prišiti očinstvo s kojim nema veze. Bila sam uvjerena da ćete me optužiti da sam pošla za vas kada sam već bila u drugom stanju.
Filip je brižljivo navlačio rukavice. Dobaci joj dugi pogled, mračan, gotovo bijesan.
Gubite iz vida da unatoč nedostacima u svojoj naobrazbi ipak znam brojiti do devet. Osim toga, kada ovo dijete ne bi bilo moje, sama priroda bi vas bila već prisilila da ga donesete na svijet. Dodat ću još nešto: smatram vas kadrom za sve pa i za još više od toga, ali ne za ovu vrstu niskosti.
Pa ipak je to kod žena česti slučaj... Od vas koji ih toliko prezirete očekivala sam sumnjičenje.
Vi niste žena kao sve druge - reče Filip gordim tonom. - Vi ste moja žena. Iziđe krupnim koracima i ostavi je zamišljenu i obuzetu čuvstvom nalik nadi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:04 pm





18.
ROĐENJE MALOG CHARLESA HENRIJA
Jednog sivog siječanjskog jutra dok je na tamnim tapetama sobe nestvarnim sjajem lebdio odsjaj snijega, Anđelika osjeti da je njezin čas došao. Naredi da pozovu primalju iz četvrti Marais, gospođu Cordet, čiju je pomoć unaprijed osigurala. Mnoge velike gospođe, njezine prijateljice, preporučile su joj ovu
primalju. Gospođa Cordet bila je odlučne, ali dobroćudne naravi, pa bi zadovoljila i najizbirljivije mušterije. Vodila je sobom dvije naučnice, što joj je pridavalo izvjesnu važnost. Odmah je dala namjestiti pored kamina veliki stol na nogarima da bi mogla udobnije »raditi«.
Donesene su mangale kako bi se u sobi povećala temperatura. Služavke su namotavale povoje od šarpije i ukuhavale vodu u bakrenim posudama. Gospođa Cordet razmoči ljekovite trave i soba se ubrzo ispuni mirisom što je podsjećao na polja pod ljetnim suncem.
Anđelika je bila vrlo nervozna i razdražljiva. Taj joj je porođaj išao na živce. Ljutilo ju je što nikog nema da to obavi umjesto nje.
Nije mogla izdržati u krevetu te je hodala gore-dolje i zaustavljala se ispred prozora da bi promatrala bijelu ulicu pod mekim snježnim pokrivačem. Kroz mala okna uokvirena olovom nazirali su se nejasni obrisi prolaznika. Neka kočija s mukom je sebi krčila put, njišući se i poskakujući. Vlasnik kočije derao se kroz prozorčić. Kočijaš je psovao. Susjede se smijale.
Bilo je to sutradan nakon Sveta tri kralja, dana koji se provodi u veselju uz ogromne zlataste pogače i čaše pune crvenog i bijelog vina. Čitavom se Parizu upalilo grlo od neprestanog uzvikivanja »Kralj pije«.
U palači Beautreillis bilo je slavlja i ludovanja, kao što i spada, oko Florimonda, koji je zlatnom krunom okrunjen za kraljevića boba11 te je podizao kristalnu čašu praćen burnim uzvicima: Živio! Danas svi pospano zijevaju. Upravo pogodan dan da se netko rodi!
Da bi stišala svoje nestrpljenje, Anđelika se raspitivala o domaćim poslovima. Jesu li skupili sve ostatke jela za siromahe? Da, ujutro su pred kapijom podijeljene četiri košare starim bogaljima s ugla. Dvije posude s milodarima odnesene su za
»Dječake u plavim odijelima«, siročad četvrti Templea, i za »Dječake s crvenim odijelima«, siročad iz Opće bolnice.
Jesu li stolnjaci namočeni? Da li je suđe odloženo? Jesu li tanjuri oprani vodom od mekinja i noževi usjajeni pepelom od sijena...?
Gospođa Cordet se trudila da umiri babinju. Čemu da vodi brigu o svim tim sitnicama? Tu je mnogobrojna služinčad i neka brigu o svemu vodi majordom. Ima ona o čemu misliti. Ali Anđelika je upravo od tih misli htjela pobjeći.
Nitko ne bi vjerovao da čekate treće dijete - primijeti nešto prijekornim tonom primalja. - Uznemireni ste i hiroviti kao da vam je prvo!
»Bilo je mnogo manje nemira i hirova onda«, pomisli Anđelika. Prisjeti se trenutka kad se Florimond rađao. Bila je onda mlada majka sva ukrućena, uplašena, a ipak tiha. Bilo je u nje napretek snage kao u mladih životinja što još ništa nisu proživjele i osjećaju se nepobjedivima.
Jedno se lice saginjalo nad nju. Mekani i duboki glas govorio joj je: »Dušo moja... ti trpiš. Oprosti mi. Nisam mislio da ćeš ovakve muke podnositi...« Snažnog grofa od Toulouse ganule su muke što su razdirale ljubljeno tijelo.
Kako je bila sretna u ono doba!
Danas, od premnogih udaraca njezine su snage popuštale. Živci su joj postali krhki.
Sve je to zbog toga što je dijete suviše krupno - potuži se. - Ostali nisu bili tako krupni...
Hajde! Hajde! Ne pričajte mi koješta. Srela sam vašeg mlađeg sina. Sudeći po njegovu uzrastu, mora da vam je i on priredio lijepog veselja kada je gurnuo svoj nos napolje.
Rođenje Cantorovo! Nije se htjela toga sjećati. Bila je to mora, mračni ledeni ponor u kojem je upoznala sve kobi. Ali sjetivši se užasne bolnice gdje su toliki nevini ispuštali svoj prvi krik, Anđelika se zasrami zbog svojih žalopojki, a to je potakne na razumnije ponašanje.


11 Na dan Sveta tri kralja jede se pogača u kojoj je skriveno zrno boba. Kralj ili Kraljević svečanosti postane onaj koga zapadne zrno u pogači.
Poslušno sjede u veliki naslonjač, gurne jastuk ispod krsta, a klupicu pod noge. Jedna od gospođica Gilandon htjede joj pročitati neku molitvu. Anđelika je posla napolje. Što će, dovraga, ta brbljivica tu pored nje? Neka smjesta ode opatu Lesdiguieresu pa, ako nemaju ništa pametnije reći jedno drugome, ona im ne brani da se mole za nju ili da odu zapaliti svijeću u crkvu Svetog Pavla.
Konačno, pošto su bolovi postali češći i žestoki, gospođa Cordet joj reče da se ispruži na stol pored vatre. Mlada majka nije se više mogla uzdržati od glasnog stenjanja. Nastao je teški i tjeskobni trenutak kada izgleda da će plod, spreman da se odvoji, iščupati korijenje stabla na kojemu je raslo. U ušima joj je šumilo od naleta silovitih bolova. Pričini joj se da vani čuje neku buku. Jedna vrata snažno zalupiše.
Terezin glas reče: - Oh! Evo gospodina markiza.
Shvatila je tek pošto je uz svoje uzglavlje ugledala Filipa, uspravnog i divnog. Neobično se doimao pored svih onih užurbanih žena, u svom svečanom odijelu, s mačem, čipkastim orukvicama, vlasuljom i bijelom perjanicom.
Filipe! Što radite ovdje! Što hoćete? Zašto ste došli ovamo? Na licu mu se pojavi izraz ohole podrugljivosti.
Danas će mi se sin roditi. Stvar me zanima, zamislite! Srdžba oživje Andeliku. Podiže se na lakat.
Došli ste da gledate moje patnje - poviče. - Vi ste čudovište. Najokrutniji, najodvratniji čovjek, vi ste...
Novi je grč prekine u riječi. Pade na uzglavlje boreći se za dah.
Hajde! Hajde! - reče Filip. - Ne smijete se uzbuđivati.
Položi ruku na njezino oznojeno čelo i stane ga milovati lagano u svim pravcima, šapćući riječi koje je jedva čula, ali ju je njihov zvuk smirivao.
Mirno! Mirno! Sve je u redu! Hrabro, lijepo moje...
»Ovo je prvi put što me je pomilovao«, pomisli Anđelika. »Tepa mi onim istim riječima kojima tepa kuji dok se šteni ili kobili dok se u staji ždrijebi. A zašto i ne bi? Što sam drugo u ovom trenutku do bijedna živina... Kažu da čitave sate strpljivo čuči uz njih da bi ih ohrabrio... I one najokrutnije ližu mu ruke...«
U stvari, bio je posljednji čovjek od kojeg je u ovom trenutku očekivala pomoć. Ali kao da je bilo određeno da je Filip du Ples-sis-Belliere uvijek nečim iznenadi. Pod njegovom rukom, Anđelika se opuštala i pronalazila nove snage.
»On vjerojatno misli da neću biti kadra donijeti mu na svijet živog sina! Pokazat ću mu što mogu! Ni pisnuti neću!«
Tako! Tako! - čuo se Filipov glas. - Ne bojte se ničeg... A vi tamo, što radite, pridržite je malo.
Obraćao se primaljama kao slugama u štenari.
U polusvijesti pred sam porođaj, Anđelika podiže oči na Filipa. Njene širom otvorene izmučene oči ispuni dirljiva nježnost, i njemu umah sine kako mora da je divno njezino prepuštanje... Zar je ta žena koju je on smatrao nadasve častoljubivom i proračunatom bila kadra osjetiti nježnost? Taj njezin pogled vraćao ga je u prošlost. Vidio je opet, djevojku u sivoj haljini koju je držao za ruku i izlagao podrugljivom smijehu svojih prijatelja. »Evo Barunice žalosne naljine.« Filip stisne zube. Naglo položi ruku na njezine oči.
Ne bojte se - ponavljao je. - Ne bojte se više ničeg, sada.
Muško je - reče primalja.
Anđelika vidje kako Filip drži na ispruženim rukama crveno klupko, umotano u povoje, i viče smijući se:
Moj sin! Moj sin!
Mladu ženu prenesoše u mirisave plahte kreveta koji je već bio dobro zagrijan. Ona osjeti kako je snažno odvlači nesavladivi san svih porodilja. Potraži pogledom Filipa.
Bio je sagnut nad sinovljevom kolijevkom.
»Sada više nisam zanimljiva«, reče u sebi Anđelika, razočarana. Ipak je usnula s osjećanjem sreće u srcu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:05 pm




19.
CANTOROVA PJESMA
Tek kada su joj prvi put položili novorođenče u naručaj, Anđelika shvati značenje tog novog bića.
Bilo je to lijepo djetence. Čvrsto su ga umotali u lanene povoje obrubljene svilenom vrpcom, koji su mu čvrsto stezali ruke i noge i bili mu omotani oko glave u obliku kapuljače. Vidjelo se samo okruglo lišće: bijeli i ružičasti porculan sa dvije prekrasne plave zjenice koje će uskoro postati nalik na dva prozirna safira kao u njegova oca.
Dadilja i služavke ponavljale su, zadivljene, da je plav kao pile i debeljuškast poput malog amora.
»Ovo je čedo izašlo iz moje utrobe«, pomisli Anđelika, »a ipak nije dijete Joffreya de Peyraca! Pomiješala sam svoju krv, koja je samo njemu pripadala, s tuđom krvi.«
Sa zaprepaštenjem je gledala u tom djetetu plod izdaje koje do tog trenutka nije bila svjesna. Izgovori tiho: - Nisam više tvoja žena, Joffrey!
Ali zar nije sama to htjela? Poče plakati.
Hoću da vidim Florimonda i Cantora - povika kroz plač. - Oh! Molim vas, dovedite mi moje sinove.
Dođoše, stupiše naprijed i ona se trgnu spazivši da je slučajno tog dana naredila da obojicu obuku u ista odijela od crnog baršuna. Različiti a ipak slični zbog jednake visine, tamnoputi, guste kose spuštene na veliki ovratnik od bijele čipke, držali su se za ruku, prisnom gestom u kojoj kao da su još od najranijeg djetinjstva, crpili snagu da bi nastavili putem svoje ugrožene sudbine.
Pozdrave i vrlo pristojno sjednu na dvije klupice. Pogled na majku ispruženu među plahtama čudno ih se doimao.
Anđelika svlada ganuće što ju je steglo za grlo. Nije ih htjela uplašiti.
Upitala ih da li su vidjeli svog novog brata. Da, vidjeli su ga. Što misle? Po svoj prilici nisu ama baš ništa mislili. Pošto se očima posavjetovao s bratom, Florimond ustvrdi da je »ljupki kerubin«. Rezultat napora što su ih u njihov odgoj uložila četiri odgojitelja bili su zaista značajni. Imao je s time neke veze i sistem koji se dobrim dijelom zasnivao na udarcima šiba i ravnala, ali još više mentalitet dvojice dječaka izloženih već od rana nemilim iskustvima.
Okusili su glad, zimu, strah, i činilo se da se s lakoćom na sve privikavaju. Puste li ih u polja: bace se u galop i pretvore u divljake. Navuku li im bogata odijela i prisile li ih da pozdravljaju i budu učtivi: postanu savršeni gospodičići.
Majka je sad prvi put uočila tu urođenu im moć prilagodavanja. - Prilagodljivi su bili, a tome ih je moglo samo siromaštvo naučiti!
Cantore, moj trubadure, hoćeš li zapjevati nešto? Dječak ode po gitaru i započe s nekoliko akorda:
Kralj naredi bubanj da zabubnji, Na okupu da vidi sve svoje gospe, I prva što je spazi
Srce mu ote...
»Ti si me ljubio Joffreye. I ja sam te obožavala. Zašto si me ljubio? Jer sam bila lijepa...? Bio si tako zaljubljen u ljepotu. Bila sam ukras tvoje Palače radosnog znanja... Ali ti si me ljubio i drukčije! Saznala sam to kada su me tvoje čvrste ruke stezale do bola... A ipak, bila sam još gotovo djevojčica... Ali čista. Možda si me zbog toga toliko volio...«
Reci, znaš li je, markiže? Tko je ona lijepa dama? A markiz odgovori kralju
Gospodaru, to je moja žena
»Moja žena...!«
»Kako je izgovorio te riječi, one noći, plavi markiz neprobojna pogleda! Nisam više tvoja žena, Joffreye. On dolazi po svoje. A njegova ljubav udaljuje te od mene kao barka koja me napušta na ledenoj obali. Nikad više...! Nikad više...! Teško je izgovoriti to nikad više...! I priznati da i za mene postaješ sjena.«
Markiže, sretniji si od mene Što imaš tako lijepu ženu, Hoćeš li je meni prepustiti, Ja ću se pobrinuti za nju.
Filip nije više dolazio k njoj. Nije više pokazivao nikakva zanimanja. Sada, pošto je obavila svoju dužnost, prezire je. Uzalud joj svaka nada! Nikada ga neće shvatiti. Što je ono Ninon de Lenclos govorila za njega? »On je savršen plemić. U stanju je poluditi zbog najobičnijeg pitanja etike. Plaši se mrlje blata na svilenim čarapama. Ali se ne plaši smrti. I kada bude umirao, bit će osamljen kao vuk i neće zatražiti ničiju pomoć. On pripada samo kralju i sebi samome.«
Sire, da niste kralj,
Ne biste izmakli mojoj osveti; Ali, sire, jer vi ste kralj, Stojim vam na usluzi.
»Kralj... svemogući kralj ide kroz svoje raskošne parkove. Rosa je ukrasila grabovo busenje novim čarima. Praćen mnogobrojnom svitom okićenom perjem, ide kralj iz šumice u šumicu. Cakli se mramor poput snijega. U dnu ljubičaste aleje, blistaju zlatni kipovi Cerere, Pomone i Flore i ogledaju se u vodi okruglog bazena. Kralj drži štap orukavičenom rukom. Tom mladom i kraljevskom rukom koja odlučuje o sudbinama ljudi, dijeli život i smrt.«
Zbogom, srce moje! Zbogom, moj živote, Zbogom, moja nado!
Kad već moramo služiti kralju, Rastanimo se sada.
»Gospode bože! Zar to nije pjesma koju je Cantor započeo pjevati pred kraljicom prije nekoliko dana u Versaillesu? Kakvog li zla da nije bilo opata de Lesdiguieresa... Opat je bez sumnje snalažljiv čovjek. Treba ga nagraditi.«
Kraljica poruči cvijeća, Ljiljana da nanižu.
Mirisna ta kita cvijeća, Usmrtila markizu...
»Jadna kraljica Marija Tereza! Ona nije kadra slati svojim suparnicama kite otrovanog cvijeća, kao što je u ono doba učinila Marija de Medici jednoj od miljenica Velikog Ženskara. Ona zna samo plakati skrivajući u rupčić svoj pocrvenjeli nos. Jadna kraljica...!«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:05 pm





20.
POSJET GOSPOĐE SCARRON
Gospođa de Sevigne pisala je gospođi du Plessis-Belliere obavještavajući je o novostima na dvoru:
»Danas je u Versaillesu kralj otvorio ples s gospođom de Montespan. Gospođica de La Valliere je prisustvovala, ali nije plesala. Kraljica je ostala u Saint-Germainu i jedva se pojavljuje...«
Tradicionalni posjeti porodilji, koji su obično trajali dok se ova ne bi digla iz kreveta, održavali su se u palači Beautreillis s posebnim sjajem.
Naklonost kojom su kralj i kraljica dočekali dolazak na svijet novog podanika, privukla je predstavnike pariškog visokog društva k uzglavlju lijepe markize.
Anđelika je s ponosom pokazivala škrinjicu od plavog atlasa ukrašenu ljiljanima, kraljičin poklon, koja je sadržavala tri povoja za novorođenče, jedan veliki od srebrnog platna i dva od engleske tkanine jarko crvene boje, pelerinu od plavog tafta i niz ljupkih košuljica od platna iz Cambraia, te razne izvezene kapice i šarene dječje opršnjake.
Kralj je tome dodao dvije kutije za bombone od pozlaćenog srebra ukrašene dragim kamenjem, pune poslastica.
Gospodin de Gesvres, veliki komornik, osobno je predao poklone njihovih veličanstava mladoj majci, zajedno s njihovim čestitkama. Ove kraljevske pažnje, iako su bile laskave, nisu ipak prelazile granice etikete: žena francuskog maršala imala je na to pravo.
A bilo je ipak dovoljno da, poput plamena što je načas bio prigušen, prsne glas kako je gospođa du Plessis-Belliere »zarobila« srce njegovog veličanstva. Bilo je čak pakosnika koji su nabacivali mogućnost kako u krepkom novorođenčetu, izloženom na jastuku od baršuna zagasitocrvene boje, između dojilje i zibačice, teče žilama krv Henrika IV.
Anđelika je prezirno prelazila preko tih aluzija, sliježući ramenima. Ti su ljudi sišli s uma, mislila je, ali su ipak zabavni! Njezina je soba bila neprestano puna. Primala je u prostoru između kreveta i zida kao prava »kaćiperka«. Mnoga su se lica, donekle zaboravljena, pojavila tom prilikom. Njena sestra Hortenzija, prokuratorova žena, došla je sa svom svojom djecom. Ona se iz dana u dan pomalo penjala na ljestvici visokog građanstva i nije mogla zanemariti tako uglednu vezu kao što je bila njezina sestra, markiza du Plessis-Belliere.
Došla je i gospoda Scarron. Slučajno, Anđelika tog trenutka nije imala druge posjete, pa su tako mogle u miru razgovarati.
Mlada udovica bila je ugodno društvo. Nije mijenjala raspoloženje i činilo se da ne zna za ogovaranje i ironiju, za žestinu i zlovolju. Nije bila dosadna ni tmurna. A ni stroga. Anđelika se čudila što ne može prema njoj osjećati toplo i povjerljivo prijateljstvo kakvo je osjećala za Ninon de Lenclos.
Sama Francoisa nije se penjala na društvenoj ljestvici, jer u poduzetoj borbi nije namjeravala napustiti ni svoju krepost ni svoje dostojanstvo. Štedljiva do prgavosti, ni novčića nije uludo trošila. U svom oprezu nije se upuštala u nikakav opasan posao. I pored svog siromaštva i svoje ljepote, nije znala za dugove... ni za ljubavnike. Zadovoljavala se time da predaje svoje molbe uvijek nepromjenjivom upornošću. Ne znači prositi, ako se prosi kralja. To je samo tražiti od kraljevine svoj dio života, svoje mjesto pod suncem. Dosad joj je to uskraćeno. Ona je vrlo siromašna. Bogatstvom bi mogla postići nešto više.
Ne volim navoditi sebe za primjer - objasni Francoisa - ali zamislite, ja sam predala kralju što osobno, a što posredstvom vrlo utjecajnih prijatelja više od tisuću osamsto molbi!
Kako? - uzvikne Anđelika uspravljajući se u krevetu.
I da time ništa nisam postigla izuzme li se poneko mršavo dobročinstvo koje mi je gotovo odmah oduzeto. Ipak ne gubim hrabrost. Doći će dan kada će čestita i korisna sredstva što ih predlažem i koja mogu poslužiti kralju ili kojoj velikoj obitelji, pokazati svoju vrijednost... Možda upravo zbog njihove naročitosti.
Jeste li sigurni da je vaš sistem dobar? Čula sam da se njegovo veličanstvo potužilo »da molbe gospode Scarron padaju poput jesenjeg lišća« i da u njegovim očima postajete ličnost gotovo isto tako nepromjenljiva kao što su to ličnosti na tapiserijama u Saint-Germainu ili Versaillesu.
Činilo se da ovo nije narušilo Francoisinu vedrinu.
Vaša vijest nije loša. Makar to kralj ne priznaje, ništa mu se toliko ne sviđa kao postojanost, i ako netko želi uspjeti mora u prvom redu privući pažnju vladara.
Sudeći po onome što ste rekli, ja sam to postigla. I zato sam sigurna da ću doći do svog cilja.
A to je?
Uspjeh!
Pogled joj zaplamti. Nastavi tišim glasom.
S brbljivcima sam vrlo oprezna, ali vi, Anđeliko, vi to niste! Jer makar volite razgovor, i to duhoviti, često je to samo nastojanje da druge zavarate i da skrijete svoje prave vrijednosti. Nastavite tako. To je najbolji način da se pomiješamo s ljudima, ne izlažući se. Ja šutim već dugi niz godina. Ali povjerit ću vam nešto što još nikad nikome nisam rekla i što će vam objasniti tajnu moje ustrajnosti: izrečeno mi je proročanstvo.
Ne mislite valjda na luda proricanja gatare La Voisin, kada smo jednog dana otišle k njoj zajedno s Athenaidom de Montespan?
Ne. La Voisinova mi zapravo ne ulijeva povjerenje. Ona svoja nadahnuća pronalazi u vrču s vinom. Proročanstvo na koje mislim učinio mi je u Versaillesu, prije tri godine, mladi radnik. Vi dobro znate da mnogi priprosti ljudi, od onih što se bave fizičkim radom i čije umne sposobnosti nisu kultivirane, posjeduju svojstvo takozvane vidovitosti. Bio je to zidarski naučnik. Mucao je i hramao na jednu nogu. Prolazila sam kroz gradilište u blizini palače, gdje kralj neprestano poduzima neke radove radi novih uljepšavanja. Taj momak je ustao, prišao mi i stao se preda mnom duboko klanjati. Njegovi su drugovi bili iznenađeni, ali nisu mu se rugali, jer su ga poznavali kao proroka. Tada on reče, dok su mu oči blistale čudnim sjajem, da u meni pozdravlja »prvu ženu kraljevstva« i da na mjestu gdje smo se nalazili vidi palaču Versaillesa još veću i veličanstveniju i da vidi sve dvorjane kako se klanjaju, sa šeširom u ruci, dok ja prolazim. Kada me spopadne malodušnost, sjetim se tih riječi i odlazim ponovo u Versailles, budući da me tamo moja sudbina čeka.
Ona se nasmiješi, ali joj je u očima i dalje blistao onaj plamen.
Da je netko drugi ovo ispričao Andeliki, natjerao bi je u smijeh. Ali budući da je to bila gospođa Scarron, priča je se dojmila. Vidjela ju je sada u njezinu pravom svjetlu. Bezgranično ambicioznu, ispunjenu ogromnim samoljubljem. Ponizna i skromna izvana, čvrsta i prožeta gordošću iznutra.
Umjesto da joj poraste antipatija, njezino prijateljstvo s gospođom Scarron pričini joj se još dragocjenijim i vrijednim da se sačuva.
Savjetujte me - reče Anđelika - vi koja mnogo toga znate. Priznajem da mi nisu jasne mnoge zapreke koje preda mnom niču, na dvoru. Dugo sam sumnjala da moj muž rovari...
Vaš je muž nedužan. Zna što se događa, jer ima veliko iskustvo na dvoru, ali nema volje da se miješa. U stvari, vi ste suviše lijepi!
Ali kako mi to može škoditi? I kome može škoditi? Ima i ljepših žena od mene, Francoise. Nemojte mi glupo laskati.
Osim toga vi ste isuviše... različiti.
I kralj mi je rekao tako nešto - prošapta Anđelika odsutno.
Vidite li? Ne samo da ste jedna od najljepših žena na dvoru, već imate i sredstva da sebe savršeno ukrasite, zadivljujete i zabavljate one koji se oko vas jate čim otvorite usta, a povrh svega posjedujete ono nešto neprocjenjivo što mnoge isprazne ljepotice žele usvojiti, ali u tome nikada neće uspjeti...
A što je to, dakle?
Duša - reče tužno gospođa Scarron.
S njezina lica je nestalo žara. Gledala je, opuštene na koljenima, svoje lijepe ruke poružnjele od kućnih poslova, iako im je ona veliku brigu posvećivala.
S obzirom na sve to, kako možete spriječiti da pred vama ne niču... legije neprijatelja... čim se pojavite? - završi šapatom, sva utučena.
I zaplače.
Francoise - preklinjala ju je Anđelika - nemojte mi kazati da plačete zbog mene ili zbog moje duše!
Ne... Zapravo plačem zato što sam pomislila na svoju sudbinu. Biti žena, biti lijepa i imati dušu, koliko je to bolno, i kako pronaći svoj put... Kolike su mi mogućnosti već propale zbog toga!
Ovaj incident uvjeri Anđeliku da joj gospođa Scarron neće biti nikada neprijatelj i da je svakako ranjiva, a i rastrganih živaca. Možda su je kraljeve riječi koje joj je prenijela pogodile više nego što je pokazala. Anđelika pomisli, s izvjesnom grižnjom savjesti, da se mlada udovica sigurno već dugo nije najela do sita. Već je htjela pozvoniti da donesu doručak, ali se predomisli u strahu da je ne povrijedi.
Francoise - reče ona odlučno - obrišite suze. I mislite na proročanstvo vašeg života. Ono što smatrate štetnim predstavlja, naprotiv, ozbiljnu mogućnost koja će vas odvesti dalje nego što je dano drugima. Spretni ste i već ste stekli visoke i ozbiljne zaštitnike. Rečeno mi je da vam je gospođa d'Aumont vrlo naklonjena.
A i gospođe de Richelieu i de Lamoignon - dopuni gospođa Scarron, svladavši trenutačnu slabost. - Već tri godine stalno posjećujem njihove salone.
Strogi saloni - reče Anđelika i iskrivi lice u grimasu. - Tamo sam se uvijek smrtno dosađivala.
Dosadno je, istina, ali tamo se i napreduje malo-pomalo. Evo gdje vam prijeti opasnost, Anđeliko. I evo vaše greške. Zbog iste greške gospođica La Valliere juri u svoju propast. Otkako učestvujete u dvorskom životu, niste još pomislili da lučite neprijatelje od prijatelja. Ne pripadade ni kraljičinoj grupi, ni grupi Gospođe ili prinčeva. Niste se još uvijek opredijelili između »važnih« i »gizdelina« ni između
»slobodoumnih« i »pobožnih«.
Pobožni? Mislite da oni zauzimaju važna mjesta? Pričinilo mi se da Bog nije sasvim na svom mjestu, u tom lijepom svijetu!
On postoji, vjerujte mi, i to ne u obliku milostiva Gospodina kakva ga viđamo u svojim molitvenicima, već u vidu Boga pravde s bičem u ruci.
Vi me plašite?
Zar se možda zloduh ne krije na dvoru iza svoje najopasnije maske? Potreban je Bog ratnik da bi ga otjerao.
Dakle, savjetujete mi da odaberem između Boga i đavola?
Upravo tako - blago potvrdi gospođa Scarron.
Ustane, uze ogrtač i crnu lepezu koju nije nikada otvarala da ne bi otkrila njezinu istrošenost. Poljubi Anđeliku u čelo, i nečujno se udalji.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:05 pm




21.
FILIP DAJE UGRABITI SINA ANĐELIKA PRESELILA U NJEGOVU PALAČU
Ovo je upravo trenutak da govorimo o Bogu i đavolu, gospođo. Kakva strašna nesreća!
Sva crvena u licu Barba je provirivala između zavjesa. Otpratila je do vrata gospođu Scarron, pa se, uplašena, vratila natrag. Budući da svojim uzdasima i grčevitim jecanjem nije uspijevala privući pažnju svoje gospodarice koja je bila udubljena u svoje misli, ona odluči progovoriti:
Gospođo, kakva strašna nesreća!
Što se dogodilo?
Nestao je naš Charles Henri.
Koji Charles Henri?
Anđelika se još nije privikla na ime svog posljednjeg sina. Charles Henri Armand Marie Camille de Miremont du Plessis-Belličre.
Što, zar novorođenče? Dojilja ne zna više kamo ga je djela?
I dojilja je nestala, i zibačica, i djevojka što mota povoje. Ukratko čitava »kuća« gospodina Charlesa Henrija.
Anđelika zbaci sa sebe pokrivače i poče se oblačiti.
Gospođo - zavapi Barba - zar ste ludi! Gospođa vašeg položaja koja je rodila prije svega šest dana ne može ustati.
Zašto si me onda došla zvati? U namjeri, pretpostavljam, da poduzmem nešto! Uzmimo da je ova priča, ma koliko zvučila nevjerojatno, ipak istinita. Ali ja počinjem sumnjati da si ti naročito sklona vrču s vinom. Otkako je opat preuzeo na sebe odgoj mojih dječaka, ti više ne napuštaš smočnicu. Nerad na tebe loše utječe.
Ipak se morala predati pred očiglednim činjenicama: Barbina trezvenost nije bila u pitanju. Apartman koji je pripadao novorođenčetu bio je prazan. Nestali su bez traga i njegova kolijevka, i sanduk s njegovim odijelima i povojima, njegove prve igračke pa čak i boca s uljem od absinta i mast od zibeta čime mu je dojilja trljala pupak, nestali su.
Sluge, koje je Barba dala pozvati, skupljale se, prestravljene, ispred vrata. Anđelika povede istragu. Kada su posljednji put viđene dojilja i njezine pomoćnice? Još ujutro djevojka je u kuhinji umivaonik napunila toplom vodom. Tri čuvarice malog gospodina obilno su ručale, po običaju. Ovdje nastaje praznina. Otkri se da je u vrijeme kada poslugu obično zahvaća slatka probavna pospanost, vratar otišao u dvorište iza kuće da se tamo kugla s momcima iz staje. Prema tome, vratarnica i ulazno dvorište ostali su čitav sat bez nadzora. Sasvim dovoljno da tri žene, od kojih jedna s bebom na rukama, druga s kolijevkom i posljednja sa škrinjicom u kojoj se nalazila oprema za novorođenče nestanu kroz kapiju.
Vratar se kleo i zaklinjao da je partija kuglanja trajala najviše četvrt sata.
To znači da si bio u dosluhu sa zlikovcima - zaurla mu Anđelika u lice.
Zaprijeti mu da će ga dati izbatinati što se dotad nije dogodilo nikome od njezine posluge. Kako su trenuci protjecali, njezine su misli sve više salijetale jezovite priče o djeci mučenicima, ugrabljenoj i ubijenoj. Dojilju joj je preporučila gospođa de Sevigne zato što ju je smatrala ženom poštenom i opreznom. Ali kako imati povjerenja u tu vrstu posluge koja je istodobno jednom nogom u kući svoga gospodara, a drugom u opasnom »Svijetu prosjaka«.
Tada doletje Flipot, vičući da mu je sve poznato. Svojim njuhom bivšeg pripadnika Dvora čudesa nije mu mnogo trebalo da pronađe trag. Charles Henri du Plessis- Belliere jednostavno se preselio svome ocu, u ulicu u predgrađu Saint-Antoine.
Gospodin markiz je taj što je, svojedobno, dao nalog da se odvedu vaše kočije i vaši konji, i on vas je dao ugrabiti, jedne noći bez mjesečine, i zatvoriti u samostan.
Prokleti Filip!
Anđelika nije mogla glumiti pred svojom služinčadi koja je prije pet minuta promatrala njezino očajanje. Stoga se prepusti srdžbi. Reče im, da bi ih predobila, neka iskoriste priliku i izmlate drsku služinčad markiza du Plessisa, koja ih je nazvala »trgovkinjinim slugama«, dok su oni kao i ostali imali pravo na kućnu livreju »svijetložute i plave boje«, te da je nju kralj primio i poštivao... Reče im da se naoružaju, i svi zajedno, noseći batine, helebarde ili mačeve, od posljednjeg kuhinjskog momka do mladog opata, krenuše u pravcu predgrađa Saint-Antoine. Anđelika je bila u svojoj nosiljci.
Ova gomila ljudi pravila je veliku buku. Stanovnici četvrti, naslađujući se svađama što su često izbijale između posluga velike gospode, pratili su zagrijano njihovo kretanje.
Val se sruči na crna hrastova vrata palače du Plessis. Švicarac, iza prozora vratarnice zaštićenog rešetkom, pokuša pregovarati. Dobio je od gospodina markiza nalog da nikome ne otvara. Nikome, bez iznimke, kroz čitav dan.
Otvori svojoj gospodarici - zareža Malbrant Glavosijek prijeteći dvjema praskavim bombicama koje su se pojavile - kojeg li čuda! - ispod skuta njegova mundira - ili časna riječ, stavit ću ti pod nos ove dvije »praskalice« i dignut ću u zrak vratarnicu i ovu tvoju rupu.
Racan je već bio zapalio dugački fitilj.
Vratar, izbezumljen, reče da će otvoriti bočna vrata i propustiti gospodu markizu pod uvjetom da onaj ološ ostane vani. Na Andelikino obećanje da neće biti neposredno borbe ni napada, vrata se pritvoriše i ona uđe praćena gospođicama de Gilandon. Bez muke je na prvom katu pronašla bjegunce. Ispljuska dojilju, pograbi dijete i htjede otići kada joj prepriječi put La Violette. Dok je on živ, sin gospodina markiza neće napustiti kuću svoga oca. Tako se zakleo.
Anđelika mu se obrati na njegovu dijalektu iz Poitoua, odakle je i on potjecao. Drski sluga na kraju izgubi svoju sigurnost. Pade pred njom na koljena, preklinjući je plačnim glasom da mu se smiluje. Gospodin markiz zaprijetio mu je najgorim kaznama, ako dopusti da dijete ode. Između ostalog, da će ga otjerati. A to nije bilo moguće. Bio je s gospodinom markizom već dugo godina. Zajedno su praćkom ulovili prvu vjevericu u šumi Nieul. Pratio ga je u svim njegovim podvizima.
U međuvremenu, jedan sluga u livreji »svijetložute i plave boje« tjerao je ludo konje cestom za Saint-Germain u nadi da će dostići markiza prije nego što u Parizu dođe do krvavog obračuna između dviju zaraćenih posluga.
Trebalo je dobiti na vremenu.
Stiže markižev kapelan da bi pokušao smiriti goropadnu majku, pa ne znajući više što da počne, ode po upravitelja obitelji, gospodina Molinesa.
Anđelika nije znala da se on nalazi u Parizu. Prepoznavši njegov strogi lik, još uvijek uspravan i čvrst unatoč sijedoj kosi, njezina se žeđ za osvetom stiša. S Molinesom se moglo sporazumjeti.
Upravitelj je zamolio da se udobno smjesti pored vatre. Čestitao joj je na lijepom sinu čije je rođenje priželjkivao dočekati u domu svoga gospodara.
Ali on hoće da mi ga oduzme!
Njegov je sin, gospođo. I, mada mi je čudno, vjerujte mi, ja još nikad nisam vidio čovjeka njegova položaja tako budalasto sretnog što ima sina.
Uvijek ga branite - reče Anđelika neraspoloženo. - Ne mogu zamisliti da bi njega moglo još nešto usrećiti, osim boli koje nanosi drugima. Njegova zloća daleko nadmašuje dosta mračnu sliku koju ste mi nekoć dali o njemu.
Ipak je pristala da se sluge vrate kući, a ona se ustrpi do muževa dolaska, pod uvjetom da će Molines preuzeti ulogu nepristranog suca.
Kada je, pred večer, Filip ušao zveckajući mamuzama, zatekao je Anđeliku i upravitelja u prijateljskom razgovoru pokraj kamina.
Mali Charles Henri, grčevito pritisnut o ljubomorne grudi, lakomo ih je sisao. Nemirni odsjaj vatre talasasto je poigravao na bijelom i oblom vratu mlade žene.
Prizor je plemića toliko iznenadio te je Molines smogao vremena da se digne i da ispriča kako je gospođu du Plessis teško pogodio nestanak njezina sina. Možda gospodinu du Plessisu nije bilo poznato da je mladog Charlesa Henrija majka morala hraniti? Zdravlje novorođenčeta nije tako sjajno kao što se to naizgled čini. Oduzeti mu majčino mlijeko značilo bi ugroziti njegov život. Što se pak tiče gospođe du Plessis, da li njezin suprug zna da joj prijeti groznica? To je najmanje što je može zadesiti zbog naglo prekinutog dojenja.
Da, Filipu sve to nije bilo poznato. Ovakva su razmatranja svakako bila daleko od njegovih uobičajenih briga. Mračna lica, s mukom je prikrivao zabrinutost pomiješanu s nevjericom. Ali je Molines vrlo dobro znao što govori. Bio je otac obitelji i već djed.
Markiz pribjegne posljednjoj obrani.
On je moj sin, Molines! Hoću da ostane pod mojim krovom.
Pa tu nema teškoća, gospodine markiže. Gospođa du Plessis ostat će s njime. Anđelika i Filip se trgoše, ali su i dalje tvrdoglavo šutjeli. A onda izmijeniše pogled srdite djece spremne na izmirenje.
Ne mogu napustiti ostale moje sinove - reče Anđelika.
I oni će se ovdje smjestiti - reče Molines. - Palača je prostrana. Filip se nije usprotivio.
Pošto je obavio svoju misiju, Molines se oprosti. Filip je i dalje mjerio koracima sobu uzduž i poprijeko, bacajući s vremena na vrijeme mračan pogled na Anđeliku koja je svu svoju pažnju posvetila velikom teku svog malog Charlesa Henrija.
Markiz na kraju povuče k sebi klupicu i sjede pokraj mlade žene. Anđelika mu dobaci zabrinut pogled.
Trista mu jada! - reče Filip. - Priznajte da se iza te vaše drskosti krije strah. Možda niste očekivali da će se sve ovako odvijati. Evo vas u vučjoj jazbini. Što me gledate tako sumnjičavo? Možda zato što sam sjeo pored vas? I običan seljak, ako nije neki grubijan, voli sjesti uz kamin i gledati kako mu žena hrani prvijenca.
Dobro ste uočili, Filipe. Samo što vi niste seljak... već samo grubijan.
Sa zadovoljstvom primjećujem da se u vama nije ugasio borbeni žar.
Ona okrene glavu prema njemu pokretom punim ljupkosti i mladićev pogled kliznu niz nježni vrat na bijele grudi i usnulo čedo na njima.
Zar sam mogla zamisliti da ćete mi tako brzo i tako grdno napakostiti, Filipe? Bili ste dobri prema meni, neki dan.
Filip poskoči kao da ga je uvrijedila.
Varate se. Nisam ja dobar. Ne podnosim da rasna životinja strada. To je sve. Bila mi je dužnost pomoći vam. Moje se mišljenje o ljudskoj vrsti, a posebno o ženskoj ljupkosti, nipošto nije promijenilo. Pitam se, uostalom, kako ta stvorenja toliko srodna životinjskoj vrsti mogu imati neka prava na ponos. Niste bili baš naročito gordi, onog jutra. Kao svaku i najćudljiviju kučku za vrijeme rađanja, i vas je smirivala gospodareva ruka.
Ne poričem to. Ali vaša je filozofija donekle ograničena. Budući da se bolje sporazumijevate sa životinjama negoli s ljudima, sudite ove posljednje o prvima. Žena je za vas tek nejasna mješavina između kučke, vučice i krave.
A uz to još i zmijske duše.
Ukratko, čudovište Apokalipse.
Pogledaše jedno u drugo smijući se. Filip stisne usne da bi odbio ovaj nalet spontane veselosti.
Čudovište Apokalipse - ponovi promatrajući netremice Anđelikino lice koje je plamen vatre oživljavao ružičastom bojom.
Moja filozofija vrijedi kao i bilo koja druga - nastavi nakon trenutka šutnje. - Ona me štiti od opasnih iluzija... Tako sam se, prošlog jutra, uz vaše uzglavlje, prisjetio lovačke kučke, najokrutnije u čoporu, nad kojom sam bdio čitavu jednu noć kada je oštenila sedam kučeta. Njen je pogled bio gotovo ljudski i bilo je upravo dirljivo gledati kako se prepuštala mojem milovanju. Dva dana poslije toga udavila je malog slugu, jer se momčić htio približiti njezinoj štenadi.
Odjednom, znatiželjan, upita:
Je li istina ono što su mi rekli da ste naredili da se podmetnu praskave bombice ispred Švicarčeve vratarnice.
Istina je.
Da se nije predao, digli biste ga u zrak?
Točno bih to učinila - reče Anđelika divlje. Filip se uspravi prasnuvši u smijeh.
Tako mi đavola koji vas je stvorio, na kraju ćete me raspoložiti. Mogu vam pripisati sve mane svijeta, ali ne mogu reći da ste dosadni.
Rukama joj obuhvati vrat.
Ponekad se pitam da li ima neko drugo rješenje osim da vas ugušim ili da... Osjetivši stisak njegovih ruku, ona zatvori oči.
Ili da...?
Razmislit ću - reče on pustivši je. - Ali nemojte prerano slaviti pobjedu: Zasad ste u mojoj vlasti.
Anđelika se smjesti u muževljevoj kući, zajedno sa svojim sinovima i njihovom poslugom, te nekoliko slugu koje je željela imati uza se. Palača je bila tmurna i bez draži i svježine njezine palače du Beautreillis.
Ipak je pronašla, za sebe, dražesni apartman lijepo uređen po najnovijem ukusu. La Violette joj reče da je svojedobno taj apartman pripadao markiževoj majci, i da je gospodin markiz prije nekoliko mjeseci dao promijeniti sve tapiserije.
Začuđena, Anđelika se ne usudi upitati: »Za koga?«
Nešto kasnije, dobivši kraljev poziv za veliki ples u Versaillesu, ona napusti svoje novo prebivalište. Kao velika dvorska gospođa s dvije dužnosti, već je dovoljno vremena posvetila obiteljskim dužnostima. Morala se vratiti svjetskom životu. Filip mu se sasvim posvetio. Još ga je rjeđe viđala, otkako je stanovala kod njega, nego kad se nalazila na dvoru. Uvidjevši da se večeri uz kamin neće više ponoviti, Anđelika krene na put za Versailles.

Naveče, nakon što je najavljen ples, Anđelika s najvećom mukom uspije pronaći neki kutak da bi se mogla presvući. Vječito ista muka za gospođe kada je dvor boravio u Versaillesu. Bar za one koje su još branile vrlinu stida. Ostalima se pak pružala prilika da se izlože zadovoljnim pogledima.
Anđelika se sklonila u malo predsoblje blizu kraljičinih apartmana. Ona i gospođa de Roure pomognu jedna drugoj pri oblačenju, budući da su njihove sobarice netragom nestale. Mnogo je ljudi prolazilo gore-dolje. Plemići su na prolazu dobacivali laskave riječi. Poneki bi, uslužno, ponudili svoju pomoć.
Ostavite nas na miru, gospodo - bunila se gospođa de Roure, vrišteći kao kokoš
zbog vas ćemo zakasniti, a vrlo dobro znate da kralj to ne podnosi. Morala se udaljiti, jer joj je trebalo nekoliko pribadača.
Ostavši na trenutak sama, Anđelika iskoristi priliku da pričvrsti svoje svilene čarape. U tome je iznenada nečija mišićava ruka zgrabi oko struka. I prevrnu, onako uzdignutih suknji, na mali divan. Pohlepna usta okomiše se na njezin vrat. Anđelika ljutito kriknu, otimajući se snažno, i čim se uspjela osloboditi prilijepi drzniku dvije zvonke pljuske.
Njena se ruka ne spusti po treći put; ona osta nepomična pred kraljem koji je rukom pritiskao obraz.
Ja... ja nisam znala da ste to vi - promuca.
Ni ja nisam znao da ste to vi - reče on nezadovoljno. - Ni da imate tako lijepe noge. Najprije ih izlažete, a onda se ljutite. Čemu to?
Ne mogu navući čarape a da ne pokažem noge.
A ne dolazite li oblačiti čarape u kraljičino predsoblje samo zato da biste pokazali svoje noge?
Dolazim zato što nema nigdje nijedne rupe gdje bih se mogla u miru obući.
Želite li možda reći da Versailles nije dovoljno prostran za vašu dragocjenu ličnost?
Možda. Jest prostran, ali nema dovoljno kulisa. Dragocjena ili nedragocjena moja ličnost mora biti izložena.
To je, znači, sva isprika za vaše nedolično ponašanje...!
A vaša za još nedoličnije!
Anđelika se uspravi, poravnavajući suknje nervoznim pokretima. Bila je ljutila. Ali pošto je skrenula pogled na prilično snuždeno kraljevo lice, vrati joj se smisao za šalu. Nasmiješi se lako. Kraljevo se lice razvedri.
Bagatelle, baš sam glup.
A ja sam suviše živa.
Aha, divlji cvijet. Vjerujte, da sam vas prepoznao, ne bih se onako ponio. Ali, ulazeći, vidio sam samo plavi zatiljak i, vjere mi, par zanosnih... vrlo privlačnih... nogu.
Anđelika mu postrance dobaci pogled uz veselu grimasu kakvu obično žena upućuje muškarcu kada mu hoće dati do znanja da nije suviše ljutita pod uvjetom da on opet ne započne. Pa i kralj je imao pravo da se osjeti zbunjen pred takvim smiješkom.
Opraštate mi?
Ona mu pruži ruku, koju on poljubi. U njezinom držanju nije bilo koketerije. Bila je to iskrena gesta kojom se završava svađa. Kralj reče u sebi da je ona zaista ljupka žena.
Nešto kasnije, dok je mlada žena prolazila mramornim dvorištem, sretne stražara koji je izgledao kao da nekoga traži i koji joj priđe:
Dolazim vam javiti u ime velikog meštra njegova veličanstva da je za vas određen apartman gore, u krilu kraljevskih prinčeva, desno. Želite li da vas ja tamo odvedem, gospođo?
Zar mene? Možda ste se zabunili, dobri čovječe. Čovjek pregleda jedan spisak.
Gospođa du Plessis-Belliere, ovdje stoji upravo to ime. Činilo mi se da sam prepoznao gospođu markizu.
To je točno.
Začuđena, Anđelika pođe za vojnikom. Ovaj je odvede kroz kraljevske apartmane pa kroz apartmane prvih kraljevskih prinčeva. Na dnu desnog krila, čovjek u plavom mundiru ispisivao je kredom na jednim vratašcima.
Za gospođu du Plessis-Belliere
Anđelika je bila ošamućena. Zamalo od sreće nije skočila onoj dvojici vojnika oko vrata. Dade im nekoliko zlatnika.
Evo, da popijete u moje zdravlje.
Neka vam bude dobro i krepko - uzvrate oni namigujući s razumijevanjem.
Ona ih zamoli da kažu njezinim slugama i sobaricama da donesu gore njezinu garderobu i krevet. Nakon toga, s djetinjastim uživanjem, ona zauze svoj apartman, koji se sastojao od dviju soba i jedne sobice.
Sjedeći na jastuku, Anđelika je razmišljala o opojnom osjećanju što ga može pobuditi pažnja vladara. Ustane i izađe ponovo da još jednom pogleda natpis:
Za gospođu du Plessis-Belliere
Znači, postigli ste, taj glasoviti Za!
Izgleda da su »plavi ljudi« ispisivali vaše Za.
Već su svi znali za novost. Kada se pojavila na pragu plesne dvorane, Anđelika osjeti da je predmet divljenja i zavisti. Bila je sretna. Njeno se oduševljenje donekle ohladilo dolaskom kraljičine povorke.
Vladarka je ljubazno pozdravljala one koje bi zapazila. Stigavši do markize du Plessis-Belliere, napravi se kao da je ne vidi i lice joj poprimi ledeni izraz. Njeno držanje ne izmače nikome od prisutnih.
Njeno veličanstvo vas ne gleda dobrim okom - šapnu Anđeliki markiz de Roquelaure. - Već joj se bila donekle vratila nada s obzirom na sve manju milost gospođice de La Valliere, kada eto nove i još opasnije suparnice.
Koja to?
Vi, draga moja.
Ja? Opet ista glupost! - uzdahnu mlada žena s dosadom. Vidjela je samo jedno u kraljevoj gesti i bila je sigurna da se u tome nije prevarila: želju da mu ona oprosti i da ispravi, kao kućedomaćin, neudobnost na koju se ona požalila. Dvorani su pak u tome vidjeli dokaz njegove želje za njom.
Anđelika, mrzovoljna, zadrža se malo na ulazu plesne dvorane ukrašene tapiserijama živih boja. Trideset i dva svijećnjaka spuštala se sa svoda s bezbroj zapaljenih svijeća. Tu su bila podignuta sjedišta, sučelice jedna drugima, na kojima su sjedili, desno gospođe, lijevo gospoda. Za kralja i kraljicu bila je uređena posebna loža.
U dnu, u jednoj loži uokvirenoj vijencima od pozlaćenog lišća, stajali su svirači sa svojim dirigentom, gospodinom Lullijem.
Kraljica je plakala zbog gospođe du Plessis-Belliere - šapnu nečiji promukli glas.
Rekli su joj da kralj uređuje apartmane za svoju novu ljubavnicu. Čuvaj se, markizo!
Nije bilo potrebno da Anđelika spusti pogled i da se okrene da bi saznala čiji je bio glas koji kao da je dolazio iz zemlje. Ne pomaknuvši se, odgovori:
Gospodine Barkarolo, nemojte vjerovati tim riječima. Kralj me ne želi. Ili barem, nimalo više od bilo koje dame iz pratnje.
Onda se još bolje čuvaj, markizo. Sprema ti se nešto loše.
Tko? Zašto? Što ti znaš o tome?
Ne mnogo. Znam samo da su gospođe de Montespan i de Roure otišle k Voisinovoj da bi pronašle način kako da otruju gospođicu La Valliere. Vještica im je savjetovala da otjeraju ljubav iz kraljevih misli pomoću vradžbina i već mu je Mariette, njegov bogohulni pop, podmetnuo nekakve praške pod kalež.
Šuti! - reče ona i trže se, užasnuta.
Čuvaj se onih bludnica. Ako jednoga dana utuve sebi u glavu da tebe treba maknuti...
Violine započeše preludij u živahnom i dražesnom ritmu.
Kralj se diže, nakloni se pred kraljicom, i otvori ples s gospođom de Montespan. Anđelika stupi naprijed. Bilo je vrijeme da zauzme svoje mjesto.
U sjeni zavjese, sitni patuljak, glave ukrašene perjem, cerio se podrugljivo...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:06 pm




22.
GOSPOĐICA LA VALLIERE U VOJSCI SVEČANOSTI U VERSAILLESU
Kralj se bavio ratnim poslovima. Naredio je da se podigne logor u šumi Saint- Germain, s prekrasnim šatorima. Šator gospodina de Lauzuna koji je opet uživao kraljevu milost, bio je sa tri strane zagasitocrvene boje. On je tu primio kralja i priredio veliku svečanost.
U Fontainebleauu, kamo se dvor kasnije uputio, bilo je dosta vojske te se gospođama pružila prilika da promatraju vojne smotre. Kralj je uživao da se gledatelji dive disciplini ljudi i njihovu lijepom držanju.
La Violette je laštio gospodarevu bojnu opremu, čelični steznik, koji će maršal, više zbog izgleda nego li potrebe, nositi ispod čipkastih ovratnika. Izvezeni šator stajao je dvije tisuće livara. Pet mazgi nosit će prtljagu, a i jahaći su konji uzeti u obzir. Mušketiri osobne čete gospodina du Plessisa bili su odjeveni u tkaninu svijetložute boje debele poput srebrnog štita, s naduvenicama i hlačama od bijele kože sa zlatnim šavom.
Da, duh vremena okretao se ratu. Nije li možda zov svjetine što je, idući duž obala Seine, vikala: »Hej! Kralju Francuske, kada ćeš nam dati rat... lijepi rat...?« dopro do mladog vladara koji je i sam širio nozdrve osjećajući vjetar što donosi slavu.
Jedino rat daje slavu. Pobjeda oružja upotpunjuje veličinu vladara.
Rat se izdizao iz sedmogodišnjeg mira poput blistavog duha u kojem je svatko, počam od Kralja, prinčeva, vitezova, do nemirne gomile nezaposlenih megdandžija, zagrijanih glava u potrazi za pustolovinama, prepoznavao žeđ svoje rase za velikom epskom igrom bitke. Građanstvo, obrtnike i seljake nitko nije pitao za mišljenje. Hoće li oni biti neodlučni? Neće, to je sigurno. Rat za narod što ga poduzima znači pobjedu, bogaćenje, varave snove o oslobađanju od nesnosne potčinjenosti. Imali su povjerenja u svoga kralja. Španjolce nisu voljeli. Ni Engleze, ni Holanđane, ni Šveđane, ni Austrijance.
Činilo se da je stigao čas da se pokaže Europi kako je Francuska prva nacija svijeta, te da ona više neće slušati naređenja, već da će ih sama davati. Nedostajao je povod. Luj XIV zaduži kazuističare da ga izvuku iz političke prošlosti i današnjice. Nakon mnogo razmišljanja otkriveno je da je kraljica Marija Tereza, kći iz prvog braka španjolskog kralja Filipa IV, imala pravo nasljedstva na Flandriju, a ne Karlo II, sin iz drugog braka. Španjolska primijeti da se ovo pravo temelji na isključivo lokalnom običaju pokrajine Flandrije koji je isključivao iz nasljedstva sinove iz drugog braka u korist onih iz prvog i da ona, Španjolska,
gospodarica tih pokrajina, nije dužna o tome voditi računa. Napominje, uostalom, da se prilikom svoje udaje za francuskog kralja, Marija Tereza svečano odrekla cjelokupnog španjolskog nasljedstva.
Francuska odgovori da Španjolska nije isplatila pet stotina tisuća škuda, svotu koja je, prema Pirenejskom ugovoru, imala biti izručena kralju Francuske za miraz Marije Tereze, prema tome prekršena riječ povlači za sobom i poništenje svih ranijih obećanja.
Španjolska na to uzvrati da taj miraz nije dužna isplatiti, jer za kćerku Henrika IV, 1621. godine, kada je postala španjolskom kraljicom, dvor u Louvreu nije baš u potpunosti isplatio ugovoreni miraz.
Francuska zaustavi na tome daljnja diplomatska preklapanja po prošlosti, držeći se načela da u politici treba imati kratko pamćenje.
Vojska krenu u osvajanje Flandrije i dvor joj se pridruži koristeći se ovim putovanjem za svoj provod.
Bilo je to u proljeće. Kišovito proljeće, doduše, no ipak ono godišnje doba kada, zajedno s jabukama, cvjetaju borbeni planovi. Za četama je išlo isto toliko kočija koliko je bilo topova i bojnih vozila.
Luj XIV je htio da kraljica, nasljednica gradova Pikardije, bude odmah pozdravljena kao vladarica u svakom osvojenom gradu. Htio je svojim sjajem zapanjiti narod koji je više od jednog stoljeća bio naviknut na španjolskog osvajača, razmetljivog, ali bijednog.
I konačno, htio je zadati prvi udarac marljivoj Holandiji, čiji su teški brodovi plovili do Sumatre i Jave dok je francuska flota, svedena na nulu, bila već gotovo svagdje potisnuta kao trgovačka snaga.
Trebalo je uništiti Holandiju i tako dati vremena francuskim brodogradilištima da izrade svoju flotu.
Taj svoj cilj Luj XIV nije odavao. Bila je to tajna između Colberta i njega.
Po užasnom pljusku, kočije, kola i rezervni konji kretali su se cestama kuda je ranije prošla pješadija, artiljerija i konjica. Put je bio pretvoren u bujice i močvare blata.
Anđelika se nalazila u kočiji gospođice de Montpensier. Princeza joj je ponovo ukazivala svoje prijateljstvo otkako je gospodin de Lauzun izašao iz Bastilje. Na jednom raskršću, morali su se zaustaviti, jer se prevrnula neka kočija. Rekoše im da se to dogodilo s kočijom kraljičinih družbenica. Gospođica spazi gospođu de Montespan gdje sjedi na nagibu. Stane je dozivati širokim pokretima ruku.
Dođite k nama. Ima mjesta.
Mlada žena im se pridruži skačući od bare do bare, treću suknju prebacivši preko glave. Smijala se dok je ulazila u kočiju.
Još nisam vidjela nešto tako zabavno - ispriča. - Gospodin de Lauzun skupio je svu svoju kosu ispod šešira. Ima već dva sata kako ga kralj drži pod vratnicama kočije. Vlasulja jadnog Lauzuna bila je tako puna vode da ju je na kraju morao skinuti.
Pa to je užasno! - uzviknu Velika gospođica. - Razboljet će se.
Ona naredi da potjeraju brže konje. Na prvom zaokretu njihova kočija dostiže kraljevu. Lauzun na konju, stajao je još uvijek tamo, dok mu se niz tijelo curkom slijevala kiša. Bio je nalik na operušana vrapca. Gospođica ga uze u obranu dirljivim glasom.
Bratiću moj, zar vi nemate ni trunka srca? Ovom nesretnom vitezu prijeti groznica. Ako već ne znate za milost, pomislite makar na mogući gubitak jednog od svojih najhrabrijih slugu.
Kralj je pozorno gledao kroz dalekozor od ebanovine i zlata, i ne okrene se. Anđelika se ogledala oko sebe. Nalazili su se na blagoj uzvisini odakle se protezao vidik na mokru, kišom natopljenu pikardijsku ravnicu. Pod nebom što se nisko spustilo, isticali su se zupčasti obrisi gradića, također mrkog, opasanog bedemima. Iza tanke kišne zavjese činio se beživotan poput olupine na morskom dnu.
Francuski ga je rov opkoljavao crnim nemilosrdnim obručem. Oko prvog, i drugi je rov bio već gotovo dovršen. Iz pozadine je vatra topova koji su gađali grad parala predvečerje crvenkastim bljescima. Buka eksplozija bila je zaglušna. Velika gospođica je rukama pokrivala uši da bi potom nastavila govoriti.
Konačno, kralj spusti dalekozor.
Moja bratučedo - reče vrlo mirno - rječiti ste, ali uvijek u nevrijeme. Mislim da je garnizon spreman na predaju.
Kralj prenese Lauzunu naređenje za obustavu vatre. Markiz odjuri u galopu. Zaista, na vratima gradića primjećivalo se nekakvo komešanje.
Vidim bijelu zastavu - povika Velika gospođica plješćući rukama. - U tri dana, sire! Osvojili ste ovaj grad u tri dana! Ah! Kako je rat zanosan!
Navečer, prilikom etape u osvojenom gradiću, dok je stanovništvo klicalo pred vratima palače u kojoj se smjestila kraljica, gospodin de Lauzun priđe Gospođici i izrazi joj zahvalnost na njezinu zauzimanju. Velika gospođica se nasmiješi. Njeno još uvijek nježno lice obli se blagim rumenilom. Ispriča se kraljici što napušta njezin stol za igru, zamoli Andeliku da je zamijeni i povuče se s Lauzunom do jednog prozora.
Pila je njegove riječi, blistava pogleda uzdignuta prema njemu. Pod blagim svjetlom svijećnjaka položenog na stalak pored njih, izgledala je gotovo mlada i lijepa.
»Časne mi riječi, pa ona je zaljubljena!« pomisli Anđelika, raznježena.
Na Lauzunovu se licu javi zavodnički izraz. Znalački je unosio potrebnu dozu poštovanja. Prokleti Peguilin iz Gaskonje! U kakvu se to pustolovinu opet upušta osvajajući srce unuke Henrika IV?
Dvorana je bila prepuna ljudi, ali vladala je tišina. Igralo se za četiri stola. Jednolično najavljivanje igrača i zveckanje škuda narušavali su nježno šaputanje što se produžavalo.
I na kraljičinu licu čitala se sreća. Pored radosti što biserima svoje krune može dodati još jedan grad, osjećala je i drugo, intimnije zadovoljstvo. Gospođica La Valliere nije putovala s njima. Ostala je po kraljevu naređenju u Versaillesu. Prije ovog ratnog pohoda, Luj XIV, javnim aktom potvrđenim od sabora, poklonio je svojoj ljubavnici vojvodstvo de Vaujoux, u Turenni, i baruniju Saint-Cristophaire, dva lena »jednako značajna po prihodima i broju ljudstva...« I priznao je kćer koju mu je rodila, malu Mariju Anu koja će postati Gospođica de Blois.
Ovo bogato darivanje nikoga nije moglo zavarati, pa ni onu kojoj je namijenjeno. Tim je poklonom kralj htio zasladiti raskid. Kraljica je u tome vidjela uspostavljanje reda, neku vrstu likvidiranja pogrešaka iz prošlosti. Kralj ju je obasipao pažnjama. Stajala je uz njega kada bi ulazili u neki grad, dijelila s njim brige i nade ovoga rata. Neki potajni nemir još uvijek bi stezao vladaričino srce kada bi joj pogled pao na profil markize du Plessis-Belliere. Rekli su joj da se kralj u nju zagledao, i da ju je on ugurao u njezinu pratnju.
Prekrasna žena, zapravo, u čijem svijetlom pogledu ima izvjesne ozbiljnosti, dok su joj pokreti istodobno i ozbiljni i laki. Kraljici je bilo žao što su u njoj pobudili nepovjerenje prema markizi. Ova joj se gospođa zaista sviđala. Rado bi se bila s njom prisnije povezala. Ali gospodin de Solignac je za nju govorio da je laka žena i bezbožnica. Gospođa de Montespan je pričala da ima neku kožnu bolest, koju je zadobila među ološem s kojim se družila da bi udovoljila svojim porocima. Kako vjerovati vanjskom izgledu? Ostavljala je na čovjeka dojam zdravlja i svježine i njezina su djeca bila tako lijepa! Da je kralj učini svojom ljubavnicom, kako bi to bilo odvratno! I kako bolno...! Zar nikada neće biti mira za jadno kraljičino srce?
Anđelika, koja je znala kako je njezina prisutnost mučna za kraljicu, iskoristi prvu priliku da se udalji.
Kuća koju je gradonačelnik stavio na raspolaganje vladarima bila je neprostrana i neudobna. Tu je utrpana pratnja i prvi vitezovi, dok su ostali dio dvora i vojska porazmješteni kod stanovništva. S obzirom na prijem koji je narod ukazao kralju i kraljici, izbjegnuto je nasilje i pljačka. Nije trebalo uzimati gdje se rado davalo.
Prigušena buka pjesme i smijeha dopirala je do u samu slabo osvijetljenu palaču gdje se još osjećao domaći miris ogromne pikardijske torte pokrivene kremom i jajima koju su tri gospođe iz grada donijele na srebrnom tanjuru.
Anđelika se uspe stepenicama češući se o sanduke i prtljagu. Soba koju je dijelila s gospođom de Montespan nalazila se desno. Na lijevoj strani bile su sobe kraljevskog para.
Sitan lik iskrsne ispod uljanice i pojavi se crna maska s očima od bijele gleđi.
Ne, gospoža, ne ulaziti.
Anđelika prepozna crnčića kojega je poklonila gospođi de Montespan.
Dobar večer, Naaman. Pusti me da prođem.
Ne, gospoža.
Ali što je?
Netko...
Ona razabra prigušeno šaputanje i nasluti o čemu se radi.
U redu. Odlazim.
Zubi mladog paža od ebanovine bljesnuše tajanstvenim smiješkom.
Kralj, gospoža. Kralj... Tiho!
Anđelika se spusti niza stepenice, zamišljena. Kralj i gospođa de Montespan!

Sutradan su svi otputovali za Amiens.
Spremna već rano ujutro, Anđelika ode kraljici, kao što joj je to nalagala služba. Na vratima zateče gospođicu de Montpensier vrlo uzbuđenu.
Dođite pogledati u kakvom je stanju Njezino veličanstvo. Zaista žalosnom! Kraljica se gušila u suzama. Reče da je povraćala i da više ne može izdržati. Gospođa de Montausier ju je pridržavala stenjući, a gospođa de Montespan je vičući ponavljala kako je bol njenog veličanstva više nego razumljiva. Došla je vijest da se vojvotkinja La Valliere pridružila vojsci. Došla je da se pokloni pred kraljicom.
Bezobraznica! - vikala je gospođa de Montespan.
Ne dao Bog da ikad postanem kraljevom ljubavnicom! A kad bi me i zadesila ta strašna sudbina, zar bih mogla biti toliko drska i pojaviti se pred kraljičinim licem! Što je značio taj povratak?
Da li je možda sam kralj pozvao svoju milosnicu?
Morale su ipak otići u crkvu, gdje je dvor imao slušati misu prije ponovnog pokreta.
Marija Tereza stupi na tribinu. Vojvotkinja La Valliere već se nalazila tamo. Kraljica je i ne pogleda. Miljenica siđe. Pojavi se ponovo pred kraljicom prije nego što se ova popela u kočiju. Ali joj kraljica ne obrati niti riječi. Bila je suviše gorko razočarana. Nije joj uspijevalo da pokaže lijepo lice, kao što je to silom kako-tako činila dok je ta veza njenog kraljevskog supruga bila službena. U svojem bijesu ne htjede da joj donesu jelo. Zabrani časnicima iz svoje pratnje da bilo koga propuste ispred njezine kočije bojeći se da gospođica La Valliere ne bi stigla kralja prije nje.
Pred večer, povorka kočija što je njišući se napredovala cestom otkri vojsku s jedne male uzvisine. Gospođica La Valliere shvati da se kralj morao nalaziti tamo dolje. Snagom očaja potjera svoju kočiju preko polja, u divljem trku. Kraljica vidje to i strahovito se razbjesni. Htjela je izdati časnicima naređenje da je slijede i da je zaustave. Svi je stanu preklinjati da to ne čini i da se smiri. Tragikomični prizor prekine dolazak kralja koji se drugom cestom vraćao kraljici.
Bio je na konju, do očiju poprskan blatom i odlično raspoložen. Skoči s konja i ispriča se što ne može ući u kočiju zbog blata na sebi. Ali nakon što je nekoliko trenutaka kroz vratnice kočije razgovarao s kraljicom, lice mu se smrknu. Začas se pronijela vijest da gospođica La Valliere nije stigla po volji kraljevoj, niti je to bila njegova želja. Kakve li su vijesti natjerale bojažljivu ljubavnicu da napusti uobičajenu strpljivost? Kakva li strahovanja? Kakva izvjesnost?
Ostala je sama u Versaillesu, obasuta počastima i bogatstvima, i shvatila je da je napuštena. Zahvaćena vrtoglavicom, iskidanih živaca, naručila je kočiju i krenula u punom trku prema sjeveru, kršeći tako po prvi put kraljevo naređenje. Sve radije nego ostati u neznanju, radije nego u ledenom srcu kriti nadu ili zamišljati ljubljenog čovjeka u zagrljaju druge...
Gospođica La Valliere nije se pojavila kod ručka prilikom slijedeće etape. Bio je to užasan smještaj. Mjestance nije imalo ni četiri zidane kuće. Ostalo su bile kolibe od ilovače i slame.
Anđelika koja je lutala s gospođicama de Gilandon i svoje tri dvorkinje u potrazi za konačištem, susretne gospođicu de Montpensier, koja se nalazila u istom položaju.
Evo nas zaista u ratu, mala moja. Gospođa de Montausier spava u nekakvom sobičku na hrpi slame, a kraljičine družbenice na tavanu na hrpi žita, a ja ću se po svoj prilici morati zadovoljiti hrpom ugljena.
Anđelika na kraju pronađe nekakav hambar pun sijena. Pope se ljestvama na gornju pregradu gdje će mirnije spavati, dok su se njezine dvorkinje imale smjestiti dolje. Krupna lampa obješena o grede bacala je crveno svjetlo kroz polumrak. Još jednom pred Anđelikom iskrsnu, poput mračnog priviđenja, crno lišće s bijelim očima malog crnca Naamana.
Što radiš ovdje, vražiću iz pakla?
Čekam gospožu de Montespan. Imam ovdje njezinu torbu. Gospoža Montespan također spavati ovdje.
Lijepa markiza se pojavi na vrhu ljestava.
Drago mi je, Anđeliko, što ćete sa mnom dijeliti moju »zelenu sobu«, kako to kažu momci u vojsci. Možemo odigrati partiju piketa, ako nas san iznevjeri.
Spusti se na sijeno, protegne i zijevne s mačjim uživanjem.
Kako je ugodno! Divan je ovo krevet! Sjeća me na djetinjstvo, na Poitou.
I mene - reče Anđelika.
Sasvim uz naš golubinjak nalazio se hambar za sijeno. Tamo sam se sastajala sa svojim malim zaljubljenikom. Bio je to pastir od deset godina. Slušali smo gukanje golubova držeći se za ruke.
Raskopča suviše kruti steznik. Anđelika se povede za njezinim primjerom. Obje skinu sa sebe dvije gornje suknje, i sklupčane, bosih nogu u sijenu, stanu ponovo proživljavati ugodna sjećanja iz djetinjstva.
Od pastira do kralja - prošapta Athenaida - što kažete na moju sudbinu, draga? Ona se pridignu, oslonivši se o jedan lakat. Toplo i gotovo tajanstveno svjetlo stare lampe oživljavalo je njezinu prekrasnu put, bjelinu ramena i grla. Ona se uzbuđeno zahihoće.
Biti ljubljena od kralja, kako to opija!
Čini se da ste odjednom vrlo sigurni u tu ljubav. Nedavno ste još sumnjali.
Ali sam sada dobila dokaze koji mi ne dopuštaju bilo kakvu sumnju... Jučer navečer, došao je... oh! Znala sam da će doći, da će se dogoditi za vrijeme ovog putovanja. Način na koji je ostavio La Vallierovu u Versaillesu bio je već jedan dokaz njegove volje, zar ne? Dao joj je neke poklončiće. Pa zbogom.
Neke poklončiće? Jedna vojvodina! Jedna barunija!
Oh! U njezinim očima izgledat će možda kao nešto izvanredno. I, bez sumnje, ona misli da je u najvećoj milosti. Stoga je i mislila da je ovlaštena pridružiti se dvoru. Ah! Ah! Baš je naišla u zao čas... Ali ja se neću zadovoljiti sitnicama. Ja sam jedna Mortemart!
Athenaido, plaši me sigurnost kojom govorite. Zaista ste postali njegova ljubavnica...?
Da li sam njegova ljubavnica...? Oh! Anđeliko, kako je zabavno osjećati se svemoćnom nad čovjekom takva kova! Vidjeti kako blijedi i dršće... Kako preklinje, on, savršen gospodar svojih živaca, tako svečan i veličanstven, a ponekad i tako opasan. Istina je ono što se o njemu pričalo. U ljubavi, on je divljak. Napušta obzire i profinjenost. Vrlo je lakom, ali mislim da ga nisam razočarala.
Govorila je smijući se ludo, prevrćući amo-tamo u sijenu svojom plavom glavom i protežući se pokretima neobuzdane bestidnosti koji su oživljavali nedavni prizor do te granice da njezino vladanje posta Anđeliki nepodnošljivo.
No! Ovo je izvrsno - reče suho. - Znatiželjnici će konačno saznati tko je nova kraljeva ljubavnica, a mene više neće proganjati svojim smiješnim sumnjama.
Gospoda de Montespan se naglo uspravi.
Oh! Ne, moja draga! To ne. Prije svega, ni riječi o tome! Računamo na vašu diskreciju. Nije još kucnuo čas da otvoreno zauzmem mjesto. Iskrsle bi mnoge komplikacije. Budite, dakle, ljubazni i igrajte i dalje ulogu koju smo vam namijenili.
Kakvu ulogu? I tko je taj mi?
No, dobro...! Kralj i ja!
Hoćete reći da ste se dogovorili, kralj i vi, da se pročuje kako je on u mene zaljubljen, čime bi se odvratile sumnje od vaše ličnosti?
Athenaida je proučavala mladu ženu kroz svoje duge trepavice. Njene oči boje zefira bljesnuše pokvarenjačkim sjajem.
Pa jasno. To nam je odgovaralo, razumijete? Položaj je bio osjetljiv. Ja sam bila s jedne strane kraljičina družbenica, a s druge prisna prijateljica gospođice La Valliere. Kraljeva pažnja prema meni ubrzo bi na mene usmjerila ogovaranja. Trebalo je, dakle, zapaliti drugu vatru, radi zavaravanja. Ne znam zašto su počeli govoriti o vama. Kralj je potkrijepio glasine obasipajući vas svojom milošću. Kraljica se odnosi hladno prema vama. Jadna Luisa zacmizdri čim vas ugleda. I nitko više ne misli na mene. Igra je uspjela. Znam da ste dovoljno pametni i da ste sve shvatili već od samog početka. Kralj vam je vrlo zahvalan... Ništa ne govorite? Niste, valjda, ljutiti?
Anđelika ne odgovori. Otkinu slamku i poče je nervozno grickati. Potajno se osjećala pogođenom i izgledala je sama sebi glupo iznad svake mjere. Kakva joj korist što se uspješno nosi s najlukavijim trgovcima kraljevine! Na polju društvenih spletki ostat će uvijek ista, nepopravno naivna poput neiskusne seljanke.
A zašto biste i bili ljutiti? - produži slatkim glasom gospođa de Montespan. - To vam može jedino laskati, a već vam je donijelo i koristi i sjaja. Kao da ste razočarani? Ne, i ne pomišljam da ste mogli ozbiljno shvatiti ovu malu komediju... U prvom redu, čini se da ste zaljubljeni. U svog muža! Smiješno je to...! Nije baš naročito pažljiv, ali je vrlo lijep! I kažu da ga pomalo ukroćujete.
Hoćete li da odigramo partiju karata? - upita Anđelika ravnodušnim glasom.
Vrlo rado. Imam u torbi kompletnu igru. Naaman!
Mali crnac donese putnu torbu. Dvije žene su neko vrijeme površno igrale. Anđelika, odsutnih misli, izgubi, te posta još nezadovoljnija. Gospođa de Montespan na kraju zaspa sa smiješkom na usnama. Anđelika nije uspjela slijediti njezin primjer. Grickala je nokat, dokraja razdražena. Tokom noćnih sati u glavi joj se rojilo sve više osvetničkih misli. Sutradan, ime gospođe de Montespan bit će na svačijim ustima. Lijepa je markiza bila vrlo nesmotrena. Anđeliku nisu prevarile neiskrene riječi. Athenaida joj je s profinjenim uživanjem otkrila svoju pobjedu i ulogu koju joj je bez njezina znanja dodijelila. Budući da je sada sa sigurnošću mogla računati na kraljevu podršku i svjesna svoje moći, pružila je sebi zadovoljstvo da se poigra srcem žene na koju je već dugo bila ljubomorna, ali prema kojoj se iz interesa odnosila prijateljski. Nije joj više potrebna ni ona ni njezini škudi. Sada je može poniziti i naplatiti se za sve one uspjehe što ih je svojom ljepotom i bogatstvom brala gospođa du Plessis.
Glupačo! - reče sama sebi Anđelika, još ljuća sama na sebe. Zavi se u ogrtač i kliznu do ljestava.
Gospođa de Montespan je i dalje drijemala ispružena u sijenu, poput usnule boginje na oblaku.
Vani je zora mirisala na kišu. S istoka gdje se nebo crvenilo između dva oblaka, uzdizao se zvuk gajdi i bubnjeva. Regimente su se spremale za polazak.
Gazeći po ljepljivom blatu, Anđelika stiže do kraljičine kuće, znajući da će tamo zateći gospođicu de Montpensier. Kod samog ulaza, na jednoj klupi, promrzla i očajna, sjedila je gospođica La Valliere u društvu dviju-triju dvorkinja i mlade šurjakinje, žalosne i pospane. Ovaj tužni prizor tako je pogodi da se i nehotice zaustavi.
Što radite ovdje, gospođo? Umrijet ćete od zime.
Luisa La Valliere podiže svoje plave oči, što su izgledale ogromne na voštanom licu. Trže se kao da se budi iz sna.
Gdje je kralj? - reče. - Moram ga vidjeti. Neću otići odavde dok ga ne vidim. Gdje je on? Recite mi.
Nije mi poznato, gospođo.
Vi to znate, uvjerena sam! Vi to znate...
Obuzeta samilošću, Anđelika uze mršave ledene ruke što su se pružale prema njoj.
Kunem vam se da ne znam. Nisam vidjela kralja otkako... više i ne znam otkada ga ne vidim i uvjeravam vas da on uopće ne mari za mene. Prava je ludost ostati ovdje u ovoj hladnoj noći.
To i ja stalno ponavljam Luisi - požali se šurjakinja. - Ne može više izdržati, a niti ja. Ali tvrdoglava je.
Zar nemate svoju sobu, u selu?
Imamo, ali htjela je čekati kralja.
Dosta s tim glupostima!
Anđelika odlučno primi mladu ženu pod ruku i prisili je da ustane.
Treba da se prije ugrijete i odmorite. Kralj ne bi bio nimalo zadovoljan da vidi ovo vaše sablasno lice.
U kući gdje je rezervirana soba za miljenicu, Anđelika osobno natjera sluge da raspale vatru pa grijalicom zagrije vlažne plahte, pripremi čaj i grubom strogošću stavi u krevet gospođicu La Valliere, koja se više nije opirala. Ovako ispružena ispod pokrivača što su ih po Andelikinom naređenju bili dodali, izgledala je krajnje krhka. Nadimak »istrošena«, koji joj je svojevremeno prišio neki otrovni pisac pamfleta, nije se činio nimalo pretjeran. Vidjele su joj se kosti pod kožom. Bila je u sedmom mjesecu trudnoće, petoj u posljednjih šest godina. Tek joj je bilo dvadeset i tri, a iza sebe je imala već blistavi ljubavni roman dok je pred njom stajao dug život i vrele suze što će ih još proliti. Te jeseni je gospođica La Valliere, u svom jahaćem kostimu, zablistala posljednji put. Odonda se toliko izmijenila da je bilo teško prepoznati je.
»Evo u što se može pretvoriti žena zbog ljubavi spram muškarca«, pomisli u sebi Anđelika, i osjeti kako je hvata bijest.
Prisjetivši se onoga što joj je povjerio Barkarola o suparnicama koje su jadnicu htjele otrovati, ona se strese...
Sjede uz uzglavlje kreveta i uze u svoje čvrste i snažne ruke njezinu krhku ruku na čijim se prstima vrtjelo preširoko prstenje.
Dobri ste - prošapta Luisa La Valliere. - Pa ipak, rekli su mi...
Zašto slušate ono što se govori? Samo se nepotrebno mučite. Ja tim zlim jezicima ništa ne mogu. Ista sam kao i vi...
Samo što nije izgovorila: »Glupa kao vi. Bila sam samo nehotični zaklon.« Ali čemu bi to služilo? Čemu Luisinu ljubomoru usmjeravati u drugom pravcu? Ionako će brzo otkriti prevaru i bit će joj najbolnija, jer joj dolazi od najbolje prijateljice.
Sada spavajte - šapnu joj Anđelika. - Kralj vas ljubi.
U svojoj samilosti, govorila je ono što je jedino moglo umiriti bol tog izmučenog srca.
Luisa se žalosno nasmiješi.
Slabo mi to dokazujete...
Kako to možete reći? Zar vam nije pokazao svoju privrženost počastima i poklonima koji jasno govore koliko ste mu dragi? Vi ste vojvotkinja de Vaujoux i vaša kći neće biti osuđena da ostane u mraku.
Miljenica zatrese glavom. Suze su joj lagano tekle iz zatvorenih očiju, niz sljepoočice. Ona, koja je uvijek hrabro skrivala svoje trudnoće po cijenu neiskazivih boli, ona kojoj su oduzimali sinove već u prvom času njihova rođenja i kojoj nije bilo dopušteno da slobodno oplakuje smrt trojice sinova, već se morala pojavljivati nasmijana na plesovima da bi zavarala druge, ona koja se na sve načine trudila da prikrije svoj sramni položaj, odjednom je proglašena majkom kraljeve kćerke javnim aktom u povodu kojeg njezino mišljenje nije uopće zatraženo. A zar se nije govorilo da će kralj pozvati iz progonstva markiza de Vardesa koji bi se po kraljevu naređenju imao oženiti njome...?
Riječi utjehe i ohrabrenja, savjeti, sve je to bilo uzaludno. Dolazili su prekasno. Anđelika prestane govoriti i zadrža njezinu ruku dok Luisa konačno nije zaspala.
Dok se vraćala prema kraljičinoj kući ugleda rasvijetljeni prozor. Pomisli na kraljicu koja je također čekala kralja, iznalazeći tisuću mučnih pretpostavki i zamišljajući ga u zagrljaju gospođice La Valliere, dok ga je i ova uzalud čekala dio noći na katu ispod nje.
Čemu viknuti ime prave suparnice? Dodati novu kap otrova u već punu čašu. Gospoda de Montespan je s pravom mogla tako spokojno spavati u svom gnijezdu od sijena. Znala je - oduvijek je znala - da gospođa du Plessis neće progovoriti.

Charleroi, Armentieres, Saint-Vinoux, Douai, Oudenarde, tvrđava Scarpe, Courtrai, padali su kao kule od karata.
Kralj i kraljica Francuske primani su ispod baldahina, dočekivani govorima gradskih sudaca, i sagovima pokritim ulicama odlazili slušati »Te Deum« u sjevernjačke crkve što liče na čipke od kamena i kojima vrh kao da se zario u olovno nebo.
Između dva »Te Deuma« rat je u kratkom grču potresao horizont grmljavinom topova i musketa. Garnizoni bi ponekad izveli ispad, i nastao bi krvavi sukob. Ali Španjolci su brojčano bili slabi, a Španjolska je bila daleko. Lišeni mogućnosti da dobiju pojačanja, i pod pritiskom stanovništva koje nipošto nije htjelo gladovati zbog slave Španjolske, predavali su se. Pred Douaijem ubijen je konj pod kraljevim gardistom koji se nalazio uz sam bok kralja. Luj XIV se mnogo izlagao. Opijao ga je miris baruta. Rado bi se bio stavio na čelo neke od konjičkih četa što su polazile u napad.
Nakon što je postavio opsadu u Lilleu, spuštao se svakog dana u rov kao običan grenadir, na veliku zabrinutost dvorjana. Jednog dana, gospodin de Turenne, videći kralja pokrivena zemljom od topovske kugle koja je pala tik pored njega, zaprijeti mu da će napustiti opsadu ukoliko se i dalje bude izlagao takvim nesmotrenostima. Ali kralj, koji je, ugledavši vojsku, dopro do pod samu ogradu od kolja, nije se mogao odlučiti na povlačenje. Maršal du Plessis-Belliere mu reče:
Uzmite moj šešir, a dajte meni svoj. Budu li Španjolci gađali u perjanicu lijepo će se prevariti.
Sutradan se kralj manje izlagao. Filip je imenovan vitezom Svetog Luja. Ljeto se približavalo.
Već je nastala jaka vrućina. Dim iz mužara dizao se u malim oblacima u stalno i podjednako svijetloplavo nebo.
Gospođica La Valliere ostala je u Compiegneu. Kraljica se pridruži vojsci vodeći sobom u kočiji gospođicu de Montpensier, princezu de Bade, gospođe de Montausier i de Montespan, dok su se u slijedećoj kočiji nalazile gospođe d'Armagnac, de Bouillon, de Crequi, de Bethune i du Plessis-Belliere, a sve zajedno bile su užasno umorne i žedne.
Kada stigoše, iznenade se ugledavši kolica na kojima su svježinom blistali komadi leda; kolica su vukla tri-četiri gorostasa kao ugljen crnih brkova, mračna pogleda i iskrpane uniforme. Pratio ih je časnik na konju, a na njima se jasno vidjelo odakle su došli.
S bogato uškrobljenim ovratnikom i ohola držanja bio je to pravi hidalgo njegova najkatoličkijeg veličanstva.
Gospođama je objašnjeno da je gospodin de Brouay, španjolski guverner u Lilleu, bilo iz učtivosti bilo iz prkosa, slao svakog dana francuskom kralju nešto leda.
Zamolite ga - reče kralj donositelju - da mi pošalje malo više.
Sire - odvrati Kastiljanac - naš general ga štedi, jer se nada da će opsada dugo potrajati i boji se da ga ne ponestane za vaše veličanstvo.
Stari vojvoda de Charost, koji je stajao pored kralja, viknu izaslaniku:
Dobro, dobro, preporučite gospodinu de Brouayju da ne krene primjerom guvernera iz Douaija koji se predao kao običan lupež.
Jeste li ludi, gospodine - živo reče kralj, iznenađen ovakvim riječima. - Hrabrite mog neprijatelja na otpor?
Sire, riječ je o obiteljskom samoljublju - ispriča se vojvoda. - Brouay je moj bratić!
U očekivanju, dvorski život se nastavljao u logoru.
Ravnicu su pokrivali raznobojni i simetrički poredani šatori. Kraljev, najprostraniji, sastojao se od tri dvorane, jedne spavaće sobe i dvaju pozlaćenih kabineta, sve obloženo kineskom glatkom svilom i ukrašeno pozlaćenim namještajem.
Ustajalo se i odlazilo na spavanje kao u Versaillesu. Priređivali su se bogati ručkovi koji su bili još slađi pri pomisli na Španjolce, koji su, iza mračnih zidina Lillea, grickali samo repu. U francuskoj vojsci, kralj je primao gospođe za svojim stolom.
Jedne večeri, za vrijeme jela, pogled mu pade na Anđeliku koja je sjedila nedaleko od njega. Nedavne vladareve pobjede, te ona druga, intimnija, koju je postigao kod gospođe de Montespan, malo su zamaglile, zbog radosti sjajnih uspjeha, njegovu uobičajenu sposobnost zapažanja. Pričini mu se da vidi mladu ženu prvi put otkako je započela bitka i učtivo se raspita.
Napustili ste, dakle, prijestolnicu? Što su govorili u Parizu, kada ste otputovali? Anđelika ga dočeka hladnim pogledom:
Sire, molili su večernje molitve.
Pitam, što je bilo novo?
Grašak, sire.
Odgovori bi ispali zabavni da nisu izgovoreni ledenim tonom kao što su bile ledene i oči lijepe markize.
Kralj je ostao zapanjen i kako nije bio hitra duha, pocrvenje kao rak.
Gospođa de Montespan spasi i ovom prilikom situaciju. Smijući se na svoj očaravajući način, objasni da se pojavila nova društvena igra koja se sastoji u tome da se na postavljeno pitanje odvrati nečim besmislenim, a što ipak točno odgovara pitanju. U Parizu, u salonima »kaćiperki« obasipali su se pravom paljbom tih riječi u kojima je gospođa du Plessis bila izvanredno vješta. Svi su htjeli odmah pokušati. I ručak se završi u odličnom raspoloženju.
Sutradan Anđelika je upravo naprašila lice ispred ogledala, pred pozornim pogledom neke krave, kada joj najave posjet maršala du Plessis-Bellierea.
Anđelika nije puno trpjela zbog neudobnosti na tom putovanju, kao što su ostale dvorske dame trpjele. Budući da je imala gdje smjestiti svoj pribor za češljanje, pa makar i u staji, smatrala je da je sve u redu. Miris praška i parfema miješao se s mirisom gnoja, ali ni velika dama u lakoj haljini, ni dobroćudne bijele i crne krave što su joj pravile društvo, nipošto nisu negodovale što ih je slučaj ovako združio.
Jasmina joj je pružala prvu suknju od ružičastog prediva sa svijetlozelenim ukrasima, dok se Tereza pripremala svezati joj vrpce.
Ugledavši muža, Anđelika otpremi dvorkinje pa nastavi brižljivo svoj posao, sagnuta nad ogledalom u kojem se iza nje pojavilo Filipovo lice. Po njegovu izrazu, shvati da je bura na pomolu.
Ispričali su mi nešto loše o vama, gospođo. Smatrao sam da mi je dužnost prekoriti vas pa čak i kazniti.
Što loše?
Pokazali ste svoje neraspoloženje pred kraljem, koji vam je ukazao čast da vam se obrati nekim pitanjima.
To je sve? - reče Anđelika i potraži ukosnicu u maloj kutiji od zlata ukrašenoj isprepletenim šarama. - Ima mnogo gorega što o meni pričaju i što je odavna trebalo da vas dirne. Istina, vi se sjetite da imate ženu tek onda kada ona po vašem mišljenju treba da okusi bračni bič.
Jeste li ili niste odgovorili drsko kralju?
Imala sam svoje razloge.
Ali... govorili ste kralju...!
Bio on kralj ili ne, činjenica je da tog momka treba naučiti pameti. Nikakva kleveta ne bi izazvala ovako strašan učinak. Filip se doslovce gušio.
Vi ste poludjeli, časne mi riječi!
Ushoda se u svim pravcima, zatim se osloni o drvene jasle i stane promatrati Andeliku grickajući komadić slame.
Tako dakle. Pa jasno. Dao sam vam malo slobode u čast sina kojeg ste mi rodili i hranili, i stvorili ste zaključak da možete podići glavu. Vrijeme je da nastavimo s kroćenjem.
Anđelika slegnu ramenima. Uzdrža se ipak od suviše živog protivljenja i posveti svu svoju pažnju zamršenom postavljanju ukosnice na ugao desne sljepoočice.
Kakvu kaznu moram odabrati da bih vas naučio kako se treba vladati za kraljevim stolom? - nastavi Filip. - Izgnanstvo? Hm! Našli biste uvijek načina da se pojavite s druge strane, čim okrenem leđa. A što mislite o dobroj lekciji bičem koji već poznajete? Da. Sjećam se da ste se nakon dobivene pouke sasvim lijepo pripitomili. Ili... Pomišljam na neku vrstu poniženja koja su vam, čini mi se, još mrskija i baš sam raspoložen da vam to priuštim.
Ne zamarajte suviše svoju pamet, Filipe. Kao učitelj ste i previše revni. I sve to zbog nekoliko slučajno izgovorenih riječi...
-... Koje su bile upućene kralju!
I kralj je ponekad običan čovjek kao svaki drugi.
U tome se varate. Kralj je kralj. Dugujete mu poslušnost, poštovanje, odanost.
I što još? Zar mu dugujem i to da prisvoji pravo upravljanja mojom sudbinom, da krnji moj ugled, da se poigrava mojim povjerenjem?
Kralj je gospodar. On ima sva prava nad vama.
Anđelika se naglo okrene i zagleda se u Filipa mračnim pogledom.
Nego šta...! A ako kralju padne na um da me odabere za svoju ljubavnicu, što bi onda trebalo činiti?
Pristati. Niste još shvatili da se sve gospođe, jedne ljepše od drugih i ukras francuskog dvora, nalaze ovdje jedino radi prinčeva užitka...?
Dopustite mi da primijetim kako je vaše muževljevo gledište više nego velikodušno? Ako već nemate nikakvih osjećaja prema meni, trebalo bi da se barem posjednički duh u vama pobuni.
Sva moja dobra pripadaju kralju - reče Filip. - Nema toga što bih mu mogao odbiti, za svog života.
Mlada žena uzviknu srdito. Njen je muž imao poseban dar da je vrijeđa, i to duboko. Čemu se još mogla od njega nadati? Prigovaranja iza kojih bi se krila ljubomora? Mjera je prevršena. Nije mu nimalo stalo do nje, i to joj jasno daje do znanja. Njegove letimične pažnje pored kamina bile su upućene samo ženi koju je zapala čast da mu rodi nasljednika. Okrenu mu leđa, sva izvan sebe, prevrnu kutiju s ukosnicama, zgrabi drhtavom rukom jedan češalj, pa drugi.
Iza njezinih leđa, Filip ju je promatrao s ironijom. Anđelika iskali svoj bol bujicom gorkih riječi.
Pa jasno. Gotovo sam zaboravila. Žena je za vas samo predmet, komad namještaja. Ona je tu zato da vam izrodi djecu. Manje od obične krave. Manje od paža. Ona se kupuje, preproda, njezinom se čašću nabavljaju časti za sebe, a kada više ničemu ne služi, može se odbaciti. Evo što znači žena za tu vrstu
muškaraca kojoj vi pripadate. U najbolju ruku, može se uporediti s komadom torte ili porcijom paprikaša na koju se bace kada ogladne.
Dražesna usporedba - reče Filip - i ne poričem joj istinitost. S vašimv blistavim obrazima i laganom odjećom, izgledate mi vrlo slasno. Časna riječ, osjećam kako mi želja raste.
Približi joj se sitnim koracima i pokretom vlasnika koji posiže za svojim, stavi ruke na obla ramena mlade žene. Anđelika se oslobodi i čvrsto stisnu otvor na stezniku.
Ne računajte na to, dragi moj - reče hladno.
Bijesnom kretnjom, Filip ponovo rastvori steznik i pri tom istrgnu tri dijamantne kopče.
Pitam li vas možda da li vam se hoće, licemjerko mala? - progunđa. - Zar još uvijek niste shvatili da mi pripadate? Ha! Ha! To je ono što ne podnosite. Ponosna markiza htjela bi još biti obasipana pažnjama!
Pokretima punim žestine, skidao joj je steznik, strgnuo košulju i grabio je za dojke surovošću plaćenika usred pljačke.
Zaboravljate odakle ste došli, gospođo markizo? Imali ste, tamo na selu, prljav nos i noge pune blata. Sjećam se vaše poderane suknjice, kosa vam je padala na oči. Već ste onda bili puni oholosti.
Podizao joj je lice da ga zadrži pored svoga, stezao joj sljepoočice tako grubo da joj se činilo da će joj prsnuti kosti.
Izašla iz starog ruševnog zamka i usuđuje se drsko odgovarati kralju...! Staja, to je vaša pozornica, gospođice de Monteloup! Izgleda mi da se ovdje izvrsno osjećate, danas. Sada ću probuditi vaše seoske uspomene.
Ostavite me! - povika Anđelika pokušavajući da ga udari. Ali samo šakne o njegov oklop i jauknuvši strese prste. Filip prasne u smijeh i ogrli je dok se otimala.
Hajde, ludice, šmrkljivice, pustite da vam dignem suknju bez mnogo priča. Dignu je snažnim rukama i ponese na hrpu sijena u mračni ugao ambara.
Anđelika je vikala:
Pustite me! Pustite me!
Šutite! Dignut ćete na noge čitav garnizon.
To bolje. Vidjet će kako postupate sa mnom.
Lijepe li sramote! Gospođu du Plessis-Belliere siluje muž.
Mrzim vas!
Gotovo se gušila u sijenu u koje su, boreći se, sve više propadali. Pode joj ipak za rukom da do krvi ugrize ruku koja ju je na mjestu prikovala.
Opaka životinjo!
Udari je više puta po ustima. Onda joj savije ruke iza leđa te se više nije mogla ni maknuti.
Blagi Bože! - dahtao je, smješkajući se - još nikada nisam imao posla s ovako bijesnim stvorom. Tu bi trebala čitava regimenta.
Gušeći se, Anđelika je gubila snagu. Bit će i ovaj put, kao uvijek. Mora mu se prepustiti na ovaj ponižavajući način, mora podnijeti taj životinjski čin što joj ga je ropski nametao i protiv kojeg se njezin ponos bunio. A i njezina ljubav. Ta stidljiva ljubav koju je osjećala prema njemu, koja nikako da zgasne, koju nije htjela da prizna.
Filipe!
Približavao se svom cilju; nije prvi put vodio ovakvu borbu u mraku nekog sjenika. Znao je kako se žrtva drži mirnom i što se s njom radi dok pod njim drhti dašćući, rastvorena.
U dubokoj sjeni plesale su sitne zlatne točkice, čestice prašine što ih je obasjavao tanki sunčev trak probivši se između dvije razmaknute daske.
Filipe!
On ču njezin zov. Glas joj je zvučao čudno. Da li zbog umora ili zbog nehotične opijenosti izazvane mirisom sijena, no odjednom se Anđelika preda. Bilo joj je
dosta vlastite srdžbe. Primala je ljubav i vlast ovog namjerno okrutna čovjeka. A taj čovjek je Filip kojega voli još od davnih vremena Monteloupa. Pa što ako je i udara do krvi? Ta to je on udara!
U zanosu koji je oslobađao, ona se svojim ženskim tijelom predavala njegovim muškim željama. Pristala je da mu bude žrtvom, da bude stvar koja mu pripada. Njegovo je pravo da se njome koristi kako mu se najbolje svidi.
Usprkos divljoj napetosti kojom je tog trenutka bio obuzet, Filip primijeti kako se ona odjednom meko predaje. Da je nije ranio? Uspije načas svladati svoje slijepo ludilo, pokuša pogoditi što se to zbiva u mraku i odgonetnuti novo svojstvo tišine. Sagnuvši se, osjeti na obrazu blago milovanje njezina daha, i to ga uzbudi do te mjere da se trgnuo i pao k njoj, slab poput djeteta.
Opsuje nekoliko puta; tek toliko da se pravi važan.
Nije znao, dok se odvajao od nje, da ju je doveo do ruba sladostrašća.
Vrebao je na nju krajičkom oka u polumraku; slutio je da poravnava ruho. Svakim svojim pokretom zapljuskivala ga je toplim mirisom svog oznojenog ženskog tijela. Njeno pomirljivo držanje pričini mu se sumnjivim.
Moja su vam laskanja veoma mrska, kako mi izgleda. Ali znajte da vas njima kažnjavam.
Ona pričeka trenutak, pa odgovori nježnim, malo prigušenim glasom:
Mogla bi biti i nagrada.
Filip skoči na noge kao da se našao pred iznenadnom opasnošću. Još uvijek je osjećao neku neprirodnu slabost. Želja ga je vukla da se ponovo pruži u toplo sijeno, pored Anđelike, i s njom otpočne prisan i prostodušan razgovor. Rasrdi ga to neznano iskušenje. Ali riječi su mu zamrle na usnama.
Maršal du Plessis iziđe iz sjenika prazne glave i s poraznim osjećajem da mu ovaj put nije pripala posljednja riječ.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:07 pm





23.
SUVIŠE STE LIJEPI, OPASNO LIJEPI...
KRALJEV POLJUBAC
Vruće srpanjsko poslijepodne pritislo je Versailles. U potrazi za svježinom, Anđelika prošeta duž »Kolijevke vode«, u društvu gospođe de Ludre i gospođe de Choisy. Aleja je svojim drvećem pružala dragocjenu sjenu, a još ju je ugodnijom činila čudesna igra bezbojnih vodoskoka što su šikljali uvis s obiju strana, iza travnate staze, i od tekućih lukova tvorili svod pod kojim se moglo šetati i ne smočiti se.
Gospođe sretnu gospodina de Vivonnea, koji ih pozdravi i zaustavi Anđeliku.
Želio sam s vama razgovarati, gospođo. Obraćam se vama ne kao najdražesnijoj nimfi ovih šuma, već kao mudroj majci kakvoj se i davna prošlost duboko klanjala. Ukratko, želim zatražiti vaš pristanak da u svoju službu uzmem vašeg sina Cantora.
Cantora! Ali kako vas može zanimati tako mlad dječak?
Zašto čovjek želi imati uza se pticu što divno poje? To me je dijete očaralo. Prekrasno pjeva, svira izvrsno na raznim muzičkim instrumentima. Htio bih ga povesti sa sobom na putovanje da bih mogao pisati stihove i uživati u njegovu anđeoskom glasu.
Putovanje?
Zar ne znate da sam imenovam za admirala flote i da me kralj šalje da uništim Turke koji u Sredozemnom moru opsjedaju Kandiju?
Tako daleko? - uzviknu Anđelika. - Neću pustiti sina na to putovanje. Prije svega, premlad je. Hrabri vitez od osam godina...?
Izgleda kao da mu je jedanaest i lijepo bi se snašao među mojim paževima što su sve dječaci iz dobrih obitelji. Moj je majordom čovjek u zrelijim godinama, i
sam je otac mnogobrojne obitelji, preporučio bih mu posebno vašeg dražesnog sinčića. Uostalom, gospođo, zar nisu vaši interesi vezani za otok Kretu? Dužnost vam nalaže da jednog svog sina pošaljete u obranu svog posjeda.
Anđelika nije namjeravala shvatiti prijedlog ozbiljno, no ipak reče da će razmisliti.
Bio bi s vaše strane vješt potez udovoljiti gospodinu de Vivonneu - primijeti gospođa de Choisy nakon što ih je vitez napustio. - On zauzima izvrstan položaj. Svojom novom dužnošću vrhovnog zapovjednika flote postao je jedan od najviših francuskih dostojanstvenika.
A treba imati na umu da mu je njegovo veličanstvo svakim danom sve sklonije, ako ni zbog čega drugog, a ono da bi pridobio naklonost sestre spomenutog admirala.
Po vašim bi se riječima reklo da je milost gospođe de Montespan svršen čin - primijeti gospođa de Choisy. - Pa ipak, ona se pokazuje tako bogobojaznom.
Ono što netko pokazuje i ono što u stvari jeste ne ide uvijek zajedno. Iskustvo vas je trebalo tome poučiti. Što se tiče gospođe de Montespan, možda bi ona bila rado sačuvala u tajnosti svoju pustolovinu, ali joj njezin ljubomorni muž nije htio priuštiti to zadovoljstvo. On pravi takve skandale kao da mu je suparnik neki pariški fićfirić.
Ah! Ne govorite mi o tom čovjeku. To je posebna vrsta luđaka, a k tome kune kao nitko drugi u čitavoj kraljevini.
Izgleda da se nedavno pojavio na večeri kod Gospodina bez vlasulje, a kad su se tome svi začudili, rekao je da ima na čelu dva roga koja mu ne dopuštaju da vlasuljom ukrasi glavu. Zar nije izvanredan? Ha! Ha! Ha!
Manje je zabavna uvreda što ju je nanio kralju, upravo jučer u Saint-Germainu. Vraćali smo se sa šetnje po velikoj terasi kada smo ugledali gdje nailazi kočija gospodina de Montespana pokrivena crnim prućem sa srebrnim kićankama. On sam, bio je u crnini. Kralj, vrlo ljubazan, zabrinuo se i upitao koga to oplakuje. Odgovorio mu je mračnim glasom: »Svoju ženu, sire.«
Gospođa de Ludre ponovo prasnu u veseli smijeh kojemu se pridruži i Anđelika.
Samo se vi smijte! - reče srdito gospođa de Choisy. - Istina je, međutim, da su ovakvi postupci dostojni kakvog torbara i da oni krnje ugled dvora. Kralj ih neće dugo podnositi. Gospodin de Montespan svršit će na kraju u Bastilji.
I tako će svatko doći na svoje mjesto.
Cinični ste, gospođo.
Ta kralj ne može otići tako daleko: bilo bi to javno priznanje.
Što se mene tiče - reče Anđelika - neophodno se veselim što je ova priča s gospođom de Montespan konačno ugledala svjetlo dana. Podnosila sam breme glupih govorkanja što su kružila o kralju i o mojoj skromnoj ličnosti, ali su se, eto, pokazala bez ikakva temelja.
Priznajem da sam dugo vjerovala da ćete vi naslijediti gospođicu La Valliere - reče gospoda de Choisy nekako sjetno - ali moram isto tako priznati da je pobijedila vaša krepost.
Reklo bi se da je gotovo zamjerala Andeliki što se nisu ostvarila njezina predviđanja.
A zapravo, vaš muž ne bi bio tako nezgodan kao što je to gospodin de Montespan - primijeti gospođa de Ludre, čije su upadice bile uvijek brižljivo začinjene otrovom. - Uostalom, njega se više i ne vidi, otkako ste vi na dvoru...
Otkako sam ja na dvoru, on ratuje na granici. Najprije u Flandriji, a zatim u Franche-Comte.
Ne ljutite se, najdraža, samo sam se šalila! Napokon, on vam je samo muž. Ćaskajući, tri su se gospođe penjale velikom alejom što je vodila prema dvorcu. Neprestano su morale paziti na radnike i sluge koji su, hodajući okolo s ljestvama, vješali lampione po drveću i duž grabova busenja. U šumarcima su odjekivali užurbani udarci čekića. Park se pripremao za svečanost.
Možda je već vrijeme da se presvučemo - reče gospoda de Choisy. - Izgleda da nam kralj priređuje divna iznenađenja, ali otkako smo stigle, nitko ovdje ne zna što bi započeo dok njegovo veličanstvo radi u svom kabinetu.
Svečanost počinje u sumrak. Mislim da će uskoro naša strpljivost biti nagrađena. Kralj je velikim svečanostima htio proslaviti svoju pobjedu na bojnom polju. Slavno osvajanje Flandrije i blistavi zimski pohod u Franche-Comte donijeli su plodove. Europa je u čudu usmjerila svoje poglede na tog mladog vladara. Suviše dugo su ga smatrali malim izdanim kraljem. Već se bilo pročulo o raskošnom sjaju njegova dvora. Saznalo se sada i za njegovu osvajačku smionost i đavolsku domišljatost u političkim pothvatima. Luj XIV želio je da se prirede svečanosti o kojima će se pročuti preko granica zemlje, htio je zvučnim udarcem gonga dati podršku svom ugledu.
Zadužio je vojvodu de Crequija, prvog komornog viteza, maršala de Bellefondsa, glavnog komornika, i Colberta, glavnog nadzornika za zgrade, da rukovode organizacijom priredbi, svečanosti izgradnje, rasvjete i vatrometa. Ovi su pak imali uobičajene pomagače, Molierea, Racinea, Vigaranija, Gisseyja, Le Vaua, čitavu četu vještih ljudi koji su željeli ugoditi gospodaru. Planovi su se brzo donosili i ostvarivali.
U trenutku kada se Anđelika pojavila u prizemnoj galeriji, u plavoj toaleti što je blistala od sjajnih dijamanata kojima je haljina bila obilno ukrašena, kralj je izlazio iz apartmana. Nije bio odjeven svečanije nego obično, ali bio je dobro raspoložen. Svima posta jasno da je nastalo vrijeme uživanja.
Kapije su dvorca otvorene narodu koji je preplavio dvorišta, velike dvorane i aleje, i raskolačenim, začuđenim očima, trčeći amo-tamo po parku, promatrao svečanu povorku.
Kralj je držao kraljičinu ruku. Debeljuškasta, djetinjasta, hrabro podnoseći na sitnim ramenima preteški teret haljine izvezene zlatom, kraljica nije mogla sakriti svoju beskrajnu radost. Obožavala je velike parade. K tome, danas joj je kralj ukazao čast i držao joj ruku. Njeno ljubomorom izranjeno srce načas je predahnulo. Samilosni dvorski jezici nisu se dospjeli saglasiti o imenu nove miljenice.
Gospođica La Valliere i gospođa de Montespan bile su prisutne, prva vrlo potištena, druga po običaju vrlo živahna i raspoložena, a tu je bila i gospođa du Plessis-Belliere, ljepša i osebujnija no ikada, pa gospođa de Ludre, i gospođa de Roure, ali sve su one bile u mnoštvu i nijedna nije imala pravo na posebne počasti.
Kralj i kraljica, praćeni na razmaku članovima dvora, spustili su se pješice niz aleje, desno od dvora u pravcu nedavno izgrađenog Zmajeva vodoskoka, čiju je ljepotu i vješte kombinacije kralj želio pokazati.
U sredini velikog bazena, iz Zmajeva strijelom pogođena boka šikljala je tobožnja krv na sve strane pljušteći naokolo poput kiše. Tu i tamo plivali su dupini kojima je iz otvorenih čeljusti štrcala voda. Jašući na labudovima kojima je kljun ispuštao tanke mlazove vode, dva su amora bježala pred strašnim zmajem, dok su ga druga dva sa stražnje strane napadala. Kipovi su bili prekriveni zelenim zlatom, a labudovi srebrom. U unakrsnom spletu vodenih mlazova prizor je poprimao nestvarnu blistavost podmorskih dubina.
Pošto su se svi nagledali i nadivili, kralj produži dalje, i čitava povorka krene alejama »Kolijevke vode«, pa kroz aleje što su okruživale bazen Latone i vodile velikoj livadi, k sjenovitim putovima Labirinta. Dok su pristizali tamo, nebo se prevuklo purpurnom bojom pod posljednjim zracima sunca. Drveće je poprimilo plavkastu boju, ali bilo je još dovoljno svjetla na kojem su blistale raznobojne figure što su ih sačinjavale grupe kipova. U ono doba, čitav je versajski park odisao žarkom toplinom prirodnih boja. Kipovi koji nisu bili pokriveni zlatom bili su
»prirodno« obojeni.
Na samom ulazu u Labirint, Ezop iz Frigije u crvenoj kapi, s nakaznim tijelom umotanim u plavi plašt dočekivao je prinčeve podrugljivim očima i zlobnim
ustima. Pored njega stajao je Amor, to božanstvo koje nas često mami u labirint svakojakih zala, ali lukavstvo i zrav razum nam s vremena na vrijeme pomognu da ta zla upoznamo i prebrodimo.
Kralj ljubazno objasni alegoriju kraljici koja je odobravala i nalazila da je grupa vrlo živopisna.
Sam Labirint, neizbježiv ukras ondašnjih kraljevskih parkova, posebice se isticao svojim sjajem. Bila je to četvrtasta površina pokrivena šumom vrlo gustom i lisnatom u kojoj se križalo i ispreplitalo bezbroj puteljaka toliko povezanih jedni s drugima da se čovjek vrlo lako gubio u njima.
Na svakom zavoju čuli su se tihi uzvici divljenja pred pojavom jedne od trideset i devet grupa od obojenog olova, usred malih basena načinjenih od školjaka i lijepog šljunka. Te su grupe prikazivale životinje iz Ezopovih basna i poneke ptice blistava perja izrađene točno po uzoru na one iz Menažerije. Benserade je u trideset i sedam kitica, ugraviranih zlatnim slovima u mjedene ploče, ispričao zgodu.
Dotle je to bila samo šetnja koju su dvorani činili svakog dana prateći kralja koji se nije mogao zasititi gledajući ljepotu i napredak svog parka. Ali iznenada, na raskršću odakle se odvajalo pet aleja, društvo se nađe u čarobnoj prostoriji u obliku peterokuta. Na pozadini velikih grabovih busenova, svaka je strana peterokuta bila ukrašena umjetnim lišćem i istaknuta vijencima, a središnji nosač podržavao je tri mramorne vaze okićene crvenim, ružičastim, plavim i bijelim cvijećem.
U sredini prostorije, dizao se visoki mlaz vode tvoreći poput snijega bijeli stup, a oko bazena, iz kojega je izbijao, nalazilo se pet mramornih stolova, svaki sučelice jednoj od pet aleja, a između stolova smještene su vaze od majolike sa stablima naranča s ušećerenim plodovima od kojih je svaki sadržavao po jedno sočno iznenađenje. Jedan od stolova predstavljao je brdo sa spiljama u kojima su se nalazili raznovrsni hladni naresci. Drugi je stol nosio minijaturnu palaču od marcipana i šećerlema. Na trećem su se kočile piramide suhih slastica. Četvrti je bio prepun kristalnih čaša i srebrnih posuda ispunjenih najraznovrsnijim likerima. Posljednji je nudio čitav izbor jela napravljenih od šećer-ječmenca, smeđeg, žutog ili crvenog, s ukusom čokolade, meda ili cimeta...
Svi su dugo hvalili užitak što ga je pružila ova svježa i udobna dvorana, a onda su požudni prsti razrušili palaču od marcipana, opljačkali šećer-ječmenac i prihvatili se čaša s likerima.
Posjedavši unaokolo na sjedala od trave, plemenite gospođe i plemenita gospoda prionuše veselom ručku.
Sa središnjeg mjesta gdje su se nalazili, vidjeli su pet aleja, a uz svaku se protezao red čempresa što su se smjenjivali s voćkama u ogromnim vazama, a grane bile krcate prekrasnim plodovima. Uskoro će, svatko, odlazeći, ubrati putem koju krušku, jabuku, breskvu, plod cedra ili trešnju.
Pri samom kraju jedne aleje kip boga Pana blistao je u posljednjem zlatnom traku sunca, dok su prema istoku dva satira i dvije bahantkinje plesali pokazujući svoje tamne obrise na pozadini svijetlozelenog neba.
Neki nas je dobar duh prenio na obale Astreje! - uskliknu gospođica de Scudery.
Uskoro ćemo na obalama dražesnog Lignona ugledati čobančiće i stada ukrašena vrpcama!
V odjednom, iz večernjeg mraka, iskrsnuše bezbrojna svjetla i poletješe kroz šumarke, uz busenove. Pojaviše se najavljeni pastiri i pastirice, pjevajući i plešući, dok s jedne velike stijene dojuri četrdeset satira i bahantkinja i mašući štapovima obavijenim lozom i bršljanom, te bubnjevima, opkoliše ugodno društvo da bi ga poveli do mjesta gdje je bilo smješteno kazalište.
Lake kočije i nosiljke čekale su kralja, kraljicu i prinčeve i odniješe ih kroz aleje lipa.
Kazalište gdje se imala prikazati komedija podignuto je na velikom raskršću kraljeve i drugih aleja.
Tu je došlo do male gužve, zbog toga što služba za održavanje reda nije funkcionirala kako treba. Narod »koji je htio vidjeti« pa počasni gosti i dvorjanici sačinjavali su zbijeno i vrišteće mnoštvo na koje su prisutni satiri i bahantkinje prenosili razuzdanu živahnost.
Vrata se otvoriše pred kraljevom kočijom pa se ponovo zatvoriše.
Nosiljka u kojoj se nalazila kraljica nije se uspjela probiti. Uzalud su se nosači derali:
Mjesta njezinu veličanstvu kraljici!
Nitko se nije micao. Otprilike pola sata, usred paklene gužve ljudi koji su se na ulazu borili, Marija Tereza, gušeći se od bijesa, morala se pomiriti s tim da čeka. Konačno sam kralj dođe po nju.
Već u prvim trenucima gužve, Anđelika se povukla u stranu. Njen joj je zdrav razum savjetovao da ne žrtvuje uzalud svoju krhku toaletu. Ona se udalji od bučnog mnoštva; pritom naiđe i na druge koji su se kao i ona pomirili s čekanjem. Komedija će dugo potrajati. Ali bila je ugodna večer i versajski park, s rasvjetama i bezbrojnim vodoskocima koji su izbijali iz svakog grma, pružali su čarobni prizor. Sviđalo joj se što je ostala sama. U zelenom udubljenju s lampionima koji su podsjećali na zvjezdano nebo, privuče je mali mramorni paviljon. Pope se uza tri stepenice i osloni o tanki stup. Oko nje se širio miris orlovih noktiju i ruža penjačica. Graja je ovamo jedva dopirala.
Okrene se i pričini joj se da sniva. Avet kao snijeg bijela nakloni joj se sa dna stubišta. Kad je avet podigla glavu Anđelika prepozna Filipa.
Nije ga vidjela od one njihove bitke u sjeniku, od onog zagrljaja koji je njegovom voljom bio brutalan, ali je u njemu ostavio, premda to nije htio priznati, sjećanje koje ga je uznemirivalo. Dok se dvor vraćao u prijestolnicu, maršal du Plessis- Belliere ostao je na sjeveru, a kasnije otišao s vojskom u Franche-Comte. Anđelika je saznavala kada kreće od drugih, jer Filip, naravno, nije ni pomišljao da joj piše.
Ona mu se javljala, povremeno, kratkim pisamcima u kojima je govorila o Charlesu Henriju i o dvoru, i uzalud očekivala nekakav odgovor.
Odjednom, bio je tu, podigao je prema njoj svoj ravnodušni pogled, ali mu je tračak smiješka smekšao usne.
Pozdravljam Barunicu žalosne haljine - reče joj.
Filipe...! - uzviknu Anđelika i objema rukama raširi svoju tešku suknju od brokata. - Filipe, na ovoj haljini ima deset tisuća livara u dijamantima!
Ona što ste je nosili nekad bila je siva sa sitnim svijetloplavim vrpcama na prslučcu i bijelim ovratnikom.
Sjećate se toga?
A što se ne bih sjećao?
Pope se uza stepenice i nasloni o mramorni stup. Ona mu pruži ruku. Nakon tek primjetnog oklijevanja on je poljubi.
Mislila sam da ste još s vojskom - reče Anđelika.
Kralj me u jednoj poruci zamolio da se vratim na dvor, kako bih se pojavio na velikoj svečanosti što je daje ove večeri. Treba da budem jedan od ukrasa ove svečanosti.
Posljednja rečenica nije bila izraz njegove umišljenosti, već izraz zadovoljstva zbog uloge koju je prihvaćao prgavom poslušnošću. Kralj je u svojoj pratnji htio imati najljepše dame i najpristaliju gospodu. Ovakvog dana nikako se ne bi odrekao prisutnosti jednog od najljepših vitezova svoga dvora. »Najljepši je bez sumnje«, pomisli Anđelika promatrajući ga, »okretan je i sjajan, u svom ruhu od bijelog atlasa ukrašena zlatom. Balčak njegova mača je od čistog zlata, a pozlaćene su i pete njegovih cipela do bijele kože«.
Mjesecima ga nije vidjela!
Da li vas kralj zadržava u vojsci? - upita iznenada.
Ne. Ja sam ga zamolio da me zadrži.
Zašto?
Volim ratovati - reče on.
Jeste li primili moja pisma?
Vaša pisma? Aha! Da... čini mi se. Anđelika oštrim udarcem sklopi lepezu.
Znate li bar čitati? - reče ljutito.
Što hoćete, kad sam s vojskom imam drugog posla, a ne da mislim na ljubav i njezine gluposti.
Ljubazni ste kao uvijek!
A vi agresivni kao uvijek... Sretan sam što vas nalazim u dobru raspoloženju. Priznat ću vam nešto sasvim iskreno. Malo mi je nedostajao vaš borbeni duh. Vojni pohod bio je prilično dosadan. Dvije ili tri opsade, po koja čarka... Sigurno ste izmislili nešto što će unijeti više živosti.
Kad ćete otputovati?
Kralj mi je poručio da me želi zadržati na dvoru. Imat ćemo vremena za svađe.
A i za što drugo - reče Anđelika gledajući ga ravno u oči. Večer je bila vrlo ugodna, a bili su odvojeni od ostalog svijeta, u zaštiti malog harema ljubavi, te se ona osjećala spremnom na svaku odvažnost. Vratio se, dakle, i potražio je u vrevi svečanosti. Nije mogao odoljeti želji da je ponovo vidi. Krijući se iza podrugljivosti, priznavao joj je da mu je nedostajala. Nisu li, možda, išli u susret nečem divnom?
Filip se pričinjao kao da ne shvaća, ali su njegove ruke, nešto čvršće obuhvatile Anđelikin zglavak odmaknuvši narukvice da bi joj milovale glatku put. Zatim, nemarnim pokretom prstiju, podiže teške ogrlice od dragog kamenja što su kružile po ramenima i grudima mlade žene.
Suviše dobro zaštićeno utvrđenje - reče on. - Oduvijek sam se divio umijeću lijepih žena da nude svoju napola razgolićenu ljepotu, a u isto vrijeme brane prilaze k njoj.
To je umijeće udešavanja, Filipe. Ženski oklop. A i draž naših svečanosti. Zar ne nalazite da sam lijepa?
I suviše ste lijepi - reče Filip, zagonetno. - Opasno lijepi.
Za vas?
Za mene i za ostale. Ali nije važno, vama se to sviđa. Puni ste nestrpljive radosti pri pomisli da se igrate vatrom. Lakše bi bilo pretvoriti životinju za vuču u čistokrvnog konja, nego namiguši izmijeniti ćud.
Filipe! - uzviknu Anđelika. - Oh! Kakva šteta! Bili ste već tako uglađeni maloprije.
Filip se smijao.
Ninon de Lenclos uvijek mi je preporučala da ne otvaram usta. »Šutjeti, ne smiješiti se, biti lijep, prolaziti i nestajati, to vam najviše odgovara«, govorila mi je. Da se toga ne držim, tko zna što bi me još zadesilo.
I Ninon ponekad pogriješi. Volim slušati vaš glas.
Ženama su dovoljni papagaji.
Uze joj ruku i spustiše se niz mramorne stepenice.
Čuje se jače zvuk violina. Možda su već otvorili vrata kazališta. Vrijeme je da se pridružimo kralju i njegovoj pratnji.
Vraćali su se alejom ukrašenom malim voćkama u srebrnim vazama. Filip pruži ruku i ubere ružičasto-crvenu jabuku.
Hoćete li? - reče.
Ona gotovo stidljivo uze jabuku i nasmiješi mu se susrevši njegov pogled. Mnoštvo ih razdvoji. Gledatelji su raspravljali o vrijednosti komedije i o Moliereovu značaju. Smijeh što ga je izazvao, svima je razvedrio duh.
Pala je noć i gusta koprena neba i šume tvorila je idealnu sliku zajedno s blistavom građevinom pred kojom su se svi skupili.
Još jedna palača snova, krhka vizija noći što je iskrsavala na zavoju aleje, čuvana pozlaćenim paunima što su svirali na priprostim instrumentima stojeći na
podnožjima od zelenila, u prozirnim vazama iz kojih su izvirali mali vodopadi žive vode, dok su ih svjetla obavijala kao nekom kristalnom ljuskom.
Kralj se na trenutak zaustavi i pohvali sjajan efekat prizora, te uđe u tu palaču kratka vijeka. Strop je bio načinjen od ušća povezanog tankim drvenim potpornjima načičkanim zlatnim zvijezdama. Na kornici su se nizale porculanske vaze pune cvijeća koje su naizmjenično smjenjivale svijetleće kristalne kugle što su obasjavale svod duginom svjetlošću.
Čitava se ta dvorana nalik na prizor iz tisuću i jedne noći kupala u svjetlu nebrojenih lustera obješenih o srebrne niti ili cvijetne vijence između svakih vrata dvorane, a dvije velike baklje uokvirivale su vodeni slap, što se valovito spuštao u niz školjaka, a zatim gubio u velikim bazenima.
U dnu dvorane nasuprot ulaznim vratima, na povišenom mjestu do kojeg je vodilo nekoliko stepenica, bio je smješten bife. Tu se nalazila prava zbirka predmeta od zlata: posuda, vaza, kutija s mirisima, srebrnih vrčeva namijenjenih kraljevoj trpezi.
U sredini dvorane Pegaz, rastvorenih krila, udarao je kopitom vrh visoke stijene iz koje je štrcala Hipokrenova česma. Iznad simboličnog konja, između zaslađene zeleni, malih voćaka s ušećerenim plodovima, poslastica i bombona u obliku povrća, jezera kompota, Apolon i muze vijećali su skupljeni u grupi i činilo se kao da sjede za kraljevskim stolom ukrašenim cvijećem i prepunim srebrnim posudama, koji se kružno prostirao oko Pegazove stijene.
Bilo je vrijeme velikom ručku. Kralj zauze svoje mjesto, a oko njega se razvi blistavi vijenac gospođa čije je društvo sam odabrao. Svaka se od njih trudila da nadmaši ostale sjajem svoje toalete.
Anđelika primijeti, s olakšanjem i s nešto gorčine, da nije dodijeljena kraljevu stolu. Nije mogla ni očekivati da će je zapasti tolika čast. Poslije pohoda na Flandriju, kraljevo je držanje prema njoj bilo prilično zagonetno. Ničim joj nije pokazao nezadovoljstvo i uvijek se jednako ljubazno ophodio s njom. Pa ipak, između njih se ispriječio nekakav zid, i ona je u tolikoj mjeri to osjećala da se ponekad pitala nije li tek tolerirana na dvoru.
Ironičnim pogledom obuhvati odabranice što su se našle uz kralja i ustanovi da je to, uz po koji izuzetak, bio skup savršenih kurvi s prošlosti sastavljenom od niza raskalašnih priča.
Svakome je bilo poznato da je gospođa de Bounelle-Bullion, žena jednog državnog sekretara, nakon što se povukla iz galantnog života, držala u svojoj kući kockarnicu, da je »Dvorska karta« označila Otok uživanja kao uobičajeno prebivalište gospođe de Brissac. Maršalica de La Ferte i grofica de Fiesque takmičile su se svojim sladunjavim prenemaganjima. Svi drugi su se pretvarali kao da su tobože zaboravili da ih je strašni Bussy-Rabutin u svojoj Ljubavnoj povijesti Francuza obasuo sarkazmima. Nešto podalje, vojvotkinja de Mecklembourg, bivša pobornica fronde, čije su ljubavi i intrige izazvale podosta buke, pokazivala je svoje mlitave obraze.
U izuzetke mogla se ubrojiti ozbiljna gospođa de Lafayette, i, donekle tužna vojvotkinja de La Valliere, koja je na posljednjem mjestu za stolom snuždeno prebirala jela što su ih nudile kraljeve sluge. Nitko se više nije obazirao na odbačenu miljenicu. Luj XIV kao da nije ni primjećivao njezinu prisutnost.
Kojim su ženskim likom bile zaokupljene njegove misli dok je s uobičajenim tekom gutao obilne količine mesa kojima ga je gospodin Le Duc, prvi majordom, služio uz pomoć svojih spretnih slugu.
Ni gospode de Montespan nije bilo za kraljevim stolom.
Došli su javiti Anđeliki da je njezino mjesto za stolom gospode de Montausier. Ostali su stolovi postavljeni pod nekoliko šatora, a njima su predsjedale kraljica i počasne dame. Stol gospođe de Montausier bio je priređen za četrdeset uzvanica. Anđelika sjede između gospođice de Scudery, koju je donekle poznavala jer je svojedobno posjećivala njezin salon du Marais, i jedne druge, koju je dobro zagledala prije nego što se uspjela uvjeriti da je to upravo ona.
Francoiso! Vi ovdje!
Gospođa Scarron se nasmiješi sva blistava od sreće.
Da, draga moja Anđeliko! Moram priznati, ni sama ne mogu vjerovati da me zadesila ova sreća, ako pomislim na bijedne prilike u kojima sam živjela do prije nekoliko mjeseci. Znate li da ću otputovati u Portugal?
Ne, ali čula sam da se gospodin de Cormeil htio s vama oženiti.
Ah! Ne govorite mi o tome. Pošto sam tu ponudu odbila, izgubila sam sve svoje zaštitnike i prijatelje!
Zar gospodin de Cormeil nije vrlo bogat? Bio bi vam osigurao udoban život i oslobodio vas vječitih briga.
Ali on je star i k tome strašno razvratan. Upravo to sam rekla onima koji su me nagovarali da prihvatim. Bili su vrlo iznenađeni i nezadovoljni, smatrajući da u svom položaju ne smijem biti izbirljiva, a da to u prošlosti nisam ni bila, kada sam odabrala gospodina Scarrona. Njihovim prijekorima nije bilo kraja. Rekla sam Maršalici što sam smatrala najuvjerljivijim i najrazboritijim, ali me ona i dalje osuđivala, optužujući me za moje nesreće. Jedino se Ninon našla na mojoj strani. Njeno je odobravanje donekle utješilo moj bol zbog okrutnosti mojih prijatelja... Što kažete na to da su imali hrabrosti usporediti tog čovjeka s gospodinom Scarronom? Oh, Bože, kakve li razlike! Iako je bio bez imetka, dovodio je u moj dom najbiranije društvo; dok bi to društvo gospodin de Cormeil mrzio i izbjegavao. Gospodin Scarron je uvijek bio dobre volje i svatko ga je takva poznavao, a bio je obdaren duševnom dobrotom za koju gotovo nitko nije ni znao. Ovaj drugi, pak, nije ni sjajan ni duhovit: kad progovori, ispadne smiješan. Moj je muž u osnovi bio izvanredan. Ispravila sam neke njegove nedostatke. On nije bio ni lud, ni poročan, već čovjek oprobane čestitosti...
Govorila je vatreno, u po glasa, sa strašću kojoj bi se prepuštala, ponekad, kad se povjeravala. I Anđelika ponovo osjeti čar njezine ličnosti i još jednom uvidi kako je zaista lijepa i privlačna.
Njena suviše jednostavna frizura bila je donekle neprikladna za ovu priliku, ali haljina od tamnog baršuna u toplim crvenim prelivima i ukusno odabrana dvostruka ogrlica od žada i sitnih rubina vrlo lijepo su pristajali uz njezinu put i crnu kosu.
Ona ispriča kako je konačno, pritisnuta bijedom, pristala da u svojstvu treće počasne dame, gotovo kao sobarica, prati princezu de Nemours na vjenčanje s portugalskim kraljem. Otišla se oprostiti od svojih prijatelja i tako se našla kod gospođe de Montespan koja se vrlo iznenadila kad joj je ispričala svoje nedaće.
Ali nije me ponizila, vjerujte, Athenaida me pažljivo saslušala, premda je i dalje bila zaokupljena svojom toaletom. Vi znate da smo stare prijateljice, iz pansiona, i iz istog kraja, kao i vi, Anđeliko. Otkada je u Parizu, imala sam prilike učiniti joj po koju sitnu uslugu. Ukratko, zajamčila mi je da će govoriti kralju o mojoj obustavljenoj penziji i uzaludnim molbama. Napisala sam, po njezinu nagovoru, još jednu zamolnicu, koju sam završila riječima: »Dvije tisuće livara je više nego potrebno mojoj samotnosti i mome zdravlju.« Kralj je to primio blakonaklono i - začudo - ponovo sam dobila penziju! Kad sam pošla u Saint-Germain da se zahvalim Athenaidi, imala sam čast vidjeti njegovo veličanstvo koje mi reče:
»Gospođo, pustio sam vas da dugo čekate, ali bio sam ljubomoran na vaše prijatelje: htio sam da samo meni pripadne zasluga za vaš uspjeh.« Zar ove tako ljubazne riječi ne brišu duge godine mučnog čekanja? Odonda dišem, živim, ne izjedaju me više kukavne brige. Pronašla sam opet svoje mjesto u društvu koje me je prije gledalo prijekim okom, poprimila sam ponovo društvene navike i... evo me u Versaillesu!
Anđelika je toplo uvjeri da se i ona iskreno raduje.
Gospođa de Montespan, koja je upravo prolazila, položi lako ruku na bijelo rame svoje štićenice.
Dakle... zadovoljna?
Ah! draga Athenaido! Čitav će moj život svjedočiti o zahvalnosti što je osjećam prema vama!
Stolovi su se pomalo praznili. Kralj je ustao sa svojom pratnjom i uputio se kroz dugačku aleju, dok je narodu što je navirao sa svih strana na mjesto svečanosti prepušteno da do mile volje hara po preostaloj hrani i košarama s kolačima i voćem.
Činilo se kao da je aleja na jednom svom kraju zatvorena ogradom svjetla. Čim se povorka približila, ograda se rastvori. Bio je to novi koncert voda što padaju s visoka i teku, novi niz svijetlećih arabeska, srebrnih tritona i spilja od školjaka: pojavio se novi začarani labirint.
Do cvjetnog balkona prolazilo se zelenim hodnikom između dva reda nasmijanih satira, ili vodometa, a potom obilazilo oko bazena u kojima su se igrali zlatni dupini, dok se na svakom koraku naizmjenično mijenjalo svjetlo u svim duginim bojama.
Ova čarobna šetnja dovede povorku u dvoranu priređenu za ples, ukrašenu porfirom i mramorom. S modre podloge stropa blistala su zlatna sunca, spuštali se lusteri od srebra. Duž kornice njihali su se cvjetni barjačići, a između stupova što su je podržavali bile su smještene tribine i dvije spilje predviđene za svirače, u kojima su Orfej i Arijana svirali na liru.
Kralj otvori ples s kraljicom i s princezama. Nakon toga istupiše gospođe i vitezovi i uputiše se u zamršene plesne figure, ističući sav raskoš svojih toaleta. Starinski plesovi odvijali su se u nešto bržem ritmu. Novi su pak iznenađivali svojom ukočenom sporošću. Bilo je mnogo teže pratiti ove posljednje, jer su se sastojali u izvijanju stopala i proračunatim pokretima ruku i šake. Nesavladivo, precizno, do u tančine proučeno i gotovo mehaničko kretanje, nalik na mehanizam kakva sata, provlačilo je ove žive automate u neumorno kolo. Prividno vedra koreografija, podržavana glazbom, malo-pomalo, ispunjala se nesvjesnom napetošću. Bilo je mnogo više uzdržanih želja u ovom strpljivom prilaženju, u dodirima ruku što su se odmah odvajale, u sporom kruženju vatrenih pogleda, u mekim i uvijek nedovršenim pokretima prepuštanja i izmicanja - nego u najdivljem plesu.
Taj dvor vruće krvi naslađivao se u prividno uzornim ritmovima. Naslućivao je pod tom dvoličnom maskom blizinu ljubavi koja je prije dijete noći i tišine negoli vatre. Anđelika je dobro plesala. Osjećala je posebno uživanje dok je izvodila složene plesne figure. Ponekad bi nečiji prsti zadržali njezine prste, ali ona, odsutna, to nije primjećivala. Prepoznala je ipak kraljeve ruke u kojima su se za jednog rondoa našli njezini prsti. Njen se pogled podiže privučen kraljevim očima, a onda se naglo spusti.
Još uvijek ljuti? - upita je vladar tiho.
Ljuta? Na ovakvoj svečanosti? Što time misli reći vaše veličanstvo?
Zar ovakva svečanost može ublažiti gnjev koji već mjesecima osjećate prema meni?
Smućujete me, sire. A ako mi vaše veličanstvo već duge mjesece pripisuje takve osjećaje, zašto mi to nikada nije spomenulo?
Bojao sam se da me ne zaspete graškom. Ples ih odvoji.
Kad je ponovo prošao pored nje, Anđelika zapazi da njegove tamne i tajanstvene oči traže odgovor.
Riječ bojati se loše pristaje ustima vašeg veličanstva!
I rat mi izgleda manje strašan od stroge ozbiljnosti vaših lijepih usta.
Čim joj je pošlo za rukom, Anđelika napusti ples i sakrije se među posljednje redove tribine, odakle su udovice promatrale plesače pokrećući lagano svoje lepeze. Jedan je paž pronađe i reče da ga šalje kralj, te je zamoli da ga slijedi.
Kralj je čekao, izvan plesne dvorane, u aleji koju su svjetiljke obasjavale slabom svjetlošću.
Imate pravo - reče, šaleći se - večeras mi vaša ljepota ulijeva hrabrosti. Došao je čas da se nas dvoje pomirimo.
Da li je taj čas dobro odabran? Čitavo je društvo večeras gladno vašeg veličanstva i za koji čas svi će vas tražiti očima i pitat će se zašto vas nema.
Ne. Oni plešu. Izgledat će kao da sam na drugom kraju dvorane. A ovo je, naprotiv, priželjkivana prilika da izmijenimo nekoliko riječi a da ne privučemo pažnju.
Anđelika osjeti kako se sva ukrućuje. Sasvim jasan manevar. Gospođa de Montespan i kralj ponovo su se dogovorili da je umiješaju u malu igru koja je već i prije išla na njezin račun.
Odmah zauzimate obrambeni stav! - reče on nježno i primi njezinu ruku. - Zar nemam pravo ni da vam se zahvalim?
Da mi se zahvalite? Na čemu?
Gospodin Colbert mi je već nekoliko puta pričao da činite čudesa u ulozi što vam ju je povjerio među ljudima na dvoru. Uspjeli ste stvoriti atmosferu povjerenja prema poslovima koji nisu bili baš na dobru glasu, znali ste objasniti, uputiti duhove, i sve to u okvirima društvenog saobraćanja, a da niste pobudili sumnjičavost, već naprotiv! Uvjereni smo da vama dugujemo izvjesne financijske uspjehe.
Oh, zar je riječ samo o tome? - reče Anđelika i oslobodi ruku. - Vaše veličanstvo mi ne mora zbog toga zahvaljivati. Ja sam se uz put bogato naplatila... I to mi je dovoljno.
Kralj ustukne. Mrak u koji je povukao Anđeliku bio je tako gust da mu ona nije mogla razaznati lica. Među njima nasta mučna i napeta tišina.
Nema sumnje, vi ste još uvijek ljuti na mene! Molim vas, morate mi otkriti što je uzrok tome.
Je li moguće da vaše veličanstvo baš nema pojma o tome? Čudim se, s obzirom na vašu pronicljivost.
Moja pronicljivost često zataji pred zlovoljom dama. Nikad nisam posve siguran u tom pogledu. A koji muškarac, pa bio on i kralj, može umišljati da to jeste?
Ležerni ton samo je prikrivao njegovu zbunjenost. Njena uznemirenost poraste.
Vratimo se vašim uzvanicima, sire, molim vas...
Nema žurbe. Odlučio sam da ovo izvedem načistac.
A ja sam odlučila da ne budem više paravan ni vama ni gospođi de Montespan - prasnu ona. - Gospodin Colbert me ne plaća za to. Meni je stalo do mog dobra glasa te želim njime raspolagati po svom ćefu i neću ga poklanjati nikome... Ni kralju.
Ah...! Dakle o tome je riječ. Gospođa de Montespan se htjela poslužiti vama kao nekom lutkom, skrećući na vašu tobožnju milost sumnje svog nepodnošljiva muža. Zaista, vješto skovan plan.
Koji je i vašem veličanstvu bio poznat.
Želite li reći da sam prepreden ili pak dvoličan?
Treba li kralju lagati ili mu pak laskati?
Znači, takvo vi mišljenje imate o svom vladaru!
Moj se vladar ne bi smio na takav način odnositi prema meni. Za što me vi smatrate? Jesam li ja možda nečija igračka? Ja vam ne pripadam.
Dvije surove ruke zgrabiše Anđelikine zglobove.
Varate se. Sve mi gospođe pripadaju po mom kraljevskom pravu.
Oboje su drhtali od srdžbe. Ostali su tako neko vrijeme, sjajnih očiju, izazivajući jedno drugog. Kralj se prvi povrati.
Hajde, nećemo valjda zaratiti zbog ovakvih gluposti. Hoćete li mi vjerovati ako vam kažem da sam nastojao uvjeriti gospodu de Montespan da ne odabere vas kao žrtvu? »Zašto upravo nju?«, pitao sam je. »Zato«, odgovorila je ona »jer me samo gospođa du Plessis-Belliere može nadmašiti. Nikada neću dopustiti da netko kaže kako se vaše veličanstvo udaljilo od mene za neku koja nije vrijedna pažnje.« Vidite! Evo dokaza, u neku ruku, koliko vas ona cijeni... A vjerovala je da ste dovoljno naivni da odigrate ulogu i ne sluteći ništa. Ili pak dovoljno dvolični da je prihvatite. Dvostruko se prevarila. Ali nije pravedno što na mene svaljujete
teret svoje srdžbe. Zašto vas je ova mala zavjera pogodila do te mjere, Bagatelle? Zar je velika sramota za ženu, smatraju li je kraljevom ljubavnicom? Zar vam to ne bi donijelo ugled? Prednost...? Laskanja...?
Nježno je privi k sebi i govoreći joj šapatom sagibao se prema njoj nastojeći da sagleda njezino lice što mu ga je noć skrivala.
Vaš dobar glas okrnjen, kažete? Ne, ne na dvoru. Naprotiv, još bi više zablistao, vjerujte mi... Dakle? Zar moram vjerovati da ste zapali u klopku? Da ste povjerovali u farsu...? Nije li riječ upravo o tome? Razočarana...?
Anđelika je šutjela, krijući čelo u prsluk što je mirisao na ljiljan, sve obuzetija nježnim zagrljajem ruku što su je zadržavale i sve snažnije stezale. Već se odavna nije prepustila ovakvoj nježnosti. Bilo je u tome posebne čari: biti slaba, osjećati se djetinjasta, biti blago prekorena.
Vi, tako razboriti, dopustili ste da vas ponesu iluzije? Ona odmahne odrečno glavom, i ne odgovori ništa.
Ne, pa to sam i mislio - reče kralj smijući se. - Pa ipak, da li je to bila samo komedija? Ako vam priznam da vas ni jednom nisam pogledao a da nisam osjetio želju, i da sam često pomislio...
Anđelika se odlučno oslobodi iz njegova zagrljaja.
Ne bih vam vjerovala, sire. Znam da vaše veličanstvo ljubi drugu. Odabranica je lijepa, zanosna, nepobjediva i pruža sve prednosti... ako se izuzme neugodnost sumnjičava muža, to je istina.
A nije to mala neugodnost - reče kralj iskesivši se.
Uze ponovo Anđeliku za ruku i povuče je niz aleju brižljivo podrezanih tisa.
Ne možete zamisliti što sve ne izmišlja da Montespan da bi mi naudio. Na kraju će me dovesti pred moj vlastiti sabor. Jasno, Filip du Plessis bio bi mnogo prikladniji muž nego onaj vražji Pardaillan. Ali nismo još dotjerali tako daleko - završi s uzdahom.
Stane držeći je za ruku da bi joj bolje zagledao lice.
Izmirimo se, mala markizo. Vaš vas kralj skrušeno moli za oproštenje. Hoćete li nakon ovoga ostati ledeni?
Nije bilo teško zamisliti svu draž njegova osmijeha kao ni sjaj njegovih očiju. Ona pretrnu.
Njegovo lice nagnuto k njezinu, mekih, nasmijanih usana i topla pogleda, neodoljivo ju je privlačilo.
Ona pobježe naglo, podižući tešku šuštavu suknju. Ali uskoro je zaustave visoke ograde graba.
Osloni se, zadihana, o postolje nekog kipa i pogleda oko sebe. Nalazila se u šumici Girandolle, u baršunastoj tami, iznad koje se nazirala bijela perjanica vodoskoka okruženog manjim mlazovima što su se u bijelim lukovima spuštali u okrugli bazen.
A gore s visokog modrog neba, izvan dometa svih zemaljskih čarolija, mjesec je sijao svojom smirenom svjetlošću. Svečanost je dotle dopirala samo kao daleka melodija. Tišinu je narušavalo jedino mrmorenje vode i kraljevi koraci. On se približavao, gazeći visokim potpeticama vlažni pijesak aleje.
Djevojčice - šapnu - zašto ste pobjegli?
Uze je opet snažno u zagrljaj i prisili da se ponovo smjesti u topli zaklon njegova ramena, dok je svoj obraz prislonio uz njezinu kosu.
Htjeli su vam učiniti nažao, a vi to niste zavrijedili. Ipak, znao sam kako su žene okrutne jedna prema drugoj. I bila je moja dužnost, dužnost vašeg kralja, da vas zaštitim. Oprostite mi, djevojčice.
Anđelika osjeti silnu malaksalost; zahvati je vrtoglavica prepuna miline. Kraljevo lice je bilo nevidljivo ispod njegova velikog šešira u sjeni kojega su oboje nestajali dok je ona slušala njegov glas, dubok i umiljat.
Stvorenja što su se ovdje skupila, strašna su, mala moja djevojčice. Imajte to na umu. Držim ih pod svojim bičem, jer vrlo dobro znam kakve bi nerede mogli stvoriti, kakve krvave ludosti, da su prepušteni sebi samima. Svatko bi se od njih,
kao gospodar nekog grada ili neke pokrajine, digao protiv mene i bacio u nevolju moj narod. Zato ih ne puštam s očiju. Ovdje, na mom dvoru, u Versaillesu, bezopasni su. Odavde nitko neće pobjeći. Ali nije to bez posljedica, kad zvijeri i grabljivice žive zajedno. Treba imati kljun i nokte i kandže da bi se moglo nadživjeti. Vi ne pripadate toj vrsti, ljupka moja Bagatelle.
Ona upita, tako tiho da se morao sagnuti da bi je čuo:
Želi li time vaše veličanstvo reći da moje mjesto nije na dvoru?
Nipošto. Želim da ostanete. Vi ste jedan od najljepših njegovih dragulja. Vaš ukus, vaša osebujnost, vaša dražest, ushitili su me. A rekao sam vam i što mislim o vašim poslovima. Htio bih jedino da umaknete grabljivcima.
Umakla sam ja i mnogo gorim opasnostima - reče Anđelika. Kralj rukom blago pritisnu njezino čelo kako bi je prisilio da zabaci glavu pa da na mjesečini promatra njezino lice kojega je put podsjećala na cvjetnu laticu. U tamnom zaklonu trepavica, Anđelikine zelene oči blistale su poput izvora što skriva svoju tajnu u dubini šume. Kralj se sagnu i gotovo bojažljivo položi usne na njezina mlada usta što su iznenada dobila biljeg gorčine. Nije želio da je uplaši, ali uskoro se sav pretvorio u požudu, obuzet željom i zaluđen dodirom njezinih svilenih usana što se, isprva čvrsto stisnute i neprobojne, prenuše da bi potom oživjele i znalački se razigrale.
»Ali... pa ona je iskusna žena«, preletje mu glavom. Iznenađen gledao ju je sasvim drugim očima.
Sviđaju mi se vaša usta - reče - nijedna im druga nisu nalik. Usta žene i usta djevojke, istodobno... svježa i vatrena.
Ništa više nije pokušao. Kad se ona polako odvojila od njega, on je ne zadrža. Stajali su tako, neodlučni, udaljeni nekoliko koraka jedno od drugoga. Odjedanput, čitava serija zaglušnih eksplozija potrese lišće u parku.
Gospoda pirotehničari počeli su sa svojom paljbom. Ne smijemo propustiti taj prizor. Vratimo se - reče kralj preko volje.
Išli su šutke do plesne dvorane. Buka svjetine isprekidana praskanjem vatrometa zapljusne ih poput naleta morskog vala. Iza jedne ograde jasmina izbiše na svjetlo.
Primivši je za ruku, malko je udalji od sebe i stane je promatrati.
Nisam još izrazio svoje divljenje vašoj haljini. Njena izvanredna draž može se takmičiti jedino s vašom ljepotom.
Zahvalna sam vašem veličanstvu.
Anđelika mu se duboko pokloni. Kralj se također sagne i poljubi joj ruku.
Dakle, opet smo prijatelji?
Možda.
Usuđujem se nadati...
Anđelika se udalji, pomalo ošamućena, zaslijepljena čudnom svjetlošću i uzbuđena ugledavši u daljini Versailles koji je izgledao kao presvučen plamenim ukrasima na tamnoj pozadini noći.
Gledatelji su vikali, zaprepašćeni i zadivljeni. U okviru vrata gorio je lik Janusa sa dva lica. Na prozorima u prizemlju vidjeli su se osvijetljeni ratni trofeji, a na prozorima prvog kata plamteći likovi Vrlina. Nad krovom ogromno je sunce sjalo. Niže, uz samu zemlju, činilo se kao da je dvorac okružen užarenom ogradom.
Prođe kraljeva kočija, sa šest živahnih konja koje su jahali kočijaši, s bakljom u ruci. U kočiji je pored kralja bila kraljica, Gospođa, Gospodin, gospođa de Montpensier i princ de Conde.
Zaustaviše se pored Latonina bazena gdje se produžavao požar što je zahvatio dvorac. To je sada bilo plamteće jezero puno nestvarnih bića što su se sablasno kretala pod blistavom strehom od isprepletenog pruća. U sjaju nebrojenih fosforescentnih vaza i starinskih svijećnjaka, isticali su se lijepi oblici Konjske Potkove.
Kralj naredi da se zaustavi kočija i časkom se šutke divio skladnoj slici. Iza kočije, mnoštvo koje je već bilo doprlo dotle, ispunjalo je noć razdraganim povicima.
Kola su zaokrenula i ušla u veliku aleju s obiju strana opasanu dvostrukim redom kipova koji su neshvatljivim umijećem vještog stvaratelja bili blistavo jasni. Ali odjednom između kipova izbiše snopovi svjetla. U dubinama ogromnog parka, prasnuše nebrojene vatre uz tutnjavu groma. Posvuda planuše bazeni poput vulkanskih grotla.
Buka je postajala sve jača i na mnogim mjestima nasta iznenadna panika. Uplašene žene u trku su se sklanjale ispod drveća i u pećine. Čitav versajski park bio je u plamenu. Kanali, močvare, dobivali su purpurnu boju od odsjaja iznenadnih požara.
Velike su rakete svojim blistavim strijelama parale crno nebo; druge su po njemu šarale pruge. Neke su za sobom ostavljale rep kao komete, a neke ličile na raznobojne gusjenice.
Na kraju, u trenutku kad sa svih točaka horizonta poletješe snopovi svjetla stvarajući tako plameni svod, pojaviše se, lebdeći na nebu, slovo L i slovo M, inicijali kralja i kraljice.
Noćni ih vjetar polako raznio zajedno sa crvenim dimom fantazmagorije što se gasila.
Posljednja ružičasta svjetla svečanosti miješala su se sa svjetlošću neba koje se na istoku počelo bojiti. Rađala se zora.
Luj XIV naredi povratak u Saint-Germain. Umorni dvorjanici slijedili su ga na konju ili u svojim kočijama.
Svi su ponavljali da nikad na svijetu nije bilo ovako lijepe svečanosti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:07 pm





24.
LJUBAV U ANĐELIKINU ZAGRLJAJU
Jedna nezaboravna svečanost, dvije ljubavne šetnje u sjeni aleja, zapanjenost što je dovodila u nekakvo stanje blaženstva čitavo biće, uljuljana na tim pozlaćenim valovima: pa ipak, neka strepnja zbog koje su usta postajala gorka, a ugodne uspomene bile pomućene... Tako se osjećala Anđelika, sutradan nakon versajske noći.
Vraćala joj se i nametala jedna manja briga, kružeći čudnovato njezinim lutajućim mislima. Bilo je to bucmasto lice maloga Cantora što ga je gospodin de Vivonne htio uzeti za svog paža.
»Prvo treba ovo urediti«, reče Anđelika za se, trgnuvši se iz lijepa maštanja. Podiže se s divana na kome se odmarala od napora protekle noći. Kroz malu galeriju palače du Plessis, dopre joj Cantorov glas, odozgo, gdje su bile spavaće sobe:
Markiže, sretniji si od mene što imaš lijepu ženu...
Mlada se žena zaustavi pred vratima od crne hrastovine. Tu je časkom oklijevala. Dosad nije nikada došla do ovih vrata. Vodila su u Filipove apartmane. Ustukne, govoreći sama sebi kako ovaj korak nije nimalo razuman.
Slušajući ponovo glas svog sina, koji je pjevao o nezakonitim ljubavima kralja Henrika, nasmiješi se i promijeni mišljenje.
Pokuca na vrata i La Violette joj dođe otvoriti. Filip je upravo zakopčavao pred ogledalom svoj plavi mundir. Spremao se za odlazak u Saint-Germain. Anđelika je malo kasnije trebala krenuti za njim, budući da ju je kraljica pozvala na partiju i kasnije na ručak. Dvorjanicima je preostajalo malo vremena za rješavanje domaćih problema.
Markiz ne pokaza ni najmanje iznenađenje kad se ona pojavila u sobi. Ponudi joj da sjedne, i produži se oblačiti, čekajući strpljivo da čuje razlog njezina posjeta.
Anđelika je promatrala kako Filip stavlja prstenje. Dugo ga je odabirao, isprobavao i osmatrao kritičkim okom, ispruživši ruku ispred sebe. Ni žena ne bi to radila s većom pribranošću.
Ona vidje u toj maski čovjeka zaokupljena nečim tako beznačajnim, hladnu i zatvorenu ograničenost.
Po što je došla k njemu? Po savjet? To joj se pričini smiješnim. Napokon reče, kako bi prekinula šutnju:
Gospodin de Vivonne zatražio je da mu dam svog sina Cantora.
Filip ne pokaza nikakva zanimanja. Uzdahne i skine sve prstenje s desne ruke, budući da ga kombinacija nije potpuno zadovoljavala. Stajao je zamišljen ispred otvorenih škrinja, a onda, kao da se odjednom prisjetio Anđelike, reče s dosadom u glasu:
Ah! Tako? Dakle, mogu vam čestitati na dobroj novosti. Gospodin de Vivonne uživa sve veću milost, i može se računati da će ga gospoda de Montespan dugo održati na zenitu.
Ali, gospodin de Vivonne treba otputovati u ekspediciju na Mediteran.
Još jedan dokaz kraljeva povjerenja.
Dijete je još suviše nejako!
Što on misli o tome?
Tko on? Cantor? Oh...! Učinilo mi se da je zadovoljan i pun želje da se pridruži tom vitezu. To nije nimalo čudnovato. Gospodin de Vivonne obasipa ga slatkišima u svakoj prilici. Ali nije na djetetu od osam godina da odlučuje o svojoj sudbini. Ja se kolebam...
Filipove se obrve pokrenuše u znak iznenađenja.
Želite li da postigne karijeru?
Da, ali...
Kakav ali! - reče on s ironijom.
Ona progovori brzo, dok su joj obrazi plamtjeli.
Gospodin de Vivonne uživa glas raskalašnog čovjeka. Svojedobno je pripadao Gospodinovoj bandi. Svi znaju što to znači. Ne bih htjela povjeriti svog sina čovjeku koji bi ga mogao izopačiti.
Markiz du Plessis imao je sada na ruci jedan krupni soliter i još dva prstena. Pođe k prozoru i pusti da prstenje zablista na zraci sunca.
Kome biste ga onda htjeli povjeriti? - reče svojim sporim glasom. - Rijetkoj ptici, besprijekorna vladanja, nekome tko nije ni smutljivac, ni dvoličan, tko ima utjecaja na kralja, i obasut je njegovim počastima, i... tko ne postoji? Životni put k uspjehu nije jednostavan. Sviđati se velikanima nije lak zadatak.
Vrlo je mlad - ponovi Anđelika. - Bojim se da bi mogao prisustvovati prizorima koji bi pomutili njegovu nedužnost.
Filip se uzdržano i trpko nasmiješi.
Pustih li skrupula ambiciozne majke. O sebi mogu reći da mi je bilo tek deset godina kada me je gospodin de Coulmers strpao u svoju postelju. A nakon četiri godine, čim je moj izmijenjeni glas odao da sam se prometnuo u muškarca, gospođa de Crecy, željna da okusi blagodati proljetne limfe, ponudila mi - bolje rečeno nametnula - zaklon svoje postelje. Imala je oko četrdeset godina... Što kažete, da li pristaju zajedno ovaj smaragd i tirkiz?
Anđelika je gledala bez riječi. Bila je poražena.
Filipe! Oh! Filipe!
Da, možda ne pristaju zajedno. Imate pravo. Sjaj i zelena boja smaragda smetaju plavetnilu tirkiza. Stavit ću radije još jedan dijamant pokraj smaragda.
Dobaci joj pogled i nasmija se podrugljivo.
Ostavite tu potištenost. Ako vas moja izlaganja uznemiruju, zašto tražite moj savjet? Zar ne znate, ili se pretvarate da ne znate, u čemu se sastoji potpun odgoj mladog viteza? Pustite da vam se sinovi podignu usred počasti.
Ja sam njihova majka. Nisu važne samo počasti i ne mogu ih napustiti moralno. Zar vaša majka nije nikada bdjela nad vama?
Filip prezrivo iskrivi lice.
Ah! Istina, na to sam zaboravio... Nismo jednako odgojeni. Ako se točno sjećam, vi ste odrasli bosonogi pored juhe od kupusa i priča o duhovima. U takvim prilikama je moguće imati majku. U Parizu, na dvoru, to se ne događa dječacima. Vrati se pred ogledalo, otvori nove škrinje. Nije mu mogla vidjeti sagnuto lice, već samo plavu glavu koja se činila kao pritisnuta pod teretom neke prastare muke.
Gol i drhtav - prošaputa - ponekad i gladan... Povjeren slugama i dvorkinjama koji su me izopačivali, to je bio moj život ovdje, u ovoj palači koju sam imao jednog dana naslijediti. Ali kad je trebalo podičiti se sa mnom, ništa nije bilo dovoljno lijepo za mene. Ni najbogatija odijela, ni najmekši baršuni, ni najskupocjeniji ovratnici. Satima se vlasuljar bavio mojom kosom. A kada bih obavio svoju ulogu u paradi, vraćao sam se svojoj mračnoj sobici i zapuštenosti. Dosađivao sam se. Nitko se nije brinuo da me nauči čitati i pisati. Smatrao sam prevelikom srećom kada mi se pružila prilika da uđem u službu kod gospodina de Coulmersa, kojeg je moje lijepo lice osvojilo.
Ponekad ste dolazili u Plessis...
Suviše kratki boravci. Morao sam se pokazivati, vrtjeti se oko prijestolja. Nema napretka bez pokazivanja. Moj otac, kojemu sam bio jedinac, nikako ne bi dopustio da ostanem u provinciji. Poveselio se kada je ustanovio da se brzo uzdižem... Bio sam velika neznalica i bez imalo duha, ali bio sam lijep.
Eto zašto niste nikad susreli ljubav - reče Anđelika kao govoreći sama za sebe.
Naprotiv. Čini mi se da na tom polju imam mnogobrojna i najrazličitija iskustva.
Nije to ljubav, Filipe.
Osjećala se ledena, tužna i puna samilosti kao da je pred njom nesretnik kojemu nedostaje najneophodnije. »Smrt srca, najgora je smrt!« Tko joj je to rekao, jednog dana, s prezrivom sjetom odabranika? Princ de Conde, jedan od najuglednije gospode po staležu, imetku i slavi.
Zar nikada niste ljubili... barem jednom, punim osjećajima...?
Da... Volio sam tako svoju dojilju. Ali to je bilo davno.
Anđelika se ne nasmija. Gledala ga je ozbiljna lica, skupljenih ruku između koljena.
To je onaj osjećaj što u jednom jedinom stvorenju sjedinjuje veličinu svijeta, nježnost svih najljepših snova, moć i polet života...
Prelijepo se izražavate o tome. Ne, vjere mi, čini mi se da nisam nikad osjetio takvo ushićenje... Ali ipak naslućujem što želite reći: Jednom sam pružio ruku, ali priviđenje iščeznu...
Kapci sakriše njegov pogled i on joj se pričini, onako glatka lica i s lakim smiješkom na usnama, kao jedan od onih usnulih kipova sa zagonetnim izrazom što pokrivaju kraljevske grobnice.
Bilo je to u Plessisu. Tek sam bio navršio šesnaest godina i moj mi je otac bio kupio regimentu. Boravio sam u provinciji radi novačenja. Za vrijeme neke svečanosti predstaviše mi djevojku. Bila je mojih godina. Ali u mojim već zrelim očima izgledala je kao dijete. Imala je na sebi sivu haljinicu s plavim vrpcama na prsluku. Stidio sam se da mi je pokažu kao sestričnu. Ali kada joj uzeh ruku, da je odvedem plesati, osjetih da ta ruka drhti u mojoj, i to izazva u meni nov i divan osjećaj. Do toga časa uvijek sam ja drhtio pred prijetećom željom zrelih žena, ili pred smionim porugama mladih dvorskih koketa. Sada mi je ta djevojka vraćala ismijanu moć. Njezine zadivljene oči bile su za mene melem, opojni napitak, osjetio sam da postajem muškarac, da nisam više igračka; gospodar, a ne više sluga... Pa ipak sam je predstavio svojim drugovima s ismijavanjem. »Evo - rekao sam - Barunice žalosne haljine.« Onda, ona pobježe. Pogledao sam svoju praznu ruku i obuze me nepodnošljiv osjećaj. Isti osjećaj kao kad mi je jednog dana uhvaćena ptica s kojom sam se bio sprijateljio odletjela iz ruke. Sve je odjednom bilo sivo. Želio sam je ponovo pronaći da smirim njezinu srdžbu i da opet ugledam onaj njezin ozareni pogled. Ali nisam znao što da učinim, jer me moje učiteljice nisu naučile kako ću osvojiti ćudljivu djevojčicu. U prolazu sam uzeo voćku iz
jedne posude, s namjerom da joj je ponudim tek da bi zauzeo nekakvo držanje... Bila je to jabuka, čini mi se, ružičasta i pozlaćena kao njezino lice. Tražio sam je u parkovima. Ali je te večeri nisam pronašao...
»Što bi se dogodilo da smo se našli one večeri?« razmišljala je Anđelika.
»Pogledali bismo bojažljivo... Ponudio bi mi jabuku. Hodali bismo po mjesečini držeći se za ruku...«
Dvoje mladih plave kose, išlo bi kroz šaputave aleje onog parka kamo zalaze srne nielske šume... Dvoje mladih obuzetih neizrecivom srećom, srećom kakva se može osjetiti samo sa šesnaest godina, kada ljubeći se u sjeni, poželimo umrijeti tako... Anđelika ne bi bila otkrila tajnu kovčežića s otrovom... Njen bi život možda krenuo drugim putem...
A onu djevojku nikad kasnije niste pronašli? - reče ona glasno, uzdišući.
Da. Mnogo kasnije. I pogledajte malo, čudne li zagonetke, i kakvim sve iluzijama mladost može ukrasiti svoje prve strasti: ona je postala gora, tvrđa, opasnija od svih ostalih zajedno...
Ispruži opet ruke ispred sebe, s izrazom nedoumice.
Kako vam izgleda moje prstenje? Ovog puta je u savršenom skladu, čini mi se.
Da, zaista... Ali jedan jedini prsten na malom prstu, Filipe, djeluje mnogo otmjenije i manje upadljivo.
U pravu ste.
Povadi suvišno prstenje, vrati ga u škrinje pa potrese zvonce i naredi sluzi da potraži mladog Cantora.
Kada se dječak pojavio, Anđelika i Filip stajali su šutke jedno nasuprot drugome. Cantor je hodao odlučnim korakom. Vježbao je udaranje mamuza, jer se vraćao s trkališta. To ga, međutim, nije sprečavalo da vuče za sobom nerazdruživu gitaru.
Dakle, gospodine - reče Filip veselo - kao što izgleda, vi putujete u rat... Uvijek nešto preozbiljno lice dječaka zablista.
Gospodin de Vivonne vam je govorio o našim planovima?
Vi pristajete, kao što vidim.
Oh! Gospodine, tući se s Turcima, to će biti divno!
Budite oprezni. Turci nisu jagnjad. Njih nećete moći zanijeti svojim pjesmama.
Ne namjeravam slijediti gospodina de Vivonnea zato da bih pjevao. Stalo mi je da se ukrcam. Već dugo o tome razmišljam. Želim ići na more!
Anđelika ustukne i ruke joj se zgrčiše. Vidje svog brata kako plamtećim pogledom strasno šapuće: »Ja idem ploviti morem.«
Znači, stiglo je vrijeme rastanka...! Boriš se za svoju djecu, postaviš ih u zaklon, radiš i ponavljaš sebi kako ćeš jednog dana živjeti s njima, uživati u njihovoj blizini, i pomalo ih upoznati. A kad taj dan dođe, evo...! Već su odrasli. I evo, već te napuštaju.
Oči malog Cantora bile su svijetle i vedre. Znao je kamo mu se hoće.
Cantoru ja više nisam potrebna - reče Anđelika. - Jasno mi je to. Toliko mi je sličan. Zar je meni ikada trebala majka? Jurila sam poljima, grizla sam svoj život punim zubima. Sa dvanaest godina htjela sam u Ameriku a da se nisam ni osvrnula za sobom.
Filip položi ruku na Cantorovu kosu.
Vaša mati i ja odlučit ćemo da li se priliči dati vam vatreno krštenje. Malo ima dječaka koji u vašim godinama imaju čast čuti grmljavinu topova. Treba biti jak.
Jak sam i nije me strah.
Vidjet ćemo, saznat ćete našu odluku.
Dječak se nakloni pred očuhom i iziđe vrlo ozbiljno i važno. Filip uze iz ruku La Violettea šešir od sivog baršuna i otrese prstom nevidljivo zrnce prašine.
Vidjet ću gospodina de Vivonnea - reče - i uvjerit ću se da li su njegove namjere čiste u pogledu ovog djeteta. U protivnom...
Radije bih ga vidjela mrtvog! - reče Anđelika gordo.
Nemojte govoriti kao naše bake. Nema više takvih gledanja u ovo naše doba. Smatram da je de Vivonne estet kojeg je mali umjetnik zaludio. Njegovo uzdržavanje neće vas stajati ni pare. Hajde, razmislite o tome i poveselite se.
Poljubi joj ruku.
Moram vas napustiti, gospođo. Zove me kraljeva služba i konji će morati dobrano juriti da bi me na vrijeme doveli do cilja.
Kao za vrijeme one noćne svečanosti kad joj je ponudio voćku ubranu u kraljevu parku, ona opet potraži njegov svijetli nedokučivi pogled.
Filipe, ona nekadašnja djevojka još je uvijek ovdje, vi to znate.

Nešto kasnije, u kočiji koja je, jureći kroz polja zarumenjena predvečerjem, nosila Anđeliku u Saint-Germain, razmišljala je o njemu.
Sada je znala da se u odnosu na Filipa pokazalo zlosretnim upravo njezino iskustvo s muškarcima. Previše je znala o njima. Poznavala je njihove slabe strane i htjela ga je predobiti već isprobanim oružjem. A zapravo su se njih dvoje mogli zbližiti jedino u djevičanstvu dviju mladih duša. Bilo im je suđeno da se sretnu u šesnaestoj godini, kada je oboje preživljavalo doba nepriznate i čežnjive znatiželje, predosjećaj tajni u njihovoj još nepomućenoj nevinosti, u doba kada mlada tijela, savladana novom čežnjom, poznaju samo bojažljiva i stidljiva prilaženja, a s malim su zadovoljni, dodirom ruku, jednim smiješkom, kada u jednom poljupcu pronalaze raj. Zar je prekasno da se vrati izgubljena sreća? Filip se izgubio idući opasnim putevima. Anđelika je postala žena, ali snage života tako su velike i sve može ponovo procvjetati. Razmišljala je, kao što nakon leda i mraza na otvrdloj zemlji procvjeta proljeće.
I planu iskra. U trenutku kada se to najmanje moglo očekivati, vatra što je tinjala oživje.

Toga dana, Anđelika se nalazila u salonu palače du Plessis. Sišla je da bi razgledala prostoriju prije velikog prijema koji će uskoro dati za visoko društvo prijestolnice. Morat će to biti raskošan prijem, jer nije isključeno da će se na njemu pojaviti i sam kralj.
Anđelika, s grimasom na licu i uz mnoge uzdahe, obiđe ogromni salon, mračan poput spilje, ispunjen krutim namještajem još iz doba Henrika IV što su ga dva ogromna ogledala zeleno-plave dubine uzalud pokušavala bar malo oživjeti. Bez obzira na godišnje doba, prostorija je bila uvijek hladna. Za obranu od te hladnoće, Anđelika je, odmah poslije svog dolaska u palaču, dala postaviti na pod debele perzijske sagove iz svog salona u Beautreillisu, ali toplina poput snijega bijele vune ukrašene ružama još je više isticala strogost teškog namještaja od ebanovine. Dok je ovako razmišljajući ispitivala prostoriju, uđe Filip da potraži odlikovanja što ih je čuvao u škrinjama u jednom od pisaćih stolova s mnogobrojnim ladicama.
Zabrinuta sam, Filipe - objasni mu ona. - Pitam se kako ću ovdje prirediti taj prijem. Ne želim ništa predbacivati vašim precima, ali teško da još ima ovako tjeskobnih i neudobnih domova kao što je vaš.
Znači li to da niste zadovoljni s vašim apartmanima? - upita kao braneći se.
Ne, moji su apartmani prekrasni.
Stajalo me dosta novaca da promijenim sve tapete - reče on. - Zbog toga sam bio prisiljen prodati svoje posljednje konje.
Zbog mene ste to učinili?
A nego za koga? - progunda Filip zatvarajući treskom jednu ladicu. - Morao sam se s vama oženiti... protiv svoje volje, ali ipak, oženio sam se. Govorili su kako ste izbirljivi, kako je teško zadovoljiti vaš ukus. Nisam htio osjetiti vaš prezir bogate trgovkinje.
Znači, željeli ste da se ovdje nastanim još u doba naše ženidbe?
Činilo mi se to sasvim prirodnim.
Ali zašto me onda niste ovamo pozvali?
Filip joj se približio. Njegovo je lice ocrtavalo neopisivu mješavinu nejasnih osjećaja i Anđelika, zapanjena, primijeti da je pocrvenio.
Pričinilo mi se da je loše započeto među nama i da bi moj poziv bio odbijen.
Što želite time reći?
Mora da sam vas ispunio užasom nakon onog što se odigralo u Plessisu... Nikada se nisam bojao neprijatelja, kralj mi to može posvjedočiti... Ali mislim da bih više volio da sam se našao pod vatrom stotinu španjolskih topova, nego da vas sretnem onog jutra, kada sam se probudio... poslije... Ah! Uostalom sve je ono bilo vašom krivicom... Bio sam popio... onako razdražiti pripitog čovjeka kao što ste to vi učinili...? Radi zabave... Izazvali ste u meni divlji bijes. Jeli ste - povika drmajući je - jeli ste one večeri besramnim neprirodnim tekom dok ste vrlo dobro znali da se spremam zagušiti vas!
Ali Filipe - reče ona zaprepašteno. - Kunem vam se da sam umirala od straha. Nisam kriva što kod mene uzbuđenja izazivaju glad... Oduvijek je tako... Osjećali ste, dakle, neki interes prema meni?
A da li netko može to izbjeći? - prodera se on, bijesan. - Što sve ne biste izmislili samo da na sebe skrenete pažnju! Pojaviti se nepozvana pred kraljem... pustiti da vas napadnu vukovi... Imati djecu... voljeti ih... I ne znam što sve još? Ah! Mašte imate i suviše... Dobri Bože! Kada sam ugledao vašeg konja kako se vraća bez vas u Fontainebleau...!
Naglo je zaobiđe i uhvati za ramena, stežući ih kao da će ih smrviti. Onda odjednom upita:
Bili ste zaljubljeni u Lauzuna?
U Lauzuna? Ne, zašto?
I odmah pocrvenje, sjetivši se događaja u Fontainebleauu.
Još uvijek pamtite onu priču, Filipe? Ja ne, priznajem, a pretpostavljam da se ni Peguilin više toga ne sjeća. Kako se ovakve gluposti uopće mogu događati? Pitam se to puna srdžbe na sebe samu. To je zbog onih svečanosti, pića, ambijenta... Bili ste tako surovi prema meni, i tako hladni. Činilo se da se sjećate da sam vam žena samo kada je trebalo da me vrijeđate ili da mi prijetite. Uzalud sam nastojala da budem lijepa... Ja sam samo žena, Filipe! Jedino prezir žena ne može otrpjeti. Izjeda joj srce. Tijelo se dosađuje, čezne za milovanjem. A onda se pojavi neki ljepotan sa svojim udvaranjem. Sve ono što mi Peguilin reče o ljepoti mojih očiju ili moje puti, bilo je tada za mene osvježavajuće kao izvor usred pustinje. A k tome, htjela sam vam se osvetiti.
Osvetiti? Oh! Ali, gospođo, vi zamjenjujete uloge. Na meni je bio red da se osvećujem, a ne na vama. Zar niste vi sve to započeli prisiljavajući me da vas oženim?
Ali ja sam vas zamolila za oproštenje.
Eto kakve su žene! Traže oproštenje i misle da je time sve zaboravljeno. Kako bilo da bilo, postao sam vam muž pod pritiskom prijetnje. Zar vjerujete da je dovoljno upitati za oproštenje da bi se izbrisala ona mrlja...?
A što sam drugo mogla učiniti?
Ispaštati! - povika on podižući ruku da je udari.
Ali kako se u dnu plavih očiju iskrila vesela svjetlost, ona se nasmiješi.
Ispaštanje je ponekad ugodno - reče ona. - Daleko su od nas kotač i užareno željezo pod nogama.
Ne izazivajte me. Poštedio sam vas, istina, i pogriješio sam. Već osjećam kako me nezamislivom vještinom svoga spola hvatate u klopku, kao što običan zec pada u klopku lovokradlce.
Ona se smijala zabacivši lagano glavu unazad da bi je položila na Filipovo'rame. Trebalo je da se tako malo pokrene i položi usne na njezinu sljepoočicu ili na zatvorene oči. Ne učini to, ali Anđelika osjeti kako joj njegove ruke stežu bokove i kako mu dah brza.
Moja vam je hladnoća bila nepodnošljiva, kažete? Pa ipak, činilo mi se da vam je svaki naš dodir mučan, da ne kažem mrzak.
Anđelikin se smijeh prosu.
Oh! Filipe. Da je bilo samo zrno ljubaznosti s vaše strane, naši odnosi bill bi za mene božanstveni. Bio je to divan san, čiju sam sliku čuvala u dnu srca još od onog dana kad ste mi pružili ruku i predstavili me: »Evo Barunice Žalosne Haljine«. Već sam vas onda voljela.
Život... i moj bič pobrinuli su se da unište san.
Život se može ponovo izgraditi... a vi biste mogli napustiti bič. Nikada se nisam odrekla svoga sna. Pa ni onda kad smo bili razdvojeni, potajno sam vas u svom srcu...
Čekali ste me, neki put?
Uvijek sam vas čekala.
Osjećala je kako Filipove ruke oko njenih grudiju, dodirujući ih lagano, postaju grozničave i nestrpljive.
On progunđa nešto za sebe i ona zadrža smijeh. Onda se naglo saže i poče ljubiti njeno vitko i drhtavo grlo.
Tako ste božanstveno lijepi, tako božanstvena žena! - prošaputa - a ja... ja sam samo nespretna, vojničina.
Filipe!
Promatrala ga je, začuđena.
Kakve to gluposti govorite. Zao, okrutan, svirep, to jeste. Ali nespretan? Ne. Ne to mi nikada ne bi palo na pamet. Vi mi, na nesreću, nste dali prilike da odmjerim slabost koja je obično svojstvena zanesenim ljubavnicima.
Pa ipak to su mi žene često predbacivale. Razočaravao sam ih, izgleda. Po njihovu, čovjek Apolonova fizičkog savršenstva morao bi dostizati i... nadnaravne mete.
Anđelika se smijala punim grlom, opijena približavanjem ludosti koja se spuštala na njih kao što se jastreb spušta sa sjajnog neba. Još prije nekoliko trenutaka znali su se samo svađati. Sada su se vitezovi prsti nestrpljivo borili s povezima njezina steznika.
Polako Filipe, za ime božje. Valjda ne želite rastrgnuti ovaj steznik od bisera za koji sam platila dvije tisuće škuda. Reklo bi se da se dosad gotovo nikad niste bavili svlačenjem žena.
Suvišan trud. Dovoljno je dignuti suknju pa... Ona mu stavi, dva prsta na usta.
Nemojte opet biti prosti, Filipe, ne znate vi ništa o ljubavi, ništa ne znate o sreći.
Kada je tako, vodite me, lijepa gospo. Poučite me što vi žene očekujete od ljubavnika božanske ljepote.
Bilo je gorčine u njegovim riječima. Ona mu prebaci ruke oko vrata, opuštena, otežala, omekšalih nogu, a on je polako povuče na slatku mekoću vunenog saga.
Filipe, Filipe - šapne ona - mislite li da je to trenutak i mjesto za ovakvu lekciju?
A zašto ne?
Na sagu?
Da, baš na sagu. Vojničina sam i vojničina ostajem. Ako nemam pravo da uzmem svoju ženu u svojoj vlastitoj kući, onda se odričem svakog daljnjeg interesa...
Ali mogao bi netko ući!
Pa što? Sada vas hoću. Osjećam vas toplu, raznježenu. Oči vam se sjaje kao zvijezde, usne su vam vlažne...
Ispitivao je njezino zabačeno lice obraza obilježenih ružičastom grozmcom.
Hajde, mlada sestrično, igrajmo malo zajedno, slađe će biti sada nego kada smo bili mladi...
Anđelika ispusti nešto kao sitan uzvik poraza i ispruži ruke.
Nije se više mogla opirati, ni izbjeći navalu želje. Sama ga privuče.
Bez mnogo žurbe, lijepi moj ljubavniče - prošapta. - Dajte mi vremena da budem sretna.
On je strasno obuhvati i uze, sav prožet nekom novom znatiželjom i obazrivošću prema ženi. Iznenađen, gledao je kako Anđelikine oči malo-pomalo prekriva veo sanjiva nespokojstva. Zar su to bile iste one oči, kojih se tvrdog sjaja plašio? Zaboravila je da se ukruti; nije više bilo na uglovima njezinih usta onog izazova što ga je toliko puta pročitao, već su njezine pritvorene usne lagano podrhtavale pod snagom njegova napora. Nije to više bila njegova neprijateljica. Imala je povjerenja u nj. To mu je davalo snage da je nježno traži i, s vremena na vrijeme pogođen zapanjujućim otkrićima, on shvati da ga ona odvlači nepoznatim i tajanstvenim stazama. U njemu se rađala nada, i ta je nada rasla s plimom užitka. Bližio se čas opojnog susreta. Došao je čas kada će strune ove čarobne ženskosti što mu se tako dugo opirala, zadrhtati silovito pod njegovom rukom. Osjetljiv zadatak koji je zahtijevao strpljivu brižljivost. Potpuno budna moć njegove muškosti sve se više približavala plijenu koji više nije uzmicao. Ona ga je ponizila i on ju je mrzio do patnje. Ali dok ju je sada gledao, osjeti kako mu se srce topi pod pritiskom dosad nepoznatog osjećaja. Gdje je ponosna žena koja ga je izazvala?
Gledao je kako mu se odjednom prepušta poput žene ranjene i uplašene uz sitne isprekidane pokrete koji kao da su tražili milost.
Sad sva drhtava, a sad luda od malaksalosti, pokrećući glavom slijeva nadesno nezadrživim pokretima punim miline, ona se pomalo odvajala od sebe, dostizala onu vantjelesnu mračnu točku gdje se dva bića nađu sama sa svojim užitkom.
Potrese je odjednom dugi drhtavi grč i on shvati da se približavao trenutak kada će zagospodariti njom. Svakim časom sve se više zanosio pobjedničkim osjećajem, nečim što nikada prije nije osjetio, osvajačkom snagom koja je svjesna same sebe hitala po svoju nagradu. Osjećao se kao ratnik poslije pobjede u teškoj bici, pobjede koja mu je lako mogla izmaknuti da nije bio oprezan i hrabar. Nije je više mogao štedjeti. Treperila je sva napeta u njegovu zagrljaju kao živi luk. Uporno požurivana, na krajnjoj granici izdržljivosti, pretvorila se sva u očekivanje i sreću.
Konačno popusti i on uhvati skriveni odgovor njezine puti koju je probudio i obdario svim slastima. Onda se i on prepusti. Doznao je sada što mu je nedostajalo čitava života: njezina sreća, ispovijest njezina krotkog i lakomog tijela što se još dugo naslađivao dok se povraćala, uzdišući izgubljeno.
Filipe!
Osjećala je na grudima njegovo opušteno tijelo. Skrivao je lice i, pošto joj se stvarnost vraćala u strogom okviru staromodnog salona du Plessis, Anđelika se zabrine zbog njegove šutnje. Prekratki časovi opuštenosti. Nije se usuđivala vjerovati u svoju opijenost, u mahnitu sreću nakon koje se osjećala drhtava i slaba do suza.
Filipe!
Nije se usuđivala reći koliko mu je zahvalna na pažnji što ju je pokazivao prema njoj.
Da ga nije možda razočarala?
Filipe!
On podiže glavu. Lice mu je ostalo zagonetno, ali je nije mogao prevariti. Neizrecivo blag smiješak rastvarao mu je usne i ona položi prst na plave brkove.
Rođače mili...

I naravno, dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Netko uđe u sobu. Bio je to sluga koji je uvodio dva posjetitelja: gospodina de Louvoisa i njegova oca, starog i strašnog Michela Le Telliera. Starcu ispade cviker. Louvois promijeni sve moguće boje. Obojica se smjesta izgubiše, silno uvrijeđeni.
Sutradan je Louvois ispričao događaj čitavom dvoru.
Usred bijela dana...! S mužem!
Da li će ljubavnici i udvarači lijepe markize otrpjeti takvu uvredu? Jedan muž! Jedan domaći suparnik! Kućne naslade...!
Gospođa du Choisy je išla versajskom galerijom i ponavljala razdraženo:
Usred bijela dana!!! Usred bijela dana...!
Kada je kralj ustao toga jutra, svi su se glasno smijali.
Kralj se nije smijao kako su svi očekivali - primijeti Peguilin. Nije on jedini primijetio skriveno kraljevo nezadovoljstvo.
Jako je osjetljiv na sve što je u vezi s vama - objasni gospođa de Sevigne Anđeliki. - Iskrena srca vas miri s razdražljivim mužem. Ali u privrženosti ne treba pretjerivati. Gospodin du Plessis pokazao je preveliku revnost u svom nastojanju da udovolji svom vladaru. Možda će platiti nemilošću što nije shvatio da izvjesna naređenja ne traže baš doslovno izvršenje.
Čuvajte se Družbe svetog sakramenta, moja draga - šapnu joj Athenaida s opakom grimasom. - To će prečasne oce sigurno oneraspoložiti prema vama.
Anđelika se branila crvena u licu.
Ne razumijem što Družba svetog sakramenta tu može prigovoriti. Ako se ne mogu voliti sa svojim vlastitim mužem, pod svojim vlastitim krovom...
Athenaida prasnu u smijeh iza lepeze.
U po dana... i na sagu! Pa to je vrhunac izopačenosti, moja draga. Oprašta se samo ako je u pitanju ljubavnik.
Filip, neosjetljiv i na poruge i na sarkazme, možda zbog toga što ih nije ni zapažao, prolazio je gordo. Kralj se ponio prema njemu s izvjesnom krutošću: učinilo se kao da ga ne vidi. U grozničavosti posljednjih velikih svečanosti što ih je kralj priređivao uoči ljetnjih pohoda, Anđeliki nije polazilo za rukom da mu se približi.
Neobjašnjivo. Filip je opet bio hladan prema njoj i kada mu se ona obrati dok su se slučajno našli na plesu, on joj odvrati tvrdim tonom. Ona na kraju reče sama sebi da je sve ono bio samo san, oni savršeni trenuci puni miline koje je sačuvala u sjećanju kao procvjetalu ružu crvenih latica. Ali prsti svijeta ustremili su se da izgužvaju i unište nježni cvijet i ona je još uvijek crvenjela zbog toga. A Filip je odražena slika tog svijeta, lukavog i opakog. Nije znala da je Filip bio obuzet složenim osjećajima koji su mu dotad bili posve strani i u kojima se predbacivanje ponosa ispreplitalo s nekom vrsti paničnog straha što mu ga je ulijevala Anđelika. Jedino je snagom mržnje uspijevao gospodariti nad njom. Ako taj bedem popusti, past će u ropstvo. Zakleo se sam sebi da nikada neće dopustiti da ga neka žena zarobi. A sada mu se događalo, kada se prisjećao nekih njezinih pogleda, njezinog smiješka, da osjeti kako postaje slab i bolestan poput dječačića. Ponovo se vraćala ona nekadašnja bojažljivost. Nakon mračnih iskustava raskalašnog života u kojem je osjetio više gađenja no zadovoljstva, nije mogao povjerovati da je zaista doživio one trenutke natprirodne sreće s jednim od onih mrskih stvorenja, vrijednih prezira, kakvima je on smatrao žene. Zar je morao priznati da je to ono što nazivaju ljubav? Nije li to ipak samo opčinjenost? Mučio ga je strah od novih razočaranja. Umrijet će od srdžbe, mislio je, i od bola. Bolje je odabrati cinizam i surovost!
Anđelika, koja nije mogla ni naslutiti svu tu muku iza onog naoko bezosjećajnog lica, padala je malo-pomalo u stanje okrutne razočaranosti. Sjajne svečanosti nisu je mogle razvedriti. Kraljeve pažnje prema njoj su je razdraživale i od njegovih upornih pogleda strujala joj je žilama nekakva mučnina. Zašto ju je Filip napuštao?
Jednog popodneva, dok je čitavo društvo aplaudiralo Molieru, u velikom Kazalištu na otvorenom, ona osjeti kako je obuzima silna čežnja. Pričini joj se kao da je opet ona nekadašnja djevojčica, siromašna i gorda, što je jednom, u palači du Plessis, pobjegla u noć, sa srcem ispunjenim žaljenjem i ismijanom nježnošću. Obuze je ista ona želja da pobjegne. »Mrzim ih sve«, pomisli. Neprimjetno napusti dvorac i pozva kočiju. Jednog dana, kasnije, sjetit će se tog poriva što je otrgnu od Versaillesa, i nazvat će ga »predosjećajem«. Kada uvečer stiže pred palaču u predgrađu Saint-Antoine, tamo je vladao mrak i La Violette joj javi da je gospodar upućen na frontu u Franche-Comte i da sutradan u zoru mora otputovati.
Filip je večerao sam ispred dva srebrna svijećnjaka, u blagovaonici presvučenoj crnim drvetom. Ugledavši Anđeliku, umotanu u široki plašt od ružičastog tafta, on nabra obrve.
Pošto dolazite ovamo?
Nemam li možda pravo da se vratim kada god to zaželim?
Pozvani ste u Versailles na više dana.
Pričinilo mi se kao da ću na mjestu umrijeti od dosade; i tako sam odmah napustila sve one nepodnošljive ljude.
Nadam se da je vaša isprika neistinita, jer bi to bilo neoprostivo i mogli biste izazvati kraljevo negodovanje... Tko vas je obavijestio o mom odlasku?
Nitko, kad vam kažem. Ostala sam iznenađena videći sve ove pripreme. Znači, bili biste otputovali a da se ne oprostite sa mnom?
Kralj me zamolio da zadržim u najvećoj tajnosti ovaj moj odlazak, posebno da vama o tome ništa ne govorim. Zna se da žene ne mogu ništa zadržati za sebe.
Kralj je ljubomoran, htjela je povikati Anđelika. Filip, dakle, ništa nije vidio, ništa nije shvatio?
Anđelika sjede na drugom kraju stola i poče polako skidati rukavice od tanke kože ukrašene biserima.
Čudnovato. Ljetni pohod još nije započeo. Vojska se još uvijek nalazi u svom zimskom smještaju. Nije mi poznato da se kralj već nekoga odrekao pod izlikom rata. Vaša misija miriše na nemilost, Filipe.
Mladić ju je šutke promatrao i ta je šutnja potrajala tako dugo da je na kraju pomislila da je nije čuo.
Kralj je gospodar - reče konačno. Ustane ukrućeno.
Moram se povući, jer je već kasno. Čuvajte svoje zdravlje dok budem odsutan, gospođo. Pozdravljam vas.
Anđelika podiže k njemu uzbuđene oči. »Nema li načina da se bolje pozdravimo?« molio je njezin pogled.
Skrivena u svojoj sobi, mala zanemarena bratučeda zaplače. Bile su to iste suze koje je nekoć svladala, u svom mladenačkom ponosu. Suze obeshrabrenja i očaja.
»Nikad ga neću shvatiti! Nikad ga neću potpuno upoznati!«
Odlazio je u rat. A ako se više ne vrati...? Oh! Vratit će se on. Nije se toga plašila. Ali proći će trenutak milosti.
Kroz otvoreni prozor iznad spokojnih parkova, ulazila je mjesečina, i čulo se kako negdje pjeva slavuj. Anđelika podiže lice obliveno suzama. Pomisli kako joj je ta kuća, u koju su zvuci dopirali prigušeno, postala draga otkako u njoj živi s Filipom. Čudan je taj njihov zajednički život što se mogao usporediti s igrom žmurke punom razočaranja, gdje je svatko jurio po svoja odijela, na svoje probe između dviju dužnosti na dvoru, između dva putovanja, dviju trka na nosiljci, nekamo...
Ali postojali su i trenuci ugrabljeni nezasitom mondenom životu, trenuci kada je Filip sjedio pored nje i gledao kako ona hrani malog Charlesa Henrija. Njihovi razgovori i nasmijani pogledi, ono jutro kada je Filip namještao prstenje slušajući kako mu ona govori o Cantoru, i ono nedavno jutro kada su svoja tijela prepustili ludovanju, i kada ju je uzeo budnim žarom što je bio vrlo sličan ljubavi.
Iznenada, nije više mogla izdržati, obuče se, umota u svoju tanku sobnu haljinu od bijelog lana i hitro, bosonoga, potrča kroz malu galeriju, do Filipove sobe.
Uđe bez kucanja. On je spavao, gol-golcat, koso ispružen preko kreveta. Teški pokrivači od čipke ležali su na podu, otkrivši mišićave grudi što su na slaboj mjesečevoj svjetlosti imale sjaj i bljedoću mramora. Lice mu je izgledalo drukčije, u snu. Kratka kovrčava kosa koju je po danu nosio ispod perike, duge trepavice, pune usne, pridavale su mu izgled nevinosti i vedrine grčkih kipova. Glave blago sagnute na rame, opuštenih ruku, izgledao je bespomoćan.
Anđelika, podno kreveta, zadržavala je dah da bi ga mogla bolje promatrati. Srce joj se stezalo dok je gledala svu tu ljepotu, otkrivala prvi put nepoznate pojedinosti; zlatni lančić s mali križićem na vratu gladijatora, madež na lijevoj strani grudiju, tu i tamo brazgotine, uspomene na rat i dvoboje. Položi mu ruku na
srce da bi čula njegove udarce. On se malo pokrene. Ona skine sobnu haljinu i skupi se pored njega. Zanese je toplina zdravog muškarca i dodir glatke kože. Stane mu ljubiti usne, uze mu glavu da bi je prislonila, onako tešku, na svoje grudi. On se pomakne, srete je u snu.
Ljepotice moja - šapnu dok je ustima tražio njezinu dojku pokretom gladna djeteta.
Odjednom se uspravi, jarosno.
Vi...? Vi ste ovdje? Kakva drskost! Kakva...
Došla sam vas pozdraviti, Filipe. Pozdraviti na svoj način.
Žena mora čekati muževljev pristanak a ne nametati se. Odlazite!
Uhvati je da bi je izgurao iz kreveta, ali se ona još jače pripi uz njega, moleći ga tiho:
Filipe! Filipe, držite me ovdje. Držite me noćas pored vas.
Ne.
Srdito je oslobađao ruke, ali ga je ona ponovo grlila. Bila je dovoljno lukava da shvati, po mnogim znacima, da nije neosjetljiv na njezinu blizinu.
Filipe, ljubim vas... Držite me u svom zagrljaju!
A što tražite, prokletstvo!
To vi vrlo dobro znate.
Vi, mala bestidnice. Zar nemate dosta ljubavnika da smirite svoje strasti?
Ne, Filipe. Nemam ljubavnika. Imam jedino vas. A neće vas biti mjesecima!
To vam znači treba, mala k... Nemate nimalo više ponosa od zagrijane kučke! Još dugo je sipao kletve i uvrede, ali je više nije tjerao od sebe i ona se čvrsto skupila uz njega slušajući njegove pogrde kao da su najnježnije ljubavne izjave. Na kraju, Filip uzdahne duboko, uhvati je za kosu da bi joj podigao glavu. Ona ga je nasmiješeno gledala. Nije se plašila. Nikada se nije plašila. To ga je pobijedilo. I onda, izgovarajući još jednu, posljednju kletvu, privi je k sebi.
Bio je to tihi zagrljaj koji je, kod Filipa, krio strah pred vlastitom slabošću. Ali Anđelikina žarka strast, njezina gotovo naivna sreća što se nalazi u njegovu zagrljaju, njezino umijeće zaljubljene žene, uslužne u užitku u kojem je i sama učestvovala, pobijedili su njegove sumnje. Izbi iskra i pretvori se u neobuzdani plamen, svlada Filipovu moru. Anđeliku ispuni ponosom potmuli krik koji je odavao svu silinu njegova užitka.
On ništa nije priznavao. Još je bilo suviše blizu doba njihovih sukoba, mržnje, podlog rata što ih je podigao jedno protiv drugo. Nastojat će da je i dalje obmanjuje. Nije htio da bude sigurna. I pošto se Anđelika zadržavala, ispružena uz njega, u zamršenom spletu dugačke kose:
Odlazite! - reče joj surovo.
Ovog puta ona posluša užurbanom i milom krotkošću te on osjeti snažnu želju da je izbije ili ludo izljubi. Stisne zube, boreći se s osjećajem žaljenja što odlazi i željom da je zaustavi, da je drži pored sebe do zore, skupljenu u toploj sjeni tijela, kao malu drhtavu životinjicu, izgubljenu u snovima. Ludosti! Gluposti! Opasna slabost. Uskoro će vjetar bitke i zujanje topovskih kugli odagnati sve ovo.

Kratko vrijeme nakon odlaska maršala du Plessis-Belliera, dođe red i na malog Cantora da se pridruži vojsci. U posljednji čas, Anđelika poželi odustati od toga. Bila je strahovito tužna i obuzeta mračnim slutnjama. Počela je pisati često Filipu u Franche-Comte, ali on joj nije nikada odgovarao. Bila je potištena zbog te šutnje, premda to nije htjela sebi priznati. Kada će joj Filip priznati da je voli? Možda nikada. Možda on ne može voljeti. Ili ne može shvatiti da je voli. Nije on filozof, već ratnik. Misleći da je još uvijek mrzi, trudio se da joj to i dalje pokazuje. Ali neće moći izbrisati ono što je nastalo među njima, prešutno suučesništvo u užitku opet će ih bacati jedno prema drugome, slabe i izgubljene. Ni licemjerni vjernici, ni zlobni razvratnici, ni kralj, ni on sam, Filip, ne mogu ništa protiv toga.
Anđelika se prisili da se pobrine za Cantorov odlazak. Raspolagala je s malo vremena.
I Cantor otputova.
Anđelika, povučena u niz svečanosti, nije imala vremena da suviše razmišlja o uzbuđenju onog maglovitog jutra kada je dječak, sav crven od zadovoljstva, ušao u kočiju vojvode de Vivonnea, u pratnji svog odgojitelja, Gasparda de Racana.
Dječak je nosio odijelo od sjajne zelene tkanine što je lijepo pristajalo njegovim očima, s mnogo čipki i ružica od atlasa. Valovita kosa bila je pokrivena velikim šeširom od crnog baršuna ukrašena bijelim perjem.
Uz grudi je ljubomorno stezao gitaru ukrašenu vrpcama, kao što to djeca čine sa svojom najdražom igračkom. Bio je to posljednji Anđelikin poklon. Gitara od egzotičnog drveta, s ukrasima od sedefa, koju je najbolji majstor prijestolnice za njega nacrtao i napravio.
Barba je jecala u sjeni veže. Anđelika se nije htjela raznježiti. Takav je život. Djeca odlaze.
Ali svaka etapa na tom njihovu putu otkriva tanane i neslućene spone u majčinom srcu...
Od tog trenutka, ona pojačanim interesom poče pratiti poslove na Mediteranu. Odlazeći na taj put da bi podržale Mlečane protiv Turaka koji su nastojali zaposjesti posljednji bedem kršćanstva na Mediteranu, francuske su galije ispunjavale svetu misiju, te su vojvoda de Vivonne i njegovi vojnici zavrijedili naziv križara. Anđelika se blago smiješila misleći na malog Cantora, na mali i nedužni kotačić u mehanizmu Svete ekspedicije. Zamišljala ga je kako sjedi na pramcu broda, a vrpce njegove gitare lepršaju na plavom nebu.
Iskoristi jedan od rijetkih trenutaka predaha u Parizu da bi uspostavila vezu s Florimondom. Da li je trpio zbog rastanka s Cantorom? Nije li možda bio ljubomoran gledajući kako se mlađi brat tako sjajno smjestio i kako se već odaziva časnom pozivu rata? Ubrzo primijeti da se Florimond vrlo ljubazno odaziva kada ga ona pozove, ali da teškom mukom svladava svoj nemir kada treba ostati uz nju, makar i samo na deset minuta. Čekali su ga mnogi poslovi: jahanje, hranjenje sokola, briga oko pasa, uređivanje sablje, pripreme za pratnju dauphina na vježbalište i u lov. Pokazivao se strpljivim u njezinu društvu jedino ako bi inače to vrijeme morao slušati lekciju latinskog jezika kod opata Lesdiguieresa.
Moja majka i ja razgovaramo - rekao bi u takvim slučajevima svome odgojitelju, koji bi se povukao ne usuđujući se da navaljuje.
Razgovor se kretao uglavnom oko mačevalačke vještine gospodina Florimonda. Iza prividne osjetljivosti i nježnosti krile su se sklonosti zrela mladića. Sanjao je o tome kako siječe, pobjeđuje i ubija da bi obranio svoju čast. Bio je sretan jedino kada je u ruci držao mač i već je vježbao pucanje iz mušketa. Smatrao je da je gospodin dauphin vrlo nevješt.
Nastojim da ga malo ohrabrim, ali avaj! - uzdisao je. - To kažem vama, majko, ali ne bi bilo nipošto dobro da moja zapažanja dopru do drugih ušiju. To bi moglo naškoditi mojoj karijeri.
Znam, znam, sine - odobravala je Anđelika smijući se, ali je zapravo bila zabrinuta zbog ove prerane razboritosti.
Znala je da bi mali dauphin slijedio Florimonda i na kraj svijeta, toliko je bio zanesen njegovim očima punim vatre i njegovom vojničkom vitalnošću. Da, Florimond je očaravao. Sviđao se svakome i uspijevao je u svemu. Naslućivala je da je neizmjerno sebičan... Kao i sva djeca, uostalom.
Ali je s bolnim žaljenjem morala uvidjeti da se i on udaljio od nje. Dječak se vrtio oko sebe s mačem u ruci.
Gledajte... Gledajte, majko. Režem, finta... I siječem... Evo, usred srca... Moj je protivnik na zemlji... Mrtav!
Bio je lijep. Životna strast zapalila je u njemu svoj plamen. Ali, ako ga pogodi neka bol, hoće h opet doći da zaplače na njezinu ramenu? Dječačka srca brzo sazriju na blistavom suncu dvora...
Vijest o porazu kod rta Passero stiže polovicom lipnja, usred jedne svečanosti, posljednje koju je kralj priređivao uoči pohoda na Lorenu.
Doznalo se da je galije gospodina de Vivonnea napala na pučini ispred obala Sicilije barbarska flota pod zapovjedništvom nekog alžirskog renegata zvanog Rescator, poznatog širom Mediterana po pozdvizima.
Vivonne je bio prisiljen da uzmakne u zaljev, zaklonjen rtom Passero.
Bio je vrlo utučen. A ipak je to bila samo obična čarka. Samo su dvije galije, od dvadeset pod njegovim zapovjedništvom, potopljene.
Istina, na jednoj od njih nalazio se pretežni dio ljudi iz njegove kuće, i gospodin de Vivonne je s tugom gledao kako u moru nestaju njegova tri viteza, njegovih deset trpezara, četiri sluge, dvadesetorica korskih pjevača iz njegove kapele, kapelan, majordom, štitonoša i mali paž s gitarom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:09 pm




25.
FILIP SE PRIZNAJE POBIJEĐENIM
Nisu došli izraziti saučešće gospođi du Plessis-Belliere, jer je sin kojega je izgubila kod rta Passero bio tek dijete. A zar da se vodi računa o djetetu? Doba ljetnjeg mirovanja koje je donosilo predah zabavnom životu dvora, dopusti joj da se u Parizu prepusti svome bolu.
Nikako nije mogla shvatiti da je ta grozna vijest istinita. A kako da i shvati. Zar Cantor može biti mrtav? Pa on je dijete čuda! Još mnogo prije svog rođenja izbjegao je otrov što je bio namijenjen njegovoj majci. Ugledao je svjetlo pod trulim svodovima glavne bolnice, tamo gdje se rađala samo posljednja siročad. Prvih šest mjeseci svog života proveo je u staji, napušten, pokriven krastama, sisao je malim ustima prljave krpe da bi smirio glad. Kupili su ga Cigani za sedam novčića...
Nadživio je najveće strahote...! A sada, netko se usuđivao reći da u njegovu malom čvrstom tijelu, u onom nesavladivom tijelu, nema više života... Ludost! Ti što tako govore ne poznaju maloga Cantora!
Anđelika se najodrješitije protivila da prihvati svirepu stvarnost.
Barba se danju i noću gušila u svom bolu. Zabrinuta zbog njezina zdravlja, Anđelika se počela odnositi prema njoj prilično grubo.
Dobro, gospođo, dobro - mrmljala je Barba, gušeći se u jecajima. - Gospođa ne može razumjeti. Gospođa ga nikada nije voljela onako kao ja.
Užasnuta, Anđelika je napusti i vrati se u svoju sobu. Sjede pored otvorena prozora.
Bližila se jesen. Večer je bila išarana sitnom kišicom u kojoj se iskrila svjetlost sutona.
Anđelika pokri lice rukama. Srce joj je bilo teško. Nikada neće prežaliti što nije češće nalazila vremena da privuče na koljena malog Cantora i izljubi mu okruglo lišće.
Sinovljevo lice ostalo je za nju tajna. Zbog toga što joj je bio sličan, što je bio sličan svoj njezinoj mladoj braći, nije se mogla saživjeti sa stvarnošću da je Cantorov otac bio Joffrey de Peyrac. Čvrsti, pustolovni, nenarušivi duh velikog Tulužana živio je u njemu...
Ugleda ga kako odlazi u rat, ozbiljan i presretan pod svojim velikim šeširom. Ugleda ga kako pjeva kraljici, ču ponovo njegov glas raspjevanog anđela:
Zbogom srce moje, zbogom moj živote, zbogom moja nado!
Ugleda ga još kao sitno, sitno, lagano breme koje je odnijela u Temple onog davnog zimskog jutra, kroz Pariz ispunjen mirisom Kandelorinih kolačića.
Umorno šljapkanje nekog konja, dolje u dvorištu, otrže je iz uspomena. Baci pogled kroz prozor i pričini joj se da prepoznaje Filipov lik u konjaniku što je upravo sišao s konja i pošao k ulaznom stepeništu. Ali Filip je bio u vojsci na fronti Franche-Comte, kamo je sada krenuo i kralj.
Trenutak kasnije još jedan konjanik zađe pod svod glavnog ulaza palače. Ovog puta ona, bez tračka sumnje, prepozna visoku priliku sluge La Violettea, prignutog pod žestinom nevremena. Bio je, dakle, zaista Filip taj što je dolazio. Ču njegove korake u galeriji, i, još prije no što je uspjela srediti svoje ucviljene misli, on se već našao pred njom do pojasa pokriven blatom i prvi put u prilično bijednom stanju. Sa šešira i preklopa mundira slijevala mu se voda.
Filipe! - uzviknu ona ustajući. - Potpuno ste mokri!
Kiši već od jutros, a ja dovde nisam silazio s konja. Ona zatrese zvonce.
Morate nešto toplo pojesti, a bilo bi dobro da se i vatra zapali. Zašto se niste najavili, Filipe? Vaš apartman je u rukama tapetara. Mislila sam da se vaš povratak ne može očekivati prije jeseni i pomislila sam... da je to pogodan trenutak za... za neka preuređenja.
On je slušao bez mnogo zanimanja, čvrsto posađen na raširenim nogama kako ga je već često vidjela kada bi se pojavio pred njom.
Saznao sam da je vaš sin mrtav - reče on napokon. - Saznao sam tek prošlog tjedna...
Nasta tišina i kao da je odjedanput svjetlo potamnjelo, jer su kišni oblaci uspjeli zastrti posljednja svjetla zalaska.
Čeznuo je da plovi morem - produži Filip - i dano mu je da ostvari svoj san. Poznam Mediteran. To je beskrajna modra površina izvezena zlatom poput kraljevih zastava. Lijepi mrtvački pokrov za malog paža koji pjeva...
Anđelika zaplaka široko otvorenih očiju upravljenih na Filipa kojeg više nije vidjela. On ispruži ruku i položi je na njezinu kosu.
Željeli ste da ga život ne iskvari. Smrt mu je uštedjela suze pune stida što ih potajno liju prevareni dječaci. Svakome svoja sudbina. Njegova je bila ispunjena radošću i pjesmom. Imao je majku koja ga je voljela.
Nisam imala dovoljno vremena za nj - reče Anđelika brišući obraze.
Voljeli ste ga - ponovi on. - Borili ste se za nj. Dali ste mu ono najvažnije za njegovu sreću: sigurnost ljubavi.
Anđelika ga je slušala s osjećajem zbunjenosti koji malo-pomalo ustupi mjesto ogromnom čuđenju!
Filipe! - reče na kraju - valjda ne moram vjerovati da ste napustili vojsku i prevalili osamdeset milja pod kišom samo da... da mi donesete ove riječi utjehe.
Ne bi to bila prva glupost na koju sam zbog vas natjeran - reče on - ali nisam došao samo zbog toga. Imam ovdje nešto za vas.
Ustade, vadeći iz džepa nekakvu kutiju od stare stvrdnute kože i otvori je. Izvuče čudnu ogrlicu koja se sastojala od zlatnog lanca zelenkastog preljeva i od tri ploče ružičastog zlata u koje su bila usađena dva rubina i jedan smaragd. Cjelina je djelovala bogato, ali barbarski i starinski. Bila je učinjena da krasi snažne ljepotice plavih pletenica, kakve su bile kraljice iz dinastije Capeta.
Evo ogrlice žena obitelji du Belliere - reče on. - Ona im je podavala, kroz stoljeća, odliku hrabrosti. Dostojna je da je nosi majka koja je dala svog sina kraljevstvu.
Filipe - prošapta Anđelika teško dišući - što to znači? Što znači? Sjećate li se naše opklade, onog dana na stepenicama Versaillesa?
Sjećam se, gospođo, i vi ste pobijedili.
Razmaknu plave uvojke i sagnu se pa utisnu dug poljubac na prevoj bijelog potiljka. Anđelika je stajala nepomično. Mladić je okrene k sebi da bi joj se zagledao u lice. Plakala je.
Ne plačite više - reče privijajući je k sebi. - Došao sam da vam obrišem suze, a ne da izazovem nove. Nikada nisam mogao podnijeti da plačete. Vi ste velika dama, dovraga!
»Ludo zaljubljen! Ludo zaljubljen!« ponavljala je u sebi Anđelika. »Evo što ima da znači darivanje ogrlice!«
Dakle, on ju je ljubio. I priznao joj je to s nježnošću što se spuštala kao melem na ranjeno srce.
Jesam li ikada mogla pomisliti da se iza vaše zastrašujuće zloće krije tolika dobrota? U dubini srca, vi ste pjesnik, Filipe.
Ne znam više ni sam što sam - progunđa. - Sigurno je to da vi sada imate ogrlicu Plessis-Belliereovih oko vrata i da ta činjenica meni donosi stanovite brige. Ni jedna od mojih pretkinja nije je nosila, a da nije odmah pomišljala na rat i pobune. Moja je majka, s ovim nakitom na prsima, sakupljala vojnike u Poitouu za račun princa de Condea. Toga se i vi dobro sjećate. A sada, što ćete izmisliti? Kao da vam treba nekakav dodatak hrabrosti!
Opet je privinu k sebi, i priljubi svoj obraz uz njezin.
I uvijek me gledate tim vašim zelenim očima - prošaputa. - Mučio sam vas, tukao, prijetio vam, a vi ste uvijek podizali glavu, kao cvijet nakon oluje. Napuštao sam vas zadihanu, svladanu, a vi ste se obnavljali u još sjajnijoj ljepoti. Da, bilo je to da poludiš, ali s vremenom mi upravo to poče ulijevati osjećaj... osjećaj sigurnosti. Tolika upornost kod jedne žene! Jedva sam to mogao shvaćati. Na kraju sam brojao poene: hoće li uspjeti? govorio sam sebi. Na dan kraljeva lova, kad ono ugledah kako sa smiješkom dočekujete kraljevu i moju mrzovolju, shvatih da s vama neću izaći na kraj. Napokon, bio sam ponosan što ste mi žena. Obasipao joj je lice sitnim poljupcima. Njegove su usne izgledale bojažljive. Nenaviknut na nježnost, prezirao je do tog trenutka izljeve koji su mu sada bili potrebni. Oklijevao je da joj dotakne usne. Beskrajnom nježnošću, potražila je ona prva njegove.
Anđelika pomisli kako su te usne ratnika svježe i jednostavne i nekako neupućene, i kako, nekim izvanredno čudnim slučajem, nakon što su prošli kroz život i bili uprljani tolikim blatom, sada razmjenjuju onaj čisti i slatki poljubac što ga nisu okusili onda, u svojoj mladosti, u parku Plessisa.
Moram se vratiti - reče on iznenada, uobičajenom grubošću. - Dovoljno smo vremena posvetili srcu. Mogu li vidjeti svog sina?
Anđelika pozva dojilju koja stiže noseći, kao što lovac nosi sokola, malog Charlesa Henrija, uspravnog u haljinicama od bijelog baršuna. Bio je prekrasan, sa svojim plavim kovrčicama što su bježale ispod kapice od bisera, ružičastim lišćem i velikim modrim očima.
Filip ga uze u naručaj, stane ga odbacivati u zrak, potresati u svim pravcima, ali ne uspije izmamiti mu smiješak.
Nikad još nisam vidjela tako ozbiljno dijete - objasni Anđelika. - Gleda u svakoga s izrazom što zbunjuje. Ali zato čini sve moguće gluposti, otkako je počeo hodati. Uhvaćen je kako okreće sobaričino vreteno; vuna je bila sva zamršena...
Filip priđe i pruži joj dijete.
Ostavljam vam ga. Vama ga povjeravam. Držite ga dobro.
To je sin kojega ste mi dali, Filipe, i drag mi je.
Sagnuta na prozoru, sa svojim lijepim djetetom u rukama, gledala je kako skače na konja, u sjeni dvorišta, i zatim nestaje. Filip je došao. Stvorio je oko njezine gorke boli osjećaj velike sreće. Od njega bi posljednjeg očekivala utjehu. Ali životni put posut je iznenađenjima. I još se uvijek čudila misleći da je taj nemogući vojnik koji je isjekao i popalio čitave gradove, jahao puna četiri dana kroz kišu i vjetar jer su mu u srcu odjekivali njezini jecaji.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:09 pm





26.
SVAĐE IZMEĐU GOSPOĐE DE MONTESPAN I NJEZINA MUŽA
Versailles je, u odsutnosti kralja i dvora, bio više nego ikada prepušten arhitektima, radnicima i umjetnicima. Probijajući se između skela i ruševina, Anđelika spazi na kraju svog brata Gontrana, zaposlenog oko dekoriranja jedne sobice koja je gledala na južnu livadu. Tamo se uređivao apartman, a da se točno nije znalo kome će biti namijenjen, uz rasipnu upotrebu mramora i zlata i svega što je bilo najdragocjenije, a s očitom namjerom da se to mjesto pretvori u neko čarobno boravište. Gospođa de Montespan dolazila je ovamo više puta da vidi kako napreduju radovi, i to je dalo naslutiti da su ti apartmani, do novog naloga, bili određeni miljenici.
Anđelika baci letimičan pogled na sva ta raskošna čuda. Upita brata da li će uskoro moći k njoj da joj napravi portrete Florimonda i malog Charlesa Henrija. Nije imala nikakve Cantorove slike i sve veće žaljenje što je osjećala zbog toga, tjeralo ju je da utisne na platno crte onih koji su još živi. Kako na to ranije nije pomišljala?
Gontran progunđa da to nije nimalo lako.
Dobro ću ti platiti.
Nije riječ o tome, draga moja. Učinio bih ti to rado za poklon. Ali kako pronaći vremena da pobjegnem odavde? Otkako sam u Versaillesu vidim ženu i djecu samo jednom u tjednu, nedjeljom. Ovdje se počinje u zoru. Daju ti pola sata za doručak u deset i za ručak u jedanaest, a poslovođe sami nadgledaju da ne utrošiš više od pet minuta za obavljanje nužde. Oh! Ima tu kubure za poslovođe, s obzirom na sve one momke iz močvare što neprestano imaju proljev!
Ali... gdje spavate? Gdje jedete?
S one strane su spavaonice - reče Gontran i neodređeno mahne kistom u pravcu prozora - i krčme gdje se može ručati. O slobodnom danu u tjednu, čak niti o nekoliko sati, nema ni govora!
Ali to je nedopustivo! Ti si mi brat i uvjerena sam da ti mogu ishoditi malo slobodnog vremena... Pod uvjetom da se koristiš tom povlasticom!
Umjetnik slegne ramenima.
Čini kako hoćeš. Mušice velikih gospođa su sveta stvar. Učinit ću ono što mi se kaže. Tražim jedino da moja izbivanja ne posluže kao izlika da mi se oduzme posao i ostavi na ulici.
Nikada nećeš biti na ulici, sa mnom.
Već sam ti rekao da ne želim živjeti od milosti niti od milostinje.
Što hoćeš, dakle, vječni nezadovoljniče?
Hoću svoje pravo, to je sve!
Dobro, dobro, nemojmo se opet svađati; mogu li računati na tebe?
- Da...
Gontrane, htjela bih vidjeti strop što si ga slikao prije nekoliko dana. Pričinilo mi se da je prekrasan.
Naslikao sam boga rata. I rat je došao jezdeći hitra konja.
Odloži paletu i otprati je duž galerije, do dvorane u uglu koju je upravo dovršio. Za to vrijeme se nekoliko puta sumnjičavo ogledao oko sebe.
Nadam se da me neće prekoriti što sam napustio posao na nekoliko trenutaka. Tvoje će me društvo opravdati.
Gontrane, ti pretjeruješ. Pričinja ti se da te svi progone.
Navikao sam plašiti se udaraca.
Morao bi se radije naučiti da ih izbjegavaš.
Nije to lako.
Ja sam naučila - reče Anđelika ponosno. - Krenula sam s najnižeg mjesta i mogu reći bez razmetljivosti da sam dospjela na najviše.
To je zato što si se borila sama i za sebe samu. Ja nisam sam. Htio bih povući u svoju borbu, i u pobjedu, masu osuđenika, ali ogroman je to teret koji treba podignuti... Mrve nas jednog po jednog... I pobuna će uginuti još prije nego što uspije dati ploda.
Potresena njegovim tužnim i muklim tonom više nego samim riječima, nije znala što da odgovori.
Vidiš li nekad Raymonda? - upita.
Jezuitu? Oh... On ne bi shvatio. Nitko ne može shvatiti. Ni ti... Evo, pogledaj! Stigavši u sredinu dvorane podigoše oči prema stropovima podijeljenim u prostrana raznobojna polja odvojena pregradama od pozlaćene sadre. Bog Mars se pružao u apoteozi rađajućeg sunca, i sjaj tijela i lica blistao je u kontrastu s dugačkim crnim prilikama vukova što su vukli kola.
Oh! Gontrane! - uzbuđeno uzviknu Anđelika. - Oh! Liči na Filipa. Slikar se nemarno nasmiješi.
Istina je. Pričinilo mi se da mi ni jedan vitez na dvoru ne može bolje poslužiti kao model. Ta nepobjediva ljepota - uzviknu s iznenadnim žarom. - To savršenstvo tijela i pokreta, kakav li je užitak promatrati ga dok prolazi divnim skladom usred veličine Versaillesa!
Zasta časkom, zamišljen. Onda prasnu u smijeh.
Nije potrebno da se napuhavaš poput pauna. Ne mislim ti nipošto laskati zato što je tvoj muž. Ti s time nemaš nikakve veze. I ti si lijepa. Ali on je kao izvan vremena. Posjeduje sjetnu veličanstvenost grčkih kipova.
Naslikao si ga napamet?
Sjećanje slikara ponekad stvara sliku stvarniju od same stvarnosti. Ako hoćeš, učinit ću i sliku tvog sina Cantora.
Andelikine oči se ponovo ispuniše suzama.
Da li je to moguće? Jedva si ga poznavao! Sreo si ga svega jednom ili dvaput!
Mislim da ću ga se sjetiti.
Zatvorio je oči da bi dozvao daleki lik.
Bio ti je sličan. Imao je zelene oči. Pa, ti ćeš me gledati. Približavao se čovjek u mrkom odijelu, s rukama iza leđa.
Nadglednik! - šapnu Gontran.
Anđelika poprimi svoje najgordije držanje, dok je objašnjavala da je obrtnik s kojim se zadržala zanima, i da ga namjerava zaposliti u svojoj palači i spomenu kao uz put gospodu Colberta i Perraulta, vrhovnog nadzornika za kraljeve zgrade. Nadglednik se nekoliko puta nakloni i zajamči da je odani sluga gospode Colberta i Perraulta. U njegovoj prasećoj fizionomiji zapazila je tvrd i tup izraz čuvara stada. Napuštajući Versailles, naredi da je odvedu u Saint-Germain. Htjela je upitati Montausierove da li Florimond može biti oslobođen jedan ili dva dana u tjednu od svoje službe kod gospodina dauphina. Uvijek je s velikim zadovoljstvom susretala gospođu de Montausier koja je nekoć dok je još bila Julie de Argennes, vojvotkinja de Rambouillet, slovila kao najistaknutija »kaćiperka« za čijim su se društvom otimala najuglednija dvorska gospoda. Pričalo se da ju je gospođica de Scudery, u svom romanu Veliki Cyrus, opisala dajući joj crte Cleomire, te da je nadahnula mnoge stihove Godeaua, Voiturea, Benserada, i mnogih drugih.
Znamenita po svojoj ljepoti kao i po svom ukusu i vrlinama, bila je još uvijek, unatoč tragovima godina, zamamna i puna osebujnosti. Njena, vjerojatno, jedina nesimpatična strana bio je njezin muž vojvoda de Montausier, strog i žestok, vrlo odan nepokolebljivoj ljubavi spram istine, a to je svojstvo bilo donekle neprikladno u svijetu u kome je izvjesna mjera licemjerstva bila neophodna. Rođen u reformiranoj vjeroispovijesti, obratio se 1645. da bi mogao oženiti lijepu Julie de Argennes.
»Obično su takvi najnepomirljiviji«, pomisli Anđelika, prisjetivši se tog podatka.
Jadna moja prijateljice - reče joj gospođa de Montausier, grleći je. - Vidim vašu crninu i poznat mi je razlog. Vaša bol će se s vremenom stišati, ali nećete se utješiti. Vijest je i mene vrlo ganula. Ono je dijete bilo puno vrlina.
Pošto su neko vrijeme pričale o Cantoru, Anđelika iznese svoju molbu za Florimonda. Gospođa de Montausier joj zajamči da se vojvoda neće protiviti. Putovanje dauphinovo, koji je imao krenuti sa svojim ocem u Franche-Comte, odgođeno je.
Predviđa se da njegovo veličanstvo neće poduzimati ove godine duže pohode. Ni
»gospođe« nisu pozvane da ga slijede.
Dvor se nije suviše čudio neobičnoj situaciji koja je postavila gospođu de Montespan uz bok gospođice La Valliere. Govorilo se jednostavno »gospođe«, podrazumijevajući tu i kraljicu u nekim prilikama.
Gospoda de Montespan pokazala se vrlo nezadovoljnom zbog te odluke. Nadala se đa će ona biti jedina odabranica. Ali kralj neće nikada otvoreno prezreti gospođicu La Valliere. Ili barem dok položaj gospođe de Montespan ne izazove kakvu buru sablazni...
Bura se stiša.
To ne biva uvijek, mala moja. Muž je zaista nepodnošljiv. Nitko nije očekivao, ali upravo je tako. Kralj poželi gotovo da se sakrije u neki ormar kada se gospodin de Montespan pojavi na dvoru. Ne zna ni sam s koje strane bi mu prišao. Neki dan, taj ludi Gaskonjac preletio je čitavu veliku galeriju u Versaillesu prilazeći svakome i ponavljajući, onim svojim neopisivim naglaskom: »Ja sam rogonja, e da, prijatelji moji, rogonja sam, rogonja i to rogonja s velikim slovom R...« - Vi se smijete i drago mi je što sam vas uspjela malo razveseliti. Ali gospođa de Montespan došla je k meni i čitav jedan dan je ovdje kod mene plakala. Ona kaže da je kralj zbog toga pobjegao u Franche-Comte... i možda je upravo tako.
Ona o kojoj su pripovijedale pojavi se u međuvremenu, praćena gospođicom Desoeillet, svojom družbenicom i crnčićem Naamanom koji je nosio papigu.
Gospođa de Montespan nije gubila vremena u pozdravljanju svojih prijateljica. Prvi put je njezino blistavo lice bilo tmurno. Izgledala je uplašeno.
Čini se da me moj muž traži! - reče. - Došla sam se skloniti ovamo k vama.
Hajde, ne gubite glavu, jadna moja prijateljice - reče gospođa de Montausier. - Ovo postaje prava opsesija.
Ne mogu više ni spavati - zavajka Athenaida spustivši se na divan. - Ne znam do kakve bi krajnosti mogao doći jednog dana.
Umirite se. Sparno je i to vam razdražuje živce. Naredit ću da donesu nešto za osvježenje. Poslije toga, osjećat ćete se bolje.
Gospoda de Montespan pristane, uz sitne uzdahe, da navlaži usne u čaši ječmenog sirupa. Ali bila je sva u napetom iščekivanju.
Ništa ne čujete?
Sve četiri žene zašutješe i osluhnuše pažljivo.
Nema sumnje, to je upravo naš Pardaillan - reče Anđelika smijući se dok je neki moćni glas grmio približavajući se hodnikom.
Zatvorite vrata, molim vas! - povika Athenaida.
Ali gospoda de Montausier nije imala vremena da to učini. Odgurnuvši naglo vratnicu i crnčića Naamana koji mu se našao na putu, gospodin de Montespan uleti i sruči se prema svojoj ženi.
A! Evo je, uličarke... I ne pomišljajte da ćete mi stalno izmicati. Ako sam vas ostavio na miru neko vrijeme, imao sam valjanih razloga. Ali sada je moja osveta spremna...
Gospodine de Montespane, čini mi se da zaboravljate na običaje - primijeti dostojanstveno gospođa de Montausier.
Markiz joj drsko začepi usta.
Vi šutite... S onom tamo moram obračunati. S njom i s kraljem!
Gospođa de Montausier ispusti uzvik i uhvati se za srce. Athenaida se dobro snalazila u bitci.
Kako se usuđujete spomenuti kraljevo ime a da ne pocrvenite od stida, drzniče!
vikne.
Ah!... Ja bih se, dakle, morao stidjeti?
Da. Kralj je uvijek bio velikodušan prema vama. Ne zaslužuje da ima bilo kakve veze s bitangom poput vas.
Ja ću vam reći što zaslužuje! - zaurla Pardaillan. - Zaslužuje da ga zarazite sifilisom!
Athenaida muklo krikne:
Sifilis! Pa ja ga nemam!
Ali ćete ga imati - odgovori on i iskrivi lice u užasnu grimasu. - Jer ja ga imam, i lijepo ću vam ga pokloniti, kao što je to red među valjanim supruzima.
U pomoć! Lud je! - povika Athenaida i zavuče se iza divana, a odande pobježe dalje kroz sobu.
Muž polete za njom. Gospođa de Montausier padne poluonesviještena od silnog užasa u jedan naslonjač. Sluge i dvorkinje skupljali su se na vratima.
Obješena o markiževu ruku, Anđelika je uzalud pokušavala da ga zaustavi i privede razumu.
Pustite me - urlikao je. - Kurva mora platiti.
Ali, napokon, Pardaillane, vi ste to htjeli!
Što to? - reče on prekidajući gonjenje. - Što? Moja je krivica što sam rogonja?
Pa da! Upravo tako. Zašto niste dopustili Athenaidi da napusti dvor kada je ona to od vas tražila. Naprotiv, vi ste je hrabrili da ostane i da se dopadne kralju. A sada vrištite. Niste nimalo dosljedni!
Dosljedan! - reče on uz pokret glumca iz tragedije. - Dosljedan! Što je dosljednost? Ah! Gospo, vi ne poznate Gaskonjce!
Zahvaljujem Bogu!
Lijepa je razlika između onog što bi moglo biti i onog što jest. A ja ne mogu podnijeti ono što je sada između kralja i moje žene. Pustite me, kad vam kažem. Valjda nisam išao po sifilis u onu mračnu javnu kuću u ulici Dolina ljubavi zato da mi ničemu ne posluži... Ah! Ova hulja!
Ali, koristeći se predahom koji je Anđelika uspjela postići, gospođa đe Montespan je već nestala.
Odgodite za kasnije, markiže - reče Anđelika. Predobivši ga nekako da je otprati, povede ga u Pariz do palače Luxembourg, gdje Velika gospođica uze Pardaillana pod svoju visoku zaštitu, uvjeravajući da će ga »oštro prekoriti«.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:09 pm



27.
KRALJEVA STRAST
Po povratku u svoju palaču, Anđelika zateče tu gospodina Saint-Aignana koji joj je iz Franche-Comte donosio kraljevo pismo.
Zar od kralja?
Da, gospođo.
Anđelika se povuče u stranu da bi pročitala poruku.
»Gospođo«, pisao je kralj, »naš dio tuge u boli koja vas je pogodila gubitkom vašeg sina, koji je dao svoj život u našoj službi, i pored svojih još nejakih godina, nagoni nas da se povećanim zanimanjem zaokupimo budućnošću vašeg starijeg sina, Florimonda de Morens-Belliere. Povodom toga, želja nam je da ga uzdignemo do odgovornijih dužnosti, te ga imenujemo za paža peharnika naše kuće u službi gospodina Duchesnea, prvog konobara naše trpeze. Sa zadovoljstvom očekujemo da bez odgađanja preuzme novu dužnost i pridruži se odmah vojsci, a živo želimo da ga vi pratite na tom putovanju. Luj.«
Grickajući u nedoumici donju usnu, mlada je žena zadržavala pogled na potpisu ispisanom oštrim rukopisom: Luj. Florimond kraljev peharnik! Mladi nasljednici najuglednijih francuskih obitelji otimali su se o takvu dužnost, čija je cijena bila
ogromna. Bila je to upravo nevjerojatna čast za malog Florimonda. Otklanjanje poziva da se i sama pojavi nije uopće dolazilo u obzir. Pa ipak, Anđelika se kolebala da otputuje tamo. Kolebala se dva dana. Bilo je zapravo smiješno što je ovako nevoljko dočekala poziv koji će joj omogućiti sastanak s Filipom i koji je dolazio u pravi čas da je izvuče iz njezinih tužnih razmišljanja.
Konačno se uputila po Florimonda u Saint-Germain.
Gospođa de Montausier nije je primila. Sirota žena ležala je u krevetu, ozbiljno bolesna uslijed snažnih uzbuđenja koja je doživjela zaslugom markiza de Montespana. Čitav se dvor grohotom smijao zbog onog incidenta. Ono malo očevidaca nije propuštalo ni jednu pojedinost, a da se i htjelo to zaboraviti, markizina bi se papiga već pobrinula da razglasi na sve četiri strane svijeta.
Rogonja! Rogonja! - derala se ptica, vrlo uzbuđena. Njezino je mrmljanje bilo popraćeno onomatopejama čije je značenje bilo i suviše jasno, a usred toga mogle su se jasno razabrati, neumorno ponavljane riječi: »Sifilis i kurva!«
Posluga se gušila i crvenjela trudeći se da pred svijetom svlada smijeh.
Gospođa de Montespan držala se hrabro i nastojala smanjiti težinu nedavnog događaja time što se i sama svemu smijala. Ali, kada je ugledala Anđeliku, briznu u plač i stane se raspitivati kako je završio njezin muž.
Anđelika joj reče da je Gospođici pošlo za rukom da ga smiri i da je zasad obećao biti razborit.
Athenaida obrisa suze bijesa.
Ah! Kada biste samo znali! Toliko me to vrijeđa da on i papiga zabavljaju ološ... Pisala sam kralju. Nadam se da će ovog puta nešto ozbiljno poduzeti.
Anđelika učini pokret kao da u to sumnja. Učini joj se da bi bilo neuputno obavijestiti je da ju je kralj pozvao da se pridruži vojsci.

Kočija stiže u Tabaux naveče. Kako je već bilo mračno, Anđelika naredi da je odvezu u hotel. Mogla je otići do logora, čija su se svjetla palila, jedno za drugim, širom ravnice. Ali je bila suviše umorna od dvodnevnog putovanja po lošim cestama. Florimond je spavao, brade uvučene u nabore izgužvane čipke, razbarušene kose. Ovakav se nije mogao pojaviti pred svijetom. Gospođice de Gilandon su također spavale, zabačene glave i otvorenih usta. Malbrant Glavosijek je hrkao u svim tonovima počam od najnižeg. Samo je opat de Lesdiguieres sačuvao izvjesnu otmjenost i pored prašine što mu se slegla na obraze.
Hotel osvanu prepun ljudi, blizina kraljeve vojske oživljavala je malu varoš. Ali gazda požuri da što bolje ugosti veliku damu koja je stigla u šesteropregu sa čitavom pratnjom. Pronađoše dvije sobe i tavansku sobicu koja zapadne oružara. Florimond se s opatom smjesti u jednu sobu, dok je u drugoj krevet bio dovoljno prostran da primi Anđeliku i njezine dvije pratilje. Nakon što su upotrijebili veliku količinu vode da skinu sa sebe prljavštinu puta pa obilno večerali, svi se spremiše na počinak kako bi se sutradan odmoreni pojavili pred kraljem i započeli dvorski život u logoru.
Jedna pored druge, iza krevetnih zastora, gospođice de Gilandon ponovo su zaspale, dok je Anđelika, u sobnoj haljini dovršavala sa češljanjem kose, kada, odjednom, netko zagrebe na vrata. Anđelika se oglasi i na njezino veliko iznenađenje na odškrinutim vratima pojavi se lukavo lice Peguilina de Lauzuna.
Ljepoto moja, evo me!
Uđe na vrhovima prstiju, s podignutim prstom.
Nipošto nisam očekivala da ću vas vidjeti, gospodine de Lauzune - reče Anđelika. - Odakle dolazite?
Od vojske, dođavola. Čim je do mene doprla vijest o vašem dolasku, o čemu me obavijestila javnost putem njezinih prodavača kruha, zajahao sam smjesta svog hitrog konja...
Peguiline, ne smjerate valjda da mi opet priredite kakve neprilike?
Neprilike, zar ja? A što to nazivate neprilikama, o vi nezahvalnice? Da, kad smo kod toga, jeste li ovdje sami?
Ne - reče Anđelika, pokazujući glavom na nedužna lica uspavanih gospođica de Gilandon pod noćnim kapicama. - A da i jesam to ništa ne bi mijenjalo.
Prestanite se već jednom mrštiti. Moje su namjere najčistije, bar što se mene samoga tiče.
Podiže mučenički pogled k stropu:
Avaj, ne djelujem zbog sebe...! Dobro, ne gubimo vrijeme. Potrebno je da ove djevice otpratite nekamo.
Sagnu se k njoj i šapnu joj na uho:
Kralj je ovdje i želi vas vidjeti.
Kralj?
U hodniku.
Peguiline, vaše gluposti prelaze svaku mjeru. Na kraju ću se ozbiljno naljutiti.
Kunem vam se da...
Vi tvrdite da je kralj...
Tiho...! Smirite se, dovraga. Njegovo veličanstvo želi vas vidjeti u potpunoj tajnosti. Ali razumjet ćete da ne želi da ga bilo tko prepozna.
Peguiline, ne vjerujem vam.
To je previše! Pošaljite nekamo ove ovdje, kad vam kažem, i vidjet ćete da li lažem.
Kamo hoćete da ih pošaljem? U krevet Malbranta Glavosijeka? Anđelika ustane i odlučnom kretnjom steže pojas sobne haljine.
Budući da izgleda da je kralj zaista u hodniku, dobro, primit ću ga u hodniku. Ona izađe i stane u zabuni ispred viteza koji je stajao pored vrata.
Gospođa je u pravu - reče kraljev glas iza maske od sivog baršuna. - Napokon ovaj hodnik nije nipošto loš. Svjetla ima upravo koliko treba, a i pust je. Peguiline, prijatelju, hodite dolje pred stepenište i udaljite svakoga tko bi se pojavio.
Položi ruke na njezina ramena, a onda, kao da se prisjetio skide masku. Bio je to glavom kralj. Smiješio se.
Ne, bez naklona, gospođo.
Podigao je njezine narukvice da bi joj dohvatio goli zglob i odvlačio ju je polako bliže svjetiljci koja je gorjela ispred malog kipa u niši.
Toliko sam vas želio vidjeti.
Sire - reče odlučno Anđelika - izjavila sam gospođi de Montespan da odbijam ulogu poklopca koju mi je ona tako vješto namijenila, i htjela bih da se vaše veličanstvo uvjeri...
Stalno ponavljate jedno te isto, Bagatelle. A dovoljno ste pametni da pronađete drugu temu. Hajde, mora vam biti jasno da večeras ne treba nikakva poklopca... i da nema nikakve komedije. Da sam vas trebao u svrhu koju mi pripisujete, zašto bih dolazio ovako k vama i pod maskom?
Zbuni je istinitost onoga što je govorio.
Dakle...?
Dakle, vrlo jednostavno, gospođo. Nisam vjerovao da vas volim... ali vi ste me opili s ne znam kakvim vašim moćnim čarima za koje izgleda ni vi sami ne znate. I ne mogu zaboraviti ni vaše usne ni vaše oči... A ni to da imate najljepše noge u Versaillesu.
I gospođa de Montespan je lijepa. Mnogo ljepša od mene. Ona vas ljubi, sire. Njoj je stalo do vas.
Dok, međutim, vi...?
Nekakva je čar zračila iz onih pohlepnih zjenica u kojima su blistale dvije zlatne iskre. Kada on položi svoja usta na njezina, ona se htjede osloboditi, ali joj to ne uspije. Kralj je uporno navaljivao, rušio otpor zatvorenih usana, stisnutih zubi. I kad je predobi, ona izgubi svijest pod silinom želje što je njome zagospodarila ne poznavajući zapreke. Poljubac se produžio, pekao je, proždirao. Nije je napustio dok nije dala pun odgovor njegovoj strasti. Konačno je opet bila slobodna, ispražnjene glave. Bez snage, oslonila se o zid. Usne su joj podrhtavale, sjajne i izranjene.
Kralj osjeti kako mu se steže grlo pod naletom želje.
Sanjao sam o ovom poljupcu - reče tiho. - Danju i noću. Zamišljao sam vas ovako zabačene glave, poluotvorenih divnih očiju, dok vam lijepi vrat drhti u polusvjetlu... Hoću li vas napustiti, večeras...? Ne, nemam za to dovoljno hrabrosti. Hotel je pouzdan i...
Sire, preklinjem vas - zamoli ona - nemojte me povlačiti u slabost zbog koje bih se zgrozila kasnije.
Zgrozila? A ipak sam osjetio vaš pristanak, ima odaziva koji ne mogu prevariti.
Što mi je preostalo? Vi ste kralj.
A da nisam kralj?
Anđelika, nalazeći opet svoju žestinu, izazva ga.
Bila bih vas nagradila s nekoliko šamara. Razjaren, kralj se ushoda gore-dolje po hodniku.
Razljutit ću se, časna riječ. Čemu taj prezir? Jesam li tako loš ljubavnik, po vašoj ocjeni?
Sire, niste li nikada pomislili da je markiz du Plessis-Belliere vaš prijatelj? Mladi vladar prignu glavu donekle u neprilici.
Svakako, on mi je odani prijatelj, ali ne čini mi se da mu nanosim veliku štetu. Svima je poznato da lijepi bog Mars ima samo jednu ljubavnicu: rat. Dajem mu vojske i naređenja da ih odvede na bojna polja, i on ne traži ništa više od toga. Neosjetljiv je na području srca, i to je mnogo puta dokazano.
A meni je dokazao da me voli.
Kralj se sjetio dvorskih prepričavanja i poče kružiti okolo kao zvijer u kavezu.
Mars pogođen Venerinim strijelama...! Ne, ne mogu u to vjerovati...! A zapravo mi se čini da možete postići i ovakva čuda.
A kad bih vam rekla: »Sire, ljubim ga i on mene ljubi. To je ljubav nova i istinska.« Da li biste ga uništili...?
Kralj ju je pozorno promatrao; vodila se borba između njegove zapovjedničke strasti i ljudske savjesti.
Ne, ne bih ga uništio - reče napokon uz dubok uzdah. - I ako je tako, pomirit ću se. Zbogom, gospođo. Spavajte mirno. Vidjet ću vas sutra u logoru, zajedno s vašim sinom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:10 pm




28.
SMRT SAVRŠENOG DVORJANINA
Filip dočeka Andeliku na pragu kraljeva šatora. Ozbiljan, u odijelu od plavog baršuna ukrašenog zlatom, on se nakloni, uze njezinu ruku i podiže je visoko, te je povede između grupa do stola pokrivenog čipkama i srebrninom, gdje se kralj spremao zauzeti svoje mjesto.
Pozdravljam vas, gospodine, mužu moj - reče Anđelika tiho.
Pozdravljam vas, gospođo.
Hoću li vas vidjeti večeras?
Ukoliko mi to kraljeva služba bude dopustila.
Njegovo je lice i dalje bilo hladno, ali prsti stegnuše njezine u znak sporazuma. Kralj ih je promatrao dok su prilazili.
Nema ljepšeg para nego što su markiz i markiza du Plessis-Belliere - reče on svom velikom komorniku.
Istina je, sire.
A na to su oboje i odani mi i privrženi podanici - reče kralj tužno. Gospodin du Gesvres ga pogleda iskosa.
Anđelika se spusti u dubok poklon. Kralj joj uze ruku da bi je podigao. Ona srete tamne oči što su duboko upijale sve, od njezine plave kose ukrašene dragim kamenjem do majušne cipelice od bijelog atlasa, što je izvirivala ispod haljine od brokata ukrašene vijencima od krina. Ona je bila jedina žena pozvana na kraljev
ručak i između sve one gospode koja je tamo bila skupljena bilo ih je mnogo kojima se, nakon dugih mjeseci ratovanja, prvi put pružao užitak da se dive ovako lijepoj ženi.
Markiže, sretan si ti - reče kralj - što posjeduješ ovakvo blago. Nema ni jednog muškarca večeras, a i tvoj vladar je među njima, koji ti ne zavidi na sreći. Htjeli bismo makar znati da tu sreću ne zanemaruješ. Dim ratišta, miris baruta i zanos pobjede često su ti oduzimali vid pred čarima lijepog spola, to svi znaju.
Sire, postoje svjetla koja mogu slijepima povratiti vid i pobuditi želju za drugom vrstom pobjeda.
Odgovor je dobar - reče kralj smijući se. - Gospodo, skupljate lovorike.
Još uvijek je držao u svojoj jednu Anđelikinu ruku i sada, kretnjom punom draži, koja mu je bila svojstvena i kojom se najradije prepuštao u prisnoj atmosferi vojnih logorovanja, obgrli drugom rukom Filipova ramena.
Marsu, prijatelju moj - reče tiho - sudbina ti je sklona, ali neću biti ljubomoran. Tvoje zasluge i tvoja odanost su mi drage. Sjećaš li se prve bitke, kad nam je bilo petnaest godina, i kad mi je vjetar topovske kugle odnio šešir? Potrčao si i pokupio ga pod vatrom pušaka.
Sjećam se, sire.
Bila je to ludost. I mnoge si još učinio, kasnije u mojoj službi.
Kralj je bio nešto niži od Filipa. Taman pored njega plavog, ali slični po skladnim proporcijama gipkih i mišićavih tijela, izvježbanih poput ostalih mladića toga doba obukom u akademiji, jahanjem i ranim ratnim naukovanjem.
Slava oružja može baciti u zaborav ljubav, ali da li ljubav može zasjeniti sjećanje na ratno prijateljstvo?
Ne, sire, ne vjerujem u to.
To je i moje mišljenje... Dosta, gospodine maršale, dovoljno smo filozofirali nas dva vojnika. Gospođo, sjedajte za stol.
Filip je ostao na nogama pomažući velikom komorniku. Jedina žena u čitavom skupu, Anđelika je, kralju s desna, izgledala kao kraljica. Kralj je toplim pogledom ispitivao njezin sagnuti profil i odraz teške naušnice što joj je kod svakog pokreta milovao svojim bljeskom baršunasti obraz.
Jesu li se smirile vaše bojazni, gospođo?
Sire, zbunjuje me dobrota vašeg veličanstva.
Nije to zbog dobrote. Avaj, draga moja Bagatelle, svi smo mi nemoćni protiv ljubavi - reče kralj tonom strasne tuge. - To je osjećaj koji ne zna za polovičnost. Ne mogu li učiniti nešto što je nisko, prisiljen sam biti velikodušan. Svaki običan čovjek, na mom mjestu morao bi se ponijeti isto tako... Jeste li primijetili kako vaš sin s uspjehom obavlja svoju dužnost?
Pokaza joj Florimonda koji je asistirao uz velikog peharnika. Kad bi kralj zatražio piće, veliki peharnik, upozoren od nadzornika odlazio bi po pladanj na kojem su bili pripremljeni boca puna vode, boca s vinom i pehar, tada bi se uputio prema velikom komorniku dok je pred njim išao mali paž i nosio »kušnju«. Bila je to srebrna šalica u koju je veliki komornik sipao malo vode i vina. Nadglednik točenja je ispijao sadržaj šalice. Pošto je na taj način izvršen pokus da kraljevo piće nije otrovano, natočili bi njegov pehar, koji je Florimond s najvećom predanošću držao u ruci. Dječak je učestvovao u tom obredu s ozbiljnošću ministranta na oltaru.
Kralj mu zahvali sa nekoliko riječi pohvale i Florimond zahvali sagnuvši kovrčavu glavu.
Vaš sin nije nalik na vas po svojim garavim očima i kosom. Posjeduje sve draži tamnoputih južnjaka.
Anđelika problijedi pa pocrvenje. Srce joj stane neujednačeno lupati. Kralj položi svoju ruku na njezinu.
Kako se lako uzbuđujete! Prestanite već jednom s tim vašim strahovanjima! Zar vam još uvijek nije jasno da vam neću učiniti ništa nažao?
Dok je ustajala, ruka koju joj je položio oko struka da bi je propustio ispred sebe uznemiri je više od kakva smionog dodira.
Ona se uputi s Filipom natrag kroz logor u kojem se crveni sjaj logorskih vatri miješao s pozlaćenim svjetlom svijeća što su se palile pod šatorima prinčeva i časnika.
Šator maršala du Plessisa bio je od žutog atlasa izvezenog zlatom. Pravo čudo ratničke otmjenosti koje je sadržavalo dva naslonjača od dragocjenog drveta, niski turski stol, nekoliko jastuka od zlatnih listića za sjedenje. Pod kao i prostrani turski krevet bili su pokriveni bogatim sagovima. Sve je to zajedno odisalo istočnjačkim raskošem. A raskoš je često predbacivan lijepom markizu. Ni sam kralj nije bio u logoru smješten kao on, ali se Anđelikino srce raznježi pred iznenadnom spoznajom. Zar nije trebalo mnogo više duševne snage i neumitne volje, da bi se išlo na neprijatelja u čipkastom okovratniku i da bi se pojavilo, navečer uoči bitke s rukama punim prstenja, namirisanim brkovima i ulaštenim čizmama, nego li prihvatilo znoj, prljavštinu i uši kao neizbježne drugove vojnih pohoda?
Filip raskopča prsluk. Uđe La Violette a za njim momčić koji je bio u maršalovoj službi. Oni poredaše po stolu voće, vino i kolače. Mali sluga priđe gospodaru da bi mu pomogao kod svlačenja, ali ga ovaj nestrpljivim pokretom otpremi.
Da pozovem vaše dvorkinje - upita on Andeliku.
Nije potrebno.
Povjerila je gospođice de Gilandon i Jasminu gazdarici, a sobom je povela jedino Terezu, tu jogunastu djevojku. Nakon što je svojoj gospodarici pomogla kod dotjerivanja, izgubila se i bio bi sigurno uzaludan posao ići u potragu za njom.
Vi ćete mi pomoći Filipe - reče Anđelika smiješeći se. - Čini mi se da vas u tome koječemu moram naučiti.
Priđe mu i položi mazno glavu na njegovo rame.
Jeste li sretni što sam ovdje?
Avaj! Jesam!
Zašto avaj?
Suviše ste zagospodarili nad mojim mislima. Počinjem već osjećati kako me nagriza crv ljubomore. A te muke dosad nisam poznavao.
A čemu te muke? Volim vas.
On ne odgovori ništa. Nasloni čelo na njezino rame. U polutami Anđelika je ponovo ugledala kraljev žarki pogled.
Napolju je neki vojnik počeo svirati na fruli tužni pripjev. Anđelika se strese. Morala bi otići, napustiti Versailles i njegove svečanosti, ne vidjeti nikad više kralja.
Filipe - reče - kada ćete se vratiti? Kada ćemo naučiti da živimo zajedno? On je odmakne i pogleda je podsmješljivo.
Živjeti zajedno - reče. - Mislite da je to u skladu s položajem maršala kraljeve vojske i visoke dvorske dame?
Ali ja želim napustiti dvor i povući se u Plessis.
Čudnog li stvorenja! U svoje vrijeme sam vas molio i preklinjao da se vratite u Plessis i bili biste se radije dali na komadiće sasjeći nego me poslušati. A sada je prekasno!
Što hoćete time reći?
Povjerene su vam važne dužnosti. Kralj vam je ljubazno dodijelio jednu od njih. Veoma biste ga oneraspoložili da se zahvalite.
Želim se udaljiti baš zbog kralja. Filipe, kralj...
Podiže oči i ugleda njegov ukočeni pogled, kao da se odjednom udaljio od nje.
Kralj... - ponovi ona, puna strepnje.
Nije se usudila dovršiti i počela se mehanički svlačiti. Činilo se da se Filip prepustio dalekom snatrenju.
»Nakon onog što mu je kralj večeras rekao, shvatit će«, mislila je ona. »Ako već nije shvatio... odavna... Mnogo prije mene, možda...«
Ipak, on se približio ležaju gdje je mlada žena klekla dok je češljala kosu i ne odbi njezine ruke što su se podigle k njemu.
Mladićeve ruke potražiše gipke oblike lijepog tijela što se nudilo, nago, pod laganom tkaninom. Prevuče nježno rukom preko struka, po glatkim leđima i vrati se na procvjetale grudi, malo otežale nakon posljednjeg materinstva, ali još uvijek jedre i uzdignute.
Kraljevski zalogaj, zaista - reče.
Anđelika ga steže snažno, pozivajući ga prigušeno:
Filipe! Filipe!
Dugo su ostali ovako, shrvani neizrecivom strepnjom. Izvana netko stane dozivati:
Gospodine maršale! Gospodine maršale! Filip priđe ulazu u šator.
Zarobili su uhodu - objasni teklić. - Njegovo veličanstvo vas zove.
Nemojte otići, Filipe - zamoli Anđelika.
Lijepo bih prošao da se ne javim na kraljev poziv - prigovori smijući se. - U ratu smo, ljepotice moja. Moram se posvetiti u prvom redu neprijateljima njegova veličanstva.
Sagnut nad ogledalom, zagladi plave brkove i opasa mač.
Kako ono glasi onaj pripjev što ga je pjevao vaš sin Cantor...? Ah! Eto:
Zbogom, srce moje, zbogom, moj živote, Zbogom, moja nado!
Kad već moramo služiti kralju, Rastanimo se sada.
Anđelika ga je uzalud čekala te noći u šatoru izvezenim zlatom i na kraju zaspa na divanu pokrivenom jastucima. Kada se probudila, dnevna svjetlost, prodirući kroz stijene od žutog atlasa, širila je jarko svjetlo zbog čega se činilo kao da je sunce već visoko na nebu. Ali kad je izašla, ugledala je maglovito i tužno jutro sa sivim oblacima što su se ogledali u velikim lokvama vode. Bilo je kiše. U daljini se čuo poziv na uranak i neprekidna grmljavina topova.
Na njezin nalog, Malbrant Glavosijek dovede joj osedlana konja. Jedan vojnik joj pokaza put kuda će stići na visoravan.
S vrha možete pratiti zbivanja na bojnom polju, gospođo.
Stigavši gore, ona zateče gospodina de Salnovea koji je porazmjestio svoje jedinice uz rub strme kosine. Desno, tamo gdje se na zastrtom nebu stidljivo pomaljalo blijedo sunce, jedna je vjetrenjača polako mahala, ispruženim krilima.
Anđelika se primaknu bliže i otkri već poznatu joj panoramu opsjednutog gradića okruženog bedemima u čijem su se okrilju nazirali krovovi od škriljevca, šiljati zvonici i gotske kule. Lijepa rijeka ličila je na šal omotan oko gradića.
Francuske baterije bile su smještene uzbrdo iznad doline; mogla su se razabrati tri reda topova što su štitili pješačke jedinice čiji su šljemovi i visoka koplja blistali na suncu. Jedna je štafeta u punom galopu prelazila ravnicu. Grupa ljudi kretala se amo-tamo duž isturenih položaja. Gospodin de Salnove pokaza Anđeliki u onom pravcu vrhom svog biča.
Kralj je osobno obišao predstraže, rano ujutro. Uvjeren je da će se lorenski garnizon uskoro predati. Tokom noći, njegovo veličanstvo i časnici nisu sebi dopustili ni trenutak odmora. Sinoć je uhvaćen uhoda: dao je naslutiti da će garnizon pokušati napad upravo te noći. Bilo je uistinu slabih pokušaja, ali smo mi neprestano budni i morali su odustati. Neće više dugo izdržati.
Ipak, čini mi se da stalno tuku topovima!
To su posljednji udarci. Guverner Dolea ne može izaći na juriš prije nego potroši svu municiju.
Moj muž je govorio to isto, jučer navečer - reče Anđelika.
Drago mi je što smo istog mišljenja. Maršal ima dobar njuh za ratne poslove. Pouzdano vjerujem da se možemo spremati za pobjedničku večeru u Doleu, večeras...
Štafeta koju su vidjeli maloprije kako juri ravnicom pojavi se na zavoju. Čovjek viknu u prolazu:
Gospodin du Plessis-Belliere je...
Stane ugledavši Andeliku, i okrenu naglo konja.
Što je? Što se dogodilo? - upita ona uplašeno. - Nešto se desilo mome mužu?
Da.
Što se dogodilo? - navaljivao je Salnove. - Što je s maršalom? No, hajde, govori, gospodine. Maršal je ranjen?
Da - reče štafeta, zadihano. - Ali nije ništa teško.. Umirite se. Kralj je pored njega... Maršal se vrlo nesmotreno izložio i...
Anđelika je već jurila putem što je vodio duž brda. Mogla je deset puta slomiti vrat dok je stigla do kraja i tu pusti uzde i podbode konja prema ravnici.
Filip ranjen...! U sebi je vikala: »Znala sam... znala sam da će se dogoditi.« Grad se primicao, topovi i ograda nepomičnih četvorina pješadijskih kopalja dolazili su joj sve bliže. A ona je uprla pogled samo na grupu raznobojnih uniformi što se skupila tamo pored prvih topova.
Dok se približavala, jedan konjanik se odvoji od grupe i dođe joj u susret. Prepoznala je Peguilina. Povika sva zadihana:
Filip je ranjen?
Da.
Anđelika primijeti da je Peguilin postavio svog konja tako da joj prepriječi put. Ogromni teret pritisnu joj ramena. Odjednom joj smrtna hladnoća obuze tijelo i srce joj se slomi.
Mrtav je, zar ne? Peguilin sagnu glavu.
Pustite me da prođem - reče ona šupljim glasom. - Hoću da ga vidim.
Peguilin joj priđe bliže i rukom joj blago privuče čelo na svoje rame pokretom punim samilosti.
Nemojte, bolje je, ljepotice moja - šapne. - Avaj, naš lijepi markiz...! Topovska kugla odnijela mu je glavu!

Plakala je. Gorko je plakala bačena na isti divan na kojem ga je uzalud čekala čitavu noć.
Odbijala je utjehe, odbijala da je okruže dobrim i glupim riječima. Njene pratilje, sluge, Malbrant Glavosijek, opat Lesdiguieres, njezin sin, stajali su ispred šatora i preneraženo slušali njezine jecaje. U sebi je ponavljala da je nemoguće. A znala je vrlo dobro da je to nepovratan gubitak. Ni jedan jedini put neće moći uzeti na svoje srce, materinskim pokretom o kojem je toliko sanjala, ono blijedo i hladno čelo koje nikada nije upoznalo nježnost, neće moći poljubiti zatvorene oči dugih trepavica, i šaputati tiho: »Voljela sam te... tebe sam prvog voljela, u svježini svog djetinjeg srca...«
Filip! Filip u ružičastom odijelu. Filip u modrom odijelu. Poput snijega bijela boja i zlato. Plava vlasulja. Crvene potpetice, Filip i njegova ruka na glavi malog Cantora...
Filip s mačem u ruci, s rukom oko vrata zvijeri.
Filip du Plessis-Belliere, toliko lijep da ga je kralj zvao Mars, a slikar ga ovjekovječio na stropovima Versaillesa.
Zašto nije više živ? Zašto je morao otići? »Odnesen naletom vjetra«, kako je govorila Ninon. Strašni i proždrljivi vjetar rata. Zašto se tako izložio?
One riječi što ih je izgovorila štafeta, a onda te iste riječi ponovio Lauzun, vraćale su joj se u sjećanje. Ispravi se malo.
Zašto, Filipe - šapne. - Zašto si to učinio...?
Netko je podigao pa ponovo spustio svileno krilo na ulazu u šator i Anđelika ugleda pred sobom gospodina de Gesvresa, velikog komornika, sagnute glave.
Gospodo, kralj je ovdje i želi vam izraziti svoje duboko saučešće i svoju ogromnu tugu.
Ne želim vidjeti nikoga.
Gospođo, kralj.
Neću kralja - povika - a pogotovo neću ono jato gegavih i bučnih pačića što vuče za sobom koji će mi gledati pod nos i pitati se tko će od njih naslijediti maršala.
Gospođo... - izusti veliki komornik, hvatajući zrak.
Odlazite! Odlazite!
Ona se ponovo baci na divan i sakri lice u jastuke, izmučena bolom, daleko od svega, nesposobna da se svlada i suoči s životom što se nastavljao.
Dvije ruke je čvrsto podigoše i ona osjeti, u magnovenju svog očaja, okrepljujuće smirenje. Za Anđeliku nikada neće biti bolje utjehe od muškog ramena, čvrstog i ohrabrujućeg. Pomisli da je to Lauzun, i zajeca izgubljeno, zarivši lice u nabore prsluka od tamnog baršuna što je mirisao na ljiljan.
Žestina njezina očaja konačno se smiri. Podiže zacrvenjene oči i srete taman i dubok pogled kojeg je bljesak obično bio druge vrste dok je sada izražavao neizrecivu blagost.
Ostavio sam one... onu gospodu pred vratima - reče kralj. - Molim vas, gospođo, svladajte vaš bol. Ne dajte da vas očaj slomi. Vaša me tuga razdire...
Anđelika se polako oslobodi. Uspravi se i ustuknu nekoliko koraka, pa ostane prislonjena o svilenu stijenu. Dok je ovako stajala okrunjena zlatom, u tamnoj haljini, blijeda i tužna lica, ličila je na jedan od onih likova što ukrućeni od bola plaču podno križa.
Ali njezine oči, upravljene na kralja, sve su više blistale, poput žeravice, i poprimale nekakav tvrdi sjaj. Ipak, kada je započela govoriti, njezin je ton bio odmjeren:
Sire, preklinjem vaše veličanstvo da mi dopusti da se povučem na moju zemlju... u Plessis.
Kralj je neprimjetno oklijevao.
Dopuštam, gospođo. Shvaćam vašu potrebu za samoćom i povučenošću. Idite, dakle, u Plessis. Moći ćete ostati tamo do kraja jeseni.
Sire, želja mi je da se zahvalim na svojim dužnostima. On blago potrese glavom.
Nemojte ništa činiti pod impulsom malodušnosti. Vrijeme će izliječiti mnoge rane. Neću vas osloboditi vaših dužnosti.
Anđelika zausti da kaže nešto u znak protivljenja. Ali se onaj bljesak u njezinim očima ugasio i ispod zatvorenih očnih kapaka potekoše duge suze ostavljajući dva blistava traga na obrazima.
Obećajte mi da ćete se vratiti - uporno će kralj.
Ona je i dalje stajala, onako nijema i nepokretna. Samo su joj se grudi nadimale od grčevitih, prigušenih jecaja.
Kralju se pričini neizrecivo lijepom. Uplaši se da bi je mogao zauvijek izgubiti i trgnu se, odustajući da joj iznudi obećanje.
Versailles će vas čekati - reče blago.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu