Anđelika

Strana 3 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 11:40 am

First topic message reminder :



Na dvoru kralja kog cela Evropa priznaje i poznaje kao Kralja Sunce pojavila se jedna markantna, otmena dama. Tek poneko će u njoj prepoznati kćer siromašnog barona od Sansea, onu uplašenu ženu koja je posle smrti svog muža, bogatog grofa Žofreja od Pejraka, morala da se bori kako zna i ume ne bi li svoje sinove spasla beznađa i bede... Tu na scenu stupa onaj čijoj se volji svi moraju povinovati, čija reč ne zna za pogovor: kralj Luj XIV, kome je Anđelika neizbežno zapala za oko. Burna dešavanja vode ka tome da ona postane prva Lujeva naložnica, ali tu poziciju već godinama drži gospođa Montespan, koja uopšte nije raspoložena da povlašćeno mesto ustupi drugoj, a naročito ne samouverenoj došljakinji…
Treća knjiga iz slavnog serijala An Golon predstavlja prvi Anđelikin susret s dvorom, s njegovom bleštavom raskoši, ali i s mračnom pozadinom naspram koje sija kraljevska kruna. Kako bi zaštitila sebe i sebi bliske ljude, postaje deo surovog sveta spletki, ali njena srčanost i nepokolebljivost, uprkos tragedijama i preprekama, stalno rastu i daju joj novu snagu.

Serijal Anđelika je od svoje premijere pre više od pola veka doživeo ogroman uspeh i prodat je u više od 150 miliona primeraka na više od trideset jezika, što ga čini ubedljivo najčitanijom istorijskom romansom u istoriji književnosti. Anđelika je i u bivšoj Jugoslaviji dostigla neverovatnu popularnost, a više generacija čitateljki uživalo je u njenim avanturama. Ovo, srpsko izdanje Anđelike prvi je prevod na našim prostorima koji je urađen prema originalu koji je odobrila sama autorka. Pređašnji hrvatski prevod za osnovu je imao urednički prekrajan tekst od koga se An Golon distancirala.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:10 pm






TREĆI DIO KRALJ
29.
VERSAJSKA NAPAST
Konjanik se penjao alejom velikih hrastova. Zaobiđe baru pozlaćenu jesenjim odrazima, pa se pojavi pred pokretnim mostićem i tu povuče zvono.
Anđelika je stajala iza malih stakala svoje sobe i gledala kako čovjek silazi s konja. Prepozna livreju slugu gospođe de Sevigne i shvati da je to kurir kojeg šalje markiza. Prebaci preko ramena ogrtač od baršuna i požuri niza stepenice ne sačekavši da joj služavka donese poruku na srebrnom poslužavniku. Nakon nekoliko trenutaka, pošto je uputila čovjeka u kuhinju da se tamo ogrije i nahrani, vrati se gore, sjede pored kamina, i stane zadovoljno prevrtati i razgledati omot u kojem se nalazila poruka. Bilo je to samo pismo prijateljice, ali za Anđeliku je predstavljalo posebno ugodnu razonodu.
Jesen je bila na izmaku. Uskoro će stići zima, a zimi je Plessis tužno boravište. Lijepi dvorac renesansnog stila, stvoren da posluži kao okvir ladanjskim svečanostima izgledao je promrznuto okružen ogoljelim granama Nieulske šume. Kada se spusti večer, zavijanje vukova dopiralo bi ponekad do samog parka. Anđelika se plašila ponovnog dolaska mračnih večeri koje su je, prošle godine, dok je tavorila svoj bol, dovele gotovo do ludila.
Proljeće joj je donijelo smirenje. Krstarila je poljima na konju. Ali malo-pomalo nesnosni seoski ambijent ponovo ju je rastužio. Rat je mučno pritisnuo seljake. Razbješnjeli stanovnici Poitoua opet su govorili da treba utopiti porezne činovnike. Njihovoj žestini bio je uzrok bijeda ili pak ogorčenost protestantskih sela što je bivala sve veća i izazivala krvave sukobe s katolicima. Opasno stanje iz kojeg se nije vidio izlaz. Anđelika, umorna, prestala je slušati optužbe. I sve se više odvajala od svega.
Najbliži joj susjed bio je upravitelj Molines. Nešto dalje ležao je Monteloup, gdje joj je otac provodio staračke dane u društvu dojilje i rođakinje Marte. Od posjetitelja mogla je računati jedino na gospodina du Croisseca, seoskog plemića, krupnog roktavog lovčine, čijeg se izvještačenog udvaranja nije znala kako osloboditi.
Mlada žena otrgne nestrpljivo pečate i poče čitati:
»Moja najdraža«, pisala je simpatična markiza, »dolazim vam s hrpom prijekora i nježnosti koji sami podijelite po svom nahođenju, a onda iz toga zaključite koliko iskrene odanosti osjećam prema vama. Mnogo ste me zanemarili u ovih posljednjih nekoliko mjeseci. Zatvorili ste se, oduzeli ste vašim prijateljima priliku da vas utješe u teškim trenucima što su vas snašli. Vaš je bijeg rastužio Ninonu kao što je rastužio i mene. Mene koja sam se odrekla ljubavi i ispunila srce prijateljstvom. A sada, to mi se prijateljstvo odbija, ono postaje nepotrebno i osjećam da mi je oduzeto jedino moje dobro.
»Eto čuli ste moje prijekore. Ne namjeravam nastaviti u ovom tonu. I previše vas volim. Mnogi gaje iste osjećaje prema vama, i ne samo muškarci. Vaša čarobnost, vaša jednostavnost, dovode vas u milost čak i pred onom koja bi vas mogla smatrati svojom suparnicom. Tugujem za vama. Ponekad ne znamo kako pričvrstiti neku vrpcu ili kopču, a vas nema da vas upitamo za savjet. Pomodari su kolebljivi jer nema vas da ih ohrabrite svojim sigurnim ukusom. Onda se obraćaju gospođi de Montespan, čiji je ukus isto tako dobar kao što je i vaš, a koja ne tuguje za vama. Konačno, ona vlada. I gromko trijumfira. To više što joj je muž nagrađen za svoje budalaste podvige. Kralj mu je dodijelio rentu od pet tisuća livara i naredio da pođe u Roussillon i da se odande ne miče. Ne zna se da li će se držati ove posljednje točke, ali zasad je tamo.
»A budući da sam vam govorila o modi i da gospođa de Montespan upravlja njezinim promjenama, sigurno vas neće iznenaditi ako dodam da se ona pobrinula za neke pojedinosti koje joj vrlo pogoduju. Tako je na primjer lansirala jednu vrstu suknje uzdignutu sprijeda pomoću laganih potpora, ne više samo straga kao
što se dosad nosilo, a što dopušta, u stanovitim prilikama, slobodno i skriveno razvijanje dotičnog predjela ženskog tijela. Možemo se kladiti da će ova modna novotarija znatno pospješiti porast stanovništva. Gospođa de Montespan među prvima uživa njezine blagodati. Nema ni trunka osjećaja stida, ljepša je nego ikada, a kralj ne vidi nikoga osim nje. Jadna La Valliere izgleda poput sablasti. Sablast osuđena da bludi medu živima. Kralju je dosta ružičastog romana i nježnih suza. Zaželio se ljubavnice kojom će se ponositi, koja mnogo traži i koja je kadra da podnosi zlu kob. A gospođa de Montespan je baš takva. Njoj nitko ne može nauditi. Ne vidim na dvoru nijednu ženu koja bi se mogla s njom takmičiti i oduprijeti joj se. To kažem zato što vas ovdje nema. I ona to zna. Kada o vama govori, kaže »ona krpa«...«
Anđelika prekide čitanje, gušeći se, pa nastavi, budući da nije imala s kime podijeliti svoju ogorčenost.
»Pod njezinim poticajem, Versailles postaje čudesan. Bila sam tamo prošlog ponedjeljka i nisam se mogla sita nagledati svih onih krasota. U tri sata, kralj, kraljica, Gospodin, Gospođa, Gospođica, svi prinčevi i princeze, gospođa de Montespan, čitava njezina pratnja, svi dvorjanici, sve dame, dakle, sve ono što predstavlja Francuski dvor skupilo se u lijepom kraljevu apartmanu. Sve je divno namješteno, sve je prekrasno. Gospođa de Montespan je blistava ljepota kojom se treba dičiti pred svim ambasadorima. Da, njezinoj ljepoti nema premca, ni njezinim toaletama, ni njezinoj veselosti. Duhovita je, sjajno odgojena, izražava se na onaj svoj osobit način, njezina je govorljivost zaista nešto naročito i zanosno. Svi koji joj služe prihvaćaju taj način. Po tome se prepoznaju.
»Neće da izlazi bez pratnje tjelesne straže. Dok sam bila tamo, maršalica de Noailles joj je nosila skut. Kraljičin je nosio običan paž. Ona ima apartman od dvadeset soba na prvom katu. Kraljica ima samo jedanaest soba na drugom katu...«
Anđelika podiže glavu. Nije li gospođa de Sevigne imala neke tajne namjere dok joj je ovako opisivala raskoš i slavu gospođe de Montespan? Ta čarobna žena, prepuna dobrote, oduvijek je bila stroga u pogledu lijepe Athenaide. Divila joj se, ali nije osjećala prema njoj ni najmanju simpatiju. »Čuvajte se«, često je govorila Anđeliki. »Athenaida je jedna od Mortemartovih. Lijepa kao more, divlja poput njega. Uništit će vas, ako joj budete smetali!«
Bilo je mnogo istine u tome. Anđelika je to već iskusila. Zbog čega se, dakle, gospođa de Sevigne toliko trudi da je uvjeri u pobjedu lijepe Montespanove? Nada se možda da će Anđelika toliko biti pogođena da će se vratiti u Versailles da bi se borila za mjesto do kojeg joj inače nije stalo? Gospođa de Montespan je postala miljenica. Kralj ne vidi nikoga osim nje. Dakle, sve je krenulo ne može bolje...
Ču se tiho kucanje na vratima i pojavi se Barba vodeći za ruku malog Charlesa Henrija.
Naš kerubin bi želio pozdraviti mamu.
Da, da... - reče rastreseno Anđelika.
Podiže se i ode pogledati kroz prozor. Ni najmanjeg pokreta u toj sivoj, crnoj i bijeloj prirodi.
Može li ostati ovdje da se malko igra? - nastavi Barba. - Toliko se tome veseli! Ali, u sobi nije baš toplo. Gospođa je pustila da se vatra ugasi.
Naložite opet.
Dijete je ostalo kraj vrata, držeći čvrsto u šaci štapić na čijem su vrhu bila četiri krilca male vjetrenjače. Bilo je obučeno u dugačko odijelce od modrog baršuna a na sjajnozlatnim kovrčama nosio je kapicu ukrašenu bijelim perjem što mu se spuštalo niz vrat. Anđelika mu se mehanički nasmiješi. Voljela je oblačiti ga u najskupocjenija odijelca, jer je mali bio zaista prekrasan. Ali čemu sav taj raskoš tamo gdje mu se nitko ne može diviti? Prava šteta!
Dakle, smijem li maloga ostaviti ovdje, gospođo? - navaljivala je Barba.
Ne, nikako. Nemam vremena. Moram pisati gospođi de Sevigne, čiji kurir sutra putuje natrag.
Barba shvati, po gospodaričinu licu, da je zabrinuta. Uzdahnu i uhvati ponovo ručicu svog štićenika, koji krotko pusti da ga odvede. Ostavši sama, Anđelika zaoštri jedno pero, ali se nije žurila da piše. Htjela je prije dobro promisliti. Glas kojem se teškom mukom opirala ponavljao joj je: »Versailles vas očekuje.«
Da li je to istina? Možda ju je Versailles zaboravljao, a bilo bi i bolje da je tako. Sama je to htjela. A sada se rastužila. Sklonila se u dvorac du Plessis u velikoj želji da izbjegne opasnosti koju nije htjela točno odrediti, a i zbog potrebe da ispašta za Filipovu smrt, nije se uopće zadržala u Parizu. Palača u predgrađima Saint-Antoine činila joj se mračna s onim tamnim hodnicima koji su je podsjećali na Filipa i njegovo jadno djetinjstvo malog gospodina suviše lijepog, suviše bogatog, a napuštenog.
U Plessisu se naužila raskošne jeseni i opijala se samoćom. Ali sada je opet zahladnjelo i jednoličan život postajao je sve teži.
Pojavi se paž i zapita da li će gospođa ručati u sobi ili u blagovaonici. U sobi, svakako! Dolje je ledeno i ona, dvostruka udovica, više nema snage da sjedi sama na začelju dugačkog svečanog stola prepunog srebrnine.
Pošto se smjestila pored vatre, za stolićem s mnogo malih posuda od pozlaćenog srebra iz kojih su se širili ugodni mirisi i kojima je ona jednoj po jednoj dizala poklopac da bi otkrila kakva joj iznenađenja nude, odjednom pomisli gorko da je već postala sasvim nalik na ostarjelu udovicu.
Nikakvog muškarca nema pored nje da se blago smiješi gledajući njezinu ljupku lakomost... Da se divi njezinim rukama što ih je maloprije namazala i bijelila više od dva sata vodom i mastima. Da pohvali njezinu frizuru, Anđelika potrča k ogledalu, stane se proučavati i ustanovi da je savršeno lijepa.
Uzdahnu nekoliko puta.

Sutradan stiže kočija. Gospodin i gospođa de Roquelaure, na putu za svoje imanje u Armagnacu, skrenuli su da posjete dražesnu markizu du Plessis i da joj uruče poruku gospodina Colberta.
Vojvotkinja de Roquelaure držala je neprestano maramicu na nosu. Putem se prehladila, rekla je. A zapravo je to bio izgovor da sakrije gorke suze što su same navirale. Iskoristi časak kada se našla nasamo s Anđelikom i povjeri joj da je mužu dojadila njezina lakomislenost i da je odlučio oteti je dvorskim napastima, pa će je sada zatvoriti u onaj njihov daleki dvorac.
Baš je pogodio da bude ljubomoran - požali se. - Sada kad je moja veza s Lauzunom već davna priča. Napustio me prije nekoliko mjeseci. Mnogo sam propatila. Što je toliko privlačnog na gospođici de Montpensier?
Ona je unuka Henrika IV - primijeti Anđelika. - To već nešto znači. Ali ne mogu vjerovati da se Lauzun nesmotreno igra srcem princeze kraljevske krvi. Nije to ništa ozbiljno.
Gospođa de Roquelaure ustvrdi da ovo, naprotiv, postaje sve ozbiljnije. Velika gospođica zatražila je od kralja dozvolu da se uda za vojvodu de Lauzuna, jer je u nj ludo zaljubljena.
A što je odgovorilo njegovo veličanstvo?
Po svom običaju. Vidjet ćemo...! Dobiva se utisak da će kralj popustiti pred snažnim osjećajima Gospođice i zbog prijateljstva koje ga odavna veže s Lauzunom. Ali kraljica, Gospodin i Gospođa, uvrijeđeni su pri samoj pomisli na taj neobičan brak. Čak se i gospođa de Montespan zgraža na sav glas.
A što se ta ima miješati? Barem ona ne spada u kraljevsku obitelj!
Ali je jedna od Mortemartovih. Posjeduje naglašen osjećaj za staleške razlike. Lauzun je tek neugledan gaskonjski plemić.
Jadni Peguilin! Kako ga sada prezirete.
Avaj! - uzdahnu gospođa de Roquelaure, zaplakavši ponovo.
Pismo gospodina Colberta bilo je sasvim druge vrste. U njemu nije bilo površnosti ili dvorskih prepričavanja, koja za njega ništa nisu značila. Molio je gospođu du Plessis da se što prije vrati kako bi preuzela jedan posao oko svilana, koji jedino
ona može privesti sretnom rješenju. Anđelika se dva dana kolebala s odgovorom, a uto stiže javnim kolima još jedna poruka.
Bilo je to pismo meštra Savaryja, starog apotekara.
»Sulejman Baštijari-beg, izaslanik perzijskog šaha, nalazi se pred vratima Pariza«, pisao je on. »A vas nema! A dragocjena 'mumija' bit će izručena, prezrena i možda izgubljena a da vi ne uspijete spasiti makar samo jednu kap. Ipak, vi ste mi obećali pomoć, o izdajnice! Ovako propada moja jedina životna prilika. Nauka je izigrana, budućnost kompromitirana...«
I tako su se na dva dugačka lista ispisana sitnim slovima nizale molbe i gorka predbacivanja.
Kada je pismo pročitala do kraja, Anđelika odluči u sebi da nema druge nego da se vrati u Pariz.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:11 pm





30.
KLUPICA ZA GOSPOĐU DU PLESSIS- BELLIERE

Iz Pariza, otišla je u Versailles.
Srela je kralja u parku, pri dnu zelenog saga što ga je zima pretvorila u bijeli sag. Usprkos oštroj hladnoći, kralj se nije odricao svoje svakodnevne šetnje. Kad više nije bilo ljepote cvijeća i lišća, pravilnost linija i sklad aleja bili su vrijedni divljenja i u zimskom scenariju. Tu su bili novi kipovi od kao snijeg bijelog mramora, ili pak kipovi od olova na sivoj pozadini šume.
Sitnim koracima dvor je obilazio Apolonov bazen. Ogledajući se na smrznutoj površini, pozlaćena grupa boga i njegovih kola sa šest konja blistala je sva u plamenu, obasjana suncem, i izgledala kao pravi simbol zvijezde dana, u svojoj apoteozi.
Gospođa du Plessis-Belliere čekala je pored grabovog grma s pažem, Flipotom, koji joj je nosio skut teškog ogrtača, sa svojim dvjema pratiljama i svojim prvim vitezom Malbrantom Glavosijekom.
Ona pođe u susret kralju i savi se u velikom dvorskom poklonu.
Ugodnog li iznenađenja - reče kralj, sagnuvši lagano glavu. - Mislim da će se kraljica obradovati zajedno sa mnom.
Njezino veličanstvo me već dobrostivo primilo i izvoljelo mi izraziti svoje zadovoljstvo.
Koje i ja dijelim, gospođo.
Nakon još jednog učtivog pokreta glavom, kralj se okrenu k princu de Condeu koji ga je pratio i nastavi s njime razgovarati. Anđelika se pridruži pratnji, ljubazno uzvraćajući na riječi dobrodošlice koje su joj upućivali. Požudno je promatrala toalete dvorskih dama i jednim pogledom primjećivala razne nove pojedinosti. U svega nekoliko mjeseci njezine su haljine dobile strahovito provincijski i staromodni izgled.
Da li je gospođa de Montespan svojim utjecajem već utisnula pečat svoje mašte? Anđelika je namjerno propustila da je pozdravi. Ali Athenaida joj uputi blistav smiješak i nekoliko veselih i prijateljskih pokreta rukom. Moralo se priznati da je sve ljepša, dražesnog lica čiju je ružičastu put zima činila još življom. Raskošno krzno sivo-modre boje, božanstvene mekoće bilo je dostojan okvir njezinoj ljepoti. Sva su krzna bila vrlo lijepa, primijeti Anđelika. Kralj je nosio veliki muf od istog krzna kao što je bila kapuljača gospođe de Montespan, a podržavao ga je zlatni gajtan. Mnogi vitezovi i dame poveli su se njegovim primjerom. Anđelika ču Gospodina kako, onim svojim glasom u falsetu, razgovara s gospođom de Thianges.
Smatram da je ova moda zaista sjajna i spreman sam sporazumjeti se što je moguće bolje s onim ljubaznim Moskovljanima kojima zbog nje dugujemo
priznanje. Znate li da su poslali na poklon, prije dolaska njihove ambasade, troja kola natovarena krznima kakva samo u snu možete zamisliti: lisičja, medvjeđa, skunksova... predivna...! Ah! Gotovo je s onim mufčićima ne većim od obične tikve - uskliknu, pogledajući podsmješljivo na Anđelikin muf. - One tako jadne i škrte stvarčice. Kako smo se samo mogli zadovoljiti njima…? Da, moj je od astrahana... Vrlo su neobične sve ove kovrčice. Čini se da upotrebljavaju samo kože od mrtvorođenih jaganjaca...
Za to vrijeme, grupa se polako penjala uz kraljevu aleju prema dvorcu, koji je također bio posut zlatom od odraza prozorskih stakala i leda. Zbog velike zime morali su zapaliti sve kamine. Mnoštvo niti bijelog dima uzdizalo se uspravno u plavo nebo.
Zahvaljujući vatrama u ogromnim kaminima, a i mangalama raspoređenim duž galerija, u dvorcu je temperatura bila snošljiva. U Venerinom salonu, gdje je bila smještena kraljeva trpeza, kamo su se uskoro svi natrpali, bilo je do krajnje mjere zagušljivo. Anđelika kukavički napusti u jednom uglu svoj mali muf »ne veći od obične tikve«. Njena crna haljina također je već izišla iz mode.
Morala je još uvijek nositi crninu za svojim mužem, a to lakše se time pomirivala jer joj je crnina vrlo lijepo pristajala uz plavu kosu. Ali morala je uvidjeti da su neke pojedinosti njezine odjeće djelovale osrednje i neskladno u usporedbi s toaletama ostalih dama. Da, gospođa de Montespan počela je preobražavati dvor po svome. Našla se konačno na položaju gdje je u punoj mjeri mogla doći do izražaja, uzimala je dvor u svoje ruke, udarala svagdje pečat svoje mašte, svog osebujnog i profinjenog duha.
Stojeći u grupi s ostalima, Anđelika je vidjela Athenaidu gdje sjedi za stolom prinčeva, kako se smije i ćaska, nasmijavajući one oko sebe i dajući po kojom riječi svakom priliku da i sam zablista. Ona je zaista velika dama. Obdarena je savršenstvom svog staleža. Umije ponijeti neusporedivom otmjenošću i zadivljujućom veselošću teret svojih novih svojstava, između ostalih i buduće majke kraljevskog kopilana čiji je dolazak predviđen tamo za početak iduće godine. Lica oko nje izgledala su vedra.
Dvor je postao veseliji i manje ukočen. Dvorska etiketa, još uvijek jednako brižljiva, poprimala je draž starodrevnog plesa oko nasmijanog božanstva.
Tog dana, narod je mogao gledati kako kralj jede, i povorka se sporo kretala kroz ulaz u dvoranu, a svi su bili radosni, jer je kraljevo lice zračilo zadovoljstvom. Njegova se vedrina pripisivala rođenju drugog princa, Filipa, anžujskog vojvode, koji je rođen u rujnu i koji je, s malom Marijom Terezom od deset mjeseci, sretno upotpunjavao kraljevsku obitelj.
Ali narod je prstom pokazivao i na gospođu de Montespan. Lijepa je i privlačna, ta lukavica.
Građani, trgovci i obrtnici, crvena nosa od hladnoće, umotani u debela vunena odijela, vraćali su se u Pariz, potajno ponosni što njihov princ ima tako lijepu ljubavnicu.
Potkraj ručka, Anđelika ugleda Florimonda kako poslužuje kralja. Stisnutih usana od napete pažljivosti, pridržavao je teški pehar od pozlaćenog srebra, i lijevao vino u kalež što mu ga je pružao gospodin Duchesne, prvi peharnik. Nakon što je ovaj prinio kalež ustima, pruži ga na kušanje malom pažu, a potom preda pehar velikom peharniku koji uspe nešto vode prije nego što će ga pružiti kralju. Dok su se svi upućivali prema dvorani Mira, pošto je ručak bio završen, Florimond, uzbuđen i ponosan, pridruži se majci.
Jeste li vidjeli, majko, kako dobro obavljam svoj zadatak? Prije sam smio samo pridržavati poslužavnik, sada moram nositi pehar i kušati vino. Divno je to! Ako bi netko, jednog dana, pokušao otrovati kralja, umro bih za njega.
Anđelika mu čestita što je u tako kratko vrijeme dobio već važan zadatak. Sretoše gospodina Duchesnea, i ovaj joj reče da je vrlo zadovoljan s Florimondom, kod kojeg se iza prividne lakomislenosti krila velika savjesnost. Florimond je najmlađi od svih paževa, ali i najspretniji, najbolje pamti, pun je umješnosti i zna kada
treba govoriti, a kada šutjeti. Budući savršeni dvorjanin! Nažalost, moraju ga oduzeti kraljevoj službi, jer se monsinjor dauphin ne može utješiti što je izgubio svog najdražeg druga. Povodom toga je gospodin de Montausier posredovao kod kralja koji je zatim o tome govorio s velikim peharnikom. Čini se da će dječak obavljati istovremeno obje dužnosti.
To je previše za njega - pobuni se Anđelika. - Trebat će mu ipak malo vremena da nauči čitati.
Oh! To gore za latinski. Prihvatite, majko, prihvatite! - povika brzopleti Florimond.
Ona zatrese glavom smiješeći se i reče da će razmisliti. Ovo je bio njihov prvi susret poslije šest mjeseci. Došao ju je dva puta posjetiti u Plessis, na prolazu. Zapazila je da je postao još naočitiji, bilo je u njemu samosvijesti, i nečeg naročitog po čemu se isticao. Možda je malo premršav, jer živi, kao i svi ostali paževi, od zalogaja progutanih na brzinu, a spava malo i loše. Ispod prsluka od baršuna, naziralo se nježno i nemirno rame, i ona se raznježi, obuze je divljenje i ponos što je njezin sin taj tako bistar i pun života dječak. I on je bio odjeven u crno, zbog korote za očuhom i bratom. Anđelika je u velikim, zlatom uokvirenim, ogledalima opazila svoj lik, lik u crno odjevene udovice, ruke ovijene oko ramena paža, siročića bez oca. I obuze je iznenadna tuga.
Versailles će vas čekati - tako joj je bio rekao kralj.
Ne, nitko je nije čekao. U svega nekoliko tjedana jedno je poglavlje dvorske kronike završeno, drugo je počelo pod znakom gospođe de Montespan. Obuzeta nekom nelagodnošću, Anđelika pogleda oko sebe. Čekala je da se negdje pojavi, nemaran u svom sjaju, noseći pod rukom šešir s kojeg se u slapu spušta perje, čovjek kojega su smatrali jednim od najljepših dvorskih bisera, najpristalijim od svih vitezova, markiz du Plessis-Belliere, veliki lovac, veliki maršal Francuske.
Shvati da njega više nema. Zastor se spustio za njim na pozornici živih. Mjesto koje je iza njega ostalo slobodno, odavna je zauzeto.
Anđelika se smjesti malo po strani. Florimond ju je ostavio da bi potrčao za Gospođinim nepodnošljivim psićem. Kraljica je u međuvremenu stigla iz svojih apartmana i sjela pored kralja, zatim, u polukrugu, posjedaše kraljevski prinčevi i princeze, Velika gospođa i dame koje su imale pravo na klupicu. Gospođica La Valliere nalazila se na jednom čelu stola, gospođa de Montespan na drugom. Ova posljednja sjedila je, blistava od sreće, šušteći širokim suknjama od modrog atlasa. U slavodobitnom ushićenju što joj je pripala klupica, njoj, nekadašnjoj počasnoj dami, prepuštala se uživanju te povlastice s nešto jedva primjetne vulgarnosti.
Poslužitelji počeše raznositi čašice s likerima, rakijom, ili pak mirisave šalice s čajevima plave, zelene i zlataste boje.
Odjednom, ču se kraljev glas:
Gospodine de Gesvres - reče svom velikom komorniku - budite tako ljubazni i naredite da se donese klupica za gospođu du Plessis-Belliere...
Razgovor se naglo stiša. Ujednačenim pokretom sve se glave okrenuše prema Anđeliki. Ne bi bilo pristojno kada bi korisnici te velike časti pokazali pretjeranu zahvalnost ili radost. Anđelika priđe nešto bliže, nakloni se i sjede pored gospođice La Valliere.
S poslužavnika uzela je čašu trešnjevca. Ruka joj je malo podrhtavala.

Dakle, dobili ste tu »božanstvenu« klupicu - povika gospođa de Sevigne čim je spazila izdaleka Anđeliku. - Svi o tome govore, svi su ostali iznenađeni, osim mene. Znala sam da je dovoljno da se opet pojavite. Ljudi su se prevarili, jer vam je kralj, čini se, uputio tek nekoliko riječi pozdravljajući vas, ali kakvog li iznenađenja, kasnije? Ah! Kako mi je krivo što nisam bila prisutna!
Markiza snažno zagrli Andeliku. Stigla je iz Pariza da bi prisustvovala novoj Moliereovoj komediji. Mnoge ličnosti, koje je kralj također pozvao, silazile su sa svojih kočija.
Sutra ćemo opet imati kazališnu predstavu, poslije toga ples, a prekosutra... ne znam što, ali moramo ostati u Versaillesu čitav tjedan. Znate li da se govori o konačnom smještaju dvora? Gospoda de Montespan je u tome vrlo uporna. Ona ne podnosi Saint-Germain. Kako je primila vašu klupicu?
Pravo da vam kažem, nemam pojma.
Mora da vam je dobacila pogled oštriji nego što je vrh bodeža?
Priznajem da u tom času nisam pomislila da je pogledam.
Razumijem vaše uzbuđenje, ali to je šteta. Vaše bi zadovoljstvo bilo dvostruko.
Nisam znala da ste tako pakosni - reče smijući se Anđelika.
Nipošto ne cijenim pakost. Ali tuđa me zloća zabavlja.
Uđoše u kazališnu dvoranu i nađoše se usred nereda malih pozlaćenih stolica.
Nemojmo se odvajati - predloži Anđelika. - Nakon predstave, voljela bih se vratiti u Pariz zajedno s vama. Mogle bismo putem razgovarati i nadoknaditi dugu šutnju.
Vi ste ludi! Versailles vas nije pronašao zato da bi vas opet izgubio. Morate ostati sve dok ovdje borave njihova veličanstva kralj i kraljica.
Pored vrata nasta malo komešanje. Ulazila je gospođa de Montespan.
Pogledajte je - prošaputa gospođa de Sevigne - zar nije fantastična? Konačno Versailles ima pravu kraljevsku ljubavnicu, kao što je to nekada bila Gabriella d'Estrees ili Diana de Poitiers. Spletkarica, naklonjena umjetnosti, rasipnica, prepuna zahtjeva, vatrena, gladna ljubavi kao što to mora biti žena da bi mogla vladati muškarcem, makar to bio kralj! Dočekat ćemo dane velikog sjaja pod njezinom vladavinom.
A zašto biste me onda pošto-poto htjeli vidjeti na njezinu mjestu? - upita Anđelika.
Gospođa de Sevigne postavi lepezu ispred lica i sada su se vidjele samo njezine male živahne oči, a u njima se iskrila nekakva sjeta.
Jer mi je žao kralja - reče. Zaklopi lepezu, uzdahnu duboko.
Vi imate sve što i ona, a povrh toga još nešto što ona nikada neće imati. I možda će to nešto biti vaša snaga... Osim ako ne bude vaša slabost.
Dizao se zastor na sceni, i to prekine njihov razgovor. Anđelika je površno slušala glasove s pozornice. Razmišljala je o riječima gospođe de Sevigne. Žao joj je kralja...? Čudan je to osjećaj, ako se odnosi na onoga koji nikoga ne žali. Čak ni onu jadnu La Valliere. Anđelike se mučno dojmila mršavost i izraz žalosne izgubljenosti bivše miljenice. Način kako ju je kralj prisiljavao da se pojavljuje kao nekad, da bude prisutna svakog časa, da trijumfiraju njezine suparnice, graničio je s okrutnošću. Athenaida se prema njoj ponašala s otvorenim prezirom. Anđeliki se pričinilo da je dostigla vrhunac drskosti ili bolje cinizma, kada je čula kako uzvikuje:
Louise, pomozite mi da pričvrstim ovu vrpcu, kralj me čeka, zakasnit ću...
Jadna djevojka poslušno joj je pomogla. Što je namjeravala postići svojom poniznošću? Da li se nadala pridobiti opet ljubav čovjeka kojega je i dalje jednako ludo voljela? Za tako nešto nije bilo nikakva izgleda. A to je ona na koncu izgleda i shvatila, jer je u više navrata zamolila kralja da joj dopusti povući se u samostan. Ali kralj nije pristao.
Anđelika se sagnu gospođi de Sevigne.
Što mislite, zašto se kralj protivi odlasku gospođice La Valliere? - šapnu. Gospođa de Sevigne koja se počela smijati onome što je na pozornici kazivao Tartuffe, iznenadi se, ali tiho odgovori:
Zbog markiza de Montespana. On bi se još mogao pojaviti i zahtijevati da mu po zakonu pripadne ženino dijete. Louisa služi kao fasada. Tako dugo dok nije javno prezrena, može se uvijek ustvrditi da je milost gospođe de Montespan obična kleveta.
Anđelika zahvali pokretom glave i vrati pogled na pozornicu.
Taj Moliere zaista je duhovit. Ali se Anđelika za vrijeme predstave neprestano pitala zašto su gospodin de Solignac i visoki plemići Družbe svetog sakramenta
pobjesnjeli zbog prikazivanja ove komedije. Mora da su imali na savjesti mnogo bijede, dvoličnosti i pritvornosti pa vide neku povezanost između sebe i tog Tartuffea, neukog i neodgojenog stvorenja čije izigravanje čestitih osjećaja nije bilo nimalo u skladu s njihovom srednjovjekovnom nepomirljivošću.
Ali je kralj znao zdravo rasuđivati i nije se dao obmanuti. Bilo mu je jasno da to slikanje stanovitog soja ljudi, koje je dolazilo u pravi čas, nije upereno na crkvu. Dobili su svoje lažni vjernici, oni koji nisu od koristi ni Bogu ni ljudima, a kralj, dobar kršćanin, ali ništa više od toga, prvi se obradovao i držao se za trbuh od silnog smijeha.
Nije bilo teško povesti se za njegovim primjerom. Pa ipak su pojedinci od smijeha pozelenjeli. Tartuffeova bitka nije još bila završena. Ali kralj, Gospođa i Gospodin, pa čak i kraljica štitili su ga. Predstava se završila uz buran pljesak.
Anđelika nađe u svom apartmanu svoje dvije služavke, Terezu i Jasminu, zabavljene loženjem vatre u kaminu. Na vratima je bilo ispisano počasno Za.
»Treba li da se javim kralju da mu se zahvalim na dobroti?« pitala se mlada žena, u neprilici. »Moglo bi ispasti drsko ako postupim kao da ne primjećujem njegovu pažnju... Ili pak treba da sačekam da se prvo on meni obrati?«
Pustila je da joj skinu haljinu i obuče drugu, svijetlosivu izvezenu srebrom, koja će bolje pristajati za svečani ručak.
Netko pokuca na vrata. Bila je to gospođica de Brienne, silno uzbuđena.
Znala sam ja vrlo dobro da će vam mali apotekar na kraju isposlovati klupicu. Ah! Molim vas, recite mi: što treba da učinim, što treba da mu obećam da bi se zauzeo za mene...? Kako se ponaša? Da li ima na sebi onu haljinu kakve nose astrolozi dok izvodi svoje vradžbine... Morate li gutati praške što ih sprema...? Imaju li jako loš ukus...?
Vrtjela se po sobi, prevrćući po stvarima. Uz put je neke i ispustila na pod. Anđelika u posljednji čas dohvati bočicu s parfemom. Nema sumnje da djevojci nisu svi kotači na mjestu. Inače, govorilo se za njezina brata, Lomenie de Briennea, da njegova čas vjerska, a čas opet ljubavna egzaltiranost graniči s ludilom.
Smirite se - reče sležući ramenima. - Magistar Savary nema s time nikakve veze. Stigla sam ovog časa iz provincije.
Onda kako...? Zar vam je pomogla Voisinova...? Čini se da je vrlo vješta. Ona je najveća vračara svih vremena, tako su mi rekli... Ali strah me je otići k njoj... Da me ne začara? Pa što ako nema drugog načina da bi se došlo do klupice! Recite mi, što ste morali učiniti...? Je li istina da treba zaklati novorođenče i popiti mu krv...? Ili progutati hostiju ispunjenu najodvratnijim tvarima...?
Draga moja, dosta tih gluposti! Dosađujete mi. Nemam ja ništa s Voisinovom kao ni s apotekarom, barem što se tiče klupice. Kralj dodjeljuje tu povlasticu po svojoj slobodnoj volji onima koje želi počastiti, i nema tu nikakvih čarolija.
Gospođica de Brienne je stezala usnice, sva zaokupljena svojim fiksnim idejama.
Nije to tako jednostavno! Kralj nije slabić. Ne može se utjecati na njega i postići da učini ono što mu nije po volji. Jedino ga magija može prisiliti. Na primjer gospođa de Montespan, zar ona nije uspjela?
Gospođa de Montespan će zavrtjeti glavom svakom zrelom muškarcu. Nema tu nikakve magije.
Ah da! - iskrevelji se djevojka praveći se kao da je dobro upućena. - Uostalom, zašto lažete? Svi znaju da ste u vezi s malim, bjelobradim, čarobnjakom. Traži vas glasnim povicima po svoj palači.
Magistar Savary? Zar je on u Versaillesu?
Vidjeli su ga zajedno s trgovinskim delegatima koje je kralj upravo primio u audijenciju.
Što mi to niste prije rekli? Stići ću da ga vidim prije ručka.
Ona uze lepezu, plašt, prikupi suknje i žurno iziđe, a za njom poletje gospođica de Brienne, ne prestajući svojim navaljivanjem.
Obećajte mi da ćete mu reći koju riječ za mene.
Obećavam - reče napokon Anđelika da bi je se riješila. Magistar Savary joj pohita u susret praveći rukama svakojake pokrete pa je odvuče u stranu.
Evo vas konačno, vi izdajnice!
Magistre Savary, upravo sam slušala Moliereovu komediju i za danas mi je kazališta dosta. Kog se bijesa toliko uzbuđujete?
Sve je izgubljeno ili gotovo izgubljeno, eto zbog čega se uzbuđujem. Baštijari- beg je pred vratima Pariza.
To ste mi već napisali. Pretpostavljam da je odonda imao vremena preći ta vrata.
Avaj, nije! - Odnos između njega i kralja postaje sve zategnutiji.
Iz kojih razloga?
Ne znam. Ali govore da se ambasador vraća u Perziju, a da ga kralj nije primio... i sobom nosi »mumiju«. Kakve li katastrofe!
Što mogu učiniti za vas?
Zar zaista hoćete nešto učiniti? - upita on, drhteći od nove nade.
Obećala sam vam, magistre Savary... Zaustavi ga na vrijeme da ne padne ničice.
-... Ali ne znam kako vam mogu pomoći. Nije u mojoj moći izglađivati teškoće što su iskrsle između njegova veličanstva francuskog kralja i šahova ambasadora.
Ljekarnik časkom razmisli.
Postoji drugo rješenje. Otiđite u Suresnes. Tamo se njegova ekselencija nastanila u ladanjskoj kući gospodina Dionisa. To je neki bivši kolonijalac i u njegovoj vili postoje turske kupelji, baš je to privuklo Baštijari-bega.
A što da učinim kada se nađem tamo?
U prvom redu morate se uvjeriti da se »mumija« nalazi među poklonima namijenjenim kralju. Zatim, nastojat ćete dobiti koju kap.
To je sve? A zar mislite da će ta visoka i tako razdražljiva ličnost, sudeći po tome kako se drsko odnosi prema kralju, htjeti da me primi i da mi pokaže to dragocjeno blago i da mi ga čak pokloni?
Nadam se - reče ljekarnik trljajući ruke.
A što ne idete tamo sami ako je to tako jednostavno? Savary podiže ruke k nebu.
Kako možete izustiti ovakvu besmislicu? Mislite li da bi stari jarac kao što sam ja mogao progovoriti riječ a da ga njegova ekselencija ne skrati za glavu udarcem sablje? A naprotiv, mislim da će blagonaklono saslušati jednu od najljepših dama kraljevine.
Ljekarniče Savary, čini mi se da mi dodjeljujete malo neobičnu ulogu, da ne kažem sumnjivu...
Dobričina se nije opravdavao.
Eh! Eh! Svakome svoj posao - reče. - Ja sam učenjak, i nije moja dužnost da pokušavam zavesti ambasadora. Međutim, ako je Bog odredio da se vi rodite kao žena i dao vam ovako čaroban izgled, znači da vas je imao u planu za tako nešto. Nakon toga dade joj posljednje upute u pogledu ekspedicije u Suresnes. Savjetova joj da ne ode tamo u kočiji, već na konju, plemenitoj životinji spram koje potomci Darijevih legija gaje najveću ljubav.
Poželjno je također da se što jače namiriše i dobro nacrni očne kapke. Anđelika iznudi od ljekarnika obećanje da će se vratiti još u toku jutra, jer joj je bilo stalo da kralj ne primijeti njezinu odsutnost za vrijeme šetnje kroz park.
Savary se zakune obećavajući sve što je od njega zatražila i napusti je sav blistav od sreće.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:11 pm





31.
POSJET PERZIJSKOM PRINCU BAŠTIJARI- BEGU
Grupa jahača u kojoj se nalazila i jedna žena nije privukla na sebe pažnju kad je rano ujutro napuštala Versailles. Već je oživio promet konja i vozila što su donosila svježe mlijeko, te kolica koja su pred sobom gurali radnici penjući se prema gradilištu, a već su pristizale i kočije s gospodom iz okolnih dvoraca, koja će prisustvovati kraljevu ustajanju.
Podno brežuljka nađoše meštra Savaryja u crno odjevena i skutrena na mršavoj ragi.
Divim se vašem raskošnom konju koji će, bez sumnje zadiviti i njegovu orijentalnu ekselenciju - reče mu Anđelika.
Stari se napravi kao da nije razumio ironičnu primjedbu. Sjajnih očiju iza stakala debelih naočala, gunđao je kao za sebe: »Savršeno! Savršeno!« promatrajući grupu.
Dan prije dok je Anđelika, zbog korote, sjedeći prisustvovala plesu, uručen joj je jedan listić: »Nemojte propustiti, kod sutrašnjeg izlaska, da povedete sa sobom najmanje četvoricu svojih slugu. Ne zbog opasnosti, već radi prestiža. Savary.« Anđelika je začas sastavila zatraženu »pratnju« u koju su ušli Malbrant Glavosijek, kome su bijeli brkovi vijorili na vjetru, dvojica lakeja, obojica vrlo pristali momci, a Flipota je povela da ih bude više. Četiri sluge garave kose nosile su otmjenu livreju Plessis-Belliereovih.
Ona je jahala svoju plavu Ceres, koja je blistave dlake, nestrpljivo tapkala.
Savršeno - ponovi Savary. - Ni u velikom sultanovom teatru u Bagdadu ne bi to ljepše izgledalo.
Krenuše laganim kasom cestom posutom injem. Putem se Savary raspriča o njegovoj ekselenciji Muhamed Baštijari-begu.
To je jedan od najlukavijih ljudi koje poznajem.
Dakle, poznajete ga?
Jednoć... imao sam priliku da se s njime sretnem.
Gdje?
Nije važno...
Ljekarnik je nastojao skrenuti razgovor, ali popusti pred Anđelikinom radoznalošću:
Bilo je to na Kavkazu, u podnožju Ararata.
Što ste radili tamo? Zar ste već tada tragali za svojom mumijom?
Tiho, gospođo. Ne govorite o tome ovako otvoreno. Jednom zamalo nisam vrlo skupo platio svoju nesmotrenost. Baštijari-beg me osudio na dvadeset i pet udaraca bičem pa da me zatim živa zakopaju u glineni ćup iz kojeg bi mi virila samo glava. Tako sam imao dočekati smrt. Spasio me u posljednjem trenutku neki jezuit vrlo utjecajna ličnost na dvoru perzijskog šaha.
A zar ne mrzite njegovu ekselenciju nakon što je prema vama tako postupio?
To što je okrutan ne sprečava ga da bude dobar književnik i veliki filozof. A osim toga, ima i trgovačkog duha, a to je zaista rijetkost kod modernih Perzijanaca koji su pomalo u dekadenciji, te upravljanje poslovima ustupaju postepeno sirijskim i armenskim trgovcima. Nije isključeno da će se Baštijari-beg jednog dana popeti na perzijsko prijestolje.
Uto se umiješa Flipot.
Kažu da nosi sobom ogrlicu od stotinu i šest bisera za kraljicu, i lazurite krupne poput golubovih jaja.
Anđelika mu dobaci sumnjičav pogled.
Pazi ti samo na svoje prste, a zasad brini jedino da se pristojno držiš na konju.
Mladi paž nije bio vičan konju, svaki čas bi iskliznuo desno ili lijevo, i najvećom se mukom održavao u sedlu, praćen podrugljivim zadirkivanjima svojih drugova.
Anđelika krene ispred ostalih sa Savaryjem koji je želio da je na brzinu poduči nekim uobičajenim frazama na perzijskom jeziku.
Ako vam kažu: salam o maleikum, odgovorite: aleikum salam. To je njihov pozdrav. Zahvalit ćete se sa: barik Alah, a to doslovno znači: Bog je velik. Ako čujete da netko izgovara ime Muhamedovo vi smjesta dodajte: Ali vali ulah, a to im znači: Ali je njegov vezir. To oni vole čuti, jer Perzijanci pripadaju šijitima, a ne sunitima kao Arapi ili Turci.
Mislim da ću zapamtiti dobar dan i hvala, ali proroke vama prepuštam - reče Anđelika. - Pazite, što se to tamo dolje događa?
Išli su glavnom cestom koja zaobilazi Pariz prema zapadu. Približavali su se raskršću. Izdaleka se vidjela grupa ljudi skupljenih oko improviziranog postolja okružena kopljima straže na konjima.
Mislim da se obavlja kazna - reče Flipot, koji je imao izvrstan vid.
Anđelika načini grimasu. Sada je i ona raspoznala ogroman kotač, crnu priliku kapelana i u crveno odjevena krvnika i njegova dva pomagača. Prizor se isticao na pozadini sivog neba i golog drveća. Često su se kazne obavljale na periferiji Pariza, kako bi se izbjeglo prečesto skupljanje naroda na trgu Greve. To, međutim, nije sprečavalo stanovnike iz okolice Pariza i obližnjih sela da se kao nekim čudom nađu u velikom broju na mjestu predstave.
Mučenje na kotaču uvezeno je iz Njemačke prethodnog stoljeća. Osuđenika bi najprije čvrsto privezali ispruženih ruku i raširenih nogu na dva komada drva postavljena u obliku križa svetog Andrije, to jest, u obliku slova X. Na svakoj prečki učinjena su duboka udubljenja, pogotovo na mjestima gdje će se nalaziti koljena i laktovi osuđenika. Krvnik bi podizao tešku željeznu šipku i udarao snažno.
Nismo stigli prekasno - radosno uzviknu Flipot. - Samo su mu noge smrskali. Anđelika ga oštro prekori. Odlučila je da pođe kroz polja kako bi izbjegla užasan prizor: ljudsko biće raskomadano pred pažljivim i zadivljenim očima mnoštva.
Odlučno skrene svog konja sa ceste i krene kroz baru otopljenog snijega, a za njom Savary i sluge, ali tek su se malo udaljili kada ih opkoliše konjanici u sivim uniformama policijske straže. Mladi oficir povika:
Stoj! Nitko ne smije proći ovuda prije završetka egzekucije. Približi se i pozdravi.
Anđelika prepozna mladog zastavnika versajske policije, gospodina de Miremonta.
Učinite mi uslugu, gospodine, i pustite me da prođem, moram posjetiti njegovu ekselenciju ambasadora perzijskog šaha.
U tom slučaju, dopustite mi da vas osobno otpratim k njegovoj ekselenciji - reče mladi časnik naklonivši se.
I uputi se prema mjestu mučenja.
Anđeliki nije preostalo drugo nego da ga slijedi. Časnik je otprati do prvih redova, pored samog postolja s kojeg su dopirali hrapavi i grčeviti krici, dok je krvnik oštrim udarcima dovršavao svoj posao oko nesretnikovih ruku i zdjelice.
Anđelika je gledala ničice da ne vidi prizor.
Ču kako de Miremont reče glasom punim poštovanja:
Ekselencijo, ovdje je gospođa du Plessis-Belliere koja želi govoriti s vama. Podižući pogled, mlada žena se začudi ugledavši perzijskog ambasadora na doratu.
Muhamed Baštijari-beg imao je krupne crne oči, baršunaste vjeđe i obrve, a toplu bljedoću lica uokviravale su crne i sjajne kovrčice brade. Na glavi je imao turban od bijele svile koji je u sredini bio pričvršćen ružom od dijamanata iznad koje je stršilo lako crveno pero. Srebrom izvezeni rastvoreni kaftan postavljen hermelinom pokazivao je prsluk ukrašen išaranim srebrnim pločicama, a ispod njega dugačku haljinu od blijedoružičastog brokata izvezenu sitnim biserima u obliku velikih cvijetova i arabeski. Uz njega, također na konju, mali paž, stvorenje
iz Tisuću i jedne noći, u odijelu od šarene svile, s malim bodežom ukrašenim smaragdom o pojasu, držao je nekakvu posudu od dragocjenog metala, iz koje je izlazila dugačka cijev što se završavala lulom. Trojica ili četvorica Perzijanaca nepomični na svojim konjima predstavljali su ambasadorovu osobnu stražu.
Ovaj, na časnikovo navaljivanje nije okrenuo glavu. Pogleda uperena na postolje, pratio je s najvećom pozornošću mučenje, pružajući s časa na čas ruku da dohvati lulu i povuče dim iz nje. Dim je izlazio kroz dugačke i senzualne usne u plavkastim mirisavim oblacima, što su se polako razilazili u ledenom zraku.
Gospodin de Miremont bojažljivo ponovi rečenicu, pa uputi Andeliki pokret ispričavanja da bi joj objasnio kako njegova ekselencija ne razumije francuski. U tom trenutku se umiješa nova ličnost koju Anđelika dotad nije zapazila. Bio je to svećenik u crnoj mantiji sa širokim pojasom, a na grudima je nosio križ pripadnika Isusove družbe. On primaknu svog konja uz bok konja Muhameda Baštijarija i reče mu nekoliko riječi na perzijskom.
Ambasador uputi Andeliki odsutan pogled koji smjesta zablista i ispuni se blagošću. Beg se spusti na zemlju zmijskom okretnošću.
Anđelika je bila u nedoumici da li da pruži ruku na poljubac, kada odjednom shvati da ambasador miluje vrat njezine Ceres i šapuće joj nježne riječi. Onda dobaci oštro nekoliko riječi.
Jezuit je preveo:
Gospođo, njegova ekselencija vas moli za dozvolu da pregleda usta vašeg konja. Njegova ekselencija kaže da se kvaliteta rasnog konja pozna po zubima i nepcu, ne samo po zglobovima.
I preko svoje volje malo uvrijeđena, mlada žena primijeti suho da je životinja osjetljiva, ćudljiva i da slabo podnosi prisnosti nepoznatih ljudi. Svećenik prevede. Perzijanac se nasmiješi. Postavi se ravno ispred konja i izgovori blagim glasom nekoliko riječi. Onda položi ruke na nozdrve ždrebice. Ona zadrhti, ali dopusti da joj rastvori usta i pregleda zube.
Andeliki se pričini kao da je izdaje prijatelj. A nije zaboravljala ni kotač i jadno stvorenje što je nedaleko od nje užasno jaukalo.
Zasrami se zbog svog držanja vidjevši kako Perzijanac ukrštava ruke na dršku zlatnog bodeža i saginje se više puta uz znake najvećeg poštovanja.
Njegova ekselencija Baštijari-beg kaže da je ovo prvi konj vrijedan da se tako nazove, kojeg vidi otkako se iskrcao u Marselju. Pita da li kralj Francuske posjeduje još mnogo ovakvih konja.
Čitave konjušnice - reče ona ne stideći se. Beg namršti čelo i prosu bujicu srditih riječi.
Njegova ekselencija se čudi, ako je tome tako, što nisu našli za shodno da mu isporuče nekoliko ovakvih primjeraka, da mu učine poklon dostojan njegova visokog položaja. Markiz de Torcy se pojavio kod njega kao siromašni vitez i otišao je, zajedno s konjima, pod izgovorom da ga njegova ekselencija ambasador perzijskog šaha ne želi slijediti... odmah u Pariz... i kaže da...
Perzijančeva je govorljivost rasla zajedno sa sve većim bijesom i tumač je s naporom pratio ono što govori.
-... I kaže da nije još vidio nijedne žene dostojne njegova staleža... Da mu nisu niti jednu dali na poklon... da mu nisu poslali niti jednu jedinu otkako, već duže od mjesec dana, boravi u Francuskoj... a one koje je dao dovesti ne bi mogle odgovarati ni »kun-balu« (radnik u bazaru) i da su odvratno prljave... Pita da li je vaš dolazak znak da je njegovo veličanstvo francuski kralj konačno odlučio ukazati mu dužnu pažnju i počasti...
Anđelika je zinula od čuda.
Oče, ovo su zaista neobična pitanja!
Na nepomičnom licu svećenika pojavi se laki smiješak. Bio je još mlad i pored strogog lica, ali po boji njegove puti moglo se zaključiti da je dugo boravio na Bliskom istoku.
Jasno mi je, gospođo, da ovakve riječi na mojim usnama mogu zvučati uvredljivo. Uzmite u obzir, molim vas, da sam već petnaest godina francuski tumač na dvoru perzijskog šaha i da moram što vjernije prevesti svaku ambasadorovu riječ.
Zatim doda, s vidljivim nezadovoljstvom:
Imao sam prilike u tih petnaest godina čuti... i izgovoriti još štošta mnogo gore. Ali odgovorite, molim vas, njegovoj ekselenciji.
Zapravo... u velikoj sam neprilici. Ja ne dolazim u službenu misiju. Dapače, došla sam ovamo bez kraljeva znanja i imam utisak da njegovu veličanstvu nije posebno stalo do susreta s perzijskim ambasadorom.
Jezuitovo se lice smrači i u njegovim se očima pojavi ledeni sjaj.
Kakve li katastrofe! - reče šapatom.
Bilo je očito da bi najradije odustao od prevođenja ovog odgovora.
Na sreću, sve prodorniji krici osuđenika privukoše pažnju Muhameda Baštijarija. Za vrijeme njegova razgovora, krvnik je završio svoj posao. Nakon što je nesretniku slomio udove i zdjelicu, savio mu je ruke i noge, da bi ga pričvrstio za kotač koji je u tu svrhu bio pripremljen. Poslije toga će kotač zajedno sa svojim jadnim teretom biti postavljen na vrh stupa i podignut prema nebu. Nesretnik će se satima boriti sa smrću na hladnom zraku, okružen gavranima koji su se već skupljali na obližnjem drveću.
Perzijanac ljutito uzvikne i ponovo stane nešto bijesno tumačiti.
Njegova ekselencija se tuži što je propustila završetak mučenja - reče jezuit obraćajući se gospodinu de Miremontu.
Vrlo mi je žao, ali njegova ekselencija je razgovarala s gospođom.
Trebalo je sačekati kako bi njegova ekselencija mogla pratiti čitavu ceremoniju.
Oče, zamolite ga neka mi oprosti... Recite da u Francuskoj to nije običaj.
Bijedna isprika! - uzdahne svećenik.
Pokušao je ipak umiriti srdžbu plemenitog ambasadora koji odjednom zablista u licu i postavi prijedlog koji će po njegovu mišljenju sve dovesti u red.
Jezuit je šutio. Požuren da prevede, izgovori kolebljivo:
Njegova ekselencija traži da započnete iznova.
Šta da započnem?
Mučenje.
Ali to je nemoguće - reče policijski časnik. - Nema drugih osuđenika. Svećenik prevede. Beg tada pokaza na Perzijance poredane iza sebe.
Kaže da uzmete jednog čovjeka iz njegove pratnje... Inzistira... Budete li toliko neučtivi, kaže, požalit će se vašem kralju, koji će vam zbog toga odrubiti glavu.
Na čelu gospodina de Miremonta i pored velike hladnoće pojaviše se krupne kapi znoja.
Što da činim, oče? Pa ne mogu na svoju volju osuditi na smrt prvog koji naiđe!
Mogu mu u vaše ime odgovoriti da se zakoni ove zemlje protive da se strancu skine makar samo jedna vlas s glave, dok je vaš gost, pa ma tko on bio. Mi ne smijemo usmrtiti perzijskog roba čak ni da sam na to pristane.
Upravo tako. Upravo tako. Recite mu to, molim vas.
Baštijari-beg se snishodljivo nasmiješi i činilo se da cijeni francuske zakone. Ali nije se htio odreći svoje ideje i odjednom uperi nemilosrdno prst prema Savaryju. Ljekarnik krikne, skoči s konja i pade ničice, spuštajući čelo do snijega. Vikao je vajkavim glasom:
Aman! Aman!12
Ali što se to događa, oče - pitala je Anđelika.
Ambasador je odlučio da treba pronaći novog osuđenika, i to među pripadnicima vaše pratnje, budući da vašom krivicom nije vidio završetak predstave. Nadalje, on tvrdi da čovjek koji se usuđuje jahati na ovakvom konju nije vrijedan da živi.
Jezuit nastavi kroz stisnute zube:

12 Milost! Milost!
Čovjek koji, osim toga, izvrsno razumije i govori perzijski jezik... Dakle, vi niste došli ovamo u službenoj misiji, ali pobrinuli ste se da sobom povedete tumača...!
Ljekarnik Savary je trgovac ljekovitim i opojnim biljkama, mnogo je putovao i...
Koji je zapravo pravi razlog ovog vašeg posjeta, gospođo?
Znatiželja.
Otac Richard se sarkastično nasmiješi. Anđelika reče srdito:
Ne znam što da vam drugo kažem... Magistre Savary, prestanite s tom gimnastikom i dignite se. Ne nalazimo se u Ispahanu.
Pa ipak treba s time završiti.
Oče, nećete, nadam se, tražiti da se podvrgne mučenju i ubije nevin čovjek samo zato da bi se udovoljilo hirima barbarskog princa!
Svakako da ne, ali protestiram zbog nedoličnog postupka i nedostatka svake pažnje i učtivosti prema Baštijari-begu, koji takvo stanje trpi otkako se nalazi u Francuskoj. Stigao je kao prijatelj, a nije isključeno da ode kao razbješnjeli neprijatelj, te da perzijskog šaha navede na neumoljivo neprijateljstvo prema Francuskoj, i to što je još gore, prema Crkvi. Mi, svećenici koji tamo posjedujemo nekih dvadesetak samostana, uzalud ćemo u tom slučaju pokušavati da djelujemo svojim utjecajem. Morate shvatiti kako me duboko pogađa i ražalošćuje što moram gledati kako bi niz običnih gluposti mogao u nekoliko slijedećih stoljeća odgoditi utvrđivanje latinske i kršćanske civilizacije u zemljama koje su najbolje raspoložene da je prihvate.
Priznajem da su to veliki i ozbiljni problemi, oče - reče gospodin de Miremont razdraženo. - Ali što mu je toliko stalo do predstave s kotačem?
Ambasador nije poznavao ovu vrstu mučenja. Jutros se uputio u šetnju i slučajno se našao na mjestu izvršenja kazne, te je odmah odlučio da će perzijskom šahu prenijeti točan opis ovog novog načina mučenja. Zbog toga se žalosti što su mu izmaknule neke pojedinosti.
Smatram da je njegova ekselencija vrlo nesmotrena - reče Anđelika uz značajan smiješak.
Perzijanac, koji je ponovo uzjahao svog konja sa zastrašujućim izrazom lica, dobaci joj iznenađen pogled.
Dapače, rekla bih da se treba diviti njegovoj hrabrosti - nastavi mlada žena. Nastala je tišina.
Njegova ekselencija je iznenađena - reče napokon jezuit - ali poznato mu je da žene ponekad pokazuju oštroumnost koja je muškarcima nepoznata i on gori od želje da sazna što ćete mu reći. Govorite, dakle, gospođo.
Dobro, njegova ekselencija nije pomislila da bi kralj nad kraljevima mogao doći u iskušenje da na loš način upotrijebi novu mašinu...? Na primjer, mogao bi odlučiti, s obzirom na njezinu novost i neobičnost, da se ona ima primijeniti samo kod kažnjavanja najviših ličnosti njegove zemlje...? I da bi bilo vrlo uputno da se isproba na jednom od najviših među najvišima, na njegovom najzaslužnijem podaniku, na ovdje, prisutnoj ekselenciji? To pogotovo dolazi u obzir, ako njegova misija ovdje propadne i ako on iznevjeri nade koje je u njega polagao kralj nad kraljevima...
Postepeno, kako je jezuit prevodio, lice prinčevo se sve više razvedravalo. Uz veliko olakšanje svih prisutnih, on prasnu u smijeh.
Fuzul Khanum!13 - povika.
Prekrštenih ruku na grudima sagnu se nekoliko puta prema mladoj ženi.
Kaže da je vaš savjet dostojan Zoroastrine mudrosti... Odustaje od plana da uvede mučenje na kotaču u svoju zemlju... koja i onako već raspolaže ogromnim izborom svakovrsnih mučenja... I moli vas da ga otpratite do kuće u kojoj boravi... da bi vas nečim počastio.
Muhamed Baštijari-beg postavi se na čelo povorke i povuče za sobom sve svoje ljude. Odjedanput, premetnuo se u suštu nježnost i pažljivost. Putem su

13 Mala mudrice, mala đavolice.
izmijenjane birane učtivosti i za to vrijeme Anđelika ču izgovorene kroz svećenikove usne što su podsjećale na oštricu noža, a kojih je izgovarao kao da moli očenaše, izraze poput: »dražesna srna iz Kasnana«, pa »ruža Zende Ruda iz Ispahana« i, na kraju, »versajski ljiljan«.
Uskoro stigoše do privremene rezidencije gdje je ambasador boravio u očekivanju svog svečanog ulaska u Versailles i u Pariz. Bila je to prilično skromna ladanjska kuća s parkom ukrašenim sa svega tri ili četiri zelenkasta kipa, a nešto dalje su se vidjele požutjele livade. Baštijari-beg se ispriča zbog siromaštva svoje rezidencije. Odabrao je baš tu kuću, jer je vlasnik u njoj uredio tursku kupelj i on se tako mogao koristiti kupkama na koje je navikao i održavati čistoću. Nikako nije shvaćao što sve pariške kuće nemaju ovakvih kupelji.
Na buku njihova dolaska dotrčaše perzijske sluge, naoružane sabljama i bodežima. Iza njih pojave se dva francuska viteza. Jedan od njih, kojemu je ogromna perika nastojala nadoknaditi niski rast, zagrmi oštro:
Još jedna kurtizana! Oče Richarde, nadam se da ne namjeravate zadržati ovdje ovo stvorenje! Gospodin Dionis se najoštrije protivi da se njegov dom i dalje obeščašćuje.
Pa nisam ja to mislio - pobuni se svećenik. - Razumijem da je njegovoj ekselenciji potrebna razonoda...
Dosta - prekine ga srdito čovječuljak. - Ako se princ hoće razonoditi neka pođe u Versailles i tamo preda svoja akreditivna pisma umjesto što u beskonačnost zavlači ovu sramotnu situaciju.
Jezuitu je konačno dopušteno da progovori i on predstavi Anđeliku. Čovjek s perikom promijeni sve boje.
Molim vas da mi oprostite, gospođo. Ja sam Saint-Amon, i kralj me zadužio da njegovu preuzvišenost dopratim na dvor. Oprostite mi, molim vas, moju neupućenost.
Ispričani ste, gospodine de Saint-Amon. Shvaćam da je moj dolazak mogao izazvati zabunu.
Ah! Gospođo, radije me sažalijevajte! Ne znam više što da započnem među ovim barbarskim stvorenjima i s njihovim sramnim običajima, a nikako da ih sklonim da požure. Otac Richard, makar je i sam Francuz, a k tome i svećenik, ne pruža mi nikakvu pomoć! Gledajte samo taj njegov podrugljiv smiješak...
Eh! A zar vi meni pomažete? - odgovori jezuit. - Vaš je posao diplomacija. Pokažite, dakle, malo diplomacije. Ja sam samo tumač, ili ako hoćete savjetnik, pratim ambasadora sasvim privatno, i trebalo bi da ste sretni što vam takav posrednik stoji na usluzi.
Vaše su usluge isto što i moje, oče, jer smo obojica dužni služiti francuskog kralja.
Zaboravljate da sam na prvom mjestu dužan služiti Boga!
Hoćete reći služiti Rim. Svima je poznato da su vašem redu papinske države važnije od kraljevine Francuske.
Anđelika izgubi nastavak prepirke, jer je Baštijari-beg uhvati za ruku i odvuče u kuću. Prođu kroz trijem s podom od mozaika, i uđu u drugu sobu, a za njima njihova dva paža; prinčev noseći dugačku nargilu iz koje je puckajući izlazio dim, te Flipot, koji je ulazio kao da je ovdje kod kuće, diveći se tapetama i jastucima što su svojim prekrasnim bojama pružali zaista izvanredan prizor. Namještaj od plemenitog drva, vaze i kaleži od plavog porculana upotpunjavali su slikovitu cjelinu.
Princ sjedne, prekriživši noge, i dade Anđeliki znak da učini to isto.
Zar je to običaj kod Francuza da se svađaju pred drugima i za bilo što? - upita nešto sporim ali izvrsnim francuskim jezikom.
Primjećujem sa zadovoljstvom da vaša ekselencija govori vrlo dobro naš jezik.
Već dva mjeseca slušam Francuze... Imao sam, dakle, vremena da naučim. Pogotovo poznam neugodne stvari... i mnogo... kletvi... Tako je to. I žao mi je... jer vam želim reći druge stvari.
Beg je promatrao kako se Anđelika smije.
Vaš je smijeh nalik na izvor u pustinji.
Ušutješe u neprilici kao da su zatečeni u nečem nedopuštenom, jer su im već prilazili svećenik i Saint-Amon, obojica iz različitih razloga znatiželjni.
Njegova ekselencija ne oda ipak nikakvo nezadovoljstvo. Opet je govorio perzijski i odmah naredi da donesu nešto za jelo. Pojavi se nekoliko janjičara, noseći tanjure od izrađenog srebra i usuše u sasvim male kristalne šalice vrući napitak crne boje i neobična mirisa.
Što je to? - upita Anđelika malo zabrinuta, prinoseći ustima šalicu.
Gospodin de Saint-Amon proguta naglo sadržaj svoje šalice i odgovori praveći užasnu grimasu:
Kava! Tako se to zove, čini se. Ima već deset dana kako se prisiljavam na gutanje ove prljave tekućine u nadi da ću kao nagradu za svoju učtivost dobiti pristanak Baštijari-bega da se popne u kočiju i pođe sa mnom u Versailles. Ali sve mi se čini da mi se valja razboljeti prije nego li to postignem.
Anđelika je bila u neprilici, jer je sada znala da Perzijanac razumije francuski, ali ovaj nije ni okom trepnuo. Pokretom ruke obrati njezinu pažnju na pehare od brušena kristala i na vrčeve od porculana ispucane cakline, nježne boje lazurita.
Ovi komadi potječu još iz doba kralja Darija - objasni otac Richard. - Tajna ovih gleđeva je zametena. Većina starih kupaonica u Ispahanu i Mekedu pokrivena je dragocjenim opekama starim više od tisuću godina. Današnje palače nemaju više tih ljepota. Isto je sa srebrninom.
Ako se njegova ekselencija zanima za dragocjenosti, mislim da nema toga u Versaillesu čemu se neće diviti - reče Anđelika. - Naš kralj obožava raskoš i okružen je fantastičnim ljepotama...
Ambasador je pažljivo slušao i vidjelo se da ga se snažno dojmilo to što je čuo. Živim zanimanjem postavi nekoliko pitanja na koja Anđelika odgovori što je bolje mogla opisujući golemu palaču u kojoj na sve strane blistaju pozlate i ogledala, pa namještaj, prava remek-djela najboljih umjetnika, izrađena od najskupocjenijih materijala i prebogata srebrnina, sve sami jedinstveni primjerci. Perzijanac se sve više iznenađivao. Posredstvom oca Richarda prigovori gospodinu de Saint-Amonu što mu o svemu tome nije rekao ni riječi.
A zašto i bih? Veličina kralja Francuske ne mjeri se po njegovu raskošu, već po njegovu ugledu. Sve su to bazarske stvari koje se mogu dopasti samo djetinjastim dušama.
Kao diplomat, suviše brzo zaboravljate da imate posla s orijentalcima - prigovori suho jezuit. - U svakom slučaju, zapažam da je gospođa, sa svega nekoliko riječi, više unaprijedila vaše francuske poslove nego što ste to vi učinili u deset dana.
Izvrsno! Izvrsno! Ako ste vi kao svećenik pristalica takvih haremskih postupaka, ne vidim zaista što bi vam mogao još odgovoriti čovjek dostojan svog visokog ugleda. Ja se povlačim.
Nakon ove kisele izjave, gospodin de Saint-Amon ustane i oprosti se. Svećenik također izađe odmah poslije njega.
Muhamed Baštijari uputi Anđeliki smiješak koji obasja jasnom svjetlošću njegovo mrko lice.
Otac Richard je shvatio da mi tumač nije potreban da bih se mogao sporazumjeti s damom.
Prinese lulu ustima i stane povlačiti kratke dimove ne ispuštajući gošću s tamnog i vatrenog pogleda.
Moj mi je zvjezdoznanac rekao... danas je srijeda, to jest »bijeli« dan, sretan dan. I vi ste došli... Vama ću priznati... Zabrinut sam, u ovoj zemlji. Njeni su običaji neobični, teško ih podnosim.
Jednim pokretom dade znak pažu što je dremuckao po strani da prinese pehare s voćnim sokom, prženi badem i neku posebnu vrstu prozirnih poslastica. Anđelika reče, ustručavajući se, da ne shvaća zabrinutost njegove ekselencije. Što ima tako neobično kod francuskih običaja?
Sve... ti... Kako se nazivaju... ljudi sa zemlje...
Seljaci.
Upravo tako... Gledaju me dok prolazim stojeći uspravno i s mnogo drskosti. Ni jedan jedini, za vrijeme mog putovanja, nije spustio čelo u prašinu... Vaš kralj hoće da me dovede k sebi kao zarobljenika... u kočiji... okruženoj stražama. Pa onaj mali čovjek koji se usuđuje meni dovikivati: »Žurno! Žurno! U Versailles!« Kao da sam ja nekakav sikak, hoću reći tegleće magare, dok sam ja, naprotiv, dužan usporiti svoje napredovanje, iz poštovanja spram veliko vladara... Zašto se smijete, o lijepa Firuze očiju nalik najdragocjenijem od najdragocjenijih dragulja? Ona mu pokuša objasniti da se radi o nesporazumu. U Francuskoj nije običaj padati na koljena. Žene se klanjaju. Diže se da bi mu pokazala i učini nekoliko naklona.
Shvaćam - reče on. - To je ples... lagani vjerski ples koji žene izvode pred svojim princem. Neobično mi se sviđa. Pokušat ću da i moje žene to nauče... Kralju sam, dakle, ipak donekle drag ako mi je vas poslao. Vi ste prva ugodna osoba... Francuzi su užasno dosadni!
Dosadni! - usprotivi se oštro Anđelika. - Vaša ekselencija je u zabludi. Za Francuze se općenito kaže da su vrlo veseli, zabavni.
Stra-ho-vi-to dosadni! - izgovori princ. - Oni koje sam dosad upoznao ispuštaju iz sebe dosadu, kap po kap, kao što pustinjske stijene, kap po kap, ispuštaju dragocjenu tekućinu zvanu mumija...
Ova usporedba podsjeti Andeliku na magistra Savaryja i na ono zbog čega se zapravo i nalazila ovdje.
Mumija... Da li je to moguće, ekselencijo? Njegovo veličanstvo perzijski šah se, dakle, udostojio poslati našemu vladaru malo te jedinstvene tekućine.
Ambasadorovo lice se mračilo. Andeliku pogleda nemilosrdnim pogledom, kao što bi sultan gledao roba osumnjičenog za izdajstvo.
Kako znate... da je nosim među svojim poklonima?
O tome se govori, vaša ekselencijo. Je li neobično što je glas o tom blagu prešao mora?
I pored svoje hladnokrvnosti, Baštijari-beg nije uspio sakriti zbunjenost.
Mislio sam... da francuskom kralju zaista nije stalo do mumije... da bi mi mogao čak nanijeti uvredu i dočekati je sa smijehom, ne poznavajući njezinu vrijednost...
Naprotiv, njegovo veličanstvo ocjenjuje plemenite namjere perzijskog šaha baš po tom dragocjenom poklonu. Njemu je dobro poznata neizmjerna vrijednost te tekućine. Osim Perzije, nijedna druga zemlja je nema.
Nijedna druga - potvrdi beg čije se zjenice ispuniše mističnom vatrom. - To je Alahov poklon narodu koji je bio najveći među najvećima... koji ostaje velik po bogatstvu svog duha. Alah ga je blagoslovio posvećujući mu dragocjeni i tajanstveni eliksir. Izvori ove tekućine postali su veoma rijetki i zbog toga na mumiju imaju pravo samo kraljevski prinčevi... Stijene iz kojih se ona dobiva čuvaju kraljeve straže. Na svaki je izvor postavljeno pet pečata najviših časnika provincije... Oni svojom glavom jamče za krađu i jedne jedine kapi.
Kako izgleda ta tekućina? Baštijari-beg se opet nasmiješi.
Nestrpljivi ste poput odaliske kojoj je gospodar obećao nagradu... Ali... volim taj sjaj u vašim očima.
Pljesnu rukama i izda nalog straži koja dotrča.
Nakon nekoliko trenutaka uđoše dvije sluge noseći tešku škrinju od ružina drveta ukrašenog zlatom i sedefom. Bili su okruženi četvoricom janjičara s kopljem u ruci.
Položiše škrinju na stolić pored divana i Baštijari-beg je otvori s mnogo poštovanja. Unutra se nalazila posuda od teškog porculana plave boje sa širokim i dugačkim grlićem. Perzijanac skine čep od ćilibara što je zatvarao grlić i Anđelika se sagnu. Ugleda tamnu i sjajnu tekućinu i pričini joj se po izgledu nalik na ulje, a njezin prodorni miris nije se mogao usporediti ničim što je poznato. Nije mogla
reći da li je miris ugodan ili neugodan. Ona se uspravi obuzeta neobičnim osjećajem. Osjeti vrtoglavicu i iznenadnu bol u sljepoočicama.
Mrmljajući nekakve molitve, Perzijanac nakrivi posudu da bi usipao nekoliko kapi tekućine u srebrnu kutijicu; umoči prst i položi ga nježnom kretnjom na Anđelikino pa na svoje čelo.
Zar je to lijek? - upita ona slabim glasom.
To je zemaljska krv - šapnu on dok su mu vjeđe zastirale pogled izgubljen u ekstazi - obećanje iskrslo iz dubina... tajanstvena poruka duhova koji vladaju svijetom... Jedan je Bog, Muhamed je njegov prorok, a Ali njegov vezir.
Ali je njegov vezir - odgovoriše sluge padajući ničice. Pošto sluge napustiše prostoriju noseći sobom časnu tekućinu, Anđelika ustane da se oprosti. Ambasador je bio vidljivo razočaran. Bila je prisiljena upotrijebiti mnogo uvijenih rečenica i poetskih usporedbi da mu objasni kako se u Francuskoj žene izvjesnog položaja ne mogu smatrati običnim kurtizanama. One se mogu osvojiti samo biranim udvaranjem koje dugo mora biti sasvim platonske prirode.
Naši perzijski pjesnici znali su opjevati svoju ljubljenu - reče princ. - U davna vremena veliki Saadi je to ovako rekao:
Onaj koga ti osvojiš pozna sreću vječno mladu: Neprolazni raj čuvat će ga da ne ostari.
Otkako te vidim znam kamo usmjeriti svoju molitvu: K tvome Istoku uzdiže se moj zanos...
Treba li možda ovako govoriti... da bi se osvojile francuske žene...? Zvat ću vas Firuze Kanum... Gospođa Tirkiz... To je najdragocjeniji od svih dragulja, amblem stare Perzije. Plava boja je u našoj zemlji najmilija...
Prije nego je mogla shvatiti što to on čini, skinuo je svoj teški prsten i stavio ga na njezin prstenjak.
Gospođa Tirkiz... evo izraza moje sreće kad se vaš pogled podigne k meni. Ovaj kamen ima sposobnost da promijeni boju kada onaj tko ga nosi ima nečistu savjest i neiskreno srce.
Promatrao ju je blagim pogledom u kojem je bilo tek malo podsmješljivosti. Osjećala je kako je taj njegov pogled opčinjava. Htjela je odbiti, ali joj uspije samo prošaptati, spuštajući oči na kamen usađen u zlato što joj je krasio ruku:
Barik Alah!
Baštijari-beg se podiže uz šuštanje svile. Kretao se nevjerojatnom lakoćom, i nije bilo teško pogoditi da se u tom tijelu krije ogromna snaga uvježbana jahanjem i borbama »gerib«.14
Napredujete u perzijskom jeziku... vrlo brzo... Ima li mnogo tako lijepih, tako čarobnih žena na dvoru francuskog kralja?
Isto koliko i pijeska na oceanskoj plaži - odvrati Anđelika. Sad joj se žurilo da pobjegne.
Pustit ću vas, dakle, da odete - reče princ - jer takav je čudni običaj u ovoj neobičnoj zemlji gdje se šalju pokloni da bi se odmah i oduzeli... Zašto me kralj Francuske tako vrijeđa? Perzijski šah je moćan: on može otjerati iz svoje zemlje francuske svećenike koji su tamo izgradili svoje samostane... Može odbiti prodaju svile. Zar vaš kralj misli da će u svojoj zemlji moći proizvesti svilu kao što je naša? U stranim zemljama raste samo dud sa crvenim plodom. U Perziji se svilene bube hrane bijelim dudom i daju mnogo bolju svilu... Zar neće doći do ugovora koji smo htjeli potpisati? Recite to kralju. A sada bih htio saslušati svog vrača. Želim da budete prisutni.

14 Toljaga.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:12 pm





32.
FLIPOT SE POIGRAO SMRĆU
Napusti je u trijemu gdje nađoše jezuita i dvojicu vitezova. Uskoro se vrati u pratnji dviju novih ličnosti, od kojih je jedna bio starac sijede brade loše obojene u kričavo crvenilo, s velikim turbanom ukrašenim znacima zodijaka, a drugi, mlađi, brade crne poput ugljena i ogromna nosa. Prvi je progovorio bez ustručavanja, i to besprijekornim francuskim jezikom:
Ja sam Agobijan, Armenac istočno-katoličke vjeroispovijesti, trgovac, prijatelj i prvi sekretar njegove ekselencije, a ovo je astrolog Hodi Sefid.
Anđelika zakorači s namjerom da se sagne u naklon, ali se zaustavi videći kako je astrolog živo ustuknuo mrmljajući neke riječi i ponavljajući nekoliko puta
»nedžes«.15
Gospođo, ne približujte se previše našem prečasnom kapelanu. On je odviše odan načelima i ne želi dolaziti u dodir ni sa jednom ženom. Poći će s nama da pogleda vašeg konja i vidi ne donosi li on »nehhucet«, to jest lošu zvijezdu.
Činilo se da ova stroga ličnost ima samo kosti i kožu ispod kaftana od grubog platna opasanog metalnim pojasom. Nokti na rukama i nogama bli su crveno obojeni, a bio je obuven u sandale koje kao da su izrezane od kartona. Izgledalo je da mu nije nimalo hladno dok su prolazili kroz park idući prema stajama.
Kakvom li se tajnom brani da mu ne bude zima? - upita ponizno mlada žena. Starac sklopi oči i osta tako šuteći jedan trenutak. Onda se podiže njegov glas, zapanjujuće mlad i melodičan. Armenac prevede:
Naš svećenik kaže da je tajna jednostavna: treba postiti i uzdržavati se od zemaljskih uživanja. Dalje kaže da vam odgovara premda ste samo žena, jer ne donosite zlo. A ni vaš konj nije zlokoban za njegovu ekselenciju. Ovo je, dapače, vrlo neobično budući da je ovaj mjesec posebno zlokoban i donosi nesreću.
Starac je obilazio oko konja tresući glavom. Prisutni su šutjeli, poštujući njegovo razmišljanje, dok on ponovo ne progovori:
Kaže da se mjesec s vrlo zlokobnim utjecajem može premetnuti u bolje dane uz pomoć iskrenih molitava i susretom različitih zvijezda. Ove molitve svemogući prima to bolje što je više netko trpio. Kaže da bol nije ostavila traga na vašem licu, ali je pustila pečat na vašoj duši... Otuda vam mudrost koju rijetko koja žena posjeduje... Ali vi još niste na putu iskupljenja, jer ste još privrženi zemaljskim ispraznostima. Oprašta vam jer s vama ne dolazi zlo i zato što će ukrštavanje vašeg puta s putom njegova gospodara donijeti veliku dobrobit...
Ove zadovoljavajuće riječi tek što su bile izgovorene kada se čarobnjakovo lice naglo izmijeni. Njegove debele obrve obojene kanom uzdignuše se zastrašujuće, a njegove blijede oči zasjaše groznom svjetlošću. Isti izraz iznenađenja i bijesa odrazi se i na licu prisutnih Perzijanaca.
Armenac uzviknu:
Kaže da se među nas uvukla zmija... Iskorišteno je prinčevo gostoprimstvo da bude pokraden...
Suhi i kvrgavi prst s crvenim noktom uperi se strelovito.
Flipote! - krikne Anđelika izvan sebe.
Dva su vojnika već zgrabila mladog slugu i bacila ga na koljena. Izvrnuti džepovi njegova kaputa iznesoše na svjetlo tri draga kamena, jedan smaragd i dva rubina, što su zablistali na bjelini snijega.
Flipote! - ponovi Anđelika zaprepaštena.
Izgovarajući surove riječi ambasador skoči i stavi ruku na pozlaćeni balčak što je izlazio iz njegova širokog pojasa i bijesnim pokretom izvuče ćordu.
Anđelika se zaleti prema njemu.


15 Nečist.
Što namjeravate učiniti? Oče, spriječite ga, molim vas. Njegova ekselencija ne misli valjda odsjeći mu glavu...
U Ispahanu bio bi to već gotov čin - reče hladno jezuit. - Da se umiješam, na kocku bih stavio svoju glavu. Gadan incident! Najveća uvreda! Njegova ekselencija nikad neće shvatiti da ovog malog lopova ne može kazniti na uobičajeni način.
Učini koliko je mogao da obuzda bijes svog vrlog učenika, dok se Anđelika pokušavala osloboditi janjičara koji su je htjeli udaljiti, a druga tri stražara svladavala su Malbranta Glavosijeka koji je već bio isukao svoje oružje.
Njegova ekselencija popušta i pristaje da mu se odsijeku samo ruke i jezik - reče Armenac.
Njegova ekselencija ne treba se miješati u moje pravo da sama kaznim svoje sluge... Ovaj dječak pripada meni. Na meni je da odlučim kako ću ga kazniti.
Baštijari-beg je pogleda svojim sijevajućim očima i malo se smiri.
Njegova ekselencija pita kako ga namjeravate kazniti!
Dobit će... dobit će dvadeset i sedam udaraca bičem, a onda ću dati da ga živog zatvore u ćup od gipsa.
Princ je neko vrijeme razmišljao. Na kraju ispusti neki grleni uzvik, okrene leđa i uputi se prema kući zajedno sa svojom pratnjom. Stražari koji su vukli Flipota nijemog od užasa izguraju Francuze iz parka i pošto su ih tako izbacili, zatvore kapije imanja.
Gdje su konji? - upita Anđelika.
Oni prokleti Turci su ih zadržali - progunđa Malbrant Glavosijek. - I ne vjerujem da ih namjeravaju vratiti.
Morat ćemo se vratiti pješice - primijeti jedan lakej. Kočijaš se jadao:
Tako lijepa životinja kao što je Ceres. Da li je to moguće?! Gospođa markiza nije smjela dopustiti da je tako nasamare; pravi su divljaci ovi ljudi!
Anđelika primijeti da je dan odmakao mnogo više nego što je slutila. Već se spuštala večer. Puhao je lagani vjetar, a iz čestara se počela uzdizati magla zastirući svjetla koja su daleko prema istoku navještala Pariz. Odjeknu umorni topot jednog konja na smrznutoj cesti. Pojavi se ljekarnik Savary vodeći za stremen svoga konja.
Primaknuvši se na nekoliko koraka, poče glasno njuškati poput lovačkog psa i pri tome mu se lice obasjalo srećom.
Mumija...! Pokazali su vam je, dakle... Ah! Osjećam je... Osjećam...
Nije ni čudno! Haljine su mi kao natopljene onim smradom! Ne može se čovjek lako osloboditi te vaše mumije... Užasno me boli glava. Možete se pohvaliti, meštre Savary, uvukli ste me u lijepu pustolovinu. Da li znate da je ambasador, kao da je to nešto najprirodnije, zadržao mojih pet konja. Četiri crna konja križanca i moju Ceres, čistokrvnu ždrebicu za koju sam platila tisuću livara...
Naravno! Tako lijepe životinje njegova ekselencija i nije mogla smatrati drukčije nego kao poklon.
Na vašeg se svakako nije nameračio!
Ih! Ih! Znao sam ja što činim - zahihota stari ljekarnik i lupi dlanom po boku stare rage.
Ali sada, kako ćemo natrag u Versailles? Ovom cestom nikad ne prolaze kočije, a i ne želim nikome povjeriti svoju glupu nevolju.
Predlažem da uzjašete uz mene na konja - reče Savary - da vas večeras otpratim u Pariz. Momci će na dvije milje odavde naći gostionicu gdje mogu provesti noć; sutra će se valjda naći neka kola da ih odvezu u grad, a tamo će u vašim stajama naći nove konje.
Vrlo jednostavno, zaista - reče Anđelika kojoj je pomalo bilo već dosta. - Zar mislite da su mi pune staje konja da ih mogu veselo dijeliti svim perzijskim prinčevima na svijetu...?
Savary se nije nimalo uzbuđivao i nastavio se smješkati poput starog podrugljivog vragolana.
Ih! Ih! Čini mi se da vidim mali kamen koji vrijedi koliko pet, pa i deset čistokrvnih konja.
Anđelika rasrđena sakri ispod ogrtača ruku na kojoj se sjajio prekrasan tirkiz. Meštar Savary uzjaha svog konja, dok su sluge pomagale svojoj gospodarici da se popne u sedlo iza njega.
Makar to ne želite priznati, gospođo - nastavi starac kada je životinja krenula sitnim kasom - sporazumjeli ste se s Baštijari-begom mnogo bolje nego što sam mogao slutiti.
Nipošto! Nikako se ne bih mogla sporazumjeti sa stvorenjem te vrste, koje se igra glavama bližnjih i koje me, nakon što me učtivo primilo, izbacuje bez riječi isprike...
To su samo sitni detalji, gospođo. Život za muslimane, koji ga uživaju u punoj mjeri, nema istu vrijednost koju ima za kršćane. Alah nas čeka na pragu smrti. Zar poslati roba udarcem sablje na drugi svijet ne znači pokloniti mu dobrostivo slobodu, i ujedno mu osigurati raj? Ova privilegija Koranom pripada slugama koje njihov princ pošalje u smrt. I siguran sam da je Baštijari-beg vaš posjet zadržao u najdražoj uspomeni. Konačno, vi i niste ništa drugo nego obična žena! - završi meštar Savary s potpuno istočnjačkim prezirom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:12 pm



33.
NOVE PRIJETNJE HAPŠENJEM KNEZ RAKOCZI NUDI ANĐELIKI BRAK
Anđelika je, vrlo umorna, još spavala sutradan u deset sati, kad pokucaše na vratima.
Gospođo, traže vas.
Pustite me na miru! - poviče ona.
Zaspa ponovo, uronivši s nasladom u san nalik na ljuljanje u sedlu Savaryjeva konja. Napokon otvori oči. Jasmina je nastojala da je probudi, zaprepaštena lica.
Gospođo, ona dva oficira su vrlo uporna. Traže da ih smjesta primite, tako kažu.
Čekat će... dok se naspavam.
Gospođo - reče Jasmina šupljim glasom - bojim se. Izgleda da su oni ljudi došli da vas uhapse.
Mene da uhapse?
Postavili su straže na ulaze u palaču i naredili da se pripremi kočija u kojoj će vas odvesti!
Anđelika ustane trudeći se da pribere misli. Što hoće od nje? Prošla su vremena kada joj je Filip priređivao slična iznenađenja. Nema dva dana kako joj je kralj podario klupicu... Nema, dakle, nikakva razloga da bude zabrinuta...
Obuče se na brzinu i primi dvojicu časnika skrivajući zijevanje. Jasmina se prevarila kada joj se pričinilo da su to časnici kraljeve policije. Anđeliki pružiše pismo i ona istrgnu pečate, unatoč svemu grozničavom rukom. Sadržaj je kratko govorio da mora slijediti one koji joj izruče poruku. Na dnu lista stajao je kraljev pečat. Mlada žena je gledala u čudu. Pade joj na pamet da je sve to možda varka, to jest da se možda netko poslužio kraljevim imenom da bi joj naškodio.
Upita sumnjičavo:
Tko vam je predao ovo pismo i dao naređenje?
Naši pretpostavljeni, gospođo.
A što treba da činim?
Treba da pođete, gospođo.
Anđelika se okrene svojim slugama koji su, skupljeni oko nje, zabrinuto šaputali. Naredi da Malbrant Glavosijek, majordom Roger i trojica slugu osedlaju konje i da je prate. Tako će, ako je postavljena klopka, imati pratnju spremnu da je obrani. Stariji časnik se usprotivi:
Žalim, gospodo, ali moram vas odvesti samu. Kraljevo naređenje. Anđelikino srce poče neujednačeno lupati.
Uhapšena sam?
Ne znam, gospođo. Mogu vam kazati jedino da vas moram otpratiti u Saint- Mande.
Mlada žena uđe u kočiju tarući glavu. Saint-Mande...? Zašto u Saint-Mande? Možda je tamo neki samostan gdje će je zatvoriti a da ne uzmogne zatražiti ničiju pomoć! A s kojeg razloga? Nikako to neće saznati! A Florimond, što će biti s njime?
Saint-Mande... Zar nije tamo bivši vrhovni upravitelj za financije, vajni Fouquet, dao izraditi jednu od svojih vila...?
Ote joj se uzdah olakšanja. Odjednom se prisjetila da je, nakon Fouquetovog hapšenja i zatvaranja sav njegov imetak kralj poklonio nasljedniku, Colbertu. Sigurno, iza čitave ove priče stajao je Colbert. Čudnog li načina da pozove mladu ženu u ladanjsku kuću. Reći će mu ono što ga spada, pa bio on stoput ministar.
Onda je ponovo obuze zabrinutost. Vidjela je već oko sebe mnoga iznenadna i neobjašnjiva hapšenja. Ponekad bi se ti ljudi vraćali nasmiješena lica. Sve je bilo uređeno. Ali u međuvremenu je njihovo imanje stavljeno pod zapljenu i isprevrtani su njihovi papiri. Anđelika nije izdala nikakvo naređenje da osigura svoj novac.
Bit će mi to dobra pouka - reče u sebi. - Ako iz ovoga isplivam, bit ću opreznija u svojim poslovima, ubuduće.
Nakon što je napustila pariške ulice pokrivene blatom, kočija poleti zaleđenom cestom. Ogoljelo hrastovo drveće iskićeno injem pokazivalo je da se približavaju šumi Vincennes.
Napokon, s desne strane, pojavi se pročelje bivše Fouquetove rezidencije, nešto manje raskošne od one u Vauxu, ali dovoljno »bezobraznog« sjaja da bude jedna od glavnih točaka optužbe protiv glasovitog financijera koji je sada trunuo u nekoj tvrđavi Piemonta.
Usprkos zimi i poledici dvorište dvorca bilo je pretvoreno u pravo pravcato gradiliše. Posvuda su se vidjele rupe i gomile iskopane zemlje. Blokovi i ploče gipsa ležali su pokraj zidova s izbušenim otvorima iz kojih su izlazili okrajci olovnih cijevi. Anđelika je morala podignuti suknje da bi prešla preko snopova tih cijevi što su zakrčili ulaz. Jedan nadglednik joj pruži ruku da joj pomogne.
Pitam se zašto gospodin Colbert ruši svoju kuću? - reče Anđelika.
Gospodin Colbert računa da će od ovih odvodnih cijevi izvući nekoliko tisuća livara - odgovori nadglednik.
Časnik se umiješa:
Gospoda ne smije ništa saznati.
Nema nikakvih tajni, ako se govori o olovnim cijevima - pobuni se Anđelika, koja ovu pustolovinu nikako nije mogla ozbiljno shvatiti. Bila je nešto mirnija sada, budući da je znala da će joj Colbert sve objasniti.
U unutrašnjosti zgrade odvijao se isti rušilački posao. Nekoliko radnika skidalo je sa stropa motive izrađene u sadri i alabasteru što su bili djelo velikog umjetnika Le Bruna.
Anđelika je zaprepašteno promatrala taj vandalizam, ali svoje mišljenje zadrža za sebe. Sada je trebalo misliti na vlastite glavobolje. Pogotovo mora sačuvati hladnokrvnost.
Potpuno smirena i sabranih misli, ona konačno uđe u krilo dvorca gdje je sadašnji vrhovni upravitelj uredio svoje poslovne prostorije. »Nečuveni raskoš« zbog kojeg su toliko napadali Fouqueta sastojao se, kao što izgleda, jedino u ukrasima od pozlaćene sadre na zidovima, jer, pošto su ovi skinuti, ostali su goli zidovi od nedopečene opeke a nigdje ni traga mramornoj konstrukciji kojom su u optužnici teretili bivšeg vrhovnog upravitelja osuđenog na doživotni zatvor.
U dnu dugačkog hodnika ukaže se Anđeliki prostorija koja se mogla usporediti jedino s kakvim sabiralištem za siročad, i tu ona nađe na okupu mnoge
najuglednije ličnosti Francuske, što su se tiskale na grubim klupama. Bilo kako bilo, Saint-Mande je bio predsoblje svemogućeg ministra, i svi koji su imali da mu upute neki zahtjev morali su čekati i stoički podnositi hladnoću i neudobnost.
Anđelika spazi gospođu de Choisy, gospođu de Gamashes, lijepu Škotkinju, pratilju vojvotkinje Henriette, barunicu de Gordon-Huntley, i mladog La Vallierea, koji se napravi kao da je ne vidi. Princ de Conde sjedio je pored gospodina de Solignaca. Prepoznavši Anđeliku, on joj htjede poći u susret, ali ga gospodin de Solignac zaustavi govoreći mu nešto na uho. Princ se poče s njime objašnjavati. Nakon poduže diskusije on konačno otrese rukav za koji ga je Solignac držao i uputi se k njoj srdačno ali hramljući, jer ledena atmosfera prostorije nije baš pogodovala njegovoj kostobolji.
Ali se Anđelikini čuvari ponovo ispriječiše.
Oprostite, vaša visosti, gospođa je pod paskom.
I da se ne bi morali suprotstaviti velikom Condeu, oni uvedu mladu ženu u manje predsoblje, praćeni prigovaranjem dvorjana koji su po redu imali ući prije njih.
U drugoj sobi nalazio se samo jedan čovjek kojeg ona još nikad nije vidjela na dvoru. Bio je to neki stranac. Pogleda ga bolje, pitajući se da nije možda Perzijanac, jer je bio vrlo tamne puti, izduženih očiju poput Azijata. Ali bio je europski odjeven koliko se to moglo zaključiti po širokom plaštu u koji je bio umotan. Na nogama je imao crvene čizme ukrašene zlatnim porubima, a na glavi pustenu kapu od jagnjećeg krzna. Vidjelo se da nosi mač.
On ustane i duboko se sagnu pred Anđelikom ne mareći nimalo što je u pratnji dvojice žbira. Ispravnim francuskim jezikom, ali dobrano kotrljajući slovo »r« on joj predloži da uđe prije njega. Nizašto na svijetu ne bi želio da tako »dražesna« gospođa čeka niti nekoliko trenutaka na tako neugodnom mjestu. Dok je govorio, pokazivao je dva reda izvanredno bijelih zuba ispod kao ugljen crnih i tankih brčića kojih su se vrhovi kod uglova usta malo spuštali. Već dugo u Francuskoj nitko nije nosio takve brkove, osim možda stariji muškarci, generacije baruna de Sancea. U svakom slučaju, Anđelika nikad nije vidjela tako zastrašujuće brkove: kada je neznanac šutio, davali su mu okrutan i barbarski izgled. Anđelika je bila opčinjena tim brkovima. Kad god bi ga pogledala, stranac joj je upućivao blistav osmijeh i ponavljao da ona mora ući ispred njega.
Stariji policijski oficir na kraju mu reče:
Gospođa vam je svakako vrlo zahvalna, gospodine, ali nemojte zaboraviti da vas kralj čeka u Versaillesu. Na vašem mjestu, radije bih zatražio da se gospođa ustrpi tih nekoliko trenutaka...
Ali onaj drugi kao da ništa nije čuo, i dalje je smiješeći se uporno promatrao Anđeliku, tako da joj je već postajalo neugodno.
Nije ju toliko iznenađivao nedostatak pristojnosti policijskog časnika koliko veliko poštovanje što ga je ovaj pokazivao prema strancu. Ma tko bio, nema sumnje da je naročito odgojen čovjek.
Ona napregnu sluh nastojeći shvatiti da li će se sadašnji ministrov sugovornik još dugo zadržati.
Vrata radnog kabineta nisu se čvrsto zatvarala zbog nedavnih rušenja. Glasovi su se približavali ukazujući da se posjet bliži kraju.
Nemojte zaboraviti, gospodine de Gourville, da ćete biti tajni kraljev predstavnik u Portugalu, i da plemstvo obavezuje - završi gospodin Colbert.
»Gourville«, pomisli Anđelika. »Nije li to bio jedan od suučesnika osuđenog vrhovnog upravitelja? Vjerovala sam da je pobjegao i da je osuđen na smrt u odsutnosti...«
Na pragu se pojavi vitez lica skrivena crnom maskom. Ministar ga je srdačno ispraćao. Vitez prođe pored njih lagano sagnuvši glavu.
Gospodin Colbert je skupljao obrve. Postajao je malo, birajući između stranca i mlade žene, ali kako se prvi povukao u stranu, ministar se još jače namrgodio. Dade Anđeliki znak da uđe i odlučnom kretnjom zatvori vrata pred nosom dvojice pratitelja.
Colbert sjede, pokaza Anđeliki naslonjač, a potom nasta mučna šutnja. Promatrajući njegove guste obrve i ledeni izraz lica, Anđelika se sjeti da ga je gospođa de Sevigne zvala »Sjever«. Ona se nasmiješi.
Gospodin Colbert poskoči kao oparen.
Gospođo, možete li mi reći s kojeg ste razloga jučer posjetili perzijskog ambasadora, njegovu ekselenciju Baštijari-bega?
Tko vas je o tome obavijestio?
Kralj.
On uze sa stola složeni list i stane ga prevrtati srditim pokretima.
Primio sam jutros kraljevu poruku u kojoj me moli da vas što prije pozovem i zatražim od vas objašnjenje.
Kraljevi špijuni zaista brzo rade.
Za to su plaćeni - progunđa Colbert. - Dakle! Da čujem što mi imate reći. Tko vas je nagovorio da posjetite predstavnika perzijskog šaha?
Znatiželja.
Colbert ponovo poskoči.
Da se razumijemo, gospođo. Ovo je ozbiljno! Odnosi između te nemoguće ličnosti i Francuske postali su takvi da se osobe koje ga posjećuju mogu smatrati učesnicima u igri neprijatelja.
Besmislice! Koliko sam mogla primijetiti, Baštijari-beg gori od želje da pozdravi najvećeg vladara svijeta, i da se divi ljepotama Versaillesa.
Mislio sam da se sprema na odlazak, a da uopće ne preda svoje akreditive...
On bi prvi žalio zbog toga. Bilo bi dovoljno da oni grubijani što mu stoje za petama, Torcy, Saint-Amon i svi ostali pokažu malo više umješnosti...
Vrlo lakomisleno govorite, gospođo, o starim diplomatima. Želite li reći da ne poznaju svoj posao?
Ne poznaju Perzijance, u to bar nema sumnje. Baštijari-beg je ostavio na mene utisak čovjeka... puna dobre volje, na političkom planu, razumije se.
A zašto onda odbija da se predstavi?
Jer vjeruje da način kako treba biti primljen ne valja, smatra da je po njega uvredljivo pojaviti se u kočiji, okružen stražama.
Ali to je kod nas uobičajeni ceremonijal primanja predviđen za sve ambasadore!
On za to neće ni da čuje.
A što onda hoće?
Hoće da prođe kroz Pariz na konju po sagu ružinih latica, a svi Parižani da ga ničice dočekaju.
Ministar je ostao otvorenih usta, a ona nastavi:
Ukratko, gospodine Colberte, sve ovisi o vama.
O meni? - uplaši se on. - Pa ja nemam pojma o ceremonijalu.
Ni ja. Ali dovoljno je ono što znam pa da vam mogu reći da se svaki ceremonijal može prilagoditi, ako je u pitanju gubitak korisnog savezništva.
Ispričajte mi sve podrobno - reče Colbert brišući nervoznim pokretima oznojeni vrat.
Anđelika mu ispriča događaje sa svoje šaljive ekspedicije, ali propusti bilo što spomenuti o mumiji. Colbert je slušao, mrk u licu, i nije se nasmijao čak ni kada ona ispriča kako je njegova ekselencija, zbog demonstracije, zahtijevala da se ponovi mučenje na kotaču.
Je li vam govorio o tajnim uvjetima ugovora?
Nipošto. Jedino je spomenuo kako čitava naša proizvodnja svile neće nikada postići kvalitetu perzijske svile... a govorio je i o katoličkim samostanima.
Nije govorio o vojnim protuakcijama Arapa ili Moskovljana?
Anđelika mahnu odrečno glavom. Ministar se udubio u razmišljanje. Anđelika je neko vrijeme šutke sjedila, pa opet progovorila:
Dakle - zaključi veselo - učinila sam uslugu vama i kralju.
Ne budite tako brzi. Bili ste ludo neoprezni i nespretni.
A u čemu to? Nisam valjda u vojsci pa da ne mogu posjetiti kog mi drago, a da prije ne zatražim dopuštenje od svojih pretpostavljenih.
Baš se tu varate, gospođo. Mislite da možete slobodno djelovati, a zapravo što je vaš položaj viši, to opreznije treba da postupate. Svijet velikih je prepun zasjeda. Eto, zamalo niste uhapšeni...
To znači da nisam?
Ne. Uzimam na sebe odgovornost da vas ne zadržim dok ne uredim ovo s njegovim veličanstvom. Vi pak, dođite sutra u Versailles, i ja vjerujem da će vas kralj htjeti saslušati, nakon što budu izvršene nužne provjere. Otići ću smjesta tamo i govoriti s njegovim veličanstvom o planu koji mi je upravo pao na um, a u kojem biste nam vi mogli biti korisni u vezi s Baštijari-begom.
Otprati je do vrata i reče policajcima koji su čekali:
Možete otići. Vaša zadaća je završena.
Andeliku je sretan ishod ovog prisilnog posjeta toliko potresao da je, nakon odlaska policijskih časnika, sjela u predsoblju ne obraćajući pažnju na novog molitelja koji je zamijenio uvedenog stranca.
Najzad, ovaj posljednji, izlazeći nakon razgovora s ministrom i ugledavši je kako još uvijek sjedi na klupi, predloži joj svojim oštrim naglaskom, da će potražiti najamnu kočiju. Ni on sam nije imao drugog sredstva za povratak u Pariz.
Anđelika pođe mehanički za njim, prazne glave. Vrati se u stvarnost tek pošto se našla pred svojom kočijom, dok joj je kočijaš potrčao u susret.
Oprostite, gospodine. Sada ja vas molim da uđete u moju kočiju i da se zajedno sa mnom odvezete u Pariz.
Stranac odmjeri jednim pogledom kočiju ukrašenu srebrnom tkaninom, i livreje na slugama. Nasmiješi se sažaljivo.
Jadna mala - reče. - Znate li da sam mnogo bogatiji od vas? Ne posjedujem ništa, ali sam slobodan.
»Osobenjak«, pomisli Anđelika dok je kočija kretala.
Osjećala je neizrecivo olakšanje dok se vraćala putem koji je ujutro prevalila puna neizvjesnosti. Sada je mogla sama sebi priznati istinu. Bila je čitavo vrijeme u velikom strahu. Znala je vrlo dobro da se neki nesporazumi ne rješavaju baš lako. Povrativši se od prolazne utučenosti, prisili se da povede razgovor s tim uglađenim čovjekom, koji je bio ljubazan prema njoj kada su na nju već gledali kao da je okužena.
Mogu li vas zapitati za vaše ime, gospodine? Čini mi se da vas nisam vidjela na dvoru...
A ja jesam vas, prije nekoliko dana, kada vam je kralj ponudio da sjednete i vi ste pristupili tako lijepi, tako ozbiljni u vašoj tamnoj haljini, kao živi prijekor usred svih onih šarenih ptica.
Prijekor?
Možda se loše izražavam. Izašli ste iz mnoštva, i meni se učinilo da ste toliko različiti od ostalih, tako nešto sasvim drugo, i došlo mi je da povičem: »Ona ne! Ona ne! Odvedite je odavde!«
Bogu hvala, zadržali ste svoje povike!
Nema mi druge - uzdahne stranac. - Moram se neprestano podsjećati da se nalazim u Francuskoj. Francuzi nisu neposredni kao ostali narodi. Oni misle glavom, a ne srcem.
Odakle dolazite?
Ja sam knez Rakoczi, a moje se zemlja zove Mađarska.
Anđelika učtivo kimne glavom. Pomisli da će prvom prilikom upitati meštra Savaryja, koji se naputovao svijeta, gdje se nalazi Mađarska. Neka joj makar to učini, nakon svih neugodnosti u koje se splela zbog njegove proklete mumije.
Knez joj ispriča kako je, premda je visoka roda, napustio sav svoj imetak da bi se posvetio narodu, Čiji ga je bijedni položaj dirnuo. Pripremio je pobunu da bi svrgao mađarskog kralja koji se potom sklonio kod njemačkog cara.
»Ova se zemlja, dakle, nalazi u Europi« - pomisli ona.
Nakon toga smo neko vrijeme u Mađarskoj imali republiku. Pobuna je potom ugušena. Užas! Moji me pristaše prijaviše za komad kruha. Ali uspio sam pobjeći i sakriti se u neki samostan. Prešao sam granice, gonjen na sve strane, i došao u Francusku gdje su me lijepo primili.
Drago mi je zbog vas. Gdje boravite u Francuskoj?
Nigdje, gospođo. Lutalica sam kao što su to bili moji preci. Čekam povratak u Mađarsku.
Ali tamo idete u susret smrti!
Svejedno, vraćam se čim od vašeg kralja budem ishodio pomoć za podizanje nove pobune. U meni je duša revolucionara.
Anđelika ga je gledala iskolačenim očima. To je prvi revolucionar što ga je vidjela u svom životu. Bio je mršav i koščat. U očima mu je gorjelo nekakvo mistično i ujedno radosno svjetlo koje nije dopuštalo riječi sažaljenja ili ismijavanja.
Kako možete očekivati da će vam naš kralj dati novaca da bi vam pomogao da srušite drugog kralja? On, naprotiv, mrzi takve nerede...
U svojoj kući, možda. Ali u tuđoj kući revolucionar predstavlja piona koji se tu i tamo može korisno pomaknuti. Eto zbog čega imam čvrste nade.
Anđelika se zamisli.
Zaista, kažu da je Richelieu, svojedobno, podupro Cromwella francuskim novcem i da je on odgovoran što su odrubili glavu engleskom kralju Jakovu, bratiću francuskog kralja.
Stranac se odsutno nasmiješi.
Ne poznam Englesku, ali znam da su Englezima zavladale nasljedničke kraljevske grane. Nikakva nova krv nije ušla da obnovi vlast. Ta nacija nije bila zrela za novu pustolovinu. Ni Francuska nije spremna. Mi, Mađari, koji vučemo korijen od slobodnih rasa, mi to jesmo.
Ali i mi smo slobodni - pobuni se Anđelika.
Mađar prsnu u tako histeričan smijeh da je kočijaš usporio i okrenuo se. Onda ponovo potjera konje tresući glavom. Gospođa markiza je bez sumnje dobro stvorenje, ali druži se sa sve neobičnijom čeljadi!
Stranac se malo pribra. Na kraju povika:
Vi nazivate slobodom kada između dva policajca ulazite k ministru?
To je bio nesporazum - reče Anđelika, razdražena. - Vidjeli ste i sami da su me policajci napustili.
Da. Još gore. Oni su iza vas. I nikada im nećete umaći. Osim ako radite s njima i za njih. Drugim riječima ako prodate svoju slobodu i svoju dušu. Želite li izbjeći toj sudbini, morate otići.
Mladu ženu su počele ljutiti te njegove raspaljene priče.
Otići? Koješta! Dospjela sam do zavidnog položaja i uvjeravam vas da se izvrsno osjećam ovdje.
Ali ne zadugo, siguran sam. S tim vašim licem.
Što ima neobično na mom licu?
Imate lice arhanđela osvetnika, nepodmitljivog, onog što u ruci drži mač pravde i lomi spone što sputavaju kompromitirane. Vaš pogled bode poput oštrice. Čovjek se pred vama osjeća razgolićen. Nema te mračne tamnice koja bi mogla ugasiti ovu svjetlost. Čuvajte se!
Ima nešto istine u onome što govorite - reče Anđelika odmahujući glavom uz tužan osmijeh. - Znam da sam nepomirljiva. Ali ne treba da se bojite za mene. Dosta sam skupo platila svoje mladenačke greške i neopreznost.
Hoćete reći robovanje!
To što kažete je pretjerano, gospodine. Ako vam je stalo do mog mišljenja, reći ću vam da nema na zemlji režima koji bi bio savršen. Svagdje je položaj bijednika nezavidan. Vi ste nešto kao apostol. A apostoli uvijek završavaju na križu. Suviše malo za mene!
Apostol mora biti neženja, ili se bar mora odreći svoje obitelji. Ja, naprotiv, želim osnovati obitelj, ali u slobodi. Razmišljam o tome otkako sam vas ugledao. Budite moja žena i bježimo zajedno...!
Anđelika se izvuče kao što je to prirodno kod žena u škakljivim situacijama: smijući se i prelazeći na drugi razgovor.
Oh, pogledajte koliko ljudi ide prema nama. Što se događa?
Ušli su bili u Pariz i u jednoj uličici četvrti Saint-Paul blistava povorka prisili kočiju da stane. Dronjava gomila jadnika, koji su sigurno najmljeni da viču uz nagradu od nekoliko novčića, pratila je odred gardista što se zaustavio na malom trgu. U sredini trga postaviše nešto slično vješalima na kojima se njihala slamnata lutka s velikim bijelim listom prikačenim na grudima. Gardijski narednik, komesar četvrti i poslužitelj predstavljali su službenu stranu ceremonije. Kad se lutka podiže na vješalima, ču se bubnjanje dvaju bubnjeva. Masa stane urlati iz svega glasa:
Smrt odbjeglim nitkovima!
Smrt eksploatatorima naroda!
Revolucionarni likovi - promrmlja Mađar dok su mu se oči krijesile.
Varate se, gospodine - reče Anđelika likujući donekle što je dobila igru. - Ovaj narod upravo odobrava jedan kraljev čin pravde. Ovakav se postupak primjenjuje kod zločinaca osuđenih na smrt koji su uspjeli pobjeći u inozemstvo.
Proviri glavom kroz prozorčić da sazna ime čovjeka kojeg su tamo objesili u vidu slamnate lutke. Neki vrijedni građanin, gušeći se od zadovoljstva, reče joj da se radi o grofu Herauldu de Gourvilleu, skupljaču poreza iz Guvennea, optuženom zbog pronevjere i potkradanja državne blagajne, bivšem suučesniku Fouquetovom, kojemu se proces vodio posljednjih nekoliko godina. Svi moraju saznati da je one koji su zlorabili naivnost poreznih obveznika snašlo zasluženo zlo i nevolja!
Kočija se napokon nekako oslobodi i nastavi svoj put. Anđelika se udubila u razmišljanje, a tako i njezin suputnik, kojeg je, čini se, onaj prizor prilično potresao.
Jadnik - uzdahnu on na kraju. - Nesretna žrtva tiranije, prisiljen da zauvijek živi daleko od domovine, kamo se više ne može vratiti a da ne izloži svoj život... Avaj! Koliko prognanika luta ovako svijetom, otjeranih iz rodnog kraja bičem despotskih vladara...!
I taj su bič svakako zaslužili. Ali ne treba da se suviše raznježite nad sudbinom gospodina de Gourvillea ni da brinete zbog kraljeve nemilosrdnosti prema njemu. A kad bih vam rekla kako sam uvjerena da se osuđenik živ i zdrav nalazi u Francuskoj i da k tome radi za kraljevu tajnu službu...? Da je upravo on onaj zakrabuljeni čovjek kojeg smo jutros vidjeli dok je izlazio iz kabineta gospodina Colberta?
Rakoczi je naglo uhvati za ručni zglob, sijevajući očima.
Jeste li u to sigurni?
Gotovo sigurna.
Na Mađarevu licu zablista smiješak.
Eto, zašto će vaš kralj platiti mene, mene revolucionara, da bih se borio protiv drugog kralja - reče pobjedonosno. - Jer je takav, dvoličan. Baca u ralje masi, glupoj masi, slamnatu lutku krivca, a potajno se njime služi. Potpisuje ugovor o miru s Holandijom, a ujedno hrabri Englesku da se s njom zarati. Pregovara s Portugalom da bi zadao udarac s leđa Španjolskoj s kojom je sklopio savezništvo. I treba mene, Rakoczija, da bi oslabio njemačkog cara. Ali se zato nije dvoumio da tog istog cara podrži u Sankt-Gotthardu, protiv Turaka. On je velik kralj, vrlo oprezan i vrlo vješt. Nitko njega ne pozna. Sve će on vas pretvoriti u lutke bez duše.
Anđelika prebaci ogrtač preko ramena. Madarove riječi izazvale su kod nje istodobno osjećaj topline i hladnoće. Bila je razdražena, a ipak ga je slušala, opčinjena.
Nije mi jasno da li ga mrzite ili mu se divite.
Mrzim njegovo djelovanje. Divim mu se kao čovjeku. On je mnogo više kralj od svih onih koje sam upoznao. I sva je sreća što nije moj kralj, jer nije se još rodio taj tko će njega srušiti s prijestolja.
Zaista ste neobični. Govorite poput nekog seljaka na sajmu u Saint-Germainu, kojemu je jedini cilj da igra igru istrebljenja s kraljevskim glavama.
Umjesto da ga ovakvo rasuđivanje razdraži, stranac se, naprotiv, zabavljao.
Volim Francuze zbog njihove veselosti. Kada idem u šetnju kroz Pariz iznenađuje me veselost ljudi koje susrećem. Nema obrtnika koji ne pjevuši ili ne zvižduće neki pripjev dok obavlja svoj posao. Rekoše mi da tako zaboravljaju na svoje jade. Ali lica koja se naziru iza stakala na kočijama nisu tako vesela. Zašto...? Zar veliki ljudi ovog kraljevstva nemaju pravo zapjevati da bi zaboravili svoje jade...? Kočija je upravo stigla ispred palače Beautreillis. Anđelika se pitala kako da otpravi tog čovjeka, a da ga ne uvrijedi, kad on sam skoči na zemlju i pruži joj ruku da joj pomogne sići.
Evo vaše palače. I ja sam takvu jednom posjedovao.
Ne žalite za time?
Čovjek počinje istinski uživati u životu tek pošto se odvojio od zemaljskih dobara. Gospođo, ne zaboravite na ono što sam od vas zatražio.
Što to?
Da mi budete žena.
Zar je to šala.
Ne. Smatrate me luđakom, jer niste navikli susretati ljude žarkih i iskrenih osjećanja. Strast čitavog jednog života može se roditi u jednom trenutku. Dakle, zašto vam to ne bih odmah priznao? Francuzi stavljaju svoje osjećaje kao i svoje žene u željezne prsluke. Pođite sa mnom. Oslobodit ću vas.
Nizašto. Stalo mi je do mog prsluka - reče Anđelika smijući se. A onda doda: - Zbogom, gospodine, tjerate me da govorim gluposti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:13 pm





34.
PEGUILIN MOLI ANĐELIKU DA SE ZA NJ ZAUZME KOD KRALJA
Istog jutra na povratku u Versailles Anđelika se odmah uputila kraljici, kako bi saznala da li se još uvijek čeka njezina mala dužnost dame pomoćnice zadužene za kraljičino oblačenje.
Rekoše joj da je kraljica izišla s počasnim damama i uputila se u selo gdje će posjetiti mjesnog župnika. Kraljica ide u nosiljci, dame pješice, vjerojatno nisu daleko odmakle.
Anđelika krenu za njima.
Dok je prolazila sjevernom livadom, odjednom je sasu tuča snježnih gruda. Ona se okrene da bi se suočila s onim tko je sebi dopustio tu slobodu, i uto joj novi projektil začepi usta. Spotaknu se, poklizne i padne lepršajući suknjama i podižući oblak bijele prašine.
Peguilin de Lauzun iziđe iz grma držeći se za slabine od grčevitog smijeha. Anđelika je pucala od bijesa.
Pitam se do koje dobi ćete izvoditi te vaše đačke šale. Pomozite mi barem da se dignem.
Ah ne! - povika Peguilin i skoči na nju, zavalja je u snijegu, poljubi je, poškaklja joj nos mufom i njoj ne preosta ništa drugo nego da kroz smijeh moli za milost.
Ovo je već bolje - reče on postavljajući je na noge. - Vidio sam vas kako dolazite sva namrgođena, a to ne odgovara ni Versaillesu ni vašoj zanosnoj njuškici. Smijte se! Smijte se...!
Peguiline, zar ste zaboravili veliku bol koja me nedavno snašla?
Da, zaboravio sam - reče ležerno Peguilin. I potrebno je zaboraviti kao što će drugi zaboraviti na nas kada budemo otišli svetom Petru na obračun. Uostalom, ne biste se bili vratili na dvor da niste imali namjeru zaboraviti. Dosta je filozofiranja. Curice, morate mi pomoći.
Uhvati je za ruku i odvede među podrezane tise koje je zima pretvorila u dražesnu vojsku šećernih tuljaca.
Kralj je dao pristanak za naše vjenčanje - prošapta tajanstveno.
Kakvo vjenčanje?
Lijepo! Vjenčanje Gospođice de Montpensier s ovim ovdje neznatnim gaskonjskim vitezom po imenu Peguilinom de Lauzunom. Hajde, zar vam to nije bilo poznato? Ona je luda za mnom. Molila je nekoliko puta kralja neka joj dopusti da se uda za mene. Kraljica, Gospodin i Gospođa dali su se u dreku da bi takav brak okrnjio ugled prijestolja. Ali, kralj je pravedan i dobar. On me voli. Uostalom, smatra da nema pravo nametnuti celibat svojoj rođakinji, koja, pošto je dospjela do četrdeset i treće godine, ne može više birati neku odličnu partiju. Ukratko, usprkos vrištanju onih nevaljalaca, rekao je da.
Je li to ozbiljno, Peguiline!
Ne može biti ozbiljnije!
Žao mi je.
Niste u pravu. Valjda vrijedim koliko kralj Portugala koji je svojedobno nastojao dobiti ruku Gospođice, debelo prase puno čireva, ili koliko princ od Šlezije, djetešce u povojima, koje je ona imala među svojim proscima.
Nije mi žao nje, već vas.
Ona ušuti i zagleda se u blisko lice koje mladost neće tako skoro napustiti, u oči uvijek živahne makar su kapci već pokazivali prve znake uvelosti.
Kakva šteta! - uzdahne.
Bit ću vojvoda de Montpensier - tjerao je dalje Peguilin - i ujedno ću primati sjajne apanaže. Gospođica mi ugovorom poklanja gotovo dvadeset milijuna.16 Njegovo veličanstvo upravo piše svim dvorovima i najavljuje vjenčanje svoje bratučede. Anđeliko, sve mi to izgleda kao san. Ni u mojim najluđim snovima nikada nisam pomišljao da se vinem tako visoko: kralj će biti moj bratić. Još uvijek ne mogu u to vjerovati. I zato se plašim. Morate mi pomoći.
Ne znam kako! Vaši su poslovi izvrsno uhodani.
Avaj, sreća je prevrtljiva. Neću mirno spavati dok ne budem sjedinjen s onom dražesnom princezom. Imam mnogo neprijatelja, počam od kraljevske obitelji i prinčeva. Gospodin de Conde i njegov sin, vojvoda d'Enghien ne mogu me živa smisliti. Upotrijebite vaše čari i stišajte s jedne strane gospodina princa koji mnogo drži do vas, a s druge umirite kralja, koji bi se mogao pokolebati, pritisnut silnom dernjavom. Gospođa de Montespan mi je već obećala svoju podršku, ali u nju nemam mnogo povjerenja. Mislim da u ovakvoj politici dvije ljubavnice vrijede više od jedne.
Nisam ja kraljeva ljubavnica, Peguiline.
Vitez odmahnu glavom nalijevo i nadesno poput podrugljive ptice koja sluša stalno istu pjesmu.
Možda je to dobro, a možda i nije - zapjevuši.
Izišli su iz parkova i našli se pred ulazom u glavno dvorište. Iz kočije što je ulazila pozva ih neki muški glas:
Hej vi tamo! Hej! Hej!
Mnogo vas traže, kao što vidim - reče Peguilin. - Neću vas zadržavati. Smijem li računati na vašu pomoć?
Ne nipošto. Moje bi vam posredovanje naškodilo, umjesto da vam pomogne.
Nemojte mi odbiti ovu uslugu. Ni sami ne znate kolika je vaša moć. Nećete priznati, ali starog dvorjanina kao što sam ja ne može prevariti njuh. Tvrdim da imate potpunu moć nad kraljem.

16 Današnjih dvadeset milijardi.
Gluposti, jadni moj prijatelju.
-... Ne shvaćate vi ništa, kažem vam. Zabili ste se u kraljevo srce poput trna, koji razdire i opčinjava, taj ga osjećaj smućuje to više što nikad nije upoznao ništa slično. Kad ste pored njega, čini mu se da vas ne želi... Vjeruje da vas se domogao, ali mu vi izmičete... I vaša ga odsutnost, na njegovo čuđenje, baca u neizrecive muke.
Muke koje se zovu gospođa de Montespan...
Gospođa de Montespan je izvrstan zalogaj, osigurana nadarbina, krepak obrok mesa i duha, upravo ono što je potrebno za okrepu čula i taštine jednog vladara. Potrebno mu je. On to ima... Ali, vi... vi ste izvor u pustinji, san onoga koji nikad nije sanjao... Tajna bez tajni... Žaljenje, iznenađenje, očekivanje... Najjednostavnija žena na svijetu... Najudaljenija... Neosporiva... Nezaboravna - završi Peguilin, zabivši šaku u čipku na svom prsluku.
Govorite gotovo tako dobro kao perzijski ambasador. Pomalo shvaćam kako ste uspjeli uvući onu jadnu Gospođicu u ovako neobičnu pustolovinu...
Obećajete li da ćete govoriti s kraljem, meni u prilog?
Ako se ukaže prilika, podržat ću vas. A sada, pustite me da idem, Peguiline. Moram stići kraljicu.
Njoj ste manje potrebni negoli meni. Osim toga, čini mi se da je još netko naumio otrgnuti vas službi njezina veličanstva.
Jedan je čovjek žurno napuštao kočiju iz koje su se čas prije čuli povici, i stao im se približavati brzim koracima.
Gospodin Colbert. Taj ne cilja na mene - reče Peguilin. - Ja sam nevješt u igri s novcima.
Drago mi je što vas odmah nalazim - reče ministar. - Zadržat ću se najprije s njegovim veličanstvom, nakon toga ću vas pozvati.
A ako njegovo veličanstvo ne želi više čuti ništa o meni?
Nezadovoljstvo... i to opravdano, morate priznati. Ali kralj će prihvatiti moje razlaganje. Dođite gospođo.

Pokazalo se, međutim, da je optimizam gospodina Colberta bio preuranjen. Njegov se razgovor s kraljem produžio preko normalnog vremena potrebnog za običnu diskusiju. Zamolio je bio Anđeliku da ga sačeka na klupi u Dvorani mira. I dok je tu sjedila, ona ugleda svog brata Raymonda de Sancea, čija je visoka i stroga pojava u crnoj mantiji sjekla šareno mnoštvo dvorjanika.
Nije ga vidjela od svog vjenčanja s Filipom. Da li je došao da joj izrazi svoje bratsko saučešće? On to učini s nježnošću, ali ona odmah shvati da to nije svrha njihova razgovora.
Draga moja sestro, možda te iznenađuje što sam došao da te tražim čak ovamo na dvor, kamo me inače moja služba vrlo rijetko dovodi.
A ja sam pak držala da zauzimaš mjesto kraljičina kapelana ili nešto tome slično.
Umjesto mene je imenovan otac Joseph. Moji pretpostavljeni radije su me postavili na čelo naše kuće u Melunu.
A to znači...
Da sam poglavar, ili tako nešto - nasmiješi se on - za francuske misije našeg reda u inozemstvu, posebno za samostane na Istoku.
Ah! Ah! Otac Richard...
Točno!
Baštijari-beg... Njegovo odbijanje da se popne u kočiju, greške gospodina de Saint-Amona, kraljevo nerazumijevanje i moralna i materijalna šteta koja iz toga proizlazi...
Anđeliko, profinjenost tvog duha uvijek je izazivala moje divljenje.
Hvala, dragi moj Raymonde. U ovom slučaju bila bih vrlo ograničena da ne shvatim.
Tu smo! Otac Richard, s kojim sam se maloprije našao, vjeruje da jedino ti možeš sve dovesti u red.
Žalim, Raymonde, ali ovo nije pogodan trenutak. Nalazim se na rubu nemilosti.
Koliko mi je poznato, kralj te primio s mnogo počasti. Rekli su mi da si dobila klupicu.
Istina je. Ali što ćeš! Raspoloženje velikih je prevrtljivo - uzdahnu Anđelika.
Od veće je potrebe utjecati na ambasadorovo raspoloženje negoli na kraljevo. Otac Richard ne zna više kojem bi se svecu pomolio otkako je u Francuskoj. Greška je u tome što su mu poslali u susret princa de Saint-Amona, diplomata ako već hoćemo, ali on spada u protestante i za nesreću duh njegove vjere u čistoj je suprotnosti s istočnjačkom religijom. Otuda nesporazumi na nesporazume koji su doveli do sadašnje situacije u kojoj ni kralj ni princ ne mogu uzmaknuti, a da ne dovedu u pitanje svoj prestiž. Tvoj jučerašnji posjet proizveo je znatno razvedravanje. Ambasador je pokazao interes da razgleda Versailles, govorio je s poštovanjem o kralju, i čini se da je shvatio da francuski običaji mogu biti različiti i da se u njima ne moraju kriti ponižavajuće namjere prema njemu. Otac Richard smatra da je ovo poboljšanje nastalo zaslugom tvoje prisutnosti. »Žene«, rekao mi je, »pokazuju ponekad tankoćutnost, neki instinkt, mudrost, do kojih nas sva naša muška razložnost ne bi mogla dovesti.« On priznaje da ne bi nikada pomislio da princu pohvali versajsko posuđe i njegovo cvijeće da bi ga privolio na predaju akreditiva. »Istočnjaci«, rekao mi je nadalje, »su osjetljivi na upliv inteligentne žene, koja im je bliža, u izvjesnom smislu od nas, s našim muškim zapadnjačkim mozgovima, didaktičkim i dekartovskim.« Ukratko, on te moli da nastaviš sa svojom uspješnom intervencijom. Mogla bi se vratiti u Suresnes za koji dan i ovog puta ponijeti možda sobom neku kraljevu poruku, njegov poziv, ili što mu ga ja znam...! Izgleda da u tvom držanju prema njegovoj ekselenciji nema bojažljivosti ni ustručavanja, a ni one nezgodne znatiželje koju pokazuje većina Francuza što dolaze s njime u dodir.
A zašto bih se morala tako glupo vladati? - reče Anđelika. Pređe vrškom prstiju preko tirkiza koji se sjajio u svijetloplavim odbljescima. - Taj Perzijanac je vrlo simpatičan čovjek... Ako se izuzme sitnica što hoće da svima odrubi glavu. Ali zar nisi pomislio, Raymonde, da se moja duša može naći pored njega u većoj opasnosti negoli moj život?
Jezuit se veselo zagleda u sestru.
Ne radi se tu o kompromitiranju tvojih vrlina, već o korištenju tvog utjecaja.
Vješto govoriš! Onih dvadeset samostana u Perziji vrijede valjda da se zbog njih uputi nekoliko nježnih pogleda šahovom izaslaniku, zar nije tako?
Na pravilnom licu časnog oca de Sancea zadržao se osmijeh koji je na uglovima usana bio označen crtom podrugljivosti.
Jasno mi je da se nemaš čega plašiti - reče - jer tebi malo što zadaje strah. I vidim da si osvojila čak novo oružje, otkako se nismo vidjeli: cinizam.
Živim na dvoru, Raymonde!
Čini se kao da mi to predbacuješ! Gdje bi htjela živjeti Anđeliko? Za kakav svijet misliš da si stvorena? Za provinciju? Ili samostan?
Smiješio se, ali u njegovu tvrdom i sjajnom pogledu ona prepozna snagu mača koji zna zasjecati u duše.
Imaš pravo, Raymonde. Svakome svoj zanat, kao što bi rekao meštar Savary. Znači, vrlo je važan ulog u toj perzijskoj igri?
Ako se Baštijari-beg vrati u domovinu praznih ruku, mi ćemo biti smjesta izbačeni iz naših samostana, osnovanih, ne bez napora, u prošlom stoljeću, na poticaj gospodina Richelieua. Imamo svoje kuće čak na Kavkazu, u Tiflisu, Tatumu, u Bakuu, i tako dalje...
Zar ste uspjeli mnoge preobratiti?
Ne radi se o preobraćanjima, već da budemo tamo. A da ne govorimo o armenskim ili sirijskim katoličkim manjinama koje nas trebaju.
Anđelika je rastvorila svoju lepezu. Ova što ju je tog jutra odabrala predstavljala je, izvezene na svili, male egzotične scene što su okruživale alegoriju pet strana svijeta u ovalu ukrašenom biserima: Indijanca s nojevim perjem na glavi, Crnca
koji jaše nekakvog lava nalik na zmaja... Gospodin Colbert prekine njihovo razmišljanje.
Ne da se ništa učiniti - reče on potišteno. - Kralj je tako bijesan na vas da se čudim što vas još vidim na dvoru. Neće ni da čuje o nekoj vašoj intervenciji.
Zar vam to nisam rekla?
Ona predstavi brata gospodinu Colbertu koji je, makar to nije priznavao, osjećao stanovito nepovjerenje prema članovima Isusove družbe. Njegov oštar um upozoravao ga je da su to njemu ravne inteligencije o koje bi se mogao i spotaknuti. Ali lice mu se razvedri kada mu bi jasno da jezuit tjera vodu na njegov mlin.
Pošto su ga uputili u događaje, Raymond de Sance ne primi to tako tragično.
Mislim da pogađam glavni uzrok kraljeve ljutine. Ti si otišla u taj posjet.
To neću nikome reći.
Tako i mislimo. Poznam tvoju tvrdu glavu, draga moja Anđeliko. A ako si ti odbila kralju, nema nade da ćeš biti popustljiva ni s nama. Pokušajmo pronaći nešto vjerodostojno, što bi moglo kako-tako, opravdati tvoj neobjašnjiv postupak... Da vidimo... A što ne bismo izašli s razlozima koje sam ti maločas izložio? Otišla si u Suresnes na moj poticaj da bi uspostavila vezu s ocem Richardom, čiji delikatan položaj njega samog sprečava da me otvoreno primi među onim sumnjičavim muslimanima. Što mislite o tome, gospodine Colberte?
Mislim da je objašnjenje vješto, ako se vješto prikaže.
Časni otac Joseph, pripadnik našeg reda, obavlja službu kraljeva kapelana. Idem ga odmah posjetiti. Što ti kažeš, Andeliko?
Kažem da su ti jezuiti zaista značajna bića, kao što je govorio moj prijatelj, policajac Desgrez.
Ostaviše je i uputiše se krupnim koracima, dok se ona zabavljala prateći ih pogledom kroz čitavu galeriju, čiji je uglačani pod od dragocjenog drveta odražavao zdepastu pojavu ministra pored visokog i vitkog svećenika.
Prolaznici su se odjednom prorijedili.
Anđelika osjeti da umire od gladi, i da je vjerojatno vrlo kasno. Čitav se dvor uputio na kraljev ručak. Odluči da i sama pođe tamo, ali je i dalje sanjarila razgledajući lepezu.
Tražila sam vas - reče pored nje gotovo bojažljiv ženski glas.
Anđelika osta zapanjena ugledavši Veliku gospođicu. Kakvi su događaji toliko izmijenili strogi glas unuke Henrika IV?
»Istina, vjenčanje!« pomisli i požuri da se nakloni.
Gospođica je povuče na klupu pored sebe i uhvati je ra ruke, sva tronuta.
Draga moja djevojčice, znate li novost?
A tko je ne zna i koga nije obradovala? Neka mi vaše visočanstvo dopusti da izrazim svoje najiskrenije želje!
Zar to nije sretan izbor? Recite, postoji li neki drugi vitez koji poput njega sjedinjuje u sebi hrabrost i inteligenciju? Nije li čaroban? Vi prema njemu osjećate veliko prijateljstvo, zar ne?
Svakako - reče Anđelika prisjetivši se neslavnog događaja u Fontainebleauu. Ali je u Gospođice bilo kratko pamćenje, a njezine riječi bez drugih namjera.
Da znate u kakvom nestrpljenju, u kakvom strahovanju živim otkako je kralj dao svoj pristanak!
Ali čemu to? Smirite se i neka sumnje ne narušavaju vašu radost. Kralj ne može povući datu riječ.
Htjela bih biti sigurna u to kao što ste vi - uzdahnu Gospođica de Montpensier. Ponosita se glava sagibala s nepoznatom nježnošću. Imala je još uvijek lijepe grudi kao u doba kada je slikar Van Ossel slikao njezin portret koji se slao europskim prinčevima, njezinim proscima. Njena je ruka bila dražesna, a lijepe plave oči blistale su naivnim i čarobnim sjajem kao u djevojke prvi put zaljubljene.
Kako ste lijepi, vaše visočanstvo!
Zaista? Dobri ste kada mi to kažete. Moja je sreća tako velika i mora se odraziti na mom licu. Ali ja drhtim od pomisli da će kralj povući zadanu riječ prije nego ugovor bude potpisan. Marija Tereza, ta glupača, moj bratić d'Orleans i ona kuga od njegove žene složili su se svi zajedno da mi upropaste plan. Vrište po čitav dan. Vi koja me volite, pokušajte uništiti djelovanje njihovih nastojanja kod kralja.
Avaj, vaše visočanstvo, ja...
Vi imate veliki upliv na kraljev duh.
Ali tko se može pohvaliti da ima veliki upliv na kraljev duh! - uzviknu Anđelika popuštajući izvjesnoj razdraženosti. - Vi ga poznate! Trebalo bi da znate da on sluša samo svoj vlastiti sud. Sluša mišljenja drugih, ali kada nešto odluči, to nije zato što je pao pod nečiji upliv kao što vi kažete, već zato što je, po njegovu mišljenju, jedino ta odluka bila dobra. Nikada kralj nije vašeg mišljenja, već ste vi kraljevog mišljenja.
Odbijate, dakle, da mi pomognete? Pa ipak, ja sam za vas učinila sve što sam mogla u prošlosti kad ste se našli u škripcu zbog one priče o vašem mužu otpuženom radi čaranja.
Eto, Gospođica je ponovo pokazala svoju snagu! Njeno pamćenje nije baš tako slabo...
Anđelika samo što nije slomila lepezu okrećući je i prevrćući nervozno među prstima. Na kraju, na brzinu, obeća da će, ako se bude ukazala prilika, nastojati upoznati kraljeve osjećaje o tome. Potom zamoli za dopuštenje da se povuče da bi se dokopala jedne juhe i uz to još čega da založi, jer je bila natašte, a nije našla vremena ni da popije čašu vina, poslije mise.
Nemojte na to misliti! - reče Velika gospođica hvatajući je za ruku. - Kralj će primiti dužda iz Genove i njegovu pratnju u prijestolnoj dvorani. Poslije toga će biti ples, lutrija i veliki vatromet. Kralj hoće da ga sve dame počaste svojom prisutnošću, a vi posebno. U protivnom će opet imati ono bijesno lice kao jučer kad ste nekud bestraga nestali.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:14 pm





35.
LJUBAVNI SE OBRUČ STEŽE OKO ANĐELIKE
Spavala je i snivala san koji se u posljednje vrijeme često ponavljao. Ležala je na livadi i bilo joj je hladno. Pokušavala se pokriti travom, a onda bi primijetila da je naga. Počela bi sa zebnjom očekivati sunce, gledajući poput snijega bijele oblake što su lijeno prolazili plavim nebom, i konačno, osjetila bi na koži milovanje svijetle zrake. Onda se opuštala. Prožimao ju je osjećaj neizrecive sreće, gotovo blaženstva do trenutka kada bi primijetila da joj osjećaj topline nije dolazio od zrake svjetla, već od nečije ruke položene na njezino rame. Odmah bi joj postalo opet hladno i u sebi bi ponavljala: »Prirodno je da bude hladno, jer smo u zimi. Ali zašto je trava zelena?« I nastavila bi da se bori protiv hladnoće sve dok se ne bi probudila, dršćući i trljajući rukom rame gdje je još uvijek osjećala toplinu nježnog dodira.
I te se noći probudila i cvokoćući zubima počela navlačiti pokrivače koje je u nemirnom snu bila zbacila sa sebe. Toliko joj je bilo hladno da je htjela pozvati jednu od gospođica Gilandon, koje su spavale u susjednoj sobi, i zatražiti da naloži malo vatru.
Njen apartman u Versaillesu sastojao se od dvije sobe i kupaonice, čiji se pod od mozaika koso spuštao prema sredini i tako omogućavao otjecanje vode. Anđelika pomisli da stavi noge u toplu vodu kako bi se barem malko zagrijala.
Razmaknula je zavjese na ložnici i potražila nogom papučice od plavog atlasa postavljene labuđim perjem.
Njezin pas, Chrysantheme, zalaja.
Tiho!
Negdje u daljini zidni sat odbroji srebrnastim zvukom dvanaest udaraca. Anđelika je znala da je spavala samo kratko vrijeme. Jedva je pola noći! Bili su to rijetki časovi kada bi, budući da nije bilo ni plesa ni noćne večere, a ni noćne svečanosti, velika versajska palača utonula u tišinu za kratkotrajni odmor.
Anđelika se sagnu, još uvijek tražeći papučice i pri tom pokretu otkrije s desne strane, pored ložnice, kao tankim kistom povučenu svijetlu traku u obliku pačetvorine. Bio je to okvir jednih vratašca. Nikad ga ranije nije primijetila, a sada ga je njezinim očima odavao drhtavi plamen svijeće iza tih vrata. Netko je tamo stajao i rukom nasumce tražio nevidljivu ključaonicu na bravi. Nešto lagano zvecnu. Svijetla crta se proširi i na zidu se izduži sjena nekog čovjeka.
Tko je tamo? Tko ste? - upita Anđelika glasno.
Ja sam, Bontemps, prvi kraljev sobar. Nemojte se nimalo plašiti, gospođo.
Da. Prepoznala sam vas, gospodine Bontempse. Što hoćete od mene?
Njegovo veličanstvo želi vas vidjeti.
U ovo doba?
Da, gospođo.
Anđelika se umota u sobni ogrtač a da ni riječi nije dodala. Taj mali apartman za gospođu du Plessis-Belliere bio je raskošno uređen, ali je krio svoje zamke.
Možete me sačekati jedan trenutak, gospodine Bontempse? Htjela bih se obući.
Molim vas, gospođo, pripazite ipak da ne probudite vaše prijatelje. Njegovo veličanstvo želi da bude sačuvana najveća diskrecija i da postojanje ovih vrata bude poznato samo povjerljivim osobama.
Bit ću oprezna.
Pripali svoju na Bontempsovu svijeću i prijeđe u susjednu sobicu.
Prisjeti se Raymondovih riječi: »Na svijetu ima malo čega što ti ulijeva strah.«
Bila je to istina. Okrutna iskustva kroz koja je prošla formirala su kod nje nekakav osjećaj uživanja pred opasnošću i nikad nije nastojala da je mimoiđe ili da bježi od nje. Cvokotala je zubima, ali je to bilo zbog razdraženih živaca i hladnoće.
Gospodine Bontempse, molim vas, budite ljubazni pa mi pomognite zakopčati haljinu.
Sobar Luja XIV se nakloni i položi svijećnjak na komodu. Anđelika je prilično uvažavala tog prijaznog čovjeka, otmjenog, bez ropske podložnosti, čiji je položaj često bio nezavidan. Nosio je na sebi odgovornost kraljeve kuće, brinuo se o smještaju i opskrbi čitave dvorske svite. Luj XIV, nije mogao bez njega i prepuštao mu je tisuću sitnih pojedinosti. Da ga ne bi uznemiravao u teškim trenucima, Bontemps je bez dvoumljenja plaćao iz svog džepa. Dogodilo se tako da mu je kralj dugovao čak sedam tisuća zlatnika koje je Bontemps bio predujmio za igraće stolove i lutriju.
Sagnuta nad ogledalom, Anđelika stavi malo rumenila na obraze. Ogrtač se nalazio u susjednoj sobi gdje su spavale njezine pratilje. Slegne ramenima i reče:
Utoliko gore. Spremna sam, gospodine Bontempse.
Jedva joj nekako uspije provući teške suknje kroz skrovita vratašca. Pošto su se ova skoro nečujno zatvorila, mlada se žena nađe u uskom hodniku visokom i širokom tek da čovjek prođe. Bontemps je povede uz zavojite stube, a onda se spustiše niz tri stepenice. Pred njima se pružao tunel, dužine jedne galerije. Kružio je, kružio, unedogled, prekinut tu i tamo malim zatvorenim prostorijama, koje je ona zamišljala površno namještene jednim krevetom, jednim stolcem ili pisaćim stolom, namijenjenim bogtepitaj kakvim tajanstvenim gostima, i kakvim susretima.
Pred njom se otkrivao neslućeni Versailles, mjesto uhoda i slugu, gdje su se vodili tajni razgovori sa zakrabuljenim posjetiteljima, gdje su se potpisivali nepriznati ugovori, odigravali sumnjivi sastanci. Mračni Versailles iskopan u debelim zidinama čiji se nevidljivi labirint ispreplitao oko dvorana ispunjenih sjajem i pozlatama.
Nakon što su prošli kroz posljednju čekaonicu u kojoj su jedna klupa i komad tapeta na zidu izgledali kao da očekuju posjetitelje iz nekog podzemnog grada,
jedna ih vrata propustiše u veću prostoriju. Strop je naglo postao mnogo viši i otkrivao da je to jedna od soba velikih apartmana.
Pogledavši bolje oko sebe, Anđelika shvati da se nalazi u kraljevom kabinetu.
Dva šestokraka svijećnjaka položena na stol od crnog mramora odražavala su se na sjajnoj površini i obasjavala kralja, sagnutog nad njegovim poslom.
Ispred kamina, u kojem je pucketala vatra, drijemala su tri velika hrta. Podignuše se upola uz tiho režanje, pa ponovo zauzeše svoj prijašnji položaj.
Bontemps potakne vatru, doda još jedno drvo pa se udalji hodajući natraške i stopi se poput sjene s tapiserijom na zidu.
Luj XIV, i dalje držeći u ruci pero, podiže glavu. Anđelika ugleda njegov osmijeh.
Izvolite sjesti, gospođo.
Ona sjede na rub najbliže fotelje. Tišina je potrajala prilično dugo. Dovde nije dopirao nikakav zvuk, zaslugom teških plavih zastora ukrašenih zlatnim ljiljanima, koji su bih navučeni na vrata i prozore.
Napokon kralj ustane i postavi se ispred nje prekrštenih ruku na grudima.
Dakle, još uvijek nema nikakva znaka za napad? Ni jedne riječi? Ni jednog prigovora? A ipak ste probuđeni iz sna! Kako to da niste bijesni?
Sire, slušam naređenja vašeg veličanstva.
Što se krije iza ove iznenadne poniznosti? Kakav oštar odgovor? Kakva duhovita rečenica?
Vaše veličanstvo opisuje sliku pakosnice, i ja bih se morala stidjeti. Strašno mišljenje imate o meni, sire!
Kralj izbjegne direktan odgovor.
Časni otac Joseph hvalio mi je više od jednog sata vaše zasluge. On je čovjek razborit, bistra uma, velike kulture i ja cijenim njegove savjete. Mislio bih da loše postupam kada vas ne bih razriješio, budući da veliki umovi crkve pružaju nad vama zaštitu svoje milosti. Kakve li misli izaziva u vama ovo što vam sada govorim, te se ovako podrugljivo smješkate?
Nisam očekivala da ću biti pozvana u ovo doba noći zato da slušam hvalospjeve o vašem zaslužnom i strogom kapelanu.
Kralj prasne u smijeh.
Mali demone!
Muhamed Baštijari-beg zove me Tuzul Kanum.
A što to znači?
Znači to isto. Evo dokaza da francuski kralj i ambasador perzijskog šaha mogu imati jednaka gledišta o istom pitanju.
Vidjet ćemo kasnije.
Ispruži ruke pred sebe, otvorenih dlanova.
Bagatelle, pokorite se svom vladaru.
Anđelika, smiješeći se, položi svoje ruke na kraljeve.
Polažem zakletvu vjernosti francuskom kralju, kojega sam smjerna i odana podanica.
Dobro. A sada dođite ovamo.
Podigne je pritiskom ruku i povuče s druge strane stola.
Na rastvorenoj karti, između znakova što su obilježavali geografske širine, meridijane i smjer vjetrova, širila se velika plava mrlja, preko koje su kićenim bijelo-zlatnim slovima bile ispisane čarobne riječi: »Mare nostrum - Madre nostrum«, stari naziv što su ga geografi dali Sredozemnom moru: »Naše more - Naša majka«.
Kralj povuče prstom po karti.
Francuska... Malta. A ovdje, Kreta, posljednji bedemi kršćanstva. Nakon toga smo u vlasti Turaka. I, kao što vidite, ovdje je Perzija, taj lav na izlazećem suncu, između turskog polumjeseca i azijskog tigra.
Znači, vaše veličanstvo me pozvalo k sebi u ovo kasno doba zbog razgovora o Perziji?
Vi biste željeli neku drugu temu?
Anđelika, očiju uprtih u kartu, odmahnu odrečno, izbjegavajući da susretne njegov pogled.
Ne! Pređimo, dakle na Perziju. Kakav interes može imati za Francusku ova daleka zemlja?
Predmet tog interesa je i za vas zanimljiv: svila. Da li znate da svila sačinjava tri četvrtine našeg uvoza?
Nisam znala. Pa to je mnogo. Što će nam u Francuskoj tolika svila i u koje svrhe?
Kralj udari u smijeh.
U koje svrhe, kažete? I to upravo vi, žena? Ali, dušo moja, kako da se odreknemo naših brokata, atlasa, finih čarapa, čipki, i svega ostalog? Ne, bit ćemo radije bez kruha. Takvi su Fracuzi. Njihova najveća briga nisu mirodije, ni ulje, ni pšenica, ili pak obične koještarije, već je to: moda.
»U doba mog oca, gospodin de Richelieu pokušao je nametnuti jednostavnost u odijevanju...«
»Poznate su vam posljedice: uspio je jedino podići cijenu tekstilu i pretvoriti ga u dragocjenu robu koja se kriomice prodavala. Eto, to su naše tegobe i tu su razlozi koji upućuju na važnost sklapanja novog trgovinskog sporazuma s perzijskim šahom: Francuzima je potrebna svila, ali je ona suviše skupa. Porazan pothvat.«
I poče zabrinuto nabrajati:
Plaćanje Perzijancima... Plaćanje tranzitne takse Turcima... Pristojbe raznim posrednicima iz Genove, Messine ili Provence... Ne, nameće se potreba nekog drugog rješenja.
Čini mi se da gospodin Colbert namjerava zamijeniti ovaj opterećujući uvoz domaćom proizvodnjom. Govorio mi je o obnovama u Lionu.
To su tek dugoročni planovi. Još uvijek su za nas tajna istočnjački procesi za proizvodnju brokata i skupocjenih tkanina... Dud što sam ga dao zasaditi u južnim krajevima trebat će nekoliko godina dok sazrije.
I još uvijek neće dati svilu ravnu perzijskoj. Taj će dud imati tamni plod, dok se u Perziji svilene bube hrane bijelim plodom duda koji raste na visoravni.
A odakle vama sva ta obavještenja?
Od njegove ekselencije Baštijari-bega.
Govorio vam je o trgovini svilom? Dakle, pretpostavlja da će to biti težište naših razgovora? Jeste li mogli razabrati koliko je upoznat s našim teškoćama?
Baštijari-beg je pisac i pjesnik, i profinjen je na svoj način; perzijski vladar ima puno povjerenje u njegove raznovrsne djelatnosti na dvoru, no krase ga i druge vrline što tamo nisu toliko cijenjene, a za nas predstavljaju opasnost: on je, naime, izvanredno sposoban poslovni čovjek, to što je prilično rijetkost kod prinčeva njegova položaja, jer su se perzijska visoka gospoda prestala baviti svakom trgovinom i takva je djelatnost potpuno prepuštena Armencima i Sirijcima.
Kralj pomireno uzdahne.
Nema mi druge nego da prihvatim mišljenje gospodina Colberta i časnog oca Josepha. Čini se da ste zaista jedina osoba sposobna razmrsiti ovo... svileno klupko.
Pogledaše se, nasmijani, poput dvoje ortaka što se savršeno razumiju i bez riječi. U kraljevim očima plane iskra.
Andeliko... - šapne prigušeno.
Ali se odmah svlada i nastavi običnim tonom.
Svi oni koje sam uputio k njemu ispričali su mi samo gluposti. I Torcy i Saint- Amon opisaše mi ga kao grubog barbarina, nesposobnog da se prilagodi našim običajima, koji ne pokazuje nimalo poštivanja spram kralja čiji je gost. Osjećao sam, ipak, instinktivno da je on takav kakva mi ga vi opisujete: otmjen i prepreden, okrutan i profinjen.
Da ste ga sreli vi, umjesto vaših opunomoćenika, sire, nikakve se teškoće ne bi pojavile, u to sam uvjerena. Imate sposobnost proniknuti jednim pogledom u svačiju nutrinu.
Avaj! Kraljevi ne mogu sami poduzimati neke korake. Ali potrebno je odrediti različite osobe u različite svrhe prema njihovim različitim sposobnostima. Ovo je, čini mi se, glavni zadatak i predstavlja za vladare najznačajnije umijeće. Pogriješio sam što se nisam dovoljno pozabavio onima koje sam slao k ambasadoru. Saint-Amon, koji je ostario na svojoj dužnosti pristava za prijem ambasadora, izgledao mi je kao pogodna ličnost. Nisam vodio računa o njegovim nedostacima. On je hugenot i, kao sva njegova braća po vjeri, prgav je i sumnjičav, sklon da, makar to bilo i pogrešno, nameće načela po svojoj strogoj savjesti, umjesto da pomirljivom razboritošću koristi kraljevim interesima. Često razmišljam o tim ljudima protestantske vjere. Najbolji među njima uspijevaju umaknuti kontroli zaslugom izuzetne strogosti njihovih propisa. Odsad ću paziti da ne dolaze u moje visoke službe.
Učini rukom pokret kao da povlači crtu koja ga od nečeg definitivno odvaja. Na licu, koje načas dobi tvrdi izraz, vrati se uobičajena vedrina.
Dobro je što ste se vratili na vrijeme, gospođo, da nam uzmognete pružiti pomoć.
Vaše veličanstvo nije ovako govorilo jutros...
Priznajem. Samo sitne duše ne priznaju svoje pogreške. Znam što moram postići i što treba izbjeći. U vama vidim najsigurnije sredstvo da dođem do tog cilja. Ne uspijemo li se sporazumjeti s ambasadorom perzijskog šaha, ovaj će otjerati jezuite i zadržati svoju svilu. Dakle, u vašim je rukama rješenje i jednoga i drugoga problema.
Anđelika pogleda na svoje prste, gdje je blistao tirkiz.
Što mi valja činiti? Kakav je moj zadatak?
Upoznati prinčev duh i obavijestiti me potom kako da se s njime ponesem a da ne pogriješim. I još, ukoliko vam to bude moguće, pogoditi unaprijed kakve bi vam sve zamke mogla postaviti ta zamršena ličnost.
Jednom riječju, moram ga zavesti. Da li treba da mu odrežem kosu, kao što je to učinila Dalila?
Kralj se nasmiješi:
Prepuštam da sami odlučite što je potrebno. Anđelika se ugrize za usnu.
Nije to jednostavan pothvat. Zahtijevat će mnogo vremena.
Nije važno.
Vjerovala sam da je svačija želja da ambasador izruči akreditive.
Svačija... ali ne i moja. Zapravo, kada sam u početku saznao za Muhamed- begova kolebanja, naljutio sam se. Odonda sam prepustio da se sve odvija kako mu drago i čak je ovo odgađanje u skladu s mojim željama. Primit ću prije moskovskog ambasadora, koji je na putu ovamo. Poslije toga ću moći slobodnije govoriti s Perzijancem. Ako se Moskovljani suglase, trebat će zacrtati novi kopneni put kojim bi dolazila svila, bez opasnosti od turskih, đenovskih i svih ostalih pljačkaša.
Znači, roba ne bi više dolazila morskim putem?
Ne. Slijedila bi nekadašnji tatarski put kojim su trgovci iz Samarkanda išli prema Europi. Pogledajte! Eto, kako sam zamislio put svile koji će se povlačiti kroz stepe Transkavkaza, Ukrajine, Besarabije, Mađarske, a onda dolaze područja mog bratića, bavarskog kralja. Zaobilazno putovanje je time završeno i, ako se sve izračuna, manje će stajati od barbarskih pljački i svih mogućih pristojbi koje moramo plaćati ako idemo morskim putem.
Sagnuvši se u istom pokretu prema čarobnim znacima na karti, njihove se glave zbližiše. Anđelika osjeti na obrazu meki dodir kraljeve kose.
Ona se naglo uspravi, uznemirena. Prože je osjećaj hladnoće. Zaobiđe stol, sjede ponovo nasuprot kralju, i primijeti da se za vrijeme njihova razgovora vatra
ugasila. Strese se sva od jeze. Bila je nesretna što nema na sebi ogrtač. Ali morat će sačekati da joj vladar sam dopusti odlazak.
On na to, činilo se, nije ni pomišljao, već je nastavljao s izlaganjem Colbertovih planova u odnosu na lionsku i marsejsku proizvodnju. Odjednom zastane.
Vi me ne slušate? Što je s vama?
Stežući prekrštenim rukama laktove, Anđelika se ustručavala da mu odgovori. Kralj je bio izvanredno čvrste građe. Nije znao za zimu, ni za vrućinu, ni za umor, i nije podnosio takve slabosti kod onih što su bili počašćeni da se nađu u njegovu društvu. Jadati se značilo je izazvati njegovo nezadovoljstvo, ili čak pasti u nemilost. Jednom je stara gospođa Chaulnes, prilikom neke smotre na zbornom trgu, izrazila glasno svoje osjećaje, našto je zamoljena »da ode liječiti reumatizam u svoj dvorac«.
Što vam je? - navaljivao je kralj. - Izgleda mi da se prepuštate opasnim razmišljanjima, valjda ne mislite odbiti misiju koju sam vam povjerio. Bila bi to lijepa uvreda za mene!
Ne, sire, ne. Zar bih vas slušala da je to bila moja namjera? Ne vjerujete, dakle, u moju pouzdanost?
Ništa ne vjerujem i sve mogu očekivati od vas - reče kralj smrknuto. - Znači, ne namjeravate odustati?
Ni govora o tome.
A što je onda? Zašto ste odjednom tako smeteni?
Zima mi je.
Kralj učini pokret iznenađenja.
Zima?
Vatra se ugasila, sire. Nalazimo se usred zime i dva su sata poslije ponoći. Na licu Luja XIV pojavi se izraz šaljiva iznenađenja.
Ima, dakle, krhkosti iza vaše snage? Nikad mi se nitko ovako ne tuži.
Nitko se ne usuđuje, sire. Plaše se da bi izazvali vaše negodovanje.
Dok vi, međutim...
I ja se plašim. Ali se još više plašim da se ne razbolim. Kako bih, u tom slučaju, mogla izvršiti naređenja vašeg veličanstva?
Zamišljen kralj joj uputi smiješak i njoj se prvi put pričini da to ponosno srce otkriva neslućeni osjećaj nježnosti.
Dobro - odlučno će on. - Želim nastaviti razgovor s vama, ali neću da mi umrete.
Stane otkapčati žaket od smeđeg baršuna, skine ga i položi na njezina ramena. Ona osjeti kako je obavija miris njegove muške topline, zajedno s laganim, ali prodornim mirisom ljiljana koji je vladaru bio toliko drag i koji je podsjećao na značenje i snagu njegove ličnosti. S gotovo čulnim uživanjem, ona povuče na grudi zlatom opšivene preklope za nju preširokog žaketa. Ruka što ju je kralj bio položio na njezino rame ispuni je onim vrelim osjećanjem iz njezinih čudnih snova.
Sklopi oči, otvori ih ponovo.
Kralj je klečao ispred kamina i s najvećom jednostavnošću, postavljao komade drva i čeprkao po žeravici da bi raspirio vatru.
Bontemps se malo odmara - reče kao da želi opravdati svoje nedolično držanje - a neću da bilo tko drugi sazna za naš razgovor.
Podignu se i očisti ruke. Anđelika ga promatraše kao stranca koji se odjednom našao u toj sobi. U košulji i dugačkom izvezenom prsluku što je isticao snažni trup, ličio je na običnog mladog građanina. Vrlo pristupačan i donekle bojažljiv, prošao je u svom životu kroz mnoge zgrade što su graničile sa siromaštvom: surovi logorski život, pa zbjeg 1649. godine, opustošene ceste i ruševni dvorci gdje je dvor boravio, u ledenoj zimi i na slami. Mali kralj poderanih cipela naučio je tada zapaliti vatru da se ogrije.
Anđelika ga promatraše izmijenjenim pogledom. On primijeti to i nasmiješi joj se.
U ovo doba noći nije potrebno držati se etikete. Inače je položaj kraljeva, baš u tom pogledu, težak i nemilosrdan; prisiljeni su da, tako reći, javno polažu račun o svakom djelu, svakoj gesti, čitavom svijetu, a rekao bih... i svim stoljećima. Etiketa je nešto što oni nikako ne mogu izbjeći, a tako ni oni što ih okružuju ili promatraju; ona im omogućava da budu postojani, da u svakom trenutku odgovaraju predodžbi što su je drugi stvorili o njima. A noć je zaklon, isto tako potreban. Ona mi pomaže da ponekad pronađem svoje pravo lice - završi prinoseći ruke sljepoočicama.
»Zar je ovo lice koje pokazuje svojim ljubavnicama?« upita se Anđelika.
I s iznenadnom žestinom pomisli da gospođa de Montespan nije njega dostojna.
Da, noću pronalazim sebe, čovjeka... - nastavi kralj. - Volim dolaziti u ovaj kabinet i ovdje u miru raditi. I razmišljati, zijevati, govoriti svojim psima, a da svaka moja riječ nije ljubomorno zabilježena.
Rukom pogladi usku glavu hrta što se pružala prema njemu.
Noću mogu susresti kog mi drago, a da ovaj znak pažnje ne izazove odmah uzbudenost u pojedinim krugovima, dvorsku pobunu ili čak politička previranja... Jest, noć je kraljevima dragocjeni pomagač...
Zašuti. Stojeći uspravno pred njom, oslanjao se o stol u opuštenom stavu, napola ukrštenih nogu. Njegovim rukama nije bilo potrebno da zauzmu neku pozu. Bile su, kao uvijek mirne, odmjerenih rijetkih pokreta. Ispunjena divljenjem, Anđelika pomisli kako taj čovjek, koji bi jedva okusio sna, koji je čitavog dana igrao svoju napornu ulogu na dvorskoj pozornici, koji je neprestano radio, primao, plesao, hodao ili odlazio u lov, koji se zanimao najsmionijim problemima i uporno posvećivao pažnju i najsitnijim detaljima, nije pokazivao ni najmanjeg traga nervoze.
Vaš mi se pogled sviđa - reče odjednom kralj. - Žena koja na ovakav način gleda muškarca, ulijeva mu nekakvu snagu, ponos, i ako je taj čovjek kralj, onda dobiva želju da osvoji čitav svijet.
Anđelika prsnu u smijeh.
Vaši narodi ne traže toliko od vas, sire. Njima je dovoljno da ih očuvate u miru unutar njihovih granica. Mislim da Francuska ne zahtijeva od vas Aleksandrove napore.
Varate se, jer carstva se mogu sačuvati jedino onako kao što se i osvajaju, to jest silom, budnošću i radom. Nemojte, uostalom, misliti da su obaveze koje sam vam spomenuo neki teret za mene. Kraljevski je zanat; plemenit i ugodan zanat, za onog tko se osjeća dostojnim da obavi, i to dobro, svaki preuzeti zadatak. Razumije se da tu nisu isključeni kojekakvi jadi, napori i brige. Ono najmučnije, to su neizvjesnosti: tada treba odlučiti koje rješenje prihvatiti, koju odluku smatrati najboljom... Ali te mi odgovornosti pružaju prilično zadovoljstvo...
»Imati otvorene oči nad čitavom zemljom... Biti upoznat u svakom trenutku sa svim novostima, iz svih pokrajina i svih nacija, znati za tajnu svakog srca i za slabosti svih vladara i svih stranih ministara... Poznavati bezbroj stvari za koje se smatra da nam nisu poznate. Otkrivati kod svojih podanika ono što oni najbrižljivije kriju. Saznati za najskrovitije namjere mojih dvorjanika, za njihove najmračnije interese, a koje mi obično odavaju suprotni interesi... Bilježiti svakog dana neki napredak u slavnim pothvatima kao i radost naroda čije smo planove i zamisli sami zacrtali.. Ne znam zaista kakve sve druge užitke ne bih mogao napustiti za ove kad bi mi sudbina dala prilike za to. I dalje neću nastaviti, gospođo. Iskoristio sam vašu pažnju i vaše strpljenje. Osim toga, osjećam da se bliži trenutak kada ćete me dobro pogledati u lice i reći mi: spava mi se!
A ipak vas ja slušam, i to vrlo pažljivo.
Znam. Oprostite za ovu moju prilično prgavu upadicu. I zbog toga volim da budete uz mene. Jer, divno znate slušati. Reći ćete: a tko ne sluša kralja! Svi šute kada on govori. Točno. Ali slušati se može na mnogo načina i ja suviše često primjećujem kod svojih sugovornika ropsku, glupu žurbu da potresu glavom u znak odobravanja. Vi, međutim, vi slušate srcem, inteligentnim razumijevanjem, i
budnom željom da shvatite. To je za mene dragocjeno. Često ne nalazim nikoga s kime bih mogao razgovarati, a od razgovora čovjek ima velike koristi. Kroz razgovor duh pronalazi cjelovitost misli. Prije toga su one maglovite, nepotpune, tek su u svom prvom začetku. Razgovor koji uzbuđuje duh, jer ga zagrijava, odvodi ga neosjetno, od predmeta do predmeta, dalje od prvobitnog samotnog razmišljanja, otkriva mu, suprotstavljanjem argumentima na koje nailazi, tisuću novih putova i sredstava. Ali, sada je dosta. Neću vas duže zadržavati.

Iza zatvorenih vrata, Bontemps je spavao na klupi lakim i neudobnim snom dobrog sluge. Smjesta se nađe na nogama. Anđelika se sada vraćala u obrnutom pravcu kroz noćni labirint i prije no što će ga napustiti vrati Bontempsu žaket njegova gospodara.
U njezinoj sobi, svijeća je dogorijevala cvrčeći i bacala po stropu velike sjene. Pri njezinu svjetlu, Anđelika otkri, oslonjena o zid, blijedu masku i dvije ruke što su prebirale krunicu. Starija gospođica Gilandon milostivo je bdjela očekujući povratak svoje gospodarice.
Što radite ovdje? Ja vas nisam pozvala - reče srdito Anđelika.
Pas je lajao. Upitala sam da li vam nešto treba, i budući da se niste javljali uplašila sam se da vam nije zlo.
Mogla sam i spavati, međutim. Imate suviše bujnu maštu, Marijo, i nije mi po volji. Ovo morate zadržati u najvećoj diskreciji, jesmo li se razumjeli?
Bez brige, gospođo. Da li vam što treba?
No, kad ste već na nogama, zapalite vatru i stavite pet-šest komadića ugljena u grijalicu da mi zagrije krevet. Smrznula sam se.
»Tako barem neće pomisliti da upravo izlazim iz nekog drugog kreveta«, pomisli,
»ali što će inače zamisliti? Samo ako nije prepoznala Bontempsa, dok mi je pridržavao vrata...«
Sklupčana ispod pokrivača, ne dočeka ni ono malo sna što joj ga je vrijeme dopuštalo. Nakon svega tri sata »stara« s čipkastom kapicom, vrla gospođa Hamelin, proći će versajskim hodnicima i otići da povuče zastore na kraljevskoj ložnici. I novi dan Luja XIV će započeti.
Anđelika je još uvijek osjećala u ušima skladni i donekle spori zvuk njegova glasa, dok joj je razlagao plodove svojih misli, tako skrivenih i ujedno toliko svestranih. Pomisli da u njemu ima nečeg herojskog, kao kod prinčeva talijanske renesanse, jer je, poput njih, bio mlad, samouvjeren, čaroban i zaljubljen u slavu i ljepotu, to što kod muškaraca nije jako rasprostranjeno svojstvo.
Njegov se glas uporno provlačio kroz njezine misli i ona osjeti da ju je ta noć mnogo više zarobila nego nekoć njegovi poljupci.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:14 pm






36.
NEPRILIKE S BAŠTIJARI-BEGOM
Jednim skokom, Baštijari-beg se nađe u sedlu. Ceres, pod svojom bogatom opremom, izgledala je sasvim zadovoljna. Nije se ni osvrnula na Anđeliku koja je baš tog trenutka stigla u Suresnes.
Između sivog drveća aleje primicalo se nekoliko perzijskih konjanika s bodežom na grudima i sabljom o boku. Svaki je od njih držao u ruci štap. Razviše se u polukrugu oko princa koji uze iz ruku svog paža jedan takav štap. Potom se uzdignu na širokim stremenima, ukrašenim zlatnim resama, kriknu prodorno i krenu u sitnom kasu a za njim svi ostali. Ubrzo nestaše iza zelenila malog parka.
Anđelika je gledala za njima stojeći na stepenicama ispred zgrade s gorkim osjećanjem poniženja što je tako napuštena, bez ijedne riječi, makar je tog jutra najavila svoj dolazak.
Uto do nje dopre glas Agobijana, Armenca koji je ostao pored nje.
Vratit će se. Podijelit će se pred vama u dvije paralelne kolone i prisustvovat ćete našem »džerid bozu«. To je borba naših ratnika još od pradavnih vremena. Njegova je ekselencija priredila ovu ceremoniju vama u čast.
I zaista, konjanici nisu otišli daleko. Ču se kako se zaustavljaju izvan sela, da bi se zatim stali vraćati u brzom kasu koji se na kraju pretvorio u divlji galop. Pojaviše se u dvostrukom redu, urlajući i vitlajući teškim štapovima. Neki su prikazivali svoju vještinu da u punom galopu prođu ispod trbuha svoga konja da bi se u hipu našli opet u sedlu, a da im ništa nije ispalo na zemlju.
Ovakvi podvizi zovu se »džigit« i u tome je, jasno, najvještija njegova ekselencija. Ali on neće da se potpuno upusti u igru, da ne bi uplašio novog konja, jer bi ga to učinilo »haram« to jest mušičavim. Mora da je vrlo nesretan što ne može pokazati sve svoje umijeće pred vama, gospođo - objasni Armenac.
Oba reda »džigita« naglo se zaustave, stigavši do stepeništa, dok su pojedini konji, klizili po mekom snijegu. Potom napustiše aleju i postaviše se na livadi, sučelice, u dva borbena reda.
Na jedan znak Baštijari-bega, u snažnom naletu, jurnuše jedni na druge, razmahujući štapovima. I napokon se sukobiše i nasta surova gužva u kojoj je svaki konjanik, sa štapom stisnutim ispod miške poput koplja, nastojao zbaciti sa sedla svog protivnika i izbiti mu oružje.
Ambasador je bio među posljednjima koji su ostali u sedlu, makar se konj kojeg je jahao nije mogao nositi s ostalima, nenaviknut na ovakvu borbu. Njegovi ga protivnici nisu nimalo štedjeli. Ali ih je Baštijari-beg nadmašio u spretnosti, snazi i vještini.
Džerid boz je prilično brzo bio završen. Perzijski vitez pođe k svojoj posjetiteljici, ozarena smeđa lica.
Njegova ekselencija skreće vam pažnju da je džerid boz najomiljenija vježba naše nacije još od srednjeg vijeka. Ovakve su se borbe vodile već u doba kralja Darija i vjerojatno nam je taj običaj došao iz Samarkanda, glavnoga grada Turkestana, koji je tada bio u punom procvatu.
U javnosti se Baštijari-beg pretvarao da ne pozna francuski i služio se svojim tumačem. Anđelika htjede pokazati da je i ona donekle upućena.
Francuski su se vitezovi u srednjem vijeku borili na sličan način.
Te su običaje prihvatili poslije svojih putovanja na Istok.
»Još malo i počet će me uvjeravati kako njima dugujemo našu civiliziranost«, pomisli Anđelika. Pa ipak joj se činilo da u tome ima i istine. Bila je prilično neuka, ali je slušala mnoge propovijedi i dosta toga naučila o starim vremenima i historiji civilizacije. Baštijari-beg, nasljednik nekadašnjeg asirskog sjaja, nije još uviđao da pripada narodu koji je u propadanju.
Andeliki je već bilo poznato kakav je razgovor poželjan. Treba govoriti o
»konjima«.
Njegova ekselencija stane ponovo hvaliti Ceres.
Kaže da još nikada nije vidio tako krotkog, a ujedno i tako vatrenog konja. Francuski ga je kralj veoma počastio tim poklonom. Kod nas bi se ovakav konj mogao zamijeniti za princezu kraljevske krvi.
Anđelika objasni da ždrebica potječe iz Španjolske.
To je zemlja u koju bih volio otići - primijeti ambasador. Ali doda kako za ničim ne žali, jer ga je njegova misija dovela u priliku da upozna ne samo najmoćnijeg vladara na zapadu, već i najljepše žene na njegovu dvoru. Anđelika iskoristi taj trenutak dobrog raspoloženja da bi ga upitala kada vjeruje da će za njega doći čas da se pojavi pred tim velikim vladarem.
Baštijari-beg ponovo zapadne u svoja razmišljanja. Uzdišući, reče joj da to donekle ovisi o njegovu astrologu, ali i o tome koji će se stupanj dostojanstva htjeti priznati njegovoj poslaničkoj misiji.
U razgovoru su stigli do kuće i sada su se nalazili u sobi preuređenoj na istočnjački način. Čim se iza njih spustio zastor, on ponovo progovori na francuskom.
Ne mogu se pojaviti pred kraljem bez ceremonije dostojne tog kralja i dostojne vladara koji me ovamo uputio.
Zar vam to već nije predložio naš... veliki vezir, markiz de Torcy?
Ni govora! - prasnu Perzijanac. - Htjede me povesti u kočiji ispred straža nevjernika, poput kakva zatvorenika, i još je zahtijevao, taj prokleti lažov, taj vezirski sluga, da se pojavim gologlav pred kraljem... To što bi bilo istovremeno uvredljivo i nedostojno, jer treba skinuti cipele i ostati pokrivene glave kao u džamiji, pred Bogom.
Kod nas su drugi običaji. Pred Bogom u crkvama treba se otkriti. Ali pretpostavljam da biste vi Francuza koji bi se pred vašim kraljem pojavio sa cipelama na nogama prethodno prisilili da ih skine.
Istina je. Ali kada bi imao nedovoljnu počasnu pratnju, on bi je dobio... radi odavanja dužne počasti njemu samome... i radi šahova dostojanstva. Vaš kralj je najveći vladar... On me mora počastiti time da mi omogući veličanstven pristup, na način dostojan njegova kraljevstva, jer ću u protivnom biti prisiljen vratiti se neobavljene misije.
Govorio je čvrstim i tužnim glasom. Anđelika se usudi upitati:
Ne prijeti li vam nemilost, ukoliko ne izvršite svoju misiju?
Još gore: mogu izgubiti glavu... ali i to je bolje od javne sramote u vašoj zemlji. Ona shvati da je situacija ozbiljnija nego što se zamišljalo.
Sve će se urediti - reče.
Ne znam.
Treba da se uredi. Inače, značilo bi da sam vam ja donijela zlu kob...
»nehhucet«...
Izvrsno! - pohvali je Perzijanac, radostan.
I zbog mene bi još jedan častan čovjek vaše zemlje ispao lažov, budući da je ustvrdio da naš susret neće za vas biti zlosretan, a ako bi vama odsjekli glavu to bi bio dokaz njegove neupućenosti. Bilo bi to za njega veliko poniženje. Ne čini li vam se da je moje razlaganje ispravno, ekselencijo? Ja sam samo žena i k tome strankinja.
Mislim da je točno to što kažete - reče Baštijari-beg, mrk u licu - i tvrdim da vaš um nadmašuje vašu ljepotu. Ako se moja misija uspješno završi, već znam kakav ću poklon zatražiti od vašega kralja...
Iza zastora dopre nekakva buka i prodorni zvuci frula.
Uđoše dva crna roba noseći veliku bakrenu kadu punu kipuće vode, a iza njih sluga s ručnicima, bočicama parfema i mirisavim mastima.
Baštijari-beg pođe za njima u susjednu sobu, gdje je vjerojatno bila glasovita turska kupelj koju je dao sagraditi gospodin Dionis. Anđelika bi rado malo zavirila tamo, ali joj se to pričini nedopustivim. U nekim trenucima pogledi Baštijari-bega stavljali su je u nepriliku, i što je dublje ulazila u njegov istočnjački mentalitet, to joj je njezina poslanička uloga izgledala opasnijom, jer je neizbježno navodila na potčinjenost ili, bolje rečeno, obaveze kojima nipošto nije bila spremna udovoljiti. U jednom trenutku pomisli da se povuče. Pokušat će objasniti da joj francuski običaji ne dopuštaju da ostane duže od dva sata u društvu s muškarcem. Ali, neće li se Perzijanac razbjesnjeti, smatrajući njezin odlazak kao novu uvredu; to što će, očigledno, još većma zamrsiti poslove, u koje je naprotiv trebala unijeti reda.
Već kod prvog pokreta koji je navještao njezinu namjeru da se digne, mali paž, koji je vjerojatno bio tu da je zabavi, primaknu teški poslužavnik s kolačima, pa otrča po druge jastuke te joj ih porazmjesti iza leđa i ispod ruku. Potom uze malu posudicu za spaljivanje mirisa, ispunjenu žeravicom, ubaci malo praška i, na koljenima, pruži joj kadionicu da bi uzdahnula plavkasti mirisavi dim.
Zaista je trebalo otići. Ta soba što se ispunjavala mirisima koje nikad dotad nije osjetila, taj princ što će uskoro biti ponovo pored nje sa svojim tamnim zjenama, čarobnom ličnošću, osebujnim smislom za humor i dostojanstvom što je skrivalo iznenadne eksplozije srdžbe, sve ju je to zaista opasno privlačilo.
Mali se paž opet uznemireno pokrenu. Podignu poklopce na peharima od pozlaćena srebra, izvadi čepova na bocama od plavog porculana, i dražesno cvrkućući stane hrabriti Andeliku da se posluži. Ne znajući više što bi poduzeo, prinese njezinim usnama malu srebrnu šalicu s nekakvim zlatno-zelenim likerom. Ona ispi i pričini joj se da je po ukusu nalik na anđeliku, biljku njezina kraja. Zabavljao ju je veliki izbor najraznovrsnijih kolača, u svim mogućim bojama. I čitave piramide prozirnih kolačića zelene, crvene i ružičaste boje. Anđelika okusi od svega pomalo, odbacujući ono što joj nije prijalo, i zatraži voćne sokove što su se hladili u nekoj vrsti hladnjaka. Na kraju htjede povući iz dugačke turske lule, ali kada mali paž shvati njezinu namjeru, on se živo usprotivi kolutajući očima punim užasa. A onda se presavije i puče u piskutavi smijeh. Anđelika se povede za njim nalazeći da je veoma ugodno što nema nikakva drugog posla osim da se odmara i da se igra usred tog izobilja.
Još uvijek se do suza smijala dok je oblizivala vrškove prstiju zaprljanih ružinim pekmezom, kada se Baštijari-beg pojavi na pragu.
Činilo se da je sretan.
Dražesni ste. Podsjećate me na jednu moju miljenicu. Bila je lakoma poput mačke.
Uze iz jednog pladnja jabuku i baci je malom pažu doviknuvši mu neko naređenje. Neprestano se smijući, dječačić uhvati jabuku u letu i u dva skoka izleti iz sobe.
Ovaj mi je mali mudrac dao da popijem nešto vraški jako - reče Anđelika.
Ono što je osjećala nije bilo nalik na pripitost, već prije na topli val sreće i pooštrenu čulnu osjetljivost.
Nije joj izmaknuo Baštijarijev izmijenjeni izgled. Na sebi je imao samo hlače od bijelog atlasa, stegnute na listovima a prema gore se širile, zadržane oko struka pojasom posutim dragim kamenjem.
Goli, glatki trup, namazan mirisavim mastima, otkrivao je savršenu anatomiju i gotovo divlju snagu. Nije više imao turban. Crna kosa, sjajna od ulja, zabačena unatrag, padala mu je na ramena. Živahnom kretnjom, oslobodi se izvezenih sandala i ispruži na jastuke.
Nije skidao očiju s Andelike dok je nemarnim pokretom prinosio ustima lulu, i njoj bi sasvim jasno da je nemoguće nastaviti s protokolarnim razgovorima. O čemu onda govoriti?
Umirala je od želje da se i sama ispruži na jastuke. Spriječi je u tome krutost njezina steznika. Taj barbarski oklop što joj je pritiskao struk i prisiljavao je da se drži uspravno, pričini joj se u tom trenutku kao simbol odgoja punog obazrivosti, koji milostivo daje grešnicima povlasticu razmišljanja. S druge strane, nije mogla ustati i otići, bez objašnjenja. Uostalom, nije joj ni bilo do toga. Nimalo, zaista! Ali ostat će sjediti, ovako, zahvaljujući stezniku. Baš su ti steznici lijep i zaslužan izum! Sigurno su ga izmislili oni od Družbe svetog sakramenta. Na tu pomisao, Anđelika se ponovo stane smijati, njišući se naprijed-natrag, i toliko ju je ta misao zabavljala da nikako nije mogla prestati.
Perzijanac je bio vidljivo sretan zbog njezine veselosti.
Mislila sam na vaše miljenice - reče Anđelika. - Opišite mi kako se oblače. Nose li haljine kao i mi na zapadu?
Kada su u svojim odajama ili sa svojim gospodarom obučene su u lagani
»saruah« i kratku tuniku bez rukava. Za izlaske, oblače još i »čarde« od crne neprozirne tkanine što im pokriva čitavo tijelo, a pred očima nose koprenu. Ali u najintimnijim časovima nemaju na sebi ničega osim ogrtača tankog i prozirnog, poput paučine napravljenog od najfinije kozje dlake iz Beludžistana.
Anđelika ponovo gurne prst u pekmez od ruža.
Čudnog li života! O čemu mogu razmišljati sve te žene, onako zatvorene? A miljenica... ona što je bila lakoma poput mačke, što je rekla na vijest o vašem odlasku?
Naše žene ništa ne kažu... ništa... o tome. Ali miljenica nije mogla ništa reći s drugog razloga. Bila je mrtva...
Oh! Šteta - reče Anđelika, koja je pjevušila grickajući komadić »lokuma«.
Umrla je pod bičem - nastavi Baštijari-beg. - Imala je ljubavnika, jednog dvorskog stražara.
Oh! - ona će opet.
Odloži pažljivo slasticu i zagleda se u princa uplašenim pogledom.
Zar se to zaista događa? Ispričajte mi. Kako još kažnjavate svoje nevjerne žene?
Vežu ih leđa o leđa s njihovim ljubavnikom i tako vezane izlože na vrhu najviše dvorske kule. Orlušine im počnu izjedati oči, a to potraje prilično dugo. Desilo se da sam bio milosrdniji: dvije sam ubio vlastitim rukama, probivši im grkljan bodežom. Nisu bile nevjerne, već mi se, zbog svojih hirova, nisu htjele podavati.
Blago njima - reče Anđelika presudnim tonom. - Oslobodili ste ih svoje prisutnosti i dali ste im raj.
On se lecnu, a onda se stane smijati.
Mala Firuze... mali moj tirkizu... Sve što pređe preko vaših usana zapanjuje i zadivljuje poput visibabe u pustinji podno Kavkaza. Hoćete li me naučiti... kako treba ljubiti žene sa Zapada... Muškarac mora mnogo govoriti, tako ste mi rekli... Mora govoriti i opjevati svoju ljubljenu... A onda? Kada dođe vrijeme šutnje? Kada dođe vrijeme uzdisanja...?
Kada se to ženi svidi!
Perzijanac skoči na noge, lica iskrivljenog od srdžbe.
To je laž! - uzviknu. - Ne može se tako poniziti muškarac... Francuzi su hrabri ratnici...
U ljubavnoj bici moraju biti podložni.
To je laž - ponovi on. - Kada žena prima svog gospodara mora se smjesta skinuti, namirisati i ponuditi mu svoje draži.
Hitrim skokom stvori se pored Anđelike i ona se nađe ispružena između mekih jastuka u toplom udubljenju što ga je utisnulo njegovo tijelo, zarobljena opojnim mirisima što su je okruživali. Okrutni smiješak Baštijari-bega saginjao se prema njoj, dok ju je držao čvrsto pritisnutu. Anđelika mu položi ruku na ramena pokretom odbijanja.
Još nije kucnuo čas - reče.
Čuvajte se. Žene zavređuju smrt za mnogo manju drskost.
Vi nemate prava da me ubijete. Ja pripadam kralju Francuske.
Kralj vas je ovamo poslao za moje zadovoljstvo.
Ne! Poslao me da vas počasti i da vas bolje upozna, jer ima povjerenja u moj sud. Ali ako me vi ubijete, otjerat će vas sramotno iz svog kraljevstva.
Žalit ću se da ste bili nepokorni.
Kralj neće prihvatiti izgovor.
Poslao vas je za mene.
Ne, kad vam kažem. To ne ovisi o njemu.
Nego o kome?
Ona upre u njegove oči svoj smaragdni pogled.
Samo o meni!
Pritisak njegovih ruku popusti i on se zagleda u nju, u nedoumici.
Anđelika se nije mogla podignuti, jastuci su bili suviše mekani. Poče se smijati. Pred očima joj nije bilo mutno, već joj je naprotiv sve izgledalo jasno i svijetlo kao da je soba ispunjena suncem.
Čitav je ponor - šapnu - između onog što se događa kada žena kaže da, i onog što se događa kad žena kaže ne... Kada ona kaže da, onda je to velika pobjeda i muškarci moje rase bore se da bi je postigli.
Shvaćam - reče princ nakon trenutka razmišljanja.
Onda mi pomozite da se podignem - reče ona pružajući mu nemarno ruku.
On posluša. Anđelika pomisli da joj liči na veliku ukroćenu zvijer. Njegov je sjajni pogled nije napuštao. Njegova je snaga i dalje vrebala, spremna da skoči kod najmanjeg znaka slabosti.
Kakve osobine mora imati muškarac pa da žena kaže da?
»Mora biti divlji i lijep kao što ste vi«, htjede odgovoriti, opčinjena njegovom pnsutnošću.
Kako će još dugo moći nastaviti ovu opasnu igru? Tijelo joj je drhtalo kao u vrućici, ali to nije bila slabost, već prije neka krajnja ljubavna razdraženot koju bi jedino ludi stisak, ujedno nježan i divlji, mogao smiriti. Bila je svjesna koliko ju je privlačio njegov smiješak, njegove vlažne usne i pogled što se na trenutak gasio kao proždiran vlastitim plamenom. Uživala je što je toliko želi i pitala se kako će još dugo izdržati na zategnutom konopcu i s koje će strane naposljetku pasti: s one koja je značila ne, ili s one druge?
Baštijari-beg joj pruži srebrnu šalicu koju je sam napunio. Anđelika je prisloni usnama i osjeti svježinu metala. Prepoznala je zeleni liker.
Tajna je svake žene - reče - da zna zašto joj se neki muškarac sviđa. Jedan zato što je crn, drugi zato što je plav.
Ispruži lagano ruku i u tankoj zelenoj niti prosu liker na prekrasan perzijski tepih.
Demone - istisnu princ kroza zube.
-... Jedan zato jer je blag, a drugi zato jer može ubiti bodežom u trenutku bijesa...
Konačno je uspjela ustati. Reče njegovoj ekselenciji da ju je ovaj posjet ispunio srećom i da će pokušati objasniti kralju razloge njegovih prigovora za koje smatra da su razumni i opravdani. Baštijari-beg odvrati, s prijetećim sjajem u očima, da je običaj njegove zemlje zapečatiti prijateljstvo ostajući u gostima »toliko dugo koliko je prijateljstvo duboko«.
Anđelika odmahne glavom. Na čelu joj je poigravala plava kovrčica, oči su joj blistale. Njegova ekselencija ima pravo, ali ona mora da se pokori upravo tom pravilu, koje joj nalaže da ode svome kralju uz kojeg je vezana velikom zahvalnošću i dubokim prijateljstvom, te da s njime ostane što duže.
Skak!17
Vani se čuo monotoni zvuk psalma što je do njih dopirao prigušen teškim zavjesama.
Zar ovo nije doba vaših večernjih molitvi? - reče Anđelika. - Nizašto na svijetu ne bih htjela da vas žena, i k tome tudinka, odvrati od vaših dužnosti. Što bi na to rekao melah?
Demone! - ponovi ambasador.
Anđelika je dovodila u red svoje suknje i kosu, pa uze ponovo lepezu.
Idem u Versailles braniti vaše gledište i pokušati da izgladim teškoće u pitanju protokola. Smijem li ponijeti sa sobom i vaše obećanje, ekselencijo, da ćete zaštititi dvadeset i šest katoličkih samostana u Perziji?
Bila je to već moja namjera za budući sporazum... Zar vaša vjera i vaši popovi neće osjećati poniženje što im... spas dolazi intervencijom jedne žene?
Da li je preponosna vaša ekselencija došla na svijet a da nije prošla kroz utrobu jedne žene?
Perzijanac je stajao bez riječi i na kraju odluči da se nasmije, ne krijući svoje divljenje.
Dostojni ste da budete glavna sultanija.
Što je to?
To je naziv koji se daje onoj što je rođena da vlada nad kraljevima. Samo je jedna takva u svakom haremu. Nju ne odabiru. Sama se nametne svojim osobinama koje zarobe dušu i tijelo vladarevo, i on ništa ne poduzima a da se prije ne posavjetuje s njom. Ona nadzire ostale žene i samo će njezin sin biti nasljednik.
Otprati je do svilenog zastora.
Prva je vrlina glavne sultanije da ne pozna strah, druga da zna za vrijednost onoga što daje.
Odlučnim pokretom on povadi sve prstenje i ispuni njime Anđelikine ruke.

17 Mazga.
Ovo je za tebe... Ti najdragocjenija... Zavređuješ da budeš ukrašena kao idol. Anđelika osjeti naglu malaksalost ugledavši rubine, smaragde i dijamante. Odlučnim pokretom vrati ih njihovu vlasniku.
Nemoguće!
Nakon svih uvreda još i ovu mi hoćeš nanijeti?
U mojoj zemlji, kada žena kaže ne, ona i poklonima kaže ne.
Baštijari-beg duboko uzdahnu, ali je ne pokuša nagovoriti. Praćen njezinim nasmijanim pogledom, vrati prstenje na svoje prste, jedan po jedan.
Vidite - reče ona - ovaj sam zadržala, jer ste mi ga dali u znak savezništva. Boja mu se nije izmijenila.
Gospodo Tirkiz, kada ću vas opet vidjeti?
Vidjet ćemo se u Versaillesu, ekselencijo - odvrati ona veselo.
Kada se ponovo našla vani, pričini joj se da je sve oko nje nekako ružno i žalosno. Cesta pokrivena blatom, nisko nebo zastrto snježnim oblacima. Bilo je hladno. Zaboravila je da je zima i da se nalazi u Francuskoj. I da mora opet u Versailles da podnese izvještaj o svojoj misiji, u Versailles, gdje će se šepiriti, slušati beskonačna brbljanja, umirati od gladi i hladnoće, muku mučiti stojeći na umornim bolnim nogama, i gubiti novce u igri.
Snažno zagrize maramicu i zamalo nije udarila u plač.
»Kako mi je bilo lijepo, maločas, na jastucima. Da. Poželjela sam... zaboraviti, prepustiti se ljubavi, ne opirati se, ne razmišljati više. Oh! čemu mozak? Što nisam kao životinje koje se ne muče nikakvim pitanjima...?«
Negdje duboko u sebi bila je veoma kivna na kralja. Za čitavo vrijeme posjeta, nije je napuštala misao da se kralj služio njome, kao pustolovkom, čije je tijelo trebalo odigrati izvjesnu ulogu u njegovim političkim transakcijama. U prošlom stoljeću, Richelieu se znao vrlo vješto poslužiti tim inteligentnim suradnicama, lijepim i vatrenim, opsjednutim demonom intriga, koje su obožavale uzbudljiv život i igru kompromisa, i... podavale se za ostvarenje velikih planova kojih im svrha ponekad nije bila poznata. Gospođa de Cheyreuse, bivša prijateljica austrijske kraljice Ane, koju je Anđelika jednom srela na dvoru, bila je jedan od preživjelih primjeraka te vrste. U potrazi za novom ulogom, s lijepim očima što su ispod uvelih kapaka vrebale, u nadi da će možda otkriti začetak kakve urote, praveći se tajanstvenom i kod najbezazlenije vijesti, ona je na tom mladom i drskom dvoru izazivala porugu i osjećaj samilosti. Anđelika je sebe već zamišljala u budućnosti kao ostarjelu frondistkinju, koju više nitko ne sluša a na glavi joj jedan od onih velikih vojničkih šešira ukrašenih nojevim perjem što su već izišli iz mode.
Dođe joj da zaplače od samilosti sama nad sobom. Eto što je kralj tražio od nje! Sada, pošto je imao »svoju« Montespan, baš ga briga gdje će ona i kome poklanjati svoje draži. Ona treba da »služi« za kraljevu stvar! I to je sve.
Krajnje napetih živaca, Anđelika naredi da je odvezu k Savaryju u namjeri da od njega zatraži kakav lijek koji će joj omogućiti da zaspe bez napasti opojnih snova. Stari ljekarnik, naoružan malim kistom, ispisivao je latinska imena na velikim drvenim bokalima, u koje je stavljao svoje trave i praškove. Sve ih je prebojio šarenim bojama da zavara svoju nestrpljivost. Mislio je samo na svoju »mumiju«. Pojuri prema Anđeliki u ludoj nadi da mu ona donosi dragocjenu bočicu.
Sačekajte barem da se ambasador prije pokloni njegovu veličanstvu! I ne mogu vam jamčiti da ću je nakon toga moći vidjeti...
Moći ćete. Vi možete sve! Ne zaboravite, na primanju, što više sjaja! Sjaja! I mnogo cvijeća.
U zimi smo.
Ne mari! Cvijeće je potrebno. Posebno ždralinjak i petunije. Ovo cvijeće Perzijanci najviše vole.
U kočiji se sjeti da je zaboravila zatražiti lijek za svoje živce. Također je bila zaboravila govoriti s Baštijari-begom o sporazumu za svilu.
Nema sumnje da nikad neće od nje biti čestita ambasadora.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:14 pm



37.
SIRE, ONA JE DOSTOJNA SAMO VAŠEG VELIČANSTVA
Kralj je rekao ne - prišapnu joj netko čim je stupila nogom na stepenište što je vodilo velikim apartmanima.
Na što?
Na prijedlog o Peguilinovu vjenčanju s Gospođicom. Sve je razvrgnuto. Jučer su se Gospodin princ i njegov sin vojvoda d'Enghien bacili na koljena pred kraljem i stali mu dokazivati kako bi taj brak bio velika sramota za njih, prinčeve kraljevske krvi. Događaj bi izazvao urnebes smijeha na svim europskim dvorovima. A za njega, koji je počeo ulijevati strah i poštovanje čitavom svijetu, reklo bi se da nema obiteljskog dostojanstva. Čini se da je i kralj bio donekle tog mišljenja. Rekao je: ne. I jutros je izvijestio Veliku gospođicu. Udarila je u plač i, sva očajna, otišla se skloniti u luksemburšku palaču.
Jadna Gospođica!

U kraljičinom predsoblju, Anđelika zateče gospođu de Montespan koja je dovršavala oblačenje, okružena svojim pratiljama. Louisa de la Valliere, na koljenima pored miljenice, pričvršćivala je po koju pribadaču.
Haljina je bila zagasitocrvene boje, izvezena zlatom i srebrom i bogato ukrašena dragim kamenjem. Gospođu de Montespan je zabrinjavala dugačka ešarpa od bijele svile koju je trebalo nekako postaviti da ne bude suviše upadljiva.
Ne tako! Evo, ovako. Pomozite mi, Louise. Jedino se vi snalazite s ovom svilom. Očajno klizi. Ali prava je divota zar ne?
Anđelika je stajala zapanjena. Louisa de la Valliere bavila se skromnošću poslom dvorkinje; provjeravajući svaki čas u ogledalu, ovdje neki uzao što ga je trebalo bolje namjestiti, ondje nabor koji nije dovoljnov lijepo padao.
Evo. Čini mi se da ovako... Bravo, Louiso, pronašli ste ono najbolje. Ah! Ne mogu bez vas kada su u pitanju svečane haljine. Kralja je vrlo teško zadovoljiti. Ali vi imate čarobne ruke. Istina, služili ste kod žena profinjena ukusa, koje su vas dobro poučile. Gospođa de Lorraine, pa gospođa d'Orleans. Što vam se čini, gospođo du Plessis, vama što nas gledate iskolačenim očima?
Čini mi se da je savršeno - progunđa Anđelika. Vrškom noge pokuša udaljiti jednog od kraljičinih psića što se derao pred njom otkako je ušla.
Smeta mu vaša crna haljina - reče Athenaida, okrećući se pred ogledalom. - Šteta je što morate nositi crninu. Nimalo vam ne pristaje. Što vi mislite, Louiso?
Louisa, koja je ponovo klečala pred nogama svoje suparnice, podiže k Anđeliki mršavo lice i blago je pogleda svojim svijetlo-plavim očima.
Gospođa du Plessis je u crnom još mnogo ljepša - prošapta.
Zar možda ljepša nego ja u crvenom? Louisa de la Valliere ne odvrati ništa.
Odgovorite - viknu Athenaida čije su se oči smračile poput mora pod naletom orkanskog vjetra. - Ova crvena boja je ružna, priznajte!
Plavo vam bolje pristaje.
A zar mi niste mogli prije reći, glupačo? Skinite mi to... Desoillet, Papy, pomozite mi da se iz ovoga izvučem. Katerino, skoknite po haljinu od atlasa, onu što je nosim s dijamantima.
Jedna po jedna, padale su suknje, oko gospode de Montespan, a njezini se povici miješali s lajanjem psa. Uto uđe kralj u svečanom dvorskom odijelu, nedostajao mu je samo široki plašt posut ljiljanima kojim će se ogrnuti u posljednjem trenutku. Izlazio je iz kraljičinog apartmana, a iza njega Bontemps. Zastane, skupivši lagano obrve.
Još niste spremni, gospođo? Požurite. Kralj Poljske samo što nije stigao. Morat ćete biti uz mene!
Ona ga promatraše srditim iznenađenjem. Njen kraljevski ljubavnik nije je navikao na ovakav ton. Ali kralj je bio loše volje. Mučilo ga je što je morao zadati bol svojoj bratučedi, Velikoj gospođici, a sada ga je bučno tumačenje miljenice kako se muči da pronađe najprikladniju haljinu još više radražilo.
Na to je trebalo odavno misliti...
Nisam mogla pretpostaviti da se vašem veličanstvu neće dopasti crvena haljina! Ah! To je zaista nepravedno.
Njezina je vika nadjačavala piskavi lavež psića. Kralj ponovo progovori, nastojeći da ne podigne suviše glas usred sve one buke:
Nemojte se toliko uzbuđivati. Prilično je kasno... Sada sam se sjetio, želim vas upoznati da sutra krećemo u Fontainebleau. Nastojte se na vrijeme pripremiti.
A ja, sire - upita gospođica de La Valliere - moram li se i ja pripremiti za putovanje u Fontainebleau?
Luj XIV dobaci mračan pogled svojoj bivšoj ljubavnici.
Ne - reče joj grubo. - Nije potrebno.
A što ću onda? - zavajka ona.
Ostanite u Versaillesu... Ili, idite u Saint-Germain. Ona se plačući spusti na klupu.
Sama? Ovako, bez ikakva društva...?
Kralj zgrabi psića koji ga je tjerao u bijes i baci joj ga u krilo.
Evo vam društva. Ovo je baš nešto za vas.
Prođe pored Anđelike bez pozdrava. Onda se predomisli pa upita suho:
Jeste li jučer otišli u Suresnes?
Ne, sire - odvrati ona istim tonom.
A gdje ste bili?
Na Sajmu u Saint-Germainu.
Što ste tamo radili?
Jela sam perece.
Kralj pocrvenje do ruba perike. Jurnu u susjednu sobu, a Bontemps pridrža pažljivo vrata što ih je kralj svom snagom povukao za sobom. Gospođa de Montespan je već bila izišla kroz druga vrata zajedno sa svojim pratiljama što su se dale u potragu za haljinom od modre svile.
Anđelika priđe gospođici de La Valliere koja je tiho plakala.
Zašto dopuštate da vas muče. I zašto prihvaćate ova poniženja? Gospođa de Montespan se poigrava s vama kao mačka s mišem, a vaša krotkost još više izaziva njezine okrutne pobude.
Sirota djevojka je pogleda svojim zaplakanim očima.
I vi ste me iznevjerili - reče prigušenim glasom. Anđelika tužno odgovori:
Nisam vam se zaklela na vjernost. I nisam se nikad gradila da sam vam prijateljica. Ali varate se. Nisam vas iznevjerila i u mojim savjetima nema računice. Napustite dvor. Povucite se dostojanstveno. Zar da budete predmet podsmijeha ovim ljudima bez trunka srca?
Žarka svjetlost na trenutak preobrazi čitavo njezino lice.
Javno sam nosila svoj grijeh, gospođo. Sigurno Bog hoće da i ispaštanje bude javno.
Gospodin Bossuet nalazi u vama valjanu pokajnicu. Ali zar mislite da Bog zahtijeva tolike patnje? Upropaštavate svoje zdravlje, živce.
Kralj se protivi mom povlačenju u samostan - reče, dobacivši ranjeni pogled prema vratima koja je on maločas tako snažno zalupio za sobom.
Možda me još uvijek ljubi? - nastavi tihim glasom. - Možda će mi se vratiti, jednog dana?
Anđelika se uzdrža da ne slegne ramenima.
U tom trenutku uđe jedan paž i nakloni se pred njom.
Izvolite poći sa mnom, gospođo. Traži vas njegovo veličanstvo.
Između kraljeve spavaće sobe i dvorane za vijećanja nalazio se kabinet za vlasulje. Ovdje su se žene vrlo rijetko pojavljivale.
Luj XIV je odabirao vlasulju pod okriljem gospodina Bineta i njegovih asistenata. Na sve strane po sobi, u ostakljenim ormarima, stajale su raznolike vlasulje kojih se izgled mijenjao već prema prilici kojoj je pojedina perika bila namijenjena: za odlazak u crkvu ili u lov, za primanje nekog ambasadora ili za šetnju kroz park. Tu i tamo su stršile sadrene glave što su služile za isprobavanje i namještanje.
Tog dana, Binet je uporno savjetovao svog uzvišenog klijenta da stavi vlasulju nazvanu »a la royale«. Bila je to visoka griva puna veličanstvenosti, koja bi prije odgovarala nekom kipu negoli živom čovjeku.
Ne - reče kralj. - Ovu ćemo ostaviti za kakvu posebno važnu priliku, na primjer za primanje onog ekscentričnog perzijskog ambasadora.
Dobaci pogled Anđeliki, koja se sagnu u poklon.
Priđite, gospođo. Bili ste jučer u Suresnesu, zar ne?
Opet je pronašao svoju uglađenost i uobičajene pokrete glumljene učtivosti koje je znao izvoditi sasvim prirodno. Ali trebalo je nešto više od toga da bi se razdražena Anđelika mogla primiriti.
Binetu su bila poznata pravila pristojnosti. On ode na drugi kraj prostorije i udubi se zajedno sa svojim pomagačima, u zamršeno traženje prikladne vlasulje.
Recite mi razloge vaše drskosti - reče kralj u po glasa. - Ne prepoznajem više u vama jednu od najdražesnijih žena na dvoru.
A da li ja mogu prepoznati najučtivijeg kralja na svijetu?
Volim vidjeti kada vam u gnjevu zablistaju oči i zadrhti nosić. Bio sam nešto okrutan, istina.
Bili ste... odurni. U stvari, nedostajala je samo kraljica pa da izgledate kao pijetao sa svojim kokoškama.
Gospođo...! Vi govorite kralju!
Ne. Govorim muškarcu koji se igra ženskim srcima.
Koje su to žene?
Gospođica de La Valliere... Gospođa de Montespan... ja... ukratko sve mi.
Vrlo delikatna igra, ta što mi ju predbacujete. Tko bi se snašao sa ženskim srcem? Gospođica de La Valliere ima ga napretek. Gospođa de Montespan ga uopće nema... vi... Kad bih barem mogao biti siguran da je i vaše srce u igri... Ali, ne, pa ono nije pogođeno.
Spuštene glave, nepopustljiva, Anđelika je očekivala eksploziju koja će je zauvijek otjerati.
Tvrda glavo, ne znaš se pokoriti - reče kralj.
Ona podiže oči, zbunjena tugom što je izbijala iz njegova glasa.
Danas ništa ne ide kako treba - reče on. - Zaprepastio me očaj kojim je Gospođica dočekala moju odluku o njezinu vjenčanju. Čini mi se da vam je naklonjena. Idite k njoj, pokušajte je utješiti.
A gospodin de Lauzun?
Ne znam još kako je reagirao jadni Peguilin. Sigurno se strmoglavio u najcrnji očaj. Bit će to za njega okrutno razočaranje. Ali bogato ću mu nadoknaditi. Jeste li vidjeli Baštijari-bega?
Da, sire - reče Anđelika, ukroćena.
Kako s našim poslovima?
Mislim da su na dobrom putu.
Vrata se s trijeskom otvoriše i u sobu uđe Lauzun, izbečenih očiju, nakrivljene vlasulje.
Sire - izlanu, i niti se ispriča zbog neumjesnog upadanja - želim upitati vaše veličanstvo čime sam zaslužio da budem obeščašćen...
Hajde, hajde, prijatelju moj, umirite se - reče kralj blago. Znao je isuviše dobro koliko je bijes njegova miljenika opravdan.
Ne, sire, ne, ne mogu prihvatiti ovakvo poniženje... Bezumnom kretnjom izvuče mač iz korica i pruži ga kralju.
Oduzeli ste mi čast, uzmite mi i život... Uzmite... Neću ga više... odvratan mi je!
Priberite se, grofe.
Ne, ne, svršeno je... Uzmite, kad vam kažem. Ubijte, sire, ubijte.
Peguiline, znam koliko ste pogođeni, ali nadoknadit ću vam sve to: uzdignut ću vas tako visoko da nećete više zažaliti brak koji moram spriječiti.
Neću vaše poklone, sire... Ne primam ništa od vladara koji ne zna održati zadanu riječ.
Gospodine de Lauzun! - prolomi se kraljev glas poput groma.
Anđelika uzviknu uplašeno. Lauzun je primijeti i usmjeri na nju svoj gnjev.
Ah! Tu ste, vi, mala glupačo, nespretna neznalico! Kamo ste otrčali, jučer, droljice, pošto sam vas bio zamolio da pripazite na ponašanje gospodina princa.
Dosta, grofe - umiješa se kralj ledenim glasom. - Izađite sada. Opraštam vam vaše izljeve, ali ne želim vas vidjeti na dvoru dok se ne smirite i upokorite.
Pokoran! Ah! Ah! - povika Lauzun kreveljeći se. - Pokoran! Evo riječi koja se vama silno sviđa, sire. Potrebni su vam samo robovi... Ako vam dođe ćef da im dopustite podignuti malo glavu, moraju biti spremni da je ponovo spuste i da se opet nađu u prašini čim je ćef prošao... Dopustite mi da odem, sire. Služio sam vas s ljubavlju, ali nikad ne bih mogao puziti...
I Lauzun izađe bez pozdrava.
Kralj dobaci Andeliki hladan pogled.
Sire, mogu li se povući? - upita mlada žena, u neprilici. On kimnu glavom.
-... I ne zaboravite da odete tješiti Gospođicu, čim se vratite u Pariz.
Učinit ću to, sire.
Kralj se uputi velikom ogledalu uokvirenom pozlaćenom broncom i stane ispred njega.
Da smo u kolovozu, Binete, rekao bih da je olujno vrijeme...
Zaista, sire.
Za nesreću, nismo u kolovozu - uzdahnu kralj. - Jeste li izabrali, gospodine Binete?
Evo: vlasulja u velikom stilu sa dva reda uvojčića duž sredine koji se otvaraju u širinu, a ne u visinu. Ja je zovem »a l'ambassadeur«.
Savršeno. Vi uvijek znate što najbolje odgovora gospodine Binet.
To mi je i gospođa du Plessis-Belliere često znala priznati... Hoćete li sagnuti malo glavu, sire, da bolje namjestim vlasulju.
Sjećam se da ste k meni u službu došli preko gospođe du Plessis... Ona vas je preporučila.
Da, odavna sire.
Kralj se posmatrao u ogledalu.
Što mislite o njoj?
Sire, ona je dostojna samo vašeg veličanstva.
Niste me razumjeli, gospodine. Govorio sam o vlasulji.
I ja, sire - reče Binet i spusti pogled.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:15 pm






38.
POVORKE I POSLANSTVA
U velikom salonu, Anđelika upita koga se to očekuje. Svi su dvorjani bili raskošno odjeveni, no nitko nije znao u čiju čast.
Rekla bih da se očekuju Moskovljani - reče gospođa de Choisy.
Ne radi li se, vjerojatnije, o prijemu u čast poljskog kralja? Kralj je maločas o tome govorio s gospođom de Montespan - reče Anđelika, sretna što može pokazati kako njezina obavještenja dolaze iz najpouzdanijeg vrela.
U svakom slučaju, mora da je u pitanju neka poslanička misija. Kralj je sazvao svu inozemnu gospodu. Pogledajte onog tamo čovjeka s tatarskim brkovima što vas guta očima. Krv mi se ledi dok ga gledam, časna riječ!
Anđelika mehanički okrenu glavu u pokazanom pravcu i prepozna mađarskog princa Rakoczija kojeg je bila srela u Saint-Mandeu. On se začas nađe s druge strane širokog hodnika i nakloni se pred njom. Bio je odjeven kao bogati vitez, s vlasuljom na glavi i crvenim potpeticama. Ali mač je zamijenio bodežom čiji je držak bio ukrašen zlatom i dragim kamenjem.
Evo arhanđela - reče, blistajući od sreće. - Gospođo, možete li mi posvetiti nekoliko trenutaka?
»Neće li opet zatražiti da mu postanem žena...?« pomisli ona. Ali nije se morala plašiti da će je oteti, pored toliko ljudi, pa pođe s njime u udubljenje jednog prozora, promatrajući male modre dragulje na njegovu bodežu koji su je neodređeno podsjećale na nešto.
To su perzijski tirkizi - objasni joj on.
Perzijanci ih zovu firuze.
Vi znate perzijanski? Choma pharzi harf mizanit?18 Anđelika učini neodređen pokret rukom.
Prekrasan je ovaj bodež.
To je sve što mi je ostalo od nekadašnjeg bogatstva - reče, a u njegovu glasu bilo je smetenosti i ponosne drskosti. - Bodež i moj konj Hospadar. Uvijek mi je bio vjeran drug. Uspjelo mi je s njime prijeći granice. Ali otkako sam u Francuskoj, prisiljen sam ostavljati ga u kojekakvim versajskim stajama, jer čim ga Parižani ugledaju stanu me progoniti smijehom i porugama.
A zbog čega?
Shvatit ćete kada budete upoznali Hospadara.
A što imate da mi kažete, kneže?
Ništa. Želim vas samo promatrati trenutak. Izvući vas iz bučne vreve i zadržati vas samo za sebe.
Krupnih li prohtjeva, kneže. Rijetko je kada versajska galerija ovako ispunjena svijetom.
Smiješak vam izdubi sitnu rupicu na obrazu. Rado se smijete, to sam primijetio. A ipak nema tu ničeg smiješnog. Što vi danas radite ovdje?
Anđelika mu dobaci nesiguran pogled. Strančeve su riječi uvijek zaobilaznim putem dovodile do nečeg neočekivanog, a to ju je uznemirivalo. Bez sumnje, i usprkos izvrsnom poznavanju francuskog, jezične finese mu nisu bile poznate.
Ali... pa ja sam počasna dama na dvoru. Moram se pojavljivati u Versaillesu.
To je znači vaša uloga? Zaista je suvišna!
Ima svoje čari, gospodine apostole. Što možemo! Žene ne posjeduju osobine potrebne za podizanje revolucija. Njima bolje odgovara pokazivati se i pokazivati, i služiti kao ukras na dvoru velikog kralja. Što se mene tiče, ništa ne može biti zabavnije od toga. Život u Versaillesu je toliko raznolik. Svaki novi dan donosi sobom neku novu predstavu. Na primjer, znate li tko se očekuje danas?
Ne znam. Jedan od stotine Švicaraca pronašao me u staji gdje boravim zajedno sa svojim Hospadarom i javio mi da sam za danas pozvan na dvor. Ponadao sam se da je to zbog razgovora s kraljem.
Je li vas već primio?
Nekoliko puta. Vaš kralj nije tiranin, on je plemenit prijatelj! Pomoći će mi da oslobodim svoju domovinu.
Anđelika se hladila lepezom gledajući oko sebe. Vreva u dvorani bivala je sve veća. Njena haljina smaragdne boje lijepo se isticala. Mali Aliman - mješanac kojeg je nabavila da joj služi kao paž, naveliko se oznojio podržavajući joj plašt od tkanine ukrašene teškim srebrnim vezom. Reče mu da ga na časak ispusti. Pogriješila je što je uzela tako mladog dječaka. Trebalo bi da nabavi još jednog nešto starijeg. Ili pak jednog iste dobi koji će Alimanu pomagati kod nošenja skuta. Da, to je dobra zamisao. Jedan crni paž, a drugi potpuno plav, obučeni u


18 Znate li peizijanski?
različitim ili pak sličnim bojama, bilo bi to vrlo zabavno. Sigurno bi postigla velik uspjeh!
Primijeti da Rakoczi i dalje pripovijeda, pa reče:
Sve je to u redu, ali ništa mi ne kazujete koga to moramo počastiti ovako mnogobrojnom prisutnošću. Govorilo se o moskovskoj ambasadi...!
Mađareva fizionomija se potpuno izmijeni i njegove oči postadoše dva tanka zareza u kojima je blistala mržnja.
Moskovljani, kažete? Nikako ne bih podnosio da na svega nekoliko koraka od mene gledam okupatora moje domovine!
Ali ja sam mislila da mrzite samo njemačkog cara i Turke!
Znači vama nije poznato da su Ukrajinci zauzeli Budimpeštu, naš glavni grad? Anđelika prizna najponiznije da za to nije znala i da, dapače, nema pojma tko su ti Ukrajinci.
Jasno mi je da sam naročito glupa - reče ljubazno - ali rado bih se kladila u stotinu zlatnika da većina Francuza za to ne zna baš kao ni ja...
Rakoczi žalosno odmahnu glavom.
Avaj! Koliko su daleko od naših nevolja ovi veliki narodi Zapada na koje mi gledamo puni nade! - Potom doda: - Poznavanje jezika ne ruši ogradu što dijeli narode. Ja dobro govorim francuski, zar ne?
Savršeno - potvrdi ona.
Pa ipak ovdje me nitko ne razumije.
Razumije vas kralj, u to sam uvjerena. Njemu je poznato sve o svim državama svijeta.
Ali on ih stavlja na vagu svojih ambicija. Nadam se da mene nije ocijenio kao suviše lak teret na njegovoj vagi.
Pomicali su se polako naprijed, jer je kretanje mnoštva navještalo dolazak nekog važnog posjetitelja.
Iza dva kraljeva časnika u svečanoj uniformi u kojima Anđelika prepozna grofa Czerinija, poručnika prve stranačke regimente Greder Allemand, i markiza d'Arquiena, kapetana Gospodinove švicarske straže, napredovala je princeza Henrietta, Gospodinova žena, oslonjena o ruku trbušastog sedamdeseto- godišnjaka na čijem su se odijelu i rukama blistali ogromni dijamanti. Slijedili su kraljev brat zajedno s njegovim miljenikom, vitezom de Lorraineom, i markizom d'Effiatom. Svitu su sačinjavali mnogobrojni duhovnici, među kojima se nalazio i papinski poslanik.
Kad se povorka približila, Mađar podigne desnu ruku, potom je prinese čelu, pa završi ovaj neobični pozdrav dvorskim poklonom.
Ona se visoka ličnost zaustavi. Prilično ružno i podbulo lice kao da je odjednom splasnulo i ostarjelo. A onda iznenada na tom oronulom licu zasvijetliše dva blistava plava oka i on progovori vrlo dubokim, oporim glasom:
Pa kako to, kneže, da me vi sada pozdravljate?
Sire, sada ne pozdravljam tiranina, već čovjeka, koji se znao odreći svega. Starčevo se lice smrači i posta tvrdo.
Istina. Odrekao sam se ovozemaljskih ljudi i njihovih sukoba. Dakle, zovite me radije gospodine opate.
Neka mi vaša preuzvišenost oprosti - s mukom izgovori Mađar i činilo se da je iskreno smeten.
Nisam ni kardinal, prijatelju moj. Zar ne možete shvatiti da pred Bogom ni vi niste knez. Sve su te titule ništavne. Rekao sam! - završi s iznenađujućim dostojanstvom.
Povorka krenu dalje i stiže do kraja dvorane. Mladi Mađar okrenu k Anđeliki izmučeno lice.
Zar sudbina nije čudna? Taj je čovjek bio moj najljući neprijatelj. I, evo, sada je lišen svega, čak i vlastitih neprijatelja.
Nastavi muklim glasom:
Ne možete nas shvatiti: vi ste latini. Mi Mađari potječemo u skoro direktnoj liniji od Gota, ali kasnije smo kroz četiri stoljeća bili pod Atilinim Hunima, čiji su se potomci zadržali na našim plodnim ravnicama. Iz te mješavine žutih lutalica i primitivnih Gota, nikla je naša ponosna domovina, čije geslo glasi: »Nema života izvan Mađarske.«
To je, dakle, bio vaš kralj? - upita ona.
Ne! - viknu Mađar gotovo ljutilo. - Rekoh vam da je bio naš najgori neprijatelj. Zar niste prepoznali Kazimira V, kralja'Poljske?
Zar kralj je taj debeli trbušasti gospodin što svojim ponašanjem liči na popa?
Ponavljam vam da je to glavom sin Sigismunda III.
Ali izvrsno govori francuski.
Završio je studije u jednom zavodu francuskih jezuita. I on je sam jezuit i bio je kardinal. U doba kad je imao naslijediti svog brata Ladislava VII, dobio je oprost kako bi se mogao oženiti bratovljevom udovicom, pravom Francuskinjom, Marijom de Gonzague. Ali nakon njezine smrti, odrekao se svega i čak napustio prijestolje.
Zašto kažete da je vaš neprijatelj?
Jer Poljaci neprestano postavljaju neka svoja prava na Mađarsku.
Ako sam točno shvatila, svi je hoće prigrabiti i oteti jedan drugome tu vašu Mađarsku.
Upravo je tako kako ste rekli - reče knez tužno. - Naša je zemlja suviše bogata. Delta velike rijeke koja se zove Dunav, prekrivena je crnim čudesno plodnim muljem. Njemačka i Austrija, Turci i Poljaci, pa Ukrajinci pod pritiskom Moskovljana, svi oni traže neka svoja prava i hoće prisvojiti makar jedan njezin dio. Otjerao sam kraljeve koji su sklopili savezništvo s našim neprijateljima. A sada ću se uspraviti i reći svima: »Natrag!«
Podigao je glas, i njihovi najbliži susjedi pogledaše ga hinjenim strahom.
Na pragu velikog salona pojavi se gospodin de Gesvres, veliki komormk i najavi:
Gospodo, kralj!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:15 pm




39.
RAKOCZIJEV ISPAD NA DVORU
Odjeknu udarac helebardi kojima straže udariše o pod, a onda se ču približavanje čvrstih i mirnih kraljevih koraka.
Kada se pojavio, u tišini, svi vitezovi poskidaše šešire, sagnuvši se, a žene poklekoše na uobičajeni poklon.
Zahvaljujem, gospođama, a i vama, gospodo - reče Luj XIV - što ste se na moj poziv skupili u tako velikom broju, u čast našeg prijateljstva sa slavnom Poljskom kojoj je Francuska dala već nekoliko kraljica, i čija se historija često našla povezana s historijom naše kraljevine godine 1037, kada je njezin kralj Kazimir I došao u Francusku da tu provede ostatak svog života kao svećenik Reda de Cluny. Slavni primjer što ga danas nastavlja naš ljubljeni bratić, kojeg s radošću primamo dok ne ode na službu jedinom gospodaru svih nas. Njagova prisutnost daje naročit sjaj ceremoniji zbog koje sam vas pozvao.
Nakon što je izgovorio ove riječi, kralj krenu dalje, s desne mu kralj Kazimir, s lijeve kraljica. Za njima su išli Gospodin i Gospoda d'Orleans, sa princom. Slijedile su počasne dame, ispred sviju gospođa de Montespan, pa čitav dvor u živopisnom neredu procesije.
Kakvo li nam iznenađenje priređuje naš kralj? - upita gospođa de Ludre iza svoje lepeze.
Zar posjet Kazimira V nije dovoljno iznenađenje?
Ni govora, moja draga! Kralj bez krune, kardinal koji to više nije? Koješta! Iznenađenja njegova veličanstva obično su mnogo sjajnija i originalnija...
Knez Rakoczi ostao je uz Anđeliku.
Prisutnost kralja Kazimira umiruje me u pogledu Moskovljana - reče. - Vašem je kralju poznato da su Ukrajinci izdali Poljake nakon što su dugo bili pod njihovom vlašću, i da su oni sada u ratu. Ne bih se usudio suočiti ih...
Reklo bi se da vam Moskovljani ulijevaju veliki strah...
Strah! - prošapta Rakoczi poskočivši. - Strah! Gospodo, za ovakvu uvredu zaslužili biste da budete vezani divljem konju za rep i odvučeni u stepu!
Nakon kratkog razmišljanja, doda.
Ali istina je da me od svih naših neprijatelja Moskovljani jedini zabrinjuju, a ujedno izazivaju moju znatiželju. Što zapravo ima da znači da se borbi pridružuju dugobradi Skiti koji su tako dugo mirovali iza svojih ledenih močvara? Poznato je već da su kozačke horde u Budimpešti. Bojim se nije li se vaš kralj, taj profinjeni političar, prevario pozivajući ih u Pariz, svjetsku prijestolnicu... Ima tu nešto zbog čega se ravnoteža snaga u staroj Europi počela mijenjati. Narod tek što je zbacio jaram tatarske okupacije što je potrajala tri stoljeća, nakon mongolske koja je nas zadesila, i tko zna da nisu iskoristili upravo mudrost poraženih što znaju biti strpljivi i vremenom usvajaju snagu vlastitih zavojevača, a oduzmu je njima samima i odjednom se uzdignu kao nov nezavisan narod... Kao što smo to i mi...
U međuvremenu im se stao približavati gospodin de Brienne, probijajući se kroz grupe, pa stane pred njima sav zadihan.
Kneže, njegovo veličanstvo zahtijeva da se pojavite u prvom redu.
Evo me, gospodine - odgovori Rakoczi, polaskan. Anđelika iskoristi ovo da bi se probila iza njega i tako se i sama našla u prvim redovima publike. Povorka se zaustavila u sredini velike galerije.
I u tom trenutku, iz dubine mramornog stepeništa prolomi se neka čudna glazba, praćena u odmjerenim razmacima muklim udaranjem bubnjeva.
Na oba kraja stepeništa pojaviše se svirači odjeveni u dugačka odijela živih boja, a na glavi su imali krznene kape. Jedni su svirali u male trokutaste gitare sa tri žice, piskutava zvuka, a drugi u okrugle mandoline, čiji su zvuci bili duboki i tužni. Bubnjevi su bili i široki i plosnati, ukrašeni poput ciganskih.
Penjući se sporim korakom, pojavi se nova grupa ličnosti. Skupljenim mnoštvom prođe šapat divljenja pomiješanog s osjećajem zebnje. Divljenje su izazvali čudesni kostimi, teški kaftani od brokata ili izrađenog baršuna na kojima se ispreplitao zlatni i srebrni vez. A osjećaj zebnje su kod gospođa izazivale njihove brade, crne, plave, sijede, ali sve vrlo dugačke i guste, što su sizale do ogromnih krznenih kapa i dugačke isprepletene kose, i davale tim izvanrednim ljudima okrutan izgled. Čovjek koji se nalazio u sredini grupe i izgledao kao vođa delegacije imao je na glavi neku vrstu okrugle tijare u obliku kupole prekrivene spletom bisera. Visoki kruti ovratnik što se u sredini otvarao i završavao u dva šiljka bio je također izvezen biserima, crveni preklopi i skutovi plašta od zelenog atlasa bili su ukrašeni sa dva reda ogromnih rubina i smaragda naizmjenično postavljenih. Na grudima je nosio smaragd veličine igraće karte, okružen biserima, obješen o zlatni lanac u koji su bili usađeni još mnogi smaragdi nešto manji, ali također vrlo lijepi.
Korice sablja što su ih ta barbarska gospoda nosila o pojasu, bile su jednako ukrašene ogromnim dragim kamenjem, pričvršćenim rosetama od zlatnih ili srebrnih niti između dva reda bisera.
Njihovi ogrtači nisu slobodno padali na niže već su, pritegnuti o pojasu ešarpama od svile ili atlasa, kruti uslijed težine dragulja i veza, plesali oko njih iznad poda i otkrivali crvene ili crne čizme od mekane kože čiji se usiljeni vrh savijao prema gore, po mongolskoj modi.
Iza njih su u četiri reda nailazile sluge, noseći poklone. Tri su čovjeka jedva nosila teška medvjeđa krzna, a šestorica po jedan od ogromnih smotanih sagova.
Zatim je dolazio vladika u misnici i mitri, a odmah iza njega stupao je debeljko, golih obraza ali s ogromnim brkovima što su njegovoj glavi davali izgled foke, a izgledao je još šaljivije zbog svoje obrijane glave na kojoj se isticao samo jedan
debeli crni pramen, što je polazio od sredine lubanje, a usiljeni vrh bio omotan oko lijevog uha, dok je na desnom imao zlatnu naušnicu sa safirom.
Na sebi je imao crvenu svilenu košulju koja se spuštala preko širokih hlača od crne svile, a crne su bile i njegove čizme. Pojas od žute svile bio mu je omotan oko struka barem dvadeset puta. Kratka kriva sablja sa zlatnim koricama i narukvica na zglavku lijeve ruke, upotpunjavali su sliku.
Slijedila su četiri čovjeka slično odjevena, osim što su im odijela bila od crne svile a na njima fišeklije s lažnim fišecima čije su glave bile od graviranog srebra. Nosili su o pojasu bodeže i krivu sablju u koricama od crvene kože ukrašene srebrom.
Svi ostali članovi delegacije, od kojih su neki imali mongolske crte lica, bili su odjeveni u dugačke moskovske kaftane zbog čega su ličili na Kineze.
Anđelika potraži na licu kneza Rakoczija odgovor na pitanje koje je sebi postavljala. Stajao je kao skamenjen.
Moskovljani! - jedva je izustio.
Onda je zgrabi za zglavak ruke i stegnu ga kao da će ga zdrobiti. Sagnu svoju visoku pojavu i zanese joj se u lice.
Znate li tko je onaj čovjek u sredini...? To je Dorošenko, Ukrajinski ataman, onaj koji je prvi ušao u Budimpeštu.
Anđelika osjeti kako drhti čitavim tijelom poput izmučenog konja.
To je... neizbrisiva uvreda - reče, smrtno blijed.
Kneže, molim vas, nemojte činiti izgrede. Ne zaboravite da ste na francuskom dvoru.
On je nije slušao. Buljio je u pridošlice kao da ih gleda kako dolaze tamo negdje u dalekim stepama, a ne pod pozlaćenim lusterima Versaillesa, i odjednom se pomaknu hodajući natraške i iščezne u šarenom mnoštvu dvorjana.
Anđelika uzdahne s olakšanjem. Već se bila pobojala da će taj zanesenjak pokvariti izvanrednu predstavu. A i bilo bi joj žao da se kompromitirao i privukao na sebe vladarev gnjev. Ovaj je pak bio vrlo neoprezan puštajući na svoj dvor revolucionara. Zar se od takvih ljudi nije moglo svašta očekivati?
Poslije svaka tri koraka, moskovska se delegacija sagibala izvodeći duboke istočnjačke poklone. Poniznost savijenih leđa bila je u neskladu s gordim sjajem njihovih očiju, i Anđelika se ne mogaše oteti utisku da je tu, nedaleko od nje, u tim sagnutim tijelima, prikrivena snaga ogromnih ukroćenih zvijeri spremnih na skok. Ona osjeti kako je podilazi jeza. Čudna Rakoczijeva histerija prešla je i na nju. Bojala se nečeg strašnog što je svakog časa trebalo da se zbije. Nešto kao orkan ili nebeska strijela, i versajski dvorac bit će uništen!
Pogleda kralja i osjeti olakšanje videći ga savršeno mirna, veličanstvena kao što je to jedino on znao biti. Vlasulja »a l'ambassadeur« vješto se takmičila s kapama Moskovljana.
Uto stupi gospodin de Pomponne. Budući da je neko vrijeme bio poklisar u Poljskoj, poznavao je ruski i služio je kao tumač. Nakon izmjene uobičajenih učtivih fraza, delegacija pređe na predaju poklona donesenih iz daleke Rusije.
Tri krzna mrkog, crnog i žutog medvjeda s Urala. Bijela i plava krzna sibirskog samura, mnogo dabrovih koža, i ogromni pokrivač od crnog astrahana napravljen od petstotina kožica novorođenih jaganjaca koji se odabiru u stadima što žive na obalama Kaspijskog mora.
Listovi od kositra razvijeni u čudnovate šipke ispunjene zelenim i crvenim čajem, na koji je kineski car plaćao porez od doba Ivana Groznog pa sve do cara Alekseja. Kraljica, sretna što joj se pruža prilika da jednom i ona zablista svojim znanjem, reče da su joj ovi čajevi poznati po pričanju i da se njima može liječiti više od dvadeset bolesti. Bila je ushićena pogotovo dragim kamenjem, među kojima se nalazio smaragd veličine klipa kukuruza, te plavi beril s Urala, visok koliko kamen međaš, a čiji je vrh bio šestostruko prizmen. Da bi se mogao podići trebala su četiri čovjeka.
Razviše sagove iz Buhare s ošišanom dlakom i one s dugačkom dlakom, pa svile žute i jarkocrvene boje, što ne blijede na suncu. Bilo je i najfinijih svila iz
Turkestana, te teških svilenih pokrivača, od sastavljenih mozaik-kvadrata u različitim bojama.
Jedan član delegacije, kleknuvši ispred vladara, pruži mu ogromni grumen zlata s Bajkalskog jezera, položen na jastuk od bijela atlasa.
Sa svih strana čuli su se uzvici divljenja. Gospođe su zanesenim veseljem dodirivale prstima sagove i svile, ali posebno su se oduševljavale gigantskim plavim berilom.
Za to vrijeme Moskovljani su objašnjavali kako su saznali da su rijetke životinje strast velikog kralja Zapada, te da su mu donijeli dvije koze iz Pamira od čije se dlake prave marame slične kašmirskim iz obližnjih Indija.
Kralj se toplo zahvali.
Ovdje je i jedan sibirski bijeli tigar, vrlo rijetki primjerak; on čeka u »mramornom dvorištu« spreman da pozdravi svog novog gospodara nakon putovanja koje se tom gospodinu iz snježnih stepa svakako pričinilo vrlo neudobnim.
Na ovu vijest sveopće oduševljenje dostiže vrhunac. Poslužitelji moradoše u velikoj žurbi složiti poklone da bi oslobodili prolaz, i čitav dvor krenu za kraljem i moskovskim poslanikom prema velikom stepeništu.
U tom trenutku izbi incident. Na vrhu stepeništa pojavi se čudovišna životinja, crna kao da ju je sam pakao izrigao; mali konj pokriven grivom poput kakve žene, obrastao dlakom do kopita. Vitez koji ga je jahao uzvinu se u stremenu i viknu nešto na stranom jeziku, pa ponovi na ruskom i najzad na francuskom:
Živjela sloboda!
Ruka mu je bila uzdignuta, bodež zafijuče zrakom i zabi se u drveni pod, ispred samih nogu ukrajinskog atamana.
Potom konjanik zaokrenu svog neobičnog konja i spusti se niz mramorne stepenice.
Na konju! Popeo se i spustio na konju... Nije to konj... Koješta, nego da je konj. Zovu ih pony... Nevjerojatno...! Konj u galopu po stepenicama...!
Za Francuze je prizor predstavljao jedino to: izvanredan jahački podvig... Za to vrijeme su Moskovljani, neprobojna lica, promatrali bodež. Kralj je mirnim glasom razgovarao s gospodinom Pomponneom. Njegova je palača, govorio je, otvorena narodu. Jer, narod ima pravo da vidi svog kralja. On prima u Francusku i strance. I pored policijske prakse, gostoprimstvo koje je rado pružao plaćalo se ponekad nemilim incidentima kakav je ovaj sada: luđaci, zanesenjaci, čije se čudnovate ideje ne mogu uvijek unaprijed naslutiti, bacaju se u svakojake lude i neobjašnjive pothvate. Na svu sreću, nije to bio naročito težak incident. Za čovjekom je već krenula potjera, pronaći će ga i zatvoriti. Otpremit će ga u Bicetre, ako se ustanovi da je lud, u protivnom, nema druge, objesit će ga! Sve to napokon, nije uopće važno!
Moskovljani primijetiše naduto da je čovjek vikao na mađarskom i zatražiše njegovo ime.
»Nisu ga prepoznali, Bogu hvala!« pomisli Anđelika. Toliko je drhtala, uslijed živčanog potresa, da su joj zubi cvokotali. Oko nje se raspravljalo o događaju; smatralo se da je prilično zabavan. Ali bodež je još uvijek bio tamo i nitko se nije ni pomaknuo. Napokon, malo ružičasto i zeleno klupko, blistavo poput neke ptice s dalekih otoka, poleti i začas bodeža više nije bilo. Izveo je to mali Aliman na mig svoje gospodarice.
Povorka se opet pokrenu i spusti se u dvorište, gdje je kraljevski tigar otegnuto režao, kružeći unaokolo ogromnim kavezom koji je bio postavljen na kola što su ih vukla četiri konja.
Ugledavši prekrasnu životinju, svi zaboraviše na nedavnu nezgodu. Uz velike počasti, odvedoše tigra u zvjerinjak.
Bio je to osmerokuti paviljon na dnu kraljevske aleje, tamo prema šumici zvanoj
»du Dame«, koji se lepezasto otvarao na sedam dvorišta, od kojih je svako bilo namijenjeno posebnoj vrsti životinja. Odsad će sibirski tigar provoditi dane u društvu numidijskog lava (poklon sultana od Maroka) i dvaju indijskih slonova.
Gospodin de Pomponne prevede nekoliko riječi što ih međusobno izmijeniše francuski čuvari zvijeri i Sibirci kosih očiju kojima je do tog trenutka bio povjeren tigar. Dogovoriše se o prehrani i o brizi koju treba posvetiti novom gostu, a ovaj se u međuvremenu, s dovoljno trpeljivosti, udostojio, zauzeti svoj zasebni apartman.
Na povratku kralj povede goste na razgledanje parkova.

Gospođa de Sevigne je svom bratiću, Bussy-Rabutinu, napisala ovakvo pismo:
»Radujte se zajedno s nama. Danas smo na francuskom dvoru doživjeli krupni skandal. Vidjela sam i shvatila kako ratovi mogu buknuti u predsoblju kraljeva. Na svoje sam oči gledala, nedaleko od sebe, plamen buktinje. Još uvijek sam sva tronuta i gotovo ponosna. Zamislite, jedan se čovjek na konju pojavio u Versaillesu. Reći ćete da je to sasvim običan događaj. Čovjek se popeo do velike galerije koju vi dobro poznajete, gdje je kralj upravo primao moskovsku delegaciju. Kažete da ni tu nema ničeg čudnovatog...? No, dobro, čudnovato je jedino da se on lijepo popeo stepeništem jašući svog konja, i to u galopu. Što sada kažete? Da sam sanjala? Ne, osim mene, još je pet stotina osoba bilo prisutno i svi oni mogu posvjedočiti da se to zaista zbilo.
»Ni to nije san i molim vas da ne brinete za moje zdravlje.
»Bodež je ostao na podu, pred nogama moskovskog poslanika i nitko nije znao što da čini. I tada sam vidjela kako je zaplamtjela buktinja rata. Noga što ju je ugasila vrlo je laka i nježna nožica. Pripada gospođi du Plessis-Belliere koju ste upoznali kod mene i za koju ste svojedobno bili malo zagrijani. Vjerujem da će vam se zbog toga ova priča još više svidjeti.
»Ona je jedina došla na spasonosnu ideju. Dala je znak svom malom pažu, živahnom crnčiću, i dok sam okom trepnula bodeža više nije bilo. Svima je laknulo. Začas je opet nastao mir i svi smo otišli da se divimo divljim zvijerima.
»Da li vam se sviđa pričica?
»Gospođa du Plessis je jedna od onih žena koje su kraljevima dragocjene. Mislim da je kralj to odavno shvatio. To gore po našu »Canto«19 koja još uvijek trijumfira... Ali možemo biti sigurni da svoje prijestolje neće napustiti bez bitke. A to nam obećaje još mnogo zabave u Versaillesu.«

Anđelika nije pozvana u Fontainebleau. Niti je smjela zaboraviti da ju je kralj uputio da tješi Veliku gospođicu. Nije bilo druge nego da se vrati u Pariz.
U kočiji, izvuče između nabora suknje bodež mađarskog kneza i stane ga promatrati s osjećajem zabrinutosti pomiješane čudnim zadovoljstvom. Radovala se što je uspjela skloniti oružje. »Revolucionar« nije zaslužio da padne nekome drugom u ruke, ako se uzme da mu je možda ona jedina u čitavoj kraljevini, bila prijatelj.
Vidjevši da gospođice de Gilandon, koje su sjedile pored nje, promatraju bodež s onoliko interesa koliko im je to dopuštala njihova tupa ravnodušnost, ona ih upita da li znaju što se dogodilo čovjeku s malim konjem.
Djevojke se donekle uznemiriše. Kao i svi u Versaillesu, od posljednjeg kuhinjskog momka pa do velikog komornika, bile su sretne što su prisustvovale
»diplomatskom incidentu«. Ne, revolucionar nije uhapšen, rekoše. Nakon što se u punom trku spustio niz mramorno stepenište, vidješe ga kako bježi u ludom galopu put šuma. Nekoliko vojnika što su se dali u potjeru za njim vratili su se a da ga nisu pronašli.
»Umaknuo im je; to bolje!« pomisli Anđelika.
Ali se odmah prekori zbog te pomisli. Takva drskost zasluživala je kaznu. Pa ipak, nije se mogla oteti ushićenju koje je u njoj izazvao Mađarev podvig. Potajno se radovala. Luj XIV se volio igrati mačke s mišom. Volio je provjeravati do koje su mu mjere podređeni njegovi robovi i koliko su savitljivi. Sada je bio načistu s

19 Ovim je imenom gospođa de Sevigne nazivala u svojini pismima gospođu de Montespan.
knezom Rakoczijem. A i s Lauzunom. Hoće li uhapsiti Lauzuna? A taj Rakoczi, kamo li može pobjeći? Svagdje će ga lako prepoznati, s onim njegovim divljim konjićem nalik na one na kojima su nekad Huni stigli pred zidine Pariza.
Nije li ono nekoć Sveta Genoveva spriječila da Huni prodru u Pariz? - upita Anđelika gospođice de Gilandon.
Jeste, gospodo - odvratiše uljudno djevojke.
Nikad ih ništa nije iznenađivalo. To je bilo njihovo dobro svojstvo. Njihova fizička neuglednost i duševna beznačajnost štitile su Anđeliku od neugodnih intriga do kojih lako dolazi pored suviše drskih ili častohlepnih družbenica. Istina, njihovo društvo nije bilo naročito zabavno. Ali Anđeliki to nije smetalo. Ona nije bila poput mnogih velikih gospođa koje nisu mogle izdržati ni časka a da ne razgovaraju s nekim. Najveća je za njih bila muka kada bi morale ostati same sa sobom, pa bi svašta činile samo da izbjegnu ovakve nemile slučajeve, i zaista, one gotovo nikad nisu bile same, uvijek su imale po jednu dvorkinju čija je dužnost bila da im nešto čita dok ne usnu i da im pravi društvo kada ne bi mogle spavati.
Anđelika se, naprotiv, koristila prirođenom šutljivošću gospođica de Gilandon da bi se pokatkad prepustila svojim razmišljanjima.
Kočija projuri uz veliku buku kroz šume Meudona i Saint-Clouda. U hladnoj i maglovitoj zimskoj noći, jedva se naziralo, u svjetlu baklji, gusto lišće utonulo u ledenu sumaglicu.
Gdje je sada Rakoczi? Anđelika zabaci glavu unazad. Ponekad, kada bi se našla sama sa sobom, obuzeo bi je osjećaj tjeskobe. Zaboljeli bi je živci do vrha noktiju. I sada joj se to događalo. Sjeti se zelenog napitka što joj ga je dao popiti Baštijari-beg u očitoj namjeri da odagna njezinu neosjetljivost.
Pomislivši na to, Anđelika osjeti da joj je potreban ljubavnik, jer će se u protivnom razboljeti. Zaista je bila luda što nije prihvatila ponuđenu ljubav prekrasnog Perzijanca. Što ju je spriječilo? Za koga se gospodara štedjela? Tko se brine za njezin život? Zar još uvijek nije svjesna vlastite slobode...?
Stigavši u Pariz, kao što joj se sve češće događalo, osamljenost njezine lijepe palače, njezina pusta soba, pritisnuše je poput more. Bili su joj draži privremeni boravci u Versaillesu, bio je bolji kratak san u velikom usnulom dvorcu između završene svečanosti i rane jutarnje mise. Noću, činilo se kao da u zraku i dalje zuje strasti i intrige. Tamo je čovjek bio dio cjeline. Tamo nitko nije prepušten svojoj sudbini.
»Svojoj tužnoj sudbini?« - pomisli Anđelika, vrteći se po sobi kao sibirski tigar u svom kavezu. »Zašto nije pozvana na izlet u Fontainebleau? Kralj se plašio da će se zamjeriti gospođi de Montespan? A što kralj traži od nje? Kakvoj ju je sudbini usmjeravao nezadrživom i tajanstvenom rukom? »Za kakav si život stvorena, Anđeliko, sestro moja?«
Stojeći nasred sobe, glasno izgovori:
»... Kralj!«
Majordom Roger dođe da se raspita što gospođa markiza želi za večeru. Ona ga odsutno pogleda. Nije bila gladna. Ana Marija Gilandon predloži joj čaj od kamilice; Anđelika, na svoje iznenadenje, osjeti nesavladivu želju da je ispljuska, jer joj se pričini da je taj nedužni prijedlog suvišna kap u već punoj čaši jada i poniženja. Samo da bi protuslovila, ona zatraži bocu rakije od višanja. Ispi dvije čašice, jednu za drugom i odmah osjeti olakšanje. Trebalo je da se prije prisjeti. Alkohol je jedinstveno sredstvo kad treba odagnati tugu. Rakoczijev bodež ležao je na stolu. Anđelika priđe pisaćem stolu od ebanovine ukrašene sedefnim umecima. Iz jedne od mnogobrojnih ladica izvadi škrinjicu i otvori je da bi u nju spremila oružje. U škrinjici su bili pohranjeni razni predmeti: češalj od kornjačevine, prsten što ga je bila dobila od bandita Nikole, igračke iz Templea, dragi kamen mrkocrvene boje što ga je nosila uz skromne haljine Bourjusove supruge, par naušnica dobivenih od Audigera onog dana kad su zajedno proslavili prodaju čokolade, i jedno lijepo izrezano i usiljeno pero obješenog Stihoklepca. Bio je tu još jedan bodež, Rodogonea Egipćanina.
Znatiželjnik koji bi zavirio u škrinjicu, što ju je gospođa du Plessis-Belliere tako ljubomorno skrivala, ostao bi iznenađen i razočaran njezinim bezvrijednim sadržajem. Ali za nju su ovi predmeti imali sasvim drugo značenje: bile su to školjke što su ih plime mračnog mora ostavile na obalama njezine prošlosti. Često ih se htjela osloboditi, odbaciti ih, ali se nikad nije odlučila.
Ispi još jednu čašicu rakije. Modri kamen na njezinoj ruci blistao je nježnim sjajem pored kamenja na zlatnom dršku Rakoczijeva bodeža.
»Pod znakom tirkiza sam« - pomisli.
Dva mrka lica smjenjivala su se pred njezinim očima. Lice perzijskog princa prepunog sjaja i bogatstva, i lice mađarskog kneza, lišenog svega.
Željela je da ponovo sretne Rakoczija. Sagledala ga je u novom svjetlu nakon onoga što je učinio. U njegovoj ludosti nije bilo ničeg smiješnog, ona je, naprotiv, izazivala ushićenje. Kako, pitala se, da iza njegovih riječi nije odmah razabrala duboku mudrost heroja? Toliko je bila navikla slušati samo kojekakve gluposti, te više nije mogla raspoznati pravog čovjeka.
Jadni Rakoczi! Gdje se nalazi u ovom trenutku? Dođe joj da zaplače, misleći na njega. Iskapi još jednu čašicu. Sada može leći i zaspati. Kako je to žalosno, spavati sama!
A da pođe u Suresnes noseći na usnama ono »da«, zar time ne bi okončala svoje patnje? Kao u snu, zamišljala je kako nalazi zaborav u mahnitom ludovanju, slijepih, znalački ogorčenih čula. »Napokon, ja sam samo žena. Čemu služi boriti se i opirati?«
Viknu u ogledalo:
Lijepa sam!
Raznježila se pred svojim likom.
Jadna Andeliko... Zašto si tako sama... I popi još jednu.
A sada sam potpuno pijana... i moći ću spavati.
Uto joj pade na um da svakako ni Gospođica budući da trpi slične bolesti, ne može spavati. Možda ju je mogao utješiti Anđelikin posjet usred noći. Tako su duge noći kad je čovjek sam!
Probudi sluge, naredi da upregnu kočiju i odveze se mračnim ulicama do palače Luxembourg.
Točno je pogodila. Velika gospođica nije spavala. Otkako je primila kraljevu odluku ležala je u krevetu, i ništa nije jela osim malo juhe, a neprestano je plakala. Uzalud su je sobarice i nekoliko njezinih vjernih prijateljica nastojale utješiti.
On bi sada bio ovdje! - uzvikivala je pokazujući prazno mjesto u krevetu koje je imao zauzeti Lauzun. - Bio bi ovdje... Oh! umrijet ću, Gospode, umrijet ću.
Sav taj očaj dođe Anđeliki kao dobar izgovor da bi dala oduška suzama koje je već dva dana jedva zadržavala. I ona zajeca.
Gospođica de Montpensier, dirnuta toliko iskrenim suosjećajem, privine je na svoje grudi.
Ostale su tako zajedno do jutra govoreći o Lauzunovim vrlinama i kraljevoj okrutnosti, držeći se za ruku i lijući potocima gorke suze.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:16 pm





40.
MRŽNJA GOSPOĐE DE MONTESPAN
Kada je Anđelika objasnila gospodinu Colbertu da Baštijari-beg ne namjerava poći pozdraviti kralja, jer smatra da je predviđeni doček suviše skroman, ministar podiže ruke k nebu.
A ja neprestano predbacujem kralju njegovu sklonost pretjeranom sjaju i rasipnom raskošu!
Saznavši za to, Luj XIV prasnuo je u smijeh.
Colberte, prijatelju, sada ćete uvidjeti kako su vaša gunđanja ponekad neosnovana. Trošiti za Versailles bez ograničenja nije loša računica, kao što to vi zamišljate. U skladu s mojom zamisli palača je dobila toliko značenje da su svi postali znatiželjni. Uspjeli smo tako privući k sebi neke najudaljenije nacije... Sanjao sam o tome da ih vidim kako prolaze kroz ove galerije, odjeveni prema običajima svoje zemlje, kako promatraju ova čuda ljepote, dolazeći da vide velikog vladara o kome se nadaleko pročulo pa je glas i do njih dopro i očarao ih. Smatram, dragi Colberte, ako dopuštate da kažem da moramo sami biti skromni, a ujedno gordi i nezasitni zbog položaja koji zauzimamo.

Kad se jednog dana prva perzijska poslanička delegacija pojavila pred zlatnim vratima Versaillesa, na tisuće posuda sa cvijećem, pa cvijeće izvađeno iz zemlje i presađeno u lijehe, razvijalo je pod zimskim nebom šaroliki sag. Duž čitave velike galerije hodalo se po laticama ružinog i narančinog cvijeća.
Baštijari-beg je napredovao okružen sjajem namještaja od pozlaćenog srebra među kojim su najljepši komadi: stalci, vitrine, umjetnički izrađeni ormari, bili izloženi u njegovu čast. Povedoše ga da razgleda čitavu palaču, čije su se pozlate i kristali mogli takmičiti s onima iz Tisuću i jedne noći. Obilazak se završio razgledanjem dvorane s kupaonicama. Tu je ogromni bazen od ljubičastog mramora namijenjen kralju uvjerio Perzijanca da Francuzi ne zaziru, kao što je to prije mislio, od upotrebe blagotvornih kupki. Tisuću i više vodoskoka u parku dovedoše njegovo oduševljenje do vrhunca.
Bio je to dan slavlja za Anđeliku, koja se neprestano morala nalaziti u prvom redu. Nesvjesnom nebrigom, a možda i s malo skrivene pakosti, Baštijari-beg je zanemarivao kraljicu i ostale gospođe da bi svu svoju pažnju posvetio njoj.
Ugovor o uvozu svile potpisan je u atmosferi prijateljstva.
Uvečer tog nezaboravnog dana, dok je većina dvorjanina učestvovala u posljednjoj šetnji da bi se još jednom mogli nagledati kao nekim čudom, usred zime, izniklog cvijeća, jedan paž dođe javiti gospođi du Plessis da je kralj čeka u dvorani kristala.
Ova je dvorana pripadala velikim kraljevim apartmanima. Tu je on primao u većoj intimnosti nego u ostalim salonima. Bila je velika čast kada bi nekoga ovamo pozvao.
Ulazeći, Anđelika ugleda, odražene u ogromnim ogledalima što su ukrašavali zidove prostorije, Baštijari-begove poklone. Prizor ju je podsjećao na Ali-Babinu pećinu.
Kralj je razgovarao s gospodinom Colbertom kojem se inače smrknuto lice razvedrilo pod utjecajem dubokog unutrašnjeg zadovoljstva. Obojica su se smiješila mladoj ženi.
Došao je čas, da primite našu nagradu - reče kralj. - Odaberite molim vas, ono što vam se najviše sviđa od ovih čarobnih stvari.
Kralj je uhvati za ruku i povede je pred izložene poklone. On je namjeravao uzeti za sebe prekrasno crveno sedlo sa dvije zlatne i srebrne jabuke i s plosnatim stremenima također od zlata i srebra. Šahovska ploča od ebanovine i slonovače s figurama od zlata i ćilibara pripast će krunskom blagu. Nije ni pomišljao da bi Anđelika od svega najradije odabrala »nargile«, neobičnu perzijsku lulu od graviranog zlata. Na izboru je bilo nekoliko marama iz Beludžistana, tanjuri i posude od teškog zlata, na kojima su bili urezani prizori s lova na pustinjsku košutu, a ukrašeni su bili tirkizima, nekoliko vaza od pozlaćenog srebra s ukrasima od starinske plave gleđi, pa ogromni turski sag duge dlake, dva saga ošišane dlake za molitvu iz Torosa i Ispahana, posude pune pekmeza od ruža i ljubičica, boce od grubog stakla, ali ispunjene najfinijim mirisima ruža, jasmina i ždralinjaka, i razumije se, drago kamenje odabrano među najljepšim na svijetu.
Anđelika je išla od jednog predmeta do drugog praćena dobroćudnim pogledom kraljevih nasmijanih očiju. Odjednom, ona pocrvenje i upita smetenim glasom što se dogodilo s »mumijom«.
Mumija? Ona odvratna i smrdljiva mješavina ne znam od čega?
Da. Preporučila sam vam da je primite s izrazima najdublje zahvalnosti.
Mislite da nisam tako i učinio? Uspio sam uvjeriti njegovu ekselenciju da me ništa nije moglo obradovati više od posjedovanja tog izvanrednog eliksira. Priznajem da sam očekivao svašta, ali nipošto nisam mislio da će to biti toliko gadna tekućina. Dao sam Duchesneu da popije čašicu. I Bontemps je okusio koliko stane u naprstak. Čini se da ima užasan okus. Duchesneu je pozlilo. Kasnije mi je priznao da je povraćao i pobojao se da je otrovan. Pitam se nije li perzijski šah imao neke zle namjere prema meni kad mi je poslao taj takozvani poklon.
Ali ne, nipošto - reče užurbano Anđelika, otkrivši konačno u jednom uglu škrinjicu od ružina drveta ukrašenog sedefom koju joj je Baštijari-beg bio pokazao.
Ona je otvori i podiže čep od ćilibara koji je zatvarao posudu od plavog porculana. Onaj čudnovati miris ispuni joj nozdrve i ona se nehotice prisjeti razbludne atmosfere u sobi perzijskog poslanika.
Sire, mogu li vas zamoliti da mi milostivo dopustite uzeti ovu škrinjicu? Za... sjećanje na posjete prilikom kojih mi je pruženo zadovoljstvo da služim slavi vašeg veličanstva i... ne želim ništa drugo - završi, ponešto zaplićući.
Kralj i gospodin Colbert zagledaše se jedan u drugog sa zaprepaštenjem pametnih muškaraca suočenih sa ženskim hirom.
Mnoge su stvari pobudile moju znatiželju i iznenadile me za vrijeme ovog poslaničkog posjeta - reče kralj - ali mislim da će, na kraju, najčudnovatije od svega biti izbor što ga je gospođa du Plessis učinila uzimajući svoju nagradu.
Anđelika se nasmiješi nastojeći da ispadne što prirodnija.
Zar ova škrinjica nije prekrasna? Ona je kao san!
Evo ovdje dvije ispunjene bademovim kolačima i mirisavom gumom.
Pravo da kažem voljela bih upravo ovu ovdje, sire. Smijem li zatražiti da je odnesu?
Uzaludna je muka nagovoriti ženu da promijeni mišljenje - reče kralj, i uzdahnu. On naredi slugama da prenesu škrinjicu u apartmane gospođe du Plessis.
Pazite dobro da se posuda ne prevrne - preporuči im Anđelika.
Htjela je otići zajedno s njima, ali je kralj zaustavi jednim pokretom. Prišao je ponovo perzijskim svilama, odmaknu nekoliko kašmirskih marama i podignu široku tkaninu, nježnu i mekanu, tople boje pijeska.
Njegova ekselencija mi je osobno skrenula pažnju na posebnu vrstu tkanja ove tkanine. Izrađuje se navodno od devine dlake i nazivaju je »pust«, a kiša klizi niz nju i ne može je promočiti. Služi kao ogrtač za zaštitu od svakakva nevremena. Prinčevi ih nose u bijeloj ili zlatnoj boji, a narod u mrkoj ili crnoj. Kao što vidite, postao sam kao i vi upućen u perzijske običaje.
Sporom kretnjom obavi plašt oko Andelike.
Znam da ste zimogrozni - reče tiho, smiješeći se. Kraljeve su se ruke zadržale na njezinim ramenima.
Uto uđe, ozarena lica, gospođa de Montespan. I ona je bila pozvana u dvoranu kristala da odabere nešto po svom ukusu. Njena smiješka nesta kada ugleda Andeliku kojoj je kralj vezivao zlatni gajtan raskošnog ogrtača.
Jesam li suviše požurila, sire? - reče glasom koji je imao biti veseo, ali je i mimo njezine volje škripio.
Nipošto, ljepotice moja. Evo vašeg blaga, možete uzeti što god vam srce zaželi.
Od onog što ostavlja gospođa du Plessis-Belliere...
Ostaci su još uvijek obilni. Kralj prasnu u smijeh.
Ljubomorni ste? Gospođa du Plessis je pokazala toliku skromnost da sam po svojoj volji morao dodati za nju još ovaj ogrtač.
Ali dali ste joj da prva odabere - zagrca Athenaida, u koje su srdžba i ponos uvijek nadjačavali lukavost.
Gospođa du Plessis bila je moj izaslanik kod poslanika. Znajte da je oduvijek moja namjera nagraditi u prvom redu one koji služe kraljevini. Moje miljenice dolaze tek na drugo mjesto.
Ove je riječi izgovorio glasom koji nije dopuštao prigovora. Gospođa de Montespan upregnu sve snage da se svlada.
Neizmjerno volim vidjeti vas ljubomornu - nastavi kralj i zgrabi je snažno oko struka - izgleda kao da ćete se sad na pretvoriti u plamen.
I potraži lakomim usnama njezin vrat i rame.
Mogu li se povući, sire - reče Anđelika napola se naklonivši.
Još samo časak, molim vas. Moram od vas nešto zatražiti. Obećajte mi da onu užasnu tekućinu koja vam se toliko sviđa nećete upotrijebiti za njegu svoje kože.
U to možete biti uvjereni, sire.
Tko bi ga znao što sve ne može pasti na pamet lijepoj ženi! Ukratko, nemojte se otrovati ni pokvariti svoj ten.
Vrhovima prstiju, blago pomilova njezin obraz.
Bilo bi šteta!
»Ovime je kralj potpisao moju smrtnu presudu«, pomisli Anđelika dok je izlazila s osjećajem da joj se pogled gospođe de Montespan zabijao u leđa kao bodež.
Ona ode provjeriti da li je »mumija« spremljena na sigurno mjesto i nije li makar i jedna kap prosuta ili odnesena. Bit će mirna tek pošto je stari Savary bude preuzeo. Kako bi se što prije mogla vratiti u Pariz, trebalo je da se obavijesti kakve su svečanosti bile u programu. Na svoje zadovoljstvo sazna da poslije večere svi mogu mirno da spavaju i da dvor ujutro putuje za Saint-Germain.
Potom se Anđelika javi kraljici i upita da li su joj potrebne njezine usluge. Ova joj odgovori odrečno, po običaju. Anđelikina služba kod nje bila je isključivo počasna, niti je kraljici bilo stalo da je vidi pored sebe.
Pošto je umirila svoju savjest Anđelika naredi da se škrinjica odnese u kočiju i da se upregnu konji. Kočijaš gunđanjem izrazi svoje negodovanje. Bio je to čovjek poodmaklih godina, nešto pokrupniji, a započeo je svoju službu kod Andelike kada se ona još zvala gospoda Morens i bila tek jedan od najuglednijih trgovaca Pariza. U to doba je vodila uredan život kakav obično provode oni što nemaju vremena napretek i znaju da se od spavanja ne živi. Kočijaš se ipak nije naročito obradovao brzom usponu svoje gospodarice na dvoru. Primio je »časno pravo kočije« kao nešto što mu po dužnosti pripada, to jest da je kočiji dopušten ulazak i zaokretanje u prvom dvorištu dvorca u Versaillesu.
U posljednje je vrijeme s nezadovoljstvom gledao kako ona neprestano nekud odlazi, po danu i po noći, a najčešće baš po noći. Nije imao vremena ni da čestito njeguje konje. Nije bio rijedak slučaj da je kočija morala krenuti ponovo na put nenamazana i još pokrivena blatom. Dolazila je u pitanje njegova kočijaška čast.
Iz razgovora što ih je vodio sa svojim kolegama kad bi se sastali da popiju čašu vina u versajskim podrumima saznao je da ovakvo stanje može jedino krenuti na gore, jer su putovanja postala prava bolest kod velikih dvorskih gospođa i redovito bi se bolest pogoršavala usporedno s njihovim uzdizanjem na dvorskoj ljestvici.
Smrknuta lica, kočijaš puknu bičem i kočija se pokrenu u velikom dvorištu, prođe kroz glavni izlaz i poleti cestom za Saint-Cloud, ostavljajući za sobom Versailles, poprskan krvavim crvenilom zimskog predvečerja dostojnog raskošnog sjaja Luja XIV.
U jedanaest, kočija uđe u Pariz. U jedanaest i po, Anđelika je u ulici Bourtibourg kuckala na vratnicama dućana meštra Savaryja.
Ljekarnik još nije bio legao. Upravo je miješao neke praškove u gvozdenom avanu. Ugledavši Andeliku, posta blijed kao krpa i njegova bradica poče podrhtavati. S tajanstvenim smiješkom na usnama, Anđelika dade znak slugama da polože škrinjicu na tezgu. Pored avana, posuda od bakra i obojenog drveta, vagice i mrtvačke glave, škrinjica od dragocjenog drveta zablista u sjaju svog zlata i sedefa.
Grozničavom rukom Savary podignu poklopac pa izvadi čep i pomirisa.
Ovaj put, Anđelika ga ne uzmogne spriječiti, on se ispružio ničice pred njom.
Čitava života - ponavljao je plačnim glasom - čitava života ću se sjećati vašeg djela, gospođo. Niste samo spasli »mumiju« iz nedostojnih ruku, već ste je nedirnutu predali u moje ruke, u ruke mudraca koji će znati oteti njezinu vjekovnu tajnu. Budućnost će vas blagoslivljati.
Smirite se, meštre Savary - reče Anđelika, koja se tobož naljutila da bi sakrila svoje ganuće. - Imate mi i zašto zahvaljivati. Zbog vas sam izgubila na vrijednosti u kraljevim očima, jer me smatra zadojenom snovima i budalaštinama. A k tome sam se odrekla prekrasnih poklona koji bi za mene imali posve drugu vrijednost.
Ljekarnik je više nije slušao. Potrčao je u stražnju prostoriju i vratio se s ampulama, lijevcima i kapaljkama. Anđelika shvati da je postala suvišna i da je on više ne vidi. Zaogrnu se bolje u udobni ogrtač koji joj je kralj poklonio i pođe k vratima kad se odjednom s ulice ču nekakva buka.
Glasnik u visokim čizmama preskoči odjedanput sve tri stepenice što su vodile u prostranu dvoranu.
Bogu hvala, gospođo, što sam vas uspio naći. Kralj me poslao vašim tragom. Pošli ste tek malo ispred mene, te sam tako, raspitujući se kod prolaznika, uspio pronaći vas ovdje.
Preda joj poruku u kojoj Anđelika pročita da je hitno traže u Versaillesu.
Ne mogu li sačekati do sutra?
Kralj mi je osobno rekao: s najvećom hitnošću, naglasio je da vas odmah dovedem, bez obzira na to u koje će to biti doba.
Ali vrata Saint-Honore biti će zatvorena!
Imam propusnicu, morat će nam otvoriti.
Mogu nas napasti lopovi.
Naoružan sam - reče čovjek. - Imam dva pištolja i mač.
Kraljevo naređenje. Nije bilo druge nego poslušati. Anđelika krenu ponovo na put umotavajući se sve više ogrtačem. Ovaj joj je poklon zaista dobro došao i, u pravi čas.
Stigli su kad je palača već izranjala, poput plavog čudovišta, ispunjenog mrakom, iz blijedoružičaste i sive zore.
Na prozoru kraljeva kabineta blistalo je svjetlo jednog svijećnjaka poput bisera u morskim dubinama mramornog dvorišta.
Drhteći od hladnoće, Anđelika se uputi, iza glasnika, dugačkim pustim hodnicima, gdje su švicarske straže dremuckale, nepokretne poput kipova.
Ali u kraljevom kabinetu nije bilo pusto. Tu zatekoše, osim kralja, gospodu Colberta i de Lionnea, umorna lica od nespavanja, kraljeva kapelana Bousseta, čija se krasnorječivost sviđala Luju XIV, i on je često tražio njegov savjet i volio ga imati pored sebe na dvoru, gospodina de Louvoisa, mračna lica kao da se dogodilo neko užasno zlo, pa viteza de Lorrainea, i nekoliko statista kojih su lica pobožno odražavala kraljevo negodovanje. Sva su ta gospoda stajali na nogama pred kraljem i bilo je jasno da su tako proveli dio noći, raspravljajući s njegovim veličanstvom, jer su svijeće u svijećnjacima bile pri kraju.
Kada uvedoše mladu ženu, nasta tajac. Kralj je zamoli da sjedne. Prilično dugo je vladala tišina. Kralj, tek da bi zauzeo nekakvo držanje prouči pismo što se nalazilo pred njim.
Konačno reče:
Perzijska poslanička misija završila se na vrlo čudnovat način, gospođo. Baštijari-beg je krenuo prema jugu, ali šalje mi hitnu poruku koja se na vas odnosi... Evo, pročitajte sami.
U poruci, koju je nesumnjivo preveo i ispisao Armenac Agobijan marljivošću starih pisara, izražena je još jednom zahvalnost velikom kralju Zapada za njegovu velebnost i dobrotu.
Slijedio je točan spisak poklona koje je njegovo veličanstvo kralj Luj XIV izručio perzijskom poslaniku za njegova gospodara perzijskog šaha, i to:
1 servis od pozlaćenog srebra ukrašen ljiljanima,
2 sata optočena zlatom što pokazuju dan u godini i godišnje doba, desetak satova u obliku kutije ukrašenih ljiljanima,
2 velika zidna goblena,
1 kraljevski pečat s perzijskim amblemom koji prikazuju lava i izlazeće sunce, od oniksa,
2 velike slike kralja Sunca i kraljice, u paradnom kostimu u dvorani prijestolja,
20 rola skupocjene tkanine,
1 žeravnica od izrađenog željeza optočena zlatom, sa dva mijeha što se stavljaju u pogon pomoću žice,
3 sanduka srebrnih kugli za zagrijavanje šahove kupaonice,
6 sanduka igračaka što ih nazivaju blago hrama koje šah može podijeliti svojim slugama ili narodu,
2 tegle sa ždralinjakom koji će biti presađen u perzijsku zemlju,
1 sedlo od lionske kože sa srebrnim ularom.
Ali svim ovim poklonima njegovo veličanstvo propustilo je dodati vrlo dragocjeni tirkiz što ga njegova ekselencija očekuje kao nagradu za svoje valjane usluge.
U nastavku je pomenuti tirkiz tako podrobno opisan te nije bilo sumnje da se radilo o ženi i da je ta žena bila nitko drugi nego Anđelika.
Baštijari-beg je smatrao da mu običaji Zapada nalažu da njome ne smije raspolagati prije negoli pruži dokaze svoje revnosti vlasniku tako rijetkog bisera. Ali sada, pošto je ugovor potpisan na sveopće zadovoljstvo, a posebno francuskog kralja, zašto se »nježna markiza«, »najinteligentnija žena na svijetu«, »versajski ljiljan«, »zvijezda francuskog dvora« nije našla među posljednjim poklonima koje su mu gospodin de Lorraine i markiz de Torcy predali u času polaska? Bio se uputio uvjeren da ona smatra umjesnijim da mu se pridruži noću u svojoj kočiji i s kolima svoje prtljage. Ali kod prve etape počeo je sumnjati da je izigran.
Pustili su ga da odgaca poput magarca kome se pruži mrkva, ali mu se ona oduzme čim prijeđe preko mosta? Zar vladar Zapada ima dvostruka usta? Njegova je lukavština velika koliko i njegova škrtost? Da li i na ugovore treba gledati s istog nepouzdanog stajališta? Treba li vjerovati datim obećanjima...? I tako dalje.
Dugi niz upitnih rečenica jasno je pokazivao koliko se srdžbe skupilo u plahovitom Baštijari-begu. Poruka je odisala jedva prikrivenim prijetnjama što su navještavale potpuni raskid odnosa kao i to da će svom gospodaru prikazati u lošem svjetlu Francuze i kršćane čim se bude vratio u Ispahan.
Dakle? - upita Anđelika, začuđena.
Dakle - ponovi kralj - možete li mi reći na kakav ste se sraman način usudili ponijeti u Suresnesu, a da uzmognemo objasniti ovaj drski prijedlog?
Moje je ponašanje, sire, bilo onakvo kakvo odgovara ženi koja je upućena k moćnoj ličnosti s namjerom da je smekša, da ne kažem zavede u svrhu ublažavanja politike te ličnosti i služenja kralju.
Znači, ja sam vas natjerao da se podajete radi uspješnog okončanja posla, to biste htjeli reći?
Namjera vašeg veličanstva pričinila mi se posve jasna.
Kako se može izgovoriti takva glupost! Žena puna duha i značaja kao što ste vi može na stotinu načina predobiti jednog princa, a da se ne mora vladati kao kurva. Dakle, bili ste ljubavnica onog barbarina, nevjernika, neprijatelja vaše religije. Učinili ste to? Odgovorite!
Anđelika ugrize usnu da bi sakrila smiješak, i dobaci pogled prisutnima.
Sire, vaše me pitanje dovodi u neugodnost pred ovom gospodom. Dopustite mi da vam kažem da se to tiče jedino mog ispovjednika.
Kralj se napola podignu, oči su mu se krijesile. Gospodin Bossuet istupi svojom dostojanstvenom pojavom i snagom biskupske ruke.
Sire, dopustite da vas podsjetim da zaista samo svećenik ima pravo ulaziti u tajne ljudske savjesti.
I kralj ima to pravo, gospodine Bossuet, onda kada djela vlastitih podanika obvezuju njegovu odgovornost. Baštijari-beg je svojim drskostima izazvao moje nezadovoljstvo, ali treba priznati da kada muškarac, pa bio on Perzijanac ili ne, dobije izvjesne dokaze...
Nije ih dobio sire.
Želim u to vjerovati - progunda kralj i sjede ponovo, ne mogavši sakriti svoje olakšanje.
Gospodin Bossuet izjavi čvrstim tonom da sada, bez obzira na ono što se dogodilo u prošlosti, treba sagledati prisutno stanje stvari. Postavljalo se slijedeće pitanje: kako smiriti srdžbu Baštiiari-bega, a da se ne udovolji njegovu zahtjevu? Svatko od prisutnih stane iznositi svoje mišljenje. Gospodin Torcy je smatrao da treba uhapsiti poslanika i baciti ga u tamnicu, a perzijskom šahu javiti da je njegov izaslanik umro u Francuskoj od groznice. Gospodin Colbert umalo mu nije skočio za vrat. Ti vojnici nemaju pojma o važnosti što je ima trgovina za razvoj zemlje! Gospodin de Lionne je prihvaćao mišljenje gospodina Torcyja i tvrdio da se ne treba toliko brinuti zbog tih muslimana, ali gospodin Bossuet i jezuit udružiše svoju rječitost da bi dokazali kako budućnost crkve na Istoku ovisi od dobrog završetka ove poslaničke misije. Na kraju Anđelika predloži da se sasluša mišljenje mudrog starca koji je mnogo putovao i koji će sigurno pronaći rješenje kojim se ne bi povrijedila Perzijančeva osjetljivost. Kralj odluči da ga smjesta dovedu. Anđelika treba otići do meštra Savaryja, izložiti mu stanje stvari i potom se vratiti s rješenjem.
Pratit će vas gospodin de Lorraine. Odlazak za Saint-Germain odgađamo do večeri. Do viđenja uskoro, gospođo. Pomozite nam da ispravimo pogreške za koje snosite dio krivice. Gospodine Colberte, molim vas da ostanete u Versaillesu. Želim razgovarati s vama poslije mise.

Kočija se ukrstila s prvim grupama radnika što su s lopatom na ramenu polazili prema gradilištu. Dimnjaci i oluci dvorca obloženi zlatom, bljeskali su na prvim zrakama sunca. Kad se, ujutro, ponovo našla kod meštra Savaryja, ovaj se s najvećom mukom odvoji od svojih pokusa.
E, baš je sad vrijeme da me pozivaju u pomoć - reče on donekle važnim tonom.
Trebalo je da zatraže moj savjet odmah u početku.
Ipak, velikodušno prista da razmisli o problemu i da se kraljevina okoristi njegovim velikim iskustvima putnika i nekadašnjeg roba u Berberiji.
Našavši se u Versaillesu, nimalo se ne zbuni kad ugleda pred sobom skup tako visokih ličnosti i kralja glavom.
Reče da postoji jedan jedini način da se Baštijari-begu odbije njegov zahtjev a da on to ne primi kao krvavu uvredu. Njegovo veličanstvo treba da mu napiše da neizmjerno žali što ne može udovoljiti molbi svog najdražeg prijatelja, itd. ali da je gospođa du Plessis »sultanija-baši«, i on će shvatiti da je ostvarenje njegovih želja nemoguće.
Što znači »sultanija-baši«?
To je sultanija-miljenica, sire. Žena koju je kralj odabrao između sviju, kojoj je dao upravljanje nad svojim haremom, i koju povremeno poziva k sebi da bi s njime podijelila vladarske brige.
Ali taj naziv ima takvo značenje, zar ne mislite da bi Baštijari-beg s pravom mogao primijetiti da na Zapadu kraljica predstavlja sultaniju, kako ono rekoste... baši?
Primjedba vašeg veličanstva je puna zdravog razuma. Ali neka vas to ne zabrinjuje. Često su na Istoku, vladari prisiljeni, zbog prohtjeva svoje dinastije oženiti se princezom kraljeve krvi koja obično nije njihova odabranica. Ali nitko im ne brani da neku drugu ženu izdignu na položaj miljenice, i u stvari će ona imati svu moć.
Čudnih li običaja - zaključi kralj. - Ali budući da tvrdite kako nema druge mogućnosti...
Preostalo je još da se sastavi poruka. Savary zatraži da to prepuste njemu. Pošto je bio gotov, on naglas pročita.
Zatražite od mene sve ostale žene mog kraljevstva - završavao je - vaše su. Najmlađe, najljepše, najnježnije... odaberite, vaše su.
Stani! Polako, polako, gospodine Savary - reče kralj. Obavezujete me na prilično čudno trgovanje.
Sire, vaše veličanstvo treba shvatiti da nije moguće izraziti uvredljivo odbijanje a da se ne ponudi... dostojna naknada za ono što se uskraćuje i čime se zadaje tako okrutno razočaranje.
Vjere mi, nisam na to pomislio. Ali čini mi se da je vaše rasuđivanje pravilno - reče kralj, smiješeći se.
Svi se obradovaše, vidjevši da kralj izlazi iz svog kabineta vedra lica. Dobar dio dana dvor je bio u iščekivanju teških političkih događaja: najava rata, u najmanju ruku. Da bi zadovoljio znatiželjnike, kralj veselo ispriča o posljednjim zahtjevima perzijskog poslanika.
Propustio je spomenuti Anđelikino ime, već je samo spomenuo da je istočnjački princ, očaran ljepotom francuskih žena, zaželio povesti sobom jednu takvu ugodnu uspomenu, od kosti i mesa.
-... radije od mesa - primijeti Brienne, sretan što je ispao duhovit.
Teškoća se sastoji u izboru ove uspomene - nastavi kralj.
Namjeravam zadužiti gospodina Lauzuna za ovaj osjetljivi zadatak. On je iskusan na tom polju.
Peguilin nemarno potrese manšetama.
Lak zadatak, sire. Na našem dvoru ima dovoljno ljubaznih kurvi. Vrhom kažiprsta, podiže bradu, gospođe de Montespan.
Zar ova ne bi bila dobra? Dokazala je da se može dopasti prinčevima...
Drzniče! - reče markiza, razjarena, sklanjajući mu ruku.
Da vidimo, možda ova - nastavi Peguilin pokazujući na princezu de Monaco, što je nekoć bila jedna od njegovih ljubavnica.
Mislim da je kao stvorena za to. Možda je to jedina pustolovina kroz koju nije još prošla. Od paža pa do kralja sve joj odgovara... pa čak i žene.
Kralj se umiješa, oneraspoložen.
Malo više pristojnosti kada govorite, gospodine!
Čemu pristojnost u riječima, sire, kad je nema u djelima...?
Bojim se da Peguilin sebi sprema nov boravak u Bastilji - šapne Anđeliki gospođa de Choisy. - Ali odgovor mu je vrijedio. A što je s tom sablažnjivom pričom u vezi s perzijskim poslanikom? Čini se da ste i vi umiješani u to.
Sve ću vam ispričati u Saint-Germainu - reče učtivo Andelika. Propustila je reći vojvotkinji da se ona zapravo vraća u Pariz.
Uz buku bičeva i konjskog rzanja, kočije su se počele skupljati i postavljati u red. Versailles je na nekoliko dana zatvarao svoje pozlaćene kapije i visoke prozore na kojima se, te večeri, odražavao crveni suton, nalik na jučerašnji.
Meštar Savary je sav sretan pritiskao na grudi podeblju kesu koju mu je u kraljevo ime predao gospodin de Gesvres. »Ovo će dobro poslužiti mojim naučnim istraživanjima. Ah! Kako je to veliki kralj. Kako zna nagraditi zasluge!«
U prolazu, gospodin de Lionne nagnu se kroz vrata svoje kočije:
Baš se možete pohvaliti da ste mi lijep posao natovarili! Kralj me zadužio da pronađem... naknadu za perzijskog poslanika. Što će reći moja žena...? Dođavola! Razmišljam o maloj glumici iz trupe gospodina Molierea, vrlo je pametna a umire od želje da se uzdigne... Mislim da ću je lako nagovoriti.
Sve je dobro što se dobro svrši - zaključi Anđelika uz blijedi osmijeh.
Teškom mukom je držala oči otvorene. Bilo je sada točno dvadeset i četiri sata kako neprestano juri kočijom. Križa su je još više boljela pri pomisli da mora opet u kočiju i ponovo cestom od Versaillesa do Pariza.
U počasnom dvorištu, čekao ju je kočijaš, sa šeširom u ruci. S mnogo dostojanstva obavijesti gospođu markizu da po posljednji put ima čast povesti njezinu kočiju. Doda da je uvijek volio svoj posao razumno obavljati, da Bog ne odobrava ludosti i da on više nije mlad. Zaključi govoreći da je na svoju veliku žalost prisiljen napustiti službu kod gospođe markize.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:16 pm




41.
ANĐELIKA PRUŽA UTOČIŠTE RAKOCZIJU
Prosjaci su čekali u prostoriji iza kuhinje. Privezujući bijelu kecelju, Anđelika prigovori sama sebi da je suviše zanemarila svoju dužnost plemenite gospođe koja svakog tjedna mora vlastitim rukama podijeliti milostinju. Što zbog lude jurnjave između dvora i Pariza, što zbog neprestanih svetkovanja, uglavnom njezini trenuci odmora u palači Beautreillis postali su vrlo rijetki. A trebalo je pronaći vremena i za sređivanje računa.
Kuća je dobro napredovala zaslugom upravitelja Rogera. Barba se brinula za malog Charlesa Henrija. Opat Lesdiguieres i Zlatnoruni nadzirali su Florimonda i bili su mu pratnja na dvoru. Ali njezini osobni trgovački poslovi i poslovi obitelji Plessis-Belliere bili su obavijeni zabrinjavajućom maglom.
Otišla je, dakle, posjetiti gospodina Davida Chailloua koji je upravljao gradskom prodajom čokolade, a ovaj posao davao je izvrsne rezultate. Srela se i s poslovođama svojih skladišta otočkih proizvoda. Na povratku, zatekla je dvorkinje i gospođice Gilandon gdje pripremaju poklone za siromahe, jer to je bio dan podjele milodara. Mnogo će prosjaka doći do navečer.
Anđelika uze košare pune okruglih kruhova, a Ana Marija Gilandon pođe za njom noseći košaru u kojoj su bili zavoji i lijekovi. Dvojica poslužitelja nosili su posuđe s toplom vodom.
Zimski dan je prosipao sivo svjetlo po licima siromaha od kojih su jedni sjedili na klupama ili stocima, a drugi stajali duž zidova. Anđelika najprije podijeli kruh. Kad bi prepoznala neku majku s mnogobrojnom obitelji, dodavali bi i po jednu malu šunku ili nekoliko kobasica da im potraje nekoliko dana. Svi su već bili ispili po jednu veliku šalicu juhe. Vidjelo se i poneko novo lice. A neki od »starih« nisu više dolazili, jer nje nikada nije bilo. Kod prosjaka ima i takvih osjećaja.
Ona kleknu da opere noge jednoj ženi što je, na nozi imala ranu, a na koljenima je držala boležljivo djetence. Ženin je pogled bio tvrd i zatvoren, stezala je usne na način koji je Anđeliki bio dobro poznat.
Želiš li od mene nešto zatražiti?
Žena se kolebala. Plašljivost batinanih pasa često poprima izgled jarosti. Pruži dijete krutim pokretom. Anđelika ga pogleda. Na donjem dijelu vrata imalo je čireve, dva su mu bila otvorena.
Treba ga liječiti.
Žena ponosno odmahnu glavom. Stari Crni Kruh priskoči joj u pomoć.
Htjela bi da joj dijete kralj dodirne. Ti koja poznaš kralja, objasni djevojci što mora učiniti da bi se našla na mjestu kuda on prolazi.
Anđelika je zamišljeno vrhom prstiju milovala djetetovo čelo i sljepoočice: na tom lišcu se vidjelo što znači glad, a oči su mu bile kao u uplašene vjeverice. Omogućiti mu da ga kralj dodirne? A zašto ne? Poslije Clovisa, prvog kršćanskog kralja Francuske, povlastica ozdravljivanja jadnika koji su bolovali od škrofula prenijela se na nasljednike. Pričalo se kako je jedan od Clovisovih štitonoša, po imenu Leonicet, obolio od škrofula, i da je vladar u snu vidio anđela koji ga uputi da svome sluzi dodirne vrat. Nakon što je to učinio, doživje veliku sreću, jer njegov je vjerni Leonicet zaista ozdravio.
Od onog davnog doba, francuski kraljevi nailaze na svom putu na bijedne bolesnike pokrivene ranama.
Nijedan kralj nije izbjegavao ovu dužnost a najmanje od svih Luj XIV. Gotovo svake nedjelje u Versaillesu ili Saint-Germainu, ili pak kad god bi odlazio u Pariz, on je primao bolesnike. Bilo ih je tisuću i pet stotina koje je samo tokom ove godine dodirnuo, a govorilo se o mnogobrojnim ozdravljenjima.
Anđelika reče da, po njezinu mišljenju, treba razgovarati s dvorskim liječnikom. On i njegovi pomoćnici pregledali bi bolesnike koji treba da idu pred kralja. Potom bi ih kolima prebacivali u Versailles, gdje se ceremonija održavala često. Anđelika savjetova ženi da je ponovo posjeti slijedećeg tjedna. U međuvremenu će ona razgovarati s gospodinom Valletom, kraljevim liječnikom, koji svaku večer u odijelu od atlasa, prisustvuje kraljevoj večeri.
Nekoliko prosjaka koji su pratili ovaj razgovor stanu također preklinjati:
Gospođo, i mi želimo da nas kralj dirne. Gospodo, zauzmite se za nas.
Ona obeća da će učiniti sve što bude mogla. Zasad je mogla jedino pomoći malome oblozima zelene vode kako joj je preporučio meštar Savary.
Crni Kruh ie pripadao »starima«. Već dugi niz godina redovito je dolazio u palaču Beautreillis. Anđelika mu je liječila rane i prala mu noge. Njemu se činilo da od toga nema nikakve koristi, ali puštao je da se time bavi, kad joj je već do toga toliko stalo. Gunđajući u sivu nakostriješenu bradu, pričao je o događajima sa svojih »hodočašća«. I nisu ga smjeli smatrati običnim prosjakom! On je'bio hodočasnik svetih moći, kao što se to vidjelo i po školjkama što su mu ukrašavale šešir, po mnogim brojanicama i hodočasničkom štapu koji je nosio. Zapravo ga ta njegova putovanja nikad nisu odvodila daleko od Ile-de-Francea, ali su mu zato bili vrlo dobro poznati svi tamošnji dvorci koje je lukavi prosjak s mnogo koristi obilazio. Otkako kralj nije više htio stanovati u Parizu, velika gospoda počela su graditi na sve strane. Svatko je htio, po uzoru na svog gospodara, sagraditi svoju rezidenciju, okružiti se parkom, ispresijecati šumu alejama, i vinuti k nebu tisuću vodoskoka. Crnom Kruhu je to dobro dolazilo! Išao je cestama hramljući, jašući, prosjačeći, nalik na svetog Roka, sa svojim žutim vječno gladnim psom koji ga je svukud pratio. Znao je iskoristiti neprestani promet vozila što su prenosila građevinski materijal, pa bi se tako prebacivao s jednog mjesta na drugo. Nije još dospio do Fontainebleaua, ali je zato bio gost Versaillesa i Saint-Germaina. Neobično je cijenio Saint-Cloud, Gospodinovu rezidenciju, jer se tamo naveliko rasipalo: bacali su se jedva načeti pečeni pilići. Tako je bilo i u Chantillyju, kod gospodina princa. Svraćao bi i u Rueil, pa u Berny, kod gospodina de Lionnea, epikurejca, kod kojeg se bogovski jelo, i u Choisy, kamo je Velika gospođica odlazila da bi se naužila prirode. Ta je znala svoju računicu, ali prema siromasima je bila velikodušna.
A bilo je i mjesta kamo Crni Kruh ne bi više nogom stupio, kao na primjer u Saint- Ouen, rezidenciju gospodina de Boisfranca. Pod kapom nebeskom nije bilo veće tvrdice od tog nesretnika, Gospodinovog velikog štitonoše i velikog lopova i pokvarenjaka.
Crni Kruh je plemenitu gospođu ocjenjivao s praga njihove kuhinje. Ova je točka gledanja vrijedila kao i mnoge druge, i Anđelika je voljela slušati njegova izlaganja.
Što mi imaš ispričati, Crni Kruše?
Jutros - reče Crni Kruh - vraćao sam se iz Versaillesa. Pješice. Malo pješačenja ne može nikome naškoditi. I odjednom moj pas poče lajati, a iz šume izađe neki razbojnik. Ali ja nemam zašto da se plašim, je l' istina? Ništa mi ne može oduzeti. On priđe bliže i reče mi: »Vidim da jedeš kruh, daj mi komad, dat ću ti zlata.« A ja njemu: »Prije ti meni pokaži.« Pokaza mi dva zlatnika. Dao sam mu čitav kruh za tu cijenu. Onda me upita kojom se cestom ide za Pariz. »Slučajno - kažem - i ja sam se tamo uputio.« Posrećilo se da su upravo nailazila kola nekog trgovca vinom natovarena praznom buradi, i trgovac pristane da nas obojicu povede. Putem smo čavrljali, i ja kažem da nema toga u Parizu kog ja ne bih poznavao. Pogotovo čestite ljude, ukratko sve značajne kuće. »Želio bih otići kod gospođe du
Plessis-Belliere« - reče on. »Pazi kakav slučaj! I ja idem k njoj.« »Ona je moj jedini prijatelj« - reče mi on.
Anđelika prekinu postavljanje zavoja što je već bila gotovo dovršila.
Pretjeruješ, Crni Kruše - nemam ja prijatelja među šumskim razbojnicima.
Ne znam. Ponavljam ti ono što mi je rekao. Ako mi ne vjeruješ, možeš ga sama upitati. Ovdje je.
Gdje?
U onom kutu, tamo. Prilično je bojažljiv, čini mi se. I izgleda da prijatelj ne voli da ga se suviše izbliza pogleda!
I zaista čovjek na kojeg je Crni Kruh pokazivao više se skrivao nego oslanjao uz jedan od stupova što su podupirali svod smočnice. Anđelika ga nije primijetila prilikom podjele kruha. Mršavi lik bio je omotan u ogromni pocijepani plašt kojim je skrivao donji dio lica. Njegov izgled nije ulijevao povjerenje, no Anđelika pođe ravno k njemu. Ali odjednom ga prepozna i osjeti iznenadnu navalu straha i radosti: Rakoczi.
Vi! - prošapta.
Mehanički ga uhvati za ramena i primijeti kako se tkanina plašta vrti oko omršavjela tijela.
Odakle dolazite? - šapnu.
Ona dobričina vam reče: iz šume!
Njegove crne oči duboko usađene u očne šupljine još uvijek su plamtjele živim plamenom, ali ona vidje blijede usne usred čupave brade.
Brzo izračuna. Prošlo je više od mjesec dana od dana moskovskog poslaničkog posjeta. Nebesa! Da li je to moguće! Usred zime...!
Ne mičite se nikud - reče. - Odmah ću se za vas pobrinuti.
Pošto je završila obilazak siromaha, Anđelika naredi da mađarskog kneza odvedu u udobnu sobu, pored koje se nalazila firentinska kupaonica. Rakoczi je hinio dobro raspoloženje; uspravan i veličanstven u svojim dronjcima kojima se s važnom ozbiljnošću omotavao, raspita se za zdravlje domaćice i njezine uspjehe kao da se našao u kraljevom predsoblju. Ali čim se okupao i obrijao sruši se na krevet i začas je već spavao najdubljim snom.
Anđelika pozva majordoma.
Roger - reče - čovjek kojeg sam primila bit će naš gost. Ne mogu vam reći njegovo ime, ali znajte da smo dužni dati mu sigurno sklonište.
Gospođa markiza može računati na moju šutnju.
Na vašu da, ali služinčad? Roger, svim tim ljudima, od malog kuhinjskog momka do činovnika koji se bavi računima, morate staviti do znanja da se o onom čovjeku ne brinu, kao da je nevidljiv. Nisu ga vidjeli. Ne postoji.
Razumijem, gospođo markizo.
Nadalje im recite da ću ih, ako izađe odavde živ i zdrav, sve redom nagraditi. Ali ako mu se dogodi neka nesreća pod mojim krovom...
Anđelika stegnu šake i oči joj zasvijetliše.
-... Kunem se da ću vas sve otjerati... Sve, od prvog do posljednjeg, zajedno s vama. Je li jasno?
Majordom Roger se sagne u poklon. Već je naučio da gospođa du Plessis rijetko govori olako. Uostalom, smatrao je da dobar sluga kome je stalo do službe treba biti slijep, glup i, koliko je moguće, nijem. Trudio se da u tom smislu pouči i poslugu za koju je bio odgovoran. Reče da jamči za njihovu šutnju i da nitko od njih neće postaviti na vagu prednost službe kod gospođe markize nasuprot neprilikama koje bi mogle nastati zbog kakvog glupog brbljanja.
Ona se s te strane osjeti smirenom.
Ali jedno je bilo pružiti Rakocziju zaklon, a posve drugo pomoći mu da pobjegne i da se bez teškoća dočepa granice. Nije znala kakva je naređenja Luj XIV mogao izdati u vezi s revolucionarom. Smisli različite planove, izračuna novac i prijatelje kojima je raspolagala za uspješno izvođenje teškog pothvata. Bila je još udubljena u svoje planove kad mali zidni sat u njezinoj sobi odbroji jedanaest sati u noći.
Dok je ustajala da ode na spavanje izmaknu joj slabi uzvik. Na pragu sobe stajao je Rakoczi. Anđelika ponovo sjede.
Kako ste, gospodine?
Ne može bolje.
Mađar zakoraknu u sobu protežući zadovoljno svoje dugačko mršavo tijelo koje je jedva ispunjavalo odijelo pozajmljeno od majordoma Rogera koji nije bio nimalo debeo.
Osjećam se znatno bolje otkako sam se oslobodio brade. Već mi se činilo da malo-pomalo ulazim u kožu kakvog Moskovljana.
Tiho! - reče ona smijući se. - Ne govori se o vješalima u kući obješenog.
I odjednom se sva strese od jeze. Sjeti se kako je nekoć pokušala spasiti Stihoklepca. Nije uspjela. Kraljevska policija bila je jača od nje. Stihoklepac je bio obješen na trgu Greve.
Ali sada raspolaže drugim sredstvima. Bogata je i moćna. Uspjet će.
Jeste li još gladni?
Uvijek - uzdahnu on gladeći svoj želudac. Mislim da ću biti gladan do posljednjeg daha.
Odvede ga u susjedni salon gdje je dala za nj pripremiti stol. Dva zlatna svijećnjaka, svaki s jedne strane stola, obasjavala su na tanjuru također od zlata ogromnu pečenu puricu punjenu kestenom i garniranu valjušcima od jabuka. Uokolo, nekoliko lonaca nudilo je toplo i hladno povrće, jegulje na mornarski način, salate, a u zlatnoj zdjeli bilo je najraznovrsnijeg voća. Da bi što bolje počastila šumskog jadnika, Anđelika je dala postaviti svoje najskupocjenije posuđe, na koje je bila vrlo ponosna. Osim velikog tanjura, svijećnjaka i zdjele za voće, posjedovala je još dvije umjetnički izrađene šalice i dvije zdjelice za vodu, starinske i od ogromne vrijednosti.
Rakoczi ispusti divlji krik oduševljenja koji se mnogo više obraćao zlatnoj boji pečene purice nego li zlatu šalica i tanjura.
U skoku sjede za stol i stane jesti poput gladna vuka.
Tek nakon što je progutao oba krila i jedan but pokaza Anđeliki zapovjednim pokretom na mjesto nasuprot sebi.
Jedite i vi - izgovori punim ustima.
Ona se smijala gledajući ga sa simpatijom, dok mu je sipala burgundac u zlatnu šalicu. Nasu i sebi i sjede kao što je želio. Ni govora da bi okusila purice. Bilo je posve jasno da ju je Rakoczi namjeravao dokrajčiti. Bijeli i oštri zubi grizli su s nasladom mekano meso, a kosti su veselo pucketale. Rakoczi je brisao ruke, pio, podizao poklopce, punio tanjur, gutao lakomo valjuške, pio ponovo objema rukama i punim ustima dovršavao posao s ostacima purice.
Njegove crne oči uvijek pune strasne vatre naglo se podigoše na Anđeliku koju je vidio iznad tanjura u svijetlom krugu svijeća.
Kako ste lijepi! - reče između dva zalogaja. - Gledao sam vas pred sobom dok sam lutao šumom. Vizija svjetla i utjehe... Najljepša žena... najnježnija...
Skrivali ste se u šumi...? Čitavo ovo vrijeme?
Knez je bivao sit. Obliznuo je prste i dugo zaglađivao brkove koje potom brižljivo spusti s obje strane usta. Nije znala da li zbog gladovanja ili zbog svjetla svijeća, no činilo se da mu je koža požutjela, pa su se sada još više isticale njegove azijatske kose oči. No nije bilo tajnovitosti u njihovom živahnom, donekle sarkastičnom, izrazu. On zabaci svoju dugu, crnu i sjajnu kosu, kovrčavu kao u cigana.
Da. Kamo bih drugamo mogao otići... Šuma? Otvorila se preda mnom kao jedini zaklon oko Versaillesa. Imao sam sreće što sam nabasao na močvaru koja me dovela do bare u kojoj sam dugo gacao, pa su zbog toga psi koje su poslali za mnom izgubili trag... Slušao sam njihov lavež i povike slugu koji su ih huškali... Biti divljač nije nipošto zabavna uloga. Ali imao sam uza se Hospadara, mog malog ponija. Nije htio izaći iz bare, makar mu se voda na dlaki pretvarala u led.
Znao je da bi to za nas značilo svršetak. Pod večer, posta nam jasno da su naši goniči odustali.
Anđelika mu nasu novu čašu.
Ali kako ste mogli živjeti? Morali ste se negdje skloniti?
Imao sam sreću da sam naišao na kolibe što su ih napustili drvosječe. Zapalio sam malo vatre. Tu sam ostao dva dana, a onda krenuo dalje. Već smo bili na izmaku snaga kad na rubu šume ugledah neki mali zaselak. Ušunjao sam se noću i odnio jedno janje. Tako sam poživio prilično dugo. Hospadar se hranio mahovinom i plodom duda. To je konj iz tundre. Noću sam odlazio po nešto hrane u zaselak, a danju sam se krio u kolibi koju sam izradio pomoću britkog noža što ga uvijek nosim na sebi između kože i košulje. Ljude iz sela nije zabrinjavao dim što su ga katkada vidjeli. A što se tiče ukradenih životinja, krivili su vukove... Vukovi? Dolazili bi i kružili oko našeg skloništa. Tjerao sam ih zapaljenim granama. Jednog dana odlučih da se probijem dalje. Htio sam sići prema jugu i izaći iz šume, tamo gdje nas nitko nije poznavao... Ali... kako da vam objasnim... Šuma je okrutna stvarnost za čovjeka rođenog u stepi. Nije bilo vjetra, ni mirisa koji bi me mogao voditi. Zimska magla je zastirala zalaze i zore. Šuma? To je svijet zatvoren poput palače snova... Jednog dana, nadoh se na uzvisini. Šuma se prostirala oko mene poput mora. Sve samo drveće, ili goli prostori močvara. Pustinja... a u sredini, tamo niže, otok... Bijeli i ružičasti otok, jeziv u svom sjaju. Otok koji je izgradila ljudska ruka... Shvatih da sam se vratio na polaznu točku. Bio je to Versailles!
Prekinu se, pognute glave, i ona ga vidje prvi put shrvana pod teretom umora.
Dugo smo tako gledali, stojeći na vjetru. Odjednom mi je bilo jasno da nikada neću umaknuti volji čovjeka koji je uspio stvoriti Versailles! Ispred palače vidio se kao nekakav šareni sag. Duž rubova zimske šume ugledao sam crvene mrlje, i ljubičaste, plave, žute.
To je bilo cvijeće - šapnu Anđelika - za prijem perzijskog poslanstva.
Pomislih da su to priviđenja izazvana glađu... Snage su me bile napustile i osjetih se nemoćan. Jer, eto, tamo je bila potvrda onome što sam već pomišljao: vaš je kralj najveći kralj na svijetu.
Pa ipak ste se usudili izazvati ga na najljući način. Kakva ludost, ona vaša gesta! Kakva uvreda! Bacili ste nož pred kraljeve noge, na očigled čitavog versajskog dvora...
Rakoczi se ispruži iznad stola sa smiješkom.
Uvreda kao odgovor na uvredu. Zar vam moja gesta nije pričinila i neko zadovoljstvo?
Možda... ali vidite kamo vas to dovodi. I vaša stvar će trpjeti zbog toga.
Avaj meni... istina je! Od naših predaka na Istoku naslijedili smo vatrenost umjesto mudrosti. Onaj kome je lakše umrijeti negoli trpjeti ono što mu je nametnuto, spreman je na najluđe geste i najveće pothvate. Ali ja još nisam završio svoju bitku u areni s tiranijom kraljeva. Onda sam odjednom pomislio na vas.
Polako je potresao glavom.
Prognanik može imati povjerenja jedino u ženu. Muškarci su ponekad izdavali one koji su od njih zatražili skrovište. Žene nikad. Skovah plan kako da dođem do vas i uspio sam. A sada mi morate pomoći da pobjegnem. Htio bih se skloniti u Holandiju. To je republika koja je skupo platila svoju slobodu. Ona lijepo prima prognanike.
A što ste učinili s Hospadarom?
Nisam mogao s njime izaći iz šume. Značilo bi predati se. Svi bi prstom pokazivali na malog ponija kakvog su jahali Huni. A nisam ga mogao ni napustiti u šumi, vucima... Prerezao sam mu vratnu žilu svojim nožem.
Ne! - povika Anđelika i oči joj se ispuniše suzama. Rakoczi isprazni nadušak zlatnu šalicu što je stajala pred njim.
Ustane i priđe joj sporim korakom. Oslonjen o stol sagnu se i zagleda se u nju napregnutom pažnjom.
Tamo, u mojoj zemlji - reče ozbiljnim glasom - vidio sam kako soldateska baca u oganj malu djecu pred očima majki. Vidio sam djecu obješenu za stopala o grane drveća, a njihove su majke morale ostati tamo, gledati kako polako umiru, slušati krikove i vapaje malih mučenika, kako bi im ostali u ušima za čitav život...
Bilo je to u doba ugušivanja koje je poveo mađarski kralj uz pomoć njemačkog cara. Zbog toga sam primio u ruke baklju i zapalio nove požare. Što znači u usporedbi s ovim smrt malog vjernog konja? Nama nisu dopuštene uzaludne slabosti. Sjećate li se, nedavno sam vam rekao da ne posjedujem više ništa osim svog konja i bodeža. I to je bilo previše. Sada zaista nemam ništa!
Anđelika samo zatrese glavom, ne smogavši da nešto kaže. Diže se i ode do pisaćeg stola. Izvadi iz škrinjice bodež ukrašen tirkizima i pruži mu ga. Mađarevo lice zasja.
Pao je vama u ruke! Ah! Bog me vodio i dao mi vas kao jedinu moju zvijezdu u ovoj zemlji... Vidim u ovome znamen svoje pobjede. Što tako plačete, anđele moj lijepi?
Ne znam ni sama. Sve mi ovo izgleda tako okrutno a ujedno i tako neminovno! Gledala je strančevo lice kroz veo suza i pričini joj se kao lice mučenika. Ali vidje i kako njegova lijepa ruka steže bodež. Rakoczi je opet imao oružje kojim je znao vješto rukovati i koje će mu još poslužiti. Stavi ga za pojas.
Ništa nije neminovno, na ovom svijetu - izjavi - osim čovjekove borbe da bi mogao živjeti u skladu sa svojim duhom.
Naglo se protegnuo, raširenih nogu, ispruženih ruku, prožet žestokim zadovoljstvom.
Nakon nevjerojatnih tegoba kroz koje je prošao, bilo mu je dovoljno nekoliko sati da ponovo stekne snagu i okretnost zvijeri spremne na skok.
Anđelika pomisli da je podsjeća na nekoga. Ne po licu koje je odavalo tuđinca, već po visokoj i mršavoj pojavi što se činila kao da je pokreću čelične opruge.
Ali zasad je duh nekamo odlutao - reče Rakoczi, usana uzdignutih u vučji smiješak. - Jedino osjećam svoje pohlepno tijelo.
Još ste gladni?
Da... gladan sam vas.
Promatrao ju je, uspravljen pred njom promatrajući je sjajnim i prodornim pogledom.
Ženo... lijepa francuska ženo, morate ozbiljno shvatiti moju ljubav. Ja nisam gizdelin.
To ste i dokazali - ona će, raznježena, smiješeći se.
Moje su riječi jednako ozbiljne kao i moja djela. Ljubav što je osjećam za vas u meni je sa svim svojim korijenjem, u mojim rukama, u mojim nogama, u čitavom mom tijelu. Da vas mogu zagrliti, zagrijao bih vas.
Ali meni nije hladno!
Da, jako vam je hladno. Osjećam vaše izgubljeno i ledeno srce, čujem njegove daleke jecaje... Dođite ovamo.
Zagrli je bez surovosti, ali s toliko snage da ona osjeti malaksalost. Rakoczijeve usne tražile su na zatiljku najnježnije, najranjivije mjesto, iza uha. Bila je nesposobna da ga odbije.
Njegova se kosa pomiješala s njezinom. Ona osjeti svilenu mekoću njegova brka na dojkama koje je ljubio, sagnut, kao da pije s vrela najdivnijeg užitka.
Duboki, gotovo bolan val izazvan nježnošću kojoj nije bilo kraja preplavi čitavo njezino biće, osuši joj grlo i unese nemir u njezine ruke. Svakim trenutkom koji bi prošao bila je sve čvršće vezana uz ono čvrsto, nesavladivo tijelo. Kada je on napusti, Anđelika posrnu, izgubljena. U Rakoczijevim se očima vidjela zapovjedna molba.
Anđelika se odmaknu i vrati se u svoju sobu. Odjednom se počela svlačiti, obuzeta nestrpljenjem. Istrgnu grozničavo kruti steznik od atlasa, spusti teške suknje. Osjeti svoje tijelo napeto, toplo i lako pod košuljom od čipke.
Pokleknuvši na krevetu, raspusti kosu. Bila je potpuno obuzeta jasnom, iskonski čistom strašću. On je sve izgubio. Ona mu ništa neće uskratiti. S nasladom, pusti da joj kosa poteče niz gola leđa. Raščešljavala ju je prstima, prosipala je, širila, zabačene glave, zatvorenih očiju.
S praga sobe, Rakoczi ju je promatrao.
Zlatno-žuto svjetlo noćne svjećice, položene uz uzglavlje kreveta, isticalo je blago zaobljenu liniju jednog boka čije je drhtanje naslućivao, oživljavao čudesni sjaj mrkozlatne kose što je padala poput mekog plašta s okruglih ramena, na pružene dojke.
Oko vrata, zadržala je niz od ružičastih bisera.
Gledala je kroz trepavice kako joj prilazi. I tog trenutka spozna, pogođena, na koga joj liči. Svojim visokim i mršavim likom podsjećao ju je na njenog prvog muža, grofa de Peyraca, spaljenog na trgu Greve. Bio je samo malo niži i nije hramao.
Ispruži ruke k njemu, zovnu ga prigušenim vapajem.
On skoči i stegnu je ponovo. Osjeti da je svijest napušta i posta meka i savitljiva, prepuštajući se čitava nježnom pritisku milovanja, prožeta oštrim i jasnim užitkom.
»Ima li što bolje od muškarca!« pomisli.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:17 pm






42.
HAPŠENJE
Bila je to treća noć kako je Anđelika spavala privijena uz njegovo dugačko muško tijelo, u mekoj toplini udobnog kreveta s dobro navučenim zastorima. Nije se mogla nasititi ponovo pronađenog osjećaja što joj je dolazio od te nečije blizine pa se i u nesvjesnom stanju njome naslađivala. Kad bi u zoru san postao lakši, tražila bi prvi dodir nepomične ruke, nježnu mekoću kose. Kad njega tu više ne bi bilo, postalo bi joj opet hladno, bila bi ponovo sama. Nije se pitala da li je to ljubav. Nije bilo važno.
Budio se naglo, spremnošću čovjeka navikla na neprestano budni oprez. I uvijek bi iznova Anđeliku iznenadilo to tuđinsko lice: na trenutak bi osjetila užas žene koja se u poraženom gradu budi u krevetu osvajača. Ali je on uze u naručaj. Bila je naga. Činilo joj se da se nikad neće umoriti da bude ovakva: naga i ponizna. Nikako da utaži svoju žeđ za milovanjem. A on, ne pomišljajući da je pored svoje ljepote i mnogih udvarača mogla dugo samovati, čudio se njezinoj neumornoj umiljatosti i nezasitnoj strasti, tome kako je tražila i primala ljubav kao nekakvom začuđenom plahošću.
Stalno te iznova otkrivam - šapnu joj na uho. - Zamišljao sam te presnažnom, donekle krutom, prepametnom da bi bila istinski senzualna. A kad tamo, nema toga što čovjek ne bi mogao u tebi pronaći. Ti si pravo čudo! Pođi sa mnom, budi moja žena.
Imam dva sina.
Povest ćemo ih sa sobom. Postat će vitezovi stepa i heroji.
Anđelika je pokušavala zamisliti malog anđela Charlesa Henrija kao mučenika žrtvovanog za mađarsku stvar i smijala se, šireći lijenim pokretima kosu po ramenima nježnim poput svile. Rakoczi ju je divlje stezao.
Kako si lijepa! Neću moći živjeti bez tebe. Daleko od tebe moja će snaga otjecati kao kroz ranu. Sada me više ne možeš napustiti...
Odjednom se uspravi.
Tko je to?
Žestokim pokretom odmaknu zavjese. Vidje kako se vrata u dnu sobe otvaraju i na vratima se pojavljuje Peguilin de Lauzun. Iza njega nazirali su se likovi kraljevih mušketira s velikim perjanicama.
Markiz učini nekoliko koraka, izvede pozdrav mačem i izgovori najučtivijim glasom:
Kneže, u ime kralja, ja vas hapsim.
Nakon trenutka šutnje, Mađar izađe iz kreveta bez traga zbunjenosti i pozdravi.
Moja je kabanica na naslonu one stolice - reče potpuno miran. - Budite ljubazni pa mi je dodajte. Nekoliko trenutaka da se obučem i poći ću s vama, gospodine.
Anđelika se pitala je li to san ili java. Taj je prizor ličio na moru što ju je progonila u ove tri noći.
Ostala je skamenjena, nesvjesna bestidne slike koju je pružala.
Lauzun ju je promatrao obješenjački zadivljeno, posla joj vrhom prstiju poljubac, pa se ponovo ukruti:
Gospođo, u ime kralja, ja vas hapsim.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:17 pm





43.
MARIJA AGNEZA, KARMELIĆANKA
Netko pokuca na vrata, a onda se čuše laki koraci. Sjedeći namrštena lica u visokoj stolici izjedenoj crvotočinom Anđelika se nije ni pomaknula. Bit će opet neka opatica spuštenih očiju što joj do nosi kakvu mačju juhu uz svu silu udvornih pokreta. Protrlja ruke ukrućene uslijed vlage u sobi, pa uze ponovo iglu da nastavi svoj posao na tapiseriji, a onda je bijesno zabode u rad što ga je imala pred sobom.
Pored nje odjeknu zvonki smijeh i ona iznenađeno poskoči. Mlada redovnica što je tog trenutka ušla veselo je hihotala.
Marija-Agneza! - uzviknu Anđelika ustajući.
O! jadna moja Anđeliko: kad bi znala kako je smiješno gledati te ovako, zarobljenu, s ručnim radom u ruci!
Neobično volim taj posao. U drugim okolnostima, naravno...! Ali, kako ti ovdje, Marijo-Agnezo? Kako su ti dopustili da uđeš?
Nisam morala ući, ovo je moj samostan.
Karmelićanke brda Svete Genoveve?
Upravo tako. Budimo zahvalne slučaju koji nas je ponovo namjerio jednu na drugu. Tek sam jutros saznala za ime visoke ličnosti kojoj smo tamničarke. Nadstojnica me je odmah ovlastila da te posjetim. Razumije se da ću učiniti sve što budem mogla da ti pomognem.
Avaj, sumnjam da možeš mnogo učiniti za mene - reče Anđelika ogorčeno. - U ova tri dana otkako sam ovdje shvatila sam da su najstroža naređenja izdana u vezi sa mnom. Redovnice koje me poslužuju gluhonijeme su jednako kao i mala suluda služavka što dolazi pometati sobu. Zatražila sam razgovor s nadstojnicom. Još uvijek čekam njezin posjet...
Nemoj misliti da nam je lako kad moramo udovoljiti imperativnim nalozima njegova veličanstva po kojima moramo neku ludu ovcu držati odvojenu od običnog stada.
Hvala ti na izrazu.
Upravo takvim izrazom su se poslužili kad su te uveli među nas, o ti ovčice bez mrlje.
Zelene oči, toliko nalik na sestrine, smijale su se na blijedom licu, omršavjelom od posta.
Ovdje si da ispaštaš krupne i česte krivice kojima si se ogriješila o pravila morala.
Divne li hipokrizije! Ako se ja ovdje nalazim zbog nemorala, onda bi odavna sve žene s dvora morale biti iza brave!
Pa ipak, prijavila te Družba svetog sakramenta.
Anđelika ustuknu i dugo nije skidala pogled sa svoje sestre.
Poznato ti je - nastavi ova - da plemenita Družba progoni blud na svakom mjestu. Njeni članovi najpotpunije obavještavaju kralja o privatnom životu njegovih podanika. Družba ima na sve strane svoje uhode i ne pušta da ljudi - kako da kažem - mirno spavaju.
Znači, ti misliš da je Družba svetog sakramenta potplatila moje sluge da bi joj dojavljivali ono što se događa u mom privatnom životu?
Upravo tako. I što se toga tiče, nalaziš se u istom položaju kao i sve ostale visoke ličnosti na dvoru i u gradu.
Zamišljenim pokretom, Anđelika povuče tri udjevka crvene vune kroz niti jutenog platna.
Tako je, dakle, kralj saznao da se kod mene nalazi Rakoczi! Marijo-Agnezo, možeš li doznati tko me je prijavio kralju?
Mogla bih. Imamo sestara iz svih mogućih velikih obitelji i one su upućene u tisuću tajni.

Vratila se sutradan s lukavim smiješkom koji je naviještao da joj donosi vijesti.
Evo, dakle. Po svoj prilici duguješ gospođi de Choisy što si tako naglo otrgnuta kandžama demona.
Što kažeš? Gospođa de Choisy?
Da. Davno je već otkako je preuzela brigu o tvojoj duši. Promisli dobro. Da li ti je kada ta plemenita gospođa preporučila kakvu dvorkinju, nekog slugu...?
Gospode! - uzdahnu gorko Anđelika - da je bar samo jedna! Da, troje, četvoro, pola tuceta. Ukratko, sva pratnja mojih sinova sastoji se od samih štićenika gospođe de Choisy!
Marija-Agneza se gušila od silnog smijeha.
Kakvo si ti nevinašce, jadna moja Andeliko! Oduvijek smatram da si prenaivna da bi mogla živjeti na dvoru.
Zar sam mogla pomisliti da se tako marljivo brinu za spas naših duša...?
O svemu se brinu. Oni krote ljudske strasti. Bogu su potrebni tvrdokorni vojnici, a snaga Družbe leži upravo u tome što djeluje tajno. Nijednog sredstva se ne odriču za spasenje duša. A čistoća njihovih namjera čini svetim ono što bi neka prosječna savjest nazvala ružnim djelom.
Nadam se da im ne odobravaš - progunđa Anđelika, puna srdžbe - inače bolje da te više nikad ne vidim!
Opatica se i dalje podrugljivo smješkala, a onda se uozbilji i spusti pogled.
Samo Bog može suditi - reče.
Podiže se govoreći da će učiniti sve kako bi je obavijestila o sudbini koja je čeka. Nemoguće je posredovati u njezinu korist. Sve je u rukama Družbe svetog sakramenta a karmelićanska nadstojnica ima mnogo utjecaja na neke članove tog odbora pobožnih laika.
Ne smiješ zaboraviti da u mom slučaju postoji i politički elemenat - podsjeti je Anđelika. - Rakoczi je strani revolucionar i...
To su gluposti. Ljubavnik je samo ljubavnik u strogim očima pobožnih ljudi. Njegova ličnost ga ne opravdava... osim ako je u pitanju kralj, razumije se. I možda će te to, na kraju, spasiti.
I napusti je, podrugljiva i zamamna ispod svojih tamnih koprena.

Dani su prolazili. A onda, jednog jutra, Anđelika na svoje veliko iznenađenje, vidje kako u ćeliju ulazi gospodin de Solignac. Ova je ličnost podsjeti na mučne uspomene, ali budući da su već prve njegove riječi govorile o kraljevoj blagosti prema njoj i kako joj je ulijevao nade u oslobođenje, ona sakri svoje zlopamćenje i sasluša ga s dužnom strpljivošću. Njegovoj rječitosti nije bilo kraja ni konca. Morala je progutati čitavu litaniju o grešnosti tijela što joj se pričini suviše pretjerano misleći na one tri nesretne noći provedene u Rakoczijevu zagrljaju. A
kakva li je sudbina njega zadesila? Nije se previše o njemu raspitivala da ne izgubi hrabrost.
Dolazite li u ime kralja, gospodine? - upita napokon.
Nesumnjivo, gospođo. Jedino me odluka njegova veličanstva mogla prisiliti na ovaj korak što ga ja sam smatram preuranjenim. Po našem mišljenju, trebalo bi vam duže vremensko razdoblje da biste imali prilike za razmišljanje...
A kakve su namjere njegova veličanstva?
Slobodni ste - saopći Solignae stisnutih usana. - To jest, da se dobro razumijemo: slobodni ste da napustite ovaj samostan i da se vratite u vašu palaču Beautreillis. Ali se ne smijete ni pod kakvom izlikom nepozvani pojaviti na dvoru.
Znači da sam lišena svojih dužnosti?
To se samo po sebi razumije. Ne treba naglasiti da u očekivanju milosti morate voditi uzoran život i vaše vladanje ne smije izazvati kritiku onih koji vas budu promatrali.
A tko su ti? - upita suho Anđelika.
Gospodin de Solignae uskrati odgovor i ustane. Mlada žena uhvati iglu i vrati se svome poslu.
Dakle, gospođo - reče Solignac iznenađeno - zar niste čuli što sam vam rekao?
A što to, gospodine?
Slobodni ste.
Hvala vam, gospodine.
Otpratit ću vas kući.
Najljepša hvala, gospodine. Ali čemu žurba? Ovdje se dobro osjećam, a slobodu ću uživati kada to sama zaželim... i kako zaželim. Zahvalite se u moje ime njegovu veličanstvu. Mnogo vam hvala, gospodine, mnogo hvala, ja vas blagoslivljem.
Zbunjen posljednjim blagim izrazom, gospodin Solignac uzvrati njezine naklone i ode.
Anđelika spremi svoj toaletni pribor. Po ostalo će poslati sutradan. Uostalom nije ni stigla mnogo što sobom ponijeti u trenutku hapšenja. Dođe joj želja da pođe kući pješice. Tako će potpunije doživjeti povratak slobodi. Ova ljuta šala, na sreću, nije dugo potrajala. Ali ne bi bilo dobro da se često ponavlja. Pomisao da svaki krivi korak može čovjeka zauvijek strpati iza tih rešetaka nije naročito ugodna.
Čemu tolika nepomirljivost Družbe svetog sakramenta baš prema meni? - upita Mariju-Agnezu s kojom se našla u govornici radi oproštaja. - Zar nemaju dovoljno posla s mnogo većim grešnicima od mene? Otvorila si mi oči i sada mi je postalo jasno da su me neprestano uhodili, pratili; da su mi stalno postavljali stupice. Sjetila sam se kako mi je u Fontainebleauu gospođa de Choisy prenijela kraljev nalog da napustim dvorac. Kasnije sam shvatila da takav nalog uopće nije bio izdan i da sam, odlazeći, počinila grešku koja je mogla biti odsudna. Čemu žele da mi naškode, ti ljudi kojima ništa nažao nisam učinila, koje nisam ni poznavala...?
Ima u tebi nešto što izaziva mržnju kreposnih ljudi - reče zabrinuto Marija- Agneza.
Primila je sestru iza drvene rešetke jer redovnicama nije bilo dopušteno preći tu granicu govornice.
Što ti je savjetovao gospodin de Solignac? - upita je još.
Da se vratim kući i da tamo živim uzornim životom daleko od dvorskih užitaka.
Onda, učini obratno, barem što se tiče prvog dijela tog programa. Otiđi što prije u Versailles i zatraži da te kralj primi.
A ako su naređenja zaista takva, ako naiđem na srdžbu njegova veličanstva?
Ti to sebi možeš dopustiti - reče Marija-Agneza nehajno. - Svi znaju da je kralj u tebe ludo zaljubljen. U biti je njegov gnjev, potpiren komentarima gospođe de Choisy i Solignaca, samo izraz njegove kraljevske ljubomore. Postavi se na njegovo mjesto. Kažu da za tobom uzdiše, da tvoja krepost ne popušta ni pred navalama kralja Sunca, a eto te u krevetu s prognanim strancem bez prebite
pare, kojeg policija traži na sve strane. Kakva li razočaranja za kralja! I za pobožne vjernike. Varaš ljude na nedopustiv način. Ukratko, gubiš na svim poljima.
Marija-Agnezo, zbunjuje me mudrost tvog rasuđivanja. Smatraš da sam glupača i pravo imaš. Zašto nisi pored mene, na dvoru, da me savjetuješ? Ali ti bi zaigrala svoju vlastitu igru i sve bi svoje suparnice ubrzo ostavila za sobom bez daha, rastrgane svojim oštrim noktima. Nije mi još uvijek jasno što radiš u ovom samostanu. Kada si odlučila da se zarediš, vjerovala sam da ti je to tek trenutna zamisao koju ćeš ubrzo napustiti. Ali ti si ustrajala. Svaki put kad te sretnem i čujem čudim se gledajući ovo redovničko ruho na tebi.
Čudiš se...? - ponovi Marija Agneza.
Podiže glavu, a žuto svjetlo debele lojanice iz kuta sobe obasja kroz rešetke njezine široko rastvorene oči.
Imala sam jedno dijete, sjećaš se, Andeliko? Jednom sam postala mati i ti si mi pomogla da ostanem u životu. Ali moje dijete, moj sin...? Prepustila sam ga vračari Mauvoisin, onoj zlokobnoj vještici. Često mislim na ono malo nedužno tjelešce koje sam rodila, a koje su možda tajni pariški vrači žrtvovali na paklenom oltaru. To oni čine, znam, za vrijeme njihovih crnih misa. K njima odlaze tražiti ljubav, moć, sreću, željene smrti i željenu slavu. Za svaki posao traži se pomoć demona. I obavi se užasna parodija. Mislim na svoje djetence... Probili su mu srce dugačkom iglom da uzmu njegovu krv, da je pomiješaju s odvratnim tvarima i time naprave svetogrdnu hostiju. I kada o tome razmišljam, čini mi se da je nedovoljno i to što sam život poklonila samostanu. Kad bih mogla učiniti nešto više da ispaštam, učinila bih...

Anđelika se drhteći spuštala cestom, niz Brdo svete Genoveve. Bilo je sada svjetla u Parizu. Novi policijski namjesnik, gospodin de La Reynie, poduzeo je, kako se pričalo, da Pariz pretvori u čist i svijetao grad kojim će čestite žene moći bez bojazni prolaziti i u kasno doba. Krupne ulične svjetiljke iznad kojih je stršio pijetao, oznaka budnosti, postavljene u izvjesnim razmacima, širile su oko sebe umirujući crvenkasti krug.
Ali hoće li gospodin de La Revnie ikada uspjeti rastjerati gusti mrak mržnje i zločina koji je obavijao grad. Anđelika je razmišljala o tom svijetu koji je godinama prolazio kroz njezine žile sa svojim iskušenjima, svojim slastima i svojim užasima. Što će pobijediti, svjetlo ili mrak? I neće li se nebeska vatra spustiti na grešni grad gdje više neće biti nijednog pravednika? Ono što joj je sestra povjerila u posljednjem času njihova susreta izazvalo je u njoj užas koji ju je pritiskao kao mora. Činilo joj se da sa svih strana vreba opasnost.
U palači Beautreillis dočeka je nekoliko vjernih slugu. Ostali su pobjegli. Po napuštenosti i neredu svog doma, ona procijeni siloviti val kraljeve nemilosti, i prvi put pomisli sa zebnjom na Florimonda. Barba joj reče da nema vijesti o dječaku. Saznala je samo to da je napustio službu paža peharnika u Versaillesu.
Sigurna si u to? - upita mlada žena, skrhana. - Zar i Florimond mora ispaštati? Malbrant Glavosijek i opat Lesdiguieres nisu se pojavili. Gospođice de Gilandon napustile su službu.
To bolje! Uvjerena sam da su me upravo one brbljavice prijavile.
Mali Charles Henri promatrao je majku svojim krupnim plavim očima. Poželi da ga uzme na koljena i stisne k sebi, kao jedino dragocjeno blago koje joj je preostalo. Ali ne, ne smije se raznježiti. Osim toga, bila je potištena gledajući dijete. Zar žene rađaju djecu samo zato da umnože svoje jade i da trpe gledajući njihovu, vlastitom krivicom, ugroženu sudbinu?
Radije će se zatvoriti u svoju sobu i otvoriti bocu rakije koja će joj pomoći da odagna mučne osjećaje i vrati snagu za predstojeću bitku.
Nešto kasnije, polupijana, izgovori ovu čudnu molitvu:
O Bože, ako se nebeska vatra mora srušiti na grad, budite milostivi prema meni. Vratite me k sebi i povedite me zelenim pašnjacima gdje me čeka moja ljubav...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu