Anđelika

Strana 1 od 5 1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Ići dole

Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:29 pm



U Francuskoj, tokom vladavine Luja XIV, Anđelika ima samo jedno na umu: da otkrije šta se dogodilo s njenim voljenim mužem, grofom Žofrejom od Pejraka. Pošto saznaje da je on možda živ, ona kreće u potragu za mužem, uspevajući da izmakne kraljevom budnom oku. U Marselju nailazi na nove tragove i ukrcava se na brod, čime počinju njene brojne pomorske avanture. Njen brod presreću pirati i Anđelika završava na Kritu, odakle uspeva da pobegne. Nakon brojnih neprilika, dospeva u ruke Osmanu Ferađiju, velikom evnuhu i savetniku sultana od Maroka, koji za svog gospodara Mulu Ismaila traži izuzetnu ženu da bi mu postala treća supruga...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:29 pm







PRVI DIO

ODLAZAK
1.
DESGREZ ODBIJA ANĐELIKU
Kočija gospodina Desgreza, pomoćnika šefa policije, iziđe kroz kolni ulaz njegove kuće i polako zaokrene klateći se na kaldrmi ulice Commanderie u predgrađu Saint-Germain. Bila su to otmjena kola, nenapadna ali bogata, izrađena od zagasitog drveta, s dosta zlatnih gajtana na često navučenim zavjesama, sa dva šarca, jednim kočijašem, jednim slugom; ukratko, tipična kočija za činovnika na visokom položaju, imućnijeg nego što je to želio da pokaže, i kojem je susjedstvo zamjeralo jedino to što nije oženjen.
Lijepom bi čovjeku, koji kao on zalazi u najbolje društvo, priličilo da uza se ima jednu od onih diskretnih, sposobnih, kreposnih kćeri iz otmjenih građanskih krugova, koje krute majke i despotski očevi odgajaju u sjeni ovih istih obitavališta u predgrađu Saint-Germain. Ali se druževnom i podrugljivom gospodinu Desgrezu, izgleda, nije žurilo; odviše se napadnih žena i sumnjivih lica na pragu njegove kuće miješalo s posjetiteljima koji su nosili vrhunska među istaknutim imenima kraljevstva.
Kočija malo zaškripi prelazeći jarak izlokan posred ulice, a konji upriješe sa sve četiri dok ih je kočijaš vraćao u pravac ulice. Brojni prolaznici, koji su još tumarali u zagušljivoj polutami ljetne večeri, krotko su se sklanjali, k zidu.
Uto se kolima približi žena s maskom na licu i koja kao da je tu čekala. Iskoristila je trenutak dok su kola polako zaokretala, i nagne se kroz okno što je zbog žege bilo širom otvoreno.
Gospodine Desgreze - reče veselo - smijem li sjesti uz vas i zamoliti vas za mali razgovor?
Utonuo u duboko razmišljanje o ishodu nedavne istrage, policajac se trgne, a lice mu istog časa poprimi izraz strašne srdžbe. Nije bilo potrebno da neznanka skine masku, pa da u njoj prepozna Anđeliku.
Vi? - progumđa bijesan. - Zar vi zbilja ne razumijete francuski? Nisam li vam rekao da vas više ne želim vidjeti?
Da, znam, ali se radi o nečem vrlo, vrlo važnom, a vi mi jedini možete pomoći, Desgreze. Kolebala sam se, razmišljala, ali sam uvijek dolazila do istog zaključka: ne postoji osim vas nitko tko bi mi mogao pomoći.
Rekao sam vam da vas više ne želim vidjeti! - protisne Desgrez kroza zube, žestinom koja mu inače nije bila svojstvena.
Bezočan i tvrd, uvijek je znao obuzdati svoje prve porive. Ali sad, neočekivano, nije više vladao sobom.
Anđelika nije očekivala ovakvu provalu bijesa. Predviđala je, doduše, da će najprije odbiti, jer je ovim postupkom kršila napola dato obećanje da ga više neće uznemirivati. Ali ono što je doznala od kralja bilo je od izuzetne važnosti i potislo je sve obzire što ih je ona imala prema srcu tog tvrdokornog i u nju zaljubljenog policajca. Previše joj je bio potreban. Nije se začudila kad joj je u njegovoj kući u dva navrata rečeno da gospodin pomoćnik šefa policije nije tu i da ima malo izgleda da će ga zateći kad idući put dođe. Stoga je vrebala pogodan trenutak da se s njim sretne, potpuno uvjerena da će je na kraju ipak saslušati, da će na kraju ipak popustiti.
Stvar je vrlo važna, Desgreze! - preklinjala je poluglasno - moj muž je živ.
Rekao sam vam da vas više ne želim vidjeti - ponovi Desgrez po treći put. - Imate dovoljno prijatelja koji će se pozabaviti s vama i vašim mužem, živim ili mrtvim. A sad pustite ta vrata, konji samo što nisu krenuli.
Ne, neću ih pustiti - reče Anđelika razjarena - vaši će me konji vući po pločniku, ali vi ćete me na kraju ipak saslušati.
Pustite ta vrata!
Desgrezov je glas bio opak i oštar. Uzme štap i njegovom ukrašenom jabukom snažno udari Anđeliku po zgrčenim prstima. Mlada žena jaukne i olabavi prste.
Kočija istog trena pojuri. Anđelika posrne. Trgovac vodom, koji je promatrao cijeli prizor i gledao kako ona od prašine čisti suknju, podrugljivo reče:
Večeras nemaš sreće, ljepotice moja, moraš se s tim pomiriti. Veliku je ribu teško upecati. Doduše, priča se da ovaj tu voli lijepe djevojke i gospođe...! Treba priznati da si imala vraškog izgleda. Samo si izabrala krivi trenutak, to je sve. Hoćeš li pehar vode, da dođeš k sebi? Sparina je, grlo se čovjeku suši. Moja je voda čista i zdrava. Šest novčića pehar.
Anđelika se udalji bez rijeći. Bila je duboko povrijeđena Desgrezovim nečuvenim ponašanjem. Razočarenje joj pređe u tugu. Muška sebičnost, reče sama sebi, prelazi sve granice. Naravno, on se htio zaštiti od ljubavnih patnji time što će je potpuno prepustiti zaboravu. A zar se nije mogao još jedanput malko žrtvovati, sad kad je tako bespomoćna i ne zna kome da se obrati, za što da se odluči? Desgrez joj je jedini mogao pomoći. Poznavao ju je još u doba Peyracove parnice u kojoj je kao odvjetnik uzeo učešća. A uz to je on bio policajac. Njegov bi neobično živ duh znao lučiti stvarnost od mašte, izvući zaključke, odrediti polaznu točku za istraživanje, tko zna, možda je i on sa svoje strane otkrio koju pojedinost neobične pripovijesti. Znao je toliko tajnih i zaboravljenih stvari, čuvao ih je uredno razvrstane u svojoj podsvijesti ili pohranjene u obliku papira i izvještaja u kovčezima i škrinjama. Osim toga, osjećala je neodoljivu potrebu - a to ni samoj sebi nije htjela priznati - da s Desgrezom podijeli užasan teret vlastite tajne, pa da ne bude više sama sa svojim ludim nadama i krhkim radostima koje sumnja razara kao što ledeni vjetar razara treperavi plamen. Govoriti s njim o prošlosti, o budućnosti, tom nepoznatom ponoru gdje možda na nju vreba sreća:
„Ti dobro znaš da postoji nešto što te čeka tamo dolje, na dnu tvog života... Ti se toga nećeš odreći..."
Upravo joj je Desgrez te riječi nekoć rekao, a sad ih se tako opako odrekao. Odmahne rukom u nemoćnom bijesu. Hodala je brzo zahvaljujući kratkoj suknji i ljetnom ogrtaču koje bijaše od Janine posudila da bi se lakše umiješala među svjetinu i bila neupadljiva dok bude čekala Desgreza pred njegovom kućom. Čekala je puna tri sata. A šta je dočekala! Noć se spuštala i pješaka je bilo sve manje po ulicama. Prelazeći preko Novog mosta, Anđelika se okrene. Trgne se neugodno iznenađena. Slijedila su je dva čovjeka koje prije nekoliko dana bijaše primijetila na prilazima svojoj palači. Slučajnost? Možda. Ali joj se ipak činilo čudnim što se onaj klipan crvena lica, koji je neprestano prodavao zjake u predjelu Beautreillisa, morao baš danas, u ovo doba noći, šetati po Novom mostu i predgrađu Saint-Germain.
„Tihi obožavatelj, bez sumnje. Ali u svakom slučaju neugodan. Ako s ovim svojim majstorijama nastavi još koji dan, naložit ću Malbrantu Glavosjeku da ga neupadljivo obavijesti neka sreću potraži drugdje..."
Kraj Palače pravde unajmi nosiljku i lučonošu. Zaustavi nosača na Obali Celestina, na nekoliko koraka od sporednog ulaza u svoju oranžeriju. Prođe kroz staklenik gdje se širio opori miris još zelenih plodova što su u velikom broju, kao lopte, visili na granama nježnih stabala, zasađenih u srebrnim posudama. Prošla je pored srednjovjekovnog zdenca s kamenim nemanima i krišom se popela po stepenicama.
U njezinim je odajama kraj pisaćeg stola od ebanovine i sedefa gorjela svetiljka. Tu sjedne i umorno uzdahne. Jednim se zamahom oslobodi cipela. Bose su joj noge gorjele. Bijaše se odvikla od hodanja po neravnom pločniku uličica, a gruba ju je koža sluškinjinih cipela uslijed vrućine nažuljala.
„Nisam tako izdržljiva kao prije. A kad pomislim da mi predstoji naporno putovanje...".
Mučila ju je pomisao na odlazak. Gledala je sebe po drumovima, bosonogu, kukavnu hodočasnicu ljubavi u potrazi za svojom izgubljenom srećom. Otputovati...! Ali kuda? Tada bi se još više udubila u spise koje joj je dao kralj, u tih nekoliko listova od vremena uprljanih, sa žigovima i potpisima. Oni su jedina opipljiva istina o nevjerojatnom otkriću. Kad bi joj se učinilo da sanja, ponovo bi
uranjala u njih i saznavala da je gospodinu Arnaudu de Calistereu, poručniku kraljevih mušketira, osobno kralj povjerio zadatak, a ovaj se zakleo da će sve ostati u najvećoj tajnosti. Odabrao je šest drugova za pomoćnike, sve same mušketire u puku njegova veličanstva, poznate po odanosti kralju i po šutljivoj naravi. Nije im, kao u stara vremena, trebalo odrezati jezik; oni su i bez toga šutjeli kao zaliveni. Na drugom listiću, koji gospodin de Calistere bijaše sastavio kao prava cjepidlaka, nalazio se spisak troškova što ih je ovaj zadatak prouzročio:
20 livara za unajmljivanje krčme "Plavi vinogradi" na dan smaknuća;
30 livara vlasniku krčme, gazdi Gilbertu, da o tome ne govori; 10 lirara mrtvačnici za leš koji je spaljen umjesto osuđenika; 20 livara plaćeno za šutnju dvojici mladića koji su izručili tijelo; 50 livara krvniku za čuvanje tajne;
10 livara za barku natovarenu sijenom, koja je unajmljena za prevoz zatvorenika od luke St-Landry do izvan Pariza,
10 livara lađarima da šute;
5 livara za pse koji su unajmljeni radi traganja za zatvorenikom poslije njegova bjekstva... (Ovdje je Anđeliki srce stalo divlje udarati.)
10 livara zakupnicima koji su iznajmili pse i pomogli pri pretraživanju rijeke.
Ukupno 165 livara.
Anđelika odloži brojke brižljivog Arnauda de Calisterea i nadvije se nad izvještaj koji je ovaj sastavio pun strepnje:
„ ... Zaustavili smo se oko ponoći nizvodno od Nanterrea i tu uz liticu usidrili barku kojom smo prevozili zatvorenika. Svi smo pošli na počinak, a jednog sam stražara ostavio kraj zatvorenika. Otkako smo ga primili iz krvnikovih ruku, nije davao znake života. Morali smo ga nositi kroz podzemni hodnik od podruma krčme „Plavi vinogradi" do luke. Otada je ležao pod sijenom jedva dišući..."
Anđelika sebi dočara veliko, izmučeno tijelo, već zamotano u osuđenički bijeli plašt kao u mrtvačku ponjavu.
„Prije nego što sam se predao snu, upitao sam ga da li mu što treba. Činilo se da me ne čuje."
U stvari je gospodin de Calistere, dok se u svojoj kabanici »predavao snu", bio siguran da će svog zatvorenika sutradan zateći više mrtva nego živa. Međutim, on ga uopće više nije zatekao.
Anđelika prasne u smijeh. Joffrey de Peyrac pobijeđen, na samrti, mrtav, ta joj je slika uvijek izgledala lažna i neprilična. Nije joj uspijevalo da ga „vidi" takvog. Prije ga je zamišljala onakvog kakav mora da je ostao do kraja: oprezna i budna duha u iscrpljenom tijelu, nagonski se suprotstavljajući smrti, riješen da se muški drži do zadnjeg časa. Čudesne li volje! Takav kakvog ga je poznavala, bio je nesumnjivo sposoban i za teže pothvate. Ujutro su ugledali samo udubak što ga je njegovo tijelo ostavilo u sijenu. Stražar je priznao da je smatrao suvišnim strog nadzor nad samrtnikom, pa se, onako umoran, i on predao boginji sna.
„Nestanak zatvorenika nije time postao manje zagonetan. Kako se čovjek, koji više nije imao snage da oči otvori, mogao iskrasti iz čamca, a da mi to nismo opazili? I šta se moglo dogoditi poslije toga? Ako se u takvom stanju, napola gol, i uspio dovući do obale, nije mogao dospjeti daleko a da ne bude uočen."
Odmah su se dali u potragu digavši na uzbunu seljake i njihove pse. Ovi su bezuspješno njuškali po obali. Iz toga je izveden zaključak da je zatvorenika, pošto se posljednjim, očajničkim naporom išuljao iz barke, odnijela matica. Preslab da se dalje bori, utopio se.
Međutim, jedan se seljak kasnije požalio da mu je čamac te noći ukraden; poručnik mušketira nije prešao preko ove nove pojedinosti. Čamac je pronađen u blizini Pochevillea. Čitav je predio pročešljan, a mještani ispitivani nisu li možda
naišli na mršavog šepavog skitnicu. Nekoliko potvrdnih odgovora uputilo je mušketire prema malom samostanu, skrivenom među topolama. Opat predstojnik je priznao da je prije tri dana pružio gostoprimstvo jednom od onih gubavaca kakvi još lutaju poljima. Bijaše to bijednik sav u ranama, a lice je, očito zato što je bilo suviše jezivo, skrivao prljavim krpama. Je li bio velik, šepav? Da... Možda. Redovnici nisu bili sigurni. Je li govorio biranim riječima, neuobičajenim za skitnicu? Ne, bio je nijem. Samo bi s vremena na vrijeme promuklo kriknuo, kako to čine gubavci. Predstojnik mu je saopćio da ga mora odvesti u najbližu bolnicu za gubavce. Čovjek se nije protivio. Sjeo je u dvokolice brata laika, ali je kasnije pobjegao. Kako je put vodio kroz šumu, izgubio mu se trag. Ponovo je viđen u blizini Saint-Denisa na prilazima Parizu. Je li to bio isti ili drugi gubavac? I opet je Arnaud de Calistere, koji je imao posebna ovlašćenja od kralja, digao na uzbunu čitavu parišku policiju. Puna tri tjedna po nestanku zatvorenika, za kojeg je poručnik bio odgovoran, nisu kroz vrata Pariza ušla ni kolica, a da nisu prekopana od vrha do dna, niti ijedan pješak ili konjanik, a da mu nisu izmjerene obje noge i proučena svaka crta lica.
Spisi što ih je Anđelika listala, obilovali su izvještajima iz pera običnih, ali revnosnih podoficira koji su opisivali kako su „tog dana uhvatili starca nejednakih nogu, ali zdepastog i ne lijepog, a niti unakaženog... ili nekog maskiranog velikaša koji je, međutim, masku nosio zato što je išao ljubavnici, i čije su noge bile jednake dužine", itd...
Gubavu protuhu nisu našli. Ali bilo je znakova da je u Parizu. Zavladao je opći strah. Ličio je na đavola. Mora da mu je lice bilo jezivo, budući da ga je uvijek pokrivao platnom ili čak nekom vrstom kukuljice. Jedne noći ga je uhvatio neki policajac, ali nije smogao hrabrosti da mu skine kukuljicu, a on je nestao prije nego što je uspio dozvati vojnike iz stražarnice.
Ovim završavaju nagađanja u istrazi o gubavcu skitnici. Istovremeno je u Gassicourtu, u tršćaku nizvodno od Mantesa, pronađen leš čovjeka koji se utopio otprilike mjesec dana ranije. Tijelo je već bilo u raspadanju, pa se moglo utvrditi samo da je čovjek bio visoka rasta.
Poručnik de Calistere je u izvještaju kralju s olakšanjem primijetio da je jedino ovakav završetak i predviđao. Bjegunac nije shvatio da ga je kralj pomilovao i u zadnji čas oteo plamenu. Bog ga je kaznio izručivši ga ledenoj rijeci. Sve je bilo u redu!
Ne! Ne! - usprotivi se Anđelika. Užasnuta odgurne tužni završetak. Uhvatila se za ono nekoliko riječi što ih je dodao sudac iz Gassicourta koji je sačinio zapisnik o otkriću ovog tijela: „Nekoliko mu se dronjaka crne kabanice još lijepilo o ramena." Kad je pobjegao iz čamca, imao je na sebi samo bijelu košulju. Ali je Arnaud de Calistere u svom izvještaju podvukao: „Osobni opis utopljenika točno odgovara osobnom opisu našeg zatvorenika..."
A bijela košulja? - reče Anđelika glasno. Branila je svoju varavu nadu od sjenki sumnje.
Neki strah se uvuče u nju. Možda su mušketiri pogubljenku navukli crnu kabanicu prije nego što će ga kroz podzemni hodnik dovući do čamca koji ga je imao odvesti izvan Pariza.
Kad bih mogla pronaći i ispitati tog Arnauda de Calisterea ili nekog od njegovih saučesnika, pomisli.
Pokuša se prisjetiti. Nikad nije čula to ime dok je bila na dvoru. Ali bi bilo dosta lako saznati šta se zbilo s negdašnjim poručnikom kraljevih mušketira. Jedva je deset godina proteklo od ovih događaja. Deset godina! Naizgled malo, a u isto joj se vrijeme činilo kao da je otada proživjela nekoliko života, naizmjenice u najcrnjoj bijedi i u najvećem blagostanju. Preudala se. Bila je gospodarica kraljeva srca. Sve je to minulo kao kakav san.
Pismo gospođe de Sevigne ležalo je otvoreno, kraj razbacanih papira, na spuštenoj polici pisaćeg stola:
„Uskoro će se navršiti dva tjedna, mila moja, otkako vas ne vidimo u Versaillesu. Ne znamo šta da mislimo. Kralj je neraspoložen... Što se događa?"
Anđelika slegne ramenima.
Uistinu je napustila Versailles. Neće se u njega vratiti NIKADA. To je neopoziva odluka. Marionete će ubuduće igrati kolo bez nje. Već je i zaboravila da postoje. Sva se usredotočila na onu daleku viziju zimske noći i teretne brodice uz zaleđenu obalu.
Ona joj je dala snage za novi život. Zaboravila je svoje tijelo koje su drugi posjedovali, svoje novo lice, to savršeno lice od kojeg je strepio kralj, i tragove života koje joj je okrutna sudbina utisnula. Učini joj se da je nekim čudom postala čista, samopouzdana i bezazlena kao u ranoj mladosti, sasvim nova žena, beskrajno nježna i privržena njemu...

Neki vas čovjek traži!
Sijeda glava Malbranta Glavosjeka se čudno ocrtavala na zidu pred njom.
Neki vas čovjek traži - ponovi glas.
Ona poskoči i malo zatetura. Mora da je zaspala, onako sjedeći na stoličici koljena obgrlivši rukama. Mačevalac ju je probudio kad je otvorio mala vrata skrivena tapiserijom. Pređe rukom preko čela.
Kako? Što? Da... Neki čovjek? Kakav čovjek...? Koliko je sati?
Tri sata ujutro.
I vi tvrdite da me neki čovjek traži?
Da, gospođo.
I vratar ga je pustio u ovo doba noći?
Vratar, zapravo, nema s tim ništa. Čovjek nije ušao kroz vrata, nego kroz moj prozor. Ja ponekad ostavim prozorčić otvoren, a kako je ovaj gospodin došao po oluku...
Vi se šalite, Malbrante! Sigurno neki provalnik, nadam se da ste ga brzo izbacili iz igre?
Zapravo... Ne, gospodin je mene izbacio iz igre. A onda je tvrdio da ga očekujete i uvjerio me u to. On je sigurno vaš prijatelj, gospođo; rekao mi je o vama stvari koje dokazuju.
Anđelika se namršti. Opet neki luđak! Pomisli na čovjeka koji je, čini se, slijedi već cijeli tjedan.
Kako izgleda? Malen, debeo, crvena lica?
Ne, bogme! Prije bih rekao da je baš lijep momak. Ili bolje rečeno, teško je dati sud o njegovu izgledu. Nosi masku, šešir nabijen na čelo, a ogrtač navučen do nosa. Ali ako želite znati moje mišljenje, gospođo, to je pristojan čovjek.
Koji se u kuće uvlači noću preko krovova... ? No, dobro. Dovedite ga, Malbrante, ali budite spremni da dignete uzbunu.
Unatoč svemu bila je znatiželjna, ali već na prvi pogled prepoznade priliku koja je ulazila.
Vi!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:30 pm




2.
POLICAJČEVA OTKRIĆA O JOFFREYU DE PEYRACU ŠKRINJICA U KAPELI
E, da - odgovori Desgrezov glas. Anđelika dade znak Malbrantu.
Možete nas napustiti.
Desgrez zabaci šešir, skine masku i ogrtač.
Uh! - reče.
Priđe joj, uzme ruku koju mu ne bijaše pružila i poljubi joj vrške prstiju.
Želim vam se ispričati zbog današnje grubosti. Nadam se da vas nisam baš jako pozlijedio?
Umalo mi niste polomili zglavke onim svojim štapom, nevaljalče...! Moram priznati da mi vaše ponašanje nije jasno, gospodine Desgreze.
Ni vaše nije mnogo jasnije, ni ljubaznije - odgovori Desgrez zabrinuto.
Privuče stolicu i zajaše je. Nije imao periku ni besprijekorno odijelo kao obično. U iznošenoj kabanici, koju je još uvijek ponekad koristio za tajne pohode, sa svojom čekinjavom kosom, opet je poprimio izgled policajca što se mota po pariškom podzemlju. I ona postade svjesna da tu pred njim sjedi u Janininoj odjeći i bosih, prekrštenih nogu.
Zar ste me, zbilja, morali posjetiti u ovo doba noći? - upita.
Da, morao sam.
Uvidjeli ste da ste se opako ponijeli i niste mogli dočekati dan da biste se ispričali?
Ne, nije baš tako. Pošto ste mi na sve moguće načine dali do znanja da morate hitno sa mnom raz govarati, nisam htio čekati do dana.
Pokretom nagovijesti da se htio-nehtio morao pomiriti sa sudbinom.
... budući da nećete da shvatite kako mi vas je dosta, kako više ne želim slušati priče o vašoj blaženoj maloj osobi... morao sam bezuvjetno doći!
Stvar je vrlo važna, Desgreze.
Naravno, važna je. Ta poznam vas. Nema opasnosti da ćete policiju uznemirivati zbog kakve tričarije. S vama nema šale: netko hoće da vas ubije, ili ste pak pred samoubojstvom, ili ste odlučili da obaspete uvredama kraljevsku obitelj, da uzdrmate kraljevstvo, da prkosite papi i tko zna šta još... ?
Ali, Desgreze, ja nikad nisam pretjerivala.
Baš to vam i zamjeram. Zar ne možete malo glumiti kao svaka dobra ženica koja drži do sebe? Dramu, da! Ali glumiti dramu! Kad ste vi u pitanju, međutim, čovjeku ne preostaje drugo do da kao lud trči i Nebu se moli da ne stigne prekasno. Ukratko, došao sam... i, kako mi se čini, na vrijeme.
Desgreze, je li to moguće? Zar ste zaista voljni da mi još jedanput pomognete?
Vidjet ćemo - reče natmureno. - Prvo mi recite šta je na stvari.
Zašto ste ušli kroz prozor?
Zar zbilja ne shvaćate? - upita on. - Niste primijetili da vas policija prati već tjedan dana?
Policija me prati? Mene!
Da. Znajte da se mora podnositi izvještaj za svaki korak gospođe du Plessis- Belliere. Čim se samo maknete iz kuće u stopu vas prate dva ili tri anđela čuvara. Sva se vaša pisma kradom dižu i najpažljivije čitaju prije nego što se uruče naslovniku. Samo zbog vas su pojačane straže na svim gradskim vratima. Kojim god pravcem pokušate izići iz grada, bit ćete zaustavljeni prije nego što prijeđete sto metara. Znajte da je jedan vrlo visoki činovnik osobno odgovoran da nećete napustiti glavni grad.
Tko je taj?
Pomoćnik šefa policije de la Reyniea, neki Desgrez. čuli ste za njega, zar ne? Anđeliku je ovo dotuklo.
Htjedoste reći da ste dobili nalog da pazite na mene i spriječite me da napustim grad?
Točno. I sami uviđate kako mi je pod tim uvjetima bilo teško da se s vama javno sastanem. Ta nisam vas mogao primiti u svoju vlastitu kočiju upravo na oči onih kojima sam naredio da vas u stopu prate.
A tko vam je povjerio taj prljavi zadatak?
Kralj.
Kralj... ? A zašto?
Njegovo veličanstvo mi to nije objasnilo, ali vi sigurno slutite razlog, zar ne? Ja znam samo jedno: kralj ne želi da napustite Pariz i ja sam izdao naređenja u
skladu s tim. No izuzme li se to, što mogu učiniti za vas? Što očekujete od svoga sluge?
Anđelika je rukama grčevito stiskala koljena. Dakle, kralj je izgubio povjerenje u nju! Nije trpio njezinu neposlušnost. Silom će je zadržati uza se. Dok... dok je ne urazumi. Ali to se nikada dogoditi neće!
Desgrez ju je promatrao. U jednostavnoj haljini i bosih nogu, šćućurena od zime, nemirna pogleda i upalih očiju koje traže izlaz, ličila mu je na zarobljenu pticu, obuzetu divljom čežnjom za daljinama. Zlatni kavez od skupocjenog namještaja i raskošnih zastora, u kojem je živjela, nije više pristajao ovoj prirodnoj ženi. Bijaše se ostavila mondenog načina života, pa je u ovoj sredini, koju je sama stvorila s puno ukusa i žara, djelovala neobično i strano. Najedanput je opet postala bosonoga pastirica, usamljena i tako daleka, da se Desgrezu srce stislo. Dođe mu misao koju otjera pokretom glave.
„Ona nikad i nije bila stvorena za nas. To je zabluda!"
Što je? Što želite od svog sluge? - ponovi glasno. Anđelikin pogled zablista raznježeno.
Vi zaista hoćete da mi pomognete? - upita.
Da, pod uvjetom da ne zloupotrebite svoj umiljati pogled i da ostanete na pristojnoj udaljenosti. Ostanite gdje ste - naredi on kad je pošla prema njemu. - Budite pametni. Ovaj naš susret baš nije najugodniji, a vi se potrudite da se ne pretvori u mučenje, nesnosna đavolice.
Desgrez uzme burmuticu, izvadi iz džepa na prsluku lulu i poče je polako nabijati.
Deder, dijete moje, ispraznite vreću!
Voljela je njegov suzdržljiv izgled ispovijednika. Sve joj se učini lako.
Moj muž je živ - reče. On ne trepnu.
Koji? Koliko znam, imali ste dva muža i obojica su potpuno mrtvi, bar se tako čini. Jedan je spaljen, a drugi je poginuo u ratu. Možda se još koji pojavio na površinu?
Anđelika odmahne glavom.
Ne pravite se kao da ne znate o čemu se radi, Desgreze. Moj muž je živ, on nije spaljen na trgu Greve, kako su ga suci bili osudili. Kralj ga je pomilovao u zadnji čas i udesio njegovu otmicu. Sam kralj mi je to priznao. Moj muž, grof de Peyrac, izbavljen s lomače, ali još uvijek smatran opasnim po sigurnost kraljevstva, imao je u tajnosti biti odveden u neki zatvor izvan Pariza. Ali on je utekao... Pogledajte, tu su spisi koji potvrđuju to nevjerovatno otkriće.
Policajac zapali lulu. Povuče nekoliko dimova i brižljivo, natanane smota kresivo prije nego što će ravnodušnim pokretom odgurnuti spise koje mu je pružala.
Suvišno je da ih čitam! Poznati su mi.
Poznati su vam? - ponovi Anđelika zaprepaštena. - Već ste imali u rukama ove papire?
Da.
Kad?
Još prije nekoliko godina. Da... Zahvaljujući pukoj znateželji koja me spopala. Bijah upravo stekao zvanje policijskog činovnika pošto sam prije toga udesio da se zaboravi na me. Ljudi se više nisu sjećali bijednog advokata koji je kao luđak bio za peo da brani unaprijed osuđenog vješca. Na taj se slučaj zaboravilo, ali se ipak ponekad spominjao u mom prisustvu... Pričale su se čudne stvari. A ja sam pošao njihovim tragom. Kopao sam. Policajcu su rijetko koja vrata zatvorena. I konačno sam otkrio ove papire i pročitao ih.
I nikad mi o tome niste govorili - prošapće ona u jednom dahu.
Nisam!
Iza vela od plavog dima gledao ju je poluotvorenim očima. Ponovo osjeti da ga mrzi, da joj je odvratan njegov izgled prepredene mačke koja preživa svoje tajne. Nije uopće bila istina da je voli. Nije imao nikakvih slabosti. Uvijek će biti jači od nje.
Sjećate li se, draga - progovori napokon - one večeri kad ste se od mene oprostili u svojoj slastičarnici? Upravo ste mi bili saopćili da se udajete za markiza du Plessis-Bellierea. I u jednom od onih neobičnih nastupa povjerljivosti, koja je svojstvena samo ženama, vi ste mi rekli: „Zar nije čudno, Desgreze, što se ne mogu otresti nade da ću ga jednog dana opet vidjeti? Neki su ljudi tvrdili da nije on bio čovjek koji je spaljen na trgu Greve..."
Tada ste mi morali reći! - uzvikne ona.
Čemu? - reče on tvrdo. - Sjećate se! U tom ste se trenutku spremali da poberete plodove nadljudskih napora. Da biste postigli svoj cilj, niste štedjeli truda, nije vam nedostajalo hrabrosti, niste se žacali ucjenjivačkih smicalica najniže vrste, čak ste i svoju krepost žrtvovali. Sve ste bacili na vagu svojih ambicija. Bili ste pred trijumfom. A da sam progovorio, bili biste sve uništili... zbog nekakvog priviđenja?
Ona ga je jedva saslušala.
Trebali ste progovoriti - ponovi. - Sjetite se kako ste užasan grijeh dozvolili da počinim udajući se za drugog čovjeka dok mi je muž još bio živ!
Desgrez slegne ramenima.
Živ... ? Bilo je vjerojatnije da je on onaj utopljenik iz Gassicourta. Mrtav ovako ili onako, spaljen ili se utopio, što bi to za vas promijenilo na stvari?
Ne, ne, to je nemoguće! - Anđelika poviče digavši se uzbuđena.
Što biste bili učinili da sam progovorio? - navaljivao je Desgrez nemilosrdno. - Bili biste sve razorili kao što se upravo sada spremate da sve razorite. Bili biste nesumce ispucali sve svoje karte, uništili sve šanse, svoju i sudbinu svoje djece. Bili biste se kao luđakinja uputili u potragu za sjenom, za utvarom, kao što to u ovom trenutku smjerate. Priznajte, dakle - reče prijeteći - da vam se upravo to mota po glavi? Otići... otići u potragu za mužem koji je nestao prije deset ili jedanaest godina!
Digne se i stane tik pred nju.
Kuda? Kako? - upita. - I zašto?
Ona poskoči na njegovu posljednju riječ.
Zašto?
Policajac ju je promatrao svojim ispitivačkim pogledom kojim joj je prodirao do dna duše.
Bio je grof od Toulouse - reče... - Grof od Toulouse više ne postoji. Kraljevao je u jednoj palači... Palače više nema. Bio je najbogatiji vlastelin u cijelom kraljevstvu. Bogatstvo mu je oduzeto. Bio je učenjak poznat u čitavu svijetu. Danas je zaboravljen, a gdje da se i bavi svojom naukom... ? Što je ostalo od onog što ste u njemu voljeli?
Desgreze, vi nemate pojma o ljubavi koju čovjek kao on može pobuditi.
Mislim da ipak shvaćam da je posjedovao čari kojima žensko srce nije moglo odoljeti. Ali kad je jedanput tih čari nestalo... ?
Desgreze, ne mogu vjerovati da ste do te mjere neiskusni. Ali nemate pojma o tome kako žene vole.
U svakom slučaju znam nešto malo o tome kako vi volite.
Uhvati je za ramena i okrene je, kako bi se vidjela u visokom ovalnom zrcalu s okvirom od pozlaćenog drveta.
Deset je godina života ostavilo tragove na vama, na vašoj puti, u vašim očima, u vašoj duši, na vašem tijelu. I kakav je to život bio! Svi oni ljubavnici kojima ste se podali...
Istrgne mu se zažarenih obraza. Ali ga ipak nije prestala izazovno gledati.
Da, znam. Ali to nema ništa zajedničko s ljubavlju što je osjećam za njega, što ću je uvijek osjećati za njega. Među nama rečeno, dragi gospodine Desgreze, što biste mislili o ženi koju je priroda obdarila nekim blagodatima, a koja ih, ostavši sama, napuštena od sviju, u krajnjoj bijedi, ne bi iskoristila da se izvuče iz neprilike? Rekli biste da je glupača i bili biste u pravu. Držat ćete me bezočnom, ali ni danas ne bih u takvom slučaju oklijevala da za ostvarenje svojih ciljeva
iskoristim moć koju imam nad muškarcima. Što su muškarci, svi muškarci koji su došli poslije njega, značili za mene? Ništa.
Gledala ga je zlurado.
Ništa, razumijete li? Štaviše, danas osjećam za sve njih nešto što sliči na mržnju. Za sve njih.
Desgrez je zamišljen promatrao svoje nokte.
Nisam uvjeren da ste baš tako bezočni - reče i duboko uzdahne... - Sjećam se izvjesnog malog, zbunjenog pjesnika... A što se tiče lijepog markiza Filipa du Plessisa, zar nije s vaše strane postojalo... nešto prilično nježno, prilično snažno? Ona žestoko odmahne svojom bujnom kosom.
Ah, Desgtreze, vi to niste kadri razumjeti. Morala sam se zavaravati, morala sam pokušati da živim... Žena ima toliku potrebu da voli i da bude voljena... Ali je uspomena, čežnja za njim živjela u meni uvijek.
Baci pogled na svoju ruku.
...On je stavio zlatni prsten na moj prst, u tuluškoj katedrali. To je možda jedino što je ostalo među nama, ali zar ta veza nema svoju snagu... ? Ja sam njegova žena, a on je moj muž. Ja ću uvijek biti njegova, a on će uvijek biti moj. I zato ću ga tražiti... Zemlja je velika, ali ako živi igdje na njoj, ja ću ga pronaći, pa makar morala hodati čitav život ... Dok mi ne bude sto godina!
Glas je izdade, jer sebe vidje na užarenom drumu, svu ostarjelu i uništenu uzaludnom nadom.
Desgrez joj se približi i uzme je u naručje.
No! No! - reče. - Opet sam s vama postupao okrutno, mila moja, ali može se reći da ste mi vratili milo za drago.
Tako ju je stisnuo da je zajauknula, a onda se odmakao i ponovo počeo zamišljeno pušiti.
Dobro! - nastavi malo poslije - kad ste već odlučili činiti gluposti, uništiti svoj opstanak, izgubiti imetak i možda život, a nitko vas od toga ne može odvratiti, što namjeravate činiti?
Ne znam - reče Anđelika. Razmišljala je nekoliko trenutaka.
Držim - nastavi - da bi možda trebalo pokušati pronaći onog Calistera, bivšeg poručnika mušketira. On bi nam jedini, ako se još sjeća, mogao pomoći da isključimo sumnju koja lebdi nad utopljenikom iz Gassicourta.
To je učinjeno - reče Desgrez kratko - pronašao sam tog oficira, dobro ga kuhao i vješto odabrao pojedinosti kojima sam mu oživjeo sjećanje. Na kraju je priznao da mu je stvar s utopljenikom iz Gassicourta došla baš u pravi čas: njome je zaključio tu neugodnu istragu, iako je utopljenik imao tek vrlo mutne sličnosti s odbjeglim uhapšenikom.
Oh, da! - uzvikne Anđelika ustreptala od nade. - Onda bi trag gubave skitnice bio onaj pravi...?
Tko zna!
Trebalo bi otići u Pontoise i ispitati redovnike one male opatije u koju je bio svratio.
To je učinjeno.
Kako to?
Tako, eh... Kad sam zbog jedne istrage bio u onom kraju, uz put sam pozvonio na vratima malog samostana.
Oh! Desgreze, vi ste divan čovjek.
Ostanite na svom mjestu - reče mrzovoljno. - Nisam iz te posjete izvukao bogzna šta. Opat mi nije znao reći mnogo više od onog što je svojevremeno ispričao mušketirima koji su ga ispitivali. Ali se mali brat laik, samostanski bolničar, kojeg sam zatekao među njegovim ljekovitim biljem, sjećao jedne pojedinosti. Obuzet samilošću prema bijednom kukavcu, htio mu je staviti melem na rane, pa je otišao u sušu gdje je skitnica, onako iscrpljen, spavao kao zaklan. "Nije bio gubav", rekao mi je mali brat laik. „Otkrio sam mu lice. Nije bilo izjedeno, nego samo išarano dubokim brazgotinama."
To je, znači, bio on, zar ne, to je bio on! Ali zašto je došao u Pontoise? Da se nije htio vratiti u Pariz? Kakva ludost!
To je vrsta ludosti koju je čovjek kao on u stanju počiniti zbog žene kao što ste vi.
Ali trag mu se gubi na gradskim vratima. Anđelika grozničavo prolista spise.
A ovdje stoji da je primijećen u Parizu.
To je nemoguće! Nije se mogao probiti u grad. Znajte da su u toku tri tjedna po njegovu bjekstvu svi izlazi bli pod najstrožim nadzorom. A onda su otkriće utopljenika iz Gassicourta i izjave Arnauda de Calisterea okončali neizvjesnost. Predmet je zaključen. Da bih umirio savjest, još sam malo kopao po arhivama. Nisam našao više ništa u vezi s ovom stvari.
Mučna se tišina uvuče među njih.
Je li to sve što znate, Desgreze?
Policajac prošeće po sobi prije nego što će odgovoriti:
Nije!
Grickao je lulu i netremice se zagledao ispod sebe. Zatim procijedi kroza zube:
Tko zna?
Što je? Govorite!
Pa dobro! Evo: prije... tri godine... a možda i nešto više, posjetio me nepoznat čovjek. Bio je to neki svećenik, mladić užarenih očiju na voštanom licu, pripadnik one vrste ljudi koji nemaju snage ni da pošteno dahnu, a sebi su utuvili u glavu da spašavaju svijet. Raspitivao se: da li sam zaista onaj odvjetnik Desgrez koji je 1661. godine bio postavljen za branitelja optuženom grofu de Peyracu? Uzalud me je tražio među mojim kolegama u sudnici i jedva me prepoznao u neuglednom odijelu mračnog policijskog agenta. Pošto se uvjerio da sam zaista bivši odvjetnik Desgrez, rekao je tko je: otac Antoine, pripadnik lazarističkog reda koji je osnovao gospodin Vincent. Bio je zatvorski svećenik, i u tom svojstvu pratio grofa de Peyraca na lomaču.
Anđelika se odjedanput prisjeti spodobe malog svećenika kako pred krvnikovom lomačom sjedi kao ustrašeni cvrčak.
Poslije dugog me okolišanja upitao da li znam šta se dogodilo sa ženom grofa de Peyraca. Rekoh mu da znam, ali da bih i ja sa svoje strane volio čuti koga zanima ta žena čije su čak ime svi zaboravili. To ga je jako zbunilo. Njega samog zanima, reče. Često je mislio na tu napuštenu nesretnicu i molio se za nju. Nada se da joj se sudbina napokon ipak smilovala. Ne znam zašto, ali mi je u njegovim riječima nešto zvučalo lažno. Čovjek mog zanata ima istančana čula. Ipak sam mu rekao što sam znao.
Što ste mu rekli, Desgreze?
Istinu: da ste se vrlo uspješno izvukli iz neprilika, da ste se preudali za markiza du Plessis-Bellierea i da ste, u ono vrijeme, bili na francuskom dvoru jedna od žena kojima se najviše zavidi. Čudna stvar, umjesto da ga razvesele, ova su ga saznanja očito porazila. Možda se pobojao za spas vaše duše, jer sam mu natuknuo da ste na putu da izgurate gospođu de Montespan.
Anđelika očajna krikne.
Oh! Zašto ste mu to rekli…? Vi ste čudovište!
Nije li to bila sušta istina? Vaš je drugi muž tada bio na životu, a vi ste tako javno uživali kraljevu blagonaklonost da su svi a tome govorili. Još me je pitao što se dogodilo s vašim sinovima. Odgovorio sam mu da su u dobrom zdravlju i također u velikoj milosti na dvoru negove visosti prijestolonasljednika. A kad je već bio na polasku, rekoh mu kao da mu stavljam nož pod grlo: „Mora da ste dobro upamtili ono pogubljenje. Takve sitne prevare nisu baš česte." On se trgnuo: „Što hoćete time da kažete?" „Da je osuđenik iščezao u zadnji čas, a da ste vi blagoslovili bezimeni leš. Bit će da ste se prilično zbunili kad ste primijetili zamjenu?" „Priznajem da je nisam odmah primijetio..." Na to sam mu se unio u lice, „A kada ste je primijetili, gospodine opate?" upitao sam.
Problijedio je kao krpa. „Ne razumijem o čemu vi to govorite", rekao je da bi se izvukao iz škripca. „Eh, razumijete vi to vrlo dobro. Vi kao i ja znate da grof de Peyrac nije umro na lomači, ali je malo ljudi koji to znaju. Vašu pak šutnju nije trebalo kupovati. Niste bili umiješani u taj slučaj. Ali vi znate. Tko vam je rekao...?" I dalje se pravio kao da ne razumije. Na kraju je otišao.
I pustili ste ga da ode...? Ali to niste smjeli učiniti, Desgreze! Trebalo ga je prisiliti da govori, zaprijetiti mu, staviti ga na muke, natjerati ga da kaže tko ga je obavijestio, tko ga je poslao. Tko... ? Tko...?
Što bi to bilo promijenilo na stvari? - upita Desgrez. - Ta, vi ste bili gospođa du Plessis-Belliere, zar ne?
Anđelika se uhvati za glavu. Desgrez joj ne bi bio ispričao taj događaj da ga je smatrao nevažnim. Desgrez je mislio kao i ona: iza neobičnog poduhvata zatvorskog svećenika stajao je Anđelikin prvi muž. Ali odakle je poslao svog glasnika? Kako je došao u vezu s njim?
Treba ući u trag tom svećeniku - reče ona.
To neće biti teško. Sjećam se da je pripadao redu... Desgrez se smješkao.
Bili biste odličan policajac - reče. - Još jedanput ću vam prištedjeti trud. Svećenik se zove otac Antoine. Nije više u Parizu. Već je nekoliko godina galijaški duhovnik u Marselju.
Anđelikino se lice razvedri. Sad zna odakle treba početi. Prvo će otići u Marselj ocu Antoineu.
Lako će ga pronaći. Svećenik će joj sigurno povjeriti ime tajanstvene osobe koja ga bijaše poslala Desgrezu da se raspita za sudbinu gospođe de Peyrac. Možda će znati gdje se nalazi taj neznanac... ? Razmišljala je blistavih očiju i grickala gornju usnu. Desgrez ju je podrugljivo gledao.
Pod uvjetom da uspijete izići iz Pariza - reče odgovarajući na njezine misli koje su joj se tako jasno mogle pročitati na živahnom licu.
Desgreze, vi me nećete u tome spriječiti.
Drago moje dijete, ja imam nalog da vas u tome spriječim. Zar ne znate da sam ja kad preuzmem neki zadatak, kao pas koji ne ispušta svoj plijen? Spreman sam da vam dadem sva obavještenja koja bi vas mogla zanimati, ali zasigurno neću skrštenih ruku gledati kako hvatate maglu; s tim ne računajte.
Anđelika se živo okrene prema policajcu. Njen pogled je vatreno preklinjao.
Desgreze! Prijatelju moj!
Lice mladog službenika osta neumoljivo.
Ja sam za vas jamčio kralju, a takve obaveze ne uzimam olako, vjerujte mi.
I vi se nazivate mojim prijateljem!
Ukoliko ne moram kršiti naređenja njegova veličanstva.
Razočarenje je pustošilo Anđelikom kao užarena lava. Mrzila je sada Desgreza kao što ga je uvijek mrzila. Znala je da je uporan i savjestan u svom poslu i da će pred nju ispriječiti neprelazan zid. Poput lovačkog psa, uvijek bi na kraju uhvatio svoju žrtvu, a kao dobar tamničar, znat će je čuvati. Njemu se nije moglo umaći.
Kako ste mogli prihvatiti taj gnusni zadatak kad ste znali da se tiče mene? To vam nikada neću oprostiti.
Priznajem da sam bio prilično zadovoljan time što ću vas onemogućiti da počinite glupost.
Ne miješajte se u moj život! - poviče ona izvan sebe. - Mrzim iz dna duše vas i ljude vaše vrste, Gadite mi se svi, svi koliko vas god ima: prokleti policajci, lakrdijaši, cjepidlake, licemeri, puzavi lakeji koji jedva čekate da vam gospodar dobaci kost.
Desgrez se razvedri i prasne u smijeh. Najviše ju je volio ovakvu, s izrazom Markize anđela, tog tajnog poglavlja njezina života, pokopanog ispod raskoši i ugleda. A te bi crte lica poprimala kad god bi se razbjesnila.
Slušajte, dijete moje....
Uhvati je za bradu i prisili da mu gleda u lice.
Mogao sam ne prihvatiti ovaj zadatak, premda mi ga je kralj povjerio zbog glasa koji uživam. On dobro zna da vas samo najbolji policajci Pariza mogu zadržati ako ste sebi zabili u glavu da pobjegnete. Mogao sam odbiti, ali mi je o vama govorio zabrinuto, uzbuđeno, kao čovjek čovjeku... A ja sam sa svoje strane, kako sam vam to već rekao, bio riješen da upotrijebim sva sredstva kako bih vas osujetio da još jedanput uništite svoj život.
Crte lica mu se ublaže i neka duboka nježnost prožme mu pogled dok je promatrao, malo, zatvoreno lice koje je silom držao u svojim rukama.
Ludice! Draga ludice! - prošapće. - Ne zamjerite svom prijatelju Desgrezu. Hoću da vas poštedim kobne, opasne pustolovine... Stavljate na kocku sve, bez izgleda da išta dobijete. A kraljev gnjev bit će strašan. Ne može mu se prkositi preko određene granice. Slušajte mala Anđeliko... jadna mala Anđeliko...
Nikad joj se ranije nije obraćao s toliko ljubavi, kao djevojčici koju pod svaku cijenu treba braniti od nje same, i ona osjeti potrebu da mu nasloni čelo na rame i da zaplače sasvim tiho.
Obećajte mi - reče on - obećajte mi da ćete biti razboriti, a ja vama obećajem da ću učiniti sve da vam pomognem u vašim traganjima... Ali obećajte mi!
Ona odmahne glavom. Dođe joj želja da popusti, ali nije imala povjerenja u kralja, nije imala povjerenja u Desgreza. Oni će uvijek nastojati da je utamniče, da je zadrže. Htjeli bi da ona zaboravi i popusti. A ona nije imala povjerenja ni u samu sebe, bojala se malodušnosti i zamora koji će je jednog dana nagnati da se upita: a čemu? Kralj će joj se vratiti i preklinjati je. Bila je sama, potpuno sama i nenaoružana nasuprot snagama koje su se udružile zato da joj onemoguće odlazak k ljubljenom čovjeku.
Obećajte mi - nije popuštao Desgrez. Ona ponovo odmahne.
Magareća glavo! - reče on i pusti je uzdahnuvši. - Sada, dakle, počinje utakmica između nas dvoje. Vidjet ćemo tko je jači. U redu, kako vam drago! Sretno vam bilo, Markizo anđela!

Unatoč zori, koja se bijelila kroz prozore, Anđelika legne u krevet, ali ne mogaše zaspati. Bila je kao u nekom polusnu, umrtvljenog tijela, ali živa duha. Pokušavala je slijediti tajanstvenu odiseju gubavog skitnice, zamišljajući svog muža pod likom usamljenog i odbojnog stvora viđenog kako hramlje po drumovima Ile-de-Francea usmjerivši svoje korake prema Parizu. Ova posljednja pojedinost morala bi sama po sebi razoriti svaku nadu. Kako bi odbjegli zatvorenik, izrazitog osobnog opisa i svjestan da je potjera za njim, imao hrabrosti da se vrati u Pariz, u taj osinjak? Joffrey de Peyrac ne bi nikad počinio takvu ludost. Ali tko zna! Kad je dobro promislila, Anđelika zaključi da mu je baš ovakav postupak svojstven. Pokušavala je pogoditi njegovu namisao. Da li bi se zbog nje bio vratio u Pariz... Ali kakva smjelost! U Parizu, velikom gradu koji ga bijaše osudio, neće više naći ni prijatelja, ni svoje kuće... Zapečaćen je bio njegov dom u četvrti Saint-Paul, lijepa palača Beautreillis koju je sagradio Anđeliki u čast. Sjećala se kako je onda često putovao iz Languedosa u glavni grad zato da bi osobno nadgledao radove. Da li se prognani Joffrey de Peyrac mogao baviti mišlju da se skloni u svom domu? Lišen svega, možda je smislio plan da se domogne zlata i dragulja iz tajnog skrovišta za koje je samo on znao? Što je više razmišljala, to joj se ova pretpostavka činila vjerovatnijom. Joffrey de Peyrac bio je nedvojbeno kadar da stavi na kocku sve, zato da bi se domogao bar jednog dijela svog blaga. Zlato i novac će mu donijeti spas, dok je kao bijednik bez sredstava osuđen na lutanje, bez izgleda da se izvuče. Seljaci će se nabacivati kamenjem na njega, te će ga prije ili kasnije izručiti policiji. A sa šakom bi zlata stekao slobodu! I on je znao gdje će to zlato naći: u svojoj palači Beautredillis gdje je poznavao svaki kutak.
Anđeliki se činilo da ga čuje. Slijedila je tok njegovih misli, prepoznavala njegov pomalo prezriv način rasuđivanja: „Zlato može sve", govorio je. Samo je častoljublje jednog mladog kralja, jače od pohlepe, nanijelo poraz ovom načelu,
ali opće pravilo važi i dalje: s malo zlata bijednik više nije bespomoćan. On se uputio prema Parizu. I stigao je ovamo: sad je u to bila sigurna. To je očigledno. U ono vrijeme kralj još ne bijaše opljačkao sve njegovo bogatstvo. Palaču još nije bio ponudio princu de Condeu. Pustu palaču, to prokleto obitavalište s voštanim pečatima na vratima, čuvali su samo ustrašeni vratar i stari sluga, Bask, koji nije znao kamo bi otišao.
Anđeliki srce jače zalupa.
Najedanput... našla je sigurnu nit. „Ja sam ga vidio... Da, vidio sam ga u donjem hodniku, prokletog grofa. Vidio sam ga. Bilo je to jedne noći malo poslije lomače. Čuo sam šum u hodniku i prepoznao njegov korak..."
To joj je rekao stari sluga, oslonivši se o kamenu ogradu srednjovjekovnog zdenca u dnu vrta, jedne večeri tek što bijaše ponovo preuzela palaču Beautreillis.
„Tko ne bi prepoznao njegov korak... ? Korak Velikog šepavca iz Languedoca...! Upalio sam svjetiljku i opazio ga kad sam prošao zavoj u hodniku. Naslonio se o vrata kapele i okrenuo za mnom... Prepoznao sam ga kao što pas prepoznaje svog gospodara, iako mu nisam vidio lice. Nosio je masku... Najedanput je utonuo u zid i više ga nisam vidio..."
Anđelika bijaše usplahirena pobjegla. Nije mogla slušati bulažnjenje jednog, bezazlenog starca koji je vjerovao u priviđenja.
Ona se uspravi u krevetu i snažno povuče zvonce. Pojavi se Janina, riđa, izvještačena djevojka, koja je zamijenila Terezu. Hladno i iznenađeno onjuši miris duhana koji je Desgrez ostavio za sobom, i upita šta želi gospođa markiza.
Smjesta mi dovedi starog slugu... Kako se ono zove? Ah, da. Pascalou. „Djed Pascalou".
Začuđena sluškinja podiže svoje svijetle obrve.
Pazi, ti točno znaš - reče Anđelika - jedan jako star, koji grabi vodu iz zdenca i nosi drva za loženje...
Janina poprimi strpljiv izraz čovjeka koji ništa ne razumije, ali će ubrzo sve saznati. Vrati se poslije nekoliko trenutaka i izjavi da je djed Pascalou umro prije dvije godine.
Umro? - ponovi Anđelika zaprepaštena. - Umro! Oh! Bože moj! To je užasno! Janina pomisli kako je njezinu gazdaricu sad najedanput tako potresao događaj koji prije dvije godine nije ni zapazila. Anđelika je zadrži i prepusti se oblačenju utonula u misli. Jadan je čovjek, dakle, umro i ponio svoju tajnu u grob. Ona je u to vrijeme bila na dvoru i nije došla ni da pridrži ruku vjernom sluzi u njegovim posljednjim časovima. Skupo je plaćala što nije izvršila svoju dužnost. Riječi, koje je nekoć čula, ostale su joj vatrenim slovima urezane u sjećanju.
„Naslonio se o vrata kapelice..."
Ona siđe i pođe hodnikom čije je ljupke svodove nježnim bojama išarao odsjaj s crkvenih prozora. Otvori vrata kapele: to je više bila molitvena soba sa dva klecala od kordobske kože i malim oltarom od zelenog mramora nad kojim je visila prekrasna slika nekog španjolskog slikara. Prostorija je odisala mirisom cvijeća i tamjana. Kad bi opat de Lesdiguieres boravio u Parizu, ovdje je služio misu. Anđelika klekne.
Oh! Bože moj! - reče glasno. - Mnogo sam griješila, Bože, ali usrdno te molim, usrdno te molim....
Nije znala šta bi još rekla.
On je bio tu jedine noći. Kako je ušao u palaču? Kako se probio u Pariz? Po šta je došao u ovaj oratorij?
Anđelika prođe pogledom po malom svetištu. Sve što se tu nalazi, potječe od grofa de Peyraca. Princ de Conde nije ništa dirnuo. Osim opata de Lesdiguieresa i jednog malog lakeja, koji mu je služio kao ministrant i vodio kućanstvo, rijetko je tko tu ulazio.
Ako u ovom oratoriju postoji kakvo skrovište, teško da ga je tko mogao otkriti... Anđelika ustane i počne pomno tražiti. Pretražila je mramor na oltaru i uvlačila nokat u svaku pukotinu u nadi da će pokrenuti tajni mehanizam. Opipala je sve
izbočine na bareljefima. Strpljivo je kuckala po pločicama na podu, zatim po drvenariji kojom bijahu obloženi zidovi. I konačno joj upornost bi nagrađena. Oko podne joj se učini da jedno mjesto na zidu iza oltara odzvanja šupljim zvukom. Zapali svijeću i prinese plamen. Raspozna tragove brave, vješto skrivene u drvenom ukrasu. Tu je, dakle!
Grozničavo se upinjala da otkrije kako se otvara, ali se toga morade odreći. A onda je konačno, uz pomoć noža i ključa koji je uzela iz svežnja o pojasu, skupocjeno drvo zapucketalo. Uvuče ruku u šupljinu i pritisne kvaku koja odskoči. Vratašca skrovišta otvore se uz škripu. U unutrašnjosti opazi škrinjicu. Nije je trebalo otvarati. Brava joj je već bila obijena. Škrinjica je bila prazna...
Anđelika pritisne na srce prašnjavu kutiju.
On je bio ovdje! On je uzeo zlato i dragulje. Znao je da su tu. Bog ga je vodio! Bog ga je čuvao.
Ali poslije toga... ?
Što se dogodilo s grofom de Peyracom pošto se obogatio malim imetkom do kojeg je uz opasnost po život došao u vlastitoj, otetoj mu palači...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:30 pm




3.
FLORIMONDOVE LUDORIJE
Kad je pošla u Saint-Cloud po Florimonda, Anđelika shvati da se Desgrez nije šalio, već joj je čistu istinu rekao. Penjući se u svoju kočiju, nije se ni udostojila da pogleda "obožavatelja" čije se lice već nekoliko dana rumenilo pod njezinim prozorima. Nije se osvrnula ni na dva konjanika koji, iskrsnuvši iz susjedne krčme, polete za njezinom kočijom kroz ulice. Ali tek što je prošla kroz kapiju Saint-Honore, naoružani stražari joj opkole kola, a jedan je mladi oficir vrlo učtivo zamoli da se vrati u Pariz.
Kraljeva zapovijed, gospođo!
Ona je prosvjedovala. Morao joj je pokazati pismenu naredbu šefa policije gospodina de la Reyniea, prema kojoj se gospođa du Plessis-Belliere ne smije pustiti iz grada.
"Kad se samo sjetim da je upravo Desgrez zadužen za strogo provođenje ove naredbe!" pomisli ona. „Mogao mi je pomoći, ali sad to više neće htjeti! Dat će mi sva moguća obavještenja o negdanjoj aferi mog muža, sve savjete, ali će isto tako koristiti sva raspoloživa sredstva da izvrši kraljeve zapovijedi."
Stisla je zube i šake, a kočijašu izda naređenje da okrene konje. Nasilje je rasplamsavalo njezin borbeni duh. Joffrey de Peyrac, sakat i progonjen, uspio je tada ući u Pariz, ona će uspjeti, ona, iz njega još danas izići...!
Pošalje glasnika u Saint-Cloud. Malo poslije stiže Florimond u pratnji svog odgojitelja opata de Lesdiguieresa. Ovaj reče da je, u skladu s uputama gospođe du Plessis, počeo pregovore o prodaji Florimondovog zvanja. Gospodin de Loane bi ga kupio za svog nećaka. Nudi dobru cijenu. „Još ćemo o tome govoriti", reče Anđelika. Nije htela da nestane i na sebe navuče kraljev gnjev, a da prethodno ne osigura svoju djecu.
Zašto treba da prodam svoje zvanje? - upita Florimond. - Jeste li mi našli bolju službu? Moram li se vratiti u Versailles? Ta u Saint-Cloudu sam se iskazao; Gospodin je zapazio moju revnost.
Charles Henri dotrči radosno vrišteći. Obožavao je svog starijeg brata, a ovaj mu je tu ljubav iskreno uzvraćao. Svaki put kad bi došao u Pariz, uzimao bi maloga na brigu, nosio ga nakrkače i davao mu svoj mač. Florimond se uvijek iznova oduševljavao Charles Henrijevom ljepotom.
Mama, zar on nije najljepše dijete na svijetu? Zaslužio bi da bude prestolonasljednik umjesto pravog koji je tako nezgrapan.
Ne govorite tako, Florimonde - opomene ga opat de Lesdiguieres.
Anđelika odvrati pogled od slike koju su pružala njezina dva sina: Charles Henri, plavokos, ružičast i okrugao, upravlja svoje plave oči prema dvanaestogodišnjem crnomanjastom Florimondu. Neki bi je osjećaj tuge i nemoći obuzimao kad god bi joj pogled pao na kovrčavu glavu Filipovog sina. Zašto je sklopila taj brak? Joffrey de Peyrac je poslao tajnog izaslanika da se raspita za nju, i saznao da se preudala. To je bio užasan i bezizlazan položaj. Bog ne bi smio dozvoliti da se čine takve stvari!
U velikoj se tajnosti pripremala za odlazak. Charlesa Henrija će s Barbom i svojom poslugom poslati na imanje Plessis u Poitouu. Kralj se ni u svom gnjevu neće usuditi da dirne u maršalovo dijete i imetak. Za Florimonda je imala druge, tajnije planove.
„Zar će mi kralj baš toliko zamjeriti?" govorila je da bi samu sebe razuvjerila. „Da, zato što sam mu uskratila poslušnost. Ali zar se može ozbiljno ljutiti zbog jednog običnog putovanja u Marselj? Ta ja ću se vratiti..."
Da bi otklonila sumnje i dala očigledne dokaze svoje pokornosti, pozove svog brata Gontrana. Napokon je našla vremena da naruči portret svoje djece. Onda se pozabavila dosadnim računima zato da bi sve svoje poslove ostavila u redu. Udubljena u taj posao, čula je Florimonda kako izmišlja bezbroj ludorija da bi utišao mezimče.
Mali anđele sa smiješkom kerubina, vi ste dražesni.
Mali sladokusce, s trbuhom kanoničkim - vi ste dražesni - parodirao je Florimond litanije posvećene svecima. A onda Anđelika začuje glas opata de Lesdiguieresa:
Florimonde, ne smijete zbijati šale s tim stvarima. Postoji u vama crta razuzdanosti koja me za brinjava.
Florimond je bezbrižno dalje pjevušio:
Mala nafrizirana ovco koja bonbone brsti - vi ste dražesni...
Mali duše, puni ste zlobe - vi ste dražesni...
Charles Henri se grohotom smijao. Gontran je po svom običaju brundao, a na platnu se pojave crnomanjaste i plavokose glave Anđelikinih sinova: Florimonda de Peyraca, Charlesa Henrija du Plessis-Bellierea u kojima je vidjela sliku i priliku dvojice ljudi koje je voljela.
V Florimond je, lepršav kao leptir, mnogo o tome razmišljao. Jedne je večeri posjetio Anđeliku i zatekao je uz vatru.
Majko - upita iznebuha - šta se to događa? Znači da niste kraljeva milosnica kad vas on, čini se, za kaznu drži u Parizu?
Florimonde - poviče Anđelika ljutito - u što se ti to miješaš!
Florimond je dobro znao koliko mu je majka naprasita, pa se čuvao izravnih udaraca. Sjedne na stoličicu do njezinih nogu i pogleda je svojim tamnim i blistavim očima čije je zavodljivosti bio svjestan.
Zar niste kraljeva milosnica? - ponovi uz umiljat smiješak.
Anđelika se upita ne bi li raspravu trebalo zaključiti dobro odmjerenim šamarom, ali se pravovremeno suzdrži. Florimond nije zlonamjeran. S istog se razloga, kao čitav dvor od prvog plemića do zadnjeg paža, i on pitao kakav će biti ishod dvoboja između gospođe de Montespan i gospođe du Plessis-Belliere. A pošto je ova posljednja bila njegova majka, to ga je stvar posebno zanimala, tim više što su mu govorkanja o kraljevskoj naklonosti podigla ugled kod njegovih drugova. Budući dvorani, već vični spletkama i smutnjama, nastojali su steći njegovu blagonaklonost. „Moj otac kaže da tvoja majka kod kralja može sve", prišapnuo mu je mladi d'Aumale. „Baš si sretan! Karijera ti je osigurana. Ali ne zaboravi svoje prijatelje. A ja sam uvijek bio susretljiv prema tebi, zar ne?"
Florimond se pravio važan i glumio sivu eminenciju. Dužnost velikog admirala već je obećao Bernardu de Chateaurouxu, a položaj ministra rata Filipu d'Aumaleu. A sad ga majka najedanput povlači s Gospodinovog dvora, govori o prodaji njegova zvanja paža, te i sama živi povučeno u Parizu daleko od Versaillesa.
Jeste li ozlovoljili kralja? Čime?
Anđelika pruži ruku i podigne dječakove crne kovrče koje su mu stalno padale natrag na glatko čelo. Obuze je isto ono uzbuđenje obojeno sjetom, koje je osjetila onog dana kad je Cantor zatražio da ide u rat; i opet ju je, kao svaku majku, iznenadila spoznaja da su djeca postala razumna bića i da misle vlastitom glavom.
Blago odgovori na Florimondovo pitanje:
Da, ozlovoljila sam kralja i on mi to nije oprostio.
Florimond se namršti oponašajući neutješiv i zabrinut izraz koji je vidio na licima dvorana u nemilosti.
Kakva nesreća! Što će bita s nama? Kladim se da je to opet skuhala ona djevojčura de Montespan. Gadura!
Florimonde, kakav je to rječnik?
Florimond slegne ramenima. To je rječnik kraljevskih predsoblja. Izgledalo je da se najedanput pomirio s činjeničnim stanjem i prihvatio ga filozofski, kao čovjek koji je već mnogo puta vidio kako se podižu i ruše krhki dvorci od karata.
Priča se da se spremate na put?
Tko priča?
Priča se.
To mi se ne sviđa. Ne bih htjela da se moji planovi saznaju.
Obećavam vam da ih neću nikome reći, ali bih ipak htio znati šta kanite sa mnom, sad kad je sve pošlo naopako. Da li ćete me povesti sa sobom?
Prvo je mislila da ga povede, ali je onda odustala. Pustolovina bi mogla biti puna nepredviđenih nezgoda. Anđelika čak nije znala kako napustiti Pariz. A kakva će tek obavještenja dobiti u Marselju od oca Antoinea i u kojem će je pravcu ona odvesti? Čak bi joj i tako snalažljivo dijete kao što je Florimond moglo biti na smetnju.
Sine moj, bit ćete razboriti. To što ću vam predložiti, nije jako ugodno. Ali pošto ste savršena neznalica, vrijeme je da se ozbiljno latite učenja. Povjerit ću vas vašem ujaku isusovcu koji je spreman da vas smjesti u srednju školu njegove družbe u Poitouu. Opat de Lesdiguieres će vas tamo otpratiti i biti vam skrbnik za vrijeme moje odsutnosti.
Ona je već bila kod oca Raymonda de Sancea i zamolila ga da se stara o Florimondu i uzme ga u zaštitu ako ustreba.
Kako je i očekivala, Florimond se naduri. Dugo je ostao zamišljen i namršten. Anđelika mu položi ruku na ramena, kako bi lakše probavio ovo mučno saznanje. Dok se pripremala da mu opiše radosti učenja i drugarstva, on digne glavu i izjavi suho:
Pa dobro! Ako me samo to čeka, ne preostaje mi drugo nego da pođem Cantorovim stopama.
Bože moj, Florimonde! - poviče Anđelika potresena - ne govori tako, molim te. Valjda ne želiš umrijeti?
O ne! - rede dječak dobro raspoložen.
Zašto onda govoriš tako strašne stvari: da ideš za Cantorom?
Jer sam ga poželio, a osim toga mi je ipak draže krstariti po moru nego bubati latinski kod isusovaca.
Ali... Cantor je mrtav, Florimonde. Florimond samouvjereno odmahne glavom.
Ne, on je otišao mom ocu.
Anđelika osjeti kako je problijedila i učini joj se da gubi razum.
Što... šta si to rekao?
Florimond je pogleda pravo u lice.
Da! Mom ocu...! Onom... vi znate...? Onom kojeg su htjeli spaliti na trgu Greve. Anđelika zanijemi. Nikad svojim sinovima nije o tome govorila. Hortenzijmu djecu nisu viđali, a sama bi Hortenzija prije pregrizla jezik, nego što bi spomenula onaj užasni skandal. Brižljivo je i ljubomorno pazila da do njih ne dopru razna
govorkanja, i unaprijed strahovala šta će im odgovoriti onog dana kad budu pitali za ime i sudbinu svog pravog oca.
Ali oni joj nikad nisu postavili nijedno pitanje, a njoj je tek danas sinulo da im je ponašanje bilo čudnovato. Nisu postavljali pitanja zato što su znali.
Tko vam je rekao?
Sumnjičava izraza, ne htijući odjedanput ispucati sve adute, Florimond se okrene prema kaminu, uzme bakreni žarač i stane podizati srušene cjepanice. Kako je naivna njegova majka! I divna! Godinama ju je Florimond smatrao vrlo strogom. Bojao je se, a Cantor je plakao, jer bi uvijek iščezavala baš onda kad su očekivali da će se pridružiti njihovu smijehu i igri. Ali joj je prije nekog vremena otkrio slabosti. Vidio ju je kako drhti onog dana kad je Duchesne pokušao da ga ubije. Prozreo je zebnju koju je prikrivala smiješkom, a otrovne riječi, koje su ponekad padale na račun „buduće miljenice", zadavale su mu bol i pobudile u njemu neko novo čuvstvo, čuvstvo da sazrijeva: jednog će dana odrasti i braniti je.
Ganut, Florimond pruži ruke prema njoj i nasmiješi joj se sav blistav.
Majčice moja... ! - prošapće.
Ona privine na srce nakovrčanu glavu. Nema ljepšeg ni milijeg dječaka na svijetu. Naslijedio je prirođenu zavodljivost grofa de Peyraca.
Znaš li da si jako sličan svom ocu?
Znam. Stari Pascalou mi je to već rekao.
Stari Pascalou? Ah! Od njega ste, dakle, saznali ?
I jesmo i nismo - odgovori Florimond praveći se važan. - Stari je Pascalou bio naš prijatelj. Svirao je u sviralu i daire, i pričao nam priče; uvijek je govorio kako ličim na prognanog plemića koji je sagradio palaču Beautreillis. On ga je poznavao još izmalena i govorio da smo navlas isti, samo što je on na jednom obrazu imao posjekline od sablje. Onda smo ga molili i on nam je pričao o njegovu neobičnom životu. To je bio čovjek koji je znao sve, čak da pretvara prašinu u zlato. Pjevao je tako divno da su slušatelji ostajali kao prikovani za svoja mjesta. U dvobojima je pobjeđivao sve svoje neprijatelje. Na kraju je zavidnim zlobnicima uspjelo da ga strpaju u tamnicu, te je spaljen na lomači na trgu Greve. Ali Pascalou je tvrdio da je bio toliko snažan, te je uspio pobjeći, a on, Pascalou, vidio ga je kad se vratio ovamo u svoju palaču. To je bilo onda kad su svi mislili da je spaljen. I Pascalou je govorio kako će umrijeti sretan pri pomisli da je taj veliki čovjek, koji je bio njegov gospodar, još živ.
A to je istina, mili moj. On je živ, zaista živ.
Ali mi još dugo vremena nismo znali da nam je taj čovjek otac. Pitali smo Pascaloua kako se zvao, a on nam nije htio reći. Napokon nam je njegovo ime saopćio kao veliku tajnu: grof de Peyrac. Sjećam se, bili smo tog dana sami s njim u služinskoj sobi. I baš je Barba naišla. Čula je što smo govorili, te je pro blijedila, pa pocrvenila, pa pozelenila, a onda prekorila Pascaloua kako se usudio govoriti nam o tim strašnim stvarima. Zar hoće da prokletstvo s oca padne na nesretnu djecu! Ta majka im se već dovoljno namučila da ih otme njihovoj tužnoj sudbini... Ona je pričala i pričala, a ni mi ni stari Pascalou nismo ništa razumjeli. Najzad je upitao: „Zar ste htjeli reći, dobra ženo, da su ovo dvoje djece njegovi sinovi?" Barba je ostala otvorenih usta kao riba na suhom. Zatim je klepetala i klepetala. Što je to bilo smiješno... ! A bila je toliko glupa i povjerovala da nas se time riješila. Ali joj mi više nismo dali mira: „Tko je naš otac, Barbo? Je li to on, grof de Peyrac?" Jednog nam je dana sinula odlična misao, Cantoru i meni. Svezali smo je za stolicu kraj vatre i saopćili da ćemo joj, ako nam iskreno ne kaže sve što zna o našem pravom ocu, paliti tabane kako to čine drumski razbojnici...
Anđelika užasnuta krikne. Je li to bilo moguće! Ovi dječaci, ovi mališani koji su izgledali kao da ne bi ni mrava zgazili.
Florimond se stane slatko smijati sjetivši se tog događaja.
Čim je osjetila plamen, ispričala je sve, ali smo joj se morali zakleti da vam to nikad nećemo reći. I čuvali smo tajnu. Ali smo bili sretni i ponosni što je on naš
otac i što je umakao zlobnicima... A onda je Cantor sebi uvrtio u glavu da mora otići na more i tražiti ga.
Zašto na more?
Jer je to jako daleko - reče i poprati izjavu neodređenim pokretom.
Nije bilo teško pogoditi da o moru nema baš jasna predodžbu, ali je očito zamišljao da ono vodi u zeleni raj gdje se ostvaruju svi snovi. Anđelika ga je shvaćala.
Cantor bijaše sastavio pjesmicu - nastavi Florimond. - Više se točno ne sjećam riječi, ali bila je vrlo lijepa. Bila je to priča o našem ocu. Govorio je: „Svuda ću pjevati tu pjesmu. Mnogi će ga ljudi u njoj prepoznati i reći mi gdje je...
Anđeliki se srce stegne, a oči ovlaže. U mašti ih je gledala kako smišljaju nemoguću odiseju malog trubadura koji će se uputiti u potragu za legendarnim čovjekom.
Ja sa svoje strane nisam bio za to - reče Florimond. - Nisam imao volje da mu se pridružim, jer mi se služba u Versaillesu jako sviđala. Položaji se ne stiču krstarenjem po moru, zar ne? Cantor je otišao. On uvijek provede ono što namisli. I Barba je za njega rekla: „Ovaj tu, kad sebi nešto uvrti u glavu, gori je od svoje majke..." Mama, vjerujete li da je pronašao mog oca?
Umjesto odgovora Anđelika ga pomiluje po kosi. Nije imala hrabrosti podsjetiti ga da je Cantor mrtav i da je, kao vitezovi svetoga Graala, životom platio potragu za priviđenjem. Jadni mali vitez! Jadni mali trubadur! I pred očima joj se ukaže beživotno lice stisnutih usana kako lebdi u smaragdnoj prozračnosti morskog beskraja. Voda je bila isto toliko duboka koliko i njegov sanjalački pogled.
Samo pjevanjem - promrmlja Florimond koji je slijedio svoju misao...
Nije znala šta kriju ove bezazlene oči. Dječji joj svijet, u kojem se čudesno miješaju ludorije i mudrost, nije više bio pristupačan.
"Svoj su djeci ludorije na pameti", pomisli. „Nesreća je samo u tome što ih moja djeca čine...!"
Međutim, nije to bilo sve. Večer joj je namijenila još iznenađenja.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:31 pm





4.
PODZEMNI HODNIK
Pošto je neko vrijeme šutio, Florimond podiže glavu. Živahno mu lice poprimi tjeskoban i tužan izraz.
Mama - nastavi - je li kralj osudio mog oca? Ja sam o tome mnogo razmišljao. To me je mučilo, jer kralj je pravedan...
Patio je što mu se idol ruši. Da bi ga umirila, reče:
Zavidljivci su ga upropastili, a kralj ga je pomilovao.
Oh! Onda sam sretan - klikne Florimond. - Jer, volim kralja, ali još više svog oca. Kad će se on vratiti? Mora se vratiti kad ga je kralj pomilovao. Hoće li mu dati njegov raniji položaj?
Anđelika uzdahne; teško joj je bilo pri duši.
To je vrlo mračna i zamršena pripovijest, jadni moj mali dječače. Donedavna sam i sama vjerovala da je tvoj otac mrtav, a sad mi se ponekad čini da sanjam. On nije umro, on je utekao, on je došao ovamo po zlato. To je neosporno... a ipak se čini nemoguće. Vrata Pariza bila su pod nadzorom, straže su stajale na prilazima palači. Kako se mogao u nju probiti?
Vidje kako Florimond klima glavom i smješka joj se nadmoćno, a pošto je sad već znala da je taj neobični deran za koješta sposoban, poviče:
Ti, ti znaš i to?
Znam.
A onda joj šapne u uho:
Kroz podzemni hodnik zdenca!
Što hoćeš time da kažeš?
Tajanstvena izgleda, Florimond se uspravi i uhvati je za ruku.
Dođi!
U prolazu uze svjetiljku koja je gorjela kraj ulaznih vrata, a onda odvede majku u vrt. Mjesečina je dovoljno osvjetljavala staze među potkresanim zimzelenom i dopirala sve do velikog zida u dnu vrta. Ovom je kutku, obraslom u korov i slikovitom u svojoj zapuštenosti Anđelika namjerno sačuvala srednjovjekovni izgled. Ruševina jednog stupa, grb na klupi obrastao cvijećem i stari zdenac sa svodom od kovanog željeza podsjećali su na drevni sjaj XV stoljeća, kad je ista ova četvrt Marais sačinjavala jednu jedinu ogromnu palaču s brojnim dvorovima, sjedište francuskih kraljeva i prinčeva.
Pascalou nam je odao tajnu - objasni Florimond. - Rekao je da je moj otac, kad je zidao palaču, osobno nadzirao radove na osposobljavanju starog podzemnog hodnika. Dobro je platio tri radnika da bi čuvali tajnu. Pascalou je bio jedan od njih. Onda nam je sve pokazao, budući da smo njegovi sinovi. Pogledajte.
Ne vidim ništa - reče Anđelika nagnuvši se nad crnu jamu.
Pričekajte.
Florimond stavi svjetiljku u veliki, bakrom okovani drveni kabao što je visio na lancu, i polako ga spusti. Snopovi svjetla obasjali su stijene zdenca koje su se ljeskale od vlage. Dječak zaustavi lanac na pola puta.
Evo! Nagnite se malo, pa ćete u stijeni razabrati mala drvena vrata. Kad vedro zaustavite točno na tom mjestu, možete ih otvoriti i ući u podzemni hodnik. On je vrlo dubok. Prolazi ispod podruma susjednih kuća i bedema oko Bastille. Prije je završavao u predgrađu Saint-Antoine gdje ulazi u stare katakombe i negdanje korito Seine. Ali kako su se iznad tog mjesta sagradile kuće, moj ga je otac produžio do šume Vincennes. Izlaz iz hodnika vodi u jednu ruševnu kapelicu. I to je sve. Otac mi je bio jako dalekovidan, zar ne?
Kako saznati da li je podzemni hodnik još prohodan? - prošapće Anđelika.
Oh, da, prohodan je! Stari Pascalou ga je brižljivo održavao. Reza je još uvijek podmazana i vrata se otvaraju na najmanji pritisak. A i mehanizam pomičnih vrata, koja vode u vensansku kapelicu, vrlo dobro radi. Stari je Pascalou govorio da sve mora biti ispravno za slučaj da se gospodar vrati. Ali on se još nije vratio, a ponekad smo ga u vensanskoj kapelici čekali sva trojica: stari Pascalou, Cantor i ja. Osluškivali smo. Nadali smo se čuti njegov korak, korak Velikog šepavca iz Languedoca...
Anđelika ispitivački pogleda svog sina.
Florimonde, nećeš mi valjda tvrditi da ste vi, ti i Cantor... da ste silazili u ovaj zdenac?
Jesmo! Jesmo! - odgovori Florimond nehajano - i to više puta, uvjeravam vas. Stane dizati vedro i najedanput prasne u smijeh.
Barba bi nas ovdje čekala moleći krunicu, unezvijerena kao kokoš koja je izlegla pačiće.
Ta je debela glupača znala sve!
Ta morala nam je pomagati pri dizanju kabla!
To je nučuveno! Dozvolila je da se izlažete takvim opasnostima a da meni nije rekla ni riječi..
Gospo! Bojala se da ćemo joj opet paliti tabane.
Florimonde, je li ti jasno da si zaslužio nekoliko vrućih šamara... ?
Florimond ne odgovori. Okači kabao o kuku i postavi svjetiljku na kamenu ogradu. U zdencu ponovo zavlada mrak i tajanstvenost. Anđelika pređe rukom preko lica pokušavajući da sredi svoje misli.
Ne razumijem kako je mogao... - reče ona. Razmisli još malo.
Da. Kako je mogao sam izići iz zdenca? Bez pomagača?
To nije teško. Male željezne kuke zabijene su u stijene u tu svrhu. Ali Pascalou nije htio da se njima služimo, jer smo mi bili još premali, a on pak već malo prestar. Prema tome, bili smo prisiljeni da tražimo Barbinu pomoć i trpimo njezine jadikovke. Kad je stari Pascalou osjetio da mu se bliži kraj, poslao je po mene u
Versailles. Opat i ja bacili smo se u sedlo. Mama, tužno je gledati kako umire dobar sluga. Držao sam mu ruku do zadnjeg trenutka.
Dobro si učinio, Florimonde moj.
A on mi je rekao: „Treba održavati zdenac za slučaj da se gospodar vrati." Ja sam mu to obećao. Svaki put kad dođem u Pariz, silazim i provjeravam da li je uređaj u redu.
Ti to radiš... sam?
Da. Dosta mi je Barbe. Sad sam dovoljno velik da se i sam mogu snaći.
Silaziš po željeznim kukama?
Pa da! To je vrlo jednostavno, uvjeravam vas. Potrebno je samo malo spretnosti.
A opat se nikad nije usprotivio tvojim ludostima?
Opat ništa ne zna. On je spavao. Ne vjerujem da je ikad išta posumnjao.
Ah, moja djeca imaju jako dobre čuvare! - reče Anđelika gorko. - Dakle, noću se upuštaš u ove opasne pothvate? Zar... zar te nikad nije bilo strah, Florimonde, biti sam samcat noću u podzemnom hodniku?
Dječak odmahne glavom. Ako se ponekad i bojao, on to ne bi nikad priznao.
Čuo sam da mi se otac bavio rudnicima. Možda se zbog toga volim zadržavati pod zemljom.
Gledao ju je odozdo, polaskan divljenjem koje nije mogla sakriti, a ona je na mjesečinom obasjanom dječjem licu prepoznala podrugljivu boru na usni, iskru mračnog pogleda i onaj malko satanski izraz zadnjeg tuluškog grofa koji je toliko volio da sablažnjava, straši i zaprepaštava bojažljive građane.
Ako hoćete, majko, odvest ću vas u podzemni hodnik.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:31 pm






5.
MARSELJ
Kraljevska je galija polako ulazila u marseljsku luku. Kao požar su se na glatkoj površini zaljeva odražavale njezine zastave od grimizne svile i njihove vjetrom iskrivljene zlatne rese, plameni grbovi koji su na vrhu jarbola nosili admiralov znak, i barjak mornarice, također crven i izvezen zlatnim ljiljanima.
Na obali odmah nastade opće komešanje izazvano znatiželjom. Prodavačice ribe i cvijeća zgrabiše svoje košare sa smokvama i mimozama, s dinjama ili karanfilima, s ribom ili školjkama. Glasno razmjenjujući mišljenja, pohrle tamo gdje je lijepa lađa imala da pristane. Otmjene gospođe što su besposleno lunjale sa svojim psićima, i ribari u crvenim kapama koji su krpali mreže, također se upute prema pristaništu. Dva turska nosača u širokim zelenim i crvenim hlačama, čija su se kao mahagonij smeđa poprsja kupala u znoju, ispuste goleme svežnjeve sušene ribe, sjednu na nju, izvuku iza pojasa dugačke lule i zapale ih. Dolazak galije dozvolio im je da povuku nekoliko dimova, jer je užurbana radinost u velikoj luci popuštala. Kapetani, koji su nadzirali ukrcaj u neki brod, trbušasti trgovci koji su trčali tamo-amo i za njima njihovi pisari i pomoćnici, odlože vage i malo odahnu. Svijet je išao na galiju kao na predstavu, ne toliko da bi se divio skladnosti njezinih oblika i njezinim nakićenim oficirima, već više zato da bi vidio robijaše koji će iz nje izaći i proći gradom. Užasan prizor pred kojim su se žene križale iako ga se nikad nisu mogle zasititi.
Anđelika ustane s topovskog postolja gdje je već nekoliko sati sjedila i čekala. Flipot pođe za njom noseći joj torbu, i oboje se umiješaju među svjetinu.
Tamo vani galija je upravo bila stigla do visine tornja Saint-Jean i činilo se kao da oklijeva. Bila je nalik na veliku žutocrvenu pticu, a pozlata se njezinih kipova iskrila na suncu.
Velikim zamasima svojih dvadeset četiriju vesala, bijelih i ukrašenih arabeskama, napokon otklizi prema obali. Pošto se potpuno okrenula, izložila je pučini dugačak, vitak kljun od ebanovine s divovskom sirenom od pozlaćenog drveta, a svjetini na
obali izrezbarenu krmu, ukrašenu grbovima i kipovima od pozlaćenog drveta, na kojoj se izdizala kućica od crvenog i zlatnog brokata. Bio je to zapravo prostran, četvrtast šator koji se nazivao i tabernakul, a služio je oficirskom zboru kao prostorija za dnevni boravak.
Malo prije nego što je galija konačno pristala, vesla su se podigla i ostala nepomična u zraku. Začuše se pištaljke veslačkih starješina i udarci o gong koji je obustavljao veslanje, a sve je to nadvikivao kapetan psujući mornare koji su skupljali jedra.
Na ogradi se, kraj pokretnih stepenica od pozlaćenog drveta, pojavi nekoliko oficira u svečanim uniformama. Jedan se od njih nagne naprijed, skine šešir ukrašen perjem i stane mahati u Anđelikinom pravcu. Ona se okrene i s velikim olakšanjem opazi grupu mladih gospođa i gospode koji su upravo bili sišli s kočije. Očito je njih pozdravljao onaj oficir. Jedna od mladih žena, crnka dražesnog lica koje je previše bilo načičkano umjetnim madežima, usklikne ushićena:
Oh, taj divni Vivonne! Iako je admiral i u Marselju moćniji od njegova veličanstva, ostao je tako ljubazan i jednostavan! Vidio nas je i nije mu bilo ispod časti da nam iskaže poštovanje.
Čim je prepoznala vojvodu de Vivonnea, Anđelika se opet umiješa među svjetinu. Brat gospođe de Montespan stane crvenom peticom na prljavi pločnik i ispruženih se ruku uputi pravo prema mladoj crnki.
Očaran sam što vas vidim na obali, lijepa Ariano. I vas, Cassandro. A nije li ono tamo naš dragi Calistro? Koje li radosti!
Besposličari su otvorenih usta promatrali kako se admiral i njegovi prijatelji međusobno klanjaju i pozdravljaju po svim pravilima lijepog ponašanja. Vojvoda de Vivonne je blistao u svojoj ulozi tako reći vicekralja. Preplanulo mu je lice dobro pristajalo uz plave oči i bujnu plavu kosu. Bio je visoka rasta mada pomalo gojazan, što je, poput savršena glumca, znao i te kako iskoristiti da bi se nametnuo drugima. Podrugljivac, šaljivčina živa duha, imao je mnogo zajedničkog sa svojom blistavom sestrom, kraljevom milosnicom.
Puki je slučaj što sam danas ovdje pristao - objasnio je. - Za dva dana nastavljamo put za Kretu. Kvar na brodu uslijed nevremena i zdravstveno stanje posade prisilili su me da skrenem u Marselj. Pošto sam vas tako lijepo zatekao na okupu, bit ćete moji gosti. Dva ćemo se cijela dana zabavljati do iz nemoglosti.
Društvo se trgne od nekog odsječenog zvuka, sličnog prasku. Pucketajući bičem, jedan je nadzornik robijaša tjerao svjetinu da se razmakne.
Hajdemo, ljepotice moje - reče gospodin de Vivonne i ruku u bijeloj kožnoj rukavici blago stavi mladoj ženi na rame. - Robijaši će odmah sići s galije. Dozvolio sam pedesetorici da odu do svog logora u zatonu Rocher i tamo pokopaju svog druga koji je tako glupo izdahnuo baš kad smo ulazili u luku. Uostalom, zbog toga smo i zakasnili. Moj je prvi oficir predložio, a ja sam se složio, da se tijelo odmah baci u more, kao što se to radi kad je galija na pučini.
Ali se svećenik tome suprotstavio. Rekao je da mu ne preostaje vremena za molitve i uobičajene obrede, da se s kršćaninom ne može postupati kao sa crknutim psom, ukratko: da hoće da ga pokopa. Popustio sam, jer smo bili na domaku luke, a i zato što iz iskustva znam da ovaj mali otac lazarist uvijek na kraju postigne ono što hoće. Kad sebi nešto zabije u glavu, ne da se slomiti ni milom ni silom. Hajdemo, dakle. Sad vas vodim pravo k sladoledaru Scevoli na šerbe od pistacija i tursku kavu.
Oni se udaljiše dok je na podnožju mosta nadglednik robijaša i dalje pucketao bičem. Ličio je na krotitelja koji stoji na ulazu u otvoreni kavez i požuruje zvijeri da izađu u arenu.
Iza pozlaćene ograde jezovito je odjekivalo povlačenje lanaca i promukli glasovi. Nastade žamor kad su se na vrhu mosta pojavili prvi robijaši i kad su se njihove crvene prilike, otežale od dugačkih lanaca, stale uspravljati. Lance su prebacili preko ramena ili ruku, jer su im na zemlji još više otežavali ionako nesiguran hod. Jedan za drugim teturali su preko daske koja je povezivala lađu s obalom. Po
četvorica su bili vezani lancem. Prljavim dronjcima, omotanim oko ručnog zgloba koji je nosio kariku, pokušavali su zaštititi kožu, ali su ovi dronjci ipak na mnogo mjesta bili krvavi.
Ljudi i žene su se križali kad su robijaši prolazili.
Hodali su bosi, oborena pogleda, i češali se zbog gamadi. Njihova je odjeća, crvena vunena košulja i hlače sa širokim, nekoć bijelim pojasom, bila natopljena morskom vodom i širila nepodnošljiv smrad. Većina ih je imala bradu. Zapuštenu im je kosu pokrivala crvena vunena kapa, nabijena na čelo. Neki su imali zelene kape. To su bili "doživotni".
Prvi su prošli ravnodušni. Drugi su pružili očekivani prizor. Užarenih su očiju dobacivali ženama prostote i izvodili bestidne pokrete. Jedan je "doživotni" iskalio svoj bijes na mirnom građaninu kojeg je smatrao krivim samo zato što nije na njegovu mjestu.
To te zabavlja, je li? Mješino, vinska bačvo! Jedan nadglednik jurne s uzdignutim bičem na njega i švigar od konoplje šibne po blijedoj koži, već otprije punoj modrica i rana. Žene samilosno kriknuše.
Uto se pojavi nova grupa robijaša koji su kape držali u ruci. Usne su im se micale; mrmljali su molitve. Svjetinom zavlada svečana tišina. Dvojica su galijota nosila tijelo umotano u grubo platno. Iza njih je išao svećenik Sjajna je crna mantija odudarala od ove gomile crvenih dronjaka.
Anđelika ga je napeto promatrala. Nije bila sigurna da je to on. Deset je godina prošlo od susreta s njim, a okolnosti su bile takve da se njegova izgleda tek mutno sjećala.
Dok se žalosna povorka udaljavala uz zveket lanaca po pločniku, Anelika povuče Flipota za rukav.
Idi za onim svećenikom. Zove se otac Antoine. - Čim mu uzmogneš prići, reci mu... Slušaj dobro! Reci mu :„Gospođa de Peyrac je ovdje u Marselju" i želi se s vama sastati u gostionici kod „Zlatnog roga."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:31 pm



6.
OTAC ANTOINE JE VIDIO GROFA DE PEYRACA POLICIJA TRAGA ZA ANĐELIKOM
Uđite, oče - reče Anđelika.
Svećenik je neodlučno zastao na pragu sobe ugledavši otmjenu gospođu u skupocjenoj, ali jednostavnoj odjeći. Bio je vidljivo zbunjen zbog svojih grubih cipela i iznošene mantije čiji su rukavi bili prekratki, pa su mu se vidjeli zglavci pocrvenjeli i ispucali od morske soli.
Oprostite što vas primam ovako u svojoj sobi - objasni mlada žena. - Ovdje boravim kriomice i htjela bih ostati nepoznata.
Svećenik slegne ramenima dajući na znanje da to shvaća i da mu ove pojedinosti nisu važne. Sjedne na ponuđenu mu klupicu. Sad je tek u njemu prepoznala priliku što ju je one davne večeri vidjela šćućurenu ispred ognjišta pariškog krvnika. Imao je isti onaj izgled protrnulog cvrčka, a crne bi mu oči iznenada bljesnule kad bi podigao vjeđe.
Ona sjedne na stolicu nasuprot njemu.
Sjećate li me se? - upita ona.
Stroge mu se usne načas razvuku u smiješak.
Sjećam.
Promatrao ju je pažljivo uspoređujući ovu ženu s poplašenom, izobličenom, gotovo bezumnom prilikom koja je onog zimskog praskozorja lunjala oko ostataka lomače čiju je zadnju žeravicu vjetar rasplamsavao.
Vi ste tada očekivali dijete - reče blago. - Što se s njim dogodilo?
Bio je dječak - odgovori ona. - Rodio se iste noći. Rodio se... a već je umro. U dobi od devet godina.
Uzbuđena sjećanjem na malog Cantora, okrene se prozoru. „Sredozemno more ga je progutalo", pomisli.
Večer se spuštala. Iz uličica, gdje su Turci, Španjolci, Grci, Arapi, Napolitanci, Crnci i Englezi počinjali da žive, dopirala je vika, pjesma i dozivanje. Javne kuće, i noćna zabavišta otvarala su svoja vrata posjetiteljima.
Negdje u blizini zabruje žice gitare, a muški glas zapjeva toplo i treperavo. Ali se more nametalo te se uza svu graju ulice čulo kako u podnožju grada zuji poput roja pčela.
Otac je Antoine promatrao Anđeliku i razmišljao.
Ova je žena izvanredne ljepote imala malo zajedničkog s mladim, očajnim stvorenjem čiju je sliku nosio u sebi. Osjećao je da je samopouzdana, promišljena i u izvjesnoj mjeri opasna. Zaprepastio se primjetivši još jednom poseban žig što ga život ostavlja na ljudskim bićima. On je ne bi prepoznao, niti mogao ustvrditi da je to ona, da nije s onako bolnim izrazom govorila o svom djetetu.
Ona ga pogleda, i mali svećenik prekriži ruke na koljenima kao da se sprema za borbu. Najednom ga uhvati strah što će morati da govori. Ona će ga prisiliti da kaže sve, a time će se na njega svaliti velika odgovornost.
Oče - reče Anđeliika - nikad nisam znala, ali danas želim saznati koje su bile zadnje riječi mog muža na lomači... Na lomači - naglasila je. - U posljednjem času, kad je već bio vezan za stup. Što je rekao?
Svećenik se namršti.
To je jako zakasnjela želja, gospođo - pobunio se. - Oprostite, ali pamćenje me izdaje. Tolike su godine prošle i odonda sam, avaj, ispovjedio tolike druge na smrt osuđene. Vjerujte mi, nisam u stanju da vam dadem točna obavještenja.
Pa dobro! Onda ću ih ja vama dati. On nije ništa rekao. On nije ništa rekao, jer je već bio mrtav. Mrtvaca su vezali za stup. Drugog mrtvaca. I dok su mog muža, živog, odvlačili kroz podzemni hodnik, vatra je pred očima svjetine izvršavala smrtnu presudu koja mu je nepravedno bila izrečena. Kralj mi je sve priznao.
Očekivala je da će se svećenik iznenaditi, protusloviti. Ali on ostade miran.
Vi ste to znali, zar ne? - reče ona u jednom dahu. - Vi ste to oduvijek znali?
Ne, ne oduvijek. Zamjena je izvršena tako vješto da ništa nisam posumnjao... Na glavu su mu nabili kukuljicu. Tek kasnije...
Kasnije... Gdje? Kada? Otkada ste znali?
Ona se nagne naprijed.. Dah joj je stao, a oči plamtjele.
Vi ste ga vidjeli, zar ne - reče tiho - vi ste ga vidjeli... poslije lomače? Promatrao ju je ispitivački. Sad ju je prepoznao. Nije se promijenila.
Da - reče. - Da, ja sam ga vidio. Slušajte. Onda ispriča svoju potresnu priču.

Dogodilo se to u Parizu, koncem veljače 1861. godine, iste one ledene noći kad je redovnik Becher, „savladan zlim duhovima", izdahnuo vičući: „Milost, Peyrac...!" Dok se otac Antoine molio u kapeli, jedan je brat laik došao i saopćio mu da bi neki siromah htio odmah razgovarati s njim. Siromah je bratu laiku turnuo u ruku zlatnik, i ovaj se nije usudio da ga izbaci. Otac Antoine se uputio u primaću sobu gdje je siromah stajao oslonjen o grubu štaku, a slabo mu je svjetlo uljane svjetiljke bacalo gotovo bezobličnu sjenu na okrečene zidove. Bio je uredno odjeven. Na licu je imao masku od crnog čelika. Kad ju je skinuo, otac Antoine pade na koljena preklinjući Nebo da ga oslobodi užasnih priviđenja, jer je pred njim stajao duh, duh vješca kojega je vlastitim očima vidio kako gori na trgu Greve.
Duh se podrugljivo smješkao. Pokušavao je da govori, ali su mu iz usta izlazili samo hrapavi i nerazumljivi glasovi. Najedanput je avet iščezla. Dosta je dugo potrajalo dok je otac Antoine ustanovio da je nesretnik naprosto izgubio svijet i da
leži na podu do njegovih nogu. Onda je, potaknut samilošću, savladao strah i nagnuo se nad duhom.
Ovaj je bio, doduše, živ, ali već potpuno oslabio i gotovo na umoru. Tijelo mu je ličilo na kostur. Ali se u njegovoj teškoj torbi nalazila zapanjujuća količina cekina i dragulja.
Mnogo je dana duh lebdio između života i smrti. Otac Antoine ga je njegovao povjerivši svoju tajnu starješini samostanske zajednice.
Bio je iscrpljen do krajnjih granica. Bilo je nevjerojatno da je tijelo, koje je krvnik stavljao na muke, moglo podnijeti takav napor. Raščerečena na spravi za mučenje, jedna mu je noga, ona sakata, bila ispod koljena i na bedru pokrivena jezivim, otvorenim ranama. Pa ipak je u tom stanju već mjesec dana neprestano tumarao. Takva volja služi na čast ljudskom robu, gospođo!
Nekoć tako moćan, grof de Peyrac je poniznom zatvorskom duhovniku govorio:
„Vi ste mi sada jedini prijatelji!"
Malog se svećenika sjetio onda kad mu se, pošto je skupio posljednje snage i vratio se u svoju palaču du Beautreillis, činilo da umire od iznemoglosti. Doći iz tolike daljine, pa umrijeti nadomak uspjehu! Iz palače je izišao kroz tajna vrtna vrata čiji je ključ posjedovao. Vukao se kroz Pariz i dovukao do doma lazarista, jer je znao da će tu naći oca Antoinea.
Sad je trebalo udesiti bijeg. Grof nije mogao ostati u Francuskoj. U ono se vrijeme velečasni otac Antoine upravo spremao da u Marselj otprati skupinu galijota. Tamo je trebalo nastaviti svoj milosrdni poziv.
Joffreyu de Peyracu sinula je genijalna misao. Umiješao se među robijaše i tako stigao u Marselj. Tamo je našao svog maurskog slugu po imenu Kuasi-Baa. Otac Antoine je u svojoj odjeći sakrio zlato i dragulje. Vratio mu ih je kad su stigli u Marselj. Malo poslije toga su grof de Peyrac i njegov Maur nestali, a njihov je bijeg u ribarskom čamcu bio čitav događaj.
I vi ih nikad više niste vidjeli?
Nikad.
I nemate pojma što se dogodilo s grofom de Peyracom poslije njegova bijega?
Nemam pojma.
Ona ga upitno pogleda. Gotovo bojažljivo reče:
Niste li prije nekoliko godina vi došli u Pariz da se raspitate za moju sudbinu...? Tko vas je poslao...?
Vidim da znate za moju posjetu odvjetniku Desgrezu.
On osobno me je o njoj obavijestio.
Napeto je čekala njegove rijeci, ali pošto je šutio, ona ponovi:
Tko vas je poslao? Svećenik uzdahne.
To zaista nikad nisam saznao. Bilo je to prije nekoliko godina ovdje u Marselju gdje sam se posebno bavio bolnicom za galijote. Neki arapski trgovac, kakvi često prolaze kroz ovu veliku luku, došao je k meni i u velikoj tajnosti mi saopćio da „se želi" znati što se zbilo s groficom de Peyrac. Zamoljen sam da odem u prijestonicu francuskog kralja., Željena će mi obavještenja vjerojatno dati neki odvjetnik po imenu Desgrez, a isto tako nekoliko drugih osoba čija su mi imena saopćena. Kao protuuslugu primio sam kesu s pozamašnom svotom. Pristao sam na to zbog mojih jadnih robijaša, ali sam od glasnika uzalud pokušavao izvući nešto potanje o njegovu nalogodavcu. Samo mi je pokazao zlatni prsten sa topazom u kojem sam prepoznao jedan od dragulja de Peyraca. Otišao sam u Pariz da izvršim svoj zadatak.
"Tamo sam saznao da se gospođa de Peyrac preudala za jednog maršala, markiza du Plessis-Bellierea, da je vrlo bogata i da skupa sa svojim sinovima uživa kraljevu blagonaklonost.
Bez sumnje ste se zaprepastili kad ste to čuli. Bila sam udata za drugoga dok mi je prvi muž još bio živ! Možda će se vaša svećenička savjest umiriti ako vam
kažem da je maršal poginuo pri opsadi Dolea i da se otada smatram dvostrukom udovicom.
Oca Antoinea nije uvrijedio njezin izljev gorčine. Čak se malo nasmiješio dajući joj na znanje da je vidio već mnogo čudnih sudbina, ali da treba priznati da Proviđenje vodi Andeliku po jako krivudavim stazama. Duboko ju je sažaljevao.
Vratio sam se, dakle, u Marselj, a kad se trgovac ponovo pojavio, ispričao sam mu sve što sam saznao. Odonda o njemu više ništa nisam čuo. To je sve što znam, gospođo, zaista sve.
U Anđelikinom srcu miješali su se razni osjećaji: kajanje, grižnja savjesti, očajanje.
"On je htio znati šta se sa mnom dogodilo."
Ovaj Arapin - reče - šta znate o njemu? Odakle je dolazio? Sjećate li se njegova imena...?
Svećenik je napregnuto razmišljao.
Već se nekoliko trenutaka uzalud pokušavam sjetiti svih pojedinosti o njemu. Zvao se Mohamed Raki, ali nije bio trgovac iz Arabije. To sam zaključio po njegovoj odjeći. Arapski se trgovci s Crvenog mora obično odijevaju kao Turci. Arapi iz Berberije nose široke vunene ogrtače zvane burnus. Ovaj je čovjek bio iz kraljevine Alžira ili kraljevine Maroka. Ali ja o njemu ne znam ništa više, a ovo je zaista malo. Znam, međutim, da sam s njim razgovarao o nekom njegovu ujaku čijeg se imena upravo prisjećam: Ali-Mehtub. Pričali smo o berberskom robu kojeg sam poznavao s robijanja na galiji, a kojeg je otkupio njegov jako bogati ujak. Ali- Mehtub je uspješno trgovao biserima, spužvama i raznom sitnom robom. Živio je na Kreti i vjerojatno je još uvijek tamo. On možda zna nešto više o svom nećaku Mohamedu Rakiju.
Na Kreti? - prošapće Anđelika sanjalački.

* * *

Anđelika i Flipot uputili su se prema pristaništu u nadi da će naći brod koji će ih povesti na dugo putovanje do sredozemnih otoka. Anđelika iznenada stane kao ukopana i protrlja oči misleći da sanja. Na nekoliko koraka opazi malog starca obučenog u crninu koja je izgledala još crnja pod blistavim svijetloplavim nebom. Stajao je nepomičan na rubu obale, utonuo u sanjarenje, i kao da nije primjećivao ni prolaznike koji su se očešavali o njega, ni vjetrić koji mu je blago talasao bijelu bradu. Sjajna kapica, glomazni lornjon od kornjačevine, starinska čipkana ogrlica, kišobran od voštanog platna i do nogu brižljivo postavljena staklenka opletena vrbovim prućem - riječito su govorili da je to meštar Savary, pariški ljekarnik iz ulice Bourg-Tibourg.
Meštre Savary - poviče ona.
On se tako žestoko trgnuo da umalo nije pao u vodu. Kad je prepoznao Anđeliku, oči mu zablistaju od zadovoljstva.
Ah, tu ste, mala radoznalice! Pretpostavljao sam da ću vas ovdje sresti.
Zaista? Puki slučaj me je, međutim, doveo ovamo.
Hm! Hm. Ljude sklone pustolovinama slučaj obično dovodi na ista mjesta. Poznajete li ijedan kutak na zemlji koji bi čovjeka više mamio da krene na put ka neobičnim pustolovinama? Poduzetni kakvi jeste, morali ste prispjeti u Marselj. To vam piše na čelu. Osjećate li opojan miris kojim je zasićena ova obala, onaj pravi miris sretnih putovanja?
On raširi ruke od ushićenja.
Mirodije! Ah, mirodije! Osjećate li miris tih profinjenih zavodnica koje su za sobom namamile najsmionije pomorce...
Odlučnim je tonom stao na prste nabrajati:
... đumbir, cimet, šafran, paprika, klinčić, korijander, kardamom i kraljica svih mirodija - biber! BIBER - ponovi zanesenjački.
Ona ga pusti da sanjari o ovom plamtećem kraljevstvu, jer je Flipot pristigao u pratnji nekog ljudine s crvenom mornarskom kapom.
Vi, dakle, nudite čitav jedan imetak za prevoz do Krete? - poviče on pružajući ruke k nebu. - Nevoljnice! Ja sam vas u najmanju ruku zamišljao kao staru ludu koja ima da izgubi samo još svoje kosti. Vi, znači, nemate muža koji bi vam ulio malo pameti u glavu. Ili vas želja za razvratom goni da završite život u haremu Velikog Turčina?
Rekla sam da hoću na Kretu, a ne u Carigrad.
Ali na Kreti su Turci, mala moja. Otok je pun eunuha, crnih i bijelih, koji tamo kupuju krepko meso za velikog gospodara. Moći ćete govoriti o sreći ako uopće stignete dotamo, a da vas putem ne otmu gusari!
Ali vi u svakom slučaju idete na Kretu!
Ja idem, ja idem - gunđao je Marseljac - ja idem, jasno, ali nisam rekao da ću tamo i stići.
Slušajući vas, čovjek bi pomislio da Berberi čekaju u zasjedi već na izlazu iz luke.
Vi zaista imate pravo, srce moje. Još se prošlog tjedna jedna turska galija muvala oko Hyereskih otoka. Naša flota nije dovoljno jaka, pa je se i ne boje. Budite sigurni da ćete im ubrzo zapeti za oko i da će se svi trgovci robija na Sredozemlju, crni, bijeli ili smeđi, kršćani, Turci ili Berberi jagmiti za vas kako bi vas za suho zlato prodali nekom starom sipljivom paši. Eno, pogledajte! Da li bi vam bilo drago naći se u zagrljaju ovakve maškare... ? - upita on upirući prstom u debelog turskog trgovca koji je u pratnji svojih ljudi silazio prema luci.
Anđelika je znatiželjno promatrala povorku koja je Marseljcima bila obična stvar, dok je njoj taj prizor bio nešto sasvim novo. Ogromni turbani od zelenog ili narančastog muslina, veliki kao bundeve, koji su se klatili nad zagasitim licima Turaka, njihova odjeća od svile koja se prelijevala, njihove papuče s vrhom povijenim naviše i ukrašenim biserima, suncobrani koje su dva mala crnca držala nad svojini gospodarima - sve je to više ličilo na ljupku komediju nego na opasnu najezdu.
Pa i ne izgledaju tako zli - reče Anđelika zadirkujući Marseljca - i vrlo su lijepo obučeni.
Kako ne! Nije zlato sve što sija. Znaju oni dobro da ovdje, u stranoj zemlji, ne smiju raditi što ih je volja. Trgovci koji poslom dolaze u Marselj, ne škrtare sa naklonima i znaju se praviti slatki kao med. Ali kad prođu tvrđavu If, za njih postoji samo gusarstvo... i opet gusarstvo. Ne, gospođo, uzalud me gledate tim svojim očima. Ja vam neću pružiti ruku za ovakvu pustolovinu. Bogorodica mi to ne bi oprostila...
A mene, da li ćete mene povesti? - upita Savary.
I vi hoćete na Kretu?
Na Kretu i još dalje. Da vam pravo kažem, idem u Perziju. Ali to je velika tajna.
Koliko nudite da vas prevezem?
Iskreno rečeno, nisam bogat. Dajem vam trideset livara. Ali budući da posjedujem tajnu koja vrijedi koliko sve zlato svijeta...
Dosta, dosta! Vidim o čemu se radi.
Melkior Pannassave nabere svoje crne guste obrve.
Žao mi je, ali ništa ne mogu učiniti za vas, ni za vas, gospođo. Za vas djede, zato što nemate s čim otići ni do Nice...
Trideset livara! - poviče starac ozlojeđen.
S obzirom na ono što se stavlja na kocku, to je tričarija... A za vas, gospođo, ne mogu ništa učiniti zato što biste privukli Berbere na moj brod kao što strvina, da prostite, privlači ribu u mrežu, ako smijem tako reći.
Skinuvši kapu veličanstvenim pokretom, Melkior Pannassave uputi se prema svom jedrenjaku Jolietti koji je čekao uz obalu.
Svi su isti, ovi Marseljci! - poviče Savary ljutito. - Gramzljivi i sitničavi kao Jermeni. Ne bi svoju kesu nimalo odriješili za dobrobit nauke!
Već sam se ranije uzalud obraćala kapetanima malih brodova - izjavi Anđelika. - Svi odmah govore o haremu i ropstvu. Isploviti na pučinu, znači, po njihovu, dospjeti k Velikom Turčinu.
Ili k tuniskom begu, ili alžirskom, ili marokanskom sultanu - nadopuni je susretljivo Savary.
E da, upravo tako stvari najčešće i završavaju. Ali tko nije voljan da riskira, neka ne putuje...!
Mlada žena uzdahne. Od ranog jutra njezina molba nailazi na isto podrugljivo čuđenje, isto slijeganje ramenima i isto odbijanje: Žena sama! Putovati na Kretu... ? Bezumlje. Trebalo bi imati za pratnju samu kraljevsku flotu.
I Savary je naišao na slične poteškoće zato što nije imao dovoljno novaca.
Udružimo se - predloži Anđelika. - Nađite mi brod, a ja ću platiti i vaš prevoz. Dala mu je adresu gostionice u kojoj je odsjela, i dok se starac udaljavao, ona sjede na cijev novog topa da bi se malo odmorila.
Ova artiljerijska oruđa, koja su u velikom broju bila razbacana po luci i na koja je očito zaboravio kakav mornarički skladištar, izgledala su prije namijenjena besposličarima kao klupe, nego da zapucaju na berberske galije.
Blebetuše iz Avenije Canebiere su na njima sjedile i plele očekujući povratak ribara, a trgovci su tu izlagali svoju robu.
Anđeliku su boljele noge. Osjećala je da je navukla i sunčanicu. Zavidljivo je promatrala žene kojima je obod velikog šešira od vezane slame štitio lijepa grčka lica na kojima su se isticale velike oči i čulne, prezirne usne. Veličanstvena držanja, nudile su prolaznicima karanfile ili školjke, topeći se od ljubaznosti i obasipljući najljepšim željama one koji bi im se odazvali, a proklinjući one koji se ne bi zaustavili pred njihovom tezgom.
Kupite mi ovu ribu - uporno je jedna od njih navaljivala na Anđeliku - to mi je posljednja u košari. Sjaji se kao srebrnjak...!
Ja nisam odavde i nemam je u čemu nositi.
Spremite je u svoj želudac. Neće vam naškoditi.
Da je pojedem ovako sirovu?
Pripremite je na žaru kod kapucina... Evo vam struk majčine dušice, stavite joj ga u trbuh dok se bude istiha pekla.
Nemam tanjura.
Uzmite oblutak sa žala.
Nemam ni viljušku.
Vi pronalazite poteškoće tamo gdje ih nema, jadnice moja... A čemu vam služe vaši lijepi prsti?
Da bi je se riješila, Anđelika na kraju kupi ribu. Držeći je za rep, Flipot se uputi prema zavoju na obali gdje su tri oca kapucina držala neku vrst kuhinje pod vedrim nebom. Iz velikog su lonca grabili riblju juhu i dijelili je siromasima, dok su mornarima za cijenu od nekoliko novčića dozvoljavali da sami kuhaju na dvjema posudama sa žeravicom. Miris roštilja i riblje juhe bio je zamaman i Anđelika osjeti da je gladna. Brige kao da su se rasplinjavale kad je čovjek nalazio vremena da se umiješa u lučki život Marselja. Upravo je bio čas kad su i najčangrižljiviji građani silazili na obalu da bi tu uživali u ovoj jednostavnoj atmosferi.
U Anđelikinoj blizini neka otmjeno odjevena gospođa siđe s nosiljke; pratio ju je dječak koji je odmah počeo da baca zavidljive poglede na mangupčiće što su se po balama pamuka prebacivali preko glave.
Smijem li im se pridružiti, majko? - moljakao je.
Da se niste usudili, Anastase - zabranila je gospođa uvrijeđena. - To su male propalice.
Baš im je lijepo - reče dijete nabusito. Anđelika ga je promatrala suosjećajno. Pomisli na Florimonda i Cantora. I ona je izlegla pačiće.
Nije bilo lako nagovoriti Florimonda da ne pođe s njom. To joj je uspjelo tek kad ga je uvjerila da će biti odsutna najviše tri tjedna, možda i dva, ako bude imala sreće. Izračunavši vrijeme, koje joj je potrebno za putovanje diližansom do Liona,
za spuštanje niz Ronu teretnom lađom, za sastanak s duhovnikom galijota i za povratak, Anđelika se nadala da će se možda vratiti u Pariz i u svoju palaču prije nego što kraljeva policija uopće i nasluti njezinu odsutnost. „To bi bila najbolja šala kojom sam vas ikad nasamarila, gospodine Desgreze", pomisli. Dočarala je sebi, ne bez izvjesnog uzbuđenja, svoj romantični bijeg. Florimond je govorio istinu. Podzemni hodnik bio je prohodan. Srednjovjekovni će svodovi, koje je obnovila ruka vična gradnji rudničkih hodnika, još dugo vremena odoljevati razornom djelovanju vlage. Florimond je doveo svoju majku do napuštene, ruševne kapelice u vensanskoj šumi. Gospođa du Plessis-Belliere je tada odlučila da će se po povratku pobrinuti da se kapelica obnovi. Kao Stari Paccalou, i ona je sada bila mišljenja da sve mora u ispravnom stanju čekati gospodarev povratak. Ali zašto se poslije toliko godina još nije vratio?
Uzbuđena je zagrlila svog sina kad su se prvi sunčevi zraci počeli probijati kroz šumu. Kako je bio hrabar i kako je ona bila gorda što je znao čuvali tajnu! Rekla mu je prije nego što ga je napustila. Motrila je na preklopna vrata koja su se polako zatvorila nad kovrčavom glavom. Prije nego sto je spustio pločicu, Florimond joj je saučesnički namignuo. Sve je to za njega bila igra koja ga je opijala i koja ga je u vlastitim očima činila jako važnim.
Zatim je Anđelika, u pratilji Flipota koji joj je nosio torbu, pješice otišla do obližnjeg sela gdje je unajnila dvokolicu i odvezla se do Nogenta. Odande je produžila diližansom.
Stigla je do svog cilja: Marselja i sad se nazirala druga etapa: Kreta. Razgovor s duhovnikom upućivao je na nov trag, ali tako tegoban i nesiguran...
Dakle, iduća karika u lancu bio je arapski draguljar čiji je nećak zadnji vidio Joffreya de Peyraca živog. Pronaći draguljara u Kreti, nije bila jedina poteškoća; hoće li joj pomoći da dopre do njegova nećaka? Ali Anđelika se tješila da je Kreta sretno znamenje. To je onaj sredozemni otok gdje je kupovinom stekla zvanje konzula Francuske. Međutim, nije znala u kojoj će mjeri moći koristiti taj naslov, budući da je u ovom trenutku grubo kršila kraljevu zapovijed. Zbog ovog, a i zbog mnogih drugih razloga smatrala je uputnim što prije napustiti Marselj i naročito izbjegavati susrete s pripadnicima svoga staleža.
Flipota još nema. Zar mu je toliko vremena potrebno da ispeče jednu ribu? Očima potraži svog mladog slugu i opazi ga kako razgovara s nekim čovjekom u smeđem kaputu. Činilo se da ovaj postavlja pitanja, a Flipot je izgledao zbunjen. Držeći ploštimice na ruci ribu koja se još pušila, skakao je s jedne noge na drugu, a njegovo je kreveljenje jasno pokazivalo da ga bolno peče. Ali čovjek se očito nije žurio. Napokon, sumnjičavo vrteći glavom, udalji se i izgubi u gomili. Anđelika vidje Flipota kako šiša točno u protivnom pravcu od onog gdje se ona nalazila.
Malo kasnije on se ponovo pojavi vješto i lukavo se šuljajući kao da je želi izbjeći, ali istovremeno i privući njezinu pažnju. Anđelika se digne i sustigne ga u mračnoj uličici gdje se sakrio iza stupa u jednom trijemu.
Što znači sve ovo? Tko je čovjek koji je maloprije s tobom razgovarao?
Ne znam... U početku mi nije bilo ništa sumnjivo... Evo vam vaše ribe, gospođo markizo. Nije mnogo ostalo, ispala mi je dva ili tri puta, toliko sam se tresao.
Što te je pitao?
Tko sam. Odakle dolazim. Kod koga sam u službi. Na to sam odgovorio: „Ne znam." „Hajde, hajde, nećeš me valjda uvjeravati da ne znaš kako ti se zove gospodarica!" Samo po tome kako me je zaplotnjački ispitivao, s ciljem da me uhvati u laži, vidio sam s kim imam posla: s policijom. Pa sam ponavljao: „Ne, ne, ne znam..." A onda se prestao praviti fin. „Da to nije slučajno markiza du Plessis- Belliere... U kojoj je gostionici odsjela?" Što je trebalo da mu odgovorim... ?
Šta si odgovorio?
Bubnuo sam nasumice jedno ime, ime gostionice „Bijeli konj" koja se nalazi na drugom kraju grada.
Hajdemo brzo.
Žureći strmim uličicama, Anđelika je pokušavala da shvati. Policija se za nju zanimala? Zašto? Znači li to da je Desgrez već otkrio njezin nestanak i da je poslao za njom svoje uhode... ? A onda je najedanput povjerovala da je riješila zagonetku. Gospodin de Vivonne ju je primijetio jučer među svijetinom kad je silazio s broda. Trenutačno se nije mogao sjetiti tko je bila žena čije mu lice nije bilo nepoznato, a onda je, pošto se prisjetio, naredio svojim slugama da je pronađu. Iz znatiželje? Iz pristojnosti? Iz želje da se dodvori kralju...? Njoj u svakom slučaju nije bilo stalo do susreta s njim, ali je nije niti uznemirilo njegovo zanimanje. Previše je često boravio na ladanju, daleko od dvora, da bi mogao pratiti sve nijanse spletki. Vjerojatno je htio ukazati pažnju gospođi du Plessis- Belliere, budućoj kraljevoj milosnici. Ona se umiri. To je posrijedi. Nema sumnje... Ili je onog čovjeka poslao robijaški duhovnik koji jedini zna da je ona u Marselju? Možda je imao još neka obaviještenja o Ali-Mektubu ili Mohamedu Rakiju... ? Ali on bi svog glasnika poslao u gostionicu „Zlatni rog" znajući da je tamo odsjela...
Stigla je u gostionicu sva u znoju. Srce joj je divlje udaralo.
Što ste to napravili od sebe, kako ste nerazboriti - uzvikne gazdarica. - Ah, te gospođe iz Pariza znaju samo trčati! Dođite za mnom. Napravila sam vam đuveč od patlidžana i rajčica i začinila ga tako da ćete prste lizati.
Anđelika dobro nabijena novčanika pobuđivala je kod nje gotovo materinske osjećaje, poštovanje i razumijevanje za mladu usamljenu ženu. Nije ju prevarila Anđelikina oskudna prtljaga. Odmah je shvatila da se radi o velikoj gospođi koja je navikla na četu slugu, ali koja ne želi biti uočena. Hajde, znamo što je ljubav...!
Idite ovuda - reče - u onaj tihi kutak kraj prozora. Bit ćete nesmetani za onim malim stolom, a moje će vas mušterije moći promatrati samo izdaljega... Što želite piti... Čašu ružice iz Vara?
Zamame oblike gospe Corinne obuzdavala je crvena svilena bluza, zelena suknja i crna vezena pregača. Pokrivena plitkom kapom, crna kao ugljen, nakovrčana i namazana, kosa joj se mrsila s dva dugačka koraljna privjeska s obje strane okruglog lica čija je koža bila čudesno bijela i čista. Stavila je pred Anđeliku kalajisani pehar i pocakljeni zemljani vrč koji se maglio od svježine pića.
Anđelika podiže pogled i na pragu male dvorane opazi Flipota koji joj je uzbuđeno davao znakove rukama. Iskoristivši to što se gospa Corinna okrenula, jednim skokom se stvori kod svoje gospodarice i prišapne joj:
Dolazi...! Zlobnik...! Gad...! Najgori od sviju.
Ona baci pogled kroz prozor. Laganim korakom, utegnut u kaput od ljubičaste svile, držeći štap sa srebrmom jabukom između ruku koje je prekrižio na leđima, poprimivši izgled šetača, gospodin Francois Desgrez penjao se ulicom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:32 pm





7.
BIJEG KROZ MARSELJ VOJVODA DE VIVONNE SE PREDAJE
Anđelikina prva misao bila je da odgurne stolicu, da preskoči dvije stepenice koje su je dijelile od velike dvorane, pa kad ovu preleti kao munja, da potrči prema drvenom stepeništu koje vodi na prvi kat.
Slijedi me - reče Flipotu. Marseljka podiže ruke prema nebu.
Gospođo, šta se dogodilo. A vaš đuveč?
Dođite - naredi Anđelika - brzo dođite sa mnom u moju sobu. Imam s vama da govorim.
Izraz lica i glas bili su joj tako zapovjednički da je gostioničarka pohitala za njom ne tražeći daljnja objašnjenja.
Anđelika je povuče u sobu. Stisla joj je ruku i zarila nokte u salo.
Slušajte! Jedan čovjek samo što nije ušao u gostionicu. Ima ljubičasti kaput i štap sa srebrnom jabukom.
Možda je to onaj koji vam je jutros poslao poruku.
Koga to mislite?
Gospa Corinna turi ruku u njedra i izvuče list grube pergamene.
Jedan deran je donio ovo za vas malo prije nego što ste se vratili.
Anđelika joj istrgne cedulju i razmota je. Bila je to poruka oca Antoinea. Javljao joj je da ga je posjetio bivši odvjetnik Desgrez s kojim se imao čast sastati u Parizu 1666. godine. Mislio je da pred njim ne mora tajiti boravak gospođe du Plessis u Marselju ni njezinu adresu. Ali on je ipak o tome obavještava…
Mlada žena zgužva pismo koje joj više nije bilo od koristi.
Ova me cedulja više ne zanima. Slušajte dobro, gospa Corinno. Ako se spomenuti čovjek bude raspitivao za mene, vi ćete reći da me ne poznate, da me nikad niste vidjeli. Čim ode, javite mi. Držite, to je za vas.
Gurnula joj je u ruku tri zlatnika. To je proizvelo tako snažan dojam na gospu Corinnu, da nije smogla riječi, nego je samo znalački namignula svojim vatrenim okom i izašla oprezno kao kakav urotnik.
Grizući nokte, Anđelika počne grozničavo hodati po sobi. Flipot ju je gledao uznemiren.
Spremi stvari i zatvori torbu - reče mu. - A i ti budi spreman.
Desgrez je radio brzo. Ali ona neće dozvoliti da je uhvati i odvede kralju, okovanu u lance kao robinju. Sad joj je još jedini izlaz bio more.
Počelo se smrkavati, a po mračnim uličicama što su se između stepenasto nanizanih kuća spuštale sve do pristaništa, započeše gitare i provansalski glasovi, kao i sinoć, svoje pjesme o ljubavi.
Anđelika će umaknuti i Desgrezu i kralju. More će je odvesti. Najzad zastane u uglu kraj prozora osluškujući glasove u gostionici.
Netko tiho pokuca.
Niste ni svjetlo zapalili - prošapće krupna žena ušuljavši se u sobu. Kresne upaljač i zapali svjetiljku.
Još je tu - nastavi. - Taj je uporan. Oh vrlo je uglađen, vrlo pristojan, ali kako li samo gleda! No ja se ne dam zbuniti, budite bez brige. „Kao da ne znam tko mi je u kući", rekla sam mu. „Gospođu koju ste mi opisali, sigurno bih bila zapazila da je kod mene! Zelene oči, kosa takva i takva itd. Ta velim vam da nije ovamo ni privirila..." Napokon mi je povjerovao ili se samo pravio da vjeruje. Naručio je večeru. Činilo se da ga zanima baš ona mala prostorija gdje sam vama bila prostrla stol. Njuškao je po njoj i izgledao kao da nešto njuška svojim dugim nosom.
„Moj parfem", pomisli Anđelika.
Desgrez će prepoznati njezin parfem, tu mješavinu verbene i ružmarina, koji je isključivo za nju spravljala jedna poznata tvornica mirisa u predgrađu Saint- Honore. A Desgrez je taj miris poljskog cvijeća, koji se tako fino stapao s njezinim čarima lijepe biljke, udisao s njezine vlastite kože, s tog tijela koje mu je dozvolila da cjeliva i grli. Ah, neka je proklet život koji vas izručuje takvim ljudima!
I k tome još ono njegovo đavolsko oko - nastavi gostioničarka. - Odmah je otkrio zlatnike koje ste mi dali i koje sam još držala u stisnutoj šaci. "Oh! Oh! Imate zaista velikodušne mušterije, prijo..." Nije mi bilo ugodno... Taj je čovjek vaš muž, gospođo?
Nije - odgovori Anđelika zgranuta. Marseljka je nepovjerljivo vrtila glavom. - Vidim o čemu se radi - reče. A onda naperi uši.
Tko to dolazi? To nije nitko od mojih gostiju. Poznam im korak svima. Odškrine vrata i naglo ih opet zatvori.
On je u hodniku... Otvara vrata od soba. Podbočivši se, stane bjesnjeti.
Drznik! Sad ću ja njemu pokazati s kim ima posla, tom panduru. A onda se predomisli.
Kako da ne! Pa da onda stvar pođe naopako. Poznam ja njih, ljude iz policije. čovjek im se u početku može i odupirati, ali uvijek dođe trenutak kad će zajecati i sliniti u maramicu.
Anđelika zgrabi svoju torbu.
Gospo Corinno, moram odavde izići... Moram... Nisam učinila ništa zla. Pruži joj kesu punu zlata.
Dođite ovuda - prošapće gostioničarka.
Ona povuče Anđeliku na mali balkon i makne rešetku.
Skačite! Skačite! Da, na susjedni krov. Ne gledajte dolje. Tako. Sada ćete na lijevoj strani naći ljestve. Kad dođete u dno vrta, pokucat ćete. Reći ćete Mariju Sicilijancu da vas ja šaljem i neka vas odvede k Santiju Korzikancu. Ne, još dalje: do Juanita, a onda u levantinsku četvrt... Ja ću se pozabaviti s onim radoznalcem, tako da ćete dobiti na vremenu.
Dodade još nekoliko dobrih želja na provansalskom, prekriži se i vrati u sobu.
Bio je to bijeg koji je ličio na dječju igru mačke i miša ili skrivača. Anđelika i Flipot su bez predaha trčali kroz vrtove, padali u jame koje su se pred njima otvarale, prolazili kroz kuće gdje su obitelji blaženo večeravale ne osvrćući se na njih i ne dižući pogled sa svojih tanjura, silazili po stepenicama; izbijali iz rimskog vodovoda u grčki hram koji su zaobišli, razmicali stotinu ružičastih i plavih košulja koje su se sušile na konopcima popriječenim preko ulica, klizali se na kori od lubenica i ribljim otpacima; ljudi su ih dozivali, podstrekivali, zaglušivali na svim jezicima svijeta. Na kraju su se, pod vodstvom jednog Španjolca, našli zadihani na prilazu levantinskoj četvrti.
Sad smo već daleko, - rekao je, - jako daleko od gostionice kod „Zlatnog roga". Da li gospođa možda ipak želi otići još dalje?
Španjolac i Santi Korzikanac gledali su je znatiželjno.
Ona obriše čelo maramicom. Crvenkasti sjaj sumraka, koji se sporo gasio, miješao se na zapadu sa svjetlima grada. Jednolična glazba neobičnog ritma prodirala je kroz zatvorena vrata i drvene kapke iza kojih su se skrivale kavane. U njima su arapski ili turski nosači i trgovci nalazili mekane divane, nargilu i onaj crni napitak koji se na obalama Bospora pije iz malih srebrnih šolja. Nepoznat miomiris miješao se s teškim zadahom pečenja i češnjaka.
Hoću u admiralitet - reče Anđelika - k gospodinu de Vivonneu. Možete li me tamo odvesti?
Oba vodiča zatresu svojom kao ebanovina crnom kosom i zlatnim prstenovima koji su im ukrašavali desno uho. Četvrt u kojoj je smješten admiralitet, smatrali su očito opasnijom od smrdljivog labirinta kroz koji su vodili Anđeliku. Ipak joj, pošto je prema njima bila darežljiva, potanko opisaše put kojim ima da ide.
Jesi li razumio? - upita Flipota.
Mladić zaniječe glavom. Bio se ukočio od straha. Nije poznavao zakone ove šarene lupeške bagre koja je vladala u Marselju i koja se, kako je slutio, brzo laćala noža. Ako mu napadnu gospodaricu, kako će je braniti?
Ne boj se ništa - reče ona.
Stari joj se fokejski grad nije činio neprijateljskim. Desgrez valjda tu nije mogao vedriti i oblačiti kao u srcu Pariza.
Noć se sad već bila spustila, ali je prozračno noćno nebo obasjavalo, grad plavičastim svjetlom, pa su se tu i tamo mogli raspoznavati obrisi drvenih ostataka, kakav slomljen stup, rimski luk, razvaline među kojima su se polugoli derani igrali tiho kao mačke.
Napokon su iza ugla spazili otmjenu, i jarko rasvijetljenu zgradu. Fijakeri i kočije su neprestano stizali, a kroz otvorene prozore dopirali su zvuci lutnje i violine.
Anđelika neodlučno zastane. Poravna nabore na haljini pitajući se da li se takva može pokazati. Neka se zdepasta prilika odvoji od jedne skupine.
Čovjek pođe pravo k njoj, kao da ju je očekivao. Svjetlo mu je udarilo u leđa pa nije mogla razabrati crte lica. Došavši do nje, pogleda je pažljivo i skine šešir.
Gospođa du Plessis-Belliere, zar ne? Da, van svake sumnje. Dozvolite da se predstavim: Carroulet, policijski činovnik u Marselju. Moj vrlo dobar prijatelj gospodin de La Reynie pisao mi je o vama i izrazio želju da vam se nađem pri ruci dok boravite u našem gradu...
Anđelika ga je hrabro gledala pravo u oči. Imao je prostodušno lice dobrog čiče s velikom bradavicom na vrhu nosa. Glas mu se topio od miline.
Vidio sam i njegova pomoćnika, gospodina Desgreza, koji je ovamo stigao jučer ujutro. Pretpostavio je da ćete možda posjetiti gospodina vojvodu de Vivonnea za kojeg zna da vam je prijatelj, pa mi je naredio da vas sačekam pred njegovom palačom, kako nikakav žaljenja vrijedan nesporazum...
Najedanput se njezin strah pretvori u bijes. Desgrez je, dakle, poslao u potjeru za njom sve policajce grada uključivo gospodina Carrouleta, šefa marseljske policije, dobro poznatog po svojoj čvrstoj ruci koja se krije iza ljubazne vanjštine.
Ona naglo progovori:
Ne razumijem šta mi to pričate, gospodine.
Hm! Hm...!. - reče on popustljivo. - Gledajte, gospođo, vaš osobni opis je prilično točan...
Jedna se kočija zaleti na njih. Šef marseljske policije izmakne u stranu. Anđelika se, naprotiv, baci doslovno konjima pod noge, pa se iskoristivši trenutak kad je kočijaš zauzdavao spregu, umiješa među skupine koje su ulazile u palaču vojvode de Vivonnea. Baklje u rukama nepomičnih slugu osvetljavale su stepenice koje vode u predvorje. Ona se sigurnim korakom popne s ostalima uzvanicama.
Flipot ju je slijedio noseći joj torbu. Obazrivo, kao svaka gospođa kad osjeti da joj se razvezala podvezica, Anđelika strugne u mračni ćošak velikog stepeništa.
Spašavaj se kako znaš - prišapne malom sluzi. - Sakrij se u krilu za poslugu, svejedno gdje, samo pazi da te ne uhvate. Sastat ćemo se sutra ujutro u lud kraj kraljevske eskadre. Nastoj saznati vrijeme i mjesto s kojeg isplovljava. Ako te ne bude, otputovat ću bez tebe. Evo ti novaca.
Ona izađe iz svog skrovišta i istim se sigurnim korakom uputi jednim od mramornih stepeništa koja vode na gornje katove.
Gore je bilo pusto, jer su se sluge muvale po salonima u prizemlju i po dvorištima. Tek što je stigla do prvog odmorišta, u predvorju se pojavi policajac kojeg se maloprije otarasila. Anđelikina znatiželja bila je jača od straha pa ga je motrila nagnuta preko ograde, sigurna da on nju ne može vidjeti, jer je bila u tami. Gospodin Carroulet nije odavao zadovoljnog čovjeka. Oslovio, je jednog elugu i postavio mu niz pitanja, čovjek je odrečno vrtio glavom. On se udalji, a odmah iza toga pojavi se vojvoda de Vivonne koji se još smijao nekoj šali. Šef policije ga zbunjeno pozdravi. Admiral kraljevske flote bio je uvažena ličnost. Uživao je kraljevu blagonaklonost i svi su znali da mu je sestra kraljeva milosnica. A kako je povrh toga slovio i kao vrlo razdražljiv gospodin, trebalo je s njim obazrivo postupati.
Što mi tu pričate? - usklikne Vivonne svojim gromkim glasom. - Gospođa du Plessis-Belliere... među mojim gostima? Potražite je radije u kraljevom krevetu... ako su vjerodostojni zadnji glasovi koji su do mene doprli iz Versaillesa...
Gospodin je Carroulet nastavio navaljivati, objašnjavati. Vivonne izgubi strpljenje.
Ta vaša priča nema osnove.. Ona je bila ovdje, velite, a sad najedanput nije više ovdje... Zaslijepilo vas je jako svijetlo, to je sve... Priviđa vam se... treba vas osloboditi toga.
Policajac se pokunjeno povuče.
Vivonne slegne ramenima. Uto mu priđe jedan prijatelj koji mora da se raspitivao za prepirku, jer je Anđelika čula mladog admirala gdje mrzovoljno odgovara:
Ovaj je neotesanac tvrdio da sam u svoje salone pozvao lijepu Anđeliku, najnoviju kraljevu ljubav.
Gospođu đu Plesis-Belliere?
Nju osobno! Neka me Bog čuva ove spletkarice i drolje i njezina prisustva pod mojim krovom...! Moja sestra puca od jada zbog uvreda koje joj ova nanosi... Piše
mi očajna pisma. Ako zelenooka zavodnica postigne svoj cilj, Athenaida se može poražena povući, a pripadnicima obitelji Mortemart zlo se piše.
To bi značilo da je u Marselju ta ljepotica o kojoj sanjarimo iako je znamo samo po čuvenju? Uvijek sam gorio od želje da je upoznam.
Gorjet ćete uzalud. Ona je bezdušna namiguša. To dobro znaju obožavatelji koji uzalud trče za njom. Neće se ona zaboraviti i prepustiti osjećajima ako pred sobom ima neki cilj. A taj cilj je kralj... Spletkarica, velim vam... Sestra mi u svom zad njem pismu kaže...
Kraj rečenice više nije čula, jer su se dva čovjeka udaljila i vratila u salone.
„Dragi moj, to ćeš mi platiti", pomisli Anđelika razjarena de Vivonneovim riječima. Ona se izgubi u mračnom hodniku. Pošto je neko vrijeme pipkala po zidovima, naiđe na jedna vrata i oprezno okrene kvaku. Soba je bila pusta i nikakva svjetiljka nije u njoj gorjela, samo ju je obasjavalo slabo svjetlo koje je kroz otvoren prozor dolazilo izvana. Na izmaku snaga, Anđelika se sruši na udoban istočnjački divan, pokriven ćilimom i jastucima. Istog časa odjekne neki zvuk sličan gongu, a to je ona nogom bila udarila u neku bakrenu posudu na podu. Osluhne ustrašena, a onda konačno nađe svijećnjak kojim je rasvijetlila prostoriju. Budoar, spavaća soba i uz nju kupaonica - to mora da su odaje vojvode de Vivonnea, odaje pomorca koji ima bezbroj ljubavnih pustolovina kad je na kopnu. Ubrzo je u dar-maru dalekozora, mapa, planigloba i uniformi otkrila ormar s poštovanja vrijednom zbirkom ženskih haljina i prozračnih penjoara.
Anđelika odabere jedan, od bijelog kineskog muslina, ukrašenu vezom. Opere se u posudi gdje je za gospodara i njegovu ljubavnicu bila pripremljena voda zamirisana provansalskom lavandom. Zatim iščetka prašnjavu kosu. Uzdahnuvši zadovoljna; zamota se u mekanu odjeću. Bosa se po debelim turskim ćilimima vrati u budoar, posrćući od umora. Još je neko vrijeme osluškivala prigušenu buku iz palače, a onda se srušila na divan. Baš je briga za budućnost i sve policajce svijeta! Ona će sad spavala.
Oh!
Piskav krik probudi Anđeliku. Ona se uspravi i zaštiti rukom oči od zaslijepljujuće svjetlosti.
Oh!
Mlada crnka, s licem načičkanim umjetnim mađežima, stajala je kraj nje i predstavljala živu sliku zaprepaštenosti i bijesa. Naglo se okrene i nekom prilijepi vrući šamar.
Prostače! To je, dakle, najavljeno iznenađenje... čestitam! Uspjelo je. Ovu vam ljutu uvredu neću nikad zaboraviti. Neću više za vas da znam!
Bučno šuškajući haljinom i mašući lepezom, ona prekorači prag i nestane. Držeći se za obraz, vojvoda de Vivonne je naizmjenično zurio u vrata, u Anđeliku, i u svog slugu koji je nosio dva svijećnjaka.
Sluga se prvi pribrao. Stavi svijećnjake na stolić, nakloni se svom gospodaru pa, šta bilo da bilo, i Anđeliki, a onda se iskrade tiho zatvarajući vrata.
Gospodine de Vivomne... strašno mi je neugodno - promrmlja Anđelika uz pokajnički smiješak.
Činilo se da je tek kad je začuo glas, shvatio da ima posla s bićem od krvi i mesa, a ne s duhom.
Dakle, istina je... to što je maloprije pričao onaj glupan... Vi ste u Marselju... pod mojim krovom... Zar sam to mogao slutiti? Zašto se niste pokazali i…?
Nisam htjela da budem prepoznata. U nekoliko sam navrata za dlaku izmakla hapšenju.
Mladi čovjek pređe rukom preko čela, pa ode do pisaćeg stolića od ebanovine i, spustivši mu policu, izvadi bočicu rakije i čašu.
Tako! Gospođi du Plessis-Belliere je za petama čitava policija kraljevine...! Jeste li nekoga ubili?
Nisam! Nešto još gore...! Odbila sam da spavam s kraljem. Dvoranin se začudi i upitno podigne obrve:
Zašto?
Zbog prijateljskih osjećaja prema vašoj dragoj sestri, gospođi de Montespan.
S bočicom u ruci, Vivonne je nijemo zurio u nju, A onda mu se lice opusti i on prasne u smijeh. Natoči čašu i sjedne kraj nje.
Čini mi se da mi se rugate.
Malo... Ali ne toliko koliko mislite.
Ona mu se i dalje bojažljivo smješkala. Još otežali od sna, kapci su joj polako treptali, tako da su joj zelene oči za trenutak ostajale zatvorene, a trepavice bacale sjenu na glatke obraze.
Bila sam tako umorna - uzdahne. - Hodala sam sate i sate kroz ovaj grad, bila sam zalutala... Ovdje sam se osjetila kao u kakvom utočištu. Oprostite mi. Priznajem da sam bila vrlo indiskretna. Okupala sam se u vašoj kupaonici i uzela ovaj haljetak iz vašeg ormara.
Ona pokaže na muslin oko svog golog tijela. Ružičasti je odsjaj tek nagovještavao liniju bedara i bokova pod prozračnom bjelinom. Vivonne pogleda haljetak, pa odvrati pogled. Nadušak popije čašu rakije.
Vraški gadna pripovijest! - progunđa. - Kralj je naredio potjeru za vama, a ja ću biti optužen kao vaš saučesnik.
Gospodine de Vivonne - usprotivi se Anđelika negodujući. - Zar ste poludjeli? Mislila sam da vam je više stalo do sreće svoje sestre... o kojoj pomalo i vaša ovisi. Zar biste zaista željeli da padnem u kraljeve ruke, a Athenalda u nemilost?
Ne, sigurno - zamuckivao je jadni Vivonne koji nije bio dorastao ovoj neobičnoj situaciji - ali ne bih htio ni da izazovem nezadovoljstvo njegova veličanstva... Vama je na volju da mu uskratite svoju naklonost... ali zašto ste došli u Marselj... i k meni... ?
Ona nježno stavi ruku na njegovu,
Zato što bih htjela ići na Kretu.
Što?
On skoči kao da ga je osa ubola.
Vi sutra krećete, zar ne? - navalila je Anđelika. - Povedite me.
Sve ljepše i ljepše! čini mi se da gubite razum. Na Kretu! Zbilja! Znate li uopće gdje je Kreta?
A vi? Znate li uopće da sam ja konzul Krete? Tamo imam vrlo važnih poslova i čini mi se da je upravo nastupio pogodan trenutak da ih osobno posvršavam, dajući kralju vremena da se smiri. Zar to nije sjajna misao?
To je bezumlje...! Kreta...!
On podigne oči prema nebu odustavši od toga da joj objašnjava veličinu njezine ludosti.
Da, znam, znam - reče Anđelika - harem Velikog Turčina, Berberi, gusari itd... Ali s vama se ne bih ničega bojala. Što mi se može dogoditi ako me prati francuska kraljevska eskadra?
Draga gospođo - izjavi Vivonne svečano - Ja sam vas uvijek bezgranično poštovao...
Možda previše - ubaci ona uz laskavi smiješak.
Njena upadica izbaci iz kolotečine mladog admirala kojem se jezik pleo prije nego što je ponovo uhvatio nit svog izlaganja.
Pa šta...! Hm...! Kako bilo da bilo, ja sam vas uvijek smatrao pametnom, razboritom ženom. Ali na svoju veliku žalost moram priznati da nemate mnogo više razuma od onih mladih osoba koje prvo govore, a onda djeluju, i djeluju prije nego što promisle.
Kao što je ona lijepa crnka koja nas je maloprije napustila. Htjela sam da se objasnim s vašom dražesnom ljubavnicom. Kako je bijesna, proširit će glas da sam ovdje.
Ne zna tko ste.
Lako će me opisati, a napasnici će prepoznati moj opis. Povedite me na Kretu.
Vojvodi de Vivonneu se grlo osušilo. Od Anđelikinog pogleda mu se vrtjelo u glavi. Pogled mu se lagano zamuti. Požuri do svog pisaćeg stola i natoči još jednu čašu.
Nikada! - odgovori najzad na njezinu posljednju molbu. - Ja imam zdravog razuma... Ako postanem suučesnik u vašem bijegu, što bi se prije ili kasnije saznalo, navući ću na sebe kraljev gnjev.
Zaboravljate svoju sestru koja bi vam na tome bila zahvalna.
Ali ja bih sigurno pao u nemilost.
Vi potcjenjujete Athenaidinu moć, dragi moj. No vi je poznate bolje nego ja. Ona ostaje sama pored kralja koji joj je... izrazito naklonjen. Ona je umjela da ga uza se veže pomoću tisuću sitnica na koje se on i te kako navikao. Zar je ne smatrate dovoljno jakom i spretnom da ponovo stekne premoć i da smjelo obnovi ono što sam ja u posljednje vrijeme, priznajem, možda malo pokvarila?
Vivone je namršten pokušavao da prosudi.
To da! - reče.
Mora da je sebi dočarao sliku zanosne sestre i jeku njezina zvonkog smijeha i jedinstvenog glasa, jer mu se lice najedanput razvedrilo.
To da! - ponovi. - U nju se čovjek može pouzdati. Klimnuo je glavom nekoliko puta.
A vi - reče - vi gospođo...
Motrio ju je krišom. Svaki njegov plah pogled, koji je osjetila na sebi svjedočio joj je da mu sve više prodire u svijest činjenica da se tu kod njega, u ovo doba noći, nalazi žena koja je bila ukras Versaillesa, za kojom je žudio kralj. S izvjesnim je čuđenjem raščlanjivao njezinu savršenu ljepotu, kao da je vidi po prvi puta. A bila je zaista božanstvena. Imala je jedinstvenu put, zlatniju nego većina plavuša, a crne su joj zjenice još jače isticale svijetlo zelenu boju očiju. U svojim mu je dvorskim haljinama u Versaillesu izgledala kao idol koji je Montespanicu dovodio do bijesa.
U ovom haljetku s mekim naborima djelovala je zastrašujuće ženstveno i živo. Prvi put u svom životu pomisli na kralja: „Jadan čovjek! Ako je istina da ga je odbila..."
Anđelika namjerno nije narušavala tišinu koja ih je obavila. Bilo je prilično zabavno držati jednog Mortemarta u neizvjesnosti i predstavljalo uspjeh kojim se malo žena moglo podičiti. Vatrenosti i razdražljivosti nije, čini se, nedostajalo članovima ove obitelji. Čovjek ih je mogao samo mrziti ili obožavati, uključivo najstariju sestru, predstojnicu opatije Fontevrault, ženu božanske ljepote uokvirene redovničkim ovratnicima i tamnim velovima, ženu koja je opčinila kralja i očarala dvorane. Posjedovala je vatreni duh, na latinskom čitala sve crkvene oce i vodila svoj samostan i podređene joj opatice putem najuzvišenije vrline. Vivonne je bio nalik na svoje sestre koje je priroda obdarila najboljim osobinama i najgorim manama. Bio je mušičav i neusiljen, ponašao se čas odbojno, čas krajnje ljubazno, bio je čas sušta ludost, čas genije... Takav kakav jest, uvijek bi na kraju pobudio strahopoštovanje prema sebi, i kao što je neka vrsta privlačnosti - privlačnosti lunje i magneta - Anđeliku približila Atheriaidi, isto je tako prema vojvodi de Vivonneu uvijek osjećala posebnu naklonost. U usporedbi s ostalim plemićima, koji su u stopu pratili monarha i živjeli od njegovih davanja, on joj se činio plemenitiji i otmjeniji.
Ona ga je i dalje gledala onim svojim nenametljivim smiješkom koji ga je zbunjivao, i priznade sama sebi da u suštini ipak voli ove užasno požudne i luckaste i lijepe Mortemartove. Ona polako podigne ruku i podmetne je pod zabačenu glavu, a onda mladom čovjeku dobaci podrugljiv pogled.
Ali ja? - ponovi ona njegovo pitanje.
Da, vi, gospođo! Vi ste neobična žena. Zar niste sami priznali da ste nastojali istisnuti moju sestru... ? A evo, sad se najedanput povlačite i predajete joj gotovo dobivenu igru... Šta vam je cilj? Kakvu korist možete izvući iz ove komedije?
Nikakvu. Prije neugodnosti.
Onda?
Zar kao svaka druga žena nemam i ja prava na svoje hirove?
Svakako...! Ali birajte prikladnije žrtve. S kraljem vam to može donijeti neugodne posljedice.
Anđelika napući usne.
Bože blagi! Zar sam ja kriva što me ne privlače tako zatvoreni i osjetljivi ljudi koji se ne znaju smijati i koji u intimnim časovima očituju takvo pomanjkanje profinjenosti da ono graniči s prostaštvom?
O kome to govorite?
O kralju.
I vi se usuđujete o njemu suditi na način... Vivonne je bio ozlojeđen.
Dragi moj, kad se radi o ložnicj, dozvolite nam da sudimo kao žene, a ne kao podanice.
Sve gospođe, srećom, ne suđe kao vi.
Na volju im da trpe i da se dosađuju. Sve bih im oprostila, ali to ne mogu. Ni titule, ni ugled, ni počasti ne čine mi se dovoljnom naknadom za tu vrstu ropstva i okova. Ja zaista sa zadovoljstvom sve to prepuštam Athenaidi.
Vi ste... grozni!
Što ćete, nije moja krivica što sam uvijek više voljela nasmijane mladiće, pune života... kao što ste vi, na primjer, galantne plemiće koji ne žale vremena da se sa ženama i pozabave. Do đavola neka idu oni kojima se toliko žuri da se slijepo bacaju na cilj. Ja volim one koji znaju ukrasti cvijeće što im se nađe na putu.
Vojvoda de Vivonne odvrati pogled i nešto progunđa sebi u brk.
Jasno mi je šta je na stvari. Imate ljubavnika koji vas čeka na Kreti, malog mornaričkog zastavnika s lijepim brkom, koji jedino zna milovati djevojke.
Grdno se varate. Nikad nisam bila na Kreti i nitko me tamo ne čeka.
Zašto onda hoćete na taj gusarski otok?
Već sam vam rekla. Imam tamo posla. Istovremeno ću kralju pružiti priliku da me zaboravi.
On vas neće zaboraviti! Zar mislite da ste žena koja se lako zaboravlja? - upita Vivonne kojem se grlo nekako čudno stislo.
On će me zaboraviti, ja vam kažem. Daleko od očiju, daleko od srca. Zar niste vi muškarci svi takvi? On će se sa zadovoljstvom vratiti svojoj Montespanici, svojoj pouzdanoj i neiscrpnoj čulnoj gozbi, i bit će sretan što će kod nje uvijek naći... postavljen stol. On nije ni složen ni osjećajan čovjek.
Vojvoda de Vivonne prasne u gromoglasan smijeh.
Kako ste međusobno zlobne, vi žene!
Vjerujte mi, kralj će vam biti zahvalan što ste mu pomogli da zaboravi jednu beznadnu ljubav. Neće se morati ni ponijeti kao tiranin i baciti me u tamnicu. Dok se ja vratim, vrijeme će učiniti svoje. On će se sam smijati svojoj srdžbi, a Athenaida će znati da cijeni to što ste je oslobodili nepoželjne suparnice.
A ako vas kralj ne zaboravi?
Pa onda još uvijek ima vremena da se iznađe neki izlaz. Mogu mu reći da sam promislila, spoznala svoju grešku. Kraljeva postojanost će me ganuti. Past ću mu u zagrljaj, postat ću njegova miljenica, i... neću ni vas zaboraviti. Vidite, dakle, time što ćete mi pomoći, osiguravate sebi budućnost i s jednim ulogom igrate na dva stola, gospodine dvoranine.
Posljednje riječi izgovorila je malo prezirnim tonom koji podbode plemića. On sav pocrveni i usprotivi se oholo.
Zar mislite da sam kukavica, slugan?
To nisam nikad mislila.
Ali stvar nije u tome - nastavi mladi admiral strogo. - Vi očito zaboravljate, gospođo, da sam zapovjednik eskadre, i da je zadatak, zbog kojeg će se kraljevska flota sutra otisnuti na more, vojnički zadatak, što znači opasan. Naređeno mi je da u ime kralja Francuske zavedem red u anarhičnom Sredozemlju. Imam najstrože zapovijedi: nikakvih putnika, još manje putnica.
Gospodine de Vivonne...
Ne! - zagrmi on - upamtite da sam ja gospodar na brodui i da znam šta mi je posao. Krstarenje po Sredozemnom moru nije šetnja po Velikom kanalu. Svjestan sam važnosti povjerene mi uloge i uvjeren sam da bi kralj na mom mjestu govorio i postupao kao što to ja činim.
Mislite... ? Ja sam, naprotiv, uvjerena da kralj ne bi odbio ono što vam nudim. Ona je govorila vrlo ozbiljno. Vivonne opet promijeni boju, a sljepoočice mu stadoše žestoko udarati. Promatrao ju je smeteno i upitno. U jednom mu se trenutku, za njega beskrajnom, učini da se čitav život usredotočio u blagom podrhtavanju njezinih ženstvenih grudiju pod čipkanim izrezom.
Toliko se iznenadio, da se naprosto ukočio. Gospođa du Plessis slovila je kao ohola, bezosjećajna žena, a sama je priznavala da je ćudljiva. Pošto je u duši bio dvoranin, nije ni u snu sanjao da bi mu se moglo ponuditi ono što se uskratilo kralju.
Najedanput osjeti da su mu se usne osušile, strusi u sebe čašu i metne je pažljivo na policu pisaćeg stola, kao da se bojao da će mu ispasti iz ruke.
Dajte da se razumijemo... - reče.
Ali... ja mislim da se razumijemo vrlo dobro - prošapće Anđelika. Gledala ga je u oči, napućivši usne.
Sav opčaran, napravi nekoliko koraka i pade na koljena pored divana. Ruke mu obujmiše tanak struk. Pokorno i strastveno sagne glavu i priljubi usne na svilenu put ispod vrata, tik do grudi, i ostade tako nagnut nad ovom tajnovitom sjenom odakle se širio opojan miris, miris Anđelikin.
Ona nije davala nikakav otpor. Jedva primjetna drhtavica prođe joj tijelom, dok su joj se lijepe vjeđe načas sklopile nad blistavim očima.
Zatim je osjetio kako se isprsila prepuštajući se milovanju. Uhvati ga ludilo, glad za njezinim mirisavim tijelom, jedrim i čvrstim kao krhki porculan. Njegove su usne požudno klizile po njoj. On se digne i uzme je u zagrljaj tražeći glatku okruglinu ramena i vratnu udubinu od čije ga je topline hvatala nesvjestica.
Anđelika mu obujmi glavu, privuče je k sebi, a onda mu blago stavi ruku na obraz i prisili ga da je pogleda u oči.
Smaragdnozelene oči susrele su se s plavim i tvrdim mortemartovskim očima, konačno pobijeđenim. U djeliću sekunde Vivonne je još dospio da pomisli kako nikad nije vidio slično biće, niti osjetio tako silan užitak.
Hoćete li me povesti na Kretu? - upita ona.
Mislim... Mislim da ću morati - odgovori muklim glasom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:32 pm



8.
POBIJEDILA SAM, GOSPODINE DESGREZE!
S ovim prolaznim ljubavnikom Anđelika je primijenila sve svoje umijeće. Zaklela se da će ga vezati uza se, a plemić, prezasićen razbludnik kakav je bio, ne bi se zadovoljio pasivnim zagrljajem.
Čas mazna i nestašna, pa iznenada kao zbunjena i malo plaha, ona se podavala, a onda je pred ponovnim zahtjevom uzmicala i on ju je morao tiho preklinjati, uvjeravati, umirući od nestrpljenja.
Je li to razborito? - pitala bi ona.
A zašto bismo bili razboriti?
Ne znam... Još jučer smo se jedva poznavali.
To nije točno. Ja sam vam se uvijek divio i tiho vas obožavao.
Ja pak priznajem da sam vas smatrala samo zabavnim. Meni je kao da vas večeras prvi put vidim. Vi ste mnogo... uzbudljiviji nego što sam mislila. Malo vas se i bojim.
Bojite se?
Oh, ti okrutni Mortemarti! Svašta se o njima govori.
Gluposti...! Zaboravite svoje nepovjerenje... Draga...!
Ne... gospodine vojvodo, oh! Pustite me da predahnem. Slušajte. Moje je načelo da ima stvari koje se mogu činiti samo s davnašnjim, davnašnjim ljubavnikom.
Vi ste divni! Ali ja ću vas dovesti do toga da se odreknete svojih načela... Zar ne vjerujete da sam za to sposoban?
Možda... ništa više ne znam.
Šaputali su strastveno dok je u polutami podrhtavao plamen svijeće koja se gasila. Anđelika se prepusti, zastrašujućoj i slatkoj igri i bez pretvaranja poče da drhti u snažnim rukama koje su je krotile i ukrotile, činilo joj se da ju je val tame, koja ih je obavila poslije posljednjeg plamsaja svijeće, povukao saučesnički sa sobom. I ona, slijepa i podatna, utone u ponor naslade, neprestano pun iznenađenja i nov za nju. Zaboravivši na sve, postala je iskrena u svojim uzdasima, u svojoj blaženoj i hrabroj borbi postala je dirljiva u priznanjima i jecajima koji je naslada u njoj izazivala.
On je zaspao držeći je u zagrljaju. Ali se ona, iako umorna i tako malaksala od vrtoglavice da joj se činilo da tone u duboku vodu, uspjela odhrvati snu. Jutro se bližilo, a ona je htjela biti budna kad on otvori oči. Nije imala povjerenja u muškarce, bojala se da on neće održati obećanje pošto je zadovoljio želje.
Ležala je otvorenih očiju i zurila u plavi zastor kojim je noć zastrla otvoreni prozor, i slušala potmulu huku mora koja je dopirala sa žala. Ruka joj nesvjesno pomiluje mišićavo tijelo zaspalog čovjeka u čijim je zagrljajima osjetila žar potpunog predavanja za čim je uz Filipa uzalud čeznula.
Dan se nazirao po crvenkastom sivilu koje se prelijevalo kao prsa u grlice i koje je, blago i fino kao sedef, prelazilo u bijelu, zatim u blijedozelenu boju.
Netko pokuca na vrata.
Gospodine admirale, vrijeme je - začuje se slugin glas. Vivonne se hitro digne, kao ratnik navikao na uzbune.
Jesi li to ti, Giuseppe?
Da, gospodine vojvodo. Smijem li ući i pomoći vam da se obučete?
Ne, sam ću. Samo reci mom Turčinu da mi spremi kavu. Dobacivši Anđeliki lukav smiješak, dodade:
Reci mu da stavi dvije šalice i kolače. Sluga se udalji.
Anđelika uzvrati osmijeh de Vivonneu i rukom pomiluje lice svom ljubavniku.
Kako si lijep! - reče.
Od njezina tikanja obuze ga zanos koji je graničio s bunilom. Kralju je ona to uskratila! Zgrabi joj nježnu ruku i poljubi je.
I ti si lijepa. čini mi se da sanjam!
U osvitu dana izgledala je sa svojom dugom kosom gotovo kao dijete.
Hoćeš li me povesti na Kretu? - prošapće. On poskoči.
Naravno! Zar me smatraš tolikim prostakom, te misliš da neću održati svoje obećanje kad si ti tako divno održala svoje? Ali moraš požuriti, jer za jedan sat dižemo sidro. Imaš li prtljage? Kamo treba da pošaljem po nju?
Jedan će me mali lakej s mojom torbom sa čekati na obali. A dotada ću prekopati ovaj ormar koji je tako dobro snabdjeven svim što žena samo poželjeti može. Je li ovo odjeća tvoje žene?
Nije - reče Vivonne smrkavši se. - Moja žena i ja ne živimo zajedno i ne viđamo se otkad me ta zmija prošle godine pokušala otrovati, da bi se udala za svog ljubavnika.
Da, da, sjećam se. O tome se na dvoru mnogo govorilo. Ona se nasmije ne sažalivši se.
Jadni dragi! Kakva nesreća!
Bio sam nasmrt bolestan.
Srećom je sve dobro svršilo - reče ona umiljato i pomiluje ga kako bi se razvedrio. - Ove haljine pripadaju, dakle, vašim ljubavnicama koje su, kako se
priča, isto toliiko raznolike koliko i brojne. Nemam prava da se na to žalim. Odabrat ću ono što mi je potrebno.
Ona se opet nasmije. Ljubavna igra ostavila je na njezinu tijelu neki izazovan miris i kad je prošla pored njega, on nagonski posegne za njom da bi je privukao k sebi.
Ali ona se oslobodi smijući se.
Ne, vaša visosti. Žuri nam se. Nadoknadit ćemo to kasnije.
Jao! - reče on iskrivivši lice - ne možeš ni zamisliti koliko su galije neudobne.
Koješta! Već ćemo tu i tamo naći priliku da se grlimo. Zar na Sredozemnom moru nema pristaništa? Zar nema otoka s plavim uvalicama i mekanim pješčanim žalom?
On duboko uzdahne.
Umukni! Poludjet ću.
Zviždučući je navukao svilene čarape, kratke hlače od plavog satena i došao na prag kupaonice. Ona je iz bakrenog vrča nasula vodu u mramorni lavor i užurbano se pljuskala.
Dozvoli mi da te bar gledam - zaklinjao je. Ona mu se preko mokrog ramena popustljivo osmjehne.
Kako si mlad!
Mislim da nisam ništa mlađi od tebe. Čak bih rekao da sam stariji tri ili četiri godine. Ako me pamćenje ne vara, prvi put sam te vidio prilikom... da, siguran sam, prilikom kraljevog ulaska u Pariz. Imala si oporu i plahu svježinu dvadesetogodišnje žene... Ja sam tada imao dvadeset četiri i smatrao se vrlo iskusnim. A sad tek počinjem shvaćati kako ništa ne znam.
Ali sam ja zato brže starila - reče Anđelika ovlaš. - Ja sam jako stara... Imam sto godina!
Turčin zlatnosmeđeg lica i sa zelenim turbanom na glavi unio je bakreni pladanj na kojem su se pušile dvije šaličice s nekim crnim napitkom. Anđelika prepozna piće koje je pila s perzijskim ambasadorom Baštiari-begom i čiji je miris prožimao levantinsku četvrt u Marselju. Samo što je nakvasila usne, smuči joj se na gorak ukus. Pošto mu je sluga natočio nekoliko šalica zaredom, Vivonne upita da li je sve spremno za polazak.
Anđeliku ponovo uhvati panika. A šta ako policajci, u potrazi za njom, krstare po još usnulom gradu...
Srećom je admiralova palača graničila s lučkim skladištima. Treba samo preći preko dvorišta, pa da se izbije ravno na gat.
Galije su čekale vani na sidrištu. Jedan bijelo-zlatni čamac dolazio je prema obali. Anđelika je umirala od nestrpljenja promatrajući ga kako se približava. U Marselju joj je gorjelo pod petama. Desgrez se mogao svakog časa pojaviti, osujetiti joj planove i razoriti nade. Ona je uokolo gledala lukobrane, obale za utovar i istovar, gatove, luku i, tamo gore u maglici, grad koji je, sa svojim kućama nanizanim jedna poviše druge i crkvom na brežuljku, poprimao izgled ogromnog, pozlaćenog i izrezbarenog kovčega.
Vivonne je razgovarao s oficirima dok su sluge bacale prtljagu u čamac koji je upravo bio pristao.
Tko to dolazi?
Anđelika se okrene. Dvije su se spodobe bojažljivo pomolile među sanducima u skladištu i stale se približavati skupini. Mlada žena odahne pošto je prepoznala Flipota i Savaryja.
To je moja pratnja - predstavi ih. - Moj liječnik i moj lakej.
Neka se ukrcaju. I vi, gospođo.
Čamac se ljuljao uz gat dok se čekalo na neophodne mape koje je netko bio zaboravio uzeti.
Pristanište se budilo. Mornari su navlačili konope, silazili po ljestvicama i uskakali u svoje čamce. Drugi su napuštali barake koje su upravo usidrili, i odlazili da podgriju jelo kod kapucinske braće koja su namještala svoj kazan i roštilj.
Pokrivena velom, jedna turska ili grčka prostitutka počela je plesati dižući visoko ruke u kojima su blještale bakrene kastanjete. Ali to nije bilo ni mjesto ni vrijeme da se muškarci mame... Možda je plesala danu koji se rađa poslije gnusne noći proživljene među talogom ljudskog društva u istočnjačkoj četvrti. I neobično je bilo čuti taj bojažljiv i jednoličan zveket kastanjeta na gotovo pustoj obali.
Vesla admiralskog čamca podignu se žuboreći, a onda opet urone. Mornari su pokušavali izbjeći raznovrsne otpatke koji su plutali po površini vode u luci. No čamac se ubrzo domogao zatalasane, bistre vode u kojoj se, pozlaćen prvim sunčevim tracima, ogledao toranj Saint-Jean.
Anđelika baci još jedan pogled iza sebe. Grad se sve više smanjivao. Ipak je razabrala kako se jedna muška prilika približavala gatu. Bio je previše daleko da bi mu mogla raspoznati crte lica, ali je bila uvjerena da je to Desgrez. Prekasno! "Pobijedila, sam gospodine Desgreze", pomisli likujući.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:33 pm






DRUGI DIO

KRETA
9.
NA ADMIRALSKOJ GALIJI

Anđelika je zamišljeno promatrala kako zlatne rese brodskih zastora uranjaju u valove i igraju se s pjenom vodene pruge.
Galije su, njih šest na broju, imale povoljan vjetar. Njihovi izduženi i ljupko izvijeni trupovi, čiji su bokovi bili raskošno ukrašeni, propinjali su se na plavim valovima. Kipići od pozlaćenog drveta na njihovim kljunovima veselo su sjekli zatalasano more, dok su na izrezbarenoj krmi tritoni pušući u školjke, amori s ražinim vijencem i sirene sa grudima kao u Venere izranjali žuboreći i pršteći vodu na sve strane, prije nego što će se ponovo zagnjuriti pod valove.
Na jarbolima su se veselo vijorili barjaci, zastavice i trake.
Zavjese na šatoru bile su zabačene, a morski se zrak miješao s mirtinim i mimozinim mirisom koji je dolazio s obližnje obale.
Na istočnjački način, s ćilimima, niskim sećijama i jastučićima, vojvoda de Vivonne je opremio raskošni šator, zvan i „tabernakul", koji je oficirima služio kao blagovaonica i salon. Anđelika se tu prilično udobno osjećala i više se voljela zadržavati u njemu nego u tijesnoj, vlažnoj i mračnoj kabini u potpalublju. Huka što su je stvarali valovi udarajući o brodski trup, i teški zastori prigušivali su ovdje gongove veslačkih starješina i mukla naređenja nadglednika robijaša. Čovjek bi gotovo povjerovao da se nalazi u pravom salonu.
Na nekoliko koraka od nje drugi je oficir, gospodin de Millerand, promatrao obalu kroz dalekozor. Bio je vrlo mlad, gotovo još golobrad, velik i dobro građen. Djed admiral ucijepio mu je ljubav i poštovanje prema kraljevskoj mornarici, pa je, tek izašao iz škole i kruto se pridržavajući načela, bio žestoko protiv prisustva žene na brodu. Natmuren, stisnutih usana, hodao je oholo i izbjegavao oficirski zbor koji se u određene sate okupljao oko Anđelike. Manje strogi od njega, ostali su se članovi admiralovog štaba veselili nazočnosti ovog ženskog putnika koji će bar razbiti dosadu na brodu.
Obala na vidiku činila se kao zastor od purpurnih stijena iza kojih su se uzdizale planine pokrivene tamnozelenim žbunjem i suhim, mirišljivim biljkama. Usprkos ljepoti boja, kraj je djelovao negostoljubivo i pusto: ni jednog krova od crijepa, ni jedne barke uz obale plavih, dubokih uvalica, tako čarobnih i privlačnih pod vijencem rumenih grebena. Samo bi se s vremena na vrijeme ukazao poneki gradić opasan čvrstim zidinama.
Vojvoda de Vivonne pojavi se nasmijan, u pratnji svog crnčića koji je nosio zdjelu sa slatkišima.
Što je s vama, draga? - upita. Poljubi mladoj ženi ruku i sjedne do nje. - Želite li kakvu istočnjačku poslasticu? Millerande, imate li o čemu važnom izvijestiti?
Nemam, vaša svjetlosti, osim da je obala pusta. Ribari iz svojih osamljenih zaselaka bježe pred drskim Berberima koji čak ovamo dolaze u pljačkaške pohode po roblje. Priobalno se stanovništvo sklonilo u gradove.
Čini mi se da smo upravo prošli Antibes. S malo sreće bit ćemo večeras kod mog dobrog prijatelja princa od Monaca.
Da, svjetlosti, pod uvjetom da nam se jedan naš drugi prijatelj, mislim na Rescatora ne ispriječi na putu...
Jeste li što primijetili? - upita Vivonne i naglo se digavši, uzme mu dalekozor iz ruke.
Nisam, budite bez brige. Ali pošto ga tako dobro poznajemo, upravo to me i čudi.
Zamjenik admirala de Vivonnea, gospodin de La Brossardere, i dva druga oficira, grofovi de Saint-Ronan i de Lageneste, uđoše u šator, a za njima ljekarnik Savary. Pojavi se i turski sluga koji uz pomoć mladog roba stane pripremati kavu dok su se gospoda zavaljivala u jastuke.
Volite li kavu, gospođo? - upita gospodin de La Brossardiere Anđeliku.
Ne znam ni sama. Moram se na nju priviknuti.
Kad se čovjek na nju nauči, ne može bez nje.
Kava zadržava sokove u želucu i ne da im da odlaze u glavu - reče Savary vrlo učeno. - Muslimani vole ovo piće ne toliko zbog njegovih korisnih svojstava, koliko zbog predanja koje kaže da ga je pronašao arhanđeo Gabriel zato da bi vratio snagu Muhamedu Neustrašivom. Prorok se sam hvalio da mu se nikad nije dogodilo da je popije a da istog trena ne osjeti snagu kojom bi mogao oboriti četrdeset ljudi i zadovoljiti najmanje četrdeset žena.
Onda pijmo kavu! - poviče veselo Vivonne dobacivši Anđeliki vatren pogled. Ovi su je mladi i snažni ljudi promatrali ne skrivajući svoje divljenje. Bila je zaista prekrasna u haljini svijetloljubičaste boje koja joj je isticala svježu, zagasitu put i zlatnu kosu. Ljupko se smiješeći, primala je ove izraze nijemog obožavanja koje njihove oči nisu mogle sakriti.
Sjećam se da sam kavu pila s Baštiari-begom, perzijskim ambasadorom - reče. Mladi rob podijelio je male damastne ubruse sa zlatnim resama. Turčin je natakao kavu u tanane porculanske šalice, dok je crnčić služio slatkiše iz dviju srebrnih zdjela; u jednoj su bili komadi bijelog šećera, a u drugoj kardamomovi orasi.
Uzmite šećera - preporuči La Brossardiere.
Usitnite u kavu malo kardamoma - posavjetuje Saint-Ronan, - Pijte sasvim polako, ali ne čekajte da vam se napitak ohladi.
Kavu treba piti vrelu.
Svi su pomalo pijuckali. Anđelika je činila sve što su joj savjetovali, i došla do zaključka da kava, iako joj se sama po sebi nije baš sviđala, u svakom slučaju ima divan miris.
Ovo je krstarenje započelo pod sretnim znamenjem - ustanovi La Brossardiere zadovoljan - zapala nas je sreća da s nama plovi jedna od kraljica Versaillesa, a osim toga sam saznao da se Rescator nalazi na putu k svom ortaku Muli Ismailu, kralju Maroka. Pošto njega nema, Sredozemno će more biti miroljubivo.
Ali tko je zapravo taj Rescatof koji vas toliko zaokuplja? - upita Anđelika.
Jedan od onih razbojnika bez vjere i savjesti, koje moramo goniti i po mogućnosti zarobili - reče Vivonne smrknut.
On je, znači, turski gusar?
Gusar je sigurno a da li je Turčin, to ne znam. Neki misle da je brat marokanskog sultana, dok drugi tvrde da je Francuz, jer odlično govori naš jezik. Ja bih sa svoje strane prije rekao da je Španjolac, Teško je znati nešto određenije o tom čovjeku kad stalno nosi masku, kako to često čine odmetnici koji se i namjerno znaju osakatiti samo da ih se ne prepozna.
Za njega se pak priča da je nijem. Navodno su mu iščupali jezik i odsjekli nos. Ali tko je to učinio? U toj se stvari razilaze u mišljenjima ljubitelji sitnih dogodovština na Sredozemlju. Oni koji misle da je Maur, i to andaluzijski Maur, tvrde da je žrtva španjolske inkvizicije. Oni pak, koji su uvjereni da je Španjolac, optužuju Maure. U svakom slučaju mora da je ružan, jer se nitko živ ne može pohvaliti da ga je vidio bez maske.
Ali on uza sve to postiže izvjesne uspjehe kod žena - reče La Brossardiere u smijehu. - Kažu da u svom haremu ima nekoliko bajoslovnih ljepotica za koje se na tržištu nadmetao sa samim carigradskim sultanom. Onomadne je poglavar sultanovih bijelih eunuha, vi ga znate, onaj lijepi Kavkazac Ćamil-beg, bio sav očajan što je Rescatoru, koji je po nudio veću cijenu, morao prepustiti jednu plavokosu Cerkeskinju, pravi dragulj...
Zazubice nam rastu od vašeg pripovijedanja - primijeti Vivonne. - Ali zar se takve stvari pričaju pred gospođama?
Ja ne slušam - javi se Anđelika. - Samo nastavite, molim vas, tu vašu sredozemnu rekla-kazala, gospodine.
La Brossardiere je ispričao da je ove pojedinosti čuo od malteškog viteza talijanskog porijekla, Alfreda di Vacouzoa, kojega je sreo u Marselju. Vitez se
upravo vratio s Krete kamo je osobno vodio robove, i, kaže, nikad neće zaboraviti nadmetanje u toku kojega je Rescator samo bacao kese srebrnjaka pred noge Cerkeskinji, tako da je na kraju do koljena bila zatrpana.
Jasno je da je pun para! - uzvikne Vivonne u nastupu one nagle srdžbe od koje bi uvijek pocrvenio do ruba perike. - Nije bez razloga uzeo nadimak Rescator. Vi ne znate šta ta riječ znači, gospođo?
Anđelika zaniječe glavom.
Tako se na španjolskom zovu ljudi koji trguju zabranjenim novcem, krivotvoritelji novca. Nekoć je reskatora bilo svuda, ali su to bili mali, bezopasni zanatlije koji nikoga nisu uznemirivali. Sada postoji samo još jedan: Rescator.
Sumorna izgleda utone u razmišljanje. Najzad se i mladi poručnik de Millerand, koji je po prirodi bio osjećajan i bojažljiv, odvaži i sa zakašnjenjem umiješa u razgovor.
Rekli ste da se Rescator, unatoč odsječenom nosu, sviđa ženama; ali gusari imaju samo kupljene, a ponekad i silom otete robinje, pa se, mislim, o njihovoj zavodljivosti ne može suditi po broju njihovih žena. Navodim kao primjer alžirskog odmetnika Mezzo-Mortea, tu debelu svinju, najvećeg trgovca robljem u Sredozemlju. Tko ga je ikad vidio, ne može vjerovati da bi mu se ijedna žena podala iz ljubavi, pa čak ni iz puke želje.
Poručnice, to što govorite, prividno je logično - prihvati La Brossardiere - a ipak se varate, i to, dvostruko se varate. Prije svega, iako je najveći trgovac robljem u Sredozemlju, Mezzo-Morte ne drži u svom haremu žene, jer više voli... mladiće. Priča se da ih u svojoj alžirskoj palači ima najmanje pedeset. A s druge je strane i te kako istina da je Rescator veliki ljubimac žena. On ih kupuje mnogo, ali zadržava samo one koje same žele da ostanu kod njega.
Što radi s ostalima?
Pušta ih na slobodu. To mu je strast. On pušta na slobodu sve robove, muškarce i žene, kad mu se za to pruži prilika. Ne znam da li je to točno, ali je u svakom slučaju i to sastavni dio legende o njemu.
Legende o njemu - progunđa Vivonne s gađenjem i gorčinom. - Pa neka! Ta legenda je istinita. On pušta robove na slobodu, svojim sam očima to vidio.
Možda se time misli iskupiti za svoje odmetništvo? - izjavi Anđelika.
Ni to nije isključeno. Ali on time prvenstveno tjera šegu... zezucka... sve redom!
rikne Vivonne - zabavlja se, da, zabavlja se. Sjećate li se, Gramonte, vi koji ste bili u sastavu moje eskadre u bitci kod rta Passero, sjećate li se onih dviju galija koje je zarobio? Znate li šta je učinio sa četiri stotine robijaša s tih galija? Skinuo im je okove i naprosto ih iskrcao na mletačkim obalama. Možete za misliti kako su nam Mlečani bili zahvalni na ovakvom daru! Ovaj događaj je izazvao diplomatski spor, a njegovo veličanstvo mi je podrugljivo primijetilo da sam bar mogao za otmičara izabrati nekog običnog trgovca robljem, kad sam već pustio da mi zarobi galije.
Vaše je pripovijedanje vrlo uzbudljivo - reče Anđelika. - čini mi se da Sredozemlje vrvi od romantičnih ličnosti.
Ne dao vam Bog da se s njima upoznate izbližeg! Svi oni, pustolovi ili odmetnici, trgovci robljem ili krijumčari, koji su se s nevjernicima udružili da bi podrovali moć malteških vitezova ili francuskog kralja, zaslužuju lomaču. Čut ćete priče o Francuzu markizu d'Escrainvilleu, Dancu Ericu Jansenu, o već spomenutom Mezzo-Morteu, alžirskom admiralu, o Španjolcima braći Salvador i o mnogima još koji se nisu toliko razmahali. Oni harače po Sredozemnom moru. Ali dosta razgovora o tom ološu. Vrućina jenjava, pa je baš zgodno vrijeme da vam pokažem galiju. Odoh da vidim da li je sve na svom mjestu.
Dok se admiral udaljavao, oficiri su se oprostili s putnicom i vratili na svoje dužnosti.
Tek tada Anđelika spazi Flipota. Mora da je mali sluga trkom pretrčao ono nekoliko brodskih stepenica. Bio je zadihan, blijed kao krpa, i zurio u svoju gospodaricu velikim, kao podivljalim očima.
Što ti je? - poviče ona.
Tamo - promuca. - Vidio sam... Ona mu priđe i prodrma ga.
Što? Što si vidio...? Koga...?
Sigurna da je pri napuštanju luke vidjela Desgreza na obali, povjerovala je da će sad na pred nju iskočiti kao đavao iz svoje čizme...
Ta govori već jedanput!
Vidio sam... Vidio sam... robijaše. Ah, gospođo markizo....! To me se dojmilo... ne mogu, ne mogu vam reći kako... tamo... tamo dolje za veslačkim klupama...
Počelo mu se štucati i on trkom ode do ograde, pa tamo povrati.
Anđelika se razvedri. Jadan mladić pati od morske bolesti. Mora da su mu izgled galijota i zadah veslarnice pospješili mučninu. Anđelika naredi Turčinu da joj natoči šalicu kave.
Ostani ovdje - reče dječaku. - Svjež zrak će ti prijati.
Ah, dobri Bože, to vidjeti! - ponavljao je - to me je tako uzbudilo. Izgledao je očajno i samilosno.
Naviknut će se - reče vojvoda de Vivonne koji se upravo vratio. - Za koji će dan prkositi olujama. Dođite, gospođo, da obiđete galiju na koju ste se tako lakomisleno ukrcali.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:33 pm





10.
PRIVIĐENJE U VESLARNICI
Zlatna ograda „tabernakula" i njegove zavjese od grimiznog brokata dijelili su raj od pakla.
Čim je Anđelika izišla na stražnji dio krme, vjetar ju je zapuhnuo ogavnim zadahom veslarnice. Ispod nje se crveno mnoštvo robijaša sagibalo i uspravljalo, polako, jednolično, i svojim joj ravnomjernim i beskonačnim klaćenjem izazivalo vrtoglavicu.
Vojvoda de Vivonne pruži ruku svojoj gošći i pomogne joj da siđe niz ono nekoliko stepenica, a onda, pošavši ispred nje, stupi na mostić.
To je bila malo uzdignuta, drvena staza koja se protezala gotovo čitavom dužinom broda. S obje su se strane redale robijaške klupe u zagađenim jamama. Tu više nije bilo ni živih boja ni pozlate, nego samo gruba drvena sjedala na kojima su galijoti, po četvorica, bili lancima vezani.
Podigavši lijepo izvajani list u crvenoj čarapi sa zlatnim prugama, mladi admiral odmjereno zakorači i pažljivo stavi kitnjastu cipelu s crvenkastom petom na ulijepljen pod. Odijelo mu je bilo plavo i bogato izvezeno, s velikim crvenim posuvracima, teškim bijelim pasom sa zlatnim resama i orukvicama od skupocjene čipke. Šešir mu je bio tako nakićen perima, da je na vjetru bio nalik na gnijezdo puno ptica koje se spremaju da polete. Zaustavljao se i sve pomnjivo pregledavao. Stao je kod pripravljaonice - prostora na kojem se kuhalo za robijaše, a koji je bio smješten u sredini galije, na lijevoj strani. Iz dva velika kotla, okačena iznad malog ognjišta, pušila se mršava juha od krtole i varivo od boba, svakidašnja robijaška hrana.
Vivonne okusi juhu i ustanovi da je odvratna. Andeliki je objasnio kako je njegovom zaslugom pripravljaonica usavršena.
Stari je uređaj težio stotinu pedeset centi. Bio je nestabilan pa se često događalo da se od jakog vala vrela tekućina prospe i ofuri najbliže robijaše. Po mom naređenju smanjena je težina i cijeli uređaj snižen.
Anđelika mu je povlađivala neodređenim pokretom glave. Nesnosan smrad veslarnice, s kojom se sada miješao ne baš privlačan miris juhe, izazivao je u njoj mučninu. Ali je Vivonne, presretan što je ona tu i ponosan na svoj brod, nije poštedio ničega. Morala se diviti ljepoti i čvrstini dvaju čamaca za spašavanje -
lijepo oblikovanoj feluki1 i od nje manjoj šajki2, te hvaliti dobar raspored malih topova po brodskim obodnicama.
Vojnici su se za vrijeme plovidbe zadržavali samo na ovim uskim obodnicama pored svojih topova, iznad veslarnice. Mjesta je bilo malo, pa su čitav dan provodili u čučećem ili sjedećem stavu. Nisu se smjeli ni puno micati kako ne bi poremetili ravnotežu teškog broda. Ovi ljudi nisu imali na raspolaganju druge zabave nego da vrijeđaju robijaše dolje u rupi ili da izazivaju robijaše nadglednike starješine veslača. Teško je bilo održavati disciplinu.
Vivonne je nadalje objasnio da su veslači podijeljeni u tri skupine i da svakom upravlja po jedan starješina. Obično dvije skupine veslaju dok se treća odmara. Veslači se regrutuju iz redova kažnjenika i stranih zarobljenika.
Treba biti vrlo snažan, a ako je netko ubojica ili kradljivac, to još ne znači da ima i potrebne mišiće. Osuđenici, koje nam šalju iz zatvora, umiru kao muhe. Zbog toga uzimamo Turke i Maure.
U jednom nizu klupa Anđeliki su pali u oči ljudi velikih plavih brada. Većina ih je oko vrata imala drvena raspela.
Oni tamo nimalo ne liče na Turke, a ono što im visi na prsima, nije polumjesec. Oni su Turci samo zahvaljujući turskom osvajanju. U stvari su Rusi. Kupujemo ih od Turaka, izvrsni su veslači.
A oni tamo sa crnim bradama i ogromnim nosevima?
To su Đurđijanci s Kavkaza, koje smo kupili od malteških vitezova. A ovi ovdje su pravi Turci. Oni su dobrovoljci. Zbog njihove izuzetne snage uzimamo ih za starješine veslačima. Oni održavaju red za vrijeme veslanja.
Anđelika je promatrala kako se savijaju kičme pod crvenom odjećom. Zatim bi ljudi zabacili gornji dio tijela pokazujući svoja blijeda ili bradata lica s ustima otvorenim od napora. A još više nego teški i zagušljivi smrad znoja i izmeta, uznemirivali su je osuđenici koji su vučjim očima proždirali ovu ženu što je iznad njih lebdjela kao neko priviđenje.
Njezina se haljina proljetnih boja svjetlucala na suncu, a pera joj se velikog šešira gibala na povjetarcu. Jedan jači zapuh podigne joj suknju i njezin teški izvezeni obrub udari ravno u lice jednom robijašu koji se nalazio tik uz mostić. On naglo pokrene glavu i zarije zube u tkaninu.
Anđelika krikne prestravljena i povuče suknju. Robijaši prasnuše u divljački smijeh. Jedan nadglednik jurne s podignutim bičem i sruči kišu udaraca na nesretnikovu glavu.
Ali ovaj nije ispuštao plijen. Njegova čupava griva pod zelenom kapom
„doživotnih" napola je zastirala sjaj crnih očiju kojima je Anđeliku proždirao, koje su istovremeno bile drske i divlje i tako molećive da su je gotovo opčinile. Sva potresena, poblijedila je kao krpa. Taj požudan i podrugljiv vučji pogled nije joj bio nepoznat.
Dva druga čuvara skoče u veslarnicu, zgrabe čovjeka, izudaraju mu lice toljagama, razbiju mu zube i konačno ga oblivenog krvlju bace natrag na njegovu klupu.
Oprostite, visosti! Oprostite, gospođo - ponavljao je starješina odgovoran za ovu veslačku skupinu. - On je najgori od sviju, kavgadžija i bundžija. Nikad se ne zna šta sprema.
Vojvoda de Vivonne bio je izvan sebe od bijesa.
Svezat ćete ga za jarbol na kljunu i neka tako ostane jedan sat. Kad nekoliko puta uroni u slanu vodu, umirit će se.
Jednom rukom obuhvati mladu ženu oko struka.
Dođite, draga. Jako mi je žao.
Nije to ništa - reče ona pribravši se. - Ustrašio me je. Sad je već dobro. Dok su se udaljavali, promukao zov odjekne iz veslarnice:
Markizo anđela!

1 Jedrenjak sličan galiji, samo manji
2 Mali jedrenjak s dva jarbola.
Što je rekao? - upita Vivonne. Anđelika se okrenula blijeda kao krpa.
U razini mostića dvije su okovane ruke skliznule kao kandže prema njoj. I u tom oteklom, odvratnom licu, koje se pomaljalo, najedanput je vidjela samo crne oči uskrsle iz davne, zaboravljene prošlosti.
"Nikola!"

Admiral de Vivonne ju je pridržavao dok nisu stigli pod zaštitnički šator na krmi.
Nisam se smio pouzdati u ove pse. Naravno, kad se promatra s mostića galije, čovjek nije lijep. To nije prizor za gospođe. A ipak moje lijepe prijateljice to požudno gledaju. Nisam mislio da si tako meka srca.
Nije to ništa - ponovi Anđelika slabim glasom.
Došlo joj je da povrati, kao Flipotu maloprije kad je, obuzet strahom i užasom, on koji je u ono vrijeme na Dvoru čuda bio još dijete, prepoznao Nikolu Calembredainea, čuvenog razbojnika s Novog mosta, za kojeg se poslije borbe na sajmu Saint-Germain vjerovalo da je mrtav, a koji, evo, već gotovo desetu godinu ispašta svoje zločine za galijotskom klupom.
Mila, premila moja, što vam je? Izgledate tužni.
Vojvoda de Vivonne joj se približio iskoristivši to što ju je našao samu na krmi. Zagledala se u sumrak koji se spuštao na more. Činila se tako daleka i odsutna duhom, da se prestrašio.
Ona se okrene prema njemu i grčevito se uhvati za snažna ramena.
Poljubi me - prošapće.
Osjećala je potrebu za dodirom zdrava i snažna čovjeka, kako bi odagnala slike bijede i poniženja koje su je već satima opsjedale. Neprekidni udari gonga, kojima su starješine određivale ritam veslanju, padali su joj na dušu kao teške kapi i budili u njoj odjek onog očaja, one neoprostive sudbine.
Poljubi me.
On svoje usne položi na njezine i ona se strastveno preda njegovim poljupcima. Htjela je da potone u njih, da zaboravi u njima. On ju je bez prestanka grlio, obuzet onim zanosom koji mu je uzburkao krv. Ruka mu sa struka sklizne prema grudima i on zadrhti dodirnuvši to savršenstvo kojega se još ne bijaše zasitio. Ona se pripije uz njega.
Ne... slušaj, draga - reče on oslobađajući se zadihan. - Ne večeras, nemoguća je. Moramo svi biti na oprezu... More je opasno.
Ona se pokori i nasloni čelo na pozlaćenu epoletu koja joj ogrebe kožu. Gotovo joj je godila ta sitna bol.
Opasno? - upita ona. - Sprema li se oluja?
Ne... Gusari se ovuda vrzmaju. Dok ne prođemo Maltu, moramo biti spremni na susret s njima.
On je ponovo stisne u snažan zagrljaj.
Ne znam šta je to s tobom - reče. - Ti me... ti me zaluđuješ. Tako si promjenljiva, tako zagonetna i iznenađujuća. Maloprije si sva blistala, sve si nas kao krotku janjad opčarala svojim očima i svojim osmijesima. A sad osjećam kako si slaba, kao da te muči misao o nekoj opasnosti koja ti prijeti i od koje bih te htio obraniti. To je čuvstvo koje nikad nisam doživio, znaš... osim uz djecu. Žene su zaista pokvarene!
On je nježno odmakne od sebe i nalakti se na ogradu. Ponekad bi morska pjena prsnula do njega i smočila mu usne koje su gorjele od Anđelikinih poljubaca. Osjećao je još njezine usne na svojima, s njih se još širila slast po njemu. Ponovo ga uhvati glad za njima, želja da ih osjeti kako se, kao protiv volje i nasilu, otvaraju, a onda mu se ispod njih ispriječe glatki zubi koji su se stisli u smiješak i postavili kao prepreka njegovoj nestrpljivosti. Ta je obrana davala posebnu draž njezinu popuštanju pri kojemu bi ona, zabacivši glavu i sklopivši oči, napokon odgovorila na njegova milovanja.
Ona je znala ljubiti... ! Od sveg srca, bez pretvaranja, znala je da se smije i da plače. Sviđalo mu se što je osjećajna, ranjiva. Ali se istovremeno sjećao kako je
podmuklim i okrutnim sredstvima suparnice koja se bori na život i smrt, prisilila neukrotivu Athenaidu da savije kičmu.
Ništa nije shvaćao. To ga je zbunjivalo. Da bi je iskušao, reče blago:
Znam zašto si žalosna. Otkad sam te sreo, bojim se trenutka u kojem ćeš mi o tome govoriti. Ti misliš na svog sina, zar ne, na dijete koje si mi povjerila, a koje je nestalo, utopilo se u toku jedne bitke?
Anđelika pokrije lice rukama.
Da, to je - reče prigušenim glasom. - Patim kad samo gledam ovo plavo, tako lijepo more koje mi je otelo dijete.
I za tu nesreću je kriv prokleti Rescator. Oplovili smo rt Passero kad nas je napao taj morski orao. Nitko nije primijetio da se približava, tim više što je upotrijebio samo niska jedra. To mu je omogućilo da, zahvaljujući vrlo velikim valovima tog dana, dugo ostane neopažen. Kad smo ga primijetili, bilo je već prekasno: jedna jedina salva iz njegovih dvanaest topova potopila nam je dvije galije i istoga su trena Rescatorovi janjičari već jurišali na Flamandu. Na tom su brodu bili moji osobni dvorani među kojima i mali Cantor... Možda ga je uhvatila još veća panika kad je čuo krikove robijaša koji su se u veslarnici otimali iz lanca, ili kad je ugledao Maure naoružane dugačkim, svinutim sabljama... Stitonoša Jean Gallet ga je čuo kako viče: „Oče. Oče!" Jedan ga je vojnik s galije uzeo u naručje i pokušao zaštititi...
A onda?
Galija se prepolovila i ogromnom brzinom nestala u valovima. I same je Maure, koji su se uspentrali na brod, povukla u more. Gusari su ih izvlačili, a mi smo spašavali naše koji su se dočepali olupina. Ali gotovo svi članovi moje pratnje su poginuli: moj svećenik, pjevači u mojoj kapeli, moja četiri poslužitelja... i to lijepo dijete sa slavujevim glasom.
Tračak mjesečine, koji se uvukao kroz razmak između zavjesa, obasjao je Anđeliku i on vidje kako joj se obrazi svjetlucaju od suza. Volio ju je gledati gdje tako plače, nju, koja ima toliku moć nad muškim srcima. Kakvu je tajnu mogla kriti? On se mutno sjećao davnog skandala, pripovijesti o vješcu koji je spaljen na trgu Greve.
Tko mu je otac? Koga je tvoj sin dozivao? - upita iznebuha.
Čovjeka koji je nestao prije mnogo, mnogo vremena.
Mrtav?
Bez sumnje.
Čudan je taj predosjećaj da je kucnuo zadnji čas. Čak i dijete osjeća da je smrt došla po njega.
On duboko uzdahne.
Neobično sam ga volio, tog mladog paža... Ne zamjeraš mi odveć zbog njega? Anđelika pokretom pokaže da se pomirila sa sudbinom.
Zašto bih se na vas ljutila, gospodine de Vivonne? Niste vi krivi. Kriv je rat, život... tako okrutan i tako besmislen!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:33 pm





11.
UZNEMIRENOST GALIJOTA GUSARI NA POMOLU
Još prije nego što su napustili La Speziju, gdje je francuskoj eskadri najveće počasti ukazao rođak savojskog vojvode, Anđeliki se učini da su se mjere predostrožnosti pojačale. Uzimajući inače život olako, admiral de Vivonne umio je prema potrebi biti dalekovidan i savjestan pomorski zapovjednik. I dok je druga galija iz njegove flote isplovljavala, on ju je motrio iz „tabernakula" na Royali.
Brossardiere, izdajte joj naređenje neka se smjesta vrati!
Ali, vaša svjetlosti, to će ostaviti vrlo loš dojam na Talijane koji promatraju kako lijepo manevriramo.
Baš me briga šta misle ovi makaronaši. Ja vidim, a vi to, čini se, ne primjećujete, da je Douphini pretovarena lijeva strana i da joj je još k tome teret smješten previsoko. Kladim se da joj je spremište prazno i da će se pri najmanjem vjetru galija prevrnuti...
Pomoćnik mu objasni da su razlog tome živežne namirnice nagomilane na palubi. Kad bi se stavile u spremište, odmah bi se upljesnivile, naročito brašno.
Draže mi je da se brašno upljesnivi nego da se galija prevrne, što nam se nedavno dogodilo u samoj marseljskoj luci.
La Brossardiere izvrši naređenje svog pretpostavljenog. U tom trenutku galija
Fleur de Lys već je isplovila.
Brossardiere, signalizirajte im neka središna skupina jače zavesla.
To je nemoguće, admirale: ta znate da nju sačinjavaju Mauri koje smo zarobili na onom malom brodu koji je prevozio krijumčareno srebro.
I opet nam ovi Rescatorovi ostaci prave neprilike. Od tih se ljudi možeš nadati svakome zlu. Neka im njihov starješina podijeli dvostruki obrok bičevanja i neka ih stavi na pljesnivi kruh i usmrdjelu vodu.
Toga im ne fali, svjetlosti, a ranarnik čak kaže da je nekolicinu sasvim iscrpljenih trebalo ostaviti na kopnu.
Neka ranarnik ne zabada nos u tuđe stvari. Nikad neću iskrcati Rescatorove ljude, a vi vrlo dobro znate zašto.
Brossardiere je povlađivao. Bili u času iskrcavanja na samrti ili ne, Rescatorovi su ljudi kao čarolijom nestajali čim bi se našli na zemlji. Očigledno su imali jatake, jer je njihov zapovjednik nagrađivao novcem one koji su pomagali njegovim ljudima da se dočepaju slobode. Ovi su listom bili izabrani pomorci, a u ropstvu su pružali pasivan otpor u većoj mjeri nego ostali zarobljenici.
... A sad ćemo zaorati more - izjavi Vivonne pošto se svih šest galija udaljilo iz luke.
Anđelika upita šta taj izraz znači i sazna da će isploviti na pučinu.
Ah, napokon! Poslije ovih gotovo deset dana što sam na brodu, već sam pomislila da galije mogu ploviti samo duž obale.
Naredite da se podigne jedro na glavni jarbol - zapovjedi admiral. Naredba se prenosila s galije na galiju.
Mornari se latiše užadi i vitlova, podigoše lantine sa smotanim jedrima i raširiše ih, dok ih je povjetarac nadimao.
Anđelika je sada prvi puta bila na otvorenom moru. Toskanska obala je iza njih već nestala s vidika i sa svih se strana vidjelo samo more i opet more.
Tek oko podne vođa palube poviče.
Kopno na vidiku!
To je otok Gorgonzola - objasni vojvoda de Vivonne Anđeliki. - Pogledat ćemo da se na njemu ne kriju gusari.
Francusko brodovlje postroji se u polukrug, tako se približi i opkoli mali stjenovit i neplodan otok, načičkan uzvisinama koje su se ocrtavale na tamnom nebeskom plavetnilu.
Ali osim triju đenovskih i dviju toskanskih ribarskih barki, koje su zajednički razastirale mreže za lov na tune, nije bilo traga nekom životu. Otok je bio goletan. Nekoliko je koza brstilo mršavo grmlje. Vivonne ih je htio kupiti, ali je vođa ribara odbio da ih proda s obrazloženjem da su im mlijeko i sir jedina hrana.
Reci im - naredi Vivonne jednom od svojih podoficira koji je znao talijanski - neka nam bar donesu slatke vode.
Kažu da je nema!
Onda uhvatite koze.
Vojnici skoče, uspentraju se na stijene i obore životinje hicima iz pištolja. Vivonne pozove ribarskog vođu, ali ovaj ne htjede primiti novac. Pošto mu se stvar učinila sumnjivom, admiral naredi da se čovjeku iskrenu džepovi. Zlatnici i srebrnjaci
stadoše se kotrljati po palubi. Razbješnjen, Vivonne zapovjedi da se čovjek baci u more. Ovaj zapliva i dočepa se svoje barke.
Neka nam kažu tko im je dao sav taj novac, a mi ćemo im kao naknadu za njihove koze ostaviti nekoliko sireva i boca vina. Mi nismo kradljivci. Prevedi to.
Ribari nisu izgledali ni začuđeni ni ozlojeđeni. Anđeliku su njihova lica podsjećala na stare, čađave drevne kipove i na zagonetnu Crnu djevicu koju je vidjela u malom svetištu bogorodičine crkve Garde u Marselju.
Kladim se da ovo nisu pravi ribari i da u lov na tune idu samo prividno. Oni su ovdje isključivo zato da naše kretanje dojave neprijatelju, a on će iz toga izvući zaključak o pravcu u kojem naša eskadra plovi.
Ali izgledaju tako bezazleno...
Poznam ih ja, poznam ih ja - Izgovorio je Vivonne naglašavajući riječi i rukom zaprijeti mirnim ribarima - to su potkazivači u službi svih razbojnika u ovom predjelu. Ovi srebrnjaci i zlatnici nose Rescatorovu oznaku.
Vi vidite neprijatelja posvuda - reče Anđelika.
To spada u moj zanat lovca na gusare.
La Brossardiere im priđe i upozori na sunčev zalaz, ali ne zato da bi se divili prirodnoj ljepoti, nego zato što mu se purpurno nebo, po kojem su polako plovili zlatom oivičeni ljubičasti oblaci, nije činilo baš previše bezazlenim.
Za dva dana imat ćemo jak južni vjetar. Bilo bi pametnije vratiti se bliže kopnu.
Nikad! - odgovori Vivonne.
Obala je pripadala toskanskom vojvodi koji je, uza sva uvjeravanja o svojim prijateljskim osjećajima prema Francuskoj, pružao u Livornu gostoprimstvo i Englezima i Holanđanima, trgovcima i ratnicima, a naročito Berberima. A baš je Livorno, poslije Krete, bio najvažnije tržište robova. Ako bi se prolazilo onuda, trebalo bi pokazati zube ili naprosto zažmiriti. A pošto njegovo veličanstvo želi dobre odnose sa Toskancima, treba se zadovoljiti ulogom obične otočke policije.
Spustit ćemo se ravno prema jugu, a gospođa du Plessis će se osvjedočiti da galija može uspješno broditi ne samo na otvorenom moru, nego i noću i čak pod punim jedrima.
No kad se noć spustila, vjetar je potpuno utihnuo, pa se nastavila plovidba na vesla. Straže su iz predostrožnostl pojačane. Ali veslala je svega jedna skupina galijota dok je blijedo svjetlo uljanica bacalo čudovišne sjenke nadglednika koji su hodali tamo-amo po mostiću. Ostali su robijaši legli učetvero na daske pod svojim klupama. Ogrezli u izmet i gamad, spavali su tamo teškim snom isprebijanih životinja.
Na drugom kraju galije Andelika je pokušavala zaboraviti tko to pati tamo, na nekoliko koraka od nje. Nikad više neće stupiti na mostić. Nikola ne smije saznati da ga je prepoznala. Galijot je pripadao onoj isuviše gorkoj stranici njezina života čiji je užas zbrisao sve, čak i uspomenu na djetinjstvo koje ih je nekoć vezivalo. Ona bijaše razderala tu stranicu i neće dozvoliti slučaju da je oživi. Ali vrijeme je u plovidbi odmicalo sporo, mrcvareći je, jer joj se žurilo na Kretu.
Noć je bila plava i iskrila se od talasanja mora i odbljeska fenjera s ostalih galija koje su klizile za Royalom. Svaki je zaveslaj pratilo svjetlucavo kapanje vode. Na brodskim su se krmama upalili svjetionici, ogromni spomenici veličine čovjeka, od pozlaćenog drveta i venecijanskog stakla. U njima bi za jednu noć izgorjelo po dvanaest libri svijeća.
Čula je gdje poručnik Millerand predaje raport admiralu. Vojnici su se žalili što i noć provode na palubi. Stisnuti čitav dan jedan uz drugog, u čučećem stavu, još su se i noću morali mučiti u tom neudobnom položaju.
Na šta se žale? Ta nisu okovani, a večeras su dobili i gulaš od kozetine. Rat je rat. Kad sam ja bio pukovnik u kraljevoj konjici, ponekad sam spavao na konju i uz to gladan. Treba samo da se nauče spavati u sjedećem stavu. Sve je stvar navike.
Andelika poče razmještati jastučiće po divanu s namjerom da tu prilegne. Crnčić joj pritekne u pomoć. Izmučen morskom bolešću, Flipot je bio nesposoban da obavlja svoj posao.
Vojvoda de Vivonne je hodao amo-tamo, a pratila ga je mala sjenka crnčića koji je nosio zdjelu sa slatkišima. Sladokustvo Mortemartovih bilo je poslovično i mladi je admiral svoju dopadljivu punašnost imao zahvaliti prekomjernom uživanju istočnjačkih poslastica.
Grickajući ušećerene orahe i rahatlokume, razmišljao je o opasnostima kojima je krstarenje izloženo. Svoje oficire poslao je na počinak i oni su spavali na dušecima, dok se on sam nije mogao odlučiti da slijedi njihov primjer. Izgledao je zabrinut, pa iako je bila noć, pozove glavnog tobdžiju.
Čovjek prosijede kose pojavi se u svjetlu fenjera.
Topniče, je li vam oružje spremno za borbu?
Izvršio sam vaša naređenja, svjetlosti, oružje je pregledano i podmazano, a čaure, topovska zrna i naboje dopremio sam iz spremišta na palubu.
U redu. Vratite se na svoje mjesto. Brossardiere, prijatelju moj...
Trgavši se iza sna, pomoćnik natakne periku, poravna orukvice i stvori se gotovo istog časa pred svojim pretpostavljenim.
Izvolite, gospodine?
Preuzmite na sebe brigu da se vitezu de Cleansu, zapovjedniku brodarice, dade jasno naređenje kako se ima držati u središtu naše male flote, a ne na njezinu kraju. Na njegovom je brodu sva naša zaliha baruta i tanadi, pa se mora nalaziti na takvom mjestu, da nas može snabdijevati u slučaju da vatra potraje dulje vremena. Pozovite mi i upravitelja puškarskog slagališta.
A kad se ovaj pojavio, nastavi:
Razdijelite puške, metke i barut. Posebno pazite na deset palubnih kamenobacača. Ne zaboravite da su nam oni i puške, budući da na pramcu imamo svega tri topa, jedina stvarna obrana u slučaju prepada.
Sve je spremno, vaša visosti. Prilikom posljednje smotre točno je određeno mjesto svakom borcu.
Uto gazda Savary iskrsne iz tame i objavi da se salitra u njegovu kovčegu s lijekovima ovlažila, što znači promjenu vremena u iduća dvadeset četiri sata.
Ne treba mi vaša salitra da bih znao na čemu sam - progunđa Vivonne. - Ako vrijeme ima da se pokvari, to neće nastupiti odmah, a dotada se može još koješta dogoditi.
Da li ste htjeli reći da se bojite napada?
Ljekarniče, upamtite: oficir galije njegova veličanstva ne boji se ničega. Ako baš hoćete, znajte da predviđam napad i vratite se svojim bočicama.
Baš zbog toga sam vas htio upitati, svjetlosti, da li smijem svoju bocu s dragocjenom mineralnom mumijom pohraniti na sigurnom mjestu, u prostoriji za vijećanje. Kad bi kakvo zalutalo tane razbilo...
Dobro, dobro, činite što vam drago. Vojvoda de Vivonne sjedne do Anđelike.
Obuzeo me neki nemir - reče - osjećam da će se nešto dogoditi. Uvijek sam bio takav. Dok sam bio dijete, moji su se prsti za olujnih noći sami hvatali za predmete. Što bih mogao učiniti da se smirim?
Pošalje po jednog od svojih paževa koji dođe s lutnjom i gitarom.
Zapjevat ćemo zvjezdanoj noći i ljubavi.
Brat Athenaide de Montespan imao je iijep, ponešto visok, ali zvonak glas. Imao je snažna pluća i divno pjevao talijanske pjesme. Vrijeme je prijatnije prolazilo i veliki se pješčani sat već dvaput okrenuo kad se nad posljednjim, zamirućim zvukom iznenada, poput naleta vjetra zaori snažan glas, zatim utihne da bi uhvatio niži ton, i nastavi u dubokim prijelazima koji su tekli, dizali se i spuštali.
Anđeliku podiđoše ledeni srsi.
Slušajte - prošapće grof de Saint-Ronan - robijaši pjevaju!
Pjevali su zatvorenih usta, u zboru od četiri glasa koji su se razlijegali pučinom. Zvučalo je to kao šum iz morske školjke. A potrajalo je dugo, beskrajno dugo, i ponavljalo se neprekidno, kao talasi neizmjernog očaja. A onda mlad i zvonak glas sam zapjeva pripjev.
Sjećam se, govorila mi mati Ne budi divlje ćudi
Ne popuštaj svojoj strasti Pametan i dobar već budi
Ja nisam ni krao ni klao Al nisam vjerovao majci A sad dok veslam na šajci Za nju bih svoj život dao.
Pjesma zamre.
U ponovo zavladanoj tišini huka se valova što su se povlačili od trupa broda, činila jačom.
Jedan mornar objavi:
Primjećeno slabo svjetlo na pet milja, prva četvrt kruga s desne strane broda.
Znak za uzbunu i spremni za borbu! Pogasite fenjere i ostavite samo sigurnosna svjetla. Četiri stražara na osmatračnicu!
Vivonne zgrabi svoj dalekozor. Gledao je nekoliko trenutaka šutke, a onda ga dade Brossardiereu koji izloži svoje mišljenje.
Približavamo se rtu Corseu. Držim da se radi o barki koja noću mrežama lovi tune nagoneći ih među flotilu malih čamaca što vuku mreže. Da zaplovimo prema njima, pa da se osvjedočimo?
Ne. Korzika pripada Đenovi, a osim toga se Berberi nikada ili gotovo nikada ne zadržavaju na korzikansim obalama. Stanovnici su posebni i čudni ljudi; nikome ne dozvoljavaju ulaz u svoje luke; među pomorcima, pa čak i gusarima važi nepisan zakon da se ovaj otok izbjegava. Nastavimo po našem početnom planu i pohodimo otok Capraia koji pripada toskanskom vojvodi i koji, naprotiv, često pruža utočište turskim gusarima.
Kada bismo imali stići do njega?
U zoru, ako se vrijeme prije ne pokvari. Čujete li nešto?
Osluškivali su. S udaljene galije razlegaše se otegnuto naricanje, a onda kao odrezano prestade. Vivonne opsuje.
To oni maurski psi urlaju na mjesec!
La Brossardiere, stari moreplovac po Levantu i poznavatelj arapskih običaja, reče:
To oni urliču od radosti. To im je pobjedonosni poklič.
Od radosti? Pobjedonosni poklič? Očito su galijoti noćas vrlo uznemireni. Sa stražarskog mjesta na pramcu siđe podoficir.
Svjetlosti, nadzornik pramčane straže upravo se popeo u koš na glavnom jarbolu. Moli vas da pogledate na svoj dalekozor; čini mi se da netko daje signale na onom istom mjestu od maloprije.
Vivonne ponovo upravi svoj, a la Brossardiere uzme drugi dogled.
Po mom mišljenju, stražar ima pravo. S planine Rigliano na rtu Corseu daju signale kojima nesumnjivo pozivaju svoju ribarsku flotilu da se vrati.
Da, nesumnjivo - odgovori admiral ne baš uvjeren.
Ponovo zaječi ritmičko lelekanje s iste galije, vjerojatno s Dauphine. Pojavivši se ponovo, Savary se približi Anđeliki i povjeri joj veliku tajnu:
Moja je mineralna mumija na sigurnom mjestu. Obložio sam je slamom i predivom. Nadam se da će izdržati. Jeste li primijetili kako su se Mauri na Dauphini najedanput počeli veseliti? Signalne vatre s obale su ih o nečem obavijestile.
Vivonne, koji je čuo posljednje riječi, ščepa starca za ovratnik njegova kaputića po modi Luja XIII.
Obavijestile su ih, o čemu?
To nisam u stanju reći, visosti, ne znam dogovorenu šifru ovih signala.
Što vas navodi na pomisao da su upućeni Maurima?
To su turske rakete, visosti! Primijetili ste ona plava i crvena svijetla? Poznata su mi, visosti, jer sam bio vatrometar kod zapovjednika topništva u Carigradu; proizvodio sam mu ovakve rakete od baruta i metalnih soli, koje izgaraju u različitim bojama. Tajna im potječe iz Kine, ali čitav ih islamski svijet upotrebljava. Zbog toga sam pomislio da to samo Turci ili Arapi mogu davati signale, i to opet samo svojim sunarodnjacima, a kako na obzorju ne vidim druge Turke i Arape do onih na vašim galijama...
Vi u svojim zaključcima idete suviše daleko, ljekarniče Savary! - razljuti se vojvoda.
Približavala im se šajka osvijetljena s dva fenjera. La Brossardiere joj dovikne neka pogasi poziciona svjetla, a jedan glas poviče iz tame:
Visosti, imamo poteškoća na Dauphini. Maure iz središnje veslačke skupine uzbuđuju vatre s planine.
Jesu li to Mauri koje smo zarobili na onoj feluki što je prevozila skriveno srebro?
Da, visosti.
To sam slutio - procijedi admiral kroza zube.
Jedan se od njih neprestano pentra uz klupu, izvikujući svoje čarolije.
Što kaže?
Ne znam, visosti, ne razumijem arapski.
Znam ja - upadne Savary - i čuo sam ga. Vikao je: „Kucnuo je čas našeg oslobođenja!" I na taj su mujezinov poklič ostali odgovorili radosnim urlicima.
Uhvatite mi tog kolovođu i pogubite ga!
Da ga objesimo, visosti?
Ne. Nemamo za to vremena, a osim toga bi njegovo tijelo, izloženo na velikom jarbolu, moglo razdražiti ostale fanatike. Metak u zatiljak, tijelo u more.
Šajka se udalji. Malo kasnije začuju se dva kratka praska.

Anđelika se čvršće umota u svoj ogtač. Bilo joj je hladno. Vjetrić je iznenada zapuhao. Admiral još jedanput osmotri obalu, ali sve bijaše opet utonulo u tamu.
Razapnite jedra i stavite u pogon sve tri veslačke skupine. Ako budemo imali sreće, ujutro ćemo se naći ispred otoka Capraie. Tamo ćemo se opskrbiti kozama kojih ima u izobilju, a isto tako pitkom vodom i narančama.
Anđelika je namjeravala ostati budna, ali mora da je bila utonula u kratak san, jer najedanput opazi da sviće.
U zoru, prozračan kao sedef, zastršio je otok. Gledan protiv svjetla, na pozadini od blijedozlatnog i zelenkastog neba, izgledao je kao gomila gustog i rastočenog plavetnila koje se ogleda u nepomičnoj morskoj površini.
Anđelika opazi da je sama u tabernakulu. Poravna haljinu, uredi kosu, pa izađe na jutarnji zrak. Štab se okupio na pramcu. Dok se mlada žena predomišljala da li da se uputi mostićem, opazi je poručnik Millerand, vrlo ljubazno dođe po nju i doprati je na pramac.
Odlično raspoložen, vojvoda de Vivonne pruži joj mali dogled.
Pogledajte, gospođo, kako je ovaj otok privlačan. Vidite li da u podnožju njegovih vulkanskih stijena nema ni mrve pjene od valova. To znači da tamo nema ni daška vjetra i da ćemo lako pristati.
Anđeliki je trebalo vremena dok se privikla na dogled, a onda zadivljena usklikne, jer je otkrila mali zaljev ljubičastih dubina po kojem su se galebovi poigravali.
Šta znači ona okrugla, munjevita svjetlost s lijeve strane? - upita.
Tek što je ove riječi izgovorila, kad se svjetlo vine u nebo, a onda ponovo padne ugasivši se. Oficiri se zgledaše. Meštar Savary reče mirno:
Opet signalna raketa. Očekuju vas...
Spremni za bitku - zagrmi Vivonne u svoj razglasnik. - Topnici, na svoja mjesta! Silom ćemo se probiti. Ta mi smo čitava flota, do đavola!
Unatoč vjetru čuli su se leleci s galije Dauphine koja je na malom odstojanju plovila ispred admiralske galije.
Utišajte tu bagru!
Ali jedan piskav glas nadjačao je sve ostale šumove i svojim jednoličnim pjevanjem parao uši:
La lila, ha - illa la Mohamedu, rassu lu-la Ali vali ula.
Napokon opet zavlada tišina.
Vojvoda de Vivonne je i dalje davao naređenja.
Dajte znak za zbor. Rasporedit ćemo se prema važnosti i okretnosti pojedinih brodova. Brodarica se mora držati središta, jer vozi zalihe topovskog streljiva. Ja ću također biti u sredini, nedaleko od nje, da bih mogao pratiti tok borbe. Dauphina i Fortuna u prethodnicu. Luronna na lijevo krilo. Tri ostale straga, u polukrugu.
Barjak na hridini - upozori stražar s jarbola. Vivonne uzme dalekozor.
Dvije su zastave. Bijelu drži u zraku ljudska ruka. To znači objavu rata na kršćanski način. Druga je zastava crvena s bijelim obrubom, a njezin amblem... čudno, čini mi se da raspoznajem srebrne škare iz amblema Maroka. To je... to je nečuveno...!
Razumijem šta hoćete da kažete, visosti. Berberi ne običavaju unaprijed pokazivati svoje zastave, a Mauri nisu još nikad pored svojih amblema istakli bijelu zastavu koju kao ratni znak upotrebljavaju samo kršćani.
Ja tu ništa ne razumijem - reče Vivonne zamišljen. - Pitam se s kojom vrstom neprijatelja imamo posla.
Usprkos uzburkanom moru, galije su plovile u redu, sa skraćenim jedrima, i počele se skupljati u borbeni poredak, uzimajući pravac prema grebenu na ulazu u zaton.
U tom se trenutku pojave dvije turske feluke. Bile su to male, izdužene jedrilice koje su, međutim, bile u povoljnijem položaju, jer su imale vjetar u krmu.
Admiral doda dalekozor svom pomoćniku. Pošto se njime poslužio, ponudi ga Anđeliki. Ali ona je već gledala kroz stari, dugački dogled prevučen zelenom patinom, koji ljekarnik Savary bijaše izvukao iz svoje prtljage.
Ja u ovim barkama ne vidim ništa osim crnaca i nekoliko gadnih mušketa - reče ona.
To je drzak izazov! Vivonne se odluči:
Naredite Luronni, najbržoj našoj galiji, neka ih goni i potopi. Ovi luđaci nemaju ni topova!
Obaviještena signalima, Luronna se dade u potjeru za felukama. Čas zatim top opali i odjek njegove grmljavine odbije se od obale. Anđelika brzo vrati dogled Savaryju kako bi s obje ruke mogla začepiti uši.
Izmaknuvši pogocima feluke su bježale prema pučini.
Fleur de Lys i Concord, koje su ih držale na nišanu, opazivši da će im umaći lak piljen, skrenuše s puta da bi se približili meti. Top opet zagrmi nekoliko puta.
Pogodak!
Trokutasto jedro jedne feluke polegne na valove. Za nekoliko časaka čamac i posada potonuše. Crne glave nekolicine preživjelih izvirivale su iz valova.
Druga se feluka htjede uputiti prema njima, ali joj dobro nanišanjena vatra sa
Fleur de Lys i Concorde presiječe put. Morade se ponovo dati u bjekstvo.
Odlično! - reče admiral. - Neka se ove tri galije vrate na pravac ulaza u zaljev! Lađe, koje su sada bile već prilično udaljene, izvodile su taj pothvat uz dosta poteškoća, jer je more bilo uzburkano. Nastade izvjesna zbrka pri svrstavanju u predviđeni borbeni poredak.
U tom trenutku stražar s osmatračnice poviče:
Ratni šambek3 s desne strane broda. Ide pravo na nas... !

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:34 pm




12.
POMORSKA BITKA S RESCATOROM

Na ulazu u zaton pojavi se brod razvijenih jedara. Brzo ploveći, prošao je kroz tjesnac između stijena.
Okrenite brod, pravac neprijatelj! - zagrmi Vivonne. - Vatra iz tri topa na moju zapovijed. Pali!
Veliki središnji top od udarca odskoči natrag prema mostiću. Miris baruta zagolica Anđeliki nosnice, a prasak je ošamuti. Kroz dim je čula kako se nižu kratka i jasna naređenja.
Desni topovi, spremni za gađanje! - Šambek nas mimoilazi. Vatra iz svih pušaka, a onda okreni brod pod kut nišana. Pali...!
Paljba prasne i pomiješa se s još brujećom jekom topova. Ali je šambek izbjegao topovsku tanad, a bio još predaleko da bi mu puške mogle nauditi.
Savary je kroz svoj dogled piljio, zadovoljan kao prirodoslovac koji pod povećalom ima muhu.
Vrlo lijep brod, sijamska tikovina. Vrijednost ovog drveta je neprocjenjiva. Kad se kora skine, pet godina se stablo suši neoboreno, zatim još sedam godina pod krovom i tek se onda može raspiliti. Bijela zastava na velikom jarbolu, barjak marokanskog kralja na krmi i neki posebni znak - crven sa srebrnim štitom u sredini.
Znak njegove visosti Rescatora - reče Vivonne zajedljivo. - Bio bih se kladio da je to on.
Anđeliki srce burno zalupa. Pred njoj je, dakle, taj strašni Rescator koji je kriv za pogibiju njezina sina i od kojeg odvažni oficiri njegova veličanstva, čini se, opravdano strahuju. Razmjenjujući dojmove, Vivonne i Brossardiere su pažljivo pratili kretanje neprijatelja.
Taj sotonski Rescator ima nov brod. Prekrasna linija. Samo malo izviruje iz vode, jedva u visini dometa naših topova. Zato smo ga i promašili malo prije kad nam je bio sučelice. Dvadeset dva topa ukupno. Sto mu gromova!
Kroz nepokrivene topovske otvore na jedrenjaku caklila su se okrugla ždrijela, a sumnjivi dim oko njih svjedočio je da su topnici na svojim mjestima, spremni da na prvu zapovijed upale fitilje.
Signalne zastavice vijorile su se na njegovim konopima: "Predajte se ili ćemo vas potopiti."
Bezobraznik! Zar misli da se flota francuskog kralja samo tako da zaplašiti? Predaleko je da bi nas mogao potopiti. Concorde se primiče i uskoro će ga imati na nišanu. Dignite bijelu ratnu zastavu na pramcu i barjak s ljiljanovim cvijetom na krmi!
Protivnik odmah promijeni pravac. Poče da opisuje kružni luk da bi izbjegao pramčane topove uperene prema kopnu i istoku. Odmicao je vrlo brzo, punim jedrima. Nekoliko topova zagrmi. To su Fleur de Lys i Concorda, vrativši se iz potjere za felukama koje su bile samo mamac, pokušavale da napadaču zadaju izravni udarac.
Promašaj! - ustanovi Vivonne bijesan i uzme iz svoje kutije nekoliko ušećerenih pistaća.
A sad oprez. Vratit će se u napad i pokušat će nas potopiti. Spremni za zaokret; da mu dođemo sučelice.
Galija se okrene.


3 Ratni ili trgovački jedrenjak s tri jarbola; izvrsno je manevrirao i jedrio brže od svih jedrenjaka.
Nekoliko je trenutaka vladala mučna tišina. Čuli su se samo ritmički udarci veslačkih starješina o gong, slični muklim otkucajima izmorenog srca.
A onda se gusarski ratni brod okrene i zaleti na njih, baš kao što je predvidio francuski admiral.
Projuri kao morski orao i, ponesen zaletom, nađe se na začelju čitave flote. Naglo se zaustavi i okrene jedra.
Vješto manevrira, taj prokleti gusar! - progunđa La Brossardiere. - Šteta što je neprijatelj.
Čini mi se da niste baš izabrali pravi trenutak da se divite njegovoj vještini, gospodine La Brossardiere - suho će Vivonne. - Topnici, jeste li ponovo napunili svoje oružje?
Da, vaša svjetlosti.
Onda paljba na moju zapovijed. Naš je pramac upravljen u njegov bok. To je pogodan trenutak.
Ali ne zagrmi paljba iz admiralovih, nego iz dvanaest bočnih topova gusarskog broda. Učini se kao da je iz mora šiknuo gejzir sakrivši neprijatelja iza pjenušave zavjese. Krhotine svih vrsta poletješe uvis, a zaglušujući prasak se zaori. Zatim ogroman val zapljusne veslarnicu Royale, i nekoliko se desnih vesala polomi kao šibica.
Potpuno mokra, Anđelika se grčevito držala za ogradu galije koja se polako uspravljala. Vojvoda de Vivonne, kojega je pritisak bacio na tlo, već je stajao na nogama.
Ništa se zlo nije dogodilo - reče. - Promašio nas je. Moj dalekozor, Brossardiere! Mislim da sada...
On zanijemi otvorenih usta, s izrazom zaprepaštenja na licu, ne vjerujući svojim očima.
Na mjestu gdje se maloprije nalazila brodarica, vidjela se još samo neka vrsta ponora čiji je kovitlac sa sobom odnosio krhotine polomljenih dasaka i vesala. Brodarica sa sto robijaša i posadom, sa četristo tona topovskih zrna, naboja i granata bijaše otišla ravno na dno.
Sva naša zaliha streljiva! - reče Vivonne bezbojnim glasom. - Razbojnik! Nasjeli smo njegovoj varci. Njegov cilj nismo bili mi nego brodarica. Ostale su je galije, otišavši u potjeru za felukama, ostavile bez zaštite. Ali mi ćemo ga potopiti... Mi ćemo ga potopiti, da, i mi ćemo njega potopiti. Igra još nije odigrana.
Mladi admiral strgne s glave skroz mokar šešir i pokvašenu periku, te ih silovito baci na pod.
Neka Dauphine dođe na čelo flote. Ona još nije ni opalila. Zaliha streljiva joj je netaknuta.
Neprijatelj je iz daljine vrebao i manevrirao na mjestu, čas izlažući pramac koji je predstavljao slabu metu, a čas lijevi bok s napunjenim topovima, spremnim za paljbu.
Dauphina brzo stiže na određeno joj mjesto. Anđelika se sjeti da se na tom brodu nalaze zarobljeni Rescatorovi saučesnici, oni koji su lelekali na arapskom i čiji je kolovođa pogubljen prošle noći, pa zaključi kako nije baš razborito zarobljenike koristiti pri složenim borbenim zahvatima.
Još to nije pravo ni pomislila, kad opazi kako se dugačka vesla galijota iz središnje skupine podižu u zao čas i međusobno se zapliću. Dovršavajući zaokret, Dauphina se zadrma, zakrzma načas, zadrhti kao ranjena ptica, najedanput se nagne i napola izvrne na lijevi bok. A onda se zaori zlokobna cika i škripa koju su nadjačali piskavi poklici Maura.
Neka sve galije spuste feluke i šajke i neka priteknu u pomoć!
Zahvat se odvijao vrlo sporo. Anđelika se okrene i rukama pokrije oči. Nije više mogla gledati galiju kako se polako izvrće. Većina mornara i svi robijaši bili su osuđeni na smrt; ili će ih smrviti trup broda ili će se udaviti. U more odbačeni vojnici zvali su u pomoć i pokušavali se održati na površini, što su im otežavali teška oprema, sablje i pištolji.
Kad je mlada žena smogla hrabrosti da ponovo otvori oči, opazi deset razvijenih bijelih jedara kako strše u nebo i nadimaju se na vjetru. Šambek je sada bio jedva jedan kabel4 udaljen od admiralske galije. Vidjelo se blistavo drvo njegova ispupčenog trupa koji je s lakoćom plovio, i raspoznavala se crna lica Berbera, umotanih u velike bijele ogrtače s pojasima živih boja. Naoružani puškama, bili su poredani duž ograde od pramca do krme.
Okruženi gardom janjičara sa zelenim turbanima i svinutim sabljama, dva su čovjeka stajala na pramcu. Nepomični; pažljivo su kroz dalekozore promatrali Royalu.
Najprije Anđelika pomisli da su, usprkos svom europskom odijelu i oni Mauri, jer su im lica izgledala tamna, ali onda razabere bijele ruke dvojice ljudi i shvati da su maskirani.
Vidite - reče kraj nje Vivonne muklim glasom. - Onaj viši, u crnom odijelu i bijelom ogrtaču, to je on, to je Rescator. Onaj drugi je njegov pomoćnik i zove se, ili bolje rečeno, nadimak mu je kapetan Jason. Strašan pustolov, ali dobar pomorac. Mislim da je Francuz.
Anđelika drhtavom rukom posegne za Savaryjevim dogledom.
U mutnom krugu naprave učini joj se da se dva čovjeka međusobno razlikuju više nego Sancho Panca i Don Quijote, ali ovako udruženi ulijevali su strah.
Kapetan Jason bio je zdepast čovjek i imao na sebi, po vojnički, kabanicu sa zavracima i širokim, stegnutim opasačem. Ogromna sablja lupkala mu je po čizmama čim bi se maknuo. Bio je sušta protivnost dugačkoj i mršavoj prilici gusara zvanog Rescator, obučenog u crno, malo staromodno odijelo španjolskog kroja. Ovaj je nosio pripijene čizme s malim posuvracima s kojih su visile zlatne kićanke. Na glavi je imao crvenu maramu svezanu po gusarski i veliki crni šešir s crvenim perima.
Ustupak islamskom svijetu bio je, međutim, njegov širok ogrtač od bijele vune sa zlatnim vezom, koji je lepršao na vjetru.
Naježivši se, Anđelika pomisli kako liči na Mefista. Ipak je iz njega zračila neka vrsta privlačnosti.
Da li je isto tako, nepomičan, hladan, promatrao kako pod valovima nestaje galija na kojoj je jedno dijete pružalo ruke zazivajući svog oca?
Ali šta čekamo, kad ćemo ga već potopiti? - poviče ona izgubivši živce. Zaokupljena gusarima, bila je zaboravila na stravičan prizor oko sebe, na Dauphinu koja je još uvijek bila nakrivljena. Nadljudskim su naporima mornari uspijevali održati je na boku, ali je bilo očigledno da je nikakav zahvat neće više uspraviti. Pošto je voda prodirala preko krme, ona je, unatoč crpkama koje su stalno radile, počela lagano da tone.
Jedna se šajka spusti sa šambeka u more i Rescatorov pomoćnik siđe u nju.
Traže pregovore - reče Vivonne iznenađen. Malo poslije čovjek se pope na galiju i pojavi se pred oficirima. Nakloni se duboko, po istočnjačkom običaju.
Pozdravljam vas, gospodine admirale - reče pravilnim francuskim jezikom.
Ja ne pozdravljam otpadnike - odgovori Vivonne.
Ispod crne maske pojavi se neobičan smiješak i čovjek se prekriži.
Ja sam kršćanin kao i vi, gospodine, a i moj gospodar, njegova visost Rescator, je također kršćanin.
Kršćani ne smiju zapovijedati posadama nevjernika!
Naše se posade sastoje od Arapa, Turaka i bijelaca. Točno kao vaše, gospodine!
reče bacajući pogled prema veslarnici - jedina je razlika u tome što naše nisu okovane.
Dosta je razgovora! Što predlažete?
Pustite nas da oslobodimo i uzmemo naše Maure koje držite na galiji Dauphini, a mi ćemo se povući bez borbe.
Vivonne baci pogled na ugroženu galiju.

4 Pomorska mjera za dužinu - 185 m.
Vašim Maurima je suđeno da poginu skupa s galijom kojoj nema spasa.
To nije točno. Prihvaćate li da je uspravimo?
To je nemoguće!
Mi to možemo. Naš je šambek brži od... od vaših nepokretnih galija - dovrši misao s prizvukom prezira u glasu. - Ali odlučite se brzo, nema vremena za predomišljanje. Za nekoliko će časaka biti prekasno da se bilo šta poduzme.
Vivonne se borio sa samim sobom. Znao je da ništa na vrijeme ne može učiniti za Dauphinu. Ako prihvati, spasit će divni brod i nekoliko stotina ljudi, ali i uzmaknuti pred malobrojnim neprijateljom.
Budući da je bio odgovoran za kraljevsku eskadru nije imao izbora.
Prihvaćam - procijedi kroza zube.
Hvala vam, gospodine admirale. Ja vas pozdravljam.
Izdajico!
Ime mi je Jason - podrugljivo će čovjek. Zatim se udalji u pravcu ljestvica. Vojvoda de Vivonne otpljune za njim.
Kako ste mogli kao Francuz, jer vi jeste Francuz, što nedvojbeno dokazuje vaš govor... bijedniče...! Kako ste se mogli srozati tako nisko i odreći se svojih sunarodnjaka!
Gusar se okrene. Oči mu sijevnuše.
Moji su se sunarodnici mene prvi odrekli - reče. Odlučno pruži ruku prema veslarnici.
I ja sam, gospodine, nekoć veslao na kraljevim galijama, godine i godine, sve lijepe godine svoje mladosti. A nikakva zla nisam počinio!
Dakako... i
Čun se udalji. Stisnutih pesnica, vojvoda de Vivonne dade oduška svom gnjevu. Dozvoliti da odbjegli robijaš nameće odluke, primati uvrede od bivšeg galijota! "A Rescator nas odande promatra i podrugljivo se cereka. On se zabavlja… Ah! On se zabavlja!"
Visosti, zar vjerujte na riječ bezbožniku? - upita jedan poručnik drhteći od srdžbe.
Jedno je sigurno, a to je da vas nisam pitao za mišljenje, mladi glupane. Gusar ponekad više drži do svoje riječi nego princ. Što vi mislite o tome, Brossardiere?
Ova je pogodba iznad svakog očekivanja, visosti, ali potpuno u skladu s postupcima ovog mračnog lakrdijala. Ne bih o tome tako govorio, kad bismo imali posla s alžirskim admiralom Mezzo-Morteom ili s berberskim kapetanima koji su mahom podlaci.
Podignite svečane zastave i objavite primirje.
Šambek se pokrene. Prođe na udaljenosti od nekoliko kabela, bezbrižno, kao da nije izložio čitav svoj desni bok. Doduše, istovremeno je uperio i svojih dvanaest topova.
Ide prebrzo, mimoići će cilj, to je zamka - primijeti poručnik de Saint-Ronan uzbuđen.
Neprijateljski brod iznenada obori jedra, što mu je smanjilo brzinu, promijenilo pravac i pod pravim ga kutom dovelo, zahvaljujući početnom zaletu, tik iza ugrožene Dauphine; oko nje su feluke i šajke, konačno spuštene s galija u more, stale kupiti brodolomnike.
Na Rescatorovom brodu se užurbano radilo. Izvršavajući naređenja, Mauri svezaše konopce za podnožje središnjeg jarbola i privukoše vitlo.
Na palubi Royale oficirima je zastao dah, a vojnici i mornari stajali su nepomično, kao da su se okamenili.
Rescator se bijaše pokrenuo iz svoje prezirne nepomičnosti. Vidjelo se kako se sa svojim pomoćnikom potanko dogovara i pokretima opisuje predstojeći zahvat. Zatim na njegov mig pristupi jedan janjičar i oslobodi ga ogrtača i šešira. Drugi mu pruži kraj od višestruko omotanog užeta. On stavi smotak na rame, gipko skoči na pramčanu obodnicu i prirođenom se lakoćom uspne nekoliko koraka po
jarbolu. U međuvremenu se pomoćnik putem glasnogovornika obratio kapetanu
Dauphine.
On preporuča Tourneuveu neka olabavi pramčano sidro kako se brod ne bi mogao vrtjeti u času kad ga jedrenjak počne potezati. Savjetuje mu neka sav mogući teret stavi na desnu stranu, a onda ga hitro, čim se galija stane uspravljati, prebaci na lijevu kako se ne bi prevrnula na drugu stranu...
Zar mislite da onaj crni demon kani zavitlati konopac kao laso, po indijansku, i zakvačiti desni bok Dauphine?
Sve mi se čini da je tako.
Ali to je nemoguće! Ovi konopci mora da su strašno teški. Trebalo bi imati divovsku snagu za...
Gledajte!
Oštro se ocrtavajući na nebeskom plavetnilu, dugačka se prilika naglo opustila i zamahnula rukom. Konopac zafijuče, a njegova petlja u padu zakvači izbočinu desnog boka Dauphine.
Zanesen ovim zamahom, maskirani se čovjek zanjiše. Spuzne po jarbolu, ali ga s obje ruke ponovo ščepa i zajaši ga spretno kao majmun, a onda se uspravi. Bez žurbe je ispitivao da li se konopac dobro zakačio. Zatim se, uspravan, istini nehajnim korakom, vrati na palubu šambeka.
Na njegovu brodu nastade burno oduševljenje. Mauri su od veselja bacali puške uvis. La Brossardiere duboko uzdahne.
Ni pelivan s Novog mosta ne bi to bolje izveo.
Divite se! Divite se, dragi moj - podrugne se Vivonne ogorčen. - Eto vam nove poslastice za vašu malu sredozemnu kroniku. Ne bojte se, legenda o njegovoj visosti Rescatoru uvijek će imati čime da se pothranjuje.
U međuvremenu je šembek tako podesio jedra, da je polako plovio natrag. Crni i turski mornari dotrčali su na palubu i prihvatili se šest velikih vesala, te time potpomogli djelovanju vjetra.
Konopac se zategne. Svi se ljudi na postradaloj galiji prebace na desnu stranu, i to na ono mjesto gdje je konopac bio pričvršćen.
Potopljeni bok naglo i bučno izroni iz valova. Na Tourneuveovu zapovijed sva posada jurne na lijevu stranu da bi se uspostavila ravnoteža.
Ponovo uspravljena, Dauphina se snažno zaljulja na jednu pa na drugu stranu, a onda se umiri i ustali. Kao poklik spasenja pade posljednje naređenje:
Svi na crpke!
Tada se zaori klicanje i odobravanje s ostalih galija.
Malo poslije šajka s gusarske lađe ponovo napusti svoj brod i uputi se prema
Dauphini.
Nose sa sobom pokretnu kovačnicu i sav kovački alat. Sad će svojim zarobljenicima skinuti lance.
Pothvat je potrajao prilično dugo. Konačno se pojaviše oslobođeni arapski galijoti, a za njima desetak najsnažnijih Turaka iz veslarnice.
Vojvoda de Vivonne od bijesa pocrveni kao rak:
Izdajice, gusari, nevjernički psi! - zaurla u glasnogovornik. - Krišite dogovor... Govorili ste samo o tome da ćete osloboditi svoje Maure... Nemate prava odvoditi Turke.
Kapetan Jason odgovori:
Uzimamo ih kao danak u krvi za onog Maura kojeg ste pogubili.
Gospodine, smirite se, treba vam pustiti krv - posavjetuje La Brossardiere svog pretpostavljenog - pozvat ću ranarnika.
Ranarnik ima pametnijeg posla nego da meni pušta krv - odgovori mladi admiral sumorno. - Neka se prebroje mrtvi i ranjeni.
U daljini gusarov je šambek punim jedrima nestajao s vidika.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:34 pm





13.
POBUNA GALIOTA ANĐELIKA U NJIHOVIM RUKAMA
POGIBIJA NIKOLE CALEMBREDAINEA
Vojvoda de Vivonne siđe u čamac i pogleda gore smijući se.
Do skorog viđenja, mila moja. Za nekoliko ćemo se dana vidjeti na Malti. Molite se za pobjedu mog oružja.
Nagnuta preko ograde, Anđelika se na silu osmjehne. Odriješi pojas od nebeskoplave svile za zlatnim resama i dobaci ga mladom čovjeku.
To je zalog za pobjedu vašeg mača.
Hvala! - poviče Vivonne dok se čamac udaljavao.
Poljubi tkanicu i sveže je oko svog mača. A onda još jedanput veselo mahne. Anđelika pomisli kako je glupo što ju je ovaj rastanak tako potištio. Vivonne je odlučio da goni Rescatora i da ga pokuša opkoliti u blizini Malte, gdje će mu pružiti pomoć galije viteškog reda sv. Ivana Jeruzalemskog. Budući da je admiralska galija Royala bila preteška i neprikladna za pothvat ove vrste, prešao je na Luronnu, a svoju lađu i Anđeliku ostavio na čuvanje La Brossardiereu i nekolicini vojnika. Royala je imala da vozi polaganije prema La Valetti, kao i Dauphina kojoj je bio potreban popravak.
Borbene se galije postroje i naglo iščeznu iza guste kišne zavjese koja se velikom brzinom približavala s jugozapada.
Anđelika se skloni pod tabernakul dok je kiša pljuštala po Royali koja se jako ljuljala.
Nisu bili dovoljni gusari, sad će nam i more dati jada - reče La Brossardiere.
Je li to najavljena oluja?
Još nije, ali brzo će naići.
Kiša je prestala, ali je nebo ostalo sivo, a more bilo uzburkano. Zrak je bio zagušljiv unatoč vlažnom vjetru koji je puhao na mahove.
I pored čavrljanja valjanog Savaryja i poručnika de Milleranda, koji se malo otkravio otkad nije bilo Vivonnea na kojeg je bio ludo ljubomoran, Anđelika se nasmrt dosađivala.
Po što sam došla na ovu galiju? - upita Savaryja.
I tužno sa osmjehne pomislivži na Versailles, na Molierea i njegove lakrdije.
Kad se noć spustila, gospodin La Brossardiere je posavjetuje neka se zatvori u svoju kabinu pod palubom. Ali ona nije za to imala hrabrosti i reče da će sići samo ako na krmi ne bude više mogla izdržati.
Galija se uz škripu propinjala i posrtala. To ju je uspavljivalo, pa je konačno, unatoč nadošlom vjetru i snažnim udarima valova o brod, utonula u dubok san.

Probudi se kao iz kakve more. Bilo je mračno kao u rogu.
Načas ostane poluuspravljena na ležaju. Imala je dojam da se događa nešto neuobičajeno. Galija je i dalje snažno posrtala, ali je vjetar utihnuo.
Najedanput shvati šta ju je probudilo: tišina. Gongovi veslačkih starješina bijahu umukli. Savršena je tišina vladala na brodu. Reklo bi se da je opustjela galija samo još olupina koju valovi valjaju po miloj volji.
Mladu ženu uhvati paničan strah.
Gospodine La Brossardiere! - zazove ona. Nitko ne odgovori.
Ona se digne i, jedva se održavajući na nogama, učini nekoliko nesigurnih koraka. Spotakne se o nešto mekano i umalo ne pade.
Anđelika se prigne i napipa vez od uniforme. Ščepa za rame čovjeka opruženog na podu i snažno ga prodrma.
Gospodine la Brossardiere, probudite se!
On je bio nekako čudno mlitav. Anđelikina ruka stade grozničavo pipati tražeći lice. Odskoči prestravljena od ledenog dodira.
Ponovo se digne da potraži svoju torbu koju je uvijek držala na dohvat ruke, kraj ležaja. Nađe u njoj malu putnu svjetiljku, kresne upaljač i pokuša je upaliti. Ali je pravi đavolji vjetar triput ugasi. Napokon joj uspije, spustivši štitnik od crvenog stakla, sačuvati plamen i obazrijeti se oko sebe.
Gospodin La Brossardiere ležao je skvrčen na zemlji. Oči su mu već bile staklaste, a na čelu jeziva rana iz koje se cijedila krv. Anđelika ga prekorači i približi se ulazu u šator. Tamo se opet spotakla o neko tijelo koje je ležalo poprijeko. Mrtav vojnik, umlaćen. Polako digne zastor i pogleda napolje. U tami je razabrala tračak svjetla koje je dopiralo iz veslarnice. Nekakve prilike su se kretale po mostiću, ali to više nisu bili nadglednici s dugačkim bičevima. Dok su do nje dopirali promukli povici, vidje kako crvene spodobe hodaju amo-tamo.
Anđelika spusti zastor i povuče se u dno šatora ne obazirući se na prskavicu koja ju je škropila na mahove, kad god bi jači val zapljusnuo krmu.
Uhvati je samrtni strah. Sad je shvatila zašto su gongovi umukli.
Kad je do nje dopro šum bosih nogu po podu, stane napeto osluškivati. Na pragu je stajao Nikola, uspravan, u crvenim robijaškim dronjcima. Na bradatom licu pod čupavom kosom prepoznala je onaj užasan pogled i cerekanje koje je bijehu ispunili užasom nekoć dok ju je motrio kroz prozor krčme. Kad je progovorio, njegove nesuvisle i mahnite riječi pojačale su stravu.
Markizo anđela... ljepotice moja... željo moja... Tu sam! Zbog tebe sam pokidao lance... Udarac po starješini... Udarac po nadgledniku... Ha! Ha! Na sve strane smo udarali... već dugo to spremamo... Ali ti si sve pospješila... Gledati te, tamo... živu! Nosio sam tvoju sliku u sebi svih ovih deset godina na galijama... A ti si pripadala drugome, ha... Ljubila si ga, milovala... Poznajem te... Ti si vodila svoj život, dok sam ja vodio svoj... I ti si pobijedila... Ali ne zauvijek. Točak se okreće. On te je opet doveo…
On se približi pružajući prema njoj zglavke išarane još svježim ožiljcima od okova koje je strpljivo podnosio mjesecima i mjesecima. Nikola Calembredaine bijaše dvaput pokušao bijeg u toku pustih godina svog robijanja. Treći put će biti bolje sreće. On i njegovi drugovi poubijali su čitavu posadu, vojnike, oficire. Postali su gospodari galije.
Šutiš... bojiš se... ? A ipak sam te držao u naručju i u ono se vrijeme nisi baš mnogo bojala!
Munja propara nebo i grmljavina odjekne kroz noć.
Ne prepoznaješ me? - navaljivao je galijot. - To nije moguće... Siguran sam da si me još neki dan prepoznala.
Iz njegovih se dronjaka širio miris soli i znoja. Najedanput joj se smuči i ona krikne.
Ne dotiči me se! Ne dotiči me se!
Ah! Prepoznala si me. Reci, tko sam?
Ti si Calembredaine, razbojnik.
Ne, ja sam Nikola, tvoj gospodar iz kule Nesle...
Nagli val prelije se preko palube, poklopi ih oboje, i Anđelika se morala grčevito uhvatiti za ogradu da je voda, otičući, ne otplavi u more.
Vani je neka zlokobna lomljava odgovorila na mahnitanje gromova. Preplašen, mladi galijot se pojavi na pragu.
Šefe, glavni jarbol se slomio. Što da radimo? Nikola psujući istrese svoju mokru odjeću.
Budaletine! - zasopće - zlobnici, ako ne znate šta vam je činiti, zašto ste tražili da pokoljem sve mornare? Govorili ste da znate upravljati brodom.
Ali jedara više nema.
Krasno! Onda ćemo veslati. Upregnut ćemo one koji su još okovani na klupama. Ti ćeš udarati u talambas. A ja ću se postarati da svi ti nevjernici i crni svojski zapnu!
On izađe i malo poslije toga se opet začuje jednolični ritam gongova koji su nadjačali fijuk vjetra. U jednom trenutku, koji se činio beskrajnim, pobješnjela se galija nagnula na onu stranu gdje je ležao srušeni jarbol, ali je onda ponovo uhvatila ravnotežu pošto je Nikola s nekoliko udaraca sjekirom presjekao drvo kojim se jarbol još pridržavao za svoje podnožje i pošto je snažan val povukao jarbol u more. Crpke su stavljene u pogon, a veslači uprli da usprave pramac.
Sad kad je užas poprimio jasne oblika, Anđeliki se vratila hladnokrvnost. U životu joj se već događalo da umire od straha, ali kad bi napetost prevršila mjeru, onda bi u njoj prevladali bijes i borbeni duh.
Mokra joj se halijna lijepila o noge i smetala joj. Dovuče se do svoje torbe, otvori je, izvadi odjeću i, koristeći malo zatišje, uspije napokon, poslije nekoliko neuspjelih pokušaja, svući mokru haljinu i rublje. Predviđajući da bi putovanje moglo biti i burno, ponijela je za svaki slučaj muško odijelo od sivog sukna koje je sada uspjela kako-tako navući. U pripijenim hlačama, u zakopčanom kaputu s ovratnikom od bijelog platna, osjećala se sposobnijom da se hvata ukoštac s brodolomima... i robijašima. Obu je čizme, splete čvrsto kosu i nabijie je pod sivi pusteni šešir. Bila je toliko prisebna, da je još jedanput otvorila svoju torbu, izvadila iz nje sve preostalo joj zlato i skrila ga skupa s mjenicama za pojas. Sve je to izvela teškom mukom, jer se brod ljuljao kao ljuljačka; na mahove se voda razlijevala po podu, pa je tijelo nesretnog Brossardiera klizilo amo-tamo, uz klokotanje prljave vode.
Anđeliko! - zaurla Nikola kad se ponovo pojavio.
Ugledao je priliku mladića i zurio u nju ne razumijevajući ništa.
Ah, to si ti! - odlane mu. - Već sam pomislio da te je voda otplavila. Nisam više vidio tvoje haljine...
Voda otplavila...? To će se i dogoditi ako ovaj ples još potraje. Zavjese se poderaše i vjetar uz fijuk provali u šator.
Zlo je - progunđa čovjek - imam osjećaj da idemo pravo na obalu. Pratio ga je stari robijaš bijele brade i mračna pogleda.
Odavde se dobro vide - reče pogledavši preko krme u mahnitu noć - tamo... tamo dolje, raspoznaješ li treperava svjetla... To je luka, velim ti... Tamo se moramo skloniti...
Ti si poludio… ! Da opet padnemo u šake nadglednicama!
To je mala ribarska luka... Zastrašit ćemo žitelje, pa neće ni mrdnuti. Ostat ćemo samo dok se more ne stiša... Ako ne pokušamo tamo pristati, razbit ćemo se o grebene kao triješće.
Ne slažem se.
Pa što onda predlažeš, šefe?
Da se pokušamo održati na moru dok se oluja ne stiša.
Ti si poludio, šefe, a ne ja. Ova krntija neće izdržati.
Prijedlog ćemo staviti na glasanje. Dođi - reče uhvativši Anđeliku za mišicu. - Sklonit ćeš se pod palubu. Ovdje bi te val mogao odnijeti. Ne bih želio da te ribe pojedu. Ti pripadaš meni...
U tami se darmar na obezglavljenoj galiji više slutio nego vidio. Veslarnica je bila napola pod vodom. Pod prijetećim bičevima svojih dojučerašnjih drugova luđački su veslali strani galijoti, Rusi, Mauri i Turci, kojima su se povremeno otimali očajnički i jezoviti krikovi.
Gdje je ljekarnik Savary? Gdje je Flipot? Nikola se ponovo stvori kraj nje.
Svi hoće u onu luku koja se tamo prijeko vidi - dovikne joj. - Ja neću. S nekoliko drugih momaka spustit ću feluku u more i kidaj. Hajde markizo.
Ona mu pokuša umaknuti jer je jedini spas vidjela u ovoj pobunjenoj galiji koja je smjerala ka zaštitničkoj luci. Ali on je ščepa, podigne je na ruke i odnese u feluku.
Kad se razdanilo, čamac je po krestama valova plesao kao ljuska od oraha. Nebo je bilo vedro. Oblaci bijahu nestali, ali je more bilo vrlo uzburkano i bjesomučno tjeralo prema obali ova bespomoćna ljudska bića koja su se usudila satima prkositi njegovu gnjevu.
S božjom pomoći, neka se spašava kako tko umije! - poviče Nikola kad su pred njima prijeteći zastrašile crvene hridine.
Robijaši poskakaše u vodu.
Znaš li plivati, markizo? - upita Nikola.
Ne.
Ipak ćeš sa mnom.
On se baci s njom u valove pazeći da joj glava ostane izvan vode.
Ona je progutala toliko slane vode, da je pomislila da se davi. Jedan je val istrgne Nikoli i odnese je brzinom pobjesnjelog konja prema obali. Osjeti tvrd udarac o stijenu i natčovječanskim se naporom uhvati za nju. More se povuče kao bujica. Anđelika se uspuže malo naviše. Luda trka se nastavi; hladna se voda prelijevala preko nje, napuštala je, ponovo je sustizala. Ali svaki put se uspjela odvući malo dalje. Napokon osjeti da joj se tijelo, otežalo kao da je od olova, našlo na pješčanom žalu. Još! Još malo…! Konačno nađe nekakav zaklon od pijeska i suhe trave i šćućuri se u nj. A onda se onesvijesti.

Prva Anđelikina misao bila je djetinjasta. Otvori oči, vidje plavo, tvrdo nebo, i užasnuta se prisjeti kako tokom cijele te stravične noći ni za tren nije pomislila na to da dušu preporuči Bogu.
Ovaj je propust prenerazi kao da je u sebi otkrila neko skriveno zlo. Sva izmrcvarena, nije se usudila ispraviti taj propust i zahvali Proviđenju što joj je jutros poklonilo još jedan život. Teško se pridigne, s mučninom od sve one slane vode koje se nagutala za brodoloma, i rastuži se. Zar Proviđenje zaslužuje njezinu zahvalnost? Na nekoliko koraka upravo je bila opazila robijaše oko vatre na žalu.
Sunce je već bilo visoko i njegov joj je žar osušio odjeću, pa čak i kosu joj punu pijeska. Pekla ju je spržena koža na licu.
Ruke su joj bile izgrebene.
Malo su joj pomalo čula proradila, prvo vid, pa onda sluh. Razabrala je hrapave glasove galijota. Bilo ih je desetak. Dvojica su nešto kuhala na vatri, dok su ostali stajali u krugu, a po tonu njihova razgovora moglo se zaključiti da se svađaju.
Ne, to ne može, šefe! - vikao je visok, plavokos i klompav mladić. - Izvršavali smo sva tvoja naređenja. Pokoravali smo se tvojoj volji. Sad je na tebi red da se ti pokoriš našoj.
Mi smo je zaslužili kao i ti, admiralovu markizu - ustvrdi drugi otegnutim glasom i račlajući. - Kako možeš govoriti da ona pripada samo tebi?
Nikola je bio leđima okrenut Anđeliki, pa nije razumjela šta je odgovorio. Ali robijaši su mu se odlučno usprotivili.
To ti tvrdiš da ti je ranije pripadala!
U to nas nećeš uvjeriti... To je gospođa iz otmjenog društva, šta bi ona s takvim probisvjetom kao što si ti?
Ti hoćeš da nas skuhaš, šefe, to nije pravo.
Pa čak i kad bi njegove priče bile istinite, za nas one ne znače ništa. Zakon Pariza je jedno, zakon galija drugo.
Jedan stari kržljavac, bezub i ćelav, reče s uzdignutim kažiprstom.
Ti znaš zakon Sredozemlja: „Lešina pripada morskom gavranu, plijen gusaru, a žena svima."
Svima, svima! - derali su se ostali i približavali se prijeteći svom vođi.
Anđelika pogleda prema vrhu litice. Mora se dočepati one ledine gore pa se sakriti u grmlje ili u šumice plutnjaka. Predio je sigurno naseljen. Ribari će ju uzeti u zaštitu.
Oprezno se uspravi i klekne. Kad bi se robijaši potukli, dobila bi na vremenu. Ali činilo se da prepirka jenjava. Jedan glas prozbori:
Tako već može, pa da, na to se nema što prigovoriti. Ti si glava, tvoje je pravo da je prvi uzmeš... ali ostavi malo i drugima...
Na ove se riječi zaori prostački smijeh. Anđelika vidje Nikolu kako velikim koracima grabi prema njoj. Prije nego što joj je uspjelo da se makne, on stiže do nje i ščepa je za ruku. Oči su mu divlje sijevale, usne se razvukle nad zubima pocrnjelim od duhana. Strast je toliko njim ovladala da nje ni primijetio njezin otpor, pa je gotovo trčeći povuče na strmi kozji put koji se uspinjao prema zaravanku. Za njima se orio smijeh i bestidna dobacivanja robijaša koji bijahu ostali na žalu.
Nemoj navrait-nanos, šefe, i ne zaboravi nas... I nama treba...
Kako da ne - gunđao je Nikola - baš ću je vama prepustiti... Ona pripada meni...! Ona pripada meni...!
Jurnuo je preko šljunka i suhog žbunja vukući je za sobom. Snažan nalet vjetra baci Anđeliki kosu u lice kao kakvu zastavu, kao odljepljujući svileni veo.
Stani! - poviče ona. Robijaš je dalje trčao.
Stani, ne mogu više!
Napokon ju je čuo, zaustavio se i pogledao oko sebe kao da se upravo probudio. Trčali su po rubu stijene i sad se ispod njih prostiralo more, gotovo crno prema plavetnilu neba po kojem su galebovi šarali bijele arabeske.
Oštar i mirisav zrak ih je, zbog nagle promjene, omamljivao i gušio. Odbjegli robijaš kao da je najedanput postao svjestan ovog beskraja.
I sve je to - šaptao je - sve je to moje...
Oslobodi Anđeliki ruku da bi protegnuo udove i udahnuo punim plućima pri čemu su mu se već od veslanja razvijena prsa i ramena još više nadula. Ispod majice su mu izbijale kvrgave i tvrde mišice.
Anđelika skoči u stranu i stane bježati. On rikne: - Vrati se! - i jurne za njom. Kad ju je sustigao, ona ga dočeka s isturenim pandžama kao bijesna mačka.
Ne približuj mi se... ne dotiči me se...
Oči su joj tako sijevale da on stade kao ukopan.
Što ti je? - progunđa. - Zar nećeš da te zagrlim? Poslije toliko vremena? Nećeš da te milujem...?
Ne.
Čovjek se namršti. Reklo bi se da su mu riječi teško prodirale u svijest i da se trudio da ih shvati. Htjede je još jedanput privući, ali mu ona izmakne. Bio je razočaran.
Što ti je? To mi ne možeš učiniti, Anđeliko! Već deset godina ne znam što je žena, nisam je dotaknuo, jedva da sam koju i vidio... I onda dolaziš ti, ti si tu, ti... Sve sam stavio na kocku da bih te dobio, da bih te oteo drugom... I da nemam prava da te dotaknem?
Ne.
Crne su robijaševe oči zaplamtjele kao u iznenadnom nastupu ludila. Skoči na nju, zgrabi je, ali ga ona tako divljački izgrebe, da je ponovo ispusti, promatrajući tupava izgleda krvave pruge po svojoj ruci.
Što ti je? - ponovi. - Zar me više ne poznaš, zlato moje? Ti se, dakle, više ne sjećaš... ? Spavala si pripijena uza me, u kuli Nesle... Uzimao sam te, ljubio sam te koliko god puta sam htto... To ja nisam sanjao, to! To je bila stvarnost. Reci: zar nismo skupa odrasli, zar nisam želio samo tebe oduvijek... a ti mene na dan svog vjenčanja... To je sušta istina. Samo tebe sam uvijek volio... Zar se ne sjećaš... ? Nikola, tvoj prijatelj Nikola koji ti je brao jagode...
Ne, ne! - poviče očajna. - Nikola je odavna mrtav. Ti, ti si Calembredaine, razbojnik. Tebe mrzim!
Ali ja tebe volim! - zaurla on.
Opet su jurili, on za njom preko žbunja i trnja za koje su u trku zapinjali. Anđelika se spotakne o panj i padne, ali se pridigne prije nego što ju je dohvatio. Morao ju je čvrsto držati dok se ona otimala udarajući ga šakama po licu.
Ali ja te ljubim - ponavljao je divlje. - Uvijek sam te želio, nikad mi nije dojadilo čekati... Godinama i godinama sam na onoj klupi krepavao od želje... uvijek, uvijek sam iznova počinjao, uzimao te u snu... I sad više ne mogu čekati...
Pokuša joj svući odjeću, ali mu je muško odijelo, koje je Anđelika imala na sebi, otežavalo posao. Ona se i dalje branila natčovječanskom snagom. Ipak mu uspije razderati joj ovratnik kaputa i razgoliti prsa.
Dopusti da te uzmem - preklinjao je. - Pokušaj shvatiti... Gladan sam... Umirem... Umirem od gladi za tobom.
Bila je to luđačka i strašna borba usred žbunja borovice i mirte praćena snažnim puhanjem vjetra.
Iznenada neka nevidljiva sila digne robijaša sa zemlje i baci ga nekoliko koraka dalje. Jedan čovjek iskrsne iz grmlja. Kroz poderanu plavu uniformu vidjela su mu se izranjavana ramena i prsa, nateklo mu je lice bilo išarano skorenom krvlju. Anđelika prepoznade mladog poručnika de Milleranda.
I Nikola ga, dižući se, prepozna.
Oh! Gos'n oficir - reče keseći se podrugljivo.
Niste, znači, bili po ćefu ribama pošto smo vas otpremili s palube. Šteta što taj posao nisam sam obavio. Sad ne biste bili ovdje da nas zezate...
Bijedniče - zareži mlađi čovjek - platit ćeš svoje zločine.
Nikola nasrne na njega, ali ga snažan udarac pesnice obori na zemlju. Robijaš rikne od bijesa i ponovo pređe u napad. Nekoliko beskrajnih minuta padali su gusti i ubojiti udarci. Dva čovjeka bila su gotovo istog rasta i snage. U više navrata je i kraljev oficir pao na zemlju. Nekoliko puta Anđelika pomisli da se više neće dići, jer je Nikola klečao na njemu i udarao ga divljački. Ali se poručnik vještim pokretom oslobodi i udari protivnika nogom u želudac. Trenutak iza toga već je bio na nogama. Od drugog udarca, ovaj put u trbuh, Nikola problijedi ispod prljave brade i složi se kao vreća.
Uhranjeni gade! - psovao je - Ti si žderao jarebice dok sam ja kusao smrdljivu robijašku juhu.
Poručnik de Millerand ga nemilosrno lupi po licu. Nikola opet ustukne. A onda udarci stanu pljuštati kao kiša.
Nikola se posrćući povlačio natraške prema ivici hridine.
Ne! - poviče Anđelika.
Najedanput Nikola izgubi tlo pod nogama. Zanjiše se unazad, prema nebeskom plavetnilu.
Prodoran Anđelikin vrisak pratio je njegov pad kroz blještavo svjetlo i udar o purpurne obalne stijene.
Poručnik de Millerand obriše čelo.
Pravda je izvršena - reče.
Mrtav je - vrisne Anđelika. - Oh! Ovaj je put zaista mrtav. Oh, Nikola! Oh, ovaj puta se više nećeš vratiti...
Da, mrtav je - ponovi oficir. - More ga već odnosi.
Ošamućen od tek minule borbe, nije mogao shvatiti ni ove krikove ni ovu vrstu boli koja ju je izbezumila i uz rub ponora bacila na koljena.
Ne gledajte dolje, gospođo, nema smisla. Zaista je mrtav. Nemate se više čega bojati. Ali sad dođite i budite tihi kao bubica, molim vas. Ne smijemo privuci pažnju ostalih razbojnika.
Ona se digne uz njegovu pomoć i oboje se, korakom mjesečara, udalje od mjesta nesreće.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:35 pm




14.
PLJAČKAŠI OLUPINA
Pošto su dugo hodali duž puste obale, opaze napokon tamnu kulu dvorca koji je visoko stršio nad morem.
Hvala budi Bogu! - prošapće poručnik de Millerand. - Zamolit ćemo gospodara zamka da nas primi.
Mladi je oficir bio na izmaku snaga. Proživio je jezivu noć koju je proplivao u ledenoj vodi boreći se protiv sna, boreći se protiv grča, protiv malodušnosti. U zoru je napokon spazio obalu i dočepao je se zadnjim snagama. Kad se osvijestio, pošao je u potragu za školjkama da utaži ljutu glad. Onda se uputio u unutrašnjost da zatraži pomoć.
U tom je času začuo ženske krikove i potrčao prema mjestu gdje se Anđelika borila s Nikolom.
Kad je ugledao razbojnika, vođu pobune koja je njegove drugove stajala života, gospodin de Millerand se toliko razjario, da je smogao dovoljno snage da ih osveti, ali je u borbi zadobio nekoliko gadnih udaraca, pa je bio potpuno iznemogao.
Ni Anđelika se nije osjećala puno bolje. Oboje ih je morila užasna žeđ.
Opazivši dvorac, razvedrili su se i pružili korak. Divlji i pust predio kao da je oživio. Na udaljenom žalu raspoznali su ljudske prilike, a na zavijutku staze pojavi se stado koza koje su miroljubivo pasle nisku travu.
Poručnik de Millerand ih je pažljivo motrio. Najedanput se namršti i gurne Anđeliku za stijenu dajući joj znak da legne na zemlju.
Što se dogodilo?
Ne znam... Ali ove su mi koze sumnjive.
Po čemu?
Ne bih se začudio kad bi mi netko rekao da im za olujnih noći vješaju fenjere o vrat i tako ih vodaju po obali.
Što hoćete time da kažete?
On stavi prst na usta, zatim otpuže do ruba litice i pošto pogleda dolje, dade joj znak da ga slijedi.
Nisam se prevario - prošapće. - Gledajte.
Pod njima je pukla široka uvala kojom je vladala tamna masa dvorca. Olupine smrskanog broda plutale su među stijenama koje su u ovo doba izvirivale iz vode. Na njenoj nemirnoj površini sudarili su se jarboli, vesla, jedra, komadi pozlaćene ograde, burad nošena uzmakom valova, daske, i posvuda među njima ljudski leševi. Neki su bili odbačeni na stijene, pa se njihova sramna crvena odjeća ogledala u mirnoj vodi lokava. Dok su morske ptice kreštale i kružile nad njima, muškarci i žene na žalu hodali su amo-tamo i kukama privlačili sve što je plutalo. Drugi su na stijenama prevrtali utopljenike.
Neki su se pak u malim barkama otisnuli van, prema velikom trupu razjapljenog broda koji je kao ražanj bio nataknut na šiljaste grebene na ulazu u zaljev.
To su obalni gusari, pljačkaši, koji nastupaju poslije brodoloma - prošapće oficir.
Oni noću vežu fenjere o vrat svojim kozama. Lađe u opasnosti povjeruju da to trepere svjetla neke luke, pa krenu u tom pravcu i onda se slupaju na stijenama tjesnaca.
Galijoti su noćas opazili svjetla i htjeli ovdje pristati.
Oni su svoje platili. Ali šta će reći gospodin de Vivonne kad sazna za propast svoje admiralske galije? Jadna Royala!
Šta ćemo sad?
Pošto se iza njih nečujno stvorilo desetak preplanulih ljudi, poručnik se više nije morao truditi da joj odgovori.

Obalni im gusari svezaše ruke na leđa i odvedoše ih gosparu Paolu de Viscontiju koji je iz svoje kule od vulkanske lave vladao ovim predjelom.
Bio je on Đenovljanin, atletski razvijen, nabrekao te se činilo da će mu se svileni prsluk rasprsnuti. Njegov varav smiješak i krvoločan pogled odavali su hajdučku dušu. Uostalom, na svojoj usamljenoj litici, među ovom šakom divljih i surovih korzičkih vazala, on i nije bio ništa drugo do razbojnik.
Silno se razveselio kad je ugledao dvojicu zarobljenika koje su mu doveli. Staru galiju i nekoliko bijednih robijaša smatrao je isuviše mršavim plijenom.
Oficir njegovog veličanstva kralja Francuske! - poviče mješavinom venecijanskog narječja i iskvarenog francuskog jezika. - Ja mislio vi imate obitelj koja vas puno voli, signore, obitelj koja ima puno pare? Dio mio! Che bello ragazzo...5 - poviče pružajući Anđeliki pod bradu svoju prljavu ruku pretrpanu prstenjem.
Poručnik de Millerand je vrlo ukočen predstavi:
Gospođa đu Plessis-Belliere.
To je žena! Madonna! Ma vidi kako je dražesna! Che bella ragazza...6 Ja mnogo volim mladiće, ali ja kažem sebi, jedna žena, to je rjeđe...!
Od njega je poručnik de Millerand saznao da ih je oluja bacila na obalu Korzike, divljeg i obespravljenog otoka, sada pod čizmom Đenovežana.

Iz poštovanja prema njihovim titulama Talijan ih je pozvao na večeru. Njegova gozba bila je čudna mješavina raskoši i siromaštva. Čipkani stolnjaci na stolovima bili su sušta krasota, ali viljuškama ni traga, tek tu i tamo pokoja kositrena kašika za vađenje jela. Prstima se moralo jesti iz srebrne zdjele u kojoj je bio urezan znak čuvenog venecijanskog zlatara.
Vojvoda de Visconti je dvojicu iznemoglih brodolomnika prvo poslužio odojkom na ražnju uz prilog od kestena i kopra. Zatim su sluge donijele, veliki kositreni lonac pun žute juhe koja je bila začinjena šafranom i po kojoj su plivali tjestenina i komadi pečenog sira.
Iako sva ustrašena, Anđelika navali na jelo. Đenovežanin ju je gutao svojim vatrenim očima. Pri tom joj je u pehar od pozlaćenog srebra, bogato izrađen kao kalež, do vrha natakao crno, gusto vino od kojeg su joj se obrazi ubrzo zažarili.
Kad se najela, stala je poručnika de Milleranda bojažljivo pogledati. On je razumio šta je time htjela i pritekne joj u pomoć.
Gospođa du Plessis je jako umorna. Zar ne bi bilo moguće da se na nekom tihom mjestu malo odmori?
Umorna? Signora je vaša dragana, signore? Mladi čovjek pocrveni do ušiju.
Nije.
Ah! Odahnuo sam - poviče Đenovežanin i stavi na srce ruku lepezasto raširivši prste.- Ja ne htio vas mučiti. Ma... sve će biti dobro.
On se okrene Anđeliki.
Umorna, signora? Razumijem. Ja nisam grubijan... ! Sad ću vas odvesti u vašu... na francuskom se to, mislim, kaže: odaju.
Na samom vrhu kule, u prostoriji izloženoj propuhu, nalazio se krevet s poderanim plahtama i pokrivačima od brokata. Bilo je tu još i venecijanskih ogledala, francuskih satova njihalica, turskog oružja.
Anđelika pomisli kako to sve skupa liči na ono skrovište s pokradenom robom u kuli Nesle.
Mala korzikanska služavka navaljivala je da se Anđelika okupa i presvuče. Izvukla je prilično lijepu haljinu iz škrinje gdje je bilo složeno još mnogo drugih, bez sumnje opljačkanih iz prtljage previše smjelih putnica.
Anđelika se s užitkom zagnjuri u čabar pun tople vode i opusti otežale udove izranjavane od soli i sunca. Ali se onda požuri da opet obuče svoju vlastitu odjeću, iako je bila izgužvana, isprljana i izderana. Uvjeri se da je pojas sa zlatom na svom mjestu. Ovo muško odijelo i ovo zlato pružali su joj izvjesnu mogućnost da se brani.
Kad je legla, činilo joj se da krevet posrće u svim pravcima, kao brod zahvaćen olujom. To joj je mrcvarilo već ionako premorene živce. Nikolino lice, lica robijaša i signor Paola plesala su i kreveljila se oko nje dok je tonula u mučan san.
Probudilo ju je kucanje na teško željezno okno koje je služilo kao vrata. Netko ju je dozivao prigušenim glasom:
Gospodarice! Gospodarice... ! To sam ja. Gospođo markizo, otvorite mi...!

5 Bože moj! lijepog li mladića...
6 Lijepe li djevojke...
Ona pritisne rukama sljepoočnice. Ledeni vjetar zafijuče kroz sobu.
To sam ja, Flipot!
Ah, ti si tu! - reče ona.
Ona se digne teturajući, povuče zasun i, odškrinuvši vrata, ugleda svog malog slugu koji je u ruci držao uljanu svjetiljku.
Kako ste, gospođo markizo? - upita uz smiješak od kojeg su mu se usta razvukla od uha do uha.
Ali... - promuca ona - ali kako... Pamćenje joj se malo-pomalo vraćalo.
Ali Flipote - poviče sva začuđena - odakle dolaziš?
Iz flote, kao i vi, gospođo markizo. Anđelika ga zgrabi za ramena i izljubi ga.
Mali moj, tako sam sretna! Mislila sam da su te galijoti ubili ili da si se utopio.
Nisam. Na galiji me Calembredaine bijaše prepoznao. „To je jedan od naših", rekao je. Zamolio sam ga da poštedi život starom ljekarniku koji im ionako ne može nauditi. Zatvorili su nas u brodsko skladište. A onda se gospodin Savary dao na posao i provalio bravu. To je bilo noću, kad je oluja bila na vrhuncu. Momci su u veslarnici urlali. Oni koji nisu bili okovani hvatali su se za šta su stigli. Kad smo razabrali da niste više na brodu, gospodin Savary i ja smo naprosto spustili čamac za spašavanje u more. Odličan mornar, taj stari, to mu se mora priznati! Ali to nas nije spasilo da ne padnemo u ruke divljacima gospodina Paola. No na kraju krajeva ostali smo živi i zdravi, a oni su nam ipak dali da nešto prigrizemo. Kad smo saznali da ste se i vi izvukli, silno smo se obradovali.
Zaista, biti živ, to je već mnogo, ali naš položaj je unatoč tome vrlo neugodan, dobri moj Flipote! Pali smo u ruke okorjelim razbojnicima.
Zbog toga sam i došao k vama. Ima jedna barka koja će se otisnuti na pučinu... Da, jedan trgovac kojega je gospodin Paolo zadržao i koji pokušava kidnuti. On će nas čekati samo jedan sat, pa treba požuriti.
Anđelika se nije morala mnogo predomišljati prije nego što će donijeti odluku. Ta sav je svoj imetak imala uza se.
Ona pogleda po sobi, dosjeti se da bi joj jedan od bodeža, koji su okolo ležali, mogao dobro doći, pa ga gurne u rukav.
A može li se izići iz zamka? - upita šapatom,
Pokušat ćemo. Ljudi su se napili slaveći propast galije. Našli su nekoliko bačava na brodu. Naljoskali su se kao svinje!
A signor Paolo?
Nisam ga vidio. Možda i on kunja u nekom ćošku.
Mlada se žena sjetila poručnika de Milleranda. Ali je Flipot obavijesti da je oficir zatvoren u dobro čuvanoj tamničkoj ćeliji, pa nema druge nego ga prepustiti njegovoj tužnoj sudbini.
Spuštali su se niz beskrajno zavojito stepenište gdje je vjetar raspirivao plamen svjetiljki i poigravao se s buktinjama pričvršenim za željezne karike.
U najdonjoj dvorani Đenovežanin se šetkao amo-tamo lagano se klateći. Opazio ih je, a njegov smiješak nije slutio na dobro.
Oh! Signora! Što je? Došli ste mi praviti društvo? Baš mi je drago.
Anđelika je pred sobom imala još nekoliko stepenica. Dovoljan joj je bio samo jedan pogled, pa da shvati položaj.
Iznad signora Paola de Viscontija visio je okvir sa četiri teške šipke, a na svakoj od njih po jedna debela lojanica. Ovaj jednostavni svijećnjak pridržavalo je uz svod jedno uže koje je teklo preko kotura i na kraju bilo zakvačeno za željeznu kuku na zidu u stepeništu.
U tren oka Anđelika izvuče svoj nož i presiječe uže koje joj je bilo nadohvat ruke. Nikad nije saznala da li je naprava pala Đenovežaninu na glavu, jer su se svijeće ugasile još u padu.
Čuli su njegovo urlanje, koje zatomi tresak. Bilo je očito da je svakako u teškom stanju, ukoliko nije mrtav.
Koristeći zbrku i tamu, Anđelika i Flipot uspjeli su doći do vrata. Bez muke pređoše preko dvorišta. Zgrada je bila napola u ruševinama. Dvojica su bjegunaca mislili da se još nalaze unutar bedema, kad Flipot opazi stazu koja vodi na mjesto sastanka.
Na noćnom su nebu oblaci brzo plovili i čas zastirali, čas razotkrivali pun mjesec.
Ovuda - reče Flipot.
Čulo se kako more zloslutno zapljuskuje mali pješčani žal. Prošuljaše se kroz grmlje i stigoše u dražicu gdje je nekoliko tamnih prilika čekalo kraj barke.
Jeste li vi oni koji ste naumili nahraniti ribe u vodama Korzike ili Sardinije? - upita glas s marseljskim narječjem.
Da, to sam ja - odgovori Anđelika. - Evo, to vam je nagrada.
O tome ćemo razgovarati kasnije. Ukrcajte se.
Nekoliko koraka dalje ljekarnik Savary je, sličan zlom duhu sipao psovke u noć i vjetar.
Vaša će vam gramzljivost donijeti nesreću, gnusni ucjenjivaču, odvratna krvopijo, pljačkašu svojih bližnjih! Dajem vam sve što imam, a vi nećete da me povedete!
Ja plaćam za ovog gospodina - reče Anđelika.
Bit će nas previše u čamcu - progunđa vlasnik.
Zatim se smjesti na kormilo i pričini se kao da ne vidi starca gdje ulazi u barku sa svojom torbom, svojim suncobranom i svojom pletenkom.
Od davnina sklon krijumčarima i bjeguncima na ovim obalama, mjesec je dugo ostao zastrt. Barka je imala dovoljno vremena da se po mraku provuče između hridina gdje su stražarili Đenovežaninovi ljudi. Nije bilo opasnosti da će je ovi vidjeti.
Kad je mjesec ponovo zasjao srebrnastim sjajem, plamen na vrhu gusarskog zamka bio je već daleko.
Provansalac uzdahne s olakšanjem.
Tako - reče. - Sad možemo i zapjevati. Preuzmi kormilo, Mutcho.
Iz kovčega izvuče gitaru i stane znalački prebirati po žicama. A onda se njegov dubok glas razlije kroz sredozemnu noć.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 5 1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu