Anđelika

Strana 2 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Ići dole

Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:29 pm

First topic message reminder :



U Francuskoj, tokom vladavine Luja XIV, Anđelika ima samo jedno na umu: da otkrije šta se dogodilo s njenim voljenim mužem, grofom Žofrejom od Pejraka. Pošto saznaje da je on možda živ, ona kreće u potragu za mužem, uspevajući da izmakne kraljevom budnom oku. U Marselju nailazi na nove tragove i ukrcava se na brod, čime počinju njene brojne pomorske avanture. Njen brod presreću pirati i Anđelika završava na Kritu, odakle uspeva da pobegne. Nakon brojnih neprilika, dospeva u ruke Osmanu Ferađiju, velikom evnuhu i savetniku sultana od Maroka, koji za svog gospodara Mulu Ismaila traži izuzetnu ženu da bi mu postala treća supruga...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:36 pm




15.
MELKIOR PANNASSAVE I NJEGOVA JOLIETTA
Dakle vi ste ona gospođa iz Marselja koja je htjela posjetiti harem Velikog Turčina? E da, mora se priznati da ste uporni. Lijepo ste me nasamarili!
Pri jutarnjem svjetlu iznenađena Anđelika je u vlasniku barke Joliette prepoznala Marseljca koji ju je onda tako odlučno upozoravao na opasnosti putovanja. Zvao se Melkior Pannassave. Bio je čovjek četrdesetih godina, veseo i opaljen od sunca. Nosio je crveno-bijelu kapu po napuljski i crne hlače koje je pridržavao širok pojas, nekoliko puta omotan oko struka.
Pošto je neko vrijeme grickao lulu cerekajući se podrugljivo, okrene se svom mornaru i zaključi.
Pa ja kažem, ono što žena naumi... ni sam dobri Bog ne spriječi.
Mornar, bezubi starčić, suh kao trska, izgledao je toliko šutljiv koliko mu je gospodar bio brbljav. On otpljune u znak odobravanja.
Treći član posade bio je mladi Grk po imenu Mutcho.
E pa šta se može, sad ste tu u mom čamcu, gospođo! - zaključi vlasnik brodića - on nije baš jako prostran, pogotovu ne sa svim ovim teretom. Nisam mogao predvidjeti da ću među putnicima imati i jednu gospođu, šta?
Da li biste bili ljubazni, pa da se pokušate sa mnom ophoditi kao s muškarcem? Zar, zaista, ne bih mogla proći za mladića?
Možda ipak, na koncu konca. Ali ovdje smo svoji. Nema potrebe da glumimo.
Htjela sam da se naviknete i da takav postupak prema meni djeluje prirodno. To samo za slučaj da nas napadnu nevjernici.
Jadna moja golubice, svaka vam čast, ali vi se varate. Tim ljudima je savršeno svejedno da li ste mladić ili djevojka. S ovim vašim ljepuškastim licem svakako ste nadrljali. Priupitajte malo Mezzo-Mortea, admirala alžirske flote. Ha, ha, ha!
On se razuzdano smijao i znalački namigivao svom ravnodušnom mornaru. Anđelika slegne ramenima.
Zaista je malo smiješno što vas toliko opsjeda misao o nekom kobnom susretu s Berberima ili Velikim Turčinom.
To nisu opsesije, gospođo, oprostite... gospodine! Ja, koji stojim tu pred vama, bio sam deset puta uhvaćen. Pet puta sam gotovo odmah zamijenjen, a ostalih pet puta stajalo me ukupno trinaest godina zarobljeništva. Morao sam saditi vinograd na Bosporu, a onda peći kruh za harem ne znam više kojeg paše koji je imao ladansku kuću kraj Carigrada. Možete me zamisliti, mene, kao pekara! Kakva muka... ! A tek one njihove ogavne pogače, tanke poput rupčića, koje se kao palačinke moraju hitnuti u pećnicu. Otkrio sam tajnu te vještine i trebalo je vidjeti kako to izvodim! No najgore od svega bilo mi je to što sam stalno bio okružen eunusima koji su s isukanim sabljama pazili da ne bih kroz haremske rešetke virio u djevojke.
Prijatelju moj - reče Savary - ne možete tvrditi da ste patili u zarobljeništvu, ako niste, kao ja, bili kod Marokanaca. Oni su najzagriženiji od svih muslimana. Nema šale kad se radi o njihovoj vjeri, pa je i veličina njihove mržnje prema kršćanima srazmjerna tome. Bijelcima je zabranjen pristup u gradove u unutrašnjosti, a to važi i za Turke koje smatraju previše mlitavim u vjerskom pogledu. Otpremili su me na rad u rudnike soli u pustinjskom gradu Tombuctu. Kad su vidjeli da nemam namjeru umrijeti, odveli su me u drugi grad, Maroko, gdje sam morao raditi na džamiji El Muasine i na džamiji sultanije Vahide.
He, he! Kažem ja, kad je čovjek tako škrt kao ti i putuje s bocom kiseliša kao jedinom prtljagom, onda i ne zaslužuje drugo nego da miješa zemlju s magarećom balegom i gradi njihove bogohulne džamije, te bijedne gomile šećerlema.
Prijatelju moj, vi me vrijeđate. Vi niste vidjeli ni Es Sabatovu džamiju u Meknesu, ni Karauineovu i Bab Guisovu u Fezu, a najmanje kraljevsku palaču koja je veća od Versaillesa.
Gomile šećerlema, to vam velim ja, jedva prevučene s malo sadre. A zašto ne govorite o Svetoj Sofiji ili o Dvorcu sa sedam kula u Carigradu. To su bile građevine! Ali to su bile kršćanske građevine iz doba kad se Carigrad to jest Istambul zvao Bizant.
Drhteći od srdžbe, ljekarnik Savary je nekoliko puta uzastopce skinuo, obrisao i ponovo natakao svoje naočale.
U svakom slučaju ove marokanske šećerleme vrijede toliko koliko i one turske koje ste pekli za svog istaknutog pašu. Što se tiče moje pletenke s kiselišem, kako kažete, govorili biste o njoj s više poštovanja kad biste znali šta se u njoj nalazi.
Zar zbilja! Ako mi ponudite čašicu, možda ću opovrći svoje izjave i zamoliti vas za oproštenje, djedice.
Savary se svečano digne, pažljivo kao dadilja izvadi čep koji je bio zapečaćen crvenim voskom, i turne bocu Melkioru Pannassaveu pod nos.
Divite se ovom božanskom mirisu, kapetane. Samo za prijevoz ove kraljevske tekućine perzijski bi vam kraljevi platili deset vreća zlata!
Pih! - učini Marseljac - pa to nije ni vino! To je droga?
Čista mineralna mumija, izlučena iz svete stijene perzijskog kralja.
Čuo sam arapske trgovce kako govore o ovom dragocjenom bučkurišu, ali ja baš nisam oduševljen što je ta mješavina na mom brodu.
Marseljac je na pletenku škiljio s nepovjerenjem, ali i sa strahopoštovanjem. Zadovoljan polučenim učinkom, učenjak izvadi iz svojih džepova crveni vosak i kresivo.
Ponovo ću je zapečatiti, ali ću ipak otići na vjetar, jer su i pare ovog minerala zapaljive. To znam iz pokusa što sam ih sam vršio.
Vi ćete nas žive zapaliti! - poviče Pannassave. - Bogorodice Gardska, to mi je nagrada što sam se sažalio nad jadnim starcem koji mi se učinio bezazlen. Ja, zaista, ne znam zašto tu vašu nesretnu bocu već nisam bacio u more.
On rukom zaprijeti u pravcu dragocjene pletenke. Savary je zaštiti svojim tijelom, a kapetan se povuče keseći se.
Anđelika se smijala.
Jeste li, zbilja, uspjeli spasiti svoju mumiju, gospodine Savary? Vi ste divni.
Zar mislite da mi je to bio prvi brodolom? - reče starac trudeći se da izgleda ravnodušan iako je bio jako polaskan.

Vrijeme se opet proljepšalo. Po nebu je plovilo tek nekoliko debelih, suncem obasjanih oblaka. Gonio ih je suh hučan vjetar koji je vrhove valova išarao bijelom pjenom.
Sreća što se oluja stišala čim smo se udaljili od obale - prozbori Marseljac puneći lulu. - A sad do Sicilije imamo pred sobom samo nebo i more.
A Berberi! - upita Savary onako, ne obraćajući se izravno nikome.
Jedno ja ne razumijem - reče Anđelika - kako vi to svi skupa, poslije tolikih loših iskustava, još smognete hrabrosti da se opet otisnete na pučinu. Zašto plovite? Što vas to tjera, pitam se?
Gle! Ali... čini se da vas je stvar zagolicala. To je dobar znak! Zašto plovimo? Što se mene tiče, ja trgujem, gospođo. Vozim malo robe od luke do luke. Ono što tamo upravo vidite, to su mali omoti žalfije i boražine u staniolu. Pošao sam da ih na Levantu zamijenim za sijamski čaj. Bilje za bilje, zar ne?
Čaj nije ni iz porodice mirte, ni komorača - poduči ih Savary. - To je list grma koji sliči oleanderu i koji, prokuhan u vodi, čisti mozak, bistri oči i odstranjuje vjetrove iz tijela.
To ne poričem - primijeti Marseljac podrugljivo - ali ja više volim tursku kavu. Čaj vozim malteškim vitezovima koji ga dalje preprodaju stanovništvu Berberije, Alžircima, Tunižanima i Marokancima. Svi su oni čajopije, kako se čini. Donijet ću i mali tovar koralja, a osim toga nekoliko lijepih bisera iz Indijskog oceana koje ću brižljivo sakriti u pojas. Eto, to je sve... !
Provansalac se protegne i pruži na klupi obasjanoj suncem.
Anđelika se na pramcu borila sa svojom kosom. Odlučila je da izađe na vjetar, pa joj je svileno, tamnozlatno runo lepršalo i mrsilo se. Kosa joj je lagano vukla glavu unazad i prisiljavala je da podigne lice i izloži ga žarkom sunčevom milovanju.
Melkior Pannassave promatrao ju je poluzatvorenim očima.
He! Zašto plovim? - ponovi osmjehujući se.
Zato što za dijete Marselja nema bolje stvari na svijetu nego da se u orahovoj ljusci klati između plavog neba i plavog mora. A kad čovjek još k tome ima pred očima zgodnu djevojku kojoj kosa leprša na vjetru, onda... može reći da...
Trokutasto jedro s desne strane broda na vidiku - objavi stari mornar otvorivši napokon usta.
Šuti, brbljivče, ometaš me u sanjarenju.
To je arapski brod.
Istakni barjak malteškog reda.
Mladi mornar ode i na krmi razvije crvenu zastavu s bijelim križem.
Putnici malog jedrenjaka zabrinuto su gledali kakav će odgovor uslijediti s arapskog broda.
Udaljuju se - reče Pannassave zadovoljno i ponovo se opruži. - Za sve što je tamnoputo i nosi polumjesec na Sredozemnom moru, nema boljeg protuotrova od barjaka ovih dobrih redovnika iz reda sv. Ivana Jeruzalemskog. Njih očito više nema ni u Jeruzalemu, ni na Cipru, pa čak ni na Rodosu. Ali još su na Malti. Već stoljećima muslimani nemaju ljućeg neprijatelja.
"Španjolci, Francuzi, Đenovežani pa čak i Mlečani - svi su oni samo prolazni neprijatelji. Ali red sv. Ivana, to je Neprijatelj, to je redovnik-ratnik. S bijelim križem na prsima, u svako je doba spreman da proburazi Saracena. Zbog toga sam ja, Melkior Pannassave, koji znam stvari ocijeniti, bez predomišljanja potrošio sto livara da mogu koristiti njihovu zastavu. Svota je velika, ali, kako vidite, dobro uložena. Imam osim toga francusku zastavu, barjačić toskanskog vojvode, nekakav papirić pomoću kojeg bih se, uz malo sreće, mogao izvući kod Španjolaca, i konačno jednu propusnicu za Marokance. Ova isprava vrijedi zlata. Malo je ljudi posjeduje. Ja je čuvam kao glavni adut. Vidite, gospođo, došli Berberi ili netko drugi, mi smo dobro naoružani.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:36 pm



16.
NEUGODAN SUSRET
Na malom provansalskom jedrenjaku nije bilo ni kabine ni prostorije za posadu. Mali od palube Mutcho, objesi dvije mrežne ležaljke i razmota nepromočivo platno da bi Andeliku malo zaštitio od slane, noćne prskavice. Vjetar je jenjao i stišao se, a onda ubrzo opet zapuhao mijenjajući pravac. Noć je bila gotovo potpuno mračna i mornari su imali pune ruke posla s jedrima.
Zar nećete zapaliti fenjer? - upita mlada žena.
Pa da nas lakše uoče!
Tko?
Nikad se ne zna! - reče Provansalac šireći ruke prema tajanstvenom obzoru. Anđelika osluhne mrk žubor mora. Malo poslije mjesec izađe i prospe svoje srebrne zrake po njihovu putu.
Ah! Mislim da bismo mogli zapjevati - reče Melkior Pannassave i, zadovoljan, posegne za gitarom.
Anđelika je slušala treperave tonove napuljske pjesme koja se razlegla u morskoj tišini. Jedna joj se misao nametala. Na Sredozemnom moru svi pjevaju. Robijaši zaboravljaju svoje muke, mornari zaboravljaju opasnosti koje vrebaju na njih. Topao i pun glas oduvijek je bio odlika južnjačkih naroda.
"A zar je on, kojeg su nazivali Zlatnim glasom kraljevstva, pomisli Anđelika, mogao pjevati, a da se njegova slava ne pročuje preko mora i gora..."
Potaknuta iznenadnom nadom, iskoristi trenutak kad je Pannassave uzimao predah, i upita ga da nije možda čuo kako se po Sredozemlju govori o nekom pjevaču s posebno lijepim i neodoljivim glasom. Marseljac razmisli, pa joj nabroji sve one koji su od Bosporskog primorja preko korzičkih i talijanskih pa sve do španjolskih obala poznati kao daroviti tenori, ali nijedan nije odgovarao osobnom opisu negdanjeg trubadura iz Languedoca.
Ona zaspe razočarana.

Kad se probudila, sunce se već diglo visoko na nebu. More je bilo lijepo, čamac je jedrio osrednjom brzinom. Činilo se da vlasnik dremucka na kormilu. Stari se mornar odmarao žvačući duhan. Anđelika vidje zgurenu Flipotovu priliku, a i Mutcho je također spavao dok mu je razdrljena crvena košulja razotkrivala smeđa prsa. Savaryju ni traga ni glasa, a ni njegovoj boci sa skupocjenom mumijom.
Anđelika skoči i prodrma polubudnog vlasnika.
Što ste učinili s ljekarnikom Savaryjem? Da ga niste možda po noći silom iskrcali?
Ako se i dalje mislite ovako uzbuđivati, mala gospođo, bolje će biti da vas iskrcam.
Oh! Bili ste tako podli...! Zato što nije imao novaca? Ta rekla sam da ću ja za njega platiti.
O-ho-ho! - reče blago. - Vi ste pravo čudo, časna riječ! Šta mislite, da brod može noću uploviti u luku kao u kakav oblak, zatim isploviti, a sve to nečujno i
glatko, bez posjeta iz admiraliteta i zdravstvene policije, ako je čovjek već imao toliko sreće da ne naiđe na gusare...? Morali biste imati više nego tvrd san, pa da ništa od svega ne čujete.
Ali onda gdje je? - poviče Anđelika očajna. - Je li pao u more?
Zaista je čudno - složi se iznenada Marseljac bacivši pogled oko sebe. Dokle je oko dopiralo, more je bilo plavo i blistavo.
Tu sam - začu se glas kao iz groba. Čovjek bi pomislio da se to javio sam bog mora.
Lice kao u ugljenara pomoli se kroz otvor spremišta podižući njegov poklopac. Stari se učenjak uspije izvući iz rupe i stane jednom rukom brisati garavo čelo, dok je u drugoj ruci držao neki crni predmet i pažljivo ga ispitivao.
Marseljac prasne u smijeh:
Ne mučite se uzalud, djede, "pinio" nećete skinuti. To vam je gore od hrastove šišarke.
Neobična tvar - reče učenjak. - Izgleda kao olovna rudača.
Jedan ga val zaljulja, a grumen mu iz ruke pade na pod i odjekne teško i tupo. Melkior Panoassave se iznenada razbjesni.
Zar ne možete malo pripaziti? Da je to palo u more, imao bih platiti tisuću livara odštete.
Olovna je rudača jako poskupila u ovim krajevima - reče ljekarnik zamišljeno. Pannassave se umiri. Činilo se da je požalio svoje riječi.
Kazao sam to onako, nasumce. Nema zla u tome što se prevozi olovo, ali bih više volio da se ponašate kao da ništa niste vidjeli. Uostalom, šta ste radili u mom spremištu?
Htio sam čvršće ukopati svoju bocu. Ovdje joj na palubi prijeti opasnost da se otkotrlja u more ili da je tko nogom lupi. Imate li malo pitke vode da se operem, prijatelju?
I kad bih je imao napretek, ne bih vam je dao. Nema te vode ni sapuna koji bi tu pomogli. Po treban je limun ili vrlo jak ocat, ali ja toga na brodu nemam. Morate se strpjeti dok ne dođemo na kopno.
Neobična tvar - ponovi učenjak i sjedne u jedan ćošak pomirivši se s tim da će mu lice ostati čađavo.
Anđelika se smjesti na smotano jedro u dnu čamca gdje je donekle bila zaklonjena od vjetra. Bez teka je žvakala krišku usoljenog mesa, dvopek i papriku, obrok što ga je Pannassave podijelio svojim putnicima. Zurila je u onaj komad "pinija" koji je u njezinu sjećanju oživio davno zaboravljene stvari. činilo se da Savary, uza svu svoju učenost, ne zna da "pinio" nije sirovo olovo, nego zgrudano, amalgamirano srebro u prahu, koje je namjerno bilo izloženo izgaranju sumpornih para, baš zato da bi potamnjelo i izgledalo slično zemlji. Taj je isti način kamufliranja grof de Peyrac nekoć primjenjivao za prebacivanje srebra iz svog aržantijerskog rudnika u Španjolsku i Englesku, a ona bijaše čula da i krijumčari na Sredozemnom moru postupaju isto tako.
Kad je Melkior Pannassave iza ručka pošao da otpočine i smjestio se na svojoj omiljenoj klupi, Anđelika sjedne kraj njega.
Gospodine Pannassave? - zazove ga upola glasa.
Da, lijepa moja gospođo.
Jedno malo pitanje. Da li vi to za Rescatorov račun prevozite ovo srebro? Marseljac je upravo razmatao veliku maramicu kojom je htio pokriti lice da bi ga zaštitio od žarkog sunca.
On se naglo uspravi. Veseo izraz bijaše iščezao s njegova lica.
Nisam dobro čuo. Što ste mi rekli, mala gospođo - reče suho. - Opasno je govoriti o ovakvim stvarima, znate. Rescator je kršćanski gusar u savezništvu s Turcima i Berberima, što znači opasan čovjek. Ja ga nikad nisam vidio i ne želim ga vidjeti. A ovo je olovo, ovo što prevozim u spremištu svog čamca.
U mojoj zemlji rudari to nazivaju "sirovom kovinom". Vi ovdje kažete "pinio". Ali sve je to isto: sirovo, kamuflirano srebro, ja ga dobro poznam. Mazge mog oca su
ga nekoć prenosile do obala oceana gdje se neugledno, crno grumenje u brodove utovaruje bez kraljevog žiga. Ja se ne varam. Slušajte, gospodine Pannassave, sve ću vam reći.
I ona mu ispriča da traži ljubljenog čovjeka koji se nekoć bavio rudarstvom.
I vi mislite da bi on to još i danas mogao činiti?
Da.
Baveći se trgovinom ove vrste, zar nije čuo za jednog vrlo učenog, šepavog čovjeka... ? Unakažena lica?
Melkior Pannassave zaniječe glavom i upita:
Kako se zove?
Ne znam. Mora da je bio prisiljen, promijeniti ime.
I ne znate mu ni ime! - zaključi Marseljac. - Ah! Ljubav je, zaista, slijepa i udara gdje joj se prohtije.
On utone u duboko razmišljanje. Lice mu se razvedrilo, ali je ostao nepovjerljiv.
Slušajte, dijete moje. - nastavi konačno - ne mislim raspravljati o vašem ukusu, ni pitati vas zašto vam je toliko stalo do tog ljubavnika kad svijet vrvi od lijepih, uspravnih mladića koji imaju besprijekorne obraze, nos usred lica, i koji ponosno nose ime što im ga je dobri Bog i njihov roditelj podario na krštenju... Ne, nije moje da vam dijelim lekcije. Niste više šmrkavica, znate šta hoćete. Ali se ne smijete zavaravati. "Pinio" se po Sredozemnom moru uvijek prevozio i uvijek će se prevoziti. Nije trebalo čekati da dođe vaš krivonogi ljubavnik, pa da tek onda počne taj posao. Hoćete li da vam kažem: već je moj otac prevozio "pinio". I on je bio reskator, kako se govorilo...
"Ali on je bio mali reskator u usporedbi s ovim. Ovaj je aždaja. Navodno je došao iz Južne Amerike kamo ga je španjolski kralj poslao da počisti zlato i srebro iz riznice Inka. Vjerojatno mu se onda prohtjelo da radi za vlastiti račun. Čim se pojavio ovdje na Sredozemnom moru, progutao je sve male trgovce. Moralo se ili raditi za njega ili propasti.
"Prigrabio je monopol, kako se kaže. Nije da se tužim na to. Poslovi sada cvjetaju na Sredozemnom moru. Lakše se dolazi do robe, može se disati! Ranije se teškom mukom moglo naći malo srebra na tržištu. Vrlo škrto je pritjecalo i jedva da ga je i bilo u prometu. Ako je trgovac htio na Istoku kupiti malo više svile ili druge robe, često mu nije preostajalo drugo nego da srebro nabavi po lihvarskoj cijeni kod novčara. Jer Turci, naravno, nisu htjeli primati sumnjivu valutu. A operacije ove vrste remetile su sve tečajeve. Sada srebro pritječe u velikim količinama. Odakle dolazi? To nitko ne pita. Glavno je da ga ima.
"Naravno, to baš svima nije bilo po ćefu, prije svega ne onima koji su nekoć čvrsto držali blago i ispuštali ga iz ruku tek za peterostruku vrijednost To su kraljevstva, male države, Španjolski kralj, na primjer, koji je uvjeren da sva bogatstva Novog Svijeta pripadaju njemu, pa onda oni manji ali isto toliko gramzljivi toskanski vojvoda, mletački dužd, malteški vitezovi. Svi su oni prisiljeni da se pridržavaju općevažećih tečajeva.
Sve u svemu, on je spasitelj, taj vaš gazda! Marseljac se natmuri.
Nije on moj gazda. Neću da imam posla s tim prokletim gusarom.
Ipak, ako vi prevozite srebro, a on ima monopol…
Slušajte, mala moja, dat ću vam jedan savjet. Čuvajte se da u ovim krajevima izvodite zaključke i ulazite u srž stvari. Nitko se ovdje ne trudi da ih vidi izbliza. Nema potrebe znati gdje počinje uže koje se drži u rukama, pa niti gdje svršava. Ja preuzmem teret u Cadixu ili drugde, ali gotovo uvijek u Španjolskoj. Ja ga vozim u kolonije na Levantu, ne uvijek u ista mjesta. Ja isporučim robu i za nju dobijem ili drugu robu ili mjenicu koju mogu unovčiti svuda u Sredozemlju, u Messini, u Đenovi, pa čak i u Alžiru ako me spopadne želja da se prošećem dotamo. Time je stvar svršena, a ti, Melkiore, opet natrag u Canebiere!
Poslije ovih riječi Marseijac razmota maramicu da bi nedvosmisleno pokazao kako je rekao sve što je imao reći.
"Ne treba istraživati kamo vodi uže koje se drži u rukama..." Anđelika zatrese glavom. Ona se neće pokoravati zakonu ovih krajeva gdje se isprepleće previše strasti i suprotnih interesa iz kojih proizlazi nužnost da se sve lijepo zaboravi, da se ništa ne pamti. Tananu nit, koju je ščepala, neće ispustiti dok ne dođe do svog cilja.
Ali se na mahove činilo kao da joj ta nit izmiče iz ruku, postaje nestvarna i rasplinjuje se u nebeskom plavetnilu. Kad se more bezbrižno zatalasa i sunce pripeče, stvarnost postaje legenda, nedostižan san. I shvatljivo je zašto su se baš na ovim obalama rodili antički mitovi.
„Možda i ja slijedim samo mit... legendu o heroju kojeg više nema među živima... Pokušavam otkriti njegove tragove na ovom putu gdje se ne smije ulaziti u srž stvari, ali svaki čas zalutam."
ispričali ste mi vrlo zanimljive stvari, gospodine Pannassave - reče glasno - zahvaljujem vam na tome.
Marseijac se otmjeno nakloni prije nego što će se pružiti na svojoj klupi.
Ja sam to malo proučavao - reče popustljivo.
Uvečer je na obzorju zaiskrio snježni vrh neke planine.
Vezuv - reče Savary.
Mutcho, koji se uzverao na jarbolu, objavi da je jedro na vidiku. Oni pričekaše da se brod približi. Bio je to brigantin7 , vrlo lijep ratni brod.
Koja zastava?
Francuska - poviče Mutcho veselo.
Istakni zastavu malteškog reda - naredi Pannassave napeta lica.
Zašto ne podignemo stijeg s ljiljanovim cvijetom kad su to naši sunarodnjaci - upita Anđelika.
Jer nemam povjerenja u sunarodnjake koji plove na španjolskim ratnim brodovima.
Činilo se da galeon8 namjerava presjeći put Jolietti. Signalne zastavice se pojaviše po čitavom užetu.
Melkior Pannassave proguta psovku.
Pa to sam vam i rekao! Postavili su zahtjev da pregledaju brod. To nije po propisu: oni su u napuljskim vodama, a Francuska nije u ratu s malteškim redom. To je sigurno neki razbojnik kakvih ima mnogo i koji sramote našu zastavu. Pričekajmo još malo.
Galeon je manevrirao da bi se približio Jolietti. On skrati jedra. A onda Anđelika iznenada opazi kako se francuski stijeg spušta, i na njegovu mjestu pojavljuje sasvim nepoznata zastava.
Zastava toskanskog velikog vojvode - reče Savary. - To znači da brodom zapovijedaju Francuzi, ali da su kupili pravo da svoj plijen prodaju u Livornu, Palermu i Napulju.
Još nas nemaju, djeco moja - reče Marseijac upola glasa. - Pripremite se na paradu za slučaj da ne popuste.
Iz oficirske kabine na krmi promatrao ih je kroz dalekozor plemić u crvenom kaputu i šeširu s perjem. Kad je napravu spustio, Anđelika je otkrila da nosi masku.
To je zlo - progunđa Pannassave - kad maskirani ljudi dolaze da pregledaju brod, to nisu čista posla.
Čovjek zlikovačka lica, koji mora da je bio plemićev prvi oficir, pruži mu glasnogovornik.
Vaš teret? - poviče nasilnik na talijanskom.
Olovo iz Španjolske za malteški red - odgovori Pannassave na istom jeziku.
Ništa drugo? - prodere se na francuskom jedan nestrpljiv i drzak glas.
I čajno bilje - dopuni Marseljac također na francuskom.


7 Brigantin - jedrenjak s dva jarbola.
8 Španjolski Jedrenjak, dug oko 15 m.
Posada galeona, koja je nagnuta na ogradu pratila saslušanje, prasne u grohotan smijeh. Pannassave namigne svojima.
Dobro sam se dosjetio da spomenem bilje, to će im pokvariti volju!
Ali poslije vijećanja, sa svojim pomoćnikom plemić ponovo uze glasnogovornik:
Spustite jedra i pripremite robne iskaze. Sad ćemo ih pregledati. Marseljac pocrveni i pomodri.
Što on to sebi uobražava, taj slatkovodni gusar? Da svoju volju može nametati poštenim ljudima? Sad ću mu ga ja pripremiti, dobit će on već svoj iskaz!
S brigantina se spusti čamac u more. Posadu su sačinjavali mornari naoružani puškama, a vodstvo je preuzeo onaj pomoćnik mračna pogleda koji je preko jednog oka imao crnu traku, što je upotpunjavalo njegovu odbojnu vanjštinu.
Mutcho, skrati jedra - reče kapetan. - Scaiano, budi spreman da preuzmeš krmeno veslo kad ti to budem rekao. Djede, vi koji ste lukaviji nego što izgledate, priđite mi neupadljivo: sigurno nas promatraju. Okrenite im leđa. Dobro. Evo vam ključ od sanduka s barutom. Izvadite i nekoliko tanadi kad okrenem brod, i oni ne budu vidjeli. Top je već nabijen, ali možda će biti potrebno da ga se ponovo puni. Još ne skidajte zaštitno platno s topa. Moguće je da ga nisu ni primijetili.
Jedra se tromo objesiše. Jolietta se, tjerana vjetrom, lagano kretala. Razbojnički čamac je veslao svom snagom nestajući u dolinama valova da bi iz njih izronio svaki puta sve bliži Jolietti.
Melkior Pannassave poviče u svoj glasnogovornik:
Ne dozvoljavam da mi pregledate brod. Podrugljiv smijeh dopre do njega.
Sad je razdaljina najpovoljnija - prošapće Marseljac. - Uzmite kormilo, djede.
I već je strgnuo presvlaku sa svog malog topa. Zgrabi fitilj, prekine ga zubima, zapali i gurnu ga u stražnji dio topa.
S božjom pomoći! Potopite se, barabe! Prasak odjekne, a jedrenjak se tako strese, da njegova posada popada na pod.
Promašaj! Sacramento - opsuje Pannassave. U gustom oblaku, koji ga je obavio, pokušavao je naslijepo ponovo napuniti top.
Pucanj je promašio napadača za nekoliko aršina i samo ga vodom poprskao. Poslije kratkotrajnog zaprepaštenja razbojnici se vidješe živi i zdravi. Stadoše kleti i puniti puške.
Joliettu je i dalje tjerao vjetar i ona je predstavljala lak plijen za mnogo nadmoćnijeg neprijatelja.
Krmeno veslo, Scalano, krmeno veslo! A vi, djede, pokušajte kormilariti u cik- cak liniji.
Pucnji iz pušaka uzvitlali su vodu oko njih. Marseljac zastenje i uhvati se za desnu ruku.
Oh! Vi ste ranjeni - poviče Anđelika jurnuvši prema njemu.
Hulje! Sad će mi to platiti. Djede, možete li vi preuzeti na sebe brigu oko topa?
Ta ja sam bio vatrometar Soliman-paše.
Dobro; onda zatvorite stražnji dio topa i pripremite fitilj. Preuzmi kormilo, Mutcho.
Čamac se sada već bio približio na svega pedesetak aršina izloživši ovog puta pramac. To je bio loš cilj. More je bilo uzburkano, a od nepravilnih udara vjetra skakali su gore-dolje i jedrenjak i njegov napadač.
Predajte se, budale! - poviče čovjek s crnim povojem.
Još uvijek držeći svoju povrijeđenu ruku, Melkior se Pannassave okrene svojim drugovima. Kad mu dadoše odrečan znak, on poviče:
Još nikad niste od provansalskog mornara doživjeli i čuli ono što vas ide, vi i vaš gusarski kapetan!
Zatim podigne kažiprst prema Savaryju i tiho zapovjedi: "Pali!"
Brod se zatrese od ponovnog praska. Kad se dim razišao, vidjelo se kako plutaju vesla i olupine za koje su se ljudi hvatali.
Odlično! - prošapće Marseljac. - A sad razapni sva jedra! Pokušat ćemo bijeg.
Ali Jolietta zadrhti od muklog udara. Anđeliki se učini da joj se ograda, na koju je bila naslonjena, topi pod rukama, a vlažno i klizavo tlo izmiče pod nogama. Usta joj se napuniše slanom vodom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:41 pm




17.
ANĐELIKA U RUKAMA MARKIZA D'ESCRAINVILLEA, BAUKA SREDOZEMNOG MORA
Kapetan gusarske lađe bijaše skinuo masku. Lice mu je bilo još mlado, a preplanula put lijepo je pristajala uz sive oči i plavu kosu, ali su mu duboke bore davale izraz gorčine i zlobe. Jako naglašene kesice ispod očiju odavale su čovjeka neumjerena u svemu. Sljepoočice su mu se osule sjedinama.
On se približi prezrivo razvukavši usne.
U cijelom svom životu nisam vidio ovako bijedan brodski tovar. Osim ovog marseljskog prilično snažnog klipana koji je dobio kuglu u rame, tu su samo još dva kao kostur mršava derana i dva kržljava starca od kojih se jedan, iz nepoznatih razloga, nacrnio kao crnac.
Priđe Savaryju i zlobno ga povuče za bradicu.
Zar si mislio da ćeš me time prevariti, stari jarče? Bio crnac ili ne, ja za taj tvoj kostur ne bih dao ni dvadeset cekina!
Pomoćnik, onaj s crnim ovojem preko oka, nisko, crnomanjasto čeljade, zdepasto kao ćup za duhan, upre drhtavim prstom u starca.
On, on je otpremio naš čamac na dno.
Cvokotao je u svom mokrom odijelu. Izvukli su ga iz vode skupa s još trojicom preživjelih, ali je pet članova posade brigantina Hermesa našlo smrt krivicom ove male jedrilice koja je izgledala tako bezazleno.
Zbilja? On je taj? - reče gusar i prostrijeli pogurenog starca hladnim, zmijskim pogledom; ali je ovaj izgledao tako jadno da kapetan posumnja u tvrdnju svog pomoćnika.
Slegne ramenima i okrene glavu od ne baš blistave skupine koju su sačinjavali Savary, Flipot, mali od palube Mutcho i stari Scaiano s čijih se dronjaka cijedila morska voda. Baci pogled na snažnog Marseljca koji je s licem zgrčenim od boli ležao na palubi.
Ovim provansalskim budalama čovjek nikad ne smije vjerovati... Misliš da su bezopasni šaljivđžije, a kad tamo, ne boje se prkositi čitavoj jednoj floti. Glupane! Što si dobio svojim junačenjem? Da sad tu ležiš ranjen i da ti je jedrenjak oštećen topovskim tanetom. Da se nije radilo o tako lijepom čamcu, bio bih ga pustio da potone. Ali kad se pokrpa, možda ću iz njega nešto i izvući. A sad ćemo se pozabaviti s mladim vlastelinom koji mi izgleda jedina vrijedna roba u ovoj orahovoj ljusci.
Nehajnim se korakom uputi prema Anđeliki koju bijaše odvojio od ostalih. I ona je cvokotala u mokrom odijelu, jer je sunce zapadalo i svjež vjetar zapuhao. Otežala od vode, kosa joj se objesila na ramena.
Kapetan ju je promatrao isto onako hladno i pažljivo, kao maloprije ostale brodolomnike.
Mlada se žena nelagodno osjećala pod tim ispitivačkim pogledom. Bila je svjesna činjenice da joj pripijena odjeća odaje oblike tijela. Svijetle joj se gusareve obrve približiše, a njegovo joj se oko, dok je usne razvlačio u opak smiješak, učini kao jeziva pukotina.
Onda, mladiću - reče - tebi je drago putovati?
Naglo izvuče sablju i njezin vrh upre u Anđelikina prsa, u izrez na vratu koji je ona nesvjesno pokušavala pokriti košuljom. Ona osjeti ubod čelika, ali ne trepne.
Hrabar?
On pritisne malo jače. Anđeliki su živci bili napeti do krajnjih granica. Oštrica najedanput sklizne u prorez njezine bluze, odsječnim pokretom razmakne tkaninu i otkrije bijele grudi.
Vidi, vidi, žena!
Mornari, koji su prisustvovali ovom prizoru, udariše u smijeh i prostačku dernjavu. Anđelika brzo prekrije gola prsa poderanom odjećom. Oči su joj plamtjele.
Gusar se i dalje cerekao.
Žena! Danas je očito dan komedije na Hermesu. Starac prerušen u crnca, žena prerušena u muškarca, Marseljac prerušen u junaka, a naš je pak pomoćnik Coriano izabrao ulogu Tritona.
Mrzovoljno lice spomenutog Coriana, čovjeka, s crnim povojem, izazva još bučniji smijeh od maloprijašnjeg.
Anđelika pričeka da se graja stiša.
I prostačina prerušen u francuskog plemića! - dobaci ona. On primi udarac i dalje se smiješeći.
Vidi! Vidi! Iznenađenja se nastavljaju. Žena koja umije brzo i duhovito odgovoriti... Ta je vrsta robe vrlo rijetka u turskim lukama na Levantu! Dan možda i neće biti tako loš za nas, gospodo! Odakle ste, ljepotice moja? Iz Provance, kao i vaši drugovi?
Kako nije davala odgovora, on se približi i ne zbunivši se njezinim uzmakom, oduzme joj bodež i skine pojas. Znalački ga odvagne i otvori, a zlatnici mu potekoše u ruku. Ljudi se približiše blistavih očiju, ali ih on zapovjedničkim pogledom prisili da se povuku.
Prekapajući i dalje po pojasu, iščupa iz njega mjenicu koja je bila zaštićena navlakom od gumiranog papira.
Pošto ju je odgonetnuo, bio je vidljivo zbunjen.
Gospođa du Plessis-Belliere... - reče. A onda se odluči:
Slobodan sam predstaviti se: markiz d'Escrainville.
Način, na koji joj je iskazao poštovanje, govorio je da ima izvjestan odgoj. Njegovi plemićki naslovi mora da su bili istiniti. Ona se ponada da će prema njoj, obzirom na njihov isti društveni položaj, bar donekle biti pažljiv.
Ja sam udovica francuskog maršala - reče - i pošla sam na Kretu gdje moj muž ima neka potraživanja.
On se nasmiješi, ali mu oči ostadoše hladne.
Zovu me također Bauk Sredozemnog mora - reče.
Međutim, pošto je malo promislio, naredi da je odvedu u kabinu koju je očigledno čuvao za ugledne putnike, osobito putnice.
I ovdje je u starom, neurednom kožnom kovčegu sa zabijenim čavlićima Anđelika našla europske i turske haljine, koprene, lažni nakit, cipele i papuče.
Nije se mogla odlučiti da skine odijelo. Nije se osjećala sigurnom na ovom brodu. Činilo joj se da nečije oči svjetlucaju kroz pukotine između greda.
Ali se odijelo pripilo uz nju kao ledeni mrtvački plašt i nikako nije mogla obuzdati cvokotanje. Napokon skupi snage i svuče se. S gađenjem obuče staromodnu, bijelu haljinu koja joj je po veličini odgovarala, samo što nije bila baš najčišćeg izgleda. Pomisli kako u njoj sigurno izgleda kao strašilo. Preko ramena prebaci španjolsku maramu i odmah se osjeti ugodnije. Skvrči se na ležaju i ostade dugo nepomična, zaokupljena sumornim mislima. Slijepljena joj je kosa, kao i vlažno drvo kabine, mirisala po morskoj vodi. Taj joj je slani miris izazivao mučninu.
Osjećala se sama usred mora, izgubljena i napuštena kao brodolomnik na splavi. Vlastitim je rukama porušila sve mostove koji su vodili u blistavi život, a na drugoj obali nitko nije čekao da joj pruži ruku... Kako povezati pokidanu nit? Pa čak i pod pretpostavkom da će ovaj plemić-gusar biti voljan odvesti je na Kretu, šta bi ona tamo bez prebijene pare? Imala je samo jedan jedini putokaz: arapskog trgovca Ali-Mektuba... A onda se sjeti da se tamo vjerojatno nalazi jedan Francuz, čovjek koji obavlja njezine konzularne poslove. Na njega se može obratiti. Pokuša se prisjetiti njegova imena: Rocher... Pocher? Pocha... ? Ne, ne zove se tako...
Iz obamrlosti je trgnu ženski krici i jecaji koji su dolazili iz velike blizine. Slabašne crvene zrake prodirale su kroz zidne daske, a kad je otvorila vrata, u lice joj udari purpurni odbljesak sutona. Poput vatrene lopte, sunce je tonulo u more. Anđelika zaštiti rukom oči. Dva su člana posade, na nekoliko koraka od nje, zgrabila jednu djevojku, gotovo još dijete, koja se otimala jaučući. Jedan joj je čovjek držao ruke, dok ju je drugi grozničavo gladio cereći se.
Anđeliki krv uzavre.
Pustite tu malu! - cikne.
A kako se činilo da je ne čuju, ona pritrči i strgne vunenu kapu onom koji je držao dijete.
Ostavši bez kape koja je kod mornara, tako reći, srasla s njim isto kao i njegova čupava griva, čovjek popusti i pruži ruke.
Hej, moja kapa! - poviče.
Gledaj šta ću s njom učiniti, propalico! - odgovori Anđelika i baci je u more. Djevojka se hitro oslobodila. S izvjesne udaljenosti je napregnuta i zaprepaštena promatrala prizor... Ni dvojica ljudi nisu bili ništa manje iznenađeni. Pošto su se, blesavo zinuvši, okrenuli za kapom koja je plivala po valovima, pogled im klizne na Anđeliku, pa se stanu gurkati laktovima.
Oprez! - progunđa jedan - tu smo ženu maloprije izvukli iz vode. Žena s dukatima! Ako je naš markiz bacio oko na nju...
Oni se bez prigovora udalje. Anđelika se okrene mladoj djevojci. Bila je starija nego što joj se to učinilo u prvi mah. Mogla je imati dvadeset godina, sudeći po blijedom licu s velikim crnim očima. Kosa joj je bila tamna, gusta i kudrava. Ali je slabaško tijelo u bijeloj haljini odavalo još nesazrelu djevojku.
Kako se zoveš? - upita Anđelika iako nije očekivala da će je ova razumjeti. Začudi se kad dobi odgovor:
Ellis.
Zatim djevojka klekne, zgrabi ruku svojoj spasiteljici i poljubi je.
Što radiš na ovom brodu? - pitala je dalje Anđelika.
Ali ova iznenada skoči skokom preplašene mačke i skrije se u tamu koja se uvlačila u lađu.
Anđelika se okrene. Markiz d'Escrainville promatrao ju je sa stepenica krmnice i ona shvati da on tamo već dugo stoji i da je vidio sve što se odigralo.
On napusti svoju osmatračnicu i dođe k njoj. Sad kad je bio blizu, ona vidje kako mu oči sijevaju mržnjom.
Vidim što je na stvari - reče. - Gospođa markiza misli da je još uvijek okružena svojim slugama. Izdajemo naređenja, izigravamo veliku gospođu. Ali ja ću se potruditi da shvatite da se nalazite na gusarskom brodu, draga moja!
Zaista? Uzmimo kao da to još nisam primijetila! - podsmijehne mu se ona. Oči markiza d'Escrainvillea bile su ledene kao čelik.
Okani se tih duhovitosti! Zar misliš da si u salonima Versaillesa, s ljudima koji gutaju skupocjene riječi što ih blagoizvoljevaš izustiti... ? S ljudima koji pužu pred tobom...? Koji te preklinju? Koji plaču…? A ti se smiješ, rugaš im se? I kažeš: "Ah! Draga moja, kad biste samo znali kako je dosadan, on me obožava..." A onda se pretvaraš, smišljaš sitna lukavstva, puštaš u promet svoje najlaskavije osmijehe. Hladno, proračunato vučeš konce i nagoniš te svoje lutke da plešu kako ti sviraš...! Pomiluješ ovog, dobaciš pogled onom... A onog trećeg, koji mi više nije potreban, njega ću odbaciti. On očajava! Vrlo važno... On želi smrt…? Oh, kako je to zabavno...! Oh! Oh...! Ali ja ću ušutkati taj smijeh namiguše, taj smijeh koji mi para uši.
Digne ruku kao da će je udariti. Što je više govorio, to se više uzbuđivao, tako da je na koncu drhtao od bijesa.
Anđelika je zabezeknuto zurila u njega.
Obori oči - reče - obori oči, bestidnice… Ovdje više nisi kraljica. Konačno ćeš naučiti da se pokoravaš svom gospodaru... Gotovo je s prenemaganjem i hirovima. Ja ću te ukrotiti, ja!
A pošto ga je ona i dalje mirno gledala, on je snažno udari u lice. Anđelika krikne:
Ah! Nemate prava da ine tučete! On se cerio.
Ja imam sva prava, ovdje... Sva prava nad svim djevojčurama tvoje vrste, koje treba podučiti kako se kičma savija... I ti ćeš ubrzo shvatiti; još ove noći, ljepotice moja. Naučit ćeš jedanput zauvijek tko si ti, a tko sam ja.
On je uhvati za kosu i baci u kabinu. Zalupi vratima i zaključa ih.
Ubrzo se opet začuje zveket ključeva koji su najavljivali novu posjetu. Ona se uspravi, spremna na sve.
Ali to je bio samo pomoćnik Coriano sa svjetiljkom u ruci i u pratnji crnčića koji je nosio pladanj. On objesi svjetiljku na prozorčić, a crnčiću naredi da pladanj stavi na pod. Zatim svojim jednim okom odmjeri zatvorenicu od glave dp pete, a onda upre u hranu skvrčenim prstom koji je bio okićen prstenjem:
Jedite!
Kad se povukao, Anđelika nije mogla odoljeti primamljivom mirisu koji se širio iz pladnja. Na njezinu su biti prženi rakovi, juha od školjki, naranče i još k tome boca dobrog vina. Anđelika je smazala sve. Bila je na izmaku snaga, iznurena od umora i uzbuđenja.
Kad je čula markiza d'Escrainvillea kako se laganim korakom približava po palubi, umalo nije urliknula.
Gusar okrene ključ u bravi i uđe. Visoka rasta, morao se malo pognuti pod niskim stropom. Crveno-žuto svjetlo svjetiljke obasjavalo ga je odozdo. Gotovo je bio lijep s onim svojim posrebrenim sljepoočicama, preplanula lica i bistrih očiju, da nije bilo onog okrutnog cerenja koje mu je izobličavalo usta.
Dakle - upita bacivši pogled na prazan pladanj - gospođa markiza je sve pokušala?
Ona ništa ne odgovori, već mu okrene leđa. On joj stavi ruku na golo rame. Ona se otme i pobjegne u ćošak u dnu prostorije. Očima je potražila bilo kakvo oružje, ali ga ne nađe. On je vrebao poput krvoločne mačke.
Ne - reče - nećeš mi umaći... Večeras ne. Večeras ćemo se obračunati i večeras ćeš mi platiti.
Ali ja vam nisam ništa učinila - usprotivi se Anđelika. On se nasmije.
Ako nisi ti, onda su tvoje sestre... Hajdel Toliko si drugima učinila nažao da zaslužuješ stostruku kaznu. Reci, koliko ih je pred tobom puzalo! Reci mi, koliko? Prestravljena iskrom ludila i njegovim očima, pogledom je tražila neki izlaz.
Počinješ se bojati, ah? To mi se već više sviđa... Nisi više gorda? Uskoro ćeš me moliti i preklinjati. Znam ja kako s tobom treba postupati.
On otkopča opasač i baci ga na ležaj skupa sa sabljom. Isto učini s remenom, a onda stane drsko i bez ikakvog stida raskopčavati odjeću.
Ona zgrabi klupicu koja joj je prva došla pod ruku, i baci je u njega. Ali on se pravovremeno izmakne, cereći se priđe mladoj ženi i ščepa je s obje ruke. Kako joj se pri tom unio u lice, ona ga ugrize za obraz.
Vučice! - poviče on.
Pomahnitao od bijesa, pograbi je i pokuša baciti na tlo.
I opet nastade nijema i divlja borba u tijesnoj kabini čiji su drveni zidovi odzvanjali od žestokih udaraca njihovih isprepletenih tijela.
Anđelika osjeti kako je snaga brzo napušta. Pade. D'Escrainville je zadihan zadrži na tlu pritisnuvši je svom svojom težinom. Promatrao je zadnje trzaje gnjeva svoje žrtve. Bila je gotova; osjećala je kako je snaga napušta. Smogla je jedino snage da glavu okrene s jedne strane na drugu, da ne bi gledala ono posprdno lice što se nagnulo nad nju.
Mir, golubice moja... Mir. Tako, tako, konačno si se opametila... Dopusti da te izbližega gledam.
On joj razdere bluzu i, zadovoljno gunđajući pritisne požudne usne na njezinu put. Potaknuta osjećajem gađenja, pokuša mu se oprijeti skvrčivši se, no on je još jače
stegne, razmakne joj noge i malo-pomalo zagospodari njezinim buntovnim tijelom. Trenutak prije no što će postati plijenom njegove požude, ona se po posljednji put opre čitavim svojim bićem. On opsuje i divljački je udari, a ona zaurla od boli. Činilo joj se da je beskrajno dugo morala podnositi slijepu pomamu koja je po njoj pustošila, puštati ga da, stenjući poput životinje u brlogu, utaži svoju glad na njoj.
Kad se konačno uspravio, ona je gorjela od stida.
On je podigne i, vidjevši joj voštano lice, ponovo je odgurne, a ona mu poput kamena padne do nogu.
Takve mi se žene sviđaju - reče. - Sad još samo suze nedostaju. On poravna svoje odijelo od crvenog sukna i pripaše opasač.
Anđelika se jednom rukom oslanjala o pod, dok je drugom kupila ostatke svoje haljine i njima se pokušavala pokriti. Plava joj je kosa pala poput vela na lice i otkrivala savijeni potiljak.
D'Escrainville je još jedanput gurne nogom.
Plači, ta zaplači već jednom!
Ali ona ne pusti suze dok se nije udaljio. A onda joj poteče vrela bujica niz obraze. Teško se podigne i sjedne na rub ležaja. Surove opasnosti kojima je bila izložena posljednjih dana, vječne borbe s pohotnim mužjacima počele su joj nagrizati samopouzdanje, borbenost.
Poput paklenskog vrtuljka motale su joj se po glavi riječi starog galijota na žalu: "Lešina pripada morskom gavranu, plijen gusaru, a žena svima."
Sva se tresla od jecaja sve dok je, oko ponoći, tiho kucanje na vratima nije trglo iz očaja
Tko je?
Ja sam, Savary

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:43 pm





18.
KAKO SE KROTI ROBINJA
Mogu li ući? - prošapće starac i kroz odškrinuta vrata proturi lice nagaravljeno "pinijem".
Naravno - odgovori Anđelika pokušavajući pokriti se. - Sreća što me ovaj nasilnik nije zaključao.
Hm! - izusti Savary bacivši pogled na rječit nered koji je vladao u kabini. On sjedne na sam kraj ležaja i stidljivo obori oči.
Avaj, gospođo! Otkad se nalazim na ovoj lađi, moram priznati da nisam baš jako ponosan što pripadam muškom rodu. Ja vas u njegovo ime molim, za oproštenje,
Niste vi krivi, gospodine Savary!
Anđelika odlučno obriše mokre obraze i digne glavu.
Sama sam kriva.. Dovoljno su me opominjali. Skuhala sam sebi poparu i sad treba da je kusam... Na kraju krajeva, ipak sam još živa, kao i vi, a to je glavno... Kako je jadni Pannassave?
Loše. Ima groznicu i bunca.
A vi? Zar se ne izlažete prevelikoj opasnosti time što ste došli k meni?
Da, bičevanju, batinanju, vješanju o palce za jarbol, već prema raspoloženju našeg plemenitog markiza.
Anđelika se naježi.
Taj je čovjek grozan, Savary, sposoban za sve!
On uživa hašiš - reče stari ljekarnik zabrinut. - To sam odmah vidio po njegovu ponekad izbezumljenu pogledu. Ova arapska biljka izaziva kod onih koji je uživaju prave nastupe ludila. Naš je položaj opasan...
On protrlja svoje mršave bijele ruke. Anđeliki se srce stislo pri pomisli kako joj je sada jedini oslonac ovaj krhki, odrpani starčić sijede kose koja leprša oko njegova plavozelenog mrtvačkog lica.
Gospodin Savary je prigušenim glasom poče bodriti uvjeravajući je kako će im se za nekoliko dana pružiti prilika za bijeg.
Bijeg! Ah! Zar mislite da je to moguće, gospodine Savary? Ali kako...
Pst! To, doduše, nije lak pothvat, ali ovaj put će nam pomoći to što je Pannassave Rescatorov čovjek. Vi ste to, uostalom, i slutili. On je jedan od mnogobrojnih moreplovaca, ribara i trgovaca koji mu pomažu u krijumčarenju. Pannassave mi je to podrobno objasnio. I onom zadnjem prevozniku "pinija", bio on musliman ili kršćanin, udruženje jamči da neće trunuti u brodskim spremištima trgovaca robljem. Da bi mogao spašavati svoje ljude, Rescator se posvuda osigurao ortacima. Zahvaljujući tome, mnogi ljudi i rade za njega.
Savary se prigne, a glas mu se pretvori u šapat.
Čak i ovdje, na ovom brodu, ima saučesnika. Tajanstvena propusnica koju je Marseljac imao na svom brodu skupa sa zastavama malteških vitezova i toskanskog vojvode, poslužit će mu kao znak raspoznavanja na temelju kojeg će mu pružiti pomoć stražari što ga sad čuvaju.
Zar zbilja vjerujete da će stražari ovog groznog Escrainvillea nešto učiniti za nas? Oni time stavljaju na kocku svoj život.
... ali s velikim izgledima da se obogate! Čini se da ceh trgovaca srebrom basnoslovnim svotama nagrađuje one koji njegovim članovima pomognu pri bijegu. Tako je odlučio tajanstveni meštar, taj Rescator kojeg smo već imali čast upoznati. Ne zna se da li je Berber, Turčin ili Španjolac, je li kršćanin ili otpadnik ili naprosto musliman, ali jedno je sigurno: nije u savezništvu s gusarima na Sredozemnom moru, ni bijelim ni crnim, koji su listom prodavači robova. On je svoje basnoslovno bogatstvo stekao krijumčareći i trgujući srebrom. To dovodi do bijesa ostale kojima je još uvijek zagonetno kako se to gusar može obogatiti a da ne trguje ljudskim mesom, Protiv njega su svi: Venecijanci, Đenovežani, malteški vitezovi, Mezzo-Morteovi Alžirci ili turski trgovci iz Bejruta. Ali on je svemoćan, jer svi koji za njega rade, sjajno zarađuju. Na primjer, Pannassave, koji je uspio spasiti dio svog tereta, dobit će nagradu kojom bi se mogao kupiti bar tako lijep brod kao što je Jolietta. Ali treba sačekati da se naš jadni Marseljac oporavi od zadobivene rane, pa se tek onda upustiti u pustolovinu.
Samo da se to čekanje ne oduži. Oh, gospodine Savary, kako da vam zahvalim što me niste napustili sad kad vam više nisam ni od kakve koristi?
Zar mogu zaboraviti gospođo, koliko ste bili susretljivi, i žrtvovali se da biste mi pribavili mineralnu mumiju koju je perzijski ambasador donio na dar našem kralju Luju XIV? Vi ste mnogo učinili za stvar nauke koja je meni jedina svrha života. Ali za mene još više od učinjene usluge znači vaša uviđavnost prema nauci, gospođo, i ja vam na tome zahvaljujem. Žena, koja toliko poštuje znanost i tajanstveno djelo učenjaka, ne zaslužuje da svrši u labirintu nekog harema kao igračka bludnim muslimanima. Ja ću učiniti sve što je u mojoj moći da bih vas spasio takve sudbine.
Jeste li htjeli reći da mi je takva sudbinu namijenio markiz d'Escrainville?
To me ne bi mnogo iznenadilo.
Ali to nije moguće! On je nedvojbeno gadan pustolov, ali je Francuz kao i mi, a potječe iz stare plemićke obitelji. Isključeno je da bi mu se tako čudovišna namisao mogla roditi u glavi.
Taj je čovjek stalno živio u kolonijama na Levantu, gospođo. On je samo po svojoj vanjštini francuski plemić. Duša mu je, ako je uopće ima, istočnjačka. A tom se utjecaju teško odrvati - reče Savary jedva se osmjehnuvši. - Na Istoku se prezir prema ženi udiše skupa s mirisom kave. D'Escrainville će vas ili prodati ili sačuvati za sebe.
Priznajem da me ni jedno ni drugo baš ne oduševljava.
Nemojte se bez potrebe zabrinjavati. Dok stignemo do Messine, najbližeg tržišta robova, Pannassave će, nadam se, ozdraviti, a mi pripremiti svoje planove.
Zahvaljujući posjeti starog prijatelja, Anđelika je idući dan dočekala ohrabrena. Iznenadila se kad je, probudivši se, svoje sivo odijelo zatekla na škrinji oprano,
suho i čak izglačano, a svoje čizme u ćošku očišćene i sjajne. Dok se oblačila, trudila se da misli na Savaryja i njegova obećanja, a zaboravi užas sinoćnjeg doživljaja. Htjela je samu sebe uvjeriti da sve što se dogodilo, u stvari, je beznačajno. Ne smije pokazati da je dotučena, inače će postati žrtva koju će taj gusar s užitkom mučiti; prema tome, najbolje će učiniti bude li se pravila ravnodušnom. Kako je sunce počelo zagrijavati kabinu, ona se odšulja na palubu gdje na svu sreću nije bilo nikoga... čvrsto je odlučila da će biti tiha kao bubica i da neće na sebe svraćati pažnju. Ali je bolni jauci djeteta trgoše iz razmišljanja i pokolebaše njezinu odluku.
Postoji nešto što nijedna majka ne može podnijeti a da se u njoj ne probude iskonski i slijepi nagoni majčinstva: vapijući i užasnuti krikovi djeteta u opasnosti. Kad je čula taj tanani glas, izbezumljen od straha, koji je dopro do nje kroz užareni zrak, Anđeliku podiđoše ledeni srsi.
Napravi nekoliko koraka i neodlučno zastane. Učini joj se da se s prestravljenim jecajima miješa surov muški smijeh, pa iznenada jurne i pretrči stepenice krmnice odakle je galama dolazila. U prvi mah nije mogla shvatiti smisao prizora koji je ugledala.
U isturenoj ruci preko ograde, jedan je mornar držao trogodišnje ili četvorogodišnje dijete koje je cvililo. Bilo je dovoljno da ispusti ovratnik košuljice, pa da dječačića nestane u moru. Markiz d'Escrainville je to promatrao sa smiješkom na usnama i okružen s nekoliko članova posade koja se, kao i on, odlično zabavljala.
Nekoliko koraka dalje jedna se uplašena žena nijemo otimala dvojici mornara koji su je čvrsto držali. Escrainville joj se obrati na Anđeliki nepoznatom jeziku, vjerojatno grčkom. Žena stane na koljenima puzati prema njemu. Kad je stigla do gusarovih nogu, pogne glavu, ali onda iznenada zakrzma.
Markiz dade naređenje; mornar ispusti dječačića, ali ga drugom rukom opet uhvati; dijete se deralo:
Mama! Mama!
Ženu uhvati užasna drhtavica. Ona se još malo prigne i usnama dotakne gusarove čizme.
Ljudi su urlali od veselja. Mornar baci dijete na tlo kao mače. Dok ga je majka polako uzimala u naručje, d'Escrainville se grohotom smijao.
E, to ti je pravi užitak kad ti žena čizme liže. Ha, ha... !
U Anđeliki se pobunio sav njezin ponos, savjest i žensko dostojanstvo. Ona pređe preko kapetanskog mosta, priđe markizu d'Escrainvilleu i ošamari ga svom snagom.
He! - učini on hvatajući se rukom za obraz.
Prosto ne vjerujući onome što se dogodilo, zurio je u mladog paža koji se iznenada pojavio sijevajući očima.
Vi ste najgnusniji, najpodliji i najodvratniji stvor koji sam ikad vidjela - procijedi ona kroza zube.
Gusaru udari krv u glavu. On zamahne svojim bičem kratkog drška od kojeg se nikad nije rastajao, i ošine po drznici. Anđelika se zaštiti s obije ruke, a onda digne glavu i pljune na d'Escrainvillea. Pljuvačka ga pogodi usred lica.
Ljudi umukoše. Nisu se usudili maknuti; ponižavanje njihova gospodara istovremeno ih je prestravilo i zbunilo.
Zar je smio dozvoliti da robinja s njim ovako postupa, i to pred vlastitom posadom... ! Markiz d'Escrainville polako izvuče maramicu i obriše lice. Bio je blijed kao krpa, te su mu se na licu jasno vidjeli crveni tragovi Anđelikinih prstiju i njezina sinoćnjeg ujeda.
Ah! Gospođa markiza opet diže glavu - reče muklim glasom koji kao da se gušio od bijesa. - Sinoćna mala poduka nije bila dovoljna da smiri njezino ratničko raspoloženje? Ali ja, srećom, imam na zalihi još sredstava.
Okrenuvši se svojim ljudima, rikne:
Šta čekate? Zašto je već niste ščepali? Odvucite je dolje u spremište!
Čvrsto je držeći, ljudi gurnuše Anđeliku na drvene ljestve koje vode u utrobu broda. Markiz d'Escrainville je išao za njima. Pošto su prošli kroz mračan hodnik, zaustave se pred jednim vratima.
Otvori! - reče gospodar mornaru koji je čuvao stražu u tami pri komadiću svijeće koja je dogorjevala.
Čovjek uzme svežanj ključeva i otključa nekoliko brava.
Niskim spremištem, koje je svoje bijedno osvjetljenje dobivalo kroz jedan jedini otvor, prolazio je donji dio glavnog jarbola. Ovaj središnji stup služio je kao potporanj mnogobrojnim karikama za koje su bili pričvršćeni lanci. Svuda okolo ležali su među pregradama ljudi koji se nesigurno podigoše.
Skini im okove - rekne markiz tamničaru.
Svima?
Da.
Vi znate, oni su opasni?
Tim bolje...! Čini što ti kažem. A zatim neka se postroje preda mnom.
Tamničar otključa brave na željeznim obručima koje su zatvorenici nosili oko gležnja. Oni se dignu. Podmukli pogledi na kosmatim licima, niska čela pod vunenim kapama ili maramama svezanim po gusarski, nisu djelovali baš umirujuće. Među njima je bilo Francuza, Talijana, Arapa, pa i jedan ogroman crnac čija su prsa bila istetovirana barbarskim znakovima.
Markiz d'Escrainville ih je dugo promatrao, a onda mu se usne razvukoše u okrutan cerek. On se okrene Anđeliki.
Po svemu izgleda da te jedan čovjek sam ne može ukrotiti. Ali više njih, tko zna? Dobro ih pogledaj! Zar nisu dražesni...? Ovo su moji momci, ali se previše jogune, stoga ih moram s vremena na vrijeme baciti u lance; tako ih privikavam disciplini. Većina ovih ovdje je kažnjena zabranom izlaska, pa već mjesecima nisu uživali slasti koje pruža lučki grad. Vjerujem da će ih tvoja posjeta oduševiti.
On je grubo gurne među njih, a njezina je zlatokosa prilika u smrdljivoj polutami ćelije djelovala kao priviđenje.
Madona! - progunđa jedan zatvorenik.
Dajem vam je!
Žena?
Da. Činite s njom što vam drago!
On zatvori vrata za sobom i Anđelika začuje kako se ključevi okreću u bravama. Ljudi su je promatrali nepomični i kao opčinjeni.
Je li to, zbilja žena?
Jeste.
Dvije ogromne ruke iznenada obujmiše mladu ženu. Crnac joj se prišuljao iza leđa i uhvatio je za grudi. Vikala je i otimala se, zgrozivši se crnih šapa koje su počivale na njoj. Crnčev dubok smijeh odjekne kao truba. Ostali se približiše gipkim skokovima grabežljivih zvijeri.
Pa to je, zaista, žena. Nema sumnje.
Anđelika se sagne da bi izmakla bestidnim dodirima, i udari nogom ispred sebe. Čizma pogodi u nečije nasmijano lice. Čovjek drekne i uhvati se za nos.
Sad je po cijelom tijelu osjećala šake koje su je sasvim stegle. Prekrižili su joj ruke i svezali konopac oko zglavaka. Prljavom krpom su joj začepili usta.
Najedanput surovi kovitlac kao čarolijom prestade. Pucketanje biča odjekivalo je kroz prostoriju poput praska puške.
Razbarušene kose i izgužvane odjeće, ali zdrava i čitava, Anđelika je stajala pred Corianom jednookim koji je vitlao bičem i prostake silio na uzmak.
Stavi im ponovo okove! Hajde, miči se - drekne na tamničara i udari ga nogom da bi ga požurio.
Budući da zatvorenici nisu izgledah voljni da se pokore već su ratoborno gunđali, zapovjednikov pomoćnik trgne dugački pištolj i opali u gomilu. Jedan se čovjek sruši jaučući.
Markiz d'Escrainville se pojavi na pragu.
Što se ti tu miješaš, Coriano? Ja sam naredio da im se skinu okovi.
Pomoćnik se okrene oko sebe mnogo hitnje nego što bi to čovjek očekivao od tog krupnog trbonje.
Jeste li poludjeli, šta li? - rikne - Vi ste im dali ovu ženu?
Samo ja izričem kazne neposlušnim robovima. Coriano je ličio na vepra spremnog da napadne.
Jeste li poludjeli? - ponovi on. - Ženu koja vrijedi čitavo bogatstvo dati ovoj bagri, ovom ološu, ovom izmetu ljudskog društva! Nije vam dovoljno što su nam malteški vitezovi zarobili brigantin u vodama Tunisa....Nije vam dovoljno što je propao čitav teret streljiva i robe u vrijednosti od šest tisuća pijastera...? Nije vam. dovoljno što posada već šest mjeseci nije dobila svoj dio plijena...? Zar da dirinčimo za bijedni džeparac, da se mučimo za bijedni starež, jedino što nam afričke obale i otoci mogu pružiti? Je li...? Sad još treba samo to da upropastite ovu ženu koju nam je sama sreća bacila u mrežu... Takva žena! Plavuša, bjeloputa, s očima boje mora, dobro građena, ni visoka, ni sitna... Ni premlada, ni prezrela... upravo ono što se traži... Žena koja je imala dovoljno momaka da bi znala kako se ono radi, a da pri tom ipak nije ocvala... Zar ne znate da je "djevicama" pala cijena na tržištu...? Da je ona upravo to što se traži u Carigradu...? A vi ste je bacili kao krmu ovim divljacima...! Zar im niste pogledali gubice? Niste...? Ima ovdje i Maura... A kad se oni razulare, onda se samo mecima mogu prisiliti da ispuste plijen...! Sjećate li se u kakvom je stanju bila mala Talijanka koju ste prošle godine izručili ovim vucibatinama...? Nije nam preostalo drugo nego da je bacimo u more...!
Coriano zastane da bi malo predahnuo.
...Vjerujte mi, gospodaru - nastavi mirnije - na tržištu robova na Kreti svi će se za nju trgati. Triput možemo obići svijet a da ne natrapamo na ovakvu ženku.
On stane brojati na prste.
... Prvo: Francuskinja je. Tražena i rijetka roba. Drugo: dobro je odgojena, to joj se vidi po držanju. Treće: ima karaktera, za razliku od istočnjačkih meduza. četvrto: plavuša je...
To si već rekao - upadne d'Escrainville zlovoljno.
I konačno mi...! Mi smo je ulovili. Ne smije mo proigrati sreću što nas je zapala. Ja vam tvrdim da ćemo za nju dobiti deset tisuća pijastera, a možda i dvanaest. A s tim možemo kupiti čitav brod...!
Gusar iskrivi lice. Razmišljao je; konačno se okrene i udalji bez riječi.
Coriano izvede Anđeliku iz ogavne jazbine. Popne se s njom čuvajući je ljubomorno, i smjesti je u njezinu kabinu.
Ona je još uvijek drhtala.
Htjela bih vam se zahvaliti, gospodine - reče.
Nemate na čemu - progunđa jednooki plaho - nisam to učinio zbog vas, nego zbog novca.. Žao mi je da se dobra roba upropasti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:43 pm





19.
GUSARSKA PRAVDA
Gospo! Lijepa gospo.,.! Hoćeš li piti...?
Blagi glas je bio uporan. Anđelika se pridigne i osloni o lakat. Glava ju je boljela, čelo joj je bilo kao od olova.
Pij! Žedna si.
Mlada žena primakne usne pruženoj čaši. Svježa joj je voda godila. Da, bila je žedna, užasno žedna.
Ellis... - reče.
Činilo joj se da sitno lice s velikim crnim očima mutno pleše pred njom.
Ti znaš francuski?
Gospodar me naučio.
Odakle si?
Ja sam Grkinja.
Što radiš na ovom brodu?
Robinja sam. Prošlo je dvanaest uštapa otkako me gospodar kupio. Ali sad me se zasitio... Pušta da me njegovi ljudi muče... Neki dan, da nije bilo tebe...
Gdje smo sada?
U vodama Sicilije. U noći sam vidjela vatru vulkana. Dimi se, prokletnik.
Sicilije... - ponovi nesvjesno Anđelika. Pruži ruku i pogladi kovrčavu kosu. Godilo joj |e gotovo sestrinsko ophođenje ove žene.
Ostani malo kod mene.
Grkinja se plašljivo obazre oko sebe.
Ne usuđujem se dugo ostati... ali vratit ću se. Služit ču te, jer si bila dobra prema meni... Hoćeš li još piti?
Da, rado. Pomozi mi da skinem odijelo. Pali mi kožu... Jesi li ga ti jučer osušila i izglačala?
Da.
Ellis je blagim pokretima pomogla Anđeliki da skine čizme, odijelo, hlače i košulju. Opazila je plave podočnjake na licu francuske zarobljenice i zagledala je plašljivim pogledima. Anđelika se umota u plahtu i sruši na ležaj.
Bilo mi je prevruće - reče. - Ovako je bolje.
Nije čula kad se robinja iskrala. Uspavljivalo ju je pravilno ljuljanje broda koji je brzo plovio. S vremena na vrijeme razabrala bi kako vjetar šušti u nadutim jedrima.
Brod je odmicao i Anđelika pomisli kako je more vodi k njezinoj sudbini. Ona o tome sanja otkako joj je brat Josselin doviknuo: „Idem na more..."
Lađa je vodi k njezinoj ljubavi... Ali ta ljubav uzmiče sve dalje i dalje... „Da li me se Joffrey de Peyrac još sjeća, da li me još želi?" upita se ona naglo se razbudivši.
„Ja sam se odrekla njegova imena, on se odrekao uspomene na mene..."
„Vulkanski pepeo pada odasvud. On pokriva putove kojima već dugo nitko nije prolazio... Njihovi se tragovi više neće otkriti... Umrijet ću pod tim pepelom, pomisli Anđelika. „Gušim se, tako mi je vruće, peče me po čitavu tijelu, ali sad znam da mi nitko neće priteći u pomoć..."
Vrata se odškrinu i zapaljen fenjer razbije tamu u kabini, lice markiza d'Escrainvillea, žuto poput ispucale gline, pojavi se pred njom u dimljivom svjetlu.
Eh, dakle, lijepa furijo, jeste li promislili? Jeste li odlučili da pognete šiju?
Ležala je na trbuhu i glavu obujmila rukama. Sa svojim sjajnobijelim ramenima i rasutom kosom ličila je u polutami na mramorni kip. Ali njezina nepomičnost nije bila nepomičnost usnulog bića.
On se namršti, hitro stavi fenjer na stolić i nagne se da bi je podigao. Anđelikino mu se tijelo prepusti bez otpora. Glava joj klone na gusarevo rame.
Pokrivač spuzne i otkrije pozlaćenu bjelinu njezina lijepog poprsja, išaranu mekim sjenama.
Njena mu je put gorjela pod rukom. Gusar poskoči. Zabrinuvši se, htjede vidjeti kakvo joj je lice. Anđelikina glava padne unazad, kao da ju je povukla težina bujne kose. S usana, koje su se razvukle u zagonetan smiješak, naglo potekoše riječi:
Ljubavi moja! Ljubavi moja!
Kroz poluotvorene vjeđe vidio se pogled bez svijesti.
Oči markiza d'Escrainvillea pređoše s napregnutog lica, na kojemu se snažno odražavala bol i nježnost na golo tijelo koje je poslušno ležalo na njegovim rukama.
On se napokon uspravi, položi je na ležaj i pokrije.
Vani mu se učini da je neka prilika strugnula ispred njega. On zazove:
Ellis!
Ova se vrati i povuče veo na svoje velike, tamne oči. On rukom pokaže prema Anđeliki:
Ova je žena bolesna. Ti ćeš je njegovati.

Anđelika je bila kao u nekoj mori, sama u tami na brodu koji usred noći juri ka nepoznatom cilju. Čula je kako vjetar zviždi kroz užad, kako jedra šušte i valovi potmulo udaraju o drveni trup broda. Dašak zraka je pomiluje. Vrata kabine, koja su vodila na palubu, lupkala su amo-tamo. Vani se nije ništa vidjelo, jer je noć bila oblačna, ali je tračak svjetla prodirao odozgo kroz otvor, a stran je, prigušen napjev, nježan i - reklo bi se - pobožan, na mahove dopirao do nje.
Anđelika se uspravi. Osjećala je da je slaba; Morala je upotrijebiti svu svoju snagu da bi došla do vrata. Ostala je oslonjena o dovratak i nesvjesno navlačila na svoje vlažno tijelo skutove dugačkog šala kojim se bijaše ogrnula.
Kad je mjesec načas izvirio iza oblaka, ukaza joj se šetalište na palubi kao neki srebrni put i ona stane hodati, sretna što pod bosim nogama osjeća još mlake daske.
Dvije sa sjene prolazile, a svinuta maurska sarblja i puščana cijev zablještaše ispred nje.
Čuvari - reče sama sebi.
Pokušavala je shvatiti, ali su joj se misli osipale kao pijesak kroz prste. Mjesec je iščezao. Sva je bilo mračno i njoj se učini da opet tone u ništavilo... Ali su joj čula ipak radila. Fenjer se klatio pored stražara. Neki poklopac se podiže. Crveno svjetlo, koje je dolazilo iz dubine, postade veće i otkrije razapljenu utrobu broda škrto osvijetljenu uljanicama, i zbijena blijeda i smeđa lica koja su se, natiskivala prema otvoru.
Ogavan smrad ljudske gomile širio se odande.
"Takav isti miris vladao je u Dvorcu čudesa", pomisli Anđelika, "a i u veslarnici na galiji. To su robovi, jadni robovi."
Ona nastavi svojim putem i prođe pored stražara koji se trgoše, zatim, približiše glave i stadoše ustrašeno šaputati. Možda su vjerovali da to sablast brodom hoda?!
Bijela pojava dolazila je Anđeliki u susret. Jedna joj ruka obgrli ramena.
Gdje si bila? Svuda sam te tražila. Oh, kako sam bila u brizi za tebe! Dođi da legneš! Ne ostaj ovdje, mjesec će ti naškoditi. Dođi prijateljice moja.. Dođi, sestro moja...

Brod je bio usidren. Anđelika je to osjetila po njegovu laganom i isprekidanom ljuljanju. Ona se uspravi i nasloni umorna leđa na drvenu stijenu. Sunce je poput lopte stajalo nad otvorom. Njegov je žar probudio mladu ženu. Ona se pomakne u potrazi za hladovinom. Glasna i nejasna buka zamijenila je noćnu tišinu. Iznad sebe je čula tapkanje bosih nogu. Povici i zvižduci nadglasavali su šum...
Gdje sam ja?
Rukama prijeđe preko lica pokušavajući skinuti veo koji joj je zamagljivao misli. Vlastiti prsti su joj se činili prozračni, prozirni. Nije ih prepoznavala. Kosa joj je tekla preko ramena, svilena, meka, i čak malo mirisava. Reklo bi se da su je brižne ruke dugo četkale.
Ona očima potraži svoju odjeću i opazi je složenu i čistu na kovčegu. "To je Ellisino djelo. Ellis, ta mila robinja koja me zove: sestro moja."
Ona se stane oblačiti i iznenadi se kad vidje koliko joj je kaput preširok. Ne našavši čizme, navuče papuče. A onda je dugo tražila svoj pojas.
Oh, pa da! Gusar mi ga je oduzeo.
Pamćenje joj se malo-pomalo vraćalo. Digne se. Noge je nisu slušale. Pridržavajući se zida, uspije izići. Na palubi nije bilo nikoga. Galama je dolazila s pramca. Ona se odvuče još nekoliko koraka. Svjež zrak je ošamuti i ona stane posrtati: umalo ne pade. A onda oduševljena tiho klikne. Pred njom je bio otok iznad kojeg su se na zlatastom nebu ocrtavali bijeli i čisti obrisi malog antičkog hrama. Usamljeni je spomenik, poput bisera na vrhu dijademe, stršio s napola zelenog napola sivog brežuljka, istovremeno krševitog i bujnog. Od njegove je
bjeline titrao zrak prezasićen svjetlošću. Izgledao je kao nestvarni brod spreman da se otisne ka spokojstvu elizejskih poljana. Mnogobrojni stupovi oko njega, uspravni kao ljiljani među korovom, dozivali su u sjećanje druge hramove, druge iščezle žrtvenike. Ruševine...!
Anđelikin pogled spuzne s brežuljka na obalu i zapne za selo s nezgrapnim, četvrtastim kućama oko zvonika u istočnjačkom stilu. Muškarci i žene u crnini okupili su se na žalu i zurili u usidreni brigantin. Tamo se prizor i odigravao.
U Anđelikinoj blizini neka vrata zaškripe i jedan čovjek naglo izađe. Prošao je pored nje a da je nije primijetio. Ona prepozna njegov crveni, malo izblijedio kaput s izlizanim vezom, a pogotovo njegovo preplanulo, izbrazdano lice na kojemu se u tom trenutku odražavao luđački gnjev: markiz d'Escrainville. Takvog ga je vidjela kad se nagnuo nad nju i kad se ona borila protiv užasnog osjećaja da se guši. Njegovo ju je iscereno lice podsjećalo na časove zamorne borbe. Ona uzmakne i sakrije se kako je najbolje umjela. Trgnuo ju je usklik u njezinoj blizini.
Oh! Zbilja si ozdravila - poviče Ellis... - Zato si se noćas i digla... Je li ti bolje?
I jest, donekle. Ali šta znači ovaj metež? Mlada se Grkinja smrkne.
Jedan je rob noćas pobjegao, onaj starčić, tvoj prijatelj.
Savary! - poviče Anđelika dok ju je obuzimao neki osjećaj praznine.
Da. Gospodar je bijesan, jer je mnogo držao do njega, zbog njegove učenosti. Anđelika htjede jurnuti na pramac odakle je galama dolazila. Ellis je zadrži.
Ne pokazuj se... Gospodar je pomahnitao!
Ali ja moram sve saznati.
Pomirivši se sa sudbinom, Ellis je pusti da radi šta hoće. One se približe koliko su mogle. Promatrale su prizor, skrivene iza namotanih konopa.
Na pramcu se bila okupila cjelokupna posada i šarena gomila ljudi, vjerojatno robovi koje je Anđelika opazila na dnu brodskog spremišta. Bilo je tu žena i djece, muškaraca u punoj snazi, mladića pa čak i staraca, svih predstavnika ljudskog roda: bijelih, mrkih, smeđih i crnih, a nosili su najrazličitije nošnje, od tvrdih, vezenih, živopisnih dolama seljaka s jadranskih obala do arapskih burnusa i tamnih velova grčkih žena.
D'Escrainville pređe bunovnim pogledom po njima, zatim se obrati Corianu koji se svojim teškim i mirnim korakom uspinjao k njemu.
Vidiš čemu vodi popustljivost! - zaurla. - Dozvolio sam da me taj stari gavran namagarči. Znaš li šta je uradio? Kidnuo je. To je već drugi rob koji je u manje od mjesec dana pobjegao s mog broda. Meni se to ranije nikad nije događalo, meni, Bauku Sredozemnog mora!
„Nisam bez razloga dobio taj nadimak. A nasamario me bijedni kepec za kojeg u Livornu nisan mogao dobiti ni pedeset pijastera. Obrlatio me i uspio dovući na ove nesretne otoke pod izgovorom da ću se tu obogatiti pomoću nekog čudesnog proizvoda koji se ovdje samo zgrće lopatama. A ja sam mu povjerovao! Baš sam pravi pravcati magarac! Nisam smio smetnuti s uma da sam ga uhvatio s onim prokletim Provansalcem koji je uspio odmagliti sa svojom jedrilicom, u onoj orahovoj ljuski koju sam još k tome ja pokrpao zato da bih je skuplje prodao. Nikad mi se još nitko nije ovako narugao. A danas još i taj ljekarnik!
Sigurno je imao saučesnika među stražarima, posadom ili robovima.
Upravo sam to pošao da utvrdim. Coriano jesu li svi na okupu?
Da, gospodine.
Onda ćemo se prvo malo zabavljati. Ha, ha. Nema šale s markizom d'Escrainvilleom. A ako jednog dana pronađem tog prokletog ljekarnika, prignječit ću ga kao stjenicu. Kako sam mogao zaboraviti da nam je baš taj stari đavo potopio onu šajku. Naprijed! Svi!
Svi su već tu stajali, nepomični i šutljivi, pogledajući uznemireno prema kapetanskom mostu.
Noćas je jedan rob spustio u more čamac za spašavanje i s njim pobjegao. Koji su stražari bili u noćnoj smjeni? Šestorica ih je. Neka ta šestorica istupe. Javite
se! Život će vam biti poklonjen. Krivca ili krivce, ako se sami prijave, kaznit ću samo time što ću ih najuriti s mog broda i iskrcati na ovaj otok. Prijavite se prije nego što svoju izjavu dokrajčim na talijanskom, grčkom i turskom.
On svoj govor ponovi na tri jezika. Kapetan Metthieu, prevede ga na arapski. Nakon toga zavlada savršena tišina. Nekoliko je dojenčadi zakmečalo, ali su ih uplašene majke brzo ušutkale. Napokon istupi jedan robijaški nadglednik i nešto vikne. D'Escrainville i Coriano se očima sporazumješe.
Oni ništa ne znaju. Kao i uvijek. Pa dobro! Kad ste tako tvrdoglavi, gospodo moja, pripada vas uobičajena kazna. Stražari će bacati kocku. Tko izvuče pogodak, bit će obješen. Da počnemo! Ti tamo i ti, istupite!
Dvojica ljudi napuste svoja mjesta i popnu se na kapetanski most.
Jedan je bio crnoput, lijep čovjek, a drugi svjetlokos i preplanuo južnjak, vjerojatno Korzikanac ili Sardinac.
Nijedan od njih nije zadrhtao. Gusari su običavali sudbini prepustiti da odluči tko će platiti za sve. Nitko se nije pokušavao izvući.
Ovo je školjka za božji sud - reče d'Escrainville. - Poleđina školjke je glava, a udubina pismo. Glava znači smrt. Ti si prvi, Mustafa. Počni!
Crnčeve usne su se micale.
Inch Alah!
On uzme školjku i baci je u zrak.
Pismo.
Sad ti, Santario!
Sardinac se prekriži i baci školjku.
Glava!
Izraz neopisivog olakšanja pojavi se na crnčevom licu. Sardinac obori glavu. Escrainville se cerio.
Sudbina je tako htjela, Santario. A možda nisi ni kriv? Da si progovorio, bio bi ti život pošteđen. Ali sad je prekasno! Na jarbol s njim!
Dva mornara priđu i ščepaju čovjeka.
Stanite - reče gusar - neće on tamo gore visiti sam. Sad su robovi na redu. Oni bjekstvo nisu ni čuli i, naravno, nitko neće ni slova reći. Ali i oni treba da plate, a sudbina će odrediti krivca među njima. Pošto je maloprijašnja osuda izrečena kršćaninu, to će ovaj put ždrebati samo muslimani.
Čim su ove riječi prevedene, nastade negodovanje u redovima maurskih i turskih zarobljenika. Jedan stariji čovjek s finim arapskim licem i riđom, kaniranom bradom odlučno se pobunio, a Cariano je preveo:
Kaže da božja pravda treba da bira i među vjernicima i među nevjernicima. D'Escrainville se podrugljivo smijao.
Dobro, dobro, djeco moja, i u zarobljeništvu se svađate oko toga tko je pravovjeran. Pa dobro! Neka ovaj stari mujezin baci školjku. Ako ispadne glava, onda će on odrediti žrtvu među svojom vjerskom braćom.
Starac se okrene istoku, padne ničice i triput čelom dotakne tlo, a onda izgovori nekoliko riječi.
Kaže, ako je Bog odredio da muhamedanac ima da plati, onda on sam želi umrijeti, jer je mulah, to jest alžirski svećenik.
Može! Samo manje kerefeka. Baci već tu školjku, stari majmune! Svećenik posluša.
Pismo! - poviče d'Escrainville prasnuvši u histeričan smijeh. - Stari lakrdijašu! Imaš sreće, jeftino si se izvukao. Sad je na redu kršćanski svećenik. Hajde, kršćani, pošaljite svog dušobrižnika. Što? Nema svećenika? Nema svećenika?
Nema svećenika? - urlao je d'Escrainville smijući se suludo. Onda ćemo se još malo zabavljati. Kocku će vući najstariji i najmlađi kršćanski rob, ne ispod deset godina, naravno. Ta ja nisam čudovište.
Prvo zavlada mrtvačka tišina, zatim žene zakukaše, a majke napraviše zid kojim su zaštitile svoje nedorasle sinove.
Požurite! - derao se d'Escrainville - pravda na brodu mora biti brza. Istupite sami ili ću...
Uto iz utrobe broda odjekne potmuo i snažan prasak od kojeg bjesomučniku zapne riječ u grlu. Poslije trenutka zaprepaštenosti jedan glas poviče:
Na oružje!
Bijeli dim izbijao je iz Hermesove krme navirući polako kroz rešetkaste drvene otvore za zračenje.
Val panike zahvati robove, ali ih bičevi čuvara ubrzo stjeraše u red. D'Escrainville sa svojim štabom pojuri na krmu.
Gdje je vođa palube? - rikne.
Nekoliko ustrašenih mornara priđe mu neodlučno.
Četiri čovjeka neka podignu poklopac, a druga četvorica neka siđu da vide šta se dogodilo! Dim dolazi iz spremišta za hranu kraj kuhinje.
Ali nitko ni prstom da mrdne. Činilo se da je nešto neobično skamenilo sve prisutne.
To je vatra samog Sotone, gospodine - promuca jedan mornar. - Pogledajte ovaj dim, to nije prirodan, kršćanski dim...
Debeli su se oblaci, koji su izbijali iz grotla, zbilja vukli po tlu, bijeli kao gust gvaš, a onda se naglo razilazili poput magle koja se diže iz udolina u vlažnim krajevima. Kao da je htio zagrabiti maglu d'Escrainville posegne u prazno, a onda ruku prinese nosu.
Miris je čudan.
Ali se odmah snađe, trgne pištolj Corianu iz opasača i prodere se na mornare:
Pucat ću vam u stražnjicu ako smjesta ne siđete kako sam vam maloprije naredio.
Najedanput se rešetkasti poklopac stane dizati usred para koje su i dalje izbijale. Očevici kriknuše, a i sam d'Escrainville ustukne.
Sablast!
Uskrsnuo mrtvac!
Iz gustog oblaka izroni prilika umotana u bijelo mokro platno, a prigušen glas progovori:
Molim vas, gospodine d'Escrainville, ne uznemiravajte se, nije to ništa...
Što... što to znači? - promuca gusar zbunjezin. - Nesretni alkemičar! Nije ti dosta što od ranog jutra jurimo za tobom, nego si mi još i brod zapalio?
Konačno se prilika iščahurila. Savaryjeva se glava i bradica načas pojave, onda on kihne, zakašlje, opet se pokrije plaštom, pa, izrazivši pokretima uvjeravanje da nema razloga bojazni, uroni pod poklopac koji se zatvori nad utvarom.
Anđelika i svi prisutni vjerovali su da je to bila čarolija. Međutim se Savary ubrzo opet pokazao, ali ovaj se put penjao po ljestvama koje vode na palubu. Izgledao je smiren i vrlo dobro raspoložen, iako još uvijek garav. Iz njegova se izgužvanog, prljavog i poderanog odijela širio sladunjav i otužan miris. On dostojanstveno objasni da se ne radi o požaru, nego da je ove pare i prasak izazvao „pokus koji daje najveće nade nauci uopće, a posebno pomorstvu".
Razbojnički ga vođa bijesno premjeri od glave do pete.
Znači da nisi pobjegao?
Ja pobjegao? A zašto bih pobjegao? Meni je vrlo dobro na vašoj lađi, gospodine markiže.
Ali onda gdje je... šajka? Tko ju je skinuo s broda?
Mlad, pjegav mornar šiljata nosa pojavi se na vanjskoj strani ograde. Popeo se po pletenoj ljestvici uz dok broda i zaustavio se iznenađen pred ovim skupom.
Pitate za šajku, gospodaru? Ja sam je jutros uzeo i otišao s njom na otok po vino.
D'Escrainville se umiri dok se Coriano zadovoljno smijuljio.
Ho, ho, šefe! Otkako je nestao onaj prokleti Marseljac, vi svuda vidite bjegunce. Ja sam osobno poslao jutros Pierrika po piće.
Glupane!
Pošto mu stvar više nije bila zanimljiva, gusar slegne ramenima i okrene se. Uto spazi Anđeliku.
Napeto mu se lice opusti. Mora da je učinio veliki napor, jer je poprimio blaži, gotovo ljubazan izgled.
Ah, evo i naše ljupke markize! Konačno ste ipak ozdravili. Kako se osjećate?
Ona je ostala naslonjena na zid i gledala ga s nekom mješavinom gađenja i nerazumijevanja. Napokon prošapće:
Oprostite, gospodine, ali ne znam šta se sa mnom događalo. Zar sam zaista bila tako dugo bolesna?
Više od mjesec dana - progunđa gusar.
Mjesec dana? Oh, Bože moj! A gdje sam sada? Markiz rukom pokaže otok ovjenčan ruševinama.
Pred Keosom, draga gospođo, negdje usred Ciklada, grčkog otočja.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:44 pm





20.
ZORA NA CIKLADIMA
Anđelika se sjećala da je zaspala u vodama Sicilije, a evo gdje se mjesec dana kasnije probudila na kraju svijeta, usred ovih grčkih otoka, bogu za leđima, u rukama gusara i trgovca robljem.
Sklonivši se opet u svoju tijesnu kabinu, ona se bezuspješno pokušavala prisjetiti šta se dogodilo.
Sćućurena do njezinih nogu, Ellis joj je ispričala kako su je Savary i ona dan i noć njegovali i borili se protiv opake groznice koja ju je izjedala. Markiz d'Escrainville je ponekad dolazio. On je hladno promatrao besvjesno biće koje se bacalo po uskom ležaju. Zatim bi im stisnutih zubi prijetio da će ih žive oderati ako puste da mu „ovakav zgoditak krepa".
Ja sam te zdušno njegovala, znaš, prijateljice moja... Kad sam vidjela da te glavobolja više ne muči, počela sam ti četkati kosu mirišljavim prahom. Sad ti je vrlo lijepa. A uskoro ćeš i ti opet postati lijepa.
Daj mi zrcalo - reče Anđelika uznemirena. Kad se vidje, namršti se: obrazi su joj bili upali i blijedi, oči ogromne. Možda će gusar sada odustati od namjere da je proda.
Zar se ne osjećaš nelagodno u tom muškom odijelu? - upita Ellis.
Ne. Mislim da je tako bolje.
Šteta! Mora da si neobično lijepa odjevena kao Francuskinje o kojima se toliko govori.
Da bi je obradovala, Anđelika joj opiše nekoliko haljina koje je nosila u Versaillesu. Ellis se očarano smijala i pljeskala rukama. Gledajući joj mlado lice s blagim, tamnim očima, Anđelika se pitala kako se žena, koja je godinu dana živjela s čovjekom kao što je markiz d'Escrainville, mogla još tako prostodušno veseliti.
Ona joj to i reče. Mlada Grkinja obori oči.
Oh! Znaš... tamo gdje sam ranije bila, bilo je još gore... On i nije tako strašan. Darivao me je... Naučio me čitati, da. Naučio me francuski i talijanski... Voljela sam njegov zagrljaj i njegova milovanja... Ali on me se zasitio. Sad me više ne voli.
A koga voli?
Na robinjinom se čelu ukaže srdita bora.
Svoju lulu za hašiš.
Zatim uzdahne pokorivši se sudbini.
Puši zato što stalno misli na nešto nedostižno.
Coriano jednooki pojavio se s namješteno ljubaznim smiješkom na usnama koje su mu razotkrivale nekoliko preostalih pocrnjelih krnjaka. Izjavi da mlada gospođa treba da dođe na palubu; svjež zrak će pospješiti njezino ozdravljenje.
Ellis prebaci Anđeliki preko leđa laganu maramu i smjesti je na smotanu užad pokraj otvora spremišta odakle se pružao pogled na otok. Puhao je ugodan vjetrić i one ostadoše neko vrijeme zagledane u nebo i more koji su se prelijevali u duginim bojama.
Poslije kraćeg vremena priđe im markiz d'Escrainville. Bio je toliko pristojan, da svojoj zarobljenici nije uputio nijednu riječ, samo joj se duboko naklonio. Onda se postavi pokraj otvora spremišta da bi nadzirao ukrcaj „robe".
Na otoku je vladala velika živost. Ponekad bi se začuo jedan, pa za njim više prodornih krikova koji bi opet naglo umuknuli.
Jedan čamac pristane uz Hermes. „Roba" se popne na brod. To su bili mladić od osamnaestak godina i desetogodišiji dječak, obojica lijepi kao slika. Put im je bila boje zrele breskve, a duga kosa crna i kovrčava. Imali su na sebi pastirske kožuhe od ovčje kože, a pogled im je bio pastirski nevin. Dijete je još uvijek držalo u ruci sviralu od trske, kojom je dozivalo svoje koze. Ono se očajno okrene i stane kukati pružajući ruke prema svom otoku, ali ga jedan mornar zgrabi i odvuče u brod. Zatim je došla jedna žena. Bila je to ona ista žena što je čas prije vriskala da se čovjeku srce paralo. Činilo se da nije potpuno pri svijesti. Jedan je mornar povuče gore i ona se pognute glave sruši na palubu, a duga joj se tamna kosa razaspe po prljavom brodskom podu. Žene, koje su nailazile, spoticale su se o nju. Poslije njih pojavili su se muškarci i mnogo staraca. Posljednji, inače trgovac, donio je sa sobom košare crnog grožđa Escrainvilleu na dar. Ovaj uze grozd i ponudi ga Anđeliki. Mlada žena prezrivo odbije.
Griješite - reče gusar - to bi vašim obrazima vratilo boju. Grožđe s čarobnog Keosa je glasovito i vaš prijatelj Savary tvrdi da ga treba jesti kako se ne bi dobio skorbut. Uostalom, gdje je opet taj stari majmun?
Jedan mornar odgovori smješkajući se:
Na otoku je, gospodine, češlja jarce. Markiz d'Escrainville se grohotom smijao.
Češlja jarce...! Ha, ha, ha! To je najbolja šala koju sam ikad čuo. A ipak me je uspio nasamariti uvjeravajući me da ću se obogatiti ako počešljam sve jarce na grčkim otocima. Ha, ha, ha!
Raspoloženost mu se najedanput prometne u bijes.
Ali neka ne misli da će me samo tako vući za nos. Gdje je? Pronađite mi ga! Nemam namjere da ovdje noćim.
Eno ga! - reče netko.
Na obali se nešto slično vražićku trčeći probijalo kroz crnu gomilu i u zadnji čas uskočilo u čamac koji se upravo otisnuo.
Dok se, spretno kao majmun, pentrao uz ljestve od užeta, mali se ljekarnik obratio d'Escrainvilleu i bez predaha mu govorio:
Zadržavanje na ovom otoku, gospodine, zaista će vas učiniti bogatašem! Sakupio sam više od sto unci ladanuma, ali imajte na umu da cijena čuvenom
„crnom balzamu", koji se iz njega dobiva, iznosi nekoliko desetina livara po unci. Zahvaljujući mirisima, koje ćete njime proizvesti, imat ćete u džepu sve europske dvorove.
Stupivši na palubu, Savary dostojanstveno turne ruku u svoj prsluk... ali ova iz njega malo dalje izroni kroz rupu iz koje sklizne i lula starog učenjaka. On je htjede uhvatiti, ali je time nehotice baci u more.
Njegovi zbunjeni pokreti uveseljavali su razbojnike. Starčeva iznošena odjeća bila je sva premazana nekom vrstom tutkala. Ulijepljena mu je bila i sijeda kosa koja je izvirivala ispod crne kapice. Mrtvačko su mu lice išarale neke čudne plave i zelene pruge, ali su mu se oči živo krijesile. Malom mornaru, koji ga je pratio, istrgne iz ruku pliticu i njezin sadržaj gurne d'Escrainvilleu pod nos.
Pogledajte, to je pravi pravcati ladanum, vrlo skupocjena tvar. Ona se može mjeriti sa samim indiskim mošusom koji se tako teško dobavlja... Gospođo, ja vas pozdravljam, napokon ste ozdravili... Pogledajte ovo čudo. Kako rekoh, radi se o ladanumu, gumastoj smoli koju u obliku kapljica izlučuje lišće određenih grmova iz porodica Cistus ladaniferus. Ona se dobiva pročešljavanjem brade kozama i jarcima koji brste ovo grmlje. Kad se pretopi i prečisti, ova će masna tvar dati tekući ladanum ili crni balzam koji ću spremiti u male, tanke epruvete.
I ti tvrdiš da ću namlatiti pare na ovom smrdežu? - upita d'Escrainville sumnjičavo.
Ja vam to jamčim. Upravo se ova tekućina dodaje najboljim parfemima zato da ne bi ishlapjeli. Francuski i talijanski proizvođači parfema plaćaju je zlatom. I ja vam jamčim bogatu žetvu, naročite na Santorinu...
Ja ne idem u Santorin, stari gavrane! - prodere se markiz-gusar opet se rasrdivši. - Voljan sam te odvesti još u Delos i Mikonos, ali onda moram na Kretu. Zar hoćeš da propustim godišnji sajam?
Što to znači u usporedbi s bogatstvom koje...
Dosta, nemoj me dražiti! Pokupi svoje drangulije i nestani! Još ću požaliti što i tebe nisam u Livornu prodao skupa s tvojim drugovima.
Glumeći poniznost, gospodin Savary užurbano pokupi svoju pliticu, dva velika drvena češlja i komad vreće. Onda se prigne kao da će izmigoljiti.
Znate - prošapće Anđeliki u prolazu - uspio sam "je" spasiti.
Koga to?
Mineralnu mumiju. Jolietta nije potonula iako je bila teško oštećena. Ovaj ju je lupeški markiz digao na brod, a ja sam se kasnije uspio ušuljati i uzeti svoju pletenku.
A Jolietta je sad daleko - reče Anđelika gorko.
Jadni Pannassave na žalost nije mogao čekati da ozdravite. Postojala je opasnost da ga prodaju kao roba ili da mu otkriju namjere prije nego što ih ostvari. Markiz je već u Livornu prodao čitavo mnoštvo ljudi među kojima i vašeg malog slugu.
Jadni moj Flipot! Prodan!
Da, a ja sam se dobro namučio dok sam našeg gospodara nagovorio da me zadrži za sebe.
Ah! Ti si još uvijek tu, vražji lakrdijašu - poviče d'Escrainville zaprijetivši mu rukom.
Učenjak pobježe kao miš i netragom nestade. Ali kad se Anđelika vratila u svoju kabinu, on se ponovo pojavi.
Htio bih s vama razgovarati, gospođo. Mala moja - obrati se Ellisi - idi van i čuvaj stražu da nas ne bi tko iznenadio.
I tako ste vi zbog mene ostali u ropstvu, gospodine Savary? - upita Anđelika ganuta.
Zar sam vas mogao napustiti? - reče starac jednostavno. - Bili ste jako bolesni, a ni sada još dobro ne izgledate, ali sve će biti u redu.
Da niste i vi bili bolesni? Lice vam je puno modrica.
To je još uvijek "pinio", Pannassaveovo olovo. Teško ga je skinuti. Pokušao sam limunom, vinskom kiselinom... Mislim da će nestati zajedno s mojom kožom - zaključi učenjak veselo - ali to nije važno. Važno je... da se riješimo ovih opasnih gusara - prošapće i pogleda plašljivo oko sebe. Ali ja sam nešto smislio. Pst!
Vjerujete li da markiz d'Escrainville ide na Kretu?
Naravna. Ta on vas namjerava prodati u batistanu.
Šta je to batistan?
Karavan-saraj gdje se vrši prodaja posebno vrijednih robova. Ostali se izlažu po bazarima ili na javnim mjestima. Kretski batistan je najznačajniji na Sredozemlju. Anđelika se naježi.
Ne gubite živce - nastavi Savary - jer ja sam smislio nešto novo. Zato sam, pod izgovorom da će se obogatiti na ovom rijetkom proizvodu koji je neophodan dodatak parfemima, i dovukao tog pohlepnog razbojnika na ovo otočje.
Zašto? - upita Anđelika.
Zato što nam trebaju saučesnici.
I vi se nadate da ćete ih naći na grčkim otocima?
Tko zna - reče Savary tajanstveno. - Gospođo, smatrat ćete me indiskretnim, ali pošto nas je sjedinio ovaj opaki slučaj, vi nećete zamjeriti svom starom prijatelju što će vam postaviti nekoliko pitanja. Zašto ste se, sasvim sami, uputili na ovo opasno putovanje? Što se mene tiče, ja idem za svojom "mumijom", ali vi?
Anđelika uzdahne. Poslije kratkog oklijevanja ona se povjeri starom učenjaku. Ispričala mu je kako je, pošto je tolike godine proživjela u uvjerenju da joj je muž grof de Peyrac mrtav, saznala da je on umakao krvniku. Zatim, da je istraživala što se dogodilo s nestalim čovjekom i da je naišla na trag koji vodi na Kretu.
Savary bez riječi zaklima bradicom.
Sigurno me smatrate ludom i besavjesnom kad sam sa samo tako mogla baciti u pustolovinu? - reče Anđelika.
Vi to i jeste. Ali ja ću vam oprostiti. I ja sam stara budala. Ostavio sam sve i nepromišljeno pošao u susret najvećim opasnostima. Ja jurim tragom svojih snova o "mumiji" kao što vi brzopleto činite najgore gluposti zato što tamo dolje, ne znate zapravo ni gdje, sja vaša ljubav poput zvijezde u mračnoj pustinji. Ali jesmo li mi zaista ludi? Ne vjerujem. Van granica razuma postoji nagon koji nas vodi i potresa kao što se trese ljeskov prut nad skrivenim izvorom. Jeste li ikad čuli za grčku vatru? - upita on iznenada mijenjajući predmet razgovora. - Jedna ju je skupina učenjaka posjedovala u bizantsko vrijeme. Odakle ju je dobila? Prema mojim istraživanjima na licu mjesta, ona potječe od Zaratustrinih obožavatelja vatre u predjelu Persepolisa na perzijsko-indijskoj granici. Zahvaljujući toj tajni, Bizant je bio i ostao nepobjediv sve dok su bizantinski učenjaci znali čuvati formulu neugasive vatre. Ona se zagubila oko 1203. godine prilikom provale križara u Bizant. Ali ja sam siguran da se ova tajna krije u mineralnoj mumiji. Kad se jedanput zapali, ona se više ne gasi, a kad se s njom postupa na određen način, iz nje se oslobađa hlapljivo, lako zapaljivo, gotovo eksplozivno ulje. Ja sam taj pokus izvršio jutros na jednoj maloj čestici. Da, gospođo, ja sam ponovo otkrio tajnu grčke vatre!
Od velikog uzbuđenja on bijaše podigao glas. Ona ga opomene na oprez. Podsjeti ga da su oboje samo siroti robovi u šakama nemilosrdnog nasilnika.
Ništa se ne bojte - umiri je Savary. - Ja vam ne govorim o svojim otkrićima zato što sam se zanio, nego zato što će nam ona pomoći da opet steknemo slobodu. Ja imam izvrsnu zamisao i jamčim vam da ću je ostvariti ako nam uspije doći do otoka Santorina.
Zašto baš Santorina?
Reći ću vam kad za to dođe vrijeme.
Savary iščezne isto onako nečujno kao što se i pojavio.
Pred večer je brod opet postao bučan. Čuli stt se ženski krici pomiješani s muškim glasovima i psovkama; udarci, bojažljivo tapkanje bosih nogu kroz hodnike broda, plač, zatim grčevito jecanje prigušeno muškim basovima i grohotnim smijehom.
Što je sad ovo? - upita Anđelika svoju prijateljicu.
Ljudi krote nove zarobljenice.
Što rade s njima? Mlada Grkinja odvrati oči.
Ali to je užasno! - pobuni se Anđelika bezbojnim glasom - to je nepodnošljivo. Treba nešto učiniti.
Tu sasvim blizu jedna je silovana žena cvilila i preklinjala. Ellis zadrži Anđeliku.
Ne idi tamo! Uvijek tako rade. To je njihovo pravo.
Njihovo pravo.
Ellis blago objasni da gusari imaju pravo na dio plijena. Oni ga dobivaju "u robi", i u novcu poslije prodaje. Naročito lijepe žene ostavljaju se za nasladu bogatim mušterijama, dok se pretežan broj prodaje kao roblje, to jest kao tegleća marva koja se pridodaje brojnoj posluzi u karavan-sarajima. Cijena se tim ženama na tržištu povećava ako u svojoj utrobi nose dijete, budućeg roba. Ljudi markiza d'Escrainvillea su sada, dakle, prionuli da povećaju vrijednost „robi".
Anđelika začepi uši i stane vikati da joj je dosta ovih divljaka, da hoće otići odavde. Kad se pomoćnik Coriano pojavio u pratnji dvaju malih crnaca koji su nosili pladanj s hranom, ona ga obaspe pogrdnim riječima i ne htjede uzeti ni zalogaja.
Ali morate jesti! - poviče jednooki zabrinuto. - Ta vi ste sama kost i koža. To je propast.
Neka prestanu mučiti te žene! Obustavite ovu orgiju! Ona nogom gurne pladanj i baci na zemlju zdjelu.
Ne mogu više slušati ove krikove!
Coriano odjuri van što je brže mogao na svojim kratkim nogama. Čulo se kako d'Escrainville bjesni.
Ah, bilo ti je drago što ona ima karaktera! Sada si, nadam se, dobio svoje! Zar da moja posada ne smije više ni na vlastitom brodu zadovoljavati svoje prohtjeve...!
Vidjela ga je kako sav opak grabi velikim koracima.
Čujem da odbijate hranu?
Možda mislite da mi ove vaše saturnalije otvaraju tek!
Omršav jela i nakostriješena u preširokom muškom kaputu, Anđelika je ličila na uzjogunjenog dječarca. Gusarove se usne razvukoše u jedva primjetan smiješak.
Dobro, dobro! Izdao sam odgovarajuća naređenja. Ali, pokažite i vi sa svoje strane malo dobre volje. Gospođo du Plessis-Belliere, biste li mi ukazali čast i sa mnom večerali u krmnici?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:45 pm




21.
LEGENDA O RESCATORU
Oko niskog stola bili su razmješteni jastuci. Prvo su donesene okrugle srebrne zdjelice s gustim kiselim mlijekom po kojem su plivale mirisave mesne loptice umotane u list vinove loze. Male šalice s umakom od češnjaka, paprike i šafrana istočkale su to zelenim, crvenim i žutim točkama.
Probajte "dolmu" - reče Coriano nasuvši punu kutlaču u Anđelikin tanjur. - Ako vam se ne bude svidjela, dobit ćete ribu.
Gusarski je poglavar podrugljivo promatrao svog pomoćnika.
Dobro ti pristaje uloga dadilje. Nema sumnje, rođen si za to. Coriano se naljuti.
Pa netko treba da popravi učinjenu štetu - prodere se. - čudo što je još i živa. Ako je pustimo da i dalje slabi, možemo pokopati svoje nade.
I markiz se sa svoje strane rasrdi.
Šta bi ti još htio od mene? - zaurla. - Trpim njezino kočoperenje, pozivam je uz duboki naklon na večeru, svi hodamo na vršcima prstiju. Moji se ljudi moraju ponašati kao dječica iz crkvenog hora: u osam sati navečer u krevet...
Anđelika prasne u smijeh. Razbojnici umuknu i blenu u nju.
Ona se smije!
Corianovo se kosmato lice razvedri.
Madona! Kad bi se ovako smijala na sajmištu, dobili bismo za nju dvije tisuće pijastera više.
Glupane! - reče d'Escrainville prezirno. - Rijetko si vidio koju da se na sajmu smije! Ova ovdje nikako ne spada u tu vrstu. Bit ćemo sretni i presretni ako samo bude mirna. Zašto se smijete, lijepa moja golubice?
Ne mogu neprestano plakati - odgovori ona.
Anđelika je podlegla čarobnom djelovanju noćne tišine. Činilo se da otočić, poput broda iz snova, iščezava iza lagane magle skupa sa svojim hramom po kojemu je izlazeći Mjesec prosuo srebrne zrake. Slijedeći njezin pogled, markiz d'Escrainville reče:
Apolon je u drevno doba imao šest hramova. Dan za danom se na ovom otoku plesalo ljepoti u čast.
A sad, zahvaljujući vama, vlada strah i trepet.
Ne raznježujte se previše. Ovi degenerirani Grci ipak moraju nečem poslužiti.
A čemu služi otimati majkama djecu?
Ona su na ovim neplodnim otocima ionako osuđena na smrt od gladi.
A oni jadni, nemoćni starci koje ste utrpali u svoj brod?
Oh, to je nešto drugo! Njima činim uslugu i samo ih zato uzimam.
Zaista? - primijeti ona podrugljivo.
Pa da! - Zamislite, na otoku Keosu vlada običaj prema kojem se stanovnici, kad navrše šezdeset godina, moraju otrovati ili otići u progonstvo. Nema tamo starih ljudi koji čuče u zapećku.
Promatrao ju je bezočno se smješkajući.
Vi imate još mnogo toga da naučite o Sredozemlju, lijepa gospo.
Jedan rob priđe i stavi kraj njega vodenu tursku lulu. Zabacivši glavu, on stane pušiti.
Pogledajte ovo zvjezdano nebo. Sutra ćemo se u zoru približiti Kyourosu. Tamo pod oleanderima počiva bog Mars. Stanovnici otoka još ga nisu stukli u prah i načinili od njega vapno. Ja svaki put odlazim tamo i promatram ga. Volite li vi kipove?
Da. Kralj je njima ukrasio vrtove u Versaiilesu…
Hram je sad izronio iz tame; izgledao je kao da lebdi na nebu. Anđelika reče tiho:
Bogovi sa mrtvi
Ali boginje nisu.
Markiz d'Escrainville ju je promatrao poluotvorenim očima.
Ovo vam odijelo niti ne stoji tako loše. Ono skriva ugodna iznenađenja, ali ih istovremeno daje i naslutiti.
Anđelika se napravi kao da nije čula primjedbu. Bijaše počela jesti, jer od gladi više nije mogla izdržati, a i okus kiselog mlijeka joj se sviđao.
Jesmo li daleko od Krete? - upita ona.
Ne baš jako. Već bismo odavna bili tamo da me taj vražji ljekarnik nije saletio svojim pričama, pa me sad vuče po ovim otocima gdje samo gubim vrijeme. Kad ga nema, dolazi mi želja da ga zgnječim kao stjenicu, ali kad se pojavi, uhvati mi dugme od kaputa, pa me stane uvjeravati kako mi donosi sreću i bogatstvo, onda sam potpuno razoružan. Ah! Vrlo važno! To je blaženi Istok gdje vrijeme ne znači mnogo.
On odbije nekoliko dimova.
Zar vam se toliko žuri na Kretu?
Žuri mi se da saznam kakva mi je sudbina namijenjena. Kako čujem, u Livornu ste prodali mog malog slugu?
Jesam, i čak sam napravio dobar posao. Nisam očekivao da ću za njega toliko dobiti, ali sam imao sreću i naletio na talijanskog plemića koji je za svog sina tražio učitelja francuskog jezika. Tako sam mu mogao povisiti cijenu.
Flipot kao nastavnik francuskog! - poviče Anđelika i ponovo prasne u smijeh. Jedva joj je uspjelo da se uozbilji. Poslije malog predaha upita trgovca robljem da li se sjeća imena talijanskog plemića kojem je Flipota prodao. Ona će, naime, otkupiti svog jadnog slugu.
Sad se markiz d'Escrainville stane grohotom smijati.
Otkupit ćete ga? Pa zar mislite da ćete se vi sami ikad osloboditi? Upamtite, draga moja, da se iz harema ne može pobjeći!
Mlada žena ga je dugo gledala trudeći se da otkrije trag čovječnosti na njegovu licu koje, obasjano upravo upaljenim svjetionikom, izroni iz tame pred nju.
Vi ćete to zbilja učiniti?
A zašto bih na svom brodu držao djevojčuru kao što ste vi?
Slušajte - reče Anđelika u kojoj sa iznenada rodila nada - ako vam je stalo samo do novca, ja vam mogu dati otkupninu. Imam veliki imetak u Francuskoj.
On zaklima glavom.
Ne. Neću da se petljam s Francuzima. Oni su suviše opasni. Po novac bih morao otići u Marselj. To je nezgodno... i predugo traje. Ne mogu čekati. Moram kupiti nov brod... Imaš li ti dovoljno novaca za to?
Možda.
Ali ona se sjećala u kakvom su lošem stanju bili njezini poslovi kad je odlazila. Morala je založiti svoju lađu i njezin budući teret da bi podmirila svoje izdatke na dvoru. A zar nije još k tome i njezin položaj u Francuskoj bio potpuno neizvjestan, pošto je na sebe navukla kraljev gnjev?
Ona se očajna ugrize za usnu.
Vidiš - reče on - u mojim si rukama. Ja sam tvoj gospodar i uradit ću s tobom što mi se prohtije.

Putovanje se nastavilo. Proklinjući Savaryja, gusar je svaki dan bacao sidro pred drugim krševitim otokom punim bijelih pikova. Sa škrtog su tla stršile samo veličanstvene ruševine i vinova loza. Stanovnici su proizvodili jako vino i batom tucali antikni mramor. Njegovu su prašinu pekli i od nje pravili vapno za krečenje kuća. Ali ne može se živjeti samo od vina i kamenih bogova.
Ugroženi glađu, prodavali su svoja vina, svoje vapno, svoje žene i svoju djecu rijetkim brodovima koji su ovuda prolazili. Turski bi žandar, predstavnik carigradske vlasti na ovim siromašnim otocima, zatvarao oči pred trgovačkim poslovanjem kršćanskog gusara. D'Escrainville bi ga pozivao na brod. Skupa bi pili kavu i pušili nargilu u krmnici. Pošto bi dobio nekoliko cekina, Turčin bi osobno nadzirao ukrcaj svojih podanika u spremište za roblje.
Prošli su pored Kitnosa, Sire, Mikonosa i Delosa.
Unatoč Savaryjevim obećanjima, Anđelika je bila malodušna i Ellis ponekad nije znala kako da joj podigne duh.
Kakva šteta - poviče jednog dana - što je Rescator otišao u posjetu marokanskom kralju! On bi te sigurno kupio.
Anđelika skoči.
Kakva korist preći iz ruku jednog u ruke drugog gusara.
To bi ti bilo bolje nego da te zatvore u saraj... Samo smrt ponovo otvara vrata onim jadnicama koje su eunusi jedanput uveli u nj. Čak ni kad ostare, ne stiču slobodu. Ja više volim gusare - reče Ellis vrlo ozbiljno. - A onaj o kojem ti govorim, ne postupa sa ženama kao ostali. Slušaj, sestro moja, ispričat ću ti doživljaj Talijanke Lucije koju su Berberi uhvatili na toskanskim obalama. Čula sam ga kad sam bila u alžirskoj tamnici... od jedne žene koja je Luciju upoznala pošto ju je Rescator odveo u svoje carstvo. Kod njega, na njegovu utvrđenom otoku, ona je dobivala izvanrednu hranu, svaki dan slatkiše i mnogo ljubavi.
Anđelika se morala nasmijati prostodušnosti mlade djevojke.
Ja ne volim ni slatkiše ni ljubav... Bar ne pod takvim okolnostima.
Ali, Lucija ih je voljela. Ona se u svojoj siromašnoj Toscani nikad nije do sita najela. Bila je lijepa poput boginje, te je vrlo rano upoznala čulni užitak. I tako su je radovali i slatkiši i ljubav.
Ali ja nisam Lucija i ne posjedujem ukus i sklonosti odaliske.
Ellis je izgledala razočarana. A onda se iznenada nečemu dosjeti i nastavi:
Slušaj dalje, sestro moja... Na Kreti je bila Jermenka Marija. U batistanu se bacila na pod, tako da ju je dražbeni povjerenik Erivan morao držati za kosu, da bi joj mušterije vidjele lice... Zbog takvog vladanja nitko je nije htio kupiti, iako je bila lijepa kao lijep dan... Rescator ju je kupio... Odveo ju je u svoju palaču u
Milosu. Obasuo ju je darovima. Ali ništa je nije moglo trgnuti iz ravnodušnosti. Onda je Rescator otišao. Vratio se s dvoje male djece koja su bila prodana nekom Etiopljaninu. To bijahu djeca Jermenke Marije.
Mlada Grkinja iznenada ustane i pokretima svojih tankih ruku poprati svoje opisivanje.
Kad ih je pogledala, zaurlala je kao životinja. Držala ih je na prsima čitav dan i nitko joj se nije smio približiti. Ali kad se večer spustila i kad su djeca zaspala, ona se digla, namirisala tijelo i okitila se nakitom koji joj Rescator bijaše poklonio. Popela se na njegovu terasu i pred njim zaplesala zato da bi je poželio... Oh! Shvaćaš li, sestro moja. Shvaćaš li kakav je to čovjek... ?
Izvijajući rukama, ona se zavrti na bosim prstima i plesala je kao Jermenka Marija, kao što su nekoć plesale vestalke pod bijelim trijemovima na ovim otocima.
Zatim se opet šćućuri Anđeliki do nogu.
Razumiješ li šta hoću da ti objasnim?
Ne.
Robinja reče sanjalački.
On sa svakom ženom govori drugim, njezinim jezikom. On je čarobnjak.

Čarobnjak - reče markiz d'Escrainville gorko. - To su brbljarije ove drolje! Ne treba mnogo da se takvima zavrti ptičji mozak. Nastran čovjek, da, to je on, taj prokleti Rescator.
I vi ga smatrate nastranim. Zašto?
Zato što je on jedini, čujete li, jedini gusar koji ne trguje robljem, a ipak je najbogatiji. Ima odlično organiziranu trgovinu srebrom, remeti sve te čajeve i nas uništava.
"Čarobnjak... ? Da, da. On se uvijek stvori tamo gdje ga čovjek najmanje očekuje. Nitko ne zna gdje mu je prebivalište. Dugo se zadržavao u Điđeliju kraj Alžira. Zatim je viđen na Rodosu. Poslije toga u Tripolisu. Ja mislim da bi mu baza prije mogla biti na Cipru. On je opasan zato što se ne može ustanoviti iz kojih pobuda sve to radi. Mora da je malo lud. To se događa u našem zanatu.
Je li istina da ponekad pušta na slobodu čitave tovare robova sa zaplijenjenih lađa?
Escrainville zaškrguće zubima i slegne ramenima.
Ludjak! Pošto je dovoljno bogat, zabavlja se time što rastrojava tržište i uništava ostale. Trgovci i novčari u velikim gradovima duboko mu se klanjaju, tobože zato što je ustalio tečaj srebra. Svuda gospodari. Ali to tako neće ostati. Uzalud ga štiti njegova tjelesna garda; jednog će se dana ipak naći netko tko će na onaj svijet poslati tog tupana odrezana nosa, tu karnevalsku masku, tog nadričarobnjaka. Čarobnjak sa Sredozemnog mora... Ha, ha! Ali ja sam Bauk Sredozemnog mora... Vidjet ćemo...! Mrzim ga kao što ga mrze svi gusari, trgovci robljem: Mezzo- Morte, Simon Dansat, Fabrice Oligliero, braća Salvador, Pedro Garmantaz Španjolac, pa čak i malteški vitezovi, svi, svi... Kako je stekao blagonaklonost Mule Ismaila, marokanskog kralja to je zagonetka! Silni mu je sultan stavio na raspolaganje cvoju zastavu i Maure za tjelesnu gardu. Ali sad je dosta razgovora o tom klipanu. Hoćete li probati kebab...?
On joj pruži zdjelu s mesnom paštetom začinjenu kiselkastim sjemenkama tamarinde i isprženu na ovčjoj masti

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:45 pm





22.
PRED OČIMA EROSA
Markiz d'Escrainville ju je svaki dan pozivao u krmnicu k sebi na večeru. Bio je pristojan koliko god je mogao, vjerojatno zbog toga što bi mu Coriano prethodno očitao bukvicu. Na mahove bi izbijala njegova narav, pa bi je tikao i govorio joj
neugodne stvari. A onda bi se opet počeo ponašati kao dobro odgojen čovjek i tako bi lijepo vodio razgovor, da ga je mlada žena vrlo pažljivo i sa zanimanjem slušala. Otkrila je da je vrlo obrazovan, da zna sve istočnjačke jezike i da grčke klasike čita u originalu. Bio je zaista vrlo proturječna ličnost.
Dok je u nastupima sadizma mučio svoje robove, prema drugima je bio gotovo očinski pažljiv. Često bi pred njih na kapetanski most dovodio desetak ljupkih crnčića koje bijaše kupio u Tripolisu.
Djeca bi se obazrivo spustila na tlo i prekrižila bose noge, dok su im bjeloočnice blistale u tami.
Zar nisu lijepi? - govorio je d'Escrainville gledajući ih raznježenim očima. - Znate li da ti mali divljaci iz Sudana vrijede onoliko zlata koliko teže?
Zbilja?
Oni su eunusi.
Jadni mališani!
Zašto jadni?
Zar nije užasno što su ih tako osakatili?
Koješta! Njihovi vrači to izvode vrlo vješto i brzo. Potom se rana prelije kipućim uljem i djecu do struka zakapaju u vreo pustinjski pijesak, te tako ostaju sve dok im rana ne zaraste. Postupak je sigurno dobar, jer plemenski poglavice, koji nam ih šalju na obalu, tvrde da ih svega dva posto umire od toga.
Jadni mališani! - ponovi mlada žena. Gusar slegne ramenima.
Vjerujte mi, vama je samilost bezrazložna. Zar ovi ljudožderski mladunci mogu poželjeti bolju sudbinu? Oni potječu iz užasne zemlje gdje onaj tko umakne lavljim raljama, ne može uteći koplju svog neprijatelja koji će ga živog pojesti. Kod kuće su se hranili korjenjem i štakorima. Sad se mogu do sita najesti. A kako će tek uživati kod svog budućeg vlasnika. Dok su mladi, neće raditi ništa drugo, nego na stepenicama neke palače igrati triktrak i šah sa sultanovim sinovima, ili ih pratiti u lov sa sokolovima. Kad odrastu, njihova uloga postaje prvorazredna. Zar se ne sjećate iz povjesti da je nekoliko eunuha krunisano za careve Bizanta? Mnogo njih - a ja ih znam - ima potpunu vlast nad gospodarom koji se sav predao, svojim užicima. Čut ćete za poglavara crnih eunuha kod sultana nad sultanima, za poglavara bijelih eunuha kod njegova brata Solimana, nekog Čamil- bega, ili za Osmana Ferađija, velikog eunuha Mule Ismaila, marokanskog kralja. Taj je div gotovo hvat visok. Ljudina u svakom pogledu: svirep, prepreden, genijalan. On je i doveo Mulu Ismaila na prijestolje pomogavši mu da poubija nekoliko desetaka pretendenata koji su mu stajali na putu.
Iznenada mu sine zlobna misao; zastane i počne se smijati:
Da! Da! Vjerujem da ćete se ubrzo i sami uvjeriti u moć eunuha na Istoku, lijepa zarobljenice.

Anđelika se nasloni na napukli stup po kojem se iskrilo svjetlo Ciklada.
U ruci je gnječila struk bosiljka. Maloprije, kad je prolazila kroz selo, u susret joj je došao pravoslavni pop s kamilavkom i crnim, velom na glavi i pružio joj u znak dobrodošlice ovu mirisavu grančicu. Jadan je bezazleni starac nastojao svoju pastvu zaštititi od gusarskog nasilja. Pokušavao je pobuditi razumijevanje bar kod mladog, plavokosog gusara koji se na obalu iskrcao s mornarima zlikovačka izgleda. Možda će se on smilovati jadnim nesretnicima...?
Escrainville ga je, međutim, bez puno predomišljanja ščepao za bradu i bacio na tlo, a onda ga, psujući na grčkom, još izudarao nogama.
Bogohulniče! - kriknula je Anđelika.
Pop je pružao mršave ruke prema njoj i obasuo je bujicom riječi. Markiz se grohotom smijao.
Misli da ste mi sin i zaklinje vas ljubavlju što je gajim prema vama da se zauzmete za njegove dvije kćerke. Ha, ha, ha! Smješnije stvari još u svom životu nisam čuo.
A ako bih vas za to zamolila?
On joj je preko starca dobacio dug, neodređen pogled.
Udaljite se - rekao je. - Ne miješajte se u ono što mi ovdje činimo. Ona se okrenula od žalosnog prizora kakvih se dosad već nagledala.
Otkad je ozdravila, Coriano je zahtijevao da siđe s broda prilikom svakog pristajanja. Tvrdio je da će se na svježem zraku bolje oporaviti. Kao da ga nije bilo dovoljno na palubi broda! Ali je Coriano bio nepopustljiv. Tražio je da izlazi i da se kreće.
Kad je prvi put bojažljivo stala na obalu, iznenadila se što pod nogama osjeća čvrsto tlo. Bijaše se udaljila iz sela ostavivši razbojnike koji su se cjenkali pri kupovini. U sjenci jednog hrama, među krhotinama snježnobijelih srušenih kipova, našla je toliko željenu samoću.
Struk bosiljka odisao je mirisom ove izmučene zemlje. Ovdje nije bilo ni stabla ni grma; sve samo siromaštvo, i pustoš, a ipak vječni sjaj. Nije bilo vode, ali je zato bilo u obilju pjesničkog nadahnuća zahvaljujući kojem su legenda i bajka ovdje uhvatile korijena za vječna vremena.
S uzvisina je odjekivalo piskavo dozivanje pastira, dok je Savary, naoružan svojim drvenim, češljevima, veselo skakutao poljem u potrazi za kozama i jarcima. Večeras će opet donijeti uobičajenu količinu ladanuma. Večeras će žene opet doći na obalu, plakat će, čupat će svoje sdijede kose i posipati se pepelom.
Ona zatvori oči. Miris biljke ju je poticao na sanjarenje, a sunce joj je davalo volju za život...
Na nekoliko koraka od nje stajao je markiz d'Escrainviille i promatrao je. Oslonila se o taj bijeli stup ljupko i mladalački, lice malo spustila pod bujnom plavom kosom, usne priljubila uz zelenu grančicu, vjeđe sanjalački oborila, i on morade sebi priznati da nije ravnodušan prema dvostrukoj čari koju joj je podavalo muško odijelo što ga je tvrdoglavo nosila. Da je bila obučena u haljinu, previše bi ličila na "onu drugu". I on bi je na kraju morao ubiti. Jer, bila bi previše ženstvena, previše zavodljiva i povrh toga previše nezaštićena. Neizvještačena, u starom jahaćem kaputu čiji ovratnik nije skrivao njezin gipki vrat, posjedovala je posebnu, samo njoj svojstvenu draž što se uklapala u mrtvilo i čeznutljivost kojom su odisala ova mjesta gdje su nekoć dolazili efebi da se ljube.
Anđelika osjeti na sebi pogled, podigne oči i nagonski uzmakne. On je pogleda zapovjednički.
Dođi.
Ona mu se približavala bez žurbe, kotrljajući vrhom papuče kamenčiće na stazi. Ispod srebrne kopče, kojom su joj na koljenima hlače bile stisnute, vidjeli su se obli i pocrnjeli listovi.
Corianova se upornost pokazala opravdanom. Zarobljenici su se obrazi zaokružili, a put opet postala svježa i zagasita.
Escrainville je uhvati za mišicu i nagnuvši se nad nju, reče podrugljivo:
Veseli se, sine dragi! Popove kćerke, znaš... ? Ostavili smo ih u njihovoj neimaštini...
Ona ga pogleda ne vjerujući da govori ozbiljno. U sivim gusarovim očima, koje su bile sasvim blizu njezinih, opazila je neuobičajen sjaj.
Ona procijedi kroz zube:
To mi je drago.
Nije krio da je popove kćerke poštedio samo njoj za ljubav. Povukao ju je na stazu i penjao se s njom uz strmi brežuljak koji je stršio nad morem. Ona je kroz rukav osjećala kako mu dlan gori, a on sav lagano drhti.
Što me gledaš kao da ću te pojesti! - reče on. - Zar me smatraš čudovištem?
Ne, nego onim što jeste.
A to je?
Baukom Sredozemnog mora.
Činilo se da je zadovoljan ovim odgovorom, pa joj jače stisne mišicu. Bijahu stigli gotovo na sam vrh otoka odakle je usidreni Hermes na blistavom morskom zrcalu izgledao kao lijepa igračka.
Sad zatvori oči - reče Escrainville.
Anđelika se naježi. Kakvu okrutnu igru sad opet smišlja? On se začudi njezinu ustrašenom pogledu.
Zatvori oči, jogunice.
Da bi bio sigurniji, pokrije joj rukom vjeđe i povuče je još malo dalje. Zatim makne ruku. Dok joj je njegova ruka klizila niz lice, imala je osjećaj da je netko miluje.
Gledaj!
Oh!
Stigli su na zaravanak s kojeg su se uzdizale ruševine hrama.
Tri snježnobijele stepenice vodile su do trijema čije su raspucale pločice zarasle u nisko bilje.
Ovdje, među grmovima divlje maline s žutim i ružičastim bobicama, puklo je pred očima čudo: dva dugačka niza netaknutih kipova koji su se u svoj svojoj neokaljanoj ljepoti vinuli s postolja uvis, nepomičan ples kamena kojem je usijano nebesko plavetnilo udahnulo dušu.
Što je to? - prošapće Anđelika
Boginje.
On ju je laganim korakom vodio kroz mramornu aleju, pored nasmiješenih boginja koje su prema njima pružale svoje nježne ruke, pored sjetnog, božanskog skupa kojemu je, zaboravljenom na planini, miris maline zamjenjivao tamjan, a dah mora žrtvenu molitvu. U svom zanosu Anđelika nije ni opažala da njegova ruka još uvijek počiva na njezinu ramenu.
Na žrtveniku pri kraju aleje, pod udarom vjetrova, stajao je dječak, pobjedonosni mali bog s razapetim lukom, ljupko djetešce od bijelog kamena i pozlate.
Eros!
Kako je lijep! - klikne Anđelika. - To je bog ljubavi, zar ne?
Da li vas je kad pogodio svojom strelicom?
Gusar se bijaše odmaknuo od nje. Vrškom biča lupkao je nervozno po svojim čizmama. Anđelika osjeti kako se opčinjenost rasplinjuije.
Ona ne odgovori, nego ode u potragu za sjenom i nasloni se na postolje vitke Afrodite.
Mora da ste neobično lijepi kad ste zaljubljeni - nastavi on poslije duge šutnje. Izgledao je satrven. Pogled mu odluta s boginja na Anđeliku, ali ona nije znala s njegova lica pročitati što ga muči. Šta je time htio postići...?
Zar ti sebi umišljaš da si mi svojom nadmenošću ulila strahopoštovanje i da te zato večerom ne dolazim krotiti kako to zaslužuješ? - reče zajedljivo.
Dovoljno si uobražena, da tako misliš, ali se grdno varaš. Nije to razlog. Ne postoji rob koji bi mogao nametnuti svoju volju Bauku Sredozemnog mora. Stvar je u tome što mi je dosadilo slušati izraze tvoje mržnje i trpjeti ogrebotine tvojih noktiju. S vremena na vrijeme to može pustolovini dati čari, ali kad dulje potraje, onda čovjeka umara. Zar se ne bi mogla sa mnom ophoditi malo ljubaznije?
Ona mu dobaci leden pogled koji on nije vidio, jer je u međuvremenu stao koračati amo-tamo. Čizme su mu odjekivale po mramornim pločama i njihov je ravnomjerni bat prigušivao piskut cvrčaka.
Mora da ste neobično lijepi kad ste zaljubljeni - ponovi on muklo. - Kad samo pomislim kako vam je bilo lice one večeri kad ste zabačene glave i zatvorenih, očiju ležali na mojim rukama, a vaše poluotvorene usne šaptale: „Ljubavi moja!" Odgovarajući na njezin zbunjeni izraz lica, nastavi:
Vi se ne sjećate. Bili ste bolesni, buncali ste. Ali ja neprestano mislim na to. Ono me lice opsjeda. Mora da ste neobično lijepi u zagrljaju čovjeka kojeg ljubite.
On se zaustavi i podiže pogled prema malom bogu Erosu, dok su mu oči blistale zanosom.
Htio bih biti taj čovjek - reče. - Htio bih da me volite...! Anđelika je očekivala svaku drugu želju osim ove.
Vas voljeti? Vas! - cikne ona.
To joj se učini toliko nemogućim da je prsnula u smijeh. Zar on ne zna da je gusar, zločinac, bezdušan mučitelj? I on želi biti voljen...!
Njen smijeh se prospe i zatitra u tišini pustog mjesta. Dugo je odjekivao piskavo i podrugljivo, dok ga konačno vjetar nije odnio.
... Vas voljeti? Vas...?
Markiz d'Escrainville bijaše pobijelio kao kamen. Priđe AnđellM i udari je. Mlada žena osjeti u ustima slankast okus krvi. On je ponovo izudara i ona mu pade do nogu. Iz uglova usana tekla joj je krv.
Taj smijeh! - zaurla on. Hvatao je ustima zrak kao da se gušio.
Droljo…! Kako si se samo usudila! Gora si od one druge! Gora od svih drugih! Prodat ću te! Prodat ću te razvratnom paši, bazarskom trgovcu, Mauru, grubijanu koji će te uništiti... I nikom više nećeš pokazivati zaljubljeno lice.. Ja ti to zabranjujem... A sad se gubi! Gubi se! Neću da sebi natovarim na grbaču Coriana i svoje ljude. Gubi se dok te nisam udavio...!

Sutradan se brod usidrio pred Santorinom. Markiz d'Escrainville izađe iz svoje kabine gdje je već dva dana ležao satrven i obavljen dimom hašiša.
Ipak si me doveo kud si htio, prokleti žoharu - vikao je pun mržnje na Savaryja.
Pitam se što možeš naći na ovim grebenima, na ovom kamenju. Oči mi iispadoše gledajući, ali ja ne vidim više koza nego drugdje, čak bih rekao da ih je i manje. Jao tebi ako si me varao, stara lisico!
Gospodin je Savary tvrdio da će žetva ladanuma prevazići sva očekivanja, ali gusar ostade nepovjerljiv.
Pitam se kako ti tvoji jarci uopće mogu doći do te tvoje smjese. Dokle oko dopire, ne vidiš ni stabla, ni grma.
To je bilo točno. Santorin, nekadašnja Thera, razlikovao se od ostalih otoka. Bio je čudo prirode, okomita litica, visoka tristo hvati, koja je tu stršila poput čaše raznobojnog napuljskog sladoleda i otkrivala tajnu svog postanka: kroz slojeve smeđih stijena, crne okamenjene lave i crvene zemlje tekle su bjeličaste žile plavučca i svjedočile da je ovaj čudni otok samo unutarnja strana vulkanskog kratera čije je žarište more poplavilo. Otok Therasia, što se dizao iz mora sučelice ovom sačinjavao je drugi dio tog kratera.
Podvodni je vulkan, uostalom, još uvijek radio. Stanovnici su se žalili na česte potrese koji su im rušili kućerke od nepečene cigle i vapna, i naglo iz mora izbacivali vulkanske otočiće koji bi idući udar opet zbrisao.
S one strane nadsvođenih kućica u luci stepenasta je staza vodila na vrh otoka. Na njemu se smjestila vjetrenjača s tankim crvenim i zelenim krilima, a pored nje ruševine.
Poslije kraće šetnje Anđelika sjedne u hladovinu drevnog vježbališta grčkih mladića, među mlade, nepomične plesače. Na zemlji pored nje, pomiješane sa šljunkom, ležale su jedna slomljena mišica i jedna šaka s tankim prstima. Taj je ljupki predmet, ta dječačka ili mladićka ruka bila teška kao da je na sebi nosila teret prohujalih stoljeća. Anđelika je pokuša podići, ali joj to ne pođe za rukom i ona sjedne u sjenu jednog bacača diska. Još je na sebi osjećala jučerašnje udarce. Tuga je potpuno svlada. Pomisli na pokušaj bjekstva u unutrašnjost, ali se odmah i obeshrabri pogledavši škrtu prirodu otoka.
Malo zatim začuje zvonjavu praporaca, a na stazi se pojavi gospodin Savary u pratnji svojih neizbježnih koza i jednog Grka s kojim je prijateljski čavrljao. Učenjakovo je lice blistalo.
Dozvolite da vam predstavim Vasosa Mikolesa, gospođo! - reče on. - Što mislite o ovom lijepom momku?
Anđelika nije pokazala koliko je razočarana. Ona se već često divila ljepoti grčikih muškaraca od kojih su neki naslijedili ljupkost i snagu efeba što su tu oko nje plesali svoj kameni ples. Ali u ovog mladića ni traga tim svojstvima, naprotiv, činio joj se izrazito zakržljao. Čak su mu lukavo lice, zaraslo u smeđu rijetku
bradu, i mršava, malo pogurena leđa imali neke sličnosti sa starim Savaryem. Anđelikine oči bludjele su s jednog na drugog.
Da, da, pogodili ste - reče Savary očaran - to mi je sin.
Vaš sin, gospodine Savary! Zar vi imate djece?
Imam ih svuda po Levantu - odgovori starac raširivši ruke - He, he! Što ćete, kad sam se prije trideset godina po prvi put iskrcao na otok Santorin, bio sam mlađi i čiliji nego danas, mali Francuz kao i svi Francuzi: siromašan, ali sklon ljubavnim pustolovinama.
Ispričao je kako je, prošavši ovuda petnaestak godina kasnije, sa zadovoljstvom ustanovio da mu potomak na Cikladima postaje izvrstan ribar. Također je tada obitelji Mikoles, koja je svjetskom putniku iskazivala takvo strahopoštovanje kao da je glavom veliki Odisej, povjerio na čuvanje čitavo bure mineralne mumije koju je uz opasnost po život bio donio iz Perzije.
Možete li ocijeniti, gospođo, šta to znači? Čitavo bure! Sad smo spašeni.
Anđeliki nije baš bilo jasno zašto i kako bi im slabašni izdanak malog pariškog ljekarnika mogao biti od velike pomoći u borbi protiv razbojničke družine. Ali je Savary bio pun pouzdanja. Bijaše našao saučesnike. Vasos i njegovi ujaci doći će za njima na Kretu i donijeti bure s "mumijom".
A onda će se u kraljevstvu robova zbiti veliki događaji!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:46 pm





23.
DOLAZAK NA KRETU
U TAMNICI S OSTALIM ZAROBLJENICIMA
Hermes se već nekoliko sati blago ljuljao pred kretskom lukom. Svjetlo se pojačalo. Drečave su boje stalno čovjeka podsjećale da se nalazi na Istoku. Povjetarac je s kopna donosio zadah vrelog ulja i mladih naranača.
Tlo se uz obalu i u udubinama uličica crvenjelo. Ružičasta prašina prekrivala je cijeli grad i mletačke zidine koje su nosile još svježe tragove zadnjih borbi za Kretu, nekoć kršćanski, sada muslimanski otok. Prisustvo njegovih trenutačnih gospodara očitovalo se u vitkim minaretima koje su poput velikih bijelih svijeća rasijali među zvonike i kupole grčkih i mletačkih crkava.
Još čim su stigli, Escrainville bijaše uzeo čamac i otišao na kopno.
Anđelika je s palube promatrala toliko željeni grad, cilj njezina nerazboritog putovanja. Od drevne Krete, domovine Minotaura i strašnog labirinta, ostala je Kandija, nezasitan i bučan grad, moderan labirint gdje su se miješale sve rase, jer je, budući na jednakoj udaljenosti od azijskih, afričkih i europskih obala, bio njihov gordijski čvor.
Međutim, jedva da se vidio koji Turčin. Kad je gusarska fregata razvila zeleno- bijelu zastavu toskanskog vojvode, s vrha jedne tvrđave odgovoreno je crvenom otomanskom zastavom s bijelim polumjesecom. Time su bile završene sve formalnosti oko posjete.
Dvadesetak galija i ratnih lađa, kao i nekoliko čamaca i jedrenjaka bilo je u luci na sidrištu ili vezano uz obalu.
Anđelika primijeti kitnjastu, novu novcatu malu galiju s deset sjajnih topova.
Je li to francuska galija? - ponada se ona. Sjedeći kraj nje s kišobranom među nogama, Savary rastreseno pogleda preko.
To je malteška galija, što možete zaključiti po zastavi s bijelim križem. Malteško je brodovlje među najljepšim na Sredozemnom moru. Kristovi su vitezovi vrlo bogati. Uostalom, šta biste vi, kao zarobljenica, i mogli očekivati od Francuza na Kreti... ?
On joj objasni da je Kreta bila grčka, francuska, mletačka ili turska, uvijek ostala ono što je stoljećima bila: pribježište kršćanskih gusara kao što je Aleksandreta utočište otomanslklih, a Alžir berberskih.
Oslobođeni plaćanja carine turskom namjesniku, razbojnički brodovi pod toskanskom, napuljskom, malteškom, sicilijanskom i portugalskom zastavom koja često štiti najgore primjerke kršćanskog roda, uporno dolaze u Kandiju da bi tu trgovali.
Anđelika je promatrala robu nabacanu na obali ili u čamcima: bilo je tu tkanina, ribe, bačava s uljem, brda lubenica i dinja, ali se ti proizvodi ni po količini ni po raznovrsnosti nisu mogli usporediti s mnoštvom robe u svakoj drugoj trgovačkoj luci. Osim toga, činilo se da je robe premalo u odnosu na tolik broj brodova u luci.
To su većinom ratni brodovi - nastavi Anđelika. - Što rade ovdje?
A što mi radimo ovdje? - reče Savary dok su mu se oči krijesile. - Pogledajte malo bolje te lađe; spremišta su im zatvorena, dok ih trgovački brod, koji vozi pravu robu, mora obično otvoriti kad stigne u luku. Vidite li pojačanu stražu na palubama? Što ona čuva? Najskupocjeniju robu.
Anđelika nije mogla savladati drhtavicu.
Roblje? To su, znači, sve sami trgovci robljem... ?
Savary joj ne odgovori, jer je neki bijedni čamac upravo sebi krčio put do Hermesa. Europljanin u šeširu, s otrcanim perjem i u prljavom odijelu stajao je na pramcu istakavši majušni barjačić, ne veći od maramice: zlatne ljiljane na srebrnoj podlozi.
Francuz! - poviče opet Anđelika koja se unatoč zajedljivim učenjakovim obavještenjima, nadala da će naći saveznike među svojim sunarodnjacima.
Putnik u čamcu ju je čuo i poslije izvjesnog predomišljanja dotakne šešir u znak pozdrava.
Da li je Escrainville na brodu? - poviče.
Pošto se nitko nije potrudio da mu odgovori, on se uspentra po visećoj ljestvici. Malobrojni se mornari na straži nisu ni osvrnuli na nezvanog gosta, nego su i dalje igrali karte i krskali sjemenke suncokreta kao da se ništa nije dogodilo.
Pitam da li vam je gospodar tu! - navaljivao je došljak i postavio se pred jednog stražara.
Možda ćete ga naći u luci - odgovori mu drugi nehajno.
Je li ostavio kakve omote za mene?
Ja nisam brodski skladištar - odvrati mornar, ispljune ljusku i opet se udubi u igru.
Čovjek ljutito protrlja neobrijano lice. Ellis se pojavi iza neke pregrade. Ona mu se ljubazno nasmiješi, zatim ode do Anđelike i prišapne joj:
To je gospodin Rochat, francuski konzul. Zar ne bi s njim pokušala razgovarati? On bi ti mogao pomoći... Donijet ću vam francuskog vina.
Oh, sad se sjećam! - reče Anđelka. - Gospodin Rochat! Taj čovjek vodi moje konzularne poslove u Kandiji! Možda će moći nešto učiniti za mene.
U međuvremenu se i gospodin Rochat približio pošto je razabrao da mladić na krmi uopće nije mladić, nego žena u jahaćem odijelu.
Vdim da je mom starom drugaru Escrainvilleu sreća i dalje naklonjena. Dozvolite da se predstavim, lijepa putnice: Rochat, konzul francuskog kralja na Kreti.
A ja sam - odgovori ona - markiza du Plessis-Belliere, počasni konzul francuskog kralja na Kreti.
Na licu gospodina Rochata odražavali su se najraznovrsniji osjećaji, od zaprepaštenja i nevjerice do zabrinutosti i nepovjerljivosti.
Zar niste za mene čuli onda kad sam kupila to zvanje? - upita Anđelika blago.
Jesam, gospođo, ali mi ne smijete zamjeriti što sam se toliko iznenadio. Pod pretpostavkom da ste zaista markiza du Plessis-Belliere, šta vas je moglo navesti da dolutate ovamo? Volio bih imati dokaze za vaše tvrdnje.
Morat ćete se zadovoljiti mojom riječju, gospodine. Čim nas je zarobio, vaš mi je
„drugar", markiz d'Escrainville, oduzeo sve isprave, uključivo i potvrde o mom zvanju...
Razumijem...! - reče diplomata jadnog izgleda mjereći sad već drukčije nju i starog Savaryja.
Ukratko, vi ste... prisilni gosti mog dobrog prijatelja d'Escrainvillea?
Da, a ovo tu je gospodin Savary, moj dvorski upravitelj i savjetnik. Savary se odmah snašao.
Ne gubimo dragocjeno vrijeme! - izjavi on. - Gospodine, predlažemo vam zaključenje jednog poslića koji bi vam u najkraćem roku mogao donijeti sto livara. Rochat progunđa da ne shvaća kako bi zarobljenici mogli...
Ovi su zarobljenici u mogućnosti da vam u roku od tri dana priskrbe sto livara ako im sad odmah pružite malu, malu pomoć.
Činilo se da se konzularni predstavnik bori sa svojom savješću. On poravna izgužvani čipkani naprsnik.
Elis donese i stavi pred njih pladanj s vrčem i nekoliko čaša, zatim nestane poput savršene služavke. Dobivao se dojam da njezino držanje prema Anđeliki učvršćuje kod Rochata vjerovanje da nema posla s običnom robinjom, nego s gospođom iz gornjih staleža. Pošto su izmijenili nekoliko riječi o zajedničkim znancima, činovnik uopće više nije sumnjao u Anđelikine izjave - ali ga je to dovelo u vrlo nezgodan položaj.
Strašno mi je žao, gospođo. Pasti u ruke d'Escrainvilleu, to je najgore što vam se moglo dogoditi. On je ženomrzac i kad odluči da će se nekoj ženi osvetiti, nije ga lako od toga odvratiti. Ja osobno ne mogu učiniti ništa. Trgovci robljem ovdje užvaju građanska prava i, kako poslovica kaže, „plijen pripada gusaru". A ja ne posjedujem nikakvu moć, ni novčanu ni upravnu. Ne očekujte od mene da ću se suprotstaviti namjerama markiza d'Esorainvillea, niti da ću staviti na kocku ono malo koristi što mi je donosi zvanje otpravnika konzularnih poslova.
Ne prestajući dotjerivati pohabanu odjeću i gledati vrh ponošenih cipela, on prigušeno i uzbuđeno uze opravdavati svoj postupak. Bio je najmlađi sin u grofovskoj, ali siromašnoj obitelji de Rochat i, kad je navršio osam godina, poslali su ga na „učenje jezika" u „koloniju" na Levantu. To je bio zavod za siromašnu plemićku djecu koja su tu učila jezik i običaje zemlje, i osposobljavala se za zvanje konzularnog tumača. On je, dakle, odrastao u francuskoj četvrti Carigrada, pohađajući povremeno tečajeve kurana i igrajući se sa sinovima paša. Tu je i upoznao Escrainvillea koji je isto tako „učio jezik". Skupa su završili školovanje. Mladi je Escrainville započeo kao kolonijalni činovnik i sjajno napredovao sve dok se nije zaljubilo u prekrasnu ženu kraljevog ambasadora u Carigradu. Ova je imala ljubavnika koji se davio u dugovima. Da bi ih platila a da to ambasador ne sazna, namliguša se obratila mladom d'Escrainvilleu i zamolila ga da krivotvori brojke na priznanicama. Očaran njome, on je to učinio.
Naravno, kad se stvar otkrila, platio je on. Ljepotica je sve poricala i tome još nadodala nekoliko sitnih kleveta kako bi ga dokraja upropastila.
Bila je to otrcana, svakodnevna pripovijetka, ali je d'Escrainville ipak izgubio glavu. Prodao je svoje zvanje, kupio mali brod i počeo gusariti za vlastiti račun. No u usporedbi sa svojim vršnjakom čini se da je odabrao bolji put. Rochat se, naime, trudio da se uspne po diplomatskoj ljestvici, ali se zapetljao u šumi zvanja i položaja koje su dvorani u Versaillesu jedan drugom prodavali i preprodavali. Jedino je znao da ga pripadaju predstavnički troškovi u visini od dva i po posto od vrijednosti prometa francuske robe na Kreti. Međutim, već četiri godine ni Trgovinskoj komori u Marselju, ni ministru Colbertu ne pada na pamet da mu plate ove zaostatke koji vjerojatno idu u džep novom ili novoj korisnici zvanja.
Ne prikazujete li vi stvari namjerno gorima nego što jesu? - upita Anđelika. - Opasno je optuživati kralja i ministra! Nepravedno je činiti ih odgovornim. Zašto niste uzeli čitav svoj predmet i otišli u Versailles?
Nisam imao sredstava za to. I još moram biti sretan što me Turci puštaju na miru. Ako mislite da pretjerujem, onda ću vam reći da se jedan mnogo viši činovnik i s boljim vezama od mene, naš amba sador u Turskoj markiz de la Haye, zbog dugova nalazi u carigradskom zatvoru, naprosto zato što ga već godinama ministar ne plaća. Vidite, dakle, da se sam moram snalaziti. Imam ženu i djecu, do đavola!
On zaključi uzdahnuvši:
Ipak sam voljan izaći vam u susret, ukoliko se time neću zamjeriti markizu. Što mogu za vas učiniti?
Dvije stvari - izjavi Savary. - Prvo: pronaći u ovom, vama dobro poznatom gradu arapskog trgovca Ali-Mehtuba koji ima nećaka po imenu Mohameda Rakija. Treba da ga zamolite neka se, ako želi učiniti Proroku ugodno djelo, nađe na kretskoj obali u času kad brod francuskog gusara bude iskrcavao tovar i vjerojatno na dražbi prodavao dio svojih robova.
To mogu, bez daljnjega - prihvati Rochat s olakšanjem. - Mislim da čak znam gdje taj trgovac stanuje.
Ali je mnogo mučnije bilo provesti drugi dio namisli. Savary je, naime, zatražio da mu kraljev predstavnik tu na licu mjesta istrese svoju kesu s nekoliko bijednih cekina. Poslije izvjesnog opiranja, on je i na to pristao.
Nego recite mi kad će mi mojih četrdeset cekina donijeti sto livara... A kako zapravo stoji stvar s prodajom mojih spužvi u Marselju? Escrainvalle mi je osim toga bio obećao da će mi dopremiti bačvu banjulskog vina. Gdje je bačva?
Anđelika i Savary nisu o tome ništa znali.
To mi je žao! Ali nemam vremena da čekam domaćina. Kad ga vidite, recite mu da je njegov drug bio ovdje i da bi želio vidjeti novac od svojih spužvi i obećano burence banjulskog vina... Ili radije ne, nemojte mu ništa govoriti. Bolje je da ga ne obavijestite o našem razgovoru. Nikad se ne zna...
Na istoku desnica nikad ne smije znati što čini ljevica - pouči ih Savary.
Da… A pogotovo ne smije naslutiti da sam vama, zarobljenicima, posudio novaca... Kakva mi je to briga! Pitam se neće li mi moja velikodušnost još donijeti neprilike. Moj je položaj i bez toga već dosta zamršen i težak. Što mogu...!
On ode ne ispivši vino, toliko su ga uznemirivale misli kojima se predao i opasnosti kojima se izlagao.

Kad su navečer robovi iskrcani u luci, pored gata je čekao Arapin u dugačkoj haljini. Anđelika je stupila na tlo u pratnji jednookog Coriana, a Savary je udesio da ide tik iza njih. On iznenada turne šaku cekina Corianu u ruku.
Odakle ti taj novac, stari gade? - promrmlja razbojnik.
Ako ti i kažem, nećeš se time obogatiti, a niti bi ti donijelo koristi da to ispričaš svom gazdi - prišapne mu ljekarnik. - Pusti me da pet minuta porazgovorim s onim Arapinom, a ja ću ti poslije dati još toliko novaca.
Misliš se s njim dogovoriti o bijegu?
Kad bi tako i bilo, od kakve ti je to važnosti? Nećeš od prodaje mog starog kostura dobiti ni tri deset cekina, koliko sam ti upravo dao.
Coriano rukom odvagne novčiće, razmisli trenutak da li ljekarnik ispravno rasuđuje, zatim se okrene i svu svoju pažnju posveti razvrstavanju svoje robe: stari i nemoćni u jedan ćošak, snažni muškarci u drugi, mlade i lijepe žene posebno, i tako dalje..
Savary bijaše dokaskao do Arapina. Malo poslije se vrati i prišulja Anđeliki.
Taj je čovjek zbilja Ali-Mehtub za kojeg ste čuli, i on zaista ima nećaka Mohameda Rakija, ali taj živi u Alžiru. Njegov se ujak, međutim, sjeća da mu je nećak u Marselj išao po nalogu nekog bijelca u čijoj je službi bio dugo vremena u Sudanu, a koji je bio učenjak i tamo proizvodio zlato.
A kakav je bio taj čovjek? Može li ga opisati?
Ne uzbuđujte se. Nisam ga na brzinu mogao pitati tolike pojedinosti. Ali vidjet ću se s njim opet večeras ili sutra i onda ćemo opširnije razgovarati.
Kako ćete to izvesti?
To je moja stvar. Ništa ne brinite.
Coriano tih razdvoji. Anđeliku pod jakom pratnjom odvedoše u francusku četvrt grada. Noć se spuštala, a iz kavana koje su se otvarale na ulicu, dopirali su zvuci flaute i defa.
Kuća, u koju su ušli, izgledala je kao mala tvrđava. Tamo ih je čekao Escrainville u polueuropskom ambijentu gdje su pored lijepog pokućstva i portreta u pozlaćenim okvirima stajali istočnjački divani i obavezna nargila. U prostoriji se osjećao miris hašiša.
On je pozove na kavu, po prvi puta poslije događaja na otoku boginja.
Dakle, ljepotice moja, stigli smo u luku. Za nekoliko će se dana ljubitelji lijepih djevojaka, koji su riješili platiti svaku cijenu da bi došli u posjed rijetkog predmeta, moći diviti svim pojedinostima vaših oblika. A mi ćemo im za to dati dovoljno vremena, vjerujte mi!
Vi ste prostak - reče Anđelika prezrivo. - Ali mislim da ipak nećete imati toliko drskosti da me prodate... i to da me prodate golu!
Gusar prasne u grohotan smijeh.
Što više vaše golotinje pokažem, to ću vjerojatnije postići cijenu od dvanaest tisuća pijastera.
Anđelika poskoči, a oči joj sijevnuše.
Ne, to se neće dogoditi - poviče. - Nikad neću dozvoliti tu sramotu. Ja nisam robinja. Ja pripadam francuskoj plemićkoj obitelji. Nikad, nikad to neću dozvoliti. Samo pokušajte sa mnom tako postupati... Stostruko ću vam se odužiti što ste na to samo i pomislili.
Bezobraznice! - rikne on i zamahne bičem. I opet se umiješa jednooki pomoćnik.
Pustite je, gospodaru. Nagrdit ćete je. Nema smisla da se uzbuđujete. Kratkotrajan boravak u ćeliji već će je naučiti pameti.
Ali markiz d'Escrainville nije bio pristupačan razlozima, pa ga njegov pomoćnik nemilice gurne, a bjesomučnik se sruši na divan i ispusti bič koji pade na pod. Zatim Coriano htjede uhvatiti Anđeliku za mišicu, ali se ona istrgne rekavši da može i sama hodati. Nikad joj nije bio simpatičan ovaj tip dlakavih ruku, plavo istetoviranih kao u divljaka. Njegova je vanjština suviše rječito govorila tko je i što je: razbojnik najniže vrste, s onim svojim crnim povezom preko oka i crvenom, izblijedjelom maramom na masnoj kosi koja mu je u uvojcima padala niz neobrijano lice. On slegne ramenima i povede je kroz hodnike i hodničiće stare kuće napola tvrđave, napola karavan-saraja. Pošto ju je potjerao niz kamene stepenice, on se zaustavi pred teškim srednjovjekovnim okovanim vratima, izvuče svežanj ključeva i otvori škripave brave.
Uđite!
Mlada je žena neodlučno stajala na pragu mračne rupčage. On je gurne cereći se i zatvori za njom vrata.
Sad je bila sama u tamnoj ćeliji koja je svjetlo dobivala samo kroz mali prozorčić prekriven rešetkom od gustih, unakrsnih željeznih šipki. U ovom zatvoru nije bilo čak ni slame, a čitav se namještaj sastojao od tri debela lanca pričvršćena za zid i sa željeznim alkama po sebi. Taj je grubijan bar nije okovao.
Boje se da će me "nagrđiti".
Ramena su joj gorjela tamo gdje je bič dohvatio. Ona se spusti na nabijenu zemlju. Bar će moći razmišljati, ako ne okružena udobnostima, a ono bar u miru. Unutarnje spokojstvo prevladalo je u njoj zahvaljujući dobroj vijesti koju joj Savary bijaše prišapnuo u vezi s arapskim trgovcem Ali-Mehtubom. Ovaj je imao nećaka Mohameda Rakija. Nećak je ujaku pričao o bijelcu koji je tražio zlato u Sudanu i po čijem nalogu bijaše putovao u Marselj. Anđelika je u sebi doslovce ponavljala Savaryjevo izlaganje i iz njega crpila nadu. Nije se mogla varati. Iako su događaji poprimili najgori obrat, dobro je učinila što je došla na Kretu, jer se uhvaćena nit nije prekinula, a nada na kraju puta i dalje svijetlila. Međutim, ne treba se suviše zanositi. Na neki opipljiv uspjeh u svojim traganjima morat će još dugo čekati. Kada i gdje će se sastati s Ali-Mehtubovim nećakom? Nije znala čak ni kako bi se mogla dočepati slobode i da li joj, zaista, nije namijenjena užasna sudbina haremske robinje.
Unatoč brigama mora da je čvrsto zaspala, jer je, kad se probudila, kraj sebe našla bakreni pladanj s turskom kavom zamamna mirisa, ušećerenim pistaćima i
medenim kolačem. Sve je to odavalo brižnu žensku ruku, a kad je otkrila dugačak smotak satkan od biljnog vlakna - hasuru slobodne robinjice Ellis, Anđelika shvati kome to duguje.
Upravo je dovršila doručak kad u podzemnom hodniku odjeknuše glasovi, koraci se približiše, zasun i ključ zaškripaše, a jednoolki čuvar robova grubo ugura dvije žene od kojih je jedna bila pokrivena koprenom. Obadvije su prodorno vikale živo negodujući na turskom. Njihov im je tamničar uzvratio mnoštvom psovki na istom jeziku, a kad je spustio zasun, čulo se kako se kunući udaljuje.
Obje se žene šćućuriše u kutu ćelije dobacujući Anđeliki ustrašene poglede. Kad su razabrale da je to žena, one se kao dvije male glupače zasmijaše.
Anđelika se u međuvremenu već bila privikla na polumrak. Vidje da žena s koprenom ima na sebi široke nabrane hlače, bluzu od crne svile i kaputić od baršuna. Na bujnoj joj je crnoj kosi, još tamnijoj zbog kaniranja, počivala plitka crvena baršunasta kapa koja joj je pridržavala veo preko lica. Ona ga podigne, pošto je sad već znala da ono tamo nije muškarac. Imala je oči poput gazelinih i dugačke trepavice. Bila bi krasotica da je nije kvario velik, stršeći nos. Oko vrata je nosila zlatni lančić. Posegne za zlatnim križićem koji je visio na njemu, poljubi ga i prekriži se s desna nalijevo. Pošto je popratila učinak ovog svog pokreta na Anđeliku, ode i sjedne do nje, i na Anđelikino veliko iznenađenje stane govoriti francuski, doduše meko i nesigurno, ali potpuno ispravno. Bila je Jermenka iz Tiblisa s Kavkaza, pravoslavne vjere, a francuski je naučila od isusovca koji je podučavao nju i njezinu braću. Predstavila je i svoju plavokosu drugaricu, Moskovljanku koju su Turci zarobili kod Kijeva.
Anđelika ih upita kako su pale u ruke markizu d'Escrainvilleu. One su ga jedva poznavale, jer su tek nedavno ovdje iskrcane, a došle su preko Erzeruma i Carigrada, te Bejruta u Siriji gdje su prilikom duljeg zadržavanja mnogo toga pretrpjele. Obadvije su bile presretne što su na Kreti, jer su znale da se ovaj put neće s njima postupati kao sa stokom i da neće biti gole izložene na javnom trgu, nego da će kao "vrijedna roba" biti predmet nadmetanja iza zatvorenih vrata.
Anđelika ju je zbunjeno gledala i slušala. Ovu su gospođicu, dakle, mjesecima i mjesecima vodili i golu izlagali po bazarima na Levantu, a da joj nitko nije skinuo teške zlatne grivne na njezinim rukama i nogama, ni teški pojas načinjen od zlatnih cekina i dvaput ili triput omotan oko njezina struka. Bilo je na njoj nekoliko libri zlata. Koliko ga je onda u ovoj zemlji trebalo imati, da bi se čovjek otkupio?
Jermenka prasne u smijeh. To ovisi o okolnostima! Prema njenoj tvrdnji, ne radi se toliko o novcu, nego je važno steći naklonost čovjeka koji uživa ugled i poštovanje i koji će biti dobar zaštitnik. Ona je bila uvjerena da će takvog lakše naći ovdje, u ovom gradu koji je do jučer pripadao kršćanima i koji je ostao pribježište europskih gusara i sklonište za trgovačke brodove Zapada. Ona je na ulici vidjela pravoslavne popove, i to joj je dalo još više nade.
Slavenka je držala veće odstojanje, ili pak nije bila toliko brbljava. Činilo se da je vlastita sudbina uopće ne zanima. Bez puno pitanja se raširila na Anđelikinoj hasuri i gotovo odmah zaspala.
Ova tu nije opasan takmac - reče Jermenka namignuvši. - Lijepa je, ali se odmah vidi da joj nedostaje zavodnička crta. A što se vas tiče, nadam se da mi nećete oduzeti mogućnost da nađem dobrog gospodara.
Zar nikad niste pomišljali na bijeg? - upita Anđelika.
Na bijeg? A kuda bih išla? Put do Kavkaza, do moje kuće je dalek. On prolazi kroz ogromno tursko carstvo. Zar nisu i Kretu, koja je bila kršćanska, nedavno osvojili Turci? Nemam ja više doma na Kavkazu: oni su i tamo! Zaklali su mi oca i stariju braću, a mlađu su uškopili na moje oči i onda ih kao bijele eunuhe prodali paši u Karsu. Ne, ne, za mene je najbolje da potražim kakvog moćnog gospodara. Zatim ona stane ispitivati Anđeliku. Da li možda dolazi s tržišta robova na Malti? U glasu joj se osjećalo veliko poštovanje prema Anđeliki.
Zar je tolika čast biti robinja koju su uhvatili pobožni malteški vitezovi? - upita Anđelika podrugljivo.
Oni su najmoćniji kršćanski velikaši na Levantu - reče Jermenka kolutajući osjenčanim očima - čak ih se i Turci boje i ukazuju im poštovanje, jer je njihova trgovina jako razgranata, a oni neizmjerno bogati. Znate li da mjima pripada kretski batistan? A čula sam da je jedna njihova galija pristala ovdje uz samu obalu i da će robovski nadzornik njihova reda prisustvovati nadmetanju na kojem ćemo biti prodane. Ali ja sam luda, ta vi ste Francuskinja, te sigurno i u vašoj zemlji postoje tržišta robova. Govori se da je Francuska vrlo moćna. Pričajte mi o njoj. Sigurno nije veća od Malte?
Anđelika joj objasni da u Francuskoj ne postoji trgovina robljem, i da je Francuska stoput veća od Malte. Jermenka joj se bezobrazno nasmije u brk. Zašto Francuskinja izmišlja priče koje su nevjerojatnije od arapskih bajki? Ta poznato je da ne postoji veća kršćanska zemlja od Malte. Anđelika odustane od daljnjeg uvjeravanja. Reče da joj izgledi da će biti prodana u batistanu plemenitih vitezova, nije nikakva utjeha za gubitak slobode, i da se nada da će joj bijeg uspjeti. Jermenka je sumnjičavo vrtjela glavom. Ona ne vjeruje da se može pobjeći iz kandži tako značajnog trgovca robljem kao što je „francezijski gusar". Ona se već gotovo godinu dana nalazi u turskom ropstvu, ali još nikad nije čula da je neka žena uspjela pobjeći. Doduše bilo je žena koje su uspjele pobjeći, ali su kasnije nađene izbodene nožem ili su im kosti oglođali psi i mačke.
Mačke?
Neka muslimanska plemena obučavaju mačke za čuvare zarobljenica. A mačka je krvoločnija i spretnija od psa.
Ja sam mislila da žene čuvaju eunusi?
Ona saznade da eunusi nadziru one žene koje su se uspjele uzdići do harema. Ali uhvaćene su robinje čuvale mačke i svinje kojima su ponekad bacane buntovnice da ih žive požderu. Gnusne im životinje prvo ispiju oči i pojedu grudi.
Anđelika se naježi. Nije se bojala smrti, ali ovakve se grozila!
Ogladnjele unatoč svemu, navale na Ellisine slatkiše i brzo ih utroje dokrajče, jer se i Slavenka u međuvremenu probudila. Onda tih stane moriti žeđ. Iako je Jermenka vikala iz sve snage, nitko se ne pojavi. Konačno im je noćna svježina olakšala muke, pa su čak i zaspale. Kad se razdanilo, uhvati ih još gora žeđ, ali nitko nije odgovarao na njihovo dozivanje.
Vrućina je kroz mali otvor prodirala duboko u njihov podrum. A zatvorenice su bile gladne i žedne. Vanjska svjetlost postade opet crvenkasta, pa ljubičasta, a onda se ugasi. Ponovo je nastupila noć, gora od prethodne. Anđeliku su leđa boljela. Gusarov joj je bič rasjekao meso i odjeća joj se prilijepila na ranu.
Ujutro ih probudi zamaman miris.
To je kavkaski „šašlik" - ustanovi Jermenka šmrčući nosom - na ražnju pečena ovčetina s kriškama slanine.
I one obradovane začuju kako u hodniku zvecka metalno posuđe.
Stavite to ovamo - odjekne Escrainvilleov glas.
Zasun odskoči, a u istom času trak svjetla bljesne u prostoriji.
Jesu li te, ljepotice moja, urazumili ovaj mali post i ovo društvo koje jako dobro pozna prilike? Hoćeš li se konačno ponašati kao pokorna robinja? Obori glavu i reci: „Da, gospodaru moj, činit ću sve što želite..."
Gusar je mirisao po vinu i drogi. Bio je neobrijan. Budući da je Anđelika šutjela, on opsuje i izjavi da mu je strpljenje na izmaku.
Ta zar mogu pristupiti pregovorima o nadmetanju, a da prethodno ne smekšam ovu drolju? Ona će me upropastiti! Ponavljaj za mnom, magareća glavo: „Da, gospodaru moj..."
Anđelika stisne zube. Robovlasnik pljune od bijesa. I on opet zamahne bičem, a jednooki se opet umiješa. Urazumivši se, gusar se pokuša savladati.
Nisam ti još dosad zgulio kožu s lica naprosto zato što bi to utjecalo na cijenu... On se obrati mornarima koji su nosili zdjele:
Odvedite druge dvije zarobljenice u susjednu ćeliju i neka se tamo dobro najedu i napiju, ali ova mazga ovdje neka gladuje.
Na Anđelikino veliko čuđenje, Jermenka i njezina drugarica Moskovljanka odbiše povlasticu koja je njoj bila uskraćena. Uzajamno pomaganje u ropstvu bilo je nepisani zakon.
Nasilnik pošalje k vragu sve žene psujući što ta pasmina uopće postoji na svijetu, i naredi da se jelo opet iznese.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:46 pm





24.
JEZIVA KUŠNJA - MAČKE ANĐELIKA JE SLOMLJENA
Dan je nekako prošao. Ali je navečer glad postala neizdržljiva.
Te noći Anđelika nije mogla zaspati. Zar još čitav jedan dan treba podnositi ove užasne patnje zato da bi konačno ipak svršila na dražbi čiju će glavnu točku nesumnjivo predstavljati ova trojka? Savary bijaše obećao da će je spasiti tužne sudbine. Bez sredstava, i sam zarobljenik, oslanjajući se jedino na nekoliko neukih Grka, Savary je imao malo izgleda na uspjeh, u ovom opasnom osinjaku gdje su najmoćniji predstavnici gusarskog zanata raspolagali svim potrebnim sredstvima da osiguraju unosno, stoljetno trgovanje robljem.
Oko ponoći joj se učini da na prozorčiću svjetlucaju dva oka.
Mačka! - krikne Anđelika koju je stalno progonila Jermenkina priča.
Ali to je, u stvari, bila uljana svjetiljka s dva fitilja. Netko je zastre i tiho zazove:
Gospođo Anđelika, ovdje je... Ellis.
Ona posrćući dođe do prozora i primi u ruke nešto hladno i ljepljivo, što užasnuta ispusti na pod, jer u prvi mah nije razabrala da su to tri krasna grozda.
Stari vam ljekarnik poručuje... da ne smijete očajavati ma šta se dogodilo. U zoru, kad začujete prvi mujezinov pjev s velike džamije, on će biti ovdje.
Hvala ti, Ellis! Velika je tvoja dobrota....! Kakva se to buka čuje? Je li to podzemni vulkan?
Nije. To oluja vani bjesni. More je noćas vrlo uzburkano, a tako se jako čuje zato što se gospodarova kuća nalazi na samoj obali.
Ona iščezne poput sjenke. Anđelika navali na grožđe, a onda se posramljena sjeti da ga nije ponudila svojim supatnicama. Htjede ih probuditi, ali joj to ne pođe za rukom te im ostavi njihov dio, a svoj halapljivo pojede. Noć joj se užasno oduljila. Kad je donekle utažila glad, uhvati je san, ali je zbog Savaryja morala ostati budna. Pred jutro se huka pobješnjelog mora stiša. Anđelika se naslonila na zid, tik uz prozorčić, i napokon ipak zaspala.

Gospođo du Plessis, morate napisati jedno pismo!
Anđelika poskoči i prepozna starog ljekarnika koji joj je kroz rešetku pokušavao doturiti list papira, tintarnicu i pero.
Ali ovdje je mračno, nemam stola...
Pa šta onda. Poslužite se zidom ili podom.
Anđelika prisloni list papira na hrapavu stijenu. Savary je držao rog sa crnilom.
Napisati pismo... ali kome? - upita Anđelika koja se već bila pribrala.
Vašem mužu.
Mom mužu...?
Da... Ponovo sam razgovarao s Ali-Mehtubom. On je voljan da ode u Alžir svom nećaku i da ga o svemu ispita. Moglo bi se dogoditi da ga nećak odvede pravo u prebivalište vašeg muža. Kao dokaz da dolazi od vas, poslužit će mu riječi koje ćete vi napisati svojom rukom.
Amđeliki je ruka drhtala nad izgužvanim papirom. Pisati mužu! Duh se pretvara u živog čovjeka! Luđačkom joj se učini pomisao da bi njegove ruke mogle dotaknuti ovo pismo, da bi ga njegove oči mogle čitati. Da li je uopće vjerovala u njegovo uskrsnuće, upita sama sebe.
Šta da mu kažem, gospodine Savary? Ja ne znam... Što treba da napišem?
Bilo što, važno je da vidi vaš rukopis.
Od velikog uzbuđenja Anđelika je perom parala papir. Ona napisa:
"Sjećajte se mene. Bila sam vaša žena i uvijek sam vas voljela. Anđelika."
Je li potrebno da ga obavijestim o svom užasnom položaju, da mu naznačim mjesto gdje se nalazim?
Ali-Mehtub će mu to usmeno priopćiti.
Zar vi zbilja vjerujete da će ga pronaći?
U svakom će slučaju on sa svoje strane učiniti sve da to postigne.
Kako ste ga uspjeli skloniti da se za nas sirote robove bez igdje ičega upusti u takav pothvat?
Morate znati - reče Savary - da muslimani ne misle uvijek samo na zaradu. Vjerski propisi su im iznad svega, oni su svetinja. Trgovac Ali-Mehtub je vašu sudbinu i sudbinu vašeg supruga shvatio kao prst Božji. U pogledu vas i njega Alah ima određene namjere koje su za Ali-Mehtuba zapovijed. Vaša je potraga sveto djelo i on vam sa svoje strane mora pomoći, jer će ga inače stići Božja kazna. Za njega je ovo putovanje isto što i hodočašće u Meku. I on će ga, naravno, obaviti na svoj trošak. Isto tako mi je dao sto livara koje sam obećao gospodinu Rochatu za njegove usluge. I unaprijed sam znao da će on to drage volje učiniti.
Možda je to zaista znak Božje milosti. Ali će ovo putovanje biti dugotrajno... Što će se u međuvremenu sa mnom dogoditi? Jeste li čuli da me ubrzo kane dati na dražbu?
Jesam - reče Savary zabrinut - ali ne gubite hrabrost. Možda ću dotad biti gotov s pripremama za bjekstvo. Ali bi ipak bilo dobro kad biste bar za nekoliko dana mogli odgoditi prodaju, da dobijemo na vremenu. Time bi nam se izgledi na uspjeh znatno povećali.
Ja sam već i sama razmišljala o tome, a i posavjetovala se sa svojim drugaricama. One mi kažu da se zarobljenice znaju namjerno unakaziti ili nagrditi zato da izbjegnu prodaji. Ja toliko hrabrosti nemam, ali sam se dosjetila da bih mogla odrezati kosu i tako zadati nemalo jada svojim tamničarima. Oni velike nade polažu u činjenicu što sam plavuša, što posjedujem osobinu koja je vrlo privlačna za istočnjake. Bez kose ću mnogo manje vrijediti. Oni se neće usuditi da me takvu stave u prodaju i morat će sačekati dok mi kosa ponovo naraste. I tako ćemo dobiti na vremenu.
Zamisao nije loša. Jedino se bojim da bi on da onaj nitkov na vama iskalio svoj bijes.
Ne bojte se za mene. Polako se privikavam na sve. Ali škara nemam.
Pokušat ću vam ih doturiti Ne znam da li ću to sam moći, jer sam pod nadzorom, ali ću već naći nekoga tko će to izvesti. Budite hrabri! Inch Alah!
Osvanulo je i treće jutro u tamnici. Anđelika je očekivala da će robovlasnik još pooštriti kaznene mjere. Osjećala je laganu groznicu. Glava joj je bila prazna, a udovi malaksali.
Kad je začula korake u hodniku pred njihovom ćelijom, ona sva protrne.
Na vratima se pojavi Coriano, izvede je i bez riječi doprati u salon po kojem je Escrainville hodao gore-dolje, bijesan kao ris.
On povede po Anđeliki zloslutnim pogledom, a onda iz svog kaputa izvuče velike škare.
Ovo je nađeno kod grčkog klipana koji se pokušao prišuljati prozorčiću ćelije. To je bilo tebi namijenjeno, je li? Što će ti to?
Umjesto odgovora, Anđelika prezrivo okrene glavu. Njena je zamisao, dakle, propala.
Sigurno je spremala neku smicalicu - reče Coriano. - Ta vi znate da su kadre svašta izmisliti da bi izbjegle prodaju! Sjećate se Sicilijanke koja se hotimice polila vitriolom i one druge koja se bacila sa zidina. Čist gubitak.
Ne govori o nesrećama! - upozori ga gusar. On ponovo stade hodati uzduž i poprijeko po sobi. Zatim priđe Andeliki i povuče je za kosu kako bi joj mogao gledati pravo u oči.
Ti si odlučila da ne ideš na prodaju, he? Ti ćeš učiniti sve samo da je izbjegneš? Ti ćeš vikati? Urlati? Otimati se...? Deset će te ljudi držati, jer nećeš dopustiti da te svuku?
On je pusti i nastavi svoju šetnju.
Već vidim. To će biti krasna bruka. Ni malteški vitezovi, vlasnici batistana, ni ljubitelji krotkih djevojaka ne vole takve ispade.
A da joj damo kakvo opojno sredstvo?
Ti dobro znaš da to ne valja. Od droge otupe i omlitave, a takve nikoga ne oduševljavaju. Ali ja ipak moram doći do svojih dvanaest tisuća pijastera!
On se zaustavi pred Anđelikom.
Ako se pokoriš, siguran sam da ću ih dobiti... Ali ti se nećeš pokoriti i do zadnjeg časa ćeš nam prkositi. To ti ja kažem, Coriano! I ja ću morati, na kraju, još i platiti da se otresem te drolje.
Jednooki bijesno procijedi kroza zube:
Treba je slomiti!
Kako? Sve smo pokušali.
Nismo.
Pomoćnikove jedino oko bljesne.
Ona još nije vidjela ćeliju u bedemima. Tamo će shvatiti šta je očekuje ako se ne predomisli.
Krezuba su se usta odvratno cerila. D'Escrainville odgovori pogledom punim razumijevanja.
Zamisao ti je dobra, Coriano. Možemo pokušati još i to. On se približi zarobljenici.
Želiš li čuti kakvu sam ti smrt namijenio ako mi upropastiš posao? Želiš li čuti kakvu sam ti smrt namijenio ako ne pcstigneš cijenu od dvanaest tisuća pijastera...? Aiko mi rastjeraš kupce...?
Držeći je za kosu, nagnuo se nad nju sav izobličen i ona u njegovu dahu osjeti sladunjav miris hašiša.
Jer smrt ti ne gine! Ne očekuj da ću se smilovati...! Ako ne postigneš dvanaest tisuća pijastera, povući ću te iz prodaje i ti ćeš umrijeti. Želiš li znati kako...?

Vrata nove ćelije zatvore se za njom. Kao i prva, bila je vlažna i mračna, ali Anđeliika ne opazi ništa neobično u njoj. Pošto je dugo prostajala, napokon sjedne na pregradu u ćošku. Markizu d'Escrainvilleu nije htjela pokazati da se boji, ali ona se i te kako bojala, ona je umirala od straha! Kad je zatvarao vrata ćelije, ona se umalo nije bacila gusaru pred noge, preklinjala ga, obećala sve što se od nje traži... Ali ju je ponos po zadnji put zadržao.
Kako se užasno bojim - reče glasno. - Bože moj, kako se užasno bojim...!
Živci su joj počeli popuštati od mučenja koje je trajalo već nekoliko dana. Ovdje je bila kao u grobu. Ona pokrije lice rukama i naćuli uši.
Učini joj se da je čula mukli udar; kao da je nešto palo tik do nje. A onda ponovo zavlada tišina.
Ali ona više nije bila sama u ćeliji. Neko se neobjašnjivo biće šunjalo oko nje, nečiji je pogled počivao na njoj. Ona sasvim polako proviri kroz prste i jedva se suzdrži da ne krikne od užasa. Iz sredine ćelije zurila je u nju ogromna mačka.
Njene su se oči krijesile u polutami. Anđelika se skameni.
Zatim se kroz rešetku provuče još jedna mačka i skoči nečujno na pod, a onda dođe treća, četvrta, peta. Sad je bila potpuno opkoljena puzavim životinjama. U tami ćelije vidjela je samo njihove svjetlucave, vrebajuće oči. Jedan joj se mačak prišunja i sklupčan spremi na skok. Imala je osjećaj da cilja na njezine oči. Pokuša ga odgurnuti nogom. Životinja odgovori bijesnim mijaukanjem što ostale prihvatiše u horu koji je sličio na neki đavolji koncert.
Anđelika skoči. Htjela se dočepati vrata. Uto osjeti neku težinu na ramenima, i dok su joj se jedne pandže zarivale u meso, druge su joj trgale odjeću.
Zaštitivši rukama oči, ona stane urlikati kao da je poludjela:
Ne... ne to... ne to... U pomoć! U pomoć...!
Vrata se otvore i na pragu se pojavi Coriano. On stane kunući udarati oko sebe bičem i jedva mu je uspjelo rastjerati ogavne, izgladnjele životinje. Izvuče Anđeliku u hodnik. Skvrčena na podu, dahtala je i urlala izbezumljena od straha.
D'Escrainville ju je promatrao tako dotučenu, konačno slomljenu, samo još pokornu ženu. Njeni krhki živci nisu izdržali mučenje. Njena je ženska slabost odnijela pobjedu nad njezinom čudesnom voljom. Bila je samo još žena kao i sve ostale.
Izraz patnje pojavi se na gusarovu licu. To je bila njegova najljepša pobjeda... i najgorča. Dođe mu da zaurla od boli, ali se svlada i stisne zube.
Jesi li razumjela? - reče. - Hoćeš li biti poslušna? Ona je jecajući ponavljala:
Ne, samo to ne... Ne mačke! Ne mačke! On joj podigne glavu.
Hoćeš li biti poslušna...? Pristaješ li ići na batistan?
Da, da.
Pristaješ da te se izloži, svuče do gola?
Da, da... Sve... Sve što hoćete... Samo ne mačke. Dva se razbojnika pogledaju.
Mislim da smo postigli što smo htjeli, gospodaru! - reče Coriano.
On se nagne nad Anđeliku koja je smožđena bolno jecala, i pokaže na njezino povrijeđeno rame:
Ušao sam čim je počela zapomagati, ali su ipak dospjele da je pošteno zaderu. Dražbeni će nas povjerenik Erivan i batistanski procjenjivač izgrditi na pasja kola. Markiz d'Escrainville obriše znoj sa ćela.
Kakvu ju je Bog dao, to je najmanje što nam se moglo dogoditi. Možemo biti sretni što nije pustila da joj oči ispiju.
Imate pravo! Ovako žilavo stvorenje još nisam vidio, madona! Dok budem živ, kud god budem išao po moru i po kraju, pričat ću o Francuskinji zelenih očiju.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:46 pm



25.
KROZ KRETSKE ULICE SAVARY KUJE UROTU
Anđelika je poslije užasnog prizora živjela u nekom stanju otupijenosti i ravnodušnosti, ne pokušavajući više ni da se sabere, ni da se opire.
Njezine se dvije drugarice pogledaše znalački kad su vidjele kako Francuskinja, maloprije još tako prkosna, satima leži i zuri u prazno. Gusar umije ukrotiti i najbuntovnije robinje. Bio je to čovjek s velikim iskustvom. Pobuđivao je u njima poštovanje i one su bile ponosne što su potpale pod njegovu vlast.
Sutradan je maurski stražar sa Hermesa doveo dva debela crnca. Anđelika u prvi mah nije ništa posumnjala, jer su nosili mušku odjeću, na glavi ogroman turski turban, a o pojasu sablju, Ali kad ih je vidjela izbližeg, učini joj se da su to žene poodmaklih godina... jer su im se uvenule grudi naslućivale ispod kaputića od izvezenog baršuna, a na punim, masnim obrazima ni traga bradi. Starija se posadi pred Anđeliku i reče visokim glasom:
Hamam!
Francuskinja upitno pogleda Jermenku.
Hamam? Nije li to perzijski izraz za kupelj?
Choch vakchi (na turskom: da, vrlo dobro) - potvrdi stara žena uz blistav smiješak, zatim se okrene Moskovljanki i doda: "Bania" (na ruskom: kupelj). Napokon upre narančasto obojenim prstom u svoje grudi i predstavi se.
Hamamči!
To je glavni kupalištar - reče Jermenka vrlo uzbuđena.
Ona objasni da su to eunusi koji će ih odvesti u tursko kupalište, te im tamo odstraniti dlake i odjenuti ih. Slavenka se konačno razbudila i stala vrlo živo i ljubazno ćeretati s odvratnim stvorenjima. Ona i njezina drugarica bile su očito sretne i zadovoljne. Jermenka prevede Anđeliki sadržaj razgovora:
Kažu da u bazaru možemo odabrati najskuplje haljine i nakit. Ali, prethodno morate pokriti lice. Eunuh još veli da je nepristojno što nosite muško odijelo i da se stidi zbog vas.
Eunusi ih odvedoše gore u kuću gdje ih je čekao doručak od uštipaka i mesa te sokovi od limuna i naranče. Anđelika poskoči kad joj je stari eunuh svoju ruku sa žutim noktima stavio na rame i maknuo kosu da bi vidio kakva su joj leđa. Uto se na pragu pojavi markiz d'Escrainville.
Eunuh mu se žestokim riječima obrati na turskom. Jermenka prišapne Anđeliki:
Pita ga nije li lud kad je tako lijepu ženu mogao izudarati neposredno pred prodaju. On ne jamči da će do večeri ukloniti tragove zlostavljanja.
D'Escrainville na istom jeziku grubo odgovori na prijekore. Eunuh se poput uvrijeđene matrone ugrize za usnu i ušuti.
Gusarove su oči bile zakrvavljene, usta bolno iskrivljena. Pogled mu je bludio, ali se nije zaustavljao na Anđeliki. Poslije nekoliko trenutaka izađe teškim korakom.
Sluge donesoše ženama odjeću za izlazak. Anđelika je preko glave morala navući crnu feredžu s prorezom u visini očiju.
Vani su odrpani derani držali za uzde nekoliko osamarenih magaraca. Jermenka primijeti da činjenica što jašu na magarcima, znači da im je tržna cijena porasla. Zatim se ona i njezina drugarica na turskom upustiše u razgovor sa starim eunuhom, dok se Anđelika, koja nije razumjela ni riječi, držala po strani.
Stari se eunuh pokazao kao vrlo susretljiv i brbljiv čovjek. Prvo je kupio neke crvene i zelene piktijaste bonbončiće i ponudio žene objasnivši da je to rahatlokum od maline i metvice, ali da ga prije kupanja nije dobro puno pojesti. Anđelika ustanovi da ovi slatkiši od vodenih biljki imaju otužan i gadan okus, pa ih ponudi deranu koji je vodio njezina magarca, ali joj ih crnac oduzme i korbačem od volujske žile ošine dječaka po listovima.
Poslije toliko dana zatvora godio joj je svjež zrak. Oluja je bila prestala. More, koje bi se s vremena na vrijeme ukazalo u dnu kakve uličice, ostalo je ljubičasto i pjenušavo, ali je nebo bilo plavo i čisto, a sparina popuštala. Mala je povorka vrlo sporo odmicala, jer su ulice već u ranim jutarnjim satima bile preplavljene svjetinom. Isto kao u luci pripadnici svih sredozemnih rasa natiskivali su se u tijesnim prolazima između slijepih zidova grčkih kuća ili pod ispupčenim balkonima malih venecijanskih palača. Grčki gorštaci, seljaci iz okolice, koje je lako bilo prepoznati po bijelim suknjicama i golim koljenima, miješali su se ovdje s arapskim trgovcima u smeđim ili izvezenim haljinama zvanim dželabama. Zastupljeni u malom broju, Turci su se razlikovali po svojim ogromnim turbanima od bijelog muslina ili vatrenocrvene svile, koje je pridržavala kopča ukrašena draguljem, po širokim, nabranim hlačama i pojasima bezbroj puta omotanim oko struka. Maltežani maslinaste puti išli su rame uz rame sa Sardincima i Talijanima u narodnim nošnjama. To su većinom biti svaštari koji su u barkama doplovili držeći se obala i otoka i pomalo trgujući. Pošto su uspjeli umaći gusarima, oni su u Kretu ulazili kao slobodni ljudi i ravnopravno trgovali sa dovezenom robom kao što bi to mogao i Melkior Pannassave, da ga je sreća bolje poslužila. Ovo su šarenilo dopunjavala i brojna europska odijela, veliki šeširi s perima, čizme s posuvracima i cipele s potpeticama.
Bila su to više ili manje pohabana odijela, više ili manje izgužvani mundiri kolonijalnih činovnika, zaboravljenih na ovom dalekom otoku. Samo bi se tu i
tamo vidjeli baršun, njegova pera i fina koža na kakvom talijanskom novčaru ili imućnom trgovcu.
Mala je povorka na svakih sto koraka susretala bradatog popa u crnoj mantiji s ogromnim srebrnim, zlatnim ili izrezbarenim drvenim križem na prsima.
Jermenka je od svakog pojedinog tražila blagoslov koji je ovaj rastreseno davao crtajući po zraku znak križa.
U krojačkoj je četvrti glavni eunuh obavio brojne kupovine; uzeo je čitave bale koprenaste tkanine najrazličitijih boja i odgovarajući nakit. Zatim je predložio povratak kroz luku.
Mala je karavana ponovo krenula i prošla kraj niza dućančića od kojih su neki bili pod vedrim nebom, a neki nadsvođeni i mračni kao na primjer kazandžijski u kojima se bakar obrađivao uz zaglušnu zvonjavu. Gungula se povećavala. Trgovci s pokretnim trgovinama na glavi probijali su se tako vješto da nisu remetili ravnotežu svojih ogromnih drvenih pladnjeva koje su pridržavali djelimično turbanima, a djelimično drvenim stalkom pričvršćenim za rame. Svega je bilo na tim pladnjima: voća, oraha, slatkiša, čak i srebrnih kantica s kavom i neizostavna čaša vode, dragocjenog povrća na Istoku.
Djeca svih boja, gola ili u šarenim dronjcima, po jarcima su naganjala pse. I djeca i psi bili su mršavi. Šarene mačke bile su, naprotiv, dobro uhranjene. Anđelika je s užasom promatrala te podmukle krznaše koji su se izležavali pod strehama dućana, u sjenama stupova i balkona. Na malom trgu jednog je čovjeka s visokom crvenom kapom i posudom sa sirovim ražnjićima na ramenima bio opkolio čitav mijaučući zbor. To je trgovac ovčjom jetrom, po naređenju gradskih vlasti, dijelio poslastice životinji-ljubimcu otomanske civilizacije.
Zatim je povorka magarčića stigla na obalu popločanu velikim crnim kamenjem. Hrpe voća ležale su po njoj: datulje, dinje, lubenice, naranče, limuni, smokve. Iza njih je stršila šuma brodskih jarbola i jedara.
Na palubi male galije na kojoj je vijorila tuniska zastava, dugokos i bradat gorostas u katranom isprljanim hlačama i crvenim kožnim čizmama bučao je kao da je sam bog mora.
Eunusi zaustave magarce da bi uživali u prizoru, i sa zarobljenicama razmijene mišljenje o tome šta se tu događa. Jermenka je vrlo ljubazno prevodila Anđeliki. Objasnila je da je to danski odmetnik Eric Jansen koji je prije dvadeset godina prešao Berberima i naučio ih graditi oble brodove po uzoru na zapadnjačke.
Noćas ga je, na putu za Albaniju, uhvatila oluja i on svoj pretovareni brod spasio time što je jedan dio tereta - oko stotinjak robova - bacio u more.
Dok mu se plava brada pod crvenim turbanom lelujala na vjetru, stari je Viking praskajući nadzirao prodaju preostalih robova koji su bili "oštećeni", jer su proveli užasnu noć u utrobi gotovo postradalog broda. Povrijeđene muškarce, od straha polumršave žene i djecu davao je na kretskoj obali budzašto, a zadržavao samo najbolje primjerke iz svog zadnjeg lova na ljude. Zbog ovog poslovnog neuspjeha bio je loše volje i cikao kao lav, a robovski su nadglednici šibali bičevima na sve strane.
Žalosno je stado bilo izloženo po naslaganim jarbolima ili bačvama, kako bi ga javnost dobro mogla vidjeti. Arapski članovi posade u bijelim humusima glasno su hvalili robu. Mušterije su imale pravo da dotiču, opipavaju, da ženama skidaju velove s lica. Ove su gole drhtale na rubu obale, izložene pogledima svih prisutnih. Neke su se pokušavale prekriti kosom, ali bi čuvari oštrim udarcima biča brzo presjekli njihove stidljive pokrete. Nisu bile drugo, nego stoka na prodaju. Morale su otvarati usta, kako bi se vidjelo da li su krezube.
Anđeliku je ovaj prizor posramio.
"To nije moguće", reče sama sebi, „ne ja, ne to." Ona se obazre oko sebe tražeći pomoć. Osjeti na sebi nečiji pogled i opazi bijednog prodavača naranča odjevenog u široku dželabu. On joj neprimjetno dade znak i izgubi se u gomili.
Jednu je otupjelu ženu luđačka pogleda crni trgovac upravo odvojio od njezine troje gole i rasplakane djece.
Eto tako su mojoj majci oteli moju braću - reče Jermenka rastužena. Saslušavši objašnjenja eunuha, ona nastavi:
Ova je žena kupljena za egipatski harem duboko u pustinji. Trgovac se ne može opteretiti s tako sitnom djecom; ona bi putem umrla.
Anđelika ne odgovori. Bijaše je obuzela neka tupa ravnodušnost.
Ova će dječica biti kupljena za nekoliko pijastera - nastavi Jermenka - ili pak prepuštena kretskim ulicama gdje će lunjati sa psima i mačkama. Prokletstvo! Proklet neka je dan kad su se rodila!
Mlada je orijentalka dugo mahala glavom.
Mi smo bolje sreće. Bar ne gladujemo.
Zatim veselo zamoli eunuha da odjaše još malo dalje, kako bi se izlbliza mogla diviti dvjema malteškim galijama čije su crvene zastave s bijelim križem vijorile na vjetru.
Ovdje je prodaja bila pri kraju. "Sluge oružja" - borci maltešikog reda - održavali su s kopljem u ruci red i mir među okovanim sužnjima koje su njihovi novi vlasnici upravo odvodili. S čizmama na nogama i kacigama na glavama, ovi su se vojnici razlikovali od običnih najamnika po svojim crnim misnicama, koje su na prsima imale veliki bijeli križ s osam šiljaka.
Mlada je Jermenka pravoslavka sva očarana gledala predstavnike najveće kršćanske flote.
Eunuh je morao odlučno nastupiti da bi je trgnuo iz zanosa. On bi, doduše, zarobijenicama, koje će sutra otputovati u daleke hareme, rado bio priuštio da se po posljednji put nagledaju "tomascha", istočnjacima omiljenog uličnog prizora koji se ne smije uskratiti čak ni osuđenima na smrt, ali sad je već trebalo požuriti. Vrijeme prodaje se približavalo.
Hamam! Hamam! - ponavljao je požurujući svoju družinu.
Pred turskim kupalištem Anđelika ponovo opazi prosjaka s košaricom naranača. On se saplete baš o noge njezina magarca i ona prepozna Savaryja.
Večeras - prišapne joj - kad budete izlazili iz batistana, budite spremni. Znak će biti plava raketa. Moj će vas sin Vasos voditi. Ako se ne uzmogne probiti do vas morat ćete se sami snaći i nekako doći do križarske kule u luci.
To je nemoguće. Kako ću umaknuti čuvarima?
Mislim da će u tom trenutku vaši čuvari, tko bili da bili, imati, važnijeg posla nego da paze na vas - reče Savary posprdno dok su mu oči iza stakla od naočala sijevale đavoljim sjajem. - Budite spremni...!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:47 pm




26.
BATISTAN
POSLJEDNJI POKUŠAJ MALTEŠKIH VITEZOVA
Sunce je već zapadalo kad su pred kretski batistan robovi dopremili tri žene u nosiljkama s navučenim zavjesama.
Smješten na uzvisini, batistan je bio velika četvrtasta zgrada u bizantiskom stilu, u koju se ulazilo kroz velika rešetkasta vrata od kovanog željeza. Svjetina je opsjela prilaze, pa su zarobljenice, stalno pod nadzorom eunuha, pješice morale do ulaznih vrata gdje se jedna skupina natiskivala pred crnom pločom od neobrađenog mramora. Jedan čovjek potamnjele puti i šiljata nosa, u zlatom protkanom kaputu, ali bez turbana, brižljivo je ispisivao obavijesti na dva jezika: na talijanskom i turskom. Anđelika je znala toliko talijanski da je mogla odgonetnuti njegove riječi. One su kazivale otprilike slijedeće:
Grčki raskolnici 50 zlatnih talira. Snažni Rusi 100 talira.
Mauri i Turci 75 talira.
Francuzi uđuture, za razmjenu 30 talira.
Tečajevi za razmjenu:
1 Francuz - 3 Maura u Marselju. 1 Englez - 6 Maura u Tani.
1 Španjolac - 7 Maura u Monte Christiju (Agadir). 1 Holanđanin - 10 Maura u Livornu ili Đenovi.
Čuvari gurnuše Anđeliku koja je bila zastala, i mala skupina uđe u prostran dvorišni vrt popločan skupocjenim četvrtastim pločicama od plave, vrlo stare maolike, i zasađen ružama, oleanderima i narančama. U središtu je žuborila fontana, pravi dragulj venecijanske umjetnosti. Gradska se buka gubila unutar debelih zidina ovog karavan-saraja gdje je poslovna užurbanost samo naglašavala sjaj i dostojanstvo ambijenta visoke trgovine. Jer ovo ovdje nije bio bazar. Oko čitavog se vrta protezao natkriveni peristil čiji su stupovi bili izvajani i ukrašeni bizantiskim freskama. Iz njega su vodila vrata u unutarnje dvorane gdje su se održavale dražbe.
Pošto su prošli čitav vrt, hamamči ostavi svoje ovčice pred peristilom i ode da se raspita koja je dvorana određena za njih.
Anđelika se gušila pod gustim velovima kojima su je pokrili. Sve joj se to činilo kao ružan san. Zahvaćena neumitnim tokom događaja, ona se već vidjela kako stoji u jednoj od ovih tržnica ljudskog mesa gdje će se pohotljiva pogleda ljudi svih rasa svađati oko nje. Ona makne veo s lica, da bi došla do zraka. Mladi je eunuh odlučno upozori da se pokrije, ali ga ona ne posluša.
Sumornim i ustrašenim pogledom pratila je dolazak turskih, arapskih i europskih kupaca koji su prelazili vrt i ulazili pod trijem učtivo se pozdravljajući.
Najedanput spazi konzularnog otpravnika poslova Rochata. Ovaj je po svom običaju bio neobrijan i nosio pod miškom svežanj papira.
Anđelika se naglo zaleti i trčeći pređe vrt.
Gospodine Rochate - oslovi ga zadihana - saslušajte me brzo. Vaš je podli drugar d'Escrainville odlučio da me proda. Pokušajte mi pomoći, a ja ću vam se odužiti. Posjedujem veliko bogatstvo u Francuskoj, a ne zaboravite ni to da vas nisam prevarila za onih stotinu livara koje sam vam bila obećala. Znam da vi osobno ništa ne možete, ali ne biste li na moju užasnu sudbinu mogli upozoriti kršćanske kupce, na primjer malteške vitezove koji su ovdje tako utjecajni? Ježim se pri pomisli da bi me mogao musliman kupiti i odvesti u harem. Uvjerite vitezove da sam spremna platiti svaku otkupninu ako uspiju dobiti licitaciju i iščupati me iz kandži nevjernika. Oni će se sigurno smilovati kršćanki.
Francuski je predstavnik u početku odavao čovjeka koji se dosađuje i koji će brzo izmigolijiti, ali, što je ona dulje govorila, to mu se lice više razvedravalo.
To je odlična misao - reče on češući se po potiljku - to je bez daljnjega ostvarivo. Večeras će nadmetanju prisustvovati povjernik za robove pri malteškom redu, Don Jose de Almada, rodom iz Castille, kao i još jedna vrlo visoka ličnost ovog reda, upravnik dobara Charles de La Marche, iz Auvergnea, naš sunarodnjak. Ja ću se potruditi da pobudim njihovo zanimanje za vaš slučaj. Uvjeren sam da ću u tome uspjeti.
Budući, da se radi o ženi, neće li biti čudno što pripadnici vjerskog reda nastupaju kao kupci?
Rochat podigne oči k nebu.
Jadno moje dijete, vidi se da niste odavde. Ovaj red oduvijek kupuje i prodaje kako muške tako i ženske robove. Nitko se na to ne obazire. Nalazimo se na istoku i imajmo na umu da ovi dobri vitezovi polažu zavjet neženstva, ali ne i djevićanstva. U svakom im slučaju ta sitnica nije važna; njima je važna otkupnina. Redu je potreban novac da bi mogao održavati moćnu ratnu flotu. Ja ću im jamčiti da nosite plemićke naslove, da pripadate visokom staležu i da posjedujete imetak. Osim toga, vitezovi koriste svaku priliku da ugode kralju
Francuske, a ja sam čuo da ste vi u milosti kod njegovog veličanstva Luja XIV. Sve će ih to ponukati da vam pruže pomoć.
Oh, hvala vam, gospodine Rochate...! Vi ste moj spasitelj!
Ona je zaboravila da je bijedan, zamazan i neobrijan... On će za nju nešto učiniti, a to je jedino važno. Ona mu srdačno stisne ruke. On odgovori ganut i zbunjen:
Ne zahvaljujte mi... Bit ću sretan ako vam uzmognem pomoći... Teško mi je bilo zbog vas, ali nisam dosad mogao ništa, vi to shvaćate, zar ne? Ali sad, pouzdajte se u mene!
Mladi je eunuh, koji je dotrčao do njih, kreštao kao morski orao. Konačno zgrabi Anđeliku za mišicu i prekine ovaj neumjesni razgovor udvoje. Rochat se brzo udalji.
Osjetivši crne ruke na svojoj mišici, Anđelika se bijesno okrene i ošamari eunuha po mlohavom licu. Ovaj potegne sablju, ali neodlučno zastane, jer nije znao smije li upotrijebiti oružje protiv skupocjene robe koja mu je povjerena na čuvanje. Bio je to mlad eunuh, došao iz malog pokrajinskog saraja gdje je nadzirao samo krotke, ravnodušne žene. Još ga nisu podučili kako se postupa s jogunastim strankinjama. On napući debele usne kao da će zaplakati.
Kad je čuo za izgred, hamamči očajan ispruži ruke i sklopi ih nad glavom. Njemu se jedino žurilo da se riješi odgovornosti. Na njegovu se sreću pojavi markiz d'Escrainville. Dva mu eunuha opširno ispričaše kakve poteškoće imaju.
Gusar s mržnjom pogleda pokrivenu ženu u kojoj je jedva prepoznao mladog plemića s putovanja. Pod prozračnim naborima muslina i svile Anđelikina je ženstvenost dolazila do punog izražaja. Ljudi antike, koja je žensko tijelo obavila bogato nabranom odjećom umjesto da ga utegne u steznike i pripijene haljine, znali su koliko draži daje tkanina koja mekano pada preko slobodnog i poželjnog tijela.
D'Escrainville je škrgutao zubima. On tako snažno stisne Anđeliki mišicu, da ona poblijedi od boli.
Zar si već zaboravila, droljo, što sam ti obećao ako ne budeš mirna? Još ćeš se večeras naći u rukama eunuha ili izručena na milost i nemilost mačkama... Mačkama...
Lice mu se izobličilo u okrutnu grimasu. Njoj se učini da pred sobom vidi glavom samoga vraga.
On se pribere, jer je dvoredom dolazio jedan uzvanik, trbušasti venecijanski novčar, nakićen perjem, čipkama i pozlatom.
Gospodine markize d'Escrainville - poviče pridošlica glasno - drago mi je što vas opet vidim. Kako ste?
Loše - odgovori plemić-gusar brišući znoj sa čela. - Imam migrenu. Glava mi puca. A migrena mi neće proći sve dok se ne riješim djevojke koju tu vidite.
Je li lijepa?
Prosudite sami.
Kretnjom trgovca konjima on makne Anđeliki veo s lica, a Talijan zazvižduće.
Phiiii...! Vi zaista imate sreće, gospodine d'Escrainville. Ovu ćete ženu prodati za suho zlato.
I ja tako računam. Neću je dati ispod dvanaest tisuća pijastera.
Na novčarovom se licu s mlohavim, piktijastim obrazima vidjelo da je razočaran. Vjerojatno je pomislio kako cijena lijepoj zarobljenici prelazi njegove mogućnosti.
Dvanaest tisuća pijastera... Sigurno, ona toliko vrijedi, ali vi ste malo suviše lakomi!
Ima ljubitelja koji će bez predomišljanja ići do te svote. Očekujem čerkeskog princa Rioma Mirzu, prijatelja velikog sultana kojem ima da pronađe najskupoojeniji dragulj; nadam se i Čamil-begu, velikom eunuhu paše Soliman- age, koji ne gleda na cijenu kad je u pitanju užitak njegova gospodara...
Venecijanac duboko uzdahne.
Teško nam je ići ukorak s ovim basnoslovno bogatim istočnjacima. Ali ja ću ipak prisustvovati prodaji. Ako se ne varam, imat ćemo biranu predstavu. Sretno vam bilo, dragi prijatelju!

Prodajna je dvorana ličila na ogroman salon. Pod je bio pokriven skupocjenim ćilimima, a duž zidova nizali su se niski divani. U dnu prostorije izdizao se podij na koji je vodilo nekoliko stepenica. Sa stropa su se od bezbrojnih kristalnih privjesaka na bogatim venecijanskim lusterima odbijala svjetla koja su malteške sluge upravo zapalile.
Dvorana je već bila napola puna. Ljudi su stalno pridolazili. Turske sluge s dugim brkovima i šiljatim kapicama od zlatom ili srebrom prošarane tkanine užurbano su po niskim bakrenim ili srebrnim stolićima raspoređivali šaličice s kavom i tanjuriće sa slatkišima. Onima koji su to tražili, donesene su neizostavne nargile čije se tiho klokotanje miješalo sa žamorom ljudskih glasova.
Istočnjačka je odjeća prevladavala. Ali je pored izvesnih kaftana bilo i desetak gusara bijelaca u katranom isprljanim hlačama. Neki su od njih kao markiz d'Escrainville, navukli ne baš previše iznošen kaput i stavili šešir s još dosta dobrim perima, ali su svi bili naoružani puštoljima ili bojnim sabljama. Umjesto nargile, ispod brkova im je stršila njezina zapadnjačka sestra - holandska lula s malom glavom i dugačkom cijevi.
Konačno se pojavio i bradati danski otpadnik Eric Jansen u pratnji trojice tuniskih tjelohranitelja i gordo sjeo pokraj starog sudanskog trgovca. Ovaj crnac u odjeći afričkih divljaka bijaše ugledna ličnost; zastupao je trgovce s Nila koji su preko sebe imali snabdijevanje harema Arabije i Etiopije, kao i harema svih vladara i vladarčića u unutrašnjosti Afrike. Njegova je sijeda i kudrava kosa, koja je izvirivala ispod kapice prolivene biserima, odudarala od crne kože, malo požutjele na jagodicama i nosu.
Tri pokrivene žene prođoše pod vodstvom eunuha čitavom dužinom dvorane. Kad su se po stepenicama popele na podij, gurnuše ih sasvim u dno, iza zastora koji ih je napola sakrio. Tamo je bilo jastučića na kojima su se mogle odmoriti.
Društvu markiza d'Escrainvillea prišao je Jermenac koji je maloprije na ulazu u batistan ispisivao tečajeve robova.
To je bio Erivan, dražbeni povjerenik i ceremonijar. Nosio je široku smeđu haljinu, asirsku bradu s uredno počešljanim kovrčama, a i kosa mu je bila kovrčava i namirisana. Po njegovu se smirenom nastupu moglo naslutiti da će istim ovim usrdnim i umiljatim smiješkom odgovoriti na dražbenu groznicu, na plač robova i na zahtjeve vlasnika.
On vrlo smjerno pozdravi Anđeliku na francuskom, a Slavenku i Jermenku na turskom i upita ih da li žele da im se donese kava i šerbe, ušećereno voće i kolači, kako bi im vrijeme brže prošlo.
A onda se upusti u živu prepirku s d'Escrainvilleom.
Zašto joj podići kosu - bunio se markiz. - Vidjet ćete da je to pravi zlatni plašt.
Znam ja šta radim - reče Erivan poluzatvorenih očiju. - Ne možemo odjedanput izigrati sve karte. Treba koje iznenađenje ostaviti i za kasnije.
Pljeskom dozove dvije sluškinjice. One po njegovim uputama spletu Anđeliki kosu u tešku punđu koju podignu na zatiljak i pričvrste bisernim pribadačama. Zatim je ponovo obaviju koprenama.
Anđelika se ravnodušno bila prepustila ovom činu. Sva je njezina pažnja bila usredotočena na pojavu malteških vitezova čiju joj je pomoć Rochat obećao. Uzalud je buljila kroz prorez zastora; među kaftanima i kaputima nije bilo skromnih crnih ogrtača s bijelim križem - odjeće ovog reda. Hladan je znoj oblije pri pomisli da Rochat možda nije uspio naći prave riječi kojima bi ove oprezne trgovce privolio da je kreditiraju.
Nadmetanje započe. Prvo je prikazan Maur, iskusan pomorac. U tišini koja je odmah zavladala, kupci su procjenjivali vrijednost ovog bronzanog kipa čije je tijelo bilo brižljivo nauljeno, kako bi mu se istakli kvrgavi mišići i herkulska građa.
Zatim opću pažnju privukoše dva malteška viteza koji su upravo ušli. U svojim širokim crnim ogrtačima sa srebrnim križem oni prođoše dvoranom klanjajući se carigradskim odličnicima, dođoše do podija i uputiše nekoliko riječi Erivanu. Ovaj im rukom pokaže na zarobljenice iza zastora.
Anđelika skoči puna nade. Dva joj se viteza naklone držeći ruke na dršku od mača. Jedan je bio Španjolac, drugi Francuz, obojica pripadnici najotmjenijih europskih obitelji, jer je za sticanje naslova viteza u najvećem kršćanskom redu trebalo imati bar osam plemićkih predaka. Iako stroga i jednostavna, odjeća im je bila istovremeno i raskošna. Ispod ogrtača su nosili kratku crnu halju, sličnu misnici, koja je također imala bijeli križ i bila navučena preko kaputa.
Ali su im orukvice i kravate bile od venecijanske čipke, svilene čarape protkane srebrnom žicom, a obuća ukrašena srebrnim kopčama.
Jeste li vi ona francuska plemkinja o kojoj nas je gospodin Rochat upravo obavijestio? - upita stariji koji je po versajskoj modi nosio bijelu vlasulju.
On se predstavi:
Upravnik dobara Charles de la Marche, Overnjanin. A ovo je Don Jose de Almada, rodom iz Castille, povjerenik za robove u malteškom redu. U tom se svojstvu on može zauzeti za vas. Kako sam čuo, vas je zarobilo markiz d'Escrainville, taj gnusni lešinar, kad ste se po nalogu francuskog kralja nalazili na putu za Kretu.
Anđelika je u sebi blagoslivljala jadnog Rochata što je stvarima dao ovakvo tumačenje. Time joj je ukazao put koji ima slijediti.
Ona odmah započe, kao osoba u prisnim odnosima s dvorom govoriti o kralju, nabrajati svoje najuglednije poznanike, od gospodina Colberta do gospođe Montespan. Zatim je spomenula vojvodu de Vivonnea koji joj je stavio na raspolaganje svoju admiralsku galiju u pratnji kraljevske eskadre, i ispričala kako ih je napao Rescator i pobrkao im planove...
Ah! Rescator...! - povikaše vitezovi i poput mučenika podigoše oči k nebu.
Poslije toga je, nastavi Anđelika, pokušala pomoću malog jedrenjaka doći do cilja kako bi izvršila svoj zadatak. Ali je brod ubrzo postao plijen drugog gusara, maririza d'Escrainvillea.
To su žalosne posljedice nereda koji vlada na Sredozemnom moru otkako je zlbog prodora nevjernika nestalo kršanske discipline - reče upravnik de la Marche. Oni su je obojica slušali klimajući glavama. Brzo su povjerovali da govori istinu. Ličnosti koje je imenovala, pojedinosti koje je navela o svom položaju na dvoru Francuske, otklonile su svaku sumnju.
To je žalosna pripovijest - priznade Španjolac turobno. - Mi smo dužni zbog kralja Francuske, a i zbog vas, gospođo, pokušati sve da vas izvučemo iz ovog opasnog položaja. Ali mi, na žalost, više nismo gospodari Krete! Međutim, pošto smo vlasnici batistana, Turci nas moraju poštivati. Mi ćemo sudjelovati u nadmetanju. Ja sam povjerenik za robove i prema tome mogu po vlastitom nahođenju raspolagati sa svotom za koju imam jamstvo i pokriće.
D'Escrainville mnogo traži - primijeti upravitelj de la Marche - on bi htio najmanje dvanaest tisuća pijastera.
Ja vam kao otkupninu obećajem dvostruku svotu - reče Anđelika živo. - Prodat ću zemlju ako ustreba, prodat ću svoja zvanja i počasti, ali vi ćete doći do svojih novaca, ja se na to obavezujem. Pobožni redovnici neće požaliti što su me spasili užasne sudbine. Imajte na umu da mi, ako budem odvedena u kakav saraj u Turskoj, nitko više neće moći pomoći, pa ni sam kralj Francuske.
To je, na žalost, istina! Ali ne gubite hrabrost. Mi ćemo učiniti sve što je u našoj moći. Ali je Don Jose izgledao zabrinut.
Moramo biti spremni na visoke ponude. Najavljen je Riom Mirza, prijatelj Velikog Gospodara. Sultan mu je naredio da mu pronađe bijelu robinju izuzetne ljepote. Priča se da je već obišao tržište u Palermu i Alžiru, ali da nije našao ono što traži. Već se bio pomirio s tim da će se vratiti neobavljena posla, kad je čuo za
Francuskinju markiza d'Escrainvillea. Nema sumnje da će tu zagristi ako ocijeni da gospođa du Plessis predstavlja ono savršenstvo za kojim je dosad uzalud tragao u želji da ugodi svom uzvišenom prijatelju.
Kao mogući takmaci spominju se još Čamil-beg i bogati arapski zlatar Naker-Ali. Dva se viteza malo odmaknu, a zatim se vrate, pošto su se poluglasno, ali rječito posavjetovali.
Mi ćemo ići do osamnaest tisuća pijastera - reče Don Jose. - To je ogroman raspon, pa će se sigurno i naši najtvrdokorniji takmaci obeshrabreni povući. Pouzdajte se u nas, gospođo.
Ona osjeti malo olakšanje i zahvali im bezbojnim glasom. Srce joj se ledilo dok je gledala kako se udaljuju u svojim nabranim crnim ogrtačima s bijelim križem. Da li bi bili tako velikodušni da su znali kako je velika gospođa, koju žele spasiti, vlastitom voljom pala u nemilost kod kralja?
Ali trebalo je otkloniti najveću opasnost. Istina, robovlasnik jedan, robovlasnik drugi, no ona bi se svakako radije našla na strani križa nego na strani polumjeseca.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:47 pm





27.
NEVIĐENO NADMETANJE
ANĐELIKA PRODANA ZA TRIDESET I PET TISUĆA PIJASTERA
Nadmetanje je teklo dalje dok su dva viteza razgovarala sa zarobljenicom. Dobitnikom Maura bio je proglašen talijanski gusar Fabricio Oligliero. Ovaj ga je kupio za člana posade.
Zatim je na dražbu stavljen gorostasni Slaven plave kose i divnog mišičja. Don Jose de Almada se samo formalno upustio u nadmetanje sa Dancem iz Tunisa. Vidjevši se dosuđenim danskom odmetniku, on se baci na koljena i stane preklinjati. Osuđen je, dakle, vikao je, da čitav život vesla na berberskim galijama! Nikad više neće vidjeti svoju rodnu zemlju i njezine sive ravnice po kojima briše hladni vjetar. Sluge Maltežani, koji su održavali red u batistanu, priđu mu, zgrabe ga i predaju stražarima njegova surovog vlasnika.
Zatim na podij stupi skupina bijele dječice. Jermenka zarije svoje prste u Anđelikino rame.
Pogledaj, tamo kraj stupa, to je moj brat Arminak.
Reklo bi se da je djevojčica. Lice mu je narumenjeno.
On je eunuh, to sam ti već pričala, a ti vrlo dobro znaš da se kod nas i dječaci šminkaju. Nisam se nadala da ću ga ovdje vidjeti, ali tim bolje. To dokazuje da će mu udariti visoku cijenu. Samo da mu se posreći, pa da ga kupi kakav veliki bogataš: kako je lukav, neće proći ni dvadeset godina, a on će se domoći imetka svog blesavog gospodara koji će od njega napraviti svog pouzdanika i vezira.
Stari Sudanac pokaže svojim kaniranim prstom na mladića i grlenim glasom izvikne jednu brojku. Turski namjesnik na Kreti odmah ponudi više. Redovnik u crnoj mantiji s bijelim križem priđe dvojici vitezova i sjede kraj njih. Bio je to kapelan malteškog reda. On uhvati dražbenog povjerenika za kaftan i prišapne mu nekoliko riječi. Ovaj neodlučno zastane, zatim upitno pogleda turskog namjesnika koji velikodušno klimne glavom u znak pristanka. Na to dječaci stanu pjevati. Kapelan Talijan poslušao je svakog posebno i iz skupine izdvojio petoricu među kojima i brata Anđelikine drugarice.
Tisuću pijastera za svu petoricu - ponudi.
Čovjek bijele puti s izvezenim turbanom, vjerovatno čerkez, ustane i poviče:
Tisuću i pet stotina pijastera. Jermenka prošapće:
Koje li sreće! To je Čamil-beg, poglavar bijelih eunuha kod Soliman-age. Ako moj brat dospije u taj ugledni saraj, bogatstvo mu ne gine.
Dvije tisuće - povisi kapelan malteškog reda.
On dobije skupinu. Jermenka se rasplače i krajem svoje koprene stane brisati vrele suze s očiju, namazanih crnilom.
Avaj! Jadni moj Arminak. Uzalud mu sve njegovo lukavstvo, nikad mu neće uspjeti da zavara ove oprezne redovnike koji se ne podaju čulnim užicima i misle samo na to kako će što više zlata zgrnuti za svoje oružane snage. A sigurna sam da ga je svećenik kupio zbog njegova uškopljeničkog glasa i da ga je namijenio za pjevača u katoličkoj crkvi. Koje li sramote. Možda ce biti odveden i u Rim da pjeva pred papom.
Pri posljednjoj riječi ona ljutito otpljune.
Nadmetanje se na podiju nastavilo. Ostala su samo još dva slabunjava dječaka koje nitko nije htio i koje je napokon ipak pristao u bescenje da uzme stari Sudanac, iako time, kako je izjavio, sam sebi krnji ugled koji uživa kao čovjek od ukusa i kao dobar trgovac.
Malo zatim nastade u dvorani opći žamor. Osobni je izaslanik sultana svih vjernika upravo ulazio. Čerkeski je princ nosio astrahansku šubaru i crnu svilenu odoru. S prsa mu je na kratkim uzicama od crvene svile visilo mnoštvo zlatnih, iscizeliranih tuljčića za barut, suženih u sliku koja je predstavljala prizor iz rata. Bodež i sablja bili su mu optočeni rubinima. Koračao je kroz dvoranu u pratnji svojih osobnih stražara, nehajno pozdravio turskog namjesnika i zaustavio se pred velikim eunuhom Čamil-begom s kojim se upustio u žustar razgovor.
Prepiru se - šapne Jermenka - princ kaže da neće dozvoliti da Solimanov eunuh nastupi kao kupac lijepe zarobljenice, jer je ona namijenjena sultanu nad sultanima. Nadam se da sam ja ta lijepa zarobljenica.
Ona se isprsi i zanjiše bokovima.
Unatoč odluci da neće dopustiti osjećajima da prevladaju razumom, Anđelika umalo ne udari u plač. Ovi muškarci, koji su došli da se za nju natječu, već su odredili njezinu sudbinu. Uhvati je vrtoglavica. Samo je snagom volje uspjela čuti nastavak događaja: prodaju d'Escrainvilleovih crnčića eunuha, zatim Ruskinje i napokon jadne Jermenke. Nikad nije saznala da li joj se ispunila želja da bude kupljena za prinčevski harem, ili je pak pala u ruke starom sudanskom posredniku ili čak kakvom gusaru koji će je, pošto je se zasiti, opet preprodati.
Vječno nasmiješena lica pod nauljenim kovrčama, Erivan se nakloni pred njom.
Izvolite za mnom, lijepa gospo.
Markiz se d'Escrainville stvori iza njih i uhvati Anđeliku za rame.
Ne zaboravi! - reče. - Mačke...
Pomisao na užasnu smrt koja joj je prijetila, i nada da će je spasiti malteški vitezovi, dale su Anđeliki snage da podnese stotine vatrenih pogleda koji su se upravili na nju čim se pojavila.
Zavladala je napeta tišina. Već je tri dana glas o Francuskinji držao Kretu u groznici. Nagnuvši se naprijed, gledatelji su pokušavali odgonetnuti tajnu ovog bića pod koprenom koje je konačno izloženo njihovim pohotljivim očima.
Erivan dade znak mladom, službujućem eunuhu koji priđe i skine zarobljenici veo s lica.
Anđelika poskoči. Oči joj sijevnuše. U blještavom svjetlu lustera vidjela je napeta lica, ukočene i pažljive poglede mužjaka koji vrebaju. Od pomisli da će je sad odmah golu izložiti njihovoj požudi, njezino se pobunjeno tijelo ukoči i ona sva problijedi dok ju je hvatala nesavladiva drhtavica.
Činilo se da su ovo divlje podrhtavanje, ohol i gotovo zapovjednički izraz njezinih očiju boje mora naelektrizirali skup i trgli iz dotad nijemog iščekivanja. Iznenadno zanimanje i strast prostruji dvoranom i glave se zatalasaše. Erivan izvikne brojku:
Pet tisuća pijastera.
D'Escrainville poskoči u svom zaklonu iza zavjese. To je dvostruko više od svote koja je bila dogovorena kao početna cijena.
Baš je lopov taj Erivan! On je već u prvom trenutku nanjušio kako se kod svih ovih muškaraca naglo budi ona slijepa pohota koja je spremna na svaku ludost. Ljudi će se predati dvostrukoj slasti: draži kocke i čulnog užitka.
Pet tisuća pijastera.
Sedam tisuća - poviče čerkeški princ. Poglavar bijelih eunuha promrmlja neku brojku.
Po prirodi naprasit, a riješen da iz nadmetanja izađe kao pobjednik, Riom Mirza povisi:
Deset tisuća pijastera. Zatim nastade tajac.
Anđelika baci pogled na malteške vitezove koji još nisu izašli sa svojom ponudom. S jedva primjetnim smiješkom na strogim usnama Don Jose se nagne naprijed.
Prinče - reče - zadnji je imam Velikog Gospodara propovijedao krajnju štednju. Ja odajem poštovanje sultanovom imetku, ali zar deset tisuća pijastera nije cijena posade za jednu galiju?
Sultan nad sultanima može sebi priuštiti da žrtvuje jednu od svojih bezbrojnih galija ako se to njegovoj uzvišenosti prohtije - suho odgovori Kavkazac i pobjedonosno pogleda eunuha Čamil-bega na čijem se debelom i blagom ženskom licu odražavala duboka žalost. Kako bi Soliman-agin veliki eunuh bio ponosan da je ovu skupocjenu i neobičnu robinju mogao dovesti svom glasovitom gospodaru, ali pošto je upravljao njegovim imetkom, sam je najbolje znao njegove mogućnosti i sebi predbacivao što ih je već dosad bio prekoračio.
Tišina je i dalje vladala. Anđelika na svojim ramenima najedanput osjeti vješte ruke mladog eunuha. On spretno otkači tkaninu koja joj je pokrivala grudi, i ona ostade gola do bokova, blijeda u jantarastom svjetlu svijeća. Od muke joj po koži izbiše sitne kuglice znoja i dadoše njezinu tijelu sedefasti sjaj.
Ona ustukne, ali je eunuh bio brži i već izvadio pribadače iz kose koja joj poput zlatnog slapa poteče niz ramena. Anđelika nagonski učini kretnju svojstvenu ženama kad osjete da im je punđa na zatiljku olabavila: digne ruke da bi zadržala svilenu, kovrčavu bujicu, pa tim pokretom istakne svoje čvrste, savršene grudi i pruži intimnu i ljupku sliku žene koja njeguje svoje tijelo.
Zamor prostruji dvoranom. Jedan talijanski gusar glasno opsuje. Od uzbuđenja i slasti uskomešaše se zbijeni kaftani, evropska odijela, odore.
Eunuh Čamil-beg ocijeni da će mu za ljubav ovakvom blagu gospodar oprostiti što ga je doveo u novčane poteškoće, pa vikne:
Jedanaest, tisuća pijastera.
Stari sudanski trgovac ustane i jednolično izgovori dugačku rečenicu. Erivan je prevede:
Jedanaest i po tisuća pijastera nudi bijedni starac koji žrtvuje sav svoj imetak da bi dobio ovaj dragulj o čiju će se naklonost otimati šeici Arabije, rasovi Etiopije, kraljevi Sudana, pa čak i daleke afričke Kampare.
Opet nastane zastoj.
Anđelika se pobojala da će stari crnac iz dalekih krajeva svojom previsokom ponudom otjerati dva moćna natjecatelja.
Ali malteški vitez spusti vjeđe i reče:
Dvanaest tisuća pijastera.
Trinaest tisuća - poviče Riom Mirza. Španjolac se još jedanput naruga:
Zar mislite da će vam sultan nad sultanima biti zahvalan što ste ga dokraja upropastili. Ta cijeli svijet zna da mu novčane prilike nisu baš sjajne.
Ja više ne nastupam za Sultana - odgovori čerkeski princ - ja tu ženu hoću za sebe.
On nije skidao oči s Anđelike.
Zar se u oba slučaja ne izlažete opasnosti da vam odrube glavu? - nije propuštao povjerenik za robove u malteškom redu. Umjesto odgovora, princ nestrpljivo ponovi:
Trinaest tisuća pijastera. Don Jose uzdahne.
Petnaest tisuća pijastera.
U dvorani opet nastane došaptavanje. Čamil-beg je šutio boreći se sam sa sobom. Što da radi: da popusti i time za mnogo mjeseci unaprijed poremeti svoj budžet, ili da se odrekne slave koja će ga pripasti ako Soliman-agin saraj ukrasi ovim rijetkim bi serom... ?
Šesnaest tisuća - vikne Riom Mirza.
Ali se činilo da i on već posustaje, jer je podigao astrahansku šubaru i brisao znoj sa čela.
Tko da više? - reče dražbeni povjerenik i svoje pitanje ponovi na nekoliko jezika. Nitko ne poremeti mučnu tišinu. Europski gusari nisu dotad otvorili usta. Od samog početka im je bilo jasno da će ponude daleko preći granicu njihovih mogućnosti. Prokleti d'Escranville! Znao je uloviti pravu ribu. Od prodaje ove djevojke on će ne samo platiti sve svoje dugove, nego još i kupiti brod sa cjelokupnom posadom.
Tko nudi više? - ponovi Erivan pogledavši Don Josea.
Šesnaest i po tisuća - reče ovaj suho. Princ je ostao uporan.
Sedamnaest tisuća.
Brojke su pljuštale kao meci. U Anđelikinoj su glavi odjekivali glasovi i riječi izgovorene čas na francuskom, čas na talijanskom ili grčkom jeziku. Nije joj uspijevalo da prati njihov smisao. Bojala se. Vidjela je kako se zgrčilo zagasito lice Don Josea i kako se upravitelj dobara de la Marche natmurio. Drhtala je i pokušavala se pokriti kosom. Kada će doći kraj ovom mučenju?
U dnu dvorane podigao se visok Arapin u bijelom burnusu i gipkim se korakom pantera uputio kroz dvoranu prema podiju klanjajući se na sve strane.
Anđelika je čula kako Erivan izgovara njegovo ime: Naker-Ali. Pod crveno-bijelim prugastim turbanom iskrile su se kao ugljen crne oči na tamnoputom licu s orlovskim nosom i sjajnocrnom bradom.
On čučne ne skidajući oči s mlade žene, i uze iz prsnog džepa nekoliko sićušnih predmeta koje odmah zatim izloži na svom dlanu. To su bili najljepši primjerci odabrani među dragim kamenjem što ih je donio sa svog zadnjeg putovanja u Indiju: dva safira, rubin veličine lješnjaka, smaragd, plavi beril, više opala i tirkiza. Drugom rukom Naker-Ali izvuče malu zlatarsku vagu koja je imala bakreni tesić i umjesto poluge bodlju dikobraza. On je vagao jedan po jedan kamen. Nagnuvši se nad njega, Erivan je mičući prstima i usnama izračunavao vrijednost što baš nije bio jednostavan posao. Napokon objavi slavodobitno:
Dvadeset tisuća pijastera!
Anđelika dobaci užasnut pogled Don Joseu. Granica koju je malteški vitez sebi odredio, bila je prekoračena.
Upravitelj de la Marche ga glasno zamoli:
Brate, pokušajmo još jedanput!
Čerkeski je princ Riom Mirza doslovno škrgutao zubima. On je sa svoje strane već odustao od daljnjeg nadmetanja. Ali se ova veličanstvena Francuskinja ne smije prepustiti, doduše, bogatom ali prostom trgovcu s Crvenog mora čiji kramarski harem u drvenim kućicama Krete ili Aleksandrete mora da smrdi po užeglom ulju i pečenim skakavcima.
On se obrati Don Joseu, ukori ga i pozove da se bez oklijevanja dalje nadmeće, a ako to ne učini, on će ga svojom rukom ubiti. Malteški je vitez, očiju upravljenih u strop, poprimio izgled mučenika na španjolskom oltaru. On sačeka da se graja stiša, zatim uzvikne:
Dvadeset jednu tisuću pijastera!
Zlobno zažmirivši, turski namjesnik na Kreti izvadi nargilu iz usta okruženih sijedom bradom i prozbori blago:
Dvadeset jednu i po tisuću.
Don Jose ga prostrijeli otrovnim pogledom. On je točno znao da Turčin ne raspolaže tolikom svotom i da mu je cilj samo da pretekne suverenu državu Maltu,
snažnu kršćansku državu. Za trenutak dođe u napast da se povuče iz nadmetanja, pa da vidi kako će stari paša lakrdijaš smoći dvadeset jednu i po tisuću pijastera da bi isplatio za svoju prelijepu robinju. Ali ga gane Anđelikin očajnički izraz, iako se branio od toga da mu postupcima upravljaju osjećaji.
Erivan, koji je isto tako znao da je posljednja namjesnikova ponuda samo šala, vješto je zavlačio prodaju kako bi ovom dao vremena da razmisli i odustane od daljnjeg nadmetanja. Zatim se okrene povjereniku za robove pri malteškom redu i upita:
Aracho (Tko nudi više)?
Dvadeset dvije tisuće - odsiječe Don Jose de Almada.
Ovog je puta neodlučna šutnja potrajala vrlo dugo. Ali Erivan još ne bijaše ispucao sve adute. On je iz iskustva znao da je strast kod muškaraca jača od njihova trgovačkog opreza.
Don Jose de Almada, koji se u bitku upustio zbog "posla", nije se mogao natjecati tako uporno kao ovi ljudi zaslijepljeni posjedničkom strašću.
Arapin Naker-Ali, koji je klečao uz podij, zurio je bunovno u bijelu zarobljenicu. Nježne su mu usne podrhtavale i na mahove je ruku prinosio džepu od haljine, ali bi svaki put u zadnji čas neodlučno zastao.
Eunuh priđe i otvori kopču koja je pridržavala pojas na donjem velu. Lagana tkanina spuzne Anđeliki niz noge.
Ona opazi kako je žestoko uzbuđenje obuzelo muškarce kad su ugledali bijelu priliku, lijepu kao one statue koje se susreću pod oleandrima na grčkim otocima.
Ali je ova statua bila živa. Ona je drhtala i svi su mogli vidjeti kako njezino lijepo, izmučeno tijelo podilazi jeza, taj razlog naslade, to obećanje zaborava i podavanja onog tko će je znati zavesti.
Svi su sanjarili o mukotrpnom osvajanju i opojnoj pobjedi.
Svi su se zamišljali kao gospodari koji će je svojim umijećem natjerati da malakše od naslade.
Anđelika je najedanput sva gorjela, poslije osjećaja samrtne hladnoće koji ju je bio obuzeo.
Budući da više nije mogla podnijeti poglede koji su je proždirali, ona zagnjuri lice u ruku. Stid i očaj su je tako dotukli, da je oslijepila i ogluvjela za sve što se dosad oko nje događalo.
Nije vidjela kako je Naker-Ali izvukao prilično velik bijeli dijamant prekrasnog sjaja i stavio ga na svoju vagu.
Dvadeset tri tisuće pijastera - poviče Erivan. Don Jose okrene glavu.
Arracho? Arracho? - prošapće Erivan i posegne za zvoncem kojim se objavljuje da je nadmetanje zaključeno.
Čerkeski princ zaurla i zagrebe noktima po licu u znak očaja. Arapinu su se oči smijuljile.
Onda se digne Čamil-beg, veliki bijeli eunuh. Zadnji dio nadmetanja dao mu je vremena da izmudruje razne novčane manipulacije pomoću kojih će srediti uzdrmano bogatstvo svog gospodara i začepiti onu veliku rupu.
Hladan i ravnodušan, on procijedi kroza zube:
Dvadeset pet tisuća pijastera.
Plamen u Naker-Alijevim očima se ugasi. On pokupi svoje drago kamenje, vrati ga u džep na prsima, polako ustane i stane se udaljavati od podija, utone u sjenu i iščezne iz dražbene dvorane.
Okrenut Čamil-begu, Erivan polako podigne zvonce.
A onda mu se ruka zaustavi kao da se ukočila, i više se ne pomače.
Tajac je postao mučan i čudnovat, beskonačan... Toliko se otegnuo, da je i Anđelika postala svjesna savršene i neobične tišine, pa je nagonski podigla glavu. I tada je tek došao pravi šok, žestok, jedan od onih udaraca koji pomućuju razum i izazivaju sulude krikove.
Velik i mračan čovjek stajao je uz podij kuda je stigao odmjerenim korakom prošavši kroz dvoranu bez žurbe, praćen zapanjenim pogledima. Crn od glave do pete. Crne su mu bile dugačke kožne rukavice ukrašene srebrnim čavlićima, crna mu je bila kožna maska preko lica koje je uokvirivala tamna brada i podavala nešto stravično toj iznenadnoj pojavi.
U zdepastoj prilici koja ga je slijedila, ona prepozna kapetana Jasona.
Erivan polako spusti ruku sa zvoncem. On još nije oglasio kraj nadmetanja. Nakloni se do zemlje i usrdno prošapće.
Ova je žena na prodaju. Da li vas zanima, milostivi gospodine Rescatoru?
Do koje svote je došla ponuda?
Glas koji je dolazio ispod crne maske bio je dubok i promukao.
Dvadeset pet tisuća pijastera – odgovori Erivan.
Trideset pet tisuća! Jermenac zine od čuda.
Okrenuvši se skupu, kapetan Jason ponovi gromkim glasom.
Trideset pet tisuća pijastera za mog gospodara, njegovu visost Rescatora. Tko da više?
Čamil-beg se bez riječi sruši na jastuke.
Anđelika začuje sitnu zvonjavu. Ova tamna prilika, u koju je preplašeno zurila, sve je više rasla u njenim očima, sve joj se više približavala, a onda osjeti toplinu teškog ogrtača od crnog baršuna, koji je Rescator prebacio sa svojih na njezina ramena. Nabori odjeće spuštali su joj se do nogu. Ona je bijesnim pokretom omota oko sebe. Nikad, nikad za života neće zaboraviti sramotu koju je morala podnijeti.
Nepoznate su je ruke i dalje čvrsto držale. Bile su to posjedničke ruke čija ju je snaga održavala u uspravnom položaju. Onda osjeti kako je noge izdaju i kako bi bila na koljena pala da nije bilo njegove pomoći.
Mukli i hrapavi glas reče:
Ovo je lijepa večer za vas, Erivane! Francuskinja... I to kakva! Tko je njezin vlasnik?
Markiz d'Escrainville se približi teturajući kao pijan. Oči su mu buktjele, a lice pobijeljelo kao kreda. Drhtavim prstom upre u Anđeliku.
Djevojčura! - promuca sumorno. - Najgora djevojčura koju je svijet ikad vidio. Pazi se, prokleti vješče, ona će ti slomiti srce...
Coriano, jednooki, koji je skriven iza zastave pratio nadmetanje, skoči na pozornicu i umiješa se u razgovor razvukavši krezuba usta u najponizniji smiješak:
Ne slušajte ga, visosti, silna radost mu je po mutila razum. Ova je gospa dražesna... Neobično dražesna, savršeno krotka i pristupačna.
Lažljivče! - odbrusi Rescator.
On posegne u zlatom protkanu platnenu vrećicu koja mu je visila o pojasu, iz nje izvuče novčarku punu dukata i dobaci je Corianu čije se oči raskolačiše.
Ali, visosti - promuca razbojnik - ja ću dobiti svoj dio plijena.
Uzmi to kao predujam.
Zašto?
Zato što hoću da se večeras svi vesele.
Vrlo dobro! Odlično! - derao se Coriano bacajući u zrak kapu. - Neka živi njegova visost Rescator!
Ovaj zapovjednički podigne ruku:
Svečanost počinje.
Kapetan Jason objavi poziv koji najveći trgovac srebrom na Sredozemnom moru upućuje ovom otmjenom skupu. Sluge su otišle po plesačice, vino, kavu, svirače i po pečenu ovčetinu. Čitavi će volovi biti podijeljeni posadama gusarskih brodova usidrenih u luci, a iz trideset će se bačava na svim gradskim raskršćima točiti smirnsko vino i malvazija. Sluge će po ulicama nositi košare pune pogača i ražnjića, a s krovova će padati kiša novčića.
Kreta će noćas pirovati Francuskinji u čast. To želi njegova visost Rescator.
El vivat! - čuli su se povici sa svih strana.
Pah, pah, pah! - učine Turci ponovo se zavaljujući na divane u dvorani koju su već htjeli napustiti. Svi su se, i gusari i prinčevi, vraćali na svoja mjesta spremni da se zabavljaju i vesele. Samo su dva malteška viteza pošla k vratima. Rescator ih osobno pozove.
Caballeros! Caballeros! Zar nećete s nama?
Don Jose ga prostrijeli pogledom i gordo se povuče skupa sa upraviteljem da la Marcheom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:48 pm




28.
NOVI GOSPODAR POŽAR KRETE
Tek sada je Anđeliki prodrla u svijest činjenica da je prodana. Prodana gusaru koji je za nju platio cijenu čitavog jednog broda s posadom. Shvati da je samo prešla iz ruku jednog gospodara u ruke drugog, da je to sudbina koja će je odsad stalno pratiti, sudbina prelijepe, uvijek poželjne žene. Ote joj se prodoran krik kojim je konačno dala oduška očaju i užasu što se u njoj nakupio, kojim se pobunila protiv svog položaja žene uhvaćene u zamku.
Ne. Ne prodana! Ne prodana.
Ona se baci prema živom, šarenom obruču koji se paklenski stezao oko nje, i upusti se u borbu s Rescatorovim janjičarima koji je čvrsto uhvatiše i grubo baciše svom gospodaru do nogu.
Ona je kao izbezumljena ponavljala:
Ne, ne prodana.
Je li u Francuskoj običaj da otmjene gospođe odlaze iz društva ovako oskudno odjevene? Pričekajte barem da vas obuku, gospođo.
Mukli i podrugljivi Rescatorov glas dopre joj do svijesti:
Mogu vam ponuditi nekoliko haljina. Pogledajte da li vam odgovaraju. Odaberite šta vam se sviđa.
Anđelikin pogled koji je odavao neshvaćanje, prođe po ovoj dugačkoj crnoj prilici koja ju je nadvisivala, i zaustavi se na strašnoj, krutoj maski kroz čije se proreze vidio samo bljesak podrugljivih očiju. On se stane smijati.
Ustanite - reče pružajući joj ruku.
A kad je ona poslušala, on joj iz lica odstrani razbarušenu kosu i pomiluje joj obraz kao jogunastom, djetetu.
Prodana... ? Ma ne. Večeras ste moja gošća, ništa drugo. A sad izaberite haljinu. On pokaže na tri crnčića s crvenim turbanima. Svaki je od njih, kao u bajci, držao po raskošnu haljinu: jedna je bila od ružičastog tafta, druga od bijelog brokata, a treća od zeleno-plavog satena i ukrašena niskama indijskog sedefa koji se pod svjetlom prelijevao.
Vi se ne možete odlučiti... ? A koja bi se žena mogla... ? Ali pošto uzvanici samo na nas čekaju, ja ću biti tako slobodan i posavjetovati vas. Ja bih na vašem mjestu uzeo ovu - reče on pokazujući haljinu ukrašenu sedefom. Da vam pravo kažem, ja sam je i izabrao za vas, jer sam čuo da Francuskinja ima oči boje mora. Izgledat ćete u njoj kao sirena. To je gotovo simbolično. Lijepa markiza oteta vodama...!
A kako je ona i dalje šutjela, on nastavi:
Vidim šta vas zbunjuje. Kako se u ovoj zabačenoj Kreti mogu nabaviti haljine po zadnjoj versajskoj modi? Ne razbijajte time svoju glavicu. Znam ja još puno drugih čarolija. Zar niste čuli da sam čarobnjak... ?
Bila je kao omađijana podrugljivom borom na njegovim ustima, osjenčenim kratkom saracenskom bradom. Na mahove bi smiješak razvedrio njegovo tmurno
lice. Njegov je težak i polagan govor izazivao kod Anđelike nelagodnost koja je graničila sa strahom. Kad bi joj se obraćao, podilazila bi je jeza. Osjećala se potpuno malaksalom.
Trgla se iz tuposti tek kad su se dvije robinjice, koje su je oblačile, zaplele u trake, uzice i grudnike na europskoj haljini. Izazvana njihovom nespretnošću, ona živo utakne pribadače i sveže vrpce. Njezine kretnje nisu izbjegle Rescatorovom oku. On morađe opet prigušiti smijeh od kojeg ga uhvati napad kašlja.
Rekao bih da ste vični ovim pokretima - reče on kad je opet došao do daha. - Čak kad se jednom nogom nađete u grobu, nećete dozvoliti da budete neuredno odjeveni, zar ne? Ah, te Francuskinje! A sad pogledajmo nakit.
On se nagne nad kovčežić koji mu je donio paž, i izvuče prekrasnu ogrlicu od tri niske lazurnog kamena.
On joj je sam stavi oko vrata. Kad joj je podigao kosu sa zatiljka da bi mogao skopčati ogrlicu, ona osjeti kako mu se prsti zadržavaju na ožiljku koji su joj preko leđa ostavile kandže užasne mačke. Ali Anđelikin novi vlasnik ne reče ni slova. Pomogao joj je da pričvrsti naušnice.
Iza ograde od janjičara koji su čuvali stražu, skup je postajao sve bučniji. Plesačice i svirači upravo su bili stigli. A sluge su stalno donosile zdjele s voćem i kolačima.
Volite li slatkiše? - upita Rescator. - Želite li možda halve, poslasticu od oraha...? Poznajete li perzijski nugat?
Ona je i dalje šutjela kao zalivena, a on nastavi.
Znam što biste željeli... U ovom vas trenutku ne privlače ni šećerleme ni svi užici ovog svijeta. Vi imate samo jednu želju: da se isplačete.
Anđeliki usne zadrhtaše, a grlo joj se stisne.
Ne - reče on - ne ovdje. Kad budete kod moje kuće, moći ćete plakati do mile volje, ali ne ovdje, ne pred ovim nevjernicima. Vi niste robinja. Vi ste praunuka križara, do đavola! Pogledajte me.
Dva joj plamena oka uhvate pogled i prisile je da digne glavu.
Tako je već bolje. Pogledajte se u zrcalo... Vi ste kraljica večeri.... Kraljica Sredozemnog mora. Dajte mi ruku.
Tako je Anđelika, odjevena poput princeze, položivši ruku na Rescatorovu, sišla po stepenicama sramnog podija. Kičme su se savijale dok je prolazila.
Rescator sjedne pored paše, koji je predstavljao vlast velikog sultana, a Anđeliku smjesti sebi s desna. Obavljene oblacima, koji su se dizali iz kadionica, plesačice su svojim dugačkim, prozračnim velovima vitlale po taktu bubnjeva i „nanova", malih, milozvučnih gitara s tri žice.
Pijmo dobru kretsku kavu - predloži Rescator pružajući joj majušnu porculansku šalicu s pladnja na niskom stoliću - nema boljeg sredstva da se razbije tuga i okrijepi duša. Udahnite ovaj fini miris, gospođo.
Ona uze pruženu šalicu i stane pijuckati.
Kavu je zavoljela još na Hermesu i sad je uživala u njezinu mirisnom okusu. Oči strašnog gusara promatrale su je kroz izreske maski. To nije bila obična Maska koja se stavlja na hrbat nosa i koja dosiže tek do jagodica. Ona je pokrivala čitavo lice i spuštala se sve do usana. Čak je na njoj i nos s dvije rupice umjesto nozdrva bio oblikovan. Anđeliki se uporno nametala misao kako gnusno mora biti ovo lice koje se krije iza maske. Zar postoji žena koja može podnijeti da se nad nju nagne ovo kožnato lice, pogotovo kad zna da je ono užasno unakaženo. Ona protrne.
Da... ? - reče gusar kao da je primijetio taj drhtaj. - Recite mi kakve osjećaje u vama pobuđujem...
Mislila sam da vam je i jezik odrezan? Rescator se zavalio u jastuke i slatko se smijao.
Napokon sam - reče - čuo zvuk glasa. I šta sam saznao? Vi nalazite da moje nevolje još uvijek nisu dovoljno velike. Ah! Mojim neprijateljima nikad neće dosaditi da me slikaju crnjim nego što jesam.
Bili bi sretni da sam bogalj, da su mi noge uzete. A još sretniji da sam mrtav! Meni samom dovoljno je što sam izbrazdan ožiljcima poput starog hrasta koji je čitav vijek prkosio gromovima i olujama. Ali neka je hvala Bogu, što mi je ostavio dar govora da mogu razgovarati s gospođama. Priznajem da bi za mene bila teška kazna kad se ne bih mogao koristiti govorom za zavođenje divnih bića što ih je Gospod stvorio kao ukras ovoga svijeta.
Nagnuvši se prema njoj, čavrljao je kao da oko njih nema nikoga, a ona je na sebi osjećala ispitivački pogled njegovih vatrenih očiju.
Recite još nešto, gospođo. Imate čaroban glas... Priznajem da to za svoj ne mogu tvrditi. Moj se glas prelomio jednog dana kad sam zazivao nekoga tko je bio jako daleko. Dozivao sam i glas mi se skrhao...
Koga ste dozivali? - upita ona zabezeknuta. On upre prst u zadimljeni strop.
Alaha...! Alaha u raju. A raj je jako daleko. Glas mi se slomo. Ali je dopro do njega... Alah me je čuo i podario mi ono za što sam ga molio: život.
Ona pomisli da joj se ruga i osjeti se malo uvrijeđena. Od kave je živnula. Napokon je počela da gricka kolačić.
U svomu ću vam domu - primijeti on - ponuditi sve moguće vrste jela. Iz svake zemlje, u kojoj sam bio, doveo sam po jednog stručnjaka za specijalitete njegova kraja. Prema tome, mogu udovoljiti najraznovrsnijim željama svojih gostiju.
Kod vas... ima li kod vas mačaka?
Uprkos svim njezinim naporima, glas joj zadrhti pri zadnjim riječima.
U prvi mah se gusar začudi, ali onda odmah shvati o čemu se radi, i krvnički pogleda markiza d'Escrainvillea.
Ne, u mojoj kući nema mačaka. Nema ničega što bi vas plašilo ili vam se ne bi sviđalo. Ima ruža svjetla... prozora koji gledaju na pučinu. Hajde, okanite se tog prestravljenog izgleda koji vam nikako ne pristaje. Mora da je moj dobar prijatelj d'Escrainville s vama surovo postupao kad je od vas napravio ženu oborena pogleda, spremnu da liže čizme svom gospodara!
Anđelika poskoči kao podbodena, uspravi se i ošine ga pogledom. On se ponovo nasmije, iskašlje se i napokon uzmogne govoriti.
Aha! Baš ono što sam očekivao. Ponovo postajete ohola markiza, velika francuska gospođa, drska i čarobna.
Da li ću to ikad opet postati? - prošapće ona. - Ne vjerujem da Sredozemno more tako lako ispušta svoj plijen.
lstina je da Sredozemno more lišava ljude potrebe da se pretvaraju. Ono uništava slabiće, ali oplemenjene poput zlata izbacuje na obalu one koji su imali snage da mu prkose i da prozru njegove varke.
Kako je mogao pogoditi da je ona manje mislila na povratak u Francusku nego na svoju unutarnju nesposobnost da se ikad više preobrati u onu likujuću ženu koja je još prije nekoliko mjeseci, tamo pod raskošnim svijećnjacima Versaillesa, svima ulijevala strahopoštovanje... ? To joj se u usporedbi s čarima Istoka činilo daleko, nestvarno i kao izblijedjelo.
Došao je trenutak kad je morala potražiti zagonetne gusareve oči, kako bi našla odgovor na to. Pitala se kakvu to moć posjeduje ovaj čovjek koji je iz nekoliko njezinih riječi zaključio sve i pronikao joj u dušu. Danima je već živjela slomljena, progonjena, ponižavana. Rescator ju je najedanput izvukao s dna ponora. On ju je razdrmao, podbo, očarao i ona je, poput uvenule biljke koju je netko zalio, živnula i oslobodila se, poniženog držanja. Uspravila se. Misaona i vedra iskra života vratila se u njezine oči.
Ponosni stvore - reče on blago - takvu vas volim.
Zurila je u njega kao da mu se moli, kao u boga kojeg zaklinje za život. I nije bila svjesna da joj u očima blista izgladnjeli izraz što ga upućujemo onima od kojih se nadamo svakom dobru.
V što je dulje Rescator pogledom prelijevao svoju snagu u nju, to se njezino uzburkano srce sve više smirivalo. Oko nje se rasplinjavala slika glava pokrivenih
turbanima, zadimljenih razbojničkih lica pod svilenim maramama, kao što se gubila buka glasova i svirke.
Bila je kao u začaranom krugu, sama uz čovjeka koji joj je posvetio svu svoju pažnju. Osjećala je istočnjački parfem koji je strujio iz gusarovog odijela, taj miomiris koji ju je podsjećao na miris otoka i miješao se s mirisom skupocjene kože njegove maske, duhana iz njegove dugačke lule i vrele kave koju su im bez prestanka natakali.
Iznenada je obuze užasna malaksalost, neki neizmjeran umor. Duboko uzdahne i zatvori oči.
Umorni ste – reče on. - Spavat ćete u mojoj palači izvan grada. Već jako dugo niste spavali. Ispružit ćete se na terasi, pod zvijezdama... Moj će vam arapski liječnik pripremiti umirujući čaj od ljekovitih trava i vi ćete spavati... spavat ćete do mile volje. Uz šum mora... i uz zvuke harfe mog paža-glazbenika. Sviđa li vam se ovaj prijedlog? Što mislite o njemu?
Mislim - prošapće ona - da vi kao gospodar nemate velikih zahtjeva. Gusarove oči obijesno zaiskriše.
Možda ću to jednog dana postati? Vašoj ljepoti čovjek ne bi mogao dugo odolijevati... Ali to neće biti bez vašeg pristanka, ja vam to obećajem... Večeras vas molim samo za jednu stvar, meni od neprocjenjive vrijednosti... za jedan smiješak vaših usna... Želim biti siguran da više niste tužni, ni ustrašeni... Nasmiješite mi se.
Najedanput se prolomi neki neljudski urlik koji je nadglasao opću galamu. Poput crvene sablasti markiz d'Escrainville je teturao prema njima, obavijen gustim dimom. Mahao je isukanom sabljom i nitko se nije usudio da mu priđe.
Ti ćeš je imati - hroptao je. - Tebi će ona - dakle, pokazati svoje zaljubljeno lice, prokleti vješče Sredozemnog mora... Meni nije htjela... Ja sam samo Bauk... čujete, li, čujete li vi svi, Bauk... a ne vještac...! Ali nećeš je imati. Ubit ću te...
On nasrne sabljom. Jednim udarcem noge Rescator baci u njega pladanj s posuđem za kavu i dok je nasilnik posrtao, on skoči i isuče sablju. Dva su se oružja ukrstila. Escrainville se luđački borio. Oba su se gusara kroz dar-mar od jastuka i stolića provukli do podija na koji se markiz, natjeran u škripac, morao popeti, dok su se plesačice razbježale preplašeno vrišteći.
Borba je bila na život i smrt. Crvena prilika protiv crne, ali oba borca majstori svog oružja: ubojitih sabalja. Malteški se službenici, koji su bili odgovorni za red i mir u batistanu, nisu usuđivali umiješati se. Rescator im je podijelio po dvadeset srebrnih cekina i po grumen američkog duhana... I tako su u svečanoj tišini gledatelji čekali ishod dvoboja.
Napokon se Rescatorova sablja zarije u ruku bjesomučniku koji ispusti svoje oružje. D'Escrainville stane štucati, a bijela mu pjena izbije na usta. Erivan hrabro priskoči, uhvati ga i odvuče, da bi ga predao Corianu.
Šteta! - reče jednostavno Rescator vraćajući sablju u korice. Da se mali Jermenac nije umiješao, leš markiza d'Escrainvillea bio bi sigurno prinesen kao žrtva za sve one jadnike što ih je na tom istom mjestu prodao.
Rescator podiže ruke.
Svečanost je završena! - objavi glasno.
On se klanjao desno i lijevo, pozdravljajući na turskom, talijanskom i španjolskom. Uz uobičajenu galamu učesnici ovog svjetskog skupa stadoše napuštati dvoranu. Rescator se vrati Anđeliki. On se ponovo nakloni, ovaj put tako duboko da je crnim perom syog šešira dotakao pod.
Hoćete li me slijediti, gospođo?
U tom bi ga trenutku bila slijedila do nakraj svijeta.
Ona ne prepoznade vrt kroz koji je sa zebnjom u srcu prošla prije nekoliko sati. Gusar joj po drugi put preko ramena prebaci svoj bogati ogrtač.
Noć je svježa... ali kakav divan miris.
Na trgu pred batistanom čitav se vol pekao na ogromnoj mangali čija je žeravica osvjetljavala zadovoljna lica članova brodskih posada i gradskih stanovnika koji su
bili pozvani na gozbu. Iz kretskih je uličica dopirala pjesma gusara koji su se raspištoljili od smirnskog vina.
Kad se Rescator pojavio, zaoriše povici „živio"!
U istom se trenutku plava raketa vine u nebo i padne na zemlju u obliku vatrenog kišobrana.
„Vidi, vatromet..."
U kojem se trenutku izraz na licima ljudi promijenio, u kojem je trenutku užas s njih zbrisao radost i smijeh?
Rescator je prvi osjetio da se događa nešto neobično. On se odvoji od Anđelike i potrči prema zidinama koje su nadvisivale grad.
U istom se trenutku detonacije prolomiše kroz noć, a iz unutrašnjosti batistana se začuje lomljava stakla i lustera. Crveni kolobar osvijetli nebo.
Neka nestalna svjetlost, koja je dolazila s dna grada, plesala je po crnim, skamenjenim licima janjičara koji su također jurnuli prema bedemima.
Zvona su već naveliko zvonila. Prodoran se krik ponavljao na svim jezicima:
Požar...!
Anđeliku najednom odbaci pritisak znatiželjne svjetine. Ona se povuče do pločnika i skloni se u dovratak neke veže. Jedna ruka iznenada zgrabi njezinu.
Dođi! Dođi...!
Ona opazi zlobno lice Vasosa Mikolesa i sjeti se Savaryjevih riječi: "Kad budete izlazili iz batistana, plava će raketa dati znak..."
Ona ga bijaše zamolila da je izbavi iz ruku novog kupca i da joj tako vrati slobodu, i, eto, održao je svoje obećanje.
Stajala je kao kip, prestravljena do u dno duše, nesposobna da se makne, dok je mali Grk ustrašeno navaljivao:
Dođi! Dođi!
Konačno se ipak pokrene i pođe za njim. Trčali su kroz uličice, nošeni moćnom bujicom svjetine koja je silazila prema luci.
Svuda je bila neopisiva, gužva. Ljudi su u panici gazili po djeci, mačke su nakostriješene i mijaučući skakale s krovova na balkone, a njihovi su crni obrisi u svjetlu plamena djelovali poput kakvih duhova s kandžama. Jedan se novi krik orio sa svih strana:
Brodovi.....!
Kad je zajedno s Vasosom Mikolesom stigla do križarske kule na obali Anđelika je sve shvatila.
U luci je gorio brigantin markiza d'Escrainvillea; Hermes je plamtio kao buktinja. Od broda je ostao samo još jarko osvijetljen kostur.
Vjetar je raspirivao ugljevlje koje je pljuštalo po usidrenim brodovima. Galija danskog odmetnika već je bila u plamenu. Požar se munjevito širio i u paklenskoj rasvjeti Anđelika prepoznade Rescatorov šambek. Vatra je izbila na pramcu. Stražari koji su ostali na brodu, ogorčeno su je pokušavali suzbiti; konačno su se morali povući zbog neizdržljive vreline koja je dolazila s okolnih brodova.
Sayary!
Očekivao sam vas - reče Savary radosno. - Vi ne gledate na pravu stranu, gospođo, pogledajte u onom pravcu!
On joj, u sjeni Križarskih vrata, koja su turski stražari napustili zbog požara, pokaže jednu barku koja je upravo dovršavala pripreme za odlazak. Tama ju je skrivala gotovo čitavu i samo su se na mahove, pri crvenom odsjaju požara, mcgla vidjeti uplašena lica odbjeglih robova koji su se skupili u gomilu, i grčkih mornara koji su razapinjali jedra. To je bila barka Vasosa Mikolesa i njegovih ujaka.
Dođite brzo!
Ali ova vatra, Savary, ova je vatra...
To je grčka vatra - prasne stari učenjak skačući od veselja. - Upalio sam neugasivu vatru. Ah! Ah! Neka je pokušaju suzbiti. To je tajna antike... Tajna Bizanta koju sam ja ponovno otkrio...!
Plesao je kao đavolak uskrsnuo iz podzemlja. Vasos Mikoles zgrabi svog uzvišenog oca i odvede ga do barke. Na obali neka žena priđe Anđeliki.
Ovaj je papir bio u pojasu koji ti je on bio oduzeo, zbogom, sestro moja, prijateljice moja. Neka te štite svi sveci!
Ellis! Zar nećeš s nama?
Mlada Grkinja okrene glavu prema luci. Hermesovi su se jarboli, slični prozračnim, zlatnim stupovima, rušili obavijeni kišom varnica.
Markiz d'Escrainville je hodao kao lud. Gledao je prizor bunovnim očima.
Ne, ja ostajem s njim - krikne Ellis. I potrči prema paklenskom ognju.
Anđelika se ukrca u barku koja se tiho odlijepi od obale. Ribari su se pokušavali držati sjene što ju je bacala uzvisina s rta, ali se požar bez prestanka širio, pa ih je njegov plamen na mahove obasjavao.
Stojeći na krmi, Savary se naslađivao gledajući rasvijetljenu luku koja je vrvjela od ljudi.
Podmetnuo sam kučinu na više mjesta na Hermesu, u sam trup broda - objašnjavao je. - Dok smo obilazili otoke, ja sam svaki dan silazio u spremišta i sve pripremio. A večeras sam mu pramac i iznutra i izvana polio ekstraktom moje mumije koja u takvom stanju još mnogo jače gori. Pošto su me vatrogasci pozvali, da im pomognem u njihovu poslu, s lakoćom sam na prikladnom mjestu na palubi podmetnuo rakete koje sam sam napravio. Vatra se širila kao uragan... Anđelika najedanput postade nestrpljiva. Digne se ukočena pogleda, nesposobna da izusti riječ. Savary zanijemi. On uzme iz pojasa svoj stari dalekozor i prinese ga očima.
Što on to radi? Taj čovjek je lud!
Na zadimljenoj krmnici Morskog orla prepoznali su Rescatorove obrise. Maurski su mornari pokidali sidra i šambek, po kojem se vatra širila, već se udaljavao od žarišta u luci.
Plamen je buktao sve većom žestinom. Pramčani jarbol se sruši. Zatim se začuje potmuo prasak.
Spremište za barut - prošapće Anđelika.
Nije.
Savary joj je svojim teškim cipelama gazio po nogama. Vasos Mikoles je svog uzvišenog oca bezuspješno uvjeravao kako treba da se smiri.
Kakav je to bijeli oblak na površini vode - poviče učenjak - Što je to? Što je to...?
Sa sredine plamtećeg šambeka dizao se nekakav žut i težak dim i "tekao" u more, a ubrzo zatim obavio čitav brod osim najvišeg jarbola. Vatra se ugasi, a šambek sa svojim oklopom od pare istovremeno utone u tamu.
Još uvijek osvijetljena požarom, luka se sve više udaljavala. Grci su veslali svom snagom. Uskoro podigoše trokutasto jedro. Lađa s bjeguncima poskakivala je po crnim valovima.
Savary spusti dalekozor.
Što se dogodilo? Reklo bi se da je taj čovjek nekom čarolijom uspio ugasiti vatru na svom brodu.
On utone u duboko razmišljanje pokušavajući odgonetnuti tajnu. Njegov sin to iskoristi i smjesti ga smjerno na dno lađe. I Anđelika je, ali iz drugih razloga, imala isti dojam kao i stari učenjak da je sve ovo nestvarno.
Kreta se udaljavala. Dugo, dugo je njezin crvenkasti odsjaj poigravao na valovima.
Anđelika tek sad postade svjesna da joj je Rescatorov ogrtač još uvijek na ramenima. Onda je neka čudna bol stegne u grlu. Ona zagnjuri lice u ruke i zajeca.
Žena, koja je stajala kraj nje, lagano joj dodirne ruku.
Što ti je? Zar nisi sretna što si opet stekla slobodu? Govorila je grčki, ali ju je Anđelika razumjela.
Ne znam - reče grcajući - ne znam. Oh! Ne znam više ništa!
Poslije toga je naišla oluja.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:48 pm





29.
MALTA

Dva se dana oluja opako poigravala s lađom i bjeguncima.
Tek su se u zoru trećeg dana valovi malo smirili. Barka je još uvijek plutala. Njezin razbijeni jarbol i kormilo bili su samo olupine. Kao nekim čudom, svi su putnici još bili živi i na broju. Pobjesnjelo more nije nijedno dijete uspjelo iščupati iz majčinog zagrljaja, ni otplaviti ijednog mornara s palube na kojoj su se ovi očajnički borili da brod održe na valovima. Bila je to samo još šaka skroz-naskroz mokrih brodolomnika koji su cvokotali i od neba očekivali pomoć nemajući pojma gdje se nalaze. More kao da je sasvim opustjelo. Napokon pred večer jedna malteška galija opazi barku i pokupi brodolomnike.

Anđelika se nasloni na mramornu ogradu balkona. Crvene su zrake sa zapada ulazile u njezinu sobu i odbijale se od crnih i bijelih pločica na podu. Na stoliću pored nje stajala je košarica puna krasnog grožđa koje joj je poslao vitez de Rochebrune. Ovaj se ljubazni plemić i na Malti pridržavao svih pravila lijepog ponašanja kojim je još na dvoru stekao opće poštovanje.- Bio je neobično sretan što mu se, kao poglavaru francuskog ogranka malteškog reda, ukazala prilika da gospođi du Plessis-Belliere pruži gostoprimstvo u svom domu. Ovaj je skroman naziv nosila veličanstvena palača koju je francuski ogranak, poput ostalih, podigao za svoje sunarodnjake. Takvih palača bilo je ukupno osam, i simbolizirale su osam ogranaka križa, amblema ovih vitezova.
To su bili ogranci: Provansa, Auvergne, Francuska, Italija, Aragon, Castilla, Njemačka i Engleska. Engleski je ogranak ukinut u doba crkvene reforme. Njegova je palača otad služila kao skladište.
Anđelika uzme zrno muškata i utone u razmišljanje sišući mu sok. Bila je zadovoljna što je dospjela u Maltu. Poslije onog zbrkanog i raspojasanog istočnjačkog vašara, uživala je u jednostavnoj, strogoj atmosferi moćne kršćanske države. činilo se da su raskoš i isposništvo dvije proturječne parole kršćanskih kaluđera.
Francuski je dom, taj prostrani i blistavi karavan-saraj, ukrašen kipovima i ispresijecan lođama i trijemovima s venecijanskim staklom, pružao sve udobnosti francuske palače. Anđelika je u sobi imala zidne tapiserije, krevet sa stupovima i brokatnim baldahinom, a u susjednoj prostoriji kupaonicu koja se mogla mjeriti s versajskim. Ovi su apartmani na gornjim katovima bili namijenjeni otmjenim gostima. A u prizemlju su u ćelijama s prostim krevetima od dasaka stanovali vitezovi, kapelani i braća laici. Ponekad bi Anđelika u prolazu opazila Francuze kako učetvero iz istog drvenog čanka jedu monašku juhu.

Pristupajući malteškom redu, najmlađi sinovi otmjenih obitelji nisu olako uzimali tri položena zavjeta: poslušnost, osobno siromaštvo i neženstvo. Oni su u neprestanoj borbi protiv nevjernika zadovoljavali svoje ratničke prohtjeve, nalazili vjerski ideal i sticali slavu kao pripadnici reda kojeg se svi boje i kojeg se imaju zašto bojati. Bogatstvo reda, sazdano na čvrstim temeljima, omogućavalo im je da vode borbu na koju su se obavezali. Flota viteškog reda spadala je u najmoćnije europske flote. Malteške su galije, uvijek spremne za napad i borbu, neprestano krstarile po Sredozemnom moru i nametale islamskoj trgovini onu sudbinu koju je islam namijenio kršćanstvu.
Anđeliki je poslije zadnjih doživljaja posebno godila uljuđena ćudorednost koja je vladala na Malti.
Za redovnike je u tom pogledu bila propisana stroga disciplina, pa ako bi se ponekad i dogodilo da za opasnih pothvata ili zanosnih pobjeda neki vitez
trenutačno podlegne čarima kakve lijepe, bludne robinje, na samoj je Malti, uporištu vjere, vladala najdoličnija suzdržljivost.
Tu nije bilo slobodnih žena, osim Maltežanki, otočkih seljanki u crnim velovima, a robinje su bile samo roba. Tek bi s vremena na vrijeme sa španjolskom, engleskom ili francuskom flotom u ratnom pohodu naišla pokoja prolazna gošća, najčešće u pratnji svog ljubavnika, a rjeđe muža.
Anđelikin je slučaj bio usamljen. Ona je, doduše, bila otmjena gospođa koja zaslužuje postupak u skladu s njezinom staleškom pripadnošću, ali je s druge strane bila usred mora nađena sa šakom odbjeglih robova. Ona je bila načistu da će se malteškom redu za učinjene joj usluge morati odužiti teškim zlatnicima.
S francuskim se rizničarom reda dogovorila da će svom upravitelju dobara Molinesu pismeno dati nalog da predstojniku pariškog templarskog reda isplati određenu svotu kao brodolomničku otkupninu.
Ali je bila ozlojeđena kad je, raspitujući se što je učinjeno s "njezinim" Grcima, ove otkrila zatočene skupa s robovima u nekom skladištu na otoku. S jadnim ribarima sa Santorina postupalo se isto kao sa zarobljenim nevjernicama.
U velikoj su prostoriji muškarci, žene i djeca svih boja, s istim onim smirenim i pokornim pogledima kakve je viđala na kretskoj obali i u spremištima d'Escrainvilleovog broda, ležeći na slami čekali da budu preprodani. Tu je zatekla Savaryja, Vasosa Mikolesa i njegove ujake, njihove žene i djecu, koji se bijahu pridružili pothvatu, kao i nekoliko odbjeglih robova koje su oni primili na svoj brod. Svi su se stisli u jedan ćošak i strpljivo griskali masline.
Anđelika je rizničaru gospodinu de Sarmontiu, koji ju je pratio, otvoreno rekla što misli o neljudskom postupku tobožnjih Kristovih vojnika. Redovnik se zapanjio.
Što želite time reći, gospođo?
Da ste najobičniji trgovci robljem kao i svi ostali.
U tome se očituje naša snaga!
A ovo tu? - upita ona pokazujući na gomile Grka, Turaka, Bugara, Maura, crnaca, Rusa, koji su dremuckali pod ukrašenim svodovima prostranog skladišta - zar mislite da postoji velika razlika između vaše kaznionice i robijašnica na Kreti ili Alžiru? Koliko god se vi pozivali na svoj sveti zadatak, to je čisto gusarstvo!
Rizničar nije popuštao.
Varate se, gospođo - reče suho. - Mi se ne bavimo lovom na ljude, mi samo plijenimo.
Ja tu ne vidim nikakvu razliku.
Htio sam reći da mi ne haračimo po obalama Italije, Tripolitanije, ili čak Španjolske i Provanse zato da bismo došli do plijena "kao i svi ostali" gusari. Robovi, koji dospiju u naše ruke, potječu s neprijateljskih galija protiv kojih smo se borili. Mi zadržavamo samo Maure, Turke i crnce za naše veslarnice, ali isto tako svaki put puštamo na slobodu tisuće kršćanskih robova koji bi inače do smrti robijali za nevjernike. Znate li da Tunis, Alžir i kraljevina Maroko ukupno imaju više od pedeset tisuća kršćanskih zarobljenika, a da se i ne govori o broju turskih?
Ja sam čula da ih vaš red, između Cipra, Livorna, Krete i Malte, ima više od trideset pet tisuća!
To je moguće, ali mi ih ne izrabljujemo, mi ih ne koristimo za svoj osobni užitak. Mi ih samo razmjenjujemo ili izvlačimo iz njih novac koji nam je potreban za održavanje flote. Zar ne znate da na Sredozemlju robovi predstavljaju jedinu dobru robu za razmjenu i unosnu trgovinu? Za oslobođenje jednog kršćana mi dajemo tri ili četiri muslimana.
Ali zašto ove jadne Grke, koji su pravoslavni kršćani i povrh toga brodolomci, zašto njih svrstavate među robove?
A šta bismo s njima činili? Nahranili smo ih, obukli, smjestili pod krov. Zar možda treba da ih ukrcamo na brod i ljubazno razvezemo jednog po jednog po njihovim grčkim otocima pod turskom vlašću...? Mi nemamo toliko galija da bismo besplatno vraćali u domovinu sve one robove koji lutaju po Sredozemnom moru. A odakle sredstva za održavanje naših brodova i naših posada?
Anđelika morađe priznati da ovakvo rasuđivanje ima osnove. Ona zamoli da se njezin liječnik Savary smjesti u francusko svratiste, a za ostale se obaveže platiti otkupninu i troškove putovanja koje će uslijediti kad neki malteški brod bude išao u obilazak Srednjeg istoka.
Sada joj nije preostajalo drugo nego da čeka odgovor na nalog koji je dala svom upravitelju Molinesu. Nije pokazivala koliko je zabrinuta. Zar pismo nije moglo na putu biti zadržano? A što ako joj je kralj u svom gnjevu zaplijenio imetak?
U svakom joj se slučaju nije žurilo napustiti Maltu. Osjećala se zaštićenom u ovom zadnjem križarskom uporištu. Ispod nje i oko nje, sagrađen od mramora koji je slana prskavica prevukla posebnom patinom, stari se grad Valetta poput zlatnog okvira uzdizao na pozadini od purpurnog neba i mora. Bio je to čudesan kup zvonika, kupola, palača uklesanih u stijene i obrambenih utvrđenja načičkanih topovima, kup koji se pružao sve do veličanstvene, prirodno zaštićene luke čije su se vode poput ticala hobotnice granale među otoke s mnoštvom razbacanih tvrđavica.
"Grad koji su plemići sagradili za plemiće", kako je rekao velikaš La Valetta, jedan od velikih meštara reda, koji ga je i osnovao u XVI stoljeću kad su se zadnji vitezovi s Rodosa, skupa sa svojim relikvijama i galijama, sklonili ispred Turaka na ovu osamljenu hridinu između Sicilije i Tunisa.
Uz pomoć buntovnih i surovih Maltežana on je od ovog otočića napravio neosvojivu tvrđavu.
V tako ju je prije pet godina carigradski sultan bezuspješno bio opkolio. Neobavljena se posla morao povući s ostacima svog brodovlja koje nisu desetkovali samo tanad i jurišne galije vjere, nego i odabrana ronilačka skupina, taj čudesni odred ljudi-riba koji imaju posebno izvježbana pluća i koji su noću plivali do otomanske flote, te dizali u zrak i podmetali požare na neprijateljske brodove.
Da, Anđelika se mogla osjećati sigurnom. Od grofa je Rochebrunea saznala da malteške obrambene snage sačinjavaju: dva puka od po sedam ratnih lađa, tristo galija, tisuću dvjesto odabranih strijelaca, stotinu tobdžija, tisuću dvjesto mornara za posluživanje topova, isto toliko vojnika milicije i nekih trista novaka.
Ratno stanje za malteški red traje neprekidno od onih davnih vremena kad milosrdna braća Sv. Ivana Jerusalemskog bijahu započela krstariti po drumovima Palestine, kako bi pomogla kršćanima u nevolji. Osnovan za prihvat hodočasnika Svete Zemlje, ovaj je red bolničara ubrzo zamijenio žičanom košuljom i teškim mačem svoju posudu s toplom vodom koja je služila za pranje nogu putnicima. I tada je njegovim zavjetima dodan i četvrti: da će do zadnje kapi krvi braniti Sveti Grob i znak Križa i da će tući nevjernike svuda gdje na njih naiđu. Protjerana iz Jerusalema u tvrđavu Margat, s otoka Cipra na otok Rodos, zatim na Maltu, bratovština, redovnika-ratnika pretvorila se silom prilika u ovu nezavisnu i vojničku državu koja bez predaha vodi borbu protiv Muhamedovih sljedbenika.
Galija, koja je večeras polako uplovila u luku i na kojoj se vila crvena ratna zastava s bijelim križem, možda je prije nekoliko sati napala nekog berberskog gusara. Ona je sa sobom dovezla maurske zarobljenike koji će odsad veslati na kršćanskim galijama, i oslobođene kršćane koje će malteški red uputiti njihovim obiteljima, pošto utanači cijenu svojih usluga.
Upravo takva je galija bila prihvatila Anđeliku i njezine drugove brodolomce. Opazivši malu barku s polomljenim jarbolima, posada galije je prekrcala nesretne putnike, dala im pokrivače, okrijepila ih i ugrijala čašom vina iz Astija. Malo kasnije, kad se malo oporavila, Anđelika se predstavila zapovjedniku, njemačkom vitezu pedesetih godina, baronu Wolfu de Nesselhoodu, gorostasnom i plavokosom Germanu sijedih sljepoočnica koje su dobro pristajale uz njegovo opaljeno čelo s tri poprečne blijede bore. Uživao je glas izvrsnog pomorca i ratnika. Berberi su ga se bojali i smatrali ga svojim najljućim neprijateljem. Pričalo se da se alžirski admiral Mezzo-Morte zakleo da će ga raščerečiti ako ga se ikad dočepa. Pomoćnik mu je bio Francuz tridesetih godina, vitez de Roguier,
mladić prostodušna lica, na kojeg je, kako se činilo, Anđelika ostavila snažan dojam.
Pošto je nabrojala svoje plemićke naslove, ispričala je dvojici vitezova svoje nedaće.
Kad ju je grof de Rochebrune, sunarodnjak i stari prijatelj iz Versaillesa, prihvatio u La Valetti i smjestio kao uglednog gosta, saznala je da vojvoda de Vivonne traga za njom. Francuska je eskadra dva tjedna boravila u La Valetti, tako da se francuskim vitezovima i plemićima pružila prilika da natanane pretresu sva gusarska nedjela.
Vijest o brodolomu Royale na korzičkim obalama bila je za Vivonnea strašan udarac. U svojstvu kraljevog admirala bio je duboko pogođen. A kao ljubavnik je - jer se istinski zaljubio u Anđeliku - očajavao pri pomisli na užasan kraj ove tako lijepe žene. Poslije sina, sada da strada i majka. On se optuživao da im je donio nesreću, krivio je sebe što su se utopili, pod gotovo istim okolnostima, govorio o povoljnom znamenju koje se bilo ukazalo na nebu, o prokletoj sudbini... Ništa se nije moglo shvatiti iz njegova buncanja sve do časa kad je stigao glasnik poručnika de Milleranda koji je dospio u zarobljeništvo barona Paola de Viscontija. Poručnik je molio da se u Korziku hitno pošalje nemala svota od tisuću pijastera koju je đenoveški razbojnik tražio kao otkupninu za njega. On je potvrdio propast Royale koju obalni gusari bijahu namamili na podvodne grebene, ali je javio i to da je marlriza du Plessis živa i zdrava. U međuvremenu je neustrašiva putnica uspjela kidnuti njihovu tamničaru i sada na malom provansalskom kuteru po svoj prilici brodi prema Kreti.
Vojvoda de Vivonne je bio tako sretan da je zaboravio sve ostale neugodnosti. Čim je u dokovima La Valette popravio svoje galije, i on je isplovio prema Kreti nadajući se da će tamo naći lijepu markizu koja se pak nekoliko dana kasnije iskrcala na obali La Valette stežući oko sebe i svoje prljave, morem ispržene haljine, crni Rescatorov ogrtač.
Kao da su se igrali skrivača! Anđelika se žalosno osmjehne: Vivonne, robijaši, sablasna pojava Nikole kao galijota, i njegova smrt - sve je to već bilo tako daleko. Je li ona to zaista doživjela? Događaji su se odvijali velikom brzinom. Njezino je tijelo već nosilo tragove strašnijih i novijih doživljaja. Tjedan dana po dolasku u Maltu, srela je prilikom jedne šetnje Don Josea de Almadu i upravitelja dobara de la Marchea koji su se upravo bili vratili.
Pretrpjevši toliko toga kao dvostruki brodolomnik i trostruki bjegunac, Anđelika više nije bila kadra da pocrveni pred čovjekom koji ju je najoskudnije odjevenu vidio izloženu na podiju batistana, a iživjeli povjerenik za robove bijaše već odavna prešao stadij bespotrebne sramežljivosti. Oni se jednako obradovaše što se ponovo vide i pozdravile se kao stari prijatelji koji imaju što pitati i ispričati jedni drugima.
Iskreno obradovan što ju je zatekao živu i zdravu, izvan gusarskih šaka, strogi se Španjolac malo oslobodio svoje ukočenosti.
Nadam se, gospođo, da nam ne zamjerate previše što smo se morali povući pred nevjerojatnim ponudama ostalih natjecatelja. Nikad, ali baš nikad nisu na dražbi dostignute takve brojke... To je bez sumnje. Ja sam išao najdalje što sam mogao. Anđelika im odade priznanje za njihove napore, i reče da će im, sad kada je uspjela umaknuti svojoj tužnoj sudbini, vječno iskazivati zahvalnost za njihovo posredovanje.
Neka vas Bog očuva od toga da još jedanput padnete u ruke Rescatoru! - uzdahne upravitelj de la Marche. - Vama nesumnjivo duguje svoj najveći neuspjeh u životu: dozvoliti da iste noći, odmah po kupnji, pobjegne - pa makar zahvaljujući požaru - robinja za koju je platio besmislenu svotu od trideset pet tisuća pijastera... Dobro ste mu podvalili, gospođo. Ali čuvajte se!
Oni joj ispričaše što se još one paklenske noći dogodilo u Kreti.
Požar se proširio na tursku četvrt gdje su stare drvene kuće plamsale kao baklje. U luci je mnogo brodova do kraja izgorjelo ili teško oštećeno. Markiz d'Escrainville
je ostao kao gromom pogođen kad je Hermes na njegove oči šišteći potonuo obavijen oblacima dima.
Rescator je, naprotiv, spasio svoj šambek. Uspio je, pomoću nekog tajanstvenog postupka, ugasiti vatru na brodu.
Odsada stari Savary u domu Auvergne ili Castille nije radio ništa drugo, nego ispitivao vitezove o ovom događaju: kako, pomoću čega, za koliko je vremena Rescator uspio ugušiti požar? Don Jose mu to nije znao reći. Upravitelj dobara bijaše čuo za neku arapsku tekućinu koja se u dodiru s vatrom pretvara u plin. Svima je poznato da su Arapi dobro upućeni u neku znanost po imenu kemija. Pošto je spasio svoj brod, Rescator je pomogao u gašenju ostalih žarišta. Ali šteta time nije umanjena, jer se vatra širila munjevitom brzinom.
He, he! U to ne sumnjam - cerio se Savary, a oči mu iza naočala podrugljivo bljesnuše. - Grčka vatra...
Na kraju je izazvao podozrenje kod svojih sugovornika.
Da niste vi možda jedan od onih bijednika, vjerojatno robova, koji su izazvali ovu groznu nesreću? I mi smo u njoj izgubili jednu galiju.
Savary postade oprezan i povuče se.
Anđeliki je povjerio koliko ga sve ovo zbunjuje. Kojim putem treba sada poći? Da li se vratiti u Pariz i tamo za Akademiju nauka napisati tezu o senzacionalnim otkrićima i ishodu pokusa s mumijom? Ili se pak dati u potragu za Rescatorom i iz njega izmamiti tajnu zagonetne, nezapaljive tvari? Ili nastaviti započeto putovanje koje je isto toliko ovisno o slučaju koliko je izloženo opasnostima, putovanje do perzijskih izvora gdje bi se snabdio novim zalihama mumije? Da, Savary je bio malo kao izgubljen otkako više nije imao na brizi svoju dragocjenu bocu.
A gospođa du Plessis-Belliere, kojim pravcem ona misli udariti? Ona to ni sama nije znala.
Neki joj je unutarnji glas govorio: „Ovo ti je dovoljno. Vrati se kući. Zamoli kralja za milost. A zatim..."
Ona je težila za takvom budućnošću. Ali joj je protiv njezine volje pogled bludio pučinom tražeći neki drugi izlaz.
Sunce nestade s obzorja. Galije, čiji su tamni obrisi stršili sa zlatno-sjajne morske površine, ličile su sa svoja dvadeset četiri prislonjena vesla na ogromne noćne ptice sa spuštenim krilima. Maurski i turski galijoti stizali su prazni na spavanje u skladište, dok su ronioci nauljenih tijela silazili pod vodu, da bi preispitali lance i razapete mreže koje su zatvarale ulaz u luku.
Zvona mnogobrojnih crkava stadoše zvoniti na večernju Zdravomariju. Bilo je ovdje više od stotinu crkava, svih veličina i vrsta. Kao pobožno su ih djelo, samo nedjeljom, gradile ruke vjerskih zanesenjaka. Istovremena zvonjava svih zvona prolamala bi se kao tutnjava grmljavine, a Malta se triput dnevno pretvarala u brujeće čudovište koje gromko objavljivaše slavu Djevice Marije, dok su morske ptice usplahireno klepetale krilima.
Anđelika zatvori prozor i naglo se povuče. Od silne se buke ne bi čulo na dva koraka udaljenosti. Sjedeći na rubu kreveta, čekala je da buka prestane.
Rescatorov je ogrtač bio tu, prebačen preko brokatnog pokrivača.
Ona nije zadržala haljinu ukrašenu niskama indijskog sedefa, koju je bura sasvim uništila. Ali se nije htjela rastati s teškim, baršunastim ogrtačem, koji joj je one večeri u Kreti gusar prebacio preko ramena. Nije li to bila neka vrsta trofeja? Anđelika se iznenada baci na krevet i zagnjuri lice u nabore kaputa.
Ni morski vjetar, ni njegova bjesomučna slana prskavica nisu uspjeli da ga liše onog prodornog mirisa. Bilo je dovoljno da ga udahne, pa da sebi dočara zapovjedničku priliku. Ona je čula njegov promukao, dubok glas i ponovo proživljavala one čudesne trenutke u Kreti, u onoj nestvarnoj atmosferi dima koji se dizao iz kadionica i nargila, mirisavih para crne kave i zvuka malih harfi s tri žice.
Kroz proreze kožnate maske gledala su je dva plamena oka...
Ona zajeca pripijajući uza se izgužvanu tkaninu, i tako je mahala glavom obuzeta žaljenjem koje nije htjela nazvati pravim imenom.
Zvona utihnuše, odjek im se prostre na sve strane. Još jedan dubok ton velikog zvona odgovori na ovaj posljednji pjev.
Tek tada Anđelika primijeti da netko opetovano kuca na vrata i da je ona to zbog buke prečula.
Naprijed! - poviče digavši se. Na pragu se pojavi paž u crnoj misnici.
Gospođo, oprostite što vam remetim odmor - reče podižući glas da bi nadjačao posljednje brujanje zvona - ali neki vas Arapin traži. Kaže da se zove Mohamed Baki i da ga šalje vaš muž.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu