Anđelika

Strana 3 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Ići dole

Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:29 pm

First topic message reminder :



U Francuskoj, tokom vladavine Luja XIV, Anđelika ima samo jedno na umu: da otkrije šta se dogodilo s njenim voljenim mužem, grofom Žofrejom od Pejraka. Pošto saznaje da je on možda živ, ona kreće u potragu za mužem, uspevajući da izmakne kraljevom budnom oku. U Marselju nailazi na nove tragove i ukrcava se na brod, čime počinju njene brojne pomorske avanture. Njen brod presreću pirati i Anđelika završava na Kritu, odakle uspeva da pobegne. Nakon brojnih neprilika, dospeva u ruke Osmanu Ferađiju, velikom evnuhu i savetniku sultana od Maroka, koji za svog gospodara Mulu Ismaila traži izuzetnu ženu da bi mu postala treća supruga...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:48 pm





30.
SLUGA JOFFREYA DE PEYRACA
Od časa kad je paž izgovorio ove nepojmljive riječi, Anđelika je postupala kao automat. Ona se šutke digla, prešla sobu, kao avet preletjela mramorno stepenište i trijem. Pod peristilom s venecijanskim stupovima stajao je neki čovjek.
Imao je blijedu put svojstvenu berberskim plemenima. Bijeli platneni turban oko čela pridržavao mu je crvenu zaobljenu kapu.
Odjeća mu je jako ličila na odjeću francuskog srednjovjekovnog seljaka. Sastojala se od hlača, iznošenih zašiljenih cipela i neke vrsti bluze s kapuljačom i s rukavima koji su imali prorez u visini lakta, tako da je podlaktica bila slobodna. Brada mu je bila rijetka i bezbojna.
On se duboko nakloni dok ga je ona gledala, prekriživši ruke, razrogačenim očima.
Vi se zovete Mohamed Raki?
Vaš sam sluga, gospođo.
Znate francuski?
Naučio sam ga od francuskog plemića kojega sam dugo služio.
Od grofa Joffreya de Peyraca?
Arapin razvuče usne u smiješak. Reče da nikad nije naišao na čovjeka s čudnim, imenom koje je ona upravo izgovorila.
Ali onda...?
Mohamed Raki je pokuša umiriti. Francuski plemić, kojeg bijaše služio, zove se Jefa-el-Kaldum.
Tako glasi ime koje mu je islam dao. Ja sam uvijek znao da je Francuz i da je visokog roda. Priznajem da ne znam koje naslove nosi, jer to nikad nikom nije povjerio. I kad me je prije četiri godine poslao u Marselj da tamo potražim nekog oca lazarista i prenesem mu zadatak da se raspita za izvjesnu gospođu de Peyrac, ja sam se potrudio da i to ime zaboravim, kako bih ugodio onom koji mi je bio više prijatelj nego gospodar.
Anđelika duboko udahne i osjeti kako joj noge klecaju.
Dade znak Arapinu da je slijedi u salon gdje se spusti na jedan od mnogobrojnih divana koji su ga krasili.
Čovjek ponizno čučne pored nje.
Opišite mi ga - reče Anđelika slabim glasom. Mohamed Raki spusti vjeđe i počne pričati jednolično, polako, kao da govori naučenu lekciju.
On je visok čovjek, mršav, i liči na Španjolca. Lice mu je svo išarano veličanstvenim brazgotinama i ponekad mu izgled ima nešto zastrašujuće. Na lijevom mu obrazu povrede oblikuju šiljat znak, evo ovakav.
Arapin je svojim narančasto obojenim prstom crtao slovo V po svom obrazu.
A sa sljepoočice mu se pruža druga crta i prelazi preko oka. Alah ga je očuvao od sljepila, jer je bio obdaren za veliki zadatak. Kosa mu je tamna i bujna, poput grive nubijskog lava. Oči su mu crne i prostrijele vam dušu kao oči ptice grabljivice. Okretan je i jak. Vrlo je vješt rukovanju sabljom i u kroćenju
najplahovitijih atova, ali je još veća snaga njegova uma kojim je zadivio liječnike škole u Fezu, tom slavnom i zagonetnom gradu muslimanskih medresa.
Anđeliki krv ponovo prostruji žilama.
Da se moj muž, možda, odrekao vjere? - upita uplašena iako u istom trenutku pomisli kako je to zapravo svejedno.
Ali to je bila bogohulna i svetogrdna misao. Mohamed Raki zaniječe glavom.
Ne događa se često - reče - da se po kraljevini Maroku može slobodno kretati kršćanin koji nije prihvatio našu vjeru. Ali je Jefa-el-Kaldum došao u Fez i Maroko ne kao rob, nego kao prijatelj vrlo poštovanog marabuta Abdel-el-Mehrata s kojim se već dugi niz godina dopisivao po pitanjima alkemije, njihove zajedničke strasti. Abd-el-Mehrat je kršćanina uzeo pod svoju zaštitu i zabranio da ga itko takne. Skupa su otišli u Sudan da prave zlato, i tom sam prilikom ja dodijeljen u službu velikom Francuzu. Ova su dva istraživača radila za jednog od sinova saharskog kralja.
Čovjek zastane naboravši čelo, kao da se pokušava sjetiti neke važne pojedinosti.
Svuda ga je u stopu pratio crnac koji se odazivao na ime Kuasi-Ba.
Anđelika zagnjuri lice u ruke. Još je više nego točan opis njezina muža, ime vjernog maurskog sluge Kuasi-Baa skidalo koprenu s tajne i suočavalo je s blještavom stvarnošću. Trag koji je slijedila pipkajući u mraku i podnoseći tolike patnje, zablistao je u punom svjetlu, luka je bila dostignuta, ukrsnuće se obistinilo, i ono što je bilo samo luđački san, postajalo je opipljivo, poprimalo oblik čovjeka kojeg će uskoro zagrliti.
Gdje je on - pitala je zaklinjući - kada će doći? Zašto vas nije pratio?
Blagim smiješkom Arapin odgovori na njezino nestrpljenje. Već su protekle gotovo dvije godine otkako je napustio službu kod Jefa-el-Kalduma. On, Mohamed Raki, se u to vrijeme oženio i otvorio mali dućan u Alžiru. Ali je ostao u stalnoj vezi sa svojim bivšim gospodarom koji je mnogo putovao, a onda se nastanio u Boni, gradu na afričkoj obali, gdje se i dalje bavi raznovrsnim naučnim radom.
Znači, treba samo da odem u Bonu - reče Anđelika grozničavo.
Naravno, gospođo. Ako budete imali sreće i on ne bude na putu, lako ćete ga naći, jer će vam svatko pokazati njegovo obitavalište. On je slavan u čitavoj Berberiji.
Najradije bi bila klekla i zahvaljivala Bogu. Ali je trgne ravnomjerno metalno kucanje po kamenom podu, a onda opazi Savaryja koji je u hodu lupkao po mozaiku šiljkom svog ogromnog kišobrana od voštanog platna.
Kad ga je ugledao, Mohamed Raki se digne i nakloni izražavajući radost što je upoznao časnog starca o kojem mu je pričao njegov ujak.
Moj je muž živ! - reče Anđelika gušeći se u jecajima. - Ovaj mi čovjek to potvrđuje. Moj je muž u Boni gdje ću mu se ubrzo pridružiti.
Stari je ljekarnik preko ruba svojih naočala promatrao čovjeka ispitivački.
Vidi, vidi! - reče - nisam znao da je Ali-Mehtubov nećak Berberin.
Činilo se da je Mohameda Rakija ova primjedba začudila i oduševila. Njegova je majka, Ali-Mehtubova sestra, zaista Arapkinja, a otac Berber iz kabilijskih planina. On je slika i prilika svog oca.
Vidi, vidi! - ponovi Savary - to je rijedak slučaj. Gotovo se nikad ne događa da se miješaju ove dvije rase koje se mrze: Arapin osvajač koji je došao iz Arabije, i Berber, porijeklom Europljanin, kojeg je ovaj pobijedio.
Posjetilac se smješkao. Časni je starac dobro poznavao islamski svijet.
Kako to da tvoj ujak nije došao s tobom?
Plovili smo za Kretu kad smo u susretu s jednim brodom saznali da je francuska gospođa pobjegla i da se nalazi na Malti. Moj je ujak nastavio put za Kretu kuda mu se žurilo zbog poslova, a ja sam se prekrcao na brod koji je išao u suprotnom pravcu.
Kroz svoje guste trepavice on Savaryju dobaci napola slavodobitan, napola podrugljiv pogled.
Novosti se po Sredozemnom moru munjevito šire, milostivi gospodine. One lete istom brzinom kao golubovi-pismonoše.
Iz nabora svoje đelabe on polako izvuče kožnu futrolu i iz nje izvadi savijen list papira na kojem Anđelika bijaše drhtavom rukom napisala u svom kretskom zatvoru: "Sjećate li se mene koja sam bila vaša žena. Uvijek sam vas voljela - Anđelika."
Jeste li ovo pismo dali mom ujaku Ali-Mehtubu? Savary namjesti naočale da bi bolje vidio.
To je, to je. Ali zašto nije predano naslovniku?
Lice Mohameda Rakija poprimi tegoban izraz i on se cmizdravim i jednoličnim glasom požali što je Savary posumnjao u njega: zar uvaženi starac ne zna da je Bona grad pod španjolskom vlašću, u rukama kršćana, najzagriženijih katolika, i da dva sirota Maura, dva Muhamedova sina, stavljaju život na kocku ako u nju stupe.
Ali na Maltu si ipak došao - primijeti Savary.
Čovjek strpljivo objasni da, prije svega, Malta nije Španjolska, zatim da je koristio jedinstvenu priliku i uvukao se u pratnju reisa Ahmeta Sidija koji se uputio u Maltu da pregovara o otkupnini za brata adenskog kralja, princa Lai Louma, kojeg je viteški red nedavno zarobio.
Naša je galija prije jednog sata ušla u luku istakavši zastavu kojom se najavljuje otkup, i čim sam stupio na tlo, požurio sam u potragu za francuskom gospođom. Dok pregovori za Lai Louma traju, meni od kršćana ne prijeti nikakva opasnost.
Savary je prihvatio ovo obrazloženje. Sugovornik je očigledno otklonio sve njegove sumnje.
Zar nije moja dužnost da budem nepovjerljiv? - reče Anđeliki pravdajući svoju suzdržljivost.
Najedanput mu sine nova misao i on upre kažiprst u Berbera.
A tko mi jamči da si ti Mohamed Raki, nećak mog prijatelja Ali-Mehtuba, i sluga francuskog plemića za kojim tragamo?
Čovjek se opet namršti i uskipjevši od bijesa, spusti vjeđe. Ali se savlada.
Moj me je gospodar volio - reče muklo. - On mi je u znak ljubavi nešto na rastanku poklonio.
Iz iste futrole od safijanske kože izvuče srebrom optočen dragi kamen. Anđelika ga odmah preporznade: topaz!
To nije bio dragulj velike vrijednosti, ali ga je Joffrey de Peyrac neobično cijenio, jer je već stoljećima bio u posjedu obitelji. Znao je govoriti kako mu ovaj kamen boje zlata i plamena nosi sreću. Viđala mu ga je oko vrata na srebrnom lančiću koji je visio preko baršunastog prsluka. Kasnije ga je upotrijebio kao znak raspoznavanja za velečasnog oca Antoinea u Marselju.
Ona uzme dragulj iz Maurovih ruku i strastveno ga, zatvorivši oči, pritisne na svoje usne. Stari ju je Savary šutke promatrao;
Što namjeravate sada činiti? - upita on napokon.
Idem u Bonu pod svaku cijenu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:49 pm



31.
VELIKI MEŠTAR BLAGOSLIVLJA ANĐELIKU
Nije bilo lako nagovoriti malteške vitezove da mladu francusku markizu povedu na put sa svojom galijom i iskrcaju je u Boni. Ona se obratila na grofa de Rochebrunea, na upravitelja de la Marchea, viteza de Roguiera, pa čak i na Don Josea de-Almadu, i svi su je oni pokušavali odgovoriti od te bezumne zamisli.
Kršćanka koja stupi na tlo Berberije, uvjeravali su je, izlaže se najvećim opasnostima. Berberija je obuhvaćala cijelu sjevernu Afriku, to jest kraljevine Tripolitaniju, Tunis, Alžir i Maroko. Fanatici i gusari, pripadnici te tako rafinirane
civilizacije kao Turci čije gospodstvo nisu trpjeli, Berberi su predstavljali najljuće neprijatelje malteških vitezova.
Žena je kod njih bila robinja koja je obavljala najniže poslove, ili odaliska zatvorena u haremu. Čak su se i Židovke kretale otkrivena lica i slobodno, ali, naravno, nisu prelazile granicu melaha, određene im četvrti.
Ali ja idem u Bonu koja je katoličko područje - navaljivala je Anđelika.
To je bilo još gore. U ovim enklavama na afričkoj obali, za koje su se Španjolci prilijepili kao krpelji i dražili berberskog lava, bilo je svega i svačega, a naročito bijede. Što bi ona, otmjena gospođa iz Francuske, u ovom šarenilu od sitnih, gramzljivih trgovaca koje čuva garnizon Andalužana, isto tako mračnih i divljih kao što su i sami Mauri u koje su sa zidina uperili svoje topove i kugle? Što ona ima tražiti u ovom obespravljenom kutku zemlje, bez duše, bez srca, bez poštenja? Zar se želi ponovo izložiti bezbrojnim opasnostima kojima je milošću Božjom izbjegla...?
Anđelika se na kraju obratila osobno velikom meštru reda. To je bio Nikola Cotoner, Francuz engleskog porijekla, visoka roda i, kako glasi obrazac koji se izgovara prilikom njegovih javnih nastupa: „Milošću našeg Gospodina milosrdni brat ratničkog reda Sv. Ivana Jerusalemskog, čuvar Svetog Groba i ponizni skrbnik siromaha." Ovaj je princ u Rimu na zasjedanjima zauzimao počasno mjesto s papine desne strane. Osim toga je uživao povlasticu da sa svojim vitezovima drži stražu kardinalskom vijeću, a kad je papa ustoličen, malteški je poslanik išao pred njim okićen odlikovanjima i noseći veliku crvenu zastavu s bijelim križem - stijeg koji se vije na galijama reda.
Na Anđeliku je dubok dojam ostavio lijepi starac s bijelom perikom i zapovjedničkim pogledom. Ona mu je sve iskreno ispričala o svojoj potresnoj i romantičnoj ljubavi: kako joj se sada, pošto je deset godina oplakivala ljubljenog supruga, pruža prilika da ga vidi, budući da je napokon saznala gdje živi. Da li onda previše traži kad moli njegovu preuzvišenost da joj milostivo dozvoli da se ukrca na galiju koja odlazi u obilazak berberskih obala, i dade nalog da galija pristane u Boni i tamo je iskrca?
Veliki ju je meštar pažljivo slušao. S vremena bi na vrijeme ustajao, približavao se prozoru i kroz dalekozor promatrao pokrete brodova u luci.
Preko odijela po francuskoj modi nosio je širok pojas malteškog reda na kojem su zlatom bili izvezeni prikazi iz stradanja Kristovog.
Dugo je šutio, a onda uzdahnuo. Mnoge su mu se stvari iz ove pripovijesti činile nevjerojatnim, a najviše od svega to što je tako veliki kršćanski plemić, kakvim je opisala svog muža, našao utočište u bijednoj rupi kao što je Bona.
Kažete da je prije toga nesmetano putovao po berberskim zemljama?
Da, tako mi je rečeno.
On je onda otpadnik koji živi po islamskim običajima, s haremom od pedeset žena. Ako odete k njemu, ugrozit ćete svoju dušu i svoj život.
Anđeliku zazebe oko srca, ali ostade mirna.
Ja ne znam da li je siromašan, da li se od rekao vjere - reče. - Ja znam samo jedno: da je on pred Bogom moj muž i da ga želim pronaći.
Strogo se lice velikog meštra reda ublaži.
Blažen čovjek koji je u vama pobudio takvu ljubav! Ali on se još uvijek kolebao.
Ah, dijete moje, vaša me mladost i ljepota zabrinjavaju! Što vam se sve ne može dogoditi na ovom Sredozemnom moru koje je nekoć bilo veliko kršćansko jezero, a danas je izručeno islamu. Kakva nas tuga spopada, nas, jerusalemske vitezove, kad se sjetimo kako su daleko potisnute naše vojske! Nikad, nikad se nećemo moći dovoljno žestoko boriti protiv nevjernika. Mi moramo ponovo osvojiti ne samo sveta mjesta, nego i Carigrad, nekadašnji Bizant, gdje je vladala velika Crkva, gdje se kršćanstvo najprije raširilo pod kupolama Svete Sofije koja je sada pretvorena u džamiju.
On sumoran utone u svoje mistične vizije. Anđelika iznebuha reče:
Ja znam zašto me ne puštate; zato što još niste primili novac na ime moje otkupnine.
Veseo izraz pojavi se na licu crkvenog dostojanstvenika.
Priznajem da bih bio zadovoljan kad bih se mogao tim izgovorom poslužiti da vas odvratim od ludosti. Ali sam upravo posredstvom našeg novčara u Livornu saznao da je upravitelj vaših dobara dogovorenu svotu uručio našem predstojniku reda u Parizu.
Oči mu pakosno zablistaše.
To je u redu, gospođo. Dopuštam da ljudsko biće koje je steklo slobodu, može po miloj volji tu slobodu koristiti za samouništenje... Galija kojom zapovijeda barun de Nesselhood, za tjedan će dana isploviti na krstarenje u vode Berberije. Ja vam dajem dozvolu da se ukrcate na taj brod.
A kako je Anđelikino lice zasjalo od radosti, on se smrkne. Skupivši svoje sijede obrve i uprijevši u nju prstom na kojem je blistao kardinalski prsten, poviče:
Ne zaboravite moja upozorenja: Berberi su okrutni, pohotni, nepristupačni fanatici. I sami ih se turski paše boje, jer svi gusari čak njima predbacuju da su u vjerskom pogledu suviše mlaki. Ako se vaš muž s njima sprijateljio, onda je morao postati kao oni. Bilo bi bolje za spas vaše duše da ostanete na strani križa, gospođo.
Zatim, vidjevši da je nije slomio, produži blažim glasom:
Kleknite, dijete moje, da vas blagoslovim.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:49 pm





32.
NA MALTEŠKOJ GALIJI ZASJEDA NA OTOKU CAMU
Galija se udalji ostavljajući za sobom Maltu s njezinim zidinama boje jantara. Jeku zvonjave nadjačavao je šum valova i mukli udarci koji su dopirali s veslačkih klupa.
Vitez-baron de Nesselhood hodao je po kapetanskom mostu samopouzdanim korakom pomorskog generala.
U prostoriji ispod njega dva su francuska trgovca koraljima čavrljala s dostojanstvenim holandskim novčarom i mladim španjolskim studentom koji je išao u posjetu svom ocu oficiru u bonskom garnizonu. Uz Anđeliku i Savaryja oni su bili jedini civilni putnici na galiji.
Razgovor se, naravno, vrtio oko toga koliki su njihovi zajednički izgledi da izbjegnu Berberima na ovom putovanju koje je, iako kratko, bilo puno opasnosti zbog sve veće drskosti gusara.
Dva su se trgovca koraljima, stari afrički putnici, zabavljali izigravajući pesimiste i plašeći svoje drugove kojima je ovo bilo vatreno krštenje.
Kad čovjek krene na more, neka zna da postoje velike mogućnosti da se go golcat nađe na tržištu u Alžiru.
Go golcat? - upita holandski novčar čiji francuski nije bio besprijekoran.
U Adamovom odijelu, gospodine. Upravo tako će nas prodati ako nas uhvate. Gledat će vam zube, opipavati mišice, tjerati vas da malo trčite, kako bi utvrdili koliko vrijedite.
Trbušasti se novčar nije mogao zamisliti u toj ulozi.
Oh, to se ne može dogoditi! Malteški su vitezovi nepobjedivi, a za našeg se zapovjednika broda, Germana barona de Nesselhooda priča da je takav ratnik, da sam glas o njemu tjera u bijeg i najsmjelije gusare.
Hm, hm! Nikad se ne zna. Stvar je u tome što gusari postaju sve drskiji. Svega prije nekih mjesec dana dvije su se alžirske galije navodno, pritajile u blizini tvrđave If pred Marseljom i zarobile brod s pedesetak građana među kojima je bilo i nekoliko otmjenih gospođa što se bijahu uputile na hodočašće u Svetu spilju.
Mogu zamisliti kako će njihovo hodočašće izgledati kod Berbera - dopuni ga njegov drug dobacivši Anđeliki vragolast pogled.
Inače tako razgovorljiv, gospodin Savary nije sudjelovao u ovoj razmjeni mišljenja. On je brojao svoje kosti. Ne svoje vlastite, već kosti što ih je pažljivo vadio iz velike vreće kraj sebe. Njegovo je ukrcanje opet bilo povod tragikomičnom događaju. Brodsko je zvono već svom snagom oglašavalo polazak, kad se on pojavio noseći ogromnu vreću.
Barun de Nesselhood mu je strogo prišao i objasnio da već pretovarena galija neće podnijeti nikakav dodatni teret.
Dodatni teret? Pogledajte, milostivi gospodi e viteže!
Poput lakrdijaša Savary se zavrtio oko svoje osi držeći vreću s dva prsta.
To ne teži ni dvije libre.
Što je unutra? - začudi se baron.
Slon.
Pošto je neko vrijeme uživao u učinku svoje šale, on objasni svoju izjavu. Radi se, rekao je, o "okamenjenom surlašu", patuljastom slonu, vrlo rijetkom primjerku koji potječe iz doba postanka svijeta, i koji se dosad, isto kao i jednorog, smatrao samo plodom bujne mašte.
Ksenofovo djelo Dvosmislice bilo mi je polazna točka za ovu smjelu teoriju. Pročitavši ga, uvjerio sam se da se „surlaš", ako je zaista postojao, mora naći na tlu otoka Malte i Gozoa koji su nekoć sačinjavali cjelinu s Europom i Grčkom. Ovo će mi otkriće sigurno otvoriti vrata u Akademiju znanosti, ako me Bog ostavi na životu.
Malteška je galija bila prostranija od francuske kraljevske galije. Pod tabernakulom se nalazila kabina s grubim klupama gdje su putnici provodili dan.
Anđelika je umirala od nestrpljenja i - zašto to sebi ne priznati - od zebnje. Da nije vidjela topaz, bila bi posumnjala čak i u glasnika koji joj ga je donio. Njegov joj se pogled činio neiskren. Uzalud je pokušavala iz njega izvući još neke pojedinosti. Arapin je širio ruke smješkajući se začuđeno i zagonetno. „Ja sam sve rekao."
Prisjećala se Desgrezovih mračnih proročanstava. Kako će je Joffrey de Peyrac primiti poslije toliko godina? Poslije pustih godina što su odonda prošle i ostavile svoj pečat, na njihovu mesu i u njihovim srcima? Svaki je od njih vodio svoje borbe, išao svojim putovima... imao svoje ljubavne doživljaje... Bit će to mučan susret...!
Sijedi se pramen uvukao u njezinu zlatnu kosu. A bila je u cvijetu mladosti, još ljepša nego u vrijeme udaje, kad njezine crte još ne bijahu poprimile svu svoju izražajnost, kad se njezino tijelo još ne bijaše potpuno rascvalo i kad njezine kretnje još nisu imale onaj kraljevski biljeg koji je ponekad ulijevao strah prisutnima. Ovaj se preobražaj odvijao daleko od oka i utjecaja Joffreya de Peyraca. Ruke surove sudbine oblikovale su je u njezinim samoćama.
A on? Izvrgnut poniženjima i bezbrojnim nedaćama, lišen svega, iščupan iz svog svijeta, iz svog rada, iz svog uporišta, što je mogao sačuvati od svog negdanjeg "ja", od onog "ja" koje je ona voljela?
Bojim se... ! - prošapće ona.
Bojala se da onaj čudesan trenutak nije zauvijek promašen, izgubljen, okaljan. Desgrez ju je na to upozorio. Ali nikad nije ni pomislila da bi jedan Joffrey de Peyrac mogao propasti.
Sva se zgrčila od sumnje koja ju je nagrizala. Poput malog djeteta, ponavljala je sebi da hoće opet da vidi "njega", svoju ljubav, "svog" ljubavnika iz Palače radosnog znanja, a ne "onog drugog"- onog nepoznatog čovjeka na nepoznatom tlu. Htjela je čuti njegov zanosan glas. Ali Mohamed Raki nije rekao ni slova o tom čuvenom glasu. Može li se u Berberiji pjevati? Pod ovim nesmiljenim suncem? Među tamnoputim ljudima koji odsijecaju glave kao da kose snopove trave? Jedina pjesma koja se tu razliježe, mora da je zov mujezina s vrha minareta. Svaki drugi izraz radosti je svetogrđe.
Oh! Što je on mogao postati...?
Ona je očajnički pokušavala da u svom sjećanju uskrsne prošlost, upinjala se da pod svodovima Palače radosnog znanja vidi grofa iz Languedoca. Ali ta joj je slika izmicala.
Onda se zaželi sna. San će raspršiti zemaljske koprene koje joj skrivaju njezinu ljubav. Osjećala se umornom...
Jedan joj je glas šaputao: "Vi ste umorni... Kod mene ćete spavati... Tamo ima ruža... svjetla... prozora koji gledaju na pučinu..."
Ona se probudi oštro kriknuvši. Savary se nagnuo nad nju i drmao je.
Gospođo du Plessis, probudite se. Uzbunit ćete čitavu galiju!
Anđelika se uspravi na ležaju i nasloni na njegovu ogradu. Noć se bila spustila. Više se nije čulo ono veslačko mukotrpno "no", jer je galija jedrila, a njezina vesla dužine dvadeset hvati bila poredana uzduž mostića. U toj neobičnoj tišini odjekivao je korak viteza-barona de Nesselhooda koji je hodao po mostu iznad njih.
Ugašen veliki fenjer rječito je govorio da se ne želi privući pažnja gusara koji nesumnjivo čekaju u zasjedi u ovom sredozemnom tjesnacu između Malte i sicilijanskih obala s desne i obala tuniskih Berbera s lijeve strane.
Anđelika duboko uzdahne.
Jedan me vještac progonio u snu - prošapće.
Kad bi to bilo samo u snu... ! - odgovori Savary.
Ona poskoči i u tami pokuša razabrati izraz njegova lica.
Što hoćete time reći? Što mislite, gospodine Savary?
Mislim da vas se tako smion gusar kao što je Rescator neće lako odreći i da će pokušati doći u posjed svog vlasništva.
Ja nisam njegovo vlasništvo - pobuni se Anđelika ozlojeđena.
On je za vas platio cijenu broda.
Moj će me muž odsad braniti - reče ona ne baš uvjerljivo.
Savary je šutio. Čulo se samo isprekidano hrkanje holandskog novčara.
Gospodine Savary - šapne Anđelika - mislite li da bi ono... moglo biti zamka...? Odmah sam vidjela da nemate povjerenja u tog Mohameda Rakija, a ipak, zar nije dokazao vjerodostojnost svojih tvrdnji?
Jeste.
On je sigurno vidio svog ujaka Ali-Mehtuba, budući da je posjedovao moje pismo. A o mom mi je mužu dao pojedinosti koje sam samo ja mogla znati i koje sam gotovo bila zaboravila, ali sam ih se odmah prisjetila... On je, dakle, bio u tijesnom dodiru s njim. Osim ako... Oh! Savary, vjerujte li da bih mogla biti žrtva njegovih čini, da mi je dočarao slike u kojima mi se, poput fatamorgane, prividjelo ono što najviše na svijetu želim, da me je opčinio kako bi me lakše namamio u klopku? On! Savary, bojim se... !
Ovakve su pojave moguće - reče stari ljekarnik - ali ne vjerujem da je to ovdje slučaj. Tu je posrijedi nešto drugo. Klopka, možda - progunđa - ali ne čarolija. Ovaj nam Mohamed Raki taji istinu. Sačekajmo dok ne dođemo na cilj. Onda ćemo već vidjeti.
On je dugo žličioom nešto miješao u kositrenom peharu.
Popijte ovaj lijek. Mirnije ćete spavati.
Je li to mumija?
Vi dobro znate da nemam više mumije - reče tužno Savary. - Sve sam do zadnje kapi upotrijebio za potpaljivanje Krete.
Savary, zašto ste zahtijevali da me pratite na putovanju kad ne odobravate ovaj moj korak.
Zar sam vas mogao napustiti? - reče starac kao da razmišlja o nekom teškom naučnom pitanju. - Ne, ne vjerujem. Ići ću, dakle, u Alžir.
U Bonu.
To je isto.
Ali kršćani su tu ipak izloženi manjim opasnostima nego u Alžiru.
Tko zna? - reče Savary mašući glavom poput vrača koji gleda u budućnost.

Sutradan se putovanje na Zapad usporilo, jer su, pošto je vjetar pao, pokretačka snaga bila samo vesla galijota.
Malteška je galija susrela mnoge brodove, među kojima veliki konvoj holandskih trgovačkih brodova u pratnji dviju ratnih lađa sa po pedeset do šezdeset topova. Na takav su način po Sredozemnom moru trgovali zapadni narodi - Englezi, Nizozemci i drugi.
Oni su tu prodirali silom, pomoću prave pravcate, zaštićene flote, pa su gusari zazirali od njih.
Oko podne je vjetar bio povoljniji, pa su dva jedra podignuta. Daleko se naprijed ocrtavao brdoviti otok. Vitez de Roguier upozori Anđeliku:
To je Pantelerija koja pripada toskanskom vojvodi.
Oni su tu mogli pristati, ali ratna je lađa uvijek morala skrivati svoje namjere i pravac kretanja, kako bi osujetila nevjerničkog neprijatelja da joj postavi zasjedu. Bolje je bilo izbjegavati sve, pa čak i prijatelje, prije nego što se stigne na odredište: u Bonu.
Vjetar je nadimao jedra.
Ako i dalje budemo ovako dobro napredovali, stići ćemo u Bonu preksutra - reče mladi vitez.
Odsad se samo plavo, tek malo zatalasano morsko prostranstvo, širilo pred malteškom lađom.

Pred večer se zbio nemio događaj. Otkrilo se da je zločinačka ruka probušila brodski rezervoar za slatku vodu. Prilikom istrage jedan je kuharski pomoćnik, mladi Španjolac, potegao nož na nadlednika kad ga je ovaj malo jače pritisnuo. A članovima posade je bilo zabranjeno da uza se imaju nož. Sad je mladić, prema običaju svih mornarica svijeta, podvrgnut svirepoj kazni koja čeka svakog prekršitelja ovog propisa: ruka će mu se prikovati za veliki jarbol, i to istim nožem kojim je djelo počinjeno, pri čemu trajanje kazne ovisi o težini izgreda.
Vitez de Roguier je Anđeliku obavijestio o događaju.
To je sve skupa glupost, ali ćemo zbog nje zakasniti, jer sada moram pristati u Panteleriji, da bismo se opskrbili slatkom vodom. Ova nezgoda dokazuje da na Sredozemnom moru uvijek treba biti krajnje oprezan i ne previše velikodušan. Ovog smo mladića poštedjeli veslarnice samo zbog toga što je tako mlad. Puštali smo ga da se slobodno kreće. A danas nam je zauzvrat prosvrdlao rupu u rezervoaru za slatku vodu.
Zašto je to učinio? - upita Anđelika zastrašena.
Vitez slegne ramenima i ne odgovori. Galija bijaše naglo promijenila pravac. Više nije išla na sjeverozapad nego na jugozapad, što se moglo lako zaključiti po položaju zalazećeg sunca.
Putnici su dobili obrok stolnog vina kojeg je bilo na zalihama, ali su posada i robovi u veslarnici zabrundavali, jer se hrana nije mogla pripremiti.
Taj je vrući dan napokon prošao.
Anđelika nije mogla spavati. Oko ponoći se popne na palubu da bi se nadisala svježeg zraka. Tama je bila neprozirna, jer nisu bila upaljena ni oskudna svjetla kao prethodne noći. Samo su daleke zvijezde bacale svoj slabašni sjaj na brod koji je plovio sa skraćenim jedrima i uz pomoć jednog jedinog veslačkog odjeljenja, budući da su se ostala dva odmarala. Čulo se disanje galijota koji su spavali u svojim smrdljivim jarcima, ali se vidjelo nije ništa. Anđelika se uputi prema mostiću, jer je mislila da će na pramcu naći dvojicu vitezova s kojima je htjela razgovarati. Ali je neki šumovi zadrže.
Jedan je prigušen glas kao u bunilu mrmljao na arapskom jadikovku u kojoj se često ponavljala riječ Alah. Onda je glas utihnuo, pa počeo iznova. Ona više nasluti nego što vidje priliku mladog otpadnika, čija je ruka nožem bila prikovana za veliki jarbol. Mora da je užasno trpio i od boli i od žeđi. Ona nije imala više
vina, ali je sačuvala krišku lubenice, pa ode po nju. Kad je htjela prići velikom jarbolu, jedan joj se stražar ispriječi.
Pustite me - reče ona. - Vi ste mornari i ratnici. Ja ne donosim sud o vašim postupcima. Ali ja sam žena i imam sina gotovo njegovih godina.
Čovjek se ukloni. Tako reći pipkajući, ona uspije ugurati komadiće lubenice među grozničave usne mladog Španjolca. Imao je kao i Florimond kovrčavu kosu. Mučenička mu se ruka snažno grčila, isprugana usirenom krvlju.
„Zamolit ću barona de Nesselhooda da obustavi kaznu, jer ovo je zaista previše!" pomisli Anđelika slomljena srca.
Najedanput pučinu obsja neka riđa svjetlost koja nekoliko puta promijeni boju i na kraju se rascvjeta u šarenu prskavicu.
Raketa!
I mladi je Maur bijaše opazio.
Alah mobaresh!9
Opća zbrka nastane na obamrlom brodu. Redovnici-ratnici i mornari trčali su amo- tamo uzbuđeno se dozivajući: Nekoliko se fenjera upali, ali im je svjetlo bilo prigušeno. Anđelika probudi Savaryja. Ovaj ju je prizor suviše podsjećao na okolnosti koje su prethodile borbi s Rescatorovim šambekom.
Savary, vjerujete li da ćemo se opet sukobiti s tim gusarom?
Gospođo, vi se na mene obraćate kao da sam kakav veliki vojskovođa koji još osim toga posjeduje čarobnu moć da se istovremeno nalazi na malteškoj galiji i na brodu svog protivnika. Turska raketa ne mora najavljivati baš Rescatora, vašeg vlasnika. Ona isto tako može značiti da nam se sprema alžirska, tuniska ili marokanska zasjeda.
Reklo bi se da je izbačena sa same naše galije.
Onda se na brodu nalazi izdajica.
Ne budeći ostale putnike, oni se popeše na palubu. Galija je plovila u cik-cak liniji, očito zato da bi zavarala neprijatelja koji se mogao kriti u tami.
Anđelika začuje glas viteza de Roguiera koji je s njemačkim vitezom dolazio s pramca.
Brate, je li došao čas da navučemo svoje grimizne oklope?
Još nije, brate.
Da li tragate za izdajicom koji je izbacio raketu s vašeg broda? - upita ih ona.
Da, ali dosad bezuspješno. U svakom slučaju izvršenje pravde treba odložiti za kasnije. Pogledajte tamo dolje!
Daleko ispred pramca vidio se lanac svjetlosti. "Kopno ili otok", pomisli ona.
Ali se činilo da se ta obala ljulja i talasa. Svjetla su treperila i približavala se u ravnoj liniji, zatim u polukrugu.
Napadačko brodovlje pred nama. Uzbuna! - poviče gromkim glasom vitez de Nesselhood.
Svi brzo zauzeše svoja mjesta i počeše podizati "arambadu", ogradu visoku šest stopa, koja služi za napad na brodove s višim nadgrađem.
Anđelika je uspjela izbrojati tridesetak svjetala na vodi.
Berberi! - reče poluglasno.
To je čuo vitez de Roguier koji je pored nje prolazio.
Da, ali umirite se, to je samo flotila malih čamaca koji se sigurno neće usuditi da nas napadnu ako u svom sastavu nemaju i ratne jedinice. Među tim nedvojbeno se radi o klopki. Da li je namijenjena nama? Raketa bi mogla ukazati na to... U svakom slučaju, svoje streljivo nećemo trošiti na čarkanje, kad im lako možemo pobjeći. Sami ste čuli da naš zapovjednik smatra da još nije nastupio trenutak da obučemo svoju borbenu odoru: crvenu žičanu košulju malteških vitezova. Mi je smijemo staviti tek u trenutku kad bitka započne, kako nas naši ljudi ne bi u borbi izgubili iz vida. Baron de Nesselhood je žestok ratnik, ali dok pred sobom ne vidi

9 Alah je velik.
najmanje tri galije, on ne smatra neprijatelja dovoljno značajnim, da bi izložio opasnosti svoje ljude i svoj brod.
Unatoč uvjeravanjima mladog čovjeka da ove muslimanske barke ne idu u napad na njih, Anđeliki je bilo jasno da se one približavaju teškoj, pretovarenoj galiji. Ova razvije sva svoja jedra, stavi u pogon sva tri veslačka odjeljenja, potpuno se okrene i zaleti se prema još širokom otvoru u neprijateljskom zaokruženju.
Uskoro se svjetla flotile udaljiše i iščezoše. Malo kasnije se pred pramcem ukaže tamna masa brdovitog otoka. Pod svjetlom fenjera dva se viteza nadvise nad brodsku mapu.
To je otok Cam - reče njemački baron - Ulaz u zaton je vrlo uzak, ali mi ćemo s Božjom pomoći pokušati sreću. Tamo ćemo se opskrbiti slatkom vodom i skloniti se od bizertskih ili tuniskih galija koje će se, bez sumnje, ubrzo pridružiti flotili koju smo sreli. Stanovništvo sačinjava nekoliko bijednih ribara koji nas, naravno, neće spriječiti da pristanemo, a inače ovdje nema nikakvih utvrda, pa čak niti jedne jedine puške.
Vidjevši na nekoliko koraka Anđeliku kako stoji nepomično i nijemo, vitez de Nesselhood doda osornim glasom:
Nemojte misliti, gospođo, da malteški vitezovi uvijek ovako izbjegavaju borbu. Ali meni je stalo do toga da vas odvedem u Bonu, tim više što me je naš veliki meštar za to zamolio. Mi ćemo svoje protivnike goniti kad se budemo vraćali.
Ona mu se zahvali dok ju je u grlu nešto davilo. Jedro je podvezano, a njemački se vitez smjesti na krmi i preuzme ulogu kormilara.
Između grebena, koji su stršili nad morem i zasjenjivali treperavi sjaj noći, tama je bila neprozirna. Anđelika je osjećala kao da joj neki teret pritišće srce, i bila je puna mračnih predosjećaja iako je bijeg uspio i izvor se kao čudom našao na njihovu putu, a sve to zahvaljujući redovniku-admiralu koji je bio vješt pomorac. Ona je, doduše, vrlo dobro znala da se na Sredozemnom moru nikad ne stiže pravo na cilj, ali je u datim okolnostima i najmanje zakašnjenje za nju bilo muka i činilo joj se da joj živci to neće izdržati. Zaokupljena Savaryjevim primjedbama, pomišljala je na najgore. Očima je pretraživala crne stijene bojeći se da iza njih ne izleti još jedna blistava, izdajnička raketa. Ali se ništa slično ne dogodi: sjajno se noćno nebo opet ukaže, a galija zaplovi mirnom vodom na čijoj se površini vidio treperavi odbljesak zvijezda. U dnu zaljeva vidjeli su se obrisi malog žala s nekoliko kućeraka pokrivenih slamom i redovima palmi i maslina koje su dale naslutiti izvor.
Nebo je počelo blijedjeti. Anđelika ostade na palubi. „Ne bih više imala hrabrosti da zaspem prije Bone", reče sama sebi.
S razloga predostrožnosti galija je ostala na ulazu u tjesnac i čekala da po danu prođe kroza nj. Baron de Nesselhood je ispitivao okolicu i što se jutarnja magla više dizala i otkrivala nove dijelove krajolika, to je njegovo plavo oko oštrije šibalo po grmlju i grebenima. Uzdignute glave i oprezna lica, djelovao je kao nezgrapan pas čuvar, sumnjičav, koji ništa ne prepušta slučaju. Njegova je nepomičnost opčinila Anđeliku. Da li će se ikad pokrenuti, progovori, kad će s njegovih tankih i stisnutih usana poteći umirujuće riječi? Mrdao je nosnicama. Očito je njušio. Kasnije se Anđelika uvjerila da bijaše nešto namirisao prije nego što je išta vidio. Vitezova se usta napuće, a očni kapci stisnu u tanak prorez.
On se okrene Henriku de Roguieru i obojica se naglo vrate u tabernakul. Iz njega iziđoše obučeni u crvenu žičanu košulju.
Što se događa? - krikne Anđelika.
Svijetle oči Germana bile su kao taljeni čelik. On izvuče svoj mač i stari, stoljetni poklič njegova reda prolomi se iz njegovih grudi:
Saraceni! Na oružje, braćo!
Istog trenutka s uzvisina zapljušti kiša metaka na pramac i pokosi kljun broda koji zastrši napola smrvljen.
Već se bilo razdanilo. Sad se moglo razabrati kako među žbunjem svjetluca šest nagnutih cijevi, uperenih na galiju. Usred grmljavine topova vitez izdade naređenje da se brod okrene i da pokuša izaći kroz tjesnac na pučinu.
U dnu ovog zaljeva, kao u mišolovci, galiji je bilo suđeno da se pretvori u prah i pepeo i da, bez mogućnosti da se brani, potone pod ubitačnom vatrom maurskog oružja.
Dok se pothvat uz velike napore provodio, topnički su poslužitelji dovlačili na palubu male pokretne mužare.
Ostali su borci, naoružani puškama, odgovarali na paljbu kako su najbolje umjeli, ali nisu imali nikakvog zaklona i meci su ih kosili. Paluba je već bila pokrivena ranjenicima i mrtvacima. Zapomaganje se orilo iz veslarnice gdje su dva hica raznijela čitavu jednu klupu.
U međuvremenu je jedan malteški mužar pažljivo nišanio na jedan top i pogodio ga. Jedan se crnac zaljulja i s vrha litice sruši u more. Jedan malteški borac punim pogotkom obori dvojicu poslužitelja drugog topa koji je bio postavljen u dnu zaljeva.
Još su četvorica ostala - zagrmi vitez de Roguier; - Razoružajmo ih. Kad ne budu više imali iz čega pucati, bit ćemo opet jači.
Ali se okolni vrhovi načičkaše tamnim glavama umotanim u bijele turbane ili pokrivene crvenim kapama. Grozan urlik odjekivao je među grebenima.
Brebre, mena perros!10
A izlaz iz tjesnaca zakrčile su pridošle barke, male feluke koje su noćas, napravivši lanac, natjerale maltešku galiju u pripremljenu klopku.
Čim su prvi hici odjeknuli, Savary je Anđeliku povukao dolje, ali ona ostade pored vrata kabine odakle je kao u bunilu pratila ovu zbrkanu i neravnu borbu.
Muslimani su bili pet ili šest puta brojniji, a nadmoć Maltežana u teškom oružju nije, osim nekoliko sretnih pogodaka, bila od koristi, jer se pomoću dvadeset četiri čvrsto ugrađena topa moglo pucati samo u vodoravnom pravcu, a ne i uvis. Strijelci su činili čuda i svojim punim pogocima iz pušaka uglavnom desetkovali berberske zapovjednike i poglavare koje je lako bilo prepoznati po šiljastim šljemovima, ali su se izjalovile njihove nade da će na taj način unijeti rasulo u neprijateljske redove. A gusari kao da su se samo množili. U svojoj osvajačkoj mahnitosti, crne su se mase bacale u vodu i plivale prema galiji, ne čekajući da se napravi ponton. Više se već barki bilo uvuklo u zaton, te su i one slale jata plivača koji su na turbanima nosili buktinje od zapaljene smole.
Odabrani malteški strijelci ospu paljbu i naprave pokolj među njima; voda se zacrveni. Ali što ih je više nestajalo, to se više novih pojavljivalo. I unatoč puškama i mužarima, uskoro je oko galije sve vrvjelo od plovećih ili prevrnutih barki s kojih je nezadrživo navirala ljudska bujica, urlajući i vitlajući bakljama, bodežima, sabljama i puškama.
Malteška je galija sličila na ogromnog, ranjenog galeba kojeg je poplavila rijeka mravi. Mauri su jurišali uz povike:
Va Alah! Alah!
Živjela prava vjera! - odgovori vitez de Nesselhood i svojim mačem probode prvog, polugolog Arapina koji stade nogom na palubu.
Ali su stalno dolazili novi i novi. Dva su se viteza, okruženi šakom redovnika- ratnika zvekćući mačevima povukli do podnožja velikog jarbola na kojem je, poput bezoblične mase, još uvijek visio mladi kažnjeni Maur.
Svuda se vodila borba prsa u prsa. Nitko od napadača nije ni pomišljao na pljačku, nego samo kako će pobiti što više onih koji su im se suprotstavljali.
Prestravljena Anđelika vidje kako se jedan od trgovaca koraljima bori s dvojicom mladih Maura. Međusobno spleteni, oni su se samo ujedali i davili, čovjek bi pomislio da se to pobješnjeni psi tuku.


10 Predajte se, psi!
Samo na malom prostoru uz podnožje velikog jarbola vladao je primjeran red: dva su se viteza borila kao lavovi. Pred svakim se stvorila praznina u obliku polumjeseca oivičena šarenim zidom od nagomilanih leševa. Da bi im mogli prići, napadači bi morali najprije raskrčiti ta tijela. Najhrabriji su se počeli povlačiti pred njihovim ogorčenim otporom, kad li metak jednog strijelca, koji je s krme pažljivo nišanio, pogodi i obori viteza de Nesselhooda. Roguler pruži ruku prema njemu. Jedna mu krivošija odsiječe prste.
Trgovac koraljima, koji bijaše utekao dvojici mladih bjesomučnika, preskoči, stepenice i gurne Anđeliku u unutrašnjost kabine gdje su se nalazili njegov drug, Savary, holandski novčar i sin španjolskog oficira.
Ovaj puta je gotovo - reče - oba viteza su pala. Nas će zarobiti. Krajnje je vrijeme da pobacamo svoje isprave u more i da se presvučemo kako bismo nove gospodare obmanuli u pogledu svog društvenog položaja. Vi, mladiću, naročito - reče obraćajući se Španjolcu; - Molite se Djevici da ne naslute da ste sin oficira u bonskom garnizonu, jer će vas inače zadržati kao taoca i čim prvi Maur bude pogođen metkom sa španjolskih zidina, oni će vašem ocu poslati na dar vašu glavu i uz nju još nešto.
Ne obazirući se na prisustvo žene, sva su se ova gospođa užurbano svlačila, smatala odjeću u zavežljaj skupa sa svojim papirima i bacala je kroz okno u more, a zatim navlačili na sebe nakazne prnje pronađene u nekom kovčegu.
Ovdje nema nijedne ženske haljine - reče zabezeknuto jedan od trgovaca. - Gospođo, ovi će lopovi po vašoj odjeći odmah vidjeti da pripadate visokom staležu. Oni će čitav imetak tražiti kao otkupninu za vas!
Meni ništa nije potrebno - reče Sayary koji je potpuno miran, sa svojim kišobranom, čekao razvoj događaja, pošto je brižljivo svezao uzice na vreći s okamenjenim kostima. - Mene i bez toga svi "oni" redovito odmah žele baciti u more, toliko im se kao plijen činim bijedan.
Što da radim sa svojim satom, sa svojim zlatom i talirima? - upita holandski novčar koji se neugodno osjećao u prnjama koje su trebale zavarati otimače u pogledu njegova bogatstva.
Učinite kao i mi. Pojedite sve što možete - reče jedan od trgovaca.
Njegov je drug već gutao, kreveljeći se i štucajući sadržaj svoje kese, zlatnik po zlatnik. Da ne bi zaostao, španjolski je student progutao svoje prstenje. Oprezni je nizozemski novčar nevoljko promatrao ovu zarazu „proždrljivosti".
Ja ću ih radije baciti u more!
Griješite. Ako ih bacite u more, nećete ih više nikad naći. Međutim, ako ih progutate, moći ćete opet doći do njih.
Kako to?
Pitanje je ostalo bez odgovora, jer se na vrhu stepenica pojavio ogroman crnac i svojim očima koje su sličile na loptice od slonovače, kolutao isto tako stravično kao što je mlatarao svojom dugačkom i savijenom sabljom. Novčara je ulovio sa zlatom u ruci, tako da mu prerušeni izgled nije više bio ni od kakve koristi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:50 pm





33.
U RUKAMA BERBERA
Galamu je zamijenila tišina koju su narušavali samo jauci ranjenika. Zarobljeni putnici otjerani su na palubu.
Kroz tjesnac su se u zaljev probijale četiri vrlo niske galije, naoružane topovima. Nosile su zelene ratne barjake i crveno-bijele alžirske zastave. Na krmi prve galije stajao je reis-baša, zapovjednik male flote. Nosio je šljem s dugačkim šiljkom poput Saracena koji su vojevali protiv križara. Odjeven u široku, izvezenu đelabu od fine bijele vunene tkanine, popeo se na maltešku galiju u pratnji svojih oficira: reis-el-asa svog pomoćnika, khopa ili pisara, vaohtođija ili topničkog zapovjednika koji je imao zadatak da utvrdi štetu na malteškoj galiji, i reis-računara ili
intendanta koji se bijaše smrkao, jer mu se činilo da su fanatici iz busije suviše oštetili lijepu galiju. Misleći ogorčeno na to, on izdade naređenje da se izvrši sistematski popis zaplijenjenog blaga.
Galijoti iz veslarnice, koji su bili porijeklom iz alžirske pokrajine, pušteni su na slobodu, a ostali prebačeni na alžirske galije. Malteška je posada bačena u okove. Anđelika je vidjela kako obliven krvlju i s lisicama na rukama prolazi Henrik de Roguier. Zatim su tri gorostasa pronijela viteza de Nesselhooda, i njega okovanog, iako je sav bio u jezivim ranama iz kojih je krv bez prestanka tekla.
Poslije toga popne se na brod jedan vod joldaka ili janjičara koji zamijene posadu. Konačno su putnici predvođeni pred reisa koji se zvao Ali-Hadži. Nimalo ganut njihovim tužnim licima, on im je brižljivo ispitivao ruke da bi vidio da li njihov izgled odgovara zanimanjima koja su za sebe naveli. Sigurno, novčarove ruke nisu bile ruke krojača za kojeg se izdavao. Uostalom, već je sam zlatan sat optočen malim dijamantima, koji su članovi berberskog štaba s velikim poštovanjem dodavali jedan drugom, mnogo obećavao u pogledu njegovih mogućnosti otkupa. Činjenica što je odlučno odbio da kaže svoje ime, prebivalište i narodnost, nije izazvala naročitu srdžbu. To će on već istresti kad se primijene odgovarajuća sredstva. Trgovci su s najiskrenijim licem na svijetu tvrdili da su „lovci na boga'stvo", čime su htjeli reći da ne posjeduju nigdje ništa.
Savaryjev je izgled izazivao na berberskim licima naizmjenice duboku razočaranost i najveću veselost. Opipavali su mu rebra, pregledavali pohabano, do potke izlizano odijelo. Sadržaj vreće koju je privinuo na srce, izazvao je zabunu s primjesom praznovjernog straha. Onda jedan šaljivdžija primijeti da bi se i vreća i njezin vlasnik mogli spremiti za mršave alžirske pse. Konačno ga maknuše u stranu kao staro željezo.
Na kraju se otmičari pozabaviše Anđelikom. Tamne su je oči alžirskih oficira mjerile sa znatiželjom u kojoj je bilo i poštovanja pa čak i divljenja. Oni međusobno izmijeniše nekoliko kratkih riječi, a reis Ali-Hađži je migom pozove da priđe.
Svi oni koji se upuštaju u putovanja po Sredozemnom moru, računaju da bi ih Berberi mogli zarobiti, pa je i Anđelika pomišljala na tu mogućnost. Ona već bijaše skovala plan i donijela odluku. Neće tajiti istinu. Ni svoje bogatstvo ni trenutačan položaj supruge koja traži supruga, i tako pokušati, što stajalo da stajalo, opet steći slobodu. Alžirci nisu razulareni pljačkaši koji iz čistih ratničkih strasti ili iz užitka napadaju, pale, siluju. Njihov je gusarski zanat počivao na strogim propisima. Plijen se morao dijeliti i sve se, od najmanjeg jedra do zapovjednika zaplijenjenog broda, popisivalo, a onda pretvaralo u zvečeći novac. Što se tiče žena, naročito bijelih Europljanki, rjeđeg i vrlo vrijednog plijena, tu bi gramzljivost općenito prevagnula nad pohotom.
Anđelika izgovori svoje ime, to ime koje je već godinama krila. Rekla je da je žena visokog francuskog plemića, Joffreya de Peyraca, koji je očekuje u Boni i koji će sigurno platiti otkupninu za nju. On joj bijaše poslao glasnika, njihova brata po vjeri, Mohameda Rakija, koji mora da se nalazi među zarobljenicima i koji će potvrditi njezine izjave.
Tumač je to preveo, ali je reis ostao hladan. Naredi da se dovedu uhvaćeni muslimani. Anđelika je strahovala da Mohamed Raki nije možda ranjen ili ubijen u toku bitke, ali onda ga opazi i pokaže koji je, nakon čega Ali-Hadži naredi da ga odvoje od ostalih. Zatim je došao red na kršćanske zarobljenike. Njih ukrcaše na berbersku galiju i satjeraše na krmu gdje su već bili nabacani ranjeni članovi malteške posade.
Dva su viteza sjedila na palubi oslonivši se leđima o ogradu. Lica su im bila iznakažena ranama i skorenom krvlju. Sunce koje je sada bilo dostiglo najvišu tačku, okrutno ih je pržilo.
Anđelika pozove crnca koji ih je čuvao i pokretima mu objasni da umire od žeđi. Ovaj prenese dalje njezinu molbu, našto joj reis Ali-Hadži odmah pošalje vrč vode. Ne obazirući se na moguće posljedice svog postupka, Anđelika klekne kraj barona
de Nesselhooda, napoji ga, nježno mu opere lice izbodeno krivošijom, dok je i vitez de Roguier sa svoje strane gasio žeđ.
Reis to nije spriječio. Kršćanski rob, koji bijaše donio vrč, prigne se i prošapće:
Ako vam to može biti od koristi, gospodo vitezovi, reći ću vam da se zovem Jean Dillois i da sam Francuz iz Martiguesa. Već sam deset godina u alžirskom ropstvu. Ovdje imaju povjerenja u mene pa sam tako i mogao saznati da je alžirski admiral Mezzo-Morte bio obaviješten da idete u Bonu, pa je postavio zasjedu u koju ste i upali.
On to nije mogao znati - reče njemački pjemić jedva pomičući rasječenim usnama.
On je to znao, gospodine viteže. Izdao vas je netko od vaših.
Udarac plosnatom stranom krivošije po ramenima ušutka ga i on uze vrč i povuče se.
Netko nas je izdao. Sjetite se toga, brate, kad ponovo ugledate Maltu - prošapće vitez de Nesselhood.
On upravi modre oči u zagasitoplavo nebo.
Ja Maltu više nikad neću vidjeti.
Ne govorite tako, brate - usprotivi se Henrik de Roguier. - Ima dosta vitezova koji su robijali na galijama nevjernika, ali su se opet oslobodili, a njihovi krvnici su dospjeli u veslarnicu. Sreća je u borbi promjenljiva.
Ja znam da će mi se Mezzo-Morte osvetiti. Zakleo se da će me raščerečiti pomoću četiri galije.
Izraz užasa pređe preko lica mladog viteza. Baron de Nesselhood položi svoju okovanu ruku na njegovu.
Sjećate se i obaveze, brate, koju ste na sebe primili kad ste pod malteškom zastavom položili svoje zavjete. Dočekati kraj na nekom pokrajinskom dobru, mirnom utočištu za umorne ratnike, nije smrt koju bi vitez mogao poželjeti. Ljepše je pasti s mačem u ruci na palubi svog broda. Ali prava viteška smrt je mučenička smrt...!

Mala je flota napustila krvavi zaljev, prošla kroz tjesnac i zaplovila pučinom. Alžirske galije, brze poput trkaćih konja, građene tako da mogu letjeti kroz zelene udubine valova kao lisica kroz udoline, bile su niske i široke. Ali se nitko na njima nije smio micati, jer bi se poremetila ravnoteža i ugrozila brzina. Samo su veslački starješine, crnci ili Mauri, trčali po mostiću šibajući bičevima po kičmama kršćanskih robijaša.
Sad su blijedoliki sjedili u veslarnici, a tamnoputi ih nadzirali, ali to je bila samo posljedica promjenljive sreće na moru.
Reis Hadži-Ali je stalno pogledao Anđeliku. Nije razumjela šta govori sa svojim pisarom, ali je slutila da pričaju o njoj. Stari joj se Savary uspije prišuljati.
Ne znam da li će Mohamed Raki potvrditi moje izjave - reče mu. - A šta će moj muž misliti o svem ovom? Je li on u mogućnosti da me otkupi? Hoće li mi priteći u pomoć? Pošla sam k njemu, a sad vidim da ništa o njemu ne znam. Ako je dugo živio u Berberiji, onda će bolje nego itko drugi moći posredovati kod naših otmičara. Jesam li dobro učinila što sam zauzela ovakav stav?
Nema sumnje. Vaš položaj je bio isuviše složen a da biste ga smjeli još više zamrsiti. Svojom ste izjavom stekli bar tu prednost da ćete izbjeći "najtežu sramotu", samo ako dospijete u ruke islamskim pravnicima. Kuran, naime, zabranjuje svojim sljedbenicima da uzmu ženu koja ima živog muža, jer se brakolomstvo strogo osuđuje. Osim toga, čuo sam šta je reis rekao kad ste mu predveđeni: "Je li to ona?" "Da, to je ona. Mi smo, dakle, svoj zadatak izvršili. Mezzo-Morte i Osman Ferađi će biti zadovoljni."
Što to znači, Savary? Starac slegne ramenima.
Sunce je unatoč vjetru neizdrživo peklo. Neudobno sjedeći na golom podu galije, Anđelika je pokušavala da bar lice zakloni od užarenih zraka. To mora da je samo ružan san! Nije moguće da je zarobljena tako blizu cilja. To bi bila suviše velika nepravda! Da je sad, na domaku muža koji je uskrsnuo pošto ga je toliko oplakivala, neka đavolska sudbina opet skrene s puta - ne, to je nezamislivo. To je sličilo na onu uzaludnu i iscrpljujuću jurnjavu koja se samo u snu doživljava.
U toku noći alžirske su galije prošle pored Bone. Anđelika, koja nije mogla spavati očima je brodila po nebeskom svodu i slutila da je to tako. Zle li je kobi! Pa to je bio vrhunac nevolje, upasti Berberima u ruke gotovo pred samim ciljem.
A onda se u njoj ponovo rodi nada. Na kraju krajeva, ništa nije izgubljeno, nego naprosto odgođeno. Berberski admiral u Alžiru, taj glasoviti Mezzo-Morte odmetnik je talijanskog porijekla. Ona će se s njim objasniti, a njezin će muž pohitati da je oslobodi, jer on je nesumnjivo vrlo utjecajan ako ne i bogat. Ona zaspe i u snu začuje kako njegov šepavi korak odjekuje po pločicama dugačkog, pustog predvorja. Ali joj se neravnomjeran korak nije približavao. Uzalud je ćulila uši, on se udaljavao, on se sva više udaljavao dok mu se korak nije izgubio u hučanju mora.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:50 pm





TREĆI DIO
VELIKI EUNUH
34.
JUTRO NAD ALŽIROM, BIJELIM GRADOM
Budi se Alžir, bijeli grad. Sunce pozlaćuje dva stara španjolska tornja, svjedoke iberske vlasti koju je u XVI stoljeću srušio nadmoćni azijatski Turčin. Zrake obasjavaju nježnozelene ili sive minarete, visoke, četvorougaste, nezgrapne građevine koje nemaju ništa zajedničko s onim ogromnim svijećama na Istoku. Sali Hasan, paša Visoke Porte, opet misli na to kako ne voli te alžirske minarete. Oni sliče na ove sirove, nepouzdane i nepokorne Alžirce, a još više na ove otpadnike reise koji dokolicu, toliko omiljelu istočnjacima, narušavaju poduzetnošću, radinošću i gramzljivošću, tim osobinama kršćana i sjevernjačkih rasa. Neka su prokleti Endži, Ali-Kalabrežanin, i Ali Bitchin Mlečanin, i Flamanac Uver, i Soliman iz La Rochellea, i Danci Simon Dantsat i Eric Jansen, i Englezi Sansom i Edward, i onaj najgori od sviju, onaj Mezzo-Morte, koji je također sin Kalabrije. Oni, otpadnici, oni su od nepokretnih i nehajnih muslimana napravili grabežljive i neumorne morske orlove, pa čak i same janjičare zarazili strašću za gusarenjem. Umalo nisu prošle godine i njega, Sali Hasana, alžirskog pašu, ubili njegovi vlastiti vojnici zato što ih je nagovarao da se zadovolje sa svojom plaćom. Morao je popustiti i dozvoliti da se za vlastiti račun ukrcaju i potraže sreću.
Sali Hasan paša, izaslanik velikog turskog sultana u ovoj divljoj tvrđavi Alžiru, tješi se činjenicom da je s druge strane, upravo njihovom zaslugom, zaslugom otpadnika, Alžir postao veliko središte pomorskog rasbojništva. A zar paša nema pravo na osminu opljačkanih dobara? On je do pašaluka došao po cijenu skupih darova. U kratkom, trogodišnjem roku koji mu stoji na raspolaganju, on mora i izvući svoje pare i obogatiti se. Ako ga dotada ne ubiju ili ne otruju, vratiti će se u Carigrad, vratit će se raskoši i dokolici. Dobro je što Mezzo-Morte neprestano naoružava i podstrekava reise, podbada svoje vojnike i mornare. Grad i živi samo od njih. U Alžiru nema ni zanatstva ni trgovine. Kad bi pljačke nestalo, stanovništvo bi doslovno umrlo od gladi. Lišen svojih glavnih prihoda, paša ne bi mogao više plaćati ni janjičare; došlo bi do pobune koja bi završila ubojstvom suverenog potkralja i njegovih savjetnika, obaranjem turske vlasti. Samo o gusarstvu ovisi red i život stanovništva koje broji sto tisuća duša, opstanak sviju, od zadnjeg felaha do vrhovnog poglavara države. Zbog toga treba pljačkati i dalje, stalno, vječno. Da li će i na današnji dan u luku uploviti koji pobjednički brod?
Sali Hasan paša se oblizuje, jer misli na veliki napuljski galeon koji je Mezzo-Morte zarobio prošlog tjedna. Plijen je bio bogat: žito, deset tisuća pari svilenih čarapa, dvadeset sanduka zlatne niti, deset sanduka brokata, sedamdeset šest topova, deset tisuća tanadi i sto trideset zarobljenika, većinom plemića koji će dati basnoslovne svote za svoj otkup. Ali takvih zgoditaka nema svaki dan. Međutim, treba uvijek živjeti u nadi. U tome se i sastoji privlačnost gusarenja: u igri na sreću, u draži kocke.
Paša sjedi pred prozorom svoje palače s koje puca širok pogled na more. I dok mu paževi ometaju uzvišenu glavu nebrojenim aršinima zelenog muslina, on uzima svoj pomorski dalekozor od ebanovine sa zlatnim obručima i pretražuje obzorje.
S vrhova minareta, s kojih su mujezini otpjevali svoju jednoličnu jutarnju molitvu, sunce je sišlo na ravne krovove koji se nižu u obliku terasa.
Sada se na njima protežu vitke bijele prilike. Žene su tu spavale, jer ih je iz stanova istjerala nesnosna žega. One su legle pod zvijezde i znatiželjno osluškivale šumove grada i mora, lavež mršavih pasa i bučnu prepirku čiji su odjeci dopirali iz kaznionica za kršćanske robove. Sad je već dan.
Uvijek budni eunusi tjeraju svoje ovčice natrag u tor, to jest u rešetkama ograđene i prohladne hareme u središtu kuća bogatih alžirskih građana.
Ove se kuće nalaze pored mora, u zapadnom dijelu grada. To je četvrt mornarice, leno taife, moćnog udruženja reisa, predio koji carigradski paša s vrha svog brežuljka ne promatra baš sasvim mirno. Tamo stanuju alžirski admiral i veliki reisi, oni koji još uvijek krstare morem i oni koji su se povukli pošto su se već dovoljno obogatili. U susjedstvu im žive vazali: njihove posade i svi oni stanovnici koji žive od mora, a to su užari, brodograditelji, proizvođači katrana i smole, trgovci dvopeka i usoljene ribe. Malo podalje su se nastanili trgovci robljem i preprodavači zaplijenjenog tereta, i Židovi, mjenjači novca, koji po turski čuče za svojim stolićima, gdje su naslagane hrpe para, pijastera, srebrnjaka i zlatnika.

Jedna se sunčana zraka provukla kroz uzani prozorčić u pašinu tamnicu, u Bejlikovu tamnicu iza janjičarskih nastambi ili u Ali-Arabadžijevu, kraj džamije. Robovi se bude na svojim hasurama od rogožine ili na ležajima istesanim od grubog drveta. Oni su sanjali o sivom nebu Engleske ili Normandije, o crvenoj španjolskoj zemlji, o maslinicima Italije. Oni otvaraju oči i vide hladnu i golu ćeliju tamnice. Riječ tamnica potječe od španjolskog izraza za kupaonicu "bano".11 Naime, prvobitno su se robovi zatvarali u osamljene kupališne zgrade, ali s vremenom su kupaonice pojedinaca postale pretijesne za sve veći broj robova pa su za tu svrhu podignute posebne zgrade kojima je, međutim, ostalo staro ime. Unutrašnjost tamnice ne razlikuje se mnogo od rasporeda u alžirskim kućama: unutarnje dvorište okruženo hodnikom nad kojim se nalazi jedan kat. On je pregradama podijeljen na sobe u koje stane petnaest do dvadeset osoba. Tu nema nikakvog namještaja osim prostirki i ležajeva koje su zarobljenici sami napravili, ni ikakvih drugih predmeta osim nekoliko zemljanih ćupova i zdjelica za držanje vode i pripremanje jela. Vlasnik se slabo brine za hranu roba. Ovaj ima na raspolaganju dva sata dnevno da je priskrbi.
Čuvar, zvan basa, požuruje robove da krenu na rad. Ovaj je neophodni službenik obično otpadnik koji govori mnoge jezike. O to se mjesto svi otimlju, jer je unosno i ne jako naporno. On ima nekoliko pomoćnika. U njegov djelokrug rada spada održavanje reda u samoj tamnici, te briga da se sobe i hodnici čiste i jedanput tjedno kreče. On je također odgovoran da svi zarobljenici budu na broju u trenutku kad se zatvaraju gradske kapije. Osim toga, čim se odaberu posade za gusarski pohod, on dijeli veslarnicu na odjeljenja i svakom pojedincu određuje mjesto i dužnost na brodu. Prije toga ih brižljivo pregledava da bi ustanovio da netko od njih ne boluje od zarazne bolesti. Osim toga se brine da se prije odlaska temeljito operu i obriju. Istovremeno im dijeli po pet aršina platna od kojeg će sami sebi napraviti robijaške hlače i košulju: jedino se u takvim prilikam vlasnik brine za odjeću svojim robovima.
U alžirskim se tamnicama mogu sresti predstavnici svih naroda: spretan i prepreden Talijan leži uz grubog i tvrdog Moskovljanina. Ohol i osvetoljubiv Španjolac prezire Engleza koji se lako prepušta sjeti. Ovdje su se sakupili katolici, luterani, kalvinisti, puritanci, raskolnici i sljedbenici sv. Nikole, zaštitnika Rusije, svi ogranci kršćanskog stabla, prinčevi i sluge, vojnici i trgovci. Vunene kape od pakline prljave, izgužvane hlače miješaju se s mantijama i odjelima od čohe, s izvezenim, šarenim haljecima i kaputićima Albanije ili Italije.
Dan sve više prodire u srce grada. Prikrada se kapiji Bab-Azum i otkriva visok zid. Po čitavoj njegovoj dužini nalaze se ogromne kuke u obliku udica, sa šiljcima koji strše uvis. To je Alžircima najmilije stratište. Žrtvu nasumce bacaju s vrha bedema na ove kuke i ona se nabode na njih bilo kojim dijelom tijela. Ovog se vedrog jutra dva tijela probodenih trbuha rastaju s dušom. Danas je već treći dan kako ih sunce bičuje svojim užarenim zrakama dok oko njih kriješte proždrljivi galebovi koji su im već ispili oči.

11 U romanskim jezicima izrazi za kupaonicu i tamnicu potječu od istog korijena. Na francuskom: "bain" i "bagne".

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:51 pm




35.
STARA ROBINJA MIREILLA PROVANSALKA
Galije koje su dolazile s pučine, najedanput su naišle na potpunu tišinu. Čula se samo još škripa pramčane stative nad vodom koja se malo-pomalo smirivala.
Anđelika protegne ukočenu šiju. Vidje kako je baron de Nesselhood okrenuo lice prema pramcu.
- Alžir - prošapće.
I najedanput začuju grad. Zapljusnuo ih je svojim bučnim žamorom, brujećim valom sastavljenim od tisuća glasova.
Između dva gata koji su završavali tornjevima, grad se pojavio bijel, spržen. Zapovjednikova galija uđe u luku vukući za sobom kroz valove stijeg reda sv. Ivana Jerusalemskog.
Zlatom protkan barjak reisa Ali-Hadžija vijorio se na vrhu jarbola skupa s mnogobrojnim zastavicama. Osim toga, podignuti su crveno-bijeli barjak i zelena zastava s polumjesecom. Prva galija ispali hitac, a odgovore joj topovi s alžirskih tvrđava. Svjetina se skupi na obali vrišteći od veselja.
Zarobljenici su iskrcani na obalu, i to prvo malteški vitezovi u svojim crvenim žičanim košuljama, mornari i vojnici, a na kraju putnici. Anđeliku su od skupine odvojili naoružani janjičari.
Ostale je, vezane dvojicu po dvojicu, berberska posada potjerala duž gata i onda ih trijumfalno povela prema Jemini, pašinom obitavalištu. Prvo su ih morali pokazati paši, jer je njegovo pravo bilo da prije svih odabere svoj dio.
Svjetina ih je gurala sa svih strana. Piskavi, prodorni krici orili su se iz ove mase bijelih kostura sa smeđih lica na kojima su kolutale užasne oči. S njima su se miješala blijeda lica bradatih i odrpanih kršćanskih robova što su na svim jezicima izvikivali svoja imena u nadi da će se među novim zarobljenicima naći sunarodnjaci koji bi im mogli nešto reći o njihovim obiteljima.
Ja sam Jean Paraguz iz Colliure... Poznate li moje?
Ja sam Robert Toutain iz Sete...
U svojim vojničkim kapama okićenim perima turski su janjičari poluzatvorenih očiju vitlali nasumce bičevima od volujske žile, dok je afričko sunce prevlačilo preko berberskog Alžira svoj veo od zlatne svile.
Čim je stigla u batistan, Anđelika je odvedena u neku mračnu, okrečenu sobicu. Ona se šćućuri u ćošku slušajući sulude glasove koji su dolazili izvana.
Malo se poslije podigne zastor i pojavi stara muslimanka, tamna i smežurana kao mušmula.
Ime mi je Fatima - reče milo se smiješeći - ali me zarobljenici zovu Mireillom Provansalkom.
Ona donese dva medenjaka, malo zaslađene octene vode i čipkanu maramu kojom Anđelika treba da zaštiti lice od užarenih zraka. Mjera opreza koja je došla s malim zakašnjenjem. Anđeliku je sunce već bilo opalilo i osjećala je kako joj koža na čelu gori. Čeznula je također za tim da se opere. Haljina joj je bila izgužvana od slane prskavice i umrljana katranom koji se topio na brodskom podu.
Odvest ću te na kupanje kad svrši prodaja ostalih robova - reče stara žena. - Treba malo pričekati, jer se to ne može prije molitve Ed-Dohora.
Govorila je žargonom franko, tim arapsko-normanskim govorom kojim se služe robovi i koji je mješavina, španjolskih, talijanskih, francuskih, turskih i arapskih riječi.
Ali se malo-pomalo vraćala na čisti francuski, svoj maternji jezik. Ispričala je da je rođena u okolici Aix-en-Provencea. Sa šesnaest je godina stupila u službu kod jedne otmjene gospođe u Marselju. Jednom prilikom kad je pratila svoju gospodaricu koja je išla k svom mužu u Napulj, pala je u ruke Berberima. Malu,
neuglednu služavku kupio je za nekoliko cekina siromašan musliman, dok je plemkinja dospjela u kraljevski harem.
Pošto je ostarjela i obudovjela, sad je Mireilla-Fatima zarađivala nekoliko pijastera time što je u batistanu dotjerivala nove zarobljenice. U želji da roba koju izlažu bude što privlačnija, trgovci su je pozivali i tražili njezine usluge. I ona je prala, češljala, tješila nesretnice koje su često bile dotučene užasnim putovanjem i strahom od onoga što će slijediti.
Kako sam ponosna - klikne ona - što su me odredili da se brinem o tebi! Ti si ona Francuskinja koju je gusar Rescator kupio za trideset i pet tisuća pijastera i koja mu je odmah utekla. Mezzo-Morte se zakleo da će te oteti prije nego što te se dočepa njegov suparnik.
Anđelika ju je gledala užasnuta.
To nije moguće - promuca. - Zar je Mezzo-Morte znao gdje se nalazim?
Oh! On je sveznajući. On svuda ima uhode. Skupa s velikim eunuhom marokanskog sultana, Osmanom Ferađijem, koji je na obalu došao u potragu za bijelim ženama, opremio je brodove i poslao ih da te uhvate.
Ali zašto?
Jer te bije glas najljepše bijele zarobljenice na Sredozemnom moru.
Oh! Htjela bih da sam ružna - poviče Anđelika kršeći ruke - nakazna, odvratna grdoba...
Poput mene - reče stara Provansalka. - Kad su mene zarobili, ja im nisam mogla pružiti ništa drugo do svojih osamnaest godina i velikih grudi. Malo sam i šepala. Moj kupac, moj muž, bio je pošten zanatlija, grnčar, koji je cijeli svoj život ostao siromah i nikad nije smogao novaca da kupi priležhicu. Teglila sam kao životinja, ali mi je i to bilo draže nego dijeliti muža s drugim ženama. Mi kršćanke to ne volimo.
Anđelika pređe rukom preko bolnog čela.
Ne razumijem ja to. Kako su nas mogli namamiti u klopku?
Čula sam da ti je Mezzo-Morte u Maltu poslao svog povjerljivog savjetnika Amara-Abbasa da te nagovori da kreneš u određenom pravcu, tamo gdje im je zgodno da izvrše prepad.
Anđelika je nijekala glavom; bojala se pogledati istini u oči.
Ne... Ja nisam nikoga primila... Samo negdašnjeg slugu svog muža, po imenu Mohameda Rakija...
To je bio on, Amar Abbas.
Ne, nemoguće!
Nije li čovjek kojeg si primila bio Berber s bezbojnom bradicom...? Anđeliki zastane riječ u grlu.
... čekaj - nastavi stara robinja - upravo sam se nečemu dosjetila. Maloprije sam u unutarnjem dvorištu batistana vidjela Amara-Abbasa kako razgovara s ulikom, Sadi Hasanom. Idem da vidim, pa ako je još tamo, pokazat ću ti ga.
Ona se vrati poslije nekoliko trenutaka noseći na rukama veliki veo.
Omotaj se njime. Sakrij lice. Ostavi slobodne samo oči.
Ona je povede natkrivenim hodnikom koji je okruživao čitav kat. Odatle su imale pregled nad četvrtastim dvorištem batistana.

Prodaja bijaše započela. Novi su robovi Europljani bili goli. Njihova su blijeda, dlakava tijela, satjerana u gomilu, odudarala od onog skupa bijelih đelaba, narančastih, svijetloružičastih ili poput Nila zelenih kaftana, od žutkastobijelih turbana stegnutih nad maurskim licima koja su podsjećala na bronzane kolajne, i od velikih muslimanskih bundeva koje su stršile na glavama Turaka. Na desnoj su se strani vidjeli zavaljeni u raskošne jastuke poglavari taife i čauši, a također i bivši gusari Mauri ili odmetnici koji su imali dovoljno sretnih pothvata, pa su sad uživali blagodati stečenog bogatstva u svojim haremima koje su stalno obnavljali novim robinjama, u svojim ladanjskim kućama u čijim su vrtovima stotine robova uzgajale masline, naranče i oleandere. Okružen crnčićima koji su ga blago hladili
velikim lepezama na dugim dršcima, sjedio je jedan od pašinih miljenika, njegov ulik, to jest otpravnik poslova. On, imućni građani i oficiri taife bili su ovdje najugledniji posjetitelji.
Pogledaj - reče stara Mireilla - čovjeka koji se nalazi kraj njega i koji govori... Anlelika se nagne i prepozna Mohameda Rakija.
To je on - potvrdi.
Da, to je zaista Amar-Abbas, Mezzo-Morteov savjetnik.
Ne, ne! - krikne Andelika očajna. - Ta on mi je pokazao topaz i pismo!

Čitav je dan ležala kao omamljena i pokušavala shvatiti šta se zapravo dogodilo. Zar Savary nije s pravom posumnjao u berberskog glasnika? Gdje je Savary? Ona se nije sjetila da ga okom potraži među bijednim robovima koji su bili izloženi na prodaju. Znala je samo to da tamo nije vidjela dvojicu vitezova.
Buka se u batistanu malo-pomalo stišavala. Kupci su otišli kućama, odvodeći svoje nove robove. Da li će holandski novčar večeras u dvorištu kakvog felaha naučiti kako se izvlači vedro iz bunara...?
Noć se spuštala na Alžir, bijeli grad.
U noćnoj tišini islama samo je jedno mjesto bilo crveno, glasno, zvučno. Njegova je graja dopirala sve do batistana.
Fatima-Mireilla bijaše legla na svoju prostirku pored divana na kojem je Anđelika pokušavala zaspati. Ona podiže naborano lice i reče:
To je tamnička krčma.
Da bi uspavala svoju zatvorenicu, ona joj je pričala o ovom jedinstvenom mjestu, krčmi alžirske tamnice gdje su vino i rakija tekli potocima. Tu su dolazili robovi da popiju ono što su ušićarili za malo hrane, ovamo su dolazili bolesni i ranjeni da se liječe.
A kad bi u zoru uljane svjetiljke počele da se dime i pucketaju, onda bi se tamo čule najljepše pripovijesti svijeta. Danci i Hamburžani pričali bi kako su lovili kitove na Grenlandu, kad sunce tamo izlazi i kad svršava šestomjesečna noć na Islandu, Holanđani bi govorili o istočnoj Indiji, o Japanu i o Kini, Španjolci bi maštali o meksičkom raju i peruanskim bogatstvima, a Francuzi opisivali Newfoundland, Kanadu ili Virginiju. Jer gotovo svi su robovi bili pomorci.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:51 pm




36.
MEZZO-MORTEOV SMIJEH
Sutradan su Anđeliku ponovo izveli i dopratili je do pristanišnog gata. Tamo je zatekla reis-bašu Ali-Hadžija okruženog čoporom dječaka koji su bili odjeveni u neku vrst pregače od žute svile u čiji je čvor bio utaknut nož. Na glavi su imali turban iste boje. To su pretežno bili Mauri ili crnci, ali je bilo i takvih koji su svoju tamnoputost imali zahvaliti samo sunčevim zrakama, a jednom su se na licu boje pečenog kruha čak plavile oči sjevernjaka.
Promatrali su zarobljenicu s izrazom u kojem su se miješali prezir, nadmenost i hladna mržnja. Ona je imala dojam da je okružena lavićima, ili, bolje rečeno, mladim, krvoločnim tigrovima pored kojih je arapski gusar, čovjek u najboljoj snazi, izgledao umiljat i ljubak.
Uz gat se ljuljala šajka. Deset okovanih, plavokosih i riđih galijota, koji su bez sumnje bili Rusi, držalo je vesla, a jedan je turski čauš s velikim bičem čekao nepomičan, prekriživši svoje snažne, mišićave ruke. Jedan dječak hitro skoči na krmu i preuzme kormilo.
Anđelika se smjesti, praćena drskim pogledima ove noževima naoružane djece koja su poput morskih gavrana posjedala po oplati broda.
Kuda ide ova šajka? Ne prema obali. Ona se uputi prema pučini, zaobiđe gat i punim veslima pojuri van Alžira, prema brdovitom rtu. Odande se začuje potmula puščana paljba pomiješana s odsječnim pucnjima pištolja.
Kuda idemo? - upita ona.
Nitko joj ne odgovori. Jedan dječak otpljune prema njoj, ali je ne pogodi. Kad ga je reis oštro opomenuo, samo se bezobrazno zacerekao. Ovi se mangupi, izgleda, nikog nisu bojali.
Nekoliko je puščanih metaka opet zapljuštalo oko njih.
Anđelika se nervozno trgne i stane redom promatrati osobe u šajki. Reis-baša nije ni trepnuo, ali kad vidje upitni pogled svoje zarobljenice, usta mu se razvukoše u prijazan osmijeh i on joj se uslužno nakloni kao da je poziva da pogleda neku biranu predstavu.
Iza izbočine rta pojave se dvije skupine: jedna feluka s dva jarbola čija se posada sastojala od bradatih kršćana naoružanih sabljama i puškama, i čopor mladih plivača u žutim turbanima, koji su se bacili u more s nekoliko udaljenih čamaca, stigli feluku plivajući i počeli jurišati na nju. Ronili su ispod broda i onda se pojavljivali na slabije branjenim, mjestima, pentrali se uz trup kao majmuni, sjekli užad i borili se goloruki protiv robova vješto izmičući njihovim sabljama, i konačno nametnuli borba prsa u prsa.
Jedan čovjek u kratkoj đelabi žutom turbanu, okružen dvojicom napirlitanih paževa, upravljao je s krmnice ovom borbenom vježbom. S vremena bi na vrijeme uzeo svoj glasnogovornik i na arapskom, talijanskom i franko-govoru sasuo kišu psovki na one nespretne kadete koji su se dali otpremiti s broda u more, i na one koji su se, ranjeni i krajnje iscrpljeni, ustručavali da dalje jurišaju. Gledajući bitku, mladi lavovi na šajki gotovo su pomahnitali. Goreći od nestrpljenja da se i oni priključe vježbi, kao žabe poskakaše u vodu i hitro zaplivaše prema feluci. Zaokupljeni prizorom, galijoti usporiše veslanje, ali ih udarac bičem ubrzo pozove na red. Šajka naglo krene naprijed i približi se krmi broda.
Ja sam Mezzo-Morte glavom - reče čovjek na francuskom jeziku s jakim talijanskim naglaskom.
On se isprsi u svojoj crvenoj, svilenoj đelabi u kojoj je sličio na srednjovjekovnog građanina. Dugačke kožne papuče, protkane zlatom i srebrom, pojačavale su taj dojam. Bio je prilično zdepast, a mnogobrojni dragulji na rukama i dijamanti koji su blistali na njegovu turbanu, nisu mogli sakriti njegovo nisko porijeklo. Pod odjećom princa iz Tisuću i jedne noći naslućivao se siromašni kalabreški ribar, neotesan, izgladnio, gramzljiv, kakav je i u mladosti bio.
Ali crne su mu oči bile pronicave i podrugljive. Iz vremena kad je bio siromašan kalabreški ribar, sačuvao je u uhu malu zlatnu rinčicu. Andelika se na vrijeme prisjetila da se to pred njom nalazi veliki alžirski admiral, poglavar taife i strašne gusarske flote Sredozemnog mora. On je mogao naređivati samom paši i čitav je grad ovisio o njemu. Ona se pokloni, što se uzvišene ličnosti očito vrlo ugodno dojmilo. On ju je promatrao s izrazom dubokog zadovoljstva, a onda se reisu Agi- Hadžiju obrati bujicom riječi. Iz njihova izraza lica i kretnji, kao i iz nekoliko arapskih riječi koje je uspjela razumjeti, Anđelika je shvatila da mu čestita što je tako savršeno izvršio svoj zadatak. Nju zazebe oko srca, jer joj se njegovo lukavo namigivanje činilo opasnijim od znalačkog pogleda kojim trgovac robljem inače mjerka novu zarobljenicu.
Admirale - reče ona počastivši ga naslovom koji mu čak i kršćanski svijet priznaje - biste li bili tako ljubazni, pa mi kazali šta će sa mnom biti? Uzmite u obzir da se vašim ljudima nisam ni pokušala predstaviti pod nekim izmišljenim imenom, niti im kriti da posjedujem imetak u Francuskoj, te da sam krenula na put zato da se sastanem sa svojim mužem koji živi u Boni i koji me može otkupiti. Mezzo-Morte ju je slušao i potvrdno klimao glavom. Ali mu se onda oči stadoše sve više i više zatvarati i na njezino veliko čuđenje on se najedanput zaceni od nečujnog smijeha.
To je potpuno točno, gospođo - reče - pošto je opet došao do daha. - Ja sam neobično zadovoljan što za pregovore o vašoj otkupnini ne moramo ići dalje od Bone. Ali jeste li vi potpuno sigurni u svoju izjavu?
Andelika živo ustvrdi da ona ne laže, tim više što joj to ne bi bilo ni od kakve koristi. Ako joj se ne vjeruje, neka upita muslimana Mohameda Rakija koji je s njom putovao na malteškoj galiji. On je glasnik što joj ga je njezin muž poslao iz Bone.
Znam, znam - progunđa Mezzo-Morte dok mu je podrugljiv bljesak u očima pojačavao i poprimao nešto okrutno.
Možda poznate mog muža? - upita Andelika. - Muhamedanci ga zovu Jefa-el- Kaldum.
Odpadnik neodređeno zaklima glavom, ne dajući ni potvrdan ni odrečan odgovor. Zatim opet prasne u smijeh kojem se pridružiše njegova dva paža obučena u svilu boje pistaća i maline. On im dobaci kratku zapovijed. Dva dječarca skoče i donesu kutiju punu rahat-lokuma. Mezzo-Morte natrpa usta zatim neprobojna lica ponovo stane pratiti borbu koja se još uvijek vodila na palubi, i to, stalno žvačući slatkiše. To im je bila zajednička mana, njemu i njegovu kolegi na protivničkoj strani, velikom admiralu francuske flote vojvodi de Vivonneu.
Admirale - navaljivala je Andelika ne gubeći nadu - zaklinjem vas, recite mi istinu! Poznate li mog muža?
Mezzo-Morte je mračno pogleda.
Ne! - odgovori grubo. - Zabranjujem vam da sa mnom razgovarate tim tonom! Vi ste zarobljenica, ne zaboravite to! Zarobili smo vas na galiji koja je pripadala najljućem neprijatelju islama, i kojom je zapovijedao moj najljući neprijatelj, barun de Nesselhood. On mi je dosad potopio tisuću i pedeset čamaca, trideset jednu galiju, jedanaest brodova, jedanaest tisuća članova posade, i pustio na slobodu petnaest tisuća zarobljenika. Danas je za mene blagdan. Jednim smo udarcem ubili dvije muhe. Tako se to kaže na francuskom, zar ne?
Iako s jakim stranim paglaskom, govorio je francuski rječito i brzo. Jedva ga je mogla slijediti.
Ona se vrlo odlučno usprotivi, navodeći da je u Maltu dospjela sticajem okolnosti, zato što ju je slučajno baš galija viteškog reda spasila u trenutku kad je prijetio brodolom onom brodu s kojim je plovila iz Krete.
Vi ste putovali iz Krete? Što ste tamo radili?
Otprilike isto što i ovdje - odgovori Anđelika gorko. - Zarobio me jedan kršćanski gusar, pa sam bila prodana u roblje. Ali sam uspjela pobjeći - završi ona gledajući ga izazovno.
Onda ste zaista vi ona francuska robinja za koju je Rescator platio basnoslovnu cijenu i koja mu je umakla iste večeri?
Da, to sam uistinu ja.
Mezzo-Morte naglo prasne u grohotan smijeh. Poskakivao je i pljeskao se po bedrima, a ovom se bučnom plesu priključiše njegova dva mališana piskavo potcikujući.
Malo se smirivši, on upita kako je to izvela, kako je pobjegla čarobnjaku Sredozemnog mora.
Zapalila sam luku - odgovori Anđelika ne pretjerujući baš mnogo.
Onda je istinit taj požar zbog kojeg su svi oni kukali?
Mezzo-Morteu su se oči krijesile od neke unutarnje radosti koju je jedva obuzdavao. Još ju je upitao je li točno da ju je Rescator preoteo carigradskom sultanu i malteškom redu koji je sa svojom ponudom išao do dvadeset pet tisuća pijastera.
A zašto niste ostali da uživate slasti koje bi vam pružio taj prokleti čarobnjak? Zar vam nije tvrdio da će vas obasuti blagom i dragocjenostima?
Meni nije stalo do bogatstva - odgovori Anđelika. - Ja se nisam na Sredozemno more otisnula zato da svršim kao odaliska kod kršćanskih ili muslimanskih gusara, nego zato da pronađem svog supruga kojega nisam vidjela već deset godina i kojeg sam dugo smatrala mrtvim.
Mezzo-Morte se ponovo stao previjati od smijeha, a Anđeliku uhvati bijes. Je li ovaj čovjek lud? Ili se pak njoj muti razum?
Odmetnik se nikako nije mogao umiriti suze su mu tekle od smijeha. S vremena na vrijeme njegov bi se hihot malo stišao, a onda, kao da se sjetio neke posebno smiješne pojedinosti iz onoga što je čuo, on ponovo prasne.
Ona je - mucao je - čuješ li, Ali-Hadži, ona je.. ! Iako diskretnije, arapski se reis također smijao.
Anđelika strpljivo ponovi ono što je već izložila i ono što bi, kako se nadala, ove ljude moglo urazumiti: ona je bogata i mogla bi iz Francuske prebaciti novac za svoj otkup. Mezzo-Morte bi dobio bogatu odštetu za troškove koje je imao oko postavljanja zamke i prepada na otoku Camu.
Talijan se naglo prestane smijati, a glas mu postade zajedljiv.
Vi, dakle, smatrate da je to bila zamka?
Ona potvrdno kimne. Mezzo-Morte digne prst i reče da je ona od svih žena što ih je sreo u svojoj dugotrajnoj karijeri pomorca i gusara, jedina koja sigurno rasuđuje i koja postojano ostaje pri svom mišljenju unatoč uzbuđenju i zabuni koje zarobljeništvo izaziva.
To je, zaista, ona, Ali-Hadži; ona Francuskinja koja je izludila onog glupana d'Escrainvillea, pa, kako se čini, nije mogao izaći s njom na kraj, ona je robinja za koju je Rescator platio neviđenu cijenu i odmah je izgubio... zato što je potpalila luku. Ha, ha!
Oštro je promatrao Anđeliku, pojedinačno mjerkajući njezino tijelo u izgužvanoj haljini, njezino lice pocrvenjelo od sunca, njezinu kosu koju je vjetar raščupao, a koju nije mogla počešljati. Ona neustrašivo izdrži njegov pogled. Mezzo-Morte je bio prostak, ali mu je Gospod, uz nepogrešiv njuh pomorca, podarilo i moć da čita ljude, uslijed čega je i vladao svojom okolinom. Bijedan izgled njegove zarobljenice nije ga mogao obmanuti. Njegove lupeške kalabreške oči zasjaše poput crnog jantara, a između usana koje se razvukoše u okrutan cerek, ukazaše se bijeli zubi.
Sad shvaćam - reče poluglasno. - To je zbilja ona, Ali-Hadži, i ona iz pisma i ona koju je "on" kupio u Kreti. To je zaista prelijepo, to je neočekivano! Sad ga imam u šakama, Rescatora, sad mu ne ostaje drugo do da se ponizi i da skrušeno moli. Otkrio sam mu slabu točku; slabost svih tih budala je "žena". Ah, on nam je nametao svoju volju! Ah, zabavljalo ga je da nam upropaštava trgovinu robljem! Ah, mislio je da je sa svojim neiscrpnim količinama srebra gazda Sredozemnog mora! Da nema njega, ja bih već bio sultanov veliki admiral, jer on me je ocrnio kod Velikog gospodara. On se uvukao svuda i, pošto se razbacuje zlatom i srebrom, svi su od Maroka do Carigrada listom njegovi saveznici. Ali sad ću ga ja natjerati da poklekne. Morat će napustiti Sredozemno more, čuješ li, Ali-Hadži. On će napustiti Sredozemno more i nikad se više neće vratiti.
On u zanosu raširi ruke.
A onda ću ja biti gazda. Pobijedit ću svog najljućeg neprijatelja, Rescatora... Svog najljućeg neprijatelja.
Čini mi se da imate mnogo ljutih neprijatelja - naruga mu se Anđelika. Njen zajedljiv ton trgne odmetnika iz zanosa.
Da, imam ih mnogo - odgovori ledeno - i uskoro ćete vidjeti kako s njim postupam. Per Bacco12, sad počinjem shvaćati kako ste doveli na rub pameti onog jadnog d'Escrainviliea koji ionako već nije imao baš jako bistru glavu. A sad sjedite!
Anđelika se više srušila neglo sjela na dušek od zelenog baršuna. Ništa joj više nije bilo jasno. Alžirski admiral sjedne na turski način pored nje, uzme kutiju s rahat-lukumom i ponudi je. Kako je bila iscrpljena i gladna, Anđelika se poveseli ovim slatkišima od vodenih biljki, koji su joj u Kreti bili tako odvratni. Pruži ruku, ali je odmah povuče osjetivši oštru bol. Četiri se krvave pruge pojave na njezinoj koži. Crveni su je nokti admiralovog paža opako isgrebli.
Ova upadica vrati Mezzo-Morteu njegovo dobro raspoloženje.

12 Talijanski - boga mi!
Ah, ah, ti mali jaganjci! - reče grohotom se smijući - Pobudili ste njihovu ljubomoru. Oni nisu navikli da gledaju kako me neka žena zanima do te mjere, da s njom čak dijelim poslastice koje su njima namijenjene. Zaista neobičan slučaj. Žene ni blizu! Na tom načelu i počiva moć velikih vođa i velikih eunuha. Žena znači nered, slabost, pomućene misli, a zaluđena glava na kraju počinja najveće gluposti što ih može počiniti čovjek koji inače ima sve uvjete za potpunu pobjedu. Ali mi se način na koji se eunusi brane od ove opasnosti, čini previše surovim. Ja to drugačije radim.
On se i dalje smijao gledajući kuštravu kosu svog divljeg mezimca, mladog našminkanog crnca. Drugi njegov miljenik bijaše bijelac crnih očiju, vjerojatno Španjolčić. I on je također bio naličen. Ta su djeca, ugrabljena na sredozemnim obalama, milom ili silom postajala otpadnici. Služeći se sad nježnostima sad prijetnjama, njihov bi gospodar uvijek na kraju dobio njihovu suglasnost, jer njihova je privola bila neophodna; nitko se nije mogao obrezati prije nego što bi izgovorio svete riječi: „Nema Boga osim Boga, a Muhamed je njegov prorok." Novi su vjernici poslije toga postajali ljubimci i pouzdanici velikih reisa i paša.
Ova su djeca fanatici. Privržena su mi dušom i tijelom. Kad bih im naredio, rastrgali bi vas kao vukovi. Vidite li kako vas očima strijeljaju. Kad budu jurišali na kakvu kršćansku barku, napit će se kršćanske krvi. Oni, naime, ne dobivaju vina, šta ćete...!
Anđelika je bila suviše umorna, da bi pokazala koliko joj se sve to gadi. Mezzo- Morte je mračno pogleda. Maloprije ga je smrtno uvrijedila, a on takve stvari, nije praštao.
Vi ste ponosni - reče on. - A ja mrzim ponosne žene kao što mrzim ponosne kršćane.
On iznebuha prasne u smijeh, u divljački, beskonačni smijeh.
Zašto se smijete? - upita Anđelika.
Zato što ste ponosni, nadmeni, i zato što ja jedini znam što će se s vama dogoditi. Eto od toga me spopada taj nezadrživ smijeh, shvaćate li?
Priznajem da ne shvaćam.
Vrlo važno! Ubrzo ćete shvatiti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:51 pm





37.
IZVRŠENJE SMRTNE KAZNE NAD MALTEŠKIM VITEZOM
Tu je noć Anđelika prospavala na Mezzo-Morteovoj galiji usidrenoj u luci.
Fatima-Mireilla je došla da je služi. Anđelika joj dade jednu od svojih narukvica i zamoli je da s njom provede noć. Smetalo ju je prisustvo pakosnih i ljubomornih pitomaca sa žutim turbanima, koji su čuvali brod. Stara se smjesti na rogožinu, po širini vrata. Anđelika je bila iznemogla od umora. Spavala je kao zaklana. Sutradan je stara otišla na kopno i vratila se, vrlo uzbuđena, tek navečer. Grad je mahnitao od veselja. Tog je jutra iskrslo dvadesetak okruglih brodova za koje se mislilo da su zauvijek nestali pod valovima oceana. Oni su preostali od ogromne flote koja se prije dvije godine bijaše otisnula iz Alžira na debelo more, ono more u koje se stiže kad se pod vatrom Španjolaca prođe tjesnacem između Ceute i Gibraltara. Berberi se, očito, bijahu potopili u ogromnim oceanskim prostranstvima, a kad tamo, evo ih, vratili se, a u očima nose čudesne vizije, slike zemlje obavijene maglom koja se diže nad zamrznutim planinama. Opisivali su svijet vječnog leda i snijega gdje sunce s plavim i ružičastim kolobarima triput napravi krug u toku beskrajne noći. Mnogo je brodova stradalo u bjesomučnim olujama u kojima se udružuju svi zli vjetrovi i razbijaju lađe kao orahe. Ali je preživjeli dio ekspedicije doveo sa sobom osamsto robova, čitavu islandsku koloniju koju je tamo naselio danski kralj.
Čitav je Alžir išao da vidi ova bića sa Sjevera, čija je put bijela kao snijeg, a kosa blijeda kao mjesečeve zrake. Gole žene na obali, sa svojom nestvarnom kosom
koja je lepršala nad morskim plavetnilom, sličile su na prognane morske vile. Ali je stara Provansalka vrtjela glavom: nos im je spljošten, govorila je, nemaju ni obrva ni trepavica, krmeljive im oči, izgleda, ne mogu podnijeti blještavilo afričkog sunca, a od užasa pretrpljenih na putovanju pretvorile su se u žive kosture. Kad prođe prva znatiželja kod kupaca, neće im cijena biti ni tristo pijastera. Njoj nije išlo u glavu da će ti dobri, pomalo praznovjerni muslimani, uzeti k sebi u postelju neku od onih smrznutih i tupih sablasti. Sljedbenicima islama bijahu drage ugojene žene, vrele krvi, jakih mišica, nezasitnog temperamenta, nikad umorne od rada i ljubavi, kakva je i ona sama, Fatima, bila u svojoj mladosti. Alah je svjedok da je njezin muž jedva uspijevao da je zadovolji, te nije imao volje da trči za priležnicama. Ona ih je dobro upoznala, te muslimanske mužjake. Oni žude za bijelim i plavokosim ženama koje, međutim, ne smiju biti ni previše bijele ni previše svjetlokose. Anđelika je u dlaku odgovarala njihovu pojmu savršenstva. Zbog toga je, nesumnjivo, i uživala poseban postupak, što umalo nije dovelo do poremećaja u odnosima između turske vlade i alžirske taife. Ali su smioni moreplovci, koji su prispjeli s Islanda, odvratili opću pažnju s Anđelike. Stara se Fatima pitala kojoj ju je visokoj ličnosti Mezzo-Morte namijenio.
Ja neću biti prodana, jer ću platiti otkupninu - ustvrdi Anđelika.
Jedno ne isključuje drugo - primijeti poslovično stara otpadnica.

Alžir se pripremao za veliku sutrašnju svečanost. Možda će joj i počasna zarobljenica moći prisustvovati? Anđelika je postajala nestrpljiva, jer se veliki alžirski admiral više nije pojavljivao, a ona je jedva čekala da čuje nešto određeno o svojoj sudbini. Na ovom brodu-palači bila je u stvari više odvojena od svijeta i pod strožijim nadzorom nego u zatvoru na kopnu. Mezzo-Morte se hvalio da je ova lađa napravljena po njegovoj zamisli: od venecijanske male galije uzeo je jako naoružanje i topništvo, od antičke galije osam pari vesala, a od alžirskog, šambeka ispupčen i nizak trup s dva jarbola.
Još više nego ploveća palača, to je bio moćan ratni brod kojem je pripadala i školska feluka. Oba je broda dan i noć čuvala pojačana straža krvoločnih janjičarskih pitomaca u žutim turbanima. Oni su se nalazili u stanju stalne uzbune i bili spremni da u slučaju kakvih nemira u gradu isplove u roku od nekoliko minuta. Naime, uvijek je moglo doći do ustanka trideset tisuća kršćanskih robova ili do vojnog udara taife, udruženja alžirskih reisa, kojima bi veliki admiral jednog dana mogao dojaditi. Isto tako nije bila isključena ni pobuna turskih janjičara, pripadnika okupacijskog garnizona, tih strašnih joldaka, koji su već mnogo puta, kratkim postupkom na licu mjesta, poubijali i predstavnika turske vlasti i pašu i reisa-admirala, da bi izborili povećanje plaća ili pravo na dio plijena.
Mezzo-Morte je kraljevao sjedeći na vulkanu, i on je to znao. Zbog toga je, uostalom, i kraljevao. I sve predvidio. Lukobran koji je u XVI stoljeću podigao čuveni Barbarosa, bio je po njegovu naređenju miniran i u slučaju uzbune njegovi su stražari imali zadatak da ga dignu u zrak, a on bi sa svojim brodovima i blagom istovremeno zaplovio u susret novoj sudbini.
Drugi krak škara, u koje je Anđelika bila ukliještena, predstavljao je poluotok mornarice s čijih su zidina stršili topovi i vojnici, brdovit poluotok koji je čitav bio tvrđava. U njoj je tog jutra vladala velika užurbanost i zaposlenost.
Povorke robova u pratnji čuvara dovlačile su grede, jarbole i daske, i gradile neku vrst tribine kao da će netko s vrha zidina promatrati jedriličarske utakmice koje će se održavati u samoj alžirskoj luci.
I na samom brodu na kojem je bila zatočena, Anđelika je primijetila uzbuđenje koje prethodi svečanosti. Svi su pitomci obukli svečanu odoru: svijetložuti svileni turban i hlače iste boje, zeleni kaputić, crvene papuče, a za pas zatakli bodež ili sablju umjesto običnog noža. Stariji su se uz to naoružali i puškama čiji su kundaci bili obloženi zlatom i srebrom.
Nekoliko je mladih ratnika razmijenilo podrugljive primjedbe na račun dva mala pontona koji su se upravo usidrili usred luke i s kojih se izdizao po jedan jarbol, a
oba su međusobno bila povezana motkom. To je predstavljalo kostur neke plivajuće kapije ili slavoluka ispod kojeg bi tri barke jedna pored druge, doduše, mogle proći, ali feluka nikako. Anđelika se pitala koga to namjeravaju provesti u tako skromnom brodu. Pogledi mladih pitomaca nisu obećavali ništa dobro. Napokon vidje kako se njezina stara robinja sva blažena penje po brodskim ljestvama. Oči su joj se pod crnom pečom iskrile od uzbuđenja. Kako je i slutila, "počasna zarobljenica" će također biti dopraćena da vidi prizor. Uostalom, pozvani su bili svi zarobljenici, čak će biti dovedeni i robijaši iz podzemnog zatvora, od kojih će neki u ovoj prilici po prvi puta poslije pustih godina ugledati svjetlo dana. S njom su došla dva roba koji su nosili velik svežanj. U njemu je Anđelika ugledala svoje haljine koje bijaše kupila u Malti, i još mnogo drugih, ljepših, koje sigurno potječu iz otimačine na moru.

Malo kasnije sjedila je na počasnom mjestu na tribini koja je bila pokrivena sagovima i koju je jutros gledala kako se podiže na vrhu tvrđave. Pored nje se smjestio dvorski crnac, kraljevski obučen, sličan mudracu sa šarenih slika. Niz široka ramena u naborima mu se spuštala dugačka toga od devine dlake, tkana i izvezena geometrijskim šarama izrazitih boja, pri čemu su na bijeloj potki prevladavale crvena, zelena i crna. Ispod ovog čudesnog ogrtača, koji je bio vrhunac ukusa i jednostavnosti, vidio mu se blijedoružičasti kaftan, zakopčan do vrata malim dugmetima i ukrašen arabeskama od zlatne niti. Ova je boja još tamnijim činila njegovo plavkasto-crno lice, čvrsto uokvireno bijelim svilenim turbanom što je prvo prolazio ispod brade, a onda se pružao u visoku kapu i na vrhu bio skupljen zlatnom trakom koja je izgledala kao diadema. Kad je primijetio koliko je Anđeliku opčarao, veličanstveni se crnac digne i duboko nakloni. Imao je semitski orlovski nos i malo upale obraze na nježnoj okosnici.
Čini mi se da se divite mom ogrtaču - reče on.
Ona se iznenađena trgne kad ga je čula kako, doduše, malo zapinjući, govori francuski, ali je njegov ugodan, svijetao glas djelovao umirujuće na mladu ženu.
Da - odgovori ona. - Sliči na križarsku za stavu.
Pametno se lice velikog crnca, zgrči, a zaobljena mu se usta razvuku u lagani smiješak. On ponovo sjedne na jastuke prekriživši noge na turski način, i započne ljubazno:
Mnogo je vremena prošlo otakako nisam govorio francuski i vi ćete mi oprostiti, uvažena gospođo... Točnije, otkad je umro moj jadni profesor, glasovit i naobražen isusovac kojeg mi je sam Alah poslao za dobrobit mog duha... Nama su draži francuski kršćani od španjolskih fanatika. Njihov je razum bliži vedroj mudrosti koju želi Alah... Sliči na križarsku zastavu, rekli ste za moju skromnu đelabu. Nju mi je satkala moja poštovana majka, na gornjem Nilu, u Sudanu. Osam dana poslije mog rođenja ona je splela prvu nit i započela ogrtač koji ću nositi kad postanem zreo čovjek. A sudanske žene vezu ovakve šare od pamtivijeka. Očarani njihovom izvanrednom ljepotom, vaši su ih kršćanski križari zaista precrtali na svoju zastavu.
Anđelika sagne glavu. Nije bila raspoložena da se upusti u raspravu o porijeklu zapadnjačkih i istočnjačkih veziva, ali ju je privlačila crnčeva ličnost. Nije bio ni posebno lijep ni upadljivo ružan. Pogled mu je bio otvoren i blag, a povrh toga prožet dubokom mudrošću i nekom vrsti dobrohotnosti koja nije bila lišena smisla za šalu. Nije ga htjela oneraspoložiti, pa se ograničila na to da mu oda priznanje što tako dobro govori francuski.
Uvijek sam volio razgovarati s Francuzima - reče. - Oni su zabavni i ugodni ljudi, ali im je velika pogreška što su kršćani.
Anđelika odgovori da su kršćani uvjereni da su, naprotiv, neznabošci, Židovi i muslimani, u velikoj bludnji što nisu kršćani, ali da je ona žena pa joj ne priliči da o vjerskim pitanjima donosi sudove.
Mudrac je pohvali za pokazanu skromnost. Božja nauka nije područje u koje bi krhki ženski duh smio nepromišljeno ulaziti.
Moja je želja bila da postanem svećenik - priznade on - ali Alah je drugačije odlučio. On mi je povjerio stado koje je teže voditi nego ovce koje sam čuvao u djetinjstvu.
Nekoć ste bili pastir?
Da, lijepa Firuzo.
Anđelika protrne. Zar je crnac vidovnjak? Kako je mogao pogoditi da ju je jedan prezijski princ nekoć nazvao firuzom - tirkizom? Ovaj naziv koji je u njoj budio sjećanje na Versailles i kraljevu ljubomoru na ministra perzijskog šaha, pokazao je Anđeliki koliki je ponor dijeli od života što ga je još nedavno provodila. Koliko se robova među onima koji su se skupljali tamo dolje na obalama Alžira, moglo pohvaliti sličnim uspomenama? Bjelokosa se i riđokosa gomila, istočkana tamnim licima, u užarenoj zapari dizala i nadimala poput plime, a pred njom se pružao blijedi lanac robijaša u dronjcima, od kojih su neki vukli za sobom verige. Krovovi kuća bili su načičkani ljudima isto kao i puškarnice na tvrđavi.
Nastade tišina. Jedan debeli dostojanstveni Maur, raskošno odjeven, sjedne na tribinu, pošto se jedva izvukao iz nosiljke. Pratila su ga dva čovjeka koji su na sebi imali smo crveni omotač oko bedera i dugačku crnu traku preko ramena i prsa.
To je njegova ekselencija turski namjesnik Alžira - reče veliki crnac nagnuvši se prijateljski prema Anđeliki. - On je u rodu s carigradskim sultanom i uživa izvanrednu povlasticu da je za tjelohranitelje dobio dvojicu "nijemih iz saraja", pripadnike čuvene čete davitelja.
Zašto davitelja? Što rade?
Oni dave - reče crnac jedva se nasmiješivši - taj im je posao životna svrha.
A tko su njihove žrtve?
Nitko to ne zna, jer su nijemi. Jezik im je iščupan. Oni su korisni sluge. Moj ih gospodar također ima nekoliko.
Anđelika zaključi da je crnac sigurno neki visoki berberski diplomat, možda poslanik Sudana koji je u razgovoru spomenuo. Namjesnik mu se duboko pokloni, a Mezzo-Morte, prinoseći ruku turbanu, učini to isto kad se pojavio ispred paše Sali Hasana koji je bjesnio zbog njegove drskosti.
Tri se gospodara Alžira smjeste među odrede joldaka u grimiznim kaputićima i turbanima, među pripadnike gradske straže, među čauše i njihove oficire. Bogati građani, časni trgovci robljem, najugledniji reisi također su zauzeli svoja mjesta.
U tom trenutku odjekne zaglušujuća galama. Sve se glave okrenuše prema dnu zaljeva gdje je upravo prispjela pratnja od naoružanih turskih konjanika, a ispred njih skupina turskih gardista koji su više sličili na trhonoše; poprsja i noge bili su im goli, a obrijane lubanje pokrivene crvenim kapicama. Potpuno ga opkolivši, vodili su kršćanskog zarobljenika koji je bio nag i sav u lancima.
Andeliku podiđe jeza kad joj je grozno saznanje prodrlo u svijest. Unatoč udaljenosti bila je sigurna da je onaj okovani jadnik vitez de Nesselhood, admiral malteškog reda.
Jedna velika šajka prihvati zatvorenika, njegova četiri tamničara, ljude iz pratnje i još dva galijota natovarena konopcima. Šajka zavesla prema pontonima u središtu zaljeva gdje se svi njezini putnici iskrcaše.
Istovremeno se četiri galije izdvoje iz reda brodova usidrenih duž obale i lukobrana, i klizeći lagano po valovima, približe se pontonima poput morskih pasa koji vrebaju svoj plijen. Tada se Anđelika sjeti riječi koje je germanski vitez izgovorio onog jutra poslije prepada: "Mezzo-Morte se zakleo da će me rašćerečiti pomoću četiri galije" i "Ne zaboravite, brate, da je prava viteška smrt mučenička smrt."
Ove su riječi iznenada poprimile zastrašujuće značenje. A isto tako i Mezzo- Morteove:
"Ja ću vam ubrzo pokazati kako postupam sa svojim neprijateljima."
U njezinim se očima, koje su sad počivale na odmetniku, čitao užas. Ovaj ju je pažljivo promatrao i iz njegova je pogleda zračilo demonsko zadovoljstvo. Ona je
ovamo dovedena zato da prisustvuje izvršenju jedne od najstrašnijih smrtnih kazni, i to nad čovjekom kojeg je cijenila i koji predstavlja jednu od najistaknutijih ličnosti kršćanskog svijeta. Ona se ukoči i zakune da neće dati užitka tim nevjernicima. Od užasa bi najradije bila vrisnula i pobjegla, ali je bila okružena stražarima i smještena tako da joj ne može izbjeći nijedna pojedinost od onoga što će se ubrzo odigrati u središtu plave pozornice.
Teškim, ali besprijekorno izvedenim manevrom četiri su se galije okrenule i svoje krme upravile prema pontonima, te se zaustavile na tridesetak hvati od njih.
Sad je vitez de Nesselhood visio kao živ pajac sa sredine grede, na užetu za koje ga je pridržavao kožnati pojas. A s njegovih su se ručnih i nožnih zglobova zrakasto, poput paukove mreže, širili konopci koji su ga vezivali za krme četiriju galija.
Gledateljima je zastao dah; bila je to histerična gomila pod okruglim okom topova uperenih s tvrđave.
La lila Ha illa la...!
Piskavi zov odjekne pod užarenim nebom. Anđelika pokrije lice rukama.
Žene i djeca urlali su po taktu pljeskajući se po ustima, a njihov se lelek prolamao zrakom sa tisuću raznih mjesta.
Zbor paklenih cvrčaka - začuje Anđelika glas velikog vrača. On se smiješio. Gledatelji pomahnitaše, zaneseni, razulareni. Za njih je to više bila utakmica nego izvršenje smrtne kazne. Oni su napeto očekivali tko će pobijediti, koja će galija prva uspjeti da iščupa ud iz dašćućeg tijela, i tako nadmašiti ostale.
Veslački su starješine kao razjareni bumbari trčali po brodu, urlali, udarali bičevima po golim i krvavim galijotskim leđima. Večeras će se po veslarnicima prebrojavati mrtvi.
Gromoglasni urlici, koji su prigušivali promukle krikove osuđenikove, nisu prestajali.
Bože! Bože! Smiluj se...!
La Illa Ha illa la...!
Bože moj - preklinjala je Anđelika. - Bože moj, ti koji si stvorio čovjeka! Glas što se činio da dolazi iz velike daljine, upita je:
Zar kršćanski nauk ne obećaje raj onima koji poginu za vjeru?
Veliki je vrač jedini ostao miran usred uzavrele strasti koja je zagospodarila ljudima oko njega. Pažljivo je promatrao surovu borbu galija, a onda opet ispod oka pogledao kršćansku zarobljenicu pored sebe. Nije drhtala, nije pala u nesvijest. On joj je vidio samo nagnuto čelo i bujnu kosu koja se rasula po ramenima, tako da ga je njezino držanje podsjetilo na biblijske narikače koje idolopoklonički kršćani slikaju u svojim molitvenicima, misalima, čiji mu je jedan primjerak isusovac ostavio za uspomenu.
Međutim, kad se zaorio pobjedonosni poklič, prvo jedan, pa drugi, on vidje kako je ponosno digla glavu i naoči svih nevjernika nad glavom i grudima načinila znak križa. Dva su je Mezzo-Morteova pitomca u tom času promatrala. Skočiše kao vukovi, s pjenom na ustima, ali im se veliki crnac ispriječi čitavim svojim visokim stasom, izvuče bodež i, sijevajući očima, naredi da se povuku.
Anđelika nije bila svjesna ove kratke upadice. Po sumornoj i kao malaksaloj tišini koja se širila nad gomilom, ona je znala da je sve svršeno. Četiri su galije jurile prema pučini vukući u svojoj krvavoj brazdi dijelove tijela viteza-mučenika. One će upriličiti neku vrst pobjedonosne vožnje u pravcu izlazećeg sunca, u pravcu Meke, hodočasničkog mjesta za vjernike, zatim će se vratiti onog časa kad mujezinova molitva s vrha minareta bude pozivala islamski svijet da padne ničice i da klanja.
Otpadnik Mezzo-Morte posadi se pred Anđeliku. Ona se pravila kao da ga ne vidi zureći u galije koje su se udaljavale. Bila je samo blijeda, a on je pucao od bijesa što nije izgledala potresena i dotučena. Usta mu se iskrive u okrutnu grimasu.
Sad ste vi na redu, gospođo - reče.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:52 pm



38.
MEZZO-MORTE OTKRIVA SVOJU ZAMKU ANĐELIKA BJEŽI
Mala se povorka penjala po putu koji iz mornaričke četvrti vodi do jedne od gradskih kapija. S jedne strane protezali su se gradski bedemi, a s druge trošne kućerine ispresijecane poprečnim uličicama koje su sličile na ponore i u koje se sumrak već bio uvukao. Anđelika je hodala spotičući se o oštro kamenje. Pred njom je išao Mezzo-Morte kojeg je po običaju pratila tjelesna garda. Oni se zaustave kod kapije Bad-Azum. Oficiri izađu iz stražarnica i poklone se velikom admiralu koji je često vršio ovakve obilaske. Ali večeras mu to nije bio cilj. Činilo se da nekog čeka. Malo potom iz jedne ulice iskrsne konjanik u pratnji crnačkog odreda kopljanika. Po raznobojnom kaputu Anđelika prepoznade crnca, svog susjeda s tribine. On sjaše, pozdravi Mezzo-Mortea koji mu otpozdravi još dubljim naklonom.
Činilo se da strašni Talijan gaji veliko poštovanje prema tamnom princu koji ga je nadvisivao za tri glave. Oni razmijene selam-alejkume i brojne izraze prijateljstva na arapskom. Onda se, i dalje se klanjajući, okrenu zarobljenici. Ispruživši ruku i okrenuvši dlanove prema nebu, crnac ju je opetovano pozdravljao. Mezzo- Morteove oči caklile su se zlurado.
Zaboravio sam! - poviče. - Zaboravio sam pravila lijepog ponašanja koja vladaju na dvoru francuskog kralja. Nisam vam, gospođo, predstavio svog prijatelja, njegovu ekselenciju Osmana Ferađija, velikog eunuha njegova veličanstva marokanskog sultana Mule Ismaila.
Anđelika dobaci gorostasnom crncu više iznenađen nego ustrašen pogled. Eunuh? Pa da, to je mogla već i sama pretpostaviti. Ona je semitskom porijeklu pripisivala njegove ženstvene crte i milozvučan glas. To što je bio golobrad, nije moralo ništa značiti, jer crncima brada počinje rasti vrlo kasno. A varao je i njegov visok stas, jer je ostavljao dojam snage i veličanstvenosti, pa je crnac izgledao manje debeo nego što su to općenito eunusi kojima obješeni obrazi i podvoljak daju mrzovoljan izgled četrdesetogodišnjih žena. Takvi su u svakom slučaju bili šestorica crnaca iz njegove tjelesne straže.
To je, dakle, bio on, Osman Ferađi, veliki eunuh marokanskog sultana.
Ona je o njemu mnogo čula, ali nije više znala ni gdje ni od koga. Bila je do te mjere iznurena, da nije imala snage da razmisli i potraži odgovor na ta pitanja.
Moramo još nekoga sačekati - objasni joj Mezzo-Morte.
Bio je odlično raspoložen, i ostavljao utisak čovjeka koji se veseli što će režirati komediju gdje će svaki glumac igrati ulogu koju mu je on odredio.
Ah, evo ga!
Bio je to Mohamed Raki kojeg Anđelika nije vidjela od onog dana kad se vodila borba na otoku Camu. Arapin je niti ne pogleda, nego pade ničice pred alžirskim admiralom.
Hajdemo sada.
Oni izađu iz grada. Vani, s one strane zidina, udari im u lice crveno večernje sunce koje je zapadalo za rujne i ljubičaste brežuljke. Staza koja se od šljunka jedva raspoznavala, tekla je između gradskih bedema s lijeve strane i dosta strmog obronka s desne strane. Padina je završavala okomitim klancem koji je, obasjan purpurom sunčevog zalaska, sličio na ponor pakla. Mjesto je izgledalo kao prokleto, a taj su dojam pojačavali galebovi, gavrani i lešinari koji su neprestano kružili i kreštali. Njihovi žalosni krici orili su se nebom i što se više smrkavalo, stravičnost se pojačavala.
Tamo!
Mezzo-Morte pokaže prstom prema gomili kamenja i šljunka na kosini niže dolje. Anđelika pogleda u tom pravcu ne shvaćajući šta on hoće.
Tamo! - ponovi otpadnik zapovjednički. Onda konačno raspozna kako iz hrpe željeza strši ljudska ruka, bijela ruka.
Ovdje počiva drugi vitez koji je zapovijedao vašom galijom, Francuz kao i vi, Henrik de Roguier. Mauri su ga ovamo doveli i kamenovali u vrijeme molitve El Dharoc.
Anđelika se prekriži.
Prestanite s tim svojim prenemaganjem - zaurla otpadnik. - Navući ćete nesreću na grad.
Povorka na čelu s njim krene dalje, ali joj ovaj put on ne skrenu pažnju na još jednu hrpu bijelog kamenja. Tamo je ležalo izmrcvareno tijelo mladog Španjolca, putnika s galije. Mezzo-Morte nije bio dokraja odgovoran za ova dva smaknuća. To su za osvetom zavapili španjolski Mauri koji bijahu pobješnjeli čuvši da je inkvizicija u Grenadi spalila na lomači šest muslimanskih obitelji. I onda su im izručene dvije žrtve: jedan Španjolac i jedan malteški vitez. Time je za španjolskog studenta i za Henrika de Roguiera, negdanjeg paža na francuskom dvoru, bezbrižnog obiteljskog mezimca, započeo mukotrpan križni put kroz grad.
Pred njima su išli gospodari koji ih večer prije toga bijahu kupili i koji su, uz zvuke divljačke glazbe, skupljali priloge da bi došli do svojih para, a za njima urlajuća svjetina. Goli do pojasa, ruku svezanih na leđima, kukavci su se, pod kišom psovki i udaraca, polako kretali prema kapiji Babel-Ued. Stigavši na odredište izvan gradskih zidina, oni više nisu sličili na ljudska bića. Kosa im je bila iščupana, lice unakaženo udarcima i pokriveno blatom i izmetima, tijelo načičkano šiljatim grančicama trske koje su im djeca, za svoju zabavu, pobola u meso. Nesretnici su bili izručeni surovoj gomili koju je opila vlastita krvoločnost. Kamenovanje im je okončalo muke.
Anđelika to nije znala, ali je slutila. Da li to ona sad kreće na svoj križni put? Napokon se povorka zaustavi pred visokom stijenom gradske tvrđave. U zid su odozgo do dolje u nepravilnim razmacima, bile ugrađene kuke u obliku udica. To je bilo stratište. S vrha su bedema bacali osuđenike koji bi se u padu zakačili i onda umirali danima. Dva su nabodena tijela, koja su ptice grabljivice već napola pojele, još uvijek tamo visila. Od njih su se vidjele još samo jezive krpe koje su bacale svoju krvavu sjenu na zid pozlaćen zadnjim zrakama sunca.
Satrvena tolikim užasima, Anđelika okrene glavu. A onda Mezzo-Morte navali sladunjavim glasom:
Dobro ih pogledajte!
Zašto? Da li ste i meni namijenili takvu sudbinu?
Ne - odgovori otpadnik smijući se - bilo bi vas šteta. Ja nisam baš veliki poznavatelj žena, ali ljepotica kao što ste vi treba da služi drugoj svrsi, a ne da krasi alžirske zidine na isključivo zadovoljstvo morskih gavrana. Ali ipak pogledajte dobro. Vi poznate jednog od njih!
Anđeliku obuze strašna sumnja: Savary? Koliko god joj je to bilo odvratno, ona baci pogled na bedem, i vidje da su oba mrtvaca Mauri.
Oprostite - reče podrugljivo - ali ja nisam, kao vi, navikla da promatram leševe. Ovi ovdje me ne podsjećaju ni na kog poznatog.
Onda ću vam ja reći njihova imena. Onaj lijevi je Ali-Mehtub, arapski zlatar s Krete kojem ste dali pismo za svog muža... Ah, vidim da vas "moji" leševi počinju zanimati! Želite li znati i ime drugoga?
Ona ga pogleda. Poigravao se s njom kao mačka s mišem. Samo što se nije oblizivao.
Drugi? No, to je Mohamed Raki, njegov nećak.
Anđelika krikne i okrene se čovjeku koji je bijaše posjetio u francuskom domu na Malti.
Vidim šta mislite - reče Mezzo-Morte - ali stvar je prosta da prostija ne može biti. Ovaj ovdje je uhoda kojeg sam vam ja poslao, moj savjetnik Amar-Abbas, lažni Mohamed Raki. Pravi je tamo gore.
Anđelika jednostavno upita:
Zašto?
Kako su žene znatiželjne...! Tražite objašnjenje? Ja sam princ iz bajke, pa ću vam ga dati. Nećemo gubiti vrijeme na okolnosti zahvaljujući kojima je k meni dospjelo pismo što ga je Ali-Mehtub nosio. Važno je da je u mojim rukama. Ja ga čitam. Iz njega saznajem da se otmjena francuska gospođa nalazi u potrazi za svojim mužem koji je nestao prije mnogo godina, da je ona spremna da učini sve i da ode bilo kamo, samo da bi s s njim sastala. To saznanje mi ne da mira. Pitam Ali-Mehtuba: - Je li ta žena lijepa, bogata? - Da. - Donosim odluku. Ja ću je zarobiti. Treba je navući u klopku, a muž će poslužiti kao mamac. Ispitujem nećaka, Mohameda Rakija. On pozna tog čovjeka i služio ga je dugo godina u Tetuanu gdje ovoga bijaše kupio stari naučenjak alkemist i onda ga unaprijedio u svog pomoćnika i tako reći nasljednika. Osobni opis se lako pamti: lice puno brazgotina, čovjek je visok, mršav, crnomanjast. Posebno sretna okolnost bila je ta što je vjernom sluzi Mohamedu Rakiju poklonio svoj osobni dragulj koji njegova žena mora prepoznati. Moj uhoda sve pažljivo sluša i uzima dragulj. Ali najteže je sad pronaći ženu koja je u međuvremenu na Kreti već mogla biti prodana. No ja ubrzo dobivam obavještenje. Ona je u Malti. Prije toga je pobjegla Rescatoru koji ju je kupio za trideset pet tisuća pijastera...
Zar vam nisam ja prva ispričala ovu pojedinost?
Ne, ona mi je bila poznata. Ali me ona toliko veseli, da je se ne mogu naslušati... ah! Toliko! Poslije je sve bilo lako. Poslao sam na Maltu svog uhodu pod imenom Mohameda Rakija, a mi smo pripremili klopku na otoku Camu, koja je u potpunosti uspjela zahvaljujući saučesnicima što ih je moj uhoda pridobio na brodu. Između ostalih i jednog mladog brodskog pomoćnika muslimana. Čim sam, putem goluba pismonoše, saznao da je klopka uspjela, naredio sam da se smaknu Ali-Mehtub i njegov nećak.
Zašto? - opet upita Anđelika bezbojnim glasom.
Samo mrtvi ne govore - reče Mezzo-Morte bezočno se smiješeći. Anđelika zadrhti. Toliko ga je prezirala i mrzila da ga se više nije ni bojala.
Vi ste nitkov - poče ona - a prije svega lažljivac...! Vaša priča nije uvjerljiva! - poviče. - Zar vi to mene hoćete uvjeriti da ste, samo zato da biste uhvatili ženu koju nikad niste vidjeli i niste imali pojma koliku otkupninu možete za nju dobiti, stavili u pokret flotu od šest galija, trideset feluka i šajki, i žrtvovali najmanje dvije posade u bitci na Camu? K tome treba još dodati streljivo, dvadeset tisuća pijastera reise koje ste koristili i platili za ovaj jedinstveni pothvat, pedeset tisuća pijastera. Trošak od najmanje sto tisuća pijastera za jednu jedinu zarobljenicu! Uvjerena sam da ste gramzljivi, ali ne glupi!
Mezzo-Morte ju je slušao pažljivo, poluzatvorenih očiju.
Odakle znate sve te brojke?
Znam računati. To je sve.
Bili biste dobar brodovlasnik.
Ja i jesam brodovlasnik... Posjedujem lađu i trgujem sa zapadnom Indijom. Oh! Molim vas - produži ona živo - saslušajte me. Ja sam vrlo bogata i mogu, da... mogu, doduše ne sasvim lako, ali mogu vam platiti ogromnu otkupninu. Zar možete nešto više očekivati od mog zarobljavanja koje je možda bilo zabuna s vaše strane i koje ste možda već požalili?
Ne - reče Mezzo-Morte blago klimajući glavom - nije zabuna i ja ništa ne žalim... Naprotiv, ja sam vrlo zadovoljan.
Kažem vam da vam ne vjerujem! - ponovi Anđelika razjarivši se. - Ako ste u ovom pothvatu i zarobili dvojicu malteških vitezova, svojih najljućih neprijatelja, to još ne opravdava sva ona lukavstva koja ste upotrijebili da biste se mene dočepali. Niste čak bili ni sigurni da ću se ukrcati na maltešku galiju. A kako to da vam nije palo na pamet da prethodno stupite u vezu s mojim mužem, pa da vam klopka bude dokraja sigurna? Imali ste sreću da sam bila tako glupa i prihvatila neuvjerljive dokaze vašeg uhode. Trebalo je da posumnjam, da zahtijevam nepobitan dokaz, pismo napisano rukom mog muža.
Mislio sam ja na to, ali je bilo nemoguće pribaviti ga.
Zašto?
Zato što je on mrtav - reče muklo Mezzo-Morte. - Da, vaš je muž, ili bar osoba za koju vjerujemo da je on, umro od kuge prije tri godine. Bilo je tada u Tetuanu više od deset tisuća žrtava. Tada je završio svoj život i gospodar Mohameda Rakija, taj krćanski naučenjak zvan Jefa-el-Kaldum.
Ne vjerujem vam - odgovori ona - ne vjerujem vam. Ne vjerujem vam.
Ona mu je to vikala u lice zato da bi time, kao nekom ogradom, zaštitila svoju nadu od očajanja koje ju je obuzimalo od ovih nekoliko riječi. "Ako sad zaplačem, izgubljena sam", pomisli.
Pošto nikad još nitko nije s njihovim poglavarom razgovarao na ovakav način, admiralovi se pitomci uzmuvaše i uzbudiše držeći ruku na dršku bodeža. Eunusi se, za svaki slučaj, odlučno i smireno umiješaju među njih. Bio je to jedinstven prizor: žena koja viče, okružena gardom crnih eunuha i žutih turbana, dok plavo- ljubičasti sumrak s mora postepeno osvaja i vrh zlokobnog zida gdje se još zadržalo nekoliko slabašnih crvenih zraka.
Vi mi niste sve rekli... !
Možda, ali neću vam reći ništa više.
Pustite me na slobodu. Platit ću otkupninu.
Ne...! Ni za sve blago svijeta, čujete li, ni za sve blago svijeta to ne bih učinio. Ja tražim više nego bogatstvo, ja hoću: moć. A zahvaljujući vama, postići ću taj cilj. Upravo zbog toga nisam žalio troškove na vaše zarobljavanje... Nije važno da li to razumijete ili ne.
Anđelika pogleda zidinu. Večer je zamaglila sliku, obavila tamom kuke i njihovo mrtvačko breme. Taj je Mohamed Raki, arapski draguljar, Ali-Mehtubov nećak, bio jedini čovjek za kojeg je bila sigurna da je poznavao Joffreya de Peyraca u drugoj fazi njegova života. A on je zauvijek ušutio!
„Kad bih otišla u Teutan, možda bih našla ljude koji su ga poznavali... Ali za to bih morala biti slobodna..."
Htjeli ste znati kakvu sam vam sudbinu namijenio - reče Mezzo-Morte. - Pošto ste zaista tako lijepi kao što se to o vama pričalo, ja ću vas pridodati darovima koje po njegovoj ekselenciji Osmanu Ferađiju šaljem svom uzvišenom prijatelju sultanu Muli Ismailu. Ja vas predajem njegovoj ekselenciji. Kod njega ćete naučiti da se držite manje gordo. Samo eunusi znaju krotiti žene. Tu bi korisnu instituciju Europa morala preuzeti.
Anđelika ga je jedva slušala. Shvatila je smisao njegovih riječi tek kad ga je vidjela kako se udaljuje sa svojom pratnjom i kad se crna ruka velikog eunuha spustila na njezino rame.
Izvolite me slijediti, plemenita gospođo…
"Ako sad zaplačem, izgubljena sam... Ako viknem, oprem se, izgubljena sam... zatvorena u harem..."
Ona ne reče ni riječi i ne trepnu. Mirno i poslušno slijedila je crnce koji su se vraćali prema kapiji Bab-el-Ued.
"Za nekoliko će časaka pasti noć... to je trenutak... Ako ga propustim, izgubljena sam..."
Pod svodom kapije Bab-el-Ued uljanice još nisu bile zapaljene. Skupina utone u mračan prolaz. Anđelika klisne poput jegulje, skoči, nestane u uličici gdje je bilo isto tako mračno kao pod svodovljem. Trčala je kao da je vile nose. Iz puste uličice izbije na širu i prometniju saobraćajnicu; tu uspori korak, jer se morala probijati između vunenih đelaba, zakukuljenih žena, magarčića natovarenih košarama. Zasad ju je mrak štitio, ali će ova zarobljenica nepokrivena lica i preplašena izgleda ubrzo pasti u oči. Ona skrene lijevo u tijesan prolaz i zaustavi se da predahne. Kuda da ide? Od koga da zatraži pomoć? Uspjela je po drugi put pobjeći, ali ovdje nije kao u Kreti bilo saučesnika koji bi je prihvatili. Nije imala pojma šta se dogodilo sa Savaryjem.
Najedanput joj se učini da čuje glasove koji su joj se sve više približavali. To je potjera za njom. Ona nastavi svoju ludu trku. Uličica se stepenasto spuštala prema moru. Bila je oivičena slijepim zidovima na kojima su u velikim razmacima bila ugrađena crna vratašca u obliku potkovice. Jedna se od tih vrata iznenada otvoriše. Anđelika se zabuši u roba koji je izlazio s glinenim vrčem na ramenima. Vrč pade na zemlju i razbije se u komadiće. Ona začuje jedno francusko zvučno
„Do đavola!" i kišu psovki koje su nedvojbeno odavale hrabrog vojnika njegova veličanstva Luja XIV. Anđelika pođe za njim.
Gospodine - reče zadihana - vi ste Francuz? Gospodine, tako vam boga, spasite me!
Buka se približavala. Rob je gotovo nesvjesno gurne kroz odškrinuta vrata i zatvori ih za njom. Bat bosih nogu i papuča prohuji kraj njih uz urnebesnu viku. Anđelika se grčevito uhvati robu za ramena. Čelo joj klone na snažna prsa u prljavoj, pohabanoj bluzi. Na trenutak joj se zacrni pred očima. Glasovi crnih hajkača izgubiše se u alžirskim ulicama.
Onda odahne.
Gotovo je - prošapće - prošli su.
Jadno moje dijete, što ste učinili! Pokušali ste uteći?
Da.
Nesretnice! Izbičevat će vas do krvi i možda unakaziti za čitav život...
Ali oni me neće uhvatiti. Vi ćete me sakriti. Vi ćete me spasiti.
Govorila je priljubivši se u potpunoj tami uz neznanca o kojem ništa nije znala, osim da je njezin sunarodnjak, i ona je naslućivala da je mlad i mio, kao što je i on po oblicima tijela koje se pripijalo uz njega, mogao osjetiti da je ova žena mlada i lijepa.
Nećete me napustiti?
Mladi čovjek duboko uzdahne.
Naš je položaj užasan! Ovdje ste kod mog gospodara, Mohameda Celibija Oigata, alžirskog trgovca. Okruženi smo muslimanima. Zašto ste pobjegli?
Zašto? Zato što neću da me zatvore u harem.
Avaj! To je sudbina svih zarobljenica.
Zar smatrate da se samo tako treba s tim pomiriti?
Ni sudbina muškaraca nije bolja. Zar mislite da je meni zabavno, meni, grofu de Lomenieu, već pet godina dovlačiti vrčeve s vodom i snopove trnovitog granja u kuhinju moje gospodarice? Kakve su mi ruke! Što bi na to rekla moja nježna pariška ljubavnica, lijepa Suzanna de Raigneau, koja već odavna mora da me je nadomjestila drugim!
Grof de Lomenie? Poznam vašeg rođaka gospodina de Breinnea.
Oh! Kakva sretna slučajnost! Gdje ste se s njim sreli?
Na dvoru.
Zaista? Smijem li znati kako se zovete, gospođo?
Ja sam markiza du Plessis-Belliere - reče Anđelika poslije kraćeg oklijevanja (sjetila se da joj predstavljanje pod imenom grofice de Peyrac nije donijelo sreće). Lomenie se prisjećao.
Nisam imao to zadovoljstvo da vas sretnem u Versaillesu, ali ja već pet godina živim u ropstvu i mnogo toga mora da se tamo promijenilo. No svejedno! Vi poznate mog rođaka i možda ćete mi moći objasniti zašto se moja obitelj oglušuje na moje pozive. Opetovano sam tražio da me otkupe, ali uzalud. Zadnje sam pismo povjerio očima redemptoristima koji su prošlog mjeseca bili u Alžiru. Nadajmo se da će ono konačno stići na cilj. Ali šta bih mogao učiniti za vas? Ah! Mislim da sam se dosjetio... Oprez, netko dolazi.
Upaljena se svjetiljka približavala iz dubine dvorišta po kojem se širio zadah ovčjeg loja i mlake krupice.
Grof de Lomenie stane pred Anđeliku i sakrije je iza sebe u očekivanju da vidi tko to dolazi.
To je moja gospodarica - prošapće s olakšanjem. - Dobra i časna žena. Mislim da je možemo zamoliti za pomoć. Slaba je prema meni...
Muslimanka visoko podigne uljanicu, kako bi vidjela tko to šapuće u predvorju. Pošto se nalazila u vlastitom domu, nije nosila veo preko lica. Bila je to zrela i debela žena s velikim nacrnjenim očima. Lako je bilo pogoditi kakvu ulogu kod nje igra kršćanski rob, lijep, ljubak i snažan mladić, na kojeg je još u batistanu bacila oko.
Mali trgovac Mohamed Celibi Oigat nije bio tako bogat, da bi sebi mogao priuštiti eunuha koji bi mu čuvao tri ili četiri žene. On je svojoj prvoj supruzi prepustio brigu i upravljanje kućom. Uviđao je da joj je za obavljanje grubih poslova potreban kršćanski rob, ali dalje o tom nije razmišljao.
Žena je opazila Anđeliku. Grof de Lomenie stane joj tiho govoriti na arapskom. Žena je vrtjela glavom, durila se i slijegala ramenima. Sve su njezine kretnje izražavale uvjerenje da je Anđelikin slučaj beznadan i da bi bolje bilo odmah je izbaciti na ulicu. Napokon popusti pred navaljivanjima svog miljenika i udalji se, ali se odmah potom vrati s velom u rukama i Anđeliki kretnjama pokaže neka se njime omota. A peču joj pričvrsti ona vlastoručno, zatim otvori vrata, proviri u uličicu, dade znak robu i odbjegloj zarobljenici da izađu. U trenutku kad su prelazili prag, ona iznenada saspe bujicu pogrda.
Što joj je? - tiho upita Anđelika. - Da se nije predomislila? Neće li nas upropastiti?
Ne, nego je vidjela krhotine vrča, pa mi je iskresala šta o tom misli. Uostalom, moram priznati da nikad nisam bio baš jako spretan i da sam joj porazbijao dosta suđa. Pa neka! Ja je znam udobrovoljiti, i to ću brzo i učiniti. Ne idemo daleko.
Poslije nekoliko koraka stigoše do drugih željeznih vratašca i mladi čovjek pokuca dva ili tri puta, što je očito bio dogovoren znak. Svjetlo probije kroz pukotine, a jedan glas prošapće:
Jeste li to vi, gospodine grofe?
Ja sam, Lucase.
Vrata se otvore, a Anđelika grčevito uhvati ruku svog druga, kad je opazila Arapina u đelabi i turbanu. Ovaj je visoko držao svijeću.
Ne bojte se - reče grof gurnuvši mladu ženu unutra - to je Lucas, moj negdanji sobar. Skupa smo zarobljeni na ratnom brodu kojim sam se bio uputio na svoju novu vojničku dužnost u Đenovu. Još dok je bio kod mene u službi, razvio se u pravog prepredenjakovića, a alžirski mešetari cijene takve osobine. Njegov ga je gospodar natjerao da pređe na islam, kako bi mu mogao povjeriti svoje poslove; i sada je velika ličnost u trgovačkom svijetu.
Ispod ne baš spretno omotanog turbana, oči bivšeg sluge gledale su nepovjerljivo. Nos mu je bio prćast, a lice pjegavo.
Koga mi to dovodite, gospodine grofe?
Jednu sunarodnjakinju, Lucase, Francusku zarobljenicu koja je upravo kidnula svom kupcu.
Lucas je reagirao isto kao i maloprije njegov bivši gospodar.
Gospode Bože? Zašto je to učinila?
Grof de Lomenie nehajno zapucketa prstima.
Ženski hir, Lucase. Ali šta je, tu je. Ti ćeš je sakriti.
Zar ja, gospodine grofe?
Da, ti! Ti vrlo dobro znaš da sam ja samo siromašan rob koji svoju hasuru dijeli s dva psa čuvara i koji nema čak ni svoj vlastiti ćošak u dvorištu. A ti si, naprotiv, ugledan čovjek. Tebi ne prijeti nikakva opasnost.
Osim lomače, križa, nabijanja na kolac, kuka na zidinama, i mogućnosti da me živog zakopaju! Za obraćenike koji skrivaju kršćane, postoji bogat izbor smrtnih kazni.
Ti odbijaš?
Da, odbijam!
Onda ti od mene ne ginu dobre batine!
Lucas se dostojanstveno umota u svoju đelabu.
Zar gospodin grof zaboravlja da kršćanski rob nema prava dignuti ruku na muslimana?
Čekaj samo dok se vratimo kući. Dat ću ti nogom u stražnjicu i kao nevjernika te predati inkviziciji da te živog spali... Lucase, jesi li mi spremio kakvu poslasticu? Ništa nisam jeo od jutros kad sam u želudac spremio šaku datulja i pehar obične vode. A niti ne znam da li se ova gospođa danas ičim drugim hranila osim uzbuđenjima.
U redu, gospodine grofe, predviđao sam vašu posjetu i pripremio sam vam... ah, pogodite, vi ste to nekoć toliko voljeli... paštetu od lisnatog tijesta.
Paštetu od lisnatog tijesta! - klikne siromašni rob, a oči mu pohlepno zasjaše.
Pst... ! Vi sjedite, a ja ću doći čim otpremim svog pomoćnika i zatvorim dućan. On odloži svijeću i malo poslije se vrati noseći bocu vina i srebrni kotlić iz kojeg se širio zamaman miris.
Ja sam osobno napravio tijesto s devinim maslacem, gospodine grofe, i umak s magarećim mlijekom. Naravno da ovo jelo nije tako dobro kao s kravljim mlijekom i pravim maslacem, ali čovjek se mora zadovoljiti s onim što mu je dostupno. Nisam mogao dobiti štuke ni gljive, ali mislim da će vam prijati i jastozi u palminom lišću. Ako bi gospođa markiza bila tako ljubazna i poslužila se...
Ovaj je Lucas - reče grof raznježen - jedinstven sluga. On zna sve. Čuvena je tvoja pašteta od lisnatog tijesta. Za to ću ti dati sto talira, mladiću moj, kad se vratimo kući.
Gospodin grof je zaista velikodušan. Da nije njega, bio bih već mrtav, gospođo! Ne kažem da je moj gazda, Mohamed Celibi Oigat, loš čovjek, a moja gazdarica još manje, ali ona je malo poškrta i ti ljudi žive tako reći od zraka. Ali to ne može izdržati čovjek koji obavlja teške poslove. Ne govorim samo o vukljanju vode i drva... muslimanke imaju merak na kršćane. Trebalo je da Kuran to predvidi... S druge strane to donosi sa sobom mnoge prednosti.
Anđelika navali na jelo. Bivši sobar očepi bocu.
Malvazija! Odvojio sam nekoliko kapljica iz mnoštva bačava koje je Osman Ferađi kod mene kupio za harem marokanskog sultana. Kad samo pomislim, gospodine grofe, da smo obojica iz Touraine i da bi nas htjeli prisiliti da pijemo čistu vodu iii čaj od metvice...! Kako smo se nisko spustili! Nadam se da mi naša mala pijanka neće donijeti neugodnosti s velikim eunuhom. Kakvo oko ima taj čovjek. Napokon, kad kažem taj čovjek, ne mislim doslovno muškarca... Nikako se ne mogu priviknuti na ove primjerke ljudskog roda kojima vrvi ova zemlja. Kad govori, dođe mi da ga oslovim: gospođo! Ali njegovo oko, vjerujte mi, oko sokolovo! Njega ne možete prevariti ni u pogledu količine ni kakvoće robe.
Kad se spomenulo ime Osmana Ferađija, Anđeliku prođe volja za jelom. Ona odloži srebrnu šalicu. Strah se vraćao. Grof de Lomenie se digne rekavši da će njegova gospodarica već biti nestrpljiva. Njegova prljava, poderana bluza odudarala je od njegovog mladog, kicoškog lica koje je ostalo svježe unatoč nevoljama zarobljeništva i afričkom suncu. On se okrene Anđeliki i vidjevši je bolje tek sada u svjetlu svijeće, uzvikne:
Ali vi ste lijepi kao slika!
On s njezina čela blago odstrani plavu kovrdžu.
Jadno dijete! - prošapće rastužen. Anđelika mu reče da bi trebalo pronaći njezina prijatelja Savaryja. Taj bi spretan i iskusan starac sigurno našao neki izlaz. Ona opiše i njega i putnike s malteške galije: holandskog novčara i dvojicu francuskih trgovaca koraljima. Grof nestane unaprijed već pognuvši leđa na koja će se sručiti prijekori njegove naprasite i ljubomorne gospodarice.
Neka se gospođa markiza izvoli ugodno osjećati - reče Lucas odnoseći posuđe. Anđelikina je napetost malo popustila zahvaljujući prisustvu dobro uvježbanog sluge koji ju je nazivao "gospođo markizo". Ona opere ruke i lice u zamirisanoj vodi koju joj je donio skupa s ručnikom, i onda se ispruži na jastucima.
Lucas je hodao gore-dolje stružući papučama po podu i zaplićući se u svoju dugačku arapsku đelabu.
Ah, jadna moja gospo! - uzdahne - šta sve čovjek ne doživi kad se uputi na more! Kog smo vraga bili tako glupi, moj gospodar i ja, pa se ukrcali na tu galiju!
Da, zašto? - uzdahne Anđelika koja je mislila na vlastitu lakoumnost.
Upozorenje Melkiora Pannassavea smatrala je za južnjačko pretjerivanje. On joj još u Marselju bijaše predskazao da će svršiti u haremu Velikog Turčina. Sad se obistinjuje zlokobno proročanstvo i ona bi možda radije izabrala čak i Velikog Turčina nego Mulu Ismaila, divljeg suverena marokanskog kraljevstva.
Vidite, gospođo, dokle me to dovelo. Ja, poštenjak, koji sam se uvijek dobro slagao s Blaženom Djevicom i svim svecima, ja sam postao otpadnik od vjere...! Naravno, ja to nisam htio, ali kad vas izbatinaju, kad vam spale tabane, zaprijete da će vas živog oderati, da će vam odrezati izvjesne dijelove tijela i zakopati vas u pijesak pa vam onda kamenjem smrskati glavu, šta se tu može...? Čovjek ima samo jedan život i jedan... napokon, vi me razumijete. Kako ste uspjeli pobjeći? Žene, koje su prodane za velike hareme, nitko nikad više ne vidi, a vas kad čovjek samo pogleda, odmah mu je jasno da ste namijenjeni nekoj visokoj ličnosti.
Marokanskom sultanu - objasni Anđelika. I to joj se učini tako šaljivo, da iznebuha prasne a smijeh. Malvazija je počinjala djelovati.
Što - upita Lucas koji ovo priopćenje nije nalazio tako smiješnim. - Da li ste htjeli reći da ste sastavni dio pošiljke od tisuću i jednog dara koje Mezzo-Morte namjerava poslati u Meknes, da bi stekao naklonost sultana Mule Ismaila?
Tako otprilike, ako sam dobro shvatila.
Kako ste uspjeli pobjeći? - ponovi on.
Anđelika mu ispriča svoj bijeg za koji je iskoristila jedan mračan ćošak i nepažnju eunuha iz tjelesne straže Osmana Ferađija.
I ta vam je osoba za petama? Smiluj se Bože!
Vi s njim trgujete?
Da, da, ali kakva je to muka! Pokušao sam mu utrpati nekoliko ćupova užeglog ulja, kako je to uobičajeno pri ovako velikoj narudžbini od petsto komada. Zamislite! On se vratio ovamo s robovima koji su donijeli upravo tih deset ćupova i umalo mi nije odrubio glavu. To je, uostalom, učinio s jednim mojim drugom koji mu je prodao malo ucrvanu krupicu.
Govorimo li mi o istom čovjeku? - upita Anđelika zamišljeno. - Ja sam ga ocijenila kao visoku ličnost i on mi se učinio ljubazan i uglađen, i gotovo bojažljiv.
On i jeste visoka ličnost, gospođo, on je ljubazan i uglađen, to je istina. Ali to mu ne smeta da odsijeca glave... uglađeno. Morate shvatiti da ta bića nemaju duše. Njima je svejedno da li golu ženu gledaju ili je režu na komade. Zbog toga su opasni. Kad pomislim da ste njemu napravili tu šalu, da ste njemu kidnuli ispred nosa... !
Sad se Anđelika sjeti tko joj je pričao o Osmanu Ferađiju: markiz d'Escrainville. Ovako je govorio: "Velik čovjek u svakom pogledu: mudar, prepreden, krvoločan. On je pomogao Muli Ismailu da se domogne kraljevstva..."
Šta bi uradio kad bi me uhvatio?
Jadna moja gospo, bolje bi za vas bilo da odmah popijete otrov. U usporedbi s Marokancima Alžirci su prava pravcata janjad. Ali ne uzrujavajte se bez potrebe. Nastojat ćemo da vas izbavimo iz škripca. Ja, doduše, u ovom trenutku još ne znam kako!
Grof de Lomenie je sutradan opet došao. U jednom ćošku dvorišta svog bivšeg sluge ostavio je breme drva. Nije uspio ući u trag Savaryju. Trgovci koraljima, zatočeni u tamnici Jennina kao robovi koji čekaju da budu otkupljeni, nisu ništa znali o starčiću.
Mora da su ga kupili seljaci i odveli u unutrašnjost...
Naprotiv, Lomenie je čuo kako se priča o bjekstvu prelijepe francuske zarobljenice koja je bila namijenjena haremu marokanskog sultana. Od šest crnaca iz tjelesne straže velikog eunuha, koji su pozvani na odgovornost zbog ovog bijega, petorica
su smaknuti, a šesti je pomilovan, jer mu je uzeta u obzir olakšavajuća okolnost što ga je Osman Ferađi tek nedavno uzeo u službu. Bijesan zbog sramote koja je nanesena njegovu gostu, Mezzo-Morte je sa svoje strane naredio potjeru i janjičari već redom pretražuju sve kuće. Prate ih eunusi koji brižljivo zagledaju svakoj ženi pod koprenu.
Hoće li posumnjati u tebe, Lucase?
Ne znam. Na nesreću sam u četvrti gdje se pretpostavlja da je odbjegla robinja mogla naći utočište. Da li će vaša gospodarica šutjeti, gospodine grofe?
Sve dok pažnja koju poklanjam svojoj zemljakinji u njoj ne pobudi ljubomoru. Dva Francuza nisu nikako hinila strah. Anđelika ih je čula kako se tiho dogovaraju. Tek prošlog mjeseca bili su ovdje oci redemptoristi, ti neustrašivi redovnici koji su se odlučno hvatali ukoštac s najvećim poteškoćama, samo da bi otkupili kojeg zarobljenika. Njihova je mala skupina otputovala odvodeći jedva četrdesetak robova. Uostalom, njihovo zauzimanje za Anđeliku ne bi bilo ni od kakve koristi, pošto se kod nje ne radi o otkupnini. A kako bi bilo da je pokušaju ukrcati na neki francuski, slobodan trgovački brod? Ta bi misao zaokupila i mnoge druge zarobljenike čim bi se u luci zalelujala jedra neke slobodne lađe njihove narodnosti. Neki bi se bacili u more i zaplivali, drugi bi se vezali za dasku i veslali rukama u nastojanju da se domognu nepovredivog utočišta. Ali su Alžirci budno pazili, četvrt mornarice i gatovi vrvjeli su od stražara, a izvidničke su feluke neprekidno krstarile. A po najnovijem je svaku takvu lađu prije odlaska temeljito pregledavao odred janjičara ili čauša, tako da su ova "bjekstva na brod" postala gotovo neizvediva. Dakle, ovu je mogućnost trebalo odbaciti.
Još je teže bilo pobjeći kopnom. Da bi se došlo do Orana, druge španjolske enklave, najbližeg mjesta koje drži kršćanska vojska, trebalo je tjednima hodati kroz nepoznatu, neprijateljski raspoloženu i pustinjsku zemlju. Pri tom bi se čovjek još izložio opasnosti da zaluta ili da ga rastrgnu divlje zvijeri. Nikom se još od onih koji su se odvažili na ovu pustolovinu, nije posrećilo da stignu na cilj.
Vraćali bi ih i podvrgavali batinanju ili stavljali na muke, ako su pri bijegu izvršili i najmanje nasilje nad čuvarima.
Lomenie je spomenuo Mallorcu. Balearski otoci zaista nisu jako udaljeni. Dobra je barka taj put mogla prevaliti za oko dvadeset i četiri sata, a neustrašivi su se otočani već dva stoljeća uspješno bavili oslobađanjem robova. Imali su lagane brodove, građene gotovo samo za tu svrhu. Oni su i sami često dospijevali u zarobljeništvo, pa su odlično poznavali put.
Organizatori bijega su stavljali život na kocku. Kad bi ih uhvatili, spalili bi ih žive. Ali je taj zanat bio unosan, a većina je smjelih pomoraca, koji su se njim bavili, s majčinim mlijekom usisala mržnju prema muslimanima, bliskim susjedima njihovih katoličkih otočića. I tako se uvijek mogao naći brod koji je spreman da se izloži svim opasnostima, samo da bi Alžircima oteo nekoliko kršćanskih robova.
Putem uhoda stupali su u vezu sa zarobljenicima koji su se odlučili na bijeg i koji su sakupili potrebnu svotu. Zatim bi ugovorili znak i lozinku te utanačili dan i sat bijega, pri čemu se birala noć bez mjesečine. Brod bi se spasitelj, koji je preko dana imao spuštene jarbole i držao se prilično daleko od obale da ne bi bio opažen, u datom trenutku oprezno približio određenom mjestu. Za to vrijeme bi se zarobljenici, koji su već ranije udesili da ih zaposle na obrađivanju vrtova izvan grada, posakrivali po obali i nestrpljivo čekali čas odlaska. Napokon bi barka bešumno prišla veslajući s podmazanim i omotanim veslima. Lozinke bi se izmijenile, putnici ukrcali tiho i brzo, a onda bi barka krenula na pučinu. Ali uz kolike opasnosti! Bili su izloženi na milost i nemilost kakvom zakašnjelom ribarskom čamcu, i pogledu nekog obalnog stanovnika koji pati od nesanice, a mogao je zalajati i pas čuvar. Onda bi odmah odjeknuo povik: "Kršćani! Kršćani!" Straže na gradskim kapijama digle bi uzbunu, patrolne bi galije, uvijek naoružane i spremne, izlazile najvećom brzinom iz luke. A sad bi se to pogotovo lako moglo dogoditi, jer je zbog nedavno podignutih tvrđava pristup obali bio još opasniji! I tako je svatko pokušavao sam da se snađe.
Lucas je pričao o lutanjima Yossef-le-Candiotea koji se otisnuo na čamčiću što ga je sam sagradio od trske i voštanog platna. Zatim o petorici Engleza koji su dospjeli do Mallorke u platnenoj jedrilici, i o dvojici pustolova iz Bresta, što su uspjeli skrenuti smjer feluki na kojoj su bili zaposleni kao mornari, i dovesti je u Civita-Vecchiju. Ali eto, takva vrsta podviga ne dolazi u obzir za mladu gospođu! Uostalom, svijet još nije čuo da bi se žena upustila u bijeg...!
Napokon se grof de Lomenie digne rekavši da će potražiti Alfereza s Mallorke, vlasnika tamničke taverne, kojem se u Alžiru toliko svidjelo, da se nije htio vratiti kući, ali koji podržava izvjesne veze sa svojim sunarodnjacima.
Grof se vratio pred večer, ovaj put s ohrabrujućim vijestima. Našao se s Alferezom i ovaj mu je u velikom povjerenju rekao da se upravo priprema bijeg i da se skupini može pridružiti još jedan zarobljenik, budući da je jedan od predviđenih sudionika, u međuvremenu umro.
Nisam rekao da se radi o ženi, a pogotovo ne o vama - izjavi Lomenie - jer je vaše bjekstvo već i tako izazvalo previše buke i obećana je velika nagrada onom tko vas prokaže. Ali dajte mi neki zalog, pa će mi biti priopćeno mjesto i vrijeme sastanka, i ja ću vas onda tamo odvesti.
Anđelika mu dade narukvice i nekoliko zlatnika koje je sačuvala u unutarnjem džepu svoje široke podsuknje.
Ali zašto vi, gospodine de Lomenie, ne koristite ovu priliku? Zašto ne bježite? Plemić je izgledao začuđen. On nikad nije ni pomišljao da se upusti u takav rizik. Tu je noć Anđelika spavala u zagušljivoj sobici gdje ju je vjerni Lucas smjestio. Kao i mnogi zarobljenici, koji ne podnose žegu i uvijek vedro nebo Afrike, ona je sanjala o hladnoj noći, o božičnoj snježnoj noći. Stigla je u crkvu čija su zvona zvonila, i pomislila kako nikad nije čula nešto ljepše od brujanja ovih katoličkih zvona. U crkvi je vidjela i jasle s lijepo poredanim likovima na mahovini: Djevicu Mariju, sv. Josipa, malog Isusa, pastire i Sveta tri kralja. Kralj Baltazar imao je čudesan ogrtač i visok zlatni turban koji je ličio na dijedemu.
Anđelika se pomakne i pomisli da se tek sada budi. Ali ona je već nekoliko trenutaka imala oči otvorene i gledala ga.
Osman Ferađi, veliki eunuh, stajao je pred njom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:52 pm






39.
VELIKI EUNUH I FRANCUSKA ZAROBLJENICA
Noćna tišina. Prozorska je rešetka bacala čipkastu sjenu na pod obasjan mjesečinom. Zrak je odisao mirisom metvice i zelenog čaja. Anđelika se trgne iz obamrlosti i uspravi na ležaju. Savršeni je mir s vremena na vrijeme remetio dugačak, piskav udaljen krik. Ona zna tko to urliče kao životinja uhvaćena u zamku: jedna od dviju Islanđanki koje će veliki eunuh s ostalim darovima dopremiti svom gospodaru.
Ona, Anđelika, nije vikala. Bez otpora se bijaše prepustila svojim gospodarima; dva su je eunuha pridržavala do nosiljke u koju su je smjestili i koju je pratila straža od deset eunuha. Ali je u prolazu ipak razabrala kako zapomaže jadni grof de Lomenie kojega je njegov gospodar Muhamed Celibi Oigat nemilosrdno batinao. Nije znala šta se dogodilo sa slugom Lucasom i tko ih je izdao. Možda njegov pomoćnik, možda ljubomorna muslimanka...? Ali to sad više nije bilo važno. Ona je bila odijeljena od svijeta, "zatvorena u haremu", a osama u kojoj su je držali otkako su je ponovo uhvatili, nije slutila na dobro. Bila je satrvena manje strahom nego osjećajem da je doživjela potpun poraz. Otkrivši joj svoju podmuklu zamku, Mezzo-Morte joj je oduzeo gotovo svaku volju da se bori. Ništa nije bilo istina od onoga što ju je držalo i davalo joj hrabrosti. Vjerovanje da se nalazi u muževljevoj blizini, što ju je nekoliko dana čvrsto držalo, bilo je samo obmana. Iza nje nije postojalo ništa. On nije bio u Boni, on nije bio nigdje! On je možda mrtav, a možda i živ, ali Mohamed Raki je mrtav sigurno. Krhki putokaz, koji je
vodio prema francuskom bjeguncu, gubio se, rasplinjavao. A Anđelika je pala u ropstvo ni za šta. Ona bijaše slijepo srnula u besmislenu i žalosnu propast koja je čekala mnoge lakomislene putnice onog doba.
Mišolovka je škljocnula. Zatvorio se zaklopac ukrašen prekrasnim arabeskama od kovanog željeza. Kao i inače kad bi je vlastita naglost dovela u bezizlazan položaj, ona je bješnjela na samu sebe, a pomisao šta bi rekla gospođa de Montespan kad bi saznala za sudbinu svoje suparnice, pekla ju je kao užareno željezo. "Gospođa du Plessis-Belliere. Jeste li čuli? Ha, ha, ha! Zarobili su je Berberi! Ha, ha, ha! Priča se da ju je veliki alžirski admiral ponudio na dar sultanu Maroka, ha, ha! Kako je to smiješno! Jadnica...!"
Podrugljiv smijeh lijepe Athenaide zvonio joj je u ušima. Anđelika se digne i pogledom potraži nešto čime bi tresnula o pod. Ali ne opazi ništa prikladno. Nalazila se u golom sobičku koji bi sa svojim okrečenim zidovima djelovao kao isposnička ćelija, da nije bilo udobnog divana, ukrašenog jastucima, na koji je kao kakav omot bijahu bacili. Bez prozora samo ta prokleta rešetka od kovanog željeza! Anđelika se baci na rešetku i stane je drmati. I na njezino veliko iznenađenje, ona popusti pri prvom jačem udaru. Mlada žena neodlučno zakorači, a onda potrči hodnikom koji se pružio pred njom. Tamna prilika jednog eunuha izroni iz sjene i pođe za njom. Jedan se drugi nalazio na vrhu stepeništa s kopljem u ruci koje podigne da bi joj preprečio put. Ali ona u sebi osjeti neku rušilačku snagu i samo ga odgurne ramenom. On je zgrabi za ruku. Njoj se najedanput vrati sva ona umješnost, kojom je nekoć, kao krčmarica, izbacivala pijance iz "Crvene maske". Ona pljesne stražara po mlohavim obrazima, zgrabi ga za ovratnik i baci na zemlju. Dva su eunuha štektala ko majmuni dok je Anđelika preskakala stepenice. Dolje je naletjela na druga tri crnca koji su sa svoje strane također urlali. Ali njima se bezuspješno otimala dok su njihovi piskavi glasovi odzvanjali nad njom. Borila se kao tigrica, ali je oni brzo savladaše. Na to im priđe krupan čovjek vitlajući volujskom žilom načičkanom uzlovima. Ali ga Osman Ferađi, kojega su hitno pozvali, umiri jednim jedinim pogledom. Nije imao na sebi ni veličanstveni ogrtač ni svečani turban, nego samo neku vrstu prsluka od grimiznog satena i dugačke nabrane hlače koje je pridržavao pojas od plemenite kovine. Turban mu je bio prikopčan bisernom iglom i čvrsto stegnut oko glave. U ovoj se kućnoj odjeći jače isticala njegova dvospolnost. Glatke i oble ruke, ukrašene narukvicama, i prsti puni prstenja, isto su tako mogli pripadati i kakvoj vrlo lijepoj crnkinji. On veselo pogleda raščupanu Anđeliku i svojim milozvučnim glasom reče na francuskom:
Hoćete li čaja? Ili limunadu? Hoćete li da vam donesu ražnjiće od ovčetine? Kosano golubinje meso sa cimetom? Ili roščiće od bademovog tijesta? Mora da ste gladni i žedni!
Hoću na svjež zrak - poviče Anđelika. - Hoću da vidim nebo, hoću da izađem iz ovog zatvora.
Zar samo to? - reče blago veliki eunuh. - Molim vas, izvolite me slijediti.
Iako je poziv bio tako ljubazan, stražari nisu ispuštali mladu ženu koja ih je kao mora mučila otkako je njezin bijeg povukao u smrt petoricu njihovih drugova.
Ona se popne po uskom stubištu, zatim još po jednom, i iznenada se nađe na terasastom krovu, a nad njom beskrajni, zvijezdani nebeski svod. Mjesečina je prožela svježu maglicu koja se isparavala s mora i koja je svojim plavičastim sjajem obavila sve, dajući nestvaran izgled čak i glomaznoj kupoli obližnje džamije. Njen se visoki minaret, protkan mjesečevim zrakama, činio prozračnim, gledan u toj magli modrog svjetla, izazivao je vrtoglavicu, ostavljajući dojam da raste do nemogućih razmjera i da lebdi u zraku.
Tišinu je prekidao samo pasji lavež koji je mlak noćni vjetrić donosio skupa s hukom mora. Galama iz tamničke krčme nije dopirala do ove četvrti, okružene lijepim vrtovima u kojima su se nalazili saraji alžirskih aristokrata. Tu su carevale tihe muslimanske noći, možda životvornije i plodonosnije nego dan, jer noću se spletke pletu, urote kuju, nijemi eunusi dave svoje žrtve, a zatočene žene smiju
da sanjare pred beskrajem zabranjenog im svijeta. Po krovovima se naslućuju njihove bijele prilike koje leže na divanima i jastucima, ili se polako šetaju. Lice im je otkriveno i one konačno mogu udisati slani povjetarac s mora. Sumoru valova odgovarao je šapat njihovih glasova koji su čavrljali i hihotali uz zveckanje srebrnih pehara i osvježavajući miris čaja od metvice i kolača.
S vremena bi se na vrijeme podigao po jedan eunuh čuvar i izvršio obilazak duž ivica krovova i po dvorištima kuća. Tamne prilike obasjane mjesečinom hodale su polako, budna oka, i pretraživale svaki ćošak u kojem se mogao sakriti smioni ljubavnik, ali nisu branile da susjede međusobno razmijene pozdrav i osmijeh.
Čuvari bijahu ispustili Anđeliku. Ona se okrene i ugleda more koje je sličilo na ogroman pokrivač od ametista, ispresijecan srebrnim brazdama. Teško je bilo zamisliti da se one strane vilinskog carstva postoje europske obale i visoke kuće od smeđeg ili sivog kamena, koje imaju tisuće otvora za radoznale oči, ali čiji su krovovi zatvoreni prema nebu.
Anđelika sjedne na ogradu. Na ovoj je terasi bilo još žena. Nijemo su se šćućurile na jastucima, a čak su se i služavke, koje su im sipale čaj i dodavale pladanj s kolačima, bojažljivo ophodile, jer su sve one bile robinje koje je veliki eunuh tek kupio ili Mezzo-Morte poklonio, pa se još nisu međusobno poznavale.
Osman Ferađi je Anđeliku promatrao vrlo pažljivo. Kao da se iznenada nečemu dosjetio, on reče:
Hoćete li tursku kavu?
Anđeliki nosnice zatrepere. Najedanput joj sine da joj upravo turska kava najviše nedostaje otkako je u Alžiru!
Ne, čekajući njezin odgovor, Osman Ferađi zaplješće rukama i izdade kratka naređenja. Za nekoliko se trenutaka stvori ćilim, brojni jastuci, nizak stolić s kojeg se pušio mirisavi napitak. Osman Ferađi dade sluškinjama znak da se udalje. Prekriživši svoje duge noge, on je sjedio na sagu i osobno služio francusku zarobljenicu. Doda joj šećer i ponudi samljeveni papar i liker od kajsija, što odbije. Pila je kavu samo malo zašećerenu. Obuze je silna čežnja i ona sklopi oči. "Kava me podsjeća na Kretu... i na prodajnu dvoranu gdje se njezin miomiris miješao s duhanskim dimom... i ja bih se voljela vratiti u Kretu, i još jedanput doživjeti onaj trenutak kad mi je jedna ruka podigla glavu... kava je zamamno mirisala. Bila sam sretna u Kreti..."
Ona otpije nekoliko gutljaja i napokon brizne u plač; grudi su joj podrhtavale od snažnih jecaja koje je uzalud pokušavala obuzdati. Nije htjela pokazati svoju slabost, priznati svoj poraz pred velikim eunuhom, to tim više što su joj se vlastiti osjećaji činili čudni i besmisleni. U Kreti je bila samo nesretna, zlostavljana robinja, izložena na prodaju u batistanu. Ali u Kreti je još imala nade, postojao je neki cilj! Tamo je bio i njezin stari prijatelj, snalažljivi Savary, koji se brinuo za nju, hrabrio, vodio je, kroz zatvorsku rešetku doturao papir i pero, ili joj, obučen u prosjačke prnje, davao tajanstvene znakove. Gdje je jadni Savary? Možda su mu iskopali oči da bi umjesto magarca okretao dolap na bunaru? Možda su ga bacili u more ili psima...? Oni su za sve sposobni...!
Ne razumijem - začuje blagi glas Osmana Ferađija - zašto vi plačete, borite se i toliko uzrujavate ...
Ah, zaista! - odgovori Anđelika između dva jecaja. - Ne shvaćate kako može plakati žena koju su odvojili od njezinih i zatvorili u tamnicu! Čini mi sa da nisam jedina. Poslušajte onu dolje kako urla.
Ali vi niste isto što i ona.
On podiže ruku i lepezasto raširi svoje dugačke prste s crvenim noktima i brojnim prstenjem, te stane nabrajati.
Žena koja je zaludila markiza d'Escrainvillea, Bauka Sredozemnog mora, koja je natjerala Don Josea de Almadu, najopreznijeg trgovca što ga ja poznam, da na dražbi ponudi dvadeset pet tićuća pijastera za robu s kojom ne bi znao šta da uradi, žena koja je utekla nepobjedivom Rescatoru, koja je s Mezzo-Morteom razgovarala tonom kakav se ni jedan njegov neprijatelj ne bi usudio upotrijebiti. I
još bih dodao: prva žena koja je pobjegla iz ruku velikog eunuha Osmana Ferađija! To vam je pribavilo veliku slavu. Takva žena, gospođo, ne plače i ne doživljava živčane slomove...!
Anđelika potraži maramicu i nadušak ispije šalicu već ohlađene kave. Hvalospjevi Osmana Ferađija ne padoše na jalovo tlo; oni podbodoše njezinu samosvijest i borbenost.
"A zašto, konačno, ne bih bila i prva žena koja će pobjeći iz harema?" pomisli. Njezine zelene oči počivale su na velikom eunuhu. U njoj se ponovo probudi simpatija i poštovanje koje je kod nje spontano izazvao kad je sjela kraj njega na dan smaknuća njemačkog viteza. Obasjano mjesečinom, njegovo je bronzano lice djelovalo prenježno za muškarca, ali su mu guste obrve podavale strog i ozbiljan izraz kad se ne bi smješio. Ali se veliki eunuh smiješio. Mislio je na to kako zelene šarenice ove žene sliče na oči pantere. Ona je i pripadala istoj vrsti, a njezin je plač bio samo izraz bijesa zbog doživljenog poraza. On će iskoristiti njezino častoljublje.
Ne - reče on mašući glavom - dok sam ja živ, vi nećete pobjeći! Hoćete li probati pistaće? Nabavljeni su u Carigradu. Sviđaju li vam se?
Anđelika zagrize i izjavi da je već jela i bolje pistaće.
Gdje to? - upita Osman Ferađi najedanput se uznemirivši. - Jeste li zapamtili ime i adresu trgovca?
On joj povjeri koliko muke ima s brojnim Mula-Ismailovim izbirljivim ženama. Zlatna se brda očekuju od njegova putovanja u Alžir gdje je došao da se opskrbi grčkim vinima i istočnjačkim slatkišima. Zahvaljujući njemu, Mula Ismailovi su haremi najbolje snabdjeveni u čitavoj Berberiji. Kad dođe u Meknes, i sama će se uvjeriti u to...
Anđelika skoči poput mačke spremne za napad.
Ja ne idem u Meknes. Hoću svoju slobodu.
Što biste s njom?
Pitanje je imalo prizvuk blagog čuđenja, tako da je Anđelikin prkos odmah splasnuo kao probušen balon. Mogla je reći da hoće da se vrati k svojima, da opet vidi svoju zemlju, ali najedanput zaista više nije znala da li to želi, i njezin joj se život učini kao poruga. Ništa je više, osim dvojice mladih sinova, nije vezalo s prošlošću, a zar nije i njih već uvukla u vrtlog svojih besmislenih pothvata!
Svejedno da li ovdje ili ondje - progunđa veliki eunuh - uživajmo životne radosti tamo gdje se po Alahovoj volji nalazimo. Žene se vrlo lako prilagođavaju. Vi se bojite zato što je naša koža crna ili smeđa, a naš vam jezik nepoznat; ali koji vas to naš običaj toliko plaši?
Zar mislite da prizori kao što je pogubljenje malteškog viteza kojem smo nedavno prisustvovali, izazivaju kod mene ljubav prema muslimanskim običajima? Osman Ferađi se iskreno začudi.
Zar kod vas ne postoji običaj da se osuđenik veže za repove konja? O tome su mi pričali sami Francuzi.
Istina je - priznade Anđelika. - Ali... ne svaki dan. Tom se pogibijom kažnjavaju samo ubojice kralja.
I smaknuće malteškog viteza je rijedak događaj. Ovakav postupak znači da neprijatelju priznajemo njegovu vrijednost, da priznajemo da smo ga se bojali i da nam je nanio velike štete. To je za njega bila velika čast. Vi se bojite, gospođo, zato što ste neupućeni kao i ostali kršćani koji neće da znaju za islam. Oni uobražavaju da smo mi divljaci. Zadivit će vas gradovi Magreba, zemlje na krajnjem zapadu; kao vatra crveni Maroko u podnožju planine Atlasa na čijim se vrhovima snijeg svjetluca poput dijamanata, Fez čije ime znači zlato, i Meknes sultanova prijestonica, koji izgleda kao da je sagrađen od slonove kosti. Naši su gradovi ljepši i bogatiji ođ vaših.
Ne, to je nemoguće. Ne znate šta govorite. Ne možete s Parizom uspoređivati ovu gomilu bijelih kocaka...
Ona pokaže na usnuli Alžir ispod njih, a onda se zaustavi. Čudesan svijet, van vremena, kao kakav san.
Dolje pored mora boje ametista, dizao se, pod mjesečinom, grad kao iz bajke; kuće od prozračnog porculana; svijet snova; pod lažnim sjajem gusarskog grada tinjao je lijeni duh sklon razmišljanju, duh islama.
Strah vam ne pristaje dobro k licu - reče Osman Ferađi mašući glavom. - Budite poslušni i neće vam se dogoditi ništa zla. Dat ću vam vremena da se priviknete na naše islamske običaje.
Ne znam da li ću se ikad privići na vaš prezir prema ljudskom životu.
Zar je ljudski život vrijedan tolikih uzrujavanja? Istina je da se kršćani stravično boje smrti i mučenja. Vaša vas vjera, čini se, slabo priprema za onaj čas kad ćete stupiti pred lice Božje.
Mezzo-Morte mi je već nešto slično rekao.
On je samo otpadnik, "Turčin po zanimanju" - primijeti veliki eunuh ne skrivajući prezir - ali se ipak nadam da ga k nama nije privuklo samo častohleplje i koristoljubivost, nego i ona sloboda mišljenja koja nam daje jednaku volju i za život i za smrt, a ne strah od jednog i drugog kao što je to kod vas kršćana.
Zaista je šteta što niste postali marabut, Osman-beže. Izvrstan ste propovijednik. Da me ne mislite obratiti?
Nemate drugog izbora. Postat ćete muslimanka kad postanete jedna od žena našeg velikog gospodara Mule Ismaila.
Anđelika stisne zube da joj ne bi izletio nepoželjan odgovor. Samo pomisli: "Ne budi tako siguran u to!"
Srećom je marokanski bauk, kojeg su joj namijenili za gospodara, bio još jako daleko! Dotada treba da nađe načina za bijeg. I ona će ga naći, Osman Ferađi je dobro učinio što joj je dao kavu...!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:53 pm




40.
SAVARY I NJEGOV SLON
OSMAN FERAĐI I NJEGOVE TRGOVAČKE BRIGE
Prije svega, pronašla je Savaryja. Siguran znak da je Nebo štiti.
Karavan-saraj, u kojem su Marokanci uživali alžirsko gostoprimstvo, bio je građevina veća od kretskog batistana. Kao i ovaj, obuhvaćao je prostorije za stanovanje i skladišta. I raspored je u općim crtama bio isti: ogroman dvokatni pravokutnik, poput okvira slike, sa sobama koje su gledale na prostrano unutarnje dvorište sa stupovima i na vrt s tri vodoskoka, oleanderima, limunima i narančama.
Postojala su samo jedna ulazna vrata koja je čuvala četa naoružanih čuvara. Nijedan prozor nije gledao na ulicu. Svi su vanjski zidovi bili slijepi, krovovi ravni, sa puškarnicama na krovnim vijencima i rubovima gdje su se dan i noć zadržavali stražari.
Pedesetak prostorija ove veličanstvene građevine, prave tvrđave u srcu Alžira, bilo je natrpano ljudima i životinjama. Brojne prostorije u prizemlju služile su kao štale za jahaće konje, magarce i deve. Tamo je Anđelika vidjela jednu čudnu, pjegavu životinju, duga, zmijolika vrata, i glavice s velikim tužnim očima i majušnim ušima. Životinja nije izgledala zla; zadovoljavala se time da pruža svoj dugački vrat kroz razmak između dvorišnih stupova, kako bi dosegla i brstila lišće oleandera. Anđelika ju je promatrala sa zanimanjem kad joj jedan glas na francuskom objasni:
To je žirafa.
Iz hrpe slame pomoli se pogurena i odrpana prilika njezina starog prijatelja ljekarnika.
Savary, oh! Dragi moj Savary - prošapće savladavajući se da ne klikne od radosti. - Kako ste dospjeli ovamo?
Kad sam saznao da ste u rukama velikog eunuha, Osmana Ferađija, poduzeo sam sve da se probijem do vas. Slučaj mi je pomogao. Bio me kupio turski trhonoša čija je dužnost da čisti janjičarsko dvorište. Ali kako je njemu ispod časti uzimati metlu u ruke, to je pribavio roba koji će za njega obavljati taj posao. A čuvar ovog zvjerinjaka mu je prijatelj. Kad sam čuo da se slon razbolio, ponudio sam se da ću ga izliječiti, što mi je i uspjelo. Čuvar me otkupio od trhonoše i tako sam, eto, ovdje.
Savary, šta će biti s nama? Hoće da me odvedu u Maroko, u harem Mule Ismaila.
Ne očajavajte. Maroko je vrlo zanimljiva zemlja, i ja već dugo čekam priliku da ga opet vidim. Imam tamo dobre veze.
Možda još jednog sina? - upita Anđelika jedva se nasmiješivši.
Ne, dvojicu! Jedan je sin Židovke. Samo se u krvni rod mogu pouzdati kad se radi o kovanju zavjere. Moram vam na svoju veliku žalost priznati da u Alžiru nemam potomaka, što znatno umanjuje mogućnosti za bijeg. Ta sami ste vidjeli kako je završio vaš pokušaj bjekstva...
Čuli ste za moj bijeg?
Ovdje se stvari vrlo brzo pročuju. Odbjegla francuska robinja koja se ne može pronaći: to ste mogli bi samo vi. Nadam se da kazna nija bila prestroga?
Nije. Osman Ferađi je vrlo pažljiv prema meni.
Čudno. Budite sretni što je tako.
Cak sam i prilično slobodna. Smijem se kretati po kući i čak napuštati ženske odaje. Ukratko, to još nije pravi harem, Savary. More je blizu. Zar trenutak nije pogodan da se ponovo pokuša bijeg?
Savary uzdahne, uzme četku iz kabla i stane žustro timariti žirafu. Napokon upita
Šta se zbilo s Mohamedom Rakijem.
Anđelika mu ispriča što joj je Mezzo-Morte otkrio. Sve su joj nade propale. Ona je željela samo još jedno: pobjeći, doći do Francuske.
Čovjek stalno želi nekuda pobjeći - ustvrdi Savary - a poslije se kaje. U tome se sastoji magično djelovanje islama. Vidjet ćete. Ali upustimo se u ime Božje u bijeg, jer to su prvi znaci ove bolesti.

Navečer je Osman Ferađi posjetio Anđeliku i učtivo je upitao da li joj je stari kršćanski rob, koji čisti konjušnice, otac, ujak ili neki drugi rođak. Anđelika pocrveni. Pitanje je bilo dokaz da je, protivno svom uvjerenju, još uvijek pod budnim nadzorom. Ona živo odgovori da je taj čovjek njezin saputnik prema kojem gaji prijateljske osjećaje, i da je osim toga veliki učenjak, ali su mu muslimani dali da mete balegu. Tako oni ponižavaju kršćane: sluge uzdižu na položaj gospodara, a velike duhove bacaju u blato. Osman Ferađi je popustljivo saslušao provalu bijesa ozlojeđene djevojčice.
U zabludi ste, kao i svi kršćani. Jer Kuran kaže: "Na sudnji će dan učenjakovo pero prevagnuti nad ratnikovim mačem." Da li je časni starac liječnik?
Kad je Anđelika to potvrdila, lice se velikog eunuha razvedri. Dva su se skupocjena poklona alžirskog admirala sultana, Islanđanka i slon, teško razboljela, pa je bilo strašno i pomisliti da bi ovi darovi morali krenuti na put u tako žalosnom stanju.
Savary je imao sreće. Pošlo mu je za rukom da oba bolesnika oslobodi groznice, i to pomoću lijeka koji je sam pripremio. Anđelika se čudila kako je unatoč tolikim neprijateljima uspio u dnu svojih prošupljenih džepova sačuvati svoje praške, svoje pilule, svoje ljekovite trave, čiju je tajnu on jedini poznavao. Veliki eunuh mu je poslije toga dao pristojnu đelabu i uzeo ga k sebi u službu.
Eto - bijaše zaključio Savary. - Mene uvijek u početku hoće da bace u more ili psima, a onda ubrzo više ne mogu bez mene.
Anđelika se sad više nije osjećala tako osamljena. I stara se kršćanska robinja Fatima trudila da je, svojim dječjim francuskim govorom, što bolje upozna s jezikom i običajima ovog tuđeg svijeta.
Kad je od velikog eunuha zatražila dozvolu da staru Fatimu uzme k sebi u službu, Osman Ferađi je bio mišljenja da ona neće pristati da ide u kraljevinu Maroko gdje ne postoje privatni vlasnici robova i gdje je kralj jedini vlasnik svih kršćanskih robova, njih oko četrdeset tisuća! Doduše, stara se Fatima može slobodno kretati po svim islamskim zemljama, iako ona samu sebe uporno smatra robinjom. Ali ona bi se sigurno bojala živjeti među Arapima koji govore drugim narječjem i koje Alžirci unatoč formalnoj uglađenosti smatraju divljacima.
Ali protiv svakog očekivanja, Fatima je izjavila da osjeća da joj se bliži kraj, pa budući da u Alžiru i tako nema nikoga, odlučila je da umre pod zaštitom sunarodnjakinje koja je markiza kao i njezina bivša gospodarica iz vremena kad se zvala Mireilla.
To je dokaz - objasni Osman Ferađi - da stara vještica vidi sretno znamenje oko vas i da vam proriče da će "sjena Mule Ismaila pasti na vas", te da ćete uživati onu milost koju vaša ljepota i vaša inteligencija zaslužuju.
Anđelika ne odgovori, da ga ne bi razočarala. Uvjeravala je sebe kako jedino od poglavara harema može očekivati koliko-toliko ljudski postupak, za razliku od ostalih svemoćnika koje je upoznala u ovoj neprijateljskoj zemlji: Mezzo-Mortea i njegovih mladih vukova, alžirskog namjesnika i njegovih "mutavaca" iz saraja, i njihove taife - sve samih gusarskih i razbojničkih udruženja.
Veliki je crnac, naprotiv, prema njoj popustljiv, što mu inače nije običaj, jer su disciplina i red kod njega neprikosnoveni. Po njegovu je naređenju izbičevana mala Čerkeskinja Matriamti, jer se otkrivena pojavila u unutarnjem dvorištu kad su se tamo nalazili goniči kamila. A Anđelika je silazila u to isto dvorište ne samo otkrivena, nego u svojoj "nepristojnoj" europskoj haljini, a da je on zbog toga nije niti ukorio. Tražio je od nje da stavi koprenu na lice samo kad bi je vodio van u kupovinu.
Dok je boravila na plovećoj Mezzo-Morteovoj palači, uvriježio se u njoj silan strah od muslimanskih derana. Osim pitomaca sa žutim turbanima čopori su dječaka ubacivali komade razbijenog stakla kroz tamničke prozorčiće ili zabadali trnje u leđa okovanim kršćanskim galijotima. Lako je zamisliti kakva sudbina inače čeka progonjenu robinju kad je hajkači uhvate. Ona je, dakle, izmakla onom najgorem! Ali zabrinula ju je najezda djece u njezin karavan-saraj. Bilo ih je sada na stotine na tratini i oko vodoskoka i činilo se da nemaju drugog posla nego da krčkaju lješnjake i žvaču uštipke i slatkiše.
Upitala je Osman-bega o čemu se radi i dobila objašnjenje.
Oni su dio darova koje se moj slavni gospodar, kralj Maroka, udostojio primiti od ovih alžirskih pasa. Kralj obožava mladiće ma iz kog kraja svijeta dolazili: iz dalekog Kavkaza ili iz Egipta, iz Turske ili južne Afrike, iz Grčke ili Italije. Od ovih će paževa napraviti jurišnike. Jer se Mula Ismail ne služi dječacima za svoj bludni užitak, nego ih voli zato što će postati vrsni ratnici. Ne zaboravite da ga zovu "Mač islama". On zna što mu je dužnost prema Alahu. Kod nas veliki post, Ramazan, traje dva mjeseca, a ne samo jedan kao kod ovih alžirskih mlitavaca. Mi moramo dvostruko više trpjeti zbog vjerske mlakosti ovdašnjih nazovi muslimana. Istina, oni se dosta dobro bore protiv kršćana, ali su previše nepošteni u poslovima i zaziru od rada. Gdje su im građevine? Kod nas se u Maroku mnogo gradi. Ja sam predložio sultanu da osnuje odrede osvajača koji će istovremeno biti i ratnici i graditelji. Petnaest tisuća crnačke djece prvo uče građevinarstvo i izrađuje cigle. To traje dvije godine. Poslije toga, opet dvije godine barataju s konjima i čuvaju stada. Sa šesnaest godina postaju vojnici i učestvuju u bitkama.
Društvo velikog eunuha i razgovori s njim bili su uvijek zanimljivi. Činilo se da prema francuskoj zarobljenici gaji posebno poštovanje koje joj je laskalo, iako to sebi nije htjela priznati. Pitala se u kojoj joj je mjeri ovaj crnac hladnog razuma mogao postati saveznik. U tom je trenutku ona potpuno ovisila o njemu. Ostale su
ga se žene, kršćanske robinje među kojima je bilo desetak lijepih Kabilki i crnih Etiopljanki, užasno bojale.
Čim bi na podu ugledale dugu sjenu Osmana Feriđija, one bi se ukrutile, prigušile smijeh i poprimale izraz djevojčica uhvaćenih na nekom zabranjenom poslu. Kraljevski pogled velikog crnca klizio bi preko tog neposlušnog i prijetvornog stada. Nijedna mu sitnica ne bi izmakla i on bi ih korio, ali nikad grubo i osorno.
Tog joj se dana učini zabrinut. On joj na kraju povjeri svoje jade. Zar otmjena francuska zarobljenica, koju će imati čast da vodi u saraj marokanskog kralja, nije jednog dana pričala kako je trgovala za svoj račun? Uostalom, čudan je to običaj da se velike gospođe bave onim što se općenito smatra poslom niske vrste. To je, doduše, potpuno krivo, jer je sam Muhamed, u svojoj velikoj mudrosti koju mu je Bog osobno podario, uvijek propovijedao da je svaki posao dostojan pravog vjernika, i podsjećao da je od četrdeset apostola koje islam priznaje, Adam bio ratar, Isus tesar, Job prosjak, Salamon kralj, a mnogi drugi trgovci. Francuskinja se, dakle, ne mora ništa stidjeti što se nekoć, nesumnjivo prije nego što je došla do visokog naslova markize, bavila trgovinom. Kad je tomu tako, ona mora da se razumjela u sukno, tu specifično kršćansku tkaninu čiji kvalitet dobar musliman slabo zna ocijeniti. Da li je ona još uvijek u tome vješta?
Anđelika je saslušala trgovačke jadikovke velikog eunuha. Izjavi da će mu rado pomoći i on joj pokaže dvije bale zelenog i grimiznog sukna. To baš nije bila njezina struka, ali ju je Colbert, onda davno, uputio u svojstva i vrste sukna jer je ono igralo važnu ulogu u robnoj razmjeni s muslimanskim zemljama.
Ona opipa izgužvani krajičak i pogleda ga na svjetlu.
Ta dva sukna ne vrijede mnogo... Ovo crveno je, doduše, izrađeno od vune, ali ne od strižene kako bi trebalo, nego od „mrtve", što znači od ovčjeg runa koje je ostalo po žbunju i trnju i koje se onda poslije poskidalo. Osim toga, nije bojeno bročikom, nego nečim meni nepoznatim; sigurna sam da će na suncu izblijediti.
A druga bala? - upita Osman-beg čija je uobičajena vedrina prelazila u nespokojstvo koje je jedva uspijevao prikriti.
Anđelika opipa zelenu, krutu tkaninu.
To je škart! Na izgled, doduše, bolja vuna, ali miješana s pamučnom niti i previše gusto tkana; kad se smoči, izgužvat će se, skupiti i izgubiti polovicu težine.
Veliki eunuh posivi kao pepeo. Nesigurnim glasom zamoli svoju zarobljenicu da dade mišljenje o još dvije bale sukna. Anđelika izjavi da su odlične kvalitete. Pošto je malo razmislila, dodade:
Pretpostavljam da su vam ove dvije bale pokazali kao uzorak da bi vas naveli da naručite veću količinu?
Lice Osmana Ferađija zablista.
Pogodili ste, gospođo Firuzo. Sam vas je Alah meni poslao. Inače bih se osramotio pred kraljem Maroka i upravljačima Alžira i Tunisa. A prgava bi kraljica, sultanija Lejla Ajša, uživala što me može ocrniti kod mog gospodara. Ah! Zaista je sam Alah ukočio moju ruku kad sam, razgnjevljen vašim bijegom, odlučio da vas pred očima ostalih robinja stavim na muke, kako bi im vaša kazna bila za pouku. A onda da vam odrubim glavu svojom vlastitom sabljom koju sam posebno za to naoštrio. Ali mi je sama Božja mudrost zaustavila ruku, a moja je sablja spala na to da rđa u ovoj štakorskoj jazbini, Alžiru, tom gnusnom gnjezdu prevarantskih trgovaca. Ah, sabljo moja, tješi se! Ipak je došao čas da te za korisno i pravedno djelo oslobodim mučnog nerada.
Posljednju je rečenicu izgovorio na arapskom, ali Anđelika lako shvati smisao vidjevši kako gorostas Osman Ferađi teatralnom gestom poteže svoju krivošiju koja zablista na suncu. Sluškinje dotrčaše i zaogrnuše zarobljenicu bogatim svilenim velom, smjestiše je u nosiljku i ona u pratnji velikog eunuha i naoružanih stražara stiže u dućan trgovca varalice.
Ovaj je već pao ničice na zemlju. Vrlo dobro raspoložen, Marokanac zamoli Anđeliku da ponovi sud koji je dala o suknima. Bale su donesene i razmotane.
Jedan je francuski rob, trgovački pomoćnik, prevodio zamuckujući i škiljeći u sablju koju je veliki eunuh držao u ruci.
Alžirski je trgovac žestoko branio svoje poštenje. Očito se radi o nesporazumu. On nikad sebi ne bi dozvolio da svjesno vara izaslanika velikog marokanskog sultana. On će sad osobno otići u skladište i probrati sve uzorke iz narudžbe poštovanog i uzvišenog vezira kralja Mule Ismaila. Pognuvši kičmu, on strugne u mračni sobičak iza dućana.
Osman Ferađi je Anđeliku promatrao zadovoljno se smiješeći, Oči su mi se krijesile i skupile kao u mačke koja se sprema da zaskoči miša. On namigne u pravcu sobička. Uto se iz njega začuju užasni krici, a na pragu se pojavi trgovac kojeg su čvrsto držala tri stražara crnca; uhvatili su ga u času kad je pokušao pobjeći kroz stražnji izlaz.
Naredaše mu da klekne i položi glavu na balu sukna.
Ne, vi mu nećete odrubiti glavu! - krikne Anđelika.
Njen krik zaustavio je već podignutu ruku velikog eunuha.
Zar nije moja dužnost da uništim ovu smrdljivu gnjidu? - upita on.
Ne, ne - bunila se mlada žena užasnuta. Poglavar Mula Ismailovog saraja nije mogao shvatiti zašto se ona u ovo miješa. Ali je imao svoje razloge zbog kojih nije htio povrijediti osjećajnost francuske zarobljenice. Uzdišući odustane od kazne nad trgovcem koji ga umalo nije obrukao, njega, opreznog upravitelja ogromne kuće marokanskog kralja. On će mu samo odsjeći ruku, kao što se to čini s kradljivcima. To odmah i učini, jednim jedinim kratkim udarom, kao da odsijeca šibljiku šećerne trske.

Već je krajnje vrijeme da napustimo ovaj grad i ovu zemlju kradljivaca - reče poslije nekoliko dana Osman Ferađi.
Anđelika poskoči. Nije ga čula kako se približava. Pratila su ga tri crnčića; jedan je nosio kavu, drugi neku veliku knjigu, svitak papira, crnilo i držalo od trske, a treći žeravicu i naramak triješća.
Anđelika je ostala u stavu iščekivanja. Ta od ove se čudne osobe mogla svemu nadati! Nije li to bio pribor za neko posebno rafinirano mučenje?
Veliki se eunuh smiješio. On izvuče iz svoje đelabe veliku maramicu s crvenim i crnim kockama, razveže joj čvor i izvadi iz nje prsten.
Ovo je moj osobni poklon vama: prsten. On je, doduše, malen, jer, iako sam jako bogat, ostavljam kralju, svom gospodaru, povlasticu da vas obasiplje darovima velike vrijednosti. Ja vam ovo predajem u znak sklopljenog savezništva. A sad ćemo početi s učenjem arapskog jezika.
A... ova vatra? - upita Anđelika.
Ona služi za oplemenjivanje zraka oko Kurana koji ćete proučavati. Ne zaboravite da ste još uvijek kršćanka i da, prema tome, oskvrnjujete sve što vas okružuje. Sva mjesta, kojima ćete prolaziti u toku putovanja, morat ću posvećivati vršenjem vjerskih obreda, a često i vatrom. A to je vrlo neugodno, vjerujte mi...
On se pokazao kao ljubazan, strpljiv i obrazovan učitelj. Anđelika je ubrzo počela da uživa u njegovoj poduci. To ju je zabavljalo. Znanje arapskog moglo joj je samo koristiti; omogućit će joj da lakše pridobije saučesnike i da jednog dana pobjegne.
Kako? Kada? I kuda? O tome nije imala pojma. Samo je sebi ponavljala da će, ako ostane na životu i pri zdravoj pameti, uspjeti da pobjegne!
Između ostalih je stvari morala naučiti da pojam vremena na Istoku ne postoji. I tako je Anđelika, pošto joj je veliki eunuh nekoliko puta ponovio "da evo putuju" za Maroko, najprije tu tvrdnju shvatila doslovno. Ona je svaki dan očekivala da zajaše na devu i da krene u karavani. Ali dani su prolazili. Osman Ferađi je stalno kudio lijene i lupeške Alžirce "od kojih su kradljiviji samo Židovi i kršćani". Međutim, nije bilo vidljivih priprema za put.
Naprotiv, jednog je dana Francuskinji donio odrezak veencijanskog baršuna da bi čuo njezino mišljenje, drugi put je zatražio njezin savjet pri izboru kože za izradu sedala.
Obavijestio ju je da očekuje pošiljku mošusa iz Arabije, te pistaće i kajsije iz Perzije, i što je najvažnije, perzijsku „giazu", taj izvrsni nugat; alžirski i kairski nugat je, naime, samo smrdljiva patvorina.
On ju je protiv njezine volje pridobio ovim škrtim izljevima povjerenja i ona mu je ispričala da joj je Perzijanac Baštiari-beg dao točan naputak za spravljanje pravog nugata. On se pravi od meda, badema i nekog posebnog brašna koje nije ništa drugo nego pustinjska mana, to jest šećerni kristali koje pustinjsko šiblje izlučuje u prilično velikim količinama i koji ponekad, kad vjetar ponese njihove pahuljice, tvore prave snježne nanose. Tijesto se mijesi u mramornim posudama i nadijeva pistaćima i lješnjacima.
Strogi crnac zaplješće rukama kao dijete, a onda odmah stade istraživati kako bi došao do mane, te osobitosti biblijskih pustinja. Od toga se moglo očekivati beskrajno produženje boravka. Anđelika nije znala da li da se tome veseli. Dokle god joj je more pod nosom, mogla je samu sebe zavaravati da je bijeg moguć. No tu je nadu pokopala činjenica što je ovdje bilo na tisuće sužnjeva od kojih su neki robijali već preko dvadeset godina. Alžir je grad iz kojeg se ne bježi. Onda Anđeliki pade na pamet da bi karavana mogla djelomično putovati i morem. Čitavu je jednu noć sebe uvjeravala kako će malteški vitezovi ili kršćanski gusari neizostavno naići i pregledati marokanske brodove. Bila je tako sigurna u to, da je sva blistala dok je za vrijeme učenja arapskog jezika veliki eunuh nije razuvjerio. Govorio je kao da pogađa njezine misli i na kraju zaključio:
Kad na moru ne bi bilo te proklete malteške flote, ja bih vas za manje od dvadeset dana predstavio vašem gospodaru, moćnom poglavaru vjernika, Muli Ismailu.
On malo zažmiri a onda gotovo potpuno sklopi svoje crnačke semitske oči, tako da je samo ostao prorez kroz koji je zračio njegov prodoran pogled.
Mlada je žena već znala da se tim načinom služi kad je želi izazvati da kaže svoje mišljenje, pa čak i svoj tajni savjet, a ponekad joj je ovom pozom davao na znanje kako ju je prozreo.
Činilo se kako je poglavar saraja konačno dokraja sastavio svoju veličanstvenu karavanu. Svaki dan se moralo računati s polaskom. Ali se svaki dan, iz nekih zagonetnih razloga - ako su razlozi uopće postojali - naređenje za polazak poništavalo, a Osman Ferađi bi nastavio s iščekivanjem nekog novog, nepredviđenog događaja.
Jedan od razloga odgađanja bilo je još uvijek nezadovoljavajuće zdravstveno stanje patuljastog slona. Tako skupocjena i rijetka životinja, koja će njegovo veličanstvo oduševiti, nije se smjela povlačiti bolesna po brdskim i pustinjskim stazama. Mula Ismail je strastveni ljubitelj životinja. U svojim konjušnicama ima tisuću konja i u svojim vrtovima četrdeset mačaka, i sve se te životinje odazivaju na neko ime. Trebalo je sačekati da se slon potpuno oporavi. Svakodnevno se od njegova liječnika, starog roba Savaryja, tražio iscrpan stručni nalaz.
Zatim je trebalo pričekati dok Tripolitanci zarobe brod za koji se znalo da vozi teret najbolje malvazije. I u vezi s tim je Anđelika upitana za savjet. Što misli o slatkim francuskim, portugalskim, španjolskim i talijanskim vinima? Da li su to blaga vina koja se mogu služiti haremskim gospođama, ili ih treba smatrati žestokim, pa prema tome po islamskoj vjeri zabranjenim pićima?
Anđelika mu uz podrugljiv prizvuk u glasu preporuči da se po tom osjetljivom pitanju obrati kuranskim mudracima za savjet. Eunuha je očarao njezin odgovor koji je svjedočio kako je pametna njegova učenica i kako je dobro shvatila njegovo tumačenje riječi islam koja znači "privržen Bogu".
Muhamed je dozvolio da se pije malvazija, pa se sad čekalo da odnekud prispije. Veliki bi eunuh bio vrlo žalostan kad bi se u svoju zemlju morao vratiti bez tog rijetkog, slasnog pića za one hanume koje iza haremskih rešetaka stalno iščekuju
sve nove poslastice. U početku svog boravka u Alžiru on bijaše kupio više bačava nekog navodno glasovitog vina. Kad mu je Anđelika otkrila da je to odvratan bućkuriš, spoznao je da se još jedanput mogao obrukati. Ovaj put ništa nije moglo zadržati njegovu osvetničku sablju da ne pokosi lupeža koji mu je prodao spomenute bačve i koji se još osim toga usudio pozivati se na svoje negdanje hodočašće u Meku i svoj naslov hadžije.
Anđelika je strpljivo slušala ove brbljarije koje se nisu mnogo razlikovale od ženskih ogovaranja. Ponekad se čudila kako je crnca u početku mogla smatrati istinskim potomkom mudraca s Istoka. Sad joj se činio sitničav kao piljarica, brbljaviji i mušičaviji od žena. Dobivao se dojam da se stalno vrti u krugu i da pipkajući traži put:
Ne obmanjujte se, gospođo - reče joj stari Savary klimajući glavom kad mu je povjerila svoje mišljenje. - On, Osman Ferađi je Mulu Ismaila napravio sultanom Maroka, a u ovom trenutku upire sve sile da ga čitavom islamskom svijetu, pa čak možda i Europi, nametne za vrhovnog poglavara. Čuvajte ga se, gospođo, i molite Boga da nas izbavi iz njegovih, ruku, jer to Bog jedini može.
Anđelika slegne ramenima. Savary je govorio kao i onaj luđak d'Escrainville. Možda mu um već pomalo gubi bistrinu? Ne bi ni bilo čudo poslije tolikih pustolovina. Činjenica što se stari ljekarnik, koji je dotad uvijek bio snalažljiv, sada iznenada predaje u ruke Božje, značila je da se više ne nalazi u svom normalnom duševnom stanju ili da položaj smatra bezizlaznim...
Savary se u svojstvu „mukanga", što na sudanskom znači liječnik ili vrač, mogao slobodno kretati po gradu. Tako je švrljao po sajmištima i bazarima u potrazi za travama i kemijskim proizvodima koji su mu bili potrebni za spravljanje lijekova. Vraćao bi se s obiljem vijesti koje bi uz put napabirčio kod nedavno uhvaćenih robova. U Alžiru, gdje su se stekli stanovnici svih krajeva Europe, ljudi su bili možda bolje obaviješteni o najnovijim događajima nego francuski, engleski ili španjolski kralj. Već se saznalo da je Rakosci postao kralj Mađarske i da Luj XIV vojuje protiv Holandije.
Ove su se novosti Anđeliki činile smiješnim i nemogućim. Da li je ovaj kralj Francuske, koji je započeo bitku protiv Europe, isti onaj koji ju je držao u zagrljaju i sasvim tiho preklinjao da ne bude okrutna prema njemu? A kad bi ga ona pozvala u pomoć, bi li zagrmio iz svojih topova zato da je oslobodi? Ona o tome još nije donijela sud, ali odbije od sebe tu misao, jer ne htjede priznati svoj poraz. Nijedan od bezbrojnih robova, koji su dolazili iz svih krajeva svijeta, nikad nije spomenuo ime unakaženog i šepavog čovjeka koji se zove Joffrey de Peyrac. Ona je sa sigurnošću ustanovila da je na Sredozemno more svojevremeno došao, ali mu se trag, kako se činilo, zameo još prije nekoliko godina. Da li treba prihvatiti Mezzo-Morteovo tumačenje da je grof umro od kuge prije dugo vremena? Od ove misli, koja joj se malo-pomalo nametala, osjetila je neku vrstu olakšanja. Neizvjesnost je ponekad gora od najoreg mučenja. Bolje je ravno nožem u otvorenu ranu.
„Predugo sam jurila tragom svoje nade..."
Ponekad joj se činilo da Savaryja bolje shvaća. On je godinama živio samo za svoju "mineralnu mumiju". Njegovo junačko djelo, potpaljivanje Krete, bilo je samo znanstveni pokus. A sada je tapkao. Kostur patuljastog slona i snage koje je rasipao na njegova živućeg potomka, ne predstavlja građu koja bi mogla zadovoljiti njegov istraživački duh. I njega je, kao i nju, neka slijepa sudbina uvijek tjerala nekuda dalje. Zar i čitav život, u osnovi, nije bio besciljno tapkanje? Ne, ona neće dozvoliti da joj duh umrtvi žega i da je raznježi briga i pažnja kojom je okružuju u ovom zatvoru s pozlaćenim rešetkama. Ona mora pobjeći, a to je već samo po sebi neki cilj!
S novim se žarom nagne nad pergamenu po kojoj je pisala arapske znakove. I sva protrne, jer je pronicljiv pogled Osmana Ferađija počivao na njoj. Ona bijaše sasvim zaboravila na njegovo prisustvo. A sad joj se učini kao da je oduvijek bio tu, zagonetan kao svetac, sa svojim dugačkim nogama koje je prekrižio pod
naborima bijele vunene đelabe. Imao je na sebi plavkastosivi kaftan i visoku crnu kapu, čiji je crveni vez bio iste boje kao i njegovi nokti.
Volja je čarobno i opasno oružje - reče on. Anđelika ga pogleda naglo se razbijesnivši kao i uvijek kad bi osjetila da ju je pročitao.
Hoćete reći da je bolje prepustiti se da vas život i događaji nose kao što valovi bacaju crknutog psa?
Naša sudbina nije u našim rukama, i ono što je zapisano, zapisano je.
Hoćete reći da čovjek ne može utjecati na tok svoje sudbine?
Ne, može - reče ozbiljno. - Svi ljudi imaju donekle mogućnosti da se opru sudbini. To se postiže samo snagom volje. Zato sam i rekao da je volja jedan oblik čarolije; ona potčinjava prirodu. Rekao sam i da je opasna, jer se posljedice skupo plaćaju i one donose velika životna iskušenja. Zbog toga kršćani, koji osobnu volju koriste u svakoj prilici i za niske ciljeve, stalno dolaze u sukob sa svojom sudbinom i stalno ih biju nedaće zbog kojih tako često kukaju.
Anđeliika zatrese glavom.
Ne razumijem vas, Osman-beže. Mi pripadamo različitim svjetovima.
Mudrost se ne može steći za jedan dan, pogotovo kad je netko odrastao u ludostima i duševnom neskladu. A pošto ste pametni i lijepi, ja ću vas očuvati zala kojima ćete podleći ako i dalje budete tvrdoglavo silovali sudbinu u onom pravcu kako to vama odgovara, a ne znate koje vam je putove i ciljeve Alah odredio.
Anđelika bi mu najradije bila s visoka odgovorila da se kuranski nauk ne može uspoređivati s bogatstvima grčko-latinske civilizacije. Međutim, nije joj polazilo za rukom da se iskreno naljuti. Umirujuće je djelovalo na nju to što je prati i čuva vidovit i bistar um koji je znao unijeti svjetla u još gustu tamu koja je obavijala njezinu sudbinu.
Osman-beže, jeste li vi čarobnjak?
Smiješak koji se pojavio na usnama velikog eunuha, zračio je dobrotom.
Ne, ja sam samo ljudsko biće oslobođeno zaslijepljujućih strasti. I ja bih htio, Firuzo, da dobro zapamtiš ovo: Alah uvijek usliši želju ako je molitva pravedna i ako se ona upućuje svakodnevno.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:53 pm



41.
KARAVANA
Karavana se razvukla poput ogromne gusjenice i talasala se kroz rujni krajolik pod zagasitomodrim nebom, penjući se polako i nezadrživo uz obronke srednjeg Atlasa.
"Safari" se sastojao od dvjesto deva, isto toliko konja i tristo magaraca. Naravno, tu su bili i patuljasti slon i žirafa.
Po jedan odred naoružanih konjanika, većinom crnaca, bio je na čelu i začelju, dok su bočno razmješteni vodovi čuvara.
Stotinjak pješaka hodalo je u skupinama, tvoreći lanac uzduž ogromne karavane, "najznačajnije u zadnjih pedeset godina", kako je ponosno govorio vođa safarija, veliki eunuh Osman Ferađi.
Iz prethodnice su se stalno izdvajali jahači na devama ili konjanici, te bržim kasom odlazili u izviđanje uvijek kad bi se na putu ukazao klanac koji je mogao kriti opasnu zasjedu. Izviđači bi se postavili na vrhove brda odakle su mogli vidjeti pljačkaše, i hicem iz puške upozoravali na njih, dok su o ostalim pojedinostima obavještavali znakovima pomoću sunčanih ogledala.
Anđelika se smjestila u nosiljci među grbama dlakave deve. To je bila posebna čast za nju, jer su mnoge žene, čak i one koje su bile namijenjene za harem, išle pješice ili jahale na magarcima.
Put je išao preko planina, čas ogoljelih, čas obraslih cedrovima i bagremima. Nosači su pretežno bili Arapi, dok su crnci, naprotiv, čak i desetgodišnja djeca, svi bili naoružani i na konjima. Isti oni dječaci, što su se Anđeliki u Alžiru učinili
nehajni, proždrljivi i podmukli, pokazali su se na putu odmah kao neumorni pratitelji, nasmijani, suzdržljivi i disciplinirani. Činilo se da ih muči jedino to što ne mogu bez prestanka da gone razbojnike i da stalno izvode jahačke podvige, kao na primjer da u trku, sabljama, odsijecaju grane stabala.
U opreci s ovom nestašnom mladeži, odrasli crnci iz pratnje jahali su dostojanstveno i mirno. Bili su naoružani puškama i kopljima, i odjeveni u crvenu svilenu odoru i crvene turbane. To su bili strašni „buakeri", pripadnici elitnog korpusa marokanskog sultana. Pored njih su turski janjičari što su ih alžirski paša i Mezzo-Morte pridodali karavani svog uglednog gosta kao pratnju kroz srednje Atlasko gorje, izgledali kao siromašna rodbina.
Osman Ferađi je bio neosporan pastir ovog stada koje je polako napredovalo u oblaku zlatnožute prašine.
Jašući na bijelom konju, on je bez prestanka obilazio kolonu, održavao vezu s oficirima, nadzirao nestašne pitomce, brinuo se da mu najvažnije zarobljenice stalno dobivaju osvježujuća pića.
Imao je na sebi svoj sudanski ogrtač živih boja, a visoki mu se turban od zlatom protkane svile svjetlucao na suncu kad bi se uspravio u sedlu da bi bolje osmotrio obzorje ili okrenuo glavu da bi izdao kakvo naređenje svojim ugodnim ženskim glasom koji je tako čudno odskakao od njegove isposničke, divovske pojave.
On je osobno pregovarao s razbojničkim vođama kad bi puškaranje prijetilo da se pretvori u ozbiljnu borbu. Pljačkaša je bilo toliko, da je trebalo potrošiti ogromne količine streljiva za njihovo potpuno uništenje. Često se bolje isplatilo kupiti pravo prolaza s nekoliko vreća zlata i žita. Ovi su razbojnici pretežno bili Berberi, Kabilci gotovo bijele puti, obučeni u plavo, brdska ili ratarska plemena, koja je bijeda natjerala da pljačkaju karavane.
Naoružani lukovima i strijelama, nisu bili dorasli da se bore protiv pušaka marokanskog kralja.
Po ovom možete ocijeniti kakav nered upravljači Alžira i Tunisa trpe u svojim zemljama - govorio je Osman Ferađi prezrivo. - Evo kako skupo islam plaća što je dopustio da njime upravljaju zapadni otpadnici koji misle samo na neposrednu korist. Vidjet ćete da će se stvari promijeniti kad stignemo u Maroko. Plemenski poglavice svojom glavom jamče da putniku na njihovu području neće biti otet ni najmanji predmet. Na taj su način drumovi sigurniji nego u bilo kojoj drugoj zemlji na svijetu!
Osmanu Ferađiju se žurilo da pređe granicu svog zavičajnog kraljevstva. Veličina karavane i bogatstvo koje je prenosila, mamili su razbojnike kao što med privlači pčele. Fatima je do u tančine opisala listu darova koje alžirski admiral šalje svom moćnom suverenu Muli Ismailu.
Dragim kamenjem ukrašeno zlatni prijestolje koji ima svoju povijest. Mezzo-Morte ga je oteo venecijanskoj galiji, a ova gusarskom brodu koji je dolazio iz Bejruta, gdje je prijestolje ukradeno perzijskom šahu pošao u obilazak svojih šijitskih i ismailskih plemena. Samo je zlato na njemu vrijedilo osamdeset tisuća pijastera.
Bila su tu i dva primjerka Kurana optočena dragim kamenjem. Bogato izvezen zastor s kapije Kazbe.
Tri sablje ukrašene draguljima, kupaonica čijih je sedamdeset devet sastavnih dijelova bilo od čistog zlata, tisuću komada muslina za turbane, dva tovara najfinije perzijske i petsto tovara običnije venecijanske svile.
Stotinu dječaka, dvadeset crnih eunuha iz Somalije, Libije i Sudana, deset etiopskih crnaca i sedam bijelaca, pripadnika takozvane kaldejske rase, šezdeset arapskih konja od kojih je sedam prvih bilo osedlano. Povrh toga, hamovi ukrašeni zlatom, abajlije izvezene biserima, mali patuljasti slon iz Sudana pokriven grimizom, žirafa iz Bahr el Ghazela na gornjem Nilu, i dvadeset pet tovara druških pušaka. I dvadeset najljepših žena sviju rasa...
Osoba naučena na raskoš ne može odoliti a da neke stvari ne procijeni i ne cijeni. Vrijednost ovog blaga nije bila mnogo manja od dva milijuna livara, sudila je Anđelika duboko impresionirana. To je jako podizalo ugled kalabreškom otpadniku
s kojim se tako drsko ophodila. Da, Mezzo-Morte je bio moćan! Ali ona mu je prkosila. A ona će prkositi i tom Muli Ismailii, koliko god da je strašan! Tada Anđeliku podiđe jeza i ona se trgne iz mrtvih u koje ju je uljuljao jednoličan hod životinje koji se nastavljao već danima i izazivao mučninu.
Navečer bi se podizali šatori i dim logorskih vatri bi zamutio vedro, crvenkastožuto nebo. Osman Ferađi bi tada haremskim ženama za razonodu slao žonglere, krotitelja zmija s frulom prodornog zvuka, derviša koji je gutao škorpione i kaktuse, plesača koji je uz zvuke defa izvodio vratolomne skokove. Bio je tu i slijepi pjevač koji je prebirao žice majušne gitare. Čučeći ispred šatora, podigavši ljubiča-stomođro lice k nebu, on bi raspredao beskonačne slavopojke Muli Ismailu, a Anđelika je sad već znala toliko arapski, da ga je mogla slijediti:
„On je lijep i mlad i neobično snažan. Često mijenja boju, već prema strasti koja ga obuzme. Od radosti gotovo pobijeli. Od gnjeva porcni, a oči mu se zakrvave. Živa je i budna duha. Pogađa misli onih koji mu se obraćaju. Lukav je i prepreden, i uvijek dođe do cilja koji je sebi postavio. Zna preduhitriti opasnosti i uvijek je spreman za borbu. Neustrašiv je i hrabar u časovima opasnosti i čudesno postojan i čvrst u nesreći... Ponosniji je od pokojnog kalifa Harana al Rašida i čedniji od zadnjeg šugavog prosjaka. Velik je u svemu, jer sam Prorok govori iz njega." Anđeliku je obuzimao drijemež od njegova piskavog i jednoličnog glasa, pa ga je tek napola čula. Ona je sjedila na ulazu u udoban šator s mnogo mekanih jastuka. Dijelila ga je s dražesnom i sjetnom mladom Čerkeskinjom koja je neprekidno plakala misleći na svoj kraj i svoje roditelje.
Jahanje na devi dalo je Anđeliki priliku da spozna koliko je svrsishodna turska ženska odjeća koju je u Kreti povremeno nosila. Dimije od lagane tkanine, muslinska košulja s dugim rukavima, kaputić široka kroja, ukrašen vezom. Kruti povezi oko bokova, grudnjaci i steznici zaista nisu bili prikladni za život u pustinjskoj karavani.
Anđelika je griskala pistaće pržene na ovčjoj masti i uvaljane u grubi šećer, i sebi govorila kako će se uz sve nesreće još i užasno ugojiti...
Pjevač je jednolično nastavljao:
"On je pobijedio svoje neprijatelje i vlada sam."
"Kolikim se nevjernicima večeras glava rastavila od trupa! Koliki još hropcu dok ih vuku po zemlji!"
"Kolike vratove naši bodeži krase poput ogrlica! Kolika su se koplja zabola u neprijateljske grudi!"
"Koliki zarobljenici, koliki mrtvaci leže na zemlji! Koliko ranjenika koji krvare!" "Ptice grabljivice prolaze i napajaju se njihovom krvlju."
"Čitavu se noć šakali njom hrane."
"Šakali i lešinari kažu: „Mula Ismail je tuda prošao."
"Ujutro su mu vojnici bili omamljeni i pijani, a da nisu pili prevrela pića.
"Njegov mu je pomoćnik Ahmet poslao iz Tafi-laleta šest tisuća odrubljenih glava u dvojim kolima. Pri dolasku u Meknes, deset je glava nedostajalo. Mula Ismail je isukao svoju sablju i odsjekao deset glava aljkavih stražara..."
Visoka se ramena Osmana Ferađija pognu pored Anđelike i veliki se eunuh ljubazno raspita:
Da li znate toliko arapski, da možete slijediti pjesnikove riječi?
Da, dovoljno da se slijedim. Vaš mi se Mula Ismail prije svega čini krvožedan divljak!
Osman Ferađi ne odgovori odmah. S tri prsta uzme šaličicu u kojoj mu je rob poslužio vrelu kavu.
Koje carstvo ne počiva na ubojstvu, ratovima i krvi? - reče. - Mula Ismail je tek okončao ljutu borbu sa svojim bratom Mulom Aršijem. On preko svog oca potječe od Muhameda. Majka mu je bila sudanska crnkinja.
Osmane Ferađi, ne mislite me valjda svom kralju predati kao jednu od bezbrojnih priležnica?
Ne, nego kao treću ženu i priznatu miljenicu.
Anđelika je odlučila da se posluži lukavstvom na koje se nijedna žena na svijetu ne odlučuje laka srca. Namjeravala je svojim stvarnim godinama dodati pet... ne, sedam... ili, još bolje, čitavih deset godina.
Ona izjavi poglavaru saraja da se približava četrdesetoj. Kako može i pomišljati da tako izbirljivom vladaru ponudi kao miljenicu ocvalu ženu; tim više što joj je sam nedavno povjerio kolike mu brige zadaje izdržavanje napuštenih priležnica koje smješta u zabačene kazibe, dok se harem neprekidno obnavlja svježim djevicama između petnaeste i dvadesete godine?
Osman Ferađi ju je slušao podrugljivo se smiješeći krajičkom usana.
Vi ste, dakle, vrlo stari - reče.
Da, vrlo - potvrdi Anđelika.
To neće smetati mom gospodaru. On zna cijeniti duh, mudrosti i iskustvo starije žene, pogotovo kad se taj duh krije u tijelu koje je sačuvalo svu mladalačku zavodljivost.
On ju je i dalje podrugljivo gledao pravo u lice.
Tijelo mlade djevojke, pogled zrele žene, ljubavna čežnja i vještina, a možda i razvratnost žene na vrhuncu svog procvata, sve se to steklo u tebi; sve ove suprotnosti pune draži, oduševit će mog gospodara. On će ih naslutiti na prvi pogled, jer je pronicljiv i vidovit unatoč mladosti i pohotljivoj prirodi koju ima zahvaliti svom crnačkom porijeklu. Mogao bi sagorjeti u plamenu strasti, u vatri koju stalno raspaljuju sve nove i nove draži. Mogao bi rasipati vrijeme i snagu na zamornu borbu za zadovoljenje svojih želja. Ali se on već očituje kao genijalan čovjek. On se pokazuje tjelesno i duševno nadmoćan iskušenjima i naporima. Ne zapuštajući svoje dražesne priležnice, ili, bolje rečeno, znajući kad ih treba napustiti, on je u stanju da se veže za jednu jedinu ženu ako u njoj zaista otkrije odbljesak svoje vlastite moralne snage. Znaš li koliko godina ima njegova prva žena, njegova miljenica, kojoj dolazi po savjete? Najmanje četrdeset... ali stvarnih četrdeset. Ogromna je, veća od njega za čitavu glavu, od njega koji je visoka rasta... I crna kao čađavi kotao. Kad je čovjek gleda, pita se čime je to mogla osvojiti njegovo srce i steći toliku moć nad njim.
"Njegova druga žena, naprotiv, nema mnogo više od dvadeset. Ona je Engleskinja koju su gusari iz Sala13 zarobili na putu za Tanger, gdje joj otac služi u tamošnjem garnizonu. Ona je plavokosa i ružičasta i neobično ljupka. Ona bi mogla zagospodariti srcem Mule Ismaila, ali...
Ali?
Ali ju je Lejla Ajša, prva žena, uzala pod svoju vlast i ova ništa bez njezine dozvole ne čini. Nisam uspio da je odgojim i da je otrgnem tom utjecaju. Mala Daisy, koja se zove Valina otkako je prešla na islam, nije glupa, ali je sultanija Lejla Ajša ne ispušta iz ruku.
Zar vi niste vjerni sluga svoje vladarice Lejle Ajše? - upita Anđelika.
Veliki se eunuh nekoliko puta nakloni, preko ramena prinoseći ruku k čelu, i živo potvrdi da je duboko odan sultaniji nad sultanijama.
A treća žena?
Osman Ferađi skupi oči na svoj uobičajen način.
Treća će žena biti oštroumna i častoljubiva kao Lejla Ajša, a imat će snježnobijelo i zlatno tijelo kao Engleskinja. U njezinu će zagrljaju moj gospodar okusiti tolike naslade da neće poželjeti druge žene.
I ona će slijepo slušati savjete velikog eunuha, poglavara saraja?
To će biti vrlo dobro i za nju i za mog gospodara i za kraljevinu Maroko isto tako.
Zato mi u Alžiru niste odrubili glavu?
Naravno.
Zato me niste dali izbičevati do krvi, kako su mi svi predskazali?
Ti mi to nikad ne bi oprostila! Nikakva riječ, nikakvo obećanje, nikakva pažnja ne bi mogla utažiti tvoju žeđ za osvetom, zar ne, mala Firuzo?

13 Sal je bio glavna luka marokanskih gusara i nalazio se u blizini današnjeg Rabata.
Dok su razgovarali, noć je pala, a crvene se vatre razbuktale tu i tamo. Karavana se okupila za noć i brujala od zbrkanih glasova, piskavih zvukova flaute i bubnjeva. Ponekad bi se zaorili odvratni krici deva, rzanje konja, blejanje ovaca kojih je bilo čitavo stado, jer se svake večeri klala po jedna.
Na svim se vatrama kuhala u kotlićima zamašćena krupica. Arapi, nosači, ratnici, robovi također, polako su srkali vrelu juhu, zamirisanu korijanderom i začinjenu nekim nadomjestkom za ulje, slatku kao krema. Meso su jeli samo gospodari.
Vrućina više nije dolazila s neba, ali je zračila iz zemlje i miješala se sa zadahom prženog loja i mesa i mirisom svježe metvice.
Najedanput snažan glas zapjeva i nadjača jednoličnu i piskavu muslimansku glazbu. To se jednom napuljskom robu srce razigralo od beskraja pustinje pod zvjezdanim nebom. On je zaboravio na svoje ropstvo. Najedanput se osjetio ponesen čarima ovog lutajućeg života, utjelovljenja slobode čak i za onog koji hoda u lancima.
A pošto osjeti da i njoj prijeti isto iskušenje, iskušenje da se pomiri s ropstvom, Anđelika živo reče:
Ne računajte na mene, Osmane Ferađi! Sudbina mi nije dosudila život odaliske sultana polucrnca.
Veliki se eunuh nije zbunio.
Što ti o njoj znaš? Zar je život, koji si ostavila za sobom, vrijeđan žaljenja...? "Gdje bi ti uopće htjela živjeti? Za kakav si svijet stvorena, Anđeliko, sestro moja?" govorio joj je njezin brat Raymond gledajući je svojim pronicljivim isusovačkim očima.
U haremu velikog sultana Mule Ismaila imat ćeš sve što žena poželjeti može: moć, sladostrast, bogatstvo...
Sam kralj Francuske mi je položio pred noge svo svoje bogatstvo i svu svoju moć, a ja sam sve to odbila!
Ipak joj je uspjelo da ga zbuni.
Je li to moguće? Ti si odbila svog kralja onda kad te je on žarko želio? Ti si, znači, neosjetljiva za ljubavne radosti? To je nemoguće. Ti imaš slobodan, siguran nastup kao sve žene koje se ugodno osjećaju među muškarcima. Ti posjeduješ životni elan, izazovan smiješak i zavodnički pogled rođene kurtizane. Ja se ne varam...
A ipak je tako - uporno je tvrdila Anđelika presretna što ga vidi zabrinutog. - Svi su se moji ljubavnici prevarili u meni, a kad sam obudovjela, povukla sam se u miran život, lišen svih onih jada koje zadaju ljubavne spletke. Moja je hladnoća do očaja dovodila kralja Luja XIV, to je istina, ali šta ja tu mogu? I on bi se ubrzo bio razočarao i skupo mi to naplatio, jer prezreti monarha znači isto što i uvrijediti ga. Da li će vam vaš Mula Ismail biti zahvalan kad mu u krevet stavite ravnodušnu ljubavnicu?
Osman Ferađi se digne u svoj svojoj veličini, trljajući zbunjeno svoje duge, prinčevske ruke. Jedva je skrivao duboko nezadovoljstvo koje su izazvala njezina obavještenja. Iskrsla je nepredviđena zapreka u njegovu tako dobro smišljenom planu. Što uraditi s bajoslovno lijepom robinjom koja je svojim izgledom obećavala da će svojom vatrenošću zadovoljiti prohtjeve razbludnog Mule Ismaila, a koja će se u njegovu zagrljaju pokazati hladna i nespretna? Nesreća je i pomisliti na to! Osmana Ferađija je već sada oblijevao hladan znoj. Činilo mu se da čuje kako Mula Ismail bjesni.
Zar se nije tužio kako ga umaraju bljutave djevice, lijepe ali nespretne i glupe! One iskusnije bile su već ocvale.
Veliki se eunuh uputio na dugo i mukotrpno putovanje do šuma u srcu Afrike gdje živi sekta „tchicombi", i doveo već podučene djevice, one koje su vrači uputili u sve tajne. Ali Mula Ismail se samo narogušio. Dosta mu je bilo crnkinja. Htio je bijele žene. Veliki eunuh bijaše otputovao u Alžir. Sve što je vodio sa sobom, osim Anđelike, unaprijed je znao da neće zadovoljiti sultana. Njegov je veliki eunuh među bezbrojnim robinjama odabirao najljepše, ali su sve bile sirove i nezrele.
Islanđanka s plavom kosom i očima, kao u pržene ribe mogla mu se prikazati samo kao rijetkost. Ništa je neće pokrenuti iz mrtvila i ona će, uostalom, brzo i umrijeti.
On je, dakle, sve stavio na ovu ženu tirkiznih očiju, koja je znala i naglo planuti poput vatrene tigrice, i neočekivano se veseliti poput djeteta. Sredozemlje je govorilo o njoj. Tek na nagovor velikog eunuha, Mezzo-Morte se odlučio da je otme, i, suprotno onom što je Anđelika mislila, ona nije bila jedan od darova, nego ju je Osman Ferađi za skupe pare zapravo kupio od kalabreškog odmetnika, jer on je sam platio troškove pothvata na otoku Camu.
A sad mu je priznala manu, nedopustivu za kraljevsku milosnicu koju je htio uzdići na rang priznate ljubimice i koja je snagom svog uma i dražima svog tijela imala zagospodariti strastima Mule Ismaila.
On se odjednom uznemiri sjetivši se da je, još kad ju je puštao da se slobodno kreće po karavan-saraju, primijetio kako nikad nije pokušavala privući muškarce. Nisu je zbunjivali izazovni pogledi konjušara ili ratnika i nikad nije, kao druge žene, škiljila u mišićave noge ili vitke bokove kakvog lirjepog muškarca.
On je znao da su kršćanke sa Zapada često hladne i nevješte u ljubavnim stvarima kojima, čini se, prilaze sa strahom i stidom.
On se izdade viknuvši glasno na arapskom:
Šta da uradim s tobom?
Anđelika odmah shvati da joj se pruža neočekivana prilika da dobije na vremenu.
Ne pokazujte me Muli Ismailu. Mogla bih se u tom haremu, gdje, kako kažete, ima oko osamsto žena, držati po strani, umiješati među sluškinje. Izbjegavat ću svaku priliku koja bi me mogla dovesti pred sultanovo lice. Nosit ću uvijek veo, a vi možete svima reći kako sam bijednica koju je unakazila neka kožna bolest...
Osman Ferađi ljutito prekine ovo besmisleno izlaganje. Reče da će razmisliti. Anđelika ga je podrugljivo gledala kako se udaljava. U dnu duše osjeti grižnju savjesti što ga je toliko rastužila...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:54 pm




42.
LJUBAVNI PLES
Čim su stupili na tlo Maroka, vidjele su se velike promjene. Razbojnici su nestali s obzorja. Umjesto njih stršile su nezgrapne kazbe od grubog kamena, koje su po Mula Ismailovom naređenju njegove legije sagradile na svim granicama kraljevstva. Pripadnici garnizona, crnci s crvenim turbanima, kasali su ispred karavane. Logorovalo se u blizini beduinskih čergi čiji su poglavice odmah donosile živad, mlijeko i ovce. Po odlasku karavane oni bi palili snopove trske i lišća, kako bi raskužili tlo koje su oskvrnuli kršćanski robovi. Bila je to ozbiljna i pobožna zemlja. Ubrzo stigoše i vijesti. Mula Ismail je ratovao sa svojim nećakom Abdel- Malekom koji je digao na ustanak više plemena i ušančio se u gradu Fezu. Ali već se slavila pobjeda velikog sultana. Osmanu Ferađiju je njegov suveren po glasniku poželio dobrodošlicu i izrazio radost što mu se vraća njegov najbolji prijatelj i savjetnik. Fez je upravo pao u njegove ruke, a crni su buakeri svojim krivošijama sasijecali sve one koje su zaticali s oružjem u ruci.
Safari je sad bio udaljen dva dana hoda od Feza i utaborio se pred visokom tvrđavom sa četvrtastim načičkanim puškarnicama. Njezin zapovjednik, poglavar Alizin, odlučio je da priredi veliku svečanost u čast ovih pobjeda i u čast posjete velikog eunuha i vezira Osmana Ferađija.
Dugačke su puške pucale i njihova se vatra miješala s prugama koje su po nebu išarale izbačene strijele. Konjanici u žutim, zelenim i crvenim burnusima kao da su letjeli izvodeći jahačke podvige na prekrasnim vrancima i bjelašima.
Anđelika je zamoljena da prisustvuje svečanoj gozbi. Ona se nije usuđivala odbiti poziv što je poprimio oblik naređenja kad joj ga je prenio veliki eunuh, koji je, uostalom, već nekoliko dana bio stalno namršten. Podno uporišta bio je podignut
ogroman šator od devinog krzna i sagova, a kroz njegov se otvor mogla vidjeti znatiželjna svjetina obasjana suncem.
Jela su se redala sve do večeri: pečena ovčetina, gulaš od golubinjeg mesa s bobom i bademima, kolači od lisnatog tijesta, a sve začinjeno paprom koji je palio usta.
Bila je večer, sat plesa i pjesme. Dvije velike vatre nadomještale su sunčevo svjetlo i obasjavale crveni zid kazbe, kulisu pozornice.
Uz piskave zvuke frule i udaranje bubnjeva, u tijesnim, raznobojnim suknjama, plesačice su se digle, zauzele svoja mjesta, zveckajući zlatnim narukvicama, lice im je bilo otkriveno, išarano plavim znakovima. Čvrsto stisnute jedna uz drugu, oblikovale su polukrug. Iza njih su se sakupili ljudi, zatim konjanici.
Ples započe. Bio je to ples ljubavi, „ahidu". Plesačice su sve grčevitije trzale trbusima pod gustom tkaninom, a svirači su trčeći tamo-amo kao vragovi, svojim glazbalima stalno podsticali taj grozničavi zov. To potraja dugo, u sve bržem ritmu. Plesačice su se kupale u znoju.
Njihova su lica sa zatvorenim očima i poluotvorenim usnama odavala potajnu čežnju. Iako netaknute, one su gorjele od želje i pružale gladnim pogledima napetih, požudnih muškaraca zagonetno lice opijene žene koja nesvjesno pokazuje radost i bol, zanos i strah. Pogođene nevidljivom munjom, koju je u njima oslobodio ples, one su malaksale i držale se uspravno jedino još zato što su bile čvrsto stisnute jedna uz drugu, rame uz rame. Nije bio daleko trenutak kad će se, nudeći se, srušiti na zemlju.
Putenost, koja se širila iz ove gomile, tako je pritiskala dušu da Anđelika obori oči. I nju je zarazila ova ljubavna groznica.
Na nekoliko koraka od nje jedan je Arapin ukočeno zurio u njezino nepokriveno lice. To je bio jedan od poglavarovih oficira, njegov nećak Abd-el-Karam. Još dok je sa smiješkom odgovorio na pozdrav Osmana Ferađija, Anđelika je primijetila da je lijep kao slika i da mu na licu boje palisandrovine blistaju dva tamna oka i snježnobijeli zubi.
Sad se više nije smiješio. Njegov je pogled bio prikovan za francusku zarobljenicu čije se bijelo lice tako iznenađujuće svijetlilo u polutami.
Anđelika nije mogla odoljeti snazi tog pogleda te napokon okrene glavu i zadrhti od poziva koji su joj upućivale njegove velike, strastvene crne oči. Vidjela je kako mu podrhtavaju mesnate usne i obrijana brada, lijepo izvajana poput rimskih bronzi. Anđelika se osvrne za Osmanom Ferađijem. Da li je veliki eunuh primijetio koliku je pažnju izazvala njegova zarobljenica...?
Ali on se upravo udaljio i možda je baš njegovo odsustvo dalo mladom princu hrabrosti da je tako gleda.
Umiruće su vatre, čije su purpurne mrlje malo-pomalo nestajale u tami, bacale još pokoju, zadnju orijašku sjenu na zid.
Činilo se da trzaji plamena prate trzaje tijela i glasova koji su se podizali samo zato da bi konačno zanijemili, da bi se od promuklog krika pretvoiili u mukli šapat, u neartikulirani hropac, da bi se ponovo vinuli... ponovo pali.
U tišini koja se rađala, čulo se kako plesačice neumorno topoću po pijesku. Kad topot utihne, kad se zadnji plamičak ugasi, silna će žudnja međusobno privući skupine muškaraca i žena.
Nesavladiv nagon tjerao je Anđeliku da baca pogled na nepomično lice mladog princa koji je stajao kao opčinjen. I drugi su muškarci zurili u nju, ali ovaj ju je želio tako žarko, gotovo zastrašujuće, kao što je bijaše poželio Naker-Ali. I njoj dođe želja da odgovori na ovaj strastveni poziv. Ona osjeti onu glad koja iznenada prodire sve do utrobe. Osjeti da je slaba i da je hvata vrtoglavica. Htjede oboriti oči, ali ga je i dalje gledala. Mora da joj je izraz lica bio rječit, jer se usne mladog čovjeka razvukoše u pobjedonosni smiješak. On joj dade jedva primjetan znak.
Anđelika brzo okrene glavu i navuče veo na lice.
Sve se više smrkavalo. U toj saučesničkoj tami pokreti plesačica su bivali sve sporiji. Jedna za drugom padale su na zemlju, a muškarci su im se prikradali krišom, nečujnim skokovima, poput lovaca koji su dugo vrebali svoj plijen.
Poslije beskonačnog čekanja da završe plesovi i obredi, nastupao je završni trenutak, posljednji obred.
Glazbala bijahu zanijemila. Vatra je zaplamsala po posljednji put
Eunusi, su zarobljenicu doveli po mrklom mraku u njezin šator i gurnuli je na svilom pokriven divan, a onda nestali. Ulazni zastor spusti se za njima. Ona zazove svoju drugaricu Čerkeskinju, ali nje večeras nije bilo. Anđelika se nađe sama samcata, oči u oči sa svojim uskomešanim osjećajima.
Vani su eunusi, kojih se nije doimala erotska groznica što je zarazila logor, ponovo preuzeli nadzor nad ženama namijenjenim haremu.
Anđelika je teško disala. Noć je bila sparna, činilo se da su svi zvukovi utihnuli, osim izdajničkih šumova neobuzdanog, neumornog parenja, koje je bješnjelo tamo vani, na goloj zemlji.
Osjećala se bolesnom i stidjela se svog uzbuđenja, dok su joj živci bili do kraja napeti.
Nije čula tihi sušanj kad je bodež prorezao tkaninu stražnjeg krila, ni opazila kako se gipko tijelo ušuljalo u šator. Tek kad joj se jedna hladna, čvrsta ruka spustila na užareno meso, ona poskoči nasmrt uplašena.
U odbljesku nekog neodređenog svjetla ona prepoznade likujuće i preobraženo lice koje se nagnulo nad nju.
Vi ste ludi!
Kroz muslin svoje košulje osjećala je kako je miluje i traži, a smiješak princa Abdel-Karama učini joj se kao bljesak mjesečine nad njom.
Ona se naglo uspravi i klekne na jastuke. Arapske riječi su joj bježale iz sjećanja, ali ipak uspije sastaviti rečenicu:
Odlazi! Odlazi! Život stavljaš na kocku. On odgovori:
Znam. Ali ne marim! Treba... Ovo je noć ljubavi.
V on je bio na koljenima pored nje. Njegove su mišićave ruke poput čeličnog obruča obujmile njezin struk.
Onda ona vidje da je došao polunag, obučen samo u neku vrstu pregače, spreman za ljubav. Njegovo se glatko tijelo oštra mirisa pripijalo uz njezino. Ona ga pokuša nečujno odgurnuti, ali on ju je već potčinio divljom snagom koja se rađala iz požude. On je polako obori, a ona klone i prepusti se nepoznatom, neodoljivom i silovitom sladostrašću.
Smrtna opasnost što je lebdjela nad njihovim glavama pojačavala je napetost njegova tijela.
Zastrašujuća tišina pratila je njihove istovremeno odmjerene i strastvene pokrete, i pridodala njihovoj nasladi čar zabranjenog voća.
Najedanput se eunusi stvoriše tu i okružiše ih poput čopora crnih vragova. Anđelika ih je opazila prije svog ljubavnika kojeg sladostrast bijaše potpuno zanijela. Ona prodorno krikne...
Oni ščepaše čovjeka, odvojiše ih i njega odvukoše van...

Ujutro je karavana prošla pored crvenih zidina tvrđave. Anđelika je jahala na konju. Na grani atare, srebrnaste masline opazila je čovjeka obješena za noge. Na zemlji ispod njega dimili su se ostaci vatre koja mu je spržila glavu i ramena. Anđelika povuče uzde. Nije mogla skinuti oči s jezivog prizora. Bila je sigurna da je to leš lijepog, bronzagon boga koji ju je noćas posjetio. Veliki eunuh na bijelom konju dojaše do nje. Anđelika mu se polako okrene.
Vi ste to učinili namjerno. Osman-beže - reče ona isprekidanim glasom. - Vi ste to učinili namjerno, zar ne... ? Zbog toga Čerkeskinja i nije bila u šatoru. Vi ste znali da će on pokušati da dođe k meni... Vi ste ga pustili da se ušulja, da se uvuče k meni. Ja vas mrzim, Osman-beže... mrzim vas...!
Njen divlji pogled naiđe na mirne, neprobojne egipatske oči Osmana Ferađija. On joj odgovori smiješkom.
Znaš li šta je rekao prije smrti. Da si vatrena i strastvena, i da smrt ne znači ništa za čovjeka koji je okusio slast tvog zagrljaja... Ti si mi lagala, Firuzo! Ti nisi ravnodušna ni neiskusna u ljubavnim stvarima.
Mrzim vas - ponovi Anđelika.
Bojala se. Počela je shvaćati da mu nije dorasla.

Pred Fezom su se vidjeli tragovi borbi koje su ise tu nedavno vodile: mrtvi konji, tijela razbacana po ulegnućima ružičastog i sivkastog tla. Lešinari su kružili oko oblaka koji je zasjenio grad. Na zidinama boje zlata krvarilo je tri tisuće glava nabijenih na željezne kuke koje su bile napravljene za ovakve jezovite izložbe, a dvadesetak je drvenih križeva, u skupinama po tri, na kojima su se s daškom rastajala vezana i iznakažena tijela, davalo okolnim brežuljcima izgled Golgote.
Smrad leševa bio je toliki da Osman Ferađi ne htjede ući u grad, nego se utabori na njegovim prilazima.
Sutradan su se pojavili glasnici koji su velikom eunuhu prenijeli izraze dobrodošlice njegova kralja i radosnu vijest da je vjerolomni nećak Abd-el-Malek uhvaćen i da su ga čete janjičara dovele živog. Mula Ismail je pobijeđenom osobno pošao u susret sa dvije tisuća konja i tisuću pješaka, četrdeset kršćanskih robova koji su nosili velik kotao, kvintal katrana i isto toliko loja i ulja. Za njima su išla puna kola drva i šest krvnika s noževima u ruci.
Kad se približila Meknesu, karavana se podijelila: neke su se skupine uputile prema gradu, druge su se ulogorile, a Osman Ferađi je oko sebe okupio nekoliko konjanika, Mezzo-Morteove dječake također na konjima, i tri najljepše žene koje je smjestio na po jednu bijelu, sivu i riđu devu. Njegovu će skupinu slijediti nosači i robovi sa nekoliko probranih darova alžirskog admirala. Veliki eunuh priđe Anđeliki koja se sa svojim konjem držala po strani.
Čvrsto se umotaj u svoju vunenu feredžu ako nećeš da te Mula Ismail još danas uoči - preporuči joj suho.
Mlada ga žena odmah posluša. Njena joj pratilica Fatima pomogne da se što bolje zakukulji. Ona bi više voljela da ju je poglavar saraja ostavio u logoru ili je uputio u grad, ali je gospodar očito htio da bude uz njega. Francusku su zarobljenicu pratila tri eunuha koje je Osman Ferađi upozorio da šute kao zaliveni, i koji su imali zadatak da obračunaju s mogućim znatiželjnicima. Ona je morala vidjeti a da sama ne bude viđena. Uostalom, bilo je ubrzo očito da će se gomili što se skupljala pod užarenim nebom, pružiti prizor koji će sasvim zaokupiti njezinu znatiželju.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:54 pm




43.
MULA ISMAIL
Izbivši na mali krševiti proplanak, Anđelika otkrije Mula Ismailovu konjicu koja je u punom trku, uz pucnjavu, izvodila svoje vještine. Činilo se da prekrasni konji kao u nekom bestežinskom statnju lete kroz usijani zrak i da su s njima upravo srasli jahači čiji su se burnusi nadimali od vjetra i juriša. Zavijorenih griva i repova oni su jezdili poljanom, dašćući polijetali i naglo se zaustavljali kao ukopani.
Odudarajući od ove slike živih boja i vatrenosti, na lijevoj se strani pojavila skupina kršćanskih robova oblivenih znojem i pokrivenih prašinom, raščupanih brada i kosa; odrpane su im i posuvraćene hlače otkrivale bedra izbrazdana masnicama od biča. Stenjući su nosili ogroman liveni kazan za koji bi se reklo da potječe s nekog ognjišta u paklu. Taj prostrani čabar, u kojem su se dva čovjeka mogla kuhati kao pilići, bio je prvotno namijenjen nekoj pecari ruma preko oceana, ali je dopao u ruke salskim gusarima i ovi ga poslaše na dar svom suverenu.
Pošavši iz Meknesa, robovi su ga nosili već četiri milje, pa su se u strahu pitali koliko će još trajati ta šetnja. Stigli su na raskršće gdje su uz rub zdenca rasle kržljave palme. Kola s krvnicima i drvima bijahu upravo stigla. Pored njih smjestila se prekrštenih nogu na grimiznom sjedištu neka u žuto odjevena ličnost koju su lepezama hladila dva crnčića. Sišavši s konja, Osman Ferađi se uputi prema njoj presavijajući se u struku u znak pozdrava, dok konačno nije pao ničice u prašinu.
Čovjek u žutom, bez sumnje neki odličnik visokog ranga, odgovori na ukazanu počast time što je dotakao svoje čelo, pa rame, i onda ruku spustio na glavu Osmanu Ferađiju. Zatim se digne, a onda to isto učini i veliki eunuh pored kojeg su svi ljudi izgledali sićušni. Odličnik, koji je bio većeg rasta od osrednjeg, dosezao mu je do ramena. Odjeća mu je bila jednostavna: široka haljina sa zavrnutim rukavima i burnus žući od haljine, sa kukuljicom koja je završavala crnom kitom. Pogolem turban od blijedožutog muslina pokrivao mu je glavu. Kad se približio, Anđelika vidje da je mlad, da su mu crte lica negroidne, ali da na tamnoj puti bliješte, poput svijetlog drveta, bijeli otočići na jagodicama, čelu i nosu. Nosio je kratku crnu bradu. On se veselo stane smijati kad opazi kako mu se približuje sedam Ferađijevih konjovodaca koji su za uzde držali divne osedlane konje što ih je Mezzo-Morte slao marokanskom sultanu na dar. Crnci padoše ničice.
Anđelika se nagne prema jednom od eunuha, nezgrapnom debeljku Rafau, i tiho ga upita na arapskom:
Tko je taj čovjek? Cmčeve oči zablistaju.
To je on... Mula Ismail, naš vladar...
Kolutajući očima koje su ličile na kuglice od ahata, dodade:
On se smije, a mi strepimo; obukao se u žuto, u boju gnjeva.
Zarobljenici, koji su padali pod težinom svog tereta, započeše stenjati u jedan glas.
Što da radimo s kazanom, gospodaru?
Mula Ismail im naredi da ga stave na veliku vatru koja je upravo zapaljena. Oni baciše unutra smolu, ulje i loj. Idućih nekoliko sati prođe u prikazivanju prvih alžirskih darova.
U krznu se katran počeo pušiti. Uto zaglušujuće treštanje bubnjeva, puščanih prasaka i prodornih krikova najavi dolazak pobijeđenog buntovnika.
Sultanov nećak Abd-el-Malek bio je istih godina kao i njegov ujak protiv kojega se digao, to jest vrlo mlad. Jahao je na mazgi, ruku vezanih na leđima. Njegov pomoćnik Muhamed-el-Hamet išao je za njim, također vezan na muli, a čitavu su mu pratnju i mnogobrojnu obitelj ispred njega gonili janjičari koji ih bijahu uhvatili na bijegu. Žene su greble lice noktima i divljački urlale.
Mula Ismail dade znak da mu privedu vranca i onda skoči u sedlo. Činilo se da iznenada mijenja oblik, da narasta, nadima se vinuvši se u svom burnusu boje sunca i podbadajući svog konja vatrenih očiju. Pod nebeskim plavetnilom njegovo je lice poprimalo bronzan odsjaj prelijevajući se kao rastaljeni čelik išaran svijetlim i tamnim mrljama. Oči mu pod crnim i gustim obrvama postadoše probojne i strašne. On zamahne kopljem, zaleti se u trku i naglo se zaustavi na nekoliko koraka od svojih okovanih neprijatelja.
Sjahavši s mazge, Abd-el-Malek se baci na zemlju i nekoliiko puta čelom dotakne prašinu. Kralj mu upre koplje u trbuh. Nesretni je princ pogledavao kotao s uzavrelom smolom i krvnike naoružane noževima, te ga poče hvatati užas. On se nije bojao smrti, ali je Mula Ismail bio poznat po okrutnosti kojom je kažnjavao svoje neprijatelje. Abd-el-Malek i Mula Ismail odrasli su skupa u istom haremu. Pripadali su istoj strašnoj rulji koju su sačinjavala djeca plemićkog porijekla, čoporu okrutnih vučica kojima se nitko nije usudio prigovoriti i čija se najnevinija zabava sastojala u tome da strelicama gađaju kršćanske robove na radu. Istog dana bijahu po prvi put stavili nogu u stremen, skupa ubili kopljem svog prvog
lava i skupa učestvovali u vojnom pohodu na Tafilalet. Voljeli su se kao braća sve do dana kad su se plemena s Juga i iz Atlaskog gorja okrenula prema Abd-el- Maleku i upozorila ga da ima veće pravo na marokansko prijestolje od sina sudanske priležnice. Abd-el-Malek, čistokrvan Maur kabilske loze, bijaše se odazvao molbi svog naroda. U početku je imao daleko veće izglede na pobjedu od svog ujaka. Ali je zahvaljujući žilavosti, ratnoj vještini, neodoljivoj moći koju je imao nad ljudima, Mula Ismail na kraju ipak pobijedio. Abd-el-Malek poviče:
Za ljubav Alahovu, ne zaboravi da sam ti rod!
Ti si to i te kako zaboravio, baš ti, šugavo pseto!
Sjeti se da smo bili kao braća, Mula Ismaile...!
Šestoro sam svoja braće vlastitom rukom poubijao i još desetoricu dao smaknuti, šta me onda briga za tebe, za običnog nećaka!
Za ljubav Muhamedovu, oprosti mi.
Kralj mu ne odgovori. Migom naredi da ga bace na kola. Dva se stražara smjeste pored njega. Sčepaše ga za desnu ruku, jedan za lakat, drugi za šaku, i položiše mu zglavak na mesarski panj...
Kralj pozove krvnika i naredi mu da pristupi izvršenju kazne. Maur je oklijevao. Pripadao je onima koji su potajno priželjkivali Abd-el-Malekovu pobjedu. Ovaj je mladi princ bio oličenje težnji svih onih plemena koja su žudjela za dinastijom plemićkog porijekla kao što su dinastije Almoravida ili Almohada. S njegovom će smrću umrijeti i te nade. Namršteni je krvnik skrivao svoje osjećaje, ali ga je oštro Mula Ismailovo oko prozrelo. Krvnik pođe kao da će se popeti, zatim se zaustavi i, povukavši se korak unazad, reče da nikad ne bi odsjekao ruku tako visokom plemiću, nećaku svog vladara, pa neka radije njemu odrube glavu.
Neka onda bude tako! - poviče Mula Ismail, isuče sablju i prereže mu vrat jednim jedinim, točno odmjerenim zamahom, što je posvjedočilo da ima veliko iskustvo u ovom okrutnom poslu.
Čovjek se sruši, glava se otkotrlja, krv se razlije po užarenom pijesku.
Ustrašen ovim primjerom, drugi se izabrani krvnik popne posrćući u kola. Dok se penjao, kralj naredi djeci, ženama i rođacima Abd-el-Maleka da se približe, a zatim im reče:
Gledajte kako će odrezati ruku ovom nitkovu koji se usudio da se digne na oružje protiv svog kralja, i gledajte kako će odrezati ovu nogu koja se usudila kročiti protiv njega!
Očajničko lelekanje razliježe se kroz pregrijani zrak i zagluši urlik princa kojem je krvnik upravo odsjekao ruku. Zatim mu odreže nogu. Sultan dojaše i reče mu:
Da li me sad priznaješ za svog kralja? Dosad nisi znao kakav sam?
Abd-el-Malek je šutke gledao kako krv teče iz njegovih žila. Konj se propinjao i vrtio na mjestu, a Mula Ismail podigne prema nebu svoje strašno, uzbuđeno lice od kojeg se svi promatrači slediše. On neočekivano trgne koplje i izravnim udarcem u srce ubije krvnika koji bijaše izvršio kaznu.
Vidjevši to, njegov bivši suparnik, ogrezao u vlastitoj, krvi, poviče:
Vidite li ovu junačinu, vidite li njegovo junaštvo! Ubio je onog koji ga je poslušao, ubio je onog koji ga nije poslušao. Uzalud mu je sve što čini. Alah je pravedan. Alah je velik!
Mula lsmail stane urlikati da bi nadglasao svoju žrtvu. Vikao je da je kotao bio namijenio za stratište izdajici; ali pošto je on plemenit i velikodušan, da će ova krvnička smola, naprotiv, poslužiti za spasenje vjerolomniku; da je postupio onako kako povrijeđen kralj treba da postupa, ali da prepušta Alahu odluku da li Abd-el-Malek ima živjeti ili umrijeti. Prema tome, neće se govoriti da je on ubio svog brata s kojim ga previše toga veže i zbog kojeg je danas upoznao najveću bol u svom životu. Dobivao se dojam kao da je mesarski nož i njemu odrezao ruku i nogu. A ipak, nastavljao je Mula lsmail, Abd-el-Malek nije ništa drugo do izdajica koji bi ga vlastitim rukama bio zadavio da ga je pobijedio. On je to znao. I unatoč tome mu se smilovao...!
On naredi da se batrljci njegova nećaka, onaj na ruci i onaj na nozi, umoče u kipući katran, kako bi se zaustavilo krvarenje.
Zatim naredi opću paljbu, a četiri poglavice zaduži da Abd-el-Maleka živog dovedu u Meknes.
Oficiri ga upitaše kakvu je sudbinu namijenio pomoćniku Muhamedu-el-Hametu. Mula lsmail ga izruči svojim pitomcima, crnčićima između dvanaest i petnaest godina. Oni odvukoše šeika pod gradske zidine. Ne zna se šta su s njim radili, ali kad su ga u predvečerje doveli natrag, bio je mrtav i tako iznakažen, da ga nitko od njegovih ne bi bio prepoznao...

Mula lsmail sa svojom pratnjom i Osman Ferađi sa svojom smeđom i raznobojnom karavanom stigoše u Meknes o zalasku sunca, u času kad su se zastave dizale na pozlaćene vrhove minareta i kad je zapovjednički i žalobni zov mujezina lebdio nad gradom boje slonovače, koji se protegao na krševitoj uzvisini pod užarenim, purpurnim nebom.
Kao kakvo crno grotlo, teška su ratna vrata gutala užurbane prilike, propuštale ratnike i konjanike, robove i prinčeve, deve i magarce, tik prije nego što se noć spustila nad afričku pustinju. Grad je unutar zidina brujao od svih mogućih ljudskih glasova, od krikova i plača, groznice i strasti.
Anđelika odvrati oči od Nove kapije ispod koje su prolazili.
Jedan je divovski rob, gol golcat, bio prikovan rukama za dovratak. Sa svojom plavom, kuštravom kosom na klonuloj glavi ličio je na mrtvog Krista.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:54 pm





44.
MEKNESKI HAREM CRNKINJA I ENGLESKINJA
Anđelika začepi uši. Iz obližnjih prostorija palače već je satima do nje dopirao lelek Abd-el-Maleikovih žena, parao joj uši, otezao se kao jednolična tužbalica, isprekidana samo histeričnim kricima.
Mučila ju je glavobolja od koje su joj sljepoočice pucale. Groznica ju je tresla. Fatima ju je uzalud nagovarala da se posluži toplim ili ledenim pićima, voćem ili kolačima. Sam pogled na ove šećerleme, kojima su se odaliske tješile, izazivao je u njoj gađenje. Kupovi ružičastih i zelenih zamirisanih slatkiša, svi ti sladunjavi parfemi i pomade kojima su je maurske služavke trljale da bi je osvježile poslije napornog putovanja, samo su je podsjećali na njezin užasan položaj: da je zatvorena u haremu najokrutnijeg vladara koji je ikad ugledao svijet.
Bojim se. Hoću da odem odavde - ponavljala je kao dijete satrvenim glasom. Stara provansalska robinja nije shvaćala razloge ove iznenadna potištenosti. Ta sad su konačno stigle na cilj svog dugotrajnog putovanja u toku kojeg je njezina gospodarica hrabro podnosila sve udarce neizbježne sudbine. Fatima-Mireilla se u svakom slučaju dobro osjećala u ovom karavan-saraju gdje je zahvaljujući gvozdenoj ruci velikog eunuha vladala primjerna disciplina. Unatoč neredu koji su izazvali nedavni događaji, uzbuđenosti koja je obuzela grad, zebnje što ju je u sva srca usadio bijes Mule Ismaila kojeg je njegov nećak izvrgao ruglu, unatoč tome što je kralj odmah zadržao velikog eunuha, da bi poslije dugog vremena s njim o svemu porazgovorio i posavjetovao se - sve su pridošlice i pripadnici karavane naišli na dobro organiziran i raskošan prijem.
Kupaonice sultanija bile su spremne, para se pušila u hamamima obloženim zelenim i plavim mozaikom, gdje je spremna čekala čitava vojska mladih eunuha i služavki. Staroj su Mireilli odmah dodijeljene tri odrasle crnkinje i isto toliko crnčića i crnkinjica. Bila joj je potrebna njihova pomoć da bi pribavila bezbroj stvari koje obavezno nedostaju u svakom novom boravištu, pa makar ono bilo i kraljevsko. Kuhinje su bez prestanka izdavale pladnjeve s mirisnim jelima. Svaka
je žena dobila svoje odaje, uređene već prema njezinoj vrijednosti, dok su mladići smješteni u velike spavaonice gdje su učitelji s ravnalom u ruci već počinjali da uče redu te nestašne dječake. Već su bili određeni i lakrdijaši koji će ih zabavljati u početku dok se ne srede sa stanjem oko sebe. Konji su odvedeni u divne štale gdje će biti istimareni i očišćeni. Bilo je poznato da Mula Ismail strasnije voli svoje konje nego svoje žene. Patuljasti je slon proždirao brda suhe, mirisave trave, žirafa je uživala u toru zasađenom bananama, a nojevima se u uzornoj nastambi pružala prilika da se upoznaju sa svojim srodnicima koji su došli s dalekog Juga.
Da, bila je to dobro uređena kuća, taj saraj velikog eunuha. Fatima je uživala u spoznaji da je dospjela u sigurno sklonište poslije teških godina koje je, polako stareći i živeći od šake smokava i nekoliko gutljaja obične vode, provela u smrdljivoj alžirskoj kazbi ne pustivši korijenja u njoj. Ovdje je bilo mnogo starih žena koje su na svim jezicima prepričavale svoje doživljaje i razne rakla-kazala; to su bile robinje koje su se uzdigle do stupnja služavki ili gazdarica u visokoj kući, ili pak bivše priležnice kraljeve i njegova prethodnika. Ove posljednje su, ne uživajući sultanijsko pravo da ostatak života udobno provedu u kakvoj udaljenoj tvrđavi, unosile svoje ogorčenje i sklonost za spletkarenje u redove posluge.
Pošto su bile odgovorne za svaku pojedinu milosnicu ili ljubimicu, za njihovu odjeću, nakit, ljepotu, imale su pune ruke posla i one su ih šminkale, odstranjivale dlake, češljale, savjetovale, udovoljavale njihovim hirovima, upućivale ih u ljubavne tajne, a sve to da bi sačuvale naklonost svog gospodara. Fatima se osjećala u svom elementu. Već je čula i za jednu sobaricu sultanije Lejle Ajše; ova je bila Marseljka i njezina je gospodarica mnogo držala do nje. Osim toga ovdje su eunusi općenito bili vrlo uglađeni, što nije slučaj u svim haremima. Osman Ferađi nikako nije potcjenjivao utjecaj starih služavki na njegove pitomice; znao ih je vezati uza se i od njih napraviti izvrsne tamničarke.
Što je više razmišljala o svom saraju, to mu je više prednosti nalazila. Čak je povjerovala da ga ni harem velikog sultana u Carigradu ne prevazilazi po bogatstvu i rafiniranosti. Jedina tamna mrlja na ovoj rajskoj slici bilo je ponašanje francuske zarobljenice. Činilo se da svakog trenutka može briznuti u plač, pa onda jaukati i grepsti lice kao urođeničke žene Abd-el-Maleka u susjednoj prostoriji, ili kao mala Čerkeskinja koja je za tu večer bila namijenjena kraljevom krevetu i koja je urlala od straha dok su je eunusi vodili kroz labirint hodnika i dvorišta. Kad žene, kojih ima na okupu više od tisuće, počnu gubiti živce, onda se mogu predviđati velike gužve i nemili ispadi. U Alžiru je Fatima viđala kako se zarobljenice bacaju s visokih balkona i kako ostaju smrskane lubanje na dvorišnoj kaldrmi. Ponekad bi strankinje obuzimala čudna čežnja. Anđelika joj se činila kao da će se prepustiti onom svom opasnom i mračnom raspoloženju. Fatima više nije znala gdje joj je glava. Pošto nije htjela sama više da snosi odgovornost, ona se obrati za savjet drugom eunuhu, desnoj ruci Osmana Ferađija, dežmekastom Rafaju. Ovaj odredi da joj se kao i Čerkeskinji dade umirujući napitak.
Preplašena i otupjela, s užasnom glavoboljom, Anđelika je zurila u njih kao da su sablasti. Mrzila je staru otpadnicu, prostodušne crničiće izbečenih očiju, a više od svih podmuklog Rafaja s njegovim lažnim izgledom dobre, ucviljene dadilje. Upravo on je uvijek izdavao naređenja da se bičuju neposlušne žene. Nikad se nije rastajao od svog korbača. Sve ih je mrzila. Oštar miris cedrovine pojačavao joj je migrenu. Najedanput je piskavi, udaljeni krikovi nisu više toliko mučili koliko ženski hihot koji je, pomiješan s mirisom metvice i zelenog čaja, prodirao kroz rešetkasti otvor.
Ona utone u nemiran san, a kad se usred noći probudila, ugleda iznad sebe nepoznato crno lice za koje u prvi mah pomisli da je eunuško. Ali po načinu na koji je bio zastro i po plavom znaku na čelu, znaku Muhamedove kćeri Fatme, ona shvati da je to debela, ogromna žena preko čijih je velikih crnačkih grudi padao bogato naborani tamnoplavi muslin.
Nadvila je nad Anđeliku svoje lice s mesnatim usnama i pronicljivim, pametnim očima. U ruci je držala uljanu svjetiljku koja je svojim žutim kolobarom
obuhvatala ne samo njezinu sablasnu pojavu, nego i priliku jednog anđela, prozračnog kao zora, ružičaste puti i kose boje meda pod prozirnim muslinom. Dvije su žene, bjelkinja i crnkinja, tiho razgovarale arapski.
Lijepa je - govorio je ružičasti anđeo.
Prelijepa - odgovorio je crni demon.
Misliš li da će ga opčarati?
Ona posjeduje sve što je za to potrebno. Neka je proklet Osman-beg, taj podmukli tigar!
Što ćeš učiniti, Lejlo?
Čekat ću. Može se dogoditi da se ipak ne svidi kralju. Možda neće biti dovoljno vjesta da ga veže uza se.
A ako joj to ipak uspije?
Onda ću od nje napraviti svoje oružje.
A ako ostane privržena Osmanu Ferađiju?
Ima solne kiseline, ima vitriola kojim se mogu unakaziti prelijepa lica, i svilenih gajtana, pomoću kojih se može presjeći dah onim suviše blistavim.
Anđeliki se ote prodoran krik, krik prestravljene muslimanke, krik poput onih koji su se i dalje dizali iz dubina palače.
Anđeo i demon se rasplinuše u noći.
Anđelika skoči. Plamtjela je od neke unutarnje vatre koja ju je podsticala i davala joj luđačku snagu. Vikala je bez prestanka.
Fatima sva smušena, služavke i crnčići trčali su amo-tamo, spoticali se o jastuke. Starica upali sve svjetiljke kako bi joj položaj bio jasniji.
Osman Ferađi se pojavi. Njegova divovska sjena ocrta se na podu i sama ta pojava, kao i uvijek, umiri Anđeliku. Bio je velik i vedar, neumoljiv, mudar kao svijet. Ta ona nije bila zatvorena sa samim demonima, kad je u ovom haremu postojao taj čovjek. Ona se spusti na koljena, zagnjuri lice u đelabu mudraca s Istoka, i zajeca ponavljajući:
Bojim se! Bojim se!
Veliki se eunuh prigne da bi joj mogao pomilovati kosu.
Čega se imaš bojati, Firuzo, ti koja se nisi plašila Mezzo-Morteovog bijesa i koja si imala hrabrosti pobjeći u Alžiru?
Bojim se krvoločnog čudovišta, vašeg Mule Ismaila, bojim se ovih žena koje su došle k meni i koje hoće da me zadave.
Ti bulazniš, Firuzo. Kad groznica popusti, nećeš se više bojati.
On naredi sluškinjama da je polože u krevet, da je dobro pokriju i donesu napitak protiv groznice.
Zavijena u jastuke, Anđelika je teško disala. Zamorno putovanje, pripeka, užasni prizori kojima je morala prisustvovati i također kužan zadah leševa, izazvali su joj novi napadaj one sredozemne groznice koja je bijaše oborila dok se nalazila na d'Escrainvilleovom jedrenjaku.
Veliki se eunuh šćućuri pored njezina ležaja. Ona prostenje:
Osman-beže, zašto ste htjeli da prisustvujem ovom iskušenju?
On ne upita kojem. Unaprijed je znao da će pravda Mule Ismaila Anđeliku snažno potresti, jer već odavna bijaše primijetio da se kršćanke sa Zapada više uzbuđuju kad vide krv nego Maurkinje ili kršćanke istočnjačkog porijekla. Samo još nije bio načistu da li se ona to pretvara ili joj se prizor zaista zgadio. Zar žene nisu u biti dremljive pantere koje se oblizuju i naslađuju gledajući tuđe patnje? Zar njegove pitomice, sve listom, od zatvorenih Moskovljanki do razuzdanih malih crnkinja, ne uživaju više u mučenju kršćana nego u svim cirkusima, plesovima i gozbama koje priređuje njima za razonodu? Samo je Engleskinja Daisy-Valina, već deset godina muslimanka i zaljubljena u kralja, i dalje uporno stavljala veo na oči ili virila kroz prste kad bi prizor postao suviše krvav.
Treba imati strpljenja. Ova ovdje, pametnija, brzo će se ostaviti jalovog prenemaganja. On ju je promatrao kako je ostala čvrsta pred lešom čovjeka koji joj je - iako samo za trenutak - bio ljubavnik. I zato se čudio što je se tako
duboko dojmilo kasapljenje princa Abd-el-Maleka koji joj nije bio nitko i ništa i kojeg nikada nije vidjela.
On zbunjeno prošapće:
Smatrao sam potrebnim da ti u punom sjaju i snazi prikažem gospodara kojeg sam ti odabrao... i kojeg ćeš ti potčiniti sebi.
Anđelika se stane razdraženo smijati, ali se odmah zaustavi i rukama pritisne sljepoočice. Svaki joj je trzaj izazivao bol.
Pokoriti jednog Mulu Ismaila! Ona ga je u mislima gledala kako podbada konja, kako se od bijesa i boli nadima u svom ogrtaču žute boje, boje njegova gnjeva, i kako jednim zamahom odsijeca glavu crnom krvniku.
Ne znam da li ste dobro shvatili smisao francuske riječi "potčiniti" koju ste maloprije upotrije bili, Osman-beže? Vaš mi se Mula Ismail ne čini sazdan od tako podatne građe, da bi ga jedna žena mogla mijesiti po miloj volji.
Mula Ismail je vladar razorne snage. On je pronicljiv i dalekovidan. Djeluje brzo i u pravi čas. Ali on je nezasitan bik. On ne može bez žena, i stalno je izložen opasnosti da padne pod utjecaj kakvog krhkog i sićušnog mozga. Treba mu žena koja će znati obuzdati njegov nemiran duh i mišićave ispade… koja će mu razgaliti osamljeno srce... koja će podržati njegove osvajačke snove. Onda će on biti velik vladar. Moći će težiti za naslovom Emira-el-Mumenina, vrhovnog poglavara svih vjernika...
Veliki je eunuh govorio polako i isprekidano. On još nije bio siguran u ovu ženu koju je poslije dugog traženja konačno našao, putem koje je Muli Ismailu želio ucijepiti svoje vlastite ambicije. Bilo mu je jasno da je utučena, ali je iznenada osjetio kako mu je izmigoljila, kako je otišla daleko, daleko, iako mu se, poput djeteta, grčevito držala za skutove.
Žene su zagonetna bića. I kad su najteže pogođene, one nađu snage da se opet pridignu. I Osman Ferađi, veliki eunuh u saraju njegova veličanstva marokanskog sultana, opet zahvali Svevišnjem što su ga sudbina i vješta ruka sudanskog vrača još u ranoj mladosti lišili robovanja prirodnim nagonima koji čovjeka uzvišena duha ponekad pretvaraju u smiješnu igračku u rukama ovih mušičavih lutaka.
Zar ne nalaziš da je lijep i mlad? - upita blago.
I da nesumnjivo ima na duši više zločina nego godina života. Koliko je ubojstava počinio vlastitom rukom?
Ali kolikim je napadima pak on izbjegao? Sva velika carstva počivaju na zločinima, to sam ti već rekao, Firuzo. To je zemaljski zakon. Inč Alah! Htio bih, Firuzo - slušaj me pažljivo, jer to je volja moja - htio bih da Muli Ismailu ubrizgaš onaj fini otrov koji samo ti posjeduješ, koji u muška srca usađuje neuništivu čežnju, neutaživu žeđ za tobom, plamen od kojeg izgara onaj prevrtljivac gusar d'Escrainville, ali i tvoj veliki vladar, franački kralj, kojeg si smrtno ranila. Ti vrlo dobro znaš da te tvoj kralj ne može zaboraviti. On te je pustio da umakneš i sad pogiba od čežnje za tobom. Ja hoću da nad Mulom Ismailom upotrijebiš svoju moć. Hoću da mu u srce zabodeš mač svoje ljepote... Ali ja, ja te neću pustiti da pobjegneš - dodade tiše.
Anđelika je sklopljenih očiju slušala ovaj svijetao i topao glas koji je francuski govorio laganim djetinjim naglaskom i koji je mirne duše mogao pripadati kakvoj mladoj prijateljici, pa se začudila kad je, podigavši bolne vjeđe ugledala crno, ozbiljno lice koje je odražavalo vjekovnu mudrost velikih afričkih naroda.
Slušaj me, Firuzo. I umiri se. Ja ću tvojoj groznici i strahu ostaviti vremena da se stišaju, tvom umu ću dati vremena da shvati, a tvom tijelu da ga obuzme želja. Neću te zasad spominjati svom vladaru. On neće znati za tebe sve do dana kad ću mu te uz tvoj pristanak predstaviti.
Anđelika iznenada osjeti veliko olakšanje. Dobila je prvu rundu!
U ovoj će haremskoj gužvi biti bolje skrivena nego igla u stogu sijena. A vrijeme će iskoristiti da pronađe put i način za bijeg. Ona upita:
A brbljarije? Zar ne postoji opasnost da dopru do Mule Ismaila, pa da tako sazna za mene?
Ja ću izdati odgovarajuća naređenja. Moja je vlast nad sarajem neograničena, čak su moja naređenja starija od kraljevih. Svi im se moraju pokoravati... Pa čak i kraljica Lejla Ajša. Ona će šutjeti, jer će to njoj samoj biti od koristi. Ubrzo će te se i pribojavati.
Ona već hoće da me polije vitriolom ili da me zadavi - šapne Anđelika. - To je početak.
Osman Ferađi mirnom kretnjom otkloni ove otrcane prijetnje:
Sve se žene, koje žele steći ili zadržati naklonost istog gospodara, međusobno mrze i bore. Zar su kršćanke drugačije? Zar nikad nisi opazila suparnice u okolini kralja svih Franaka?
Anđelika s mukom proguta pljuvačku.
Pa jasno da jesam - reče pomislivši na nepobjedivu gospođu Montespan.
Ovdje ili tamo, svejedno gdje, život je samo borba, neispunjeni sni, pogubne obmane. Bila je nasmrt umorna.
Osman Ferađi je promatrao njezino blijedo lice, ispijeno od groznice. Ova ga maska nije mogla zavarati i bio je daleko od toga da njezinu iscrpljenost pripisuje nekoj spoznaji o porazu. Čak je štaviše, otkrio ono što su Anđelikin živahan izraz i njezini zaobljeni obrazi ponekad prikrivali: skladno građene kosti koje su odavale nesalomljivu volju. Crte neukrotivog karaktera bile su vidljive na njezinoj nježnoj koži. Kao da ju je gledao onakvu kakva će biti kasnije, u starosti. Ona neće oronuti, obrazi joj neće omlohaviti, ispod očiju neće biti ružnih kesica, nego, naprotiv, lice će joj se profiniti. Koža će joj se skupiti, ali će ostati zategnuta preko savršeno raspoređenih kostiju. Starjet će kao slonovača, oplemenit će se kao samosvjesne, genijalne žene koje napokon zablistaju u punom svom sjaju i zagonetnosti. Ona će dugo ostati vrlo lijepa, čak i kad bude izbrazdana borama, čak i pod krunom sijede kose. Bljesak njezina pogleda ugasit će se tek u samrtnom času. S godinama će njezine oči biti još sjajnije, njihova tirkizna boja će postati prozračnija, a predvečerje života podarit će im neizmjernu bistrinu, magnetsku moć. Ta žena treba da sjedne pored Mule Ismaila, jer ako ona to bude htjela, on će je zauvijek zadržati uza se. Osman je Ferađi znao kakve sumnje ponekad obuzimaju despota. Provale bijesa, za kojih je udarima sablje kosio glave, često su bile izraz vrtoglavice koja ga je hvatala pred ljudskom glupošću, pred veličinom zadatka koji mu se nametao, i spoznajom vlastite slabosti ili zamki koje ga očekuju. Tada bi ga uhvatila neka demonska potreba da sebi samom i drugima dokazuje svoju snagu.
Ako kod strasne i pažljive žene nađe pravo utočište, on ga se nikad neće zasititi! Ona bi mu bila uporište, oslonac koji bi mu dao poleta da se pod zelenom Prorokovom zastavom vine u osvajanje svijeta.
On prošapće na arapskom:
Ti, ti možeš sve...
Anđelika ga je čula u polusnu. Ona je često kod drugih ostavljala dojam da je nepobjediva, a u stvari se osjećala tako slaba. "Vi možete sve", govorio joj je stari Savary kad ju je molio da kod kralja Luja XIV pribavi dragocjenu mineralnu mumiju. I ona je zaista uspjela. Kako je daleko ono vrijeme! Da li žali za njim? Gospođa de Montespan ju je htjela otrovati, upravo kao Lejla Ajša i Engleskinja..
Hoćete li da vam pošaljem onog starog roba koji zna spravljati lijekove i s kojim rado čavrljate? - upita Osman Ferađi.
Da, da! Oh! Tako čeznem da opet vidim svog starog Savaryja. Zar ćete ga pustiti u harem?
Ja ću mu dati posebnu dozvolu. Njegova dob, veliko zvanje i vrline daju mu pravo na to. Nitko se neće sablažnjavati što ga ovdje vidi, jer on posjeduje sve osobine i izgled muhamedanskog isposnika. Da nije kršćanin, došao bih u iskušenje da ga smatram jednim od onih bića kojima iskazujemo duboko poštovanje jer su prožeta Alahovim duhom. Čini mi se da se na putovanju bavio ćarobnjaćkim pokusima, jer su se čudne pare dizale iz kotlića u kojem je kuhao svoje "bilongose", i vidio sam dva crnca kako im se vid i sluh pomutio od udisanja
ovih para. Da li ti je otkrio tajne svog čarobnjaćkog umijeća? - upita veliki eunuh radoznalo.
Anđelika zaniječe glavom.
Ja sam samo žena - reče znajući da će ovaj skroman odgovor kod Osmana Ferađija podići ugled Savaryju, njegovu znanju i tajanstvenoj nauci.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu