Anđelika

Strana 4 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Ići dole

Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:29 pm

First topic message reminder :



U Francuskoj, tokom vladavine Luja XIV, Anđelika ima samo jedno na umu: da otkrije šta se dogodilo s njenim voljenim mužem, grofom Žofrejom od Pejraka. Pošto saznaje da je on možda živ, ona kreće u potragu za mužem, uspevajući da izmakne kraljevom budnom oku. U Marselju nailazi na nove tragove i ukrcava se na brod, čime počinju njene brojne pomorske avanture. Njen brod presreću pirati i Anđelika završava na Kritu, odakle uspeva da pobegne. Nakon brojnih neprilika, dospeva u ruke Osmanu Ferađiju, velikom evnuhu i savetniku sultana od Maroka, koji za svog gospodara Mulu Ismaila traži izuzetnu ženu da bi mu postala treća supruga...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:55 pm




45.
SAVARY OTKRIO "MUMIJU" PONOVNO PRIPREMANJE BIJEGA
Jedva ga je prepoznala. Sa crvenosmeđom bradom izgledao je kao marokanski pustinjak. Ovaj utisak pojačavala je neka vrst riđe đelabe od devine dlake, u kojoj se njegovo sićušno tijelo potpuno izgubilo. Činilo se da je u dobrom tjelesnom stanju, iako suh kao stari panj vinove loze i potamnio kao orah. Prepoznala ga je po debelim naočarima iza kojih su mu oči blistale.
Sve je u redu - prošapće prekriživši noge i sjedajući pored nje - nikad nisam ni slutio da će se događaji tako povoljno razvijati. Alah... hm! htio sam reći: Bog nas je vodio.
Našli ste saučesnike, mogućnost za bijeg?
Bijeg...? Ah, Da, to će doći u svoje vrijeme, budite strpljivi. Ali pogledajte ovamo.
Iz nabora svog ogrtača on izvuče neku vrst suknene torbice i, smiješeći se blaženo, stane iz nje vaditi grumenje crne, smolaste tvari.
Anđelika umorno reče da joj groznicom izmučene oči ne razabiru šta joj on to pokazuje.
Pa dobro! Ako ne vidite, pomirišite - reče Savary turajući joj bezimenu tvar pod nos. Anđelika poskoči i nehotice se nasmiješi.
Oh! Savary... Mumija...!
Da, mumija - reče Savary razdragan. - Mineralna mumija, ona ista koja teče iz svetih stijena u Perziji, ali ovaj put u čvrstom stanju.
Ali... kako je to moguće...!
Sve ću vam ispričati - reče stari ljekarnik još više joj se približivši.
Krišom je pogledajući, glasom je proroka izvijesti o svom otkriću. To se dogodilo u toku dugotrajnog putovanja karavane, pri prelazu preko područja slanih jezera, Chotts Naama, na alžirsko-marokanskoj granici.
Sjećate li se izduženih, neplodnih pojaseva, pokrivenih prevlakom soli koja se caklila na suncu? Činilo se da se ništa značajno ne krije u ovim pustim krajevima. Pa ipak... pogodite šta se tamo dogodilo!
Čudo, bez sumnje - odgovori Anđelika ganuta tolikom prostodušnošću.
Da, čudo. Vi ste tu riječ izgovorili, draga markizo - poviče Savary ushićen. - Da sam fanatik, nazvao bih ga "devinim čudom"... Slušajte...
On bijaše primijetio šugavu devu koja je sličila na stijenu obraslu žutom mahovinom i kojoj je uslijed bolesti mjestimice poispadala dlaka. Jedne večeri, prilikom odmora, ta je deva stala njušiti zemlju. Mora da je osjetila neki miris jer je zašla dublje u pustinju, onjuškujući s vremena na vrijeme pješčano tlo. Savary nije spavao te se uputio za njom u želji da odlutalu životinju vrati njezinu goniču koji će roba za to nagraditi dodatnim obrokom krupice. Ili ga je možda tjerao neki predosjećaj, prst Alahov... ha... prst Božji. Stražari, koji su ga često držali Arapinom ili Židovom, nisu uopće obraćali pažnju na njega. Većina ih je dremuckala, jer ovdje nije bilo opasnosti od razbojničkih napada, a još manje se trebalo bojati da će kršćanski robovi pokušati bijeg u ovim predjelima gdje se danima i danima moglo hodati a da se ne naiđe na tragove hrane i pitke vode.
Deva je išla sve dalje i dalje, preko sipina gdje Savaryja umalo nije progutao živi pijesak, zatim je izbila na tvrđe tlo, od skorene zemlje i soli. Svojim čudnim
nogama, koje nemaju kopita nego nešto kao elastični đon, deva je počela razbijati ovu koru, zatim gubicom, odstranjivati komade i bušiti rupu.
Svojim sam vlastitim očima vidio kako je nogama koje čak ni dodir kamena ne podnose, te koljenima i zubima iskopala rupu. Vi mi ne vjerujete? - upita Savary gledajući Anđeliku sumnjičavo.
Ma da...
Mislite da sam sanjao?
Ali ne.
... Na kraju je životinja iskopala ovu smeđu zemlju koju ste i vi odmah prepoznali po mirisu. Gubicom je izbacila čitave korpe ovog grumenja i nagomilala ga u obliku jastuka na samoj ivici rupe. A onda se zavaljala i trljala po njemu.
I kao čudom ozdravila od šuge?
Da, ozdravila je, ali trebalo bi da znate da u tome nema ništa čudesno - ispravi je Savary. - Vi ste, kao i ja, već ustanovili da mumija liječi kožne bolesti. Međutim, kad sam se snabdio ovim grumenjem nisam još ni slutio da ono ima ista svojstva kao i božanska perzijska tekućina, nego sam ga uzeo s namjerom da ga koristim kao lijek za svoje bolesnike. Kad odjednom prepoznadoh mumiju! I istovremeno sam došao do izvanrednog naučnog otkrića.
Ah! Do još nekog? Do kojeg?
Do slijedećeg, gospođo. Sol prati mineralnu mumiju. To je potpuno isto kao u Perziji. I sad više ne moram ići u Perziju. Sad znam da na alžirskom Jugu uvijek mogu naći, možda čak i ogromne, naslage dragocjene tvari, koje imaju bar tu prednost što ih nitko ne čuva dok one u Perziji pripadaju šahu. Do ovih mogu slobodno ići.
Anđelika uzdahne.
Nalazišta se možda ne nadziru kao u Perziji, ali u Maroku nadziru vas, dragi moj Savary. Da li to mijenja šta na stvari?
Ona se odmah pokaja što je izrazila toliko nepovjerenja prema svom jedinom prijatelju, pa da bi to popravila, srdačno čestita Savaryju na uspjehu, a ovaj se topio od zadovoljstva i odmah predložio da će donijeti naramak šiblja i bakrenu ili zemljanu pliticu.
A šta će vam to, zaboga?
Izlučit ću vam tu tvar. Napravio sam pokus sa sagorjevanjem u zatvorenoj zemljanoj posudi i eksplodiralo je kao topovski prasak.
Anđelika ga odgovori od namjere da pokus ponovi usred harema. Glavobolja je jenjavala pod djelovanjem čajeva koje joj je prepisao veliki eunuh. Cijelo joj se tijelo počelo žestoko znojiti.
Vaša groznica popušta - reče joj Savary pažljivo je pogledavši preko ruba naočala.
Anđeliki se glava zaista razbistrila.
Mislite li da bi nam vaša mumija opet na neki način mogla poslužiti za bijeg?
Vi, dakle, još uvijek sanjate o bijegu? - upita Savary ravnodušnim glasom, brižljivo vraćajući u vrećicu komade smolastog pijeska.
Više nego ikad - poviče Anđelika naljutivši se.
I ja - reče Savary. - Neću vam kriti da mi se sada strašno žuri u Pariz da bih se posvetio radovima koje iziskuje moje nedavno otkriće. Samo tamo, u svom laboratoriju, imam kotlove za destilaciju i prikladne retorte za daljnje naučno ispitivanje ovog zapaljivog minerala koji će čitavo čovječanstvo, ja to predosjećam, povesti velikim koracima naprijed...
Ne mogavši se savladati, ponovo uze grumen zemlje i stavi ga pod povećalo od kornjačevine i ebanovine. Jedna od Savaryjevih vještina sastojala se u tome da je uvijek kad bi se našao u krajnjoj bijedi, uza se imao najraznovrsnija, za trenutačnu svrhu neophodna pomagala koja kao da je, poput kakvog čarobnjaka, stvarao ni iz čega. Anđelika ga upita odakle mu ta lupa.
Moj mi ju je zet poklonio.
Nisam je prije nikad kod vas vidjela.
Posjedujem je tek nekoliko sati. Kad je opazio moje pohlepne poglede, moj mi ju je zet, taj divan mladić, predao u znak dobrodošlice.
Ali... tko je vaš zet? - upita Anđelika uvjerena da starac bulazni, Savary preklopi majušnu lupu i skrije u nabore svoje odjeće.
Jedan Židov iz geta u Meknesu - prošapće - mjenjač plemenitih kovina, što mu je i otac bio. Istina, nisam imao prilike da vas o tome obavijestim, ali ja sam prilično korisno upotrijebio onih nekoliko sati koji su protekli od našeg dolaska u ovaj lijepi grad. Meknes se mnogo promijenio od vremena Mule Aršija. Mula Ismail uvelike gradi; svuda nailazite na skele kao u Versaillesu.
Da... a vaš zet?
Sad dolazim na njega. Pričao sam vam da sam u doba svog prvog zarobljeništva u Maroku imao dvije ljubavne pustolovine.
I dva sina.
Tako je, samo što mi se to u sjećanju malo pobrkalo, jer mi je Rebeka Maimoran podarila kćerku, a ne sina. I danas sam pronašao tu kćerku u cvijetu mladosti, udatu za mjenjača Samuela Kajana koji je bio tako ljubazan i dao mi ovo povećalo...
...U znak dobrodošlice. Oh, Savary! - reče Anđelika ne mogavši suspregnuti slabašan osmijeh - vi ste tako tipičan Francuz, da mi godi slušati vas. Kad izgovorite riječ "Pariz" ili "Versailles", čini mi se kao da nestaje ovaj neobičan miris cedrovine, sandalovine i metvice, i da sam opet markiza du Plessis-Belliere.
Zar vi to zaista želite opet postati? Vi zaista želite pobjeći?
Ta ja sam vam to već nekoliko puta rekla - poviče Anđelika naglo se razljutivši. - Zbog čega vam tu izjavu moram stalno ponavljati?
Zato što treba da znate kolikim se opasnostima izlažete. Imat ćete prilike da pedeset puta umrete prije nego što ćete se naći samo izvan saraja, da dvadeset puta umrete prije nego što ćete preći prag palače Mule Ismaila, da deset puta umrete prije nego što ćete napustiti Meknes, da petnaest puta umrete prije nego što ćete se dočepati Santa-Kruza, da triput umrete prije nego što ćete se probiti u ovu ili onu kršćansku tvrđavu ..
Vi znači, mislite, da su moji izgledi na uspjeh u ovakvom pothvatu dva prema sto?
Da.
Ja ću ipak uspjeti, gospodine Savary! Stari je ljekarnik zabrinuto vrtio glavom.
Ponekad mi se čini da ste ipak previše tvrdoglavi. Do te mjere silovati sudbinu, vrlo je opasno.
Oh! Vi sad govorite kao Osman Ferađi - reče Anđelika prigušenim glasom.
Imajte na umu da ste u Alžiru silom htjeli pobjeći, na što se ne odvažuju ni najstariji robovi, oni koji imaju za sobom po petnaest i dvadeset godina mukotrpnog zarobljeništva. I na jedvite sam vas jade uspio urazumiti. Pa dobro! Recite sami, zar nismo za to nagrađeni Ja sam pronašao "mumiju" na putovima pustinje i ropstva! I tako, ponekad mislim da bi, ako vam ovaj kraljevski saraj odgovara, ako vam ličnost velikog Mule Ismaila nije baš tako odvratna... da bi najjednostavnije bilo... Oh! Ništa nisam rekao, ništa nisam rekao, umirite se...
On joj uze ruku i potapša je nježno. Nizašto na svijetu on neće rasplakati ovu veliku gospođu koja se prema njemu uvijek odnosila kao najbolja prijateljica, koja je uvijek strpljivo slušala njegova naučna izlaganja i koja je iz ruku Luja XIV za njega primila bocu s dragocjenom perzijskom tekućinom.
Zašto ova svemoćna mlada žena nije postala kraljeva milosnica? Ah, da! Posrijedi je priča o onom mužu kojim se Mezzo-Morte poslužio kao mamcem da bi je navukao u klopku. Bilo bi joj pametnije da na to više ne misli.
Pobjeći ćemo - reče popustljivo - pobjeći ćemo, to je gotova stvar!
On joj izloži da su u Meknesu izgledi na uspješan podvig ipak povoljniji nego u Alžiru. Svi listom u kraljevim rukama, robovi su tvorili neku vrst kaste koja je počela da se organizira. Za vođu su izabrali Colina Paturela, Normana iz Saint-
Valery-en-Cauxa, koji je u ropstvu već dvanaest godina i koji je stekao veliki upliv nad svojim supatnicima. Po prvi put u povijesti ropstva razne kršćanske vjere međusobno se ne mrze i ne kolju; kršćani su osnovali neku vrst zajedničkog savjeta u kojem po jedan Moskovljanin i Krećanin predstavljaju pravoslavce, po jedan Englez i Holanđanin protestante, po jedan Španjolac i Talijan katolike. On, Francuz, izricao je pravdu i rješavao sporove.
Imao je toliko smionosti, da se obraća Muli Ismailu kojem se gotovo nitko nije usudio pristupiti, jer se time stavljao život na kocku. Ne zna se na koji je način uspio doprijeti do tiranina i pridobiti ga. Iako još uvijek užasan i naizgled beznadan, položaj se robova zahvaljujući toj činjenici ipak poboljšao. Iz zajedničke su se blagajne, koja je osnovana od zajedničkih sredstava, plaćali saučesnici. Bivši bankovni činovnik Piccinino Venecijanac raspolagao je i bio odgovoran za ovu tajnu riznicu. Pošto ih je mamila velika zarada, Mauri su prihvaćali da bjeguncima služe kao vodiči. Zvali su ih matadorima. Pod njihovim je okriljem prošli mjesec organizirano šest pokušaja bijega. Jedan je uspio.
Kralj robova, Colin Paturel, proglašen je odgovornim i osuđen da upravo danas bude rukama prikovan za gradsku kapiju i da ostane tako obješen sve dok ne izdahne. Zarobljenici su se pobunili protiv te presude koja ih lišava vođe. Prvo štapovima, a onda i kopljima crni su čuvari rastjerali robove i nagnali ih u njihove logore, kad se najedanput pojavio Colin Paturel pozivajući svoju braću da se umire.
Poslije dvanaestsatnog mučenja, čavli su mu proparali ruke i on je pao živ u podnožje kapije. Umjesto da pobjegne, on se miroljubivo vratio u grad i zatražio prijem kod kralja.
Mula Ismail je gotovo povjerovao da je Colih Alahov štićenik. Bojao se i poštivao normanskog diva, a zabavljao ga je i razgovor s njim.
Ovo sve vam pričam, gospođo, da bih vam razjasnio kako je neusporedivo bolje biti rob u kraljevini Maroku nego u onom smrdljivom gnijezdu koje se zove Alžir. Ovdje se živi napeto, razumijete li?
I isto tako umire!
Stari Savary održi veličanstveno slovo:
To je isto. Glavno je za roba, gospođo, da se nekako probija, a kad čovjek svakodnevno toliko trpi, da naveče uvijek ponovo sebi čestita što je još na životu, onda je on u dobroj kondiciji. Kralj Maroka je sebi pribavio čitavu vojsku robova za gradnju palača, ali to će mu se uskoro pretvoriti u živu ranu na vlastitom tijelu. Šuška se da je Norman upravo zatražio od kralja da u cilju otkupa zarobljenika pozove oce Reda sv. trojstva, kako se to radi u ostalim berberskim državama. I ja sam se nečemu dosjetio. Ako ikad neka misija prispije u Meknes, zašto po njoj ne biste poslali pismo njegovu veličanstvu kralju Francuske i izložili mu svoj žalostan položaj ?
Anđelika pocrveni i ponovo osjeti kako joj groznica čekića po sljepoočicama.
Zar mislite da bi kralj Francuske digao vojsku zato da bi meni došao u pomoć?
Možda se Mula Ismail ne bi oglušio na njegovu intervenciju i proteste. On se divi ovom vladaru kojeg bi htio oponašati u svemu, a prvenstveno u njegovoj graditeljskoj djelatnosti.
Nisam baš siguran da je njegovu veličanstvu toliko stalo da me izvuče iz ovog gadnog položaja.
Tko zna... ?
Stari je ljekarnik govorio jezikom razuma, ali Anđelika bi više voljela podnijeti smrt tisuću puta nego ovakvo poniženje jedanput. U njenoj su se glavi pojmovi brkali. Savaryjev se glas udalji i ona čvrsto zaspe, dok je nova zora pucala nad Meknesom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:55 pm





46.
PREDSTAVA U LAVLJOJ JAMI
Ići ćemo na predstavu! Ići ćemo na predstavu ! - cvrkutale su male priležnice zveckajući narukvicama.
Čekajte, moje gospođe, malo tiše - opominjao ih je Osman Ferađi dostojanstveno.
On prođe između dva reda zakukuljenih prilika, strogo provjeravajući odjeću i nakit svake pojedine. Pažljivo je pregledavao da li su dobro prikopčane svilene i muslinske feredže koje su ostavljale slobodna samo dva oka, ovdje tamna, ondje svijetla, ali uvijek blistava od uzbuđenja.
Dotjeravši se za šetnju, sve su ove žene sličile jedna na drugu i izgledale kao hrpa tkanina nabacanih tako da su imale oblik kruške, ispod kojih su virile papučice od žute ili crvene kože. To su bile samo miljenice, njih stotinjak, među kojima je Mula Ismail najradije birao, i to na taj način što je držao u ruci maramicu i ispuštao je pred onom na koju se odlučio za taj dan, odnosno noć. Čuo je da tako postupa veliki carigradski gospodar u svom saraju.
Kad kralj dulje vremena ne bi obratio pažnju na neku ženu, Osman Ferađi bi je povlačio iz ovog kruga i premještao u druge katove ili slao na druge poslove. A to je bila najgora kazna: ne biti među "ponuđenim" ženama. Ove su izgubile svaku nadu da će im ikad više biti dopušteno da osjete užitak u sultanovu zagrljaju. To je bio početak zaborava, starosti, okrutno progonstvo na nekoliko koraka od mjesta blaženstva. Veliki je eunuh neprikosnoveno odlučivao o ovim degradacijama i unapređenjima, te na taj način ucjenjivao one tvrdokorne. One koje se više nisu nalazile među "ponuđenim" ženama, bile su lišene mnogih povlastica, kao na primjer šetnji, predstava, brojnih putovanja i ljetovanja kuda je Osman Ferađi vodio najuglednije pripadnice harema.
Čuvši kako puščana paljba i graja svjetine nagovještavaju svečanost, napuštenice su tog dana gorko zajecale i zalelekale.
Osman Ferađi je osobno otišao da ih umiri. Kralju je već dosadilo slušati jadikovke u svom saraju. Zar hoće da dožive sudbinu Abd-el-Malekovih žena i kćeri? Događaj se nedavno zbio, pa ga se jamačno i one još dobro sjećaju! Po njegovoj smrti, koja je nastupila od gangrene osam dana poslije kasapljenja, njegove su žene nastavile da se deru i kukaju, pa im je kralj zaprijetio da će smaknuti sve one čiji mu plač dopre do ušiju. Nekoliko su dana, dok je kralj boravio u palači, prigušivale jecaje, ali čim je izašao, lelek se nastavio. Onda je kralj naredio da se četiri od njih zadave na njegove oči.
Kad su čule ovu poučnu priču, napuštenice utihnuše kao bubice i stadoše tražiti neki izlaz, neku rupicu kroz koju bi se provukle na terasu odakle bi mogle vidjeti predstavu.
Veliki eunuh na povratku prođe pored Anđelikinih odaja. Njezine su služavke upravo stavile zadnji veo na nju. Ali nju poglavar saraja nije slao na priredbu zato što bi zaridala od tuge da ju je ostavio kod kuće, nego je koristio svaku priliku, pa tako i ovu, da buduća ljubavnica upozna svog budućeg gospodara, a da on nju pri tom ne vidi.
U skladu s tim Anđelika se redovito morala pridružiti skupinama žena koje su pratile sultana kad bi išao u šetnju ili prisustvovao javnim priredbama. Da je tiranin ne bi primijetio suviše pažljivim pogledom prelazeći preko gomile bijelih, ružičastih i zelenih ličinki iz svoje pratnje, tri su uvijek budna eunuha bila zadužena da prikriju mladu ženu ili je prema potrebi sasvim odstrane. Osman Ferađi je s pravom pretpostavljao da će najbrže savladati Anđelikinu odbojnost i najbolje je uputiti u svoje dužnosti time što će je privikavati na prisustvo i karakter Mule Ismaila. Naravno, postojala je opasnost da svako njegovo nasilje bude novi udarac za nju. Ali već će se malo-pomalo prilagoditi. Jer ona je potpuno
svjesno morala prihvatiti gospodara onakvog kakav jest, i ulogu koju joj je on, veliki eunuh, odredio.
Anđelika se, dakle, morala priključiti skupini žena koje su silazile prema vrtovima. Engleskinja ružičaste puti došla je otkrivena, vodeći za ruku dvije prekrasne plavokose mulatkinje, s kožom boje jantara, bliznakinje, sultanove kćerke čijim je rođenjem izgubila položaj prve žene. Taj je naslov morala prepustiti Lejli Ajši, majci sultanovog muškog potomka. U skladu sa svojim dostojanstvom, Lejla Ajša se pojavila zadnja. I ona je bila bez koprene, a spustila se iz svojih odaja posebnim, ne zajedničkim stepenicama. Pratili su je njezini osobni eunusi, a sablju, koja je bila znak njezine vlasti, nosila je ispred nje jedna služavka. Oko njezina impozantnog tijela lepršali su crveni i šareni velovi. Dvije su žene nepokrivenih lica davale na znanje Osmanu Ferađiju da se više ne osjećaju strogo podređene njemu. Lejla Ajša se već dugo bavila mišlju da za glavnog eunuha saraja unaprijedi šefa svoje osobne garde, Raminana, osobu svog povjerenja, kao ugljen crnog eunuha, plavo istetoviranih sljepoočica, koji je potjecao iz plemena Ludaisa, dok je Osman Ferađi, naprotiv bio porijeklom Harar. Mali rat, koji se potajno vodio u haremu, nije bio ništa drugo nego tinjajući nastavak vjekovnih afričkih borbi za prevlast.
Mali je princ Zidan slijedio svoju majku. Zahvaljujući svom dvostrukom crnačkom porijeklu, imao je okruglo lice boje čokolade koje se jedva vidjelo ispod bogatog turbana od svijetložutog muslina. Odjeća mu je bila od satena boje lješnika i svile boje pistaća i maline. Anđelika, koja se zabavljala gledajući ga, dala mu je nadimak "princ Bonbon", iako mu ćud baš nije obećavala da će biti tako sladak. Tog je dana navršio šest godina i promatrao pravu, čeličnu sablju koju mu je otac upravo poklonio. To više nije bila drvena igračka, i on će konačno odrubiti glavu Mathieuu i Jeanu Badiguetu, dvojici malih francuskih robova koji su mu bili drugovi u igri. On će se u toj vještini ogledati još danas, čim svrši predstava.
Dvije su ljubimice prekrile lice tek kad su prošle kroz zadnja vrata koja izlaze u vrtove palače. Otkako je Mula Ismail ovdje započeo graditi džamiju, kupalište, amfiteatar i jezero stalno je postojala opasnost od susreta s robovima. Ali danas su radilišta bila pusta, alat, ljestve i građevni materijal ležali su među započetim zidovima i srebrnastim stablima maslina.
Zaglušna buka dopirala je iz pravca prednjih zidova palače. Teško bi se mogli preći svi dijelovi ovog ogromnog obitavališta koje Mula Ismail gradi za svoje carsko dostojanstvo, svoje žene, svoje priležnice i svoje robove. Dovršene su samo glavna građevina koja obuhvaća četrdeset pet paviljona sa zasebnim dvorištima i vodoskocima, i ogromne, raskošne konjušnice za dvanaest tisuća grla. Tu se nastavlja čitav labirint dvorišta, spremnica, džamija, vrtova od kojih su jedni ograđeni zidovima, a drugi izlaze u gradska predgrađa. Buka je i dolazila odatle, a i iz zarobljeničkog logora gdje je svaki imao svoju pregradu od blata i trske, a svaka nacija svoju četvrt pod upravom jednog poglavara i jednog savjeta. Nad skupinom žena oko kojih su eunusi napravili obruč brigu preuzeše kraljevi konjanici. Oni su se sudarili sa članovima kraljevske povorke koja je pristizala. Mula Ismail išao je pješice, pod suncobranom koji su držala dva crnčića. Okružili su ga pomoćnici i savjetnici-ljubimci: Židov Samuel Baidoran, Španjolac Juan di Alfero, nazvan Sidi Muhadi kad je prešao na islam, i francuski otpadnik Roitiain de Montfleur, zvan Rodani, koji je preko sebe imao ratna skladišta.
Kad vidje Osmana Ferađija, sultan mu dade znak i on se priključi odličnicima. Među arapskim pukom nastade komešanje, a odnekle dopru snažni povici i priguše pjev svirala i bubnjanje bubnjeva koji su pokušavali nadglasati halabuku. Oni koji su ispuštali te krikove, pojave se iznenada, u času kad je povorka izbila na glavni trg Meknesa. Pošto je svjetina u bijelim burnusima rastjerana, na trgu ostade siva i bljedolika masa, vrtlog dronjaka, talasanje olovnih, bradatih lica koja su divljački vikala.
Slični prokletnicima iz Danteovog "Pakla", kršćanski su zarobljenici, koje su crnački štapovi i podignuti bičevi držali na pristojnoj udaljenosti, pružali ruke
prema Muli Ismailu. Iz njihovih se krikova na svim europskim jezicima jasno razabiralo samo jedno ime:
Norman! Norman! Milost za Colina Normana!
Mula Ismail se zaustavi sa smiješkom na usnama. Po njegovu blaženom izrazu lica reklo bi se da mu zahvaljuju i plješću, a ne da ga mole i preklinju. On ne učini više ni koraka, nego se zadrži na izvjesnoj udaljenosti od uzburkane mase robova. Zatim se sa svojom pratnjom popne na mali podij. Njegove se žene smjestiše u prve redove. Tada Anđelika vidje šta kralja i njegovu pratnju odvaja od robovskog skupa.
U središtu trga nalazila se četverokutna prostrana duboka rupa, veličine oko dvadeset stopa. Dno joj je bilo pokriveno slojem bijelog pijeska. Tu i tamo nabacane stijene i nekoliko pustinjskih biljki davale su joj izgled vrta. Oštar miris zvjerinjaka dizao se iz nje u pregrijani zrak: lavlja jama! Po ćoškovima dijelovi kostura. U dnu su dvoja pomična drvena vrata zaklanjala prolaz u hodnike koji vode do kaveza za zvijeri.
Mula Ismail dade znak. Nevidljiva ruka otkoči zaklopac i on spuzne i oslobodi ulaz. Robovi se pokrenuše kao da ih je potjerala neka neodoljiva sila i oni iz prvih redova umalo ne padoše u lavlju jamu. Ovi se baciše na koljena i pridržaše se rukama za rub, a vratove istegnuše prema razjapljenom otvoru što je pod sunčanim zrakama izgledao kao crni pravokutnik.
Jedna prilika polako izroni iz tame. Bio je to rob s teškim lancima na rukama i nogama. Preklopac se zatvori za njim. Rob zažmiri, jer ga je smetalo blještavo svjetlo. S podija se moglo razabrati da je to čovjek izvanredne snage i rasta. Košulja i kratke hlače - robovska odjeća - otkrivale su mišićave ruke i noge, široka prsa, dlakava kao u medvjeda, na kojima je blistala ikonica. Zapuštena brada i kosa bile su mu plave. Čupava griva boje slame pokrila mu je obraze, pa su se vidjela samo dva mala plava oka koja su se lukavo krijesila. Izbliza se moglo vidjeti da mu je vikinška kosa posrebrena na sljepoočicama i da mu je brada prošarana sijedim nitima. Imao je četrdeset godina, od toga u ropstvu već dvanaest. Masom prostruji šapat koji ponovo preraste u povike:
Colin! Colin Paturel! Colin Norman!
Nagnuvši se prema njemu, mršav, riđ mladić vikne na francuskom:
Coline, druže moj, bori se. Ubij, udaraj, ali ne umri, ne umri!
Rob u lavljoj jami podiže snažne ruke umirujućom gestom. Anđelika u tom trenutku opazi krvave rupe na njegovim dlanovima i sjeti se da je on onaj čovjek koji je bio raspet na Novoj kapiji. Mirnim korakom, lagano se gegajući, dođe do središta jame i digne glavu prema Muli Ismailu.
Pozdravljam te, gospodaru - reče na arapskom zvonkim, sigurnim glasom. - Kako si?
Bolje nego ti, šugavo pseto - odgovori sultan. - Jesi li konačno shvatio da je došao dan kad ćeš mi platiti za sve one drskosti kojima me već godinama obasiplješ? Još jučer si imao smjelosti da mi puniš uši i da me moliš da pozovem popove u svoje kraljevstvo, pa da im prodajem svoje vlastite robove... Ali ja neću da prodajem svoje robove - poviče Mula Ismail digavši se u svojoj bijeloj haljini. - Moji robovi pripadaju meni. Ja nisam ni Alžirac ni Tunižanin. Ja neću da oponašam te trule trgovce koji zaboravljaju svoj dug Alahu i misle samo na svoju vlastitu korist... Ti si iscrpio moje strpljenje. Ali ne u onom smislu kako si se ti to nadao. Kad sam jučer prema tebi bio dobar, da li si i slutio da ćeš se danas naći u lavljoj jami? Ha! Ha! Jesi li pomišljao na to?
Nisam, gospodaru - odgovori Norman ponizno.
Ha! Ha! Nego si likovao i hvalio se svojima kako me motaš po miloj volji! Coline Paturele, ti ćeš umrijeti.
Da, gospodaru.
Mula Ismail, natmuren, ponovo sjede. Iz redova robova krici se zaoriše, a crni čuvari podigoše puške prema njima. I sultan pogleda u tom pravcu. Lice mu se smrklo.
Nije mi drago što te sudim na smrt, Coline Paturele. Ja sam se s tim pomirio već više puta i poslije uvijek bio sretan kad sam te vidio kako živ i zdrav izlaziš iz mučilišta što ti bijah odredio kao grobnicu. Ali ovaj puta, budi u to siguran, neću dati zlim duhovima priliku da te izbave. Ja ću napustiti ovo mjesto tek kad ti zvijeri oglođu zadnju kost. A ipak me ne veseli gledati te kako pogibaš! Pogotovo kad pomislim da umireš kao krivovjernik i da ćeš biti proklet za vječna vremena. Ja ti još mogu podijeliti milost. Postani Maur!
To je nemoguće, gospodaru.
Nije to nemoguće - rikne Mula Ismail - za čovjeka koji zna na arapskom izgovoriti ove riječi: "Nema Boga osim Boga, a Muhamed je njegov prorok".
Kad bih to izgovorio, bio bih Maur. A ti bi to grdno požalio, gospodaru. Jer zašto se ne veseliš mojoj smrti i zašto želiš da mi sačuvaš život? Naprosto zato što sam vođa tvojih robova u Meknesu, zato što samo zahvaljujući meni oni zdušno i poslušno grade tvoje palače i tvoje džamije, pa ti je neophodno moje prisustvo među njima. Ali ako postanem Maur, postat ću istovremeno i otpadnik, a onda mi nije mjesto među kršćanskim robovima... Ovit ću glavu turbanom, ići ću u džamiju i više neću baratati zidarskom žlicom tebi na korist. Ako postanem otpadnik, izgubit ćeš me zahvaljujući svojoj milosti, ako ostanem kršćanin, izgubit ćeš me zahvaljujući svojim lavovima.
Šugavo pseto, tvoj otrovni jezik mi je dosta puta zavrtio glavu. A sad umri već jedanput!
Mučna tišina zavlada svjetinom, jer se, dok je rob govorio, još jedan zaklopac iza njega otvorio. Veličanstven nubijski lav polako izroni iz sjene. Dizao je svoju tešku glavu okrunjenu crnom grivom i približavao se mekim, tromim hodom divlje zvijeri. Iza njega se pojavi lavica, nježnija od njega, zatim još jedan lav s Atlasa, dlake boje pustinjskog pijeska i gotovo riđe grive. U nekoliko skokova oni se nečujno nađoše pored roba koji ni ne trepnu. Nubijski lav stane bijesno mahati repom, ali se činilo da ga mnogo više razdražuju požudni pogledi tamo gore, nego prisustvo nepomičnog čovjeka u njihovu brlogu. On zareži prelazeći neustrašivim očima preko svjetine, zatim najedanput stane rikati istegnuvši vrat.
Anđelika zagnjuri lice u feredžu. Kad je začula šapat koji je prostrujio svjetinom, ona ponovo pogleda. Ogađen tolikom znatiželjom čiji je on predmet, lav krene laganim korakom, prođe pored zarobljenika savršeno ravnodušno, gotovo ga pogladivši svojim mačjim krznom, i konačno legne u sjenu pod stijenom.
Razočarana arapska svjetina stane histerično vikati, bacati kamenje i grude zemlje, kako bi razdražila zvijeri. Ove riknu u zboru, okrenu se oko sebe i legnu ispred zatvorenih preklopaca, očitujući na taj način želju da se vrate i nastave odmaranje na nekom mirnijem mjestu.
Mula Ismail iskolači oči.
Njemu je Alah sklon - promuca nekoliko puta uzastopce. On se digne i u svom se uzbuđenju sasvim približi rubu jame.
Coline Paturele, lavovi neće da ti učine na žao. U čemu se sastoji tvoja tajna? Reci mi je, pa ću ti pokloniti život.
Prvo mi pokloni život, a onda ću ti reći svoju tajnu.
Neka bude tako! Neka bude tako! - kralj će ljutito.
Na njegov znak sluge povuku preklopce. Lavovi se zijevajući dignu i iščeznu, a vratnice se spuste za njima.
Gromoglasno se klicanje zaori iz potištenih robovskih srdaca. Kršćani su se grlili plačući. Vođa im je spašen!
Govori! Govori! - poviče Mula Ismail nestrpljivo.
Još jednu milost, gospodaru. Dozvoli da redovnici Sv. trojstva dođu u Meknes radi otkupa robova.
Taj se pas očito zakleo da će mi pokloniti svoj život! Donesite mi moju pušku da ga ubijem vlastitom rukom!
Ponijet ću u grob svoju tajnu.
Poštedit ću te još ovaj put! Pozovite te proklete popove. Vidjet ćemo koliko će me zadužiti svojim darovima. A sad izađi odatle, Coline Paturele.
Unatoč teškim lancima, herkul se hitro popne po stepenicama usječenim u prednju stranu jame. On izroni među pakosne i razočarane Arape, ali se ovi ne usudiše ni da ga dirnu ni da ga vrijeđaju.
Kršćanski se rob baci ničice pred prijestolje Mule Ismaila. Mesnate tiraninove usne skupiše se u neku vrst neodređenog smiješka i on upre svoju papuču u kvrgavu kičma.
Digni se, prokleto pseto!
Norman se uspravi u svoj svojoj veličini. Anđelika je protiv svoje volje napregnuto zurila u dva čovjeka koji su stajali jedan prema drugom. Bila im je tako blizu da se nije usudila ni trepnuti pa čak ni disati.
Jedan od njih bio je svemoćan, drugi okovan lancima, ali se ispostavilo da kralj i rob, musliman i kršćanin, priznaju zajedničkog protivnika: Azraela, anđela smrti.
Pred takvim se ljudima Azrael zbunjen povlačio. On je odlazio drugdje, uzimao slabiće, kosio korov i zakržljale biljke... Ali će doći onaj neumitni dan kad će i njima iščupati dušu, Muli Ismailu usprkos oklopu koji stalno nosi pod burnusom, Colinu Paturelu usprkos njegovim lukavstvima, samo što će njihov otpor anđelu biti krvav i Azrael neće tako brzo likovati. Trebalo ih je samo pogledati, jednog i drugog...!
Govori već jednom - reče Mula Ismail. - Kakvom si čarolijom umirio lavove?
Ne radi se o čaroliji, gospodaru. Kad si odredio da poginem onom smrću, zaboravio si da sam dugo radio u kavezima i da još i sad često pomažem krotiteljima. Lavovi me, dakle, poznaju. Ja sam već puno puta izašao iz njihovih kaveza živ i zdrav. Upravo jučer sam se ponudio da ću ja umjesto slugu nahraniti zvijeri kojima sam dao dvostruki obrok. Dvostruk...! Što sam rekao! Trostruk obrok. Ove tri životinje, koje si kao najkrvoločnije odabrao da me rastrgnu, ušle su u jamu nakljukana do guše. Malo je reći da nisu bile gladne, želudac im se dizao od samog pogleda na meso ili krv, tim više što sam im u hranu dodao travu koja ima uspavljujuće djelovanje.
Mula Ismail pozeleni od bijesa.
Bezočno pseto! Imaš drskosti da pred mojim narodom pričaš kako si me namagarčio! Sad ću ti odrubiti glavu.
On skoči i isuče sablju. Kralj robova ga zaustavi riječima:
Rekao sam ti svoju tajnu, gospodaru. Ispunio sam obećanje. Ti sloviš kao kralj koji drži svoja. Dužan si da mi za danas poštediš život. Osim toga, obećao si da ćeš pozvati redovnike Sv. trojstva da nas otkupe.
Ne puni mi opet uši! - zaurla tiranin vrteći po zraku svojom krivošijom. Ali je vrati u korice brundajući:
Za danas! Da, za danas...!
Uto povorka slugu donese na velikoj bakrenoj plitici kraljevo jelo. Mula Ismail bijaše naredio da mu se objed posluži na licu mjesta, jer je predviđao da će, gledajući proždrljive lavove, i on ogladniti.
Sluge umalo ne padoše na leđa kad vidješe kako "lavlji obrok" stoji pored njihova gospodara.
Kralj se zavali u jastuke i okupi oko sebe svoje odličnike s kojima podijeli obrok. On još upita:
Kako si pogodio da te namjeravam baciti u lavlju jamu? Ja o tome nikom nisam rekao ni riječi sve dok pijevac nije zakukurikao. Naprotiv, po palači se raširio glas da sam te blagonaklono saslušao.
Plave se zarobljenikove oči napola zatvoriše.
Poznajem te, gospodaru, poznajem te!
Zar si htio reći da su moja lukavstva prozirna i da ne znam zavarati sugovornika?
Ti si lukav kao lisica, ali ja sam Norman.
Bijeli sultanovi zubi bljesnuše na mračnom mu licu. On se smijao.
To izazva veselost kod robova među kojima je kolala "tajna" Colina Paturela.
Volim Normane - reče Mula Ismail dobroćudno. - Dat ću nalog salskim gusarima neka prokrstare oko Honfleura i Le Havrea, kako bi mi ih doveli čitav čopor. Jedna jedina stvar mi se kod tebe ne sviđa, Coline Paturele. Ti si zaista velik. Viši si rastom od mene, a takvu drskost ne mogu podnijeti.
Ima više načina da tome doskočiš, gospodaru. Možeš mi odrubiti glavu, ili me pak posjesti kraj sebe. Na taj ćeš način svojim turbanom biti veći on mene.
Neka bude tako - reče kralj odlučivši poslije kratkog razmišljanja da se neće ljutiti. - Sjedi!
Rob prekriži dugačke noge i sjedne na svilu i kadifu pored strašnog sultana koji mu pruži pečenog goluba.
Doglavnici i odličnici iz kraljeve pratnje, te i obje kraljice, Lejla Ajša i Daisy Valina, bijesno su negodovali.
Mula Ismail pređe pogledom preko skupa oko sebe.
Što gunđate? Niste li i vi posluženi mesom?
Jedan od vezira, španjolski otpadnik Sidi Ahmet, odgovori zlovoljno.
Nije nama krivo što smrdljivi rob jede, gospodaru, nego što kraj tebe sjedi. Kraljeve su oči sijevale.
A znate li zašto sam prisiljen da postupam sa smrdljivim robom kao sa sebi ravnim? - upita on. - Odmah ću vam reći. Zato što nijedan moj ministar neće da razgovara s prljavim zarobljenicima. Ako me imaju za što zamoliti, moraju se obraćati iz ravno meni, a ja onda ne mogu a da ih ne kaznim zbog njihove drskosti, i tako svaki put vašom krivnjom izgubim po jednog roba. Zar ne bi bila vaša dužnost da posredujete između njih i mene, a prvenstveno tvoja, Sidi Ahmete Muhadi, i tvoja, Rodani, koji ste nekoć bili kršćani? Zašto se ti, Ahmete, nisi potrudio da me zamoliš za odobrenje da se pozovu popovi? Zar nemaš samilosti prema svojoj bivšoj braći?
Što je više govorio, Mula Ismail se više raspaljivao. Ali se Španjolac nije zbunio. Znao je kako su mu čvrste pozicije kod sultana. Bio je glavni kraljev pomoćnik u vojni protiv pobunjenih plemena. Berberi su ga zarobili kad se kao oficir njegovog veličanstva Filipa IV bijaše uputio u osvajački pohod u južnu Ameriku. Sultan je u toku jednog povlačenja u srednje Atlasko gorje imao prilike da utvrdi koliko je to vješt strateg. Otišavši kao rob, Juan di Alfero se vratio na čelu odreda janjičara. Mula Ismail, koji ga je po svaku cijenu htio vezati uza se, prisilio ga je mučenjima da prigrli Muhamedovu vjeru.
Prezrivo pogledavši kršćanske robove, on na žestoke sultanove prigovore odgovori:
Odrekao sam se gospodara. Ne znam zašto bih se morao brinuti za sluge!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:56 pm




47.
COLIN PATUREL, KRALJ ROBOVA
Mogu li jesti, gospodaru? - upita ponizno Colin Paturel držeći još uvijek goluba u ruci. To čekanje bilo je za njega kazna kakve je Mula Ismail uspješno izmišljao za svoju zabavu, jer takva sreća već godinama nije zapala Paturelov izgladnio želudac.
Ovo pitanje izazva kod kralja novu provalu bijesa. Tek je tada opazio da su ministri počeli jesti ne čekajući njega, i on ih obaspe psovkama.
Jedi! - zaurla na Normana - a vi, proždrljivci, prestanite žderati kao da ste izgladnjeli robovi što žive na kruhu i vodi, i kao da ne plivate u svom onom zlatu što ste mi ga pokrali.
On naredi svojim crncima da im oduzmu jelo i da ostatak smjesta odnesu robovima. Ministri htjedoše zadržati bar kraljevo posuđe uz obrazloženje da su kršćani nedostojni da jedu s gospodarovog pladnja. Ali on im ga pošalje netaknutog, pretrpanog pilićima, golubovima i rižom začinjenom šafranom.
Zarobljenici navale na kraljevsko jelo. Borili su se i otimali kao pobješnjeli psići oko kostiju.
Anđelika je samilosno promatrala ove bijednike koje je ljuto i beznadno ropstvo tako ponizilo. Sigurno među njima ima plemića, čuvenih imena, svećenika, otmjenih ljudi, ali ih je bijeda sve prevukla istim sivilom, istim dronjcima. Ona opazi kako su mršavi i pomisli na Savaryja čiji su joj se prsti učinili suhi i tvrdi kao štapići. Jadan je čovjek doslovno umirao od gladi, a ona se nije sjetila da mu ponudi bar kolačić...!
Sa svog je mjesta čula razgovor između kralja i Normana, i shvatila mu smisao. Ona spoznade da je snažna, uvijek živa ličnost Mule Ismaila istovremeno privlači i zbunjuje. Ukrotiti takvog čovjeka, značilo bi pripitomiti divlju životinju koja će uvijek ostati zvijer i sačuvati svoje zvjerske nagone, svoju žeđ za krvlju.
Mala se Čerkeskinja, ovijena velovima od zelene svile, nasloni na njezino rame. Nije skidala oči sa sultanovog lica. Na svom nevještom arapskom jeziku ona je Anđeliki tek natuknula nešto o svojim osjećajima, ali su njezini čeznutljivi pokreti i izraz lica upotpunili oskudne riječi.
On nije strašan, znaš... Nastojao je da me nasmije i da mi osuši suze... Poklonio mi je narukvicu. Nježno mi je položio ruku na rame. Prsa su mu kao srebrni štit... Nisam bila žena, a sada to jesam. I svake noći upoznajem nove užitke.
Čerkeskinja se sviđa Muli Ismailu - rekao je nedavno Osman Ferađi. - Ona ga zabavlja i privlači kao umiljata mačkica. To je vrlo dobro. To mi daje vremena da mu pripremim tigricu.
Anđelika je slijegala ramenima. Ona je uporno odbijala, ali je svakim danom sve teže podnosila podmuklu borbu, začinjenu kolačićima od badema i ušećernim voćem, težnjom za poljepšavanjem i prepričavanjima ljubavnih tajni među priležnicima koje su gorjele od želje da privuku gospodarovu pažnju. U haremu su sva osjetila, brižljivo pothranjivana, bila prenapregnuta i bludila samo oko svemoćne i nevidljive osobe Mule Ismaila. On je svuda bio prisutan. Sve su bile opsjednute tom mišlju. Anđelika se noću trzala iza sna, uvjerena da ga gleda kako se pomalja iz mraka.
Bila je zadovoljna, kad bi ga, kao sada, imala prilike vidjeti u stvarnosti, živog, od krvi i mesa.
Tada bi opet poprimio ograničene oblike i građu, postojao bi čovjek određene veličine i prestajao biti nestvaran, gotovo božanski mit. Anđeliku još nikad muškarac nije zbunio. Ona će odvagnuti ovoga ovdje kao što je to činila i sa svim ostalim, a onda onda ćemo već vidjeti.
Kad ćeš pozvati oce redovnike? - pitao je Colin Paturel jedući halapljivo. Zapeo je prema svom cilju kao sivonja.
Neka dođu kad god zažele. Poruči im da ću s njima lijepo postupati.
Norman predloži da se odmah pošalju dva pisma; jedno da napiše kralj poglavaru Aliju, Abdulahovom sinu, koji drži pod opsadom španjolski grad Ceutu, i koji bi imao započeti pregovore, a drugo da se posredstvom francuskih trgovaca u Cadixu dostavi redovnicima Sv. trojstva.
Kako su obojica bili brzi na poslu, Mula Ismail smjesta stavi pero u ruku svom ćati, a Colin Paturel dozove svog pisara, mršavog riđokosog čovjeka, koji ga maloprije bijaše bodrio: „Ubij. Ne umri!" Zvali su ga Jean-Jean iz Pariza. Bio je jedan od rijetkih zarobljenika rodom iz glavnog grada Francuske. U svojstvu sudskog činovnika pratio je svog gospodara koji je poslovno putovao u Englesku. Brod je zahvaćen olujom skrenuo s puta, u više navrata se umalo nije razbio o bretonsku obalu, i konačno se našao u Gaskonjskom zalivu gdje su ga berberski gusari zarobili.
Colin Paturel mu izdiktira pismo za velečasnog oca predstojnika kojeg zamoli da osnuje misiju za otkup mekneskih zarobljenika što su dosad bili znatno zapostavljeni u odnosu na engleske i tuniske. Preporučio je neka ponesu bogate darove da bi udobrovoljili kralja, i to naročito satove njihalice, da, vrlo velike satove njihalice sa zlatnim klatnom.
Sultanove su se oči krijesile. Najedanput mu se strašno žurilo da otpremi glasnika. Robovski blagajnik Piccinino Venecijanac odvoji od zajedničkog novca četiri dukata i dade ih ćati koji je napisao pismo za poglavara Alija. List je posut pijeskom, zapečaćen, stavljen u štitnik koji će glasnik brižljivo spremiti pod pazuhe. Jedna je briga još morila Ismaila.
Ovi se popovi zovu oci Sv. trojstva, zar ne?
Da, gospodaru. Ti zavjetovani redovnici krstare našom zemljom i kod pobožnih ljudi sakupljaju priloge za otkup zarobljenika koji nemaju vlastitog imetka.
Sultanova je zabrinutost bila druge prirode.
Trojstvo? Nije li to ona dogma koju vi ispovijedate o djeljivosti Boga u tri lica? To nije istina Nema Boga do Boga jedinoga. Ja neću u svoje kraljevstvo pozvati one nevjernike koji propovijedaju tako bogohulnu vjeru.
Pa dobro! Uputimo moje pismo očima redemptoristima - reče pomirljivo Norman ispravljajući naslov.
Glasnik konačno odjaše uzvitlavši oblak crvenkaste prašine, a Mula Ismail nastavi sa svojim optužbama.
Vi kršćani tvrdite da postoji Otac, Sin i Duh sveti. Vi time vrijeđate Boga. Ja vjerujem da je Isus bio Glas Božji. Ja vjerujem da je on bio jedan od najvećih proroka, jer Kuran kaže: „Svaki čovjek koji se rodi iz utrobe svoje majke, zadojen je zlom Sataninim, osim Isusa i njegove Majke" Ali ne vjerujem da je on bio sam Bog, jer kad bih u to vjerovao... Kad bih u to vjerovao, zgromio bih sve Židove u svom kraljevstvu - rikne pružajući šaku prema Samuelu Baidoranu.
Židovski ministar savije kičmu. Mula Ismailovo srce bilo je šikara snažnih vjerskih osjećaja kojima je slijepo robovao. Većina je njegovih postupaka proizlazila iz uvjerenja da glupost nevjernika vrijeđa, izvrgava ruglu i ponizuje Boga kojem on, poglavar vjernika, mora pribaviti poštovanje.
Sultan duboko uzdahne.
Htio bih s tobom razgovarati o Zakonu, Coline Paturele. Kako čovjek zdravog razuma može prihvaćati zlo koje sa sobom donosi vječno prokletstvo?
Ja nisam baš dobar teolog - odgovori Colin Paturel glođući krilo goluba - ali što ti, gospodaru, podrazumijevaš pod pojmovima Dobro i Zlo? Ubiti svog bližnjeg, za nas znači zločin.
Glupani! Vi ste glupani koji zemaljske tričarije brkate s velikim istinama. Zlo...! Jedino neoprostivo zlo je odbiti svoj spas, odbiti Istinu! A taj zločin vi kršćani počinjate svaki dan i time sami od sebe stvarate grešnike, a još su veći krivci Židovi koji su prvi primili Istinu... Židovi i kršćani su oskvrnuli naše svete knjige, Knjigu Mojsijevu, Psalme Davidove, Evanđelje... i dali im smisao koji one nikad nisu imale. Kako možeš živjeti ovako u zabludi? Živjeti ovako u grijehu? Odgovori, kopile!
Ne mogu ti odgovoriti. Ja sam samo siromašan normandijski ribar rodom iz Saint-Valery-en-Cauxa. Ali poslat ću ti Renauda de Marmondina, malteškog viteza, koji je izvanredno upućen u Božju nauku.
Gdje ti je taj tvoj vitez? Dovedi mi ga.
Nije u Meknesu. Još je ranom zorom otišao s kolonom u oazu Ued da pobire šljunak za malter.
Ove riječi iznenada oslobodiše Mulu Ismaila njegovih metafizičkih briga. Graditeljska mu krv uzavre pri spoznaji da jedan dio njegovih robova već tri sata ljenčari.
Otkud onim psima tamo pravo da se kljukaju ostacima s moje trpeze? - zaurla. - Ja sam ih sazvao da prisustvuju tvom smaknuću, a ne da se vesele poniženjima koja sam doživio od tebe. Sklanjaj mi se ispred očiju, nedostojna svinjo! Pomilovao sam te za danas. Ali sutra... čuvaj se...! Sutra...!
I on odredi po stotinu batina svim francuskim zarobljenicima koji su jutros izostali s posla zato da bi vidjeli kako umire Colin Paturel.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:57 pm





48.
MEKNESKI VRTOVI POGUBLJENJE ROBINJE
Mekneški su vrtovi bili prekrasni. Anđelika je tamo često odlazila s nekoliko drugih žena ili u dvokolici koju su vukle dvije mazge. Navučeni zastori su je zaklanjali od znatiželjnih pogleda, a ona je mogla gledati i uživati u ljepoti cvijeća i drveća koje se kupalo u blještavom sunčevom svjetlu. Ona je ponekad zazirala od ovih šetnji bojeći se da diplomatski plan velikog eunuha nije iza zavoja kakvog drvoreda predvidio iznenadan susret s gospodarom.
A to se često događalo, budući da je Mula Ismail volio šetnje po vrtovima istim onim žarom kao i Luj XIV koji mu je bio uzor. On je osobno htio da vidi i prati kako radovi napreduju. Ti su časovi, u kojima je ispoljavao svoje najljepše osobine, bili najpogodniji za molitelje, pogotovo kad bi, hodajući odmjerenim korakom kroz sjenovite drvorede, u pratnji nekolicine visokih dvorskih ličnosti, još u naručju držao i jednog od svojih najmlađih sinova ili jednu od svojih mačaka. Svi su znali da mu u takvim trenucima treba upućivati mučne i škakljive molbe. Tada se Mula Ismail nikad nije ljutio, iz straha da ne uzbuni smeđu, nacifranu lutkicu koju je držao na grudima, ili debelog mačka kojeg je gladio. Njegova ljubav prema bebama i životinjama zbunjivala je ljude isto toliko koliko ih je zaprepaštavala njegova divljačka surovost prema bližnjima. Vrtovi i palače vrvjeli su od rijetkih životinja. Po drveću, dvorištima, na tratinama, pod cvijećem, bilo je najraznovrsnijih mačaka za koje se brinula vojska slugu. Ležale su posvuda, u svojim raskošnim sivim, bijelim, crnim ili točkastim krznima, a svojim modrozelenim očima, zjenicama poput rastaljenog zlata, pratile iz prikrajka šetače. Ti baršunasti, nevidljivi svjedoci posjećivali su vrtove poput zaštitničkih duhova i udahnjivali im sanjalačku, zagonetnu dušu.
Mačke nisu, kao na Istoku, bile obučene za čuvanje robova ili blaga. Uzgajali su ih zbog njih samih; zahvaljujući tome, bile su umiljate i zadovoljne. Životinje su kod Mule Ismaila bile sretne. Konji, životinjska vrsta koju je uz mačke najviše volio, imali su veličanstvene štale s mramornim svodovima, a vodoskoci i pojila po hodnicima bili su od zelenog i plavog mozaika.
U plićacima jedne bare bezbrižno su se praćakali flamingosi, ibisi i pelikani. Zelenilo je mjestimično bilo tako gusto, masline i eukaliptusi tako vješto zasađeni, da je čovjek dobivao dojam velike šume i zaboravljao da se iza njih nalaze zidine načičkane željeznim šiljcima.
Eunusi su redovito pratili žene na šetnjama, jer je zbog građevinskih radova suviše sumnjivih ljudi ulazilo u ogroman obruč. Slobodno su se mogle kretati samo po unutarnjim dvorištima koja su bila ukrašena vodoskocima i oleanderima.

Tog je jutra Anđelika naumila otići do patuljastog slona. Nadala se da će tamo sresti Savaryja, glavnog liječnika skupocjene životinje. Pridružile su joj se mala Čerkeskinja i još dvije Mula Ismailove priležnice: velika, vesela Etiopljanka Mujra i jedna Sudanka iz plemena Peula, ravnodušna lica boje limunova stabla.
One se uputiše prema zvjerinjaku, u pratnji trojice eunuha među kojima je bio i zapovjednik kraljičine garde Ramidan. On je na rukama nosio malog princa Zidana koji je, čuvši da se govori o slonu, udario u dreku i zahtijevao da ga povedu.
Anđelikina se predviđanja obistiniše. Zatekla je Savaryja kako drži ogromnu olovnu štrcaljku i sprema se da uz pomoć još dvojice robova dade klistir svom pacijentu koji se bijaše prejeo gujava. Mali mu je princ odmah dao još ovih plodova, a liječnik je smatrao uputnim, ne protiviti se ovakvim prinčevskim mušicama. Nekoliko gujava više ili manje neće bitno utjecati na zdravstveno stanje debelokošca, i u svakom slučaju je bilo važnije ne navlačiti na sebe mržnju kraljevskog crnčića.
Anđelika iskoristi priliku i Savaryju tutne u ruku dva bijela kruščića koje bijaše skrila pod veo. Dežmekasti je Rafaj vidje, ali ne reče ni riječi. On je imao sasvim određena uputstva u pogledu francuske zarobljenice. Bilo je zabranjeno izazivati je sitničavim pozivanjem na red.
Anđelika prošapće:
Da li već imate kakav plan za naš bijeg?
Stari ljekarnik uznemireno pogleda oko sebe i procijedi kroza zube:
Moj je zet, Židov Samuel Kajan, taj divan mladić, voljan da mi posudi novac da platimo matadore koji će nam poslužiti kao vodiči. Colin Paturel poznaje nekolicinu koji su već uspješno izveli bijeg.
Jesu li sigurni?
On jamči za njih.
A zašto onda on sam još nije pobjegao?
Jer je stalno u lancima... Njegov je bijeg u najmanju ruku tako teško ostvariv kao i vaš. Kaže da još nikad žena nije pokušala pobjeći... bar ne koliko se zna. Ja mislim da ćete bolje učiniti ako sačekate dolazak očeva redemptorista i zatražite intervenciju njegovog veličanstva kralja Francuske.
Anđelika mu se htjede odlučno suprotstaviti, ali Rafaj zabrunda i time dade na znanje da je tajni razgovor, od kojeg ni rijeći nije razumio, već i tako predugo trajao.
Tada čuvari narede da se šetnja nastavi. Žene poslušaše, ali je muka bila s princom Bombonom. Ramidan ga ponovo morade uzeti u naručje. Bijes mu se stišao tek kad je uz drvored ugledao starog, ćelavog roba Jean-Baptistea Caloensa, porijeklom Flamanca, koji je kupio otpalo lišće. Dijete poviče da će mu odrubiti glavu, jer je ćelav i ne služi više ničemu. Prijetnja je bila tako ozbiljna da eunusi posavjetovaše roba neka se sruši čim osjeti oružje. Mali princ podiže svoju majušnu krivošiju i udari iz sve snage. Starac se pusti na zemlju i napravi se kao da je mrtav. Na ruci mu se ukaže duboka ogrebotina. Kad ugleda krv, dražesni se dječak razvedri i veselo nastavi šetnju.
Prođoše prostranim vrtom koji je bio zasađen djetelinom za dvorske konje. Tratina je bila ograđena. Malo dalje se nastavljala šumica od stabala naranača i ruža. Taj je nasad u cijelom parku imao najviše čari, a bio je napravljen po nacrtu nekog španjolskog vrtlara.
U njemu se nije samo živo zelenilo drveća okićenog plamtećim naračanstim plodovima stapalo sa slikovitim ružinim grmovima u skladnu cjelinu, nego se i miomiris voća i cvijeća miješao u božanstven parfem. Dva su roba tu radila. Anđelika ih je u prolazu čula kako govore francuski. Ona se okrene da ih bolje osmotri. Jedan od njih, lijep, kršan momak finog lica koje se lako moglo zamisliti uokvireno vlasuljom i čipkastom ogrlicom, namigne joj veselo. Francuz mora biti potpuno dotučen jarmom ropstva, pa da se ne nasmiješi zagonetnim, zakoprenjenim ljepoticama koje kraj njega prolaze, pa makar ga to stajalo i života. Mala Čerkeskinja najedanput poviče:
Hoću onu lijepu naranču. Recite robovima neka mi je uberu.
U stvari, ona bijaše primijetila lijepog mladića, a voće je bilo samo izgovor da bi se mogla zaustaviti i promotriti ga. Ljubavno iskustvo, stečeno u zagrljaju pohotnog Ismaila, napravilo je od neupućene djevojčice znatiželjnu ženu koja je dobila volju da isproba kakav će učinak njezine draži imati na druge muškarce. Ove je ovdje, izgladnjele i odrpane, prve srela otkako joj je kralj otkrio pravila istančane i slatke igre koja od postanka svijeta privlači i zbližava Evu i Adama.
Njene su krasne oči ispod maslinskog vela požudno ispitivale robove bijele kože. Kako su mišićavi i kosmati...!
Krupan mladić s anđeoskim smiješkom imao je plave dlake, meke poput svile. Mora da je uzbudljivo naći se gola u njegovu zagrljaju. Kakvi su kršćani kao ljubavnici... ? Priča se da nisu obrezani...
Hoću da mi se ubere ona tamo lijepa naranča - navaljivala je uporno.
Debeli je Rafaj strogo upozori da nema prava zahtijevati voće koje je isključivo vlasništvo kralja. Mala se razljuti i odgovori da ono što pripada kralju, pripada i njoj. To joj je on sam rekao. Ona će se potužiti kralju na drskost eunuha i pobrinuti se da budu kažnjeni Dva su roba krišom pratila raspravu. Plavokosi se mladić, markiz de Vaucluse, zarobljenik tek nekoliko mjeseci, smiješio blaženo. Bio je sretan što čuje kapriciozan, ženski glas. Ali ga njegov drug, Bretonac Yan le Goen, rob s dvadesetogodišnjim iskustvom u Maroku, tiho i odlučno posavjetuje neka okrene glavu i udubi se u posao, jer je robovima pod prijetnjom smrti zabranjeno da gledaju kraljeve žene. Markiz slegne ramenima. Zgodna je ta mala, bar po onom što se može nazrijeti. Što ona zapravo hoće?
Hoće da joj se ubere naranča - prevede mu Bretonac.
Zar se to može odbiti tako lijepoj djevojci? - reče markiz de Vaucluse, ispusti kosirić, uspravi se pokazujući svoj vitak stas pod otrcanim prslukom, i pruži ruku prema narančinom stablu.
On ubere plod i naklonivši se Čerkeskinji kao da je to glavom gospođa de Montespan, predade joj naranču.
Ono što se zatim na njih sručilo, dogodilo se munjevitom brzinom.
Nešto zazviždi kroz zrak i vrh se koplja, bačenog iz neposredne blizine, zabode u grudi markiza de Vauclusea koji se sruši na zemlju.
Uspravan na svom bjelašu, lica zgrčenog od gnjeva, Mula Ismail se pojavio na rubu travnate staze. On mamuzama podbode životinju da bi se približio, iščupa svoje koplje iz mrtvog tijela i okrene se drugom robu htijući i njega probosti. Ali se Bretonac bacio konju pod noge i zakukao na arapskom:
Milost, gospodaru, milost za volju tvog svetog konja, hodočasnika u Meku.
Mula Ismail ga pokuša dohvatiti pod trbuhom životinje, ali zarobljenik nije napuštao svoj zaklon, iako ga je uznemiren konj lako mogao zgaziti kopitima. Neki su konji Mule Ismaila slovili kao sveti, naročito oni koji su bili u Meki i nosili naziv hadžije. Yan Le Goen je pravovremeno, prepoznao najmiliju sultanovu životinju. Mula Ismail na kraju popusti, za ljubav Laniloru.
Dobro je - reče robu - što bar poznaš naše svete običaje. Ali skloni mi se s očiju, gnusni crve, i da nikad više nisam čuo za tebe!
Bretonac izleti ispod konja kao strijela, preskoči tijelo svog mrtvog druga i punim trkom pobjegne kroz rascvjetanu i mirisavu šumicu.
Mula Ismail se okrene s uzdignutim kopljem. Mjerkao je kojeg bi eunuha prvog probo da ih kazni zbog nehata, ali Ramidan nađe načina da ga udobrovolji; pruži mu malog Zidana koji je bio očaran cijelim ovim prizorom.
Za ljubav tvog sina, gospodaru, za ljubav tvog sina...!
Eunuh rječito ispriča kako se Čerkeskinja hvalila da će kod kralja isposlovati kaznu za njih. A gospodar je uvijek s punim povjerenjem prepuštao svojim eunusima da ukroćuju neposlušnice. Ona je zahtijevala naranču! Tvrdila je da ono što pripada kralju, pripada i njoj!
Mula Ismail se smrkne kao noć, a onda se podrugljivo nasmije.
Sve ovo ovdje pripada meni, samo meni. To ćeš iskusiti na vlastitoj koži, Marryamti - reče prijeteći.
Okrenuvši konja, on odjuri u galopu.
Žene su odvedene u harem. Čitav je dan vladala atmosfera straha u odajama i dvorištima gdje su priležnice dokono pile čaj i šaputale.
Mala je Čerkeskinja bila blijeda kao krpa. Ogromne su joj oči bludjele po licima njezinih drugarica pokušavajući s njih pročitati svoju osudu. Mula Ismail će je pogubiti. Nije bilo sumnje da će užasna kazna biti izrečena.
Kad je od Ramidana saznala za događaj, crnkinja Lejla Ajša je vlastoručno skuhala napitak od samo njoj poznatih trava i poslala ga po dvjema služavkama Čerkeskinji. Neka ga dijete odmah popije: zaspat će i bezbolno umrijeti! Tako će izbjeći okrutne muke koje joj je gospodar namijenio kao kaznu za njezinu drskost. Kad je konačno shvatila što joj se savjetuje, Čerkeskinja užasnuta krikne i odgurne pehar s otrovom koji se prevrne i prolije. Lejla Ajša se uvrijedi. Ona je
ovako postupila iz čiste dobrote - govorila je. Pa dobro! Neka sudbina ide svojim tokom...
U međuvremenu je jedna mačka polokala razlivenu tekućinu i na mjestu ostala mrtva. Ustrašene je žene tajno pokopaše. Trebalo je još samo to da kralj sazna za pogibiju svoje omiljene životinje.
Mala se Čerkeskinja utekla Anđeliki u krilo. Nije plakala. Drhtala je kao progonjena životinja. Grobna se tišina spustila. Miris cvijeća prodirao je sa sumrakom koji je nebo nad dvorištima obojio bojom nefrita. A duh sadističkog i nevidljivog lovca lebdio je nad njegovim plijenom i unio u sjenovite odaje muk i potištenost.
Anđelika je gladila Marryamtinu kosu kojoj je noć dala plavkasti odbljesak. Ona sastavi nekoliko arapskih rečenica da bi je utješila.
Zbog jedne naranče... ! Nije moguće da će te tako okrutno kazniti... Možda će te samo izbičevati. A to bi onda već bio i izvršio... Ništa se neće dogoditi. Umiri se...! Ali se ona sama nije mogla umiriti. Osjećala je kako nesretnici srce nepravilno tuče. Čerkeskinja iznebuha zaurla.
Hodnikom su dolazili eunusi. Na čelu je stupao Osman Ferađi. Prekrižili su ruke na prsluku od crvenog satena. Haljinu iste crvene boje stegnuo im je u struku crni pojas s kojeg je visila krivošija. Nisu nosili turbane, pa im se vidjela obrijana lubanja s tankim pramenom kose koji je na zatiljku bio spleten u pletenicu. Približavali su se mračni i nijemi, bezizražajnih, debelih lica.
Žene se razbježaše. Znale su da je to odjeća za smaknuće.
Mlada se djevojka okrene oko sebe kao unezvjerena životinja i očima potraži izlaz. Zatim se ponovo baci Anđeliki na koljena i grčevito se pripije uz nju. Nije vikala, ali je njezin izbezumljen pogled očajnički dozivao u pomoć.
Osman Ferađi osobno odvoji nježne prste od Anđelikine haljine.
Što će se s njom dogoditi? - upita Atiđelika na francuskom, sva zadihana. - Nije moguće da će joj se učiniti nešto nažao... zbog jedne naranče!
Neosjetljiv, veliki je eunuh ne udostoji odgovora. On žrtvu predade dvojici drugih stražara koji je odvukoše. Sada je vikala, na materinjem jeziku, zazivajući oca i majku koje su Turci ubili, preklinjući svetu djevicu tiflisku da je spasi.
Užas joj je udesetostručio snage. Morali su je vući po pločicama. Tako su je već jedanput vodili u ljubav. Večeras je vode u smrt.
Anđelika ostade sama. Bila je na izmaku snaga. Živjela je kao u nekoj mori. Blagi, savršeni žubor vodoskoka izazva u njoj životinjski strah poput nekog nevidljivog čudovišta. Ona vidje Etiopljanku kako je s gornje galerije, zadovoljno se smješkajući, mahanjem poziva da dođe. Ona se pridruži skupini žena koje su se nagnule preko ograde.
Odavde se sve čuje!
Prodoran se krik vine u nebo, zatim još nekoliko, još mnogo njih.
Anđelika začepi uši i odvrati pogled kao od kakvog iskušenja. Ovi samrtni krici i neljudske patnje, koje je sadistički despot izazivao u tijelu male robinje čija se krivnja sastojala samo u tome što je ubrala jednu naranču, istovremeno su je privlačili i užasavali; taj osjećaj nije doživjela od svog najranijeg djetinjstva. I ukaza joj se dojilja kako, s plamenom u svojim maurskim očima, njoj i njezinim sestrama priča o mučenjima koja je Gilles de Retz vršio nad nevinašcima što ih je ugrabio za sotonu...
Besciljno je lutala hodnicima.
Treba nešto poduzeti! Ta ovo se ne može dozvoliti!
Ali je i ona sama bila tek robinja zatvorena u haremu; i njezin je život bio u pitanju. Ona opazi ženu koja se nagnula i naperila uši prema kraljevim odajama. Dugačke, plave pletenice visile su joj niz ramena: Engleskinja Daisy. Anđelika joj priđe. Usred ovog kupa tamnih orijentalki, Španjolki i Talijanki, ona joj se činila bliskom i srodnom. Bila je tu jedina plavuša, osim jadne Islanđanke koja nije bila nizašto i koja je jedva životarila.
One još nikad nisu razgovarale jedna s drugom. Međutim, kad joj je prišla, Engleskinja je zagrli. Ruka joj je bila ledena.
I ovamo su dopirali jezoviti krici.
Na jedan posebno neljudski urlik Anđelika odgovori muklim jecajem. Engleskinja je jače stisne i prošapće na francuskom:
Oh! Zašto, zašto nije popila otrov koji joj je Lejla Ajša poslala? Ne mogu se priviknuti na te stvari!
Govorila je francuski sa stranim naglaskom, ali tečno. Učila je jezike da bi se nečim bavila, ne htijući se, kao ostale kurtizane, prepustiti intelektualnom mrtvilu. Dugo je Osman Ferađi igrao na ovu hladnu nordijsku kršćanku, ali mu je Lejla Ajša preotela. Njene svijetle oči potražiše Anđelikino lice.
On vam ulijeva strah u kosti, zar ne...? A ipak ste tvrdi kao čelik. Lejla Ajša kaže da joj se, kad vas pogleda, čini da vam iz očiju vire noževi... Čerkeskinja je zauzela mjesto koje je Osman Ferađi vama namijenio... A vas se užasno doima njezino smaknuće... ?
A šta rade s njom?
Oh! Gospodar ima mašte za izmišljanje rafiniranih kazni. Znate li kakvu je smrt priuštio Mini Varadoff, lijepoj Moskovljanki koja je bila drska s njim? Dva su se krvnika svom svojom težinom morala navaliti na poklopac kovčega kojim su joj zgnječili grudi. A nije ona jedina žena koju je tako mučio... Pogledajte samo moje noge.
Ona podigne skut svoje haljine. Po stopalima i gležnjima crvenjele su se otekline, tragovi jezivih opekotina.
Umočili su mi noge u kipuće ulje kako bi me prisilili da se odreknem vjere. Imala sam tada svega petnaest godina. Popustila sam... I rekla bih da me je dvostruko više volio zato što sam mu pružila otpor. U njegovu sam zagrljaju upoznala neizrecivu nasladu...
Da li vi to govorite o ovom čudovištu?
On uživa u tuđim patnjama. To je jedan oblik zadovoljavanja pohote... Pst! Lejla Ajša nas promatra.
Ogromna je crnkinja stajala na pragu.
Jedina žena koju on voli - prošapće Daisy s prizvukom zavisti i divljenja u glasu.
Treba stati na njezinu stranu. Onda vam se ništa zlo neće dogoditi ... Ali čuvajte se velikog eunuha, tog sladunjavog i nesmiljenog tigra.
Anđelika pobjegne, praćena pogledima dviju žena. Ona se skloni u svoje odaje. Fatima i služavke su joj uzalud nudile kolače i kavu. Ona ih je stalno slala po novosti: da li je Čerkeskinja konačno izdahnula?
Nije. Mula Ismail se nije mogao nagledati zlostavljanja i odgovarajuće mjere bijahu poduzete samo da smrt ne uslijedi prebrzo.
Oh! Kad bi grom udario u ove vragove! - govorila je Anđelika.
Ali ona ti nije ni kćerka ni sestra - čudile su se služavke.
Konačno se satrvena baci na divan, začepi uši i zagnjuri lice pod jastuke. Kad se ponovo digla, mjesečina je obasjavala sobu. Grobna tišina ležala je nad sarajem. Učini joj se da veliki eunuh prolazi hodnikom, vršeći svoj uobičajeni obilazak. Ona mu potrči u susret.
Ona je mrtva, zar ne - poviče. - Ah! Za ljubav Božju, recite mi da je mrtva! Osman Ferađi zbunjen pogleda ruke koje su se kršile, lice izobličeno užasom.
Da, mrtva je - reče. - upravo je izdahnula... Anđeliki se ote uzdah olakšanja koji je sličio na jecaj.
Zbog jedne naranče! Zbog jedne naranče! Takvu ste sudbinu i meni namijenili, Osman-beže. Htjeli biste da postanem njegova ljubimica koju će za najmanji prekršaj kazniti mučeničkom smrću.
Ne, tebi se to ne može dogoditi. Ja ću te štititi.
Vi ne možete ništa protiv volje tiranina!
Ja mogu mnogo.... Gotovo sve.
Zašto onda niste nju zaštitili? Zašto je niste obranili?
Izraz čuđenja pojavi se na licu velikog eunuha.
Ali... ona je bila beznačajna, Firuzo. Bila je ograničeno stvorenje. Imala je, doduše, lijepo tijelo i prirođen, već nastran dar za ljubavne stvari. Time je i vezala uza se Mulu Ismaila. Bio je na putu da joj se suviše prikloni. On je toga bio svjestan i zato se ljutio na nju. Njegov mu je bijes bio dobar savjetnik. Današnje ga je smaknuće oslobodilo ponižavajuće napasti... i ispraznilo mjesto za tebe...!
Anđelika se povuče na svoj ležaj i stavi dlan na usne.
Vi ste čudovište - reče upola glasa. - Svi ste čudovišta. Grozim vas se! Ona se baci na jastuke tresući se grčevito.
Malo kasnije se Fatima-Mireilla pojavi sa šalicom umirujućeg čaja koji je veliki eunuh poslao. Skupa s vrelim napitkom ona je iz kuhinje donijela najnovije pojedinosti o mučenjima kojima je Čerkeskinja bila podvrgnuta, i gorjela od želje da svojoj gospodarici ispriča jezivu priču. Ali je ova već kod prvih riječi ošamari i dobije živčani slom s kojim stara Provansalka nikako nije mogla izaći na kraj.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:57 pm




49.
NOĆ NAD HAREMOM
Slušala je šumove noći. U unutrašnjosti harema glasovi su utihnuli. Sve su se žene morale vratiti u svoje paviljone ili odaje. Dok su se po danu prilično slobodno kretale, odlazile iz jedinog dvorišta u drugo, posjećivale se međusobno, noći su morale provoditi između svoja četiri zida, pod stražom eunuha i crnih služavki. Tko bi se usudio prekršiti ovo naređenje? Noću je pantera Alchadi puštana s lanca. Ako bi slučajno i uspjele izmaknuti uvijek budnim čuvarima, lakomislenice su morale računati s tim da će se najedanput naći oči u oči s ogromnom mačkom koja je izdresirana da skače na ženske prilike.
Kolike su maurske sluškinje, koje su njihove gospodarice noću slale u kuhinju po ovu ili onu poslasticu, priklane na taj način! Dva su eunuha, panterini krotitelji, svako jutro krstarili palačom u potrazi za divljom mačkom. Kad bi je konačno uhvatili, truba bi oglasila: „Alchadi je na lancu". Tek onda bi sve žene odahnule i harem živnuo.
Jedna je jedina žena bila u milosti kod pantere: Lejla Ajša, čarobnica. Velika se crnkinja nije bojala ni divljih životinja, ni kralja, ni svojih suparnica. Bojala se samo Osmana Ferađija, velikog eunuha. Uzalud je sazivala svoje vješce i naređivala im da čaraju i gataju. Velikom se eunuhu nije moglo naškoditi, jer je i on bio upućen u tajne nevidljivog.
Anđelika je sa svog balkona promatrala čemprese koji su se poput zagasitog plamena ocrtavali na blijedim zidovima. Rasli su u malom unutarnjem dvorištu iz kojeg se dizao njihov gorkast miris, pomiješan s miomirisom ruža i žuborom vodoskoka.
Njezin će vidik odsad biti ograničen na ovo zatvoreno dvorište! S druge su strane, tamo gdje je bujao život i sloboda, zidovi bili slijepi. Bili su to zidovi zatvora. Konačno je pozavidjela čak i robovima, ljudima koji su, doduše, izgladnjeli i izmučeni teškim radovima, ali se kreću s druge strane ovog zida. Oni su se, pak, žalili da žive pod teškom prisilom, da im je zabranjeno napuštati Meknes i odlaziti u unutrašnjost zemlje.
Anđeliki se činilo da bi bijeg bio sitnica, samo kad bi uspjela prekoračiti haremski zid. Ovako zatvorenoj bilo joj je prije evega nemoguće naći saučesnike vani. Samo je zahvaljujući čudu, ili bolje rečeno, proračunatoj popustljivosti velikog eunuha, uspjela dvaput razgovarati sa Savaryjem.
On bi mogao organizirati bijeg vani, ali bi se ona sama, vlastitim snagama, morala probiti iz harema. I upravo tu je njezin pronalazački duh zakazao i ona se sukobila s podmuklim preprekama. U početku je sve izgledalo lako. A u stvari je sve bilo teško i opasno.
Noću: pantera. Danju i noću: hladni i nijemi eunusi, koji su, obasjani mjesečinom, sa svojim kopljima, stajali na vratima ili s jataganima u ruci vršili obilazak po terasama. Nepodmitljivi! Neumoljivi!
A služavke, pitala se Anđelika. Stara ju je Fatima mnogo voljela i bila joj duboko odana. Ali ta ljubav nije išla tako daleko, da bi svojoj gospodarici pomogla u pustolovini zbog koje bi i ona, ako se ne posreći, izgubila život, i koju je, uostalom, smatrala velikom glupošću. Anđelika je jednog dana od nje zatražila da doturi ceduljicu Savaryju. Stara se rukama i nogama branila. Ako je uhvate s listićem što ga kraljeva priležnica šalje kršćanskom robu, bacit će je u vatru kao stari panj. To je najmanje što bi joj se moglo dogoditi! A što se tiče kršćanske robinje, ona se ne usuđuje ni pomisliti kakva bi je sudbina snašla. Bojeći se za Savaryja, Anđelika nije više navaljivala.
I sad nije znala šta da radi. Ponekad, da bi sama sebi podigla duh, zazivala je ona dva mala, tako daleka kršćanska dječaka: Florimonda i Charlesa Henrija, ali to više nije bilo dovoljno da joj podstakne volju i borbenost. Ona nije bila u stanju da savlada sve ove prepreke koje su je dijelile od njih!
Pomisli kako je miris ruža divan i kako je bojažljiva melodija, kojom maurska robinjica prebirući po žicama uspavljuje svoju gospodaricu, sam glas ove čiste noći. Zašto se boriti? Sutra će biti „bestille" poslastice od finog, lisnatog tijesta koje u sebi krije sjeckano golubinje meso začinjeno paprom, cimetom i šećerom... Ona žarko zaželi šalicu kave. Znala je da treba samo pljesnuti rukama, pa da stara Provansalka ili njezina pomoćnica crnkinja potaknu žeravicu u mangali i uzavru uvijek spremnu vodu u blistavom kotliću.
Miris crnog napitka raspršio bi strah i kao u spokojnom snu dočarao joj jedan čudesan sat koji je proživjela u Kreti.
Anđelika je stavila ruke pod zatiljak i sanjarila...
Po plavom moru plovi bijeli brod nagnut kao galeb na vjetru... Jedan čovjek je bijaše kupio za basnoslovnu cijenu čitavog broda! Gdje je sada taj čovjek koji ju je tako ludo želio? Da li se još sjeća lijepe zarobljenice koja mu je utekla? Zašto je pobjegla? pitala se sada. Jasno, on je bio gusar, ali i njezin sunarodnjak. Jasno, on je bio uzbudljiv čovjek, možda odvratan ispod maske, ali on joj uopće nije ulijevao strah... U trenutku kad je njegov taman, magnetski pogled uhvatio njezin, njoj je sinulo da nije došao da je ugrabi nego da je spasi. A sad zna od čega: od njezine vlastite lakomislenosti, od naivnog vjerovanja da u Sredozemlju žena može slobodno odlučivati o svojoj sudbini. Onda je bar slobodno mogla izabrati svog gospodara. A zato što je odbila onog tamo, pala je u ruke drugog, mnogo nesmiljenijeg.
Anđelika prolije gorke suze osjećajući da je dvostruk rob: i kao žena i kao zarobljenica.
Popij malo kave - prošapće Provansalka - bit će ti bolje. A sutra ću ti donijeti vruće bestille. Kuhari već prave tijesto...
Nebo je iznad crnih vrhova čempresa poprimilo zelenkastu boju. Lebdeći na krilima zore, mujezinov je žalobni glas s vrha minareta pozivao vjernike na molitvu, a po haremskim hodnicima trčali su eunusi dozivajući panteru Alchadi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:57 pm






50.
TRG ROBOVA
DOLAZAK OČEVA REDEMPTORISTA
Jednog dana Anđelika je u blizini svoje sobe otkrila mali, izbočinom skriveni otvor u slijepom zidu koji je gledao na grad.
Bio je to prozor u obliku ključanice, preuzak da bi se kroz njega mogla nagnuti, previsok da bi nekog mogla dozvati, ali se s njega vidio prostran trg kojim je prolazilo mnoštvo svijeta.
Sada je tu provodila po nekoliko sati dnevno. Odavde je promatrala kršćanske robove kako kuluče na građevinama Mule Ismaila. On je gradio i gradio. Činilo se da to čini zato da bi uživao u rušenju i u ponovnom podizanju. Posebni su građevinarski postupci omogućavali vrlo brzo izvođenje. Po njegovu se naređenju malter pravio od šljunkovite zemlje, kreča i malo vode. Ta se masa čvrsto nabijala između dviju dasaka čiji je razmak odgovarao debljini željenog zida. Cigla i kamen upotrebljavali su se samo za temelje i dovratnike.
Anđelika se vrlo brzo srodila s ovim prizorom koji joj je otkrivao tek krajičak gradilišta na rubu trga. Štapovi crnih čauša prijeteći su stajali nad kičmama zarobljenika koji su bez predaha dirinčili pod nesmiljenim suncem. Mula Ismail se često pojavljivao, iskrsavajući na konju ili pješice, pod suncobranom, u pratnji svojih doglavnika.
Tada bi sumorna slika oživjela. A Anđelika bi podlegla iskušenju i popustila znatiželji koju je u njoj rađalo prisilno besposličarenje.
Čim bi se Mula Ismail pojavio, nešto bi se dogodilo.
Jedanput je povod bio Colin Paturel koji ga je zamolio za dopuštenje da se sutradan slavi Uskrs, na što mu je sultan na licu mjesta odredio stotinu batina. Drugi put je udarcem kundaka oborio roba koji ga ne bijaše opazio, pa se malo odmarao. Zatim je naredio da ga bace s vrha zidina visokih trideset stopa. Treći put je vlastitom rukom odrubio glavu dvojici ili trojici crnih čuvara, proglasivši ih odgovornima što radovi polako napreduju.
Ona nije čula ni glasove ni riječi. Kazalište koje je gledala kroz mali otvor, prikazivalo je za nju kratke, nijeme prizore, tragične i burleskne pantomime. Izvodile su ih marionete koje su padale, bježale, preklinjale, udarale, koje su se verale po ljestvama i skelama i zaustavljale se tek pod tamnim okriljem večeri.
U to doba su se muslimani na bijelom trgu bacali ničice u prašinu, okrenuti prema Meki, gradu u kojem počiva Prorok.
Robovi su se vraćali u svoje četvrti ili u podzemne zatvore.
Anđelika je s vremenom nekolicinu dobro upoznala. Ne znajući im imena, razlikovala je rase. Francuzi su batine primali sa smiješkom i često se upuštali u prepirke sa svojim crnim tamničarima koji bi, očito zbunjeni predočenim razlozima, puštali robove da rade što hoće: da se malo odmore, da popuše lulu duhana u hladovini pod zidom.
Talijani su znali pjevati. Pjevati u oštroj prašini od živog vapna i građevnog kamena. Dobro se vidjelo da pjevaju, jer su njihovi drugovi prekidali posao i slušali ih. Talijani su često bili i naprasiti, ne mareći što time stavljaju život na kocku.
Španjolci su padali u oči po nehajnom i gordom baratanju zidarskom žlicom. Oni se nikad nisu žalili na pripeku, ni na glad, ni na žed. Holanđani su, naprotiv, revnosno obavljali svoj posao držeći se po strani od ostalih i ne miješajući se u njihove svađe. Protestante je prepoznavala po istom takvom spokojstvu i trezvenosti. Katolici i raskolnici su se iskreno mrzili i upuštali se u prave bitke, poput bijesnih pasa, pa su ih štapovi čauša jedva rastavljali. Ponekad su čuvari bili prisiljeni da pozovu Colina Paturela čiji je ugled brzo uspostavljao red i mir.
Norman je uvijek bio u lancima. Često su mu ruke i leđa bili pokriveni krvavim ranama. One su potjecale od bičevanja i batinanja koja su mu pribavili njegovi neustrašivi zahtjevi za pravdom. Ali je on unatoč tome na svoja herkulovska ramena natovario teške vreće s vapnom i tako se, uz zibanje teških lanaca, penjao po ljestvama sve do vrha građevine. Rasterećivao je one najslabije i nitko mu se nije usudio prigovoriti ni riječi. Jednog dana, pridržavši jednom rukom lance sa zglavaka, on je isprebijao crnca koji se bio oborio na nejakog Jean-Jeana iz Pariza. Čuvari su dotrčali sa sabljama u rukama, ali se odmah i povukli, jer je to bio Colin Norman! Samo je kralj imao pravo da ga kazni.
Kad bi u predvečerje dolazio da obiđe radove, Mula Ismail bi upro koplje robu u prsa. Anđeliki se činilo kao da čuje sudbonosne riječi:
Postani Maur!
Colin Paturel je nijekao glavom. Da li će se sad srušiti, izdahnuti konačno, nepobjedivi plavokosi div, izvrgnut godinama zlostavljanju od kojeg je već sto puta trebalo umrijeti? Da li će Azrael napokon ščepati svoju žrtvu?
Anđelika bi zarila zube u šake. Dolazila bi joj volja da mu na francuskom dovikne neka se odrekne vjere: Nije shvaćala tu vrstu upornosti koja je ovog čovjeka još držala uspravnim pred njegovim krvožednim mučiteljem.
Napokon bi Mula Ismail ljutito bacio koplje u stranu. Anđelika je kasnije saznala da je pri tom izjavio:
„Taj pas, dakle, silom hoće da bude proklet!"
Tvrdoglava želja Colina Paturela da vječno gori u paklu i uporno odbijanje da dođe u raj vjernika, izazivali su kod kralja Maroka gorčinu koja je graničila s tugom.
Anđelika bi s olakšanjem odahnula i otišla da popije šalicu kave radi osvježenja. Razmišljala je i čudila se tisućama zarobljenika, većinom poštenih malih ljudi, pomoraca iz svih krajeva svijeta, koji su nalazili hrabrosti da prkose smrti ili podnose dugogodišnje zarobljeništvo za ljubav jednog Boga koji mora da im nije mnogo značio ni u vrijeme kad su bili još slobodni ljudi. Ako se ovakav izgladnjeli, izmučeni, očajni bijednik odrekao vjere, odmah je imao dovoljno jela, udoban život, pristojan položaj i onoliko žena koliko ih Muhamed dozvoljava svojim vjernicima.
Bilo je, jamačno, mnogo otpadnika u Meknesu i cijeloj Berberiji. Ali taj broj nije značio ništa u usporedbi sa stotinama tisuća zarobljenika koji iz generacije u generaciju strpljivo podnose jaram marokanskih sultana.
Anđelika je s visine svog otvora razmišljala o tome kako čovjek može bolje iskoristiti svoje bijedno, izmučeno tijelo. Oni čak ni to nisu znali! Oni su kulučili, patili, nadali se...
Kroz prozor vidje kako prolazi povorka novih robova koje su kralju darovali salski gusari. Oni su gladovali već osam dana. Njihova izgužvana i isprljana odjeća još nije dospjela da se poistovijeti s odrpanom robovskom odorom. Tu i tamo su se vidjele pozlate na odijelu visokog plemića ili prugasti mornarski prsluk. Uskoro će svi oni biti braća: kršćanski zarobljenici u Berberiji. Neki su morali nositi glave svojih drugova koji su putem umrli; to su zahtijevali čuvari, jer su se bojali da bi u protivnom slučaju bili optuženi da su manjkajuće robove prodali za svoj račun.
Usred istog ovog trga, na koji je usijano sunce bacalo modrikaste, guste sjene, i koji je bio stvoren za fatamorgane, Anđelika je jednog jutra spazila osobu koju je najmanje očekivala da će tu vidjeti, osobu koja je najviše upadala u oči i najmanje je bila u skladu s ovom okolinom: čovjeka u europskom odijelu i s vlasuljom na glavi. Njegove cipele s kopčama i visokim potpeticama svjedočile su da nije mnogo pješačio; manžete su mu bile čiste.
Tek kad mu se jedan doglavnik približio duboko se klanjajući, ona se uvjerila da ne sanja.
Bez daha odjuri u svoju sobu s namjerom da pošalje sluškinju da se raspita o čemu se radi. Ali se pravovremeno sjeti da bi time odala svoju osmatračnicu. Morala je, prema tome, sačekati da se vijest sama od sebe raširi... što se ubrzo i dogodilo.
Dostojanstvenik s perikom bio je samo časni francuski trgovac iz Sala, gospodin Bertrand, koji je, kao bivši namjesnik u marokanskom priobalnom području, preuzeo na sebe zadatak da u Meknesu objavi dolazak toliko traženih očeva redemptorista.
Kao dobar kršćanin, koji želi pomoći svojoj nesretnoj braći, trgovac je sve svoje znanje o zemlji i Marokancima stavio u službu redemptorista koji po prvi put stupaju na tlo ljubomorno čuvanog kraljevstva Mule Ismaila.
Redovnici su putovali u malim etapama, jašući na magarcima i noseći svoje darove i pismene preporuke.
Među zarobljenicima odmah nastade komešanje. Kao pomorci, od kojih su neki već više puta pali u alžirsko ili tunisko zarobljeništvo i oslobodili se upravo posredovanjem redemptorista, oni su voljeli ove redovnike koje su nazivali i
trinitarcima ili braćom na magarcima, jer su hrabro odlazili u unutrašnjost pojedinih zemalja, do najudaljenijih arapskih čergi, sve zbog otkupa zarobljenika. Ali pristup u Maroko bio im je zabranjen već petnaest godina.
Nije malu pobjedu izvojevao Colin Paturel, jer samo zahvaljujući njemu kralj je popustio u ovom pitanju na koje je tako osjetljiv.
Oni su stizali. Stari Caloens, jedan od najstarijih zarobljenika, sa svojih sedamdeset godina života i dvadeset godina robijanja, pade na koljena i zahvali nebu. Konačno mu se ukazuje sloboda. Njegovi su se drugovi čudili, jer je stari Caloens, kraljev vrtlar koji je s ljubavlju njegovao njegove tratine, uvijek izgledao vrlo zadovoljan svojom sudbinom. On izjavi da je to točno i da će prolijevati gorke suze kad bude napuštao marokansku zemlju, ali da mora otići zato što naglo ćelavi. A kralj ne voli ćelavce. Kad bi kojeg opazio, nasrnuo bi na njega i smrskao mu lubanju bakrenom jabučicom svog velikog štapa. A Caloens, koliko god da je star, još nije imao želju da umre, naročito ne na ovaj način.
Braća na magarcima su stigla u grad. Kralj je svim robovima dozvolio da im odu u susret, s palmovim grančicama u znak dobrodošlice.
Anđelika više nije mogla izdržati. Po prvi put ona velikog eunuha zamoli za uslugu: da joj omogući da prisustvuje prijemu koji će Mula Ismail prirediti francuskim redovnicima. Osman Ferađi napola zatvori svoje mačje oči, razmisli trenutak šta bi se moglo kriti iza ove molbe, i onda dade pristanak.
Misija je bila smještena u židovskoj četvrti i tamo ostala zatvorena tjedan dana, pod izgovorom da ocima nije dozvoljeno da bilo koga posjete prije nego što ih kralj primi.
Doglavnici, ministri, otpadnici na visokim položajima, došli su da vide darove siromašnih redovnika i da ispipaju koliko bi novaca mogli od njih izvući.
Napokon jednog jutra francuska zarobljenica dobije obavijest da se spremi za šetnju. Osman Ferađi je doprati do njezine dvokolice s crvenim zavjesama, u koju je bila upregnuta mazga i koju su pratili budni čuvari. Vozilo je prošlo kroz kapije mnogih bedema. Veliki eunuh ga zaustavi pred vratima koja su izlazila na proplanak u parku. Anđelika je mogla sve vidjeti kroz mali razmak između zastora.
Kralj je već sjedio na zemlji, bosih, prekrštenih nogu obuvenih u žute papuče. Tog su mu dana odjeća i turban bili zeleni, što je značilo da je izvrsno raspoložen. Usta je pokrio krajičkom burnusa. Oči su mu se krijesile. I njega je zanimalo da izbliza vidi kršćanske svećenike, kao i njihove darove. Otpadnik Rodani mu je rekao da se među poklonima nalaze i dva sata njihalice. Ali je Mula Ismail zasad bio zaokupljen napadom koji je pripremio. Kad bi na pravu vjeru obratio ove popove, imame kršćanske vjere, to bi bila nečuvena pobjeda za Alaha! On je dobro pripremio svoj govor, vatren i uvjerljiv, kakav se i sam osjećao u ovom trenutku. Imao je uza se samo tridesetak crnih čuvara naoružanih dugačkim puškama sa srebrnim kundacima. Iza njega su stajala dva crnčića: jedan je mahao lepezom, a drugi držao suncobran.
Oko njega su sjedili doglavnici i otpadnici u svečanim odorama, koje su sačinjavali turbani s bisernim pribadačama i odjeća protkana zlatom.
Oci redemptoristi približavali su se trgom u pratnji dvanaestorice robova koji su nosili njihove darove. Kralju su ih predstavili francuski otpadnik Rodani, Židov Zaharija i doglavnik Ben Mesaud.
Oci redemptoristi su u svojim redovima vrlo pažljivo izvršili izbor članova ove izvanredne misije za koju su godinama bezuspješno pokušavali ishoditi privolu kraljevu. Bilo ih je šest od kojih su trojica govorila arapski, a svi španjolski; svaki je od njih već izvršio najmanje tri otkupničke misije u Alžiru i Tunisu; sva šestorica su bili poznati po svom velikom poznavanju islamskog svijeta. Vođa misije bio je velečasni otac de Valombreuze, najmlađi sin otmjene berišonske obitelji, koji je doktorirao na Sorboni. On je pregovorima pristupao seljački lukavo, ali se držao dostojanstveno poput visokog plemića. Nije se mogao naći čovjek koji bi bio dorastao Muli Ismailu kao on.
Njihove bijele redovničke halje s crvenim križom na prsima i njihove brade ostavile su dobar utisak na kralja. Sličili su na pobožne pustinjake nazvane kaluđerima koje muslimani tako duboko poštuju.
Kralj je prvi progovorio, poželivši im dobrodošlicu i pohvalivši njihov svećenički žar i milosrđe koji su ih doveli njihovoj udaljenoj braći. Zatim je izrekao hvalospjev velikom kralju Francuske. Velečasni otac de Valombreuze, koji je dobro stajao na dvoru u Versaillesu, mogao mu je po tom pitanju dati iscrpan odgovor; on ga je obavijestio da kralj Luj XIV, po svojoj velikodušnosti i veličanstvenim djelima, predstavlja najvećeg kralja kršćanskog svijeta.
Mula Ismail se s tim složi, a onda započe slovo u čast i slavu velikog Proroka i njegova zakona.
Pošto je bila prilično udaljena, Anđelika nije mogla pratiti ovaj dugačak govor, ali je vidjela kako se Mula Ismail sve više zanosi. Njegovo bi se lice s vremena na vrijeme ozarilo kao olujni oblaci preko kojih za trenutak bijesnu sunčeve zrake. Zahvaljujući igri svjetla, njegovo je lice čudesno mijenjalo boju; bilo je čas crno čas kao pozlaćeno. Pružajući stisnute pesnice, pozivao je svoje sugovornike da spoznaju svoju zabludu i da napokon uvide da je Muhamedova vjera jedina istinita, jedina čista vjera koju su objavili i propovijedali svi proroci još od Adama. Naravno, on im ne naređuje da se odreknu svoje vjere, jer su ovdje u svojstvu izaslanika a ne robova, nego ih samo opominje, jer bi pred Bogom morao odgovarati da to nije učinio.
On užasno pati što po njegovu tlu kroče bića tako zaslijepljena i ogrezla u grijehu. Sreća što još ne pripadaju bogohulnom redu Svetog trojstva koji se usuđuje tvrditi da u Bogu postoje tri boga!
... Naravno, Bog je Jedini, i toliko uzvišen da ne može imati sina. Isus je sličan Adamu kojeg je stvorio od zemlje. On je samo Božji izaslanik, a njegova Riječ je duh Njegov kojim je nadahnuo Mariju, kćerku Avrama. On nije zadojen zlom Sataninim, a ni ona. Vjerujte, dakle, u Boga i u njegova Proroka i ne govorite da Bog ima tri lica! Tako ćete postići blaženstvo...
Hrabri su oci redemptoristi strpljivo saslušali ovu dugačku propovijed, kaznu za sve one koje su oni održali drugima.
Jako su pazili da kralj ne sazna da je njihov red u stvari red otaca Svetog trojstva, koji prema prilikama i potrebi nosi i drugi naslov: „Oci redemptoristi". Colin Paturel im je u svom pismu toplo preporučio da se predstave pod ovim nazivom, a oni su tek sad shvatili zašto.
Oni se zahvališe kralju na njegovu srdačnom zalaganju da ih spasi grijeha. Rekoše da su u skladu s kršćanskim načelima došli iz tako dalekog svijeta zato da bi oslobodili svoju braću, pa da unatoč žarkoj želji da mu ugode, ne mogu napustiti svoju vjeru, budući da je otkup kršćanskih zarobljenika jedini cilj njihova mukotrpnog putovanja.
Kralj usvoji njihove razloge i prisili se da ne pokaže koliko je razočaran.
Robovi bijahu razvezali konope na sanducima s darovima i digli poklopce. Redovnici predadoše kralju nekoliko raskošnih tkanina iz Cambraia i Bretagne, složenih u pozlaćene kutije. Zatim mu, bez ikakvog omota, uručiše tri prstena i tri ogrlice. Mula Ismail stavi prstenje sebi na prste, a ogrlice položi do sebe na zemlju. S vremena ih je na vrijeme uzimao i ispitivački promatrao. Na kraju su odmotani satovi njihalice. Brojčanici im nisu bili oštećeni od dugog putovanja. Veći je imao zlatno klatno koje je predstavljalo sunce, a brojke su bile od plavog emajla i ukrašene zlatom.
Kad ih je ugledao, Ismail se razveselio kao dijete. Izjavi da će blagonaklono saslušati molbu redovnika i da će im vratiti dvije stotine robova. Nikad se nitko ne bi ni usudio da se ponada ovom broju...!
Da bi iskazali svoju radost i zahvalnost kralju, robovi još iste večeri dođoše do kanala koji je oivičavao vrt i prirediše veliki vatromet; Jean Davias iz Pouliguena i Joseph Thomas iz Saintongea bili su pravi vatrometari i oni upriličiše prizor kakav Mauri još nikad nisu vidjeli.
Mula Ismail je sa svoje strane promatrao ovu divotu. Bio je ganut. Reče da jedino robove zaista voli, jer njegovi i njegov narod, umjesto da mu zahvale za učinjena im dobročinstva, uvijek zahtijevaju još veće ustupke, dok se kršćanski zarobljenici tako iskreno raduju i time ga oduševljavaju.
Još je istog dana naredio da mu se sašije odijelo od zelenog bretanjskog sukna koje mu se izvanredno svidjelo.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:58 pm








51.
ANĐELIKINA PORUKA LUJU XIV
Anđelika i njezine drugarice također su iz daljine promatrale vatromet. Poslije dugog oklijevanja, vidjevši da je klima povoljna, Anđelika zamoli velikog eunuha da joj dozvoli razgovor s jednim ocem iz misije. Potrebna joj je svećenička utjeha. Osman Ferađi nije vidio nikakve zapreke za ovakav susret.
Dva su eunuha poslana u židovsku kuću u kojoj su oci bili smješteni i gdje su ih neprekidno posjećivali zarobljenici. Svi su ih molili da budu stavljeni na spisak onih dvjesto Francuza koji će biti otkupljeni.
Velečasni otac de Valombreuza je zamoljen da slijedi crne stražare: jedna od Mula Ismailovih žena želi s njim razgovarati. Na ulazu u harem svezali su mu oči. On se nađe pred rešetkom od kovanog željeza iza koje je čekala žena pokrivena gustim velovima. On se nemalo začudi čuvši je kako govori francuski.
Verujem da ste zadovoljni svojom misijom oče? - upita Anđelika.
Otac suzdržljivo primijeti da sve još nije gotovo. Kraljevo se raspoloženje može promijeniti. Iskazi zarobljenika, koji ga stalno posjećuju, nisu baš umirujući. On čezne za tim da se što prije nađe u Cadixu, skupa sa svojim jadnim zarobljenicima čija se duša, pod gospodstvom ovog krvoločnog kralja, nalazi u velikoj opasnosti.
A pošto ste i vi bili kršćanka, gospođo, što sudim po vašem govoru, molio bih vas da se kod kralja, vašeg gospodara, založite da zadrži svoju blagonaklonost i susretljivost prema nama.
Ali ja nisam otpadnica - usprotivi se Anđelika. - Ja sam kršćanka.
Otac de Valombreuze zbunjeno pogladi svoju dugačku bradu. On je čuo da se sve sultanove žene i priležnice smatraju muslimankama i da javno moraju ispovijedati Muhamedovu vjeru. One imaju i svoju džamiju u unutrašnjosti palače.
Mene su zarobili - naglasi Anđelika - ja nisam svojevoljno ovdje.
Uto ne sumnjam, dijete moje - promrmlja svećenik pomirljivo.
I moja je duša u velikoj opasnosti - reče Anđelika uhvativši se u iznenadnom naletu očaja grčevito za rešetku - ali to je vama svejedno. Nitko neće pokušati da me spasi, nitko neće pokušati da me otkupi. Zato što sam samo žena...
Nije joj polazilo za rukom da izrazi svoje osjećaje, da kaže da se više nego svih mučenja pribojava ovog vala pozlaćene putenosti koji zapljuskuje harem, polaganog raspadanja njezine duše u koju se poput otrova postepeno uvlači lijenost, pohota i okrutnost. Upravo to je htio Osman Ferađi. On zna šta u svakoj ženi tinja i pozna način kako da to rasplamsa. Redovnik začuje kako zakoprenjena žena plače. On sažaljivo mahne glavom.
Podnesite svoju sudbinu strpljivo, kćeri moja! Vi bar ne trpite glad i ne ubijate se na radu kao vaša braća.
Ženska je duša čak i za dobrog oca značila manje od muške. Ne toliko zbog toga što ju je potcjenjivao, nego zato što je mislio da žena, zahvaljujući svojoj naravi i pomanjkanju odgovornosti, može od Boga očekivati veću blagost i oprost od grijeha.
Anđelika se pribere. Skide s prsta veliki dijamantni prsten u koji je s unutarnje strane bilo urezano geslo i ime Plessis-Belliereovih. Malo zastane, jer joj je bilo neugodno prisustvo velikog eunuha koji je bdio nad njom. Bijaše dobro razmislila. Znala je da se bliži čas kad će je Osman Ferađi odvesti u odaje Mule Ismaila. On joj bijaše dao vremena da shvati kako treba slušati njegove savjete. Izgubit će
njegovu naklonost ako ga razočara, razbjesnit će kralja ako mu bude prkosila, ona će ovdje ostaviti svoj život i poginuti u mukama.
Užasnuta se pitala da možda ne žudi za tim trenutkom, trenutkom kad će odjeknuti njezin konačni poraz; i to je bolje nego da se tješi lažnim nadama. Nitko joj ne može pomoći, ni unutra ni vani. Spretni Savary je samo siromašan rob koji je precijenio svoje snage. Sa sultanom Mulom Ismailom nema šale. A ako se kršćanski zarobljenici i odvaže na taj nemogući bijeg na koji nekoliko najhrabrijih pomišlja, oni se neće opteretiti ženskim bjeguncima.
"Iz harema se ne bježi"
Ali je bar mogla pokušati da tu ne ostavi svoje kosti. Postoji samo jedan jedini čovjek koji je u stanju da podigne svoj glas i da utječe na nepristupačnog Ismaila do te mjere da ovaj ispusti svoj plijen.
Ona proturi prsten kroz rešetku.
Oče moj, usrdno vas molim... Zaklinjem vas da posjetite Versailles čim se vratite. Zatražite prijem kod kralja i predajte mu ovaj prsten. On će na njemu vidjeti moje ime. Onda mu ispričajte sve, da me bijahu zarobili, da sam zatvorenica. Reći ćete mu...?
Ona priguši glas i nastavi šapatom:
... Reći ćete mu da ga molim za oproštenje i da ga zovem u pomoć.

Pregovori, na nesreću, još nisu bili završeni kad je Mula Ismail od jednog francuskog otpadnika saznao da se iza naslova redemptorista krije red Svetog trojstva.
Njegova je srdžba bila strašna.
Opet si me prevario svojim otrovnim jezikom, lukavi Normane? - reče Colinu Paturelu. - Ali ovaj puta nećeš dokraja izvesti svoju šalu.
On mu barutom napuni bradu, nos i uši, s namjerom da ga zapali. Zatim se predomisli. Neka još ne umre. Zadovoljio se time da ga golog veže za križ na trgu i tako ga ostavi na suncu koje je nesmiljeno peklo, pod stražom dvojice crnaca naoružanih puškama; ovi su imali da pucaju na lešinare koji bi pokušali da mu ispiju oči. Okinuvši nespretno, jedan od čuvara rani kršćanina u rame. Kad je za to saznao, kralj dođe i jednim zamahom sablje odrubi stražaru glavu.
Drhteći kao prut, ail ne mogavši skinuti oči s ovog užasnog mučilišta, Anđelika priljubi obraz uz svoj prozorčić. Vidjela je kako zarobljenik napinje mišice i pokušava osloboditi bolne udove od pritiska oštrog konopca. Velika mu je glava s dugom plavom kosom padala na prsa. Ali se vrlo brzo uspravi. Polako je okretao lice s jedne strane na drugu i gledac u nebo. Neprestano se micao, kao da je htio pospješiti kolanje krvi u svojim izmučenim udovima.
Zahvaljujući svom izvanrednom tjelesnom ustrojstvu, nije podlegao zlostavljanju. Kad su ga navečer skinuli s križa, ne samo što nije bio mrtav, nego se još uspravio svjež i čio čim je popio vrelu, začinjenu juhu koju mu je kralj poslao. I njegovi ga drugovi, koji su ga već oplakivali, vidješe kako ide prema njima uzdignute glave, unatoč krvavim ranama.
Novosti su se vrlo brzo širile. Živjelo se u strahovitoj napetosti. Kralj je u svom bijesu popljuvao redovničke darove. Ogrlice i prstenje poklonio je crnčićima. Odijelo od zelenog sukna je razderao. Ali je satove njihalice ipak poštedio.
Zaprepašteni redovnici dobili su naređenje da smjesta napuste Meknes. U protivnom slučaju bit će živi spaljeni u svojim kućama.
Oni se posavjetovaše šta da rade. Dva hrabra salska trgovca, gospoda Bertrand i Chappe-de-Laine koji nisu dobili izgon, izjaviše da će zamoliti prijem kod kralja i zatražiti objašnjenje. A redovnici, da ne bi još više izazivali njegovu mušičavu i naprasnu ćud, pokupiše svoje stvari i uzjahaše na magarce.
Ali, predviđajući ovakve prepreke, Colin Paturel bijaše upalio duhove na drugoj strani, osiguravši na taj način neku vrst moralne protuteže kraljevoj samovolji. Pred sam dolazak redovnika, on bijaše posjetio obitelji maurskih zarobljenika na
francuskim galijama i priopćio im da će se voditi pregovori o razmjeni, pa neka se nadaju da će im se njihovi mili i dragi uskoro vratiti.
Vidjevši sada da zbog kraljeve mušičavosti pregovarači odlaze neobavljena posla, Mauri u rulji nasrnuše na palaču, naizmjenično vrijeđajući i preklinjući kralja da ne propusti ovu priliku koja mu se, po prvi put, pruža da svoje muslimane oslobodi robovanja kršćanima.
Mula Ismail bi prisiljen da popusti. Njegovi konjanici trkom sustignu redovnike i narede im da se, pod prijetnjom smrtne kazne, imaju vratiti u Meknes.
Pregovori se nastaviše, vrlo burni, i potrajaše tri tjedna.
Konačno redovnici dobiju dvanaest zarobljenika umjesto obećanih dvjesto. A za svakog od njih kralj je zahtijevao po tri Maura i po tristo pijastera. Redovnici će ih odvesti u Ceutu gdje će sačekati da se razmjena ostvari.
Kralj je osobno odabrao dvanaest najstarijih i najnemoćnijih robova. Da bi bio siguran da se nije prevario, naredi im da prošeću ispred njega. Oni se, naravno, potrudiše da izgledaju što jadnije. Mula Ismail protrlja ruke i reče zadovoljno:
Zaista su jadni i bijedni... Čuvar se složi:
Dobro kažeš, gospodaru!
Kralj se okrene svom ćati, pa i njega za svaku sigurnost upita za mišljenje. Ovaj potvrdi:
Dobro si rekao, gospodaru, kad si rekao da su jadni i bijedni.
Kad se prišlo sastavljanju spiska, jedan se šepavi zarobljenik iznenada pojavi i upozori da stari Caloens nije Francuz, pošto je zarobljen na brodu pod engleskom zastavom. Stvar je bila stara dvadeset godina, a sad nije bilo vremena za nekakva dugotrajna provjeravanja. Stari se Caloens ponovo nađe na vratima dvora, kao na ulazu u neki zemaljski raj. Šepavac zauze njegovo mjesto.
Ocima se žurilo da odu, jer im je svaki dan donosio nove neprilike. Zavidni i ogorčeni zarobljenici obasipali su ih svojim žalopojkama. Doglavnici i otpadnici zahtijevali su novac i darove, tvrdeći da su im i oni sa svoje strane izlazili u susret.
Oni napustiše Meknes pod kišom zvižduka i kamenja. Jednako su bili raspoloženi i muslimani i kršćani kojima su propale sve nade u spas.
Stari je Caloens plakao.
Ah! Kad će se vratiti braća na magarcima...! Ja sam izgubljen!
Činilo mu se da na svojoj ćelavoj glavi već osjeća jabučicu kraljevog štapa. On ode u vrt i objesi se o palmu. Colin Paturel stiže na vrijeme da ga spasi.
Ne očajavaj, djede - reče - pokušali smo sve da poboljšamo svoj život. Sada nam preostaje samo jedno: bijeg. Ja treba da odem. Dani su mi odbrojani. Vitez Renuad de Marmondin će zauzeti moje mjesto. Ako se ne osjećaš suviše starim, povest ćemo te sa sobom.

Colin Paturel nije bez razloga zahtijevao od redovnika da donesu satove njihalice. Poslije petnaest dana oni su stali. Ženevski se urar Martin Camisart ponudio da će ih popraviti. Za to mu je bilo potrebno mnoštvo sitnog pribora: kliješta, turpije, pincete... A kad su satovi ponovo proradili, bilo je skriveno dovoljno alata da se Colin Paturel u danom trenutku može osloboditi svojih lanaca.
On će razbiti i lance Paržanina Jean-Jeana, zarobljeničkog ćate. Pored njih dvojice, desetgodišnjih nerazdvojnih drugova, u pothvatu ce učestvovati Piccinino Venecijanac, markiz de Kermoeur, bretonski plemić, Francis Bargus zvan Arležanin, rodom iz Martiguesa, Jean d'Harrostegui, Bask iz Hendayea. Oni su bili najuporniji momci u ovoj tamnici, svi dovoljno hrabri da se stoput izlože smrti prige nego što će se naći na kršćanskoj zemlji. Njima će se pridružiti jadni Caloens, ćelavi osuđenik, i stari ljekarnik po imenu Savary koji ih je obasipao najluđim namislima i predlagao najnezgrapnije načine da se umakne Muli Ismailu, i koji ih je konačno uspio uvjeriti da je nemoguće postalo moguće.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 1:00 pm





52.
STARI SAVARY, ŽRTVA OKRUTNOG SULTANA
Kako je moglo izgledati Mula Ismailovo lice kad bi se nagnuo nad željenu ženu? To lice boje pozlaćene bronze, uzbudljivo kao lice afričkog kumira kojem je vješt palac starog kipara dao tvrde, uglačane crte?
Crnačke usne i nozdrve, mačje oči. Ne oči tigra, nego lava koji gleda pravo u sunce i kojeg vanjski izgled stvari ne može obmanuti.
Kakav je izraz moglo imati lice osvajača u času kad je osvajanje privedeno kraju? Anđelika je osjećala kako se ponovo hvata u zamku. Nije mogla odoljeti da ne razmišlja o Muli Ismailu. Kad bi lutala kroz drvorede prekrasnih vrtova, malo- pomalo bi je hvatala vrtoglavica od toga što je pokušavala odgonetnuti prirodu tvorca ovog božanstvenog djela, vrtlog burnih strasti koje su razdirale gospodara. Zarobljenike je bacao u lavlju jamu, izmišljao tako okrutna mučenja, da je samoubojstvo u usporedbi s njima bilo blaženi spas, ali je volio rijetko cvijeće, žubor vode, ptice i životinje, i svim svojim srcem vjerovao u Alahovo milosrđe. Naslijedivši hladnu, bezgraničnu srčanost Prorokovu, mogao je kao i Muhamed priznati: "Uvijek sam volio žene, mirise i molitvu. Ali samo je molitva zadovoljila moju dušu..."
Oko nje su priležnice šaputale, sanjarile, spletkarile.
Sve ove žene, kojima je godilo izležavanje po jastucima, prepuštale su se životinjskim nagonima svojih lijepih tijela, posvećenih ljubavi.
Glatke i mazne, namirisane, nacifrane, sa svojim podatnim oblinama, bile su kao stvorene za zagrljaj zapovjedničkog gospodara. Nisu imale druge životne svrhe i provodile su vrijeme u iščekivanju užitka koji će im on pružiti, bijesne zbog dosadne i prisilne umjerenosti. Jer samo je mali broj od ovih nekoliko stotina žena zapadala kraljevska čast.
Vatrene hurije14, namijenjene pohoti jednog jedinog čovjeka, ubijale su dosadu kujući podmukle zavjere. Bile su ljubomorne na Engleskinju Daisy i tamnu Lejlu Ajšu, jedine žene koje su, čini se, otkrile tajnu njegova zagonetnog srca. One su mu služile jelo. On ih je ponekad pitao za savjet. Ali one druge nisu zaboravljale da Kuran vjerniku dozvoljava četiri zakonite žene.
Koja će, dakle, postati treća?
Stara se Fatima ljutila što njezina gospodarica, koja se zahvaljujući njezinoj brizi stalno proljepšavala, još nije predstavljena kralju i još nije postala njegova miljenica. Ali to će se ubrzo dogoditi. Kralj treba samo da je vidi. U haremu nema ljepše žene od Francuskinje. U sjenovitim odajama put joj se oplemenila. Na vatrenom licu zelene su joj oči blistale natprirodnim sjajem. Fatima joj je potamnila trepavice i obrve mješavinom plave kane i krečne vode. To im je dalo mekoću najfinijeg baršuna. Njenu bujnu kosu je, naprotiv, posvijetlila ispiranjem u čaju od posebnih biljki i svaki je pramen bio podatljiv i sjajan kao svila. Od kupki s dodatkom bademovog ili ružinog ulja koža joj je poprimila sedefasti sjaj.
Bila je spremna, mislila je Fatima. Pa šta se onda čeka?
Provansalka priopći Anđeliki svoje sumnje i nestrpljivost. Osjećala se kao umjetnik čije se djelo potcjenjuje. Čemu biti tako lijepa? Trenutak je bio pogodan da je predstave despotu i nametnu mu je kao treću ženu. Kad to postane, neće više biti straha od starosti, od toga da će je zatvoriti u kakav zabačeni pokrajinski karavan-saraj, ili je, što je još gore, poslati u kuhinju da do kraja života bude služavka.
Veliki je eunuh ostavljao Anđeliku u stanju mučnog iščekivanja koje je možda pogodovalo njegovim planovima, ali koje on prvobitno nije predviđao. Da li je primjećivao kako dani lete? Opet se činilo kao da vreba na neko znamenje dok je zamišljeno promatrao novu odalisku koju je on stvorio, lijepu kao bogohulne slike

14 Mitske djevojke muslimanskog raja
talijanskih slikara. Zabrinuto je mahao glavom. "Pročitao sam u zvijezdama...", mrmljao je. To što je pročitao i o čemu nije govorio, činilo ga je neodlučnim.
Noći i noći je provodio na vrhu četvrtaste kule i pomoću svojih optičkih sprava ispitivao nebo. Posjedovao je najljepše i najsavršenije instrumente čitavog civiliziranog svijeta. Veliki je eunuh bio strastveni kolekcionar. Da bi došao do najboljih optičkih instrumenata, nije putovao samo u Veneciju i Veronu, nego čak u Sasku čija je proizvodnja stakla postala glasovita po preciznim sočivima. Pored toga je sakupljao perzijske pernice od sedefa i emajla i posjedovao vrlo skupocjene primjerke.
Volio je i kornjače. Uzgajao je najrazličitije vrste u vrtovima planinskih ljetnikovaca u koje je Mula Ismail smještao napuštene priležnice. Jadne žene nisu bile samo udaljene zauvijek iz Meknesa, nego su do smrti morale živjeti u društvu ovih simpatičnih gmizavih čudovišta, od onih najsićušnijih do onih divovskog rasta. Povrh toga su imale na vratu još i strašnog Osmana Ferađija koji je svoje kornjače često obilazio.
Veliki je čovjek, čini se, posjedovao i dar sveprisutnosti. Haremske pitomice su znale da će se pojaviti baš onda kad im najviše smeta. Uz bok Muli Ismailu stvorio bi se svaki put kad bi vladar iznenada zaželio da čuje mišljenje svog velikog eunuha o nekoj zamisli što mu je tog trenutka pala na pamet.
On je često posjećivao ministre, svakodnevno primao izvještaje brojnih uhoda, mnogo putovao, a ipak se činilo kao da dane provodi u razmišljanju o savršenosti perzijskog emajla, a noći u astronomskim proučavanjima.
Uza sve to je pobožno obavljao muslimanske obrede i pet puta dnevno klanjao.
Prorok je rekao: Radite za ovaj svijet kao da ćete vječno u njemu živjeti, a za onaj svijet radite kao da ćete sutra umrijeti - običavao je ponavljati veliki eunuh.
Činilo se da je njegova misao u stalnoj, nevidljivoj vezi s osobama koje su mu podređene. Poput vrebajućeg pauka, spleo je od sebe do njih mrežu koje se oni nikad neće osloboditi.
Zar te ne mori želja, Firuzo? - upita je jednog dana. - Zar ne čezneš za zanosom strasti? Već dugo nisi imala muškarca...
Anđelika odvrati oči. Prije bi se dala rezati na komade, nego priznati da se noću budi iz nemirnog sna, grozničava, uzbuđena, i da sasvim tiho zaziva: Muškarca! Bilo kojeg muškarca...!
Osman Ferađi nije popuštao...
Zar tvoje žensko tijelo, koje se ne boji muškarca, koje ga želi, koje se ne plaši njegovih silovitosti kao mnoge neiskusne djevojke, zar ono ne izgara od želje da se ponovo s njim sretne? Mula Ismail će te usrećiti... Zaboravi svoje brige i misli samo na užitak... Hoćeš li da te konačno predstavim... ?
Sjedio je pored nje na niskoj stoličici. Kao i uvijek privukao je na sebe svu Anđelikinu pažnju. Sanjalački je promatrala tog velikog prognanika ljubavi...! Izazivao je u njoj raznovrsne osjećaje, istovremeno i odvratnost i poštivanje, a neka čudna tuga bi je obuzimala kad bi obratila pažnju na vanjske oznake njegova stanja: podbradak, glatke i suviše lijepe ruke i pod satenskim prslukom razvijene grudi koje eunusi ponekad dobivaju u zrelim godinama.
Osman-beže - reče iznebuha - kako možete govoriti o tim stvarima? Zar nikad niste zažalili što su vam one uskraćene?
Osman Ferađi podiže obrve; on se nasmiješi blago, gotovo veselo.
Ne može se tugovati za nečim što se ne pozna, Firuzo! Da li zavidiš luđaku koji prelazi ulicu smijući se prikazama svog pomućenog duha? A on je na svoj način sretan, taj luđak, zadovoljan sa svojim priviđenjima. Ali ti ne bi s njim htjela dijeliti njegovo blaženstvo i zahvaljuješ Alahu što nisi na njegovu mjestu. Takvim mi se čine postupci do kojih dovodi robovanje pohoti. Ono može od čovjeka zdravog razuma napraviti jarca koji mekeće za najglupljom kozom. I ja sam zahvalan Alahu što me nije izložio toj opasnosti. Ali ne poričem da ovaj praiskonski nagon ima i jednu dobru stranu i ja ga pokušavam usmijeriti prema svom cilju, a to je veličina kraljevine Maroka i očišćenje islama!
Anđelika se napola uspravi. Najedanput je obuzme zanos vojskovođe koji prekraja svijet po svojoj volji.
Osman-beže, priča se da ste vi doveli Mulu Ismaila na vlast, da ste mu vi odredili koga u tu svrhu treba da smakne ili dade smaknuti. Ali jedno ubojstvo ste propustili počiniti. Propustili ste njega ubiti! Zašto da takav mahniti sadista ostane na prijestolju Maroka? Zar ne biste vi bili bolji vladar od njega? Bez vas bi on bio samo pustolov koga su njegovi neprijatelji nadjačali i maknuli. Vi ste njegovo lukavstvo, njegova mudrost i njegova potajna zaštita. Zašto ne zauzeti njegovo mjesto...? Vi biste to mogli. Zar eunusi, nekoć, nisu bili okrunjeni za careve Bizanta?
Veliki se eunuh još uvijek smiješio.
Ja sam ti neobično zahvalan, Firuzo, na tako visokom mišljenju o meni. Ali ja neću ubiti Mulu Ismaila. On je pravi čovjek za marokansko prijestolje! On posjeduje vatrenost rođenog osvajača. Šta može stvoriti onaj tko nije sposoban za oplodnju...? Krv Mule Ismaila je užarena lava. Moja je ledena kao voda planinskog izvora.. I dobro je što je tako! On je mač Božji. I ja sam na njega prenio svoju mudrost i svoje lukavstvo. Ja sam ga počeo odgajati i podučavati još kad je bio mali, nepoznat plemić, izgubljen među sto pedeset sinova Mule Aršija koji se nije puno brinuo za njihov odgoj. On se bavio samo Mulom-Hametom i Abd-Ahmetom. Ali sam se zato ja pozabavio Mulom Ismailom. I on je pobijedio ovu dvojicu. Mula Ismail je više moj sin nego sin Mule Aršija koji ga je stvorio... Ja ga, prema tome, ne mogu uništiti. On nije mahniti sadista kako ga tvoj uzak kršćanski duh sudi. On je mač Božji! Zar nikad nisi čula da je Bog poslao vatru na grešne gradove Sodomu i Gomoru...? Mula Ismail suzbija sramne proroke kojima se odaju toliki Alžirci i Tunižani, on nikad nije uzeo ženu koja ima živog muža, jer Zakon zabranjuje preljub, i on produžuje ramazanski post za čitav mjesec dana... Kad budeš njegova treća žena, ti ćeš obuzdavati ispade njegove vatrene prirode... Moje će djelo biti dovršeno. Hoćeš li da te najavim Muli Ismailu?
Neću - odgovori ona uzbuđena - ne... još ne.
Pustimo onda neka sudbina ide svojim tokom...!

Kocka je pala jednog bistrog, svježeg jutra, kad se Anđelika u svojoj dvokolici s navučenim zavjesama odvezla u nasad palmi. Savary joj bijaše po Fatimi poslao pisamce u kojem ju je pozvao da dođe u palmik do vrtlarske kućice. Vrtlareva žena, francuska robinja, gospa Badiguet, će je uputiti do njezina starog prijatelja. Pod svodolikim granjem palmi svjetlucale su bojom jantara zrele datule. Robovi su ih brali. Kod vrtlarske kućice gospa Badiguet priđe vozilu čije je zastore Anđelika jedva razmaknula. Ova je robinja uhvaćena kad je sa svojim mužem išla iz Saintes-Mariesa u Cadix. Njezine su dvije sestre, zarobljene skupa s njom, dospjele u Abd-el-Ahmetov harem, dok je ona smjela ostati uz svog muža, jer Mula Ismail poštuje Zakon koji zabranjuje preljub i on nikad ne bi rastavio ženu od muža. U ropstvu je rodila četiri dječaka koji su bili drugovi u igri princu Zidanu. Ona se krišom obazre oko sebe i prišapne Anđeliki da stari Savary radi nedaleko odatle, na drugom kraju palmika. Pobire otpale datule koje će biti dodatak užeglom robovskom kruhu. Treći drvored lijevo... Da li je sigurna u dvojicu eunuha koji upravljaju spregom? Da. Ta su dva mlada čuvara, srećom, znala samo za jedno: da im je Osman Ferađi naredio da ispunjavaju želje francuskoj zarobljenici.
Ona, dakle, naredi da se krene u pravcu označenog joj drvoreda i ubrzo spazi Savaryja, smeđeg patuljka, koji je pod smaragdnim i zlatnim odsjajem palmi veselo kupio sebi hranu. Mjesto je bilo pusto. Čulo se samo zujanje muha koje su oblijetale oko slatkih plodova.
Savary se približi. Eunusi htjedoše posredovati.
Odstupite, djeco moja! - reče im ljubazno starac. - Pustite me da pozdravim ovu gospu.
On mi je otac - umiješa se Anđelika - i vi vrlo dobro znate da mi Osman-beg dozvoljava da se s njim viđam.
Oni popustiše.
Sve se dobro razvija - prošapće Savary, dok su mu oči iza naočala blistale.
Jeste li pronašli još koju naslagu mineralne mumije? - upita Anđelika sumorno se nasmiješivši.
Ona ga je raznježeno gledala. Poprimao je sve veću sličnost s onim bradatim i vragolastim vilenjacima koji dolaze da plešu oko kamenih stolova po poljima Poitoua. Gotovo je povjerovala da Savary i nije ništa drugo do dobar duh iz njezina djetinjstva, na koji je satima znala vrebati sakrivena u rosnoj travi, i koji ju je vjerno pratio i štitio.
Šest se robova sprema na bijeg. Zamisao im je savršena. Neće se povezati s matadorima jer ovi vrlo često izdaju one koje bi trebali odvesti u kršćansku zemlju. Oni su pokupili sva moguća obavještenja od robova koji su ponovo zarobljeni nakon uspjelog bijega. Već znaju kako će stići do Ceute, kojim putovima treba ići, a koje treba izbjegavati. Vrijeme povoljno za bijeg nastupit će za mjesec-dva dana. To je doba ravnodnevnice kad Mauri ne spavaju u polju, jer nema više ni žita ni voća za čuvanje. Putovat će se samo noću. Ja sam ih nagovarao da sa sobom povedu jednu ženu. Nisu htjeli. Svijet još nije čuo da se žena upustila u bijeg. Ja sam ih upozorio da ćete im upravo vi korisno poslužiti, jer će obzirom na prisustvo žene svatko pomisliti da se radi o trgovcima, a ne o kršćanskim zarobljenicima.
Anđelika mu toplo stisne ruku.
Oh, dragi moj Savary! A ja sam vas optuživala da ste me prepustili mojoj tužnoj sudbini!
Ja sam spleo svoju mrežu - reče stari ljekarnik - ali time još nije sve učinjeno. Vi treba da izađete iz tvrđave. Ispitao sam sve izlaze koji iz harema vode u grad; na sjevernoj strani, na fasadi koja gleda na smetlište nedaleko židovkog groblja, postoje vratašca koja nisu pod stalnom stražom. Raspitao sam se kod služavki. Ona vode u dvorište nazvano "dvorište tajni" gdje se nalazi stepenište povezano s haremom. Tuda biste mogli izaći. Jedan od zavjerenika će vas noću vani sačekati. A sad, treba imati na umu da se ova vratašca mogu otvoriti samo izvana i da samo dvije osobe posjeduju ključ: veliki eunuh i Lejla Ajša. To im omogućava da se iznenada pojave u haremu, onda kad ih nitko ne očekuje, pošto su viđeni kako svečano izlaze na glavna vrata... Vama će već nekako uspjeti da im ukradete taj ključ i da ga doturite nekom od naših koji će doći da vam otvori vratašca...
Savary! - uzdahne Anđelika. - Vi znate pokretati i brda, pa vam sve izgleda jednostavno. Ukrasti ključ velikom eunuhu, naći se oči u oči s panterom... !
Imate li pouzdanu sluškinju?
Zapravo... ne znam ni sama...
Savary iznenada stavi prst na usta. On nestane poput lasice noseći pod miškom košaricu s datulama.
Anđelika začuje konjski topot koji se sve više približavao. Mula Ismail u pratnji dvojice doglavnika iskrsne iza poprečne aleje. Žuti mu je burnus lepršao na vjetru. On se zaustavi kad među drvećem opazi kočiju s crvenim zastorima.
Savary ispusti košaricu usred drvoreda i udari u kuknjavu.
Time privuče sultanovu pažnju. Mula Ismail polako dojaše do njega. Hinjena nespretnost i strah starog roba izazvali su njegov neodoljivi sadistički nagon.
Oh! Nije li to mali kršćanski isposnik Osmana Ferađija? 0 tebi se pričaju čuda, stari vješče. Izvrsno njeguješ mog slona i moju žirafu.
Neka ti Bog plati za tvoju dobrotu, gospodaru - meketao je Savary bacivši se na zemlju.
Digni se. Takav ponižavajući položaj ne priliči isposniku, svetom biću iz kojeg govori sam Bog.
Savary ustane i uzme košaricu.
... Pričekaj... ! Ne sviđa mi se što te nazivaju isposnikom, tebe koji si ostao u zabludi svoje sramne vjere. Ako posjeduješ čarobnjačku moć, ona može potjecati samo od sotone. Postani Maur i ja ću te uzeti sebi za tumača snova.
Razmislit ću o tome, gospodaru - odgovori Savary.
Ali je Mula Ismail bio loše volje. On podigne koplje i skvrči ruku, spreman da udari.
Postani Maur - ponovi prijeteći. - Maur...! Maur...! Rob se napravi kao da nije čuo. Kralj nasrne prvi put.
Stari Savary zatetura i uhvati se za bok s kojeg se cijedila krv. Drugom, drhtavom rukom poravna naočale, a onda pogleda sultana očima koje su sijevale od srdžbe:
Da pređem na islam...? Čovjek kao što sam ja? Za šta me držiš, gospodaru...?
Ti vrijeđaš Alahovu vjeru! - rikne Mula Ismail zarivši mu koplje u trbuh.
Savary iščupa željezo iz svog tijela i pokuša se uspraviti u namjeri da pobjegne. Teturajući napravi nekoliko koraka, ali ga je Mula Ismail na konju slijedio ponavljajući „Maur! Maur!" i pri tom zabadao koplja u Savaryjevo tijelo. Starac se sruši.
Anđelika je užasnuta promatrala kroz zastore ovaj jezivi prizor. Grizla je prste da ne bi vikala. Ne! Ona nije mogla dozvoliti da se njezin stari prijatelj ovako kasapi. Izleti iz kočije, jurne poput luđakinje i uhvati se Mula Ismailu za sedlo.
Stani, gospodaru, stani! - molila je na arapskom. - Milost, on je moj otac...! Koplje se zaustavi u zraku. Sultana je zbunila pojava ove božanstvene i nepoznate žene čija se raspletena kosa blistala na suncu kao svileni veo. On spusti ruku.
Anđelika ustrašena pritrči Savaryju. Podigne starčića koji je bio tako slabašan da ona gotovo i ne osjeti nikakvu težinu, odvuče ga do najbližeg stabla i prisloni ga na nj.
Njegova je stara odjeća bila umrljana krvlju. Naočale su mu bile razbijene. Ona mu ih pažljivo skine. Crvene su se mrlje povećavale, natapale otrcanu tkaninu i Anđelika zaprepaštena vidje da je starčevo lice, na kojem je stršila crvenkasta bradica obojena kanom, poblijedjelo kao vosak.
Oh! Savary - reče isprekidanim glasom - oh, dragi moj stari Savary, vi ne smijete umrijeti!
Gospa Badiguet, koja je iz daljine promatrala dramu, jurne u svoju kuću po lijek. Savaryjeva drhtava ruka izvuče iz nabora odjeće grumenčić crne, ljepljive zemlje. Njegove pomućene oči spaziše Anđeliku.
Mumija...! - prozbori. - Avaj! Gospođo, nitko neće saznati tajnu ove zemlje... Samo ja sam je znao... a ja odlazim... ja odlazim.
Njegove vjeđe poprimiše olovnu boju.
Vrtlarova je žena prispjela noseći napitak od sjemenki tamarisa, cimeta i bibera. Anđelika ga prinese starčevim usnama. Činilo se da udiše vrele pare. Smiješak mu zaigra na licu.
Ah! Mirodije! - prošapće - miris sretnih putovanja... Isuse, Marijo, primite me... To su bile posljednje riječi starog ljekarnika iz ulice Bourg-Tibourg. Njegova sijeda glava klone i on ispusti dušu.
Anđelika je u svojim rukama držala mlitave, ledene ruke.
To nije moguće - ponavljala je unezvijerena - to nije moguće!
Je li to onaj poduzetni i nepobjedivi Savary ležao ovdje u smaragdno-zelenom odsjaju palmi, poput jadnog, razbijenog pajaca!
Ne! To je samo ružan san! Jedna nova šala genijalnog lakrdijaša! On će se opet pojaviti i šaptati joj: „Sve se razvija dobro, gospođo."
Ali on je mrtav, izboden kopljem.
I tada osjeti kako se neka užasna težina svalila na nju. Težina pogleda koji ju je fiksirao. Ona pored sebe u pijesku opazi nepomična konjska kopita i podigne glavu. Sjena Mule Ismaila ležala je na njoj.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 1:00 pm




53.
VELIKI EUNUH PREDSTAVLJA ANĐELIKU MULI ISMAILU
Osman Ferađi uđe u hamam gdje su služavke upravo pomagale Anđeliki da izađe iz velike mramorne kade u koju se silazilo po stepenicama od mozaika.
Od plavog, zelenog i zlatnog mozaika, složenog u arabeske, bili su i svodovi hamama za koji se pričalo da je napravljen po uzoru na turske kupke u Carigradu. Jedan je arhitekt, pravoslavac, koji je dugo radio u Turskoj, podigao ovu čudesnu građevinu za užitak i udobnost Mula Ismailovih žena.
Pare, koje su mirisale po izmirni i ružama, zamagljivale su obrise zlatom ukrašenih stupova i stvarale utisak palače snova iz istočnjačkih bajki.
Kad opazi velikog eunuha, Anđelika se nagonski obazre za nekim velom. Još se uvijek nije priučila na to da je eunusi peru i oblače, a najmanje je u tim trenucima podnosila prisustvo visoke ličnosti poglavara saraja.
Lice Osmana Ferađija bilo je nepronično. Pratila su ga dva eunuha jedrih obraza, koji su nosili bale ružičastog muslina protkanog srebrnim nitima.
Osman Ferađi suho naredi sluškinjama da odmotaju jednu po jednu.
Je li svih sedam velova na broju?
Da, gospodaru.
Ispitivačkim okom promatrao je Anđelikino skladno tijelo. Po prvi put u svom životu ona se neugodno osjećala što je žena i što je lijepa. Izgledala je sebi kao umjetnina kojoj kolekcionar ispituje svojstva, originalnost, procjenjuje vrijednost i uspoređuje. Bio je to odvratan, nesnosan osjećaj, kao da joj vade dušu...!
Stara Fatima smjerno obavije bokove mlade žene prvim velom koji je dosezao do gležanja i kroz koji su se nazirale lijepo oblikovane noge, glatke kao porculan, obla bedra i nježne sjene na trbuhu. Dva su joj druga vela, isto tako besramno, pokrila ramena i poprsje. Jedan veći joj je zaogrnuo ruke. Peti je bio dug kao plašt. Onda su joj pokrili kosu dohvativši je krajem vela koji je bio veći od svih ostalih. Zadnja je bila feredža koju će joj odmah staviti na lice i koja će ostaviti slobodne samo njezine zelene oči. Ovima su njezini uzburkani osjećaji, koje je pokušavala zatomiti, podarili čudesan bljesak.
Anđeliku odvedoše u njezine odaje. Osman Ferađi opet dođe k njoj. Nađe da njegova crna koža danas ima plavičast sjaj. Ona pak mora da je prilično blijeda ispod šminke. Pogleda ga pravo u lice.
Za kakvu me to pomirbenu ceremoniju pripremate, Osman-beže? - upita sigurnim glasom.
Ti to vrlo dobro znaš, Firuzo. Moram te pred staviti Muli Ismailu.
Ne - reče Anđelika - to se neće dogoditi!
Nosnice su joj podrhtavale. Morade podignuti glavu da bi mogla gledati u lice velikom eunuhu.
Njegove se zjenice suziše, postadoše oštre i sjajne kao sječivo mača.
Ti si mu se sama pokazala, Firuzo. On te je vidio! Imao sam muke dok sam mu objasnio zašto sam te tako dugo skrivao. Prihvatio je moje razloge. Ali sada hoće da te vidi u svoj tvojoj ljepoti koja ga je zabliještila.
Glas mu postade tih i dalek.
A ti još nikad nisi bila tako lijepa kao danas, Firuzo! Očarat ćeš ga, budi bez brige. On će samo za tebe imati oči i samo tebe željeti. Ti posjeduješ sve osobine koje su potrebne da bi mu se svidjela. Tvoja bijela put, tvoja pozlaćena kosa, tvoj pogled! I tvoja će gordost biti osvježenje njegovu duhu koji je okružen slabićima i puzavcima. Pa i tvoja će mu stidljivost, koja je tako neobična kod žene iskusne u ljubavi i koje se ne možeš otresti ni preda mnom, goditi i razgaliti mu srce. Ja ga poznam. Znam kakva ga žeđ mori. Ti možeš biti njegov izvor. Ti ga jedina možeš naučiti što je bol. Ti ga jedina možeš naučiti šta je strah... Ti možeš držati njegovu sudbinu u svojim krhkim rukama... Ti možeš sve, Firuzo!
Anđelika klone na divan.
Ne - reče. - ne, to se neće dogoditi!
Ona se smjesti toliko udobno i neusiljeno, koliko su joj to dozvoljavali brojni velovi kojima je bila omotana.
Vi u svojoj zbirci jamačno još niste imali Francuskinju, Osman-beže? Sad ćete na vlastitu štetu naučiti od kakve su građe tkane...
I tada Osman Ferađi prinese ruke sljepoočicama i stane uzdisati klateći se kao plačljiva žena.
Joj! Joj! Oh! Što sam skrivio Alahu da sam naišao na ovakvu magareću glavu!
Što vam je?
Pa zar ti, nesretnice, ne shvaćaš da ni u snu ne smiješ pomisliti da se uskratiš Muli Ismailu? Malo se u početku nećkati, ako baš hoćeš. Lagani otpor će mu se čak i sviđati. Ali ti ga moraš prihvatiti za gospodara. Ako ne, on će te ubiti, ti ćeš izdahnuti u mukama.
Pa neka! Utoliko gore - reče Anđelika - umrijet ću. Izdahnut ću u mukama! Veliki eunuh podiže ruke prema nebu.
Zatim promijeni taktiku i nagne se prema njoj.
...Firuzo, zar nisi željna muškog zagrljaja? Plamen žudnje te razdire... Ti znaš da je Mula Ismail izvanredan mužjak. On je stvoren za ljubav kao što je stvoren za lov i rat, jer u njegovim žilama teče crna krv... On može zadovoljiti ženu sedam puta u toku jedine noći... Dat ću ti napitak koji će razbuktati tvoju ljubavnu groznicu... Upoznat ćeš takve naslade, da ćeš živjeti samo još u očekivanju da se one ponove...
Užarena lica Anđelika ga odgurne. Ona ustane i uputi se hodnikom. On pođe za njom poput strpljive mačke i začudi se kad je nađe kako nijemo stoji pred prozorčićem koji gleda na trg gdje robovi rade. I on se upita kakav je to prizor mogao njezinu licu, još maloprije tako uzbuđenom od želje, podariti taj izraz savršenog mira.
Svakog dana - tiho je govorila Anđelika - u Maknesu umiru kršćanski zarobljenici, mučenici vjere. Oni radije prihvaćaju rad, glad, udarce, muke, nego da se njoj iznevjere... A ipak su to većinom jednostavni pomorci, neuk, običan puk. Pa zar da ja, Anđelika de Sance de Monteloup, koja potječem od kraljeva i križara, nisam u stanju da slijedim njihov primjer? Meni sigurno nitko nije stavio koplje pod grlo govoreći mi: "Postani Maurka". Meni se, naprotiv kaže: "Podaj se Muli Ismailu, mučitelju kršćana, onom koji je pogubio tvog starog Savaryja!" A to je isto kao da se od mene traži da se odreknem svoje vjere. Ja se neću odreći svoje vjere, Osmane Ferađi!
Umrijet ćeš u najstrašnijim mukama!
Pa neka! Utoliko gore! Bog i moji preci će biti uza me!
Osman Ferađi uzdahne. Zasad je iscrpio sve svoje argumente. Ali je dobro znao da će je na kraju prisiliti da popusti. Kad joj pokaže krvnikov alat i opiše joj nekoliko načina mučenja koja je Mula Ismail izmislio za svoje žene, njezina će borbenost splasnuti! Ali vremena više nema... Sultan čeka nestrpljivo.
Slušaj - reče na francuskom. - Zar nisam prema tebi postupao kao prijatelj? Nikad nisam prekršio zadanu riječ i da nije tvog nepromišljenog postupka, Mula Ismail ne bi danas, zahtijevao da dođeš k njemu. Zar ne bi onda, iz obzira prema meni, mogla prihvatiti samo to da te predstavim? Mula Ismail nas čeka. Ja više ne znam nikakav izgovor pod kojim bih stvar mogao dalje odgađati. Čak će i meni odrubiti glavu. A predstavljanje ne obavezuje ni na šta... Tko zna, možda mu se čak nećeš ni svidjeti? Zar to ne bi bilo najbolje rješenje? Upozorio sam sultana da si vrlo plaha. Mogao bih ga nagovoriti da se strpi još neko vrijeme.
Još neko vrijeme! Čemu ono treba da posluži? Da se strah u nju uvuče? Da se obeshrabri? Ali možda, mislila je Anđelika, možda će joj ono dati i mogućnosti za bijeg...
Prihvaćam... zbog vas - odgovori ona. Međutim, bijesno je odbila pratnju od deset eunuha.
Neću da me vode kao zarobljenicu ili kao ovcu na klanje!
Spreman na svaku pogodbu, Osman Ferađi popusti. On će je sam pratiti, a jedan mali eunuh će prihvatiti velove koje će poglavar saraja skidati jedan po jedan.
Mula Ismail je čekao u maloj prostoriji kuda se rado povlačio i u samoći razmišljao. Iz bakrene kadionice širili su se miomirisi po sobi.
Anđeliki se činilo kao da se to po prvi put nalazi u njegovoj blizini. Ništa je više nije zaklanjalo njegovu pogledu. Danas je zvijer vidi. On je ustao kad su oni ušli.
Veliki eunuh i njegov mali pomoćnik bace se na zemlju. Zatim se Osman Ferađi digne, ode Anđeliki iza leđa i, blago je uhvativši za ramena, dovede pred sultana. Ovaj je napeto promatrao zakoprenjenu priliku. Zlatnosmeđe kraljeve oči sretoše se sa Anđelikinim. Ona spusti vjeđe. Po prvi put poslije nekoliko mjeseci jedan ju je muškarac gledao kao poželjnu ženu. Ona je znala da će i njega, kad ugleda njezino lice koje je ruka velikog eunuha upravo otkrila, zahvatiti ona mješavina iznenađenja i očaranosti videći njezine savršene crte, njezine nabubrene i malo podrugljive usne kao što je zahvatila već mnoge muškarce. Ona je znala da će široke Mula Ismailove nozdrve zatreperiti kad vidi njezinu jedinstvenu kosu koja poput zlatne svile pada na ramena.
Ruke Osmana Ferađija prelazile su preko nje. Tvrdoglavo je držala vjeđe spuštene i nije vidjela, nije htjela vidjeti ništa drugo do ples ovih crnih, dugačkih ruku s crvenim noktima i briljantnim prstenjem. Čudno! Nikad nije primijetila da su im dlanovi tako blijedi, gotovo bezbojni, kao uvela ruža...
Silila se da misli na desete stvari, kako bi mogla podnijeti mučenje što je za nju predstavljao ispitivački pogled nabusitog gospodara kojem je bila namijenjena. Pa ipak je nehotice protrnula kad je osjetila da su joj mišice gole. Ona osjeti lagan pritisak ruku na svojoj koži. To ju je Osman Ferađi opominjao na opasnost... On prinese ruku šestom velu koji će ogoliti njezine grudi i otkriti njezin vitki struk, njezina leđa, gipka i dugačka kao u mlade djevojke.
Kralj mu na arapskom reče:
Pusti... Nemoj je gnjaviti. Slutim da je vrlo lijepa! On ustane s divana i dođe do nje.
Ženo - reče na francuskom muklim glasom koji je znao biti tako divljački - ženo... pokaži mi... tvoje oči!
On to izreče takvim tonom, da ona ne odoli, nego upravi svoj pogled na zastrašujuće lice. Ona vidje istetoviran znak kraj usana i pore na njegovoj čudnoj žuto-crnoj koži. Mesnate mu se usne razvuku u lagan smiješak.
Takve oči još nikad nisam vidio! - reče Osmanu Ferađiju na arapskom. - Mora da su jedine na svijetu.
Ti si to rekao, gospodaru - potvrdi veliki eunuh.
On ponovo ovije Anđeliku brojnim velovima. Tiho je posavjetuje na francuskom:
Nakloni se pred kraljem. To će mu se svidjeti.
Anđel'ka se ne pomače. Ako i nije znao puno francuski, Mula Ismail je bio dovoljno pronicljiv da shvati izraz njezina lica. On se ponovo nasmiješi, a njegove oči bljesnuše veselo i divlje. Kod ove jedinstvene žene, kojom ga je veliki eunuh iznenadio, bio je unaprijed spreman na strpljenje, na obzire. Ona je obećavala tolike čudesne slasti, da čak nije osjetio želju da ih odmah spozna. Bila je kao nepoznata zemlja koja se otkriva tek malo-pomalo, kao neprijateljska kula koju treba osvojiti, protivnik kojeg treba savladati. Utvrđen grad kojem treba pronaći slabu točku. Raspitat će se kod velikog eunuha koji je dobro pozna. Da li ova žena voli darove? Da li voli nježnost ili grubost? Da li voli ljubav? Da. Njeno bistro oko odaje uzbuđenje; vatreni zanos se krije iza hladnoće njezina snježnobijelog tijela. Nije to ona od straha drhtala. Ta žena nije znala za strah, ali njezino je lice, koje se pokušavalo izmaknuti snažnom kraljevom pogledu, već poprimalo onaj malaksao i pobijeđen izraz koji mora da je imala poslije ljubavnog čina. Ona više nije mogla izdržati...! Htjela se osloboditi svih okova i poput opčinjene ptice tražila je izlaz, ali se ukočila između ova dva okrutna čovjeka koji su svu svoju pažnju usredotočili na njezino uzbuđenje.
Mula Ismail se i dalje smiješio.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 1:01 pm



54.
ZAMKA STRASTI
Anđelika je odvedena u druge odaje, prostranije i bogatije od njezinih dosadašnjih.
Zašto me ne vode u moju sobu?
Eunusi i sluškinje nisu odgovarali. Ukočena lica, kojim je pokušavala sakriti svoje zadovoljstvo, Fatima joj je služila objed, ali ga ona ni ne taknu. Napeto je očekivala da se pojavi Osman Ferađi. Ali on nije dolazio. Ona posla po njega. Eunuh se vrati s porukom da će gospodar saraja odmah doći, ali i idući časovi protekoše, a da se on ne pokaza. Ona se potuži da joj težak miris plemenitog drveta, kojim je soba bila obložena, izaziva glavobolju. Fatima u jednoj tavi zapali malo tamjana i miris postade još otužniji. U stanju mrtvila Anđelika dočeka noć. Obasjano upravo upaljenim svjetiljkama, lice stare robinje sličilo je na lice vještice Melusine koja je nekoć, u nielskoj šumi palila travu da bi dozvala đavola. Vještica Melusina spadala je u one stanovnice Poitoua, koje, zahvaljujući kapljici arapske krvi, imaju garave i divlje oči.
Čak dotamo, nekoć, bijaše dopro val osvajača sa savijenim sabljama i zelenim zastavama...!
Izmučena Anđelika zagnjuri lice u jastuke; progonio ju je osjećaj stida otkako je pogled Mule Ismaila u njoj razbuktao praiskonski nagon. Držao ju je pod okom kao što će je držati u zagrljaju, a možda očekuje da mu se sama ponudi. Ona neće moći odoljeti dodiru njegova silovitog tijela.
"Nisam tome dorasla", pomisli, "oh! Ja sam samo žena... Šta da radim?"
Ona poput djeteta zaspe u suzama. San joj je bio nemiran. Izgarala je od želje. Slušala je promukao, strastven glas Mule Ismaila: "Ženo! Ženo..." Bio je to vječni zov! Usrdna molitva...!
Stvorio se tu, nagnut nad njom, obavijen parama tamjana, sa svojim ogromnim očima, nedokučivim kao pustinja, i svojim nabubrenim usnama koje su podsjećale na usne afričkog kumira. Ona osjeti njegova meka usta na svom ramenu, težinu njegova tijela na svom. Ona osjeti čaroban pritisak njegova zagrljaja koji ju je uzbuđivao, sjedinjavao s glatkim, mišićavim prsima. I tada, malaksala, ona obgrli rukama njegovo tijelo koje se postepeno od sna pretvaralo u javu.
Njeni su prsti klizili po koži koja je mirisala po mošusu, milovali čvrste bokove, opasane u struku čeličnim pojasom. Tada njezini prsti napipaše neki ćoškast, hladan predmet: držak bodeža. Njezina ga ruka nagonski obuhvati i najedanput uskrsne davno pokopano sjećanje na negdanji život: Markizo anđela! Markizo anđela! Pamtiš li bodež Rodogonea Egipćanina, kojim si ubila Velikog Coesrea...? Kako si onda vješto baratala bodežom...!
A ona ga je i sada držala, taj bodež. Njezini prsti ga stisnuše, a hladnoća kovine prodirala je u nju i trgla je iz mrtvila. Svom snagom ga povuče van i zamahne rukom...
Mulu Ismaila spasili su njegovi čelični mišići. U trenutku kad je osjetio da mu je oštrica dotakla grlo, on se hitro izmaknuo, poput tigra s munjevitim refleksima.
On ostade pognut prema naprijed, izbečenih očiju, neizmjerno zaprepašten. Osjetio je kako mu krv teče niz grudi i shvati da je za dlaku izbjegao smrti...
Ne ispuštajući Anđeliku iz oka - iako sad više ništa nije mogla - on ode do zida i udari o gong.
Osman Ferađi, koji očito nije bio daleko, bane u sobu. Jedan mu je pogled bio dovoljan da shvati šta se zbilo. Anđelika napola pridignuta na ležaju, s bodežom u ruci. Mula Ismail krvav, izbezumljen od bijesa, iskolačenih očiju, nesposoban da govori.
Veliki eunuh dade znak. Četvorica crnaca dotrčaše u sobu, zgrabiše mladu ženu za ruke, odvukoše je s ležaja i baciše sultanu pred noge, s licem okrenutim na pod...
Kralj napokon prasne; rikao je kao bik. Da ga Alah nije zaštitio, ležao bi sada prerezana grkljana zahvaljujući ovoj prokletoj kršćanki koja ga je htjela zaklati njegovim vlastitim bodežom. On će joj priuštiti smrt u strašnim mukama. I to na licu mjesta... Na licu mjesta...! Odmah neka se dovedu zarobljenici, oni najtvrdokorniji...! Prvenstveno Franci. Oni će gledati kako ispašta njihova zemljakinja. Oni će vidjeti kako pogiba drznica koja se usudila dići ruku na svetu ličnost poglavara svih vjernika...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 1:01 pm





55.
ANĐELIKA NA MUKAMA
VELIKI EUNUH ČITA IZ ZVIJEZDA NJEZINU SUDBINU
Sad su se stvari odvijale vrlo brzo; lanac događaja bio je pokrenut. Više nije bilo potrebe da se postavljaju pitanja. Anđeliki su svezali ruke, podigli ih uvis i pričvrstili za jedan od stupova u dvorani.
Leđa su joj bila gola. Udarce biča osjećala je kao plamičke koji su pljuštali i pretvarali se u intenzivnu paljevinu. Ona pomisli: "Nekoć sam to gledala na lijepim slikama u svojoj knjizi o svetim mučenicima crkve..." A sad je ona vezana za stup. Leđa su je sve više i više pekla. Osjeti kako joj niz noge curi mlaka krv. Tada pomisli: "Pa i nije tako strašno...!"
Ali to još nije sve...! Pa što! Događaji su se pokrenuli...! Ona ih više nije mogla zaustaviti. Ona je samo kamenčić koji bujica nosi sa sobom. Ugleda gorske brzace u Pirinejima, koje je upoznala kad se prvi put udala. Morila ju je užasna žeđ i pogled joj se mutio...
Bičevanje prestade i u tom se zatišju bol poput zraka raširila po cijelom tijelu i postala nepodnošljiva.
Odvezaše joj ruke, ali samo zato da bi je okrenuli licem prema dvorani i ponovo je svezali za stup.
Kroz maglicu koja joj je titrala pred očima, opazi krvnika s njegovom mangalom punom žeravice, i jezivim alatom koji je odložio na dasku. Bio je to debeo eunuh, majmunskog lica. Još nekoliko eunuha, stajalo je oko njega. Nisu dospjeli da obuku odjeću za smaknuća. Samo su skinuli turbane...
Mula Ismail je sjedio s lijeve strane. Odbio je da mu se rana, uostalom samo površinska, previje. Htio je da se vidi krv koja se već zgrušavala. Htio je da svi dobro shvate kakvo je svetogrđe počinjeno.
A u dnu prostorije okupilo se dvadesetak francuskih robova. Colin Paturel sa svojim lancima, mali riđokosi Jean-Jean iz Pariza, sav slomljen, markiz Kermoeur, i drugi koji su užasnuti i zabezeknuti gledali kako ispašta ova tako bijela, polugola žena. S bičevima i sabljama u rukama, čuvari su ih držali na potrebnoj udaljenosti.
Osman Ferađi se nagne prema Anđeliki. Govorio je arapski, vrlo razgovijetno:
Slušaj. Veliki je kralj Maroka spreman da ti oprosti tvoje bezumno djelo. Pokori mu se i on će te pomilovati. Pristaješ li?
Crno lice Osmana Ferađija plesalo je pred njom, rasplinjavalo se. Ona pomisli da je to posljednje lice koje vidi na ovom svijetu. I dobro je što je tako... Osman Ferađi je tako velik! A većina je bila tako sićušna, tako jadna. Zatim se pored velikog eunuha pojavi plavokipsa glava Colina Paturela.
Jadna moja mala... On me moli da vas na našem jeziku privolim da pristanete... Ta nećete valjda dopustiti da vas ovako mrcvare... Jadna moja mala...!
A zašto ste se vi dali razapeti na križ, Coline Paturele? poželi da ga upita. Ali njezine su usne uspijele izgovoriti samo jednu jedinu riječ:
Ne!
Zdrobit će ti grudi! Čupat će ti meso užarenim kliještima - reče Osman Ferađi.
Anđelikine se oči sklopiše. Željela je ostati sama sa sobom i svojom boli. Ljudske prilike su se maglile i nestajale. Bile su već jako daleko...
Hoće li to dugo potrajati...?
Ona začuje glasove zarobljenika u dnu dvorane i naježi se. Što priprema krvnik...? Poslije beskrajnog čekanja odvezaše joj ruke, a ona spuzne niz stup, i ode jako daleko, jako daleko, i to potraja jako dugo...

Kad se ponovo osvijestila, s obrazom na svilenom jastuku, ležala je na boku, a ruke Osmana Ferađija počivale su nepomične nedaleko od nje.
Anđelika se prisjeti. U svom se bunilu grčevito bijaše uhvatila za ove gospodske ruke čiji su nokti crveniji od rubina na njihovim prstima.
Ona se malo pomakne. Sad se već svega sjećala i najedanput je obuzme ona posebna radost koju je uvijek osjetila u trenutku kad bi rađanje njezine djece bilo završeno i kad bi shvatila da su bolovi prestali, a ona izvršila nešto čudesno.
Je li gotovo? - upita. - Jesu li me zlostavljali? Jesam li se dobro držala?
Jesam li mrtva? - oponašao ju je Osman Ferađi podrugljivo. - Mala, glupa buntovnica! Alah zaista nije milostiv prema meni kad mi je tebe poslao. A sad znaj: još si živa i, osim nekoliko udaraca bičem, ništa ti se zla nije dogodilo samo zahvaljujući tome što sam Muli Ismailu rekao da si pristala. Ali pošto u tom trenutku nisi bila u stanju da dokažeš svoju pokornost, on je dozvolio da te odvedemo i njegujemo. Tri si dana bila u groznici i tek o slijedećem uštapu bit ćeš mu ponovo predvedena.
Anđelikine se oči napuniše suzama.
Znači, sve ima početi iznova? Oh! Zašto ste to učinili, Osmane Ferađi? Zašto me niste pustili da umrem. Nemam više hrabrosti da sve počnem iz početka.
Hoćeš li popustiti?
Neću. Vi vrlo dobro znate da neću.
A sad, ne plači, Firuzo. Do idućeg uštapa imaš vremena da se pripremiš za svoje novo mučeništvo - reče veliki eunuh podrugljivo.

On je ponovo obiđe iste večeri. Ona se već bijaše malo oporavila i mogla donekle nasloniti na jastuke svoja leđa pokrivena oblozima.
Oteli ste mi smrti, Osmane Ferađi - reče ona. - Ali sa čekanjem nećete ništa dobiti. Ja nikad neću biti treća žena, pa čak ni milosnica Mule Isinaila, i ja ću mu to u lice reći čim mi se pruži prilika... I... sve će početi iznova! Ja se ne bojim. Istina je da mučenici uživaju milost Božju. A na kraju krajeva, ni bičevanje nije tako strašno.
Veliki eunuh zabaci glavu i stane se smijati, što se događalo vrlo rijetko.
Ne bih se s tim složio - reče. - Znaš li, ludo, da ima više vrsta bičevanja? Udarci izvedeni na određen način trgaju komade mesa, dok drugi, kao što je to kod tebe bio slučaj, samo okrznu kožu, ali izazivaju krvarenje, pa se sutradan čini da su bili jezivi. Ali bičevi se mogu prethodno umočiti u narkotik koji umrtvljuje bolne rane i ošamuti žrtvu. Nije bilo strašno...? Naravno! Kad sam ja dao naređenje da te štede.
Shvativši da je prevarena, Anđelika uskipi. Ali na kraju, u vrtlogu njezinih osjećaja, pobjedu nad bijesom odnese zadivljenost.
Oh! Zašto ste to za mene učinili, Osmane-beže? - upita vrlo ozbiljno. - Ta ja sam vas razočarala. Zar se nadate da ću se predomisliti? Neću se predomisliti nikad! Ne. Neću popustiti nikad. Vi dobro znate da je to nemoguće!
Naravno, ja to znam - reče veliki eunuh gorko.
Njegovo se svećeničko lice ukoči i za trenutak poprimi majmunsko tužni izraz koji crnci imaju kad dožive udarac sudbine.
Osjetio sam snagu tvog karaktera... Ti si kao dijamant. Ništa te neće slomiti.
Zašto onda? Zašlto me onda ne prepustite mojoj tužnoj sudbini? On stade vrtjeti glavom sve brže i brže.
Ne mogu... Nikad neću moći gledati kako te Ismail zlostavlja. Tebe, najljepšu i najsavršeniju od svih žena. Ne vjerujem da je Alah stvorio još takvih bića. Ti si žena, uistinu. Konačno sam te našao poslije toliko traženja po svim tržištima svijeta...! Neću dozvoliti da te Mula Ismail uništi!
Andelika je zbunjeno griskala usne. On vidje njezin nepovjerljiv pogled i nastavi smiješeći se:
Ovakve riječi ti iz mojih usta čudno zvuče. Ja te ne mogu poželjeti, ali ti se mogu diviti. A možda si nadahnula moje srce...
Srce? On koji je šeika Abd-el-Kharmia objesio nad vatru i koji je, ne trepnuvši, poveo, malu Čerkeskinju na stratište...?
On nastavi polako i zamišljeno:
To je tako. Volim sklad između tvoje ljepote i tvog duha... Kako tvoje tijelo savršeno odražava tvoju dušu! Ti si plemenito i neobično stvorenje... Ti se razumiješ u ženske zamke, ti posjeduješ žensku okrutnost i šiljate nokte, a ipak si u sebi sačuvala osjećaj majčinske nježnosti...! Ti si promjenljiva kao obzorje i nepromjenljiva kao sunce... čini se da se svemu prilagođavaš, a u stvari tvoja volja, u skladu sa tvojom prostodušnom latinskom prirodom, ostaje usmjerena ka jednom jedinom cilju... Ti si nalik na sve žene i nisi nalik ni na jednu... Volim tajne koje se kriju iza tvog pametnog čela, tajne koje će se rascvjetati u tvojoj starosti...
Volim i to što si ludo poželjela Mulu Ismaila, pohotno kao kraljica Jezabel, što si ga pokušala ubiti kao što je Judita ubila Holoferma. Ti si skupocjena posuda u koju je Stvoritelj, čini se, sasuo sva blaga ženskog roda...
On zaključi:
... Ne mogu dozvoliti da te unište. Bog bi me kaznio!
Andelika ga je slušala s umornim smiješkom na poblijedjelim usnama.
"Ako me jednog dana netko upita", pomisli ona, „od koga sam dobila najljepšu ljubavnu izjavu u životu, odgovorit ću: od velikog eunuha Osmana Ferađija, poglavara harema njegova veličanstva marokanskog sultana." Neizmjerna se nada rodi u njoj. Umalo ga ne zamoli da joj pomogne pri bijegu. Ali je neki nagonski oprez zadrži. Suviše je dobro poznavala neumoljive zakone saraja i znala da je saučesništvo velikog eunuha utopija. Trebalo je biti latinski prostodušan, kako je rekao, pa da se takva odluka donese.
Onda, što će biti...? - upita ona. Crnčeve su oči gledale u daljinu, kroz zid.
Tri tjedna imamo na raspolaganju prije novog uštapa.
Što se može dogoditi prije novog uštapa?
Kako si nestrpljiva! Zar se u tri tjedna ne može dogoditi na tisuće stvari, kad Alah jednim prstom može uništiti svijet već i u idućem trenutku...! Firuzo, da li bi voljela udisati svjež noćni zrak na vrhu kule Mazagreb..? Da. Onda me slijedi, pokazat ću ti zvijezde.

Zvijezdarnica velikog eunuha na vrhu kule Mazagreb bila je viša od zidina, ali niža od minareta. Između njihovih šiljaka svjetlucala se pod mjesečinom afrička pustinja, istočkana krošnjama maslina, a tamo dalje gola i kamenita.
Snažni astronomski dalekozor, kutomjer, busole i ostali lijepi precizni instrumenti od uglačanog bakra upijali su u sebe mjesečeve zrake i treperavo svjetlo zvijezda koje su čudesno blistale na vedrom tamnom nebu.
Jedan turski učenjak, kojeg Osman Ferađi bijaše doveo iz Carigrada, služio je kao pomoćnik. Taj se krhki starčić rušio pod težinom svog turbana i na nosu imao ogromne naočale. Kad bi se zanimao astrologijom, Osman Ferađi je volio oblačiti svoj sudanski ogrtač i turban od zlatom protkane svile. Ostavljajući na taj način još snažniji utisak, on je rastao, raspaljivao se pod ogromnom kupolom nebeskog svoda posutog zvijezdama i samo je srebrnast trak odvajao negov crni profil od noćne tame. Postajao je bestjelesan.
Anđelika se, ustrašena, smjesti malo podalje na jastuke. Vrh kule Mazagreb izgledao je kao svetište duha. "Ženska noga ne bi smjela nikad u nju kročiti",
pomisli. Ali veliki eunuh nije, poput pravih muškaraca, potcjenjivao ženski um. Nezaslijepljen čulnošću, on ih je mjerio različitim mjerilima, pažljivo i nepristrano, udaljavao glupače, ali se približavao onima čiji je duh bio dostojan njegova zanimanja i koje su mu u tom pogledu mogle nešto pružiti. Od Anđelike je mnogo toga naučio, ne samo o francuskom suknu i perzijskom nugatu, nego i o karakteru Europljana, a naročito o velikom kralju Luju XIV. Sva njezina obavještenja korisno će mu poslužiti onog dana kad Mula Ismail pošalje svoje diplomate versajskom samodršcu.
Tvrditi da se Osman Ferađi zauvijek odrekao težnje da od Anđelike napravi treću ženu Mule Ismaila, značilo bi stvari suviše pojednostavljivati. Ostvarenje te izvanredne zamisli se samo odgađalo. Povlačilo se u prostor, kao one čudesne planete koje se za života samo jednom vide, ali koje unatoč tome upravljaju ljudskim sudbinama. Tajni odnosi među nebeskim tijelima još se jasno ne razabiru. Da li se svemirska maglica zgušnjava ili razrjeđuje...? U očima Latina položaj je bio tragičan, bezizlazan. Ali Osman Ferađi je čekao... Zvijezde mu bijahu prve otkrile da ide u susret gorkoj nesreći. Sudbina Francuskinje se samo za tren križa sa Mula Ismailovom. Ona se udaljuje kao zvijezda repatica. Da li ona to odlazi u smrt... ? Od znamenja, koje mu se ukazalo, podiđe ga jeza. Ono mu je pritiskalo dušu kao da je vidio samog Azraela, anđela smrti.
Bio je do te mjere potišten da je sa zebnjom dodirivao hladnu kovinu optičke sprave. Večeras je Nebu htio izmamiti najdublje tajne. Stoga je ovamo doveo ženu čiju je sudbinu želeo znati. Htio je pojačati privlačnu snagu koja zrači iz ljudskih bića i struji ka prirodnim tokovima stvari u Svemiru.
Nevidljiva snaga, koju je posjedovala Anđelika, bila je iznimna. On u početku nije shvatio kako čarobno djelovanje ima njezina ličnost. Danas je sebi priznao da je ona jedno od rijetkih bića koja nije znao od prve točno procijeniti. Ovu tešku zabludu objašnjavao je samo njezinom zagonetnom ženskošću koja je obmanjivačkim plaštom zaodjenula jednu Nevidljivu Snagu. Događaji su ga prisilili da se uvjeri da njezina ženska ljepota zastire neočekivan karakter i izuzetnu sudbinu, čega ni sama nije bila svjesna.
I dalje gledajući kroz svoju u nebo uperenu spravu, pitao se da nije nasjeo obmani. Anđelika je promatrala zvijezde prostim okom. Više ih je voljela ovako sitne i treperave poput dragulja na crnom baršunu, nego uvećane lećom dalekozora.
Što je Osman Ferađi zapravo tražio u ovom skupu beskrajnih svjetova? Njezin se razum nije osjećao dorastao tako teško pristupačnoj nauci. Zvjezdano nebo nad vrhom kule dozivalo joj je u pamet daleke tuluške noći, i ona se sjeti da ju je i njezin muž, učenjak grof de Peyrac, ponekad uvodio u svoj laboratorij i trudio se da joj objasni svoje istraživačke radove. Sada bi mu se sigurno činila glupom. Bolje je što je nije ponovo sreo! Njezina je duša tako umorna i tako gorko razočarana. Život ju je spustio na razinu s koje se uzalud htjela podići: bila je obična žena.
Žena koja nije imala drugog izbora nego da popusti pred Mulom Ismailom, ili da umre glupo, iz puke tvrdoglavosti. Da se poda kralju Francuske ili da bude prognana? Da se proda da ne bi bila prodana? Da nasrne da ne bi bila uništena...? Zar nema takvog izlaza da naprosto dalje živi? Živjeti...! Ona zabaci lice i zagleda se u slobodu nebeskog beskraja.
Živjeti, Gospode...! A ne životariti između poniženja i smrti...!
Samo kad bi joj zarobljenici pomogli da pobjegne? Ali sad kad Savaryja više nema, njih neće biti briga za nju, neće valjda sebi na vrat naprtiti ženu. Ipak, kad bi se uspjela dočepati ključa od malih vrata i izaći iz prvog haremskog obruča, da li bi Colin Paturel odbio da je povede...? Ona bi ga na koljenima molila.
Kako se domoći ključa koji posjeduju samo veliki eunuh i Lejla Ajša...?
Zašto si pobjegla...?
Anđelika protrne. Ona bijaše zaboravila na prisustvo velikog eunuha i njegovu zastrašujuću moć da čita misli. Otvori usta, ali ne reče ništa, jer je on nije promatrao. On bijaše govorio samom sebi, dok mu se pogled gubio u zvijezdama.
Zašto si pobjegla s Krete?
On je zamišljeno uhvati za bradu i zatvori oči.
Zašto si napustila onog kršćanskog gusara koji te je kupio, onog Rescatora?
Glas mu je bio tako čudan, tako uznemiren, da je Anđelika, zaprepaštena, uzalud tražila odgovor.
Govori! Zašto si pobjegla? Zar nisi osjetila da se sudbina tog čovjeka i tvoja ukrštaju? Odgovori...! Zar to nisi osjetila?
Sad ju je gledao, a glas mu bijaše poprimio zapovjedni prizvuk. Ona smjerno promuca:
Da, osjetila sam.
Oh, Firuzo! - poviče gotovo bolno - sjećaš li se šta sam ti jedanput rekao? "Ne treba izazivati sudbinu, a kad ti znamenje nešto objavi, to ne smiješ potcijeniti." Karakterističan znak tog čovjeka presijeca tvoj put i... ne mogu sve da vidim, Firuzo. Trebalo bi da izvršim beskrajna izračunavanja, pa da iz zvijezda točno razaberem najneobičniju povijest koju sam u njima ikad pročitao. Znam pouzdano da je taj čovjek iste rase kao i ti...
Hoćete da kažete da je Francuz? - upita ona bojažljivo. - Priča se da je Španjolac ili Marokanac...
To ne znam... - Hoću da kažem... On pripada još neoblikovanoj rasi, kao i ti... Njegove ruke u prostoru ocrtaše zagonetne obrise.
... Samostalna spirala... koja sustiže drugu i...
On stane govoriti brzo na arapskom. Stari je efendija pisao, a na glavi mu se ljuljao težak turban od zelenog muslina. Potpuno smetena, Anđelika je pokušavala shvatiti smisao njihova razgovora, i s njihovih lica i iz njihova rukovanja busolom i globusom pročitati značenje presude o kojoj je ovisio njezin život.
Još maloprije nije ni pomišljala na Rescatora. Gotovo zaboravljen lik koju žestina njezina otpora Muli Ismailu bijaše potpuno zasjenila. A sad je najedanput, kao da ju je netko uhvatio za grlo, obuze sjećanje na pojavu s crnom maskom.
Vidjevši kako se Osman Ferađi sprema da svoju optičku napravu ponovo uperi u nebo, ona se usudi da ga prekine.
Jeste li ga poznavali, Osman-beže? On je čarobnjak kao i vi, zar ne? On lagano pokrene glavu.
Možda, ali njegova čarobnjačka moć potječe iz drugog izvora... No ja sam ga zaista sreo, tog kršćanina. Govori arapski i još nekoliko jezika, ali se njegove riječi teško sjedinjuju s mojom mišlju. Ja pred njim stojim kao čovjek prošlosti pred putnikom koji je uskrsnuo s obzorja i koji gleda u budućnost. Tko ga, dakle, može razumjeti? Nitko ga još stvarno ne može shvatiti...
Ali on je samo običan gusar - poviče ona ljutito - prljavi trgovac srebrom...
On traži svoj put u svijetu koji ga ne prihvaća. On će tako lutati sve do dana dok ne naiđe na suđeno mu mjesto. Zar ne možeš to shvatiti, ti koja si proživjela već toliko oprečnih života i koja uzalud pokušavaš naći put do svog pravog bića?
Anđelika stane drhtati od glave do pete. Ne! To nije istina! Veliki eunuh nije mogao poznavati njezin život. Nije moguće da je pročitao u zvijezdama... Užasnuta je ispitivala tamno nebo. Noć je bila čista i mirisava. Pustinjski je vjetrić sa sobom donosio miomiris mekneskih vrtova. Noć ista kao i sve ostale, ali je na vrhu kule Mazagreb postajala napeta i uznemirujuća. Anđelika bi najradije bila pobjegla i prepustila čudesnim instrumentima i crnog vrača i njegova pisara s naočalima, koji je poput vrijednog mrava drljao zagonetne znakove.
Ništa više neće da zna! Umorna je. Ali je ostala nepomična, nesposobna da skine oči s leće koja se uperena u nebeski svod, lagano okretala.
Tajna nauka Osmana Ferađija podigla je krajičak zavjese s Nevidljivog. Što će još objaviti...? Učini joj se da mu je put poprimila plavkasto-sivu boju, koja je kod
njega značila bljedilo, a on se najedanput, užasnuta izraza, zagleda u nju, kao da vidi propast kojoj je sam dao maha.
Osman-beže - poviče ona - oh! Što ste pročitali u zvijezdama...? Muk potraja dugo. Veliki eunuh bijaše spustio vjeđe.
Zašto si pobjegla Rescatoru? - prošapće napokon. - Taj je čovjek jedini dovoljno jak da se s tobom sjedini... a možda i Mula Ismail, ali... ne znam... možda bi to bio prevelik rizik! Ljudima koji se vežu za tebe, donosiš smrt... Evo!
Ona samrtnički krikne i stane ga sklopljenim rukama preklinjati:
Ne, Osman-beže, ne, ne govorite to...!
Bilo joj je kao da je optužuje da je digla ruku na ljubljenog supruga. Ona pogne glavu kao grešnica i sklopi oči kako bi otjerala likove koji su izranjali iz prošlosti.
Ti im donosiš smrt ili propast, ili nemir koji će im oduzeti životne radosti. Treba imati izvanrednu snagu, pa da se tome izbjegne. A sve to zato što tvrdoglavo ideš tamo gdje te nitko ne može slijediti... One koji su preslabi, ostavljaš na putu. Snaga, koju ti je Stvoritelj podario, neće ti dozvoliti da se skrasiš prije nego što prispiješ na mjesto za kojim žudiš.
Koje je to mjesto, Osman-beže?
Ne znam. Ali dok ga ne dostigneš, uništavat ćeš na svom putu sve, pa čak i svoj vlastiti život... Ja sam htio zarobiti ovu snagu, i prevario sam se, jer ona se ne da sputati. Ni ti je sama nisi potpuno svjesna. Ali to ne umanjuje tvoju opasnost...
Na rubu živaca, Anđelika brizne u plač.
Oh! Osman-beže, jasno mi je da se sad kajete što me niste pustili da umrem pod Mula Ismailovim mukama. Oh! Zašto ste večeras gledali zvijezde? Zašto...? Bili ste mi prijatelj, a sad mi govorite užasne stvari!
Glas velikog eunuha se ublaži. Ali ona ostade zabrinuta i kao ovijena velom duboke zebnje.
Ne plači, Firuzo! Nisi ti kriva. To je izvan tvoje moći. Ti ne donosiš nesreću. Ti nosiš sreću. Ali neka su bića preslaba da bi mogla podnijeti teret određenog bogatstva. Utoliko gore po njih! Avaj! Da, ja ću ti uvijek ostati prijatelj. Utoliko gore po mene! Opasno bi bilo preuzeti na sebe odgovornost za tvoju smrt, a kad sam je spriječio, istovremeno sam Mulu Ismaila htio poštedjeti kazne Nevidljivog. Ali sad meni predstoji da izvršim nešto strašno, nešto nadljudsko: moram se boriti protiv onog što je napisano. Boriti se protiv sudbine da ti ne bi bila jača od mene...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 1:02 pm




56.
ANĐELIKA SE UDRUŽUJE S LEJLOM AJŠOM ONA IZMIČE PANTERI I VELIKOM EUNUHU
Skupina žena prođe kroz dvorište gdje su se golubovi veselo poigravali. Rob koji je popravljao mehanizam vodoskoka, reče tiho:
Francuskinja...!
Čuvši ga, Anđelika uspori korak i zaostane za svojim drugaricama. Nisu ih pratili eunusi, jer su se nalazile u unutarnjem dvorištu. Kako je francuski rob ovdje mogao nekažnjeno raditi? Ako ga eunuh vidi, izgubit će glavu.
Nagnut nad vijak koji je odvrtao, prošapće:
Jeste li vi francuska zarobljenica?
Jesam, ali budite oprezni. Muškarcima je za branjen ulaz u ovaj pojas.
Ne brinite za mene - promrmlja. - Imam dozvolu da se po haremu slobodno krećem. Dok vam budem govorio, pravite se kao da se zanimate golubovima... Colin Paturel me šalje k vama.
Da?
Jeste li još uvijek riješeni da bježite?
Jesam.
Mula Ismail vas je poštedio zato što ste mu se pokorili...
Anđelika nije imala vremena da mu objašnjava lukavstvo velikog eunuha.
Nisam se pokorila, nikad mu se neću pokoriti. Hoću da pobjegnem. Pomozite mi!
Učinit ćemo to zbog starog Savaryja koji je sebi zabio u glavu da vas izvede odavde. Koliko znam, on vam je bio otac. Ne možemo vas ostaviti iako se prisustvom žene opasnost znatno povećava. Pa dobro. Jedne će vas večeri, čiji će datum tek biti utvrđen, Colin Paturel ili netko drugi sačekati na sjevernim vratašcima koja izlaze na smetlište. Ako se slučajno tamo nađe stražar, on će ga ubiti. Zatim će otključati vrata koja se otvaraju samo izvana, vi ćete stajati iza njih, on će vas prihvatiti i izvesti. A na vama je da nabavite taj ključ.
Navodno glavni eunuh posjeduje jedan, a Crnkinja Lejla Ajša drugi.
Hm! To baš nije zgodno. Ali bez tog ključa nema rješenja. Prema tome, morate nešto smisliti. Možda bi trebalo potplatiti služavke. Kad ga se dočepate, predat ćete ga meni.. Ja stalno ovuda švrljam. Sad upravo pregledavam vodoskoke u svim haremskim dvorištima. Sutra radim u dvorištu sultanije Abeši. Ona je bezazlena gospođa i dobro me poznaje; ona će nas pustiti da slobodno razgovaramo.
Kako da dođem do tog ključa?
Tu se morate sami snaći, dijete moje! U svakom slučaju imate pred sobom još nekoliko dana. Za bijeg čekamo noć bez mjesečine. Neka vam je sa srećom! Kad budete htjeli sa mnom razgovarati, upitajte za Esprita Cavaillaca iz Frontignana, inženjera njegovog veličanstva…
On pokupi svoj alat i pozdravi je ohrabrujućim smiješkom. Ona će sve o njemu saznati tek od brbljave sultanije Abeši. Da bi ga prisilio da pređe na islam, Mula Ismail ga je podvrgao zvjerskom mučenju; konopcem mu je svezao dio tijela koji se ne može imenovati, i iščupao mu ga zaletom svog konja. Zahvaljujući njezi svojih drugova, Esprit Cavaillac je preživio ovo užasno kasapljenje. Ovako osakaćen imao je slobodan pristup u unutrašnjost saraja i mogao poslužiti kao veza između Anđelike i zavjerenika vani.
Susret s njim podigao je duh mladoj ženi. Oni nisu na nju zaboravili! Oni još misle na nju! Njezin bijeg su držali mogućim. On će se i ostvariti! Zar Osman Ferađi nije rekao da ona posjeduje snagu vulkana? Onda kad se osjećala tako slabom, bolesnom, kad su joj leđa bila izranjavana, njegove su joj se riječi činile kao poruga. Sad je tek postala svjesna koliko je bila odvažna i kako su smjeli bili pothvati što ih je izvela u nekoliko zadnjih godina, i sada nije vidjela razloga - ne, nije vidjela - zašto joj ne bi pošlo za rukom i ova nevjerovatna pustolovina: bijeg iz harema!
Ona živahno zaobiđe dvorište, uputi se laganim korakom kroz dugačak hodnik, pređe preko vrta s bazenom u sjeni dviju smokava, izbije u drugo dvorište, a odatle u nadsvođen trijem koji je vodio u sjenovita predvorja kraljičinih odaja. Poglavar osobne garde sultanije Lejle Ajše pojavi se pred njom.
Htjela bih razgovarati s tvojom gospodaricom - reče mu Anđelika.
Hladno ju je crnčevo oko promatralo ispitivački. Bio je neodlučan. Što hoće ta neugodna suparnica, osoba velikog eunuha, zbog koje Lejla Ajša i Daisy-Valina već osam dana sazivaju svoje vješce i izvode zle čini? Vlastoljubiva Sudanka je znala kakve će posljedice imati Anđelikino bičevanje. Njezin je otpor najsigurniji način da uza se veže Mulu Ismaila. Vrh bodeža, koji mu je buntovnica zarila u grlo, može samo podbosti njegovu želju. Dražilo ga je da kroti ovu tigricu, da je dovede do toga da guče kao golubica. To je sam priznao Lejli Ajši. Rekao je da ta žena ne može odoljeti ljubavi. Da nije toliko neoprezan i držao bodež u pojasu, Francuskinja bi već ležala u njegovu zagrljaju malaksala od sladostrasti. Ali on će se pobrinuti da je sputa okovima žudnje. On će uspavati njezin duh i zarobiti njezino tijelo. Po prvi put je Mula Ismail podlegao nevjerojatnom častoljublju da pridobije jednu ženu, i bio spreman na sve da bi joj izmamio smiješak i jedan jedini pokret podavanja.
Promućurne se crnkinje snažno dojmila ova promjena. Srdžba i strah prodirali su u nju poput crne bujice. Koliko god bila nespretna, Francuskinja će tirana zauvijek vezati uza se, ona će ga voditi na uzici kao pripitomljenog geparda, onako kako to Lejla Ajša čini s panterom Alchadi.
Đavolski Osman Ferađi igra igru strankinje. Razglasio je da je Francuskinja na umoru. Sultan se bez prestanka raspituje kako joj je. Htio ju je posjetiti. Veliki se eunuh tome suprotstavio. Bolesnica je još uplašena, pa bi joj pojava njezina gospodara ponovo mogla izazvati napad groznice. Međutim se nasmiješila kad je primila dar koji joj je Mula Ismail poslao: smaragdnu ogrlicu, opljačkanu s talijanske galije. Francuskinja, dakle, voli nakit...! Sultan je smjesta k sebi pozvao sve draguljare grada i pod povećalom ispitivao njihove najljepše primjerke.
Sve su ove ludosti uznemirivale Lejlu Ajšu i Daisy. One su promotrile najrazličitija rješenja, a prije svega ono najjednostavnije, budući da je njihova neugodna suparnica bila na samrti: da pomoću čaja od odgovarajućih trava pospješe prirodni tok stvari. Ali su svi pokušaji najsnalažljivijih služavki i najprepredenijih vrača da doture "lijek", propali zbog pojačane budnosti Ferađijevih stražara.
A sad se Francuskinja pojavila ovdje, očito u odličnom zdravlju, i tražila razgovor s onom koja je progoni svojim kletvama i mržnjom. Pošto je razmislio, Ramidan je zamoli da pričeka. Princ Bombon u bijeloj haljini i turbanu boje maline igrao se ovdje i drvenom sabljom odsijecao zamišljene glave. Oduzeli su mu njegovu čeličnu sablju kojom bijaše prouzrokovao previše rana oko sebe.
Eunuh se vrati i uvede Anđeliku u prostoriju gdje je ogromna crnkinja kraljevala usred gomile mangala i bakrenih kotlića u kojima su se kuhale mirisne trave. Daisy-Valina bila je kraj nje. Na dva niska stola nalazile su se čaše od brušenog češkog stakla, iz kojih su sultanije pile čaj od metvice, i veliki broj bakrenih kutija s čajem, slatkišima i duhanom.
Prva žena Mule Ismaila izvadi iz usta svoj dugački čibuk i hukne dim prema stropu od cedrovine. Taj je porok krila od sultana koji je osuđivao pušenje i piće, jer to brani Muhamed. On je pio samo vodu i nikad još nije usnama prinio nargilu, kako to čine pokvareni Turci koji uživaju život ne vodeći računa o veličini i slavi Boga.
Duhan i rakiju su Lejli Ajši pribavljali kršćanski robovi koji su to jedini mogli kupovati i trošiti.
Anđelika napravi nekoliko koraka, zatim ponizno klekne na skupocjene ćilime i ostade tako, pognute glave, pred dvjema ženama koje su je šutke promatrale.
Zatim skine s prsta tirkizni prsten koji joj je nekoć poklonio perzijski ambasador Bahtiari-beg, i stavi ga pred Lejlu Ajšu.
Primi moj dar - reče na arapskom. - Ne mogu ti ništa bolje dati, jer ne posjedujem ništa drugo.
Crnkinjine oči planuše.
Ne primam tvoj dar! Ti si lažljivica. Posjeduješ smaragdnu ogrlicu koju si dobila od sultana.
Anđelika odmahne glavom i na francuskom reče Engleskinji:
Nisam htjela primiti smaragdnu ogrlicu. Ne želim biti miljenica Mule Ismaila, i nikad to neću postati... ako mi vi pomognete.
Engleskinja prevede, a crnkinja se iznenada, pohlepnom i pažljivom kretnjom, nagne prema Anđeliki.
Što hoćeš time da kažeš?
Da postoji bolji način da me se riješite. Umjesto da me pokušavate otrovati ili mi sasuti vitriol u lice, pomozite mi da pobjegnem.
Razgovarale su tiho i dugo, urotnički. Anđelika je u svoju korist okrenula mržnju svojih suparnica. Ta one u ovoj pustolovini ništa ne stavljaju na kocku! Ili će Anđeliki bijeg uspjeti i one je više nikad neće vidjeti; ili će biti uhvaćena i pogubljena užasnom smrću. U svakom slučaju, nitko neće moći za njezin nestanak optužiti dvije sultanije, kao što bi se to dogodilo kad bi je našli otrovanu. One nisu odgovorne za harem, pa to ne bi mogle biti ni za bijeg jedne priležnice.
Nikad još nijedna žena nije pobjegla iz harema - reče Lejla Ajša. - Veliki će eunuh ostati za glavu kraći!
Žućkaste oči podlivene krvlju, zasjaše crvenim plamenom.
Sad shvaćam. Sve se u redu odvija... Moj mi je astrolog dobro u zvijezdama pročitao da ćeš ti biti uzrok smrti Osmana Ferađija...
Anđeliku podiđe jeza.
"I Ferađi je to nesumnjivo pročitao", pomisli ona. „Zato me je i gledao tako čudno." - "Sad se moram boriti protiv sudbine, Firuzo, da ti ne bi bila jača od mene...!"
Tjeskoba, koju je osjetila na vrhu kule Mazagreb, obuze je ponovo. Gušio ju je miris trava, čaja i duhana. Sljepoočice joj se ovlažiše. Ali se i dalje žilavo borila i popustila tek kad joj je Lejla Ajša konačno, poslije dugog natezanja, uručila ključić od sjevernih vrata. Ova je otpor pružila samo iz običaja i iz ljubavi prema dugim govorancijama. U stvari se već poslije prvih Anđelikinih riječi oduševila njezinim prijedlogom. On će je osloboditi opasne suparnice i povući u propast njezina neprijatelja, velikog eunuha; osim toga neće navući na sebe gnjev Mule Ismaila koji joj ne bi oprostio kad bi učinila nešto nažao njegovoj najnovijoj ljubavi. Ona će se potruditi da od Anđelike sazna plan bijega i pobrinuti se da bjegunci budu uhvaćeni, što će učvrstiti njezin ugled kod gospodara i još jedanput mu posvjedočiti koliko je vidovita. One utanačiše da će određene noći Lejla osobno pratiti Anđeliku i provesti je kroz harem do malog stepeništa koje izlazi u tajno dvorište gdje se nalaze skrivena vrata. Tako će je zaštititi od pantere koja vreba iz kakvog ugla. Ona zna jezik životinje, a osim toga će joj donijeti poslasticu, i time je primiriti. A čuvari će propustiti sultaniju nad sultanijama, jer se boje njezine osvetoljubivosti i urokljivog oka.
Treba se čuvati samo velikog eunuha - primijeti Daisy. - Jedini je on opasan. Što ćeš mu reći ako te upita zašto si nas posjetila?
Reći ću mu da sam čula koliko ste gnjevne na mene, pa sam vam, hineći pokornost, htjela polaskati.
Dvije žene to odobriše.
Možda ti i povjeruje. Da, tebi, tebi će povjerovati!
Popodne Anđelika ode u posjetu sultaniji Abeši, debeloj muslimanki španjolskog porijekla, kojoj je kralj još iskazivao izvjesno poštovanje. Umalo je nije bio uzeo za treću ženu.
Anđelika vidje Esprita Cavaillaca i doturi mu ključ.
Zar već! - reče zabezeknut - može se reći da vam je to brzo uspjelo! Pravo je imao stari Savary kad je rekao da ste prepredeni i hrabri i da se na vas može računati kao na muškarca. Reći ću to i ostalima; neka znaju da ne vode sa sobom nekakvu plačljivu mazu. Dobro, a sad treba samo da čekate. Ja ću vas obavijestiti kad dan bijega bude određen.
Ovo je čekanje bilo najokrutnije mrcvarenje i najveća mora koju je Anđelika ikad proživjela. Izručena na milost i nemilost dvjema otrovnim i podmuklim ženama, na oku budnom i pronicljivom velikom eunuhu, Anđelika se stalno morala pretvarati i zatomljivati vlastito nestrpljenje.
Leđa su joj zacjeljivala. Ona se krotko prepuštala njezi stare Fatime. Ova se ponadala da se njezina gospodarica konačno okanila prkošenja. Sve neugodnosti koje je morala podnositi, počevši od masti i ljekova do izguljene i izranjavane kože, jamačno su je uvjerile da u ovoj borbi ona ne može pobijediti. Čemu onda inat?
U međuvremenu se pročulo da veliki eunuh odlazi na put u posjetu kornjačama i starim sultanijama. Doduše, on neće dugo izbivati, ali Anđelika je ipak odahnula kad je za to čula.
Njegovu odsutnost treba bezuvjetno koristiti za bijeg. Na taj se način stvari pojednostavljuju, a veliki eunuh neće biti odgovoran kad ga nema ovdje. Ona nije htjela ni misliti na mogućnost da on to plati glavom. Uvjeravala je sebe kako veliki crnac i suviše dobro stoji kod svog gospodara a da bi nestanak jedne robinje
mogao na njega navući Ismailov bijes, ali ju je istovremeno progonilo proročanstvo astrologa Lejle Ajše:
"On je pročitao u zvijezdama da ćeš ti biti uzrok smrti Osmana Ferađija..."
To po svaku cijenu treba spriječiti! Za to se pruža pogodna prilika: njegov odlazak. Veliki eunuh bijaše došao da se s njom oprosti i da joj preporuči krajnji oprez. Svi znaju da je ona još jako bolesna i ustrašena, prema tome će se Mula Ismail strpiti. Pravo čudo! Pa neka sad ona sama ne pokvari svoje šanse pridružujući se Lejli Ajši koja samo nastoji da joj naškodi...! On će se brzo vratiti i onda će se sve srediti. Neka se samo pouzda u njega.
Ja se i pouzdajem u vas, Osman-beže - odgovori ona.
Kad je otputovao, ona posredstvom Esprita Cavaillaca stade nagovarati zarobljenike da požure s bijegom. Colin Paturel joj poruči da treba sačekati noć bez mjesečine. Ali dotada bi se veliki eunuh mogao vratiti, odgovori mu ona. Od muke i nemoći izgrizla je prste do krvi. Da li će im moći utuviti u glavu, tim barbarskim kršćanima, da se ona to utrkuje s vremenom, s neumitnim hodom Sudbine? Da vodi čudovišnu borbu protiv proročanstva koje kaže da će ona biti povod smrti Osmana Ferađija! Orijašku bitku protiv zvijezda! I ona je u svojim teškim snovima, vidjela kako se zvjezdano nebo ruši na nju i satire je.
Napokon joj Esprit Cavaillac reče da je kralj zarobljenika usvojio njezine razloge. Zaista je bolje da bježi dok je poglavar saraja odsutan. Za druge će mjesečina značiti povećanu opasnost, ali šta se može! Oslobođen okova, Colin Paturel će poubijati stražare i probiti se u vanjski, zatim u unutrašnji pojas palače. Morat će proći i kroz šumicu od narančinih stabala i kroz dvorište koje vodi do malih vrata. Sad preostaje samo još moliti Boga da te noći oblacima zastre zadnju mjesečevu četvrt. Datum je konačno određen.
Te večeri joj Lejla Ajša posla prašak koji ima usuti u piće svojim služavkama- čuvaricama.
Anđelika ponudi kavom Rafaja koji bijaše došao da se raspita za njezino zdravlje. On je u odsutnosti velikog eunuha bio odgovoran za saraj. Debeljko se, oponašajući velikog eunuha, volio sa svojim pitomcima ophoditi prisno i očinski. Takvo držanje, u savršenom skladu s kraljevskom ličnošću Osmana Ferađija, nikako nije pristajalo zdepastom Rafaju. Često je morao progutati zajedljive i podrugljive primjedbe dokonih žena, pa ga je Anđelikina prijaznost tim više oduševila i on do dna popije šalicu kave koju mu je ponudila. Poslije toga ode i zahrče skupa sa služavkama koje su spavale na podu.
Anđelika pričeka neko vrijeme koje joj se učini beskonačno. Kad konačno razabra zov noćne ptice, ona se na vršcima prstiju išulja u dvorište. Lejla Ajša je već bila tamo, a pored nje krhka prilika Daisy.
Engleskinja je držala uljanicu. Svjetlo je zasad bilo nepotrebno, jer je s potpuno vedrog neba mjesečina sjala poput trouglastog jedra koje se blista na noćnom oceanu.
Tri žene pređoše mali vrt i uputiše se dugačkim, nadsvođenim hodnikom. Iz snažnih grudi ju Lejle Ajše povremeno su izlazili neki čudni zvukovi, slični gukanju, i Anđelika konačno shvati da ona to doziva panteru.
One bez zapreka stigoše na kraj nadsvođenog prolaza. Zatim produžiše hodnicima sa stupovljem, uz vrt iz kojeg se širio blagi dah ruža. Crnkinja se najednom zaustavi.
Eno je tamo! - šapne Daisy zgrabivsi Anđeliku za mišicu.
Životinja izroni iz žbunja, ispružena tijela i pognute glave, poput ogromne mačke koja samo što nije skočila na miša.
Crna joj sultanija pruži mrtvog goluba i dalje joj se umiljavajući divljačkim gukanjem. Pantera se umiri. Ona se približi, a Lejla Ajša joj zakvači lanac za ogrlicu.
Slijedite me na dva koraka - reče dvjema bjelkinjama.
One produžiše prema svom cilju. Anđelika se čudila što ne sreću više eunuha, ali Lejla Ajša bijaše mudro izabrala put kroz četvrt napuštenih priležnica koje nikad
nisu bile pod strogim nadzorom. A sad su eunusi koristili još i odsutnost čvrste ruke poglavara saraja; okupili su se i neumorno ćaskali ili igrali šah.
Vidjevši ih kako prolaze, dremovne su se služavke samo klanjale pred sultanijom nad sultanijama.
Sada su se penjale po stepeništu koje vodi na zidine.
To je bilo najteže mjesto! One se upute patrolnom stazom po vrhu bedema. Ovaj se visoko izdizao iznad tamne mase vrtova koji su okruživali džamiju i njezin svjetlucavi zeleni krov, a s druge strane je vladao pustim, pjeskovitim trgom gdje su se ponekad održavali unutarnji sajmovi ovog utvrđenog zamka. Mula Ismail bijaše svoju palaču sagradio tako da u njoj može mjesecima odolijevati pobuni koja bi mogla izbiti u gradu oko njega.
Na kraju patrolne staze, na zidnom kruništu, stajao je stražar, leđima okrenut, s kopljem uperenim prema zvijezdama. On je nadzirao cijelu okolicu. Tri se žene približe i prošuljaju se zaštićene sjenom kruništa. Na nekoliko koraka od nepomičnog eunuha Lejla Ajša napravi nešto sasvim neočekivano. Ona prema njemu baci mrtvog goluba kojeg još ne bijaše dala panteri.
2ivotinja skoči da bi uhvatila zalogaj. Čuvar se okrene. Kad vidje kako zvijer ide prema njemu, on prestravljen krikne, zaljulja se i sunovrati u ponor. Još se začu tupi udar njegova tijela o podnožje zidina, a onda nastade muk.
Žene zaustaviše dah i pričekaše. Da li će ostale čuvare privući krik njihova druga? Ali ništa se ne pomače.
Lejla Ajša umiri panteru na isti način kao maloprije i ponovo se dočepa njezina lanca. Zatim izbiše u drugu stambenu četvrt, potpuno iseljenu. Bila je predviđena za rušenje, kako bi se na njezinu mjestu podigla druga građevina.
Sultanije odvedoše Anđeliku na vrh malog, strmog stepeništa. Mračno se dvorište odozgo činilo kao dubok bunar.
To je tu - reče crnkinja. - Ovuda ćeš sići! Vidjet ćeš dvorište i otvorena vrata. Ako slučajno ne budu otključana, pričekaj. Tvoj saučesnik mora ubrzo stići. Reći ćeš mu neka ključ ostavi u maloj zidnoj udubini na desnoj strani vrata. Sutra ću poslati Ramidana po njega. Sad idi!
Anđelika se stane spuštati. Još jedanput pogleda gore, jer se smatrala obaveznom da kaže "hvala", i pomisli kako još nikad nije vidjela tako avetinjski prizor kakav pružaju ove dvije žene koje je, nagnute rame uz rame preko ograde, gledaju kako se udaljuje: bjeloputa Engleskinja s visoko uzdignutom uljanom svjetiljkom i tamna crnkinja s rukom na ogrlici neukrotive pantere Alchadi.
Ona siđe. Svjetiljka joj više nije obasjavala put. Ona malo zakrzma na zadnjim stepenicama, ali u mjesečevom svjetlu odmah opazi obrise vrata u obliku ključanice. Otvorena su...! Već! Zarobljenik je došao prije vremena...
Anđelika se bojažljivo približi. Nagonski ustukne kad je trebalo napraviti posljednje korake.
Ona tiho zazove na francuskom:
Jeste li to vi?
Jedna se ljudska prilika pogne, stane se provlačiti kroz uzak otvor, i tako ga ispuni, da Anđelika u trenutačno nastalom mraku nije odmah uspjela razabrati tko to ulazi. Ona ga prepoznade tek kad se uspravio i kad je njegov visoki turban od zlatom protkane svile zablistao na mjesečini.
Veliki eunuh Osman Ferađi stajao je pred njom.
Kuda ideš, Firuzo? - upita svojim blagim glasom.
Anđelika se zabezeknuta osloni o zid. Najradije bi bila utonula u njega. Činilo joj se to kao ružan san.
Kuda ideš Firuzo?
Trebalo je to pretpostaviti. On je bio tu. Na izmaku snaga, ona stane drhtati.
Zašto ste tu - reče - oh! Zašto ste tu? Ta bili ste na putu.
Vratio sam se prije dva dana, ali nisam smatrao potrebnim da to razglasim.
Taj đavolski Osman Ferađi! Sladak i nesmiljen tigar. Stajao je između nje i vrata njezina spasa. Očajna je kršila ruke.
Pustite me da pobjegnem - preklinjala je zadihana. - Oh! Pustite me da pobjegnem, Osman-beže. Vi to jedini možete. Vi ste svemogući. Pustite me da pobjegnem!
Veliki je eunuh pogleda tako uvrijeđeno, kao da je izgovorila nešto bogohulno.
Nikad žena nije pobjegla iz harema čiji sam ja čuvar - izjavi plaho.
Onda ne govorite da me hoćete spasiti! - poviče Anđelika ljutito. - Ne govorite da ste mi prijatelj. Vi vrlo dobro znate da ovdje ne mogu očekivati drugo nego smrt!
Zar te nisam molio da se pouzdaš u mene...? Poslušaj me, mala buntovnice, ja nisam otišao na put zato da obiđem kornjače, nego da potražim tvog bivšeg gospodara.
Mog bivšeg gospodara? - ponovi Anđelika ne shvaćajući.
Rescatora, onog kršćanskog gusara koji te je u Kreti kupio za trideset pet tisuća pijastera.
Anđeliki se zavrti u glavi. Kao i uvijek kad bi joj se ovo ime spomenulo, ona osjeti uzbuđenje koje je bilo mješavina nade, čežnje i žaljenja, i ne znade šta da o tom misli.
Uspio sam pronaći jedan njegov brod usidren u Agadiru, a pošto mi je kapetan priopćio mjesto njegova trenutačnog boravka, razmijenio sam s njim, putem goluba listonoša, dva pisma... On dolazi... 0n dolazi po tebe!
On dolazi po mene? - upita Anđelika ne vjerujući.
I malo-pomalo nestajao je teret koji joj je pritiskao dušu. On dolazi po nju...
On je nesumnjivo gusar, ali je ipak njezin sunarodnjak. Onda, u Kreti, nije ga se plašila. Treba samo da se pojavi, crn i mršav, da stavi svoju ruku na njezinu poniženu glavu, pa da joj se vrati životni zanos. Ona će ga slijediti i upitati: "Zašto ste me u Kreti kupili za trideset pet tisuća pijastera? Jesam li vam se učinila tako lijepa ili ste, pak, kao Osman Ferađi, u zvijezdama pročitali da smo stvoreni jedno za drugo...?"
Što bi on odgovorio? Sjećala se njegova mučnog načina govora i promuklog glasa od kojeg ju je obuzimala drhtavica. Iako je bio neznanac, ona se vidjela kako plače na njegovu srcu pošto je bijaše odveo daleko odavde, daleko. Tko je on? On je putnik koji je uskrsnuo s obzorja, i koji gleda u budućnost. On će je odvesti...
To je nemoguće, Osman-beže. Vi se šalite sa mnom! Mula Ismail to nikad neće dopustiti! On ne ispušta lako svoj plijen. Da li će Rescator opet morati za mene platiti cijenu broda?
Veliki eunuh odmahne glavom. On se nasmiješi, a ona mu u očima spazi onaj izraz vedrine i dobrote koji bijaše u njima pročitala onda kad ga je prvi put srela i usporedila ga s mudracem s Istoka.
Nemoj sebe mučiti suvišnim pitanjima, gospođo Tirkizo - reče razdragano. - Znaj da zvijezde ne lažu. Mula Ismail će imati dovoljno razloga da udovolji Rescatorovoj molbi. Oni se poznaju i mnogo su zadužili jedan drugoga. Riznica kraljevstva ovisi o kršćanskom gusaru koji je stalno snabdijeva srebrom u zamjenu za koje koristi zastavu Maroka. Ali postoji još nešto. Naš sultan, koji tako strogo poštuje zakone, morat će se pokoriti i ovom. Jer tu se umiješao prst Alahov, Firuzo! Slušaj. Taj je čovjek nekoć bio…
On zastane i zagrcne se.
Anđelika vidje kako mu oči rastu, kako poprimaju izraz čuđenja i užasa kojim ju je gledao one večeri, na vrhu kule Mazagreb.
On se ponovo zagrcne. Najedanput mu iz usta šikne mlaz krvi i poprska Anđelikinu haljinu. Onda se sruši bez glasa, prekriženih ruku, licem prema zemlji. Iza njega se pojavi odrpan i bradat plavokosi div. U ruci je držao bodež kojim je upravo bio nasrnuo.
Jesi li spremna, mala? - upita Colin Paturel.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 1:02 pm




57.
U VRTOVIMA OTPADNIKA
Ustrašena Anđelika prekorači leš velikog eunuha. Ona prođe kroz vrata koja zarobljenik brižljivo zatvori kao da im je on čuvar.
Trenutak ostadoše nepomični u sjeni bedema. Pred njima se prostirao bijeli trg koji je trebalo preći. Colin Paturel uhvati mladu ženu za mišicu, snažno je povuče i zaleti se s njom kao da skače u vodu. U nekoliko se skokova nađu na drugoj strani, ponovo pod okriljem tamne sjene. Pričekaše. Ništa se ne pomaknu. Jedini stražar, koji ih je mogao vidjeti, bio je onaj što se maloprije srušio s vrha zidina.
Prođoše kroz nadsvođenu kapiju. Anđelika se spotakne o nešto mekano: o mrtvo tijelo drugog stražara, onog kojega je zarobljenik probo kad se probijao u zadnji obruč. Zatim ih zapljusne odvratan zadah. Brežuljak od izmetina na prilazima palači. Slijedeći svog vodiča, Anđelika morade u njega zagaziti. On promrmlja:
Ništa bolje da se zametu tragovi... da se unište mirisi za slučaj da sutra pošalju u potjeru pse...
Anđelika nije tražila objašnjenja. Odlučivši se na bijeg, ona je unaprijed bila spremna na sve moguće neugodnosti.
Colin Paturel se spusti u ljepljiv jarak gdje je voda tekla, ali nije uspijevala otplaviti smeće. Bolje ja što se ništa ne vidi. S mukom su gacali gušeći se od smrada, napredujući korak po korak. Anđelika se nekoliko puta poskliznula i hvatala za zarobljenikove dronjke. Ovaj bi je jednim potezom vraćao na noge. Dok ju je pridržavao, osjećala se lagana kao pero. Sjeti se da je kralj robova čuven po svojoj snazi. Neke su ga haremske žene jedanput vidjele kako u neravnoj borbi koju mu je Mula Ismail nametnuo, goloruk zavrće šiju snažnom biku.
To je tu, mislim - prošapće. On utone u noć i ona ostade sama.
Gdje ste? - poviče.
Tu gore. Pružite mi ruku.
Anđelika podigne ruku, a onda osjeti kako ju je zgrabio, podigao u zrak i posadio na granu velikog drveta.
I ovo je dobar način da se zametu tragovi, zar ne, mala? A sad pazi!
On izvede zahvat u kojem je Anđelika odigrala prilično neugodnu ulogu omota koji je dignut uvis i zamahom prebačen preko zida na drugu stranu. Tek malo ugruvana, ona se nađe u gustoj, svježoj travi. Colin Paturel bijaše priskočio.
Da li te boli, mala?
Ne. Gdje smo?
U vrtovima Sidija Rodanija.
On je vaš saučesnik?
Nije, naprotiv. Ali ja poznajem ovaj predio. Gradio sam Rodanijevo prebivalište. Ono što svjetluca kroz lišće, to je njegova terasa. Kroz ove vrtove skraćujemo put, ne moramo prolaziti kroz pola grada.
Anđeliku spopade mučnina od smrada kojim joj je odjeća bila natopljena. Na vršcima prstiju oni se prošuljaše ispod maslina uza zid u dnu vrta.
Najedanput se iz kuće razliježe lavež. Colin Paturel se zaustavi. Lavež se pojača. Psi su se uznemirili nanjušivši uljeze.
Kroz granje se nije mogla vidjeti strka oko kuće koju su psi svojom uzbunom izazvali, ali su se razabirala nova svjetla, buktinje koje su sluge nosile. Čulo se i dozivanje na arapskom.
Reklo bi se... reklo bi se da spremaju hajku - prošapće Anđelika.
To se moglo očekivati.
Oh! Što ćemo uraditi?
Ne bojte se ništa, mala.
U tom trenutku Anđelika shvati kako je Norman Colin Paturel stekao toliki upliv nad tisućama zarobljenika svih narodnosti i svih staleža, koji su robijali u
mekneskoj tamnici. Njegov glas! Njegov uvjerljiv i smiren glas, malo hrapav, glas koji se ničega ne boji, vjeran odraz njegove tjelesne građe. Taj čovjek nije znao za paniku, za unutarnje uzbuđenje od kojeg se crijeva grče i živci napinju.
On se nije morao svladavati. On nije mogao zadrhtati. Otkucaji njegova srca u njegovim snažnim grudima bili su uvijek ravnomjerni. Rijetko bi mu krv brže potekla žilama. Ta je izvanredna ravnoteža između snažnog tijela i čednog, neustrašivog duha zbunjivala i samu smrt. Čovjeku se sama od sebe nametala usporedba s neuništivom stijenom.
Ali je položaj ipak bio tragičan. Sluge su vodile na lancu dva crna psa koji bijahu podigli uzbunu. Nahuškani od kućedomaćina i mnogobrojnih slugu, koji su nosili buktinje, oni su trčali kroz drvorede. Išli su pravo prema mjestu gdje su se nalazili bjegunci.
Ovi su čuli kako se glasovi približavaju, pa čak i kako smola u buktinjama pucketa. Njihov je drhtav plamen, obavijen iskrama, svjetlucao kroz lišće
Izgubljeni smo! - šapne Anđelika.
Ništa se ne bojte, mala. Prekrijte lice velom, i što god se dogodilo, vi šutite kao zaliveni!
On je digne na ruke i vrlo pristojno i nježno je polegne na mahovinu. On joj svojim tijelom zakloni svjetlo kojim su buktinje obasjavale unutrašnjost šumice, a uzbuđenje koje je osjetila od dodira s ovim mišićavim prsima i bradatim licem, rasprši joj strah.
Colin Paturel je čvršće stegne. Među njegovim sa kvrgavim mišicama osjećala kao ptica koju bi prstom mogao prignječiti. Gušeći se, ona zabaci glavu da bi došla do zraka, i ne mogaše zatomiti jecaj.
Iznad njih se pomiješaše uzvici. Psovke gospodara i cerekanje slugu. Gospodar je nogama udarao Colina Paturela koji se pridigne i stane glumiti:
Oh! Josephe Gaillarde - poviče na francuskom - zar nećeš biti uviđavan prema siromašnim ljubavnicima? Bog mi je svjedok da nemam deset žena kao ti.
Sidi Rodani, koji nije bio drugo do Joseph Gaillard, francuski otpadnik u službi marokanskog sultana, mijenjao je boje. On bijesan zaprijeti šakom.
Kaurska propalico! Ja ću te naučiti kako se čini blud u mojim vrtovima! Kad ćeš platiti svoju neizmjernu drskost, Coline Paturele? Ti zaboravljaš da si rob, da si...
Ja sam čovjek kao ostali i ja sam Francuz kao ti...! - reče Norman dobroćudno. - Hajd, hajd, prijatelju, nisi ti od onih koji će mi praviti neprilike zbog nekakve djevojke tko zna koje boje, meni, siromašnom robu!
Potužit ću se kralju odmah sutra.
Ti, dakle, hoćeš da moji čuvari izgube glavu? Kralj mi neće dati više od dvadeset batina. On me pozna. On mi ponekad sam dodjeljuje posebni dodatak ove vrste; on zna da me za dobro obavljen posao ne može bolje nagraditi nego da mi pošalje koju isluženu Maurkinju. A ja ne smijem biti izbirljiv. Slažeš li se s mojim mišljenjem... ?
Ali zašto u mojim vrtovima? - upita Sidi Rodani uvrijeđeno.
Trava je u njima mekana, a osim toga ne izazivam ljubomoru kod drugova. Otpadnik slegne ramenima.
Drugova? Da li ti to mene hoćeš uvjeriti da među ovim gladnim iznurenim ljudima ima i takvih u kojima se javlja želja za ženom. To samo ti, koji si neuništiv, još tražiš pustolovine.
To si ti rekao, prijatelju. Župnik u mom selu mi je govorio još kad sam ulazio u šesnaestu godinu:
"Coline, sine moj, ako ništa drugo, ali ašikovanje će te sigurno upropastiti!" Sjećaš li se, mangupčino, šta smo izveli kad smo bili usidreni u Cadixu i kad…
Ne, ne sjećam se - zaurla otpadnik - i zahtijevam da smjesta nestaneš odavde. U mojim vrtovima... Kako si ušao?
Kroz vratašca u dnu. Brava nije za mene tajna. Ja sam je i postavio.
Razbojniče! Promijenit ću je odmah sutra.
Kiša udaraca pratila je Colina Paturela i Anđeliku do malih vrata. Ona su bila zatvorena, ali sluge, kojima je izgred postajao neugodan jer je mogao pokrenuti i pitanje njihove budnosti, nisu pokušavale rasvijetliti tajnu. Oni otvoriše vrata i grubo izbaciše zarobljenika i njegovu drugaricu.
Ulica je bila mračna. Colin Paturel je išao nekoliko koraka ispred nje. Prođoše kroz splet uskih uličica koje Anđeliku podsjetiše na njezin vrtoglavi bijeg kroz Alžir. Njezin je vodič išao sigurnim korakom. Ali se činilo da labirintu nema kraja.
Kad ćemo već izaći iz grada - prošapće.
Nećemo izaći iz grada.
On se zaustavi i pokuca na jedna vrata pored prozora s crvenim rešetkama, osvijetljenog fenjerom.
Pošto je izgovorio nekoliko riječi kroz rupicu na vratima, čovjek im otvori. Nosio je dugačak kaput i crnu kapicu ispod koje su ih gledale velike, blage oči.
To je Samuel Maimoran, zet starog Savaryja - predstavi ga Colin Paturel. - Nalazimo se u melahu, židovskoj četvrti.
Ostali su bjegunci već čekali u sobi: markiz de Kermoeur, Francis Arležanin, Jean d'Harrostegui, stari Caloens i Jean-Jean iz Pariza. U svjetlu neobičnih venecijanskih svjetiljki od obojenog stakla, koje su podvlačile ne baš umiljat izraz njihovih blijedih i bradatih lica, svi se oni Anđeliki učiniše kao najgori primjerci ljudskog roda. Teško je bilo vjerovati da govore francuski. Ona ostade naslonjena pored vrata dok je Norman drugovima opisivao svoj pothvat. Čula je kako su prasnuli u smijeh kad im je ispričao šta se dogodilo u vrtovima Sidija Rodanija.
Kad opaze da si ugrabio miljenicu Mule Ismaila...! Onda im probaj ustvrditi, Coline-bludniče, da ti daju samo islužene robinje...!
Sad tek obratiše pažnju na Anđeliku i njihova se vesela lica najedanput skameniše. Jean-Jean iz Pariza zazvižduće:
Oho! Izgleda da je bilo burno! Je li ranjena?
Nije. To je krv velikog demona kojeg sam odostrag proparao. Oborivši oči, Anđelika vidje da je isprljana krvlju i blatom.
U sobu uđe mlada Židovka, lijepa, otkrivena lica, uokvirena ukrasima koji su bili upleteni u kosu. Ona uze Anđeliku za ruku i odvede je u susjednu sobu. Čabar tople vode se pušio. Anđelika se poče svlačiti. Židovka joj htjede pomoći, ali ona odbije. Bila je na izmaku snaga. Pritisne zakrvavljenu odjeću na svoje srce, i vidje ogromno mrtvo tijelo velikog mudraca.
„Nemoj sebe mučiti suvišnim pitanjima, gospođo Tirkizo. Znaj da zvijezde ne lažu...!" Njezini živci popustiše. Zajeca, i nepresušne suze su tekle dok je svoj veo prala od krvi velikog eunuha Osmana Ferađija.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 1:03 pm





ČETVRTI DIO
BIJEG
58.
ČEKANJE U MEKNESKOM MELAHU
Colin Paturel je smislio lukav, ali smion plan - najopasniji što se ikad rodio u mašti bjegunca. Dok ih stražari budu progonili po putovima prema sjeveru i zapadu, bjegunci će tri dana biti skriveni usred melaha, na nekoliko koraka od svojih mučitelja. A onda će krenuti na jug.
Zajednička sudbina progonjene manjine zbližila je Židove i kršćane. Stari je Savary uspostavio vezu. Bio je jednako obljubljen u sjenovitom melahu gdje je njegov zet Samuel Maimoran, "taj dražesni mladić", pincetom stavljao smaragde i rubine na draguljarsku vagu, kao i u smrdljivim tamnicama i robovskim logorima kojima je prolazio s izgledom užurbana i prezaposlena čovjeka. Tako mu je uspjelo uskladiti razne novčane interese i slična stremljenja, i sklopiti vječna prijateljstva. Piccinina Venecijanca bijaše upoznao s ocem svog zeta, onim Maimoranom koji tako dobro stoji na dvoru i s kojim se Mula Ismail svakodnevno savjetuje. Maimoran je financirao sve njegove ratne pothvate. Bezbrižnom po prirodi, često rasipnom i pretjerano darežljivom, Arapinu nema opstanka bez zajmodavaca i mjenjača. Muslimanski grad ne bi mogao živjeti bez tog kao kuge omrznutog privjeska - melaha - neiscrpnog spremišta namirnica i novca čak i onda kad su glad i propast prijetili ostalom stanovništvu. Kako su unutar istih zidina živjeli cvrčci i mravi, bila je prava zagonetka.
Arapin je znao da svijet pripada njemu. Osvajanje i pljačka napunit će njegove škrinje kad se isprazne. Da bi preživio, Židov nije imao drugog izlaza nego da štedi, a predosjećajući crne dane morao je na sve da misli, sve da predvidi, da se unaprijed opskrbi. Dok su se Afrikanci bavili tek primitivnom robnom razmjenom, on je dobro poznavao burzovne tečajeve i, neprekidno putujući, bio stalno u toku svih kolebanja promjena u svjetskoj trgovini.
Između ova dva oprečna svijeta, koje je nužda natjerala da skupa žive, sukob je bio žestok, borba o prevlast neumitna, podmukla i strašna. Suprotnosti su tinjale. One su se zaoštravale. Jednog će dana prsnuti. S krivošijama u rukama muslimani će provaliti u melah. Snaga sablje pobijedit će moć novca... i sve će početi iznova. Za Židova je bilo opasno naći se, kad padne mrak, u arapskom dijelu grada. A ni za muslimana nije bilo preporučljivo noć dočekati u melahu.
Sklonivši se ovdje, sedam se kršćana našlo pod zaštitom nepropusne ograde koju su podigle vjekovna mržnja i surove borbe. Mekneški su Židovi dotjerali dotle da su, unatoč krvavim progonima koje su doživljavali po jedan ili dva puta u toku jedne generacije, bili vlasnici najvećih bogatstava u gradu i držali u šahu Mulu Ismaila obavezavši ga na razne načine. Išli su tako daleko, da su mislili da mogu sebi dozvoliti sve, pa čak i davati utočište odbjeglim robovima. To je bila osobna zadovoljština Zahariji Maimoranu, uglednom Mula Ismailovom suradniku. On je odlazio u palaču, bacao se ničice pred sultana i s užitkom ga slušao kako, pjeneći se od bijesa, govori o Colinu Paturelu i njegovim odbjeglim drugovima: on je poslao potjeru u svim pravcima, njegovi će ih stražari već dovesti okovane i oni će umrijeti u najgroznijim mukama. A Maimoran je samo gladio svoju dugu bradu i klimao glavom.
Pravo zboriš, gospodaru! Shvaćam tvoju srdžbu.
Mula Ismail je imao prodoran pogled, pogled vidovnjaka, ali on je znao da nikad neće pročitati misli ovog Židova koji je već njegovu ocu Muli Aršiju osigurao blagostanje. On je bio njegova mora, povod prigušivanog gnjeva koji je, kao klica tragedije, bujao u dnu njegova uskomešanog srca. „Jednog dana... !" kleo se okrenut prema zidovima melaha, „jednog dana...!"
Tri su beskonačna, mučna dana zarobljenici proveli u stanu Zaharijinog sina Samuela. Uvečer drugog dana nastade veliko komešanje u uskoj uličici, a onda jahači projezdiše uz tresak i zaglušnu jeku konjskih kopita. Samuelova žena
Rahela proviri kroz crvenu rešetku i prošapće na jednom govoru koji je bio mješavina francuskog i arapskog:
To su dva crnca iz sultanove tjelesne straže. Idu k Jakobu i Aronu, usoljivačima glava...
Stražari su otišli da obavijeste ove savjesne zanatlije neka pripreme burad s rasolom. U svom bijesu zbog bijega zarobljenika, kralj je vlastoručno odrubio glave dvadesetorici čuvara. Zaustavio se kod dvadeset prvog, jer mu je ponestalo snage. Glave će biti izložene na gradskim raskršćima pošto ih Jakov i Aron prepariraju.
Jedan je susjed šapatom ispričao zadnje novosti. Vojnici, koji su poslani u potjeru za bjeguncima, još se nisu vratili. Očito ih je bilo strah pojaviti se neobavljena posla pred kraljem. Po svemu sudeći, još se nije pročuo bijeg robinje iz harema ni ubojstvo velikog eunuha. Kako će sultan tek onda bjesnjeti...! Bit će posla za Jakova i Arona Leiona.
Anđelika je vrijeme provodila u društvu blistavih Židovki: bliještao je njihov nakit od suhog zlata i dragulja, prelijevali se njihovi prugasti velovi i haljine od poput jabuke zelene, crvene, narančaste i žute svile, a najbogatijim sjajem sjale su njihove crne oči i put boje jantara. Pored muškaraca, što su u svojim crnim kaftanima djelovali kao mršave mačke, one su bile utjelovljenje raskoši i obilja, isto kao i čudesno lijepa i nježna djeca koja su također bila obučena u šarenu odjeću. Sara, majka, Rahela i Rut, kćerke, Agar snaha, mali Joas, Jozua i dražesna bebica Abigaela.
S Anđelikom su podijelile beskvasnu pogaču, rižu začinjenu šafranom, portugalski bakalar i slane krastavce. Ali krastavci i bakalar joj nisu išli. Njezinu su pažnju privukli uzvici u uličici, škripanje kola koja su dovozila glave.
Belek! Belek! Fisa! (Pažnja! Brzo!)
Čuvari su se žurili. Ni njima nije bilo drago da ih mrak uhvati u melahu. Napokon se udaljiše. Sutra će ponovo doći, s drugim glavama...
Rahela prijateljski pogladi Anđeliku po ruci i nasmiješi joj se. Zašto se ti ljudi i te žene izlažu tolikoj opasnosti? pitala se. Jer mač, koji visi nad njezinom vlastitom glavom, visi i nad Židovima, nad crnom kapicom miroljubivog draguljara, nad kovrčavom kosom male Abigaele zaspale na majčinom koljenima, pri čemu su zlatni privjesci njezinih minđuša milovali bucmaste obraze dvogodišnjeg djeteta.
Sve je dobro - reče Rahela.
To su bile gotovo jedine francuske riječi koje je znala. Dok ih je izgovarala, veseli bljesak u njezinim očima i njezin fini smiješak najedanput podsjetiše Anđeliku da je ova čudna žena Savaryjeva kćerka.
Anđelika, zaista, nije imala mnogo vremena da oplakuje starog Savaryja. I sad opazi da joj njegova smrt nije prodrla u svijest i da ga još uvijek očekuje. Nije mogla zamisliti da će lutati po drumovima, a da pored nje ne kaska njezin stari prijatelj neumorno se za nju brinući i po zraku njuškajući „miris sretnih putovanja".
Proklet bio Mula Ismail! - poviče na arapskom.
Proklet! Proklet bio sto puta Mula Ismail! - prihvatiše Židovke mrmljajući kao da se mole.
Druge večeri dođe zanatlija Cavaillac u pratnji jednog drugog zarobljenika, malteškog viteza gospodina de Mericourta. Oni ispričaše kako cijeli Meknes pritišće mora, zatišje pred neizbježnu buru. Konačno je pukla neočekivana bruka: jedna je zarobljenica pobjegla iz sultanovog harema! Nađeno je tijelo ubijenog velikog eunuha. Što je govorio, što je činio Mula Ismail? Ostajao je prostrt na zemlji, s čelom uprtim u pod.
Imao sam samo dva prava prijatelja - ponavljao je. - Osmana Ferađija i Colina Normana. U jednom sam danu izgubio obojicu!
0 ženi nije govorio. Njegova mu arapska stidljivost to nije dozvoljavala. Ali nitko nije sumnjao da će njegova bol uroditi užasnim posljedicama. Kakvim će djelima, kakvim će pokoljima pokušati ublažiti očaj svog čudnog srca... ?
Ovdje moramo ostati još jedan dan - reče Colin Paturel.
Ostali su se preznojavali. Neizdržljivo im je postalo beskrajno čekanje u tišini melaha. Činilo im se da ih Mula Ismailovo oštro oko vidi kroz nepropusne zidove.
Još jedan jedini dan - ponovi Norman svojim umirujućim glasom.
I mir se vraćao u njihova srca. Normanova snaga obuzdavala je izljeve očaja isto kao što je hladnokrvnost Židova Maimorana, njegova izvanredna nadmoć, obmanjivala njuh krvavog gospodara. On ih je tražio po putovima prema Mazagranu i slao seoskim šeicima glasnike s porukom da će mu glavom platiti ako bjegunce brzo ne uhvate.
Zatim je Anđelika čula kako kralj zarobljenika razgovara s malteškim vitezom gospodinom de Mericourtom. Ovaj je pedesetogodišnjak imao poslije Colinovog bijega da preuzme ulogu koju je Norman vršio među zarobljenicima: da održava red, da sudi, izriče pravdu, rješava sporove.
Možeš se osloniti na ovog - govorio je Colin Paturel - čuvaj se onog. Raskolnike i katolike nikad ne ostavljaj skupa...
Cavaillac i gospodin de Mericourt vratiše se potom u zarobljenički logor. Oni bijahu izmislili neki posao u židovkoj četvrti, ali bi predugo izbivanje lako moglo izazvati sumnju. Obećali su da će opet doći i donijeti najnovije vijesti onog dana kad bjegunci budu odlazili na put.

Još je jedan dan protekao. Sutradan ujutro, kad je Anđelika bila sama u sobi za žene, jedan od njezinih budućih drugova na bijegu, markiz de Kermoeur, dođe k njoj i zamoli je da mu iz samovara natoči kipuće vode u zdjelicu. Koristio je prisilno besposličarenje da bi se obrijao. Ta vrsta njege, koju je obavljao pomoću krhotina od stakla, bila mu je u toku šest godina zarobljeništva vrlo rijetko pristupačna.
Sretni ste, drago moje dijete, što ne znate za takve brige! - reče pogladivši je vrškom prsta po obrazu. - Bože, kako vam je koža nježna!
Anđelika ga zamoli da svoju zdjelicu pridrži s obje ruke, kako se ne bi opekao dok mu nalijeva vodu. Bretonski ju je plemić promatrao sa zanimanjem.
Kakav užitak napokon vidjeti ovakvo milo francusko djevojče! Ah! Ljepotice moja, neutješan sam što vam se predstavljam u tako jadnoj odjeći. Ali strpljenja! Čim dođemo u Pariz, sašit ću hlače do koljena od crvenog satena, upravo onakve kakve me već i u snu progone.
Anđelika prasne u smijeh.
Osobe koje drže do svog izgleda, već dugo me nose hlače do koljena, gospodine!
Ah! A šta se nosi?
Hlače malo stisnute preko koljena i kaput do te visine, koji se prema dolje zrakasto širi.
Opišite mi to podrobnije - zamoli markiz sjedajući pored nje na dušeke.
Ona mu drage volje ispriča pojedinosti. Da ima vlasulju, pomisli ona, sličio bi na vojvodu de Lauzuna. Na Lauzuna u robijaškoj košulji, koji bi često na svojoj kičmi osjetio čauške štapove.
Dajte mi ruku, mala moja - reče iznebuha. Ona mu je pruži, a on je poljubi. Zatim iznenađen pogleda mladu ženu.
Ali vi ste nesumnjivo bili na dvoru - poviče. - Samo netko tko je primio na tisuće rukoljuba u Velikoj galeriji, može ovaj pokret izvesti tako neusiljeno. Kladio b'h se da ste čak predstavljeni i kralju. Zar nije tako?
Gospodine, to sad nije važno!
Zagonetna ljepotice, kako se zovete? Kojim ste čudnim slučajem pali u ruke ovim gusarima?
A vi, gospodine?
Markiže...!
Glas Colina Paturela ih prekide. Div je stajao na pragu sobe pokušavajući polutamu probiti svojim plavim očima, koje su pod gustim obrvama pametno i bistro sjale.
Kermoeur odgovori:
Da, veličanstvo.
On to nije rekao podrugljivo. Zarobljenici se bijahu navikli da tako nazivaju čovjeka čijom je zaslugom već godinama vladao red u njihovu nemirnom i surovom životu. Svi su se s tim naslovom saživjeli i on je bio izraz ljubavi kod onih koji su mu se divili, a izraz straha kod onih koji su ga se bojali. Osjećali su potrebu da im netko zapovijeda, da ih bodri, i sam Bog je svjedok da su u Colinu Paturelu imali neustrašivog tumača svojih osjećaja! On im je isposlovao bolnicu u kojoj su ranarnici njegovali bolesnike, izborio poboljšanje hrane, vino, rakiju i duhan, praznovanje četiri velika kršćanska blagdana... i dolazak očeva redemptorista. Ovaj posljednji pothvat nije u potpunosti uspio, ali je ostavio otvorena vrata za daljnje pregovore. Markiz de Kermoeur se iskreno divio Colinu Paturelu. S posebnim je zadovoljstvom izvršavao njegova naređenja, jer ga je smatrao pametnim vođom, na kakve nije baš uvijek nailazio u svojoj karijeri oficira kraljevske mornarice. Dospjevši u zarobljeništvo kao dvadesetdvogodišnji potporučnik, „služio" je u tjelesnoj straži kralja robova, jer je taj plemeniti kavgadžija baratao mačem i rapirom kao nitko u čitavoj tamnici, a Colin mu bijaše ishodio dozvolu da preko svoje robovske odjeće može nositi mač. Kad je saznao da njegov glavar poduzima po treći put bijeg, on mu se pridružio. Colin Norman odlazio je, dakle, sa čitavim svojim štabom.
Okrenuvši se prema susjednoj sobi, on zazove:
Drugovi, dođite ovamo!
Zarobljenici uđoše i postrojiše se pred njim. Kermoeur im se pridruži.
... Drugovi, sutra navečer krećemo. Kasnije ću vam dati zadnje upute, a sad bih vam htio reći nešto drugo. Bit će nas sedmorica bjegunaca, šest muškaraca... i jedna žena. Ta nam je žena teret, ali ona je, na koncu konca, zaista zaslužila da joj pomognemo da opet stekne slobodu. Samo pazite: ako hoćemo da nam pohvat uspije, moramo biti jedinstveni i složni. Nužno ćemo trpjeti glad, žeđ, umor, pustinjsko sunce i strah. Ali zato ne smije biti mržnje među nama... One mržnje što se rađa među ljudima koji su prisiljeni da skupa žive i koji priželjkuju istu stvar... Vi ste me razumjeli, nadam se... Ništa takvoga, prijatelji, inače smo svi izgubljeni! Ova žena ovdje - reče upirući prstom u Anđeliku - nije ni za jednog od nas, ona ne pripada nikom... Ona stavlja svoj život na kocku isto kao i mi. To je sve. Ona u našim očima nije žena, već drug. Onog koji joj prvi pokuša udvarati ili joj ne ukaže dužno poštovanje, ja ću vlastoručno kazniti, a vama je dobro poznato kako - reče pokazujući svoje kvrgave šake. - A ako taj pokušaj ponovi, sudit ćemo mu po našim zakonima i on će poslužiti kao hrana pustinjskim strvinarima...
„Kako dobro govori i kako je tvrd!" pomisli Anđelika.
Ona je Colina Paturela tako često promatrala sa svog prozorčića, da ga je poznavala bolje nego on nju. Bio joj je postao blizak, ali sad kad je stajao pred njom, podilazili su je trnci od njegove snažne ličnosti i plašila se tragova mučeništva na njegovu tijelu, crnih i dubokih opekotina po nogama i rukama, još svježih ožiljaka od okova na njegovim zglavcima i gležnjima, a najviše od svega, nezaraslih rana na dlanovima koje su proparali čavli na Novoj kapiji. Još nije imao četrdeset godina, ali su mu sljepoočice već bile prosijede - jedini znak slabosti koji je odavala njegova čelična priroda.
Slažete li se? - upita pošto im je dao malo vremena za razmišljanje.
Slažemo se - odgovoriše oni jednoglasno. Ali markiz predloži jedno ograničenje:
To važi samo dok se ne nađemo na kršćanskoj zemlji.
To je razumljivo samo po sebi, stara mangupčino - poviče Colin veselo i pljesne ga po ramenu.
Poslije svatko može raditi šta ga je volja, živjela sloboda, sve slobode! Ah, prijatelji, kakav će to život biti!
Ja ću tri dana neprekidno samo jesti - reče Jean-Jean iz Pariza, a oči samo što mu ne iskočiše.
Izađoše povjeravajući jedan drugom šta će raditi u prvim časovima slobode, u trenutku kad se nađu pod zaštitom portugalskih bedema u Mazagranu ili španjolskih u Ceuti. Colin Paturel ostade u sobi i priđe Anđeliki.
Jeste li čuli šta sam rekao? Slažete li se i vi s tim?
Svakako. Zahvaljujem vam, gospodine.
Nisam govorio samo zbog vas. Govorio sam i zbog nas. Propali bismo kad bi nesloga zavladala među nama. A tko drži jabuku nesloge otkad je svijeta i vijeka...? Žena! Kako je govorio moj župnik iz Saint-Valery-en-Cauxa: "Žena je plamen, muškacac je kučina, a đavo raspiruje." Ja sam bio protiv toga da vas povedemo. Uzeli smo vas zbog starog Savaryja. Židovi nam ni za novac ne bi pomogli da smo vas ostavili. Oni su vrlo zatvoreni, ali kad nekog zavole, postupaju s njim kao sa svojim rođenim. Tako je bilo sa starim Savaryjem. Smatrali su ga svojim. On je navalio da vas pod svaku cijenu izbavimo iz harema, pa smo morali ispuniti njegovu posljednju želju... Volio sam ga, tog starog Savaryja. Divan čovječuljak, da, da. I koliko je toga znao! Sto i tisuću puta više nego mi svi skupa! Dakle, vodimo vas sa sobom. Ali od vas moram tražiti da budete na svom mjestu. Vi ste žena, i to žena koja je živjela! To se vidi po načinu na koji se ophodite s muškarcima. Imajte, dakle, na umu da su ovi momci ovdje već godinama lišeni žena. Ne treba ih podsticati da prerano spoznaju koliko su bili zakinuti. Ostanite u svom ćošku i držite veo preko lica kako to čine maurske žene. Taj običaj i nije tako glup. Jasno?
Anđelika je bila uvrijeđena. Morala je priznati da u osnovi on ima pravo, ali joj se ton, kojim ju je opominjao, nikako nije sviđao. Zar je možda uobražavao da bi je mogli zagolicati ovi kosmati, bradati, blijedi i smrdljivi kršćani? Ne bi ih htjela ni za sve blago svijeta! On je tražio da zadrži odstojanje? Ništa ljepše od toga! Ona odgovori malo podrugljivo:
Da, veličanstvo. Norman zažmiri.
Nemojte me više tako oslovljavati, mala. Skinuo sam krunu s glave i predao je vitezu de Mericourtu. Odsad sam Colin Paturel, rodom iz Saint-Valery-en-Cauxa. A vi, kako se vi zovete?
Anđelika.
Smiješak obasja čupavo lice poglavara robova i on je pažljivo pogleda.
Zar zbilja...? E pa onda to i ostanite.15 Vitez de Mericourt bijaše opet došao.
Mislim da je trenutak pogodan za vas - objasni. - Ne znam da li je to slučaj ili plod nečije mašte, ali javljeno je da su odbjegli robovi viđeni na putu za Santa- Cruz. Sva je pažnja usmjerena u tom pravcu. Kucnuo je čas za akciju.
Colin Paturel prođe rukom kroz svoju čupavu plavu kosu, a izraz boli i užasa pojavi mu se na grubom licu.
Upravo se pitam da li zaista smijem... Oh! Viteže, kad pomislim na sve ove jadnike koji ostaju u ropstvu i koje napuštam...
Nemoj se ništa prekorijevati, brate moj - reče blago vitez de Mericourt - došlo je vrijeme kad treba da napustiš svoje drugove, jer bi im te smrt ionako ugrabila.
Kad dođem u kršćansku zemlju - reče Colin Paturel - obavijestit ću malteške vitezove o tvojoj sudbini, kako bi nešto poduzeli za tvoj otkup.
Ne, nije potrebno.
Što kažeš?
Ne želim napustiti Meknes. Ja sam redovnik i svećenik, i znam da mi je mjesto ovdje, među robovima nevjernika.
Svršit ćeš na kolcu.


15 Ime Anđelika na francuskom znači "anđeoska", "ona koja posjeduje vrlinu anđela."
Možda. Ali naš nas red uči da je mučeništvo jedina smrt dostojna viteza. A sad, zbogom, moj premili brate...
Zbogom, gospodine viteže.
Dva se čovjeka izljubiše. Zatim gospodin de Mericourt zagrli svakog pojedinog od ostale šestorice zarobljenika koji će poći u opasnu pustolovinu. Poluglasno ih je nabrajao sve redom, kao da je njihova imena htio urezati u svoje srce.
Piccinino Venecijanac, Jean-Jean iz Pariza, Francis Arležanin, markiz de Kermoeur, Caloens Flamanac, Jean d'Harrostegui, Bask.
Pred Anđelikom se nijemo nakloni. Zatim svi izađoše u mračnu uličicu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 1:03 pm





59.
PRVA ETAPA BARUŠTINA U ŠEVARU
Kršćani burnusom prekriže donji dio lica. Svi su nosili maursku odjeću, obrijali lica i potamnili ih smeđom bojom. Samo je riđokosi Jean-Jean iz Pariza imao na sebi židovski kaftan i crnu kapicu. Ovijena potrebnim brojem velova, čvrsto stegnuvši feredžu ispod očiju, Anđelika je blagosiljala maursku ljubomoru koja joj je omogućila da se ovako dobro preruši.
I oborite oči najviše što možete - preporuči joj Colin Paturel. - Maurske žene s očima kao što su vaše ne sreću se na svakom koraku.
Nije joj rekao da je Mula Ismail poslao poseban odred u potragu za ženom "zelenih očiju". I on sam je bio upadljiv zbog svoje plećatosti i plavih očiju. Svi su znali da u čitavom Maroku postoje samo dva čovjeka divovskog rasta od šest stopa i dvanaest palaca: Osman Ferađi, veliki eunuh, i Colin Paturel, kralj zarobljenika.
Tako je odlučio da se izdaje za imućnog trgovca koji sebi može priuštiti da putuje na devi. Anđelika, njegova žena, jahat će za njim na mazgi. Ostali, sluge, i Jean- Jean iz Pariza, njegov upravitelj dobara, Židov, ići će pješice i nositi koplja, lukove i strijele - uobičajeno naoružanje za male karavane u vrijeme kad su puške bile rijetkost i kad su ih imali samo kralj i njegova vojska.
U mrklom mraku, u kojem je svijetlio samo jedan fenjer, svi zauzeše svoja mjesta. Maimoran je šapatom davao zadnje upute. U Fezu će ih njegov brat rabin dočekati kraj vadija Cebona. U njegovoj kući će se odmoriti, a zatim će im on dati pouzdanog vodiča koji će im pokazati put do Ksauena i onda ih povjeriti jednom drugom matadoru. Ovaj posljednji zbog svojih trgovačkih poslova često odlazi u Ceutu i on će ih provesti kroz položaje Maura koji vrše opsadu grada, sakriti ih u pećinama i onda obavijestiti namjesnika u gradu, koji će po njih poslati čamce ili odred vojnika. Još im je preporučio da paze na svoje držanje, da se ne zaborave baciti ničice u pravcu Meke dvadeset puta dnevno, a naročito da, kad budu obavljali prirodne tjelesne potrebe, ne "puštaju vodu" stojeći, jer i slučajnom promatraču iz veće daljine je to dovoljno da ustanovi da su kršćani. Male pojedinosti koje imaju veliku važnost. Srećom svi su zarobljenici odlično govorili arapski i poznavali običaje. Kao maurska žena, Anđelika je imala samo da šuti.
Deva krene velikim koracima. Oni prođoše kroz uske uličice, nijemi kao noć oko njih.
"Kad bi noć mogla vječno potrajati!" mislila je Anđelika.
Dašak svježeg vjetra zapahnuo ih je i oštrim mirisom dima. Ona najedanput opazi da nema više slijepih zidova melaha i da su ih nadomjestile kolibe od bambusa i trske. Kroz njihova otvorena vrata vidjeli su se tu i tamo crveni plamičci čiji se dim probijao kroz krov od suhog lišća. Oko ognjišta šćućurile su se ljudske prilike. Psi zalajaše za bjeguncima. Ovi su znali da sad prolaze kroz naselje kraljeve crnačke tjelesne straže, koje je na ovoj strani, na izlazu iz melaha, predstavljalo neku vrstu predgrađa.
Promukli šapat dopre do njih, sjene izrone iz tame i približe im se. Međutim, nikakvo se svjetlo nije upalilo, jer su se crnci lako snalazili u pomrčini. Jean-Jean iz Pariza objasni da se njegov gospodar Muhamed Rašid, trgovac iz Feza, vraća kući, a putuje noću zato što ne podnosi žegu. Valjani mali pisar oponašao je čak i posebni naglasak kojim Židovi govore arapski, tako da je uspio crnce zavarati.
Psi su im lajali za petama, a deva je hodala tako polako, da je to čovjeka dovodilo do očaja!
Kolibe, još uvijek samo kolibe…! I prodoran miris vatre od balege pomiješan sa zadahom sušene ribe koja se prži na ulju u tavama…!
Kad je napokon ova prva opasnost prošla, oni se nađoše na dosta dobro vidljivom putu po kojem nastaviše čitavu noć. U zoru je Anđelika sa zebnjom gledala kako se nebo rasvjetljuje i poput sedefa se prelijeva zeleno-ružičastim bojama. Prolazili su kroz krajolik posijan tu i tamo stablima maslina. Činilo se da se približavaju pustinjskim predjelima.
Iza okuke se pojavi koliba. Anđelika se nije usudila ništa pitati. Tjeskoba je u njoj rasla zato što nije znala gdje se nalazi, kolike ih prepreke očekuju i kakvi su izgledi na uspjeh. Po prirodi djelotvorna i odlučna, ona se uzrujavala što je svedena na ulogu nekakvog zavežljaja koji se prevozi na mazgi. Ako su propast ili smrt već neizbježne, onda ona bar hoće da zna na čemu je! Jesu li još daleko od Feza gdje jedan Židov treba da im dade vodiča...? Karavana je i dalje napredovala. Zar Colin Paturel nije primijetio kolibu? Kad Arapin izađe iz nje, Anđelika teškom mukom zatomi krik.
Ali čovjek im pođe u susret kao da ih je očekivao. Vođa baci na koljena svoju devu i spusti se s nje.
Siđite, mala - reče stari Caloens Anđeliki. Ona sjaše s mazge. Vreće s namirnicama, koje su donesene, podijeliše među sobom. Anđelika je dobila isto tako veliku kao i ostali. Markiz de Kermoeur nije mogao, a da se ne pobuni pod svojim burnusom.
Tako natovariti slabu ženu...! Zgražam se nam tim, veličanstvo...!
Zar postoji za muslimane išta sumnjivije od žene što praznih ruku kaska iza ratnika natovarenih poput magaraca? - odgovori Colin Paturel. - Ne možemo sebi dozvoliti takvu ludost. Još uvijek postoji opasnost da nekoga sretnemo.
On sam natovari vreću mladoj ženi na leđa.
Ne zamjerite nam, mala! Uostalom, nećemo daleko. Danju ćemo se skrivati, a samo noću putovati.
Arapin bijaše još prije poveo za uzde devu i mazgu i privezao ih u hladovini uz maslinu. Piccinino mu odbroji svotu novca, a zatim bjegunci nastaviše put po šljunkovitoj stazi. Uskoro se iza brežuljaka pojavi veliko područje ševara kroz koji je tekla rijeka.
Čitav ćemo dan ostati skriveni u ovoj močvari - izjavi Colin Paturel. - Pojedinačno ćemo se smjestiti, kako ne bismo izgazili prevelike površine trske i time se odali. Kad se noć spusti, ja ću zagukati kao divlji golub i na taj ćemo se znak svi okupiti na rubu šume tamo dolje. Svi imamo malo hrane i vode. Do viđenja večeras...
Oni se raspršiše među visoke, britke stabljike. Tlo je bilo djelomično spužvasto, a djelomično ispucalo od suše. Anđelika pronađe mjestance oskudno obraslo mahovinom. Ona se ispruži. Dan će se oduljiti. Sparina se nadvila nad baruštinu. Kukci i komarci su je neprestano oblijetali. Srećom su je štitili brojni velovi. Ona otpije gutljaj vode i pojede komadić prepečenca. Nebo je iznad nje izgledalo kao usijano, a dugački, šiljati listovi trske išarali su ga crnina sjenama.
Anđelika zaspe. Iza sna je trgoše ljudski glasovi i ona pomisli da to nju traže njezini drugovi. Međutim, još se nije bilo smračilo. Nebo je bliještalo kao užaren čelik. Najedanput opazi kako na nekoliko koraka od nje iz trske izranja prilika u bijeloj đelabi. Smeđe lice nije gledalo u njezinu pravcu, pa mu nije mogla razabrati crte.
„Arležanin ili Venecijanac?" upita se.
Čovjek se polako okrene. Njegova put boje pečenog kruha nije umjetno obojena. To je pravi Maur!
Anđeliki srce stane. Maur je ne bijaše primijetio. Razgovarao je sa svojim drugom kojeg ona nije vidjela.
Ovdje trska nije lijepa - reče. - Mora da je ovuda prošla neka životinja, jer su mnoge stabljike polomljene. Pređimo na drugu obalu, pa ako ne nađemo bolje, vratit ćemo se ovamo.
Čula je kako se udaljuju, prosto ne vjerujući da je imala toliko sreće. Najedanput joj se koža naježi. Jedan se drugi glas začuo u njezinoj blizini. Ona ga prepoznade. To je Francis Arležanin udario u pjesmu.
„Budala!" pomisli bijesna. Uzbunit će Maure i oni će se vratiti. Nije se usuđivala otrčali k njemu da bi ga ušutkala. Napokon, pošto se ništa ne pomače, ona se odluči da se tiho odšulja do mjesta gdje se morao nalaziti neoprezni Provansalac.
Tko je to? - upita. - Ah, to ste vi, čarobna Anđeliko! Ona je drhtala od srdžbe i uzrujanosti.
Da niste poludjeli kad tako pjevate? Tu su u blizini Mauri koji su došli da sijeku trsku. Pravo je čudo što vas nisu čuli.
Sto mu gromova! Nisam na to mislio! Najedanput sam se osjetio tako sretan što sam poslije osam godina opet na slobodi, da su mi stari napjevi mog zavičaja sami navrli na usta. Mislite li da su me čuli?
Nadajmo se da nisu. I ne mičimo se više!
U svakom slučaju, ako ih nema više od dvojice... - procijedi Arležanin kroza zube.
Iz pojasa izvuče nož da bi mu provjerio oštricu. Držeći ga i dalje u ruci, on se ponovo predade sanjarenju.
Imao sam vjerenicu blizu Arlesa. Mislite li da me čeka?
Čudila bih se kad bi bilo tako - odgovori Anđelika suho. - Osam godina, to je dugo... Vjerojatnije je da sad ima čopor djece s drugim.
Zar? Mislite? - reče on razočaran.
Sad bar neće više pjevati da bi dao oduška radosti svog srca. Oni umukoše i stadoše osluškivati šuštanje trske. Anđelika podiže oči i jedva zatomi uzdah olakšanja. Nebo je konačno dobilo ružičastu boju. Večer se približavala donoseći im zaštitničku noć sa zvijezdama koje će im pokazivati put.
U kojem pravcu idemo? - upita ona.
Na jug.
Što kažete?
Jedino u tom pravcu Mula Ismail nije upriličio hajku. Koji će rob bježati prema jugu, prema pustinji...? Zatim ćemo zaokrenuti na istok, pa na sjever, i pored Meknesa i Feza proći na pristojnoj udaljenosti. Pod vodstvom matadora nastavit ćemo prema Ceuti i Melvilleu. Ovim se zaobilaženjem, naravno, putovanje znatno produžuje, ali se zato opasnost umanjuje: Miš zavarava veliku, lukavu mačku. Dok ona na nas vreba na sjeveru ili zapadu, mi smo na jugu i istoku. Nadajmo se da će već biti sita potjere onda kad mi udarimo pravim putem. U svakom slučaju, oni koji idu ravno, nikad ne stižu na cilj. Zašto da se onda jedanput ne pokuša ići u obrnutom pravcu...? Ali ne smijemo smetnuti s uma da će seoski poglavari svojom glavom odgovarati ako propuste odbjegle kršćanske zarobljenike. Prema tome, vas ne moram puno uvjeravati da oni budno paze. Oni imaju pse hajkače koji su izdresirani za lov na kršćane.
Pst! - učini ona - zar niste čuli zov...?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 4 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu