Anđelika

Strana 5 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5

Ići dole

Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 12:29 pm

First topic message reminder :



U Francuskoj, tokom vladavine Luja XIV, Anđelika ima samo jedno na umu: da otkrije šta se dogodilo s njenim voljenim mužem, grofom Žofrejom od Pejraka. Pošto saznaje da je on možda živ, ona kreće u potragu za mužem, uspevajući da izmakne kraljevom budnom oku. U Marselju nailazi na nove tragove i ukrcava se na brod, čime počinju njene brojne pomorske avanture. Njen brod presreću pirati i Anđelika završava na Kritu, odakle uspeva da pobegne. Nakon brojnih neprilika, dospeva u ruke Osmanu Ferađiju, velikom evnuhu i savetniku sultana od Maroka, koji za svog gospodara Mulu Ismaila traži izuzetnu ženu da bi mu postala treća supruga...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 1:03 pm





60.
BORBA S ORLOM
Noć se rasprostrta, ljubičasta i mračna, prožeta maglom koja se isparavala iz baruštine. Tihi zov divljeg goluba ponovi se nekoliko puta. Bjegunci krajnje
oprezno izađu iz svojih skrovišta. Šutke se okupe, provjere da li su svi na broju i krenu opet na put.
Hodali su čitavu noć, djelomično kroz šumu, djelomično kroz beskrajne šljunkovite predjele gdje se bilo teško snalaziti i održavati pravac. Za izbjegavanje naselja kao putokaz im je služilo kukurijekanje pijevaca i lavež pasa. Noći su bile svježe, ali je još mnogo Maura spavalo u polju; čuvali su svoju još nepokošenu ili već požnjevenu žetvu. Nos Piccinina Venecijanca otkrivao je i najsitniju česticu dima, a istančan sluh markiza de Kermoeura razabirao i najmanji sumnjivi šušanj. On je često prislanjao uho na zemlju. Moradoše se skloniti u šikaru da ih ne opaze dva konjanika koji, srećom, nisu imali pse.
Ujutro se sakriju u šumu i provedu još jedan dan u čekanju. Žeđ ih je počela mučiti, jer su im zalihe vode bile iscrpljene. Uputivši se u potragu kroz šumu, začuju žablje kreketanje koje ih dovede do smrdljive lokve. Voda je vrvjela od kukaca. Napiše se cijedeći je kroz komad platna. Anđelika bijaše legla malo podalje od muškaraca koji su ostali na kupu. Sanjarila je o kupaonici sultanija s bistrom, zamirisanom vodom i užurbanim služavkama. Ah! Okupati se, osloboditi se ove odjeće koja joj se lijepi o znojno tijelol A ovaj je mučitelj Colin Paturel još prisiljava da drži i veo preko lica...!
Anđelika se udubi u razmišljanje o tužnoj sudbini muslimanskih žena iz siromašnih slojeva. Sad je konačno shvatila kako za njih vrhunac uspjeha predstavlja dospjeti u harem i bezbrižno živjeti u saraju, kao što je to slučaj sa starom Fatimom- Mireillom. I ona je sama sad jako gladna. Njezin se želudac, pretrpan poslasticama i kolačima, nije preko noći mogao priviknuti na komadić tvrdog prepečenca koji im je vođa štedljivo dijelio.
Zarobljenici su trpjeli manje od nje. Ovaj se obrok mnogo ne razlikuje od tamničkog, a oni bi mogli živjeti s još manje hrane. Od svojih gospodara Arapa poprimili su umjetnost pustinjskih stanovnika koji se zadovoljavaju s malo razmućenog ječmenog brašna i nekoliko datulja.
Anđelika ih je čula kako ćaskaju.
Sjećaš li se onog dana - govorio je Bask Jean d'Harrostegui - kad si Ibrahimu paši, koji je bio došao u posjetu iz Sala, ponudio komad našeg pljesnivog kruha? Turčin je obećao da će staviti prigovor Muli Ismailu. Koliko je priče bilo oko toga!
Umalo nije izbio rat između Visoke Porte i kraljevine Maroka, sve zbog robova.
Turci nemaju više nikakvog utjecaja na te ljude - reče Colin Paturel. - Spali su na to da, usprkos svom ogromnom carstvu, idu niz dlaku našem fanatiku Ismailu. Tko zna, možda će jednog dana i sam Carigrad pred njim zadrhtati?
U svakom slučaju ti si nam isposlovao krupicu, vino i rakiju.
Objasnio sam im da kršćani ne mogu raditi pijući samo vodu. A pošto mu je stalo da mu džamija bude brzo gotova...
Anđelika ih je čula kako se smiju.
"Pitam se", pomisli ona, "da li će ovi ljudi ikad imati ljepših uspomena od doživljaja u zarobljeništvu kod Berbera."
Kad se smračilo, oni nastaviše put. Mjesec je poput srebrnog srpa blistao među zvijezdama. Oko ponoći se približe seocu i začuju lavež pasa. Colin Paturel se zaustavi.
Moramo proći kroz selo, inače ćemo zalutati.
Pokušajmo se probiti kroz gustiš na lijevoj strani? - predloži markiz de Kermoeur.
Poslije kratkog vijećanja uđu u šumu, ali je ova bila tako gusta, da su poslije pola milje hoda kroz bodljikavu šikaru bili prisiljeni da se, krvavih ruku i razderana odijela, vrate istim putem. Anđelika bijaše izgubila sandalu, ali se nije usudila da to kaže ostalima. Zarobljenici se nađu na prilazu selu. Trebalo je donijeti odluku.
Krenimo, pa šta Bog da! - reče Colin Paturel.
Što su brže mogli, nečujno kao duhovi, oni se prošuljaju kroz uske uličice, između stiješnjenih koliba od blata. Psi nadadoše dreku, ali se nitko ne pomače. Tek iz zadnje kuće izađe čovjek i zazove ih. Colin Paturel mu odgovori u prolazu. Rekao
mu je da idu čuvenom isposniku i čudotvorcu Aduru Smaliju na milju odavde, a jako im se žuri, jer im je ovaj preporučio da dođu prije sunčeva izlaska, inače on ne jamči za djelotvornost svoje čarolije. Maur se zadovolji ovim objašnjenjem.
Kad je ova opasnost minula, zarobljenici nastave put bez zaustavljanja. Za svaki slučaj skrenu na sporednu stazu. Tko zna, seljaci se mogu predomisliti i poći u potjeru za njima. Ali je ljudima ovog kraja bilo nepojmljivo da bi zarobljenici bježali na jug, a pasa obučenih za lov na kršćane, nisu imali.
Bjegunci se zaustave tek u praskozorje. Potpuno iscrpljena, Anđelika se sruši na tlo. Samo strah ju je tjerao naprijed. Hodala je kao mjesečarka. Sad je tek primijetila da joj je oštro kamenje izranjavalo nogu koja ju je počela neizdržljivo boljeti.
Nešto nije u redu, mala? - upita Colin Paturel.
Izgubila sam sandalu - odgovori ona i umalo ne brizne u plač zbog tolike nesreće.
Norman se očito nije uzbudio. On odloži svoju vreću na zemlju i iz nje izvuče ženske sandale.
Zamolio sam Rutu, Samuelovu ženu, da mi dade jedan rezervni par za vas, jer sam predviđao ovakvu nezgodu. Mi za nuždu možemo hodati i bosi, ali za vas se trebalo pobrinuti.
On klekne pred nju s bočicom u ruci, umoči komadić platna u melem i natopi joj rane.
Zašto to niste prije rekli? - upita. – Zašto ste čekali da vam se noga tako raskrvari?
Trebalo je proći selo. A od straha nisam ni osjećala bol!
Njezina je izranjavana noga u velikoj Normanovoj ruci izgledala kao krhak i nježan predmet. On je ovije pamukom, a zatim se svojim plavim očima pažljivo zagleda u Anđeliku.
Bojali ste se, a ipak ste hodali? To je vrlo dobro, draga moja. Vi ste sjajan drug! "Shvaćam, zašto su ga nazvali kraljem", pomisli ona malo kasnije. "On zastrašuje i umiruje istovremeno."
Bila je duboko uvjerena da je Colin Paturel nepobjediv. Pod njegovom će zaštitom ona stići u kršćansku zemlju! Vidjet će kraj ovom putovanju, pa makar kolike joj patnje još predstojale. Neprijateljska zemlja, surov i odbojan narod koji je nastava, opasnosti u koje srljaju ugroženi sa svih strana poput plesača na žici okruženog prazninom - sve se to rasplinjuje. Ona će na kraju udahnuti zrak slobode. Snaga Colina Paturela će je dovesti u kršćansku zemlju. Ona zaspa, skrivena iza užarenog kamenja, s licem priljubljenim uz zemlju od koje je očekivala malo svježine. Blizinu pustinje nagovještavao je nepregledan, krševit krajolik, oskudno obrastao palmama. A nadaleko i naširoko se nije vidio ni potok ni bara. Samo su se u udolinama blistale ogromne, snježno-bijele ploče osušene soli. Colin Paturel izlomi slanu koru i nekoliko komada spremi u svoju vreću računajući na gozbu od divljači koju će upriličiti kad pođu prema sjeveru. Ubijat će gazele i veprove, natrljati ih solju, majčinom dušicom i divljim biberom, i ispeći na dobroj vatri. A onda će ih u slast pojesti i zaliti bistrom vodom vadija.
Mili Bože! Gdje je ta bistra voda? Od žeđi im se jezik lijepio za nepce.
Žeđ probudi Anđeliku. Obraz joj je izgorio od sunca, jer joj je veo u snu bio spuznuo. Koža joj je morala biti crvena kao ljuštura kuhanog raka. Boljela ju je pri najmanjem dodiru. Iza stijene, kojom je bila zaklonjena, začuje mukle udare. To je Colin Paturel, ne obazirući se na žeđ i umor, koristio zadržavanje i obavio jedan naporan posao. Iz korijena je iščupao panj, istesao ga, uglačao i napravio ogroman malj. Sad ga je isprobavao udarajući njime o stijenu.
Ovo oružje vrijedi koliko i mač gospodina de Kermoeura - likovao je. - Doduše, nitko neće vještije od njega proburaziti tuđi trbuh, ali ako nekom Mauru bude trebalo usaditi malo pameti u glavu, mislim da će moja toljaga dobro poslužiti.
Sumrak je razastro svoj vatreni veo. Bjegunci sumorno pogledaše brežuljke čija se pustoš u polutami tek nazirala. Udoline su bile kao presvučene modrim baršunom. činilo se da u njima svjetlucaju potoci.
Coline, žedni smo...!
Strpite se, drugovi! U planinama, u koje sad krećemo, ima dubokih usjeklina sa sjenovitim izvorima. Još ćemo prije sutrašnje večeri ugasiti žeđ.
Ostvarenje ove nade učini se ižednjelim ljudima još jako dalekim, ali se, u nedostatku bolje, zadovoljiše i njome. Colin Paturel dade svima po komadić nekog oraha koji raste u srcu Afrike i koji Mula Ismailovi crni čuvari rado žvaču za dugih marševa. Okus mu je bio gorak. Trebalo ga je držati u ustima što je dulje moguće, jer je davao snage i ublažavao muke od gladi i žeđi.
Kad je noć pala, oni krenu dalje. Ubrzo poče pentranje po stijenama, koje je otežavala gotovo potpuna pomrčina. Mlad mjesec nije bio dovoljan da im osvijetli put i povede ih kroz najbolje prolaze. Povremeno su se morali rukama hvatati za stijene i uzvući se na njih. Onda bi se, poslije kratkog predaha, opet počeli verati. Napredovali su jako polako. Pod nogama im se odronjavalo kamenje, kotrljalo se i odzvanjalo s dna duboke provalije. Zrak je postajao leden i sušio im znoj sa čela. Stadoše drhtati u vlažnoj odjeći. Colin, koji je išao na čelu, nekoliko puta kresne upaljač da bi se snašao. To je, doduše, bilo opasno, jer su Arapi iz ravnice mogli opaziti neuobičajeno svjetlo u srcu nepristupačnih gudura, što bi sigurno izazvalo njihovu sumnju.
Anđelika se neumorno pentrala. Sama se čudila svojoj izdržljivosti koju bez sumnje ima zahvaliti blagotvornom djelovanju oraha kole. Bijeli su burnusi njezinih drugova odudarali od tamnih obronaka i njoj je polazilo za rukom da mnogo ne zaostaje. Najedanput začuje kako se nešto ruši poput usova. Tijelo proleti kraj nje, utone u tamu, a zatim iz nevidljivih dubina odjekne neljudski krk i tup udarac.
Grčevito se držeći oštre litice, ona ostade tako, ne usuđujući se ni naprijed ni natrag. Bask krikne:
Paturele, netko je pao!
Tko to?
Ne znam.
Mala?
Anđelika je cvokotala zubima, nesposobna da izgovori jedno slovo.
Anđeliko! - poviče vođa uvjeren da se nevješta žena sunovratila u ponor. Baš je stoka kad se nije sjetio da je povjeri na brigu starom Caloensu koji je spretan kao koza. Prepustili su je samoj sebi i sada...
Anđeliko! - zagrmi kao da je odjek njegova glasa mogao otkloniti nesreću koja se već zbila.
I čudo se dogodi
Tu sam - promuca konačno.
Dobro, ne mičite se. Jean Bask?
Ovdje!
Jean-Jean iz Pariza?
Ovdje!
Francis Arležanin? Nitko ne odgovori...
Francis Arležanin...? Piccinino...?
Ovdje!
Markiz? Caloens...
Tu smo...
Arležanin, dakle - reče Colin Paturel oprezno se spuštajući k ostalima.
Oni se okupe i stanu ispitivati okolnosti pod kojima se drama odigrala. Arležanin se morao nalaziti malo iznad Anđelike. Ona reče da je čula kako se, učinivši pogrešan korak, kotrlja s kamenjem, zatim hrapav krik i, poslije trenutka tišine, mukli odjek tijela koje se smrskalo u ponoru.
Treba sačekati dan - odluči Norman.
Čekali su cvokoćući od zime, a udovi im se ukočiše, jer su se neudobno šćućurili u udubinama stijena. Ali je zora ubrzo svanula. Planine su se crvenjele pod žutkastim nebom na kojem je lebdio orao s ogromnim, raširenim krilima. Gledana protiv svjetla izlazećeg sunca, strašna se ptica činila lijepom i sličila na bronzani grb svetog rimskog carstva. Polako se, u koncentričnim krugovima, spuštala nad klisuru.
Norman je pogledom pratio njezin veličanstven let.
Mora da je tamo! - promrmlja.
On je već pri prvom bljesku jutarnjeg rumenila pažljivo osmotrio lica okupljenih drugova u nadi da će, protiv svakog očekivanja, na njima ugledati Arležaninove crne oči i kuštravu bradu. Ali veselog Provansalca nije bilo...
Konačno ga ugledaše kako leži na dnu ponora; bijela mrlja na crnim i nazupčanim stijenama.
Možda je samo ranjen?
Kermoeur, dodaj mi konop!
Jedan kraj pričvrste za liticu, a drugi omota Colin Paturel sebi oko struka, vješto kao mornar čiji prsti i ne rade drugo nego vežu uzlove i rukuju užadima i konopima. U trenutku kad se počeo spuštati u prazno, sjeti se još nečega, pošto je bacio pogled prema orlu koji se prijeteći približavao.
Dodajte mi toljagu.
On je pričvrsti za pojas. Njena težina mora da mu je smetala pri spuštanju, ali on i tu poteškoću spretno savlada.
Nagnuti nad ponor, njegovi su drugovi bez daha pratili svaki njegov pokret. Vidješe ga kako staje na kamen gdje je tijelo ležalo, kako se nadvija nad njega i okreće ga. Zatim ga vidješe kako Arležaninu sklapa oči i kako se križa.
Arležanine...! Oh, Arležanine! - šaptao je potresen Jean-Jean iz Pariza.
Svi su znali šta s njim nestaje. Nezaboravna sjećanja na kulučenje, na muke, na nade i smijeh u prokletom svijetu robova, pjesma koju je Arležanin upućivao zvjezdanom afričkom nebu onda kad bi svjež noćni povjetarac zanjihao tamne krošnje palmi nad njihovom bijedom. Anđelika osjeti koliko je duboka njihova zajednička bol. Najradije bi im stisla ruku, toliko ju je ganula neočekivana čovječnost na njihovim pocrnjelim i upalim licima.
Oprez, Coline! Orao...! - iznenada zaurla markiz de Kermoeur.
Ptica, koja se vinula u zrak kao da joj nije stalo do plijena, iznenada se obruši kao munja s neba. Dok je jurila kraj njih, čuli su klepet njezinih raširenih krila koja im tren kasnije sakriše Colina Paturela. Neko vrijeme nisu mogli pratiti borbu između čovjeka i životinje, zatim ponovo ugledaju kralja robova kako toljagom vitla oko sebe.
Teško je održavao ravnotežu na uskoj stijeni, ali se borio tako hladnokrvno i žestoko, kao da iza sebe ima potreban prostor za povlačenje. Bijaše se postavio na sam rub ponora, a ne uza zid koji bi mu ograničavao pokrete. Pri najmanjem pogrešnom koraku ili krivo proračunatom zamahu srušio bi se u prazno. On je bez predaha udarao po svom neprijatelju i orao je bio zbunjen takvom obranom. Već se nekoliko puta bio udaljio. Jedno mu je krilo smrskano visilo, ali se bez prestanka vraćao, opaka pogleda i s isturenim kandžama.
Konačno ga Colin Paturel slobodnom rukom uhvati za vrat. Ispusti malj, iščupa iz korica nož, zakolje grabljivicu i baci je u prazninu kroz koju se kralj ptica kovitlao usred svog vlastitog perja.
Gospode! Djevice Marijo! - mrmljao je stari Caloens. Svi su bili blijedi i obliveni znojem.
Pa šta je, momci, zašto me ne vučete? Šta čekate?
Da, veličanstvo, odmah!
Colin Paturel bijaše sebi na leđa natovario Arležaninov leš. Zbog ovog dodatnog tereta dizanje se odvijalo polako i mučno. Kad je stigao gore, Norman ostade neko vrijeme pognut, na koljenima, teško dišući. Krv mu je tekla iz grudi i natapala ostatke burnusa koji je ptica svojim kandžama razderala.
Morao sam druga ostaviti dolje - reče zadihan - ali nisam imao hrabrosti! Arležanin ne zaslužuje da ga ostavimo kao hranu strvinarima.
Imao si pravo, Coline! Sahranit ćemo ga kršćanski.
Dok su ostali razgrtali šljunak i noževima pokušavali iskopati grob, Anđelika priđe Colinu Paturelu. koji je sjedio na kamenu.
Dozvolite mi da vam zavijem ranu, kao što ste vi to jučer meni učinili, Coline.
Nemam ništa protiv, draga moja. Ova me je živina ozbiljno udesila. Izvadite iz mog ranca bocu s rakijom i pristupite poslu bez okolišanja.
On nije trepnuo dok mu je alkoholom natapala duboke pruge kojima su čelični orlovi nokti izbrazdali njegova prsa. Dodirujući ga, Anđelika je osjećala kako ga sve više poštuje. Takav čovjek služi na čast svom Stvoritelju.
Ali Colin Paturel nije više mislio na borbu s orlom. Mislio je na Francisa Arležanina i srce ga je boljelo, mnogo više boljelo nego njegova izranjavana prsa.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 1:04 pm




61.
ŽEĐ I LAVOVI
Tri su dana tako lutali među pustim, užarenim stijenama. Žeđ je postala neizdržljiva. Nisu više putovali noću, da se ne bi izlagali opasnosti od nesreća koje su se mogle ponoviti kao posljedica slabe vidljivosti. Kraj je bio gotovo nenaseljen. Međutim, drugog ih dana opaze i zazovu dva pastira Maura koji su pasli ovce na travnatoj padini s druge strane provalije. Sumnjičavo su promatrali ovu odrpanu skupinu u kojoj se razabirala jedna žena i jedan crni židovski kaftan. Colin Paturel im odgovori da su se uputili u Meld'jani. Začuđeni, pastiri doviknuše da samo luđak može u Meld'jani ići preko planine kad postoji kraći put kroz dolinu, i to odličan put koji su sagradili crnci Mule Ismaila...? Da li su možda stranci koja je netko pogrešno uputio? Ili razbojnici? Ili pak odbjegli kršćani...? Pošto su ovu posljednju pretpostavku dobacili cerekajući se, dva pastira najedanput promijene izraz lica i stanu se tiho dogovarati, podmuklo pogledajući prema putnicima s druge strane usjekline.
Dodaj mi svoj luk, Jeane d'Harrostegui - reče Colin Paturel. - A ti, Piccinino, stani preda me da ne bi vidjeli šta spremam.
Mauri iznenada zaštekću i potrče što su ih noge nosile. Ali ih Normanove strelice pogode u leđa i oni se probodeni otkotrljaše niz padinu, dok ovce, poput smeđe plime, nagrnuše prema dolini i polomiše noge o oštro kamenje.
Sad više ne mogu dići uzbunu. Inače bi nas čitavo selo dočekalo na prolazu kroz klanac.
Ipak ostadoše na oprezu sve dotamo. Opaziše put o kojem su pastiri govorili. Ali za njih on nije dolazio u obzir. Njihova izderana odjeća, umoran i sumnjiv izgled odali bi ih prvom prolazniku.
Trebalo je nastaviti po britkom stijenju, pod užarenim suncem i teškim, omamljujućim modrim nebom koje je kamenju podavalo zaslijepljujuću bjelinu mrtvačkih kostiju. Jezik im je natekao od žeđi, noge su im bile u krvi. Pred večer opaze kako se spasonosna voda bljeska na dnu jedne klisure. Iako su joj stranice bile strme, oni se odluče da siđu. Stigavši gotovo pred sam cilj začuju opasno mumljanje.
Lavovi!
Ostanu pripijeni uz liticu, a zvijeri, razdražene kamenjem koje se pod bjeguncima odronjavalo i kotrljalo, stadoše glasno rikati. Odjekujući među stijenama, njihov se urlik pretvorio u strašan, paklenski urnebes. Anđelika je gledala kako se svjetlosmeđe prilike snažnih životinja miču na nekoliko koraka ispod nje. Ona se grčevito uhvati za žbun borovice s užasnim osjećanjem da njegovo korijenje neće izdržati.
Norman, koji se nalazio malo iznad nje, vidje kako je problijedjela, a zelene joj oči odaju paničan strah.
Anđeliko! - zazove je.
Kad je naređivao, njegov se inače polagan i smiren govor mijenjao i čovjek se, htio-nehtio, pokoravao snazi tog dubokog i odsječnog glasa.
Anđeliko, ne gledajte dolje, mala! Ne mičite se više. Pružite mi ruku.
On je podiže kao slamčicu, a ona mu se prepusti i zagnjuri čelo u snažno rame, da bi se oslobodila paklenske slike. On strpljivo sačeka da prestane drhtati, zatim, iskoristivši trenutak zatišja u gromoglasnoj tutnjavi, poviče:
Vraćamo se gore, momci! Nema smisla inačiti se...
A voda? A voda? - stenjao je Jean-Jean iz Pariza.
Idi po nju ako ti se hoće!
Osjećala se krajnje usamljena, zakukuljena u svoj umor, bijedu i strah kao u neki plašt koji je odvajao od čitavog svijeta. Da li je i Dantea, kad se spustio u paklene krugove i čuo troglavog Kerbera kako laje, obuzeo taj isti osjećaj? Da li je ovakav pakao...? Nesumnjivo, samo bez druga koji pruža zadnju čašu vode. Bez nade. A ovdje nada još postoji. "Jednog ćemo dana opaziti zvonike kršćanskog grada na zvjezdanom nebu, jednog ćemo dana disati, piti..."

Navečer se Anđelika smjesti malo podalje od ostalih zarobljenika koji su se ulogorili oko mršave vatre. Upalili su je da bi pod pepelom ispekli divlje krtole.
Ona nasloni čelo na kamen i ostade tako, opsjednuta mučiteljskim vizijama šerbeta, ledenih i prozirnih pića, bistre vode pod palmama.
Oprati se! Napiti se! Ne mogu više. Ne mogu više naprijed.
Jedna se ruka spusti na njezinu glavu. Tako moćna ruka mogla je biti samo Normanova. Kako nije imala snage da se makne, on je lagano povuče za kosu i prisili da podigne čelo, a ona vidje kako joj pruža kožnu čuturicu s malo vode na dnu.
Ono ga upitno pogleda.
To je za vas - reče on. - Sačuvali smo je za vas. Svi su dali zadnju kap svoje zalihe.
Ona proguta mlaku vodu kao da pije božansko piće. Pomisao da su se ovi surovi ljudi, zbog nje, lišili dragocjene tekućine, podigla joj je duh.
Hvala, sutra ću bolje gurati - reče pokušavajući se nasmiješiti ispucanim usnama.
Sigurno! Ako netko ostane na putu, to sigurno nećete biti vi - odgovori on tako iskreno uvjeren, da joj je to dalo novu snagu.
"Muškarci me uvijek smatraju mnogo jačom nego što jesam", pomisli pruživši se malo utješena na svoju tvrdu postelju od kamenja.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 1:04 pm





62.
IZVOR U OAZI
Sutradan se spuste u ravnicu. Opet opaze lavove koji su proždirali ostatke jednog konja. To im je nagoviještavalo blizinu naselja. Lavež pasa dopre do njih i oni opet skrenu prema planini. Ali kad opaze zdenac, oni se, unatoč svim opasnostima, vrate prema naseljenim predjelima. Srećom, nigdje ni žive duše. Na veliku brzinu svezaše uže oko najsitnijeg, Jean-Jeana iz Pariza, koji se sa dvije tikve spusti u bunar. Kad su začuli njegov krik, zatim bućkanje i klokotanje vode, oni ga brzo izvuku.
Jadni je mladić povratio i dušu. Bijaše stao nogom na strvinu neke životinje koja je ispunila dno bunara. Ne mogavši odoljeti žeđi, prignuo se i počeo piti, ali je voda, koju je crpio iz trbuha mrtve životinje, bila tako kužna, da je pomislio da će od nje na mjestu ostati mrtav. Čitav se preostali dan tresao od mučnine i jedva se vukao. Otrovao se od plinova koji su se nakupili na dnu bunara.
To je bio još jedan dan kušnje i patnji. Tek pred večer njihove oči ugledaše spas u obliku plave vode u vrtači male udoline obrasle smokvama i mogranjima iznad
kojih su se blago njihale krošnje datulinih stabala. Prosto ne vjerujući u ovo čudo, oni jurnuše niz padinu. Stari Caloens stiže prvi i potrči na bijeli, šljunkoviti žal. Bio je na svega nekoliko koraka od čarobne vode kad se začulo zlokobno mumljanje.
Colin Norman priskoči i nekoliko puta uzastopce udari životinju svojim maljem. Smrska joj glavu i kičmu. Lavica padne na bok i ostane tako u samrtničkim trzajima.
Krik markiza de Kermoeura pomiješa se s novim rikanjem.
Čuvaj se, Paturele!
S uzdignutim, mačem on se bijaše bacio između Normana okrenutog leđima i lava smeđe grive koji je iskočio iz čestara. Mač probode životinju u predjelu srca, ali prije nego što je izdahnula, ona u dva zahvata svojim strašnim kandžama raspori trbuh bretonskom plemiću čija se crijeva prosuše po pijesku...
I tako je poslije nekoliko trenutaka čarobna oaza pružala prizor pokolja. Krv ljudi i zvijeri tekla je u bistru vodu.
Držeći u ruci krvavi malj, Colin Paturel je čekao da se pojavi još koja strašna životinja. Ali je mjesto opet utonulo u prvobitnu zišinu. Dolazak robova mora da je uznemirio dvije usamljene životinje pri parenju.
S kopljima na stražu u oba pravca!
On se nagne nad markiza de Kermoeura:
Druže moj, ti si mi spasio život!
Staklaste oči markiževe jedva su ga prepoznale.
Da, veličanstvo - promuca.
Pogled mu se mutio, predodžbe pobrkale.
Vaše veličanstvo... da li u Versaillesu... Versaillesu...
On izdahne s ovom dalekom i zanosnom riječi na usnama.
Caloens je još disao. Rame mu je bilo smrskano. Gola kost je stršila.
Vode - prošapće pohlepno - vode...!
Colin zgrabi čuturicu tako skupo stečene vode i dade mu da sa napije.
Njegova je moć nad njegovim drugovima bila tolika, da oni, unatoč neizdržljivoj žeđi, duboko potreseni, nisu ni pomišljali na to da se približe vadiju.
Ta napijte se, glupani! - dobaci im ljutito.
Sad je zaklopio oči već drugom prijatelju od one šestorice za koje se zakleo da će ih žive dovesti u slobodu. A mogao je očekivati da će uskoro i po treći put obaviti ovaj tužni obred...
Pod svodom od bijelih povijuša oni otkriše jazbinu divljih zvijeri, gdje su još razbacani ležali ostaci gazele. Tu polože ranjenika na stelju od suhe trave. Sa zadnjim kapima svoje zalihe rakije Colin mu natopi rane i povije ih kako je najbolje mogao. U svakom je slučaju trebalo pričekati, da bi se vidjelo u kojem će se pravcu starčevo stanje razvijati. Možda će ipak ozdraviti? Ta bio je tvrd i snažan... Ali dugo se nije smjelo ostati na ovom mjestu čija voda privlači i životinje i ljude.
Vođa je na prste brojao dane koji im još preostaju do ugovorenog sastanka kod vadija Cebona. Čak i kad bi večeras krenuli dalje, kasnili bi dva dana! A to je bilo nemoguće sa starim Caloensom koji je bio gotovo na umoru. On odluči da ovdje prenoće. Treba pokopati markiza de Kermoeura i ocijeniti položaj. Svima je odmor nužno potreban. Sutra će već nešto smisliti.
Kad se smrklo, Anđelika se išulja iz spilje. Ni strah od lavova, ni zebnja koja ih je sve morila zbog starčevog hropca, nisu je mogli odvratiti od žarke želje da se zagnjuri u vodu. Zarobljenici su se nauživali kupanja, dok je ona bdjela nad ranjenikom.
Caloens je tražio da ona bude kraj njega. Bila ga je obuzela ona iznenadna potreba muškarca što se u svojoj boli okreću prema ženi, majčinski nježnoj, tješiteljici koja ublažuje patnje, koja ima razumijevanja za jadikovke i strpljivo ih sluša.
Mala, drži mi ruku, Mala, ne udaljuj se.
Tu sam, djede.
Napoji me još ovom divnom vodom.
Ona mu bijaše oprala lice i trudila se da ga, koliko je to bilo moguće, udobno smjesti na prostirci od trave. Njegovi su bolovi postajali nepodnošljivi.
Colin Paturel bijaše razdijelio zadnje komade prepečenca. Ostala je još izvjesna zaliha sočiva. Međutim, vođa je zabranio da se pali vatra.
Sad je Anđelika hodala pod zaštitom mraka. Mjesečina je prodirala kroz šumicu gdje su se palile i gasile zlatne iskre živahnih krijesnica. Ona ugleda jezerce, glatko i blistavo poput ogledala, mutno tek uz tamnu stijenu iz koje je voda izvirala tiho žuboreći. Kreketanje žabe i neumoran pjev cvrčka remetili su tišinu.
Mlada žena skine prašnjavu odjeću, natopljenu znojem ovih dugih, mukotrpnih dana. Uzdah olakšanja joj se ote kad je zaronila u svježu vodu. Još nikad, pomisli, nije osjetila nešto tako divno. Pošto se izdašno ispljuskala, ona propere svu odjeću osim burnusa u koji će se umotati dok joj noćni vjetrić bude sušio ostalo. Oprala je i svoju dugačku kosu koja je bila puna pijeska i izgubila sjaj; bio je pravi užitak osjećati je pod prstima ponovo živu i mekanu.
Mjesec izroni iz krošnje jedne palme i srebrom pospe dugačku traku izvora koji je tekao duž crne usjekline. Anđelika se popne na kamen i izloži ramena ledenoj prskavici. Voda je zaista najljepši Stvoriteljev pronalazak! Ona se sjeti vodonoše koji je vikao kroz pariške ulice: „Tako će čiste i zdrave vode…? Ona je jedan od četiri elementa..."
Podigavši lice, ona je prijateljski gledala zvijezde kako titraju među tamnim lepezama palmi. Voda je prštala po njezinu golom tijelu, koje se blistalo na mjesečini, i njoj se učini da svoj lik, drhtav i bijel kao mramor, vidi u tamnom zdencu.
Ja sam živa - prošapće. - Ja sam živa!
Svaki minuli trenutak brisao je u njoj i s nje tragove zamorne borbe. Ona tako ostade dugo, sve dok je ne uzbudi suha, poput hica odsječena lomljava grančica u šipražju.
Strah joj se vrati. Sjeti se vrebajućih zvijeri i neprijateljski raspoloženih Maura. I ljupko se mjestašce pretvori u istu onu podmuklu zamku u kojoj se već danima koprcaju. Sad je bila sigurna da je netko promatra, skriven u čestaru. Život progonjene životinje izoštrio joj je čula. Kožom je osjećala opasnost. Životinja ili Maur...? Ona se umota u burnus i bosa potrči kroz gustiš od povijuša i bodljikavih agava. Svom snagom naleti na neku čvrstu prepreku. Bijaše to ljudska prilika koja se popriječila na stazi. Ona tiho krikne i pomisli da će se, izbezumljena od straha, srušiti na leđa, kad u blijedom mjesečevom svjetlu prepoznade plavu bradu Colina Paturela. Iskra se upali u dnu očnih šupljina normanskog diva. Ipak mu je glas zvučao ravnodušno kad je rekao:
Vi ste ludi! Sami ste se išli kupati... ? A lavovi koji mogu doći na pojilo, a gepardi, a tko zna... Mauri koji švrljaju ovuda...
Anđeliki dođe želja da se zagnjuri u ova snažna prsa, da bi stišala strah koji je bio utoliko veći što ju je, kao grom iz vedra neba, pogodio u trenutku smirenosti, rijetke i gotovo neprirodne radosti.
Uvijek će se sjećati izvora u oazi! Blaženstvo u raju mora da je takvo... Sad se opet vratila među ljude, u borbu za očuvanje golog života.
Mauri? - ponovi ona drhtavim glasom - mislim da su tamo. Netko me je maloprije gledao, sigurna sam u to..
To sam bio ja. Otišao sam u potragu za vama kad mi se učinilo da predugo izbivate... Sad dođite. I ne upuštajte se više u takve ludosti, inače ću vas zadaviti svojim vlastitim rukama ili se ja ne zvao Paturel.
Podrugljiv prizvuk ublažavao je prijeteći ton njegovih riječi. Ali se nije šalio. Ona osjeti da je zaista imao želju da je zadavi ili je bar pošteno prodrma i izlema.
Colinu se Paturelu krv bijaše sledila u žilama kad je primijetio da se njihova drugarica udaljila i da se dugo ne vraća. "Još jedna drama, pomislio je... još ćemo jedan grob iskopati...! Bože pravedni, zar si napustio svoje ovčice...?" Nečujno se uputio obalom vadija, naviknut kao rob da se s lakoćom kreće i šulja po pomrčini.
I ona mu se ukazala pod srebrnom trakom izvora, sa svojom dugačkom vilinskom kosom rasutom po ramenima, i svojim snježnobijelim uspravnim tijelom koje se ogledalo u tamnoj vodi.
Anđelika najedanput shvati da ju je morao vidjeti dok se kupala. Ona se zbuni. Zatim pomisli kako to uopće nije važno. On je bezosjećajan čovjek i prema njoj pokazuje onu prezrivu blagonaklonost kojom se jaki ophodi sa slabim, s bićem koje je samo na smetnju i s kojim se protiv svoje volje morao opteretiti. U dnu duše mu je gorko zamjerala što ju je prisilio da se kao gubavica drži daleko od ostalih zarobljenika, a ona je to hrabro izvršavala i prilazila im samo kad je trebalo njegovati ranjenike. A puno je teže podnositi jade odvojena, osamljena i neobljubijena. Možda je i u pravu, ali je tvrd, neumoljiv, i još uvijek na nju ostavlja snažan dojam koji prelazi u strah. Duševna i tjelesna ravnoteža normanskog herkula bila je izazov njezinoj ženskoj nesigurnosti, slabosti, krhosti, svemu onom osjećajnom što je treperilo u njoj. Činilo joj se da je pomalo preziru te prodorne plave oči koje su jednim jedinim pogledom otkrivale njezin umor i strah, čitale njezine lakomislene postupke. "On gaji prema meni isti prezir kao pas-čuvar prema glupoj ovci", reče sama sebi.
Ona sjede Caloensu do uzglavlja, ali joj se pogled, protiv njezine volje, stalno vraćao na zarastao vođin profil, obasjan prigušenim svjetlom fenjera. Colin Paturel je štapićem na pijesku skicirao nacrt daljnjeg puta i objašnjavao ga Venecijancu, Jean-Jeanu iz Pariza i Basku koji su se šćućurili do njega.
Zaustavit ćete se na rubu šume. Ako vidite crvenu maramicu na grani drugog hrasta, produžite i oponašajte pjev zviždovke. Onda će židovski rabin izaći iz žbunja...

Mala, jesi li tu? - upita nemoćan glas starog Caloensa. - Daj mi ruku. Imao sam desetgodišnju kćerkicu koja mi je kapicom mahala kad sam se prije dvadeset godina otisnuo na more. Sad mora da liči na tebe. Zvala se Mariejka.
Opet ćete je vidjeti, djede.
Neću. Ne vjerujem. Smrt dolazi po mene. I bolje je tako. Što će Mariejki stari otac mornar koji se iz ropstva vraća poslije dvadeset godina zato da joj prlja lijepe kuhinjske pločice i da joj baljezga o dalekoj, sunčanoj zemlji? Bolje je ovako... Sretan sam što ću počivati u marokanskoj zemlji. Reći ću ti, mala... Već sam se zaželio svojih mekneskih vrtova i Mula Ismaila koji kroz njih jezdi poput gnjeva Božjeg... Bolje bi bilo da sam ostao i čekao da mi razbije glavu svojim štapom...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 1:04 pm





63.
LET STRVINARA
Tri će čovjeka, Venecijanac, Parižanin i Bask krenuti u sumrak. Colin Paturel dade Anđeliki znak da priđe.
Ja ću ostati sa starim - reče - niti ga možemo voditi, niti samog ostaviti ovdje. Treba pričekati! Ostali nastavljaju put, da bi stigli na sastanak s rabinom Maimoranom. Oni će ga o svemu obavijestiti i onda s njim odlučiti šta da se dalje čini. Što vi želite, krenuti odmah ili kasnije poći za njima?
Uradit ću ono što mi vi naredite.
Mislim da je bolje da ostanete. Bez vas će ostali brže hodati, a vrijeme pritišće.
Anđelika pogne glavu i zakorači kao da će se vratiti bolesnikovoj postelji. Colin Paturel je zadrži, očito požalivši što je bio tako grub.
Mislim također - reče - da vas stari Caloens treba da bi mogao umrijeti u miru. Ali ako biste radije krenuli...
Ja ostajem!
Oni podijeliše ostatke hrane i zalihe strelica. Colin Paturel zadrži jedan luk, tobolac, svoj malj, jednu busolu i mač markiza de Kermoeura.
Čim se smrklo, tri čovjeka se udaljiše, pošto su se na trenutak zaustavili na grobu bretonskog plemića. Starom su Caloensu zatajili njihov odlazak. On je sve više slabio. Buncao je na flamanskom. Grčevito je, s očajem samrtnika, stezao Anđelikinu ruku i sva se snaga ovog starog, otpornog tijela vrati u nj kad se, pošto se borio još čitavu noć i dan uspravio na svom ležaju. Colin Paturel ga je jedva držao, ranjenik mu se opirao divljom snagom kao da se opire smrti.
Nećeš me dobiti! - govorio je - nećeš me dobiti! Iznenada prepozna lice pred sobom.
Ah, Coline, dječače moj! - reče nježno - vrijeme je da se putuje, zar ne?
Da, druže, vrijeme je. Idi! - naredi smireni kraljev glas.
I stari Caloens s djetinjim pouzdanjem umre na Normanovim rukama.
Potresena ovom ogorčenom borbom sa smrću, Anđelika brizne u plač dok je gledala dvojicu ljudi: mršav starac sijede i prorijeđene kose klonuo na prsa čovjeka kao u sinovljevo naručje. Colin Paturel mu prvo zaklopi oči, a onda mu prekriži ruke.
Pomozite mi da ga prenesem - reče. - Grob je već iskopan. Moramo požuriti. Poslije toga odmah krećemo!
Oni ga polože pored markiza de Kermoeura i na brzinu nabacaju zemlju. Anđelika htjede izrezati dva križa.
Nikakvih križeva! - reče Norman. - Mauri koji bi mogli naići, shvatili bi odmah da su to svježi kršćanski grobovi i dali bi se u potjeru za nama.

I oni opet nastaviše mukotrpan hod kroz krajolik čije su se hridi, obasjane zrakama uštapa, sjajile kao metalne oštrice. Osjećajući se krepka poslije ova dva dana odmora. Anđelika se sebi zarekla da Colinu Paturelu neće dati povoda da joj predbacuje zaostajanje. Ali kolikogod se napinjala, nije mogla držati korak s njegovim velikim skokovima i uzrujavala se kad bi ga vidjela kako se okreće i čeka je, uspravan kao kip, s toljagom na ramenu. Jedva je čekala da sustignu ostale koji su, zabrundavajući, kunući i mučeći se, bar hodali kao obični smrtnici, a ne kao junaci iz priče, nepovredivi i lišeni svih ljudskih slabosti.
Zar on nikad nije umoran, taj vražji Colin Paturel? Zar se nikad nije prepao? Zar je nedostupan patnjama, i tjelesnim i duševnim?
U biti je grub čovjek. Ona je to već jedanput ustanovila, ali ju je ovaj marš s njim samim učvrstio u njezinu uvjerenju. Međutim su grabili tako žestoko, da sutradan navečer izbiše na rub hrastove šume gdje se imao održati sastanak s Židovom. Pod sobom ugledaju raskrsnicu putova izdubljenih u pijesku gdje su plutnjaci pustili svoje duboko korijenje.
Colin Paturel se zaustavi. Oko očiju mu se pojave siline bore i ona iznenađena vidje kako žmirka u nebo. Slijedeći njegov pogled, ona opazi da se sunce najedanput pomračilo od jata lešinara koji su polako uzlijetali s drveća. Mora da su ih pridošlice omele u nekom poslu. Opisavši nekoliko krugova u zraku, one se ispruženih, olinjalih vratova, ponovo spuste i posjedaju po velikom hrastu čije su se grane nadvile nad raskrsnicu puteva. Napokon Anđelika razabere šta ih privlači.
Tamo vise dva tijela - reče gušeći se. Čovjek ih već bijaše uočio.
To su dva Židova. Prepoznajem cme kaftane. Ostanite tu. Zaobići ću šumicu i pužući im se prikrasti. Što god se dogodilo, vi se ne mičite!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 1:05 pm



64.
COLIN PATUREL JEDINI PREŽIVJELI ZMIJSKI UJED
Čekanje se oteglo i pretvorilo u mučenje. Grabljivice su klepetale krilima, i po njihovu uznemirenom uzlijetanju i kreštanju Anđelika zaključi da im se Colin Paturel približava. Ali ga nije mogla vidjeti.
On se iznebuha, bešumno, pojavi iza nje.
Dakle...?
Jedan je meni nepoznat Židov, vjerojatno rabin Maimoran. Drugi je... Jean-Jean iz Pariza.
Bože moj! - zajauče ona pokrivši lice rukama.
To je previše! Sve jasnije se ocrtava neizbježan, potpun neuspjeh bijega. Stigavši na mjesto sastanka, kršćani su pali u klopku.
Vidio sam selo na desnoj strani, selo Maura koji su ih objesili. Možda su Venecijanac i Jean d'Harrostegui još živi... u lancima... Idem da vidim.
To je ludo!
Treba pokušati sve! Otkrio sam pećinu malo poviše u planini. Vi ćete se tamo sakriti i sačekati me.
Nikad se ne bi usudila da se suprotstavi njegovim naređenjima. Ali je znala da je to bezumlje. On se neće vratiti.
Ova će spilja, čiji je ulaz prikrivalo smrekovo žbunje, biti njezin grob. Ona će uzalud čekati povratak svojih mrtvih drugova.
Colin Paturel je smjesti u pećinu skupa sa zalihama hrane i zadnjom čuturicom vode. On ostavi čak svoj malj, i samo bodež zatakne za pojas. Skide i sandale, da bi bio slobodniji. Anđeliki predade upaljač i kremen. Ako naiđe kakva životinja, ona ima samo da zapali vatricu od suhe trave i time će je otjerati.
Ne rekavši više ni riječi, on izađe iz pećine i udalji se.
A ona započe s čekanjem. Noć dođe, a s njom i zastrašujući krici životinja u obližnjem gustišu. A po čitavoj spilji kao da je netko šuštao i grebao. S vremena bi na vrijeme, kad više nije mogla izdržati, kresnula upaljač i prošla svijetlom oko sebe, te se umirila kad bi vidjela samo gole stijene. Konačno na zasvođenom stropu otkrije čudne vrećice od crnog baršuna, koje su visjele poput grozda, i onda shvati: slijepi miševi!
Odatle je dolazilo šuštanje, prodorni krici od kojih se ježila.
Gledajući širom otvorenim očima u mrak, ona se trudila da više ništa ne misli i da strpljivo podnosi zastrašujuću sporost kojom je vrijeme odmicalo. Kad je začula pucketanje vani, ona poskoči puna nade. Da li se to Norman vraća s Piccininom Venecijancem i Jeanom d'Harrosteguijem? Kako bi bilo lijepo da su opet svi na okupu... ! Ali se odmah potom u njezinoj blizini otegne zlokobno zavijanje. Jedna se hijena tuda muvala. Ali njezin se podrugljiv i istovremeno tužan smijeh pomalo udaljavao. Silazila je prema raskršću, tamo gdje se ljuljalo tijelo Jean-Jeana iz Pariza. On je bio mrtav, taj veseljak, najmiliji prijatelj Colina Paturela i njegov službeno naimenovan ćato, a strvinari su sigurno već ispili njegove podrugljive oči. On je bio mrtav, kao što su mrtvi bili Arležanin, bretonski plemić i stari flamanski ribar. Onako kako će svi jedan za drugim umrijeti... Kraljevina Maroko ne vraća zarobljenike... ! Mula Ismail će pobijediti.
Što će biti s njom ako se nitko ne vrati? Nije znala, čak ni gdje se nalazi. Što će se dogoditi kad je glad i neizvjesnost natjeraju da napusti ovo sklonište? Nije mogla očekivati nikakvu pomoć od Maura pa čak ni od njihovih žena, podređenih i ustrašenih bića. Bit će otkrivena i odvedena sultanu. A više nema Osmana Ferađija koji bi je štitio.
Uzdah joj se ote preko usana:
Oh! Osmane Ferađi, ako vaša velika duša luta Muhamedovim rajem...
Zoru joj najavi kreštanje strvinara koji su ponovo počeli kružiti oko obješenih tijela. Nekakva mliječna magla prodirala je u pećinu. Anđelika se protegne. Bila se sva ukočila, pošto je sate i sate nepomično sjedila. Pomisli kako je ovo najteža kušnja u njezinu životu. Trpjeti, ne moći djelovati, ni vikati, ni požaliti se ili nešto pokušati...! Šćućurila se u rupi, srce joj je divlje tuklo kao u preplašenog zeca. Nije se micala, jer Colin Paturel bijaše tako naredio. A sunce se već dizalo na obzorju.
Zarobljenici se nisu vraćali... Oni se neće vratiti...
Ona je i dalje čekala i nadala se, jer nije htjela vjerovati da je sudbina tako okrutna. Zatim je ponovo gubila hrabrost. Kad je snažna prilika Colina Paturela zakrčila ulaz u spilju, ona osjeti takvo olakšanje, takvu neizmjernu radost, da se zaleti prema njemu i zgrabi mu čvrsto mišicu, kako bi se uvjerila da je napokon zaista tu!
Vratili ste se! Oh! Vratili ste se!
Činilo se da je on niti vidi, niti osjeća pritisak njezinih prstiju na svom mesu, a njegov čudan muk napokon izazove crne slutnje u Anđeliki.
A ostali - upita ona - jeste li ih vidjeli?
Da, vidio sam ih. Nisu više sličili na ljude. Prošli su sve moguće muke prije nego što su nabijeni na kolac, u podnožju kazbe... Ne znam, nikad neću znati tko nas je izdao, ali je Mula Ismail znao za naš put. Čuo sam šta Mauri govore... Sultan je na Meknesu iskalio svoj gnjev. Od melaha je ostala samo kosturnica. Svi su Židovi poklani.
Svi Židovi...! I mala Abigaela... i Rut, i Samuel, taj „dražesni mladić"...
Ljudi su u selu bili obaviješteni, a rabin je poslužio kao mamac. Imali su naređenje da Židove objese, a kršćane smaknu bez odlaganja. Jean-Jeana su objesili, jer su mislili da je i on Židov. Skinuo sam ga u prolazu, donio ovamo... zapravo, ono što je još preostalo iza strvinara.
On sjedne, pogleda začuđeno oko sebe, stane zuriti u crveno isprugane stijene koje je jutarnje sunce obasjalo purpurom, i napokon sumorno izgovori:
Svi su moji drugovi mrtvi... !
Zatim ostade tako neko vrijeme, podbočivši šakom bradu. Onda se uz veliki napor digne i izađe. Čula je kako šljunak odzvanja od čelične oštrice njegova noža koji bijaše upotrijebio i za kopanje ranijih grobova. Ona izađe da bi mu se našla pri ruci u žalosnom poslu oko ukopa.
Ali on joj grubo dovikne:
Ostanite tamo, ne približujte se! To nije za vas... Odlazite, to nije lijep prizor... Sledivši se, ona ostade po strani. Ruke bijaše sklopila, ali koliko god je to željela, nije joj uspijevalo da se pomoli.
Snažnim i vještim pokretima čovjeka koji je navikao na grube zemljane radove, Norman je obavljao posao grobara. Kad je humak bio gotov, ona ga vidje kako iznenada donosi neku odluku, lomi komad drveta i pravi od njega križ. Zabode ga u zemlju gnjevnim pokretom.
Stavit ću križ - reče - ovaj puta ću ga staviti, taj blaženi križ! - Zatim se vrati u pećinu, sjedne u jedan ćošak, u istom onom položaju kao maloprije, zureći u prazno, zaokupljen mračnim mislima.
Anđelika mu pokuša nešto reci, ali on je nije čuo. Oko podne uzme pregršt datula, stavi ih na smokvin list i donese mu ih.
Colin Paturel digne glavu. Tvrdi članci njegove šake ostavili su mu bijele tragove na opaljenom čelu. On se rastreseno zagleda u mladu ženu koja se nagnula prema njemu, a ona u njegovim očima jasno pročita razočarenje i srdžbu. "Vidi, pa ona je još tu, ona!"
Šutke je jeo. Otkako joj je dobacio onaj čudan, odsutan pogled, Anđelika se osjećala kao ukočena, obuzeta jednim novim strahom čije uzroke i prirodu nije imala hrabrosti da pobliže odredi. Morala je biti na oprezu, držati oči širom otvorene... Međutim, nije više bila u stanju odoljevati umoru koji joj je otežao
vjeđe. Hodala je čitavu noć i dan gotovo bez odmora, a zadnju noć ni za trenutak nije oka sklopila.
Napokon zaspe, sklupčana u jednom ćošku spilje.
Kad se probudila, opazi da je sama. Bila je navikla na ovakva samotna buđenja, jer je uvijek spavala posebno od ostalih. Ali joj se ovog puta tišina učini neobičnom. Obazre se oko sebe i malo-pomalo shvati istinu. Zadnji komad prepečenca, zalihe leće i čuturica s vodom bili su pažljivo položeni na kamen, a pored njega koplje i nož. Ali luk, strelice i malj Colina Paturela bijahu iščezli. On je, znači, otišao. On ju je napustio!
Dugo je Anđelika ležala satrvena i plakala sasvim tiho, zagnjurivši glavu u ruke. "Oh! Vi ste to učinili!" šaputala je bolno. "Kako je to ružno od vas. Bog će vas kazniti!"
Ali ona nije bila baš sigurna da Bog neće dati za pravo Colinu Paturelu koji je u njegovo ime bio razapet na križu. Ta ona je samo žena, opterećena praiskonskim grijehom i odgovorna za nesreću čovječanstva, predmet dostojan prezira, koji se uzima ili odbacuje.
Dakle! Što je, mala? Obuzela vas sjeta?
Normanov glas, koji je odjeknuo pod svodovima, učini joj se kao grmljavina. On je bio tu, pred njom, a preko ramena mu se objesilo prugasto divlje prase krvave njuške.
Ja... ja sam mislila da ste otišli - promuca ona još se ne pribravši od uzbuđenja.
Otišao...? Kako da ne! Rekao sam sebi da je vrijeme da stavimo nešto pošteno u usta. Imao sam sreću i uhvatio divlje svinjče. A vas nalazim kako plačete...
Mislila sam da ste me napustili.
Njegove se zjenice rašire, a obrve naberu kao da je to najnevjerojatnija stvar koju je ikad čuo.
Zar tako! - reče - dakle tako! Vi me, znači, smatrate najgorim pokvarenjakom! Vas da napustim, ja... vas da napustim, ja koji...
Lice mu pomodri od bijesa.
... Ja koji bih za vas poginuo - zagrmi divljački, neobuzdano.
On baci lovinu na zemlju i izađe da pobire suho granje. Zatim ga nabaca na kup u sredini pećine. Pokreti, kojima je to radio, odavali su žestoku srdžbu. Kako mu se upaljač nije htio upaliti, psovao je kao templar.
Anđelika, klekne pored njega i položi svoju ruku na njegovu.
Oprostite mi, Coline. Ja sam glupača. Istina je da ste za svoju braću bezbroj puta stavili život na kocku. Ali ja ne spadam među njih i ja sam samo žena.
Jedan razlog više - progunđa on.
On napokon podigne oči prema njoj, i tvrd mu se pogled ublaži dok ju je primao za bradu.
Slušaj me dobro, mala, i zapamti to zauvijek. Ti si kao i mi kršćanka zarobljenica u Berberiji. Bila si vezana za stup i mučena, i nisi savila kičmu. Podnosila si žeđ i strah, a da se nikad nisi potužila. Tako hrabru ženu kao što si ti, nisam još nikad sreo iako sam prokrstario sve luke svijeta. Ti vrijediš koliko sve žene skupa, a to što su drugovi grabili onako kako su grabili, što se nisu obeshrabrili, to je zato što si ti bila tu, neustrašiva, i što se pred tobom nisu htjeli pokazati malodušni. Sad ostajemo sami, ti i ja. Združeni smo u životu i u smrti. Mi ćemo skupa izvojevati slobodu. Ali ako ti umreš, ja ću umrijeti pored tebe, kunem ti se!
Ne smijete tako govoriti - prošapće ona gotovo ustrašena. - Sami biste, Coline, imali sve izglede na uspjeh.
I ti, draga moja. Ti si satkana od čelika, od dobrog, gipkog čelika kao mač dragog Kermoeura. Mislim da sam te dobro upoznao.
Plavi sjaj njegova dubokog oka odražavao je novi, neodrediv osjećaj u njemu, a grubo mu se čelo naboralo od napornog razmišljanja.
Ti i ja, skupa... mi smo nepobjedivi.
Anđelika protrne. Tko joj je to već rekao? Jedan drugi kralj: Luj XIV! I njegov blistav pogled pokušavao je prodrijeti u nju na isti način. Ne postoji li, zapravo,
između lukavog, oštroumnog Normana izvanredne snage i velikog vladara Francuske sličnost u značaju i naravi? Narodi prihvaćaju one koji su stvoreni da vladaju, a u ropstvu se Colin nametnuo za kralja na klasičan način: svojom plemenitošću, mudrošću i tjelesnom snagom. Anđelika mu se nasmiješi.
Vratili ste mi pouzdanje, Coline. Pouzdanje u vas i ti sebe samu. Da, i ja vjerujem da ćemo se spasiti.
Najedanput je podiđe jeza.
Tako mora biti. Ne bih više smogla hrabrosti da prihvatim mučenje. Prihvatila bih sve drugo...
Dosta! Ti ćeš smoći hrabrosti. Čovjek je uvijek smogne. Po drugi, po treći put, a uvijek pri tom misli da je to posljednji put... Vjeruj mi!
Podrugljivo se smiješeći, on pogleda ožiljke na svojim rukama.
Dobra je stvar odupirati se smrti - reče. - Ali pod uvjetom da je se čovjek ne boji. Smrt sudjeluje u našoj igri, ona je dio našeg života. Uvijek sam mislio da je treba smatrati dobrim suputnikom. Na taj način idemo naprijed s dva dobra druga, sa životom i sa smrću. Obojica imaju ista prava na nas. Ne smijemo od njih praviti stratišta. Ni od jednog, ni od drugog. To je tako, i to je igra. Glavno da razum ne ostane uz put... Dosta naklapanja, mala. Priredit ćemo svečanu gozbu. Pogledaj ovu krasnu vatru koja nam razgaljuje srca. Prva koju promatramo poslije dugo vremena...
Nije li to opasno? Ako Mauri vide dim?
Oni spavaju na svojim lovorikama. Misle da smo svi mrtvi. Venecijanac i Bask, ti valjani momci, rekli su im da su ostale rastrgli lavovi, da su preživjeli samo njih dvojica. A žena? Mauri su pitali šta se s njom dogodilo. Umrla u planini, od ujeda zmije. To je odmah javljeno Muli Ismailu. Sve je, dakle, u redu. Sad raspirimo vatru. Moramo se malo rastresti. Ne misliš li?
Sad se već bolje osjećam! - reče ona gledajući ga nježno.
Poštovanje, koje joj je odao Colin Paturel, dalo joj je nove snage. Bila je to najljepša nagrada za postojanost koju je dosad pokazala.
Sad kad znam da ste mi prijatelj, neću se više bojati.- Život je za vas jednostavan, Coline Paturele.
Doista! - reče on iznenada se smrknuvši. - Ponekad mislim da ono najgore tek ima doći. Dosta! Unaprijed strahovati ne vodi ničemu.
Oni natrljaju prase solju, majčinom dušicom i smrekovim bobicama, i stanu ga peći natakavši ga na mač jadnog markiza kao na ražanj. Čitav jedan sat je sva njihova pažnja bila posvećena pripremama za gozbu. Divan miris pečenog mesa samo je povećavao njihovo nestrpljenje i oni prve komade pojedoše halapljivo, jedva suzdržavajući uzvike zadovoljstva.
Upravo prikladan trenutak za razgovore o vječnosti - reče napokon Norman podrugljivo. - Nema šta, ipak želudac traži svoje. Sakramentsko prase, lizat ću ruke sve do lakata!
Nikad nisam jela nešto tako dobro - potvrdi Anđelika iskreno uvjerena,
A sultanije se navodno hrane šljukama. Šta se jede u haremu? Pričaj mi malo; time ćemo upotpuniti obrok.
Ne, ne želim se sjećati harema.
Oni ušute. Siti, okrijepljeni bistrom vodom koja teče u podnožju planine i kojom je Norman napunio svoju čuturicu na povratku iz lova, oni se prepuste blagotvornom djelovanju odmora.
Coline, gdje ste stekli tako veliko i duboko znanje? Vaše riječi potiču na ozbiljno razmišljanje, ja sam to već često opazila. Tko vas je podučio?
More. I pustinja... i zarobljeništvo. Mala, iz svega što se doživi, uči se isto kao iz knjiga. Ne vidim razloga zašto ovo tu unutra - i on prstima kucne po svojoj lubanji
ne bi s vremena na vrijeme poslužilo i razmišljanju.
On najedanput prasne u smijeh. Kad bi se smijao, podmlađivao ga je bljesak njegovih bijelih zubi usred čupave brade, a oči mu se, obično ozbiljne i tvrde, vragolasto krijesile.
Ozbiljno razmišljanje...! - ponovi on - čudno! Zato što sam rekao da su nam život i smrt suputnici? Tebi to ne izgleda očigledno...? Kako ti onda živiš?
Ne znam - reče Anđelika mašući glavom. - Mislim da sam u biti vrlo glupa i površna i da nikad nisam ni o čemu razmišljala.
Ona se prekine, oči joj se rašire i na licu svog sugovornika pročita isti izraz uznemirenosti. Zgrabi ga za ruku. Oni osluhnu zadržavši dah.
Graja, koja ih je uzbunila, začuje se ponovo. Rzanje konja vani...!
Čovjek se digne i na vršcima prstiju se prišulja izlazu iz pećine. Anđelika ga sustigne. U podnožju brežuljka zaustavila su se četiri arapska konjanika i pogledavala prema gudurama odakle je izbijao sumnjiv dim.
Blistajući se nad snježnobijelim humusima, njihove su kacige s visokim šiljcima rječito govorile da se radi o vojnicima rifske armije koja drži pod opsadom španjolske obalne gradove, ali joj je nekoliko pukovnija stacionirano i u unutrašnjosti. Jedan je Maur imao pušku. Ostali su bili naoružani kopljima.
Trojica kopljanika sjašu i stanu se pentrati po brežuljku u pravcu pećine, dok je Arapin s puškom ostao u sedlu i čuvao konje.
Dodaj mi luk - šapne Colin Paturel. - Koliko je strelica u tobolcu?
Tri.
A njih su četvorica! Prokletstvo! Ali nekako ćemo već izaći na kraj.
Ne ispuštajući s oka Maure koji su se približavali, on uze oružje, upre nogom u stijenu ispred sebe, zauzme čvrst položaj i napne luk sa strelicom. Pokreti su mu bili sigurniji, sporiji nego obično.
On odapne. Konjanik s puškom spuzne iz sedla, a njegov se krik pomiješa sa rzanjem usplahirenih konja. Arapi koji su se penjali, ne shvatiše odmah šta se događa.
Druga strelica pogodi jednog od njih favno u srce i on se sruši. Ostala dvojica jurnu naprijed..
Colin Paturel po treći put napne luk i iz velike blizine probode prvog, njemu bližeg Maura. Drugi zakrzma i odskoči unazad. Zatim se brzo okrene i potrči niz brežuljak prema konjima.
Ali Norman već bijaše bacio na zemlju sada beskoristan luk. Uzevši malj, on u nekoliko skokova sustigne svog protivnika koji ga dočeka s isukanom krivošijom. Obilazili su jedan oko drugoga i mjerkali se, oprezno kao zvijeri spremne na skok. Zatim malj Colina Paturela stupi u akciju.
Unatoč kacigi, Arapin je za nekoliko trenutaka ležao smrskana lica i slomljene kičme. Norman je udarao po njemu sve dok nije bio sasvim siguran da je mrtav.
Onda priđe čovjeku s puškom. I on je bio mrtav Nijedna od tri strelice nije promašila cilj.
To je bilo moje oružje kad sam u mladosti kradom tamanio divljač po šumama svoje Normandije - povjeri veselo Anđeliki koja ga bijaše sustigla i umirivala uzbuđene konje.
Ubijanje je postalo isuviše čest sastavni dio njihova ugroženog života, a da bi se zbog toga posebno zadržavali. Čak i mlada žena samo letimično pogleda četiri tijela koja su ležala među glogovim žbunjem.
Uzet ćemo konje. Jahat ćemo na po jednom i po jednog voditi. Leševe ćemo sakriti u pećinu i time otežati traganje. Pošto se konji bez jahača neće vratiti u kazbu, neće biti ni uzbune, bar ne odmah. Njihov će se nestanak primijetiti tek mnogo kasnije.
Oboje stave na glavu kacige sa šiljkom, umotaju se u burnuse, opasaju kaiševima i pošto izbrisaše tragove krvi, odjezdiše drumom.
Seoski stanovnici mora da su glavarima, koji su poslije tri dana krenuli u potragu za nestalim vojnicima, ispričali kako su kroz njihovo mjesto poput lastavica proletjela dva konjanika vodeći po jednog rezervnog konja. Oni se nisu usudili da ih zazovu ili zaustave, jer kako bi bijedan felah mogao sebi dozvoliti da tako postupa s plemenitim ratnicima?
Konji su pronađeni na obroncima Rifskog gorja. Krivcima su proglašeni razbojnici čija nedjela već dugo uznemiruju čitav kraj, pa su kaznene ekspedicije poslane u pravcu njihovih jazbina.
Colin Paturel i Anđelika su konje ostavili čim su došli do planine po kojoj su se mogle verati samo mazge.
To je bio najgori dio puta, ali i zadnji. Kad pređu krševite ogranke Rifa, ugledat će more... Pošto je svoje prve dvije godine zarobljeništva proveo u tajanstvenom i svetom gradu Mešuanu, Norman je vrlo dobro poznavao predio kojim im je valjalo proći. Znao je svaki kamen u njemu, bezbrojne opasnosti koje krije, ali i njegove najkraće staze. Znao je također da će, što se više budu uspinjali, biti mirniji i manje izloženi neugodnim susretima. Jedini će im neprijatelj biti planina, ledene noći, užareni dani, glad i žeđ, ali će zato biti nesmetani od ljudi, a i lavova će biti manje.
Morat će se čuvati još i veprova. Majmuni, gazele i dikobrazi nisu opasni, štaviše, služit će za hranu.
On bijaše ponio sa sobom pušku i streljivo, vojničku hranu koju je izvadio iz bisaga, dobre i tople burnuse koji će ih štititi.
Još nekoliko dana i ugledat ćemo Ceutu.
Koliko dana? - upita Anđelika.
Nepovjerljivi Norman nije htio reći točan broj.
Nikad se ne zna...! Ako bude sreće petnaestak dana... Ako bude nezgoda...

Nezgoda se pojavila jednog popodneva kad su se pentrali po užarenim grebenima. Anđelika bijaše iskoristila isturenu stijenu koja ju je skrivala od pogleda njezina druga, i tu sjela na oveći kamen. Nije htjela da on opazi kako je napušta snaga. Toliko puta joj je ponovio da je smatra neumornom. Ali ona nije dorasla njegovoj izdržljivosti. On nikad nije umoran. Da nema nje, on bi sigurno hodao dan i noć uz rijetke, kratke predahe.
Dok se odmarala, Anđelika osjeti snažnu bol u listu. Ona se nagne i u zadnji čas opazi kako gmizavac, brz poput munje, nestaje pod kamenjem.
Ujela me zmija.
Najdanput joj sine maglovito sjećanje na nešto neizbježno. "Žena je umrla od ujeda zmije", rekli su Venecijanac i Bask prije smrti. Prošlost je preduhitrila sadašnjost, ali vrijeme ne postoji, a što je zapisano, je zapisano...!
Bila je, međutim, toliko prisebna, da je otkopčala pojas i svezala ga ispod koljena. I ostade tu nepomična, kao da se sledila, dok joj se bezbroj misli vrtjelo po glavi.
„Što će reći Colin Paturel? Nikad mi to neće oprostiti... ! Ne mogu više hodati... Umrijet ću..."
Visoka prilika njezina druga pojavi se pred njom. Pošto je nije bilo, vratio se da vidi zašto je zaostala.
Što je?
Anđelika se pokuša nasmiješiti.
Nadam se da neće biti zla, ali... mislim da me je ugrizla zmija.
On priđe i klekne da bi pogledao nogu koja je već počela crnjeti i naticati. Zatim izvuče nož, isproba prstom oštricu, brzo zapali malo suhih grančica. Držao je sječivo na plamenu sve dok se nije usijalo.
Što mi to spremate? - upita mlada žena ustrašena.
On ne odgovori. Čvrsto joj uhvati gležanj i hitro izreže komad mesa na mjestu uboda, spalivši joj istovremeno ranu užarenim nožem.
Anđelika od užasne boli zaurla i onesvijesti se.

Kad je došla k sebi, sumrak se spuštao nad planinu. Ležala je pod burnusom koji im je služio kao pokrivač, a Colin Paturel joj je pridržavao šalicu vrelog i vrlo jakog čaja od metvice.
Sad ti je već bolje, djevojčice; najgore je prošlo. A kad se malo razbudila, on nastavi:
Morao sam unakaziti tvoju lijepu nogu. Šteta! Nećeš više moći podizati suknju i pod brestovima plesati overnjanac, draga moja...! Ali sam to morao učiniti. Inače te za jedan sat više ne bi bilo...!
Zahvaljujem vam - odgovori ona nemoćno. Osjećala je kako je peče rana koju on bijaše obložio rashlađujućim listovima i zavio platnom. "Najljepše noge Versaillesa..." Ona će, kao i drugi nositi na svom tijelu tragove zarobljeništva u Berberiji. Slavni tragovi nad kojima će se raznježiti ili nevoljno duriti kad s uzdahom bude navlačila svilene čarape sa zlatnim prugama... kasnije. On je vidje kako se smiješi.
Bravo! Hrabrost je još uvijek tu. A sad opet put pod noge. Ona ga pogleda malo zbunjena, ali već spremna da ga posluša.
Zar mislite da mogu hodati?
To ne dolazi u obzir. Još osam dana nećeš stati na nogu, inače bi ti se rana mogla upaliti. Ništa se ne boj. Ja ću te nositi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 1:05 pm







65.
LJUBAV POD CEDROVIMA
Tako su nastavili polako da se penju. Normanski herkul se gotovo nije savijao pod novim teretom i hodao je istim odmjerenim korakom. Morao je odbaciti malj koji mu je previše smetao. Na ramenu je nosio pušku i vreću s namirnicama. Mlada mu je žena visila na leđima, obgrlivši mu rukama vrat, i on bi osjetio miris njezine kose kad bi, ponekad, umorna, spustila čelo na čvrst potiljak svog nosača. To je bilo najteže, najmučnije. Teže od umora, od napornog, beskonačnog hoda pod hladnim okom mjeseca koji ih je pratio kroz pustinjski krajolik i bacao samo jednu, čudnu, dvoglavu sjenu na pepeljasto tlo.
Nositi je, osjećati taj slatki teret koji se pripio uz njega, njezina bedra pod svojim rukama kojima ju je pridržavao...
Anđelika se ljutila na sebe što toliko muke zadaje svom drugu. Grizla se u duši što se morala pomiriti s tim da je njegova snažna leđa nose kao malu djevojčicu. Međutim su otvrdla ramena Colina Paturela bila navikla na ubitačniji teret u toku dvanaest godina ropstva. Pošto je bio na glasu po svojoj snazi, nametali su mu izvanredno teške poslove. Njegovi mišići, pa i samo srce, prenapregnuti preko svake ljudske mjere, postali su isto tako nadljudski izdržljivi. Jedva da je hodao malo sporije, jedva da mu se dahtanje čulo u noćnoj tišini i bijelom beskraju pod mjesečinom.
Anđelika je kao opčarana promatrala ljepotu krajolika koji se prostirao pred njezinim očima. Previše je noći hodala kao slijepa, usredotočujući svu svoju pažnju na jedan jedini cilj - ne zaostati. Sad je opažala da je modro nebo beskrajno duboko i da se zvijezde zlatom iskre. Slikovito nebo na kojem se poput tanke srebrne niti, ocrtavaju obrisi dalekih planina sa blistavim trakama vadija u svojim usjeklinama.
I danas je opet izmakla smrti. Krv je u njezinim žilama ponovo zapjevala pobjedonosni pjev: "Ja sam živa! Živa!"
Mora da je zaspala, jer iznenada ugleda ružičasto i crveno nebo. Čovjek je i dalje hodao svojim laganim i ravnomjernim korakom. Anđeliku iznenada spopade osjećaj nježnosti i poštovanja i ona umalo ne poljubi preplanuli zatiljak koji je bio tako blizu njezinim usnama.
Coline - zamoli ga - oh! Preklinjem vas, zaustavite se, odmorite se. Mora da ste na izmaku snage.
On je šutke posluša. Spusti je na zemlju i sjedne malo podalje naslonivši čelo na koljena. Vidjela je kako mu se široka ramena podižu od ubrzanog disanja.
"To je previše", pomisli ona. "Ni čovjek njegove izdržljivosti nije dorastao takvom naporu."
Kad bi bar malo mogla hodati! Bila je odmorna i osjećala se jakom i hrabrom. Ali čim je pokušala stati na zemlju, snažno probadanje je opomene da se, ako ustraje u svojoj namjeri, izlaže opasnosti da pozlijedi ranu i pogorša svoje stanje. Ona se dovuče do vreće s namirnicama, uzme šaku datula i suhih smokava i kožnatu čuturicu, i sve to odnese Colinu Paturelu.
Norman digne glavu. Lice mu je bilo iznureno, pogled prazan. Zurio je u hranu, ali se činilo da je ne vidi.
Pusti to - reče grubo. - Ne brini se za mene.
Ne možete više, Coline, i to mojom krivnjom. Oh, očajna sam!
Pusti to - ponovi plaho.
On strese svoju vikinšku grivu kao razdražen lav
Ne brini za mene. Jedan sat sna, i onda će opet ići.
On spusti čelo na koljena. Ona se udalji nekoliko koraka i legne pošto je pojela malo suhog voća. Zrak je bio svjež, a nadaleko i naširoko ni traga naselju, ni traga ljudskom životu. Bilo je to čarobno!
Pošto nije imala ništa pametnije da radi, ona se opet prepusti snu. Kad je otvorila oči, Colin Paturel se vraćao iz lova i preko ramena nosio lane.
Coline, vi ste ludi! - poviče Anđelika. - Mora da ste nasmrt umorni. Norman slegne ramenima.
Za šta me držiš, mala? Za mekušca kao što si ti?
Bio je sumorna raspoloženja. Neprekidno je šutio i izbjegavao njezin pogled. Anđelika se uznemiri pri pomisli da joj opet ne skriva kakvu opasnost.
Da li bi nas Mauri mogli ovdje iznenaditi, Coline?
Mislim da ne bi. Za svaku sigurnost vatru ćemo naložiti u klisuri.
Anđelikina se noga tako dobro oporavljala, da je napokon, iako uz krajnji oprez, uspjela sići do potoka.
To je bio njihov zadnji susret s divljom zvijeri. Opaziše je prekasno, bila je s druge strane potoka. Zgurivši se poput ogromne mačke, lavica je vrebala. Jednim ih je skokom mogla dohvatiti.
Colin Paturel se ukoči kao kip. Ne skidajući oka s lavice, stane joj polako govoriti. Poslije nekoliko trenutaka životinja, zbunjena, ode podvijena repa. Vidjelo se kako joj oči svjetlucaju u žbunju, a onda talasanje trave odade put kojim se povukla.
Normanu se ote tako dubok uzdah, da su se njime mogle pokrenuti vjetrenjače čitave Holandije.
Njegova ruka obgrli Anđelikina ramena i on je privine k sebi.
Mislim da je nebo uz nas. Što se to odigralo u mozgu ove životinje, da nas je ostavila na miru?
Govorili ste joj arapski. Što ste joj rekli?
Što ja znam! Nisam čak bio svjestan toga koji sam jezik upotrijebio. Samo sam mislio da bih možda mogao uspostaviti vezu s njom, da između nje i mene postoji način da se sporazumijemo. S Maurom bi to bilo nemoguće.
On odmahne glavom.
Dobro sam se slagao s mekneskim lavovima.
Sjećam se - reče Anđelika pokušavajući se smiješiti - nisu vas htjeli pojesti... Čovjekov se pogled spusti na izobličeno lice mlade žene.
Nisi ni pisnula. Nisi trepnula... Dobro je tako, prijateljice moja.
Krv se vratila u Anđelikine obraze. Ruka Colina Paturela bila je nepovrediv zaštitnički zid. Osjećala je njegov zagrljaj kao izvor snage. Podigavši oči, ona mu se nasmiješi puna pouzdanja.
Uz vas ne mogu osjetiti strah.
Normanove se vilice stisnu, a lice mu se ponovo smrkne.
Nemojmo ovdje ostati - progunđa. - Ne treba se igrati sa sudbinom. Hajdemo malo dalje.
Napune čuturice na potoku i potraže dalje od obale udubinu u stijeni gdje bi mogli naložiti vatru. Ali im ovaj obrok nije pričinjao nikakvo zadovoljstvo, samo im je utažio glad. Atmosfera je ostala mučna. Naborana čela i zabrinut, Colin Paturel je
zurio preda se ne otvarajući usta. Anđelika se uzalud trudila da prekine muk, a onda se napokon prepusti tihom uzbuđenju koje nije znala objasniti i koje joj je kidalo živce. Zašto je Colin Paturel tako mrk i uznemiren? Da li joj zamjera što se zbog njezine rane toliko zadržavaju? Kakvu opasnost predosjeća i šta znače pogledi koje joj krišom dobacuje ispod svojih čupavih, plavih obrva?
Večernji ih je vjetar milovao svojim baršunastim krilom. Ugaslo sunce ostavilo je za sobom hladno plavetnilo, tamne i blage pastelne boje koje su obavile planinu, nebo i dolinu, i sve se više zgušnjavale. U tek nastalom sutonu Anđelika okrene Colinu Paturelu svoje bijelo, izmučeno lice.
Ja.. Ja mislim da ću noćas moći hodati - reče. On odmahne glavom.
Ne, mala, nećeš moći. Ne boj se. Ja ću te nositi. Glas mu je zvučao sjetno.
"Oh, Coline!" bila bi najradije kriknula i zaplakala. "Što se događa? Idemo li to skupa u smrt?"
Na njegovim leđima, s rukama oko njegova vrata, ona nije nalazila mira i zadovoljstva kao prošle noći. Čovjekov dah odjekivao je u njoj skupa s muklim otkucajima njegova srca i podsjećao je na one strastvene i dirljive ljubavne izjave koje su joj toliki muškarci, dašćući, šaputali u njezinu krhkom, ženskom zagrljaju. Tada se činilo da ona njih nosi. A i sad je, obuzeta drijemežom i zagnjurivši čelo u vlažan i mišićav potiljak svog druga, najedanput osjetila da je na njega navalila teret svoje neodoljive ženskosti.
Zapahivao ih je leden planinski zrak, prožet bogatim i tajanstvenim miomirisom, vjesnikom ljepote i raskoši.
O sunčevom izlasku oni ugledaše cedrove koji su padinu planine pokrili svojim dugačkim granjem što se poput tamne mreže ljevkasto širilo oko kratkih, jakih stabala. Pod njima se prostirala tratina posuta bijelim, zvjezdastim cvjetovima, a svaki dašak vjetra odisao je jedinstvenim mirisom drveća.
Colin Paturel preskoči pjenušavi planinski potočić, zatim nastavi penjanje i otkrije ulaz u malu spilju s pješčanim tlom.
Ovdje ćemo se odmoriti - reče. - Očito tu ne živi nikakva životinja. Možda ćemo moći i vatru naložiti bez velike opasnosti.
Govorio je kroza zube, promuklim glasom. Da li je to posljedica iscrpljenosti... Anđelika ga je pratila bojažljivim pogledom. Bilo je nešto neobično u njegovu ponašanju i ona više nije mogla podnijeti neizvjesnost. Mora saznati zašto je tako čudan. Možda je bolestan?
Ili pak na izmaku snaga? Nikad nije ni u snu pomislila da bi i on mogao malaksati. To bi bilo užasno! Ali ona ga neće napustiti! Ona će ga njegovati, ona će ga hrabriti, kao što on nju bijaše hrabrio.
On izmakne nijemom pitanju velikih zelenih očiju koje su ga netremice promatrale.
Idem na spavanje - reče kratko.
Zatim izađe. Anđelika uzdahne. Mjesto je bilo dražesno i poticalo na sanjarenje. Samo da joj opet ne skriva kakvu okrutnu zamku koja će ih dotući...!
Ona rasporedi oskudnu zalihu hrane na plosnat kamen: suhe smokve, komade pečene divljači od sinoć. Čuturice su bile prazne. Zubor potoka ju je mamio. Ona siđe bez mnogo poteškoća, pravovremeno se sjeti da se treba ogledati oko sebe, ali je samo nekoliko ptica šarenog perja skakutalo po obalama.
Anđelika napuni čuturice, zatim se temeljito opere u vrlo hladnoj vodi. Krv joj pod kožom življe poteče. Ona se nagne nad jezerce koje je u dubini stijene tvorila bujica i najedanput u njemu ugleda svoju sliku kao u ogledalu. Umalo ne krikne od iznenađenja.
Prilika koja se tu zrcalila; bijela pod tamnomodrim nebom, djelovala je kao dvadesetgodišnja djevojka. Profinjene crte, oči koje su, zbog plavkastih podočnjaka, izgledale još veće, bezazlene upitne oči navikle na široke vidike, zaobljene i nenamazane usne, ispucale i bezbojne - sve to više nije pripadalo ženi
s gorkim iskustvima, nego neizvještačenoj šiparici koja još nije svjesna same sebe i koja se podaje bez pretvaranja. Opori vjetrovi, nesmiljeno sunce, odsustvo svakog kaćiperstva u ovom vremenu jeze i strave, vratili su njezinu nekoć vješto dotjeranom licu djevičansku čednost Njezina je put sigurno užasna, tamna kao u ciganke, ali joj je kosa naprotiv, posvijetlila kao trak mjesečine na pijesku. Sa svojim tananim, krhkim tijelom koje se izgubilo u bogatom vunenom burnusu, s raspletenom kosom i bosim nogama, djelovala je kao dijete prirode.
Skine ovoj s noge. Opekotina je zacijelila, ali će ostati gadan ožiljak. Što se može! Mlada žena pažljivo vrati povoj na ranu. Kad se maloprije kupala, opazila je kako joj je struk tanak, noge opet vitke i lake, izgubivši suvišno salo koje se naslagalo u haremu. Sve u svemu, dobro se izvukla.
Ona se još jedanput nagne nad improvizirano ogledalo i sama se sebi osmjehe.
Mislim da još uvijek nešto vrijedim - reče pticama koje su je pitomo gledale. Pjevuckala je dok se penjala uz padinu. Najedanput umukne. Opazila je Colina Paturela kako leži na travi među bijelim cvjetićima. Držao je ruku pod glavom i nije se micao.
I on opet u njoj probudi onaj neobjašnjivi nemir. Ona mu se tiho prikrade da bi ga mogla promatrati.
Norman je spavao. Smireno i pravilno disanje nadimalo mu je široka dlakava prsa koja je otkrivao poluotvoren burnus. Ne, on nije bolestan. Njegova opaljena put, spokojno stisnute usne, ohole i u snu, zatim čitavo njegovo opušteno držanje: lice malo nagnuto na ruku, jedno koljeno podignuto - sve je to odavalo čovjeka u punom zdravlju, koji prikuplja nove snage poslije mukotrpnog rabotanja. Gledajući ga tako usnulog pod cedrovima, ona pomisli kako sliči na Adama. Bilo je toliko praiskonskog savršenstva u njegovu ogromnom i snažnom tijelu, u tom jednostavnom čovjeku, lutajućem strijelcu, izvršitelju pravde, pastiru naroda.
Opčinjena, klekne. Vjetar se poigravao s pramenom na izbrazdanom čelu. Ona pruži ruku i nježno ga odstrani.
Colin Paturel otvori oči. Pogled, koji je upro u nju, učini joj se čudan. Ona nagonski ustukne. Norman se s velikim naporom vraćao u javu.
Što je? - promuca promuklim glasom. - Mauri?
Ne, sve je mirno. Gledala sam vas kako spavate. Oh, Coline, ne gledajte me tako - poviče ona izbezumljena - vi me strašite! Što vam je već nekoliko dana? Što se događa? Ako nam prijeti kakva opasnost, recite mi. Ja sam u stanju da s vama podijelim brige, ali ne mogu podnijeti to što ste... da, upravo to, što ste kivni na mene. Ponekad mi se čini da me mrzite, da mi zamjerate... Zbog čega? Što me je zmija ujela i što smo se zbog toga zadržali? Ništa više ne razumijem. Znali ste biti tako velikodušni. Mislila sam... Coline, za ime Boga, ako mi imate što predbaciti, recite mi, ali ja to ovako više ne mogu izdržati... Ako me mrzite, šta će sa mnom biti...?
Suze joj navriješe na oči. Izgubiti jedinog i posljednjeg prijatelja, to joj se činilo preteškom kušnjom. Sad je već stajao pred njom i promatrao je tako bezizražajno, da joj se činilo da je uopće nije čuo. Njegov je težak pogled počivao na mladoj ženi, a njoj sine kako se zarobljenici, kad im je sudio njihov vladar u makneskoj tamnici, nisu morali baš ugodno osjećati.
Što ti zamjeram? - reče napokon. - To što si ono što jesi: žena.
On se namršti, a plave mu oči otvrdnu i poprime mračan i opak izraz.
Ja nisam svetac, ljepotice moja. Pogrešno si to mislila. Ja sam mornar, bivši razbojnik. Ubijati, pljačkati, boriti se s valovima, muvati se po lukama i trčati za djevojkama - to je moj život. Pa čak mi se ni u zarobljeništvu ukus nije promijenio. Bez žena nikad nisam mogao. Uzimao sam ono do čega sam došao. Nisam smio biti izbirljiv. Kad me je htio posebno nagraditi, Mula Ismail mi je slao svoje crnkinje. Ali je takva sreća bila rijetka. U toku dvanaest godina, to moram naglasiti, bilo je daleko više posta i suzdržavanja...! I onda, kad poslije tih dvanaest godina čovjek iznenada počne živjeti pored jedne žene...
On se zarumeni i izljevom bijesa pokuša prikriti svoju smetenost.
Zar to ne možeš shvatiti...? Ti, znači, nisi živjela, ti, prije nego što si prodana Muli Ismailu? Pogled ti je, međutim, tako smion, da čovjek posumnja u to... Zar nikad nisi pomislila kako momku mog kova mora da je nepodnošljivo ovako provoditi dane i noći s jednom ženom... I to kakvom ženom...!
On opet spusti vjeđe. Njegovo grubo lice bljesne izrazom bezazlenog zanosa.
... Najljepšom koju sam ikad vidio!
I on nastavi poluglasno, kao da govori samom sebi:
...Tvoje oči, kao morske dubine... koja me gledaju i preklinju... Tvoja ruka na mojoj, tvoj miris, tvoj smiješak... Kad bar ne bih poznavao tvoje tijelo. Ali ja sam te vidio... kad si bila vezana za stup i kad su crni vragovi pružali prema tebi užarena kliješta... Vidio sam te one noći kad si se kupala pod vodopadom... I sad je trebalo još samo to da te nosim na svojim leđima...
Bijes iz njega ponovo provali.
... Ne... to se ne da podnijeti... Ono što je trpio sveti Antun, nije ništa u usporedbi s ovim. Ima dana kad bih više volio, da, više volio da sam razapet na križu ili prikovan za Novu kapiju, a strvinari mi škljocaju kljunom oko glave... I ti još pitaš zašto sam razdražljiv!
On pruži šake prema nebu kao da je ono svjedok njegovih muka. Zatim se psujući okrene i udalji velikim koracima prema pećini.
Anđelika ostade preneražena njegovim praskanjem. "O! Dakle, posrijedi je samo to", reče sama sebi.
Smiješak joj zaigra na usnama. Oko nje je vjetrić njihao široke krošnje cedrova i raznosio njihov prodoran miris. Kosa joj je milovala obraze i polugola ramena s kojih vuneni burnus bijaše spuznuo. Maloprije, u jezercu, ona je sebe vidjela onakvu kakvu je vidi Colin Paturel: oplemenjeno, oblo lice uokvireno pozlatom, velike oči koje su poprimile nešto zagonetno i prozračno. Sjećala se kako joj je dolazila silna želja da stavi usne na pognutu šiju čovjeku i kako ju je za stravičnih noći u ovim divljim krajevima obuzimala neodoljiva potreba da potraži utočište na njegovim toplim, širokim prsima. Bili su to neoblikovani predznaci dublje čežnje koja je tinjala u njezinu tijelu i koju nikako nije htjela raspiriti.
Sad kad je progovorio, vječni se nagon u njoj razmahao poput ptice puštene na slobodu. Osjećala je kako život teče u žilama odmornih joj udova. Život...! Ona ubere bijelu biljčicu, nježan planinski cvijet, savršen i krhak, i prinese ga usnama. Grudi joj se zatalasaju. Ona duboko udahne. Strah od zasjeda ostao je iza obzorja. Nebo je bilo čisto, zrak bistar i mirisav.
Svijet je pustinja.
Anđelika se digne. Bosa potrči po mekoj travi prema pećini.
Colin Paturel je stajao na ulazu, naslonjen na stijenu. Prekriženih ruku promatrao je žućkasti i blijedozeleni krajolik u podnožju planina, ali njegove misli mora da su išle drugim pravcem, jer su mu leđa odavala čovjeka u dubokoj nedoumici, čovjeka koji se pita kako da se izvuče iz glupog položaja u koji je sam sebe doveo.
On je nije primijetio kako dolazi. Ona se zaustavi i raznježeno se zagleda u njega. Dragi Coline! Drago neustrašivo srce! Neukrotivo i skromno. Kako je velik i širok...!
Njene ga ruke nikad neće moći obujmiti...
Ona mu se prikrade i on je vidje tek kad je naslonila obraz na njegovu mišicu. On zadrhti i izmakne se.
Ti, dakle, nisi shvatila ono što sam ti malo prije objašnjavao, mala? - upita naduveno.
Jesam, mislim da sam shvatila - promrmlja ona.
Njezine ruke nježno skliznu preko njegovih grudi na njegova široka ramena. On još dalje uzmakne i pocrveni.
Ah, ne! - reče - ne radi se o tome...! Ne, nisi shvatila. Ne, ništa nisam od tebe tražio. Mala moja! Sirotice moja... Šta ćeš misliti o meni?
On joj uhvati obje ruke, udalji je od sebe i ostane tako držeći je na odstojanju. Ako ga samo dotakne, ako ponovo osjeti njezinu omamljujuću blizinu, podleći će, izgubiti glavu.
-... Što ćeš misliti! Ja koji sam se toliko mučio da ti ništa ne primijetiš... Nikad ne bih bio otvorio usta, ti nikad ništa ne bi saznala, da me nisi uhvatila na prepad... onda kad sam se budio... iz sna ispunjenog tobom... Zaboravi moje riječi... Ne bih to sebi nikad mogao oprostiti. Idi, znam... Slutim, sirotice! Ti si upoznala život robinje, koji nije ništa lakši od života robova. Dosta ti je što si bila prodana, što si išla od jednog gospodara k drugom. Ja nikako neću da budem još jedan gospodar koji te uzima silom.
Anđelikine su oči sjale. Iz ruku Colina Paturela strujala je u nju toplina, a smetenost koja se čitala na njegovu hrapavom licu, duboko je se dojmila. Nikad ranije nije primijetila da su mu usne, uokvirene plavokosom bradom, tako mesnate i svježe. On je, naravno, dovoljno jak da je drži na odstojanju, ali on ne pozna moć Anđelikinog pogleda. I ona se opet nađe na njegovu srcu, podižući ruke prema njemu.
Mala - prošapće - odlazi... Ja sam samo čovjek.
A ja - odgovori ona uz drhtav smiješak - ja sam samo žena... Oh! Coline, dragi Coline! Zar ne podnosimo već dovoljno stvari koje prelaze naše snage...? Mislim da nam je ova data za utjehu.
I ona nasloni čelo na njegova prsa, onako kako je to u toku ovog mukotrpnog putovanja potajno priželjkivala. Opijala ju je njegova snaga, miris muškarca koji se napokon usudila udisati, dok je stidljivim poljupcima prelazila preko njegove jedre kože.
Norman je primio ovo nijemo priznanje kao što stablo prima munju: s drhtajem koji ga je do u srž potresao. Pogne glavu. Bezgranično ga je čuđenje obuzimalo. Ovo malo suviše gordo, malo prepametno stvorenje za njega, koje mu je sudbina dodijelila za suputnicu u ovom strašnom lutanju, najedanput se očituje kao žena poput svih ostalih, mazna i umiljata, slična lučkim djevojkama koje se vješaju o vrat lijepim plavokosim, bradatim momcima.
Pripijena uz njega, osjetila je strast koja se razbuktala u njemu i ona na nju odgovori jedva primjetnim trzajem čitavog svog uzbuđenog tijela. Još bojažljiva i stidljiva, ali već sva zanesena, pozivala ga je nijemim gukom zaljubljene golubice, kako to čine neke žene kad umiru od želje.
Gotovo lud, on je podigne da bi je pogledao u lice.
Zar je to moguće! - prošapće.
Umjesto odgovora ona klone na njegovo rame.
Tada je uzme na ruke. Drhtao je. Odnese je u dno pećine kao da se bojao da na svjetlu gleda svoju blistavu sreću. Položi je tamo gdje je sjena bila duboka, a pijesak hladan i mekan.
Najspontaniji zanos čovjekov poprimao je, strujeći žilama Colina Paturela, žestinu bujice koja na svom putu uništava sve, pa čak i branu koju je njegov tankoćutan duh podigao i tako dugo je suprostavljao silovitosti njegove požude.
Napokon oslobođen, nije mogao ništa drugo nego da se neobuzdano prepusti zanosu, pijan od moći koju mu je ona dala. Pomamno ju je proždirao, ne uspijevajući se nasititi onog golog, glatkog tijela, pripijenog uz njegovo, ni namilovati se njezine ženske kože, prozračne kose, njezinih nježnih grudi koje su pružale opojna i sladostrasna iznenađenja.
Poslije tolikih nijemih patnji bio je tako željan i nestrpljiv, da ju je gotovo silovao, neumorno zahtijevajući pristanak njezina tijela, zadovoljavajući se na njoj i ostajući tako, šutljiv i kao gromom ošinut, dok su je njegove mišićave ruke ljubomorno stezale kao najskupocjenije blago.
Tama se bila zgusnula kad je Anđelika ponovo otvorila oči. Vani mora da se već ugasio žar sutona.
Mlada se žena malo pomakne, ukliještena u tvrdom željeznom obruču: zagrljaju Colina Paturela. On šapatom upita:
Spavaš?
Spavala sam.
Ne zamjeraš mi?
Vi dobro znate da vam ne zamjeram.
Ja sam prostak, zar ne, lijepa moja, samo reci... Ta reci već jednom!
Ne... Zar niste osjetili da ste me usrećili?
Zaista...? Onda mi odsad moraš govoriti »ti«.
Ako ti to hoćeš... Coline, ne misliš li da je vani noć i da treba nastaviti put?
Da, janje moje.

Vesela srca hodali su po tvrdoj stazi. Ori ju je nosio, a ona naslonila glavu na čvrst potiljak. Više ih ništa nije razdvajalo. Oni su zapečatili savez svojih dvaju ugroženih života; opasnost i patnje neće više dolaziti iz njih samih.
Colin Paturel neće više hodati napetih živaca, mučen paklenskom vatrom kao vječni prokletnik, opsjednut strahom da se ne izda. Neće više biti divlje povučenosti i zlokobnih pogleda kojih se Anđelika toliko plašila. Ona više neće drhtati ni osjećati se usamljena.
Kad god zaželi, priljubit će usne uz hrapavu brazgotinu na njegovu potiljku - trag željeznog obruča načičkanog šiljcima, koji je po naređenju Mule Ismaila deset dana nosio oko vrata.
Polako, dušice - govorio je u smijehu - budi mirna. Imamo još dobar komad puta pred sobom.
Umirao je od želje da je zagrli i ljubi njezine usne, da je položi na pijesak, pod mjesečinom, da ponovo osjeti opojnost kojom se naslađivao pored nje. Ali se savlada. Treba preći još dosta puta, da, da, a mala je umorna. Ne smije smetnuti s uma da je mori glad i da je bijaše ugrizla jedna od onih gadnih roškastih otrovnica! On je sam na to vraški zaboravio, u izvjesnom trenutku. Prostak kakav jeste...! Nije bio navikao da žene štedi, ali, zbog ove ovdje, on će to naučiti.
Kad bi je mogao tetošiti, lišiti je muka! Kad bi joj mogao stvoriti čarobni stolić pun slasnih jela, ponuditi joj udoban ležaj u obliku "onog prostranog četvrtastog kreveta s bijelim jastučnicama… s bokorima zimzelena na sva četiri ćoška" o kojem govori stara narodna pjesma. U Ceuti će skupa otići na izvor i napiti se njegove bistre vode kojom se sedam godina krijepio Odisej kad ga bijahu zarobile oči Atlantove kćerke Kalipse. Tako bar pričaju mornari...
Hodao je budan sanjajući. Ona je spavala oslonjena o njega, jer je bila umorna. On, on nije bio umoran! On je na svojim leđima nosio svu radost svijeta.

U zoru se zaustave i legnu na livadu obraslu niskom travom. Nisu više tražili zaklona, sigurni da su sada sami, da im ne prijeti više nikakva opasnost. Njihove se oči upitno pogledaše. Sad je se više nije bojao. Htio ju je do u srž upoznati; sad ju je, pruženu na prostirci od njezine lijepe kose, mogao do mile volje promatrati, i nagledati se njezina lica, blaženog poput lica one koja umire sretna. Zadivljen i ushićen, on se prepusti zanosu.
Tako mi Boga, ti voliš ljubav...! Ne bih to bio vjerovao.
Volim i tebe, Coline.
Pst! Te riječi ne izgovaraj... Još ne. Osjećaš li se sada dobro?
Da.
Jesam li te zaista usrećio?
Oh da, jako!
Spavaj, janje moje.
Lišeni svega, gladni ljubavi, oni su se radovali i voljeli. Zanos, koji ih je tjerao da se sjedinjuju, bio je isto tako neodoljiv kao sila što bi ih slijepo tjerala prema izvoru iz kojeg će crpiti snagu da prežive. Zaborav svih bolova i želja da se osvete sudbini, prožimali su njihove zagrljaje, odnosili ih na izvore nade, i oni su, ljubeći se, otkrivali uzvišenu istinu da je ljubav stvorena za utjehu prvom čovjeku i prvoj ženi, i zato da bi im olakšala njihovo mukotrpno zemaljsko hodočašće.
Anđelika još nikad nije bila u zagrljaju tako velikog i snažno građenog čovjeka. Voljela je sjesti na njegova koljena, stisnuti se uz nabijeno tijelo, i dok bi je njegove snažne ruke milovale, oni su se grlili, sklopljenih očiju, dugo, pobožno.
Sjećaš li se šta sam naredio jadnim drugovima? - šaptao je. „Ona nije ni za jednog od vas i ona ne pripada nikome..." A evo, ja sam te uzeo i ti si moje blago. Ja sam vjerolomnik...!
Ja sam tebe htjela.
Tada sam to rekao da bih sebe zaštitio. Još kad sam te u Rodanijevom vrtu držao na rukama, krv mi je uzavrela. Tada sam postavio ogradu. I onda sam sebi rekao: „Coline sad moraš izdržati..."
Djelovao si tako strogo, tako tvrdo.
A ti, nisi govorila ništa, nikad. Sve si podnosila ponizno, čedno, kao da se ispričavaš što si tu. Ja točno znam kad si se bojala, kad više nisi mogla. Već tada sam te htio nositi. Ali postojao je sporazum s drugovima.
Bolje je tako. Vi ste bili u pravu, veličanstvo.
Ponekad, kad sam te gledao, ti si se smiješila. I upravo tvoj smiješak od svega najviše na tebi volim. Smiješila si mi se kad te je zmija ujela, kad si me čekala na putu. Kao da si se mene bojala više nego smrti... Mili Bože! Nisam znao šta je bol prije onog trenutka kad sam povjerovao da si izgubljena. Da si umrla, ja bih bio legao kraj tebe i nikad se više ne bih digao!
Ne voli me tako jako, Coline, ne voli me tako jako! Ali me zagrli još jedanput.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 1:06 pm




66.
ZADNJA ETAPA
Odmicali su korak po korak, kamenčić po kamenčić. Rifski se krajolik oko njih promijenio. Cedrovi su iščezli, a s njima i zelene travnate padine. Divljač se prorijedila, isto tako i izvori. Glad i žeđ su opet morile bjegunce. Međutim je Anđelikina noga ozdravila i ona je svog druga konačno uspjela nagovorili da je pusti da malo hoda. Pošto su na taj način sporije napredovali, hodali su i danju i noću, u malim etapama. Polako su se probijali kroz klance i klisure, pentrali se po tamnim gudurama i jednoličnoj šikari.
Anđelika se više nije usuđivala pitati da li su još daleko od cilja. Činilo se da im sve više izmiče, da se iza zida od rujnih planina povlači u beskraj. Trebalo je hodati, još hodati! Anđelika se zaustavi.
„Ovaj put ću umrijeti", reče u sebi.
Bila je beskrajno iznemogla. U ušima joj je šumjelo nešto zbrkano, kao zvonjava crkvenih zvona, i od tog je predznaka obuze užas.
Ovaj put, to je smrt...
Ona pade na koljena tiho kriknuvši. Colin Paturel, koji je već bio skoro na vrhu grebena što se tvrđo ocrtavao na nesmiljenom nebu, vrati se do nje.
On klekne i privine je k sebi. Ona je jecala bez suza.
Šta je, mila moja? Hajdemo, još malo hrabrosti...
On joj je gladio obraz i ljubio osušene usne, kao da joj je htio udahnuti svojti neiscrpnu snagu.
... Digni se, malo ću te nositi. Ali ona očajna odmahne glavom.
Oh, ne, Coline...! Ovaj put je prekasno. Umrijet ću. Već čujem pogrebna zvona.
Gluposti! Budi hrabra. S one strane stijene... On se zaustavi i pažljivo osluhne, zureći u daljinu.
Što je, Coline? Mauri?
Ne, ali... i ja čujem...
On naglo skoči i vikne prigušenim glasom:
- Ja čujem zvona...!
Ko luđak potrči prema vrhu grebena. Ona ga vidje kako maše rukama i nešto urla, ali nije razumjela što. Zaboravivši na umor i ne obazirući se na oštro kamenje, ona skoči i požuri za njim.
... More!!! - kao lud je vikao Norman. Kad je stigla do njega, on je uhvati za ruke i privuče k sebi. Stiskao ju je bjesomučno. Stajali su tako, zaslijepljeni, ne vjerujući svojim očima. Pred njima je puklo more, blistavo i namreškano pjenušavim valovima, a na lijevoj strani grad načičkan zvoncima, ograđen zidinama.
Ceuta! Katolička Ceuta. Oni bijahu čuli zvona katedrale Saint-Ange koja su pozivala na večernju Zdravomariju, i pomislili da se to njihovim iscrpljenim čulima samo pričinja.
Ceuta! - mrmljao je Norman - Ceuta!
Zatim se pribere i opet poče trezveno i sumnjičavo rasuđivati. Jer, Ceuta je isto tako grad pod maurskom opsadom...! Top opali u daljini i njegova se grmljavina razliježe preko ogranaka brda Acho, a oblak dima okruni bedeme i polako se raspline u tihom predvečerju.
Hajdemo tamo prijeko - reče Colin Paturel i odvede svoju drugaiicu u zaklon iza stijene. Dok se ona odmarala, on se uspuže na vrh grebena.
Vrati se pošto je pri dnu strme padine ugledao maurski logor s bezbrojnim šatorima i zelenim zastavama. Malo je nedostajalo pa da u svom smionom napredovanju nalete na predstražu.
Sad je trebalo sačekati noć. On je skovao plan! Prije nego što mjesec izađe, oni će se spustiti niz planinu i prikrasti obali. Zatim će, pužući sa stijene na stijenu doći do prevlake na kojoj je smješten grad, odšuljati se do podnožja bedema i javiti se španjolskim stražarima.
Kad se dobro smrklo, odložiše oružje i prtljagu. Silazili su gotovo ne dišući, krajnje oprezno, pazeći da se ni kamenčić ne bi otkotrljao. Stigavši na obalu, začuju konjski kas. Tri su se Arapa vraćala u logor. Srećom, nisu imali uza se krvoločne pse tragače.
Čim su se konjanici udaljili, Colin Paturel i Anđelika pretrče žal i bace se među obalne stijene. Do struka u vodi, napredovali su od kamena do kamena. Tapkali su, hrapave su im školjke derale kožu, s vremena bi na vrijeme zagazili u kakvu rupu, padali, dizali se ne uspravljajući se potpuno, jer se mjesečina malo-pomalo bijaše rasprostrla oko njih. Činilo se da je uzdignuta masa grada na dohvatu ruke, skupa sa svojim posrebrenim krovovima, svojim crkvama i zvonicima koji su stršili u zvjezdano nebo.
Slika, o kojoj su toliko sanjali, udesetostručila im je hrabrost.
Nisu više bili daleko od prvog tornja koji je služio kao utvrđena predstraža, kad začuše arapske glasove pomiješane s hukom mora. Oni se ukipe i pripiju uz klizavu stijenu, kako bi što manje odudarali od nje. Zatim ugledaju skupinu maurskih jahača. Šiljate su im kacige blistale na mjesečini. Jahači sjašu, smjeste se na žalu i zapale veliku vatru.
Na nekoliko koraka od bjegunaca, koji su se grčevito držali stijena, oni su udarali stražarski logor. Colin Paturel ih je čuo kako ćaskaju. Ova je služba kuluk, govorili su; zapovjednik im je naredio da stražare točno pod bedemima Ceute. Lijepa prilika da se, čim zora svane, ravno u srce dobije pogodak od ovih đavolskih španjolskih strijelaca. No zapovjednik Ali kaže da ovo mjesto noću treba čuvati zato što ovuda matadori provode odbjegle kršćane.
Oni će otići kad se razdani - prišapne Norman Anđeliki. – A dotle moramo izdržati.
Izdržati, do pasa u hladnoj vodi, s otvorenim ranama koje grize sol, boriti se protiv valova, umora i sna, da ne bi ispustili svoje uporište i spuznuli s njega...
Pred zoru se Mauri okupaju, osedlaju konje i kad se obzorje napokon zarumenjelo, oni skoče u sedla i odjezde u logor.
Colin Paturel i Anđelika zadnjim snagama izrone iz vode i na koljenima se, pijani od umora, odvuku malo dalje. Kad su se načas zaustavili da predahnu, iza
obronka uskrsne druga skupina maurskih konjanika i opazi ih. Vojnici stanu divljački urlati i okrenu konje u njihovu pravcu.
Dođi - reče Colin Paturel Anđeliki. Prostor, koji ih je dijelio od grada, učini im se ogroman kao pustinja. Držeći se za ruke, oni su trčali, letjeli, ne osjećajući više svoje izranjavane noge, nošeni jednom jedinom mišlju: trčati, trčati, doći do kapije.
Njihovi su arapski progonitelji imali puške na fitilj, oružje kojim nije lako baratati u konjskom trku. Kremenjača ne bi bila promašila cilj koji su bjegunci, potpuno nezaštićeni, pružali na pješčanom nasipu. Meci su zviždali oko iijih.
Najedanput se Anđeiiki učini da se pred njima pomalja druga skupina konjanika.
Ovaj put je svršeno... Opkoljeni smo.
Srce joj se slomi. Ona zatetura, otkotrlja se među konjska kopita. Norman se sruši na nju, ali prije nego što se onesvijestila, čula je još odjek njegova isprekidanog, zadihanog glasa:
Mi smo kršćani...! Zarobljeni kršćani... Za ime Krista, amigos...! Za ime Krista...!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 1:07 pm





67.
KATOLIČKA CEUTA I MARKIZ DE BRETEUIL
"Zašto si stavio toliko bibera u čokoladu, Davide? Već sam ti stoput rekla: manje bibera, manje cimeta. Ta ne pravimo onaj užasan španjolski bućkuriš..."
Anđelika se koprcala ne shvaćajući zašto se opet mora mučiti time da Parižanima nature čokoladu. A to joj neće uspjeti dokle god taj blesavi David bude tako tvrdoglavo začinjao napitak onim količinama bibera i cimeta, koje bi i mrtve vratile u život! Snažnom kretnjom ona odgurne šalicu, osjeti kako ju je tekućina opekla i začuje tih, očajan uzvik.
Anđelika s velikim naporom otvori oči. Ležala je u krevetu s bijelim plahtama koje su bile umrljane užasnom, crnom čokoladom koju je upravo prosula. Jedna je crnka, s dosta zgodnim licem i svilenom maramom na glavi, pokušavala izbrisati tragove nezgode.
Užasno mi je žao - promuca Anđelika.
Ženino lice zasja od sreće. Ona brzo i rječito stane govoriti španjolski, toplo stisne ruke mladoj ženi i na kraju se baci na koljena pred kipom Djevice sa zlatnom odjećom i dijamantnom krunom, koja se šepirila pod uljanom svjetiljkom malog, kućnog oltara.
Anđelika shvati da njezina domaćica zahvaljuje Majci Božjoj što je vratila zdravlje jadnoj Francuskinji koja je tri dana u groznici neprekidno buncala. Poslije toga Španjolka pozove maursku služavku, te joj one skupa, hitro zamijene umrljanu posteljinu čistom, koja je bila izvezena cvjetićima i mirisala po ljubicama.
Preplavilo ju je zamamno čuvstvo osjetivši udobnost prostranog kreveta nad kojim se raširila nebnica na stupovima od polazećeg drveta. Bolesnica oprezno pomakne glavu. Vrat joj je još uvijek bio ukočen i bolan. Oči su je pekle, jer se još nisu navikle na polutamu. Kroz prozor s arabesrkama od kovanog željeza prodirale su izvana škrte zlatne zrake i ocrtavale šaru rešetke na podu od crnog mramora. Ali je tajanstveno-sjenovit, kao harem, bio ostatak prostorije, nakrcan španjolskim namještajem i raznim ukrasima među kojima su se muvala dva mala crna hrta i patuljak mesnatih usana, obučen kao paž. Mukli se prasak s vremena na vrijeme razlijegao i ovim zaštićenim kutkom tvrđave i Anđelika se napokon sjeti: topovi Ceute...!
Ceuta, najisturenija točka Španjolske, nasađena na užarenom grebenu, sa svojim zvonima čiji je odjek brujao Muhamedovom zemljom. Zvonjava katedrale, koju su tanad i meci već stoput otkrhnuli i oštetili, još se uvijek miješala s potmulom tutnjavom.
Klečeći pred oltarom, Španjolka se križala i molila Zdravomariju. Za nju, koja se već navikla na grmljavinu topova, ovakvo stanje značilo je mir. Njezin je sin rođen
u Ceuti i sad je ovaj šestogodišnji "muchacho" s ostalom djecom garnizonskih oficira i vojnika trčao na zidine da bi psovao Maure. Mržnja na Maura bila je Španjolcu u krvi, a njegova misao i pogled mnogo više uprti u Afriku nego u Europu. Andalužanin se sjećao arapskog ugnjetača koji mu je u nasljedstvo ostavio svoju mrku put i bijele zube, a Kastiljanac se sjećao neprijatelja kojeg je stoljećima potiskivao korak po korak. Vještina gerilskog ratovanja bila je prirođena objema rasama. Neustrašivi su Španjolci često izlazili iz svog zaklona u zidinama, da bi uznemirivali vojnike zapovjednika Alija.
Vraćajući se iz jednog takvog noćnog pohoda protiv Maura, skupina je konjanika u crnim kacigama s dugačkim kopljima primijetila kako dva kršćanska odbjegla roba trče prema tvrđavi. Oni se bijahu ispriječili pred arapske gonitelje i među njih su se Colin Paturel i njegova drugarica srušili.
Poslije žestokog okršaja, skupina se napokon povukla kroz gradsku kapiju dovodeći sa sobom dvojicu spašenih zarobljenika.
Anđelika je znala toliko španjolski, da je mogla pratiti smisao dugačkog izvještaja koji joj rječita gospa podnosi, povremeno prekidajući svoje izlaganje da bi bacila pobožan pogled prema nebu.
Sjećanje joj se vraćalo. Ali s njim su se budili i užasni bolovi po cijelom tijelu. Pekle su je izranjavane noge, pokrivene mjehurima i posjekotinama, hrapava i zguljena koža na licu. Osjećala je kako joj se omršavjelo tijelo izgubilo u jastucima i vidjela kako su joj ruke s polomljenim noktima potamnjele kao medenjak.
Santa Marija! U kakvom je stanju bila sirota gospođa! Izderana odjeća skroz mokra, njezine lijepe noge u krvi, njezina raspletena kosa puna pijeska i soli! A pošto se ovdje tako rijetko događa da prispije odbjegla zarobljenica, smjesta je o slučaju obaviješten gospodin de Breteuil, poslanik francuskog kralja.
Anđelika protrne. Gospodin de Breteuil? Ime joj nije nepoznato. Tog je diplomatu srela u Versaillesu. Dona Ines de Los Cobos y Perrandez joj to potvrdi glasnim povicima: Da, da. Gospodin de Breteuil boravi u Ceuti zbog posebnog zadatka. Po nalogu Luja XIV došao je s brigantinom Royalom u pomoć velikoj gospođi koja je, kako se priča, u toku jednog opasnog putovanja pala u ruke Mule Ismaila.
Anđelika sklopi oči, a iznureno joj srce brže zakuca. Znači da je poruka, povjerena velečasnom ocu de Valombreuzeu, stigla naslovniku u ruke! Vladar se nije oglušio na zov buntovnice. Snabdjeven punomoćima i bogatim darovima koji će udobrovoljiti berberskog gospodara, gospodin de Breteuil se imao probiti do Meknesa i tamo, što stajalo da stajalo, isposlovati oslobođenje lakomislene markize.
Primivši obavijest da se napola mrtva žena, pobjegla iz marokanskog harema, nalazi unutar bedema Ceute, francuski je diplomat dojurio u mali redemptoristički samostan gdje je dvoje nesretnika bilo smješteno..
Plemić se zgrozio i posumnjao ugledavši dva krajnje iznemogla stvorenja... Ne, ova bijedna robinja nije mogla biti lijepa markiza du Plessis-Belliere.
Anđelikina ruka polako sklizne po plahti. Ona je nešto tražila, jednu drugu, žuljavu i dobru ruku uz koju je htjela priljubiti svoju. Gdje je on, njezin drug? Što mu se dogodilo? Zebnja joj obuzme srce i pritisne ga kao težak kamen. Nije se usudila postavljati pitanja. Uostalom, nije imala ni snage da govori. Sjećala se da je skupa s njom pao među kopita španjolskih konja...
Sad je gospodin de Breteuil stajao kraj njezina kreveta. Kovrče njegove brižljivo uređene vlasulje padale su mu na odijelo od zlatom izvezene svile. Pozdravio ju je po svim propisima dvorskog ceremonijala: sa šeširom u ruci, s ispruženim stopalom i pravilno postavljenom crvenom petom.
Gospođo, dobio sam radosne vijesti o vašem ozdravljenju i odmah požurio k vama.
Zahvaljujem vam, gospodine - odgovori Anđelika.
Mora da je bila zaspala dok je Španjolka maloprije govorila. Ili je to bilo jučer... U svakom slučaju se osjećala odmornom. Ona očima potraži Donu Ines. Ali se ova
bijaše povukla, ozlojeđena što je muškarac ušao u strogo ženske odaje. Ovi se Francuzi ponašaju odviše slobodno i čak nepristojno...!
Gospodin de Breteuil sjedne na stoličicu od ebanovine, izvadi iz kaputa kutiju sa slatkišima, ponudi Anđeliku i sitane grickati bombone. Drago mu je, reče, što je svoj zadatak izvršio tako brzo i uspješno. Zahvaljujući srčanosti gospođe du Plessis-Belliere koja je vlastitim snagama - on joj to priznaje - pobjegla iz ropstva kuda je, doduše, dospjela zbog svoje nepromišljene smjelosti i neodgovornog kršenja kraljevih naređenja, bit će prišteđeni darovi predviđeni za Mulu Ismaila. Držao joj je propovijed razmećući se prezrivo i nadmeno. Bog je svjedok koliki je bio kraljev gnjev kad je saznao za nevjerojatan postupak maršalice du Plessis. Gospodin de la Reynie, odgovoran za njezino prisustvo u Parizu, dobio je oštar ukor, i ovaj časni, ugledni velikodostojnik umalo nije, zbog nehata u službi, maknut sa svog položaja šefa policije. Dvor - i policija - dugo su istraživali na koji je način dražesna bjegunica mogla izaći iz Pariza. Pričalo se da je zavela jednog visokog policijskog činovnika koji ju je, prerušen u pandura, izveo iz grada.... Ali najsmješnije od svega bilo je to kako se vitez de Rochebrune samozadovoljno i prostodušno kralju hvalio da je gospođu de Plessis-Belliere prihvatio u Malti. I nije shvaćao zašto je poslije toga nailazio na tako hladan prijem.
Gospodin de Breteuil se nadmoćno smijuljio. Njegovo znatiželjno oko - "okruglo i glupo pijetlovsko oko" pomisli ona - škiljilo je u mladu ženu. Unaprijed se oblizivao pri pomisli na njezine pustolovine koje će on prvi saznati. Još je izgledala umorna i kao odsutna duhom, ali njezin će joj se životni polet ubrzo vratiti, u to nema sumnje. Ta ona se već u kratkom vremenu toliko promijenila, da je sad jedva u njoj prepoznao onu žalosnu ljudsku olupinu pred kojom se našao prije nekoliko dana. On joj to ispriča. Zatekao ju je polugolu u mokrim dronjcima, krvavih nogu, i s ljubičastim podočnjacima na voštanom licu. Ležala je u naručju nekakvog čupavog diva koji joj je među usne pokušavao ugurati rub šalice s ljekovitim čajem što ga je pripremio brat-bolničar samostanske bolnice... Što sve zarobljeništvo kod tih okrutnih barbara ne načini od uljuđenih bića...!
Gospode! Je li to moguće. Je li to ona veličanstvena markiza koju je vidio kako pleše u Versaillesu i koju je kralj vodio pod ruku po zelenom sagu...!
Nije mogao vjerovati svojim očima. Ne, to nije bila ona zbog koje ga je njegovo veličanstvo zamolilo da se ukrca na brod i kod Mule Ismaila upotrijebi svu svoju diplomatsku vještinu. Ali nešto ga je na tom jadnom biću ipak pokolebalo: možda njezina kosa i nježni udovi.
Upitan, tko je ta žena, zarobljenik u njenoj pratnji je izjavio da joj ne zna prezime, ali zna da se zove Anđelika.
To je, dakle, ona! Anđelika du Plessis-Belliere! Ljubimica kralja Luja XIV! Supruga velikog maršala koji je pao u boju s neprijateljem! Suparnica gospođe de Montespan i ukras Versaillesa...!
Smjesta je odvedena guverneru grada, Donu de Los Cosbosu y Perrandezu čija ju je žena osobno preuzela na brigu.
Anđelika je s mukom gutala pljuvačku. Glad i žeđ, koje je trpjela, ostavile su joj čudne posljedice. Pri pogledu na bilo kakvu hranu, pa bilo to i malo slatkiša, padala je u nesvijest od halapljivosti, ali čim bi pojela zalogaj, pozlilo bi joj.
A moj sudrug, šta je s njim? - upita ona.
Gospodin de Breteuil to nije znao. Oci redemptoristi mora da su se pobrinuli za njega, nahranili ga i pristojno obukli. Plemić ustane i oprosti se. On poželi gospođi du Plessis da se brzo oporavi. Ona treba da razumije da se on ne želi dugo zadržavati u ovoj opsjednutoj tvrđavi. I jutros mu se topovsko tane dokotrljalo pod noge, kad je otišao na zidine da udahne malo svježeg zraka. Ovo je mjesto zaista neodrživo. Tu se jede samo grah i usoljen bakalar. To se samo ti prokleti Španjolci, jednaki divljaci i isposnici kao Mauri, mogu tako grčevito držati ovih hridina. On uzdahne, okrzne mramorni pod perima svog šešira i poljubi joj ruku.
Kad je otišao, ona pomisli kako su mu se oči krijesile podrugljivo i zlurado, ali nije shvaćala razlog tome.
Iste večeri ustane uz pomoć Done Ines i napravi nekoliko koraka. Sutradan obuče francusku odjeću koju gospodin de Breteuil bijaše donio sa svojom prtljagom. Utegnuta u krute podsuknje i ogromne suknje s obručima, španjolska je plemkinja zadivljeno i zavidno promatrala kako se podatna svila nabire oko vitkog stasa otmjene francuske gospođe. Anđelika zatraži kremu za lice i tijelo. Dugo je četkala svoju kosu pred ogledalom uokvirenim anđelčićima, koje ju je podsjećalo na jezerce u udubini stijene, tamno pod noćnim nebom. Kao i onda, vidjela je svoju gotovo bijelu, od sunca izblijedjelu kosu, koja uokviruje plaho lice zanesene i neiskusne mlade djevojke. Ispitivački se promatrala stavivši ruku na grudni izrezak gdje je zlatna crte označavala granicu između opaljene i svijetle kože. Da, ona je na sebi nosila duboke tragove. A ipak, nije ostarjela. Postala je druga žena! Ona stavi zlatnu ogrlicu, da bi prekrila ružan prelaz.
Prslučac ju je silio da se drži uspravno, ali joj je ta utegnutost čak i godila. Ponekad bi još nesvjesno posegnula rukom za skutovima burnusa da bi ih navukla na gola ramena.
Zatim je pažljivo promotrila svoju sobu gdje obješene crne prostirke nisu u potpunosti mogle prikriti kamene zidove tvrđave.
Napola kazba, napola utvrđen zamak, palača je, kao i sve kuće u Ceuti, sličila na maurske građevine: Slijepi zidovi prema ulici, a prozori otvoreni na dvorišta zasađena zakržljalim čempresima, odakle su meci već odavna rastjerali sve golubove. Samo je nekoliko roda, iz prastarog običaja, slijetalo na rub bedema.
Međutim se u blizini Anđelikinih odaja nalazila lodža odakle se moglo promatrati sve što se događa u uskoj uličici koja se spušta prema luci. Vidjeli su se također jarboli i jedra na kupu u utvrđenoj uvali, izrazito plavo more i, u daljini, crvenkasto kopno Španjolske.
Nagnuta preko ograde, s lepezom u ruci, ona je sanjalački gledala u tom pravcu, prema europskim obalama, kad opazi kako pored kuće prema luci prolaze dva mornara. Hodali su bosi, s crvenim vunenim kapama na glavi i velikim vrećama na ramenu. Jedan je od njih imao zlatne prstene u ušima. Stas drugoga učini se Anđeliki poznat. Na koga je podsjećaju široka ramena pod plavim mornarskim kaputom, opasanim u struku prugastim bijelo-crvenim pojasom? Prepoznade ga tek kad je stupio pod nadsvođenu kapiju pred stepenicama koje vode u luku, i kad se njegova visoka prilika tamno ocrtala na jarkom svjetlu.
Coline! Coline Paturele!
Čovjek se okrene. To je zaista on, samo što je podrezao plavokosu bradu, a odjeća od grubog sukna zamijenila je odrpanu robovsku košulju i hlače.
Samo mu je uzbuđeno mahala. Grlo joj se tako stislo da ga nije mogla zazvati. On je malo oklijevao, zatim se vrati nekoliko koraka, ne skidajući oka s raskošno obučene žene koja se nagnula preko ograde lodže. Napokon joj uspije progovoriti:
Vrata u prizemlju su otvorena. Dođite, brzo!
Ruke, u kojima je držala lepezu, bijahu joj se sledile. Kad se okrenula, on je već stajao na pragu sobe, popevši se bosim nogama nečujno i hitro.
S tom kapom, s teškom odjećom, sa svojim tvrdim i hladnim očima, toliko se razlikovao od slike koju je o njemu sačuvala, da je morala pogledati njegove ruke i na njima vidjeti potresne ožiljke od čavala, da se uvjeri da je to zaista on.
Nešto će sad umrijeti! Ona nije znala šta, ali je znala da mu više ne može govoriti
„ti".
Kako ste, Coline? - upita nježno.
Dobro... a i vi, kako vidim.
Pronicao je u nju svojim plavim okom čiji je britak sjaj pod lukovitim, gustim obrvama tako dobro poznavala: Colin Paturel, kralj zarobljenika!
I vidio ju je s ovim zlatnim lancem oko vrata, brižljivo dotjerane kose, sa suknjama koje su se širile oko nje i lepezom među prstima.
Kud ste pošli s ovom vrećom na ramenu? - upita ona samo da bi prekinula muk.
Idem u luku. Ukrcat ću se na "Bonaventuru", trgovački brod koji samo što nije isplovio za istočnu Indiju.
Anđelika osjeti kako je sva problijedjela. Ona krikne:
Vi odlazite...? Vi odlazite, a da mi niste rekli zbogom...! Colin Paturel duboko udahne, a pogled mu još više otvrdne.
Ja sam Colin Paturel iz Saint-Walery-en-Cauxa - reče. - A vi... vi ste otmjena gospođa, kako se čini, markiza...! Supruga maršala... A kralj Francuske šalje brod po vas...! Je li to istina?
Da, istina je - promuca ona - ali to ipak nije razlog da bez pozdrava otputujete.
Ponekad to može biti razlog - reče sumorno.
Njegov pogled odluta s nje, činilo se kao da se udaljuje, kao da napušta polumračnu sobu u kojoj lebdi miris tamjana.
...Ponekad kad ste spavali - prošapće - gledao sam vas i sebi govorio: ništa ne znam o ovoj djevojci, a ni ona mene ne pozna. Kršćanski zarobljenici u Berberiji, to je sve što nas veže. Ali... osjećam da mi je bliska. Trpjela je, ponižavana, okaljana... Ali zna vraški dignuti glavu. Probijala se kroz život, vidjela svijeta. Osjećam da je mog kova... I zbog toga sam sebi govorio: jednog dana, kasnije, kad izađemo iz ovog pakla i kad se skupa iskrcamo u nekoj luci, u pravoj, domovinskoj luci pod sivim nebom i kišom koja pada, onda ću joj pokušati izvući koju riječ... Pa ako je sama na svijetu ... I ako to želi, odvest ću je u svoj zavičaj, u Saint-Valery-en-Caux. Tamo imam kolibicu. Ništa veliko, ali ubavo, s krovom od slame. I tri jabuke. Imam i blago skriveno pod kamenom ognjišta. Ako joj se ovaj kutak slučajno svidi, napustit ću mornarski život... ona će napustiti lutalački. Kupit ćemo dvije krave...
On se prekine. Vilice mu se stisnu, on se uspravi, a pogled mu poprimi onaj oholi i zastrašujući izraz kojim je prkosio okrutnom Muli Ismailu.
... Ali evo! Vi niste za mene. To je sve! Gnjev ga obuze. On zagrmi:
Sve bih oprostio... Prešao bih preko vaše prošlosti, ma kakva ona bila. Ali preko ovoga ne! Da sam znao, ne bih vas bio taknuo ni pincetom. Vlastelu nikad nisam podnosio.
Anđelika preneražena krikne.
Coline, to nije istina...! Vi lažete, A vitez de Mericourt... i markiz de Kermoeur...? On krišom pogleda kroz prozor kao da s one strane bedema katoličke Ceute traži zidine Meknesa.
To je bilo tamo, prijeko.. To je drugo. Svi smo bili kršćani, bijedni robovi…
I on iznenada pogne glavu kao da se savija pod teretom, kao da još na leđima nosi ogromno kamenje kojim su ga natovativali čauši Mule Ismaila.
... Zaboravit ću mučenja - nastavi muklim glasom - zaboravit ću križ. Ali ovo, to nikad neću zaboraviti... Vi ste me opteretili, gospođo, vi ste me opteretili...
A ona je znala kakav je teret navalila na njegovo srce; znala je da će on do smrti u sebi nositi sjećanje na dva glasa koja su šaputala u tišini pustinje:
" ... I ja tebe volim, Coline."
"Pst! Te riječi ne izgovaraj. Još ne. Osjećaš li se sada dobro?" "Da "
"Jesam li te zaista usrećio?" "Oh, da, jako!"
"Spavaj, janje moje..."
Anđeliki zatitraju uglovi usana, a visok se stas Colina Paturela udalji i raspline iza zavjese od njezinih suza.
On se sagne, uzme svoju vreću, baci je na rame i, skidajući vunenu kapu, promrmlja:
Zbogom, gospođo! Sretan put! On ode.
Ne, ne tako. Ne s tim neprijateljskim i ozlojeđenim pogledom. Coline! Coline, brate moj...!
Ona jurne u hodnik, nagne se preko ograde stepeništa. Ali on je već bio dolje. Da li je, kad je podigao oči, opazio suze na njezinim obrazima? Da li ih je ponio u svom srcu kao melem za svoje rane?
Ona to nikad neće saznati! Ostade kao skamenjena, dok su joj bolni jecaji potresali grudi.

Anđelika ode da se prošeće po bedemima. Gušila se u zatvorenom prostoru. Niski stropovi, zidovi, pritiskali su je kao da je u tamnici. Htjela se nadisati morskog povjetarca, kako bi se oslobodila more. Po pučini su krstarile berberske barke. Lučki su topovi štitili brodove koji isplovljavaju. Jedan se od njih udaljuje, a bijela mu se jedra nadimlju na nebeskom plavetnilu. Da li on odvodi Colina Paturela, kralja zarobljenika, siromašnog normanskog mornara, skupa a njegovim čemerom? "Glup li je život!" govorila je sebi Anđelika. Plakala je sasvim tiho, zaslijepljena odsjevom valova koji su zapljuskivali podnožje tvrđave.
O, Sredozemno more! Nostra madre! Nostra madre!
Naša majka! Plava kolijevka, ogromno maćuhinsko krilo koje je prigrlilo sve rase, koje uljujkuje sve snove.
Sredozemno more, vještičin kazan u kojem ključaju sve strasti...!
Anđelika se bijaše otisnula na njegove varave valove i krhotine svojih uništenih snova i nada prepustivši se plavim i zlatnim obmanama...
Činilo se kao da je ovo putovanje i poduzela samo zato da izbriše suviše tvrdokornu sliku svog muža. Otišavši zato da bi ga oživjela, danas otkriva da se čak i sjećanje na njega rasplinulo. Na ovim obalama, koje su vidjele kako se ruše tolika carstva, sve se opet pretvaralo u prah...!
Bila je umorna od svega i smatrala da je dovoljno žrtvovala za jedan nedostižan cilj, za okrutno priviđenje.
Kao i mali Cantor, prva žrtva, koji je dozivao "Oče moj! Oče moj!" prije nego što je nestao pod valovima, ona bijaše zazivala "Ljubavi moja!" ali nitko nije odgovorio.
Utvare, utopije, osipale su se u laganom kretanju jedara na obzorju, u mirisu smeđe kave i u imenima žuđenih ili zagonetnih gradova: Kreta-gusar, Meknes gdje robovi izdišu u rajskim vrtovima, bijeli Alžir.
U ovom trenutku nije plakala toliko nad svojim neuspjehom i razočarenjem, koliko nad vječnom uspomenom na lica koja su nosila ime Osman Ferađi, veliki eunuh, Colin Paturel, na križ raspeti, pa čak i taj čudesni Mula Iamail koji u isti red stavlja molitvu i pohotu.
Pa čak i ona vitka, mračna ličnost, Mefisto mora, Rescator, za kojeg veliki mudrac bijaše rekao:
"Zašto si mu utekla? U zvijezdama je zapisan tvoj i njegov život, najneobičniji životi na svijetu!"
Sumanuti glas d'Escrainvillea urlao je u daljini: "Tebi će ona pokazivati zaljubljeno lice, prokleti čarobnjače Sredozemnog mora..."
Ali se to nije obistinilo. Još jedanput je vihor s pučine ispremiješao sve sudbine i ona je lice ljubavnice pružila tek siromašnom mornaru koji će ga odsad u svom srcu nositi kao ukradeno blago.
Sve se pobrkalo, sve je bilo pod znakom pitanja. Ali jednu je istinu u tom kaosu Anđelika počela da razabire. Žena, koju bijaše promatrala u jezercu, ona koja se prala na izvoru u oazi i koja pod mjesečinom bijaše protegnula svoje podmlađeno tijelo, nije imala ništa zajedničko s onom koja je prije nepune godine dana, pod raskošnim versajskim lusterima, izazivala gospođu de Montespan.
Bila je već iskvarena, pohlepna, razvratna žena koja je voljela spletke, a i sama lovila u mutnom. Duša joj bijaše crna kao u onih odvratnih ljudi među kojima se kretala.
Samo sjećanje na njih izazivalo je u Anđeliki mučninu, potrebu za povraćanjem. Nikad, reče sebi, nikad se više neće vratiti među njih! Ona je sa sebe sprala svu
prljavštinu udišući mirisan zrak cedrova. Pustinjsko je sunce spržilo sve otrovne izdanke koji su bujali u njoj.
Sad ih ona vidi onakve kakvi jesu; ona više ne može podnositi ograničenost i taštinu ispisane na licu jednog Breteuila, ni naprezati se da na njih uglađeno odgovara.
Naravno, ona će uzeti Florimonda i Charlesa Hernija, a zatim otići. Da, ona će otići...! A kamo...?
Gospode, zar se na ovoj zemlji ne bi mogao stvoriti svijet u kojem jedan Breteuil ne bi imao prava prezirati jednog Colina Paturela, u kojem se jedan Colin Paturel ne bi morao osjećati ponižen zbog svoje ljubavi prema nedostupnoj dvorskoj gospođi...?
Novi svijet u kojem bi dobri, hrabri i mudri bili gore, u kojem bi dolje ostali slabići i pokvarenjaci?
Zar nigdje ne postoji djevičanska zemlja koja će prihvatati ljude dobre volje? Gdje, Gospode, gdje je ta zemlja...?
Ona se vrati duboko zamišljena. Večeras će razgovarati s gospodinom de Breteuilom. Kralj je po nju poslao brod. Obuzeta paničnim strahom i ne videći izlaza iz očajnog položaja, ona se bijaše obratila na njega. On se nije oglušio. Ali Anđelika neće dozvoliti da se nad njom ponovo zatvori stara klopka. Je li ona u kakvoj obavezi prema kralju? Ali u tom pravcu, reče sebi, još ništa nije utanačeno. Poredak figura na šahovskoj ploći gotovo se nije promijenio od prošle godine.

Ona još iste večeri obavijesti francuskog diplomatu da ga ne želi dulje zadržavati u Ceuti. Ona će svoj boravak ovdje produžiti, jer se još osjeća slabom, ali bi se gospodin de Breteuil mogao vratiti u Francusku i izvijesti kralja o uspješno obavljenom zadatku. Iako su mu ostali prišteđeni predviđeni troškovi budući da je vlastitim snagama utekla Muli Ismailu - ona nije ništa manje zahvalna njegovu veličanstvu na ukazanoj joj bezgraničnoj dobroti.
Diplomat se jedva nasmiješi i pogleda je likujući pakosno i zlobno. Nikad je nije trpio. Nije mogao zaboraviti da je prilikom posjete Baštiari-bega ona imala uspjeha tamo gdje su on i njegovi kolege doživjeli poraz. A kralj im je povodom toga i te kako predbacivao da su nevješti i nespretni.
On odgovori da se gospođa du Plessis-Belliere na žalost vara. Zar nije pretpostavila da je njegovo veličanstvo iz dna duše ozlojeđeno na nju...? Radi se, konačno, o besprimjernoj neposlušnosti, a kralj ne običava olako prelaziti preko postupaka koji graniče s pobunom. Po svom utjecaju, brojnim vezama, visokom položaju na dvoru, gospođa du Plessis-Belliere je isuviše važna ličnost a da njezini čini ne bi urodili kobnim posljedicama. Ljudi su se krišom smijali "dobroj šali" koju je priredila kralju, a pariški su pamfletisti s užitkom opjevali tajanstveni bijeg lijepe amazonke. Pretrpjevši tolike neugodnosti, kralj nije spreman samo tako da oprosti...
Ako ga je njegova beskrajna velikodušnost i ponukala da pritekne u pomoć onoj koja je sebe dovela u tako žalostan položaj, njegovu vladarskom dostojanstvu ne priliči da spužvom pređe preko svega. A oprez mu nalaže da ne poklanja povjerenje osobi koja je, na žalost, usvojila skandalozno ponašanje negdanjih ženskih pristaša fronde...
Razjarivši se, Anđelika presiječe krasnorječivu propovijed.
Pa to je samo još jedan argument u prilog mom nastojanju da ne zloupotrijebim velikodušnost njegova veličanstva. Vratite se u Francusku, gospodine. Ja ću putovati na vlastiti trošak.
To ne dolazi u obzir, gospođo.
A zašto?
Zato što imam nalog da vas uhapsim, gospođo, u ime kralja.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 5 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu