Mein Kamm (Moj češalj)

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Ići dole

Mein Kamm (Moj češalj)

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 3:32 pm



U romanu Mein Kamm (Moj češalj) Kishon satirično prikazuje karijeru jednog mediokriteta koji, zahvaljujući ponajviše nizu slučajnosti i ludoj sreći, postaje "Führer". Iako nigdje ni jednom riječju nisu spomenuti Njemačka i nacizam, pa ni hitler, jasno je o čemu je i komu riječ, samo što su ovaj put Židove zamjenili-ćelavci. Sam autor kaže da su ga nedavni događaji (knjiga Amerikanca Daniela Goldhagena, debate o nacističkom zlatu, ulogu Wehmachta u Trećem Reichu itd.) potaknuli da se prihvati te svoje stare teme i obradi je na šaljiv način prvenstveno za mlade Nijemce, koji teško mogu zamisliti što su im zapravo djedovi pradjedovi radili u Drugom svjetskom ratu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mein Kamm (Moj češalj)

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 3:33 pm






ROĐENJE POBJEDONOSNE TRIPER IDEJE

Tko bi poslije vjerovao da je upravo Pulitika bio svemu kriv?
Zacijelo ima ljudi kojima je sudbina odredila nešto posebno i kojima se životna karijera može pročitati s lica, bora po boru, ali nikako se ne bi reklo da je upravo Pulitika, taj neugledni ćelavac i kramar, bio predodređen da odigra ulogu junaka.
Dakako da ne želim time reći da i ćelavci i kramari nemaju stanovito pravo na svoju sudbinu. Ipak, Pulitika bi bio posljednji pojedinac za koga bih pomislio da bi mogao odigrati takvu ulogu.
Bilo je prošlo točno mjesec dana kako sam se bio zaposlio, pritisnut financijskim neprilikama i nedaćama, u drugorazrednoj tekstilnoj firmi Aleksandra Pulitike. Pošto sam bio navršio trideset i petu a da nisam još dirnuo u kotač svjetske povijesti, već sam se tjednima prehranjivao prijesnom hranom. Krastavci, odresci od mrkve i blanširane glavice kupusa bijahu moj kruh svagdašnji.
Pa ipak, za razliku od Pulitike, neprijeporno sam nosio u sebi klicu buduće veličine. Bio sam jedan od onih o kojima poslije u nekrolozima pišu da su u životu bili "gutači mačeva, virtuozi na gitari i živoderi u Kopenhagenu". Do tada ipak nisam ništa od toga ostvario, iako sam tako reći na vrijeme maturirao, bio visoka rasta i vitak i posjedovao neodoljiv šarm kojim sam okolinu očaravao bez po muke. Osim toga, znao sam, kad je trebalo, tako bezazleno gledati oko sebe kao da ne znam do pet nabrojiti, što također može biti od velike koristi.
Ali još sam visio u zrakopraznom prostoru poput netiskanog praznog letka što je naposljetku sletio na pisaći stol Aleksandra Pulitike. Pa i to samo zbog vrlo sadržajnog i jezgrovitog novinskog oglasa: "Školov. knjvođa. s bog. iskus. Nastup u poned. Ale. Pulit."
Taman je otada bilo proteklo mjesec dana onog kobnog jutra kad sam tihim koracima prišao svom naslijeđenom pisaćem stolu u uredu i sjeo za nj. Po nakostriješenoj kosi na šiji ćutio sam kako Pulitika brusi riječi koje drži u pripravnosti za mene.
Malo zatim otvorila su se vrata direktorove sobe, pojavila se Pulitikina ljepuškasta tajnica Lizika i priopćila mi onako usput:
— Rudolf, zove vas šef.
Skočio sam na noge i pohitao, s najčarobnijim smiješkom na usnama, u sobu staroga seronje.
Pulitika me dočekao u propisanoj pozi. Njegovo bubnjanje prstima po stolu nadmetalo se s tiktakanjem sata na zidu. Istodobno je nastojao zauzeti što milosti vije držanje prema meni.
— Gospodine Flinta, zašto ste i danas zakasnili pola sata na posao?
To me njegovo pitanje nije ni najmanje iznenadilo. Napregnuo sam mozak. Tog sam dana, recimo, zakasnio zato što je autobus kojim sam se vozio crkao usred glavne ulice. Uza sav trud da ga ponovo oživi, vozač ga nije uspio pokrenuti s mjesta pa sam morao ostatak puta prevaliti pješice. To nipošto nije bila uvjerljiva isprika za jednog potpuno ćelavog šefa. Morao sam smisliti kakvu rafiniranu laž. I doista sam u tren oka istresao kao iz rukava:
— Sestra mi je rano jutros morala hitno u bolnicu da joj istisnu čir — odgovorih skromno. — Sirotica živi potpuno sama pa mi nije preostalo ništa drugo...
Pulitika me presiječe u riječi:
— Čujte, Flinta, to vam kod mene ne pali. Vaša je sestra trebala to odgoditi do kraja vašeg radnog vremena.
Nisam ništa drugo ni očekivao od njega. Jedinac u majke koji ima problema s kosom ne može razumjeti čovjeka koji bi učinio sve za svoju sestru.
— Da ste mi, dragoviću, rekli, recimo — sarkastično će Pulitika — da je autobus kojim ste se vozili na posao crkao napol puta u glavnoj ulici, možda bih vam još i povjerovao. Ali čir sestrin...
Dakako da je prdonja sa svojim patološki razvijenim špurijusom umah nanjušio pravi uzrok mom kašnjenju. Svaki namještenik mrzi svoga šefa, čak i kad ga voli. A ja nisam Pulitiku volio. Bilo kako mu drago, moja minutaža i plaća bjehu istekli, to mi je odjednom postalo jasno. Spopao me takav bijes da sam bio kadar svašta počiniti.
Pogledi nam se ukrstiše kao mačevi. Pulitika me razoruža kao od šale:
— Rudolf Flinta, vaš je jednomjesečni probni rok upravo istekao. Dajem vam otkaz i želim vam mnogo sreće u budućem životu.
I isplati mi bijednih 400 kruna, koje mi nisu mnogo značile u mom očajnom financijskom položaju.
— Čujte vi — usprotivih mu se. — Ne možete vi ipak jednu stručnu silu samo tako izbaciti na ulicu...
— Kako ne bih mogao — odbrusi mi moj bivši šef. — Vaše je poznavanje uredskog posla više nego mizerno, a u knjigovodstvo se razumijete kao guska u sijeno.
Vjerojatno je stari šajser mnogo držao do svog smisla za humor i uživao u svojoj robovlasničkoj moći. Ali rob se nije dao:
— Svaki čovjek koji bar malo drži do sebe pokazao bi više razumijevanja za čovjeka koji ima sestru kojoj je potrebna medicinska njega...
— Ama, vi uopće nemate sestru!
Špijunirao me, dakle! Uh, k vragu! Ta njegova nevjerojatna podmuklost ulila mi je moralnu snagu da uzvratim udarac:
— A vi, Pulitika, niste ništa drugo do jedan odurni ćelavac.
Pogodak u srijedu. Instinktivno sam pogodio Pulitiku u bolno mjesto. čuo sam Liziku kako se vani zlurado smije dok mi Pulitika bez riječi plamenim pogledom pokazuje na vrata.
U tom je istom trenutku moja sudbina krenula svojim tokom.
Na krilima svoje moralne pobjede, prošao sam kao na federima pokraj Lizikinih zadivljenih pogleda i napustio mrsko radno mjesto. Ipak sam uspio čistom istinom potpuno izbaciti iz kolotečine njena nedodirljivog mučitelja. Kakva je to bila zadovoljština za to bajno stvorenje! Njena je zadivljenost bila posve opravdana.
Kad sam se vratio kući, na oronuloj je sofi moje otmjene meblirane sobe već sjedio moj najbolji prijatelj Pepi. Odazvao se na moj hitni telefonski poziv, premda je bio već podnapit. Zapravo je Pepi uvijek bio podnapit jer se držao gesla "Alkohol proširuje horizonte". Inače je bio nadaren novinar iako vrlo nepouzdan, pravi mali lopov! Nije bio kao ja. Ipak, nisam htio svoga najboljeg prijatelja pri njegovu prvom posjetu uvrijediti time da spremim sve vrijedne stvari na sigurno mjesto, premda sam znao da će mi dići sve što nije čvrsto uglavljeno i ukotvljeno. Moram priznati da je taj problem donekle opterećivao naše odnose.
Upoznali smo se bili prije dvije godine u kavani u kojoj je Pepi bio profesionalni kibic pokera. Igrač iza kojeg je on sjedio gubio je kao nekim čudom svaku partiju sve dok napokon nisu ulovili Pepija kako rukama daje znakove, pa je jedne mračne noći zauvijek izbačen iz tog lokala. Pepi je očajnički dokazivao svoju nevinost, a meni je u povjerenju priznao da nikad nikom nije davao nikakve mote.
To se jednostavno ne radi. On je samo igraču koji je sjedio sučelice njemu diskretno namigivao, ali to nikom nije moglo upasti u oči.
Ni on nije, kao ni ja, nakon te nemile zgode postao ni gutač mačeva ni sveučilišni profesor. Ipak mu se nedavno sreća nasmiješila — pukim slučajem zaposlio se u obiteljskom listu "Danica". U njemu je smišljao potpise pod slikama, pri čemu njegovoj mašti nisu postavljene nikakve granice. Tako je, između ostalog, tanjur makarona proglasio mafijaškim kabelom postavljenim u kuću burzovnog špekulanta u centru grada. To je doduše bila puka besmislica, ali je djelovalo tajanstveno i podiglo nakladu novina. Ali Pepi nije zbog toga dobio povišicu jer je vlasnik, stanoviti gospodin Hugo Gonzales, smatrao da bi to bio nepotreban izdatak.
Pepi je izgledao kao pjetlić koji sudjeluje u borbama pijetlova, s unatrag začešljanom krestom, velikim očima premreženim žilicama i njegovanom bradom koju nije brijao tri dana.
— Opet si pio — rekoh mu umjesto pozdrava.
— Jasno da sam pio — odgovori mi Pepi. — A ti si dobio nogu na poslu.
— Otkud znaš?
— Danas ti je istekao probni rok.
Pepi nije bio glup i znao je pravila igre. Sjeo sam na hoklicu sučelice njemu i opisao mu svoje muke do u tančine.
— Pulitika je pravi monstrum — zaključili svoj izvještaj. — On meni u lice tvrdi da ne znam računati...
— Pa, koliko te ja poznajem, čovjek ima pravo.
— Pa šta onda? A da ga samo vidiš kako je ćelav! Nema na glavi ni jedne jedine dlake...
Iz susjedne se sobe oglasi udova Drk:
— Kuš! — zapovjedi lupajući energično na vrata.
— Kuš!
Moja je stanodavka bila penetrantna osoba koja je koristila svaku priliku da me kao podstanara ponižava, ali danas je mogla lupati na vrata koliko je htjela. Nakon jedne, dvije ili tri čašice kajsijevače, alkohol je počeo djelovati i ja sam se sve više osjećao jak kao bik, a kad bih pomislio na Pulitiku, osjećao sam se kao torero. Pa i Pepi je već pomalo teturao iako je, zahvaljujući dugogodišnjem iskustvu, bio visoko baždaren. Ja sam u duhu vidio samo Pulitikinu ćelu.
— Pepek, kako bi bilo da tog mog odurnog bivšeg šefa daš u novine? — predložih mu smijuckajući se. — Pulitika svakog dana kupuje "Danicu". Baš bih mu volio malo zapapriti.
Pepi je naćulio uši kao i svaki put kad bi nanjušio kakvu lovu.
— Kako to misliš, u "Danici"?
— Pa, ništa lakše od toga. Jednostavno uzmi iz arhiva sliku nekog posebno antipatičnog ćelavca i napiši ispod nje: "Ovaj ćelavi kramar očajnički traži novog knjigovođu zato što su oba prethodnika krepala od smijeha gledajući njegovu ćelu".
— Ti si lud — promrmlja Pepi. — Tko bi ti objavio takvu budalaštinu? Kad bi mi baš pošteno platio, mogao bih eventualno napisati daje Pulitika izbacio tebe, glavu brojne familije, po najvećoj studeni na ulicu zato što ti kao čestit čovjek nisi htio prikrivati njegove malverzacije.
— To je otrcani štos — rekoh mu. — čemu lagati kad nije potrebno? Pulitikina ćela svakom upada u oči. U životu je uvijek najbolje ići izravnim putem. I zato ti neću kao prijatelj zatajiti da sam od Pulitike dobio pristojnu otpremninu...
Ovo je upalilo. Pepi je pristao na moj prijedlog. Jedino je zatražio od mene, za svoju antipulitikinsku kampanju, bocu poljske votke i polovicu moje otpremnine. Prihvatio sam taj zahtjev jer sam bio pun gorčine i alkohola, a Pepi je za svaki slučaj bacio dogovor na papir: "Pulitikina ćela. Rudi. Osveta. 200 kruna u gotovini."
— Idem sad po još jednu flašu — reče mi prijatelj. — Moram to obaviti prije nego što se otrijeznim. Sve skupa je čista glupost. A što će biti ako i mene moj šef najuri? Hoćeš li me onda ti uzdržavati?
— Nema problema — umirih ga. — Imam ja dosta love za obojicu. Samo raspali! Nema milosti za Pulitiku.
Pepi mi u hodniku po posljednji put mahne rukom i prošapće:
— Sutra imam u feljtonu četiri stupca na raspolaganju. Ali nekako mije čudno u želucu...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mein Kamm (Moj češalj)

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 3:33 pm




Tek sam poslije otkrio da mije iz noćnog ormarića digao dvije od tri kubanske cigare koje sam jedva nekako ižicao. Lopov ostaje lopov.
Sutradan ujutro probudio sam se miroljubivo raspoložen. Srce mi bilo ispunjeno milosrđem i otkrio sam u sebi neke nove, duboko ljudske osobine. čak mi se u nutrini probudilo i nekakvo razumijevanje za Pulitiku. Ostarjeli ćelavac jednostavno ne trpi u svojoj blizini mladića koji puca od snage i koji je svojim neodoljivim šarmom očarao sav njegov ženski personal po imenu Lizika.
Protegao sam se tako da su mi kosti zapucketale i optimistički se zagledao u budućnost. Pustit ću Pulitiku na miru, neka ga voda nosi! On je zapravo jadničak i nebo će već smisliti za njega primjerenu kaznu.
Tek sam se negdje oko podne sjetio večeri provedene s Pepijem i one njegove budalaštine na četiri stupca.
Neće biti da je stvarno napisao taj članak. A ako ga je i napisao, nije valjda izrijekom spomenuo Pulitiku? Ja sam sinoć bio zaslijepljen srdžbom a Pepi alkoholom. Na kraju sam se umirio mišlju da u "Danici" postoji i nekoliko razboritih urednika koji su zacijelo spriječili ono najgore. Takvom trećerazrednom novinstvu mora ipak netko stati na kraj.
Oko podne sam prolazio pokraj novinskog kioska i posve slučajno kupio "Danicu". Na brzinu sam je prelistao i zastao na predzadnjoj stranici. Protrnuo sam kad sam pročitao naslov feljtona što se kočio iznad četiri stupca: "O ćelavosti" — piše Josip Munižaba.
Spopao me luđački bijes na Pepija koji je za malo cuge i love bio kadar izvesti bilo kakvu psinu.
Smučilo mi se od samog naslova. Kakve je sve gluposti nadrobio u taj tekst o takvoj tričariji kao što je nedostatak kose!
"Lijepo odjeven mladi čovjek otvorene naravi i neobično pametnih crta lica predstavio mi se nedavno kao R. F." — tako je počinjao tekst. — "Zamolio me da mu pomognem u jednoj hitnoj stvari. Iako sam imao posla preko glave, spopala me radoznalost kao što se događa svim velikim novinarima u njihovu poslu.
— Izvolite sjesti, gospodine F. — rekoh mu, a moj neočekivani gost posegne drhtavim prstima za jednom od mojih kubanskih cigara pa se zavali u kožnati naslonjač u mojoj dvorani za konferencije.
— Poštovani gospodine urednice — prozbori malko melankoličnim glasom. — Vi ste mi, kao jedini pravi autoritet u ovoj zemlji, sa svojom besprijekornom reputacijom i nenadmašivim stilom, posljednja nada...
Pošto sam ga brže-bolje presjekao u riječi, R. F. prijeđe na stvar. On je kao prosječno plaćeni uredski namještenik radio u vrlo uspješnoj tekstilnoj tvrtki.
— Davao sam sve od sebe, od ranog jutra do kasne večeri, savjesno sam vodio knjige i sastavljao komplicirane bilance — uzeo mi se povjeravati. — činio sam sve stoje bilo u mojoj moći da steknem povjerenje svoga šefa, gospodina A. P., pače, da nadmašim njegova očekivanja! Uostalom, morao sam prehranjivati sestru kojoj je potrebna medicinska njega, stare bolesne roditelje i samog sebe. Međutim, jednog dana pozvao me gospodin A. P. u svoju sobu.
'Gospodine Rudolf, obratio mi se odsječnim glasom, 'pružili ste nam što ste mogli i mi vas više ne trebamo. Usprkos vašim izvanrednim kvalifikacijama, prisiljeni smo odreći se vaših usluga. Ja, uostalom, trebam svoj novac za sebe.'
— Osjećao sam kako mi tlo izmiče ispod nogu — nastavi R. F. — Klonuo sam bez riječi. Na koljenima sam počeo preklinjati onog odurnog patuljka da ne gurne moju obitelj u bijedu. Ali A. P.
mije bacio pred noge svega nekoliko kruna i pokazao mi na vrata. Još dok sam izlazio iz sobe, iz neke nejasne pobude, okrenuo sam se i kao da mi je spala mrena s očiju. Aleksandar Pulitika potpuno je ćelav!
U tom trenutku R. F. me se doimao kao daje obasjan Božjom milošću.
— Zašto, poštovani gospodine Munižaba — nastavio je optužilačkim glasom — zašto upravo takvi ćelavci kao što je A. P. uništavaju sve oko sebe i upropaštavaju ljude?
Otvoreno priznajem da me to njegovo pitanje potreslo. Rastali smo se bez riječi. I još dugo nakon što me je R. F. napustio, ostao sam sjediti kao skamenjen i premišljati. Blagi obrisi kolutova dima iz cigare razilazili su se na večernjem rumenilu, a njihove hirovite vijuge nalazile su odjek u pulsiranju moje uskomešane nutrine.
Iako još nije došao kraj ljeta, već je rano padao mrak."
Pročitao sam taj članak jedanput, dvaput, pa i treći put. Nisam se mogao odvojiti od njega. Već sam pri prvom čitanju zaključio da ovakvu bombastičnu budalaštinu ne bi nitko živ smio tiskati, a onda su mi počeli upadati u oči sve novi zakučasti detalji. Upao sam u prvu telefonsku govornicu i nazvao kavanu "Hop", u kojoj je Pepi obično provodio popodnevne sate truseći jednu čašicu za drugom.
— Halo — javi se Pepi nakon nekoliko beskrajnih sekundi. — Ovdje glavni urednik Munižaba.
— Ma jesi li ti poludio? — proderem se u slušalicu. — Što si to napravio?
— Ti si, dragoviću moj, sam naručio taj tekst. — Reklo bi se da je Pepi iznenađen. — Pa izričito si zatražio od mene da pišem o tom tvom ćelavom Pulitici...
— E, ovo je zbilja vrhunac drskosti! Nisam ja ipak senilan. Znam ja dobro što sam ti rekao. Trebalo je da duhovitim i smiješnim aluzijama sve skupa diskretno naznačiš, kao što to rade kulturni ljudi. Samo sam tako mislio i nikako drugačije. I rekao sam ti bezbroj puta da ne spominješ ničija imena.
— To mi uopće nisi rekao.
— Dakako da nisam jer se to razumije samo po sebi.
Pepi je hvatao zrak kao riba na suhom.
— Pulitika će te tužiti tako da će ti prisjesti za sva vremena — najavih mu što ga čeka. — A kako to da nitko u redakciji nije spriječio to tvoje sranje?
— To ni meni nije jasno — prizna mi Pepi jedva čujnim glasom. — Ipak nisam jučer bio sasvim trijezan kad sam to pisao. I nisam nijedanput pročitao ono što sam napisao, nego sam odmah odnio u redakciju. Još mi je urednik te rubrike bio poručio da će se on osobno pobrinuti da se ništa od mog pijanog piskaranja nikad više ne pojavi u njihovu listu. A onda je ipak izašao taj moj tekst.
— Pa zar si danas već bio u redakciji?
— Htio sam svratiti, ali me vratar nije pustio unutra. Rekao mi je da me ne smije pustiti. Što misliš, šta to znači?
— Da je Pulitika već digao tužbu.
— Ma već ćemo se nekako izvući.
— Ne znaš ti Pulitiku.
— Jednostavno ćemo uzeti najboljeg advokata u gradu.
— A tko će ga platiti?
— Pa ti, naravno, kao što smo se dogovorili.
Tu se telefonska veza iznenada prekinula jer sam objesio slušalicu.
Naslonio sam se na zid telefonske govornice i nekoliko puta duboko uzdahnuo. Malko, doduše vrlo slabo, probudila mi se savjest. Nisam li i ja donekle kriv za Pepijevu sudbinu? Nisam li ga morao odgovoriti od njegova nerazumnog plana da pošto-poto povede kampanju protiv Pulitikine ćelavosti? Ipak sam morao znati da će me Pepi, taj mali glupan, potpuno krivo shvatiti. Siromah se nadao da će mi se taj njegov glupi tekst svidjeti. Sad si je Pepi navukao sudsku tužbu na vrat. Bar ja znam koliko je Pulitika prgav.
Onda sam se ponovo umirio. Pepi je, na kraju krajeva, ipak potpuno sam napisao tu paskvilu! Nitko mu je nije diktirao. Pa neka sad sam kusa kašu koju je zakuhao. Ako mu ništa pametnije nije palo na pamet nego da kleveće svoje bližnje samo zato što imaju premalo kose, onda neka sam snosi odgovornost za taj svoj čin.
Takve su mi misli prolazile glavom na putu kući kad sam sreo svoga susjeda, poštenog odvjetnika, stručnjaka za porez, stoje stanovao na istom katu kao i ja.
— Jeste li već čitali današnju "Danicu"? — priupitao sam ga smješkajući se zlobno.
— Naravno — odgovori mi susjed — pa ja sam pretplaćen na taj list. Onaj je članak o ćelavosti zbilja originalan iako se ne slažem u svemu s tekstopiscem.
— Aha — zabrundah. — A u čemu se to ne slažete?
— Po mom mišljenju — savjesno mi objasni dr. Vukorepa — svaki šef ima pravo otpustiti namještenika, čak i ako ovaj inače uzorno obavlja svoj posao. Postoje ipak važni ekonomski razlozi koji diktiraju uštedu u poslovanju dotične firme. Recimo, porast proizvodnih troškova, prekomjerni rast personala...
— Svakako — upadoh mu u riječ. — Ali u tom tekstu ima, ako se sjećate, i jedna vrlo upitna tendencija, a to je daje dotični šef ćelav...
— Da, sjećam se — zamišljeno potvrdi moj susjed. — Tamo se još tvrdi i da su svi ćelavci odvratni, zar ne?
Oprezno klimnem glavom. Porezni stručnjak digne ruke uvis u znak žaljenja.
— U to se zbilja ne razumijem — reče. — Ipak, treba imati razumijevanja za svakog poslodavca, sve je manje neto kapitala, a sve su veća društvena davanja...
I nastavi se nemilice razbacivati stručnim izrazima. Nakon desetak mučnih minuta napokon sam se rastao s njim. Gledajući za njim pomislih da mu ipak nisu sve ovce na broju. Još jedanput pročitah Pepijev tekst da se uvjerim da nisam štogod previdio, ali na kraju zaključih da su sve te grozomorne budalaštine mogle poteći samo iz pera jedne pijandure.
Kako mi je bilo već pomalo dosadno, nisam otišao ravno u svoju sobu nego sam još pokucao na vrata Elvire Drk, koja je upravo kupala figurice svetaca u kiseloj vodi. Naime, ta dobro uščuvana udovica imala je svoj mali prodajni kiosk pokraj kapucinske crkve gdje je vjernicima prodavala kojekakve drangulije.
Očito se nisam posve jasno izrazio kad sam joj govorio o "Danici" i onom kobnom feljtonu, jer je udovica odmah preda mnom pročitala taj tekst pretpostavljajući valjda da mi se silno sviđa.
— Krasno! — reče na kraju, duboko dirnuta. — Zbilja krasno, hvala Bogu što još ima novinara koji priskaču u pomoć bližnjima u nevolji!
Već mi je bilo navrh jezika da joj kažem da sam ja taj bližnji u nevolji, ali je instinkt u meni bio opet pametniji od mene.
— I sad je taj jadni, nezaposleni mladić sa svojom velikom obitelji ostao sam na svijetu — protuži ta dobra duša. — Tko će se brinuti za njega? Taj će siroti čovjek završiti na kraju u bijedi.
— A kako bi bilo, milostiva, da mu preko novina pružite materijalnu potporu?
— To bih zbilja vrlo rado učinila — oduševljeno će udovica — ali tek kad mi vi, gospodine Flinta, konačno platite zaostalu stanarinu. Tada ću tom bijedniku darovati cijelu tu svotu do zadnjeg krajcara.
— Hoćete li zbilja tako učiniti, draga gospođo Drk?
— Kunem vam se da hoću, tako mi mog voljenog muža, Bog mu duši dao lako!
Tada isplatih zbunjenoj udovici svih 200 kruna koje sam joj dugovao, te tako svedoh otpremninu A. P. na nulu, u blaženu uvjerenju da će taj novac uskoro preko "Danice" opet doći u moje ruke.
— Da, zbilja — priupitah udovicu odlazeći od nje — a što vi mislite o ćelavcima?
Gospođa Drk se prekriži i vrati svojim svecima.
— Svi smo mi jednaki pred licem Gospodnjim. I među ćelavcima ima časnih kršćana, vjerujte mi, gospodine Flinta.
Kad sam se vratio u svoju bijednu sobu, ponovo me kao nekom čarolijom privukao Pepijev članak.
Pročitah ga po šesti put. Uzdahnuh. Još uvijek nisam vidio u njemu nikakva smisla, tek pusto naklapanje.
Ipak se toga kobnog dana još nisam mogao smiriti.
Upravo sam bio prilegao kadli dođe Akrapova služavka da me pozove na telefon. Netko me hitno traži. Na brzinu sam se počešljao i pohitao na četvrti kat jer su u cijeloj kući samo Akrapovi imali telefon.
Artura Akrapa poznavao sam još iz vojske. Ja sam bio mlad kaplar a on običan vojak, pa sam tog jadnika naganjao da iz dana u dan puzi po blatu. Svi smo se dobro zabavljali na njegov račun, jer je imao tako zgodan zaobljen trbuščić daje kao na klackalici zapinjao za blato čas vršcima cipela, čas nosom. Kad sam nakon više godina postao podstanar udove Drk i prvi put na stubištu sreo Artura Akrapa, htio je u prvi mah skočiti na mene, ali se usred skoka predomislio. Očito se sjetio da će opet morati na vojnu vježbu. Otada smo se zbilja dobro slagali.
Iz slušalice je dopro Lizikin uzrujani glas:
— Za Boga miloga, Rudi, što ste to opet napravili? Pulitika je sav izvan sebe otkako je pročitao ono u "Danici".
— I što namjerava?
— Kune se svime što mu je sveto da će vas strpati u zatvor, pa makar morao potrošiti na to sav svoj imutak.
Znao sam ja dobro da će tako biti. Znao sam. Sjeo sam. Koljena su mi klecala.
— Ja nemam s tim nikakve veze — uvjeravao sam je, sav okupan u znoju. — Preklinjao sam Pepija da ne napiše taj članak, lijepo sam mu govorio da će morati na sud zbog toga...
— A otkud je on saznao za vaš slučaj ako ne od vas?
— Ispričao sam mu to kao prijatelj prijatelju. Nisam ni sanjao da će se ta duševno bolesna ispičutura raspisati o tome u novinama. Poznajete li vi uopće Pepija?
— Mislim da sam ga jednom srela pred vašim vratima. Nije li to onaj neugledni tip koji me htio uštinuti za stražnjicu pa sam mu odvalila pljusku? A onda je odmah i on mene ćušnuo...
— E, upravo je to bio Pepi.
— Zabrinuta sam za vas, Rudolf. Pulitika bjesni, ne vjerujem da ćete proći bez tužbe zbog klevete.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mein Kamm (Moj češalj)

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 3:34 pm



A otkud ćete smoći novac za advokata?
Da, u Liziku sam se mogao pouzdati. Zabrinuta je za mene! Simpatično stvorenje, slatka djevojka, obrazovana i tankoćutna. Bilo bi doduše bolje da je malo uža u bokovima, ali zato ima divne noge. I
kako me samo obožava! Svakako neobično inteligentna osoba.
— Lizika — nježno zagukah u slušalicu — kako bi bilo da danas zajedno večeramo?
— Vrlo rado, Rudolf.
— Samo trenutak, da pogledam u rokovnik.
Sjetio sam se naime da se u restoranu obično mora platiti večera, što za dvije osobe nije nimalo jeftinije. Duboko sam se pokajao što sam svoj obrtni kapital uložio u udovicu, ali sad je bilo kasno žaliti zbog toga.
— Čujte, Lizika — propentah oprezno — mora li to biti baš danas?
Učinilo mi se da njezine riječi "Ne mora" zvuče pomalo razočarano.
— Dobro, onda drugi put — rekoh bodrim glasom. — Kad god ste negdje u blizini, samo me nazovite.
Bilo mije žao zbog propuštene prilike. Odlučio sam joj poslati pedeset tamnocrvenih ruža, ali me nešto omelo u tome, ne sjećam se više što.
Sutradan ujutro Pepi je banuo u moju sobu. Cisti bezobrazluk, nakon svega onoga što mi je napravio! Svalio se iscrpljen na moju sofu, pripalio jednu od mojih cigara i samo mi dobacio:
— Upropastio si me. Sjedoh sučelice njemu.
— Hajde, pričaj mi kako si to izletio s posla.
Pepi me osine takvim pogledom da sam se sledio, a onda započne svoju priču:
— Umjesto da završi u košu, moj je tekst greškom dospio u tiskaru gdje su ga u tren oka složili.
Dežurni je urednik otišao na neko vrijeme iz redakcije radi neodgodiva posla s jednom mladom damom i prepustio prijelom svome pomoćniku, koji je uskoro zatim dobio grčeve u želucu. I tako, nitko od njih nije pročitao korekturu i... i...
Time je sve bilo rečeno. Obojica smo ušutjeli.
— Tragično je na cijeloj stvari samo to — grakne Pepi — stoje vlasnik lista, stari Gonzales, potpuno ćelav.
I pruži mi prvo jutarnje izdanje "Danice". Na drugoj stranici bijaše otisnuto masnim slovima:
"Obavijest čitateljima. Žalimo što je neoprostivom greškom u našem jučerašnjem broju objavljen tekst koji ne odgovara stavu redakcije ovoga lista. Riječ je o zapisu 'O ćelavosti' koji je paskvila vrijedna svakog sažaljenja. Tekstopiscu Josipu Munižabi uručen je momentalni otkaz.
Molimo štovane pretplatnike i čitatelje za razumijevanje.
Uredništvo."
Osjetih duboko zadovoljstvo. Vratih Pepiju novine.
— Imaju pravo — rekoh. — Ipak bi ti morao prestati konačno piti.
— A, tako — pakosno se naceri Pepi. — A što je s tvojim obećanjem da ćeš se pobrinuti za mene?
— Pobrini se ti radije sam za sebe. Bože me sačuvaj takvih paskvilanata kao što si ti.
Tad Pepi skoči kao kobra koja se previše smanjila i zapilji se u mene užagrenim očima. Ustuknuh.
Ljudi kao ja prečesto su, na žalost, izvrgnuti na milost i nemilost manje vrijednim subjektima.
— Ništa, ništa, dragi Rudi — protisne Pepi kroza zube. — Pulitika će te tužiti da će ti prisjesti.
Danas sam bio već s njim na sudu i izjavio u zapisnik da si mi ti taj tekst praktički izdiktirao, a da sam ga ja onda proslijedio u redakciju. Nemoj si samo utvarati da si pametniji od mene.
Bilo je krajnje vrijeme da prijeđem u protunavalu.
— Dakle, još i lažeš! Nemoj misliti da će ti itko povjerovati u tu priču za malu djecu.
— Povjerovat će mi još i kako! Pulitika je sto posto prepoznao tvoj stil. Osim toga, ja sam dao izjavu pod prisegom.
— Nakazo jedna! — zaurlah tjerajući ga pred sobom u kut. Bio sam najmanje petnaest kila teži od njega, i još mnogo ljući. — Nezahvalna gnjido, a upravo sam ja od tebe napravio čovjeka. Reci samo tko ti je pribavljao kajsijevaču na litre?
— A ja se još dobro sjećam — prokriješti Pepi — kako si se jedno vrijeme održavao na životu kradući svakog dana otirače pred vratima.
— Pa to je bila tvoja ideja, rugobo!
— Jasno, kad sam ja oduvijek bio pametniji od tebe.
Vještim pokretom tijela povukao sam ga za uho a on je mene udario nogom u cjevanicu.
— Ne diraj me! — zaurla Pepi. — U pomoć!
Svladao sam ga i bacio na pod, a onda mu nos zabio u svoje koljeno. Taj sam zahvat naučio od bratića, koji je postao profesionalni boksač zato što se u djetinjstvu sušilo za rublje stropoštalo na njega i tako mu unakazilo nos da su ga otada ionako svi smatrali boksačem.
Pepi je zahroptao koprcajući se u mom čeličnom stisku. Malo je nedostajalo da mu ne zavrnem vratom kadli u sobu bane udova Drk.
— Jezuš Marija! — vrisne kad nas ugleda kako ležimo na parketu. — Šta to radite, za miloga Boga?
— Šoramo se — odgovorih. — On je prvi počeo.
Pepi iskoristi prekid vatre da šmugne kroz vrata. Usput mi demonstrativno digne praznu lisnicu.
— Molim vas, gospodine Flinta, da se konačno počnete ponašati kao ljudsko biće — opomene me stanodavka. — Eto vidite, dok ste se vi ovdje mlatili s tim tipom, ja sam ispunila svoj zavjet i ostavila vašu stanarinu u uredništvu na ime gospodina glavnog urednika "Danice" Munižabe.
— Niste valjda?
Moj je prestravljeni urlik napokon otjerao tu priglupu osobu iz moje sobe. Zapravo joj nisam mogao zamjeriti što u onoj pijanduri i prznici nije prepoznala gospodina glavnog urednika Munižabu.
A mene je spopala želja da udaram glavom o zid, iako je dobro poznato da tako nešto slabo pomaže.
Moj se položaj mogao opisati u riječ-dvije: ostao sam bez namještenja, bez love, bez Pepija i bez nade. Još prije nekoliko godina, u takvoj bih situaciji poslao sve k vragu i prihvatio se karata, ili otišao na konjske trke i onako odoka davao nepouzdane savjete za klađenje. Nudio bih od vrata do vrata enciklopedije a poslije zaboravljao na njihovu isporuku, ili sam za stanovit honorar prodavao pouzdanim preprodavačima toaletni papir i žarulje iz zahoda luksuznih hotela, a da o otiračima koje je Pepi spomenuo i ne govorim.
Međutim, s godinama sam, na žalost, postao izbirljiviji. Za mnom su već bili kojekakvi usponi i padovi u životu, ukratko, bio sam, iako preko volje, sazrio. Nekadašnja želja za pustolovinama ustupila je mjesto žudnji za dokolicom.
Stoga sam nakanio potražiti kakvo namještenje koje bi odgovaralo mojim sposobnostima i na kojem bi mi za pošten rad bio osiguran jednomjesečni probni rok i dvotjedni otkazni rok.
U svojoj sam se nevolji iznenada sjetio jednog inženjera s kojim sam se nedavno bio upoznao u javnom kupalištu. Priznao mi je usput da sam na njega ostavio povoljan dojam i zamolio me da mu pričuvam lisnicu dok je on u bazenu. Tako sam se zbližio s njim i njegovom lisnicom. Na kraju mi je rekao da se, u slučaju da ostanem bez posla, mogu pozvati na njega kod njegova prijatelja Jakova Puzigaće, utjecajnog direktora Prve domaće tvornice zjaka s o. j. Taj će mi sigurno pomoći.
Cijelo sam jedno prijepodne razbijao sebi glavu pitanjem kako se zove taj inženjer, ali se nikako nisam mogao sjetiti njegova prezimena. U svakom slučaju, bio sam švorc. Prva domaća tvornica zjaka bila mi je posljednja nada.
Nakon jednoipolsatnog čekanja stupio sam u svetište gospodina Puzigaće, hrabro ga pogledao u debele naočale i predstavio se:
— Gospodine direktore, dolazim na preporuku jednog našeg dobrog zajedničkog prijatelja.
— Kojeg?
— Jednog crnomanjastog — odgovorih. — S naočalama, često odlazi u kupalište i uvijek nosi sa sobom lisnicu s krupnim novčanicama.
Puzigaća je zbunjeno žmirkao. Iskoristio sam priliku da spomenem svoje petnaestogodišnje knjigovodstveno iskustvo. Rekoh da sam upravo dao otkaz u jednom od najvećih tekstilnih koncerna u zemlji kako bih se natjecao za mjesto šefa računovodstva. Moj ugodni glas i otvoreni pogled djelovali su kao i obično. Direktor Puzigaća se malo-pomalo smekšao, postavio mi niz pitanja privatne i stručne naravi, na koja sam mu odgovorio kako sam najbolje znao i umio, koristeći se svojom bujnom maštom.
Upravo u trenutku kad mi je Puzigaća prijateljski stavio ruku na rame, nekim čudnim slučajem sjetio sam se kako se zove onaj inženjer. Odahnuo sam i spomenuo direktoru njegovo ime.
Puzigaća je smjesta povukao ruku s mog ramena i smrknuo se.
— Tom smo vašem prijatelju morali neki dan dati otkaz zbog pronevjere — reče mi hladno. —Vaše nam usluge, na žalost, neće biti potrebne.
Ojađen i ponižen, odvukao sam se do tapeciranih vrata. Još sam se u hodu, iz neke nejasne pobude, okrenuo da pogledam direktora.
Kao da mi je spala mrena s očiju. Taj je odurni tip bio gotovo posve ćelav.
Odurni tip? Dakako da je bio oduran taj ćelavac.
Nije potrebno valjda isticati koliko sam se grizao zbog one svoje triper ideje da gospođi Drk platim zaostalu stanarinu. Sad se moj novac obrtao u blagajni "Danice" jer je teško bilo povjerovati da će se Pepi usuditi stupiti u lavlji brlog da podigne tu lovu.
Dva dana i dvije noći napinjao sam svoj domišljati mozak pitanjem kako da opet dođem do svojih para. Naposljetku mije, dobro se sjećam daje to bilo u četvrtak, nakon popodnevnog sanka, pala na um spasonosna ideja.
U svom jedinom koliko-toliko pristojnom tamno-sivom sakou, zaputio sam se u uredništvo
"Danice".
— Ja sam Grga Drk — predstavio sam se tajnici glavnoga urednika. — Ljubim ruke, milostiva gospodo. Moja je supruga prije nekoliko dana predala ovdje jedan omanji novčani prilog za onog jadnog nezaposlenog mladog čovjeka o kojem je riječ u feljtonu o ćelavosti. Međutim, sad bi moja supruga željela, ako je ikako moguće, osobno predati tu svotu toj osobi.
— Samo časak — reče mi tajnica i izgubi se iza tapeciranih vrata, ali se ubrzo vrati i priopći mi pomalo strogo: — Na našu veliku žalost, iz principijelnih razloga ne vraćamo dobrovoljne priloge.
Ipak, spremni smo obavijestiti primaoca priloga daje njegova dobrotvorka vaša cijenjena supruga, udova Elvira Drk...
Tu je tajnica značajno ušutjela, a i ja sam se malko zbunio zbog udovištva svoje supruge.
U tom delikatnom trenutku otvorila su se tapecirana vrata i sam glavni urednik izbavio me iz nezgodnog položaja riječima:
— Upravo sam se sjetio da je Munižaba već preuzeo taj novac.
— Kako... — promucah. — Pa ja sam mislio da on više ne radi kod vas?
— On je odnedavno stalni član naše redakcije — ispravi me tajnica. — Gospodine Drk, čini se da vi ne čitate redovito "Danicu"?
I tutne mi u ruku najnovije izdanje njihova lista. Na naslovnoj stranici bijaše masnim slovima otisnuta ova obavijest:
"Obavijest čitateljima. Žao nam je što smo prije nekoliko dana objavili u svakom pogledu nedostojnu ocjenu teksta objelodanjenog u našem listu pod naslovom O ćelavosti.
Na taj smo komentar bili prisiljeni trenutnim razvojem događaja za koje smo smatrali da nismo ovlašteni tumačiti na svoj način. Dakako da je autor toga teksta dr. Josip Munižaba ostao član našeg uredništva i preuzeo na sebe zadaću da naše cijenjene čitatelje nastavi izvještavati o daljnjem razvoju događaja. Već u današnjem broju nastavljamo objavljivati njegova stručna razmatranja o problematici ćelavosti.
Ovim ispravkom proglašava se prethodni komentar ništavnim.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mein Kamm (Moj češalj)

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 3:34 pm




Naše cijenjene pretplatnike i čitatelje molimo za razumijevanje.
Uredništvo"
Svratio sam u kavanu "Hop" i posve skromno stao pred bocu žestice iza koje se skrivao moj prijatelj.
— Pepek — rekoh mu što sam mogao blažim glasom. — Pepek, evo me!
Pepi digne pogled ali se učas opet gadljivo okrene na drugu stranu.
— Pepek — ponovih obarajući pogled — oprosti. Ružno sam se ponio prema tebi. Tako se ipak ne postupa s najboljim prijateljem. Ali ja želim sve to popraviti i bogato te nagraditi. Ne moraš se ni najmanje kajati zbog svog otkaza. Sve što je moje podijelit ću s tobom.
— Nemoj biti smiješan — naceri se Pepi. — Znaš ti i te kako dobro da su me opet primili na posao.
— Ma što mi to govoriš — lupih se po čelu — nije valjda? Što se dogodilo? Pričaj mi, nemoj me mučiti!
— Mani se tog cirkusa — odmahne Pepi rukom. — Što hoćeš od mene?
Bio sam ogorčen tim njegovim bahatim tonom. Najradije bih se bio okrenuo i otišao bez riječi, ali nisam mogao to sebi priuštiti. Ipak sam se htio domoći svoje stanarine.
— Htio sam ti bar čestitati.
— E, tako već može.
Zagrlili smo se kao braća koja su mislila da su se zauvijek izgubila, pa sam sjeo s njim za kajsijevaču. Pepi razveze o tome na koji se tajanstveni način vratio na posao.
Neposredno nakon što je onaj stari ćelavac Gonzales dao nogu Pepiju, "Danicu" je preplavio val prosvjednih pisama i brzojava. Ljudi iz svih društvenih slojeva izražavali su potporu Pepiju.
Naklada je lista porasla do visina do kojih se nikada nije bila vinula.
Pepi je posegnuo u svoju novu aktovku i počeo vaditi iz nje jedno pismo za drugim.
"Dragi urednice," pisao mu je tako jedan čitatelj, "ne znam ni ko ste vi ni šta ste al nešto ću vam reć baš ste dobro ispreskakali one ćelavce ja doduše nikad nisam bijo ćelav al vi ste zbilja čovjek i pol svaka vam čast i najrađe bi vas sveg izljubio."
Jedno drugo pismo ispisano starinskim ženskim rukopisom snažno je mirisalo na ljubičice:
"Sama Vam je Providnost, gospodine urednice, vodila ruku pri pisanju. Želim Vama i Vašoj dragoj obitelji Božji blagoslov, jer je i moj kućevlasnik, jedan odvratan tip, također ćelavac. Tek mije sad jasno zašto me toliko šikanira. A taj bi mi gulikoža morao svakog dana ljubiti ruku, jer pitam ja Vas tko bi osim mene, sa svojih sedamdeset godina, jer znajte da ću potkraj mjeseca srpnja navršiti sedamdesetu, ako Bog da, svakog dana čistio onu njegovu prljavu kasarnu? I tko je on uopće? Ništa drugo nego ćelavac, i to kakav ćelavac!"
Bilo je tu i anonimnih pisama:
"Veleštovani gospodine urednice," pisao je neki neznanac, "smatram svojom dužnošću izvijestiti Vas da je dr. Bruno Beljo, odvjetnik, sa stanom u 14. okrugu, Snurova ulica 8 b, prizemno, potpuno ćelav. Zahvaljujuć Vam unaprijed na Vašoj ljubaznosti, pozdravljam Vas domovinskim pozdravom, drogerist iz Stolnog Biograda"
I tako je to išlo unedogled. Deseci i deseci nepoznatih osoba čestitali su Pepiju na njegovu držanju i kovali u zvijezde njegovu hrabrost i dalekovidnost. Supruga jednog ćelavca otkrila je u njemu čak i vizionara, "čija odvažna pojava usred tmine licemjerja i gluposti svijetli kao luč".
Pepi se toliko smijao da je i mene zarazio svojim smijehom tako da su nam obojici na kraju potekle suze. Kad je opet došao do zraka, ispripovijedao mi je kako su dalje tekli događaji u redakciji.
Spontani izljev odobravanja čitatelja "Danice" dao je starom Gonzalesu misliti. Na kraju je poručio Pepiju po glasonoši daje ponovo kooptiran u uredništvo, i osobno ga zadužio da se ubuduće bavi samo temom ćelavosti, za koju u zemlji očito vlada velik interes.
— Taj je ćelavac — nastavi Pepi — smjesta parirao mojim skeptičnim pogledima. Rekao mi je:
"Mislite vi što vam drago, ali menije stalo samo do naklade lista, ni do čega drugog".
— I ti ćeš se, Pepi, i dalje stvarno baviti tim sranjem?
— A zašto ne? Ta tema nije još iscrpljena. Doznao sam iz pouzdanih izvora da će me glasoviti profesor Olujić u sljedećem broju časopisa "Meta" pokušati slistiti.
Zadovoljno je protrljao ruke. Začudio sam se što se toliko veseli oštrom napadu na sebe svjetski čuvenog znanstvenika u jednom uglednom tjedniku.
— Moj je neprocjenjivi dobitak u tome — pouči me Pepi s visoka — što ću na taj način privući pozornost intelektualaca u cijeloj zemlji. A to će biti dobro i za moju reputaciju i za moj novčanik.
Sljedeći je logični korak moj odgovor na taj napadaj. A poštovanom gospodinu profesoru moj utuk neće biti ni najmanje po volji.
— Ali ti još uopće ne znaš što će on napisati?
— A što pametno može napisati jedan ćelavac?
— Pa ja nisam znao daje profesor Olujić ćelav?
— Pa neka i nije! U najmanju ruku, njihov je simpatizer.
Obuzelo me gađenje spram tog cinika kojeg sam nekoć smatrao svojim najboljim prijateljem i koji se nije libio mijenjati svjetonazore kao što drugi mijenjaju košulje. I to on govori meni u lice, meni koji sam stvarno, ali stvarno...
— Dragi moj Pepek — položih mu ruku na rame
— oprosti što te sad gnjavim takvim tričarijama, ali ti si podigao određenu svotu novca namijenjenu meni...
— Ja?
— Da, ti. Mislim na novčani prilog udove Elvire Drk R. F—u, što znači, na kraju krajeva, meni.
Vidio sam kako se Pepi grozničavo trsi da se dosjeti otkud ja to znam.
— Taj novac pripada meni — ustvrdih naposljetku.
— Ti nisi htio imati nikakve veze s mojim tekstom!
— Pa ja sam ti sam izdiktirao taj tekst, kao što si lijepo sam izjavio na sudu u zapisnik.
Ovo je upalilo. Pepi se koprcao kao lisica u zamci.
— Fifty-fifty — predloži mi napokon.
Svakog bi drugog vjerojatno on impresionirao tom svojom velikodušnošću, samo što sam ja oduvijek bio tako reći nepotkupljiv. Nakon raspre koja je potrajala oko pola sata i koja umalo da se nije završila makljažom, Pepi mije isplatio sav udovičin novčani prilog škrgućući zubima. Tada sam tek ogorčeno ustanovio daje gospođa Drk, unatoč svim svojim prisegama i zavjetima, uplatila nevoljnom ocu obitelji samo polovicu moje stanarine.
"Bolje išta nego ništa," rekoh sam sebi. Nakon toga smo još oko sat vremena pijuckali kajsijevaču u kavani "Hop". Za to sam vrijeme neprestano nastojao uvjeriti Pepija da samo meni ima zahvaliti svoju uspješnu karijeru. Da mu nisam ja dao onu genijalnu ideju o ćelavom Pulitici, i dalje bi još smišljao potpise za fotografije u novinama i ne bi se našao u povlaštenom položaju da skromnim dobrotvornim svotama pomaže svoje socijalno ugrožene prijatelje.
*
Nakon dva dana rano izjutra donese mi poštar preporučeno pismo u posve neutralnoj, plavoj kuverti:
"Flinta!
Ovime vas izvješćujem da sam poduzeo sve potrebne pravne korake da vas kao inspiratora jednog sramnog pogrdnog teksta u novinama, kao i zbog huškanja pučanstva protiv mene, tužim sudu.
Moji pravni savjetnici ni najmanje ne dvoje da će vas strpati u zatvor na više godina.
Pulitika."
Svalio sam se na sofu, a onda se okrijepio čašom svježe vode iz vodovoda. Ova me obavijest pogodila jače nego što sam očekivao. Ono što mi se do tada činilo da je tek zgodna mala igra izrodilo se u grčku tragediju. Osjetila mi bijahu posve smućena škripom rešetkastih vrata, prijetećim sjenama i podrugljivim smijehom zatvorskih čuvara...
Histerično sam zario nokte u svoj dostojanstveni naslonjač i procvilio, obuzet žestokom mržnjom:
— Pulitiko, Pulitiko, prokleti ćelavce! ćelavce ćelavi!
Nakon tog izljeva malo sam se primirio i razmotrio svoje izglede. Nipošto ne smijem dopustiti da me Pulitika stjera u rog. Taj me bijednik samo želi zastrašiti. Nipošto neću sad histerizirati zbog jednog glupavog preporučenog pisma. To Pulitika neće tako skoro dočekati. Pokazat ću ja njemu s kim ima posla, i dokazat ću mu da nisam ja napisao onaj tekst, nego Pepi.
Tad sam se sjetio dražesne male Lizike. Ona će me sigurno redovito izvještavati o Pulitikinim mračnim namjerama. Ponesen tom mišlju, uspeo sam se, grabeći sve po dvije stepenice, do četvrtog kata. Gospoda Akrap bila je sama i odmah mi ponudila da se poslužim telefonom. Vojna izobrazba ima i svoje dobre strane.
Nazvao sam svoju nekadašnju tvrtku i zatražio djevojku da porazgovaram s njom.
— Gospođica je Lizika, na žalost, izašla — reče mi uslužni muški glas — ali je ostavila poruku za gospodina Flintu.
— Hvala vam na ljubaznosti!
— Gospođica Lizika moli gospodina Flintu da joj više ne izlazi na oči jer nema ni najmanje volje da troši svoje strogo ograničeno vrijeme na takve grozne tipove kao stoje on. Shodno uputama koje sam dobio, gospođica Lizika neće previše žaliti ako se gospodin Flinta objesi o prvo stablo.
Nakon ove jasne poruke uslužni je čovjek spustio slušalicu, a menije odjednom puklo pred očima kako sam ostao sam na svijetu kao prst. Napuštali su me svi redom, ni na koga se više ne mogu osloniti, nego tek na sama sebe, pa i to sve rjeđe i rjeđe.
U kakvom sam se žalosnom položaju našao! Šačica Flinte protiv ostatka svijeta!
Ne bih mogao reći da sam žalio za Lizikom. Nipošto. Ipak je ona bila nešto sasvim ordinarno što se može naći na svakom uglu. Preširoki bokovi i pretanke noge. Ne bih doduše odbio njene špijunske usluge, ali ako baš želi izigravati uvrijeđenu osobu, od volje joj! I to samo zato što je nisam onda pozvao na večeru. Uobražena, glupa guska! I druge majke imaju zgodne kćeri. Spužvom preko svega!
Kad sam sišao sa četvrtog kata, dočekalo me uzrujano malo društvo. Bijaše tu Artur Akrap, porezni stručnjak doktor Vukorepa i Alaga iz prizemlja, umirovljeni poštar. Kažu da je njemu jednog lijepog dana dozlogrdilo raznošenje pošte pa je sve pošiljke lijepo ubacio u prvi poštanski sandučić. Nakon toga je umirovljen prije vremena. To jamačno nije bila velika šteta za gospodarstvo naše zemlje jer nije bio baš najsvjetliji primjer ostalim poštarima.
— Hvala Bogu što ste došli — pozdravi me Artur. — Jeste li već pročitali tekst profesora Olujića?
Sav grad bruji samo o tome.
Priznao sam da još nisam vidio taj tekst, na što on brže-bolje izvadi primjerak časopisa "Meta" iz džepa na sakou.
— Dopustite da vam ja pročitam — ponudi se Artur. — Tri inteligentna čovjeka mogu ipak bolje procijeniti situaciju nego jedan.
Naš poštar, koji nije primljen u krug intelektualaca, oglasi se kao četvrti u društvu:
— A o čemu se zapravo radi?
— Zar vi, Alago, živite na Mjesecu? — obrecne se Vukorepa na nj. — Radi se o raspravi koja se vodi po pitanju ćelavosti.
Umirovljeni poštar glupo zažmirka:
— Ma kakvo vam je to pitanje? Jedan ima ćelu, a drugi je nema. O čemu se tu ima raspravljati?
Iza Alaginih leđa, Artur Akrap kvrcne se po čelu. Pošto smo se na stubištu lijepo raskomotili a gospođa Akrap servirala nam kavu, razlegne se Arturov sonorni glas i najavi nam tekst profesora Olujića.
"Od pradavnih vremena, otkako ljudi žive u zajednici," pisao je svjetski glasoviti znanstvenik, "nema dvojbe da su moć i vlasništvo u društvu nejednako raspodijeljeni. To je prirodna posljedica borbe za opstanak a u tom prirodnom nadmetanju svaki se pojedinac bori da izbije na čelo i osigura sebi mjesto pod suncem.
Ali život nije pravedan.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mein Kamm (Moj češalj)

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 3:35 pm




Svatko može težiti za nekim ciljem, ali isto tako svatko se otiskuje na put pod drukčijim uvjetima.
Jedan je čovjek inteligentan a drugi je glup. Jedan je potomak imućnih roditelja a drugi je kopile bez igdje ičega, jedan je lijep, drugi je ružan, jedan je nadaren, drugi nije...
Što može jedan prosječan čovjek učiniti kad pojmi da se ne može natjecati s darovitim ljudima?
Odgovor je jasan kao sunce: on gleda kako da nečasnim sredstvima ukloni svoje konkurente sa scene.
Može li to sam učiniti?
Ne može jer je preslab za tako nešto. Ipak, on pripada većini, 'Savezu netalentiranih'. Stoga se može s drugim netalentiranim pojedincima udružiti kako bi talentiranoj manjini bacao klipove pod noge.
A tko je medu njima talentiran? Razlikuje li se on bez daljnjega od netalentiranih ? Nipošto.
Nikome ne piše na čelu daje talentiran, niti mu to piše u krsnom listu.
Stoga treba naći kakav drugi znak, nekakav zajednički nazivnik po kojem se jedna skupina razlikuje od druge kako bi 'Savez netalentiranih' mogao progoniti one kojima zavidi.
Zavist je odvajkada bila najmoćniji pokretač među ljudima. Nije nipošto slučajno što je prvi par ljudi na svijetu zavidio Stvoritelju na njegovoj mudrosti i stoje zbog toga prognan iz raja, a treći je čovjek, Kain, ubio četvrtoga, svoga brata, zato što se ovom potonjem više dizao dim sa žrtve paljenice. Od Mojsijevih Deset zapovijedi Božjih, u dvije je riječ o zavisti, ali jesu li se ljudi držali tih zapovijedi, jesu li od njih štogod naučili? Nisu, zavist je bila prisutna od samog početka i ostat će među nama na vijeke vjekova.
'Savez netalentiranih' našao je danas jednu novu metu, skupinu ljudi koji se razlikuju od drugih samo pomanjkanjem kose. Riječ je o najprimitivnijoj hajci u povijesti homo sapiensa bogatoj svakojakim progonima, najglupljoj i najsmješnijoj od svih dosadašnjih hajki.
Ćela kao Kainov znak ljudi za ljude. Stidim se što sam čovjek."
Pročitavši tekst do kraja, Artur obiđe zamišljenim pogledom našu malu skupinu. Nitko ni da bi zucnuo. Tu mučnu šutnju napokon prekine gospođa Akrap.
— Nije li taj Olujić možda Židov? — zapita.
— Mislim da nije — odgovori Vukorepa. — A zašto to pitate?
— Ma onako...
Istini za volju, moram priznati da se meni prosuđivanje profesora Olujića svidjelo i da sam se suspregao od komentara samo zato što nisam znao što drugi misle. A da pravo kažem, nisam sve do kraja ni razumio.
— Pa, dobro — napokon će Artur. — Ipak se pitanje ćelavosti ne može samo tako odbaciti!
— Kakvo to pitanje, molim lijepo? — bubne opet naš poštar, ali ga gospoda Akrap presiječe u riječi:
— Ma što vas briga, Alago? Da bar moj Artur ima kose koliko je vi imate!
— Nemojte se ljutiti, ali ja ništa od toga ne razumijem — promrmlja poštanski umirovljenik. — Mi smo svi u našoj familiji kosmati, a najkosmatija je bila moja sirota pokojna mati...
— Ma dajte zavežite, Alago — odmahne rukom dr. Vukorepa. — Po mom mišljenju, profesor Olujić je promašio cilj. Ja se ne mogu s njim složiti da se jedan čovjek rađa lijep a drugi ružan. Ako je jedan čovjek, na primjer, barem zeru ljepši od majmuna, ja mislim da mu se nema što prigovoriti.
Osim toga, danas već ima bezbroj metoda kojima se tjelesni nedostaci u muškaraca mogu otkloniti.
Uzmimo samo kozmetičke zahvate, gimnastiku, redovitu kontrolu tjelesne težine, fantastičnu vodicu za brijanje...
— Ja se ne sjećam da je gospodin profesor Olujić o tome išta rekao — ponovo se umiješa naš senilni poštar. — A tko si još danas može priuštiti skupu vodicu za brijanje?
— Za Boga miloga, Alago!
— Ja ne razumijem sve te profesorske jadikovke
— Zajedljivo će Artur. — Možda je profesor Olujić dobar geolog ili šta ja znam što je već, ali o ovakvim škakljivim stvarima pojma nema. Što mu, recimo, znači ono daje tu neko nadmetanje posrijedi?
— Samo ti, Arture, šuti — okomi se na njega gospođa Akrap. — Samo da mom mužu još ne padne na pamet da ide na konjske trke! Dosta mi je već i to što je kartaš. Evo, baš je jučer kartao kod čokolina na prvom katu i izgubio veliku svotu novca. čim nanjuši da se negdje karta, on načisto poludi.
— Ma ti si luda... a pogotovo ona tvoja materešina
— ražesti se Artur, ali ih Vukorepa pokuša oboje umiriti.
— Profesor Olujić nije ni riječi napisao o konjskim trkama. ćelavi profesori ipak radije igraju šah, a konje poznaju samo iz šahovske igre.
Svi smo se od srca nasmijali toj duhovitoj primjedbi, osim poštara, koji pripomene da ima i ćelavih džokeja, a konjima je ionako svejedno tko ih jaše.
— Moj je djed jahao do svoje devedesete godine — priklopi Alaga — a da nikad nije oćelavio.
Nismo se više obazirali na njegovo naklapanje.
— Meni iz jednog određenog razloga tema ćelavosti nije strana — preuzme riječ Artur Akrap. — Ja već godinama govorim ženi da u kazalištu na najskupljim mjestima u parketu sjede uglavnom ćelavci. Mi to najbolje vidimo s naših mjesta na galeriji, nije li tako, srce?
— Ja se toga ne sjećam — odgovori gospođa Akrap.
— Uostalom, ja uopće ne volim sjediti na galeriji, sjedalice su u parketu puno udobnije, ali ti, Arture, uvijek kupuješ samo ono što je jeftino.
Dr. Vukorepa zagleda se, uzvijenih obrva, u svoju praznu šalicu.
— Ima stvarno nešto, gospodo, u toj ćelavosti — reče. — Bar u izvjesnoj mjeri. Pogotovo u velegradovima, i još ponegdje...
Svi smo klimnuli glavama slažući se uglavnom s njim.
— E pa, ja vam sasvim otvoreno priznajem da je ćelavost zaista neriješen problem — podigne Artur glas.
Ja nisam do tada ni riječi izustio jer nisam bio načisto jesam li žrtva nesporazuma ili optičke varke, ali zapravo ni rječiti Artur nije, kako da kažem, imao previše vlasi na glavi. Strogo uzevši, nije se onaj buć mogao ni smatrati kosom. Prije bi se moglo reći daje izgledao kao model za neko sredstvo za rast kose "prije terapije". Još sam se neko vrijeme svladavao, a onda je to grunulo iz mene:
— Dragi moj Arture — rekoh — pa i vi pomalo ćelavi te, zar ne?
Alaga se naceri od uha do uha, a dr. Vukorepa začuđeno se zagleda u Akrapovu glavu. Sam je Artur pocrvenio kao rak, a supruga mu pripomene zbunjeno:
— Ne, ne, moj Artur neće nikad oćelaviti. On je samo u kritičnim godinama pa je na savjet liječnika pristao da uzima sredstvo za regeneraciju kose...
I gospođa Akrap upre drhtavim prstima u Arturov zatiljak obrubljen tankim vijencem kose. Nakon toga se opće raspoloženje naglo pokvarilo.
— Gospodo — obrati nam se Artur umolnim glasom — obećavam vam svojom čašću da ću pod svaku cijenu sačuvati kosu...
Potom smo se brzo i nenapadno razišli kud koji.
— Oprostite, gospodine Flinta — dotapka Alaga za mnom — da niste vi možda brijač?
— Nisam — odgovorili —ja se tek učim.
Košarica koju mi je dala Lizika pogodila me jače nego što sam htio priznati sam sebi. Do tada su me žene bile razmazile, naslućivale su ispod moje pomalo grube ljuske prilično meku srž pa su spremno udovoljavale mojoj radoznalosti i potrebi za ljubavlju. Ipak se nisam služio jeftinim zavodničkim metodama kao što su cvijeće ili parfemi, radije sam poklanjao sama sebe. Bio sam gospodin od glave do pete koji točno zna gdje su granice pristojnosti, pa i onda kad ih eventualno prijeđe.
A sad mi je ta Lizika natrljala nos. Nikad ne bih rekao da može biti tako bešćutna. Poručila mije neka se radije objesim. I to o prvo stablo. Ipak, nismo više u srednjem vijeku kad su putujući vitezovi drage volje oduzimali sebi život za svoju obožavanu damu.
Riječi "oduzimati sebi život" podsjetile su me na Pulitikinu tužbu, a ta me pomisao naglo vrati u stvarnost. Pogledavši kroz prozor, ustanovio sam da se i tamo gore sprema oluja, pa sam pohitao da još suhih nogu stignem u kavanu "Hop".
U jednoj sam niši spazio Pepija koji se zabarikadirao debelim leksikonima i marno nešto piskarao.
Žurno pođoh prema njemu, ali mi natkonobar Eugen dostojanstveno prepriječi put.
— Oprostite, milostivi gospodine — reče mi uljudno ali odlučno. — Dobio sam stroge instrukcije da gospodina glavnog urednika nitko ne smije ometati u radu. Nitko, pa ni sam papa, kao što mije izričito rekao gospodin Munižaba.
— E pa, dragi prijatelju — odvratih isto tako odlučno — onda recite veleštovanom gospodinu glavnom uredniku da je došao Rudolf Flinta. Nije papa nego samo Flinta. Ni više ni manje.
Eugen se odšulja na prstima do Pepijeve niše, a ja sjedoh za stol do prozora da čekam promatrajući gužvu oko sebe. Malo zatim vrati se Eugen i uljudno me izvijesti:
— Ostaje onako kako sam vam rekao.
— A što vam je rekao taj dripac?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mein Kamm (Moj češalj)

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 3:35 pm




— Radije bih to zadržao za sebe ako nemate ništa protiv. Reakcija glavnog urednika gospodina Munižabe bila je više emocionalne naravi. Savjetuje vam da se dogovorite u tajništvu za termin.
— A gdje je, do vraga, to njegovo tajništvo?
— Pred vama. Ja sam njegov tajnik.
Napokon mi je prekipjelo. Gnjevno sam odgurnuo Eugena i ustobočio se pred Pepijem.
— Što ti znače sve te gluposti? — obrecnuh se na nj. — Zar te zbilja moram pokorno moliti za audijenciju?
Pepi odloži nalivpero na stol, odmjeri me hladnim pogledom i reče:
— To neće biti potrebno. Uvest ću vrijeme posjeta. Onda će moći doći svatko tko želi. Inače, trenutno sam zaista zauzet, upravo pišem uvodnik stoljeća, otvoreno pismo profesoru Olujiću. I zato, molim te, briši!
Sjedoh sučelice Pepiju i naručih pelinkovac.
— E, sad mije zbilja dosta — prosiktah. — Tebi je, izgleda, to blesavo pitanje ćelavosti udarilo u glavu. Ali tek ćeš vidjeti s kim imaš posla. Najkasnije kad se pojavim kao svjedok na sudu.
Pepi istrusi moj pelinkovac.
— Imaš pravo — reče mi. — Bio sam trijezan a ti znaš da ja znam svašta nadrobiti kad sam trijezan.
Otjerali smo natkonobara koji se motao oko našeg stola, a ja sam Pepiju jarkim bojama naslikao parnicu koja nam predstoji. Zatim sam mu gurnuo Pulitikino pismo pod nos. Načas je ostao bez daha. Usrdno me zamolio da svu tu pravnu stranu slučaja preuzmem na sebe kako on ne bi na vrhuncu svoje novinarske karijere završio u bajboku.
— A kako ćeš mi nadoknaditi štetu za sve te neugodnosti — upitah ga — ako stvarno preuzmem krivnju na sebe, što još nije sigurno da ću učiniti?
Pepi je grozničavo tražio izlaz iz škripca. Napokon ga je našao rekavši mi:
— Tristo kruna u dvije rate.
— Dobro, kako hoćeš. Meni nije ni na kraj pameti da te ucjenjujem. — Pomno sam ponovo presavio Pulitikino pismo i strpao ga u džep. — Ali, ako ti, kao glavni urednik, ne možeš odvojiti čak ni petsto kruna, onda radije ne dirajmo u tu stvar.
— Dobro — glasio je Pepijev odgovor. — Ali u tom slučaju molim te da me ispričaš, imam posla.
I ponovo dohvati nalivpero. Ustadoh bez riječi i pođoh prema izlazu. Tad mi pade na um izvrsna ideja pa se okrenuh i rekoh Pepiju:
— Čuj, ipak ću uzeti tih tristo kruna. Daj mi odmah prvu ratu.
Pepi slavodobitno posegne za svojom novom novcatom lisnicom i pruži mi 150 kruna cereći se odvratno. Brže-bolje strpah novčanice u džep na hlačama, ali ga još usput podsjetih da će on snositi troškove obrane.
Kad sam napokon pošao iz kavane "Hop", vidio sam još kako Pepi naručuje duplu trešnjevaču i nastavlja pisati svojim jedinim nalivperom epohalno remekdjelo.
Teško zarađenim novcem priuštio sam sebi dvije-tri sitnice koje sam već poodavno želio, kutiju kubanskih cigara i osam boca portugalskog rozea. Bilo je to vrlo smiono od mene, jer me je udova Drk, kad sam se vratio kući, kategorički upozorila da u mojoj podstanarskoj sobi neće trpjeti tri stvari: alkohol, duhanski dim i osobe ženskog spola. Malko se uvrijedila kad sam je otjerao iz sobe da bih se mogao pozabaviti bar jednom od te tri stvari.
Ipak mi od nje nije trenutačno prijetila opasnost jer je u posljednje vrijeme bila u stanju vjerskog zanosa. čak je i njezin kiosk ostao zatvoren, toliko je bila zaokupljena žarkim molitvama. Kad sam je pitao što se dogodilo, samo mije smeteno odgovorila:
— Počinila sam težak grijeh pa mi je sveti Bartol odredio pokoru.
Ništa mi više nije htjela odati, ali to nije bilo ni potrebno. Prethodnog je dana, naime, primila ovo pismo:
"Milostiva gospođo!
Dopustite mi da vam izrazim najdublju zahvalnost za 100 kruna koje ste mi poslali. Taj je novac stigao u posljednji čas i spriječio moju osobnu katastrofu. Da Vam je Gospod prišapnuo da mi, štoviše, pošaljete 200 kruna, bio bi vam osiguran i blagoslov svetog Bartola.
Vaš dovijeka odani R. F.
P.S. Važna napomena! Molim Vas da ubuduće svoje dobrotvorne priloge preko 'Danice' upućujete samo meni osobno."
Oduvijek sam vjerovao u moralnu snagu vrhunaravnih sila. Ni sad nisam dvojio da ću uskoro doći u posjed preostalih 100 kruna, koje su mi, na kraju krajeva, i pripadale.
Obuzet tom opravdanom nadom, zaputio sam se još istog popodneva dr. Crnokraku, najuspješnijem odvjetniku u krivičnim parnicama, da ga zamolim da preuzme moju obranu protiv Pulitikine tužbe.
Novac nije igrao nikakvu ulogu. Uostalom, Pepi je obećao da će snositi troškove obrane.
Sudbina me bila do tada poštedjela poslova sa sudom. Promišljeno i nenapadno oduvijek sam izvršavao svoje građanske dužnosti tako da me je strogost zakona sada zatekla nespravna. Samo sam jedanput proveo dva dana u istražnom pritvoru. Ali to je bilo prije osam godina i klasičan slučaj sudske zablude, jer sam bicikl bio već davno prije toga vratio vlasniku.
Dr. Dalibora Crnokraka preporučio mi je dobar znanac koji bijaše premazan svim mastima pa je imao najbolja iskustva s glasovitim pravnicima. Moj je znanac naime jedne lijepe večeri uperio dječju igračku-pištolj u prsa postarijoj vlasnici obližnje trafike i uljudno je zamolio da mu preda sav dnevni utržak. Ali plašljiva stara frajla izgubila je živce i alarmirala policiju povicima: "Lopov! Lopov!" Moj je znanac angažirao legendarnog dr. Crnokraka pa je dobio svega 14 dana zatvora uvjetno zbog narušavanja noćnog mira, a trafikantica je osuđena na tri mjeseca zatvora zbog teške javne klevete. Stvarno je oklevetala čovjeka da je lopov a da ga nikad prije nije ni vidjela!
Dr. Crnokrak ljubazno me primio i ponudio mi da sjednem. Bio je to zdepast čovjek s bujnom crnom kosom i naočalama. Djelovao je hladno i promišljeno, osobito kad bi se osmjehnuo.
Ispričao sam mu svoj slučaj, kako me Pulitika silom udaljio s radnog mjesta i poslije mi još napisao ono podlo prijeteće pismo. Bez suvišnih riječi, iskusni odvjetnik zadubio se u moje spise. Bio je toliko zadubljen u čitanje da me nije gotovo ni primjećivao. Na kraju je rekao kratko i jasno:
— Tužitelju su vrane popile mozak ako se nada da će dobiti ovu parnicu. Na tu ga je tužbu vjerojatno nagovorio neki nesavjesni advokat. Ovo će za mene biti prava igrarija.
Odahnuo sam. Pa zbilja, što lije samo mislio onaj ćelavi Pulitika kad me je tužio?
— Ako imate povjerenje u mene i povjerite mi svoju obranu — nastavi dr. Crnokrak — moći ćete mirno spavati. Ali najprije ćemo se dogovoriti, korak po korak, kako ćemo postupiti.
— Vrlo rado.
— Prvi je korak, naravno, dolična akontacija. Jedino mi na taj način možete dokazati da imate povjerenje u mene. A međusobno povjerenje je osnovno načelo moje poslovne prakse.
Složio sam se s njim i pristao na svaki predujam koji zatraži. Samo me još zanimalo na koji ćemo način dobiti parnicu.
— Najpouzdaniji je put oduvijek bila istina — objasni mi dr. Crnokrak. — Pred sudom ćemo dokazati da imamo neoborive dokaze za naše tvrdnje.
Srce mije odmah brže zakucalo.
— Mislite da se to sve može dokazati?
— Sve se dade dokazati, dragi moj gospodine — reče mi dr. Crnokrak pomalo s visoka — samo treba znati. Na nama je pravnicima tek zadaća da golu istinu uskladimo sa suhoparnim zakonima. Ja osobno smatram nevjerojatnom podlošću proglašavati ćelavost karakternom manom. Pa to je smiješno, dragi moj gospodine Pulitika, to je zaista nečuvena uvreda...
— Oprostite — upadoh mu u riječ —- nisam ja Pulitika. Ćelavac je Pulitika, moj protivnik u parnici.
— Tome se ni najmanje ne čudim — nehajno će znameniti odvjetnik. — Svaka stvar ima svoje lice i naličje. Ja osobno gledam na ćelavost kao i vi. Neprestano se pitam zašto su toliki nadriodvj etnici ćelavi?
Dr. Crnokrak prođe rukom kroz svoju bujnu crnu kosu i okonča audijenciju riječima:
— Pulitikin je položaj, po mojoj osobnoj i stručnoj ocjeni, beznadan. Uostalom, s kim imam čast?
— Rudolf Flinta. Meni je čast što sam vas upoznao...
Vraćajući se kući, još sam jednom pretresao u glavi sve argumente dr. Crnokraka. Na kraju sam došao do zaključka da ipak nema potpuno pravo. Ja sam poznavao mnoge ćelavce koji nisu bili nikakve štetočine nego posve ispravni građani. Ima i takvih ćelavaca, da, ima stvarno i takvih ćelavaca, bar dvojica-trojica, recimo.
Bilo je tek 10 sati prije podne a kolporteri su već nudili treće izdanje "Danice".
— Munižaba odgovara ćelavcima! — izvikivali su. — Munižabino otvoreno pismo profesoru Olujiću!
Ljudi su na ulici grabili novine kolporterima iz ruku. Među njima je bilo i ćelavaca. Na njima se lijepo vidjelo koliko su nesigurni, zapažalo se da se ljute ili da bi se najradije narugali toj gluposti.
Ipak, došlo je i do nekih manjih izgreda. Kad je, primjerice, jedan odnjegovani stariji gospodin, u šeširu natučenom na oči, kupio novine, doviknuo mu je u prolazu jedan student:
— Hej, ovaj djedica ima sigurno lijepu ćelu. Kako li samo izgleda bez šešira?
Stari gospodin lupi štapom po pločniku i uzvikne:
— Bezobraznik jedan! Zabranjujem ti da sa mnom govoriš takvim tonom.
— Dobro, dobro, starkeljo! — dobaci mu mladić cerekajući se. — Daj si radije našmirglaj lubanju pa nećeš trebati navečer lampu.
Učas se okupila skupina prolaznika koji su tu scenu popratili zviždanjem i dobacivanjem dok je stari gospodin prelazio na drugu stranu ulice. Usput se spotaknuo o štap i pao koliko je dug i širok. Šešir mu je odletio u širokom luku. Svi smo se previjali od smijeha.
Kad sam ponovo došao do daha, kupio sam na kiosku najnovije izdanje "Danice" i povukao se u miran kutak. Na naslovnoj se stranici kočio naslov tiskan krupnim slovima
Prihvaćam izazov
Otvoreno pismo profesoru Olujiću

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mein Kamm (Moj češalj)

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 3:36 pm




U svom novinarskom vijeku doživio sam mnogo lijepih trenutaka, ali i gorkih razočaranja.
Ipak, nikad nisam izgubio iz vida svoje moralno geslo: 'Služi istini i dobru svojih bližnjih'. Bio sam izvrgnut kojekakvim intrigama, otvorenim i podmuklim napadima, ali ono što sam doživio ovih dana baca sve te kušnje u zasjenak. Mislim na klevetničku kampanju renomiranog profesora
Olujića, u kojoj me nije, doduše, izrijekom spomenuo, ali je ta kampanja očito uperena protiv mene kao čovjeka i publicista.
Ja i dalje poštujem i cijenim profesora Olujića isto onako kao što sam ga i do sada poštovao i cijenio. Utoliko me više pogodio moralni pad tog uglednog znanstvenika koji se još k tome služi petparačkim glasilom kao što je 'Meta' ne bi li mi začepio usta. Meni koji sam svojim prekretničkim djelom o ćelavosti htio samo dati svoj skroman doprinos dobrobiti našega društva u cjelini! Štoviše, smatrao sam da mije to nacionalna i moralna dužnost.
Ipak se neću spustiti na malograđanski nivo gospodina Olujića jer to nije način na kojem treba da opće dva velikana duha. Ali isto tako ne mogu i ne smijem šutjeti.
Jer ja, štovani gospodine profesore, imam potrebnu hrabrost da iznesem istinu na vidjelo: vi ste opterećeni predrasudama! Na želim time reći da ste potkupljeni, premda se već u više navrata šuškalo o nekim vašim ozbiljnim prijestupima i premda Interpol već dvije godine traga za vašim bratom blizancem dr. Andrijom Olujićem zbog krivotvorenja osobnih isprava. Ali to nema veze s predmetom spora i stoga nećemo o tome raspravljati.
Dapače, ja tvrdim da ste vi nasljedno opterećeni, jer je dobro poznato daje vaš pokojni otac otišao Bogu na račun tako reći bez dlake na glavi, a ni kod vas se ne može zaobići činjenica da patite od galopirajućeg ispadanja kose.
Međutim, ovo sve onako usput prije nego što prijeđemo na samu stvar, to jest dođemo do vaše teze koju ste isisali iz malog prsta. Moj je krunski svjedok nitko drugi do sama povijest čovječanstva.
Jer, veleštovani gospodine profesore, ta je povijest isto što i povijest zaštite kose.
Dopustite, primjerice, da bacimo pogled unatrag na godinu 1107. prije Krista, i to u maobitske pergamene.
U njihovim je analima ovjekovječen okrutan asirski tiranin Tiglapilesar I. kao 'plješivi, ružni barbarin'.
Još se bolji i brojniji primjeri grijeha ćelavaca mogu naći u Svetom pismu. Kad je Mojsijev podmukli nećak Kora ćelavi organizirao sa svojim ratnicima pobunu protiv Mojsija, samo zato što mu ujak nije bio voljan imenovati ga za prvosvećenika, umiješao se u spor sam Svevišnji. Cijelu je ćelavu četu potamanio, a Mojsije je otada pazio na svaku dlaku kod ćelavaca.
Pravorijek Biblije o ćelavosti znatno je, naravno, utjecao na zbivanja u antici. Premda je spartanski kralj Polidros nagnao u bijeg Argusovu plaćeničku vojsku, bio je osuđen na jednogodišnji gerilski rat s domorocima jedino zato što je svoju tjelesnu gardu dao ošišati dogola i time izazvao otpor kosmatog pučanstva.
Tek su najnovija povijesna istraživanja pokazala da je onu zvijer u ljudskoj spodobi, s jedva nešto malo kose, Kaligulu, likvidirala tajna udruga zaštitnika kose pretorijanskog tribuna Kasija Papirija 41. godine poslije Krista.
Sinovi Konstantina Velikog, Konstantin II. i Konstans, poveli su žestok bratoubilački rat samo zato što je jedan od njih imao bujnu kosu a drugi je u zimu 341. godine ostao bez kose. Usput budi rečeno, taj je sukob završio trijumfom kosmatog Konstansa.
Svako dijete već u osnovnoj školi uči da je Jusuf Aba Jakob izgubio bitku kod Santarema protiv potonjeg portugalskog izbornog kneza Sancha I. zato što mu je u žaru borbe pao s glave kalpak, na što su se njegovi vojnici, vidjevši da im je vođa posve ćelav, dali u paničan bijeg.
U povijesti nadasve vrijedi pravilo: nikad ne valja nagliti. Ono što je nekad bila spontana ljudska reakcija, pretvorilo se oko sredine 16. stoljeća u narodni pokret. Papa Pavao IV, bivši kardinal Caraffa, prvi je u Toskani izdao pismeni dekret protiv ćelavaca.
Na početku 18. stoljeća dosegnuo je taj pokret prvi put vrhunac. Gustav von Ritteruiald, rodom iz Tiringije, rizničar posljednjeg mletačkog dužda, poveo je svojim kapitalnim djelom U kanal sa ćelavcima 1877. godine kampanju protiv 'ćelava krvopije'. Taj je spis do dana današnjega ostao Sveto pismo zaštitara kose.
Da, Gustav von Ritterwald pokazao nam je svima put.
Tek su se nakon toga u drugim europskim kulturnim zemljama pojavile brošure i pamfleti koji su se bavili tom problematikom i zahtijevali beskompromisno razvlašćenje i uhićenje svih ćelavih i ćosavih parazita.
Dakako da ni ćelavci nisu sjedili skrštenih ruku i da su svim silama nastojali spasiti svoju kožu.
Tako je, primjerice, danski kralj Erik VIII, na navaljivanje svojih neumoljivih ćelavih utjerivača poreza, već 1318. godine uveo na svom dvoru obavezno nošenje perike. Tu prozirnu mjeru preuzeli su od njega svi vladari na Zapadu. Stoga je Henrik VIII. 1535. godine morao dati odrubiti glavu Thomasu Morusu jer je taj njegov lord kancelar odbio legalizirati nošenje vlasulja.
Međutim, ćelavci se nisu samo skrivali iza perike nego su uspijevali svojom upornošću i uporabom svih sredstava skrenuti narodni gnjev na drugu stranu. I samo zato, štovani profesore, jedino i isključivo zato bijahu tijekom povijesti nemilosrdno progonjeni i zatirani hugenoti, Indijanci, Cigani i Židovi.
Zašto, pitam vas ja, zašto još danas engleski suci nose one staromodne vlasulje? Zašto se sve do početka 19. stoljeća na svim vladarskim dvorovima nosilo na glavi to vruće i teško pokrivalo, bilo da se zvalo alonž-perika, perčin-perika ili perika a la Regence ili a la Cadogan? Zašto je burbonski vojskovođa, vojvoda imovina ćelavih trgovaca zaplijeni i podijeli puku? I na kraju, zašto su tupei i dan-danas tako omiljeni?
Gospodine profesore, kad biste imali samo zeru časti u sebi, priznali biste poraz. Vaše naivne tlapnje, koliko god briljantno bile formulirane, ne mogu ništa protiv golih povijesnih činjenica.
Povijest ne laže, gospodine Olujiću. Ljudi su se sve do danas dali obmanjivati, ali odsad se narod više neće dati vući za nos.
Napredan je čovjek u 20. stoljeću spoznao da egzistencijalno pitanje daljnjeg opstanka naše demokracije ovisi o rješenju pitanja ćelavosti.
I stoga neustrašivo prihvaćam svoju odgovornost i nastojim otvoriti svojim bližnjima oči za činjenicu da su ćelavci neradnici. Njihov je bog bio i ostao — novac.
Jer, gdje možete naći ćelavce? Među izmrcvarenim, ispaćenim radnicima s tekuće vrpce? Ili ipak možda za pisaćim stolovima, ili kako udobno sjede za punom kasom?
Da, profesore, ako i ja slučajno padnem u nemilost, spreman sam žrtvovati se za istinu. Do posljednjeg ću daha snositi svoju uzvišenu odgovornost.
A vama, gospodine Olujiću, samo još jedno upozorenje: narod je plemenit ali budan, čuvajte se njegova gnjeva, jer kad jednom izbije, nećete mu moći umaknuti. Izvucite, Olujiću, svoju rijetku kosu iz omče dok još možete. čaša je puna.
S dubokim štovanjem, vaš Josip Munižaba."
Upravo sam pročitao ovaj tekst kad mi netko položi ruku na rame. Bijaše to Artur Akrap s
"Danicom" pod miškom.
— Eto vidite — reče mi sav ozaren. — Što sam vam rekao? Ja već godinama propovijedam to isto što Munižaba tek sad tvrdi. Sjećate se što sam vam rekao kad smo se zadnji put vidjeli?
Nisam se sjećao.
— Rekao sam vam da su ćelavci prokletstvo čovječanstva!
Gledao sam ga zbunjeno, ne zato što nisam imao pojma što mi je Artur Akrap navodno rekao nego zato što sam se vrlo dobro sjećao da Artur još prije nekoliko dana samo što nije postao klasični ćelavac, a sad je imao bujnu kosu, pa nisam znao što da mislim.
Dok sam još tako razmišljao, Artur je već razvezao nadugo i naširoko o Pepiju kujući ga u zvijezde.
— Njegova britka logika siječe sve kao britva — tlapio je taj maloumnik. — Ne samo što je sasjekao argumente profesora Olujića nego je i do kraja zadržao stav vrijedan svakog divljenja. Taj je čovjek doista velikan duha.
Velikan duha? U duhu sam ugledao Pepija kakav je bio u dobrim starim vremenima kad bi nakon tri istrušene boce vina pao pod stol i potom mi vješto vezao uzice na obje cipele. Odista pravi lumen, velikan duha, veličina bez premca!
— Munižaba je čovjek međunarodnog formata — buncao je dalje Artur Akrap u svom zanosu. —
Uvijek može računati sa mnom. Jeste li se vi, gospodine Flinta, već sreli koji put s gospodinom doktorom Munižabom?
— Dakako da jesam — nehajno odgovorih. — Pa on mije najbolji prijatelj.
Akrap načas zaglavinja pod težinom tog priopćenja, a onda mu lice odjednom zasja.
— E, sad mije tek jasno — zagrcne se taj dobrijan. — Vi ste dakle onaj zagonetni R. F. iz njegova historijskog teksta o ćelavosti? Bože moj, pa ja sam bio slijep kraj zdravih očiju! Dopustite da vam od srca čestitam.
I prodrma mi ruku pa me uhvati za posuvratke ogrtača i privuče nježno k sebi.
— Vi ste mi svjedok, zar ne? Sigurno se dobro sjećate (bio je prisutan i doktor Vukorepa) kako sam ustvrdio da ćelavci uvijek sjede u kazalištu samo u prvim redovima? Reći ćete valjda koju dobru riječ Munižabi meni u prilog? Je li da hoćete?
Na brzinu mu obećah da hoću, i brže-bolje se oprostih s njim. Osjećao sam njegove zanosne poglede kako me prate sve do prvog ugla. Jedva sam ih se otresao.
U roku od nekoliko sati Pepijevo otvoreno pismo uzdrmalo je svu zemlju. Posvuda na ulicama stvarale su se manje ili veće skupine ljudi, a u kavanama i restoranima žustro su debatirali samo o tome. Ljudi su dobili novu, senzacionalnu temu za razgovore. Mnogi su davali Pepiju za pravo, poneki se nisu u svemu slagali s njim, a bilo je i pojedinaca koji su čak pitanju ćelavosti poricali svaku aktualnost.
ćelavci su se u zemlji tek malo-pomalo oporavljali od šoka. Neki su se od njih još nadali da je riječ o neslanoj šali. U svakom slučaju, nastojali su koliko god su mogli vještije razmjestiti ono malo dlaka što su ih još imali na glavi.
Pa i međugeneracijski sukob dobio je nov materijal za debatu jer je mladež stala listom na Munižabinu stranu. Među starijim naraštajem vladala je slična jednodušnost. Ipak, ni najžešći protivnici nauka o ćelavosti nisu mogli Josipu Munižabi osporiti rang značajnog povjesničara i nepatvoreni rodoljubni zanos. čak su mu i stručnjaci iskazivali poštovanje jer nije javnost pridobio jeftinim frazetinama nego snagom argumenata i uvjerljivim ideološkim razlozima.
Ipak se naš umirovljeni poštar srednjeg imovnog stanja i dalje nije slagao s njim.
— Znate šta, gospodine Flinta — zaustavio me taj stari gospodin na stubištu da mi kaže. — Što se mene tiče, mogu ta gospoda pisati što god ih volja, ali meni ipak cijela ta stvar sa ćelavosti ne ide u glavu. Jučer sam gospodinu doktoru Vukorepi rekao: "Zar je čovjek kriv ako se rodi ćelav?" On mi je doduše odgovorio da se po toj logici ne bi moglo čak ni ubojicu osuditi jer ni on nije kriv što se rodio kao ubojica. A ja sam onda njemu rekao: "Oprostite, gospodine doktore, ali to se ipak ne može uspoređivati, jer čovjek se ne rodi kao ubojica nego tek poslije postane ubojica. A novorođenče je, naprotiv, ćelavo kad ugleda svjetlo dana. Pa zar je onda to dijete, molim vas lijepo, krivo što je ćelavo?" A onda je doktor Vukorepa meni odgovorio da dojenče vjerojatno nosi u sebi zlo ćelavosti jer se dere, kmeči i cmizdri do Boga, kaki u pelene, pljuje, bljuje, batrga se i ima grčeve u želucu. A
ja vas sada pitam, gospodine Flinta, je li to u redu što on govori?
Umirio sam Alagu klasičnim odgovorom: "Kako se uzme", pa je otišao dalje svojim putem gunđajući nešto sebi u bradu. A ja sam pohitao do Pepija u kavanu "Hop". Srećom, mali tužibaba sjedio je u svom uobičajenom kutu, samo što ga je natkonobar ovaj put čuvao kao pas čuvar. Ipak, kad je mene ugledao, Eugen mi dade zeleno svjetlo.
— Iznimno vas puštam — nadoda važno.
Naša je medijska zvijezda bila u novoj odjeći, u košulji izrađenoj po mjeri, s pomodnom kravatom i u novom novcatom sakou, ali i pomalo nesimpatičnih manira. Odmjeri me od glave do pete i dobaci mi:
— Sjedi ako baš moraš, samo, molim te, budi kratak!
Udarih ga po ruci tako da mu iz ruke ispade moj upaljač.
— Slušaj, ti napuhana zvizdo! — prosiktah. — Ne špilaj mi sad tu nekog junaka, jer bi mogao postati opet kartaški kibic dok kažeš britva.
Pepi poskoči kao oparen jer u posljednje vrijeme nije volio nikakvo podsjećanje na prošlost. Kad se napokon smirio, rekao mije daje preuzeo aristokratsko držanje od državnog tajnika Vraniczanvja od Borongaya, koji ga je prije pola sata potajno posjetio u redakciji. Pepi se osvrne oko sebe i doda:
— Svečano sam mu obećao da neću nikom odati našu tajnu.
— U redu — rekoh i prikučih stolac bliže njemu. — Slušam te.
Pepi naruči pola šalice ruma.
— Državni tajnik Vraniczanv od Borongava posjetio me je zbog mog otvorenog pisma, inkognito, kako ništa ne bi procurilo u javnost. Priopćio mi je u ime vlade da na najvišem mjestu gledaju prijekim okom na pitanje ćelavosti, pogotovo što su time pogođeni i dužnosnici na visokim položajima.
Stoga me je zamolio da odustanem od daljnje aktivnosti.
— I što si mu odgovorio?
— A što mu je mogao odgovoriti karakteran čovjek kao što sam ja? Da neću, naravno, odustati od borbe za svoju ideju. Dragi moj Rudi, među nama budi rečeno, ako su ta gospoda toliko blesava da se nisu sjetili čak ni da mi ponude kakvu-takvu odštetu, neka se onda ne čude što sam im pokazao da imam kičmu.
— A kako je reagirao taj s Borongaja na tvoju kičmu?
— Dao mi je diskretno na znanje da se on osobno potpuno slaže s mojim mišljenjem o ćelavosti, već i zato što mu je neki bezobzirni ćelavi direktor banke opteretio hipotekom vilu na Slavujevcu.
Rekao mi je da na njega kao privatnu osobu mogu ubuduće računati.
Zanesen mislima, otpio sam malo Pepijeva ruma.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mein Kamm (Moj češalj)

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 3:37 pm





— Čuj — priupitah ga. — Je li istina da se protiv brata blizanca profesora Olujića vodi istraga zbog krivotvorenja isprava?
— Ne vjerujem — ravnodušno će Pepi. — Pa profesor nema ni braće ni sestara.
— Ali samo što nije oćelavio?
— Ma šta ja znam — Pepi otrese s odijela zrnce prašine — nisam ga nikad ni vidio.
— A sva ona sila povijesnih podataka?
— Opća naobrazba. Dijabolična intuicija i brdo enciklopedija.
Te mi je večeri usput svašta izbrbljao, između ostalog, da je naklada "Danice" premašila broj od pola milijuna. Izlanuo se i da mu je stari Gonzales utrostručio plaću, iz straha da mu konkurenti ne preotmu vodećeg nacionalnog eksperta za pitanja ćelavosti. čestitao sam Pepiju. Stekao sam dojam da nismo nikad bili tako prisni.
*
Izašao sam na okretna vrata kavane "Hop" i krenuo dalje svojim putem veselo zviždučući, jer mi je Pepi obećao da će bratski podijeliti sa mnom svoju povišicu. Ta mu je njegova plemenita gesta služila na čast, iako sam mu morao donekle pomoći simboličnim zavrtanjem ruke da mi to ponudi.
Upravo sam kovao planove što ću sve kupiti tako stečenim novcem kad primijetih da me netko prati. Već mi je u kavani, dok sam ćaskao s Pepijem, upao u oči jedan brkonja koji me nekako čudno motrio. Kad sam na to upozorio Pepija, on me umirio rekavši da je to za njega sad već svakidašnja stvar. U posljednje ga vrijeme upravo progone oduševljeni sljedbenici.
Ali ovaj put je bilo jasno da njegov oduševljeni sljedbenik prati upravo mene u stopu. Da nisam možda zapeo za oko policiji? Posljedica je te pomisli bila da sam ubrzao korak. Ipak sam stanovito vrijeme živio u neku ruku dvostrukim životom, kao mali hohštapler i veliki lupež.
Iako sam se s vremena na vrijeme okretao u hodu kao da tobože gledam za lijepim ženskim nogama, moj mi se progonitelj sve više približavao. Skrenuo sam u prvu pokrajnju ulicu, ali čak mi ni trčanje nije mnogo pomoglo. Dijelilo nas je još svega dvadesetak koraka.
Zadihao sam se i ubrzao mi se puls. Pomislio sam već da ucmekam tog tipa pa da pobjegnem u inozemstvo, započnem nov život u Australiji, na malom posjedu, da uzgajam kokoši, bavim se biovrtlarstvom...
Upravo kad sam se htio predati, začujem iza sebe glas:
— Stanite, čekajte malo!
Na svu sreću, sjetio sam se mnogobrojnih krimića koje sam u mladim danima progutao i u kojima su se junaci uvijek spašavali kroz stražnje izlaze kuća. Kad sam došao do sljedećeg stambenog bloka, iskoristio sam to svoje znanje. Upao sam u vežu, protrčao kroz dvorište i sav zadihan stigao do stražnjeg izlaza, gdje me je moj progonitelj već čekao.
— Predajem se — huknuh — radite sa mnom što hoćete.
Brkonja skine šešir i reče također sav zadihan:
— Poštovanje, dopustite mi da se predstavim. Ja sam predstavnik proizvođača perika...
Život nas neprestance iznova iznenađuje, katkad u tome čak i pretjeruje. Ovaj put mi je trebalo nešto vremena da shvatim pravo stanje stvari. Pošto smo izveli načistac sve formalnosti, pozvao me moj novopečeni prijatelj u obližnju kavanu, gdje mi se predstavio kao Ilija Mažibrada, ravnatelj i vlasnik istoimene tvrtke.
Budni proizvođač vlasulja pročitao je bio vrlo pozorno Pepijev tekst protiv ćelavaca u "Danici", dijelom zato što je i sam bio poodavno zaokupljen nacionalnim problemom zaštite kose, a dijelom i zato što je ta nova ideologija izvanredno povoljno utjecala na potražnju za perikama.
— Nikad još nije bilo ovakvog interesa — objasni mi gospodin Mažibrada. — Prije su od nas naručivali svega po nekoliko desetaka perika mjesečno, a sad nismo u stanju udovoljiti svim zahtjevima, pogotovo što se moja firma sastoji od samo dvojice djelatnika, potrkala i moje malenkosti.
Naslutio sam kamo puca.
— Ne biste vjerovali, gospodine, tko nam sve dolazi! Dobivamo narudžbe i iz najviših krugova. Već sad mogu tražiti koju god hoću cijenu za dobru prosijedu periku. Sjajan posao, nemate pojma koliko ima sirotih ćelavaca u ovoj našoj nesretnoj zemlji.
Morao sam biti pametan jer se ovakva šansa ukazuje samo dva-tri puta u životu. Zacijelo je moj prijatelj Mažibrada imao slične vizije prije nego što je pokušao uspostaviti kontakt s Pepijem.
Dopro je bio doduše do kavane "Hop", gdje boravi veliki Munižaba, ali ga je tu zaustavio neumoljivi natkonobar.
— Osim toga — prizna mi proizvođač vlasulja — nisam se usuđivao uznemirivati zanesenog idealista kao što je gospodin glavni urednik takvim prozaičnim novčanim pitanjima. Vjerojatno bi me jednostavno dao izbaciti.
— Potpuno ste u pravu — uvjeravao sam taktičnog poduzetnika. — Ljepoduh kao što je moj prijatelj dao bi vas bez oklijevanja izbaciti iz lokala.
— Jasno — potvrdi Mažibrada. — Ali možda mi vi, gospodine Flinta, možete pomoći u ovoj škakljivoj stvari? Molim vas ko Boga da ovo ne smatrate potkupljivanjem.
Pokušao sam ga poslušati, ali bez osobitog uspjeha. Bilo kako mu drago, iznenada me obuzeo osjećaj da sam stekao još jednog pravog prijatelja.
— Porazgovarat ću, dragi Ilija, s Munižabom — rekoh mu. — Ali ne mogu vam ništa unaprijed obećati.
— Ma naravski — umirivao me Mažibrada. — Ne smijemo ometati gospodina glavnog urednika u njegovoj kampanji protiv ćelavih hulja. Ipak, dok god bude trajala ova konjunktura, moja će ti firma iskazivati opipljivu zahvalnost za tvoju potporu.
Nakon zamornog ali otvoreno vođenog pogađanja, sporazumjeli smo se da će mi Mažibrada za vrijeme probnog roka od šest mjeseci isplaćivati 12,5 posto bruto prihoda od prometa vlasuljama, na ruke, u strogom povjerenju, i nakon odbitka poreza, dabome.
Ravnatelj Mažibrada bio je iskren i nesebičan čovjek pa je bilo pravo uživanje ugovarati s njim posao. Sporazum smo zapečatili stiskom ruke i srdačnim pozdravom.
— Prepusti ti to sve samo meni — rekoh mu primajući od njega skroman predujam. — Samo nikome ni riječi o našem dogovoru, a ponajmanje mom prijatelju Munižabi, jer bi te on u tren oka isprebijao na mrtvo ime svojim anđeoski čistim rukama.
Tim sam ga riječima otpustio iz svog očinskog okrilja.
Bijaše to doista vrlo ugodan poslovni susret.
Malo-pomalo je stvar dobivala na zamahu.
Moja grandiozna zamisao da Pepi nariba ćelu Pulitici donosila je plodove, financijske i moralne.
U to sam vrijeme i duhovno sazrio. Našao sam doduše zrno kao ćorava koka, ali se zrnce istine krilo i u pitanju ćelavosti. Nema slijepog slučaja.
Većina je građana i u snu bila zaokupljena osnovnim pravilima pitanja ćelavosti zahvaljujući Pepiju i slobodi tiska. Ja sam pak i dalje ostao objektivan. Nisu ni svi ćelavci jednako odvratni, mislio sam, ima i medu njima ljudi koji su sasvim u redu, pogotovo oni koji imaju još koju dlaku na glavi.
Usprkos tome što je pučanstvo bilo neprijateljski raspoloženo prema ćelavcima, mnogi su pojedinci bili isto tako objektivni kao i ja, pa su se nakon one prve bure ipak stišale beskrajne raspre. Malopomalo je opet u zemlji zavladala ravnodušnost.
Ali tada se dogodilo nešto što je potjeralo vodu na mlin protivnicima ćelavaca.
Bijaše lijepo i vedro prijepodne.
Upravo sam se bio obukao i brižno počešljao kad netko pozvoni na vratima našeg stana. Sam sam otvorio ulazna vrata jer udovica nije u to vrijeme razgovarala sa mnom. Onaj jezičavi Artur Akrap potajno joj je u hodniku bio priopćio da R. F. o kojem je rečeno u feljtonu da je izbačen s posla nije nitko drugi nego njezin cijenjeni podstanar.
— Ne ide to ipak tako — doprašila je nato u moju skromnu sobicu gospođa Drk. — Zar vas nije sram da vas uzdržava jedna dama? Zašto mi to niste rekli?
— Zato što me ništa niste pitali, milostiva — odgovorih po istini. — Zapravo ste mi darovali moj vlastiti novac, a i od toga samo polovicu svote!
Udovica me kazni prezirnim pogledom, ali joj je očito odlanulo što je konflikt sa svetim Bartolom prethodno izgladila i zadržala ostatak moje stanarine.
Dotle umalo da nije netko provalio na vrata našega stana. Kad sam ih otvorio, ukočio sam se od straha. Preda mnom je stajao mlad gorostas nalik na boksača koji je upravo ušao u dvanaestu rundu meča.
— Jeste li vi Rudolf Flinta? — upita me mladić, a ja nemoćno potvrdih da jesam. Tad mi zarije dva prsta u prsa i odgura me u moju sobu a da ga nisam ni pozvao da ude.
Prosvjedovao sam koliko sam mogao.
— Jezik za zube! — otrese se uljez na mene. — Ja sam Lizikin veliki brat.
Bio sam već zapazio da je velik, ali se nisam tome ni najmanje obradovao. U školi smo doduše rado prijetili jedan drugome: "čekaj samo kad ja kažem svom velikom bratu..." ali nikad nisam pomislio da taj veliki brat stvarno postoji.
— Čujte vi — rekoh mu muževnim glasom — pa vaša mi je sestra preporučila da se objesim o prvo stablo.
— Moja sestra? A kad ste to vi s njom razgovarali?
— Pa nisam baš s njom...
— Nego s kim?
Ja budala! Dakako da sam razgovarao s onim podmuklim ćelavcem! Kako sam uopće mogao pomisliti da je ona mila, dražesna sestra ovoga čestitog mladića...
Presjekao mi se dah. Doista sam grdno pogriješio. Nakon onog famoznog telefonskog razgovora toliko sam se bio naljutio na tu djevojku da sam joj napisao ijedno uvredljivo pismo.
"Draga moja," dao sam si u njemu oduška, "takvu izmoždenu koku kao što ste vi mogu naći u svako doba..."
Sva sreća što mi je ta nedužna djevojka poslala samo svoga brata da se obračuna sa mnom.
Mladić me istresao iz mog sakoa.
— Naučit ću ja tebe, bijednice, kako se pišu pisma — udario je mnome o zid i podigao me uvis. —
Nitko ne može nekažnjeno moju sestru nazivati "izmoždenom kokom"!
Skupio sam svu svoju hrabrost, bijah spreman braniti svoju čast do posljednjeg daha.
— Ja nisam vašoj cijenjenoj sestri nikad nijedan redak napisao — odvažno ustvrdih.
U sebi sam zahvaljivao svom anđelu čuvaru što me je očuvao da potpišem pismo.
Djevojčin brat uzvije svojim čupavim obrvama ali me ne ispusti iz čeličnog stiska.
— Kažeš da nisi napisao ono pismo? A tko ga je onda napisao?
— Nemam pojma. Iznova me prodrma.
— Pepi ga je napisao — otme mi se na kraju. — On je htio vašu dražesnu seku uštinuti za guzu, ali gaje ona, naravno, odbila, pa joj se taj nitkov htio osvetiti...
Ovo je bilo samo izravnavanje računa. I Pepi je, uostalom, debelo slagao kad je na sudu izjavio da sam ja tobože napisao onaj tekst za novine. On je prvi počeo. Sad smo kvit.
Mladić me polako spusti na pod.
— Pepi — zamišljeno ponovi. — To bi moglo štimati, Lizika mije pričala nešto o tome...
— Čak se i hvalio preda mnom kako će zapapriti tim pismom Liziki...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mein Kamm (Moj češalj)

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 3:37 pm




Nakon toga nisam više mogao pomoći prijatelju. Uostalom, svatko je kovač svoje sreće. A ovako velikom bratu ipak se ne može lagati...
— A gdje ću naći tog Pepija? — upita me mladi gorostas. — Gukni, golube!
Ponovo se počeo ozbiljno uzrujavati. Sa sigurne udaljenosti priopćio sam mu da Pepi svakog dopodneva krati vrijeme kao Josip Munižaba za bocom žestice u kavani "Hop".
Lizikin veliki brat zamoli me još za oproštenje, koje mu velikodušno dadoh, pa odjuri od mene kao raketa.
I tako su stvari krenule dalje svojim prirodnim tokom.
Čim je taj monstrum napustio moj dom, sabrao sam se i pohitao do Akrapa na telefon. Nisam ipak mogao ostaviti svoga najboljeg prijatelja na cjedilu. Htio sam mu javiti:
"Sakrij se brže-bolje na sigurno mjesto! Za petama ti je bijesno čudovište, koje je upravo pobjeglo iz ludnice i naklapa koješta o nekakvom pismu, bježi, dragi Pepek, bježi..."
Dakako da je ona glupa gospoda Akrap upravo u tom trenutku telefonirala. Dobrih četvrt sata baljezgala je s nekom svojom blesavom prijateljicom, iako sam ja pokraj nje zdvojno lamatao rukama. Ta bešćutna osoba nije ama baš ništa zapazila od ljudske tragedije što bijaše na pomolu. Napokon je spustila slušalicu. Drhtavim rukama okrenuo sam broj kavane "Hop". činilo mi se da je prošla čitava vječnost dok netko nije podigao slušalicu.
— Halo — zaurlao sam u telefon. — Molim vas hitno Munižabu!
— Ne mogu vam ga, na žalost, dati na telefon — odgovori mi netko s druge strane žice. — Kod njega je upravo liječnik...
Bože mili, što se dogodilo?
Jedva sam saznao što se dogodilo jer je u "Hopu" još vladao metež. Otprilike tri minute prije nego što sam ja nazvao, doprašio je u kavanu jedan mladi orijaš, ustobočio se pred natkonobarom i upitao ga gdje bi mogao naći gospodina Munižabu. Rječkanje što je uslijedilo okončao je mladić strahovitim udarcem šake kojim je natkonobara oborio na pod. Tako mu je put do Pepija bio otvoren. Uzviknuvši: "Evo ti za ono pismo, perverznjače jedan!" prilijepio je dotični gorostas glavnom uredniku dvije vruće zaušnice i otišao iz kavane a da nije ništa ni konzumirao.
Pepi je ostao bez dva zuba a ostali su mu se još malo klimali. Otpremili su ga u Bolnicu svete Jolande.
Odlanulo mi je. Zahvalio sam na ljubaznoj obavijesti. Ipak mije prijatelj iznad očekivanja dobro prošao. Posebice mi je bilo drago što je mladi gorostas nestao bez traga i glasa.
Još sam istog popodneva posjetio u bolnici Pepija i donio mu ubavu kiticu cvijeća. Doista ju je zaslužio.
U pomoćnom krevetu ležala je jedna bandažirana osoba koja se pri mom dolasku jedva nekako uspravila i samrtničkim glasom prokriještala:
— Dobio sam instrukcije... da ne pripuštam nikog... gospodinu glavnom uredniku...
Kako je to očito bio natkonobar Eugen, produžio sam mirno dalje, pa me napokon Eugen prepoznao.
Siroti Pepi ležao je u krevetu kao uveli crveni mak u kasno ljeto. Opisivao mi je do u tančine kako ga sve živo boli, kako je šokiran i koliko je veći, snažniji i trezniji od njega bio napadač. Bio mi je duboko zahvalan na mom iskrenom suosjećanju.
— To je mogla biti samo nečija osveta — propišti stari dečko kroz rupe medu zubima. — Jedino me tješi što će ćelavi Gonzales napuhati do neba sutra u novinama atentat na mene. Ah — proštenje moj prijatelj — kad bih samo znao tko je bio taj gad...
Bio sam već odlučio da mu to nipošto ne odam. Umjesto toga, odmah nakon dirljivog rastanka s
Pepijem, nazvao sam malu Liziku. Dakako da se opet na telefon javio Pulitika, ali ovaj put se nisam dao nasamariti. Iskrivio sam glas pa me prespojio s djevojkom.
— Rudi, ah Rudi! — zajecala je Lizika u telefon. — Upravo sam doznala stoje onaj divljak Miso napravio onom vašem vulgarnom prijatelju, iako sam mu ja bila odmah rekla da Rudolf Flinta nije mogao napisati onakvo nedostojno pismo. Ali vi ste nestali kao da ste u zemlju propali, a rukopis je bio toliko sličan vašem...
— Lizika — tiho izustih — draga moja Lizika...
— Ja ne bih vas nikad ni u snu osumnjičila — prošapće djevojka. — Nego, recite mi, Rudi, što će sad taj vaš prijatelj?
— U tome je baš problem — rekoh. — Pepi može biti vrlo opasan kad se naljuti. Miso se ne bi smio pojavljivati u javnosti dok se ne slegne prašina.
— Vi ste srce, Rudi — dahne Lizika u telefon. — Nikad vam neću zaboraviti kako se brinete za mog brata. Ispod vaše grube ljuske krije se meka srž...
Uvijek se isplati činiti dobro. Nepoznat osjećaj topline prostruji mi kroz tijelo, i iznenada me obuzme žarka želja da se približim tom izvoru energije.
— Draga moja Lizi — zagugutah. — Imate li možda večeras vremena da zajedno večeramo?
— Vrlo rado, dragi Rudi, ako imate slobodan termin u svom rokovniku?
Ono "dragi Rudi" odjeknulo mi je u ušima kao anđeoska glazba. Odlučio sam da se odmah u nju zaljubim i da još večeras prijeđem u frontalni napad. Privući ću je sebi i onim svojim muškim, višestruko provjerenim pogledom iz spavaće sobe... ah, uostalom, neće mi to biti prvi put!
Pred večer sam obukao svoj najljepši sako i svezao skupocjenu kravatu koju sam bio popodne kupio prvim novcem što sam ga dobio od proizvođača vlasulja. Moje se materijalno stanje bilo toliko popravilo da sam kupio čak i nove novcate kalupe, zajedno s cipelama.
Kad sam izašao iz kuće, osjetio sam da nešto lebdi u zraku. Inače je u to doba dana bilo uvijek na ulicama mirno, obitelji i parovi sjedili su kod kuće za večerom. Ali večeras je bilo drukčije. Ulice su bile pune prolaznika, na sve se strane vikalo a nigdje nije bilo na vidiku ni jednog jedinog ćelavca.
Kolporteri su krstarili ulicama i nudili prolaznicima posebno izdanje "Danice":
— Nečuveni skandal! Podmukli napad ćelavaca na Munižabu u kavani "Hop"! Prva žrtva terora ćelavaca. Zločin stoljeća!
"Danica" je u tili čas razgrabljena. čim sam se domogao posljednjeg primjerka, preletio sam pogledom naslovnu stranicu. Ispod dvadeset godina stare Pepijeve fotografije pisalo je:
"Danas prije podne dogodilo se nešto što mora potresti svakog domoljuba svjesnog svoje odgovornosti. Pučanstvo još miruje, ali usne naših građana drhte od gnjeva. Sprema se opasna bura parazitima nacije, ćelavcima!
Ćelavci, koji su sve do sada lukavo iz potaje motrili kako naši istraživači ćelavosti skidaju krinku s njihovih lica, čekali su samo pogodan trenutak. I pomislili su da je došlo vrijeme da uklone sa scene duhovnog vođu društva čiste kose, diku naše zemlje i naših novina, živu legendu Josipa pl.
Munižabu ml. Ta novinarska zvijezda, koja je u svoj našoj zemlji postala pojam duhovnog ćudoređa, sjedila je upravo za svojim jutarnjim voćnim sokom u kavani "Hop" i pisala tekst za naš list kad su iz blindirane limuzine iskočila četiri maskirana bandita i upala u kavanu. Komandosi ćelavaca otkrili su Munižabu u pokrajnjoj prostoriji i napali ga prije nego što mu je itko mogao priskočiti u pomoć. Jedan ćelavi gorostas, očito harambaša, vrisnuo je:
'Ajde dečki da na brzinu sredimo ovoga čupavog frizerskog umjetnika!'
Natkonobar Eugen pokušao je smionim skokom spasiti vlastitim tijelom svog uzora, ali nije mogao ništa protiv nadmoćne brahijalne sile i oboren je toljagom na pod.
Dotle se Munižaba junački borio s naoružanim ćelavim komandosima. Jednim jedinim udarcem oborio je harambašu na pod, zgrabio ga za nogu i zavitlao njime kroz zrak te tako uspio na neko vrijeme zadržati napad te bagre. Ali onda se banda obrušila na njega i uzela ga udarati dršcima pištolja dok se nije onesvijestio.
Nakon tog kukavičkog čina pobjegli su ćelavi komandosi u blindiranim kolima. Josip pl. Munižaba ml. i junački natkonobar prevezeni su umah u bolnicu. Munižaba je doduše još u životnoj opasnosti, ali nema razloga za zabrinutost. Međutim, stanje natkonobara Eugena još je ozbiljno. Ako se dogodi ono najgore, oplakat ćemo prvog mučenika ideje zaštite kose.
Iako se vodi intenzivna istraga za počiniteljima, to neće biti dovoljno da se umire duhovi. 'Danica', koja se oduvijek zalagala za pravdu i istinu, poziva sve poštene građane da preduhitre zločinačke namjere ćelavaca i u slučaju ozbiljne potrebe nemilosrdno uzvrate na udarce. Danas je bio na redu dr. Munižaba, sutra ćete možda to biti vi, poštovani čitatelju, ako imate kosu kao što su je imale današnje žrtve.
Tko god skrbi za svoju sigurnost i sigurnost svojih bližnjih, treba da prati sve što se događa. To će vam omogućiti pretplata na 'Danicu', centralni organ zaštitara kose. Polugodišnja pretplata iznosi svega 60 kruna, a godišnja 118.
Zahtijevamo odmazdu za Munižabu! Dolje ćelave izdajice!"
Pročitao sam ovaj izvještaj smijuckajući se. Ostalim prolaznicima očito nije bilo do smijeha.
— Nije još pala posljednja riječ u pitanju ćelavosti — žestio se neki plavokosi mladac u mojoj blizini. — Ovaj mi je atentat konačno otvorio oči. Petorica na jednoga, to zbilja nije pošteno!
— A što ste drugo očekivali od ćelavaca? — upita ga čovjek sav crven u licu. — Umjesto da se poklope ušima i šute, oni nas još i provociraju. Ima li uopće spasa za takve ljude?
— Više se ne usuđuju izlaziti na ulicu — likovala je jedna bakica držeći unuka čvrsto za ruku. —
Pravi junaci, nema šta.
— Ne smiju izmiljeti iz svojih rupa — reče plavokosi mladac prijetećim glasom. — Da se pojave, ja bih ih prvi izlemao na mrtvo ime.
Pomislio sam na svoju zaradu na vlasuljama i zaključio da ću morati uskoro polagati vozački ispit, jer ako se stvari budu dalje ovako razvijale, uskoro ću moći sebi priuštiti auto. Požurio sam se da uhvatim tramvaj kako ne bih zakasnio na sastanak s Lizikom, ali me već iza nekoliko koraka sustigao dr. Vukorepa. Porezni stručnjak prozbori glasom kao iz groba:
— Tu više nema šale, gospodine Flinta. Primite moju iskrenu sućut u povodu tragedije koja je zadesila dr. Munižabu. Zaista sam duboko ozlojeđen.
Žurno sam primio njegovu sućut i ozlojeđenost.
— Artur Akrap i ja smo baš bili zajedno u večernjoj šetnji — nastavi dr. Vukorepa — ne bismo li malo ohladili usijane glave. Razgovarali smo i o tome kako nas zabrinjava naš umirovljeni poštar.
Zamislite, danas smo popodne ulovili Alagu kako kupuje namirnice za Havličeka.
Havliček, koji je živio od socijalne skrbi, bijaše bivši dočasnik koji je stanovao u potkrovnici naše kuće. Sjedio je povazdan pred svojim prozorčićem i pušio lulu. Primijetili bismo da je još živ tek kad bi se oko podne odvukao do sitničara da kupi kilogram kruha i četvrt kilograma zelene paprike.
Danas se vjerojatno nije usudio izaći na ulicu zbog nemira u gradu, jer nije gotovo više imao ni dlake na glavi. Zacijelo je zato zamolio Alagu da mu kupi namirnice.
— I tako smo vam vidjeli Alagu — produži dr. Vukorepa. — Nije se nimalo libio nositi
Havličekove torbe. Priznajem da se nisam mogao svladati da mu ne doviknem s druge strane ulice:
"Kako vas nije sram još i posluživati onog ćelavog terorista?" Stari trotl samo se nacerio i odgovorio mi da se zapravo ništa nije ni dogodilo, osim što je jedan mladić išćuškao Munižabu.
Neću vas, gospodine Flinta, dalje zamarati lažima i pričama tog starca, ali činjenica je da sad ćelavci sasvim otvoreno tjeraju sprdnju s nama i zlorabe na naše oči pristojne ljude za svoje prljave poslove.
Malo kasnije vozio sam se s Lizikom drndavim tramvajem do jedne male gostionice usred zelenila, u koju sam najradije svraćao na prvom rendesu sa svakom novom simpatijom. Tramvaj je bio dupkom pun pa smo stajali tijesno pripijeni jedno uz drugo, što mi radi mojih daljnjih planova nije bilo nimalo neugodno. Lizikine su blistave oči počivale na mojoj muževnoj figuri, a moje ruke na njenim ženstvenim bokovima.
Takva vožnja tramvajem može u ciglih nekoliko minuta potpuno promijeniti životnu filozofiju jednog muškarca. Od pogleda na usta moje slatke djevojke postalo mi je u tren oka jasno koliko je život katkad lijep. Sve je to samo pitanje duhovnog parametra, ili kako se to već kaže.
Lizika je odmah zapazila moju neuobičajenu eleganciju i odlučno držanje. Dao sam joj na znanje daje sve to u vezi s mojom sve važnijom društvenom ulogom — ipak sam ja iza kulisa povlačio konce jedne od financijski najjačih organizacija u zemlji. Međutim, čuvao sam se da spomenem u razgovoru vlasuljarsku branšu, jer nisam bio posve načisto što ona misli o pitanju ćelavosti.
— Onaj članak o Pulitici i vama mogao je još proći kao mladenačka nepodopština — načela je Lizika sama tu škakljivu temu — ali "Danica" odnedavno tako bezočno laže da se svaki pošteni građanin mora zbilja sramiti. — Odjednom snizi glas: — Vaš je smiješni prijatelj napravio od mog brata čak četiri ćelava bandita. Kažem vam ja, Rudi, daje čitavo to pitanje ćelavosti jedna velika glupost.
Uto se prema nama okrene debeljko u plavoj radničkoj kuti koji se tri dana nije brijao, pa namigne
Liziki i reče:
— No, no, draga moja, samo bez lakoumnih predrasuda! Jedna tako fina gospodična kao što ste vi vjerojatno nema puno posla s ćelavcima. Ali pitajte o tome samo nekoga tko svojim rukama zarađuje kruh svagdašnji!
U tramvaju je zavladao muk. Tko god je mogao, zurio je netremice kroz prozor.
— Izgleda da u ovom tramvaju ima previše ćelavaca — nezadovoljno se obazre oko sebe neobrijani putnik i produži: — Uzmite samo mene, gospodična. Ja imam automehaničarsku radionicu na prvom katu samo zato što ne mogu dobiti prostorije u prizemlju. Svaki vražji motocikl moram sam tegliti na kat ako želim raditi na njemu. Kakav vam je to život?
— Nikakav — odgovorih jer mi se činilo da nije pogodan trenutak da mu se suprotstavljam. — A zar nema u kući lifta?
— Dabome da ima, ali mi kućevlasnik ne dopušta da se njime koristim — ražesti se automehaničar.
— A zašto? Zato što nema ni dlake na glavi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mein Kamm (Moj češalj)

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 3:38 pm



— Oprostite — rekoh — mi ovdje silazimo.
Probili smo se do vrata i brže-bolje izašli iz tramvaja ali je neobrijani putnik pošao za nama.
Onako meka srca, Lizika se sažalila na njega.
— Zašto se tim jadnim ljudima ne kaže gola istina? — upita me. — Kad če konačno netko glasno i jasno reći daje ta zaštita kose puka glupost?
I ja sam se tome već čudio. Do tada se samo "Danica" bila uplela u kampanju protiv ćelavosti a sve su druge novine mukom mučale. Samo se u "Meti" profesor Olujić ponovo oglasio i proglasio pitanje ćelavosti izmišljotinom bolesne mašte jednog rastrojenog društva. Ali taj je broj tjednika
"Meta" bio po nalogu Ministarstva unutarnjih poslova zaplijenjen i uništen tobože zato što je u jednom drugom tekstu žigosan težak položaj poljodjelaca u nas, pa je vlast to ocijenila huškanjem naroda protiv sebe.
Nisam više s Lizikom govorio o pitanju ćelavosti iako mije bilo jasno da ću joj jednog dana morati priznati svoju ulogu u našem pokretu. Ali trenutno je među nama vladala prava idila.
U gostioničkom vrtu rezervirali smo bili ugodan kutak. Gusto obrasla sjenica štitila nas je od radoznalih očiju i ušiju poput separea.
Već nakon prvog osvježavajućeg piva razvezao se Liziki jezik pa mije ispripovjedila štošta iz svoje svakidašnjice. Potužila mi se na Pulitiku koji s njom razgovara samo o onom najnužnijem. činilo se daje ćelavac doznao da se nas dvoje sastajemo.
U toku razgovora sve smo se više zbližavali pa sam se na kraju odvažio i da joj poljubim one njene zgodne male uši.
— Pulitika nam može staviti soli na rep — šapnuo sam joj. —Meni će uskoro zatrebati jedna dobra tajnica...
Prije nego što smo se prvi put pošteno poljubili, uznemirio nas je metež što je izbio u našoj blizini.
Pod slabašnim svjetlom jedne od svjetiljaka što su osvjetljivale prostor za ples u sredini vrta, počupale su se dvije prilike. Jedna je od njih bio naš popravljač motocikla, koji se u međuvremenu bio propisno nakitio, a drugi elegantni postariji ćelavi gospodin.
— Misliš da možeš svoju čelenku sakriti u sjenicu? — zaurlao je mehaničar i podmetnuo postarijem gospodinu nogu tako da se ovaj opružio koliko je dug i širok. — Kad bi bilo po tebi, ja bih valjda do kraja života morao tegliti motocikle na kat?
— Ama, molim vas — procvilio je postariji gospodin — pa ja vas u životu nisam ni vidio. U pomoć!
— Ja da teglim motore na kat, je l' da? — žestio se sve više neobrijani mehaničar. — Da teglim, je l' da? Da teglim, teglim, teglim, je l' da?
Svaki put kad bi izgovorio riječ "teglim", udario bi ćelavom glavom postarijeg gospodina o parket prostora za ples. U međuvremenu su se gosti sjatili oko njih dvojice.
— Tako mu i treba — umiješa se u okršaj jedan mladić i odgurne ćelavca tako da se ovaj otkotrlja pod noge slabunjavom gospodinu u lovačkom šeširu.
— Oho, ćelavko! — zamekeće onaj slabunjavi. — Duša ti je da praviš gužvu u lokalima, a?
I raspali štapom postarijega gospodina po nosu a ovaj promuklim glasom pozove u pomoć policiju.
Dakako da u tom kraju nije nadaleko bilo nijedne policijske patrole, a konobari su se bojali intervenirati pa se u mlakoj ljetnoj noći sve orilo od dreke i kuknjave.
Lizika se u strahu privila uza me i rekla:
— Rudi, daj učini nešto, molim te...
Pa i ja sam već bio pomislio da se pridružim toj zabavi, ali je postariji gospodin ionako već izvukao kraći kraj. Nisam ja ipak nečovjek. Pomilovah Liziku po kosi ne bih li je smirio i rekoh:
— Ne boj se, mala moja, nama se ništa ne može dogoditi. Pa mi bar nismo ćelavi!
Ali djevojka je sve ljuće plakala, kao i sve žene kad ne znaju što bi drugo. S poprišta okršaja dopre posljednji put uzvik: — Da teglim, je l' da? — a postariji gospodin klone glavom na tlo. Pobjednici napuste poprište svoje pobjede i zadovoljno se vrate za svoje stolove. Jedan konobar i jedan dobrovoljni pomagač sažalili su se nad onesviještenim starcem i prenijeli ga u sjenicu do naše.
— Moramo obavijestiti njegove što mu se dogodilo — čuli smo jednoga od njih. — I moramo pozvati liječnika. A tko je uopće ovaj nesretnik?
— Nemam pojma — odgovori konobar. — često se ovdje sastaje s jednom mladom glumicom.
Vjerojatno ju je i danas čekao.
— A, evo i njegove posjetnice — začusmo iz susjedne sjenice. — Ovdje piše da je to Hugo
Gonzales, izdavač "Danice".
*
Sutradan prije podne otišao sam u Mažibradinu radionicu vlasulja da osobno prekontroliram bruto prihod, od kojeg je meni pripadalo skromnih 12,5 posto.
Čim sam izašao iz svoje sobe, prepriječi mi put moja stanodavka.
— S vama ne razgovaram — reče mi gospođa Drk ledenim glasom. — Samo me zanima kako je gospodinu glavnom uredniku? Molila sam se za njega cijelu noć. Da jedan znanstvenik ovako završi — zajecala je ta dobra žena — netko tko se svim svojim bićem zauzima za svoje bližnje! Naš će mu Gospodin vratiti život i neće dopustiti da trijumfiraju pokvarenjaci. Ah, zastoje uopće
Gospodin stvorio ćelave ljude?
Nastojao sam uvjeriti udovicu da će njezine molitve biti već jednom uslišane i da će Pepi izaći iz bolnice odmoran i čio kao da mu se ništa nije dogodilo. Nato mije gospođa Drk predala za Pepija medaljon svete Livije, hladno se naklonila i okrenula mi leđa.
Napokon sam krenuo svojim putem i uskoro svratio u modni pasaž u kojem se nalazila Mažibradina firma. Na moje ugodno iznenađenje, pogon se proširio i na susjedne lokale. Na fasadi je pisalo, na netom otisnutom plakatu:
"Izradba savršenih perika za svega 24 sata! Stroga diskrecija! Proizvodnja od vlastitog materijala!
Nošenje perika nije više luksuz nego građanska dužnost!"
Dok sam se divio tom plakatu, otvorila su se vrata radionice i na njima se pojavio moj dragi susjed
Artur Akrap. Kosa mu bila bujna kao u vile Ravijojle. Kad me ugledao, pocrvenio je kao rak.
— Kako je Munižaba? — priupita me na brzinu. — Jako sam zabrinut za njega. Do viđenja!
Usput je namjestio na glavi vlasulju koja mu još očito nije savršeno stajala.
Zadovoljno sam stupio u radionicu.
Porazgovarao sam s Mažibradom, koji mi je oduševljeno priopćio da zapošljava deset puta više radnika nego što ih je imao u stara loša vremena, kad mu je sve poslove obavljalo jedno jedino potrkalo. Ilija nije mogao nahvaliti Pepijevo izvanredno zalaganje, istinoljubivost i uvjerljivu logiku što ih iskazuje u tekstovima uperenim protiv ćelavaca.
— Još nekoliko ovakvih otkrića, Rudi — uvjeravaše me on — pa smo na konju! čak nam je i onaj užasni atentat na gospodina Munižabu dobro došao. A znaš li koji je najnoviji modni krik? Ne prodajemo više samo pojedinačne perike nego i cijele obitelji perika, s rijetkom, gustom i bujnom kosom. Na taj način naši cijenjeni kupci stvaraju dojam kao da im na ćeli raste nova kosa. -— Pa mi šapne na uho cereći se: — A šta ja mogu što će im za pola godine ispasti sva kosa iz perike! Među nama budi rečeno, svaka je perika čista prevara. A prevara mora na kraju biti kažnjena, nije li tako?
Zatim sam se, pun optimizma, prihvatio kontrole knjiga. Zahvaljujući svom poznavanju knjigovodstva koje sam stekao kod ćelavca Pulitike, bio sam u prilici upozoriti Iliju na nekoliko žaljenja vrijednih pogrešaka u računima. Potom sam potpisao ukupni zbroj i uzeo svoj zasluženi dio.
Nikad prije nisam zaradio toliko para za toliko malo rada. Bio sam zadovoljan sobom i svojom poslovnošću. Pošto sam još uputio nekoliko riječi ohrabrenja pokunjenom Mažibradi, napustio sam poprište svoje aktivnosti i zaputio se do dr. Crnokraka. Morao sam se s njim dogovoriti o daljnjem vođenju parnice protiv Pulitike i podići obrtničku dozvolu za prodaju vodice za kosu.
U glavnoj ulici prošao sam pokraj novinsko-izdavačke kuće "Danice". Tu se sjatila gomila ljudi oko predimenzionirane crne oglasne ploče. Pridružio sam se radoznalcima i pročitao sljedeće:
"Stanje dr. Josipa Munižabe još je zabrinjavajuće. Trenutna tjelesna temperatura 39,9°. Puls oslabljen.
Oko otvorene rane nastalo gangrenozno odumiranje tkiva.
Dolje ćelave izdajice! Pretplatite se na Danicu!"
Od ljudi oko sebe doznao sam da ovdje već od ranih jutarnjih sati čekaju na liječnički bilten. Ganula me vjernost tih priprostih ljudi proroku zaštitara kose. Riječi su im dolazile iz samog srca.
— Ako taj u bolnici odapne — pripomene jedan mlađi časnik ispred mene — onda će tek početi pravi lov na te posrane ćelavce.
Netko me odostraga povuče za ogrtač. Kad sam se okrenuo, ugledao sam pred sobom proroka zaštitara kose glavom i bradom. Pozdravih Pepija.
— Gle, gle, a kako tvoje zubalo?
— Hvala na pitanju — odgovori mi prijatelj. — Dobit ću porculanski most na račun kavane. A što kažeš na ovu navalu? Prirastao sam srcu običnom čovjeku.
Nisam se u tom času mogao suprotstaviti Pepiju, a bio sam i umoran pa sam jedva čekao da se vratim kući. Ipak me Pepi zamoli da još malo ostanem jer da ću inače propustiti jednu malu senzaciju.
— Gonzalesa su jučer zaštitari isprebijali na mrtvo ime — šapne mi Pepi dok sam čekao na najavljenu malu senzaciju. — Kad su mene jutros otpuštali iz bolnice, njega su upravo dopremili na snimanje. Dao mi je nogu na licu mjesta. "O Bože, što sam učinio!" zacvilio je taj stari ćelavac. A ja sam mu pomilovao friške kvrge i otekline i rekao mu: "Gonzales, zakasnili ste. Kotač povijesti ne može se više okrenuti unatrag."
Pepi je ušutio jer su se u tom trenu otvorila ulazna vrata novinske kuće i na njih izašli ljudi u sivim radnim kutama. Skinuli su bilten sa zida i odnijeli ga unutra. Mnoštvo je zanijemjelo. Zrak je vibrirao od nervoze. Napokon su se ljudi u sivim kutama vratili i izvjesili novo priopćenje:
"Cijenjeni čitaoci! Duboko žalimo što je u posljednjem broju našeg lista otisnut cio niz netočnosti.
Ti su nepodnošljivi pamfleti uznemirili neke naše sugrađane. Ipak smo se iz određenih lokalnopolitičkih razloga osjećali ponukani da sve to objavimo. U međuvremenu je pripravniku Josipu Munižabi uručen momentalni otkaz jer je njegova paskvila nespojiva sa stavovima ovoga lista.
Stoga nam ne preostaje ništa drugo nego da naše čitaoce i pretplatnike još jednom zamolimo za razumijevanje i uviđavnost.
Uredništvo"

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mein Kamm (Moj češalj)

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 3:38 pm





Samo je nekoliko trenutaka potrajao tajac, a onda su se probudili zdravi narodni osjećaji i izbio kolektivni izljev bijesa. Priprosti ljudi osjetili su se prevareni i izdani. Stisnute šake digle su se u zrak a ulicom se razlegla bura negodovanja.
— Dolje hulje! — vikne netko za mnom. — Eto, sad ostavljaju teško bolesnog Munižabu na cjedilu. Dolje "Danica"!
— Korupcionaši! — vrisne jedna sredovječna dama. — ćelavci su sve njih potkupili!
Poletjela je i prva cigla na zgradu novinske kuće i zazvečao razbijeni izlog. Sa svih su strana zapljuštali teški predmeti a na ulaz navali svjetina spremna na sve.
Promet je obustavljen, a ljudi su se načičkali na zaustavljenom tramvaju uživajući u besplatnoj predstavi.
Jedan mladić u kratkim hlačama izdvoji se iz gomile, skoči na klupu, savije šaku u trubu i poviče:
— Idemo u bolnicu do Munižabe! Ne smijemo ostaviti našeg junaka u ovom teškom času! Dolje ovo odurno glasilo ćelavaca!
— Idemo u bolnicu do Munižabe! — skandirala je svjetina. — Pokazat ćemo mi još tim ćelavcima kako se u crkvi prdi. U bolnicu!
Dotle je mladić, da li od alkohola ili od oduševljenja, pao s klupe i ostao ležati na travnjaku. Rulja je još posljednji put obasula "Danicu" kamenjem a onda se zaputila pružiti pomoć svom junaku.
— Baš imam peh — naljuti se Pepi. — Sad moram natrag u bolnicu.
— Nemoj se uzrujavati — pokušah ga umiriti. — Pusti ovu histeričnu gomilu da radi što hoće.
Ali Pepi je već bio uskočio u taksi.
— Čuj — dovikne mi iz taksija koji je već kretao — kako bi bilo da ipak pokrenemo ono o čemu je govorio profesor Olujić?
— Šta to?
— Ma onaj "Savez bezveznjaka" ili tako nešto. Na bazi zaštite kose. Jesi li za to?
Slegoh ramenima i procijedih:
— Može, što se mene tiče.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mein Kamm (Moj češalj)

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 3:38 pm




NAROD SE BUDI

Prije nego što vas izvijestim o svojim daljnjim političkim aktivnostima, htio bih naznačiti kakve su prilike vladale u našoj domovini. Samo će tako budući naraštaji moći shvatiti zašto je ideja zaštite kose doživjela tako fantastičan uspjeh.
U našoj je voljenoj domovini u to vrijeme vladala neka vrsta oligarhije. Jednostavnije rečeno, premda je vladavina korumpirane vlade bivala svake četvrte godine potvrđena na slobodnim demokratskim izborima, razvlašćeni aristokrati vodili su i dalje, usprkos svojoj spektakularnoj propasti, glavnu riječ. Taj je vladajući sloj izgubio doduše sve one svoje lijepe titule, ali ne i veleposjede, rudnike i banke, te bio isto onako ponosan kao i prije na portrete svojih trijumfalnih vojskovođa u nezagrijanim galerijama portreta predaka.
Uostalom, oduvijek smo mi u cijelom svijetu bili poznati po svojoj vojnoj tradiciji. Stoga smo i dobili gotovo sve važne bitke, kao što se može pročitati u svim povjesnicama. A to što smo gotovo sve ratove izgubili ima se jedino pripisati činjenici da je moral civilnog pučanstva u pozadini zbog katastrofalnih poraza redovito padao na nulu.
Ipak, ne možete nas uistinu dobro poznavati ako ne znate da je službeni zaštitnik naše drage domovine sveti Bartol. On nas štiti od kolijevke pa do groba i mi mu se obraćamo za pomoć u svim mogućim prigodama. Ako tko želi postati visoki državni savjetnik, što je životni san svakog odraslog građanina, ili priželjkuje povišicu plaće, neće ništa postići bez pomoći svetog Bartola.
Stoga svi mi, kao dobri kršćani, masovno odlazimo u naše brojne crkve, sa žarom sudjelujemo u procesijama okađenim tamjanom i općenito smo uzor pobožnosti i ljubavi za bližnje. Samo je tako narod svetog Bartola mogao podnijeti krajnje siromaštvo, pogotovo stoje prosjačenje bilo strogo zabranjeno.
Međutim, kršćanska ljubav za bližnje prestajala je na granicama naše zemlje jer smo mi isto toliko vrli domoljubi koliko i hrabri vojnici.
Vlada nas je sa svoje strane u udžbenicima i novinskim uvodnicima neumorno podsjećala daje svaki stranac potencijalni neprijatelj. Stoga nije nikakvo čudo što su stranci u tuzemstvu i inozemstvu morali ispaštati za sve ono što nam kod kuće nije valjalo.
Ali općenito je kod nas bilo mirno i ugodno. Svugdje, na svečanim domjencima, u kockarnicama i na igralištima golfa, bilo je sunčano i vedro. A na drugim mjestima nije ni onako bilo boljih ljudi.
Tako vam je to bilo u našoj miloj domovini onog jutra kad je pokret zaštitara kose slavio pobjedu.
*
Gdje smo ono stali?
Ah, da, u bolnici. Nakon što je porazbijala prozore na novinskoj kući "Danici", razjarena je masa krenula ravno na Bolnicu svete Jolande da pruži pomoć sramotno izdanom Josipu Munižabi. Pepi se dotle živ i zdrav vratio u svoj bolesnički krevet i ležao u njemu u stanju maksimalne pripravnosti.
Ja sam pustio da me ljudska bujica ponese sa sobom. Putem su otpali neki suborci, ali nam se pridružilo mnogo više pojedinaca koji nisu željeli propustiti spektakl. Policija je sve to mirno gledala, jedino je nastojala spriječiti najgrlatije bukače da se do kraja ne razulare.
Pred samom bolnicom došlo je ipak do malog izgreda kad su iz jedne veže izvukli na ulicu ćelavca koji se tamo bio sklonio. Neko se vrijeme još čulo njegovo zapomaganje, ali uskoro je gomila naprosto pregazila tog kukavca.
Prostrani bolnički park ispunio se u tili čas svjetinom. Ljudi su se čak penjali na ogradu parka da bolje vide što se zbiva.
— Munižaba — orilo se iz tisuću grla. — Hoćemo Munižabu!
Tad je Pepi izašao na balkon na prvom katu, bandažiran od glave do pete, a podupirale su ga dvije medicinske sestre. U šarenoj pidžami stoje visila na njemu kao na strašilu, djelovao je tako krhko da sam u prvi mah pomislio da nije možda — tko bi ga znao? — doživio nesreću u taksiju?
Jedva je podigao bandažiranu ruku. Oduševljeno klicanje naglo je utihnulo a ushićeni pogledi bijahu uprti u novog narodnog junaka.
— Dragi moji zemljaci — prozbori Pepi snažnim glasom koji se nije najbolje slagao s njegovom nemoćnom vanjštinom. — Zahvaljujem vam što ste svojim smionim pohodom odali priznanje uzvišenoj ideji zaštite kose. Sigurno je da ovo nije podrška meni osobno nego...
Pepi se klanjao sve dok se nije ponovo razleglo oduševljeno klicanje koje nije prestajalo dok se nije i posljednji sudionik izdovoljio.
— Prije bih rekao — nastavi govornik — da je ovaj spontani skup jasan znak da svi pravi domoljubi žele napokon vidjeti djela umjesto pustih riječi. čaša je puna. Zahtijevamo drakonske mjere protiv ćelavih parazita...
Ove je posljednje riječi popratilo spontano odobravanje svjetine.
— Dolje "Danica"! — zagrmi mnoštvo. — Dolje izdavač "Danice" Gonzales! Crko dabogda!
Tražimo njegovo izručenje!
Jedna od one dvije medicinske sestre šapne nešto Pepiju na uho. On svečano raširi ruke i svjetina umukne.
— Tog je starog šufta već snašla Božja kazna — obznani Pepi. — U trenutku kad ste se vi, moji vrli zaštitari, pojavili na vratima ove bolnice, ćelavi je izdavač tog huškačkog lista otišao Bogu na račun.
Svjetina zadršće od bogobojaznog strahopoštovanja.
— Svemogući čini čuda — čulo se kako ljudi mrmljaju. — Sveti Bartol kaznio je grešnika. Tako Bog sudi sluganima ćelavaca. Tko zna što još sve čeka ćelave izdajice!
Pepi ponovo digne ruke uvis.
— Dosta je bilo — objavi. — čaša je puna. Pitam ja vas, dragi moji zemljaci, ima li uopće većeg prokletstva od ćelavosti?
— Ima, ima — dovikne mu odostraga čovjek u kožnoj kapi. — Kako ne bi bilo! Prokleto siromaštvo ove zemlje!
Učas su ga okružila četiri kaputaša. Jedan je policajac uzeo pendrečiti odurnog komunista, a onda su ga dohvatili organi tajne policije i nitko ga nikad više nije vidio.
Pepi je opisao daljnji put pohoda protiv ćelavaca, koji će biti doduše trnovit ali će nas dovesti do željenog cilja ako budemo svi složni kao jedan.
— Ispunit ćemo želju naroda i osnovati novu stranku — obznanio je. — Stranku koja će na demokratski način ali jednom zauvijek riješiti akutni problem ćelavosti. Dotle treba da svatko, ali zaista svatko, dobro svlada tu materiju. Hrabri pioniri u zaštiti kose, čaša je puna! Naprijed, budućnost pripada vama!
Pepi se požuri da se povuče s balkona jer je bandaža na njemu zbog pretjeranog mahanja rukama bila olabavila i već počela lepršati oko njega.
Još se razlijegalo pojedinačno klicanje, a onda je svjetina krenula u glavnu ulicu razbijati izloge. Ja sam se pak smjesta otputio do Pepija u bolnicu, jer sam jasno osjećao daje kucnuo čas za akciju.
Bolnica je bila već puna Munižabinih obožavatelja koji su jedva čekali da vide svog napaćenog idola. Međutim, naš vjerni natkonobar igrao je i dalje ulogu Kerbera pred njegovim vratima. Samo je mene propustio bez riječi. Mnoštvo je za mnom zavidno gunđalo.
Pepi je upravo skidao bandažu sa sebe. Gadljivo ju je bacio u kut i odahnuo kad je odjenuo odijelo.
— Hej — pozdravi me. — Lijepo je od tebe što si se i ti pridružio klicanju.
— Ja sam se više smijao nego klicao.
— Zbilja nije važno je li bio jedan glas manje ili više. Oduševljenje je i bez tebe bilo bezgranično.
Moji ljudi sad kreću na glavnu ulicu da očitaju ćelavim trgovcima lekciju koju neće tako skoro zaboraviti.
— Svakako. Staklari će stvarno dobro proći...
Ugrizao sam se za jezik ali bilo je već kasno. Pepi me ispitljivo pogledao i nakon mučne šutnje odsjekao:
— Molim te da se u to ne pačaš, jesi li čuo? Sa staklarima ću ja pregovarati. Kad već igram pajaca pred ovom fukarom, onda ću ubirati i ulazninu. Sutra popodne odlazim u Udrugu velestaklara.
— A što je sa mnom?
— S tobom? Pa kakve ti imaš veze s pitanjem ćelavosti?
Ozlojeđeno skočih na noge.
— Nemoj sad opet počinjati! Koliko te puta moram podsjećati da sam upravo ja i nitko drugi izmislio svu tu priču o ćelavosti? Koga je Pulitika tužio sudu, tebe ili mene? I tko zna za sve one tvoje prljave poslove, i tko će ti, prijane, na kraju doći glave?
Po boji Pepijeva lica znao sam da se već pokajao za svoju netaktičnost. Ali ja sam se tako razgoropadio da mi se zakleo na svoju pokojnu strinu da će mi ustupiti polovicu provizije od staklara. Procijenili smo vrijednost projekta i došli do vrlo utješnog rezultata, pod uvjetom da samo dva izloga dnevno po ulici budu razbijena. čak i ako nam staklari isplate svega osam i pol do devet i pol posto od masovnog mitinga, bila bi to za početak sasvim pristojna svotica.
— Eto vidiš — oduševljeno će Pepi. — Politika je zbilja dobra stvar. Nikad unaprijed ne znaš što će sve iskrsnuti. A tek smo se počeli njome baviti!
Nisam u potpunosti dijelio njegov zanos.
— Pa zar ćemo zbilja osnovati stranku?
Pepi je sjeo sučelice meni i s proročkim žarom u očima predočio mi naše buduće djelovanje za dobro nacije.
— Ideja zaštite kose ne može se više zaustaviti — uvjeravao me. — Mase su samo to čekale. Mi smo im jedina nada. Jutros su opet na tržnici pretukli jednog ćelavog prodavača jaja.
— A tko ga je pretukao?
— Prodavači jaja. Naravno, kosmati prodavači jaja. Bogme, starino, pomalo već i sam počinjem vjerovati da su ćelavci to i zaslužili.
— Pa i ja — priklopih. — U zadnje vrijeme sve češće hvatam sebe kako mislim da su ćelavci u neku ruku zbilja ono što jesu.
— To ne može biti slučajnost, čaša je puna — preuzme Pepi. Zatim nastavi iznositi svoju viziju:
— Nova stranka s ugrađenim pitanjem ćelavosti ima sve pretpostavke za fantastičan start. Vlast je protiv nas, što nam može samo koristiti, a mi ćemo se dotle pretvarati da smo tobože protiv svih radikalnih pokreta. To uvijek pali. To nam daje, htjeli-ne htjeli, napredan imidž i ništa nećemo time riskirati jer nitko, uz pomoć Božju, neće biti radikalniji od nas. Usto ćemo se još praviti da smo veliki kršćani kako bismo iskoristili nimbus svetog Bartola.
— A propos, da ne zaboravim! — rekoh i pružih mu medaljon svete Livije koji mi je za nj bila dala udova Drk ne bi li ozdravio.
Pepi zgrabi tu relikviju i zamoli me da prenesem njegovu najdublju zahvalnost toj dobroj ženi.
Zatim poljubi medaljon i strpa ga u džep na hlačama.
— Je li pravi?
— Naravno. čisti bakar.
— Prepustimo takve jeftine štosove radije ćelavcima — pouči me Pepi. — Mi imamo drukčije brige. Na primjer, ni ti ni ja, dragi Rudi, nemamo dunsta o politici. Ja bih još znao sklepati stranačko glasilo, ali o organiziranju stranke nemam pojma.
— Nemam ni ja — rekoh. — Očito je da nam nedostaje profesionalan političar da ga uključimo u naše redove.
Pepiju nije doduše bilo pravo da plijen ubuduće dijelimo na tri dijela, ali je na kraju priznao da smo zagrizli u kiselu jabuku i da moramo pronaći iskusnog, ne preskupog ali poštenog, političkog savjetnika. Tad smo pozvali našeg natkonobara da nas izvede iz bolnice na stražnji izlaz kako bismo umakli oduševljenim zaštitarima koji su sve do jutra čekali na svog idola.
*
Čim sam stigao kući, okušao sam se u ispitivanju javnog mnijenja. Uostalom, osnivanje političke stranke iziskuje više nego brižne pripreme. Gospoda Drk bila je prva ispitanica. Učas me strogo poučila:
— Mene u svemu uvijek vodi samo moja vjera! Politika me nikad nije osobito privlačila. Uostalom, kad ne bih pristupila stranci koja sve pobožne i grešne ćelavce trpa u isti koš.
Složio sam se s njom, samo da pojednostavim stvari.
— Inače bih se rado pridružila vašem pokretu, gospodine Flinta. Najviše radi toga da gospodina glavnog urednika Munižabu očuvam od podmuklih napada grešnih ćelavaca.
Kad je spomenula Pepija, udovica je pocrvenjela kao rak.
— Jeste li mu dali moj medaljon? — priupita me.
— Naravno, milostiva gospođo. -— I što vam je rekao?
— Bio je izbezumljen od sreće. Nosit će ga na srcu. Misli da sad može mirne duše u kavanu jer će ga medaljon štititi od svake kugle.
Udovica se blaženo nasmiješila i prekrižila jer je ulicom upravo naišao tramvaj broj 52 koji svakog dana prolazi pokraj šest crkava.
— A kako zapravo izgleda gospodin glavni urednik? — upita me gospoda Drk i ponikne glavom. —
Kako bih ga rado upoznala!
— Pa odavno ga već poznajete — slatko se osmjehnuh. — To vam je onaj patuljak s kojim sam se nedavno ovdje bio pograbio...
Udova Drk pljesne rukama.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mein Kamm (Moj češalj)

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 3:39 pm




— Mislila sam da je to on! Je li stvarno? Kakav naočit mladić, kako je samo simpatičan! E, baš vam je onda pokazao...
Sirotoj se ženi od silne strasti pomutila pamet. Napustio sam je bez riječi i odlučio skoknuti načas do dr. Crnokraka.
Odvjetniku se žurilo.
— Sve je u najboljem redu — reče mi sjedeći iza brda spisa. — Vaš podli klevetnik nema nikakvih izgleda, dragi moj gospodine Pulitika, taj vam je Flinta odmrčao...
— Taj isti Flinta stoji pred vama — napomenuh. — Pulitika je naš protivnik u parnici.
— Svejedno. U svakom slučaju, sve ide kao podmazano.
Dr. Crnokrak pokazivao je svojim držanjem da poznaje predmet do u tančine. Dobro se još sjećao predujma kojim sam zasvjedočio svoje povjerenje u njega. Jedino ga je malo zabrinjavalo što odvjetnik protivničke strane naginje ćelavosti. Odatle mogu i sam izvući svoje zaključke.
— Ma nije valjda? — obrecnuh se na nj. — Kandidat za ćelavca pa da još obavlja tu časnu dužnost?
— Vi valjda živite na Mjesecu? — nasmije mi se dr. Crnokrak u brk. — ćelavci zauzimaju još uvijek kao i prije ključne položaje, a svi se prave kao da se ništa nije dogodilo. Nitko ništa ne poduzima — ogorčeno zaključi. — Dok ne bude prekasno...
— Još jedan razlog više, doktore Crnokrak, da se osnuje nova stranka — izlanuh.
Odvjetnik mi se primakne a iza debelih naočala radoznalo mu sijevnu oči nalik na gumbe.
— Što ste naumili?
— Munižaba i ja ulazimo u politiku. Sazrelo je vrijeme za pokret zaštitara kose.
Dr. Crnokrak toliko se uzbudio da me ponudio cigarom. Priznao mije da se i on bavi sličnim mislima.
Budućnost pripada pitanju ćelavosti. On nam stoji na raspolaganju dušom i tijelom.
— Imate li već kompletno vodstvo stranke? — priupita me.
— Jedno je mjesto još slobodno — umirih ga. — Trebamo političkog savjetnika koji ima praktičnog iskustva i koji je fleksibilan u najvećoj mjeri...
Dr. Crnokrak progutao je pljuvačku, unio mi se u lice i zasuo me bujicom riječi bez točke i zareza.
Navodno je on desetljećima utjecao na sve značajne političke pokrete u zemlji, bio visoko plaćeni savjetnik vladajuće stranke u izbornoj kampanji, a ujedno i doživotni potpredsjednik Zemaljskog saveza kućevlasnika, jednom riječju, upravo je on rođeni stari lisac kakvog tražimo.
— Najugledniji parlamentarci služe se mojim iskustvom u javnom životu kako bi utjerali mito za državne narudžbe — žustro je nadopunio. — A da i ne govorimo o tome da sam prije nekoliko dana napisao za vladin list članak na tri stupca pod naslovom "Naprijed, narode, u borbu protiv siromaštva!" To vam valjda, gospodine Pulitika, govori nešto o mojoj socijalnopolitičkoj viziji.
Samo sam se osmjehnuo i nakon dojmljive retoričke pauze priupitao ga:
— Interesira vas, dakle, to mjesto? Rođeni stari lisac požudno izusti:
— Ništa mi ne bi bilo draže.
— I stalo vam je samo do ideje?
— Isključivo.
— U redu — rekoh — onda mi dajte odgovarajuću akontaciju. Samo ćete me tako uvjeriti da imate povjerenje u nas. Ja od vas, doktore Crnokrak, očekujem veliko povjerenje. U tome je osnova moje političke prakse, a sve ostalo doći će samo po sebi.
Fiškal se nemoćno koprcao kao pauk u vlastitoj mreži, ali mije na kraju vratio sav moj predujam, skupa s kamatama. Sporazumjeli smo se da će dobiti priliku u našoj stranci, za odgovarajuću plaću i na probni rok do kraja mjeseca.
— Možete biti sretni i ponosni — rekoh mu — što ste postali jedan od utemeljitelja pokreta za zaštitu kose. Možda će jednog dana svijet pamtiti kako ste rano prozreli opasnosti koje nam prijete od ćelavaca.
Dr. Crnokrak upravo je gorio od mržnje.
— Najradije bih svakog ćelavca vlastitim rukama zadavio — izusti. — I to vam nije nikakva prazna floskula, gospodine Pulitika, nego moje čvrsto uvjerenje.
Obojica smo bili oduševljeni činjenicom da se u svemu slažemo, osim u mom prezimenu. Taj je ugodni razgovor završio dogovorom da će dr. Crnokrak pribaviti obrtnicu za proizvodnju vodice za kosu, a da ćemo čistu dobit dijeliti popola.
Samo ni riječi o tome Pepiju!
Preda mnom su se otvorile neslućene mogućnosti. Moje stupanje u političku arenu svakako je označilo prekretnicu u mojoj karijeri, od čega neće imati koristi samo moji zemljaci nego i ja.
Do tada sam se u politiku razumio kao guska u sijeno. Politika se u našoj dragoj domovini tada sastojala samo u tome da se svake četvrte godine izabere neki drugi pustolovni duh za parlamentarnog zastupnika, zato što je u svom izbornom okrugu obećao da će ukinuti porez na dohodak, ili pak biskupski veleposjed po hitnom postupku razdijeliti sirotinji. Tada bi se svi odreda napili na njegov račun, uvjereni da su svoje glasove dali korumpiranom lupežu, ali, Bože moj, tako je to otkako je svijeta i vijeka.
Ja osobno nisam gotovo nikad imao pravo glasa jer nisam imao stalnog prebivališta. Jedan jedini put glasao sam za jednog političara zato što se zvao Eugen i što me podsjećao na moju najdražu tetku Eugeniju.
Dakako da su i do mene neprestance dopirale glasine o javnim skandalima i korupcionaškim aferama. Ali meni se za sve to živo fućkalo jer sam smatrao sasvim prirodnim da političari grabe lovu. Zašto bi inače izabrali tu profesiju? Bilo je doduše i u toj branši nekoliko sanjara koji su politiku smatrali širenjem altruističkih ideja, umjesto da se brinu za svoj beznadni financijski položaj, ali ljudi obično nisu mnogo marili za te čudake pa se tako taj problem rješavao sam od sebe.
Budući da sam principijelno zazirao od svake ekstremne ideologije, privlačila me samo druga strana političarske profesije, pristup u onu zemlju šlarafiju u kojoj čovjeku padaju s neba u usta pečeni golubovi. Pri samoj pomisli na neslućene nove perspektive kao stoje izrada perika, ostakljivanje izloga i proizvodnja vodice za kosu, zavrtjelo bi mi se u glavi. A još se nije ni nazirao kraj mogućnostima koje mi pruža nacionalni program uperen protiv ćelavaca.
Nakon takvog euforičnog uzleta mašte, doživio sam sutradan popodne gorko razočaranje. Kad sam Pepija sreo na ulici pri njegovu povratku iz Udruge velestaklara, priznao mi je da je, na njegovo veliko žaljenje, potpredsjednik udruge glatko odbio njegovu velikodušnu ponudu za suradnju. Na Pepijevu prijetnju da naši jurišni odredi zaštitara neće više razbiti ni jedan jedini izlog, čovjek je uzvratio posprdnim smijehom. Nitko više ne može zaustaviti oduševljene narodne mase, odgovorio je razočaranom Pepiju.
— K vragu! — procijedih. — Sad nam je otpao jedan od pouzdanih izvora prihoda.
Istini za volju, držao sam se kao da me je ta vijest pogodila više nego što me je stvarno pogodila.
Trebalo je da Pepi ostane uvjeren da mi je hitno potrebna svaka para, kako ne bi u svojoj prljavoj mašti još pomislio da sam ja prije njega bio kod velestaklara i eventualno sklopio tajni financijski sporazum s potpredsjednikom, za koji ova pijandura Munižaba ne smije ni za živu glavu saznati. U drugoj jednoj točci Pepi i ja se nismo mogli složiti. Moj je prijatelj naime pronašao onoga "trećega" koji nam je nedostajao, jednoga svog starog znanca s kojim je održavao vezu nakon zajedničkog boravka u zatvoru. Ja sam pak inzistirao na dr. Crnokraku, s kojim sam se potpuno slagao u pogledu vodice za kosu. Pokušavao sam to objasniti Pepiju:
— Doktor Crnokrak je idealan čovjek za to mjesto, iskusan političar i potpuno odan našoj stvari. A koliko traži taj tvoj čovjek?
— Četrdeset posto plus troškovi.
— E, molim lijepo — uskliknuh slavodobitno. — Time je sve riješeno. Doktor Crnokrak pristaje na beznačajan fiksni honorar i nekoliko postotaka od prihoda stranke.
— Da, ali ja sam već čovjeku dao svoju riječ. Pogledah ga namrštena čela i priupitah:
— A reci mi, dragoviću moj, zašto baš to mora biti taj tvoj pajdaš iz buhare? Zar ti zbilja misliš da te ja nisam pročitao? Htio bi napraviti jedan mali posao na račun svog vjernog ortaka?
Bijedni Pepi problijedi i popusti. Taj gramzljivi kukavac opet je gledao kako da u potaji napuni svoje džepove. Ipak, prije nego što sam ga propisno ispreskakao, Pepi je vrisnuo i upro prstom u kršna mladića koji je malo dalje od nas prolazio ulicom.
— Pazi... pazi... Onaj me je tip onda napao u kavani...
Dakako da sam odmah prepoznao Mišu. Ja sam već bio zaboravio na taj prepad jer je Pepi sa svoja dva divna nova porculanska zuba izgledao opet kao nov, ali mi je srce ipak jače zakucalo pri pogledu na Lizikina brata.
— Jesi li sto posto siguran da je to on? — priupitah Pepija. — Da se nisi možda prevario?
— Nisam, nipošto. Taj mije tip razbio zube.
— Hajdemo za njim! — poviknuh. — Brže!
I potrčasmo obojica kao na znak startnog pištolja. Na žalost, iza nekoliko koraka ja sam tako nesretno ispružio nogu daje Pepi ljosnuo koliko je dug i širok i pao ničice na asfalt.
Kako sam bio nespretan! Dakako da sam brže--bolje pomogao prijatelju da ustane. Pepi je ojađeno gledao za mladićem i istodobno nešto ispljunuo iz usta. Pred nama su se na nogostupu zakotrljala dva lijepa nova porculanska zuba.
Nakon nezaboravnog izleta u onu malu gostionicu sastajao sam se, krijući se brižno od Pulitikinih očiju, iz večeri u večer sa svojom dragom Lizikom. Proživjeli smo divne trenutke zajedno, grlili se u malim, skrovitim slastičarnicama ili se strastveno ljubili, a da o drugim ljubavnim slastima i ne govorimo. Gotovo da sam i sam postao bolji čovjek zahvaljujući Lizikinoj blagoj nježnosti i ekonomskim pogodnostima zaštitara kose. Nakon sati provedenih s njom obuzimala me svaki put želja za sređenim građanskim životom, u kojem čovjek može mirne duše nakon svakog lopovluka leći u krevet uz djevojku koju je sam izabrao i zaboraviti na sve svoje brige.
I Lizika je procvala i proljepšala se poput egzotična cvijeta koji je napokon našao pravo tlo za svoje korijene. Bili smo mladi, život je bio pred nama, bili smo privrženi jedno drugome, i još štošta drugo išlo je na ruku našoj bajnoj vezi čega se sad više ne sjećam tako dobro.
Jedina je crna točka u našim odnosima bilo zaštitarstvo kose. Tvrdoglavo je ostajala pri svom mišljenju da su zaštitari hohštapleri i prvorazredne hulje. Stoga sam morao pred svojom dragom tajiti činjenicu da upravo njezin obožavani vuče konce iza kulisa tog pokreta.
Te večeri ipak se nisam uspio svladati da joj nešto ne prigovorim:

— Lijepo sam te molio da kažeš svom bratu da se povuče iz javnosti. Morao bi na neko vrijeme nestati da ga nitko živ ne vidi. Zar možda želiš da ga danas-sutra obilaziš u zatvoru?
Lizika mi začepi usta poljupcem i svečano obeća da će osobno zaključati Mišu u smočnicu. Onda mije ispričala što ima novo kod Pulitike. Rekla mije daje pomalo nervozan i da želi da se ta parnica što prije okonča. Očito je stari ćelavac shvatio da vrijeme radi protiv njega.
Na putu do našeg najdražeg parka sa skrovitim klupama naišli smo na skupinu ljudi. Kako su žene po svojoj naravi znatiželjne, potrudio sam se da otkrijem stoje posrijedi.
Iza stola na rasklapanje stajao je jedan mladić, živo nešto gestikulirao i tvrdio okupljenim prolaznicima, uporno kao vergl, da posjeduje nešto senzacionalno. Zahvaljujući genijalnu izumu, odstranjivanje mrlja od tinte postalo je prava igrarija. I mladac je izlio na bijeli rupčić tintu, a onda ju je polio tim senzacionalnim sredstvom i mrlje je nestalo kao da je nikad nije ni bilo.
— A sad, drage moje dame i gospodo — obznani nam brbljavi mladić — sad ćete vidjeti nešto neviđeno. I vaša će unučad hvaliti na sva usta ovaj nezaboravni trenutak. Evo, obraćam se ovom dražesnom mladom bračnom paru, molim vas samo na trenutak, gospodine, dopustite da vas uhvatim za ruku, tako, vidite, hvala lijepa...
I simpatični mladić izlije mi na rukav kaputa tintu, nakon čega moje odijelo krem boje postane bogatije za mrlju kričave boje. Lizika i ja gledali smo zaprepašteno azurnoplavu posljedicu njegova atentata, ali se mladić samo spokojno nasmiješio i uzeo rukav mog kaputa jednom rukom dok je u drugoj držao bočicu senzacionalnog sredstva da prelije njime mrlju.
— A sad — objavi usred sveopćeg muka — molim vas za trenutak vaše pažnje. Vidjet ćete i sami kako ova mrlja tinte na novom odijelu nestaje, iščezava, jednostavno je više nema...
Ali uto, kao na komandu, na drugoj strani ulice jedan drugi simpatični mladić oštro zazviždi, na što naš mladac u roku od nekoliko sekundi sklopi svoj stolić na rasklapanje, dobaci prisutnima: "Pazite, murja!" — i nestane, iščezne, kao da je u zemlju propao. Za razliku od moje mrlje koja je ostala sa mnom, jednostavno se nije dala zaplašiti i sve se više širila po rukavu mog novog odijela.
Ja sam pak ostao stajati na mjestu tako osupnut da se Lizika morala nasloniti na prvo stablo da ne padne na zemlju od smijeha. Ni ja se još nisam nagledao svoje penetrantne mrlje od tinte kadli nam iznenada pristupi jedan sijedi gospodin i reče:
— E, taj vas je zbilja lijepo udesio. A tko je bio taj tip?
— Nemam pojma — odgovorih — nikad ga prije nisam vidio.
— Da nije možda bio ćelav?
Tad su se i drugi prolaznici zaustavili. Liziku su odgurali na stranu tako da je ostala stajati na rubu skupine.
— Mislim da nije bio ćelav — rekoh — ali nisam siguran...
— Kako to niste sigurni? — ražesti se jedna debeljuškasta dama. — Pa valjda ste vidjeli je li vam ćelavac upropastio odijelo? Niste ipak slijepi?
— Tipično — dobaci netko zdesna — tipično za ćelavce! Kad vide čovjeka bujne kose kako je dobro obučen, ne mogu a da ga ne zasvinje.
— Da, u zadnje vrijeme nose sa sobom čak i bočice tinte — oglasi se čovjek pokraj mene i oštro me pogleda. — Bio je dakle ćelav?
— Mislim da jest, ali kažem vam da nisam potpuno siguran...
Oko mene se razlegnu ogorčeni uzvici.
— Pa zašto onda, za Boga miloga, uzimate u obranu jednog ćelavog nikogovića? — prohriplje netko u basu.
— Ma jeste li poludjeli? — začuo sam Liziku u pozadini kako se obraća ljudima umolnim glasom.
— Ostavite ga na miru, što hoćete od njega?
— Ništa, ništa, gospodična draga — odgovori joj onaj sijedi. — Gospodin treba samo da nam jasno i glasno kaže da gaje napao ćelavac.
— Pa rekao sam vam već da sam skoro siguran da je... — promucah.
— Još uvijek neće da prizna — zapjeni se debeljuškasta dama. — Ovakvi slugani ćelavaca gotovo da nisu ništa bolji od samih ćelavaca.
Pogledah oko sebe. Sve sami zgoljni istjerivači pravde. Još samo jedna iskra i eksplodirat će bačva baruta.
— Bio je ćelav — rekoh brže-bolje. — Sad sam sto posto siguran da je bio potpuno ćelav.
— Konačno je priznao — obradovao se onaj sijedi. — Ti su prokleti ćelavci krivi i za inflaciju...
— Tako je — potvrdi debela dama — ruka ruku mije.
Iskoristih taj mirni trenutak da se probijem kroz gomilu. Povukoh i Liziku za sobom. Sirota je djevojka bila pod šokom.
— Sad si i sama vidjela, dušo — rekoh joj — u kakvu se opasnost čovjek može uvaliti zbog tih tvojih dragih ćelavaca...
Osvanuo je i veliki dan osnutka stranke. Mjesto tog znamenitog događaja bila je moja podstanarska sobica. Zamolio sam udovicu da ovaj put posebno brižljivo pomete ispod ormara, da nam servira espresso i obvezatnu kajsijevaču. Gospođa Drk obično nije htjela obavljati takve poslove, ali kad je čula da dolazi i sam Josip Munižaba, zdušno se prihvatila posla.
Pepi je došao prije dr. Crnokraka. Bio je izvrsno raspoložen, elegantno odjeven i pripit tako daje udovici poljubio ruku. Ona samo što nije proplakala od sreće. Zašto je ona, uz moju karizmatsku osobnost, prigrlila upravo tog krezubog gnoma, ostalo mi je do danas zagonetno. Ukus je jednostavno stvar ukusa.
Pepi i ja smo na brzinu procijenili situaciju. Moj se prijatelj veselio što će opet raditi kao novinar u našem budućem stranačkom glasilu, jer nakon što se "Danica" onako sramotno predala, nije bilo više novina koje bi se ozbiljno bavile pitanjem ćelavosti.
Razdragano smo se prisjećali herojske prošlosti našega budućeg pokreta.
— A sjećaš li se — reče Pepi bludeći pogledom nekud daleko — kako sam ja već u svom prvom tekstu o Pulitici poveo borbu protiv ćelavaca? Bio sam spreman voditi je do pobjedonosnog kraja, ako treba i sam, svojim skromnim snagama. Jesam li već tada bio svjestan svoje velike društvenopolitičke odgovornosti? Nipošto, dragi Rudi, nisam još bio tako daleko odmakao. Pa ipak sam svojom intuicijom sve točno predvidio.
Prikučih se u naslonjaču gospođe Drk bliže njemu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mein Kamm (Moj češalj)

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 3:39 pm




— Moram ti nešto priznati, dragi moj Pepek — povjerih mu zagledavši se zamišljeno u izlizani parket. — Pulitika je zapravo bio za mene samo izlika, posljednji povod da ostvarim svoju povijesnu viziju. Sudbina me je predodredila da budem vođa, mislio sam tada, da nitko drugi do mene ne bude pravi prorok pitanja ćelavosti. Danas mije to smiješno. Ne vjerujem više u to, nego znam.
Pepi je nervozno istrusio dvije čašice kajsijevače. On je očito imao drugi odgovor na pitanje tko je od nas bio pravi prorok. Pakosno sam se nacerio u sebi. Petnaest kilograma žive vage ipak su i te kako snažan argument. Ali Pepi se još nije predavao.
— Mene moja reputacija u zemlji obvezuje — istaknuo je. — Potreban mi je jedan pouzdani tjelohranitelj. Mislim da bi to mogao biti naš natkonobar Eugen.
— Polako, polako — nastojao sam prizemljiti tog malog oportunista. — Nisi sam u ovom našem pokretu. Ne možeš nikog angažirati bez pristanka stranačkog vodstva.
Pepi proguta pljuvačku i zamoli me za dopuštenje da plaća Eugena iz stranačke kase. Pristao sam.
Rekao sam mu da ga doista ne želim šikanirati, ali da sve mora ići službenim putem. Nato smo još zajednički zaključili da dr. Crnokraka nećemo upućivati u financijske poslove stranke. Prevelika upućenost samo bi ga opterećivala i možda čak i kočila u učinkovitosti.
Tad uđe u sobu dr. Crnokrak, onako krupan, gipka koraka, noseći portabl pisaći stroj koji je nesebično stavio na raspolaganje stranci. Upoznao sam Pepija s tim svojim kandidatom, koji je, glupan, odmah nakon toga razvezao pola sata o Pepijevoj novinarskoj genijalnosti. Pošto sam pozvao buduće stranačko vodstvo da zauzme svoja mjesta, prionuli smo na posao da usmjerimo usud nacije na pravu stranu.
Dr. Crnokrak otvorio je pisaći stroj i ubacio u nj djevičanski čist list papira. Zavladalo je svečano raspoloženje. Nekoliko smo minuta uživali u pobožnoj tišini sastanka na vrhu. Ganuto sam iz svog naslonjača motrio odvjetnika koji se još uvijek priglupo cerio piljeći u glavnog urednika Munižabu.
Pepi se protezao na mom krevetu i zurio u strop.
Tad smo napokon prešli na raspravu i ustanovili da u stvari nemamo o čemu raspravljati.
— Zapravo, zasad imamo samo jednu zadaću — zamišljeno će Pepi — a to je da oslobodimo zemlju jarma ćelavaca.
— Ali upravo je to zbilo redove naše nacije — priklopih.
— Ta je ideja svakako veličanstvena — žustro se uhvati te niti dr. Crnokrak. — Ali što ćemo učiniti kad napokon izvojujemo pobjedu nad ćelavcima?
Pepi i ja se u čudu zgledasmo. O tome nismo još uopće razmišljali.
— Ćelavaca će uvijek biti — napomenuh nadobudno. — Uvijek će biti ljudi koji gube kosu. Možda će i nama jednog dana kosa... mislim, ovaj...
Kakvu sam glupost izvalio! Pepi me poprijeko pogleda, ali odvjetnik mi priskoči u pomoć.
— Upravo zato treba da proširimo koncepciju — reče. — Nije to nikakva mudrost, ja sam radio već za četiri razne stranke i uvijek sam istim programom spašavao stvar.
— Pa da čujemo onda što nam predlažete — reče Pepi.
Dr. Crnokrak najprije nam preporuči da izradimo stranački znak jer bez njega nema ništa. Svaki od nas neka nešto predloži! Pepi je već pri prvom pokušaju pogodio u cilj pa smo se jednoglasno odlučili za ovakvo likovno rješenje: neukusno zaobljena ćelava glava probodena nekom vrsti trozuba kao simbolom naše borbene spremnosti.
— Krug i trozub — promrmlja dr. Crnokrak za se. Kušao je ime te nove tvorevine kao plemenito vino na jeziku. — Krugozub. Nije loše — napokon izusti i zadovoljno klimne glavom. — Naše će se pristaše zvati "krugozupci". Ovime smo već napravili velik korak naprijed. A kako će nam se zvati stranka?
Ništa mi pametno nije padalo na pamet. Bio sam još početnik u tom poslu.
— Mislim da bismo svakako morali zadržati naziv "zaštitari kose" — ustvrdi Pepi.
— To se razumije samo po sebi — potvrdismo dr. Crnokrak i ja uglas. Malo-pomalo se stvar razvijala sama od sebe. Dr. Crnokrak zadovoljno otipka ove riječi:
Prva nacionalna stranka zaštitara kose i Krugozubna fronta (PNSZKF)
— Tako — izusti odvjetnik, dobro raspoložen — sad nam još samo fali program.
Pa otipka na još uvijek prilično djevičanskom bijelom papiru naslov:
Program
I upitno me pogleda kao da sam ja stručnjak, a ne on. A nije još, lijenčina, pribavio ni obrtnicu za proizvodnju vodice za kosu!
Dr. Crnokrak promrmlja nešto o vremenskom tjesnacu i otkuca na stroju ne časeći ni časa ovu rečenicu:
"Naš je cilj potpuno ozdravljenje mile nam domovine u ime svih građana bujne kose, kao i eventualno proširenje granica zemlje i povećanje nacionalnog bogatstva zakonitim oduzimanjem posjeda ćelavcima uz strogo poštivanje pravnog kontinuiteta."
Napeto sam se sagnuo zajedno s Pepijem nad "Naš cilj" i upoznao se s našim političkim credom.
Iako ga nisam još do kraja uspio proučiti, činio mi se sasvim dobar.
Dr. Crnokrak je tek sad došao u puni zamah: članstvo stranke
Naceri se i reče:
— Stranci može pristupiti svatko tko ima dovoljno sitniša.
— Što vam pada na pamet! — ogorčeno se otresoh na odvjetnika kojem se zaledi cerek na debelim obrazima. — Ako ste vi, doktore Crnokrak, postali zaštitar kose samo iz pohlepe, onda vas ne trebamo!
Ova je moja intervencija bila doista prijeko potrebna. Samo da taj slaboumni odvjetnik ne spomene još pred Pepijem vodicu za kosu...
Pepi me u čudu pogleda a onda se složi sa mnom:
— Moramo od samog početka, gospodo, paziti da svoju ideju ne uprljamo niskim materijalnim ciljevima.
Dr. Crnokrak nas je uzeo svečano uvjeravati daje on mislio samo na dobrovoljne priloge bez kojih nikad ništa nije bilo od pokreta koji su krčili nove putove. Na kraju je ovako formulirao svoju misao:
"Stranci može pristupiti svaki građanin koji nije ćelav i koji se obveze da će redovito plaćati članarinu."
I to smo uspješno obavili. Sad je trebalo još precizirati ekonomske ciljeve stranke. Zahvaljujući rutiniranom dr. Crnokraku, uskoro bješe zapisano:
"Bruto društveni produkt mora se u najkraćem roku udeseterostručiti."
Nisam od svega toga bogzna što razumio, ali pogled na Pepijevo zbunjeno lice pokazao mi je da će bolje biti da njega ništa ne pitam. Stoga smo obojica bez riječi klimnuli glavom. Dr. Crnokrak formulirao je dalje misli kao da sipa iz rukava:
Novo građansko pravo članak 1. Svakom registriranom ćelavcu oduzimaju se zauvijek sva građanska prava, koja ne može iznova steći ni ako se potpuno identificira s idejom zaštitara kose, pa čak ni ako mu ponovo izraste kosa.
Članak 2. Uvodi se polaganje prisege za zaštitu nacionalnih interesa unutar i izvan okvirnih uvjeta usudbene zajednice.
— Ma što će nam taj idiotski članak! — prigovori Pepi.
— U svakom stranačkom programu — pouči nas obojicu stručnjak — mora biti nekoliko nerazumljivih formulacija jer ga inače nitko ne bi ozbiljno shvatio.
— Kako će naš program itko živ ozbiljno shvatiti kad se jedini uistinu važni pojam, to jest "ćelavac", dosad spominje samo na tri mjesta? I to vi nazivate profesionalnim radom?
Crnokrak smeteno zažmirka i nastavi pisati ovako:
Politička ideologija zaštitara kose
"Osnovna novela zakona iz razloga nepodnošljivog širenja pojave domaće ćelavosti ima za cilj korjenito odstranjivanje ćelavaca i osoba s korijenom ćelavosti sa svih ključnih položaja u gospodarstvu, iz odgovornih foruma javnoga života i svih drugih djelatnosti."
— Oprostite — prekinuh Crnokrakovu grozničavu aktivnost — a što vam to znači "s korijenom ćelavosti"?
— Tako se naziva subjekt koji ima ćelava oca — protumači odvjetnik. Pepi i ja klimnemo glavom u znak priznanja. čovjek zbilja brzo uči.
Predložih da u program ugradimo i magičnu riječ "socijalno".
— Ništa lakše od toga — odvrati dr. Crnokrak i nastavi pisati Socijalna politika članak 1. Zakon se novelira radi odredbe o socijalnom dodatku rente za zasluge u promicanju socijalnog misaonog blaga.
članak 2. Smjesta se ukidaju sve carinske dažbine i globe kao i vinkulacione pristojbe, a ujedno se zabranjuje svaki stečajni postupak, prisilna nagodba i svaka prisilna licitacija kao temeljna manifestacija u bespoštednoj socijalnoj borbi protiv nesnosnih lihvarskih opterećenja od strane ćelavaca.
— Ako ovo ne upali — napomene Pepi — pljunite mi u zube!
— Hvala lijepa — zastane načas u radu naš politički znanstvenik. — Mislim, gospodo, da će ovo zasad biti dovoljno. A sad treba još izabrati vodstvo stranke. Tko bi trebao, po vašem mišljenju, povesti stranku u budućnost?
Nepovjerljivo smo se zgledali. Meni nije bilo previše stalo do uloge stranačkog vođe jer sam kao blagajnik mogao mnogo bolje iskazati svoju višestruku nadarenost.
— Ja sam uvjeren da je gospodin Flinta pravi čovjek za tu funkciju — prekine odvjetnik rječiti muk.
— Ja osobno ne težim za višim položajem i zadovoljio bih se i mjestom rizničara.
— Nemojte biti tako skromni, gospodine odvjetnice
— obodri ga Pepi. — Vi ste kao stvoreni za organizaciju stranke. A ako nitko baš ne želi biti rizničar, mogu se i ja toga prihvatiti.
Nerado sam mu se suprotstavio, ali moja intenzivna jednomjesečna izobrazba nije valjda ipak bila sasvim uzaludna. Stoga sam bio spreman žrtvovati se i preuzeti taj nezahvalan posao. Međutim, moje stranačke kolege nisu htjele dopustiti da ja svoju karizmu razbacujem na administrativne poslove. Nakon dobrih pola sata utvrđeno je konačno vodstvo stranke:
Voda stranke i rizničar: Rudolf Flinta
Predstojnik promidžbenog i medijskog odjela i rizničar: Josip pl. Munižaba
Povjerenik za interne poslove i zamjenik rizničara: dr. Dalibor Crnokrak
Nakon tog sretnog usuglašavanja Pepi je htio što prije odmagliti jer nije više bilo pića, ali sam ja inzistirao na svečanoj prisezi svojih suradnika. Kad je bal, nek je bal! Pepi se tome oštro usprotivio zato što su mu navodno još od malih nogu bile mrske školske svečanosti, ali me Crnokrak svesrdno podržao, između ostalog i zato što nije pribavio na vrijeme obrtnicu za proizvodnju vodice za kosu.
Slijedio je dakle još i taj svečani čin. Kao novopečeni političari, postrojili smo se uz stol, podigli uvis desnu ruku i izgovorili tekst prisege koji sam ja bio sročio:
"Prisežem pokretu zaštitara kose i svom voljenom vođi vjernost do groba, nesebičnu odanost i odricanje od svakog osobnog bogaćenja."
Sam tekst nije bio još dotjeran do savršenstva, ali oba moja suradnika znala su najposlije o čemu se radi. Crnokraku su se za tog svečanog čina orosile oči ispod debelih naočala, a Pepi se sav zajapurio. Moj se prijatelj očito teško mirio sa činjenicom da sam mu ja sad vođa, i to još voljeni vođa, ali, kako rekoh, razlika od 15 kila žive vage ipak nije mačji kašalj.
Zatim sam još kao novoimenovani vođa stranke morao podijeliti radne zadatke. Dr. Crnokrak trebao je što prije pronaći u središtu jednog predgrađa prikladne prostorije za sjedište stranke, a Pepija sam zadužio da pokrene stranačko glasilo. Temeljem svoga visokog položaja opunomoćio sam obojicu da tekuće troškove, dok se ne uspostavi stranačka blagajna, podmiruju iz svog džepa. Sve smo to dakle lijepo sredili. Ostala je još udovica. Pozvao sam je i povjerio joj funkciju povjerenice za ženska pitanja u zaštitarstvu kose. Gospođa Drk progutala je pljuvačku od uzbuđenja. Smatrala je doduše da bi bilo veličanstveno kad bi se konačno riješilo pitanje ćelavaca, ali bi ona osobno radije obraćala sirote duše i izbavljala zabludjele ćelave ovce u znaku križa.
Vodstvo stranke povuklo se na vijećanje i odobrilo udovici da se bavi i tim dodatnim poslovima.
Kad je to saznala, ta se krava toliko raspekmezila da se obisnula o vrat Pepiju, radi čega se morala prilično nisko sagnuti.
Samo su nam još mase falile. Gospođa Drk sazvala je sve stanovnike naše kuće, doktora Vukorepu, gospodina i gospođu Akrap i Alagu.
Budući "krugozupci" dolično su obukli tamnu odjeću. Samo se Alaga opet izdvojio od ostalih i htio se učlaniti u stranku samo u košulji.
I tako su se svi u mojoj sobici postrojili u vrstu, blistavih očiju i puni entuzijazma. Šef propagande pozdravio ih je kao sjeme iz kojeg će u doglednoj budućnosti niknuti jedan ljepši i bolji svijet bez ćelavaca.
— Braćo zaštitari kose — završio je Pepi svoju govoranciju. — Kucnuo je naš čas, čaša je puna!
Da, bio je to velik dan.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Mein Kamm (Moj češalj)

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu