Kućna apoteka za zdrave

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

Kućna apoteka za zdrave

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:08 pm



Ništa čoveka ne može toliko da frustrira kao činjenica da je najzad pronašao pravi lek - za koji nema odgovarajuće bolesti.

Grčka besmislica, 300. godina pre nove ere. Ova knjiga je zamišljena kao praktičan priručnik za one zdrave čitaoce koji su otkrili pozitivne strane bolovanja u današnjem društvu.

Autor je preporučuje umišljenim bolesnicima.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kućna apoteka za zdrave

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:09 pm





Ništa ne može čovjeka toliko frustrirati koliko kad napokon otkrije pravi lijek - a da nema za nj prikladne bolesti.

Grčka besmislica, 300 godina prije n.e.



KAKO JE OVA KNJIGA NASTALA ILI ALBERT EINSTEIN IMAO JE PRAVO


Počet ćemo od stare mudrosti da svatko želi da ga ljudi vole. Tako je, primjerice, rimski car Kaligula trošio šakom i kapom na klanje ljudi u areni samo da bi rulji ugodio i da bi ga ona voljela.
Na temu »kako steći prijatelje« ispisano je na tone papira, ali sve to meni osobno nije mnogo pomoglo. Uljudan sam kao francuski diplomat, taktičan, miran i sijed - ali nitko to ne zna cijeniti.
U svoje doba, kad bi me ljudi pitali kako mi je, široko bih se nasmiješio i rekao da mi je odlično, super, zadnja knjiga mi se dobro prodaje, golf igram sve bolje, a na biljaru sam dobio dvadeset funti. I tako, umjesto da me vole, ljudi bi samo othuknuli i procijedili: »Ma zamisli!« ili se ispričali da im se žuri, ili bi mi rekli kako je valjda vrijeme da prestanem juriti za lovom kao lud.
Ukratko, nisu htjeli imati sa mnom posla. Naročito u posljednje vrijeme, to jest u zadnjih trideset godina.
Dobro, zaključio sam, neću steći prijatelje, ali što je sa znancima, s onima s kojima ćeš izmijeniti riječ-dvije?
- Prati me luda sreća - rekao bih zadovoljno ljudima. - Tu je opera koju sam netom završio a sad vodim familiju na Tahiti.
- Nemojte se prenaprezati - odgovorili bi mi ledeno. - Znate, niste više tako mladi.
I nestali bi. I držali se što dalje od mene. Više me nitko nije pitao kako mi je. Škartirali su me. Jesam li bio osamljen? Ma kao Izrael u Generalnoj skupštini, eto kako. Ne bih rekao da su me bojkotirali, ali me zapravo jesu. Došlo je dotle da sam se koji put pitao: »Ephraime, kako si, kako ti ide?« samo da osjetim kako je nekoga briga ze mene. Više mi nikakav uspjeh nije godio jer nisam imao kome pričati o njemu.
A onda sam vratima pričepio nožni palac.
Što će reći slijepa sreća! Naime, vraćao sam se kući iz samoposluživanja, s punim naručjem boca, pa sam onako muški udario nogom o ulazna vrata, ali su mi vrata uzvratila udarac i spljeskala nožni palac između sebe i dovratka pretvorivši ga u modru kašu.
U tom je trenu naišao moj susjed Felix Selig. Dvije pune godine nije me udostojio ni riječi, ali sad je stao.
- Što ti je? - upita me. - Što ti je, stari moj?
Nijem od bola, samo sam upro prstom. Felix me malo vukao, malo nosio do kauča, onda mi je priredio piće, pa je ostao uza me dok mi se žena nije vratila.
Aha, rekao sam sebi, tako je to, znači. Tjedan dana kasnije, sretnem u pošti gospođu Blum koja me upita kako mi je s palcem i ostalim, a ja joj odgovorim:
- Palac nije ništa. Izludio sam od straha jer me nešto strašno probada u slabini...
Gospođa Blum me dopratila sve do kućnih vrata.
- Morate poći k liječniku - reče mi, a oči joj blistale. - To su vam sigurno bubrežni kamenci. Bože, pa vi ćete se provesti kao bos u trnju! Klet ćete dan kad ste se rodili.
Otada me zivkala svakog drugog dana i pitala kako mi je. Malo-pomalo, ljudi su mi opet obraćali pažnju. No, više i nisam čekao da me pitaju, odmah bi im rekao:
- Kakve paklene muke! Kamenci me ubijaju. Ne mogu ni pisati. Sutra moram na snimanje.
Brate, svakim danom sve više prijatelja! Iz puke znatiželje pregledao sam sve one knjige o tome kako se to radi: nitko i ne spominje bubrežne kamence. Amateri! Onda mi je sinula ideja da dnevnu naricaljku zaokružim još jednim biserom: eto, govorio sam, zbog te operacije morao sam odgoditi snimanje filma. Senzacionalan uspjeh! Slatka se ženica požalila da joj je navrh glave kuhanja kave od jutra do sutra za sve moje prijatelje i sućutnike. Odlučio sam da i sam napišem knjigu o stjecanju prijatelja, pod naslovom »Šmrc-kuku-lele«.
Tih dana obično bih pri kraju razgovora dodao:
- Skroz sam propao. Bi li mi mogao pozajmiti koju paru? Ljudi su vadili novčanike kao mutavi. Vratila mi se vjera u čovjeka.
- Znaš - rekao sam ženici - tek mi je sad jasno sve ono s Jobom. Znao je on što radi, sa svim onim svojim nevoljama i mukama!
Tako sam se ugledao na Joba i servirao pravi koktel čemera, te bol u leđima (krivi mi se kičma?), te pritegnuli me poreznici, ubi me tvrda stolica, plus bankrot, bilharzija i moj zadnji fijasko. A lansirao sam i glas da mi je žena pobjegla u Španjolsku s našim obiteljskim liječnikom.
Bio sam popularan kao nikad dotle. Upravo sam u tom kratkom sretnom razdoblju svog života otkrio »Prvo pravilo sendviča«, prema kojem između dvije debele propasti možeš razmazati tanak sloj sreće. Uspio sam naime prošvercati - između požara u kuhinji i upale slijepog crijeva - jednu važnu književnu nagradu a da me nisu bojkotirali.
No, bilo je i predobro a da bi potrajalo.
Tog petka - i sad mi pisaći stroj dršće pod prstima dok ovo pišem - tog crnog petka odjednom me spopade neka vrlo zbiljska bol u križima. Dođe liječnik i objavi: bubrežni kamenci. Eto što znači pravda božja!
- Čuj, draga - rekao sam slatkoj ženici - bit će najbolje da za sutra posudiš koju stolicu više i da odmah staneš pripremati kavu. Navalit će jatimice.
Nitko ne dođe. Ma nitko. Zbog nekoliko bubrežnih kamenčića izgubio sam sve svoje teško stečene prijatelje. I tek onda, u bolesničkoj postelji, shvatio sam načelo: rulja ne voli bolesne i nesretne ljude, ona voli zdrave i sretne koji se tuže na svoje nesreće.
Albert Einstein imao je pravo - sve je relativno. Tako je i ova knjiga zamišljena - kao praktičan priručnik za one zdrave čitaoce koji su otkrili pozitivne strane bolovanja u današnjem društvu.
Ovo je knjiga za umišljene hipohondre.
Kad god je riječ o bolestima, prvo što čovjeku padne na pamet jest sveta krava našeg društva obilja - socijalno osiguranje.
Ta institucija pripada najuspješnijim organizacijama svake dobro uređene države. Milijuni dioničara ulažu u nju svoje mjesečne doprinose. »Zdravstvena zaštita« zaista izvrsno funkcionira. Jedino malo zakaže kad se čovjek razboli. Bolnička njega koju nudi korisnicima mora se okvalificirati kao nedostatna. Priča se, naprimjer, kako je u jednoj bolnici ležao pacijent koji je nakon teške operacije želuca trpio grdne muke od gladi. Nastojali su mu pomoći hipnozom.
- Upravo jedete vruću juhu od krumpira... pred vama je velik tanjur dobre, krepke juhe od krumpira... - sugerirao mu je liječnik.
- Zašto mu ne sugerirate nešto bolje? - upitala ga je bolničarka puna sućuti. - Naprimjer, pečenu piletinu s rižom i miješanom salatom?
Liječnik je slegao ramenima:
- Žalim slučaj, ali on je ovdje o trošku socijalnog osiguranja. Moram priznati da ja osobno nisam nikad imao posla sa socijalnim osiguranjem kao pacijent, pa se oslanjam isključivo na mnogobrojna pisma svojih čitalaca koja sam primio u posljednjih dvadeset pet godina. Pokazalo se da od prosječno devet takvih pisama devet njih sadrže prigovore i pritužbe na socijalno osiguranje. Možda ovaj začudni prosjek treba pripisati tome što oni koji su socijalnim osiguranjem zadovoljni ne pišu pisma. S druge strane, ne može se odbaciti mogućnost da ni oni koji su zadovoljni nisu posve zadovoljni.
Tako mi je, primjerice, prvi čitalac iz okolice Haife priopćio da je socijalnom osiguranju pošlo za rukom da »ujedini prednosti supermoderne poliklinike s prednostima zastarjele tvornice«.
Taj čovjek navodi primjer svoga prijatelja koga je dvije godine redovito liječio preopterećeni liječnik socijalnog osiguranja od nekakve neugodne kožne bolesti. Nazovimo tog liječnika jednostavno doktor Siegmund Wasserlauf. Bolesnik je zbog dugotrajnog neuspješnog liječenja bio dozlaboga očajan. Tada su mu neki iskusniji ljudi savjetovali neka napokon dođe k pameti i obrati se, za promjenu, narečenom doktoru Wasserlaufu u njegovoj privatnoj ordinaciji.
Ovdje dajem riječ čovjeku koji mi je napisao pismo: »Dr. Wasserlauf primio je mog prijatelja sa svim znacima dubokog poštovanja s kakvima se obično dočekuju privatni pacijenti. Očinski se smiješeći, prvi put ga je temeljito pregledao. Tada je dra Wasserlaufa malne spopalo bjesnilo. 'Još nikad u svojoj praksi nisam vidio ovakav slučaj kažnjive zapuštenosti bolesti. Vaša je bolest uznapredovala do vrlo opasnog stadija samo zbog neodgovornosti liječnika koji vas je dosad liječio. Kad bi se mene pitalo, tom bi čovjeku trebalo oduzeti liječničku diplomu! Tko vas je to, dovraga, dosad liječio?' Pacijent je zbunjeno priznao da ga već dvije godine liječi stanoviti dr. Siegmund Wasserlauf u ambulanti socijalnog osiguranja... «
Tu pismo završava. Kako je dijalog dalje tekao, to ostaje prepušteno našoj bolesnoj mašti. Ja predlažem ovu nadopunu priče:
»Dr. Siegmund Wasserlauf prijekorno pogleda neodgovornog pacijenta i upita ga: I tek ste se sad sjetili da dođete u moju privatnu ordinaciju?'«
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kućna apoteka za zdrave

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:10 pm





Drugo pismo sadrži neobično konkretan i precizan izvještaj o današnjem stanju u razvoju modernog zdravstva:
Iznimno nije bilo repa pred liječničkom ordinacijom. Stoga im pokucao na vrata i ušao. Za pisaćim stolom sjedio je liječnik punjavajući nekakve formulare.
- Dobro jutro - pozdravim ga.
- Imate li broj? - upita me on.
- Imam, molim lijepo - reknem i pružim mu ga.
- Što vam je? - upita me liječnik sumnjičavo promatrajući moj broj. Prije nego što sam mu mogao odgovoriti, raspita se za moje podatke i brižno ih unese u nekakav upitnik. Tada me napokon pogleda. - Dakle?
Počnem mu objašnjavati kako već nekoliko dana imam jake bolove u stražnjem dijelu glave.
- U stražnjem dijelu glave? - priupita me.
- U stražnjem dijelu glave - potvrdim.
- Jeste li već bili kad ovdje?
- Više puta.
Nato liječnik temeljito razgleda broj koji sam mu dao. Zatim je htio da nešto pobliže dozna o nama, o broju i meni. Radi toga se zaputi do kartoteke da potraži dokumentaciju. Nakon nekog vremena okrene se meni:
- Piše li tamo 083? - upita me.
- Da - odgovorim - čini mi se da piše 083.
Zatim počne opet prekopavati po kartonima, ali uskoro odustane:
- Znate li možda gdje vam je pohranjena povijest bolesti?
- Tu, u kartoteci.
- Da li bi vam bilo teško pogledati gdje su vam ti vaši papiri? Priđem kartoteci, nađem svoje papire i pružim mu ih.
On uzme jedan žig i udari ga preko jedne crte. Tada se opet obrati meni:
- Što vam je, dakle?
- Ne znam - odgovorim mu po istini. - Imam bolove u stražnjem dijelu glave.
I dodam da mi kćerka ima isto takve bolove, da se i ona od jučer tuži na njih.
- A koliko je stara? - upita me on.
- Dvanaest i pol godina - odgovorim. - Odvest ću je k pedijatru.
- K doktorici Friedmann? - upita me on.
- Ne - odgovorim - k jednoj drugoj.
- I što je ustanovila? - pita me doktor.
- Nisam još bio s kćerkom kod nje - odgovorim.
- Otiđite, otiđite samo - rekne liječnik i počne naglas razmišljati o tome što li se krije iza tih mojih bolova.
- Kad su počeli ti bolovi? - pita me.
- Prije mjesec dana.
- Jeste li već bili radi toga kod nas?
- Jesam.
- Pa kako to da još imate bolove?
- Evo kako je bilo - objasnim mu. - Jednog dana došao sam ovamo četvrt sata prije isteka radnog vremena, i rekli su mi da mog liječnika nema, a da je njegov zamjenik još prije podne morao obavljati posao trojice odsutnih kolega, pa da ne može više primati pacijente.
- To je razumljivo - rekne liječnik. - I što je bilo dalje? - Upitao sam ga kad bih opet mogao doći, i on mi je rekao neka dođem sutradan rano po podne.
- A koliko je sad sati? - upita me liječnik. Reknem koliko je sati, pa nastavim:
- Kad sam sutradan došao točno na vrijeme po broj, rekao mi je službenik u predsoblju da toga dana neću više doći na red, jer je moj liječnik iznenada morao otići na carinu radi usisavača za prašinu. Pitao sam ga da li to znači da se čovjek smije razboljeti samo kad to odgovara zdravstvenoj službi, i rekao mu sve što mislim o njegovoj ustanovi. Nato mi je on odgovorio da on nije nadležan za te stvari, jer i on tu radi samo kao zamjena, umjesto svog ujaka.
Liječnik podigne pogled sa svojih formulara:
- Zašto mi niste odmah rekli da ste bili već ovdje na pregledu?
- Zar vi to zovete pregledom? Liječnik se ozlojedio.
- Što vi zapravo hoćete? - upita me.
- Hoću da me pregledate, da vidite zašto imam bolove u stražnjem dijelu glave.
- Dobro, dobro, otvorite usta da pogledam!
Ja otvorim usta i on mi razgleda grlo, pa rekne:
- Imate velike krajnike.
- Da, znam.
- Jako velike krajnike - rekne liječnik i zapita me: - I što da vam sad prepišem?
- Ne znam. Vi ste liječnik.
Zavlada šutnja puna razmišljanja. Tad me upita:
- Želite li neki lijek?
- Želim da mi prođu bolovi u glavi.
- Imate li štogod kod kuće, kapljice ili što slično?
- Nemam.
- Šteta - pripomene liječnik. - A da li možda znate, da li vam pomaže neki lijek?
- Pelinkovac.
- Dobro, onda ću vam prepisati pelinkovac - rekne liječnik, odahne i prepiše mi pelinkovac.
Ja mu zahvalim.
- Nema na čemu - rekne spasilac čovječanstva. - Savjetovao bih vam, s vašim dopuštenjem, da dođete ponovo poslije praznika, tada će opet ovdje biti vaš liječnik. Ja ga samo zamjenjujem.
- Hvala lijepa - reknem i odem.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kućna apoteka za zdrave

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:10 pm





U prethodnom sam poglavlju ustvrdio da nikad nisam imao posla sa socijalnim osiguranjem. Slagao sam. Dobro se sjećam kako sam prije nekog vremena usred noći osjetio jake bolove u peti. Budući da bolovi nisu popuštali, morao sam se ujutro obratiti za pomoć najbližoj bolnici.
Primila me sestra Mirjam i rekla mi iz neba pa u rebra:
- Na interni!
- Ali, sestro - pokušao sam je urazumiti. - Ja imam bolove u peti. Zar ne bi trebalo da idem na ortopediju?
Sestra Mirjam udostojila me samo nabranim čelom:
- Na interni - ponovila je. - Slijedeći, molim.
Odšepesao sam do internista koji me nakon dobrih pola sata primio i upitao za razlog mog posjeta. Rekao sam mu što me muči.
- Is time vi dolazite k meni?! - otresao se on na mene. - Pa vi treba da idete ortopedu!
- To znam i ja! - odbrusio sam mu. - I to sam isto rekao i sestri Mirjam. Ali me ona, tko zna zašto, poslala k vama.
- Čekajte malo... Jeste li rekli: sestra Mirjam?
- Da.
- Onda se svucite. - I počeo me pregledavati. - Tu nešto nije u redu - promrmljao je pošto nije ama baš ništa pronašao. Bilo je očito da se našao u nebranom grožđu. Podsjetio me na dramu Georgea Bernarda Shawa Liječnik u nedoumici.
- Možda bih ipak trebao otići do ortopeda? - pokušao sam se nadovezati na prekinutu nit.
Tada je liječniku pukao film.
- Ja već petnaest godina radim sa sestrom Mirjam - zajecao je.
- Neću da imam s njom okapanja. Nisam ni ja više tako mlad. Bojim se.
Na moje pitanje da li ga sestra Mirjam možda od vremena do vremena pretuče, odgovorio je niječno. Sestra Mirjam vlada njime naprosto svojim autoritetom, čeličnosivim očima i neumoljivim uspravnim držanjem.
Podjarmljeni medicinar savjetovao mi je da se obratim sestri Lei na drugom kraju hodnika. Ona uživa glas liberalne osobe i možda će mi pomoći, ako je dobre volje. Međutim, ne smijem nikome ni za živu glavu kazati da mi je to on savjetovao.
Dao sam mu časnu riječ i otišao smjesta do upravitelja, komu sam opisao tu nevjerojatnu, upravo smiješnu situaciju.
- Tko u ovoj bolnici zapravo odlučuje? - upitao sam ga na kraju. - Sestra Mirjam ili liječnici?
- Sestra Mirjam. A zašto pitate?
- Smijem li se poslužiti vašim telefonom?
- Samo izvolite.
Nazvao sam ministra zdravlja i rekao mu:
Ekscelencijo, divim se lječilištima koja ste podigli u našoj zemlji. Ali dok god u jednoj bolnici glavnu riječ ima sestra Mirjam...
- Sestra Mirjam? - upadne mi ministar u riječ, pa izmijenjenim glasom dometne: - Krivi spoj - i spusti slušalicu.
Vratio sam se na interni odjel i prebacio svoje bolove iz pete u želudac. Nakon toga mi je bio potreban oporavak pa sam otišao na odmor.
*

Bolje reći, upućen sam na odmor.
- Svakome je odmor potreban - zapovjedila mi je najbolja od svih žena - a sudeći po tvom izgledu, tebi ponajviše.
Moj je stav bio kratak, precizan i neopoziv:
- Na mom pisaćem stolu sve je veća hrpa neobavljenog posla i ja naprosto ne mogu priuštiti sebi odmor. Štoviše, opet se osjećam, zdrav kao dren i nevjerojatno mlad. Odmor je posljednja stvar koja mi je trenutno na pameti. Zato će najbolje biti da na to zaboravimo. Neću više da o tome čujem ni riječi.
Iduća sam dva dana proveo u telefoniranju ne bih li se domogao pristojnog odmarališta u kakvom ljetovalištu. Na kraju sam rezervirao nešto u nekoj zabačenoj galilejskoj selendri za koju nisam bio nikad čuo. Nisam to učinio zato što bi me zanimala tamošnja flora i fauna nego zato što su mi poslije dvodnevnog bjesomučnog telefoniranja desni kažiprst i lijevo uho pokazivali znakove privremene uzetosti.
Nakon toga mi je još samo preostalo da kupim nove kupaće gaćice, jer su mi stare bile otuđene radi glancanja srebrnog jedaćeg pribora. Uskoro sam morao zamijeniti te nove gaćice zato što se ženski dio obitelji prekomjerno kikotao mom znatno proširenom struku.
Slijedeće gaćice bile su doduše ljubičaste boje, ali su mi stajale kao salivene.
Morao sam kupiti i tamne naočale jer su mi stare bile izblijedjele od sunca, pa onda sandale, pa novu sigurnosnu bravu za naša ulazna vrata, pa kuglice protiv moljaca i napokon robustni putni pisaći stroj.
Hitno mi je bio potreban i novi kovčeg kako bih se što bolje dojmio hotelskih recepcionera, pa podvodna džepna baterija i tablete vitamina protiv skorbuta.
Nisam mogao ni bez velikih količina pilula za spavanje, pa ni bez pozamašne putne budilice kako ne bih propustio izlazak sunca.
Tu je još, dakako, bilo i familijarno pakovanje ulja za sunčanje, pa tranzistor da bih mogao pratiti sportske vijesti, pa pribor za pecanje s pakovanjem svježih glista, pa jedna nova, lakša četka za kosu, pidžama primjerena mom statusu, četiri kilograma grožđanog šećera, putni šampon, dijetalni čajevi, Goebelsov Dnevnik, mreža protiv komaraca i nov auto.
Nakon toga mi nije više mnogo toga ostalo. Morao sam se još samo pobrinuti
da nam se jutarnje novine šalju na novu adresu gdje ćemo biti na odmoru,
da nam susjed Felix Selig svakog dana vadi poštu iz škrabice, da pismonoša predaje našu preporučenu poštu, ako je bude, Seligu,
da nam gospođa Blum zalijeva cvijeće u stanu, da psa, mačku, djecu i zlatnu ribicu predamo na čuvanje baki i djedu,
da dvije profesionalne medicinske sestre vode stručni nadzor nad bakom i djedom,
da ostavim rezervne ključeve gospođi Geiger kako bi pazila da slučajno ne pukne koja vodovodna cijev, i kako bi eventualno od vremena do vremena palila svjetla i dizala buku u stanu ne bi li zaplašila potencijalne provalnike,
i da Felix Selig pripazi na gospođu Geiger dok ova bude njuškala po našem stanu.
Na samom kraju morao sam još zašpricati cijeli stan dvotjednom porcijom sredstva protiv gamadi, isključiti plin, vodu i struju, te odstraniti iz hladnjaka maslac, margarin i ostalu pokvarljivu hranu.
Tada mi je zaista bio hitno potreban odmor.
Najbolja od svih kućnih liječnica imala je i opet pravo.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kućna apoteka za zdrave

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:10 pm





Zacijelo je najzdravija i najvrednija vrsta odmora ona koja padne s neba kao božji dar. Kad Gospod vidi odozgo da su mu ljudi umorni i blijedi i da im je život dodijao, on u svojoj beskrajnoj dobroti i milosti podigne glas i prozbori svjetskim ortopedima ovako: »Dižite se i okupite na Francuskoj rivijeri pa ostanite ondje šest dana i samo plandujte!« I stručnjaci za ozljede naših udova za kretanje pohrle na Francusku rivijeru, pa se sunčaju na morskom žalu i njišu na valovima i troše šakom i kapom novac koji su donijeli sa sobom u raznim stranim valutama.
Svojedobno su povjesničari tu pojavu nazivali seobom naroda, a danas je ona poznata pod imenom međunarodnih ili svjetskih kongresa. Otprilike jednom godišnje - ponajviše u proljeće, kad je badem u cvatu i srce za srcem vene - svjetske urologe, meteorologe i ekologe naglo spopadne neodoljiva potreba da se negdje nađu i tjedan dana istutnje, a sve na trošak kakve organizacije-sponzora ili državne ustanove, drugim riječima - na tvoj račun, premili štioče! I ubrzo eno delegata gdje odasvud zrakom idu kano ptice što svome jatu lete.
Na tim kongresima posjet je uvijek odličan. Istina, na Međunarodnom skupu kunićara u Belfastu prisustvovanje može biti ograničeno na kunićare i njihovu rodbinu, ali ako čovjek za svoj gušt smisli kakav genijalni naziv, kao naprimjer Osamnaesti kongres slobode misli, nema razloga da se itko isključi, pa čak ni oni bez ikakve stručne spreme kao što su političari.
No, sve u svemu, ipak je najbolje nešto u vezi sa socijalizmom. Na tu neprispodobivu temu nagrnut će ih mali milijun na kolosalan tulum u Monte Carlo, pa ako treba na kraju će i u kolu zapjevati Internacionalu usred kazina.
Kongresi se uglavnom začinju u nekoj gradskoj budžetskoj rupi. Gradski se oci sastanu i stanu trljati glavu: hoće li opet kakav kongres ihtiologa? Ili Peti forum homeopata? Čim se dogovore o nazivu, šalju pozive na sve strane i seoba naroda počinje. Delegati se lijepo smjeste u Hiltonu - na tvoj račun, čitaoče - svaki s plastičnom karticom na reveru, na kojoj piše da je dotični, recimo, dr. Alfonso Federico Garcia Gonzale Goldberger (Honduras).
Prva točka programa redovito je gala-večera s mnogo dobra konjaka i dobrih želja i dvosatnom pozdravnom besjedom gospodina ministra trgovine. Tu je novajliji hora da se kod veterana raspita koliko kotira dolar na crno, koje su najljepše plaže i najbolje robne kuće u gradu, jer, ako ministru i dolikuje da citira Marxa, nemojmo ni mi zaboraviti Spencera. Jedino je sveto pravilo koje vrijedi za svaku kongresnu večeru da ministar ima riječ prije, a ne poslije jela, da ne bi delegati nestali nakon bavarske kreme a ministar ostao bez riječi.
Suvišno je reći da na svakom međunarodnom kongresu dostojnom svoga renomea mora biti i nekoliko uzvanika iz državne reprezentacije. O tome se delegacijski odbor dogovara, i to ovako:
- Dakle, pozvat ćemo predsjednika i prvu damu - kaže tajnik - pa premijera i ministra obrane, i točka. No, ako malo bolje promislimo, bit će dobro da pozovemo još i načelnika generalštaba, šefove opozicije, dva vrhovna rabina, i to je sve. Naravno, tu su obavezno Židovska agencija, pa sindikalne, omladinske i ženske organizacije. Novinari neka sjede na prozorskim daskama zajedno s delegacijom ruskih doseljenika. Da, ali u tom slučaju moramo pozvati i marokanske doseljenike, radne majke, predstavnice feminističkog pokreta, pa PEN, Helenu Rubinstein, Nogometni savez i doktora Zweigentalsa, koji je moj rođak.
- Tvoj rođak otpada - upadne predsjednik odbora. - Ovo je kongres, a ne piknik!
I tako je praktički pozvana cijela zemlja - osim doktora Zweigentalsa.
Prava kvaka svakog međunarodnog kongresa jest simpozij koji je njezin raison d'être. Što će reći da trećeg dana bezbrižnog provoda morate poći na nekakvu debatu ili diskusiju, ili što ti ja znam, na temu »Semantička gibanja u tekućim ideološkim pristupima«, gdje ugledni norveški profesori istupaju s beskonačnim tiradama na materinskom jeziku, što je ubij bože!
Sve u svemu, kongresi su ipak zdrava stvar, preporučuju ih i liječnici. Kongresi sve usreće, i goste i domaćine, a s njima i mjesne hotele, trgovine, restorane i svakovrsnu svojtu, a da i ne spominjemo salone za masažu. U toj igri jedini je gubitnik mali porezni obveznik, kao što sam rekao, ali on je u manjini. Većina je na kongresu.
Ovdje se sad postavlja važno pitanje što prosječan čovjek kome je potreban oporavak može učiniti da ode na besplatan odmor, ako nije ortoped ili bilo koji drugi specijalist koji je u milosti Gospodina Boga?
Međutim, uz malo sreće i smisla za zajedništvo, može se i ta zapreka svladati.
*

Recimo, prije nekoliko dana vratio sam se kući i u prolazu, kao i obično, upalio televizor. Odmah sam priskočio da ga ugasim, ali bilo je već kasno - na ekranu je upravo bio besmrtni Ben Hur. Više nisam imao duševne snage da isključim taj monumentalni film. Povrh toga, ulovio sam nesretnog Charltona Hestona baš u onoj slavnoj sceni kad vesla divovskim veslom na rimskoj galiji. Ipak se od mene ne može očekivati da tog simpatičnog židovskog momka ostavim na cjedilu u tako teškom položaju...
Sjeo sam dakle pred televizor diveći se izvanrednoj sportskoj kondiciji mladog Ben Hura. Vezan lancem za ostale kažnjenike i sjedeći na neotesanoj klupi, veslao je savršeno harmonično sa svojim drugovima. Ritmičko bubnjanje određivalo je blagi ritam njegovih pokreta, a bič od veprove kože održavao radni moral na visini.
Kakve društvene manire, pomislio sam, ali sam se istodobno sjetio da to doba nije znalo za organizirane sindikate niti za marksistički radnički pokret. Danas je to sve sasvim drukčije, zaključio sam i sklopio oči. Po svemu sudeći, upravo sam tada i malo zadrijemao.
U toj situaciji, posve je prirodno što sam se u snu, ne časeći ni časa, ukrcao na rimsku galiju kao zastupnik naše vladajuće Radničke stranke...
Smjesta sam pristupio Ben Huru i predstavio se kao aktivist Odjela za zdravstvenu skrb. Bio sam čvrsto nakanio da ideološki podržim njegov moral:
- Zdravo! - pozdravio sam Bena i zataknuo mu propagandni materijal za željeznu kopču na lijevom stopalu. - Kako je, druže Hur?
Galijot je upro svom snagom o dugačko veslo:
- Teško - prostenjao je - vraški teško... ovo rintanje...
- Ali, čujte, druže! Vi obavljate častan, fizički zadatak u okviru javnog pogona za pružanje usluga - izvukao sam ga iz zablude i olabavio svoju kravatu koja me tištala u onoj teškoj omari. - Imate puno razloga da budete ponosni. U našem mekoputnom društvu vi utjelovljujete najviše sportske ideale.
Odjednom sam oko sebe čuo neke poznate glasove. To su agitatori suparničkih stranaka navodili riječi iz svojih izbornih programa:
- Pravo, red, zakon... Ponovno ćemo uspostaviti ideale fizičkog rada... Iz temelja ćemo ukloniti socijalne razlike... Uzdići ćemo zdravlje naroda...
Dotle je bubnjar bio ubrzao tempo. Valjda je nekog senatora na galiji spopala želja da skija na vodi.
- Iako sjedite, vi imate mnogo zdravije radne uvjete nego činovnička elita našeg društva - sokolio sam Ben Hura. - Osim toga, proputovali ste pola svijeta, i to još, sretniče, besplatno!
Nedaleko od nas jedan stranački funkcionar uvjeravao je veslače da im garantira, dokle god vladajuća stranka bude na kormilu, da će cijela ekipa na galiji imati dovoljno posla.
- Uz sve te tjelesne pogodnosti, Bene - dodao sam - vi ste i gotovo potpuno pošteđeni pogubnih posljedica inflacije.
- Vode... - hroptao je moj klijent. - Molim vas... vode...
Nadglednik ga je svom snagom ošinuo bičem po leđima.
- To vam pospješuje krvotok - rekao sam. - Narodno zdravlje jedan je od glavnih ciljeva politike naše stranke. U turskim kupeljima plaćaju se silne pare za ovakav specijalni tretman...
- Osamnaest sati radimo bez predaha ... osamnaest... sati...
- Ali zato u slobodno vrijeme radite što hoćete.
Naveo sam mu i bitnu točku programa naše stranke kojom se predviđa aktivnije uključivanje organiziranih galijota u upravljanje galijom.
- Da li vam je dovoljno aktivan radnički odbor na galiji? - upitao sam ga. - Po mom mišljenju, on se morao već odavno zalagati za 122- satno radno vrijeme u tjednu. Ali zato nam je - zaključio sam - potrebno vaše povjerenje na predstojećim izborima.
Bubnjanje se još više ubrzalo.
- Imate odličnog bubnjara - napomenuo sam. - Možda bi ipak trebalo angažirati još jednog klarinetistu.
Na drugom je kraju galije naša konkurencija iznova obrađivala momčad s pomoću doglasala:
- Pozor! Pozor! Naš će pokret riješiti vaše ekološke probleme! Liječnici svima preporučuju svježi morski zrak. Pozor! Pozor!
Zatim sam upozorio Ben Hura na daljnje medicinske tekovine kojima se služi socijalno orijentirana uprava galije, kao što je naprimjer laka i zdrava ishrana na brodu. Dijetalni obrok koji se služi svakog trećeg dana ne sadrži nikakve teške životinjske masnoće niti škodljive ugljikohidrate, zbog čega se smanjuje količina kolesterola u krvi. Ovakve mjere pozdravilo je i svih dvanaest blagajnika socijalnog osiguranja na galiji.
- A inače - obratio sam se Benu brižnim glasom - imate li možda kakve pritužbe?
On mi bez riječi pokaže na nekoliko štakora što su mu se motali oko nogu. Ja sam taj problem ocijenio s posve konstruktivnog stajališta:
- Uzmete li u obzir da štakori prvi napuštaju brod koji tone, ja držim da vas, dragi prijatelji, treba da umire ti vaši mali prijatelji koji se tu tako bezbrižno smucaju. Oni iskazuju, druže Hur, puno povjerenje u stabilnost vaše galije.
Istodobno sam ga nastojao uvjeriti da će se naša stranka nakon opće izborne pobjede i dalje uporno boriti za bolje radne uvjete.
- Čvrsto smo odlučili - zaključio sam - da ubuduće svaki član posade na galiji ima pravo na dvotjedni odmor na kopnu, u kakvom renomiranom kamenolomu.
Dotle je galija klizila na plavim valovima prema svom cilju. Povijena leđa pomoraca njihala su se u ritmičnom taktu zaveslaja, uzvišen znak naših pravednih ciljeva!
Vrijeme je odmicalo. Na rastanku sam zagrlio Ben Hura i strpao mu u usta vitaminsku tabletu. Bubnjaru sam dao napojnicu i napustio galiju službenim helikopterom, da bih u obližnjoj koloniji gubavaca nastavio izbornu kampanju izlaganjem novog, revolucionarnog programa za fizičku rekreaciju.
Bacio sam još nekoliko šarenih letaka iz visine, a onda me probudila žestoka pomorska bitka na malom ekranu. Međutim, ionako ne bih mogao nastaviti da politički i zdravstveno preodgajam Ben Hura, jer se uskoro nakon toga, prema scenariju, senator koji je skijao na vodi morao odlučiti da usvoji mog klijenta.
Šteta. Kad se idućeg tjedna bude Ben Hur po sedmi put davao na televiziji, gledat ću da malo ranije zaspim.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kućna apoteka za zdrave

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:11 pm





»Svagdje je lijepo, ali je kod kuće najljepše«, rekao je jedan od starih kažnjenika s galije. I zaista, prostrana, suncem obasjana kuća ima svakako i svoje prednosti pred ne znam koliko dugim odmorom na moru.
Međutim, otkako je svijeta i vijeka, zna se kako je teško naći, prebivalište koje će zadovoljiti sve čovjekove potrebe za udobnim stanovanjem.
Nekoliko tjedana pošto je prvi par turista istjeran iz vrta Hedenskoga, na njegovu ulazu pojavio se oglas: »Hitno: zbog iznenadnog odlaska dosadašnjih stanara, Raj se izdaje u najam.«
Odaziv je bio slab. Došao jedan čovjek, s debelom ženom za petama, pa je nakon kratka obilaska rekao da će se sve to s prvim škropcem pretvoriti u pravu blatnu kupelj, što od kiše, što od kapanja sa stabala. A kladi se u što bilo da će zimi biti ledeno da ti srce pukne, jer on tu ne vidi ništa ni nalik na centralno grijanje.
- Ali molim vas lijepo, kad će izmisliti vatru? - upita arhandela Gabrijela.
- Otprilike za milijun godina - uljudno odgovori Gabrijel i tako upropasti stvar. Prilika pade u vodu.
Propala bi i inače jer su debelu ženu živcirale ptice.
- Ma te ptice - reče - i to njihovo ciju-ciju povazdan! Od njih bih pošizila, bog i bogme. A kolorit je odvratan. Da bar imaju što drap, da je negdje trunka ljubičastog! Zeleno! - puhne ona vukući muža prema izlazu. - Ovdje je sve zeleno!
- Molim, milostiva - reče Gabrijel - a da vam što presvučemo tapetama...
Inženjer Glick je na svoj pedantan način razgledao Raj.
- No-no - reče na kraju - nema zamrzivača, nema klima-uređaja, pa što ovi misle, kako će čovjek živjeti tu ljeti?
Gabrijel proguta knedlu i promuca da bi možda mogao nagovoriti dobroga Gospodina da promijeni godišnja doba, ali je Glicku već bila puna kapa, to više što mu je uz noge puzilo sve što puzi. Zar nisu nikad čuli za insekticide, upitao je, a Gabrijel se ispričao da ne mogu sprejati zbog jabuka. Onda je inženjer Glick još pitao za sanitarne uređaje, pa je dao anđelu svoju adresu i otišao ogorčena lica.
Zatim naiđe neka plavuša, ali ta uopće ne uđe. Samo pogleda oglas o najmu i upita kako stoje s poslugom. Gabrijel se premjesti s noge na nogu, nasmiješi se zbunjeno i pozove je neka uđe i popne se na koje stablo, odozgo je veličanstven pogled, ali žena ne htjede.
- Cijeli ovaj vrt održavati bez ikakve posluge! - usklikne.
- Zbilja se ne čudim što se gospođa Adam odselila.
Inače, sudeći po glasinama, Adamovi su se vani lijepo snašli. Bavili su se poljodjelstvom, a u posljednje vrijeme latili su se uzgoja cvijeća za izvoz. Vrt ne nađe zakupnika i zbog toga se prilično zapusti. Kažu da je zarastao u korov i da je izgubio sav svoj stari rajski čar. Od nekadašnjih stanara ostala je samo zmija, jer ona, uostalom, i nije istjerana iz raja, nego u nj zatvorena zbog svojih grijeha.
*

Da, gacajući po kaljužama čovjek smoči noge pa uslijede, prema određenom programu, šmrcanje, grlobolja, vrućica, kašalj, gripa, angina i još neki drugi stručni medicinski izrazi.
Od svih tih simptoma kašalj je najdojmljiviji zbog svoje audiovizuelne naravi.
Stoga se samo po sebi razumije da obziran čovjek koji želi poštedjeti svoju obitelj ne laje kod kuće nego izvan svoja četiri zida - u koncertnoj dvorani.
*

Večernji koncert počeo je kao i obično. Članovi orkestra ugađali su instrumente, a dirigent je dočekan toplim pljeskom. Vjerojatno mu je dobro došao jer je vani bilo dozlaboga hladno. Stoga je i Patetična simfonija Čajkovskoga djelovala na početku pomalo ukočeno i nategnuto.
Tek kad su gudači potkraj prvog stavka ponovili glavni motiv, stvar se zahuktala - tekstilni industrijalac koji je sjedio u sredini trećeg reda nakašljao se. Bijaše to oštar, sforzato kašalj ublažen osjećajnim tremolom, kojim je čovjek zasvjedočio ne samo savršenu tehniku svoga grkljana nego i izvanrednu muzikalnost.
Od tog je trena krivulja uzbuđenja sve više rasla. Katarski redovi u parketu u sredini i kihački sekstet na balkonu, očito nadahnuti burnom kašljačkom kadencom, upali su jednim kliktavim presto pasažem, čija je punoća - skupni učinak prirodnog iako ponešto nazalnog tembra - bila upravo savršena. U tom pasažu posebno se istakla vlasnica uglednog frizerskog salona koja je sjedila na kraju reda i koja je na svom instrumentu sličnom trubi virtuozno svirala, a s pomoću maramice postizala dražesne con sordino efekte. Premda joj je intonacija na mahove zvučala pomalo plehnato, preciznost s kojom je preuzimala temu bila je vrijedna svakog divljenja. Njen je suprug svojim diskretnim kašljucanjem unosio element kontrapunkta što se sretno uklapao u zvučnu sliku.
Mješoviti duo što je sjedio do nas snažno nas se dojmio svojom znalačkom pratnjom. Oboje su se držali uzorno dosljednim kašljanjem partiture što im je ležala u krilu: »tam-tam« - moderato sostenuto; »tim-tim« - allegro ma non troppo.
Moja žena i ja - isprva pomalo postiđeni što zbog kroničnog nedostatka bacila ne možemo ništa pridonijeti općoj stvari - bili smo ushićeni izvedbom i nismo dopustili da nas u uživanju ometa orkestar, čiji su disparatni napori bili u neugodnoj opreci s harmonijom općeg šmrcanja.
Slijedeći komad na programu, bljedunjavi Sibelius, bačen je u zasjenak polifonom izvedbom slušateljstva. Tada sam i ja napregnuo svoje glasnice i pričekao dok izvođenje skladbe nije zastalo na fermatu (dotle su duhači duboko udahnuli zrak radi predstojećih napora), pa sam se pripodigao sa sjedala i zakašljao sonorno i izražajno, čime je moja glazbena individualnost došla do punog izražaja.
Učinak se odmah snažno osjetio. Dirigent se okrenuo, s izrazom smjerne osupnutosti na licu, i dao orkestru znak neka ne prekida moju solo dionicu. Zatim je rukom pozvao solista koji je sjedio u prvom redu, nekog uspješnog kupoprodavača nekretnina, koji je preuzeo motiv što sam ga ja bio započeo pa ga nastavio gromoglasnim stakatom. Potican sve bržim tempom koji je diktirao maestro, vinuo se on do treperavog arpeda čija je lirska milozvučnost bila na mahove pomućena ponekim nečistim glasom, ali je sve u svemu djelovala neobično muški, dapače, i ratnički.
Već odavno nije velika koncertna dvorana tako odzvanjala od snažne kašljačke simfonije. Ni sam orkestar nije mogao ništa drugo no da uzmakne pred neodoljivom snagom te izvedbe i da ustupi mjesto onima koji su u teškoj umjetnosti koncertnog kašljanja pravi majstori.
Vrhunac pomno odvaganog programa bijaše krešendo koji je odavao neprispodobivu autentičnost i moćno unisono što je - oslobođeno lažnog romantizma i jeftinog fraziranja - izmamilo sve instrumentalne finese i upravo bravurozno uvelo u igru svekolike rupčiće, vrećice od celofana, šalove koje su slušaoci držali pred ustima i inhalatore.
Nezaboravna večer. Specijalno za otorinolaringologe.
*

Kad kašalj neće da se smiri ni izvan koncertne dvorane, onda će kućni liječnik rutinski dijagnosticirati influenzu complicatu. Kao što je općepoznato, za tu bolest postoji samo jedan tajni recept - promjena klime. Čovjek može doduše promijeniti i kućnog liječnika, ali to je gdjekad pomalo nezgodno.
Dakako, ljudi putuju za suncem. Ja sam stoga bez dvoumljenja izabrao Japan, »zemlju izlazećeg sunca«.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kućna apoteka za zdrave

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:11 pm





Kao mnoga putovanja na Daleki istok, i naše je putovanje došlo kao posljedica velikodušnog poziva. Moj japanski izdavač pozvao me u trenutku slabosti s kompletnom obitelji, ali naravno bez djece, na kratak posjet Tokiju, u sklopu plemenitog sporazuma prema kojem sam ja snosio putne troškove, a moja banka troškove boravka u Japanu.
Kad čovjek ima kronični bronhitis, onda jednostavno ne može odoljeti takvom pozivu.
Stoga sam spakirao svoju ženu i ono malo njenih prnja, i hopla - već nakon 72 sata leta sletjeli smo u Hongkong. A odatle možeš pljunuti do Tokija - iako nisam nikog vidio da je pljunuo tako daleko.
Na aerodromu u Tokiju doživjeli smo prvo ugodno iznenađenje kad smo otkrili da ljudi u zemlji izlazećeg sunca ne znaju za napojnicu. Nikad nismo bili čuli za tako nešto. Pojavio se neki vižljast nosač, uprtio onih naših četrnaest komada prtljage bez uobičajenog »Mama mia« i »Porca miseria« i odvukao to brdo kovčega na 81. kat našeg hotela. Kad sam mu htio tutnuti u šaku nekoliko skromnih novčića, čovuljak se prijazno osmjehnuo, poklonio i rekao:
- No, no, tenk ju, no, no.
- Uzmite samo - rekao sam mu u duhu najboljeg mediteranskog odgoja, ali se vižljasti nosač opet samo osmjehnuo, poklonio i ponovio:
- No, no, Sir, no, no.
Bilo je očito da mu nisu sve koze na broju. Taj svoj pozitivni dojam priopćio sam malo zatim direktoru hotela:
- I kod nas u Izraelu predložio je nedavno predsjednik sindikata da se ukine taj odvratni običaj davanja napojnice. To mu je doduše bio i posljednji prijedlog...
- Japan i Egipat ipak nisu isto - naklonio se direktor smiješeći se, i nadodao: - Današnji Japan sačuvao je svoje časne i zdrave životne forme, a istodobno je na čelu moderne tehnologije u svijetu.
Nismo imali razloga da sumnjamo u njegove riječi. U našoj sobi poučio nas je direktor kako se rukuje najmodernijim digitalnim televizorom koji se isključuje sam od sebe ako nakon 25 minuta utakmice ne padne ni jedan zgoditak.
- E pa, zbilja - oduševila se moja žena - Japan je stvarno nešto jedinstveno.
- Zbunjujete me, milostiva gospođo - poklonio se direktor, pokupio dva krupnija zrnca prašine s parketa i pomno ih umotao u svoju snježnobijelu maramicu. - Mi samo radimo ono što je u našoj skromnoj moći.
Čim se direktor natraške povukao iz naše sobe, ušao je moj nasmiješeni izdavač. Rukovao se s nama na evropski način i uljudno nas upitao kako nam se sviđa Japan.
- Jako nam se sviđa - odgovorili smo mu - mnogo sunca, ni traga od kašlja, svaka čast!
Na licu mog nakladnika moglo se zapaziti lako razočaranje. To nas je malčice ozlovoljilo. Ipak smo bili tek pola sata u Japanu, a pola od tog vremena utrošili smo već na smješkanje.
- Po mom skromnom mišljenju - spasila je najbolja od svih žena delikatnu situaciju - današnji je Japan sačuvao svoje časne i zdrave životne forme, a istodobno je na čelu moderne tehnologije u svijetu.
- Tenk ju - pocrvenio je moj izdavač i naklonio se.
- Zbunjujete me, milostiva gospođo.
Tek što je on otišao, počinio sam kapitalnu grešku. Da bih opravdao naše putovanje ususret suncu, nostalgično sam se dva-tri puta nakašljao. Nakon toga smo još svega dvije-tri sekunde bili bez pratnje. Došla nam je jedna simpatična, nasmijana čistačica, skinula s usta zaštitnu masku i lupnula me svojom dražesnom ručicom po leđima. Zatim nam se predstavila i ponudila da na pokaže gradske znamenitosti. Zašto ne, odgovorili smo. Vodao nas je po starim hramovima, u muzej, u carski perivoj, a u pravilnim vremenskim razmacima nježno me lupkala po leđima.
Pa i rastanak s našom tankoćutnom voditeljicom ispao je u skladu s lokalnim običajima. Plačući obećali smo jedni drugima da ćemo do skorog viđenja ostati u radiovezi.
- Sajonara - rekla je ona zamagljenim pogledom. - Uostalom, kako vam se sviđa Japan?
- Današnji Japan - odgovorili smo - sačuvao je svoje časne i zdrave životne forme, a istodobno je na čelu moderne tehnologije u svijetu.
Da, pored sunca, u Japanu je i zdrava hrana, zapravo najzdravija na svijetu. Zahvaljujući mnogobrojnim morskim plodovima koji sadrže malo masnoća, i koje Japanci s pomoću ona dva nemoguća štapića prinose ustima, imaju zavidno tanak struk. Njima nisu potrebni nikakvi rekreacioni centri. Oni jednostavno nemaju trbuha. Samo što su niski. Vrlo niski. Neobično niski.
Najbolja od svih žena i ja uskoro nismo više mogli bez sušija i jakitorija, iako ima malo restorana u kojima se istodobno serviraju oba ta čuda.
Jednom smo počinili kobnu pogrešku što smo taj problem spomenuli pred našom ljupkom prevoditeljicom. Ubrzo smo pozvani na gigantsku gozbu u drevni restoran što se sav sastojao od bambusa, tamjana i tradicije. Lijevo i desno od mene sjedila je po jedna gejša i čitala mi misli. Bilo je dovoljno da mi pogled zabludi u kimono pa da mi moji anđeli čuvari donesu do vrha puni tanjur i da mi se duboko poklone:
- Čini nam neizmjernu čast što vas smijemo posluživati. Domo alligator.
Ili tako nekako. Uzvišen doživljaj za niskim stolićima. Sijevnulo mi je u glavi da je šteta što naša djeca ne mogu ovo vidjeti - ali već je moja lijeva gejša ustala i uslikala nas ultravioletnom laserskom kamerom, što ju je bila izvadila iz svoga tradicionalnog padobrana na leđima.
Bilo je dirljivo vidjeti kako je današnji Japan sačuvao svoje časne i zdrave životne forme, a istodobno je na čelu moderne tehnologije u svijetu. Nismo se skanjivali da iskažemo tu misao gejšama.
- Zbunjujete nas - porumenjele su obje vile. - Nismo dostojne vaših pohvala.
Da, skromnost je najizrazitija vrlina Japanaca. Njome su se odlikovali i sudionici konferencija za štampu, kad su me pitali što mislim o Japanu. Moja je žena bila podijelila naš netom tiskani letak iz kojeg je nedvosmisleno proizlazilo da je današnji Japan sačuvao svoje časne i zdrave životne forme...
Novinari su nam zahvalili, ali su nam crveneći se kazali da ih zbunjujemo. Ja sam predložio da promijenimo temu, što su svi objeručke prihvatili. Tada je ustala jedna, kao rosa mlada novinarka, naklonila se i upitala me da li mi smije postaviti jedno posve osobno pitanje.
Rekao sam da joj stojim na raspolaganju.
- Cijenjeni i poštovani goste iz Damaska - započne mlada dama. - Kao iskusan svjetski putnik vjerojatno možete najbolje procijeniti ne ide li možda naš napredak u modernoj tehnologiji nauštrb naših časnih i zdravih životnih formi.
U tom sam trenu pojmio zašto je u toj zdravoj zemlji harakiri tako omiljen. Ipak, nisam zadržao svoje mišljenje za sebe nego sam otvoreno rekao da zdravim japanskim životnim formama ne prijeti nikakva neposredna opasnost. Kao rosa mlada novinarka zahvalila mi je na tim ohrabrujućim riječima, koje su je, uzgred budi rečeno, i zbunile.
I u novinama su se raspisali na tu temu.
»Židovski satiričar iz Irana«, pisalo je u njima krupnim slovima, »divi se i zdravim japanskim životnim formama i njegovoj modernoj tehnologiji.«
Bar nam je tako preveo te riječi šef protokola našeg hotela dok je ispraćao do izlaza našu prtljagu i nas:
- Bilo nam je posebno zadovoljstvo što ste bili naši gosti - klanjao nam se smješkajući se. U ovoj bih prilici vrlo rado čuo vaše iskreno mišljenje o Japanu.
Tada se dogodila mučna scena. Najbolja od svih žena nasrnula je iznenada na šefa protokola i uzela ga mlatiti svojom novom lepezom na baterije:
- Evo ti za tu tvoju časnu tehnologiju... - kriještala je iz svega glasa. - Evo ti za taj tvoj zdravi Japan... za te tvoje moderne životne forme... za tvoje smrdljive ribe...
Šef protokola dao se u bijeg. Njegove posljednje riječi upućene nama izražavale su duboku zahvalnost na našim nedvosmislenim odgovorima.
Istini za volju, zbunio me.
Ali odonda više ne kašljem. Naš kućni liječnik tvrdi da to imam zahvaliti zdravim japanskim životnim formama.
Čovjek ne mora biti medicinar ni ljubitelj Japana da bi došao do zaključka da je raznovrsna, zdrava hrana ključ bogata života punog unutarnje uravnoteženosti i mogućnosti za pustolovine, o kojima u jednoj pristojnoj knjizi bolje da ne govorimo.
Iza ove životne filozofije ne stoji samo biološka istina nego i spoznaja starih Grka - »Slobodnom se čovjeku može sve oduzeti osim onog što je već pojeo.«
*

Ne znam zašto, možda od šoka mira ili ne znam čega, neki dan mi je odjednom palo na pamet moje sretno djetinjstvo. Sretno - to je prava riječ. Koliko se sjećam, nikakvih briga nisam imao, osim što sam bio izuzetno mršav mališan. Bio sam tako tanak, kažu, da je djed govorio kako u sobu moram dvaput ući da bi se zapazila moja prisutnost.
Muka je bila u tome što je medicinska znanost bila upravo uplovila u stadij u kojem je obiteljski liječnik u crnom govorio roditeljima kako je debljina alfa i omega zdravlja, jer da se s debelim rezervama masti i kolesterola najbolje suzbija bolest. Stoga i nije čudo što me cijela obitelj danonoćno upozoravala da moram jesti brda kruha s maslacem, jer inače neću imati ovolike brčine i slavna mađarska vojska neće me htjeti. Moram, nažalost, priznati da se meni živo fućkalo i za brčine i za honvede.
Srž problema bio je - pa zna se - špinat.
U ono davno minulo doba, prema jednom dražesnom židovskom običaju, djeca su morala jesti špinat. U praksi je to bio neki džentlmenski dogovor po kojem djeca mrze špinat iz dna duše, a roditelji od toga prave ispit snage. U mom slučaju, taj rat živaca gubio je sav svoj čar iz dva razloga: prvo, što sam bio tanak kao komarac, i drugo, što sam obožavao špinat.
Kako je do toga došlo, to nitko ne zna. Možda nisam bio sasvim skužio pravila igre. Možda je sâm špinat bio kriv, što mi je bio tako sladak. Kako bilo da bilo, to je moje roditelje ubijalo u pojam: svako čestito dijete na ovom svijetu mrzi špinat, a gle njihova balavca, on ga voli!
I zato, kad sam jednom za ručkom zapitao svoju dobru majčicu mogu li dobiti, molim lijepo, još toga finog zelenja, ona je jednostavno izgubila vlast nad sobom.
- U redu! - planula je. - Ali da si ga svega pojeo ili će ti mama dati znaš po čemu.
- Hoću - odgovorio sam bezazleno. - Ja sam lud za špinatom.
- Samo zločesti dječaci ne jedu špinat - nastavila je majka. - Špinat ti čini dobro. Pun je svakakvih krasnih vitamina. Da se nisi usudio reći da je fuj!
- Nije, mamice - rekao sam - ja volim špinat...
- Volio ga ili ne volio, ima da ga jedeš! Ako hoćeš biti dobar dječak, onda moraš jesti špinat! I da više nisam čula ni riječi!
- Zašto moram, mamice?
- Ako nećeš, mamica će te staviti u kut sve dok tata ne dode, a onda će biti na-na-na! Zato budi dobar i brzo pojedi sav taj špinat. Pojedi špinat!
- Neću!
E, sad sam joj došao gdje me čekala. Kad se tata vratio kući, zatekao ju je u suzama.
- Vidiš - rekla mu je. - Zar ti ne ponavljam stalno da ga kvariš?
Naravno, otac mi je propisno dao što me spada, pa se otada naš kućni život konačno normalizirao. Ja sam mrzio fuj špinat kao što ga nikad nitko nije mrzio, a moji su roditelji bili zadovoljni.
Sad je došlo ono pravo: šmrkavac ima da jede špinat, pa makar se na glavu postavio. Moji su roditelji sazvali šire obiteljsko vijeće da razmotre odgojne mjere kojima raspolažu, što će reći Babarogu, Bauka, ili Alte Sachena, inače poznatog kao staretinara. Odlučili su se za ovog trećeg, s obzirom na to da je bio najdostupniji.
- Opet si ostavio špinat? - rekla bi mi majka.
- Čekaj, čekaj, doći će Alte Sachen pa će te odnijeti!
- Kamo će me odnijeti!
- U svoj brlog. I strpat će te u željezni kavez! I tako bih pojeo špinat, što bih drugo?
Otprilike dva tjedna kasnije, usred dnevnog kreševa oko špinata, kućnu idilu nam je naglo uzdrmao krik staretinara osobno. »Aaal-te Sachen! Aaal-te Sachen!«
Žlica mi ispadne iz ruke, usta mi se razjape i kao munja strugnem pod stol. A sa mnom i moj tanjur špinata, naravno, koji mi je spremno dodala baka.
Moji prodadoše starcu dvije komode za male pare, s molbom da bude tako dobar te uvijek svrati oko podne. Tog ljeta udebljao sam se za 220 grama i roditelji su mi cvali od sreće. Doduše, to sam ljeto zaključio time što sam starcu spustio na glavu glačalo s prozora prvoga kata, ali je glačalo bilo hladno pa ga je samo nokautiralo. Susjedi su sažaljevali moje jadne roditelje koji su bili zaprepašteni mojim neodgovornim ispadom. Ipak, jeo sam špinat ...
Dopustite mi da kao post scriptum dodam kako su mi uši prije nekoliko dana registrirale onaj poznati krik što polako nestaje sa suvremene pozornice. »Aaal-te Sachen! Aaal-te Sheechl« Prvo što mi je palo na um nije bio špinat nego Popaj, omiljena televizijska ličnost moje djece, s konzervom špinata i svim ostalim. Vremena su se promijenila, rekoh sam sebi tužno. Više nema radosti u odgoju djece.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kućna apoteka za zdrave

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:12 pm






Dopustit ću ovdje sebi da napomenem da je sa želucem isto kao i sa sindikatom - ne sluša ničije naredbe i tvrdokorno ide svojim putem. Odatle nastaju mnogobrojne komplikacije.
Kad novi doseljenik stigne u obećanu zemlju, on najprije poljubi tlo kojim su kročili njegovi preci, porazbija prozore nekoliko državnih ustanova, naseli se u pustinji i postaje punopravni građanin. Ali njegov konzervativni želudac, opterećen predrasudama, ostaje mađarski, ili nizozemski, ili turski, i kakav je već bio.
Da budem konkretan, uzmimo mene. Već sam toliko postao starosjedilac da i govorim pomalo ruskim naglaskom, a ipak još i dan-danas urlam u snu čim se sjetim kako već sedam godina nisam okusio guščju jetru.
Najprije sam se borio u sebi protiv tog kozmopolitskog stava. Najuvjerljivijim sam tonom rekao želucu:
- Čuj, ti! Guščja su jetra fuj! Klopat ćemo samo fine crne masline i postat ćemo jaki kao seoski bik u doba žetve.
Ali me želudac nije htio poslušati. Tražio je ono dekadentno, profinjeno jelo na koje je bio navikao.
Kako rekoh, moj tvrdoglavi mađarski želudac stalno me uvaljuje u nevolje. Zbog njega me umalo ne linčovaše u Americi. To je bilo u jednoj kafeteriji. Napredovao sam sa svojim pladnjem duž linije i došao do natpisa »Ledeni čaj«. Kažem konobarici za šankom:
- Šalicu hladnog čaja, bez leda.
- Da, gospodine - odvrati konobarica i ubaci mi pola tuceta kockica leda u čaj.
- Pazite - kažem ja - rekao sam »bez leda«.
- Jeste li htjeli ledeni čaj, prijatelju?
- Ja hoću hladni čaj.
Cura je stala migati očima kao semafor u magli, a onda je, donekle smetena, ubacila još dvije-tri kockice u moj čaj.
- Evo vam ga na! Slijedeći!
- Obratno, curo! Ja hoću čaj bez leda.
- Led se ne plaća. Slijedeći!
- Ali mene boli želudac od leda. Zašto mi ne biste dali šalicu čaja i kvit posla a ne da bacate led u njega?
- Što? Kako? - zafrflja ženska. - Ja vas ne razumijem prijatelju.
Oni koji su iza mene čekali u redu stali su gunđati na račun stranaca idiota što ljudima trate dragocjeno vrijeme koje je ipak novac. Skužio sam na koga se cilja, ali je u meni simultano ustao moj famozni istočnjački ponos.
- Ja ipak hoću čaj bez leda.
Smatrajući da to već prelazi djelokrug njene nadležnosti, konobarica je pozvala šefa, nekog orijaša s cigarom među zubima.
- Ovaj ovdje traži ledeni čaj bez leda - požali mu se konobarica. - Tko je ikad čuo za takve perverzije?
- Dragi moj gospodine - šef će meni - naš ledeni čaj pije mjesečno 1,930.000 gostiju i dosad se još nikad nitko nije potužio.
- U to sam siguran - odvratim. - Ali ja ne podnosim ledeno piće. Zato sam i tražio čaj bez leda.
- Ali svi ga piju s ledom!
- Ja ga ne pijem.
Šef me pogleda i namršti se.
- Kako to mislite, vi ga ne pijete? Ono što je dobro za više od dvjesta milijuna Amerikanaca, vama nije dobro, je li?
- Od leda me boli želudac.
Šef se još jače namršti, trseći se da to nekako ukapira, ali mu je moj zahtjev ipak ostao besmislen.
- Ovaj lokal radi već četrdeset i tri godine - obavijesti me - i dosada smo poslužili dvadeset tri milijuna ljudi.
- Ali ja ne želim čaj s ledom!
Dotle su me ogorčeni gosti već bili opkolili i sukali rukave za linč. Šef je shvatio da je došao čas kad je red da plane.
- A ja ti kažem da ćeš mi u Americi piti ledeni čaj! - zagrmi. - Kod nas se još nije našao takav okorjeli perverznjak!
- Ja sam samo htio...
- Kuš, znam ja takve! Vama ovdje ništa ne valja. A odakle si?
- Ko, je l' ja? - upitam. - Iz Sirije.
- To sam si i mislio - procijedi šef.
Onda sam morao kidati da spasim živu glavu od razbješnjele gomile što mi je bila za petama. No, to je bio samo početak. Gdje god bih se pojavio, američko bi se javno mnijenje polako okretalo protiv Sirije. Pa netko je morao tu nešto poduzeti, nije li tako?
Nego, da se vratimo guščjoj jetri koju nisam u Izraelu godinama jeo. Da se vratimo mom preosjetljivom želucu koji sam neko vrijeme nastojao zadovoljiti po dekadentnim evropskim restoranima. Ali to, nažalost, nije dugo potrajalo. Preselio sam se u kraj u kojem je bila samo jedna jedina mala gostionica. Držao ju je neki Naftali, koji se bio netom doselio iz Iraka.
Kad sam prvi put svratio k Naftaliju, želudac mi se stao propinjati kao što se propinje samo u trenucima smrtne opasnosti. Naftali je stajao iza šanka i gledao me s nekim tajnovitim osmijehom Mone Lise na usnama. Na samom šanku bio je poredan asortiman neodređenog repromaterijala u tehnikoloru, a na polici u pozadini ležale spremne neke male limenke s egzotičnim začinima.
Nije bilo nikakve dvojbe da sam naišao na trovačnicu izrazito arapskog tipa. Htio sam brže-bolje zbrisati, ali mi je želudac signalizirao da mu se žuri.
- No, što ima dobro danas? - upitam čvrstim glasom, na što Naftali pogleda u jednu točku desetak centimetara desno od moje glave (malo je razrok) i reče:
- Imam humus, meši s burgulom i vus-vus.
Težak izbor. Humus me donekle podsjećao na neki latinski citat, ali me vus-vus dotukao dibidus.
- Dajte mi porciju vus-vusa - odlučno ću Naftaliju, na što mi na tanjur spusti fantastičan potpuri od plavih patlidžana, riže i kosanog mesa. Okus mu je bio ne samo čudan nego i nastran, ali sam Naftaliju htio dokazati da onaj njegov tajnoviti smiješak za mene ne vrijedi. Dapače, da bih ga potukao do nogu, malo kasnije mu ležerno dobacim:
- Imate li još štogod?
- Imam, gospodine - odgovori Naftali, cereći se bezobrazno. - Hoćete li kebab s baharatom, šašlik s elfom, ili možda režanj sehona ili smir-smira?
- U redu - tako ja njemu - dajte mi pomalo od svega. Naručio sam taj miš-maš jer jednostavno nisam upamtio ni jedno od svih tih egzotičnih imena. Očekivao sam da će mi Naftali servirati kakve sirupaste slastice, ili pregust kompot, ili neko slično krmivo. On, međutim, uđe u pregradak u kutu, pa najprije isfašira odrezak nekakva crvenog mesa, a onda ga pospe paprom, uljem, peludom, sumpornom kiselinom iz jedne zelene epruvete...
Dva tjedna kasnije, liječnici su mi dopustili da ustanem iz kreveta i vratim se na posao. Malo su mi klecala slabačka koljena, ali inače sam se osjećao prilično dobro, jer mi se uspomena na onaj banket bila izgubila u dugoj komi. Međutim, tu se opet umiješa sudbina jarac.
Idem ja tako u ured, a Naftali izađe na tren iz svoje trovačnice i zacereka mi se u brk. Sad, ja sam vam malo preponosan tip, a i pomalo prijeke ćudi. Uđem ravno k njemu, pogledam ga ravno u oči i kažem:
- Nešto slasno i papreno, habibi!
- Odmah! - poskoči Naftali. - Danas baš imam prvoklasnu kibu s kamonom, i haši-haši.
Naručim duplu porciju nečega što ispade arheološki nalaz u kojem su svi poznati začini, od falafela do prženog luka, plus naprstak dinstana smirkova praha. Sve to smažem a onda se razgalamim da hoću nešto slatko.
- Suarsi s miš-mišom ili baklavu sa sum-sumom! Smažem oboje. Dva dana kasnije nisam osjećao više ništa. Na kraju tjedna sam se kao kakav mjesečar opet stvorio pred nasmiješenim Naftalijem. Ni sam ne znam zašto. Morat ću se ipak konzultirati s kakvim dobrim psihijatrom.
- A što biste danas željeli, gospodine? - tako meni Naftali, a s lica ne skida onaj svoj prezir prema slabiću Evropejcu.
Takvu podlost nisam mu mogao oprostiti. Zar da od mene pravi budalu? Zar ne zna da nemam pojma kako se zovu sva ta njegova nastrana jela?
Ne znajući što ću, improviziram:
- Dajte mi kimsu. I komad zbagija s kub-kubonom. I što mislite da se dogodilo?
Naftali uljudno reče:
- Odmah, gospodine - i donese mi kosanu ovčetinu s pireom od bijele repe.
Došlo mi je da padnem u nesvijest. »Što li je sad ovo?« pomislio sam.
- Hej! - zaurlam na Naftalija. A gdje mi je kub-kubon? I sad drhtim kad se toga sjetim: Naftali skoči i donese mi kub-kubon u kutijici.
- Znate šta? - okrenem se Naftaliju kad sam smazao jelo. - Dajte mi čašu vago-giore, ali da bude kao led ledena!
Istrusim vago-gioru i polako mi sine istina. Burgul, baharat, šašlik, vus-vus, mehsi, pehsi, sve je to samo velika prevara kako bi se impresionirali glupi Aškenazi. To je dakle tajna onog osmijeha Mona Lise!
Otada se više ne bojim orijentalne kuhinje. Dapače moglo bi se reći da je obratno. Jučer sam čak natjerao Naftalija da se zacrveni i pokunji kad mi je donio tanjur pečenog mao-maoa.
- Zar je to mao-mao - podviknuo sam podrugljivo. - A gdje je kafka? Nisam ni taknuo mao-mao dok mi Naftali, sav dršćući, nije donio još i kafku. Imao je dobar okus. Čitaocu toplo preporučujem da prvom zgodom ode u kakav orijentalni restoran i naruči pečeni mao-mao s kapljicom kafke, a može i saroyana. Vjerujte mi!
Ako slučajno nemaju kafke, možete uzeti i trumana capotea. Ali ne mnogo. Vrlo je ljut.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kućna apoteka za zdrave

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:12 pm




Kakvo god bilo inače vaše kritičko mišljenje o Capoteu, u gastronomskom je smislu on iznad svake kritike, osobito s paprenim umakom od curryja.
Ljuti truman cape ima još jednu veliku prednost - već nekoliko tanjura tog mogu proizvesti jedan pošteni ulcus duodeni, ili laički rečeno čir na dvanaestercu, a možda čak i na samom želucu. A poznato je da ništa toliko ne zbližava dvoje ljudi, osim možda bubrežnih kamenaca.
Kako ono lijepo kaže stara poslovica: »Bolesni ljudi postaju braća«, ako sam ovo dobro preveo s grčkoga.
*

OSOBE: Lopov
Žrtva
MJESTO RADNJE: Žrtvin stan
VRIJEME: Noć
ŽRTVA: (leži u krevetu i spava).
LOPOV: (uvlači se na mjesečini kroz prozor. Na licu nosi masku od ženske čarape, u jednoj ruci drži džepnu svjetiljku, u drugoj revolver).
ŽRTVA: (hrče na mahove).
LOPOV: (prilazi na prstima ormaru i otvara ga).
ŽRTVA: (naglo se probudi i upali svjetlo): Šta je to? Šta je... tko ste vi? Što hoćete?
LOPOV: (uperi revolver u njega): Ni makac ako vam je život mio. Sa mnom nema šale.
ŽRTVA: (u strahu): Tko ste vi?
LOPOV: A što mislite, tko sam? Poreznik?
ŽRTVA: (kuka na sav glas).
LOPOV: Jezik za zube! Ako još samo pisnete, nema vam spasa.
ŽRTVA: Pa zar je ovako nešto moguće? U našoj zemlji! Da jedan Židov učini ovako nešto drugom Židovu!
LOPOV: A zašto ne? Sve to spada u proces normalizacije. U jednoj normalnoj zemlji mora biti i razbojnika, i zato vas ja sada pljačkam. Nemate razloga da kukate.
ŽRTVA: Ne kukam ja zbog sebe, nego zbog budućnosti naše zemlje.
LOPOV: Onda tiho kukajte.
ŽRTVA: (tiho kuka).
LOPOV: A sad da vidimo šta sve imate... (Kopa po pretincima u ormaru). Aha! Ovo je valjda nakit vaše žene?
ŽRTVA: Samo mi to nemojte dirati, za miloga boga!
LOPOV: Ni makac! Snaći ćete se vi i bez dragulja. (Otvara jednu kutiju i prosipa njen sadržaj na stol): Divota! Baš su lijepi!
ŽRTVA: Sve vam je to imitacija.
LOPOV: Jezik za zube! (Nastavlja prekopavati): A gdje su vam pare? Recite mi odmah kamo ste sakrili pare, ili pucam!
ŽRTVA: Pare? Ja?
LOPOV: Manite se djetinjarija. To vam neće pomoći, Da ih niste možda sakrili u čarapu? Problijedili ste, a? (Vadi iz ormara par nabreklih čarapa). A što je ovo u njima? (Vadi iz svake čarape po jednu duguljastu kartonsku kutiju, i iz svake kutije po svežanj novčanica). Tako, dakle.
ŽRTVA: To nije lijepo od vas. Stavio sam taj novac na stranu da kupim frižider.
LOPOV: Dobro; i ja ću za taj novac kupiti frižider. (Podiže uvis kutijicu nekog lijeka). A što vam je ovo?
ŽRTVA: Ništa što bi vas moglo zanimati. Lijekovi.
LOPOV: (otvara kutijicu): Kakvi lijekovi?
ŽRTVA: Za čir na želucu.
LOPOV: Čir na želucu?
ŽRTVA: Da, čir na želucu.
LOPOV: Kad ste ga dobili?
ŽRTVA: Prije četrnaest godina.
LOPOV: Je li vam velik?
ŽRTVA: Evo otprilike ovolik. (Pokazuje mu). Ponekad me strašno boli. A što me pitate? Da ga i vi možda nemate?
LOPOV: Da li ga imam? Imam ga već dvadeset sedam godina, dragi moj. Već mi je i perforirao.
ŽRTVA: Jasno. Kad se čovjek bavi takvim poslom u kojem se stalno mora uzrujavati...
LOPOV: To ste dobro rekli. A koje lijekove uzimate?
ŽRTVA: Amid-benzol-molfo-micin-bromid.
LOPOV: A ja uzimam carbo-strichio-bikarbonat-magnezij.
ŽRTVA: Ah, carbo-strichio-bikarbonat-magnezij. Znam ga. Ali ništa vam taj lijek ne vrijedi. Ublaži bolove na nekoliko minuta, a onda opet Jovo nanovo.
LOPOV (čita što piše na naljepnici): A što ovdje piše?
ŽRTVA: »Protiv bolova koji nastanu kao posljedica uzrujavanja ili masnog jela, uzeti odmah jednu tabletu, ako liječnik ne odredi drugačije.«
LOPOV:Onda vam ja sad određujem da uzmete dvije tablete. Dobro će vam doći.
ŽRTVA: Ali ne mogu bez vode.
LOPOV:Onda idite po vodu. (Zaprijeti mu revolverom). Hajde, hajde!
ŽRTVA: (odlazi).
LOPOV: (dovikuje za njim): Donesite i meni jednu čašu! Htio bih isprobati te vaše tablete!
ŽRTVA:(vraća se sa dvije pune čaše vode): Izvolite. Znate li da sam ja već pomišljao na operaciju?
LOPOV:Manite se operacije. Svaka je operacija opasna. Na operaciju treba ići tek kad čovjeku ništa drugo ne preostaje. (Skida masku s lica i hvata dah). Vruće mi je pod ovim. Je li vam liječnik propisao dijetu?
ŽRTVA: Jest, ali mi ništa ne pomaže. (Guta tablete i kašlje).
LOPOV:(uslužno ga udara šakom po leđima): Ja vam ništa ne držim do dijete. To vam je čista prevara. Organizam se ne da prevariti. Ponekad se najedem sarme pa ništa. A ponekad popijem samo čašu zagrijanog mlijeka pa dobijem napadaj.
ŽRTVA:Znam, znam. To vam je od viška kiseline u želucu.
LOPOV:Tako je.
ŽRTVA:Ne biste smjeli toliko stajati. Sjedite!
LOPOV:Hvala. (Sjeda). Želudac vam dakle proizvodi previše kiseline?
ŽRTVA: (ponosno se smješka): 68.
LOPOV:A meni 71.
ŽRTVA:(jalno): 71? Fantastično! Zbilja 71?
LOPOV:Kad vam kažem.
ŽRTVA: Možete li to i dokazati? Medicinskim dokumentom ili tako nečim?
LOPOV: Dabome da mogu. (Pipa se po džepu). Slučajno nemam nalaza kod sebe.
ŽRTVA (ironično): »Slučajno...« - čudna slučajnost! Ali ja mogu vama pokazati svoj nalaz. (Vadi iz lisnice nekakav papirić). Evo, što ovdje piše? »Kiselina u želucu: 68!«
LOPOV: (uzima i pregledava papirić): Ovdje je prvobitno pisalo 58. Sasvim se lijepo vidi, kad se malo bolje pogleda. Vi ste to prepravili u 68. Očigledno falsificiranje službenog dokumenta. To bi vas moglo koštati dvije godine.
ŽRTVA: Ja da sam falsifikator? Ovo je ipak nešto nečuveno.
Molim vas da pazite što govorite, jer ću vas inače morati zamoliti da napustite moj stan. Da ja nemam 68? Ako baš hoćete da znate, prilikom prvog testiranja imao sam čak 73. Ali liječnici mi nisu htjeli priznati taj podatak jer su me testirali kad je bila najveća žega.
LOPOV: No, dobro, dobro. Ne smijete se uzrujavati, čak i ako imate samo 58.
ŽRTVA: Uzmite konačno tu tabletu. Baš me zanima kako će na vas djelovati.
LOPOV: To je individualna stvar. (Vadi iz kutijice dvije tablete). Uzet ću dvije, mogu?
ŽRTVA: Možete.
LOPOV: Molim vas da mi pridržite načas revolver.
ŽRTVA: Vrlo rado. (Uzima od njega revolver). A sad ih progutajte.
LOPOV: (guta tablete): E, sad ćemo vidjeti... Ali zašto stojite? Sjedite!
ŽRTVA: Hvala. (Sjeda).
LOPOV: Bojim se da sam grdno pogriješio. Da sam odmah prešao na dijetu, možda bi mi još pomogla. Ali ja se nisam obazirao na simptome, a sad je već kasno. Sad više ne mogu ništa promijeniti na stvari. Jedem, pušim...
ŽRTVA: I ja. Beznadan slučaj. Da li možda i pijete? LOPOV: Kad mi baš nešto ponude.
ŽRTVA: Čekajte malo, imam u kući nešto zbilja izvanredno. (Vadi bocu iz ormara). Da vam natočim? (Lopov klimne glavom. Žrtva mu natoči i ostavi bocu na stolu, pa vrača kutiju za nakit i novac u ormar). LOPOV (pijucka i oblizuje se): Ah, francuski konjak! Izvrstan je.
ŽRTVA: Jest, izvrstan je, ali je to za nas dvojicu čisti otrov. (Ponovo mu natoči pa natoči i sebi. Kucnu se). Živjeli.
LOPOV: Živjeli! Baš mi prija! Dopustite da vam se predstavim: Max Polakoff.
ŽRTVA: Drago mi je, Moritz Deutscher. LOPOV (dok mu domaćin još toči): Da nemate možda i bubrežne kamence?
ŽRTVA: Pijesak.
LOPOV: A ja imam ovolik kamenac! (Pravi grimasu). Imam strahovite bolove.
ŽRTVA: I ja imam bolove od pijeska! Ponekad se presamitim od muke.
LOPOV: Ama, nije to ništa. Kad mene uhvati napadaj, ja bih se najradije verao uza zid. Tako sam, uostalom, i k vama došao... Imate li dobrog liječnika?
ŽRTVA: Ja se liječim preko socijalnog.
LOPOV: Moritz, ipak nisam mislio da ste tako glupi. Preko socijalnog? Samo plaćate i plaćate i plaćate - a kad vam nešto zatreba, nemate od socijalnog nikakve koristi. Ako se budete liječili preko socijalnog, nećete se nikad riješiti čira na želucu. Ja ću vam dati adresu svoga doktora, specijalista za jetru, bubrege i čir na želucu. Pozovite se slobodno na mene. To vam je veliki kapacitet. Vjerojatno će vam pronaći nešto i na srcu.
ŽRTVA: To je lako moguće. Ionako već neko vrijeme osjećam da mi nešto nije u redu s krvotokom. (Šutnja).
LOPOV (ustaje): Da, sve je to lijepo i dobro, ali se od toga ne može živjeti.
ŽRTVA: Zašto već odlazite? Ostanite još koju minutu, Max. Samo bez žurbe! Pri vašem zdravstvenom stanju...
Mogli bismo još malo uspoređivati naše simptome.
LOPOV: Rado bih ostao, ali, nažalost, imam još posla u vašem kraju... Što vam je? Da vam nije pozlilo?
ŽRTVA: Peče me u želucu ... Ne smijem piti alkohol... A samo sam dvije čašice popio...
LOPOV: (vadi iz džepa paketić): Evo vam malo sode-bikarbone. Ovo uvijek nosim sa sobom kad radim noću.
ŽRTVA: (uzima i guta sodu-bikarbonu): A neće li vam možda noćas još zatrebati?
LOPOV: Budite bez brige! (Sprema revolver u džep). Ako mi zatreba, provalit ću u prvu ljekarnu. Želim vam dobro spavanje, Moritz. Nama je potrebno mnogo spavanja... (Tjera ga u krevet i brižno pokriva).
ŽRTVA: Dođi opet, Max. Bit će mi drago ako dođeš.
LOPOV: I meni.
ŽRTVA: Samo mi moraš na vrijeme javiti kad ćeš doći. LOPOV: Kako bi bilo da svratim u utorak?
ŽRTVA: Može. Dođi po mene pa ćemo izaći na večeru.
LOPOV: Doći ću. Čekaj da za pišem. (Vadi notes i mrmlja): Utorak navečer... Doći po Moritza Deutschera... Ući na vrata. Do viđenja, Moritzl.
ŽRTVA: Do viđenja, Maxl. Sretno!
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kućna apoteka za zdrave

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:12 pm





U ovom poodmaklom stadiju žgaravice, moram priznati da patim od neiskorjenjiva poroka - ja sam naime jednostavno lud za jednom živežnom namirnicom koja i nije nikakva živežna namirnica, jer nema u sebi ni vitamina ni minerala ni bjelančevine, nego samo sebe i mnogo soli. Osim toga, kod nas je prodaju sumnjivi ulični prodavači, što liječnici već iz posve higijenskih razloga najoštrije osuđuju.
Riječ je, naravno, o perecima. U slijedećoj priči ta vrsta peciva samo naoko igra glavnu ulogu. U biti se radi o jednom psihogastronomskom fenomenu, koji, ma koliko naoko bio jednostavan, otvara strahovite duševne ponore.
Junak je ove priče prodavač pereca, potomak drevnog plemena prodavača pereca, koga sam jednog lijepog proljetnog dana ugledao pod arkadama zgrade našeg uredništva. Obično dolazim na posao oko podne, kad samo što ne skapavam od gladi. Valjda je to dovoljan razlog što sam se obradovao nenadanoj pojavi pereca visoko naslaganih na dvije hrpe na stolu. Prodavaču koji je sjedio za stolom titrao je na licu lukav osmijeh; inače se činilo da je dobro odgojen čovjek jer je imao pripasanu snježnobijelu pregaču.
Pošto sam mu dao novac za jedan perec, pokazao mi je rukom na lijevu hrpu i rekao:
- Uzmite jedan od ovih. Ovi su vam friški.
U ušima mi je odjeknulo upozorenje čitavih generacija kućnih liječnika: »Pazite da jedete samo svježu hranu!« U isti mah digao se u meni ledeni val nepovjerenja. Nije bilo dvojbe da mi ovaj ne nudi svježe perece nego stare, da ih se otarasi.
Nehajno i dostojanstveno, kao iskusan svjetski čovjek, dohvatio sam perec s one druge hrpe motreći prodavača ispod oka. On je samo problijedio i naslonio se na zid.
Moja kulinarska oštroumnost bijaše nagrađena svježim, hrskavim perecom.
Sutradan sam se odostraga prišuljao štandu s perecima, iznenada izbio pred prodavača, zagledao se u njega i opazio kako se trudi da ostane priseban. Ruka mu je jedva primjetno zadrhtala kad mi je pokazao na jednu od one dvije gomile pereca:
- Ovi su vam ovdje friški. Uzmite jedan od ovih. Porazmislio sam u tren oka. Ovaj očito hoće da ispravi svoju jučerašnju blamažu pa mi sad stvarno nudi svježu robu. Poslušao sam njegov savjet, a na napetim crtama njegova lica otkrio sam stanovito olakšanje.
I opet je moja kristalno jasna logika slavila pobjedu. Perec koji sam izabrao bio je uzoran pekarski proizvod u svakom pogledu.
Slijedećih dana nije se ništa bitno promijenilo. Svaki put uzeo bih perec sa hrpe koju mi je preporučio prodavač, i bio sam svaki put zadovoljan svojim izborom. Činilo se da je cijela ta nesretna priča jednom zauvijek okončana. Ipak, moj mi je nepogrešivi instinkt govorio da nije tako i da mi sudbina sprema nov obrat.
I zaista, to se u utorak i dogodilo.
- Uzmite jedan od ovih, ovi su vam friški - savjetovao mi je prodavač kao i obično. Već sam bio ispružio ruku, ali sam je odjednom zadržao u zraku, kao da mi se ukočila. Možda je posrijedi bilo nešto u njegovu glasu što me natjeralo na oprez, a možda je bila i neka vrsta nadahnuća - ne znam, i ne želim da znam. Bilo kako mu drago, odjednom mi je puklo pred očima da moj protivnik predmnijeva da je u posljednjih nekoliko dana tobožnjim dokazima svoga poštenja zadobio moje povjerenje pa mi sad napokon može utrapiti staru robu punu bakterija. E, ali tu se grdno prevario. Ne časeći ni časa, uzeo sam perec s one druge hrpetine.
Moja demonska pronicavost snažno je djelovala na njega. Prodavač je dršćući sakrio lice rumeno od stida u snježnobijelu kecelju.
Zagrizao sam u perec. Bio je svjež i hrskav. Ipak, kad mi je nekoliko dana nakon toga prodavač ponovo ponudio da uzmem perec s jedne od one dvije gomile, nisam u prvi mah bio načisto što da radim. Onda su mi se misli izbistrile: prepredeni orijentalac računa da ja mislim kako njega muči osjećaj krivnje zbog onog njegovog pogrešnog računa, pa je uvjeren da će mi sad još lakše podvaliti stare, nezdrave perece. Stoga demonstrativno, pa možda čak i provokativno nehajno, posegnem za perecom sa suprotne hrpe. Čim sam ga dohvatio, uvjerio sam se po samom opipu da je svjež.
U prodavačevim očima bukne divlja mržnja. Prsa mu se nadimala od gnjeva. Gotovo bi se reklo da će nasrnuti na mene. U tom trenu pride nam jedan moj kolega iz uredništva i, prije nego što sam ga mogao upozoriti, uleti kao slijepac u zamku od pereca - poslušao je prodavačev mig. Krenuli smo zajedno u uredništvo žvačući.
Iza nekoliko koraka nisam više mogao izdržati. Otkinuo sam komadić od njegova pereca - uzetog s pogrešne hrpe - i strpao ga u usta.
Krv mi je udarila u glavu, tlo mi se uzdrmalo pod nogama, s olimpijskih visina duhovne nadmoći naglo sam se survao u ponor sramote.
Perec moga kolege bio je također svjež i hrskav.
Svi pereci što ih je prodavač nudio bili su svježi i hrskavi. Uvijek su bili svježi i hrskavi. Svi odreda.
Život teče dalje. Moji prijatelji ne zapažaju ništa na meni. Ipak, moja je gastropsihološka ravnoteža ozbiljno poremećena.
*

Pereci barem sadrže relativno malo životinjskih masti. Ni makaroni ih nemaju, ali zato imaju svu silu ugljikohidrata, a čokolada još više, pogotovo punjena marcipanom i umotana u zlatni staniol. Tvrdi se da bi šest Mozartovih kugli moglo pokretati podmornicu srednje veličine.
Dakako da ima i mnoštvo ukusnih nekaloričnih živežnih namirnica koje preporučuju internisti, a u kojima ima mnogo vitamina A, B, C, D, E, F, G, H i vitalnih gradbenih elemenata kao što su stroncij, bakar i aluminij. Okus im je, nažalost, odvratan. I od njih se čovjek deblja.
Prema najnovijim spoznajama biokemije, jedino uistinu uspješno sredstvo za mršavljenje jest da se prestane jesti. To je svakako najpouzdanija metoda, samo što je na taj način teško ostati živ. Mnogo je razumnije nabaviti nove hlače i kapute, a najvažnije je da se nikad, ama baš nikad ne pogledate u ogledalo, niti na fotografijama iz profila.
*

Prošlog petka iznenada mi je zazvonio telefon.
- Slušaj - rekao mi je Felix očito uzbuđen - posudio sam originalnu video-snimku Mačke na vrućem limenom krovu pa pozivam društvo za sutra navečer, svega nekoliko ljudi koji žele pogledati film dok ga budem presnimavao. Hoćeš li i ti doći?
Kako ne bih došao! Pri samoj pomisli na Mačku, tu epohalnu dramu Tennesseeja Williamsa s Paulom Newmanom u glavnoj ulozi i sa božanskom Elizabeth Taylor na vrućem limenom krovu, podišli su me nostalgični srsi. Bilo mi je valjda sedam godina kad sam prvi put gledao taj film, i plakao kao dijete.
U subotu navečer bili smo svi na broju. Dnevna soba Seligovih bila je dupkom puna. U njoj su bila dva video-rekordera, pola susjedstva i pritajena napetost. Felix je uključio aparate i na ekranu se pojavio Big Daddy, tumačeći Paulu Newmanu nekakav hitno donesen zakon. Tada se pojavljuje božanska Liz i svima nam zastaje dah.
- Koliko li joj je sad već godina? - šapne nečiji glas u mraku.
- Preko pedeset - odgovori neki znalac. - Udata je za nekog blesavog senatora.
- Ma to joj je bivši muž. Sad se potuca po svijetu s nekim mladim meksičkim advokatom. Vjerojatno će joj taj jadnik biti osmi muž.
- Ne, nego sedmi.
Prvi red napravio je na brzinu bilancu - prvi joj je muž bio Hilton junior, zatim je slijedio Henry Ford III, pa Chevrolet senior, pa filmski producent Mike Todd, pa pjevač Eddie Fisher, pa Richard Burton, pa Frank Sinatra, pa onda taj blesavi senator, pajoš jedanput Burton i sad ovaj jadni Meksikanac. U svemu ih je dakle bilo deset. Doduše, stvar je sa Sinatrom malo sumnjiva, a drugi brak sa Richardom Burtonom ne bi se zapravo smio računati.
- Pa dobro - priznala je opozicija svoj poraz. - Znači da ih je bilo svega osam. Ali koga to uopće zanima?
Upravo se u tom trenu rekorderka u broju sklopljenih brakova vidjela na malom ekranu kako, sva obuzeta putenošću, napastuje Paula Newmana, a njegova se potencija brani od nje. Naravno, samo na filmu.
- Jeste li primijetili - upita Felix iz pozadine - kako tu krupnu Tayloricu nikad ne snimaju iz profila? Zbog podvoljka, naravno.
- Podvoljka? Ha! To joj prije dođe nešto kao podgušnik.
- Prvo, ne kaže se podgušnik nego podvratnik, a drugo, ta se riječ upotrebljava samo za goveda - razlegao se glas nekog jezičnog čistunca.
- Kaže se i za pse.
- Koješta. Jedino se za ptice kaže da imaju gušu. Moja papiga Xaviera ima malu gušu na lijevoj strani.
- A moj se kakadu zove Brut, ima 46 godina i pjeva Tosku mezosopranom.
- Ma nemojte!
- Poštenja mi.
Dotle je i Liz s nekim vodila vatrenu diskusiju. Pokazalo se da je riječ o njenoj šogorici koja ima čitav čopor djece. A Paul Newman je u posljednjih desetak minuta uglavnom analizirao sam sebe.
- Pod, pod... - mrmljao je Felix listajući rječnik pri oskudnom svjetlu što je padalo s ekrana. - A, evo ga! »Podvratnik - koža koja visi ispod vrata (naprimjer u govečeta).«
- Što sam vam rekao? - javi se jezični čistunac. - Samo u goveda.
- Oprostite! U rječniku ne piše »samo u govečeta«, nego »naprimjer u govečeta«.
- Pa to vam je isto.
Tu je diskusija naglo prekinuta jer se na malom ekranu pojavila Liz u krupnom planu. Iz profila.
- Ma da - razočarano će jedna dama. - Ovo je prastari film pa joj se podvoljak još ne vidi tako dobro.
- Koješta - oglasi se njen odani muž. - Zar ne vidite kako se stalno upinje da visoko drži glavu da joj se ne vidi podvoljak?
Usredotočili smo pozornost na mali ekran ne bismo li ipak otkrili Tayloričin podvoljak.
- U Bostonu ima jedan kozmetički kirurg - obznani Erna Selig sa čulnim prizvukom u glasu - koji vam može napraviti sasvim nov podbradak. Usput vam posisa i salo. Ali, to košta čitavo bogatstvo.
- Ni govora - reče netko iz srednjeg reda. - To s podbratkom nikako ne ide. Ja vam to znam iz prve ruke.
- Ma nemojte! A otkud onda Avi Gardner onaj glatki podbradak?
- A otkad ga ima?
Iako je bio mrak, naprosto se osjećalo kako svi prisutni pipaju nešto po svojim podbracima.
- Ma idite k vragu - prekinuo sam i ja napokon šutnju.
- Već puni sat vremena ne radite ništa drugo nego naklapate o podvoljku Liz Taylor. A ja bih htio ovdje jasno i glasno reći da mene toliko ne smeta njen podbradak koliko one njene debele noge.
- Ima nešto u tome - obrati mi se supruga jezičnog čistunca. - Samo što je noge mnogo teže operirati i što ih može sakriti hlačama. A podbradak je svima na vidiku.
- Samo iz profila.
- Svejedno.
Netko se sjetio kako ni Debbie Reynolds, koja se prije Liz bila spetljala s Eddiejem Fisherom, nema bogzna kakve noge, ali eno je gdje lijepo živi s nekim trulim bogatašem, nosatim proizvođačem cipela.
Na ekranu se dotle pojavila impozantna očinska prilika, ali njen profil nije nikog zanimao jer je i iz anfasa bila debela.
Felix je spremio originalnu Mačku u njenu košuljicu, a na svojoj djevičanskoj, ilegalnoj kopiji napisao: »Tennessee Williams: Podvoljak«.
Kad smo se vratili kući, promotrio sam svoj lik u zrcalu sa strane. To me ponukalo da donesem neopozivu odluku. Otišao sam smjesta u kuhinju, otvorio puni frižider i zatvorio ga tek nakon tri sata. Idućeg tjedna odlazim avionom u Boston.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kućna apoteka za zdrave

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:13 pm



Moj slučaj započeo je sa čudnim osjećajem praznine u trbušnoj šupljini, nakon čega je uslijedila potmula unutrašnja tutnjava. Isprva nisam tome pridavao važnost. Ali kad se taj osjećaj praznine pojačao, pogotovo nakon što cijelih osam sati nisam ništa jeo, uznemirio sam se i zapitao tetu što da radim.
Porazmislivši, ona mi preporuči da zatražim liječničku pomoć.
- Pođi prof. dru Grossglockneru. I budi bez brige... on će ti već pronaći nešto ozbiljno.
Htio sam se smjesta uputiti k njemu, ali me teta poučila da se čudotvorcu moram najprije telefonski najaviti. Na telefonu me jedan ženski glas naručio za utorak poslije tri tjedna, u 5 sati i 26 minuta.
- Dotada, molim vas, nemojte jesti, piti, spavati ni pušiti - dodala je.
Kad sam stigao u ugovorenu minutu, čekaonica je bila širom otvorena, a u njoj pedeset do šezdeset pacijenata. Na prijazan pozdrav nitko mi nije odgovorio. U prostoriji je vladala atmosfera vjerske svetosti. Vrata što su vodila iz nje bešumno su se otvarala i zatvarala, sestre odjevene u bijelo promicale amo-tamo, s vremena na vrijeme ušetali bi polunagi muškarci i nestajali poput sjena. Zatim se više pacijenata poredalo jedan za drugim i u guščjem hodu prošlo kroz neka vrata. Sve se to događalo s nekom strahotnom preciznošću. Bijaše to čudovištan, dobro nauljen pogon. Oko pola sata pratio sam sve to sa sve većim strahopoštovanjem, kad mi priđe sestra i zapovjedi da pođem za njom. Ušli smo u prostoriju za prihvat bolesnika. Sestra dohvati pozamašnu kartoteku i počne ispisivati moje osobne podatke. Ime? Rođen? Zemlja iz koje sam došao? Zanimanje?
- Novinar.
- Dvadeset šest funti.
- Zašto toliko?
- To je cijena prvog pregleda. Samo kolege i pripadnici srodnih zanimanja imaju popust.
- Vrlo dobro. Ja popravljam pisaće strojeve.
- Samo trenutak, molim. - Sestra prelista neki dotrajali priručnik. - Dvadeset pet i pol.
Platio sam tarifu s popustom i vratio se na svoje mjesto u čekaonicu. Za manje od dva sata jedna druga sestra odvela me u drugu prostoriju, u kojoj osim kreveta nije bilo drugog pokućstva. Kako je sestra već bila postarija i ulijevala povjerenje, usudio sam se zapitati zašto taj stari lopov zapravo tako bestidno mnogo naplaćuje.
- Moj muž nije dobrotvorna ustanova - odvrati gospođa Grossglockner. Zatim otvori debelu knjigu i upita me ledenim glasom što me dovelo k njima.
Možda će se nekom učiniti pomalo čudno, ali ja ne volim s osobama ženskog spola govoriti o svojim tjelesnim tegobama, ponajmanje u sobi u kojoj nema ničeg drugog do kreveta. Odbio sam da gospođi Grossglockner dadem željenu informaciju. Nakon toga su me poslali da ponovo čekam na starom mjestu, odakle sam mogao nesmetano promatrati sve življi promet. Kao da je bilo sve više sestara što su same ili s pacijentima pod ruku promicale prostorijom. Nisam se mogao suzdržati a da ne nagovorim susjeda što je sjedio kraj mene:
- Odakle mu tolike sestre? - zapitah tiho.
- To su vam sve same Grossglocknerice - prošapće mi on. - Profesor ima sedam sestara i tri brata. Svi oni rade ovdje.
Uskoro me jedan od braće odvede u kupaonicu, gurne mi epruvetu u ruku i zatraži da učinim nešto što me navelo da upitam: »Zašto?«
-»Zato što se nikad ne zna«, odgovori mi on. I zato što će me profesor primiti tek pošto budu izvršene sve pretrage. Jedva sam napunio epruvetu do vrha, kadli me jedna sestra Grossglocknerica odvuče u kuhinju da mi ispita krv i želučanu kiselinu. I onda opet natrag na početni položaj. Pred sumrak se pojavila slijedeća sestra, te meni i još dvojici pacijenata zapovjedila da se svučemo do pasa, da ne napuštamo svoja mjesta i da budemo spremni da se odazovemo na poziv. U taj kasni sat u čekaonici je postalo već tako hladno da se moglo čuti kako nam cvokoću zubi. Sestra reče kako joj je žao, ali profesor ne može uzalud trošiti svoje dragocjeno vrijeme.
- Dat ću vam sada nekoliko uputa kojih se morate pridržavati - nastavi ona. - Kako bismo uštedjeli na vremenu, molim vas da pri ulasku u ordinaciju izostavite svako pozdravljanje. Sjedite odmah na tri stolice u sredini sobe, duboko udahnite i isplazite jezik. Ostanite tako sve dok ne dobijete daljnje upute. Ne dosađujte profesoru nikakvim pitanjima ili primjedbama. On će sve saznati iz vaših kartica. Ako vas pak on sa svoje strane nešto zapita, nemojte odgovarati... ili, ako baš to ne možete izbjeći... odgovarajte čisto prostim rečenicama, od tri do šest riječi. Zatim izađite bez pozdrava. Ponovite!
Izdeklamirali smo upute. Tada se otvore vrata Svevišnjega. Začu se tihi zvižduk.
- Sada! - povika sestra. - Marš unutra! Umarširali smo držeći se uputa.
Profesor je izvršio smotru jezika.
- Kakvih je bolesti bilo u vašoj obitelji? - zapitao me.
- Različitih - odgovorio sam (jedna riječ).
- Koliko vam je godina?
- Trideset. (Točan bi odgovor trebao glasiti »trideset pet«, ali nisam htio trošiti vrijeme.)
Profesor dohvati svojom čudotvornom rukom neki šiljasti instrument, ubode me u leda i upita što osjećam.
- Ubod u leđa - rekoh.
- Gospodine Kleineru - reče profesor - vašu kralješnicu treba temeljito pregledati.
- Oprostite - reče pacijent lijevo od mene. On još nije bio uvukao jezik pa je teško govorio. - Ja se zovem Kleiner, i ja...
- Ne prekidajte me! - prekine ga profesor u pravednom gnjevu i okrene se meni da mi postavi dijagnozu. A ona je glasila: lagana prehlada, koju sam vjerojatno zaradio sjedeći dugo gol do pasa u neloženoj prostoriji. Terapija: dvije tablete aspirina.
Profesor nam pokretom ruke dade znak da iziđemo. Ostala dvojica htjela su nešto reći, ali su ih sestre surovo izgurale van.
Dok smo se oblačili, jedan se od njih, neki čovječuljak pilećih prsa, gorko žalio da je on poštar i da je samo pokušao uručiti preporučeno pismo. Danas su ga već po treći put silom pregledali, unatoč svim njegovim prosvjedima. Prošlog ponedjeljka već su ga bili ukrcali da ga odvezu u bolnicu na operaciju slijepog crijeva, na jedvite jade je uspio pobjeći iz ambulantnih kola. Ovaj put mu je profesor Grossglockner preporučio da se aktivnije bavi sportom. Najbolje će mu biti da svakog dana šeta po sat vremena.
*

Moj kratki posjet profesoru Grossglockneru, što se bio nešto otegao ipak nije ostao bez stanovitih pozitivnih posljedica za moje zdravlje - i ja sam odlučio da se bavim sportom. Sport znači dobru fizičku spremu, a bez dobre fizičke spreme danas nema ništa. Jednostavno ti nema druge. Uostalom, čovjeku neće doći glave koji korak više dnevno. U krajnjem slučaju, umire se od dosade.
Ja osobno najviše volim plivanje. I plivanje je prilično dosadno, ali se bar čovjek ne znoji mnogo. Stoga sam iskoristio prvi uistinu topli proljetni dan da pođem na obližnje kupalište. Jednim sam pogledom procijenio situaciju. Voda sumnjive čistoće, uspavljujuća vrućina i neobično nervozni čuvar kupališta s nemilosrdnom pištaljkom u ustima.
Ali što čovjek neće učiniti za bolju fizičku spremu!
Kad sam drugi put pogledao, primijetio sam na ulazu mali bazen za noge sa sjajnim automatskim tušem od kromiranog čelika. To je trebalo da natjera svakog poštenog kupača da se istušira ledenom vodom prije nego što se oda bezazlenim užicima kupanja. Na zidu se kočilo podrugljivo pitanje:
JESTE LI SE VEĆ ISTUŠIRALI?
Što se mene tiče, ja nemam ama baš ništa protiv hladnog tuša ujutro, pod uvjetom da je voda ugodno topla. Stoga sam sad osjećao da su me na nepošten način zaskočili. Koliko ja znam, nitko još nije potrošio kalorije tuširajući se, nego samo plivajući.
Jedini način da izbjegnem mlaz hladne vode bio je da preskočim preko zida što se dizao uz klopku s vodom. Tako sam začas i učinio pa mi je pošlo za rukom da dođem do žuđenog bazena gotovo posve suh.
Ali mi je čuvar kupališta ljutito zazviždao:
- Hej vi, tuš je ovdje da se koristi u interesu opće higijene. Je li jasno?
- Potpuno.
- Nadam se da neću pogriješiti ako pretpostavim da i vi želite sačuvati ovo kupalište od opakih bakterija.
- Naravno.
- Smijem li vas onda zamoliti da se istuširate?
- Ne, prehladna je voda.
Čuvar nije više rekao ni riječi, ali je sutradan na zidu uz tuš osvanula bodljikava žica. Vratio sam se brže-bolje do svojih kola, uzeo iz njih čelična kliješta i prerezao bodljikavu žicu na više mjesta. Tada sam se opet prebacio preko zida i skočio u bazen.
Čuvar je gledao za mnom kao jastreb.
Sutradan je tuš bio produžen preko cijelog zida cijevlju izbušenom na sve strane. Ja sam, dakako, bio spreman na takvu podvalu. Otvorio sam veliki, crni kišobran koji sam upravo radi toga bio ponio, pa sam stigao na cilj tek malčice poškropljen hladnom vodom.
Opet mi je čuvar zafućkao.
- Šta je to? Šta to nosite?
- Kišobran - odgovorio sam. - A zašto pitate? Čuvaru su oči plamtjele od gnjeva. Samo strogo formuliranom Kupališnom redu mogu zahvaliti što mi nije na mjestu zavrnuo vratom.
Sutradan je na ulazu u kupalište stajao radarski uređaj za kontrolu kišobrana. Morao sam smisliti neko novo rješenje protiv prisilnog tuširanja.
Našao sam posve jednostavnu soluciju.
Smanjio sam se na veličinu gliste, udahnuo zrak i zaronio u odvodnu cijev bazena. Možda postoji i neki lakši način da se čovjek dočepa bazena bez tuširanja, ali put do savršene fizičke spreme oduvijek je iziskivao i stanovite žrtve.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kućna apoteka za zdrave

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:13 pm





Potrebno je nešto malo životnog iskustva da čovjek shvati kako može uštedjeti na vremenu i kako se ne mora osobno tuširati da bi se mogao smatrati sportašem. Taj atribut može steći i kod kuće u papučama.
Meni je to postalo jasno tek prije nekog vremena, za svjetskog nogometnog prvenstva u Meksiku.
Nikad neću zaboraviti onu večer kad mi je telefon zazvonio nekako posebno uzbuđeno.
U slušalici je zatitrao glas Rose Spiegel:
- Molim vas da porazgovarate s mojim mužem - zamolila me zdvojna susjeda. - On je u ovih nekoliko dana načisto pošandrcao.
- Nogometno prvenstvo?
- Da.
- Evo me odmah.
Nisam se ni najmanje začudio. Javni su mediji neprestano javljali o tome kako TV gledaoci, za vrijeme delikatnih situacija pred golom, podliježu prijevremenim srčanim napadima. Prema posljednjim izvještajima, jedan unutrašnji dekorater u Oslu, u 84. minuti utakmice Maroko-Poljska, kad je trebalo da se izvede jedanaesterac (u korist Maroka), na brzinu se čak i objesio. Slučaj je bio utoliko tragičniji što je poljski vratar uhvatio loptu upućenu u same desne rašlje. Ali takva je igra života. Nasljednici su u svakom slučaju najavili da će zatražiti od televizije veliku odštetu sudskim putem.
Krajnje napeto svjetsko prvenstvo u nogometu dokazalo je da ljudski organizam nije kadar da dulje vrijeme spava samo po tri sata dnevno. Od početka tog velikog sportskog događaja opao je svjetski bruto društveni proizvod na svega jednu trećinu, a da o opadanju aktivnog spolnog života i ne govorimo...
A sad još i taj Aurel Spiegel!
Rosa me dočekala na vratima. Blizanci Motke i Schmuel visili su joj o skutu kućne haljine i jecali. Crvene oči zlosretne žene svjedočile su o probdjevenim noćima...
- Moj je Aurel poludio - prošaptala je Rosa. - Danima već sjedi u dnevnoj sobi i ne pušta nikog blizu sebi. Upravo gleda utakmicu Škotska-Danska.
Odškrinula je vrata dnevne sobe. Oprezno smo zavirili unutra - Aurel je sjedio na podu okružen sportskim listovima i praznim pivskim bocama...
- Od utakmice Njemačka-Urugvaj uopće se više ne brije - rekla mi je Rosa - a samo u poluvremenu smijemo mu na tacni dostaviti hranu. Uopće ne izlazi iz sobe...
- Čak ni radi... mislim...
Rosa baci nervozan pogled pod poljski krevet svoga muža i reče:
- Bolje i ne pitajte.
Da, problem je nesumnjivo bio u tome kako da se isključi televizor. Za tako nešto potrebna je nadljudska snaga volje. Jedan moj iskusni znanac pokušava se uvijek otrgnuti od malog ekrana u trenutku kad nekog igrača iznose s terena na nosilima. U tom slučaju, skače brže-bolje do utičnice i, uz promukli poklič, vadi utikač. Odnedavno kažu da postoji čak i profesionalna služba koja isključuje televizore i koja, prema dogovoru, oko ponoći šalje mišićava suradnika da isključi televizor. Čovjek je, naravno, oboružan za svaki slučaj, ako klijent pruži sportski otpor...
Na zelenkastom ekranu vrvjeli su šareni dresovi. Iznenada se Aurel sagnuo i doviknuo jednom Dancu:
- Laudrupe, šalji duže lopte!
- Razumijete li sad o čemu se radi? - upita me Rosa. - Aurel već umišlja sebi da je trener danske momčadi...
- Grozno!
Uto se razlegne oštar zvižduk s terena.
- Sudeći po zvižduku, to mora da je opet onaj istočnonjemački sudac - oglasi se blizanac Motke. - Taj je već sudio utakmicu Paragvaj-Irak...
- Archibalde, idiote jedan - razlegao se uzvik u dnevnoj sobi - imaš desno krilo, za boga miloga, krilo!
- Sad se opet obraća škotskom centarhalfu - očajnički će Rosa.
- Archibald je navalni igrač, mama - zaciči mali Schmuel - a škotski se centarhalf zove Souness.
Rosa tiho zatvori vrata. Blizanci me zgrabe za hlače:
- Striček, tata je bolestan - promrmlja Motke. - Jutros je odlučio da sasvim drukčije rasporedi brazilsku momčad. Hoće da protiv Sjeverne Irske Falcao igra u obrani. Jadni naš tatica...
- A bez Falcaoa u veznoj liniji ne može se uopće zamisliti efikasna momčad - pridružio mu se brat - ni jedan od oba brazilska špic-igrača Eder i Müller neće se sastati s loptom u Queretaru...
- U Guadalajari - oprezno ga ispravi Rosa. U Queretaru igraju Urugvaj i Škotska.
- Ali, milostiva gospođo - ubacim se i ja u igru - Urugvaj igra u kompletnom sastavu protiv Škotske u Nezahualcoyotlu. Pod uvjetom da se Francescoli oporavi od ozljede lijevog koljena.
Kroz zatvorena vrata doprli su žestoki zvižduci Aurela, posve opsjednutog nogometom:
- Stani, Lerby je u ofsajdu! Stani!
- Moj muž više ne zna što govori - potišteno procijedi Rosa. - Sad već brka Lerbyja s Elkjaer-Larsenom...
Blizanci su bili neobično privrženi ocu i samo što nisu zaplakali.
- Eto zašto sam vas pozvala - uhvati me Rosa za ruku. - Molim vas da porazgovarate s tim luđakom, da i nas pusti da gledamo malo televizor.
- Rosa Spiegel - odgovorio sam joj značajno - ni ja ne volim kad me kod kuće ometaju u gledanju...
Brže-bolje sam se vratio pred svoj televizor. Baš me briga za brazilsku momčad! Što me se tiče, može Falcao biti i golman, a Rodriguez navalni igrač Urugvaja, može Maradona igrati i beka, a onaj fantastični Talijan Altobelli centarhalfa. Baš me briga za sve to! Neka Beckenbauer i Rumenigge razbijaju sebi time glavu, to je isključivo njihov problem. Kao trener državne reprezentacije, imam ionako već pune ruke posla da držim na oku mađarsku momčad: Kováez, Sallai, Nagy, Chuhay, Nyilasy...
Još se nisam odlučio na koje ću mjesto postaviti Nyilasyja.
Njegov besmrtni autogol u Irapuatu od ponedjeljka već sam bezbroj puta gledao na usporenom snimku. Nakon toga se uvijek osjećam u punoj formi.
»U zdravom tijelu zdrav duh«, govorio je Muhamed Ali dok je još mogao tečno govoriti. Po mom skromnom mišljenju, to osnovno psihosomatsko pravilo gubi mnogo od svoje uvjerljivosti u ringu, kad je riječ o borbi u teškoj kategoriji.
*

- Pazi sad dobro, Weissbergeru! Nećeš se popeti na ring kao svaki drugi, nego ćeš panterskim skokom preskočiti preko konopaca.
- Zašto?
- Zato, Weissbergeru, što si ti »Strah i trepet Tangera«. Koliko ti puta to moram reći! Idemo dalje. Gledaoci će ti, naravno, zviždati! Ti ćeš nato pokazati publici bosanski grb i udarit ćeš nogom u nos jednog gospodina s naočalama koji će sjediti uz sam ring. I to tako snažno da će mu krv poteći iz nosa.
- Zar to baš mora biti?
- Kako možeš tako nešto glupo pitati! Pa on je plaćen za to. Kao pravi siledžija, zgrabit ćeš i suca i izbaciti ga iz ringa.
- Siromah čovjek!
- Siromah? A dobiva tri posto od bruto prihoda! Kad se vrati u ring, opomenut će te, ali ćeš mu se ti samo naceriti u brk i zaprijetiti mu šakama. U slijedećem trenutku bacit će ti jedan razjareni gledalac pivsku flašu u glavu.
- Ajoj!
- Ne boj se, Weissbergeru. Neće te pogoditi. To mu neće biti prvi put. I policajci će ga odmah odvesti.
- Možemo li se pouzdati u njih?
- Jučer smo dvaputa probali tu scenu s policijom. To je u redu. A sad da prijeđemo na našu brutalnu borbu. Ti moraš od samog početka svima dati jasno na znanje da za tebe ne postoje pravila fer-pleja.
- Zašto?
- Weissbergeru, s tobom čovjek nikako da izađe na kraj. Hoćeš li ti da postaneš pravi profesionalac ringa, ili možda hoćeš da dovijeka ostaneš prosjak? Izjasni se konačno. Zatim ćeš me povući za uši, baciti na pod, izgaziti i ispsovati na arapskom.
- Radije bih na jidišu.
- Ne može! Zaboravljaš, Weissbergeru, da si ti »Strah i trepet Tangera«. Kad me budeš dovoljno izmasirao, ustat će jedna žena u drugom redu i viknuti: »Ja više ne mogu ovo gledati! Fuj! Napolje sa sucem! Strah i trepet Tangera potplatio je suca!«
- Ali to je laž!
- Ma nemoj biti blesav. To je sučeva žena. Sve se to mora unaprijed organizirati. Sudac će pokušati da nas rastavi, ali ćeš mu ti turiti glavu među konopce, a kad bude još samo hroptao, strgnut ćeš s njega hlače. On će se od sramote onesvijestiti. Službeni liječnik ustanovit će srčani napad.
- Bože sveti!
- Weissbergeru, prestani već jednom jamrati. I liječnik je upućen u stvar. Dok dovedu drugog suca, publika će ti prirediti pravi koncert zvižduka. Ti ćeš im opet pokazati bosanski grb i isplaziti jezik.
- Ma je li to zbilja potrebno?
- Uobičajeno je. Dotle će policija dobiti pojačanje i opkoliti ring.
- Pa je li i policija ...
- Dabome. Naš će se meč nastaviti i postati bestijalan. Zarit ćeš mi prste u očna duplja i istisnuti oči.
- Muka mi je... Ne bi li to mogao netko drugi...
- Weissbergeru, budi muško! Catch-as-cath-can je gadna stvar, ali nezaposlenost je još gadnija.
- Ali ja nisam brutalan čovjek. Ja sam samo debeo.
- Kako se možeš nadati da ćeš pobijediti bez brutalnosti?
- Znači li to da ću ja pobijediti?
- Rekao sam »nadati se«. Nema govora o tvojoj pobjedi. Samson Ben Jehuda, dika Negeva, ne može ni slučajno izgubiti protiv »Straha i trepeta Tangera«, to ti mora biti jasno. E pa, lijepo, sjedit ćeš neko vrijeme na meni i iskrenuti mi nogu tako strašno da ću se ja zgrčiti od boli. Odjednom ću se naći na obje plećke. Sudac će mi početi brojiti. Ali upravo kad izbroji do devet, ja ću te maznuti drugom nogom tako strahovito u trbuh da ćeš...
- Ne, nemoj!
- Ama, sve je to predviđeno, Weissbergeru. Odletjet ćeš otprilike tri metra, naslonit ćeš se teturajući na konopce, ja ću skočiti na tebe, oboriti te na pod i dokusuriti usred oduševljenog klicanja rulje. A dok me sudac bude proglašavao za pobjednika, ti ćeš na njega baciti stolac.
- Stolac?
- Da. Stolac će upravo radi toga stajati u kutu. Ali nećeš pogoditi suca nego jednog starijeg gospodina u trećem redu koji će se skljokati zapomažući. Razjarena rulja upast će u ring da te linčuje.
- Za boga miloga!
- Ali ništa ti se neće dogoditi, Weissbergeru, garantiram ti. Zar još uvijek ne kapiraš? I publika je upućena u stvar. Gledaoci znaju da te treba linčovati kad se stari gospodin skljoka.
- Dobro, ali... možda će netko ipak prokužiti da je sve namješteno?
- Što znači »možda«? Zar misliš da ću ja čekati dok neki neupućeni gledalac ne prozre namještaljku? Već sam se ja pobrinuo da policija povede postupak protiv mene, zbog obmanjivanja publike. Treba da se digne prašina u štampi. Ne možeš se osloniti na čudo. Imaš li još kakvo pitanje?
- Samo još jedno. Ako ljudi već znaju da će biti prevareni, zašto onda uopće dolaze?
- Zato što vole sport, Weissbergeru. Jednostavno ne mogu bez sporta.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kućna apoteka za zdrave

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:14 pm





Ljudsko je tijelo pravo malo čudo. Onaj tko to nije sam doživio, ne bi nikad povjerovao da čovjek može vježbati svoje mišiće a da se uopće ne miče, ležeći u krevetu.
Za ilustraciju ovog medicinskog čuda, predajem riječ svom prijatelju Josseleu. Riječ je o debeloj Selmi.
*

- Selma je bila - započeo je Jossele svoje kazivanje - vječita zaručnica vlasnika naše kavane Gustija. Divna djevojka, ljupka, kućevna i, kao što rekoh, vrlo debela. Njih su dvoje već godinama živjeli zajedno, ali o vjenčanju nije nikad bilo riječi. To je malo-pomalo debeloj Selmi udarilo u oči, a nakon stanovitog razmišljanja dosjetila se i jadu.
»Dobro«, rekla je sama sebi, »moram skinuti kile. Kad se jednom oslobodim suvišnog sala, bit će sve u redu.« Što ljudi rade kad žele skinuti kile? Idu na masažu. Gusti je poznavao jednu maserku i bio s njom u vrlo prisnim odnosima, iako nije bilo nikad ništa među njima - možda zato što je i ta dama bila vrlo debela, baš kao i Selma. Ta je znala tajnu mršavljenja masažom i ponudila se da će masirati Selmu. Garantirala joj je da će u roku od mjesec dana smršavjeti. Možeš misliti kakva je to bila masaža. Debela Selma leži na dasci, a maserka je obrađuje, udara granom šake, mijesi je, prevrće s trbuha na leđa i s leđa na trbuh, iz dana u dan, ponekad i po tri sata. Nevoljko je Gusti pratio uspjeh masaže. Topila se kila za kilom, salo je uzmicalo pred ženskim šarmom, do tada skrivene ženske draži izbile su na vidjelo, pa je nakon mjesec dana Gusti poveo izabranicu srca svoga pred oltar. Svi su se gosti na svadbi slagali u mišljenju da još nikad nisu vidjeli tako zgodnu, vitku mladenku kao što je Abigajla.
- Abigajla? - presjekoh ga u riječi. - Tko je opet Abigajla? - Pa, maserka - odgovori mi Jossele. - Zar si zbilja mislio da je debela Selma omršavjela od masiranja?
*

Ne, to nije bio onaj dragi, stari, mladi, veseli Geršon koga smo svi poznavali i voljeli.
- Brak mi se raspada - potužio se - nakon dvadeset sedam sretnih godina! Gotovo je.
Tužno je pogledao svoj vjenčani prsten. Ispod očiju imao je velike kolobare.
- Počelo je to prije otprilike mjesec dana - pričao mi je. - Tih smo dana Glorija i ja odlazili rano spavati jer nam je televizor bio na popravku. Lijegali smo u krevet mrtvi umorni pa bismo začas zaspali. A onda se to dogodilo, negdje oko dva sata u noći.
- Što se dogodilo?
- Glorija me probudila. »Hej!« rekla mi je . »Hrčeš, Gerš, kao motorna pila.« Ja sam se čudom čudio. Ja? Da hrčem? Tako zdrav čovjek kao što sam ja, kome ništa ne svijetu nije toliko mrsko koliko buka? Ukratko, oko pet sati probudila me opet, samo malko grublje: »Nek ide sve u vražju mater, dižeš buku ko kakav buldožer.« Duboko sam se zakopao u svoje pokrivače i plahte i počeo razmišljati. Da nisam možda sanjao da sam mlad i gladan lav, ili možda kakav stari, zarđali pneumatski čekić?
- Nemoj se, Geršone, zbog toga sekirati - rekoh mu - svi mi ovda-onda hrčemo.
- Ovda-onda da, ali ne hrčete neprekidno kao ja. Slijedeće je noći bilo još gore. Pred jutro mi je Glorija izlila čašu hladne vode na glavu. »Ja više ovo, Gerš, ne mogu podnijeti!« vikala je. »Zar ne možeš ništa učiniti protiv toga?« O da, ja sam odavno znao za jedno dobro rješenje. Godinama sam već htio da joj predložim da spavamo svako u svojoj sobi, jer ja volim prije spavanja rješavati mađarske križaljke, ali se nikad nisam usudio da joj to predložim, jer sam se bojao da ne povrijedim njene osjećaje.
- A reci mi - upitam Geršona - da ne spavaš možda na leđima?
- To me pitao i doktor. Uostalom, on mi je savjetovao i da prije spavanja kiselim noge u toploj kupelji. Ali, ni to nije pomoglo. Glorija me i dalje morala svake noći više puta buditi zato što sam hrkao. Na kraju tog tjedna bio sam već zreo za ludnicu.
- Pravo je čudo što si još uopće mogao zaspati - napomenuo sam.
- A tko ti kaže da sam mogao? Nisam! Držao me već takav panični strah od hrkanja da više nisam mogao ni oka sklopiti! Onako u mraku buljio sam u strop i slušao kako Glorija mirno i ravnomjerno diše. »K vragu, pa ta žena diše pravilno kao metronom«, govorio sam u sebi. »Zašto i ona ne hrče, za ime božje?« I tada mi je sinula ideja kako da se oslobodim muka. Nagnuo sam se nad svoj metronom, prodrmao ga i rekao zajedljivo: »A znaš li ti, zlato moje, da i ti hrčeš? I to tako glasno da bi mogla probuditi čitavu obiteljsku grobnicu?« Gloriju kao da je grom ošinuo. »Ja? Da hrčem? Pa ti buncaš!« E pa, da ne duljim, te sam je noći četiri puta budio. Ujutro sam joj prijetvorno rekao da sam vjerojatno svemu ja kriv, da sam je valjda zarazio...
- Ma kakve gluposti - pripomenuo sam. - Hrkanje bar nije zarazno.
- Kome ti to govoriš? Moja dobra Glorija ionako nije dala glasa od sebe. Ja sam samo prešao u protunapad.
- Nadam se da ti je jasno da to nije bilo ni najmanje pošteno?
- Naravno, ali život nije samo puka zabava. Kako bilo da bilo, odlučio sam da i dalje tako radim, to jest da budim Gloriju prije nego što i sam zapadnem u iskušenje da hrčem. I slijedeće noći napravio sam se da duboko spavam, ali sam zapravo bio budan i brojio ovce. Naumio sam bio probuditi Gloriju za otprilike sat vremena i savjetovati joj da se što prije obrati nekom dobrom psihijatru.
- Geršone, pa ti si pravi podlac - rekoh mu.
- Čovjek radi ono što može. Osim toga, do toga nije uopće došlo. Nakon najviše dvadesetak minuta Glorija je počela bubnjati po mojim prsima kao luda. »Ovo je, Gerš, živa muka«, počela je jadikovati. »Dokle ćeš me ovako mučiti? Iz noći u noć sve je gore i gore!«
- Želiš li možda reći da je i Glorija igrala istu igru kao i ti?
- Nego šta! Zaista se pokazalo da ja nisam nijedanput ni uzdahnuo, a kamoli zahrkao. Glorija mi je sva uplakana priznala da je cijeli taj cirkus s mojim hrkanjem bio samo njezin trik, jer je pošto-poto željela spavati sama u svojoj sobi, ali se nije usuđivala da mi to predloži da ne bi povrijedila moje osjećaje. Kad sam joj priznao da i ja to isto odavno želim, prasnuli smo oboje u smijeh od olakšanja i pali jedno drugome u zagrljaj. Nakon toga smo zaspali privijeni jedno uz drugo kao dva goluba koji su se nakon dugo vremena opet našli.
- Čestitam!
- Čekaj malo! Nisam još završio. Upravo te noći kad je Glorijina nakovrčana glava nježno ležala na mom ramenu a lice joj bilo razvučeno u sladak smiješak, upravo te noći u kojoj sam bio sretan kao što već dugo, dugo nisam bio - Glorija je počela stvarno hrkati.
- Nije valjda!
- Jest, bogami. Samo što to nije bilo obično hrkanje nego tutnjava kao iz vulkana. E, zamisli sad u kakvom sam se položaju našao! Moja voljena žena leži mi u naručju hrčući na sav glas, a posljednje što mogu učiniti jest da je probudim da joj to kažem. Jer, nikako mi ne bi više vjerovala. Sve skupa bi izgledalo kao da želim ponoviti loš vic.
- Zbilja gadna dilema - morao sam priznati.
- Eto, vidiš i sam. U osvit dana, kad sam već pomišljao da joj ponovo predložim da spavamo svako u svojoj sobi, pala mi je na um sjajna ideja.
- Opet si počeo hrkati!
- Tako je. Jasno i glasno, kako Bog zapovijeda. To je, uostalom, bio jedini legitimni način da je probudim. Naizmjence sam pištao i hrkao, pištao i hrkao...
- Vrlo dobro!
- Vraga dobro. Vrlo loše. Jer Glorija se sad našla u nebranom grožđu kao i ja. Bilo joj je jasno da joj nikako ne bih povjerovao kad bi me prodrmala i rekla mi da hrčem. Zato se pravila da je gluha i da spava. I eto, to ti je sadašnja situacija.
- Zapetljana, bogme.
- Jest. A najgore je od svega što uopće ne znam da li Glorija samo simulira hrkanje da bi mogla danas-sutra spavati sama u svojoj sobi, ili možda zaista hrče? To me stvarno izluđuje, kad ti kažem.
Gledao sam mu kolobare ispod očiju i rekao:
- Čuj, imam jednu ideju. Ako Glorija noćas opet zahrče, a ti je lijepo probudi. Reci joj da ipak moraš inzistirati da spavate svako u svojoj sobi, jer da te tišina izluđuje.
- Ali ona zna da hrče.
- Otkud znaš da zna?
- Ama, ne znam više ništa pod milim bogom. Geršon ustane da pode.
- A reci mi - upitao me kad je već bio na vratima - da i ti možda ne hrčeš?
- Ne znam. Moja žena ne traži zasad da spavamo svako u svojoj sobi.
Otada više nisam vidio Geršona. A što se mog sna tiče, ni ja više ne spavam kao što sam spavao prije šezdeset godina.
*

Dosad je uglavnom bila riječ o onome što nam liječnici usrdno savjetuju. Vrijeme je da svratimo pozornost na one stvari u životu koje nam naši dobročinitelji najstrože zabranjuju.
Tu postoji opća suglasnost što se tiče pušenja. Svi profesori na svijetu upiru prstom u tu, po život opasnu bolest, premda je po neki od tih prstiju obojen žućkastosmeđom bojom.
Ja osobno neću nikad imati posla s tako jednom intoxicatio per nicotinum zato što ne pušim. Ne, ne pušim niti sam ikad pušio. Ni cigarete, ni cigare, ni lulu, pa, moram priznati, čak ni travu.
Sam bi vrag znao zašto sam ostao ovako strastven nepušač. Inače bih sam po sebi imao sve moguće razloge da pušim jednu za drugom. Živim u najmanju ruku isto toliko pod stresom koliko i moji zemljaci, snimam filmove bez novaca, svakog tjedna moram u određeno vrijeme isporučiti dozlaboga smiješnu humoresku, a još k tome imam i dugačke, nervozne prste.
Ipak, ne pušim. Znam da sam u tome perverzan. Ako je čitaocu baš stalo do toga, spreman sam čak i da se ispričam zbog toga.
Nekoliko puta u životu samo što nisam propušio. Recimo, kad sam služio vojni rok u nepobjedivoj mađarskoj vojsci. Ili kad sam u kibucu - kao i svaki drugi član - silom dobivao tjedno sljedovanje cigareta, strogo prema svetom principu kolektiva: »Svatko prema potrebama i bez pogovora!« Međutim, kako rekoh, svagda bi me nešto u posljednji čas spriječilo u tome. I stoga nisam nikad pristupio Klubu kašljača žućkastih prstiju.
- Zašto, kog vraga - proklinjao sam svoju sudbinu - zašto svaki božji čovjek može dimiti kao tvornički dimnjak, a samo ja stojim do njega i udišem kisik kao seoska luda?
Jednog sam dana čak upitao prijatelja apotekara što je to sa mnom, da možda ne patim od kompleksa prkosa ili, ne daj bože, od nečeg još goreg.
- Ni govora - odgovorio mi je apotekar, dobar poznavalac ljudi - to nije ništa drugo do podsvjesni poriv da upadneš drugima u oči. Ti jednostavno ne želiš biti kao svi drugi, kako bi mogao imati o sebi bolje mišljenje.
- Zaista imaš pravo - priznao sam mu duboko ojađen - iako svakog časa slušam kojekakve glasine o tome da je pušenje navodno prilično štetno...
- Snob!
Moj učeni stručnjak ošinuo me ubitačnim pogledom, ili mi se bar tako učinilo. Nisam mu dobro vidio lice od gustih kolutova dima.
- U svom očajanju proveo sam sociološko istraživanje o pušenju kao odrazu društvenog statusnog simbola. Došao sam do neočekivanog rezultata da gotovo svi kazališni kritičari kojih se ljudi boje i svi moderni slikari puše jednu za drugom. Zašto?
Nemam pojma.
Daljnji rezultat mog istraživanja glasi da nova ljevica puši više nego nova desnica. Ponekad se pitam da li čovjek uopće može biti anarhist bez nikotina. Neprijeporna je činjenica da napredni argumenti snažnije djeluju kad su udruženi s oblakom dima. Pa i novinare malokad možete vidjeti bez opuška u kutu usana. To isto vrijedi i za Francuze, za nezaposlene ministre financija i za slobodne javne ženske.
Medicinske statistike pokazuju da majke puše više nego očevi, a da djeca puše u zahodu.
Polovica pušača uvlači dim u pluća, a druga ga polovica inhalira.
Tinejdžeri obično počinju pušiti za ljetnih ferija, da se prije škole oslobode početničkog kašlja. Nasuprot njima, taksisti najradije puše zimi, kad su prozori u taksiju čvrsto zatvoreni.
Uspješni pisci rade s lulom u zubima. Što su ugledniji, to su škrti na riječima i to se grčevitije drže za kamiš.
Kraljice ljepote pak žvaču kaugumu. To ima prednost da se loš zadah iz usta može steći bez štetnog pušenja.
A ja i dalje ne pušim.
Možda zato što mnogo čitam novine? Kad god se u novinama, zbog nedostatka aktualnih vijesti, pojavi koji slobodni stupac, ispune ga brže-bolje rezultatima istraživanja nekog opskurnog znanstvenika koji ovisnicima o nikotinu najživljim bojama dočarava njihov mračni kraj. Na današnjem stupnju naučnih spoznaja, svaki pušač ima dvadeset puta više izgleda da dobije rak na plućima nego običan grešnik kao što sam ja. Osim toga, pušači su najmanje deset puta prijemljiviji za bronhitis, laringitis i druge »itise«.
Stoga nije čudo što se zdravstvene vlasti bave mišlju da uvedu mjere zastrašivanja koje preporučuju najveći svjetski medicinski autoriteti.
Tako dolazimo do začudnih efekata. Na jednoj strani šarene kutije cigareta piše sitnim, sitnim slovima:
»Pozor! Ministarstvo zdravlja drži da pušenje cigareta škodi zdravlju.«
A na drugoj strani te iste kutije brani se efektna reklamna poruka: »Pomno izabrana mješavina najplemenitijih sorta duhana daje jedinstvenu aromu i predstavlja čisti užitak, koji vam omogućuje samo naša ozbiljna tvornica cigareta.«
Na prvi se pogled čini da te dvije poruke donekle protuslove jedna drugoj, ali čovjek se brzo navikne na takve sitnice. Uostalom, nisu ni otisnute na istoj strani kutije.
Zatim odlazimo u kino - gdje je pušenje zabranjeno - i prije glavnog filma gledamo reklamne spotove. Vidimo preplanulog američkog superkauboja kako pripaljuje cigaretu najprije sebi, a onda i konju, dok nas nečiji sonorni glas poziva u svijet slobode i pustolovine.
Neke druge filmske zvijezde uvjeravaju nas isto tako da su spremne pješačiti milje i milje kako bi uživale u nepatvorenom i osvježavajućem okusu najnovijeg king-sizea.
A ispod toga, naravno, piše: »Ministarstvo zdravlja drži da pušenje cigareta...«
Među nama budi rečeno, kad bi zakonodavcima zaista bilo toliko stalo do našeg zdravlja koliko tvrde, onda bismo na plakatima morali vidjeti izmoždene propalice upalih obraza, crnih zubi i žutih noktiju. I isto tako, u kinemaskopu, rendgenske snimke plućnih krila što su predugo bila izložena slobodi i pustolovinama...
Kad će se onda ljudi okaniti pušenja?
Onda kad se jednoga dana ukine porez na duhanske proizvode.
Drugim riječima, nikada.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kućna apoteka za zdrave

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:14 pm




Pošto smo zavirili iza oblaka duhanskog dima, moramo se, hoćeš-nećeš, obratiti i njegovu polubratu crvena nosa - alkoholu.
O razornom djelovanju te bajne tekućine ispisane su već na tone papira. Jedna priča o njoj više ili manje - ne igra nikakvu ulogu.
*

Ova je priča nastala samo zato što sam bio pozvan na svadbu mladog Pomerantza. U svatovima je bilo još gore nego što sam očekivao. Doktor Pomerantz očito nije imao pojma tko sam ja, njegov mi je sin rastreseno stisnuo ruku, a mlada se nije čak ni rukovala sa mnom.
U tom je trenutku čovjek s nervoznim tikom na licu stupio u moj život. Stajao je pokraj mene a lice mu se trzalo. Trzalo se neprestance, u pravilnim razmacima. Inače nismo progovorili ni riječi, osim što me je zamolio da mu dodam senf. Koliko se sjećam, udovoljio sam toj njegovoj molbi.
Dozlaboga dosadna večer tek je malčice oživjela kad je mladoženja namjerno prolio čašu crnog vina po mladinoj snježnobijeloj haljini. Komešanje koje je tada nastalo iskoristio sam da se izgubim.
Uskoro sam zatim zaboravio na obitelj Pomerantz, na svadbu, na trzanje lica, na crno vino i sve što je bilo s tim u vezi.
Prošlo je možda pola godine. Kupovao sam nešto u papirnici. Pokraj mene je stajao nepoznat čovjek. Pogledao me i upitao:
- No kako je ono naše dvoje mladih?
- Na koje dvoje mladih mislite?
Zaista nisam znao na koga misli, ali mi pamćenje osvježi nervozni trzaj na njegovu licu. Mislio je na mladi bračni par Pomerantz.
- Nisam poslije ništa više čuo o njima - odgovorio sam iskreno.
- Ni ja, ali se sjećam kako je mladi Pomerantz izlio čašu vina po haljini mlade...
- Točno, točno. Nadajmo se da su dobro.
I žurno sam se okrenuo na drugu stranu jer nerado razgovaram s ljudima s kojima nemam što razgovarati. Slučajno smo na jednoj svadbi stajali blizu jedan drugog, njemu se lice trzalo, ja sam mu dodao senf, izvolite, hvala lijepa, i gotovo, šlus. Zašto da čovjek pamti nešto tako blesavo? Ponovo sam izbrisao crno vino iz sjećanja, ponovo mi je to pošlo za rukom.
Sve dok se nisam jednog dana popeo u autobus i našao se licem u lice s putnikom koji mi se odmah učinio odnekud poznat. Na jednom zavoju autobus ga je bacio na mene i on mi se ispričao pogledom, a lice mu se nervozno trznulo - zbog čega sam načinio kobnu grešku:
- Dobar dan - pozdravio sam ga. - Kako je ono dvoje mladih?
Istog trena prokleo sam samog sebe zbog brzopletosti - po izrazu na njegovu licu nije bilo sumnje da me uopće nije prepoznao. Tek ga je moja nepromišljenost uputila na pravi trag.
- Ah, da - promrmljao je. - Naravno. Pomerantzovi, ili kako se već ono zovu? Nisam ih poslije više vidio.
- Ni ja - priklopio sam brže-bolje nadajući se da će na tome ostati. Ali tada se on prisjetio crnog vina.
- A sjećate se kako je mladoženja...
- ... izlio čašu vina - nadopunio sam ga.
- Po mladinoj haljini.
- Crnog vina, ako se ne varam.
- Točno. Crnog vina. Onda, kažete da su dobro?
- Nisam čuo ništa suprotno.
- E pa, nadajmo se da su dobro.
Time je tom poticajnom razgovoru došao kraj, a druge teme nismo imali. Ostatak puta proveli smo u šutnji.
Otada sam bio na oprezu i klonio se svih javnih prometala. Kupio sam auto. U kavani sam uvijek sjedao samo iza stupova. Nisam više odlazio u Jeruzalem. Kad sam jednom u daljini na ulici opazio poznato lice kako se nervozno trza, zbrisao sam u prvu vežu, ustrčao uz svih šest katova i sakrio se na tavanu, jer sam znao - ako me taj tip još samo jedanput zapita za crno vino ili tek za čašu, ščepat ću ga za gušu i vjerojatno će stvar završiti letalnim ishodom.
Nakon nekog vremena poveo sam svoga sina Rafaela na popodnevnu reviju na ledu. Blaženo sam sjedio u loži s malim Rafijem na krilu. On nije znao kako bi se držao, želio je podijeliti svoju sreću sa cijelim svijetom, pa i sa dječakom koji je u susjednoj loži sjedio na očevom krilu. Tako i treba! Nikad nije prerano početi uspostavljati, kontakte s ljudima! Prijazno sam klimnuo glavom dječaku u susjednoj loži. On mi je isto tako prijazno uzvratio. Ali lice mu se... tako mi Bog pomogao... počelo trzati, nervozno i u određenim razmacima ...
Od revije na ledu nisam više ništa vidio. Okrenuo sam leđa susjednoj loži. Ali tada je došla pauza, a u pauzi je iz susjedne lože došao otac dječaka kome se lice trzalo, pa i njemu se trznulo kad je upitao:
- Niste li vi možda slučajno... ama, znate... ono dvoje mladih...
- Moji ključevi! Bože moj, gdje šu mi ključevi! Panterskim skokom izgubio sam se u onoj gužvi oko nas.
Rafael je bio sav uplakan kad me ponovo našao. Srećom, ubrzo se smirio.
- Tata - pričao mi je - moj mi je novopečeni prijatelj rekao da njegov tata poznaje tebe... da ste zajedno bili na nekakvoj svadbi... Je li istina da je mladoženja prolio crno vino po haljini svoje mlade?
Sve je uzaludno. Morat ću ispiti do kraja pehar žuči na koji me osudio bračni par Pomerantz. Lica tuđih ljudi trzat će mi se pred očima do kraja života, do trećeg i četvrtog koljena, prenosit će se to s oca na sina i sa sina na unuka, trzat će se lica u vijeke vijek ova.
Eto što alkohol čini od ljudi! Obična čaša crnog vina. Užas jedan!
*

Nijedan razgovor s liječnikom o alkoholu ili nikotinu ne može završiti a da vas liječnik ne zapita:
- A kako, dragi gospodine, stojimo sa... znate već sa čime...
Očito je da liječnik cilja na najveću današnju opasnost za naše zdravlje, to jest na seks.
Iz hormonskih razloga ima ta tema takvo monumentalno značenje da se čini neizbježnim da će se neobično brzo raširiti po cijelom svijetu.
Stoga valja preporučiti varijantu koja za široke mase ima posebno socijalnopolitičko značenje - grupni seks.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kućna apoteka za zdrave

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:14 pm





- Ziegler, molim vas, dođite na trenutak u moju sobu i zatvorite za sobom vrata.
- Izvolite, gospodine Shultheiss.
- Sjedite.
- Hvala, gospodine Shultheiss.
- Vjerojatno se pitate zašto sam vas pozvao?
- Da, gospodine Shultheiss.
- Danas je petak.
- Oprostite, ne razumijem...
- Čekajte malo. Uprava, po pravilu, izbjegava da se miješa u ono što se događa izvan ove zgrade, ali kao načelnik odjela osjećam se osobno odgovornim za svoje ljude. Bit ću potpuno otvoren: šire se neke čudne glasine o razvratnim terevenkama na kojima sudjelujete preko vikenda.
- Ja?
- Da, Ziegler, vi. Bit će bolje da mi ispričate sve, za vaše vlastito dobro!
- Gospodine Shultheiss, zaista ne znam... nas nekoliko momaka sastajemo se u jednom stanu...
- Privatnom stanu?
- Da, privatnom ... Dolaze i neke djevojke... plešemo...
- Trenutak! Uz glazbu?
- Da, uz glazbu. Plešemo uz glazbu...
- Razumijem, Ziegler. Nastavite. Kako ste obučeni?
- U hlačama smo... košuljama... čarapama...
- Pitao sam za go-go gerle.
- Za koga?
- Za djevojke.
- One su u suknjama.
- Mini-suknjama?
- Da.
- To je sve što sam želio znati. Nastavite..
- Plešemo i zabavljamo se. Gospodine Shultheiss, pa to svi rade...
- Možda, mladiću, ali svi nemaju mogućnosti da dođu do prvorazrednih poslovnih tajni. Kad jednom krenete putem izdaje, Ziegler, ništa vas više neće zaustaviti! Da li možda tvrdite da se sjećate svega o čemu ste brbljali za vrijeme tih divljih orgija?
- Pa i ne razgovaramo baš sve vrijeme, gospodine Shultheiss...
- Siguran sam da ne razgovarate! Ali, jeste li razmišljali o tome da tako nerazumno orgijajući možete lako postati žrtva ucjene?
- Nisam ...
- To sam i mislio! Što pijete?
- Ništa. Votku.
- Čistu?
- Ne, sa sokom od rajčice...
- Jedna trećina naprama dvije trećine?
- Da.
- Bloody Mary! Kao što vidite mladiću, uprava je prilično dobro obaviještena. A sad, s dopuštenjem, malo iznenađenje: ova slika, izrezana iz novina, sinoć je nađena u vašoj ladici, sakrivena ispod izvještaja Državne kontrole! Smijem li vas zamoliti da mi to objasnite?
- To je... to je jedna djevojka sa zabave... Holonska Venera...
- Zašto ima na sebi bikini?
- To nije bikini, gospodine Shultheiss... to je naslikano s pomoću spreja...
- Što je naslikano s pomoću spreja?
- Njen bikini... je naslikan s pomoću spreja... fotografirali su je ... ovaj... na izložbi... Bio je to hepening...
- Pa što onda drži njene... kako da kažem...?
- Ništa.
- Želite reći da je, u stvari, gola?
- Poprskana sprejem...
- Izvanredno! I vi, državni službenik na odgovornom položaju, održavate odnose s osobom tako slobodnog ponašanja?
- Ne, gospodine Shultheiss, ne bih mogao reći da...
- Mogu zamisliti što se sve tamo događa... Striptiz! Trbušni ples! Grupni seks!
- Grupni ne...
- Ne prekidajte me! Ne bi me nimalo iznenadilo da čujem kako međusobno dijelite te mačke.
- Kako to mislite, dijelimo?
- Mislim to da za vas, kao pripadnike današnje mladeži, ne postoje nikakve zabrane. Podijelite među sobom te polugole go-go gerle, zatim se povlačite s njima u zamračene prostorije i u ekstazi se valjate po kaučevima prekrivenim crvenim plišom i za vrijeme ... kako da kažem, onog... otkrivate državne tajne, dragocjene, vitalne informacije do kojih dolazite u službi...
- Ne...
- Sodoma, Ziegler, prava Gomora! Nedavno sam o tome raspravljao sa svojom ženom. O tome, mladiću, kako meni u vašim godinama ne bi bilo ni nakraj pameti da plešem kako se danas pleše. Ne, mi nismo dopuštali da nama ovladaju izopačene strasti, nismo degradirali sami sebe dijeleći među sobom polugole djevojke. Nismo se povlačili s njima u mračne prostorije i tamo se u ekstazi valjali po crvenim kaučevima. Ne, Ziegler, za nas je moral, pojam koji je danas toliko izgubio od svoje vrijednosti, još nešto predstavljao! Je li plavuša?
- Tko?
- Onaj sprejem poprskani hepening.
- Ne, ona je riđokosa, gospodine Shultheiss.
- I ima zelene oči, pretpostavljam?
- Da.
- Te su najopasnije.
- Mogu li dobiti natrag tu sliku?
- Još ne, mladiću. Sliku je zaplijenila uprava kao dokazni materijal, s obzirom na predstojeće disciplinske mjere.
- Disciplinske mjere...
- Nema smisla da plačete, Ziegler, to vam neće pomoći.
- Nikad više neću ići na te zabave, gospodine Shultheiss! Molim vas.
- To nije rješenje, mladiću. Moja parola je: »Ne izbjegavaj problem, nego se suoči s njim!« Mogu vam reći da sam osobno preuzeo istragu u vašem slučaju.
- Gospodine Shultheiss, vi osobno...
- Da, dok sam ja na čelu ovog odjela i dok uživam povjerenje uprave, moram osobno snositi svu odgovornost! Ovog vikenda poći ću s vama, Ziegler.
- Ali... ali mi smo... samo nekoliko nas mladih...
- Ja ću se već prilagoditi, ne brinite. Plesat ću, pit ću, a ako bude potrebno, sudjelovat ću i u razdiobi polugolih djevojaka i povući se s njima...
- Sve mi je jasno, gospodine Shultheiss, ali...
- Ni riječi više. Moja je odluka konačna.
- Zaista ne znam, gospodine Shultheiss...
- Najvažnije je od svega da istraga ostane u potpunoj tajnosti. Nitko ne smije ništa saznati! Da ponesem koju flašu?
- Ne znam...
- Ponijet ću flašu francuskog šampanjca. Znam mnogo dobrih viceva. Hoće li i ona biti tamo?
- Tko?
- Holonska ...
- Gospodine Shultheiss, molim vas primite moj otkaz.
- Vaš se zahtjev odbija. Sastat ćemo se u devet pred upravnom zgradom.
*

Suvremena seksualnopatološka literatura iscrpla je sve moguće varijante nastranosti - muškarac s muškarcem, žena sa ženom, muškarac sa ženom (?), starac s Lolitom, starica s Pinokijem, djevojčice sa starcima, starice sa staricama i slično.
Evo sad moje skromne priče na tu temu čiji tragovi, kao i većina vitalno važnih stvari, vode u ljekarnu.
*

Nedavno, u smiraj dana, dok je iz okolnih gajeva naranči dopirao promukao smijeh šakala a vjetar donosio žute oblačiće pustinjskog pijeska, pojavio se iznenada u mom vrtu Shultheiss. Obradovao sam se što ga vidim nakon toliko vremena. Nije se nimalo promijenio, bio je to onaj isti, stari, elegantni Shultheiss, intelektualac u pravom smislu riječi. Samo sam mu u očima odmah primijetio nešto neobično tužno.
Ponudio sam mu da sjedne i popije kupicu zdrave jordanske vode. Šutke je popio nekoliko gutljaja.
- Moram s vama o nečemu porazgovarati - reče tada.
- Samo izvolite. Pretpostavljam da ste radi toga i došli.
- Nije mi bilo lako da se odlučim na ovaj korak. Ali ne mogu dalje ovako. Moram se nekom izjadati, iako sam viši državni službenik koji mora paziti na svoj dobri glas.
Natočio sam mu još malo jordanske vode i nastojao ga svojim držanjem ohrabriti.
- Ne znam odakle da počnem - nastavi on. - Vi me već dugo poznajete. Znate da sam zdrav, uravnotežen čovjek koji uživa puno povjerenje svojih pretpostavljenih.
- Znam.
- Tako se bar čini površnom promatraču sa strane. Ustvari, vjerujte mi da sam strašno osamljen. Ostao sam neženja zato što nikad nisam našao odgovarajuću životnu družicu. A morate znati da sam oduvijek čeznuo za malo topline. Ali nikad je nisam našao... sve do časa kad je Madeleine stupila u moj život.
Zagledao se na tren u prazno prije nego što je produžio:
- Hja, čovjek nikad ne zna kad će mu sudbina pokucati na vrata. Toga dana nisam ni slutio što me čeka. Bilo je to treći studenoga prošle godine.
- Vaša veza traje već šest mjeseci?
- Da. Tog sam se jutra probudio sa zimicom i pozvao liječnika, koji je ustanovio da me trese groznica od gripe i nešto mi prepisao. Susjed je otišao po to u ljekarnu i vratio se s nekakvom kutijom. Kad sam je otvorio, ugledao sam u njoj poveći predmet od ružičaste gume.
- Termofor?
- Sasvim običan termofor. S metalnim zatvaračem. Ništa osobito... Bože moj, kako se stidim!
- Ali zašto?
- Jako mi je teško govoriti o detaljima iz svog privatnog života. Imajte strpljenja sa mnom.
- U redu, u redu.
- Dobro se svega sjećam. Kad sam prvi put opipao tu grijalicu, vani je padala kiša a unutra je bilo hladno. Stavio sam grijalicu na prsa i... i... vjerovali ili ne, prvi put u životu srce mi je osjetilo nešto malo topline. Prvi put u životu nisam bio sam. Da li me razumijete?
- Naravno.
- Tu ti na prsima leži ta stvar, ta topla, meka stvar, a jedini joj je zadatak da ti olakša život. O, kako sam bio zahvalan mojoj Madeleini!
- Kako molim?
- Tako sam je nazvao. Madeleine. Čim sam je prvi put ugledao. Zašto Madeleine? Ne znam. Možda sam jednom davno u Parizu volio djevojku koja se tako zvala. Možda sam je samo želio voljeti. Ili sam možda samo želio vidjeti Pariz? Kako bilo da bilo, od tog trenutka nisu mi više ništa mogle životne bure. Moja Madeleine je bila sa mnom, pod dekom. Smatrate li to apsurdnim?
- Nipošto. Mnogi se ljudi služe raznim grijalicama.
- Vi ipak ne shvaćate sasvim dobro moj slučaj. Pomislite samo! Kad su mi noge hladne, Madeleine mi ih ugrije. Jave li se bolovi u kukovima. Madeleine ih odagna. Mogu si je staviti i na trbuh ako želim. Njezine su mogućnosti neiscrpne. A uvijek ostaje skromna, uvijek vjerna, uvijek uslužna. Ništa drugo ne traži nego samo malo vrele vode. Dugo nisam to htio sam sebi priznati, ali ne mogu zanijekati...
- Zaljubili ste se u nju?
- Da, moglo bi se tako reći. Nikako ne mogu a da se ne sjetim Pigmaliona. Poznajete valjda tu predivnu priču o engleskom jezikoslovcu koji se zaljubio u kip Afrodite. Slično je nekako bilo i sa mnom. Katkad se pitam kako je moguće da jedan odrasli, inteligentan čovjek luduje za jednom beznačajnom, neuglednom grijalicom! Koliko ih ima ljepših i većih od nje! Ali meni je samo do moje male Madeleine. Štoviše, moram priznati da sam i ljubomoran na nju.
- Vara vas?
- Jedanput me već prevarila. - Shultheiss pripali cigaretu i počne nervozno odbijati dimove. - Nije ona doduše bila ništa kriva. To se dogodilo stjecajem prilika. Prije nekoliko mjeseci Madeleine je počela propuštati vodu. Kako sam luđački zaljubljen u nju, stalno sam htio da mi bude još toplija pa sam je toliko napunio vrelom vodom da je zadobila opekotine sa strane i počela curkati. Bio sam sav očajan. Otišao sam s njom k najčuvenijem specijalistu za termofore - i tada se dogodilo ono strašno. Kad sam navečer došao po nju, tutnuo mi je taj zlikovac neki sasvim deseti termofor u ruke. Zamijenio ju je! Ne vjerujem da je to navlas učinio, ali ga to ipak ne opravdava. Zatražio sam od njega popis svih mušterija i krenuo u potragu za Madeleinom po cijelom gradu, uzduž i poprijeko. Napokon sam je negdje oko ponoći našao, u krevetu jednog debelog trgovca mješovitom robom koji je zapomagao na sav glas.... kod njega sam je našao...
- In flagranti?
Shultheiss bez riječi klimne glavom.
- Otada je više ne puštam s oka. Često se noću probudim okupan u znoju zato što sam sanjao da propušta vodu. Toliko me muči tjeskoba da sam se obratio za pomoć i bračnom savjetovalištu. Saslušali su me i ustanovili da za mene ima samo jedno rješenje kako da se napokon oslobodim pogubnog utjecaja koji Madeleine vrši na mene - da kupim novi termofor.
- I jeste li ga kupili?
- Jesam. Eno ga leži neupotrijebljen u ladici. Ja vrlo dobro znam da po zakonu imam pravo držati dvije grijalice. Ali nitko me valjda ne može prisiliti da obadvije upotrebljavam?
- Dakako da ne može.
- Madeleine i ja smo doživotno vezani jedno za drugo. To je naprosto tako, i tu se ništa ne može.
- Dopustite da vam čestitam. Takvi su snažni ljudski odnosi vrlo rijetki u životu.
- Čekajte malo. To još nije sve. Još vam nisam rekao zašto sam zapravo došao k vama. Koliko mi god to bilo teško, moram priznati da jedan sasvim određen razlog kvari naš sretni zajednički život. Ti termofori, znate, imaju ograničeno vrijeme djelovanja, pa čak ni Madeleine ne ostaje topla dulje od četiri-pet sati. I tada... ne znam kako da se izrazim...
- Madeleine je postala frigidna?
- Hvala vam. Hvala vam što ste mi uzeli tu riječ iz usta. Jer, uza svu svoju ljubav prema Madeleini, moram priznati da nema skoro ničeg neugodnijeg nego stupiti u dodir s ohlađenom grijalicom. A kad se to dogodi, kad, naprimjer, prije nego što zaspim, osjetim na nogama hladan dodir toga gumenog predmeta, onda izbacim Madeleinu nogom iz kreveta.
- Ma nemojte!
- Barbarski postupak, zar ne? A ujutro, kad se probudim i kad spazim tu jadnicu kako leži na podu, mlohava i iscrpljena... - Shultheiss brizne u plač. - Stidim se pred samim sobom. Nikad ne bih rekao da mogu biti tako okrutan. Dok je fino topla, držim je u naručju, milujem i tetošim - a čim se ohladi, postupam s njom kao s kakvom krpom, bacam je na pod, gazim po njoj. Što mi vrijedi što ujutro opet klečim pred njom i zaklinjem se da neću to nikad više učiniti! Svejedno učinim... - Sav očajan, Schultheiss zari lice u ruke. Bio je na rubu živčanog sloma. - Pomozite mi! - protuži. - Izbavite me iz nevolje! Recite mi što da radim!
Dugo sam i napregnuto razmišljao. Na kraju rekoh:
- Shultheiss, mislim da sam našao rješenje. Ne znam hoće li to upaliti, ali mogli biste bar pokušati.
- Što? - priupita me Shultheiss napeto. - Što?
- Kad primijetite da vam se termofor ohladio, lijepo ustanite iz kreveta i napunite ga opet vrelom vodom!
Shultheissovo se lice, izbrazdano od jada, razvedri. On ustane, stisne mi ruku bez riječi i ode glavinjajući od zahvalnosti. Spasio sam jedan brak!
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kućna apoteka za zdrave

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu