Kućna apoteka za zdrave

Strana 2 od 3 Prethodni  1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

Kućna apoteka za zdrave

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:08 pm

First topic message reminder :



Ništa čoveka ne može toliko da frustrira kao činjenica da je najzad pronašao pravi lek - za koji nema odgovarajuće bolesti.

Grčka besmislica, 300. godina pre nove ere. Ova knjiga je zamišljena kao praktičan priručnik za one zdrave čitaoce koji su otkrili pozitivne strane bolovanja u današnjem društvu.

Autor je preporučuje umišljenim bolesnicima.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Kućna apoteka za zdrave

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:15 pm






Kad već govorimo o nastranostima, ne smijemo zanemariti ni jednu neobično opasnu varijantu perverzije.
Seksolozi nazivaju tu varijantu fetišizacijom cipela.
*

Repina na autobusnoj stanici otegla se sve do izloga trgovine cipela. Pred izlogom stoji mladi par. Žena promatra cipele, a pogled njezina muža gubi se negdje u plavom ništavilu.
- Kako ti se sviđaju one zgodne zelene tamo? - pita ga žena. - Ta bi mi boja jako dobro išla uz novu tašku, ali su pete preniske, bila bih u njima sama sebi premala, a pazi, one crvene tamo ne bi bile loše, samo šteta što se kopčaju sa strane, uostalom, mnogo mi se više sviđaju one tamo crne, iako su od jelenske kože, a jelenska koža djeluje poslije nekog vremena tako otrcano da se čovjek ne usuđuje više pojaviti pred svijetom, ali one žute tamo prijeko sa sivom podstavom zbilja bi mi dobro pristajale, iako bih se mogla kladiti da nemaju mog broja, to mi nikako ne ide u glavu, zašto nikad ne proizvode i manje brojeve tako zgodnih cipela, ali, gle, one plave tamo prijeko, te bi mi baš odgovarale, potpuno su iste boje kao i onaj moj novi kostim od kašmirske vune, samo što ne trpim kad se tako visoko šniraju, pa ti onda vječito u hodu spadaju, zato bih radije uzela one lila sa platnenim potplatima, iako platneni potplati nisu ugodni po vrućini, šteta, a one smeđe tamo u lijevom kutu izgleda da su lakirane, kad čovjek u tome pokisne, ostaju grozne fleke, one srebrne tamo gore baš su zgodne, ali imaju rupice sa strane kroz koje vječito ulazi pijesak i kamenčići, a ni one tirkizne tamo prijeko ne bi mi odgovarale jer imaju odviše ravne pete, uopće, više volim cipele koje nisu tako napadne, kao recimo one tamo žute poput kanarinca, inače bi bile divne, samo me smeta ta petlja na njima, nije mi jasno kako ti proizvođači cipela ne mogu odnjegovati malo više ukusa, njih jedino zanimaju pare, ni ove bijele ne bi bile loše, samo što je bijela boja strahovito osjetljiva i teško se čisti, pa onda ona kreda kojom se mažu uvijek malo oboji čarape, no ove otrovnozelene bile bi divne, ali sam čula da šiljasti modeli nisu više u modi i da se sada općenito nose cipele bez ikakvih ukrasa, straga je samo nekakva gumena vrpca da ti ne spadnu s nogu, kao što su one svijetloplave tamo prijeko, samo što ja ne podnosim gumu, one tamo s narančastim dugmetom izgledaju sasvim dobro, ali ne bi izdržale ni mjesec dana jer su štikle previsoke, vas muške inače zanima jedino kako ženska izgleda u cipelama, a baš vas briga kako se u njima hoda, a sad da prijeđemo na drugu stranu, tamo sam prijeko kod Rothmanna vidjela jedan prekrasan model, crven kao pijetlova kresta, s diskretnom roza bordurom, što je to s tobom, što si stao, za boga miloga, što ti je, u pomoć, mom mužu je pozlilo, sigurno od ove vrućine, hoćete li ga, molim vas, prenijeti tamo prijeko, do Rothmanna, hvala.
Nemoguće je neprestano govoriti o seksu a da se ne zapadne u ćorsokak erotike. Tamo gdje jači spol iznenada postaje slabiji.
Kad taj kritični trenutak nastupi u životu jednog muškarca, to se može lako ustanoviti po tome što više ne zna ni za jednu drugu temu.
Liječnici tu kompenzaciju nazivaju terapijom s pomoću erotrača - i bome znaju što govore.
*

Kako izađem iz kuće, Felix se stvori kraj mene i pođe ukorak sa mnom.
- Jesi li čuo? - upitao me. - Jesi li čuo?
- Nisam - odvratim. - Što? Felix stane i ogleda se oko sebe.
- Zakuni se da nećeš nikome reći!
- U redu - kažem. - Što je?
Felix se istegne na vršcima prstiju i zavuče mi se u uho.
- Onaj arhitekt iza ugla sa chevroletom ... - šapne. - Znaš s kim je uhvatio svoju prijateljicu?
- S kim?
Felix zašuti. Na licu mu se ogledala žestina borbe što bijesni u njemu.
- Ne, bojim se da ćeš reći - naposljetku progovori. - Vidiš, zakleo sam se da nikom živom neću reći, a evo gdje tebi to spominjem. Da se ta priča pročuje, mogle bi se raspasti tri i pol familije. Čovjek se više ne može pouzdati ni u koga.
- Nda. Zaguljeno. To je fakat problem, Felixe.
To je ono zlo s tračem. Što ti ima smisla doznati najškakljivije tajne - tko se od koga rastavlja, tko kome rogove nabija i tko s kim i kako orgija - ako ih ne možeš još tople servirati prijateljima? Držati u sebi trač, težak je rizik. Već se događalo da čovjek pukne od onoga što je u njemu.
Kako bilo da bilo, etika je trača da onaj što ga prenosi prvo zakune slušatelja na zavjet šutnje, a tek onda istrese priču. Kakve li glupe etike! Trač se mora prenositi. Zato je i stvoren.
- Čuj - kažem Felixu - a na što si se to zakleo?
- Na sve što mi je sveto.
- Dobro - kažem - to je neodređeno.
Obično je bolje izbjegavati da se zakuneš na štogod konkretno, ili na određenog člana obitelji, osim ako baš nećeš da ti odapne. Neka to radije bude maglovito i neodređeno! Recimo, dobro je: »Tako mi svega!« »Ma daj!« »Pa znaš ti mene!« a bezopasno je i: »Ma ni svojoj ženi!« i »Valjda se šališ?« Osobno se držim jednog: »Ah!« što je kratko i neobvezatno. Ili pak secam na život svoga strica Egona, pokoj mu duši!
- No? - ponuka me Felix. - Kuneš se?
- Ne.
Ne znam koji je vrag ušao u mene, ali mi se odjednom nije dalo glumiti tu komediju. Čovjekova pobuna protiv društvenih konvencija! Felix je samo zinuo, u očima si mu vidio: »Šta je ovo, koji bog?«
- A znaš li tko je tu sve upetljan? - baci mi udicu. - Šofer jednog pomoćnika ministra!
- Prestani s tim!
- Pa jedan peder!
- Neću da te slušam - kažem mu odlučno. - Ja znam sebe, Felixe. Jednostavno nisam u stanju obuzdati jezik. Reći ću i Mickeyju, i sestri, i vjerojatno starom Wertheimu. Drmnem li čašu votke, rastrubit ću sve i znanima i neznanima.
Felix je bio na sto muka.
- Dobro, ali bar ne spominji imena - zamoli me.
- A zar ima smisla bez imena?
Jadan Felix! Smilio mi se tako da me srce zaboljelo.
- Ti dobro znaš prijateljičina muža - on će umolno - i zato moraš ovo čuti.
- U redu, ali ne jamčim za sebe.
- Samo mi obećaj da tjedan dana nećeš ni blizu votki.
- Neću ti ništa obećati. Felix mi je na oči propadao.
- Ma zašto? - zavapi. - Zašto mi to radiš?
- Iz osjećaja časti.
Felix se rasplače, a ja ga potapšem po plećima.
- Čuj, a da ti sve to lijepo napišeš - predložim - i u zapečaćenoj kuverti predaš svom odvjetniku?
- Arhitekt - zajeca Felix - pokušao je autom pregaziti šofera... zato se ovaj preselio k onoj bivšoj ženi pomoćnika ministra... a pederova mačka...
Začepio sam prstima uši i udaljio se od njega.
- Nemoj! - zaurlam. - Znaš da ću to prepričati svakome u listu! I reporterima! O tome će cvrkutati i vrapci na krovu!
- Grozan si! - vikne Felix trčeći za mnom. - A znaš li na koga je bacila oko arhitektova žena?
- Na Benziona Zieglera.
- Ka... kako znaš?
- Idiote! - prasnem. - Pa ja sam ti ispričao tu priču negdje oko Hanuke, a ti si mi se zakleo i nebom i zemljom da to nitko neće iz tebe izvući, pa da ti jezik čupa!
- Tako je - sjeti se Felix. - Šta ćeš, ispričao sam tolikima da sam zaboravio od koga sam čuo. Pa čuj, onda je u redu, mogu ti sve ispričati jer opet ostaje među nama, je li tako? Čak mi se i ne moraš zakleti! - Presretni Felix uhvati me ispod ruke. - Dakle, onda je Zieglerova žena nazvala tu curu, a na telefon joj se javio poznati muški glas. Mirno je spustila slušalicu, zgrabila kameru i ovoliki raspršivač s insekticidom, naručila taksi...
Upijao sam s najvećim guštom sve detalje. Sve vrijeme smo se obojica ludo cerekali. Ajme, svega li i svačega u ovom našem gradu! Ne bih vjerovao - da nisam to čovjeku sam pričao!
Nevjerojatno je kako ovakvi razgovori oslobađaju čovjeka kompleksa!
*

Ali što da radi muškarac koji bi trebalo da se liječi, a neće da se odrekne prakse?
Kako će on, za miloga boga, ponovno uspostaviti hormonalnu ravnotežu u sebi?
Zakonodavci u zapadnom svijetu imaju na to odgovor koji zadovoljava.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kućna apoteka za zdrave

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:15 pm





- Dopustite, gospodine, da vas nešto priupitam. Da li se vi zaista bavite silovanjem?
- Bavim.
- A zašto?
- Pa recimo, iz prirodne sklonosti. Uživam u tome. Oduvijek sam u tome uživao. Osim toga, zakon mi ide na ruku.
- To prvi put čujem.
- Tko vam je kriv!
- Na to se možemo još poslije vratiti. A sad jedno drugo pitanje. Možete li našim čitaocima otkriti nešto o svojoj metodi?
- O mojoj metodi? Pa to je bar dobro poznata metoda. Elegantna kola. Autoput. Autostoperica. Povezem je. Skrenem na neki sporedni put. Pusto mjesto. Šumski proplanak ili tako nešto. Malo je zastrašim. Ako treba, i udarim i zavežem. Sve u zloj namjeri, kako kažu pravnici. Propisna upotreba sile. Katkad s prijateljima, katkad sam. Kako kad. Zar vi ne čitate novine?
- A kako žene reagiraju?
- Obično se brane. Ali to je normalno. U tome je pola užitka - slomiti otpor. Ja volim kad su mlade i uplašene A najvolim strankinje.
- Imate li za to kakav poseban razlog?
- Imam, sasvim određen. Uskoro nakon toga otputuju i više se ne vraćaju. A to je san svakog silovatelja. To osobito vrijedi za male Engleskinje. Nemojte nasjedati klevetama. Engleskinje su prvorazredna roba.
- Kažu da žrtve silovanja pretrpe trajnu duševnu štetu?
- Pa, ne bih se čudio. Ali to nije moja stvar. One mogu slobodno otići na policiju i podnijeti prijavu ako hoće. Živimo u slobodnoj zemlji.
- Da li često podnose prijavu?
- Ne, vrlo rijetko. Znaju one kako to ide na policiji. Te zašto ste tek sad došli, te gdje se to dogodilo, te koliko puta, te opišite nam detaljno kako je to bilo... sama mučna pitanja. Nitko ne voli upasti u takvu situaciju. Zato većina njih šuti. Čak i u bolnici.
- A ako ne šuti?
- Onda čovjek uzme advokata. I cijela mu familija prodefilira pred sudom, žena, blizanci...
- Znači li to da ste oženjeni?
- Pa nego šta! Imate li što protiv toga? Silovanje je u našoj zemlji poodavno postalo sastavni dio svakidašnjice. Neka vrsta obiteljske zabave. Da samo vidite moje klince kako se važno drže na suđenju! Za svaki slučaj, kažem sucu da o silovanju ne može biti ni govora. Zapravo nisam ništa htio, časni sude, ali me ta engleska opajdara jednostavno izazivala. Ako imam malo sreće, ženska još dođe na sud u minici i ostavi na suca loš dojam.
- A što ako se sudac prikloni tužiteljici?
- A zašto bi se priklonio?
- Zato što je protiv silovanja.
- Onda se ja tobože pokajem. Žao mi je, časni sude, iskreno mi je žao, nisam se uspio svladati, molim vas da ne zaboravite da sam imao teško djetinjstvo, da sam ponikao iz siromašne obitelji, da sam žrtva društvene nepravde, da sam trpio oskudicu, i sve ono što se već u takvim prilikama govori.
- Pretpostavimo da se sudac ipak nije smekšao?
- Onda, u najgorem slučaju, dobijem tri godine i osam mjeseci zatvora. Jednu trećinu odbiju mi zbog dobrog ponašanja, drugu trećinu radi medicinske njege, a treću mi trećinu odgode - pa mi ostaje samo da dvaput mjesečno dolazim na psihijatrijsko promatranje. Ali, ni to nije ništa strašno.
- Kako vi sve to skupa objašnjavate?
- Pa, rekao sam vam već. Zakon ide silovateljima na ruku.
- Mislite li vi to ozbiljno?
- Apsolutno. Razmislite samo malo. Kad bi se uistinu željelo stati na kraj silovanju, kažnjavali bi počinitelje sa 20 godina robije. Za pronevjeru i krivotvorenje dobiva se po 12 godina.
Fizička prijetnja nožem može čovjeka stajati pet godina. Ali za isti taj prijestup kombiniran sa silovanjem zakon ne predviđa veću kaznu od tri godine i osam mjeseci. Zakon ide na ruku silovateljima. Priznaje ljekovito djelovanje silovanja.
- Kakvo ljekovito djelovanje?
- Smatra ga ventilom za nagomilane agresivne težnje, za rasterećivanje društvenog pritiska. Onaj tko siluje ne bavi se antidržavnom djelatnošću, ne sudjeluje u demonstracijama, ne izaziva skandale. Država to dobro zna. Zato udara 50 posto poreza na svaku kino-ulaznicu, a na silovanje nema poreza.
- Znači da se ne biste time više bavili kad biste dobili 20 godina za silovanje?
- Dabome da ne bih. Nisam valjda lud - 20 godina za 10 minuta užitka! Onda bih radije izabrao neki drugi sport.
- Nogomet?
- Ne, to je suviše opasan sport. U danim okolnostima ostajem radije pri našem nacionalnom sportu, silovanju.
*

Manipulacija hormonima koju liječnici specijalisti posebno cijene, ne pomaže samo prosječnom muškarcu da ponovo zadobije već davno izgubljenu mladost, nego može i u sportskom životu izazvati pravu revoluciju, katkad i s neočekivanom poantom.
*

Prije nekog vremena pročitao sam u novinama kako je jedan funkcionar naše olimpijske ekipe opozvan s dužnosti iz nikad pobliže objašnjenih razloga. Kad sam ga uskoro zatim sreo, bio je prava šaka jada.
- Priča je odviše mučna - priznao mi je. - Samo se nadam da ćemo je već nekako zabašuriti.
- U mene možete imati puno povjerenje, ispričajte mi lijepo sve redom - nastojao sam ga uvjeriti. - Obećavam da to nipošto neću ispričati u svojoj slijedećoj knjizi.
- Zahvaljujem vam od sveg srca - reče mi funkcionar. - Od srama bih u zemlju propao kad bi to ikad procurilo u javnost. Najbolje da počnem od početka. Nama je, naravno, oduvijek bilo jasno da nemamo izgleda ni za jednu olimpijsku medalju. Međutim, zajednički smo konstatirali da jednostavno ne smijemo dopustiti da u svakoj disciplini budemo posljednji. Pa što da radimo?
- Da, zbilja, što?
- Poznajete li možda Elija Rubina?
- Bacača diska?
- Da. On već dvadeset četiri godine drži izraelski rekord. Dakako da smo znali da to nije dovoljno da na olimpijadi osvoji koju medalju. Ali smo računali, kad bi Rubin dobio priliku da nastupi protiv žena...
- Šta?
- Vjerujte da smo to učinili u najboljoj namjeri. Za Boga i domovinu, štono riječ. Htjeli smo da bar ostavimo kakav-takav dojam. Da drugi narodi vide što sve naša vrijedna omladina može. Rubin je u prvi mah odbio. Dočaravali smo mu u najživljim bojama njegov trijumf na pobjedničkom postolju, publiku kako ustaje kad zasvira naša himna, buran aplauz, zlatnu medalju kako blista na suncu. Ali nikako da ga smekšamo. Tek kad je ukapirao da mu se smiješi četrnaest dugih dana u ženskom taboru, pristao je naš dobri Eli. Sportski liječnici učinili su sve što je bilo u njihovoj moći da ga pripreme za tu specijalnu misiju. Ali ne bih sad ovdje htio ulaziti u detalje.
- Razumijem.
- Moram priznati da je naš prerušeni sportaš izgledao malo čudno, ali smo vjerovali da to nikom neće upasti u oči. Današnje sportašice nisu baš oličenje ženske ljepote. Na kraju smo mu još promijenili ime Eli u Elianu, a da stvar bude još sigurnija, promijenili smo mu i prezime u Rubinovu. Na sve smo mislili. Tajna akcija isplanirana je sve do zadnjeg nabora na njegovu kaputu i, po nekim ljudskim mjerilima, stvar nikako nije mogla poći po zlu.
- To vam je bila genijalna ideja.
- O da, i mi smo svi tako mislili. Eliana Rubinova otišla je na olimpijadu kao žena, smještena je prema planu u ženski tabor i trenirala s ostalim djevojkama iz dana u dan. Nitko nije ništa posumnjao. Napokon je došao veliki dan. Ne mogu vam opisati kako je bilo dirljivo kad je naša favoritkinja ljupko istrčala na teren i uzela disk u ruke. Srca su nam se popela u grlo. I onda se dogodilo ono...
- Što se dogodilo?
- Bila je posljednja.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kućna apoteka za zdrave

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:15 pm




Labirint erotike vodi nas ravno u Beč. Naime, u tom je carskom gradu profesor Freud otkrio da je spolni nagon neizlječiva bolest, a da ni snovi nisu zdrava stvar.
Kombinacija tih dvaju simptoma dovodi neposredno do traume, kao što sam i ja nedavno iskusio na svojoj koži.
*

Jutro je loše počelo. Tek što je svanulo, najbolja od svih žena ustala je na lijevu nogu. Pipajući oko sebe dovukla se, onako bunovna, jedva nekako do kavnika. Bila je pogrbljena i oči su joj bile natečene, pa sam smatrao za potrebno da je pristojno upitam kako se osjeća. Iz osjećaja dužnosti, i iz kreveta.
- Efraime - promrmljala je ona - ostavi me, molim te, na miru. Molim te da me ostaviš na miru!
Kad sam malo bolje oslušnuo, razabrao sam da uopće ne mrmlja - prije bi se moglo reći da urla.
- Zašto? - upitam je. - Što se dogodilo?
Najbolja od svih žena natoči si šalicu nevjerojatno crne kave i vrati se isto onako raspoložena u krevet.
- Molim te da upamtiš - saopćila mi je između gutljaja i jecaja - da ti nikad neću oprostiti ono što si mi noćas učinio.
Bio sam ubijen u pojam. Koliko sam se sjećao, nisam u posljednjih 12 sati učinio ništa nedolično. Naprotiv, izveo sam sinoć najbolju od svih žena u restoran koji odgovara mom društvenom položaju, gdje smo večerali sarmu. Nakon toga smo se po mjesečini vratili kući, legli u naš bračni krevet i zaspali. A sad ujutro, ona sa mnom ovako...
Bio sam, kako rekoh, ubijen u pojam.
- Što sam ti učinio? - upitam je. - Reci mi konačno!
- Ponio si se, Efraime, kao zvijer, kao beštija - ne, nego kao svinja!
- Ali gdje, zaboga?
- U mom snu.
I neodlučno mi ispripovjedi što se dogodilo. Najbolja od svih žena sanjala je da je kraljica od Sabe. Vjerojatno od prevelike doze gledanja televizije...
- Smaknuli su me - stresla se sjećajući se te scene - odrubili mi glavu giljotinom.
- Čekaj malo - upadnem joj u riječ - na dvoru kraljice od Sabe nije još bilo giljotine.
- Ne pričaj koješta! Odsjekli su mi glavu giljotinom. A znaš li tko je rukovao giljotinom?
- Pa, nećeš valjda reći...
- Da! Ti si bio taj, Efraime, ti! I još ti se lice razvuklo od odurnog cereka!
Ušutkan tim njenim optužbama, porazmislio sam o nemilom slučaju. Morao sam priznati da nije red odrubiti glavu majci svoje rođene djece. I još se uz to cerekati! Malo-pomalo sam počeo shvaćati zašto je tako loše volje.
- Možda to uopće nisam bio ja? - rekoh ne bih li dobio na vremenu. - Ti su krvnici, koliko znam, obično nosili masku na licu?
- Efraime! Nema još te maske koja bi prikrila tvoj akcent! Dabome, taj moj akcent! Trebalo je još prije više godina da nešto poduzmem u tom pravcu. Sad je kasno, kraljica od Sabe uvijek bi bez po muke prepoznala moju čudnovatu intonaciju. S maskom ili bez nje.
- Kad su me vukli na stratište - preuzela je opet nit moja žena - još si me uštinuo, znaš gdje, i onda si rekao... onda si rekao...
Tu ju je izdao glas.
- Daj reci - protisnuo sam strepeći od onog najgoreg - što sam ti rekao?
- Ne, Efraime, te riječi zbilja ne mogu ponoviti. Nikako, Efraime, nikako ...
Sad sam se već ozbiljno zabrinuo. Dvaputa »Efraime« u jednom dahu! Razbijao sam sebi glavu što sam, zaboga, mogao reći, ali mi ništa vrijedno spomena nije padalo na pamet. Na kraju krajeva, bio je to njezin san, ne moj.
Morao sam čekati jednu sasvim sićušnu vječnost da doznam užasnu istinu. Već nakon druge kave izbilo je moje sramotno ponašanje na vidjelo.
- Adio, žablja labrnjo - navodno sam rekao - uskoro ćemo se nogometati tvojom glavom.
Eto što sam rekao, hulja jedna! I što da radim?
- Pa, dobro - pokušah svaliti krivicu na sebe - a što je bilo s tvojim suprugom? Mislim na kralja Salamona, zar ti nije on pritekao u pomoć?
- On? - Najbolja se sakrila iza mrštine od gnjeva. - Ta svinja nije ni prstom maknula! Znaš li što je radio za vrijeme mojeg pogubljenja? Ping-pong je igrao sa Yves Saint-Laurentom!
Time je drama eskalirala na područje modne politike. Ali ja sam svejedno ostao u njenim očima glavni zlotvor.
- E, bome, tome se zaista ne bih nikad nadala od tebe - rezimirala je najbolja od svih žena. - Dvadeset pet godina izigravaš uzornog muža, a onda me prvom prilikom nazoveš žabljom labrnjom! Mene nazoveš žabljom labrnjom?
- To je zbilja neoprostivo - potvrdio sam i za svaku sigurnost odmaknuo se na rub kreveta - ali, ako ćemo praviti bilancu objektivno i bez strasti, to je ipak bio samo san...
- Samo san! - prosiktala je moja najbolja. - Jesi li ti svjestan toga, Efraime, što si sad rekao? Pomisli samo na Freuda i na osnove psihoanalize! Snovi otkrivaju pravog čovjeka, snovi ti pokazuju kakav si uistinu, sa svim svojim podsvjesnim mračnim nagonima. Meni kao da je upravo pala mrena s očiju. Duboko u tvojoj mračnoj nutrini, Efraime, odavno već drijema nagonska želja da se mojom glavom nogometaš...
Da se njenom glavom nogometam? Dakako da ima nešto u tome. Hoću reći da je Freud ipak Freud, to je bez dvojbe. Iako ja osobno nisam za giljotinu: prije bih bio za električnu stolicu. Pa i polagano kamenovanje ima neke svoje prednosti. S druge strane, otkad to Gromiko igra ping-pong? I uopće, što ta žablja labrnja hoće od mene?
- A znaš li što je bila kruna svemu? - Ponovo se moja supružnica raspalila. - Nakon što si mi odrubio glavu i iz mene istekle sve one strugotine, što sam tada ugledala, što misliš?
- Nemam pojma.
- Što se sad praviš Tošo! Morala sam gledati svojim očima kako moj muž zavlači ruku pod suknju Erni Selig...
- Misliš na kralja Salamona?
- Na tebe mislim, Efraime! Riječ je o tebi i o Erni Selig! Prilijepili ste se kao dva magneta koji se tjeraju...
Pravo je čudo što ja sve radim u njezinoj podsvijesti! Trebalo bi da jednom prilikom porazgovaram o tome sa starim Freudom. Što da radim?
- Pa dobro, što je bilo, bilo je - rekao sam - hajde da odspavamo još jedan sat, a? Pa ti znaš da ja ustvari nisam takav. Prvo i prvo, ne igram uopće nogomet, a ono sa žabljom labrnjom, to mi se valjda omaklo...
- Efraime, ostavi me na miru!
Molim vas da mi vjerujete da je nakon pet minuta najbolja žena, unatoč crnoj kavi, spavala kao vreća puna strugotina, dočim sam ja bio budan kao zec. Nisam više htio imati okapanja. Tko zna što sam sve u stanju učiniti kad u snu opet naiđem na onoga nesretnoga Yvesa Saint-Laurenta...
Valjda sam u jednom trenutku ipak zadrijemao, jer malo prije nego što je zazvonila budilica, pojavio se kraj moga kreveta bradati profesor koji mi je bio odnekud poznat.
- A sad me, mladiću, dobro poslušaj - rekao mi je Sigmund Freud. - Nemoj nikad više zaboraviti alfu i omegu psihoanalize - prije spavanja ne jedi sarmu!
Sad mi on to kaže!
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kućna apoteka za zdrave

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:16 pm





Slijedeća su poglavlja u neku ruku »hommage Sigmundu Freudu«.
Neki su od njegovih najljepših sindroma ovdje literarno preoblikovani, baš kao što je veliki istražitelj ljudske duše izmislio te sindrome za vrijeme slobodnog vikenda.
U skladu sa čovjekovom naravi, započet ćemo od duševne bolesti koja čovjeka najosobnije pogađa, od narcizma.
*

Neki znameniti slikar, koji u cijeloj zemlji uživa najveći ugled, želi kupiti kravatu pa ulazi inkognito u butik. Potajno ipak nema veće želje nego da vlasnik trgovine prozre njegov inkognito te mu ne samo iskaže svoje divljenje, kako se pristoji, već i snizi cijenu, kako se također pristoji.
Trgovac pak mjeri znamenitog slikara posve praznim, ravnodušnim pogledom. Očigledno i ne naslućuje čast koja mu se ukazuje. Značajnog slikara najčešće prati roj mladih obožavatelja koji se na vrijeme pobrinu da trgovac sazna kakva mu značajna ličnost ulazi u trgovinu. Ovaj put je znameniti slikar, tko zna iz kojeg razloga, ušao sam i tako se pomalo našao u neprilici. Ta ne može ipak trgovcu jednostavno kazati: »Ja sam Jicak Bar Honig, znameniti slikar.« To mu njegova skromnost nikad ne bi dopustila. Što mu, dakle, preostaje? Može pokušati neprimjetno navući razgovor na temu koja bi mu pružila priliku da, tobože slučajno, spomene svoje ime. A to se odvija ovako:


Narcizam




TRGOVAC: Izvolite, molim?
ZNAMENITI SLIKAR: Htio bih jednu kravatu.
TRGOVAC: Kakvu kravatu želite?
ZNAMENITI SLIKAR: Kravatu za umjetnika.
TRGOVAC: Izvolite. (Izloži kravate).
ZNAMENITI SLIKAR: Smijem li staviti tašku na ovu stolicu? U njoj je, znate, slikarski pribor.
TRGOVAC: Samo izvolite.
ZNAMENITI SLIKAR: (razgleda jednu kravatu): Vrlo lijep uzorak ...
TRGOVAC: Naše su kravate izrađene po nacrtima najboljih umjetnika.
ZNAMENITI SLIKAR: Da, to se vidi. Ponešto se i ja razumijem u to. U stanovitom bih smislu čak mogao reći da sam stručnjak za to, he-he-he.
TRGOVAC: Vi ste iz struke?
ZNAMENITI SLIKAR: Ne, ja sam umje...
PRODAVAČ: (prekine ga): Blagajna, gospodine Steiner, funta i 70.
TRGOVAC: Naljepša hvala, milostiva.
ZNAMENITI SLIKAR: Dakle, kako rekoh...
TRGOVAC: Oprostite što sam vas prekinuo. Rado ću vam pokazati druge uzorke. Kako vam se sviđa ova žuta kravata?
ZNAMENITI SLIKAR: Malo je prekričava, dragi moj. Vidio sam jednu sličnu u Veneciji kad sam tamo dobio nagradu.
TRGOVAC: Ma nemojte? Ja mislim da je ova žuta boja vrlo lijepa.
ZNAMENITI SLIKAR: Rekao sam vam već da sam sličnu takvu vidio u Veneciji, prigodom dodjele nagrade.
TRGOVAC: Bili ste u Veneciji?
ZNAMENITI SLIKAR: Tamo sam dobio prvu nagradu.
TRGOVAC: I ja sam jednom bio u Italiji. Što se sve tamo može vidjeti! Govorim ja Dvaši, svojoj ženi: »Dvašo, kad bih ja bio slikar, na časnu riječ, to bih naslikao!«
ZNAMENITI SLIKAR: Ja sam u Veneciji dobio prvu nagradu za slikarstvo.
TRGOVAC: I ja imam doma nekoliko nagrada. Dvije za uređenje izloga i jednu gimnastičku. U mladosti sam bio izvrstan vježbač. Čak i danas svakog jutra vježbam. Osim kad pada kiša. Moje je geslo: »Zdravlje je najpreče.« Zar nije tako?
ZNAMENITI SLIKAR: Da, tako je.
TRGOVAC: Ova plava je također vrlo lijepa. Djelotvorna boja.
ZNAMENITI SLIKAR: Nitko ne zna bolje od mene, prijatelju, što je to djelotvorna boja.
TRGOVAC: Svakako. Za boje treba imati smisla. Pogotovo u mojoj struci. Hvala bogu, imam izvrstan osjećaj za boje. To sam najočitije dokazao u posljednjih dvadeset sedam godina. Dvadeset sedam godina ...
ZNAMENITI SLIKAR: Čudno. Ja bih se zakleo da niste oduvijek bili trgovac.
TRGOVAC: Već sam dvadeset sedam godina u struci.
ZNAMENITI SLIKAR: Ne piše svakom čovjeku na čelu što je po zanimanju. Ne piše svakome. Eto, uzmite mene. Mogli biste me smatrati za liječnika, premda...
TRGOVAC: Radite li možda za socijalno, gospodine doktore?
PROKLETI TELEFON (zvoni).
TRGOVAC: Oprostite, telefon. (Podiže slušalicu, razgovara, vraća se). Gdje smo ono stali? Ah, da, sjećam se. Baš sam jučer čuo jedan dobar liječnički vic. Nadam se da se nećete uvrijediti ako vam ga ispričam? Kaže tako jedan čovjek svom liječniku: »Gospodine profesore, jeste li sigurni da imam upalu pluća? Jednog su mog znanca liječili od upale pluća, a on je umro od tifusa.« Profesor mu odgovori: »Gospodine, ako vas ja liječim od upale pluća, onda ćete od upale pluća i umrijeti!« Ha-ha-ha-ha...
ZNAMENITI SLIKAR: Ha!
TRGOVAC: Želite li da vam još nešto pokažem, gospodine profesore?
ZNAMENIT] SLIKAR: Imate li platna? Slikarskog?
TRGOVAC: Bože dragi, otkud to meni?
ZNAMENITI SLIKAR: Mislio sam samo, tako, da možda imate platna za mene kao slikara ...
TRGOVAC: Ne. To ne držimo ...
ZNAMENITI SLIKAR: Stanite! Ostanite u tom položaju! Ne mičite se! Izvanredno... Kakav izvanredan profil... To je zaista vrijedno umjetnikova kista!
TRGOVAC (ne pomaknuvši se): Da, to su mi već mnogi rekli. Čini se da ima nešto u mojem profilu.
ZNAMENITI SLIKAR: Rado ću pristati da vas portretiram.
TRGOVAC: Nažalost, imam previše posla.
ZNAMENITI SLIKAR: Trebalo bi mi samo nekoliko minuta. Portreti su moja specijalnost. Ispala bi divna slika.
TRGOVAC: Puno vam hvala, ali u mojoj kući visi već dosta slika.
Dvije su u salonu a jedna u dječjoj sobi. Da, i ja volim slikarstvo.
ZNAMENITI SLIKAR: Oh, to mi je drago čuti.
TRGOVAC: Moj sinčić vrlo lijepo slika. Tek mu je osam godina, ali je učitelj duboko uvjeren u njegovu nadarenost.
ZNAMENITI SLIKAR:Navratit ću ovih dana do vas da pogledam njegove radove.
TRGOVAC: Začudit ćete se. Učitelj tvrdi da takav talent škola još nije imala.
ZNAMENITI SLIKAR: Ja sam i sam slikar.
TRGOVAC: Mali je isto tako dobar i u aritmetici.
ZNAMENITI SLIKAR: Ja sam znameniti slikar Bar Honig.
TRGOVAC: S gramatikom mu ide malo teže. Ali pitam ja vas: zar je gramatika toliko važna?
ZNAMENITI SLIKAR: Jicak Bar Honig, veliki slikar! Ja sam svjetski poznati Jicak Bar Honig!
TRGOVAC: Čak i učitelji ponekad prave gramatičke greške... alt... što vam je? Jeste li poludjeli? Pustite moj vrat... U pomoć... Ubojica...!
ZNAMENITI SLIKAR: Bar Honig! Veliki slikar! Ja sam svjetski poznati Bar Honig! Ja! Jicak Bar Honig!
TRGOVAC: Čekajte malo... Jeste li rekli Bar Honig?
ZNAMENITI SLIKAR: Da, ja sam taj!
TRGOVAC: Nemoguće!
ZNAMENITI SLIKAR: Kunem vam se!
TRGOVAC: Ma ne, to bi bilo prelijepo! Zar je to moguće?
ZNAMENITI SLIKAR: Saberite se, prijatelju! Pred vama je Jicak Bar Honig osobno.
TRGOVAC: Da sam to znao ... Ne, zaista ... Smijem li vas poljubiti?
ZNAMENTI SLIKAR: Dajte.
TRGOVAC: Gotovo da ne povjerujem! I to u mojoj trgovini! Vi ste zacijelo u rodu s Geclom Bar Honigom iz Černovica, četkarom?
ZNAMENITI SLIKAR: To mi je bratić. Zašto?
TRGOVAC: Ja sam s Geclom išao u školu. Bili smo najbolji prijatelji. Kakvo iznenađenje! Oprostite mi što sam se ponašao prema vama kao prema običnoj mušteriji. Birajte što god vam se sviđa... cijela je radnja vaša... Dvašo! Dvašo! Znaš li tko je tu? Geclov bratić.
DVAŠA (prilazi raširenih ruku).

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kućna apoteka za zdrave

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:16 pm






Kleptomanija




Etroga nas je oduševila na prvi pogled pa smo je ubrzo u znak simpatije nazvali Mazal. S nama se brzo srodila, postala nam tako reći član obitelji, što znači da se žena počela i s njom svađati, što ne znači da nismo bili zadovoljni njezinim radom. Bili smo.
A što opet znači da nam je još teže bilo kad je jedne mračne večeri ženica upala u moju sobu i uzrujano mi priopćila:
- Fale mi tvoje čarape. One sive.
Od tog udarca drugi bi se možda raspao, ali ja nisam od takvih. Ja sam od čvrste plastike s ugrađenim amortizerom.
- Ne vjerujem - odvratim. - Mazal nikad ne bi spala na tako niske grane. Mislim čarape.
Ali je ženica konzultirala neke svoje kolegice špiclovke iz susjedstva pa mi je obrazložila:
- Pazi, ja ne kradem čarape, a ti sigurno ne bi ukrao svoje čarape, nije li tako? Ostaje Mazal. Jesi li primijetio kakvu torbetinu vuče za sobom? Sve se slaže.
- U redu - kažem. - Otpusti je.
- Pa da sama spremam kuću? Ne. Mazal je dobra žena, čista, pristojna i pouzdana, i ja je neću otpustiti zato što malo kraducka. Ne, drukčije ću ja s njom. Upozorit ću je. Ostavit ću joj poruku među čarapama.
I tako, kad sam idućom zgodom htio u komodi da uzmem par čistih čarapa, našao sam cedulju na kojoj je pisalo:
»Etroga! U Knjizi piše: 'Ne kradi čarape!' Mi znamo sve! Okani se svojih mana!«
- Zar nije lukavo, a? - pohvali mi se ženica. - Nećemo je kazniti, nego preodgojiti. Mazal će pročitati poruku, vidjet će da znamo za čarape, a moći će i dalje raditi kod nas i praviti se da ne zna da mi znamo. Spašen obraz, shvaćaš? I, naravno, vratit će čarape.
Odgojno ili ne, ali upalilo nije.
Cedulja je u mojoj komodi ležala danima, i Mazal ju je nesumnjivo bila pročitala, ali nas je i dalje prašila i peglala potpuno spokojno, a ako nam je što vratila, to nisu bile čarape.
No, vrijeme liječi sve, kako kažu, pa bismo i mi možda na sve to zaboravili da nas nije pogodilo nešto novo.
- Pa to je prešlo svaku mjeru! - siknula je ženica pošto mi je kao furija upala u sobu. - Sad je opet digla moje čarape! Uzela mi je perfektan par najlonki, ta flundra!
Opet sam izložio svoj stav o niskim granama i čarapama, ali nije vrijedilo.
- Sredit ću ja nju - razgoropadila se ženica. - Eh, i te kako ću je srediti! Prekopat ću joj torbu, eto što ću joj napraviti! Ha!
I sa tim me ostavi, ali tren kasnije evo nje opet bez onih perfektnih najlonki, doduše, ali tresući se kao prut.
- Vidi ovo - reče, pružajući mi neku cedulju. - To sam našla u njezinoj torbi.
»Gospon i gospođa«, pisalo je na cedulji, »ako mislite da meni trebaju vaše poderane čarape, to si izbijte iz glave. A sad mi kopate po torbi, a? Radije si pokrpajte čarape! Etroga!«
- Kuku meni - uzdahne moja napaćena ženica. - Kako je Mazal znala da ću joj pretražiti torbu? To nije pošteno.
- A što je pošteno u životu? - pokušam je utješiti. – Ne sekiraj se. Samo joj vrati cedulju u torbu i pravi se da ne znaš da Mazal zna da si joj pretražila torbu. Shvaćaš?
Sutradan je cijeli taj misterij rasvijetljen najljepšim svjetlom. Pokazalo se da je ženica pri inventuri čarapa zaboravila ubrojiti i one koje smo imali na nogama. Daljih nekoliko dana motali smo se po kući s teškim osjećajem krivnje, a onda smo se odlučili da učinimo što se pristoji, to jest da zamolimo Mazal da nam oprosti. U tu svrhu uzeli smo komad listovnog papira de luxe i stavili ga u komodu sa čarapama s ovom porukom:
»Draga Etroga! Imala si pravo. Oprosti nam. Gospon i gospođa.«
Odgovor je stigao promptno - u torbi: »U redu. Nije važno. Etroga.«
Eno je i sad kod nas, i otada se ništa nije promijenilo, samo što svoje poruke sad potpisuje sa »Mazal«.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kućna apoteka za zdrave

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:16 pm





Ženska nomenfobija




Moram priznati da mi žene nekim svojim osobinama idu na živce.
Kao, recimo, svojom patološkom znatiželjom.
Što hoću da kažem? Hoću da kažem kako, naprimjer, nekom skupu pričam o velikom požaru u Kalkuti, i to tako reći iz prve ruke. Opisujem kako su se cijele zgrade rušile kao kule od karata, kako je na tisuće vatrogasaca ginulo u plamenu, kako sam gotovo vlastitim očima gledao gdje desetine tisuća užasnutih Indijaca jure paklenim tornjem kao štakori u ognjenoj stupici, kako neki očajnik traži svoju djecu, a prekrasna mlada žena skače kroz prozor...
U tom trenu, ako je među slušaocima jedna jedina žena, ta će neumitno upitati:
- A tko je bila ta žena?
Zašto bi htjela znati tko je bila ta žena u gorućoj Kalkuti, pojma nemam, ali, kako želim nastaviti priču, kažem:
- Ne znam. Neka žena.
- Ah, a živjela je tamo? - nastavlja pitalica.
- Valjda.
- Je li bila sama?
I tako dalje. I ja ne mogu nastaviti priču jer se njoj hoće da zna sve potankosti. A ja volim pričati o požaru u Kalkuti jer ga imam u malom prstu i mogu ga dramatično prikazati zahvaljujući dugoj praksi. Ali sa skoka ljepotice na divljanje slonova nikako da prijeđem. Jednom sam ispustio ljepoticu ali ni to nije pomoglo.
Onda sam jednog dana, pukim slučajem, našao rješenje. Kad sam došao do skoka zamamne indijske ljepotice, pa je neka dama upala s onim: »A tko je ona bila?«, kao nečim nadahnut, bubnem:
- Rivka Weinreb.
I prvi put u 2000 godina uspio sam završiti svoju priču.
Tu sam otkrio zlatno pravilo za sretan i dug život: ženama moraš reći sva imena.
To znam jer se nisam zadržao samo na tom sretnom pogotku. Danas, kad predem kakvu priču pa me usred nje prekinu s onim svojim: »Tko je ona/on?«, kao iz topa opalim: »Sara Pickler«, ili »Zalman Birnboim« i dotična je žena u trenu zadovoljena i zaveže gubicu, pa čovjek može lijepo završiti priču.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kućna apoteka za zdrave

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:17 pm




Nullcommunicatio




Otkrio sam to slučajno neku večer. Sjedio sam sa svojom mnogobrojnom obitelji u novom restoranu Martin &Zion i tupio nož o odrezak žilaviji od Golde Meir. Zion je vodio kuhinju dok se elegantno odjeveni Martin motao između stolova časteći svakog gosta s po dvije-tri ljubazne riječi. Kad je stigao do našeg stola, intimno se nagnuo nada me i šapnuo:
- Nadam se da je sve kako treba, dragi moji? Kakav je odrezak?
- Grozan - odgovorio sam.
- Drago mi je što to čujem. - Ovlaš nam se naklonio, zadovoljno se osmjehnuo i odlepršao do slijedećeg stola.
Činilo mi se da je u pitanju sasvim izniman slučaj prekida komunikacija prouzrokovanog slabim sluhom, ali onda se dogodio drugi slučaj, ovog puta u uredništvu lista u kome radim. Kad sam ušao, u toku je bila burna rasprava oko ponovnog primanja na posao jednog od urednika. Zigi, naš gradski reporter, dotrčao je do mene i izvan sebe od uzbuđenja upitao:
- Recite, jesam li vam rekao ili nisam da će se vratiti za manje od tri mjeseca?
- Niste.
- Jeste li čuli? - viknuo je Zigi pobjedonosno. - Što sam vam rekao?
Nitko nikog ne sluša. Naime, svi slušaju, ali čuju samo ono što žele čuti. Dijalog koji slijedi tipičan je primjer neslušanja:
- Kako ste?
- Loše.
- Fino, a obitelj?
- Sit sam i obitelji i svega.
- Drago mi je što to čujem. Svratite ponekad.
Nitko nikog ne sluša. Jeste li slušali nedavno na TV onaj intervju s ministrom financija?
- Gospodine ministre - obratio mu se televizijski reporter - kako objašnjavate činjenicu da, usprkos svemu, Izraelci pošteno i bez roptanja plaćaju sve te silne poreze?
- Problem mi je dobro poznat - odgovorio je ministar - ali sve dok budemo prisiljeni da snosimo teret naoružavanja, ne možemo ni pomišljati na promjene.
Komunikacioni vlak, čini mi se, vozi po strašno rasklimanim tračnicama i ljudi govore kao prosječno nadarene papige ili pospani magnetofoni. Svatko od nas samo je pokretna kazeta koja odvergla svoje kad se pritisne dugme. Zato nije nikakvo čudo što ljudi ne slušaju jedni druge.
Prije tjedan dana ušao sam u kabinet direktora lista u kome radim i, kao svi drugi, zatražio da mi poveća naknadu za korištenje vlastitog automobila. Direktor je prelistao papire na svom stolu i mirno rekao:
- Da čujem vaše argumente!
- Poskupjelo je osiguranje vozila - objasnio sam mu.
- Osim toga, kao što vam rekoh prije, sve što sija, zlato nije. Radije bih život dao nego auto svoj prodao.
- Financijski odjel neće se s tim složiti - odgovorio je direktor. - Ipak, dopustite mi da pogledam što se može učiniti. Javite me se potkraj listopada...
Nitko nikog ne sluša. Možete se divno zabavljati testirajući na primanjima ljudsku sposobnost zapažanja. Potražite najčuvenijeg kazališnog kritičara u zemlji i uzbuđeno mu objasnite:
- Nema više nikakvih pravila, gospodine! Možete u predstavu uložiti čitavo bogatstvo, angažirati najbolje glumce, sagraditi najfantastičnije kulise, ali čitav će projekt propasti. A onda se okupi grupica talentiranih mladih ljudi, uzajmi nekoliko funti od rođaka, pokupi glumce s ulice i bez scenografije, bez orkestra, bez ičega, napravi u pravom smislu riječi groznu predstavu.
- Tako je - odgovorit će kritičar oduševljeno. - Od svega je najvažniji talent. S druge strane...
Nitko nikog ne sluša. Ako mi ne vjeruješ, dragi čitaoče, zašto ne izvedeš jedan mali eksperiment sa svojom suprugom? Uvečer, kad se vratiš kući, reci joj nježnim, laskavim tonom:
- Dok sam išao kući, draga, nisam imao nimalo volje za jelo, ali kad sam okusio tvoju rumunjsku čorbu, jednostavno mi je zapela u grlu.
Nato će slatka ženica pocrvenjeti od zadovoljstva i šapnut će:
- Kad je toliko voliš, kuhat ću ti rumunjsku čorbu svaki dan. Očigledno, nisu važne riječi, nego melodija.
- Kakav je bio film?
- U početku malo dosadan, ali već oko sredine postao je potpuno nepodnošljiv.
- Fino, morat ću ga pogledati...
Nitko nikog ne sluša. Dobar je primjer već klasični razgovor što smo ga prošlog tjedna vodili s izuzetno strogom odgojiteljicom u dječjem vrtiću kad je spomenula nesvakidašnju nadarenost naše Renane.
- Draga gospođo - odvratio sam joj oštro - jedan osmijeh moje male kćeri za mene vrijedi više od svih nevolja na ovome svijetu!
Nedavno, prije praznika, stao sam u pošti nekom čovjeku na žulj-
- Oprostite - rekao sam - učinio sam to namjerno.
- Nije važno - odgovorila je žrtva - to se svakome može dogoditi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kućna apoteka za zdrave

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:17 pm






Infantilismus gravis




Napetost u financijskom odboru rasla je iz minute u minutu. Uostalom, te je večeri trebalo izglasati privremeni budžet Ministarstva prosvjete i kulture vrijedan 3 i pol milijuna dolara. Prešao sam pogledom po zabrinutim licima svojih kolega i zadubio se u strogo povjerljivi informacioni materijal.
- Poštovane dame i gospodo - otvorio je izvanrednu sjednicu predsjednik odbora profesor Schleswig-Holstein. - Večeras se ovdje okupila duhovna elita naše nacije ne bi li dovela do sudbonosne prekretnice u gorućoj problematici prijeteće krize u našoj prosvjeti...
Mladi referent za kulturu dr. Schachtermann presjekao je pledoaje promuklim glasom:
- Oprostite, gospodine predsjedniče, ali priča se o krupnim promašajima u vašoj službi.
Profesor Schleswig-Holstein odbio je kompromitantnu optužbu uz pomoć nekoliko biranih navoda iz izvještaja" odbora za istragu i tako zagrijao atmosferu do usijanja. Narodni zastupnik T. L. Slotschkowsky smještaje podnio osobnu interpelaciju. U toj kritičnoj fazi sjednice dodirnula me moja susjeda rukom. Naša vodeća prozaistkinja Jelena Krausz-Klostermann pružila mi je smotanu ceduljicu koja je, po svemu sudeći, potjecala iz tajne dokumentacije Kongresa.
- Poruka za vas.
Oprezno sam se osvrnuo oko sebe. Dr. Schachtermann dao mi je diskretan znak rukom. Na razmotanom papiriću pisalo je ispisanim rukopisom mladog referenta za kulturu:
»Prekjučer vas je moj tast vidio s vašom kćerkom u lunaparku. Kako vam nije zlo na onoj vrtoglavoj željeznici?«
Dr. Schächtermann upro je u mene pogled pun iščekivanja. Istrgao sam iz svojih spisa uvod u lanjski zapisnik i napisao na poleđini:
»Nije mi nikad zlo jer uvijek nosim sa sobom komadić kruha.«
Moj je odgovor opet išao preko Jelene Krausz-Klostermann. Uskoro sam primio i odgovor na svoj odgovor:
»Od kruha se čovjek deblja. Pokušajte s krekerima.«
Dotle je riječ bio preuzeo T. L. Slotschkowsky i najoštrije osudio površno sastavljen program obrazovanja. Profesor Schleswig - Holstein sjedio je usred bure stisnutih usana. Vremešni javni tužilac dr.Wechsler mlađi zalupao je lulom po stolu i zaprijetio da će se obratiti peticijom Vrhovnom sudu. Nakon toga mi je poslao ovaj papirić preko stola:
»Znate li za onaj vic?« pitao me na njemu. »Dvije buhe izlaze iz kina. 'Hoćemo li pješice?' pita jedna. 'Nećemo', odgovara druga, 'uzet ćemo psa'. Zar nije dobar?«
Uputio sam javnom tužiocu uljudan smiješak. U tom se trenutku on upravo nagnuo nad konferencijski stol i zatražio od odbora da iznese svoj konačni stav. Pobojao sam se da je previdio moj smiješak pa sam mu za svaku sigurnost poslao i pismenu potvrdu:
»Ha-ha-ha! Sjajno!«
Pogledao sam oko sebe i ustanovio da promet papirićima raste. Usred sudbonosne rasprave o budžetu članovi odbora bavili su se ispisivanjem komadića papira različitih formata, koje su zatim odašiljali u niskom letu, ispod same radarske zone, preko polirane površine stola. Nekoliko je posebno važnih poruka osobno isporučeno, pri čemu je trebalo svladati više zapreka u obliku naslona stolica. Uostalom, najvažnije je bilo da se ne ometa rad sjednice nedoličnim privatnim razgovorima.
Konobar mi je servirao papirić na kojem mi se opet javio dr. Schachtermann:
»Budite tako dobri pa mi likvidirajte tasta na željeznici u luna-parku!«
»Vrlo rado«, odgovorio sam mu s punim razumijevanjem. Uostalom, njegov je tast ministar odbrane.
Dr. Wechsler je očito uznemireno gledao kako ja derem luna-park na komadiće i pomno ga odlažem u pepeljaru. Zaista je već bilo vrijeme da se uvedu takve mjere opreza, jer su neki sudionici debate, koji su se već bili potvrdili u vatri javnog života, bili zaokupljeni hvatanjem tuđih tajnih poruka ne bi li njima kod kuće na miru obogatili svoj privatni dosje.
Ubrzo je dolepršala do mene slijedeća poruka dra Schachtermann a:
»Molim vas da uništite i cedulju u kojoj sam vas zamolio da likvidirate željeznicu u luna-parku!«
Smjesta sam izvršio inspekciju svoje zbirke primljenih poruka i našao Schächtermannov kompromitantni dokument ispod zgnječene prazne kutije cigareta potpredsjednika odbora. Dok se vodila debata o neustavnosti privremenog budžeta, on se savjetovao sa mnom pišući mi flomasterom:
»Gdje kupujete tenisice?« pisalo je na žutom komadiću kartona. »Ja teško mogu naći odgovarajući broj jer mi je palac na lijevoj nozi duži nego na desnoj. Vjerojatno je to nasljedno jer oba moja polubrata po ocu imaju isti problem.«
Odgovorio sam mu prilično neobavezno. Dotle je sjednica bila dosegla vrhunac napetosti. Nije nikakvo čudo što su neke poruke stigle na pogrešne adrese, kao naprimjer polovica posjetnice koju mi je konobar dostavio ispod šalice kave. Na posjetnici je pisalo:
»Poštovana gospođice, da li biste možda bili za čašu rizlinga kad završi ovo sranje od sjednice?«
Odgovorio sam na poleđini posjetnice: »Molim Vas da me ostavite na miru!« i vratio je po konobaru pošiljaocu. Zaista ne volim takva slučajna poznanstva.
Preopterećeni konobar imao je već nekoliko sati pune ruke posla oko dostavljanja hitnih poruka, iako je već bilo u toku i mnoštvo privatnih akcija. Dok je, primjerice, narodni zastupnik T. L. Slotschkowsky upravo iznosio svoj revolucionarni nacrt zakona, iskrsnula mi je pod nosom nečija dlakava ruka i zamahala nekakvom okružnicom. Bila je to ruka dra Wechslera mlađeg koji se povukao u ilegalu i vodio akciju pod stolom. Obavljajući svoju misiju pokazivao je izvanrednu sposobnost orijentacije, a zadivljavao je i crtačkim umijećem - mazgov s debelim naočalama na njegovu crtežu imao je svakako neke sličnosti s profesorom Schleswig-Holsteinom. Iz gubice predsjednikove izlazio je oblačić u kome je pisalo:
»Ja imam dugačke uši zato što sam rođen kao magare!«
To mi se jako svidjelo. Pohranio sam mazgova u svoj arhiv pod rubrikom »Osobne stvari«. To me navelo na pomisao da bih pod hitno morao proširiti kapacitet svoga kabineta. Za slijedeće sjednice trebat će mi električni pisaći stroj i brzonogi teklič za moje osobne poslove. Isto tako, dobro obrađena i opsežna kolekcija pismenih poruka za sve moguće prilike znatno bi povećala moj radni potencijal u financijskom odboru.
Uljudno sam zapitao Jelenu Krausz-Klostermann ne bi li ona možda bila voljna da preuzme jedan mali honorarni posao:
- Hitno trebam nekoga tko će mi katalogizirati arhiv privatnih poruka prema sadržaju, izvoru i vremenu nastanka.
- Dabome - odgovorila mi je simpatična spisateljica. - Samo bih htjela još prije glasanja iznijeti svoju ekspertizu o decentraliziranom sukobu generacija.
Vrijeme je doista bilo poodmaklo. Na svim su se sudionicima opažali znaci iscrpljenosti, osobito na konobaru koji je ležao izvaljen na tepihu. Činilo se da je organiziranoj službi dostavljanja poruka za stolom napokon došao kraj. Od posljednjih cedulja pravili su se avioni. Pokatkad je dolazilo do sudara u zraku, što je ostavljalo pomalo mučan dojam.
- Poštovane dame i gospodo, kucnuo je čas historijske odluke - objavio je predsjednik. - U pitanju je kultura ove nacije. Neka dignu ruku svi oni koji glasaju za revidirani privremeni budžet!
Većina prisutnih napisala je na papiriće: »Dižem ruku« i zapjevala neku dječju pjesmicu.
Jedno je od najrasprostranjenijih duševnih oboljenja danas neuroza. Posebno je popularna u umjetničkim krugovima.
Prema tome, i među piscima, a napose među humoristima. Rado ću navesti svoj primjer koji može poslužiti za zastrašivanje, jer držim da sam na području neuroze u praksi nenadmašiv.
Ovu tvrdnju mogu odmah potkrijepiti. Počet ću od osnovnog pitanja: kako se piše humoreska? Točnije rečeno: zašto se uopće piše? Odgovor glasi: zato što je humorist pod ugovorom. Humorist prima od jednog od takozvanih masovnih medija - novina, radija, televizije - određenu plaću za koju mora svakog tjedna isporučiti prvoklasni humoristički prilog, najkasnije u četvrtak u 9 i 30. Dovde je sve kristalno jasno.
Problem je isporučitelja samo u tome što ne zna o čemu da piše. Ima doduše mali žuti notes u koji zapisuje genijalne ideje koje su pale na pamet njemu ili kojem od njegovih znanaca. Kako se bliži rok predaje rukopisa, humorist počinje grčevito listati taj svoj notes, ali ne nalazi u njemu ništa što bi mu odgovaralo. Stoga se rok predaje rukopisa zove »Nulti sat«.
Humorist je posebno ogorčen onim na brzinu nadrljanim idejama za koje više ne zna što znače. Ja, primjerice, vječito nailazim na svom groblju ideja na takve zagonetne bilješke kao što su: »Iznenadno rođenje, ne vrijedi«, ili: »Očaj. Šupljoglavac šeta psa. Grašci znoja.« Odavno mi je već izvjetrilo iz glave što znače ti tajanstveni zapisi. Nemam pojma zašto je i čemu šupljoglavac u davno minulim danima izvodio psa u šetnju.
Kakvo zanimanje!
Nakon fijaska s notesom krećem u lov na nove, bogate ideje. Lov je bezuspješan. Glava mi je prazna. Podsjeća ma na šupljoglavca. Što je bilo s tim šupljoglavcem? Ne znam. Uzalud se domišljam.
K tome još, čim sjednem da pišem kakvu humoresku, osjetim neodoljivu potrebu za spavanjem. Navodno je posrijedi nekakav psihosomatsko - literarni kompleks umora ili nešto slično tome. To počinje u glavi i munjevito se širi sve do nožnih prstiju. Konzultirao sam se već sa mnogim istaknutim psihijatrima.
- Stvar je u tome - ispovjedio sam im se - što ni najmanje ne osjećam potrebu da pišem humoreske. A ipak ih pišem. Znači li to da sam bolestan?
Psihijatri imaju svagda nekakvo objašnjenje pri ruci. Kažu da mi je u djetinjstvu majka ispričala neki vic koji ja nisam razumio, pa da se odatle u meni razvio otpor prema svakoj vrsti humora. Tako oni meni. Ali ni to mi ništa ne pomaže.
Prednost je takvih konzultacija u tome što čovjek lijepo leži na kauču i što su, zahvaljujući Sigmundu Freudu, matere svemu krive.
Uostalom, i ja najradije ležim kad krenem u lov na vedre teme. Tad mi krv lakše i bolje dotječe u mozak, pogotovo kad malo podignem noge i spustim glavu. Zatim treba još samo pričekati na ideje koje sa krvlju dotječu u mozak, i - čovjek u tom položaju začas zaspi.
Drugo je rješenje stolica za ljuljanje. Čovjek se ljulja sve dok ne otupi i prestane misliti. Čim dotle dotjeram, ja se mašim za svoj žuti notes i počnem ga listati. Rezultat su toga, u većini slučajeva, dvije trećine bilješki o perestrojci i jedna trećina o poreznoj reformi.
Kakav li je bio taj pas? I zašto li ga je šupljoglavac progonio?
Odlazim do kućne apoteke i uzimam aspirin. Zatim otvaram prozor da mi bar, kad već nemam krvi u mozgu, ude malo vlažnog, vrućeg zraka u sobu. Onda pomno šiljim sve olovke u kući, pri čemu dvaputa mijenjam nožić na šiljilu ne bih li postigao što bolje rezultate. Dok demonstrativno sporo podrezujem nokte, otkrivam usred nabacanih predmeta na pisaćem stolu jednu kutijicu. Otvaram je i brojim spojnice koje se nalaze u njoj. Ima ih 46. Jedem keks. Jedem kiseli krastavac. Pitam se što sam zapravo htio. Tako je - htio sam napisati humoresku. Ali o čemu?
Smrkava se. Nedvojbeno je da ovo doba dana nije prikladno za stvaralački rad. To je uopće glavni problem u pisanju humoreski: ujutro je čovjek još pospan, oko podne se najede, popodne nije pogodno za pisanje, a navečer je već čovjek umoran. Noću opet spava.
Pa kada ću onda pisati? Pitam vas: kada?
Nulti sat primiče se divovskim koracima. Prazni papir na mom pisaćem stolu mjeri me optužilačkim pogledom. Moram se koncentrirati. Moram, nema mi druge. Ali, opet ne ide. Što se sve dogodilo u posljednje vrijeme? Što se dogodilo s poreznom reformom? A sa perestrojkom? I otkud mi samo pomisao da bi od toga moglo ispasti nešto smiješno?
Na prozorskoj dasci leži izvaljena muha, nožice joj nešto više od glave. Razmišlja. Pruža noge iako ne mora do 9 i 30 isporučiti nikakvu humoresku. Je li mužjak ili ženka? Ili transvestit? Diskretno pokušavam to ustanoviti, ali bez uspjeha. Tada odlučim da ubijem muhu. Prvi zanimljivi rezultat današnjeg dana. Šteta što sam dosad napisao već najmanje tucet priča o muhama. Ali, kad dobro promislim, nema toga na ovom svijetu o čemu nisam pisao u posljednjih osamdeset godina.
Pada mi na pamet da moram zaliti lončanice. Nije bogzna kako svrsishodna ideja, ali u nuždi vrag i muhe ždere. Odlazim u kupaonicu, točim vodu u čašu i zalijevam lončanice. A kad se već bavim njegovanjem bilja, odlazim u vrt i skidam tri uvela lista s hibiskova grma. Zatim se vraćam u svoju sobu, sjedam za pisaći stol i ne znam što da pišem.
Nepušač sam, nažalost, inače bih sad mogao pušiti jednu za drugom. E pa, još uvijek imam kavu, ako baš hoću da se trujem. Odlazim u kuhinju i kuham vrlo jaku kavu, bez mlijeka i šećera. Onda čekam ideje koje bi mi morale s kavom navreti u mozak. Ali ne naviru. Umjesto toga, postajem nervozan i primjećujem da mi ruke počinju drhtati. Uzimam iz hladnjaka bocu piva i smirujem se.
Možda bi trebalo da pišem o politici? O perestrojci? Kao ubojica muha?
Pivo me uspavljuje. Potrebna mi je šljivovica da ponovo živnem. Osim toga, potrebna mi je jedna tableta protiv lupanja srca, šalica kakaa, i čaša vode, da zalijem lončanice. Htio bih otvoriti prozor, ali već je otvoren. Slušam dvije-tri stare gramofonske ploče i nazivam dva-tri stara prijatelja da čujem što ima novo. Nema ništa novo. Jedem breskvu, jedem prezreli sir camembert, čistim drugu polovicu svoje košulje, zanima me kako se pravi sir, tražim podatke o tome u Encyklopaediji Judaici; ali ne nalazim ništa. Sramota!
Pošto sam popio još jednu kavu, još jedan kakao i još jedno pivo, brijem se. U glavi mi se razbistrilo. Prema tvrdnjama jednog medicinskog stručnjaka, stanovite funkcionalne radnje nadomještaju san. Naprimjer, ako čovjek obuče čistu, bijelu košulju, to ga može isto toliko osvježiti koliko i pola sata spavanja. Hladan tuš nadomješta puni sat spavanja, vruća kupelj još jedan sat, a sat spavanja tada vrijedi koliko dva sata. Ali sad za to nemam više vremena.
Oteruram u sobu najbolje od svih žena i pitam je da nema možda ideju za kakvu humoresku.
- Zašto? - mrmlja ona bunovno. - Kako to misliš? Pa imaš političkih tema koliko hoćeš...
- Kojih političkih tema? - proderem se. - Kojih?
- Ma šta ja znam. Perestrojka. - I spava dalje.
A zašto zapravo moram napisati humoresku? Gdje to piše da moram napisati humoresku? U ugovoru. Nulti sat samo što nije kucnuo. Dobro, dobro. Sabirem se. Papir... olovka... gumica... još jedna olovka... sad mi se više ništa ne može dogoditi. Sve je spremno. Stvaralački rad može početi. Disciplina. Koncentracija.
Pas još nije bio vani. Moram izvesti psa u šetnju. Glasno uzdišući, hvatam Francija za uzicu. Ne moraš se žuriti, Franci. Ja dotle razmišljam o tome što »humor« zapravo znači. Rječnici tvrde da ta riječ potječe iz latinskog i da je prvobitno značila »vlagu«. Što li mu je to? Ja imam, naprimjer, suh humor. Ali nemam teme.
Došlo je vrijeme da se napokon odlučim. Odlučujem se za hladni tuš. Voda izaziva u meni svu silu ideja. Nažalost, ne mogu utjecati na njih i sve se te ideje motaju oko šarene figure međunarodnog plejboja Gunthera Sachsa. Vjerojatno taj tip trenutno skija negdje na Francuskoj rivijeri, u društvu prekrasnih djevojaka, noge mu u zraku a glava malko spuštena. Mrzim Gunthera Sachsa, brišem leđa grubim ručnikom i pijem šljivovicu. Eto dokle sam dotjerao. Napokon!
Grašci znoja. Kad bih bar znao što je onda bilo s onim grašcima znoja!
Hladni je tuš, kao što mu je i bila svrha pojačao potrebu za snom. Ne mogu više. Sva sreća što će sad na televiziji biti dnevnik. Možda ću moći upotrijebiti nešto od vijesti, perestrojku ili tako nešto.
Opet ništa. Siromašniji sam za jednu veliku nadu. A od kriminalističkog filma koji slijedi mogu još manje očekivati. Manje od ništa. Upravo ono što moram predati ujutro u 9 i 30.
Skuhao sam još jednu, ovaj put još jaču kavu, idem vidjeti da li djeca spavaju, budim ih, svađam se s njima zato što su još budni, vraćam se u svoju radnu sobu da radim, okrećem telefonski broj da saznam koliko je sati, na signal je bilo točno nula sati četrdeset minuta i petnaest sekundi, a u 8 i 30 moram predati tekst, i još moram šetati psa, glava mi je šuplja, znoje mi se grašci, graši mi se znoj... Gdje li sam to pročitao, za ime božje?
Odavno mi je isparilo iz glave...
Bilo kako mu drago, tako nastaje humoreska. Međutim, da bi se dotle došlo, nije dovoljno biti samo neurotičan. Potrebno je još i malčice senilnosti.
Žao mi je što sam vas razočarao.
*

Da, zaboravljivost se općenito smatra staračkom boljkom - mozak postaje mekši što su arterije tvrđe, ili tako nekako. U našim suptropskim širinama zaboravljivost se ipak razvila u omiljenu naviku, moglo bi se čak reći u regionalnu pasiju. Prije nekog vremena skupina značajnih psihijatara dobila je zadatak da provede istraživanje o uzrocima i učincima ovog fenomena, ali je stvar, tko zna zašto, na kraju pala u zaborav.
Susreo sam Weinreba na stubama pred Operom. Odmah sam ga podsjetio da se sutra ujutro mora bezuvjetno javiti odvjetniku.
- Hoću - obeća Weinreb - samo ako ne zaboravim.
- Što znači, ako ne zaboravite? - upitao sam ga preneraženo. - Pa znate valjda isto tako dobro kao i ja koliko je važno da se...
- Znam, znam - potvrdi Weinreb ne bi li me umirio. - Ali u posljednje vrijeme imam posla preko glave tako da ću do sutra ujutro zaboraviti na to. Najbolje će biti da me vi sutra ujutro u šest sati nazovete i još jednom podsjetite.
- U šest sati sam u kupaonici, kao i svakog jutra. Zar ne biste ipak mogli podsjetiti sami sebe da ne zaboravite na to?
- Mogu pokušati, ali ne mogu vam ništa obećati. Tako rano ujutro još sam uvijek toliko pospan da ne znam ni kako se zovem, sve dok ne popijem prvu šalicu kave.
- A kad popijete kavu?
- Onda već znam kako se zovem. Smjesta odlazim od kuće i...
- I onda mu se javite! - kliknem od radosti.
- Kome?
- Pa advokatu!
- Dobro je što ste me podsjetili. Sasvim bih zaboravio na njega. Čujte, ovo nema nikakva smisla. Nemojte si stvarati nikakve iluzije. Ja dobro znam da sutra imam toliko posla da ću opet zaboraviti na njega.
- Pa što ćemo onda?
- Nemam pojma.
Sišli smo nekoliko stepenica oborenih glava, potišteno šuteći. Glavom su mi promicale najpustolovnije ideje. Iznenada mi sine.
- Sjetio sam se, Weinrebe! - uzviknem slavodobitno. - Kako bi bilo da svežete čvor na maramici?
- A tko - priupita me on neodlučno - tko će mi, molim vas, reći što znači taj čvor? Ne, nego jedina mogućnost koju ja trenutno vidim jest, nažalost, da me vi nazovete sutra ujutro u šest sati.
- Pa dobro, možda ću vas nazvati.
- Kako to mislite, možda?
- Jer ću možda zaboraviti. Ne biste vjerovali koliko je i moje pamćenje popustilo ovog ljeta. Znate šta? Nema problema ako me vi sutra ujutro u deset do šest nazovete da me podsjetite da vas nazovem.
- Vrlo rado. Samo. znate, opet ću na to zaboraviti.
- Onda si to negdje pobilježite.
- A što će me podsjetiti da to pogledam?
- Evo ovo! - frknuo sam i udario ga vrhom desne cipele u potkoljenicu. - Sad vjerojatno nećete moći ni koraka napraviti a da ne šepate - objasnio sam mu. - A dok god budete šepali, mislit ćete i na to zašto šepate. Zašto šepate? Zato da me u deset do šest...
- Ipak, neće to ići - uzdahne Weinreb čučeći na najnižoj stepenici i trljajući potkoljenicu. - Koliko ja znam sebe, zaboravit ću i da šepam. Zato bi najbolje bilo da me vi, recimo, sutra ujutro u pet i četrdeset nazovete da me podsjetite na šepanje. Vrijedi?
- Vrijedi. Ako ne zaboravim.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kućna apoteka za zdrave

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:17 pm





Da sve nesporazume unaprijed raščistimo - senilnost nije nikakva sramota, dapače, senilnost je matematička posljedica gomilanja godina.
Slijedećoj priči htio sam dati naslov »U lovu na zečeve za djedicu«, ali sam poslije zaboravio na tu ideju. Sudbina je naime htjela da sam lani ostao preko Uskrsa u Hamburgu, usred proba za kazališnu predstavu. Najbolja od svih žena iskoristila je priliku da se odveze kolima na tri dana u lijepu Italiju. Ostao sam dakle sam u hanzeatskom gradu.
U tom mom neutješnom duševnom stanju predložili su mi, iz humanitarnih razloga, naši prijatelji, bračni par Shultheiss, da proslavim Uskrs u krugu njihove obitelji. Čim sam se našao u četiri oka s Viktorom Shultheissom, upozorio sam ga da moja stroga judejska vjera ne dopušta nikakvih diplomatskih odnosa s uskrsnim zečevima.
- Nije to ništa - umirio me Viktor - za svakog je gosta nezaboravan doživljaj kad naš mali, slatki Klaus-Dieter traži uskrsno gnijezdo u kući...
Nisam se dao dugo nagovarati i u Uskrsnu nedjelju stigao sam k Shultheissovima kao neutralan promatrač. Svečani čin traganja za uskrsnim gnijezdom imao se obaviti u salonu u kojem su, uz golemo uskrsno drvo, bile samo vrlo rijetke imitacije venecijanskih zrcala i dva impozantna barokna naslonjača u kutovima. Bogato ukrašen stol upućivao je na zaključak da je slavljenje Uskrsa već započelo. Zaklonivši rukom usta, zapitao sam Viktora kamo je kao dežurni uskrsni zeko sakrio jaja.
- Za to je još od prvog svjetskog rata nadležan moj otac - izvijestio me Viktor i predstavio djedici Ludwigu.
Odmah sam zapazio da devedesetogodišnji djedica nije sasvim čist u glavi. Stoga je i naš razgovor bio pomalo zbrkan:
- Djedice, djedice - zaurlao je Viktor djedici u uho. - Gospodin Kishon nam je došao u goste.
- Šta?
- Ovaj gospodin - bit će - danas - kod nas.
- Hvala budi Bogu na nebesima - potvrdio je djedica i odmjerio me neprijateljskim pogledom: - Ali šta će, dovraga, ovaj ovdje?
Na svu sreću, djedičin puni mjehur unio je poželjnu prekretnicu u naše kratko ćaskanje. Gospođa Shultheiss iskoristila je taj predah da pošalje svoga malog ljubimca Klausa-Dietera brže-bolje u lov na jaja.
- Koliko ja poznajem našeg pametnog dečka, on će začas naći uskrsno gnijezdo - prorekla je s neskrivenim ponosom Gunhild Shultheiss i šapnula mi: - Senilni starac sakriva jaja svake godine u istu fotelju.
- Hladno kao led. Hladno. Mlako. Toplo. Vruće. Još vruće - frfljao je mali Klaus-Dieter u skladu s uobičajenim obredom, na svom rutinskom putu do naslonjača, potican uzvicima bodrenja oboje roditelja. Sa sigurnošću višegodišnjeg treninga, zagrabio je Klaus-Dieter duboko u podstavu naslonjača i počeo sve uznemirenije kopati po njoj.
- Hej, šta je ovo? - podiglo je dijete napokon pogled. - Pa ovdje nema ničeg!
- Ali mora biti, uvijek je bilo tu - ustvrdila je mama Shultheiss i počela sustavno prekopavati po podstavi. Viktor je odjurio u predsoblje i histerično zalupao na vrata nužnika:
- Djedice, djedice - čuli smo ga kako urla. - Gdje si ih sakrio?
- Šta? - dopro je glas iz zahoda. - Kako, molim?
- Gdje su - jaja?
- Kakva jaja?
Izbila je panika. Mamica i Klaus-Dieter prodrli su duboko u podsvijest naslonjača, sve dok jedna oslobođena opruga nije izgubila vlast nad sobom i Klausa-Dietera katapultirala iz fotelje.
- Dovraga! - rekao je klinac nakon prisilnog spuštanja. - Netko mi je ukrao gnijezdo - nadoda i ošine me prijetećim pogledom.
Tada mi je postalo jasno da se i ja moram pridružiti akciji traganja, pa sam se poslušno zavukao pod naslonjač. Viktor se pak vratio s kuhinjskim nožem srednje veličine i počeo parati šavove tkanine.
- Ipak, šest čokoladnih jaja ne mogu samo tako ispariti da ne ostane ni traga - gunđala je glava obitelji rastavljajući naslonjač.
Sad sam već morao priznati sam sebi da će mi ovaj Uskrs ostati u sjećanju kao nezaboravan doživljaj.
- Svake godine isto sranje! - tulio je Klaus-Dieter dok su mu roditelji tranširali nesretni naslonjač. Djedica Ludwig pomolio se načas na vratima, pogledao u sobu sa mnogo razumi je vanja i ganuto zapjevao božićnu pjesmu:
- »Tiha noć, sveta noć...«
Bio je to zaista jedinstven doživljaj. Nakon četvrt sata odustali smo od bezuspješnog traganja.
- Dogodine će sigurno biti bolje - tješila me Gunhild Shultheiss. Njen se muž uzalud branio od udaraca Klausa-Dietricha, a djedica Ludwig legao je u kadu da malo odrijema...
Povukao sam se na prstima s bojišta u najdalji kut i iznuren se svalio u drugi naslonjač. Krc...
Šest solidnih čokoladnih jaja ispustilo je poda mnom dušu. Nisam se usuđivao pomaknuti. Sklopljenih očiju, razmišljao sam o tome kako je to previjanim kokošima pošlo za rukom da utrape ta svoja mrska jaja uskrsnim zečevima.
*

Da se stariji čitatelji ne bi uvrijedili, valja ovdje napomenuti da postoji, hvala bogu, i prerana senilnost. Katkada se ona javlja i u pučkoškolskoj dobi, pa makar mali pacijent nikad i ne išao u školu.
*

Imajući na umu da se bliže hladni zimski dani, ušao sam u trgovinu cipela i od vlasnika, gospodina Leichta, zatražio špicerice od antilopa s gumenim potplatom, marke »robi«, kakve su u modi u Americi, bog bi ga znao zašto.
- Odmah - reče gospodin Leicht i stade prekapati po svojim policama. No, ubrzo utvrdi da ima i cipela od antilopa, i cipela s gumenim potplatom, i američkih špicerica, ali baš tih »robi« na kojima su združena sva ta tri elementa nema. Bio sam strašno razočaran i valjda mi se na licu zrcalio sav moj jad, jer se gospodin Leicht požurio da me utješi: nema problema, evo, odmah šalje momka u svoju drugu trgovinu, preko puta pošte, za koju minutu dobit ću što tražim. Ovlaš uzvivši lijevom obrvom, pozove momka i ovako mu reče:
- Čuj, Ahimaze, idi u našu trgovinu preko puta pošte i reci im neka ti dadu »robi« špicerice, američke, antilop, gumeni potplat, broj četrdeset dva. Jesi li razumio?
Momak je bio neki mladac iz Jemena u nježnoj dobi od četrnaest godina, s kronično retardiranim kvocijentom inteligencije, kojem si po očima vidio da u glavi nema ne samo zadnjih nego ni primarnih misli.
- Jesam - odvrati Ahimaz nekako neodređeno. - A zašto?
- Ovome mladom tupanu ne vjerujem - reče gospodin Leicht. - Kod mene je tek oko tjedan dana. Bit će bolje da mu damo vaše cipele, da nam ne donese krivi broj.
Izuo sam cipele i pružio ih gospodinu Leichtu, koji ih je strpao u jednu kutiju i dao momku.
- Upamti: »robi« špicerice, američke, antilop, gumeni potplat, broj četrdeset dva. Trkom!
- Gospodin Leicht - zamuca Ahimaz - ne znam kud da idem, gospodin Leicht.
- Ne znaš gdje je pošta?
- To znam.
- Pa šta onda čekaš? Trkom, hitno je!
Da budem kratak: sjedio sam u čarapama kod gospodina Leichta dva sata i dvadeset minuta, a Ahimaza nema pa nema. Za sve to vrijeme razgovarao sam s gospodinom Leichtom i nervoza nam je skokomice rasla, iako smo je svim silama susprezali. Iscrpli smo sve teme, od koegzistencije do propisne upotrebe žlica za obuvanje cipela, pa smo očajnički tražili nešto novo. Uto se odjednom otvore vrata i eto ti Ahimaza, hvata zrak a ruke mu prazne.
- Nu! - skoči na nj gospodin Leicht. - A gdje su cipele?
- Otišle - odvrati momak. - Avionskom poštom. Nakon pola dana istrage uspjeli smo utvrditi slijed događaja. Dakle, prilično smeteni Ahimaz otrčao je - kako mu je to izrijekom naložio gospodin Leicht - ravno do glavne pošte gdje je stao u red pred šalterom 4, jer je ondje bio najveći red. Napredovao je vrlo sporo jer je to bio šalter za preporučene pošiljke, a kako je neki trbonja iz nekog ministarstva došao sa tisuću i dvjesta službenih pisama, možete zamisliti kako je to išlo. Konačno je momak došao na red.
Gurnuo je kutiju s mojim cipelama službeniku pod nos i rekao:
- Robi špicerice Amerika broj četrdeset dva.
- Šalter 8 - odvratio je službenik.
- Dalje, molim!
Ahimaz se svrstao u red pred šalterom 8 i tako došao do vage na kojoj se važu paketi. Gurnuo je kutiju i rekao:
- Robi špicerice Amerika broj četrdeset dva. Službenik je izvagao kutiju.
- Ovo ne može ići kao pismo - rekao je. - Mora kao paket.
- Nije važno - odgovorio je Ahimaz i trepnuo očima. - Tako hoće gospodin Leicht.
- Dobro, mladiću moj - službenik je slegnuo ramenima. - Ali bit će skupo. Kamo ide?
- Robi špicerice Amerika broj četrdeset dva. Službenik je pogledao tarifnu tabelu.
- Avionom je to tri funte i deset. Preporučeno?
- Zašto preporučeno?
- Je li važno?
- Jako važno!
- Znači, još pedeset osam penija. A imaš li toliko, mladiću?
- Mislim da imam.
Sad je tek službenik otkrio da na paketu nema adrese ni primaoca ni pošiljaoca.
- Pa što je ovo? - frknuo je. - Zar ne znaš pisati?
- Ne znam najbolje - odgovorio je Ahimaz crveneći se do ušiju. - Nas u kući osmero, samo najstariji brat naučio čitati u kibucu.
- Krasna familija - progunđao je ljutito službenik, ali je onda prevladalo njegovo dobro židovsko srce pa je zgrabio kemijsku olovku i upitao:
- Koja je adresa?
- Robi špicerice Amerika broj četrdeset dva.
- Rabin Spitzer, SAD - službenik je napisao na kutiji, a onda nervozno upitao:
- A koji grad, koja ulica?
- Gospodin Leicht je rekao tamo gdje je pošta.
- To nije dovoljno.
- Robi špicerice Amerika broj četrdeset dva - ponovio je Ahimaz. - Gospodin Leicht nije rekao ništa više.
- Ti boga, što čovjek ovdje mora sve trpjeti - zagunđao je službenik i, prožet sigurnošću rođenom iz iskustva, napisao na kutiji: »Poštanski fah 42, Brooklyn, New York.« (Izraelci žive u uvjerenju da svi američki Židovi žive u Brooklynu. A bogami i žive!)
- Tko je pošiljalac?
- Gospodin Leicht.
- A gdje on stanuje?
- To ne znam. Ima trgovinu u Allenby Roadu.
Kad sam prije nekoliko dana prolazio ispred njegove trgovine, gospodin Leicht me pozvao k sebi i pokazao mi pismo što ga je primio od rabina Spitzera koji živi u Južnoj Karolini (očito je adresa bila pogrešna). Rabin Spitzer zahvaljuje na lijepom daru i kaže kako ga je duboko dirnuo taj dokaz brige Izraelaca za svoju braću u Americi. Samo napominje da su mu obično draže nove cipele jer da u pravilu duže traju.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kućna apoteka za zdrave

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:18 pm






Psihologija bez parapsihologije, to vam je isto kao i televizor bez antene. Ta znanost, koja se još ne može nazvati egzaktnom, otvara svijesti prozore podsvijesti. Problem je samo u tome što svijest obično ne zna poslije zatvoriti te prozore.
Na putu kući susreo sam Kunstettera. Nekoliko minuta razgovarali smo o nuklearnim bombama, radioaktivnim oborinama i sve bližem sudnjem danu, a onda je moj znanac slegao ramenima i rekao:
- Pravo da vam kažem, mene od svega toga ništa ne dira. Ja sam spiritist.
Mora da je u mom pogledu pročitao: »Kunstetteru, jesu li ti sve daske na broju?« jer je reagirao očito uvrijeđeno:
- Oprostite - reče - ali taj vaš blesavi osmijeh samo pokazuje kakva ste totalna neznalica. Što vi znate o toj grani znanosti?
- Ne znam mnogo - priznam. - Tek toliko da se neki ljudi okupljaju i tobože čavrljaju s dušama mrtvih, a nitko pravo ne zna kako se izvodi ta finta.
Iz Kunstetterova lica nestade krvi. Zgrabi me za nadlakticu pa me iskonskom snagom potegne za sobom u usku uličicu.
- Ne! - usprotivim se. - Neću! Nisam nikakav medij! Ja sam skeptik! Molim vas, pustite me, gospodine Kunstetteru!
U sobici je sjedilo pet muškaraca tužna lika i tri žene pospana izgleda. Kunstetter mi je pustio ruku tek pošto me predstavio:
- Ovaj čovjek ne vjeruje!
Svi ljutito zagunđaše, a jedan muškarac mi priđe i reče kako je i on prije petnaest godina bio takav mudrijaš, ali mu je onda na jednoj seansi duh rabina Akibe rekao broj telefona (svoj, to jest, ne njegov), pa otada on svake večeri priziva duhove, a što se ovoga svijeta tiče, boli ga briga, neka i izgori ako hoće! Upitao sam ih jesu li zbilja ikad vidjeli pravog živog duha, na što su mi odvratili osmijehom kojim se blag otac smiješi naivnosti svoga sinčića.
Kunstetter je prigušio rasvjetu, pa je stol pokrio komadom voštana platna na kojem je bilo otisnuto cijelo hebrejsko pismo, brojevi od jedan do devet, neke hebrejske kratice i oznake »Da« i »Ne«, između kojih je stajao upitnik. Zatim je nasred stola postavio čašu i rekao:
- Sad ćemo sjesti oko stola pa ćemo vrhovima prstiju tek lagano dirati čašu. Nema potrebe upirati. Za koju minutu, čim uspostavimo kontakt s duhom, čaša će se sama od sebe početi micati.
Sjedili smo prilično dugo u tajanstvenom polumraku, samo su nam se cigarete žarile kao nervozne krijesnice. Nakon nekoliko minuta desna mi je ruka utrnula pa sam je morao pomaknuti.
- No? - upitam nestrpljivo. - No?
- Psst! - ušutka me društvo. Nastavilo se traženje kontakta. Četvrt sata kasnije, kad mi je tišina već postala nesnosna, pade mi na um genijalna ideja. Vrhom kažiprsta lagano gurnem čašu i - gle čuda neviđena! - ona se pomakne!
- Kontakt - objavi Kunstetter, pa se obrati duhu: - Dobro nam došao, dragi brate! Daj nam kakav znak dobre volje.
Čaša se zaleti i namjesti na jednu hebrejsku kraticu. Svi smo se uzbudili. Osjetio sam čudan grč u dnu želuca.
- Hvala ti, dragi brate - šapne Kunstetter. - Reci nam tko si! Kako se zoveš?
Čaša se stala igrati »školice« po platnu zastajkujući sad na ovom, sad na onom znaku. Jedna je žena sricala odgovor: »M-R-4-K-?-L-L-L.«
- I to mi je neko ime - primijetim, ali me Kunstetter ušutka:
- To je očito neki špijun. Njima daju šifrirana imena kako ih ne bi otkrili. - Onda se opet obrati duhu špijuna: - Iz koje si zemlje, dragi brate?
Čaša je trenutak oklijevala, a onda je udarila gore-dolje kratkom prugom između dva slova: »B-L-B-L-B-L.«
- Siromah čovjek, valjda je mucavac - šapne Kunstetter. - Jasno je da je iz Belgije.
- Dobro - ja ću zadrto - ali kako to da govori hebrejski?
- Dragi brate - prokrklja Kunstetter glasom suzdržana bijesa - govoriš li hebrejski?
Čaša brže-bolje skoči na »Ne«. Vrlo neugodna situacija.
- Hvala ti, dragi brate - Kunstetter dade duhu »voljno«.
- Vrati nam se kad se malo bolje upoznaš s hebrejskim jezikom. Dotle nam pošalji nekog drugog.
Duh ode dok bi rekao britva, a mi smo uporno nastavili zazivanje. Kunstetter je upitao koga hoćemo sada. Predložio sam Mojsija, s obzirom na to da on govori hebrejski, ali se većina tome usprotivila iz pijeteta. Na kraju se složimo s Aronom, Mojsijevim bratom. Opet smo taknuli prstima rub čaše i čekali.
Dotle sam već bio shvatio određene znanstvene principe na kojima se zasniva spiritizam. U mozgu mi se kao munjom rasvijetlilo kad sam otkrio da se čaša miče samo kad je tko gura. Uostalom, zašto bi se obična čaša micala od svoje volje? Čaša je čaša, a ne vrtuljak. Da vam budem iskren, što je špijun zanijekao da zna hebrejski, bilo je djelo mojih ruku - bolje reći prsta. Pa što? Je li možda zakonom zabranjeno biti dobar medij?
Konačno se pojavio Aron, ali mi je dotle desna ruka gotovo usahnula a u ramenu mi sijevale igle. Duh nas pozdravi hebrejskom kraticom i izrazi spremnost za suradnju.
- Odakle si došao, dragi brate? - upita Kunstetter drhtavim glasom (uostalom, nije li to Mojsijev brat?), na što je čaša poskokom odgovorila: »S-I-N-A-J«. Kakav veličanstven trenutak! Svi bijasmo strašno uzbuđeni, a jedna žena cikne vidjevši kako se u vazi na polici za knjige nešto zeleni. Samo je Kunstetter sačuvao prisutnost duha.
- Ne čudim se točnom odgovoru - reče. - Kad je kontakt pravi, uvijek je ovako. Dragi brate - obrati se duhu - koji su ti od svih Židova najdraži?
Bez daha smo pratili Aronov odgovor: »K-R-A-LJ D-A-V-I-D... J-U-D-A M-A-K-A-B-E-J-A-C... S-I-M-O-N P-E-R-E-S... E-P-H-R-A-I-M K-I-S-H-O-N...«
Nastala je napeta tišina. Svi su sijevali očima na mene, kao da sam ja kriv što Aron redovito čita moje humoreske. Samo su me prsti boljeli jer je Kunstetter nastojao herkulovskim protupritiskom poništiti Aronovu pohvalu.
- Arone, dragi brate moj - sad ja preuzimam inicijativu. - Da li vjeruješ u spiritizam?
Nema duha koji je ikad doživio takvu borbu. Prsti su mi prilično čvrsti, ali je Kunstetter upirao snagom očajnika. Iako u polutami, vidio sam kako se sav zajapurio u pokušaju da spriječi negativan odgovor, makar mu otpala ruka, jer duh koji ne vjeruje u spiritizam uopće nije duh nego bijedna varalica. Kako rekoh, kažiprst samo što mi nije pukao, ali se nisam dao nego sam nadljudskim naporom gurao čašu na »Ne«, dok je Kunstetter njome manevrirao prema »Da«. Nijema borba potrajala je neko vrijeme s promjenjivom srećom u pojasu »ničije zemlje« označenim upitnikom i na kraju - pukne čaša.
- Duh se ljuti - reče netko. - Ne bi mu se smjela postavljati takva provokativna pitanja!
Kunstetter je trljao utrnule prste mrzeći me iz dna duše. Upitao sam mogu li postaviti pitanje kojem odgovor znam samo ja.
- Samo izvoli - odvrati Kunstetter mrko i iz pričuve ubaci u borbu novu čašu.
- Želio bih čuti - rekoh - što sam dobio na dar za svoju bar-mizvu od strica Egona?
- Dragi brate Egone, daj nam znak! Striče Egone, dođi! - vikne Kunstetter u tamu. Povukao sam ruku kako ostali ne bi posumnjali da želim utjecati na tok događaja. Ukratko, nakon minute-dvije pojavi se duh strica Egona, čaša krene i prošeta se od slova do slova: »P-I-N-G P-O-N-G«.
Došao sam k svijesti na balkonu, pošto mi je slavodobitni Kunstetter ulio u ždrijelo dvije čašice konjaka. Odgovor je bio točan, stric Egon mi je zaista poklonio stolni tenis za bar-mizvu! Tresući se kao prut, napustio sam seansu i otada više ne znam što je duševni mir. Što li se ondje dogodilo? Što li se dogodilo?
Nazvao sam ne znam koliko puta strica Egona, koji potpuno zdrav živi u Jaffi, ali mi je on svaki put ponovio da o svemu tome nema pojma.
*

Da, moja je obitelj zdrava kao dren, samo glava obitelji nije zdrava, iako, prema najnovijim statističkim podacima, oženjeni ljudi žive dulje, a neženje samo sretnije žive. Stoga su potrebne zaista iznimne okolnosti da čovjek u krilu svoje sretne obitelji dogura do bolnice.
Mirno sam sjedio za stolom kod kuće kada sam bez nekog vidljivog razloga štucnuo i time položio kamen-temeljac čitavoj jednoj seriji štucaja kojoj nije bilo kraja.
Moji su odmah primijenili uobičajene mjere. Najbolja od svih žena prasnula mi je napuhanim škarniclima više puta pokraj samog uha, a djeca su mi za leđima izvikivala do iznemoglosti: »Bu!«
Ali ja sam i dalje štucao.
Noću nisam mogao zaspati. Ujutro sam otišao u bolnicu.
Nakon stanovitog natezanja dodijelili su mi ležaj na kraju hodnika. Jedna mlada bolničarka turila mi je pod glavu jastuk i odlučno zatražila od mene da se opustim.
- Za koju minutu počinje jutarnja vizita profesora Oppita - rekla mi je. - Začas ćete biti zdravi kao dren.
Zatim mi turi toplomjer u usta i nestane.
I zaista sam već nakon sat vremena ugledao na drugom kraju hodnika u bijelo odjevene prilike profesora i njegove pratnje.
Profesor Oppit, veličanstvena pojava prodornog pogleda i gromkog glasa, najprije je naložio bolničaru da pokupi s poda krhotine moga toplomjera. Tada mi je tek pristupio. Za njim se načetih njegovi odani asistenti i skupina studenata željnih znanja.
- Štucavica - postavi profesor dijagnozu s nepogrešivom sigurnošću velikog medicinara. - Singultus excessivus. Tipičan slučaj. Obratite pažnju na pištavo disanje.
I digne me za kosu. Zauzmem sjedeći položaj i poslušno propištam. Zar da kapacitet njegova kalibra tjeram u laž? Profesor proslijedi:
- Ovo pištanje može ubrzo prijeći u stenjanje ako se dišni organi jače stisnu stezanjem glasnica.
- Hik - odvratim.
Profesor mi jedva primjetno klimne glavom i nastavi:
- Pod određenim uvjetima, zbog refleksa koji odatle rezultiraju, može doći do potpune nesposobnosti pacijenta da diše na usta.
Da zorno pokaže što se tada događa, profesor mi stisne nos palcem i kažiprstom:
- Lice postaje tamnoplavo, a membrana reagira povremenim grčevima. U krajnjim slučajevima, zbog nedostatka kisika, mogu pacijenta zaboljeti i oči, a može mu nastradati i sluznica.
Pratnja čuvenog liječnika napeto je promatrala moje pokušaje da preživim bez disanja. Kad nisam više mogao izdržati, pristojno sam dva-tri puta zaroktao, nakon čega je uslijedila čitava jedna salva štucaja. Uto se oglasi jedan student.
- Oprostite, gospodine profesore, koliko dugo mogu trajati takvi napadi štucavice?
- Kako kada. Tjednima. Mjesecima. Čak i godinama.
- Da li mogu završiti smrću?
- Ponekad.
Profesor Oppit svuče s mene bluzu od pidžame, polegne me i navali se svom težinom na moj trbuh. Nisam mogao a da ne procvilim. Jasno sam osjetio kako se madrac poda mnom uleknuo. Profesor Oppit nastavi svoj prijenos uživo:
- Trenutno mu direktno pritišćem žučnu kesicu. Ako okolno tkivo degenerira, što se može lako dogoditi, višak dušika prodrijet će u jetru gdje dovodi do stvaranja škroba.
Tu profesor prekine svoje predavanje, zgrabi me za glavu i turi mi je među koljena. Pratnja se sjuri na drugu stranu kreveta da joj ništa ne promakne.
Kad su svi gledaoci zauzeli svoja mjesta, profesor mi olovkom otvori usta, turi ruku u njih i izvuče mi jezik, što me nagnalo da jauknem na sav glas. Tada napokon uoči moju prisutnost.
- Hej vi! - pozdravi me. - Kako se osjećate?
- Hik! - odgovorim iskreno.
Još sam sjedio presamićen, s isplaženim jezikom i nabijen škrobom. Prsti profesora Oppita mirisali su na sapun i zračili u isti mah eterom i autoritetom. Pošto je mahnuo glavom publici neka se primakne bliže, nastavi:
- Krajnja suhoća jezika posljedica je pomanjkanja pljuvačke. To u 60 posto slučajeva izaziva jasne znakove uzetosti i potpuni gubitak refleksa.
Da bi dokazao tu svoju tvrdnju, ponovo me uhvati za jezik i višeput lupne po lubanji, što zaista nije kod mene izazvalo nikakve reflekse. Za svaki slučaj, priskoči mi jedan njegov asistent kako bi mi pokupio oči ako ispadnu iz duplja.
Pogled na mrtvaca koga su prevozili na kolicima probudi u meni nagon za samoodržanjem. Krajnjim naporom uvučem jezik u usta i viknem:
- Prestala je štucavica! Molim da obavijestite o ovome moju ambasadu.
Profesor Oppit ispusti mi glavu i ja padnem na leđa, pri čemu prospem nekoliko svojih udova.
- Eto, gospodo, sad ste mogli vidjeti tragične posljedice štucavice - završi profesor svoju demonstraciju, pa se obrati jednom drugom liječniku: - Otpremite ga na ortopediju!
Zatim se, uz odobravanje svoje svite, zaputi do slijedećeg objekta.
Ja počnem skupljati svoje udove. Sve sam ih našao osim jednog, ionako već isluženog palca. Pošto mi je propisno prišarafila ruke i noge, mlada sestra oprezno me postavi na noge.
- To vam je jedina prava metoda liječenja štucavice - ponosno mi je objasnila vodeći me prema izlazu.
- Šok-terapija, specijalnost našega profesora. Na ovom je području on sam na vrhu.
Nadam se da će i ostati. Sam.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kućna apoteka za zdrave

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:18 pm





Anestezija nije tajanstvena kćerka posljednjeg ruskog cara nego medicinski postupak kojim se pacijent uspavljuje prije operacije. Slijedeći košmar, zapravo horor-aktovka, nastala je kad je njen autor ostao bez krajnika i kad nikako nije mogao skupiti hrabrost da kirurgu za vrijeme operacije prizna da anestezija nije djelovala na nj, bojeći se da bi kirurg mogao postati nervozan.
OSOBE: Kirurg
Njegov asistent
Medicinska sestra
Pacijent
MJESTO ZBIVANJA: Operaciona dvorana Sve je spremno za operaciju. Vrata su otvorena. U kutu mali radio-aparat.
SESTRA (priprema instrumente).
ASISTENT (dovikuje kroz vrata): Sestro! Stiže slijepo crijevo sa drugoga kata. Je li sve spremno?
SESTRA: Jest.
ASISTENT: Imate li dosta etera za anesteziju?
SESTRA (odlazi do regala): Dvije boce su pune, a u trećoj ima još malo na dnu. (Podiže uvis ovu potonju). Svega nekoliko kapi...
ASISTENT: To se više ne bi isplatilo upotrebljavati. Natočite radije u tu bocu vodu, za dezinfekciju.
SESTRA: U redu. (Toči vodu. Iznenada zazvoni zvonce. Postavlja bocu uz instrumente). Pacijent!. (Trči iz dvorane).
KIRURG (ulazi s asistentom, obojica nose maske): Je li gotovo?
(Pere ruke).
ASISTENT: Sve je spremno, gospodine profesore. (Dovikuje): Uvežite ga!
KIRURG: Lak slučaj. Ne bi nas smio dugo zadržati. Ja imam danas još tri operacije.
PACIJENTOV GLAS (izvana): Ali boljet će me. Ja znam da će me boljeti. (Pacijenta uvoze na krevetu na kotačima).
SESTRA: Umirite se, gospodine Neumanne, neće vas boljeti. To vam je sasvim laka operacija, vjerujte mi.
PACIJENT: A zašto bih ja vama vjerovao? Zar ste vi možda neki medicinski autoritet? Vi ste samo medicinska sestra. Ja bih to htio čuti od stručnjaka. Koji je od ova dva gospodina profesor?
KIRURG: Ja sam. Vjerujte da od operacije ništa nećete ni osjetiti.
PACIJENT: To mi sad govorite samo da me umirite. Zakunite se!
KIRURG: Ali, dragi moj nemojte biti dijete! (Sestri): Uspavajte ga.
SESTRA: Odmah, gospodine profesore. (Uzima bocu napunjenu vodom).
PACIJENT: Samo trenutak! Ako gospodin profesor neće da se zakune, onda molim da me vratite u moju sobu. Onda se ne dam operirati. Ili će se gospodin profesor zakleti da me neće ništa boljeti, ili nema operacije!
KIRURG: Pa, dobro, kunem se.
PACIJENT: U što?
KIRURG: U Bibliju.
PACIJENT: To nije dovoljno. Zakunite mi se u svoju karijeru.
KIRURG (popustljivo, kao da razgovara s bezazlenom ludom):
Dobro, kunem vam se u svoju karijeru.
PACIJENT: Jeste li oženjeni?
KIRURG: Jesam.
PACIJENT: Onda se zakunite u zdravlje svoje žene!
KIRURG (kao maloprije): Kunem se u zdravlje svoje žene!
PACIJENT: Imate li djece?
ASISTENT: Ama, sad je zbilja dosta, gospodine Neumanne! (Profesoru): Nemojte zaboraviti da danas imamo još tri operacije.
KIRURG: Imate pravo. (Sestri): Stavite mu masku s eterom.
PACIJENT (očajnički se brani): Ne dam da me uspavate, ne dam da me uspavate. Kad spavam, muče me more.
KIRURG: Radite samo svoj posao, sestro.
PACIJENT: Gospodine profesore, obećajte mi barem da ćete me probuditi ako budem vikao u snu. Uvijek vičem: »Joj, Spiegel!«
ASISTENT: A tko vam je taj Spiegel?
PACIJENT: Nemam pojma. Poznajem ga samo iz svojih mora.
Uvijek me progoni s isukanim nožem. A ja bježim pred njim i vičem: »Joj, Spiegel! Joj, Spiegel!«
KIRURG: Dobro, probudit ću vas.
PACIJENT: Zakunite se.
(Asistent i Sestra nabijaju mu masku na lice. Sestra natapa masku tekućinom iz boce za dezinfekciju).
KIRURG: A sad, prijatelju, počnite brojiti. Da vidimo dokle ćete dogurati.
PACIJENT: Kako to mislite, dokle ću dogurati? Ja sam bio najbolji matematičar u razredu. Fantastično pamtim brojeve, gospodine profesore.
KIRURG (daje sestri znak da i dalje lije eter): To se baš dobro potrefilo. Recite nam onda nekoliko brojeva, a sve ostalo prepustite nama.
PACIJENT: 53, 846, 701, 60, 503...
KIRURG: Šta to radite?
PACIJENT: Govorim brojeve, gospodine profesore.
KIRURG: Ali treba da brojite, razumijete li?
PACIJENT: A, tako. Mislio sam da je to svejedno. Ali, ako vam je baš toliko stalo do redoslijeda, nemam ništa protiv. 1, 2, 3 ... (Šapće):... 4, 5, 6, 7... (Gotovo nečujno): ... 8, 9, 10, 11, 12, 13... (Profesor uzima skalpel i sprema se da započne operaciju, ali glas gospodina Neumanna iznenada živne): ... 14, 15, 16... (glasno): 17, 18, 19, 20, 21...
KIRURG: Za boga miloga, sestro, kakva vam je to anestezija? Kako to da pacijent još ne spava?
PACIJENT: Možda sam se noćas naspavao. Možda imam višak sna.
SESTRA (i dalje lije eter): Ovo bi i konja uspavalo, gospodine profesore.
KIRURG: Brojite!
PACIJENT: Gdje sam ono stao? Vidite, sad se ne mogu sjetiti.
Previše pričate pa ste me pobunili.
KIRURG: 24.
PACIJENT: Ne, nije. Siguran sam da do 24 nisam još došao. Kako se uopće može raditi u ovoj zbrci? Nastavit ću onda od 30.
KIRURG: Izvolite.
PACIJENT: 31, 32, 33... (Glas mu biva sve slabiji): ... 34, 35, 36. (Ušutio je).
KIRURG: Konačno! (Sagne se nad pacijenta i pita ga glasno):
Kako se zovete?
PACIJENT (još glasnije): Samuel Neumann.
SESTRA (vrisne).
ASISTENT: Ja ću ovdje poludjeti.
KIRURG: Dajte mu još etera.
ASISTENT (lije eter).
PACIJENT: Možda sad ovo ne spada ovamo, ali nakon operacije promijenit ću ime. Znate li možda kakvo lijepo hebrejsko ime? Nisam još stigao da o tome porazmislim.
KIRURG: Brojte radije!
PACIJENT: Dobro, kako god želite. 37, 38, 75, 100, 200...
KIRURG: Kako sad to opet brojite?
PACIJENT: Preskačem nevažne brojeve ne bih li brže zaspao. 300, 400, 500, 750, 1000... (Umuknuo je).
KIRURG (odahne): Hvala bogu! Napokon možemo početi.
PACIJENT (sjeda): Znate, gospodine profesore, ja nisam bio samo u matematici dobar nego i u zemljopisu. Znam imena svih značajnih lučkih gradova na svijetu. Da vam ih nabrojim?
KIRURG: Možete, što se mene tiče.
PACIJENT: Aden, Bombaj, Port de Galle, Mandalay, Kalkuta, Rangun, Singapur, Pago-Pago, Batavia, Surabaja, Pandang, Madagaskar, Dar-es-Salam, Bagamoya, Zanzibar, Togo, Mombasa...
ASISTENT: Prestanite već jednom s tim besmislicama. Spavajte!
PACIJENT (legne ali se začas opet uspravi): Punta Aranhas,
Valparaiso, Buyaquil, Panama, Tehuantepec, Acapulco, Gudalajara, San Francisco, Honolulu...
ASISTENT (bijesno): Zavežite! Ležite!
PACIJENT (legne): Malaga, Valencia, Marseilles, Toulon, Genova, Livorno, Napulj, Split, Palermo, Cagliari, Pirej, Haifa...
Molimo putnike da pripreme robu za carinu... (Ušutio je).
KIRURG: Napokon možemo prijeći na posao! Skalpel - jod - škare...
(Prihvaća se posla).
PACIJENT (smije se): Nemojte me škakljati, gospodine profesore!
Ja još uvijek brojim.
KIRURG: Šta? Kako? Nisam vas čuo da brojite.
PACIJENT: Niste me čuli zato što brojim u sebi.
KIRURG (viče): Eter! Zalijte ga eterom!
SESTRA: Ama, stalno ga zalijevam.
ASISTENT: Ovo je upravo neshvatljivo... Brojte!
PACIJENT: 1500, 1750, 2000. (Umuknuo je).
KIRURG (kao i prije): Kako se zovete?
PACIJENT: Pst. Spavam.
KIRURG: No, konačno. (Ponovo se prihvaća posla). Baš se upeo da ne zaspi. Na takav otpor nisam još naišao ni kod jednog pacijenta... (Asistentu): Da, zbilja, sinoć sam vas vidio u kazalištu. Kako vam se svidio komad?
PACIJENT: Sjajan je.
ASISTENT (stoji kao da ga je grom ošinuo).
SESTRA (isto tako).
KIRURG: (nastavlja kao da ništa nije primijetio): Podmanitzky je bio dobar kao što već dugo nije bio.
PACIJENT: Da, to je istina. Sve je ostale bacio u zasjenak.
KIRURG: Je li ono vaša žena sjedila do vas?
ASISTENT: Nije, nego prijateljica.
KIRURG (tek sad pogleda asistenta koji još nepomično stoji): Šta to čujem? Tek ste dva mjeseca u braku a pojavljujete se u javnosti s prijateljicom?
PACIJENT: Čini mi se, gospodine profesore, da ste me vi s nekim zamijenili. Ja sam već deset godina rastavljen.
KIRURG: Eter!
SESTRA (lije eter): Ja više ovdje ništa ne razumijem.
ASISTENT: Gospodine profesore... Meni je zlo... Vrti mi se u glavi.. .
(Posrće).
KIRURG: Brojite, dovraga!
PACIJENT: 2500, 3000, 5000... Smijem li opet od početka?
KIRURG: Etera! Još etera! Ili ću sve ovdje ostaviti kako jest!
SESTRA (lije eter. Prolazi nekoliko sekundi).
PACIJENT (tiho ali se svejedno dobro čuje): Joj, Spiegel! Joj, Spiegel!
KIRURG: Napokon je zaspao.
PACIJENT (uspravlja se): Ni govora. Samo sam vas htio iskušati. Htio sam vidjeti hoćete li me probuditi kad uzviknem: »Joj, Spiegel!« Niste me probudili. Sad više uopće neću zaspati.
ASISTENT: Mene hvata nesvjestica.
KIRURG: Etera! Zašto ga ne lijete?
SESTRA: Ništa ne pomaže, gospodine profesore. Ovog je čovjeka teže uspavati nego slona. Izgleda da je imun na spavanje.
KIRURG: Spavajte, čovječe! Spavajte!
PACIJENT: Naspavao sam se. Sad hoću da ustanem.
KIRURG: Etera!
SESTRA: Nema ga više. Potrošila sam pet litara.
ASISTENT: Gospodine profesore, ja dajem otkaz. (Svlači kutu za operaciju).
SESTRA (isto tako): Ja idem kući. Što je previše, previše je.
Ionako su mi ponudili mjesto u dječjem vrtiću.
KIRURG: Čekajte malo! Postoji jedno rješenje za hitne slučajeve.
(Asistentu): Molim vas da upalite radio.
ASISTENT (uključuje radioaparat).
RADIO (poznatim dosadnim tonom kakvim se objavljuju službena državna saopćenja): ... A kao što svi znamo, ne može se kotač historije okrenuti natrag. Inicijativa poletnog i poduzetnog duha koji prožima naš narod, nije usmjerena na prošlost nego na budućnost. Mi gledamo naprijed, a ne natrag niti u stranu. Ne iznevjeravajući baštinu naše veličanstvene tradicije, mi stojimo s obje noge na tlu nepobitnih činjenica koje nam je namro nastavak našeg kontinuiteta. Mi smo prihvatili taj izazov pred očima cijelog svijeta i izvršit ćemo našu dužnost, pa makar i uz cijenu najvećih žrtava...
KIRURG zijeva, sjeda na operacioni stol, podiže nakon nekog vremena noge i liježe uz PACIJENTA koji glasno hrče. ASISTENT i SESTRA slijede u kratkim razmacima njegov primjer.
Opće ritmičko hrkanje.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kućna apoteka za zdrave

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:19 pm




Kao što sam već višeput napomenuo, ovu sam knjigu napisao za zdrave, ali to ne znači da sam želio diskriminirati legitimne bolesti.
U iznimnim prilikama, recimo u ratu, može se lom noge u pravi čas smatrati i te kako poželjnim.
Slijedeći medicinski epos počeo je jednog jutra potkraj mjeseca rujna, neposredno prije izbijanja rata na Jom Kipur. Junak je ovog eposa inž. Glick. On je tog jutra pošao od kuće zadubljen u svoje misli o trenutnoj nestašici cementa jer je inž. Glick građevinar. Toliko je bio zaokupljen svojim mislima da nije pazio kuda hoda, pa je pao u rov koji je pred njegovom kućom bilo iskopalo gradsko poduzeće za ceste i koji je trebalo da postane odvodni kanal.
Inž. Glick slomio je lijevu nogu na dva mjesta iznad gležnja. Otpremljen je u bolnicu gdje je imao najbolju stručnu njegu, pa je u drugoj polovici listopada otpušten kući. Lijeva mu je noga bila u gipsu i hodao je na štakama, ali je hodao.
Dok je on boravio u bolnici, na Blistoku se koješta dogodilo. Pa i rov je pred njegovom kućom pretvoren u kanal s rešetkama.
Tek što se inž. Glick zavalio na stražnje sjedalo u taksiju kojim je trebalo da se vrati kući, taksist se okrenuo i upitao ga suosjećajno:
- Gdje vam se to dogodilo? Gore ili dolje?
- Na dva mjesta iznad gležnja.
- Ma nisam to mislio, nego: da li gore na Golanskoj visoravni ili dolje na Suezu?
Inž. Glick je već zaustio da mu odgovori kako je ranjen u Hajardenovoj ulici u Tel Avivu, kadli ga spopadne duboko ukorijenjena odbojnost spram razgovora o intimnim stvarima, pa se zadovolji samo riječima:
- Pustimo sad to! Nije važno.
Taksist je smjerno ušutio. Tek kad su stigli u Hajardenovu ulicu, dopustio je sebi da pripomene:
- Što bi naš narod bez takvih kao što ste vi!
Za vožnju nije htio da primi ni pare. Štoviše, pomogao je mušteriji da se izvuče iz kola i odveo ga do ulaznih vrata, pa mu ih otvorio.
Tako je započeo festival oko gipsa inž. Glicka.
Kad bi stigao hramljući u kakav dućan, odmah bi ga podvorili, konobari u restoranima čitali su mu želje iz očiju, namještenici javnih službi skakali su oko njega kao privatne medicinske sestre. Svatko je osjećao potrebu da mu izrazi zahvalnost nacije, ili bar mali dio te zahvalnosti, svatko je smatrao za osobnu uvredu kad bi on htio platiti za nešto što je kupio ili za kakvu uslugu.
Nakon nekog vremena inž. Glick navikao se na takve znakove pažnje. Poteškoće bi se javile samo onda kad bi se povela riječ o tome gdje je zadobio ozljedu. Glick je bio pošten čovjek kome je bila mrska svaka laž, pa je na odviše detaljna pitanja o tome gdje je ranjen obično odgovarao samo umornim smiješkom koji je otprilike govorio: »Ima stvari koje čovjek radije zaboravlja.« Katkad se branio i riječima: »Ah, ostavimo sad to«, ili: »Nemojmo o tome!«
Potkraj studenog zamijenio je štake štapom, ali mu je bijeli zavoj sa gipsom i dalje blistao punim sjajem od gležnja nagore. To mu je na koncertu filharmonijskog orkestra priskrbilo doček koji je i njega samog iznenadio. Stigao je na koncert pred sam početak hramljući srednjim prolazom kad je publika ustala kao jedan čovjek i priredila mu prave ovacije. Pocrvenjevši, hrabro je podnio tu provalu nacionalnog oduševljenja i zahvalio slobodnom rukom. Nakon koncerta okružili su ga vlasnici automobila koji su se otimali za čast da ga odvezu kući. Kad ga je napokon jedan od njih smjestio u svoja kola, inž. Glick ispružio je preda se svoju nogu u gipsu i otkrio na zavoju natpis koji mu je zacijelo u mraku ispisao susjed na koncertu:
»Zadužili ste naš narod. Hvala Vam!«
Malo-pomalo počelo se zamagljivati Glickovo sjećanje na to kako je zapravo slomio nogu. Kad je jedan popularni zabavni pjevač, koji ga je primijetio kako sjedi u predvorju hotela, stao pred nj i besplatno mu otpjevao tri pjesme iz svog repertoara, Glick je jedva obuzdao jecaj i promrsio sebi u bradu:
- Vrijedilo je truda... i opet bih to isto učinio... Zavoju s gipsom imao je zahvaliti i što je došao do jaja koja je u to vrijeme nestašice potrošnih dobara bilo teško nabaviti - odjednom se pojavila anonimna darodavka. Svakog ponedjeljka ujutro pozvonila bi prijazna stara dama na vrata inž. Glicka, predala mu punu košaru svježih jaja i šapnula mu sa suzama u očima:
- Bog vas blagoslovio, mladiću!
Tada bi se naglo okrenula i žurnim korakom udaljila da ne sluša njegove zahvalne riječi. Samo se jedanput malo dulje zadržala, skupila svoju hrabrost i upitala ga:
- A gdje ste, dragi moj mladiću, ranjeni? Inž. Glick joj je odgovorio:
- Na kanalu.
Tako je zadovoljio i istinu i rodoljubnu potrebu darodavke.
Pošto je potpuno ozdravio, inž. Glick se neko vrijeme bavio mišlju da nosi gips još dva-tri mjeseca. Najradije bi ga bio dovijeka nosio. Ili bar do sklapanja mirovnog ugovora.
*

Kad smo već kod gipsa, najbolje će biti da posjetimo mjesto gdje se gips stavlja. Radije kao posjetioci nego kao bolesnici, jer bi inače stvar bila odveć jednostavna.
Tu počinje priča o tetki Ilki, ljubaznoj staroj gospođi koja je prije nekoliko godina, jednom prilikom dok je čistila pod, samo lagano uzdahnula i više se nije mogla uspraviti. Povrijedila je meniskus ili tako nešto. Morali su je odvesti u bolnicu i tu je smjestili na 14. odjelu.
Tek što su je smjestili, teta Ilka je naložila glavnoj sestri da nas sve pozove telefonom kako bismo se okupili oko njene bolesničke postelje, podsjećajući nas usput kako obožava sendviče sa sirom kakve u bolnici dobivaju samo teški srčani bolesnici.
Obiteljski savjet je odlučio da sam ja najpogodnija osoba za taj zadatak. Uručili su mi zamotuljak sendviča sa sirom, prepečenih u pepelu, i malo zatim već sam stajao pred dvostrukom žičanom ogradom što omeđuje bolnički krug.
Željezna vrata bijahu zaključana. Tek nakon što sam dugo, pristojno kucao, pojavi se zdepast vratar i reče:
- Posjeti su ponedjeljkom i četvrtkom od 14 i 45 do 15 i 30.
- Hvala lijepo - rekoh. - Ali sad sam već ovdje.
- Dragi gospodine - reče vratar - to je za dobro bolesnika. Posjeti ih uzbuđuju i produžuju liječenje. Zamislite što bi se dogodilo kad bismo u svako doba dopuštali posjete.
- Posve ste u pravu - rekoh - to bi bilo strašno. A sada me, molim vas, pustite da uđem.
- Ne mogu - odvrati on. - Strogo je zabranjeno. U zgradu biste mogli ući samo preko moje lešine.
- To ne bih želio. Ja želim do svoje tete Ilke.
- Ne može. Ali u dva mi dolazi smjena. Možda ćete s njom imati više sreće.
Tip ne samo što je fanatik nego se time i ponosi. Okrenuo sam se s mržnjom u srcu i kletvom na usnama.
- Dabogda te spopale sve bolesti što ih ima ovdje, mahniti manijače! - kleo sam. - Kad se raspadneš na komade, otići ću teti Ilki!
Nešto kasnije ponovo sam zakucao na ulazna vrata, ali nisam naletio kao prvi put već sam novom vrataru rekao:
- Ja sam iz uredništva lista »Jerusalem Post«; treba da napišem članak o bolnici.
- Samo trenutak - reče vratar. - Pozvat ću doktora Gebennehmera.
Liječnik Gebennehmer (ili naški: Dajdamić), čovjek čije ponašanje osvaja, primio me što je mogao ljubaznije, i odmah se ponudio da mi pokaže ustanovu.
- Hvala lijepa, doktore - rekoh. - Radije ću se sam snaći. To je nova reporterska tehnika, znate: skupiti dojmove na najneposredniji način. Nemojte se, molim vas, mučiti.
- Nije to nikakva muka. To je zadovoljstvo. Gebennehmer me prijateljski uhvati pod ruku.
- Osim toga, bit će vam potrebne i neke stručne obavijesti. Dođite.
Vukao me kroz odjele 11, 12. i 13, te mi pri tom žustro govorio o glavnom zadatku novinstva da, po njegovu mišljenju, pridonosi većem razumijevanju javnosti za medicinu uopće, a posebno za upravljanje bolnicama. Pratio sam njegovo izlaganje klimanjem glave i s vremena na vrijeme bilježio, kao naprimjer: En-ten-tini-savaraka-tini, ili nešto slično, najčešće u stihovima.
Uzoran red koji je vladao na svim odjelima, donekle je remetio samo nepregledan broj posjetitelja. U prosjeku su na svakom krevetu sjedile po dvije obitelji.
- A sada nije čak ni vrijeme posjeta - objasni mi Gebennehmer.
- Zaista ne znam kako su svi ti ljudi dospjeli ovamo.
- Ništa, ništa - umirivao sam ga.
Najednom s jednog kreveta dopre do mojeg uha glas stare dame:
- Hej, Feri! Jesi li mi donio sir?
Situacija je bila više nego neugodna. Liječnik Gebennehmer me neugodno i upitno pogleda.
- Šalom, teta Ilko! - kliknuh. - Kakav nevjerojatan slučaj!
- Kakav slučaj? Zar te sestra nije nazvala? Gdje je sir? Brzo joj predah zamotuljak i pokušah liječnika Gebennehmera uvjeriti kako uvijek nosim uza se zamotuljak sendviča sa sirom, ali on samo bez riječi slegne ramenima i ode.
Teta Ilka je zavidnom brzinom slistila sadržaj zamotuljka i za sutradan naručila brdo bombona od metvice. I neka dovedem Bernarda i Miciku! I, naravno, svoju ženu. Kad sam bojažljivo napomenuo da sutra nije dan posjete, teta Ilka rječitom kretnjom pokaza na gomilu ljudi u sobi i posla me kući.
Odmah smo se dali na posao. Micika je šivaćim strojem sašila bijele kapice kakve nose sestre. Zatim je od frizera posudila tri bijele kute i na kraju smo s pomoću dva drška od metle napravili nosila. Drugo nam nije trebalo.
Sutradan smo se dovezli taksijem u blizinu bolnice i tu navukli na sebe pripremljenu odjeću. Moju smo ženu poslali u izvidnicu. Ona nam je javila da je onaj mahniti manijak od jučer, kojeg sam joj bio potanko opisao, ponovo na vratima. Ja sam se opružio na nosila, a oni me pokrili bijelom plahtom. Bernard i Micika su me nosili a moja žena držala za ruku i s vremena na vrijeme mi vlažila usne suhe od groznice. Invazija je uspjela. Bik od manijaka nasjeo je na naš primitivni trik i spremno nas propustio.
Sigurnosti radi, pošli smo okolnim putem, kroz druge odjele. Upravo kad smo dospjeli pred 14. odjel, netko grubim pokretom strgne s mene plahtu.
- Vi? - zaurla liječnik Gebennehmer. - Jeste li poludjeli?
- Nije vrijeme za šalu - rekoh suzdržano. - Umirem.
- Što se dogodilo?
- Ujela me zmija.
Gebennehmer problijedi i sam me odvuče u svoju ordinaciju. Jedva sam još stigao da Bernardu predam bombone od metvice.
- Brzo - prošaptao sam. - I pozdravite mi tetku Ilku... Oni odmagle i ostave me u pandžama Gebennehmera. Taj je već prebirao po svojim špricama i ampulama, te najavio kako će mi sada napuniti žile kurareom, jedinim pouzdanim protuotrovom protiv zmijskog ujeda. Pri duši mi je postalo pomalo nelagodno. I još gore: počeo sam se pitati zar stvarno moram dopustiti da me ovdje maltretiraju, a možda i otruju, samo zato što je teta Ilka poželjela da prije operacije cucla bombone od metvice? Nakon što sam odlučio da na to odgovorim niječno, u jednom sam skoku izletio iz sobe, potrčao u dvorište i uskočio u jedna od onih teretnih kolica što promeću između pojedinih odjela.
- Vozite - siknuo sam šoferu. - Svejedno kamo! Vozite, vozite!
Na nekom dalekom odjelu umiješao sam se među posjetitelje i umakao.
Pred večer sam se ponovo obreo u svojoj obitelji. Saznao sam da se tetka Ilka izvrsno osjeća, samo da je pomalo uvrijeđena što je nisam posjetio. Poželjela je svu silu švicarskih ilustriranih revija. Micika je predložila da iskopamo tunel ispod žičane ograde, ali je za to trebalo najmanje tri dana, a nismo mogli dopustiti da teta Ilka toliko čeka na nas i ilustracije. S druge strane, više se nismo mogli upuštati u kolektivni posjet već smo se morali zadovoljiti pojedinačnim akcijama.
Sutradan sam, dakle, ponovo navukao frizersku kutu koja se kopča odostraga i zaokružio svoj izgled debelim očalama i slastičarskom kapom.
Na ulazu u bolnicu opet je stajao onaj bik od manijaka. Na brzinu sam rupčićem povezao lice i prošao kraj njega paradnim korakom, izustivši pri tom oštro: »Jawohl!« nakon čega je on zalupio petama. Gotovo su svi naši liječnici njemački Židovi. Ako nekoga na ulici čujete da govori njemački, onda ga gotovo uvijek možete osloviti s »gospodine doktore.« Prošuljao sam se kroz odjele 11. i 12. i već se približio odjelu 13, kad osjetih kako me netko ščepao za rame.
- Hvala bogu da ste tu, gospodine profesore! Dođite brzo! Hitna operacija...
- Žalim, doktore Gebennehmere - promumljao sam ispod maske - ali ja nisam u službi.
- Ali slučaj je hitan, gospodine profesore! - Gebennehmer me odvuče u operacionu dvoranu i, prije nego sam shvatio što se događa, našao sam se opranih ruku ispod reflektora. Uto su već bili dogurali krevet s bolesnikom. - Jesi li donio švicarske ilustracije? - zapitala me teta Ilka.
- Već bunca - reče Gebennehmer i na brzinu dovede tetu Ilku u nesvjesno stanje.
I meni je došlo da padnem u nesvijest. Na kraju krajeva, nikad još nikom nisam operirao meniskus, pogotovo ne rođenoj teti.
Kad me sestra zapitala želim li mali ili veliki skalpel, naglo se odlučivši okrenuo sam se liječniku Gebennehmeru i rekao:
- Preuzmite, molim vas vi.
Gebennehmer se sav zajapurio od ponosa i radosti. Bilo je to prvi put da mu jedan profesor daje odriješene ruke pri operaciji. On odmah započe rezati koljeno tete Ilke. Osjećaj koji je u meni rastao, odgovarao je onom koji bi me obuzimao kad bi u kuhinji sjekli pileće batake, premda sam ih poslije rado jeo, najradije sa salatom od krastavaca.
- Oprostite - jedva izustim i pomalo teturajući iziđem iz operacione dvorane. Napolju sam odmah skinuo masku s lica kako bih došao do daha. U tom trenutku prođe kraj mene onaj manijak od vratara, prijazno me potapša po ramenu i reče:
- Eto vidite, danas možete posjetiti bolesnu tetu!
Posve sam previdio da je četvrtak i nešto poslije dva sata. Zapravo sam to trebao znati. Naime, u cijeloj bolnici nije bilo ni jednog jedinog posjetitelja.
Čovjek ne mora baš stanovati blizu ljekarne - što se u današnjim velegradovima, među nama budi rečeno, gotovo i ne može izbjeći - da bi ustanovio da su dvije trećine lijekova dandanas zapravo čudesni preparati protiv umora, nesanice, nervoze, iscrpljenosti, starosti, nedostatka koncentracije i tegoba s prostatom. Sve te dekoracije u izlozima ljekarni direktna su posljedica neljudskih stresova od kojih ljudski rod pati milijune i milijune godina.
Da bi se shvatio razlog toj neobičnoj omiljenosti stresa, treba samo proučiti prosječan život prosječna građanina od kolijevke pa do groba.
Josef K., prosječan građanin, došao je na svijet pritiskom. Do svog rođenja bio je u nekom mračnom, skučenom prostoru, a onda se jednog dana pomakao, iz sve snage pritisnuo sve oko sebe, izbio na svjetlo dana i dreknuo.
Način rođenja ostao je zakopan u podsvijesti djeteta sve do dana kad je mali Jossi, u dobi od tri godine, naučio značenje riječi »pritisak«. Jossi je, naime, htio bubanj, a roditelji su mu na taj prijedlog stavili veto. I Jossi se rasplakao, čisto nagonski - istog trena.
Tjerao je tako nekoliko sati, a otac mu je rekao: - Samo ti plači koliko te volja, mali moj, ali bubanj nećeš dobiti.
Bubanj je dobio dva dana kasnije, jer su mu se roditelji zaželjeli malo mira i tišine u kući. Tako je Jossi naučio što je pritisak.
U sedmom razredu učiteljica mu je htjela dati slabu ocjenu iz vladanja. Jossi je otišao k njoj i uljudno joj priopćio da on, Jossi, smatra svoje vladanje potpuno dobrim. Ipak, učiteljicu nije uspio u to uvjeriti.
Onda je Jossi poslao u školu majku, neka posvjedoči u njegovu korist - ali se učiteljica ne dade pokolebati. Tad je Jossi otpremio novog svjedoka, oca, koji je učiteljicu upozorio da će dijete podivljati, pa čak i pobjeći od kuće ako mu se službeno ne prizna dobro vladanje.
Učiteljica se počela mekšati, a kad joj je Jossi rekao da ima golemu familiju od koje je svaki pojedini član spreman doći i posvjedočiti o njegovu dobrom vladanju, učiteljica je popustila i promijenila mu ocjenu u »dobar«, što je iz temelja promijenilo stvar.
Kad je Jossiju bilo osamnaest godina, vojni liječnik proglasio ga je nesposobnim za vojnu službu zbog slaba zdravlja. Jossiju je ponos bio teško pogođen. Od liječnika znanca dobio je uvjerenje da je potpuno zdrav, ali se vojska nije složila s tim, pa je Jossi skočio kroz prozor i slomio nogu.
Vojni je liječnik shvatio da se Jossi ne šali, pa mu je preinačio ocjenu u »sposoban za borbu«, po onoj: »Kad je bal, nek'je bal.« No, vrlo brzo je vojnik Josef K. otkrio da borba nije baš ono što se tvrdi da jest, pa je otišao k vojnom liječniku i zatražio prekomandu u pisare, iz zdravstvenih razloga.
Liječnik ga je pregledao i našao da je zdrav kao dren, na što je Jossi, da ne bi uzalud gubio vrijeme i trud, odmah skočio kroz prozor, ali je ovaj put pao na gomilu deka i ništa mu nije bilo. Ipak, liječnik je vidio s kim ima posla pa je opet preocijenio Jossija i preporučio vojnika K. za administrativnu dužnost.
Čim je otpušten iz vojske, Jossie je zaključio kako je vrijeme da se brat situira. Kao prvo, otišao je k pomoćniku direktora stambenog odjela i zatražio stan. Pomoćnik mu je rekao da mu je žao, ali pravo na stan imaju samo demobilizirani vojnici, pa je Josef otišao k pomoćnikovoj sestri, koju je slučajno znao, te je ona, sestra, telefonirala bratu i rekla da je Josef K. demobiliziran vojnik.
Pomoćnik je rekao Josefu da kod njega te igre s VIP-om ne pale. Da zlo bude gore, prozori su imali rešetke. Onda je Josef zamolio pomoćnikovu sestru neka ne popusti, a on sam stupio je u štrajk sjedenjem ispred stambenoga s natpisom koji je glasio:
»Zašto stan dobivaju samo demobilizirani vojnici?«
Netko je uputio Josefa neka pomoćniku pokaže svoje uvjerenje o demobilizaciji, ali ta smicalica nije uspjela, kao što se moglo i očekivati. Tjedan dana je sestra zivkala a Josef štrajkao, onda je Josef provalio u pomoćnikov ured sa željeznom šipkom u ruci i stao razbijati namještaj.
Pomoćnik je pozvao policiju, ali je policija imala preča posla, pa je na kraju morao priznati Josefu K. da je demobiliziran vojnik i dodijeliti mu lijep trosobni stan sa svim modernim komforom.
E, tad je Josef K. naučio da pritisak nije sredstvo nego sistem sa vlastitim pravilima.
U međuvremenu se Josef zaljubio u pomoćnikovu sestru pa joj je predložio neka se uda za njega, ali ga je ona odbila jer da on nema nikakvih sredstava za život. Josef je zamolio pomoćnika da nazove svoju sestru i uvjeri je da on, Josef, ima sredstava za život, ali to nije pomoglo.
Onda je Josef napisao ljubavnu pjesmu, na malo više od dvije kartice, i poslao je svojoj ljubljenoj - uzalud. Napisao je pjesmu od pet kartica i poslao je sa cvijećem - opet ništa. Pa pjesmu od dvanaest kartica uz kaktus u loncu - rezultat isti. Onda joj je napisao strastvenu odu na više od 24 kartice i otišao da joj to osobno izruči, s revolverom u drugoj ruci.
- Imam li ja sredstava za život? - upitao je djevojku.
- O, da! - šapnula je djevojka pa su iz tih stopa otišli do rabina.
Josef se pokazao kao strog suprug koji je svojom ženom vladao željeznom rukom - ali ne i okrutno.
Pošto se oženio, Josef se stao ogledati za nečim od čega će živjeti. Otišao je u Direkciju za hranu i lijekove i zatražio dozvolu za delikatesnu radnju, ali nije imao potrebnih uvjeta. Onda je K. dobio od strica pismenu preporuku s kojom se vratio u Direkciju, ali je direktor rekao da njegova strica on i ne zna. Nato je K. odmah izvadio osobnu poruku jednog istaknutog člana stranke kojom dotični upozorava njega, direktora, da on, direktor, zna strica Josefa K., ali se direktor nije dao jer da on ne zna ni toga člana stranke. Tad je Josef upoznao direktora s čovjekom iz stranke, a čovjek iz stranke je direktora upoznao sa stricem, i tako se činilo da je sve sređeno. Ali vrag ne spava, upravo su tada direktora uputili u neki pogranični grad da oživi lokalnu izbornu kampanju koja je bila zapela, a novi direktor je znao Josefova strica pa se nije ni osvrnuo na njegovu preporuku. Povrh toga, upozorio je Josefa da su se pravila promijenila i da novi doseljenici više nemaju pravo na otvaranje delikatesa.
Josef je podnio žalbu općinskom sudu na tu arbitrarnu promjenu pravila, a zatim se obratio višem sudu sa zahtjevom da se općinskom sudu naredi neka iznese razloge zbog kojih ga ne želi saslušati. Kao idući korak, postavio je zahtjev da se viši sud pozove neka obrazloži zbog čega odbija da izda nalog općinskom sudu. A kao dalji korak, otišao je k direktoru u ured s kantom vrela ulja i polio ga njime. Uhapsili su ga i u zatvoru je ostao tjedan dana. Čim je izašao, uz kauciju, otišao je ravno k direktoru s onom istom kantom i odmah dobio dozvolu. Sad je imao sredstva za izdržavanje svoje male obitelji. Naime, gospođa K. je očekivala bebu. Josef ju je odveo u bolnicu i zamolio liječnika neka bude tako ljubazan te pomogne njegovoj ženi da rodi sina, jer da su muškarci bolji za vršenje pritiska na ovom svijetu. Liječnik je rekao da on tu ništa ne može, ali je K. donio pismenu poruku od svog šurjaka, pomoćnika. Liječnik je opet ostao pri svome, pa mu se Josef vratio vodeći za uzicu buldoga - što je djelovalo. Liječnik je popustio i Josef je dobio sina po želji.
Tako je Josef K., prosječni izraelski građanin proživio sretan i spokojan vijek sve do dana kad ga je stalan pritisak skrhao i srce mu popustilo. Osobno je to mirno primio. Na samrti se čak i nasmiješio i rekao:
- Konačno ću u ovoj zemlji dobiti nešto bez pritiska.
Ali se prevario jer je liječnik kao uzrok smrti utvrdio - visoki krvni tlak.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kućna apoteka za zdrave

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:19 pm





Da, dežurni je bauk ovog našeg stoljeća svakako povišeni krvni tlak. Postoje dva načina sviranja tog tlaka - dijastola i sistola. Ova je potonja opasnija, nitko pravo ne zna zašto, ali i prva je moćno oružje u rukama iskusnog kućnog liječnika.
Svaki put, naime, kad liječnik pojma nema u čemu je stvar, on lijepo zavrne pacijentu rukav iznad lakta, napumpa aparat i, sa zabrinutim izrazom na licu, promrmlja sebi u bradu: »Hm, ovo mi se baš ne sviđa.« Onako uzgred izigra još i medicinskog džokera: »Virus« i ode.
Tada pacijent smjesta jurne do police s knjigama i panično skine s nje Malog kućnog liječnika u dva pozamašna sveska.
Od onog što u toj knjizi pročita poraste mu krvni tlak za jednu trećinu, i to je glavni uzrok toj pomodnoj bolesti našeg doba.
Ovda-onda ima i drugih uzroka visokom krvnom tlaku, ali su to uglavnom uzroci ekonomske naravi.
*

Premijera je prošla. Pošto smo u glumačkim garderobama svima redom čestitali kao što je i red, okupili smo se na izlazu s pozornice da ozbiljno porazgovaramo. Bili smo izvrsno raspoloženi jer je komad dibidus propao i sad je trebalo analizirati uzroke.
Odjednom je Kunstetter rekao (dobro se sjećam da je upravo on bio taj koji je to rekao):
- Kako bi bilo da svi zajedno nešto čalabrcnemo?
Njegov je prijedlog objeručke prihvaćen. Netko je predložio da odemo u novootvoreni restoran »Balalajku«, koji nudi - kao što mu samo ime govori - najbolju francusku kuhinju. Cijene su, doduše, u takvom lokalu nešto iznad prosjeka, ali nakon loše predstave čovjek želi bar nešto dobro pojesti.
»Balalajka« je već na prvi pogled djelovala prvorazredno. Zidovi obloženi drvenim oplatama bijahu ukrašeni goblenima, svjetlo je padalo s visokih svijećnjaka, a konobari su bili iz Južne Francuske. Spojeno je šest stolova, i tada se pokazalo da nas ima dvadesetak, a da među nama ima i posve nepoznatih ljudi. Ali, tako je to u kazalištu. Neke rubne figure uvijek se prikrpaju uz poznate ličnosti.
Premda su cijene nadmašile naša najgora očekivanja, naručili smo kojekakva hladna i topla predjela, a kao glavno jelo specijalitet kuće. Sve je bilo izvrsno, vino je bilo pitko, a isto tako i razgovori, život je bio lijep, i neka ide k vragu škrtarenje!
Upravo sam smazao posljednji zalogaj paprenog bifteka i zalio ga poštenim gutljajem vina »pommard« kad me najbolja od svih žena potegne za rukav i šapne mi:
- Efraime! Pogledaj!
I zaista, nekoliko je mjesta za stolom ostalo prazno - očito su ljudi nakon večere isparili. Za stolom nas je bilo još svega dvanaestoro.
»Oni koji prvi krenu, padaju«, glasi stara vojnička uzrečica. Ali se nigdje ne kaže da prije toga moraju platiti ceh...
Potražio sam pogledom šefa sale. Zauzeo je bio strateški važno mjesto u kutu i stajao gotovo nepomično u svom besprijekornom fraku. Samo bi od vremena do vremena uzvio čupavim obrvama i pribilježio nešto u notes.
Opazio sam da su i ostali za stolom zabavljeni sličnim promatranjem. Činilo se da neobično sijevanje u njihovim očima izražava nešto što se ne može iskazati riječima, ili možda eventualno: »Tko će ovo platiti?«
Slijedeća snimka stanja pokazala je da nas je ostalo još svega desetoro. Pod okriljem intimnog osvjetljenja svijećama, izgubio se bio još jedan par.
Razgovor je sve više zapinjao, napetost je za stolom sve više rasla, ukratko, krvni tlak počeo je skakati nebu pod oblake. Nitko se nije usuđivao pogledati u oči susjeda. Gotovo bi se moglo reći da se čulo štektanje registarskih blagajni u ljudima, koji su zbrajali cijene pojedinih naručenih jela i pića.
Malo-pomalo svi smo se zagledali u Kunstettera. S posve moralnog stajališta, morao bi on zapravo podmiriti cijeli račun jer je od njega potekao prijedlog da dođemo baš ovamo. Nikom drugom ne bi nikad pala na pamet ideja da nakon onakve mizerne predstave dođemo još u ovako skupi restoran. Kako je ono Kunstetter rekao? »Hodite, prijatelji«, rekao je, »na večeru sa mnom!« Možda je čak i dodao: »Budite moji gosti!« ili tako nešto.
Kako bilo da bilo, činjenica je da je on inicirao dolazak u ovaj restoran. A on je ipak čestit čovjek. On će i platiti ceh. Sigurno će platiti. Ili možda neće?
Devet pari očiju bijahu uprti u njega, žile na čelu bijahu svima već nabrekle.
Kunstetter je mirno večerao igrajući se našim živcima, a onda je još naručio kavu. Suspregli smo dah. Da se Kunstetter obratio prisutnima pitanjem želi li još tko kavu, nedvosmisleno bi se deklarirao kao domaćin i preuzeo na sebe odgovornost za financijsku stranu stvari.
Ali on nije ništa slično učinio. Hladnokrvno je srkao kavu i ćaskao s madame Kunstetter.
U međuvremenu je još nekoliko štakora napustilo brod koji je tonuo. Lista putnika svela se na sedam izgubljenih duša.
Tko će platiti ceh?
Odavno su već presahnuli svi razgovori. Ovda-onda pala bi još koja kratka primjedba na račun terorizma ili najnovijih glasina o nečijoj rastavi, ali se pravo zanimanje svih prisutnih odnosilo upravo na njihovu prisutnost ovdje - svako daljnje smanjivanje broja nazočnih značilo bi za preostale da još više raste opasnost da će upravo netko od njih platiti ceh.
Jedan od talaca, Ben-Zion Ziegler, ustao je demonstrativno ravnodušno i rekao:
- Oprostite, molim vas, moram hitno nekog nazvati.
Bez žurbe, kao da je to nešto samo po sebi razumljivo, pošao je prema telefonskoj govornici što se nalazila blizu izlaza.
Svima nam je izbio hladan znoj na čelu. Tek nam je tada upalo u oči da je Ziegler došao bez žene, pa da ima veću mogućnost kretanja od ostalih.
Nije se vratio. Nakon nekoliko tjedana tvrdio je jedan navodni očevidac da je Ziegler zaista ušao u govornicu i da je, prije nego što je izišao iz restorana, mahnuo rukom prema našem stolu. Ali nitko od nas nije vidio da je to učinio. Da li je uopće mahnuo? A ako je i mahnuo, što mu je to uopće značilo?
Tko će platiti ceh?
Društvo se i dalje osipalo, napetost je sve više rasla. Procijenio sam onako odoka da mi je sistola 190 u hladu, i proklinjao u sebi svoju nesmotrenost što sam sa ženom sjeo za stol tako da sam konobarima okrenuo leđa, pa ne mogu vidjeti što oni tamo smjeraju. Bili smo u velikoj opasnosti da postanemo žrtve njihove zavjere. Svakog časa mogao se šef sale nakloniti preda mnom i elegantno mi turiti pod nos račun sakriven ispod servijete. Nikako se nisam mogao izvući. Bio sam u zamci.
A onda se dogodilo nešto strašno.
Kunstetter je uzviknuo: - Za boga miloga! - skočio na noge i zabrinuto pogledao na sat. - Zaboravili smo na djevojku koja nam čuva djecu!
I prije nego što smo se uspjeli snaći, napustio nas je zajedno sa ženom.
Inženjer Glick zaustio je da dovikne nešto za njim, ali je samo nešto nerazgovijetno promrsio i svalio se opet na stolicu blijed kao krpa. Kunstetter nam je bio posljednja nada. Sada, nakon njegova kukavičkog bijega, sveo se broj zatočenika na tri bračna para - Glickove, Bar-Honigove i nas. Osvrnuo sam se. Šef sale stajao je svejednako u svom kutu i piljio u nas ispod svojih čupavih obrva. Nikad ni u koga nisam vidio takve čupave obrve.
Koliki će biti ceh? Hladna i topla predjela, odresci s infraroštilja, prvoklasna vina...
Odjednom je gospođa Bar-Honig počela razgovarati s mužem na poljskom. Nije nam bio potreban tumač da shvatimo o čemu je riječ.
Bio sam nakanio da ne pokleknem. Stisnuo sam radi podrške ruku najboljoj od svih žena. Dobro je kad čovjek nije sam u stresnim situacijama u koje nas sudbina uvaljuje. Uzvratila mi je stiskom. Znali smo da je pred nama borba na život i smrt. Samo jedan nesmotren korak - i propali smo! Pazi, staro momče! Tko sad pokaže i najmanji znak slabosti, ili čak načini kretnju koju šef sale može protumačiti kao spremnost da se podmiri račun, zapečatio je sam sebi sudbinu. Pred očima su mi prodefilirali mnogi tragični slučajevi u kojima je netko ni kriv ni dužan morao platiti ceh za cijelo društvo samo zato što je neoprezno podigao ruku da se obrani od muhe - već se konobar u jednom skoku stvorio pokraj njega i tutnuo mu pogubni papirić u ruku. Dakle, nikakvih pokreta rukom! Nikakvih pokreta uopće. Ledena hladnokrvnost izvana. A iznutra 210 u hladu.
Bilo je već blizu tri sata u noći. Premda smo u posljednja dva sata mi jedini još sjedili za stolom, osjećali smo se među sobom posve izolirani. Nitko se nije usuđivao predložiti da krenemo. Kad bi tko tako nešto učinio, svakako bi svratio pozornost šefa sale na sebe i morao bi platiti ceh.
Tada... što se to događa? Bar-Honig i inženjer Glick progovorili su odjednom neobično živahno, supruge im upadaju u riječ, razgovor među njima biva sve intenzivniji. Bilo je jasno što se krije iza tog manevra - zacijelo je šef sale pošao prema našem stolu, pa će se sad obratiti meni jer su ostali zaokupljeni razgovorom.
Preostala mi je još samo sekunda-dvije. Mozak mi je grozničavo radio. Tada mi je pala na pamet jedna od onih mojih poznatih genijalnih ideja. Navest ću ostale da pomisle da sam zaista spreman platiti ceh, steći ću njihovo povjerenje tako što ću potegnuti iz lisnice novčanice, pa će se vjerojatno netko od njih osjetiti ponukan da iz puke formalnosti promrmlja onu uobičajenu floskulu: »Nemojte, molim vas... dopustite da ja...« ili nešto slično tome. Alaj će se taj iznenaditi kad mu ja uslužno otpovrnem: »Molim lijepo, kako god želite!« i gurnem račun preda nj, te se odmah zatim izgubim sa ženom. Ta varijanta završnice općenito je poznata pod nazivom »Bukureštanski gambit«, jer ju je prvi put odigrao u tom gradu neki tamošnji industrijalac nakon svečanog dočeka Nove godine.
Stoga sam se napol okrenuo i uzviknuo jasno i glasno:
- Molim platiti!
Bračni parovi Bar-Honig i Glick umukli su u tren oka i zavalili se na stolice od olakšanja dok sam ja neprispodobivo elegantno izvukao iz džepa lisnicu i tobože ravnodušno čekao kakav će biti učinak Bukureštanskog gambita.
Ovaj put je gambit kukavno zatajio. Ni Glick ni Bar-Honig nisu pokazali ni najmanje volje da se pridržavaju lijepih manira kakve se mogu očekivati od koliko-toliko civiliziranih ljudi. Sjedili su bez riječi, oborenih očiju, samo su im nosnice malko podrhtavale, ništa drugo. Učinilo mi se čak da sam u kutu usana inženjera Glicka opazio nekakav bijedan osmijeh, ali je to vjerojatno bilo samo priviđenje prouzrokovano groznicom kakva se javlja u čovjeka osuđena na propast, kome se krvni tlak popeo na 230.
Odigao sam ubrus sa dva prsta, tek toliko da vidim konačnu sumu na računu.
Bijaše to pravo malo bogatstvo.
- Molim vas, monsieur, da se samo potpišete - šapne mi šef sale. - Gospodin Kunstetter rekao je da stavimo sve na njegov račun.
Zario sam nokte lijeve ruke u stolnjak. Nikada ovo neću oprostiti Kunstetteru. Nikad. Zašto je to učinio? Zašto nas je ostavio da se satima polagano pržimo na žeravici mučnih strepnji? Koja li je to sadistička hulja kad se poslužio takvom, po zdravlje pogubnom, podlom smicalicom!
Hladnokrvno sam potpisao račun, ponovo strpao lisnicu u džep i izašao iz restorana a da se nisam ni osvrnuo na one kukavne žmuklere što su zadivljeno buljili u mene. Napokon su vidjeli kako se jedan pravi džentlmen ponaša u teškoj situaciji.
Moj je ugled odonda općenito znatno porastao. Vjerojatno ste i vi o tome već nešto načuli. Svi se slažu u jednome:
»O Kishonu se može svašta kazati, ali je činjenica da je galantan. Zaista je galantan.«
*

Samo obične laike može iznenaditi tvrdnja da nam najbolji prijatelji znatno više podižu krvni tlak nego zakleti neprijatelji.
Općenito me drže za zakopčana, gotovo mrzovoljna čovjeka. Ali to nije točno. To što se doimam mrzovoljno, ustvari je moja ozbiljnost. Ne brbljam gluposti, moji su nazori razložni i umjereni, ne kreveljim se naokolo - ukratko, odrastao sam čovjek i ne volim ispade.
Pa ipak, toga mi se dana činilo da je cijeli svijet moj. Ne znam zašto. Možda sam, zabunom, dobro spavao ili se smanjila vlaga u zraku, možda mi je odjednom krvni tlak bio u redu - u svakom slučaju, već sam se izjutra osjećao izvanredno. Sjalo je sunce, cvjetalo drveće, ptice nisu cvrkutale, vladao je ugodan mir i ja sam, sve u svemu, bio zadovoljan i samim sobom i životom.
A onda me nazvao Šlomo, moj najbolji prijatelj. Podigao sam slušalicu i rekao:
- Halo?
- Efraime - javi se Šlomo. - Što je to s tobom?
- Sa mnom? Ništa. Što bi bilo sa mnom?
- Efraime - ponovi Šlomo. - Poznajem ja tebe. Poznajem ja tebe skroz-naskroz. Dovoljno mi je čuti tvoj glas preko telefona pa da odmah znam da s tobom nešto nije u redu. O čemu se radi?
- Sve je u najboljem redu.
- Efraime!
- Ne znam o čemu govoriš. Što hoćeš?
- Glas ti zvuči kao da si strašno nervozan.
- Nisam nervozan. Ali, budeš li me još dugo zapitkivao zašto sam nervozan, onda ću stvarno postati nervozan.
- Mislim da bi ti dobro činilo kad bi s nekim porazgovarao o onome što te muči.
- Ali, k vragu, ništa me ne muči!
- Dobro je što ne možeš čuti svoj glas. Potpuno je histeričan. Nadam se samo da nije ništa ozbiljno.
- Molim te, hajde da govorimo o nečemu drugom.
- I ti misliš da je time problem riješen?
- Mislim.
- Pa dobro. Što radiš večeras? Hoćeš li malo svratiti do nas?
- Vrlo rado, Šlomo.
- Slušaj, Efraime. - Po glasu mog prijatelja osjetio sam da je povrijeđen. - Mogli bismo sad unedogled s tim banalnostima: »Hoćeš li malo svratiti do nas - vrlo rado - što ti je - nije mi ništa.« Mogli bismo tako satima. Uvijek sam mislio da nama to nije potrebno. A sada, reci već jednom što ti ide na jetra?
- Budeš li me još jednom upitao kome idem na jetra, spustit ću slušalicu.
- Znaš li što si sad rekao? Zar sam te pitao kome ti ideš na jetra? Pitao sam te što tebi...
- Pa to sam i mislio.
- Mislio si ali nisi rekao. Više ne znaš ni što govoriš. Posve si smušen.
U tome je Šlomo donekle bio u pravu: on je govorio »mirno, spokojno, sabrano«, a ja sam, nasuprot tome, zamuckivao kao preplašeno dijete.
- Nije sve tako crno - nastavi Šlomo. - Vjeruj mi, dokle god si zdrav i možeš disati, dotle nema razloga da očajavaš. Što te briga! Jednom je bolje, drugi put lošije, takav je život. Poznajem ja tebe. Doći ćeš ti opet k sebi. Gore glavu, stari moj! Keep smiling! (Smeškajte se.)
- Ali, kunem ti se...
- Efraime!
Osim kad me upitaju »Što je s tobom?« - ništa me drugo ne može toliko razbjesnjeti kao kad mi netko izgovori ime dubokim glasom i s dubokom sućuti. To me istodobno razljuti i umrtvi.
Šutio sam.
- Prije svega - opet progovori Šlomo - moraš biti iskren prema samom sebi. Moraš sam sebi reći: to i to se dogodilo, to i to se moglo dogoditi, to i to moram učiniti.
- To i to i to - čuo sam samog sebe kako mrmljam. Pogled mi se zaustavio na zrcalu. U mene je buljilo neko pepeljastosivo, izborano lice. A onda iznova Šlomov glas:
- Jesi li bio kod liječnika?
- Kako? Kakvog liječnika?
- Molim te, Efraime, saberi se! Strašno mi je kao prijatelju slušati kako patiš.
- Zar ti nisam već rekao da je sa mnom sve u redu? Ta rekao sam ti već. Ili se možda varam?
Šlomo nije odgovorio. Možda je suzdržavao suze? Dobri smo prijatelji. Napokon izusti:
- Efraime, što je to s tobom?
Sad je na meni red da zasutim.
- Efraime, za boga miloga, nemoj se prenagliti. Još si mlad, barem duševno. Život je još pred tobom. Odbaci mračne misli, ne pitaj mnogo zašto, zbog čega, za koga... Život je lijep. Ne propuštaj ništa, Efraime...
Ustao sam i počeo razmišljati da li da se objesim. Umjesto toga, odlučio sam otići u kino. Još na vratima činilo mi se da čujem Šlomov glas:
- Efraime! Zašto ne odgovaraš? E-f-r-a-i-m-e!...
Ovaj smo razgovor vodili prije otprilike tjedan dana. Jučer je zazvonio telefon. Podigao sam slušalicu i rekao:
- Halo.
- Efraime - reče Šlomo - glas ti nekako čudno zvuči.
- Nije čudo - odgovorio sam. - Izgorjela nam je kuća.
- Što?
- Osim toga, u Ulici Dizengoff pregazila me trokolica.
- Stvarno?
- Stvarno. A žena mi pobjegla s nekim pelivanom iz japanskog cirkusa.
- Ništa za to - reče Šlomo. - Sve će to proći. Hoćeš li večeras skoknuti malo do nas? Do viđenja!
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kućna apoteka za zdrave

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:19 pm





Da ne bih uvrijedio svoje kolege, želim odmah dodati da i čitanje uzbudljive knjige može djelovati na zdravlje. Jedino što vam još više može naškoditi zdravlju, to je ako niste pročitali neku uzbudljivu knjigu.
Ta me stvar s Tola'atom Shanijem tištala. Ne, to zaista nije bilo lijepo od mene: prije pola godine poslao mi je svoju novu knjigu, koju sam odmah odložio na pisaći stol ili nešto slično, a tamo gdje već jest obavija je paučina.
U početku sam se izvukao s uobičajenom izlikom:
- Primio sam knjigu! - doviknuo sam Tola'atu Shaniju već izdaleka, izmičući mu. - Čim nađem malko vremena, pročitat ću je.
Mladi nadobudni autor zahvalno mi se nasmiješio.
Kad sam mu nakon nekoliko tjedana napredviđeno uletio gotovo u naručje, omaklo mi se da mu kažem kako sam knjigu već dopola pročitao, i da moramo jednom prilikom o tome porazgovarati.
Uskoro zatim dogodilo se nešto vrlo neugodno. Tola'at Shani ušao je u kavanu i u istom trenutku pogledao prema kuhinjskim vratima kroz koja sam se upravo pokušao išuljati.
Još se dobro sjećam kako sam toga dana bio čvrsto odlučio da, čim dođem kući, brižljivo prelistam knjigu. Ako se ne varam, već sam bio i posegao za njom. Nažalost, upravo u tom trenutku zazvonio je telefon, možda je zazvonilo na vratima ili se nešto drugo dogodilo - u svakom slučaju, moja ruka nije stigla do knjige. I na tome je ostalo.
Prije nekoliko dana, dok sam pred kinom stajao u redu za karte, netko me iznenada uhvati za ruku. Bio je to Tola'at Shani.
- Jeste li pročitali knjigu? - zapita me. Nekoliko sam puta ozbiljno klimnuo glavom.
- Moramo iscrpno o tome porazgovarati. Želim vam mnogo toga reći. Ali ovdje... u repu... na jednoj nozi...
Još nisam ni izgovorio te riječi kad se na blagajni pojavi natpis »Rasprodano«. Moja je sudbina bila zapečaćena. Jedino me, da se iznenada stuštio, mogao spasiti neki suri orao, ali u Tel Avivu, nažalost, nema surih orlova. Nasuprot tome, ima vrlo mnogo kavana, toliko da se u jednoj od njih vrlo vjerojatno može naći slobodan stol za dvojicu. Tola'at Shani, koji me još uvijek držao za ruku, našao je takav stol! Za dvojicu. I sad smo sjedili jedan nasuprot drugome.
- Dakle - reče Tola'at Shani. - Htjeli ste porazgovarati sa mnom o mojoj knjizi?
- Da - rekoh. - Sretan sam što sam vas sreo.
Sve me to nekako podsjetilo na vrhunac dramatične situacije u vesternima, kad se šerif i zlikovac nađu jedan nasuprot drugome u salunu. U glavnoj ulici nema ni žive duše, konačni obračun je neizbježan. Čak je i Direngoffova ulica najednom opustjela. Ne sjećam se da je ikad bila tako pusta. Niotkud da iskrsne bar jedno poznato lice. Očajnički sam se pokušavao prisjetiti bilo čega iz knjige ali mi je pred očima stalno lebdio samo smeđi ovitak koji nisam bio ni skinuo. Kad bih barem znao o kakvoj se vrsti knjige radi! Je li roman? Zbirka pripovijedaka? Pjesme? Kazališni komad? Eseji?
Mrtva tišina od koje mi je zastajao dah. Moram nešto reći.
- Nešto vam moram kazati - rekoh. - U ovu ste knjigu uložili ogroman trud.
- Tri godine - klimne glavom Tola'at Shani. - Ali temu sam još duže nosio u sebi.
- Vidi se odmah. To je zrelo djelo.
Tišina. Mrtva tišina. A spasa niotkud. Prijatelji u nevolji? Nemojte me nasmijavati!
- Recite mi, molim vas, svoje mišljenje - navaljivao je nadobudni mladi autor drhtavim glasom, pun iščekivanja.
- Vrlo sam impresioniran.
- Zar svime?
U posljednjem trenutku izbjegao sam zamku. Tola'at Shani me oštro iskosa promatrao. Da sam mu odgovorio: »Da, svime«, on bi odmah shvatio da nisam pročitao knjigu.
- Bit ću posve otvoren - rekoh. - Držim da početak nije baš sjajan.
- Zar i vi? - uzdahne Tola'at Shani rezignirano. - To od vas ne bih nikad očekivao. Iskusan pisac poput vas trebao bi znati da svaka knjiga mora imati ekspoziciju.
- Ekspozicija, egzibicija - odvratih pomalo osorno. - Pitanje je u tome da li je knjiga od početka zanimljiva ili nije.
Tola'at Shani je poniknuo glavom doimajući se tako tužno da mi se smilio. Ali, zaboga, zašto piše tako dosadne ekspozicije?
- Poslije već stvar uzima maha - tješio sam ga. - Likovi su vam vrlo dobro ocrtani. U priči ima atmosfera. I ritma...
- Zar ste i vi mišljenja da sam dijelove knjige, u kojima su čisti opisi, trebao skratiti napola?
- Da ste to učinili, bio bi to bestseler.
- Možda - ledeno će Tola'at Shani. - Ali meni je bilo važnije da što jasnije objasnim zašto se Boris priključuje pobunjenicima.
Boris!
- Boris je svakako lik koji se ne zaboravlja - priznadoh. - Osjeća se da vam je zbilja prirastao srcu.
- Srcu? Meni? Boris? Zar ta svinja? Taj zločinac? Držim da je to najgnusniji tip što sam ga ikad stvorio.
- Vi to samo tako mislite - ispravim ga. - Dopustite da vam ipak kažem da se duboko u duši poistovjećujete s njim.
Tola'at Shani je problijedio.
- Time što ste mi sad rekli kao da ste me ošinuli - promrsio je poluglasno. - Kad sam počeo pisati knjigu, mrzio sam Borisa, u to sam siguran. Ali poslije, kad biva upleten u svađu između Petra i pomorskog atašea, a unatoč tome ne kaže majci da je silovao Abigajlu... Valjda se sjećate?
- Kako da ne! On o tome ništa ne kaže majci...
- Točno. Tada sam se zapitao: nije li taj Boris, usprkos svim svojim zabludama i nedostacima, još uvijek kao čovjek vredniji od zoologa?
- Svi smo mi ljudi - napomenem pomirljivo. - Neki su ovakvi, drugi onakvi, ali u biti smo svi jednaki.
- Upravo sam na dlaku to isto htio i ja reći.
Nisam li ja tu knjigu, na kraju krajeva, ipak pročitao? Nesvjesno, tako reći, a da nisam ni primijetio?
- Svi me uvjeravaju - Tola'at Shani će skanjivajući se - da je ova knjiga, barem što se radnje tiče, do sada moje najsnažnije djelo.
Zamislio sam se i pogledao u strop, tobože u namjeri da jednim pogledom obuhvatim sve ono što je dosada mladi nadobudni autor napisao. Činjenica je, međutim, da nisam još ni retka od njega pročitao. A zašto i bih? Tko je uopće taj Tola'at Shani? Kog mi vraga šalju svoje knjige? Stvari treba staviti na svoje mjesto.
- Ne bih izričito rekao da je to vaše najsnažnije djelo, ali je svakako najnapetije.
Tola'at Shani se lecnuo. Bez sumnje, dirnuo sam ga u najosjetljivije mjesto. Žao mi je, ali zar bih možda trebao kleknuti obuzet strahopoštovanjem pred tim dilentantizmom kojim se prsi?
- Znao sam to. Tako mi Bog pomogao, znao sam. - U njegovu se glasu osjetila sva gorčina ignoranta koji zna da ga nadmoćniji duh prozreo. - Vi mislite na onu večeru u stanu zapovjednika jurišnih odreda, zar ne? Mogao bih se zakleti da sam znao da ćete u svom šovinizmu zapeti za tu scenu. Zar sam, možda, sve ono što se zbivalo u toj poplavljenoj dolini trebao zašećeriti kako bi se lakše čitalo? Ako... Sjećate li se ...
- Ne mucajte - opomenem ga. - I moje strpljenje ima granica.
- Sjećate li se opisa noćne utrke deva oko šeikova harema? Zar vam se to nije svidjelo?
- Dapače, vrlo mi se svidjelo. To je vrlo slikovita scena.
- A kad Jekaterina razbija stolnu svjetiljku sucu o glavu, i to vam je u redu?
- Kako se uzme.
- Onda nikako ne možete imati ništa protiv sudbine koju sam namijenio Meir-Kronstadtu i njemu sličnima.
U meni se javi žestok otpor. Čekaj, mali, pomislim. Možeš pljuvati po kome hoćeš - ali mi Meir-Kronstadta ne diraj!
Mrzak mi je bio cijeli taj način razgovora. Sve je to bilo previše maglovito i nestvarno. Sad neka vrcaju iskre! Mom svladavanju došao je kraj.
- Slušajte, Tola'ate Shani! Na vašem mjestu, ne bih baš bio ponosan na tu stvar s Meir-Kronstadtom!
- Ali ja jesam ponosan!
Krv mi je navrla u glavu. Nevjerojatno! Ovaj mi se momak usuđuje proturječiti!
- Kronstadt je varalica - reknem oštro. - Sve to što on čini, nikoga ne može uvjeriti. Štoviše, on je posve suvišan. Mogli ste ga i izostaviti a da to nimalo ne bi naškodilo knjizi.
- A kako bih onda, ako smijem pitati, pripremio cijeli sukob?
- Kako? A što vi mislite?
- Vjerojatno ste pomislili na zoologa.
- Nego na koga?
- A Jekaterina?
- Neka pobjegne sa sucem.
- U devetom mjesecu?
- Poslije.
- Ne shvaćate li vi to malo prejednostavno? Osim toga, čini se da zaboravljate da Jekaterina strada pod automobilom!
- Zar baš mora stradati? I to upravo ona? Ako već netko mora stradati, zašto to ne bi bila Abigajla?
- Smiješno. Kakvog bi to imalo smisla?
Sad mi je bilo previše. To se jednom stručnjaku poput mene ne bi smjelo kazati. Već trideset godina gotovo neprekidno čitam knjige - a sad mi tu dolazi neki šeprtlja i kaže: »Smiješno.«
- Rekoste: »Smiješno«, vi šeprtljo? A vaša glupava utrka deva možda nije smiješna? Ma što smiješna! Odvratna je! Maltene nisam povraćao!
- Izvrsno. Upravo sam to i želio! Čovjek komu od samoga sebe postane zlo, ako ništa drugo, upoznao je samog sebe. A pri tom mislim na vas! - Tola'at Shani je bio zelen od bijesa. Drhtao je. - Da vam kažem što vam se u mojoj knjizi ne sviđa - groktao je. - To što nisam dopustio da Boris strada u poplavi! Je li tako?
Boris! Samo mi je on nedostajao.
- Nosite se k vragu s tim svojim Borisom! - kriještao sam. - Vi ste naprosto zaljubljeni u tu propalicu! Ako baš hoćete znati, ta njegova ljubavna afera s Abigajlom je potpuno izlišna!
- Izlišna! - stenjao je nadobudni mladi autor.
- Ta nekome ona mora pripadati!
- Ali ne Borisu! Zašto ne bi kome drugome?
- Kome? - Tola'at Shani skoči, priđe mi i uhvati me za rever.
- Kome ?!
- Što se mene tiče, zoologu. Kako se ono zove... Kronstadtu!
- Kronstadt nije zoolog.
- On je pravi zoolog! A ako već ne Kronstadtu, onda zapovjedniku jurišnih odreda.
- Kronstadt je zapovjednik jurišnih odreda!
- Eto vidite! Po meni, on može biti što god hoće! I pomeni može biti svatko, samo ne Boris! Čak i pomorski ataše bio bi prikladniji! Ili Birnbaum!
- Tko je Birnbaum?
- Nije ništa gori od Kronstadta, to vam jamčim! Vi, dakako, mislite da je dovoljno nadrljati bilo što na papir pa da iz toga ispadne knjiga. Čuvajte se! A što je s radnjom, vi piskaralo? Što je s likovima? S unutrašnjim sukobima? S dubinom? - Sad sam ja njega uhvatio za gušu. - Stvar je u dubini, a ne u blabla i abrakadabra, kao u vas! Boris! Boris! I to mi je neka knjiga! Za koga? Za čitatelja zacijelo nije! Nema čovjeka koji bi to pročitao. Nisam ni ja!
- Niste je pročitali?
- Nisam. I ne pomišljam na to! Nakon tih riječi sam ga napustio.
Otišao sam smjesta u obližnju ljekarnu. Nisam ni sanjao da ću zbog Borisa još gutati sredstva za umirenje.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kućna apoteka za zdrave

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:20 pm




Nevjerojatno je na što su sve ljudi spremni samo da im se rodovsko stablo ne zatre. Muškarci su čak kadri da se ožene ili da se izvrgnu riziku da budu tuženi zbog očinstva, a žene po devet mjeseci muku muče s tjelesnom težinom da bi zatim dan i noć prale pelene. Svaka žena koja ima razvijen osjećaj dužnosti borit će se za plod utrobe svoje poput lavice, kao što su dokazale i one dvije legendarne majke pred kraljem Salamonom. Možda vrijedi čuti i nastavak te glasovite priče.
*

Predsjedniku Kraljevskog suda u Jeruzalemu Časni sude!
Kao pravozastupnik majke u čiju je korist donesena sada već slavna »salamonska presuda«, ulažem žalbu protiv te presude i zahtijevam da se ona poništi.
Kao što je vidljivo iz zapisnika rasprave, moja je klijentica prije 17 godina podvrgnuta pred Kraljevskim sudom unakrsnom ispitivanju, koje je Njegovo Veličanstvo zaključilo pravorijekom prema kojem se predmet spora - to jest novorođenče nepoznatih roditelja - ima prepoloviti i svakoj od dvije majke koje svojataju dijete dati po jedna polovica. Kad je ta presuda izrečena, moja je klijentica nadala dreku iz koje se moglo nedvosmisleno razabrati da u tom slučaju povlači svoj zahtjev da joj se dodijeli dijete. Iz razloga koji nama nisu dostupni, dodijelio je tada kralj Salamon dijete mojoj klijentici.
Djetetu je sada sedamnaest godina, muškog je spola, dugačke kose, nečisto je i nemarno odjeveno. Politički taj malodobni mladić naginje krajnjoj ljevici, povremeno sudjeluje u demonstracijama, ali najveći dio vremena provodi u takozvanim diskotekama i puši nekakav korov koji se uvozi u našu zemlju i koji se u njegovim krugovima zove »haš«.
Sve to čini o trošku moje klijentice koja je, zbog spomenutog pravorijeka, dužna uzdržavati tog svog navodnog sina, iako nema nikakvog dokaza da mu je ona zaista majka.
Stoga zahtijevam da se ukine i poništi spomenuta salamonska presuda.
Moja je klijentica spremna izjaviti pred Kraljevskim sudom pod prisegom da se ondašnjom svojom drekom željela zauvijek odreći svake rodbinske veze sa spornim novorođenčetom.
Ako se ovom zahtjevu ne udovolji, i ako se to dijete koje se razvilo u pravog mangupa ne dodijeli onoj drugoj ženi - njegovoj pravoj majci - moja klijentica zadržava sebi pravo da tog odurnog derana s kojim ne želi više imati posla, izbaci iz svoga stana.
*

Nema svaka majka sreću kao što je imala klijentica ovog odvjetnika. Mnogi roditelji moraju iz ginekoloških razloga doći do djeteta na drugi način.
Jedne večeri posjetio me bračni par Steiner, dvoje ugodnih ljudi srednjih godina. Gospodin Steiner je miran, skroman čovjek uglađenih kretnji, gospođa Steiner pomalo bojažljiva i voli biti u pozadini, pogotovo ako je ta pozadina identična s kuhinjom. Ukratko, par na kojem već izdaleka možete nazreti da živi mirno i sretno.
- To je točno - primijeti gospodin Steiner pošto smo se udobno smjestili. - Moja žena i ja morali bismo biti zadovoljni. Zdravlje nas služi više nego dobro, privrženi smo jedno drugome, imamo krov nad glavom i malu ušteđevinu u banci. Čak nam ni prijavljivanje poreza ne remeti mir jer o tome vodi brigu moj šurjak koji je u tome poznati stručnjak. Pa ipak, ipak nam nešto nedostaje: nemamo djece. Koliko smo samo željeli imati dijete! Ali to nam nije suđeno.
Gospodin Steiner je zašutio, gospođa Steiner uzdahnula.
- Kod nas je u kući uvijek sve tako mirno! - uzdahne ona iznova. - A bili bismo sretni kad bi u tom miru bilo bar malo promjene. Zvonki dječji smijeh, naprimjer. Ili slatki glasić iz kolijevke.
Gospođa Steiner ušuti. Gospodin Steiner uzdahne.
- Pošto smo dobro razmislili i posavjetovali se - poče on tada - odlučili smo uzeti jedno dijete pod svoje.
- Čestitam - rekoh.
- Htjeli bismo sina - rekoše gospodin i gospođa Steiner istodobno.
- Razumije se samo po sebi - rekoh.
- Izabrali smo mu čak i ime: Ben.
- Lijepo ime - rekoh.
- Stvar nije baš tako jednostavna - reče gospođa Steiner. - Nismo više posve mladi i ja ne znam da li bih se znala brinuti za malu bebu, onako kako treba. Zato razmišljamo o tome da usvojimo dijete u dobi između dvije i tri godine.
- Vrlo ispravno - složih se. - Dob djeteta je vrlo važna stvar. Sa dvije ili tri godine dijete je još malo i dražesno, a ipak je već kadro sve primati i davati od sebe.
- Upravo nas je toga pomalo strah - ubaci gospodin Steiner. - Malo je dijete stalno u pokretu i po cijeli dan trči naokolo. Moje noge pak nisu više onako hitre kao prije. Dijete od šest godina - on podiže prst kako bi podvukao svoje riječi - bilo bi ono pravo. Ono je već u mnogo čemu samostalnije. Osim toga, ima već drugove s kojima se igra.
- Onda bi svakako trebalo da uzmete dijete od šest godina - potvrdih.
- Sa šest godina - prigovori gospođa Steiner - djeca već polaze u školu, a to je, kao što znate, velik preokret u životu svakog djeteta. Možda bi bilo bolje uzeti dijete koje je već prošlo taj preokret, koje je već unekoliko naviklo na školu i život. Recimo, dijete između deset i dvanaest godina.
- To što ste rekli, vrlo je razumno - priznadoh. Gospođa Steiner, očigledno oraspoložena mojim priznanjem, nastavi:
- S druge strane, ne smijemo zaboraviti da je djetetu u toj dobi pri školskim i domaćim zadaćama potrebna roditeljska pomoć. Tko zna jesmo li mi, nas dvoje skromnih građana srednjih godina, za to još sposobni?
- Jamačno nismo - uvjerljivim će glasom gospodin Steiner.
- A to znači, ni manje ni više, da bi trebalo uzeti mladića koji je već završio srednju školu.
- To nikako! - gospođa Steiner je zabrinuto vrtjela glavom.
- Odmah će u vojsku.
- Točno - suglasio se gospodin Steiner. - Bojim se da ćemo morati pričekati dok ne završi vojni rok.
- Zatim će se - odvrati gospođa Steiner - morati pobrinuti za posao. Ne zaboravi, u toj dobi on je već odrastao čovjek bez ikakvih prihoda i bez materijalnih sredstava. Osim ako ti možda ne želiš plaćati njegovo uzdržavanje?
- To, nažalost, prelazi moje mogućnosti - priznade gospodin Steiner.
Ponovo se uključih u razgovor:
- Gospođa Steiner ima pravo. Tridesetogodišnjak bi bio u svakom slučaju pogodniji.
- Nisam baš posve sigurna u to - usprotivi se gospođa Steiner. - U toj dobi obično se žene, osnivaju obitelj i ne brinu se više za roditelje.
- Pa što onda zapravo hoćete? - nisam mogao spriječiti da mi u glasu ne izmakne lak nestrpljiv prizvuk. Bračni par Steiner gledao me iznenađeno. Zatim se gospodin Steiner nakašlje i progovori:
- Pošto smo sve dobro razmotrili, bilo bi najbolje uzeti dijete koje već ima svoje mjesto u životu i društvu i koje je potvrdilo svoje sposobnosti. Jer sam bog zna što sve mali dječak može postati kad naraste, a odgovornost je velika. Ali, kad već čvrsto, s objema nogama, zakorači u život, onda se više nemamo čega bojati. Na takvog sina možemo biti ponosni. Takav je dječak u mogućnosti i da potpomaže svoje roditelje.
- Riječi vam se pozlatile - rekoh. - A imate li već nekoga takvog u vidu?
- Imamo - reče bračni par Steiner. - Vas.
*

Steinerove nije teško razumjeti. Ovakvo usvojeno dijete kao što je moja malenkost može roditelje osloboditi mnogih psiholoških problema kao što su strah za vlastitu egzistenciju ili pomanjkanje para. Ali ima tu i jedna genetska kvaka. U žilama takvog posvojčeta ne igraju se geni njegovih adoptivnih roditelja, on nije slika i prilika tatice i mamice.
Čemu onda sav taj trud i trošak? Ja sam, međutim, genetičarski u izvrsnom položaju - moja su djeca pljunuti ja. I onda još razmazani.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kućna apoteka za zdrave

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 3 Prethodni  1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu