Kućna apoteka za zdrave

Strana 3 od 3 Prethodni  1, 2, 3

Ići dole

Kućna apoteka za zdrave

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:08 pm

First topic message reminder :



Ništa čoveka ne može toliko da frustrira kao činjenica da je najzad pronašao pravi lek - za koji nema odgovarajuće bolesti.

Grčka besmislica, 300. godina pre nove ere. Ova knjiga je zamišljena kao praktičan priručnik za one zdrave čitaoce koji su otkrili pozitivne strane bolovanja u današnjem društvu.

Autor je preporučuje umišljenim bolesnicima.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Kućna apoteka za zdrave

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:21 pm






Moram priznati da gajim stanovitu slabost spram teleće potkoljenice u aspiku. Ipak, istini za volju, valja dodati da hladetina mora biti stvarno hladetinasta, a nipošto ona neodređena, smrdljiva kaša koju moramo baciti kad god naša kćerka Renana zaboravi zatvoriti vrata hladnjaka.
- Efraime - rekla je jednog dana najbolja od svih žena - naša predivna kćerkica svojim je trećim dijelom i tvoja kćerkica, pa se posluži očinskim pravom i porazgovaraj s tom malom beštijom.
I Efraim uzima stvar u svoje ruke, energično pristupa kćerkici i govori joj po treći put u posljednja tri dana:
- Koliko ti puta, dovraga, moram reći da zatvaraš vrata frižidera?
Na što Renana, s dužnim poštovanjem, uzvraća uzdahom:
- Uh!
Moja kćerkica rođena je na Bliskom istoku pa je ono što se ovdje naziva »sabra«. Prava Levantinka, neobuzdana i nepokorna, koja pokazuje zavidnu ravnodušnost spram svoje okoline.
U ponedjeljak navečer opet je ostavila otvorena vrata hladnjaka te sam se spremio da joj očitam lekciju. Međutim, umjesto uobičajenog »Uh!« odgovorila mi je ovako:
- Što ti zapravo hoćeš od mene? Ja sam, na kraju krajeva, naslijedila tvoje gene.
To sam mogao i očekivati. Nedavno sam je ulovio kako čita nekakvo prosvjetiteljsko djelo pod grozomornim naslovom Savjeti tete Ele. A prošlog tjedna upitala me iz čistog mira da li znam koliko vode sadrži moje tijelo.
- Jednu od dvije šalice za kavu - odgovorio sam onako odoka.
- Odgovor nije točan - rekla je slavodobitnim glasom. - Dvije trećine tvoga tijela sastoje se od vode.
Rekao sam da nemam ništa protiv toga. Uostalom, nisam htio zbog nekoliko šalica vode stavljati na kocku našu obiteljsku sreću.
Nekoliko dana kasnije, naša je kćerkica postavila zahtjev da u njenoj ishrani bude više kalcija, a nedugo zatim obavijestila nas je da zna kako se ne dobiva beba.
A onda je došla ta stvar s genima.
Drugim riječima, kćerkica mi je dala na znanje da ona nikako ne može biti odgovorna za svoje postupke zato što sam ja - njezin rođeni otac - zanitao njezin karakter svojim isto tako zanitanim genima.
- Ti si mene svojeručno začeo - ustvrdila je, ne sasvim precizno. - Prema tome, ne možeš nikog drugog kriviti nego svoje gene.
- Želiš li time reći, mlada gospođice, da ja imam gene koji su programirani tako da ostavljaju za sobom vrata frižidera otvorena?
- Naravno - odgovorila je Renana - a ti opet imaš pravo tvrditi da si te gene naslijedio od tvojih predaka.
Tako dakle stoji stvar. Jedan od mojih nebrojenih predaka vjerojatno je tamo negdje 1500 godina prije naše ere na Sinaju ostavio otvorena vrata hladnjaka i otada se u neprekinutom lancu naraštaja u mojoj porodici prenose geni koji su krivi za otapanje hladetine.
Zaista zanimljiva misao.
Kad se tako gleda, nitko od nas nije više ni za što osobno odgovoran. Ako je tko slučajno naslijedio gene Lotove žene, onda jednostavno prolazi kroz život sa glavom okrenutom unatrag ili se malo-pomalo pretvara u stup soli. Sve to nije zapisano u zvijezdama nego u kromosomima, koji sadrže opet te gene, a ovi su opet zapisani u Renaninoj mudroj knjizi koja je izrasla na gnojivu tete Ele.
- Ti buncaš, srce moje - kazao sam.
- Možda - odgovori ona. - Treba li da to shvatim kao tvoju samokritiku?
U subotu je i opet uslijedila genetička rasprava. Konobar u restoranu u koji stalno zalazimo zapitao je poslije večere Renanu što je popila.
- Čašu vode - odgovorila je mala beštija smješkajući se zavodljivo.
- Što to govoriš? - prekorio sam je glasno. - Pa, popila si dvije boce oranžade.
- Čuješ ti, tata - prosiktala je potiho Renana - na čijoj si ti zapravo strani, na mojoj ili na njegovoj?
- Srami se - rekao sam joj kad smo izlazili iz lokala. - To je bila čista prevara.
Dakako da se opet poslužila svojom teorijom o genima i navela sve potrebne argumente iz knjige tete Ele.
Ali to još nije bilo ono najgore. Teoriju o genima preuzeo je od nje i njezin brat. Kad je Amir nedavno parkirao moja kola u jednu slobodnu javnu govornicu, dobacio mi je ubitačan pogled kojim kao da me pitao:
»Ah, tata, zar mi nisi mogao ostaviti u nasljeđe gene s nešto više prisebnosti?«
Ostao sam paf. U duhu sam razgledao cijelu genetsku galeriju svojih predaka. Ne samo što očito nisu prisebni, ti moji geni što udaraju u javne govornice, nego su i tri mjeseca ostali bez vozačke dozvole.
Međutim, tada je Renana odjednom unijela neočekivan obrat u našu zapretanu aferu s genima. Na veliko čudo svih zainteresiranih, a napose svoje profesorice, dobila je najbolju ocjenu za školsku zadaću iz matematike. Svi su govorili o pravom pravcatom čudu.
Čudu? Kako da se čovjek ne nasmije!
Dakako da je mala vještica prepisala zadaću od matematičkog genija iz svoga razreda. Ali, da bi osujetila eventualne sumnje, ubacila je navlaš jednu grešku i tako slučajno ispravila, i ne znajući, jedinu grešku dotičnoga genija, te tako postala junakinja dana.
- Oho - poveselio sam se - čini se da su geni tvoga oca ipak pametniji nego što izgledaju.
- Taman posla - odbrusila mi je Renana s prizvukom ledene superiornosti u glasu - to su, naravno, mamini geni.
Najbolja od svih žena osjetila se, dabome, ponukana da puše u isti rog sa kćerkom pa je spremno podržala njezinu morsku ideju da je od nje naslijedila samo gene najbolje, eksportne kvalitete.
- Što se tiče tvog oca - izjavila je najbolja od svih žena - njegovi se kromosomi mogu izbrojiti na prste jedne rake.
Predložio sam joj da jedanaest njezinih najboljih gena odigraju prijateljsku nogometnu utakmicu s mojom izabranom jedanaestoricom kako bismo to pitanje jednom zasvagda skinuli s dnevnog reda. Ali žena mi je, kao i uvijek kad ja predložim nešto iznimno duhovito, dala na znanje da joj ne dodijavam svojim infantilnim idejama.
Danas se Renana vratila uplakana iz škole, jer je dobila jedinicu iz povijesti. Majka ju je tužno pogledala i uzdahnula:
- E, da je bar siroto dijete naslijedilo koji gen od Henryja Kissingera!...
Pomirio sam se sa sudbinom.
*

Ne može čovjek neprekidno istraživati prirodoznanstvene fenomene a da ne dopre i do samog kraja. Ne znam da li je dobro ili loše umrijeti, jer nisam još to nikad iskusio. Pa ni naš kućni liječnik nikako da mi odgovori na to pitanje nego samo značajno šuti, kao da želi dati na znanje da je on na kraju krajeva, čovjek od akcije.
Idealno bi rješenje, naravno, bilo da čovjek dođe tamo gore a da ne umre. Ali to se vrlo rijetko događa. Ja znam samo za jedan takav slučaj. Pa i do njega je došlo tek štamparskom greškom.
*

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kućna apoteka za zdrave

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:21 pm





- Taj će me Jankel još u grob otjerati! - govorio je gospodin Grienbutter, glavni urednik »Dnevnog borca za slobodu«. - Već sam mu tisuću puta rekao da za različite vijesti treba složiti i različite vrste naslova, pogotovo kad su na istoj strani. A šta radi ovaj nesretni Jankel? On lijepo složi naslov »Sindikat najavljuje nove izbore« i »Novi val poskupljenja u SAD« istom veličinom i istim tipom slova jedan do drugoga! Pa to je da poludiš!...
Gospodin Grienbutter dohvati komad papira i na njemu nadrlja hitnu poruku Jankelu neka presloži jedan od ta dva naslova. Kao i uvijek kad bi se naljutio na poslu, nije ga oslovio imenom odmila, Jankele, nego službeno: »Jakob - Naslov pre. (SAD, sindikat)!« A da bude sigurniji da će ovako upozoreni Jakob i primijetiti tu poruku i postupiti po njoj, uokvirio ju je debelim, crnim flomasterom. Zatim je ubacio taj papirić zajedno s korekturnim otiskom u košaricu, koju je uputio u ručnu slagarnu, pa je brže-bolje krenuo iz uredništva.
Bio je pozvan na večeru kod Spiegelovih, a već je kasnio četvrt sata.
Kad je gospodin Grienbutter sutradan - kao i obično, još u krevetu - otvorio novine, zavalio se od prepasti opet na jastuke. Na prvoj strani »Borca za slobodu« kočila se u debelom, crnom okviru ova osmrtnica:


JAKOB NASLOV

nenadano je preminuo.

Smrt ga je zatekla na putovanju u SAD.

Uprava

Saveza Židovskih sindikata



Tresući se od srdžbe, gospodin Grienbutter uletio je u uredništvo i okomio se na Jankela. Jankel je mirno saslušao gnjevnu tiradu i pokazao Grienbutteru poruku ispisanu njegovom rukom koju je on samo malo prepravio za tisak.
Posrćući pod teškim udarcem zlehude sudbine, glavni urednik otišao je u ured vlasnika lista da se dogovori s njim o tome kako će se ispričati čitaocima »Borca za slobodu« zbog katastrofalnog promašaja.
Na njegovo veliko čudo, vlasnik lista dočekao ga je izvanredno raspoložen. Upravo je bio doznao od urednika malog oglasnika da su primili već 22 dobro plaćene osmrtnice u kojima se oplakuje neočekivana smrt Jakoba Naslova.
Gospodin Grienbutter nije htio čovjeku pokvariti veselje pa se brže-bolje izgubio.
Sutradan je u »Borcu za slobodu« sve vrvjelo od crno uokvirenih oglasa. U njima je pisalo:
»Shrvani žalošću, javljamo tužnu vijest da je naš dragi Jakob Naslov nenadano preminuo. Potrošačke zadruge Izraela.«
» Uprava i radni ljudi Tvornice bešavnih cijevi Jad Eliahu duboko su pogođeni tragičnom smrću Jakoba Naslova, neustrašivog pionira i borca za našu stvar.«
Ali to još nije bilo ništa prema slijedećem broju lista koji je morao biti proširen za četiri stranice da bi u nj stale sve primljene osmrtnice. »Poljoprivredni zadružni savez« sam je zakupio pola stranice: »Smrt našeg neprežaljenog druga Jakoba (Jankela) Naslova predstavlja za sve nas nenadoknadiv gubitak. Slava mu!« U specijalnom prilogu došla je do izražaja i iskrena sućut bušača: »Dijelimo s vama tugu zbog gubitka najboljeg od svih radničkih vođa«. Došlo je i do prilično mučnog nesporazuma: »Naslovima želi sve najbolje prilikom rođenja malog Jakoba obitelj Billitzer.«
Premda su i ostali jutarnji listovi bili prošarani sličnim oglasima, nisu mogli ozbiljnije konkurirati »Borcu za slobodu«. Glavnom uredniku ugledne »Nove domovine« bilo je krivo što njegov list nije prvi objavio vijest o smrti tako istaknute ličnosti iz javnog života, pa je prepustio sportskom uredniku da napiše nekrolog. Iskusni repoter pretražio je temeljito ali bez uspjeha cijelu kartoteku, raspitivao se na sve strane o Jakobu Naslovu, ali su se svi s kojima je razgovarao samo mutno sjećali pokojnika, pa je na kraju napisao nekakav općenit nekrolog koji se može odnositi gotovo na svakoga.
»Jakoba (Jankela) Naslova, koji je pripadao generaciji, starih doseljenika', zatekla je smrt prilikom posjeta u Sjedinjenim Američkim Državama pa je i pokopan na mjesnom groblju.
Borac od prvog časa, Naslov je bio aktivan u praktički svim organizacijama radničkog pokreta. Već na Židovskoj visokoj školi u Minsku (u Rusiji), koju je završio s odličnim uspjehom, bio je jedan od vođa studentskih društava i osnovao je tajnu cionističku omladinsku organizaciju.
Negdje na razmeđi stoljeća pridružio se 'Jankele' svojoj rodbini u našoj zemlji, stupio u kibuc u Galileji i bio jedan od osnivača tadašnje Đačke samozaštite. Poslije je obavljao razne funkcije u državnoj službi, i u domovini i u inozemstvu. Nakon uspješne javne karijere, povukao se u privatni život i posvetio se problemima radničkih organizacija. Do kraja života aktivno je sudjelovao u radu mjesne zajednice.«
Poznato je da domovina iskazuje počasti svojim značajnim ljudima tek nakon njihove smrti. Tako je bilo i ovoga puta. Pored javnih izraza sućuti u povodu smrti Jakoba Naslova, ministar prosvjete izjavio je da smo izgubili »djelotvornog sanjara, krčitelja novih putova, čovjeka iz naroda i čovjeka za narod«. Kad je na kraju komemoracije muški zbor zapjevao »Ljubav za Sion« Černikovskoga, razleglo se prigušeno jecanje.
Zgrada uprave sindikata, koja je uskoro nakon toga završena, dobila je ime »Dom Jakoba Naslova«. Kako se ni nakon duljeg traganja nije našao ni jedan živi nasljednik Jakoba Naslova, gradonačelnik Tel Aviva primio je, umjesto udovice, simbolični ključ Doma. Ispod portreta pokojnika u velikom predvorju gomilali su se vijenci društveno-političkih organizacija zemlje. Sam je portret bio djelo znamenitog slikara Bar-Honiga. Kao predložak poslužila mu je grupna fotografija stara 35 godina iz arhiva Saveza sindikata, na kojoj je nekoliko veterana radničkog pokreta prepoznalo Jakoba Naslova, napola zaklonjenog u posljednjem redu. Stariji promatrači smatrali su da je Bar-Honig izvrsno pogodio karakteristični osmijeh »našeg Jankelea«.
Jednom od najpoznatijih naših izdavača povjerena je zadaća da objelodani Sabrana djela Jakoba Naslova. Urednici su mukotrpnim radom pronašli njegove tekstove u starim, požutjelim novinskim godištima. Tekstovi su doduše bili nepotpisani, ali je svaki redak nedvosmisleno nosio autorov osobni pečat.
Tada se dogodilo nešto što umalo da nije dovelo u pitanje svu posmrtnu slavu Jakoba Naslova.
Kad je ulica u kojoj se nalazi uredništvo »Borca za slobodu« preimenovana, na opću želju, u Bulevar Jakoba Naslova, gospodin Grienbutter nije mogao odoljeti da u uvodniku ne opiše kako je zapravo nastala legenda o Naslovu.
Ali uskoro se podigao val protesta protiv tog pokušaja krivotvorenja povijesti. Na proslavi otvaranja »Gimnazije Jakob Naslov« rekao je predstavnik vlasti u svom govoru i ovo:
»Jakob Naslov bio je još za života difamiran, a neki opsjenari javnog mnijenja difamiraju ga i nakon njegove smrti. Ali mi, kao i svi časni ljudi, i dalje stojimo kao stijena iza Jakoba Naslova!«
Gospodin Grienbutter bio je među uzvanicima pa nije odolio da na taj osobni napad ne dobaci govorniku da je smiješno slaviti porod tiskarske pogreške. Tada su ga dva redara silom odstranila iz dvorane i otpremila u bolnicu. Tu je gospodina Grienbuttera ubrzo obuzela melankolija jer je i bolnica nosila ime Jakoba Naslova. Pošto ga je jedne noći spopalo bjesnilo, morali su ga liječnici premjestiti u bolnicu za duševne bolesti.
Pod strpljivim nadzorom psihijatra, stanje mu se malo-pomalo popravilo! Počeo se miriti sa činjenicama i nakon nekog vremena otpušten je kao izliječen.
Iduće je godine za svoje novinarske zasluge primio nagradu za publicistiku »Jakob Naslov«.
*

Dakako da se ne možemo osloniti samo na tiskarske pogreške. Tko neće da dočeka prirodnu smrt, mora sam podići ruku na sebe. U tom slučaju stoji mu na raspolaganju medicinska znanost kao što je izložena u ovoj knjizi.
Uzmimo, recimo, moj slučaj, kako sam ja preminuo, i sve lijepo opisao kronološkim redom.
Dogodilo mi se to na stubama. Odjednom me malo zasvrbi resica lijevog uha. Žena navalila neka odem k liječniku jer da se s takvim stvarima nije šaliti.
Odem, dakle, specijalistu za unutrašnje bolesti. Zavukao mi se u uho, preturao po njemu valjda tridesetak minuta, pa je izašao i službenim tonom dijagnosticirao da me uho mora svrbjeti.
- Uzmite šest kapsula penicilina - odredi mi. - Time bi vam to moralo proći.
Progutao sam penicilin i zbilja me dva dana kasnije više ništa nije svrbjelo a resica mi bila kao nova. No, veselje mi je donekle bilo pomućeno time što mi se trbuh osuo nekim crvenim mrljama koje su me tako svrbjele da sam pošizio. Vratio sam se onom specijalistu. Samo što me pogledao, odmah je znao koliko je sati.
- Pa da, ima ljudi koji su preosjetljivi na penicilin i od njega dobiju alergični osip. Uzmite dvanaest tableta aureomicina i za nekoliko dana to će nestati.
Uzeo sam aureomicin i mrlje su nestale. S druge strane, napala me visoka groznica a koljena mi otekoše. Odvukao sam se k specijalistu.
- Logična stvar - reče specijalist. - Aureomicin može izazvati neželjene nuspojave u zglobovima.
Prepisao mi je trideset dvije tablete teramicina pa su moji virusi nestali kao na dodir čarobnog štapića. Temperatura je pala, koljena mi splasnula na normalu. No, ovaj put smo pozvali specijalista kući jer nisam mogao iz kreveta. On je otprve pogodio da su mi strašni bolovi u bubrezima izazvani teramicinom. A s tim nema šale, reče, uostalom, bubrezi su bubrezi.
Iz vješte ruke diplomirane medicinske sestre dobio sam šezdeset četiri injekcije streptomicina pa su bakterije počele masovno crkavati u meni.
U bolnici su me najprije podvrgli dugoj seriji laboratorijskih pretraga te su utvrdili da u mom tijelu više nema ni jednog jedinog mikroba, sva je nevolja samo u tome što su sudbinu mikroba doživjeli i moji mišići i živci. Život mi može spasiti samo ekstra jaka šok-terapija kloromicetinom.
Moji su obožavaoci masovno navalili na moj pogreb, a uz njih i tisuće znatiželjnih besposličara. U prekrasnom posmrtnom govoru rabin je napose istakao kakvu je herojsku a izgubljenu bitku medicina vodila protiv mog organizma rastočenog bolestima.
Zbilja je šteta što sam umro tako mlad. Tek u paklu sjetio sam se da me uho zasvrbjelo ondje gdje me komarac bio ubo. Ali kad sam već bio tu, nisam htio tjerati stvar dalje.
Do viđenja!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kućna apoteka za zdrave

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 3 Prethodni  1, 2, 3

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu