Jednodnevne mušice žive dulje

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

Jednodnevne mušice žive dulje

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:43 pm


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Jednodnevne mušice žive dulje

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:43 pm




Prema svemirskom računanju vremena, ljudski život traje jedan jedini prolazni trenutak. Najuspješniji među piscima žive u svojim djelima dvije, tri sekunde dulje. Ali u svojoj megalomaniji oni si umišljaju da su već gotovo jednodnevne mušice.
(E. K.)



POČNIMO OD KRAJA


Jednodnevna je mušica poodmakla u godinama i osvrće se na svoj život. Na zidu njezine radne sobe pojavljuje se poznati natpis: ”Mene, mene, tekel upharsin”, što na babilonskome znači otprilike: ”Odvagnuli smo te, brajko, i ustanovili da si prelagan.”
To, naravno, nije na zidu ispisao sam brajko nego njegove drage kolege. A jedna skromna jednodnevna mušica kao što sam ja ne zna uopće babilonski, i nije, na žalost, nikakav moćni tiranin kao što je bio car Nabukodonozor. Istini za volju, jedino što ja znam, to je da nasmijavam ljude slovima.
A ulijećem u svaku sobu u kojoj gori svjetlo, vrtim se u zraku, sjedam na nečiji nos i poškakljam ga. Škakljam vam ja tako već 40 godina gotovo neprekidno svu silu noseva. U međuvremenu sam zaista postao jednodnevna mušica sa časnim sjedinama, i ljudi već pomišljaju da bih se mogao napokon smiriti. Ipak, prije nego što mi krilca zauvijek klonu, htio bih još ispričati nešto o sebi i svom književnom plesu na žici, jer mi je, na kraju krajeva, i dužnost govoriti istinu.
Pripovijedat ću vam dakle o sebi. A da budem u sigurnim rukama, nakanio sam intervjuirati sama sebe.


- Vi ste, ako se na varam, gospodin Kishon, književnik? - obratio sam se sam sebi s doličnom uljudnošću. Moj je odgovor već dobro poznata, stara pjesma:
- Ja nisam književnik, ja sam humorist.
- A u čemu je razlika?
- Nema razlike, samo što humorist, po općem sudu, nije književnik. Ja sam još uvijek humorist.
- Zašto još uvijek?
- Zato što se o humoristu sasvim drukčije govori nakon što preda Bogu dušu. Tada se u nekrolozima o njemu piše: ”Napustio nas je jedan veliki satiričar i ostavio nam za sobom neprocjenjivo književno blago...”
- Satiričar je dakle mrtvi humorist?
- U pravilu je tako. Nakon sto godina može postati čak i filozof. Vrijeme radi i za mene.
- Bogme ste vraški tašti! Osim toga, dopustite mi da vam kažem da ni sad, kao humorist, ne živite loše.
- Zar sam se ja možda tužio? Ti bar dobro znaš da mene novac više ne privlači. Ne zato što ga imam previše nego zato što mi je preostalo premalo vremena da ga potrošim.
- Koliko vam je zapravo godina?
- Pedeset knjiga.
- To ipak nije vjerodostojan razlog da svoje nove knjige ispunjavate starim pričama.
- Slušaj ti, ja bih na ovom mjestu radije prekinuo ovaj naš intervju.
- Ne budite, za Boga miloga, tako osjetljivi!
- Kako ne bih bio osjetljiv kad opet čujem taj ofucani prigovor, i to još od sama sebe! Zar zbilja ne možeš zamisliti da ima masa ljudi koji još nisu pročitali priču napisanu prije 39 godina, ili koji su je već odavno zaboravili? Ja se ipak ne mogu odreći svojih najboljih djela rasutih po desecima knjiga samo zato što ti sve moje priče znaš napamet.
- Oprostite, ali to je onda u najmanju ruku plagiranje sama sebe.
- Pa što onda? Među nama budi rečeno, sve je već jednom negdje napisano. Vrlo je teško nešto novo izmisliti otkako je Aristofan počeo krasti od mene ideje. Nema starih šala, nego samo starih ljudi. Osim toga, nikad nećeš na koncertu filharmonije ustati i doviknuti muzičarima: ”Slušajte, ovu sam istu glazbu slušao već prije 20 godina!”
- S vama se zbilja ne može razgovarati. Ionako vas bije glas da i na najmanje napade, čak i umišljene, reagirate izljevima bijesa i da sve kritičare paušalno otpisujete. Što kažete na to?
- Ništa.
- Zašto?
- Zato što nas dvojica stojimo na suprotnim pozicijama - ja pišem, a ti kritiziraš.
- Previše pojednostavljujete stvari.
- Pa kad je sve to tako jednostavno! Jedan moj prijatelj, novinar, oduvijek tvrdi da ja patim od manije progonjenosti. Nedavno je on napisao roman koji će objaviti jedan poznati nakladnik. Ja sam mu ovih dana rekao: ”Jadnice moj! Bio si sretan i zadovoljan čovjek dok god si se bavio kritikom. Zašto si prešao u suprotni tabor?” Sad je svršeno s lijepim životom mog prijatelja. Za nekoliko tjedana, kad mu se knjiga popne na četrnaesto mjesto top-liste bestselera, odzvonit će mu. Još jedan živčenjak među svim ostalim neurotičarima koji piskaraju! Najkasnije za godinu dana reći ću ja njemu da pati od manije progonjenosti.
- A otkud znate da mu roman neće propasti?
- Ma rekao sam ja tebi da me nećeš razumjeti. Kad bi mu knjiga propala, moj bi prijatelj bio spašen. Nakon nekog vremena sve bi on to zaboravio i mogao bi opet biti onako bahat kao i prije. Opasnost se za njega krije u tome da mu knjiga doživi uspjeh. Tada će morati napisati i drugi roman. Neka mu Bog bude na pomoći! Za ostalo će se pobrinuti oštre kritike tog njegova drugog pokušaja. A nakon treće knjige propast će za sva vremena.
- A tko će biti kriv? Publika?
- Publika je apstraktan pojam. Publika poznaje samo prodavačicu u knjižari. Ne, njega će pokopati nekolicina prijatelja koje će susretati.
- Zar se mora susretati baš s njima? Ima i drugih ljudi na svijetu!
- E, onda će ga pokopati ti drugi.
- Ama, zašto?
- Pogledaj si to kod Kafke. On je napisao nekoliko knjiga o ljudskoj pakosti.
- Kafka?
- Dabome. Kafka je bio, između ostaloga, i vrstan satiričar, iako to nije ni sam znao. Čak i na najsuhoparnijim mjestima u njegovim romanima ima više humora nego u cijeloj jednoj seriji viceva.
- Sad sam se baš nečeg sjetio. Znate li onu priču o katoličkom popu, muslimanskom muftiji i rabinu koji zajedno lete avionom...
- I što kaže rabin?
- Kako, molim?
- Ma ne želim slušati cijelu priču dok ne dođemo do rabina. Što na kraju kaže rabin? Da ne kaže možda: ”Hopa!” i skoči padobranom iz aviona?
- Ma da. Nisu mene uzalud upozoravali da vi u privatnom životu nemate uopće smisla za humor. Svaka čimpanza smije se više od vas.
- Možda. Ali ne glupim vicevima.
- Pa i vi pravite viceve.
- Nipošto. Ja imam samo svoje vlastito mišljenje koje ne mora uvijek biti duhovito.
- Točno. Navodno su humoristi više tužni nego veseli ljudi.
- Nije točno. Ali možda su osamljeni? Ili skloni razmišljanju? Ta neobična profesija iziskuje ljuštenje svih onih slojeva istine kojima je istina obložena. Čovjek tako ljušti i ljušti te slojeve dok jednog dana ne pojmi da je upravo suprotno od onoga što nas uče u školi točno - u laži su duge noge, poštenje je izgovor slabića, dobrota je slabost a brutalnost je snaga...
- Prestanite! Kako uopće možete izgovarati takve strahote?
- Humorist može. Humorista nitko ne uzima ozbiljno. A sve te strahote, začudo, ne zvuče tako strašno kad ih umotate u humor. Tada možete ljudima dati da kušaju i najgoru stvarnost, a da se oni pri tome sjajno zabavljaju. Uživat će u istini kao u čokoladnim bombonima.
- Vi tako govorite samo zato što prezirete ljude.
- Ja nipošto ne prezirem ljude. Pa i ja sam, konačno, čovjek. Ja ih samo nastojim dobro upoznati. A što manje iluzija imam o njima, to su mi draži. Katkad mi je lakše voljeti propalicu nego sveca.
- To ne zvuči baš pobožno.
- Nije lako biti humorist i pobožan u isti mah.
- Ipak, ima i tu poznatih iznimaka.
- Svakako. Oscar Wilde je, na primjer, iz puke ljubavi spram bližnjega htio samo debele misionare upućivati kanibalima.
- Tipični engleski humor!
- Nema engleskog humora. Doduše, nekad ga je bilo, prije nego što su ljudi počeli u prekomjernim količinama gutati televiziju. Bilo je nekoliko vrlo duhovitih ljudi. Voltaire, Tucholsky ili, štoviše, Ferenc Molnár iz Budimpešte, koji se dičio time što njegova ljubavnica sa svakim spava, ali samo s njim za novac. To je bilo doba velikih humorista...
- A danas?
- Danas možete na jedan prst pobrojati...
- No, no!
- Ama, šta možemo kad je tako! Možda sam ja doista pretposljednji Mohikanac.
- A tko je posljednji?
- Taj više neće naći izdavača.
- Je li satiri stvarno odzvonilo za sva vremena?
- To ne vjerujem. Samo se privremeno povukla u mirovinu. Njezinu su zadaću preuzele televizijske serije, a od smijeha su napravili soundtrack. Dandanas se ”oštrim skalpelom satire” mogu još jedino otvarati pisma obožavatelja.
- Vi ste doista beznadan cinik.
- To moja profesija donosi sa sobom. Ali ja volim djecu, cvijeće i Mozartove koncerte za flautu.
- A jeste li svjesni činjenice da govorite s jakim mađarskim akcentom?
- Igen.
- A kako pišete?
- Zdesna nalijevo. Na hebrejskome. Pišem bez akcenta.
- Koje su vaše specifičnosti pri pisanju?
- Nema ih. Žao mi je što vam u tom pogledu nemam što ponuditi. Niti pišem sjedeći u mlakoj vodi u kadi uz zvuke gudačkog kvarteta, niti me nadahnjuju natrule jabuke, niti uštap iza oblaka. Svakog jutra skačem iz kreveta u 9 i 45, sjedam za pisaći stol i pišem dobro zašiljenom olovkom u suprotnom smjeru od uobičajenoga, dok ne zaspim.
- To ne zvuči baš uzbudljivo. Gdje vam je tu umjetnost, radost stvaranja?
- A tko vam je rekao da ja osjećam radost stvaranja?
- Pa što vas onda raduje?
- Raduju me gotove knjige, onaj trenutak kad na rukopis stavim završnu točku. Ja volim dijete, ali ne i porođajne muke. A kad gledam police sa svojim nebrojenim knjigama, upravo sam pijan od sreće. Samo je pisanje neprirodna djelatnost, bez trunka radosti.
- Pa zašto onda niste već prestali pisati?
- Zato što je moja sudbina identična sa sudbinom svakog piskarala opsjednutog pisanjem. Kad god se ne bavimo bez predaha tim prokletim piskaranjem, osjećamo u sebi nepodnošljivu prazninu.
- To vam ipak ne vjerujem.
- Onda zaboravi! Ionako sam se samo šalio.
- Tako sam si i mislio. Što sam vas ono zapravo htio još pitati?
- Smatram li sam sebe piscem?
- Tako je. Otkud znate?
- Iz iskustva. Osim toga, na to pitanje ne moram, hvala Bogu, ni odgovoriti.
- Što želite opet time reći?
- Da ljudi dan-danas ne žele više čitati, nego se samo smijati. Ali strogo paze da je ono čemu se smiju na nivou, a prema pravilu: ”Što je na nivou, to određujem ja sam!” Najbolji je primjer takve lutrije Charlie Chaplin. Godinama je taj genij nudio publici najjednostavnije burleskne lakrdije koje su se mogle tumačiti na sto načina. I publika ga je doista smatrala velikim društvenim kritičarom koji prikazuje borbu malog čovjeka s moćnicima tako što pada u ribnjak ili ostaje visiti na visokoj ogradi kanala. Oduševljeno su mu klicali i hrlili u kino dvorane. A onda je on, u starijim i zrelijim godinama, počeo snimati čudesne višeznačne filmove. Tim je filmovima izgubio publiku.
- I otkrio svoju pravu istinu?
- Istina ne privlači nikog u kino. I piscu prijeti slična opasnost. Čim ide iznad jednog određenog nivoa, opada mu popularnost.
- A kako to može izbjeći?
- Tako da ne ide iznad tog nivoa i da se povlači u osamu, te pjevuši za se. Istodobno se ipak jadno osjeća.
- A kako vi osobno nadvladavate taj rascjep?
- Ja nisam pisac. Ja sam humorist.
- Jednodnevna mušica?
- To si ti rekao.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Jednodnevne mušice žive dulje

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:44 pm








O JUBILEJIMA I TEKSTOVIMA NA OVITKU


Čini mi se da je ovaj moj intervju sa samim sobom izvanredno uspio, iako sam kao novinar na mahove bio malo netaktičan. Uostalom, takvi su novinari!
Pouka ove priče glasi: ”Humorist je pastorče književnosti, ali nije siroče”.
Dok sam bio dijete, bio sam još toliko naivan da sam mislio da je zadaća pisca samo pisati. U pubertetu sam se zatim bacio na prvi pisaći stroj i napisao tri međunarodna romana. U prvom je riječ bila o gangsterima u Alabami (SAD), u drugom su se legionari naganjali po Sahari, a u trećem sam gonio sicilijansku mafiju. Možda ti romani nisu bili baš književna remek-djela, ali su zato bili prilično mizerni.
Priznajmo radije sami sebi da se svaki normalan čovjek jedanput ili dvaput u životu poduhvati da nešto napiše, tragediju, dnevnik, pjesmu ili što god drugo. Obično počne vrlo poletno, a na kraju ne bude ništa od toga. Ja sam sva svoja navedena tri djela dovršio, što je bjelodani dokaz da sam već u nježnoj životnoj dobi imao zicflajša na bacanje, što je nedvojbeno najvažnija osobina svakog rođenog književnika.
U mladim sam danima još svim srcem vjerovao u moć pera. Tek sam mnogo kasnije shvatio da moć nije u autorovu pisaćem priboru nego u kemijskoj olovci prometnog policajca koji ti ispisuje globu za prometni prekršaj.
Tek nakon više godina otkrio sam sljedeću istinu - put svakog pisca počinje doduše za pisaćim stolom, ali se u jednom trenutku pretvara u trk kroz šibe, u čemu sudjeluje sva sila ljubaznih vampira - nakladnici sa svojim tajnicama koje nose naočale, zagrižljivi korektori, prezaposleni šefovi proizvodnje, lektorice predane literaturi, besposleni opremači knjiga, novi redaktori i stari tiskari, dvoje knjigovođa na trećem katu, privremeno nepopunjeni odjel za autorizacije, pospane knjigoveže, tiskarski šegrti, mafija za odnose s javnošću, radio i televizija, sajmovi knjiga, javno potpisivanje knjiga i, kao epilog, protestni dopis slikara Ronaida Lloyda Bjalazurkewicza protiv nedopuštenog spominjanja njegova imena na 22. stranici knjige, te izaslanstvo najboljih učenika II. b razreda koji mole autora da im dade intervju za list njihove osnovne škole...
Jednom riječju, život jednodnevne mušice - to vam je bjesomučan trk kroz šibe. Istodobno je svaki čas sa svih strana plaše, a kadikad zaprijete i muhobijom. Upravo se time najviše bavi ova knjiga puna ispovijesti o tom strašnom natezanju i naganjanju. Jer, i u toj pometnji ima nečeg lijepog, nečeg na čemu mi možete pozavidjeti. Mislim na divljenje i naklonost kojima je okružen majstor pera, ako i ne od literarnog establishmenta a onda bar od široke, srdačne javnosti.
O toj ugodnoj strani moje javne djelatnosti riječ je i u monologu moje malenkosti koja se 1988. godine okitila prestižnom nagradom ”Zlatni ugursuz”.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Jednodnevne mušice žive dulje

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:44 pm







ANONIMNI OBOŽAVATELJ
ILI
MONOLOG PRED GLUHIM UŠIMA


- Neću vas nipošto dugo zadržavati, gospodine Krishone, neću sad raspredati o tome tko sam i čime se bavim. Kako bilo da bilo, ja se beskrajno divini vašoj umjetnosti. Ja znam sve vaše knjige napamet, od prve do zadnje, na primjer onu, kako se ono zove, Mister Lot ili tako nekako, ma nije sad važno! Ja moram svakako porazgovarati s vama u četiri oka o jednoj stvari od životne važnosti. I ja sam, naime, već ponešto napravio u životu i sudjelovao u nekim velikim projektima. Vjerujte mi da je malo tko postigao ono što sam ja postigao. Ali to je već jedna druga priča... Uostalom, učinio sam samo ono što sam morao, i ne očekujem za to nikakvu zahvalnost...
- Razumijem vas.
- Ma ne, ne, gospodine, kad biste me malo bolje poznavali, znali biste da meni to sve skupa ništa ne znači. Ali ja sam u životu došao do jedne točke na kojoj mogu mirne duše ustvrditi da su moja razmišljanja od posebne važnosti. Da, upravo tako. Ali što da vam pričam, kad govorim gluhima, kao da gluhome kažeš dobro jutro...
- Kako to mislite?
- Vjerujte mi da sam pokušao sve pod milim Bogom. Obratio sam se kompetentnim ljudima i jasno im dao na znanje: ”Gospodo, meni nije stalo do bogatstva, ja ne težim za slavom, ja samo želim pomoći da se problemi riješe.” No, mislite li da su me htjeli bar saslušati? Ma kakvi, to vam je kao da gluhome kažete dobro jutro...
- A o čemu se zapravo radi?
- Molim vas da me ne shvatite krivo. Ja ne smatram sebe genijem kao što ste vi, gospodine Krishone, ne, ne, ja sam vam jedan sasvim običan čovjek kojeg se još tiču neke stvari, dapače, kojem one leže na srcu. Ponudio sam se na srebrnom pladnju, ali to vam je isto kao da gluhome kažete dobro jutro...
- Imate potpuno pravo, ali, na žalost...
- Kad bih imao pristup u kompetentne krugove, onda bi to bilo nešto drugo. Ali ja sam vam takav po naravi: ovdje sam, i ne odstupam ni milimetra. To vam je, kažem vam, gospodine književniče, kao da gluhome kažete dobro jutro...
- E pa, onda vam želim svako dobro...
- Katkad se pitam: ”Što te briga za druge, zar nemaš dosta svojih problema?” Ali eto, ja sam vam takav, uvijek sam spreman žrtvovati srce i dušu.
Samo se pitam, čekajte, gospodine Krishone, kamo ćete... Hej... Eto, takvi su vam ti uobraženi autori bestselera. Ništa njima nije sveto pod Bogom, ni za šta ih nije briga. Fuj, do vraga, to vam je isto kao da gluhome kažete dobro jutro...
Nerijetko me pitaju kako jedan normalan građanin dolazi na ideju da postane književnik, a ja im ne znam odgovoriti. Jer ja, prvo, nisam književnik, kako rekoh, a drugo, nikad nisam namjeravao sav svoj život straćiti sjedeći sam za pisaćim stolom. Naprotiv, od svojih mladih dana sanjam o tome kako da postanem nasljednik kakve milijunašice, ili kako da se prihvatim nekog drugog unosnog posla. A onda sam sreo Roberta i shvatio da nam škola ipak u krajnjoj liniji određuje budućnost.



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Jednodnevne mušice žive dulje

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:44 pm






ŠKOLA ŽIVOTA
ILI
LITERAT JE ROĐEN


Jednog lijepog dana, negdje oko podne, susretnem ja ispred jednog stana u prizemlju, nedaleko od naše kuće, četrnaestogodišnjeg Roberta koji mi prepriječi put i pozdravi me hladno iako nadobudno:
- Hej ti, stara nakazo, tikvane, dupelišče! Moram priznati da sam bio malo zatečen jer ga je lijepo mogao čuti i rođeni otac koji je sjedio na obližnjoj terasi. Prišao sam mu i pristojno ga upitao uči li možda ovaj njegov dražesni sinčić takve stvari u školi?
- Da - odgovori mi dječakov otac. - O tome se upravo i radi.
Ponudio mi je da sjednem i počeo objašnjavati pedagoške motive takva ponašanja. Evo o čemu je riječ. Robert je ove godine prešao iz osnovne škole u gimnaziju, u kojoj je isprva i dalje dobivao dobre ocjene. Međutim, što se tiče slobodnih sastavaka, nije se baš najbolje snašao. Prva je kriza izbila kad je profesor zadao učenicima da napišu slobodni sastavak na temu ”Razgovarao sam s prosijedim poštarom”. Robert je bio sav očajan jer još nikad nije razgovarao ni s jednim poštarom, pa čak ni s mlađim. Otac ga je poučio neka napiše da je tobože upitao poštara kako je, i da mu je poštar tobože odgovorio kako nosi teret pisama s najvećom radošću jer da je on pravi rodoljub. Ali Robert je odbio taj prijedlog i ustvrdio da bi to bila čista laž, pa je jednostavno napisao: ”Nisam sreo poštara”, što je svakako odgovaralo činjeničnom stanju. Za taj je svoj kratki sastavak dobio ocjenu ”minus nedovoljan”, što je tankoćutnog dječaka ozbiljno pogodilo. Tema je sljedećeg slobodnog sastavka glasila ”Zaboravio sam zatvoriti slavinu”.
- Kuća je zatim danima bila pod vodom - povjerio mi se dječakov otac. - A danas je dobio za zadaću temu ”Povrijedio sam osjećaje svojih bližnjih”. I eto, dečko pokušava samo iz reakcija prolaznika dobiti literarne poticaje. I što ja sad tu mogu?
Predložio sam mu da službeno zatraži od tog profesora da ne zadaje učenicima samo zadaće u kojima moraju pisati u prvom licu jednine. Susjed mi je na to odgovorio da su odvjetnici danas skupi.
I tako je Robertu, čini se, suđeno da jednog dana postane književnik.
* * *

Tako to dakle počinje. A kako završava?
Pisac ovih redaka slavi ovih dana 40. obljetnicu svoje prve knjige tiskane na njemačkom jeziku, pa točno zna kako to sve skupa završava. Otprilike onako kako je bilo i u slučaju Jurice Labuda, mog kolege i uglednog veterana među članovima Društva književnika.



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Jednodnevne mušice žive dulje

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:45 pm






TROSTRUKI JUBILEJ
ILI
SKROMNOST SE ISPLAT


Slučajno sam naletio na Labuda. Produžili smo dalje zajedno i došli u razgovoru na temu prezaduženosti države.
- Ja sam optimist - rekao je Labud. - Možda ćemo ipak dočekati dan da ministar financija podnese ostavku.
- I ja se tome nadam - otpovrnuo sam pun crnih slutnji.
Labud me dobrohotno potapšao po ramenu.
- Vi ste još mladi i imate vremena. Ali ja ću 23. kolovoza navršiti 75 godina. Uostalom, to će mi biti trostruki jubilej. Točno na taj dan prije 55 godina izašla mi je prva zbirka kratkih priča, a prije 50 godina došlo je do prekretnice u mojoj književnoj karijeri. Odonda sam literarno plodan kao nitko drugi u ovoj zemlji.
- Kad bismo bar bili sigurni da će državni proračun biti na vrijeme prihvaćen - rekoh.
Labud se nije dao smesti.
- U vremenskom rasponu koji završava otprilike 1975. godine afirmirao sam se kao vrhunski pripovjedač i vrstan versifikator. Ali događaji su me uskoro doveli do mog pravog životnog poziva - da budem nosilac proročanske poruke koja će probuditi moj uspavani narod. Za tu sam misiju ja izabran i tome ću ostati vjeran do kraja svog života, ne samo do 23. kolovoza, dana kad slavim svoj trostruki jubilej. Jer, tog će se dana navršiti točno 55 godina kako je izašla moja prva zbirka kratkih priča...
- Uh, zaboga! - presjekao sam ga u riječi bacivši pogled na svoj sat i naglo ga napustivši.
Nakon više tjedana, kad sam već poodavno zaboravio na taj susret, pozvao me urednik književnog priloga u novinama i uručio mi sljedeće pismo koje je stiglo preporučenom poštom:


”Veleštovani gospodine glavni uredniče!
U Vašem cijenjenom listu od 20. rujna pročitao sam članak u kojem se hvali jedna divna kuća! Možda će vas zanimati da se te riječi višeput spominju već u Bibliji (npr. Izaija, 64,11: ‘Naša sveta i divna kuća’). U ovoj prigodi želio bih Vam priopćiti da ću 23. kolovoza navršiti 75 godina života. Slučajno je baš toga dana prije 55 godina izašla moja prva zbirka kratkih priča, a to je ujedno i 50. obljetnica moje plodne književne djelatnosti, tako da je riječ o trostrukom jubileju. ‘I tako je,’ da navedem riječi Ephraima Kishona, ‘nekadašnji student Talmuda započeo svoj životni put od rabinske kuće do vrhunaca slave pa će se 23. kolovoza predstaviti kao poeta laureatus novohebrejske književnosti.’ Usudio bih se još dodati da se spomenuti biblijski izričaj očuvao do dana današnjega u svakodnevnom govoru.
Primite izraze iskrenog poštovanja od Vašeg odanog Jurice Labuda.”


- Što je to? - upitao me nervoznim glasom urednik književne rubrike kad sam pročitao to pismo. - Što to znači?
- Nemam pojma - procvilio sam isto tako nervozno. - Otkud bih ja to znao? Ja uopće nisam ovdje. Ja uopće ne postojim. Molim da me se ne primjećuje.
I izjurio sam iz uredništva bez pozdrava, čvrsto riješen da se do daljnjega ne pojavljujem više na tom mjestu. Pronio se glas i da se urednik književne rubrike bavi mišlju da se podvrgne malom kirurškom zahvatu na licu i da se sprema nestati na nekoliko mjeseci.
Ipak, stvari su se razvijale dalje svojim neumitnim tokom. Sedamdeset peti rođendan Jurice Labuda teško je pritiskao atmosferu. Ljudi su svakim dahom osjećali da će se njegov trostruki jubilej dostojno proslaviti. Što se više primicao taj nesretni dan, to su češće pripadnici književnog ceha bježali na jug zemlje. Drugi su se zaključavali u svoje stanove, a treći odlazili u toplice. Ulice kojima je prolazio Labud naglo bi opustjele čim bi se on na njima pojavio, a isto su se tako praznile i kavane. Ipak, nitko se nije ozbiljno nadao da može izbjeći kletoj sudbini.
- Prije nekoliko dana - izvijestio me jedan moj prijatelj, pjesnik I. L. Zelenković - pojavio se iznenada kod mene Labud da napuni nalivpero tintom. Dok je punio nalivpero, napomenuo je usput kako se nada da će mu ta tinta doteći do 23. kolovoza, njegova rođendana, kad slavi trostruki jubilej i time obilježava kamen međaš u povijesti književnosti. Nada se da neću propustiti priliku da i sam sudjelujem u toj proslavi. I što ću sad? I zašto je baš mene izabrao? Ti se s njim ipak bolje poznaješ...
Nakon stanovita natezanja odlučili smo bacati novčić. Ja sam bio toliko glup da sam izabrao ”pismo” umjesto ”glave” pa sam izgubio. Tako sam morao napisati tekst o Labudu u povodu njegova jubileja, radi čega sam morao temeljito proučiti izvore. Posudio sam jednu njegovu knjigu i pomno je čitao do polovice šeste stranice, a onda sam za svaki slučaj zavirio i u Tko je tko u Društvu književnika. Potom sam svratio do Jurice Labuda.
- Donosim vam, Jurice, dobru vijest. Jedna skupina vaših prijatelja i obožavatelja želi za vaš 75. rođendan prirediti malu, intimnu proslavu.
- U moju čast? - upitao me Labud zinuvši od čuda. - Proslavu u moju čast? Ma vi ste, dragoviću, valjda poludjeli! Meni ništa slično ne treba. Prištedite si trud.
- Ne, ne - usprotivio sam mu se. - Jurica Labud ima pravo da bude slavljen. Molim vas da pristanete na taj prijedlog.
Porazmislivši časak, Labud zavrti glavom.
- Ma ne ide to. Preozbiljna su vremena. Čime sam ja to zaslužio takvu proslavu? Ja sam učinio samo ono što sam morao. Učinio sam to doduše bolje od većine ostalih. Mladi me u našoj zemlji stvarno poštuju. I meni je to dovoljna nagrada. Molim vas da odustanete od planirane proslave u Operi. I zahtijevam da o tome smjesta obavijestite ministra kulture, predsjednika Parlamenta i vodeće ličnosti našega javnog života. Molim vas da se pobrinete da se 23. kolovoza u 21 sat ne održi u Operi nikakva proslava.
U Operi je održana prekrasna proslava slavljenikova jubileja.
Nakon uvodnog govora ministra kulture opisao je I. L. Zelenković zanosnim riječima put nekadašnjeg studenta Talmuda od rabinske kuće do vrhunaca slave, pri čemu je posebice istaknuo kako je u poznu jesen 1975. godine došlo do preobrazbe pjesnika, koji je tek tada postao potpuno svjestan svoje prave misije da kao prorok probudi svoj narod.
Jurica Labud sjedio je u prvom redu. Suze su mu curile niz obraze.
Bijaše to najljepši dan u njegovu životu. Nisu ga ipak zaboravili.




_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Jednodnevne mušice žive dulje

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:45 pm





JOŠ JEDNA JUBILARNA KNJIGA
ILI
MNOGO VIKE NI ZA ŠTO


Kad je književnik, filozof, kritičar, dramatičar, lingvist i folklorist Joakim R. Avakumović slavio svoj 57. rođendan, zahvalno se osvrnuo na svoj ispunjeni život i došao do zaključka da je krajnje vrijeme da objavi svoja izabrana djela u jednoj knjizi.
Avakumović se obratio uglednoj izdavačkoj kući, u kojoj su ozbiljno shvatili mišljenje da je riječ o književnoj veličini, pa se nisu skanjivali sklopiti s njim ugovor i isplatiti mu nepovratni predujam od 25 dolara.
Međutim, već nakon tog prvog uspjeha koji je mnogo obećavao, iskrsli su prvi problemi. Joakim R. je, naime, morao konstatirati da je sve do tada pisao mahom razne kratke tekstove za novine koji su već sutradan ujutro, ili čak istog dana popodne, padali u zaborav.
Stoga je slavljenik duboko zagrabio u svoj književni arhiv, koji je uz plavi kovčeg sa zimskom odjećom ležao na tavanu pokriven prašinom, pa je tjedan dana kopao po njemu i na kraju iznio na svjetlo dana čak dvadeset remek-djela. Jedno je od njih bila kritika koju je u travnju 1974. godine napisao o izvedbi drame Daj mi pusu mladoga Jurice Labuda, a u kojoj je bilo prikrivenih zlobnih primjedaba na račun tadašnje porezne politike. Jedan drugi tekst sastojao se samo od briljantne definicije koja do dana današnjega nije izgubila ništa od svoje aktualnosti: ”Što je ljubav prema domovini, pitaju narodi. Ja tvrdim da je ljubav prema domovini ljubav koja ljude veže s njihovom domovinom.” (Gornja Radgona, u siječnju 1988.).
Valjalo je hitno namaknuti još materijala jer je sam Avakumović zahtijevao da se u izdavački ugovor unese i klauzula prema kojoj knjiga mora imati najmanje 350 gusto tiskanih stranica. I tako je on uzeo kopati po svojim ladicama i, na svoju veliku radost, pronašao esej od više stranica iz 1981. godine, u kojem se oštro okomio na epidemiju skribomanije koja uzima sve više maha i ”prijeti da svojom silnom, zbrkanom gomilom suvišnih, nepotrebnih i beskorisnih riječi ugasi žižak uzvišene književnosti”.
Zatim je našao čak i jedan igrokaz koji je autorizirala njegova baka, a koji je on napisao u nježnoj životnoj dobi od pet godina za završnu svečanost u dječjem vrtiću, te dvanaest lirskih pjesama iz zrelije stvaralačke faze. Potom je Joakim R. Avakumović pridodao svojoj knjizi - pod prikladnim naslovom Svakodnevna premišljanja - svoje kalendarske bilješke iz kritičnih godina, od 1979. do 1989. Svakog je dana autor svojom rukom bilježio na listićima ovakva događanja: ”U 9 sati sastanak s R. K. u Meierovoj kavani. U 11 i 30 s Lefkowicem ml. zbog tiskarske greške. Navečer sjednica. Lolek 39 šekela (10. 7. 1984).” Uz te je bilješke pronašao i nekoliko računa za struju u kojima su navedene točne svote i datumi.
Sad mu je nedostajalo još samo oko 108 stranica. Joakim R. Avakumović pridodao je tome i skice za pisma i razglednice koje je upućivao sestri u Ameriku što mu je redovito slala kapljice protiv žgaravice. Radi cjelovitosti naveo je i odgovore sestre, manikirke po zanimanju. Na kraju je dometnuo i desetak stranica meteoroloških izvještaja iz autorova zlatnog doba (1993.-1996.). Kao originalnu nadopunu donio je i 28 raznih telefonskih brojeva.
Raskošno divot-izdanje te jubilarne knjige tiskano je u folio-formatu na ručno izrađenom papiru i, naravno, s ukrasnom vrpcom. Knjiga se može nabaviti u svim dobro opskrbljenim knjižarama po cijeni od 85 dolara, što se može uplaćivati i u 85 pojedinačnih rata.



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Jednodnevne mušice žive dulje

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:45 pm






KNJIŽEVNI MARATON
ILI
JEDAN SLUŠALAC PREVIŠE


Sve skupa je počelo pismom jednog anonimnog slušaoca radija koji je izrazio zadovoljstvo što Glas umjetnosti ne ponavlja samo drugorazredne zabavne emisije nego prigodice i čitanje iz djela ozbiljne književnosti kao što je knjiga Tolaata Shanija Pozdravni brzojav.
Uprava radija primila je sa zahvalnošću pohvalu na znanje i proslijedila je glumcu Jardenu Podmanitzkom, koji je, kao što je poznato, svaki dan od ponedjeljka do četvrtka između 10 sati i 20 minuta i 10 sati i 40, u sklopu književnog programa, čitao odlomke iz te knjige.
Opće dobro raspoloženje ipak se znatno pokvarilo kad se ustanovilo da nitko od urednika nije donio odluku da se čitanje knjige ponovi. Kontrola ukupnog emitiranog programa pokazala je da je Pozdravni brzojav, koji ima 203 tiskane stranice, Jarden Podmanitzky neprekidno čitao u posljednjih šest i pol godina, što je utrošak vremena koji je još teže objasniti zato što je Podmanitzky u svakoj emisiji pročitao prosječno po 10 stranica. Čak i kad se uzmu u obzir svi prekidi do kojih je često dolazilo u čitanju Podmanitzkoga, iz emocionalnih ili bilo kakvih drugih razloga, ipak je on morao u šest i pol godina pročitati negdje oko 8000 stranica. Kako je to bilo moguće?
Suočen s činjeničnim stanjem, Podmanitzky je pred istražnim povjerenstvom dao cjelovit iskaz.
”Ja sam Pozdravni brzojav počeo čitati u jesen 1994. Lijepo sam napredovao i nakon nekoliko mjeseci došao sam do posljednjeg poglavlja romana. Ipak, nisam se mogao pomiriti s tim da je svemu tome došao kraj. Inače sam pasionirani ljubitelj književnosti, a osim toga sam za svaku emisiju dobivao honorar od 25,15 šekela, što zaista nije mnogo, s obzirom na značenje predmeta i još veće značenje reprodukcije. Ali za jednog slobodnog umjetnika glumca ni sitni honorari nisu zanemarivi. I tako sam počeo čitati knjigu opet od početka. Treći put sam je čitao od kraja do početka, počeo sam od 18. poglavlja a završio prvim. Bio je to zanimljiv doživljaj, a još je zanimljivije bilo četvrto čitanje u kojem sam čitao samo neparne stranice. I tako su godine prolazile i to mi je sve skupa postalo već pomalo dosadno. Da bih emisiju malo osvježio, počeo sam u nju ubacivati crtice koje sam sam napisao. Jedanput, ali samo jedanput, pročitao sam i prvih 10 stranica Marxova Kapitala. Želim na kraju istaknuti da nikad nije bilo ni najmanjeg prigovora na tu emisiju.”


Jarden Podmanitzky dobio je oštar ukor, a ujedno je od njega zatraženo da po posljednji put pročita knjigu slušaocima do kraja godine. Ostalo je nerazjašnjeno tko je bio onaj slušatelj koji je cijelu stvar pokrenuo, i kako je uopće otkrio da se Podmanitzky ponavlja.
* * *

Ja rado lažem, kad moram. Pisci su ionako rođeni lažljivci, i što bolje koji od njih laže, to mu više čitaoci vjeruju. Taj je talent posebice neophodno potreban kad autor mora obaviti drugu najvažniju zadaću u književnosti, a to je sročiti tekst za ovitak na svojoj knjizi. Time se svakako vrijedi pozabaviti.




_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Jednodnevne mušice žive dulje

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:46 pm






SAM SVOJ MAJSTOR
ILI
O SUSTAVNOSTI PISANJA TEKSTOVA ZA OVITAK


Ponajprije jedna dobra književna vijest - nakon višemjesečnog skanjivanja, ugledni nakladnik Omega d.d. odlučio je objaviti roman Rubena Barona Velika rasprodaja. Sam Benjamin Omega primio je autora u svom uredu.
- Štampat ćemo za prvu ruku 350 primjeraka - rekao mu je - a poslije ćemo vidjeti.
Nadobudni romanopisac bio je toliko uzbuđen da nije mogao ni riječi progovoriti. Gospodin Omega stavio mu je očinskom kretnjom ruku na rame i ispratio ga do vrata.
- Znam, mladiću, da 350 primjeraka nije impozantna naklada, ali ljudi vam danas više ne čitaju knjige kao nekad.
Baron se odvažio blago usprotiviti toj tvrdnji:
- To ipak ne mogu vjerovati. Pa, zar nismo mi narod knjige?
- Jesmo, jesmo - pomirljivo će nakladnik. - I naš je prosječni građanin ponosan na svaku knjigu koju posjeduje. Čuva ih i pazi, drži ih u savršenom redu i neobično brižno postupa s njima, gotovo da ih ne uzima u ruke. A kad ih ipak uzme, najprije pogleda posljednju stranicu da vidi kakav je kraj. Najčešće pročita samo tekst na klapnama ovitka. I zato, dragi moj prijatelju, idite sad lijepo kući i napišite mi jedan privlačni tekst za svoju knjigu.
- Ja? - pomalo nelagodno procijedi autor. - Mislite da ja sam...
- A tko bi drugi? Nitko ne poznaje vas i vašu knjigu bolje od vas. Pa što mislite, tko je napisao sve one raspjevane ditirambe na ovicima knjiga? Uvijek sami autori.
- Stvarno? Autori se i time bave?
- A zašto ne? O tome ionako nikad nitko ništa ne sazna. Uostalom, što mi drugo preostaje? Ne mogu ja kao izdavač pisati te tekstove. Radi toga bih morao pročitati dotičnu knjigu i našao bih se u nebranu grožđu, zar ne? Znate što ja obično kažem: ”Ako jedan pisac ne zna napisati čak ni reklamni tekst za svoju knjigu, što onda uopće zna? Čekajte malo da vam nešto pokažem.
Omega posegne za jednim fasciklom i izvadi iz njega špalte.
- Evo, ovo je napisao Tolaat Shani o svom najnovijem romanu koji je doživio grozan neuspjeh: ”Najpopularniji epičar našega stoljeća, čiji je prethod ni roman na juriš osvojio zemlju, daruje svom širokom čitateljstvu opet jedan pravi prozni dragulj.” Eto, takvu reklamu mi trebamo. Sjedite vi lijepo, mladiću, za pisaći stol i prihvatite se posla! Bez lažne skromnosti! Zatrubite da vas svi čuju!
Baron se vrati kući, izvadi iz svoje biblioteke nekoliko knjiga i pročita tekstove na ovicima da se malo zagrije, pa se lati posla.
”Njegov briljantni stil, njegovo umijeće psihološkog portretiranja i njegovo duboko razumijevanje međuljudskih odnosa, čine Rubena Barona jednim od najvažnijih predstavnika našeg mlađeg književničkog naraštaja.”
Tada ustane, stane pred zrcalo, pogleda se i pljune svom odrazu u lice. Zatim razdere ono što je napisao, osjeti olakšanje i legne u krevet.
- Ne, ne, ne! - šapne u jastuke. - Neću se ja ipak prostituirati.
Kad se ujutro probudio, neki mu je unutarnji glas šapnuo da je prostitucija najstariji zanat na svijetu. Potom je pokupio poderani rukopis iz košare za smeće, ponovo ga sastavio i letimice pročitao. Učini mu se da to i nije tako loše napisano, da nije uopće pretjerao i da bi mogao biti još jasniji i određeniji.
”Njegova bujna a ipak disciplinirana proza,” nastavio je pisati, ”njegov prodorni pogled i strastveno suosjećanje sa sudbinom svojih likova...”
Poput neodoljive čarolije, obuzela ga je stvaralačka snaga kakvu nije još nikad osjetio. Ćutio je kako ga je prvi put u životu prožela čista, nepatvorena istina i ponijela u visine.
”Što ovo uopće znači?” prekorio je sama sebe. ”Zašto bih ja bio samo jedan od najvažnijih predstavnika? Ja sam najvažniji. I još k tome najmlađi, najmlađi i najvažniji od sviju...”
Ali nije morao dugo čekati na protuudarac. U njemu se naglo probudio osjećaj moralne čistoće. Istrgnuo je list papira iz pisaćeg stroja, bacio ga u zahodsku školjku, pustio vodu i osjetio olakšanje.
Navečer su pješaci koji su se vraćali kući s posla vidjeli jednog mladića kako prolazi ulicom i mrmlja sebi u bradu:
- Književni gigant... poput komete... virtuozno... Pješaci su sažalno klimali za njim glavom i govorili:
- Siromah! Piše tekst za ovitak knjige...
U noći je još jednom pokušao. (”Suvremeni Tolstoj!”) Ujutro je opet poderao rukopis na komadiće, bacio ga kroz prozor i oćutio olakšanje.
Jedna mala šetnja ispred kuće omogućila mu je da iznova pokupi komadiće Tolstoja. Kad se vratio u stan, klonuo je obliven suzama i nazvao gospodina Omegu.
- Ne mogu - prostenjao je u telefon. - Ne mogu se, gospodine Omega, prisiliti na to. Umirem od stida...
- U redu - odgovori mu nakladnik. - Mrtvi se autori bolje prodaju. Osim toga, imam jednu lošu vijest za vas. Jedna od šesnaest osoba koje redovito kupuju sva moja nova izdanja odlazi na operaciju mrene. Možda bi bilo dobro da odgodimo objavljivanje vaše knjige do nekog povoljnijeg trenutka...
To je ipak bilo previše za Barona. Spustio je slušalicu, pokupio na brzinu sav svoj materijal za ovitak i odjurio do nakladnika takvom brzinom da je putem izgubio nekoliko superlativa. Kad je stigao do nakladnika, bacio je pred njega svoje tekstove i, izjedan mržnjom na sama sebe, gledao ga kako čita.
- Hm, nije loše - promumljao je nakladnik kad je sve pročitao. - Pa, rekao sam ja vama da je samo autor kadar predstaviti sama sebe...
Zatim uze olovku i ispravi gdjekoju riječ, prekriži po neku kratku rečenicu i dopiše drugu te zadovoljno pročita konačni tekst:
- ”Naklada Omega d. d., vodeća izdavačka kuća u zemlji, nudi vam uvijek samo ono najbolje od suvremene književnosti i donosi to svagda u atraktivnoj opremi. Izdavačka kuća Omega d. d. predstavlja vam novi roman napisan bez dlake na jeziku i tiskan na finom, bezdrvnom papiru te uvezan u poluplatno, po sniženoj cijeni od 49,95 šekela. U ovoj istoj biblioteci i po istoj cijeni izlazi u rujnu američki megabestseler Ilustrirana povijest bordela. Necenzurirana. Naručite odmah!”
Baron je bez daha čitao tekst preko nakladnikova ramena i procijedio promuklim glasom:
- To? To je tekst za ovitak mog romana?
- Da. Zašto me to pitate?
- Pa zar niste rekli da će sam autor napisati tekst za svoju knjigu?
- Molim lijepo, ako baš inzistirate.
I gospodin Omega napiše iznad svoga teksta ove riječi: ”Autor o svom novom djelu” i na kraju stavi dvotočku.
Ruben Baron ode kući, uze uže i objesi se. Kad mu se omča oko vrata previše stegnula, prerezao je uže i osjetio olakšanje.




_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Jednodnevne mušice žive dulje

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:46 pm




RAD NA CRNO
ILI
JONASOVE SUZE ZAHVALNICE


U cik zore zazvonio je telefon.
- Halo - javio se prigušeni muški glas. - Moram s vama hitno razgovarati.
- O čemu?
- Ne mogu vam to reći preko telefona.
- Žao mi je - rekoh - ali mene svakog dana nazove desetak nepoznatih ljudi i obično me zamole da napišem govor za njegova trinaestogodišnjeg sinčića radi predstojeće svečanosti bar micve.
- Zar vi mislite - ogorčeno me presiječe u riječi moj telefonski sugovornik - da vas ja zbog takve tričarije ovako rano nazivam?
Predstavio mi se, a njegovo mi je ime bilo odnekud poznato, da li iz Vlade ili krupne industrije? E pa, nikad se ne zna. Pohitao sam do njega.
Predstavnik krupne industrije u Vladi dočekao me na vratima svoje kuće.
- Nemamo vremena za traćenje - strogo mi je rekao dok smo se, zadihani, penjali uza stube. - Moj sin Jonas ima za koji dan bar micvu i treba mu govor.
Htio sam se bez riječi okrenuti i poći kući, ali me on zadrža:
- Nemojte me, molim vas, razočarati - reče mi molećivim glasom. - Potrebna nam je vaša pomoć. Dečko voli i poštuje nas roditelje i najveća mu je želja da vam se od srca zahvali...
- Pa neka se zahvali!
- Ali svečanim govorom.
- Neka ga sam sastavi!
- To on ipak ne zna, ta njemu je tek trinaest godina. Molim vas ko Boga! Morate nam pomoći. Pomoći nam može samo genij kao što ste vi. Dakako, uz određeni honorar, ako baš želite. Novac ne igra ulogu. Važan je samo rok a on je kratak. Svaki je sat dragocjen. Svaka minuta. Shvatite me, zaboga, shvatite brižno očinsko srce!
Htio je kleknuti preda mnom, ali sam ga spriječio u tome. Ipak osjećao sam kako mi se srce pomalo topi.
- Samo jedan mali, majušni govor! Osjećajan, pun dječje zahvalnosti, po mogućnosti rimovan. Koliko se puta u životu slavi bar micva? Jedan jedini put! Ne možete me odbiti!
Zaista nisam mogao. Predobilo me brižno očinsko srce.
- Dokad želite dobiti rukopis?
- Do jučer. U očajnoj smo vremenskoj stisci.
- Meni treba za to najmanje dva dana.
- Nemoguće! Morate uzeti u obzir da dijete mora još naučiti sav tekst napamet. Do večeras, molim vas ko Boga! Do večeras!
- Pa, dobro. Recimo, do devet sati.
- Do pola devet. Udvostručit ću vam honorar ako mi ga predate do pola devet.
Kod kuće me dočekala najbolja od svih žena viješću da me maloprije netko nazvao i samo rekao: ”Do deset do osam!” Zamolio sam je da mi skuha strahovito jaku, strahovito crnu kavu, pa sam se latio posla.
Najprije sam se pokušao uživjeti u uzburkane duhovne i duševne osjećaje mladog Jonasa. Kako bi ih on mogao najbolje iskazati? Možda ovako:
”Predragi roditelji moji, O čijoj skrbi ne dvojim, Htio bih vam reći hvala, Od srca hvala i slava!”
Možda malo suhoparno, ali za početak može proći. Dok sam razmišljao o tome kako da nastavim, jedan mi je glasnik donio buket cvijeća i poruku na kartici: ”Svako dobro! Molim lijepo, do pola osam!”
Sljedeći su stihovi glasili ovako:
”Dragi oče i draga majko, Zahvalit vam želim žarko.” Slijedila je telefonska smetnja:
- Kako stoje stvari? - upitalo me brižno očinsko srce. - Jeste li već što napravili?
Pročitao sam mu rezultat svojih dotadašnjih napora.
- Nije loše - rekao mi je. - Ali i ime Jonas treba da se rimuje. On nas upravo idolopoklonički obožava. Može li do sedam i dvadeset?
- Učinit ću sve što je u mojoj moći - obećah mu, isključili telefon i pođoh u potragu za riječju koja se rimuje s imenom Jonas. Zar ti ljudi nisu mogli tog svog suvišnog potomka nekako drukčije nazvati? Na primjer, Božidar, u kojem je ugrađena rima ”dar”. Ali ne, oni su mu morali dati baš ime Jonas! Napokon sam mu doskočio ovako:
”Pred vama, evo, padam nice I suze mi teku zahvalnice. Dopire li do vas glas Što vam ga šalje vaš Jonas?”
Jedan glasnik ekspresne dostave izvukao mi je papir iz pisaćeg stroja i nestao. Održao sam rok isporuke. Tada sam utonuo u dubok san bez snova.
Prolazili su tjedni a da nisam primio nikakve obavijesti od svoje banke ni od svoga naručitelja. Napokon sam posegnuo za telefonom i priupitao ga je li zadovoljan.
- Čime? - uzvratio je on protupitanjem.
Sa stanovitim ponosom predstavio sam mu se kao autor efektnog govora koji je mladi Jonas održao na svojoj proslavi bar micve.
- Ah, da, tako je. Sjećam se. Nisam još, na žalost, stigao pročitati vaš sastavak. Nazovite me opet ovih dana.
- Sutra ujutro?
- Nema hitnje. Možda oko podne. Ili još bolje sljedećeg tjedna...
Književnička je duša dozlaboga razdrta, još od onih vremena kad je Mojsije sročio svoje djelo u pet knjiga. Ta je razdrtost zapravo potpuno razumljiva. Književnička mašta pripada, s jedne strane, naravno, osnovnim pretpostavkama literarnog umijeća, a s druge strane ona ni kod jednog pisca ne ide dalje od predodžbe da, uz njegove knjige, ne postoje druge. Književnička duša uopće ne uzima u obzir činjenicu da bi sve knjige koje su izložene na Sajmu knjiga u Frankfurtu, kad bi se naslagale jedna na drugu, tvorile toranj koji bi dosegnuo do Marsa i vratio se odande u obliku znanstvene fantastike.
S obzirom na tu protuslovnost, koja mora pokolebati svaki osjećaj za umjetničku pravdu, postavlja se bolno pitanje kako se jedan beznačajni ali častohlepni pisac može, usprkos tome, probiti na priželjkivano mjesto na top-listi bestselera.
I letimičan pogled na povijest književnosti dostajat će nam da ustanovimo kako su se od svih onih koji su se bavili pisanjem u krajnjoj liniji slave i časti dokopali samo oni koji su bili spremni, uz mukotrpno pisanje, poduzimati još i nešto drugo da svrate pozornost velecijenjenog općinstva na sebe. U Francuskoj je, primjerice, daroviti dramski pisac Jean Genet godine i godine sjedio onkraj brave zato što je morao počiniti spektakularno umorstvo da bi vidio svoje drame postavljene na scenu. U Americi je pak dovoljno da večerate s Predsjednikom, ili da dignete u zrak Federal Building u Oklahoma Cityju, pa da vas ugledni svjetski nakladnici obaspu primamljivim ponudama da vam tiskaju knjigu. A da i ne govorimo o običajima koji vladaju na njemačkom knjižnom tržištu za koje je poželjno, ako ga kanite osvojiti, da se na vrijeme svrstate u ljevičarski intelektualni tabor, ili da se deklarirate kao simpatizer umjerenih terorističkih organizacija.
Sve je tu dopušteno, osim da držite jezik za zubima. Imena onih skromnih pisaca koji se ne obaziru na presudan utjecaj agresivnog samoreklamiranja na svoju budućnost, po svoj prilici nećete naći ni u jednom leksikonu, ili u najboljem slučaju samo u skupnoj natuknici ”ostali pisci”. Ili im se događa ono što se dogodilo autoru romana Plavi anđeo, romana o kojem svi misle da ga je napisala Marlene Dietrich.



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Jednodnevne mušice žive dulje

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:46 pm






BEZ GAĆA
ILI
RJEŠENJE JE UPALA PLUĆA


Nakladnik izvuče rukopis iz ladice i obrati se Rudolfu Gromu ovim riječima:
- Pročitao sam ga.
Pjesnik je naglo spuznuo na rub naslonjača.
- Da? - prošapće on. - Da?
- Prekrasne su vam pjesme. Rekao bih da u posljednjih dvjesto deset godina nije napisano ništa što bi se moglo mjeriti s vašim Volio sam tebe više nego sebe.
- Hvala vam - jedva čujno šapne Grom. - Zahvaljujem vam, gospodine Natezalo.
- Poći ću još korak dalje i ustvrditi da cijela ta zbirka pripada lirskim vrhuncima svjetske književnosti.
- Hvala vam lijepa. Ja ću ipak i dalje brusiti svoje pjesme dok ne postignem savršenstvo, prije nego što mi vi objavite knjigu...
- Prije nego što vam ja... što?
- Objavite... knjigu, gospodine Natezalo... Volio sam tebe više nego sebe...
- A kad sam vam ja to rekao da ću vam objaviti knjigu?
- Pa rekli ste... da su pjesme prekrasne...
- Ali, tko vam još danas kupuje pjesme?
- Zar baš nitko?
- Nije baš nitko. Našlo bi se možda četrdeset do pedeset čudaka...
- Ja sam, gospodine Natezalo, spreman odreći se honorara.
- To se razumije samo po sebi.
- Spreman sam sudjelovati i u troškovima tiskanja...
- Ni to nije za baciti. Nego, čekajte da malo razmislim. Patite li vi možda od kakve neizlječive bolesti?
- Zašto me to pitate?
- Tada bismo mogli knjigu izdati s crnom pasicom na kojoj bi pisalo: ”Posljednje djelo kralja među pjesnicima”. To bi možda pripomoglo prodaji.
- Iskreno mi je žao, gospodine Natezalo, ali ja sam zdrav. Doduše... kad počnu kiše...
- Na to se ipak ne možemo osloniti.
- Onda mi recite što da radim...
- Ne bi htio utjecati na vas. Htio bih vas samo podsjetiti da je poznati slikar Jendričko, kad je oslijepio, počeo dobivati fantastičan novac za svoje slike.
- Ja, na žalost, samo nosim naočale.
- Rudolfe, čini mi se da vi ne shvaćate o čemu je riječ. Danas vam se umjetnička djela ne prodaju bez reklame i skandala...
- Evo, upravo mi je nešto palo na pamet, gospodine Natezalo. Mogao bih se gol prošetati Elvisovim bulevarom s jednim primjerkom knjige Volio sam tebe više nego sebe pod pazuhom...
- Otrcani štos! Darovita književnica Gizela Gelb-Galgenhumor prošetala se dva puta po Beethovenovoj aveniji bez donjeg rublja ne bi li primamila ljude na potpisivanje svoje knjige. Navodno je nakon toga doista prodala dva-tri primjerka. No, kako bilo da bilo, ta je fora već isprobana. Svirate li možda trubu?
- Još ne.
- Šteta. Onda nam ne preostaje ništa drugo nego brutalnost. Kad prvi kritičar sasiječe vašu knjigu, razbijte mu prednje zube. Pristajete li?
- Svakako, gospodine Natezalo. Samo se bojim da se nitko neće usuditi sasjeći moje pjesme...
- Porazmislite još malo o tome ne patite li ipak od kakve teške bolesti...
- Na žalost, ne patim... eventualno samo zimi...
- Da nije možda u vašoj obitelji bio koji slučaj ludila? To bi nam dobro došlo. Kad je Otokar Štolcer nakon živčanog sloma primljen u sanatorij, roman mu je doživio tri izdanja za redom.
- Srećković!
- Nije to bila puka sreća, nego spoznaja da je knjizi potreban publicitet da bi se dobro prodavala. Ima li u vašoj knjizi ljubavnih pjesama?
- Pa zar se ne sjećate, gospodine Natezalo?
- Ma nisam ja čitao sve te vaše pjesme. Ako su vam pjesme doista realističke i sasvim otvorene... ako je riječ, da tako kažem, o golim činjenicama... Razumijete valjda što hoću da kažem...
- Ne, gospodine Natezalo, ne i još jednom ne! Radije ću skočiti s petog kata na ulicu...
- To nije loša ideja. ”Pjesnik razočaran u ljubavi skočio u smrt”. To ne bi loše zvučalo. A mogli biste i jednu svoju pjesmu posvetiti Severini...
- Vrlo rado. A tko je to?
- Ma nije važno. Ne morate ništa drugo učiniti nego samo na početak bilo koje svoje pjesme stavite posvetu ”Mojoj vječnoj ljubavi Sevi”. To će biti dovoljno.
- U redu.
- Eto vidite. Pomalo mi se, Grome, vaša knjiga počinje sviđati. Još ćemo se pobrinuti i da u javnost procuri vijest da ste dvije godine odležali zbog bigamije...
- Radije nemojte! To je naime istina.
- Dobro, onda nećemo. Ima li možda u vašim pjesmama i antireligioznih motiva? Možda kakva uvredljiva tvrdnja na račun Svetog pisma? I sami znate kako su ti ortodoksni Židovi osjetljivi...
- Tako bih nešto mogao još ubaciti...
- Sjajno! Kad bismo uspjeli da jedan rabin ili kardinal baci prokletstvo na vašu knjigu, prvo bi izdanje bilo praktički rasprodano.
- Divim se vašoj domišljatosti, gospodine Natezalo. I zahvaljujem vam na svemu od srca.
- Nemojte mi još ništa zahvaljivati. Imat ćete vi još pune ruke posla. Noćas će vas policija uhapsiti zbog javnog nasilja. Radi toga ćete morati razbiti najmanje dva-tri izloga. A onda ćete se zabarikadirati u ženskom zahodu ”Grand hotela”, zasvirati u trubu, svući se i izaći na ulicu da dobijete upalu pluća...
- Učinit ću sve što je u mojoj moći.
- Nakon toga ćete pokušati izvesti bombaški atentat na sjedište Vlade, prijeći na grčko-pravoslavnu vjeru i emigrirati.
- U redu.
- I nemojte mi izlaziti na oči dok ne budete totalno ludi.
- To neće biti teško, gospodine Natezalo.



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Jednodnevne mušice žive dulje

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:46 pm






MUNJEVITA KARIJERA
ILI
SAMOKRITIKA JE POŽELJNA


Sudeći po broju tiskanih djela, Melkior Pisarović bio je uspješan pisac jer je objavio ništa manje nego trinaest knjiga. Na žalost, čitaoci se uopće nisu obazirali na njih. Ne može se doduše potpuno isključiti mogućnost da je ponetko iz nepažnje zavirio u koju od njih, ali gotovo nitko nije kupio ni jednu od tih trinaest knjiga. Sve one trunu i žute na skladištu.
Melkior Pisarović strašno je patio zbog svoje zlehude sudbine. Potucao se od uredništva do uredništva novina, čekao i odlazio i opet se vraćao, i onda iznova dolazio i padao na koljena, moljakao i prosio, i ponovo dolazio i plakao i jadikovao, i toliko je puta navraćao dok na kraju nisu sve novine objavile gdjekoji pohvalni redak o njegovu najnovijem djelu. Jedanput mu je urednik jedne književne rubrike, kako bi pojednostavnili stvari, predložio da sam napiše bilješku o svojoj knjizi. Melkior je u prvi mah htio prilijepiti ćušku tom čovjeku, ali se onda predomislio, otišao kući i napisao željenu recenziju svoje vlastite knjige. Dakako da je nije potpisao svojim pravim imenom nego pseudonimom - Ingeborg Pičuljan. Recenzija je bila toliko raspjevana da se čak i Melkior raznježio nad njom i osjetio duboku zahvalnost prema toj ženi. Međutim, knjiga je i dalje ostala ležati u skladištu.
Melkior se s vremena na vrijeme raspitivao i u obližnjoj knjižari na uglu:
- Kako se prodaje moja knjiga? - pitao je.
- Slabo - odgovarao mu je knjižar. - Jako slabo. Možda će se prodaja malo popraviti uoči blagdana. Ali zasad ne ide. Uopće ne ide.
- Ma kako je to moguće? - jadao se Melkior. - A u svim su novinama izašli tako povoljni prikazi...
Nato je knjižar samo slegao ramenima i procijedio:
- Šta se može, tako vam je to.
Melkior Pisarović bio je na rubu očaja. Pomišljao je već da digne ruke od pisanja knjiga i da se posveti književnoj kritici. Tada je ipak odlučio po posljednji put okušati sreću, pa je napisao roman o bivšem vojniku koji je pronevjerio novac u blagajni kibuca. Dao mu je naslov Štetočina ciljajući na karakter glavnog junaka i na poljodjelsku sredinu u kojoj je živio. Kritika je pisala o kamenu međašu, odnosno o vrhuncu, odnosno o prekretnici u suvremenoj književnosti, ali se knjiga nikako nije prodavala.
Melkioru su počeli popuštati živci. Kad je jednog dana sjedio u autobusu i jedan bradati putnik zatražio od njega da ustupi mjesto jednoj starijoj dami, reagirao je vrlo grubo. Rekao je da mu to ne pada na pamet, da nitko neće da kupi njegov roman Štetočina pa zašto bi onda on morao biti na usluzi ljudima? Melkior nije znao da je taj bradonja vodeći književni kritičar i da je još k tome muž dotične dame. Ipak, kritičar mu nije ni riječi rekao nego je, čim je izašao iz autobusa, kupio jedan primjerak Štetočine i napisao o romanu poraznu kritiku.
”Zaista je više nego žalosno,” napisao je, između ostaloga, ”prikazati jednog našeg vojnika, hrabrog branitelja naše domovine, kao običnog varalicu. Osim toga, g. Pisarović pojma nema o kompoziciji romana, niti su mu poznata pravila zanata. On očito pripada onom mlađem naraštaju koji nema čak ni toliko kućnog odgoja da u autobusu ustupi mjesto starijoj dami. I takvi nam neotesanci pričaju priče!”
Kad je pročitao tu kritiku, Melkior Pisarović htio je skočiti kroz prozor. Tek kad je stao na prozorsku dasku, pojmio je koliko je ta njegova namjera besmislena, jer je stanovao u prizemlju. Stoga je sjeo i napisao pismo isprike bradatom kritičaru na 26 stranica. Preklinjao ga je da mu pruži još jednu šansu, da će se ubuduće uvijek voziti autobusom s njim i poštovanom suprugom, i da će joj svagda nuditi svoje mjesto, samo da ga kritičar više ne čereči u javnosti...
Na putu do pošte Melkior je doživio čudo. Knjižar na uglu priopćio mu je da je prodao već četiri primjerka Štetočine, po čemu je u lokalnim prilikama knjiga već postala pravi bestseler.
Melkiora je obuzela takva radost da je umah poderao svoje pismo isprike onom bradatom šarlatanu.
Još istog tjedna uslijedio je i drugi napad na njega. Jedan drugi vodeći kritičar, ozlojeđen činjenicom što on nije prvi sasjekao Štetočinu, napisao je još oštriju kritiku i proglasio roman zadnjim smećem, a autora nacionalnom sramotom, te upozorio na kobne posljedice takvih knjiga na društveni moral i na kraju izrazio nadu da Melkior Pisarović neće više naći nakladnika za svoje brljotine.
Ovaj put Melkior nije uopće pomislio da skoči kroz prozor. Knjižar ga je na uglu obavijestio da je prodaja Štetočine porasla za daljnjih šest primjeraka, što je jedinstven slučaj u povijesti književnosti, koji kanda najavljuje preokret u stavu čitateljstva prema Pisaroviću kao piscu.
A njegov nakladnik, kad ga je sreo na ulici, uzvratio je na Melkiorov pozdrav ljubaznim riječima:
- Hej, kako je?
Taj se trend i održao.
Nakon nekoliko tjedana Melkior Pisarović, kao poznati ali osporavani autor, pozvan je da govori na konferenciji za novinare. On je iskoristio tu priliku da se oštro obračuna sa svojim kritičarima. Rekao je da on stoji iza svake riječi u svom romanu i da ga nitko, pa ni tako utjecajni kritičar kao što je Neven Tarabić, ne može odvratiti od mišljenja da je ”jedan demobilizirani vojnik u određenim okolnostima kadar pronevjeriti novac iz blagajne kibuca”.
Te su smione riječi sutradan osvanule na naslovnim stranicama dnevnih novina i izazvale pravu buru prosvjeda.
Ugledne osobe iz javnog života okomile su se na roman u dopisima čitatelja i na protestnim skupovima, a Melkior je prvi put u životu dobio predujam od nakladnika za još nenapisano djelo.
Zatim je još jednom na miru pročitao svoj roman i otkrio u njemu nekoliko dvojbenih mjesta koja je označio crvenom olovkom i sa strane napisao: ”Pornografija!” Nakon toga je taj primjerak knjige ubacio kroz prozor u stan uvaženog profesora književnosti K. Jambreka.
Nije morao dugo čekati na priželjkivanu reakciju. U kulturnoj rubrici rado čitanog tjednika pojavio se Jambrekov tekst na tri stupca koji je zacijelo bio najoštriji do tada objavljen i osvrt na Štetočinu.
”Kakva se odvratna dubina nemorala razjapila tu pred nama! Da navedemo samo jedan primjer, riječ je, između ostaloga, o ‘ustreptalim dojkama mlade mulatkinje što su se poput dva brežuljka od čokolade nazirale kroz njenu prozirnu bluzu,’ i tako dalje, i tome slično. Ovakvim se opisima cilja na čitaočeve najniže nagone. Kome je uopće potreban takav prljavi izljev perverzne mašte? Sramota je što se takvo što uopće objavljuje.”
Danima nakon toga stajali su pred knjižarama repovi kupaca koji su tražili ”knjigu o čokoladnim brežuljcima”. Cijelo je izdanje razgrabljeno u roku od nekoliko sati, a u švercu je cijena preostalih primjeraka poskočila do fantastičnih visina. A kad je Pisarović u jednom novinskom intervjuu nazvao profesora književnosti ”starim impotentnim jarcem”, profesor je u otvorenom pismu zatražio od ministra kulture da zabrani taj roman, dakako bezuspješno.
Štoviše, uskoro se pojavilo i drugo izdanje knjige, pa i treće.
Popularnost Melkiora Pisarovića rasla je podjednako kao i njegov bankovni konto. Postao je rado viđeni gost na javnim i privatnim priredbama i pravi laf u svakom društvu, a na godišnjoj skupštini novinarskog društva proglašen je čovjekom godine. Na tom se skupu istaknuo i podrugljivim upadicama, a u kratkom je govoru ustvrdio da se u protekloj godini nije dogodilo ništa spomena vrijedno osim Štetočine. Jedan dio novinara žestoko se oborio na takvu preuzetnost, a drugi je dio stao na piščevu stranu, i reklo bi se da ovi potonji nisu pogriješili. Pisarović je osvojio jednu od prestižnih književnih nagrada, nagradu Zaklade barda izraelske književnosti.
Uskoro nakon svečane dodjele nagrade izašao je u popularnom bulevarskom listu članak Ingeborg Pičuljan koja je na najgrublji način opičila po članovima žirija i po samom autoru. Članak je bio pun najružnijih pogrda i osobnih uvreda. To je, ukratko, bilo ravno totalnoj osudi ”tog frivolnog smeća”.
U međuvremenu je izašlo i šesnaesto izdanje romana Štetočina, a i dalje se vodi žučna borba mišljenja oko knjige. Ako u tisku uskoro ne prestanu napadi na njega, Pisarović će kad-tad postati jedan od najznačajnijih pisaca svoje generacije.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Jednodnevne mušice žive dulje

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:47 pm





JEDAN JE PREVIŠE
ILI
CIVILIZACIJSKI NAPREDAK U OSOBNIM OBRAČUNIMA


Prije 500 godina


Motivi sukoba nisu više važni. Predaja kaže da je srdžba Crnoga viteza od Glasgowa na Viteza lavljeg srca planula kad je ovaj potonji neoprezno izlanuo nešto na račun jednog određenog soneta koji je vitez iz Glasgowa položio pred noge ljupkoj vojvotkinji od Schleswig-Holsteina...
- Njegova je sudbina zapečaćena - protisnuo je Crni vitez kroza zube i poslao dva privržena viteza da bace rukavicu u lice Vitezu lavljeg srca i da mu poruče:
- Noćas u ponoć na otoku Svete Margarete, podno samostanskog zida!
Vitez lavljeg srca odgovorio je kratko i jasno:
- Tako mi svih svetaca, dolazim! Bilo je strašno.
Dva su se viteza u teškim oklopima žestoko borila sve do zalaska sunca. Tri vatrena konja pala su pod njima mrtva, koplja su im se lomila u rukama kao igračke, ali dvoboj još nije bio okončan. Iako im je krv iz rana tekla kao voda, oba su hrabra borca i dalje čvrsto u rukama držala mačeve.
Posljednjim snagama pošlo je napokon Crnom vitezu za rukom da svoga suparnika strahovitim udarcem obori na zemlju. Zatim je podigao mač i odsjekao mu glavu.


Danas


Jedan je mladi novinar u uredništvu upozorio glavnog urednika da je glavni urednik konkurentskog lista dr. Erik Drk navodno izjavio da od njega, Lisaka, neće nikad biti pravi novinar.
- To me stvarno čudi - odvratio je dr. Lisak. - Erik je inače zapravo vrlo pristojan dečko. Šteta je samo što mu je žena navodno otkrila da joj je muž peder. Sutra ćemo o tome objaviti jednu kratku bilješku.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Jednodnevne mušice žive dulje

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:47 pm







BESPLATNA REKLAMA
ILI
DUHOVITOST NE ZNA ZA MILOST


Glavni urednik popularnog tjednika Sretna obitelj pozvao je na razgovor urednika književne i sportske rubrike.
- Dolenčiću - rekao mu je - naš je popularni tjednik sve dosadniji. Ako se ovako nastavi, počet će se uskoro prodavati u ljekarnama kao sredstvo za spavanje. Imate li možda na zalihi kakav vic od dvadesetak redaka?
- Imam - odgovori mu Dolenčić i naduši se smijati kao lud. - Slučajno sam baš jučer čuo jednu smiješnu zgodu, da pukneš od smijeha. Knjigovođa Bruketa dođe k svom šefu i veli mu: ”Šefe, morao bih otići na puničin sprovod”. A šef mu odgovori: ”Znate šta, Bruketa? I ja ću s vama.” Razumijete? I šef bi mu htio pokopati punicu. Sjajno, a?
- To vam je stari, ofucani vic. Osim toga, već smo ga najmanje dva puta objavili. Ipak, možda bismo ga mogli pripisati nekoj poznatoj ličnosti? Nekom umjetniku, glumcu, književniku, ili tako nekom? Čekajte! Sad sam se sjetio da je prekjučer u kazalištu propala predstava drame Tolaata Shanija...
- Ali on bi se naljutio kad bismo njemu prišili taj vic...
- Naljutio? Pa, o njemu će se nakon toga pričati na sva usta. Napravit ćemo mu samo dobru reklamu. Vi kao urednik književne rubrike morali biste ipak znati koliko su ti književnici tašta čeljad.
U sljedećem broju popularnog tjednika Sretna obitelj objavljena je u omiljenoj kolumni ”Anegdote i ćakule” sljedeća vijest:
”Tolaat Shani, dramatičar koji obećava, dokazao je da njegovu smislu za humor nije naudila ni katastrofalna premijera njegova najnovijeg scenskog djela. Kad je sutradan, po svojoj staroj književničkoj navadi, u predvorju parlamenta iščekivao novosti, pristupio mu je vozač njegova automobila što ga je vani čekao i rekao mu:
- Gospodine Shani, ja bih sad morao na sprovod svoje punice.
Uslijedio je munjevit odgovor duhovitog književnika:
- Znate šta, dragi Drče? Idem i ja s vama.
Ljudi koji su stajali oko njih, među njima i nekoliko istaknutih predstavnika koalicije, nagradili su taj duhoviti odgovor gromoglasnim i dugim smijehom.”


Književnik Tolaat Shani nije redovito čitao popularni tjednik Sretna obitelj. Stoga mu danima nije bilo jasno zašto ga znanci na ulici u velikom luku zaobilaze. Tu mu je zagonetku odgonetnula tek punica u pismu nadjevenom ruskim pogrdama:
”Odvratna, žabo krastačo,” pisalo je, između ostaloga, u njemu, ”da ništa ne držiš do majke svoje supruge, to sam već znala. Ali, da ćeš me ismijavati još i pred svijetom, to ipak nisam očekivala od tebe, izrode prokleti!”
Razumljivo je da je Tolaatu Shaniju bilo mnogo stalo do toga da poništi mučni dojam onog glupog vica koji uopće nije bio njegov. U svojoj omiljenoj kavani išao je od stola do stola i kleo se svim svecima da one riječi nije nikad izrekao, da mu na pamet ne pada da se mota po predvorju parlamenta, da uopće nema svog automobila a kamoli svoga šofera, i da ne poznaje nikoga tko se zove Dolenčić. Ništa mu to nije vrijedilo. Nitko mu nije vjerovao. Gdje ima dima, mora biti i vatre. Vjerojatno ima istine u svemu tome. Inače ne bi tako ozbiljan tjednik kao što je Sretna obitelj takvo što objavio.
Javnost je bila posebno ogorčena time kako je perfidno Tolaat Shani, koji je nedvojbeno bio sve to zakuhao, uvukao u tu svoju glupu priču i istaknute političare. A još je više ogorčenja bilo upereno protiv glavnog urednika novina koji je zacijelo - iz osobne slabosti ili zbog podmićenosti - pomogao tom piskaralu da zadovolji svoju besramnu sklonost samoreklamiranju.
Tolaat Shani učinio je ono što su mu nalagali čast i poštenje. Obratio se odvjetniku:
- Pročitajte ovo - rekao je i predao dr. Tandariću-
Mandariću najnoviji broj tjednika Sretna obitelj. Kad je odvjetnik pročitao članak, grohotom se nasmijao.
- Izvrsno! Nisam ni znao da ste vi tako duhoviti.
- Gospodine - odvrati Tolaat Shani, za koga bi se, uostalom, prije moglo reći da je ozbiljan i suhoparan čovjek - ja poštujem i cijenim svoju punicu i nikad je ne bih svjesno uvrijedio.
- Je li? Pa, zašto onda zbijate takve glupe šale s njom?
Nakon što je Tolaat Shani objasnio odvjetniku o čemu se radi, ovaj mu je savjetovao da podnese tužbu zbog klevete, ali ga je ujedno i upozorio da je u takvim parnicama tužitelj najčešće na gubitku, jer suci u međuvremenu zaborave o čemu je uopće bila riječ. Stoga je dr. Tandarić-Mandarić preporučio svom klijentu da glavnom uredniku Sretne obitelji uputi ovakvo oštro pismo:
”S ogorčenjem sam pročitao u Vašem listu staru, otrcanu anegdotu koju ste bez mog znanja i dopuštenja pripisali meni. Ovime zahtijevam od Vas da tu grubu pogrešku smjesta ispravite, i to kako glede mene tako i glede moje punice, koja je, hvala Bogu, živa i zdrava, i s kojom smo moja supruga i ja u najboljim rodbinskim odnosima. Osim toga, zahtijevam od Vas da u sljedećem broju Vašeg lista objavite odgovarajuću ispriku. Ako to ne učinite, bit ću prisiljen poduzeti...”


- Skuhali ste mi lijepu kašu, Dolenčiću - obratio se prijekornim glasom glavni urednik svom podčinjenom. - Tolaat Shani zahtijeva od mene ispriku.
Dolenčić promuca:
- Pa, ja sam vam rekao da će se on naljutiti.
- Naljutiti? O čemu vi to govorite? - Dugogodišnje iskustvo glavnog urednika došlo je i ovaj put do punog izražaja. - Pa, taj je lovac na publicitet izvan sebe od veselja! Zar vam nije jasno da njemu ni do čega drugog nije stalo? Hja, šta se može, takvi su vam ti književnici! Čim im napravite malo reklame, njima nikad nije dosta nego traže još. Nije uopće važno što o njima pišete, ni kako pišete. Glavno je da im se ime spominje.
- Prokleta bagra! - pripomene Dolenčić.
- Da, da, ali šta se može, takvi su vam oni. Ipak, napisat ću neku vrstu isprike, a najbolje će biti da to bude fingirano pismo samog Tolaata Shanija. To bi zapravo mogao i on sam napisati kad bi bio pametan. Ma dobro. Dajte mi, Dolenčiću, donesite Antologiju humora iz 1929. godine.


U mračnu kutu svoje omiljene kavane sjedio je Tolaat Shani i čitao najnoviji broj Sretne obitelji. Ruke su mu se tresle dok je čitao ovaj tekst:
”Kao vjerni čitalac Vašeg izvrsnog tjednika, želim Vas izvijestiti kako sam uživao čitajući onu sjajnu anegdotu o mojoj punici. Iskreno Vam čestitam! Ipak, istini za volju, moram Vam se ispričati. Onu izvanredno duhovitu primjedbu koju Vi meni pripisujete nisam ja, na žalost, izrekao. Kako bih uopće mogao pomisliti na sprovod kad je riječ o mojoj punici? Ona je, hvala Bogu, zdrava kao dren. Osim toga, uvijek mi kuha moja najmilija jela. S tim u vezi, dopustite mi, gospodine glavni urednice, da Vam ispričam jednu malu zgodu koja se nedavno dogodila. U jednoj trgovini kućnih ljubimaca pokraj koje sam slučajno prolazio, privukla mi je pozornost jedna velika, prekrasna papiga. Vlasnik trgovine obavijestio me da je papiga izvanredno dresirana i da izgovara čitave rečenice na sedam jezika. Odlučio sam kupiti tu papigu i zamoliti da mi je dostave kući. Moja je supruga, na nesreću, u isto vrijeme očekivala da će joj iz obližnje trgovine peradi donijeti kokoš koju će ispeći za večeru. Sudbina je uzela stvar u svoje ruke pa je papiga završila svoju karijeru u loncu moje punice. Kad sam navečer otkrio tu fatalnu grešku, nisam mogao odoljeti da ne dobacim punici:
- Otkud ti ideja da skuhaš papigu? Ta me papiga skupo koštala. Govorila je sedam jezika!
- Ma nemoj? - začudila se moja punica. - Pa zašto onda nije ni riječi progovorila?
Nadam se da će ova mala priča zabaviti Vaše čitaoce. Sa štovanjem,


Vaš odani Tolaat Shani”



Osoblje i gosti kavane u čudu su gledali kako dramatičar koji je doživio fijasko u kazalištu baca popularni tjednik na pod i gazi ga objema nogama, lica iskrivljena od bijesa i zapjenjenih usta. Ipak, oni gosti koji su već pročitali najnoviji broj Sretne obitelji nisu osjećali nimalo sažaljenja spram raspomamljenog književnika. Smatrali su da je priča o papigi još starija i ofucanija od onog neukusnog vica o punici. Tom razmetljivcu izjedenom od častohleplja ništa na ovom svijetu nije toliko sveto da ne bi od toga sam sebi napravio reklamu...
Kad se vratio kući, dočekala ga je pismena poruka od supruge da se vratila majci jer ne želi s luđakom više živjeti u braku.
U susjednim stanovima lijepo se čulo kako Tolaat Shani sjekirom razbija pokućstvo u svom domu. Ipak, nitko se nije htio u to plesti. Sudeći po najnovijim izvještajima, književnik je bio u neuračunljivu stanju pa je valjalo biti na oprezu.
Pošto je demolirao svoj stan, Tolaat Shani dohvatio je zahrđali kuhinjski nož, odjurio do uredništva Sretne obitelji i upao u sobu glavnog urednika urlajući:
- Pasja ti mati! Gade jedan! Huljo! Takva je dakle tvoja isprika?
- Moja isprika? - ostao je glavni urednik priseban sjedeći za pisaćim stolom. - Vi se valjda šalite, gospodine? Zar da se ja ispričavam zbog besplatne reklame koju sam vam napravio i za koju ste me molili na koljenima? Umjesto da mi budete zahvalni na vickastoj bilješci koju sam sročio na temelju one vaše papazjanije? - Glas glavnog urednika postao je prijeteći: - A sad bacite već jednom taj nož da ne izletite naglavačke iz ove prostorije!
Tolaatu Shaniju, koji nije imao mnogo iskustva s glavnim urednicima popularnih tjednika, ispao je nož iz ruke i on se, obeshrabren, zagledao u protivnika. Tek se nakon kraće stanke uspio pribrati i protisnuti:
- U mom pismu... ja nisam... ja nisam papigu ni spomenuo...
- Vaše je pismo prije tiskanja malo dotjerano - odvrati glavni urednik ledenim glasom. - To pravo pridržava sebi svaki časopis. Ne mislite valjda da smo mi vaš osobni megafon preko kojeg se možete izražavati kako god vam se prohtije? Što vi zapravo želite od mene?
- Samo jedan ispravak. Samo jedan sasvim mali ispravak, molim lijepo! Za mene ovo sve skupa nije šala. Moja punica ne razgovara više sa mnom otkako me je žena napustila. Ja sam stvarno očajan.
Tolaat Shani tiho zajeca.
- Dobro, dobro - promrmlja glavni urednik, koji je u biti bio čovjek meka srca. - Enormna naklada našeg popularnog tjednika počiva doduše na povjerenju naših čitatelja u pouzdanost naših informacija, ali ovaj put ćemo iznimno napraviti iznimku. U sljedećem ćemo broju objaviti jedno malo pojašnjenje, naravno, ništa suhoparno ni službeno, samo nešto u duhovitu i elegantnu pakovanju...
Iz grudi izmučenog čovjeka ote se bolan jauk:
- Ne, ne! Ništa duhovito! Ništa elegantno!
Tolaat Shani pade na koljena pred glavnog urednika i umolno podigne drhtave ruke uvis. Dolenčić, koji je dotrčao na zvuk zvonca, podigne ga s poda i otprati do vrata.
Glavni urednik gledao je za njima vrteći glavom i procijedio:
- Nevjerojatno je koliko se čovjek može srozati radi mrvice publiciteta...


”Punica ne odgovara” glasio je naslov kratke glose koja se pojavila u sljedećem broju Sretne obitelji:
”Tolaat Shani, čiji je neuspješni komad skinut s repertoara, provodi svoje pusto slobodno vrijeme na igralištu golfa. Pri jednom kolegijalnom susretu s našim dopisnikom, izrazio je stanovito iznenađenje što smo objavili nekoliko zgodnih, simpatičnih anegdota o njegovoj punici, za koju tvrdi da živi s njim u velikoj ljubavi.
- Za mene to sve skupa nije šala - rekao je književnik našem dopisniku. - Moja punica nakon toga ne razgovara više sa mnom.
- Zar se toliko ljuti na vas?
- Još je nešto gore posrijedi. Iščašila je čeljust pa ne može ni riječi progovoriti.
- A što kaže liječnik?
- Liječnik? - Tolaat Shani nije mogao zatomiti smiješak. - Htio ju je odmah pregledati, ali sam mu ja rekao: ‘Nema hitnje, gospodine doktore. Dođite za dva-tri tjedna!’
I Tolaat Shani elegantno je zamahnuo palicom da udari lopticu svom snagom.”
Oko podne je prvi kamen razbio prozor blagovaonice, ali je Tolaat Shani uspio još umaknuti prije nego što su demonstracije poprimile veće razmjere. Odšuljao se uza zidove kuća do autobusnog kolodvora, gdje je sjeo u autobus kojim se kanio odvesti u jedno daleko naselje na jugu zemlje. Umalo da mu to nije pošlo za nikom, ali mu je punicu netko bio potajno obavijestio o toj njegovoj namjeri, pa ga je ona ulovila u autobusu i razbila kišobran tukući ga njime po glavi.
U bolnici su ga hladno i neljubazno primili, a na kraju su ga smjestili na odjel za teške alkoholičare, gdje su mu previli glavu i upozorili ga neka miruje neko vrijeme.
Turobno zagledan u daljinu jer mu je prijetila luđačka košulja, napušten od sviju, Tolaat Shani sjedio je u svojoj ćeliji i razmišljao o tome kako bi se izvukao iz začaranog kruga u koji ga je utjeralo uredništvo Sretne obitelji.
Iznenada sine kroz prozorčić blještavo svjetlo i pred njim se pojavi anđeo s mačem demokracije u jednoj ruci i s krunom slobode tiska na glavi.
A onda anđeo otvori usta i izgovori ove riječi:
- Zatraži od njih honorar!


Evo kako je glasilo pismo koje je sutradan stiglo u uredništvo Sretne obitelji:
”Zahvaljujem Vam što ste u posljednja tri broja svoga cijenjenog časopisa objavili tri moje kratke priče:
1. O Dolenčiću i sprovodu.
2. O tome zašto je papiga šutjela.
3. Punica ne odgovara.
Molim Vas da mi doznačite honorar.


S poštovanjem Tolaat Shani”


Otada vlada mir.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Jednodnevne mušice žive dulje

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:47 pm










PODOBNOST ZA NAGRADE
ILI
PRAVDA TRIJUMFIRA


Ocjenjivački sud ”Nagrade grada Jeruzalema za beletristiku” bio je u gadnu škripcu. Sati burnih diskusija nisu dali rezultata i još uvijek nije bilo odlučeno tko će dobiti nagradu za najbolje književno djelo objavljeno protekle godine. Nebrojeni prijedlozi izneseni su i odbijeni.
- Predsjednik Vlade?
- Dobio je lani nacionalnu nagradu za izvanredna dostignuća u kulturi.
- A dopredsjednik?
- Osvojio je već nagradu za svoj dnevnik s Kongresa Socijalističke partije održan u Acapulcu.
- Ministar prosvjete?
- Ove je godine dobio nagradu za roman godine koji piše.
- Ministar vanjskih poslova?
- Dobio je nagradu za liriku, za svoje govore održane pred Ujedinjenim narodima.
Svi ti ozbiljni kandidati ne dolaze dakle, na žalost, u obzir. Nekoliko je puta spomenuto i ime jednog visokog financijskog dužnosnika kadli se odjednom jedan član ocjenjivačkog suda uzbuđeno javi za riječ:
- Pala mi je na pamet jedna ideja. Zašto ne bismo ove godine dodijelili nagradu jednom književniku?
Tajac.
- Kome bismo konkretno dali nagradu? - uslijedilo je zbunjeno pitanje.
- Jednom književniku. Jednom književniku koji piše knjige, drame i slične stvari.
- Kako to mislite?
Malo-pomalo se pokazalo što predlagatelj ima na umu. Riječ je bila o morskoj ideji da se književna nagrada dodijeli nekome tko živi od pisanja.
- Pa, to je revolucionarna ideja! - ustvrdi jedan od članova ocjenjivačkog suda. - A nije ni sasvim neoriginalna.
- To bi izazvalo strahovit skandal, ali što onda! - pripomene jedan od njih koji je bio poznat po svojoj građanskoj hrabrosti. - Dajmo nagradu jednom mladom književniku!
Predsjednik ocjenjivačkog suda oštro se usprotivio tom prijedlogu.
- To ne dolazi u obzir. Kako ću ministru financija izaći na oči ako on i ove godine ostane bez nagrade?
- Pa, dobio je već tri puta ”Državnu nagradu Akademije likovnih umjetnosti”!
- Ama, on je ipak ove godine sastavio novi državni proračun!
Na kraju su se svi suglasili s prijedlogom da se ministru financija dodijeli utješna ”Nagrada grada Jaffe za filmsku umjetnost”. Ministra pravosuđa zapala je pak nagrada Akademije znanosti za najoriginalnije uređenje i opremu ureda, a ministar stanogradnje dobio je sindikalnu nagradu za komornu glazbu. Ova je potonja bila već doduše obećana predsjedniku Vlade, ali je on zauzvrat stekao profesorsku titulu za duhovne znanosti, astronomiju i nešto fizike. Državna nagrada za humor i satiru dodijeljena je pak ministru obrane.
Na kraju je prevladao zdrav razum i postignut je kompromis. ”Nagrada grada Jeruzalema za beletristiku” pripala je kompletnoj Vladi, a novostvorenu dodatnu nagradu druge klase podijelili su feljtonist E. Kishon i zamjenik ministra prometa i veza.
* * *

Autori knjiga prevedenih na strane jezike zacijelo će se složiti sa mnom da je naš utjecaj na uspjeh ili neuspjeh prevedenih djela otprilike ravan našem utjecaju na vremenske prilike. Zapravo je to stvar čiste sreće jer sve ovisi o talentu prevoditelja, a i to je stvar čiste sreće. Obično autor nema nikakva kontakta s obrtnikom koji prevodi na portugalski, engleski ili francuski prijevod originala. Stoga naš autor mora da u oči činjenici da je i svjetska književnost svojevrsna hazardna igra, sa svim onim ugodnim iznenađenjima i gorkim razočaranjima koji je neizbježno prate.
Međutim, to ima i svoje dobre strane. Piskaralo kao što sam, recimo, ja može u svako doba mirne duše otvoriti svaki prijevod svoga djela. Budući da je njemu svaka riječ u knjizi nepoznanica, neće ga uopće spopasti bijes zbog neminovnih tiskarskih grešaka.
Dakako da nakladnik to isto tako dobro zna kao i studentica arheologije koja je tekst prevela navlas isto onako kako ste ga ”vi, gospodine autore, trebali napisati”. Jedina iznimka u tom pogledu bio je moj pokojni prijatelj Friedrich Torberg. On nije samo razmazio moje njemačke čitaoce svojim briljantnim prijevodima nego je dokazao i uzornu diplomatsku umješnost i tankoćutnost kad me je, u onim davnim danima dok još nisam znao njemački, umirio tvrdnjom da on moje tekstove prevodi ”onako kako si ih ti, sinko, zapravo želio napisati”.


Što goni pisca da piše sav svoj vijek?
On se bavi pisanjem. To je, blago rečeno, jedna monotona djelatnost, koliko god inače bila hvale vrijedna. Za umjetnika riječi nije ta djelatnost mnogo raznolikija ako jednu polovicu života piše slijeva nadesno, a drugu polovicu zdesna nalijevo. Jer, tu nije presudan smjer pisanja nego monotonija pisaćeg stola, to žalosno poprište piščeva rada uz koje je on vezan sve do svoga pogreba uz državne počasti, s kojima država obično nema ništa.
Nije stoga čudo što u časnom jeziku Biblije, koja je, uostalom, napisana zdesna nalijevo, postoji samo jedna jedina riječ koja označava zavist, a to je »književnički jal”. Budući da ja nisam uvjeren da je Biblija napisana na nebu - Bog jamačno ne bi napravio toliko pravopisnih pogrešaka - usuđujem se pretpostaviti da su naši blaženi mudraci, pravi autori Svetoga pisma, mislili na jal književnika na njihove čitaoce.
Čitalac je svakako u boljem položaju. Pivo, zato što pisac mora pisati, a čitalac ne mora čitati, i drugo, zato što se pri čitanju aktivira mašta, a pri pisanju knjige u pogonu je samo kompjutor.
Ja sam osobno svojim dobrim starim olovkama drljao redak za retkom na sve strane, a usput sanjao o tome kako bi to bilo kad bi se moji likovi jednom, samo jedan jedini put, počeli kretati, kad bi ustali s mojih stranica i doista oživjeli. Sigmund Freud nazvao je taj fenomen Wunschtraum (željkovani san ili tlapnja), što je pristojan izraz za nešto nemoguće, a ja se s profesorom teška srca moram složiti.
Ali tada, te noći bez mjesečine, ukazala se uz moje uzglavlje plavokosa vila i obrecnula se na me:
- Budalo, zašto ne počneš pisati kazališne komade?
Vila je doduše bila crnka, ali je svejedno donijela važnu prekretnicu u mom životu. Još sam te iste noći bez mjesečine sjeo za svoj pisaći stol i napisao svoje prvo scensko djelo.


I moji su likovi zaista ustali s mojih stranica. Počeli su pjevati, plesati i deklamirati na pozornici, kao što sam oduvijek sanjao, za svoga dugog lutanja kroz pustinju pisane riječi.
Ljubazna crnokosa vila odvela me u kazališni svijet. Ipak, ta me mala šlampavica nije upozorila na kritičare.



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Jednodnevne mušice žive dulje

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu