Jednodnevne mušice žive dulje

Strana 2 od 3 Prethodni  1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

Jednodnevne mušice žive dulje

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:43 pm

First topic message reminder :


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Jednodnevne mušice žive dulje

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:48 pm






RUPICA U ZASTORU
ILI
PRESVIJETLI RASPARAČ


Počnimo od najvećeg među njima. Kazališni kritičar P. M. Rasparač od pamtivijeka je sjekao glave. Moglo bi se čak reći da je, kad bi uzeo na nišan čitave ansamble, bio i masovni ubojica. Dalekovidna kazališna uprava uzima u svojim planovima sve moguće faktore u obzir, ali ne uvijek i naslove predstava. Tako je bilo, recimo, i s naslovom Mljekar se objesio u 6 sati, što je P. M. Rasparaču poslužilo u njegovoj jezgrovitoj kritici da ustvrdi:
”Bilo bi bolje da se objesio dva sata ranije”.
Ovakva bešćutna zloba mogla je samo naivčine iznenaditi. Dobri poznavatelji kazališnih prilika znaju da normalan kritičar ne piše kritike da kaže nešto o samom komadu, autoru, glumcima ili redatelju, nego samo zato da se o njemu osobno priča na sva usta.
A to će najlakše postići ako sasiječe svu produkciju komada jednom jedinom, poput britve oštrom, rečenicom. Nakon toga je jetka kritika P. M. Rasparača glavna tema razgovora u širokim slojevima pučanstva.
Ovdje se, uostalom, očituje i duboko humanitarni aspekt bespoštedne kritike. Umjesto da se pohvalnim prikazom omili šačici ljudi koji su profesionalno vezani uz kazalište, kritičar više voli duhovitim masakrom izazvati burno veselje u cijeloj zemlji.
Iz prethodnog primjera svaki ravnatelj kazališta može izvesti važnu pouku da nikad, ama baš nikad, ne smije uvrstiti u repertoar nijedan komad čiji će naslov pružiti kritičaru priliku da posvjedoči o svojoj duhovitosti. Nijedan kritičar na svijetu ne može odoljeti takvoj napasti. Navest ću još dva slična primjera.
Naslov komada: Rabin je ostao kod kuće. Naslov kritike istog komada: ”I ja sam trebao ostati kod kuće”.
Naslov komada: Pobjegli su u sumrak. Naslov kritike: ”Ja sam pobjegao u pauzi”.
Isto je tako izdašna i najmanja faktografska pogreška koja se može potkrasti autoru knjige, a koju onda kritičar, nakon što kod kuće zaviri u Encyclopaediju Britannicu, slavodobitno raskrinka. Ako se u jednom povijesnom romanu, u kojem je opisan sukob između španjolskog konkvistadora Corteza i astečkog kralja Montezume, spomene naziv novca ”peseta”, književni kritičar će sutradan na tri četvrtine recenzije superiorno raspredati o tome kako u vrijeme osvajanja Meksika zakonsko sredstvo plaćanja nije bila ”peseta”, nego, kao što je općepoznato, ”quitzal” ili, kako su urođenici tada izgovarali, ”quitzil” (vidi Razvoj Latinske Amerike, sv. 9, str. 345).
Isto tako prikriveni plagijat, koji je kritičar, međutim, od šuba otkrio, poslužit će mu da demonstrira pred publikom svoju izvanrednu naobrazbu. Kad P. M. Rasparač za vrijeme predstave prestane ispunjavati program stenografskim bilješkama i zagleda se staklastim pogledom u jednu točku, možete biti sigurni da je tog časa na pozornici otkrio pokušaj plagiranja i da ćete sutradan u novinama moći pročitati sljedeće:
”Struktura ove jadne tvorevine bestidno sliči jednoj bizantskoj komediji pjesnika Orlanda Servatiusa Lampeduse (527.-565.). I u tadašnjoj je predstavi pozornica bila podijeljena na dva dijela a kostimirani su izvođači naizmjence dolazili i odlazili mahom kroz pokrajnje kulise. Čovjek se može samo čudom čuditi nevjerojatnoj drskosti naših autora.”
U međuvremenu je P. M. Rasparač upropastio čitavo jedno kazalište tako što je iz tjedna u tjedan, po uzoru na velikog rimskog pučkog tribuna Katona, uporno ponavljao jednu te istu rečenicu:
”Taj tobože avangardni teatar, koji se kiti karakterističnim imenom Čelična metla, a koji je s ideološkog stajališta pravi košmar, s odgojnog stajališta pravi zločin, a s umjetničkog prava sramota, trebalo bi što prije zatvoriti.”
Deset godina nakon što je zatvorena Čelična metla, otvara se komorna scena pod imenom Zelena četkica za zube, a poštovaoci P. M. Rasparača nemalo su iznenađeni kad poslije premijere prvog komada, pročitaju kod njega ovu lamentaciju:
”... i dok uzalud razbijamo sebi glavu nad pitanjem zašto je uopće rođeno takvo jedno zeleno nedonošče kao što je ova Pasta za zube, misli nam nehotice odlutaju u ona blažena vremena kad je opstojala Čelična metla. Kakva šteta što više nema tog rasadnika istinske umjetnosti, besprijekorne ideologije i odgojnog djelovanja! Zašto je uopće, za ime Božje, ukinuta Čelična metla?”
I tako to ide dalje u redovitim ciklusima. Deset godina nakon što je skrivio propast Paste za zube, on će opet čeznuti za njom, a ako poživi čak i 120 godina, čega se valja pribojavati, uvijek će nalaziti novu hranu za svoju nostalgiju.
Iz svega izloženog ne smijemo izvesti zaključak da nema razboritih, poštenih i odgovornih kritičara. Ima ih, ja to dobro znam, i uvijek ih mogu izdvojiti iz mase. To su mahom kritičari koji hvale moje komade. S njima se nikad ne sporim. Ja prezirem samo one kritičare koji stalno utuvljuju u glavu kazališnim stvaraocima da treba tako i tako pisati, ili tako i tako režirati, kao što bi oni radili kad bi znali pisati ili režirati.
Nemojte mi samo dolaziti sad s onom otrcanom frazom: ”Ne mora čovjek sam snijeti jaje da bi znao prosuditi vrijednost omleta”! Kako uopće pravi ljubitelji kazališta dopuštaju da im o vrijednosti omleta prosuđuju oni koji pate od gastritisa?
I ovdje se opet postavlja ono vječno, nerješivo pitanje što je bilo prije: jaje ili žgaravica?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Jednodnevne mušice žive dulje

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:48 pm






AFERA JETRENICA
ILI
GRANICE KAZALIŠNE KRITIKE


Od pamtivijeka je dakle P. M. Rasparač bio onaj kazališni kritičar na kojeg se odnosila oznaka ”nedodirljivi autoritet” više nego na ijednog njegova kolegu. Nakon svake premijere ljudi su otvarali novine da saznaju je li im se sinoćnja predstava svidjela ili nije. Što god P. M. Rasparač napisao, bilo je to ravno sudu Božjem. Kad bi on napisao da je predstava bila dobra, ljudi bi pohrlili u kazalište, osim ako se nije govorkalo suprotno pa nitko nije odlazio na tu predstavu. Ali kad bi Rasparač sasjekao predstavu, nitko joj više nije mogao pomoći, osim ako nije ipak bila dobra pa su ljudi hrlili da je pogledaju. I tako je to išlo iz godine u godinu. Nedodirljivi autoritet je sve redom nesmiljeno kritizirao, a autori bi od vremena do vremena objavili, pod pseudonimom ili u obliku anonimnih dopisa čitalaca, žučljive napade na Rasparača, koji su samo još više pridonosili njegovoj slavi i ugledu.
Ipak, jedne se večeri nešto dogodilo.
P. M. Rasparač sjedio je kod kuće za večerom, a kako je bio bonkulović, posegnuo je za komadom svježe jetrenice, proizvodom tvrtke Leberwurst &sin s. o. j. Čim je prvi put zagrizao u nju, ispljunuo je zalogaj u široku luku i obratio se gospođi Rasparač, svojoj supruzi, riječima:
- Kakva je ovo jetrenica? To je sasušena balega! Napisat ću nešto o tome! Napisat ću tako nešto da me tvrtka Leberwurst &sin neće nikad zaboraviti...
Rasparač, čovjek naglih odluka, zaputi se smjesta do svoga pisaćeg stola i napiše sljedeći tekst pod naslovom ”Skandal koji smrdi do neba!”
”Već podulje vrijeme bespomoćno pučanstvo naše zemlje teško guta odvratnu živežnu namirnicu koju njezin proizvođač lažno naziva ‘jetrenicom’. Samo su beskrupulozni kriminalci koji su posljednje ostatke ljudskoga dostojanstva zamijenili beskrajnom pohlepom za novcem, mogli takav ogavni otpad baciti na tržište. Uvjereni smo da će konzumenti u našoj zemlji, koji imaju poslovično dobar ukus u svemu, bojkotirati tu neprobavljivu hranu i bacati je bez pardona u kante za smeće.”
Rasparač je iz uredništva novina pozvao kurira i poslao po njemu svoju kritiku jetrenice. U uredništvu su automatski predali tekst u tisak i sutradan je izašao u novinama. Obično bi time stvar završila. Ali ovaj put nije bilo tako. Leberwurst &sin tužili su iznenađenog kritičara sudu, novine su napuhale slučaj i bombastično izvještavale o njemu.
Uskoro su se formirala dva tabora - jedni su branili Rasparačevo pravo da napada jetrenicu ako misli da je loša. Uostalom, u ovoj zemlji postoji još sloboda tiska i svatko može sam odlučiti hoče li vjerovati sudu kritičara ili neće. Na suprotnoj su strani bili oni kojima je jetrenica koju je Rasparač tako oštro napao prijala. Postojala je još jedna, treća skupina koja se u osnovi slagala s Rasparačem, ali je držala da je ton njegove kritike preblag.
Rasparač je o toj temi, koja je preko noći postala aktualna, održao i predavanje u Društvu umjetnika.
- Ova jetrenica smrdi - proderao se u dvorani. - Ona nema nikakve hranjive vrijednosti. Pokvarena je i pljesniva. To uopće nije jetrenica. To je sramota.
Nakon predavanja vratio se Rasparač kući u pratnji tjelohranitelja jer je postojala opasnost od atentata na njega. Ulaznice za njegovo suđenje prodavale su se u švercu po bajoslovnim cijenama.
Kad je započelo preslušavanje, u sudnici je vladala grobna tišina.
Sudac: - Gospodine Rasparaču, osjećate li se krivi?
Rasparač: - Ne osjećam. Naprotiv, žao mi je što se nisam poslužio težim riječima.
Sudac: - Smatrate li sebe stručnjakom za to područje?
Rasparač: - Da. Ja već dvadeset sedam godina redovito jedem jetrenicu.
Sudac: - A je li vam poznat proces proizvodnje jetrenice?
Rasparač: - Kakve to ima veze? Proces proizvodnje može biti besprijekoran a da proizvod ipak bude, ako se smijem poslužiti tim izrazom...
Upotrijebljeni izraz nije ušao u zapisnik.
Sudac: - Biste li pisali o jetrenici u novinama da vam je recimo i prijala?
Rasparač: - Zašto bih pisao o dobroj jetrenici?
Na ovom je mjestu branitelj tvrtke Lebenvurst &sin postavio optuženome pitanje je li se možda, prije nego što je pisao o jetrenici, raspitao o toj temi kod drugih konzumenata. Nakon kategoričkog odgovora da nije, prešlo se na ispitivanje svjedoka koji su svi redom kušali krišku jetrenice koja je kao dokazni materijal ležala na sudačkom stolu. Svima je njima jetrenica bila vrlo ukusna.
Rasparač: - To je potpuno diletantska metoda koja ništa ne dokazuje.
Sudac: - Konstatiram da je to samo vaše osobno mišljenje.
Rasparač: - Dakako da je to moje osobno mišljenje. Ne mogu ja jesti i piti ustima drugih ljudi. Svako je mišljenje osobno. Drugim je ljudima ta jetrenica možda ukusna, ali meni je od nje zlo.
Sudac: - Jeste li, gospodine Rasparaču, spremni prisegnuti da govorite istinu?
Rasparač: - Jesam.
Razljućeni kritičar položio je desnu ruku na Bibliju i izjavio jasno i glasno da je ”dotična jetrenica bezvrijedan, neprobavljiv i u svakom pogledu odvratan proizvod koji znatno snizuje i obezvređuje naš prehrambeni standard”.
Snaga uvjerenja koja je izbijala iz tih njegovih riječi ulijevala je čak i njegovim protivnicima poštovanje. Svi su morali priznati da je ugledni kritičar ostavio dojam poštena i neustrašiva čovjeka koji je do posljednjeg daha spreman braniti svoje mišljenje koje smatra ispravnim.
Opće je mišljenje upućivalo na zaključak da će optuženik biti oslobođen krivnje. Kad se sudsko vijeće povuklo na vijećanje, Rasparača su opkolile njegove pristaše i čestitale mu na moralnoj pobjedi. On je pak mnogobrojne izraze simpatije primao sa samosvjesnim smiješkom.
Sud ga je ipak osudio zbog zlonamjerne klevete i nanošenja velike poslovne štete tužitelju na dvije godine zatvora uvjetno i na plaćanje odštete od 15000 šekela.
”Nema zakona,” pisalo je u obrazloženju presude, ”prema kojem bi građaninu bilo dopušteno javno se izjašnjavati o tome je li određena jetrenica dobra ili nije. Takvo očitovanje nanosi veliku štetu proizvođačima rečene jetrenice. Presudni su samo ukus i procjena većine konzumenata. Kad bi svaka privatna osoba imala pravo publiciranjem svojih naklonosti i nenaklonosti utjecati na javnost, moglo bi to prije ili kasnije dovesti do propasti sveukupnu proizvodnju jetrenica u zemlji.”
Rasparač je uložio žalbu o kojoj će se raspravljati za koji tjedan. Ishod je ovoga spora još uvijek neizvjestan. Ipak, Rasparač ne napada više jetrenice, nego samo kazališne komade.
* * *

Budući da je tekst svakog kazališnog komada u većini slučajeva napisao jedan čovjek, on se ipak ne može potpuno ignorirati. Za vrijeme proba u kazalištu autor je doduše otprilike isto toliko važan koliko i muž za vrijeme porođaja. A tako nekako i djeluje.
Ovdje valja jasno i glasno kazati da je autor gotovan koji na probama samo svima smeta. On čepi u jednom od zadnjih redova i s vremena na vrijeme jurne do redatelja da mu se suprotstavi oštrim glasom, a u pauzama proba huška ženske članove ansambla protiv ravnatelja kazališta tvrdeći da je dotični peder.



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Jednodnevne mušice žive dulje

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:48 pm






BITI ILI NE BITI
ILI
NEDOVRŠENI WILLIAM


Uzmimo sad jednog dramskog pisca koji je održavao srdačne odnose s kazališnim kritičarima - Williama Shakespearea. Nema dvojbe da je on napravio nešto za teatar. Sudeći po statističkim podacima, u Shakespeareovim je dramama likvidirano više plemića nego u cijeloj Francuskoj revoluciji. On je od Romea i Julije napravio bračni par, ali je bio toliko taktičan da im je prištedio rastavu braka tako što ih je oboje otpravio na vječni počinak. Osim toga je Shakespeare mnogo prije Marxa udario temelje diktaturi proletarijata, u djelu pod naslovom Rikard III.
Pa ipak, unatoč svim tim neprispodobivim zaslugama, nije čak sigurno ni da je veliki William stvarno postojao. Nemamo ni jedan jedini pouzdani dokaz o njegovu životu. O tome se već desetljećima jalovo raspravlja. Je li Shakespeare bio doista Shakespeare? Je li on uopće napisao svoj dramski opus?
Biti ili ne biti, pitanje je sad. Možda mi te snažne tragedije, te vrhunce svjetske dramske književnosti, dugujemo nekom nepoznatom šarlatanu, nekom diletantu koji nije imao pojma o kazalištu?
Međunarodno kazališno istraživanje brine se o tome da uvijek iznova otvara raspravu o tom pitanju. Ja osobno svakog dana nestrpljivo otvaram vodeće svjetske listove da doznam ima li što novo u slučaju Shakespeare. I malokad se razočaram. Reklo bi se da je kritičar londonskog Observera izrazito sklon mišljenju da je Christopher Marlowe bio Shakespeare. Nasuprot njemu, ekspert New York Timesa opredijelio se za Sir Waltera Raleigha. Osservatore Romano daje prednost Kolumbu, a Jerusalem Post natuknuo je nedavno da bi bivši gradonačelnik Jeruzalema Teddy Kollek mogao imati u tome svoje prste. Bilo kako mu drago, istraživanje je toga slučaja daleko od konačnog rješenja.
Što se mene osobno tiče, ja sam, na temelju dugogodišnjeg izučavanja povijesnih izvora, uvjeren da Shakespeare doista nije napisao kazališne komade koji se njemu pripisuju, nego da ih je napisao jedan drugi autor koji se, kao što se te stvari često događaju, slučajno također zvao William Shakespeare. Taj je drugi Shakespeare, osim toga, vodio kazalište Globe, igrao najzahvalnije uloge u komadima koje je sam napisao, i uopće se ponašao kao da je on pravi Shakespeare.
Ja držim da je moja teza isto tako dobra kao i svaka druga, ako ne i bolja. Jer ona dokazuje da je ličnost autora nevažna. Ako on ne napiše određeno djelo, napisat će ga netko drugi.



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Jednodnevne mušice žive dulje

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:49 pm






PODMANITZKI OPIJEN POBJEDOM
ILI
RAPPAPORT OSTAJE RAPPAPORT


U utorak sam ponovo u kavani sreo glumca pučkog teatra Jardena Podmanitzkog. Iako je sjedio potpuno sam za stolom, nije me pozvao da sjednem do njega. Dakako da mi je bio poznat razlog toj njegovoj suzdržanosti. Prošlog tjedna, nakon praizvedbe Proloma oblaka iz vedrog neba, u novinama je konačno dočekao da ga kritika hvali i slavi, što je desetljećima uzalud čekao.
U toj izrazito suvremenoj drami Podmanitzki igra ulogu vremešnog vlasnika javne kuće koji ujedno vodi kolo kolgerli za muške prostitutke. Njegova prirodna, neizvještačena gluma oduševila je podjednako publiku i kritiku. Nitko drugi nego P. M. Rasparač ustvrdio je u nedjeljnom broju novina:
”Iznenađenje te izvanredne večeri bio je nedvojbeno Jarden Podmanitzkv iz koga je zračila upravo dijabolična životna uvjerljivost. Njegov Alfonso bio je pravo remek-djelo teatarskog animalizma. Svako dahtanje, svako predisanje, svaka neprispodobiva pauza u govoru nabijena značenjem, odavala je velikog karakternog glumca.”
- Rasparač, maestro, nije previše nego možda čak i premalo rekao - rekoh sjedajući za njegov stol. - Ja sam se upravo naježio od one vaše šutnje kad ste se u trećem činu sakrili pod onaj teški barokni stol.
- To mi svi kažu - spremno se Podmanitzky suglasi sa mnom. - Bernardo Špinderk je, na primjer, u svojoj kritici napomenuo da je način na koji sam ja onih tri četvrt sata ležao pod onim stolom probudio u njemu spiralne asocijacije na urotnički nihilizam.
- Da, točno. A je li i redatelj to isto želio izraziti, ako smijem pitati?
- Dabome da smijete pitati. Ja sam ga i direktno pitao.
- I što vam je odgovorio?
- Da je sve to sadržano u samoj ulozi, da je takva bila i želja glasovitog mladog autora. Tada sam ga ja, uz pomoć jedne od djevojaka koje znaju francuski, priupitao još nešto. ”Oprostite, Boulanger, u didaskalijama autor stvarno kaže da se ja zavlačim pod stol, ali nigdje ne spominje da moram ostati pod njim do kraja predstave.” A onda se on na francuskome izderao na mene, kako se to mene ništa ne tiče, i ako on zatraži od mene da ležim i dva mjeseca pod stolom, da onda ja imam dva mjeseca ležati pod stolom. Nato sam ja otišao u upravu i odlučno ustvrdio da se sa mnom, nakon trideset osam godina scenskog iskustva, ne može tako razgovarati i da ja to nikom neću dopustiti. ”Boulanger se možda može tako ponašati u cirkusu buha, ali ne s Jardenom Podmanitzkym,” rekao sam jasno i glasno. ”Ja neću, bogami, satima ležati na prljavim daskama naše improvizirane pozornice i eventualno još dobiti buhe.” Ravnatelj se sav izbezumio i molio me na koljenima da udovoljim molbi tog francuskog kretena, kojeg ionako neće nikad više angažirati. Tada još, doduše, nije znao kako će se o njemu pisati u novinama.
- Jasno, gospodine Podmanitzky. Kritičari se upravo nadmeću u pohvalama vašoj predstavi. Ako je vjerovati kritičarima, Boulanger je svojom režijom ezoterično izrazio marionetsko svojstvo naše razdrte poratne generacije.
- To je svakako činjenica...
- A posebno su ushićeni onom scenom u kojoj vi s pet muških prostitutki sjedite za jednom šivaćom mašinom, a svaki od njih drži na licu rupčić druge boje. Što mu to, uostalom, znači?
- Rupčić je mali rubac koji nosimo u džepu, pa kad se, ne daj Bože, prehladimo...
- Ma znam ja, gospodine Podmanitzky, što je rupčić. Mene samo zanima što ima značiti ta scena sa šivaćom mašinom...
- Pa zar niste čitali kritiku Viktora Ben Podruga? Čekajte malo, imam je slučajno baš uza se. Evo, slušajte: ”Orgija džepnih rupčića za šivaćim strojem proteže se na majstorski kaleidoskop našeg paradoksalnog stanja svijesti.” Je li vam sad jasno?
- Potpuno. A zašto pokrivaju oči rupčićima?
- Zašto, zašto! Raspravite vi to s jednim francuskim diletantom koji ne zna ni jedan pristojni jezik, čak ni ruski. Čovjek se mora s tim pomiriti. Ako on traži rupčiće, dajte mu rupčiće! Nego, mene nešto drugo ljuti. Mundek, kao i uvijek. Ni svom najljućem prijatelju ne bih poželio takva rekvizitera. Rekao sam mu, molio ga, preklinjao ga, kumio Bogom, neka opere te rupčiće da se ne osjeća vonj kamfora. I mislite da ih je oprao? Već je na drugoj predstavi moj kolega Picukarić šapnuo usred te scene: ”Bože dragi, morat ću kihnuti!” I svi smo ga čuli kako je kihnuo. I onda vi igrajte u takvim uvjetima jednu tragičnu scenu...
U tom je trenutku jedna stara, elegantna dama pristupila našem stolu, poljubila Podmanitzkog vi oba obraza i prošaputala:
- Hvala vam, gospodine Podmanitzky. Hvala vam, hvala!
I glasom koji joj je podrhtavao od ganuća kazala je ta dama da je već tri puta gledala Prolom oblaka, jedino i samo radi one scene između Podmanitzkog i njegove supruge na samrti, koja se iznenada uspravlja u lijesu i priznaje mu da dijete uopće nije njezino nego od jedne druge žene. Još i u trenutku kad je odlazila, stara se gospođa sva tresla od grcanja.
- Simpatična i inteligentna gospođa! - pripomene Podmanitzky. - Ali na koju je ženu u komadu ona zapravo mislila?
- Na šepavicu. Na onu koju je silovao jarac. Na vašu ženu.
- Ono da je moja žena?
- Pa, zar ne znate?
- Ma znao sam ja da mi je ona nešto u rodu, ali nisam imao pojma što. Sad mi je tek jasno kako je do toga došlo.
- Kako?
- Na početku drugoga čina ona meni kaže: ”Alfonso, ti si meni baš kao sestra”. Eto, to je to.
- Ja se toga mutno sjećam. A što joj vi odgovarate?
- Ja joj odgovaram: ”Pogana droljo!” i ugrizem je za koljeno. Zar da po tome znam da mi je žena? A ona, čekajte da se sjetim, da, ona mi na to odgovara da bi htjela samo vidjeti kako se daždevnjaci pare. A što su to uopće daždevnjaci?
- Jedna vrsta guštera.
- To sam si i mislio. Inače je to jedan od mojih najsnažnijih trenutaka u predstavi. Sven Klofer napisao je u Vjesniku da mi je tu pošlo za rukom izraziti savršenu transparentnost jednog heretika koji u samom sebi otkriva božansku iskru. Sjećate se valjda kako se ja na kraju te scene, teturajući i jedva se držeći na nogama, zavlačim pod onaj stol?
- Sjećam se, kako da ne! U toj ste sceni, gospodine Podmanitzky, zaista veličanstveni, dok onako razrogačenih očiju upitno gledate u jezoviti beskraj i šutite...
- To sam se ja samo na premijeri slučajno tako zagledao jer sam zaboravio tekst pa sam se pogledom obratio za pomoć šaptaču. Tek sam na reprizi izgovorio od riječi do riječi ono što sam morao: ”Samo su mrtvaci živi, Rappaporte!” I nakon toga odlazim. Na popodnevnoj predstavi u subotu dobio sam na tom mjestu buran aplauz.
- A što vam to, gospodine Podmanitzky, zapravo znači?
- Da mi ljudi plješću jer...
- Ne, mislio sam što vam znači ta rečenica o mrtvacima?
- Pitajte tog našeg suvremenog autora! Nisam ja odgovoran za njegove bljezgarije. Nitko u cijelom našem ansamblu pojma nema tko mu je taj Rappaport. Isprva smo mislili da je to tiskarska pogreška u tekstu, ali onda je redatelj pogledao u original i uvjerio se da tamo stvarno piše Rappaport. Boulanger me zamolio da tu rečenicu izgovorim s filozofskim prizvukom, dok onako napol ležim na podu i netremice gledam u gledalište. Njegova ideja da pljunem kad se izvlačim ispod stola dobro je upalila. Tamara Bienenfeld napisala je da se u tome manifestira ambivalentna nekomunikativnost ljudske duše. A to je upravo ono što sam ja stalno mislio o Boulangeru. Ja s tim čovjekom ne mogu komunicirati. Oprostite, već je 12 i 30.
Jarden Podmanitzky izvadi iz džepa mali tranzistor, postavi ga na stol i poče pobožno slušati tjedni osvrt na kazališna događanja. Kad je spiker spomenuo i njegovo ime u pozitivnom smislu, oči su mu se zakrijesile od zadovoljstva.
Vidjelo se da bi tu rečenicu najradije bio snimio.
”Jarden Podmanitzky kao šepavi udovac očitovao je, posebice u svojoj glumi bez riječi, nepokolebljivi optimizam negacije života, koja ništa ne zna o sebi i upravo stoga svakom ljudskom poticaju koji joj dolazi izvana otvara proćućeni krešendo...”
Da, Jarden Podmanitzky napokon je uspio. Za to je bio potreban samo jedan moderni dramski pisac.
* * *

Posao humorista u mnogo čemu je sličan poslu prevaranta. I jedan i drugi žive od ljudske gluposti, i jedan i drugi računaju na obiteljske razmirice, na taštinu i licemjerje, na napetost između pojedinca i društva. I jedan i drugi izvode svoje radnje na intelektualnoj bazi, jedan riječima a drugi djelima. Obojica su prepredene varalice istog kova, duhovna braća.
Moj je brat duhovni blizanac Jožika. On radi sve ono što se ja, kukavičko piskaralo, ne usuđujem. U krajnjoj liniji ja sam i odgovoran za njega.



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Jednodnevne mušice žive dulje

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:49 pm






POHVALA MOŽE BITI KOBNA
ILI
VELIKI KRITIČARI KRAĆE ŽIVE


Jeste li vidjeli P. M. Rasparača u posljednje vrijeme? Ne biste ga prepoznali da ste ga vidjeli. Jer, ta dika lokalnog kazališnog života, taj istaknuti majstor otrovnog pera preko noći se pretvorio u sjenu sama sebe. Ruke mu dršću, zvjera očima oko sebe, svim svojim bićem odaje da je doživio slom.
Što se dogodilo, tko je toga giganta svrgnuo s njegova prijestolja?
- Ja - odgovorio mi je moj prijatelj Jožika i mirno otpio gutljaj turske kave. - Nikad nisam podnosio tu teatarsku gnjidu. Odvratna mi je bila i sama njegova nasrtljiva nabusitost.
- I kako si mu doskočio?
- Hvalospjevima.
I tada mi Jožika otkrije jednu od najrafiniranijih smicalica našeg stoljeća.
- Kad sam nakanio upropastiti Rasparača, napisao sam mu anonimno obožavateljsko pismo. ”Čitam svaku Vašu čudesnu kritiku,” napisao sam mu. ”Kad god uzmem novine u ruke, najprije potražim Vašu recenziju. Pohlepno progutam ta Vaša mala teatrološka remek-djela, koja su tako puna mudrosti, delikatnosti i osjećaja odgovornosti. Zahvaljujem Vam, zahvaljujem Vam od sveg srca.” Oko tjedan dana nakon toga odaslao sam mu i drugu poslanicu: ”Moje divljenje prema Vama raste iz dana u dan. U svojoj najnovijoj analizi dosegnuli ste stilistički vrhunac koji nema premca u povijesti kazališne kritike.” Ma znaš kako su te krvopije tašte! Nijedan kompliment ne može biti toliko pretjeran da ga oni ne shvate ozbiljno. Zar možda nemam pravo?
- Možda - hladno mu odgovorih. - Ali komplimenti nisu još nijednog kritičara ubili.
- Čekaj malo! Sveukupno sam Rasparaču uputio dvadesetak takvih hvalospjeva. U njegovo mrcvarenje riječi učitavao sam svu moguću dubinu misli, hvalio sam njegove trapave igre riječima kao stilističke finese, navodio njegove formulacije od riječi do riječi, pogotovo one najgluplje. Kad sam bio potpuno siguran da su moji tjedni izljevi oduševljenja postali čvrsti, nasušno potrebni dijelovi njegova života, dobio je od mene prvo, malko razočarano pismo. ”Vi znate koliko se ja divim biserima Vašega kritičarskog pera,” napisao sam mu. ”Međutim, upravo razmjeri mog divljenja prema Vama opravdavaju me, ne, obvezuju me, da Vam kažem da Vaša najnovija recenzija Macbetha nije bila na uobičajenoj visini. Usrdno Vas molim da se saberete!”
Tjedan dana kasnije primio je sljedeću, već malo jasniju kritiku. ”Za Boga miloga, što se to dogodilo? Baš kao da to više niste Vi! Ili da se niste razboljeli i prepustili svom šegrtu da piše u Vaše ime? Što je posrijedi?” Rasparačevi su tekstovi u to vrijeme bivali sve duži, sve sladunjaviji, sve izbrušeniji. Ulagao je nadljudske napore da mi svojim pisanjem opet omili. Ali jučer je dobio od mene oproštajno pismo: ”Rasparaču! Žao mi je, ali nakon Vaše današnje brljotine o predivnoj predstavi Molièrea svršeno je među nama. Čak i dobra volja najsmjernijeg prijatelja teatra ima svoje granice. Istodobno otkazujem svoju pretplatu na Vaše novine. Zbogom!” I to je bio kraj.
Kad je Jožika zatim pripalio cigaretu, licem mu je preletio dijabolični smiješak. Moram priznati da sam se počeo pribojavati Jožike. I pomalo se pitam zašto sam ga uopće izmislio?



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Jednodnevne mušice žive dulje

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:49 pm






PRVA ŽRTVA TELEVIZIJE
ILI
RADIOIGRA VRIJEDNA DA SE VIDI


Daljnja rođakinja knjige i pozornice jest radioigra koja je u međuvremenu zašla u godine. Istina je da ju je pobjednička televizija bešćutno gurnula u zapećak, ali je ona iznova oživjela zahvaljujući redovitim zastojima u prometu.
Radioigra je u biti zaista lijepa i originalna dramska forma. Na žalost, nije i za autore radiodrama.
Zašto ne?
Iz posve jednostavnog razloga - dok se na pozornici ili na televiziji već na prvi pogled može ustanoviti gdje se i kako odvija radnja, tko sve u njoj sudjeluje, kako ljudi izgledaju i koliko im je godina, slušalac radioigre stalno tapka u mraku radiovalova. Kako se onda ipak upoznaje s vanjskim pojedinostima?
Pa evo ovako, recimo:
”... a sad ćemo emitirati našu radioigru Posljednja postaja - Košnica. (Glazba, bučno kucanje, iako još ništa ne znamo.)
Gromki muški glas (čovjeka koji kuca na vrata): Miša, Miša, mogu li ući u taj tvoj ukusno namješteni trosobni stan?
Tihi muški glas: Miša Armansky ne bi nikad zatvorio svoja vrata šurjaku svog oca, čak ni pred samu ponoć. (Škripe vrata koja se otvaraju. Čujemo kako vani bjesni oluja. Koji put opali i grom, da svi budu načisto kakvo je vrijeme.)
Gromki muški glas (zatvara vrata koja obavezno škripe): Strašno nevrijeme! (Ovu je rečenicu naknadno ubacio redatelj, za svaki slučaj.) Uvjeren sam da će ovaj dan, 10. studenoga 1934., ući u povijest meteorologije. Ne bio ja Moše Birnbaum i zaljevač plantaže naranči ako sam u svoje šezdeset tri godine ikad doživio ovakvo nevrijeme!
Tihi muški glas: Pa ni ja, iako sam rođen u Tucsonu, u Arizoni, a inače sam stameni tridesetogodišnjak koji je šest godina studirao, a sad posjeduje tri hektara veliku farmu pilića nedaleko od meksičke granice, gdje usput uzgajam špinat i grašak... Ne sjećam se da sam ikad doživio ovakvo nevrijeme.
Ženski glas (vrata škripe otvarajući se i zatvarajući): Dobar večer, ujo Moša. Sjećaš li se još mene? Ja sam Bela, Mišina lakoumna supruga, u osmom mjesecu trudnoće...
Gromki muški glas: Kako te se ne bih sjećao! Uopće se nisi promijenila. Još si uvijek ona mala, debela Bela sa slavenskim crtama lica, plavim očima, prćastim nosićem i dugom, crnom kosom. Vrlo lijepo izgledaš u tom svom smeđem puloveru i šarenoj škotskoj suknjici. Ja se samo nadam da si očuvala i svoj muzikalni talent i nadarenost za učenje stranih jezika...
Tihi muški glas: O da, to joj je uspjelo, iako smo već osam godina u braku i imamo dva sinčića i tri kćerkice koji svi pohađaju školu ovdje, u našem malom mjestu Quasenwoodu osnovanom 1823. godine...
Ženski glas: Riječ je, ako se ne varam, o Gabrijelu i Daliboru i o našim blizankama Elizabeti i Kleopatri, a da i ne spominjemo našu malu slatku Carmencitu u inkubatoru. Sve su to divna dječica, ali ne možemo sad, na žalost, ići u detalje jer nam tonmajstor upravo daje znak da se primiče kraj. Nakon toga slijede vijesti.
* * *

Jedne večeri pred samu ponoć - bilo mi je tada tek dvanaest godina - ustao sam iz kreveta da nazovem našeg prvog susjeda. Na njegov pospani: - Halo - izgovorio sam u slušalicu erotski obojenim glasom ime njegove mlade supruge:
- Tinči?
- Tko je tamo? - izderao se naglo probuđeni susjed. - Tko je to?
Spustio sam slušalicu i zatim na miru slušao bučnu svađu što je onkraj zida izbila između supružnika. Bila je to moja prva radioigra, možda čak i najbolja.
* * *

Gotovo svaki književnik očijuka bar neko vrijeme s politikom, a svaki političar sanjari o tome da napiše knjigu. Političaru je tu ipak lakše - njemu knjigu na kraju napiše književnik.
Usprkos tim neravnopravnim odnosima među njima, ima književnika koji umišljaju sebi da utječu na politički život, samo zato što od vremena do vremena svojom nazočnošću krase salon kojeg ministra. Neki su od njih čak uvjereni da oni vode državu, iako o tome nema ni govora. Uostalom, svaki književnik može uvijek samo jedan listić ubaciti u glasačku kutiju.



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Jednodnevne mušice žive dulje

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:49 pm






IPAK SAM JA IMAO PRAVO
ILI
NA OŠTRICI SATIRE


- Da legnem, gospodine doktore?
- Da, lezite na ovaj kauč. Lijepo lezite, zatvorite oči i ispričajte mi što vas tišti.
- Ne razumijem više ovaj svijet.
- Ma da, tako se to obično govori. Morate se ipak malo preciznije izražavati. Zaboravite da sam ja psihijatar i slobodno govorite što god hočete. Razgovarajte sa mnom kao sa starim prijateljem. Izvolite.
- E pa, vi znate da se ja usput bavim i publicistikom. Već godinama imam svoju kolumnu u jednim od naših vodećih listova. Inače sam po naravi miran i povučen čovjek. Moglo bi se čak reći da sam introvertiran. Ipak, ponekad napišem i koji oštriji tekst uperen protiv vlasti i raznih službenih institucija.
- To je sve u redu. Pa, valjda živimo u demokraciji!
- Ipak, zbog tih svojih stalnih napada osjećam se ugrožen. Bojim se osvete onih koje napadam. Na primjer, prije otprilike godinu dana objavio sam oštar tekst protiv dr. Bar-Mošnje, generalnog direktora Zavoda za privredno planiranje. Sjećate se...
- Ne sjećam se baš dobro...
- Tada je dr. Bar-Mošnja pregovarao u ime Vlade s novoosnovanom tvrtkom Općim trgovačkim d.d. Radilo se o narudžbi u vrijednosti od l60 milijuna. Dr. Bar-Mošnja potpisao je ugovor u ime Vlade, a onda je otišao do ministra gospodarstva da mu preda ostavku na svoju dužnost. Čim je izašao iz Ministarstva gospodarstva, postao je ravnatelj Općeg trgovačkog d. d. i kao takav mogao supotpisati ugovor koji je već jednom potpisao. Ja sam taj slučaj, koji izvrgava ruglu sve etičke zakone, najoštrije napao u svojoj kolumni i zatražio od ministra gospodarstva da podnese ostavku...
- Da, sad se toga sjećam. Nazvali ste ga, ako se ne varam, ”ministrom gospodarske korupcije”.
- Točno. Nakon što je izašla ta moja satira, danima se nisam usuđivao izaći na ulicu. Morao sam ipak voditi računa o tome da će se ministar na neki način pokušati obraniti od mojih optužbi.
- Sasvim logična pretpostavka.
- Ipak, što se dogodilo? Nakon dva dana zazvoni mi kod kuće telefon i javi se sam ministar. ”Dragi prijatelju,” obrati mi se preljubazno, ”ne bih vam htio zatajiti činjenicu da sam onu vašu sjajnu satiru izrezao iz novina, dao je uokviriti i stavio na svoj pisaći stol, uz fotografije svoje supruge i oba sinčića.
Slažem se sa svakom vašom riječju. Bog vas blagoslovio!” Što kažete na to, gospodine doktore?
- Ministar se u neku ruku identificirao s vama. Mislim da je to vrlo pozitivan stav.
- A ja sam mislio da će se uvrijediti i da će ga spopasti bijes.
- Bijes? Zašto? Vi ste imali pravo i on vam je to priznao.
- Hm. Dobro je ako zbilja tako mislite. Ja očito patim od manije progonjenosti zato što me nitko ne progoni. Poslije sam čuo da je ministar dao fotokopirati moju satiru i da ju je podijelio svim svojim službenicima. Jedan me je od njih obavijestio da bi mi mogao ispričati još neke druge stvari koje su se dogodile u Ministarstvu. Rekao mi je da bi mi se od tih priča digla kosa na glavi. I nije mi to on jedini rekao.
- Drugim riječima, sa svih strana vam iskazuju razumijevanje i naklonost.
- Da, upravo me to i izluđuje. Čak mi se i dr. Bar-Mošnja javio pismom pisanim na papiru Općeg trgovačkog d.d. Čestitao mi je na mom talentu i poželio mi još mnogo sreće u daljnjem radu. Što li mu to znači?
- Da vam želi još mnogo sreće u daljnjem radu.
- Ama, ovo je ipak nemoguće stanje. Ministar je trebao podnijeti ostavku a Opće trgovačko d.d. trebalo je dati otkaz dr. Bar-Mošnji. Umjesto toga, obje se strane ponašaju kao da je sve u redu, kao da se ništa nije dogodilo. Sve je isto kao što je i bilo. Baš kao i u slučaju poreza na dohodak. Već godinama najmanje jedanput mjesečno napadam naš porezni sustav i dokazujem da on od naših građana pravi varalice...
- Žalim slučaj, ali ni ja vam neću moći izdati račun za svoj honorar.
- Dabome da nećete. Ja sam već dvadeset puta našu državu nazvao ”zemljom utajivača poreza”, i zapravo sam računao s tim da će me jednog dana linčovati. Ali ni govora! Nedavno mi je u kazalištu pristupio ministar financija, prijateljski me potapšao po ramenu i rekao mi: ”Nemate pojma kakvu nam vi činite uslugu svojim izvrsnim tekstovima. Ne ostavljajte nas ni ubuduće na miru! Pravda mora na kraju pobijediti.” Ukratko, nema nikoga u našem establishmentu tko se ne bi sa mnom složio.
- To vas svakako može samo ohrabriti.
- Naravno. Sloboda tiska, sloboda mišljenja, pravna država koja dobro funkcionira, sve je to lijepo i dobro. Ali porezi su i dalje visoki kao što su i bili. Kad sam prošlog tjedna za naše porezne vlasti upotrijebio izraz ”džeparska mafija”, dobio sam od ministra financija buket cvijeća i karticu s osobnom čestitkom: ”Svi se mi divimo Vašim majstorskim formulacijama i točnosti Vaših zapažanja. Nastavite samo tako!” Što kažete na to?
- Mislim da je to vrlo lijepo od njega. To svjedoči o njegovu zdravu smislu za humor. Netko bi drugi na njegovu mjestu možda prosvjedovao, ali on ne!
- Tako dakle. A zašto je onda prosvjedovao kad sam u jednom tekstu natuknuo da mu je počeo rasti trbuščić?
- Zato što to škodi njegovu javnom imidžu. Morate ipak izbjegavati osobne zamjerke.
- Ne moram ja ništa izbjegavati. Ja sam fanatični branitelj istine, ja sam borbeni satiričar. Jeste li čitali seriju mojih tekstova o protekcionizmu u Vladinim krugovima?
- To mi zvuči nekako poznato...
- Čak je i predsjednik Vlade to zapazio i pozvao me na ručak, te mi nazdravio ovako: ”Dižem čašu u čast savjesti našega društva, neumornog raskrinkavača skrivenog zla u našoj zemlji!” Nikad u životu nisam čuo tako buran pljesak...
- Je li to bilo onda kad vam je ime ovjekovječeno u Zlatnoj knjizi?
- Ne, u Zlatnu knjigu sam uvršten kad mi je pošlo za rukom otkriti prevare u humanitarnim organizacijama.
- I to vam je bio briljantan tekst! Ja sam mu se nasmijao do suza.
- Hvala lijepa. Ali prevara ima i dalje. Čak bih rekao da je taj bacil iz javnog života i mene inficirao. Prije nekoliko tjedana zatrebao sam nešto u jednoj od naših javnih institucija, pa kako nisam imao tamo nikoga poznatog, napisao sam tekst u kojem sam ustvrdio da su u tom uredu sve sami idioti. Začas sam s ljudima tamo uspostavio prijateljske odnose. ”Da samo znate kako ste dobro pogodili!”, rekli su mi tamošnji službenici. I pružili mi još daljnje informacije.
- Takva je sklonost samokritici zaista vrijedna svakog poštovanja.
- Ali, opet nije bilo nikakvih posljedica...
- Ne smijete odjednom previše tražiti od ljudi. Treba biti uviđavan. Ljubi bližnjega svoga kao sama sebe.
- Kakve to veze ima s ljubavi? Vi, gospodine doktore, pričate same bedastoće.
- Možda, možda, ne kažem...
- Oprostite, ali ja sam od vas ipak nešto više očekivao.
- To je vaša stvar.
- Niste vi nikakav psihijatar, vi ste jedan priglupi frazer. Lupate uvijek isto, kao Švabo tralala. Baš kao pokvarena gramofonska ploča...
- Ništa vam ja ne zamjeram...
- Zapravo ste vi isto tako nepopravljivi kao i svi oni lupeži o kojima ja pišem.
- Imate potpuno pravo...
* * *

Prema nedovoljno uvažavanoj statistici ”Međunarodnog instituta za primijenjenu beletristiku”, zapaža se kod književnika koji prodaju manje od tri tisuće primjeraka svojih knjiga izrazita sklonost ljevičarenju. Gotovo su svi oni zakleti borci za društvenu i gospodarsku jednakost.
U skupini književnika koji prodaju između tri i pedeset tisuća primjeraka svojih knjiga očigledna je sklonost političkom centru i liberalnim nazorima. Od sto tisuća primjeraka knjiga naviše, osjetno slabi volja autora da se bori za egalitarno društvo.
Međutim, književnik čije naklade knjiga premašuju milijun primjeraka neizbježno na kraju postaje komunist.
* * *

Ako u doglednoj budućnosti pisani humor ponesu na posljednji počinak, na crnoj mramornoj ploči bit će uklesane ove riječi:
”Ovdje počiva dobra stara humoreska rođena u Aristofanovo doba, koju je u posljednjoj četvrtini 20. stoljeća progutala televizija u boji. Počivala u miru!”
Ispupčeni, vječito proždrljivi mali ekran progutao je već svu silu stvari a da nikad nije izgubio apetit. Ali nije on tome kriv, kao što nije kriva ni boa konstruktor koja svaki dan mora nahraniti svoje deset metara dugačko tijelo. Ona može svoj plijen hipnotizirati, baš kao što to može i televizija koju još k tome prati i dopadljiva glazba. Što se pak tiče humora u emisijama, ovisnik o televiziji ne mora više, hvala Bogu, napinjati mozak ili, točnije rečeno, svoje sive moždane stanice. Televizijske postaje serviraju mu unaprijed snimljene salve smijeha, humor ide direktno od producenta do konzumenata, bez posrednika, zaobilazeći sive moždane stanice ili ono što je još od njih ostalo.
Humor se, kao i svaka druga roba potrošačkog društva, srozao na razinu virtualnog instant užitka. Fast humor za svakoga. Humor za svačiji ukus začinjen sintetičkim njištanjem. A što preostaje humoristu? Može eventualno pokušati uskočiti u TV brzovlak, ili zatvoriti butigu, zavaliti se u naslonjač i zadrijemati zajedno sa šutljivom većinom pred telkom.
Ili, možda još bolje, može i sam nastupiti na televiziji. Jer, danas, tko zna zašto, vrijedi pravilo: što je manje humorista na svijetu, to ih radije izlažu u staklenom kavezu kao vrstu koja izumire.
I dobro je što je tako, jer televizija ipak prodaje knjige.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Jednodnevne mušice žive dulje

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:50 pm





TV-DVOBOJ
ILI
I LEKSIKONI GRIJEŠE


S druge strane barikade uvijek sjedi protivnik koji vas intervjuira. Njegova je najvažnija zadaća u službi gledateljstva da navede gosta na razgovor. Tako je to bar teoretski. U praksi svaki lukavi voditelj čini sve što je u njegovoj moći da svoga sugovornika pretvori u svog slušaoca. Za to mu je potrebno samo malo iskustva, mikrofon i ponešto kopanja po priručnicima. Iskustvo stječe tako što ne propušta ni jedan drugi talk-show i ni jedan, pa ni najbezvezniji, zabavni magazin. Leksikone nabavlja uz najpovoljnije uvjete - dobiva ih besplatno kao recenzentske primjerke od nakladnika.
Zatim lijepo uzima kod kuće peti svezak enciklopedije (Faun - Joyce) i proučava ono što piše pod natuknicom ”Humor”. I tako se u tili čas spremi i naoruža za razgovor s humoristom.
Talk-show potom teče ovako:
Leksikon: Dobar dan, Ephraime, dobro nam došli u naš studio! Mi želimo danas od vas doznati što mislite o humoru. U ovoj prigodi neće biti naodmet spomenuti da je ”humor” zapravo latinska riječ koja doslovno znači ”vlaga”.
Humorist: Stvarno?
Leksikon: Da bih odgovorio na to vaše pitanje, dragi Ephraime, morat ću malo dublje zagrabiti. Što se mene osobno tiče, ja imam od malih nogu dojam da je humor jedna vrsta spazmičke reakcije koja je popraćena facijalnom distorzijom koja se može protumačiti kao instinktivna ekspresija kontemplativnog zadovoljstva...
Dakako da Leksikon nije morao sve to naučiti napamet. Kamera je dotle neprestano uperena u nijemog gosta tako da Leksi može bez po muke čitati bilješke koje je pripremio. Štoviše, on može za to vrijeme i kopati po nosu, pa čak i asistenta snimatelja gestikulacijom pitati koliko još imaju vremena do sljedeće reklame.
Humorist pak pokušava koliko-toliko spasiti obraz pa odgovara:
- Pa sad, ja ne bih rekao da je humor...
- Zašto ne? - upada mu Leksi u riječ. - Čak su se i Kant i Nietzsche složili u mišljenju da smijeh potječe iz osjećaja nespojivosti, ili, kao što je to rekao Bismarck u svom glasovitom dopisivanju s Lessingom: ”Humor je derivat patosa i zaigranosti, te na neobično dubok način reflektira aristotelovsku antitezu zapadnjačke preferencije inovacija”.
Intervjuirano piskaralo lomi se malo-pomalo pod teretom čekanja da dođe do riječi. Kad Leksi, naposljetku, u furioznom finišu, stigne na cilj negdje između Spinoze i Šolema Alejhema, od negdašnjeg je humorista ostao još samo bespomoćni vrtni patuljak.
- A propos Spinoze - voditelj se u svojoj megalomaniji ne da više zaustaviti - znate li za onaj divni vic o papigi i lavu?
- Znam. Papiga kaže lavu: ”Ja sam samo manikirka”.
Muk. Dug predah. Humorist iskorištava pauzu koja traje dvije-tri sekunde da progovori jednoličnim glasom:
- Smijem li vas podsjetiti i na Kafkinu definiciju: ”Dosjetka je jedna od mnogih mogućnosti da se izrekne istina”.
Leksi, koji očito ne zna za razliku između dijaloga i monologa, obuzet je ogorčenjem:
- Ja ne tvrdim da to nije točno - oprezno se slaže dok grozničavo prebire po svojim bilješkama - iako sam ja osobno skloniji prihvatiti tezu Sigmunda Freuda da humor, u osnovi uzevši, nije ništa drugo do psihoneurotski blok kojem je svrha da kompenzira konflikte u odnosima sa suprotnim spolom...
Na ovom mjestu koristim se činjenicom što ova emisija ide uživo pa ustvrdim glasno i jasno:
- Ne znam zapravo što to znači.
Leksi diže pogled sa svojih bilježaka i ja prvi put u njegovim očima zapažani tračak nesigurnosti. Dakako da ni on ne razumije tu besmislicu, ali se pouzdao u mene, da ću se držati pravila igre, ili da ću se bar praviti da ih se držim.
- Pa, Freud je htio reći... dakle, drugim riječima... - promuca Leksi. - Humor je tako reći... jedna vrsta blokade psihoneurotske naravi...
Kucnuo je trenutak slatke osvete.
- Bojim se - ljubazno mu uzvraćam - da ste pobrkali citate. Freudova rečenica koju ste naveli nalazi se, doduše, pod slovom ”H”, ali je nekoliko stranica dalje od ”humora”, pod natuknicom ”homoseksualizam...”
Ostalo je šutnja.
Na kraju se samo pitam zašto me u posljednje vrijeme sve rijeđe pozivaju na televiziju?


Pisac se ovih redaka zapravo bavi poslom za koji uopće ne zna kako funkcionira. Možda zvuči čudno, ali dobar humorist ne razlikuje se mnogo od dobra električara. I jedan i drugi točno znaju što treba uraditi da se svjetlo upali, odnosno da se čitatelj nasmije. Električaru je pri tome potpuno svejedno što je električna struja čudo tehnike dok god je dobiva iz električne centrale, isto kao što ni humorist ne postavlja nikakva pitanja o tajnama svoga zanata dok god humor izlazi iz njega.


O toj temi napisano je više dosadnih knjiga nego o mnogo čemu drugom na ovome svijetu. Filozofi koji nešto drže do sebe odvajkada smatraju svojom dužnošću otkriti, uz pomoć logike i uma, zašto je nešto, do vraga, smiješno, kako se stvara nešto šaljivo i koji se zakoni kriju iza svega toga...
Ni ja osobno nisam ništa pametniji. Kada tvrdim da nemam blagog pojma o tome, možda sam ipak malo preskroman. Prije nekoliko godina zamolila me američka tvrtka IBM da u suradnji s njima proizvedem kompjutor koji će proizvoditi humor.
- Imamo već kompjutor koji piše pjesme - rekli su mi ti stručnjaci. - Prema tome, nema razloga da i humorističke podatke ne unesemo u program.
Bio sam malko zbunjen jer ipak slovim kao neki stručnjak na tom području.
- Žao mi je - morao sam ih razočarati - ali osnovno je pravilo humora da ne priznaje nikakva pravila, baš kao što se ni fenomen smijeha ne može ničim objasniti. Tajna je možda u formi ili u ritmu, kojih ima ili nema. Kad rastavite Stradivarijevu violinu da biste otkrili što joj daje onaj posebni zvuk, nećete u njoj ništa naći.
- Dajte vi nama samo još malo vremena, pa ćemo vas mi već iznenaditi - uvjeravali su me ti stručnjaci.
- Tko se zadnji smije, najslađe se smije.
- Nije točno, gospodo - odgovorio sam im. - Tko se zadnji smije, obično je najgluplji u društvu jer je poantu shvatio tek deset minuta poslije ostalih.
Gospoda su se na ove moje riječi zasmijuljila. Pitao sam ih zašto se smijulje, a oni su mi odgovorili - zato što je to smiješno.
- Dobro - rekoh - objasnite to onda kompjutoru. Zatim sam im predložio da izrade tako velik kompjutor da ja mogu stati u njega. Rastali smo se u prijateljstvu i slozi, a ja odonda stalno čekam da me IBM iznenadi.


Zasad još ne postoji fakultet na kojem bi se izobražavali humoristi. Čim bi se otkrila kakva zakonitost koja objašnjava bit humora, učas bi se javila i neka druga zakonitost koja bi je opovrgnula. Svi su alkemičari humora propali u tim pokušajima, pa i najveći među njima - Sigmund Freud. On je u svojim djelima ustvrdio da je ljudska duhovitost doduše psihološki vrhunac, ali da joj je u suštini cilj da ponizi bližnjega svoga. To je svakako divan poučak, ali, uza sve dužno poštovanje - što to u igri riječi ima što nekoga ponižava?
Uzmimo samo jednog drugog majstora humora, Oscara Wildea, koji je ustvrdio da humor izaziva smijeh zato što se protivi logici. Dopustite mi da vam u spomen na tog oštroumnog pisca ispripovjedim jednu kratku priču o mom susjedu, pobožnom starom rabinu koji se navadio da na šabat i neznance poziva na večeru, kao što propisuje židovska vjera.
Jedne večeri, nakon što je blagoslovio kruh i vino, pogledao je rabin kroz prozor i ugledao pokraj ograde prosjaka kako se trlja leđima o stup. Moj je susjed istrčao iz kuće i upitao ga što to radi.
- Svrbe me leđa - odgovorio mu je prosjak - a ne mogu se sam počešati po leđima.
Rabin ga je nato pozvao na večeru pa se ovaj dosita najeo i otišao od mog susjeda sretan i zadovoljan. Sljedećeg šabata stajala su uz ogradu već dva prosjaka i češali se leđima o stupove. Rabin je, sav bijesan, istrčao iz kuće i otjerao ih obojicu. Kad su ga pitali zašto je to učinio, odgovorio je:
- Bila su dvojica pa su mogli jedan drugoga počešati po leđima.
Zar nije, dragi Oscare, ova priča smiješna baš zato što je logična?


Ni veliki filozof Arthur Schopenhauer nije imao mnogo više sreće sa svojom definicijom humora. Prema njegovoj teoriji, humor nastaje kad su želja i stvarnost nespojivi. Za njega imam u pripremi priču koja je zasnovana na mom osobnom doživljaju koji mi je ostao u dragoj uspomeni.
Prije poprilično vremena imao sam čast sudjelovati u jednom talk-showu, zajedno s ”književnim papom” Marcelom Reichom-Ranitzkim, koji se iz nedokučivih razloga četrdeset godina čuvao da i jedan jedini put spomene moje ime. Sam je vrag htio da se gospodin Reich-Ranitzki, kad je dostojanstveno krenuo niza stube prema kamerama, strovalio niza stepenice i aterirao, kao što piloti slikovito kažu, na trbuh, a onda je ustao i opsovao nešto stubama. Svi su se prisutni grohotom nasmijali, a ja sam se sjetio Schopenhauera i pomislio kako se i on, eto, prevario - stvarnost i moja želja ovaj put su se čudesno poklopili.
Genijalni Albert Einstein možda se najviše približio vjerodostojnu objašnjenju. Taj je znanstvenik, poznat po svom smislu za humor, priznao doduše da ni on ne zna točnu definiciju humora, ali da je humor, po njegovu mišljenju, najvažniji dar Božji ljudima. Time se priključio mišljenju najznačajnijeg židovskog pisca Šaloma Alejhema koji je svojedobno ustvrdio da je smijeh lijek i da vrlo dobro djeluje na zdravlje.


Humor je nešto misteriozno. Čovjek se smije zbog razloga koji nemaju ništa zajedničko jedan s drugim, čovjek se smije i kad ga tko škaklja po tabanima ili ispod pazuha. Kažu da je organska funkcija smijeha slična funkciji štucanja. Ali, među nama budi rečeno, uzroci štucanju mogu se barem biološki ustanoviti, a smijehu ne mogu.
Pa što je, stvarno, humor?
Ja ne znam odgovor, jer sam, kako rekoh, samo električar. Ja znam kako u humoru treba nešto uključiti i isključiti, i to je sve. Događa se da neki čovjek, koji ne zna više doskočiti svojim brigama i jadima, odjednom prasne u grohotan smijeh. Humor može poslužiti i kao alibi. Ima, na žalost, podosta ljudi koji misle da su neke banalne izreke posebno originalna vrsta humora.
Na kraju smo opet došli do dugovječne jednodnevne mušice koja ne zna mnogo o svom zanatu. Jer, ja o svom poslu ne znam ništa više nego navesti neke tehničke aspekte koji počivaju na životnom iskustvu.
Humorističko je djelo ili zabavno ili nepodnošljivo. Nema tu sredine, baš kao što je i s telefonskim brojem koji otprilike znamo, ili sa ženom koja je tek malo trudna.
Satira nije, na žalost, nikakvo oružje, nego u najboljem slučaju ogledalo u kojem svatko može prepoznati svoje pravo lice.
Od satiričara se može svašta zahtijevati, samo ne nikakva ideologija. Njegova je zadaća naime da svako životno očitovanje, svaki događaj, svaku emociju, ukratko sve, pa i vlastito uvjerenje, dovodi u pitanje.
Humorist se u biti ni po čemu ne razlikuje od ostalih ljudi. Razlikuje se tek po jednoj bitnoj osobini - zastupa samo svoje mišljenje. On je ništa više ni manje nego detektor laži na dvije noge, potpuno automatizirani rendgenski aparat koji prozire dvoličnost, termometar laži koji s nepokolebljivom sigurnošću konstatira - nasmijao si se zato što si čuo istinu.
Čovjek može u životu mnogo postići lažima, ali lažima ne može nasmijati ljude.
Humorist plače nad svijetom i smije se samom sebi. Ali, za razliku od klauna, nema prevelike cipele na nogama nego u najboljem slučaju preoštre naočale na nosu.




_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Jednodnevne mušice žive dulje

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:50 pm





KRAJNJI ROK
ILI
SVAKIDAŠNJICA HUMORISTA PREMAZANOG SVIM MASTIMA


Budući da mi to pitanje često postavljaju, potrudit ću se odgovoriti na nj. Pitaju me naime kako se piše humoristička priča. Ili, točnije rečeno, zašto se piše?
Odgovor glasi - zato što je čovjek potpisao ugovor. Humoristički pisac ne može se nipošto pouzdati u dvojbene uspjehe svojih knjiga, pa zato dobiva od takozvanih masovnih medija, točnije rečeno od dnevnih novina, određeni honorar za koji mora svakog tjedna isporučiti prvorazredni humoristički prilog, najkasnije do četvrtka u 9 i 30.
Sve je to potpuno jasno.
Problem je isporučitelja robe samo u tome što ne zna o čemu će pisati.


Profesionalni humorist u načelu se budi loše volje.
Sanjao je da je pisao humorističku priču lijepu kao san, ali baš kad je došao do poante, probudio se.
Ustao je iz kreveta s gorkim okusom u ustima. U posljednje vrijeme ništa mu više ne štima. Prošlog je tjedna, na primjer, sjedeći za pisaćim stolom, počeo smišljati jednu doista smiješnu scenu, ali baš kad je došao do poante, zaspao je.
Međutim, on ima jedan mali žuti notes u koji nalivperom zapisuje briljantne ideje koje padaju na pamet njemu ili kojem njegovu znancu. Kad se približi rok za predaju rukopisa, humorist počinje grozničavo listati svoj notes i obično ne nalazi u njemu ništa.
Humorista posebice nerviraju one na brzinu načrčkane ideje za koje više ne zna što znače. Ja, na primjer, na tom svom groblju ideja vječito nailazim na zagonetne bilješke kao što su ”Iznenadno rođenje, ne vrijedi”, ili ”Očaj. Šupljoglavac izvodi psa u šetnju. Grašci znoja.” Odavno sam već zaboravio što znače te tajanstvene riječi. Nemam pojma zašto je šupljoglavac u davno minulim danima izvodio psa u šetnju.
Bože dragi, kakva profesija!
Nakon fijaska koji sam doživio s notesom, krećem u lov na nove, izdašne ideje. Lov završava bez uspjeha. Glava mi je prazna. Podsjeća me na šupljoglavca. Što je bilo s tim šupljoglavcem? Ne znam. Premišljam. Uzalud. Ništa.
Čim sam sjeo da napišem nešto veselo, automatski me, kao za pakost, hvata neodoljiv drijemež. Navodno je posrijedi psihosomatsko - literarni kompleks umora ili tako nešto. Počinje to u glavi i munjevito se širi sve do prstiju na nogama. Konzultirao sam se o tome već s više eminentnih psihijatara.
- Stvar je u tome - povjerio sam im se - što ne osjećam ni najmanju potrebu da pišem vedre priče. Pa ipak ih na kraju pišem. Mislite li da sam bolestan?
Psihijatri mi umah nude svoje objašnjenje. Kažu da mi je u djetinjstvu majka vjerojatno ispričala vic koji nisam razumio, pa se u meni razvio traumatski otpor svakoj vrsti humora. Tako oni. Ali ni to mi ništa ne pomaže.
Prednost je takvih konzultacija što lijepo ležite na kauču, i što su majke uvijek svemu krive.
Uostalom, i ja najradije ležeći krećem u lov na vesele teme. U tom položaju krv lakše i bolje kola i dolazi do mozga, pogotovo kad noge malo podignete a glavu spustite. Tada treba samo čekati na ideje koje s krvlju naviru u mozak, pa čovjek ubrzo zaspi kao beba.
Drugo je rješenje stolica za ljuljanje. Čovjek se ljulja dok se ne ošamuti i prestane misliti. Čim dođem do te točke, ja posegnem za svojim žutim notesom i počnem ga listati. Rezultat je toga da se obično dvije trećine zabilježaka odnose na Arafata, a jedna trećina na poreznu reformu.
Kakav je ono bio pas? I zašto ga je šupljoglavac izvodio u šetnju?


Odlazim do kućne apoteke i uzimam aspirin. Zatim otvaram prozor da mi, kad mi već krv ne dotječe u mozak, bar malo vlažnog, toplog zraka dođe u sobu. Potom brižljivo šiljim sve olovke u kući, pri čemu obično dva puta mijenjam oštricu na šiljilu ne bih li postigao što bolje rezultate. Dok demonstrativno polagano podrezujem nokte, otkrivam usred nereda na svom pisaćem stolu jednu kutijicu. Otvaram je i izbrojim u njoj sve spojnice za spise. Ima ih 46. Pojedem jedan keks. Pojedem jedan kiseli krastavac. Pitam se što sam ono htio. Točno. Htio sam napisati jednu šaljivu priču. Ali o čemu?
Pada mrak. Nema dvojbe da ovo doba dana nije pogodno za kreativni rad. To je i inače problem s pisanjem vedrih priča - ujutro je čovjek još bunovan, o podne ruča, popodne nije baš pogodno za pisanje, a navečer je čovjek umoran. Po noći pak spava.
Pa kada onda da pišem? Kada, pitam vas?


Krajnji rok bliži se krupnim koracima. Prazni papir na pisaćem stolu zuri u mene optužilačkim pogledom. Moram se koncentrirati. Moram, nema druge. Pa ipak, ne ide. Što se sve u posljednje vrijeme dogodilo? Što je s poreznom reformom? Što je s Arafatom? I otkud mi uopće ideja da bi to moglo biti smiješno?
Na prozorskoj dasci leži muha opružena, nožice je malo podigla, glavu malo spustila. Razmišlja. Sad oštri nožice iako ne mora do 9 i 30 nikome predati nikakvu vedru priču. Je li muško ili žensko? Ili transvestit? Diskretno pokušavam to ustanoviti, ali bez uspjeha. Tad odlučim ubiti je. To je prvi zanimljivi događaj današnjega dana. Šteta je što sam dosad napisao već desetak priča o muhama.
Ali, kad dobro promislim, u ovih posljednjih šezdeset godina pisao sam već o svemu pod milim Bogom.
Pada mi na um da moram zaliti cvijeće u loncima. Nije to nikakva svrhovita ideja, ali čovjek ne smije u nevolji biti izbirljiv. Odlazim u kupaonicu, točim vodu u čašu i zalijevam lončanice. A kad već njegujem biljke, odlazim potom u vrt i uklanjam s hibiskusa tri uvela lista. Vraćam se u sobu, sjedam za pisaći stol i ne znam o čemu bih pisao.
Ja sam, na žalost, nepušač. Da sam pušač, mogao bih sad previše pušiti. Uostalom, tu je još i kava, ako se baš čovjek pošto-poto želi trovati. Odlazim u kuhinju, kuham vrlo jaku kavu i pijem je, bez mlijeka i šećera. Zatim čekam ideje koje bi mi morale s kavom doprijeti u mozak. Ali nema ih. Umjesto toga, postajem nervozan i primjećujem da mi ruka počinje drhtati. Uzimam bocu piva da se umirim.
Možda bi trebalo napisati nešto o politici? Ili o muhama? Ili o ubijanju muha? Ili o jednodnevnim mušicama?
Od piva sam pospan. Treba popiti šljivovicu da ponovo živnem. Osim toga, treba uzeti tabletu protiv treperenja srca, šalicu kave i čašu vode da zalijem cvijeće. Htio bih otvoriti prozor, ali je već otvoren. Slušam dvije-tri stare gramofonske ploče i nazivam dva-tri stara prijatelja da ih pitam što ima novo. Nema ništa novo. Jedem breskvu, jedem prezreli camembert, uklanjam mrlje s košulje, pitam se kako se proizvodi sir, tražim u Enciklopediji Judaici natuknicu o siru, ali je nema. Onda me hvata umor.
Nakon što sam popio još jednu kavu, još jedan kakao i još jedno pivo, brijem se. U glavi mi se bistri.
Prema određenoj medicinskoj ekspertizi, postoje neke funkcionalne radnje koje nadomještaju spavanje. Ako čovjek, primjerice, obuče čistu, bijelu košulju, od toga se osvježi kao da je odspavao pola sata. Hladan tuš može nadomjestiti čitav jedan sat spavanja, topla kupelj još jedan sat, a jedan sat spavanja vrijedi kao dva sata. Ali za takvo što nemam sad vremena.


Upadam posrćući u sobu najbolje od svih žena i pitam je nema li možda slučajno ideju za kakvu vedru priču.
- Zašto? - pita me ona bunovnim glasom. - Kako to misliš? Pa imaš masu tema...
- Kojih tema? - okosim se na nju. - Kojih tema?
- Ma šta ja znam. Muhe, recimo. I spava lijepo dalje.
Zašto zapravo moram napisati vedru priču? Gdje to piše da moram pisati vedre priče? U mom ugovoru, naravno. Krajnji je rok pred vratima. Dobro, dobro. Prenem se. Papir... olovka... gumica... još jedna olovka... sve je tu...
Sve je spremno. Stvaralački rad može započeti. Samodisciplina. Koncentracija. Naprijed!
Pas još nije bio vani. Pas mora u šetnju. Odahnuvši, vežem Flokiju uzicu oko vrata. Ne moraš se žuriti, kažem sam sebi. Ne moraš se ni ti žuriti, Floki! Dotle razmišljam o tome kako riječ ”humor” znači ”vlaga”, a moj je humor suh.
Ništa mi ne pada na pamet.
Vrijeme je da donesem konačnu odluku. Počinjem se svlačiti. Dakako da mi je popustila uzica od gumi-lastike na gaćama i da mi je puce na bluzi pidžame ostalo u ruci. E, ovo treba iskoristiti. Sad ću odmah napisati satiru o pakosnim zamkama donjeg rublja. Naslov: ”Novosti iz donjeg svijeta”. Blesava ideja!
Odlučujem se dakle za hladni tuš. Voda me preplavljuje idejama. Na žalost, sve one kruže oko slikovite figure međunarodnog playboya princa Alberta od Monaka a da nikako ne mogu utjecati na njih. On se sad vjerojatno brčka negdje na Azurnoj obali, u društvu prekrasnih djevojaka, noge su mu u zraku a glava malo spuštena. Mrzim tog Alberta, brišem leđa grubim ručnikom za kupanje i pijem šljivovicu. Kucnuo je čas...
”Grašci znoja”? Da mi je samo znati što je bilo tada s tim grašcima znoja!


Hladni je tuš, kao što mu je i svrha, pojačao pospanost. Ne mogu dalje ovako. Sva je sreća što uskoro započinju vijesti na radiju. Možda će se u njima naći nešto upotrebljivo, nešto kao Arafat?
Vijesti čita ženski glas u čiju sam vlasnicu odavno zaljubljen. Nikad je nisam vidio, ali je tako loša spikerica da mora imati neke uzbudljive tjelesne prednosti jer je inače ne bi držali na radiju. Možda bi od toga mogla nastati kratka priča? Na kraju bi se moralo ispostaviti da je ona doduše loša spikerica, ali da je i ružna kao lopov, možda nećakinja ravnatelja radija, ili takvo što. Jetka društvena kritika! Istom štogod!
Vijesti ništa ne donose. Ostao sam bez još jedne velike nade. Od skorašnje kriminalističke serije na televiziji još manje očekujem. Manje od ništa. Upravo ono što ne mogu isporučiti do 9 i 30.
Skuhao sam još jednu, još jaču kavu, svratio u bračnu ložnicu da vidim spava li najbolja od svih žena, budim je i svađam se s njom što tako dugo spava, vraćam se u svoju radnu sobu da se prihvatim posla, telefoniram da doznam točno vrijeme, točno je 8 sati, 40 minuta i 15 sekunda. U 9 i 30 moram isporučiti robu, i moram izvesti psa u šetnju, glava mi je prazna, probijaju me grašci znoja, znojim graške...
Gdje sam to, zaboga, pročitao?
Ah, da, u svom notesu.
I tako je nastala jedna vedra priča. Sorry.



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Jednodnevne mušice žive dulje

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:50 pm






VRAŠKI DOBRO”
ILI
MRAK NA KRAJU TUNELA


- A znate li ovaj? - rekoh. - Dva Židova voze se vlakom...
- Oprostite - presiječe me u riječi moj prijatelj Švicarac. - Židovi? Mislim, odakle su?
- Šta ja znam. Nije ni važno.
- Možda iz Mađarske?
- Pa dobro, iz Mađarske. Ali to nema veze s ovim vicem. Dva Židova voze se vlakom...
- Kamo?
- Svejedno kamo. U Jeruzalem. To zbilja nije važno. Odjednom vlak ude u jedan veliki tunel i...
- Čekajte malo, bojim se da na pruzi do Jeruzalema nema nijednog tunela.
- Ma to zbilja nije važno. Recimo da se voze kroz Švicarsku. I...
- Ah, kroz Švicarsku! A o kojem je tunelu riječ, ako smijem pitati? Možda o Simplonu? Ili o St. Gotthardu?
- To je potpuno nevažno. Što se mene tiče, mogao je to biti i Schlesingerov tunel.
- Schlesingerov tunel? Sjajno! Sjajan vic! Moram ga ispričati svojoj ženi. Vraški dobro!
* * *

Humorist nipošto nije vjernik. On je zarobljenik svoje vlastite logike, pun upitnika. Religija nudi samo odgovore i ne trpi pitanja.
A ja ipak pišem na jeziku Biblije. To ovda-onda izaziva nesporazume. Jedan reporter Sterna tupio me svojedobno kojekakvim pitanjima:
- Kako to da vi pišete hebrejski a niste ni približno dosegnuli nakladu Biblije?
Iskreno sam mu odgovorio:
- O dragom Bogu se više i bolje piše.
Da, Biblija je ljubimica medija, pravi hit, iako se Stari i Novi zavjet, usprkos generacijskim razlikama među njihovim autorima, često brkaju jedan s drugim. Među nama budi rečeno, danas više nitko ne poznaje Sveto pismo. Ono je u našem hektičkom potrošačkom društvu u prvom redu pučki pojam, negdje između Golijata i Vatikana. Ljudi znaju tek toliko da Biblija ima neke veze s dragim Bogom, ali to je otprilike sve. I dan-danas se svaka diskusija može lako prekinuti tvrdnjom: ”Oprostite, ali to vam piše več u Bibliji.”
A što radi Bog? To zaista tamo sve piše. Osim humora.
Ako Biblija od vremena do vremena izmami smiješak u čitaoca, to obično nije zbog sadržaja nego zbog dosjetljivosti njenih prevodilaca.
Već u 5. stoljeću, kad je egipatski kralj Ptolemej Filadelf u Jeruzalemu povjerio da na otoku Pharosu 72 učenjaka prevedu Bibliju na grčki, izvršene su neke značajne, zlonamjerne korekture. Zec je, na primjer, izbrisan s jelovnika kuhinje koja nije bila košer, jer je kraljeva majka navodno imala slično ime. Ti su učenjaci zacijelo računali da je Mojsije slabo znao grčki.
Ipak, zec pripravljen na način koji nije bio košer bio je tek skroman pokušaj krivotvorenja spram komičnih križarskih pohoda nekolicine kršćanskih prevoditelja. Oni su naime drugu zapovijed od deset izbacili a da nisu ni okom trepnuli. ”Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom,” tako je Mojsije zapisao na svoju ploču, ali čini se da Crkva nije mogla odoljeti burnim prosvjedima sindikata kipara i galerista.
I tako ih je ostalo samo devet.
Da ne bi stvar upala u oči, crkveni su oci produžili listu da bude opet deset zapovijedi. Jednostavno su prepolovili desetu zapovijed i odvojili želju za nekretninama bližnjega svoga (i stavili je pod broj devet) od poželjnih pokretnina kao što su sluge, sluškinje, vol i magarac (i uvrstili ih pod broj deset). Na Mojsijevoj je ploči bila doduše riječ i o ženi bližnjega svoga, ali se tome u posljednji čas uspješno usprotivio muški lobi. I tako gdjekad u desetoj zapovijedi nema žene, ali je magarac nefaljeno tu.


Možda je ipak i On imao smisla za humor? Riječi Gospodove da je čovjeka napravio po svojoj slici i prilici ja mogu shvatiti samo kao krajnje sarkastičnu primjedbu, isto kao i Njegovu skrb da nakon izgona oboje nudista svojim rukama izradi za Adama i njegovu životnu družicu ”odjeću od krzna” i sam ih njome odjene.
A zar nije dokaz Njegove veselosti to što je sa zmijom, koja je morala obaviti prljavi posao za Gospoda, postupio kao s raskrinkanim dvostrukim agentom i osudio je u montiranom procesu, iako joj je On osobno bio nalogodavac?
”Po trbuhu svome puzit ćeš!” glasila je Njegova presuda, iako svako dijete zna da se zmija i ne može drukčije kretati. I zašto ta grešna poticateljica nije također protjerana iz raja nego i dan-danas veselo okolo puzi?


Prava je književnost jedna od najljepših tekovina našeg uvrnutog svijeta i služi na čast svakome tko se njome umješno bavi. Naličje tog predivnog poziva ipak je vječni trokut: a) Geršonova udovica, b) novinar Piškorić i c) tajnica Lilika.



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Jednodnevne mušice žive dulje

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:50 pm







GERŠONOVA UDOVICA
ILI
U PANDŽAMA POSMRTNE SLAVE


Poprište je našeg razgovora bio restoran na rubu grada. Upravo sam počeo jesti svoje teleće pečenje kad je od obližnjeg stola ustala sitna, vremešna ženska osoba i pristupila mi. Upitala me nisam li ja možda onaj karikaturist koji crta one smiješne karikature u Ilustriranom tjedniku?
- Te su se vaše karikature oduvijek strašno sviđale mom pokojnom mužu - objasnila mi je. - On je inače bio jedan od naših najpoznatijih pisaca, ali nije znao povući ni jednu ravnu crtu. A bio je i u glazbu zaljubljen. Dva-tri puta tjedno rado bi se i pokartao. S apotekarom iz ljekarne na uglu. Siromah je imao jednu nogu kraću. Apotekar, mislim. Ali najviše je volio vaše karikature.
Kako ja ne crtam karikature za Ilustrirani tjednik nego pišem priče za neilustrirane dnevne novine, nisam mogao prihvatiti taj razgovor pa sam samo bez riječi zaklimao glavom. Udovica ljubitelja mojih karikatura također je zaklimala glavom a rumeno lice razvuklo joj se od prijaznog osmijeha. Bila je opremljena i crnim, živahnim, okruglim očima, bijelom kosom uredno spletenom u punđu, crnom novčarkom i zgužvanim rupčićem u ruci. Kad je spomenula pokojnog supruga, oči su joj se zaodjenule vlažnim velom.
- Kakva šteta što Geršon nije sad s nama! - uzdahnula je. - On bi se silno obradovao da vas je mogao upoznati. ON je bio, znate, rođeni književni znanstvenik i velik čovjekoljubac. ”Berta,” govorio mi je, ”ljudi su različiti, treba ih samo dobro upoznati”. Bavio se i grafologijom. Ne znanstveno, nego samo onako, kao hobi.
Pozvao sam ožalošćenu udovicu da sjedne za moj stol, i upitao je mogu li je čime počastiti, možda kompotom.
- Da, vrlo rado. To je zaista ljubazno od vas. Ne smijem ni pomisliti koliko je Geršon volio slastice. A kad bih ga upozorila da mora paziti na zdravlje, odgovorio bi mi: ”Berta,” rekao bi mi, ”baš me briga za liječnike!” Uvijek je bio tako veseo i dobre volje, dragi moj Geršon! Patio je doduše od morske bolesti, ali, naravno, samo na brodu. Inače je bio, vjerujte mi, oličenje životne radosti. Nikad ne bi on propustio nijedan prijenos nogometne utakmice na televiziji, nikad! Nije odstupao od svojih principa. Ribe, na primjer, nikad nije jeo.
Učinilo mi se da je vrijeme da iz puke pristojnosti iskažem stanovito suosjećanje.
- A kad ste izgubili supruga?
- Prije osamnaest godina. Ali ponekad mi se čini kao da je to bilo jučer. Vjerojatno zbog njegova značenja za svjetsku književnost. Iz njega je zračilo nešto kolosalno. Svakog je dana čitao novine. Ne samo što ih je čitao nego ih je i kupovao, iako nismo uopće bili bogati. Ali to je spadalo u njegove sitne mušice. Kao i to što se nikad nije vozio autobusom, nego uvijek samo taksijem. Čak i kad nije imao novaca uza se. Umalo da ga jedan taksist jednom nije zatukao. Zvao se Silbermann. Taksist, mislim. Ili Silberstein? Ma sad svejedno. Geršon se tog dana vratio šokiran kući. ”Berta,” rekao mi je, ”nemaš pojma kakav je to bio šok.” Ali šok ga je, hvala Bogu, brzo prošao.
Zamišljeno sam se zadubio u ostatak telećeg pečenja. Geršon je pred mojim duhovnim očima zadobivao sve jasnije obrise. Ipak bih bio rado promijenio temu. Pokušao sam to obzirno natuknuti svojoj subesjednici:
- Ne smijemo, znate, milostiva gospođo, previše živjeti u prošlosti.
Geršonova mi je udovica svesrdno dala za pravo.
- Imate potpuno pravo. Što je bilo, bilo je. Bilo pa prošlo. Upravo je tako govorio i moj Geršon. ”Berta,” govorio mi je on, ”treba gledati u budućnost.” Po tome najbolje vidite kakav je to bio čovjek. Sa svima se svađao. Čak i s Vladom. Samo kad je razgledao svoje poštanske marke, bio je kao malo dijete. A sad ću vam nešto odati. On nije držao marke u albumu nego u kartonskim kutijicama. Što kažete na to?
- Nevjerojatno! - rekoh i nakon kraće zbunjenosti nastavih: - Ali već sam vas predugo zadržao...
Odmah je uslijedio demanti kojeg sam se pribojavao:
- Ma što je vama! Ja sam već navikla da se ljudi zanimaju za tako veliku ličnost kao što je bio moj Geršon. On je i sam govorio: ”Berta, sve u svoje vrijeme”. Jer on je bio poštenjačina, bio je pošten i prema sebi i prema drugima. I rado je išao u kino. Zapravo je to najviše volio. Osim rješavanja križaljki. Poljskih. Mislim, u poljskim novinama.
Pokušah izvesti smion manevar ne bih li joj skrenuo pozornost na drugu stranu.
- Izgleda da je jesen na izmaku. Dolazi zima.
- Moj je Geršon to uvijek osjećao u kostima - potvrdi njegova udovica. - Unaprijed bi osjetio svaku promjenu vremena i oslanjao se samo na taj svoj osjećaj. ”Berta,” govorio mi je, ”baš me briga za liječnike!”
Ovu sam izreku već bio čuo. Geršon se počeo ponavljati. Da kažem po istini, Geršon mi je već pomalo išao na živce. Najviše time što je svaku rečenicu počinjao istom riječju - ”Berta”. Bilo je krajnje vrijeme da odagnam njegov duh od svog stola.
- Što mislite o skorašnjim pregovorima između Europske unije i Amerikanaca? - upitah je bez uvijanja.
Geršonova je udovica dobro promislila prije nego što mi je odgovorila:
- Da je moj Geršon živ, on bi rekao: ”Berta, ja i jednima i drugima želim svako dobro.” On je kao književnik na sve gledao s jedne više točke. Ponekad se, kad bi baš morao, brijao i po dva puta na dan. ”Berta,” govorio mi je, ”što se mora, nije ni teško”. On vam je bio takav čovjek.
Sve me više obuzimala želja da od Geršonove udovice izmamim bar jednu rečenicu u kojoj neće spomenuti Geršona. Pokušavao sam na sve moguće načine, skakao sam s politike na inflaciju (”Berta, nije sve u novcu”), na sport (”Geršon je mogao satima pješačiti”), na predstojeći jubilej osnutka države Izrael (”Berta, ja ti više volim hozentregere nego remen”). Ništa nije pomagalo.
Nije li možda još za Geršonova života citirala svoga supruga u razgovoru s njim? ”Berta, zar mi nisi, Geršone, nedavno rekao...”
I zašto je, do vraga, sudbina upravo mene osudila da jedem teleće pečenje u Geršonovu društvu? Neću više uopće crtati za Ilustrirani tjednik.
U međuvremenu je moja obudovjela prijateljica naručila i drugi kompot.
- Geršon je radije jeo kompot nego svježe voće - prisjetila se i sjetno zagledala u tanjur svojim okruglim okicama zaodjevenim velom. Odjednom digne pogled i reče mi: - Eto, mi ovdje već satima pričamo a ja vam se nisam još ni predstavila. Ja sam Berta.
Jedva sam nekako protisnuo ”Drago mi je” prije nego što je nastavila:
- To je zbilja čudno. Znate li kome ste vi slični? Nećete mi vjerovati: mom pokojnom suprugu.
Posebice u donjem dijelu lica, oko usta. I njemu je donja usna bila malo iskrivljena na stranu, jedva primjetno, većina ljudi nije to ni primjećivala. Geršon je to, naravno, znao. Ah, on je mnogo toga znao. ”Berta,” govorio mi je, ”samo se jednom živi”. Bilo je to onog dana kad je pobjegao s onom vlasnicom praonice rublja i dobio upalu pluća, od koje je i umro. Ja sam mu još rekla: ”Geršone,” rekla sam mu...
Konačno mi je dozlogrdilo. Naklonio sam joj se i prosiktao:
- Samo još jedan ”Geršon”, Berta, i poslat ću te za njim!
Berta je ostala prisebna. Nije bila ni najmanje iznenađena.
- No, no, no - izustila je. - Zar se tako razgovara s udovicom jednog od naših najslavnijih književnika? Da je moj Geršon još živ...


U tom mi je trenutku iznenada sinulo od čega je zapravo Geršon umro. Nije on dobio upalu pluća, to mi je bilo jasno kao dan. Obuzet panikom, izjurio sam iz restorana i otrčao kući, gdje sam pod tušem sprao sa sebe posljednje ostatke Berte...
Te sam noći usnio Geršona. Nijemo i suosjećajno stiskao sam mu ruku dok nije odletio sa svojom debelom vlasnicom praonice rublja. Razumjeli smo se savršeno, kao da smo braća.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Jednodnevne mušice žive dulje

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:51 pm



SVJESNO I PODSVJESNO
ILI
FUNKCIONALNA KONCEPCIJA IDENTIFIKACIJE


- Samo izvolite unutra! Vrata su otvorena (Konačno! Novinar. Čekam ga već pola sata.) Izvolite ući!
- Dobar večer, gospodine Grabušek! Oprostite što ovako upadam. (Taj stari jarac djeluje isto onako nesimpatično kao i na slikama.) Ja sam novinar.
- Novinar? Oprostite, koji novinar?
- Zar vas nisu obavijestili iz redakcije? (Ne glumataj, stari jarče! Tjednima već probijaš uši našem glavnom uredniku molbama da te intervjuiram zbog te tvoje posrane knjige.)
- Ah, da, sad se sjećam. Izvolite sjesti. (I s ovakvim nikogovićem čovjek mora biti još pristojan! U moje vrijeme ovakav je sroljo u najboljem slučaju smio samo šiljiti olovke.) Izvolite cigaretu? Drago mi je što vas vidim ovdje kod sebe, gospodine... gospodine...
- Piškorić. Leonard Piškorić. (Ovaj puši američke cigarete! Da mi je znati otkud samo članovima Kulturnog vijeća, koje nam uvijek ističu kao primjer, novac za tako skupe cigarete.) Ah, hvala lijepa. Izvrsna cigareta.
- Leonard Piškorić? (Tko je taj?) Ah, pa naravno! (Možda će mi i sliku objaviti?) Uvijek čitam vaše tekstove s najvećim zadovoljstvom. (Izgleda kao totalni analfabet.) Nadam se da ste imali vremena zaviriti u moju knjigu o funkcionalnoj koncepciji identifikacije?
- Kako da ne. Ukazali ste mi veliku čast, gospodine Grabušek. (Ne trudi se, stari lajavče! Tko bi čitao to tvoje smeće?) Ja znam da vi ne držite do mojih pohvala, ali svejedno ću vam reći da je za moju obitelj pravi doživljaj čak i kad vas slušamo na radiju. (Odmah gasimo radio da uživamo u miru Božjem.)
- To mi je drago čuti. Vi znate za moje geslo: ”Reci sve što želiš, ali ne reci to oštrije nego što moraš!” (Zašto taj analfabet ništa ne zapisuje? Ovako majstorski formuliranu misao ipak bi morao zapisati.)
- Smijem li pribilježiti tu vašu briljantnu izreku? (Moram to malo prestilizirati da ne zvuči tako blesavo.)
- Pribilježiti? Ako mislite da je ta sitnica toliko važna, samo izvolite, gospodine Piškoriću. (Nadam se da je pismen.)
- Ne bih htio, gospodine Grabušek, oduzeti vam previše vašeg dragocjenog vremena raspravljajući o vašoj novoj knjizi. (U 9 sati počinje kino-predstava, a ja nemam još karte.) Smijem li vam postaviti još koje pitanje?
- Samo izvolite, mladiću! (Nadam se da su mu u redakciji pripremili pitanja. Što bi me ovakav blesan znao sâm pitati?) Ja ću s vama sasvim otvoreno razgovarati, bez dlake na jeziku, a bit ću možda malo suzdržaniji samo ako bude riječ o kulturnom životu naše zemlje. (Tko zna je li ovaj tupan ovo uopće razumio?)
- Potpuno vas razumijem, gospodine Grabušek. Naše bi čitaoce ponajviše zanimalo da čuju što vi mislite o sadašnjoj krizi naše unutarnje politike. (Nemoj se sad praviti da moraš o tome najprije razmisliti! Daj radije odmah odverglaj onu svoju staru besmislicu: ”Situacija je doduše složena, ali ne mora se zato odmah govoriti o krizi.)
- Bit ću sasvim otvoren s vama, gospodine Piškoriću. Situacija je doduše složena, ali ne mora se zato odmah govoriti o krizi...
- Smijem li tu vašu senzacionalnu izjavu citirati od riječi do riječi? (Neću više ništa zapisivati. Nema smisla zapisivati takve bedastoće. Umjesto toga, crtat ću u notesu male apstraktne figure.)
- U biti je brzo okončanje krize u interesu svih stranaka. (O kakvoj krizi ovaj uopće govori? Što ovaj žutokljunac zna o krizama?) Ipak, trajno rješenje može se postići samo uzajamnim ustupcima. (Ja već četrdeset godina govorim jedno te isto, a oni to uopće ne primjećuju.)
- Tu ste zaista pogodili u samu srž problema. (Ovaj već četrdeset godina melje jedno te isto a da to uopće ne primjećuje.) Moje je sljedeće pitanje, gospodine Grabušek, malo delikatno. (Gle ga kako striže ušima! To su najsmješnije uši koje sam u životu vidio.) Kako, po vašem mišljenju, stoje stvari s današnjim nakladništvom kod nas?
- Žao mi je, ali kao književnik i književni povjesničar ne mogu vam o tome ništa reći. U najboljem slučaju, mogu, ako baš inzistirate... Dopustite mi da porazmislim...
- Molim lijepo. (Samo prestani, Grabušek, strići ušima! Prestani, ako Boga znaš! Dobit ću napadaj smijeha. Da mi je samo znati kome sliči. Čekaj, sjetio sam se. Sliči Dumbu. Onom letećem slonu Walta Disneyja što ima uši kojima može letjeti.)
- Dopustite mi, gospodine Piškoriću, da svoj osobni credo zaodjenem u dvije-tri kratke riječi. Ovo je naše vrijeme zrelo za koncepciju identifikacije...
- Odlično! (Ako još jedanput strigne ušima, poletjet će uvis i obletjeti lampu...) Ali kako to povezujete s oštrim zaokretom u našoj kulturnoj politici?
- To je dobro pitanje. (Zašto samo tako bulji u mene? Ne znam ni sam koliko već dugo tako bulji u mene.) Ovo što ću vam sad reći nije za objavljivanje...
- Možete se osloniti na mene, gospodine Grabušek. (Ne smijem ga više pogledati. Ako ga još samo jedanput vidim kako striže lijevim uhom, gotovo je. Nekako imam osjećaj da lijevim uhom uvijek daje signal desnom uhu da krene.)
- Treba li vam što, gospodine Piškoriću? Da vam možda nije dobro? (Ovi su današnji mladi početnici sve sami neurotici.)
- Ne treba, hvala. Još sam uvijek pod snažnim dojmom susreta s vama. Uostalom, nema čovjek priliku svakog dana razgovarati s jednim Grabušekom.
(Samo mi je još to falilo.) Vi dakle mislite da će sadašnja politička napetost u književničkim krugovima potrajati još neko vrijeme?
- O tome se kao član Kulturnog vijeća ne bih htio izjašnjavati...
- Hvala vam lijepa. Upravo taj vaš stav mnogo govori. (Ne smijem ga samo pogledati! Ne smijem ga samo pogledati! Ako još samo jedanput strigne ušima, načisto sam propao. Nasmijat ću mu se u brk. Poslije mene - potop! Izgubit ću namještenje, ali te uši ne mogu više gledati.) Još jedno pitanje, gospodine Grabušek. (Ne smijem ga samo pogledati! Ne smijem ga samo pogledati!) Kad će profesionalni književnici kod nas napokon steći ekonomsku nezavisnost?
- Da, kada? (Zašto me to pitaš, tikvane? Otkud ja to mogu znati?) Na to vaše pitanje odgovorit ću, ako dopustite, jednim vicem na jidišu.
- Bit će mi drago. (Opet striže ušima. Iako ga više uopće ne gledam, sasvim jasno osjećam da opet striže ušima.)
- E pa, slušajte onda! Podvornik u sinagogi, šames, dolazi rabinu i pita ga: ”Rebe, zašto mi nikad ne dopustite da ja puhnem u sveti šofar?” A rabin mu odgovara: ”U šofar smije puhati samo onaj koji se oprao po strogim propisima. Ti doduše redovito odlaziš u obrednu kupelj, ali se nisi još nikad odvažio sav zaroniti u vodu.” A šames će njemu...
- Da? (Puknut ću. Ako ne prestane odmah strigati ušima, puknut ću.)
- A šames će njemu: ”Pa, voda je u kupelji uvijek tako hladna.” A rabin će onda njemu: ”To je baš ono.
Ne puše se na hladno.”
- Bru-ha-ha... (Gotovo je, hvala Bogu!) Bru-ha-ha-ha... Bruuu-bruuu...
- Ali, gospodine Piškoriću... To je doduše dobar vic... Ipak, što vas je to spopalo... Zašto ste se odmah izvalili na tepih... Molim vas, gospodine Piškoriću, da ustanete...
- Ne mogu. Rabin... kupelj... Dumbo... Bruuu-ha-ha-ha...
- Ma dobro. Smirit ćete se vi već... (Moj je humor naprosto neodoljiv.) Imate li još kakvo pitanje?
- Ne, nemam, hvala... Bruuu-ha-ha...
- Dobro, dobro... ha-ha-ha... dobro, dobro, gospodine Piškoriću. (Vidi se da moj utjecaj na mlade generacije nije nimalo oslabio.) Drago mi je što ste me posjetili. Inače, možete uzeti koju od mojih starijih fotografija, ne mora biti baš najnovija... ha-ha, stvarno... (Naša mladež nije još, hvala Bogu, sasvim neosjetljiva na duhovite prispodobe.) Želim vam svako dobro, gospodine Piškoriću, i ne zaboravite na funkcionalnu identifikaciju...
- Bruuu-ha-ha-ha...
- Do viđenja. (Zapravo je sasvim simpatičan ovaj mladac.)

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Jednodnevne mušice žive dulje

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:51 pm





LILIKA U 5
ILI
RAZNOVRSNE TAJNICE


Najzahvalniji je predmet sumnje, manje ili više utemeljene, najboljih supružnica u književnosti odvajkada plavokosa tajnica u crnim cipelicama visokih peta.
Mnogo sam godina šutio o tome, a sad je došlo vrijeme da javno progovorim.
Nemam ja ništa protiv profesije tajnica, ništa protiv njih osobno, ništa protiv njihova sindikata. Dapače, visoko cijenim pomoć koju nama piscima pružaju plavokose tajnice. Moja je pritužba posve intelektualne naravi.
Sjedi tako čovjek kod kuće i piše vrlo duhovitu priču o devalvaciji domaće valute. Tri dana i dvije noći radi na tom malom ali sadržajnom djelcu ne bi li od njega načinio remek-djelo. Brusi formulacije, skraćuje tekst, štošta izbacuje, ponešto dodaje, važe i odbacuje, i nema mira dok se ne približi što je moguće više savršenstvu. Zatim odlazi s rukopisom koji se jedva može pročitati od nebrojenih ispravaka u novinsku redakciju, rasprostre pred sobom rukom ispisane listove, pozove tajnicu Liliku i počinje joj diktirati, pri čemu se jedva svladava da ne guguće od sreće nad svojim vlastitim mislima.
- Devalvacija... - progovori.
- Što? - izusti Lilika. - Zar opet?
I time je stvar propala. Gotovo je još prije nego što je počelo. Tom svojom malom upadicom plavokosa Lilika u crnim cipelicama visokih peta ubacila je poguban pijesak u delikatne zupčanike moje priče. Genijalna građevina koju sam podigao neumornim radom tijekom tri mukotrpna dana i dvije mukotrpne noći leži preda mnom porušena do temelja. ”Zar opet?”, priupitala me Lilika i time mi jasno dala do znanja da je tema moje priče neupotrebljiva, da to nikoga ne zanima, da se o devalvaciji već previše pisalo, da je ljudima dojadila ta tema, da im je dosadna i da ništa ne vrijedi.
Zar opet?
Uvjeren sam da Lilika nije to rekla zato što mi želi napakostiti. Samo je smetnula s uma da je ona prva osoba koja upoznaje moju novu satiričnu priču i da na njoj leži isto tako teška i časna odgovornost kao što u kazalištu leži na premijernoj publici. O svemu tome ona nema pojma. Ona samo želi u 5 sati kući i želi na vrijeme završiti posao.
Ja se pravim kao da se ništa nije dogodilo i diktiram dalje svoj tekst bezbrižnim, veselim glasom, kako i dolikuje profesionalnom klaunu. Ali srce mi krvari. Ne vjerujem više u svoju priču o devalvaciji. Lilika mi je svojim ”Zar opet?” podsjekla samopouzdanje.
U potaji se nadam da ću je još kakvom poantom predobiti za sebe. Možda će se nasmijati, ili bar osmjehnuti, kada dođem do onog mjesta o povećanju poreza, što je stvarno smiješno?
Dok joj diktiram to mjesto o povećanju poreza, krišom je, krajičkom oka, gledam sa strane.
Lilika se ne smije niti se smješka. Sjedi kamena lica za svojom mašinom, bulji preda se i počinje prstima potiho bubnjati po stoliću jer joj je stanka već preduga, do 5 sati moramo ovo završiti, idemo dalje, molim lijepo...
Ja ustajem, prilazim joj odostraga i naginjem se nad papir uvučen u stroj.
”Ministar financija najradije bi nam obrezao i dobit na kartama,” pročitah.
- Kako to ”obrezao”, Lilika? Pa to nema smisla.
- Nema? Kako nema?
- Treba stajati ”oporezovao”.
- Pa zašto niste odmah tako rekli?
Lilika piše ono što čuje, ili što misli da je čula. Uopće nije važno ima li rečenica kakva smisla. Njena je djelatnost posve automatizirana. Ona bi napisala i najveću besmislicu a da ne bi ni trepnula svojim umjetnim trepavicama.
U duhu mi izlazi pred oči novinski naslov otisnut masnim slovima: TAJNICA UBIJENA ZA VRIJEME DIKTATA - glasi glavni naslov. A ispod njega podnaslov: ”NIJE ME SLUŠALA” - CVILI HISTERIČNI KNJIŽEVNIK. VEĆ TREĆA NJEGOVA ŽRTVA OVE GODINE.
Zaboravio sam spomenuti da u redakciji imamo tri tajnice. Lilika je najgora. Betsabeja je tako-tako. Estera je zlata vrijedna. S njom raditi pravi je užitak. Ona suosjeća sa svakom pričom, živo suosjeća, uživljava se.
Zamišljam kako bi bilo da sam Esteri diktirao ovu priču o devalvaciji. Čim bih ja progovorio:
”Devalvacija...” ona bi radosno kliknula: ”Devalvacija!” pa još jednom: ”Devalvacija!” I zapljeskala bi i nasmijala se svojim blistavim zubima. ”Otkud vam samo te sjajne ideje? Devalvacija!”
Ja volim Esteru. Nakon svakog diktata ona ustaje ozarena lica, a glasić joj podrhtava od ushita:
”Divno! Perfektno! Vama nitko nije ravan!”
Njezin je instinkt upravo fenomenalan. Čovjek mora samo malko povisiti glas, samo se ovlaš osmjehnuti kutovima usana ili je laktom lagano gurnuti u rebra, pa da ona odmah sve shvati i prasne u grohotan smijeh. Rutinirani književnik mogao bi, kad bi mu do toga bilo baš stalo, pri svakom diktatu izmamiti Esteri po deset puta buran smijeh, najmanje po pet ushićenih uzdaha, i naposljetku, po deset superlativa izrečenih radosnim klicanjem. Rad s Esterom nije nikakav rad nego pobjednička parada.
Samo ona, na žalost, nikad nema vremena. Za nju se vječito otimaju glavni urednik i urednici pojedinih rubrika. Već se ujutro sastavlja nepregledna lista čekanja.
Kad god se pritužim da je Estera uvijek zauzeta, redovito mi uzvrate licemjernim savjetom: ”A zašto ne uzmete Betsabeju? Pa i ona je jako dobra.”
Betsabeja nipošto nije loša i dobro reagira, a kad ima dobar dan, pokatkad se i nasmije. Jednom, na vrhuncu jedne moje priče, dobila je čak i pravi pravcati grč od smijeha. Nikako da se prestane smijati. Bio sam polaskan slušajući taj njezin smijeh.
- Ma dobro - rekoh joj nakon nekog vremena. - Što je u svemu tome tako smiješno?
- Vaš akcent - prostenjala je Betsabeja i obrisala suze iz očiju. - Taj vaš smiješni mađarski akcent.
Kao što vidite, Betsabejina inteligencija nije baš na nekoj visini. Prije nekoliko dana diktirao sam joj oštar članak uperen protiv vode jedne studentske organizacije koji je na bestidan način napao našega predsjednika Vlade.
- Proglasiti našega predsjednika bezočnim lašcem svakako je pravi pothvat - diktirao sam joj ne skrivajući u glasu sarkazam. Kad je Betsabeja otipkala tu rečenicu, oduševljeno me pogledala i rekla:
- Krasno! Bilo je već krajnje vrijeme da se netko zauzme za tog izvanrednog dečka.
Problijedio sam.
- Pa čujte, ja sam to mislio ironično - rekoh. - Zar vi ne znate što je to ironija?
- Kako da ne. Naravno. Kako god želite.
I čekala je oborene glave da nastavim diktirati.
Ali Betsabeja je još mila majka prema Liliki kojoj upravo diktiram ovu priču. Već je 20 minuta do 5 i Lilika koristi i najmanju stanku u diktatu da namjesti plave uvojke i popravi bluzu na sebi.
Upravo je nazvala momka da mu kaže da će se sastati s njim točno u 5 sati i 2 minute. Samo na to misli.
Pitam se da li uopće primjećuje da je u ovoj priči upravo o njoj riječ.
Sjedi za mašinom s bezizražajnim licem i ne pokazuje ni najmanjim znakom da se uživljava u priču.
Završio sam diktiranje.
Lilika još sjedi kao da čeka nastavak.
Muk.
- Gotovo? - pita me.
- Da.
Ona bez riječi ustaje i dotjeruje se pred zrcalom. Moj posljednji pokušaj:
- Pa, kako vam se sviđa?
- Tko? - pita me ona iza svoje pudrijere.
- Moja priča.
- Aha - odgovara mi Lilika zatvarajući poklopac na pudrijeri. - Na nekim je mjestima prilično slaba. Morat ćemo kupiti novu vrpcu za mašinu.
Zatim, tresući svojom plavom grivom, žurno odlazi na visokim petama. Da svisneš!




_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Jednodnevne mušice žive dulje

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:51 pm





PRIČA O KREVETU
ILI
NAKLADNIKOV TAJNI KÔD


Meni osobno ne trebaju nikakve liste bestselera da bih znao kakav mi je trenutni status. To uvijek točno saznam po jednom antiknom krevetu. Moj nakladnik ima u Beču stan s antiknim pokućstvom, a u spavaćoj sobi - prekrasan krevet sa zlatnim i crvenim ukrasima. Kad mi nakladnik kaže: ”Lezite vi samo u taj lijepi krevet!” i kad ja stvarno legnem u to čudo od Luja XIV. a on leži na kauču u stilu Neckermanna II., ja pouzdano znam da sam još uvijek na listi bestselera. Ipak, nakon svake nove knjige očekujem da mi nakladnik, na onaj svoj preljubazni način, dobaci: ”Mi vam, gospodine Kishon, u podrumu imamo i jedan izvrsni kauč...”
Humorist umije o jednoj te istoj temi napisati i ozbiljan uvodnik i parodiju. Zapravo umije o svemu pisati što mu dobro plate. Čak i opere, reklamne poruke i državne himne. Pa i tekstove za šlagere. Za to mu je potrebna samo inspiracija i jedna salveta.




_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Jednodnevne mušice žive dulje

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 5:52 pm





MUKI JE JAČI
ILI
TAJNA INDUSTRIJE ZABAVNE GLAZBE


Moji dobrostivi čitaoci zacijelo dobro poznaju moju uspješnicu ”Muki-song” koja je proglašena najpopularnijim šlagerom na hit-paradi godine. Nakon što se odvrtjela više od 800 puta u radioemisijama širom zemlje, teško da postoji itko u ovoj zemlji tko nije bar jedanput zapjevušio tu živahnu melodiju s lako pamtljivim tekstom. Koliko se taj tekst bitno razlikuje od ostalih tekstova glazbene produkcije, možete razabrati i po refrenu:


”Muki, Muki, Muki, Muki,
Sladak si ko Cuki, Cuki,
A tvoje plave okice
Bodu me ko osice.


Baci na me, Muki, Muki,
Samo još jedan far,
I reci mi Žuki, Žuki,
Da budem sretna bar!”


Jednostavna, nepretenciozna pjesmica koja u jezičnom pogledu nije možda sasvim besprijekorna, ali je dopadljiva u svojoj naivnosti i lako se pamti. Zato se na radiju vrti i po deset puta na dan.
Kako rekoh, taj je tekst moje djelo. Prije toga nisam bio napisao nijedan tekst za šlagere jer nisam ni znao da posjedujem taj talent. Nije, uostalom, nikakva rijetkost na svijetu da netko ne zna za što je sve talentiran.
Bernard Shaw je, recimo, počeo pisati kazališne komade tek kad mu je bilo četrdeset godina. A David se morao najprije sresti s Golijatom da bi otkrio kakav je bogomdani talent za gađanje iz praćke.
Možda ni ja ne bih nikad postao tekstopisac šlagera da nemam naviku za dužih razgovora koješta črčkati po papiru.
Dogodilo se to na terasi mog omiljenog kafića. Razgovarali smo o američkoj mladeži i njihovu pomanjkanju ideala. Pošto sam dao svoj doprinos razgovoru odlučnim neodobravanjem, počeo sam na jednoj papirnatoj salveti crtati apstraktne figure, kojima sam onako usput nadijevao kojekakva imena odmila, kao što su Muki... Žuki... Puki... Cuki...
Iznenada padne na tu salvetu pogled poznatog skladatelja zabavne glazbe Elija Distela.
- Sjajno! - uskliknuo je. - Prva liga!
Zatim me odveo na stranu i rekao mi da su ta, bez veze nabacana imena, idealan kostur za tekst šlagera koji moram samo još doraditi. I neka to odmah učinim!
- U svakom uspješnom tekstu šlagera postoje samo dvije-tri riječi koje ostaju u sjećanju - nadodao je. - Ostalo nema veze. Dovoljno ti je Muki, Cuki i Žuki...
- A što je s Pukijem? - ogorčeno ga priupitah.
- To je već malo slabije. Muki je jači. Počni odmah sastavljati tekst. Ja ću dotle porazgovarati s producentima i nekoliko disk-džokeja s radija.
Iako sam bio malko uvrijeđen, povukao sam se za jedan slobodni stol i za tri minute napisao ”Muki-song” koji je danas svima u uhu. Distel mi se ispričao što na tržištu trenutno vlada mala stagnacija pa mi je platio samo 500 funta, što se meni nije činilo tako loše. Nisam se uopće obazirao na bijesne poglede tekstopisca pop-songova Filipa Jezerinca.
Sutradan sam ujutro primio ovaj telegram:
”ČEKAM TE U 12 SATI PRED ULAZOM U ZOO STROGA DISKRECIJA JEZERINAC.”
Otišao sam tamo iz puke znatiželje. Jezerinac mi je zavezao rupčić preko očiju i odvukao me u automobil, kojim me zatim oko tri sata vozio nedopuštenom brzinom. Za sve to vrijeme nismo progovorili ni riječi.
Kad smo se napokon zaustavili i Jezerinac mi skinuo povez s očiju, našli smo se pred nekom razvalinom na osami u Gornjoj Galileji.
U devastiranoj prostoriji koja je bila osvijetljena samo treperavim svjetlom uljanice dočekali su nas, okupljeni oko trošnog klavira, još tri pop-pjesnika i Jacky, poznati disk-džokej koji vodi hit-paradu na radiju.
- Sjedi - reče mi Jezerinac. - I ništa se ne boj! Među prijateljima si. Ovo što ovdje vidiš, to ti je lokalna ”Pop-song produkcija d. d.” koja broji ukupno pet članova.
- Drago mi je - naklonih se prema ”Pop-song produkciji d. d.”
- Nas smo četvorica dosad napisali sve uspješne tekstove za Jackyja - pojasni mi Jezerinac s pomalo nezadovoljnim prizvukom u glasu. - Sad kad si i ti počeo pisati tekstove, moramo te primiti u svoju tajnu organizaciju.
- Zašto tajnu?
- To ti mogu odmah objasniti. Ima jedna tajna za koju smo dosad znali samo nas petorica u cijeloj zemlji. Odsad će nas biti šestorica. Tajna se krije u gorkoj istini da bi svatko mogao pisati tekstove za šlagere. Mi smo te ovamo doveli da te upozorimo na to. Ako ikom odaš našu tajnu...
- Možete se slobodno pouzdati u mene.
- Hvala. Ali to još nije sve. Naša organizacija ima svoja vlastita pravila, od kojih nam zavisi materijalna egzistencija. Prvo pravilo glasi: ”Nikad se nijedan tekst ne smije napisati u tili čas.” Ti si prekršio to pravilo, ali tada još to nisi znao. Moraš biti načisto s tim kakva nam sudbina prijeti kad bi se odjednom pročulo da je jedan tekst koji ima šanse da upadne u hit-paradu napisan za pet minuta. Za svaki tekst moraš uvijek tražiti najmanje dva tjedna vremena, to je minimum. Nikoga se ne tiče koliko ti stvarno vremena treba. Što se mene tiče, možeš ga napisati i putem dok ideš do producenta. Drugo pravilo glasi:
”Nikad nemoj dopustiti da ti se i jedna jedina riječ naknadno mijenja!” Ljudi moraju ostati uvjereni da je svaki tekst rezultat dugog, zamornog rada, da si svaku riječ, koliko god bila obična ili čak glupa, sate i sate dotjerivao i brusio. Treće pravilo: ”Nemoj nikad dopustiti da ti tekst čitaju bez muzike!” Kad se tekst pjeva, slušaoci ga tek onako usput registriraju. A bez glazbe bi odmah primijetili da je to bezvezarija.
- Jasno.
- Nemoj me prekidati! Sad dolazimo do najvažnije točke, naime, do pitanja honorara. Kad Jacky uzme neki šlager pod svoje, onda će ga radio u roku od 48 sati emitirati 20 puta, a prodaja će vrtoglavo rasti. Stoga je pravi zločin za tekst inkasirati manje od 1200 funta. Inače ti nitko neće vjerovati koliko si truda morao u njega uložiti, koliko te intelektualnog i emocionalnog angažmana to stajalo. Radi toga se moraš s vremena na vrijeme tužiti i na glavobolju i premorenost.
U tom trenu Jacky je ugasio cigaretu i svi su odjednom zanijemjeli.
- Na kraju još nešto. Nije baš neko pravilo nego prije džentlmenski dogovor - tiho prozbori Jacky. - Moja je moć kao kralja šlagera ograničena pa nešto nikako ne smije upasti u oči. Ni jedan član organizacije ne smije napisati više od tisuću tekstova šlagera u godinu dana...
Izjavio sam da se slažem sa svim tim uvjetima pa sam nakon kratke, efektne ceremonije prisegnuo na vjernost organizaciji i dobio člansku kartu br. 6.
* * *

Humoristi se razlikuju od ostalih sugrađana po tome što sugrađani stalno pričaju njima viceve, a ne obratno. Osim te neugodnosti, nema među njima neke bitne razlike. Ta razlika potječe odatle što je humorist u privatnom životu dozlaboga normalan, i što pazi da javnosti ne nameće svoj školovani smisao za humor, baš kao što i svaki odgovorni majstor u karateu pazi kako postupa s ratobornim svađalicama.
Osim kad se ne može više svladati.



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Jednodnevne mušice žive dulje

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 3 Prethodni  1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu