Priručnik za menadžere

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

Priručnik za menadžere

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 6:07 pm


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Priručnik za menadžere

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 6:07 pm




KARIJERA


Aron Weinreb bijaše crna ovca u obitelji. Njegova oca, ugledna vlasnika uspješne mjenjačnice, spopale su prve sumnje u vezi sa sinom kad se ovaj nije u djetinjstvu igrao kao svi ostali dječaci špekulama, nego se u nježnoj dobi od svega pet godina zaputio u kuhinju i rastavio majčin mikser da vidi od čega je sastavljen. Pa i majka, koja ga je i te kako voljela, bijaše zabrinuta:
- To je dijete prepametno - rekla je mužu. - Poduzmi nešto, za ime Božje!
Tata Weinreb nabavio je na brzinu sinu raketni pištolj i odijelo Supermana, a onda ga počeo vodati na nogometne utakmice, ali bez uspjeha. Aron je bio nepopravljiv mali intelektualac. U školi se osjećao kao riba u vodi, bio je uvijek najbolji đak u razredu i povazdan je zurio u debele knjige. Pred njim je bila doista crna budućnost. Jednog dana tata je odlučio porazgovarati sa sinom kao muškarac s muškarcem:
- Momče, očeva je dužnost upozoriti sina. Ako se uskoro ne promijeniš, loše ćeš proći. Pripadaš dobroj i uglednoj porodici čiji su članovi svi odreda stekli dobre pozicije u društvu. Tvoj je stric Mojsije istaknut agent za kupoprodaju nekretnina, stric Avigdor natprosječan je porezni savjetnik, a što se mene tiče, ja sam, kao što valjda znaš, nadasve cijenjen zelenaš. Pa i tvoja braća pokazuju vrijedne sklonosti: Amitaj će uskoro postati suvlasnik noćnog bara u kojem zasad radi kao barmen, a pred Mikijem kao diplomiranim imitatorom životinjskih glasova velika je politička karijera. Samo ti, momče, tratiš vrijeme na knjige. Da možda ne želiš, sačuvaj Bože, postati učenjak? Ti? Sin jednog Weinreba - pa da bude učenjak?
Aron je šutke oborio glavu prepustivši roditelje njihovu očaju.
Majka je noću natapala jastuke suzama.
- Na kraju će još pasti na prosjački štap - jecala je neutješna žena. - Moj siroti Aron morat će životariti od neke crkavice. Zarađivat će manje od jedne čistačice.
- To se nikad ne zna - umirivao ju je muž. - Možda će jednog dana imati veliku familiju i dobivati više na račun dječjih doplataka nego ijedna čistačica.
Mama Weinreb izvršila je posljednji pokušaj.
- Pa, dobro - rekla je svom neuspjelom sinu. - Ako baš hoćeš da studiraš, onda se meni za ljubav potrudi da budeš barem ginekolog.
Međutim, Arona nije ta profesija uopće zanimala. On je oduvijek - još od onog dana kad je rastavio mikser na sastavne dijelove - želio biti fizičar.
- Svemu si tomu ti kriv - predbacivala je mama Weinreb suprugu. - Sjećaš se kako si mu objasnio kako radi motor u tvom autu? A jednom si mu čak dopustio i da ti očisti svjećice.
- Pa, nadao sam se da ću od njega napraviti taksista s redovitim napojnicama, na koje se ne plaća porez - priznade stari Weinreb slomljenim glasom. - Otkud sam mogao znati da će klipan htjeti studirati?
Weinrebovi su se u međuvremenu tješili briljantnim karijerama njegove braće. Amitaj je prodao noćni bar i upravo osnovao ekskluzivni salon za masažu, a Miki, diplomirani imitator životinjskih glasova, vodio je vrlo uspješnu ideološku kampanju svoje stranke i spremao se da se kandidira za zastupnika u parlamentu.
Stari Weinrebovi još su se nadali da će Aron možda pasti na diplomskom ispitu, ali čuda se dandanas više ne događaju. Aron je diplomirao summa cum laude, srozao se na status honorarnog predavača i pao na teret svoje obitelji. Ni ženidbom nije poboljšao svoj mizerni položaj jer je sa ženom izrodio samo dvoje djece pa im dječji doplaci nisu bili spomena vrijedni. Da mu stric Avigdor, porezni stručnjak koji je u međuvremenu postao milijunaš, nije kupio jedan mali stan, još bi vjerojatno živio kod roditelja.
I tu bi mogao biti kraj ovoj žalosnoj priči da jednog dana profesori u našoj zemlji nisu stupili u štrajk. Aron se također odazvao pozivu na štrajk, iako je na taj način došao u osobni sukob s bratom Mikijem, jer je briljantni imitator životinjskih glasova u međuvremenu postao zamjenik ministra prosvjete i bogoštovlja.
Profesorski štrajk otegnuo se dozlaboga pa je stari Weinreb jednog dana preporučio svom nezaposlenom sinu da otputuje u inozemstvo. Dalekovidni se starac pobrinuo čak i za avionsku kartu.
Kad je izišao iz aviona, Aron je saznao tužnu vijest da mu u inozemstvu ne priznaju diplomu fizičara stečenu u domovini. Stoga mu nije preostalo ništa drugo no da okuša sreću kao samostalni obrtnik, točnije rečeno - vodoinstalater.
Danas je Aron imućan čovjek, potpuno zadovoljan svojom sudbinom.
Pouka ove priče: nikad ne treba gubiti nadu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Priručnik za menadžere

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 6:07 pm






KRIZA INFLACIJE


- Dakle - obratio se te znamenite večeri ministar financija svome šefu kabineta - što je danas poskupjelo?
- Hm - šef kabineta klonio se ministrova pogleda - danas... hm... ništa. Danas ništa.
- Slušaj, ti - nestrpljivo će ministar - nemam ja vremena za jeftine viceve.
- Nije to vic - odvrati šef kabineta, - Danas nisu uopće cijene skakale. Nemam pojma kako se to moglo dogoditi. Od jučer kao da su zamrznute. To je nepobitna činjenica. Mora da negdje nešto ne štima. Ali, kad je već tako, spreman sam preuzeti osobnu odgovornost. Stoga bih zamolio gospodina ministra da prihvati moju ostavku.
Ministar problijedi. Časak je nepomično sjedio, ukočen kao indeks cijena, a onda udari šakom o stol:
- K vragu sve skupa! I to mi tek sad kažeš, pred sam kraj radnog vremena?
- Svi smo se do posljednjeg trena nadali da će nešto ipak poskupjeti - pravdao se šef kabineta.
Ministar drhtavom rukom podigne telefonsku slušalicu.
- Halo, Ministarstvo trgovine. Što je s cigaretama?
- Žao nam je - odgovore mu - ali cigarete poskupljuju uvijek preko vikenda.
- Što je sa solju?
- Sutra.
- A krumpir?
- Poskupio je prekjučer.
- Flasteri za kurje oči?
- Prije pet dana.
- Poduka iz plivanja?
Ministar nije ni dočekao odgovor. Panično je pogledao na sat i uzviknuo:
- Još samo pola sata!
Pa izleti iz zgrade, skoči u svoj službeni automobil i odjuri s upaljenim plavim signalnim svjetlom i uključenom sirenom u Ministarstvo pošte.
- Preklinjem vas da podignete cijenu bilo čemu. Telefonskim impulsima, poštarini, što vam god padne na pamet. Radi se o životu i smrti.
- Vrlo rado - odgovore mu - ali za danas je, na žalost, već kasno.
Ministar odjuri u upravu elektroprivrede.
- Danas, na žalost, struja ne može poskupjeti - glasila je presuda. - Cijena nafte upravo je pala za 8 centa.
Ministar svrati brže-bolje u muzej tekstila, ali i tu svi složno odmahnu glavom:
- Ništa se tu više ne može učiniti, ekscelencijo. Ali, ako dođete poslije prvoga, vidjet ćemo...
Ministar se u pola sata postarao za nekoliko tjedana. Vrati se u svoj ured i pozove šefa kabineta:
- Javite odmah novinarima - zapovjedi - da smo, s obzirom na rast cijena sirovina s jedne strane, i na porast proizvodnih troškova s druge strane, prisiljeni povisiti cijenu jednog proizvoda za 14 i pol posto. Nešto pobliže o tome priopćit ćemo javnosti uskoro.
Šef kabineta pohita u svoju sobu da prenese novinarima vijest, a ministar se zavali na naslon stolice i odahne:
- Uspio sam. Bar neće zavladati panika među stanovništvom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Priručnik za menadžere

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 6:08 pm






PROJEKTI


- Gospodine ravnatelju Schultheiss, prije nego što vas počnemo preslušavati, htio bih vas upozoriti da ne morate odgovarati na naša pitanja. Parlamentarni financijski odbor pred kojim se nalazite ne može vas na to prisiliti.
- Hvala vam lijepa na upozorenju, gospodine predsjedniče.
- Molim lijepo.
- Mogu li sad otići?
- Naravno, iako bismo mi vrlo rado porazgovarali s vama o gubicima vaše investicijske kompanije, koju, na kraju krajeva, financijski potpomaže država pa ste, prema tome, u neku ruku državna ustanova.
- A otkud vi znate da imamo gubitaka? - Iz novina, gospodine Schultheiss.
- I vi vjerujete svemu što u novinama piše? Novinari su najprije pisali da naši gubici iznose 20 milijuna, a onda 40, a sad su već došli na 70. Takvom se izvještavanju čovjek zbilja može samo nasmijati.
- A koliki su zapravo vaši gubici?
- Najmanje dvostruko veći. Eto, sad vidite koliko možete vjerovati novinskim izvještajima.
- A kako je došlo do tih gubitaka?
- To ćemo moći ustanoviti tek kad dobijemo sve državne inicijativne subvencije. Ja bih radije da zasad govorimo samo o kontroliranom nedostatku profita.
- Ali, i nedostatak profita mora imati svoje uzroke.
- Naravno.
- Pa dobro, o čemu to onda ovisi?
- Ponajviše o okolnostima. A ponekad i o tome kako se stvari razvijaju. To vam je sve skupa, gospodo, vraški komplicirana stvar.
- Da nam možda to objasnite na nekom primjeru?
- Vrlo rado. Uzmimo, na primjer, projekt brane na hidrocentrali u Zanzibaru. Narudžba koja je mnogo obećavala. Obavili smo gigantske građevinske radove, riješili smo i najveće projektantske probleme, svladali smo čak i jezične poteškoće - a onda je uslijedila poplava koja je odnijela sa sobom sve naše proračune.
- A kakvi su to bili građevinski radovi?
- Zaštitni nasipi i odvodni kanali protiv poplave. Bio je to inače vrlo interesantan projekt.
- A kako ste dobili taj posao?
- Kao i sve kompanije koje djeluju uz potporu države, mi radimo s pomoću posrednika. Naše su kalkulacije uvijek vrlo konzervativne. Od ukupnih troškova projekta odbijemo najprije predviđene gubitke naše kompanije...
- U kojoj visini?
- U najmanjoj mogućoj. Obično predvidimo od 15 do 30 posto gubitaka. Ali u to nisu uključeni troškovi podmićivanja.
- A zašto nisu?
- Zato što nastojimo izbjeći opterećivanje međuljudskih odnosa surovim poslovnim potezima. Zato vodimo i posebno knjigovodstvo o utrošenim sredstvima za podmićivanje.
- A gdje to vodite?
- Pa evo, u ovom mom malom crnom notesu. Na primjer: „Mukiju 750.000 za prijevoz kaveza“. Tu vam sve lijepo piše.
- A što vam znači taj „prijevoz kaveza“?
- Toga se više ne sjećam. Ali bio je to inače vrlo interesantan projekt. Ili, recimo, ovo: „Aga Kan 903 705“ - ah, ne, oprostite, to mu je telefonski broj.
- A je li točno da ste na podmićivanje potrošili više od dvadeset milijuna?
- To vam je vraški komplicirana stvar.
- Ipak bismo rado čuli kako se to radi.
- Vrlo diskretno. Naša vam osoba od povjerenja odlazi u inozemstvo s jednim crnim kovčežićem punim novčanica, plati nekome određenu svotu, vrati se i javi nam: „Sve je u redu“. Najvažnije je od svega da se to radi bez svjedoka, da se sve skupa obavi potajno i taktično. U većini slučajeva, mi čak i ne znamo tko je dobio novac, ni gdje. Uzmimo samo kao primjer slučaj afganistanskog ministra unutarnjih poslova. Jedne mračne noći ubacili smo mu kroz otvoreni prozor dva milijuna kako bismo dobili narudžbu za gradnju sistema kanalizacije u Afganistanu.
- I dobili ste je?
- Nismo. Prekasno smo otkrili da na toj adresi ne stanuje ministar unutarnjih poslova nego jedan arhitekt za unutarnje uređenje, koji je umro nekoliko mjeseci prije toga. Ama kako da se čovjek snađe u afganistanskom telefonskom imeniku?
- A kako ste u knjigovodstvu proveli taj gubitak?
- Pod stavkom „viša sila“. Naša je kompanija inače uvela takozvano monobilančno knjigovodstvo. Na jednoj strani vode se rashodi, a za prihode imamo žig koji glasi: „Bez brige!“ Taj se sustav pokazao vrlo efikasnim.
- Ipak, preostaje još pitanje koga ili što smatrate odgovornim za svoj deficit?
- Sudbinu. Ona nam je pomrsila mnoge planove. Možda nije namjerno, ali ih je pomrsila. Uzmimo samo primjer nasipavanja morske obale u Nikaragvi.
- Što je bilo posrijedi?
- Jedan vrlo interesantan projekt. Sporazumjeli smo se s vladom Nikaragve oko ukupne svote od 60 milijuna kordoba, s tim da se jedna kordoba obračunava kao jedan šekel.
- A zašto niste u ugovor unijeli i klauzulu o mogućoj devalvaciji?
- Takav je bio uvjet nikaragvanske vlade. Inače ne bismo dobili taj projekt.
- Molim vas, gospodine Schultheiss, da ne ponavljate stalno tu riječ „projekt“. Ta nam riječ ide već pomalo na živce.
- Dobro, kako god želite. To vam je u svakom slučaju vraški komplicirana stvar.
- A zar vas naša vlada nikad nije pitala za vaše gubitke?
- Stalno nas je zapitkivala. Najmanje jedanput mjesečno raspitivalo se Ministarstvo gospodarstva kako stoje stvari, a ja sam im uvijek jednako odgovarao: „Kucnite u drvo!“ Tu sam im preporuku davao i u pismenom obliku.
- Ipak je, u jednom duljem razdoblju, moralo dolaziti do trzavica između vas i državnih vlasti?
- Kako ne bi dolazilo! Kad smo potkupili Dalaj Lamu da bismo sudjelovali u agrarnoj reformi u Tibetu, pozvali smo ga nakon toga na ručak, čije troškove Ministarstvo financija nije htjelo podmiriti. Odobrilo nam je samo osam šekela, pa i to pod uvjetom da restoran ne bude dalje od osam kilometara od Lamine palače. Oko toga je došlo do spora i napokon smo se obratili Vrhovnom sudu, koji nam je odobrio povećane troškove u visini od 9 i pol šekela. I sad ja vas pitam, gospodo, kako se može raditi pod takvim uvjetima?
- Nije vam baš lako.
- Osim toga, morate imati na umu da mi ne dobivamo od države ni dnevnice ni sredstva za reprezentaciju. I što nam onda preostaje nego krediti? A samo kamate na kredite penju se na četvrt milijuna tjedno. Od početka ovog našeg razgovora izgubili smo već oko 20.000 šekela. Stoga zahtijevam prekid ove debate.
- Samo još jedno pitanje, gospodine Schultheiss. A tko to sve plaća?
- Ja, gospodo. I ostali građani naše zemlje. Ja izvršavam sve svoje građanske obveze. Plaćam porez kako bi državna blagajna namaknula sredstva za pokrivanje garancija koje smo dobili.
- A tko, gospodine Schultheiss, vašoj kompaniji daje te garancije?
- Vi.
- Mi?
- Da, vi. Parlamentarni odbor za financije.
- Ne mislite li da je već stvarno vrijeme da prekinemo?
- Svakako. Ali sve skupa je vraški komplicirana stvar.
- Zahvaljujemo vam, gospodine Schultheiss, na vašem trudu. Razgovor ćemo nastaviti nakon izbora.
- Vraški interesantan projekt.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Priručnik za menadžere

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 6:08 pm





KAKO SI OSIGURATI OSIGURANJE


Kad sam sinoć htio otići kolima s parkirališta, pristupio mi je pristojno odjeven građanin i obratio mi se ovim riječima:
- Oprostite... ali, kad biste samo malo krenuli u rikverc, oštetili biste mi blatobran.
- Dobro, dobro - rekoh smjerno promatrajući američku grdosiju kojoj je pripadao taj blatobran. - Pripazit ću.
Pristojno odjeveni građanin zavrti glavom i reče:
- Naprotiv, bit će mi drago ako mi oštetite blatobran. Treba mi što više oštećenja na autu.
Te su mi se riječi učinile tako zanimljivim da sam izašao iz kola da čujem nešto više o tome.
Sugovornik mi je najprije pokazao udubinu sličnu lavoru na krovu svog automobila.
- To sam se sudario s jednim semaforom. Puhao je tako jak vjetar da mi ga je srušio na kola. Moj automehaničar Maks, kome sam odmah otišao, bio je vrlo skeptičan. „Gospodine doktore Wechsler,“ rekao mi je, „ovakvu sitnicu ne vrijedi uopće popravljati. Za to vam osiguravajuće društvo neće ništa platiti. Prikupite najprije još koje oštećenje pa mi onda dođite.“ Tako mi čovjek veli. A on zna što govori.
Pošto smo obojica sjeli na njegov još čitavi hladnjak, Wechsler nastavi:
- Svaka polica osiguranja sadrži klauzulu koja obvezuje vlasnika police da sam plati štetu do jedne određene svote. Kod nas se ta svota kreće negdje oko 230 šekela. Budući da bi popravak ovog mog oštećenja stajao samo oko 200 šekela, ne bi mi se uopće isplatilo prijavljivati štetu. Ali, kad bih osiguravajućem društvu mogao predočiti još koje oštećenje...
- Čekajte malo, doktore Wechsler - upadoh mu u riječ. - Ali čak i da uništite sve svoje blatobrane, još uvijek morate sami platiti onih početnih 230 šekela?
- Gospodine, tu brigu prepustite vi mom Maksu - odvrati Wechsler.
Tako sam se upoznao s učenjem koje bih najradije nazvao „maksimalizmom“. Navodno između Međunarodne udruge autolimara (sa sjedištem u New Yorku) i Svjetskog saveza vozača osobnih automobila u Kopenhagenu postoji tajni sporazum, prema kojem autolimari ispostavljaju osiguravajućim društvima takozvane frizirane račune, u kojima se samo naoko poštuje klauzula o svoti koju podmiruje sam vozač. U stvari, u računu autolimara ta se svota neprimjetno izgubi među ostalim troškovima popravka - ali pod uvjetom da račun za popravak nastale štete iznosi najmanje 1500 šekela. A za to je, naravno, potrebno više oštećenja.
Iz razgovora s gospodinom Wechslerom razabrao sam da je on stari rutiner na tom području. Jednom je uspio u roku od nekoliko dana nabiti troškove popravka na ukupno 2.800 šekela.
- Ali ovaj put - proslijedi on glasom iz kojeg je izbijao dubok očaj - nikako mi ne ide za rukom izazvati još neku štetu osim ove smiješne ogrebotine na krovu. Tjednima već nastojim priskrbiti sebi još neka oštećenja, ali uzalud. Naglo kočim pred velikim kamionima, prestižem gradske autobuse, parkiram uz vojna vozila, ali ništa ne pomaže. Nitko čak ni da mi okrzne kola. I što da radim? Zato se sad obraćam vama. Kad biste bar bili tako dobri...
- Ama, kako da ne - uslužno odgovorih. - Čovjek mora pomoći bližnjemu gdje god može...
Zatim sam sjeo za upravljač svojih kola, uključio kvačilo za kretanje unatrag i polako krenuo natraške.
- Stanite, stanite! - uzvikne Wechsler. - Što vam je sad to? Pritisnite pošteno gas, inače ćete mi napraviti štetu za najviše šezdeset šekela!
Sabrao sam se i svom snagom udario u njegov blatobran. Sudeći po zvuku, nije bilo loše.
- Je li sad u redu? - upitah Wechslera. On sumnjičavo zavrti glavom.
- Nije loše, ali ne vrijedi više od 600 šekela. Prije, dok je vozač sam plaćao štetu do 110 šekela, dostajao je i jedan pošteno razbijeni blatobran, ali danas čovjek mora praktički demolirati čitava kola da bi došao na svoj račun. Biste li bili tako dobri da mi još malo udubite vrata?
- Vrlo rado.
Nakon što sam odoka odmjerio udaljenost, udario sam punim gasom u bok Wechslerova automobila.
Reklo bi se da je moj stražnji odbojnik kao stvoren za takvo što. Odjeknuo je potmuo tresak, staklo se prosulo na sve strane, vrata Wechslerovih kola ispala su iz stožera - ima nešto zaista uzvišeno u solidarnosti automobilista.
- Da udarim još jedanput?
- Hvala - reče mi dr. Wechsler. - Ovo je dovoljno. Neće mi ništa više biti potrebno.
Njegovo me odbijanje moje ponude malo razočaralo, ali je on, na kraju krajeva, pretrpio štetu. Izašao sam pogledati učinak svoje akcije. Nisam mu uništio samo vrata nego i čitavu stranu kola. Bit će tu dosta posla za autolimara!
Kad sam pogledao svoja kola, ustanovio sam da mi se stražnji odbojnik dobrano svinuo.
- Tipično za početnika - samilosno mi reče dr. Wechsler. - Ne smijete nikad ukoso udarati, upamtite to jednom zauvijek. Popravak odbojnika neće vas, na žalost, koštati više od 50 šekela... Čekajte malo da vam ja napravim još štetu od 400 šekela.
Dr. Wechsler namjesti svoju grdosiju i znalački je usmjeri na moja lijeva vrata.
- A sad da vam udesim još jedan far.
Taj je manevar doista majstorski izveo - minimalnim utroškom snage postigao je maksimalni učinak.
- Nema na čemu - otpovrne on na moje zahvaljivanje. - Otiđite sutra do Maksa - evo vam njegove adrese - i pozdravite ga u moje ime. Nećete morati platiti ni jedan jedini šekel.
Preda mnom su se otvorile neslućene perspektive.
Ili me možda spopao rušilački bijes iz davnih dječjih dana? Predložio sam Wechslern da sad odmah, na licu mjesta, izvedemo frontalni sudar naših vozila, ali je on samo odmahnuo rukom na taj moj prijedlog:
- Nemojte pretjerivati, prijatelju dragi! To vam lako može prijeći u naviku. Sad najprije naplatite štetu od osiguravajućeg društva, a tek onda porazmislite što ćete i kako dalje.
Na kraju smo čvrsto stisnuli jedan drugome ruku. On je otišao k Maksu, a ja k trgovcu automobila kupiti nova kola.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Priručnik za menadžere

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 6:08 pm






POVJERENJE NARODA


Predsjednik vlade: Ja zbilja više ne znam, drage kolege, što mi je činiti. Opet su počele kolati glasine da će uskoro doći do devalvacije.
Ministar financija: Rulja!
Predsjednik vlade: Ljudi su navalili na trgovine kao ludi ne bi li se riješili vrijednog novca. To vam je neka vrsta masovne histerije.
Ministar financija: Stvarno nešto sasvim neshvatljivo.
Predsjednik vlade: Točno prije tjedan dana izrijekom sam na televiziji ustvrdio da trenutno nema nikakva razloga za devalvaciju. A već nakon sat vremena počela je navala na banke...
Ministar pravosuđa: Pa zar ljudi nemaju više povjerenja u vladu?
Predsjednik vlade: Nemaju. Dobro se sjećam kako sam uoči zadnje devalvacije neprestance ponavljao kako neće biti devalvacije, ali je to bilo kao da govorim zidu. Čini mi se da ljudi uživaju u panici.
Ministar financija: Rulja!
Ministar prosvjete: Ponekad se sasvim ozbiljno pitam hoće li ova raspuštena generacija u našoj zemlji ikad biti u stanju zasnovati gospodarstvo koje će funkcionirati.
Ministar informiranja: U povjerenju, hoće li stvarno doći do devalvacije?
Predsjednik vlade: Kakvo je sad to glupo pitanje? Pa već sam vam tisuću puta rekao da neće biti devalvacije.
Ministar informiranja: Znam, ali u povjerenju...
Predsjednik vlade: Devalvacije neće biti!
Ministar informiranja: To treba potvrditi i ministar financija.
Ministar financija: Neće... biti...
Ministar informiranja: Mogu li samo načas nazvati kući?
Predsjednik vlade: Ne dolazi u obzir. Ostanite vi samo ovdje! Ama, stvarno, gospodo, ako ne vjerujemo čak ni jedni drugima, kako onda možemo očekivati da će nam narod vjerovati?
Ministar pravosuđa: Da, u tome je pravi problem. O tome sam ja već poodavno htio povesti raspravu...
Ministar financija: Najprije moramo smiriti onu rulju tamo na ulici. To nam je apsolutni prioritet. Inače će nastati nepopravljiva šteta.
Predsjednik vlade: Dobro, dobro, ali kako da to učinimo? Bojim se da nam nitko neće vjerovati. Ljudi više nemaju povjerenja.
Ministar informiranja: A ako onda ipak dođe do devalvacije...
Predsjednik vlade: Nemojte me izluđivati! Koješta! Tko bi bio toliko lud da pred izbore obezvrijedi novac?
Ministar pravosuđa: To nam u sadašnjim prilikama može još biti najjači moralni argument. Predlažem da predsjedništvo stranke sazove masovni skup i na njemu svečano objavi: „Poštovane dame i gospodo, za godinu dana će, kao što svi znate, biti parlamentarni izbori. Zar zbilja mislite da smo mi toliko blesavi da, uz sve ostale probleme koje imamo, natovarimo sebi na vrat još i devalvaciju naše valute?“ Ili tako nekako...
Ministar financija: Neće nam povjerovati. Birači će reći: „Ako ovi budu gospodarili još godinu dana, ti su razbojnici u stanju provesti još tri devalvacije!“
Predsjednik vlade: To zvuči uvjerljivo. Dobro, što ćemo onda?
Ministar prosvjete: Moja beznačajnost u ovoj vladi priječi me da dijelim savjete. Ipak, rekao bih da bismo sasvim jednostavno mogli donijeti zakon kojim bi se vladi zabranilo da u ovom mandatu, ili sljedećem, provede devalvaciju.
(Opći muk. Svi gledaju ministra prosvjete kao biće s nekog drugog planeta.)
Ministar financija: Što vam pada na pamet? Kako bismo nakon toga ikad više proveli devalvaciju?
Ministar informiranja: Znači, ipak...
Predsjednik vlade: Devalvacije neće biti, koliko vam to puta još moram ponoviti? To nam nije ni na kraj pameti! Pa, jučer sam još rekao na konferenciji za tisak svim okupljenim urednicima: „Ako sad dođe do devalvacije, onda se ja zovem Münchhausen!“
Ministar informiranja (upol glasa): Karl Friedrich Hieronymus Münchhausen...
Predsjednik vlade: Što sad tu frfljate?
Ministar informiranja: Ja? Ništa, ništa. Htio bih samo nazvati ženu prije nego što ode u kupovinu...
Predsjednik vlade: Ne dolazi u obzir! Ostat ćete ovdje s nama dok god ne smislimo način kako da umirimo mase.
Ministar pravosuđa: Predlažem da osnujemo odbor koji će objaviti svečanu izjavu da nikakva devalvacija ne dolazi u obzir. Za članove tog odbora predložio bih tri uglednika koji uživaju povjerenje naroda. Na primjer, načelnika Glavnog stožera, predsjednika Vrhovnog suda i jednog nogometaša.
Ministar financija: Ja sam to već pokušao. Službeno sam se obratio svoj trojici.
Ministar pravosuđa: I?
Ministar financija: Nisam mogao doći do njih, šalabazaju po robnim kućama...
Ministar informiranja: Mogu li samo načas nazvati kući?
Predsjednik vlade: Ne možete! Ovo je zbilja da čovjek izludi od očaja. Nitko nikom više ne vjeruje.
Ministar financija: Možda bismo se mogli obratiti nekoj ličnosti u inozemstvu...
Predsjednik vlade: To vam je dobra ideja. Kad bi, recimo, predsjednik Sjedinjenih Država svečano izjavio da se kod nas ne planira nikakva devalvacija...
Ministar financija: Mogli bismo i zajedno nastupiti na američkoj televiziji, predsjednik i ja...
Ministar informiranja: Izvrsno! Idem odmah brzo javiti Clintonu...
Predsjednik vlade: Ne idete vi nikamo! Dijelit ćete sa svima nama ovdje kolektivnu odgovornost do sama kraja.
Ministar financija: Rulja!
Ministar prosvjete: Drage kolege, ja mislim kao i dosad da naš narod vjeruje kormilarima svoga državnog broda. Ako se sva naša vlada, odjevena u svečana tamna odijela, zaputi na nogometni stadion i ondje se, pod državnim grbom, i uz zvuke naše himne, jednoglasno zakune na Bibliju da neće biti devalvacije...
Ministar pravosuđa: Nitko vam ne bi ni jednu jedinu riječ povjerovao.
Predsjednik vlade: Jasno da ne bi. Ali što ćemo onda?
Ministar financija: Ja predlažem da još malo pričekamo.
Predsjednik vlade: U redu. Uostalom, rulja nam ne ostavlja nikakvu drugu mogućnost.
TEROR AGENATA OSIGURAVAJUĆIH ZAVODA
Ne znam treba li to pripisati naglom poboljšanju naše gospodarske situacije ili lijepom vremenu, tek, u posljednje sam vrijeme izložen jakom pritisku agenata anglosaksonskih osiguravajućih zavoda.
Zašto su ti agenti upravo iz anglosaksonskih zemalja, nemam pojma, ali kad mi rano ujutro zazvoni telefon, neizostavno mi se javi pravi engleski gentleman na pravom oxfordskom engleskom:
- Dobro jutro, gospodine. Javljam vam se u ime Općeg južnoafričkog osiguravajućeg zavoda. Smijem li Vas, gospodine, zamoliti za deset minuta vašeg dragocjenog vremena? Htio bih vas upoznati s jednim potpuno novim oblikom životnog osiguranja...
Na takve se riječi u hipu sledim. Prvo i prvo, u principu sam protiv životnog osiguranja jer ga smatram nemoralnim. Drugo, nemam uopće namjeru umrijeti. Treće, ako ipak jednom umrem, članovi moje obitelji treba da se sami pobrinu kako će i što dalje. I četvrto, odavno već imam životno osiguranje.
Stoga odgovaram gospodinu iz Oxforda da uludo trati svoj uzorni engleski jezik na mene i da je moj leš već procijenjen na 170.000 šekela.
- Ma što vam je danas 170.000 šekela? - čujem onoga iz Oxforda. - Opći južnoafrički osiguravajući zavod ima već u pripravnosti za vaš žaljenja vrijedni odlazak dvostruko veću svotu. Poklonite mi, gospodine, samo deset minuta vašeg dragocjenog vremena.
- U principu bih to vrlo rado učinio, samo je stvar u tome što ja za sat vremena letim u Europu. Na dulje vrijeme. Možda i na dvanaest godina.
- Izvrsno. Čekam vas na aerodromu.
- E, nećemo imati vremena za tako nešto jer još nisam doručkovao.
- Ja ću vam donijeti dva-tri sendviča.
- Osim toga, moram se još oprostiti sa svojom obitelji.
- Neće biti potrebno. Poslat ćemo sve članove vaše obitelji za vama sljedećim avionom. Sve će karte, naravno, biti na naš trošak. Čekam vas, gospodine, u aerodromskom restoranu.
Na taj sam način već tri puta za redom besplatno letio u Europu, ali navala na mene ne popušta. Prije nekoliko dana pokušao sam jednog gospodina iz Novozelandske međunarodne osiguravajuće kompanije odbiti tvrdnjom da mi je život već osiguran na milijun dolara. „Ma što vam je danas milijun dolara!“ odbrusio mi je potcjenjivačkim tonom i htio mi u deset minuta izložiti jedinstveni plan životnog osiguranja, prema kojem osiguranik ne mora čak ni umrijeti, dovoljno je da padne u nesvijest, s klauzulom o eventualnoj devalvaciji i s televizorom u boji.
Kako me nije puštao iz svoga stiska, priznao sam mu da sam platežno nesposoban. Da sam švorc. Totalno švorc.
- Ništa za to - utješio me on. - Osigurat ćemo vam mi kredit od države.
- Ali ja sam vam i bolestan.
- Poslat ćemo vam liječnika.
- Ali ja ne želim nikakvo životno osiguranje.
- To vi, gospodine, samo tako mislite. Želite ga vi i te kako...
Od svakog se levantskog švercera znam obraniti, ali sam pred oxfordskim engleskim nemoćan.
Danas prije podne javio mi se zastupnik Australskog uzajamnog osiguranja. Bio sam toliko priseban da sam mu odgovorio kreštavim sopranom:
- Ovdje bedinerica od gospodina Kishona. Siroti gospodin jučer umro.
- U tom slučaju, gospođo - reče onaj iz Australije - htjeli bismo obitelji pokojnika podastrijeti revolucionarni prijedlog životnog osiguranja. Sve skupa će potrajati samo deset minuta.
Umirem od radoznalosti da i to čujem.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Priručnik za menadžere

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 6:09 pm







MADE IN JAPAN


U prvotnoj fazi nacionalnog buđenja vezanog uz osjetljive mikroprocesore nosio je taj nadareni narod na svom čelu još Kainov žig poraženoga u ratu. Upravo se pretrgao od posla nastojeći s Amerikancima izgraditi zajedničko poslovno carstvo, u koje će Japanci uložiti talent i sredstva a Amerikanci svoje ime. Tako su nastali Panasonic, Sony, Sharp, Canon, National i ostali tajni kodovi iz Teksasa. Ponekad su u tome i pretjerali. Divovska kompanija u kojoj radi oko 100.000 kosookih radnika, inženjera i direktora te ostvaruje oko trećinu svjetske produkcije uredskih strojeva zove se i dandanas Brother. Ime koje se ni uz najbolju volju ne rimuje s riječju „harakiri“.
Japanci su jednostavno željeli da svijet gleda na njih kao na pobjednike, kao na Amerikance. To u krajnjoj liniji nije bilo zabranjeno. Jednog je dana Japan odlučio proučiti svjetsko tržište satova, pa je počeo proizvoditi švicarske satove koji su isto tako izgledali, isto tako bili točni i isto tako blistali, kao i švicarski, ali su se prodavali u pola cijene. Tvornica se, naravno, zvala Citizen kako bi se prikrili žuti elementi u mehanizmu. Zatim su Japanci otkrili džepna računala i video-rekordere. I svijet su, u skladnom ritmu metronoma koji je, dakako, također proizveden u Japanu, preplavila ta elektronička čuda koja su se pokazala ravnopravna europskim proizvodima, možda zato što se i europski proizvodi proizvode u Japanu. Barem njihova iznutrica, mehanizam u snježnobijeloj ljusci.
* * *

Pa ipak je Zapad malo-pomalo postajao nervozan pred tim uljezima koji sve izrađuju malo bolje, malo brže i mnogo jeftinije. Kakva li se tajna krije iza svega toga, pitao se slobodni svijet, obuzet opravdanom panikom. Zar je zbilja dovoljno samo izgubiti rat da bi se postigao takav gospodarski zamah, ili je možda još štogod potrebno? Je li možda presudna boja kao i kod televizije: crno-bijela ne, u boji da! Nekolike su zapadne kompanije koje su se našle pred bankrotom, posljednjim snagama položile račun same sebi i posegnule za statistikom. Pri tome su došle do brojeva koji su tu tajnu rasvijetlili jarkim svjetlom poput snažnih reflektora. U gigantskoj nizozemskoj kompaniji Philips, recimo, 1.200 visoko kvalificiranih radnika proizvede oko 320.000 televizijskih cijevi godišnje. U sličnoj japanskoj tvrtki proizvede samo 168 radnika u istom razdoblju četvrt milijuna televizijskih cijevi. Slovima: sto šezdeset osam radnika.
U tome je dakle najveća prednost tih azijatskih pasjih sinova. Posrijedi je prljava konkurencija, oni za radnog vremena - rade. To je takva neka blesava tradicija kod njih, baština fanatičnih predaka i zastarjelih religioznih propisa. Ti japanski uljezi nemaju ni toliko slobodnog vremena ni praznika kao mi. Kod njih se nikad ne premošćuju dva praznika. Kod njih se samo grade mostovi.
Užas jedan - čupaju ljudi na Zapadu kosu - kako možemo konkurirati zemlji u kojoj su sindikati tako slabi?  
* * *

Divlji Zapad ima pravo. Japancima se ne može konkurirati. Polako ali sigurno zadobiva Japan u očima zapadnjaka konture jedne više rase, i to ne uvijek u skladu s kolonijalnim zakonima bijelaca. Kod Japanaca je uvijek sve stvar odluke. Odluke naime koje će tržište iduće godine osvojiti.
Jedne tmurne večeri, primjerice, vlasnik jedne bijedne radionice najednom malom otoku odlučio je oživiti već izumrle dvotočkaše koje su za života zvali „motor-kotači“. I promijenio je svijet u dvojakom smislu. Prvo je vratio ta bučna čudovišta na ceste, a drugo, nije posudio, kao obično, neku američku krinku, nego se odvažio na vlastito ime - Honda. Ostalo pripada historiji. Ili histeriji, kako se uzme. Već jedno dva desetljeća međunarodne trke motociklista svele su se na interno japansko nadmetanje. Pitanje je samo hoće li pobijediti motori Suzukija, ili možda Kawasakija, ili Yamahe. U novije vrijeme počela se kompanija Yamaha zanimati i za druge artikle pa je usput postala ijedan od vodećih svjetskih proizvođača orgulja i klavira. Bijaše to samo stvar odluke, kako rekoh. Pijanist Arthur Rubinstein rekao mi je da je filharmonijski orkestar u Tokiju jedan od najboljih u glazbenom svijetu. Jednog je dana jednostavno odlučio da počne fantastično svirati i odonda fantastično svira. Pa i filmovi su im ušli u prvu ligu. Prije otprilike 50 godina kopirali su još hollywoodske limunade, a danas se stvari kreću u suprotnom smjeru. Od slavnog Rashomona Amerikanci su napravili tri imitacije tog istog filma. Sedam samuraja preuzeo je Hollywood, uz mucave riječi zahvalnosti, i pretvorio ih u Veličanstvenu sedmoricu.
A onda je, umjesto samuraja, došao Subaru.
U tom je trenutku ljudima u zapadnim imperijima zastao dah i svi su počeli žmirkati. Japanci su odlučili da sa dva kotača prijeđu na četiri i da sami proizvode automobile. „Imamo najmanje deset godina prednosti,“ tješili su se stručnjaci automobilističke industrije u Detroitu. „Automobili ipak nisu tranzistorski aparati ni kamere, pa čak ni aparati za fotokopiranje.“ Nije prošlo ni dvije godine kad su se pojavili oglasi i reklame s nemogućim imenima kao što su Datsun, Toyota, Mazda i tako dalje. Danas se svi drugi proizvođači automobila u svijetu nalaze u teškoj psihološkoj krizi. Volkswagen otpušta radnike kao na tekućoj vrpci, Chrysler je zapao u dugove, Ford je na kraju godine imao deficit od 1 i pol milijarde dolara - a Mitsubishi tek ulazi u formu. Japanski je auto ljepši, brži, bolji, jeftiniji i tako dalje, i tome slično. Uvijek su za jedan mali korak ispred konkurencije. Honda je proizveo prvi mali automobil sa servo upravljačem, Mazda uvodi revolucionarni tip motora...
Kako je to moguće - pitaju se pojedinci u klubovima veleindustrijalaca i na socijalističkim kongresima - kako je to, do vraga, moguće da su Japanci tako uspješni, iako smo mi i veći i bjelji od njih? Prije osamdeset godina ti kukavci nisu znali čak ni kako izgledaju plosnata kliješta, a danas automatski proizvode automate za automatsku proizvodnju...
Što da se radi? Stvarno! Više rada ne dolazi u obzir zbog Marxa i Spencera, a proizvodni se troškovi ne mogu sniziti zbog sindikata. Preostaju samo zaštitne carine, to jest zabraniti Japancima da unište sva lokalna tržišta visokom kvalitetom svojih proizvoda. Pa ipak je malo nezgodno stati pred te nasmiješene žutake i reći im: „Dajte već jednom prestanite, mi smo iz familijarnih obzira tek malo zaostali za vama...“
U prvi mah Zapad je ipak pokušao spasiti obraz.
„Dajte pokažite malo više razumijevanja,“ šapuću na uho tim divovima visokim metar i pol, „svladajte se, za ime Božje! Ograničite sami svoj izvoz, jer će se inače kod nas sve odjednom srušiti usred zaglušne buke. A mi ipak imamo svoje obitelji, djecu, smilujte nam se, tako vam Boga...“
Japan nema ni zrnca proizvodnih bogatstava, sve mora kupiti u inozemstvu za zdravu valutu. Uskoro će zauzeti prvo mjesto u proizvodnji čelika na svijetu. Pa kako se čovjek ne bi ljutio? Sudeći po najnovijim glasinama, vode slobodnog svijeta razmatraju mogućnost da pribjegnu očajničkim mjerama. Slično kao što su Nijemci potkraj Prvog svjetskog rata prokrijumčarili Lenjina u blindiranom željezničkom vagonu u carsku Rusiju, namjeravaju sad oni navodno ubaciti u Japan nekoliko stručnjaka za štrajk iz izraelskih sindikata kako bi ondje organizirali efikasna radnička vijeća u poduzećima. Općenito se smatra da se Japancima nikako drukčije ne može doskočiti.
* * *

Dotle svi ostali strepe. Pozove li generalni direktor Toshibe ili Sanyoa upravni odbor na raspravu o programu za iduću godinu, u europskim ljekarnama neće dogodine ostati ni jedna jedina tableta za umirenje. Zamagljeni pogled prelazi preko svjetskih tržišta. „Ne, nemojte!“ viču na sve strane proizvođači guma za žvakanje. „Molimo vas, ne dirajte nam u žvake, ne počnite proizvoditi žvake!“ Jer, unaprijed se zna kako bi stvar tekla. Japanska guma za žvakanje bila bi omotana papirom tako da se ne bi lijepila za nepce i sadržavala bi vitamine. Okus bi joj trajao više od dvanaest sati, a onda bi sama iskočila iz usta. U pomoć! A sve ovisi samo o jednoj odluci. Otpor ne bi imao nikakvih izgleda. Pojave li se danas u Italiji nove kade koje same izlučuju ulje za kupanje i uz pomoć termostata održavaju uvijek istu temperaturu vode, sutra će se na talijanskom tržištu pojaviti Mitsubishijeve kade koje će obavljati sve te funkcije i još k tome razvijati brzinu od trideset kilometara na sat te reproducirati Puccinijeve opere u stereo-tehnici... Navodno je već jedna mala tvornica u Nagasakiju nedavno počela proizvoditi Sacher tortu koju izvozi ravno u Beč. Kažu da je ukusnija od prave.
Svijet je užasnut, posramljen i očajan. Ljudi su se s godinama već navikli da na donjoj strani svakog privlačnog, praktičnog i jeftinog artikla piše „Made in Japan“, a katkad i „Made in Hongkong“ ili „Taiwan“, ako je posrijedi koprodukcija s Japanom.
Ali stvari se razvijaju dalje. Posljednjih je godina njemačka tvornica Opel prokrijumčarila svoj novi model na automobilsko tržište pod imenom Manta.
Čudno ime, je li? Zvuči tako egzotično. To je zapravo završna faza tehnološkog razvoja na Zapadu. Posuđuju se već i japanska imena ne bi li se zadobilo povjerenje kupaca. Uskoro će Volvo baciti na tržište svoj model „Covotta“, a General Motors u potaji sprema hit za sljedeću sezonu, tipičan američki sportski automobil koji će se zvati „Pishimishi“...
Pisac ovih redaka uzima u ruke svoje knjige tiskane u Tokiju i gleda svoje humoreske, u kojima su ona njihova čudnovata pismena nanizana odozgo nadolje. „Bože sveti,“ kaže sam sebi u dubini duše, „bojim se da je to na japanskome bolje, da na japanskome mora biti bolje“.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Priručnik za menadžere

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 6:09 pm






ČAROBNI POJAS


- Moje duboko poštovanje, gospodine ministarski savjetniče. Čime vas mogu uslužiti?
- Trebao bih remen za hlače koji bih mogao malo jače pritegnuti.
- Ako sam vas dobro razumio, namjeravate dakle sniziti standard?
- Točno. Ovih sam dana slušao govor ministra financija, nakon kojeg sam rekao sam sebi: „Taj čovjek doista ima pravo! Ako mi, visoki državni službenici, ne damo drugima primjer i ne pritegnemo remen, tko će drugi to učiniti? Samo tako možemo očuvati svoju gospodarsku neovisnost!“ I zato sad tražim prikladan remen za hlače.
- Zlatne riječi, gospodine ministarski savjetniče, zlatne riječi! Imam ovdje jedan remen koji bih vam mogao mirne duše preporučiti. Riječ je o modelu od kozje kože, ručne izrade, s originalnim meksičkim ornamentima.
- Lijepo, lijepo, ali nemate li štogod bolje?
- Dakako da imamo. Kako vam se sviđa ovaj krasni talijanski eksportni model od tapirove kože koja ne blijedi u pranju? Kopča je od čistog srebra optočenog poludraguljima. Zakopčava se sto posto pouzdano i posebice je pogodan za bankete i svakovrsne plesne priredbe.
- Ne, tako nešto danas gotovo svi nose. Volio bih nešto posebno.
- E, onda mislim, gospodine ministarski savjetniče, da imam za vas pravu stvar. Ovaj američki luksuzni remen ukrašen s obje strane, od nosorogove kože, može zadovoljiti i najprofinjeniji ukus. Ovdje, s unutarnje strane, imate kukicu od osamnaestkaratnog zlata o koji možete objesiti ključ svojih službenih kola. Ovim ekskluzivnim gumbom možete upravljati ugrađenim mikrokompjutorom, a imate i uređaj za daljinsko upravljanje svoga televizora u boji.
- Imate li takav model i s ugrađenom budilicom?
- Ma naravno, sa devet ručno izrađenih tranzistora. Ali, na moju veliku žalost, kasni nam isporuka tog modela iz Švicarske. Očekujem ga negdje na početku kolovoza.
- Šteta.
- Molim vas, gospodine ministarski savjetniče, da uzmete u obzir da krivica nije na nama. Službenici vašeg cijenjenog ministarstva svojevoljno odugovlače izdavanje odobrenja za uvoz tog artikla.
- Ja ću se osobno pobrinuti da se ta stvar što prije sredi.
- Vrlo ljubazno od vas, gospodine savjetniče.
- Rezervirajte mi dakle tucet tih američkih remena ukrašenih s obje strane.
- Vrlo rado. Što se cijene tiče...
- Cijena ne igra nikakvu ulogu.
- Naravno. Želim vam, gospodine savjetniče, ugodno pritezanje remena.
- Hvala, prijatelju dragi, isto to želim i ja vama, običnom građaninu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Priručnik za menadžere

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 6:10 pm







DNEVNIK JEDNOG KORISNIKA PRORAČUNA


15. prosinca. Danas sam opet bio kod ministra financija Ehrlicha radi budžeta za iduću poslovnu godinu. Zatražio sam za svoj odjel 3,785.000 šekela, milijun šekela više nego lani. Ehrlich je ostao pri svom negativnom stavu i označio naše početne pregovore beskorisnim.
Ja sam tada bez riječi nasrnuo na njega i zgrabio ga za gušu. Namjeravao sam ga udaviti i onda se smjesta predati policiji te izjaviti: „Zadavio sam ministra financija, a vi sad radite sa mnom što hoćete, svejedno mi je, jer život bez dodatnog budžeta nije vrijedan življenja.“
Na žalost, nije do toga došlo. Ehrlich je bio jači od mene i nakon kraćeg hrvanja oborio me na pod. Njegovi su me tjelesni čuvari odvukli oblivena krvlju ali neslomljena duha.
- Doći ću vam ja opet! - doviknuo sam mu još s vrata. - Ozbiljno ću trenirati pa ću vam opet doći!
- Dođite samo - zarežao je Ehrlich. - Dođete li, skresat ću vam budžet za pola milijuna.


17. prosinca. Zabrinjava me Ziegler. Šulja se pogrbljen kroz službene prostorije. Čim me ugleda, izgubi se u obližnjoj sobi i zaključa. Danas sam ga napokon uspio uloviti.
- Povišicu biste htjeli? - upitah ga. - Opet?
Naslonio se leđima na zid blijed kao krpa. Glas mu je jadno zazvučao:
- Nisam ja kriv... Sudeći prema svim procjenama, morali smo već davno premašiti budžet... Nije mi jasno što se dogodilo...
Ustobočio sam se pred njim tresući se od bijesa.
- Želite li možda, Ziegler, time reći da naš odjel nema deficita?
- Da, nema ga... To jest, ne, još ga nema...
- Idiote! - Nisam se više mogao svladati. - Kako ćemo iduće godine dobiti veća budžetska sredstva kad niste u stanju ni ovogodišnji budžet potrošiti?
Ziegler se tresao kao šiba u vodi.
- Nije još stvar propala... Vjerujte mi da se trudim svim silama... Imamo još nekoliko mjeseci vremena...
Zavitlao sam mu šakom ispred nosa.
- Ostane li vam samo jedan jedini nepotrošeni šekel, zavrnut ću vam vratom. Je li vam jasno?


23. prosinca. Ne mogu spavati. Bliži se godišnja bilanca. U svim državnim nadleštvima ista slika - napeti živci i grozničava aktivnost ne bi li se kako oslobodili zadnje preostale love. Inače, vlada neće samo pokupiti sve ono što je ostalo nego će još i budžet za iduću godinu skresati na minimum. A ima li jadnijeg prizora od predstojnika odjela koji u potrošnji budžetskih sredstava ne može demonstrirati učinak inflacije? Takav se predstojnik može i dalje motati amo-tamo, može govoriti i preznojavati se kao čovjek - ali on više nije čovjek nego duh, sablast, Frankenstein.


28. prosinca. Još sam jednom pregledao poslovne knjige. Nadao sam se da ću negdje ipak otkriti neku grešku. Imamo još gotovo 900.000 šekela u blagajni. Tri mjeseca prije godišnje bilance! Jedva sam se suzdržao od fizičkog obračuna sa Zieglerom.
- Izložba... - mucao je on. - Izložba nam je sve pokvarila...
Ta prokleta izložba! Kad smo u studenom primijetili da nam se budžetska sredstva ne smanjuju željenim tempom, pokušali smo spasiti stvar sa dva-tri bezizgledna projekta: s jednim gastronomskim centrom, sa subvencijama za pregrupiranje televizijskih antena i s izložbom međunarodnih cestovnih križanja. To nas je sve trebalo stajati jedan milijun. I počelo je sasvim dobro. Naručili smo za 100.000 šekela japanski teleskop za gastronomski institut, odobrili smo svakom vlasniku televizora 875 šekela za novu antenu, a što se izložbe tiče, novac je kopnio kao snijeg. Bila je to zaista veličanstvena ideja - rekonstruirati na velesajamskom prostoru sva cestovna križanja na svijetu! A onda, u zadnji čas...
Nikad neću zaboraviti Zieglerovu facu u onom trenutku kad je upao u moju sobu i rekao:
- Propali smo! I Ministarstvo bogoštovlja želi sudjelovati u našem projektu!
Nevjerojatno podmukao niski udarac. Netko se od onih pobožnjaka dosjetio da cestovnih križanja ima i kod Nežidova - pa su nam dodijelili subvenciju prvobitno namijenjenu kineskoj ortodoksnoj vjerskoj zajednici u visini od 800.000 šekela. Očito su i oni imali problema s budžetskim sredstvima, i nisu željeli da ih na kraju ožujka ulove s punom blagajnom, a opasnost je bila utoliko veća što u cijelom Izraelu nisu uspjeli pronaći ni jednog jedinog pripadnika kineske ortodoksne vjerske zajednice. Ali zašto da ja zbog toga ispaštam? Stoga sam tim klerikalnim oportunistima smjesta vratio uplaćeni novac, poslao im prosvjedno pismo i priložio ček na 50.000 šekela za unapređenje njihovih djelatnosti. Ali odbili su primiti moju pošiljku. Pismo mi je vraćeno s oznakom „Primatelj nepoznat“. Sve skupa će još završiti pred sudom. Ali trenutno još uvijek imam višak od jednog milijuna, a vrijeme prolazi, a vrijeme prolazi...


3. siječnja. Jedan od pomoćnika ministra financija Ehrlicha došao mi je u diplomatsku misiju. U povjerenju mi je priopćio:
- Ministar ima dojam da ne vršite dovoljno jak pritisak da vam se povećaju budžetska sredstva za iduću godinu...
- Ja? Ja da ne vršim dovoljan pritisak? - Skočio sam na noge od ogorčenja. - Pa, ja sam ga zbog toga tvorno napao! Zar to nije dovoljno? Rikali smo jedan na drugoga kao bikovi!
- Ta se vaša rika, na žalost, nije čula na ulici.
- Nemoguće.
- To su nepobitno potvrdila naknadna ispitivanja. Ministar je zaista u teškoj situaciji. Mora javnosti dokazati da iz budžetskih razloga ne može smanjiti poreze, a da s druge strane ne popušta ni pred pretjeranim zahtjevima pojedinih ministarstava. To valjda ipak nije teško razumjeti?
- Ne, nije. Ali što da radim?
- To ćete vi sami najbolje znati.
Ali ne znam. Samo znam da imamo sve manje vremena i sve više novaca. Pokazalo se naime da gastronomija nema veze sa zvijezdama, pa smo gastronomski centar morali pretvoriti u restoran - i sad nam taj restoran donosi još i dobit!
Prozvali smo ga „Restauracija pri teleskopu“ i ne znamo što nam je činiti sa čistom dobiti. Pokušaj da taj novac uložimo u tanzanijsku željeznicu neslavno je propao. Preteklo nas je Ministarstvo za pomoć zemljama u razvoju.


12. siječnja. Otišao sam do liječnika i rekao mu:
- Gospodine doktore, morate me što prije dovesti u stanje kliničke histerije. Da mi se tresu ruke, da kolutam očima i sve ostalo što uz to ide.
- Budžet?
- Da. Treba mi to protiv Ehrlicha.
Prepisao mi je rum sa sirovim duhanom. Navodno se to sredstvo pokazalo najboljim u budžetskim zavrzlamama.
25. siječnja. Uhvatio sam Ehrlicha na spavanju. Upravo je konferirao sa stručnom udrugom obojice izraelskih dubinskih ronilaca, koji su zahtijevali od njega dodatak za opasnost od morskih pasa bez poreznih opterećenja. Ehrlich je odbio taj njihov zahtjev. Rekao im je:
- Devet šekela amo, devet šekela tamo - i cijelo bi gospodarstvo na taj način skrahiralo.
Nato su zastupnici ronilaca otvorili prozor i zaprijetili da će skočiti na ulicu.
Ehrlich je pozvao svoga pravnog savjetnika i upitao ga hoće li on biti odgovoran za njihovu smrt. Do tada su pregovori bili trajali već osam sati.
To je bio pravi trenutak za mene. Naglo sam otvorio vrata. Ministar je sjedio iscrpljen, s glavom na svom pisaćem stolu.
- Ehrliche! - histerično sam zaurlao iskolačenih očiju a ruke su mi se tresle. - Četiri milijuna! To vam je moja posljednja ponuda!
- U redu - prošaptao je. - Dogovoreno.
27. siječnja. Katastrofa! Ehrlich mi je odobrio četiri i pol milijuna. Kako ću, za ime Božje, kako i na što ću potrošiti taj silni novac? Neće mi ništa drugo preostati nego staviti ministru svoju ostavku na raspolaganje. Pet milijuna, ili podnosim ostavku.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Priručnik za menadžere

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 6:10 pm





DAN KAD JE MAMON PREMINUO


Dr. Steinherz: Čast mi je, kao predsjedniku Vrhovnog povjerenstva za financijsku pravednost, otvoriti današnju sjednicu koja se doista može označiti povijesnom. U skladu s dnevnim redom, predajem riječ referentu našeg povjerenstva, gospodinu ravnatelju Schultheissu.
Schultheiss: Gospodine predsjedniče, poštovani članovi Povjerenstva! Okupili smo se danas i ovdje da jednom zauvijek stanemo na kraj anarhiji koja vlada u našoj zemlji na području nasljednog prava. Zakon koji je u nas na snazi potječe djelomice još iz turskog doba i stoga nipošto ne vodi računa o suvremenim zahtjevima jedne socijalističke države.
Glück: Pa zar smo mi socijalistička država?
Schultheiss: A nego što smo?
Glück: Oprostite, valjda se smije još pitati?
Schultheiss: Mi smo čak i prilično daleko lijevo od centra, o tom nema dvojbe. I zato se svim svojim bićem opirem tim zastarjelim zakonima, prema kojima jedan čovjek, samo zato što je slučajno nadareniji i radišniji od svojih sugrađana, mora svojim potomcima ostaviti sve vrijedne predmete.
Gliick: Gdje je tu ravnopravnost pred zakonom?
Slučkovski: Tu postoji samo jedno rješenje - pred zid s parazitima! Kuglu u glavu i šlus!
Dr. Steinherz: Bojim se da bismo time obeshrabrili strane investitore. Naša je zadaća da predložimo jedan novi, suptilniji zakon o nasljedstvu kojim ćemo dokončati anarhiju koja danas kod nas vlada. Tim ćemo zakonom stati na kraj Mamonovoj vladavini. Taj zakon mora svim građanima naše zemlje zajamčiti da će krenuti u život pod istim uvjetima.
Slučkovski: S nulte točke, do bijesa!
Dr. Steinherz: To ne znači da se ljudi neće moći vinuti do višeg životnog standarda. Ako čovjek već ima takve ambicije, zašto ne? Vrata naše stranke svima su širom otvorena. Službena kola, državni stan, službena putovanja u inozemstvo, troškovi reprezentacije, dnevnice i novčane nadoknade, sve je to svima nadohvat ruke. Doduše, samo onima koji će, kao i mi na početku, biti spremni započeti svoju karijeru kao obični dupelisci od najnižih stupnjeva u našem pokretu.
Sulzbaum (pjeva): „Ustajte prezreni na svijetu, vi koje mori glad...“
Dr. Steinherz: Nismo još dotle došli.
Schultheiss: Drugovi dragi, vjerujte mi da će ubuduće svi nasljednici na svojoj koži osjetiti svu oštrinu novog zakona. Dosad je još bilo tako da je nasljednik jedne kuće, recimo, mogao zbog dozlaboga visokih poreza na nasljedstvo, reći: „Neću to nasljedstvo. Uzmite si tu prokletu kuću i ostavite me na miru!“ Ljudi su se mogli takvim jeftinim trikovima osloboditi svojih građanskih dužnosti spram društva. To, gospodo moja, nećemo više dopuštati. Ubuduće će takav nasljednik morati platiti porez bez obzira na to želi li preuzeti nasljedstvo ili ne.
Slučkovski: Tako je, drugovi! Sa svima njima bez uvijanja pred zid, kuglu u glavu i šlus!
Sulzbaum: Čekajte malo, gospodo. Uza sve razumijevanje za socijalni prevrat koji će izazvati, i koji mora izazvati, taj novi zakon o nasljedstvu, postoji tu još jedan aspekt koji me ozbiljno zabrinjava.
Dr. Steinherz: Daj budi malo kraći, Sulzi. O čemu je riječ?
Sulzbaum: Moj stric ima kuću.
Schultheiss: Veliku?
Sulzbaum: Srednje veličine.
Glück: Pa?
Sulzbaum: Ja sam mu jedini nasljednik. Glück: Bravo, čestitam! Sulzbaum: Hvala.
Dr. Steinherz: Meni se čini, drugovi, da je pred nama jedan tipičan granični slučaj. A koliko vrijedi ta kuća?
Sulzbaum: Otprilike pola milijuna.
Dr. Steinherz: Kao što znate, gospodo, svaki zakon mora biti fleksibilan. Ugradit ćemo dakle u naš zakon i odredbu prema kojoj će kuće srednje veličine do vrijednosti od pola milijuna biti oslobođene poreza na nasljedstvo. Je li tko protiv toga?
Drugovi: Nitko.
Schultheiss: Ali inače neće biti milosti. Za svaki komad nakita plaćat će se porez.
Sulzbaum: I to prema dimenzijama!
Gliick: Polako, polako, drugovi! Moja žena ima par naušnica...
Dr. Steinherz: Nema problema. Neka ih jednostavno ostavi centralnom sindikatu. Po našem će zakonu svi vrijedni predmeti koje netko ostavi sindikatu, odnosno našim koalicijskim partnerima, biti oslobođeni poreza na nasljedstvo.
Gliick: To je sve lijepo i dobro, ali moja žena kaže da ne želi ostavljati naušnice nikakvoj društvenoj organizaciji.
Dr. Steinherz: Zašto ne?
Gliick: Ma šta ja znam! Žene su vam čudna bića. Ona želi te naušnice ostaviti samo svojoj kćeri.
Dr. Steinherz: Zbilja čudno.
Schultheiss: Nije li i to granični slučaj?
Dr. Steinherz: Mogao bi biti. Dobro, dakle, naušnice se neće oporezivati. Ali što se tepiha tiče...
Gliick: Tu smo već na opasnom terenu. Svi mi imamo kod kuće tepihe.
Dr. Steinherz: Pa onda slike...
Sulzbaum: I slike svi imamo.
Dr. Steinherz: I nalivpera!
Slučkovski: Čak i po dva.
Dr. Steinherz: Pa električne tostere!
Schultheiss: Ja sam baš jučer jedan kupio.
Dr. Steinherz: Ali postoji valjda nešto što nemamo. Razmislite malo, drugovi, što još svima nama nedostaje?
Slučkovski: Zašto bi nama moralo nešto nedostajati?
Sulzbaum: Zato što mora postojati neka razlika između nas i onih odurnih reakcionara.
Gliick: Sjetio sam se! Mi nemamo kravata.
Dr. Steinherz: Točno!
Slučkovski: Upravo genijalno! Mi, kao stari borci protiv buržoazije, nismo nikad ni nosili kravate nego samo košulje s otvorenim ovratnicima.
Schultheiss: Molim da se u prijedlog zakona unese: „Nasljednici luksuznih kravata svake vrste dužni su platiti jednokratnu i retroaktivnu kaznu u visini od 200 posto od službeno utvrđene širine ovratnika“.
Dr. Steinherz: Izvrsno! A što se poštanskih maraka tiče...
Slučkovski: Poštanskih maraka? Ja ih, na žalost, imam...
Schultheiss: Kako to?
Slučkovski: Ma moj me riđokosi sin zamolio da mu skupljam marke, pa sam mu prije nekoliko tjedana, kad je slavio bar-micvu, poklonio tu svoju zbirku.
Dr. Steinherz: A kakve su to marke, druže?
Slučkovski: Afričke.
Dr. Steinherz: Hmmm...
Schultheiss: Ako dopuštate, gospodine predsjedniče, predložio bih ovu formulaciju graničnih slučajeva: „Zbirke afričkih poštanskih maraka oslobođene su poreza na nasljedstvo, pod uvjetom da je nasljednik riđokos.“‘
Slučkovski: Ma to ipak nema smisla, Schultheiss. Što će biti ako se s godinama promijeni boja kose mog sina?
Dr. Steinherz: Nema problema. Možemo to i ovako formulirati: „Od plaćanja poreza na nasljedstvo oslobođene su zbirke afričkih poštanskih maraka ako je nasljednik u vrijeme svoje bar-micve bio riđokos, a ujedno i sin člana Vrhovnog povjerenstva za financijsku pravednost.“
Slučkovski: Čini mi se da ova odredba ipak nije dovoljno jasna. Što će naime biti ako ja nakon svoje smrti ne budem više član Vrhovnog povjerenstva za financijsku pravednost?
Schultheiss: Prigovor je opravdan. Stoga predlažem ovu konačnu formulaciju: „Od plaćanja poreza na nasljedstvo oslobođene su sve zbirke afričkih poštanskih maraka nasljednika koji su u vrijeme svoje bar-micve bili riđokosi ako se oporučitelj zove Jehiel Slučkovski.“
Slučkovski: Ta mi se formulacija čini prihvatljivom.
Dr. Steinherz: Dragi drugovi, s velikom radošću i zadovoljstvom mogu konstatirati da smo napravili vrijedne pomake u svom odgovornom radu u službi javnog dobra. Moramo još samo definitivno formulirati nacrt zakona, a onda ćemo moći ponosno upisati u povjesnicu naše zemlje da smo napravili još jedan veliki korak prema ostvarenju socijalizma u našoj zemlji.
Schultheiss: Samo oprezno, ja imam kod kuće jednu povjesnicu.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Priručnik za menadžere

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 6:10 pm






NESPOSOBNJAKOVIĆ


- Sarah, spavaš li?
- Ne spavam.
- Ja ne mogu zaspati, iako sam uzeo tabletu za spavanje.
- Što te muči?
- Nekakvi ružni osjećaji. Čini mi se da ja jedini na našem odjelu nisam ništa dobio od tvorničara automobila Šubinskog. Zar to nije čudno?
- Prestani se mučiti, Jorame, to ionako nitko drugi ne zna.
- To ti misliš! U uredu me stalno peckaju na račun toga. Na primjer, jutros, čim sam došao na posao, Schultheiss se zlobno nacerio i dobacio: „Evo naše primadone!“
- Pa zar je Schultheiss što dobio?
- Kako da ne! On je od Šubinskoga ižicao specijalni zimski popust u visini od 17.350 šekela na jedan prekrasni kupe. Sama kola koštala su ga svega 14.200 šekela.
- Kako mu je to pošlo za rukom?
- Ma bio je to ogledni primjerak. To ti je da čovjek svisne od očaja. Svi su se oni dodvorili Subinskome. Svi osim mene.
- A kako su to izveli?
- S pomoću sporazuma između države i proizvođača automobila.
- Ne razumijem.
- E, onda da ti pokušam razjasniti. Radnička vlada kao što je naša ne može samo tako uzeti porez od naroda i onda ga podijeliti pojedinim birokratima. Između te dvije strane mora postojati nešto što će zamagliti stvar. I tako se država služi Subinskim kao nekom vrstom tekućeg računa.
- Još uvijek ništa ne razumijem.
- Pa to je bar jednostavno. Subi dobiva od države financijska sredstva u obliku kredita, dotacija i zaštitnih carina, a onda taj novac vraća u obliku rabata, darova, stipendija, dnevnica i sličnih stvari državnim službenicima.
- Ne zove li se to protok likvidnosti?
- Tako nekako. Terminus technicus glasi: „Prijenos plaćenih sredstava iz džepova poreznih obveznika u džepove visokih dužnosnika preko katalizatora Subinskoga“.
- A, tako. Sad mi još samo objasni zašto baš ti ne sudjeluješ u toj nacionalnoj akciji?
- Vrag bi ga znao! Upravo zato i ne mogu spavati. Sinoć sam baš listao četvrti nastavak popisa korisnika usluga proizvođača automobila i nisam mogao vjerovati svojim očima. Taj ti je popis nešto kao Tko je tko u Izraelu. Tu su ti sve sami stranački dužnosnici, generali, ravnatelji, novinari, sindikalni čelnici, visoki službenici...
- Sad više ni ja neću moći spavati.
- Jedan direktor državnih željeznica dobio je za rođendan svoga unuka autobus, a kućnoj pomoćnici ministra prometa i veza Subinski je zamijenio zastarjeli tip frižidera kamionom.
- Čini mi se, Jorame, da si ti zbilja blesav.
- Ma kome ti to govoriš? Subinski je jednom službeniku uvoznog odjela poklonio zračnu jedrilicu, a jednom predstojniku financijske policije podmirio je troškove brakorazvodne parnice.
- Ta mu velikodušnost služi na čast.
- Ali to još nije sve. Glavnom tajniku sindikata lučkih radnika poklonio je trojku bijelih konja.
- Jesi li siguran?
- Pouzdano znam jer je tada protiv toga prosvjedovao glavni carinski inspektor u lučkoj kapetaniji.
- A zašto?
- Zato što je on od Subinskoga dobio samo akvarij s nekoliko bijednih zlatnih ribica, a za svoju punicu aviokartu za Etiopiju.
- E pa, onda je imao pravo da prosvjeduje. To se ipak ne može mjeriti s jednom pravom trojkom.
- Upravo je zato taj čovjek prijavio Subinskoga financijskom uredu zbog prekomjernog rasipništva u tvornici. Već je tada predskazao da će ta tvornica bankrotirati.
- Kakav šuft!
- Među nama budi rečeno, to se moglo i očekivati.
Pokazalo se naime da se već na početku ove fiskalne godine samo vrijednost povlastica odobrenih državnim službenicima popela na ukupnu svotu od 840 milijuna.
- A kako je to Subinski vodio u knjigovodstvu?
- Dijelom pod stavkom „Razno“, dijelom pod stavkom „Ostalo“, a dijelom pod stavkom „Sitni izdaci“. Kad je ministar financija saznao za to, morao je, naravno, smjesta intervenirati kako bi spriječio aferu.
- Kako?
- Drakonskim mjerama. Povećanjem zaštitne carine na uvozne automobile za 315 posto. Zatim je uveo i značajno oporezivanje kućnih pomoćnica. Financijska je policija odmah pohapsila osamnaest njih i podvrgnula ih strogoj istrazi. Pet je kućnih pomoćnica osuđeno na zatvorske kazne od 2 do 16 mjeseci.
- Da, sjećam se te velike „afere čistačica“. Tada je, ako se ne varam, povećana i cijena lož-ulja za 210 posto.
- Ma nije, Šarah, ti si sve pobrkala. Cijena je lož-ulja povećana kad je državna industrija za mljevenje sitnog pijeska eksperimentiranjem s umjetnom kišom ostvarila gubitak od četvrt milijarde.
- Kako to? Zar nije bilo kiše?
- Jest, ali su je ukrali.
- Stvarno mi se već sve izmiješalo u glavi, Jorame. A je li koji ministar dobio kakve privilegije od Subinskog?
- Bože sačuvaj, Šarah, što ti pada na pamet! Državni su dužnosnici od ministra naviše pošteni i nepodmitljivi. To zna već i svako dijete. Moj je ministar morao malo intervenirati samo kad je u pitanju bilo financiranje vladajuće stranke. Nedavno je, na primjer, poslao Šubinskom kutiju cigareta u kojoj je s unutarnje strane bilo ispisano nagorjelom šibicom: „Subi, budi tako dobar pa priloži pola milijuna našem pokretu!“
- I što je bilo? Je li poslao?
- Odmah je poslao 350.000. Nije imao kod sebe više u gotovini. Revizor računa iz Ministarstva trgovine našao je o tome u poslovnim knjigama stavku „Opskrba cigaretama“, i procijenio da je to potpuno u redu.
- A što je za to on dobio?
- Automobil od 1500 kubika uz povoljno plaćanje u ratama.
- Dobar auto?
- Nije loš. Britansko-japansko-izraelska koprodukcija. Karoserija je iz Engleske, motor iz Japana, a rabat iz Izraela.
- A sada mi, Jorame, konačno objasni zašto ti jedini na odjelu nisi dobio kola od Subinskoga?
- Zakasnio sam, Šarah, jednostavno sam zakasnio. Najprije sam mislio da ne smijem dopustiti da me masa povuče za sobom. Htio sam malo pričekati...
- A zašto?
- Zato što prva serija u proizvodnji automobila obično ima tvorničke greške. A možda i zato što mi je bilo i pomalo žao Subinskoga. Ipak su se na tisuće državnih službenika okomile na jednog jedinog čovjeka.
- Život je ovdje kod nas, Jorame, oduvijek bio težak.
- Naravno. Ali, kad sam u novinama pročitao izjavu predsjednika Narodne banke: „Ako se ne zaustavi protok novca za podmićivanje, treba računati na brzi porast inflacije“, odjednom me uhvatila panika da ću na kraju ostati sam, pa sam pokušao uspostaviti kontakt sa Subinskim.
- No, konačno!
- Obratio sam se predsjedniku radničkog vijeća našeg ministarstva s molbom da mi dade formular za popust na male automobile. A on mi je odgovorio: „To možeš obaviti samo usmenim putem.“ Onda sam nazvao Subinskoga kod kuće. Javila mi se njegova telefonska sekretarica: „Dobar dan. Trenutno su iskorištene sve kvote novčanih dotacija. Molimo vas da se strpite. Javit ćemo vam se po redu vašeg telefonskog poziva...“
- I?
- Čekao sam pola godine. U međuvremenu su se iz posla povukli strani partneri za proizvodnju malih automobila i ostavili jadnog Subija bez ijednog groša za podmićivanje. Ostalo znaš iz novina. Kad sam konačno i ja imao doći na red, Subinski je već bio ostao praznih ruku. I raskrinkali su ga. Danas nema osamljenijeg čovjeka od njega u našoj zemlji. Svi velikodostojnici koji su se u zadnjih desetak godina otimali za njegovu naklonost, ne bi danas primili od njega ni prebitog groša.
- Možda je to, Jorame, masovna psihoza?
- Danas Subinskoga olajavaju svi ljudi na vlasti. „Takvog nesposobnog poslovnog čovjeka još nisam vidio,“ rekao je Schultheiss danas za vrijeme gableca. „Kad jednom izađu na svjetlo dana svi njegovi mračni poslovi u svoj svojoj veličini, može se još dogoditi i da završi u bajboku!“ Sad su svi strašno ljuti na Šubinskoga...
- Pusti ih, Jorame, neka ga samo grde, oni to rade samo zato što im savjest nije čista. A ti imaš čisti obraz.
- Znam, Šarah. Baš zato i ne mogu spavati, što sam se dao tako nasanjkati. I što mi je sad činiti?
- Štrajkaj, Jorame, štrajkaj!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Priručnik za menadžere

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 6:10 pm






DOPLATAK ZA GUMILASTIKU


Svako zanimanje iznjedri svoga Ginzburga. Prije nekoliko godina, na početku svoje karijere, Ginzburg je bio običan radnik kao i svi drugi, samo što je imao malo jači glas od drugih. Danas on ima potpuno klimatizirani ured i dobro temperiranu tajnicu, a zarađuje tri puta više od jednog radnika a da ni prstom ne makne. Cime zarađuje tako visoku plaću? Time što organizira štrajkove.
Nećemo ipak nikad doznati što se zbivalo u anđelovoj glavi prije nego što je odlučio da se baš kod Ginzburga pojavi uživo.
- Ustani, Ginzburže!
- Što je?
Ginzburg nije osobno imao ništa protiv anđela. Dapače, pokatkad je priželjkivao da se pred njim pojavi koji anđeo, primjerice prekjučer, za višesatne rasprave u Ministarstvu financija. Opet je bila riječ o izmjenama u ugovoru o tarifama, a u žarištu su debate, naravno, bili problemi s gumilastikom, na čemu je Ginzburg energično inzistirao. Ti specifični posebni doplaci za određene gospodarske grane smatrani su bitnim tekovinama radnika u zadružnim autobusnim radionicama i bili su u neku ruku Ginzburgovo životno djelo. Ginzburg se morao godinama uporno boriti za radnička prava prije nego što je uspio uvjeriti Ministarstvo financija da gumilastika na gaćama radnika koje on zastupa s vremenom izgubi na elasticitetu, olabavi. U nebrojenim je dopisima tvrdio da je u najgorim slučajevima prijeko potrebno zamijeniti labavu gumilastiku novom. Zato je zaslužnim radnicima nužno odobriti poseban doplatak za zamjenu gumilastike na gaćama.
- Drugovi - zaurlao je Ginzburg prekjučer prije tajnog glasanja članova sindikata na izvanrednoj sjednici - kako se može od nas zahtijevati da rintamo u gaćama koje su nam spuzle do koljena?
A sad je pred njim stajao pravi pravcati anđeo s plamenim mačem u ruci.
- Ginzburže - obrati mu se anđeo blagim glasom - moraš se napokon odlučiti između doplatka za gumilastiku i opstanka države.
- Sjedni - reče mu Ginzburg - zašto stojiš, druže anđele?
- Razmisli dobro, Ginzburže: s jedne strane začarani krug s radničkim povišicama a s druge sve više cijene u maloprodaji prijete državi bankrotom. Još samo jedna povišica i galopirajuća inflacija gurnut će vas sve odreda u ponor.
- Ma kome ti to govoriš? - uzdahne Ginzburg. - Zar misliš da ja to ne znam?
Zatim otkopča hlače da pokaže anđelu kako mu je o pasu labava gumilastika.
Anđeo zbunjeno svrne pogled na drugu stranu.
- Moraš se odlučiti, Ginzburže, ili država ili gumilastika.
Predsjednik sindikata vrtio se kao piškor u loncu.
- Ja na taj problem gledam s jednog višeg motrišta. Weintraub je za svoje ljude izborio poseban doplatak za kisik.
Za sve one koji se više ne sjećaju pojedinosti toga događaja, ukratko ćemo spomenuti da je VVeintraub predsjednik centralnog sindikata bolničkog osoblja. On je svojedobno uspio od Ministarstva financija izvući posebne nadoknade za svoje članove tako što je u tri velike bolnice obustavio astmatičarima dotok kisika.
- Pitam te, Ginzburže, što je tebi važnije - ustoboči se anđeo pred njim i podigne uvis plameni mač - doplatak za gumilastiku ili Izrael?
Ginzburg se duboko zamisli.
- Meni je ijedno i drugo važno - odgovori. - Sjedne strane, neću u ovoj zemlji trpjeti da ljudima spadaju gaće do koljena, a s druge moji zahtjevi da gumilastika na gaćama bude propisno zategnuta zadržavaju se u granicama naše zemlje. Za mene je ta problematika jedinstvena cjelina. Htio bih i poseban doplatak za gumilastiku i državu Izrael.
- A ako treba birati između toga dvoga?
- Jesi li to pitanje postavio i Weintraubu? Anđeo mu se unese u lice.
- Zemlju u ovom teškom času može spasiti samo temeljita promjena načina razmišljanja državnih službenika o radnom učinku i primanjima. Kako ćete položiti ispit pred poviješću, kako ćete svima olakšati napeti položaj ako niste spremni s vremena na vrijeme prinijeti i koju žrtvu?
Anđeo je pogriješio što je spomenuo napeti položaj. Ginzburg je odmah gurnuo prst pod gumilastiku na gaćama i rekao:
- Nikome neću dopustiti da mi govori o žrtvama. Ja sam se borio u tri rata, dvaput sam ranjavan i jedanput odlikovan. Tko god me poznaje, zna da sam spreman dati i život za domovinu.
- A gumilastiku?
- E, to je nešto drugo.
Na anđelu su se počeli javljati znaci umora. Vratio je plameni mač u korice, sjeo uz Ginzburga i uzeo u notesu nešto računati.
- Slušaj, Ginzburže, taj tvoj prokleti posebni doplatak za gumilastiku na gaćama iznosio bi 8,21 posto trogodišnje nadoknade za ugljični dioksid, što drugim riječima znači 42,35 šekela mjesečno.
- Doplatak bi iznosio 52,65 šekela.
- Kako bilo da bilo, od te bi ti se svote odbijalo 34,20 šekela na ime poreza. Ostao bi ti netto iznos od 18,45 šekela. I što bi ti s tim novcem?
- Kupio bih si sunčane naočale.
- Koliko koštaju takve naočale?
- 72 šekela.
- A sad te ja, Ginzburže, pitam jesi li spreman i voljan prodati svoju zemlju za četvrtinu tih svojih naočala?
- Weintraub ima nove talijanske sunčane naočale. Anđeo je već počeo teško disati.
- Ako ne odustaneš od tog svog doplatka, moglo bi doći do paralize prometa u cijeloj zemlji. Neće se moći spriječiti gospodarski krah, novac će izgubiti svaku vrijednost. I što ćeš onda?
- Vjerojatno ću otpustiti dva najstarija člana svoje obitelji, djeda i još nekog.
Anđeo brižne u plač.
- Upropastit ćeš dakle svoj dom, svoju obitelj, ukratko sve što si cijelog života gradio. Zašto, Ginzburže, zašto?
Sad i Ginzburg proplače.
- Ma šta ja znam! - zatuli. - Zar ti nije jasno da ja patim od imperativa uspjeha?
Anđeo klekne pred Ginzburga.
- Molim te lijepo, za miloga Boga, da porazmisliš o tome što će jednom pisati u povjesnicama. Naš su prvi hram razorili Babilonci 587. godine prije Krista, drugi su nam razorili Rimljani 70. godine poslije Krista, a treći je razorio Jožika Ginzburg danas po podne u četiri sata.
Ginzburg je zašutio. Od vremena do vremena zamišljeno bi gurnuo prst u hlače i provjerio elasticitet gumilastike.
Anđeo je pao Ginzburgu pred noge.
- Spasi, Ginzburže, židovsku državu! Ne uništi je iz obijesti! Odustani već jednom od tog svog doplatka na gumilastiku!
Ginzburg je i dalje šutio. Na čelu su mu nabrekle žile a obrazi podrhtavali. Nemoguće je opisati što se u tim trenucima zbivalo u glavi tog čovjeka. Napokon se odlučio:
- Moram nazvati moje u sindikatu.
Vratio se nakon nekoliko minuta i pokunjeno upitao:
- A zar ne bi bio moguć nekakav kompromis? Mislim, opstanak države vezan napetom gumilastikom?
- Ne bi!
Ginzburg se pokajnički izgubi i vrati se tek nakon dva i pol sata glavinjajući. Bio je uplakan, usta mu se u kutovima trzala.
- Stvarno mi je žao, ali ja ostajem pri doplatku za gumilastiku.
Anđeo se nabije na svoj plameni mač. Zemlja se otvori i proguta državu. Od nje je ostao samo jedan duboki krater nad kojim se razlijegala sonorna arapska glazba.
Uz očajnički krik, obisnuvši se zgrčenom rukom Weintraubu o vrat, Ginzburg se sunovrati u ponor. Nova gumilastika na njegovim gaćama dobro je podnijela kušnju.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Priručnik za menadžere

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 6:11 pm




ELEFANTIJA ZA KAO POSLOVNI INDEKS


Parlament se sastao na izvanrednu sjednicu. Predmet je burne rasprave bio - a što drugo nego pitanje treba li da se Zid plača i dalje zove Zid plača ili „Južni zid“?
- Sad je pravo vrijeme - reče gospoda Kalaniot - da se kupi slon.
- Zašto baš sada? - upitah je.
- Zato što se cijene slonova nisu još promijenile - odgovori mi gospođa Kalaniot. - Jedan kilogram stoji šest šekela plus 72 posto poreza na promet i 85 posto carine. Da imam novaca, odmah bih kupila jednog slona.
Zaustih da joj odgovorim, ali mi Felix Selig upade u riječ:
- I onda se ljudi čude što potražnja za slonovima tjera indeks životnih troškova uvis. Samo zato što jedan kilogram slona stoji isto onoliko koliko je stajao prije devalvacije, morat ćemo uskoro sve duplo više plaćati.
Ziegler prasne u smijeh.
- Slonove kupovati! Kakva besmislica. Ponekad mi se, djeco, stvarno čini da ste svi vi pobenavili. Slonove! Koji razuman čovjek danas išta kupuje što ne dolazi iz zemalja sa zdravom valutom? Poznato je da slonovi nemaju veze s dolarskom zonom, pa nema izgleda da im cijena na tržištu ikad poraste.
- A što ako ipak poraste? - upitah ga. - Treba uzeti u obzir i da je slon samo dotle dobra investicija dok je jeftin. Kad poskupi, gubi vrijednost jer se ne može prodati dok god nema izgleda da mu cijena poraste.
Imao sam osjećaj da nitko ne razumije potpuno moje jasne zaključke. Društvo se ubrzo nakon toga razišlo.
Kod kuće sam izvijestio ženu o slonovskom problemu.
- Pa, kupimo jednog slona - reče mi ona. - Za svaki slučaj.
Otišao sam u Lublinerovu trgovinu životinjama da kupim slona.
- Rasprodani su - odgovori mi Lubliner a da ni okom nije trepnuo.
Nisam se ipak dao tako lako odbiti pa sam onako nenapadno, ispod oka, pogledao malo oko sebe. I doista, u jednom mračnom kutu, iza krletke s papigama, stajao je jedan slon.
- A što je ono? - zajedljivo ga upitah.
Lubliner pocrveni i pokuša se izvući tvrdnjom da se on uvijek drži principa da u svakom času mora imati bar po jedan primjerak svake životinjske vrste.
- Ako ga danas prodam, sam Bog zna koliko ću sutra morati platiti za naknadnu isporuku. Na carini me čekaju dva slona koje ne mogu preuzeti. Država traži od mene dodatnu dažbinu jer će cijena slonovima poskočiti čim oni nametnu dodatnu dažbinu.
Otišao sam od Lublinera praznih ruku. Ali, da vam pravo kažem, nije mi bilo ni krivo. Do tada sam lijepo živio bez ijednog slona pa ću i ubuduće valjda moći živjeti bez njih.
Ali, što sam iznenada ugledao u jednoj pokrajnjoj uličici uz Rothschildov bulevar? Tko mi to dolazi u susret? Ziegler sa slonom na uzici.
Pristupim mu i pitam ga:
- Otkud ti taj slon?
- Koji slon? - pita mene Ziegler.
- Taj iza tebe.
- Ah, taj! - promuca Ziegler. - Ma nije to moj slon. Bratić mi je na vojnoj vježbi pa me zamolio da mu prošetam tu jadnu životinju.
To mi nije zvučalo baš vjerodostojno. Otkad se slonovi izvode u šetnju? Nije slon pas. Najbolja od svih žena, kad sam joj to ispričao, složila se sa mnom.
- Ni u našoj kući nešto nije u redu - nadodala je. - Od jučer čujem iz stana Kalaniotovih nekakve čudne zvukove. Kao da netko svira na trubu. Vjerojatno su i oni saznali da će se povisiti pristojba na uvoz slonova.
Zbunjeno sam i zabrinuto zaklimao glavom. Nije ugodna spoznaja da netko u tvojoj blizini nešto poduzima, a ti samo sjediš i čekaš da te vrijeme pregazi.
Po noći smo čuli prigušeni bat koraka sa stubišta. Pogledali smo kroz špijunku. Erna Selig i njezin suprug penju se u svoj stan na prstima a svako od njih vodi za sobom na uzici slona.
Kad smo sutradan ujutro otvorili novine, postalo nam je sve jasno. U njima se krupnim slovima kočio naslov: „Vlada vodi istragu o kartelskom dizanju cijena slonovskih kljova“.
U tom grmu dakle leži zec! Najbolja od svih žena nije se ni potrudila prikriti svoj gnjev.
- Idi smjesta i poduzmi nešto! - obrecnula se na mene. - I ne vraćaj se kući bez slona! Svaki idiot zna što mu je činiti, samo ti ne znaš...
Pred večer sam stvarno uspio nabaviti jednog slona po povoljnoj cijeni. Kupio sam ga od jednog doseljenika koji je još bio oslobođen plaćanja poreza.
Moj se slon jedva provukao kroz naš kućni ulaz koji se u posljednje vrijeme poprilično snizio. Gotovo na svakom katu bio je po jedan slon. Inače smo morali biti vrlo oprezni da ne naudimo onom čovjeku koji mi je prodao slona. Doseljenici smiju prodati svoje slonove tek nakon isteka roka od godine dana.
Povukli smo se na počinak zadovoljni kao još nikad nakon devalvacije izraelske valute.
Sutradan nam se kuća urušila. Iz ruševina se iskobeljalo jedanaest slonova i mahnitim galopom odjurilo kroz ulice. Stručnjaci tvrde da se to moglo izbjeći da su slonovi bili vezani za poslovni indeks.
Sve na ovom svijetu ima svoju cijenu, pa i gospodarska neovisnost svake zemlje.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Priručnik za menadžere

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 6:11 pm





GOSPODARSTVENO UMIJEĆE


Ministar financija: Imamo li još što?
Savjetnici: Ministarstvo kulture ponovo postavlja zahtjev kojem u posljednje dvije godine nije udovoljeno - da se komornom orkestru pod ravnanjem Josue Bertinija dodijeli jednokratna subvencija od 75.000 šekela. U pismenom zahtjevu stoji da djelatnost tog orkestra u posljednje dvije godine predstavlja vrijedan doprinos kulturnom životu naše zemlje i da...
Ministar financija: Imamo li još što? Ovo je ovdje, ako se ne varam, Ministarstvo financija, a ne nekakav odbor za kulturu.
Savjetnici: Komorni je orkestar do sada podnio Ministarstvu financija ukupno sedam molbi za subvenciju.
Ministar financija: Što se mene tiče, mogu oni podnijeti još tucet takvih molbi. Oni nas valjda smatraju zlatnim magarcem koji svaka umjetnička družina može... ma sad, ne može se baš reći pomusti, ali tako nešto. Što si oni zapravo umišljaju?
Savjetnici: Izvedbe komornog orkestra mogu računati samo na ograničeni broj slušatelja pa ne mogu opstati bez subvencija...
Ministar financija: Gospodo, neka brojevi radije govore. Koliko često oni nastupaju s tom svojom komornom muzikom? Mislim, koliko izvedbi imaju godišnje?
Savjetnici: Pa, tako, oko četrdeset.
Ministar financija: Prosječan je broj sjedala u dvoranama u kojima oni nastupaju 483.
Savjetnici: Ali te dvorane nisu nikad pune.
Ministar financija: Hvala! To sam si i mislio. Četrdeset puta 483 jest 19.320, a od toga još moramo odbiti prazna mjesta. I za takav pišljivi broj slušalaca da im mi dajemo subvenciju? Osim toga, moramo se brinuti i za Operu. Je li tom gospodinu Bretoniju, ili kako se već zove, ikad palo na pamet da se posavjetuje s Institutom za unapređivanje proizvodnje?
Savjetnici: Vjerojatno nije.
Ministar financija: To sam si i mislio! Ipak je mnogo lakše i ugodnije salijetati državne organe i tražiti od njih subvencije, jel’da? Ne, gospodo, tako se ne gradi država. Neka ta bankrotirana ustanova radije uvede razumnu organizaciju rada. Snizivanje troškova uz istovremeni porast produkcije. Smanjenje plaća, nameti na karte. Izdiferencirane provizije. I sve ostalo. Tada će tek postati konkurentni na tržištu.
Savjetnici: Htjeli bismo vas upozoriti na činjenicu da su kritičari i eksperti proglasili naš komorni orkestar jednim od najboljih u svojoj kategoriji, i da naš komorni orkestar uživa međunarodnu reputaciju...
Ministar financija: Međunarodna reputacija! Koliko im to donosi šekela? I kakvi su to stručnjaci koji ne znaju da ustanova koja radi s gubicima nije sposobna za život?
Savjetnici: Ali, s umjetničkog stanovišta...
Ministar financija: Ja, gospodo, nisam umjetnik, ja sam ekonomist. Molim vas da prijeđemo na sljedeću točku! Imamo li još što?
Savjetnici: Imamo ponudu jednog talijanskog industrijalca tekstila da u Izraelu podigne tvornicu sintetike.
Ministar financija: Sjajno! Prva izraelska tvornica sintetike!
Savjetnici: Ne bi bila baš prva. Imamo ih već tri.
Ministar financija: Onda će se valjda naći mjesto i za četvrtu.
Savjetnici: Prošlog su mjeseca dvije od te tri tvornice obustavile rad zbog ukupnih gubitaka od 4,6 milijuna šekela.
Ministar financija: Ali, molim vas, gospodo! Neke se stvari ipak ne mogu mjeriti samo suhoparnim statističkim podacima.
Savjetnici: Ipak, moramo navesti još neke cifre. Talijanski tekstilac traži od nas kredit od devet milijuna šekela, od kojih je pet milijuna spreman uložiti u tu tvornicu.
Ministar financija: A hoće li i uvesti nove strojeve?
Savjetnici: Valjda hoće.
Ministar financija: Velike, lijepe strojeve, a? Savjetnici: Koliko mi znamo, to nisu veliki strojevi.
Ministar financija: Ali imaju lijepe, velike poluge koje će pokrenuti našu industriju. Hebrejska sintetika osvojit će svjetsko tržište. S utisnutim državnim grbom i oznakom „Made in Israel“. A što je to zapravo sintetika?
Savjetnici: Tkanine od umjetnog materijala.
Ministar financija: Nije važno. Što da razbijamo sebi glavu nad detaljima kad pred našim pogledima kamen međaš na našem putu gospodarske neovisnosti pušta nove mladice?
Savjetnici: Ali, što će nam...
Ministar financija: Gospodo, ja već u duhu čujem zujanje strojeva koji se uključuju u proces proizvodnje, vidim u duhu stotine visokokvalificiranih radnika kako...
Savjetnici: ... Dvije smo tvornice već zatvorili...
Ministar financija: A iz strojeva izlazi u neprekinutoj, beskrajnoj bujici neprispodobivo nježno tkanje što se ljeska i blista na suncu kao zlatno runo, čiji svijetli zvuči prate naš narod na putu do novih visina... Sintetika! Sintetika!
Savjetnici: Ali taj Talijan odmah traži devet milijuna...
Ministar financija: Ma prestanite mi vječito navoditi te cifre! Zar nemate ni trunka osjećaja za tu uzvišenu glazbu koja se iza svega toga krije? Novu glazbu koja nas vodi u budućnost, stvaralačku umjetnost...
Savjetnici: Ali s ekonomskog stanovišta... Ministar financija: Ja nisam, gospodo, nikakav ekonom, ja sam umjetnik!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Priručnik za menadžere

Počalji od Mustra taj Uto Mar 13, 2018 6:11 pm






PLANIRANJE OBITELJI


Usnio sam grozan san. Košmar. Sanjao sam da sam oženjen saveznom vladom. Vlada mi je bila žena. Zvao sam je Regica i čudio sam se njezinoj rijetkoj kosi na kojoj se mjestimice nazirala ćela.
Upravo je pripravljala večeru za 26 osoba. Promatrao sam je ispod oka.
- Dušo - rekoh joj nakon nekog vremena - uz nas dvoje, tu su još samo naše troje djece...
- A ako nam iznenada dodu gosti?
Na sve je imala spreman odgovor. Prije nekoliko dana napravio sam kod kuće lom jer sam otkrio da trgovcu delikatesama dugujemo osam milijuna šekela. Žena mi je odbrusila da ništa uludo ne troši, da se ljudi čak i čude kako izlazi na kraj bez dovoljno novca za kućanstvo.
Osim toga, nema što obući, a prijateljice joj stalno govore: „Regice, tvoj muž nema pojma kakav biser ima u tebi!“ Zatim je proplakala, pa sam i ja u snu briznuo u plač.
- Dušo - nastojao sam je utješiti - pa jučer sam ti dao dva milijuna. Gdje su sad, do vraga, ta dva milijuna?
- Nema ih. Potrošila sam ih. Ili, da možda ne misliš da sam ih utajila? Poskupio je špinat, morala sam platiti telefonski račun, za pranje rublja dala sam 30 šekela...
- Sve je to lijepo i dobro, ali još uvijek fali nešto od ta dva milijuna.
- Ostavi me na miru, odurna cjepidlako! Zar ti za svaki šekel moram položiti račun do zadnjeg groša? Zar ćeš to zahtijevati od svoje rođene žene koja se danonoćno žrtvuje za svoju familiju?
- Ja bih samo htio znati kud odlazi moj novac.
- Molim lijepo. Očekujem od tebe prijedloge. Odakle da počnem štedjeti?
- Možda ti ipak ne trebaju troja kola?...
- Aha. Htio bi da idem pješice?
- Pa, ta slasticama. Zar moraš baš u najskupljoj slastičarni u gradu doručkovati?
- Moram, zbog tvog društvenog statusa.
- Mog statusa? - zaurlah. - Pa, mi smo gola sirotinja. Ja zarađujem samo 460 šekela na mjesec.
- Nemoj, Ephraime, samo biti histeričan - reče mi Regica. - Odnesi radije ovo smeće na ulicu.
U našim kontejnerima za smeće nakupilo se oko dvanaest tona otpadaka, između ostalog, velike količine fosfata i tekstila. Odnio sam sve to uzbrdo do gomile smeća što je izrasla pred našom kućom. Nije baš ugodno rintati kao konj, raditi prekovremeno, vraćati se kući mrtav umoran a da ne znaš na što ti je žena potrošila sav novac.
Kad je prošlog tjedna banka zatražila od nas 80 milijuna na ime kamata na kredit, prekipjelo mi je.
- Kakav je to kredit? - upitao sam ženu. - Ja nisam podigao nikakav kredit.
- Ama, ja sam ga podigla - hladno mi odvrati Regica. - Za životno osiguranje naše djece. Ili, da ih možda ne želiš ostaviti za sobom kao siročad?
- Ako su ti već djeca vrijedna tolika novca, morat ćeš barem ograničiti ostale svoje izdatke - inače ću te ostaviti.
- Ama, zašto?
- Zato što trošiš više novca nego što ja zarađujem. Eto zašto. Nisam još vidio nijednu kućanicu koja najprije odluči koliko će novca potrošiti, a onda od muža očekuje da će upravo toliko i zaraditi. U svakoj poštenoj kući mora biti upravo obratno.
- Pa, ja trebam...
- Šuti, sad ja, Regice, govorim! - presjekoh je u riječi. - Ja ti svakog mjeseca donosim kući 460 šekela, i ti ćeš morati tim novcem nekako izlaziti na kraj.
- Ma kako, za miloga Boga?
- To je tvoja briga. Što se mene tiče, možeš najmanje pet služavki otpustiti i najmanje dvoja kola prodati. A ne trebaju nam ni srebrni svijećnjaci. I gdje to piše da moramo dva puta na dan imati tople obroke? Ograničimo se na izdatke koji odgovaraju mojim prihodima.
- Pokušat ću - reče mi Regica, začudno skromno.
- Daj me, molim te, popusaj. Na kraju krajeva, mi ipak ne možemo jedno bez drugoga...
Pogladio sam je po kosi i poljubio u jedno od ćelavih mjesta na glavi. Bračni je mir ponovo uspostavljen. Do sljedeće porezne prijave.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Priručnik za menadžere

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu