Ptice umiru pjevajući

Strana 1 od 7 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Ići dole

Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 12:44 pm



Ovaj pozamašan roman, jedan od najvećih svjetskih bestselera s jednom od najljepših ljubavnih priča našeg doba, najčešće uspoređuju s knjigom “Zameo ih vjetar”. Samo što se ova obiteljska saga događa najvećim dijelom na Novom Zelandu i u Australiji odakle potječe i njezina autorica, Colleen McCullough. Od trenutka kada je prvi put objavljen, prije više od trideset godina, roman “Ptice umiru pjevajući” svojevrstan je književni fenomen o kojem su svi pričali i imali mišljenje, a televizijska serija iz 1983...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 12:46 pm

Prema jednoj legendi postoji ptica koja pjeva samo jednom u svom životu, ljepše nego bilo koji drugi stvor na ovoj Zemlji. Od trenutka kad napusti gnijezdo ta ptica traži trnovito drvo, i nema mira dok ga ne nađe. Uvuče se među njegove divlje isprepletene grane i, pjevajući, nabode svoje tijelo na najduži, najoštriji trn. Dok umire, njen bol prerasta u pjesmu daleko ljepšu od pjesme slavuja ili ševe. Cijena te predivne pjesme je život, ali čitav svijet zastaje da sluša, a Bog na nebu se osmjehuje. Jer ono najbolje što postoji može se dobiti samo po cijenu velike boli... ili bar tako kaže legenda.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 12:47 pm







PRVI DEO


1915-1917.

MEGGIE



1

Osmi prosinca 1915. godine Meggie Cleary je slavila svoj četvrti rođendan. Poslije doručka, nakon što su tanjuri sklonjeni sa stola, majka joj je šutke gurnula u ruke velik paket umotan u smeđi papir i poslala je u vrt. Meggie je čučnula iza grma žutilovke kraj prednjih vratnica i počela nestrpljivo kidati omot. Prsti su joj bili slabi, papir debeo i čvrst; paket je nekako neodređeno mirisao na prodavaonicu mješovite robe u Wahineu, iz čega je izvela zaključak da je ono što se nalazi u paketu na neki čudesan način kupljeno, a ne dobiveno ili načinjeno kod kuće.
Iz jednog ugla provirilo je nešto veoma fino, svilenasto zlatno; počela je brže derati papir guleći ga u dugim, neravnim trakama.
– Agnes! Oh, Agnes! – rekla je zadivljeno, zureći u lutku koja je ležala pred njom kao u gnijezdu od iskidanog papira.
To je bilo zaista čudno. Meggie je bila u Wahineu samo jednom u životu, tamo negdje u svibnju; majka ju je povela sa sobom zato što je bila veoma poslušna djevojčica. Sjedila je pored majke na visokom sjedištu kočije, previše uzbuđena da bi mnogo toga vidjela i zapamtila. Jedini izuzetak bila je Agnes, prekrasna lutka koja je sjedila na tezgi u trgovini mješovitom robom, u krinolini od ružičastog satena ukrašenoj porubom od bjeličaste čipke. U trenutku kad ju je ugledala, u mislima joj je dala ime Agnes, po njenom mišljenu jedino ime dostojno tako savršenog stvorenja. Njene čežnje za Agnes u mjesecima što su slijedili nisu se, međutim, temeljile ni na najmanjim nadama; Meggie nije nikad imala lutku i nije imala pojma da djevojčice i lutke idu zajedno. Zadovoljno se igrala pištaljkama, praćkama i polomljenim vojnicima koje su njena braća odbacila, prljavih ruku i u čizmama uvijek ulijepljenim blatom.
Nije nikad ni pomislila da bi Agnes mogla biti lutka za igru. Zagladila je blistave ružičaste nabore haljine, ljepše od bilo koje što ju je ikad vidjela na pravoj ženi, i nježno podigla lutku. Ruke i noge lutke bile su zglobno vezane i mogle su se pokretati; pokretan je bio i vrat, kao i tanki, lijepo oblikovani struk. Zlatna kosa bila je začešljana u prekrasnu visoku frizuru ukrašenu biserima, a preko blijedih ramena bio je prebačen lepršavi šal od ljubičaste čipke, na grudima zakvačen bisernim brošem. Lice je bilo prekrasno, fino islikano, a koštani porculan od kojeg je načinjeno ostavljen je neglaziran da se postigne prirodan izgled nježne, delikatno mutno tonirane kože. Zapanjujuće prirodne plave oči blistale su kroz prave trepavice, a na njenim dužicama bile su zrakaste i kružne tamnoplave mrlje. Fascinirana, Meggie je otkrila da se, kad položi Agnes, oči same zatvaraju. Na jednom jedva primjetno zarumenjenom obrazu lutka je imala crni madež, a njene rumene usne bile su malo rastavljene da se vide sitni, bijeli zubi. Meggie je nježno položila lutku na krilo, udobno prekrstivši noge, i sjedila tako samo gledajući u nju.
Još uvijek je sjedila iza grma žutilovke kad su se kroz visoku travu duž ograde, gdje je bilo teško kositi je, privukli Jack i Hughie. Njena glava bila je kao navigacioni far – sva djeca iz obitelji Cleary imala su kosu u izvjesnoj nijansi crvene boje; Jack je gurnuo laktom svog brata i veselo pokazao prstom Meggie. Rastali su se, smijuljeći se jedan drugom, i krenuli prema djevojčici imitirajući vojnike koji se prikradaju odmetnutom urođeniku. Meggie ih, međutim, i tako ne bi čula; mrmljala je nešto za sebe, potpuno zaokupljena lutkom.
– Što si to dobila, Meggie? – viknuo je Jack, skočivši iznenada. – Pokaži nam!
– Pokaži nam, pokaži! – smijao se Hughie, presijecajući joj odstupnicu.
Čvrsto je privila lutku uza se i zavrtjela glavom.
– Neću, moja je! Dobila sam je za rođendan.
– Pokaži nam je, hajde! Samo da je vidimo.
Ponos i radost su pobijedili. Okrenula je lutku tako da je njena braća mogu vidjeti.
– Pogledajte, zar nije lijepa? Zove se Agnes.
– Agnes? Agnes? – rekao je Jack, realistički glumeći zaprepaštenje. – Kakvo glupo, starinsko ime! Zašto je ne zoveš Margaret ili Betty?
– Zašto što je Agnes!
Hughie je primijetio zglob na ruci lutke i zadivljeno zazviždao.
– Hej, Jack, pogledaj! Može pokretati ruke!
– Kako? Da vidim!
– Ne! – Meggie je ponovo privila lutku uza se; u njenim očima već su se počele skupljati suze. – Ne, razbit ćete je! Oh, Jack, ne diraj je... razbit ćeš je!
– Bah! – Njegove prljave preplanule ruke čvrsto su joj stegle podlaktice. – Hoćeš kinesko mučenje? I ne budi takva plačljiva beba, tužit ću te Bobu. – Zavrnuo joj je prstima kožu dok nije pobijeljela, a Hughie je istovremeno uhvatio lutku za suknju i povukao. – Daj mi tu lutku jer će te inače istinski zaboljeti.
– Ne! Nemoj, Jack, molim te, nemoj! Razbit ćeš je, znam da hoćeš! Oh, molim te ne diraj je! Pusti je! – Iako su je ruke strahovito pekle, čvrsto je stezala lutku, jecajući i udarajući nogama napadače.
– Imam je! – pobjednički je viknuo Hughie kad je iščupao lutku iz stisnutih ruku Meggie.
Jack i Hughie bili su oduševljeni lutkom, kao i Meggie; smjesta su joj svukli haljinu, podsuknju i duge gaće s karnerima od čipke. Dječaci su natezali i uvrtali golu Agnes, okrenuli joj glavu prema leđima, prebacili joj nogu oko vrata, radili s njom sve čega su se mogli sjetiti. Nisu uopće obraćali pažnju na Meggie koja je stajala i plakala; njoj opet nije padalo na pamet da traži pomoć jer u obitelji Cleary onaj tko nije bio u stanju voditi vlastite bitke nije mogao računati ni na razumijevanje ni na savezništvo; to je vrijedilo i za djevojčice.
Zlatna lutkina kosa rasula se a biseri su, svjetlucajući, popadali i nestali u gustoj travi. Prljava cipela bezobzirno je zgazila odbačenu haljinu, razmazujući mast iz kovačnice po nježnom satenu. Meggie je brzo kleknula i počela grozničavo skupljati minijaturnu odjeću, da spasi što se spasiti može, a onda je počela pretraživati travu na mjestu gdje joj se činilo da su se rasuli biseri. Zaslijepljena suzama, osjetla je kako je ispunjava sasvim nov bol, jer do tada nikad nije posjedovala ništa za čim bi vrijedilo žaliti.
Frank je bacio užarenu potkovicu u hladnu vodu i ispravio se; leđa ga posljednjih dana više nisu boljela, što bi moglo značiti da se već naviknuo na rad u kovačnici. Pa i vrijeme je, rekao bi njegov otac, nakon šest mjeseci. Frank je, međutim, vrlo dobro znao koliko je vremena prošlo otkad se upoznao s kovačkim mijehom i nakovnjem; on je mjerio vrijeme mržnjom i odvratnošću prema tom poslu. Bacio je čekić u kutiju za alat, drhtavom rukom sklonio pramen kose s čela i preko glave svukao staru kožnu pregaču. Njegova košulja ležala je na gomili slame u jednom kutu; vukući noge otišao je da je podigne, zastao i nekoliko trenutaka zurio ukočenim, širom otvorenim crnim očima u oronuli zid kovačnice, kao da ne postoji.
Bio je nizak momak, ne viši od metar šezdeset, i mršav kakvi već jesu mladići njegovih godina, ali mišići na njegovim golim ramenima i rukama bili su već čvornati od rada s čekićem, a blijeda koža bez i najmanje mrlje blistala je od znoja. Imao je neobičnu, crnu kosu i tamne oči, a pune usne i u korijenu široki nos također nisu spadali u tipične obiteljske crte, ali u obitelji s majčine strane bilo je maorske krvi i to se očitovalo na njemu. Imao je gotovo šesnaest godina dok je Bob imao samo jedanaest, Jack deset, Hughie devet, Stuart pet a mala Meggie tri godine. Onda se sjetio da danas, osmi prosinca, Meggie navršava četiri. Obukao je košulju i izišao iz kovačnice.
Kuća se nalazila na vrhu brežuljka tridesetak metara iznad nivoa kovačnice i štala. Bila je to drvena zgrada, kao sve kuće na Novom Zelandu, vrlo prostrana u tlocrtu, ali sva u prizemlju kako bi u slučaju potresa bar jedan dio kuće ostao upotrebljiv. Kuća je bila sva okružena grmljem žutilovke, u to vrijeme bogato okićenim cvjetovima lijepe žute boje; trava je bila zelena i svježa, kao sva trava na Novom Zelandu. Ni usred zime, kada je ponekad mraz u hladu ostajao neotopljen preko cijelog dana, trava ne bi požutjela, a dugo, blago ljeto davalo joj je još svježiju zelenu boju. Blage kiše pogodovale su i najnježnijem raslinju, snijeg nije padao nikad, sunčane zrake bile su dovoljno snažne za razvoj biljaka, ali nikad toliko oštre da ih sasuše. Nevolje Novog Zelanda nisu dolazile s neba nego iz utrobe zemlje. Atmosfera je uvijek bila ispunjena napetim iščekivanjem, noge su neprestano pronosile do svijesti gotovo neprimjetno podrhtavanje i bubnjanje. Podzemlje je skrivalo strahovitu snagu, sile takvog intenziteta da su prije tridesetak godina naprosto zbrisale jednu visoku planinu. Iz pukotina na padinama pitomih brežuljaka sukljala je para, iz vulkana dizali su se prema nebu stupovi dima a voda planinskih potoka bila je vrela. Blato u jezerima kipjelo je kao gusto ulje, morski valovi udarali su o stijene koje možda neće dočekati sljedeću plimu, a na pojedinim mjestima zemljina kora je bila debela svega tri stotine metara.
Bila je to ipak plemenita, darežljiva zemlja. Iza kuće prostirala se blago valovita ravnica zelena kao smaragd na zaručničkom prstenu Fione Cleary, pokrivena tisućama bjeličastih točkica za koje je promatrač tek iz blizine mogao ustanoviti da su ovce. U daljini, gdje su zaobljeni brežuljci obrubljivali svijetloplavo nebo, uzdizao se tri tisuće metara visoki Mount Egmont, s vrhom u oblacima, s obroncima još pokrivenim snijegom, tako savršeno simetričan da ni oni koji su ga kao Frank gledali svakog dana, cijelog života, nisu prestajali da mu se dive.
Put od kovačnice do kuće bio je prilično strm, ali Frank je išao brzo jer je znao da ne bi trabalo da se udaljava; očevo naređenje bilo je u tom pogledu nedvosmisleno. Kad je stigao do ugla kuće, ugledao je grupicu pokraj grma žutilovke.
Frank je odvezao majku u Wahine da kupi lutku za Meggie, i još uvijek se pitao što ju je navelo na to. Nije nikad bila sklona rođendanskim poklonima bez praktične primjene, za takve stvari nikad nije bilo novca, i nikad do tada nije nikome kupila igračku. Sva djeca dobivala su uvijek samo odjeću, i rođendani i Božići bili su prilika da se popuni oskudna garderoba, Meggie je očigledno vidjela tu lutku kad je prvi i jedini put bila u gradu, i Fiona to nije zaboravila. Kad ju je Frank upitao, promrmljala je nešto o tome kako je djevojčici potrebna lutka i brzo promijenila temu razgovora.
Jack i Hughie sjedili su na stazi i, držeći lutku između sebe, bezdušno joj izvrtali zglobove. Meggie je stajala leđima okrenuta Franku i promatrala kako njena braća mrcvare Agnes. Njene čiste bijele čarape srozale su se preko niskih crnih čizmica pa se ispod ruba nedjeljne haljine od smeđeg baršuna mogla vidjeti ružičasta koža nogu. Niz leđa joj je padala gusta griva brižljivo nakovrčane kose, blistajući na suncu. Ta kosa nije bila ni riđe ni zlatne boje, nego negdje između toga. Traka od bijelog tafta koja joj je pridržavala kovrče iznad čela visila je razvezena i zgužvana, a haljina joj je bila, prljava i prašna. U jednoj ruci čvrsto je stezala lutkinu odjeću a drugom je bezuspješno pokušavala odgurnuti Hughieja.
– Proklete male hulje!
Jack i Hughie su skočili na noge i pobjegli, zaboravivši lutku; kad Frank podvikne, bilo je najpametnije pobjeći.
– Mangupi prokleti, ako vas još jednom uhvatim kako dirate tu lutku, isprašit ću vam vaše usrane guzice! – viknuo je Frank za njima.
Sagnuo se, uhvatio Meggie za ramena i blago je stresao.
– Hajde, hajde, nemoj plakati! Hajde, prestani, otišli su i više nikad neće dirnuti tvoju lutku, to ti obećavam. Daj mi jedan rođendanski osmijeh, hoćeš?
Lice joj je bilo podbuhlo, oči pune suza; u tim njenim krupnim, sivim očima bilo je toliko tuge da je Frank osjetio kako mu se grlo steže. Iz džepa na hlačama izvukao je prljav rupčić i nespretno joj obrisao lice, a onda joj prstima stisnuo nos.
– Puhni!
Učinila je kako je rekao, i dok su joj se suze sušile kroz jecaje, pričala Franku:
– Oh, Fra-Fra-Frank, oni su mi ot-ot-oteli Agnes! – Zastala je, hvatajući zrak. – K-k-kosa joj se rasula, a svi oni lijepi mavi bi-bi-biseri su ne-ne-nestali! Pali su u t-t-travu i ne mogu ih naći!
Suze su joj ponovo navrle na oči, kvaseći Franku ruku; nekoliko trenutaka je zurio u kapi na svojoj koži, a onda ih polizao.
– E pa, onda ih moramo pronaći, zar ne? Samo, dok plačeš, ne možeš ništa tražiti, znaš, i zašto opet govoriš kao beba? Nisam čuo da kažeš »mavi« umjesto »mali« već šest mjeseci! Evo, ponovo obriši nos a onda uzmi tu jadnu... Agnes? Ako je odmah ne obučeš, dobit će opekotine od sunca!
Natjerao ju je da sjedne pokraj staze i nježno joj dao u ruke lutku, a onda počeo pretraživati travu; s pobjedničkim uzvikom podigao je jednu bisernu kuglicu.
– Evo ga! Prvi! Vidjet ćeš, naći ćemo ih sve.
Meggie je pogledom punim obožavanja pratila kako njen najstariji brat pretražuje busenje trave i pronalazi jedan po jedan biser; zatim se sjetila da Agnes sigurno ima osjetljivu kožu, da bi joj sunce moglo naškoditi, i posvetila se oblačenju lutke. Činilo se da nije oštećena. Kosa joj je bila raspuštena i zamršena, ruke i noge prljave na mjestima gdje su ih dječaci stezali svojim zemljom ulijepljenim šakama, ali sve je još uvijek bilo na svom mjestu. Kosa Meggie bila je iznad ušiju zakvačena češljevima od kornjačevine; povukla je jedan dok ga nije skinula i počela češljati Agnes. Agnes je imala pravu kosu, vješto vezanu za podlogu od gaze zalijepljenu za glavu i izbijeljenu do zlatnožute boje.
Meggie je neprestano pokušavala odmrsiti jedan veliki čvor kad se dogodilo neštro strašnoz Kosa se odvojila od glave, sva kosa, i ostala visiti na zupcima češlja. Iznad glatkog, širokog čela Agnes nije bilo ničega, ni glave ni gole lubanje. Samo strašna, razjapljena šupljina. Drhteći od užasa, Meggie se nagnula naprijed da zaviri u glavu lutke. Vidjela je, pomalo nejasno, obrnute konture obraza, nosa i brade, kroz rastavljene usne vidjela se svjetlost tako da se jasno ocrtavao crni, sablasni obris zuba, a iznad svega bile su lutkine oči, dvije strašne pokretne kugle nataknute na željeznu šipku koja je kao koplje probijala glavu.
Meggie je vrisnula visoko, prodorno, nimalo kao dijete, bacila lutku i nastavila vrištati pokrivajući rukama lice, tresući se, drhteći. Osjetila je kako je Frank hvata za ruke i privlači u zagrljaj, tako da joj se lice našlo uz njegov vrat. Čvrsto ga je stegla i ostala u tom položaju dok je njegova blizina nije smirila toliko da osjeti ugodan miris njegove kože, miris konja, znoja i željeza.
Kad se smirila, Frank ju je natjerao da mu kaže o čemu se radi; podigao je lutku i neko vrijeme i sam začuđeno zurio u šupljinu, pokušavajući se sjetiti je li u njegovom dječjem svijetu bilo takvih čudnih užasa. Ali sablasti koje su progonile njega svodile su se u biti na ljude, šaputanje i hladne poglede. Na od bola izobličeno majčino lice, na njenu ruku koja se tresla dok je držala njegovu, na njena pogrbljena ramena.
Što je to vidjela Meggie da ju je tako potreslo? Znao je da ne bi bila ni upola toliko zaprepaštena da je jadnu Agnes, kad je izgubila kosu, naprosto oblila krv. Krvarenje je bilo nešto sasvim normalno; u obitelji Cleary netko bi se do krvi ozlijedio bar jednom tjedno.
– Oči, njene oči! – šapnula je Meggie, odvraćajući pogled.
– Pravo čudo, Meggie – promrmljao je, lica zabijenog u njenu kosu. Kakva je to divna kosa, gusta, sjajna i prekrasne boje!
Trebalo mu je pola sata da je nagovori da ponovo pogleda lutku, a tek nakon daljnjih pola sata pristala je da ponovo zaviri u rupu u njenoj glavi. Objasnio joj je kako funkcioniraju oči i kako su precizno podešene da tijesno prianjaju uz kapke a ipak se slobodno otvaraju i zatvaraju.
– Hajde, vrijeme je da pođemo u kuću – rekao je i podigao je u naručje, gurnuvši lutku između svojih i njenih prsa. – Zamolit ćemo mamu da je dovede u red, vrijedi? Ona će joj oprati i izglačati haljinu, i ponovo zalijepiti kosu. A ja ću ti od ovih bisera napraviti prave male ukosnice, da ne ispadaju i da je možeš češljati kako god zaželiš.

Fiona Cleary sjedila je u kuhinji i gulila krumpir. Bila je to vrlo lijepa, plava žena srednje visine, ali crte njenog lica bile su oštre i stroge; tijelo joj je bilo vitko, s tankim strukom koji se nije proširio iako je pod njim bila nosila šestoro djece. Na sebi je imala haljinu od sivog platna koja je u naborima padala sve do savršenog čistog poda, sprijeda zaštićenu ogromnom bijelom uškrobljenom pregačom sa širokom trakom oko vrata, na leđima vezanom u urednu, pravilnu mašnu. Provodila je cijeli dan, od jutra do večeri, u kuhinji i dvorištu, a njene visoke crne cipele neprestano su se kretale kružnom stazom od štednjaka do korita s rubljem, pa pokraj povrtnjaka i konopaca za sušenje ponovo do štednjaka.
Spustila je nož na stol i pogledala u Franka i Meggie, a kutovi njenih lijepih usta naglo su se spustili.
– Meggie, dopustila sam ti da danas obučeš svoju najbolju nedjeljnu haljinu pod jednim uvjetom, a to je da je ne zaprljaš. A pogledaj kako izgledaš! Kako možeš biti tako nemarna!
– Nije ona kriva, mama – uzeo ju je u zaštitu Frank. – Jack i Hughie su joj oteli lutku da vide i ustanove kako joj se pokreću ruke i noge. Obećao sam joj da ćemo je popraviti, da će biti kao nova. To neće biti teško, zar ne?
– Da vidim – rekla je Fee pružajući ruku da uzme lutku.
Bila je šutljiva žena, nije voljela duge razgovore. Nitko nije znao što misli, čak ni njen muž. Prepuštala je njemu da nauči djecu poslušnosti, i radila sve što je tražio od nje bez i najmanje primjedbe ili prigovora, osim u sasvim iznimnim okolnostima. Meggie je čula dječake kako šapuću da se ona boji tate koliko i oni, ali ako je to i bilo točno, ona je to skrivala pod velom neprobojnog, pomalo sumornog mira. Nikad se nije smijala niti je ikad gubila živce.
Fee je pogledala Agnes, položila je na ormarić pored štednjaka i pogledala u Meggie.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 12:47 pm



– Sutra ujutro ću joj oprati haljinu i ponovo je počešljati. Frank je može oprati i zalijepiti joj kosu večeras, mislim, poslije čaja.
Bile su to konkretne odluke, a ne utjeha. Meggie je klimnula glavom i pomalo nesigurno se osmjehnula; ponekad je silno željela da čuje majku kako se smije, ali majka se nikad nije smijala. Osjećala je da imaju nešto zajedničko, da postoji nešto posebno, nešto po čemu se razlikuju od tate i ostalih dječaka, ali bilo je nemoguće dosegnuti bilo što iza tih uspravnih leđa, pored tih uvijek nemirnih nogu. Mama je samo odsutno klimala glavom, lako lepršajući u svojim širokim suknjama između štednjaka i stola, neprestano radeći, radeći, radeći.
Niti jedno od djece – osim Franka – nije bilo svjesno toga da je Fee stalno, neizlječivo umorna. Bilo je toliko poslova koje je trebalo posvršavati, tako malo novca, tako malo vremena, a samo jedan par ruku! Željno je očekivala vrijeme kad će Meggie biti dovoljno odrasla da joj priskoči u pomoć; djevojčica je već obavljala neke sitne poslove, ali sa samo četiri godine nije joj mogla osjetno olakšati teret. Šestoro djece a samo jedno od njih, i to najmlađe, djevojčica! Sve njene znanice istovremeno su joj zavidjele i sažaljevale je, ali to joj nije pomagalo u poslu. Njena košara za šivanje bila je uvijek prepuna nezakrpanih čarapa, na pletaćim iglama uvijek je bila neka nova čarapa, Hughie je već bio izrastao iz svojih svitera a Jack mu još nije mogao prepustiti svoje.
Padraic Cleary bio je u vrijeme kada je Meggie imala rođendan pukim slučajem kod kuće. Sezona striženja ovaca još nije bila počela pa je našao posla u mjestu, orao je i sijao. Glavno zanimanje bilo mu je striženje ovaca, što je sezonski posao koji traje od sredine ljeta do kraja zime, do perioda jagnjenja. Obično je uspijevao naći dovoljno posla da preturi preko glave proljeće i prvi mjesec ljeta, pomagao je kod jagnjenja, oranja, a mjesnim farmerima i u beskrajnom poslu oko krava koje je trebalo musti dva puta dnevno. Odlazio je tamo gdje je bilo posla, ostavljajući obitelj da se sama snalazi u velikoj staroj kući, što nije bio tako bezobziran postupak kako bi se moglo činiti. Ukoliko čovjek nije imao sreću da posjeduje vlastitu zemlju, to je bilo jedino što je mogao učiniti.
Kad je došao kući nešto poslije zalaska sunca, svjetiljke su već bile upaljene i sjene su igrale svoje treperave igre po visokom stropu. Svi dječaci osim Franka bili su na zadnjoj verandi i igrali se sa žabom; Padraic je znao gdje je, jer su iz pravca gdje se nalazila gomila drveta za loženje dopirali mukli, ravnomjerni udari sjekire. Zastao je na verandi samo koliko je bilo potrebno da pljesne Jacka po stražnjici i povuče Boba za uho.
– Idite pomozite Franku s drvima, lijenčine! I neka sve bude gotovo prije nego što mama postavi stol za čaj, jer će inače letjeti koža i dlaka.
Klimnuo je glavom Fioni koja je poslovala oko štednjaka; nije ju zagrlio ni poljubio jer je vjerovao da su vanjski znaci privrženosti muža i žene nešto što spada isključivo u spavaću sobu. Dok je s mukom svlačio blatom ulijepljene čizme, Meggie mu je skakućući donijela papuče; osmjehnuo se djevojčici ispunjen onim neobičnim osjećajem nevjerice koji ga je obuzimao svaki put kad bi je vidio. Bila je tako lijepa, s tom predivnom kosom; uhvatio je jedan uvojak, izravno ga i pustio, samo da vidi kako se, poskakujući i vibrirajući, vraća na svoje mjesto. Podigao je djevojčicu i otišao da sjedne na jedinu udobnu stolicu koja se nalazila u kuhinji, vindzorsku stolicu s jastukom pričvršćenim na sjedište, postavljenu pokraj peći, Sjeo je, tiho udahnuvši, izvukao lulu i nemarno istresao zaostali pepeo na pod. Meggie se sklupčala na njegovom krilu, obavila mu ruke oko vrata i pritisnula svoje malo, hladno lice uz njegovo, dok se zabavljala svojom večernjom igrom koja se sastojala u tome da promatra svjetlo kako se probija kroz njegovu kratku, zlatnu bradu.
– Kako si, Fee? – upitao je Padraic Cleary svoju suprugu.
– Dobro sam, Paddy. Jesi li završio s donjim poljem?
– Jesam, završio sam. Ujutro mogu početi rad na gornjem. Bože, kako sam umoran!
– Mogu zamisliti. Je li ti MacPherson opet dao onu mušičavu staru kobilu?
– Naravno. Što misliš, da bi on sam uzeo tu prokletu životinju a meni dao riđana? Imam osjećaj da su mi ruke iščupane iz ramena. Mogao bih se zakleti da ta kobila ima najtvrđa usta na Novom Zelandu.
– Nije važno. Stari Robertson ima samo dobre konje, a ubrzo ćeš raditi kod njega.
– Ne mogu dočekati. – Napunio je lulu krupno rezanim duhanom, a iz posude što je stajala kraj peći izvukao komad krutog, navoštenog fitilja. Prinio ga je vratima ložišta i fitilj je planuo. Zavalivši se na stolici, povukao je dim tako snažno da se iz lule začulo klokotanje. – Kako se osjećaš sa svoje četiri godine, Meggie? – upitao je kćerku.
– Sasvim fino, tata.
– Jesi li dobila poklon od mame?
– Oh, tata, kako ste ti i mama pogodili da želim Agnes?
– Agnes? – Pogledao je brzo u Fee, osmjehnuo se i namignuo joj. – Tako se zove, Agnes?
– Da. Prekrasna je, tata. Mogla bih je gladati cijeli dan.
– Dobro je što uopće ima u što gledati – rekla je Fee ljutito. – Jack i Hughie dočepali su se lutke prije nego što je jadna Meggie uopće stigla da je vidi kako treba.
– Pa sad, dječaci su dječaci. Jesu li je mnogo oštetili?
– Sve se može popraviti. Frank ih je uhvatio prije nego što su stigli uraditi više.
– Frank? Što je on radio ovdje? Trebalo je da bude cijelog dana u kovačnici. Hunter želi vratnice što prije.
– Bio je u kovačnici cijelog dana. Došao je samo da uzme neki alat, što li – odgovorila je Fee brzo; Padraic je bio veoma strog prema Franku.
– Oh, tata, Frank je najbolji brat! Spasio je Agnes, nije dopustio da je ubiju, a poslije čaja ponovo će joj zalijepiti kosu.
– Dobro – rekao je otac pospano, naslonio glavu na stolicu i zatvorio oči.
Kraj peći je bilo vrlo toplo, ali on kao da to nije primjećivao; po čelu su mu izbile svjetlucave kapi znoja. Stavio je ruke iza glave i zadrijemao.
Svoju gustu, valovitu riđu kosu raznih nijansi djeca su naslijedila od Padraica Сlеаrуја, ali niti jedno nije naslijedilo tako upadljivo crvenu kosu kakva je bila njegova. Bio je nizak čovjek čelične građe, krivih nogu od života provedenog s konjima i istegnutih ruku od mnogo godina striženja ovaca; prsa i ruke bile su mu gusto obrasle zlatnim dlačicama, što bi ostavljalo ružan dojam da je bio crnokos. Oči su mu bile svijetloplave, neprestano stisnute, kao u mornara od gledanja u daljinu, a lice simpatično, uvijek spremno da se razvuče u osmijeh, zbog čega bi ga svatko zavolio već na prvi pogled. Njegov veličanstveni, pravi rimski nos sigurno je zbunjivao njegove sunarodnjake, ali Irska je oduvijek bila zemlja brodolomaca. Još uvijek je govorio brzo i djelomično gutajući slogove, kao svi Irci iz Galwayja, izgovarajući t na kraju riječi kao th, ali dvadeset godina provedenih među antipodima ostavili su i na tome svoj trag, pa je ej izgovarao kao aj a i govorio je sporije, kao stari sat koji bi trebalo dobro naviti. Po prirodi veseo, podnosio je surovi i teškim radom ispunjeni život bolje nego mnogi drugi, i iako je bio strog i krut kada se radilo o poslušnosti, i imao tešku ruku, djeca su ga obožavala. Ako nije bilo dovoljno kruha za sve, mogao je i bez njega; ako je trebalo odlučiti između kupovine novog odijela za njega ili nove odjeće za neko od djece, on je bio onaj koji se odricao. To je, na svoj način, bio pouzdaniji dokaz ljubavi od milijuna jeftinih poljubaca. Inače, lako je planuo i jednom je čak ubio čovjeka. Imao je sreće; čovjek je bio Englez, a u luci Dun Laoghaire jedan brod na putu za Novi Zeland čekao je povoljnu plimu da isplovi.
Fiona je otišla do zadnjih vrata i viknula:
– Čaj!
– Dječaci su ušli jedan po jedan, a posljednji je došao Frank noseći naramak drva. Ubacio je drva u sanduk pored peći, Padraic je spustio Meggie i sjeo na čelo velikog stola u dnu kuhinje, a dječaci su sjeli sa strane. Meggie se popela na stolicu pored očeve i sjela na sandučić, koji je otac tu namjestio za nju.
Fee je stavljala hranu ravno u tanjure, stojeći kraj svog radnog stola, brže i spretnije nego kakav konobar, i nosila ih dva po dva ukućanima – najprije Paddyju, zatim Franku i tako redom do Meggie. Na kraju je donijela i svoj tanjur.
– Opet paprikaš! – rekao je Stuart s grimasom na licu, uzimajući nož i vilicu. – I meni ste dali ime po tom jelu!1
– Jedi – promrmljao je otac.
Tanjuri su bili veliki i doslovno pretrpani hranom, kuhanim krumpirima, paprikašem od janjetine i mahunama istog jutra ubranim u vrtu. Svega je bilo u ogromnim količinama, ali bez obzira na prigušeno mrmljanje i znake nezadovoljstva, svi su, među njima i Stu, ispraznili i kruhom obrisali tanjure, a nakon toga pojeli još po nekoliko kriški debelo namazanih maslacem i domaćim džemom od ogrozda. Fee je sjela, brzo pojela večeru i smjesta otišla opet za svoj radni stol, da tamo napuni velike tanjure za juhu ogromnim količinama biskvita načinjenog sa mnogo šećera i punjenog džemom. Zatim je svaku porciju prelila vrućom kremom i ponovo počela nositi tanjure na stol, dva po dva. Konačno je, s uzdahom, i sama sjela; sad je mogla s mirom jesti.
– Oh, divno! Roli-poli sa džemom! – uzviknula je Meggie, režući biskvit žlicom dok se na žutom kremu nisu pojavile ružičaste pruge džema.
E pa, Meggie, danas je tvoj rođendan, pa je mamanapravila puding koji najviše voliš – rekao joj otac osmehujući se.
Ovog puta nitko se nije bunio; ma kakav puding bio, svi su ga jeli s uživanjem. Svi Clearyjevi voljeli su slatko.
Bez obzira na ogromne količine hrane, sa mnogo škroba, ni na kome nije bilo ni grama sala. Sve što bi pojeli utrošili bi na rad ili igru. Povrće i voće jeli su zato što su zdravi, ali od iscrpljenosti su ih spasavali krumpiri, kruh, meso i topli pudinzi od brašna.
Nakon što je Fee svakome natočila šalicu čaja iz ogromnog čajnika, ostali su za stolom razgovarajući, pijući čaj ili čitajući još jedan sat ili više – Paddy s glavom nad knjigom iz biblioteke, pućkajući lulu, Fee neprestano puneći šalice, Bob također s knjigom, a ostala djeca zaokupljena planovima za sutrašnji dan. Već su bile započele duge ljetne školske ferije i dječaci su bili slobodni, spremni da se prihvate dodijeljenih sitnih poslova u kući i vrtu. Bob je dobio zadatak da na vanjskim dijelovima kuće popravi boju gdje bude potrebno, Jack i Hughie da se brinu za drva, gospodarske zgrade i mužu, Stuart za povrtnjak; sve je to bilo igra u usporedbi s užasima škole. Paddy je s vremena na vrijeme podizao pogled s knjige da doda još poneki posao na popis, Fee nije progovorila ni riječi, a Frank je sjedio opušten, umorno, i samo ispijao šalicu za šalicom čaja.
Konačno je Fee pozvala Meggie da sjedne na visoku stolicu i počešljala je za noć, vezujući joj uvojke krpicama, prije nego što će je sa Stuartom i Hughiejem poslati na spavanje. Jack i Bob su se ispričali i izišli da nahrane pse, a Frank je uzeo lutku, odnio je na radni stol i počeo joj lijepiti kosu. Padraic se protegnuo, sklopio knjigu i spustio lulu u veliku školjku duginih boja koja mu je služila kao pepeljara.
– E pa, majko, ja idem u krevet.
– Laku noć, Paddy.
Fee je sklonila tanjure sa stola i skinula s kuke na zidu veliko korito od pocinčanog lima. Spustila je korito na radni stol na suprotnoj strani od mjesta za kojim je sjedio Frank, i napunila ga vrelom vodom iz masivnog tucanog kotla koji je stajao na štednjaku. Rashladila je kupku hladnom vodom iz stare petrolejske kante, provukla kroz vodu komad sapun^ u žicanoj mreži i počela prati tanjure, slažući oprane jedan na drugi.
Frank je popravljao lutku ne podižući glavu, ali kad je gomila tanjura porasla, šutke je ustao, uzeo kuhinjsku krpu i počeo ih brisati. Radio je to krećući se između stola i kuhinjskog ormara, s lakoćom koja je pokazivala da to već odavno radi. Ta igra koju su on i majka tajno igrali bila je pomalo i opasna, jer je podjela dužnosti bila najstrože pravilo u Paddyjevom kućanstvu. Kuća je pripadala ženi i tu nije bilo diskusije. Nijedan muški član obitelji nije se smio miješati u ženske poslove. Svake noći, međutim, nakon što bi Paddy otišao na počinak, Frank je pomagao majci, a Fee mu je u tome išla na ruku odgađajući pranje posuđa dok ne bi čuli kako Paddyjeve papuče padaju na pod. Nakon što bi izuo papuče, Paddy se više nije vraćao u kuhinju.
Fee je nježno pogledala Franka.
– Ne znam što bih bez tebe, Frank. Ipak, ne bi trebalo to da radiš. Ujutro ćeš biti premoren.
– Sve je u redu, mama. Neće me ubiti to što ću obrisati nekoliko tanjura. Bar toliko mogu učiniti da ti olakšam život.
– To je moj posao, Frank. I nije mi teško.
– Volio bih da se jednog dana obogatimo, da možeš imati sluškinju.
– To se zove želja! – Obrisala je sapunicom pokrivene, crvene ruke kuhinjskom krpom, a onda ih položila na bokove, uzdahnuvši. U njenim očima, dok je promatrala sina, mogla se čitati izvjesna zabrinutost; osjećala je da je ogorčen, nezadovoljan, da njegovo nezadovoljstvo premašuje uobičajeno neslaganje radnog čovjeka sa sudbinom koja mu je dodijeljena. – Ne zanosi se velikim idejama, Frank! One donose samo nevolje. Mi spadamo u radničku klasu pa se, prema tome, ne možemo obogatiti niti držati sluškinju. Budi zadovoljan onim što jesi i što imaš. Kad tako govoriš, vrijeđaš oca, a on to nije zaslužio. I sam to dobro znaš. Ne pije, ne kocka se i strahovito teško radi za nas. Od onoga što zaradi, ni peni ne ostaje u njegovom džepu. Sve daje nama.
Mišićava ramena nestrpljivo su se podigla i spustila, a tamno lice se smrklo.
– Zašto bi bilo loše živjeti da život ne bude samo hrmbanje? Ne vidim čega ima lošeg u želji da imaš sluškinju.
– Loše je zato što je nemoguće! Znaš da nemamo novaca ni da nastaviš školu, a ako ne nastaviš školu, zar se uopće možeš nadati da ćeš postati nešto drugo nego fizički radnik? Po tvom govoru, odjeći i rukama vidi se da radiš da bi živio. Nije, međutim, sramota imati žuljeve na rukama. Kao što tata kaže, kad vidiš da netko ima žuljeve na rukama, odmah znaš da je pošten.
Frank je slegao ramenima i nije više rekao ni riječi. Tanjuri su pospremljeni; Fee je uzela košaru s priborom za šivenje i sjela na Paddyjevu stolicu pored peći, a Frank je nastavio popravljati lutku.
– Sirota mala Meggie! – rekao je iznenada.
– Zašto?
– Danas, kad su joj oni prokleti mangupi uništavali lutku, samo je stajala i plakala kao da se i čitav svijet srušio. – Pogledao je lutku, koja je opet imala kosu na glavi. – Agnes! Gdje li je samo pronašla takvo ime?
– Mislim da je čula kad sam pričala o Agnes Fortescue-Smythe.
– Kad sam joj vratio lutku, zavirila je u njenu glavu i samo što nije umrla od straha. Uplašila se nečega kad je vidjela oči; čega, ne bih mogao reći.
– Meggie uvijek vidi stvari kojih nema.
– Šteta što nemamo novca da djeca nastave školu. Sva su veoma inteligentna.
– Oh, Frank! Da su želje konji, svi prosjaci bi jahali rekla je majka umorno. Prešla je drhtavom rukom preko očiju i zabola dugačku iglu za krpanje u klupko sive vune. – Ne mogu više. Tako sam umorna sam, ništa ne vidim.
– Idi u krevet, mama. Ja ću ugasiti svjetiljke.
– Samo da potaknem vatru.
– Ja ću. – Ustao je i pažljivo spustio lutku iza kutije za kekse na ormaru, gdje će biti izvan dohvata nepozvanih. Znao je da dječaci neće pokušati da je se ponovo dočepaju, jer su se više bojali njegovog gnjeva nego očevog; Frank je znao biti nemilosrdan. To se nije moglo primijetiti kad je bio sa svojom majkom ili sestrom, ali dječaci su imali prilike da to osjete na vlastitoj koži.
Fee ga je promatrala s bolom u srcu; Frank je u sebi imao nešto divlje, očajničko, iz njega kao da je zračila nesreća. Kad bi se samo on i Paddy bolje slagali! Međutim, nikad nisu otvoreno razgovarali, samo su se svađali. Možda je on previše mislio na nju, možda je pomalo bio majčin sin. Ako je tako, onda je to bila njena greška. Ipak, sve je to govorilo o nježnosti njegovog srca, o njegovoj dobroti. Želio je samo da joj život bude malo lakši. I ponovo je uhvatila sebe kako s čežnjom misli na vrijeme kad će Meggie biti dovoljno odrasla da preuzme dio tereta s Frankovih leđa.
Uzela je malu lampu sa stola a onda je ponovo spustila i otišla do Franka, koji je čučao ispred peći, ubacivao drva u prostrano ložište i podešavao dovod zraka. Njegove bijele ruke bile su išarane plavim venama, a fino građene šake bile su previše natopljene garom da bi ikad mogle izgledati čiste. Bojažljivo je pružila ruku i nježno mu sklonila crnu kosu s čela; bila je to gesta najbliža milovanju na koju se mogla odlučiti.
– Laku noć, Frank, i hvala ti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 12:48 pm





Sjene su podrhtavale i uzmicale pred svjetlom kad je Fee tiho prošla kroz vrata što su vodila u prednji dio kuće.
U prvoj spavaćoj sobi spavali su Frank i Bob; bešumno je otvorila vrata i visoko podigla svjetiljku da osvijetli dvostruki krevet u kutu. Bob je ležao na leđima širom otvorenih usta, drhteći i trzajući se u snu kao pas; prišla je okrenula ga na desnu stranu, da se ono što je sanajo ne pretvori u pravu moru, a onda još neko vrijeme stajala pored kreveta, promatrajući ga. Kako je bio sličan Paddyju!
U susjednoj sobi Jack i Hughie spavali su gotovo isprepleteni. Kakav par mangupa! Uvijek spremni na neki nestašluk, ali ni trunka zlobe nije bilo u njima. Uzalud je pokušavala da ih razdvoji i dovede posteljinu u kakav-takav red, dvije kovrčave riđe glave uporno su odbijale da se rastave. Tiho je uzdahnula i odustala od daljnjih pokušaja. Kako su uspijevali da se tako spavajući odmore nadilazilo je njenu moć shvaćanja, ali činilo se da oni ne mogu drukčije.
Soba u kojoj su spavali Meggie i Stuart bila je previše mračna i nevesela da bi odgovarala tako maloj djeci. Zidovi su bili obojeni tamnosmeđom bojom, pod je bio pokriven smeđim linoleumom, na zidovima nije bilo slika. Ni po čemu se nije razlikovala od ostalih soba.
Stuart je ležao potpuno okrenut, gotovo nevidljiv, na mjestu gdje je trebalo da mu bude glava provirivao je ispod pokrivača zadnji kraj spavaćice; glavom je dodirivao koljena i Fee se, kao i obično, začudila da se nije ugušio. Lako je prošla rukom preko plahte i protrnula. Opet je bio mokar! E pa, morat će takav ostati do jutra, kada će vjerojatno i jastuk biti mokar. Tako je uvijek radio, okrenuo bi se i ponovo pokvasio plahtu. Pa sad, od pet dječaka krevet je kvasio samo jedan, što i nije tako loše.
Meggie je spavala sklupčana, šišajući palac, a njena krpicama umotana kosa bila je rasuta oko nje. Njena jedina djevojčica! Fee joj je uputila samo letimičan pogled prije nego što će izići iz sobe; u vezi s Meggie nije bilo tajni, bila je žensko. Fee je znala kako će izgledati njena sudbina, i nije joj ni zavidila niti je sažaljevala. S dječacima je bilo drukčije; oni su predstavljali čudo, muškarce alkemijski stvorene u ženskom tijelu. Bilo je teško bez pomoći u kući, ali vrijedilo je. Za Paddyja, njegovi sinovi bili su najbolja preporuka kod poslodavaca. Samo čovjek koji podigne sinove pravi je čovjek.
Tiho je zatvorila vrata vlastite sobe i spustila svjetiljku na stolić za pisanje. Njeni vitki prsti brzo su raskopčali desetine sitnih dugmadi od visokog ovratnika do struka haljine, a zatim je izvukla ruke iz rukava. Izvukla je ruke i iz rukava bluze i, pridržavajući je pažljivo na grudima, obukla dugu flanelsku spavaćicu. Tek onda, pristojno pokrivena, skinula je bluzu, rublje i labavo pritegnuti korzet. Rasplela je u čvrstu punđu začešljanu kosu a ukosnice spustila u školjku na stoliću. Ni toj kosi, prekrasnoj kakva je bila, gustoj, sjajnoj i potpuno ravnoj, nije bila dana sloboda; s laktovima iznad glave i rukama iza vrata, Fee je brzo uplela kosu u debelu pletenicu. Zatim se okrenula prema krevetu, instinktivno zadržavši dah, ali Paddy je već spavao pa je zadovoljno odahnula. Bilo je, doduše, sasvim lijepo kad je Paddy bio raspoložen jer je u ljubavi bio blag, nježan, obziran. Ne bi, međutim, bilo nimalo lako kad bi došla još koja beba prije nego što Meggie bude još dvije-tri godine starija.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 12:49 pm




2

Kad su Clearyjevi nedjeljom odlazili u crkvu, Meggie je ostajala kod kuće s jednim od Starijih dječaka, željno očekujući dan kad će biti dovoljno odrasla da povedu i nju. Padraic Cleary bio je Čvrsto uvjeren da mala djeca nema što da traže ni u čijoj kući osim u svojoj vlastitoj, pa se to odnosilo i na Božju kuću. Kad Meggie pođe u školu i kad nauči da mirno sjedi na jednom mjestu, bit će joj dopušteno da ide i u crkvu. Prije toga, ne. I tako je svake nedjelje ostajala pokraj grma žutilovke, pored glavnog ulaza, napuštena, sama, dok se obitelj ukrcavala u stara, škripava kola, a brat zadužen da pazi na nju pokušavao se držati kao da je izvući se od mise tko zna kako velika stvar. Jedini Cleary koji je istinski uživao u tome da se odvoji od ostalih bio je Frank.
Za Paddyja, vjera je bila nerazdvojan dio života. Oženio se Feeom po preko volje izdanom odobrenju katoličke crkve, jer je Fee bila pripadnik Engleske crkve; Fee sa svoje strane, iako se radi Paddyja odrekla svoje vjere, nije pristala da prihvati njegovu. Bilo bi teško objasniti zašto, osim da su Armstrongovi bili stara pionirska, tradicionalno protestantska obitelj, dok je Paddy bio doseljenik bez prebijene pare, i to još s pogrešne strane Palea2. Armstrongovi su živjeli na Novom Zelandu mnogo prije nego što su počeli stizati prvi »službeni« doseljenici, a to je bila propusnica za krugove kolonijalne aristokracije. Sa stanovišta Armstrongovih, za Fee se moglo reći samo da je njen brak neshvatljiva mesalliance.
Roderick Armstrong utemeljio je novozelandski klan Armstrongovih na vrlo čudan način.
Sve je počelo od događaja koji će ostaviti nepredviđene posljedice u Engleskoj osamnaestog stoljeća – američkim ratom za nezavisnost. Do 1776. godine više od tisuću sitnih prijestupnika otpremano je svake godine u Virdžiniju i Sjevernu i Južnu Karolinu, gdje ih je čekao ugovorni radni odnos koji se nije mnogo razlikovao od ropstva. Britansko pravosuđe u to vrijeme bilo je strogo i nemilosrdno –- kazna za umorstvo, trovanje, misteriozni zločin »izigravanja Egipćana« i krađu u vrijednosti većoj od jednog šilinga bila su vješala. Osuđenike za sitnije prijestupe čekalo je doživotno progonstvo u Ameriku.
Kad su, međutim, 1776. godine veze s Amerikom prekinute, broj osuđenika u Engleskoj za koje nije bilo mjesta u zatvorima brzo se povećavao. Tamnice su bile pretrpane, a pretrpani su bili i za plovidbu nesposobni brodovi usidreni na ušćima rijeka kao ploveći zatvori. Bilo je neophodno potrebno učiniti nešto, pa je nešto i učinjeno. Nakon mnogo oklijevanja, jer je za operaciju trebalo utrošiti nekoliko tisuća funti, kapetan Arthur Phillip dobio je naređenje da otplovi za Veliku Južnu Zemlju. Bilo je to 1787. godine. Na jedanaest brodova njegove flote ukrcano je, pored mornara, oficira i kontingenta mornaričke pješadije, više od tisuću kažnjenika. Plovidba je bila sve, samo ne slavna odiseja u potrazi za slobodom. Krajem siječnja 1788. godine, osam mjeseci nakon isplovljavanja iz Engleske, flota je stigla u Botany Вау. Njegovo ludo veličanstvo kralj George Treći našao je novu zemlju za naseljavanje kažnjenika, koloniju Novi Južni Wales.
Godine 1801, sa samo dvadeset godina, Roderick Armstrong osuđen je na doživotno progonstvo u kolonije. Kasnije generacije Armstrongovih tvrdile su da je bio porijeklom iz plemićke obitelji iz Somerseta, koja je izgubila imovinu podržavajući američku revoluciju, i da u stvari nije počinio nikakav prijestup, ali nitko od njih nije se nikad potrudio da podrobnije istraži porijeklo svog uglednog pretka. Jednostavno su puštali da ih grije odraz njegove slave, improvizirajući ponešto.
Ma kakvo bilo njegovo porijeklo, ma kakav bio njegov društveni položaj u Engleskoj, mladi Roderick Armstrong pokazao se kao neukrotiv čovjek. U toku čitavog neopisivog osmomjesečnog putovanja do Novog Južnog Walesa, ostao je najtvrdoglaviji i najnepokorniji zatvorenik, a njegovo uporno odbijanje da umre učinilo ga je posebno omiljenim među oficirima na brodu. Kad je 1803. godine stigao u Sidney, njegovo ponašanje prevršilo je svaku mjeru, pa je prebačen na Norfolk Island, u tamnicu za nepopravljive. Na njega, međutim, ništa nije utjecalo. Mučili su ga glađu, zatvarali ga u ćeliju tako tijesnu da u njoj nije mogao ni stajati ni sjediti ni ležati, bičevali su ga dok mu se koža nije pretvorila u krvave krpe, vezivali ga lancem za stijenu u moru i puštali da se gotovo udavi. On se, međutim, samo smijao svojim mučiteljima, koža i kosti pokrivene prljavim dronjcima, bez ijednog zuba u ustima i bez ijednog centimetra kože bez ožiljka, ali iznutra obasjan plamenom gorčine i prkosa koji ništa nije moglo ugasiti. Svakog jutra govorio je sebi da neće umrijeti, a svake večeri trijumfalno se smijao što je još uvijek živ.
Godine 1810. upućen je u Van Diemenovu Zemlju da, lancima vezan za ostale kažnjenike, probija cestu kroz kao željezo tvrdi pješčanik iza Hobarta. Iskoristio je prvu priliku da krampom probije rupu u prsima podoficira koji je zapovijedao ekspedicijom, a onda su on i ostalih deset kažnjenika masakrirali petoricu stražara tako što su im britvama gulili meso s kostiju dok nisu umrli urlajući u mukama. I kažnjenici i njihovi čuvari bili su zvijeri, stvorenja bez osjećaja, u kojima nije ostalo gotovo ništa ljudsko. Roderick Armstrong nije mogao pobjeći i ostaviti svoje čuvare žive, ili ih brzo pobiti, kao što se nije mogao ni pomiriti s tim da dočeka smrt kao kažnjenik.
Sa zalihama ruma, kruha i sušenog mesa što su ih uzeli od stražara, jedanaestorica ljudi probili su se kroz guste šume i ledenu kišu do stanice lovaca na kitove u Hobartu, ukrali čamac na vesla i uputili se bez hrane, vode i jedara preko Tasmanovog mora. Kad su valovi izbacili čamac na divlju zapadnu obalu Južnog Otoka Novog Zelanda, živi u njemu bili su Roderick Armstrong i još dvojica nekadašnjih kažnjenika. O tom nevjerojatnom putovanju Roderick nikad nije pričao, ali se šaputalo da su njih trojica preživjeli tako što su redom ubijali i jeli svoje slabije drugove.
Sve to odigralo se samo devet godina nakon što je prognan iz Engleske. Bio je još mlad ali je izgledao kao da mu je šezdeset godina. U vrijeme kad su 1840. godine stigli na Novi Zeland prvi doseljenici s dopuštenjem vlasti, on je za sebe iskrčio zemlju u bogatoj oblasti Canterbury na Južnom Otoku, »oženio« se Maurkom i izrodio čopor od trinaestoro lijepe djece sa pola polinežanske krvi. Već 1860. godine Armstrongovi su bili pripadnici kolonijalne aristokracije i slali su svoje muške potomke u ekskluzivne škole u Engleskoj, dokazujući svojom prodornošću i inteligencijom da su potomci zaista izvanrednog, strahopoštovanja dostojnog čovjeka. Roderickovom unuku Jamesu rodila se 1880. godine kći Fiona, jedina djevojčica među petnaestoro djece.
Ako je Fioni i nedostajao strogi, jednostavni protestantski ritual na koji je navikla u djetinjstvu, nikad to nikome nije rekla. Poštivala je Paddyjeve religiozne osjećaje i redovno išla na misu s njim, a pazila je i na to da bog u koga djeca vjeruju bude isključivo katolički bog. Kako, međutim, sama nikad nije prešla na katoličku vjeru, tom odgoju nedostajale su potrebne sitne finese kao što su molitva prije jela i prije spavanja, te svakodnevne veze s vjerom.

S iznimkom onog jednog odlaska u Wahine prije osamnaest mjeseci, Meggie nije nikad bila dalje od žitnice i kovačnice u udolini pored kuće. Zato je na dan kada je trebalo da prvi put pođe u školu, bila tako uzbuđena da je povratila doručak, pa su je morali odvesti natrag u njenu sobu da se umije i presvuče. Morala je svući prekrasni novi kostim tamnoplave boje s velikim bijelim mornarskim ovratnikom, a obući strašnu smeđu platnenu haljinu zakopčanu visoko uz vrat, u kojoj je uvijek imala dojam da će se ugušiti.
– Zaboga, Meggie, kad slijedeći put osjetiš da ćeš povraćati, reci mi! Nemoj sjediti kao drvo dok ne bude prekasno, pa da moram uz sve ostalo čistiti i to! A sad požuri, jer će te, ako zakasniš, sestra Agatha sigurno kazniti. Lijepo se ponašaj i slušaj braću!
Bob, Jack, Hughie i Stu već su nestrpljivo poskakivali ispred glavnog ulaza kad je Fee ispratila Meggie do vrata i gurnula joj u ruke torbicu sa dvije kriške kruha s džemom za užinu.
– Požuri, Meggie, zakasnit ćemo! – viknuo je Bob, krećući.
Meggie je potrčala da stigne braću koja su se brzo udaljavala.
Bilo je oko sedam sati ujutro i blago sunce bilo je već visoko odskočilo; trava se već bila osušila osim u najdubljim sjenama, gdje je još blistala rosa. Cesta za Wahine bila je u stvari poljska staza, dvije trake od kotača ogoljene tamnocevene zemlje razdvojene pojasom svijetlozelene trave. S obje strane ceste, u gustoj travi, oko uredno podignutih ograda koje su razgraničavale susjedne posjede, cvjetale su bijele kale i narančaste zijevalice.
Bob je uvijek išao u školu hodajući po ogradi s desne strane ceste, s kožnom torbom na glavi umjesto da je nosi preko ramena. Ograda s lijeve strane pripadala je Jacku, a ostalima je stajala na raspolaganju cesta. Kad su se iz doline strmom padinom popeli na vrh brda, do mjesta gdje se cesta za Robertson spajala s cestom za Wahine, zastali su da se odmore, zadihani, a njihove riđe glave mogle su se iz daljine vidjeti kako svjetlucaju prema pahuljastim oblačićima pokrivenom nebu. Preostao im je najljepši dio puta, nizbrdo; uhvatili su se za ruke i potrčali kroz travu pored ceste dok trava nije ustupila pred gustim spletom raznovrsnog cvijeća, žaleći što nemaju vremena da se povuku ispod ograde na posjed gospodina Chapmana i kotrljaju niz obronak kao kamenje.
Kuća Clearyjevih bila je osam kilometara daleko od Wahinea i kad je Meggie konačno ugledala telegrafske stupove u daljini, koljena su joj klecala a čarape padale niz noge. Očekujući svakog trenutka da se javi zvono, Bob je nestrpljivo gledao kako se vuče, podižući gaće i žalosno uzdišući. Ispod guste, duge kose lice joj je bilo ružičasto a ipak nekako čudno blijedo. Uzdahnuvši, Bob je dao svoju torbu Jacku i obrisao dlanove o hlače.
– Dođi, Meggie, ponijet ću te ostatak puta na leđima – rekao je, smrknuto, zureći u svoju braću da provjeri nisu li slučajno pomislili da postaje mekušac.
Meggie se popela Bobu na leđa, podigavši se dovoljno visoko da ga može stegnuti nogama oko struka, i blaženo spustila glavu na njegovo mršavo rame. Sad je mogla udobno i na miru razgledati Wahine.
Nije bilo baš mnogo toga da se vidi. Tek nešto veći od sela, gradić Wahine pružao se s obje strane asfaltom pokrivene ceste. Najveća zgrada bio je mjesni hotel, dvokatnica s trijemom koji je štitio pločnik od sunca i čiji se kosi krov oslanjao na red stupova duž uličnog slivnika. Slijedeća zgrada po veličini bila je trgovina mješovitom robom, također s trijemom i dvije dugačke klupe ispred prepunih izloga namijenjene prolaznicima da sjednu i odmore se. Ispred masonske misije uzdizao se stup sa zastavom na kojoj je, na blagom povjetarcu, lepršao izblijedjeli Union Jack. U gradu još nije bilo garaža jer su kočije bez konja bile rijetkost, ali se zato u blizini masonske misije nalazila kovačnica sa štalom, a pokraj pojila za konje čudno je stršala benzinska pumpa. Jedina zgrada u naselju koja je privlačila pogled bila je jedna čudna, svijetloplavo obojena prodavaonica, veoma nebritanskog izgleda; sve ostale zgrade bile su obojene trezvenom, monotonom smeđom bojom. Državna škola i protestantska crkva stajale su jedna uz drugu, točno nasuprot crkve Svetog srca i katoličke škole.
Dok su Clearyjevi žurnim korakom prolazili pored trgovine mješovitom robom, odjeknulo je zvono katoličke škole, a odmah nakon toga zazvonilo je, dubljim tonom, veliko zvono na stupu ispred državne škole. Bob je potrčao i upali su u šljunkom pokriveno dvorište dok se pedesetak djece postrojavalo u red ispred jedne niske redovnice, koja je u ruci držala vrbov štap duži od nje same. Ne čekajući da mu netko nešto kaže, Bob je poveo svoju skupinu u stranu, dalje od postrojene djece, i stao, očiju uprtih u štap.
Samostan Svetog srca bio je dvokatna zgrada, ali kako se nalazio prilično daleko od ceste iza ograde, ta činjenica nije bila vidljiva na prvi pogled. Tri redovnice iz Reda milosrdnih sestara stanovale su na katu zajedno s četvrtom, koja je vodila domaćinstvo i koju nitko nikad nije vidio; u visokom prizemlju bile su tri velike prostorije u kojima je održavana nastava. Čitava pravokutna zgrada bila je okružena prostranom, sjenovitom verandom na kojoj su za kišnih dana djeca mogla poslušno sjediti u toku odmora i pauze za užinu, ali na koju za sunčanih dana nisu smjela stupiti nogom. Dio prostranog dvorišta bio je u sjeni nekoliko velikih smokava, a iza škole teren se blago spuštao do kružnog, travom obraslog proplanka eufemistički nazvanog »teren za kriket«, prema glavnoj aktivnosti koja se tu odvijala.
Ignorirajući prigušeno kikotanje u redovima djece, Bob i njegova braća stajali su potpuno nepokretno dok su ostali marširali u učionice uz zvuke pjesme Vjera naših otaca, koju je sestra Catherine odsvirala na malom školskom pijaninu. Tek kad je i posljednje dijete nestalo u zgradi, sestra Agatha, koja je do tada ukočeno stajala, promijenila je pozu. Oštrim korakom, dok su joj suknje od teške crne tkanine kao metla odbacivale šljunak u stranu, krenula je prema Clearyjevima.
Meggie je začuđeno zurila u nju jer nikad ranije nije vidjela redovnicu. Prizor je zaista bio neobičan – tri ljudska dijela, ruke i lice sestre Agathe, a ostatak uškrobljena kapica i plastron, blistavo bijeli na slojevima, najcrnje od crnih tkanina. Dojam je dopunjavala masivna drvena krunica obješena o željezni prsten, koji je spajao krajeve širokog kožnog pojasa oko solidno popunjenog struka. Lice sestre Agathe bilo je uvijek crveno, dijelom od neprestanog umivanja a dijelom od pritiska kao nož oštrih rubova uškrobljene kapice, koja je uokvirivala prednji, središnji dio njene glave u nešto previše odvojeno od tijela da bi se moglo nazvati licem. Brada, okrutno stisnuta rubom podbradice, bila je obrasla čupercima dlaka. Usne su joj bile gotovo nevidljive, uvijek stegnute u liniju koja izražava potpuno usredotočenje na teški posao Kristove nevjeste u zabačenoj kolonijalnoj selendri, u kojoj su i godišnja doba okrenuta naopako, daleko od ljupke opatije Killarney u kojoj je prije pedeset godina dala sveti zavjet.
Bezdušni stisak okruglih naočala s čeličnim okvirom, iza kojih su svjetlucale sumnjičave, svjetloplave i ozlojeđene oči, ostavio joj je na nosu dvije male, tamnocrvene pjege.
– E pa, Roberte Cleary, zašto ste zakasnili? – zakreštala je sestra Agatha svojim hrapavim, nekad irskim glasom.
– Žao mi je, sestro – odgovorio je Bob drveno; pogled njegovih plavozelenih očiju neprestano je pratio vrh elastičnog štapa koji se klatio lijevo-desno.
– Zašto ste zakasnili? – ponovila je.
– Žao mi je, sestro.
– Danas je prvi dan nove školske godine, Roberte Cleary, i mislila sam da ćete se bar danas potruditi da stignete na vrijeme.
Meggie je drhtala, ali je prikupila hrabrost.
– Oh, sestro, molim vas, ja sam kriva za to! – javila se svojim tankim glasom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 12:49 pm




Pogled blijedoplavih očiju skrenuo je s Boba i činilo se da prodire do same duše Meggie, koja je stajala gledajući nevino u njih, potpuno nesvjesna da krši osnovno pravilo ponašanja u beskrajnom duelu učitelja i učenika: nikad ne pružati informacije dobrovoljno. Bob ju je brzo gurnuo nogom, a Meggie ga je pogledala sa strane, potpuno zbunjena.
– Kako to da si ti kriva? – upitala je redovnica najledenijim tonom što ga je Meggie ikad čula.
– Pa, ovaj, povraćala sam po stolu, i po haljini, i po gaćama, pa me je mama morala oprati i presvući, i tako smo svi zakasnili – objasnila je nevješto Meggie.
Lice sestre Agathe ostalo je bezizražajno, samo usta su joj se stegla kao prenapregnuta opruga a vrh štapa spustio se nekoliko centimetara.
– Tko je ovo? – obrecnula se na Boba, kao da je predmet njena zanimanja neka nova i iznimno odvratna vrsta insekta.
– Molim, sestro, to je moja sestra Meghann.
– Onda joj objasni, Roberte, da ima izvjesnih predmeta koje prave dame i džentlemeni nikad ne spominju. Ni u kojem slučaju, nikad ne smijemo spominjati po nazivu pojedine dijelove rublja, što bi djeca iz pristojne obitelji morala automatski znati. Ispružite ruke, svi!
– Ali, sestro, ja sam kriva! – zacviljela je Meggie pružajući ruke dlanovima naviše, kako je to naučila od braće koji su kod kuće tisuću puta igrali slične scene.
– Tišina! – prosiktala je sestra Agatha, okrećući se njoj. – Potpuno mi je svejedno tko je od vas za što odgovoran. Svi ste zakasnili, pa ćete zato svi biti kažnjeni. Šest udaraca! – Izgovorila je presudu monotonim glasom, ali očito zadovoljno.
Ukočena od straha, Meggie je promatrala mirne Bobove ruke, vidjela kako se dugački štap, fijučući, spušta tako brzo da ga je nemoguće okom pratiti i s oštrim praskom udara u sredinu dlana, gdje je koža najnježnija a meso najmekše. Na mjestu udarca smjesta se pojavila crvena pruga; slijedeći udarac pao je na još osjetljivije mjesto, mjesto gdje počinju prsti, a posljednji na same jagodice prstiju koje je, iza usana, mozak obdario najvećim brojem dodirnih tjelešaca. Sestra Agatha gađala je veoma precizno. Još tri udarca pala su na drugu Bobovu ruku prije nego što se okrenula Jacku, slijedećem po redu. Bobovo lice bilo je blijedo, ali nije pustio ni glasa niti se pomaknuo, a jednako su se držala i njegova braća kad je na njih došao red, čak i tihi i nježni Stu.
Meggie je pratila podizanje štapa iznad svojih vlastitih ruku, a onda nesvjesno zatvorila oči tako da nije vidjela njegov silazak. Bol je, međutim, došao kao strašna eksplozija, vatrena, razorna invazija kroz meso do kostiju. Dok joj se bol kao žmarci širio kroz podlakticu, došao je drugi udarac, a kad je stigla do ramena, treći udarac pogodio je jagodice prstiju i novi bol jurnuo je istom stazom, ravno do njenog srca. Uhvatila je zubima donju usnu i čvrsto je zagrizla, jer se stidjela i bila previše ponosna da jaukne, a ujedno i previše ljuta i ogorčena nepravdom da bi otvorila oči i pogledala u sestru Agathu. Pouka se učvršćivala u njoj, ali njen smisao nije bio onakav kakav je sestra Agatha željela da izvuče.
Bol u rukama minuo je tek negdje oko odmora za užinu. Meggie je provela jutro kao u izmaglici, uplašena i zbunjena, ne shvaćajući ništa od onog što se govorilo i radilo u razredu. Gurnuta u klupu za dvoje u posljednjem redu razreda za najmlađu djecu, nije ni primijetila tko sjedi kraj nje sve dok se nije vratila s odmora, koji je provela šćućurena iza Boba i Jacka u zabačenu kutku igrališta. Tek na energičnu Bobovu zapovijed pristala je da pojede sendvič s džemom koji joj je bila spremila Fee.
Kad je zvonom dan znak za početak popodnevne nastave i kad je našla svoje mjesto u redu, Meggie je počela primjećivati što se događa oko nje. Poniženje što ga je pretrpjela još ju je žestoko peklo, ali oči su joj se razbistrile, stajala je podignute glave i pretvarala se da ne primjećuje podgurkivanje i šaputanje djevojčica oko sebe.
Sestra Agatha stajala je pred strojem sa štapom u ruci, sestra Declan tiho se šetala gore-dolje iza redova, a sestra Catherine, nakon što je sjela za pijanino postavljen kraj vrata učionice za najmlađu djecu, počela je svirati Naprijed, Kristovi vojnici, jako naglašavajući dvočetvrtinski takt pjesme. Bila je to, strogo uzevši, protestantska himna, ali rat je učinio da je prihvate i drugi. Draga dječica marširala su po taktu pjesme kao pravi mali vojnici, mislila je sestra Catherine ponosno.
Od tri redovnice, sestra Declan bila je kopija sestre Agathe minus petnaest godina života, dok je sestra Catherine još pomalo podsjećala na ljudsko biće. Bila je žena tridesetih godina, naravno Irkinja, i plamen njenog oduševljenja još nije bio sasvim ugasnuo; još je nalazila zadovoljstvo u podučavanju djece, još je na malim licima i divljenjem okrenutim prema sebi vidjela neizbrisivi Kristov lik. Ona je, međutim, predavala najstarijoj djeci, za koju je sestra Agatha smatrala da su već primila dovoljno batina i da će se pristojno ponašati, bez obzira na mladost i blagost učiteljice. Sestra Agatha je zato preuzela najmlađu djecu kojoj je tek trebalo formirati um i srce, prepuštajući onu u srednjim razredima sestri Declan.
Meggie, sigurno skrivena u posljednjem redu klupa, konačno se usudila pogledati u stranu, u djevojčicu koja sjedi do nje. Njen uplašeni pogled susreo se s krezubim osmijehom djevojčice krupnih, okruglih crnih očiju, koje su blistale na tamnom, sjajnom licu. To je fasciniralo Meggie, naviknutu na svijetlu kosu i pjege na licu, jer je čak i Frank, tamne kose i tamnih očiju, imao bijelu kožu. Meggie je pomislila kako je njena drugarica sigurno najljepše stvorenje što ga je ikad vidjela.
– Kako se zoveš? – promrmljala je tamna ljepotica ne otvarajući usta, grickajući kraj olovke i pijuckajući treščice u prazno ležište za tintarnicu.
– Meggie Cleary – odgovorila je šapatom.
– Ti tamo! – odjeknuo je suh, prodoran glas odnekud iz prednjeg dijela učionice.
Meggie je skočila, zbunjeno gledajući oko sebe. Začuo se potmuli štropot kad je dvadesetoro djece istovremeno spustilo olovke, zatim šuštanje kad su dragocjeni listovi papira odgurnuti u stranu da se laktovi mogu potajno osloniti na klupu. Dok joj je srce klizalo nekamo u noge, Meggie je postala svjesna da svi zure u nju. Sestra Agatha brzo se približavala između redova klupa; Meggie je bila tako uplašena da bi, da je mogla pobjeći, pobjegla glavom bez obzira. Iza nje je, međutim bio pregradni zid između razreda, sa strane je bila ograđena klupama, a ispred nje bila je sestra Agatha. Čitavo njeno lice pretvorilo se u oči dok je zurila u redovnicu, gušeći se od straha, nesvjesno stežući prstima rub ploče klupe.
– Govorila si, Meghann Cleary.
– Jesam, sestro.
– A što si rekla?
– Samo svoje ime, sestro.
– Svoje ime! – iscerila se sestra Agatha, gledajući u ostalu djecu kao da je uvjerena da i ona dijele njen prezir. – E pa, djeco, zar nismo počašćeni? Dobili smo novog pripadnika obitelji Cleary, i on jedva čeka da rastrubi svoje ime! – Zatim se opet obratila Meggie. – Ustani kad ti se obraćam, neodgojena mala divljakušo! I ispruži ruke, molim lijepo!
Meggie se brzo izvukla iz klupe; duge kovrče pale su joj na čelo i ljuljale se, sudarajući se. Čvrsto je stisnula šake i očajnički uvijala ruke, ali sestra Agatha nije se ni pomaknula, čekala je, čekala, čekala... Meggie je, konačno, s najvećim naporom volje, ispružila ruke, ali kad je štap krenuo naniže, naglo ih je povukla, zajecavši od užasa. Sestra Agatha zavukla je prste u kosu na tjemenu Meggie i privukla je bliže, tako da joj je lice bilo svega nekoliko centimetara od onih strašnih naočala.
– Ispruži ruke, Meghann Cleary! – Rekla je to uljudno, hladno, nemilosrdno.
Meggie je iznenada otvorila usta i ispraznila želudac na prednji dio haljine sestre Agathe, Djeca su, užasnuta, bez daha stajala promatrajući sestru Agathu, ukočenu, poprskanu gadnom ljepljivom tekućinom koja se cijedila niz nabore crne suknje i kapala na pod, lica tamnocrvenog od gnjeva i zaprepaštenja. A onda se pokrenuo štap i počeo, ne birajući, udarati po Meggie, koja je, zgrčena u kutu, podigla uvis ruke da zaštiti lice još uvijek podrigujući. Kad se ruka seste Agathe tako umorila da više nije mogla podići štap, drugom rukom pokazala je na vrata.
– Odlazi kući, odvratna mala Filistinko – rekla je, okrenula se na peti i otišla u učionicu sestre Declan.
Meggie, izbezumljena, pronašla je pogledom Stua; on je klimnuo glavom, kao da joj kaže: kako mora učiniti što joj je rečeno, a njegove blage plavozelene oči bile su pune sažaljenja i razumijevanja.. Obrisala je usta rupčićem i oteturala kroz vrata na igralište. Do završetka nastave bila su ostala još puna dva sata; polako je išla ulicom, nezainteresirana za ono što se događa oko nje, svjesna da je dječaci ne mogu stići, a previše uplašena da negdje sjedne i pričeka ih. Morat će otići kući sama i sama sve ispričati majci.
Fee zamalo nije pala preko nje dok je izlazila kroz prednja vrata noseći košaru punu mokrog rublja. Meggie je sjedila na najvišoj stepenici verande iza kuće, oborene glave; krajevi njenih blistavih uvojaka bili su slijepljeni a haljina sprijeda zamrljana. Fee je spustila tešku košaru, uzdahnula i sklonila rukom neposlušan pramen kose s čela.
– Dobro, što se dogodilo? – upitala je umorno.
– Povraćala sam, ravno na sestru Agathu.
– Oh, bože! – rekla je Fee, stojeći s rukama na bokovima.
– I tukla me je, štapom – šapnula je Meggie, dok su joj se oči punile suzama.
– Moram priznati, lijepa parada! – Fee je podigla košaru, zateturavši dok nije uhvatila ravnotežu. – E pa, Meggie, ne znam što da radim s tobom. Morat ćemo pričekati da čujemo što će tata reći. – Zatim se udaljila, noseći tešku košaru prema konopcima na kojima je već lepršao dio opranog rublja.
Meggie je umorno prešla rukama preko lica i nekoliko trenutaka gledala za majkom, a onda je ustala i krenula stazom prema kovačnici.
Frank je upravo završio potkivanje riđe kobile gospodina Robertsona i vraćao je u štalu kad se Meggie pojavila na vratima. Čim se okrenuo i ugledao je, uspomene na strašne muke što ih je sam pretrpio u školi smjesta su oživjele pred njegovim očima. Bila je tako malena, punašna, neiskusna, slatka djevojčica, ali svjetlo u njenim očima bilo je brutalno ugašeno a njihov izraz bio je takav da je poželio da ubije sestru Agathu. Da je ubije, da je zaista ubije, da je uhvati ispod dvostrukog podbratka i stegne... Odbacio je alat, skinuo pregaču i brzo joj prišao.
– Što se dogodilo, draga? – upitao je saginjući se dok mu lice nije bilo u ravnini s njenim. Zadah povraćane hrane širio se oko nje kao oblak, ali je svladao instiktivnu želju da se okrene.
– Oh, Fra–Fra–Frank! – zacviljela je, lice joj se iskrivilo i suze su konačno potekle. Obavila mu je ruke oko vrata i očajnički se privila uz njega, plačući na onaj čudni, tihi, bolni način kako su plakala sva djeca Clearyjevih u vrijeme kad su se opraštala s djetinjstvom. Bilo je strašno promatrati taj plač, plač koji nisu mogle zaustaviti ni nježne riječi ni poljupci.
Kad se konačno smirila, podigao ju je i odnio na gomilu mirisavog sijena kraj koje je stajala Robertsonova kobila; tu su neko vrijeme sjedili jedno uz drugo, puštajući da konj čupka krajeve njihovog travnatog ležaja, potpuno odvojeni od ostalog svijeta. Meggie je položila glavu na glatke, gole Frankove grudi, a čuperci njene kose zalepršali su svaki put kad bi konj snažno puhnuo u sijeno, ržući zadovoljno.
– Zašto nas je sve istukla, Frank? – upitala je Meggie. – Rekla sam joj da sam ja za sve kriva.
Frank se već bio navikao na njen zadah i više mu nije smetao; ispružio je ruku i odsutno potapšao kobilu po njušci, odgurnuvši je malo kad je postala suviše nametljiva.
– Siromašni smo, Meggie, i to ti je glavni razlog. Redovnice uvijek mrze siromašne učenike. Kad provedeš nekoliko dana u odvratnoj staroj školi sestre Ag, vidjet ćeš da ne maltretira samo Clearyjeve nego i Marshallove i MacDonaldove. Sve siromašne đake. Da smo bogati i da se vozimo u školu u velikoj kočiji kao O’Brienovi, bile bi kao med. Mi, međutim, ne možemo poklanjati orgulje za crkvu, zlatne misnice za sakristiju ili nove konje i kola za redovnice. Zato nismo važni. S nama mogu raditi što im se svidi. Sjećam se kako se jednog dana sestra Ag tako razbjesnjela da je neprestano vikala na mene: »Plači, za ime božje! Da ti čujem glas, Francise Cleary! Kad bi mi učinio to zadovoljstvo da te čujem kako cviliš, ne bih te tukla tako jako ni tako često!« I to je drugi razlog zašto nas mrzi, zbog onog u čemu smo bolji od Marshallovih i MacDonaldovih. Cleryjeve ne može natjerati da zaplaču. Trebalo bi, misli, da joj ližemo čizme. E pa, rekao sam dječacima što ću uraditi sa svakim Clearyjem koji samo pisne kad ga sestra Agatha bude tukla, a to vrijedi i za tebe, Meggie. Ma koliko žestoko te bude tukla, ne smiješ ni pisnuti. Jesi li plakala danas?
– Nisam, Frank – odgovorila je zijevajući; očni kapci su joj padali a palac je slijepo lutao po licu, tražeći usta. Frank ju je položio na sijeno i vratio se svom poslu, pjevušeći i osmjehujući se.
Kad se Paddy vratio, Meggie je još spavala. Ruke su mu bile crne od čišćenja Jarmanove štale, a šešir širokog oboda nabijen na oči. Zatekao je Franka kako na nakovnju oblikuje osovinu dok mu iskre u rojevima lete oko glave, a onda je primijetio kćerku kako sklupčana spava na sijenu a Robertsonova riđa kobila stoji iznad nje, gotovo dodirujući njuškom usnulo lice.
– Mislio sam da ću je naći ovdje – rekao je Paddy odlažući svoj jahački bič i odvodeći starog šarenog konja u dio žitnice koji je služio kao štala.
Frank je kratko klimnuo glavom, uputivši ocu onaj svoj mračni, sumnjičavi, nesigurni pogled koji je Paddyja uvijek nervirao, a onda se vratio užarenoj osovini. Njegova gola koža svjetlucala je od znoja.
Paddy je skinuo sedlo s konja, odveo ga u štalu, napunio posudu vodom a onda mu pripremio hranu pomiješavši mekinje i zob s malo vode. Životinja je prijateljski zarzala kad je istresao hranu u korito, i pratila ga pogledom kako odlazi do velikog pojila pred kovačnicom i skida košulju. Oprao je ruke, lice i prsa, nakvasivši jahačke hlače i kosu. Nakon što se dobro obrisao starom vrećom, znatiželjno je pogledao sina.
– Majka mi je rekla da je Meggie kažnjena i otjerana iz škole kući. Znaš li ti točno što se dogodilo?
Frank je spustio osovinu koja se već bila počela hladiti.
– Jadnica mala, povraćala je i to ravno na sestru Agathu.
Paddy je s naporom otjerao osmijeh s lica i neko vrijeme gledao u zid, da se sabere, a onda se okrenuo prema Meggie.
– Sve to od uzbuđenja što je pošla u školu, zar ne?
– Ne znam. Povraćala je i jutros, prije nego što su pošli, zbog toga su se zadržali i stigli u školu poslije zvona. Svi su kažnjeni sa po šest udaraca Štapom, što je strašno uzbudilo Meggie. Smatrala je da samo ona treba da bude kažnjena. Poslije užine sestra Ag se ponovo okomila na nju, i naša je Meggie izručila kruh i džem ravno na čistu crnu halju sestre Agathe.
– I što je bilo onda?
– Sestra Ag ju je pošteno istukla i otjerala je kući.
– E pa, čini mi se da je dovoljno kažnjena. Ja zaista veoma poštujem naše redovnice, i nije naše da se miješamo u njihove poslove, ali bih volio da su manje brze na štapu. Znam da imaju težak zadatak da usade malo pameti u naše tvrde irske glave, ali jadna Meggie bila je tog dana prvi put u školi.
Frank je, zapanjen, zurio u oca. Bilo je to prvi put da otac razgovara sa svojim najstarijim sinom kao čovjek s čovjekom. Zaboravivši na trenutak vječite sukobe s ocem, Frank je postao svjestan da, bez obzira na svoje razmetanje, Paddy voli Meggie više nego svoje sinove. Zbog toga je osjetio čak izvjesne simpatije prema ocu, pa se osmjehnuo, ovog puta bez primjese nepovjerenja.
– Slatka curica, zar ne? – rekao je.
Paddy je odsutno klimnuo glavom, promatrajući je netremice. Konj je zafrktao, Meggie se protegla, okrenula na drugu stranu i otvorila oči. Kad je ugledala oca kako stoji pored Franka, naglo se uspravila i ostala da sjedi, ukočeno. Lice joj je problijedjelo od straha.
– E pa, Meggie, djevojčice, izgleda da si provela težak dan, zar ne? – rekao je Paddy, prišao joj, podigao je iz sijena, namrštivši se kad je osjetio zadah što se širio oko nje. Onda je slegao ramenima i čvrsto je privio uz sebe.
– Dobila sam štapom po rukama, tata – priznala je.
– Pa sad, koliko ja poznajem sestru Agathu, to ti neće biti posljednji put. – Nasmijao se i podigao je na rame. – Bit će bolje da pogledamo ima li mama tople vode u kotlu, da te okupa. Zaudaraš gore nego Jarmanova štala.
Frank je otišao do vrata i zastao promatrajući kako dvije riđe glave poskakuju po stazi, a onda se okrenuo i primijetio da kobila uporno gleda u njega svojim plemenitim očima.
– Dođi, stara vještice! Odvest ću te kući – rekao je skidajući s kuke ular.

Za Meggie, slučaj s povraćanjem, kako će se pokazati, pretvorio se u neočekivan blagoslov. Sestra Agatha i dalje ju je redovno kažnjavala štapom ali, da bi izbjegla posljedice, uvijek s veće udaljenosti, što je znatno umanjivalo snagu i preciznost njenog udarca.
Tamna djevojčica koja je sjedila u klupi do nje bila je najmlađa kći jednog Talijana, vlasnika i upravitelja svijetloplavo obojene kavane u Wahineu. Zvala se Teresa Annunzio i bila je dovoljno bez temperamenta da ne privlači pažnju sestre Agathe, ali ne i toliko tupa da postane njena meta. Kad su joj zubi izrasli, pretvorila se u pravu ljepoticu, i Meggie ju je obožavala. Za vrijeme odmora šetale su se držeći rukama jedna drugu oko struka, što je bio znak da su »najbolje prijateljice« i da im nitko treći nije potreban. I pričale su, pričale, pričale.
Za vrijeme jednog odmora za užinu Teresa je odvela Meggie u kavanu da je upozna s ocem i majkom i starijom braćom i sestrama. Bili su oduševljeni njenom zlatnocrvenom kosom, kao što je Meggie bila oduševljena njihovom tamnom puti, i uspoređivali je s anđelom kad god bi podigla prema njima svoje krupne sive oči s prekrasnim tamnoplavim mrljama. Od majke je naslijedila ono nešto po čemu svatko odmah prepoznaje osobe plemenitog porijekla, a što je tako teško definirati; to nije promaklo ni obitelji Annunzio. Pokazujući istu spremnost da joj se dodvore kao i Teresa, počastili su je debelo narezanim krumpirima prženim u velikim kotlovima punim kipućeg ovčjeg loja i komadima ribe izvanrednog ukusa, koji su prethodno uvaljani u tijesto a zatim prženi u uzavreloj masti zajedno s krumpirima, samo u posebnoj žičanoj košari. Meggie nije nikad ranije jela nešto toliko ukusno i poželjela je da češće ruča tako u kavani. Ali i za tu jednu priliku koja joj se pružila bilo je potrebno posebno odobrenje majke i redovnica.
Njeni razgovori kod kuće svodili su se samo na »Teresa kaže« i »Znate li što je uradila Teresa?« dok Paddy nije dreknuo da mu je već dosta da sluša samo o toj Teresi.
– Ne znam je li baš pametno previše se zbližavati s Digićima – mrmljao je, priklanjajući se instiktivnom britanskom nepovjerenju prema svim tamnoputim i mediteranskim narodima. – Digići su prljavi, Meggie, nemaju običaj da se često peru – objasnio je nespretno, obarajući glavu pred uvrijeđenim pogledom Meggie.
Očigledno ljubomoran, Frank se suglasio s njim, pa je od tada Meggie kod kuće manje pričala o svojoj prijateljici. Neodobravanje ukućana nije, međutim, moglo pomutiti prijateljstvo, zbog daljine ionako ograničeno na vrijeme provedeno u školi. Bobu i ostalim dječacima ta je njena zanesenost Teresom savršeno odgovarala. To im je omogućavalo da sumanuto jurcaju po igralištu kao da njihova sestra uopće ne postoji.
Nerazumljive stvari koje je sestra Agatha neprestano pisala na ploči postepeno su počele dobivati izvjestan smisao, i Meggie je naučila da » + « znači da brojeve treba sabrati u sumu, a » - « znači da broj koji se nalazi dolje treba oduzeti od gornjeg, tako da se dobije iznos manji od početnog. Bila je vrlo bistro dijete i sigurno bi bila odličan, ako ne i najbolji učenik, da je samo bila kadra savladati strah od sestre Agathe. Čim bi se, međutim, njene kao svrdlo prodorne oči okrenule prema njoj a kreštavi glas joj uputio kratko pitanje, zapinjala je i mucala, nesposobna da misli. Aritmetiku je savladala s lakoćom, ali kad je trebalo da usmeno pokaže svoje znanje, nije se mogla sjetiti koliko su dva i dva. Čitanje je za nju predstavljalo ulazak u nov, tako čudesan svijet da joj ga nikad nije bilo dosta, ali kad bi je sestra Agatha prozvala da glasno pročita neki ulomak, nije bila u stanju izgovoriti, na primjer, riječ »mačka«, a kamoli »mijau«. Činilo joj se da neprestano dršće izložena rafalima sarkastičnih primjedbi sestre Agathe, i crvenjela zbog smijeha kojim je razred dočekivao te komentare. Sestra Agatha uvijek je uzimala upravo njenu pločicu da je prezirno pokaže ostalima, uvijek su njeni mukotrpno ispisani papiri služili sestri Agathi kao primjer ružnog, neurednog rada. Neka bogatija i sretnija djeca posjedovala su gumice za brisanje, ali Meggie je u žurbi načinjene greške mogla izbrisati samo navlaženim vrhom prsta, trljajući po papiru dok se ne bi počeo odvajati u sitnim valjušcima a napisana slova pretvorila bi se u mrlje. Takav način brisanja ostavljao je rupe na papiru i bio je strogo zabranjen, ali je ona je bila spremna na sve, samo da izbjegne odgojne mjere sestre Agathe.
Do njenog dolaska, glavna meta štapa i zajedljivosti sestre Agathe bio je Stuart. Meggie je, međutim, bila mnogo zahvalnija meta jer je Stuart, sa svojom stoičkom ravnodušnošću i gotovo svetačkim mirom, bio tvrd orah čak i za sestru Agathu. S druge strane, Meggie je drhtala, crvena kao cikla, iako je hrabro nastojala da se pridržava pravila ponašanja kako ih je definirao Frank. Stuart je iz dubine duše sažaljevao Meggie i pokušavao joj olakšati život, svjesno privlačeći gnjev redovnice na sebe. Ona je, međutim, smjesta prozrela njegove namjere, i spoznaja da se duh klana Clearyjevih manifestira i kad je u pitanju djevojčica, jednako kao i ranije kod dječaka, još više ju je razbjesnila. Da ju je tko upitao zašto se tako okomila upravo na Clearyjeve, ne bi znala odgovoriti. Staroj redovnici kakva je bila sestra Agatha, ogorčenoj tokom kojim je krenuo njen život, nije svakako bilo lako probaviti tako ponosnu i osjetljivu obitelj kakva je bila obitelj Cleary.
Najteži grijeh Meggie bio je što je bila ljevakinja. Kad je pažljivo uzela pisaljku pripremajući se za prvu vježbu iz pisanja, sestra Agatha je nasrnula na nju kao Cezar na Gale.
– Meghann Cleary, smjesta spusti tu pisaljku! – zagrmjela je.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 12:50 pm




Tako je započela najžešća od svih borbi. Meggie je bila ljevakinja, neizlječiva i beznadna. Kad joj je sestra Agatha silom na propisan način savila prste desne ruke oko pisaljke i namjestila je iznad pločice, Meggie je ostala sjediti potpuno ošamućena, ne znajući kako da prisili ruku da izvodi pokrete za koje je sestra Agatha tvrdila da ih može i mora izvoditi. Bila je kao nijema, uzeta i slijepa; taj beskorisni privjesak, ta njena desna ruka bila je povezana s njenim misaonim procesom koliko i prsti na nogama. Crte koje je povlačila prelazile su preko ruba pločice jer nije bila kadra da ih savije gdje treba; pisaljka joj je ispadala iz ruke kao da je paralizirana; ništa od svega što je sestra Agatha pokušavala nije moglo natjerati desnu ruku Meggie da oblikuje slovo A. Meggie bi nakon toga krišom prebacila pisaljku u lijevu šaku i čudno savijenom rukom oko tablice napisala red prekrasnih, kao odštampanih A.
Bitku je dobila sestra Agatha kad je prilikom jutarnje smotre konopcem vezala Meggie lijevu ruku uz tijelo i nije ju odvezala sve do zvona za prestanak nastave u tri poslije podne. Čak je i za vrijeme odmora morala hodati, jesti i igrati se s čvrsto vezanom lijevom rukom. To je mučenje trajalo tri mjeseca, ali je Meggie na kraju ipak naučila korektno pisati desnom rukom, kako je zahtijevala sestra Agatha, iako oblik slova nikad nije bio savršen. Kako bi se osigurala da Meggie neće ponovo pribjeći pisanju lijevom rukom, sestra Agatha joj je svakog dana vezala ruku za tijelo još dva mjeseca, a onda okupila čitavu školu na molitvu u znak zahvalnosti svemogućem Gospodinu što je učinio da Meggie uvidi svoje greške. Sva Božja djeca su dešnjaci; djeca ljevaci su đavolje sjeme, posebno ako su riđokosa.
U toku prve godine školovanja Meggie se od punašne bebe pretvorila u mršavu djevojčicu, iako za to vrijeme nije mnogo porasla. Počela je gristi nokte pa je doživjela da je sestra Agatha natjera da ide od klupe do klupe ispruženih ruku, kako bi sva djeca vidjela njene ružne, izgrizene nokte. To se dogodilo bez obzira na to što je polovica djece između sedme i petnaeste godine grizla notke kao i Meggie.
Fee je izvukla bočicu s otopinom dobivenom iskuhavanjem gorkih trava i tom strašnom tekućinom namazala Meggie vrhove prstiju. Svi članovi obitelji zaduženi su da paze da krišom ne opere gorku tekućinu, a kad su ostale djevojčice u školi primijetile izdajničke smeđe mrlje, nije bilo kraja zadirkivanju. Kad bi stavila prste u usta, ukus je bio upravo neopisiv, gadan i gorak kao dezinfekciono sredstvo za ovce. Očajna, nakvasila je pljuvačkom rupčić i trljala njim prste dok se nije riješila onog najgoreg. Paddy je uzeo svoj tanki bič, instrument mnogo blaži od štapa sestre Agathe, i jednim je zamahom natjerao da dugo skakuće po kuhinji. Smatrao je da djecu ne treba tući po prstima, licu ili stražnjici, samo po nogama. Udarac po nogama bolan je kao svaki drugi, govorio je, a ne može izazvati ozbiljniju povredu. Međutim, bez obzira na gorku tekućinu, zadirkivanja, sestru Agathu i Paddyjev bič, Meggie je i dalje grizla nokte.
Prijateljstvo s Teresom Annunzio bilo je jedina radost u njenom životu, jedino što je školu činilo podnošljivom. Sjedila je za vrijeme nastava ispunjena samo jednom željom – da što prije dođe odmor pa da sjedi s rukom oko Teresinog struka i s Teresinom rukom oko svog struka pod velikom smokvom i da pričaju, pričaju. Kružile su bajke o Teresinoj čudno stranoj obitelji, o njenim bezbrojnim lutkama i pravom servisu za čaj s tradicionalnim motivom vrba.
Kad je Meggie ugledala taj servis, bila je kao u transu. Sastojao se od 108 komada, minijaturnih šalica, tanjura i pladnjeva, s čajnikom, posudom za šećer, vrčem za mlijeko i vrčem za vrhnje. Uz to su išli sićušni noževi, žlice i vilice, veličinom točno prilagođeni lutkama. Teresa je uopće imala mnogo igračaka; uz to što je bila mnogo mlađa od svoje po godinama najbliže sestre, njena obitelj bila je talijanska, što je značilo da nije prikrivala svoje strasti i ljubav i nije se ustručavala da zagrabi u očeva financijska sredstva. Obje djevojčice imale su razloga da zavide jedna drugoj, s tim što Teresa nikad nije pozavidjela Meggie na njenom kalvinističkom, stoičkom odgoju. U tom pogledu ju je sažaljevala. Ne smjeti otrčati majci, zagrliti je i obasuti joj lice poljupcima? Sirota Meggie!
Što se tiče Meggie, ona nikako nije mogla uspoređivati Teresinu nasmijanu, nisku, punašnu majku sa svojom vitkom, uvijek ozbiljnom majkom, pa nikad nije pomislila: »Željela bih da me mama zagrli i poljubi«. Umjesto toga mislila je: »Željela bih da me Teresina mama zagrli i poljubi«. Uostalom, mnogo je manje mislila na zagrljaje i poljupce nego na servis za čaj s motivom vrba. Onako fin, onako tanak i krhak, onako lijep! Oh, kad bi bar imala takav servis za čaj i mogla poslužiti Agnes poslije podne čajem iz tamnoplavo-bijele šalice na tamnoplavo-bijelom tanjuriću!
U petak za vrijeme blagoslova u staroj crkvi s njenim ljupkim, grotesknim maorskim rezbarijama i maorskim slikama na plafonu, Meggie se klečeći molila da i ona dobije takav servis za čaj. Kad je otac Hayes podigao monstrancu visoko iznad glave, hostija je pogledala kroz zastakljeni prozorčić usred draguljima ukrašenih zraka i blagoslovila pognute glave vjernika. Svih vjernika osim Meggie, jer ona uopće nije vidjela hostiju; bila je previše zaokupljena da se sjeti koliko je tanjurića i šalica bilo u Teresinom servisu. A kad su Maori3 na galeriji uz pratnju orgulja zapjevali u slavu Svevišnjeg, u glavi Meggie kovitlala se samo tamnoplava magla. Bila je vrlo, vrlo daleko i od katoličanstva i od Polinezije.

Školska godina približavala se kraju, prosinac i njen rođendan najavljivali su dolazak pravog ljeta, kad je Meggie naučila kako skupo čovjek ponekad mora plaćati želje svog srca. Sjedila je na visokoj stolici pored peći, a Fee ju je, kao svakog dana, češljala prije odlaska u školu. Bio je to kompliciran posao. Meggie je imala prirodno kovrčavu kosu, što je njena majka smatrala velikom srećom. Djevojčice s ravnom kosom imale su, kad bi odrasle, sto muka da tanke, opuštene pramenove pretvore u željenu veličanstvenu masu kovrča. Meggie je noću spavala s gotovo do koljena dugom kosom uvijenom na krpice izrezane od stare plahte, i svakog se jutra morala popeti na stolicu da Fee razveže krpice i s pomoću četke formira kosu u uvojke.
Fee je to radila tako što bi uzela u lijevu ruku dug, zamršen pramen i s pomoću stare četke »Mason Pearson« spretno četkala vlasi, namotavajući ih oko kažiprsta, dok se čitav pramen ne bi pretvorio u debelu, sjajnu kobasicu; nakon toga bi pažljivo izvukla prst iz središta smotka i stresla je u dugačak, prekrasan, debeo uvojak. Tu operaciju bilo je potrebno ponoviti dvanaestak puta, zatim skupiti uvojke na čelu svježe izglačanom trakom od bijelog tafta, i Meggie je bila spremna za odlazak. Sve ostale djevojčice išle su u školu s pletenicama, a uvojke su nosile samo u posebnim prilikama, ali Fee je bila nepokolebljiva – Meggie je morala nositi uvojke stalno, ma koliko joj teško bilo svakog jutra odvojiti potrebno vrijeme za to. Fee možda nije bila svjesna da ta njena žrtva nije sasvim umjesna, jer je njena kći imala bez svake sumnje najljepšu kosu u čitavoj školi. Isticati tu činjenicu svakodnevnim uvojcima značilo je neprestano poticati zavist i nenaklonost njenih drugarica.
Češljanje je bilo bolno, ali je Meggie bila već tako naviknuta na tu svakodnevnu torturu da joj više nije smetala; majka ju je tako češljala otkad je znala za sebe. Snažna ruka Fee provlačila je nemilosrdno četku kroz zamršenu kosu dok Meggie ne bi navrle suze na oči; morala se objema rukama držati za stolicu da ne padne. Bio je ponedjeljak, posljednjeg tjedna škole, i do njenog rođendana ostala su samo dva dana. Držala se za stolicu sanjareći o plavo-bijelom servisu za čaj, svjesna da je to samo san. Vidjela je jedan takav servis u trgovini mješovitom robom u Wahineu, ali je već znala dovoljno o novcu da bi shvatila kako njegova cijena nadilazi skromne financijske mogućnosti njenog oca.
Fee je iznenada tiho kriknula, tako čudno da se Meggie prenula iz snova, a muškarci koji su još sjedili za doručkom radoznalo su se okrenuli.
– Gospode Isuse Kriste! – rekla je Fee.
Paddy je skočio, zaprepašten; nikad ranije nije čuo da Fee spominje ime Gospodnje uzalud. Stajala je s jednim uvojkom u jednoj i s četkom u drugoj ruci, lica iskrivljenog od užasa i gađenja. Paddy i dječaci okupili su se oko njih. Meggie je pokušavala vidjeti što se događa, ali je samo zaradila udarac po licu čekinjastom stranom četke, od čega su joj potekle suze.
– Pogledajte! – šapnula je Fee, podižući uvojak prema svjetlu, da Paddy vidi.
Kosa je na suncu svjetlucala kao splet zlatnih niti, i Paddy u prvom trenutku nije vidio ništa. Onda je primijetio da nešto hoda po nadlanici Fee. Podigao je jedan uvojak i među svjetlucavim zlatnim nitima otkrio još nekoliko takvih stvorenja kako žurno gmižu gore-dolje. Na pojedinim dlakama primijetio je nalijepljene gomilice bijelih zrnaca, a stvorenja koja su gmizala neprestano su proizvodila nove slične bijele gomilice. U pramenu kose život je vrvio kao u košnici.
– Dobila je uši! – rekao je Paddy.
Bob, Jack, Hughie i Stu također su pogledali uvojak, a zatim se, kao i njihov otac, povukli na sigurnu udaljenost. Samo Frank i Fee ostali su pokraj Meggie, zureći u njenu kosu kao hipnotizirani, dok je Meggie sjedila zgrčena, zbunjena, ne znajući što je zgriješila. Paddy se srušio na svoju vindzorsku stolicu i ostao tako, zureći u vatru i trepćući.
– To je sve od onih prokletih Digića! – rekao je konačno, okrenuo se i pogledao Fee. – Bitange proklete, krdo prljavih svinja!
– Paddy! – šapnula je Fee, zaprepaštena.
– Oprosti što psujem, majko, ali kad pomislim da je Meggie dobila uši od onih prokletih Digića, dođe mi da ovog trenutka odem u Wahine i srušim im onu njihovu prljavu, masnu kavanu! – zaurlao je Paddy, ljutito udarajući šakom po koljenu.
– Šta je to, mama? – konačno je promucala Meggie.
– Pogledaj, prljava mala ušljivko! – odgovorila joj je majka i gurnula joj ruku ispred nosa. – Kosa ti je prepuna ove gamadi, a dobila si je od one Talijanke u koju si tako zaljubljena! Što da sad radim s tobom?
Meggie je zurila u sićušnog insekta koji je slijepo gmizao po goloj koži nadlanice, tražeći kakvo dlakama obraslo mjesto, a onda briznula u plač.
Ne čekajući instrukcije, Frank je stavio na peć kotao pun vode dok je Paddy koračao gore-dolje po kuhinji, psujući, raspaljujući se sve više kad god bi pogledao u Meggie. Konačno je otišao do vješalice na zidu kraj zadnjih vrata, nabio šešir na glavu i skinuo s kuke dugački bič.
– Idem u Wahine, Fee, da kažem ono prokletom Digiću što da radi sa svojom prljavom ribom i krumpirima! A onda ću svratiti do sestre Agathe da joj kažem što mislim i o njoj i ušljivoj djeci koju pušta u svoju školu!
– Budi oprezan, Paddy – upozorila ga je Fee. – Što će biti ako uši nije dobila od male Talijanke? Čak i ako ima uši, mogla ih je dobiti od nekog drugog, kao i Meggie.
– Gluposti – rekao je Paddy prezirno. Izišao je na zadnja vrata i nekoliko trenutaka kasnije čuli su topot kopita njegovog konja na cesti. Fee je uzdahnula i rezignirano pogledala u Franka.
– E pa, mislim da se možemo samo nadati da neće završiti u zatvoru. Bit će bolje da pozoveš dječake u kuću, Frank. Danas nema škole.
Fee je pažljivo pregledala kosu svih dječaka, zatim Frankovu, a onda je on morao pregledati njenu kosu. Nije bilo nikakvih znakova da je netko dobio uši od sirote Meggie, ali Fee nije htjela riskirati. Kad je voda u velikom kotlu za rublje provrela, Frank je donio limenu kadu i napunio je do polovice vrelom vodom, a onda dolio hladne. Zatim je otišao u šupu i donio kantu od dvadeset litara punu petroleja, uzeo komad sapuna iz ormara i pozvao Boba da priđe. Svaki od dječaka morao je zaroniti glavu u kadu, zatim bi mu Frank na glavu izlio nekoliko šalica petroleja, a nakon toga je masnu glavu morao dobro istrljati sapunom. Petrolej i grubi sapun štipali su kožu, dječaci su urlali i trljali krvlju podljevene oči, češali pocrvenjelu kožu na glavi i prijetili da će se krvavo osvetiti svim Digićima.
Fee je otvorila košaru s priborom za šivenje i izvukla velike škare. Prišla je Meggie, koja se nije usuđivala da se pomakne sa stolice, iako je od tragičnog otkrića prošlo već sat ili više vremena, i ostala kraj nje neko vrijeme, sa škarama u ruci, zureći u prekrasni vodopad kose. Zatim je počela rezati – snip! snip! – dok se svi dugi uvojci nisu našli na gomili na podu. Kroz ostatke kose već je počela provirivati bijela koža na glavi Meggie kad se Fee, neodlučna, obratila Franku.
– Da je ošišam do kože? – upitala je stegnutih usana.
Frank je, revoltiran, podigao ruku.
– Oh, mama, ne! Nikako! Jedna dobra doza petroleja bit će dovoljna. Nemoj je dalje šišati, molim te!
Zatim su je odveli do kade i izlijevali joj na glavu šalicu za šalicom petroleja, trljajući istovremeno grubim sapunom ono što je ostalo od njene kose. Kad su zaključili da je dovoljno, bila je gotovo slijepa od ugriza sode i sapuna, a lice i glava bili su joj pokriveni sitnim mjehurićima. Frank je pomeo odrezane uvojke na komad papira i bacio ih u vatru ispod kotla, a onda turio metlu u posudu s petrolejem. Fee i Frank također su oprali kosu, uzdišući dok im je lužina pržila kožu, a onda je Frank uzeo kantu i izribao pod u kuhinji jakim sredstvom za dezinfekciju.
Kad je kuhinja bila dezinficirana kao bolnica, prešli su na spavaće sobe, pokupili posteljinu sa svih kreveta i proveli čitav dan iskuhavajući, cijedeći i vješajući na konopce plahte i jastučnice. Madraci i jastuci prebačeni su preko ograde i poprskani petrolejem, a sve prostirke i sagovi su temeljito, nemilosrdno isprašeni. U akciji su sudjelovali svi dječaci, samo Meggie, u nemilosti, nije radila ništa. Zavukla se iza štale i plakala. Glava ju je boljela od trljanja, opekotina i plikova, i tako ju je izjedao stid da nije htjela ni pogledati Franka kad je došao po nju. Nije ju nikako mogao nagovoriti da uđe u kuću.
Frank ju je na kraju silom morao odvući u kuhinju; otimala se i branila, a kad se kasno poslije podne Paddy vratio iz Wahinea, zavukla se u kut i ostala u njemu. Paddy je bacio kratak pogled na ošišanu glavu Meggie, i suze su mu navrle na oči. Sjedio je klateći se na svojoj vindzorskoj stolici, s rukama na licu, dok se čitava obitelj nervozno premještala s noge na nogu; voljeli bi da su se nalazili bilo gdje, samo ne tu gdje su bili. Fee je skuhala čaj pa kad joj se učinilo da Paddy dolazi sebi, natočila mu je u šalicu.
– Što se dogodilo u Wahineu? – upitala je. – Zadržao si se veoma dugo.
– Kao prvo, istjerao sam bičem iz kuće onog prokletog Digića i bacio ga u korito za pojenje konja. Onda sam primijetio MacLeoda kako stoji pred svojom radnjom i gleda, pa sam mu ispričao što se dogodilo. MacLeod je skupio nekoliko momaka u krčmi pa smo sve Digiće pobacali u korito, žene također, nakon što smo prethodno izlili u vodu deset litara karbola. Zatim sam otišao u školu i razgovarao sa sestrom Agathom, i kažem ti, zaslužila je batine zato što ništa nije primijetila. Izvukla je onu malu crnu iz klupe da joj pregleda kosu i, naravno, bila je puna ušiju. Smjesta je poslala malu kući i rekla joj da se ne pojavi u školi dok se ne očisti. Zatim je zajedno sa sestrom Declan i sestrom Catherine pregledala glavu sve djece u školi i pokazalo se da ima dosta ušljivih. I same redovnice češale su se kao izbezumljene kad su mislile da ih nitko ne gleda. – Osmjehnuo se sjećajući se tog prizora, a onda je ponovo pogledao glavu Meggie i uozbiljio se. Smrknuto je neko vrijeme promatrao djevojčicu, a onda rekao: – A što se tebe tiče, mlada gospođice, nema više druženja s Digićima niti bilo s kim, osim s rođenom braćom. Ako nisu dovoljno fini za tebe, žalim slučaj. Bob, dobro utuvi sebi u glavu da se Meggie ne smije družiti ni s kim osim s tobom i ostalom braćom dok je u školi, jesi li me čuo?
Bob je klimnuo glavom.
– Jesam, tata.
Slijedećeg jutra Meggie je s užasom ustanovila da se od nje očekuje da kao obično ode u školu.
– Ne, ne, ne mogu ići! – plakala je, rukama stežući glavu. – Mama, mama, ne mogu ići u školu ovakva, ne mogu se ovakva pojaviti pred sestrom Agathom!
– Oh, možeš, možeš – odgovorila joj je majka ne obazirući se na Frankove molećive poglede. – Neka ti to bude pouka!
I tako je Meggie otišla u školu, vukući noge, glave umotane u smeđi turban. Sestra Agatha ju je potpuno ignorirala, ali za vrijeme odmora djevojčice su je uhvatile i skinule joj šal da vide kako izgleda. Lice joj je bilo nepromijenjeno, ali joj je glava, otkrivena, izgledala užasno, pokrivena mjehurićima, kao spržena. Kad je vidio što se događa, Bob je smjesta dotrčao i odveo sestru u jedan zabačen kutak igrališta za kriket.
– Ne obaziri se na njih, Meggie – rekao je ljutito, nespretno joj omotavajući šal oko glave i tapšući je po ukrućenim ramenima. – Zlobne balavice! Žao mi je što nisam bio toliko pametan da sačuvam nekoliko onih životinjica iz tvoje kose. Siguran sam da bi izdržale neko vrijeme, a onda, kad svi zaborave na ovo, poškropio bih nekoliko glava novom serijom.
Došli su i ostali dječaci i čuvali Meggie dok nije zazvonilo zvono.
Teresa Annunzio došla je u školu samo na nekoliko minuta preko odmora, ošišana do kože. Pokušala je napasti Meggie, ali su je dječaci s lakoćom savladali. Dok je odlazila, ispružila je desnu ruku, sa stisnutom šakom, i udarila se po desnoj nadlaktici lijevom rukom, savijajući ruku u laktu. Tu fascinantnu, misterioznu gestu nitko nije shvatio, ali dječaci su se potrudili da je zapamte za buduću upotrebu.
– Mrzim te! – vikala je Teresa. – Moj se tata mora zbog onoga što je tvoj tata uradio sad seliti u drugi kotar! – Okrenula se i pobjegla s igrališta plačući.
Meggie je držala glavu uspravno i trudila se da zadrži suze. Izvlačila je pouku. Nije važno što drugi misle, nije, nije! Ostale djevojčice su je izbjegavale, dijelom zato što su se plašile Boba i Jacka, a dijelom zato što su ih njihovi roditelji upozorili da se drže na odstojanju; previše se družiti s Clearyjevima značilo je uvijek samo prizivati nevolju. I tako je Meggie provela nekoliko posljednjih dana škole »u Coventryju«, kako se govorilo, što je značilo da su je svi izbjegavali. Čak je i sestra Agatha poštivala taj prešutni dogovor i svoj bijes iskaljivala na Stuartu.
Kao i svi dječji rođendani koji bi pali u školski dan, proslava rođendana Meggie odgođena je do subote, kada je dobila onaj toliko željeni plavo-bijeli servis za čaj. Bio je postavljen na prekrasno izrađenom, tamnoplavo obojenom stoliću s istim takvim stolicama, što je sve napravio Frank u svom nepostojećem slobodnom vremenu, a na jednoj od dviju stolica sjedila je Agnes u novoj plavoj haljini koju je sašila Fee u svom, također nepostojećem, slobodnom vremenu. Meggie je sumorno zurila u plavo-bijeli crtež na svakom od sićušnih komada servisa, u fantastično drveće s čudnim loptastim cvjetovima, u kitnjastu malu pagodu, u par čudno stiliziranih ptica i sitne figure koje vječito prelaze preko krivog kamenog mostića. Sve je to iznenada izgubilo sav svoj čar. Ipak, nekako je maglovito naslućivala zašto je obitelj utrošila teško stečeni novac da joj kupi ono što je najviše željela. Zato je vrijedno pripremila čaj za Agnes u malom četvrtastom čajniku i obavila čitav ritual, kao da je izvan sebe od sreće. I nastavila je, tvrdoglavo, da se tako igra godinama a da nikad nije ni okrnjila niti jedan tanjurić ili šalicu. Nitko nikad nije ni pomislio da ona mrzi taj plavo-bijeli servis s vrbama, tamnoplavi stol i stolice i plavu haljinu Agnes.

Dva dana prije Božića 1917. godine, Paddy je donio kući svoje tjedne novine i nove knjige iz knjižnice. Novine su, što je bilo rijetkost, tog dana imale prednost nad knjigama. Urednici su uveli jednu novinu po ugledu na popularne američke časopise koji su vrlo rijetko stizali na Novi Zeland – čitav srednji dio tjednika bio je posvećen ratu. Bile su tu mutne fotografije juriša australsko-novozelandskih jedinica na nepristupačne litice kod Galipolja, dugi članci u kojima je slavljena hrabrost vojnika s Antipoda, biografije svih Australaca i Novozelanđana koji su odlikovani Viktorijinim križem otkako je to odlikovanje ustanovljeno, i prekrasna gravura preko cijele strane na kojoj je bio prikazan pripadnik lake australske konjice na svom konju, s isukanom sabljom i dugom svilenkastom perjanicom pričvršćenom ispod naviše zavrnutog dijela oboda vojničkog šešira.
Frank je zgrabio novine čim mu se pružila prilika, i nadušak pročitao članke, užagrenih očiju, žedno upijajući šovinizmom zasićeni tekst.
– Tata, želim da idem i ja! – rekao je, pobožno odlažući novine na stol.
Fee se tako trgnula da je prosula paprikaš po štednjaku, a Paddy se ukočio na svojoj vindzorskoj stolici, zaboravivši knjigu.
– Premlad si, Frank – rekao je.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 12:51 pm




– Nisam! Imam sedamnaest godina, tata, odrastao sam čovjek! Zar da Švabe i Turci kolju naše ljude kao ovce, a ja sjedim ovdje u zavjetrini, kraj peći? Krajnje je vrijeme da i jedan Cleary izvrši što mu je dužnost.
– Maloljetan si, Frank, neće te primiti.
– Primit će me ako se ti ne budeš protivio – odgovorio je Frank brzo, pogleda kao prikovanog za Paddyja.
– Ali ja se protivim. Ti si jedini koji trenutno radiš i novac koji zarađuješ neophodan nam je, to ti je poznato.
– U vojsci ću dobivati plaću!
Paddy se nasmijao.
– »Vojnički šiling«, misliš, je li? Kao kovač u Wahineu zaradit ćeš mnogo više nego kao vojnik u Evropi.
– Ali ako odem, možda će mi se pružiti prilika da postanem nešto bolje od kovača! To mi je jedina mogućnost, tata!
– Gluposti! Bože moj, dječače, ti ne znaš što govoriš. Rat je strašna stvar. Došao sam iz zemlje koja ratuje već tisuću godina, i znam što je rat. Zar nisi čuo što pričaju momci koji su se vratili iz burskog rata? Često odlaziš u Wahine, pa slijedeći put sjedi i slušaj. Uostalom, čini mi se da prokleti Englezi koriste australske i novozelandske vojnike kao hranu za neprijateljske topove i bacaju ih tamo gdje sami ne žele da idu, gdje bi se prolilo previše njihove dragocjene krvi. Pogledaj samo kako je onaj ratoborni Churchill poslao naše ljude u besmisleni napad na Galipolje? Od pedeset tisuća ljudi deset tisuća mrtvih! Dvostruko gore od desetkovanja! Zašto bi, uostalom, ratovao za staru majku Englesku? Što je ona ikad učinila za tebe? Zar nije oduvijek samo cijedila svoje kolonije? Ako odeš u Englesku, svi će na tebe gledati s visoko, zato što si iz kolonije. Ni Novom Zelandu ni Australiji ne prijeti nikakva opasnost. Staroj majci Engleskoj ne bi loše činilo da bude jednom poražena; krajnje je vrijeme da joj netko vrati sve ono što je radila u Irskoj. Ne bih, vjeruj, prosuo niti jednu suzu kad bi na kraju Kaiser prošetao Strandom.
– Ali, tata, ja želim u vojsku!
– Možeš željeti što god hoćeš, Frank, ali ja ti kažem da nikamo nećeš ići, pa će biti bolje da lijepo zaboraviš na čitavu stvar. Nisi dovoljno velik da budeš vojnik.
Frankovo se lice oblilo rumenilom, usne su mu se stegle; nizak rast bio je njegova najbolnija točka. U školi je uvijek bio najniži u razredu i zbog toga prošao kroz dva puta više tučnjava nego bilo tko od njegovih vršnjaka. Kasnije su ga počele mučiti teške sumnje jer je sa sedamnaest godina bio visok samo metar šezdeset, točno koliko je bio visok i kad je imao četrnaest godina; možda je prestao rasti. Samo on je znao kroz kakve su muke prošli njegovo tijelo i duh, kakvim je vježbama pokušavao istegnuti svoje tijelo i kakve je uzaludne nade gajio.
Radom u kovačnici je, međutim, stekao snagu sasvim neproporcionalnu svojoj visini; da je Paddy svjesno birao profesiju za mladića Frankovog temperamenta, ne bi mogao bolje izabrati. Nizak i kao nabijen snagom, sa sedamnaest godina nije nikad poražen u tučnjavi i bio je po tome već poznat širom poluotoka Taranaki. U borbu je unosio sav svoj bijes, frustriranost i inferiornost, i tome se nije mogao suprotstaviti ni najkrupniji i najjači momak u okolini, jer je sve bilo ugrađeno u tijelo izvanredne fizičke kondicije i kombinirano s pronicavim umom, prkosom i neslomljivom voljom.
Što su krupniji i opasniji ti momci bili, to je Frank više želio da ih vidi pokorene u prašini. Njegovi rivali izdaleka su ga zaobilazili jer je bio nadaleko poznat po svojoj agresivnosti. U zadnje vrijeme bio je već prestao tražiti suparnike među mladićima, i po okolici se još pričalo o tome kako je premlatio Jima Collinsa, iako je Jim Collins ima dvadeset dvije godine, bio u čarapama visok metar devedeset tri centimetra i tako snažan da je mogao podići konja. Sa slomljenom lijevom rukom i nekoliko slomljenih rebara, Frank se tukao dok od Jima Collinsa nije ostala drhtava gomila krvavog mesa do njegovih nogu, i morali su ga silom spriječiti da mu već onesviještenom potpuno ne razbije lice. Kad mu je ruka zarasla i kad je mogao skinuti zavoje oko grudi, Frank je otišao u grad i podigao konja, samo da pokaže kako Jim nije jedini koji to može, i kako to ne zavisi od veličine čovjeka.
Kao otac tog neobičnog mladića, Paddy je vrlo dobro znao kakva je Frankova reputacija, i pokazivao je razumijevanje za njegovu borbu da stekne poštovanje drugih, iako ga to nije sprečavalo da bjesni kad bi Frankove tučnjave ometale njegov posao u kovačnici. Kako je i sam bio nizak, Paddy je u svoje vrijeme također morao tučnjavama dokazivati koliko vrijedi, ali u svom kraju u Irskoj nije bio iznimno malen, a kad je došao na Novi Zeland, gdje su muškarci bili viši, bio je već zreo čovjek. Zbog toga mu visina nikad nije bila opsesija kao Franku.
Sad je pažljivo promatrao dječaka pokušavajući ga shvatiti, ali nije uspijevao; nikad mu nije bio prirastao srcu, iako se svim silama trudio da ne pravi razliku među djecom. Znao je da Fee zbog toga pati, da strepi od tog pritajenog antagonizma između njih, ali čak ni njegova ljubav prema Fee nije mogla učiniti da nekako savlada tu nesnošljivost.
Frankove kratke, fino oblikovane ruke ležale su defenzivno na novinama, a njegove oči, koje ni na trenutak nisu skretale s Paddyjevog lica, izražavale su neku čudnu mješavinu molbe i ponosa previše nesavitljivog da bi ustuknuo pred molbom. Kakvo je to čudno, strano lice bilo! U njemu nije bilo ničega ni od Clearyjevih ni od Armstrongovih, osim što bi možda dio oko očiju malo podsjećao na lice Fee kad bi Fee imala tamne oči i kad bi joj oči na najmanji izazov sijevale i plamsale kao Frankove. Jedino što tom momku nije nedostajalo bila je hrabrost.
Paddyjevom primjedbom o Frankovoj visini rasprava je naglo okončana; porodica je pojela zečji paprikaš u neuobičajenoj tišini, čak su i Hughie i Jack svoju vatrenu, samouvjerenu konverzaciju isprekidanu čestim prodornim kikotanjem vodili s više obzira nego obično. Meggie nije htjela jesti i samo je netremice gledala u Franka, kao da očekuje da bi svakog trenutka moga iščeznuti. Frank je bez mnogo volje jeo koliko je smatrao da je pristojno, a čim mu se pružila prilika, ispričao se i izišao. Trenutak kasnije začuli su se mukli udarci sjekire; Frank se bacio na trupce tvrdog drveta koje je Paddy dovukao kući za zimu, da dugo drže vatru u peći.
Kad su svi mislili da je već u krevetu, Meggie se provukla kroz prozor svoje sobe i tiho se prikrala do drvarnice. Bio je to prostor od ogromnog značenja za život u kući, stotinjak četvornih metara prekrivenih i umrtvljenih debelim slojem iverja i kore. S jedne strane visoko naslagane cjepanice čekale su na cijepanje, a s druge strane uzdizali su se mozaiku slični zidovi uredno složenog drva isječenog na komade, pogodne za ubacivanje u peć. U sredini tog prostora tri panja, još s korijenjem u zemlji, služile su kao podloge za cijepanje trupaca raznih veličina.
Frank nije bio kod panja; radio je oko masivnog trupca eukaliptusa, režući ga na komade koje će moći postaviti na najniži, najširi panj. Šezdeset centimetara debeli trupac ležao je na zemlji, učvršćen na oba kraja željeznim klinovima, a Frank je stajao na trupcu raširenih nogu, režući ga napola sjekirom. Sjekira se kretala tako brzo da se čulo zviždanje oštrice, a ručka je proizvodila svoj vlastiti šištavi zvuk dok je klizila gore-dolje između Frankovih oznojenih dlanova. Oštrica bi bljesnula iznad njegove glave a onda se spustila u maglovitom srebrnastom luku, usijecajući klinasti zarez u kao željezo tvrdom drvu kao da udara u jelovinu ili mekano, natrulo drvo. Iverje je letjelo na sve strane, znoj je potocima tekao niz Frankova gola prsa i leđa, a preko čela je vezao rupčić da mu znoj ne ide u oči. Bilo je opasno tako raditi, sjeći ispod sebe; jedan pogrešno usmjeren ili vremenski neusklađen udarac – i ostao bi bez noge. Na zapešćima je nosio kožne narukvice koje su upijale znoj što je tekao niz ruke, ali mu nježne šake nisu bile zaštićene rukavicama; držale su lako ručicu sjekire i izvanredno vješto usmjeravale njeno kretanje.
Meggie je čučnula pored njegove odbačene košulje i potkošulje i promatrala ga, zadivljena. U blizini su ležale tri rezervne sjekire jer bi eukaliptusovo drvo bilo brzo otupilo i najoštriju sjekiru. Dohvatila je jednu i položila je preko koljena, žaleći što ne može cijepati drva kao Frank. Sjekira je bila tako teška da ju je jedva podigla. Sjekire upotrebljavane u kolonijama imale su samo jednu oštricu, izbrušenu tako da siječe kao britva; sjekire sa dvije oštrice bile su previše lagane za drvo kao što je eukaliptus. Tupa strana sječiva bila je dva i pol centimetra debela i otežana balastom, a ručka provučena kroz ušicu bila je dobro učvršćena i osigurana drvenim klinom. Loše učvršćeno sječivo moglo je otpasti usred zamaha i, leteći kroz zrak kao topovsko zrno, ubiti nekoga.
U sumraku koji se brzo zgušnjavao, Frank je radio gotovo instinktivno; Meggie je s lakoćom stečenom dugom praksom izbjegavala krupno iverje i strpljivo čekala da je on primijeti. Trupac je već bio napola presječen i Frank se, zadihan, okrenuo na suprotnu stranu; ponovo je zamahnuo sjekirom i počeo sjeći trupac s druge strane. Načinjeni zarez bio je dubok i uzak, da se uštedi drvo i ubrza rad; kako je oštrica prodirala prema središtu trupca, sječivo je potpuno nestajalo u utoru i krupno klinasto iverje izlijetalo je sve bliže mjestu gdje je stajao. Ne osvrćući se na njega, sjekao je sve brže. Trupac se sasvim neočekivano razdvojio a Frank je u istom trenutku gipko skočio u zrak, osjetivši što će se dogoditi prije nego što se sjekira posljednji put zabila u drvo. Dijelovi trupca su se razmakli i iskosili a njegove noge dodirnule su zemlju na suprotnoj strani; osmjehivao se, ali to nije bio sretan osmijeh.
Okrenuo se da uzme drugu sjekiru i ugledao sestru kako strpljivo čeka, čučeći, samo u kitnjastoj spavaćici s redovima dugmadi gore i dolje. Bilo je još uvijek neobično vidjeti na njenoj glavi masu sitnih kovrčica umjesto uobičajenih krpica, ali je zaključio da joj ta dječačka frizura dobro pristaje pa je čak poželio da je zadrži. Prišao joj je i čučnuo pokraj nje, držeći sjekiru preko koljena.
– Kako si se izvukla, mačko?
– Izišla sam kroz prozor kad je Stu zaspao.
– Ako ne pripaziš, i sama ćeš se pretvoriti u dečka.
– Nije važno. Bolje je igrati se s dječacima nego sama.
– To ti vjerujem. – Sjeo je, naslonivši se na trupac, i umorno okrenuo glavu prema njoj. – Što te zabrinjava, Meggie?
– Frank, ti nećeš otići, zar ne? – Položila je ruke s izgrizenim noktima na njegovu nogu i pogledala ga zabrinuto, otvorenih usta jer joj je nos bio začepljen kako se borila da zadrži suze, pa nije mogla disati.
– Možda i hoću, Meggie – rekao je nježno.
– Oh, Frank, nemoj! Potreban si mami i meni! Poštenja mi ne znam što bismo bez tebe!
Iako ga je srce boljelo, osmjehnuo se načinu na koji je nesvjesno imitirala govor Fee.
– Ponekad, Meggie, stvari ne idu onako kako bi čovjek htio. To treba da znaš. Nas Clearyjeve su učili da radimo zajedno za dobro svih i da nikad ne mislimo na sebe, ali ja se s tim ne mogu složiti. Mislim da bismo trebali naučiti da najprije mislimo na sebe. Želim otići zato što imam sedamnaest godina i što je vrijeme da započnem vlastiti život. Tata, međutim, kaže ne, kaže da sam potreban ovdje za dobro obitelji kao cjeline. A kako nemam dvadeset jednu godinu, moram učiniti kao što tata kaže.
Meggie je ozbiljno klimala glavom, nastojeći pohvatati zamršene konce Frankovog objašnjenja.
– Znaš, Meggie, dugo sam i duboko razmišljao o tome. Odlazim, to je svršena stvar. Znam da ću nedostajati mami i tebi, ali Bob brzo raste, a tata i ostali dječaci neće nimalo žaliti za mnom. Tatu zanima samo novac koji zarađujem.
– Zar nas više ne voliš, Frank?
Okrenuo se, privukao je sebi i grčevito je zagrlio, milujući je s nježnošću koja je bila samo bol, mučenje, patnja.
– Oh, Meggie! – Tebe i mamu volim više nego sve ostale zajedno! Bože, zašto nisi starija pa da mogu s tobom ozbiljno razgovarati! A možda je i bolje što si još mala, možda je bolje...
Naglo ju je pustio, nastojeći ponovo uspostaviti kontrolu nad sobom, zabacio glavu i naslonio je na trupac. Usta su mu se pomicala a jabučica na vratu skakala gore-dolje. Onda ju je pogledao:
– Meggie, kad odrasteš shvatit ćeš me.
– Molim te, nemoj otići, Frank – ponovila je.
Nasmijao se, kao da je zajecao.
– Oh, Meggie! Zar nisi čula ništa od onoga što sam ti rekao? Pa sad, nije ni važno. Najvažnije je da nikome ne kažeš da si noćas razgovarala sa mnom, čuješ li me? Ne bih htio da pomisle kako si ti na neki način umiješana u sve to.
– Čula sam, Frank, čula sam sve što si rekao – odgovorila je Meggie. – I neću nikome ništa reći, obećavam. Samo... oh, bar da ne moraš otići!
Bila je previše mala da bi mu bila kadra reći ono što je tek počela osjećati u srcu – tko će ostati ako Frank ode? On je bio jedini koji je otvoreno pokazivao da je voli, jedini koji ju je znao podići i zagrliti. Kad je bila još sasvim mala, tata ju je često dizao i nosio, ali otkako je krenula u školu, nije joj više dopuštao da mu sjedi na krilu, nije joj dopuštao da mu obavije ruke oko vrata. – Ti si sad već velika djevojčica, Meggie – govorio je. Majka je, opet, uvijek bila previše zauzeta poslom, previše umorna, previše obuzeta brigama za dječake i kuću. Frank je bio uvijek najbliži njenom srcu, Frank je bio najblistavija zvijezda na njenom malom nebu. Bio je jedini koji je uživao u tome da sjedi i razgovora s njom, jedini koji joj je objašnjavao stvari na način koji je mogla razumjeti. Od dana kad je Agnes izgubila kosu, Frank je uvijek bio tu da joj pomogne, i premda je proživjela mnoge teške trenutke, ništa je od svega toga nije dirnulo do dna duše. Ni batine sestre Agathe ni uši, jer je Frank uvijek bio tu da je smiri i utješi.
Ipak je smogla snage da ustane i osmjehne se.
– Ako moraš otići, Frank, onda je sve u redu.
– Meggie, ti bi trebalo da budeš u krevetu, i bit će bolje da se vratiš u krevet prije nego što mama krene u kontrolu. Kidaj, brzo!
Pomisao na majčinu kontrolu izbila joj je iz glave sve ostale misli; oborila je pogled, tražeći zadnji rub duge spavaćice, provukla ga između nogu i potrčala, držeći ga kao neki rep ispred sebe, razbacujući bosim nogama treščice i oštro iverje.
Ujutro, Franka nije bilo. Kad je došla da probudi Meggie, Fee je bila smrknuta i napeta; Meggie je skočila iz kreveta kao ofurena mačka i obukla se ne tražeći od Fee ni da joj pomogne pri zakopčavanju bezbrojne sitne dugmadi.
U kuhinji, dječaci su sumorno sjedili za stolom, a Paddyjeva stolica bila je prazna. Frankova također. Meggie se zavukla na svoje mjesto i tiho sjedila, cvokoćući od straha. Poslije doručka Fee ih je bez mnogo riječi isprašila iz kuće. Iza žitnice Bob je saopćio novost Meggie.
– Frank je pobjegao – šapnuo je uzbuđeno.
– Možda je samo otišao u Wahine – rekla je Meggie.
– Nije, glupačo! Otišao je u vojsku. Oh, bar da sam dovoljno velik da pođem s njim! Sretnik!
– Pa sad, ja bih voljela da je ostao kod kuće.
Bob je slegnuo ramenima.
– Ti si samo djevojčica, a od djevojčice i ne očekujem da kaže nešto drugo.
Ta primjedba, koja bi normalno bila shvaćena kao provokacija, ovog puta nije izazvala reakciju, Meggie se vratila majci da vidi što može učiniti.
– Gdje je tata? – upitala je majku nakon što joj je Fee povjerila da glača rupčiće.
– Otišao je u Wahine.
– Hoće li dovesti Franka sa sobom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 12:51 pm




Poslat će brzojav policiji i vojnoj komandi u Wanganuiju. Oni će ga dovesti natrag.
– Oh, mama, nadam se da će ga naći! Ne bih voljela da Frank ode!
Fee je istresla sadržaj mućkalice za maslac na stol i počela s pomoću dvije daščice formirati žutu, kapima vode pokrivenu masu.
– Nitko od nas ne želi da Frank ode. Zato je tata i otišao da uradi što je potrebno da ga vrate. – Usta su joj na trenutak zadrhtala, a onda je počela jače udarati po maslacu. – Jadni Frank! Jadni, jadni Frank! – uzdahnula je i nastavila ne obraćajući se Meggie, nego za sebe. – Ne znam zašto djeca moraju ispaštati za naše grijehe. Moj jadni Frank, tako bez ičega...
U tom je trenutku primijetila da je Meggie prestala glačati, usne su joj se stegle i više nije progovorila ni riječi.
Tri dana kasnije policajci su doveli kući Franka. Izazvao je strašnu tučnjavu, ispričao je Paddyju narednik koji ga je doveo iz Wanganuija.
– Kakvog borca imate! Kad je vidio da su momci došli po njega, izjurio je kao metak, niz stepenice pa na ulicu, s dvojicom vojnika za petama. Da nije imao peh i naletio na policajca u patroli, vjerojatno bi im i pobjegao. Ali pružio je neviđen otpor; trebala su petorica da ga savladaju.
Pričajući to, skinuo je Franku teške okove i grubo ga gurnuo kroz vratnice; sudario se s Paddyjem i ustuknuo kao da se opekao.
Djeca su stajala pokraj kuće, šest-sedam metara iza odraslih, čekajući i promatrajući. Bob, Jack i Hughie stajali su napeto iščekujući, u nadi da će Frank ponovo zapodjenuti tučnjavu. Stuart, blag i dobroćudan kakav je bio, samo je mirno promatrao što se događa. Meggie je držala ruke na obrazima, gnječeći ih i stežući od straha da bi netko mogao ozlijediti Franka.
Frank se okrenuo i najprije pogledao majku; crne oči prenijele su sivim očima sumornu i gorku poruku koja nikad nije izgovorena, niti će ikad biti. Paddy ga je bijesno strijeljao svojim plavim očima, punim prezira i predbacivanja, kao da je to upravo ono što je očekivao, a Frankov oboreni pogled kao da je potvrđivao njegovo pravo da se ljuti. Od tog dana Paddy više nikad nije razgovarao sa svojim sinom, osim koliko su to pristojnost i poslovi nalagali. Franku je, međutim, bilo najteže da se suoči s djecom; bio je poražen i ponižen, blistava ptica skinuta s nebeskih visina, podrezanih krila, ugušene pjesme.
Meggie je pričekala da Fee obavi svoju noćnu kontrolu, a onda se provukla kroz prozor i pretrčala preko dvorišta. Znala je gdje će Frank biti – na sijenu u štaglju, daleko od radoznalih očiju i oca.
– Frank, Frank, gdje si? – rekla je kazališnim šapatom stupajući u tihu tamu štaglja, prstima bosih nogu ispitujući nepoznato tlo ispred sebe, oprezno kao kakva životinja.
– Ovdje sam, Meggie – javio se umoran glas, glas koji gotovo uopće nije bio Frankov, glas bez imalo života i strasti.
Išla je po zvuku do mjesta gdje je ležao ispružen na sijenu, i stisnula se uz njega, s rukama raširenim preko njegovih grudi.
– Oh, Frank, tako sam sretna što si se vratio! – rekla je.
Uzdahnuo je i kliznuo po sijenu dok se nije našao niže od nje i spustio glavu na njeno krilo. Meggie je zavukla prste u njegovu gustu, ravnu kosu, mrmljajući nešto. Bilo je tako mračno da je nije mogao vidjeti, ali nevidljivo zračenje njene privrženosti kao da je otkočilo nešto u njemu. Počeo je plakati, previjajući se kao da mu bol u dugim, sporim valovima prolazi kroz tijelo, a njegove suze nakvasile su joj spavaćicu. Meggie nije plakala. Nešto u njenoj dječjoj duši bilo je već toliko odraslo ili toliko žensko da osjeti neodoljivu, opojnu radost što je nekome potrebna; sjedila je ljuljajući mu glavu u krilu, tamo-amo, dok se njegov jad nije rasplinuo u praznini.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 12:52 pm





DRUGI DEO


1921-1928.

RALPH



3

Put za Droghedu ne vraća uspomene na mladost, razmišljao je otac Ralph de Bricassart poluzatvorenih očiju na jari, dok je njegov novi Daimler poskakivao po izlokanom kolskom putu koji je krivudao kroz visoku, srebrnastu travu. Ovo nije ljupka, maglovita, zelena Irska. A Drogheda? Ni bojište ni sjedište vrhovne vlasti4. Samo, je li zaista tako? Sad već nešto bolje discipliniran, ali živ kao uvijek, njegov smisao za humor dočarao mu je sliku kromvelijanke Mary Carson kako vlada s onom posebnom, njoj svojstvenom despotskom okrutnošću. To, uostalom, i nije bila baš neumjesna usporedba; stara dama nije raspolagala s ništa manje vlasti i nije krojila sudbinu ništa manjeg broja ljudi nego neki moćni feudalac iz starih vremena.
Na živoj ogradi od šimšira i eukaliptusa konačno je ugledao posljednje vratnice; automobil se zaustavio, podrhtavajući. Otac Ralph je nabio na glavu neugledan sivi šešir sa širokim obodom da zaštiti glavu od sunca, izišao iz kola, polako otišao do vratnica, povukao drveni zasun na željeznim nosačima i s očiglednim nestrpljenjem otvorio širom vratnice. Na putu od prezbiterija u Gillanboneu i posjeda Drogheda bilo je dvadeset sedam takvih vratnica i kod svakih je trebalo zaustaviti kola, izići, otvoriti vratnice, sjesti u kola i proći kroz vratnice a onda opet stati, izići iz kola, vratiti se, zatvoriti vratnice i konačno opet sjesti u kola i voziti se do slijedećih. Bezbroj puta je dolozio u iskušenje da izostavi drugu polovicu rituala, da nastavi vožnju ostavljajući za sobom otvorene vratnice kao niz od iznenađenja otvorenih usta; znao je, međutim, da ni poštovanje prema njegovom pozivu ne bi spriječilo vlasnika vratnica da ga zbog takvog postupka namažu katranom, oblijepe perjem i protjeraju. Žalio je što konj nije brz i udoban kao automobil, jer je jahač mogao otvarati i zatvarati vratnice ne sjahujući s konja.
– Ništa što je dano čovjeku nije bez mana – rekao je tapšući svog novog Daimlera po ploči s instrumentima, a zatim potjerao kola preko dva kilometra širokog, gustom travom obraslog Domaćeg pašnjaka; vratnice su ostale iza njega, sigurno zatvorene.
Čak i na Irca naviknutog na dvorce i zamkove, taj australski majur uvijek je ostavljao dubok dojam. Drogheda je bila najstariji i najveći posjed u čitavoj provinciji, a njegov posljednji odani vlasnik ukrasio ga je odgovarajućim zdanjem. Sagrađena od kao maslac žutih blokova pješčenjaka, rukom klesanih u kamenolomu osamsto kilometara istočno od Droghede, zgrada se isticala strogim georgijanskim linijama. Imala je dva kata, velike prozore s mnogo okana i prostranu verandu oko čitavog donjeg kata poduprtu željeznim stupovima. Prozori su se još više isticali zbog crnih drvenih kapaka sa strane; ti kapci bili su ne samo ukras nego i vrlo korisni – za ljetnih žega su ih zatvarali, pa je unutar zgrade bio ugodan hlad.
Bila je jesen i loza penjačica bila je zelena, ali u proljeće vistarija, zasađena kada je kuća prije pedeset godina završena, pretvarala se u gustu zavjesu svijetloljubičastih cvjetova koja je pokrivala otvorene zidove i krov verande. Kuća je bila okružena s nekoliko hektara uredno podšišanog travnjaka po kome su bili razbacani cvjetnjaci, još uvijek u raskošnim bojama ruža, gastrolobija, dalija i nevena. Red veličanstvenih stabala bijelog, takozvanog sablasnog gumovca5 s bjeličastom korom debla i lepršavim, tankim lišćem što je visilo dvadeset pet metara iznad zemlje, štitilo je kuću od nemilosrdnog sunca. Grane su im mjestimice, ondje gdje su se ispreplele s viticama bugenvilije, bile ovjenčane purpurno ljubičastim cvjetovima. Čak i nužni ali ružni gospodarski objekti, kao na primjer rezervoari za vodu, bili su gusto obrasli bujnim puzavicama, ružama i vistarijama, pa se činilo da su tu iz dekorativnih a ne praktičnih razloga. Zahvaljujući strastvenoj ljubavi pokojnog Michaela Carsona za Droghedu, imanje je bilo obilno opskrbljeno rezervoarima za vodu; pričalo se da bi travnjaci Droghede ostali zeleni a cvijeće ne bi povenulo i kad kiša ne bi pala deset godina.
Onaj tko se približavao imanju preko Domaćeg pašnjaka najprije bi ugledao kuću i sablasne gumovce, a tek nakon toga bi primijetio veći broj prizemnih zgrada od žutog pješčenjaka iza i pokraj velike kuće. Te zgrade bile su povezane s velikom kućom nadstrešnicama, također obraslim puzavicama. Poljski put zamijenila je široka, šljunkom posuta staza koja je u blagom luku vodila do prostora za parkiranje pored velike kuće i nastavljala dalje, izvan vidokruga, do mjesta gdje su se obavljali glavni poslovi na Droghedi – do torova za stoku, štagljeva, zgrade za striženje ovaca. Otac Ralph je osobno više volio divovske biberovce6 u sjeni kojih su se nalazile te gospodarske zgrade i život oko njih, nego sablasne gumovce pokraj velike kuće. Biberovci su imali gusto, reckasto, blijedozeleno lišće i iz njihovih krošnji neprestano je dopiralo zujanje pčela, što je bio pravi uspavljujući dekor za zabačenu australsku postaju.
Kad je otac Ralph parkirao kola i prešao preko travnjaka, ugledao je sluškinju koja ga je čekala na prednjoj verandi. Na njenom pjegavom licu blistao je osmijeh.
– Dobro jutro, Minnie – rekao je.
– Oh, oče, lijepo je vidjeti vas u ovo prekrasno jutro – rekla je s upadljivim irskim naglaskom, jednom rukom pridržavajući otvorena vrata a drugu pružajući da primi otrcani šešir, ni po čemu nalik na svećenički.
U polumračnom predvorju s podom od mramornih pločica i velikim stubištem s brončanom ogradom pričekao je da mu Minnie pokretom glave da znak da može ući u salon.
Mary Carson sjedila je u svom fotelju s visokim naslonom kraj otvorenog prozora što se uzdizao od poda do stropa, koji je bio visok bar pet metara; hladni zrak što je strujao kroz prozor očigledno joj nije smetao. Njena gusta riđa kosa bila je sjajna gotovo kao u mladosti. Iako su se s godinama na gruboj, pjegavoj koži njenog lica javljale nove i sve veće mrlje, za ženu od šezdeset pet godina imala je neobično malo bora; lice joj je bilo ispresijecano finom mrežom tankih zrakastih pruga, kao prošiveni jorgan. Njen neuhvatljivi karakter odavale su samo dvije duboke bore što su se spuštale s obje strane njenog rimskog nosa, povlačeći krajeve usta naniže, kao i kameni pogled njenih blijedoplavih očiju.
Otac Ralph tiho je prešao preko saga iz Aubussona i poljubio joj ruku. Ta gesta dobro je pristajala visokom i pristalom čovjeku kakav je bio, posebno zato što je na sebi imao jednostavnu crnu sutanu koja mu je davala pomalo dvorjanski izgled. Njene bezizražajne oči iznenada su zablistale i pogledala ga koketno; malo je nedostajalo pa da se Mary Carson osmjehne.
– Želite li šalicu čaja, oče? – upitala je.
– Zavisi od toga želite li prisustvovati misi – rekao je sjedajući u naslonjač nasuprot njenom i prebacujući nogu preko noge. Sutana mu se podigla dovoljno da se vidi da ispod nje nosi jahačke hlače i čizme do koljena, što je bio ustupak lokalnim uvjetima. – Donio sam vam pričest, ali ako želite čuti misu, bit ću spreman za nekoliko minuta. Neće mi biti teško da malo produžim post.
– Previše ste pažljivi prema meni, oče – rekla je zadovoljno, potpuno svjesna da se on, kao i svi drugi, ne klanja njoj nego njenom novcu. – Molim vas, poslužite se čajem – nastavila je. – Pričest mi je sasvim dovoljna.
Uspio je da ničim ne pokaže svoje negodovanje; ova župa bila je odlično mjesto da usavrši svoju moć savladavanja. Kad mu se jednom pruži prilika da se izvuče iz ovog zabačenog kraja, u koji je dospio zahvaljujući svom temperamentu, neće više načiniti istu grešku. I ako dobro odigra svoje karte, ova stara žena mogla bi biti odgovor na njegove molitve.
– Moram vam priznati, oče, da je protekla godina bila vrlo ugodna – rekla je. – Vi ste neusporedivo simpatičniji pastir nego što je bio stari otac Kelly, Bog neka mu sprži dušu! – Posljednje riječi izgovorila je neobično oštro, osvetoljubivo.
Pogledao ju je, a oči su mu zatreptale.
– Draga gospođo Carson! To baš nisu katolički osjećaji.
– Ali je istina. Bio je stara ispičutura, i sigurna sam da će mu Bog spržiti dušu kao što mu je alkohol spržio tijelo. – Nagnula se naprijed. – Za ovo vrijeme prilično sam vas dobro upoznala, i mislim da imam pravo da vam postavim nekoliko pitanja, što mislite? Vi, konačno, sasvim slobodno koristite Droghedu kao svoje privatno igralište... učite stočarski zanat, usavršavate jahačku vještinu, bježite od ustaljenog reda života u Gillyju. Sve po mom pozivu, naravno, ali mislim da imam pravo čuti neke odgovore, zar ne?
Nije volio da ga podsjeća da bi trebao biti zahvalan, ali čekao je dan kad će ona pomisliti da je dovoljno u njenoj vlasti da može postavljati zahtjeve.
– Naravno, imate to pravo, gospođo Carson. Ne mogu vam dovoljno zahvaliti što mi dopuštate da dolazim na Droghedu, i što ste mi poklonili toliko toga... konje, automobil.
– Koliko imate godina? – upitala je bez daljnjeg uvoda.
– Dvadeset osam – odgovorio je.
– Mlađi ste nego što sam mislila. Ipak, svećenike kakav ste vi ne šalju u mjesta kao što je Gilly. Što ste to uradili da vas, takvog čovjeka, pošalju ovamo, bogu iza leđa?
– Uvrijedio sam biskupa – rekao je mirno, osmjehujući se.
– Mora da ste ga opasno uvrijedili! Ne vjerujem, međutim, da svećenik vaših sposobnosti može biti sretan u mjestu kakvo je Gillanbone.
– Takva je Božja volja.
– Ne mlatite gluposti! Ovdje ste zbog ljudskih mana, vaših i biskupovih. Samo je papa nepogrešiv. U Gillyju ste potpuno izvan svog prirodnog elementa, to nam je svima poznato, iako ne možemo reći da nismo sretni što smo konačno za promjenu dobili nekoga poput vas, umjesto posvećenih grešnika kakve nam obično šalju. Vaš prirodni element je negdje u vrhovima crkvene vlasti, a ne ovdje, među ovcama i konjima. Dobro bi vam pristajala crvena kardinalska boja.
– Za takvo nešto, bojim se, nema izgleda. Mislim da Gillanbone nije baš najvažnije mjesto na karti našeg nadbiskupa, papinskog legata. Ali moglo je biti i gore. Imam vas, imam Droghedu.
Prihvatila je to namjerno otvoreno laskanje u duhu u kojem je izgovoreno, uživajući u njegovoj ljepoti, njegovom udvaranju, njegovom oštrom i pronicavom umu; bio bi zaista izvanredan kardinal. U čitavom životu, koliko se sjećala, nije vidjela ljepšeg muškarca niti muškarca koji je svoju ljepotu koristio na takav način. Morao je biti svjestan kako izgleda – svoje visine, savršenih proporcija svog tijela, finih aristokratskih crta, toga da su svi ti fizički elementi kombinirani s takvom brigom za izgled konačnog proizvoda kakvu je Bog pokazao kod malo koje od svojih kreacija. Bio je naprosto savršen, od nemirnih crnih kovrča na glavi i neobičnog plavetnila očiju do finih, vitkih ruku i sitnih stopala. Da, morao je biti svjestan onog što predstavlja. Ipak, držao se kao da je sposoban da se odvoji od toga, izazivajući kod nje dojam da nije nikad robovao svojoj ljepoti niti će ikad robovati. Upotrijebit će je bez imalo grižnje savjesti ako bude očekivao da će mu to donijeti neku korist, ali ne kao da je fasciniran tom svojom privlačnošću, nego kao da smatra kako su ljudi na koje ona utječe dostojni samo prezira. A ona bi mnogo dala da sazna što ga je u prošlosti načinilo takvim.
– Čudno je koliko ima svećenika lijepih kao Adonis, koliko ih posjeduje spolnu privlačnost don Juana. Jesu li prihvatili celibat da bi pobjegli od posljedica?
– Zašto se mirite s Gillanboneom? – upitala je. – Zašto se ne odreknete svećeničkog poziva umjesto da sjedite ovdje u Gillanboneu? Sa svojim talentom mogli biste steći bogatstvo i moć na bilo kojem polju, a nemojte mi reći da vas pomisao na moć ne privlači.
Njegova lijeva obrva se podigla.
– Draga gospođo Carson, ta vi ste katolkinja! Vi znate da je moj zavjet svetinja. Ostat ću svećenik do smrti. Zavjet ne mogu pogaziti.
Zagrcnula se od smijeha.
– Oh, nemojte molim vas! Zar zaista vjerujete da bi, kad biste pogazili zavjet, navalili na vas sa svih strana, gromovima, lovačkim psima i puškama?
– Ne vjerujem, naravno. A ne vjerujem ni da ste vi tako glupi da pomislite kako me strah od kazne prisiljava da ostanem svećenik.
– Oho! To je bilo oštro, oče de Bricassart! A što vas onda prisiljava? Što vas prisiljava da podnosite prašinu, vrućinu i muhe u Gillyju? Nikako ne možete znati da to nije doživotno progonstvo.
Sjena je na trenutak zamaglila njegove plave oči, ali on se osmjehnuo, sažaljevajući je.
– Vi ste izvanredna tješiteljica, nema šta! – Usne su mu se razmakle, pogledao je u strop i uzdahnuo. – Od kolijevke sam odgajan da budem svećenik, ali to nipošto nije ono najvažnije. Kako to objasniti jednoj ženi? Ja sam kao posuda, gospođo Carson, posuda koju povremeno ispunjava Bog. Da sam bolji svećenik, uopće ne bi bilo perioda kad sam prazan. A to ispunjavanje, to sjedinjavanje s Bogom ne zavisi od toga gdje se nalazim. To se događa bez obzira na to jesam li u Gillanboneu ili u biskupskoj palači. Samo, to je teško definirati jer je sve velik misterij, čak i za svećenike. Drugi ljudi ne mogu nikad saznati što znači biti tako u Božjoj vlasti. O tome se možda i radi. Da napustim sve to? Nikad!
– Ipak se, znači, radi o vlasti, zar ne? Samo, zašto bi takva moć bila dana isključivo svećenicima? Zar mislite da je sam čin pomazanja nakon duge, iscrpljujuće ceremonije dovoljan da je čovjek stekne?
Zavrtio je glavom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 12:52 pm





– Ne, to je pitanje života, još mnogo prije trenutka posvećenja. Pažljivog izgrađivanja takvog stanja duha u kojem će se čovjek kao posuda otvoriti Gospodinu. To treba zaslužiti! Zasluživati svakog dana! A to je i svrha zavjeta, zar ne shvaćate? Da se ovozemaljske stvari ne postave kao zapreka između svećenika i njegovog duha – da mu ne smeta ni ljubav prema ženi, ni ljubav prema novcu, ni nespremnost da se pokorava diktatu drugih ljudi. Siromaštvo za mene nije nova stvar; nisam iz bogate obitelji. Seksualno suzdržavanje mi ne pada nimalo teško. A poslušnost? Za mene je to najteža od te tri obaveze. Ipak, pokoravam se, jer ako budem smatrao da sam kao čovjek važniji nego kao Božja posuda, izgubljen sam. Pokoravam se. I, ako bude potrebno, spreman sam prihvatiti Gillanbone i kao doživotnu kaznu.
– Onda ste budala – rekla je. – I ja mislim da ima važnijih stvari nego što su ljubavnici, ali biti Božja posuda sigurno nije jedna od njih. Čudno. Nikad nisam pomislila da tako predano vjerujete u Boga. Činilo mi se da ste čovjek koji sumnja.
– Ja i sumnjam. Zar čovjek koji misli može da ne sumnja? Zato sam povremeno prazna posuda. – Pogledao je iza nje, u nešto što nije mogla vidjeti. – Znate, mislim da bih se rado odrekao svake ambicije, svake želje u sebi, samo da budem savršen svećenik.
– Savršenstvo u bilo čemu je nepodnošljivo dosadno – rekla je. – Ja, osobno, mnogo više cijenim trunak nesavršenosti.
Nasmijao se, promatrajući je s divljenjem u kojem je bilo i zavisti. Bila je to zaista izvanredna žena.
Udovica je bila već trideset tri godine, a njeno jedino dijete, sin, umro je još kao beba. Njen jedinstveni položaj u sredini u kojoj je živjela onemogućio joj je da prihvati ponude ambicioznijih muškaraca iz svoje okoline; kao udovica Michaela Carsona, bila je neosporno kraljica, a kao nečija supruga morala bi vlast nad svim što posjeduje prepustiti nekom drugom. A svirati drugu violinu nije bilo u skladu s pogledima Mary Carson. I tako se odrekla prohtjeva tijela da bi zadržala vlast; nije mogla naći ljubavnika jer je bilo poznato da se govorkanja pronose kroz Gillanbone kao električna struja kroz žicu. A pokazivati svoje ljudske mane i slabosti nije spadalo u njenu koncepciju.
Sad je, međutim, bila već dovoljno stara da se službeno može smatrati slobodnom od tjelesnih želja. Ako je novi mladi svećenik besprijekorno obavljao svoje dužnosti i ona mu to uzvraćala sitnim poklonima kao što je, na primer, automobil, u tome nije bilo ničeg sumnjivog. Bila je cijelog života čvrst oslonac crkve i obilno je pomagala župu i njene duhovne vođe, čak i kada se otac Kelly štucajući probijao kroz svoje mise. Nije, uostalom, bila jedina koja je pokazivala simpatije za mladog Kellyjevog nasljednika; otac Ralph de Bricassart bio je ne bez razloga omiljen u svom stadu, među siromašnima i bogatima podjednako. Ako neki od vjernika koji su živjeli daleko nisu mogli otići u Gilly da ga vide, on je odlazio k njima, na konju, dok mu Mary Carson nije poklonila automobil. Svojim strpljenjem i ljubeznošću zadobio je opće simpatije, a neki su ga istinski voljeli; Martin King s Bugele poklonio je prezbiteriju nov, vrlo skup namještaj, a Dominic O’Rourke s Dibban–Dibbana preuzeo je na sebe troškove uzdržavanja dobre domaćice.
I tako se na pijedestalu svojih godina i svog položaja Mary Carson osjećala dovoljno sigurnom da može uživati u društvu oca Ralpha. Uživala je u intelektualnom nadmetanju s umom koji se po pronicavosti mogao mjeriti s njenim; voljela je da se nadmudruje s njim upravo zato što nikad nije bila sigurna da ga je zaista nadmudrila.
– Vraćajući se na ono što ste rekli o tome da Gilly nije najvažnije mjesto na karti papinskog legata – rekla je, zavaljujući se dublje u naslonjač – što bi, po vašem mišljenju, moglo uzdrmati tog velečasnog gospodina toliko da se za njega svijet počne okretati oko Gillanbonea?
Svećenik se sumorno osmjehnuo.
– To je teško reći. Neki neočekivani udar? Iznenadno spasavanje tisuća duša, čudesno iscjeljivanje hromih i slijepih... Ali doba čuda je prošlo.
– Hajde, hajde, neće biti baš tako! Bog je samo malo promijenio metode. U današnje vrijeme služi se novcem.
– Kakav ste vi cinik! Ali možda vas upravo zato toliko volim, gospođo Carson.
– Zovem se Mary. Molim vas, zovite me Mary.
Minnie je ušla gurajući kolica s priborom za čaj upravo u trenutku kad je otac de Bricassart rekao:
– Hvala, Mary.
Služeći se svježe pečenim uštipcima od zobenog brašna i slanim ribljim filetima na preprženom kruhu, Mary Carson je uzdahnula.
– Dragi oče, molila bih vas da se danas posebno usrdno molite za mene.
– Zovite me Ralph – rekao je, a onda nastavio, zadirkujući je: – Sumnjam da ću se moći moliti za vas usrdnije nego obično, ali pokušat ću.
– Oh, kakav ste vi šarmer! Ili je to možda dvosmislena primjedba? Obično ne razmišljam mnogo o onome što je očigledno, ali kod vas nisam nikad sigurna ne krije li se ispod onog očiglednog još nešto mnogo dublje. Nije li to samo mrkva pred magarcem. Što vi uistinu mislite o meni, oče de Bricassart? To nikad neću saznati jer nikad nećete biti toliko netaktični da mi to kažete, zar ne? Fantastično, zaista fantastično... Ali morate se moliti za mene. Stara sam, i mnogo sam griješila.
– Starost vreba na svakog, a griješio sam i ja.
Suho se zakikotala.
– Ne znam što bih dala da čujem kako ste to griješili! Dala bih mnogo, zaista. – Neko je vrijeme šutjela, a onda je iznenada promijenila temu. – Ostala sam bez nadzornika stočara.
– Opet?
– Peti put za godinu dana. Sve je teže naći čestita čovjeka.
– Pa sad, šire se glasine da niste baš obziran poslodavac, a ni široke ruke.
– Kakva drskost! – trgla se, i odmah nasmijala.
– A tko vam je kupio novog Daimlera da se ne morate truckati u sedlu?
– A koliko se usrdno ja molim za vas?
– Da je Michael imao bar pola vaše duhovitosti i karaktera, možda bih ga zavoljela – rekla je odsječno. Lice joj se naglo izmijenilo i postalo prkosno. – Vi sigurno mislite da nemam rođaka i da ću zato ostaviti svoj novac i zemlju majci Crkvi, zar ne?
– Nemam pojma – rekao je mirno, točeći drugu šalicu čaja.
– U stvari, imam brata s mnogobrojnom obitelji, sastavljenom uglavnom od sinova.
– To je dobro – rekao je ozbiljno.
– Kad sam se udala, nisam posjedovala nikakva ovozemaljska dobra. Znala sam da se u Irskoj, gdje žena, da bi ulovila bogatog muža, mora imati ime i porijeklo, nikad neću dobro udati. Zato sam se satirala od rada da uštedim novac za putovanje u zemlju gdje bogataši nisu tako izbirljivi. Sve što sam imala kad sam stigla ovamo, bilo je lice i figura i više pameti nego što žene normalno imaju, a to je bilo dovoljno da upecam Michaela Carsona, koji je bio bogata budala. Ludovao je za mnom sve do smrti.
– A vaš brat? – upao je, pobojavši se da će se po tangenti udaljiti od teme.
– Moj brat je jedanaest godina mlađi od mene, što znači da mu je sad pedeset četiri godine. Samo nas dvoje još smo živi. Jedva ga i poznajem; bio je još dijete kad sam otišla iz Galwayja. On sad živi na Novom Zelandu, ali ako je emigrirao da se obogati, to mu nije pošlo za rukom. Sinoć, međutim, kad mi je jedan radnik donio vijest da je Arthur Teviot pokupio svoje krpe i otišao, iznenada sam se sjetila Padraika. Živim ovdje bez ikoga svog, a ne postajem mlađa. Sjetila sam se da Paddy raspolaže velikim iskustvom, a da nikad neće imati sredstava da postane vlasnik zemlje. Zašto mu ne bih, pomislila sam, napisala i pozvala ga da dođe ovamo sa svojim sinovima? Kad umrem, naslijedit će Droghedu i Michar Limited jer je jedini živi član moje najuže obitelji, mnogo bliži od nekih tamo nepoznatih rođaka u Irskoj. – Osmjehnula se.
– Glupo bi bilo da čeka, zar ne? Može sasvim lijepo doći sad kao što bi došao kasnije, i naučiti kako se uzgajaju ovce na crnici australskih ravnica, što je, sigurna sam, drukčije nego na Novom Zelandu. A onda, poslije moje smrti, može nazuti moje cipele i one ga neće žuljati. – Oborene glave pažljivo je promatrala oca Ralpha.
– Čudim se samo da se toga niste ranije sjetili – rekao je.
– Oh, jesam, pomišljala sam na to, ali sve donedavno mi se činilo da je gomila lešinara koji nestrpljivo čekaju da ispustim dušu posljednje što mi je sad potrebno. U zadnje vrijeme taj posljednji čas izgleda mi mnogo bliži nego nekad, pa mislim... oh, ni sama ne znam što. Čini mi se da bi bilo lijepo naći se u krugu ljudi od rođene krvi i mesa.
– U čemu je stvar, da niste bolesni? – upitao je brzo, promatrajući je iskreno zabrinuto.
Slegla je ramenima.
– Potpuno sam zdrava. Ipak, kad čovjek napuni šezdeset pet godina, počnu ga mučiti zle slutnje. Starost više nije nešto što će tek doći, već nešto što je došlo.
– Razumijem vas, i sasvim ste u pravu. Bit će veoma ugodno slušati mlade glasove u kući.
– Oh, oni neće stanovati ovdje – rekla je. – Mogu stanovati u kući glavnog nadzornika, dolje kraj potoka, dalje od mene. Ja baš ne volim mnogo djecu i njihove glasove.
– Može li se to nazvati lijepim postupkom prema rođenom bratu, Mary, bez obzira na razliku u godinama?
– On će me naslijediti, pa neka to zaradi – rekla je oštro.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 12:52 pm





Fione Cleary rodila je još jednog dječaka šest dana prije nego što će Meggie proslaviti svoj deveti rođendan. Smatrala je sebe sretnom što u tom razdoblju, osim dva-tri spontana pobačaja, nije imala drugih problema. Meggie joj je sa devet godina već mogla pružiti osjetnu pomoć. Fee je imala već četrdeset godina, bila je već previše stara da rađa bez snažnih bolova koji su je potpuno iscrpli. Dječak, koji je dobio ime Harold, bio je neobično nježna beba; zbog njega je, prvi put, liječnik redovno dolazio u kuću.
I kako se to već događa, nevolje su stizale jedna za drugom. Svršetak rata nije donio procvat nego privrednu depresiju. Bilo je sve teže i teže dobiti posao.
Stari Angus MacWhirter donio je brzojavku upravo kad je obitelj popila čaj; Paddy je otvorio brzojavku drhtavim rukama; brzojavke nikad nisu donosile ništa dobro. Dječaci su se okupili oko njega, svi osim Franka koji je uzeo svoju šalicu čaja i otišao od stola. Fee ga je pratila pogledom i okrenula se tek kad je Paddy glasno uzdahnuo.
– Što se dogodilo? – upitala je.
Paddy je zurio u list papira kao u smrtnu presudu.
– Archibald javlja da mu nismo potrebni.
Bob je ogorčeno udario šakom po stolu; očekivao je da će poći s ocem na striženje ovaca kao učenik, i Archibald je trebalo da im bude prvi poslodavac.
– Kako može učiniti nešto tako nepošteno, tata? Trebalo je da sutra počnemo raditi.
– Ne kaže zašto, Bobe. Vjerojatno mu je neki nesavjesni poduzetnik ponudio cijenu nižu od dogovorene.
– Oh, Paddy! – rekla je Fee.
Mali Hal u velikoj košari pokraj peći zaplakao je, ali prije nego što je Fee stigla da ustane, Meggie je već bila kraj njega. Frank se vratio i stajao je pokraj vrata sa šalicom u ruci, gledajući ravno u oca.
– Pa sad, mislim da ću morati porazgovarati s Archibaldom – rekao je Paddy konačno. – Sad je kasno da tražimo novi posao, i mislim da mi duguje bolje objašnjenje od ovoga. Možemo se samo nadati da ćemo naći posla na mužnji dok u srpnju Willoughby ne počne strići svoja stada.
Meggie je s visoke gomile postavljene kraj peći da se grije uzela velik četvrtast bijeli ručnik i pažljivo ga raširila po radnom stolu, a onda uzela rasplakano dijete iz pletene košare. Promijenila mu je pelene jednako brzo i spretno kao što bi to učinila njena majka. Na sićušnoj glavi djeteta svjetlucala je riđa kosa Clearyjevih.
– Mala mama Meggie – rekao je Frank, zadirkujući je.
– Nisam! – odgovorila je uvrijeđeno. – Samo pomažem mami.
– Znam – rekao je nježno. – Ti si dobra djevojčica, Meggie. – Polako je vukao kraj bijele trake od tafta, koju je nosila oko glave, dok se nije razvezala.
Krupne sive oči iz kojih je zračilo obožavanje podigle su se prema njemu; radeći tako oko djeteta, mogla bi biti njegovih godina, ili starija. Osjetio je kako mu bol steže grudi; takve dužnosti nije trebalo da je zapadnu u godinama kad je jedina beba za koju bi trebalo da se brine bila Agnes, sad već ostavljena i zaboravljena u spavaćoj sobi. Da nije bilo nje i majke, bio bi već odavno otišao. Turobno je promatrao oca, tvorca novog života koji je unio takvu pometnju u kuću. Pravo mu budi, to što je ostao bez posla.
Ostali dječaci, pa čak i Meggie, nisu ga, tko zna zašto, nikad toliko tjerali na razmišljanje kao mali Hal; ovog puta, međutim, kad se Fee počela širiti u struku, bio je dovoljno star da i sam bude oženjen i otac. Svima osim male Meggie bilo je zbog toga nekako nelagodno, a posebno njegovoj majci. Dječaci su je krišom zagledali, a ona se od straha pred tim pogledima grčila kao zec. Nije mogla pogledati Franka u oči niti izbrisati stid u svom pogledu. Nijedna žena ne bi trebalo da prolazi kroz takve muke, govorio je sebi Frank već tko zna po koji put, sjećajući se strašnog jauka i krikova koji su odzvanjali iz njene sobe u noći kad se Hal rodio. Kako je već bio odrastao, nisu ga bili otpremili susjedima kao ostale. Neka je izgubio posao, pravo mu budi! Pristojan čovjek ostavio bi je na miru.
Kosa njegove majke pod tek uvedenim električnim svjetlom presijavala se kao čisto zlato, a njen profil, dok je gledala preko dugačkog stola u Paddyja, bio je upravo neopisivo lijep. Kako se tako ljupka i profinjena žena mogla udati za lutajućeg sezonskog radnika iz galvejskih močvara? Upropastiti sebe i svoj Spodeov porculan, svoje stolnjake i ubruse od damasta i perzijske ćilime u salonu koje nikad nitko nije vidio, jer nije mogla pronaći ništa zajedničko sa ženama Paddyjevih prijatelja! Uz nju su postajale previše svjesne svog vulgarnog, preglasnog govora i zbunjenosti kad bi ugledale pred sobom više od jedne viljuške.
Ponekad, nedjeljom, odlazila je u pusti salon, sjedala za spinet kraj prozora i svirala, iako su joj zbog nedostatka vremena za vježbanje prsti već odavno bili izgubili gipkost, tako da je mogla savladati samo najjednostavnije komade. On bi sjedio ispred prozora, među jorgovanima i ljiljanima, i zatvorenih očiju slušao. U tim trenucima javljala mu se pred očima slika majke u dugoj haljini sa šlepom, od najfinije ružičaste čipke, kako sjedi za spinetom u velikoj sobi s pokućstvom boje slonovače, s velikim svijećnjacima naokolo. Ta je slika uvijek budila u njemu želju da zaplače, ali više nije plakao; nije plakao od one noći na štaglju nakon što ga je policija vratila kući.
Meggie je vratila Hala u njegovu košaru i stala pokraj majke. Još jedno upropašteno biće! Isti ponosni, profinjeni profil; u njenim rukama i dječjem tijelu također ima nečeg što podsjeća na Fionu. Kad bude žena, bit će vrlo slična majci. A za koga će se udati? Za nekog priglupog irskog nadničara ili neotesanog težaka s farme u Wahineu? Zaslužuje nešto mnogo bolje, ali nije rođena za to. Nema drugog izlaza, to su svi govorili, i svaka nova godina njegovog života samo je potvrđivala tu činjenicu.
Iznenada svjesne njegova pogleda, Fee i Meggie istovremeno su se okrenule njemu i osmjehnule se s onom posebnom nježnošću koju žene čuvaju za njima najdražeg čovjeka. Frank je spustio šalicu na stol i izišao da nahrani pse. Poželio je da zaplače ili da nekog ubije. Da učini bilo što što bi moglo ublažiti bol.

Tri dana nakon što je Paddy ostao bez posla kod Archibalda, stiglo je pismo Mary Carson. Otvorio ga je na pošti u Wahineu istog trenutka kad ga je primio, i vratio se kući poskakujući kao dijete.
– Idemo u Australiju! – vikao je mašući listovima skupocjenog papira pred zapanjenim licima ukućana.
Zavladala je tišina, svi su kao začarani zurili u njega. Fee ga je gledala zapanjeno, Meggie također, a sve muške oči zaplamsale su od radosti. Frankove su bile užarene.
– Kako to, Paddy, da nas se sjetila tako iznenada, poslije toliko godina? – upitala je Fee nakon što je pročitala pismo. – Novac za nju nije nešto novo, a ni samoća. Ne sjećam se da nam je ikad ranije ponudila neku pomoć.
– Valjda se boji da će umrijeti sama – rekao je, pokušavajući uvjeriti sebe koliko i Fee. – Pročitala si što piše: »Nisam više mlada, a ti i tvoji sinovi moji ste nasljednici. Mislim da bi trebalo da se vidimo prije nego što umrem, a vrijeme je i da naučiš upravljati svojim nasljedstvom. Namjeravam ti povjeriti dužnost nadzornika stočara – bit će to odlična škola za tebe, a oni od tvojih dječaka koji su dovoljno odrasli mogu također raditi kao stočari. Drogheda će postati obiteljski posjed, obitelj će upravljati bez pomoći drugih...«
– Kaže li nešto o tome da će nam poslati novac za putovanje u Australiju? – upitala je Fee.
Paddy se uspravio.
– Ne pada mi na pamet da i to tražim od nje! – rekao je oštro. – Možemo putovati u Australiju i bez njene pomoći, imamo toliko ušteđevine.
– Mislim da bi trebalo da nam plati put – ustrajala je tvrdoglavo Fee, na zaprepaštenje čitave obitelji. Nije se često događalo da iznosi i brani vlastito mišljenje. – Zar da ostaviš sve što si stekao ovdje, i odeš raditi za nju na osnovi obećanja danog u pismu? Nikad ranije nije prstom maknula da nam pomogne, nemam povjerenja u nju. Jedino čega se sjećam da si pričao o njoj, jest da nikad nisi sreo takvu škrticu. Konačno, Paddy, i ne poznaješ je dobro; između vas je prilična razlika u godinama. Otišla je u Australiju prije nego što si ti pošao u školu.
– Ne vidim da to sad nešto mijenja na stvari, a ako je tvrdica, to samo znači da ćemo više naslijediti. Ne, Fee, idemo u Australiju i sami ćemo sebi platiti put.
Fee više nije rekla ni riječi. Po izrazu njenog lica nije se moglo zaključiti je li joj ili nije krivo što su njene primjedbe po kratkom postupku odbačene.
– Hura, idemo u Australiju! – viknuo je Bob, uhvativši oca za ramena. Jack, Hughie i Stu skakali su od radosti, a Frank se osmjehivao. Njegove oči nisu vidjele ništa od onog u sobi, već nešto daleko iza nje. Samo su Fee i Meggie sumnjale i strahovale, tajno gajeći nadu da od svega toga neće biti ništa jer nije bilo nikakvog izgleda da im život u Australiji bude lakši.
Moglo je biti samo podjednako, a još u nepoznatoj sredini!
– Gdje je taj Gillanbone? – upitao je Stuart.
Smjesta je izvučen stari atlas. Iako su Clearyjevi bili siromašni, iza stola u kuhinji stajala je polica puna knjiga. Dječaci su okretali požutjele listove dok nisu pronašli Novi Južni Wales. Bili su naviknuti na male udaljenosti na Novom Zelandu, pa nisu obratili pažnju na razmjere karte označene u lijevom donjem kutu, i tako im se učinilo da je Novi Južni Wales po veličini otprilike jednak Sjevernom otoku Novog Zelanda. Pronašli su i Gillanbone, negdje u gornjem lijevom kutu karte; bio je udaljen od Sidneyja približno kao Wanganui od Aucklanda, samo je točkica koje su označavale naselja bilo mnogo manje nego na karti Sjevernog otoka.
– Taj atlas je vrlo star – rekao je Paddy. – Australija je kao Amerika, vrlo brzo se razvija. Siguran sam da danas tamo ima mnogo više gradova.
Morat će putovati brodom, u najjeftinijem razredu, ali putovanje je, na kraju krajeva, trebalo da traje samo tri dana, što nije bilo tako strašno. Nije trajalo nekoliko dugih tjedana, kao putovanje od Engleske do Australije. Mogli su sebi priuštiti da ponesu samo odjeću, porculan, posuđe, posteljinu, pribor za jelo i dragocjene knjige. Odlučili su da prodaju namještaj kako bi platili prijevoz onih nekoliko komada iz salona koje se sobom donijela Fee, njenog spineta, sagova i stolica.
– Neću ni da čujem za to da ih prodaš – rekao je Paddy odlučno.
– Jesi li siguran da to možemo sebi priuštiti? – upitala je Fee.
– Siguran sam. Što se tiče ostalog namještaja, Маrу kaže da će za nas pripremiti nadzornikovu kuću i da ćemo u njoj naći praktično sve što nam može zatrebati. Drago mi je što nećemo morati stanovati u istoj kući s Mary.
– I meni – rekla je Fee.
Paddy je otišao u Wanganui da rezervira kabinu trećeg razreda s osam ležajeva na brodu Wahine; bilo je neobično što brod nosi ime najbližeg gradića. Trebalo je da otputuju krajem kolovoza, pa su početkom tog mjeseca svi konačno počeli shvaćati da ih ta velika avantura zaista očekuje. Trebalo je pokloniti susjedima pse, prodati konje i kočiju, natovariti namještaj na kola starog Angusa MacWhirtera i odvesti ga u Wanganui na dražbu, spakirati stvari koje je donijela Fee, posuđe, porculan, posteljinu i knjige.
Frank je zatekao majku kako stoji pokraj prekrasnog starog spineta, milujući nježno ružičastu, prugastu oplatu i zamišljeno promatrajući zlatni prah koji joj je ostao na jagodicama prstiju.
– Jesi li ga oduvijek imala, mama? – upitao je.
– Jesam. Ono što je bilo moje nisu mi mogli oduzeti kad sam se udala. Spinet, perzijske ćilime, sofu u stilu Luja XV i stolić za pisanje u regentskom stilu. Malo, ali bilo je sve moje.
Sive oči rezignirano su gledale preko njegovog ramena u uljenu sliku na zidu, pomalo potamnjelu od vremena, na kojoj je bila prikazana žena s kosom boje zlata, u krinolini od blijedoružičaste čipke sa sto sedam volana.
– Tko je to? – upitao je znatiželjno, okrenuvši se.
– Uvijek sam želio to znati.
– Jedna velika dama.
– Pa sad, mora da ste u rodu, ima neke sličnosti između vas.
– U rodu? Ja u rodu s njom? – Oči koje su zamišljeno promatrale sliku sad su ironično gledale u sina. – Molim te, zar izgledam kao da bih mogla imati takve rođake?
– Izgleda?
– Paučina ti se uhvatila u glavi, bit će bolje da je ukloniš.
– Volio bih da mi kažeš, mama.
Uzdahnula je i spustila poklopac na spinetu, a onda obrisala zlatni prah s prstiju.
– Nemam što da ti kažem, zaista nemam što. Hajde, pomozi mi da gurnem ove stvari u sredinu sobe, da ih tata može spakirati.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 12:53 pm




Putovanje je bilo prava mora. Svi su se razboljeli od morske bolesti prije nego što je Wahine isplovio iz welingtonske luke, i nisu se oporavili u toku cijelog putovanja, tisuću dvjesta milja plovidbe preko uzburkanog, olujnog mora. Paddy je odveo dječake na palubu i držao ih tu, bez obzira na oštri vjetar i vodenu prašinu; odlazio je u potpalublje da obiđe Fee, Meggie i bebu samo kad bi neka dobra duša pristala da malo pripazi na četiri izmučena dječaka, koji su neprestano povraćali. Iako je čeznuo za tim da udahne malo svježeg zraka, Frank je određen da ostane dolje i pazi na žene. Cabina je bila malena, zagušljiva i zaudarala je na ulje, jer se nalazila ispod vodene linije, blizu pramca gdje se ljuljanje broda najviše osjećalo.
Nekoliko sati nakon što su isplovili iz Wellingtona, Frank i Meggie bili su potpuno sigurni da će im majka umrijeti. Liječnik koga je uplašeni stjuard doveo iz prvog razreda zabrinuto je vrtio glavom.
– Sva je sreća što putovanje neće dugo trajati – rekao je i naredio njegovateljici da pronađe mlijeko za dijete.
U periodima između napada povraćanja, Frank i Meggie su nekako uspijevali da na bočicu nahrane Hala, koji za to nije pokazivao baš mnogo volje. Fee više nije pokušavala povraćati i pala je u neku vrstu kome, iz koje je nikako nisu mogli probuditi. Stjuard je pomagao Franku da je smjesti na najviši ležaj, gdje je bio manje ustajao zrak. Držeći pred ustima ručnik da zaustavi vodenastu tekućinu koja mu se neprestano dizala iz želuca, Frank je sjeo na rub ležaja pored nje i uklonio joj zamršenu žutu kosu s čela. Satima je tako sjedio, iako je i sam bio bolestan, i svaki put kad bi Paddy došao u kabinu, nalazio ga je kako sjedi pored majke i miluje je po glavi dok je Meggie ležala na donjem ležaju, sklupčana do Hala, s ručnikom na ustima.
Tri sata prije nego što će pristati u Sydneyju, more se smirilo i postalo glatko kao staklo, a magla se nečujno privukla s dalekog Antartika i obavila stari brod. Meggie, koja je malo došla sebi, učinilo se da brod, nakon što je strašno ljuljanje prestalo, zavija od bolova. Polako, metar po metar, probijali su se kroz ljepljivo sivilo, tiho kao sablast, dok se odnekud s nadgradnje nije opet javilo ono duboko, monotono tuljenje, neopisivo tužni zvuk, oličenje izgubljenosti i samoće. Zatim su, iznenada, zrak oko njih ispunili slični sumorni zvuci; uplovili su u sablasne, zadimljene vode luke. Taj zvuk brodskih sirena, njen prvi kontakt s Australijom, Meggie nikad neće zaboraviti.
Paddy je odnio Fee s broda na rukama; za njim je išao Frank, noseći bebu, Meggie s kovčegom i dječaci koji su posrtali pod kojekakvom prtljagom. Stigli su u Pyrmont, mjesto čije im ime nije ništa govorilo, u maglovito zimsko jutro krajem kolovoza 1921. Iza željezne ograde luke čekao je beskrajan red taksija. Meggie je gledala oko sebe širom otvorenih očiju, jer nikad ranije nije vidjela toliko kola na jednom mjestu. Paddy ih je nekako sve utrpao u jedan taksi čiji se vozač dobrovljno ponudio da ih odveze u »Narodnu palaču«.
– To je mjesto za vas, prijatelju – rekao je Paddyju. – Hotel za radne ljude kojim upravlja Armija spasa.
Ulice su bile zakrčene automobilima koji su, činilo se, jurili u svim pravcima; konja je bilo vrlo malo. Zurili su kao opčinjeni kroz prozor taksija u visoke zgrade od cigle, između kojih su krivudale uske ulice, čudeći se brzini s kojom se gomile ljudi pojavljuju i nestaju u nekom neshvatljivom ritualu grada. Wellington ih je impresionirao, ali u usporedbi sa Sydneyjem Wellington im je sad izgledao kao provincijski gradić.
Dok se Fee odmarala u jednoj od bezbrojnih soba košnice koju su pripadnici Armije spasa s ljubavlju nazivali »Narodna palača«, Paddy je otišao na glavni kolodvor da vidi kad kreće vlak za Gillanbone. Dječaci su se bili već potpuno oporavili i tražili su da pođu s njim; čuli su da kolodvor nije daleko i da se do njega ide ulicom u kojoj ima mnogo prodavaonica, između njih i jedna u kojoj se mogu dobiti bomboni od morskih algi. Zavideći im na njihovoj mladosti, Paddy je popustio; nije, uostalom, bio siguran kako će ga rođene noge nositi nakon tri dana morske bolesti. Frank i Meggie ostali su uz Fee i bebu, žaleći što i oni ne mogu poći, ali ipak više zabrinuti za zdravlje majke.
Činilo se, ipak, da joj se nakon što je sišla s broda brzo vraća snaga, pa je čak pojela tanjur juhe i krišku prepečenog kruha, koje joj je donio jedan od uniformiranih radničkih anđela.
– Ako ne krenemo noćas, Fee, slijedeći direktni vlak imamo tek za tjedan dana – rekao je Paddy kad se vratio. – Što misliš, hoćeš li izdržati putovanje ako odmah krenemo dalje?
Fee se podigla, dršćući.
– Izdržat ću.
– Mislim da bi trebalo pričekati – rekao je Frank oštro. – Ne vjerujem da se mama već dovoljno oporavila da bi mogla putovati.
– Ono što ti, Frank, čini mi se ne shvaćaš jest činjenica da ćemo, ako propustimo današnji vlak, na slijedeći čekati tjedan dana, a ja u džepu jednostavno nemam novaca za tjedan dana boravka u Sydneyju. Ovo je velika zemlja, i u kraj u koji idemo vlakovi ne voze svakog dana. Bilo kojim od tri vlaka koji kreću sutra mogli bismo stići do Dubboa, gdje bismo morali čekati na lokalnu vezu, a rekli su mi da bismo se tako neusporedivo više napatili nego da prikupimo snage i krenemo noćašnjim ekspresom.
– Izdržat ću, Paddy – ponovila je Fee. – Frank i Meggie će mi pomoći, sve će biti u redu. – Gledala je ravno u Franka, preklinjući ga pogledom da ušuti.
– Onda ću odmah poslati Mary brzojav i javiti da nas čeka sutra uvečer.
Glavni kolodvor bio je zgrada veća od bilo koje u kojoj su Clearyjevi ikad bili, ogromni stakleni cilindar koji je, činilo se, istovremeno prigušivao žamor tisuća ljudi koji su čekali pokraj svojih otrcanih, špagom vezanih kovčega, ne skidajući pogleda s velike ploče na kojoj su službenici s pomoću dugačkih štapova mijenjali napise s najavama odlaska i dolaska vlakova. Sumrak se već brzo spuštao kad su se pridružili onima koji su čekali pred željeznim rešetkastim ulazom na peron broj pet; ulaz je bio zatvoren, ali na njemu je stajao velik, rukom iscrtan natpis GILLANBONE. Na peronima broj jedan i dva vladala je strahovita gužva, jer je za koji trenutak trebalo da krenu ekspresni noćni vlakovi za Brisbane i Melbourne; velik broj putnika gurao se kroz ulaze. Ubrzo je došao red i na njih; vrata su se sa škripom otvorila i putnici su požurili u vlak.
Paddy je pronašao prazan odjeljak drugog razreda i smjestio starije dječake do prodora, a Fee, Meggie i bebu do kliznih vrata koja su vodila u dugački hodnik iz kojeg se ulazilo u odjeljke. U kupe su neprestano zavirivali ljudi, tražeći slobodno mjesto, da bi se užasnuti povukli kad bi ugledali toliko djece. Putovati s velikom obitelji imalo je i svojih dobrih strana.
Noć je bila prilično hladna pa se pokazalo umjesnim razmotati velike karirane putne pokrivače koji su bili pričvršćeni za kovčege. Vagon nije imao grijanja, ali su na podu ležale velike limene kutije napunjene vrućim pepelom, zračeći toplinu. Nitko, uostalom, nije ni očekivao da će vagon biti zagrijan jer je grijanje u Australiji i Novom Zelandu bilo nepoznata stvar.
– Koliko je daleko Gillanbone, tata? – upitala je Meggie kad je vlak krenuo, štropoćući i blago se njišući na bezbrojnim skretnicama.
– Mnogo dalje nego što smo ocijenili na našem atlasu, Meggie. Devet stotina dvadeset kilometara. Stići ćemo sutra kasno poslije podne.
Dječaci su ga iznenađeno pogledali, ali je čudesni svijet svjetala što se rascvjetao iza prozora ubrzo učinio da zaborave na sve. Svi su se okupili oko prozora i promatrali kako milje prolaze a kuće se ne smanjuju. Vlak je povećao brzinu, svjetla su se razrijedila i konačno nestala, a zamijenili su ih rojevi iskri koje je vjetar, zviždeći, kovitlao ispred prozora. Kad je Paddy izveo dječake na hodnik da Fee može nahraniti Hala, Meggie je čeznutljivo pogledala za njima. Tih joj se dana činilo da je ispala iz društva dječaka, da ne spada među njih otkako je rođenje novog djeteta poremetilo njen život i vezalo je za kuću jednako čvrsto kao i majku. U stvari, i nema razloga da žali, rekla je sebi pošteno. Bio je neobično drago dijete, najveća radost u njenom životu, i godilo joj je što se majka prema njoj odnosi kao prema odrasloj osobi. Nije imala pojma kako to njena majka dobiva djecu, ali rezultat je bio divan. Predala je Hala u ruke majci; ubrzo zatim vlak se sa škripanjem i treskom zaustavio i stajao je, činilo se, satima, hvatajući dah. Borila se sa željom da otvori prozor i izviri napolje, ali u odjeljku je bilo već vrlo hladno, bez obzira na kutije s vrućim pepelom na podu.
Paddy je ušao u odjeljak noseći šalicu vrelog čaja za Fee; Fee je spustila sitog i pospanog Hala na sjedalo.
– Gdje smo to? – upitala je.
– U mjestu zvanom Valley Heights. Tu će prikvačiti još jednu lokomotivu jer nam predstoji uspon do Lithgowa, rekla mi je djevojka u bifeu.
– Koliko imam vremena da popijem ovo?
– Petnaest minuta. Frank će ti donijeti sendvič, a ja ću se pobrinuti da i dječaci popiju nešto. Slijedeća stanica na kojoj možemo dobiti nešto za osvježenje jest Blayney, u koji ćemo stići kasno noću.
Meggie je podijelila s majkom šalicu vrelog, dobro zašećerenog čaja, iznenada neobično uzbuđena, i pohlepno progutala sendvič koji joj je Frank donio.
Frank joj je rekao da legne na dugo sjedalo pored Hala, i dobro je omotao pokrivačem, a onda je na isti način pokrio Fee koja se ispružila na sjedalu preko puta. Stuart i Hughie su legli na pod između sjedala, a Paddy, Frank, Bob i Jack otišli su u drugi odjeljak u istom vagonu da razgovaraju s nekim radnicima koji su putovali na striženje ovaca i tamo provedu noć. Bilo je mnogo ugodnije nego na brodu, ljuljati se blago uz ritmičko brektanje dviju lokomotiva, slušati zavijanje vjetra u telegrafskim žicama i povremeni ubrzani štropot, kad bi čelični kotači počeli proklizavati na uzbrdici, grozničavo nastojeći uspostaviti vučnu silu. Meggie je zaspala.
Ujutro su, bunovni i zapanjeni, ugledali predio tako neobičan da nisu ni sanjali da nešto slično postoji na istom planetu na kojem je i Novi Zeland. Brda su, doduše, bila zaobljena kao i tamo, ali sve drugo bilo je sasvim drukčije. Sve je bilo smeđe i sivo, čak i drveće! Ozimo žito poprimilo je pod zrakama blistavog sunca srebrenastu boju sa žućkastosmeđim preljevom; žitna polja, ustalasana vjetrom, pružala su se kilometrima, a tek tu i tamo mogle su se vidjeti osamljene skupine tankog, vitkog drveća s plavičastim lišćem ili zakržljalog, prašinom pokrivenog, sivog grmlja. Fee je stoički promatrala prizor ne mijenjajući izraz lica, ali oči Meggie bile su pune suza. Bio je to strašan, pust, beskrajan predio, bez trunka zelenila.
Mrazna noć pretvorila se u vreo dan kad se sunce počelo penjati prema zenitu, a vlak je štropotao dalje, zaustavljajući se u ponekom gradiću punom bicikla i konjskih kola. Automobila je tu, činilo se, bilo vrlo malo, Paddy je otvorio prozor u kupeu i na hodniku, ne obazirući se na čađu koja je prodirala u vagon i lijepila se za sve; bilo je tako sparno da su jedva disali, preznojavajući se u debeloj zimskoj odjeći u kojoj su doputovali s Novog Zelanda. Bilo je naprosto nevjerojatno da bilo gdje osim u paklu može biti tako vruće usred zime.
Sunce je već zalazilo kad je vlak stigao u Gallanbone, čudnu skupinu trošnih zgrada od drva i valovitog lima s obje strane široke, prašne ulice, puste i bez drveća. Užareno sunce ukrasilo je sve to zlatnim premazom, koji je učinio da gradić na trenutak dobije neobično dostojanstven izgled, ali ta se varka izgubila još dok su stajali na peronu i promatrali ga. Pred sobom su ponovo ugledali tipično naselje na kraju svijeta, istureni položaj na samom rubu sve užeg kišnog pojasa. Nešto dalje prema zapadu počinjao je tri i pol tisuće kilometara široki pojas ničega, pustinje u kojoj nikad nije padala kiša.
Ispred stanične zgrade bio je parkiran blistav crni automobil, a prema njima je, ležerno koračajući kroz nekoliko centimetara debelu prašinu, išao svećenik. U dugoj sutani izgledao je kao neki lik iz prošlosti; činilo se da ne hoda kao obični ljudi, nego da lebdi iznad zemlje, kao što se hoda u snu. Prašina se dizala i kovitlala oko njega, crvena pod posljednjim zrakama sunca.
– Dobar dan, ja sam otac de Bricassart – rekao je, pružajući ruku Paddyju. – Vi ste sigurno brat gospođe Mary; vrlo ste slični jedno drugom. – Zatim se okrenuo Fee i podigao njenu mlitavu ruku do svojih usana, osmjehujući se, istinski iznenađen. Ako je netko mogao smjesta zapaziti ženu plemenita roda, onda je to bio otac Ralph. – Vi ste zaista lijepa žena – rekao je kao da je takva primjedba nešto najprirodnije što se može čuti iz usta jednog svećenika, a onda se njegov pogled zadrža na dječacima koji su stajali stisnuti jedan uz drugog. Najduže je, začuđeno i pomalo zbunjeno, zurio u Franka, koji je držao u rukama bebu, a onda kratko pogledao svakog od dječaka, po veličini. Iza njih, sama, stajala je Meggie, promatrajući ga otvorenih usta, kao da pred sobom vidi samog Boga. Kao da ne primjećuje da mu se mantija od finog serža vuče po prašini, prošao je između dječaka i čučnuo ispred Meggie, uhvativši je za ramena. Ruke su mu bile čvrste, nježne, blage. – A tko si ti? – upitao je, osmjehujući se.
– Meggie – rekla je.
– Zove se Meghann – promrmljao je Frank, koji je smjesta zamrzio tog muškarca, visokog i elegantnog.
– To mi je najdraže ime, Meghann. – Uspravio se, zadržavši ruku Meggie u svojoj, – Bit će bolje da noćas prespavate u prezbiteriju – rekao je, vodeći Meggie prema automobilu. – Odvest ću vas na Droghedu ujutro. To je preduga vožnja nakon putovanja vlakom iz Sydneyja.
Osim hotela »Imperial«, katolička crkva, škola, samostan i prezbiterij bile su jedine zidane zgrade u Gillanboneu. Čak je i velika državna škola bila u osnovi drvene konstrukcije. Čim se spustio mrak, zrak se nevjerojatno brzo ohladio, ali u salonu prezbiterija plamsala je u kaminu velika vatra, a odnekud je dopirao upravo neizdržljivo privlačan miris jela. Domaćica, mršava stara Škotkinja zapanjujuće energije, motala se okolo pokazujući im njihove sobe i neprestano čavrljajući; govorila je s upadljivim zapadnoškotskim naglaskom.
Naviknuti na nepristupačnost i rezerviranost popova u Wahineu, Clearyjevi su ostali zbunjeni jednostavnošću, prijaznošću i ležernošću oca Ralpha. Otkravio se samo Paddy, sjetivši se ljubeznosti svećenika u njegovom rodnom Galwaju i njihovog druženja sa siromašnim svijetom. Ostali su pojeli večeru u potpunoj tišini i pobjegli u svoje sobe na katu čim im se pružila prilika. Paddy je nerado krenuo za njima. Za njega, vjera je značila toplinu i utjehu, a ostali članovi njegove obitelji vidjeli su u njoj nešto nerazdvojno povezano sa strahom, prinudom na principu radi-ovako-ili-ćeš-biti-proklet.
Kad su svi otišli, otac Ralph sjeo je u svoj omiljeni naslonjač, ispruživši noge. Zurio je u vatru, pušio cigaretu i osmjehivao se. Pred očima su mu redom prolazili Clearyjevi, onako kako ih je prvi put ugledao na stanici. Muškarac neobično sličan Mary ali pogrbljen od teškog rada i, očigledno, za razliku od nje, nimalo zloban; njegova umorna lijepa žena, kojoj kao da bi pristajala samo kočija sa četiri bijela konja; tamni i namrgođeni Frank, s crnim očima, crnim očima; sinovi, uglavnom slični ocu ali najmlađi, Stuart, vrlo sličan majci, bit će lijep muškarac kad odraste; kako će izgledati beba, nemoguće je reći; i Meggie. Najslađa, najljepša djevojčica koju je ikad vidio! Kosa čiju je boju nemoguće opisati, ni crvena ni zlatna, savršena kombinacija obje. Pogledala ga je srebrnasto-sivim očima tako blistavim i bistrim kao da su od rastopljenog dragog kamenja. Stresao se, bacio opušak u vatru i ustao. Pred starost mu se mašta počela čudno razbuktavati; rastopljeno drago kamenje, zaboga! Mnogo je vjerojatnije da mu vid počinje popuštati.
Ujutro je odvezao svoje goste na Droghedu; bili su se već navikli na pejzaž i njihovi komentari bili su, po njegovu mišljenju, vrlo zabavni. Posljednje brdo nalazi se oko tri stotine kilometara istočno od Droghede, objasnio im je; nalaze se u području ravnica prekrivenih zemljom crnicom. U području beskrajnih travnatih pašnjaka, ravnom kao ploča, tek tu i tamo s ponekom šumicom. Dan je bio vruć kao prethodni, ali je bilo daleko ugodnije voziti se automobilom nego vlakom. Krenuli su rano, bez doručka; svećenička odjeća oca Ralpha i sveta pričest bili su pažljivo spakirani u crni kovčeg.
– Ovce su prljave! – rekla je Meggie tužno promatrajući stotine i stotine crvenkastoriđih loptica s njuškama u travi.
– Ah, vidim da je trebalo da izaberem Novi Zeland – rekao je svećenik. – Tamo je sigurno kao u Irskoj, ovce su lijepe i bijele.
– Da, Novi Zeland u mnogo čemu podsjeća na Irsku; trava je prekrasno zelena kao tamo. Ali sve je još divlje, nije tako pitomo – odgovorio je Paddy. Otac Ralph mu se neobično sviđao.
Upravo u tom trenutku jato emua skočilo je na nezgrapne noge i potrčalo, brzinom vjetra, ispruženih vratova. Djeca su ih zapanjeno promatrala, a onda se počela smijati, oduševljena divovskim pticama koje trče umjesto da lete.
– Kakvo je tek zadovoljstvo voziti se bez zaustavljanja zbog onih nesretnih vratnica! – rekao je otac Ralph kad su se posljednje vratnice zatvorile iza njih, a Bob, koji ih je otvarao i zatvarao, uskočio u kola.
Nakon šokova koji su od dolaska u Australiji slijedili zapanjujućom brzinom jedan za drugim, pogled na Droghedu s njenom georgijanskom fasadom, lozama penjačicama i tisućama grmova ruža ostavljao je dojam da su se iznenada opet našli u rodnom kraju.
– Zar ćemo tu stanovati? – ciknula je Meggie.
– Ne baš u toj zgradi – rekao je svećenik brzo. – Kuća u kojoj ćete stanovati nalazi se otprilike kilometar odavde, dolje kraj potoka.
Mary Carson dočekala ih je u prostranom salonu; nije ustala da se pozdravi s bratom, nego ga je prisilila da priđe njoj, ostajući da sjedi u svom fotelju s visokim naslonom.
– E pa, lijepo, Paddy – rekla je relativno prijazno, gledajući pored njega u oca Ralpha kako stoji držeći u naručju Meggie, koja je čvrsto obavila ručice oko njegovog vrata. Zatim je polako ustala a da se uopće nije pozdravila s Fee i djecom.
– Idemo odmah na misu – rekla je. – Sigurna sam da otac de Bricassart jedva čeka da krene natrag.
– Ni govora, draga Mary. – Nasmijao se, a plave su mu oči zasvjetlucale. – Odslužit ću misu i nakon toga ćete nas sve počastiti obilnim toplim doručkom, a zatim ću, kako sam obećao, odvesti Meggie da joj pokažem gdje će stanovati.
– Meggie? – rekla je Mary Carson.
– Da, ovo je Meggie. Samo, počinjemo predstavljanje s pogrešnog kraja, zar ne? Dopustite da počnem od glave, Mary, molim vas. Ovo je Fiona.
Mary Carson je jedva primjetno klimnula glavom, a kad je otac Ralph počeo predstavljati dječake, jedva se udostojila da ih pogleda. Ali zato je cijelo vrijeme pažljivo promatrala svećenika i Meggie.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 12:54 pm






4

Kuća predviđena za nadzornika stočara stajala je na stupovima desetak metara iznad uske jaruge obrubljene visokim, neravnomjerno razmaknutim gumovcima i mnogim tužnim vrbama. Poslije raskošnog dvorca Drogheda, izgledala je nekako obično, nimalo romantično, a pridodane zgrade bile su uglavnom slične onima koje su ostavili iza sebe na Novom Zelandu. Sobe su bile prepune solidnog viktorijanskog namještaja, pokrivenog finom crvenom prašinom.
– Bit će vam lijepo ovdje, imat ćete i kupaonu – rekao je otac Ralph vodeći ih uz drvene stube na prednju verandu; bio je to priličan uspon jer su stupovi na kojima je kuća stajala bili visoki pet metara. – To je za slučaj da se potok izlije– objasnio im je otac Ralph. – Na samoj ste obali, a čuo sam da se događa da preko noći voda poraste dvadeset metara.
Kuća je zaista imala kupaonu; u jednoj maloj prostoriji u kutu zadnje verande nalazila se starinska limena kada, a pored nje kotao za grijanje vode na drva. Fee i Meggie su, međutim, razočarano ustanovile da je nužnik obična smrdljiva rupa u zemlji, oko dvije stotine metara daleko od kuće. Primitivno nakon onoga što su imali na Novom Zelandu.
– Ljudi koji su ovdje živjeli nisu bili previše čisti – rekla je Fee šarajući prstom po prašini na komodi.
Otac Ralph se nasmijao.
– Ako se pokušate boriti s tim, bit će to unaprijed izgubljena bitka – rekao je. – Ovo je Outback, i tri stvari nećete nikad pobijediti; vrućinu, prašinu i muhe. Ma što učinili, neprestano će vas pratiti.
Fee je pogledala svećenika.
– Vrlo ste ljubezni, oče.
– A zašto ne bih bio? Vi ste jedini rođaci moje dobre prijateljice Mary Carson.
Slegla je ramenima, kao da svećenikove riječi nisu na nju ostavile neki poseban dojam.
– Nisam navikla na prijateljski odnos sa svećenicima. Na Novom Zelandu prilično su nepristupačni.
– Vi ste katolkinja, zar ne?
– Nisam, Paddy je katolik. Djeca su, naravno, odgojena kao katolici, sva, ako je to ono što vas brine.
– Na to nisam ni pomislio. Da li to vama smeta?
– Potpuno mi je svejedno što su.
– Vi niste promijenili vjeru.
– Nisam licemjer, oče de Bricassart. Davno sam izgubila povjerenje u vlastitu crkvu i nisam imala nimalo volje da prihvatim drugu, podjednako besmislenu vjeru.
– Razumijem. – Promatrao je Meggie, koja je stajala na prednjoj verandi i gledala stazu što je vodila prema središnjem zdanju Droghede. – Imate lijepu kćerku. Uvijek sam volio tu ticijansku boju kose, znate. Da je umjetnik vidio njenu, smjesta bi otrčao po svoje kistove. Takvu boju kose još nikad nisam vidio. Je li vam ona jedina kćerka?
– Jest. I u Paddyjevoj i u mojoj obitelji prevladavaju dječaci. Djevojčice su rijetkost.
– Sirotica – rekao je smrknuto.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 7 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu