Ptice umiru pjevajući

Strana 2 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Ići dole

Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 12:44 pm

First topic message reminder :



Ovaj pozamašan roman, jedan od najvećih svjetskih bestselera s jednom od najljepših ljubavnih priča našeg doba, najčešće uspoređuju s knjigom “Zameo ih vjetar”. Samo što se ova obiteljska saga događa najvećim dijelom na Novom Zelandu i u Australiji odakle potječe i njezina autorica, Colleen McCullough. Od trenutka kada je prvi put objavljen, prije više od trideset godina, roman “Ptice umiru pjevajući” svojevrstan je književni fenomen o kojem su svi pričali i imali mišljenje, a televizijska serija iz 1983...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 12:54 pm




Nakon što su sanduci sa stvarima stigli iz Sydneyja i kuća, zahvaljujući knjigama, porculanu, ukrasima i namještaju u salonu, dobila poznat izgled, život se počeo normalizirati. Paddy i dječaci stariji od Stua bili su uglavnom izvan kuće, s dvojicom iskusnih radnika koje je Mary Carson odredila da ih nauče mnogim razlikama između uzgoja ovaca u Novom Južnom Walesu i iste djelatnosti na Novom Zelandu. Fee, Meggie i Stu upoznavali su se s razlikama između vođenja kućanstva na Novom Zelandu i života u kući nadzornika stočara na Droghedi. Postojao je prešutni sporazum da se ni za što ne obraćaju samoj Mary Carson, ali njena upraviteljica kuće i posluga bili su uvijek spremni da pruže svaku pomoć Fee, kao što su radnici na imanju bili spremni da pomognu muškarcima.
Drogheda je, to su svi ubrzo shvatili, svijet za sebe, tako odsječen od civilizacije da je nakon izvjesnog vremena čak i Gillanbone postao samo ime povezano s nekim davnim uspomenama. Unutar granica velikog Domaćeg pašnjaka, nalazile su se staje, kovačnica, garaže, bezbrojne barake u kojima se čuvalo svašta, od stočne hrane do strojeva, kusnica i vježbalište za pse, pravi labirint torova, ogromna zgrada za striženje ovaca sa dvadeset šest radnih mjesta, što je bio nečuveno velik broj, i još jedan kompleks torova iza nje. Tu su bili i ograđeni prostori za živinu, svinjci, staje za krave, mljekara, stambena zgrada za radnike koji su strigli ovce, nekoliko manjih kuća za prolazne radnike, dvije kuće slične njihovoj, samo nešto manje, za goniče stoke, baraka za šegrte, klaonica i skladište drva za loženje.
Sve to nalazilo se približno u središtu čistine kružnog oblika, promjera oko pet kilometara, takozvanog Domaćeg pašnjaka. Samo na mjestu gdje se nalazila nadzornikova kuća, konglomerat zgrada gotovo je dodirivao pojas šuma. Između samih zgrada, baraka i staja za stoku bila su, međutim, posađena mnogobrojna stabla koja su pružala dobrodošlu i neophodnu hladovinu. Bila su to uglavnom stabla biberovca, visoka, otporna, gustih krošnji i smireno ljupka. Iza zgrada, u visokoj, gustoj travi Domaćeg pašnjaka, pospano su pasli konji i krave.
Kroz duboku jarugu pored nadzornikove kuće lijeno je tekao plitak, blatnjav potok. U priču oca Ralpha da preko noći voda u njemu može porasti dvadeset metara nitko nije povjerovao; to je izgledalo potpuno nemoguće. Vodu za kupaonu i kuhinju trebalo je izvlačiti ručnom pumpom iz potoka, i Fee i Meggie trebalo je dugo da se priviknu da se umivaju, peru suđe i rublje njegovom zelenkastosmeđom vodom. Kišnica za piće otjecala je s krova u četiri masivna rezervoara od valovitog lima postavljena na drvene tornjeve slične dizalicama, ali su odmah upozoreni da je koriste štedljivo, i nikad za pranje. Nije se, naime, nikad moglo znati kad će pasti slijedeća kiša da napuni rezervoare.
Ovce, goveda i konji pili su vodu iz arteških zdenaca, dobivanu ne jednostavnim kaptiranjem podzemnih tokova, nego pravu artešku vodu crpljenu s dubine od oko tisuću metara ispod površine zemlje. Ta voda, zagrijana do točke vrenja, navirala je iz cijevi na takozvanom grlu bušotine i tekla kroz uske kanale obrubljene travom otrovne zelene boje do svih pašnjaka na posjedu. Voda u tim odvodnim kanalima, s visokom koncentracijom mineralnih tvari i oštrim mirisom po sumporu, nije bila pogodna za ljudsku upotrebu.
Udaljenosti su ih u početku zbunjivale; posjed Drogheda zauzimao je površinu od sto tisuća hektara. Najduža granična linija posjeda bila je duga oko sto pedeset kilometara. Posjed je bio sedamdeset kilometara i dvadeset sedam vratnica udaljen od Gillanbonea; najbliže naselje, izuzimajući Gillanbone, bilo je udaljeno sto sedamdeset kolimetara. Najkraća, istočna granica posjeda protezala se duž rijeke Barwon, kako su starosjedioci nazivali sjeverni tok Darlinga, velike blatne rijeke duge tisuću petsto kilometara koja se ulijevala u rijeku Мurrау. Rijeka Мurrау nosila je njene vode do ušća u Velikom australskom zaljevu, oko dvije tisuće kilometara dalje prema jugu. Potok Gillan koji je tekao pored nadzornikove kuće ulijevao se u Barwon oko tri kilometra iza granice Domaćeg pašnjaka.
Paddy i dječaci bili su oduševljeni. Ponekad su provodili dane i dane u sedlu, desetinama kilometara daleko od kuće, logorujući preko noći pod nebom tako prostranim i tako okićenim zvijezdama da im se činilo da su dio samog Boga.
Na sivosmeđoj zemlji bujao je život. Klokani, u čoporima od po nekoliko tisuća životinja, u skokovima su promicali između drveća, preskačući ograde, prekrasni u svojoj gracioznosti i slobodi pokreta i impresivni po brojnosti; emui su gradili gnijezda usred ravnice, u travi, i dostojanstveno koračali naokolo čuvajući svoj teritorij da bi na pojavu bilo čega nepoznatog pobjegli vratolomnom brzinom, ostavljajući svoja tamnozelena jaja veličine nogometne lopte; termiti su gradili tornjeve slične minijaturnim neboderima, tamnocrvene boje; ogromni mravi, opasni zbog bolnih ujeda, kuljali su kao rijeka kroz otvore svojih podzemnih mravinjaka.
Ptičji svijet bio je tako bogat i raznovrstan da se činilo da se u beskraj pojavljuju stalno nove vrste, i to ne po jedna ili dvije ptice, nego u jatima od po nekoliko tisuća. Bilo je tu malenih zeleno-žutih papiga koje je Fee nazivala papigicama, a koje su domoroci zvali tigrice; nešto većih purpurno-plavih papiga zvanih rosele; velikih svijetlosivih papiga s jarkocrvenim i ružičastim grudima, glavama i korijenom krila, zvanih gale; krupnih blistavo bijelih ptica, s mesnatim sumporno žutim krestama, zvanih kakadui. Neobične sitne zebe lepršale su i kružile naokolo zajedno s vrapcima i čvorcima, a snažni smeđi vodomari zvani kukabure veselo su se kikotali, nekad tiho, nekad glasno, ili obrušavali loveći zmije, svoju omiljenu hranu. Sve te ptice imale su u sebi nešto ljudsko, nisu se nimalo plašile čovjeka i sjedile su u jatima na drveću, gledajući naokolo bistrim, inteligentnim očima, krešteći, čavrljajući, smijući se, imitirajući svaki zvuk koji bi čuli.
Strašni gušteri, metar i pol do dva metra dugi, jurili su s topotom po zemlji i gipko se penjali po najvišim granama drveća, kao da su kod kuće i na tlu i u visinama; zvali su ih goane. Bilo je i mnogo drugih vrsta guštera, manjih ali ponekad ništa manje strašnih, ukrašenih poput prethistorijskih triceratopsa rožnatim izraslinama oko vrata ili s natečenim, svijetloplavim jezicima. Zmija je bilo bezbroj vrsta, i Clearyjevi su ubrzo naučili da su one najveće i najopasnijeg izgleda često najbezazlenije, dok one sićušne, jedva tridesetak centimetara duge, mogu svojim ugrizom izazvati trenutnu smrt; svuda naokolo gmizale su šarene zmije, crne zmije s crvenim trbuhom, zelene zmije, smeđe zmije, smrtonosne tigraste zmije.
A tek kukci! Mali skakavci, divovski zeleni skakavci, cvrčci, pčele, muhe svih vrsta i veličina, zrikavci, komarči, vilini konjici, divovski moljci i leptiri, koliko samo leptira! Pauci su bili grozni, ružna dlakava stvorenja s nekoliko centimetara dugim nogama, ili varljivo sitni i neugledni ali otrovni, pritajeni u nekom kutu nužnika ili kupaone. Neki su živjeli u ogromnim lelujavim mrežama razapetim između drveća, neki u gusto tkanim ljuljačkama od paučine okvačenim između vlati trave, a neki su se pred čovjekom sklanjali u rupe iskopane u zemlji, zatvarajući poklopce za sobom.
Bilo je i pravih štetočina – divljih svinja koje su odjednom iskrsavale niotkuda, crne, dlakave, krupne kao odrasle krave, krvožedne i opasne; divljilji pasa dingosa, uvijek pritajenih, nevidljivih u travi; gavranova koji su sumorno graktali sa gromom sprženih, bijelih kostura mrtvih stabala; jastrebova i orlova koji su nepomično lebdjeli, nošeni zračnim strujama.
Od nekih od tih mesoždera trebalo je štititi stoku, posebno ovce u vrijeme jagnjenja. Klokani i kunići jeli su dragocjenu travu; svinje i dingosi jeli su janjce, telad i bolesne životinje; gavranovi su im kljucali oči. Clearyjevi su morali naučiti da pucaju, i uvijek su sa sobom nosili puške, ponekad da oslobode neku životinju muka a ponekad da ustrijele divljeg vepra ili dingosa.
To je pravi život, mislili su dječaci oduševljeno. Ni jedan od njih nije čeznuo za Novim Zelandom. Boreći se s muhama koje su im se skupljale u kutovima očiju, uvlačile u nos, usta i uši, naučili su stari australski trik i oko cijelog ruba šešira objesili o končiće plutane čepove. Kako bi onemogućili raznim gmizavcima da se uvlače u nogavice njihovih širokih hlača, vezivali su nogavice ispod koljena trakama od klokanske kože zvanim bowyangs; smijali su se čudnom nazivu, ali su cijenili njihovu praktičnost. U usporedbi s Australijom, Novi Zeland bio je pitoma zemlja; ovo je bio život.
Vezane za kuću i neposrednu okolicu, Fee i Meggie nisu bile ni približno toliko oduševljene novim životom; nisu imale ni vremena ni razloga da jašu naokolo, a nije bilo ili novih aktivnosti u kojima bi nalazile zadovoljstvo. Radile su ono što žene oduvijek rade – kuhale, čistile, prale, glačale, čuvale djecu – a sve je to bilo samo teže obavljati nego ranije. Borile su se s vrućinom, prašinom, muhama, bezbrojnim stepenicama, blatnom vodom, stalnom odsutnošću muškaraca povezanom s potrebama da same cijepaju i donose drva, pumpaju vodu, kolju perad. Najnepodnošljivija je bila vrućina, a bilo je tek rano proljeće; toplomjer na sjenovitoj verandi je, međutim, svakog dana pokazivao trideset osam stupnjeva Celzija. U kuhinji, pored štednjaka, bilo je i pedeset.
Odjeća koju su nosile bila je sva pripijena uz tijelo, kako je to odgovaralo klimi na Novom Zelandu, gdje je u kući bilo uvijek hladno. Mary Carson, prošetavši se da obiđe snahu, s visoka je odmjerila njenu uz vrat zakopčanu, do poda dugu platnenu haljinu. Sama je bila obučena po posljednjoj modi; na sebi je imala haljinu od bjeličaste svile koja joj je dopirala do iznad članaka, sa širokim rukavima, bez pojasa i s dubokim izrezom.
– Fiona, ti si zaista beznadno staromodno obučena – rekla je promatrajući salon svježe obojen žućkasto-bijelo, perzijske ćilime i krhki, skupocjeni namještaj.
– Nemam vremena da budem drukčija – rekla je Fee, malo previše odsječno, s obzirom na to da je igrala ulogu domaćice.
– Sad ćeš imati više vremena. Muškarci će biti uglavnom izvan kuće, pa nećeš morati toliko kuhati. Skrati haljine i prestani nositi podsuknje i steznike, jer ćeš skapati od vrućine kad dođe ljeto. Može biti čak osam do deset stupnjeva vruće nego sad, znaš. – Pogled joj se zadržao na portretu lijepe plavokose žene u krinolini, u stilu carice Eugenije. – Tko je ovo? – upitala je, pokazujući na sliku.
– Moja baka.
– Oh, zaista? A namještaj, ćilimi?
– Moji su. Naslijedila sam ih od bake.
– Oh, zaista? Draga moja Fiona, pala si na niske grane, zar ne?
Fee nikad nije gubila živce, pa nije ni sada, ali su joj se tanke usne još više zategle.
– Ja tako ne mislim, Mary. Imam dobrog muža, to bi bar trebalo da znaš.
– Ali bez prebijene pare. Kako je tvoje djevojačko prezime?
– Armstrong.
– Oh, zaista? Da nisi možda u rodu s Roderickom Armstrongom?
– Tako se zove moj najstariji brat. Ime je dobio po pradjedu.
Mary Carson je ustala, tjerajući šeširom muhe koje nisu respektirale nikoga.
– E pa, boljeg si porijekla nego Clearyjevi, to moram priznati. Zar si toliko voljela Paddyja da se svega tog odrekneš?
– Moji razlozi za sve što radim – rekla je Fee mirno – isključivo su moja stvar, a ne tvoja, Mary. O svom mužu ne želim raspravljati čak ni s njegovom sestrom.
Crte s obje strane usta Mary Carson produbile su se, a oči primjetno raširile.
– Ma što mi reče!
Nije više nikad došla, ali gospođa Smith, njena domaćica, koja je često dolazila, ponovila je savjet Mary Carson u pogledu haljina.
– Znate što – rekla je – ja imam u stanu šivači stroj koji nikad ne upotrebljavam. Naredit ću dvojici radnika da ga prenesu ovamo. Ako mi slučajno zatreba, doći ću k vama. – Pogledala je u malog Hala, koji se veselo valjao po podu. – Volim slušati dječje glasove, gospođo Cleary.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 12:55 pm




Pošta je stizala iz Gillanbonea jednom u svakih šest tjedana teretnim kolima koja su vukli konji; bio je to jedini kontakt s vanjskim svijetom. Na Droghedi je postojao jedan Fordov kamion, jedan specijalni Fordov kamion preuređen u pokretnu cisternu, jedan osobni automobil Ford Model T i jedna limuzina Rolls-Royce, ali se njima nitko nije vozio u Gillanbone osim, vrlo rijetko, sama Mary Carson. Sedamdeset kilometara bila je udaljenost kao do Mjeseca.
Bluey Williams imao je ugovor da raznosi poštu po čitavoj oblasti i trebalo mu je šest tjedana da obiđe dodijeljeni teritorij. Njegova kola s ravnim krovom i kotačima promjera tri metra vukla je veličanstvena zaprega od dvanaest snažnih konja, i u njima je bilo sve što su pojedine postaje naručile. Pored vreća s poštom, vozio je namirnice, benzin u bačvama od dvije stotine litara, petrolej u četvrtastim kantama od dvadeset litara, sijeno, vreće s kukuruzom, platnene vreće pune brašna i šećera, sanduke čaja, vreće krumpira, poljoprivredne strojeve, poštom naručene igračke, odijela iz salona Anthonyja Horderna u Sydneyju i sve ostalo što je trebalo dopremiti iz Gillyja ili vanjskog svijeta. Krećući se brzinom od trideset kilometara na dan, bio je dobrodošao gost gdje god se zaustavio – donosio je vijesti, izvještaje o vremenu u drugim krajevima, primao ispisane komadiće papira pažljivo prikvačene uz novac za robu koju će nabaviti u Gillyju, primao mukotrpno napisana pisma i ubacivao ih u platnenu vreću s natpisom »Kraljevska GVR pošta«.
Zapadno od Gillyja na njegovom putu bile su samo dvije postaje, Droghede bliže i Bugela nešto dalje. Iza Bugele prostirao se teritorij u koji je pošta stizala tek svakih šest mjeseci. Blueyjeva kola kretala su se u velikom cik-cak luku od postaje do postaje na jugozapadu, zapadu i sjeverozapadu, a zatim se vraćala u Gilly prije nego što će krenuti dalje na istok. Taj istočni dio puta bio je kraći jer je sto kilometara dalje počinjao teritorij u koji je pošta stizala iz Boorooa. Ponekad bi na otvorenom kožnom sjedalu pored Вlueуја sjedio i poneki putnik, gost ili netko tko traži posao, a ponekad je i odvozio ljude-goste, nezadovoljne stočare, služavke ili sezonske radnike, vrlo rijetko poneku guvernantu. Doseljenici su obično imali vlastita kola, ali oni koji su radili za njih zavisili su od Blueyja, i u pogledu prijevoza, i u pogledu nabave i dostavljanja pošte.
Kad su stigle tkanine što ih je naručila, Fee je sjela za poklonjeni šivaći stroj i počela šiti lagane, široke haljine za sebe i Meggie, lagane hlače i radne kombinezone za muškarce, košuljice za Hala i zavjese za prozore.
Meggie se osjećala osmaljenom jer je od dječaka kod kuće bio samo Stuart. Jack i Hughie bili su s ocem i učili stočarski zanat – postali su jackarooi, kako su nazivali učenika u tom poslu – a Stuart nije bio društvo kakvo su bili Jack i Hughie. Živio je u nekom svom vlastitom svijetu, tih, nježan dječak koji je više volio da satima promatra život u mravinjaku nego da se penje po drveću, dok je Meggie obožavala penjanje po drveću i držala da australski gumovci pružaju izvanredne mogućnosti za to, jer su vrlo raznoliki po obliku i problemima koje, penjući se, treba savladati. Ni za penjanje ni za promatranje mrava djeca, doduše, nisu imala mnogo vremena. I Meggie i Stuart mnogo su radili. Cijepali su i nosili drva, kopali jame za odlaganje smeća, brinuli se za povrtnjak, hranili perad i svinje. Naučili su, također, ubijati zmije i pauke, iako nikad nisu prestali da ih se boje.
Što se tiče oborina, vrijeme je bilo prilično povoljno nekoliko godina; razina vode u potoku bila je niska, ali rezervoari su bili dopola puni. Trava je još bila uglavnom svježa, ali očigledno ni približno onakva kakva može biti kad su uvjeti dobri.
– Bit će vjerojatno gore – rekla je Mary Carson smrknuto.
Bilo je, međutim, suđeno da se upoznaju s poplavom prije nego s pravom sušom. Polovicom siječnja oblast se našla zahvaćena južnim rubom sjeverozapadnih monsuna. Po karakteru izuzetno ćudljivi, ti snažni vjetrovi puhali su kako im se kad svidjelo. Dugotrajne ljetne kiše koje su donosili ponekad su zahvaćale samo krajnji sjever kontinenta, a ponekad su prodirale čak do Outbacka i donosili nezadovoljnim građanima Sydneyja kišovito ljeto. Tog siječnja nebo se prekrilo crnim oblacima, iskidanim u krpe od vjetra, i počela je padati kiša; to nije bio blag pljusak nego žestoka, zaglušna provala oblaka za koju se činilo da nikad neće prestati.
Bili su upozoreni na ono što se sprema; Bluey Williams je stigao sa svojim kolima natovarenim do vrha i rezervnom zapregom od dvanaest konja, jer se žurio da obavi turu prije nego što kiše onemoguće putovanje i opskrbu udaljenih postaja.
– Dolazi monsun – rekao je savijajući cigaretu i pokazujući bičem viškove robe što ih je dovezao. – Cooper, Barcoo i Diamantina opasno nadolaze a Overflow se izlio. Čitav kvinslendski Outback je pola metra pod vodom i oni jadnici tamo pokušavaju naći uzvisine na koje bi mogli skloniti ovce.
Ono što je uslijedilo moglo bi se nazvati kontroliranom panikom; Paddy i dječaci radili su do iznemoglosti prebacujući ovce s pašnjaka u nizinama na one više, što dalje od potoka i rijeke Barwona. Došao je otac Ralph, osedlao konja i otišao s Frankom i najboljim čoporom pasa da skloni ovce sa dva pašnjaka pored Barwonaa, dok su Paddy i dvojica iskusnih stočara, svaki s jednim dječakom, otišli u drugim pravcima.
Pokazalo se da otac Ralph izvrsno poznaje stočarski posao. Jahao je na punokrvnoj kestenjastoj kobili koju je dobio na poklon od Mary Carson, obučen u besprijekorno skrojene jahačke hlače žućkasto-smeđe boje, ulaštene smeđe čizme do koljena i blistavo bijelu košulju sa zavrnutim rukavima i otvorenim ovratnikom, tako da su se vidjele njegove mišićave ruke i glatke, preplanule grudi. U širokim, starim, sivim hlačama od kepera vezanim bowyang trakama i sivoj flanelastoj potkošulji, Frank se pored njega osjećao kao siromašan rođak. Pa to, u stvari, i jest, pomislio je sumorno, jašući za uspravnim, elegantnim jahačem na prekrasnoj kobili kroz crnogoričnu šumu iza potoka. Sam je jahao na šarenom, tromom i neposlušnom konju, zloćudnoj i tvrdoglavoj životinji koja je iznad svega mrzila druge konje. Psi su uzbuđeno lajali i poskakivali, režali i međusobno se ujedali dok ih otac Ralph ne bi rastavio snažnim i preciznim udarcem biča. Činilo se da nema ničega što taj čovjek nije kadar uraditi; poznavao je zvižduke kojima su psima prenošene naredbe da urade ovo ili ono, i vitlao je bičem mnogo bolje nego Frank, koji je još uvijek upijao tu egzotičnu australsku vještinu.
Veliki plavi kvinslendski ovčar, predvodnik čopora, ropski je zavolio svećenika i odano ga slijedio, slušajući svako njegovo naređenje, što je značilo da je Frank definitivno potisnut u drugi plan. Franku to, u stvari, i nije smetalo; on jedini među Paddyjevim sinovima nije zavolio život na Droghedi. Želio je da ode s Novog Zelanda, ali ne da dođe na ovakvo mjesto. Mrzio je beskrajno patroliranje po pašnjacima, spavanje na tvrdoj zemlji, divlje pse s kojima nije bilo moguće postupati kao s domaćim životinjama i koje su ubijali iz pušaka kad nisu htjeli obavljati svoj posao.
U jahanju pod crnim, sve gušćim oblacima bilo je, međutim, elemenata avanture; činilo se čak da i drveće, koje se savijalo i pucketalo, započinje neki veseli, fantastični ples. Otac Ralph je radio kao opsjednut, huškajući pse na izdvojene grupe ovaca, tjerajući glupe kudrave životinje da skaču i bleje od straha, dok ih niske sjene što su munjevito jurile kroz travu ne bi zbile u stado i potjerale u određenom smjeru. Samo zahvaljujući uvježbanim psima, mogla je šačica ljudi obavljati poslove na imanju kakvo je bila Drogheda; uzgajani i dresirani da rade s ovcama i kravama, bili su izvanredno inteligentni i brzo su shvaćali što se od njih traži.
Do noći, otac Ralph i psi, uz Franka koji se trudio da ne zaostane, uklonili su sve ovce s jednog pašnjaka, za što bi normalno bilo potrebno nekoliko dana. Sjahao je i skinuo sedlo s kobile pokraj jedne skupine drveća u blizini vratnica drugog pašnjaka, optimistički pričajući kako će im uspjeti da sklone ovce i s tog drugog pašnjaka prije nego što počne kiša. Psi su se ispružili po travi, dašćući, isplaženih jezika, a veliki kvinslendski ovčar legao je do nogu oca Ralpha, umiljavajući se i mašući repom. Frank je izvukao iz bisaga odvratnu gomilu klokanskog mesa i bacio je psima, koji su se bacili na nju ljubomorno režeći i ujedajući jedan drugog.
– Grozne zvijeri – rekao je. – Uopće se ne ponašaju kao psi, nego više kao šakali.
– Mislim da su ipak kudikamo bliže onome kako je Bog zamislio pse – rekao je otac Ralph blago. – Nepovjerljivi, inteligentni, agresivni i gotovo divlji. Što se mene tiče, više ih volim nego one kućne mezimce. – Osmjehnuo se. – Mačke također. Jesi li ih primijetio tamo oko barake? Divlje i krvožedne kao pantere; ne daju čovjeku da im priđe. Ali su vješti lovci, i ne priznaju nijednog čovjeka za gospodara i hranitelja.
Izvukao je iz torbe komad hladnog ovčjeg pečenja i komad kruha namazan maslacem, odrezao komadić mesa a ostalo pružio Franku. Kruh s maslacem spustio je na panj između njih i bijelim zubima s neskrivenim uživanjem zagrizao u meso. Ugasili su žeđ vodom iz platnene mješine, a zatim smotali cigarete.
U blizini je stajalo jedno osamljeno drvo, vilga; otac Ralph pokazao je cigaretom prema drvu.
– Ono je pravo mjesto za spavanje – rekao je odvezujući pokrivač i podižući sa zemlje sedlo.
Frank je otišao za njim do drveta koje se općenito smatra najljepšim u tom dijelu Australije. Lišće mu je gusto i blijede žućkastozelene boje, a krošnja gotovo okrugla. Počinje se granati nisko pri zemlji tako da ovce mogu lako dohvatiti lišće, što ima za posljedicu da je donja strana krošnje svake vilage podšišana ravno kao ukrasne živice u parkovima. U slučaju kiše, pruža bolju zaštitu od bilo kog drveta jer drveće u Australiji općenito nema tako guste krošnje kao drveće u krajevima s više vlage.
– Ti nisi sretan ovdje, zar ne, Frank? – upitao ga je otac Ralph spustivši se s uzdahom na zemlju i motajući novu cigaretu.
Frank, koji se bio smjestio metar-dva dalje, okrenuo se i sumnjičavo ga pogledao.
– Što znači ,sretan’?
– Trenutno, sretni su tvoj otac i braća. Ali ti nisi, a nisu ni tvoja majka i sestra. Tebi se ne sviđa u Australiji?
– Ne sviđa mi se ovaj njen dio. Htio bih otići u Sydney. Možda bi mi se tamo pružila prilika da postanem nešto.
– U Sydney, kažeš? U ono gnijezdo nejednakosti i nepravde? – rekao je otac Ralph, osmjehujući se.
– Nije važno! Ovdje sam vezan isto kao što sam bio vezan na Novom Zelandu. Ne mogu pobjeći od njega.
– Od njega?
Frank je, međutim, bio svjestan da se izlanuo i nije htio više da kaže ni riječi. Ležao je i gledao u lišće.
– Koliko ti je godina, Frank?
– Dvadeset dvije.
– Oh, zaista? Jesi li ikad živio daleko od obitelji?
– Nisam. – Frank je uporno odbijao da mu se obraća kao svećeniku.
– Onda te neće moći još dugo držati na uzdi.
– Držat će me dok sam živ.
Otac Ralph je zijevnuo i namjestio se za spavanje.
– Laku noć – rekao je.
Ujutro, oblaci su se spustili niže ali kiša nije pala cijelog dana, tako da im je uspjelo da prebace ovce i s drugog pašnjaka. Preko cijelog posjeda Drogheda protezao se nizak greben, od sjeveroistoka prema jugozapadu. Ovce su prebačene na pašnjake duž tog grebena kako bi se mogle skloniti na uzvisinu ako se vode Barwona i potoka izliju iz svojih korita.
Kiša je počela padati kad se već spustio mrak, dok su Frank i svećenik brzim kasom hitali prema mjestu gdje je bio gaz na potoku, nizvodno od nadzornikove kuće.
– Sad više nema smisla da ih štedimo! – viknuo je otac Ralph. – Podbodi konja, momče, ako ne želiš da se utopiš u blatu!
Za nekoliko sekundi bili su mokri do kože, a mokra je bila i tvrda, spečena zemlja. Kompaktno, nepropusno tlo začas se pretvorilo u more blata u koje su konji tonuli do članaka; kretali su se polako, nespretno, jedva izvlačeći noge. Dok je zemlja bila obrasla travom, ipak su nekako napredovali, ali kad su stigli u blizinu potoka, gdje je tlo bilo ugaženo i golo, morali su sjahati. Bez jahača, konji su se kretali lakše, ali Frank nikako nije mogao održati ravnotežu. Bilo je gore nego na klizalištu. Na rukama i koljenima nekako su uspuzali na nasip, a onda otklizali do vode brzinom projektila. Preko kamenog dna gaza, obično pokrivrenog sa trideset centimetara nepomične vode, tekla je metar duboka, zapjenjena bujica. Frank je čuo kako se svećenik smije. Tjerani uzvicima i udarcima mokrim šeširima, konji su se nekako uzverali na suprotnu obalu, ali Franku i ocu Ralphu to nikako nije polazilo za rukom. Ma koliko da su pokušavali, uvijek bi se otklizali natrag. Svećenik je bio upravo predložio da se popnu na jednu vrbu kad im je u pomoć pritekao Paddy, uznemiren pojavom konja bez jahača. Dobacio im je konopac i izvukao ih ni obalu.
Osmjehujući se i vrteći glavom, otac Ralph odbio je Paddyjevu ponudu da ostane kod njih.
– Čekaju me u velikoj kući – rekao je.
Mary Carson čula je njegov glas prije nego bilo tko od posluge, jer je bio odlučio da obiđe kuću i uđe s prednje strane, da bi što prije stigao u svoju sobu.
– Ne možete takvi u kuću – rekla je, stojeći na verandi.
– Onda budite dobri i naredite da mi donesu nekoliko ručnika i moju torbu.
Nimalo se ne snebivajući, promatrala je kako skida košulju, čizme i hlače i, naslonjen na poluotvoreni prozor njenog salona, briše sa sebe blato.
– Vi ste najljepši muškarac koga sam ikad u životu vidjela, oče Ralphe de Bricassart – rekla je. – Otkud to da među svećenicima ima toliko lijepih muškaraca? Zbog toga što ima toliko Iraca? Irci su prilično lijepi ljudi. Ili možda zato što lijepi muškarci bježe u svećenike plašeći se onoga što bi im njihov izgled mogao donijeti? Sigurna sam da djevojke u Gillyju naprosto izgaraju za vama.
– Već odavno sam naučio da ne obraćam pažnju na ljubavi željne djevojke – nasmijao se.
– Neke od njih nasrću na svakog svećenika mlađeg od pedeset godina, a na svećenika mlađeg od trideset pet nasrću sve. Otvoreno, međutim, pokušavaju da me zavedu samo protestantkinje.
– Večeras ne želite odgovarati na moja pitanja, zar ne? – Uspravila se, položila dlan na njegova gola prsa i zadržala ga tako. – Vi ste sibarit, Ralphe, volite sunce. Jeste li tako preplanuli po cijelom tijelu?
Osmjehujući se, nagnuo se naprijed i nasmijao se gotovo ustima dodirujući njenu kosu; otkopčao je dugmad na pamučnim gaćama, a kad su pale na zemlju, odbacio ih je u stranu pokretom noge. Stajao je tako kao neki Praksitelov kip, a ona je polako obišla oko njega, promatrajući ga pažljivo.
Doživljaji posljednjih dvaju dana raspoložili su ga, a i iznenadna spoznaja da je ona možda osjetljivija nego što je mislio. Ipak ju je dovoljno poznavao da ju je mogao sa sigurnošću upitati:
– Želite li možda da vodimo ljubav, Mary?
Pogledala je u njegov mlitavi penis i zagrcnula se od smijeha.
– Ne pada mi na pamet da vas udaram na takve muke! Osjećate li potrebu za ženama, Ralphe?
Prezirno je zabacio glavu.
– Ne!
– A za muškarcima?
– Muškarci su gori od žena. Ne, nisu mi potrebni.
– A za samim sobom?
– Još ponajmanje.
– Zanimljivo. – Podigla je prozor do kraja i ušla u salon. – Kardinal Ralph de Bricassart! – rekla je ironično, ali kad se našla daleko od njegovih pronicavih očiju, srušila se u svoj naslonjač stisnutih šaka; bila je to gesta protesta protiv nedosljednosti sudbine.
Potpuno gol, otac Ralph sišao je s verande na šišani travnjak, s rukama podignutim iznad glave, zatvorenih očiju, puštajući da ga zalijevaju topli, oštri, reski mlazevi kiše. Bio je to divan osjećaj, puštati ih da tako teku po goloj koži. Bila je mrkla noć. Ali njegov penis i dalje je ostao mlitav.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 12:55 pm




Potok se izlio iz korita i voda se počela penjati uz stupove Paddyjeve kuće i razlijevati preko Domaćeg pašnjaka, prema gospodarskim zgradama i velikoj kući.
– Sutra će početi opadati – rekla je Mary Carson kad je zabrinuti Paddy došao da je izvijesti o tome.
Kao uvijek, bila je u pravu; u toku slijedećeg tjedna voda je počela opadati i konačno se povukla u svoje korito. Sunce je probilo oblake, temperatura se popela na četrdeset stupnjeva u hladu, a trava kao da je krenula da dosegne nebo, visoka čovjeku do bedara, čista, uglačana, svjetlucava kao zlato, tako da je bilo teško gledati u nju. Oprano i očišćeno od prašine, drveće je zablistalo a jata papiga, brbljavijih nego ikad, vratila su se iz tko zna kojih mjesta gdje su našla sklonište za vrijeme kiše, i njihova tijela duginih boja sijevala su između stabala.
Otac Ralph vratio se svojim zanemarenim župljanima, miran i samouvjeren; ispod nekad bijele košulje na srcu je nosio ček na tisuću funti. Biskup će biti izvan sebe.
Ovce su vraćene na svoje stalne pašnjake i Clearyjevi su bili prinuđeni da prihvate stari običaj stanovnika Outbacka – sijestu. Ustajali su u pet, završavali sve poslove do podne, a onda oznojeni utonuli u nemiran drijemež do pet poslije podne. To se odnosilo i na žene u kući, i na muškarce na pašnjaku. Poslove koje ne bi stigli obaviti ujutro svršavali su poslije pet, a večerali su nakon zalaska sunca napolju, za stolom postavljenim na verandi. Na verandu su izneseni i kreveti, jer vrućina nije popuštala ni preko noći. Živa u termometru, činilo se, nije se tjednima spuštala ispod četrdeset stupnjeva, ni danju ni noću. Goveđe meso bilo je tek davna uspomena, klali su samo male jaganjce koje je bilo moguće pojesti za jedan obrok. Nepca su im čeznula za ukusom nečeg drugog osim vječite pečene janjetine, janjećeg paprikaša, pastirske pite od mljevene janjetine, сurrуја od janjetine, pečenog janjećeg buta, kuhane janjetine s umakom i janjetine s povrćem.
Početkom veljače, međutim, u životu Meggie i Stuarta došlo je do nagle promjene. Poslali su ih u samostan u Gillanbone, jer nije bilo bliže škole. Hal, rekao je Paddy, može, kad bude dovoljno velik, završiti dopisnu školu koju vode dominikanci u Sydneyju, ali za Meggie i Stuarta, naviknute na učitelje, Mary Carson je širokogrudno ponudila da snosi troškove boravka i školovanja u samostanu Svetog križa u Gillanboneu. Fee je, osim toga, imala previše posla s Halom da bi mogla nadzirati učenje preko dopisne škole. Od samog početka bilo je prešutno dogovoreno da Jack i Hughie neće nastavljati školovanje. Droghedi su bili potrebni na zemlji, a ni oni sami nisu željeli ništa drugo.
Poslije života na Droghedi, a posebno nakon iskustava stečenih kod Svetog srca u Wahineu, za Meggie i Stuarta život u samostanu Svetog križa tekao je neobično mirno. Otac Ralph dao je diskretno do znanja redovnicama da su to dvoje djece njegovi štićenici, a da je njihova tetka najbogatija žena u Novom Južnom Walesu. I tako se stidljivost Meggie pretvorila iz mane u vrlinu, a Stuartova čudna povučenost, njegov običaj da satima zuri u neke neizmjerne daljine, proglašeni su »svetačkim«.
U samostanu se zaista živjelo mirno, jer je u njemu stanovalo veoma malo djece; ljudi dovoljno bogati da mogu svoju djecu slati u internate redovno su davali prednost Sydneyju. Samostan je mirisao na laštilo i cvijeće, a u njegovim hodnicima s visokim stropovima vladala je tišina dostojna svetišta. Svi su govorili prigušenim glasovima i život kao da se odvijao iza tankog crnog vela. Nitko ih nije tukao, nitko nije vikao na njih, a tu je uvijek bio i otac Ralph.
Dolazio je redovno da ih obiđe, i tako ih često zadržavao u prezbiteriju da je odlučio da sobu u kojoj je spavala Meggie oboji nježnozeleno, kupi nove zavjese za prozore i novi prekrivač za krevet. Stuart je spavao u sobi koja je i nakon dva preuređenja ostala smeđe i krem boje; ocu Ralphu naprosto nikad nije palo na pamet da se upita je li Stuart sretan. Bio je naprosto netko koga je morao pozvati da mu se ne bi zamjerio.
Otac Ralph nije znao zašto toliko voli Meggie, a nije mnogo ni razbijao sebi glavu oko toga. Sve je počelo od sažaljenja onog dana na prašnoj željezničkoj stanici, kad ju je primijetio kako stoji sama, iza ostalih; stajala je izdvojeno zato što je žensko, primijetio je pronicavo. Zašto se izdvojio i Frank, sam na drugu stranu, nije ga mnogo zanimalo, niti je bio sklon da sažaljeva Franka. U Franku je bilo nečeg što je ubijalo svaki nježni osjećaj – mračno srce, duh kome nedostaje unutarnje svjetlosti. Ali Meggie? Dirnula ga je do dna duše, a nije točno znao zašto. Sviđala mu se boja njene kose; po obliku i boji, njene oči bile su kao u majke, prema tome prekrasne, ali mnogo nježnije, mnogo izražajnije; njen karakter, zaključio je ubrzo, bio je savršen ženski karakter, pasivnost kombinirana s beskrajnom snagom. Meggie nije bila buntovnica, naprotiv. Bilo je izvjesno da će ostati poslušna cijelog života, da će se kretati unutar granica svoje ženske sudbine.
Sve to zajedno ipak nije davalo cjelinu. Možda bi, da je malo dublje zavirio u sebe, shvatio da su njegovi osjećaji prema njoj čudan rezultat okolnosti – vremena, mjesta i ličnosti. Nitko nije smatrao da je zbog bilo čega važna, što je značilo da u njenom životu postoji prostor u kome bi mogao naći mjesto za sebe i osigurati njenu privrženost; bila je dijete, pa prema tome nije ugrožavala njegov način života ni njegovu svećeničku reputaciju; bila je lijepa, a on je obožavao sve što je lijepo; i konačno, postojalo je nešto što je posljednje shvatio – ispunjavala je prazninu u njegovom životu koju Bog nije mogao popuniti, jer nije imao ono što je imala ona, ljudsku toplinu i postojanost. Kako joj nije mogao ništa poklanjati da ne bi dovodio u nepriliku njenu obitelj, pravio joj je društvo kad god je mogao, i posvetio je mnogo vremena i misli uređenju njene sobe u prezbiteriju, ne toliko da uživa u njenoj radosti koliko da stvori prikladnu sredinu za svoj dragulj. Za Meggie samo sve najbolje.

Početkom svibnja na Droghedu su stigli radnici najmljeni da strižu ovce. Mary Carson je budnim okom pratila kako se što radi na Droghedi, od dovođenja ovaca do načina na koji goniči upotrebljavaju bič, pa je nekoliko dana prije dolaska radnika pozvala Paddyja u veliku kuću i, ne ustajući iz svoga visokog naslonjača, dala mu precizne upute što treba da radi, do posljednjeg detalja. Naviknut na striženje na Novom Zelandu, Paddy je bio zapanjen veličinom u tu svrhu podignute zgrade, sa dvadeset šest radnih mjesta. Nakon razgovora sa sestrom u glavi mu se vrtjelo od gotovo nepojmljivih brojki i činjenica. Na Droghedi će biti strižene ne samo ovce s posjeda nego i ovce s Bugele, Dibban–Dibbana i Beel–Beela. To je značilo da će svi na imanju, muškarci i žene podjednako, imati posla preko glave. Bilo je uobičajeno da se striženje obavlja na jednom mjestu za više posjeda, i znalo se da će posjedi koji koriste pogone Droghede priskočiti u pomoć, ali je glavni teret pripremnih radova morao neizbježno pasti na leđa stanovnika Droghede.
Radnici su dovodili sa sobom vlastitog kuhara i kupovali namirnice u skladištu postaje, ali te ogromne količine hrane trebalo je nabaviti; trebalo je očistiti, oribati i namjestiti trošne barake za njihov smještaj, improviziranu kupaonu i kuhinju; prirediti madrace i posteljinu. Nisu se svi posjedi odnosili prema radnicima s takvom pažnjom kao Drogheda, ali Drogheda se ponosila svojim gostoprimstvom i renomeom »jako dobrog poslodavca«. Bila je to aktivnost za koju je Mary Carson bila neposredno zainteresirana, pa nikad nije škrtarila. Pogon za striženje ovaca na Droghedi bio je ne samo jedan od najvećih u Novom Južnom Walesu nego je angažirao i najbolje ljude, ljude kalibra jednog Jackieja Howea. Više od tri stotine tisuća ovaca trebalo je da bude ostriženo na Droghedi prije nego što radnici natovare svoje stvari na stari poduzetnikov kamion i otputuju na neki drugi posjed.
Frank nije dolazio kući dva tjedna. Sa starim Peteom Beerbarrelom, iskusnim stočarom, čoporom pasa, dva tovarna konja i lakim kolima, s njihovim skromnim prtljagom koji je vuklo jedno bezvoljno kljuse, otišao je do najudaljenijih zapadnih pašnjaka da dovede ovce, tjerajući ih sve bliže i istovremeno provodeći potrebnu selekciju. Bio je to dugotrajan, dosadan posao koji se nije mogao usporediti s onom bjesomučnom trkom prije poplave. Na svakom pašnjaku bili su podignuti torovi u kojima je obavljan dio posla na odabiranju i markiranju, i ovce čuvane dok ne dođe red na njih. U torovima kraj zgrade za striženje bilo je mjesta za samo deset tisuća ovaca, tako da u toku striženja život nije bio nimalo lak; stada su neprestano dovođena i odvođena, neostrižena su smjenjivala ostrižene.
Kad je Frank ušao u kuhinju, njegova majka stajala je kraj stola obavljajući svoj beskrajni posao, guleći krumpir.
– Mama, stigao sam – rekao je veselo.
Kad se okrenula, smjesta je primijetio njen trbuh; dva tjedna odsutnosti učinili su da bolje zapaža takve detalje.
– Oh, bože – rekao je.
U očima joj se smjesta ugasila radost što ga vidi, a lice joj se oblilo tamnim rumenilom; spustila je ruke preko izbočene pregače kao da njima želi sakriti ono što haljine ne mogu.
Frank se tresao od bijesa.
– Prokleti stari jarac!
– Frank, ne dopuštam da govoriš takve stvari! Odrastao si čovjek i moraš razumjeti. Nema nikakve razlike između ovog sada i onoga što je tebe dovelo na svijet, i ovo zaslužuje isto takvo poštovanje. U tome nema ničeg prljavog. Kad vrijeđaš oca, vrijeđaš i mene.
– Nije imao prava da te dira. Trebalo je da te ostavi na miru! – siktao je Frank brišući pjenu iz kutova drhtavih usana.
– U tome nema ničeg prljavog – ponovila je malaksalo i pogledala ga bistrim, umornim očima, kao da je iznenada odlučila da zauvijek odbaci svaki stid.
– U tome nema ničeg prljavog, ni u trudnoći ni u činu koji je doveo do nje!
Ovog puta zarumenjelo se njemu lice. Nije mogao izdržati njen pogled, pa se okrenuo i otišao u sobu koju je dijelio s Bobom, Jackom i Hughiejem. Imao je osjećaj da mu se njeni goli zidovi i razdvojeni kreveti cere u lice, da se ceri njena sterilnost i praznina, hladnoća koja je izbijala iz nje umjesto topline ljudske prisutnosti, nedostatak bilo čega prisnog. A tek njeno lice, njeno prekrasno umorno lice s aureolom zlatne kose, sve obasjano onim što su ona i onaj dlakavi stari jarac radili po strašnim ljetnim vrućinama.
Nije mogao pobjeći od toga, nije mogao pobjeći od nje, od misli koje su se neprestano vraćale, od gladi sasvim normalne za muškarca njegovih godina. Najčešće je uspijevao potisnuti te misli izvan svijesti, ali kad mu je gurnula pod nos opipljivi dokaz svoje pohote, kad mu je tresnula u lice svoje misteriozne aktivnosti s onim bludnim starim jarcem... Zar može misliti na to, zar može pristati na to, zar može podnijeti takvo nešto? Želio je misliti o njoj kao o svetici, čistoj i nedirnutoj kao sama Blažena Djevica Marija, o biću koje je iznad stvari u koje se upuštaju sve njene sestre širom svijeta. Doživjeti da ona sama potvrdi ono što je smatrao nedoličnim značilo je zakoračiti u ludilo. Da bi sačuvao zdrav razum, bilo je neophodno potrebno da i dalje zamišlja kako ona spava s onim ružnim starcem posve čedno, jer mora negdje spavati, ali da se noću oni nikad ne okreću jedno drugom, niti dodiruju. Oh, bože!
Potmuo zvuk natjerao ga je da obori pogled; ustanovio je da je rukom savio mjedenu šipku ograde kreveta u obliku slova S.
– Zašto ti nisi otac? – rekao je glasno.
– Frank – obratila mu se majka, stojeći na vratima.
Pogledao je u nju. Crne su mu oči blistale, mokre kao pokisli ugljen.
– Na kraju ću ga ubiti – rekao je.
– Ako to učiniš, ubit ćeš mene – rekla je Fee, prišla i sjela na krevet.
– Neću, oslobodit ću te! – usprotivio se strastveno, ozaren novom nadom.
– Frank, ja ne mogu biti slobodna, niti želim biti slobodna. Željela bih da znam otkud ta tvoja zaslijepljenost, ali ne znam. To nisi naslijedio ni od mene ni od oca. Znam da nisi sretan, ali zar treba da to iskaljuješ na meni i na ocu? Zašto tako uporno nastojiš da sve učiniš još težim? Zašto? – Pogledala je u svoje ruke, a onda u njega. – Teško mi je da to kažem, ali mislim da moram. Krajnje je vrijeme da nađeš sebi djevojku, Frank, da se oženiš i osnuješ vlastitu obitelj. Na Droghedi ima dovoljno mjesta. U tom pogledu nikad se nisam brinula za ostale dječake; oni, izgleda, nemaju tvoju narav. Ali tebi je potrebna žena, Frank. Da imaš ženu, ne bi imao vremena da razmišljaš o meni.
Stajao je okrenuvši joj leđa i nije htio da se osvrne. Sjedila je na krevetu još pet minuta, nadajući se da će nešto reći, a onda je uzdahnula, ustala i izišla iz sobe.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 12:56 pm





5

Nakon što je striženje završeno, radnici su otišli i čitav kraj utonuo u zimsko mrtvilo, došlo je vrijeme godišnjeg gilanbonskog sajma s piknikom i trkama. Bio je to najvažniji događaj u društvenom životu cijele oblasti, i trajao je dva dana. Fee se nije osjećala dobro i nije mogla poći, pa je Paddy odvezao Mary Carson u grad u njenom Rolls-Royceu, lišen podrške svoje žene i njene sposobnosti da drži usta Mary Carson u zatvorenom položaju. Primijetio je da je iz nekog misterioznog razloga njegova sestra u prisutnosti Fee uvijek primjetno suzdržljivija, kao da se osjeća nekako podređenom.
Na sajam su išli svi. Pod prijetnjom najstrože kazne ako se ne budu pristojno ponašali, dječaci su se odvezli kamionom zajedno sa Peterom Beerbarrelom, Jimom, Tomom, gospođom Smith i sluškinjama, a Frank je otišao ranije, sam, u starom fordu Model T. Svi stariji ostajali su u Gillanboneu preko noći da bi sutradan prisustvovali trkama. Iz samo njoj poznatih razloga, Mary Carson odbila je poziv oca Ralpha da odsjedne u prezbiteriju, ali je natjerala Paddyja i Franka da oni tamo prespavaju. Gdje su se smjestili dvojica stočara i Tom, vrtlar, nitko nije znao, a gospođa Smith, Minnie i Cat trebalo je da prespavaju kod prijatelja u Gillyju.
Bilo je deset ujutro kad je Paddy smjestio sestru u najbolju sobu hotela »Imperial« i sišao u bar. Za šankom je zatekao Franka s krčagom piva u ruci.
– Daj da te počastim jednim pićem, stari – rekao je Paddy srdačno sinu. – Treba da odvedem tetku Mary na ručak na trkalištu, i potrebno mi je nešto što će mi dati snagu da izdržim tu torturu bez mame.
Naviku i strahopoštovanje teže je savladati nego što ljudi misle sve dok zaista ne dođu u situaciju da izmijene svoje dugogodišnje držanje. Frank je osjetio da ne može uraditi ono što je želio, da ne može sasuti sadržaj krčaga ocu u lice, bar ne pred ljudima, u baru. Zato je jednim gutljajem iskapio ostatak piva, pomalo kiselo se osmjehnuo i rekao:
– Oprosti, tata, obećao sam nekim momcima da ću doći dolje na sajmište.
– U redu, samo ti idi. Prije toga, međutim, uzmi ovo i potroši na sebe. Lijepo se provedi, a ako se napiješ, pripazi samo da mama ne sazna.
Frank je zurio u šuštavu plavu novčanicu od pet funti u svojoj ruci osjećajući nesavladivu želju da je podere na komadiće i baci Paddyju u lice, ali je navika ponovo nadvladala; savio je novčanicu, gurnuo je u mali džep na hlačama i zahvalio ocu. Zatim je doslovno pobjegao iz bara.
U svom najboljem plavom odijelu, sa zakopčanim prslukom, sa zlatnim satom na zlatnom lancu i privjeskom načinjenim od grumena zlata iz nalazišta u Lawrenceu, Paddy je namještao kruti ovratnik od celuloida i gledao po baru tražeći neko poznato lice. Za proteklih devet mjeseci otkako je stigao na Droghedu, nije često dolazio u Gilly, ali njegov položaj brata i nasljednika Mary Carson učinio je da mnogi zapamte njegovo lice i da ga svuda lijepo dočekuju kad god bi se pojavio. Nekolicina muškaraca pozdravili su ga pokretom glave, neki su ga pozivali da s njima popije pivo, i uskoro se našao usred ugodnog društvanceta; Frank je ubrzo zaboravljen.
Meggie je tih dana nosila pletenice jer nijedna redovnica – bez obzira na novac Mary Carson – nije bila voljna da joj uvija kosu. Zato joj je sad padala na ramena spletena u dva debela konopa vezana na krajevima tamnoplavim vrpcama. Obučena u jednostavnu tamnoplavu uniformu učenice škole Svetog križa, došla je preko travnjaka iz samostana u prezbiterij u pratnji jedne redovnice koja ju je predala domaćici oca Ralpha, ženi koja ju je naprosto obožavala.
– Oh, slatka mala, kak’ ima lijepu crrrvenu kosu – objasnila je jednom svećeniku kad ju je, zainteresiran i pomalo začuđen, upitao. Znao je da Annie ne voli djevojčice i da se uvijek žalila da je prezbiterij previše blizu škole.
– Annie, Annie, kosa je nešto sasvim bezlično; ne možeš voljeti nekoga samo zbog boje njegove kose – rekao je, zadirkujući je.
– Pa sad, mala ј’ zbilja slatka... sva ј’ skeggy, znate.
Nije znao, ali je nije ni upitao što znači skeggy7, pa se čak suzdržao i od primjedbe da se riječ rimuje s Meggie. Ponekad je bilo bolje ne znati što Annie misli, i ohrabrivati je posvećujući preveliku pažnju onome što kaže; bila je, kako je sama o sebi govorila, vidovita, i ako je sažaljevala dijete, nije htio da mu kaže kako je žali zbog njene budućnosti, a ne zbog prošlosti.
Došao je Frank, još pod dojmom susreta s ocem u baru i pomalo rastresen.
– Hajde, Meggie, odvest ću te na sajam – rekao je, pružajući joj ruku.
– Kako bi bilo da vas ja oboje povedem? – rekao je otac Ralph, hvatajući je za ruku s druge strane.
Koračajući između dvojice muškaraca koje je obožavala, čvrsto ih držeći za ruke, Meggie je bila u sedmom nebu.
Gilanbonsko sajmište pružalo se duž obale rijeke Barwona, pokraj samog trkališta. Iako je od poplave bilo prošlo već šest mjeseci, zemlja se još nije bila sasvim osušila i radoznali rani posjetioci već su je bili razgazili u blato. Iza torova za ovce i goveda, svinje i koze, prekrasne primjerke koji su konkurirali za nagrade, nalazile su se šatre s raznom robom, rukotvorinama i jelom. Šetajući, razgledali su stoku, kolače, pletene šalove, kukičanu odjeću za djecu, vezene stolnjake, mačke, pse i kanarince.
Iza svega toga nalazio se krug za jahanje na kojem su mladi jahači i jahačice na svojim konjima s podrezanim repovima kaskali pred sucima, koji su, kako se činilo nasmijanoj Meggie, i sami nekako izgledali kao konji. Dame u raskošnim dugim haljinama od serža sjedile su postrance na visokim konjima, a oko njihovih crnih cilindara vijorili su prozirni velovi. Meggie naprosto nije mogla shvatiti kako netko tako nepraktično odjeven i u tako nesigurnom položaju može ostati u sedlu pri koraku bržem od lakog kasa, dok nije vidjela jednu tako elegantno odjevenu ženu kako svog konja, koji se propinjao, tjera da skače preko niza teških prepreka i završava seriju besprijekornog izgleda, kao u početku. Dama je nakon toga nestrpljivo podbola konja i potjerala ga kasom preko blatnjave ledine da ga, energično zategnuvši uzde, zaustavi ispred Meggie, Franka i oca Ralpha, prepriječivši im put. Izvukla je nogu u lakiranoj čizmi iz stremena i, sjedeći u sedlu, zapovjednički pružila ruke u finim rukavicama.
– Budite ljubezni, oče, i pomozite mi da sjašem!
Podigao je ruke i uhvatio je oko pasa, a ona mu je položila ruke na ramena i lako skočila s konja. U trenutku kad su joj pete dodirnule tlo, otac Ralph ju je pustio i dohvatio uzde, a zatim krenuo dok je dama bezuspješno pokušavala da uhvati korak s njim.
– Hoćete li pobijediti u sportskom jahanju, gospođice Carmichael? – upitao je posve ravnodušnim glasom.
Ljutito je naškubila usne; bila je mlada i vrlo lijepa i to ju je njegovo čudno, rezervirano držanje iritiralo.
– Nadam se da ću pobijediti, ali nisam sigurna. Gospođica Hopeton i gospodin Anthony King također se natječu. Vjerujem, međutim, da ću pobijediti u dresuri, pa ako i ne pobijedim u sportskom jahanju, neću tugovati.
Govorila je pažljivo izgovarajući svaku riječ i pomalo izvještačenim stilom dobro odgojene i školovane mlade dame, na način koji je njenom glasu oduzimao svaku toplinu a izražavanju svaku slikovitost. Razgovarajući s njom, i sam otac Ralph počeo je govoriti zaobljenije i gotovo bez traga uobičajenog irskog naglaska; činilo se da se uz nju vraća u vrijeme kad je i sam bio sličan njoj. Meggie se namrštila, iznenađena i zbunjena njihovim ležernim ali ipak strogo odmjerenim ćaskanjem, ne znajući što promijenilo u držanju oca Ralpha, samo svjesna promjene, i to promjene koja nije po njenom ukusu. Ispustila je Frankovu ruku, a ionako im je već bilo teško dalje hodati jedno pored drugog.
Kad su stigli do velike lokve, Frank je već bio zaostao iza njih. Oči oca Ralpha zaigrale su kad je ugledao vodu, pravo plitko jezerce. Okrenuo se djevojčici, čiju je ruku čvrsto držao u svojoj, i nagnuo se prema njoj s nježnošću koju dama nije mogla ne primijetiti, jer je nije bilo u njegovom uljudnom ćaskanju s njom.
– Nemam ogrtača, draga Meggie, pa ne mogu biti tvoj sir Walter Releigh. Vi ćete mi, naravno, oprostiti, draga moja gospođice Carmichael – dodao je, predajući uzde dami – ali ne mogu dopustiti da moja najmilija djevojčica zaprlja cipele, zar ne?
S lakoćom je podigao Meggie na ruku, ostavljajući gospođicu Carmichael da, zadigavši dugu suknju jednom rukom i s uzdama u drugoj, sama pregazi lokvu. Gromki Frankov smijeh koji je odjeknuo iza njih nije nimalo popravio njeno raspoloženje. Kad su pregazili lokvu, naglo ih je napustila.
– Mislim da bi vas ubila da može – rekao je Frank kad je otac Ralph spustio Meggie. Taj susret i namjerna grubost oca Ralpha ostavili su na njega snažan dojam. Izgledala je tako lijepa i ponosita da je nitko, čak ni svećenik, ne bi mogao spustiti na zemlju, a otac Ralph je zlobno krenuo da razbije njenu vjeru u sebe, u onu nametljivu ženstvenost kojom je vitlala kao oružjem. Kao da mrzi nju i sve ono što predstavlja, pomislio je Frank; ženski svijet bio je za nj veličanstven misterij u koji nije imao prilike zaviriti. Možda potaknut majčinim riječima, poželio je da gospođica Carmichael zapazi njega, najstarijeg sina nasljednika Mary Carson, ali ona se nije udostojila ni da primijeti da on postoji. Sva njena pažnja bila je usredotočena na svećenika, bespolno i nemuško biće. Pa makar bio visok, tamnokos i lijep.
– Ništa ne brini, vratit će se ona po još – rekao je otac Ralph cinično. – Bogata je, pa će u nedjelju demonstrativno spustiti novčanicu od deset funti na pladanj u crkvi. – Nasmijao se kad je vidio izraz Frankova lica. – Nisam ipak toliko stariji od tebe, sine, i usprkos svom pozivu, prilično sam svjetski čovjek. Nemoj mi to uzeti za zlo, naprosto sve pripiši mom iskustvu.
Ostavili su za sobom jahački poligon i ušli u zabavni dio sajmišta. Meggie i Frank bili su podjednako očarani. Otac Ralph dao je Meggie cijelih pet šilinga, a Frank je imao svojih pet funti; bilo je divno imati novaca za ulaznicu u svaku od onih čudesnih šatri. Svuda su kuljale rijeke ljudi, djeca su trčkarala naokolo zureći širom otvorenih očiju u drečave ali pomalo nespretno islikane natpise na otrcanim šatrama: NAJDEBLJA ŽENA NA SVIJETU; PRINCEZA HOURI PLESAČICA SA ZMIJOM (POGLEDAJTE KAKO RASPALJUJE PLAMENI BIJES KOBRE!); INDIJAC OD GUME; GOLIJAT, NAJSNAŽNIJI ČOVJEK NA SVIJETU; THETIS, RIBA-DJEVOJKA. Na ulazu u svaku šatru platili bi po peni i ushićeno promatrali sve što su nudile posjetiocima, ne primjećujući bijedno izrađenu krljušt Thetis ni krezubi osmijeh kobre.
Sasvim otraga, tako velika da je zauzela čitavu jednu stranu zabavnog parka, širila se ogromna šatra s uzdignutom drvenom platformom na prednjem dijelu i zavjesom iza nje, na kojoj su kao na frizu bile naslikane ljudske figure u pozama koje su privlačile pažnju mase. Na platformi je stajao muškarac s megafonom u ruci i vikao, obraćajući se okupljenoj gomili:
– Dame i gospodo, stigla je čuvena boksačka trupa Jimmyja Sharmana! Osam svjetskih šampiona, svatko tko ukrsti rukavice s njima dobiva priliku da odnese veliku nagradu!
Žene i djevojke izvlačile su se iz gomile, ali muškarci i dječaci stizali su sa svih strana i popunjavali je; gomila ispred platforme stalno se povećavala. Dostojanstveno kao gladijatori u Circusu Maximusu, osmorica boksača izmarširali su na platformu i stali, s bandažiranim rukama na kukovima, razmaknutih nogu, kočopereći se na uzvike divljenja iz mase. Meggie se učinilo da su izišli u donjem rublju, jer su na sebi imali crne trikoe i sive gaćice s nogavicama do polovice bedara. Na prsima im je velikim slovima bilo ispisano TRUPA ЈIММУЈА SHARMANA. Od njih osam ni dvojica nisu bili iste veličine, neki su bili krupni, neki sitni, neki srednji, ali su svi bili neobično lijepo građeni. Smijali su se i ležerno razgovarali međusobno, dajući time do znanja gledaocima da su takvi nastupi za njih svakodnevna stvar, napinjali mišice i pretvarali se kako im nije nimalo stalo do nekog razmetanja.
– Hajde, momci, tko je spreman da navuče rukavice? – izvikivao je muškarac. – Tko želi da okuša snagu? Tko izdrži rundu, dobiva pet funti! – vikao je, nadglasavajući bubanj.
– Ja ću! – viknuo je Frank. – Ja ću, ja!
Odgurnuo je ruku oca Ralpha koji je pokušavao da ga zadrži, dok su se oni u gomili koji su mogli vidjeti Franka i njegovu visinu počeli smijati i, očekujući dobru zabavu, gurati naprijed.
Muškarac s megafonom držao se, međutim, vrlo ozbiljno a jedan od boksača pružio je prijateljski ruku Franku i pomogao mu da se popne uz ljestvice i stane uz one koji su već bili na mostu.
– Nema razloga za smijeh gospodo. Nije krupan ali se prvi javio! U borbi nije važno koliko je netko velik, nego koliko je velika borbenost u njemu, znate! Hajde, momci, javio se jedan mali... kako bi bilo da se javi netko od vas velikih, što kažete? Izdržite li jednu rundu, zaradit ćete pet funti. Borite se s jednim od članova trupe Jimmyja Sharmana!
Redovi dobrovoljaca postepeno su se popunili; mladići su samouvjereno gužvali kape u rukama promatrajući ispod oka profesionalce, elitnu ekipu koja je stajala pored njih. Iako je umirao od želje da ostane i vidi što će se dogoditi, otac Ralph nerado je priznao da je krajnje vrijeme da odvede Meggie. Okrenuo se na peti i krenuo, ali Meggie je počela vrištati. Što su se više udaljavali od borilišta, vrištala je sve jače. Ljudi su ih počeli gledati, a on je bio toliko poznat da je sve skupa postalo vrlo neugodno, čak i nekako nezgodno.
– Zaboga, Meggie, ne mogu te tamo voditi! Tvoj otac bi me živog oderao, i to s pravom!
– Hoću da ostanem s Frankom, hoću da ostanem s Frankom! – zavijala je Meggie što je mogla glasnije, udarajući ga nogama i pokušavajući ga ugristi.
– Oh, kakvo sranje! – rekao je otac Ralph.
Pokoravajući se neumitnom, otac Ralph zavukao je ruku u džep da potraži sitniš i krenuo prema ulazu u šatru. Tražio je ispod oka Clearyjeve sinove, ali njih nije bilo u blizini, pa je zaključio da oni sad sigurno negdje okušavaju sreću bacajući potkovice ili se dave pitama od mesa i sladoledom.
– Ne možete s njom unutra, oče! – rekao je muškarac na ulazu, zapanjen.
Otac Ralph podigao je oči prema nebu.
– Ako mi objasnite kako da je odvučem odavde a da me već nakon deset koraka policija ne uhapsi zbog maltretiranja djeteta, rado ću otići! Ali njen se brat javio, a ona neće ostaviti svog brata bez borbe, u kojoj bi se vaši šampioni pokazali kao amateri!
Muškarac je slegnuo ramenima.
– Pa sad, oče, ne mogu se prepirati s vama. Uđite, samo, tako vam... ovaj... molim vas, pripazite da ne smeta. Ne, ne, oče, vratite novac u džep, Jimmy bi me dobro izgrdio kad bih vama naplatio ulazninu.
Šatra je bila puna odraslih muškaraca i dječaka koji su se motali oko ringa u sredini. Otac Ralph pronašao je mjesto iza gomile, kraj same cerade, i smjestio se tu, čvrsto držeći Meggie. Zrak je bio zasićen duhanskim dimom i mirisao je na piljevinu prosutu po zemlji da upija blato. Frank, koji je već stajao u ringu s rukavicama na rukama, bio je prvi izazivač tog dana.
Iako rijetko, događalo se da izazivač iz gledališta izdrži jednu rundu s profesionalnim boksačem, koliko je bilo potrebno za nagradu. Ti boksači svakako nisu bili najbolji na svijetu, ali je među njima bilo najboljih u Australiji. Franku je, zbog visine, bio kao protivnik određen boksač muha kategorije, i Frank ga je nokautirao već trećim udarcem, pa je predložio da se bori s nekim drugim. Kad je ukrstio rukavice s trećim profesionalcem, glas se već bio pronio naokolo i šatra je bila tako nabijena da u njoj više nije bilo mjesta ni za jednog radoznalog gledaoca.
Frank jedva da je bio primio koji udarac, a onih nekoliko što ih je osjetio samo su raspalili bijes koji je neprekidno tinjao u njemu. Oči su mu gorjele divljim plamenom, strast za borbom ga je raspinjala, svaki protivnik imao je Paddyjevo lice, a uzvici i klicanje gomile bubnjali su mu u glavi, sjedinjavajući se u jedan jedini glas koji je govorio: Udri! Udri! Udri! Oh, kako je čeznuo za borbama, za prilikom da iskali svoj bijes, koja mu se nije pružila otkako je došao na Droghedu! Borba je bila jedini način da se oslobodi bola i gnjeva koji je znao, i kad je snažnim udarcem oborio i trećeg protivnika, učinilo mu se da promukli glas što mu je odzvanjao u ušima mijenja tekst i skandira: Ubij! Ubij! Ubij!
Konačno su mu za protivnika odredili jednog pravog šampiona, boksača lake kategorije, koji je dobio zadatak da drži Franka na odstojanju i ustanovi zna li boksati kao što zna udarati. Oči Jimmyja Sharmana su blistale. Neprestano je bio u potrazi za novim šampionima, i na sličnim provincijskim sajmovima pronašao je već nekolicinu. Boksač je postupio kako mu je naređeno, žestoko pritisnut, usprkos dužim rukama, dok je Frank, obuzet željom da smrvi taj poskakujući i teško uhvatljivi lik pred sobom tako da nije vidio ništa drugo, neprestano nasrtao. Bio je jedan od onih rijetkih ljudi koji su u stanju misliti i kad su obuzeti bijesom, i učio je u svakom klinču, u svakoj seriji udaraca što bi je primio. I izdržao je rundu, usprkos udarcima što su mu zadale vješte protivnikove šake; jedno oko bilo mu je zatvoreno, rasječena obrva i usna. Osvojio je dvadeset funti i poštovanje i divljenje svih prisutnih.
Meggie se iščupala iz svećenikove ruke čiji je stisak na trenutak popustio i kao munja izjurila iz šatre prije nego što ju je stigao zadržati. Kad ju je našao napolju, vidio je da je povraćala; pokušavala je malim rupčićem očistiti poprskane cipele. Šutke joj je pružio vlastiti rupčić i milovao je po blistavoj kosi dok nije prestala jecati. Atmosfera u šatri nije prijala ni njegovom želucu, pa je požalio što mu dostojanstvo njegovog poziva ne dopušta da se javno rastereti na isti način.
– Želiš li da pričekamo Franka ili bi više voljela da odemo?
– Pričekat ću Franka – šapnula je, naslanjajući se na njega, zahvalna što sve prima s mirom i razumijevanjem.
– Pitam se zašto si tako prirasla mom nepostojećem srcu? – promrmljao je, uvjeren da se Meggie previše bijedno i izmučeno osjeća da bi slušala njegove misli, koje je, kao mnogi ljudi koji žive osamljeni, osjetio potrebu da izgovori glasno. – Nimalo me ne podsjećaš na majku, a sestru nikad nisam imao, i volio bih znati što je to u tebi i tvojoj prokletoj obitelji... Je li to zato što ti život nikad nije bio lak, mala moja Meggie?
Frank je izišao iz šatre s flasterom zalijepljenim preko oka, držeći ruku na raskrvavljenoj usni. Prvi put otkako ga je otac Ralph upoznao, izgledao je sretan; kao drugi ljudi poslije ugodne noći provedene u krevetu neke žene, pomislio je svećenik.
– Što Meggie radi ovdje? – zarežao je, još opijen onim što je doživio na ringu.
– Nije bilo načina da je zadržim da ne uđe, osim da joj vežem ruke i noge ili je eventualno zadavim – rekao je otac Ralph kiselo; nije volio da se opravdava, ali nije bio siguran da Frank neće nasrnuti i na njega. Nije ga se bojao, ali nije želio izazvati javni skandal. – Strepila je za tebe, Frank; htjela je da bude uz tebe, da se sama uvjeri kako ti ne prijeti nikakva opasnost. Ne ljuti se na nju, već je dovoljno iznervirana.
– Samo pripazi da tata ne sazna da si bila makar blizu ovog mjesta – rekao je Frank Meggie.
– Hoćete li imati nešto protiv toga ako malo skratimo šetnju? – upitao je svećenik. – Mislim da bi nam svima dobro došla šalica čaja u prezbiteriju. – Uhvatio je sa dva prsta Meggie za nos i dodao: – A vama, mlada gospođice, dobro bi došlo da se umijete.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 12:57 pm




Paddy je proveo mučan dan sa svojom sestrom, dvoreći je i služeći kako to Fee nikad nije zahtijevala, pomažući joj da dostojanstveno šetka tamo-amo kroz gilanbonsko blato u uvoznim cipelicama od najfinije čipke, osmjehujući se i ćaskajući s ljudima koje je pozdravljala kao kakva kraljica. Morao je stajati uz nju dok je pobjedniku najvažnijeg natjecanja u okviru Gilanbonskog kupa poklanjala smaragdnu narukvicu. Nikako nije mogao razumjeti zašto je sav fond za nagrade utrošen na ženski ukras, umjesto da pobjednik dobije pozlaćeni pehar i lijep svežanj novčanica, jer nije shvaćao amatersku prirodu tih konjičkih natjecanja, želju da se istakne kako ljudima koji uzgajaju konje nije stalo do vulgarnog novca i da sav dobitak mogu nemarno potrošiti na nakit. Ноrrу Hopeton, čiji je riđi ždrijebac Kralj Edward osvojio smaragdnu narukvicu, već je posjedovao rubinsku, dijamantnu i safirsku narukvicu iz prethodnih godina. Imao je ženu i pet kćeri i rekao je da neće prestati dok ne osvoji šest narukvica.
Paddy se gušio, sapet uškrobljenom košuljom i krutim ovratnikom, u plavom odijelu bilo mu je prevruće, a egzotični morski specijaliteti dopremljeni iz Sydneyja i servirani za ručak uz šampanjac nisu odgovarali njegovom želucu naviknutom na janjetinu. Osjećao se kao budala, i činilo mu se da tako i izgleda. Iako najbolje što je imao, njegovo odijelo bilo je loše skrojeno i provincijski staromodno. Svi ti bahati zemljoposjednici u tvidu, nadute matrone, zubate mlade žene konjskih lica, krema onog što je Bulletin nazvao »skvatokratijom«, to nisu bili ljudi na čije je društvo bio navikao. Radili su sve što je bilo u njihovoj moći da zaborave dane kad su u devetnaestom stoljeću došli u Australiju i zauzeli ogromne. komplekse zemlje, proglasivši ih svojim vlasništvom da bi, s uvođenjem federacije i samouprave, to njihovo pravo bilo prešutno priznato. Postali su grupa na čiju se moć gledalo sa zavišću, udružili se u vlastitu političku stranku, slali djecu u najskuplje sidnejske škole, ugošćavali princa od Walesa za njegova posjeta. On, Paddy Cleary, bio je običan radnik. Nije imao pod bogom ničeg zajedničkog s tim kolonijalnim aristokratima koji su ga previše neugodno podsjećali na obitelj njegove žene.
Zato ga je, kad ja ušao u salon prezbiterija i zatekao Franka, Meggie i oca Ralpha kako opušteni sjede kraj kamina kao da su proveli divan, bezbrižan dan, ta scena razbjesnila. Beskrajno mu je nedostajala profinjena podrška Fee i ustanovio je da mrzi svoju sestru isto onoliko koliko ju je u djetinjstvu mrzio u Irskoj. Onda je primijetio zavoj i flaster na Frankovu oku i njegovo natečeno lice; bio je to bogomdani izgovor da plane.
– Zar misliš da se možeš pojaviti pred majkom s takvim licem? – zaurlao je. – Jedan dan bez mog nadzora i opet na starom poslu, tučeš se sa svakim tko te poprijeko pogleda!
Iznenađen, otac Ralph skočio je na noge, pokušavajući kazati nešto što će ga umiriti, ali Frank je bio brži.
– Zaradio sam time pare! – rekao je neobično blago, pokazujući na flaster preko oka. – Dvadeset funti za nekoliko minuta rada, više nego što tetka Mary plaća i meni i tebi zajedno za mjesec dana! Nokautirao sam tri dobra boksača i izdržao propisano vrijeme u borbi sa šampionom lake kategorije, danas po podne u šatri Jimmyja Sharmana. I zaradio dvadeset funti. To možda ne odgovara tvojim predodžbama o onome što bi trebalo da radim, ali danas po podne zadobio sam poštovanje svih prisutnih!
– Sredio si nekolicinu pijanih, starih, bivših boksača na seoskoj priredbi i od toga ti se zavrtjelo u glavi? Kad ćeš već jednom odrasti, Frank? Znam da više nećeš porasti, ali bi se mogao, bar za ljubav svoje majke, potruditi da odrasteš duhovno!
Bijela boja Frankova lica! Boja izbijeljenih kostiju. Bila je to najteža uvreda koju mu je netko mogao uputiti, a došla je od oca; zato na nju nije mogao odvratiti udarcem. Napor koji je morao uložiti da zadrži ruke spuštene, natjerao ga je da duboko diše, gotovo da se bori za dah.
– To nisu bili bivši boksači, tata. Ti znaš tko je Jimmy Sharman kao i ja. A sam Jimmy Sharman rekao mi je da kao boksač imam veliku budućnost; spreman je da me primi u svoju trupu i omogući mi da treniram. I spreman je da mi plaća za to! Možda i neću porasti, ali sam dovoljno velik da prebijem svakog... ne izuzimajući ni tebe, smrdljivi stari jarče!
Paddyju nije izmakao skriveni smisao te uvrede; problijedio je kao i sin.
– Pazi kako se izražavaš!
– A nego što si drugo? Odvratan si, gori od ovna u vrijeme parenja! Zar je nisi mogao ostaviti na miru, zar se nisi mogao suzdržati da je ne napastuješ?
– Ne, ne, ne! – vrisnula je Meggie. Svećenikovi prsti zabili su se u njena ramena kao pandže i čvrsto je držali. Suze su joj potekle niz obraze dok se grčevito uvijala, uzalud pokušavajući da se oslobodi. – Ne, tata, ne! Oh, Frank, molim te! Molim te, molim te! – vrištala je.
Jedini koji je čuo njene molbe bio je, međutim, otac Ralph. Frank i Paddy stajali su jedan nasuprot drugom, konačno otvoreno priznajući koliko mrze i boje se jedan drugoga. Brana zajedničke ljubavi prema Fee probijena je i na površinu je izbilo njihovo ogorčeno suparništvo.
– Ja sam njen muž i djeca koju imamo blagoslov su Božji – rekao je Paddy nešto smirenije, nastojeći svim silama da se savlada.
– Nisi ništa bolji od starog usranog psa koji samo gleda kako da ga nabije nekoj kuji!
– A ti nisi ništa bolji od usranog starog psa koji te je napravio, ma tko on bio! Jer ja, hvala bogu, nemam nikakve veze s tim! – viknuo je Paddy i zagrcnuo se.
– Oh, Isuse blagi! – Njegov se bijes istopio kao oluja koja je iznenada stala, zateturao je, stresao se i rukama pokrio usta, kao da želi iščupati jezik koji je izgovorio ono što nije smio izgovoriti. – Nisam to htio reći, nisam to htio reći! Nisam to htio reći!
U trenutku kad su strašne riječi izgovorene, otac Ralph je pustio Meggie i zgrabio Franka. Savio mu je desnu ruku iza leđa, a svojom lijevom rukom mu je stegao vrat, kao da ga namjerava ugušiti. Bio je snažan i njegov stisak potpuno je paralizirao Franka. U prvom trenutku pokušao je da se oslobodi, a onda je iznenada klonuo i zavrtio glavom u znak da se predaje. Meggie je pala na pod i ostala klečati, plačući, okrećući glavu čas prema ocu, čas prema bratu, umolno, beznadno. Nije shvatila što se dogodilo, ali je bila svjesna da neće više moći zadržati obojicu.
– Htio si – rekao je Frank promuklo – a ja mora da sam to oduvijek znao! Znao sam to, oduvijek! – Pokušao je da se okrene i pogleda u oca Ralpha. – Pustite me, oče. Neću ga ni dirnuti, kunem se Bogom da neću!
– Kuneš se Bogom? Bog neka vam sprži duše, obojici! A ako se pokaže da ste upropastili život ovog djeteta, ubit ću vas! – zaurlao je svećenik, sad jedini bijesan među njima. – Zar vam nije jasno da sam je morao zadržati ovdje da sluša sve što govorite, jer sam se bojao da ćete, ako se udaljim, ubiti jedan drugog? Trebalo je da vas pustim da to i uradite, bijedni, samoživi kreteni!
– Sve je u redu, ja odlazim – rekao je Frank čudnim, praznim glasom. – Odlazim s trupom Jimmyja Sharmana, i više se neću vratiti.
– Moraš se vratiti – šapnuo je Paddy. – Što da kažem tvojoj majci? Ti za nju značiš više nego svi mi ostali zajedno. Nikad mi neće oprostiti!
– Reci joj da sam otišao s grupom Jimmyja Sharmana, jer želim postati nešto. To je, uostalom, istina.
– Ono što sam rekao... to nije istina, Frank.
Frankove neobične, crne oči neobično su blijesnule, oči kojima se svećenik začudio prvi put kad ih je vidio. Kako to da Fee, čije su oči sive, i plavooki Paddy imaju sina s tako crnim očima? Otac Ralph je poznavao Mendelove zakone i nije vjerovao da je nešto takvo moguće, bez obzira na sive oči Fee.
Frank je uzeo svoj kaput i šešir.
– Oh, istina je! Ja sam to sigurno oduvijek znao. Ponekad su mi se vraćale uspomene na mamu kako svira na svom spinetu u sobi koja nikad nije mogla biti tvoja. Ili osjećaj da ti nisi oduvijek bio s nama, da si došao poslije mene. Da je prije toga bila samo moja. – Nasmijao se, gotovo bešumno. – I kad samo pomislim da sam sve ove godine za njen pad optuživao tebe, a da sam u stvari za to kriv ja. Ja!
– Nitko nije kriv, Frank, nitko! – viknuo je svećenik, pokušavajući da ga zadrži. – Sve je to dio velikog nedokučivog Božjeg plana; pokušaj da o svemu razmišljaš na taj način!
Frank je odgurnuo ruku koja je pokušavala da ga zaustavi, i otišao do vrata svojim lakim, nečujnim, panterskim korakom. Rođen je za boksača, registrirao je otac Ralph misao što se javila u nekom zabačenom kutku njegova mozga, kardinalskog mozga.
– Velikog, nedokučivog Božjeg plana! – rekao je podrugljivo mladić s vrata. – Kad nastupate kao svećenik, oče de Bricassart, niste nimalo bolji od papige! Neka se Bog smiluje vama, jer vi ste od nas ovdje jedini koji nema pojma tko je i što je!
Paddy je sjedio u naslonjaču, pepeljastog lica, kao u transu zureći u Meggie, koja se grčila na koljenima pored vatre, plačući i klateći se naprijed–nazad. Ustao je da joj priđe, ali ga je otac Ralph grubo odgurnuo.
– Ostavite je na miru! Učinili ste dosta sa svoje strane. U ormaru je viski, popijte čašicu. Ja ću smjestiti dijete u krevet, ali vratit ću se da porazgovaram s vama, zato nemojte otići. Čujete li me, čovječe?
– Bit ću ovdje, oče. Odvedite je u krevet.
Na katu, u ugodnoj svijetlozelenoj sobi, svećenik je otkopčao dugmad na haljini djevojčice i rekao joj da sjedne na rub kreveta kako bi joj izuo cipele i svukao čarape. Njena spavaćica ležala je na jastuku, gdje ju je ostavila Annie; navukao joj je spavaćicu preko glave, pristojno je povukao naniže i tek onda joj skinuo podsuknju i duge gaće. Čitavo vrijeme pričao joj je ni o čemu, luckaste priče o dugmetima koja ne žele da se otkopčaju, cipelama koje tvrdoglavo ostaju zavezane i trakama koje odbijaju da se razvežu. Bilo je nemoguće reći je li čula što je govorio; njene oči, s njihovim neizgovorenim pričama o dječjim tragedijama, mukama i bolima neprimjerenim njenom uzrastu, neprestano su ukočeno gledale nekamo preko njegova ramena.
– A sad lezi, draga moja djevojčice, i pokušaj zaspati. Ubrzo ću se vratiti da vidim kako si, zato ništa ne brini, čuješ li me? Onda ćemo porazgovarati o svemu.
– Kako je? – upitao je Paddy kad se otac Ralph vratio u salon.
Otac Ralph je dohvatio bocu s viskijem koja je stajala na ormaru, i natočio sebi pola velike čaše.
– Ne bih znao točno reći. Bože moj, Paddy, volio bih znati što je za Irca veće prokletstvo, piće ili temperament. Što vas je spopalo da ono kažete? Ne, ne trudite se da mi odgovorite. To je irski temperament. Sve što ste rekli istina je, naravno. Znao sam da nije vaš sin istog trenutka kad sam ga ugledao.
– Vama ne može ništa promaknuti, zar ne?
– Vjerojatno ne može. Potrebno je, međutim, nešto veće od obične moći zapažanja da se vidi kad nekoga od mojih župljana tište brige ili ga nešto muči. A kad to primijetim, dužnost mi je da uradim sve što mogu da mu pomognem.
– U Gillyju vas svi jako vole, oče.
– Za što, bez sumnje, mogu zahvaliti svom licu i stasu – rekao je svećenik sumorno; htio je da to kaže veselo, ali nije uspio.
– Zaista mislite tako, oče? Ne bih se mogao složiti s vama. Volimo vas zato što ste dobar pastir.
– Pa sad, čini se da sam se pošteno zapleo bar u vaše nevolje – rekao je otac Ralph smrknuto. – Bilo bi najbolje da skinete taj teret s duše, čovječe!
Paddy je zurio u vatru koju je za svećenikove odsutnosti, u želji da radi nešto i rastjera crne misli, raspalio kao ložište lokomotive. Prazna čaša u njegovoj ruci primjetno je podrhtavala. Otac Ralph je ustao, donio bocu s viskijem i napunio mu čašu. Paddy je otpio dug gutljaj a zatim uzdahnuo i obrisao suze koje su mu se već sušile na licu.
– Ne znam tko je Frankov otac. To se dogodilo prije nego što sam upoznao Fee. Po društvenom položaju, njena obitelj je praktično prva na Novom Zelandu, a njen otac imao je velik posjed u blizini Ashburtona na Južnom Otoku, na kojem je uzgajao ovce i žito. Novaca je imao kao pljeve, a Fee je bila njegova jedinica. Koliko sam mogao saznati, bio je do detalja isplanirao njen život – odlazak u stari kraj, debi na dvoru, udaja za čovjeka na visokom položaju. Naravno, kod kuće nikad nije radila ništa. Imali su sluškinje i lakaje, konje i raskošne kočije; živjeli su kao kraljevi. Ja sam radio oko stoke i ponekad sam iz daljine viđao Fee kako šeta s dječačićem starim oko osamnaest mjeseci. Jednog dana potražio me je sam stari James Armstrong. Njegova kći, rekao mi je, osramotila je obitelj; ima dijete a nije udata. Sve je to, naravno, nekako zataškano, ali kad su pokušali da je pošalju nekamo u inozemstvo, njena baka je digla takvu galamu da im nije preostalo drugo nego da je zadrže kod kuće, ma koliko to bilo nezgodno. Baka je sad, međutim, bila na samrti i više im ništa nije smetalo da se oslobode Fee i njenog djeteta. Poznato mu je da sam neoženjen, rekao mi je stari James; ako se oženim njome i obavežem se da ću je odvesti s Južnog Otoka, platit će nam putne troškove i još će mi dati pet stotina funti. Pa sad, oče, taj iznos bio je za mene pravo bogatstvo, a i bilo mi je dosta usamljeničkog života. Bio sam oduvijek tako povučen i nespretan da nisam imao sreće s djevojkama. Zato mi se učinilo da je to sasvim dobra ideja, a dijete mi, najiskrenije rečeno, nije ni najmanje smetalo. Baka je nekako saznala za sve to i pozvala me da dođem k njoj, iako je bila veoma slaba. U svoje doba bila je pravi zmaj, to se moglo vidjeti, ali i prava dama. Ispričala mi je dosta toga o Fee, ali mi nije rekla tko je otac djeteta, a ja nisam htio da je pitam. Bilo kako bilo, natjerala me je da obećam kako ću biti dobar prema Fee... znala je da će otpremiti Fee iz kuće istog trenutka kad ona umre, pa je sama predložila Jamesu da joj nađu muža. Bilo mi je žao jadne starice; strašno je voljela Fee. Vjerujete li, oče, da sam prvi put bio toliko blizu Fee da je mogu pozdraviti onog dana kad smo se vjenčali?
– Oh, vjerujem – rekao je svećenik vrlo tiho. Pogledao je tekućinu u svojoj čaši, iskapio je, posegnuo za flašom i napunio obje čaše. – I tako ste se oženili damom koja je po društvenom položaju bila daleko iznad vas, Paddy.
– Da. U početku sam se užasno plašio nje. Bila je tada tako lijepa i tako... izvan svega toga, ako znate na što mislim. Kao da uopće nije prisutna, kao da se sve to događa nekom drugom.
– Još uvijek je lijepa, Paddy – rekao je otac Ralph blago. – Vidim po Meggie kako je izgledala prije nego što je zašla u godine.
– Život joj nije bio nimalo lak, oče, ali ne znam što sam drugo mogao učiniti. Uz mene je, ako ništa drugo, bila sigurna da je nitko neće zlostavljati. Trebalo mi je dvije godine da prikupim hrabrost da... da joj, ovaj, uistinu budem muž. Morao sam je učiti da kuha, da čisti kuću, da pere i glača rublje. Nije znala kako se to radi. I nikad, niti jednom za sve ove godine otkad smo u braku, oče, nije se ni požalila, ni nasmijala, ni zaplakala. Samo u najintimnijim trenucima našeg zajedničkog života pokazala je da je osjećajno biće, ali ni tada nikad nije govorila. Uvijek se nadam da će progovoriti, a ujedno to i ne želim, jer me uvijek muči strepnja da će, ako progovori, izgovoriti njegovo ime. Oh, ne želim reći da me ne voli, ili da ne voli našu djecu. Samo, ja nju volim beskrajno, a čini mi se da u njoj naprosto nije ostalo dovoljno osjećaja za takvu ljubav. Osim prema Franku. Uvijek sam znao da Franka voli više nego sve nas ostale zajedno. Sigurno je mnogo voljela njegovog oca. A ja o tom čovjeku ne znam ništa, ni tko je ni zašto se nije mogla udati za njega.
Otac Ralph je pogledao u svoje ruke i zatreptao.
– Oh, Paddy, život je zaista pakao! Bogu hvala što nemam hrabrosti da zagrizem više nego u sam njegov rub.
Paddy je ustao, pomalo nesiguran na nogama.
– E pa, sad sam konačno sve upropastio, oče, zar ne? Otjerao sam Franka, i Fee mi to nikad neće oprostiti.
– Ne smijete joj reći što se dogodilo, Paddy. Ne, to joj ne smijete nikad reći. Jednostavno joj recite da je Frank otišao s boksačima i ništa više. Ona zna da je Frank nemiran duh, povjerovat će.
– To ne mogu učiniti, oče – rekao je Paddy, zaprepašten.
– Morat ćete, Paddy. Zar joj nije dosta bola i patnje? Zar je ne bi trebalo poštedjeti? – rekao je otac Ralph, i istovremeno pomislio: »Tko zna, možda će konačno naučiti da svoju ljubav prema Franku prenese na tebe, na tebe i onu malu jadnicu na katu.«
– Zaista mislite tako, oče?
– Mislim. Ono što se odigralo večeras, ne smije ići dalje.
– A što je sa Meggie? Sve je čula.
– Za Meggie ne treba da brinete, to ću ja uzeti na sebe. Mislim da nije shvatila ništa od onoga što ste govorili, samo to da ste se svađali. Ja ću se pobrinuti da shvati kako bi sad, kad je Frank otišao, pričati majci o svađi značilo samo nanositi joj novu bol. Osim toga, imam osjećaj da Meggie nema običaj da sve priča majci. – Ustao je. – Idite sad, odmorite se, Paddy. Sjetite se da sutra treba opet da obigravate oko Mary, i da se morate držati kao da se ništa nije dogodilo.
Meggie nije spavala; ležala je širom otvorenih očiju u polumračnoj sobi, osvijetljenoj samo malom svjetiljkom pokraj kreveta. Svećenik je sjeo do nje i primijetio da joj je kosa još uvijek stegnuta u pletenice. Pažljivo je razvezao tamnoplave vrpce i nježno joj raspleo kosu dok se nije rasula po jastuku, ležeći kao valovita zlatna ploča.
– Frank je otišao, Meggie – rekao je.
– Znam, oče.
– A znaš li zašto, draga?
– Posvadio se s tatom.
– I što ćeš ti sad uraditi?
– Otići ću s Frankom. Potrebna sam mu.
– Ne možeš, Meggie.
– Mogu. Htjela sam ga potražiti još večeras, ali me noge ne drže, a osim toga ne volim mrak. Ali potražit ću ga ujutro.
– Ne, Meggie, ne treba da to radiš. Frank treba da živi vlastitim životom, znaš, i bilo je krajnje vrijeme da ode. Znam da ti ne želiš da ode, ali on sam to već odavno želi. Ne treba da budeš sebična; moraš ga pustiti da živi vlastitim životom. – »Nastavi samo tim monotonim ponavljanjem«, rekao je sam sebi, »dok joj to ne utuviš u glavu«. – Kad odrastemo, sasvim je prirodno i ispravno da poželimo živjeti samostalno, izvan doma u kome smo odrasli, a Frank je odrastao čovjek. On sad već treba da stvori vlastiti dom, da ima vlastitu ženu i obitelj. Razumiješ li to, Meggie? To što je došlo do svađe između Franka i tvog oca samo je znak da je Frank želio da ode. To se nije dogodilo zato što oni ne vole jedan drugog. Posvađali su se zato što mnogi mladi ljudi odlaze od kuće na takav način, što im to služi kao izgovor. Svađa je poslužila Franku samo kao izgovor za ono što je već odavno želio uraditi, izgovor za odlazak od kuće. Razumiješ li to, Meggie?
Meggie je podigla pogled prema njemu. U njenim očima bilo je toliko umora, toliko patnje, bile su tako stare.
– Znam – rekla je. – Znam. Frank je želio otići još dok sam bila mala djevojčica, ali nije otišao. Tata ga je vratio i prisilio da ostane s nama.
– Ovog puta, međutim, tata ga neće vratiti, jer više i ne može. Frank je otišao zauvijek, Meggie. Više se neće vratiti.
– Zar ga više nikad neću vidjeti?
– To ne znam – odgovorio je iskreno. – Volio bih da ti mogu reći kako ćeš ga sigurno vidjeti, ali nitko ne može znati što nosi budućnost, Meggie, pa ni svećenici. – Duboko je uzdahnuo i nastavio: – Ne smiješ reći mami da su se svađali, Meggie, čuješ li me? To bi je uzrujalo, a ona se ne osjeća dobro.
– Zato što će dobiti novu bebu?
– A što ti znaš o tome?
– Mama voli da dobiva djecu; dobila ih je već mnogo. A dobiva tako lijepe bebe, oče, čak i kad se ne osjeća dobro. I ja ću jednog dana dobiti bebu kao što je Hal, a onda mi Frank neće toliko nedostajati, zar ne?
– Partenogeneza – rekao je. – Želim ti u tome mnogo sreće, Meggie. Samo, što će biti ako je ne dobiješ?
– Imat ću Hala – rekla je pospano, namještajući se na jastuku, a onda je dodala iznenada: – Oče, hoćete li i vi jednog dana otići? Hoćete li?
– Jednog dana, Meggie. Ali ne tako brzo, mislim, zato neka te to ne brine. Imam osjećaj da ću još dugo, dugo ostati ovdje u Gillyju – odgovorio je svećenik, očiju zamagljenih gorčinom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 12:57 pm





6

Ništa se nije moglo učiniti, Meggie se morala vratiti kući. Fee nije mogla bez njene pomoći, a u trenutku kad je ostao sam u samostanu u Gillyju, Stuart je stupio u štrajk glađu, pa su i njega morali vratiti na Droghedu.
Bio je kolovoz i vladala je velika studen. Prošlo je godinu dana otkako su otišli u Australiju, ali zima je bila hladnija nego prošla. Kiše nije bilo, a zrak je bio tako oštar da je izazivao bol u prsima. Vrhovi Great Dividea, pet stotina kilometara istočno od Droghede, bili su pokriveni debelim snijegom kakav godinama nije pao, ali zapadno od Burren Junctiona kiše nije bilo od monsunskih provala oblaka prethodnog ljeta. Ljudi u Gillyju govorili su o novom razdoblju suše – zakasnilo je, mora doći, možda je ovo početak...
Kad je Meggie ugledala majku, učinilo joj se da joj na srce pada neki strahovito težak teret; možda je to bio trenutak rastajanja s djetinjstvom, predosjećaj što znači biti žena. Izvana promatrano, činilo se da se nije nimalo promijenila, osim što joj je trbuh bio veći; onaj tko ju je bolje poznavao morao je, međutim, primijetiti kako je postala nekako sporija, kao umorni, stari sat koji radi sve sporije i sporije dok konačno ne stane zauvijek. Nestalo je živahnosti bez koje Meggie naprosto nije mogla zamisliti majku. Podizala je i spuštala noge kao da više nije sigurna kako se to radi; njene kretnje postale su nekako čudno nespretne. Nestalo je radosti zbog dolaska nove bebe, nije bilo čak ni onog suzdržanog zadovoljstva koje je pokazivala dok je čekala Hala.
Taj mali crvenokosi dječak trčkarao je već po cijeloj kući, smetajući u svakom poslu, ali Fee nije ni pokušavala da ga ukroti ili bar nadzire njegove aktivnosti. Kretala se u vječito zatvorenom krugu: štednjak–stol–sudoper, kao da ništa drugo na svijetu ne postoji. I tako Meggie nije imala drugog izbora; naprosto je ispunila prazninu u životu djeteta i postala njegova druga majka. To nije bila nikakva žrtva s njene strane, jer je beskrajno voljela dječaka i nalazila u njemu bespomoćan, pažnje željan objekt ljubavi kojom je čeznula da obaspe neko ljudsko biće; već je počela osjećati takvu potrebu. Plakao je za njom, izgovarao njeno ime prije bilo kojeg drugog, dizao ruke tražeći da ga podigne; to ju je ispunjavalo radošću i nadoknadilo sve ostalo. Iako je radila od jutra do mraka, plela, krpala, šila, prala, glačala, ili ranila kokoši i obavljala bezbroj drugih poslova, Meggie je nalazila da je život sasvim lijep.
Nitko nikad nije spominjao Franka, ali svakih šest tjedana Fee je podizala glavu na zvuk poštanske trube i nakratko živnula. Zatim, kad bi gospođa Smith donijela ono što je stiglo a među poštom nije bilo pisma od Franka, taj bi se kratkotrajni plamsaj interesa ugasio.
Kuća se obogatila sa dva nova života. Fee je rodila blizance, još dva mala riđokosa dječaka koji su dobili imena James i Patrick. Bili su to divni mali momci, dobroćudni i vedre naravi na oca, i smjesta su postali zajedničko vlasništvo jer poslije porođaja, osim što ih je dojila, Fee na njih gotovo da nije obraćala pažnju. Imena su im ubrzo skraćena na Jims i Patsy; postali su miljenici žena u velikoj kući, dviju usidjelica i domaćice, udovice bez djece, koje su čeznule za zadovoljstvima što ih mogu pružiti mala djeca. Fee ih je čudesno lako zaboravila – imali su tri oduševljene majke – i kako je vrijeme odmicalo, postalo je sasvim normalno da provode čitav dan u velikoj kući. Meggie naprosto nije imala vremena da ih uzme pod svoje i istovremeno pazi na Hala, koji je od nje zahtijevao sve više i više. On nije bio stvoren za nespretno tetošenje što su mu ga mogle pružiti gospođa Smith, Minnie i Cat. Meggie je bila voljeno središte Halova svijeta; nije tražio nikog, samo Meggie, nije htio da bude ni s kim, samo s Meggie.

Bluey Williams prodao je svoje divne konje i masivna kola i kupio kamion, tako da je pošta sad stizala jednom mjesečno, umjesto jednom svakih šest tjedana. Od Franka, međutim, nije bilo vijesti. Tako je sjećanje na njega pomalo izblijedjelo kao što blijede sva sjećanja, čak i ona za koja nas vezuje velika ljubav; kao da se u ljudskom mozgu odvija proces liječenja kojeg nismo svjesni, proces zacjeljivanja rana usprkos našoj očajničkoj odlučnosti da nikad ne zaboravimo. Meggie je zamagljivanje Frankove slike, rasplinjavanje voljenih crta u neki nejasni svetački lik koji je sa stvarnim Frankom imao veze koliko i Krist sa svetih sličica sa Čovjekom, osjećala kao bol. A Fee je iz tihih dubina u kojima se zaustavila evolucija njene duše izvukla zamjenu.
Sve se odvijalo tako neupadljivo da to nitko nije primjećivao. Fee je živjela obavijena šutnjom, nikad ne pokazujući što osjeća, i promjenu koja se odigrala u njoj nitko nije imao vremena primijetiti osim novog objekta njene ljubavi, koji to ničim nije pokazivao. Bilo je to nešto skriveno, nešto neizgovoreno, nešto što su znali samo oni i čime su ublažavali svoju osamljenost.
Možda je to bilo i neizbježno jer je od sve njene djece Stuart bio jedini sličan njoj. Sa četrnaest godina bio je za oca i braću jednako tajanstven kao što je bio Frank, ali se, suprotno Franku, nije držao nesnošljivo ili neprijateljski. Radio je bez prigovora sve što se tražilo od njega, radio je vrijedno kao svi ostali i nikad nije uzburkao mirnu površinu života Clearyjevih. Iako mu je kosa bila riđa, bio je najtamniji od svih dječaka, s kosom gotovo boje mahagonija i očima bistrim kao voda šumskog izvora, očima čiji pogled kao da je prodirao kroz vrijeme čak tamo do davnih početaka i koje zato sve vide onako kako zaista jest. Bio je također jedini od Paddyjevih sinova za koga se moglo reći da će, kad odraste, biti lijep muškarac, iako je Meggie u duši bila uvjerena da će ga Hal zasjeniti kad na njega dođe red. Nitko nikad nije znao što Stuart misli; kao i Fee, govorio je malo i nikad nije iznosio svoje mišljenje. Uz to je posjedovao neobičnu sposobnost da utone u savršen mir, mir duševni i tjelesni, i Meggie, koja mu je po godinama bila najbliža, činilo se da povremeno odlazi nekamo gdje ga nitko ne može slijediti. Otac Ralph je to prokomentirao drukčije.
– Taj dečko nije ljudsko biće! – uzviknuo je nakon što je dovezao Stuarta, koji je stupio u štrajk glađu nakon što je ostao u samostanu bez Meggie, natrag na Droghedu. – Je li rekao da se želi vratiti kući? Je li rekao da mu nedostaje Meggie? Nije! Samo je prestao jesti i strpljivo čekao da odgovor zašto to čini sam sine u našim tvrdim glavama. Niti jednom nije otvorio usta da se požali, a kad sam mu prišao i izderao se na njega da li se želi vratiti kući, samo se osmjehnuo i klimnuo glavom!
S vremenom, nekako je prešutno prihvaćeno da Stuart neće ići na pašnjake da radi s Paddyjem i braćom, iako bi po godinama to već mogao. Ostao je čuvati kuću, cijepati drva, obrađivati povrtnjak, musti krave – obavljati bezbroj dužnosti za koje Fee i Meggie, sa tri bebe u kući, nisu imale vremena. Bilo je razborito zadržati jednog muškarca kod kuće, makar još ne bio odrastao; to je upućivalo na to da ima još muškaraca u blizini. Jer, bilo je posjetilaca – ponekad bi na drvenom stubištu prema zadnjoj verandi odjeknuo topot čizama i nepoznati glas bi rekao:
– ’Bar dan, gospođo, imate l’ šta za jelo?
U Outbacku ih je bilo bezbroj – skitnica koji su s čitavom svojom imovinom na leđima išli od postaje do postaje, od Queenslanda prema jugu i iz Victorije prema sjeveru, ljudi koje je napustila sreća, ili koji su bili previše nemirnog duha da bi zadržali stalno zaposlenje, i koji su više voljeli da pješice prelaze tisuće kilometara u potrazi za nečim što je samo njima bilo poznato. Bili su to većinom pošteni ljudi koji bi došli, pojeli ogromne količine hrane, spakirali poklonjeni čaj, šećer i brašno u nabore smotanih pokrivača, a onda otišli dalje stazom prema Barcooli ili Narrengangu, praćeni zveckanjem dotrajalih limenih porcija i mršavim psima opuštenih trbuha. U Australiji, lutajući radnici rijetko su se služili prijevoznim sredstvima; hodali su.
Ponekad bi, međutim, naišao i loš čovjek; takvi su obično tražili žene čiji su muževi odsutni, radi pljačke, ne radi silovanja. Zato je Fee u jednom kutu kuhinje, na mjestu gdje djeca nisu mogla dohvatiti, uvijek držala nabijenu lovačku pušku i dobro je pazila da joj bude pri ruci sve dok iskusnim okom ne procijeni karakter posjetioca. Nakon što je Stuart i službeno zadužen da pazi na kuću, Fee mu je rado prepustila pušku.
Nisu joj svi posjetioci bili lutajući radnici, iako ih je većina spadala u tu kategoriju; dolazio je, na primjer, Watkinsov čovjek u svom starom fordu Model T. U svojim kolima vozio je svašta, od ljekovite masti za konje do mirisavih sapuna sasvim različitih od kao kamen tvrdih blokova, koje je Fee proizvodila u kotlu za iskuhavanje rublja od masnoće i sode; imao je i vodu od lavande, kolonjsku vodu, pudere i kreme za kožu ispucalu od sunca. Bilo je stvari koje nitko nije ni pomišljao da kupuje drugdje osim od Watkinsa, kao, na primjer, njegovu ljekovitu mast, kudikamo bolju od svega što se moglo dobiti u ljekarni gotovo ili na recept, mast koja je liječila sve, od rane na bedru ovčarskog psa do čira na čovječjoj koži. Žene su se skupljale u svakoj kuhinji u koju bi svratio, nestrpljivo očekujući da otvori svoje kovčege s robom.
Bilo je i drugih trgovačkih putnika, ljudi koji nisu tako redovno obilazili zabačene postaje kao Watkinsov čovjek, ali koji su bili jednako dobro došli. Prodavali su sve, od tvorničkih cigareta i svakojakih lula do čitavih truba tkanine, ponekad čak i finog, zavodljivog rublja i vrpcama bogato ukrašenih steznika. Bile su željne svega, te žene iz Outbacka, osuđene da samo jednom ili dva puta godišnje odu do najbližeg grada, da žive daleko od raskošnih prodavaonica Sydneyja, daleko od mode i ženskih ludosti.
Život se sastojao, činilo se, uglavnom od prašine i muha. Kiše nije bilo već odavno, čak ni kišice da spere prašinu i rastjera muhe. Znalo se – što manje kiše, to više muha i prašine.
Sa svakog stropa visile su dugačke spirale ljepljivih muholovki, crne od muha već istog dana kad bi ih objesili, lijeno se okrećući na propuhu. Sve što bi ostalo makar na trenutak otvoreno, smjesta se pretvaralo ili u trpezu ili u groblje muha, a posvuda, na namještaju, zidovima, kalendaru gilanbonske trgovine mješovitom robom, muhe su ostavljale sitne crne mrlje.
I prašina, oh, prašina! Bilo je nemoguće pobjeći od nje, tog finog sitnog praha koji je prodirao čak i u čvrsto zatvorene posude, gušio sjaj tek oprane kose, činio kožu prljavom, skupljao se u naborima odjeće i zavjesa, prekrivao kao film lakirane površine stolova, spuštajući se istog trenutka kad bi bio obrisan. Podovi su uvijek bili pokriveni debelim slojem prašine nanesene na nepažljivo očišćenoj obući i toplim suhim vjetrom, koji je prodirao kroz otvorena vrata i prozore. Fee je bila prisiljena da smota svoje perzijske ćilime u salonu i zaduži Stuarta da pričvrsti na pod linoleum koji je, a da ga nije ni vidjela, naručila iz prodavaonice u Gillyju.
Kuhinja, u kojoj je promet bio najveći, imala je pod od tikovih dasaka izbijeljenih kao stare kosti od beskrajnog ribanja žičanom četkom i oštrim sapunom. Fee i Meggie posipale bi pod piljevinom koju je Stuart pažljivo skupljao u drvarnici, poprskale piljevinu dragocjenom vodom i pomele vlažnu masu oštrog, prodornog mirisa kroz vrata na verandu i dalje u povrtnjak, gdje se raspadala u humus.
Bilo je, ipak, nemoguće osloboditi se prašine na duže vrijeme, a i potok se ubrzo pretvorio u niz razdvojenih lokvi, pa nije bilo vode ni za kuhinju ni za kupaonu. Stuart je odvezao kamion-cisternu do arteškog zdenca, napunio ga i ispraznio u jedan od rezervnih rezervoara za kišnicu, pa su se Meggie i Fee morale naviknuti na novu, groznu vrstu vode za pranje posuđa, rublja i umivanje, kudikamo goru od blatnjave vode iz potoka. Tvrdu, mineralima zasićenu vodu koja je mirisala na sumpor, trebalo je pažljivo brisati s tanjura, a kosa je od nje postajala suha i gruba kao slama. Ono malo kišnice što im je ostalo upotrebljavali su isključivo za piće i kuhanje.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 12:58 pm





Otac Ralph je raznježeno promatrao Meggie. Češljala je kovrčavu, riđu Patsyjevu kosu, a Jims je poslušno iako pomalo nemirno stajao i čekao da na njega dođe red. Iz dva para bistrih plavih očiju okrenutih prema njoj zračilo je obožavanje. Bila je prava mala majka. To im je nešto urođeno, razmišljao je, ta čudna ljubav žene prema maloj djeci, jer bi ona u svojim godinama inače morala na takve stvari gledati kao na nemilu obavezu, a ne kao na zadovoljstvo, obaviti ili što je moguće brže i potražiti nešto primamljivije. Umjesto toga, namjerno je produžavala proces formirajući Patsyjeve nemirne čuperke prstima u valove. Svećenik je neko vrijeme s uživanjem promatrao što radi, a onda je kratkim jahačkim bičem nekoliko puta udario po sarama svojih prašnih čizama i zamišljeno se zagledao s verande u veliku kuću, skrivenu iza sablasnih gumovaca i penjačica, mnogo brojnih gospodarskih zgrada i redova stabala koji su je odvajali od nadzornikove rezidencije, stožera života na posjedu. Kakvu li spletku plete onaj stari pauk tamo u središtu svoje mreže?
– Oče, vi nas ne gledate – predbacila mu je Meggie.
– Oprosti, Meggie, zamislio sam se. – Okrenuo se njoj dok je završavala češljanje. Sve troje su ga iščekujući promatrali dok se nije sagnuo i podigao blizance, po jednog na svaku ruku. – Hajde da vidimo što radi tetka Mary, hoćemo li?
Meggie je išla za njima držeći u jednoj ruci bič a drugom vodeći za uzdu njegovu kestenjastu kobilu. Svećenik se zabavljao s djecom kao da je to nešto što radi svaki dan, i činilo se da mu nije nimalo teško da ih nosi, iako je od potoka do velike kuće bilo gotovo dva kilometra. Ispred kuhinje predao je blizance presretnoj gospođi Smith i otišao s Meggie stazom prema ulazu u kuću.
Mary Carson sjedila je u svom visokom naslonjaču. Tih dana gotovo se uopće nije kretala; za to nije bilo ni potrebe uz sposobnog nadzornika kakav je bio Paddy. Kad je otac Ralph ušao vodeći Meggie za ruku, njen zlobni pogled natjerao je djevojčicu da obori glavu; svećenik je osjetio kako je srce Meggie počelo ubrzano kucati i stegnuo joj ruku da je ohrabri. Djevojčica je pred tetkom nespretno načinila kniks, promrmljavši neki nerazgovijetan pozdrav.
– Idi u kuhinju, djevojčice, i popij čaj s gospođom Smith – rekla je Mary Carson odsječno.
– Zašto je ne volite? – upitao je otac Ralph sjedajući u naslonjač koji je već navikao da smatra svojim.
– Zato što je volite vi – odgovorila je.
– Oh, nemojte! – rekao je, svjestan da je izgubio poen. – Ta ona je izgubljeno siroče, Mary.
– To nije ono što vi vidite u njoj, i vi to dobro znate.
Njegove lijepe plave oči ironično su je promatrale; sad je bio u povoljnijem položaju.
– Zar mislite da zavodim djecu? Ja sam, konačno, ipak svećenik!
– Vi ste prije svega muškarac, oče Ralph de Bricassart! To što ste svećenik samo čini da se osjećate sigurnijim, i ništa više!
Trgnuo se a onda se nasmijao. Mačevanje s njom danas mu nekako nije išlo od ruke; kao da je uspjela da pronađe rupu na njegovom oklopu i kroz nju ga ubode, ubrizgavajući svoj paučji otrov. A i on se mijenjao, stario je možda, sve se više mireći s progonstvom u Gillanboneu. Vatra se gasila; ili je možda sad plamsala za nešto drugo?
– Nisam muškarac – rekao je. – Svećenik sam... možda je to zbog vrućine, prašine i muha... ali nisam muškarac, Mary. Svećenik sam.
– Oh, Ralphe, kako si se promijenio! – rugala mu se. – Zar tako govori kardinal de Bricassart?
– To je nemoguće – rekao je, a pogled mu se na trenutak zamagli od tuge. – I mislim da to više i ne želim.
Počela se smijati, klateći se naprijed–nazad u naslonjaču i oštro ga promatrajući.
– Zaista, Ralphe? Zaista ne želite? U redu, ostavit ću vas da se još malo krčkate, ali dan kad ćete morati donijeti odluku približava se, ne sumnjajte u to! Neće doći brzo, možda za dvije–tri godine, ali doći će. I doći će kao nečastivi, i ponudit će vam... ali dovoljno sam rekla! Nijedan čovjek što sam ga srela u životu nije me fascinirao kao vi. Vi nam svoju ljepotu bacate u lice, prezirući našu ludost. Ali ja ću vas prikovati za zid vaše vlastite slabosti, natjerat ću vas da se prodate kao posljednja nafrakana kurva. Ne vjerujete mi?
Zavalio se u naslonjač i osmjehnuo se.
– Vjerujem da ćete pokušati. Nisam, međutim, siguran da me poznajete tako dobro kao što mislite.
– Ne poznajem? Vrijeme će pokazati, Ralphe, samo vrijeme. Stara sam, ništa mi drugo nije ostalo, samo vrijeme.
– A što mislite da je ostalo meni? – upitao je. – Vrijeme, Mary, i samo vrijeme. Vrijeme, prašina i muhe.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 12:58 pm





Oblaci su se počeli gomilati na nebu, i Paddy se ponadao da će pasti kiša.
– To su suhe oluje – rekla je Mary Carson. – Te nam neće donijeti kišu. Na kišu ćemo još dugo čekati.
Ako su Clearyjevi mislili da su vidjeli ono najgore što Australija može pružiti u pogledu klime, bilo je to zato što još nisu doživjeli suhe oluje u sušom ispečenim ravnicama. Lišeni ublažavajuće vlage, suha zemlja i suhi zrak sudarali su se sa škripom i pucketanjem, uz neprestano, stravično nagomilavanje napona, tako da je sve to moglo završiti samo gargantuanskom erupcijom akumulirane energije. Nebo se tako spustilo i zamračilo da je Fee u kući morala upaliti svjetlo; konji u koralima drhtali su i poskakivali na najmanji šum; kokoši su se popele na svoje prečage, nakostriješene i uvučenih vratova; psi su režali i ujedali se međusobno; svinje koje su rovale po smetljištu za vukle su njuške u prašinu, tako da su im virile samo bistre, živahne oči. Sile što su se rađale na nebu utjerale su strah u kosti svemu živom, dok su ogromni, gusti oblaci gutali sunce i pripremali se da sunčevu vatru prospu na zemlju.
Grmljavina se počela primicati iz daljine, sve brže i brže, a svjetlucanje na horizontu učinilo je da se nagomilane mase oblaka s neobičnim bijelim perjanicama, raščupanim i nakovrčanim iznad tamnoplavih dubina, ocrtavaju oštrije i reljefnije. A onda je, s orkanskim vjetrom koji je dizao oblake prašine i bacao je u oči, usta i uši, nastupila kataklizma. Nije više trebalo da zamišljaju kako izgleda biblijski gnjev Božji; doživjeli su ga. Nitko nije mogao da ne poskoči kad bi udario grom – eksplozije su bile gromke kao da se raspada svijet – ali nakon izvjesnog vremena svi okupljeni ukućani tako su otvrdnuli na sve to da su iz.išli na verandu i promatrali daleke pašnjake iza potoka. Svuda iza njih zabadale su se iz neba ogromne osti munja, okružene vatrenim žilama; svakog trenutka blijesnulo bi ih bar desetak. Kroz oblake se razlijevao plamen kao zapaljena nafta, iz uskovitlanih masa i opet natrag, u fantastičnoj igri skrivača. Osamljena stabla usred trave, pogođena gromom, dimila su se i tinjala, i sad im je konačno bilo jasno zašto su svi ti samotni čuvari pašnjaka mrtvi.
Zrak se odjednom ispunio nekim sablasnim, nezemaljskim zračenjem; više nije bio nevidljiv, već kao da je gorio iznutra, svjetlucajući ružičasto, ljubičasto i sumporno žuto, a mirisao je nekako čudno, slatko, neuhvatljivo, sasvim neprepoznatljivo. Drveće je treperavo svjetlucalo, riđa kosa Clearyjevih bila je okružena aureolama plamenih jezika, dlačice na rukama nakostriješile su im se. To je trajalo cijelog popodneva, samo su se oblaci postepeno povlačili prema istoku da bi se sa zalaskom sunca sve smirilo, stravična čarolija nestala, a oni ostali uzbuđeni, iscrpljeni, uznemireni. Ni kap kiše nije pala. Osjećali su se, međutim, kao da su umrli i ponovo se vratili u život; bilo je pravo čudo što su neozlijeđeni preživjeli taj atmosferski napadaj bjesnila, i tjedan dana govorili su samo o tome.
– Bit će toga još, pa i više – rekla je Mary Carson, obuzeta dosadom.
I došlo je još. Druga suha zima bila je hladnija nego što su mogli i zamisliti da može biti bez snijega. Preko noći na tlu bi se nahvatao nekoliko centimetara debeo sloj inja, psi su se tresli od hladnoće u svojim štenarama održavajući toplinu proždiranjem ogromnih količina klokanskog mesa i loja od zaklane stoke. Ipak, studen je bar omogućila ljudima da, umjesto vječite janjetine, jedu svinjetinu i govedinu. U kućama su ložili ogromne vatre, a muškarci su se vraćali svojim domovima kad god su mogli, jer su se noću na pašnjacima gotovo smrzavali. Kad su, međutim, stigli radnici da obave striženje, imali su razloga da se raduju; mogli su raditi brže i sa manje znoja. Na mjestima gdje su stajali, u ogromnom drvenom hangaru, vidjeli su se na tamnom podu svijetli krugovi od znoja koji je tu pedeset godina natapao daske.
Trava što je izrasla poslije davne poplave još je bila tu, ali zlosutno prorijeđena. Iz dana u dan nebo je bilo pokriveno oblacima, vladao je polumrak, ali kiša nije pala. Vjetar je tužno zavijao nad pašnjacima, tjerajući pred sobom pomične smeđe zastore prašine kao kišu, mučeći ljude priviđenjima. Te zavjese od prašine bile su upravo neshvatljivo slične kiši.
Djeca su na prstima dobila omrzline, pokušavala su da se ne smiju jer su im usne ispucale, s mukom su svlačila čarape s krvavih potkoljenica i peta. Bilo je nemoguće zagrijati se na tom snažnom, ledenom vjetru, posebno zato što su kuće bile građene da hvataju svako slučajno strujanje zraka, a ne da ga zadržavaju. Išli su na počinak u ledene sobe, budili se u ledenim sobama, strpljivo čekali da majka svakom udijeli malo tople vode iz velikog kotla na štednjaku, kako bi se bar mogli umiti bez muke i cvokotanja.
Jednog dana mali Hal počeo je kašljati i teško disati, i stanje mu se naglo pogoršavalo. Fee je pripremila lople obloge od drvenog ugljena i privijala ih na njegove sitne, izmučene grudi, ali činilo se da mu to nimalo ne pomaže. U početku se nije previše zabrinjavala, ali je u toku dana bolest već tako uzela maha da nije znala što da radi. Meggie je sjedila uz Hala kršeći ruke, u beskraj moleći nečujne očenaše i zdravomarije. Kad se Paddy oko šest sati vratio kući, dijete je disalo tako glasno da ga je čuo s verande, a usne su mu bile plave.
Paddy je smjesta odjurio u veliku kuću da telefonski pozove liječnika, ali ovaj je bio negdje šezdeset kilometara daleko, kod nekog drugog pacijenta. Zapalili su sumpor u lončiću i prinijeli mu ga, u nadi da će kašljanjem izbaciti čep koji mu se stvorio u grlu i polako ga gušio, ali dijete više nije imalo snage da dovoljno jako stegne prsni koš. Lice mu je poprimalo sve tamniju plavu boju, a disanje je postalo isprekidano. Meggie je sjedila držeći ga i šapćući molitve, a srce joj se stezalo dok je promatrala kako se jadni mali dječak očajnički bori za svaki dah. Hal joj je bio najdraži od svih dječaka; ona mu je bila kao majka. Nikad ranije nije toliko željela da bude odrasla žena, vjerujući da bi, da je kao Fee, nekako pronašla mogućnost da mu pomogne. Fee ga nije mogla izliječiti jer Fee nije bila njegova majka. Zbunjena i uplašena, čvrsto je držala nejako dječje tijelo, pokušavajući mu pomagati u disanju.
Ni na trenutak nije pomislila da bi mogao umrijeti, čak ni kad su Fee i Paddy pali na koljena i počeli moliti, ne znajući što drugo da rade. Oko ponoći Paddy je izvukao nepomično dijete iz čvrstog zagrljaja Meggie, i nježno ga položio na jastuk.
Meggie je s trzajem otvorila oči; bila je zadrijemala jer se Hal bio prestao grčiti, boreći se za dah.
– Oh, tata, bolje mu je – rekla je.
Paddy je zavrtio glavom; izgledao je nekako neobično naboran i star, pod svjetlošću lampe u njegovoj kosi i tjedan staroj bradi vidjela su se kao injem pokrivena mjesta.
– Ne, Meggie, Halu nije bolje onako kako ti to misliš, ali našao je mir. Otišao je Bogu, oslobodio se muka.
– Tata misli reći da je mrtav – rekla je Fee klonulo.
– Oh, tata, nije! Ne može biti mrtav!
Ali sićušno biće u svom gnijezdu na svom jastuku bilo je mrtvo. Meggie je to shvatila u trenutku kad ga je pogledala, iako prije toga nikad nije vidjela smrt. Izgledao je kao lutka, a ne kao dijete. Ustala je i otišla dječacima koji su bdjeli, zgrčeni kraj vatre, dok je gospođa Smith na stolcu u blizini pazila na male blizance, čiji je krevetić bio prenesen u kuhinju, gdje je bilo najtoplije.
– Hal je upravo umro – rekla je Meggie.
Stuart, čije su misli bile daleko, trgao se i pogledao je.
– Bolje je tako – rekao je. – Pomislite samo na taj mir! – Ustao je kad je ušla Fee i prišao joj. – Mama, sigurno si umorna. Idi lezi, naložit ću vatru u tvojoj sobi. Idi lezi!
Fee se okrenula i bez riječi pošla za njim. Bob je ustao i izišao na verandu. Ostali dječaci sjedili su još neko vrijeme, vrpoljeći se, a onda su otišli za njim. Paddy se uopće nije pojavio. Gospođa Smith je bez riječi dovukla dječja kolica iz kuta verande i nježno prenijela u njih usnulog Jimsa i Patsyja. Pogledala je u Meggie, dok su joj suze tekle niz obraze.
– Meggie, ja se vraćam u veliku kuću i vodim sa sobom Jimsa i Patsyja. Vratit ću se ujutro, ali bit će bolje da bebe ostanu neko vrijeme kod mene, Minnie i Cat. Reci to majci.
Meggie je sjela na ostavljenu stolicu i spustila ruke u krilo. Oh, bio je njen, a sad je mrtav! Mali Hal za koga se brinula, koga je voljela, kome je bila kao majka. Prostor u njenim mislima koji je zauzimao još nije bio prazan; još je osjećala težinu njegovog toplog tijela na grudima. Bilo je strašno i pomisliti da više nikad neće osjetiti tu težinu na mjestu gdje je ležala četiri duge godine. Ne, to nije nešto za čim treba plakati; suze su bile za Agnes, za rupe na tankom oklopu dostojanstva, za djetinjstvo koje je zauvijek ostalo iza nje. Bio je to teret koji će nositi do kraja svojih dana, ali ići će dalje usprkos njemu. U nekim ljudima volja da izdrže je ogromna, u nekima je manja. Kod Meggie bila je čvrsta i žilava kao čelično uže.
U tom položaju našao ju je otac Ralph kad je ušao s liječnikom. Pokazala je šutke prema vratima, ali nije ni pokušala da ih slijedi. I tako je prošlo mnogo vremena dok se svećeniku nije konačno pružila prilika da učini ono što je želio od trenutka kad je Mary Carson telefonirala u prezbiterij – da razgovara s Meggie, da bude uz nju, da pruži tom malom, nesretnom i zanemarenom stvorenju nešto od sebe, nje radi. Bio je uvjeren da nitko u potpunosti ne shvaća što je Hal značio za nju.
Na to je, međutim, trebalo čekati. Trebalo je dati posljednju pomast, za slučaj da duša još nije napustila tijelo, razgovarati s Fee, razgovarati s Paddyjem, dati im neke praktične savjete. Doktor je otišao, potišten ali već odavno naviknut na tragedije do kojih zbog udaljenosti mora dolaziti. Prema onome što su mu ispričali, vjerojatno ne bi mogao mnogo učiniti, daleko od bolnice i uvježbanog medicinskog osoblja. Ti su ljudi živjeli s tim rizikom, suočavali se sa svojim demonima i gurali dalje. U smrtovnici koju je ispunio napisao je »difterija«. Bila je to česta bolest.
Otac Ralph konačno je obavio sve što je trebalo. Paddy je otišao k Fee, Bob s dječacima u stolarsku radionicu da načine mali lijes. Stuart je ležao na podu u spavaćoj sobi Fee, a njegov fini profil, toliko sličan njenom, ocrtavao se prema svjetlosti noćnog neba što je dopirala kroz prozor. Ležeći na jastuku s rukom u Paddyjevoj ruci, Fee je neprestano razmišljala samo o toj mračnoj silueti što leži na hladnom podu. Bilo je pet ujutro i pijetlovi su se počeli buditi, ali do svitanja je ostalo još nekoliko sati.
S crvenom stolom oko vrata, jer je zaboravio da je skine, otac Ralph je čučnuo kraj ognjišta u kuhinji i raspalio gotovo ugašenu vatru. Ugasio je svjetiljku na stolu i sjeo na drvenu klupu nasuprot Meggie, promatrajući je. Odrasla je, kao da je nazula čizme od sedam milja u kojima će ga prestići, ostaviti daleko za sobom. Promatrajući je tako, osjetio je jače nego ikad u životu, toliko ispunjenom mučnim, nametljivim sumnjama u vlastitu hrabrost, da joj nije dorastao. Samo, čega se on to boji? S čim misli da se, ako se dogodi, neće moći suočiti? Bio je čvrst za druge, nije se bојао drugih ljudi; ali u sebi, očekujući ono bezimeno nešto da mu se uvuče u svijest kad ga najmanje očekuje, osjećao je strah. Dok je Meggie, rođena osamnaest godina poslije njega, rasla i prestizala ga.
Ona, naravno, nije bila svetica niti čak po bilo čemu izuzetna. Samo što se nikad nije žalila, što je posjedovala dar – ili je to bilo prokletstvo? – da prihvaća stvari kakve jesu. Bez obzira na ono što je bilo ili što bi moglo doći, bila je spremna da se suoči sa svim, da sve prihvati i pretvori u gorivo kojim će ložiti peć svog bića. Što ju je tome naučilo? Može li se to uopće naučiti? Ili su te njegove predodžbe o njoj tek plod njegove mašte? I je li to zaista važno? Što je, u stvari, važnije – ono što ona zaista jest, ili ono što on misli da jest?
– Oh, Meggie – rekao je nemoćno.
Podigla je pogled prema njemu i iz svog bola uputila mu osmijeh apsolutne, potpune ljubavi, bez imalo ženskog suzdržavanja, tabua i samokontrole, koji još nisu bili dio njena svijeta. Takva ljubav ga je potresla, zarobila, učinila da od Boga, u čije je postojanje ponekad sumnjao, zatraži da ga pretvori u bilo koga na ovom svijetu, samo da ne bude Ralph de Bricassart. Je li to ono, ona nepoznata stvar? Oh, Gospodine, zašto je toliko voli? Nitko mu, kao i uvijek, nije odgovorio, a Meggie je sjedila i dalje se osmjehivala.
U svitanje Fee je ustala da napravi doručak, a Stuart joj je pomagao. Zatim je došla gospođa Smith sa Minnie i Cat, i četiri žene stajale su jedna uz drugu kraj peći, tiho, monotono razgovarajući, ujedinjene u neki savez bola koji ni Meggie ni svećenik nisu razumjeli. Poslije doručka Meggie je otišla da obloži mali lijes, glatko izblanjan i lakiran, što su ga načinili dječaci. Fee joj je šutke dala bijelu večernju satensku haljinu, koja je s vremenom već bila poprimila boju slonove kosti, i Meggie je od nje izrezala trake po mjeri unutrašnjih površina lijesa. Dok je otac Ralph pokrivao dno lijesa tkaninom za ručnike, sjela je za šivaći stroj i sastavila izrezane komade satena, a onda su zajedno pričvrstili postavu čavlićima. Poslije toga Fee je obukla dijete u njegovo najljepše baršunasto odijelce, počešljala ga i položila u mekano gnijezdo koje je mirisalo na nju, a ne na Meggie, njegovu pravu majku. Paddy je pričvrstio poklopac, plačući; Hal je bio prvo dijete što ga je izgubio.
Salon za primanja na Droghedi godinama je korišten kao kapela; na jednom kraju bio je podignut oltar u zlatom izvezenim draperijama, za čiju je izradu Mary Carson platila redovnicama samostana St. Mary d’Urso tisuću funti. Gospođa Smith je ukrasila oltar i cijelu prostoriju zimskim cvijećem iz vrtova Droghede – gastrolobijama, ranim i kasnim ružama; mase cvijeća ostavljale su dojam slika u ružičastim i smeđim tonovima koje su na neki čudesan način stekle i dimenziju mirisa. U bijeloj albi bez čipke i crnoj kazuli bez ikakvih ukrasa, otac Ralph održao je misu zadušnicu.
Kao većina velikih postaja u Outbacku, Drogheda je svoje mrtve sahranjivala na vlastitom zemljištu. Groblje se nalizilo iza vrtova, pored vrbama obrubljenih obala potoka, okruženo bijelo obojenom ogradom od kovanog željeza. Bilo je zeleno čak i u ovo sušno doba jer je navodnjavano iz rezervoara. Michael Carson i njegov mali sin sahranjeni su tu u impozantnoj mramornoj grobnici, iznad koje je stajao anđeo veličine čovjeka, s isukanim mačem u ruci, čuvajući njihov mir. Oko mauzoleja nalazilo se nekoliko manje upadljivih grobova, označenih samo drvenim križevima i niskim ogradama od metalnih, bijelo obojenih lukova. Na nekima nije bilo čak ni Imena – radnik bez obitelji i rođaka koji je izgubio život u tučnjavi; dvije–tri skitnice koje su posljednje ovozemaljsko utočište našle na Droghedi; izblijedjele ljudske kosti pronađene na jednom od pašnjaka; Kinez, kuhar Michaela Carsona, nad čijim je grobom stajao poboden crveni kišobran s praporcima, čije zveckanje kao da je neprestano ponavljalo ime Hi Sing, Hi Sing, Hi Sing; gonič stoke na čijem je križu pisalo samo TANKSTAND CHARLIE BIO JE DOBAR MOMAK; još nekoliko grobova u kojima su bile sahranjene i dvije–tri žene. Takva jednostavnost, međutim, nije bila za Hala, nećaka vlasnice imanja; njegov je lijes postavljen na policu u grobnici, a onda su za njim zatvorena teška, bogato ukrašena brončana vrata.

Nakon izvjesnog vremena Hala više nitko nije spominjao, osim uzgred. Svoju tugu Meggie je čuvala samo za sebe; ta njena tuga sadržavala je u sebi onaj mračni bol, neobjašnjiv i tajanstven, karakterističan za djecu, ali ga je njena mladost potiskivala, umanjujući njegov utjecaj i ne dopuštajući mu da nađe odraza u svakodnevnim događajima. Dječaci, činilo se, nisu bili naročito ožalošćeni, osim Boba koji je bio dovoljno odrastao da zavoli svog malog brata. Paddy je duboko patio, ali nitko nije znao da li pati i Fee. Činilo se da se sve više udaljava od svog supruga i djece, od svih osjećaja. Paddy je zbog toga bio neizmjerno zahvalan Stuartu za pažnju koju je iskazivao majci, ozbiljnu nježnost s kojom se brinuo za nju. Samo Paddy je znao kako je Fee izgledala onog dana kad se vratio iz Gillanbonea bez Franka. U njenim blagim sivim očima nije zatreperio ni najmanji trag nekog osjećaja, ljutnje ili optužbe, mržnje ili tuge. Činilo se da je naprosto očekivala udarac, kao što iznemogli pas očekuje smrtonosni metak, svjesna svoje sudbine i nemogućnosti da je izmijeni.
– Znala sam da se neće vratiti – rekla je.
– Možda i hoće, Fee, ako mu odmah napišeš – rekao je Paddy.
Zavrtjela je glavom, ali kao i uvijek nije ništa objašnjavala. Bilo je bolje za Franka da sebi stvori nov život, daleko od Droghede i od nje. Dobro je poznavala svog sina i znala je da bi se vratio kad bi mu napisala jednu riječ, i zato je odlučila da tu riječ ne napiše, ne izgovori, nikad. Ako dani budu dugi i ispunjeni gorčinom i osjećajem promašenosti, mora ih podnositi šutke. Paddy nije čovjek koga je odabrala, ali boljeg čovjeka od Paddyja nikad nije bilo. Bila je od onih ljudi čiji su osjećaji tako snažni da postaju nepodnošljivi, ubitačni za život, a lekcija koju je dobila bila je teška. Gotovo dvadeset pet godina ubijala je osjećaje u sebi i bila je uvjerena da će upornošću postići što želi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 12:59 pm




Život je tekao dalje u ritmičkom, beskrajnom ciklusu zemlje; slijedećeg ljeta došle su kiše, ne monsunske nego njihov nusprodukt, napunile potoke i rezervoare, natopile žedno korijenje trave, oprale podmuklu prašinu. Gotovo plačući od radosti, muškarci su se bacili na uobičajene sezonske poslove, konačno sigurni da neće morati rukama hraniti ovce.
Trava je izdržala točno koliko je bilo potrebno, iako su kao dodatnu hranu morali sjeći grane visokog drveća sa sočnim lišćem. Svi posjedi oko Gillyja nisu, međutim, tako dobro prošli. Koliko je stoke uzgajano na pojedinim posjedima zavisilo je isključivo od količine trave na pašnjacima. Za svoju veličinu Drogheda je imala relativno malo stoke, što je značilo da su zalihe trave trajale utoliko duže.
Tjedni janjenja, koji su slijedili, bili su uvijek vrijeme najveće strke i najtežeg rada u stočarskom kalendaru. Svako novo janje trebalo je uhvatiti, podvezati mu rep, staviti oznaku na uho i, ako je bilo muško a nije bilo potrebno za priplod, uškopiti ga. Bio je to odvratan, prljav posao koji su obavljali do kože mokri od krvi, je i je postojao samo jedan način da se za kratko vrijeme koje im je stajalo na raspolaganju iziđe na kraj s tako velikim brojem muške janjadi. Radilo se to tako da se testisi stegnu prstima, odgrizu i ispljunu na zemlju. Stisnuti u korijenu limenim prstenom, koji se nije mogao širiti te je tako onemogućavao cirkulaciju krvi, repovi i muške i ženske janjadi najprije bi otekli a onda se osušili i otpali.
Bile su to ovce koje su davale najbolju vunu na svijetu, a uzgajane su u broju nezamislivom u bilo kojoj zemlji, uz minimalni utrošak ljudskog rada. Sve je bilo usmjereno na savršenu proizvodnju savršene vune. Prva operacija bila je takozvano kresanje; vuna na zadnjem kraju ovce bila je prljava od izmeta i muha, crna i ulijepljena u takozvane krpe. Taj dio trebalo je strići do kože, kresati, kako se govorilo. Bio je to pripremni posao kod striženja, ali neugodan zbog zadaha i muha pa je bio i bolje plaćen. Zatim je dolazilo potapanje; tisuće i tisuće blejavih, uplašenih životinja prolazile su, tjerane povicima i psima, kroz kupke s otopinom fenola da se tu očiste od krpelja, insekata i druge gamadi. Konačno: čišćenje; s pomoću velikih ručnih pumpi životinjama je ravno u grlo ubrizgavan preparat koji će ih osloboditi unutrašnjih parazita.
Posla oko ovaca bilo je uvijek, i čim bi jedan bio završen, bilo je vrijeme za drugi. Trebalo ih je prebrojavati i razvrstavati, prebacivati s jednog pašnjaka na drugi, pariti i janjiti, kresati i strići, dezinficirati i čistiti, klati i otpremati na tržište. Drogheda je raspolagala i s oko tisuću grla krupne stoke za klanje, ali ovce su donosile neusporedivo veći profit tako da se njihov broj s vremenom popeo na oko 125.000, odnosno nešto više od jedne ovce po hektaru. Sve su su to bile isključivo merino ovce, tako da im meso nikad nije prodavano za ljudsku ishranu; nakon što bi odslužile svoj vijek kao proizvođači vune, merino ovce otpremane su na preradu u kožare i tvornice za proizvodnju lanolina, ljepila, loja, sapuna i sličnih artikala.
Zbog svega toga, ljudi koji su živjeli od tog posla u australskim ravnicama sve više su osjećali potrebu za knjigom. Za Clearyjeve čitanje je postalo važnije nego ikad; za njih, odvojene od svijeta na Droghedi, čudesna pisana riječ predstavljala je jedinu vezu sa svijetom. U blizini, međutim, nije bilo posudbene knjižnice kao u Wahineu, nisu mogli kao tamo odlaziti svakog tjedna u grad po poštu, novine i nove knjige. U nastojanju da zadovolji potrebe, otac Ralph ispraznio je police samostanske i vlastite biblioteke u Gillanboneu, i ubrzo sa zaprepaštenjem ustanovio da je, ni sam ne znajući kako, organizirao, posredstvom Bluey Williamsa i njegovog poštanskog kamiona, pravu posudbenu biblioteku. Blueyjev kamion bio je neprestano natovaren knjigama – otrcanim, požutjelim svescima koji su se neprekidno kretali od Droghede do Bugele, od Dibban–Dibbana do Braich у Pwlla, od Cunnamutte do Each-Uisgea, zahvalno dočekivani od ljudi željnih duhovne podrške i zaborava. Najpopularnije knjige nerado su vraćane, ali otac Ralph i opatice pažljivo su pratili gdje se koja knjiga najduže zadržava, pa je otac Ralph naručivao nove primjerke preko novinske agencije u Gillyju, prebacujući troškove mirne savjesti na Mary Carson, kao prilog Društvu prijatelja knjige pri samostanu Svetog križa.
Bili su to dani kad se u knjigama tek rijetko mogao naći poneki čedni poljubac, kad u njima nije bilo škakljivih erotskih scena, pa demarkaciona linija između literature za odrasle i one namijenjene djeci nije bila tako strogo određena. Zato nije bila nikakva sramota da čovjek Paddyjevih godina najviše uživa u knjigama koje su obožavala i njegova djeca: Dot i klokan, seriju Billabong s njenim junacima Jimom, Norom i Wally, besmrtnu knjigu Aeneasa Gunna Mi s kraja svijeta. U kuhinji, noću, redom su glasno čitali pjesme Banja Patersona i C. J. Dennisa, uzbuđivali se avanturama Čovjek sa sniježne rijeke, smijali se Sentimentalnom momku i njegovoj Doreen, ili tajno brisali suze nad Nasmijanom Mary Johna O’Hare.

Napisah mu pismo koje, ne znajući ništa bolje,
poslah tamo gdje ga sretoh (na Lachlanu bješe to).
Išao je tu na strižu, a adresu ne znah bližu
pa napisah samo »Prima Clancy, Overflow«.
Odgovor mi stiže na to, pisan rukom nepoznatom,
(čak napisan, mislim, noktom umočenim u katran);
Drugar njegov to je posl’o, i citiram go doslovno:
»Clancy je u Queensland ot’šo, i di je sad ja ne znam«.
Sad u svojoj divljoj mašti zamišljam kud ode Clancy,
s ovcama »niz Cooper« ide, pred sobom ga vidim
ja, i dok stoka mirno pase, Clancy pjeva iz sveg glasa,
jer stočarski život je lijep, malo ljudi za to zna.
I divljina njegov drug je, pozdravom ga dočekuje,
sluša šapat povjetarca, gleda mirne rijeke tok,
i zalaska sunca sjajnog iza obzora beskrajnog,
a u noći svod prekrasni vječnog neba zvjezdanog.

Clancy iz Overflowa bila im je omiljena pjesma a »Banjo« omiljeni pjesnik. Bile su to, možda, stilski nedotjerane i nespretno rimovane poeme, ali one nisu ni bile namijenjene ušima literarnih sladokusaca. Bile su pisane za narod, govorile su o narodu, i u to vrijeme u Australiji bilo je više ljudi koji su ih znali napamet, nego onih koji su znali standardne školske stihove Tennysona i Wordswortha, jer su njihove pjesmice bile inspirirane Engleskom. Kitice narcisa i polja ljiljana nisu za Clearyjeve značili, ništa jer su živjeli u krajevima gdje to cvijeće nije moglo rasti.
Clearyjevi su imali razumijevanja za australsku »bush« poeziju više nego mnogi drugi, jer im je Overflow praktično predstavljao dvorište, a ovce koje su se kretale TSR-om svakodnevna realnost. Traveling Stock Route ili TSR bio je zakonom određeni put za stoku što je krivudao duž rijeke Barwon, slobodna krunska zemlja za prebacivanje živog blaga s jednog kraja istočnog dijela kontinenta na drugi. U staro vrijeme goniči i njihova izgladnjela stada što su proždirala travu nisu bili dobro došli gosti, a sa svojim mamutskim zapregama od dvadeset do osamdeset volova koje su se puževim korakom vukle preko najbolje ispaše bili su omražena čeljad. Sada, nakon što su zakonom utvrđene rute za tjeranje stoke a bullockies živjeli još samo u legendama, odnosi između lutalica i domaćeg stanovništva postali su bolji.
Goniči koji bi povremeno svratili na pivo, razgovor i domaći ručak, bili su uvijek prijateljski dočekivani. Ponekad su sa sobom dovodili i žene na starim, trošnim kolima s arnjevima koja su vukla ranjava, iznemogla kljusad; ta kola bila su uvijek okićena kotlovima, flašama i lancima koji su zveckali i tandrkali. Bile su to ili najveselije ili najmrzovoljnije žene u Outbacku, neprestano na putu od Куnunе do Paroa, od Goondiwindija do Gundagaija, od Katherine do Сurrуја. Čudne žene koje nisu znale što je to vlastiti krov iznad glave, ili što znači ispružiti umorna, ukočena leđa na pamučni madrac. Bile su u svemu ravne muškarcima, tvrde i izdržljive kao zemlja koja je neprestano promicala ispod njihovih nemirnih nogu. Divlja kao ptice na drveću sprženom od sunca, njihova djeca stidljivo su se skrivala iza kolskih kotača ili tražila sklonište iza gomila drva za loženje, dok bi njihovi roditelji čavrljali uz šalicu čaja, raspredali priče, mijenjali knjige, obećavali da će prenijeti poruke Hoopironu Collinsu ili Brumbyju Watersu, ili prenosili dalje fantastičnu pripovijest o Роmmyju, jackaroou iz Gnarlunge. I čovjek je nekako bio siguran da su te lutalice bez korijena iskopale grob, sahranile dijete ili ženu, muža ili prijatelja, pod nekim drvetom koje nikad neće zaboraviti, na nekom dijelu TSR-a koji izgleda jednoličan samo onima koji ne znaju kako srce može označiti i prepoznati pojedinačno drvo u divljini obrasloj drvećem.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 1:00 pm



Meggie nije znala čak ni što znači otrcana fraza »spolni odgoj«, jer su se okolnosti bile urotile da zakrče sve putove kojima su te spoznaje mogle stići do nje. Njen otac bio je povukao oštru granicu između muških i ženskih članova obitelji; o temama kao što su parenje i janjenje nije nikad raspravljano pred ženama, a muškarci su se pred njima pojavljivali samo potpuno obučeni. Knjige iz kojih bi mogla izvući neke zaključke nisu se nikad pojavljivale na Droghedi, a nije imala ni prijateljica svojih godina od kojih bi mogla ponešto doznati. Njen život bio je u cjelini podređen potrebama kućanstva, a oko kuće nije bilo nikakvih seksualnih aktivnosti. Životinje na Domaćem pašnjaku bile su sve odreda sterilne. Mary Carson nije uzgajala konje već ih je kupovala od Martina Kinga iz Bugele, koji je imao ergelu; s pastuhom za priplod bilo je uvijek nevolja, pa na Droghedi nije bilo pastuha. Postojao je jedan bik, divlja i opasna životinja čijem je oboru bilo strogo zabranjeno prilaziti, i Meggie ga se toliko bojala da nikad nije odlazila ni u blizinu njegovog boravišta. Psi su živjeli u štenarama i vezani lancima, a njihovo parenje stručno su provodili i nadzirali sam Paddy ili Bob, pa joj je i tamo bio zabranjen pristup. Nije imala vremena da promatra svinje, koje ionako nije voljela i bilo joj je teško da ih hrani. Meggie, u stvari, nije imala vremena da promatra bilo koga osim svoja dva mala brata. A neznanje rađa neznanje; neprobuđeno tijelo i um prespavaju zbivanja koja budni registriraju automatski.
Nešto prije svog petnaestog rođendana, dok su se ljetne žege bližile umrtvljujućem vrhuncu, Meggie je primijetila smeđe mrlje na svom donjem rublju. Nakon dan-dva prestale su se javljati, ali šest tjedana kasnije pojavile su se ponovo i njen stid pretvorio se u užas. Prvi put je bila pomislila da je u pitanju nečistoća, i zato se utoliko više užasnula kad je drugi put ustanovila da je u pitanju nesumnjivo krv. Nije imala pojma odakle izbija ta krv, i pretpostavljala je da je iz crijeva. Lagano krvarenje prestalo je nakon tri dana i nije se javilo puna dva mjeseca; nitko nije primijetio da je potajno prala rublje, jer je ionako sama prala rublje za sve. Slijedeći napad bio je popraćen bolovima, prvim bolovima u njenom životu koji nisu bili vezani s probavom, a krvarenje je bilo teže, kudikamo teže. Uzela je stare pelene blizanaca i pokušala od njih napraviti nešto kao zavoj, bojeći se da će krv probiti kroz haljinu.
Smrt koja je odnijela Hala bila je kao buran posjet nečeg sablasnog, ali to postepeno nestajanje njenog vlastitog bića bilo je užasno. Kako bi to izgledalo da se obrati Fee ili Paddyju i saopći im vijet da umire od neke sramne, neopisive bolesti donjeg dijela tijela? Svoje muke mogla bi povjeriti samo Franku, ali Frank je bio daleko i nije znala gdje bi ga mogla naći. Slušala je žene kako uz čaj pričaju o raku i tumorima, o strašnom dugotrajnom umiranju njihovih prijateljica, majki i sestara, i bila je sigurna da to neka takva izraslina izjeda njenu utrobu, tiho progrizajući sebi put prema njenom uplašenom srcu. A ona nije željela umrijeti, nije željela umrijeti!
Njeno shvaćanje smrti bilo je prilično neodređeno; nije joj nikako bilo jasno kakav bi status imala na onom neshvatljivom drugom svijetu. Vjera je za Meggie bila zbirka zakona, a ne dio duhovnog života, i nije joj mogla nimalo pomoći. Riječi i fraze što su ih izgovarali njeni roditelji, njihovi prijatelji, redovnice, svećenici prilikom bogosluženja i zli ljudi u knjigama kojima je prijetila kazna, ispremiješali su se u njenom mozgu obuzetom panikom. Nije bilo načina na koji bi mogla shvatiti smrt i pomiriti se s njom; noći je provodila bez sna, zbunjena, uplašena, pokušavajući odgonetnuti znači li smrt vječni mrak, ili plameni ponor koji mora preskočiti da bi dospjela do zlatnih polja na drugoj strani, ili prostor sličan unutrašnjosti ogromnog balona u kome odzvanja pjesma anđeoskih zborova i treperi svjetlost što dopire kroz bezbrojne prozore od obojenog stakla.
Postala je vrlo tiha, ali na način potpuno različit od Stuartove smirene, sanjarske izdvojenosti; bila je kao životinja okamenjena hipnotičkim pogledom zmije. Trzala se kad bi joj se tko iznenada obratio, a kad bi djeca zaplakala tražeći je, posvećivala im se uz grižnju savjesti što ih zanemaruje. U rijetkim slobodnim trenucima povlačila se u sebe ili odlazila na groblje, k Halu, jedinoj mrtvoj osobi koju je poznavala.
Svi su primijetili tu promjenu na njoj, ali su je naprosto prihvaćali kao znak da Meggie raste, uopće se ne pitajući što sve taj proces obuhvaća; svoju zabrinutost vješto je skrivala. Izvukla je pouku iz starih lekcija, posjedovala je upravo fantastičnu moć samokontrole i strahovito je držala do svog ponosa. Nitko nije smio saznati što se događa u njoj, fasada mora ostati savršena do kraja; primjera je imala dovoljno, od Fee do Franka i Stuarta, a bila je od iste krvi, bio je to dio njene naravi i nasljeđa.
Otac Ralph, koji je često dolazio na Droghedu, pratio je kako se promjene kod Meggie produbljavaju od metamorfoze iz djeteta u ženu do gotovo potpunog gašenja vitalnosti, i njegova briga za nju prerasla je u strepnju, a zatim u strah. Njeno fizičko i psihičko propadanje odvijalo se praktično pred njegovim očima; izmicala mu je, a on nije mogao podnijeti pomisao da se pretvara u drugu Fee. Na sitnom, izduženom licu ostale su samo oči koje su zurile u nešto strašno što dolazi, a njena mliječna, baršunasta koža bez pjega, koja nikad nije preplanula od sunca, postajala je sve prozračnija. Ako se to nastavi, pomislio je, jednog će dana nestati u vlastitim očima kao zmija koja guta vlastiti rep, i konačno zaploviti kroz svemir kao gotovo nevidljiva zraka sive svjetlosti, primjetna samo kutkom oka gdje caruju sjene i crne mrlje puze niz bijeli zid.
E pa, otkrit će o čemu se radi, makar to morao silom iscijediti iz nje. Mary Carson bila je tih dana nametljiva i ljubomorna na svaki trenutak što bi ga proveo u nadzornikovoj kući; samo zahvaljujući beskrajnom strpljenju i taktu, uspijevao je da ona ne primijeti njegovo negodovanje protiv te posesivnosti. Čak ni čudna zaokupljenost malom Meggie nije mogla potisnuti njegove političarske instinkte, ono zadovoljstvo što ga je osjećao promatrajući kako njegov šarm djeluje na takvu osornu neukrotivu osobu kakva je Mary Carson. Dok je dugo potiskivana potreba da se brine za dobro jednog jedinog bića nagrizala i potiskivala njegov razum, nije zaboravljao na neprestanu prisutnost i jedne druge stvarnosti – hladnokrvno nastojanje da iskoristi, da prevari jednu sposobnu, inteligentnu ženu. Oh, to je oduvijek želio! Taj stari pauk neće ga nadmudriti!
Povremeno je uspijevao da se otrese Mary Carson i potraži Meggie na malom groblju u sjeni blijedog, nimalo ratobornog anđela osvetnika. Zurila je u njegovo sentimentalno, mirno lice sa strahom u očima; neobičan kontrast onog tko osjeća i onog tko ne osjeća, pomislio je. Samo, što zaboga on radi ovdje, zašto juri za njom kao stara raskokodakana kvočka za odlutalim piletom, kad se sve to skupa njega uopće ne tiče, kad bi se pitanjem što se događa s njom trebali, u stvari, pozabaviti njena majka i otac? Oni, međutim, nisu primjećivali da nešto nije u redu, jer im nije bilo stalo do nje onoliko koliko njemu. Kao svećenik, uostalom, bio je dužan tješiti osamljene i klonule duhom. Bilo mu je teško da je gleda nesretnu, a ipak se grozio načina na koji ga je tok događaja sve više vezivao uz nju. Već je bio prikupio čitav arsenal uspomena i događaja povezanih s njom, i to ga je plašilo. Njegova ljubav prema njoj i njegov svećenički instinkt da ponudi sebe u bilo kojem duhovnom svojstvu, bili su u stalnom sukobu s njegovim gotovo patološkim strahom da bi mogao postati neophodan nekom ljudskom biću, da bi se moglo pojaviti biće koje će postati neophodno njemu samom.
Kad ga je čula kako dolazi kroz travu, okrenula se njemu, s rukama skrštenim u krilu, i oborila pogled. Sjeo je do nje, rukama obgrlivši koljena, a sutana koja je u naborima padala oko njega nije bila nimalo dostojanstvenija od vitkog, opuštenog tijela u njoj. Ne bi imalo nikakvog smisla počinjati zaobilazno, zaključio je. Ona bi to sigurno iskoristila da izbjegne odgovor.
– Što je s tobom, Meggie?
– Ništa, oče.
– Ne vjerujem ti.
– Molim vas, oče, molim vas, ne pitajte! Ne mogu vam reći!
– Oh, Meggie! Zar mi tako malo vjeruješ? Možeš mi reći sve, sve na ovom svijetu! Zato sam tu, zato sam svećenik. Ja sam izabrani predstavnik našeg Gospodina ovdje na zemlji, ja slušam u njegovo ime, čak i opraštam u njegovo ime. I čuj me, draga moja Meggie, nema ničeg na ovom Božjem svijetu za što On i ja ne bismo smogli ljubavi u srcu da oprostimo. Moraš mi reći što se događa s tobom, draga, jer ako ti itko može pomoći, ja mogu. Dok sam živ, nastojat ću da ti pomažem, bdjet ću nad tobom. Bit ću, ako želiš, tvoj anđeo čuvar, mnogo bolji od ovog komada mramora iznad tvoje glave. – Duboko je udahnuo i nagnuo se naprijed. – Meggie, ako me imalo voliš, reci mi!
Njene ruke čvrsto su se splele.
– Oče, ja umirem! Imam rak!
U prvom trenutku spopala ga je želja da se nasmije; kao da ga je ponio ogroman val olakšanja. Zatim je pogledao u njenu prozračnu, plavičastu kožu, u njene tanke ruke, i osjetio potrebu da zaplače, zaurla, da do neba digne glas protiv takve nepravde. Ne, Meggie nešto slično ne bi tek tako izmislila; morao je postojati neki ozbiljan razlog.
– Kako si došla do takvog zaključka, draga?
Trebalo joj je mnogo vremena da se odluči da mu kaže, a da bi to učinila, morao je sagnuti glavu do njenih usana i, nesvjesno parodirajući ispovjedničku pozu, sakriti dlanom lice od njenog pogleda, ostavljajući da mu šapće ravno u fino modelirano uho.
– Ima već šest mjeseci, oče, otkako je počelo. Muče me strašni bolovi u trbuhu, ali drukčiji nego kad me zaboli želudac i – oh, oče – iz moje stražnjice teče krv!
Srce mu je zastalo; bilo je to nešto što mu se nikad nije dogodilo u ispovjedaonici. Zurio je u njenu glavu oborenu od srama, ispunjen takvom mješavinom osjećaja da naprosto nije mogao da se pribere – nekim apsurdnim olakšanjem i radošću, zasljepljujućim bijesom u kome bi, činilo mu se, mogao ubiti Fee, divljenjem prema djevojčici koja je sve to tako dobro podnijela i strašnim, neshvatljivim, paralizirajućim stidom.
Bio je rob svog vremena koliko i ona. U svim gradovima u kojima je živio, od Dublina do Gillanbonea, prostituke su namjerno dolazile u ispovjedaonicu i prepričavale mu svoja maštanja kao stvarne događaje, zainteresirane samo za jedno u vezi s tim, za njegovu muškost, ne želeći priznati kako nije u njihovoj moći da je probude. Pričale su mu o muškarcima koji ne štede nijedan otvor na njihovim tijelima, o nedopuštenim igrama s drugim djevojkama, o pohoti i preljubu, a neke s bujnijom maštom čak su mu do detalja opisivale svoje seksualne odnose sa svećenicima. A on ih je slušao potpuno mirno, samo s mučnim osjećajem prezira, jer je u sjemeništu bio prošao kroz tešku školu, a ta lekcija bila je za ljude njegovog tipa možda najlakša. Djevojke, međutim, nikad, nikad nisu spominjale tu tajanstvenu pojavu koja ih je razoružavala, ponižavala.
Ma koliko nastojao, nije mogao spriječiti da mu vrela plima ne prodre i pod kožu; otac Ralph de Bricassart sjedio je skrivajući lice rukom, zgrčen od stida jer je to bilo prvi put da se zacrvenio.
To, međutim, nije moglo pomoći Meggie. Kad je bio siguran da mu je lice opet poprimilo normalnu boju, ustao je, podigao je i spustio na ravno mramorno postolje, tako da su im lica bila u istoj ravnini.
– Pogledaj me, Meggie. Ne tako, pogledaj me!
Podigla je uplašene oči i vidjela da se osmjehuje; smjesta je osjetila neizmjerno olakšanje. On se ne bi tako osmjehivao da ona zaista umire; dobro je znala koliko mu je draga, jer on to nikada nije krio.
– Meggie, ne umireš i nisi bolesna od raka. Nije moje da ti objašnjavam o čemu se radi, ali mislim da će biti bolje da to učinim. To je još davno trebalo da ti objasni tvoja majka, da te pripremi za sve to, i ne mogu shvatiti zašto to nije uradila.
Pogledao je u ravnodušnog mramornog anđela iznad glave i nekako čudno, nervozno se nasmijao.
– Isuse dragi! Kakve mi sve zadatke daješ! – nastavio je obraćajući se Meggie, koja ga je napeto promatrala. – U godinama koje dolaze, kad odrasteš i saznaš više o ovom svijetu, možda ćeš doći u iskušenje da se današnjeg dana sjećaš s nelagodnošću, čak i stidom. Nemoj o tome misliti tako, Meggie! U svemu tome nema ničeg sramotnog, ničeg zbog čega bi trebalo da ti bude neugodno. U ovome danas, kao i svemu ostalom što radimo, ja sam samo oruđe u rukama našeg Gospodina. To je jedino što treba da budem na ovoj zemlji, ništa drugo. Bila si uplašena, bila ti je potrebna pomoć, i Bog ti je poslao pomoć u mojem liku. Samo tako treba da se sjećaš ovoga, Meggie. Ja sam svećenik Božji, i govorim u njegovo ime. S tobom se događa naprosto ono što se događa sa svim ženama, Meggie. Krvarit ćeš svakog mjeseca po nekoliko dana. To obično počinje u dvanaestoj ili trinaestoj godini... koliko imaš godina, kad je već o tome riječ?
– Petnaest, oče.
– Petnaest? Ti? – Zavrtio je glavom, ne vjerujući. – Pa sad, ako ti tako kažeš, neka bude petnaest. Mogu ti samo vjerovati na riječ. Ako je tako, onda se kod tebe sve javilo kasnije nego kod većine djevojčica. Odsad će, međutim, tako biti svakog mjeseca sve do pedesetih godina života. Kod nekih žena ta je pojava redovita kao Mjesečeve mijene, kod drugih se ne može točno predvidjeti. Neke žene ne osjećaju nikakvu bol, dok druge strahovito pate. Nitko ne zna zašto postoje takve razlike. Krvariti svakog mjeseca naprosto je znak zrelosti. Znaš li što je to »zrelost«?
– Naravno, oče! Čitam knjige! To znači da je netko odrastao.
– U redu, to je dovoljno. Sve dok to krvarenje traje, žena je sposobna da rađa djecu. Krvarenje je dio ciklusa stvaranja novog života. Priča kaže da u danima prije izgona iz raja Eva nije imala menstruaciju. Tako se zove ta pojava, menstruacija. Kad su, međutim, Eva i Adam zgriješili, Bog je kaznio ženu teže nego čovjeka, zato što su prognani iz raja njenom krivicom. Ona je muškarca dovela u iskušenje. Sjećaš li se riječi iz Biblije: »U mukama rađat ćeš djecu«? Bog je tim riječima htio reći da je za ženu sve što je u vezi s djecom praćeno bolom. Djeca joj donose ogromnu radost, ali i bol. To je i tvoja sudbina, Meggie, i moraš se pomiriti s njom.
Megggie to nije znala, ali otac Ralph bi na isti način pružio pomoć i utjehu svakome od svojih župljana, možda tek nešto manje osobno zainteresiran, vrlo srdačno ali bezlično, ne unoseći ni djelića sebe. Možda je bilo manje čudno što su njegova pomoć i utjeha upravo zato bili djelotvorniji. Činilo se da je on iznad takvih sitnih stvari i da, prema tome, one moraju biti prolazne. On to, naravno, nije radio svjesno; nitko od onih koji su mu se obraćali za pomoć nije nikad osjetio da otac Ralph na njega gleda s visine, niti je ikad ikome predbacivao zbog njegovih slabosti. Mnogi su svećenici ostavljali ljude ispunjene osjećajem da su krivi, da su bijednici ili da su postupili neljudski; on nikad. On im je omogućavao da vide kako i on ima svoje brige i unutrašnje borbe, čudne brige i neshvatljive unutrašnje borbe, možda, ali zato ništa manje stvarne. On nije znao, a nije mogao ni shvatiti, da njegova privlačnost i popularnost nisu u toj mjeri produkt njegove ličnosti koliko tog nečeg neuhvatljivog, gotovo božanskog ali posve ljudskog, u njegovoj duši.
Sa stanovišta Meggie, međutim, on je razgovarao s njom kao što bi razgovarao Frank, kao da su jednaki. Bio je, međutim, stariji, iskusniji i neusporedivo naobraženiji od Franka, pa prema tome i mnogo bolje kvalificiran kao ispovjednik. I kakav je samo divan glas imao, s tragovima irskog naglaska u izbrušenom engleskom govoru! Smjesta je rastjerao sav njen strah i neizvjesnost. Bila je, međutim, još djevojčica, vrlo radoznala, željna da sazna sve što treba znati, još neopterećena shvaćanjima da čovjek mora stalno sebe pitati tko je, a ne zašto. Bio je njen prijatelj, obožavani idol, novo sunce na njenom nebu.
– Zašto nije trebalo da mi vi to kažete, oče? Zašto ste rekli da je trebalo da mi kaže mama?
– Zato što su to stvari o kojima žene govore samo jedna s drugom. O menstruaciji se pred muškarcima i dječacima nikad ne govori, Meggie. To je isključivo ženska stvar.
– Zašto?
Zavrtio je glavom i nasmijao se.
– Da ti pravo kažem, ne znam zašto. Čak mislim da bi bilo bolje da nije tako. Zato mi naprosto moraš vjerovati na riječ da se o tome ne govori. Nikad ne govori o tome ni s kim osim s majkom, i nemoj joj reći da si o tome raspravljala sa mnom.
– U redu, oče, neću.
Bilo je strahovito teško tako igrati majku; na koliko je praktičnih stvari trebalo misliti!
– Meggie, sad moraš otići kući i reći majci da krvariš, pa neka te nauči što treba da radiš.
– I mami se to događa?
– Događa se svakoj zdravoj ženi. Krvarenje prestane samo dok očekuju bebu, i vraća se tek nakon porođaja. Po tome žene i znaju da je beba na putu.
– A zašto prestane dok očekuju bebu?
– To ne znam, Meggie, žao mi je. Zaista ne znam.
– A zašto mi krv ide na stražnjicu, oče?
Podigao je oči prema anđelu, koji mu je uzvratio ozbiljnim pogledom; njega nisu mučile te ženske brige. Otac Ralph osjećao je da će se naći u neugodnoj situaciji. Čudno je što ga toliko pita kad je obično tako povučena! Ipak, shvaćajući da je za nju postao izvor znanja koje nije mogla naći u knjigama, i poznavajući je, morao je paziti da je ne dovede u nepriliku. Znao je da bi se povukla u sebe i nikad ga više ništa ne bi pitala.
– Ne ide na stražnjicu, Meggie – odgovorio je strpljivo. – Postoji jedan skriveni otvor ispred stražnjice, koji služi za djecu.
– Oh, kroz koji djeca izlaze, mislite? – rekla je. – Uvijek sam se pitala kuda izlaze.
Osmjehnuo se, uhvatio je oko pasa i skinuo s postolja.
– Sad znaš. A znaš li kako nastaju bebe, Meggie?
– Oh, naravno – rekla je ponosno, sretna što zna bar nešto. – Rastu u nama, oče.
– A zbog čega počinju rasti?
– Zbog toga što ih želimo.
– Tko ti je to rekao?
– Nitko. Sama sam došla do toga – rekla je.
Otac Ralph sklopio je oči i rekao sebi da ga sigurno nitko neće nazvati kukavicom ako ostavi stvari takve kakve jesu. Mogao ju je sažaljevati, ali joj više nije mogao pomoći. Što je dosta, dosta je.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 1:13 pm





7

Za svoj sedamdeset drugi rođendan Mary Carson odlučila je prirediti zabavu kakva nije održana na Droghedi u posljednjih pedeset godina. Njen rođendan padao je u početku studenog, u vrijeme velikih ali još podnošljivih vrućina – bar za domaći svijet.
– Pogledajte ovo, gospođo Smith! – šapnula je Minnie. – Jeste li vidjeli ovo? Rođena je trrrećeg studenog!
– Što ti je sad opet palo na pamet, Min? – upitala je gospođa Smith. Keltska mistika Minnie išla je na njene solidne engleske živce.
– Što? To znači da je ta žena škorpion, zar ne? Škorpion, zaboga!
– Nemam pojma o čemu to govoriš, Minnie.
– To ј’ najgorrri znak u kome žena može biti rođena, draga gospođo Smith! Oh, to su djeca nečastivog, kažem vam! – rekla je Cat, širom otvorenih očiju, krsteći se.
– Poštenja mi, Minnie, vas dvije ste sasvim šašave – rekla je gospođa Smith, nimalo impresionirana.
Uzbuđenje je, međutim, raslo i porast će još više. Stari pauk je iz svoga visokog naslonjača u samom središtu mreže izdavao naredbu za naredbom; trebalo je uraditi ovo, trebalo je uraditi ono, ovo izvući iz skladišta, ono odnijeti u skladište. Dvije Irkinje padale su s nogu polirajući srebro i perući najbolji hevilendski poculan, pretvarajući kapelu ponovo u salon i namještajući susjedne blagovaonice.
Više ometan nego pomognut od svoje male braće, Stuart je, zajedno s nekoliko sezonskih radnika, pokosio i uredio travnjak, očistio cvjetne lijehe od korova, posuo verandu vlažnom piljevinom da bi tako očistio prašinu što se nahvatala između keramičkih pločica, i premazao pod u salonu suhom kredom kako bi se na njemu moglo plesati. Iz Sydneyja je pozvan orkestar Clarencea O’Toolea i naručeni su specijaliteti kao ostrige, škampi, razne školjke i jastozi. U pomoć posluzi dovedeno je nekoliko žena iz Gillyja. Uzbuđenje je zahvatilo čitavu oblast, od Rudna Hunisha do Inishmurrayja i od Bugele do Narrenganga.
Dok su mramorom popločani hodnici odzvanjali od vike radnika i neobične buke što su je dizali dok su prevlačili predmete tamo-amo, Mary Carson ustala je iz naslonjača i sjela za pisaći stol, izvukla list pergamenta, umočila pero u tintarnicu i počela pisati. Pisala je bez zastoja, čak ni koliko da razmisli gdje da stavi zarez. U toku posljednjih pet godina, u mislima je u detalje razrađivala svaku rečenicu dok je nije izbrusila do savršenstva, dok svaka riječ nije bila na svom mjestu. Nije joj trebalo mnogo vremena da ispiše dva lista papira, od kojih je na drugom dobra četvrtina stranice ostala prazna. Kad je napisala posljednju rečenicu, ostala je sjediti za stolom, zamišljena. Pisaći stol s roloom stajao je pored jednog od velikih prozora, tako da je, okrenuvši glavu, mogla gledati van, na travnjak. Smijeh koji je dopro izvana, natjerao ju je da to i učini, najprije nesvjesno, zatim se ukočila od bijesa. Bog prokleo i njega i njegovu opsesiju!
Otac Ralph učio je Meggie jahati; iako je živjela na selu, Meggie nije nikad sjela na konja dok svećenik nije zaključio da treba nadoknaditi taj propust. Bilo je to čudno, ali kćeri siromašnih seoskih obitelji rijetko su znale jahati. Jahanje je bila zabava bogatih mladih žena i u gradu i na selu. Djevojke kao Meggie znale su upravljati kolima i zapregama konja za vuču, znale su voziti traktor a ponekad i automobil, ali rijetko su jahale. Bio je to preskup sport za njih.
Otac Ralph donio je iz Gillyja kratke čizme s mekanim sarama i hlače za jahanje od čvrstog platna i bučno ih spustio na stol u kuhinji Clearyjevih. Paddy je podigao pogled s knjige, koju je uzeo da čita poslije ručka, očigledno iznenađen.
– Što ste nam to donijeli, oče? – upitao je.
– Odjeću za jahanje. Za Meggie.
– Šta? – huknuo je Paddy.
– Šta? – ciknula je Meggie.
– Odjeću za jahanje za Meggie. Na časnu riječ, Paddy, ne mogu se načuditi vašoj gluposti! Vi ste nasljednik najvećeg, najbogatijeg posjeda u Novom Južnom Walesu, a niste omogućili svojoj jedinoj kćeri da sjedne na konja! Kako uopće zamišljate da je učinite ravnom gospođici Carmichael, gospođici Hopeton ili gospođi King, sve odličnim jahačicama? Meggie mora naučiti da jaše, u normalnom sedlu kao i postrance, čujete li me? Znam da imate mnogo posla, i zato sam spreman da je sam podučavam, a vi to prihvatite ili se pomirite s tim. Ako to bude nauštrb njenih dužnosti u kući, žalim slučaj. Fee će se nekoliko sati tjedno morati snaći bez Meggie, to je sve.
Ono što Paddy nikako nije bio kadar, bilo je svađati se sa svećenikom, i tako je Meggie počela učiti da jaše. Godinama je to željela, jednom je čak bojažljivo zamolila oca da je nauči, ali on je to istog trenutka zaboravio, tako da se više nikad nije mogla odlučiti da ga pita, uvjerena da je odabrao taj način da joj kaže ne. Pomisao da će učiti jahanje pod nadzorom oca Ralpha, ispunila ju je oduševljenjem, koje, međutim, ničim nije pokazala, jer se u međuvremenu njena dječja ljubav prema ocu Ralphu pretvorila u vatreni djevojački zanos. Znajući da je to apsolutno nemoguće, dopuštala je sebi zadovoljstvo da sanjari o njemu, da zamišlja kako bi izgledalo naći se u njegovu zagrljaju, ljubiti se s njim. Dalje od toga nije mogla ići ni u snovima, jer nije imala pojma što bi moglo doći poslije toga, pa čak ni ima li uopće nečega poslije toga. Ako je i znala da je nedopušteno tako sanjariti o svećeniku, nije bilo načina na koji bi mogla natjerati sebe da prestane. Najviše što je mogla učiniti bilo je da dobro pazi da on nikad i ne nasluti na kakav su put skrenule njene misli.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 1:14 pm






Dok je Mary Carson promatrala kroz prozor svoje sobe, otac Ralph i Meggie vraćali su se iz štale, do koje se od nadzornikove kuće moglo doći samo prolazeći pokraj njene rezidencije. Radnici na imanju jahali su na teškim konjima za vuču, koji nikad nisu vidjeli štalu, već su, kad su radili, boravili u oborima ili su, kad bi se odmarali, pasli na Domaćem pašnjaku. Na Droghedi je, međutim, postojala i prava štala koju je sad koristio sam otac Ralph. Mary Carson je u njoj, samo za njega, držala dva punokrvna konja; obični konji nisu bili za njega. Kad ju je upitao smije li na njima jahati i Meggie, nije mogla pronaći nikakav razlog da kaže ne. Djevojčica je bila njena nećakinja, a bio je, uostalom, u pravu. Trebalo je da nauči pristojno jahati.
Svakim atomom svog starog, natečenog tijela Mary Carson je željela da to može odbiti, ili da može bar jahati s njima. Nije, međutim, mogla ni odbiti a ni uzjahati konja. Zato je sad bila bijesna dok ih je promatrala kako zajedno idu preko travnjaka, muškarac u bijeloj košulji, jahačkim hlačama i čizmama do koljena, graciozan kao plesač, djevojka također u jahačkim hlačama, vitka i dječački lijepa iz njih kao da je zračilo pravo prijateljstvo, i Mary Carson je po milijunti put upitala zašto nitko drugi osim nje ništa ne zamjera tim njihovim previše bliskim, gotovo intimnim odnosima. Paddy je smatrao da je to divno, Fee – kao klada! – nije po običaju rekla ništa, a dječaci su na njih gledali kao na brata i sestru. Je li ona, samo zato što je i sama voljela Ralpha de Bricassarta, vidjela u tome nešto što nitko drugi nije vidio? A možda je sve to bilo samo plod njene mašte, možda u svemu zaista nije bilo ničega osim prijateljstva između muškarca u tridesetim godinama i djevojčice koja još nije postala žena? Gluposti! Nijedan muškarac tridesetih godina, pa ni Ralph de Bricassart, nije mogao ne primijetiti da će se taj pupoljak razviti u prekrasnu ružu. Čak ni Ralph de Bricassart? Ha! Naročito Ralph de Bricassart! Tom čovjeku nije moglo promaknuti ništa.
Ruke su joj drhtale i s pera je palo nekoliko sitnih, tamnoplavih kapi na donji dio papira. Zgrčenim prstima uzela je iz pretinca nov list papira, ponovo umočila pero u tintarnicu i prepisala tekst s jednakom sigurnošću kao što ga je pisala prvi put. Zatim se s mukom podigla i polako odvukla do vrata.
– Minnie! Minnie! – viknula je.
– Neka nam Bog pomogne, to je ona! – rekla je sluškinja glasno, i na vratima salona pojavilo se njeno uvijek isto, pjegavo lice. – Što bi’ mogla učinit’ za vas, draga gospođo Carson? – upitala je, pitajući se zašto stara nije zvoncem pozvala gospođu Smith kako je obično činila.
– Idi potraži Toma i onog čovjeka što popravljaju ogradu, i smjesta ih pošalji ovamo.
– Ne bi l’ trrrebalo da s’ najprije javim gospođi Smith?
– Ne! Uradi kako sam ti rekla!
Tom, vrtlar, bio je star i naboran čovjek, nekadašnji sezonski radnik koji je sa svojom torbom, pokrivačem i porcijom lutao od imanja do imanja, i koji se prije sedamnaest godina zaljubio u vrtove Droghede tako da ih više nije mogao napustiti. Radnik koji je popravljao ogradu bio je lutalica kao i on, privremeno oslobođen beskrajnog natezanja žice na pašnjacima da popravi bijelu ogradu oko vrta prije zabave. Zbunjeni tim pozivom, stigli su za nekoliko minuta i ostali stajati, u svojim radnim kombinezonima i flanelskim potkošuljama, nervozno gužvajući kape u rukama.
– Jeste li obojica pismeni? – upitala je gospođa Carson.
Klimnuli su glavama, gutajući pljuvačku.
– U redu. Želim da vidite kako potpisujem ovaj papir, a onda ispod mog potpisa napišete svoja imena i adrese. Jeste li razumjeli?
Klimnuli su glavama.
– Pazite da se potpišete onako kako to uvijek radite, a da svoje stalne adrese napišete čitljivo. Nije važno, može biti pošta na kojoj podižete pisma, samo neka bude adresa na koju vam može biti upućen poziv!
Promatrali su kako se potpisuje; to je bilo jedino što je napisala ne zbijajući slova. Zatim je prišao Tom i polako, s dosta muke, ispisao svoje ime, a onda je radnik koji je popravljao ogradu ispisao krupnim, okruglim slovima »Chas. Hawkins« i adresu u Sydneyju. Mary Carson pažljivo ih je promatrala, a kad su učinili što je tražila, dala je svakome po tamnocrvenu novčanicu od deset funti i otpustila ih s oštrim upozorenjem da drže jezik za zubima.
Meggie i svećenik u međuvremenu su bili nestali. Mary Carson je s naporom sjela za pisaći stol, uzela još jedan list papira i ponovo počela pisati. Ovog puta, međutim, nije pisala lako i bez zastoja kao prvi put. Bezbroj puta je zastala da razmisli, a onda bi, iskrivivši usne u osmijeh bez radosti, nastavila nizati riječi. Činilo se da ima mnogo toga reći, jer su joj slova bila zbijena, redovi stisnuti jedan uz drugi, a ipak joj je bio potreban i drugi list papira. Na kraju je pročitala ono što je napisala, složila sve ispisane listove, savila ih i gurnula u kuvertu koju je zalijepila i zapečatila crvenim voskom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 1:15 pm



Na zabavu su išli samo Paddy, Fee, Bob, Jack i Meggie; Hughie i Stuart, na svoje veliko ali neizrečeno zadovoljstvo, dobili su zadatak da paze na blizance. Mary Carson je konačno, možda prvi put u životu, otvorila kesu dovoljno da izlete moljci, pa su svi muškarci bili u novim odijelima a žene u novim haljinama, najboljim što su se mogli nabaviti u Gillyju.
Paddy, Bob i Jack bili su sputani košuljama s uškrobljenim prsima, visokim krutim ovratnicima, bijelim leptir mašnama, crnim žaketima, crnim hlačama, bijelim prslucima.
Primanje je trebalo da bude strogo formalno, propisana su bila crna odijela i bijele kravate za muškarce, večernje duge haljine za žene.
Fee je bila u haljini od krepa izuzetno upadljive nijanse plavičasto-sive boje koja joj je izvanredno pristajala; haljina je padala do poda u mekim naborima, imala je dubok izrez i uske rukave do članaka, bogato ukrašene staklenim perlama, u stilu kraljice Mary. Kao i ta dama iz vladarske kuće, imala je visoko i unazad začešljanu frizuru, a u prodavaonici u Gillyju našla se imitacija biserne ogrlice i naušnica za koju bi samo stručnjak pažljivim pregledom mogao utvrditi da nije prava. Sve to dopunjavala je raskošna lepeza od nojevog perja obojenog u istu boju kao haljina, ali čitav taj komplet nije bio ni približno tako pretenciozan kako se na prvi pogled moglo učiniti. Vladale su velike vrućine i u sedam uvečer bilo je oko četrdeset stupnjeva u hladu.
Kad su Fee i Paddy izišli iz svoje sobe, dječaci su zinuli od zaprepaštenja. U životu nisu vidjeli svoje roditelje tako kraljevski dotjerane, tako neobične. Na Paddyju se vidjelo da ima šezdeset jednu godinu, ali je izgledao otmjeno kao kakav državnik, a Fee, sa svojih četrdeset osam godina, iznenada je postala deset godina mlađa, lijepa, čila, s čudesnim osmijehom na licu. Jims i Patsy udarili su u plač i nisu htjeli ni pogledati mamu i tatu dok opet ne poprime svoj normalan izgled. U općoj zbrci roditelji su zaboravili na držanje koje je odgovaralo njihovom izgledu, počeli su se ponašati kao uvijek i blizanci su se ubrzo pridružili općem divljenju.
Svi su, ipak, najviše zurili u Meggie. Možda sjećajući se vlastite mladosti, a možda bijesna zbog toga što su sve ostale pozvane mlade dame naručile haljine u Sydneyju, krojačica u Gillyju uložila je u haljinu Meggie sve svoje znanje i srce. Bila je bez rukava s dubokim, nabranim dekolteom; Fee se držala malo sumnjičavo, ali Meggie je tvrdila, a krojačica ju je u tome podržala, da će sve djevojke biti u sličnim haljinama – zar želi da se smiju njenoj kćerki, jer izgleda provincijski i staromodno? I tako je Fee milostivo popustila. Načinjena od krep žoržeta i teškog šifona, haljina je bila malo nabrana u struku dok je oko kukova imala volane od istog materijala. Bila je mutne ružičastosive boje, boje koju su u to vrijeme nazivali ružin pepeo; krojačica i sama Meggie izvezle su zatim po cijeloj haljini bezbroj sitnih ruža. Meggie je, osim toga, podrezala kosu jer je moda kratkih frizura postepeno hvatala maha i među djevojkama u Gillyju. Bila je, naravno, previše kovrčava da bi bila sasvim po modi, ali joj je tako kratka pristajala mnogo bolje nego duga.
Paddy je već bio zinuo da drekne kako to više nije njegova mala Meggie, ali se savladao i nije rekao ni riječi; iz scene sa Frankom u prezbiteriju naučio je mnogo toga. Ne, neće je moći vječno smatrati djevojčicom; bila je to već mlada žena koja se stidi čudesnog preobražaja viđenog u ogledalu. Zašto da joj, sirotici, otežava situaciju?
Pružio je ruku prema njoj i nježno se osmjehnuo.
– Oh, Meggie, divno izgledaš! Idemo, ja ću tebe pratiti, a Bob i Jack neka prate majku.
Za mjesec dana trebalo je da navrši sedamnaest godina, i Paddy se prvi put u životu osjetio starim. Bila je, međutim, njegova ljubimica i nije htio da joj bilo što pokvari prvu zabavu, prvi izlazak među odrasle.
Otišli su polako, pješice, do velike kuće, mnogo prije nego što su počeli stizati prvi gosti, jer je trebalo da ručaju s Mary Carson i budu uz nju kad ih bude dočekivala. Nitko nije želio da na zabavi bude u prljavim cipelama, ali je, nakon dva kilometra hoda kroz prašinu Droghede, trebalo predvidjeti i vrijeme da u kući gospođe Smith očiste cipele i očetkaju nogavice hlača i rubove haljina.
Otac Ralph bio je, kao obično, u sutani; uostalom, nijedno muško večernje odijelo ne bi mu moglo bolje pristajati od te strogo krojene odjeće blago proširenih linija s bezbroj sitne, crne, tkaninom presvučene dugmadi od ovratnika do ruba i monsinjorskim, purpurno obrubljenim pojasom.
Mary Carson odlučila je da se pojavi u haljini od bijelog satena i bijele čipke i s lepezom od bijela nojeva perja. Fee je zapanjeno zurila u nju, šok je bio prejak da bi sačuvala svoju uobičajenu ravnodušnost. Ta haljina bila je tako neumjesno nevjestinska, tako strahovito neprikladna – zašto se, zaboga, obukla kao kakva poremećena stara usidjelica koja zamišlja da se udaje? U posljednje vrijeme veoma se udebljala, što je samo pogoršalo stvar.
Činilo, se, međutim, da Paddy smatra kako je sve u redu; prišao je sestri i uhvatio je za ruke. Kakva dobričina, pomislio je otac Ralph, promatrajući scenu pomalo ironično, pomalo odsutno.
– E pa, Mary, zaista divno izgledaš! Kao djevojčica!
Izgledala je, u stvari, gotovo u dlaku kao kraljica Viktorija na onoj čuvenoj fotografiji snimljenoj nedugo prije smrti. Dvije duboke crte spuštale su se naniže s obje strane masivnog nosa, usta su joj bila prkosno, vladarski stisnuta, a njene pomalo izbuljene, staklaste oči bile su netremice uprte u Meggie. Lijepe oči oca Ralpha okretale su se čas prema nećakinji, čas prema tetki.
Mary Carson se osmjehnula Paddyju i položila mu ruku na rame.
– Možeš me odvesti do stola, Padraic. Otac de Bricassart odvest će Fionu, a Meggie neka pođe između dječaka. – Pogledala je preko ramena u Meggie. – Hoćeš li plesati večeras, Meghann?
– Još je mlada, Mary, još nema sedamnaest godina rekao je brzo Paddy, sjetivši se još jednog svog roditeljskog propusta; ni jedno od njegove djece nije naučilo plesati.
– Baš šteta – rekla je Mary Carson.
Bila je to raskošna, blistava, nezaboravna zabava; sve je to, konačno, bilo neposredno vezano jedno s drugim. Royal O’Mara došao je s Inishumarrayja, udaljenog trista pedeset kilometara, sa svojom suprugom, sinovima i kćerkom; bila je to najveća udaljenost koju je prešao jedan gost, iako ne daleko najveća jer ljudima iz Gillyja nije bilo teško da prevale tri stotine kilometara radi utakmice u kriketu, a o zabavi da se i ne govori. Duncan Gordon stigao je s Each-Uisgea; nitko ga nikad nije mogao natjerati da objasni zašto je svoj posjed, tako daleko od oceana, okrstio škotsko-galskim nazivom za morža. Došao je i Martin King sa suprugom, sinom Anthonyjem i snahom; bio je vodeći posjednik u Gillyju, jer Mary Carson, kao žena, to nije mogla biti. Došli su i Evan Pugh s Braich у Pwlla, što su ljudi iz okoline izgovarali »brejkipul«, Dominic O’Rourke s Dibban-Dibbana, Ноrrу Hopeton s Beel-Beela, i na desetke drugih.
Sve su to, gotovo do posljednje, bile katoličke obitelji i malo koja je imala anglosaksonsko prezime; Iraca, Škota i Velšana bilo je približno podjednako. Ne, u svom starom kraju nisu se mogli nadati samoupravi niti, kao katolici u Škotskoj ili Walesu, nekim posebnim simpatijama svojih sunarodnjaka protestanata. Zato su tu, u prostranstvima oko Gillanbonea, kao vlastiti gospodari mogli slobodno dizati nos pred engleskim vlastodršcima, koji su nastojali da sve drže pod svojom vlašću. Drogheda, najveći od svih posjeda, bio je po površini veći od nekih evropskih kneževina. Prinčevi od Monaka, vojvode od Liechtensteina, možete se sakriti! Mary Carson bila je veća. I tako su se okretali u taktu valcera uz profinjene zvuke orkestra iz Sydneyja, i stajali dobrohotno promatrajući djecu kako plešu čarlston, jeli paštete s jastogom i rashlađene svježe ostrige, pili petnaest godina stari francuski šampanjac i dvanaest godina stari, najfiniji škotski viski. Istini za volju, bili bi radije jeli pečeni janjeći but i sjeckanu pirjanu govedinu i pili jeftini, vrlo jaki bundaberški rum ili crno Graftonovo pivo iz bureta. Bilo je, međutim, lijepo znati da im, ako zažele, stoje na raspolaganju i najskuplji specijaliteti.
Da, bilo je mršavih godina, i to ne malo. Viškovi vune iz dobrih godina brižljivo su uskladišteni da bi njima bili nadoknađeni gubici u lošim, ali nitko nije mogao predvidjeti hoće li ili neće biti kiše. Godine su, međutim, bile dobre već duže vremena, a u Gillyju nisu imali na što utrošiti novac. Oh, za onoga tko je rođen u prostranim ravnicama Velikog Sjeverozapada nije bilo ljepšeg mjesta na cijelom svijetu. Nikad nisu išli na nostalgična hodočašća u stari kraj; nije za njih učinio ništa za što bi mu trebali zahvaliti, u njemu su osjetili samo diskriminaciju zbog svojih vjerskih uvjerenja, dok je Australija bila previše katolička zemlja da bi se kao katolici mogli osjećati obespravljeni. A Veliki Sjeverozapad bio je njihov dom.
Osim toga, noćas je Mary Carson plaćala sve račune, a ona je to sebi mogla priuštiti. Pričalo se da bi mogla kupiti engleskog kralja, sa svim što ima. Investirala je svoj kapital u čeličane, u proizvodnju srebra, olova i cinka, u rafinerije bakra i zlata, u tisuće drugih stvari, uglavnom one koje su metaforički i doslovno donosile novac. Drogheda već odavno nije bila glavni izvor njenih prihoda; bila je tek rentabilan hobi.
Otac Ralph nije za ručkom razgovarao s Meggie, a ni kasnije; u toku večeri sistematski ju je izbjegavao. Uvrijeđena, tražila ga je pogledom kad god bi se našao u salonu. Osjećao je to i želio je da zastane kraj njene stolice i objasni joj da bi moglo škoditi njenom (a i njegovom) dobrom glasu kad bi joj posvećivao više pažnje, nego, recimo, gospođici Carmichael, gospođici Gordon ili gospođici O’Mara. Nije plesao, kao ni Meggie, a pratili su ga, kao i nju, mnogi pogledi; bili su bez sumnje najljepši muškarac i najljepša djevojka u dvorani.
Jedna polovica njegova bića nije odobravala njen noćašnji izgled – kratku kosu, ljupku haljinu, fine cipelice od svile boje ružinog pepela, s pet centimetara visokim petama; porasla je i linije njenog tijela postale su ženstvenije. Druga polovica njegova bića bila je, opet, vrlo ponosna zbog toga što je zasjenila sve prisutne mlade dame. Gospođica Carmichael imala je patricijske crte lica, ali joj se kosa nije mogla mjeriti sa zlatno-crvenom kosom Meggie; gospođica King imala je prekrasne plave uvojke, ali joj je nedostajalo vitkosti; linije tijela gospođice Mackail bile su fantastične, ali lice joj je podsjećalo na njušku konja koji pokušava dohvatiti jabuku kroz žičanu mrežu. U cjelini, međutim, u raspoloženju oca Ralpha prevladavalo je razočaranje i sumorna želja da vrati unatrag kalendar. Nije želio da Meggie odraste, želio je da ostane djevojčica s kojom će se moći zabavljati kao sa svojom najmilijom lutkom. Na Paddyjevu licu primijetio je izraz koji kao da je odražavao te njegove misli, i jedva primjetno se osmjehnuo. Kakva bi to sreća bila kad bi bar jednom u životu smio pokazati svoje prave osjećaje! Navike, disciplina i suzdržljivost bile su, međutim, previše duboko ukorijenjene u njemu.
Kako je večer odmicala, ples je postajao sve slobodniji, a gosti su sa viskija i šampanjca počeli prelaziti na rum i pivo; zabava je sve više podsjećala na seosku zabavu. U dva ujutro samo se po odsutnosti radnika s imanja i sluškinja moglo zaključiti da to nije zabava kakve su obično priređivane u gilanbonskoj oblasti i koje su bile striktno demokratske.
Paddy i Fee bili su još među prisutnima, dok su točno u ponoć Bob i Jack otišli kući s Meggie. Ni Fee ni Paddy nisu to primijetili, jer su se izvrsno zabavljali. Ako njihova djeca nisu znala plesati, oni su znali, i plesali su; plesali su uglavnom jedno s drugim, i ocu Ralphu, koji ih je promatrao, učinilo se da je odjednom nestao onaj upadljivi nesklad između njih, možda posljedica toga što su rijetko imali priliku da se opuste i zabavljaju. Nije se sjećao da ih je ikad vidio bez bar jednog djeteta u blizini, i pomislio je kako je teško roditeljima velikih obitelji koji nikad ne mogu ni na trenutak ostati nasamo, osim u spavaćoj sobi gdje, sasvim opravdano, imaju na umu druge stvari, a ne razgovor. Paddy je uvijek bio vedar i veseo, ali Fee je noćas doslovno blistala, i kada je Paddy iz pristojnosti otišao da zamoli za ples suprugu drugog veleposjednika, ni na trenutak nije ostala bez partnera. Mnoge mlađe žene dosađivale su se na stolcima pored zida jer se nitko nije otimao oko njih.
Otac Ralph, međutim, nije imao mnogo vremena da promatra Clearyjeve. Čim je vidio kako Meggie odlazi sa zabave, osjetio se deset godina mlađim, živnuo je i zaprepastio gospođice Hopeton, Mackail, Gordon i O’Mara plešući – i to izvanredno – Black Bottom s gospođicom Carmichael. Nakon toga je, međutim, plesao redom sa svim mladim damama koje su bile bez partnera, čak i s jadnom, izuzetno ružnom gospođicom Pugh, a kako su se do tog vremena svi već bili dobrano opustili i raspoložili, nitko nije ni najmanje zamjerao svećeniku. U stvari, svi su se divili njegovom temperamentu i ljubeznosti, i mnogo govorili o tome. Nitko nije mogao reći da njegova kći nije imala prilike da pleše s ocem de Bricassartom. Naravno, da se nije radilo o privatnoj zabavi, on ne bi smio ni prići podiju za ples, ali ovako... bilo je naprosto lijepo promatrati tog pristalog čovjeka kako koristi tu rijetku priliku da se zabavlja.
U tri sata Mary Carson je ustala i zijevnula.
– Ne, ne prekidajte zabavu! Ja, ako sam umorna, a jesam, mogu otići u krevet, i upravo ću to i uraditi. A što se vas tiče, hrane i pića ima dovoljno, a orkestar će svirati sve dok netko želi da pleše. Malo buke samo će me lakše uljuljati u san. Oče, hoćete li me otpratiti uz stepenice, molim vas?
Kad je izišla iz sale za primanje, Mary Carson nije, međutim, krenula prema raskošnom stubištu nego je odvela svećenika u svoju dnevnu sobu, oslanjajući se svom težinom na njegovu ruku. Vrata su bila zaključana; pričekala je da otvori vrata ključem koji mu je pružila, a onda je ušla ispred njega.
– Zabava je bila divna, Mary – rekao je.
– Moja posljednja.
– Ne govorite tako, draga!
– Zašto da ne govorim? Sita sam života, Ralphe, već mi je svega dosta. – Njene prodorne oči gledale su ga podrugljivo. – Zar mi ne vjerujete? Više od sedamdeset godina radila sam što mi se prohtjelo kad mi se prohtjelo, pa ako gospođa Smrt misli da će ona odabrati vrijeme da dođe po mene, ljuto se vara. Umrijet ću u trenutku koji ja odredim, a to neće biti samoubojstvo. Ono što nas drži, to je volja za životom, Ralphe, i nije teško prekinuti kad istinski poželimo. Umorna sam, i dosta mi je. Jednostavnije ne može biti.
I on je bio umoran, ne baš od života već od tog stalnog pretvaranja, klime, nedostatka prijatelja sa zajedničkim interesima, od samog sebe. U sobi je vladao polumrak, gorjela je samo visoka petrolejka od skupocjenog brušenog stakla, bacajući prozračne purpurne sjene na lice Mary Carson i izvlačeći iz njenih nedokučivih crta nešto sotonsko. Boljela su ga leđa i noge; već odavno nije toliko plesao, iako se dičio time što uvijek drži korak s posljednjim modnim hitovima. Trideset pet godina, monsinjor, a kao snaga unutar Crkve? Likvidiran prije nego što je i počeo. Oh, mladenački snovi! I nekontrolirani jezik mladog čovjeka, njegov vatreni temperament! Nije bio dovoljno jak da izdrži kušnju. Ali više nikad, nikad neće načiniti istu grešku. Nikad, nikad...
Nervozno se trgnuo i uzdahnuo; kakva sad korist od toga? Prilika da ispravi grešku nikad mu se neće pružiti. Ponekad se hrabro suočavao s tom činjenicom, a ponekad je gubio nadu i prestajao sanjariti.
– Sjećate li se što sam vam rekla, Ralphe? Da ću vas pobijediti, da ću vas dići u zrak vašom vlastitom bombom?
Hrapavi starački glas trgao ga je iz sanjarenja, u koje je, umoran, bio utonuo. Pogledao je u Mary Carson i osmjehnuo se.
– Draga Mary, nikad ne zaboravljam vaše riječi. Ne znam što bih radio ovih sedam godina da nije bilo vas. Vaša duhovitost, vaša zloba, vaša moć zapažanja ...
– Da sam bila mlađa, ulovila bih vas na drukčiji način, Ralphe. Nikad nećete saznati koliko sam čeznula za tim da mogu baciti kroz prozor trideset godina života! Da je došao sam nečastivi i tražio da mu prodam dušu u zamjenu za novu mladost, pristala bih istog trenutka, i ne bih se nikad onako glupo kajala zbog toga kao ona stara budala Faust. Nečastivi, na žalost, nije došao. Ja, u stvari, zaista ne mogu prisiliti sebe da vjerujem ni u Boga ni u vraga, znate. Nikad nisam vidjela ni najmanji dokaz u prilog tvrdnji da oni postoje. A vi?
– Nisam, ali vjerovanje ne počiva na dokazima, Mary. Počiva na vjeri, a vjera je kamen temeljac Crkve. Bez vjere nema ničega.
– Vrlo neuvjerljivo načelo.
– Možda. Vjera se, mislim, rađa skupa s čovjekom.
Za mene ona znači stalnu borbu, priznajem, ali se nikad neću predati.
– Rado bih vas uništila.
Njegove su se plave oči nasmijale, sive pod crvenom svjetlošću lampe.
– Oh, draga moja Mary! To znam.
– A znate li zašto?
Osjetio je kako ga obuzima nježnost, kako se uvlači u njega, i to ga je užasnulo. Borio se svim snagama da je otjera.
– Znam zašto, Mary, i vjerujte mi, i meni je žao.
– Koliko vas je žena voljelo, osim majke?
– Pitam se je li me majka uopće voljela. Bilo kako bilo, na kraju me je mrzila. Kao, uostalom, većina žena. Trebalo je da se zovem Hipolit.
– Ohhh! To mi mnogo govori!
– Što se tiče ostalih žena, mislim da samo Meggie... ali ona je još djevojčica. Vjerojatno neću pretjerati ako kažem da su me stotine žena željele, ali voljele? U to iskreno sumnjam.
– Ja sam vas voljela – rekla je patetično.
– Ne, niste. Unio sam nemir u vašu starost, i to je sve. Kad me pogledate, odmah vas podsjećam na sve ono što zbog starosti ne možete učiniti.
– Varate se. Voljela sam vas. Bože, koliko sam vas voljela! Zar mislite da starost automatski isključuje takvo nešto? E pa, oče de Bricassart, dopustite da vam kažem nešto. Unutar ovog glupog tijela još sam uvijek mlada... još uvijek osjećam, još uvijek želim, još uvijek sanjam, još uvijek udaram nogama i bjesnim zbog ograničenja kao što su ona što ih nameće tijelo. Starost je najgori način osvete što ga je naš osvetoljubivi Bog izmislio za nas. Zašto ne učini da nam ostari i um? – Zavalila se u naslonjač i sklopila oči, ljutito stisnuvši zube. – Otići ću u pakao, naravno, ali prije nego što me tamo otpreme, nadam se da će mi se pružiti prilika da kažem tom Bogu kakva je zlobna, pakosna, žalosna karikatura boga!
– Bili ste predugo udovica. Bog vam je dao slobodu da birate, Mary. Mogli ste se ponovo udati. Ako ste odlučili da se ne udajete, i tako osudili sebe na neizdržljivu samoću, to se dogodilo vašom voljom, a ne Božjom.
Nekoliko trenutaka nije rekla ništa, samo su joj ruke grčevito stezale stranice naslonjača. Zatim se počela opuštati i ponovo otvorila oči. Zasvjetlucale su pod zrakama petrolejke crvenkastom svjetlošću, ali to nije bilo od suza već od nečeg mnogo tvrđeg i blistavijeg. Zadržao je dah, osjetivši jezu. Izgledala je kao neki strašan pauk.
– Ralphe, na mom stolu leži kuverta. Hoćete li mi je donijeti, molim vas?
Uplašen i uznemiren, ustao je i otišao do njenog stola; uzeo je pismo i znatiželjno ga pogledao. Na prednjoj strani nije pisalo ništa, a na zadnjoj je stajao pečat od crvenog voska s ovnujskom glavom i velikim D. Donio je pismo i pružio joj ga, ali mu je ona, ne uzimajući pismo, dala rukom znak da sjedne.
– To je za vas – rekla je i zakikotala se. – To pismo je vaša sudbina, Ralphe, vaša sudbina. Moj posljednji i najrječitiji potez u ovoj vašoj dugoj borbi. Baš mi je žao što necu biti ovdje da vidim što će se dogoditi. Ali ja znam što će se dogoditi zato što vas poznajem, što vas poznajem mnogo bolje nego što mislite. Kakva nepodnošljiva umišljenost! U toj kuverti leži sudbina vašeg života i vaše duše. Moram vas prepustiti Meggie, ali sam se pobrinula da vas ni ona ne dobije.
– Zašto toliko mrzite Meggie?
– To sam vam jednom već rekla. Zato što je vi volite.
– Ne volim je na taj način! Ona je dijete koje ja nikad neću imati, radost mog života. Meggie je samo pojam, Mary, samo pojam!
Starica se, međutim, samo nacerila.
– Ne želim razgovarati o vašoj dragoj Meggie! Više vas nikad neću vidjeti i ne želim gubiti dragocjeno vrijeme raspravljajući o njoj. Vratimo se pismu. Zahtijevam od vas da se zakunete svojim svećeničkim zavjetom da ga nećete otvoriti dok vlastitim očima ne vidite moje mrtvo tijelo, ali da ćete ga zatim otvoriti odmah, prije nego što me sahrane. Zakunite se!
– Nema potrebe da se zaklinjem, Mary. Učinit ću kako tražite.
– Zakunite se ili vratite pismo!
Slegao je ramenima.
– U redu. Kunem se svojim svećeničkim zavjetom da neću otvoriti pismo dok vas ne vidim mrtvu, i da ću ga otvoriti prije nego što vas sahrane.
– Dobro, dobro!
– Molim vas, Mary, ne uzbuđujte se toliko! Sve su to samo priviđenja, ništa više. Ujutro ćete se svemu ovome slatko smijati.
– Neću dočekati jutro. Umrijet ću noćas; nisam toliko slaba da bih čekala na zadovoljstvo da vas opet vidim. Kakav rasplet! A sad idem u postelju. Hoćete li me odvesti do vrha stuba?
Nije joj povjerovao, ali je shvatio da nema svrhe prepirati se s njom; bila je očigledno tako raspoložena da je bilo nemoguće razuvjeriti je. Znao je da samo Bog odlučuje kad će netko umrijeti, ukoliko čovjek, po svojoj slobodnoj volji koju mu je Bog dao, sam ne oduzme sebi život. A ona je rekla da to neće učiniti. Zato joj je pomogao da se polako, teško dišući, popne uza stube, i na vrhu stuba stegnuo joj ruke i sagnuo se da ih poljubi.
S trzajem je povukla ruke k sebi.
– Ne, večeras ne! Poljubite me u usta, Ralphe! Poljubite me u usta kao da smo ljubavnici!
Pod blještavom svjetlošću lustera sa četiri stotine voštanih svijeća, upaljenog za tu večeru, vidjela je kako mu se lice iskrivilo od gađenja i kako je instinktivno ustuknuo. U tom trenutku poželjela je da umre, tako je poželjela da umre da jednostavno nije više mogla čekati.
– Mary, ja sam svećenik! Ne mogu!
Nasmijala se prodorno, nekako sablasno.
– Oh, Ralphe, kakav ste vi licemjer! Licemjer kao čovjek, licemjer kao svećenik! I kad samo pomislim kako ste jednom smogli toliko drskosti da mi ponudite da vodimo ljubav! Zar ste zaista bili tako sigurni da ću odbiti? Barem da nisam! Sve bih dala da sam vas mogla gledati kako se izvlačite, kako vrdate, kad bi se samo mogla vratiti ona noć! Licemjeru, licemjeru, licemjeru! Licemjer ste, Ralphe, i ništa drugo! Impotentni, beskorisni licemjer! Impotentan kao muškarac i impotentan kao svećenik! Ne vjerujem da bi vam se digao, i ostao krut, i kad bi vam se ponudila sama Blažena Djevica! Je li vam se uopće ikad digao, oče de Bricassart? Licemjeru!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 1:15 pm





Vani još nije bilo svanulo niti se na istoku nazirala svjetlost. Droghedu je pokrivao mek, gust i veoma topao mrak. Zabava u dvorani postala je stahovito bučna i, da je Drogheda imala susjeda, netko bi već odavno bio pozvao policiju. Čulo se kako netko mučno povraća na verandi, a ispod jednog grma ležala su dva nejasna zagrljena lika. Otac Ralph izdaleka je obišao ljubavnike i onog što je povraćao, i laganim koracima krenuo preko svježeg, tek pokošenog travnjaka. Misli su mu bile tako uskovitlane da nije znao niti mario kamo ide. Htio je samo da bude što dalje od nje, groznog starog pauka koji je vjerovao da će u ovoj divnoj noći isplesti svoju posmrtnu čahuru. U tim ranim jutarnjim satima vrućina više nije bila nepodnošljiva; osjećalo se lagano, tromo strujanje zraka koje je donosilo opojni miris boronija i ruža. Vladala je ona predivna tišina svojstvena samo noćima u tropskim i suptropskim krajevima. Oh, bože, živjeti, ali istinski živjeti! Zagrliti noć i život i biti slobodan!
Zastao je na rubu travnjaka i ostao tako zagledan u nebo, kao da antenom svog instinkta traži Boga. Da, on je negdje tamo gore, između treperavih točkica svjetlosti, svjetlosti čiste i nezemaljske. U čemu je ta tajna noćnog neba? U tome da se podiže plavi poklopac dana i čovjeku se dopušta da zaviri u vječnost? Samo pogled na prostranu panoramu zvijezda mogao je uvjeriti čovjeka da beskraj i Bog postoje.
Bila je u pravu, naravno. Licemjer je, pravi licemjer! Nije svećenik, a nije ni muškarac. Tek netko tko bi želio znati kako da bude i jedno i drugo. Ne! Ne jedno i drugo! Svećenik i muškarac ne mogu koegzistirati u jednom biću – biti muškarac znači ne biti svećenik. Kako se dogodilo da se tako zaplete u njenu mrežu? Njen je otrov snažan, možda snažniji nego što naslućuje. Što piše u pismu? To je upravo njoj slično, tako čovjeka iskušavati. Koliko ona, u stvari, zna, a koliko tek nagađa? I što bi to mogla znati ili nagađati? Osjećaj uzaludnosti i osamljenosti. Sumnju, bol. Uvijek bol. A ipak se varaš, Mary! Može mi se dići. Stvar je u tome da ja to naprosto ne želim, da sam proveo godine dokazujući sebi da ga mogu kontrolirati, potčiniti, natjerati na poslušnost. Treba da se diže muškarcu, a ja sam svećenik.
Čuo je kako na groblju netko plače. Meggie, naravno. Nikome drugom ne bi nešto tako palo na pamet. Podigao je skute svoje sutane i prekoračio ogradu od kovanog željeza s osjećajem da je taj susret neizbježan, da te noći još nije raščistio s Meggie. Suočio se s jednom od žena u svom životu, pa se mora suočiti i s drugom. Raspoloženje mu se počelo vraćati; nije ga mogla raspršiti na duže vrijeme, stara vještica! Zlobni stari pauk. Neka je Bog sprži. Neka je Bog sprži!
– Meggie, draga, nemoj plakati – rekao je sjedajući pored nje na travu mokru od rose. – Evo, uzmi, siguran sam da nemaš pošten rupčić. Žene ih nikad ne nose sobom. Uzmi moj i obriši oči kao dobra djevojčica.
Uzela je rupčić i učinila kako je rekao.
– Nisi čak ni presvukla haljinu. Nadam se da ne sjediš ovdje još od ponoći?
– Da.
– Znaju li Bob i Jack gdje si?
– Rekla sam im da idem u krevet.
– Što se dogodilo, Meggie?
– Niste progovorili sa mnom cijele večeri!
– Ah! Mislio sam da bi moglo biti nešto slično. Hajde, Meggie, pogledaj me!
Daleko na istoku nebo je već bilo biserno-ružičaste boje, tama se počela povlačiti, a pijetlovi na Droghedi već su upućivali rane pozdrave zori. Tako je vidio da ni dugotrajni plač nije mogao pomutiti ljepotu njenih očiju.
– Meggie, bila si kudi kamo najljepša djevojka na zabavi, a dobro je poznato da dolazim na Droghedu češće nego što je potrebno. Svećenik sam i nitko ne bi trebalo da sumnja u mene, ali bojim se da nemaju svi ljudi tako čiste misli. Za svećenika sam relativno mlad i ne izgledam loše. – Zastao je da zamisli kako bi Mary Carson prokomentirala tako skromnu formulaciju, i jedva čujno se nasmijao. – Da sam ti posvetio bar malo pažnje, već sutra bi čitav Gilly pričao o tome. Na svim sijelima u pokrajini raspredalo bi se naveliko. Znaš li o čemu govorim?
Za vrtjela je glavom; podrezani uvojci postajali su na svjetlu sve sjajniji.
– Pa sad, još si mlada da bi znala kako stoje neke stvari na ovom svijetu, ali treba da naučiš, a, čini se, to uvijek zapadne mene, zar ne? Hoću da kažem, ljudi bi pričali da sam zainteresiran za tebe kao muškarac, a ne kao svećenik.
– Oče!
– Strašno, zar ne? – Osmjehnuo se. – Uvjeravam te, međutim, da bi ljudi pričali upravo to. Znaš, Meggie, ti više nisi djevojčica, ti si već mlada dama. Nisi, međutim, još naučila skrivati svoje simpatije prema meni, pa bi, da sam zastao da porazgovaram s tobom pred svim onim ljudima, zurila u mene na način koji bi se mogao pogrešno protumačiti.
Nekako ga je čudno promatrala; njen pogled kao da se iznenada prekrio velom misterije. Naglo je okrenula glavu, tako da je sad vidip njen profil.
– Da, razumijem. Glupo je što to nisam odmah shvatila.
– A sad, zar ne misliš da je vrijeme da pođeš kući? Svi sigurno vać spavaju, ali ako se netko probudi kako je navikao, naći ćeš se u nevolji. A ne smiješ reći da si bila sa mnom, Meggie, čak ni svojima.
Ustala je i ostala tako, gledajući u njega.
– Idem, oče. Žao mi je samo što vas bolje ne poznaju, jer onda sigurno ne bi mislili tako o vama. Vi niste takvi, zar ne?
Iz nekog razloga to ga je zaboljelo, zaboljelo do dubine duše, neusporedivo više nego okrutne uvrede Mary Carson.
– Nisam, Meggie, u pravu si. Nisam takav. – Brzo je ustao, a usta su mu se iskrivila u osmijeh. – Da li bi smatrala čudnim kad bih ti rekao da bih volio da jesam? – Pokrio je oči rukama. – Ne, ne bih to želio! Idi kući, Meggie, idi kući!
Gledala ga je tužno.
– Laku noć, oče!
Uzeo je njene ruke u svoje, sagnuo se i poljubio ih.
– Laku noć, najdraža moja Meggie.
Gledao je kako odlazi između grobova i prelazi ogradu; u daljini, s izvezenim ružama, izgledala je ljupko, ženstveno i pomalo nestvarno. Ružin pepeo.
– Potpuno u skladu s okolnostima – rekao je obraćajući se anđelu.
Automobili su, brujeći jedan za drugim, odlazili sa Droghede dok se vraćao preko travnjaka; zabava je konačno završena. U dvorani, orkestar je pakirao svoje instrumente, posrćući od ruma i umora, a iscrpljene sluškinje i unajmljene čistačice pokušavale su načiniti kakav-takav red. Otac Ralph pogledao je gospođu Smith i zavrtio glavom.
– Pošaljite sve na spavanje, draga gospođo Smith! Da bi izišao na kraj s ovakvim neredom, čovjek mora biti svjež. Pobrinut ću se da vam gospođa Carson ne zamjeri.
– Želite li nešto za jelo, oče?
– Zaboga, ne! Idem ravno u krevet.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 1:16 pm




Kasno poslije podne nečija ruka spustila se na njegovo rame. Nije imao snage da otvori oči pa je slijepo posegnuo za rukom i pokušao je pritisnuti uz obraz.
– Meggie – promrmljao je.
– Oče, oče, oh, molim vas, probudite se!
Kad je čuo glas gospođe Smith, oči su mu se naglo širom otvorile.
– Što se događa, gospođo Smith?
– Gospođa Carson, oče... Umrla je.
Pogledao je na sat i vidio da je već šest poslije podne; bunovan, teturajući, nesposoban da se otrese ošamućenosti u koju je upao ležeći na strahovitoj vrućini, nekako je svukao pidžamu i obukao svećeničku odjeću, prebacio oko vrata usku purpurnu stolu i uzeo ulje za posljednju pomast, posudu sa svetom vodicom, veliki srebrni križ i krunicu od ebonosa. Nije ni pomislio da se upita ima li gospođa Smith pravo; znao je da je pauk mrtav. Je li se ipak otrovala, bez obzira na ono što je rekla? Ako jest, uzela je nešto što neće biti nađeno u sobi i što liječnik neće na prvi pogled otkriti. Nije znao od kakve će koristi sad biti posljednja pomast, ali morao je to obaviti. Ako odbije, uslijedit će autopsija i komplikacije svake vrste. Njegovo nećkanje, međutim, nije bilo ni u kakvoj vezi s iznenadnom sumnjom da je počinila samoubojstvo; naprosto mu se činilo opscenim da polaže svete tvari na tijelo Mary Carson.
Bila je mrtva, vjerojatno je umrla neposredno nakon što se povukla na počinak, prije dobrih petnaest sati. Prozori su bili čvrsto zatvoreni, a zrak u prostoriji bio je vlažan, jer je, da bi sačuvala svježinu kože, bila naredila da se u svim kutovima postave velike plitke posude s vodom. Čula se neka čudna buka i, nakon što je nekoliko trenutaka stajao glupo se pitajući što bi to moglo biti, shvatio je da su to muhe, rojevi muha koje su mahnito zujale dok su se gostile njom, parile na njoj, polagale svoja jaja na nju.
– Za ime božje, gospođo Smith, otvorite te prozore! – jeknuo je prilazeći postelji, lica bijelog kao vapno.
Mrtvačka ukočenost bila je prošla i sad je ležala opušteno, odvratno mlitavo. Otvorene oči bile su posute pjegama, tanke usne crne, a muhe su prekrile svaki slobodni dio kože. Morao je zamoliti gospođu Smith da ih rastjeruje dok je obavljao propisani ritual, mrmljajući stare molitve na latinskom. Kakva farsa! A taj njen zadah! Oh, bože! Gori od zadaha mrtvog konja što se raspada na pašnjaku. Gadilo mu se da je dodirne mrtvu, kao i dok je bila živa, posebno crne, od muha izgrizene usne. Za nekoliko sati pretvorit će se u gomilu crva.
Konačno je sve bilo obavljeno. Otac Ralph se uspravio.
– Otiđite smjesta do gospodina Cleаrуја, gospođo Smith, i recite mu, za ime božje, neka dječaci smjesta počnu praviti lijes. Nemamo vremena da nekog šaljemo po lijes u Gilly, raspada se naočigled! Bože, muka mi je! Okupat ću se a odjeću ću ostaviti pred vratima. Spalite je! Ovaj se zadah nikad ne bi izvjetrio.
Kad se vratio u sobu i obukao jahače hlače i košulju – nije bio ponio drugu sutanu – sjetio se pisma i svog obećanja. Otkucalo je sedam; čuo se prigušen žamor dok su sluškinje i unajmljene pomoćnice žurno raščišćavale nered poslije zabave, pretvarale dvoranu za primanja ponovo u kapelu i pripremale kuću za sutrašnji pogreb. Nije bilo pomoći, morat će uvečer otići u Gilly da uzme novu sutanu i misno ruho za rekvijem. Kad god je odlazio iz prezbiterija na neki udaljeni posjed, nosio je sa sobom neke stvari, brižljivo spakirane u mali crni kovčeg – sve što je potrebno za svete tajne krštenja i posljednje pomasti, za blagoslov, pričest i misu u bilo koje doba godine. Bio je, međutim, Irac i smatrao je da bi nositi sa sobom crni žalobni pribor značilo izazivati sudbinu. Čuo je Paddyjev glas u daljini, ali nije imao volje da sad razgovara s njim; znao je da će gospođa Smith poduzeti sve što je potrebno.
Sjedeći na prozoru s kojeg se pružao pogled na Droghedu osvijetljenu suncem na zalasku, pozlaćene sablasne gumovce i grozdove crvenih, ružičastih i bijelih ruža u vrtu kao preljevene purpurnom svjetlošću, izvukao je iz torbe pismo Mary Carson i neko vrijeme ga okretao u rukama. Zahtijevala je da ga pročita prije nego što je sahrane, i negdje duboko u njemu neki tihi glas mu je šapnuo da ga mora pročitati sada, a ne kasnije, ne večeras nakon što se sretne s Paddyjem i Meggie, sada, prije nego što vidi bilo koga poslije Mary Carson.
U kuverti su bila četiri lista papira; kad ih je pažljivije pogledao, odmah je vidio da posljednja dva predstavljaju njenu oporuku. Gornja dva bila su pismo upućeno njemu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu