Ptice umiru pjevajući

Strana 3 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Ići dole

Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 12:44 pm

First topic message reminder :



Ovaj pozamašan roman, jedan od najvećih svjetskih bestselera s jednom od najljepših ljubavnih priča našeg doba, najčešće uspoređuju s knjigom “Zameo ih vjetar”. Samo što se ova obiteljska saga događa najvećim dijelom na Novom Zelandu i u Australiji odakle potječe i njezina autorica, Colleen McCullough. Od trenutka kada je prvi put objavljen, prije više od trideset godina, roman “Ptice umiru pjevajući” svojevrstan je književni fenomen o kojem su svi pričali i imali mišljenje, a televizijska serija iz 1983...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 1:16 pm





Najdraži moj Ralphe!
Odmah ćete primijetiti da je drugi dokument u ovoj kuverti moja oporuka. Jedna punovažna oporuka nalazi se potpisana i zapečaćena u uredu Наrrуја Gougha u Gillyju; oporuka koju prilažem pisana je, prema tome, mnogo kasnije i, naravno, stavlja izvan snage onu koja se nalazi kod Наrrуја.
Oporuku koja je u vašim rukama sastavila sam, u stvari, tek prije nekoliko dana, a kao svjedoci su je potpisali Tom vrtlar i radnik koji popravlja ograde, jer, koliko mi je poznato, nasljednici ne mogu biti svjedoci kod sastavljanja oporuke. Oporuka je punovažna, bez obzira na činjenicu da je nije formulirao Наrrу. Nijedan sud u zemlji neće osporiti njenu važnost, uvjeravam vas.
Zašto, upitat ćete se, nisam pozvala Наrrуја da napi>še novu oporuku, ako sam već odlučila da izmijenim način na koji će moja imovina biti podijeljena? Odgovor je sasvim jednostavan, dragi moj Ralphe. Željela sam da nitko osim vas ne sazna za postojanje ovog drugog testamenta. To je jedini primjerak, i u vašim je rukama. I nitko na svijetu ne zna za to, što je veoma važan dio mog plana.
Sjećate li se one priče iz Novog zavjeta o tome kako je Sotona odveo Gospodina našeg Isusa Krista na goru i kušao ga nudeći mu sva kraljevstva ovog svijeta? Ugodan je osjećaj da imam nešto od te Sotonine moći i da mogu staviti na kušnju onog koga volim (vi možda sumnjate u to da je Sotona volio Krista? Ja u to ne sumnjam) nudeći mu čitav svijet. Razmišljanje o dilemi u kojoj ćete se naći, razvedravalo me je u toku posljednjih nekoliko godina i, što sam bliže grobu, te mi vizije pružaju sve više zadovoljstva.
Nakon što pročitate oporuku, bit će vam sasvim jasno što želim reći. Dok budem gorjela u paklu, izvan granica života koji poznajem, vi ćete još biti u tom životu, a gorjet ćete u paklu prženi žešćim plamenom nego što ga bilo koji bog može proizvesti da kazni grešnike. Oh, dragi moj Ralphe, vrlo sam vas točno odvagnula! Uostalom, ako ništa drugo, uvijek sam znala kako da one koje volim natjeram da pate. A vi ste bili mnogo zahvalnija meta nego što je. moj dragi pokojni Michael ikad bio.
Kad sam vas upoznala, željeli ste Droghedu i moj novac, zar ne, Ralphe? U tome ste vidjeli način da kupite sebi povratak u vašu prirodnu sredinu. A onda se pojavila Meggie, pa ste zaboravili na svoju prvobitnu namjeru da me preodgojite, zar ne? Postala sam tek izgovor za vaše česte dolaske na Droghedu kako biste mogli biti s Meggie. Pitam se da li bi vaša pažnja tako lako skrenula na drugi kolosijek da ste znali koliko u stvari posjedujem. Znate li vi to, Ralphe? Vjerujem da nemate ni približnu predodžbu. Mislim da nije pristojno u oporuci spominjati točan iznos imovine, pa će biti bolje da vam posavjetujem da se pobrinete da u trenutku donošenja odluke imate pri ruci sve potrebne informacije. Uz koju stotinu tisuća funti manje ili više, moj imetak iznosi oko trinaest milijuna funti.
Evo, već sam pri kraju druge stranice i mislim da nema nikakvog smisla da ovo pismo pretvaram u dizertaciju. Pročitajte moju oporuku, Ralphe, i nakon što je pročitate, odlučite što ćete uraditi s njom. Odlučite hoćete li je podnijeti Наrrујu Goughu radi izvršenja, ili ćete je spaliti i tajnu njenog postojanja odnijeti sa sobom u grob. To je odluka koju morate donijeti, moram samo dodati da sam testament pohranjen kod Наrrуја napisala nakon Paddyjeva dolaska i da prema tom testamentu sve ostaje njemu. Tek toliko da znate što je na vagi.
Ralphe, volim vas toliko da sam već bila poželjela da vas ubijem što me odbijate, ali mislim da je ovo kudikamo bolji način odmazde. Ne spadam među plemenite duše; volim vas i zato želim da se previjate u mukama. Ja, naime, znam kako će glasiti vaša odluka. Sigurna sam u to kao da sam već sad uz vas i promatram vas. Previjat ćete se u mukama, Ralphe, urlat ćete, saznat ćete što su prave patnje. Zato čitajte dalje, lijepi moj, ambiciozni svećeniče! Pročitajte moju oporuku i odlučite o svojoj sudbini.

Pismo nije bilo potpisano čak ni inicijalima. Osjetio je kako mu po čelu izbijaju kapi znoja, osjetio je kako mu znoj teče niz vrat i niz leđa. Poželio je da istog trenutka ustane i spali oba dokumenta, i ne pročitavši što piše u onom drugom. Ali gadni stari pauk bio ga je zaista dobro procijenio. Znao je da će nastaviti da čita; bio je previše radoznao čovjek da bi se tome mogao oduprijeti. Bože! Što je uradio da mu se na ovakav način sveti? Zašto mu žene donose samo patnju? Zašto nije rođen sitan, grbav, ružan? Da je takav, možda bi bio sretan.
Posljednja dva lista bila su ispisana istim pedantnim, sitnim rukopisom. Zlobnim i podlim kao i njena duša.

Ja, Маrу Elizabeth Carson, zdrava duhovno i tjelesno, ovim izjavljujem da je ovo moja posljednja volja i testament koji poništava i čini bezvrijednim sve slične oporuke što sam ih ikad ranije sastavila.
S iznimkom posebno namijenjenih i dolje navedenih iznosa, sva moja ovozemaljska dobra, novac i imovinu ostavljam svetoj Katoličkoj rimskoj crkvi pod slijedećim uvjetima i ograničenjima:
Prvo, da navedena sveta Katolička rimska crkva, u daljem tekstu Crkva, bude upoznata s tim kakvo poštovanje i zahvalnost osjećam prema njenu svećeniku ocu Ralphu de Bricassartu. Samo zahvaljujući njegovoj dobroti, duhovnom vodstvu i nesebičnoj podršci, odlučila sam da sa svojom imovinom postupim na ovaj način.
Drugo, da Crkva raspolaže mojom ostavštinom samo dok priznaje i cijeni vrijednost i sposobnost spomenutog oca Ralpha de Bricassarta.
Treće, da spomenuti otac Ralph de Bricassart bude odgovoran za upravljanje i gospodarenje mojim ovozemaljskim dobrima, novcem i imovinom kao čovjek čija je riječ u svemu što se odnosi na moju ostavštinu presudna.
Četvrto, da nakon smrti spomenutog oca Ralpha de Bricassarta, njegova osobna posljednja volja i testament budu pravno obavezni u smislu daljnjeg upravljanja mojom imovinom. To znači da će Crkva ostati zakonski vlasnik, ali otac Ralph de Bricassart osobno će odlučiti u pogledu imenovanja svog nasljednika na položaju upravitelja; neću biti obavezan da za upravitelja imenuje pripadnika Crkve, svećenika ili laika.
Peto, da posjed Droghedu Crkva ne može prodati niti podijeliti u više manjih posjeda.
Šesto, da moj brat Padraic Cleary ostane upravitelj posjeda Drogheda, s pravom da stanuje u mojoj kući i za to prima plaću koju će određivati otac Ralph de Bricassart i nitko drugi.
Sedmo, da u slučaju smrti mog brata, spomenutog Padraica Clеаrуја, njegova udovica i djeca ostanu na posjedu Drogheda, a položaj upravitelja prelazi redom na njegove sinove Roberta, Johna, Hugha, Stuarta, Jamesa i Patricka, isključujući Francisa.
Osmo, da se nakon smrti Patricka, ili posljednjeg od sinova isključujući Francisa, ista prava prenesu na unuke spomenutog Padraica Clеаrуја.
Posebne odredbe:
Padraiku Clearyju ostavljam svu pokretnu imovinu u kućama na posjedu Drogheda.
Eunice Smith, koja je vodila moje domaćinstvo, ostat će na toj dužnosti uz pristojnu plaću koliko god bude željela, i uz to bit će joj isplaćen iznos od pet tisuća funti. Poslije povlačenja s te dužnosti, bit će joj isplaćivana odgovarajuća penzija.
Minerva O’Brien i Catherine Donnelly ostat će s pristojnom plaćom na svojim dužnostima koliko god budu željele, svakoj će biti isplaćen iznos od po tisuću funti, a poslije povlačenja bit će im isplaćivana odgovarajuća penzija.
Ocu Ralphu de Bricassartu bit će svake godine, do kraja života, isplaćivana suma od deset tisuća funti, s tim da taj novac koristi za svoje privatne potrebe i bez polaganja računa bilo kome.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 1:17 pm



Oporuka je bila propisno potpisana, datirana i ovjerena od strane svjedoka.
Soba u kojoj se nalazio gledala je na zapad. Sunce je upravo zalazilo. Nepomični zrak bio je kao svakog ljeta zasićen finom prašinom, a sunčeve zrake probijale su se kroz zavjesu raspršenih čestica, tako da se činilo da je sve na ovom svijetu poprimilo zlatnu i purpurnu boju. Duguljasti oblaci obrubljeni blještavom vatrom pružali su se kao srebrne trake preko velike krvavo crvene lopte što je lebdjela iznad vrhova stabala na dalekim pašnjacima.
– Bravo! – rekao je glasno. – Svaka čast, Mary, pobijedili ste me. Majstorski udarac. Budala sam na kraju ispao ja, a ne vi.
Od suza koje su mu navrle na oči nije više vidio papire pred sobom, pa ih je odgurnuo prije nego što ih suze nakvase. Trinaest milijuna funti. Trinaest milijuna funti! To je zaista bilo ono za čim je težio prije nego što se pojavila Meggie. A kad je ona došla, digao je ruke od svega, jer nije mogao hladnokrvno i bezobzirno nastaviti da provodi u djelo plan kojim će je lišiti njenog nasljedstva. Što bi, međutim, bilo da je znao koliko stari pauk posjeduje? Što bi tad bilo? Vjerovao je da nema ni deseti dio tog iznosa. Trinaest milijuna funti!
Sedam godina Paddy i njegova obitelj živjeli su u nadzornikovoj kući i, ne štedeći snage, radili za Mary Carson. A zašto? Za bijedne nadnice što im je plaćala?
Otac Ralph nikad nije čuo da se Paddy ili netko od njegovih žali na postupak prema njima; bez sumnje su vjerovali da će nakon smrti Mary Carson obilno naplatiti to što je Paddy upravljao čitavim-posjedom uz nadnicu običnog stočara, a njegovi sinovi obavljali stočarske poslove uz nadnicu nekvalificiranih sezonskih radnika. Upravljao je Droghedom i zavolio je kao da je njegova, s pravom pretpostavljajući da će jednom i biti.
– Bravo, Mary! – rekao je otac Ralph ponovo, dok su mu prve suze poslije djetinjstva kapale s lica na ruke, ali ne na papir.
Trinaest milijuna funti i još šansa da postane kardinal de Bricassart! Na račun Paddyja Clеаrуја, njegove žene, sinova – i Meggie. Kako ga je dijabolički precizno pročitala! Da je lišila Paddyja svega, ne bi se nimalo kolebao; odnio bi oporuku u kuhinju i bez imalo žaljenja bacio je u peć. Ali, pobrinula se da Paddy ne ostane u bijedi, da čak nakon njene smrti živi na Droghedi udobnije nego za njenog života i da mu Droghedu nitko ne može u potpunosti oduzeti. Prihode i titulu vlasnika da, ali ne samu zemlju. Ne, neće postati vlasnik tih bajoslovnih trinaest milijuna funti, ali će biti pristojno materijalno zbrinut i poštovan čovjek. Meggie neće gladovati niti će je netko bosu istjerati na zimu. Neće, međutim, biti ni gospođica Cleary, ravnopravna s gospođicom Carmichael i njenim društvom. Bit će poštovana, društveno prihvatljiva, ali ne na vrhu. Nikad na samom vrhu.
Trinaest milijuna funti! Prilika da se izvuče iz Gillanbonea i vječne anonimnosti, prilika da zauzme mjesto u crkvenoj hijerarhiji uz osiguranu naklonost njemu ravnih i pretpostavljenih. I to dok je još dovoljno mlad da može nadoknaditi sve što je izgubio. Mary Carson pretvorila je Gillanbone u najvažnije mjesto na karti nadbiskupa papinskog legata, i to u znak osvete; podrhtavanje iz tog epicentra osjetit će se čak u Vatikanu. Ma koliko Crkva bila bogata, trinaest milijuna funti jest trinaest milijuna funti. To je suma preko koje ni Crkva ne može tek tako prijeći. I to joj je donio on sam, svojom vlastitom rukom, kako je to Mary Carson vlastoručno potvrdila u oporuci pisanoj plavom tintom. Znao je da Paddy nikad neće ni pomisliti da sudski obori oporuku; to je znala i Mary Carson, neka joj Bog dušu sprži! Oh, Paddy će biti bijesan, naravno, neće htjeti očima da ga vidi ni da razgovara s njim, ali neće biti toliko srdit da bi išao na sud.
Nije li već donio odluku? Nije li odmah znao, onog časa kad je pročitao oporuku, što će uraditi? Suze su mu se na licu osušile. Ustao je na svoj graciozni način, provjerio je li mu košulja uvučena u hlače i krenuo prema vratima. Morao je otići u Gilly po novu sutanu i sve što je potrebno za misu. Ali prije toga htio je još jednom vidjeti Mary Carson.
Usprkos otvorenim prozorima, zadah se već bio pretvorio u neizdržljiv smrad; zavjese su opušteno visile, nije bilo ni najmanjeg povjetarca. Čvrstim korakom prišao je postelji i stao, gledajući je. Jaja što su ih položile muhe na vlažnim dijelovima njenog lica već su se počela pretvarati u crve, a od plinova nastalih uslijed raspadanja njene ruke i šake bile su napuhane kao zelenkasti baloni; i koža joj se već bila počela raspadati. Oh, bože! Odvratni stari pauk! Pobijedila si, ali kakva je to pobjeda! Trijumf jedne karikature čovjeka nad drugom. Ipak, nećeš pobijediti moju Meggie niti joj možeš oduzeti ono što nikad nije bilo tvoje. Možda ću se pržiti u paklu pored tebe, ali bar znam kakav su pakao pripremili za tebe: da gledaš moju ravnodušnost prema tebi kako traje dok u vječnost gorimo jedno pored drugog.
Paddy ga je čekao u predvorju u prizemlju, blijed i zbunjen.
– Oh, oče! – rekao je, prilazeći mu. – Zar ovo nije užasno! Kakav udarac! Nisam mogao ni pomisliti da će ovako umrijeti, sinoć se tako dobro osjećala! Bože, što sad da radim?
– Jeste li je vidjeli?
– Neka mi Bog pomogne, jesam!
– Onda znate što treba raditi. Još nikad nisam vidio leš koji se tako brzo raspada. Ako je za sat-dva pristojno ne položite u kakav bilo sanduk, morat ćete je sasuti u kantu za petrolej. Morat ćemo je sahraniti već sutra ujutro. Ne gubite vrijeme na ukrašavanje lijesa; pokrijte ga ružama iz vrta ili nečim sličnim. Samo, pokrenite se, čovječe! Ja idem u Gilly po odjeću.
– Vratite se što možete brže, oče – zamolio ga je Paddy.
Otac Ralph se, međutim, zadržao duže nego što je zahtijevao odlazak u prezbiterij. Prije nego što će otići tamo, skrenuo je u jednu od ljepših sporednih ulica i zaustavio automobil pred prilično upadljivom vilom okruženom ukusno uređenim vrtom.
Наrrу Gough bio je upravo sjeo da večera, ali je smjesta došao u salon kad mu je sluškinja rekla tko ga traži.
– Hoćete li večerati s nama, oče? Imamo sjeckanu govedinu s kupusom, kuhanim krumpirom i umakom od peršina, i što je važno, govedina ovog puta nije preslana.
– Hvala, Наrrу, ne mogu ostati. Došao sam samo da vam javim da je Mary Carson jutros umrla.
– Isuse Kriste! A bio sam sinoć kod nje! Kako je dobro izgledala, oče!
– Znam. Izvrsno se osjećala kad sam je oko tri sata odveo uz stepenice, ali mora da je umrla čim je legla. Gospođa Smith ju je našla mrtvu oko šest po podne. Bila je već tako dugo mrtva da je izgledala užasno; soba je bila zatvorena kao inkubator, a vrućina je bila strašna... Gospodine Bože, molim te da zaboravim kako je izgledala! Neopisivo, Наrrу, strašno!
– Pogreb će biti sutra?
– Ne možemo čekati.
– Koliko je sati? Deset? Po ovoj vrućini moramo večerati kasno kao Španjolci, ali zato bar nije kasno da počnemo telefonirati ljudima. Želite li da se ja za to pobrinem, oče?
– Hvala vam, to je vrlo ljubezno od vas. Ja sam došao u Gilly samo po odjeću. Nisam se nadao, kad sam odlazio na Droghedu, da ću držati misu zadušnicu. Moram se smjesta vratiti tamo, potrebna im je moja pomoć. Misa će biti u deset prije podne.
– Recite Paddyju da ću ponijeti njen testament, tako da poslije pogreba obavimo i to. I vi ste naslijedili nešto, oče, pa bih volio da budete prisutni kad budem čitao oporuku.
– Bojim se da u vezi s tim postoji jedan problem, Наrrу. Mary je, znate, sastavila novu oporuku. Sinoć, nakon što se povukla, dala mi je zapečaćenu kuvertu i natjerala me da joj obećam da ću je otvoriti tek kad se rođenim očima uvjerim da je mrtva. Kad sam to uradio, ustanovio sam da je u kuverti nova oporuka.
– Mary je napisala novu oporuku? Bez mene?
– Tako izgleda. Mislim da je o svemu tome vrlo dugo razmišljala, ali zašto je postupila tako tajanstveno, to ne znam.
– Imate li tu oporuku, uza se, oče?
– Imam. – Svećenik je zavukao ruku pod košulju i pružio Наrrујu savijen dokument.
Advokat se smjesta posvetio proučavanju oporuke, a kad ju je pročitao i podigao pogled, otac Ralph je u njegovim očima pročitao nešto što bi bio sretniji da nije vidio. Divljenje, srdžbu ali i prezir.
– E pa, oče, čestitam! Ipak ste se dočepali njenog imetka. – Mogao je to reći, jer nije bio katolik.
– Vjerujte mi, Наrrу, bio sam iznenađen više nego vi sada.
– Je li ovo jedini primjerak?
– Koliko je meni poznato, jest.
– I ona vam je to dala tek sinoć?
– Da.
– Zašto onda jednostavno ne uništite taj papir i osigurate da jadni stari Paddy dobije ono što mu po pravu pripada? Crkva nema nikakvog prava na imovinu Mary Carson.
Lijepe svećenikove oči ostale su bezizražajne.
– Ah, mislim da to ne bi bilo pošteno, Наrrу. Mary je imala pravo da raspolaže svojom imovinom kako želi.
– Savjetovat ću Paddyju da sudski pobije oporuku.
– Mislim da je to vaša dužnost.
S tim riječima su se rastali. Do jutra, kad se prijatelji okupe da isprate Mary Carson, čitav Gillanbone i sva okolna naselja znat će tko će pobrati novac. Kocka je bačena, povratka nije bilo.
Bilo je četiri ujutro kad se otac Ralph provezao kroz posljednje vratnice Domaćeg pašnjaka, jer, vraćajući se, nije se previše žurio. Za čitavo vrijeme misli su mu bile prazne; prisiljavao je sebe da ne razmišlja. Ni o Paddyju, ni o Fee, ni o Meggie, ni o onoj užasnoj masi koju su (svim srcem se nadao) već nekako istresli u lijes. Umjesto toga, otvorenih očiju i otvorenih misli, upijao je noć, sablasno srebrnasto svjetlucanje mrtvog drveća osamljenog u blistavoj travi, samo srce mraka u sjeni skupina stabala, pun mjesec koji je plovio nebom kao mjehur od sapunice. Jednom je zaustavio kola, izišao, otišao do žičane ograde, naslonio se na napete žice i udisao opojni miris eukaliptusa i poljskog cvijeća. Zemlja je bila tako lijepa, tako čista, tako ravnodušna prema sudbini stvorenja koja umišljaju sebi da njome vladaju. Mogu se grabiti za nju, ali na kraju se pokaže da ona vlada njima. I ostat će nadmoćna sve dok ne steknu moć da upravljaju vremenom i po želji dovode kišu.
Parkirao je automobil nešto dalje iza kuće i polako se odšetao do ulaza. Svi prozori bili su osvijetljeni; iz kuće gospođe Smith čulo se kako domaćica i dvije sluškinje Irkinje tiho mole krunicu. U tamnoj sjeni vistarije pomaknula se nečija sjena; zastao je a kosa na glavi mu se podigla. Progonila ga je na više načina, a ne samo na jedan, stara otrovnica! Bila je to, međutim, Meggie; strpljivo ga je čekala da se vrati. Na sebi je imala jahačke hlače i čizme, i bila je živa, živa...
– Uplašila si me – rekao je oštro.
– Oprostite, oče, nisam htjela. Jednostavno više nisam mogla izdržati unutra, s tatom i dječacima. Mama je ostala kod kuće s bebama. Mislim da bi trebalo da se molim s gospođom Smith, Minnie i Cat, ali nekako se ne mogu moliti za nju. Je li to grijeh?
Nije bio raspoložen da se zalaže za Mary Carson čak ni na taj način.
– Ne vjerujem da je to grijeh, Meggie, a licemjerje sigurno jest. Ni ja nemam nimalo volje da se molim za nju. Nije bila... osoba dobrog srca. – Na njegovom licu iznenada je blijesnuo osmijeh. – I tako, ako si ti zgriješila što si to rekla, zgriješio sam i ja, i to mnogo ozbiljnije. Ja sam dužan da volim svakog, a ti takvu obavezu nemaš.
– Jeste li dobro, oče?
– Jesam, dobro sam. – Pogledao je u kuću i uzdahnuo. – Ne ide mi se tamo, to je sve. Ne želim biti tamo gdje je ona dok ne svane i dok se demoni mraka ne povuku. Ako osedlam konje, hoćeš li jahati sa mnom do svanuća?
Ruka joj je dodirnula njegov crni rukav, a onda naglo pala.
– Ni meni se ne ide unutra.
– Pričekaj trenutak, da ostavim sutanu u kolima.
– Pričekat ću vas kod štale.
Prvi put pokušala je uspostaviti vezu s njim na njegovom terenu, na terenu odraslih; osjetio je tu promjenu kod nje, kao što je osjećao miris ruža iz prekrasnih vrtova Mary Carson. Ruža. Pepeo ruža. Ruže, ruže, posvuda samo ruže. Pupoljci u travi. Ljetne ruže, crvene, bijele i žute. Miris ruža, težak i sladak u noći. Ružičaste ruže koje je mjesečina izbijelila do boje pepela. Ružinog pepela, ružinog pepela. Moja Meggie, izdao sam te! Samo, zar ne shvaćaš da si postala prijetnja? Zato sam te zgazio petom svog častohleplja; za mene nisi nimalo važnija od zgažene ruže u travi. Miris ruža. Zadah Mary Carson. Ruže i pepeo, pepeo ruža.
– Pepeo ruža – rekao je uzjahujući. – Idemo nekamo što dalje od mirisa ruža, makar na Mjesec.
Sutra će ih biti puna kuća.
Podbo je kestenjastu kobilu i otkaskao ispred Meggie stazom prema potoku. S naporom se suzdržavao da ne zaplače, jer dok nije osjetio miris budućeg ukrasa lijesa Mary Carson, gotovo da nije bio svjestan nečega s čim će se u najbližoj budućnosti suočiti. Ubrzo će otići odavde. Previše misli, previše emocija, bez mogućnosti da ih kontrolira. Neće ga zadržati u Gillyju ni dana čim saznaju za pojedinosti onog neshvatljivog testamenta; smjesta će ga premjestiti u Sydney. Smjesta! Bježao je od bola jer još nikad nije osjetio takav bol, ali on ga je neumorno pratio u stopu. To nije bilo nešto što će se dogoditi jednom, u neko neodređeno vrijeme, već nešto što će se dogoditi odmah. Već je vidio pred sobom Paddyjevo lice, kako se s gnušanjem okreće od njega. Nakon toga više neće biti dobrodošao na Droghedu, i nikad više neće vidjeti Meggie.
Istog trenutka počeo je, međutim, da se prisiljava na pokornost, uz topot kopita i osjećaj da leti. Bolje je tako, bolje je tako, bolje je tako! Galopirati sve dalje i dalje. Da, tamo će ga sigurno sve to manje boljeti, tamo u nekoj sigurnoj, udobnoj ćeliji biskupske palače, boljet će ga sve manje i manje, dok konačno i pepeo tog bola ne nestane iz njegove svijesti. Bit će sigurno bolje tako. Bolje nego kad bi ostao u Gillyju da promatra kako se pretvara u stvorenje koje mu nije po volji i konačno se udaje za nekog nepoznatog muškarca. Daleko od očiju, daleko od srca.
Što onda, zaboga, radi sad on s njom ovdje, zašto jaše s njom kroz travu i grmlje s druge strane potoka? Nije mogao misliti na to zašto, osjećao je samo bol. Ali ne bol zbog izdaje; za to u njemu nije bilo mjesta. Samo bol zbog rastanka s njom.
– Oče, oče! Ne mogu držati korak s vama! Jašite malo sporije, oče, molim vas!
Bio je to poziv da se vrati dužnosti i u stvarnost. Kao na usporenom filmu, okrenuo je kobilu na mjestu i pričekao da prestane poigravati i smiri se. Čekao je Meggie da ga stigne, i u tome je i bila nevolja. Meggie ga je stizala.
U njihovoj blizini urlalo je grotlo bušotine arteškog zdenca i pušila se velika bara, šireći oko sebe miris sumpora. Iz cijevi savijene kao brodski ventilator kuljala je voda iz dubine zemlje. Od nasipa uzdignutog jezerca širili su se kao žbice kotača odvodni kanali obrasli travom nestvarne, smaragdne boje. Obale jezerca bile su od ljigavog sivog blata u kojem su živjeli mali slatkovodni rakovi zvani yabbies.
Otac Ralph se nasmijao.
– Zaudara kao u paklu, zar ne, Meggie? Smrad sumpora na njenom imanju, u njenom dvorištu. Prepoznat će taj smrad čim stigne tamo prekrivena ružama, zar ne? Oh, Meggie...
Konji su bili naučeni da stoje kad su im uzde opuštene; u blizini nije bilo ograde, a najbliža skupina drveća bila je bar kilometar daleko. Pored jezerca, na mjestu najviše udaljenom od grotla, gdje je voda bila hladnija, ležala je jedna klada. Na toj kladi sjedili su i sušili se oni koji su zimi dolazili da se okupaju u jezercu.
Otac Ralph je sjeo, Meggie također, nešto dalje, okrenuvši se tako da ga može promatrati.
– Što je s vama, oče?
To pitanje, kad su ga izgovorile njene usne, zazvučalo je nekako čudno. Osmjehnuo se.
– Prodao sam te, moja Meggie, prodao sam te za trinaest milijuna srebrnjaka.
– Prodali ste me?
– Samo figurativno rečeno. Nije važno. Dođi, sjedi bliže! Možda više nećemo imati prilike da ovako razgovaramo.
– Dok smo u žalosti za tetkom Mary, mislite? – Pomaknula se na kladi da bude bliže njemu. – Kakve veze ima s tim žalost?
– Ne mislim na to, Meggie.
– Mislite zato što sam već odrasla i što bi nas ljudi mogli ogovarati?
– Ne mislim ni na to. Htio sam reći da odlazim.
Opet je vidio ono isto – smiono suočavanje s patnjom, prihvaćanje još jednog tereta. Bez krika, bez plača, bez burnih protesta. Samo jedva primjetno grčenje, kao da teret stoji nakrivo, kao da nije raspoređen tako da ga može nositi kako treba. I zadržani dah, nešto ne baš slično uzdahu.
– Kada?
– Za koji dan.
– Oh, oče! To će biti teže od Frankovog odlaska.
– A za mene teže od bilo čega što sam prošao u životu. Za mene nema utjehe. Ti bar imaš svoju obitelj.
– Imate Boga.
– Dobro rečeno, Meggie! Ti si zbilja već odrasla!
Njena ženska upornost ipak je prevladala i misli su joj se vratile na pitanje koje u toku pet kilometara jahanja nije imala prilike postaviti. On odlazi, bit će joj vrlo teško bez njega, ali to umanjuje važnost pitanja.
– Oče, kad smo bili kod štale, rekli ste ,pepeo ruža’. Jeste li mislili na boju moje haljine?
– U izvjesnom smislu, možda. Mislim, međutim, da sam imao na umu nešto drugo.
– A šta to?
– Nešto što ti ne bi mogla razumjeti, Meggie moja! Umiranje jedne misli koja nije imala prava da bude rođena, a kamoli podržana.
– Ne postoji ništa što nema prava da bude rođeno, pa ni misao.
Okrenuo je glavu i pogledao je.
– Znaš o čemu govorim, zar ne?
– Mislim da znam.
– Sve što je rođeno nije dobro, Meggie.
– Nije, ali ako je već rođeno, znači da je tako moralo biti.
– Raspravljaš kao jezuit. Koliko ti je godina?
– Za mjesec dana bit će mi sedamnaest, oče.
– I svih tih sedamnaest godina radiš! Pa sad, težak rad nas čini starijim nego što bismo po godinama trebali biti. O čemu razmišljaš, Meggie, kad imaš vremena da razmišljaš?
– Oh, o Jimsu i Patsyju i ostalim dječacima, o tati i mami, o Halu i tetki Mary. Ponekad o tome kako ću imati djecu. To je nešto što mnogo želim. I o jahanju, o ovcama. O svemu o čemu ljudi pričaju. O vremenu, kiši, povrću, kokama i o onome što ću raditi sutra.
– Razmišljaš li o tome kako ćeš se udati?
– Ne, iako mislim da ću se morati udati ako želim imati djecu. Nije lijepo da dijete nema oca.
Osmjehnuo se, usprkos bolu; bila je to čudna mješavina neznanja i morala. Onda se okrenuo, uhvatio je rukom za bradu i pogledao je u oči. Kako učiniti ono što se mora učiniti?
– Meggie, nedavno sam postao svjestan nečega što sam morao davno primijetiti. Nisi bila sasvim iskrena kad si mi pričala o čemu misliš, zar ne?
– Ja sam... – rekla je i ušutjela.
– Nisi rekla da razmišljaš i o meni, zar ne? Da se zbog toga ne osjećaš pomalo krivom, spomenula bi i mene zajedno s ocem i majkom. Mislim da je čak i dobro što odlazim, što kažeš? Već si previše odrasla za dječja zaljubljivanja, ali ipak imaš tek sedamnaest godina, zar ne? Sviđa mi se što još nisi poprimila nazore odraslih, ali znam kako takve dječje ljubavi znaju biti bolne, dosta sam prepatio zbog njih.
Učinilo mu se da će nešto reći, ali na kraju samo je sklopila suzama ispunjene oči i trzajem oslobodila glavu.
– Čuj me, Meggie, to je samo fraza, miljokaz na putu razvitka djevojčice u ženu. Kad postaneš žena, srest ćeš muškarca kome je suđeno da postane tvoj muž, i imat ćeš previše posla i briga da bi mogla misliti na mene, osim kao na starog prijatelja koji ti je pomogao da prebrodiš neke od teških kriza mladosti. Ono što nikako ne smiješ dopustiti jest da ti prijeđe u naviku da sanjariš o meni na neki romantičan način. Ja se prema tebi nikad ne bih mogao odnositi onako kako se to očekuje od muža. Ja o tebi ne mislim na takav način, Meggie, razumiješ li što ti govorim? Kad kažem da te volim, to ne znači da te volim kao muškarac. Svećenik sam, nisam muškarac. Zato ne puni glavu snovima o meni! Ja odlazim i sumnjam da ću ikad imati priliku da opet dođem, makar i u posjet.
Ramena su joj bila savijena kao da je teret koji nosi vrlo težak, ali je podigla glavu i pogledala ga ravno u oči.
– Neću puniti glavu snovima o vama, ne brinite! Znam da ste svećenik.
– Uvjeren sam da nisam pogrešno odabrao poziv. On mi pruža nešto što mi nijedno ljudsko biće ne bi moglo pružiti, čak ni ti.
– Znam. To se vidi dok služite misu. Tad izgledate beskrajno snažni. Sigurno se osjećate kao sam Bog.
– Osjećam svaki dah ljudi u crkvi, Meggie! Na kraju svakog dana umirem, a svakog jutra, služeći misu, ponovo se rađam. Samo, je li to zato što me je Bog odabrao među svojim svećenicima, ili zato što čujem kako ljudi zadržavaju dah, što sam svjestan da su duše svih prisutnih u mojoj vlasti?
– Zar je to važno? Jednostavno je tako, i to je sve.
– Tebi to vjerojatno ne bi bilo važno, ali meni jest. Sumnjam, sumnjam...
Meggie se, međutim, požurila da se vrati na ono što je bilo važno njoj.
– Ne znam kako ću bez vas, oče. Najprije Frank, a sad vi. S Halom je nekako drukčije; znam da je mrtav i da se više ne može vratiti. Vi i Frank ste, međutim, živi! Uvijek ću se pitati kako ste, što radite, je li vam dobro, mogu li nešto učiniti da vam pomognem. Pitat ću se čak i jeste li još živi, zar ne?
– Ja ću se osjećati isto tako, Meggie, a siguran sam da se tako osjeća i Frank.
– Ne. Frank nas je zaboravio... Zaboravit ćete nas i vi.
– Nikad te neću zaboraviti, Meggie, dok sam živ. A za kaznu, znam da ću živjeti dugo, vrlo dugo. – Ustao je i pružio joj ruku, a kad je ustala, zagrlio ju je nježno, bez stiska. – Mislim da je ovo naš rastanak, Meggie. Više nikad nećemo biti ovako sami.
– Da niste svećenik, oče, da li biste se oženili mnome?
Ono ,oče’ mu je paralo uši.
– Ne zovi me tako cijelo vrijeme! Moje ime je Ralph. – To, međutim, nije bio odgovor na pitanje.
Iako ju je držao u zagrljaju, nije imao namjeru da je poljubi. Lice podignuto prema njemu bilo je gotovo nevidljivo, jer je mjesec bio zašao i vladao je mrkli mrak. Osjećao je dodir njenih malih, čvrstih dojki. Bio je čudan osjećaj koji ga je uznemiravao. Još više ga je uznemiravala činjenica da je sasvim prirodno, kao da se svakog dana grli s muškarcima, savila ruke oko njegovog vrata i čvrsto ga stegla.
Nikad nije poljubio ženu kao ljubavnik, pa to nije htio učiniti ni sada; to, pomislio je, sigurno ne želi ni Meggie. Očekuje lagan dodir usana na obrazu, brz zagrljaj, kao što bi to uradio otac prije odlaska na dalek put. Bila je osjećajna i ponosna; sigurno ju je duboko povrijedio kad je onako hladno analizirao njene tajne snove. Sigurno želi, kao i on, da tom opraštanju što prije dođe kraj. Bi li joj bilo lakše kad bi znala da njega sve to boli mnogo više nego nju? Kad je sagnuo glavu da je poljubi u obraz, ona se, međutim, propela na prste i, više zahvaljujući slučaju nego vještini, dodirnula usnama njegove. Trgao se kao da je okusio otrov, a onda se nagnuo naprijed, prije nego što se otrgne od njega, pokušao da kaže nešto tim slatkim zatvorenim ustima priljubljenim uz njegova, a ona je, kao da mu želi odgovoriti, u tom trenutku rastavila usne. Njeno tijelo kao da je iznenada ostalo bez kostiju, postalo je fluidno, pretvorilo se u toplu, rastopljenu tamu; jedna njegova ruka stezala ju je oko pasa, a drugom, prebačenom preko njenih ramena, pridržavao joj je glavu, zavlačeći prste u njenu kosu, kao da se boji da će se otrgnuti i nestati prije nego što shvati, prije nego što postane potpuno svjestan te nevjerojatne stvarnosti koja se zove Meggie. Bila je to Meggie, a i nije bila Meggie, bila je nešto strano i nepoznato jer njegova Meggie nije bila žena, nije imala tijelo žene, za njega nikad nije mogla biti ženom. Kao što on za nju ne bi mogao biti muškarac.
Ta misao nadvladala je osjećaje koji su ga počeli obuzimati; oslobodio se njenog zagrljaja i odgurnuo je, pokušavajući da joj vidi lice u tami. Ali ona je stajala oborene glave i nije htjela da ga pogleda.
– Vrijeme je da se vratimo, Meggie – rekao je.
Bez riječi je otišla do svog konja, uzjahala i, uspravljena u sedlu, čekala ga; obično je on čekao nju.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 1:17 pm





Otac Ralph bio je u pravu. Drogheda je u to doba godine bila sva u ružama, i sad ih je bila puna kuća. Do osam ujutro u vrtu jedva ako je ostao poneki pupoljak. Prvi žalobnici počeli su stizati ubrzo nakon što je ogoljen i posljednji grm; u maloj blagovaonici posluženi su laganim doručkom – kavom i svježim pecivom s maslacem. Nako što Mary Carson bude spuštena u grobnicu, u velikoj blagovaonici bit će serviran obilniji obrok da se žalobnici okrijepe za daleki put do kuće. Vijest se brzo pronijela naokolo; u funkcioniranje kanala kojima su se tračevi širili po Gillyju nije trebalo sumnjati. I dok su usne izgovarale konvencionalne fraze, u očima i mislima izmjenjivali su se zaključci, nagađanja, dvolični osmijesi.
– Čujem da ćemo vas izgubiti, oče – rekla je gospođica Carmichael pakosno.
On nikad nije izgledao tako odsutan, tako lišen svih ljudskih osjećaja kao tog jutra, u albi bez čipke i crnoj kazuli sa srebrnim križem. Činilo se da je prisutan samo tijelom dok mu duh luta negdje daleko, daleko. Zamišljeno je pogledao gospođicu Carmichael, a onda, kao da se pribrao, osmjehnuo se, iskreno radosno.
– Čudni su putovi Gospodnji, gospođice Carmichael – rekao je i otišao da razgovara s drugima.
Što se odvijalo u njegovim mislima, nitko ne bi nikad pogodio; predstojalo mu je suočenje s Paddyjem oko oporuke i strahovao je od Paddyjeva bijesa, ali mu je istovremeno taj Paddyjev bijes i prezir bio i potreban.
Prije nego što će otpočeti misu zadušnicu, izišao je i stao pred svoje okupljene župljane; prostorija je bila prepuna, a zrak zasićen teškim mirisom ruža, iako su svi prozori bili širom otvoreni.
– Nemam namjeru govoriti dugo i opširno – rekao je jasnim glasom, onim svojim oksfordskim izgovorom, s jedva primjetnim irskim naglaskom. – Svi ste dobro poznavali Mary Carson. Bila je stup zajednice, stup Crkve koju je voljela više nego bilo kog drugog na ovom svijetu.
Bilo je onih koji su se zaklinjali da su mu u tom trenutku oči podrugljivo zasvjetlućale, ali drugi su opet uporno tvrdili da su bile zamagljene istinskim i dubokim bolom.
– Stup Crkve koju je voljela više nego bilo kog drugog na ovom svijetu – ponovio je još jasnije; nije bio od onih koji će ustuknuti. – U njenim posljednjim trenucima nikoga nije bilo uza nju, ali nije bila sama. U času naše smrti, s nama je Gospodin naš Isus Krist, s nama je i u nama, i prima na sebe teret agonije. Ni najveći ni najponizniji na ovom svijetu ne umiru sami, i smrt je slatka. Okupili smo se ovdje da se pomolimo za njenu besmrtnu dušu, da ona koju smo za života voljeli navijeke uživa pravednu nagradu. Pomolimo se!
Improvizirani lijes bio je tako zatrpan ružama da se uopće nije mogao vidjeti, a ležao je na kolicima koja su dječaci sklepali od raznih ostataka poljoprivrednih strojeva. Iako su svi prozori bili otvoreni, a ruže širilie snažan miris, zadah se osjećao. I doktor je pričao o tome.
– Kad sam stigao na Droghedu, bila je već u takvom stadiju raspadanja da sam se jedva suzdržao da ne povraćam – rekao je preko telefona Martinu Kingu. – Nikad mi u životu nije nikoga bilo tako žao kao u tom trenutku Paddyja Сlеаrуја, ne samo zato što je izigran u oporuci već i zato što mora tu odvratnu trulu masu prebaciti u lijes.
– Onda se neću javiti da nosim lijes – rekao je Martin, ali se zbog podignutih slušalica na zajedničkoj liniji njegov glas tako slabo čuo da je doktor morao tri puta moliti da ponovi što je rekao dok konačno nije shvatio.
Zato su kolica bila neophodna; nitko nije htio da na ramenu nosi ostatke Mary Carson preko travnjaka do grobnice. I nitko nije bio žalostan kad su se vrata grobnice zatvorila za njom i kad je ponovo bilo moguće normalno disati.
Dok su žalobnici, okupljeni u velikoj blagovaonici, jeli ili se pretvarali da jedu, Наrrу Gough je odveo Paddyja, njegovu obitelj, oca Ralpha, gospođu Smith, Minnie i Cat u dnevnu sobu. Nitko od onih koji su došli na pogreb nije imao namjeru da odmah krene kući, neki su se pretvarali da jedu samo da bi imali razlog da ostanu. Htjeli su da budu na licu mjesta i vide kako će Paddy izgledati kad iziđe iz sobe nakon što bude pročitana oporuka. Ruku na srce, ni on ni članovi njegove obitelji nisu se za vrijeme pogreba držali kao da su svjesni svog novog, višeg statusa. Pokazujući kao uvijek da je čovjek dobra srca, Paddy je plakao za svojom sestrom, a Fee je izgledala kao obično, kao da joj je potpuno svejedno što se događa.
– Paddy, želio bih preko suda tražiti poništenje testamenta – rekao je Наrrу Gough nakon što je tvrdim, ljuti tim glasom pročitao nevjerojatni dokument.
– Zlobna stara kuja! – rekla je gospođa Smith; voljela je svećenika, ali su joj Clearyjevi bili neusporedivo draži. Oni su u njen život donijeli bebe i djecu.
Paddy je, međutim, zavrtio glavom.
– Ne, Наrrу! To ne bih mogao učiniti. Sve je to bilo njezino, zar ne? Imala je puno pravo da sa svojom imovinom radi što hoće. Ako je željela da je pokloni Crkvi, znači da je željela da je pokloni Crkvi. Ne poričem da sam pomalo razočaran, ali ja sam sasvim prosječan čovjek, pa je to možda i najbolje rješenje. Ne vjerujem da bi mi prijala odgovornost koju donosi status vlasnika tako velikog posjeda kao što je Drogheda.
– Vi me, izgleda, ne razumijete, Paddy! – rekao je advokat polako, razgovijetno, kao da pokušava nešto objasniti djetetu. – Ja sad ne govorim samo o Droghedi. Drogheda je još ponajmanji dio ostavštine vaše sestre, vjerujte mi. Bila je najjači akcionar u mnogim izuzetno rentabilnim poduzećima, vlasnik čeličana i rudnika zlata, vlasnik kompanije Michar Limited, čija direkcija sama zauzima zgradu od deset katova u Sydneyju. Bila je najbogatija osoba u Australiji! Čudno, prije manje od mjesec dana tražila je od mene da stupim u vezu s direktorom Michar Limited u Sydneyju i ustanovim točan iznos njene imovine. Kad je umrla, posjedovala je nešto preko trinaest milijuna funti.
– Trinaest milijuna funti! – rekao je Paddy kao da govori o udaljenosti između Zemlje i Sunca, o nečem potpuno neshvatljivom. – Onda je stvar definitivno sređena, Наrrу. Ne želim primiti odgovornost za takav novac.
– Tu nema nikakve odgovornosti, Paddy! Zar vam još nije jasno? Takav novac brine se sam za sebe! Ne treba ga sijati ni žnjeti; stotine službenika rade to umjesto vas. Podnesite zahtjev za poništenje oporuke, Paddy, molim vas! Angažirat ću najbolje advokate u zemlji i borit ću se za vas do vrhovnog suda, ako bude potrebno.
Iznenada svjestan da se čitava stvar tiče i njegove obitelji, Paddy se okrenuo i pogledao u Boba i Jacka koji su sjedili jedan pored drugog na mramornoj firentinskoj klupi.
– Što vi kažete, momci? Želite li da se borimo za trinaest milijuna tetke Mary? Ako želite, tražit ću poništenje oporuke, u suprotnom ne.
– Možemo i dalje živjeti na Droghedi, bez obzira na to, ako sam dobro shvatio ono što piše u oporuci? – upitao je Bob.
Odgovorio mu je Наrrу.
– Nitko vas ne može otjerati s Droghede sve dok živi bar jedan unuk vašeg oca – rekao je.
– Stanovat ćemo ovdje, u velikoj kući, gospođa Smith i djevojke brinut će se za nas, i primat ćemo pristojne plaće – rekao je Paddy kao da mu je teže povjerovati u tu sreću nego u ono što je izgubio.
– Što nam je onda drugo potrebno, Jack? – obratio se Bob bratu. – Što misliš?
– Meni je dovoljno – rekao je Jack.
Otac Ralph nemirno se premještao s noge na nogu. Nije bio skinuo ceremonijalnu svećeničku odjeću i nije sjeo, već je kao kakav lijepi crni čarobnjak stajao u polumraku u dnu sobe, osamljen, s rukama skrivenim ispod crne kazule, mirnog lica ali sa zaprepaštenjem i užasom u dubini dalekih plavih očiju. Neće biti čak ni toliko željene pokore u obliju bijesa i prezira; Paddy je spreman da mu preda sve na zlatnom tanjuru dobre volje i da mu još zahvali što je oslobodio Clearyjeve nemilog tereta.
– Što kažu Fee i Meggie? – upitao je svećenik Paddyja promuklim glasom. – Zar tako malo vodite računa o ženama da mislite kako njih ne treba ništa pitati?
– Fee? – upita Paddy zabrinuto.
– Kako ti odlučiš, Paddy. Meni je svejedno.
– Meggie?
– Ne želim njenih trinaest milijuna srebrnjaka – rekla je Meggie pogleda prikovanog za oca Ralpha.
Paddy se okrenuo advokatu.
– Onda je to sve, Наrrу. Ne želimo poništenje oporuke. Neka Crkva uzme novac od Mary, i neka joj je sa srećom!
Наrrу je udario šakom po stolu.
– Vrag ga odnio, ne mogu gledati kako vas varaju!
– Ja mogu samo zahvaliti Mary – rekao je Paddy blago. – Da nije bilo nje, još uvijek bih jedva sastavljao kraj s krajem na Novom Zelandu.
Kad su izlazili iz dnevne sobe, Paddy je zaustavio oca Ralpha i pružio mu ruku naočigled zapanjenih žalobnika koji su se okupili oko vrata blagovaonice.
– Oče, molim vas da ni na trenutak ne pomislite da vam nešto zamjeramo. Na Mary nitko živ nije mogao utjecati, nikad, ni svećenik, ni brat, ni muž. Vjerujte mi, uvijek je radila kako je htjela. Bili ste dobri prema njoj, a bili ste dobri i prema nama. Mi to nikad nećemo zaboraviti.
Krivica. Teret. Malo je nedostajalo pa da otac Ralph ne prihvati tu žuljevitu, radničku ruku, ali kardinalski je mozak pobijedio. Grozničavo ju je stegnuo, i osmjehnuo se, ošamućen.
– Hvala vam, Paddy. Možete biti sigurni da ću se pobrinuti da vam nikad ništa ne nedostaje.
Tjedan dana kasnije otputovao je a da se više nije pojavio na Droghedi. Proveo je nekoliko dana pakirajući svoju skromnu imovinu i obilazeći posjede katoličkih obitelji. Obišao je sve, osim Droghede.
Dužnosti oca Ralpha u oblasti Gillanbonea preuzeo je otac Watkin Thomas, Velšanin, a otac Ralph de Bricassart postavljen je za osobnog tajnika nadbiskupa Оunуја Darka. Posao mu, međutim, nije bio nimalo težak – imao je dva podsekretara. Najveći dio vremena provodio je otkrivajući što je i koliko toga Mary Carson, u stvari, posjedovala, i nastojeći da u ime Crkve pohvata konce s pomoću kojih je upravljala tim svojim carstvom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 1:18 pm





TREĆI DEO


1929 - 1932.

PADDY



8

Došla je Nova godina i novogodišnja zabava kod Augusa Macqueena na Rudna Hunishu, a selidba u veliku kuću još nije bila obavljena. To nije bilo nešto što se može uraditi preko noći, spakirati predmete koji su se gomilali u kućanstvu sedam godina, a Fee je osim toga izjavila da prije svega treba urediti dnevnu sobu u velikoj kući. Nitko se nije posebno žurio, iako su se svi tome radovali. Znali su da se u nekim stvarima život u velikoj kući neće razlikovati od dotadašnjeg – ni u njoj nije bilo električne struje, a muhe su vladale kao svuda. U njoj je ljeti, međutim, bilo oko dvanaest stupnjeva hladnije nego vani, zahvaljujući debelim kamenim zidovima i eukaliptusima koji su svojom sjenom štitili krov. Kupaona je, osim toga, bila uistinu luksuzna, s toplom vodom preko cijele zime iz cijevi koje su prolazile kroz zadnji dio velike peći u susjednoj kući u kojoj se nalazila kuhinja, i svaka kap vode u cijevima bila je kišnica. Kupati i tuširati mogli su se, doduše, samo u toj velikoj zgradi sa deset odvojenih kabina, ali su zato i u velikoj kući i u susjednim zgradama postojali mnogobrojni zatvoreni nužnici, ispirani vodom, što je bila nečuvena rastrošnost, koju su zavidni stanovnici Gillyja nazivali neumjesnim luksuzom. Osim u hotelu »Imperial«, dvjema kavanama, katoličkom prezbiteriju i samostanu, nužnici u gilanbonskom okrugu bili su isključivo vanjski, bez kanalizacije. Drogheda je bila iznimka, zahvaljujući ogromnom broju rezervoara za kišnicu i velikoj površini krovova za hvatanje kišnice. Pravila za upotrebu nužnika bila su, međutim, stroga; brižljivo štedjeti vodu za ispiranje i obilno upotrebljavati dezinfekciona sredstva. Poslije jame u zemlji bio je to, međutim, pravi raj.
Otac Ralph poslao je Paddyju ček na pet tisuća funti za razdoblje od prethodnog prosinca, kako je to napisao u pismu. Paddy ga je, zapanjen, pružio Fee.
– Sumnjam da sam ovoliko zaradio u toku čitavog svog radnog vijeka – rekao je.
– Što da radim s tim? – upitala je Fee zureći u ček, a onda je, blistavih očiju, pogledala Paddyja. – Novac, Paddy! Konačno novac, shvaćaš li ti to? Oh, trinaest milijuna funti tetke Mary me ne zanimaju – tako velika suma nešto je sasvim nerealno. Ali ovo je realno! Što da radim s tim novcem?
– Potroši ga – rekao je Paddy jednostavno. – Da kupiš nešto nove odjeće za sebe i djecu? A možda ima stvari koje bi željela nabaviti za veliku kuću? Ne znam što bi nam drugo moglo biti potrebno.
– Ne znam ni ja, zar to nije smiješno? – Fee je ustala od stola i zapovjedničkim pokretom pozvala Meggie. – Hajde djevojko, idemo do velike kuće da vidimo kako stoje stvari.
Iako su od smrti Mary Carson bila već prošla tri tjedna, nitko od Clearyjevih nije nakon tih grozničavih dana bio ni blizu velike kuće. Fee je tim posjetom, međutim, obilno nadoknadila sve prvobitno suzdržavanje. U pratnji Meggie, gospođe Smith, Minnie i Cat promarširala je kroz sve prostorije; Meggie se nije sjećala da ju je ikad vidjela u takvom raspoloženju, Neprestano je govorila samoj sebi: »Ovo je strašno«, »Ovo je pravi užas«, »Mary kao da je bila slijepa za boje«, »Zar ta žena nije imala nimalo ukusa«, i slično.
Fee se najviše zadržala u dnevnoj sobi, proučavajući je znalačkim okom. Bila je to prostorija dvanaest metara duga a devet metara široka, sa stropom visokim četiri i pol metra, po površini manja samo od dvorane za primanja. Što se namještaja i dekoracije tiče, u njoj je vladala čudna mješavina najboljeg i najgoreg. Zidovi i strop bili su obojeni jednoličnom bjeličastom bojom koja je s vremenom požutjela, onemogućavajući da prekrasna štukatura na stropu i rezbarije na zidovima dođu do izražaja. Ogromni prozori, od poda do stropa, što su u dužini od dvanaest metara gledali na verandu, bili su pokriveni teškim zavjesama od smeđeg pliša, tako da su tamnosmeđi naslonjači, dvije prekrasne klupe od malahita, dvije ništa manje lijepe klupe od firentinskog mramora i masivni kamin od bjeličastog mramora s ružičastim žilicama bili uvijek u dubokoj sjeni. Pod od tikovine bio je pokriven sa tri saga iz Aubussona razmještena s geometrijskom preciznošću, a dva metra visoki voterfordski luster sa svijećama bio je podignut do stropa tako što je lanac bio omotan oko njega.
– Vama treba odati priznanje, gospođo Smith – izjavila je Fee. – Sve skupa je, najblaže rečeno, grozno, ali besprijekorno čisto. Ja ću vam dati nešto za što se vrijedi brinuti. Ove skupocjene klupe, postavljene tako da se i ne primjećuju... to je prava sramota! Od prvog dana kad sam vidjela ovu sobu, čeznem da je pretvorim u nešto čemu će se diviti svatko tko stupi u nju, a da prostorija ujedno bude i tako udobna da svatko tko stupi u nju poželi da u njoj i ostane.
Pisaći stol Mary Carson bio je prava viktorijanska rugoba. Fee je prišla stolu i telefonu koji je stajao na njemu i prezirno odmahnula rukom.
– Moj pisaći stol naći će ovdje svoje pravo mjesto – rekla je. – Počet ću od ove sobe i preselit ću se ovamo tek kad bude završena, prije neću. Tad ćemo konačno imati prostoriju u kojoj ćemo se moći okupljati a da nas ne deprimira. – Sjela je za stol i podigla slušalicu.
Dok su je Meggie, gospođa Smith, Minnie i Cat zbunjeno promatrale, Fee je diktirala naređenje Наrrујu Goughu. Mark Foys neka pošalje uzorke tkanina noćnom poštom, Nock & Kirbys neka pošalju uzorke boja, Grace Brothers neka pošalju uzorke zidnih tapeta, te i ostale firme iz Sydneyja neka pošalju specijalne kataloge s ponudama za pokućstvo i opremu. Potiskujući smijeh, Наrrу se obvezao da će pronaći sposobnog tapetara i ekipu ličilaca koja će biti u stanju da stručno obavi komplicirane poslove koje zahtijeva Fee. Svaka čast gospođi Cleary! Odlučila je definitivno očistiti kuću od tragova Mary Carson.
Nakon što je telefonski razgovor obavljen, prisutne su žene dobile zadatak da smjesta skinu smeđe baršunske zavjese. Fee se osobno pobrinula da budu istog časa odnesene na smetlište, čak ih je sama zapalila.
– Nisu nam potrebne – rekla je – a ne želim takvim stvarima opterećivati gilanbonsku sirotinju.
– Da, mama – rekla je Meggie, potpuno paralizirana.
– Nećemo postavljati nove zavjese – rekla je Fee, nimalo se ne ustručavajući da prekrši ustaljena pravila uređivanja stana. – Veranda je dovoljno duboka da sunce ne sja direktno u sobu, zašto bi nam onda bile potrebne zavjese? Želim da se ova soba vidi.
Materijal je stigao, stigli su ličioci i tapetar. Meggie i Cat su dobile naređenje da se popnu uz ljestve i očiste i operu gornje prozore, dok su gospođa Smith i Minnie prale donje, a Fee hodala naokolo prateći sve okom sokolovim.
Potkraj drugog tjedna u siječnju sve je bilo završeno, i vijest o tome, naravno, brzo se pronijela naokolo. Gospođa Cleary je pretvorila dnevnu sobu na Droghedi u salon dostojan kraljevske palače, i zar ne bi bilo pristojno da gospođa Hopeton, gospođa King i gospođa O’Rourke posjete gospođu Cleary i požele joj ugodan boravak u velikoj kući?
Nitko nije ni pokušao osporiti da su napori Fee rezultirali neviđenom ljepotom. Bjeličasti sagovi iz Aubussona s izblijedjelim buketima ružičastih i crvenih ruža i zelenim lišćem bili su naoko bez reda razbacani po podu ulaštenom kao ogledalo. Zidovi su bili svježe premazani bojom slonovače kao i strop, s tim što su ornamenti i rezbarije bili sad brižljivo pozlaćeni, a velike ovalne, ravne površine na drvenoj oblozi presvučene izblijedjelom crnom svilom s istim ružama kao na sagovima, tako da su izgledale kao fine japanske slike u okvirima od zlata i slonovače. Voterfordski luster spušten je tako da mu je najniži ukras bio samo dva metra iznad poda, a svaka od njegovih bezbrojnih prizmi, ispolirana do savršenstva, svjetlucala je duginim bojama. Dugački brončani lanac nije više bio smotan nego pričvršćen za zid. Na stolićima s vitkim nogama boje zlata i slonovače stajale su voterfordske svjetiljke pored voterfordskih pepeljara i voterfordskih vaza punih bjeličastih i crvenih ruža. Svi veliki, udobni naslonjači bili su presvučeni svjetlucavom svilom boje slonovače i, zajedno, s velikim otomanima, raspoređeni u skupine koje su naprosto mamile na razgovor u intimnom krugu. U jednom svijetlom kutu stajao je prekrasni starinski spinet, a na njemu ogromna vaza s bjeličastim i ružičastim ružama. Iznad kamina visio je portret koji je Fee naslijedila od svoje bake, a nasuprot njemu, na drugoj strani prostorije, visio je još veći portret mlade, crvenokose Mary Carson, slične kraljici Viktoriji u mlađim godinama, u crnoj, bogato nabranoj haljini.
– U redu – rekla je Fee – sad se možemo preseliti iz kuće kraj potoka. Ostale sobe uređivat ćemo bez žurbe, jednu po jednu. Oh, zar nije divno imati novaca i pristojan dom na koji ga možeš trošiti!
Tri dana prije nego što će se preseliti, rano izjutra, dok sunce još nije bilo odskočilo, kokoši u kokošinjcu čudno su se raskokodakale.
– Bijedne ptičurine – rekla je Fee, pakirajući svoj skupocjeni porculan u stare novine – ne znam samo što su uradile da se tako prave važne! U kući nemam niti jednog jajeta za doručak, a svi muškarci će ostati ovdje dok ne obavimo selidbu. Meggie, morat ćeš otići u kokošinjac umjesto mene, ja imam posla. – Raširila je požutjeli list Sidney Morning Heralda i iskosa pogledala reklamu za krute steznike. – Ne znam zašto Paddy inzistira da kupujemo sve te novine kad nitko nikad nema vremena da ih čita. Samo se gomilaju brže nego što ih stižemo spaljivati u peći. Pogledaj ove novine! Iz vremena prije nego što smo se doselili ovamo! Pa sad, bar će mi poslužiti za pakiranje.
Lijepo je vidjeti majku tako veselu, pomislila je Meggie silazeći niz stražnje stubište i prelazeći preko prašnog dvorišta. Iako su se svi, sasvim prirodno, ludovali što će stanovati u velikoj kući, činilo se da majka za tim čezne kao da zna što znači živjeti u takvoj palači. I kako je samo spretna, kakav profinjen ukus ima! To ranije nitko nije primjećivao, jednostavno nije bilo ni vremena ni novaca da bi se moglo pokazati. Meggie je kršila ruke od uzbuđenja; tata je za dio novca od onih pet tisuća funti naručio od draguljara u Gillyju ogrlicu od pravih bisera i biserne naušnice s dijamantima za mamu, i spremao se da joj uruči poklon kad se prvi put svi nađu za stolom u velikoj kući. Sada, kad je vidjela lice svoje majke bez one uobičajene sumorne maske, jedva je čekala da vidi kakav će se izraz pojaviti na njemu kad ugleda bisere. Sva djeca, od Boba do blizanaca, nestrpljivo su očekivala taj trenutak, jer im je tata bio pokazao plitku kožnu kutiju i otvorio je da vide mliječne svjetlucave kuglice u njihovom ležištu od crnog samta. Naglo procvjetala radost njihove majke ostavila je snažan dojam na sve; bilo je to kao početak dobre, dugo očekivane kiše. Dosad, u stvari, uopće nisu bili svjesni koliko je nesretna morala biti sve te godine.
Kokošinjac je bio velik; imali su četiri pijetla i više od četrdeset kokošiju. Kokoši su noću boravile u daščari čiji je pod bio uvijek brižljivo pometen i gdje su duž zidova stajali narančasto obojeni, slamom napunjeni sanduci za nošenje jaja. U zadnjem dijelu daščare bile su postavljene prečke različite visine. Danju, kokoši su se šetale unutar prostora ograđenog žičanom mrežom. Kad je Meggie otvorila vratašca na ogradi i uvukla se unutra, kokoši su se brzo sjatile oko nje očekujući hranu, ali kako ih je hranila uvijek uvečer, Meggie se samo nasmijala njihovoj gluposti, prošla između njih i ušla u daščaru.
– Vi ste, dakle, zaista beznadno lijene ptičurine – izgrdila ih je Meggie oštro, nakon što je pregledala gnijezda. – Ima vas četrdeset, a samo petnaest jaja! To nije dovoljno ni za doručak, o kolačima da i ne govorimo. E pa, najozbiljnije vas upozoravam: ako se ne popravite, i to ubrzo, čeka vas panj, a to se odnosi i na vas, gospodo pijetlovi, ne samo na vaše supruge! Zato mi se nemojte tu kočoperiti svojim repovima i krestama kao da se sve to vas nimalo ne tiče!
Noseći pažljivo jaja u pregači, Meggie je otrčala natrag u kuhinju, pjevušeći.
Fee je sjedila na Paddyjevu stolcu zureći u list novina Smith’s Weekly, blijeda lica, mičući usnama. Meggie je čula korake muškaraca u hodniku i glasove Jimsa i Patsyja, koji su se smijali u svom krevetiću; nisu smjeli ustati dok muškarci ne odu na posao.
– Što se dogodilo, mama? – upitala je Meggie.
Fee nije odgovorila, samo je sjedila zureći nekamo u beskraj; iznad njene gornje usne svjetlucale su kapi znoja, a ukočene oči izražavale su samo neizmjeran bol. Činilo se da, prikupljajući sve unutrašnje snage, prisiljava seba da ne vrisne.
– Tata, tata! – kriknula je Meggie prodorno, sva izvan sebe od straha.
Njen glas natjerao ga je da dotrči još zakopčavajući flanelsku potkošulju, a Bob, Jack, Hughie i Stu nagrnuli su za njim. Meggie je bez riječi pokazala na majku.
Paddyju kao da se srce popelo u grlo; činilo mu se da će se ugušiti. Nagnuo se nad Fee i uhvatio je za članak mlitave ruke.
– Što se dogodilo, draga? – upitao ju je nježno, tonom koji djeca još nikad nisu čula. Osjetila su, međutim, da je to ton kojim joj se obraća kad njih nema u blizini.
Činilo se da je prepoznala taj posebni ton i da joj je to pomoglo da se trgne iz transa. Krupne sive oči podigle su se prema njegovom licu, blage ali nekako umorne, gotovo stare.
– Ovdje – rekla je, pokazujući na kratku vijest tiskanu pri dnu stranice.
Stuart je stao iza majke i nježno joj položio ruke na ramena. Prije nego što je počeo čitati napis, Paddy je pogledao u svog sina, u njegove oči toliko slične očima Fee, i klimnuo glavom. Ono isto što je u njemu izazivalo ljubomoru prema Franku nije izazivalo ljubomoru prema Stuartu. Kao da ih ljubav prema Fee nije razdvajala nego još više sjedinjavala.
Paddy je počeo čitati glasno, polako, a glas mu je, dok je čitao, zvučao sve žalosnije i žalosnije. Naslov iznad natpisa glasio je:

BOKSAČ OSUĐEN NA DOŽIVOTNU ROBIJU
Francis Armstrong Cleary, star 26 godina, profesionalni boksač, osuđen je danas od strane Okružnog suda u Goulburnu na doživotnu robiju zbog umorstva Ronalda Alberta Cumminga, radnika, starog 32 godine, prošlog srpnja. Porota je donijela odluku nakon samo deset minuta vijećanja, preporučivši sudu da donese najstrožu presudu. Slučaj je, prema riječima suca g. FitzHugh-Cunneallyja, u potpunosti razjašnjen. Cumming i Cleary žestoko su se posvađali u baru hotela »Harbor« 23. srpnja. Kasnije iste noći Tom Beardsmore, policijski narednik iz Goulburna, u pratnji dvojice pozornika, došao je u hotel »Harbor« na poziv vlasnika g. Jamesa Ogilvieja. U uličici iza hotela policajci su zatekli Clеаrуја kako nogom udara u glavu Cumminga koji je bez svijesti ležao na zemlji. Šake su mu bile krvave i na njima je bilo zalijepljeno nekoliko pramenova Cummingove kose. Kad je uhapšen, Cleary je bio pijan ali svjestan svojih postupaka. Optužen je za napad s ciljem nanošenja teških tjelesnih ozljeda, ali je optužba preinačena u optužbu za umorstvo nakon što je Cumming sutradan umro u Okružnoj bolnici u Goulburnu od ozljeda mozga.
G. Arthur Whyte, branitelj, pozivao se u svojoj obrani na neuračunljivost optuženog, ali su zakleti medicinski vještaci, njih četvorica, bez ikakvih ograda izjavili da se na osnovi odredbi M’Naghtenovih pravila Cleary ne može smatrati neuračunljivim. Obraćajući se poroti, sudac FitzHugh-Cunneally izjavio je da se ne radi o krivnji ili nevinosti optuženog, da je njegova krivnja nesumnjivo utvrđena, ali je zahtijevao od porotnika da dobro razmisle hoće li preporučiti blažu ili strožu kaznu, jer će se u donošenju presude rukovoditi njihovim mišljenjem. Izričući presudu, sudac FitzHugh-Cunneally nazvao je Clearyjevo djelo »neljudskim divljaštvom« i izrazio žaljenje što karakter zločina, počinjenog bez predumišljaja i u pijanom stanju, isključuje kaznu vješanjem, jer su, po njegovu mišljenju, Clearyjeve šake oružje jednako smrtonosno kao pištolj ili nož. Cleary je osuđen na doživotnu robiju s prinudnim radom koju će izdržavati u kaznionici u Goulburnu, ustanovi posebno određenoj za kažnjenike naprašite naravi. Upitan želi li nešto izjaviti, Cleary je odgovorio: »Samo nemojte ništa reći mojoj majci.«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 1:19 pm





Paddy je podigao pogled prema gornjem rubu stranice da vidi datum. Novine su bile od 6. prosinca 1925.
– To se dogodilo još prije tri godine – rekao je bespomoćno.
Nitko mu nije odgovorio, nitko se nije pokrenuo jer nitko nije znao što da radi. Iz prednjeg dijela kuće dopirao je veseo smijeh blizanaca; njihovi visoki glasovi zvučali su kao cvrkut ptica.
»Samo... nemojte ništa reći... mojoj... majci« rekla je Fee tupo. – I nitko joj nije rekao! Oh, bože! Moj jadni, jadni Frank!
Paddy je obrisao suze s lica nadlanicom slobodne ruke a onda čučnuo do nje i nježno je pomilovao.
– Fee, draga, spakiraj svoje stvari. Idemo k njemu.
Napola se podigla a onda je pala natrag na stolicu; njene oči na uskom blijedom licu bile su ukočene i svjetlucave kao da je mrtva, a zjenice raširene i prevučene zlatnom opnom.
– Ne mogu ići – rekla je naoko sasvim mirno, ali svi su osjećali da se sve kida u njoj. – Da se ja pojavim, to bi ga ubilo. Oh, Paddy, to bi ga ubilo! Dobro ga poznajem... njegov ponos, njegovu ambicioznost, njegovu riješenost da postane netko... Neka sam snosi svoju sramotu, drugo i ne želi. Pročitao si: »Samo nemojte ništa reći mojoj majci!« Moramo mu pomoći da sačuva svoju tajnu. Od kakve bi koristi bilo sad njemu ili nama da ga vidimo?
Paddy je još plakao, ali ne za Frankom; plakao je za životom koji je nestao s lica Fee, za ugašenom svjetlošću njenih očiju. Taj momak uvijek je donosio samo nesreću, gorčinu i nevolje svake vrste, uvijek je stajao između njega i Fee, učinio je da on i njegova djeca nikad ne nađu pravo mjesto u njenu srcu. Svaki put kad bi se učinilo da je Fee pronašla malo sreće za sebe, Frank bi je razbio. Ali Paddyjeva ljubav prema njoj bila je duboka i neizbrisiva, kao njena prema Franku; više nije mogao na njemu iskaljivati svoju srdžbu, pogotovo ne poslije one noći u prezbiteriju.
Zato je rekao:
– E pa, Fee, ako misliš da je bolje da ne pokušavamo uspostaviti kontakt s njim, onda nećemo. Ti bi, međutim, sigurno željela znati kako je, i da li smo za njega učinili sve što smo mogli učiniti. Kako bi bilo da napišem pismo ocu de Bricassartu i zamolim ga da potraži Franka i vidi kako je?
Njene oči nisu oživjele, ali joj se u obraze počelo vraćati rumenilo.
– Da, Paddy, učini tako! Samo mu napomeni da nipošto ne kaže Franku kako mi znamo što se dogodilo. Možda će Franku biti lakše ako bude siguran da ništa ne znamo.
Za nekoliko dana Fee je opet prikupila energiju, a njena želja da po svom ukusu uredi veliku kuću nije joj ostavljala vremena za razmišljanje. Njena uobičajena šutljivost opet se, međutim, pretvorila u potištenost učahurenu u bezizražajni mir, tek nešto manje tmurnu. Činilo se da više misli na to kako će na kraju izgledati velika kuća, nego na svoju obitelj. Možda je smatrala da se oni, što se duhovnog života tiče, mogu brinuti sami za sebe, a da se za njihove fizičke potrebe dovoljno brinu gospođa Smith i djevojke.
Frankova je tragedija, međutim, duboko potresla sve. Starijim dječacima bilo je žao majke i provodili su besane noći sjećajući se njenog lica u tim strašnim trenucima. Voljeli su je i njena vedrina u toku posljednjih tjedana otkrila im je nešto što nikad neće zaboraviti i što će ih uvijek ispunjavati strastvenom željom da to ponovo dožive. Ako je do tada osovina oko koje su se okretali njihovi životi bio otac, od tog trenutka uz njega se našla i majka. Počeli su se odnositi prema njoj brižno i nježno, a njena ravnodušnost, ma koliko izrazita bila, nije mogla na to utjecati. Svi Clearyjevi, od Paddyja do Stuarta, kao da su se zavjerili da učine za majku sve što poželi, i zahtijevali su to isto od svakoga. Nitko je nije smio povrijediti niti na bilo koji način ražalostiti. Kad joj je Paddy predao bisere, primila ih je s nekoliko praznih riječi zahvalnosti, ne pokazujući ničim ni zadovoljstvo ni zanimanje, ali u tim trenucima svi su mislili samo na to kako bi reagirala da nije bilo Frankove tragedije.
Da nije uslijedila selidba u veliku kuću, sirota Meggie bi se namučila kudi-kamo više, jer su otac i starija braća, ne primajući je u članstvo ekskluzivno muškog društva za zaštitu majke (možda osjećajući da ne bi sudjelovala bez roptanja), očekivali da primi na svoja ramena sve poslove za koje Fee, očigledno, nije pokazivala nimalo volje. Ovako, gospođa Smith, Minnie i Cat podijelili su teret s Meggie. Za Fee je od svega najteže bilo da se brine za dvojicu svojih najmlađih sinova, ali gospođa Smith je brigu o Jimsu i Patsyju primila na sebe s takvim oduševljenjem da je Meggie nije mogla žaliti zbog te dodatne obaveze, već je čak bila sretna što su blizanci konačno potpuno pripali toj dobroj ženi. Meggie je, treba reći, suosjećala s majkom, ali sve skupa nije toliko primala srcu kao muškarci, jer je njena privrženost bila podvrgavana previše bolnim kušnjama. Snažna crta majčinstva u njoj bila je duboko povrijeđena majčinom sve upadljivijom ravnodušnošću prema Jimsu i Patsyju. Kad ja budem imala djecu, razmišljala je, nikad neću voljeti jedno više od ostalih.
Život u velikoj kući bio je po mnogo čemu različit od dotadašnjeg. U početku je bilo neobično imati vlastitu sobu, a za Meggie i Fee što nisu morale obavljati uobičajene kućne poslove, ni u kući ni izvan nje. Minnie, Cat i gospođa Smith same su obavljale sve, od pranja i glačanja do kuhanja i čišćenja, i zgražale su se kad bi im tko ponudio pomoć. U knjige radne snage upisan je velik broj lutalica koji su, za obilnu hranu i niske nadnice, kao privremeni radnici cijepali drva, hranili perad i svinje, muzli krave, pomagali starom Tomu da održava prekrasne vrtove i radili teške poslove oko čišćenja kuće.
Paddy se dopisivao s ocem Ralphom.
»Cjelokupni prihod od imovine Mary Carson iznosi oko četiri milijuna funti godišnje, zahvaljujući tome što je Michar Limited privatna firma čiji je kapital investiran u čeličane, brodove i rudnike« – pisao je otac Ralph. – »Zato je plaća koju sam odredio za vas samo kap iz velike bačve Carsonove, i ne iznosi čak ni desetinu čistog godišnjeg prihoda posjeda Drogheda. Loše godine ne treba da vas zabrinjavaju. Na računu posjeda Drogheda nakupilo se toliko sredstava da bih vam samo od kamata mogao isplaćivati plaće vječno, ako zatreba. Zato ono što vam šaljem nije više nego što zaslužujete, i ne ide na račun firme Michar Limited. Novac koji dobivate potječe iz prihoda imanja, a ne kompanije. Jedino što tražim od vas jest da uredno vodite poslovne knjige i pošteno unosite sve prihode i izdatke za Nadzorni odbor.«
Nakon što je primio to pismo, Paddy je jedne večeri, kad su svi bili kod kuće, održao u novoj lijepoj dnevnoj sobi konferenciju. Sjedio je sa svojim naočalama s tankim čeličnim okvirom, koje su mu služile za čitanje, na masivnom rimskom nosu, udobno zavaljen u naslonjaču boje slonovače, podigavši noge na otoman presvučen istom tkaninom, s lulom u voterfordskoj pepeljari.
– Baš je fino ovdje – rekao je s osmijehom, zadovoljno gledajući naokolo. – Mislim da mami treba za ovo odati priznanje, zar ne, momci?
Momci su glasnim žamorom izrazili svoju suglasnost. Fee, sjedeći u visokom fotelju u kojem je nekad sjedila Mary Carson a koji je sad bio presvučen svjetlucavom bjeličastom svilom, samo je klimnula glavom. Meggie je sjedila sklupčana na otomanu, ne podižući pogleda s čarape koju je krpala.
– E pa, otac de Bricassart je sve sredio i bio je prilično široke ruke – nastavio je Paddy. – Položio je u banku na moje ime sedam tisuća funti i otvorio svakome od nas štedni račun s početnim ulogom od dvije tisuće funti. Kao upravitelj posjeda imat ću godišnju plaću od četiri tisuće funti, a Bob će, kao pomoćnik upravitelja, imati plaću od tri tisuće funti. Dječaci koji rade – Jack, Hughie i Stu – imat će plaću od dvije tisuće funti godišnje, a mali dječaci dobivat će po tisuću funti godišnje dok ne odrastu i ne odluče što žele raditi. Kad odrastu, posjed će svakom od njih osiguravati godišnji prihod jednak plaći stalnog radnika na Droghedi, čak i ako ne budu željeli ostati na posjedu. Kad Jims i Patsy napune dvanaest godina, bit će upućeni na školovanje u Riverview koledž u Sydneyju o trošku posjeda. Mama će dobivati dvije tisuće funti godišnje za vlastite potrebe, Meggie također. Za troškove kućanstva odobreno nam je pet tisuća funti godišnje, iako mi nije jasno kako je otac Ralph došao do zaključka da nam je potrebno toliko. Kaže da je to za slučaj potrebe nekih većih adaptacija. Dobio sam i instrukcije u pogledu plaće gospođe Smith, Minnie, Cat i starog Toma, i moram reći da je otac Ralph i tu bio široke ruke. O nadnicama ostalih radnika odlučivat ću sam. Moja prva odluka kao upravitelja je da angažiramo još najmanje šest goniča stoke, kako bi se na Droghedi moglo raditi kako treba. To je prevelik posjed za šačicu ljudi. – To je bio njegov jedini komentar na način kako je posjedom upravljala njegova sestra.
Nitko do tada nikad nije bio čuo za tolik novac; svi su sjedili bez riječi, nastojeći nekako shvatiti taj nagli obrat.
– Nećemo moći potrošiti ni polovicu tog novca, Paddy – rekla je Fee. – Nije nam ostavio ništa na što bismo ga mogli trošiti.
Paddy ju je nježno pogledao.
– Znam, mama. Nije li, međutim, ugodna pomisao da više nikad nećemo brinuti zbog novca? – Nakašlja se. – Meni se samo čini da u toj situaciji mama i Meggie naprosto neće znati što će sa sobom – nastavio je. – Meni računanje nikad nije išlo od ruke, ali mama zna zbrajati, odbijati, množiti i dijeliti kao kakav profesor matematike. Zato će mama biti glavni knjigovođa Droghede, umjesto da to radi ured Наrrуја Gougha. Ja to nisam znao, ali Наrrу zapošljava jednog čovjeka samo da vodi knjige Droghede, a trenutno mu nedostaje jedan službenik, pa mu nimalo neće biti teško da nam prepusti taj posao. U stvari, on je sam izrazio mišljenje da bi mama bila odličan knjigovođa. On bi poslao nekog iz Gillyja da te nauči kako se to radi, mama, jer to, navodno, nije baš jednostavno. Treba voditi glavnu knjigu prihoda i rashoda, pripremati završne račune, voditi knjigu dnevnih izdataka, platne liste, poslovne knjige i tako dalje. Bit će tu mnogo posla, ali te to neće toliko iscrpljivati kao kuhanje i pranje rublja, zar ne?
Meggie je bilo na vrhu jezika da vikne: »A što sam ja radila? Kuhala sam i prala koliko i mama!«
Fee se osmjehivala, prvi put otkako je saznala za Frankovu nesreću.
– Bit će mi zadovoljstvo da to radim, Paddy, zaista. Tek tada ću se osjećati da sam dio Droghede.
– Bob će te naučiti da voziš novog Rollsa, jer će biti tvoje da odlaziš u Gilly u banku i na razgovore s Hаrrујеm. Osim toga, ugodnije ćeš se osjećati kad budeš znala da se možeš odvesti bilo kamo, ne čekajući da netko od nas bude slobodan. Ovdje smo zaista odsječeni od svijeta. Već odavno se spremam da naučim tebe i Meggie da vozite kola, ali za to dosad nije bilo vremena. Slažeš se, Fee?
– Slažem se, Paddy – rekla je uistinu sretna.
– A sad, Meggie, da vidimo što ćemo s tobom.
Meggie je spustila u krilo čarapu i igle i pogledala oca s nekom mješavinom radoznalosti i nezadovoljstva, uvjerena da unaprijed zna što će reći: mama će biti zauzeta knjigovodstvom, pa će njena dužnost biti da nadzire poslove u domaćinstvu, u kući i oko kuće.
– Ne bih volio da se pretvoriš u lijenu, umišljenu gospođicu kakve su kćeri nekih posjednika koje poznajemo – rekao je Paddy s osmijehom koji je lišio njegove riječi svakog traga zlobe. – Zato ćeš i ti, draga moja Meggie, dobiti stalno zaposlenje. Brinut ćeš se za unutrašnje pašnjake... Borehead, Creek, Carson, Winnemurru i North Tank, kao i za Domaći pašnjak. Vodit ćeš računa o konjima, koji rade a koji se odmaraju. Za prikupljanja i janjenja ovaca, pomagat ćemo ti svi, naravno, ali inače ćeš se snalaziti sama, mislim. Jack će te naučiti da zapovijedaš psima i rukuješ dugačkim bičem. Još uvijek si po mnogo čemu dečko, pa mislim da će ti se više sviđati da radiš na pašnjacima nego da se izležavaš u kući – završio je, osmjehujući se šire nego ikada.
Dok je govorio, njeno nezadovoljstvo i otpor odletjeli su kroz prozor; ponovo je to bio njen tata koji je voli i misli na nju. Što joj je bilo da posumnja u njega? Osjećala se tako postiđenom da joj je došlo da zabode veliku iglu za krpanje čarapa u nogu, ali je bila previše sretna da bi sebi sad zadavala bol. Bio bi to, uostalom, vrlo ekstravagantan način izražavanja grižnje savjesti.
Lice joj je blistalo.
– Oh, tata, to će biti divno!
– A što je sa mnom, tata? – upitao je Stuart.
– Ženama više nisi potreban u kući, pa ćeš i ti ponovo na pašnjake, Stu.
– U redu, tata. – Čeznutljivo je pogledao u Fee, ali nije rekao više ništa.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 1:19 pm





Fee i Meggie naučile su voziti novi Rolls-Royce, koji je Mary Carson bila nabavila tjedan dana prije smrti. Uz to je Meggie učila zapovijedati psima, a Fee voditi knjige.
Da otac Ralph nije otišao zauvijek, Meggie bi konačno bila potpuno sretna. To je bilo ono što je oduvijek željela raditi: jahati na konju po pašnjacima, obavljati stočarski posao. Bol za ocem Ralphom bio je, međutim, stalno prisutan, a njegov poljubac bio je nešto što je neprestano sebi iznova dočaravala, nešto o čemu je maštala, nešto što je ponovo osjećala tisuću puta. Uspomene, međutim, nisu mogle zamijeniti stvarnost; ma koliko pokušavala, nije mogla dočarati sebi sve što je u tom trenutku osjećala. Sjećanje je bilo samo sjena stvarnog događaja, tek tanak i tužan oblačić.
Kad im je napisao pismo s vijestima o Franku, njene nade da će to iskoristiti kao izgovor da ih posjeti naglo su se srušile. Svoj odlazak u kaznionicu u Goulburnu i posjet Franku opisao je pažljivo, biranim riječima, ne spominjući tugu koja ga je obuzela i Frankovo sve gore psihičko stanje. Pokušao je, ali nije uspio ishoditi Frankov premještaj u kliniku za psihički labilne kriminalce u Morissetu; nitko nije bio voljan da sasluša njegove argumente. Zato je u svom pismu naprosto dao idealiziranu sliku Franka riješenog da plati društvu za svoje grijehe, a u jednom debelo potcrtanom pasusu saopćio Paddyju da Frank nema pojma da oni znaju što se dogodilo. Rekao je Franku da je za njegov slučaj saznao iz sidnejskih novina, i obećao rriu da će pripaziti da to njegova obitelj nikad ne sazna. Nakon što mu je to rekao, Franku je odlanulo, napisao je, i na tome je i ostalo.
Paddy je razmišljao o tome da proda kestenjastu kobilu oca Ralpha. Meggie je za posao koristila dugonogog crnog kastriranog ždrijepca na kome je ranije jahala za zabavu, jer je bio dobroćudniji i poslušniji od ćudljivih kobila i neukrotivih ždrijebaca u oborima. Radni konji bili su inteligentni i malokad blage naravi. Iako među njima nije bilo pastuha, to nisu bile nimalo prijazne životinje.
– Oh, tata, molim te, mogu li ja jahati na njoj? – molila ga je Meggie. – Zamisli kako bi nezgodno bilo, nakon sve njegove ljubeznosti, kad bi otac Ralph došao da nas posjeti i ustanovio da smo prodali njegovog konja!
Paddy ju je zamišljeno pogledao.
– Meggie, ne vjerujem da će otac Ralph ikad više doći.
– Ali mogao bi! To se nikad ne zna!
Nije mogao izdržati pogled očiju toliko sličnih očima Fee; nije ju mogao povrijediti kad ju je život već toliko povrijedio, jadnicu!
– U redu, Meggie, zadržat ćemo kobilu, ali pazi da jašeš naizmjence na njoj i crnom ždrijepcu, jer ne želim debele konje na Droghedi, čuješ li me?
Do tada nije voljela jahati na konju oca Ralpha, ali nakon tog razgovora s ocem pružala je naizmjence svakoj od tih životinja priliku da zaradi zob što je pojede.
Bilo je dobro što su gospođa Smith, Minnie i Cat bile upravo lude za blizancima pa su, dok je Meggie jahala po pašnjacima a Fee satima sjedila za pisaćim stolom u dnevnoj sobi, dvojica dječaka uživali kao nikada. Petljali su se u sve, ali s toliko radosti i dobrog raspoloženja da se nitko nije mogao dugo ljutiti na njih. Uvečer, u svojoj kućici, gospođa Smith, koja je već odavno bila prešla na katoličku vjeru, klečala je i molitvama izražavala duboku zahvalnost što joj je ispunjavala srce tako da se gotovo prelijevalo. Dok je njen Rob bio živ, nije imala sreće da dobije djecu, a u velikoj kući godinama nije bilo djeteta. Njenim stanovnicima bilo je zabranjeno da se druže sa stanovnicima stočarskih kuća duž potoka. Kad su, međutim, stigli Clearyjevi, rođaci Mary Carson, konačno su došla i djeca. Posebno sad, kad su Jims i Patsy postali stanovnici velike kuće.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 1:19 pm




Zima je bila suha, a letnje kiše nisu pale. Sočna i visoka do koljena, požutjela trava postepeno se sušila na vrelom suncu dok i sama srž vlati nije postala žuta. Da bi se moglo gledati preko pašnjaka, trebalo je stisnuti oči i povući rub šešira nisko preko čela; trava je bila srebrnasta kao ogledalo, a mali spiralni vrtlozi užurbano su se kretali kroz treperavu plavu izmaglicu prenoseći opalo lišće i polomljene vlati trave s jedne nemirne gomile na drugu.
Oh, kakva je to suša bila! Osušilo se čak i drveće i kora sa stabala se ljuštila u krutim, krtim trakama. Još nije bilo opasnosti da će ovce gladovati – trave je bilo još za godinu dana, možda i više – ali pogled na tako isušeno zelenilo nije nikog radovao. Uvijek je postojala mogućnost da kiše neće biti ni iduće godine, pa ni iduće dvije godine. U dobrim godinama palo bi dvadeset pet do trideset pet centimetara kiše, u lošim godinama, manje od deset centimetara ili čak ništa.
Bez obzira na vrućinu i muhe, Meggie je voljela život na pašnjacima, voljela je jahati na kestenjastoj kobili iza stada koje bleji dok psi leže u travi, isplaženih jezika, prividno nezainteresirani za ono što se događa. Bilo je, međutim, dovoljno da se jedna ovca izdvoji iz čvrsto zbijenog stada pa da najbliži pas skoči kao osvetnička munja, spreman da zarije oštre zube u meso nedisciplinirane životinje.
Meggie je odjahala ispred stada, što je bila ugodna promjena nakon nekoliko sati udisanja prašine, i otvorila vratnice pašnjaka. Strpljivo je pričekala da psi, koristeći priliku da joj pokažu što znaju, lavežom i ugrizima protjeraju stado. Bilo je teže tako goniti goveda, jer su udarala oko sebe papcima ili nasrtala rogovima, pa bi ponekad i ubila kojeg neopreznog psa. To je bila prilika kada je trebalo da se umiješa gonič stada i upotrijebi bič, ali kao da su voljeli opasnost koju predstavlja gonjenje goveda. Od Meggie se, međutim, nije tražilo da tjera goveda; to je obavljao sam Paddy.
Psi je, međutim, nikad nisu prestali fascinirati; bili su upravo fenomenalno inteligentni. Gotovo svi psi na Droghedi bili su rasni kelpie ovčari, obrasli dugom smeđom dlakom sa svijetlim šapama, grudima i čelom, ali bilo je i kvinslendskih ovčara, krupnih pasa kratke plavičastosive dlake s crnim pjegama, i svakojakih križanaca između te dvije rase. Kad su ženke bile spremne za parenje, to je obavljano pod stručnim nadzorom, kad bi se štenile također; štenad, kad bi malo odrasla, upućivana su na probu na pašnjake i, ako bi se dobro pokazala, zadržavana su u čoporu ili prodavana, a ako ne bi zadovoljila, čekao ih je metak.
Nakon što je zviždukom pozvala pse da se okupe, Meggie je zatvorila vratnice iza stada i okrenula kestenjastu kobilu prema kući. U blizini se nalazila veća skupina drveća, gigantskih i crnih eukaliptusa i crnih šimšira, s ponekom vilgom na samom rubu. Zadovoljno je utjerala konja u sjenu, a kako je konačno imala vremena da pogleda naokolo, pustila je da joj pogled besciljno luta po prostranstvu. Grane eukaliptusa zaposjela su jata papigica koje su kriještale i zviždukale, imitirajući pjesmu drugih ptica, zebe su preskakale s grane na granu, dva kakadua sa svijetložutim krestama sjedila su iskošenih glava i trepćući pratila svaki njen pokret, nemirne pliske čeprkale su po zemlji tražeći mrave, smiješno mašući repovima, a gavranovi su graktali tužno i neumorno.
Njihovi glasovi bili su najneskladniji u tom ptičjem zboru, neveseli, sumorni, čak nekako jezivi, kao da govore o trulom mesu, životinjskim leševima u raspadanju i plavim muhama. Bilo je nemoguće i zamisliti da gavran pjeva kao češljugar; njihovi glasovi savršeno su odgovarali njihovu načinu života.
Posvuda su, naravno, carevale muhe; Meggie je nosila veo preko šešira, ali muhe su neprestano napadale njene gole ruke, a kestenjasta kobila neprestano je mlatila repom, stresala se i podrhtavala. Meggie se nije prestajala čuditi kako i pored dlake i debele kože konj može osjetiti nešto tako lagano i nježno kao što je muha. Muhe su pile znoj i zato su bile toliko neugodne konjima i ljudima, ali ljudi im nikad nisu dopuštali ono što su im dopuštale ovce, pa su za intimnije svrhe koristile njih – polagale su jaja na ulijepljenu vunu na zadnjem dijelu ovce ili drugdje gdje je bila vlažna ili prljava.
Sve je odzvanjalo od brujanja pčela a zrakom su kao svjetlucave munje prolijetali brzi vilinski konjici, od jednog kanala za vodu do drugog, između mnoštva leptirova i gigantskih moljaca jarkih boja. Konj je kopitom okrenuo komad trulog drva i Meggie je, naježivši se, promatrala mjesto gdje je drvo ležalo. Sve je vrvjelo od crva, bijelih, debelih, gadnih, zemnih ušiju, mokrica, ogromnih stonoga i pauka. Iz grmlja su iskakivali zečevi i munjevito se sklanjali natrag dok su im bijele pufnice repova treperile visoko u zraku, da bi zatim opet radoznalo izvirili, mičući njuškicama. Nešto dalje jedan kljunasti jež krenuo je u potragu za mravima koji su panično bježali na sve strane kad bi se približio. Ukopavajući se tako brzo da su mu prednje šape sa snažnim pandžama na trenutak bile pod zemljom, nestao je pod jednom velikom kladom. Njegovi pokreti dok se ukopavao bili su neobično smiješni, a opasne bodlje bile su priljubljene uz tijelo da pružaju što manji otpor; zemlja je letjela na sve strane.
Izišla je iz šumice i krenula glavnim putom prema imanju. Prašna staza bila je pokrivena sivim lopticama s bijelim točkicama; bile su to gale koje su tu tražile insekte i crve. Kad su vidjele da dolazi, čitavo je jato uzletjelo istovremeno. Učinilo joj se da prema njoj dolazi velik purpurno-ružičasti val; siva boja iznenada se pretvorila u ružičastu kad su ptice uzletjele i otkrile svoje jarko obojene grudi i donje površine krila. Kad bih sutra morala otići s Droghede, pomislila je, da se nikad više ne vratim, u mislima bih uvijek vidjela taj kraj kroz ružičasti val jata tih prekrasnih ptica... Suša u krajevima dalje od rijeka sigurno postaje sve neugodnija; klokani se pojavljuju u sve većem broju, u sve većim krdima.
Jato ptica uplašilo je veliko krdo klokana od možda dvije tisuće životinja koje je mirno paslo pored ceste; čitavo krdo nagrnulo je u bijeg dugačkim, gracioznim skokovima, krećući se brže od bilo koje životinje osim emua. Konji se nisu mogli utrkivati s njima.
Uživajući u tim prekrasnim scenama iz prirode, Meggie je, kao i uvijek, mislila na Ralpha. U sebi, ono što je osjećala prema njemu Meggie nikad nije smatrala šiparičkim zanosom već ljubavlju, kako se o tome govori u knjigama. Njeni osjećaji i njihovi simptomi nisu se nimalo razlikovali od osjećaja junakinja romana Ethel M. Dellove. Činilo joj se da nije pravo da se između nje i njega ispriječi takva umjetna barijera kao što je njegov svećenički poziv, i onemogući joj da postigne što želi, to jest da se uda za njega. Da živi s njim kao njen otac s majkom, u savršenoj harmoniji, i da je on obožava kao što njen otac obožava majku. Meggie nije nikad stekla dojam da se njena majka posebno trudi da zasluži to njegovo obožavanje, a ipak ju je obožavao. Tako bi i Ralph ubrzo shvatio da je živjeti s njom kudikamo bolje nego živjeti sam; ona još nije bila svjesna da je za Ralpha svećenički poziv nešto čega se ni za što na svijetu ne bi mogao odreći. Znala je da svećeniku nije dopušteno da bude muž ili ljubavnik, i zato se bila nekako navikla da u mislima lišava Ralpha njegove svećeničke funkcije. Njeno formalno vjersko obrazovanje nije nikad dostiglo razinu diskusija o karakteru svećeničkog zavjeta, a sama nije nikad osjetila potrebu za religijom da bi se samoinicijativno upustila u proučavanje takvih pitanja. Kako joj molitve nisu pružale nikakvo zadovoljstvo, Meggie se pokoravala zakonima Crkve jednostavno zato što je smatrala da bi inače bila osuđena da vječno gori u paklu.
Sanjareći tako o njemu, pokušavala je da predoči sebi kako bi to izgledalo živjeti s njim i spavati kao njena majka s ocem. Pomisao na njegovu blizinu uzbuđivala ju je i tjerala da se nemirno vrpolji u sedlu; ne raspolažući nikakvim drugim kriterijima, zamišljala je tu blizinu kao beskrajnu bujicu poljubaca. Jahanje po pašnjacima nije nimalo pridonosilo njenom seksualnom obrazovanju, jer je već sama prisutnost pasa ubijala u životinjama svaku želju za parenjem, a i nekontrolirano parenje bilo je, uostalom, suzbijano kao i na svim drugim posjedima. Kad bi nekom stadu priključili ovnove za priplod, Meggie bi poslali na neko drugo mjesto, a kad bi primijetila da je jedan pas skočio na drugog, to je za nju bio samo razlog da zamahne bičem i natjera par da prekine »igru«.
Nitko nije kadar ocijeniti što je gore – neodređena čežnja praćena nemirom i razdražljivošću, ili konkretna želja sa svjesnim naporom da se željeno i ostvari, ladna je Meggie čeznula, nije točno znala za čim, ali osnovni poriv bio je tu i nezadrživo je gurao prema ocu Ralphu de Bricassartu. I tako je sanjala o njemu, čeznula za njim, željela ga; i žalila je što mu ona, usprkos tvrdnjama da je voli, znači tako malo da niti jednom nije došao da je obiđe.
Dok je tako razmišljala, iznenada je naišao Paddy, koji se vraćao kući kao i ona. Osmjehujući se, zaustavila je kestenjastu kobilu i pričekala da je stigne.
– Kakvo ugodno iznenađenje! – rekao je Paddy jašući korakom na svom starom smeđe-bijelom konju usporedo s kćerkom.
– Da, zbilja – rekla je. – Je li suša tamo dalje?
– Malo je gore nego ovdje, mislim. Bože, nikad u životu nisam vidio toliko klokana! Tamo prema Milparinki mora da je sve suho kao kost. Martin King je govorio da treba početi s odstrelom, ali mislim da ni vojska naoružana mitraljezima ne bi mogla toliko smanjiti broj klokana da se osjeti neka razlika.
Bio je tako mio, tako pažljiv, obziran i ljubezan; rijetko je imala priliku da bude s njim bez prisutnosti bar jednog od momaka. Zato se požurila, prije nego što se predomislio, da postavi pitanje koje ju je mučilo, pitanje koje ju je grizlo i peklo, ma koliko da je nastojala da na njega sama pronađe neki utješan odgovor.
– Tata, zašto otac de Bricassart nikad ne dođe da nas posjeti?
– Zauzet je drugim poslovima, Meggie – odgovorio je mirno Paddy, ali u njegovom glasu mogla se osjetiti izvjesna uznemirenost.
– Pa i svećenici imaju praznike, zar ne? On je uvijek toliko volio Droghedu da sam sigurna kako bi želio provesti odmor kod nas.
– Svećenici u izvjesnom smislu imaju odmor, ali su u izvjesnom smislu uvijek na dužnosti. Moraju, na primjer, svakog dana služiti misu, čak i kad su sasvim sami. Mislim da je otac de Bricassart vrlo mudar čovjek i da je svjestan da se ne može vratiti starom načinu života. Za njega, draga moja Meggie, Drogheda je dio prošlosti. Kad bi se vratio, sigurno ne bi osjetio ono isto zadovoljstvo kao nekada.
– Želiš reći da nas je zaboravio – rekla je smrknuto.
– Ne nisam to htio reći. Da nas je zaboravio, ne bi nam tako često pisao niti zahtijevao da mu javljamo što ima novo kod svakog od nas. – Okrenuo se u sedlu i sažalno je pogledao svojim plavim očima. – Mislim da će biti najbolje da više nikad ne dođe, pa ga i ne ohrabrujem da to uradi.
– Tata!
Paddy je odlučno zagazio u mutne vode.
– Slušaj, Meggie, nije nimalo dobro za tebe da maštaš o svećeniku, krajnje je vrijeme da to shvatiš. Prilično dobro kriješ svoju tajnu, i ne vjerujem da bilo tko drugi zna što osjećaš prema njemu, ali pitanja postavljaš meni, zar ne? Ne pitaš mnogo, ali dovoljno. Vjeruj mi na riječ, moraš prestati s tim, čuješ li me? Otac de Bricassart položio je zavjet za koji sam sasvim siguran da ga ne namjerava prekršiti, i ti si njegovu naklonost protumačila sasvim pogrešno. Bio je već zreo čovjek kad te je upoznao, a ti si bila mala djevojčica. I tako on tebe gleda, Meggie, do današnjeg dana.
Nije odgovorila, a ni izraz njenog lica nije se promijenio. Da, ona je ipak kći svoje majke, pomislio je.
Zašto bi morao ostati svećenik? – rekla je nakon izvjesnog vremena. – Jednostavno nikad nisam imala priliku da porazgovaram o tome s njim.
Izraz Paddyjeva lica bio je takav da nije bilo nikakve sumnje da su ga njene riječi uistinu šokirale. Za Meggie je to bilo uvjerljivije od njegovih riječi, izgovorenih srditim tonom.
– Meggie! Oh, dobri bože, to je ono najgore što donosi ovaj život u divljini! Trebalo je da nastaviš školovanje, djevojko, i da je tetka Mary umrla~koju godinu ranije, poslao bih te u Sydney da provedeš izvjesno vrijeme pod stegom. Ali sad je prekasno, zar ne? Ne bih htio da ti se mlađe djevojke rugaju, draga moja Meggie! – Nastavio je blažim tonom, pojedinačno izgovarajući riječi da bi im dao oštrinu i učinio da zvuče okrutnije, iako nije namjeravao da bude okrutan, već samo da rasprši njene iluzije, jednom zauvijek. – Otac de Bricassart je svećenik, Meggie. Ne može nikad, nikad prestati da bude svećenik, shvati to konačno! Zavjet koji je dao jest svetinja, previše velika svetinja da bi ga mogao prekršiti. Kad čovjek jednom postane svećenik, ne može više odustati, i njegovi odgojitelji u sjemeništu dobro paze da bude potpuno svjestan što radi prije nego što pristupi polaganju zavjeta. Čovjek koji položi taj zavjet vrlo dobro zna da ga više ne smije prekršiti, nikad. Otac de Bricassart dao je taj zavjet, i neće ga prekršiti do kraja života. – Uzdahnuo je. – Sad ti je jasno, Meggie, zar ne? Od ovog trenutka nemaš više prava da sanjariš o ocu de Bricassartu.
Stigli su do imanja s njegove čeone strane, tako da su im štale bile bliže nego torovi za stoku. Meggie je bez riječi potjerala kestenjastu kobilu prema štalama, ostavljajući oca da jaše do kuće sam. Neko se vrijeme osvrtao i gledao za njom, a kad je nestala iza ograde oko štala, podbo je svog šarenog konja i završio jahanje kasom, mrzeći sebe i nuždu da kaže ono što je reko. Neka vrag nosi te odnose između muškaraca i žene! Tu, činilo se, postoje izvjesna pravila koja su u raskoraku sa svim ostalim pravilima.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 1:20 pm





Glas oca Ralpha de Bricassarta bio je leden, ali ipak topliji nego njegov pogled, prikovan za blijedo lice mladog svećenika dok je izgovarao krute, pažljivo odvagnute rečenice.
– Niste se ponijeli kako to Gospodin naš Isus Krist zahtijeva od svojih svećenika. Mislim da vi to znate bolje nego što mi, koji sudimo o vašem ponašanju, ikad možemo znati, ali vas moram ukoriti u Ime našeg nadbiskupa, koji je ne samo vaš brat kao svećenik nego i vaš pretpostavljeni. Dužni ste da mu se pokoravate u svemu, i nije vaše da raspravljate o njegovim osjećajima ili o njegovim odlukama. Shvaćate li uistinu koliko ste osramotili samog sebe, vašu župu, a posebno Crkvu koju treba da volite više od bilo kog bića na ovom svijetu? Zavjet da ćete živjeti u celibatu jednako je važan i jednako vas obvezuje kao i ostali zavjeti, i prekršivši ga počinili ste težak grijeh. Tu ženu, naravno, više nikad u životu nećete vidjeti, ali i ini smo dužni da vam pomognemo u vašoj borbi da savladate iskušenje. Zato smo poduzeli mjere da smjesta primite novu dužnost u župi u Darwinu, na sjevernom Teritoriju. Još noćas ćete otputovati ekspresnim vlakom za Brisbane, a odatle ćete, ponovo vlakom, produžiti za Longreach. U Longreachu ćete se ukrcati u avion kompanije Quantas za Darwin. Dok ovdje razgovaramo, vaše stvari bit će spakirane tako da stignu na vlak prije odlaska, i nema nikakve potreba da se vraćate u svoju dosadašnju župu. A sad pođite u kapelu s ocem Johnom i pomolite se! Ostat ćete u kapeli dok ne bude vrijeme da krenete na kolodvor. Da vam bude lakše i ugodnije, otac John će putovati s vama do Darwina. Možete ići.
Bili su mudri i budni, ti svećenici iz crkvene administracije; nisu dopuštali grešniku da ponovo uspostavi kontakt s mladom djevojkom koja mu je bila ljubavnica. Bio je to vrlo neugodan slučaj koji je u župi izazvao pravi skandal. Što se tiče djevojke neka čeka, neka nagađa, neka se čudi! Od sada pa do dolaska u Darwin bit će pod nadzorom savjesnog oca Johna koji je već primio odgovarajuća naređenja, a nakon toga svako pismo koje pošalje iz Darwina bit će otvoreno i pročitano; također će mu biti onemogućeno da koristi međugradske telefonske veze. Nikad ona neće saznati kamo je otišao, a on neće imati prilike da joj javi. Neće imati ni mogućnosti da nađe drugu djevojku. Darwin je granično, pionirsko naselje u kome gotovo nema žena. Zavjet što ga je dao konačan je i nitko ga ne može osloboditi obveza koje je njim preuzeo. Ako je previše slab da ga se pridržava, za to se mora pobrinuti Crkva.
Nakon što je pogledom ispratio mladog svećenika i njegovog psa čuvara, otac Ralph ustao je od stola i otišao u drugu prostoriju. Nadbiskup Cluny Dark sjedio je u svom naslonjaču, a desno od njega mirno je sjedio muškarac u sutani s purpurnim pojasom i purpurnom kapicom na glavi. Nadbiskup je bio krupan čovjek s prekrasnom grivom sijede kose i upadljivo plavim očima; spadao je među vitalne starce, posjedovao je izvanredan smisao za humor a najviše od svega volio je bogato postavljen stol. Njegov posjetilac bio je sušta suprotnost – sitan i mršav, s nekoliko rijetkih crnih pramenova kose oko kapice i uglastim, asketskim licem žućkaste boje, s tamnozelenim sjenima brade i krupnim crnim očima. Sudeći po vanjštini, mogao je imati trideset i pedeset godina; u stvari, bilo mu je trideset devet godina, to jest bio je tri godine stariji od oca Ralpha de Bricassarta.
– Sjedite, oče, i natočite sebi šalicu čaja – rekao je nadbiskup srdačno. – Već sam pomislio da ćemo za vas morati naručiti novi. Jeste li otpremili mladog čovjeка s odgovarajućim savjetom da se popravi?
– Jesam, vaša preuzvišenosti – rekao je otac Ralph kratko i sjeo u treći naslonjač pored stolića za čaj prekrivenog tankim sendvičima s krastavcem, kolačima preljevenim ružičastom i bijelom glazurom, vrućim uštipcima preljevenim maslacem, kristalnim posudama s džemom i tučenim vrhnjem, srebrnim priborom za jelo, tanjurićima i šalicama za čaj od ejnslejskog porculana s nježnim zlatnim listićima.
– Takvi incidenti su neugodni, dragi moj nadbiskupe, ali i mi, svećenici našeg Gospodina, samo smo slaba ljudska bića. U srcu ga duboko žalim, i noćaš ću se moliti da ubuduće smogne više snage – rekao je posjetilac.
Govorio je izrazito stranim naglaskom, tihim glasom, pomalo šištavo izgovarajući s. Po nacionalnosti je bio Talijan, a titula mu je bila ,njegova preuzvišenost nadbiskup papinski legat pri Australskoj katoličkoj misiji’. Zvao se Vittorio Scrabanza di Contini-Verchese. Imao je delikatan zadatak da održava vezu između crkvene hijerarhije u Australiji i izravnog centra Crkve u Vatikanu. Drugim riječima, bio je to najutjecajniji svećenik u tom dijelu svijeta.
Prije nego što je postavljen na tu dužnost, nadao se, naravno, da će biti poslan u Sjedinjene Države, ali kad je malo razmislio, zaključio je da će mu i Australija sasvim odgovarati. Iako je po broju stanovnika, ako ne i po površini, Australija bila mnogo manja zemlja, bila je neusporedivo više katolička. U Australiji nije bilo kao u drugim zemljama engleskog govornog područja, i biti katolik nije značilo hendikep u društvenom smislu niti smetnju za napredovanje u politici, poslovnom svijetu ili pravosuđu. Bila je to, osim toga, bogata zemlja koja je obilno pomagala Crkvu. Nije se morao bojati da će ga, dok bude u Australiji, u Rimu zaboraviti.
Nadbiskup papinski legat bio je čovjek profinjena duha i njegove oči iznad zlatnog ruba šalice nisu pažljivo promatrale nadbiskupa Clunyja Darka, nego oca Ralpha de Bricassarta koji je ubrzo trebalo da postane njegov tajnik. Bilo je općenito poznato da nadbiskup Dark mnogo voli tog svećenika, ali nadbiskup papinski legat pitao se koliko će se njemu sviđati taj čovjek. Svi su tako krupni, ti irsko-australski svećenici, kao kakvi divovi pored njega; bilo mu je već dosadilo da neprestano zabacuje glavu kako bi im vidio lice. Odnos oca de Bricassarta prema svom sadašnjem šefu bio je bez zamjerke – ležeran, spontan, pun poštovanja ali srdačan, s mnogo humora. Kako će se prilagoditi radu s potpuno drukčijim čovjekom? Bio je običaj da se na položaj tajnika papinskog legata postavlja Talijan, ali Vatikan je bio neobično zainteresiran za oca Ralpha de Bricassarta. On se ne samo isticao time što je bio osobno bogat (suprotno prilično raširenom mišljenju, njegovi pretpostavljeni nisu imali prava da mu oduzmu taj novac, a on sam nije pokazivao ni najmanju namjeru da ga se odrekne u korist Crkve), nego je vlastoručno donio Crkvi ogromno bogatstvo. Zbog toga je Vatikan odlučio da nadbiskup papinski legat postavi oca Ralpha de Bricassarta za svog tajnika, da prouči tog mladog čovjeka i točno ustanovi kakav je.
Jednog dana Sveti Otac morat će odati priznanje Australiji na taj način što će jednom visokom crkvenom dostojanstveniku dodijeliti kardinalski šešir, ali to neće biti tako brzo. Zato mu je bila dužnost da prati svećenike u dobi oca de Bricassarta, a među njima je de Bricassart nedvojbeno bio najjači kandidat. Pa neka bude tako! Da vidimo kako će se otac de Bricassart nositi s jednim Talijanom. To bi moglo biti zanimljivo. Samo, zašto taj čovjek nije bar malo niži?
Dok je s uživanjem srkao čaj, otac Ralph bio je neobično tih. Nadbiskup papinski legat primijetio je da je pojeo jedan mali trokutasti sendvič ne pokazujući nimalo zanimanja za ostale delikatese, ali je halapljivo iskapio četiri šalice čaja bez šećera i bez mlijeka. E pa, lako je pisalo u izvještaju što ga je dobio – da je u osobnom životu otac Ralph neobično skroman i da su mu jedina slabost dobri (i brzi) automobili.
– Vaše je prezime francusko, oče – rekao je nadbiskup papinski legat prijazno – a rekli su mi da ste Irac. Otkud taj fenomen? Je li vaša obitelj francuskog porijekla?
Otac Ralph zavrtio je glavom i osmjehnuo se.
– To je normansko prezime, vaša preuzvišenosti, vrlo staro i vrlo časno. Ja sam izravan potomak nekog Ranulfa de Bricassarta, baruna na dvoru Vilima Osvajača. Došao je u Englesku 1066. godine, zajedno s Vilimom i njegovom vojskom, i jedan od njegovih sinova dobio je zemlju u Engleskoj. Pod vlašću normanskih kraljeva obitelj je prosperirala, a kasnije su neki od njih, za vladavine Henrika Četvrtog, prešli preko Irskog mora i nastanili se u Paleu. Kad je Henrik Osmi ukinuo vlast Rima nad Engleskom crkvom, de Bricassartovi su ostali vjerni Vilimovoj vjeri, što je značilo da je za nas vrhovna vlast bila u Rimu, a ne u Londonu. Kad je Cromwell uspostavio Commonwealth, de Bricassartovi su izgubili zemlju i titulu, i to im nikad više nije vraćeno. Karlo je imao pristalice u Engleskoj koje je želio nagraditi irskom zemljom. Irci ne mrze Engleze bez razloga, znate. Tako je moja obitelj, ostajući vjerna Crkvi i Rimu, postala gotovo nepoznata. Moj stariji brat vlasnik je unosne ergele u grofoviji Meath, i nada se da će uzgojiti konja koji će pobijediti na Derbyju ili Grand Nationalu. Ja sam drugi sin, a u tradiciji obitelji oduvijek je bilo da drugi sin stupi u svećenike, ako osjeća želju za tim. Veoma se ponosim svojim imenom i porijeklom, znate. Obitelj de Bricassart postoji već tisuću petsto godina.
Ah, to je izvrsno! Staro, aristokratsko prezime i kao najbolja preporuka tradicija čuvanja vjere, bez obzira na progone, makar i po cijenu gubitka imovine i odlaska u emigraciju.
– A ime Ralph?
– Skraćeno od Ranulf, vaša preuzvišenosti.
– Razumijem.
– Mnogo ćete mi nedostajati, oče – rekao je nadbiskup Cluny Dark, premazujući uštipak džemom i tučenim vrhnjem, da bi ga zatim čitavog ubacio u usta.
Otac Ralph se nasmijao.
– Dovodite me u nezgodan položaj, vaša preuzvišenosti! Sjedim ovdje između dosadašnjeg i novog šefa, i ako odgovorim tako da bude zadovoljan jedan, bit će nezadovoljan drugi. Mogu li, međutim, reći da će mi vaša preuzvišenost nedostajati, ali da se radujem što ću raditi s njegovom preuzvišenošću nadbiskupom papinskim legatom?
Bio je to dobar, diplomatski odgovor. Nadbiskup di Contini-Verchese postajao je sve više uvjeren da će mu takav tajnik dobro doći. Samo, previše je lijep čovjek, s tim profinjenim crtama, preplanulom kožom, divno građenim tijelom!
Otac Ralph ponovo je utonuo u šutnju; zurio je u stolić za čaj a da ga nije vidio. Vidio je mladog svećenika koga je upravo disciplinski kaznio, pogled njegovih već izmučenih očiju, gašenje svjetlosti u njima kad je shvatio da mu neće dopustiti ni da se oprosti sa svojom dragom. Bože, što bi bilo da je taj svećenik on, a djevojka Meggie? Takve veze, uz najveću opreznost, mogu ostati neprimijećene neko vrijeme; mogu ostati neprimijećene i zauvijek ako čovjek sastanke sa ženama ograniči na jednom godišnje, u doba odmora, daleko od sredine u kojoj živi. Ali ozbiljna odanost jednoj ženi mora dovesti do toga da se sve otkrije.
Bilo je trenutaka kad je klečanje na mramornom pođu kapele u palači, dok se ne bi sasvim ukočio od bolova, bilo jedini način da se obuzda i ne sjedne u prvi vlak za Gilly i Droghedu. Govorio je sebi da je naprosto žrtva usamljenosti, da mu nedostaje ljudska prisnost na koju je bio navikao na Droghedi. Govorio je sebi da se ništa nije promijenilo kad je popustio trenutnoj slabosti i uzvratio Meggie poljubac; da je njegova ljubav prema njoj još uvijek u carstvu nestvarnog i nadzemaljskog, da nije prešla u drugi svijet i stekla cjelovitost koja ga plijeni i uznemirava na način kako to nekadašnji snovi nisu mogli. Nije mogao priznati da se bilo šta promijenilo, i nastojao je da misli o Meggie kao o maloj djevojčici, isključujući sve vizije koje nisu bile u skladu s tim.
Prevario se. Bol nije popuštao. Činilo se da postaje sve jači i nekako neugodniji, ledeniji. Njegova osamljenost bila je nekad nešto bezlično, i nikad nije bio kadar reći da bi nečija prisutnost u njegovom životu mogla učiniti da se osjeća drukčije. Osamljenost je sad, međutim, dobila ime: Meggie, Meggie, Meggie, Meggie...
Trgnuo se iz svojih snova i primijetio da ga nadbiskup di Contini-Vercheze netremice promatra; te krupne, tamne oči bile su opasno pronicave, kudikamo pronicavije od živahnih, okruglih očiju njegovog dotadašnjeg šefa. Previše inteligentan da bi se pretvarao kako je ta njegova zamišljenost bez razloga, otac Ralph je svom budućem šefu uputio jednako prodoran pogled, a onda se jedva primjetno osmjehnuo i slegao ramenima, kao da kaže: »Svatko u sebi nosi svoju tugu, a sjećati se bolnih stvari nije grijeh«.
– Recite mi, oče, je li iznenadna privredna kriza utjecala na vaše poslove? – upitao ga je talijanski prelat mirno.
– Zasad nema razloga za zabrinutost, vaša preuzvišenosti. Oscilacije na tržištu ne mogu ugroziti Michar Limited. Mislim da će najviše izgubiti oni koji nisu investirali svoj kapital tako promišljeno kao gospođa Carson. Posjed Drogheda, naravno, neće bogzna kako dobro proći; cijena vune pada. Gospođa Carson je, međutim, bila previše lukava da bi uložila sav novac u poljoprivredu; više je voljela solidnost metala. Zato je, po mom mišljenju, ovo pravi trenutak za kupovinu zemljišta, ne samo poljoprivrednog u unutrašnjosti nego i okućnica i gradilišta u velikim gradovima. Cijene su upravo smiješno niske, ali neće takve ostati zauvijek. Ne vidim kako bismo mogli na dužu stazu izgubiti na nekretninama ako ih kupimo sad. Depresija će jednog dana proći.
– Sigurno – rekao je nadbiskup papinski legat.
Otac de Bricassart, očigledno, nije bio samo diplomat nego i poslovan čovjek! Bit će zaista potrebno da ga Rim drži na oku.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 1:20 pm





9

Bila je 1930. godina i Drogheda je dobro osjetila što je to privredna depresija. Širom Australije ljudi su bili bez posla. Oni koji nisu mogli plaćati stanarinu krenuli su u uzaludnu potragu za poslom kojeg nije bilo. Ostavljeni da se snalaze sami, žene i djeca preselili su u straćare na općinskom zemljištu i čekali u repovima na besplatne obroke; očevi i muževi otišli su da traže posao. Čovjek bi zamotao nekoliko najnužnijih sitnica u pokrivač, vezao ga remenom, prebacio preko ramena i krenuo stazom, u nadi da će mu u postajama kroz koje ga nanese put bar dati besplatno da se najede, ako ne i posao. Skitati tako kroz Outback bilo je bolje nego spavati u sidnejskim prihvatilištima za nezaposlene.
Cijene namirnica su pale, i Paddy je do vrha napunio sve smočnice i skladišta na Droghedi. Svatko je mogao sa sigurnošću računati na to da će mu na Droghedi napuniti torbu. Čudno je bilo što se taj defile lutalica neprestano mijenjao; nakon što bi pojeli obilan topao obrok i spakirali namirnice za put, ti ljudi nisu pokazivali ni najmanje volje da ostanu, već bi nastavili put u potrazi za tko zna čim. Nisu sva mjesta bila tako gostoljubiva ni tako široke ruke kao Drogheda, što je samo činilo težom zagonetku zašto te lutalice ne pokazuju želju da ostanu. Možda ih je sama besciljnost tog beskućničkog života, pomisao da nemaju doma, da nemaju kamo otići, tjerala da lutaju dalje. Većina je uspijevala da nekako preživi, ali mnogi su umirali i ljudi bi ih, kad bi ih pronašli, sahranjivali prije nego što gavranovi i divlje svinje ostave od njih samo bijele kosti. U Outbacku čovjek je bio osamljen u ogromnom prostranstvu.
Stuart je, međutim, sad opet ostajao kod kuće, a lovačka puška stajala je uvijek spremna pored kuhinjskih vrata. Sad je bilo lako naći dobre stočare, i Paddy je u staru zgradu za pripravnike smjestio novih devet mladih ljudi, tako da Stuart nije bio neophodno potreban na pašnjacima. Fee više nije držala gotovinu naokolo i zamolila je Stuarta da joj načini čvrst ormar skriven iza oltara u kapeli, koji joj je služio kao sef. Među lutalicama bilo je malo loših ljudi, jer su takvi radije ostajali u velikim i većim provincijskim gradovima; život na stazi bio je previše čist i previše samotnički, a nije nudio lagane dobitke. Ipak, nitko nije zamjerao Paddyju što ne želi ostaviti žene bez zaštite; Drogheda je bila poznato imanje i mogla bi privući pažnju one nekolicine nepoželjnih koji su se kretali stazom.
Zima je donijela žestoke oluje, i suhe i one s kišom, a proljeće i ljeto takve provale oblaka da je trava na Droghedi izrasla sočnija i viša nego ikada.
Jims i Patsy mukotrpno su se probijali kroz školske zadaće što su im stizale poštom, sjedeći za kuhinjskim stolom pod nadzorom gospođe Smith, i usput čavrljali o tome kako će biti kad odu u Riverview, pravu školu s internatom. Gospođa Smith je, međutim, na takve razgovore reagirala tako kiselo i razdražljivo da su ubrzo naučili da ne govore o odlasku s Droghede kad bi se ona našla u blizini.
Suša se vratila; trava visoka odraslom čovjeku do bedara potpuno se osušila i u toku suhog ljeta pretvorila u krte vlati srebrnaste boje. Nakon deset godina provedenih u australskim ravnicama, potpuno otvrdnuli na hajd’-gore-hajd’-dolje oscilacije suša i poplava, ljudi su samo slijegali ramenima i nastavljali raditi svakog dana kao da je taj dan jedini važan. I to je, na izvjestan način, bilo točno; u biti, najvažnije je bilo preživjeti od jedne dobre godine do slijedeće, za koju se nikad nije znalo kad će doći. Nitko nije mogao predvidjeti kišu. U Brisbaneu je živio neki čovjek po imenu Inigo Jones koji je sastavljao prilično pouzdane dugoročne prognoze, primjenjujući novu teoriju aktivnosti sunčevih pjega, ali u ravnicama nisu baš mnogo vjerovali njegovim riječima. Neka od njega traže prognoze mladenci iz Sydneyja i Melbournea kad zakazuju dan vjenčanja, ljudi iz ravnica sudit će o vremenu po onome što osjećaju u kostima.
U zimu 1932. godine vratile su se suhe oluje zajedno s užasnom hladnoćom, ali gusta trava nije dopuštala da se diže prašina, a muha je bilo manje nego inače. To nije bila bogzna kakva utjeha za tek ostrižene ovce, koje su žalosno drhtale. Supruga Dominika O’Rourkea, koja je živjela u drvenoj, ni po čemu osobitoj kući, obožavala je primati goste iz Sydneyja; jedna od glavnih točaka u njenom programu obilazaka bio je posjet Droghedi, jer je željela pokazati posjetiocima da čak u dalekim travnatim ravnicama neki ljudi žive vrlo udobno. Razgovor bi tada uvijek skrenuo na te mršave ovce, bijedne kao utopljeni štakori, ostavljene da se bore sa zimom bez svojih dvanaest do petnaest centimetara dugačkih pramenova koji će im opet izrasti do ljeta. Zato im je, kako je to Puddy ozbiljno objasnio jednom od takvih posjetilaca, vuna bila bolja. A važna je vuna, ne ovca. Ubrzo nakon što je dao tu izjavu, Sidney Morning Herald objavio je pismo sa zahtjevom da parlament po hitnom postupku donese zakon kojim će biti učinjen kraj tim »okrutnim postupcima« uzgajivača. Sirota gospoda O’Rourke bila je potpuno zbunjena, ali Puddy se smijao dok ga nije trbuh zabolio.
– Dobro je što siroti momak nije vidio kako radnik prilikom šišanja raspara ovci trbuh i zašije ga Iglom za zašivanje vreća – tješio je zbunjenu gospođu O’Rourke. – Nema smisla da se uzbuđujete zbog toga, gospođo O’Rourke. Tamo u gradovima nemaju poima kako žive ljudi ovdje, i mogu sebi priuštiti luksuz, da tetoše životinje kao djecu. Ovdje je drukčije. Ovdje nikad nećete doživjeti da netko mirno prolazi pored drugih ljudi, žena ili djece u nevolji kao da ih ne vidi, dok u gradu ti isti koji toliko strepe nad svojim kućnim ljubimcima neće maknuti prstom da pomognu drugom čovjeku.
Fee je podigla glavu.
– U pravu je, gospođo O’Rourke – rekla je. – Uvijek smo skloni da se nemarno odnosimo prema onome čega je mnogo. Ovdje ima mnogo ovaca, a u gradu mnogo ljudi.

Tog dana u kolovozu, kad je izbila strahovita oluja, samo je Paddy bio daleko od kuće. Sjahao je, čvrsto privezao konja za drvo i sjeo ispod jedne vilge da pričeka dok oluja prođe. Drhteći od straha, njegovi su se psi sklupčali kraj njega, a ovce koje je namjeravao prebaciti na drugi pašnjak raspršile su se u skakutave grupice koje su besciljno jurcale na sve strane. Oluja je bila strašna i svoj najžešći bijes iskalila je tek kad se središte vrtloga našlo ravno iznad njegove glave. Paddy je rukama pritisnuo uši, zatvorio oči i molio se.
Nedaleko od mjesta gdje je sjedio ispod vilge, čije su se opuštene lisnate grane uvijale na sve jačem vjetru, nalazila se manja skupina mrtvih panjeva i klada obrasla visokom travom. Usred te bijele, skeletne mase stajao je velik mrtav eukaliptus čije se ogoljeno deblo, petnaestak metara visoko, uzdizalo prema oblacima crnim kao noć, na vrhu stanjeno, nazubljeno i oštro kao koplje.
Plavi vatreni cvijet, tako blistav da je zaslijepio Paddyja i kroz spuštene kapke, natjerao ga je da skoči na noge da bi trenutak nakon toga bio bačen na zemlju kao lutka ponesena valom strašne eksplozije. Podigao je glavu i stigao vidjeti kako munja u svojim posljednjim trenucima poigrava kao bezbroj treperavih plavih i purpurnih plamičaka što puze gore-dolje po deblu mrtvog gumovca; zatim, toliko brzo da je jedva stigao shvatiti što se događa, čitava je masa planula. Iz mrtvog drveta bila je odavno isparila i posljednja kap vlage, a trava je bila visoka i suha kao papir. Kao prkosan odgovor zemlje nebu, iz ogromnog drveta suknuo je stup plamena iznad vrha debla, klade i panjevi oko njega buknuli su istog trenutka, a od središta požara kovitlac je u širokom luku potjerao pred sobom pravu rijeku plamena, zatvarajući jedan, pa drugi, pa treći krug. Paddy nije imao vremena ni da stigne do svog konja.
Pregrijana vilga naglo je planula, a smola u mekoj srži njenog stabla eksplodirala je, raznoseći ga. Kamo god da je pogledao, Paddy je vidio samo kompaktni zid plamena; stabla su gorjela kao baklje a trava ispod njih pretvorila se u vatreno more. Kroz grmljavinu je čuo je vrištanje svog konja i srce mu je stalo; nije mogao ostaviti jadnu životinju da izgori vezana, bespomoćna. Jedan je pas zaskvičao i njegovo skvičanje preraslo je u gotovo ljudski krik bola. Nekoliko trenutaka poskakivao je i uvijao se kao živa lm baklja, a onad nestao u zapaljenoj travi. Javljali su se i drugi psi, kako ih je plamen stizao dok su bježali, jer se tjeran vjetrom kretao brže nego što je bilo koje stvorenje moglo trčati ili letjeti. Užareni meteor oprljio je Paddyju kosu dok je na trenutak zastao da razmisli kako bi mogao najlakše stići do svog konja; kad je oborio pogled, vidio je velikog kakadua kako se peče ispred njegovih nogu.
Paddy je iznenada shvatio da je to kraj. Iz ovog pakla neće se moći izvući ni on ni njegov konj. U trenutku kad je to pomislio, jedan suhi bijeli eukaliptus iza njega buknuo je razbacujući plamen na sve strane, a stablo mu se rascijepalo kad je smola u njemu eksplodirala. Koža na Paddyjevoj ruci prekrila se mjehurićima i pocrnjela; sjaj njegove kose konačno je ustuknuo pred nečim još sjajnijim. Neopisiva je to smrt, jer vatra djeluje od kože prema unutrašnjosti i mozak i srce umiru posljednji, kad prestanu funkcionirati. S odjećom u plamenu, Paddy je urlajući trčao kroz plameni pakao, a svaki njegov jezivi krik bio je ime njegove žene.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 1:21 pm




Svi ostali muškarci vratili su se na Droghedu prije oluje, odveli konje u korale i razišli se, neki prema velikoj kući a drugi prema barakama. U blistavo osvijetljenoj dnevnoj sobi, pokraj kamina od bijelog mramora s ružičastim žilicama, u kojem su buktale velike cjepanice, Clearyjevi su sjedili i slušali kako vani bjesni oluja. Tog dana nisu dolazili u iskušenje da iziđu i promatraju je. Ugodan, prodoran miris eukaliptusovog drveta što je gorjelo u kaminu i gomile sendviča i kolača na kolicima za serviranje bili su previše primamljivi. Nitko nije očekivao da bi i Paddy mogao stići.
Oko četiri po podne oblaci su otplovili na istok i svi su, nesvjesno, odahnuli; bilo je zbog nečeg nemoguće opustiti se za suhe oluje, iako su sve zgrade na Droghedi bile opremljene gromobranima. Jack i Bob su ustali i izišli da udahnu malo svježeg zraka, kako su rekli, u stvari, da opet udahnu zrak punim plućima.
– Pogledaj! – rekao je Bob, pokazujući prema zapadu.
Iznad drveća što je okružavalo Domaći pašnjak, dizao se ogroman oblak dima brončane boje, rubova raščupanih na vjetru u iskidane trake.
– Bože! – jeknuo je Jack i potrčao prema telefonu. – Požar, požar! – viknuo je u slušalicu i odmah istrčao van da vidi što se događa, dok su oni u sobi zapanjeno zurili u njega. Vratio se i viknuo: – Požar na Droghedi, i to velik! – a zatim objesio slušalicu. To je bilo sve što je trebalo javiti centrali u Gillyju i onima duž linije koji su obično podizali slušalicu na prvi zvuk zvonca. Iako u oblasti Gillanbone nije bilo većeg požara otkako su Clearyjevi stigli na Droghedu, svu su znali što treba da rade.
Mladići su otrčali po konje, stočari su se već okupljali ispred baraka za pripravnike, a gospođa Smith otključala je jedno od skladišta i brzo dijelila vreće od jute, svakome po desetak komada. Oblak dima uzdizao se na zapadu a vjetar je puhao iz tog pravca, što je značilo da se vatra približava imanju.
Fee je skinula dugu suknju i obukla stare Paddyjeve hlaće, a onda otrčala s Meggie prema štalama; znala je da će biti neophodno potreban svaki par ruku koji može držati vreću.
U kuhinji, gospođa Smith raspalila je vatru u velikoj peći, a djevojke su počele donositi velike lonce što su visili o kukama sa stropa.
– Dobro je što smo jučer zaklali vola – rekla je gospoda Smith. – Minnie, uzmi ključ od podruma s pićem i donesi sav rum i sve pivo što ga imamo; neka Cat pođe s tobom da ti pomogne, a zatim odmah počnite mijesiti tijesto za pogače, dok ja pripremam paprikaš. I požurite, požurite!
Konji, uznemireni poslije oluje, osjetili su miris dima i nisu se dali osedlati; Fee i Meggie konačno su izvele konje, koji su poigravali, iz štale u koral, u nadi da će ih tamo lakše savladati. Dok se Meggie natezala s kestenjastom kobilom, stazom što je vodila za Gilly dotrčala su dvojica radnika-lutalica.
– Požar, gospođo, požar! Imate li konje i za nas? Možemo li dobiti vreće.
– Idi te ravno stazom prema oborima. Bože, nadam se da nitko od vaših nije tamo nastradao! – rekla je Meggie, koja nije znala gdje joj je otac.
Radnici su uzeli jutene vreće i mješine s vodom od gospode Smith; Bob i ostali muškarci odjahali su pet minula ranije, pa su se požurili za njima. Fee i Meggie krenule su posljednje, galopom duž potoka, zatim preko potoka, prema mjestu gdje se dizao dim.
Iza njih, Tom, vrtlar, napunio je veliki kamion- cisternu vodom iz arteškog zdenca i upalio motor. Sumo provala oblaka mogla bi ugasiti požar takvih razmjera, ali voda je bila potrebna za kvašenje vreća i odjeće gasilaca. Kad je prebacio ručicu u prvu brzinu da bi savladao strmu suprotnu obalu potoka, na trenutak se osvrnuo i pogledao praznu nadzornikovu kuću i dvije prazne kuće iza nje; to je bio meki trbuh posjeda, jedino mjesto gdje su zapaljivi objekti bili dovoljno blizu drveća iza potoka da ih može zahvatiti požar. Stari Tom pogledao je prema zapadu, zavrtio glavom, naglo donoseći odluku, i vješto upravljajući vratio kamion, vozeći unatrag, na obalu bližu imanju. Neće uspjeti lokalizirati taj požar na pašnjaku; vratit će se ovamo. Iznad jaruge, ispred nadzornikove kuće, pričvrstio je šmrk za cisternu i dobro zalio kuću, a zatim prešao na dvije manje zgrade, natapajući drvene zidove i stupove. To je bilo najkorisnije što je mogao učiniti – tako nakvasiti zgrade da ne mogu planuti.
Meggie je jahala iza Fee promatrajući kako se zloslutni oblak na zapadu povećava; vjetar je donosio sve jači i jači miris paljevine. Već se spuštao sumrak i krda životinja što su bježala sa zapada postajala su sve brojnija – krda klokana, divljih svinja, stada uplašenih ovaca i goveda, emui, goane i na tisuće zečeva. Bob je ostavio vratnice otvorene, primijetila je kad su prešle iz Boreheada na Billa-Billu; svaki pašnjak Droghede imao je svoje ime. Ovce su, međutim, bile tako glupe da bi, naišavši na ogradu, ostale stajati metar daleko od otvorenih vratnica, ne primjećujući je.
Dok su stigli, požar je uznapredovao već gotovo dvadeset kilometara, a širio se i bočno, tako da je svakog trenutka zahvaćao sve širu frontu. Zaustavili su uplašene, nemirne konje i bespomoćno gledali prema zapadu, promatrajući kako se tjeran snažnim vjetrom požar prenosi kroz visoku suhu travu i skače s jedne skupine drveća na drugu. Nije imalo nikakvog smisla pokušavati, na tom mjestu požar ne bi mogla zaustaviti ni armija. Morat će se vratiti na imanje i braniti ga kako znaju i mogu... Fronta požara bila je široka već osam kilometara; ako ne potjeraju svoje već umorne konje, i sami će se naći okruženi plamenom, littsliadat će. Bilo je šteta ovaca, velika šteta, ali pomoći nije bilo.
Stari Tom još je zalijevao kuće kraj potoka kad su piršli plitki gaz.
– Dobro je, Tome! – viknuo je Bob. – Nastavi tako dok ne postane pretoplo, a onda se na vrijeme povući, čuješ li me? Ne junači se bez potrebe, ti si važniji od to malo drveta i stakla!
Imanje je bilo zakrčeno automobilima, a vidjela su se svjetla novih koji su pristizali poskakujući na neravnoj cesti iz Gillyja. Velika grupa muškaraca čekala je da Bob odvede konja u koral.
– Je li požar velik, Bobe? – upitao je Martin.
– Previše velik da bismo se borili s njim, mislim – rekao je Bob očajno. – Mislim da je širok oko osam metara, a po ovom vjetru kreće se brzinom konja u galopu. Ne znam hoćemo li uspjeti da obranimo imanje, mislim da bi Нarrу trebalo da se spremi da brani svoje domaćinstvo. On je prvi na redu poslije nas, zato što ne vidim na koji bismo način mogli zaustaviti vatru.
– E pa, već dugo nismo imali velik požar. Do poslednjeg velikog požara došlo je 1919. godine. Organizirat ćemo ekipu koja će otići na Beel-Beel, ali ima nas dovoljno i doći će još ljudi. Gilly može uputiti u borbu s vatrom oko pet stotina muškaraca. Dio će ostati ovdje da pomogne. Sve što mogu reći jest: hvala bogu što je moj posjed zapadno od Droghede.
Bob se iscerio.
– Ti zaista znaš utješiti čovjeka, Martine.
Martin je pogledao naokolo.
– Gdje je tvoj otac, Bobe?
– Zapadno od požara, kao i Bugela. Otišao je na Wilgu da odvoji ovce koje će se ojanjiti a Wilga je bar deset kilometara zapadno od mjesta gdje je izbio požar, mislim.
– Ni za koga drugog nisi zabrinut?
– Nisam danas, hvala bogu.
Bilo je to pomalo kao da su u ratu, pomislila je Meggie kad je ušla u kuću. Sve u pokretu, pripremanje rezervi vode i hrane, nastojanje da se sačuva prisebnost i snaga. I katastrofa koja samo što nije nastupila. Kako su ljudi stizali, odlazili su da se pridruže onima koji su na Domaćem pašnjaku obarali drveće, koje je izraslo u blizini potoka, i kosili previsoku travu duž ruba pašnjaka. Meggie se sjetila kako je, kad je prvi put ugledala Droghedu, pomislila da bi Domaći pašnjak mogao biti mnogo ljepši da nije, u usporedbi s gustom šumom oko njega, tako pust i prazan. Sad je shvatila zašto je takav. Domaći pašnjak bio je, u stvari, velika kružna zaštitna zona.
Svi su pričali o požarima što ih je Gillanbone vidio u sedamdeset godina postojanja. Bilo je to čudno, ali za dugotrajnih suša požari nisu nikad predstavljali neku posebnu opasnost, jer nije bilo dovoljno trave koja bi omogućila širenje požara. Najveći požari u Gillyju izbijali su upravo u vrijeme kao što je bilo ovo, godinu ili dvije nakon što bi obilne kiše učinile da trava bude visoka i zapaljiva kao papir. Takvi požari ponekad bi progutali na stotine kilometara pašnjaka.
Martin King preuzeo je zapovjedništvo nad tri stotine ljudi koji su ostali da brane Droghedu. Bio je najstariji zemljoposjednik u čitavoj oblasti i borio se s požarima pedeset godina.
– Bugela ima 60.000 hektara pašnjaka – rekao je – i 1905. godine izgubio sam sve ovce, do posljednje. Na posjedu je izgorjelo i posljednje drvo. Trebalo mi je petnaest godina da ponovo stanem na noge, čak sam i mislio neko vrijeme da to uopće neću uspjeti, jer ni vuna ni goveđe meso nisu u to vrijeme donosili mnogo.
Vjetar je još zavijao i zrak je bio zasićen mirisom paljevine. Spustila se noć, ali nebo na zapadu bilo je ožareno paklenom svjetlošću; dim što se vukao pri zemlji terao ih je na kašalj. Ubrzo zatim ugledali su prve plamenove, dugačke vatrene jezike što su lizali, lepršajući, do visine od trideset metara, nestajući u oblacima dima; do ušiju im je doprla grmljavina slična urlanju uzbuđene gomile na nogometnoj utakmici. Drveće na zapadnoj strani pojasa što je okruživao Domaći pašnjak planulo je, i iznad njega se podigao kompanktan plameni zid. Meggie, koja je skamenjena gledala prizor s verande, vidjela je patuljaste siluete ljudi što su se ocrtavale na tom vatrenom zidu poskakuju i uvijaju se kao izgubljene duše u paklu.
– Meggie, dođi ovamo i spremi ove tanjure u ormaru! Nismo na pikniku, znaš! – čula je majčin glas.
Bezvoljno se okrenula i ušla u kuću.
Dva sata kasnije doteturala je prva grupa iscrpljenih ljudi poslanih da nešto pojedu i popiju i tako povrate snagu za nastavak borbe. Žene na imanju pripremale su se upravo za taj trenutak, radeći svim snagama da bude ovoljno paprikaša i pogača, čaja, ruma i piva za tri stotine ljudi. Kad bi izbio požar, svatko je radio ono što je najbolje znao, a to je značilo da su žene kuhale da bi održale fizičku snagu jačih muškaraca.
Sanduci pića pražnjeni su jedan za drugim ali su stizali novi. Crni od čađe i posrćući od umora, muškarci su ispijali ogromne količine tekućine i trpali u usta ogromne komade kruha da bi zatim, kad bi se paprikaš ohladio, ispraznili po tanjur paprikaša, iskapili još po jednu čašicu ruma i vratili se u borbu s vatrom.
Krećući se između velike kuće i kuhinje, Meggie je zastajala da promatra požar, uzbuđena i uplašena. U tom prizoru bilo je neke ljepote, nadzemaljske ljepote, ljepote prizora iz nekog dalekog svijeta, sa sunca tako udaljenog da njegova svjetlost dopire do nas hladna, gdje ratuju Bog i sotona. Fronta plamena odgalopirala je prema istoku, sad su bili potpuno opkoljeni i Meggie je mogla razabrati pojedinosti koje se nisu vidjele u trenutku nailaska fronte. Sve je bilo crno, narančasto, crveno, bijelo i žuto – crna silueta visokog drveta obrubljena narančastom korom koja je treperila i tinjala; crveni pepeo što leti i kovitla se kao sablast u ritmu nekog fantastičnog plesa visoko u zraku; žuto pulsiranje izgorjelih srca mrtvog drveća; pljusak purpurnih iskri nakon eksplozije eukaliptusa; iznenadni blijesak narančasto-bijelog plamena kad bi buknulo nešto što se do tada opiralo, konačno se predajući vatri. Oh, da, bio je to prekrasan prizor u noći, prizor koji će joj ostati u sjećanju do kraja života.
Iznenadno povećanje brzine vjetra prisililo je žene da se uz stablo vistarije popnu na limeni krov, jer su svi muškarci bili na Domaćem pašnjaku. Umotane u vreće, koje ih ipak nisu mogle zaštititi da ne zadobiju opekotine po rukama i koljenima, čistile su mokrim krpama vreo pepeo s već zagrijanog krova, bojeći se da bi krov mogao popustiti pod težinom i da bi se mogle zapaliti grede ispod njega. Požar je, međutim, najvećom žestinom bjesnio već negdje dvadeset kilometara istočno od Droghede, na Beel-Beelu.
Drogheda se nalazila samo oko pet kilometara od istočne granice posjeda, koja je bila najbliža Gillyju. Tu je graničila s Beel-Beelom, a dalje prema istoku nalazio se Narrengang. Kad je brzina vjetra porasla sa šesdeset na devedest kilometara na sat, čitava je oblast znala da samo kiša može spriječiti da požar ne bjesni tjednima i uništi na stotine kvadratnih kilometara najboljih pašnjaka.
Kuće pored potoka odoljele su najžešćem udaru рožara jer je Tom kao opsjednut punio kamion-cisternu, zalijevao zgrade, ponovo punio i ponovo zaljevao. U trenutku kad je brzina vjetra porasla, kuće su, međutim, ipak planule i Tom se povukao s cisternom, plačući.
– Možete pasti na koljena i zahvaliti Bogu što se vjetar nije pojačao dok je fronta bila zapadno od nas – rekao je Martin King. – Da se to dogodilo, izgorio bi ne samo posjed nego i svi mi. Bože moj, nadam se da su oni na Beel-Beelu živi i zdravi!
Fee mu je donijela veliku čašu punu čistog ruma. Martin King više nije bio mladić, ali se borio dok je bilo potrebno i majstorski upravljao operacijama.
– Zvuči glupo – rekla mu je – ali kad je izgledalo da će sve propasti, neprestano sam mislila na koje-kakve sasvim nevažne stvari. Nisam mislila ni na smrt ni na djecu, ni na to da će izgorjeti ova prekrasna kuća. Mislila sam samo na svoju košaru s priborom za šivenje, na nedovršeno pletivo, na kutiju u koju sam godinama spremala suvišnu dugmad, na srcaste modlice za kolače koje mi je Frank napravio prije mnogo godina. Kako ću živjeti bez svega toga? Sve su to sitnice, znate, ali sitnice koje se ne mogu zamijeniti drugima ni kupiti u radnji.
– Tako, u stvari, razmišlja većina žena. Čudno, zar ne, kako ljudski um reagira! Moja žena, sjećam se, 1905. godine vratila se u kuću, iako sam kao lud urlao da ne ide, samo da spasi okvir s platnom na kojem je započela neki vez. – Nasmijao se. – Ipak, izvukli smo se na vrijeme, iako smo izgubili kuću. Kad sam sagradio novu, prvo što je uradila bilo je da završi taj vez. Bila je to jedna od onih starinskih štampanih podloga, znate na kakve mislim. I na njoj je pisalo »Dome, mili dome«. – Spustio je praznu čašu i zavrtio glavom, kao da se čudi neshvatljivim postupcima žena. – A sad, vrijeme je da krenem. Bit ćemo potrebni Garethu Daviesu na Narrengangu, a ako se ne varam, i Angusu na Rudna Hunishu.
Fee je preblijedjela.
– Oh, Martine! Zar je požar stigao tako daleko?
– Dat je znak za uzbunu, Fee. Booroo i Bourke su na nogama.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 1:22 pm





Požar je napredovao na zapad još tri dana, stalno se šireći, a onda se iznenada sručio žestok pljusak i kiša je padala četiri dana, ugasivši i posljednji ugarak. Fronta požara je do tada, međutim, prevalila više od sto šezdeset kilometara i ostavila za sobom crnu, pougljenjenu stazu široku više od trideset kilometara, od sredine Droghede do granice posljednjeg posjeda u gilanbonskom okrugu na istoku, Rudna Hunisha.
Dok nije počela padati kiša, nitko nije očekivao vijesti o Paddyju jer su smatrali da je na sigurnom, zapadno od zone zahvaćene požarom, odsječen od njih pojasom pregrijane zemlje i još tinjajućeg drveća. Da požar nije uništio telefonsku liniju, govorio je Bob sigurno bi ih nazvao Martin King, jer je bilo logično da Paddy potraži utočište na zapadu, na posjedu Bugela. Nakon što je, međutim, pala kiša, i padala već šest sati a od njega nije bilo ni traga ni glasa, počeli su se brinuti. Gotovo puna četiri dana neprestano su uvjeravali sami sebe da nema razloga za zabrinutost, da je jednostavno odsječen od njih i da je odlučio da pričeka trenutak kad će se moći vratiti kući, umjesto da ide na Bugelu.
– Već je davno trebalo da stigne – rekao je Bob nervozno koračajući gore-dolje po dnevnoj sobi dok su ga ostali šutke promatrali. Da ironija bude veća, kiša je donijela hladnoću i u mramornom kaminu ponovo je plamsala vatra.
– Što da radimo, Bobe? – upitao je Jack.
– Mislim da je krajnje vrijeme da pođemo u tragu. Možda je ozlijeđen, a možda je ostao bez konja i polako ide pješice kući. Možda se konj uplašio i zbacio ga, pa možda negdje leži nesposoban da se kreće. Imao je hrane za jedan dan, ali nikako dovoljno za četiri dana, što ne znači da je za to vrijeme već mogao umrijeti od gladi. Bit će bolje da ne dižemo uzbunu, pa neću pozvati naše ljude iz Narrenganga. Ako ga, međutim, do večeri ne nađemo, odjahat ću do Dominika pa ćemo sutra pokrenuti čitavu oblast. Bože, kad bi samo oni momci požurili s uspostavljanjem telefonske linije!
Fee je drhtala; oči su joj blistale grozničavim, gotovo divljim sjajem.
– Obući ću hlače – rekla je. – Ne mogu ostati ovdje i čekati.
– Mama, ostani kod kuće! – molio ju je Bob.
– Ako je povrijeđen, tko zna gdje se nalazi, Bobe, i tko zna u kakvom je stanju. Poslao si stočare na Narrengang, pa nas ima premalo za potragu. Ako pođem s Meggie, nas dvije zajedno bit ćemo dovoljno snažne da mu pomognemo, u kakvom god stanju da ga nađemo. Ovako, Meggie bi morala poći s jednim od vas, a to bi nam prorijedilo redove. O sebi da i ne govorim...
Bob je popustio.
– U redu. Uzmi konja na kome si jahala do vatre. Svi neka ponesu puške i dovoljno metaka!
Odjahali su preko potoka u središte spaljenog predjela. Nigdje nije ostalo ništa zeleno ni smeđe, sve je bilo pretvoreno u crni, mokri pepeo koji se i nakon nekoliko sati kiše, začudo, još pušio. Svaki list na svakom drvetu bio je spržen, crn i uvijen, a ondje gdje je bila trava, mjestimično su se mogle vidjeti crne gomilice – ovce koje je progutala vatra – ili veća gomila koja je nekad bila krava ili divlja svinja. Suze na njihovim obrazima miješale su se s kapima kiše.
Bob i Meggie jahali su na čelu grupe, Jack i Hughie u sredini, Fee i Stuart na začelju. Fee i Stuart osjećali su se tako najbolje, crpli su spokojstvo iz toga što su zajedno, jedno uz drugo; nisu razgovarali, osjećaj blizine bio im je dovoljan. Konji su se čas zbijali jedan uz drugog, čas razmicali, kad bi se pred njima pojavila neka nova strahota, ali to posljednjem paru jahača kao da nije smetalo. Konji su se kroz blato teško i sporo kretali, ali pougljenjena, polegla trava sad je prekrila zemlju kao crn sag od kokosa, pružajući im bolji oslonac. Očekivali su da će svakog trenutka ugledati pred sobom Paddyja, ali vrijeme je prolazilo a horizont je ostajao pust.
S novim osjećajem potištenosti, ustanovili su da je požar izbio mnogo dalje nego što su u početku pretpostavljali, na pašnjaku Wilga. Olujni oblaci prikrili su dim, tako da su ga ugledali tek nakon što je požar prešao prilično dug put. Granica je izgledala naprosto neshvatljivo. S jedne strane jasno povučene linije bilo je sve crno, svjetlucavo kao katran, dok se s druge strane prostirala zemlja kakvu su oduvijek znali, obrasla smeđom i plavičastom travom, sumorna na kiši ali živa. Bob je zaustavio konja i pričekao ostale, da se dogovori s njima.
– E pa, krenut ćemo odavde. Ja ću krenuti na zapad, to je pravac kojim je i otac najvjerojatnije krenuo. ja sam i najsnažniji. Imate li svi dovoljno metaka? Dobro. Ako naiđete na neki trag, ispalite tri metaka u zrak, a oni koji čuju neka se jave tako što će ispaliti jedan metak. Zatim neka svi pričekaju, a onaj tko je ispalio tri metka neka ispali još tri pet minuta kasnije, i neka tako i nastavi, po tri metka svakih pet minuta. Oni koji čuju neka svaki put odgovare jednim metkom. Jack, ti ćeš krenuti na jug duž linije požara, a ti, Hughie, kreni na jugozapad. Ja idem na zapad, mama i Meggie neka pođu na sjeverozapad. Ti, Stu, kreni duž linije požara ravno na sjever. Svi se, molim vas, krećite polako i pažljivo! Zbog kiše se ne vidi baš daleko, a tamo kamo idete ima dosta drveća. I dozivajte ga što češće; možda vas neće vidjeti ali će vas ćuti. Zapamtite, ne pucajte ukoliko ne pronađete nešto, jer otac nije imao sa sobom pušku i strašno će se osjećati ako čuje hice a bude predaleko da se javi. Želim vam sreću i neka vas bog čuva!
Razišli su se kao hodočasnici na raskršću, udaljavajući se sve dalje jedni od drugih kroz sivu, gustu zavjesu kiše, sve sitniji i sitniji, dok se konačno nisu izgubili u daljini, krećući se određenom stazom.
Stuart je prešao samo oko jedan kilometar kad je primijetio skupinu izgorjelog drveća vrlo blizu granične linije vatre. Tu je bila jedna mala vilga, crna i sparušena kao oprljana četka za brisanje podova, a blizu nje uzdizalo se izgorjelo deblo, kraj same granice pougljenjene zone. Odjednom je ugledao Paddyjeva konja, izgorjela, naslonjena na stablo velikog gumovca, i dva Paddyjeva psa, ukrućene crne lešine sa sve četiri šape podignute uvis. Sjahao je i, dok su mu noge do gležanja tonule u crno blato, izvukao pušku iz futrole pričvršćene uz sedlo. Usne su mu se pokrenule, nečujno izgovarajući molitvu, kad je zakoračio preko klizavog, ljepljivog ugljevlja. Da nije bilo konja i pasa, mogao bi se nadati da je otkrio nastradalog sezonskog radnika ili putnika koje se slučajno zatekao na tom mjestu i poginuo. Paddy je, međutim, imao konja i pet pasa, a nijedan slučajni putnik nije jahao niti je vodio sa sobom više od jednog psa. Mjesto na kome se nalazio bilo je u samom srcu Droghede, tako da se tu nije mogao zateći neki gonič stoke ili radnik s Bugele ili s nekog drugog posjeda na zapadu. Nešto dalje naišao je još na tri pougljenjena psa; ukupno pet, pet pasa. Znao je da šestog neće naći, i nije.
Nedaleko od mjesta gdje se nalazio konj, u prvom trenutku skriveni od njegovog pogleda nagorjelim trupcem, ležali su ostaci čovjeka. Zabune nije moglo biti. Svjetlucav na kiši, crni leš ležao je na leđima koja su bila izvijena u luku, u sredini podignuta, tako da su zemlju dodirivala samo bedra i ramena. Ruke su bile raširene, savijene u laktovima kao da se obraćaju nebu, a prsti s kojih je otpadalo meso tako da su se vidjele nagorjele kosti kao da su pokušavali zgrabiti nešto nepostojeće. Noge su također bile raširene i savijene u koljenima, a lice bez očiju slijepo je zurilo u nebo.
Nekoliko trenutaka Stuartov bistri, prodorni pogled počivao je na ocu; nije vidio izgorjelu ljusku čovjeka, vidio je čovjeka kakav je bio. Podigao je pušku prema , ispalio hitac, repetirao, ispalio drugi, repetirao, ispalio i treći. Iz daljine je odjeknuo hitac kao odgovor, zatim iz još veće daljine, mnogo slabije, još jedan. U trenutku sjetio se da su bliži hitac ispalile njegova majka i sestra. One su bile krenule na sjeverozapad, on na sjever. Ne čekajući da prođe dogovorenih pet minuta, gurnuo je nov metak u ležište, okrenuo cijev prema jugu i povukao okidač. Repetirao je, ispalio drugi metak, repetirao, ispalio treći. Spustio je pušku na zemlju i stajao neko vrijeme gledajući prema jugu, nagnute glave, osluškujući. Ovog puta prvi odgovor stigao je sa zapada –javio se Bob – zatim su se javili Jack i Hughie, i konačno majka. Uzdahnuo je, osetivši olakšanje; nije želio da žene stignu prve.
Stojeći i tako, nije vidio kako iz šumarka na sjeveru izlazi velik divlji vepar; osjetio ga je po mirisu. Bio je krupun kao krava, a njegovo masivno tijelo klatilo se i podrhtavalo na kratkim, snažnim nogama kad je oborio glavu i počeo kopati mokru, pocrnjelu zemlju.
Mučili ga bolovi, a hici još više uznemirili. Rijetke čekinje najednom boku bile su spržene i vidjela se , kao krv crvena koža. Dok je gledao prema jugu, Stuart je osjetio ugodan miris pržene svinjetine, kao da majka izvukla iz pećnice pečeni but, pokriven rumenom hruskavom kožicom. Trgnuvši se iz one čudne smirene tuge koja je, činilo se, bila oduvijek dio njegovog života, okrenuo je glavu, pomislivši u istom trenutku kako je jednom već bio na tom mjestu, kako je slika tog crnog, vodom natopljenog predjela urezana u neki dio njegova mozga još na dan njegovog rođenja.
Sagnuo se i pružio ruku da dohvati pušku, a onda se sjetio da nije napunjena. Vepar je stajao potpuno nepokretno, a sitne, krvlju podlijevene oči bijesno su mu svjetlucale; vidjele su se velike žute, oštre kljove, polukružno savijene naviše. Osjetivši zadah zvijeri, Stuartov je konj uplašeno zarzao; vepar je okrenuo glavu prema njemu a onda je oborio spremajući se da nasrne. Stuart je shvatio da mu je konj, privukavši pažnju vepra, pružio priliku da se spasi. Brzo se sagnuo, dohvatio pušku, otvorio zatvarač i gurnuo ruku u džep, tražeći metke. Kiša je ravnomjerno pljuštala, prigušujući sve ostale zvuke. Vepar je ipak čuo škljocanje zatvarača i u posljednjem trenutku promijenio pravac napada, skrenuvši od konja prema Stuartu. U posljednjem trenutku, prije nego što će udariti u njega, Stuart je uspio ispaliti jedan metak ravno u veprove grudi, ali to ga nije zaustavilo. Kljove su se naglo podigle uvis i u stranu, zahvativši mu trbuh. Pao je, a krv je pljusnula kao iz otvorene slavine, natapajući mu odjeću i zemlju oko njega.
Nespretno se okrenuvši, jer je zrno već počelo djelovati, vepar se vratio i ponovo ga zahvatio kljovama, a onda se zateturao, nagnuo se i posrnuo. Konačno, sedam stotina pedeset kilograma teško tijelo srušilo se preko Stuarta i pritisnulo mu lice uz kao katran crno, ljepljivo tlo. Nekoliko trenutaka njegove ruke kopale su zemlju u uzaludnom, grčevitom nastojanju da se oslobodi; to je, znači, bilo ono što je oduvijek znao, zbog čega se nikad nije ničemu nadao, zbog čega ni o čemu nije sanjario, zbog čega nije ništa planirao, samo je sjedio i upijao živi svijet tako duboko da nije imao vremena žaliti zbog sudbine koja ga čeka. »Mama, mama!« pomislio je. »Ne mogu ostati kraj tebe, mama!« A onda mu je srce stalo.
– Pitam se zašto Stuart nije ponovo pucao – rekla je Meggie majci dok su kaskale u smjeru odakle su doprli njegovi prvi pucnji. Nisu mogle jahati brže kroz blato, a izgarale su od strepnje.
– Vjerojatno je zaključio da smo ga čule – rekla je Fee. Iz podsvijesti joj se, međutim, javljalo Stuartovo lice kako ga je vidjela kad su krenuli u raznim pravcima, kako joj je stegao ruku i kako se osmjehnuo. – Sad već sigurno nismo daleko – rekla je i natjerala konja da prijeđe u nespretan, klizav galop.
Jack je, međutim, stigao prvi, zatim Bob, i obojica su krenuli u susret ženama kad su izbile na posljednju neizgorjelu čistinu kraj mjesta gdje je izbio požar.
– Ne prilazi, mama – rekao je Bob kad je sjahala.
Jack je prišao Meggie i zagrlio je.
Dva para sivih očiju okrenula su se njima ne izražavajući ni zbunjenost ni strah, već shvaćanje, kao da im nije potrebno ništa objašnjavati.
– Paddy? – upitala je Fee glasom koji kao da nije bio njen.
– Da. I Stu.
Ni jedan od sinova nije mogao da je pogleda u oči.
– Stu? Stu? Šta to govoriš, kako Stu? Oh, bože, što se dogodilo, što je s njim? Nisu obojica... ne!
– Tata je nastradao u požaru; mrtav je. Stu je naišao na divljeg vepra, i ovaj ga je napao. Stu je pucao i ubio vepra, ali ga je vepar ipak zahvatio i onda se, umirući, srušio preko njega. I on je mrtav, mama.
Meggie je vrisnula i pokušala da se otrgne od Jacka koji ju je držao, ali Fee je stajala između Bobovih krvavih, raširenih ruku kao da se pretvorila u kamen, оčiju svjetlucavih kao staklene kugle.
– To je previše – rekla je konačno i pogledala u Boba; kiša joj se slijevala niz lice, a pramenovi kose padali su joj niz vrat kao zlatni vodopadi. – Pusti me da odem k njima, Bobe. Jednom od njih sam supruga, drugom majka. Ne možeš me spriječiti... nemaš prava da me sprečavaš. Pusti me da odem k njima.
Meggie se smirila i stajala je u Jackovu zagrljaju, s glavom na njegovu ramenu. Kad je Fee krenula preko zgarišta, koračajući uz Boba koji ju je držao oko pasa, Meggie je gledala za njima, ali nije ni pokušala da ih slijedi. Iz kiše je izronio Hughie, i Jack mu je pokretom glave pokazao na Boba i majku.
– Pođi s njima, Hughie, i ostani uz njih. Meggie i ja ćemo se vratiti na Droghedu po kola.
– Pustio je Meggie i pomogao joj da uzjaše na kestenjastu kobilu.
– Hajdemo, Meggie, skoro će mrak. Ne možemo ih ovdje ostaviti cijelu noć, a oni se neće maknuti dok se ne vratimo.
Pokazalo se, međutim, da kola niti bilo šta drugo na kotačima neće moći proći kroz blato, pa su na kraju Jack i stari Tom upregli dva konja za vuču i za ormu vezali lancima ploču valovitog lima. Tom je vodio zapregu, jašući na trećem konju, a Jack je jahao ispred nje noseći najveću svjetiljku koja se našla na Droghedi.
Meggie je ostala kod kuće; sjela je ispred kamina u dnevnoj sobi, a gospođa Smith ju je uzalud pokušavala nagovoriti da pojede nešto. Suze su joj potekle niz lice kad je vidjela kako djevojka šutke, bez plača, zatvorivši se u sebe, podnosi bol. Čula je kako netko kuca na glavna vrata i, pitajući se kome je to uspjelo da se probije kroz blato, pošla da otvori. Uvijek se čudila brzini kojom se vijesti šire u tom pustom prostranstvu, od jednog osamljenog posjeda do drugog.
Na verandi je stajao otac Ralph, mokar i prljav od blata, u odijelu za jahanje i kabanici od impregniranog platna.
– Mogu li ući, gospođo Smith?
– Oh, oče, oče! – zaplakala je i bacila mu se u zagrljaj? Kako ste saznali? – upitala je dok ju je on začuđeno gledao.
– Gospođa Cleary mi je poslala telegram, što je bio postupak koji veoma cijenim. Nadbiskup di Contini-Verchese dopustio mi je da dođem. Kakvo ime jezik da polomiš! Vjerujete li da ga moram izgovoriti po sto puta na dan? Doletio sam. Kotači su prilikom slijetanja upali u blato i avion se prevalio na nos. pa sam znao kakav je teren prije nego što sam stupio nogom na njega. Dragi, divni Gilly! Ostavio sam prtljagu kod oca Wattyja u prezbiteriju i posudio konja od šefa poreznog ureda, koji je rekao da sam lud i okladio se sa mnom za flašu Johnnie Walkera s crnom etiketom da se neću probiti kroz blato. Oh, gospođo Smith, nemojte plakati! Draga gospođo Smit, ako je bio požar, nije propao svijet, ma kako strašan požar bio! – rekao je osmjehujući se i tapšući po ramenima koja su se tresla. – Došao sam da učinim sve što mogu da to što lakše prebrodite, a vi mi u tome baš ne izlazite u susret. Nemojte plakati, molim
– Vi, dakle, ne znate – jecala je.
– Sto? Što ne znam? Što je... što se dogodilo?
– Gospodin Cleary i Stuart su mrtvi.
Lice mu je pobijeljelo kao vapno; odgurnuo je gospođu Smith.
– Gdje je Meggie? – viknuo je.
– U dnevnoj sobi. Gospođa Cleary je još na pašnjaku, kraj njihovih tijela. Jack i Tom su otišli da ih donesu Oh, oče, ponekad, iako vjerujem u Boga, pomislim da je previše okrutan! Zašto je morao uzeti odjednom obojicu?
Otac Ralph je, međutim, pričekao samo toliko da čuje gdje se nalazi Meggie. Krenuo je u dnevnu sobu, usput odbacivši kabanicu, ostavljajući za sobom blatan trag.
– Meggie! – rekao je prilazeći joj i spuštajući se na koljena do njene stolice; vlažnim rukama čvrsto je stegao njene ledene prste.
Kliznula je sa stolice, bacila mu se u zagrljaj i pritisnula obraz na njegovu mokru košulju; zatvorila je oči, usprkos bolu tako sretna da je željela da tom trenutku nikad ne dođe kraj. Došao je; to je dokaz moći što je još ima nad njim, pobijedila je.
– Sav sam mokar, draga Meggie, skvasit ću ti haljinu – šapnuo je, obraza priljubljenog uz njenu kosu.
– Nije važno. Došli ste.
– Da, došao sam. Htio sam se uvjeriti da si dobro, imao sam osjećaj da sam potreban, morao sam doći da sve vidim svojim očima. Oh, Meggie, tvoj otac i Stu! Kako se to dogodilo?
– Tata je nastradao u požaru, i Stu ga je našao. Ubio ga je divlji vepar; Stu je pucao, i vepar se srušio na njega. Jack i Tom su otišli po njih.
Nije rekao ništa, držao ju je u zagrljaju i ljuljao je kao da je beba, dok mu se košulja i kosa sjedne strane nisu osušile od topline vatre. Osjećao je kako njena ukočenost postupno popušta. Uhvatio ju je za bradu i podigao joj glavu da pogleda u njega, i bez razmišljanja je poljubio. Učinio je to potaknut nekom čudnom mješavinom osjećaja u kojoj nije bilo fizičke želje; samo je instinktivno reagirao na ono što je pročitao u njenim sivim očima. Bilo je to nešto sasvim potrebno, kao neki novi sakrament. Njene ruke kliznule su ispod njegovih da se sastave na njegovim leđima, ali on se nije mogao savladati da se ne trgne, nije mogao potisnuti uzvik bola.
– Što vam je? – upitala je, povukavši se malo.
– Mora da sam ozlijedio rebra prilikom slijetanja. Avion je do trupa utonuo u dobro staro gilanbonsko blato, pa je slijetanje bilo prilično tvrdo. Našao sam se prebačen preko naslona sjedala ispred mojeg.
– Dajte da pogledam.
Sigurnim prstima raskopčala je dugmad na vlažnoj košulji i svukla mu je preko ramena, a onda izvukla iz hlača. Ispod glatke preplanule kože protezala se ružna purpurna masnica preko cijelih prsa, ispod samog prsnog koša. Meggie je zastao dah.
– Oh, Ralphe, i vi ste takvi jahali čak iz Gillyja! Mora da vas je strašno boljelo. Kako se osjećate? Ne osjećate nesvjesticu? Možda ste zadobili kakve unutrašnje povrede?
– Nisam, dobro sam, i ništa me nije boljelo, poštenja mi. Bio sam tako nestrpljiv da što prije stignem ovamo, da se uvjerim da je kod vas sve u redu, pa sam vjerojatno naprosto zaboravio na to. Da je došlo do nekog unutrašnjeg krvarenja, sigurno bih to već davno osjetio. Bože, Meggie, prestani!
Spustivši glavu, nježno je dodirnula modricu usnama dok su joj dlanovi klizili preko prsa prema ramenima; u toj gesti bilo je toliko svjesne senzualnosti da ga je to zaprepastilo. Zbunjen, uplašen, riješen da se oslobodi po svaku cijenu, silom joj je podigao glavu, ali nekako mu je pošlo za rukom samo to da se ona ponovo nađe u njegovu zagrljaju; oko njegove volje kao da se obavila zmija i gušila ga. Zaboravio je bol, zaboravio je Crkvu, zaboravio je Boga. Pronašao je njena usta i žudno ih otvorio usnama, tražeći i želeći sve više i više, nesposoban da je drži tako blizu sebe i istovremeno uguši mračnu žudnju koja raste u njemu. Pružila mu je vrat i ogoljela ramena s kožom hladnom, glatkom i sjajnom kao saten; osjećao se kao da se davi, kao da tone sve dublje u dublje, nemoćan, boreći se za dah. Uzaludnost svega, kao neki strašan teret, pritiskala mu je i drobila dušu, a gorko crno vino njegovih emocija razlilo se kao poplava. Osjetio je potrebu da zaplače, i kad je taj pritisak izbrisao u njemu i posljednji trag želje, i kad je silom rastavio ruke što su stezale njegovo bijedno tijelo, povukao se i sjeo na pete, oborene glave, kao da je sav obuzet promatranjem kako mu se tresu ruke položene na koljena. Meggie, što si to uradila sa mnom, što bi mogla uraditi sa mnom kad bih ti dopustio?
– Meggie, volim te i uvijek ću te voljeti, ali ja sam svećenik i ne mogu... jednostavno ne mogu!
Brzo je ustala, poravnala bluzu i ostala tako gledajući odozgo u njega, osmjehujući se na neki čudan način koji je samo naglašavao bol u njenim očima.
– Sve je u redu, Ralphe. Otići ću da pogledam može li se kod gospođe Smith naći nešto za jelo, a onda ću vam donijeti mast za konje. Odlična je za modrice, i uklanja bol mnogo bolje nego poljupci, mislim.
– Radi li telefon? – uspio je da promuca.
– Radi. Postavili su privremenu liniju preko drveća i spojili su nas prije nekoliko sati.
Prošlo je, međutim, nekoliko minuta nakon što je izišla dok se nije dovoljno sabrao da podigne slušalicu telefona, koji je stajao na pisaćem stolu.
– Centrala, dajte mi međugradsku, molim. Natelefonu otac de Bricassart, Drogheda... oh, zdravo, Doreen! Još uvijek ste na centrali, vidim. Lijepo je čuti vaš glas. U Sydneyju čovjek nikad ne zna tko je na centrali. Čuje samo nečiji bezlični glas. Molio bih hitnu vezu s njegovom preuzvišenošću nadbiskupom papinskim legatom u Sydneyju. Njegov broj je XX- 2324. A dok čekam, dajte mi vezu s Bugelom, molim vas, Doreen!
Jedva je imao vremena da saopći Martinu Kingu što se dogodilo, a već je dobio vezu sa Sydneyjem, ali jedna riječ Bugeli bila je dovoljna. Martin King i oni koji su prisluškivali na zajedničkoj liniji prenijet će vijest čitavom Gillyju, i oni koji se odluče na pothvat da se kroz blato probiju do Droghede doći će na pogreb.
– Vaša preuzvišenosti?... Ovdje otac de Bricassart ... Da, hvala, sretno sam doputovao, ali prilikom slijetanja avion je do trupa utonuo u blato pa ću se morati vratiti vlakom... Blato, vaša preuzvišenosti, b-l-a-t-o! Ne, vaša preuzvišenosti, ovdje kad padnu kiše sve postane neprohodno. Od Gillanbonea do Droghede morao sam jahati na konju, to je jedini način na koji se može putovati kad pada kiša... Zato se i javljam, vaša preuzvišenosti. Sva je sreća što sam došao, mora da sam imao neki predosjećaj... Da, stvari stoje loše, vrlo loše. Padraic Cleary i njegov sin Stuart su poginuli, jedan je nastradao u požaru, a drugog je ubio divlji vepar... V-e-p-a-r, vepar, vaša preuzvišenosti, divlja svinja... Da, pravo kažete, ovdje se govori engleski s pomalo čudnim naglaskom.
Čuo je kako se onima duž zajedničke linije koji prisluškuju razgovor oteo uzvik iznenađenja, i osmjehnuo se iako mu nije bilo do smijeha. Čovjek nije mogao viknuti u slušalicu da se svi sklone s linije – bila je to jedina masovna zabava koju je Gilly mogao pružiti stanovnicima željnim društvenog života – ali kad bi spustili slušalice, njegova preuzvišenost mogla bi ga bolje čuti.
– S vašim dopuštenjem, vaša preuzvišenosti, ostat ću da obavim pogreb i pobrinem se za udovicu i djecu... Da, vaša preuzvišenosti, hvala vam. Vratit ću se u Sydney čim mi to okolnosti dopuste.
Razgovor je, naravno, slušala i djevojka s centrale. Spustio je slušalicu i smjesta je ponovo podigao.
– Doreen, molim vas dajte mi ponovo Bugelu. – Nekoliko je minuta razgovarao s Martinom Kingom i odlučio da, s obzirom na to da je kolovoz i dosta hladno, odgodi pogreb do prekosutra. Bilo je mnogo onih koji su željeli prisustvovati pogrebu, bez obzira na blato, i bili spremni da dođu na konjima, i za to im je trebalo dati vremena.
Meggie se vratila noseći melem za konje, ali nije pokazivala namjeru da mu sama namaže modricu; samo mu je šutke pružila bočicu. Kratko ga je obavijestila da će gospođa Smith za jedan sat servirati za njega toplu večeru u maloj blagovaonici, tako da će imati vremena da se okupa. S osjećajem nelagodnosti, postao je svjestan da se Meggie zbog nečega razočarala u njemu, ali nije znao zašto tako osjeća niti na osnovi čega je donijela takav zaključak. Znala je što je on, pa što se onda ljuti?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 1:22 pm




U sivo svitanje mala kolona koja je pratila poginule stigla je do potoka i tu stala. Iako voda još nije bila potpuno napunila korito, potok Gillan pretvorio se u pravu rijeku, brzu i deset metara duboku. Otac Ralph preplivao je preko rijeke na kestenjastoj kobili, sa stolom oko vrata i predmetima potrebnim za obred u bisagama. Dok su Fee, Bob, Jack, Hughie i Tom stajali i promatrali, odgrnuo je ceradu kojom su bila pokrivena tijela i pripremio se za posljednju pomast. Poslije Mary Carson ništa više nije bilo strašno, ali, začudo, pogled na Paddyja i Stua nije u njemu izazvao odvratnost. Obojica su bila potpuno crna, Paddy od vatre a Stu od gušenja, ali svećenik je poljubio obojicu s ljubavlju i poštovanjem.
Ploča željeznog lima strugala je zemlju i poskakivala iza zaprege gotovo trideset kilometara, ostavljajući u blatu duboke brazde koje će se vidjeti još godinama, čak i kroz novu travu. Sad se, međutim, činilo da dalje ne mogu; nabujali potok onemogućavao im je da prijeđu na drugu obalu, a Drogheda je bila udaljena samo kilometar i pol. Stajali su i zurili u vrhove eukaliptusa, vidljive čak i kroz zastor kiše.
– Imam ideju – rekao je Bob, obraćajući se ocu Ralphu. – Oče, samo je vaš konj odmoran, pa ćete to morati učiniti vi. Naši mogu preplivati potok samo jednom... iscrpljeni su od hoda kroz blato i od hladnoće. Vratite se na Droghedu i nađite prazne bačve od sto pedeset litara i zavrnite im poklopce, tako da ne propuštaju i ne mogu otpasti. Zalemite ih, ako treba. Bit će nam potrebno dvanaest takvih bača- va, deset ako ih ne nađete više. Vežite ih jednu uz drugu, pa ćemo ih prevući preko potoka. Pričvrstit ćemo ih ispod lima i tako napraviti splav.
Otac Ralph je bez ijedne riječi učinio kako mu je rečeno; ideja je bila bolja od bilo čega što bi on mogao predložiti. S Dibban-Dibbana stigao je Dominic O’Rourke sa svoja dva sina; bio je, s obzirom na udaljenosti kakve su već bile, njihov najbliži susjed. Kad im je otac Ralph objasnio što treba uraditi, smjesta su se bacili na posao, pronašli prazne bačve u skladištima, istresli mekinje i zob iz bačava jer nije bilo dovoljno praznih, pronašli poklopce, zalemili one koji nisu bili zarđali i za koje im se činilo da će izdržati. Kiša je neprestano padala i padala. Nije prestala još puna dva dana.
– Dominic, teško mi je to tražiti od vas, ali kad ovi momci prijeđu preko rijeke, bit će napola mrtvi. Pogreb moramo održati sutra, pa čak i kad bi pogrebnik u Gillyju stigao napraviti lijesove na vrijeme, nikad ih ne bismo dovukli ovamo kroz ovo blato. Bi li tko od vas mogao napraviti dva lijesa? Meni je potreban jedan čovjek koji će preplivati potok sa mnom.
O’Rourkeovi sinovi klimnuli su glavama; ionako nisu željeli vidjeti što je vatra načinila od Paddyja, a vepar od Stuarta.
– Mi ćemo ih napraviti, tata – rekao je Liam.
Vukući za sobom bačve, otac Ralph i Dominic O’Rourke su odjahali do potoka i na konjima preplivali na drugu stranu.
– Ima jedna stvar, oče – vikao je Dominic – bar ne moramo kopati grobove u ovom prokletom blatu! Mislio sam da je stara Mary malo pretjerala s onom mramornom grobnicom za Michaela, ali da je sad ovdje, poljubio bih je!
– Pravo kažete! – viknuo je otac Ralph.
Vezali su bačve ispod ploče valovitog lima, po šest sa svake strane, dobro pričvrstili pokrov od nepromočivog platna i natjerali iscrpljene konje koji su vukli lim da preplivaju potok, tegleći konopac kojim će zatim prevući splav. Dominic i Tom prešli su potok jašući na teškim konjima i zaustavili ih na vrhu strmine na suprotnoj obali, dok su oni koji su ostali vezali improviziranu splav, odgurali je do potoka i u vodu. Dominic i Tom su potjerali konje, vičući prodornim glasovima, i splav je zaplovila. Opasno se naginjala i valjala, ali se održala na površini koliko je bilo potrebno da je prevuku na suprotnu obalu. Ne gubeći vrijeme na skidanje bačava, jahači su potjerali konje stazom prema velikoj kući. Ploča lima klizala je na bačvama kroz blato lakše nego bez njih.
Do velikih vrata na baraci za striženje, na strani gdje se obavljalo pakiranje vune, vodila je široka rampa, pa su splav s teretom uvukli u prostranu praznu zgradu koja je zaudarala na katran, znoj, lanolin i ovčji izmet. Umotane u ceradu, iz velike kuće došle su Minnie i Cat da preuzmu prvu stražu, klečeći jedna s jedne, druga s druge strane limene ploče, prebirući krunice, dok su im se glasovi podizali i spuštali u kadencama previše dobro poznatim da bi ih trebalo posebno učiti i pamtiti.
Kuća se malo-pomalo punila ljudima. Duncan Gordon stigao je s Each-Uisgea, Gareth Davies s Narrenganga, Ноrrу Hopeton s Beel-Beela, Eden Carmichael s Barcoole. Stari Angus MacQueen zaustavio je jedan spori lokalni teretni vlak i dovezao se na lokomotivi do Gillyja, gdje je posudio konja od Наrrуја Gougha i na njemu stigao na Droghedu. Sve skupa prevalio je kroz blato gotovo tri stotine pedeset kilometara.
– Kod mene je sve zbrisano, oče – rekao je Ноrrу svećeniku kasnije, dok su njih sedmorica sjedili u maloj blagovaonici i jeli pitu od mesa i bubrega. – Požar je prešao preko mog posjeda od jednog kraja do drugog, tako da gotovo nijedna ovca nije preživjela, nijedno drvo nije ostalo zeleno. Sve što mogu reći jest da je velika sreća što smo imali nekoliko dobrih godina za redom. Imam novaca da nabavim novu stoku, a ako ova kiša potraje, trava će se brzo obnoviti. Ali neka nas Bog sačuva od slične katastrofe u narednih deset godina, oče, jer nećemo imati sredstava da ponovo stanemo na noge.
– Tvoj je posjed manji od mog, Ноrrу – rekao je Gareth Davies s očiglednim uživanjem režući lagano, pahuljasto tijesto gospođe Smith, koje se naprosto topilo u ustima. Nikakva katastrofa nije mogla stočarima iz australskih ravnica pokvariti tek na duže vrijeme; njima je hrana bila potrebna upravo zato da im se mogu suprotstaviti. – Meni je izgorjelo oko pola posjeda i izgubio sam, mislim, dvije trećine ovaca, sve skupa više nego ti. Bii će nam potrebne vaše molitve, oče.
– Aha – rekao je stari Angus. – Men’ nije tako gadno zakačilo k’o Ноrrуја i Garryja, oče, al’ ipak poprilično. Izgubio sam dva’est četiri tisuće hektara pašnjaka, i polovicu ovaca. U ’vakim vremenima, oče, zažalim što sam k’o momak otiš’o iz Skyea.
Otac Ralph se osmjehnuo.
– Ta žalost dođe i prođe, Anguse, i vi to znate. Otišli ste iz Skyea iz istog razloga zbog kojeg sam ja napustio Clunamaru. Skye je bio premalen za vas.
– Aha, bit će da ј’ tako. Vrijes ne gori u kaminu tako lijepo k’o eukaliptus, zar ne, oče?
Bit će to čudan pogreb, pomislio je otac Ralph gledajući oko sebe; jedine prisutne žene bit će žene s Droghede, jer su došli samo muškarci. Gospođa Smith svukla je Fee, istrljala je ručnikom i položila u veliki krevet koji je dijelila s Paddyjem, a on joj je zatim odnio veliku dozu laudanuma. Kad je odbila da ga popije, plačući histerično, stisnuo joj je prstima nos i bezobzirno joj sasuo čašu u grlo. Čudno, nije ni pomislio da bi Fee mogla doživjeti nervni slom. Sredstvo za umirenje djelovalo je brzo, jer nije ništa okusila dvadeset četiri sata. Kad se uvjerio da je čvrsto zaspala, odahnuo je. Brižljivo je pratio Meggie; ona je trenutno bila u kuhinji i pomagala gospođi Smith u pripremanju hrane za žalobnike. Momci su se svi povukli u svoje sobe, tako iscrpljeni da su jedva imali snage da svuku mokru odjeću prije nego što su se srušili u svoje postelje. Kad su Minnie i Cat završile svoju smjenu, kako je to običaj zahtijevao, jer su mrtvi ležali na pustom, neposvećenom mjestu, stražu su preuzeli Gareth Davies i njegov sin Enoch. Ostali su bdjeli u kući, jedući i razgovarajući, i smjenjujući se na straži svakog sata.
Nitko od mladića nije se pridružio starijima u blagovaonici. Svi su bili u zgradi gdje se nalazila kuhinja, pod izgovorom da žele pomoći gospođi Smith, a u stvari da bi mogli biti blizu Meggie. Kad je postao svjestan te činjenice, otac Ralph osjetio je i nelagodnost i olakšanje. E pa, ionako iz redova tih mladića ona mora odabrati svog budućeg muža, drukčije ne može biti. Enoch Davies imao je dvadeset devet godina; bio je, crni Velšanin’, što je značilo crnokos s tamnim očima, i vrlo lijep mladić. Liam O’Rourke imao je dvadeset šest godina, svijetlu kosu i plave oči, kao i njegov godinu dana mlađi brat Rory. Connor Carmichael bio je slika i prilika svoje sestre, trideset dvije godine star i neosporno vrlo lijep, iako malo previše nabusit čovjek. Za Meggie, prema ocjeni oca Ralpha, najbolji izbor bio bi Alastair, unuk starog Angusa, koji joj je sa dvadeset četiri godine bio najbliži po godinama. Alastair je bio vrlo zgodan momak, imao je kao i njegov djed lijepe plave škotske oči i već sijedu kosu, što je bila obiteljska crta. Neka se zaljubi u jednog od njih, neka se uda i ima djecu koju toliko želi! Oh, Bože, Bože, ako to učiniš za mene, lako ću podnijeti bol što je volim, lako i rado...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 1:57 pm




Lijesovi nisu bili pokriveni ružama, a vaze što su stajale naokolo u kapeli bile su prazne. Cvijeće koje je preživjelo strahovitu vrućinu prije dva dana uništila je kiša; cvjetovi su ležali u blatu kao zgaženi leptiri. Nije ostala nijedna rana ruža, čak ni stručak ukrasnog šiblja. A svi su bili umorni, strahovito umorni! Umorni su bili oni koji su jahali mnogo milja kroz blato da bi ukazali posljednju počast Paddyju, umorni su bili oni koji su donijeli poginule, umorni su bili oni koji su kao robovi kuhali i spremali... Otac Ralph bio je tako umoran da se kretao kao u snu, izbjegavajući da gleda u izduženo, očajničko lice Fee, u Meggie iz čijeg je pogleda zračila neka mješavina bola i bijesa, u kolektivni bol malog kolektiva Boba, Jackieja i Hughieja...
Nije održao besjedu o mrtvima; u ime okupljenih prijatelja govorio je Martin King, kratko i dirljivo, a svećenik je odmah zatim prešao na rekvijem. Sa sobom je, razumljivo, bio ponio svoj kalež, svete tajne i stolu, jer bez toga nijedan svećenik nije nikad kretao na put, ali nije imao misno ruho, a u kući ga nije bilo. Stari Angus je, međutim, bio svratio u prezbiterij u Gillyju i donio crno, žalobno ruho za rekvijem, preko sedla, umotano u ceradu. I tako se otac Ralph našao u kapeli propisno obučen dok je kiša zalijevala prozore i bubnjala po limenom krovu dva kata iznad njih.
Zatim je mala povorka, po žestokom pljusku, krenula preko travnjaka požutjelog od vrućine i crnog od pepela do malog, bijelom ogradom okruženog groblja. Ovog puta bilo je dosta onih koji su bili spremni nositi na ramenima jednostavne četvrtaste lijesove, kližući i spotičući se po blatu, nastojeći da vide kamo idu kroz kišu koja ima je udarala u oči. A praporci na grobu kuhara Kineza sumorno su zveckali: Hi Sing, Hi Sing, Hi Sing.
Sve je konačno obavljeno i završeno. Žalobnici su odjahali na svojim konjima, pogrbljeni, umotani u cerade, neki zabrinuti, svjesni da im prijeti financijska propast, drugi zahvaljujući Bogu što ih je poštedio smrti i vatre. Otac Ralph također je spakirao svoje stvari, svjestan da mora krenuti prije nego što to postane nemoguće.
Otišao je da vidi Fee, koja je sjedila za pisaćim stolom nijemo zureći u svoje ruke.
– Hoćete li moći podnijeti sve ovo, Fee? – upitao je sjedajući tako da je može promatrati.
Okrenula se njemu, i dojam da je u njenoj duši sve mrtvo i ugašeno bio je tako snažan da se uplašio, čak zatvorio oči.
– Hoću, oče, podnijet ću. Imam svoje knjigovodstvo i još pet sinova... šest, ako računam Franka, ali mislim da s Frankom više ne mogu računati, zar ne? Hvala vam za ono što ste učinili, nemam riječi kojima bih mogla izraziti svoju zahvalnost. Velika je utjeha za mene što znam da vaši ljudi paze na njega i nastoje da mu bar malo olakšaju život. Oh, kad bih ga bar jednom mogla vidjeti, samo jednom!
Ona je kao svjetionik, pomislio je; bol bi blijesnuo iz nje svaki put kad bi amplituda njenih emocija dostigla takav intenzitet da ih nije mogla potisnuti. Snažan blijesak, a zatim dugo vremena ništa.
– Htio bih da razmislite o nečemu, Fee.
– Da? A o čemu? – Ponovo je utonula u mrak.
– Slušate li me? – upitao je oštro, zabrinut i iznenada još uplašeniji nego maloprije.
Nekoliko dugih trenutaka činilo mu se da se povukla tako duboko u sebe da do nje nije doprla ni oštrina njegova glasa, ali onda je far ponovo blijesnuo, a usne su joj se rastavile.
– Jadni moj Paddy! Jadni moj Stuart! Jadni moj Frank! – rekla je tužno, a onda se ponovo povukla iza čeličnog zida odsutnosti, kao da je odlučila produžavati periode tame dok u njenom životu više uopće ne bude svjetlosti.
Pogled joj je lutao po sobi, ali činilo se da ništa ne vidi.
– Da, oče, slušam vas – rekla je.
– Što će biti s vašom kćerkom, Fee? Sjetite li se uopće ponekad da imate kćerku?
Sive oči podigle su se prema njegovom licu i ostale tako; iz njih kao da je zračilo sažaljenje.
– Sjeti li se toga ijedna žena? Što je to kći? Samo podsjećanje na bol, mlađa verzija nas samih koja će proći kroz sve ono kroz što smo mi prošle, plakati istim suzama. Ne, oče. Pokušavam zaboraviti da imam kćerku... ako ponekad mislim na nju, mislim kao na nekog od mojih sinova. Jer, majka misli samo na sinove.
– Zar plačete, Fee? Vidio sam suze u vašim očima samo jednom.
– I nikad ih više nećete vidjeti, jer sam s njima prekinula zauvijek. – Kroz tijelo joj je prošao drhtaj. – Znate šta, oče? Prije dva dana otkrila sam koliko sam voljela Paddyja, ali to je došlo kao i sve u mom životu... prekasno. Prekasno za njega, prekasno za mene. Kad biste samo znali koliko sam željela da ga mogu zagrliti, da mu mogu reći koliko ga volim! Oh, bože, nijednom ljudskom biću ne bih poželjela da osjeti taj moj bol!
Okrenuo se da ne gleda u to lice iznenada izobličeno od očaja, da mu da vremena da opet poprimi svoj mir, a samom sebi vremena da pokuša riješiti zagonetku koja se zove Fee.
– Nitko drugi ne može osjetiti vaš bol – rekao je.
Jedan ugao njenih usta podigao se u mračan osmijeh.
– Da. To je utješno, zar ne? Možda mi na tome nitko ne može zavidjeti, ali moj bol je moj bol.
– Hoćete li mi obećati nešto, Fee?
– Ako želite.
– Brinite se za Meggie, ne zaboravljajte je! Prisilite je da odlazi na zabave, ples, da se upozna s mladićima, potičite je da razmišlja o udaji i vlastitom domu. Primijetio sam danas kako je svi oni mladići promatraju. Pružite joj priliku da se ponovo sastane s njima u veselijim okolnostima nego što je to bilo danas.
– Kako god kažete, oče.
Uzdahnuo je i ostavio je da i dalje zamišljeno zuri u svoje vitke, bijele ruke.
Meggie ga je otpratila do staje, gdje se poreznikov konj obilno služio sijenom i mekinjama, proživivši puna dva dana u nekoj vrsti konjskog raja. Bacio je na konja trošno poreznikovo sedlo i sagnuo se da pričvrsti kohin, a Meggie je stajala i promatrala ga, naslonjena na balu sijena.
– Oče, pogledajte što sam našla – rekla je kad je pričvrstio kolan i uspravio se. Ispružila je ruku i na njenom dlanu ugledao je blijedu, ružičastosivu ružu.
– To je jedina. Našla sam je na jednom žbunu ispod rezervoara, sasvim otraga. Tamo vjerojatno nije bilo tako vruće za vrijeme požara, a rezervoar ju je zaštitio od kiše. Ubrala sam je za vas. Da imate nešto što će vas podsjećati na mene.
Uzeo je napola otvoreni cvijet u ruku koja je primjetno podrhtavala, i stajao neko vrijeme oborene glave, zureći u njega.
– Meggie, nije mi potrebno ništa što će me podsjećati na tebe, nije mi potrebno sad i neće mi biti potrebno nikad. Ja te nosim u sebi, to dobro znaš. Nisam to nikako mogao sakriti od tebe, zar ne?
– Ipak, predmeti kao uspomene imaju u sebi nešto realno – navaljivala je dalje. – Možete ga uzeti i pogledati, i sjećati se dok ga gledate, svega što biste inače mogli zaboraviti. Sačuvajte taj cvijet, molim vas, oče!
– Zovem se Ralph – rekao je. Otvorio je torbu u kojoj je nosio pribor, i izvukao svoj osobni, veliki misal, sa skupocjenim uvezom od sedefa. Poklonio mu ga je njegov pokojni otac kad je položio svećenički zavjet, prije punih trinaest godina. Stranice su se otvorile na mjestu gdje se nalazila široka, debela, bijela vrpca. Okrenuo je još nekoliko stranica, spustio ružu u knjigu i zatvorio je. – Želiš nešto što će te podsjećati na mene, zar ne, Meggie?
– Da.
– Ali ja ti ništa neću dati. Želim da me zaboraviš, želim da se osvrneš oko sebe i nađeš nekog dobrog, čestitog mladića, udaš se i imaš djecu za kojom toliko čezneš. Ti si rođena majka. Ne smiješ se držati mene, to nije dobro. Nikad neću ostaviti Crkvu, i reći ću ti nešto sasvim iskreno, za tvoje dobro: ne želim napustiti Crkvu zato što te ne volim kako bi te volio muž, razumiješ li me? Zaboravi me, Meggie!
– Zar me nećete ni poljubiti na rastanku, oče?
Umjesto odgovora, bacio se u sedlo i potjerao konja korakom do vrata; tek je tu nabio na glavu stari poreznikov pusteni šešir. Njegove plave oči blijesnule su, a zatim je konj izišao na kišu i nesigurno krenuo prema stazi za Gilly. Nije ni pokušala da ga slijedi, već je ostala u mračnoj, vlažnoj štali, udišući miris sijena i konjske balege. Taj miris vraćao je uspomene na štagalj na Novom Zelandu, i na Franka.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 1:58 pm





Trideset sati kasnije otac Ralph ušao je u kabinet nadbiskupa papinskog legata, prišao i poljubio nadbiskupu prsten i umorno se bacio u naslonjač. Tek kad je na sebi osjetio pogled blagih, pronicavih očiju, shvatio je da sigurno čudno izgleda, shvatio je zašto su ga ljudi znatiželjno gledali otkako je izišao iz vlaka na Glavnom kolodvoru. Potpuno zaboravivši na kovčeg koji je ostavio u prezbiteriju kod oca Wattyja Thomasa, stigao je na noćni vlak dvije minute prije polaska i prešao oko tisuću kilimetara u hladnom kupeu samo u košulji, hlačama i čizmama, mokar do kože, i ne primjećujući hladnoću. Zato je pogledao najprije u sebe, zatim u nadbiskupa, pokajnički se osmjehujući.
– Oprostite, vaša preuzvišenosti. Toliko se toga dogodilo da sam jednostavno zaboravio kako vjerojatno izgledam.
– Ne treba da se ispričavate, Ralphe. – Suprotno svom prethodniku, volio je da se svojim tajnicima obraća po imenu. – Mislim da izgledate vrlo romantično, čak i privlačno. Samo malo previše svjetovno, ne čini li vam se?
– Što se svjetovnog izgleda tiče, potpuno se slažem. A što se romantičnosti i privlačnosti tiče, vaša preuzvišenosti, vidi se da niste navikli na uobičajeni način odijevanja u Gillanboneu.
– Dragi moj Ralphe, vi biste izgledali romantično i privlačno čak i kad bi vam palo na pamet da se obučete u vreću i pospete pepelom! Jahačko odijelo dobro vam pristaje, zaista! Gotovo jednako dobro kao sutana, i nemojte gubiti vrijeme uvjeravajući me kako niste potpuno svjesni da vam pristaje čak i bolje nego crno svećeničko odijelo. Način na koji se krećete neobičan je i vrlo privlačan, a sačuvali ste i lijep stas, koji ćete, vjerujem, uvijek zadržati. Mislim da ću vas, kad me pozovu natrag u Rim, povesti sa sobom. Bit će mi pravo zadovoljstvo promatrati kakav ćete dojam ostaviti na naše niske, debele talijanske prelate. Prekrasan vitki mačak među ugojenim, uplašenim golubovima!
Rim! Otac Ralph uspravio se u naslonjaču.
– Je li bilo strašno, Ralphe? – nastavio je nadbiskup ritmički gladeći mliječnom, prstenjem nakićenom rukom svilena leđa etiopske mačke koja je prela ležeći u njegovom krilu.
– Užasno, vaša preuzvišenosti.
– Vi veoma volite te ljude, zar ne?
– Da.
– Samo, volite li ih sve podjednako ili neke od njih volite više nego druge?
Otac Ralph je, međutim, bio lukav bar koliko i njegov šef, s kojim je već bio dovoljno dugo da odgonetne kako funkcionira njegov um. Zato se poslužio trikom – na provokativno pitanje odgovorio je s iskrenošću za koju je znao da će smjesta razbiti nadbiskupovu sumnjičavost. Tom produhovljenom, umnom čovjeku nije nikad palo na pamet da bi očigledna iskrenost mogla biti varljivija nego vješto izvrdavanje.
– Volim ih sve ali, kao što ste rekli, neke više od ostalih. Najviše volim jednu djevojku, Meggie. Uvijek sam se osjećao nekako odgovornim za nju, jer su njeni roditelji uvijek bili tako zaokupljeni sinovima da su zaboravljali da uopće postoji.
– Koliko godina ima ta Meggie?
– Ne znam točno, oko dvadeset, mislim. Natjerao sam njenu majku da mi obeća kako će malo dići glavu od svojih knjiga i pobrinuti se da djevojka ponekad ode na ples, da se upozna s mladićima. Upropastit će život na onoj zabačenoj Droghedi, a to bi bilo šteta.
Sve što je rekao bila je istina, i nadbiskupov izvanredno osjetljivi nos to je odmah osjetio. Iako je bio samo tri godine stariji od svog tajnika, njegova karijera u Crkvi odvijala se bez zastoja koji su pogodili Ralphovu, pa se u mnogo čemu osjećao neizmjerno starijim nego što će Ralph ikad biti. Vatikan bi iz svakog čovjeka koji se rano našao u njemu brzo isisao sve životne sokove, a Ralph je tih životnih sokova imao u izobilju.
Umiren, malo se opustio i nastavio promatrati svog tajnika, u stvari zabavljati se interesantnom igrom otkrivanja što zapravo pokreće oca Ralpha de Bricassarta. U početku je bio siguran da će otkriti neku njegovu putenu slabost, ako ne u jednom smjeru, onda u drugom. To izuzetno lijepo lice i prekrasno građeno tijelo morali su biti meta mnogih želja, želja previše brojnih i otvorenih da ih ne bi bio svjestan i da bi sačuvao čednost. Kako je, međutim, vrijeme prolazilo, ustanovio je da je samo napola u pravu; bio je, bez sumnje, svjestan da je meta mnogih želja, ali je istovremeno bilo sasvim izvjesno da se ne pretvara kad ne pokazuje ni najmanju namjeru da im podlegne. Ako je otac Ralph gorio za nečim, to sigurno nije bio seks. Nadbiskup je udesio da se svećenik nađe u društvu iskusnih i za homoseksualce neodoljivih homoseksualaca; bez rezultata. Promatrao ga je u društvu najljepših žena u zemlji; bez rezultata. Nije otkrio ni najmanji plamičak zanimanje ili želje, čak i kad je svećenik mogao biti sasvim siguran da ga nitko ne promatra. Nadbiskup, naime, nije isključivo sam obavljao svoja promatranja, a kad je angažirao doušnike, to nije činio preko tajnika.
Tako je postupno sve više dolazio do uvjerenja da su slabosti oca Ralpha njegov ponos na svećeničko zvanje i njegova ambicija; bile su to fasete ličnosti za koje je imao razumijevanja, jer ih je i sam posjedovao. Crkvi su potrebni ambiciozni ljudi kao i svakoj drugoj velikoj organizaciji koja održava samu sebe. Pričalo se da je otac Ralph izigrao te Clearyjeve, koje navodno toliko voli, i lišio ih njihovog zakonitog nasljedstva. Ako je to uradio, onda zaista vrijedi voditi računa o njemu. I kako su samo te njegove lijepe plave oči blijesnule kad je spomenuo Rim! Možda je vrijeme da povuče nov potez. Lijeno je povukao konverzacionog pijuna, ali ispod napola spuštenih kapaka njegove oči budno su pratile kako će protivnik reagirati.
– Stigle su vijesti iz Vatikana dok ste bili na putu, Ralphe – rekao je, nježnim pokretom pomičući mačku. – Sheba, ti zbilja misliš samo na sebe; noge su mi potpuno utrnule.
– Da? – Otac Ralph tonuo je sve dublje u naslonjač, s mukom držeći oči otvorene.
– U redu, pustit ću vas da idete u krevet, ali ne prije nego što čujete vijest. Prije izvjesnog vremena poslao sam osobno i sasvim privatno pismo Svetom Ocu, i danas sam primio odgovor preko mog prijatelja kardinala Monteverdija... uvijek me je zanimalo je li možda neki potomak onog renesansnog muzičara, a uvijek zaboravim da ga pitam kad ga vidim. Oh, Sheba, zar uvijek kad si sretna moraš zabijati pandže u moje noge?
– Slušam vas, vaša preuzvišenosti, još nisam zaspao – rekao je otac Ralph osmjehujući se. – Nimalo se ne čudim što toliko volite mačke, jer ste i sami pomalo slični njima... uživate poigravajući se sa svojim plijenom kao i one. – Pucnuo je prstima. – Hajde, Sheba, ostavi ga i dođi k meni! On nije dobar.
Mačka je smjesta skočila s purpurnog krila, prešla preko saga i gipko skočila na svećenikova koljena; ostala je tu, mašući repom, kao u transu, udišući čudne mirise konja i blata. Plave oči oca Ralpha osmjehnule su se smeđim očima nadbiskupovim; i jedne i druge bile su napola zatvorene, ali potpuno budne.
– Kako vam to uspijeva? – upitao je nadbiskup.
Mačka se nikad nikome ne odaziva na poziv, ali Sheba ide k vama kao da joj nudite kavijar i valerijanu. Nezahvalna životinja!
– Čekam, vaša preuzvišenosti.
– I za to me čekanje kažnjavate, oduzimajući mi mačku. U redu, pobijedili ste, predajem se. Gubite li ikad? Zanimljivo pitanje. Treba vam čestitati, dragi Ralphe! Ubuduće ćete nositi mitru i plašt, i titulu njegova preuzvišenost biskup de Bricassart.
Kako su se plave oči raširile, primijetio je sa zadovoljstvom. Otac Ralph ovog puta nije ni pokušao prikriti ni prigušiti svoja prava osjećanja. Naprosto je zračio.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 1:59 pm





ČETVRTI DEO


1933 - 1938.

LUKE



10

Bilo je pravo čudo kako je zemlja brzo liječila rane; već za tjedan dana iz ljepljivog sivog blata počele su izbijati tanke zelene vlati trave, a dva mjeseca kasnije sprženo drveće je prolistalo. Ljudi su bili čvrsti i otporni zato što im zemlja nije davala prilike da budu drukčiji; ljudi bez srčanosti ili bez fanatičke upornosti nisu mogli dugo izdržati na Velikom Sjeverozapadu. Proći će, međutim, godine dok i posljednji ožiljci ne izblijede. Na eukaliptusima će morati izrasti i ponovo otpasti mnogi slojevi kore dok debla ponovo ne postanu bijela, crvena ili siva, a izvjestan broj stabala nikad se neće oporaviti, već će ostati mrtva, crna. Još godinama kosturi izgorjelih životinja bijeljet će se u ravnicama, polako se stapajući s okolicom, postupno pokrivani prašinom i drobljeni udarima tisuća malih papaka. A od Droghede na zapad pružat će se duboke brazde što su ih u blatu urezali bridovi improviziranih mrtvačkih kola, a lutalice koje su znale priču pokazivat će ih onima koji je još nisu čuli, dok se događaj ne pretvori u jednu od ravničarskih legendi.
Drogheda je u požaru izgubila petinu svojih pašnjaka i oko 25.000 ovaca, sitnicu za posjed čiji se stočni fond u boljim godinama kretao oko 125.000 životinja. Bilo je bespredmetno žaliti se na zlu sudbinu ili gnjev Božji, ili kako su već pogođeni bili skloni nazivati elementarne nepogode. Bilo je moguće samo otpisati gubitke i početi iz početka. To se nipošto nije dogodilo prvi put i nitko nije ni pomišljao da će biti i posljednji.
Na samoj Droghedi, međutim, bilo je bolno gledati u proljeće gole i smeđe vrtove. Sušno vrijeme mogli su preživjeti zahvaljujući rezervoarima za vodu što ih je podigao Michael Carson, ali požar nije moglo preživjeti ništa. Čak ni vistarija nije procvjetala; požar je izbio upravo u trenutku kad su se počeli formirati grozdovi nježnih pupoljaka, i plamen ih je uništio. Ruže su bile oprljene, skvrčene, nasadi vrtnih ljubica uništeni, šeboji pretvoreni u smeđu slamu, fuksije na sjenovitim mjestima definitivno uvenule, zumbuli sparušeni, nježne vitice španjolske grahorice suhe i bez mirisa. Voda utrošena za vrijeme požara brzo je nadoknađena zahvaljujući, jakim kišama što su uslijedile, pa su svi na Droghedi iskorištavali svaki trenutak nepostojećeg slobodnog vremena da pomognu starom Tomu u obnovi vrtova.
Bob je odlučio da nastavi s Paddyjevom politikom angažiranja dovoljnog broja radnika za obavljanje poslova na imanju, pa je zaposlio još tri stočara. Mary Carson više je voljela da osim Clearyjevih ne zapošljava stalne radnike i da u vrijeme selekcioniranja, janjenja i striženja ovaca angažira sezonsku radnu snagu, ali Paddy je osjećao da ljudi rade bolje kad znaju da imaju stalno zaposlenje, a izdaci, kad bi se na kraju sve sabralo, nisu bili mnogo veći. Stočare su najčešće kronično svrbjeli tabani i nigdje se nisu dugo zadržavali.
U novim kućama podignutim nešto dalje od potoka stanovali su oženjeni radnici; stari Tom dobio je novu lijepu brvnaru sa tri sobe podignutu ispod biberovaca iza konjušnica i nadimao se od ponosa svaki put kad bi stupio u nju. Meggie se i dalje brinula za neke od unutrašnjih pašnjaka, a njena majka nastavila je voditi knjige.
Paddyjevu dužnost da održava veze s biskupom Ralphom preuzela je Fee, a kakva je već bila, prenosila mu je samo informacije koje su se neposredno odnosile na gospodarenje posjedom. Meggie je čeznula za tim da se dočepa njegovih pisama i pročita ih, ali joj Fee nije davala prilike za to, zaključavajući ih u čeličnu blagajnu čim bi se upoznala s njihovim sadržajem. Otkako je ostala bez Paddyja i Stuarta, postala je sasvim nepristupačna. Što se tiče Meggie, zaboravila je na obećanje čim je otac Ralph otišao s Droghede, pa je Meggie uljudno odbijala sve pozive na zabave i plesove. Iako je to znala, Fee se nikad nije usprotivila takvom njenom držanju niti joj rekla da bi bilo dobro da ponekad iziđe u društvo. Liam O’Rourke koristio je svaku priliku da svrati, Enoch Davies neprestano ju je nazivao preko telefona, Connor Carmichael i Alastair MacQueen također. Meggie je, međutim, svakome od njih kratko odgovarala da je previše zauzeta, sve dok nisu izgubili svaku nadu da će pokazati bar malo zanimanja za njih.
Ljeto je bilo vrlo kišovito, ali kiša nije nikad padala dovoljno dugo da bi prouzrokovala poplavu. Samo je zemlja bila neprestano raskvašena, a tisuću petsto kilometara dugi Barwon-Darling tekao je dubok, širok i snažan. Povremene kiše nisu prestale ni kad je nastupila zima; pokretne smeđe zavjese na nebu bile su sad od vode, a ne od prašine. I tako je marš nezaposlenih što ga je izazvala privredna kriza postepeno prestao, jer je bilo stahovito teško probijati se pješice kroz ravnice u kišno doba, a kad se vlazi pridružila hladnoća, upala pluća počela je kositi redove ljudi bez toplog utočišta i krova nad glavom.
Bob je bio zabrinut i sve češće je govorio da će se ovce razboljeti ako kiše ne prestanu; merino ovce nisu mogle dugo podnositi vlažno tlo, koje je nakon izvjesnog vremena izazivalo truljenje papaka. Bilo je nemoguće strići ih, jer radnici ni za što na svijetu ne bi dirnuli vlažnu vunu, a ukoliko se zemlja ne osuši prije janjenja, mnogi će janjci uginuti od vlage i hladnoće.

Telefon je zazvonio dva puta dugo, jednom kratko za Droghedu. Fee je podigla slušalicu i okrenula se.
– Bob, AML & F za tebe.
– Halo, Jimmy, ovdje Bob... Aha, baš tako... Oh, fino! Sve preporuke u redu? ... Odlično, pošalji ga ovamo na razgovor... Odlično, ako je tako dobar, možeš mu slobodno reći da je vjerojatno dobio posao, iako bih ipak volio još da sam porazgovaram s njim; ne volim mačke u vreći, a preporukama baš mnogo ne vjerujem... U redu, hvala. Zdravo!
Bob je ponovo sjeo.
– Dolazi nam novi stočar, dobar momak, kako kaže Jimmy. Radio je na pašnjacima u zapadnom Queenslandu, tamo negdje kod Longreachai-Charlevillea. Bio je i gonič stoke. Dobre preporuke i sve u tom stilu. Zna jahati na svemu što ima četiri noge i rep, čak je i krotio konje. Prije toga strigao je ovce, bio je čak vrhunski radnik, kaže Jimmy, više od dvije stotine pedeset na dan. Zato sam pomalo sumnjičav. Zbog čega tako dobar radnik pristaje raditi za stočarsku nadnicu? Rijetko se događa da netko takav mijenja kola za sedlo. Ipak, dobro će nam doći na pašnjacima, zar ne?
S godinama, Bob je sve više usvajao otegnuti australski govor, ali zato su mu rečenice postajale sve kraće. Imao je već gotovo trideset godina i, na veliko razočaranje Meggie, nije ničim pokazivao da ga zanima koja od djevojaka koje je sretao na zabavama što ih je iz pristojnosti morao posjećivati. Kao prvo, bio je beznadno stidljiv, a drugo, činilo se da je potpuno obuzet zemljom, očigledno odlučivši da ljubav prema njoj ne rasipa na još nekog. Jack i Hughie postajali su sve sličniji njemu, čak bi netko tko bi ih vidio kako sjede jedan uz drugog na jednoj od mramornih klupa – što je bio maksimum udobnosti u atmosferi doma koji su sebi htjeli priuštiti – mogao pomisliti da su trojke. Čak je izgledalo da više vole spavati na pašnjacima nego u kući, gdje su, plašeći se da bi kreveti mogli načiniti od njih mekušce, obično spavali na podu u svojim sobama. Sunce, vjetar i suša učinili su da njihova bijela, pjegava lica dobiju boju prošaranog mahagonija, na kojoj su njihove plave oči blijedo i mirno svjetlucale, dok su duboke bore oko njih govorile o gledanju u beskrajne daljine i srebrnastožutu travu. Bilo je gotovo nemoguće reći koliko imaju godina, ili tko je od njih stariji a tko mlađi. Sva trojica imali su rimske noseve na Paddyja i prijazna, dobroćudna lica, ali su bili bolje građeni od njega, pognutog i dugačkih ruku od mnogo godina striženja ovaca. Drukčiji život omogućio im je da steknu onu suzdržanu, jednostavnu eleganciju konjanika. Nisu, međutim, čeznuli ni za ženama, ni za udobnošću, ni za svakodnevnim zadovoljstvima.
– Je li taj novi radnik oženjen? – upitala je Fee povlačeći ravnalom i perom umočenim u crvenu tintu uredne linije u knjizi.
– Ne znam, nisam pitao. Znat ćemo sutra, kad dođe.
– Kako će stići ovamo?
– Jimmy će ga dovesti; treba da vidimo što ćemo s onim starim ovnovima na Tankstandu.
– E pa, nadajmo se da će ostati ovdje neko vrijeme. Ako nije oženjen, za nekoliko tjedana otići će dalje, po svoj prilici. Nestalni ljudi, ti stočari – rekla je Fee.
Jims i Patsy bili su u internatu Riverview, zaklinjući se da neće ostati u školi ni pola minute nakon što napune četrnaest godina, koliko traži zakon. Čeznuli su za domom kad će se naći na pašnjacima s Bobom, Jackom i Hughiejem, kad će sve poslove na Droghedi moći ponovo obavljati samo članovi obitelji, a stranci će biti dobro došli da dođu i odu kad god im se svidi. Ni obiteljska strast za čitanjem nije pridonosila da zavole Riverview; bilo je neusporedivo ljepše nositi knjige u bisagama ili džepu jakne i čitati ih u podnevnoj hladovini pod vilgom, nego u jezuitskoj učionici. Život u internatu bio je za njih teško podnošljiva promjena. Učionice s velikim prozorima, prostrana zelena igrališta, raskošni vrtovi i sve moguće udobnosti nisu za njih predstavljali ništa, kao ni sam Sydney sa svojim muzejima, koncertnim dvoranama i umjetničkim galerijama. Družili su se sa sinovima ostalih posjednika i provodili slobodno vrijeme čeznući za domom ili hvaleći se veličinom i sjajem Droghede. Za takve priče uvijek se našlo pažljivih slušalaca, jer nije bilo čovjeka zapadno od Burren Junctiona koji nije čuo za moćnu Droghedu.
Meggie je vidjela novog stočara tek nakon nekoliko tjedana. Njegovo ime – Luke O’Neill – bilo je pedantno upisano u knjige i o njemu se u velikoj kući ubrzo govorilo mnogo više nego što se obično govorilo o radnicima. Kao prvo, odbio je stanovati u barakama za jackarooe, već se nastanio u posljednjoj praznoj kući kraj potoka. Drugo, predstavio se gospođi Smith i tako stekao njenu naklonost, iako ona inače nije mnogo marila za stočare. Te priče probudile su radoznalost Meggie mnogo prije nego što ga je srela.
Kako je svog crnog konja i kestenjastu kobilu držala u štali umjesto u koralu, i uglavnom bila prisiljena da ujutro kreće na posao poslije muškaraca, često se događalo da prođe dugo vremena a da ne sretne nikog od radnika. Konačno je srela Lukea O’Neilla kasno jednog popodneva dok se crveno sunce žarilo nisko iznad drveća; a dugačke sjene blago se pretapale u večernji sumrak. Vraćala se s pašnjaka Borehead prema gazu na potoku, a on je došao s jugoistočne strane, također se vraćajući prema gazu.
Sunce mu je udaralo u oči tako da ga je vidjela prije nego što je on opazio nju. Jahao je na krupnom i vrlo zloćudnom riđanu s crnim pjegama, crnom grivom i crnim repom; poznavala je tu životinju jer je bila njena dužnost da vodi računa o izmjenjivanju konja na radu, i već se bila počela pitati zašto se taj konj posljednjih dana ne pojavljuje. Nitko od muškaraca nije volio tog konja i nitko nije jahao na njemu ako baš nije morao. Novom stočaru očigledno nije smetalo što je životinja zla, što je bio siguran dokaz da zna postupati s konjima. Konj je bio poznat po tome da se ujutro propinje i ne da se uzjahati, kao i po običaju da pokušava ugristi jahača kad sjaše.
Bilo je teško procijeniti visinu čovjeka dok sjedi u sedlu, jer su australski stočari upotrebljavali mala engleska sedla bez visoke jabuke i zadnjeg obluka američkog sedla, i jahali savijenih koljena, sjedeći uspravno. Novi radnik izgledao je visok, ali ponekad je sva visina čovjeka bila u trupu dok su mu noge bile neproporcionalno kratke, pa Meggie nije htjela donositi preuranjene zaključke. Međutim, suprotno većini stočara, novi radnik je očigledno više volio da na posao odlazi u bijeloj košulji i hlačama od bijele tkanine slične koži, nego u sivoj flanelskoj košulji i sivim platnenim hlačama, kao ostali. Pomalo je kicoš, zaključila je, osmjehnuvši se. Neka mu bude, ako mu stalno pranje i glačanje nije teško.
– ’Bar dan, gospođo! – viknuo je kad su se sreli podižući stari, otrcani sivi pusteni šešir i spuštajući ga ponovo na zatiljak na kicoški način.
Nasmijane plave oči zurile su u Meggie s neskrivenim divljenjem.
– Eh, vi očigledno niste gospođa, vi ste sigurno krćerka – rekao je. – Ja sam Luke O’Neill.
Meggie je nešto promrmljala, ali više nije htjela da ga pogleda; bila je tako zbunjena i ljuta da se nije mogla koncentrirati na neko prikladno lagano ćaskanje. Eh, to nije pravo! Kako smije netko drugi imati oči i lice kao otac Ralph! Sličnost nije bila u načinu na koji ju je promatrao; radost u njegovim očima bila je njegova vlastita i iz njih nije zračila ljubav prema njoj. Od prvog trenutka, kad je ugledala oca Ralpha kako kleči u prašini na stanici u Gillyju, Meggie je u njegovim očima vidjela ljubav. Gledati u njegove oči a ne vidjeti njega! Bila je to okrutna šala, kao kazna.
I ne sluteći kakve se misli kovitlaju u glavi djevojke, Luke O’Neill tjerao je svog zloćudnog konja ukorak s krotkom kobilom Meggie, dok su gazili preko potoka koji je od kiše prilično nabujao. Prava ljepotica, nema šta! Kakva kosa! Ono što je na glavama muških pripadnika obitelji Cleary bila boja mrkve bila je na glavi ove ribice nešto sasvim drugo! Kad bi samo htjela podići pogled, pružiti mu priliku da joj malo bolje vidi lice! Učinila je to u trenutku kad je to pomislio, ali s takvim izrazom lica da je, začuđen, skupio obrve; ne bi se baš moglo reći da je to bio izraz mržnje, više se činilo da pokušava vidjeti nešto što ne može, ili da vidi nešto što ne želi vidjeti. Teško je bilo reći. Bilo što bilo, to nešto ju je uznemirilo. Luke nije bio navikao da ga žene mjere svojom vagom i ustanove da mu nešto nedostaje. Uhvaćen, sasvim prirodno, u primamljivu klopku kao sunce na zalasku zlatne kose i blagih očiju, bio je prisiljen da se upita za uzrok tom nezadovljstvu i razočaranju. Ona ga je i dalje promatrala, napola otvorenih ružičastih usta; na gornjoj usni i čelu svjetlucale su joj sitne kapi znoja, jer je zrak bio još vreo, a zlatnoriđe obrve bile su savijene u luk, izražavajući čuđenje.
Razvukao je usne u osmijeh, otkrivajući velike bijele zube oca Ralpha, ali to nije bio Ralphov osmijeh.
– Znate li da ste kao prava beba, govorite samo ’Oh!’ i ’Ah!’.
Okrenula je glavu.
– Oprostite, nisam imala namjeru da zurim u vas. Podsjećate me na nekoga, to je sve.
– Samo vi zurite, koliko god želite! To je bolje nego da zurite u vlastitu glavu, ma koliko lijepa bila. Na koga vas podsjećam?
– Nije važno. Samo je čudno vidjeti nekoga tko izgleda poznat, a u stvari je sasvim nepoznat.
– Kako vam je ime, gospođice Cleary?
– Meggie.
– Meggie... Nije baš neko impresivno ime, nimalo vam ne odgovara. Više bih volio da se zovete, recimo, Belinda ili Madeline, ali ako je Meggie jedino što možete ponuditi, neka bude Meggie! Od kojeg imena dolazi to Meggie... Margaret?
– Ne, Meghann.
– Ah, to je već bolje! Zvat ću vas Meghann.
– Ne, nećete! – odbrusila mu je oštro. – Mrzim to ime!
On se, međutim, samo nasmijao.
– Previše ste navikli da sve bude onako kako vi želite, mlada gospođice Meghann. Ako poželim da vas zovem Eustacia Sophronia Augusta, zvat ću vas tako. Toliko da znate.
Stigli su do torova za stoku; skliznuo je s konja istvoremeno ga udarivši po njušci, koja se okrenula da ga ugrize, i tako ga natjeravši na poslušnost. Stajao je, očigledno očekujući da mu ona pruži ruke kako bi joj pomogao da sjaše, ali ona je podbola petama svoju kestenjastu kobilu i odjahala dalje stazom.
– Tu finu damu ne držite zajedno sa prostim starim radnicima? – viknuo je za njom.
– Naravno da ne držim! – odgovorila je ne osvrćući se.
Uh, to zaista nije pravo! Čak i stojeći na svojim nogama, izgledao je kao otac Ralph – visok, širokih ramena i uskih bokova, s istom gracioznošću, samo nekako drukčije primijenjenom. Otac Ralph kretao se kao plesač, Luke O’Neill kao atletičar. Kosa mu je bila jednako crna, gusta i kovrčava, oči jednako plave, nos jednako tanak i ravan, usta jednako lijepo skrojena. A ipak nije bio nimalo više sličan ocu Ralphu nego... nego... nego... nego što je bijeli eukaliptus, visok, bijel i dostojanstven, sličan plavom eukaliptusu, također visokom, blijedom i dostojanstvenom.
Nakon tog slučajnog susreta, Meggie je pažljivo slušala sve što se priče o Lukeu O’Neillu. Bob i ostali momci bili su zadovoljni njegovim radom i činilo se da se dobro slažu s njim. U njegovom tijelu, kako je tvrdio Bob, nije bilo nijedne lijene kosti. Čak je i Fee jedne večeri u razgovoru spomenula njegovo ime, primijetivši da je izuzetno lijep muškarac.
– Ne podsjeća li vas na nekog? – upitala je Meggie nemarno ležeći potrbuške na sagu, čitajući knjigu.
Fee je nekoliko trenutaka razmišljala.
Pa, čini mi se da pomalo podsjeća na oca de Bricassarta. Slično je građen, ima istu kosu i oči. Sličnost, međutim, nije baš izrazita, jer su previše različiti kao ljudi – rekla je, i odmah dodala: – Meggie, radije bih da sjediš na stolcu i čitaš, kao dama! Samo zato što si u hlačama, ne treba potpuno da zaboravljaš na pristojnost!
– Pih! – rekla je Meggie. – Kao da to netko primjećuje!
Tako je i ostalo. Sličnost je postojala, ali iza slične fasade bili su tako različiti ljudi da je to progonilo samo Meggie, koja je bila zaljubljena u jednog i smetalo joj je što postoji netko podjednako lijep. Ustanovila je da je ljubimac kuhinje, a ubrzo je otkrila kako sebi može dopustiti luksuz da i na poslu nosi bijele košulje i bijele hlače; prala ih je i glačala gospođa Smith, koja je brzo podlegla njegovom spontanom, lepršavom šarmu.
– Oh, kakav je to zgodan Irac, i sve! – uzdisala je zaneseno Minnie.
– Australac je – rekla je Meggie provokativno.
– Ovdje je rođen, možda, draga gospođice Meggie, al’ s imenom k’o što j’ O’Neill on j’ Irac k’o Paddyjevo prase, to s’ tako kaže i nemojte pomisliti da sam htjela reći nešt’ ružno o vašem blaženom ocu, gospođice Meggie, nek’ počiva u miru i pjeva s anđelima! Gospo’n Luke da nij’ Irac, s onom crnom kosom i onim plavim očima? Obitelj O’Neill nekad je vladala Irskom.
– Mislila sam da su to bili O’Connori – rekla je Meggie lukavo.
Okrugle oči Minnie zatreptaše.
– Eh, pa sad, gospođice Meggie, to j’ velika zemlja, i sve.
– Hajde, hajde, nije baš mnogo veća od Droghede! Uostalom, O’Neill je oranžističko prezime. Mene nećeš prevariti.
– Pa jest, al’ to je slavno irsko prezime, i postojalo je prije neg’ što j’ itko čuo za oranžiste. Toj’ prezime iz Ulstera, paj’ logično daj’ među njima bilo oranžista, zar nije tako? Al’ prije toga bio je O’Neill iz Clandeboyja, i O’Neill Mor, draga gospođice Meggie.
Meggie se predala. Minnie je već odavno bila izgubila svu fenijansku borbenost koju je nekad posjedovala, i mogla je izgovoriti riječ »oranžisti« a da ne dobije živčani napad.
Tjedan dana kasnije ponovo je srela Lukea O’Neilla kraj potoka. Posumnjala je da tu čeka na nju, ali nije znala što bi mogla učiniti i kad bi se pokazalo da jest.
– Dobar dan, Meghann.
– Dobar dan – rekla je gledajući ravno između ušiju kestenjaste kobile.
– U subotu će biti u Braich у Pwllu ples. Hoćete li poći sa mnom?
– Hvala na pozivu, ali ne znam plesati. Bilo bi besmisleno.
– Naučit ću vas plesati dok janje dva puta mahne repom, pa to neće biti nikakva smetnja. Što mislite, kad vodim gazdinu kćerku, hoće li mi Bob posuditi stari Rolls, ako već neće novi?
– Rekla sam da neću ići! – procijedila je Meggie kroz zube.
– Rekli ste da ne znate plesati, a ja sam rekao da ću vas naučiti. Niste rekli da ne biste pošli sa mnom i kad biste znali plesati, pa sam mislio da je smetnja ples, a ne ja. Definitivno odbijate?
Zbunjena, bijesno ga je pogledala, ali on se samo nasmijao.
– Potpuno su vas razmazili, mlada gospođice Meghann! Vrijeme je da doživite nešto što nije baš onako kako vi želite.
– Nisam razmažena!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu