Ptice umiru pjevajući

Strana 4 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Ići dole

Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 12:44 pm

First topic message reminder :



Ovaj pozamašan roman, jedan od najvećih svjetskih bestselera s jednom od najljepših ljubavnih priča našeg doba, najčešće uspoređuju s knjigom “Zameo ih vjetar”. Samo što se ova obiteljska saga događa najvećim dijelom na Novom Zelandu i u Australiji odakle potječe i njezina autorica, Colleen McCullough. Od trenutka kada je prvi put objavljen, prije više od trideset godina, roman “Ptice umiru pjevajući” svojevrstan je književni fenomen o kojem su svi pričali i imali mišljenje, a televizijska serija iz 1983...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:00 pm



– Pričajte vi to nekom drugom. Jedina djevojka, sva ta silna braća koja trčkaraju oko vas, zemlja i novac, luksuzna kuća, posluga! Znam da je sve to vlasništvo Katoličke crkve, ali ni Clearyjevi nisu bez pare.
U tome je ogromna razlika između njih dvojice, pomislila je trijumfalno. To je ono što joj je izmicalo otkad ga je upoznala. Otac Ralph nikad ne bi mogao pasti na vanjski dekor, a ovom čovjeku nedostaje ta senzitivnost; nema ugrađene antene koje bi mu govorile što se nalazi ispod površine. Korača kroz život ne znajući koliko je složen i koliko je bolan.
Zapanjen, Bob im je bez riječi dao ključeve novog Rollsa. Neko je vrijeme šutke zurio u Lukea, a onda se osmjehnuo.
– Nikad ne bih pomislio da bi Meggie htjela poći na ples, ali povedite je, Luke, i sretno! Vjerujem da će joj se svidjeti, sirotici. Nema baš mnogo od života.
– Trebali smo se sjetiti da je mi povedemo, ali nekako nam nije palo na pamet.
– Zašto ne pođete i vi, Jack i Hughie? – upitao je Luke, kome očigledno nije smetalo društvo.
Bob je zavrtio glavom, užasnut.
– Ne, hvala. Mi vam baš nismo za ples.
Meggie je obukla svoju haljinu boje ružinog pepela jer nije imala što drugo da obuče. Nije joj palo na pamet da dio novca koji je otac Ralph položio u banku na njeno ime utroši na garderobu, na haljine za zabave i balove. Dosad je uspijevala da odbije slične pozive, jer je mladiće kakvi su bili Enoch Davies i Alastair MacQueen bilo lako obeshrabriti jednim odlučnim ne. Nisu bili drsko uporni kao Luke O’Neill.
Kad se, međutim, pogledala u ogledalu, pomislila je kako bi slijedeći put kad majka pođe u Gilly mogla otići s njom, posjetiti staru Gert i naručiti od nje nekoliko novih haljina.
Haljinu koju je imala na sebi nije voljela nositi; da je imala bilo kakvu drugu koja bi koliko-toliko odgovarala prilici, svukla bi je istog trenutka. Bilo je drugo vrijeme, drugi crnokosi muškarac, a ta haljina bila je tako povezana s ljubavlju i snovima, suzama i samoćom, da je obući je za čovjeka kakav je Luke O’Neill bilo pravo svetogrđe. Odrasla je naviknuta da krije svoja osjećanja, da uvijek izgleda smirena i sretna. Bila je obrasla samokontrolom kao stablo korom; ponekad noću, kad bi pomislila na majku, zadrhtala bi.
Hoće li završiti kao majka, lišena svih osjećaja? Je li tako počelo i kod njene majke, tamo u danima kad je postojao Frankov otac? I što bi majka uradila, što bi rekla kad bi saznala da je Meggie čula istinu o Franku? Oh, ona scena u prezbiteriju! Kao da je bilo jučer – otac i Frank zure jedan u drugog, a otac Ralph drži je tako čvrsto da osjeća bol. I viču one strašne stvari. Tada se konačno sve složilo. Kad je saznala, Meggie je pomislila kako je to znala oduvijek. Bila je dovoljno odrasla da shvati da u rađanju djece postoji nešto što ranije nije ni naslućivala, neka vrsta tjelesnog kontakta koji je apsolutno zabranjen svakome osim supružnicima. Kroz kakvu je sramotu i poniženje jadna mama morala proći zbog Franka! Nije nikakvo čudo što je takva kakva jest. Da se to dogodi njoj, pomislila je Meggie, umrla bi. U knjigama samo loše, pokvarene djevojke dobivaju djecu izvan braka, a mama nije pokvarena, nikad nije mogla biti pokvarena. Svim svojim srcem Meggie je čeznula da joj majka priča o tome, ili da sama skupi hrabrost i pokrene takav razgovor. Možda bi joj bar malo, sasvim malo mogla pomoći. Ali mama nije osoba kojoj je moguće tek tako prići, a sama joj ne bi prišla nikad. Meggie je uzdahnula, gledajući se u ogledalu; mogla se samo nadati da se njoj neće dogoditi ništa slično.
Ipak, bila je mlada; u takvim trenucima, dok je promatrala sebe u haljini boje ružinog pepela, željela je da osjeća, da osjećaji prostruje kroz nju kao snažan vreo vjetar. Nije htjela da do kraja života postoji kao automat; željela je promjenu, življenje, ljubav. Ljubav, i muža, i djecu. Kakvog ima smisla venuti za čovjekom koga nikad neće imati? On je ne želi, nikad je neće željeti. Rekao je da je voli, ali ne kao što bi je volio muž. Zato što je vjenčan s Crkvom. Rade li tako svi muškarci, vole li svi neke nežive stvari više nego što mogu voljeti ženu? Ne, sigurno nisu svi takvi. Možda su takvi samo oni teški, oni komplicirani, oni sa svojim morima sumnji i nezadovoljstava, svojim razmišljanjima. Sigurno, međutim, postoje i jednostavniji muškarci, muškarci koji mogu voljeti ženu više od svega ostalog. Muškarci kao Luke O’Neill, na primjer.
– Mislim da ste najljepša djevojka što sam je ikad vidio – rekao je Luke, pokrećući Rolls.
Komplimenti su bili nešto na što Meggie nije bila navikla; iznenađena, iskosa ga je pogledala, ne rekavši ništa.
– Zar ovo nije divno? – rekao je Luke, očigledno se nimalo ne uzbuđujući zbog hladnog prijema njegovih riječi. – Samo okreneš ključ, pritisneš dugme na ploči i možeš krenuti. Nema kurblanja, nema potrebe da strepiš hoće li prokleti motor upaliti prije nego što ti ponestane snage. Ovo je život, Meghann, tu nema nikakve sumnje.
– Nećete me ostaviti samu, zar ne? – upitala je.
– Zaboga, nikako! Pošli ste sa mnom, zar ne? To znači da ste moji cijele noći, i nemam namjeru nikoga pustiti ni blizu vas.
– Koliko vam je godina, Luke?
– Trideset, a vama?
– Uskoro ću navršiti dvadeset tri.
– Toliko, zaista? Izgledate kao djevojčica.
– Nisam djevojčica.
– Oho! Znači, bili ste nekad zaljubljeni?
– Jednom.
– I to je sve? Sa dvadeset tri godine? Gospode Bože! Do tih godina ja sam se zaljubio i odljubio najmanje deset puta.
– Pa, mislim da sam se i ja mogla zaljubiti više puta, ali na Droghedi susrećem malo ljudi u koje bih se mogla zaljubiti. Vi ste prvi od naših radnika koji mi je, koliko znam, rekao nešto osim stidljivog pozdrava.
– Zaista, ako ne idete na plesove zato što ne znate plesati, onda ste osuđeni da sve gledate izdaleka, zar ne? Ali ne brinite, brzo ćemo to popraviti. Do kraja zabave plesat ćete bez greške, a za tjedan-dva bit ćete šampionka. – Na trenutak se okrenuo njoj. – Ipak, nećete mi reći da vas sinovi ovdašnjih posjednika nisu pozivali na plesove i zabave? Stočare potpuno shvaćam, vi ste iznad njihove uobičajene sfere djelovanja, ali neki od vlasnika sigurno su pokušali da vam se udvaraju.
– Ako sam iznad vaše sfere djelovanja, zašto se me pozvali? – uzvratila je.
– Oh, ja sam čovjek tvrdih obraza – rekao je i nasmijao se. – Hajde, ne mijenjajte temu razgovora! Oko Gillyja sigurno ima momaka koji su vas pozivali.
– Nekolicina – priznala je. – Ali ja, u stvari, nisam željela poći ni sada. Vi ste me jednostavno prisilili.
– Onda su oni ostali gluplji nego pripitomljene zmije – rekao je. – Ja na prvi pogled vidim što je dobro.
Nije bila sasvim sigurna da joj se sviđa način na koji je govorio, ali nevolja s Lukeom bila je što se nije dao zbuniti.
Na zabave su dolazili svi, od sinova i kćeri posjednika do stočara, njihovih žena, sluškinja, guvernanti, građana svake dobi i obaju spolova. Bile su to prilike da se učiteljice pobliže upoznaju s pripravnicima u posredničkim agencijama, bankovnim službenicima i momcima s imanja.
Stroga pravila ponašanja, rezervirana za primanja formalnog karaktera, nisu na zabavama bila obavezna. Iz Gillyja je dolazio stari Mickey O’Brien, koji je svirao violinu, a uvijek bi se našao netko tko bi svirao na klavir-harmonici ili dugmetari, na smjenu prateći Mickeyja, dok je stari violinist sjedio na buretu ili bali vune satima svirajući bez odmora. S njegove opuštene donje usne kapala je pljuvačka jer nije imao strpljenja da je guta; gutanje mu je smetalo da održava ritam.
Ples nije bio onakav kakav je Meggie vidjela na rođendanskoj zabavi Mary Carson. Plesalo se mnogo temperamentnije – igrala su se razna kola, polke, kadrile, poskočnice, mazurke, Sir Roger de Coverley, pri čemu su se partneri tek povremeno hvatali za ruke i dame ponekad okretale pridržavane čvrstim šakama. U tim plesovima nije bilo romantike ni sanjarenja. Činilo se da u njima svi samo vide priliku da utroše energiju; oni koji su poželjeli zajedno provesti poneki intimni trenutak tražili su ga vani, dalje od buke i gužve.
Meggie je ubrzo otkrila da joj mnoge žene zavide na lijepom, pristalom kavaliru. Bio je meta zavodljivih i čeznutljivih pogleda gotovo kao nekad otac Ralph, s tim što su ti pogledi bili mnogo nametljiviji. Kao nekad otac Ralph. Kao nekad. Bilo je strašno misliti tako o njemu u prošlom vremenu.
Držeći se zadane tiječi, Luke je ostavio Meggie samu samo koliko je bilo potrebno da skokne u nužnik. Enoch Davies i Liam O’Rourke bili su na zabavi i nastojali su da joj se približe, ali im on za to nije dao prilike, a sama Meggie bila je, činilo se, previše zbunjena da bi shvatila kako ima pravo plesati i s drugim muškarcima, a ne samo sa svojim pratiocem. Komentare o tome nije čula, ali čuo ih je Luke i potajno se smijao. Taj je momak zaista drzak, običan stočar, a ukrao im je najljepšu djevojku ispred nosa! Na takvo negodovanje Luke se nije nimalo obazirao. Imali su priliku, i ako nisu iskoristili, žalim slučaj.
Posljednji ples bio je valcer. Luke je uhvatio Meggie za ruku, drugom je uhvatio oko pasa i privukao je sebi. Bio je izvanredan plesač. Na svoje veliko iznenađenje, Meggie je ustanovila da ne treba raditi ništa drugo nego ga pratiti kako je vodi. Bio je to čudan osjećaj kretati se tako u naručju muškarca, dodirivati mišiće njegovih prsa i bedara, upijati toplinu njegovog tijela. Njen kratkotrajni dodir s ocem Ralphom bio je tako intenzivan da nije imala vremena registrirati pojedinosti, i sasvim iskreno je vjerovala da ono što je osjetila u njegovom zagrljaju nikad neće osjetiti u zagrljaju drugog muškarca. Ipak, iako je ovo sad bilo sasvim drukčije, bilo je uzbudljivo. Puls joj je porastao, i znala je da je on to osjetio po načinu na koji ju je naglo okrenuo, privukao bliže sebi i priljubio obraz uz njenu kosu.
Dok se Rolls predući kotrljao prema kući, osvjetljavajući neravnu stazu koja se povremeno uopće nije mogla razaznati, nisu mnogo razgovarali. Braich у Pwll bio je oko sto dvadeset kilometara udaljen od Droghede, a put do njega vodio je preko pašnjaka bez ijedne jedine kuće na vidiku, bez ijednog svjetla nečijeg doma, bez traga ljudske prisutnosti. Greben što se protezao preko Droghede bio je tek oko trideset metara viši od ostalog zemljišta, ali kad bi nakon vožnje kroz ravnicu stigao do vrha grebena, čovjek je imao osjećaj koji ispunjava Švicarca kad se popne na vrhove Alpa. Luke je zaustavio kola, izišao i obišao ih da otvori vrata Meggie. Izišla je i stala pokraj njega, drhteći pomalo; hoće li pokvariti sve pokušavajući da je poljubi? Naokolo je sve bilo tako tiho, bili su tako daleko od svega!
Duž jedne strane staze pružala se natrula drvena ograda i, pridržavajući je pažljivo za lakat da se ne spotakne u svojim laganim cipelicama, Luke je poveo Meggie preko neravnog tla, punog zečjih jama.
Uhvativši se čvrsto za ogradu i gledajući u daljinu preko ravnice, Meggie je stajala bez riječi, najprije od straha a zatim, kad je strah minuo jer on ničim nije pokazao da je namjerava dodirnuti, od čuđenja.
Mjesec je svojom blijedom svjetlošću obasjavao prostrani ravni predio gotovo kao sunce; trava je svjetlucala i talasala se kao da nemirno uzdiše, srebrna, bijela i siva. Lišće na drveću naglo bi zablistalo kao roj varnica kad bi mu povjetarac okrenuo glatku stranu uvis, a ogromne mračne sjene ispod skupina drveća tajanstveno su zijevale kao vrata što vode u podzemni svijet. Podigla je glavu i pokušala brojiti zvijezde, ali joj to nije uspijevalo; sićušne kao kapljice rose na lelujavoj paukovoj mreži, točkice su se palile i gasile, palile i gasile u ritmu izvanvremenskom kao Bog. Činilo joj se da vise iznad nje kao mreža, prekrasne, tihe, uvijek budne i u potrazi za dušom, kao dijamantne oči insekata kad zablistaju pod mlazom svjetlosti, slijepe što se izraza tiče, ali neusporedive kao moć gledanja. Jedini zvuk koji se čuo bilo je šuštanje toplog vjetra u travi; ponekad bi zašištao i u krošnjama stabala, a Rolls koji se hladio javljao se ponekad metalnim zveketom, na što bi iz blizine odgovorila neka pospana ptica ljuteći se što remete njen mir. Od mirisa osjećao se samo prirodan miris travnate ravnice koji je nemoguće opisati riječima.
Luke je okrenuo leđa noćnom predjelu, izvukao kesu s duhanom i paketić tankog papira i počeo motati cigaretu.
– Jeste li rođeni ovdje, Meghann? – upitao je, lijepo valjajući izrezani duhan na dlanu.
– Nisam, rođena sam na Novom Zelandu. Na Droghedu smo došli prije trinaest godina.
Položio je uvaljani duhan na listić papira i vješto, palcem i kažiprstom, smotao cigaretu, ovlažio jezikom rub i zalijepio je, krajem šibice ugurao višak duhana u smotanu cjevčicu, kresnuo šibicom i pripalio.
– Lijepo ste se zabavljali večeras, zar ne?
– Oh, jesam!
– Volio bih da uvijek idete sa mnom na ples.
– Hvala vam.
Ponovo je ušutio, pušeći i gledajući preko krova automobila prema skupini drveća, odakle je još svadljivo kriještala ptica. Kad mu je između požutjelih prstiju ostao sasvim kratak opušak, bacio ga je na zemlju i snažno pritisnuo petom, okrećući je na mjestu dok nije bio sasvim siguran da je ugašen. Nitko na svijetu ne gasi cigaretu tako energično kao ljudi iz australskog busha.
Uzdahnuvši, Meggie je okrenula leđa pejzažu obasjanom mjesečinom, a on joj je pomogao da uđe u kola. Bio je previše mudar da bi je pokušao poljubiti već prilikom ovog prvog izlaska, jer je namjeravao da se njom oženi, ako ikako bude moguće. Neka zato najprije ona poželi da je on poljubi!
Kako je ljeto odmicalo i trošilo se u krvavocrvenom, prašnom sjaju, zabava se nizala za zabavom i svi su se postepeno navikli na to da je Meggie našla vrlo zgodnog momka. Braća je nisu zadirkivala jer su je voljela, a i on im se sviđao. Luke O’Neill bio je najbolji radnik što su ga ikad zaposlili; od toga nije bilo bolje preporuke. Clearyjevi, koji su u srcu više pripadali radničkoj nego posjedničkoj klasi, nikad nisu ni pomislili da o njemu sude prema onome što posjeduje. Fee, sa svojim selektivnim mjerilima, vjerojatno bi ga odvagnula drukčije, ali nju kao da sve to nije nimalo zanimalo. Bilo kako bilo, Lukeov stav da je nešto više od običnog radnika nije ostao bez efekta; zahvaljujući tome, svi su se prema njemu odnosili kao prema sebi ravnom.
Ubrzo je postalo uobičajeno, kada je preko noći kod kuće a ne na pašnjacima, da svrati u veliku kuću; nakon izvjesnog vremena Bob je izjavio kako je glupo da sam sebi kuha kad na stolu Clearyjevih ima uvijek dovoljno i za njega, pa je počeo i jesti s njima. Nakon toga izgledalo je besmisleno da odlazi na spavanje u svoju kilometar i pol udaljenu kuću kad je već Meggie voljela da do kasno sjedi i razgovara s njim, pa mu je ponuđeno da se preseli u jednu od kućica za goste iza velike kuće.
Sada je već Meggie često i mnogo razmišljala o njemu, više ne potcjenjivački kao u početku, kad ga je neprestano uspoređivala s ocem Ralphom. Stare rane počele su zacjeljivati. Nakon izvjesnog vremena nije više mislila kako se istim ustima otac Ralph osmjehivao ovako, a Luke onako, da je iz toplih plavih očiju oca Ralpha zračio neki iskonski mir, dok Lukeove nemirno, strastveno svjetlucaju. Bila je mlada i još nikad nije po pravom osjetila okus ljubavi, iako joj se na trenutak-dva učinilo da ju je okusila. Željela je da joj osjeti bouquet, da punim plućima udahne njen miris, da joj opojno udari u glavu. Otac Ralph je sad biskup Ralph; neće joj se vratiti nikad, nikad. Prodao ju je za trinaest milijuna srebrnjaka, ta ju je misao progonila. Da nije sam to rekao one noći kraj arteškog zdenca, ne bi razmišljala o tome, ali on je rekao upravo to, i bezbroj noći provela je ležeći i pokušavajući odgonetnuti smisao tih riječi.
Dlanovi su je svrbjeli dodirujući Lukeova leđa dok bi plesali; uzbuđivao ju je, uzbuđivali su je njegovi dodiri, njegova bujna vitalnost. Oh, nikad nije osjetila za njim onu tamnu tekuću vatru u kostima, nikad nije pomislila da će uvenuti i osušiti se ako ga više ne vidi, nikad nije zadrhtala ni naježila se kad bi je pogledao. Ipak, otkako ju je Luke počeo uvlačiti u društveni život, bolje je upoznala ljude kao Enoch Davies, Liam O’Rourke ili Alastair MacQueen, ali ni jedan od njih nije ju privlačio kao Luke O’Neill. Ako je koji od njih bio toliko visok da je morala podići glavu da ga vidi, nije imao Lukeove oči, a ako je imao slične oči, nije imao kosu kao Luke. Svakome je nedostajalo nešto što nije nedostajalo Lukeu, iako nikad nije točno znala što to nalazi na njemu. Osim činjenice da ju je podsjećao na oca Ralpha, naravno, ali nije htjela priznati sebi da njegova privlačnost počiva samo na toj klimavoj osnovi.
Mnogo su razgovarali, ali uvijek samo o općim stvarima – o striženju, zemlji, ovcama, o tome što on očekuje od života, o krajevima u kojima je živio ili o nekom političkom događaju. I on je ponekad čitao, ali nije bio takav pasionirani čitač kao Meggie, i ona, ma koliko pokušavala, nije ga mogla nagovoriti da pročita neku knjigu samo zato što se njoj svidjela. Njegovi razgovori nikad nisu vodili u veće intelektualne dubine, ali ono što ju je od svega najviše kopkalo i dražilo bila je činjenica da nikad nije pokazao ni najmanje zanimanje za njen život, niti je upitao što ona očekuje od života. Ponekad je čeznula za tim razgovorom s njim o stvarima koje su joj bliže srcu nego ovce ili kiša, ali kad god bi se upustila u nešto slično, on bi vješto skrenuo razgovor na neku opću temu.

Luke O’Neill bio je spretan, inteligentan i vrlo vrijedan čovjek, strahovito željan da se obogati. Rodio se u kolibi od glinom oblijepljenog pletera nedaleko od Longreacha u zapadnom Queenslandu, na samoj Jarčevoj obratnici. Otac mu je bio crna ovca dobro stojeće ali neumoljive irske obitelji, a majka kći mesara u Wintonu, Nijemca. Kad je odlučila da se uda za Lukea starijeg, također je bila izopćena. Imali su desetoro djece, od kojih niti jedno nije imalo cipele – što ne znači da su im cipele u sušnom Longreachu bile baš neophodno potrebne. Luke stariji, koji je zarađivao kruh striženjem ovaca kad je bio raspoložen za to (uglavnom je bio raspoložen samo za rum), poginuo je u požaru u krčmi u Blackallu kad je Lukeu mlađem bilo dvanaest godina. Zato se, čim mu se pružila prilika, Luke zaposlio na striženju, obavljajući u početku pomoćne poslove kao što je premazivanje rana na ovcama rastopljenom paklinom kad bi radniku skrenula ruka te bi zasjekao u meso.
Luke nikad nije zazirao ni od najtežih poslova; posao je bio ono za čim je žudio, kao što neki ljudi žude za ljenčarenjem. Je li to bilo zato što mu je otac bio pijanac i gradska luda, ili zato što je od majke naslijedio njemačku radinost, nitko se nije nikad potrudio da objasni.
S godinama, napredovao je od pomoćnog radnika do pomoćnika čija je dužnost da hvata velike teške komade odjednom ostriženog runa, koji padaju na pod talasajući se kao da su živi, i trkom ih nosi na stol za pripremu vune, na obrezivanje. Nakon toga je naučio obrezivati runa, odstranjujući prljave pramenove vune, i sortirati ih za klasera; klaseri su elita, ljudi koji kao degustatori vina ili duhana ne mogu naučiti svoj posao ukoliko nisu posebno nadareni za nj. Luke nije imao dara za klasera pa se, ako je želio zaraditi više novca, a želio je, morao orijentirati bilo na striženje, bilo na prešanje vune. Bio je dovoljno snažan da bi mogao raditi na presi, sabijati sortiranu vunu u velike, teške bale, ali se na striženju moglo zaraditi više.
Ubrzo je postao poznat u zapadnom Queenslandu kao dobar radnik, tako da je bez teškoća našao posjed gdje će moći učiti. Da bi naučio strići strojem zvanim boggi, čovjek je morao biti obdaren dobrim refleksima, spretnošću, snagom i izdržljivosti, a sve te osobine bile su skladno sjedinjenje u Lukeu. Ubrzo je Luke mogao strići preko dvije stotine ovaca na dan, šest dana u tjednu, dobivajući funtu za svakih sto ostriženih ovaca, i to uskim strojem sličnim australskom gušteru po kome je i dobio ime. Veliki novozelandski strojevi sa širokim češljevima i grubim čeljustima bili su u Australiji zabranjeni, iako se njima mogao postići dvostruk učinak.
Bio je to mukotrpan posao; radnik je, sagnut, morao držati ovcu stisnutim koljenima i ravnomjernim potezima prelaziti boggijem duž tijela ovce skidajući vunu gotovo u jednom komadu sa što manje naknadnih zahvata, i što bliže opuštenoj, naboranoj koži da se zadovolji vlasnik, uvijek spreman da se okomi na radnika koji se ne pridržava njegovih zahtjeva. Bili su to ljudi kojima nije smetala vrućina, znoj ni žeđ koja ih je tjerala da piju i više od dvanaest litara vode dnevno, kojima nisu smetali čak ni rojevi muha, jer su rođeni u zemlji koju je teško zamisliti bez tih dosadnih insekata. Nisu im smetale ni same ovce, njihova najveća mora; bilo je mršavih, vlažnih, prekrupnih, s ulijepljenim pramenovima, nepokornih, svakakvih, a sve su to bile merino ovce, što znači obrasle runom od vrha njuške do papaka i s naboranom, tankom, osjetljivom kožom koja se miče pod rukom kao svileni papir.
Ne, sam posao nije smetao Lukeu, jer se to bolje osjećao što je više radio; smetala mu je, međutim, buka, smetalo mu je što radi u zatvorenom prostoru, smetao mu je zadah. Od hangara za strižu nije bilo goreg mjesta na kugli zemaljskoj. Zato je odlučio postati gazda, čovjek koji šetka gore-dolje pored redova sagnutih radnika i promatra kako ravnomjernim, brzim pokretima skidaju runo s njegovih ovaca.

Na stolu od trske u kutu barake,
sjedi vlasnik stada i budno sve prati...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:01 pm





... govorila je stara pjesma o striženju, i Luke O’Neill odlučio je da postane upravo to. Gazda, šef, vlasnik, zemljoposjednik. Pogrbljena leđa i istegnute ruke, to nije bilo za njega; čeznuo je za zadovoljstvom što ga pruža rad na otvorenom prostoru dok novac samo pritječe, pritječe. Samo izgledi da bi mogao postati jedan od asova, jedan od one šačice ljudi koji uspijevaju ostrići više od tri stotine merino ovaca na dan, sve po standardu i uskim boggijem, mogli su zadržati Lukea na tom poslu. Takvi ljudi uspijevaju i da usput steknu velik novac na okladama. Bio je, na žalost, malo previsok, i upravo te sekunde suvišno utrošene na saginjanje i savijanje leđa činile su, akumulirane, razliku između vrhunskog radnika i asa.
S tako ograničenim mogućnostima, morao je potražiti drugi način da postigne ono što je naumio, i otprilike u tom razdoblju svog života počeo je otkrivati koliko je privlačan ženama. Prvi put je pokušao zaposlivši se kao stočar na Gnarlungi, jer je jedina nasljednica tog posjeda bila relativno mlada i privlačna djevojka. Bila je to samo zla sreća što se na kraju udala za Роmmуја, jackarooa iz Gnarlunge, čiji su bizarni pothvati ubrzo postali legendarni. Iz Gnarlunge je otišao u Bingelly da tamo kroti konje, jer je bacio oko na taj posjed na kojem je postarija i neprivlačna nasljednica živjela sa svojim ocem udovcem. Sirota Dot, bio ju je gotovo osvojio, ali je ona na kraju izišla u susret očevim željama i udala se za krepkog šezdesetogodišnjaka, vlasnika susjednog imanja.
Ta dva pokušaja stajala su ga više od tri godine života, pa je zaključio da je dvadeset mjeseci po nasljednici previše, predugo i predosadno. Bit će bolje da neko vrijeme putuje širom zemlje, da se neprestano kreće od posjeda do posjeda jer će tako, zahvaćajući mnogo šire područje, brže naći novu povoljnu priliku. Nalazeći ogromno zadovoljstvo u novom poslu, počeo je tjerati stoku uobičajenim stazama po zapadnom Queenslandu, duž Coopera i Diamantine, niz rijeke Barcoo i Boolloo do sjeverozapadnog dijela Novog Južnog Walesa. Imao je već trideset godina i bilo je krajnje vrijeme da pronađe gusku koja će snijeti to željeno zlatno jaje.
Nije bilo čovjeka koji nije znao za Droghedu, ali Luke je naćulio uši kad je čuo da nasljednici imaju samo jednu kćerku. Nije bilo izgleda da naslijedi imanje, ali postojala je mogućnost da kao skroman miraz dobije 50.000 hektara negdje oko Куnunе ili Wintona. Predjeli oko Gillyja bili su lijepi, ali za njegov ukus previše skučeni i pošumljeni. Luke je čeznuo za beskrajnim prostranstvima zapadnog Queenslanda, gdje su se travnate ravnice protezale unedogled, a drveće bilo uglavnom nešto čega su se ljudi sjećali da postoji tamo negdje na istoku. Samo trava, trava u beskraj, bez početka i kraja, a ljudi su se smatrali sretnim ako su mogli držati po jednu ovcu na svakih pet hektara zemlje. Ponekad je, naime potpuno ponestajalo trave i ostajala je samo ravna, pusta, ispucana crna zemlja. Trava, sunce, vrućina, muhe; svaki čovjek ima svoje predodžbe o raju, za Lukea O’Neilla to je bio raj.
Ostatak priče o Droghedi čuo je od Jimmyja Stronga, agenta AML & F-a koji ga je i dovezao na imanje, i za Lukea je bio težak udarac kad je čuo da je Drogheda vlasništvo Katoličke crkve. U međuvremenu je, međutim, saznao kako malo nasljednica ima, a kad mu je Jimmy Strong rekao da ta jedina kći ima u banci lijepu sumu novca i braću koja će je sigurno bogato darivati, odlučio je da svoj plan ipak pokuša provesti u djelo.
Međutim, iako je Luke bio već davno zaključio da mu je životni cilj posjed od oko 50.000 hektara u blizini Куnunе ili Wintona, i uporno radio na tome da ga ostvari, u srcu je volio gotov novac mnogo više od onoga što bi za njega mogao kupiti. Nije želio zemlju, nije želio moć koju ona sobom donosi, čeznuo je za tim da u banku, na svoje ime, ulaže lijepe, okrugle svote. Nije žudio ni za Gnarlungom ni za Bingellyjem, već za njihovom vrijednošću u gotovom novcu. Muškarcu koji je istinski želio da jednom postane zemljoposjednik ne bi nikad palo na pamet da uzme za ženu Meggie Cleary, koja nije imala zemlje. Takav čovjek, uostalom, ne bi toliko volio posve fizičku stranu teškog rada kao Luke O’Neill.

Ples u dvorani Svetog križa u Gillyju bio je trinaesta zabava na koju je Luke odveo Meggie u isto toliko tjedana. Kako je otkrivao gdje se zabave održavaju i kako je dolazio do pozivnica, Meggie, naivna kakva je bila, nije ni pokušala otkriti, ali Luke je svake subote tražio od Boba ključeve Rollsa i vozio je nekamo unutar kruga od 250 kilometara.
Te noći, dok je stajala kraj ograde i promatrala predio bez mjesečine, bilo je vrlo hladno, pod nogama je osjećala pucketanje mraza. Približavala se zima. Luke je prebacio ruku preko njenih ramena i privukao je bliže sebi.
– Hladno ti je – rekao je Luke. – Bit će bolje da krenemo kući.
– Ne, sad je već dobro, ugrijala sam se – odgovorila je jedva dišući.
Osjetila je promjenu u njemu, promjenu u ruci koja je opušteno i bezlično ležala preko njenih ramena. Bilo je, međutim, ugodno nasloniti se na nj, osjetiti toplinu koja zrači iz njegovog tijela, njegovu neobičnu, čvrstu građu. Kroz vunenu jaknu je osjetila kako se njegova ruka kreće, opisujući male krugove, milujući je nježno i ispitivački. Kad bi mu u tom trenutku rekla da joj je hladno, on bi prestao; ako mu ne kaže ništa, on će to shvatiti kao prešutni pristanak da ide dalje. Mlada je i silno želi da osjeti pravi okus ljubavi, a on je – uz oca Ralpha – jedini muškarac koji je zanima, pa zašto da ne upozna njegove poljupce? Samo neka budu drukčiji! Samo neka ne budu kao poljupci oca Ralpha!
Svaćajući njenu šutnju kao pristanak, Luke je položio drugu ruku na njeno rame, okrenuo je sebi i sagnuo se. Je li to pravi okus usta? Pa to je samo nešto kao pritisak! Što bi trebalo da uradi da mu da do znanja kako joj se to sviđa? Pokrenula je usne pod njegovim i smjesta požalila što je to učinila. Pritisak se pojačao; otvorio je usta i silom, zubima i jezikom razmicao njene usne dok nije osjetila njegov jezik u ustima. Odvratno! Zašto je sve to izgledalo drukčije kad ju je poljubio otac Ralph? Onda joj se nije činilo da je poljubac nešto tako vlažno i pomalo mučno; onda uopće nije razmišljala, naprosto se otvorila prema njemu kao kutija za nakit kad vlasnik sigurnom rukom dodirne tajno dugme i pokrene oprugu. A što to, zaboga, on radi? 1 zašto se njeno tijelo tako grči, zašto se privija uz njega kad njen um toliko želi da se otrgne?
Luke je otkrio osjetljivo mjesto na njenim slabinama i držao ruku na njemu, prisiljavajući je da se uvija; dosad se nije moglo primijetiti da je posebno oduševljena. Prekinuo je poljubac i pritisnuo usne na njen vrat. To joj se, čini se, više sviđalo; obavila je ruke oko njega, teško dišući, ali kad je kliznuo usnama niz njen vrat pokušavajući istovremeno da joj rukom smakne haljinu s ramena, naglo ga je odgurnula i brzo se izmaknula.
– Dosta je, Luke!
Bila je razočarana, i malo je nedostajalo da joj se sve skupa zgadi. Luke je toga bio potpuno svjestan dok joj je pomagao da uđe u kola, i smotao više nego ikad potrebnu cigaretu. Smatrao je sebe dobrim ljubavnikom, bar ni jedna od djevojaka s kojima je bio nije se nikad požalila – ali one, doduše, nisu bile dame kao Meggie. Čak je i Dot MacPherson, nasljednica Bingellyja, neusporedivo bogatija od Meggie, bila gruba kao daska, sidnejski internati i te stvari bili su beskrajno daleko od nje. Iako je bio izuzetno lijep čovjek, Luke u pitanjima seksa nije bio nimalo iskusniji od prosječnog provincijskog radnika; o tehnici je znao vrlo malo, osim onoga što mu se samom sviđalo, a od teorije baš ništa. Mnogobrojne djevojke s kojima je vodio ljubav bile su uvijek sklone da ga uvjeravaju kako im je bilo lijepo, ali to je značilo da se mogao osloniti samo na izvjesne osobne informacije, koje, treba reći, nisu bile uvijek vjerodostojne. U nadi da bi se mogle udati za čovjeka privlačnog i radinog kao Luke, djevojke su bile spremne da se upuste u sve, pa je bilo sasvim vjerojatno da se neće suzdržavati ni od laži samo da mu udovolje. A muškarcu ništa ne može pružiti veće zadovoljstvo nego kad mu djevojka kaže da je »najbolji od svih«. Luke nije mogao ni sanjati koliko je muškaraca, slično njemu, nasjelo na tu laž.
Još uvijek misleći na staru Dot, koja je popustila i učinila kako je to želio njen otac nakon što ju je ovaj tjedan dana držao zatvorenu u stočarskoj baraci, pored muhama pokrivene lešine ovce, Luke je u sebi slegao ramenima. Meggie će očigledno biti tvrd orah, i ne smije dopustiti sebi da je uplaši ili ozlojedi. Sa zabavom i igrama morat će malo pričekati, to je sve. Udvarat će joj se na način koji joj, po svemu sudeći, najbolje odgovara, cvijećem i pažnjom, bez mnogo dodira.
Neko vrijeme vladala je nelagodna šutnja, a onda je Meggie uzdahnula i opustila se na sjedalu.
– Oprosti, Luke.
– Oprosti ti meni. Nisam te htio uvrijediti.
– Oh, ne, nisi me ničim uvrijedio, zaista ne! Mislim da jednostavno nisam navikla na to ... Uplašila sam se, nisam se uvrijedila.
– Oh, Meghann! – Podigao je jednu ruku s upravljača i položio je preko njenih stisnutih šaka. – Ne razbijaj glavu time, molim te! Ti si divna djevojka, a ja sam postupio prenaglo. Zaboravimo to.
– Da, zaboravimo – rekla je.
– Zar te on nikad nije poljubio? – upitao je Luke radoznalo.
– Tko?
Je li osjetio strah u njenom glasu? Ali zašto bi na takvo pitanje odgovarala sa strahom?
– Rekla si mi da si jednom bila zaljubljena, pa sam mislio da znaš kako stoje stvari. Oprosti, Meghann. Trebalo je da shvatim da u ovom zabačenom kraju, u obitelji kao što je tvoja, nisi mogla doživjeti drugo nego đačku ljubav prema nekom momku koji te čak nije ni primjećivao.
Da, da, da! Neka samo tako misli!
– U pravu si, Luke. Bila je to samo dječja ljubav.
Pred kućom ju je ponovo privukao sebi i nježno, blago je poljubio, bez onog nasilnog otvaranja usta i jezika. Nije uzvratila kako bi trebalo, ali je osjetio da joj se svidjelo. Otišao je u svoju kućicu zadovoljan što nije upropastio svoje šanse.
Meggie je smjesta otišla u krevet i dugo ležala gledajući u svijetli razljeveni krug što ga je svjetiljka bacala na strop. E pa, bar je jedno definitivno utvrđeno: u Lukeovim poljupcima nema ničega što bi je podsjećalo na Ralpha. Jednom ili dva puta, prije nego što je sve prošlo, osjetila je treptaj paralizirajućeg uzbuđenja, kad je zabio prste u njene slabine i poljubio je u vrat. Bilo je sasvim besmisleno uspoređivati Lukea s Ralphom, i nije više bila sigurna da to želi i pokušavati. Bit će bolje da zaboravi Ralpha! On nije mogao postati njen muž, a Luke može.
Kad ju je Luke poljubio drugi put, Meggie se već ponašala drukčije. Bili su na vrlo zgodnoj zabavi u Rudna Hunishu, na samoj granici teritorija koji je Bob odobrio da obilaze, i večer je tekla ugodno od samog početka. Luke je bio u najvećoj formi, i usput se toliko šalio da se jednostavno ukočila od smijeha, a zatim nježan i pažljiv prema njoj u toku čitave zabave. A gospođica Carmichael bila je ozbiljno nakanila da joj ga otme! Učinivši ono što se Alastair MacQeen i Enoch Davies nisu usuđivali, pridružila im se i otvoreno očijukala s Lukeom, na kraju ga prisilivši da iz pristojnosti zapleše s njom. Zabava je bila strogo formalna, u stilu salonskog plesa, i ples što ga je Luke odigrao s gospođicom Carmichael bio je lagani valcer. Luke se, međutim, vratio Meggie čim je ples završen, ne rekavši ništa, samo podigavši oči prema stropu na način koji je sasvim nedvosmisleno govorio da mu je gospođica Carmichael dosadna. Bila mu je zahvalna za to; Meggie tu damu nije voljela još odonda kad joj zamalo nije pokvarila uživanje u gilanbonskom sajmu. Nikad nije zaboravila kako je otac Ralph okrenuo leđa dami da bi nju, djevojčicu, prenio preko lokve. Luke je te noći postupio u istom stilu. Oh, bravo, Luke, divan si!
Put do kuće bio je dug, a bilo je vrlo hladno. Luke je od starog Angusa MacQueena iskamčio paketić sa sendvičima i bocu šampanjca i, kad su prešli dvije trećine puta do kuće, zaustavio je kola. Grijači u kolima bili su u Australiji rijetkost u ono vrijeme kao i sada, ali Rolls je imao grijanje, što im je te noći vrlo dobro došlo jer je tlo bilo pokriveno pet centimetara debelim slojem inja.
– Oh, zar nije divno sjediti bez kaputa u ovakvoj noći? – rekla je Meggie osmjehnuvši se, a onda je uzela malu srebrnu džepnu čašu napunjenu šampanjcem koju joj je pružio Luke i zagrizla sendvič sa šunkom.
– Da, divno je. Noćas izgledaš prekrasno, Meghann!
Što je to tako neobično u boji njenih očiju? Sive oči nikad mu se nisu naročito sviđale, bile su nekako suviše anemične, ali gledajući u njene sive oči, bio bi se mogao zakleti da sadrže svaku boju u plavom dijelu spektra, ljubičastu, indigo, modru boju vedrog neba. tamnozelenu boju mahovine s tragovima zelenkasto-žute... I te oči blistale su kao fino brušeni, magličasti dragulji, okružene dugim, zavrnutim trepavicama koje su svjetlucale kao poprskane zlatom. Podigao je ruku i pažljivo dodirnuo jagodicom prsta vrhove trepavica jednog njenog oka, a onda ceremonijalno pogledao jagodicu.
– Šta to radiš, Luke? Što gledaš?
– Nisam se mogao suzdržati da ne provjerim ne držiš li slučajno na toaletnom stoliću lončić zlatnog praha. Ti si jedina djevojka koju sam ikad sreo koja ima trepavice posute pravim zlatnim prahom.
– Oh! – Sama ih je dodirnula, pogledala vrh prsta i nasmijala se. – Stvarno? Uopće se ne skida. – Šampanjac ju je škakljao u nosu i grijao u želucu; osjećala se izvanredno.
– Imaš prave zlatne obrve kao lukovi crkvenog krova i najljepšu, pravu zlatnu kosu... Uvijek očekujem, kad je dodirnem, da će biti tvrda kao metal, a mekana je i svilenkasta kao kod malog djeteta... A sigurno i umjesto pudera upotrebljavaš zlatni prah, koža ti se tako svjetluca... I najljepša usta, kao stvorena za ljubljenje...
Sjedila je i zurila u njega poluotvorenih usta, kao onda kad su se prvi put sreli. Pružio je ruku i uzeo praznu čašu.
– Mislim da ti je potrebno još malo šampanjca – rekao je, puneći čašu.
– Moram priznati da je lijepo ovako stati i malo se odmoriti od vožnje. Hvala ti što si se toga sjetio i zatražio od MacQueenovih sendviče i vino.
Motor velikog Rollsa blago je preo u tišini, a topli zrak gotovo je bešumno strujao kroz otvore grijača; bili su to zvuci koji su uspavljivali. Luke je razvezao kravatu i skinuo je, a onda raskopčao ovratnik na košulji. Kaputi su im ležali na zadnjem sjedalu, bili su pretopli za kola.
– Oh, baš je lijepo! Ne znam tko je izmislio kravatu i uveo pravilo da je samo s njom muškarac propisno obučen, ali ako ga ikad sretnem, zadavit ću ga njegovim vlastitim pronalaskom.
Naglo se okrenuo, oborio glavu i položio usne točno na zaobljenu krivinu njenih usana, kao da sastavlja dvije pločice dječje slagarice; iako je nije zagrlio niti uopće dodirivao, osjećala se kao spojena s njim i slijedila je njegov pokret kad se zavalio na sjedalu i privukao je na svoja prsa. Stegnuo je rukama njenu glavu da se što čvršće pripije uz ta opojna usta, koja su tako neshvatljivo spremno uzvraćala, i uživa u njima. Uzdahnuvši, potpuno se prepustio samo tom osjećaju, konačno dočekavši da se te svilene dječje usne potpuno prilagode njegovim. Njena se ruka obavila oko njegovog vrata, drhtavi prsti zabili su se u njegovu kosu, a dlan njene druge ruke spustio se na glatku smeđu kožu njegovog vrata. Ovog se puta nije žurio, iako je bio fizički uzbuđen još prije nego što joj je pružio drugu čašu šampanjca, samo od gledanja u nju. Ne ispuštajući njenu glavu, poljubio joj je obraze, zatvorene oči, zaobljene rubove lukova ispod obrva, a onad se ponovo vratio na obraze, jer su bili satenski glatki, i konačno opet na usne čiji ga je dječji oblik izluđivao od prvog dana kad ju je ugledao.
Bio je tu i njen vrat, s malom udubinom pri dnu, a koža na njenim ramenima bila je tako nježna, hladna i suha... Bez snage da se zaustavi, gotovo izvan sebe od straha da bi mogla zatražiti da prekine, spusti jednu ruku s njene glave i počeo otkopčavati dug niz dugmadi na zadnjem dijelu haljine. Spustio je haljinu niz njena pokorna ramena, a zatim i naramenice širokog satenskog kombinea. Lica uvučenog između njenog vrata i ramena, prešao je vršcima prstiju niz njena gola leđa, osjećajući kako joj kroz tijelo prolaz slabi drhtaji, a zatim je, iznenada, postao svjesian pritiska tvrdih vrhova njenih grudi. Spuštao je glavu sve niže u slijepoj, instinktivnoj potrazi za jednom od tih hladnih, elastičnih površina, dok nije poluotvorenim usnama uhvatio jednu čvrstu, napetu bradavicu Dodirnuo ju je jezikom i nekoliko vrtoglavih trenutaka ostao nepomičan, a onda su mu se ruke kao u agoniji stegle iza njenih leđa i počeo ju je ljubiti, stezati usnama, gristi, ponovo ljubiti... Rado se prepuštao tom starom, vječnom impulsu, i nikad ga nije iznevjerio. Bilo je divno, divno, diiiivno! Nije kriknuo samo je na trenutak zadrhtao, uvijajući se kao u grču, i duboko uzdahnuo, gutajući zrak.
Kao sito dojenče, pustio je da mu bradavica iskoči iz usta, a onda, ispunjen beskrajnom ljubavlju i zahvalnošću, utisnuo još jedan poljubac u glatku kožu njene dojke i ostao potpuno nepokretan, samo duboko dišući. Osjećao je njen dah u svojoj kosi, njenu ruku ispod svoje košulje; konačno, kada se sabrao otvorio je oči. Naglo se uspravio, podigao naramenice njenog kombinea, zatim haljinu, i vješto zakopčao svu dugmad.
– Bit će bolje da se udaš za mene, Meghann rekao je, gledajući je nježno, sa smijehom u očima.
– Ne vjerujem da bi se tvojoj braći svidjelo ovo što smo sad radili.
– Da, mislim da bi to bilo bolje – suglasila se, oborenog pogleda, zarumenjevši se.
– Da im kažemo sutra ujutro?
– Zašto ne? Što prije, to bolje.
– U subotu ćemo otići u Gilly i porazgovarat ćemo s ocem Thomasom... pretpostavljam da bi željela da se vjenčamo u crkvi... Uredit ćemo da nas navijesti i kupit ćemo prstenje za zaruke.
– Hvala, Luke.
Eto, dogodilo se i to. Obećala je, i povratka više nema. Za nekoliko tjedana, ili koliko već traje navještenje, udat će se za Lukea O’Neilla. Bit će... gospođa O’Neill! Kako to čudno zvuči! Zašto je pristala? Zato što mi je on rekao da to uradim, on je rekao da tako moram uraditi. Ali zašto? Da se on oslobodi opasnosti? Da zaštiti sebe, ili mene? Ralph de Bricassart, ponekad mislim da te mrzim...
Događaj u automobilu iznenadio ju je i uznemirio. Bilo je sasvim drukčije nego prvi put. Toliko divnih, strašnih osjećanja. Oh, ti dodiri njegovih ruku! A oni električni udari što su joj se kao kružni valovi širili od grudi kroz čitavo tijelo! A to je uradio točno u trenutku kad je njena svijest podigla glavu i rekla bezumnom biću, u koje se bila pretvorila, da joj, evo, skida haljinu i da mora vrištati, udarati ga, pobjeći. Pospanost i ono gotovo polusvjesno stanje u koje su je doveli šampanjac, toplina i otkriće da je divno ljubiti se kad se to radi kako treba, smjesta su minuli, ali dodir njegovih usana na grudima prostrijelio ju je, satro u njoj i posljednje ostatke razuma i svijesti, ugušio svaku pomisao na bijeg. Njena su se ramena odvojila od njegovih grudi, ali njeni bokovi kao da su tonuli u njega, njena bedra i ono bezimeno područje između njih bili su pritiskom njegovih ruku prikovani uz njegovo kao kamen tvrdo tijelo, a ona i samo to da ostane tako do kraja svojih poljuljana iz temelja, otvorena, prazna, željna... Željna čega? Nije znala. U trenutku kad ju je pustio nije htjela da se odvoji od njega, čak je nedostajalo da se baci na njega kao zvijer. Sve međutim, udarilo pečat na njenu sve čvršću odluku da se uda za Lukea O’Neilla. Ne traba ni spominjati kako je bila uvjerena da je s njom uradio ono od čega nastaju djeca.

Vijest nije nikog bogzna kako iznenadila, i nikom nije palo na pamet da stavlja bilo kakve zamjerke, jedino što je izgledalo čudno bila je činjenica da je Meggie kategorički odbila da napiše pismo i javi novost biskupu Ralphu. Čudno je bilo i njeno gotovo histerično reagiranje na Bobovu ideju da роzоvu biskupa Ralpha na Droghedu i prirede veliko vjenčanje u kući. Ne, ne, ne! vikala je na njih, ona, Meggie koja nikad do tada nije podigla glas. Bila je očigledno uvrijeđena što nikad nije došao da ih posjet i, tvrdeći kako je njena udaja njena osobna stvar, i kako mu ona, kad se već nije udostojio da bez posebnog povoda dođe na Droghedu, ne želi nametati obavezu koju neće moći odbiti.
Tako je Fee morala obećati da u svojim pismima neće niti jednom riječju spomenuti udaju; činilo se. uostalom, da je njoj ionako svejedno, nije ju zanimalo ni koga je njena kći odabrala za muža. Vođenje poslovnih knjiga imanja kakvo je bila Drogheda zathijevalo je puno radno vrijeme, a knjige što ih je vodila Fee mogle bi poslužiti povjesničarima, jer je u njima bio savršeno opisan život na australskom veleposjedu. U njima nisu bili zapisani samo prihodi i rashodi već je bio zabilježen svaki pokret svakog tada ovaca, svaka promjena vremena, svaki događaj, pa čak i što je gospođa Smith servirala za večeru, zapis u dnevniku za nedjelju, 22. srpnja 1934. godine, glasio je: Nebo vedro, bez oblaka, jutarnja temperatura 1°C. Misa nije održana, Bob kod kuće, Jack na Murrimbahu s dvojicom radnika, Hughie na West Damu s jednim radnikom, Beerbarrel prebacio trogodišnjake s Budgina na Winnemurru. U 3 sata po podne temperatura porasla na 30°C, barometar bez promjene 777,2 mm, vjetar zapadni. Večera: sjeckana govedina, kuhani krumpir, mrkva i kelj, zatim kolač od šljiva. Meghann Cleary udat će se za g. Lukea O’Neilla, stočara, u subotu 25. kolovoza u crkvi Svetog križa u Gillanboneu. Pisano u 9 uvečer, temperatura 7°C, mjesec u posljednjoj četvrtini.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:02 pm






11

Luke je kupio Meggie dijamantni zaručnički prstenn skroman ali vrlo lijep, sa dva kamena od po četvrt karata postavljena u dva srca od platine. Vjenčanje je zakazano za subotu 25. kolovoza u podne, u crkvi Svetog križa. Nakog toga trebalo je da usljedi obiteljski ručak u hotelu »Imperial«, na koji su, sasum razumljivo, bile pozvane i gospođa Smith, Minnu i Cat, dok su Jims i Patsy ostali u Sydneyju, jer je Meggie odlučno rekla da nema nikakvog smisla tjerati ih da putuju tisuću kilometara kako bi prisustvovali ceremoniji koju opće ne razumiju. Primila je njihove čestitke – Jimsovu opširnu, djetinjastu i punu digresija, i Patsyjevu koja se sastojala samo od dvije riječi: »Mnogo sreće!« Jims i Patsy su, razumljivo, poznavali Lukea jer su za vrijeme ferija često jahali s njim po pašnjacima Droghede.
Gospođa Smith bila je razočarana što Meggie inzistira na što skromnijoj svadbi; nadala se da će se jedina djevojka na Droghedi udati s najvećom pompom i da će slavlje potrajati danima. Meggie je, međutim, bila toliko protiv svake parade da je čak odbila da nosi dugu vjenčanu haljinu; odlučila je da se vjenča u običnoj haljini, s običnim šeširom na glavi što će joj sve kasnije koristiti i na putu.
– Draga, odlučio sam gdje ćemo provesti medeni mjesec – rekao je Luke spuštajući se u naslonjač nasuprot njoj u nedjelju, nakon što su utvrdili planove zа vjenčanje.
– Gdje?
– U sjevernom Queenslandu. Dok si bila kod krojačice, razgovarao sam s nekim momcima u baru »Imperiala«, i oni su mi ispričali da se na šećernoj trski može dobro zaraditi ako je čovjek snažan i ne boji se teškog rada.
– Pa ti već imaš dobar posao ovdje, Luke!
– Nije ugodan osjećaj gojiti se na račun ženine obitelji. Htio bih zaraditi dovoljno da kupim posjed u Zupadnom Queenslandu, i to prije nego što budem previše star da na njemu i radim. Čovjek bez škole teško može dobiti dobro plaćen posao dok traje ova privredna depresija, ali u sjevernom Queenslandu vlada nestašica radne snage, i mogao bih zaraditi bar deset puta više od ovog što zarađujem kao stočar na Droghedi.
– A što bi radio?
– Sjekao šećernu trsku.
– Sjekao šećernu trsku? Pa to je posao za kulije!
– Nije, varaš se. Kuliji nisu dovoljno snažni da bi taj posao mogli obavljati tako dobro kao bijelci, a, osim toga, znaš kao i ja da je u Australiji zakonom zbranjeno uvoziti crnu ili žutu radnu snagu za obavljanje teških poslova ili za rad uz nadnice manje od nadnica bijelaca, čime se otkida kruh od usta australskog radnika. Plantaže nemaju dovoljno radnika za sječu, i zarade su fantastične. Nema momaka dovoljno krupnih i snažnih da mogu sjeći trsku, ali ja to sigurno mogu. Meni to neće biti teško!
– Znači li to da želiš da živimo u sjevernom Queenslandu, Luke?
– Da.
Zurila je preko njegovog ramena; kroz prozore vidjela se Drogheda – bijeli gum Domaći pašnjak, drveće iza pašnjaka. Ne živjeti na Droghedi! Živjeti negdje gdje je biskup Ralph nikada neće naći, živjeti bez nade da će ga ikad vidjeti, vezati se za tog stranca koji sjedi tu nasuprot njoj tako neopozivo da povratka više ne može biti... Pogled sivih očiju počivao je na Lukeovom živom, nestrpljivom licu, i te oči postale su odjednom još ljepše, iako primjetno tužnije. Osjetio je to, iako u njenim očima nije bilo suza, iako joj se kapci nisu spustili niti opustili kutovi usta. Bilo mu je, međutim, sasvim svejedno kakva to tuga muči Meggie, jer nije htio dopustili da mu ona postane toliko važna da bi brinuo i njene brige. Bila je, očigledno, nešto kao premija za čovjek koji je bio spreman da uzme za ženu Dot MacPherson iz Bingellyja, ali njena tjelesna privlačnost i blaga priroda bili su za Lukea samo razlozi da još budnije nadzire svoje srce. Nema te žene, makar ona bila lijepa i slatka kao Meggie Cleary, koja će steći takvu vlasi nad njim da mu diktira što da radi.
I tako je, ostajući vjeran sebi, tresnuo ono oko čega su se uglavnom vrtjele njegove misli. Bilo je trenutak,i kada se trebalo pretvarati, ali je znao da mu u ovim stvarima nikakvo lukavstvo ne bi poslužilo bolje od otvorenosti.
– Meghann, ja sam čovjek starinskih nazora izjavio je.
Gledala ga je ne shvaćajući.
– Zaista? – rekla je, tonom koji kao da je govorio »A zar je to važno?«
– Jesam – rekao je. – Po mom uvjerenju, kad se dvoje vjenčaju, sva ženina imovina treba da pripadne mužu. Kao miraz u stara vremena. Znam da imaš nešto novca, i htio bih ti reći da očekujem da ga, kad se vjenčamo, prepišeš na mene. Pošteno je, mislim, da ti kažem kako gledam na stvari prije nego što se uzmemo, dok još možeš slobodno odlučivati o tome.
Meggie nije nikad ni pomišljala da će sama raspolagati svojim novcem; za nju je bilo sasvim normalno da nakon što se uda njen novac postane Lukeov. Sve Australke, osim onih najobrazovanijih i najnaprednijih po nazorima, bile su odgajane da smatraju sebe manje-više robinjama svojih muževa, pa je tako mislila i Meggie. Tata je uvijek zapovijedao Fee i djeci, a poslije njegove smrti Fee se u svemu pokoravala Bobu, kao njegovom nasljedniku. Muž je vlasnik kuće, novca, žene i djece. Meggie nikad nije palo na pamet da se upita je li to pravo ili nije.
– Oh! – uzviknula je. – Nisam imala pojma da je potrebno nešto prepisivati, Luke. Mislila sam da ono što je moje automatski postaje tvoje čim se vjenčamo.
– Nekad je bilo tako, ali oni glupi političari u Canberri izmijenili su stvari kad su ženama dali pravo glasa. Želim da između nas sve bude jasno i čisto, Meghann, i zato ti sad govorim kako mislim da bi trebalo biti.
Nasmijala se.
– Sve je u redu, Luke, nemam ništa protiv.
Prihvatila je njegov zahtjev kao dobra starinska supruga; Dot ne bi tako lako popustila.
– Koliko novca imaš? – upitao je.
– Trenutno, četrnaest tisuća funti. Svake godine dobivat ću još po dvije tisuće.
Oteo mu se zvižduk.
– Četrnaest tisuća funti! Uh! To je u Meghann. Bit će zaista bolje da se ja brinem. Možemo slijedećeg tjedna svratiti do direktora banke, a podsjeti me da mu kažem i to da sve što ubuduće stigne stavlja na moje ime. Neću ni dirnuti taj novac to znaš. Kad uštedimo još kupit ćemo posjed, nekoliko godina oboje ćemo raditi i štedjeti svaki peni, što ga zaradimo. Slažeš se?
Klimnula je glavom
– Da, Luke.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:02 pm




Malo je nedostajalo pa da zbog Lukeova previda planirano vjenčanje ne propadne. Luke nije bio katolik. Kad je otac Watty to ustanovio, uhvatio se za glavu, užasnut.
– Bože moj, Luke, zašto mi to niste ranije rekli? Morat ćemo zaista žestoko zapeti da vas primimo u Crkvu i pokrstimo prije vjenčanja!
Luke je zaprepašteno zurio u oca Wattyja.
– Tko je spomenuo prekrštavanje, oče? Meni je ovako bez vjere sasvim lijepo, ali ako vam to smeta možete napisati da sam kalatumpist, ili pripadnik svete rolerske crkve, ili što vam god padne na pamet. Ali katolika od mene nećete napraviti.
Uzalud su ga molili; Luke nije htio ni da čuje za pokrštavanje.
– Nemam ništa protiv Katoličke crkve, nemam ništa protiv Irske, i mislim da katolicima u Ulsteru zaista nije lako. Ja sam, međutim, oranžist, i to ću i ostati. Da sam katolik i da me želite prevesti na metodističku vjeru, reagirao bih na isti način. Meni ne bi smetalo da budem katolik, ali ne želim biti prevrtljivac. I tako će vaše stado ostati bez mene, oče, i to je konačno.
Onda se ne možete vjenčati!
Zašto, zaboga, ne bih mogao? Ako nas vi ne želite vjenčati, sumnjam da će velečasni iz Anglikanske crkve imati nešto protiv, a mirovni sudac Наrrу Gough još manje.
Fee se kiselo osmjehnula, sjetivši se svojih okapanja s Paddyjem i svećenikom, i kako je odnijela pobjedu u tom sukobu.
– Luke, zaboga, ja se moram vjenčati u crkvi! – usprotivila se uplašena Meggie. – Inače bih živjela u grijehu!
– Pa sad, što se mene tiče, mnogo je bolje živjeti u rijehu nego se odreći svog uvjerenja – rekao je Luke, koji je bio sav sazdan od suprotnosti. Ma koliko da je želio novac Meggie, slijepa trvdoglavost nije mu dala popusti.
– Oh, prestanite s tim glupostima! – rekla je Fee, ne Lukeu nego svećeniku. – Uradite onako kako smo uradili Paddy i ja, pa da privedemo stvar kraju! Otac Thomas može vas vjenčati i prezbiteriju ako već ne želi da oskvrne crkvu!
Svi su je zapanjeno pogledali, ali problem je bio rešen; otac Watkin se predao i pristao da ih vjenča u prezbiteriju, ali je odbio da blagoslovi prstenje. Takvo djelomično sankcioniranje njenog braka od rane Crkve ostavilo je Meggie u uvjerenju da će živjeti u grijehu, ali da taj grijeh neće biti tako težak da bi zbog njega otišla u pakao. Stara Annie, domaćica u prezbiteriju, učinila je sve što je mogla da radnu sobu u Wattyja dotjera tako da što više podsjeća na Crkvu, ukrasivši je velikim vazama s cvijećem i masivnim brončanim svijećnjacima. Za vrijeme ceremonije svi su se, međutim, osjećali nelagodno, jer se nezadovoljni svećenik nije nimalo trudio da sakrije kako sve to radi samo zbog toga da izbjegne sramotu koju bi mu nanijelo građansko vjenčanje. Nije bilo ni vjenčane mise ni blagoslova.
Konačno je sve ipak obavljeno. Meggie je рostala gospođa O’Neill i otputovala u sjeverni Queensland da ondje provede medeni mjesec, koji je, zbog dugog putovanja, trebalo da počne s izvjesnim zakašnjenjem. Luke nije htio da noć sa subote na nedjelju provedu u »Imperialu«, jer je vlak za Goondiwindi išao jednom tjedno, subotom uvečer, a nedjeljom je imao direktnu vezu s poštanskim vlakom Goondiwindi-Brisbane. Vlak je stizao u Brisbane u ponedeljak na vrijeme da uhvate ekspres za Cairns.
Vlak za Goondiwindi bio je prepun. Ni na trenutak nisu ostali sami, i morali su sjediti cijele noći jer nije bilo spavaćih kola. Ljuljajući se i škripeći, vlak se polako vukao na sjeveroistok, zaustavljajući se i stojeći beskrajno dugo kad god bi strojovođi palo na pamet da skuha i popije čaj, pusti stado ovaca da prijeđe preko pruge ili malo poćaska s goničima
– Zašto Goondiwindi ne pišu Gundiwindi kad ga već tako izgovaraju? – upitala je Meggie dokono dok su čekali u jedinom lokalu otvorenom nedjeljom u Goondiwindiju, u strašnoj kolodvorskoj čekaomu obojenoj službenom zelenom bojom, s crnim, tvrdim drvenim klupama. Jadna Meggie bila je nervoznа i neraspoložena.
– Otkud bih ja mogao znati? – uzdahnuo je Luke, koji nije imao volje za razgovor jer je umirao od gladi Nedjeljom nije bilo moguće dobiti ni šalicu čaja. Prva prilika da nešto pojedu i ugase žeđ pružila im se tek u ponedjeljak ujutro, kad je vlak za Brisbane stao da bi putnici doručkovali. Konačno su stigli u Brisbane, na južni kolodvor, i prošli kroz čitav grad do kolodvora u Ulici Roma, odakle je polazio vlak za Cairns. Tu je Meggie otkrila da je Luke rezervirao dvije karte u drugom razredu.
– Zaboga, Luke, pa nismo bez novca! – rekla je očajno, već potpuno iscrpljena. – Ako si zaboravio da odeš u banku, ja imam u torbici sto funti koje mi je dao Bob. Zašto ne bismo putovali spavaćim kolima?
Pogledao ju je iznenađeno.
– Pa do Dungloea putujemo samo tri dana i tri noći! Zašto bismo trošili novac na spavaća kola kad smo oboje mladi, zdravi i snažni? To što ćeš neko vrijeme sjediti u vlaku neće te ubiti, Meghann! Vrijeme je da shvatiš da se nisi udala za veleposjednika, nego za običnog radnika!
I tako je Meggie sjela na sjedalo do prozora što ga je Luke pronašao za nju, i naslonivši drhtavu bradu na ruku, gledala kroz prozor kako Luke ne bi primijetio suze u njenim očima. Govorio je s njom kao što se govori s djetetom, i počela se pitati gleda li on na nju zaista tako. U njoj je počeo tinjati bunt, ali još sasvim slabo, a njen prkosni ponos nije joj dopuštao da se upusti u ponižavajuću svađu. Umjesto toga, govorila je sebi da je sad supruga tog čovjeka i da je to za njega nešto novo, na što nije naviknut. Mora mu dati vremena. Živjet će zajedno, ona će kuhati, krpati mu odjeću, brinuti se da ima sve, rađati mu djecu, bit će mu dobra supruga. Koliko je samo njen otac cijenio majku! Obožavao ju je. Lukeu je potrebno samo dati vremena.
Putovali su u Dungaloe, gradić svega osamdeset kilometara udaljen od Cairnsa, posljednje stanice na željezničkoj pruzi što je vodila duž cijele obale Queenslanda. Uskotračna pruga od 106 centimetara bila je duga preko 1600 kilometara, neravna i krivudava, vagoni su se ljuljali i klatili, a sva mjesta u svakom kupeu bila su zauzeta tako da čovjek nije mogao da legne ili ispruži noge. Iako su predjeli kroz koje su putovali bili mnogo gušće naseljeni i mnogo slikovitiji od Gillyja, Meggie je bila previše iscrpljena da bi pokazala bilo kakvo zanimanje za njih. Glava ju je boljela, želudac joj nije mogao zadržati nikakvu hranu, a vrućina je bila mnogo gora od bilo čega što je znala prirediti gilanbonska klima. Ljupka vjenčana haljina od svile ružičaste boje bila je prljava od čađe što je padala kroz prozore, tijelo joj je bilo ljepljivo od znoja koji se nikako nije mogao osušiti, ali od svih tih fizičkih nelagodnosti bilo je gore to što je gotovo počela mrziti Lukea. On kao da nije osjećao umor, njemu kao da nije nimalo smetala neudobna vožnja; sjedio je zavaljen i naklapao s nekom dvojicom muškaraca koji su putovali u Cardwell. Pogledao ju je samo kad je ustao, nagnuo se preko nje kroz prozor tako bezobzirno da se morala stisnuti u sam kut, i bacio smotane novine grupi novosti željnih, odrpanih radnika koji su stajali kraj pruge s čekićima u rukama i vikali:
– Nov’ne, nov’ne!
– Radnici koji održavaju prugu – objasnio je sjedajući do nje prvi put pošto je to uradio.
Činilo se da je uvjeren kako je njoj lijepo i udobno kao i njemu, da je očarana predjelima duž obale koji promiču iza prozora. A ona je zurila u njih ne videći ih, mrzeći ih prije nego što je nogom stupila u taj dio zemlje.
U Cardwellu muškarci su izišli, a Luke je otišao u prodavaonicu preko puta stanice i donio paketić s prženom ribom i krumpirima, umotan u novine.
– Kažu da treba kušati kardvelsku ribu pa da čovjek povjeruje, Meghann draga. Najbolja riba na svijetu. Uzmi malo. Bit će to za tebe prvi zalogaj prave bananalendske hrane. Kažem ti, nema mjesta na svijetu koje se može mjeriti s Queenslandom.
Meggie je pogledala masne komade ribe umočene u tijesto i pržene, pokrila rupčićem usta i otrčala u nužnik. Kad je nakon izvjesnog vremena izišla, blijeda, jedva se držeći na nogama, čekao je na nju u hodniku.
– Što je to s tobom? Ne osjećaš se dobro?
– Ne osjećam se dobro otkad smo krenuli iz Goondiwindija.
– Bože! Zašto mi nisi rekla?
– Zašto nisi sam primijetio?
– Činilo mi se da si sasvim dobro.
– Koliko još treba da se vozimo? – upitala je, zaključivši da je najbolje promijeniti temu.
– Najmanje tri a najviše šest sati, tako nekako. Ovdje se baš ne drže previše reda vožnje. Sad ćemo imati više mjesta, nakon što su oni momci izišli. Lezi i položi glavicu u moje krilo.
– Oh, prestani da mi se obraćaš kao djetetu! – odbrusila mu je ljutito. – Bilo bi bolje da su izišli prije dva dana u Bundabergu.
– Hajde, hajde, Meghann, drži se još malo! Već smo skoro stigli. Tully, Innisfail, a zatim Dungloe.
Bilo je kasno po podne kad su izišli iz vlaka. Meggie se očajnički držala za Lukeovu ruku, previše ponosna da prizna kako jedva može hodati. Luke je zamolio otpravnika vlakova da mu objasni kako da dođe do radničkog prihvatilišta, uzeo kovčege i izišao na ulicu, a Meggie je pijano teturala iza njega.
– Nije daleko, na kraju ovog bloka, na suprotnoj strani ulice – hrabrio ju je. – Bijela dvokatna zgrada.
Iako je soba bila malena i pretrpana masivnim viktorijanskim namještajem, za Meggie je predstavljala pravi raj. Iscrpljena, srušila se na rub dvostrukog kreveta.
– Lezi malo prije večere, draga, a ja idem da malo pogledam gdje je šta u ovom gradu – rekao je izlazeći iz sobe, svjež i odmoran, isti onakav kakav je bio na dan vjenčanja. Bilo je to u subotu, a sad je bio četvrtak po podne; provela je, sjedeći u prepunim vlakovima i gušeći se u duhanskom dimu i čađi, punih pet dana.
Krevet se monotono ljuljao u ritmu štropota vagonskih kotača, ali Meggie je zadovoljno spustila glavu na jastuk i spavala, spavala, spavala.

Netko joj je skinuo cipele i čarape i pokrio je plahtom; Meggie se protegla, otvorila oči i pogledala oko sebe. Luke je sjedio na prozorskoj dasci, s jednom nogom savijenom u koljenu i podignutom na prozor, pušeći. Kad se pokrenula, pogledao je u nju i osmjehnuo se.
– Divna si mi ti nevjesta! Ja ovdje čekam da počne taj moj medeni mjesec, a moja supruga spava puna dva dana! Bio sam se malo zabrinuo kad sam ustanovio da te ne mogu probuditi, ali vlasnik mi je rekao da žene obično tako reagiraju, nakon dugog putovanja vlakom po ovoj vlazi. Rekao je neka te samo pustim da se ispavaš. Kako se sad osjećaš?
Podigla se sva ukočena, raširila ruke i zijevnula.
– Mnogo bolje, hvala. Oh, Luke! Znam da sam mlada i snažna, ali sam ipak žena! Ne mogu podnijeti takve fizičke napore kao ti.
Prišao je, sjeo na rub kreveta i simpatičnom, pokajničkom gestom pomilovao je po rukama.
– Žao mi je, Meghann. Zaista mi je žao. Jednostavno sam smetnuo s uma da si žena. Jednostavno nisam navikao da putujem sa suprugom, to je sve. Jesi li gladna, draga?
– Umirem od gladi. Jesi li uopće svjestan da je prošlo tjedan dana otkako sam posljednji put jela?
– Zašto se onda ne bi lijepo okupala, obukla čistu haljinu i izišla sa mnom da malo razgledamo Dungloe?
Pokraj samog hotela nalazio se mali kineski restoran i tu je Meggie prvi put okusila orijentalnu hranu. Bila je tako gladna da bi joj prijalo sve, a ukus tih nepoznatih jela bio je izvanredan. Bilo joj je potpuno svejedno jesu li spravljena od mišjih repova, peraja morskog psa i kokošjih crijeva, kako se pričalo u Gillanboneu, gdje je postojao samo jedan restoran čiji su vlasnici, Grci, držali na jelovniku samo odreske i prženi krumpir. Luke je u vrećici od smeđeg papira donio iz hotela dvije boce piva i zahtijevao da popije čašu, iako mu je rekla da ne voli pivo.
– Na ovdašnju vodu treba se navikavati postepeno savjetovao joj je. – Od piva nećeš dobiti proljev.
Zatim ju je uzeo ispod ruke i ponosno proveo kroz Dungaloe, kao da je grad njegovo vlasništvo. Luke je, konačno, bio rođeni Kvinslanđanin. A kakv je grad bio taj Dungloe! Po izgledu i karakteru sasvim različit od gradova na Zapadu. Po veličini je bio kao Gilly, ali se nije sastojao od samo jedne prašne ulice s nasumice nabacanim kućama, nego od pravilno raspoređenih blokova zgrada, a sve kuće i prodavaonice bile su obojene bijelo, a ne smeđe. Prozori su bili visoki, s drvenim pregradama čija je svrha navodno bila da hvataju svaki dašak povjetarca, a krova nije bilo gdje god nije bio nuždan; kino se, na primjer, sastojalo od zidova, ekrana i redova platnenih brodskih ležaljki iznad kojih nije bilo krova.
Već na samim rubovima grada počinjala je prava pravcata džungla. Sve je bilo obraslo lozama penjačicama – telegrafski stupovi, krovovi, zidovi. Stabla su rasla nasred ceste, oko nekih stabala sagrađene su kuće, ili su možda stabla izrasla kroz kuće. Bilo je nemoguće reći što je nastalo prije, stablo ili ljudska nastamba, jer je opći dojam bio da raslinje buja bez ikakvog reda i kontrole. Kokosove palme, više i ravnije od bijelih eukaliptusa na Droghedi, mahale su dugačkim listovima dubokom, tamnoplavom nebu. Sve na čemu se zadržao pogled Meggie blistalo je u jarkim bojama. To nije bila zemlja smeđe i sive boje. I svako drvo bilo je okićeno cvjetovima – purpurnim, narančastim, ljubičastim, ružičastim, bijelim, plavim.
Grad je bio pun Kineza u crnim svilenim hlačama, bijelim košuljama sa zatvorenim ovratnicima, s malim crno-bijelim cipelama i bijelim čarapama na nogama, s kosom upletenom u perčine koji su im visili niz leđa. Muškarci i žene bili su tako slični da ih je Meggie jedva mogla razlikovati. Gotovo sva trgovina u gradu bila je u rukama Kineza; velika robna kuća, neusporedivo bogatije opskrbljena od bilo koje prodavaonice u Gillyju, imala je kinesko ime – iznad ulaza stajao je natpis AH WONG’S.
Sve kuće bile su podignute na vrlo visokim stupovima, slično nekadašnjoj nadzornikovoj kući na Droghedi. To je zato da bude što bolja cirkulacija zraka, objasnio joj je Luke, i da se onemogući termitima da sruše kuću godinu dana nakon što je sagrađena. Na vrhu svakog stupa nalazila se limena pločica s nadolje povijenim rubovima; termiti su tako građeni da ne mogu saviti tijelo po sredini, pa ne mogu savladati tu limenu prepreku i uvući se u drvo same kuće. Termiti, razumljivo, uništavaju stupove, ali kad jedan stup propadne, lako ga je zamijeniti novim, što je mnogo jednostavnije i jeftinije nego graditi novu kuću. Vrtovi puni palmi i bambusa uglavnom su podsjećali na džunglu, kao da su vlasnici digli ruke od pokušaja da u njima održe kakav-takav red.
Izgled muškaraca i žena ju je šokirao. Za ručak i šetnju s Lukeom obukla se kako je to pristojnost zahtijevala – na sebi je imala cipele s visokim potpeticama, svilene čarape, satenski kombine, lepršavu svilenu haljinu s pojasom i rukavima do lakata. Na glavu je stavila slamni šešir sa širokim obodom, a na ruke navukla rukavice. Ono što ju je najviše razdraživalo bilo je nelagodno osjećanje da svi zure u nju zato što je ona neprikladno obučena!
Muškarci su išli bosi, golih nogu i najčešće i golih prsa, samo u kratkim platnenim hlačama maslinaste boje. Oni koji su nosili nešto osim hlača imali su na sebi, umjesto košulja, sportske majice. Žene su bile obučene još gore. Neke su nosile kratke pamučne haljine, očigledno bez ikakvog rublja ispod njih, i izgažene sandale, bez čarapa, ali većinom su išle u kratkim šorcevima, bose, pokrivajući grudi samo nepristojno tankim majicama bez rukava. Dungloe je, zaboga, civiliziran grad, a ne plaža! Ipak, njegovi bijeli stanovnici hodali su naokolo bestidno razodjeveni; Kinezi su se oblačili bolje.
Posvuda su se mogli vidjeti bicikli, na stotine bicikla; automobila je bilo malo, a nije bilo niti jednog konja. Da, sve je bilo drukčije nego u Gillyju. A tek vrućina, vrućina, vrućina! Prošli su pored termometra koji je, sasvim neshvatljivo, pokazivao samo trideset dva stupnja; u Gillyju je bilo svježije i pri četrdeset pet stupnjeva u hladu. Meggie je imala osjećaj da se kreće kroz čvrst zrak sijekući ga tijelom kao vlažan, rastopljen maslac, i da joj se dok diše pluća pune vodom.
– Luke, ja ovo više ne mogu izdržati! Vratimo se u hotel, molim te! – rekla je jedva dišući nakon što je prešla jedva nešto više od jednog kilometra.
– Kako želiš. To što ti smeta, to je vlaga. Vlažnost zraka je ovdje rijetko ispod devedeset procenata, zimi i ljeti, a temperatura rijetko pada ispod trideset ili prelazi trideset pet stupnjeva. Nema velikih razlika između godišnjih doba, ali ljeti, zbog monsuna, vlažnost dostiže sto procenata i ne smanjuje se.
– Kiše padaju ljeti, a ne zimi?
– Padaju cijele godine. Monsuni nailaze redovito, a kad nema njih, pušu jugoistočni pasati. I oni donose mnogo kiše. Godišnja količina oborina u Dungloeu iznosi između 250 i 750 centimetara.
Sedamsto pedeset centimetara kiše godišnje! U Gillyju su biti sretni ako padne petnaest centimetara, a ovdje, tisuću petsto kilometara od Gillyja, sedamsto pedeset centimetara!
– Zar ni noću nije hladnije? – upitala je Meggie kad su stigli u hotel. Tople noći u Gillyju bile su sasvim podnošljive u usporedbi s ovom parnom kupelji.
– Nije baš mnogo, ali čovjek se navikne. – Otvorio je vrata njihove sobe i zastao da je propusti.
– Ja ću sići u bar da popijem pivo, vratit ću se za pola sata. Imat ćeš dovoljno vremena da se spremiš.
Iznenađeno je podigla pogled.
– Da, Luke.
Dungloe je ležao sedamnaest stupnjeva južno od ekvatora, i noć se u njemu spuštala naglo, kao zastor. U jednom trenutku sunce je još zalazilo a već slijedećeg trenutka spustila bi se crna, vrela tama, gusta i neprozirna kao katran. Kad se Luke vratio, Meggie je već bila ugasila svjetlo i ležala u krevetu do brade pokrivena plahtom. Nasmijao se, pružio ruku i svukao s nje plahtu, a onda je bacio na pod.
– Previše je toplo, ljubavi! Pokrivač nam neće biti potreban.
Čula ga je kako hoda po sobi i vidjela njegovu sjenu kako svlači odjeću.
– Tvoja pidžama je na noćnom ormariću – šapnula je.
– Pidžama? Po ovakvoj vrućini? Znam da bi već sama pomisao da muškarac spava bez pidžame u Gillyju izazvala šok, ali ovo je Dungloe! Zar si zaista obukla spavaćicu?
– Jesam.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:04 pm




– Onda je skini! Prokleta krpa ionako će nam samo smetati.
Meggie se nespretno izvukla iz spavaćice, koju je gospođa Smith s mnogo ljubavi bila izvezla za njenu prvu bračnu noć, sretna što je u sobi tako mračno da je ne može vidjeti. Bio je u pravu; bilo je mnogo ugodnije ležati tako bez ičega i puštati da ti blagi povjetarac što dopire kroz otvorene žaluzine miluje kožu. Uznemirivala ju je samo pomisao na drugo vrelo tijelo na krevetu do nje.
Opruge kreveta su zaškripale; Meggie je osjetila kako vlažna koža dodiruje njenu ruku i trgla se. Luke se okrenuo na bok, privukao je u zagrljaj i poljubio je. U početku je ležala sasvim pasivno, nastojeći da ne misli na ta širom otvorena usta i jezik koji ju je nepristojno dodirivao, a onad se pokušala osloboditi.
Nije željela blizinu drugog tijela u toj vrućini, nije htjela da je ljubi, nije uopće htjela da bude s Lukeom. Sve to nije nimalo podsjećalo na onu noć u Rollsu, kad su se vraćali s Rudna Hunisha. Nije mogla otkriti u njemu ništa po čemu bi se vidjelo da vodi računa o njoj, neki dio njegovog tijela uporno je pritiskao njen kuk, a njegova ruka s oštrim, četvrtastim noktima stezala joj je bedro. Strah koji ju je obuzeo prerastao je u užas; njegova snaga i odlučnost, nedostatak svakog obzira prema njoj, potpuno su je savladali, ali ne samo fizički. Iznenada ju je pustio, sjeo i počeo nešto raditi oko sebe, navlačeći nešto što je škripalo i pucketalo.
– Bit će bolje da ne riskiramo – rekao je dašćući.
– Lezi na leđa, vrijeme je. Ne, ne, tako! Raširi noge, zaboga! Zar baš ništa ne znaš?
»Ne znam, Luke, ne znam!« htjela je viknuti. Pa to je grozno, sramotno, to što radiš sa mnom sigurno nije dopušteno ni po crkvenim ni po ljudskim zakonima! Legao je preko nje, podigavši kukove, i jednom rukom pretraživao njeno tijelo dok ju je drugom držao za kosu tako čvrsto da se nije usuđivala pomaknuti. Uvijajući se i udarajući u nepoznatu stvar između nogu, trudila se da učini kako je zahtijevao, još je više raširila noge, ali on je bio mnogo širi od nje, a njegova težina i neobični položaj izazvali su bolno grčenje njenih trbušnih mišića. Kroz sve neprozirniju maglu od užasa i vrtoglavice, osjećala je da nailazi neka strašna sila, i kad je prodro u nju, s usana joj se oteo glasan, otegnut vrisak.
– Zaveži! – promrmljao je, izvukao ruku iz njene kose i pokrio joj dlanom usta. – Što hoćeš, da svi u ovom prokletom hotelu pomisle da te ubijam? Lezi mirno, i neće te boljeti više nego što je normalno. Lezi mirno, mirno!
Borila se kao izbezumljena da se oslobodi te grozne stvari koja joj je zadavala bol, ali je bila kao prikovana težinom njegovog tijela, a njegova ruka prigušivala je njene krike, i mučenje se nastavljalo. Bila je potpuno suha jer je nije bio uzbudio, pa joj je suhi prezervativ grebao i parao tkivo dok je prodirao u nju i povlačio se, sve brže i brže. Luke je počeo čudno dahtati kroz stisnute zube, a onda se odjednom nešto promijenilo, smirio se, zadrhtao i duboko uzdahnuo. Prodorni bol pretvorio se u bol svježe rane, a Luke se konačno digao i ispružio se do nje, ležeći na leđima, dašćući.
– Bit će ti ljepše drugi put – procijedio je na jedvite jade. – Prvi put žena uvijek osjeća bol.
»Zašto onda nisi bio bar toliko pristojan da me na to upozoriš?« Došlo joj je da zaurla, ali nije imala snage da izgovori niti jednu riječ. Bila je sva obuzeta samo željom da umre. Ne zbog bola, već zbog toga što je otkrila da ona i on nisu jedno, već da je ona njegov instrument.
Drugi put ju je boljelo kao i prvi put, treći put također. Iznerviran, jer je očekivao da će nelagodnost (kako je on to smatrao) na čudesan način nestati nakon prvog snošaja, i zbog toga ne shvaćajući zašto se i dalje otima i vrišti, Luke se naljutio, okrenuo joj leđa i zaspao. Meggie je plakala a suze su joj tekle preko sljepoočnica u kosu; ležala je na leđima i željela da umre, ili da se vrati starom životu na Droghedi.
Je li to bilo ono na što je mislio otac Ralph kad joj je prije mnogo godina govorio o skrivenom prolazu kroz koji na svijet dolaze djeca? Zaista je našla lijep način da sazna na što je mislio! Nije nikakvo čudo što sam nije htio da joj to podrobnije objašnjava. Začudo, Lukeu se ta aktivnost toliko sviđala da je ponovio sve skupa tri puta za kratko vrijeme. Njemu to, očigledno, nije zadavalo bol. I zbog toga ga je mrzila, i mrzila to što radi.
Iscrpljena, rastrzana bolovima koji su svaki pokret pretvarali u mučenje, Meggie se postepeno premjestila na svoju stranu kreveta i, okrenuvši leđa Lukeu, nastavila plakati u jastuk. San joj nije dolazio, a Luke je spavao tako čvrsto da njeni bojažljivi pokreti nisu promijenili čak ni ritam njegovog disanja. Spavao je ekonomično i tiho, nije hrkao niti se pretvarao u snu, i čekajući da svane, pomislila je kako bi, kad bi se stvari svele na zajedničko spavanje, bilo čak sasvim lijepo živjeti s njim. Dan je svanuo naglo i neveselo, kao što je i došla noć; bilo je neobično ne čuti kukurijekanje pijetlova i ostale zvuke Droghede što se budila, njene ovce, konje, svinje i pse.
Luke se probudio i okrenuo se njoj; osjetila je njegov poljubac na ramenu, ali je bila tako umorna i ispunjena čežnjom za kućom da je zaboravila na stid, pa nije ni pokušala da se pokrije.
– Hajde, Meghann, daj da te pogledam – rekao je, spuštajući ruku na njeno bedro. – Okreni se, budi dobra djevojčica!
Tog jutra bilo joj je sve svejedno; okrenula se, žmirkajući, i ležala tako promatrajući ga sumorno.
– Ne sviđa mi se to tvoje Meghann – rekla je; bio je to jedini protest za koji je smogla snage. – Željela bih da me zoveš Meggie.
– Meni se opet ne sviđa Meggie, ali ako već toliko mrziš to Meghann, zvat ću te Meg. – Njegov sanjivi pogled skrenuo je na njeno tijelo. – Sve je na tebi prekrasno – rekao je dodirnuvši njenu dojku s ružičastom, ravnom, mekanom bradavicom. – A naročito ovo. – Naslagao je jastuke jedan na drugi, zavalio se na njih i osmjehnuo. – Dođi, Meg, poljubi me! Sad je na tebi red da se udvaraš meni, možda će ti se to više sviđati, je li?
»Nikad, do kraja života neću poželjeti da te poljubim«, pomislila je promatrajući njegovo dugo, snažno, mišićavo tijelo, splet crnih dlaka na grudima što se kao tanka pruga protezao preko trbuha a onda širio u busen, iz kojeg je provirio naoko mali i bezopasni izdanak koji je, međutim, znao prouzrokovati takvu bol. I kako su mu samo noge dlakave! Meggie je odrasla s muškarcima koji u prisutnosti žene nikad nisu skidali nijedan dio odjeće, ali se u vrućim danima, kad su nosili košulje s otvorenim ovratnicima, moglo vidjeti da imaju dlakave grudi. Svi su, međutim, bili svijetlokosi, pa joj to nije smetalo, a ovaj crni muškarac kraj nje bio joj je stran, odvratan. Ralph je, doduše, imao crnu kosu, ali se dobro sjećala njegovih glatkih, preplanulih prsa, bez dlaka.
– Učini kako sam ti rekao, Meggi! Poljubi me!
Nagnula se naprijed i poljubila ga, a on je poklopio dlanovima njene grudi i prisilio je da ga nastavi ljubiti. Zatim je uzeo njenu ruku i povukao je naniže, u svoje krilo. Iznenađena, odvojila je usta od njegovih da pogleda ono na čemu joj počiva ruka i što svakog irenutka postajaše sve veće i tvrđe.
– Oh, Luke, molim te, nemoj! – vrisnula je. – Nemoj više, molim te! Molim te, molim te!
Plave oči odmjerile su je zamišljeno.
– Toliko te je boljelo? U redu, uradit ćemo nešto drugo, ali, zaboga, gledaj da ti se to svidi!
Povukao ju je na sebe, raširio joj noge i podigao ramena, a njegove usne pripile su se uz njenu dojku kao one noći u automobilu, kao one noći kad je odlučila da se uda za njega. Prisutna samo tijelom, Meggie je to lakše izdržala, jer ovog puta nije gurnuo onaj dio u nju, a njegovo kretanje izvana nije joj zadavalo bol. Kakva su čudna stvorenja ti muškarci da zahtijevaju ovako nešto, kao da nema većeg uživanja na svijetu! A sve je to, u stvari, samo odvratna karikatura ljubavi! Da se nije nadala kako će te radnje kulminirati rođenjem djeteta, Meggie bi kategorički odbila da ikad više sudjeluje u njima.

– Našao sam posao za tebe – rekao je Luke za doručkom, u hotelskoj blagovaonici.
– Šta? Prije nego što mi se pružila prilika da uredim naš dom, Luke? Prije nego što smo uopće našli dom?
– Nema nikakvog smisla da sad unajmljujemo kuću, Meg. Ja ću raditi na sječi trske; to je već uređeno. Najbolja ekipa sjekača je grupa Šveđana, Poljaka i Iraca, koju predvodi momak po imenu Arne Swenson, i dok si ti spavala poslije putovanja, otišao sam da razgovaram s njim. Nedostaje mu jedan čovjek i voljan je da me primi na probni rad. To znači da ću živjeti u baraci s njima. Radit ćemo šest dana tjedno, od svitanja do mraka. I ne samo to, već ćemo putovati tamo-amo duž obale, kamo nas posao odvuče. Koliko ću zarađivati, zavisit će od toga koliko trske posječem, a ako se pokažem dobrim da me Arne zadrži u svojoj grupi, zarađivat ću više od dvadeset funti tjedno. Dvadeset funti tjedno! Možeš li to uopće zamisliti?
– Želiš reći da nećemo živjeti zajedno, Luke?
– Ne možemo, Meg! Žena ne može stanovati s muškarcima u baraci, a kakvog bi smisla imalo da sama živiš u kući? Možeš i ti raditi, tako ćemo brže skupiti novac potreban da kupimo posjed.
– Ali gdje ću živjeti? Kakav bih posao ja mogla dobiti? Znam samo tjerati stoku, a ovdje je nema!
– Nema, to je šteta. Zato sam za tebe našao posao u obitelji kod koje ćeš besplatno stanovati, Meg. Imat ćeš i hranu, tako da nećemo morati trošiti na tvoje uzdržavanje. Radit ćeš kao kućna pomoćnica na Himmelhochu, posjedu Ludwiga Muellera. On je vlasnik najvećih plantaža šećerne trske u ovoj oblasti, a žena mu je invalid, ne može sama voditi kućanstvo.
– Odvest ću te k njima sutra ujutro.
– A kad ću viđati tebe, Luke?
– Nedjeljom. Luddie zna da si udata, i neće mu smetati ako se nedjeljom izgubiš.
– E pa, čini se da si sve sredio kako ti odgovara, zar ne?
– Jesam, mislim. Oh, Meg, bit ćemo bogati! Radit ćemo marljivo i štedjet ćemo svaki peni, i neće proći mnogo vremena a mi ćemo kupiti najljepše imanje u zapadnom Queenslandu. Imam četrnaest tisuća u banci u Gillyju, ta će se svota svake godine povećavati za nove dvije tisuće funti, a nas dvoje možemo godišnje zaraditi tisuću trista funti, pa i više. To neće dugo trajati, ljubavi, obećavam ti. Potegni malo za mene, osmjehni se, hoćeš? Zašto bismo se zadovoljili iznajmljenom kućom kad ćeš, ako dobro zapnemo, ubrzo uživati u svom vlastitom domu?
– Ako tako želiš – rekla je i pogledala u torbicu.
– Luke, jesi li uzeo mojih sto funti?
– Odnio sam ih u banku. Ne možeš hodati naokolo s toliko novca, Meg.
– Ali uzeo si sve, do posljednjeg penija! Nije mi ostalo ništa! A što je s novcem za sitne troškove?
– Za kakve ti je sitne troškove, zaboga, potreban novac? Ujutro ćeš biti gore na Himmelhochu, a tamo nećeš imati na šta trošiti. Za hotelski račun pobrinut ću se ja. Vrijeme je da shvatiš da si se udala za radnika, Meg, da nisi veleposjednička kći koja ima novaca na bacanje. Mueller će isplaćivati tvoju zaradu direktno na moj bankovni račun, gdje ću je čuvati zajedno sa svojom. Neću trošiti novac na sebe, Meg, to ti je poznato. Nećemo ga dirati, ni ti ni ja, jer je on naša budućnost, naš posjed.
– Da, razumijem. Radiš vrlo razumno, Luke. Ali što će biti ako dobijem bebu?
Na trenutak je došao u iskušenje da joj kaže istinu, da joj kaže da djece neće biti dok se plan o kupovini posjeda ne ostvari, ali nešto u izrazu njenog lica natjeralo ga je da postupi drukčije.
– Pa sad, preko tog mosta prijeći ćemo kad stignemo do njega, što kažeš? Ja bih volio da djeca ne dođu dok ne kupimo posjed, a možemo se samo nadati da će tako i biti.
Neće imati dom, neće imati novca, neće imati djecu. Ni muža, kako stvari stoje. Meggie se počela smijati, a Luke joj se pridružio, nazdravljajući šalicom čaja.
– Za francuska pisma! – rekao je.
Ujutro su se odvezli na Himmelhoch lokalnim autobusom, starim Fordom bez stakala na prozorima, sa dvanaest sjedala. Meggie se osjećala bolje jer ju je Luke ostavio na miru kad mu je ponudila dojku, i činilo se da mu se to sviđa koliko i ona druga, mnogo gora aktivnost. Ma koliko da je željela djecu, hrabrost ju je napustila. Prve nedjelje, kad bolovi prođu, rekla je sebi, pokušat ću ponovo. Beba je, uostalom, možda već na putu pa se više neće morati upuštati u to dok ne poželi još jednu bebu. Blistavih očiju, sa zanimanjem je gledala oko sebe dok se autobus stenjući vukao cestom pokrivenom crvenom prašinom.
Predio je bio veličanstven, sasvim različit od Gillyja; morala je priznati da se po ljepoti i raskoši Gilly ne može mjeriti s njim. Bilo je očigledno da tu nikad nije vladala nestašica vode. Zemlja je bila boje tek proljevene krvi, blistavocrvena, a trska na poljima koja nisu ostavljena na ugaru bila je u savršenom kontrastu sa tlom – dugački svijetlozeleni listovi klatili su se na vjetru pet do sedam metara iznad tamnocrvenih stabljika debelih kao Lukeova ruka. Nigdje na svijetu, oduševljavao se Luke, nije šećerna trska viša ni bogatija šećerom, nigdje ne daje tako visoke prinose. Sloj svijetlocrvene zemlje debeo je preko trideset metara i sadrži u ogromnim količinama sve potrebne sastojke, tako da trska mora biti savršena, posebno kad se uzmu u obzir oborine. I nigdje drugdje na svijetu trsku ne sijeku bijelci, nezadrživim tempom bijelog čovjeka uvijek željnog novaca.
– Ti bi bio dobar ulični govornik, Luke – rekla je Meggie ironično.
Iskosa ju je pogledao, pomalo sumnjičavo, ali se suzdržao od komentara jer je autobus u tom trenutku stao uz kraj ceste; stigli su.
Himmelhoch se sastojao od velike bijele kuće na vrhu brda okružene kokosovim palmama, bananama i lijepim, nešto manjim palmama, čiji su se listovi lepezasto širili kao paunov rep. Gaj petnaestak metara visokih bambusa štitio je kuću od najneugodnijih sjeverozapadnih monsumskih vjetrova. Iako na brdu, kuća je stajala na pet metara visokim stupovima.
Luke je nosio kovčeg, a Meggie je jedva držala korak s njim dok su se penjali crvenom prašinom pokrivenom stazom, teško dišući, još uvijek u propisnim cipelama i čarapama, dok joj je opušteni obod šešira padao na lice. Vlasnik plantaža šećerne trske nije bio kod kuće, ali pred njih je, na verandu, dok su se penjali uz stepenice, izišla njegova žena, oslanjajući se na dva štapa. Osmjehivala se, i kad je ugledala to prijazno lice, Meggie se odmah osjetila bolje.
– Uđite, uđite! – rekla je s izrazitim australskim naglaskom.
Meggie je očekivala da će čuti njemački jezik i neizmjerno se obradovala. Luke je spustio kovčeg, rukovao se s gospođom Mueller, koja je radi toga odložila jedan štap, i otrčao niz stepenice da uhvati autobus kad se bude vraćao. Arne Swenson trebalo je da dođe po njega u pivnicu u deset sati.
– Kako vam je ime, gospođo O’Neill?
– Meggie.
– Oh, lijepo ime! Ja se zovem Anne, i željela bih da me tako i zovete, Anne. Bila sam strahovito osamljena ovdje otkako je djevojka koju smo imali prije mjesec dana otišla, ali nije lako naći dobru kućnu pomoćnicu pa sam se nekako sama snalazila. Luddie i ja smo sami, nemamo djece. Nadam se da će vam se sviđati kod nas, Meggie.
– Sigurna sam u to, gospođo Mueller... Anne.
– Dopustite da vam pokažem vašu sobu. Možete li sami ponijeti taj kovčeg? Ja, na žalost, nisam u stanju nositi ništa teško.
Soba je bila namještena skromno, kao i čitava kuća, ali je gledala na jedinu stranu na kojoj pogled nije zaklanjalo neko zaštitno raslinje, a iz nje se izlazilo na istu verandu kao i iz dnevne sobe, koja se Meggie učinila čudno praznom, s namještajem od trske, bez sagova i zavjesa.
– Ovdje je jednostavno prevruće za somot i cic – objasnila joj je Anne. – Upotrebljavamo namještaj od trske i nosimo samo onoliko odjeće koliko to pristojnost zahtijeva. Morat ću vas naučiti nekim stvarima, inače ćete umrijeti. Obučeni ste preko svake mjere.
Na sebi je imala bluzu bez rukava s dubokim izrezom i kratki šorc, iz kojeg su stršale mršave, iskrivljene, drhtave noge. Za vrlo kratko vrijeme Meggie se našla slično odjevena, posudivši odjeću od Anne dok ne nagovori Lukea da joj kupi ono što joj je najnužnije. Bilo je pravo poniženje objašnjavati kako joj on uzima sav novac, ali nakon što je to izdržala, bilo joj je lakše pomiriti se s tim da hoda s tako malo odjeće na sebi.
– E pa, vama moj šorc sigurno bolje stoji nego meni – rekla je Anne, i nastavila svoje lepršavo predavanje. – Drva za loženje donosit će Luddie; neće trebati da cijepate drva ni da ih vučete uz stepenice, željela bih da imamo električnu struju kao kuće bliže Dunnyju, ali vlasti su spore kao kišna nedjelja. Možda će električni vod stići do Himmelhocha dogodine, ali do tada ćete kuhati na strašnom starom štednjaku na drva, bojim se. Međutim, istog trenutka kad dobijemo struju, Meggie, nabavit ćemo električni štednjak i frižider i uvest ćemo električnu rasvjetu.
– Navikla sam da živim bez toga.
– Da, ali tamo gdje ste živjeli vrućine donose sušu, a ovo je mnogo, mnogo gore. Moram priznati da se bojim za vaše zdravlje. Žene koje nisu rođene i odrasle ovdje, često se razbole; dolazi do nekog poremećaja krvotoka, mislim. Mi smo na istoj udaljenosti od ekvatora kao Bombay i Rangoon na sjeveru, znate, a to su područja na koja se teško navikavaju oni koji tu nisu rođeni, ljudi i životinje podjednako. – Osmjehnula se. – Oh, lijepo je što ste ovdje! Nas dvije divno ćemo se zabavljati! Volite li čitati? Luddie i ja smo pasionirani knjigožderi.
Lice Meggie se ozarilo.
– Oh, da!
– Divno! Onaj vaš krupni muž manje će vam nedostajati.
Meggie nije ništa odgovorila. Nedostajat će joj Luke? Njen lijepi muž? Bit će savršeno sretna ako ga nikad više ne vidi, pomislila je. Ipak, on jest njen muž, i zakon kaže da mora živjeti s njim. Ušla je u taj brak otvorenih očiju; nije mogla okriviti za to nikoga osim sebe. A možda će, kad sakupe novac i posjed u zapadnom Queenslandu postane stvarnost, Luke i ona ipak moći živjeti zajedno, srediti odnose, upoznati jedno drugo, slagati se...
On nije bio loš ni nepodnošljiv čovjek; jednostavno je tako dugo živio sam da nije naučio dijeliti sebe s nekim drugim. A bio je i jednostavan čovjek koga nisu mučile nikakve sumnje i koji je bezobzirno išao za svojim ciljem. A ono što je želio bilo je sasvim konkretno, makar bilo i san; bila je to nagrada za neumoran rad, samoprijegor i odricanje. I za to je zasluživao poštovanje. Ni na trenutak nije pomislila da će makar i djelić novca potrošiti na vlastite užitke; ono što je govorio, to je i mislio. Novac će ostati u banci.
Nevolja je bila u tome što nije imao vremena da se posveti ženi, ni sklonosti za to; činilo se da uopće ne zna da je žena drukčija, da joj je potrebno nešto što njemu nije, a da ono što je potrebno njemu ne mora biti potrebno i njoj. Pa sad, moglo je biti i gore. Mogao joj je naći zaposlenje kod nekog mnogo nepristupačnijeg i bezobzirnijeg nego što je Anne Mueller. Na vrhu ovog brda neće joj se dogoditi nikakvo zlo. Ali, oh, kako je bila daleko od Droghede!
Ta posljednja misao ponovo joj se javila kad su završile obilazak kuće i, stojeći na verandi ispred dnevne sobe, promatrala predio oko Himmelhocha. Velika polja šećerne trske (manja, doduše, nego pašnjaci, bilo je moguće obuhvatiti ih pogledom) nemirno su svjetlucala kako je vjetar mrsio raskošne perjanice biljaka uglačane od kiše do smaragdno zelene boje. Teren se blago spuštao do džunglom obraslih obala velike rijeke, mnogo šire od Barwona. Iza rijeke također su se pružala polja šećerne trske, pravokutnici otrovno zelene boje, razdvojeni krvavo crvenim poljima na ugaru, sve do podnožja velike planine gdje su obrađene površine graničile s džunglom. Iza stožastog vrha planine provirivali su, nešto dalje, drugi vrhovi, gubeći se u purpurnoj izmaglici. Nebo je bilo izrazitije, tamnije plave boje nego nad Gillyjem, okićeno sniježno bijelim, gustim oblačićima; sve boje bile su mnogo življe, intenzivnije.
– To je Mount Bartle Frere – rekla je Anne, pokazujući na osamljeni vrh. – Uzdiže se naglo od morske razine do visine od dvije tisuće metara. Kažu da je od čistog kalaja, ali džungla onemogućava otvaranje rudnika.
Gusti, tromi vjetar donosio je žestok, otužan miris, kojeg se Meggie uzalud pokušavala osloboditi otkako je izišla iz vlaka. Podsjećao je na zadah truleži, ali nije bio to; nepodnošljivo sladak, prodoran, činilo se da je uvijek prisutan, ne slabeći nikad, ma koliko snažno vjetar puhao.
– To je miris melase – rekla je Anne, primijetivši kako se Meggie mršti; pripalila je tvorničku cigaretu marke Ardath.
– Odvratan je.
– Znam, zato i pušim. Čovjek se na njega malo-pomalo ipak navikne, iako, suprotno drugim mirisima, nikad potpuno ne nestaje. Melasa je uvijek tu, svakog dana.
– Kakve su ono zgrade tamo pored rijeke, s visokim crnim dimnjacima?
– To je tvornica u kojoj se trska prerađuje u sirovi šećer. Ono što preostane od trske kad se iz nje izvuče šećer, naziva se bagasa. Sirovi šećer i bagasa otpremaju se odavde u Sydney na daljnju preradu. Od sirovog šećera dobivaju se melasa, šećerni sirup, zlatni sirup, smeđi šećer, bijeli šećer i tekuća glukoza. Od bagase se prave ploče slične iverici. Ništa se ne baca, nema otpadaka. Zato je čak i u ovo vrijeme depresije uzgajanje šećerne trske vrlo rentabilno.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:04 pm





Arne Swenson bio je visok sto devedeset četiri centimetra, točno kao i Luke, i bio je neobično lijep čovjek. Neprestano izloženo suncu, njegovo tijelo bilo je zlatnosmeđe boje, a kovrčava kosa pokrivala mu je glavu kao žut šljem. Profinjene švedske crte lica bile su toliko slične Lukeovim da se čovjeku nametala misao da u žilama Iraca i Škota teče podosta nordijske krvi.
Luke je skinuo bijeli radni kombinezon i bijelu košulju i obukao kratke hlače. Sjeo je do Arnea u kabinu starog, sipljivog kamioneta na šasiji Forda Model T, i krenuli su na polje kraj Goondija gdje je ekipa sjekla trsku. Polovni bicikl što ga je bio kupio ubacio je u kamionet zajedno sa svojim kovčegom. Umirao je od želje da se baci na posao.
Ostali momci sjekli su trsku od svitanja, i nitko od njih nije se ni osvrnuo kad je smjerom od barake naišao Arne, vodeći Lukea. Radno odijelo sjekača sastojalo se od kratkih hlača, čizama, debelih vunenih čarapa i platnenog šešira. Skupivši obrve, Luke je promatrao ljude kako rade; bio je to zaista neobičan prizor. Bili su od glave do pete crni od čađe, a znoj koji se slijevao niz njihova leđa, prsa i ruke ostavljao je na njima ružičaste pruge.
– Čađa i pepeo od trske – objasnio mu je Arne.
Moramo je spaljivati prije nego što je počnemo sjeći.
Sagnuo se i uzeo dvije alatke, jednu zadržao a drugu pružio Lukeu.
– Ovo je nož za sječenje trske – rekao je, važući svoj u ruci. – Ovim se siječe trska. To je vrlo lako ako se zna kako treba raditi. – Nasmijao se i počeo sjeći trsku, demonstrirajući postupak tako da je posao izgledao lakši nego što je, u stvari, bio.
Luke je pogledao smrtonosno oruđe u svojoj ruci, nož koji nije nimalo podsjećao na mačetu kakva se upotrebljava u Zapadnoj Indiji. Nije se sužavao nego širio prema vrhu, tako da je sječivo imalo oblik trokuta, a na kraju jedne oštrice nalazila se kuka zloslutnog izgleda, kao ostruga na nozi pijetla.
– Mačeta je preslaba za trsku kakva raste u sjevernom Queenslandu – rekao je Arne, završavajući demonstraciju. – Ubrzo ćeš ustanoviti da je ovo prava stvar. Pazi da uvijek bude oštra, i neka ti je sa srećom!.
Arne je otišao na svoj dio polja, ostavivši Lukea, koji je nekoliko trenutaka neodlučno stajao, a zatim se, slegnuvši ramenima, bacio na posao. Nakon nekoliko minuta bilo mu je jasno zašto je taj posao uvijek prepušten robovima i ljudima previše prostodušnim da bi shvatili kako ima i lakših poslova od kojih se može živjeti; kao i striženje ovaca, pomislio je s ironičnim osmijehom. Treba se sagnuti, odsjeći stabljiku, uspraviti se, čvrsto uhvatiti masivno, na vrhu teže stablo, propustiti ga čitavom dužinom kroz ruke odsijecajući lišće, složiti stabljike na urednu gomilu, otići do slijedeće skupine stabala, sagnuti se, odsjeći stabljiku uspraviti se...
U trsci su živjele sve moguće vrste neugodnih životinja – miševi, veliki indijski štakori, žohari, žabe krastače, pauci, zmije, stršljeni, muhe i ose. Sve što može bolno ugristi ili nepodnošljivo ubosti bilo je dobro zastupljeno u tom zvjerinjaku. Zato su sjekači najprije palili trsku; bilo im je lakše da rade prljavi od pepela i čađe, nego da se bore sa stanovnicima žive, zelene trske. To ih, međutim, nije spasavalo od ugriza i uboda. Da nije nosio čizme, Lukeove noge izgledale bi gore nego njegove ruke, iako sjekači nikad nisu nosili rukavice. Rukavice su usporavale rad, a vrijeme u tom poslu bilo je gotov novac. Osim toga, nitko nije želio da izgleda kao neki mekušac.
Kad je sunce počelo zalaziti, Arne je dao znak za prekid rada i došao da vidi kako se snašao Luke.
– Bogami, momče, nije loše! – viknuo je tapšući Lukea po leđima. – Pet tona nije loše za prvi dan!
Baraka nije bila daleko, ali se tropska noć spustila tako naglo da je bio već mrak kad su stigli. Prije nego što su ušli, skupili su se goli pod zajedničkim tušem, a zatim su, obavijeni ručnicima, otišli u baraku gdje ih je na stolu čekala večera, koju je pripremao sjekač određen da tog tjedna dežura u kuhinji. Svaki od sjekača imao je neki svoj specijalitet, i pred svakim radnikom našlo se uvijek brdo hrane. Te večeri čekali su ih odresci s krumpirom, pogače i roli-poli s džemom. Svi su se bacili na jelo i proždrljivo smazali sve do posljednje mrvice.
Sa svake strane dugačke prostorije sa zidovima i krovom od valovitog lima stajao je red željeznih kreveta. Uzdišući i psujući trsku rječnikom na kojem bi im pozavidjeli i kočijaši, ljudi su se goli bacili na neizbijeljene plahte, navlačili preko postelja mreže protiv komaraca i nakon nekoliko trenutaka tonuli u san, nepomične sjene pod šatorima od gaze.
Arne je zadržao Lukea.
– Da ti vidim ruke – rekao je. Pogledao je u krvave posjekotine, žuljeve, ubode. – Najprije ih isperi hipermanganom, a zatim namaži ovom mašću. I savjetujem ti da svake večeri dobro istrljaš šake kokosovim uljem. Imaš čvrste, velike ruke, i ako ti leđa izdrže, postat ćeš dobar sjekač. Za tjedan dana ćeš otvrdnuti i ruke te neće tako boljeti.
Svaki mišić u prekrasno građenom Lukeovom tijelu emitirao je svoj vlastiti bol; strašan, raspinjući bol bio je jedino čega je Luke bio svjestan. Mašću namazanim i u zavoje umotanim rukama ispružio se na ležaj koji mu je dodijeljen, spustio mrežu protiv komaraca i zatvorio oči pred svijetom koji se sastojao od rupica kroz koje je jedva prodirao zrak. Da je mogao i zamisliti što ga čeka, nikad ne bi trošio snagu na Meggie; ona se pretvorila u izblijedjelu, neželjenu i nepotrebnu predodžbu, zabačenu negdje na periferiji njegovih misli. Znao je da za nju neće ostati ništa dokle god bude sjekao trsku.
Trebalo mu je predviđenih tjedan dana da otvrdne i dostigne minimum od osam tona na dan, koliko je Arne zahtijevao od pripadnika svoje ekipe. Zatim se koncentrirano na to da nadmaši samog Arnea. Htio je veći udio u dobiti, čak možda i da postane Arneov partner. Više od svega je, međutim, želio da ga ljudi gledaju kao što su gledali Arnea; Arne je bio gotovo božanstvo, najbolji sjekač trske u Queenslandu, a to je vjerojatno značilo i najbolji na svijetu. Kad bi u subotu otišli u grad, mještani su se nadmetali tko će počastiti Arnea rumom ili pivom, a žene su oblijetale oko njega kao leptiri. Arne i Luke bili su u mnogo čemu slični. Obojica su bili tašti i zadivljeni pogledi žena pričinjavali su im najveće zadovoljstvo, ali sve je ostajalo na tom divljenju. Za žene im nije ostajalo ništa, sve su davali trski.
Rad je za Lukea bio mješavina ljepote i bola, za kojom je, činilo mu se, čeznuo cijelog života. Saginjati se i uspravljati u uvijek istom ritualnom ritmu značilo je sudjelovati u mističnom obredu nedostupnom običnim ljudima. Obavljati vrhunski taj posao, kako je naučio promatrajući Arnea, značilo je biti vodeći pripadnik grupe koja spada u svjetsku radničku elitu, čovjek koji se može držati ponosno gdje god se nađe, jer zna da bi malo koji muškarac koga sretne izdržao jedan dan na sječi šećerne trske. Engleski kralj nije ništa bolji od njega, jer bi mu se i sam engleski kralj divio kad bi ga vidio. Na liječnike, advokate, piskarala, trgovce mogao je gledati sa sažaljenjem i prezirom. Sjeći trsku na način kako to radi bijeli čovjek željan novaca značilo je dostići vrhunac ljudskih mogućnosti.
Sjedio je na rubu ležaja osjećajući kako mu se isprepleteni, čvornati mišići ruku nadimaju, promatrajući otvrdle, ožiljcima pokrivene dlanove, svoje preplanule, duge, lijepo oblikovane noge, i osmjehivao se. Muškarac koji može raditi takav posao, i ne samo izdržati nego i voljeti ga, to je pravi muškarac. Pitao se može li to engleski kralj reći za sebe.

Meggie je ponovo vidjela Lukea tek nakon četiri tjedna. Svake nedjelje naprahala bi svoj uvijek sjajni nos i oblačila najljepšu svilenu haljinu – od kombinea i čarapa je odustala – i čekala muža koji se nije pojavljivao. Anne i Luddie Mueller nisu govorili ništa, samo su promatrali kako svake nedjelje, kad bi se noć dramatično spustila kao zastor preko blistavo osvijetljene, prazne pozornice, njeno oduševljenje blijedi i gasi se. Ne bi se baš moglo reći da ga je bila željna, ali je bio njen, to jest ona je bila njegova, ili kako se to već moglo pravilno definirati. Pomisao da je potpuno zaboravio na nju, dok ona provodi dane i tjedne čekajući ga, misleći na njega čitavo vrijeme, ta pomisao ispunjavala ju je očajem, bijesom, gorčinom, tugom. Ma koliko se užasavala sjećanja na one dvije noći provedene u radničkom hotelu u Dunnyju, tamo je s njim postala žena; uhvatila je sebe kako žali što nije sebi odrgizla jezik, umjesto što je kriknula od bola. U tome je, naravno, uzrok svemu. Taj ga je bol odbio od nje, upropastio mu zadovoljstvo. Bijes zbog njegove ravnodušnosti prema njenim patnjama postupno se pretvarao u grižnju savjesti, tako da je na kraju za sve počela optuživati samu sebe.
Četvrte nedjelje nije se ni potrudila da se dotjera, već se motala po kuhinji bosa, u šorcu i majici, pripremajući topli doručak za Luddieja i Anne, koji su uživali u takvom odstupanju od ustaljenih običaja jednom tjedno. Kad je čula korake na stražnjem stubištu, Meggie je podigla pogled sa slanine što se pržila u tavi i nekoliko trenutaka samo zurila u krupnog, dlakavog muškarca na vratima. Luke?, Je li to Luke? Izgledao je kao isklesan od kamena, kao da nije ljudsko biće. Ta je skulptura, međutim, prešla preko kuhinje, utisnula joj na obraz vlažan poljubac i sjela za stol. Meggie je dodala još nekoliko režnjeva slanine u tavu, i razbila preko njih jaja.
U kuhinju je ušla Anne Mueller, uljudno se osmjehujući, iako je u sebi bila bijesna na njega. Što smjera taj bijednik, kakav je to način ostavljati mladu ženu samu tako dugo?
– Drago mi je što ste se sjetili da imate ženu rekla je. – Dođite na verandu, sjednite malo sa mnom i Luddiejem, pa ćemo zajedno doručkovati. Pomozite Meggie da ponese jaja i slaninu, Luke. Ja ću u zubima ponijeti košaricu s tostom.
Ludwig Mueller bio je po rođenju Australac, ali se na njemu odmah primjećivalo njegovo njemačko porijeklo – četvrtasta sijeda glava, svijetloplave baltske oči, tamnocrveno lice koje je teško odolijevalo kombinaciji sunca i piva. On i njegova supruga Anne neobično su zavoljeli Meggie i smatrali su se sretnim što su dobili takvu kućnu pomoćnicu. Posebno joj je bio zahvalan Luddie, jer je vidio koliko je Anne sretnija otkako zlatna glava Meggie svjetluca po kući.
– Kako ide sječa, Luke? – upitao je puneći tanjur jajima sa slaninom.
– Ako vam kažem da mi se sviđa, hoćete li mi povjerovati? – nasmijao se Luke, služeći se.
Pronicave Luddyjeve oči zadržale su se neko vrijeme na njegovom lijepom licu, a onda je klimnuo glavom.
– Oh, svakako. Imate pravi temperament za to, i građeni ste kako treba, mislim. Taj vas posao ispunjava zadovoljstvom, uzdiže vas iznad ostalih ljudi.
Razdvojen naslijeđenim poljima trske od akademskog svijeta i bez mogućnosti da zamijeni jedno drugim, Luddie se posvetio proučavanju ljudske naravi. Čitao je debele knjižurine uvezane u najfiniju kožu, na kojima su pisala imena autora kao Freud, Jung, Huxley i Russel.
– Već sam pomislila da nikad nećete doći da obiđete Meggie – rekla je Anne premazujući četkicom tost tekućim maslacem. Bio je to jedini način na koji su mogli upotrebljavati maslac, ali bolji nego nikakav.
– Pa, ovaj, Arne i ja odlučili smo da neko vrijeme radimo i nedjeljom. Sutra odlazimo u Ingham.
– Što znači da vas jadna Meggie neće često viđati.
– Meg to razumije. To neće trajati duže od par godina, a imamo i ljetni prekid. Arne kaže da će mi u to vrijeme naći posao kod CSR-a u Sidneyju, pa bih mogao povesti Meg sa sobom.
– Zašto morate toliko raditi, Luke? – upitala je Anne.
– Treba da skupim novac kako bih mogao kupiti posjed u zapadnom Queenslandu, tamo negdje oko Куnunе. Zar vam Meg nije pričala o tome?
– Meggie nije baš govorljiva kad se radi o osobnim stvarima. Pričajte nam vi, Luke.
Sjedili su, slušali i promatrali smjenjivanje izraza na njegovom preplanulom, čvrstom licu, svjetlucanje plavih očiju. Otkako je stigao prije doručka, Meggie nije progovorila ni riječi. A Luke je pričao i pričao o prekrasnim predjelima u tom zabačenom dijelu zemlje,o travi, velikim sivim pticama zvanim brolge koje pažljivo prebiru po prašini jedine ceste za Куnunu, o tisućama i tisućama brzih klokana, o vrelom suncu koje isušuje sve.
– I jednog dana velik komad svega tog bit će moj. Meg je priložila nešto novca za ostvarenje tog cilja, i ako nastavimo raditi ovim tempom, neće nam za to trebati više od četiri-pet godina. Mogli bismo to postići i brže kad bih se zadovoljio skromnijim posjedom, ali znajući koliko mogu zaraditi na sječi trske, dolazim u iskušenje da je siječem malo duže, ali da zato kupim stvarno pristojan komad zemlje. – Nagnuo se naprijed, obuhvaćajući žuljevitim rukama šalicu čaja. – Znate li da sam neki dan zamalo nadmašio Arnea? Posjekao sam jedanaest tona za jedan dan.
Luddie je zazviždao s istinskim divljenjem, nakon čega su se upustili u diskusiju o dnevnim rezultatima u sječi trske. Meggie je šutke pila jaki, tamni čaj bez mlijeka. Oh, Luke! Najprije je rekao par godina, sad već četiri-pet, a tko zna koliko će ih biti kad slijedeći put spomene koliko još namjerava tako raditi! Luke voli taj posao, o tome ne može biti sumnje. Hoće li ga se htjeti odreći kad dođe vrijeme? Hoće li? I hoće li ona imati volje da čeka kako bi to saznala? Muellerovi su bili vrlo dobri prema njoj, i nije se satirala od posla, ali ako već treba da živi bez muža, onda bi bilo najbolje da se vrati na Droghedu. Za mjesec dana koliko je provela na Himmelhochu niti jednog trenutka nije se osjećala dobro; nije mogla jesti, patila je od proljeva s grčevima i neke obumrlosti koje se nije mogla otresti. Kako nije bila naviknuta na takvo stanje jer se uvijek osjećala savršeno dobro, ta ju je čudna slabost plašila.
Poslije doručka Luke joj je pomogao da opere tanjure, a onda je odveo u šetnju do najbližeg polja trske pričajući čitavo vrijeme o šećeru i načinu na koji se radi u poljima, kako je divno raditi na čistom zraku, od kakvih je divnih momaka sastavljena Arneova ekipa, koliko je sve to drukčije od striženja ovaca, i koliko je bolje.
Okrenuli su se i ponovo krenuli uz brežuljak, kad su stigli do kuće, Luke ju je odveo u hladni podrum ispod zgrade, između stupova. Anne je od tog prostora načinila staklenu bašću; dala je da se vertikalno postave cijevi od keramike različitih dužina i promjera i napune zemljom, a onda zasadila u njih puzavice i penjačice, orhideje raznih vrsta i boja, paprat, tropske lijane i grmlje. Tlo je bilo mekano i mirisalo na drvene opiljke, o grede tavanice bile su obješene velike žičane košare pune paprati, orhideja i tuberoza, na stupove su bila pričvršćena gnijezda od drvene kore u kojima su rasle fuksije, a oko keramičkih cijevi pobijenih u zemlju cvjetale su begonije jarkih boja. Bilo je to omiljeno utočište Meggie, jedini kutak na Himmelhochu koji je smatrala ugodnijim od bilo kojeg mjesta na Droghedi. Na Droghedi je bilo jednostavno nemoguće zasaditi toliko biljaka na jednom mjestu jer nije bilo dovoljno vlage u zraku.
– Zar ovo nije divno, Luke? Što misliš, bismo li nakon par godina provedenih ovdje mogli unajmiti kuću u kojoj bih živjela? Umirem od želje da pokušam sama stvoriti ovakvo nešto.
– Zašto bi, zaboga, željela živjeti sama u nekoj kući? Ovo nije Gilly, Meg; u mjestima kao što je ovo, žena sama nije nikad sigurna. Mnogo ti je bolje ovdje, vjeruj mi. Zar nisi zadovoljna ovdje?
– Zadovoljna sam koliko to čovjek može biti u tuđoj kući.
– Slušaj, Meg, moraš jednostavno biti zadovoljna ovim što imaš dok se ne odselimo na zapad. Ne možemo trošiti novac na unajmljivanje kuća i priuštiti sebi da živiš ne radeći ništa. Nikad ne bismo uštedjeli koliko treba. Čuješ li me?
– Čujem, Luke.
Bio je tako iznerviran da nije uradio ono što je namjeravao kad ju je odveo u vrt ispod kuće, naime da je poljubi. Umjesto toga ju je samo nemarno pljesnuo po stražnjici, malo prejako da bi bilo sasvim nemarno, i krenuo niz brežuljak do mjesta gdje je ostavio bicikl naslonjen na stablo. Više je volio da trideset kilometara gazi pedale nego da troši novac na lokalni vlak ili autobus, što je značilo da mora gaziti pedale još trideset kilometara, na povratku.
– Sirotica mala? – rekla je Anne Luddieju. – Došlo mi je da ga ubijem!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:05 pm




Siječanj, mjesec u kojem su sjekači trske imali najmanje posla, došao je i prošao, a od Lukea nije bilo traga ni glasa. Bio je rekao nešto o tome da će odvesti Meggie u Sydney, ali je umjesto toga otišao u Sydney bez nje, s Arneom. Arne je bio neoženjen i imao je tetku koja je posjedovala kuću u Rozelleu, u neposrednoj blizini (nije trebalo trošiti novac na tramvajske karte) CSR-a, što je bila kratica za Kolonijalne rafinerije šećera. Unutar kiklopskih zidina od betona podignutih na vrhu brda kao tvrđava, sjekač s dobrim vezama mogao je uvijek dobiti posao. Luke i Arne održavali su kondiciju slažući vreće sa šećerom, a u slobodno vrijeme bavili su se plivanjem i jahanjem na valovima.
Ostavljena u Dungloeu kod Muellerovih, Meggie je, preznojavajući se, preturila preko glave »kišno doba«, kako su zvali monsunski period. »Suho doba« trajalo je od ožujka do studenog i u tom dijelu kontinenta nije bilo baš sasvim suho, ali u usporedbi s »kišnim dobom« pravi raj. Za »kišnog doba« nebo bi se jednostavno otvorilo i rigalo vodu, ne preko cijelog dana nego na mahove. Između tih naleta kiše zemlja je isparavala i iz polja šećerne trske, tla, džungle i planina dizali su se ogromni bijeli oblaci vodene pare.
Kako je vrijeme prolazilo, Meggie je sve više čeznula za kućom. Sjeverni Queensland, to je sad znala, nikad neće postati njen dom. Prvo, nije joj odgovarala klima, možda zato što je čitav život provela u suhim predjelima. Osim toga, teško joj je padalo osamljenost, otuđenost, obumrlost u koju je sve više tonula. Nije podnosila bujni svijet kukaca i gmazova zbog kojih se svaka noć pretvarala u carstvo ogromnih štakora, tarantula, žohara, miševa. Nije bilo nikakvog načina da se kuća oslobodi te gamadi, i Meggie je zbog toga neprestano živjela u strahu od tih agresivnih, krupnih, vječito gladnih životinja. Najviše od svega mrzila je dunny, što je, osim naziva od milje za Dungloe, bio i lokalni naziv za zahod, na veliko uživanje mjesnog stanovništva koje je u toj igri riječi nalazilo nadahnuće za uvijek nove viceve. U Dunnyju dunny je bio mjesto u kojem se čovjeku okretao želudac od gađenja, jer zbog vlažne klime' nije bilo moguće koristiti jame u zemlji koje bi mogle postati rasadnik tifusa, dizenterije i drugih bolesti. Umjesto jama u zemlji, dunny u Dunnyju bio je paklinom premazana limena kanta koja je strahovito zaudarala i u kojoj, su se, kako se punila, sve više množili razni gadni kukci i crvi. Jednom tjedno kantu su odnosili i zamjenjivali praznom, ali jednom tjedno nije bilo dovoljno.
Duh Meggie bunio se protiv mirenja s takvim stvarima kao s nečim normalnim. Mogla je provesti u sjevernom Queenslandu čitav život a da se ne bi pomirila s njim. Pa i ostat će tu do kraja života, razmišljala je sumorno, ili bar dok Luke ne ostari toliko da više ne može sjeći trsku. Ma koliko da je čeznula za Droghedom i sanjala o njoj, Meggie je bila previše ponosna da bi priznala svojima kako je suprug zanemaruje. Radije će prihvatiti doživotno progonstvo, rekla je sama sebi prkosno.

Prolazili su mjeseci, prošla je i prva godina, i malo-pomalo se približavao i kraj druge. Samo beskrajna ljubeznost Muellerovih zadržavala je Meggie, koja je pokušavala raščistiti sa svojim dilemama, na Himmelhochu. Da je zatražila od Boba novac za povratak kući, on bi joj ga bio poslao telegrafski, ali sirota Meggie nije se nikako mogla odlučiti da kaže svojoj obitelji kako je Luke ostavlja bez prebijene pare. Dan kada im to kaže bit će dan kada će napustiti Lukea da mu se nikad više ne vrati, a još se nije mogla odlučiti na takav korak. Čitav njen odgoj suprotstavljao se takvoj odluci – svetost supružničkog obećanja, nada da bi jednog dana mogla imati djecu, položaj što ga Luke zauzima kao suprug i gospodar njene sudbine... Bilo je tu, zatim, sve ono što je proizlazilo iz njene vlastite naravi – tvrdoglavi, nepokolebljivi ponos, uvjerenje da je za sve kriva i ona koliko i Luke. Da je kod nje bilo sve kako treba, Luke bi se možda ponašao drukčije.
Za osamnaest mjeseci svog izgnanstva bila je s njim šest puta, i premda nije imala pojma da postoji nešto što se naziva homoseksualizmom, pomišljala je ponekad kako se Luke trebao oženiti Arneom, jer živi s njim i najviše voli njegovo društvo. Postali su partneri i putovali tamo-amo duž tisuću petsto kilometara duge obale prateći žetvu trske i živeći, činilo se, samo za rad. Luke, kad bi došao da je vidi, nije ni pokušavao s nekim intimnostima, samo bi sjedio sat-dva naklapajući s Luddiejem i Anne, prošetao se s Meggie, prijateljski je poljubio i nestao.
Njih troje, Luddie, Anne i Meggie, provodili su sve svoje slobodno vrijeme čitajući. Biblioteka na Himmelhochu bila je mnogo bogatija nego na Droghedi, a uz to i sastavljena od neusporedivo vrednijih, zaista probranih djela, i Meggie je čitajući naučila vrlo mnogo.
Jedne nedjelje u lipnju 1936. godine Luke i Arne stigli su zajedno, neobično zadovoljni sami sobom. Došli su, bilo je prvo što su rekli, da pruže Meggie priliku da se provede. Odlučili su da je odvedu na ceilidh.
Suprotno općoj tendenciji etničkih grupa u Australiji da se raštrkaju i brzo pretope u Australce, nacionalnosti što su živjele na poluotoku u sjevernom Queenslandu ljubomorno su čuvale svoje narodne tradicije. – Kinezi, Talijani, Nijemci, Irci i Škoti sačinjavali su, uz to, većinu stanovništva. I kad bi Škoti priredili ceilidh, dolazio je svaki Škot koji je živio u krugu od mnogo milja.
Na veliko iznenađenje Meggie, Luke i Arne bili su u škotskim kiltovima; kad je malo povratila dah, zaključila je da izgledaju naprosto veličanstveno. Nema nošnje koja toliko ističe muškost kao škotski kilt kad ga nosi lijepo građen muškarac; bogato se plisirana suknjica otraga lagano, dostojanstveno klati a sprijeda ostaje potpuno nepomična, kožna torbica – sporran – kao da je tu da štiti krilo, a ispod suknjice vide se čvrste, lijepe noge u dokoljenicama sa šarom oblika dijamanata i cipelama s kopčom. Za plaid i jaknu bilo je pretopio, pa su se Luke i Arne zadovoljili bijelim košuljama raskopčanim do sredine prsa, s rukavima zavrnutim iznad lakata.
– Što je to uopće ceilidh? – upitala je kad su krenuli.
– To je gelska riječ, a znači skup ili zabavu s plesom.
– Zašto ste, zaboga, obukli kiltove?
– Bez njih nas ne bi pustili da uđemo, iako nas poznaju, jer bez nas ne može proći nijedan ceilidh između Brisa i Cairnsa.
– Zaista? Sigurna sam, u stvari, da idete na svaki, jer ne mogu zamisliti da bi Luke investirao novac u kilt. Zar nije tako, Arne?
– Čovjek mora malo da se opusti – rekao je Luke, pomalo defenzivno.
Ceilidh se održavao u daščari sličnoj štaglju, koja je trunula i raspadala se usred mangrovima obraslih močvara što su se prostirale oko ušća rijeke Dungloe. »Oh, kakva zemlja i kakvi "mirisi!« pomislila je Meggie očajno, mršteći se, kad joj je do nosa dopro nov, odvratan, neopisiv zadah. Melasa, trulež, kante-zahodi, a sad još i mangrovi! Raspadanje obalskih nanosa slilo se u jedan jedinstven smrad.
Svi muškarci koji su došli na zabavu bili su, sasvim razumljivo, u kiltovima. Kad su ušli i kad se osvrnula naokolo, Meggie je shvatila kako se bijedno osjeća paunica u sjeni svog raskošnog, slikovitog mužjaka. Žene su bile tako zasjenjene da se gotovo nisu primjećivale, i taj je prvi dojam s vremenom postajao sve jači.
Dvojica gajdaša u tartanima sa složenim uzorkom klana Anderson, sa svijetloplavom osnovom, stajali su na klimavom podiju u jednom kutu dvorane, savršeno skladno svirajući splet veselih škotskih melodija, dok im je znoj potokom tekao niz pocrvenjela lica.
Nekoliko je parova plesalo, ali najbučnije je bilo oko skupinice muškaraca koji su dodavali čaše s pićem koje je, očigledno, bilo škotski viski. Meggie se našla odgurnuta u jedan kut s nekoliko drugih žena i bila je sretna što tu može ostati i promatrati, fascinirana. Nijedna žena nije nosila tartan s uzorkom nekog klana, jer Škotkinje i ne nose kilt već samo plaid, a bilo je prevruće da bi netko nosio takav teški komad debele tkanine prebačen preko ramena. Zato su žene bile u svojim nimalo elegantnim pamučnim haljinama, koje su se mogle sakriti pred kiltovima muškaraca. Bilo je jarkocrvenih i bijelih šara klana Menzies, živahnih crno-žutih šara klana MacLeod iz Lewisa, prozračno plavih i crvenih šahovskih polja klana Skene, upadljivih višebojnih uzoraka klana Ogilvy, ljupkih crveno-sivo-crnih šara klana MacPherson. Luke je nosio kilt u šarama klana MacNeil, a Arne loulendski jakobinski tartan. Prekrasno!
Luke i Arne bili su, očito, poznati i omiljeni. Tko zna koliko su puta bili na takvim zabavama bez nje! I zašto su se sjetili da večeras povedu nju? Uzdahnula je i naslonila se na zid. Ostale žene znatiželjno su je promatrale, a posebno su zagledale vjenčani prsten na njenoj ruci. Luke i Arne bili su cilj mnogih zadivljenih ženskih pogleda, a ona je u ženskim pogledima osjećala zavist. Pitam se što bi rekle kad bih im povjerila da je onaj crni, moj suprug, samo dvaput došao da me vidi u posljednjih osam mjeseci, i da kad dođe, i ne pomišlja na to da me odvede u krevet? Pogledajte taj par, tu dvojicu umišljenih škotskih razmetljivaca! Ni jedan od njih uopće nije Škot, samo se pretvaraju jer znaju da u kiltovima izgledaju senzacionalno, a vole da budu u centru pažnje. Veličanstven par varalica! Previše ste zaljubljeni sami u sebe da bi vam bila potrebna bilo čija ljubav!
U ponoć, ženama je naloženo da stanu uza zid, gajdaši su zasvirali Caber Feidh i počeo je ozbiljan ples. Do kraja života, kad god čuje zvuk gajdi, Meggie će se ponovo naći u tom štaglju. Ti prizori javit će joj se pred očima i kad vidi njihanje kilta; bili su to trenuci čudesnog stapanja zvuka i pokreta, života i neukrotive vitalnosti, koji ostaju trajno usađeni u sjećanju, kao čarolija, i nikad se ne gube.
Na tlo su položeni ukršteni mačevi; dvojica muškaraca u kiltovima klana MacDonald iz Sleata podigli su ruke iznad glava kao balerine i vrlo ozbiljno, kao da će na kraju plesa ti mačevi biti zabijeni u njihove grudi, počeli svoj zamršeni hod preko, između, oko mačeva
Snažni, prodorni vrisak rasparao je prozračno tkanje zvuka gajdi i melodija se promijenila u All the Blue Bonnets over the Border. Mačevi su sklonjeni i u ples su se uključili svi muškarci u prostoriji; ruke su se spajale i rastavljale, kiltovi lepršali. Igrali su brzi reel, zatim živahni, nešto sporiji strathspey i konačno fling; topot nogu na drvenom podu odzvanjao je među krovnim gredama, kopče na cipelama su svjetlucale i, svaki put kad bi se ritam promijenio, netko bi zabacio glavu i ispustio onaj krik, zavijajući krik, što bi izazvalo lavinu krikova iz drugih snažnih grla. A žene su samo promatrale, zaboravljene.
Bilo je četiri sata ujutro kad je ceilidh završen. Plesače vani nije dočekala reska svježina Blair Atholla ili Skyea, nego zagušljiva omorina tropske noći; veliki nezgrapni mjesec plovio je kroz zvjezdama posuto prostranstvo, a zrak je bio zasićen teškim isparinama mangrova. Dok ih je Arne odvozio u starom sipljivom Fordu, posljednje što je Meggie čula bila je otegnuta žalopojka Flowers o’the Forest, koja je bila znak za odlazak kući. Kući. Gdje je njena kuća?
– Pa, kako ti se svidjelo? – upitao je Luke.
– Više bi mi se svidjelo da sam mogla više plesati – odgovorila je.
– Što, na ceilidhu? Pretjeruješ, Meg! Na ceilidhu, u stvari, plešu samo muškarci, pa nam vi žene možete biti samo zahvalne što vam je uopće dopušteno da plešete.
– Čini mi se da je mnogo toga rezervirano isključivo za muškarce, a naročito sve što je dobro i zabavno.
– E pa, oprosti! – rekao je Luke uvrijeđeno. – Mislio sam da ćeš jedva čekati malo promjene, zato sam te i poveo. Nisam morao, znaš! A kako mi za to nisi nimalo zahvalna, više te nikad neću povesti.
– To vjerojatno ionako nisi namjeravao – rekla je Meggie. – Tebi nimalo ne odgovara da se miješam u tvoj život. Mnogo toga sam naučila za ovih nekoliko sati, ali mislim da to nije ono što si želio da naučim. Sve je teže i teže praviti budalu od mene, Luke. U stvari, sita sam i tebe i života koji vodim, svega!
– Pssst! – zašištao je, zgranut. – Nismo sami!
– Onda dođi sam! – odbrusila je. – Kad mi se uopće pružila prilika da budem nasamo s tobom duže od nekoliko minuta?
Arne je zaustavio kola u podnožju brežuljka Himmelhoch i s razumijevanjem se osmjehnuo Lukeu.
– Hajde, stari moj, otprati je – rekao je. – Ja ću pričekati. I ne trebaš se žuriti.
– Ozbiljno ti kažem, Luke! – rekla je Meggie čim su se udaljili toliko da ih Arne nije mogao čuti. – Crv je u meni počeo da radi, čuješ li me? Znam da sam obećala da ću te slušati, ali ti si obećao da ćeš me voljeti i brinuti se za mene, tako da smo oboje lažljivci. Želim da se vratim kući na Droghedu!
Pomislio je na njene dvije tisuće funti godišnje, i kakav bi to gubitak bio za njegov bankovni račun.
– Oh, Meg! – rekao je nemoćno. – Vjeruj mi, draga, ovako neće ostati zauvijek, obećavam ti. A na ljeto ću te povesti sa sobom u Sydney, poštenja mi. Arneova tetka ima u svojoj kući prazan stan u kojem možemo živjeti tri mjeseca. Divno ćemo se provesti! Izdrži još godinu dana ili nešto više, a onda ću prestati s ovim poslom, kupit ćemo posjed i srediti život, što kažeš?
Mjesečina mu je obasjavala lice; činilo se da je uistinu uzbuđen, da govori iskreno, da se kaje. I bio je nevjerojatno sličan Ralphu de Bricassartu.
Meggie je popustila jer je još uvijek nadasve željela djecu.
– U redu – rekla je. – Još godinu dana. Ali držim te za riječ da ćeš me povesti u Sydney. Luke, vodi računa o tome!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:05 pm






12

Jednom mjesečno Meggie se po dužnosti javljala pismom Fee, Bobu i dječacima. Opisivala je naširoko sjeverni Queensland, začinjavajući opise odmjereno humorističkim komentarima, ali nikad nije niti jednom riječju spomenula svoje nesporazume s Lukeom. Njen vječiti ponos! Koliko su na Droghedi znali, Muellerovi su bili Lukeovi prijatelji i stanovala je kod njih zato što je Luke često putovao. Njene iskrene simpatije prema tim ljudima prožimale su svaku riječ koju je napisala o njima, tako da nitko na Droghedi nije imao razloga da se brine za nju. Žalostilo ih je samo to što nije dolazila da ih obiđe. Samo, kako da im kaže da nema novaca za put, a da im istovremeno ne prizna u što se pretvorio njen brak s Lukeom O’Neillom?
Povremeno bi smogla snage da kao usput priupita za biskupa Ralpha, a isto tako rijetko Bob bi se sjetio da joj napiše ponešto što bi o njemu saznao od majke. A onda je stiglo pismo koje je govorilo samo o njemu.
»Jednog dana jednostavno je iskrsnuo, kao da je s neba pao,« pisao joj je Bob. »Izgledao je nekako sav izvan sebe i nakrivo nasađen. Moram ti reći, samo što se nije srušio kad smo mu rekli da nisi ovdje. Bio je ljut kao sam vrag što mu nismo javili za tebe i Lukea, ali onda mu je mama rekla kako si ti uvrtjela sebi u glavu da mu to ne treba javljati, pa je ušutio i više to nije spominjao. Mislim, međutim, da si mu nedostajala više nego što bi mu nedostajao netko od nas, i mislim da je to sasvim prirodno jer si provodila više vremena s njim nego mi, i jer je, čini mi se, u tebi uvijek vidio nešto kao mlađu sestru. Motao se naokolo kao da očekuje da ćeš svakog trenutka iskrsnuti odnekud, jadnik! Nismo imali ni sliku da mu pokažemo, i tek kad nas je upitao, sjetio sam se da, začudo, ni ti ni bilo tko od nas nije na vjenčanju pomislio da pozove fotografa. Pitao je imaš li djece, a ja sam mu rekao da, mislim, nemaš. Nemaš djece, zar ne, Meggie? Koliko je vremena prošlo od tvoje udaje? Još malo pa dvije godine? Sigurno jer je već srpanj. Vrijeme leti, zar ne? Nadam se da ćeš ubrzo imati djecu, jer mi se čini da bi ta vijest veoma obradovala biskupa. Htio sam mu dati tvoju adresu, ali on je rekao da nije potrebno. Ne bi mu bila ni od kakve koristi jer odlazi u Atenu, u Grčku, na izvjesno vrijeme, s nadbiskupom za koga radi. Taj nadbiskup ima neko digićko ime dugo četiri metra, nikad nisam bio u stanju da ga zapamtim. Možeš li zamisliti, Meggie, da lete avionom! Poštenja mi! Bilo kako bilo, kad je ustanovio da nisi na Droghedi i da nema s kim jahati naokolo, nije dugo ostao, izjahao je sam dva-tri puta, svakog jutra nam držao misu i šestog dana otputovao.«
Meggie je spustila pismo. Saznao je, saznao je! Konačno je saznao. Što je pomislio kad je čuo, je li ga zaboljelo? Zašto ju je onda nagovarao da to uradi? Ništa se nije popravilo. Ne voli Lukea i nikad ga neće zavoljeti. On bi mogao biti samo nadomjestak, muškarac koji će joj dati djecu sličnu onoj koju bi mogla imati s Ralphom de Bricassartom. Oh, bože, kakva zbrka!

Nadbiskup di Contini-Verchese odbio je ponuđeni apartman u reprezentativnoj palači Pravoslavne crkve u Ateni, odlučivši se radije za obični hotel. Njegova misija bila je, na trenutke, vrlo delikatna. Bilo je mnogo pitanja koje je već odavno trebalo raspraviti s vodećim dostojanstvenicima Grčke pravoslavne crkve, s kojom je, kao i s Ruskom pravoslavnom crkvom, Vatikan lakše nalazio zajednički jezik nego s protestantima. Pravoslavne crkve bile su, konačno, šizmatičke, a ne heretičke, njihovi patrijarsi, kao i rimski papa, bili su izravni nasljednici svetog Petra.
Nadbiskup je znao da misija koja mu je povjerena treba da posluži kao neka vrsta diplomatskog ispita, da je odskočna daska za više funkcije u Rimu. Njegov talent za jezike ponovo mu je dobro došao, jer je prilikom odlučivanja upravo činjenica da tečno govori grčki prevagnula u njegovu korist. Pozvali su ga čak iz Australije, s nalogom da doputuje avionom.
Bilo je upravo nezamislivo da krene bez biskupa de Bricassarta, jer je s godinama naučio da se sve više i više oslanja na tog izvanrednog čovjeka. Mazarin, pravi Mazarin, a nadbiskup se kardinalu Mazarinu divio kudikamo više nego kardinalu Richelieuu, pa je ta usporedba bila ravna najvećoj pohvali. Ralph je posjedovao sve što Crkva smatra najdragocjenijim osobinama svojih visokih funkcionera. Po teološkim nazorima, bio je konzervativac, po etičkim također; imao je brz i suptilan um, lice mu nikad nije odavalo ono što se događa u njemu, i raspolagao je izuzetnim talentom da točno osjeti na koji će način najbolje udovoljiti onima s kojima je u društvu, bez obzira na to da li ih mrzi ili voli, da li se slaže ili ne slaže s njima. Ipak, nije bio ulizica nego diplomat. Bilo je potrebno skrenuti pažnju vatikanskoj hijerarhiji na njega, i uspon će mu biti osiguran. A to je bilo ono što je nadbiskup di Contini-Verchese želio, jer nikako nije htio da izgubi vezu s Ralphom de Bricassartom.
Bilo je vrlo vruće, ali poslije sidnejske vlage suhi atenski zrak nije nimalo smetao Ralphu. Brzim koracima, kao i obično u čizmama, jahačkim i sutani, popeo se kamenitom stazom do Akropole, prošao kroz smrknute Propileje, pored Erehtejona i po kosini prekrivenoj klizavim, grubim kamenjem do Partenona, i onda dalje, sve do zida.
Stajao je tu, dok mu je vjetar mrsio tamne kovrče, sad već prosijede iznad ušiju, i gledao preko bijelog grada u blistava brda i neobično plavetnilo Egejskog mora. Točno ispod njega prostirala se Plaka sa svojim kavanicama ravnih krovova, i s boemskim kolonijama, a sa strane na stijenu naslonjen veliki teatar pod vedrim nebom. U daljini su se nazirali rimski stupovi, križarske tvrđave i mletački dvorci, ali nigdje nije bilo tragova turske vladavine. Kakvi neshvatljivi ljudi, ti Grci! Njihova mržnja prema narodu koji je vladao njihovom zemljom sedam stotina godina bila je takva da su nakon oslobođenja srušili sve džamije, sve minarete. A kakvu povijest imaju, kakvu baštinu! Njegovi Normani bili su barbari obučeni u krzna, a Rim bijedno selo kad je Periklo ukrasio vrh ovog brijega mramorom.
Tek sad, kad se našao osamnaest tisuća kilometra daleko od nje, mogao je misliti na Meggie a da ne osjeti potrebu da zaplače. Pa i sad su se daleka brda na trenutak zamaglila, dok nije ponovo zagospodario svojim emocijama. Otkud mu pravo da joj zamjera kad joj je sam rekao da tako uradi? Smjesta je shvatio zašto je tako odlučno zabranila da mu jave - nije htjela da on upozna njenog supruga, ili postane dio njenog novog života. On je, naravno, pretpostavljao da će onaj za koga se uda živjeti s njom bar u Gillanboneu, ako već ne na samoj Droghedi, da će ostati ondje gdje joj neće prijetiti nikakva opasnost, gdje će biti slobodna od briga i svih problema. Kad je, međutim, malo razmislio, shvatio je da bi to bilo posljednje što bi uradila. Ne, ona je morala otići, i dokle god ona i taj Luke O’Neill budu zajedno, neće se vratiti. Bob je rekao da štede novac kako bi kupili posjed u zapadnom Queenslandu, i ta vijest bila je smrtno zvono. Meggie je odlučila da se više nikad ne vrati. Odlučila je da za njega bude mrtva.
Samo, jesi li sretna, Meggie? Je li dobar prema tebi? Voliš li ti njega, tog Lukea O’Neilla? Kakav je to čovjek kad si se okrenula od mene njemu? Što je to imao on, običan radnik, da si odabrala njega umjesto Enocha Daviesa, Liama O’Rourkea ili Alastaira MacQueena? Je li presudno bilo to što ga ja ne poznajem, što ja ne mogu praviti nikakve poredbe? Jesi li uradila tako da me mučiš, Meggie, da mi uzvratiš? Ali zašto nemate djece? I što je tom čovjeku da se kao skitnica potuca tamo-amo duž obale, a tebe ostavlja da živiš kod njegovih prijatelja? Nije nikakvo čudo što nemate djece, nikad niste dovoljno dugo zajedno. Meggie, zašto? Zašto si se udala za tog Lukea O’Neilla?
Okrenuo se, sišao s Akropole u grad i nastavio se šetati bučnim atenskim ulicama. Kad je stigao do tržica oko ulice Evripidou, zastao je, fasciniran ljudima, ogromnim košarama punim sipa i riba na suncu iz kojih se širio prodoran miris, gomilama povrća i papuča izvezenih zlatnim koncima. Posebno su ga zabavljale žene i njihovi slobodni, neskriveni zavodnički pogledi, kulturna baština bitno različita od njegove, tradicionalno puritanske. Da je u njihovom nesputanom divljenju bilo pohote (nije se mogao sjetiti boljeg izraza), ono bi ga dovodilo u nepriliku, ali on ga je shvaćao u duhu u kojem je izražavano, kao priznanje izuzetnoj tjelesnoj ljepoti.
Vrlo luksuzan i skup hotel u kojem su odsjeli nalazio se na Trgu Omonia. Nadbiskup di Contini-Verchese sjedio je kraj balkonskog prozora, razmišljajući o nečemu. Kad je biskup Ralph ušao, okrenuo je glavu i osmjehnuo se.
– Stigli ste u pravi čas, Ralphe. Htio bih da se pomolimo.
– Mislio sam da je sve u redu. Da nije došlo do nekih neočekivanih komplikacija, vaša preuzvišenosti?
– Nema komplikacija na kakve vi mislite. Danas sam dobio pismo od kardinala Monteverdija, u kojem je iznio želje Svetog Oca.
Biskup Ralph je osjetio kako mu se grudi stežu, a koža oko ušiju čudno ga je zasvrbjela.
– Recite mi.
– Čim se pregovori završe... a oni su već završeni... treba da se vratim u Rim. Tamo ću dobiti kardinalski šešir i nastavit ću rad u Rimu pod neposrednim nadzorom Njegove Svetosti.
– A ja...?
– A vi ćete postati nadbiskup de Bricassart i vratit ćete se u Australiju na dužnost papinskog legata.
Koža oko ušiju mu je pocrvenjela kao usijana; u glavi mu se zavrtjelo i zateturao je. On, koji nije Talijan, dobiva položaj papinskog izaslanika! To je upravo nečuveno! Oh, sad je sigurno, ipak će postati kardinal de Bricassart!
– Naravno, najprije ćete proći kroz poseban kurs u Rimu i dobiti potrebne instrukcije. To će potrajati oko šest mjeseci, koje namjeravam iskoristiti da vas upoznam s mojim prijateljima. Želim da vas upoznaju, zato što će doći vrijeme kad ću vas pozvati, Ralphe, da mi pomognete u mom radu u Vatikanu.
– Vaša preuzvišenosti, nemam riječi da vam izrazim svoju zahvalnost! Ta velika prilika pruža mi se samo zahvaljujući vama.
– Bog, neka mu je hvala, dao mi je dovoljno inteligencije da vidim kada je netko previše sposoban da bi ostao anoniman, Ralphe. A sad, kleknimo i pomolimo se! Bog je veoma dobar.
Njegov misal i krunica ležali su na stolu. Biskup Ralph posegnuo je drhtavom rukom da dohvati krunicu, i oborio misal na pod. Nadbiskup, koji je sjedio bliže, sagnuo se i dohvatio misal koji se otvorio i radoznalo pogledao smeđi, kao papir tanki list koji je nekad bio ruža.
– Zbilja čudno! Zašto čuvate ovo? Je li to neka uspomena na kuću, ili možda na majku? - Oči koje su mogle prozreti svaku krinku i pretvaranje, gledale su ravno u njega; nije imao vremena da maskira svoje osjećaje, nelagodnost.
– Nije – rekao je, načinivši grimasu. – Majke ne želim da se sjećam.
– Ali taj cvijet sigurno vam mnogo znači kad ga tako brižljivo čuvate među stranicama najdraže knjige. O čemu vam on priča?
– O ljubavi čistoj kao što je moja ljubav prema Bogu, Vittorio. On toj knjizi čini samo čast.
– Toliko sam i sam zaključio jer vas poznajem. Samo, ne ugrožava li ta ljubav vašu ljubav prema Crkvi?
– Ne. Radi Crkve sam je odbacio, i uvijek bih je odbacio. Ostavio sam je daleko iza sebe, i nikad se ne bih mogao vratiti.
– Sad bar shvaćam vašu tugu! Dragi moj Ralphe, sve to nije tako strašno kao što mislite, zaista nije. Živjet ćete da činite dobro ljudima, mnogim ljudima, i mnogi će vas voljeti. A ni onoj kojoj pripada ljubav sačuvana u ovakvoj staroj, mirisnoj uspomeni, neće biti potrebno više. Jer ste vi, pored ruže, sačuvali i ljubav.
– Ne vjerujem da ona to može shvatiti.
– Oh, može, može. Ako ste je toliko voljeli, onda je ona takva da može shvatiti. Inače biste je bili davno već zaboravili i bacili ovaj cvijet.
– Bilo je trenutaka kad sam pomišljao da sve napustim i vratim se njoj, i samo sati provedeni na koljenima učinili su da to ne uradim.
Nadbiskup se digao iz naslonjača i kleknuo do svog prijatelja, tog lijepog čovjeka koga je volio više nego bilo koga na svijetu, izuzimajući Boga i Crkvu, koji su za njega bili nerazdvojni.
– Ne biste se vratili, Ralphe, vi to dobro znate. Vi pripadate Crkvi, uvijek ste joj pripadali i uvijek ćete joj pripadati. Odabrali ste pravi poziv. Sad se pomolimo, a ja ću odsad do kraja života uvijek dodati i molitvu za Ružu. Na našem putu do vječnog života prolazimo, voljom našeg Gospodina, kroz mnoge boli i patnje. Moramo naučiti da ih podnosimo, i ja koliko i vi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:06 pm




Potkraj kolovoza Meggie je dobila pismo od Lukea, u kojem joj je javio da leži u bolnici u Townsvilleu, jer se razbolio od Weilove bolesti, ali da nije u opasnosti i da će ubrzo izići.
»I tako, izgleda da nećemo morati čekati do kraja godine da budemo zajedno, Meg. Ne mogu se vratiti na sječu trske dok ne budem sto posto zdrav, a najbolje što mogu učiniti u tom pogledu jest da se pristojno odmorim. Zato ću doći po tebe otprilike za tjedan dana. Otići ćemo na tjedan-dva na jezero Eacham na Athertonskoj visoravni, dok se ne oporavim toliko da se mogu vratiti na posao.«
Meggie je jedva mogla vjerovati svojim očima; sad kad joj se konačno pružila prilika, nije znala želi li biti s njim ili ne. Iako su tjelesni bolovi minuli mnogo brže nego bol što joj je ostao u duši, sjećanje na sve ono što je preživjela u prvoj bračnoj noći u hotelu u Dunnyju bilo je već tako dugo potisnuto iz njenih misli da je nije moglo uplašiti. Osim toga, iz knjiga koje je pročitala naučila je da je dobar dio neugodnosti bio posljedica neznanja, njenog koliko i Lukeovog. Oh, bože, samo kad bi joj ti praznici donijeli dijete! Kad bi imala dijete kome bi mogla posvetiti svoju ljubav, sve bi bilo mnogo lakše. Anne ne bi imala ništa protiv djeteta, naprotiv. Luddie također. Rekli su joj to već stotinu puta, izražavajući nadu da će Luke jednom ostati dovoljno dugo s njom da unese tu željenu promjenu u njen prazni život.
Kad im je rekla što joj je javio, bili su oduševljeni, ali nasamo nisu mogli a da ne izraze sumnju.
– Siguran sam da će taj bijednik naći neki izgovor da zbriše bez nje - rekla je Anne Luddieju.
Luke je negdje posudio kola i došao je po Meggie jednog dana, rano izjutra. Izgledao je mršav, nekako sav smežuran i žut, kao da su ga držali u rasolu. Zaprepaštena, Meggie mu je dodala svoj kovčeg i sjela u kola do njega.
– Što je to Weilova bolest, Luke? Pisao si da nisi u opasnosti, ali meni se čini da si bio ozbiljno bolestan.
– Oh, to je neka vrsta žutice od koje prije ili kasnije oboli svaki sjekač. Prenose je štakori koji žive u trski, a na ljude prelazi kroz posjekotine i rane. Ja sam zdrav i snažan pa prema drugima koji obole nisam bio u tako teškom stanju. Doktori kažu da ću za tjedan-dva biti zdrav kao drijen.
Cesta je vijugala uzbrdo, od mora prema unutrašnjosti, kroz strmi klanac obrastao džunglom. Ispod njih hučala je i pjenila se brza rijeka, a na jednom mjestu u nju se odnekud odozgo rušio veličanstven vodopad, točno nasuprot ceste. Prošli su između stijene i vodenog zida ispod svjetlucavog svoda vodenih kapi promatrajući fantastičnu igru svjetlosti i sjena. Što su se više penjali, zrak je postajao sve hladniji i ugodno svježiji; Meggie je već bila zaboravila koliko joj je hladni zrak oduvijek prijao. Džungla se nadvijala iznad njih, tako gusta da se nitko nikad nije usudio stupiti u nju. Drveće se u njoj uopće nije vidjelo od mase lisnatih lijana i penjačica koje su se pružale od krošnje do krošnje, neprekidne i beskrajne, kao ogroman sag od čupave zelene tkanine prebačen preko šume. Ispod njegovih rubova Meggie je na trenutke mogla vidjeti prekrasne cvjetove i leptirove, velike okrugle mreže u čijem su središtu nepomično stajali krupni, elegantni, pjegavi pauci, gljive fantastičnih boja izrasle na trulim deblima, ptice s dugim, lepršavim, crvenim ili žutim repovima.
Jezero Eacham ležalo je na prostranoj visoravni, idilično usred nedirnute prirode. Prije nego što se spustila noć, izišli su na verandu ispred pansiona i stajali promatrajući mirnu vodenu površinu. Meggie je željela promatrati ogromne šišmiše, koje su nazivali letećim lisicama, kako u jatima, koja su brojila na tisuće životinja, lete kao glasnici strašnog suda prema nizinama u kojima su nalazili hranu, uglavnom voće. Bili su ogromni, zastrašujućeg izgleda, ali neobično plašljivi i sasvim bezopasni. Bilo je uzbudljivo promatrati ih kako lete preko crvenog neba kao tamni pokrovi što pulsiraju. Meggie nikad nije propuštala da ih gleda s verande na Himmelhochu.
Bilo je pravo blaženstvo leći u mekani, hladni krevet; na Himmelhochu morala je nepomično ležati na jednom mjestu dok se plahta ispod nje ne natopi znojem, a onda se oprezno premjestiti na suho mjesto, znajući da se ono na kome je ležala neće osušiti. Luke je iz kovčega izvukao plitku smeđu kutijicu, iz nje izvadio nekoliko malih okruglih predmeta i položio ih na noćni stolić.
Meggie je uzela jedan i počela ga razgledati.
– Što je ovo, zaboga? - upitala je radoznalo.
– To nazivaju francuskim pismom - odgovorio je, zaboravivši da je prije dvije godine odlučio da joj ništa ne govori o kontracepciji. – To stavljam na sebe prije nego što se spojim s tobom, jer bismo inače mogli začeti dijete, a to ne možemo sebi priuštiti dok ne stvorimo vlastiti dom. – Sjedio je gol na krevetu, mršav, ispalih rebara, ali plave su mu oči blistale. Uhvatio ju je za ruku u kojoj je držala francusko pismo. – Još samo malo, Meg, još samo malo! Još nekih pet tisuća funti, mislim, i moći ćemo kupiti najljepši posjed zapadno od Charters Towersa.
– Onda ga već imaš - rekla je, trudeći se da govori mirno. - Napisat ću pismo biskupu de Bricassartu i zamoliti ga da nam pozajmi taj novac. Dat će nam ga bez kamate.
– To nećeš uraditi! - planuo je. -- Gdje ti je ponos, Meg, zaboga? Zaradit ćemo ono što nam je potrebno, nećemo pozajmljivati! Nikad, otkako znam za sebe, nisam nikome bio dužan ni penija, i neću ni sad početi s tim!
Jedva je čula što govori, zureći u njega kao kroz neku zasljepljujuću, crvenu maglu. U čitavom svom životu nije bila tako bijesna. Varalica, lažljivac, sebičnjak! Otkud mu samo smjelost da je tako vara, da je na prijevaru lišava djeteta, da je zavarava pričama kako namjerava jednom kupiti posjed! On je našao svoj dom uz Arne Swensona i šećernu trsku!
Prikrivajući gnjev tako uspješno da se i sama tome iznenadila, ponovo je skrenula razgovor na gumeni kolutić što ga je držala u ruci.
– Reci mi kako funkcioniraju ova francuska pisma, kako ih zoveš. Kako mogu spriječiti da se ne začne dijete?
Stao je iza nje i od dodira njihovih tijela prošli su joj trnci uz leđa. Stresla se; pomislio je da je to od uzbuđenja, a ona je znala da je od gađenja.
– Zar ti ne znaš ništa o tome, Meg?
– Ne znam – slagala mu je. Bilo je to, uostalom, točno, bar kad se radilo o tim francuskim pismima. Nije se mogla sjetiti da je ikad što čula ili pročitala o njima.
Njegove ruke igrale su se s njenim dojkama.
– Pa evo, znaš, kad svršim, izlazi neka... ne znam kako da ti kažem... tekućina, i ako sam tada u tebi bez ikakve zaštite, ta tekućina tu i ostane. A ako ostane u tebi dosta dugo, ili često, začne se dijete.
Tako, dakle! On je navlačio tu stvar! Ta stvar bila je kao crijevo na kobasici! Varalica!
Ugasio je svjetlo i povukao je na krevet, i ubrzo je primijetila kako poseže rukom za svojim sredstvom protiv djece. Čula je iste zvuke kao onda u hotelskoj sobi u Dunnyju, i sad je znala da on to navlači to francusko pismo. Varalica! Samo, kako ga spriječiti u tome?
Nastojeći da ne pokaže da osjeća bol, izdržala je nekako do kraja. Ako je to nešto sasvim prirodno, zašto toliko boli?
– Nije ti bilo lijepo, zar ne, Meg? - upitao ju je kad je sve bilo gotovo. - Ti si sigurno strahovito uska kad te i sad, kad nije prvi put, toliko boli. Dobro, neću više. Tebi neće smetati da to uradim igrajući se s tvojim grudima, zar ne?
– Oh, zar je to uopće važno! - rekla je umorno. - Ako misliš da me tako neće boljeti, u redu!
– Mogla bi zaista biti malo vatrenija, Meg!
– A zašto?
Njemu se, međutim, opet počeo dizati; prošle su dvije godine otkako je posljednji put imao vremena i energije za ovakve stvari. Oh, bilo je lijepo biti sa ženom, uzbudljivo i zabranjeno. Uopće nije imao osjećaj da mu je Meg supruga; s njom nije bilo nimalo drukčije nego s nekom djevojkom na livadi iza krčme u Kynuni, ili s ponositom i bogatom gospođicom Carmichael kad ju je pritisnuo uza zid daščare za striženje ovaca. Meggie je imala lijepe dojke, očvrsle od jahanja, upravo onakve kakve je najviše cijenio, i volio je da stiže do vrhunca uživanja igrajući se njima dok mu je nezaštićeni penis ležao čvrsto stisnut između njenog i njegovog trbuha. Ta francuska pisma kvarila su muškarcu uživanje, ali ne upotrebljavati ih u normalnom odnosu sa ženom značilo je tražiti vraga.
Potražio ju je u mraku, uhvatio za kukove i povukao na sebe, a onda nježno uhvatio zubima jednu bradavicu, osjećajući kako se njen skriveni vrh izvlači i otvrdnjava pod njegovim jezikom. Meggie prema njemu više nije osjećala ništa osim prezira; kakva su smiješna stvorenja ti muškarci, rokću i sisaju i dašću da dođu do tog nečega što očekuju... On se uzbuđivao sve više, gnječio joj ramena i leđa, šišajući izbezumljeno, kao odraslo mače koje se ponovo prikralo majci. Bokovi su mu se počeli uvijati i ritmički trzati, i onako nespretno ispružena preko njega, jer nije željela da mu previše pomaže, Meggie je osjetila kako je vrh njegovog nezaštićenog penisa kliznuo među njene noge.
Kako sama nije sudjelovala u toj igri, Meggie je sačuvala prisutnost duha, i u tom trenutku u njoj se rodila ideja. Polako, što je mogla neupadljivije, pomicala se tako dok se vrh njegovog penisa nije našao na najbolnijem mjestu za nju, a zatim, duboko udahnuvši da prikupi hrabrost i stisnuvši zube, utisnula penis u sebe. Osjetila je bol, ali mnogo slabiji nego prije. Bez gumene obloge, njegov penis bio je klizaviji, bilo ga je lakše uvući i neusporedivo lakše podnijeti u sebi.
Luke je otvorio oči i pokušao da je odgurne, ali, oh, bože! Bilo je upravo nevjerojatno, tako bez prezervativa! Nikad nije bio u ženi bez zaštite i nije uopće bio svjestan kakva je to razlika. Bio je tako blizu vrhunca, tako uzbuđen da nije mogao prisiliti sebe da je dovoljno snažno odgurne, pa je na kraju obavio ruke oko nje, nesposoban da utiša burni dah. Znao je da vikati nije muški, ali se nije mogao suzdržavati da ne krikne. Kad je sve prošlo, nježno ju je poljubio.
– Luke?
– Da?
– Zašto ne bismo ovako radili svaki put? Onda ne bi trebalo da navlačiš francusko pismo.
– Nije trebalo da to učinimo ni sada, Meg, a svaki put ne bismo smjeli nikako. Bio sam u tebi kad sam svršio.
Nagnula se nad njega i potapšala ga po grudima.
– Luke, zar ne shvaćaš? Ja sjedim uspravno! Ništa neće ostati u meni, sve će isteći van! Oh, Luke, molim te! Mnogo je ljepše, gotovo me uopće ne boli! Sigurna sam da će sve biti u redu, jer osjećam kako teče van. Molim te!
Ima li ljudskog bića koje bi se moglo oduprijeti iskušenju da ponovo doživi takvo zadovoljstvo, ponuđeno uz tako uvjerljive argumente? Luke je, kao nekad Adam, klimnuo glavom, jer je o tim stvarima bio sad mnogo slabije informiran nego Meggie.
– Mislim da ima istine u tome što kažeš, a i meni je mnogo ljepše kad se ne suprotstavljaš. U redu, Meg, odsad ćemo tako raditi.
U mraku se osmjehnula zadovoljno. Znala je da nije sve isteklo. U trenutku kad je osjetila da je iskliznuo iz nje, stegla je sve unutrašnje mišiće u čvor, spustila se s njega na leđa i, ukrštenih koljena, kao nemarno podigla noge u zrak, riješena da po svaku cijenu sačuva ono što je stekla. E pa, lijepi moj gospodine, udesit ću ja tebe! Samo pričekaj i vidjet ćeš, Luke O’Neill! Rodit ću dijete pa makar to platila životom!
Daleko od vrućine i vlage priobalnih ravnica, Luke se brzo oporavljao. Apetit mu se popravio pa je brzo stekao potrebnu težinu, a koža mu je izgubila bolesnu, žućkastu boju i postala opet smeđa i glatka. U krevetu uvijek raspoložena i aktivna, Meggie ga je lako nagovorila da predviđena dva tjedna odmora produže na tri, a zatim na četiri. Nakon mjesec dana Luke se, međutim, počeo buniti.
– Nema više isprike, Meg. Zdrav sam kao što sam uvijek bio. Sjedimo ovdje na krovu svijeta kao kralj i kraljica i trošimo novac. A Arneu sam potreban.
– Nećeš ponovo razmisliti, Luke? Ako to zaista želiš, već bi sad mogao kupiti posjed.
– Nastavimo još neko vrijeme kao dosad, Meg.
On to, naravno, nikad ne bi priznao, ali trska mu se bila već uvukla pod kožu, bio je opsjednut onom čudnom strašću za teškim radom kojoj podliježu neki ljudi. Dok u njegovom mladom tijelu bude snage, Luke će ostati vjeran trski. Jedino čemu se Meggie mogla nadati bilo je da će ga rođenje djeteta, nasljednika posjeda kod Куnunе, natjerati da promijeni izabrani način života.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:06 pm





Tako se Meggie vratila na Himmelhoch da čeka i nada se. »Bože, molim te, molim te, daj mi dijete! Dijete bi riješilo sve, i zato te molim, daj mi dijete.« Konačno se pokazalo da je beba na putu. Kad je to saopćila Anne i Luddieju, bili su izvan sebe od radosti. Pokazalo se da je posebno Luddie pravo blago. Znao je izvanredno endlati i vesti, dvije vještine koje Meggie nikad nije imala vremena da potpuno savlada, pa su se Meggie i Anne mogle posvetiti uređivanju dječje sobe dok je on svojim nezgrapnim, čudesnim rukama provlačio tanku iglu kroz nježnu tkaninu.
Jedina nevolja bila je u tome što nije dobro nosila dijete – da li zbog vrućine ili zato što je bila nesretna, Meggie nije znala. Jutarnje mučnine nisu prestajale preko cijelog dana i trajale su duže nego što se moglo smatrati normalnim. Iako nije dobila mnogo na težini, počela je patiti od prevelike količine tekućine u tijelu, a krvni tlak joj je porastao do vrijednosti koju je doktor Smith već smatrao zabrinjavajućom. U početku joj je predlagao da do kraja trudnoće leži u bolnici u Cairnsu, ali nakon što je malo više razmislio o položaju u kome se našla, bez muža i prijatelja, zaključio je da će joj biti bolje kod Luddieja i Anne, koji su je iskreno voljeli. Posljednja tri tjedna morat će, međutim, bezuvjetno provesti u Cairnsu.
– I pokušajte natjerati njenog muža da je posjeti! - izderao se na Luddieja.
Meggie je smjesta napisala Lukeu pismo i javila mu da je u drugom stanju, podlegavši tradicionalnom ženskom uvjerenju da će Luke, kad se pomiri s činjenicom da je neželjeno dijete nepobitna stvarnost, biti izvan sebe od oduševljenja. Njegovo pismo raspršilo je sve njene iluzije. Bio je izvan sebe, ali od bijesa. Što se njega tiče, činjenica da će postati otac jednostavno je značila da će hraniti dvoja umjesto jedna neproduktivna usta. Bila je to gorka pilula za Meggie, ali progutala ju je; izbora ionako nije bilo. Sad ju je dijete vezivalo uz njega, kao i ranije ponos.
Osjećala se, međutim, bespomoćnom, bolesnom, nevoljenom; čak ni njeno dijete nije ju voljelo, nije željelo da bude začeto ni rođeno. Osjećala je u sebi kako to slabo, sićušno stvorenje protestira, ne želeći da izraste u ljudsko biće. Da je bila kadra podnijeti tri tisuće kilometara dugi put željeznicom do kuće, otputovala bi, ali doktor Smith je odlučno zavrtio glavom. Putovati vlakom tjedan dana, makar i s prekidima, značilo bi sigurno izgubiti dijete. Iako razočarana i nesretna, Meggie ne bi nikad svjesno učinila nešto što bi moglo naškoditi djetetu. S vremenom, međutim, njeno oduševljenje i želja da ima nekog svog koga će voljeti ugasili su se u njoj; dijete u njoj postajalo je sve teži, sve omraženiji teret.
Doktor Smith počeo je govoriti o ranijem odlasku u Cairns; nije bio siguran da će Meggie preživjeti porođaj u Dungloeu, u kojem je postojalo samo improvizirano rodilište. Krvni tlak nije padao, količina tekućine se povećavala; govorio je o toksemiji i eklampsiji, uz mnoštvo drugih latinskih riječi, od kojih su se Luddie i Anne tako uplašili da su pristali, iako su žarko željeli da se beba rodi na Himmelhochu.
Potkraj svibnja do porođaja su ostala još samo četiri tjedna - tada će se riješiti tog nepodnošljivog tereta, tog nezahvalnog djeteta. Postepeno ga je počinjala mrziti, to biće koje je toliko željela prije nego što je otkrila kakve neugodnosti donosi. Kako je uopće mogla pomisliti da će se Luke obradovati djetetu kad ono jednom postane stvarnost? Ništa u njegovom držanju i ponašanju poslije vjenčanja nije opravdalo takvu pretpostavku.
Bilo je vrijeme da prizna kako je sve propalo, da odbaci svoj glupi ponos i pokuša spasiti što se spasiti dade. Stupili su u brak iz sasvim pogrešnih razloga - on radi novca, ona da pobjegne od Ralpha de Bricassarta ali da ga ipak nekako zadrži. Nitko nije pretendirao na ljubav, a samo je ljubav mogla pomoći njoj i Lukeu da savladaju ogromne probleme što su ih stvarale razlike u ciljevima i željama.
Začudo, nikad nije bila u stanju da zamrzi Lukea, a sve je češće doživljavala prave napade mržnje prema Ralphu de Bricassartu. Međutim, kad se sve zbroji i procijeni, Ralph se bio ponio prema njoj mnogo obzirnije i poštenije nego Luke. Nikad joj nije dao povoda da mašta o njemu niti je poticao da ga vidi u bilo kojoj drugoj ulozi osim kao svećenika i prijatelja. Čak i u one dvije prilike kad ju je poljubio ona je bila povukla prvi potez.
Zašto se onda toliko ljuti na njega? Zašto mrzi Ralpha, a ne Lukea? Kriva su njena vlastita strahovanja, njeni vlastiti nedostaci, kriv je njen žestoki, nesavladivi bijes što je on uporno odbija, a ona ga toliko voli i želi. Kriv je onaj glupi poriv koji ju je naveo da se uda za Lukea O’Neilla. Tom odlukom izdala je i sebe i Ralpha. Nije bilo važno što nikad nije mogla poći za njega, spavati š njim, imati djecu s njim. Nije bilo važno ako je nije želio, a on je nije želio. Ostala je činjenica da je on bio onaj koga je željela, i nikad se nije smjela zadovoljiti nečim manjim od toga.
Uvidjeti greške ne znači, međutim, izmijeniti učinjeno. Još uvijek je bila supruga Lukea O’Neilla, Luke O’Neill bio je otac djeteta koje nosi. Zar je pomisao na dijete Lukea O’Neilla može ispunjavati srećom kad ga čak ni on sam ne želi? Jadno malo stvorenje! Ipak, kad se rodi, bit će svoj vlastiti dio čovječanstva, i netko će ga voljeti zbog onog što jest. Samo... što ne bi dala za dijete Ralpha de Bricassarta! Dijete koje ne može roditi, koje nikad neće roditi. On služi instituciji koja traži njega cijelog, čak i onaj njegov dio koji joj ničemu ne služi, njegovu muškost. To je od njega majka Crkva tražila kao žrtvu njenoj institucionalnoj moći, i time ga je uništila, izbrisala ga kao biće, osigurala da, kad jednom stane, stane zauvijek. Jednog će dana, međutim, skupo platiti tu svoju pohlepu. Jednog dana više neće biti takvih Ralpha de Bricassarta, jer će oni dovoljno cijeniti svoju muškost da shvate kako je žrtva koja se traži od njih besmislena, potpuno beskorisna...
Iznenada je ustala i oteturala do dnevne sobe, gdje je sjedila Anne i čitala ilegalno štampani primjerak zabranjenog romana Normana Lindsayja Redheap, očigledno uživajući u svakoj nedopuštenoj riječi.
– Anne, mislim da će ti se želja ispuniti.
Anne ju je odsutno pogledala:
– Što kažeš, draga?
– Telefoniraj doktoru Smithu. Rodit ću to nesretno dijete ovdje, i to sad.
– Oh, bože! Idi u spavaću sobu i lezi... ne u tvoju sobu, u našu!
Proklinjući sudbinu i svojeglavost beba, doktor Smith smjesta je krenuo iz Dungloea u svom starom automobilu. Sa sobom je poveo mjesnu babicu, i ponio svu opremu koju je mogao uzeti iz svoje male bolnice. Bilo je besmisleno prebacivati je tamo, sve što je za nju mogao učiniti mogao je isto tako uraditi i na Himmelhochu. Trebalo je da bude u Cairnsu.
– Jeste li obavijestili njenog muža? - upitao je dok se penjao uz stepenice brzim koracima, tako da ga je babica jedva mogla pratiti.
– Poslala sam mu telegram. Ona je u našoj sobi, mislila sam da ćete tamo imati više mjesta.
Polako se vukući za njima, Anne je otišla u spavaću sobu. Meggie je ležala na krevetu, širom otvorenih očiju, i samo po povremenom stezanju šaka i grču koji bi joj prošao kroz tijelo moglo se primijetiti da trpi bolove. Okrenula je glavu i osmjehnula se, ali Anne je u njenom pogledu pročitala strah.
– Drago mi je što nisam otišla u Cairns - rekla je. – Moja majka nikad nije odlazila u bolnicu da rađa djecu, a tata je jednom pričao kako se strašno namučila s Halom. Preživjela je, pa ću preživjeti i ja. Mi Clearyjevi možemo mnogo toga izdržati.
Nekoliko sati kasnije doktor je izišao i pridružio se Anne, koja je sjedila na verandi.
– Bit će to dug porođaj, jadnica će se vraški napatiti. S prvim djetetom obično nije lako, ali ovo još i ne leži dobro i samo vrši pritisak a ne kreće se. Da je u Cairnsu, napravili bismo carski rez, ali to ovdje ne dolazi u obzir. Morat će ga sama nekako izgurati.
– Je li pri svijesti?
– Oh, jest. Hrabra ženica, ne vrišti i ne žali se. To je već tako, one najbolje obično se najviše namuče. Stalno me pita je li stigao Ralph, pa sam joj morao slagati nešto o tome kako je Johnstone poplavljen. Mislio sam da se njen muž zove Luke?
– Pa i zove se Luke.
– Hmmm! Pa sad, možda baš zato i pita za tog Ralpha, ma tko bio on. Na tog Lukea ne može mnogo računati, zar ne?
– Luke je hulja.
Anne se nagnula naprijed i položila ruke na ogradu verande. Cestom iz Dunnyja jurio je taksi i skrenuo uzbrdo, prema Himmelhochu. Imala je dobar vid pa je razabrala da na zadnjem sjedalu sjedi crnokos muškarac. Lice joj se ozarilo od radosti.
– Jednostavno ne vjerujem svojim očima, ali mi se čini da se Luke konačno sjetio da ima ženu!
– Bit će najbolje da se ja vratim njoj i prepustim vama da se natežete s njim. Neću joj ništa reći, jer to možda i nije on. Ako je on, ponudite mu šalicu čaja, a žestoko piće ostavite za kasnije. Bit će mu potrebno.
Taksi se zaustavio, i na veliko iznenađenje Anne, vozač je izišao i otišao do zadnjih vrata da ih otvori. Joe Castiglione, jedini taksist u Dunnyju, obično nije bio tako uslužan.
– Himmelhoch, vaša preuzvišenosti – rekao je i duboko se naklonio.
Iz taksija je izišao muškarac u dugoj, lepršavoj sutani, sa širokim purpurnim pojasom od teške svile. Kad se okrenuo, Anne je, zbunjena, na trenutak pomislila da je to Luke O’Neill smislio neku podlu igru, a onda je postala svjesna da je to drugi čovjek, dobrih desetak godina stariji od Lukea. Bože, pomislila je dok se elegantni muškarac penjao prema verandi, preskačući po dvije stepenice. To je najljepši čovjek koga sam vidjela u životu! I još nadbiskup, ništa manje! Što traži katolički nadbiskup kod dvoje starih luterana kakvi smo Luddie i ja?
– Gospođa Mueller? - upitao je s osmijehom u plavim, blagim očima. Te oči kao da su vidjele mnogo toga što nisu željele vidjeti, pa su već odavno izgubile sposobnost da izražavaju osjećaje.
– Da, ja sam Anne Mueller.
– Ja sam nadbiskup Ralph de Bricassart, legat Njegove Svetosti u Australiji. Čuo sam da kod vas stanuje gospođa O’Neill.
– Da, gospodine. – Ralph? Ralph? Je li to Ralph?
– Ja sam njen stari prijatelj. Bih li je mogao vidjeti, molim?
– Pa sad, ona bi sigurno bila presretna, gospodine nadbiskupe - ne, ne kaže se nadbiskupe, nego vaša preuzvišenosti, kao što je rekao Joe Castiglione – u normalnim okolnostima, ali Meggie se upravo ovog trenutka porađa, i prilično se muči.
U tom trenutku primijetila je da nije potpuno izgubio sposobnost izražavanja osjećaja, da ih je samo držao na uzdi negdje u dubini svog discipliniranog uma. Oči su mu bile tako plave da joj se učinilo da će se utopiti u njima, i ono što je pročitala iz njih natjeralo ju je da se upita što Meggie znači njemu, i što on znači Meggie.
– Znao sam da nešto nije u redu! Već dugo osjećam da nešto nije u redu, ali u posljednje vrijeme te brige pretvorile su se u pravu opsesiju. Morao sam doći i osobno provjeriti što se događa. Dopustite da je vidim, molim vas! Ako vam treba neki razlog, ja sam svećenik.
Anne nije ni imala namjeru da ga u tome sprečava.
– Samo izvolite, vaša preuzvišenosti. Ovuda, molim! – Polako se vukući na svoja dva štapa, jedino na što je mislila bilo je: »Je li kuća čista i uredna? Jesam li obrisala prašinu? Jesmo li se sjetili da bacimo onaj ustajali janjeći but, ili se njegov zadah osjeća po cijeloj kući? Otkud tako važna ličnost da odabere upravo ovo vrijeme za posjet? Luddie, hoćeš li konačno dići svoju debelu stražnjicu s traktora i vratiti se kući? Onaj dječak te je morao naći prije više od jednog sata!«
Prošao je mimo doktora Smitha i babice kao da ne postoje, i pao na koljena pored kreveta, a ruka mu je potražila njenu.
– Meggie!
Prenula se iz strašnog sna u koji je bila utonula, ne mareći više ni za šta, i ugledala uza se voljeno lice, kovrdžastu crnu kosu, sad već s bijelim pramenovima sa strane, plemenite crte, sad već malo oštrije naglašene, smirenije, ako bi se tako moglo reći, plave oči koje je gledaju s ljubavlju i čežnjom. Kako je uopće mogla pronaći neku sličnost između Lukea i njega? Nitko nije bio sličan njemu niti će ikad biti, to je bila izdaja njenih osjećaja prema njemu. Luke je bio tamna strana zrcala. Ralph je bio blistav kao sunce, i jednako tako nedostižan. Oh, kako je divno što ga opet vidi!
– Pomozi mi, Ralphe! – rekla je.
Poljubio joj je ruku, strastveno, a onda je pritisnuo uz svoj obraz.
– Naravno, Meggie moja, znaš da ću ti pomoći!
– Moli se za mene i za bebu. Ako nas netko može spasiti, onda ti to možeš. Ti si mnogo bliže Bogu nego mi. Nas nitko neće, nitko nas nikad nije htio, pa ni ti!
– Gdje je Luke?
– Ne znam i nije me briga. - Zatvorila je oči i okrenula glavu na jastuku, ali prsti su joj grčevito stegli njegovu ruku i nisu je puštali.
Doktor Smith mu je položio ruku na rame.
– Vaša preuzvišenosti, mislim da bi sad trebalo da iziđete.
– Ako joj život bude u opasnosti, pozvat ćete me?
– Smjesta.
Luddie se konačno vratio s polja i stajao sav izbezumljen jer nije bilo nikoga, a nije se usuđivao da uđe u sobu.
– Anne, je li sve u redu? – upitao je ženu kad je izišla s nadbiskupom.
– Dosad jest. Doktor ne želi ništa reći, ali mislim da ima nade. Luddie, imamo gosta. Nadbiskup Ralph de Bricassart, stari prijatelj naše Meggie.
Bolje upućen nego njegova supruga, Luddie se spustio na jedno koljeno i poljubio prsten na ruci koju mu je nadbiskup pružio.
– Sjednite, vaša preuzvišenosti, i razgovarajte s Anne. Ja ću za to vrijeme pristaviti čajnik.
– Vi ste, znači, Ralph – rekla je Anne naslanjajući štapove na stol od bambusa, dok se svećenik smjestio nasuprot njoj. Ispod bogatih nabora njegove sutane vidjela je crne ulaštene jahačke čizme, jer je bio prebacio nogu preko noge. Bila je to više ženska poza, ali bio je svećenik pa to nije izgledalo važno; iz njega je, uostalom, naprosto zračila muškost bez obzira na to kako sjedio. Vjerojatno je bio mlađi nego što joj se na prvi pogled učinilo, po svemu sudeći, nije imao mnogo više od četrdeset godina. Šteta tako lijepog muškarca!
– Da, ja sam Ralph.
– Otkako su počeli trudovi, Meggie neprestano traži nekoga po imenu Ralph. Moram priznati da me je to zbunilo. Ne sjećam se da je ikad ranije spomenula nekog Ralpha.
– Sigurno nije.
– Kako ste upoznali Meggie, vaša preuzvišenosti? Koliko je dugo poznajete?
Svećenik se sumorno osmjehnuo i sklopio ruke s finim, dugačkim prstima, načinivši od njih mali, šiljasti crkveni krov.
– Upoznao sam Meggie kad joj je bilo deset godina, samo nekoliko dana nakon što je stigla brodom s Novog Zelanda. Moglo bi se bez imalo pretjerivanja reći da sam upoznao Meggie kroz požare i poplave, kroz emocionalnu glad, kroz život i smrt. Sve to moramo podnositi. Meggie je zrcalo u kojem sam prisiljen gledati svoju smrtnost.
– Vi je volite! – rekla je Anne iznenađeno.
– Oduvijek sam je volio.
– To je tragedija za vas oboje.
– Nadao sam se da je samo za mene. Pričajte mi o njoj, o tome što se događalo s njom otkad se udala. Prošlo je mnogo godina otkad sam je posljednji put vidio, ali nisam imao razloga da budem sretan zbog nje.
– Pričat ću vam, ali tek nakon što vi meni ispričate sve o Meggie. Oh, ne mislim na vaše osobne stvari, nego na to kako je živjela prije nego što je došla u Dunny. Ne znamo pod bogom ništa o njoj, Luddie i ja, osim da je živjela negdje u blizini Gillanbonea. Željeli bismo znati više, zato što je mnogo volimo. Ali ona nikad nije htjela da nam priča... iz ponosa, mislim.
Luddie je donio pladanj s čajem i zakuskom i sjeo, a svećenik im je zatim ukratko opisao život Meggie prije nego što se udala za Lukea.
– Takvo nešto nikad mi ne bi palo na pamet! Kad samo pomislim da je taj Luke O’Neill imao toliko smjelosti da je otrgne od svega toga i natjera je da se zaposli kao kućna pomoćnica! I da je imao drskosti zahtijevati da njenu zaradu uplaćujemo na njegov bankovni račun! Znate li da jadnica, otkad je ovdje, nije imala ni jednog penija za vlastite potrebe? Nagovorila sam Luddieja da joj za Božić da poklon u novcu, ali bilo joj je već potrebno toliko stvari da je sve potrošila za jedan dan. Drugo ništa nije htjela primiti od nas.
– Ne mogu reći da mi je žao Meggie – rekao je nadbiskup Ralph pomalo grubo. – Ne vjerujem ni da ona žali samu sebe, najmanje zbog toga što nije imala novaca. Novac joj ionako nije donio baš mnogo radosti, zar ne? Znala je kome se mogla obratiti da joj je novac bio stvarno potreban. Mislim da ju je Lukeova očigledna nezainteresiranost pogađala mnogo više nego nestašica novca. Sirota Meggie!
Anne i Luddie su zatim, na smjenu, opisali svećeniku kako je Meggie živjela poslije udaje. Nadbiskup de Bricassart slušao je, sjedeći nepomično, isprepletenih prstiju, pogleda prikovanog za prekrasnu lepezu palme ispred verande. Na njegovom licu nije se pokrenuo nijedan mišić, na lijepim očima koje su odsutno gledale u palmu nije se mogla primijetiti nikakva promjena. Rad s Vittoriom Scrabanzom, kardinalom di Conti-Verchese, bio je izvrsna škola.
Kad je čuo cijelu priču, uzdahnuo je i prenio pogled na njihova zabrinuta lica.
– E pa, izgleda da joj moramo pomoći mi, kad već Luke očito neće. Ako je Luke zaista ne želi, bit će bolje da se vrati na Droghedu. Znam da ne želite da ode od vas, ali je za njeno dobro pokušajte nagovoriti da se vrati kući. Poslat ću vam za nju iz Sydneyja ček, tako da ne mora tražiti novac od brata. A kad se vrati kući, neka im ispriča što god hoće. - Pogledao je prema vratima spavaće sobe i uznemireno se pokrenuo na stolcu. - Gospodine Bože, učini da se to dijete već jednom rodi!
Dijete se, međutim, rodilo tek gotovo dvadeset četiri sata kasnije; Meggie je bila gotovo mrtva od iscrpljenosti i bolova. Doktor Smith dao joj je nekoliko jakih doza laudanuma, koji je, po njegovim starinskim nazorima, bio još uvijek najbolje sredstvo. Činilo joj se da plovi kroz uskovitlani prostor strašnih snova u kojima se sve izvan nje i u njoj cijepa i kida, čupa i bukti, zavija, ciči i urla. Na trenutak bi se u fokusu njenih zjenica pojavilo Ralphovo lice, a onda bi ga rastuća plima bola opet odnijela. Sjećanje na njega je međutim, ostajalo, i znala je da dokle god on stražari, ni ona ni beba neće umrijeti.
U stankama, ostavljajući primalju da se snalazi sama, žureći se da proguta koji zalogaj, iskapi čašicu ruma i provjeri nije li tko od njegovih ostalih pacijenata bio toliko bezobziran da umre, doktor Smith se upoznao s pričom, koliko su Anne i Luddie smatrali da mu mogu povjeriti.
– U pravu ste, Anne - rekao je. - Jahanje je vjerojatno jedan od uzroka njenih sadašnjih nevolja. Kad je žensko sedlo za jahanje postrance izišlo iz mode, posljedice su osjetile žene koje moraju mnogo jahati. Jahanje u raskoraku razvija pogrešne mišiće.
– Čuo sam da su to bapske priče - rekao je nadbiskup oprezno.
Doktor Smith ga je mračno pogledao. Nije nimalo volio katoličke popove; po njegovom mišljenju, bili su obična gomila licemjera od kojih se ne može čuti ništa pametno.
– Možete misliti što god hoćete – rekao je. – Samo, recite mi, vaša preuzvišenosti, ako dođe da se bira između života Meggie i života djeteta, na što biste se po savjesti odlučili?
– U tom pogledu Crkva ima svoje nepokolebljivo stanovište, doktore. Nije dopušteno birati. Nije dopušteno usmrtiti dijete da se spasi majka, ni majku da se spasi dijete. – Uputio je doktoru zloban osmijeh. – Ali ako već dođe do toga, doktore, neću ni trenutka oklijevati da kažem spasite Meggie, a dijete neka vrag nosi!
Doktor Smith se zagrcnuo, a onda nasmijao i potapšao nadbiskupa po leđima.
– Dobri ste! Možete mirno spavati, neću razglasiti što ste rekli. Dosad je, međutim, dijete živo i ne vidim što bismo postigli kad bismo ga ubili.
»Pitam se, nadbiskupe, kako biste odgovorili da je dijete vaše,« pomislila je Anne, ali nije rekla ništa.
Tri sata kasnije, dok se popodnevno sunce sumorno spuštalo prema maglovitim vrhovima Mount Bertle Frerea, doktor Smith je izišao iz spavaće sobe.
– E pa, sve je svršeno - rekao je zadovoljno. - Meggie će morati dugo da se oporavlja, ali s Božjom pomoći bit će sve u redu. A beba je mršava, nezgrapna djevojčica, teška dva i pol kilograma, s povelikom glavom i temperamentom koji sasvim odgovara najcrvenijoj kosi što sam je ikad vidio kod novorođenčeta. To sićušno stvorenje ne biste mogli ubiti ni sjekirom, ja to s punim pravom mogu reći jer sam to zamalo i pokušao.
Sav ozaren, Luddie je otvorio bocu šampanjca koju je čuvao za tu priliku, i pet ljudi podiglo je čaše pjenušavog vina da požele dobro zdravlje i svako dobro majci i njenoj uplakanoj, mršavoj bebi - svećenik, liječnik, babica, farmer i njegova žena - invalid. Bio je prvi lipnja, prvi dan australske zime.
Došla je njegovateljica da smijeni babicu i ostane uz Meggie dok ova ne bude izvan svake opasnosti. Liječnik i babica su otišli, a Anne, Luddie i nadbiskup otišli su da vide Meggie.
Izgledala je tako sitna i izgubljena na velikom dvostrukom krevetu da je nadbiskup Ralph bio prisiljen da u dubinu svoje svijesti pohrani još jedan nov, posebni bol, koji će tek kasnije izvući, analizirati i pretrpjeti, »Meggie, moja izmučena i raspeta Meggie! ... Uvijek ću te voljeti, ali ti ne mogu dati ono što li je dao Luke O’Neill, makar i preko volje.«
Bučni djelić čovječanstva, odgovoran za sve to, ležao je u pletenoj košari pored zida, ne pokazujući nimalo razumijevanje za njihovu pažnju dok su stajali oko njega i promatrali ga. Glasno je protestirao, i nastavio protestirati. Na kraju, njegovateljica je uzela dijete zajedno s košarom i odnijela ga u sobu, koja je trebalo da bude dječja soba.
– Pluća su joj sasvim sigurno zdrava - osmjehnuo se nadbiskup Ralph, a zatim sjeo na rub kreveta i uzeo blijedu ruku Meggie među svoje šake.
– Mislim da nije previše sretna što je živa - rekla je Meggie, uzvraćajući mu osmijeh. Koliko stariji sad izgleda! Vitak i pun života kao uvijek, ali neizmjerno stariji. Pogledala je u Anne i Luddieja i pružila im drugu ruku. - Moji najdraži prijatelji! Što bi bilo sa mnom da nije vas? Je li se Luke javio?
– Stigao je telegram u kojem javlja da ne može ostaviti posao, i želi ti svaku sreću.
– Od koga je, dobro je - rekla je Meggie.
Anne se brzo sagnula i poljubila je u obraz.
– Ostavit ćemo te da malo popričaš s gospodinom nadbiskupom, draga! Sigurna sam da imate mnogo toga reći jedno drugom. - Oslonivši se na Luddieja, dala je prstom znak njegovateljici koja je zurila u svećenika kao da ne vjeruje svojim očima. - Dođi, Nettie, popit ćemo zajedno šalicu čaja. Njegova preuzvišenost će te pozvati ako Meggie bude nešto potrebno.
– Kakvo ćeš ime dati toj svojoj bučnoj kćeri? - upitao je kad su se vrata zatvorila i kad su ostali sami.
– Justine.
– Lijepo ime, ali zašto si upravo njega odabrala?
– Našla sam ga u nekoj knjizi i svidjelo mi se.
– Nisi je željela, Meggie?
Njeno lice kao da se skupilo, tako da su od njega ostale samo oči, blage i ozračene nekom magličastom svjetlošću, oči u kojima nije bilo mržnje, ali ni ljubavi.
– Mislim da sam je željela. Da, željela sam je. Borila sam se da je dobijem, ali dok sam je nosila, nisam osjećala za nju ništa. Osjećala sam samo da ona ne želi mene. Ne vjerujem da će Justine ikad biti moja, ili Lukeova, ili bilo čija. Mislim da će uvijek pripadati samo sebi.
– Sad moram otići, Meggie - rekao je nježno.
Pogled joj se izoštrio, oči zablistale, a usta su joj se ružno iskrivila.
– To sam i očekivala! Čudno je kako svi muškarci u mom životu nastoje da što brže pobjegnu od mene i vrate se svom poslu, zar ne?
Zatreptao je.
– Otkud ti ta gorčina, Meggie? Ne mogu otići i ostaviti te takvu. Bez obzira na sve što se događalo s tobom u prošlosti, uvijek si uspijevala da sačuvaš svoju ljupkost, i to je ono što mi je najdraže kod tebe. Nemoj se promijeniti, nemoj dopustiti da te sve ovo ispuni gorčinom. I sama pomisao kako Lukeu nije stalo do tebe čak ni toliko da dođe, mora da je strašna, znam, ali nemoj se promijeniti. Više ne bi bila moja Meggie.
Ona ga je, međutim, i dalje gledala kao da ga mrzi.
– Oh, prestani s tim, Ralphe. Ja nisam tvoja Meggie, i nikad nisam bila. Ti me nisi htio, ti si me predao njemu, Lukeu. Što misliš da sam ja, neka svetica ili redovnica? E pa, da znaš, nisam! Ja sam sasvim obično ljudsko biće, i ti si mi upropastio život! Sve sam te ove godine voljela, nisam željela nikoga osmi tebe, i čekala sam te... Nastojala sam svim snagama da te zaboravim, a onda sam se udala za čovjeka koji je, po mom mišljenju, pomalo sličan tebi, ali i on me ne želi, nisam mu potrebna. Zar je previše tražiti toliko od muškarca, da mu budem potrebna i da me želi?
Počela je jecati, ali se savladala. Na njenom licu pojavile su se tanke linije koje nikad ranije nije vidio, linije koje je u njega urezao bol i koje nisu bile takve da ih odmor i oporavak mogu izgladiti.
– Luke nije loš čovjek, ni čovjek koga je nemoguće voljeti –nastavila je. – Jednostavno je muškarac. Svi ste vi isti, veliki dlakavi noćni leptiri koji bjesomučno udaraju o staklo, tako prozirno da ga vaše oči ne vide, nastojeći da dosegnu neki glupi plamičak. A ako se, ni sami ne znajući kako, nađete iza stakla, letite ravno u plamen i padate sprženi, mrtvi. A istovremeno, tamo u hladnoj noći, tamo je hrana, tamo je ljubav, tamo je prilika da rađate nove male leptire. Ali vidite li vi to, želite li vi to? Ne! Vi znate samo za plamen i udarate o staklo dok ne padnete mrtvi ili živi ne izgori te!
Nije znao što da joj kaže, jer tu stranu njene ličnosti nikad nije vidio. Je li oduvijek postojala, ili je izrasla iz njenog očajanja i samoće? Meggie govori takve stvari? Ta činjenica tako ga je uzbudila da je jedva čuo što govori, pa nije mogao ni shvatiti da je sve to posljedica njene osamljenosti i osjećaja krivice.
– Sjećaš li se ruže koju si mi dala one noći kad sam otputovao sa Droghede? – upitao ju je nježno.
– Da, sjećam se. – Glas joj je bio bez života, svjetlost u očima se ugasila. Te su oči sad zurile u njega kao duša bez nade, bezizražajne i staklaste kao oči njene majke.
– Još uvijek je čuvam, u svom misalu. I svaki put kad vidim ružu te boje, sjetim se tebe. Meggie, volim te. Ti si moja ruža, najljepša ljudska vizija i misao u mom životu.
Kutovi njenih usta ponovo su se spustili, ponovo je zaplamsao onaj iskričavi prkos s primjesom mržnje.
– Vizija, misao! Ljudska vizija i misao! Da, točno tako, to je sve što sam ja za tebe! Ti si obična romantična budala i sanjar, Ralphe de Bricassart! O životu imaš pojma koliko i onaj glupi noćni leptir s kojim sam te usporedila! Nije nikakvo čudo što si otišao u popove! Da si običan čovjek, ne bi se znao nositi s običnim stvarima u životu ništa bolje nego obični čovjek Luke O’Neill! Kažeš da me voliš, a nemaš pojma što je to ljubav; samo izgovaraš naučene riječi jer misliš da lijepo zvuče! Najviše se od svega čudim kako vama muškarcima nije pošlo za rukom da se zauvijek riješite nas žena, jer bi vam to najviše odgovaralo, zar ne? Trebalo bi da smislite neki način da stupate u brak jedan s drugim, jer tad biste bili savršeno sretni!
– Meggie, prestani. Prestani, molim te!
– Oh, odlazi! Ne želim više da te gledam! A što se uče tvojih dragih ruža, zaboravio si jednu važnu stvar, Ralphe... One imaju neugodne, oštre trnove!
Izišao je iz sobe a da se nije ni osvrnuo.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:07 pm




Luke se nikad nije potrudio da odgovori na brzojav kojim je obaviješten da je postao otac dva i pol kilograma teške djevojčice po imenu Justine. Meggie se postepeno oporavljala, a beba je napredovala vrlo brzo. Da je Meggie mogla da je hrani, vjerojatno bi uspostavila neke bliže odnose s mršavom, ćudljivom djevojčicom, ali u njenim lijepim, punim dojkama koje je Luke toliko volio nije bilo ni kapi mlijeka. Kakva ironija od pravde, pomislila je. Savjesno je presvlačila i hranila na bočicu malo crveno, riđokoso stvorenje, kako su to običaji zahtijevali, čekajući da je zapljusne iznenadni val osjećaja, ali taj val nije došao. Nije osjećala želju da obaspe sitno lice poljupcima, da zagrize minijaturne prstiće ili da uradi bilo što od tisuću ludih stvari koje majke vole da rade sa svojim bebama. Činilo joj se da to uopće nije njeno dijete, i da tom djetetu ona nije potrebna, kao što ni ono nije potrebno njoj. Ono, ono! Ona, ona! Nije se čak navikla ni da misli o njoj kao o djevojčici.
Luddie i Anne nisu ni sanjali da Meggie ne obožava Justinu, da za nju osjeća manje nego što je nekad osjećala za svoju mlađu braću. Kad god bi Justine zaplakala, Meggie je odmah bila tu da je uzme u ruke, da joj pjevuši, da je ljulja; bila je uvijek u čistim, suhim pelenama i imala je sve što joj je potrebno. Čudno je, međutim, bilo to da Justine kao da nije željela da je netko uzima u ruke i da joj pjevuši; brže bi se smirila kad bi je ostavili na miru.
S vremenom, Justine je postajala sve ljepša. Njena dječja koža izgubila je crvenu boju i dobila prozračnost koja tako često ide uz riđu kosu, a ručice i nožice zgodno su se popunile. Kosa joj je ojačala i počela se kovrčati, jednom zauvijek poprimivši onu jarkocrvenu boju kakvu je imala kosa njenog djeda Paddyja. Svi su znatiželjno očekivali da vide kakve će boje biti njene oči - Luddie se kladio da će biti plave kao očeve, Anne da će biti sive, a Meggie se nije izjašnjavala. Pokazalo se, međutim, da je u tom pogledu Justine sasvim na svoju ruku i da je, najblaže rečeno, nezahvalno bilo što predviđati u vezi s njom. Kad je imala šest tjedana, njene oči počele su se mijenjati, i tri tjedna kasnije poprimile su svoju konačnu boju i oblik. Nitko nikad nije vidio slične oči. Uz vanjski rub šarenica je imala kolobar tamnosive boje, a ostatak je šarenice bio tako svijetao da je bilo nemoguće reći je li plave ili sive boje; toj boji najviše bi odgovarao naziv tamnobijela. Bile su to upadljive, neugodne, neljudske oči koje su gledale nekako slijepo, ali s vremenom se pokazalo da Justine na njih izvrsno vidi.
Iako to nije spomenuo, doktor Smith je prilikom porođaja bio zabrinut veličinom glave djeteta i brižljivo je pratio njegov razvoj prvih šest mjeseci; pitao se, naročito kad je vidio te čudne oči, nema li dijete ono što se u to vrijeme još zvalo »vodena glava« a u novijim medicinskim udžbenicima hidrocefalus. Pokazalo se, međutim, da Justine ne pati ni od kakvih moždanih poremećaja ni deformacija; jednostavno je imala veliku glavu, i kako je rasla i razvijala se, ostali dijelovi njenog tijela nadoknadili su početno zaostajanje.
Luke nije dolazio. Meggie mu je nekoliko puta pisala, ali on nije ni odgovarao na pisma niti je svraćao da vidi dijete. To joj je, sjedne strane, bilo drago; ne bi znala što da mu kaže, a nije vjerovala ni da bi bio posebno oduševljen čudnim malim stvorenjem koje je bilo njegova kći. Da je umjesto Justine rodila krupnog, čvrstog sina, možda bi popustio, ali Meggie je bila sretna što se to nije dogodilo. Justine je bila živi dokaz da veliki Luke O’Neill nije savršen, jer da je savršen, sigurno bi pravio samo sebi slične sinove.
Beba se od muka koje je pretrpjela dolazeći na svijet oporavljala brže nego Meggie od svojih. Kad je imala četiri mjeseca, prestala je često plakati i počela se sama zabavljati ležeći u svojoj košari, igrajući se kuglicama jarkih boja nanizanim na špagu i postavljenim tako da ili može dohvatiti. Nikad se, međutim, nije nikome osmjehnula, čak joj ni grčevi u trbuhu nisu mogli iskriviti lice u nešto slično osmijehu.
Kišno doba počelo je rano, u listopadu, i bilo je to vrlo kišno kišno doba. Vlažnost se popela na 100 posto i nije padala; kiša je svakog dana satima pljuštala i bubnjala po Himmelhochu, otapajući purpurnu zemlju i plaveći trsku. Duboka rijeka Dungloe nadošla je, ali se nije izlila jer je bila kratka, pu je višak vode brzo otjecao u more. Dok je Justine ležala u svojoj košari proučavajući svijet oko sebe svojim čudnim očima, Meggie je sjedila sumorno promatrajući kako Mount Bartle Frere nestaje iza zida guste kiše, a onda se ponovo pojavljuje.
Sunce se probijalo kroz oblake, izazivajući brzo i isparavanje vlage iz zemlje, mokra je trska svjetlucala kao posuta sitnim dijamantima, a rijeka je izgledala kao ogromna zlatna zmija. Zatim bi se na nebu pojavila dvostruka duga, razapeta preko cijelog svoda, a oba njena luka bili su upravo savršeni po cijeloj dužini, tako raskošno obojeni u odnosu na tmurne, tamnoplave oblake da bi svaki drugi pejzaž osim sjevernokvinslendskog izgledao ispod njih blijed i bezbojan. U sjevernom Queenslandu, međutim, njihov eterični sjaj nije mogao ugušiti ostale boje, i Meggie je pomislila kako sad shvaća zašto je priroda u Gillanboneu tako siva i smeđa - sjeverni Queensland utrošio je sve ostale boje s palete.
Jednog dana, početkom prosinca, Anne je izišla na verandu i sjela uz nju, promatrajući je. Oh, kako je bila mršava, kako utučena! Čak je i njena prekrasna zlatna kosa izgubila sjaj.
– Meggie, ne znam jesam li pogriješila, ali ono što sam uradila, uradila sam, i htjela bih da me bar saslušaš prije nego što kažeš ne.
Meggie je otrgla pogled od duge, okrenula se i osmjehnula.
– Govoriš tako svečano, Anne! Što bi to trebalo da saslušam?
– Luddie i ja smo zabrinuti za tebe. Ti se još nisi kako treba oporavila od porođaja, a sad, otakako je nastupilo kišno doba, izgledaš još gore. Ne jedeš, smršavjela si. Uvijek sam govorila da ti klima ovdje neće odgovarati, ali držala si se dosta dobro dok nije došla trudnoća, zatim porođaj koji te je dotukao. Mislimo da si bolesna, i da ćeš se ozbiljno razboljeti ako nešto ne poduzmemo. – Anne je zastala, da povrati dah. – I tako sam prije nekoliko tjedana napisala pismo jednoj prijateljici koja radi u turističkoj agenciji, i uredila da pođeš na odmor. I molim te, nemoj odmah početi protestirati zbog troškova, jer to neće ići ni na naš ni na Lukeov račun. Nadbiskup nam je poslao ček na prilično veliku sumu za tebe, a tvoj brat je također poslao čak za tebe i bebu... mislim da je na taj način htio da ti da do znanja da bi trebalo na izvjesno vrijeme da se vratiš kući... kao poklon od svih s Droghede. Nakon što smo sve podrobno raspravili, Luddie i ja smo zaključili da bi za tebe bilo najbolje da provedeš izvjesno vrijeme na oporavku. Mislim, međutim, da odlazak kući na Droghedu ne bi zа tebe bio pravi odmor. Luddie i ja mislimo da ti je od svega najviše potreban mir da o svemu razmisliš. Da ti u tome ne smetamo ni mi, ni Justine, ni Luke, ni Drogheda. Jesi li ikad bila negdje sama, Meggie? Vrijeme je da budeš. Zato smo unajmili za tebe kućicu na otoku Matlock, na dva mjeseca, od početka siječnja do početka ožujka. O Justini ćemo se brinuti Luddie i ja. Ti znaš da joj se ništa neće dogoditi, ali ako iz nekog razloga budemo i najmanje zabrinuti za nju, dajemo ti riječ da ćemo te smjesta obavijestiti. Otok ima telefonsku vezu, i vrlo brzo možeš biti ovdje.
Duge su nestale, sunce također; ponovo se spremala kiša.
– Anne, da u ove protekle tri godine nije bilo tebe i Luddieja, ja bih sigurno poludjela, ti to znaš. Ponekad se probudim noću i pitam se što bi bilo sa mnom da me je Luke ostavio kod ljudi koji nisu tako dobri kao vi. Vi ste se brinuli za mene kudikamo više nego Luke.
– Gluposti! Da te je Luke ostavio kod nekih nesimpatičnih ljudi, ti bi se vratila na Droghedu, i tko znа, možda bi to za tebe bilo i bolje.
– Ne. Nije bilo nimalo ugodno, sve to s Lukeom, ali za mene je bilo bolje da ostanem i raščistim s tim.
Zavjesa kiše počela se polako primicati kroz izmaglicu, brišući kao siva oštrica sve iza sebe.
– U pravu si, međutim, nisam dobro – nastavila je Meggie. – Ne osjećam se dobro otkad je Justine začeta. Pokušavala sam se nekako podići, ali mislim da postoji točka kad čovjek više nema energije za to. Oh, Anne, kako sam umorna i obeshrabrena! Nisam čak ni dobra majka, a dužna sam to Justini. Ja sam je donijela na ovaj svijet, ona to nije tražila. Ali najviše sam obeshrabrena zbog toga što Luke neće ni da mi pruži priliku da ga pokušam učiniti sretnim. Ne želi živjeti sa mnom, ne želi da imamo svoj dom, ne želi našu djecu. Ja ga ne volim... nikad ga nisam voljela kao što bi žena trebalo da voli čovjeka za koga se uda, i možda je on to osjetio. Možda bi se, da sam ga voljela, ponašao drukčije? Zar mu onda mogu nešto predbacivati? Mogu kriviti samo sebe, mislim.
– Voliš nadbiskupa Ralpha, zar ne?
– Oh, voljela sam ga još kad sam bila djevojčica! Nisam se baš lijepo ponijela prema njemu kad je došao. Jadni Ralph! Nisam imala prava da mu kažem ono što sam rekla, jer on mi nikad nije davao povoda, znaš. Nadam se da je, kad je razmislio, shvatio da sam bila izmučena bolovima i strahovito nesretna. Jedino na što sam mogla misliti bilo je to da je Justine, po svim pravima, trebala biti njegovo dijete, a nije i nikad neće biti. To nije pravo! Protestantski svećenici mogu se ženiti, zar ne, zašto katolički ne mogu? I nemoj mi reći da se protestantski svećenici manje brinu za svoje stado nego katolički, jer to nije istina. Srela sam bezdušne katoličke popove i divne ljude među protestantskim svećenicima. A ja sam se zbog katoličkog celibata morala odreći Ralpha, živjeti i stvarati dom s nekim drugim, roditi dijete s drugim čovjekom. I reći ću ti još nešto, Anne. To je grijeh jednak onome što bi ga počinio Ralph da je prekršio svoj zavjet, ako ne i teži. Nikad neću prihvatiti stav crkve da je moja ljubav prema Ralphu ili njegova ljubav prema meni grešna!
– Otputuj na neko vrijeme, Meggie. Odmaraj se, jedi, spavaj i prestani se gristi. Možda ćeš onda, kad se vratiš, moći nekako nagovoriti Lukea da kupi taj posjed, umjesto da samo priča o njemu. Znam da ga ne voliš, ali mislim da bi mogla biti sretna s njim kad bi ti samo pružio priliku.
Sive oči bile su iste boje kao kiša koja je u slapovima padala oko kuće. Morale su vikati da bi čule jedna drugu kroz gromovito treštanje limenog krova pod udarima mlazeva vode.
– Pa u tome i jest stvar, Anne! Kad sam bila s Lukeom na Athertonu, konačno sam shvatila da neće napustiti polja dok bude imao snage da siječe trsku. On voli taj život, zaista ga voli. Voli društvo muškaraca snažnih i nezavisnih kakav je i sam, voli da se kreće od mjesta do mjesta. Kad sad razmišljam o tome, shvaćam da je oduvijek bio lutalica. Rad na poljima previše ga iscrpljuje da bi mu bila potrebna žena, makar samo za uživanje. Kako da ti to objasnim? Luke spada u onu vrstu ljudi kojima je zaista potpuno svejedno hoće li jesti sjedeći na sanduku i spavati na golom podu. Ne razumiješ? Njega je nemoguće privući lijepim stvarima u životu jer on ne mari za njih. Ponekad mislim da čak prezire sve što je ugodno, sve što je lijepo. To su stvari koje omekšavaju čovjeka, koje bi i njega mogle pretvoriti u mekušća. Ne raspolažem apsolutno ničim što bi ga moglo odvući od sadašnjeg načina života.
Ljutito je pogledala u krov verande, kao da joj je već dosta vikanja.
– Ne znam imam li dovoljno snage da slijedećih deset ili petnaest godina proživim sama i bez svog doma, Anne. A možda će potrajati i duže dok se Luke ne zasiti i ne izmori. Ovdje mi je divno s tobom, i ne bih željela da pomisliš da sam nezahvalna ali ja želim svoj dom! Želim da Justine ima braću i sestre, želim čistiti prašinu s vlastitog namještaja, šiti zavjese za vlastite prozore, kuhati na vlastitom štednjaku, za vlastitog muža. Oh, Anne! Ja sam obična žena, nisam ni ambiciozna ni inteligentna ni obrazovana, to ti je poznato. Sve što želim jest da imam muža, djecu i vlastiti dom. Da me netko bar malo voli!
Anne je izvukla rupčić, obrisala oči i pokušala se nasmijati.
– Kakve smo plačljivice, nas dvije! Ali razumijem te, Meggie, zaista te razumijem! U braku sam s Luddiejem deset godina, i to su jedine sretne godine u mom životu. Razboljela sam se od dječje paralize kad sam imala pet godina, i od tada sam u ovakvom stanju. Bila sam uvjerena da me nikad nitko neće ni pogledati. I nije me ni pogledao, sam bog zna. Kad sam srela Luddieja, imala sam trideset godina, i radila sam kao učiteljica. Bio je deset godina mlađi od mene, pa ga uopće nisam shvatila ozbiljno kad je rekao da me voli i da se želi oženiti mnome. Bilo je strašno i pomisliti, Meggie, da tako upropastim život mladom čovjeku! Pet godina sam ga maltretirala na sve moguće načine... teško je to i zamisliti... ali on se stalno vraćao, ne odustajući. I tako sam se udala za njega, i sretna sam. Luddie tvrdi da je i on sretan, ali nisam sigurna u to. On se morao odreći mnogo čega, između ostalog i djece, i sad već izgleda stariji od mene, jadnik!
– To je od ovog života, Anne, i klime.
Kiša je prestala naglo, kao što je i počela; sunce se pojavilo i duge su zablistale u punoj ljepoti na izmaglicom pokrivenom nebu, a Mount Bartle Frere izronio je, ljubičast, iz oblaka tjeranih vjetrom.
– Poći ću –javila se ponovo Meggie. – Zahvalna sam vam što ste mislili na mene. To je vjerojatno ono što mi je potrebno. Samo, jeste li sigurni da vam Justine neće biti na teret?
– Bože moj, nikako! Luddie je već sve organizirao. Anna Maria, koja je radila kod nas prije nego što si ti došla, ima mlađu sestru, Annunziatu, koja se želi zaposliti u Townsvilleu kao njegovateljica. Ona će, međutim, tek u ožujku napuniti šesnaest godina, a škola joj završava za nekoliko dana. Tako će ona doći k nama kad ti odeš. Ona zna postupati s bebama, obitelj Tesoriero ima čitav čopor djece.
– Otok Matlock. Gdje je to?
– U neposrednoj blizini Duhovskog prolaza kroz Veliki koraljni greben. To je vrlo tiho i zgodno mjesto, tamo ljudi najčešće odlaze da provedu medeni mjesec, mislim. Znaš već takva ljetovališta, s kućicama umjesto velikog hotela. Nećeš se morati hraniti u velikom, prepunom restoranu i odnositi se s pažnjom prema ljudima s kojima najradije uopće ne bi razgovarala. Osim toga, otok je u ovo doba godine gotovo pust, jer se ljudi boje ljetnih ciklona. Kišno doba tamo se ne osjeća, ali nitko, čini se, ne voli ići na Greben ljeti. Vjerojatno zato što na Greben najviše odlaze ljudi iz Sydneyja i Melbournea, a ljeto je tamo lako lijepo da ne moraju nikamo ići. Za lipanj, srpanj i kolovoz južnjaci su rezervirali kućice za tri godine unaprijed!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:08 pm






13

Posljednjih dana 1937. godine Meggie je sjela u vlak za Townsville. Iako je njen odmor bio tek počeo, osjećala se mnogo bolje jer je zadah melase nestao čim je vlak ostavio za sobom Dunny. Najveće naselje u sjevernom Queenslandu, Townsville, bio je napredan gradić od nekoliko tisuća stanovnika koji su svi živjeli u bijelo obojenim drvenim kućama na stupovima. Nije stigla da ga razgleda, jer je do isplovljenja broda bilo ostalo malo vremena, ali, s druge strane, nije joj ni bilo krivo što mora trčati u luku i nema kad da razmišlja. Nakon one grozne plovidbe preko Tasmanovog mora prije šesnaest godina, nije se baš radovala što mora provesti trideset šest sati na brodu mnogo manjem od Wahine.
Bilo je, međutim, sasvim drukčije – brod je gotovo bešumno klizio morem ravnim kao staklo, a imala je dvadeset šest, a ne deset godina. Ciklon je bio prošao, more je bilo iscrpljeno; iako je bilo tek podne, Meggie je legla i spavala bez snova dok je u šest sati sutradan ujutro stjuard nije probudio i donio joj šalicu čaja i tanjurić s običnim slatkim keksima.
Kad je izišla na palubu, ugledala je novu, opet drukčiju Australiju. Po visokom, prozračnom nebu, gotovo bezbojnom, postupno se razlijevao ružičasto-biserni sjaj, od istočnog ruba oceana naviše, dok se sunce nije podiglo iznad horizonta. Svjetlo je izgubilo i ružičastu boju novorođenog dana, svanulo je. Brod je bešumno klizio kroz sasvim bezbojnu vodu, tako prozirnu da se preko ograde moglo gledati u dubine iz kojih su stršali grebeni crvene boje, između kojih su brzo promicala jata raznobojnih riba. U daljini more je bilo boje akvamarina s primjesom zelenog, s mjestimičnim mrljama boje tamnog vina ondje gdje je dno bilo prekriveno raslinjem i koraljima, a svuda naokolo vidjeli su se otoci obrasli palmama, s obalama od blistavo bijelog pijeska, koji su spontano izrastali iz mora kao kristali. Neki od njih bili su stjenoviti i obrasli džunglom, drugi ravni, gotovo u nivou mora, pokriveni žbunjem.
– Ovi ravni su pravi koraljni otoci – objasnio joj je jedan član posade. – One koji su prstenastog oblika i u sredini imaju lagunu nazivaju atolima, a one koji su kao greben izrasli iz mora nazivaju kejovima. Brdoviti su otoci vrhovi planina, ali i oni su okruženi koraljnim grebenovima i imaju lagune.
– Gdje je otok Matlock? – upitala je Meggie.
Radoznalo ju je pogledao; bilo je neuobičajeno da sama žena odlazi u ljetovalište za mladence kao što je Matlock.
– Sad plovimo kroz Duhovski prolaz, a zatim ćemo prijeći na pacifičku stranu grebena. Sa strane koja je okrenuta oceanu, Matlock zapljuskuju ogromni valovi koji nastaju negdje stotinama milja daleko i kreću se preko Pacifika brzinom ekspresnog vlaka. Njihova je grmljavina tako snažna da ne čujete vlastitu misao. Možete li zamisliti kako putujete stotinu milja na istom valu? – Uzdahnuo je čeznutljivo. – Pristat ćemo na Matlocku prije zalaska sunca, gospođo.
Otprilike jedan sat prije zalaska sunca, mali brod se približio otoku ploveći na mrtvoj vodi valova čija se perjanica dizala prema istočnom nebu kao visok magleni zid. Molo na tankim drvenim stupovima protezao se, dug bar pola milje, preko grebena otkrivenog zbog oseke, a iza njega pružala se visoka, stjenovita obala koja nimalo nije odgovarala predodžbama o tropskom otoku. Na molu ju je dočekao jedan postariji muškarac, pomogao joj da siđe s broda i uzeo njene kovčege od stjuarda.
– Dobro došli, gospođo O’Neill – pozdravio ju je.
– Ja sam Rob Walter. Nadam se da će vaš suprug ipak naći mogućnosti da dođe. Na Matlocku u ovo doba godine nećete naći veliko društvo. Vrhunac sezone ovdje je zimi.
Krenuli su zajedno preko klimavih dasaka. Pod zrakama večernjeg sunca koraljni greben izgledao je kao užaren, a more se pretvorilo u zastrašujuću, uskovitlanu purpurnu pjenu.
– Oseka je, inače bi plovidba bila neugodnija. Vidite li onu izmaglicu na istoku? To je rub samog Velikog koraljnog grebena. Ovdje na Matlocku držimo se zubima za njega... osjetit ćete kako se otok cijelo vrijeme trese od udaraca valova s druge strane.
Pomogao joj je da uđe u kola.
– Ova strana Matlocka okrenuta je vjetru, zato je tako divlja i izgleda negostoljubiva, zar ne? Čekajte samo da vidite stranu zaklonjenu od vjetra... Ah, to je nešto sasvim drugo, zaista!
Vozio je brzo i nemarno, kako je moguće voziti samo jedini automobil na otoku uskom stazom prekrivenom zdrobljenim koraljima, između palmi i gustog žbunja. S jedne strane uzdizalo se visoko brdo što se pružalo gotovo šest kilometara duž otoka.
– Oh, zaista je divno! – rekla je Meggie.
Izbili su na drugu cestu koja je vodila oko zakrivljene pješčane obale lagune, plitke, oblika polumjeseca. Nešto dalje vidjeli su se gejziri bijele pjene, ondje gdje su se valovi razbijali o vanjsku stranu koraljnog grebena, obrubljujući je blistavom čipkom, zaštićena grebenom, voda u laguni bila je, međutim, mirna i glatka kao polirano srebrno ogledalo s primjesom bronce.
– Otok je dug trinaest a širok šest kilometara – objasnio joj je vodič.
Prošli su pored velike bijele kuće nepravilnog oblika s dubokom verandom i prozorima koji su podsjećali na izloge velikih trgovina.
– Prodavaonica u kojoj se može dobiti sve – rekao je s osmijehom ponosnog vlasnika. – U toj zgradi stanujem sa svojom suprugom, a ona nije baš previše sretna, mogu vam reći, što je ovamo došla jedna mlada žena, sama. Misli da ćete me zavesti, upravo je tako rekla. Dobro je što su oni iz agencije javili da zahtijevate savršen mir i tišinu, zato što se i moja gospođa malo smirila kad sam vas smjestio u posljednju kućicu na ovoj strani. Na strani gdje ste vi nema žive duše, a na drugoj je strani još samo jedan bračni par. Možete slobodno hodati naokolo bez kupaće na sebi, nitko vas neće vidjeti. Dok ste vi ovdje, moja će me supruga stalno držati na oku. Ako vam bude nešto potrebno, podignite slušalicu i ja ću vam sve donijeti. Nema smisla da idete pješice čak do prodavaonice. Samo, rekla moja supruga što god hoće, jednom ću dnevno svratiti, prije zalaska sunca, da provjerim je li sve u redu. Bit će najbolje da u to vrijeme budete kod kuće i obučete neku pristojnu haljinu, za slučaj da sa mnom dođe i moja supruga.
Kuća je bila prizemnica sa tri sobe i vlastitom plažom od bijelog pijeska između dva grebena što su se spuštali do mora. Tu je cesta završavala. Kuća je bila jednostavno ali udobno namještena. Na otoku je postojala mala električna centrala, pa je kuća imala električno osvjetljenje, u kuhinji se nalazio frižider a u sobi telefon, pa čak i radio-aparat. Kupaonica je imala tekuću vodu, a nužnik je bio engleski, na ispiranje. Sve je suvremenije nego u Droghedi ili na Himmelhochu, pomislila je Meggie osmjehnuvši se. Odmah se moglo vidjeti da su gosti dolazili iz Sydneyja i Melbournea, i da su tako naviknuti na te tekovine civilizacije da nisu mogli bez njih.
Kad je ostala sama, jer se Rob požurio da se vrati svojoj sumnjičavoj supruzi, Meggie je raspakirala stvari i razgledala svoje malo carstvo. Veliki dvostruki krevet bio je mnogo udobniji nego što je bila njena bračna postelja. Uostalom, bio je to pravi raj za mlade bračne parove, i ono osnovno što su gosti tražili bio je pristojan krevet. Gosti hotela u Dunnyju bili su obično previše pijani da bi im smetale škriputave opruge. Hladnjak i svi ormari u kuhinji bili su puni hrane, a na radnom stolu stajala je velika košara puna banana, ananasa, plodova pasiflore i mangoa. Nije bilo nikakve smetnje da dobro jede i dobro spava.

U toku prvog tjedna Meggie, činilo se, nije radila ništa, samo je spavala i jela; nije uopće bila svjesna koliko je umorna, i da je klima u Dunnyju bila pogubna za njen apetit. Na udobnom krevetu zaspala bi istog trenutka kad bi legla, i spavala je po deset-dvanaest sati bez prekida, a jelo joj je prijalo kao nikad poslije Droghede. Imala je dojam da sve vrijeme kad je budna provodi jedući, čak je nosila sa sobom mangoe u vodu. Bilo je to, istina, uz kadu, najbolje mjesto da čovjek pojede mango, jer su ti plodovi bili puni soka. kako je njena mala plaža bila u laguni, voda je uvijek bila glatka kao ogledalo i bez ikakvih struja, vrlo plitka. Sve joj je to odgovaralo jer nije znala plivati. Voda je, međutim, bila tako slana da ju je sama držala, pa je počela eksperimentirati, i kad je uspjela da se deset sekundi održi na površini, bila je oduševljena. Osjećaj da se oslobodila privlačne sile zemlje učinio je da poželi plivati kao riba.
I tako, ako joj je ponekad nedostajalo društva, bilo je to samo kad bi poželjela da ima nekoga tko bi je naučio plivati. Inače, bilo je divno biti sama! Anne je zaista bila u pravu! Čitav život provela je u kući punoj ljudi. Ne vidjeti nikoga bila je tako divna promjena, divan je bio taj potpuni mir! Nije se uopće osjećala usamljenom; nitko joj nije nedostajao, ni Anne, ni Luddie, ni Justine, ni Luke, i prvi put za posljednje tri godine nije čeznula za Droghedom. Stari Rob joj nije smetao, samo bi se izdaleka provezao cestom, svakog dana prije zalaska sunca, da provjeri nije li njen prijateljski pozdrav rukom s verande poziv u pomoć, okrenuo kola i odjurio, svjestan da ga njegova neobično lijepa supruga čeka s puškom na koljenima, jednom joj je telefonirao da će krenuti s bračnim parom koji boravi na otoku u vožnju čamcem koji ima stakleno dno, i upitao je želi li poći s njima.
Osjećala se kao da je dobila kartu za putovanje na neki drugi planet dok je kroz staklo promatrala taj bogati, izvanredno krhki svijet u kojem blagi dodir vode podiže i leluja nježne biljke najfantastičnijih oblika. Živi koralji, otkrila je, nisu obojeni drečavim bojama kao oni u odjeljku suvenira u prodavaonici, već su nježno ružičasti, bjeličasti ili sivkasto-plavi, a oko svakog njihovog čvora i grančice treperi prekrasna šarena duga, kao svjetlucava aureola. Velike anemone široke trideset centimetara širile su svoje lepršave rese plave, crvene, narančaste i purpurne boje; bijele rebraste školjke, krupne kao stijene, pozivale su neoprezne radoznalce da zavire u njih primamljivim, nemirnim, raznobojnim izdancima skrivenim iza perastih usana; crvene čipkaste lepeze lepršale su nošene podvodnim strujama; jarkozelene, duge vlati morske trave plesale su, slobodne, nesputane. Nitko od njih četvoro u čamcu ne bi se ni najmanje iznenadio da su ugledali sirenu svjetlucavih, glatkih grudi, vitki, krljuštima pokriveni rep, uskovitlani oblak kose, zavodljivi osmijeh za kojim gube glavu mornari... A tek ribe! Promicale su, u ogromnim jatima, kao živi dragulji, okrugle kao kineski lampioni, vitke kao projektili, odjevene u boje koje su živo svjetlucale, prelamajući svjetlost kako je to moguće samo u vodi, neke u svim nijansama plamene zlatne i purpurne boje, druge kao od leda, srebrnasto plave, dok su neke opet podsjećale na plivajuće sagove veselih boja. Bilo je tu tankih iglica, tuponosnih trilja, zubatih barakuda, velikih kirnji napola uvučenih u špilje, a vidjeli su i jednu vitku sivu ajkulu kojoj je trebala čitava vječnost da tiho prođe ispod njih.
– Ne treba da se bojite – rekao je Rob. – Previše smo daleko na jugu da bi ovamo došli pravi morski psi, pa ako se dogodi da vas ovdje na Grebenu nešto dođe glave, to će vjerojatno biti morski pauk. Zato nikad ne hodajte po koraljima bez obuće!
Da, Meggie je bila zadovoljna što je pošla. Nije, međutim, željela da ide ponovo, niti da se sprijatelji s bračnim parom koji je Rob poveo u šetnju čamcem. Kupala se, šetala i ležala na suncu. Čudno, nisu joj nedostajale čak ni knjige, jer je uvijek bilo zanimljivih stvari za promatranje.
Prihvatila je Robov savjet i prestala nositi odjeću. U početku se ponašala kao zec koji je nanjušio dinga, i bježala u zaklon na svako pucketanje grančice ili tresak kokosovog oraha kad bi pao s palme kao topovska kugla. Kad se, međutim, nakon nekoliko dana uvjerila da je potpuno sama i da se nitko neće iznenada pojaviti, da živi – kako je to rekao Rob – u svom malom privatnom carstvu, njen je strah nestao. Osjećala se kao životinja rođena i odrasla u kavezu koja se iznenada našla slobodna u lijepom, sunčanom, prostranom i njoj naklonjenom svijetu.
Daleko od Fee, braće, Lukea, daleko od njihove nepoštedne, nemilosrdne dominacije pod kojom je provela čitav život, Meggie je otkrila potpunu opuštenost; njen je mozak kao pravi kaleidoskop slagao i razlagao misli u stalno nove uzorke i motive. Prvi put u životu nije držala svoju svijest stalno zaokupljenu aktivnim mislima ove ili one vrste, lznenađena, shvatila je da je fizički rad najbolji način suzbijanja posve mentalne aktivnosti koji su ljudi pronašli.
Prije mnogo godine otac Ralph ju je upitao o čemu razmišlja, a ona je odgovorila da razmišlja o tati i mami, o Bobu, Jacku, Hughieju, Stuartu, o malim blizancima, Franku, Droghedi, kući, poslu, kiši. Nije spomenula njega, a on je bio na vrhu liste, uvijek. Sad je trebalo dodati još Justine, Anne, Luddieja, Lukea, tisku, čežnju za kućom, kišu. I uvijek, naravno, spasonosni izlazak iz tog zatvorenog kruga, koji je nalazila u knjigama. Sve je to, međutim, dolazilo i odlazilo bez reda, u spletovima i lancima; nikad nije imala prilike, nije naučila da mirno sjedne i razmisli o tome tko je to zapravo Meggie Cleary, Meggie O’Neill. Što ona, u stvari, želi? Zašto, po njenom mišljenju, živi na ovom svijetu? Žalila je što je to nije nitko naučio, jer je taj nedostatak teško mogla sama ispraviti, ma koliko vremena imala. Sad je, međutim, tog vremena imala dovoljno, imala je mir, spokojstvo koje pruža potpuna fizička opuštenost. Mogla je, lijeno ležeći na pijesku, bar pokušati.
E pa, tu je, kao prvo, Ralph. Ironično, očajnički se nasmijala. To nije baš dobar početak, ali Ralph je u izvjesnom smislu bio kao Bog – s njim je počinjalo i svršavalo sve. Od dana kad je kleknuo pred nju u prašinu na željezničkoj stanici u večernjim suncem obasjanom Gillyju da je uzme u ruke, postojao je Ralph i bilo je sigurno da će njena posljednja misao pred smrt biti posvećena njemu, pa makar ga nikad više u životu ne vidjela. Bila je strašna ta pomisao da jedan čovjek može značiti tako mnogo, da može predstavljati toliko toga.
Što je ono rekla Anne? Da su njene želje i potrebe sasvim obične – muž, djeca, vlastiti dom. Netko koga će voljeti. To nije izgledalo tako mnogo; konačno, većina je žena to imala. Ali koliko je žena koje su sve to imale bilo time zadovoljno? Meggie je vjerovala da bi ona bila zadovoljna, jer je njoj bilo tako teško doći do toga.
»Pomiri se s tim, Meggie Cleary! Meggie O’Neill! Onaj koga želiš je Ralph de Bricassart, a njega ne možeš imati. S druge strane, on te je kao čovjek upropastio tako da nisi dobra ni za koga drugog. Pa, dobro. Pretpostavi da muž i onaj koga voliš ne može biti ista osoba. Morat ćeš, prema tome, svoju ljubav dati djeci, a ljubav koju ćeš primati dolazit će od te djece. To znači, u krajnjoj liniji, opet Lukea i Lukeovu djecu.«
»Oh, dobri Bože, dobri Bože! Ne, ne mogu reći dobri Bože. Što je taj Bog ikad uradio za mene osim što mi je oduzeo Ralpha? Mi se baš uzajamno mnogo ne volimo, Bog i ja. Ali reći ću ti nešto, Bože. Više te se ne bojim kao što sam te se nekad bojala. A koliko sam te se bojala, tebe i tvoje kazne! Čitavog života išla sam ravnom, uskom stazom, sve iz straha od tebe. I što sam dobila? Ni trunka više nego da sam kršila sva pravila iz tvojih knjiga. Ti si varalica, Bože, demon straha. Postupaš s nama kao s djecom, prijetiš kaznom. Ali ja te se više ne bojim. Sad mi je jasno da ne treba da mrzim Ralpha, nego tebe. Sve je to tvoja krivica, a ne Ralphova. On samo živi u strahu od tebe, kao što sam ja nekad živjela. Ono što ne shvaćam, to je da te on može voljeti. Ne vidim čega ima u tebi što bi trebalo voljeti.«
»Samo, kako da prestanem voljeti čovjeka koji voli Boga? Ja to, izgleda, ne mogu, pa ma koliko pokušavala. On je mjesec kojeg ne mogu dohvatiti, i plačem zbog toga. E pa, moraš jednostavno prestati plakati, Meggie O’Neill, to je sve što moraš uraditi. Morat ćeš se zadovoljiti Lukeom i Lukeovom djecom. Moraš kako znaš i umiješ izvući Lukea iz one proklete šećerne trske i živjeti s njim negdje gdje nema ni drveta u blizini. Javit ćeš direktoru banke u Gillyju da sav tvoj budući prihod zadrži na tvom računu, i taj novac upotrijebit ćeš da svoj dom bez drveća učiniš udobnim i opremiš svim što je potrebno, na što Luke i ne pomišlja. Upotrijebit ćeš ga da Lukeova djeca dobiju propisno obrazovanje i da im ništa ne nedostaje.«
»I to je sve što o tome treba reći, Meggie O’Neill! Ti si Meggie O’Neill, a ne Meggie de Bricassart. To čak zvuči smiješno, Meggie de Bricassart. Morala bih biti Meghann de Bricassart, a uvijek sam mrzila to Meghann. Oh, hoću li ikad prestati žaliti što moja djeca nisu Ralphova? To je zaista pitanje, zar ne? Zato ponavljaj, neprestano ponavljaj: Tvoj život je samo jedan, Meggie O’Neill, i ne smiješ ga upropastiti sanjareći o čovjeku i djeci koje ne možeš imati.«
Tako! To znači razgovarati sa sobom! Nema smisla razmišljati o onome što je prošlo, o onome što treba konačno pokopati. Važna je budućnost, a budućnost pripada Lukeu i Lukeovoj djeci. Ne pripada Ralphu de Bricassartu. On je prošlost.
Meggie se okrenula na pijesku i zaplakala kako nije plakala od svoje treće godine. Njene glasne, očajničke jecaje mogli su, međutim, čuti samo rakovi i ptice.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:08 pm



Anne Mueller je navlaš odabrala otok Matlock, jer je bila naumila da tamo pošalje i Lukea čim joj se pruži prilika. Kad je Meggie otputovala, smjesta je poslala Lukeu brzojav i zamolila ga da smjesta dođe, jer je Meggie u očajnom stanju. Po prirodi nije bila sklona upletanju u živote drugih ljudi, ali je voljela i žalila Meggie i obožavala naprasitu, kapricioznu djevojčicu čija je majka bila Meggie, a otac Luke. Justine je morala dobiti dom, morala je imati majku i oca. Znala je da će je zaboljeti njen odlazak, ali i to je bilo bolje od stanja kakvo je sada.
Luke je stigao nakon dva dana. Spremao se da otputuje u CSR u Sydney, pa ga nije stajalo ni vremena ni novaca da svrati. Bilo je vrijeme da vidi dijete; da je bio dječak, došao bi kad se rodilo, ali vijest da je dobio kćerku, veoma ga je razočarala. Ako već Meggie želi rađati djecu, neka bar budu sposobna da jednog dana upravljaju posjedom kod Куnunе! Djevojčice su sasvim beskorisne; one samo troše, a kad odrastu, udaju se, odu i rade za nekog drugog, umjesto da kao dječaci ostanu gdje jesu i pomažu svom starom ocu.
– Kako je Meg? – upitao je kad je stupio na prednju verandu. – Nije bolesna, nadam se.
– Nadaš se. Ne, nije bolesna. Odmah ću ti reći, ali najprije dođi da vidiš svoju lijepu kćerku.
Zurio je u dijete, zainteresirano i pomalo ironično, ali ne pokazujući nikakve druge osjećaje. To nije moglo promaknuti Anne.
– Nikad nisam vidio tako čudne oči – rekao je. – Pitam se od koga je to naslijedila.
– Meggie kaže da u njenoj obitelji, koliko ona zna, nitko nema takve oči.
– Nema ni u mojoj. To je neki atavizam. Smiješno dijete. Ne izgleda baš previše sretna, zar ne?
– A zašto bi bila sretna? – planula je Anne, koja se do tada s mukom obuzdavala. – Nikad nije vidjela oca, nema svog doma, a malo je vjerojatno da će ga i imati, dok ne odraste, ako ti nastaviš ovako kao do sada!
– Štedim novac, Anne! – protestirao je.
– Gluposti! Znam koliko novaca imaš. Imam prijatelje u Charters Towersu koji mi povremeno šalju lokalne novine, pa sam vidjela oglase o prodaji posjeda u mjestima mnogo bližim nego što je Куnunа, s kudikamo plodnijom zemljom. Još vlada privredna depresija, Luke! Možeš u svako doba kupiti prekrasan posjed za mnogo manje novaca nego što imaš u banci, i tebi je to dobro poznato!
– Pa upravo u tome i jest stvar! Još vlada depresija, a iza Velikog razvodnog gorja i najgora suša, od Juneeja do Ise. Već dvije godine nije pala ni kap kiše. Siguran sam da sad nije lako ni na Droghedi, a što mislite kako je tamo oko Wintona i Blackalla? Ne, mislim da treba još pričekati.
– Pričekati dok ne nastupi dobra kišna sezona i cijena zemlje ne poraste? Ostavi se tih priča, Luke! Sad je pravo vrijeme za kupovanje! Sa dvije tisuće funti što ih svake godine dobiva Meggie, mogli biste preživjeti i desetogodišnju sušu! Trebalo bi samo da pričekate s nabavom stoke, da živite od gotovine dok ne padnu kiše, a onda kupite stoku.
– Još nisam spreman da napustim trsku – rekao je tvrdoglavo, još uvijek zureći u čudne svijetle oči svoje kćeri.
– Sad smo konačno čuli istinu, zar ne? Zašto odmah ne priznaš, Luke? Ti u stvari ne želiš dom i obitelj, ti želiš živjeti tako kao sad, mukotrpno, u muškom društvu, naporno radeći, kao svaki drugi mušarac u Australiji! Što to u ovoj čudnoj zemlji tako djeluje na muškarce da više vole biti s drugim muškarcima, nego živjeti u vlastitom domu, sa svojom ženom i djecom? Ako je momački život ono što uistinu žele, zašto se, zaboga, uopće žene? Znaš li koliko napuštenih žena ima samo u Dunnyju, žena koje se bore da nekako prežive i podignu djecu bez pomoći svojih muževa? Oh, otišao je na sječu šećerne trske, vratit će se, znate, otišao je samo na kratko vrijeme... Ha! A kad god naiđe poštar, izlaze na vrata i čekaju u nadi da će im hulja poslati neku paru. Ponekad pošalje, češće ne pošalje... nikad dovoljno, tek nešto da se gura dalje!
Drhtala je od bijesa, a iz njenih blagih smeđih očiju sijevale su munje.
– Znaš, pročitala sam u Brisbane Mailu da Australija ima najveći postotak napuštenih žena u civiliziranom svijetu! To je jedino u čemu smo ispred svih drugih zemalja... ali nije neki rekord na koji bismo mogli biti ponosni!
– Polako, Anne! Ja nisam napustio Meg; nije bez krova nad glavom i ne gladuje. Što vas je spopalo odjednom?
– Ne mogu više gledati kako postupaš sa svojom ženom, eto šta! Za ime božje, Luke, odrasti konačno, prihvati se svojih obaveza! Imaš ženu i dijete! Dužan si da im stvoriš dom, da budeš muž i otac, a ne neki prokleti stranac!
– Hoću, hoću, ali još ne mogu. Moram raditi na sječi trske još nekoliko godina, koliko da budem siguran. Ne bih mogao podnijeti da živim od ženinog novca, a morao bih dok stvari ne krenu nabolje.
Anne je prezirno naškubila usne.
– Oh, sranje! Oženio si se njom radi novca, ili možda nisi?
Njegovo preplanulo lice zalilo se crvenilom. Nije se usuđivao da je pogleda u oči.
– Priznajem da mi je njen novac bio dobro došao, ili oženio sam se njom zato što mi se sviđala više od drugih.
– Sviđala ti se! A što je sa ljubavlju?
– Ljubav? Što je to ljubav? Plod ženske mašte, ništa drugo! – okrenuo je leđa košari da ne gleda u one neugodne oči, jer nije bio siguran da netko s takvim očima nije kadar shvatiti sve što se govori. – I ako ste završili s pridikom, recite mi gdje je Meg!
– Nije se osjećala dobro, pa sam je poslala na oporavak. Oh, ne boj se! To neće biti na tvoj trošak.
Nadala sam se da ću te nagovoriti da joj se pridružiš, ali vidim da je to nemoguće.
– Ne dolazi u obzir. Arne i ja putujemo večeras u Sydney.
– Što da kažem Meggie kad se vrati?
Slegnuo je ramenima, nestrpljiv da što prije ode.
– Svejedno mi je. Oh, recite joj neka se drži još malo! Kad je već počela stvarati familiju, ne bih imao ništa protiv jednog sina.
Pridržavajući se za zid, Anne se sagnula iznad košare od pruće i podigla dijete, a onda se nekako odvukla do kreveta i sjela. Luke nije načinio ni najmanji pokret da joj pomogne, niti je pokušao da uzme dijete. Činilo se da se boji svoje kćeri.
– Odlazi, Luke! Ionako ne zaslužuješ to što imaš. Muka mi je kad te samo pogledam. Odlazi svom prokletom Arneu, idiotskom šećeru i robovskom radu!
Na vratima je zastao.
– Kakvo je ime dala djetetu? Zaboravio sam kako se zove.
– Justine. Justine. Justine.
– Baš blesavo ime – rekao je i izišao.
Anne je položila Justinu na krevet i zaplakala. Prokleti bili svi muškarci, osim Luddieja, prokleti bili! Je li ona mekana, sentimentalna, gotovo ženska crta kod Luddieja razlog što je sposoban da voli? Je li Luke možda u pravu? Je li ljubav samo plod ženske mašte? Ili je to nešto što samo žene mogu osjećati, ili muškarci koji u sebi nose nešto žensko? Nijedna žena ne može i neće moći zadržati Lukea. Ono što on želi nijedna žena ne može mu pružiti.
Sutradan se smirila, svjesna da njeni napori ipak nisu bili uzaludni. Ujutro je stigla karta od Meggie; bila je oduševljena Matlockom i pisala da se izvrsno osjeća. Ipak je postigla nešto, Meggie se osjećala bolje. Vratit će se kad monsuni jenjaju, spremna da se suoči s novim životom. Anne je odlučila da joj ne priča o svom razgovoru s Lukeom.
Nancy, kako su zvali Annunziatu, iznijela je Justinu na prednju verandu, a Anne je izišla za njima noseći u zubima košaricu sa stvarima potrebnim djetetu – i istim pelenama, kutijom pudera i igračkama. Sjela je na naslonjač od trske, uzela dijete od Nancy i pružila mu bočicu s laktogenom koju je Nancy podgrijala. Osjećala se ugodno, život je bio ugodan; učinila je sve što je bilo u njenoj moći da se Luke opameti, nije uspjela, ali je to, bar značilo da će Meggie i Justine još izvjesno vrijeme ostati na Himmelhochu. Nije nimalo sumnjala da će Meggie na kraju shvatiti kako nema nikakve nade da bi mogla spasiti svoj brak sa Lukeom, i da će se vratiti na Droghedu. Anne se strašno bojala tog dana.
Na cesti što je vodila iz Dunnyja pojavio se crveni engleski sportski automobil i skrenuo na put što je vijugao uzbrdo. Bila su to nova, vrlo skupa kola, s haubom pričvršćenom kožnim pojasom, srebrnim ispušnim cijevima i blistavom karoserijom. Neko vrijeme nije mogla prepoznati čovjeka koji je poskočio niska vrata, jer je na sebi imao uobičajenu severnokvinslendsku odjeću koja se sastojala od kratkih hlača i ničeg više. Bože, kakav lijep muškarac, pomislila je promatrajući ga pažljivo. Kad je krenuo prema kući, grabeći po dvije stepenice, u sjećanju joj se počela javljati slična slika. Bilo bi dobro da Luddie manje jede; kondicija ovog čovjeka ne bi mu škodila. Nije očigledno, više mlad... pogledaj samo te divne srebrne pramenove na sljepoočnicama... ali nikad nije vidjela zgodnijeg sjekača trske.
Tek kad je uhvatila odsutni pogled plavih očiju, shvatila je tko je to.
– Bože! – rekla je i ispustila dječju bočicu.
Dohvatio je bočicu i pružio joj je, a onda se naslonio na ogradu verande.
– Sve je u redu, duda nije pala na zemlju, možete je dalje hraniti.
Justine je bila upravo počela da se buni, i Anne joj je brzo gurnula dudu u usta, nastojeći da povrati dah i kaže nešto.
– E pa, vaša preuzvišenosti, ovo je zaista iznenađenje! – Pogledala ga je od glave do pete, osmjehujući se. – Moram reći da ne izgledate baš kao nadbiskup. Uostalom, nikad tako niste ni izgledali, čak ni u propisnom ruhu. Uvijek sam smatrala da nadbiskup, bez obzira na vjeru, mora biti debeo i zadovoljan sam sobom.
– Trenutno nisam nadbiskup, samo svećenik na pošteno zasluženom odmoru, pa me možete zvati Ralph. Je li to ono malo stvorenje koje je Meggie zadalo toliko muka kad sam posljednji put bio ovdje? Mogu li je uzeti? Mislim da ću znati držati tu flašicu pod propisanim kutom.
Sjeo je u naslonjač do Anne, uzeo bebu i bočicu i nastavio je hraniti, nemarno prekrštenih nogu.
– Je li joj Meggie dala ime Justine?
– Jeste.
– Sviđa mi se. Bože, pogledajte samo ovu boju kose! Ista kao kod njenog djeda.
– To kaže i Meggie. Nadam se da jadnica mala neće kasnije biti sva pjegava, ali mislim da hoće.
– Pa, i Meggie je riđokosa, a nije pjegava. Ima, doduše, drukčiji ten i ne tako prozirnu kožu. – Spustio je praznu bočicu, podigao bebu tako da mu uspravno stoji na koljenu, okrenuta njemu, nagnuo je naprijed i počeo joj ritmički masirati leđa. – Između ostalog, dužnost mi je da obilazim katolička sirotišta, pa sam naučio postupati s bebama. Majka Gonzaga u mom omiljenom dječjem domu kaže da je to jedini način da se beba natjera da se podrigne. Prebacivanjem bebe preko ramena tijelo se ne savija dovoljno naprijed i plinovi ne mogu lako izići, a ako iziđu, obično povuku sa sobom i mlijeko. Na ovaj način beba se savija u sredini, tako da mlijeko ostaje a plinovi izlaze. – Kao da želi potvrditi njegove riječi, Justine je nekoliko puta glasno podrignula, ali nije izbacila hranu. Ralph se nasmijao i ponovo je potapšao po leđima, a kad se više ništa nije dogodilo, položio je na savijenu ruku. – Kakve egzotične oči! Prekrasne su, zar ne? Meggie se ne može dogoditi da rodi neko obično dijete.
– Ne želim mijenjati temu razgovora, ali moram reći da biste bili izvanredan otac, oče.
– Volim bebe i djecu, uvijek sam ih volio. Meni je lako da uživam u njima, jer sam oslobođen ostalih, manje ugodnih roditeljskih dužnosti.
– Ne, to je zato što ste slični Luddieju. Imate u sobi nešto žensko.
Justine, obično sklona izolacionizmu, očigledno je uzvraćala njegovu naklonost; zaspala je. Ralph ju je namjestio malo udobnije i iz džepa na hlačama izvukao kutiju Capstana.
– Dajte ih meni, pripalit ću vam cigaretu.
– Gdje je Meggie? – upitao je, uzimajući pripaljenu cigaretu. – Hvala vam. Oprostite, nisam vas ponudio. Uzmite i vi jednu.
– Nije ovdje. Nije se bila propisno oporavila od porođaja, a kišno ju je doba sasvim dotuklo. Zato smo je Luddie i ja poslali da se dva mjeseca odmara. Vratit će se oko prvog ožujka, za nekih sedam tjedana.
U trenutku kad je progovorila, Anne je primijetila na njemu promjenu; kao da je sve što je radio iznenada izgubilo svaki smisao, kao da mu je izmaklo neko obećano, sasvim iznimno zadovoljstvo.
Duboko je uzdahnuo.
– Ovo je drugi put da dolazim da se pozdravim s njom i ne nalazim je... Kad sam putovao u Atenu, i sad ponovo. Onda sam se zadržao u inozemstvu godinu dana, a moglo se dogoditi da ostanem mnogo duže; nisam to tada mogao znati. Nisam bio na Droghedi od Paddyjeve i Stuartove smrti, ali kad je trebalo da otputujem, osjetio sam da ne mogu napustiti Australiju a da ne vidim Meggie. A ona se bila udala i otišla. Htio sam je potražiti, ali sam znao da to ne bi bilo fer prema njoj i Lukeu. Ovog puta sam došao jer sam znao da ne mogu nanijeti štetu onome što ne postoji.
– Kamo odlazite?
– U Rim, u Vatikan. Kardinal di Contini-Verchese preuzeo je dužnost kardinala Monteverdija, koji je nedavno umro, i zatražio da dođem. Znao sam da će to jednom učiniti. To je veliko priznanje, ali i nešto više od toga. Jednostavno, ne mogu odbiti.
– Koliko ćete ostati tamo?
– Oh, vrlo dugo, mislim. U Evropi samo što nije izbio rat, iako to nama ovdje izgleda daleko. Crkvi u Rimu potreban je svaki diplomat što ga ima, zahvaljujući kardinalu di Contini-Verchese, mene su uvrstili u diplomate. Mussolini je blizak Hitlerov saveznik, ptičice su iz istog gnijezda, a Vatikan nekako želi pomiriti dvije suprotne ideologije, katolicizam i fašizam. To neće biti baš lako. Ja prilično dobro govorim njemački, kad sam bio u Ateni, naučio sam grčki, a talijanski kad sam bio u Rimu. Govorim također tečno francuski i španjolski. – Uzdahnuo je.
Uvijek sam posjedovao dar za jezike, i razvijao sam ga. Bilo je sigurno da će me premjestiti odavde.
– E pa, vaša preuzvišenosti, ako ne putujete već sutra, još možete vidjeti Meggie.
Riječi su izletjele Anne prije nego što je stigla razmisliti. Zašto ga Meggie ne bi još jednom vidjela prije nego što otputuje, posebno kad se, kako misli, neće vratiti dugo vremena?
Okrenuo se i pogledao je. Te lijepe, duboke oči bile su vrlo inteligentne i bilo je vrlo teško prevariti ih. Oh, da, bio je rođeni diplomat. Točno je znao što je rekla, i razloge koji su je natjerali da to kaže. Anne je uhvatila sebe kako bez daha čeka što će odgovoriti, ali dugo vremena nije rekao ništa, samo je sjedio i zurio preko smaragdne trske u nadošlu rijeku, s djetetom koje mu je, zaboravljeno, spavalo na ruci. Fascinirana, promatrala je njegov profil – krivinu očnih lukova, ravni nos, tajanstvena usta, energičnu bradu. S kakvim silama se bori dok tako promatra predeo? Na kakvoj kompliciranoj vagi mjeri ljubav, želju, dužnost, pokornost, snagu volje, čežnju, i što odmjerava s čim? Ruka mu se podigla za cigaretom; primijetila je da mu prsti podrhtavaju i tiho odahnula. Nije, dakle, ravnodušan.
Nije rekao ništa gotovo deset minuta. Anne je pripalila novu cigaretu i pružila mu je, jer se ona koju je držao u ruci pretvorila u dogorjeli opušak. I tu je cigaretu popušio, ni na trenutak ne odvajajući pogleda od dalekih planina i niskih monsunskih oblaka.
– Gdje je? – upitao je konačno posve prirodnim glasom, bacajući opušak preko ograde verande.
Od njenog odgovora zavisila je njegova odluka; sad je došao na nju red da razmisli. Je li dopušteno gurnuti dva ljudska bića stazom za koju nitko ne zna kamo vodi, ni čemu vodi? Ona je mislila samo na Meggie; nije joj bilo nimalo stalo što će se dogoditi s ovim čovjekom. On, na svoj način, nije nimalo bolji od Lukea. I on ide za nekim svojim muškim ciljem i nema ni vremena ni volje da skreće s tog puta radi žene, juri za nekim snom koji vjerojatno postoji samo u njegovoj smušenoj glavi, za nekim snom neuhvatljivim kao dim iz tvornice što se razilazi u vlažnom zraku zasićenom mirisom melase. To je, međutim, ono što želi, i utrošit će život loveći ga.
Ne gubi iz vida svoj cilj, ma koliko Meggie značila za njega. Čak ni radi nje – a Anne je počela vjerovati da voli Meggie više nego bilo što na svijetu, osim svog čudnog ideala – nije htio pokvariti svoje šanse da jednog dana zgrabi ono što želi. Ne, čak ni radi nje. Zato, ako odgovori da je Meggie u nekom velikom hotelu gdje bi ga netko mogao prepoznati, on neće otići. Bio je i te kako dobro svjestan da ne spada u one ljude koji se mogu izgubiti u gomili. Okvasila je usne, nastojeći govoriti normalno.
– Meggie se odmara u jednoj kućici na otoku Matlock.
– Gdje to?
– Na otoku Matlock. To je ljetovalište južno od Duhovskog prolaza, a sve je u njemu uređeno tako da ništa ne ometa mir gostiju. Osim toga, u ovo doba godine tamo praktično nema žive duše. – Nije se mogla suzdržati a da ne doda: – Ne brinite, tamo vas nitko neće vidjeti.
– Vrlo utješno. – Nježno je podigao usnulo dijete i pružio ga Anne. – Hvala vam – rekao je, uputivši se prema stubištu, a onda se okrenuo. Njegove oči izražavale su molbu na upravo patetičan način. – Griješite, grdno griješite – rekao je. – Želim samo da je vidim, ništa više od toga. Nikad neću uvući Meggie ni u šta što bi moglo ugroziti njenu besmrtnu dušu.
– Ili vašu vlastitu, je li? Onda idite kao Luke O’Neill, njega tamo očekuju. Tako ćete biti sigurni da nikakvog skandala neće biti, da nećete dovesti u neugodnu situaciju ni Meggie ni sebe.
A što će biti ako se Luke pojavi?
– To se ne može dogoditi. Otišao je u Sydney, i neće se vratiti do ožujka. Da je Meggie na Matlocku, mogao je saznati samo od mene, a ja mu to nisam rekla, vaša preuzvišenosti.
– Očekuje li Meggie Lukea?
Anne se ironično osmjehnula.
– Oh, bože, ne!
– Neću joj učiniti ništa nažao – ponovio je. – Samo želim da je vidim i porazgovaram s njom, to je sve.
– Sigurna sam u to, vaša preuzvišenosti. Činjenica je međutim, da biste joj učinili mnogo manje nažao kad biste željeli nešto više – rekla je Anne.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:09 pm




Kad se stari Robov automobil pojavio na cesti, Meggie je stajala na svom mjestu na verandi, podignute ruke u znak da je sve u redu i da joj ništa nije potrebno. Automobil se zaustavio na uobičajenom mjestu da se okrene, ali prije nego što se okrenuo, iz njega je iskočio muškarac u kratkim hlačama, košulji i sandalama, s kovčegom u ruci.
– Do viđenja, gospodine O’Neill! – viknuo je Rob, odlazeći.
Meggie se više ne bi moglo dogoditi da ih zamijeni, Lukea O’Neilla i Ralpha de Bricassarta. To nije bio Luke; primijetila je to unatoč udaljenosti i sve slabije večernje svjetlosti. Stajala je, zbunjena, i čekala dok je on išao stazom prema njoj, on, Ralph de Bricassart. Zaključio je da ipak ne može bez nje. Nije bilo drugog razloga da je potraži na ovakvom mjestu pod imenom Luke O’Neill.
U njoj više ništa nije funkcioniralo – ni srce, ni mozak, ni noge. Evo, Ralph dolazi po nju, pa zašto ništa ne osjeća? Zašto mu ne trči u susret, u njegov zagrljaj, toliko sretna što ga vidi da ništa drugo nije važno? To je Ralph, a on je jedino što je željela od života; zar nije upravo provela više od tjedan dana pokušavajući da se oslobodi toga? Proklet bio, proklet bio! Zašto je, do đavola, morao doći upravo kad ga je počela brisati iz svojih misli, ako ne i iz srca! Oh, opet će sve početi iz početka! Zbunjena, oznojena, ljuta, stajala je okamenjena i čekala ga, promatrajući kako njegova graciozna figura postaje sve veća.
– Zdravo, Ralphe – rekla je stisnutih zuba, ne gledajući u njega.
– Zdravo, Meggie.
– Unesi svoj kovčeg. Želiš li šalicu čaja? – Govoreći to, uvela ga je u dnevnu sobu, još uvijek ne gledajući u njega.
– Prijala bi mi – rekao je, ukočen kao i ona.
– Otišao je za njom u kuhinju i promatrao je kako uključuje rešo, puni čajnik vodom iz malog bojlera iznad slivnika i vadi šalice i tanjuriće iz kuhinjskog plakara. Pružila mu je veliku limenu kutiju Arnotts keksa, a on je zagrabio šakom i napunio tanjur. Voda na rešou je zakipjela, Meggie je prolila toplu vodu iz čajnika, stavila u čajnik nekoliko žlica čaja i zalila ga vrelom vodom. Odnijela je čajnik i tanjur s keksima u sobu, a on je krenuo za njom noseći šalice i tanjuriće.
Tri prostorije u kući bile su u nizu, s jedne strane dnevne sobe bila je spavaća soba, a s druge kuhinja, iza koje se nalazila kupaona. Kuća je imala dvije verande, jednu prema cesti a drugu prema plaži. Tako su oboje imali izgovor da gledaju u nešto, a ne jedno u drugo. Mrak se spustio naglo, kako se to događa u tropskim krajevima, ali kroz širom otvorena klizna vrata blagi, topli povjetarac donosio je šum vode, što je zapljuskivala žalo lagune, i daleku grmljavinu valova koji su se razbijali o koraljni greben.
Šutke su popili čaj, ne okusivši kekse, i ostali da sjede, šuteći. Okrenuo je glavu i promatrao je, a ona je nepomično zurila u siluetu male palme ispred vrata zadnje verande i njene groteskne pokrete na povjetarcu.
– Što se dogodilo, Meggie? – upitao je, tako Nago i nježno da joj je srce snažno zalupalo; učinilo joj se da će umrijeti od bola što joj je zadalo to dobro poznato obraćanje odraslog muškarca djevojčici. On nije došao na Matlock da vidi ženu. Došao je da vidi dijete. On je volio dijete, a ne ženu. Ženu je mrzio od trenutka kad je to postala.
Njen je pogled načinio polukrug i sreo se s njegovim, uvrijeđen, razjaren, bijesan; čak i sad, čak i sad! Vrijeme je stalo, zurila je u njega, a on je bio prisiljen da vidi, suspregnutog daha, u tim, kao staklo prozirnim očima odraslu ženu. A to su bile oči Meggie! Oh, bože, oči Meggie!
Ono što je rekao Anne Mueller mislio je sasvim ozbiljno; htio je samo da je vidi, ništa više. Iako ju je volio, nije došao da bi postao njen ljubavnik. Došao je samo da je vidi, da porazgovara s njom, da budu prijatelji, da spava na kauču u dnevnoj sobi i pokuša još jednom otkriti korijen one njene vječite obuzetosti njim, uvjeren da bi, kad bi ga izvukao na svjetlo dana, mogao naći i duhovnu snagu da je izbriše.
Bilo je teško naviknuti se na Meggie s dojkama, strukom, bokovima, ali njemu je to uspjelo jer je, kad bi pogledao u njene oči, u njima, kao svjetiljka u svetištu, blistala njegova Meggie. Duh i misao čije se magnetske privlačnosti nije mogao osloboditi otkako ju je prvi put sreo, ostali su neizmijenjeni u tom uzbudljivo promijenjenom tijelu. Sve dok je u njenim očima nalazio dokaz njihovog postojanja, mogao se pomiriti i s tim promijenjenim tijelom i obuzdati osjećaje koje je budilo.
Prenoseći svoje vlastite želje i snove na nju, nije nikad posumnjao u to da ona želi isto sve dok poslije rođenja Justine nije zasiktala na njega kao bijesna mačka. Čak i tada, nakon što se bijes stišao u njemu, pripisao je njeno ponašanje pretrpljenim bolovima, duhovnim više nego fizičkim. Sada, kad ju je konačno vidio kakva jest, odjednom je osjetio da u sekundu točno može odrediti trenutak kad su njene oči prestale biti oči djeteta i postale oči žene – bilo je to na groblju na Droghedi poslije rođendanske zabave Mary Carson. Kad joj je objasnio zašto joj nije mogao posvetiti neku posebnu pažnju, jer bi ljudi mogli pomisliti da je zainteresiran za nju kao muškarac. Kad ga je pogledala, u njenim je očima primijetio nešto njemu sasvim nerazumljivo, a onda se okrenula i, kad je ponovo uhvatio njen pogled, taj je čudni izraz nestao. Od tog trenutka, sad mu je to bilo jasno, vidjela ga je u drukčijem svjetlu, mislila o njemu drukčije; kad ga je poljubila, to nije, kao kod njega, bio trenutak slabosti nakon kojeg je ponovo mogla misliti o njemu na stari način. On je ukrotio svoje iluzije, disciplinirao ih, ugradio ih u svoj nepromjenjivi način života što je bolje mogao, nosio ih kao košulju od kostrijeti. A ona je čitavo vrijeme dopunjavala svoju ljubav prema njemu svim ženskim ciljevima.
Morao je priznati da ju je fizički želio od trenutka kad ju je prvi put poljubio, ali želja ga nikad nije progonila toliko kao sama ljubav prema njoj. Za njega to nisu bila dva lica iste stvari, već nešto odvojeno i različito. A ona, jadno, neshvaćeno stvorenje, nije nikad podlegla takvim tlapnjama.
Da je u tom trenutku mogao otići s Matlocka, pobjegao bi od nje kao Orest pred Eumenidama. Nije, međutim, mogao napustiti otok, a imao je toliko hrabrosti da ostane kraj nje, umjesto da iziđe i besciljno hoda kroz noć. »Što mogu uraditi, kako mogu popraviti stvar? Pa ja je volim! I ako je volim, to mora biti zbog toga što je takva kakva je sad, a ne zbog onoga kakva je bila nekad. U njoj sam uvijek volio upravo to žensko, tu sposobnost da podnese teret. I tako, Ralph de Bricassart, skini naočnjake, pokušaj je vidjeti kakva jest, a ne onakvu kakva je bila nekad davno. Prije šesnaest godina, šesnaest dugih, nevjerojatnih godina... Ja imam četrdeset četiri, a ona dvadeset šest godina; nismo djeca, ali ja sam kudikamo nezreliji.«
»Ti si to shvatila kao gotovu stvar onog trenutka kad sam izišao iz Robovog automobila, zar ne, Meggie? Zaključila si da sam se konačno predao. A ja sam ti, prije nego što si povratila dah, dao do znanja da si se prevarila. Rastrgao sam tvoje iluzije kao prljavu, staru krpu. Oh, Meggie! Što sam to uradio s tobom? Kako sam mogao biti tako slijep, kako sam mogao biti tako strašno egocentričan? Time što sam došao da te vidim nisam postigao ništa osim, eventualno, da te razbijem u komadiće. Za sve ove godine moja ljubav samo je nanosila zlo.«
Još uvijek ga je gledala ravno u oči ali se, postupno, u njenom pogledu počeo javljati stid, posramljenost. A onda, kad je preko njegovog lica preletio izraz očajničkog kajanja, ona je, učinilo mu se, shvatila veličinu svoje pogreške, sav njen užas. Još više od toga, osjetila je da on zna da je pogriješila.
»Ustani, bježi! Bježi, Meggie, bježi i spasi ono malo ponosa što ti je ostalo!« U trenutku kad je pomislila, to je i učinila, ustala je i potrčala.
Uhvatio ju je prije nego što je stigla do verande, i zamah njenog tijela bacio ju je na njega tako snažno da je zateturao. Više nije bilo važno, zaboravljena je bila uporna bitka za integritet vlastite duše, zaboravljeno je bilo dugo pokoravanje želje snazi volje; za nekoliko trenutaka okrenuo se čitav njegov život. Bio je potreban samo jedan impuls dodira pa da snaga, koja je, prigušena, spavala u njemu, detonira u kaos u kojem razum podliježe strasti, a snaga tijela potiskuje snagu volje.
Njene ruke obavile su se oko njegovog vrata, njegove su se sklopile iza njenih leđa, kao u grču; sagnuo je glavu, ustima slijepo tražeći njena, i našao ih. Njena usta više nisu bila neželjena, nelagodna uspomena, nego stvarnost; njene ruke stezale su ga kao da nema snage da ga pusti; u njenom tijelu kao da je odjednom nestalo kostiju; bila je tamna kao noć u kojoj se prepleću uspomene i želje, neželjene uspomene i nedopuštene želje. Za ovim je, sigurno, čeznuo godinama, čeznuo za njom i suprotstavljao se njenoj moći, bojeći se čak i pomisliti na nju kao na ženu!
Je li je odnio na krevet ili su otišli do kreveta? Činilo mu se da ju je odnio, ali nije bio siguran u to. Znao je samo da se našla na krevetu, da je on bio pored nje, bio je svjestan samo njene kože pod svojim rukama, njenih ruku na svojoj koži. »Oh, Bože! Meggie, moja Meggie! Kako su me mogli od djetinjstva odgajati u uvjerenju da je ljubav prema tebi svetogrđe?«
Vrijeme je prestalo odbijati i počelo teći, zapljuskujući ga dok nije izgubio svako značenje osim dimenzije stvarnije od stvarnog vremena. Mogao ju je osjetiti a nije ju osjećao, bar ne kao odvojenu cjelinu; htio je da je konačno i zauvijek učini dijelom sebe, da je kao izdanak nakalemi na sebe, a ne da stupi u simbiozu s njom, priznajući je kao zasebno biće. Nikad više neće izbrisati iz svijesti obline grudi, trbuha i bedara, prijevoje i udoline između njih. Ona je zaista bila stvorena za njega, jer on ju je stvorio; šesnaest ju je godina oblikovao i formirao, ne znajući da to čini, a pogotovo ne zašto to čini. Zaboravio je da je se bio odrekao, da joj je drugi muškarac pokazao kraj onoga što je pripremio za sebe i bio namijenio sebi, jer ona je bila njegov pad, njegova ruža, njegova kreacija. Bio je to san iz kojeg se više nikad neće probuditi, bar dok bude muškarac, dok bude imao tijelo muškarca. »Oh, dobri Bože! Znam, znam! Znam zašto sam je čuvao u sebi kao pojam i kao dijete i nakon što je već odavno prestala biti jedno i drugo, ali zašto sam to morao priznati na ovaj način?«
Konačno je shvatio, i to je bio odgovor, da mu, u stvari, cilj nikad nije bio da bude čovjek. Ne čovjek, nikako čovjek, nešto mnogo veće, nešto što nadilazi sudbinu običnog čovjeka. A na kraju, usprkos svemu, njegova sudbina bila je tu, u njegovim rukama, uzdrhtala i ozarena njim, svojim čovjekom. Čovjek, ostat će uvijek samo čovjek! »Gospodine Bože, zar me nisi mogao poštedjeti ovoga? Čovjek sam, nikad ne mogu biti bog; zabluda je da je život potraga za božanskim. A zar mi svećenici ipak ne težimo da postanemo bogovi? Zato se i odričemo akta koji nepobitno dokazuje da smo ljudi.«
Obavio je ruke oko nje i kroz suze pogledao mirno, blagom svjetlošću obasjano lice, promatrao kako joj se usta otvaraju, hvatajući dah, pretvarajući se u nemoćno »O« neočekivanog uživanja. Stegla ga je rukama i nogama kao živim konopcima kojima je vezan uz nju, glatkim, svilenkastim konopcima kojima ga udara na muke; položio je bradu na njeno rame, pritisnuvši obraz uz njen, i prepustio se izluđujućem porivu čovjeka koji se hvata ukoštac sa sudbinom. U glavi mu se sve uskovitlalo, okrenulo, na trenutak pomračilo, a zatim zalilo zasljepljujućom svjetlošću; neko vrijeme kao da je gledao u sunce, a onda se blještava svjetlost počela gasiti, posivjela i konačno nestala. To je značilo biti čovjek. Nešto veće nije mogao biti. U tome, međutim, nije bio uzrok njegovu bolu. Bol je došao u završnom trenutku, u konačnom trenutku, zajedno sa potmulom, tmurnom spoznajom da ekstaza prolazi. Bilo je bolno pustiti je, sad kad je bila njegova; ta on ju je stvorio za sebe! Zato ju je držao, čvrsto, kao brodolomac na pučini spasonosnu dasku, da bi se ubrzo, ožaren, ponovo prepustio već dobro znanoj rastućoj plimi i neuhvatljivoj sudbini čovjekovoj.

»Što je to san?« pitala se Meggie. »Blagoslov, predah od života, odjek smrti, nužno zlo?« Ma što bio, on mu se prepustio i ležao s rukom prebačenom preko nje, s glavom pored njenog ramena, posesivan čak i u snu. I ona je bila umorna, ali nije htjela zaspati. Nekako joj se činilo da ga, ako ispusti svijest iz šaka, više neće naći kraj sebe kad se probudi. Spavat će kasnije, kad se on probudi, i kad tajanstvena, lijepa usta izgovore prve riječi. Što će joj reći? Hoće li zažaliti? Je li mu pružila zadovoljstvo vrijedno onoga što je izgubio? Toliko godina se borio protiv toga, natjerao i nju da se bori s njim; teško je bilo i povjerovati da je konačno pao u njen zagrljaj, ali u ušima joj je zvučalo ono što je rekao u toku noći, u bolu koji je izbrisao njegovo dugo odricanje.
Bila je beskrajno sretna, sretnija nego ikad u životu. Od trenutka kad ju je zadržao na vratima, svaki njihov pokret bio je dio jedne velike, prekrasne poeme tijela, poeme kože, ruku i nogu, pukog zadovoljstva. »Stvorena sam za njega i samo za njega... zato sam s Lukeom osjećala tako malo!« Ponesena plimom svog tijela nekamo izvan granica shvatljivog, mogla je misliti samo na to da je za nju sad najvažnije dati mu sve, sve što je moguće, da je to važnije od samog života. Ne smije nikad požaliti što je učinio, nikad! Oh, taj njegov bol! Bilo je trenutaka kad joj se činilo da osjeća taj bol kao svoj. I to je samo pridonosilo njenoj sreći; njegov bol bio je na neki način izvršenje pravde.
Probudio se. Pogledala ga je ravno u oči i u njihovom plavetnilu vidjela onu istu ljubav koja ju je pokretala, koja je davala smisao njenom životu još od djetinjstva. Uz nju vidjela je i sjenu velikog umora. Ne tjelesne iscrpljenosti, nego iznurenosti duše.
Mislio je na to kako se u cijelom svom životu nije nikada probudio u istom krevetu s drugom osobom; bilo je to na neki način intimnije od spolnog čina koji je prethodio tom buđenju, bilo je u tome nekog svjesnog naglašavanja emocionalnih veza, isticanja njihove povezanosti. Lagan, nesputan kao zrak pun primamljivih mirisa mora i vegetacije na suncu, lebdio je neko vrijeme na krilima neke sasvim nove slobode: olakšanja koje mu je donijelo odustajanje od borbe protiv nje, mira što je nastupio nakon izgubljenog dugog i neopisivo krvavog rata, otkrića da je predaja neusporedivo slađa od bitke. »Ah, bar sam se hrabro borio, Meggie! Ipak, na kraju ne skupljam i ne lijepim tvoje krhotine, nego otkinute dijelove sebe.«
»Došla si u moj život da mi pokažeš koliko je lažan i preuzetan ponos svećenika kakav sam ja; kao Lucifer, poželio sam da budem ono što može biti samo Bog, i, kao Lucifer, pao sam. Prije Mary Carson bio sam čedan, poslušan, čak i siromašan, ali do ovog jutra nisam znao što je to smjernost. Dragi Bože, kad mi ona ne bi ništa značila, bilo bi to lakše podnijeti, ali ponekad mislim da je volim mnogo više nego što volim tebe, i da je i to dio tvoje kazne. U nju ne sumnjam, a što si ti? Priviđenje, fantom, bajka? Kako mogu voljeti bajku? A ipak je volim.«
– Kad bih mogao prikupiti snagu, otišao bih da malo plivam, a onda pripremio doručak – rekao je, očajnički nastojeći da nešto kaže. Osjetio je da se, naslonjena na njegove grudi, osmjehuje.
– Ti idi na plivanje, a ja ću pripremiti doručak. Ne treba da oblačiš ništa. Ovamo nitko ne dolazi.
– Pravi raj! – Spustio je noge s kreveta, sjeo i protegnuo se. – Prekrasno jutro. Pitam se je li to neko predskazanje.
Već samo to što je ustao iz kreveta zadalo joj je bol; ležala je i promatrala kako odlazi do kliznih vrata na strani okrenutoj plaži, izlazi i zastaje. Okrenuo se i ispružio ruku.
– Hoćeš sa mnom? Kasnije možemo pripremiti doručak zajedno.
Bila je plima, greben je bio pod vodom, jutarnje je sunce pržilo, ali nestalni ljetni povjetarac bio je hladan. Oštra trava pružala je izdanke preko škriputavog pijeska, koji nije izgledao kao pijesak i po kome su trčkarali rakovi i insekti, skupljajući hranu.
– Osjećam se kao da prvi put vidim svijet – rekao je, zvjerajući oko sebe.
Meggie ga je držala za ruku; osjećala se blaženo, i to sunčano jutro izgledalo joj je nepojmljivije od fantastične noćne realnosti. Oči su je boljele dok ga je promatrala. To vrijeme bilo je nemoguće pratiti razumom, bio je to sasvim nov svijet.
– Pa i nisi ga mogao ranije vidjeti, bar ne ovaj svijet. Ovo je naš svijet, dok bude trajao.
– Kako izgleda Luke? – upitao je za doručkom.
Nagnula je glavu u stranu, razmišljajući.
– Fizički baš nije toliko sličan tebi, kako mi se nekad činilo. U to vrijeme strahovito si mi nedostajao, bez tebe nisam bila navikla živjeti. Mislim da sam se udala za njega zato što me je podsjećao na tebe. Bilo kako bilo, odlučila sam da se udam za nekoga, a on je bio za klasu iznad ostalih. Ne mislim po plemenitosti, ni po dobroti, ni po bilo kojoj od osobina koje žene priželjkuju kad razmišljaju o budućem mužu. Jednostavno na neki način koji ne mogu definirati. Osim možda što je zaista sličan tebi. Ni njemu nisu potrebne žene.
Lice mu se iskrivilo.
– Zar me ti tako vidiš, Meggie?
– Da budem iskrena? Da, mislim da je tako. Nikad neću shvatiti zašto, ali mislim da je tako. I u Lukeu i u tebi postoji nešto što vam govori da je potreba za ženom slabost. Ne mislim na potrebu da se spava sa ženom, mislim na potrebu, istinsku potrebu.
– I ti to možeš prihvatiti i ipak nas željeti?
Slegla je ramenima i pomalo sažaljivo se osmjehnula.
– Oh, Ralphe! Ne kažem da to nije važno, i to mi je donijelo mnogo nesretnih trenutaka, ali stvari tako stoje. Bila bih luda da se iscrpljujem pokušavajući da to izmijenim, kad se to ne može izmijeniti. Najbolje što mogu učiniti jest iskoristiti slabost, a ne ignorirati stvarnost. Zato što i ja želim i ja imam svoje potrebe. A meni su očigledno potrebni ljudi kao što ste ti i Luke, inače ne bih trošila život na vas dvojicu ovako kako to činim. Udala sam se za dobrog, blagog, jednostavnog čovjeka kakav je bio moj otac, za čovjeka koji me je želio i kome sam bila potrebna. U svakom se muškarcu, mislim, krije Samson, samo što je kod onih kakav si ti i kakav je Luke to izrazitije.
Činilo se da nije nimalo uvrijeđen; osmjehivao se.
– Moja mudra Meggie!
– To nije nikakva mudrost, Ralphe. Običan zdrav razum. Nisam uopće neka pametna osoba, to ti je poznato. Ali pogledaj moju braću! Sumnjam da će se oni stariji ikad oženiti, ili bar da će naći ljubavnice. Strahovito su stidljivi, boje se utjecaja koje bi žene mogle imati na njih, i gledaju samo u majku.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:10 pm





Dan je slijedio za danom, noć je slijedila za noću. Čak su i žestoke ljetne kiše bile prekrasne, bilo je divno hodati gol po kiši toploj i blagoj kao sunce i slušati njeno bubnjanje po limenom krovu. Kad bi se sunce pojavilo, šetali su se, izležavali se na plaži, plivali. Ralph ju je učio plivati.
Ponekad, kad ne bi znao da ga ona gleda, Meggie ga je promatrala nastojeći grčevito utisnuti njegov lik u moždanu koru, sjećajući se kako je, usprkos ljubavi šio ju je osjećala prema Franku, njegov lik izblijedio, te više ne zna kako izgleda. Promatrala je njegove oči, nos, usta, neobične srebrne pramenove u crnoj kosi, visoko čvrsto tijelo koje je zadržalo mladenačku vitkost i svježinu, ali se ipak malo opustilo, izgubilo gipkost. Kad bi se okrenuo i primijetio da ga promatra, u njegovim očima pojavio bi se izraz potisnutog bola, izgubljenosti. Shvaćala je poruku tog pogleda, ili je bar mislila da je shvaća; mora otići, mora se vratiti Crkvi i svojim dužnostima. Više ne lukav kakav je bio, možda, ali sposobniji za rad. Samo oni koji su posrnuli i pali znaju kakve ih opasnosti čekaju na putu.
Jednog dana, kad se sunce već bilo spustilo toliko nisko da se more zalilo krvlju a koraljni pješak prekrila žuta izmaglica, okrenuo se prema njoj dok su u ležali na plaži.
– Meggie, nikad nisam bio tako sretan, ni tako nesretan.
– Znam, Ralphe.
– Vjerujem da znaš. Da li te zato toliko volim? Nisi daleko od obične žene, Meggie, a ipak si sasvim neobična. Jesam li ja to nekako osjetio, još prije toliko godina? Morao sam osjetiti, mislim. Ona moja strast za ticijanskom bojom kose! Nisam mogao ni naslutiti dokle će me dovesti. Volim te, Meggie.
– Odlaziš?
– Sutra. Moram. Brod mi plovi za Genovu za dana.
– Genovu?
– Rim, u stvari. Na dugo vrijeme, možda do kraja života. Ne znam.
– Ne brini, Ralphe, pustit ću te da odeš bez ikakvih scena. I meni je vrijeme već isteklo. Napustit ću Lukea i vratit ću se kući na Droghedu.
– Oh, draga! Ne zbog ovoga, ne zbog mene?
– Ne, naravno ne zbog tebe – slagala mu je. – Donijela sam odluku još prije nego što si stigao. Luke me ne želi, nisam mu potrebna, neću mu ni najmanje nedostajati. A meni je potreban dom, potrebno mi je da imam nešto svoje, i mislim da će Drogheda uvijek ostati dom za mene. Ne bi bilo dobro da Justine odraste u kući u kojoj sam sluškinja, iako znam da Anne i Luddie ne gledaju u meni sluškinju. Ja, međutim, tako vidim sebe i tako bi na mene gledala Justine kad dovoljno odraste da shvati kako nema pravi dom. Njoj to na izvjestan način neće odgovarati, ali moram učiniti za nju sve što mogu. I zato ću se vratiti na Droghedu.
– Pisat ću ti, Meggie.
– Ne, ne piši mi! Misliš da su mi poslije ovog potrebna pisma? Ne želim ništa što bi te moglo ugroziti, što bi moglo pasti u ruke beskrupuloznim osobama. Zato, bez pisama! Ako se ikad vratiš u Australiju, bit će sasvim normalno da obiđeš Droghedu, iako te upozoravam, Ralphe, da dobro razmisliš prije nego što to uradiš. Postoje samo dva mjesta na svijetu gdje pripadaš najprije meni, pa tek onda Bogu. Ovdje na Matlocku i na Droghedi.
Privukao ju je sebi i zagrlio, milujući je po blistavoj kosi.
– Meggie, više od svega na svijetu volio bih da se mogu oženiti tobom, da se više nikad ne rastajemo. Na želim da te ostavim... i na izvjestan način zauvijek ćeš ostati sa mnom. Da bar nisam došao na Matlock! Ne možemo, međutim, biti drukčiji nego što jesmo, možda je to baš dobro. Saznao sam o sebi nešto što nikad ne bih znao, sa čim se nikad ne bih suočio da nisam došao. A uvijek je bolje boriti se s poznatim, nego nepoznatim. Volim te. Uvijek sam te volio, i uvijek ću te voljeti. Zapamti to!
Sutradan se pojavio Rob prvi put otkako je dovezao Ralpha, i strpljivo pričekao da se oproste. Bilo je očigledno da nisu mladenci, jer je došao poslije nje, a odlazi ranije. Nisu bili ni tajni ljubavnici. Bili su vjenčani, to se vidjelo na njima. I vidjelo se da se vole, da se mnogo vole. Kao on i njegova supruga; velika razlika u godinama, to je garancija za sretan brak.
– Zbogom, Meggie!
– Zbogom, Ralphe, i čuvaj se!
– Hoću. I ti pazi na sebe.
Sagnuo se da je poljubi, a ona se, iako nije htjela, privila uz njega, a kad je skinuo njene ruke sa svog vrata, ona ih je stavila iza leđa i ostala tako, ukočena.
Ušao je u kola i sjeo, i dok je Rob okretao na uskoj cesti, zurio je kroz prednje staklo ravno pred sebe, ne pogledavši je. »Rijetko se nađe čovjek koji to može,« pomislio je Rob koji nikad nije čuo za Orfeja. Vozili su šutke kroz slapove kiše i konačno stigli do otvorenog mora i dugačkog mola. Dok su se rukovali, Rob ga je pogledao ravno u oči i začudio se. Nikad nije vidio oči toliko ljudske i toliko tužne. Ponositost je nestala iz očiju nadbiskupa Ralpha zauvijek.

Kad se Meggie vratila na Himmelhoch, Anne je smjesta shvatila da će je izgubiti. Da, bila je to ona ista Meggie... ali nekako još više Meggie, ako se tako može reći. Ma što da je nadbiskup Ralph govorio sebi prije nego što će otići na Matlock, na otoku su stvari konačno krenule onako kako je to željela Meggie, a ne kako je želio on. Bilo je i vrijeme.
Uzela je Justine u ruke kao da tek sad uviđa što znači imati je, i stajala, ljuljajući djevojčicu, s osmjehom gledajući po sobi. Kad je pogledala u Anne, oči su joj bile tako pune života, tako pune osjećaja da je Anne osjetila kako joj se od te radosti vlastite oči pune suzama.
– Ne mogu ti dovoljno zahvaliti, Anne.
– Pih, a za što?
– Što si poslala Ralpha. Sigurno si znala da će to dovesti do toga da napustim Lukea, pa sam ti zbog toga još zahvalnija. Oh, nemaš pojma što je to značilo za mene! Bila sam već odlučila da ostanem s Lukeom, znaš, a sad se vraćam na Droghedu i nikad više neću otići odande.
– Teško mi je što odlaziš, a posebno mi je teško što će otići i Justine, ali sretna sam zbog vas oboje, Meggie. Luke vam nikad ne bi pružio ništa što bi vas moglo učiniti sretnim.
– Znaš li gdje je?
– Vratio se iz CSR-a. Siječe trsku tamo kraj Inghama.
– Morat ću otići da ga vidim i saopćim mu moju odluku. I spavam s njim, iako mi se koža ježi kad na to pomislim.
– Šta?
Oči Meggie su blistale.
– Dogodilo se da mi menstruacija kasni već dva tjedna, a nikad ne kasni ni dana. Posljednji put je bilo tako kad sam bila u drugom stanju s Justinom. Opet sam u drugom stanju, Anne, znam da jesam!
– Bože! – Anne je zurila u Meggie kao da je nikad u životu nije vidjela; pa, možda i nije. Navlažila je jezikom usne i promucala: – Možda je lažna uzbuna.
Meggie je odlučno zavrtjela glavom.
– Oh, nije. Ja sam u drugom stanju. Ima stvari koje žena jednostavno zna.
– U lijepom si sosu – promrmljala je Anne.
– Oh, Anne, pa zar ne shvaćaš? Zar ne vidiš što to znači? Nikad ne mogu imati Ralpha, ali sad ga imam, imam! – Nasmijala se i tako snažno stegla Justine da se Anne uplašila da će dijete zaplakati; začudo, nije zaplakalo. – Sad imam dio Ralpha koji mi Crkva ne može oduzeti, onaj dio njega koji se nastavlja iz generacije u generaciju. Kroz mene će dalje živjeti, jer znam da će biti sin! A taj će sin imati sinove, a oni će opet imati sinove... još ću ja pobijediti Boga! Voljela sam Ralpha još kad mi je bilo deset godina, i mislim da ću ga voljeti ako doživim i sto godina. Ali on nije moj, a dijete će biti moje. Moje, Anne, moje!
– Oh, Meggie! – rekla je Anne bespomoćno.
Strast se stišala, uzbuđenje minulo; opet je to bila ona poznata Meggie, blaga i smirena, ali u dubini kao od željeza, sposobna da podnese beskrajno mnogo. Anne ju je pažljivo promatrala, pitajući se što je uradila time što je poslala Ralpha de Bricassarta na Matlock. Je li moguće da se netko može tako promijeniti? Anne nije vjerovala u to. To je vjerojatno oduvijek bilo u njoj, ali tako skriveno da se teško moglo primimetiti. Meggie nije bila u dubini kao od željeza, nego mnogo više od toga – bila je sva od najtvrđeg čelika.
– Meggie, ako me imalo voliš, potrudi se da zapamtiš nešto, hoćeš?
Sive oči malo su se skupile u kutovima.
– Pokušat ću.
– Malo-pomalo, s godinama, pročitala sam većinu Luddiejevih knjiga, kad nisam imala što drugo čitati. Posebno pažljivo čitala sam one stare grčke priče, jer su me uvijek opčinjavale. Kažu da Grci imaju riječ za sve, i da nema situacije u kojoj se može naći čovjek a da je Grci već nisu opisali.
– Znam. I ja sam pročitala neke od Luddiejevih knjiga.
– Onda ćeš se sigurno sjetiti. Grci kažu da je bezumno voljeti grijeh koji bogovi ne praštaju. Kažu, sjećaš se, da bogovi postaju ljubomorni na onoga tko je toliko voljen, i uništavaju ga kad je u punom cvatu. Iz toga treba izvući pouku, Meggie. Bezbožno je voljeti previše.
– Bezbožno, Anne, to je prava riječ! Ja Ralphovo dijete neću voljeti bezbožno, već čisto kao sama sveta Bogorodica!
Smeđe oči Anne bile su pune tuge.
– Ah, a zar je ona voljela čisto? I nije li predmet njene ljubavi uništen kad je bio u punom cvatu, nije li?
Meggie je spustila Justinu u njenu košaru.
– Što mora biti, mora. Ralpha ne mogu imati, njegovo dijete mogu. Čini mi se... oh, da moj život ipak ima nekog smisla. To mije bilo najteže od svega u ove posljednje tri i pol godine, Anne. Počela sam vjerovati da je moj život sasvim besmislen. – Osmjehnula se, kratko i odlučno. – Branit ću to dijete svim sredstvima, ma koliko me to stajalo. I prvo što ću učiniti, to je da nitko, pa ni Luke, nikad ne posumnja da ono nema pravo na jedino prezime koje mu mogu dati. Hvata me muka od same pomisli da zbog toga moram spavati s Lukeom, ali učinit ću to. Spavala bih i sa samim vragom kad bi to mom djetetu u budućnosti moglo koristiti. Zatim ću otići na Droghedu, i nadam se da Lukea nikad više u životu neću vidjeti. – Okrenula se, pogledala Anne i upitala: Hoćete li ti i Luddie nekad doći da nas obiđete? Na Droghedi ima uvijek mjesta za prijatelje.
Jednom godišnje, dok god budeš željela. Luddie i ja bismo željeli pratiti kako Justine raste.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 4 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu