Ptice umiru pjevajući

Strana 5 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Ići dole

Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 12:44 pm

First topic message reminder :



Ovaj pozamašan roman, jedan od najvećih svjetskih bestselera s jednom od najljepših ljubavnih priča našeg doba, najčešće uspoređuju s knjigom “Zameo ih vjetar”. Samo što se ova obiteljska saga događa najvećim dijelom na Novom Zelandu i u Australiji odakle potječe i njezina autorica, Colleen McCullough. Od trenutka kada je prvi put objavljen, prije više od trideset godina, roman “Ptice umiru pjevajući” svojevrstan je književni fenomen o kojem su svi pričali i imali mišljenje, a televizijska serija iz 1983...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:10 pm




Samo misli na Ralpha pomogle su Meggie da potpuno ne izgubi hrabrost dok je mali šinobus, hropoćući i ljuljajući se, jurio prema Inghamu. Da nije bilo novog života koji – u to je bila sigurna – raste u njoj, spavati s Lukeom bio bi za nju najveći grijeh protiv same sebe. Za Ralphovo dijete bila je, međutim, spremna potpisati ugovor sa samim vragom.
Znala je da s posve praktične strane njena zamisao nije tako ostvarljiva, i zato je planirajući nastojala sve predvidjeti. U tome joj je, začudo, najveću pomoć pružio Luddie. Od njega nije bilo moguće gotovo ništa sakriti; bio je pronicav, a i Anne mu je sve povjeravala. Sumorno je pogledao Meggie, zavrtio glavom, a onda joj dao nekoliko izvanredno korisnih savjeta. O pravom cilju njene misije nije se, naravno, govorilo, ali Luddie je znao povezati stvari kao većina ljudi koji mnogo čitaju.
– Sigurno ne želiš reći Lukeu da ga napuštaš kad se premoren vrati sa sječe trske – rekao joj je obzirno.
– Bit će mnogo bolje da ga zatekneš dobro raspoloženog, zar ne? Bit će najzgodnije da ga posjetiš u subotu uvečer ili u nedjelju nakon njegovog jednotjednog dežurstva u kuhinji. Priča se da je Luke najbolji kuhar među sjekačima... naučio je kuhati kad je bio najniža figura na totemskom stupu radnika koji žive od striženja ovaca, a oni su mnogo veći izbirači od radnika na poljima šećerne trske. To znači da se ne buni kad mora kuhati, znaš. Vjerojatno smatra da je to lako kao obarati stabla. Tako, prema tome, treba odrediti vrijeme, Meggie. Treba mu tresnuti novost u lice kad bude odmoran i raspoložen, nakon tjedan dana provedenih u kuhinji.
Meggie je posljednjih dana bila došla do uvjerenja da su dani kada se mogla lako zarumenjeti davna prošlost; gledala je mirno Luddieja, ni za nijansu ne mijenjajući boju lica.
– Možeš li saznati kad će Luke biti dežuran u kuhinji, Luddie? Postoji li način da ja to saznam, ako ti ne možeš?
– Oh, divna je – rekao je veselo. – Ne brini, imam ja svoje veze. Saznat ću ja to.
Bila je subota po podne kad je Meggie uzela sobu u hotelu koji je izgledao najpristojniji u Inghamu. Gradovi u sjevernom Queenslandu bili su čuveni po tome što se u njima na sva četiri ugla svakog bloka nalazio hotel.
Odnijela je svoj kovčeg u sobu, a onda se vratila u neprivlačno predvorje da telefonira. U grad je bio stigao ligaški ragbi klub da odigra trening utakmicu s mjesnim timom prije početka sezone, i hodnici su bili puni poluodjevenih, potpuno pijanih igrača koji su njenu pojavu dočekali poklicima i koristili svaku priliku da je prijateljski potapšu po leđima i stražnjici. Kad je konačno stigla na red za telefon, sva se tresla od straha; svaka pojedinost u toj njenoj avanturi pretvarala se u mučenje. Nekako je uspjela da, usprkos galami i iscerenim pijanim licima, nazove Braunovu farmu na kojoj je Luke radio, i zamoli da mu prenesu poruku da mu je supruga u Inghamu i želi da ga vidi.
Kad je primijetio kako je uplašena, vlasnik hotela otpratio ju je do njene sobe, i pričekao pred vratima da okrene ključ.
Meggie se naslonila na vrata, klonula, odahnuvši; odlučila je da ne ide u blagovaonicu, makar to značilo da neće ništa okusiti dok se ne vrati u Dunny. Na sreću, vlasnik hotela dao joj je sobu tik do zahoda, tako da je mogla, kad zatreba, skoknuti tamo bez veće opasnosti. Kad joj se učinilo da je noge opet drže, odvukla se do kreveta i sjela, oborene glave, gledajući kako joj se ruke tresu.
U toku cijelog putovanja razmišljala je kako da izvede ono što je naumila, i sve u njoj vrištalo je samo brzo, što brže! Dok nije došla na Himmelhoch, nikad nije pročitala opis neke scene zavođenja, ali i sad, nakon što je proučila nekoliko takvih opisa, nije bila sigurna da je sposobna sama izvesti takvo nešto. A morala je jer je znala da će, kad počne razgovarati s Lukeom, sve biti svršeno. Čeznula je da mu konačno kaže sve što misli o njemu. Više od toga, izgarala je od želje da se vrati na Droghedu s Ralphovim djetetom osiguranim protiv svake neugodnosti.
Drhteći iako je zrak bio vreo i vlažan, zasićen kao uvijek slatkastim mirisom melase, skinula je sa sebe i posljednju krpicu i legla na krevet, zatvorenih očiju, prisiljavajući se da ne misli ni na šta osim na sigurnost Ralphovog djeteta.
Igrači nisu nimalo smetali Lukeu kad je sam, oko devet sati, ušao u hotel; u to vrijeme većina ih je bila u besvjesnom stanju, a oni koji su se još držali na nogama bili su previše omamljeni da bi vidjeli bilo što osim svojih čaša s pivom.
Luddie je bio potpuno u pravu; nakon tjedan dana provedenih u kuhinji Luke je bio odmoran, dobro raspoložen i željan promjene. Kad je najmlađi Braunov sin došao u baraku i saopćio mu što je poručila Meggie, upravo je prao tanjure poslije večere i razmišljao o tome da se odveze biciklom u Ingham i pridruži Arneu i ostalim momcima koji su otišli na uobičajeni subotnji provod. Sastanak s Meggie bio je vrlo ugodna alternativa; još od odmora na Athertonu povremeno je osjećao da je fizički želi, bez obzira na iscrpljenost. Samo strah od toga da će opet početi s onim svojim kad-ćemo-već-imati-svoj-dom jadikovkama, sprečavao ga je da svrati na Himmelhoch kad bi se našao u Dunnyju. Sad je, međutim, ona došla k njemu, i nije imao ništa protiv toga da provede s njom noć u krevetu. Zato je na brzinu oprao tanjure, i imao je sreću da ga nakon samo pola kilometra vožnje biciklom jedan kamion prebaci do grada. Dok je, međutim, gurao bicikl ulicom od mjesta gdje je sišao s kamiona do hotela, njegovo oduševljenje malo je splasnulo. Sve drogerije bile su zatvorene, a nije imao niti jednog prezervativa. Zastao je i zurio u izlog pun čokolada istopljenih od vrućine i izgriženih od kukaca, između kojih su ležale mrtve muhe, i slegnuo ramenima. E pa, morat će riskirati. U pitanju je samo jedna noć, a ako se nešto i dogodi, s malo sreće ovog puta može se roditi sin.
Meggie je nervozno poskočila kad je pokucao na vrata, ustala i na prstima prišla vratima.
– Tko je? – upitala je.
– Luke – čula je njegov glas.
Okrenula je ključ, odškrinula vrata i sklonila se iza njih kad ih je Luke otvorio da uđe. Čim je ušao, zalupila je vratima i naslonila se na njih, gledajući ravno u njega. Odmjerio ju je pogledom; dojke su joj bile krupnije, zaobljenije, primamljivije nego ikad, bradavice na njima više nisu bile blijedoružičaste, nego tamnocrvene, nakon porođaja. Kao stimulans bile su više nego dovoljne; pružio je ruku, privukao je sebi i odnio na krevet.
Do jutra nije progovorila ni riječi, iako su njeni dodiri poticali njegovu želju do groznice kakvu još nikad nije osjetio. Kad se probudio, ležala je odmaknuvši se, čudno udaljena od njega
S uživanjem se protegnuo, zijevnuo i iskašljao se.
– Što te je donijelo u Ingham, Meg? – upitao je.
Okrenula se i pogledala ga; oči su joj bile raširene, pune prezira.
– Reci, što te je donijelo ovamo? – ponovio je ljutito.
Nije odgovorila, samo ga je mirno, ironično promatrala, kao da nije vrijedno truda odgovarati mu. Što je bilo upravo smiješno, nakon zajedno provedene noći.
Usne su joj se razvukle, osmjehnula se.
– Došla sam da ti kažem da se vraćam kući, na Droghedu – rekla je.
Na trenutak nije povjerovao svojim ušima, a onda ju je pažljivije pogledao i shvatio da govori ozbiljno.
– Zašto? – upitao je.
– Rekla sam ti što će se dogoditi ako me ne povedeš u Sydney – rekla je.
Bio je sasvim iskreno zaprepašten.
– Zaboga, Meg! Pa to je bilo prije više od osamnaest mjeseci! A ja sam te vodio na odmor!
– Četiri prokleta skupa tjedna na Athertonu! Nisam mogao priuštiti sebi da te vodim u Sydney poslije toga!
Poslije toga bio si dva puta u Sydneyju, ali niti jednom sa mnom – rekla je tvrdoglavo. – Prvi put još kako-tako, u to vrijeme očekivala sam Justinu, ali sam bog zna da bi mi i te kako prijalo da pobjegnem od kišnog perioda u siječnju.
– Oh, bože!
– Kakva si ti tvrdica, Luke – nastavila je blago.
– Imaš dvadeset tisuća funti što si ih dobio od mene, novac koji je u stvari moj, a žališ onih nekoliko bijednih funti koliko bi te stajalo da me povedeš u Sydney. Ti i tvoj novac! Gadiš mi se!
– Nisam ga ni dirnuo – rekao je potišteno. – U banci je, do posljednjeg penija, i još više.
– Da, znam. Pare su u banci, gdje će ostati zauvijek. Nemaš namjeru da ih potrošiš, zar ne? Želiš da ga posjeduješ, da ga obožavaš kao zlatno tele. Priznaj, Luke, da si škrtac. I kakva si još neshvatljiva budala! Sa svojom ženom i kćerkom postupaš kako ne bi postupao ni sa psima, ponašaš se kao da ne postoje, o nekim njihovim potrebama da i ne govorimo! Umišljeni, samouvjereni, samoživi gade!
Blijed kao krpa, uzdrhtao, nije znao što da kaže; doživjeti da ga Meggie tako napadne, posebno nakon ovakve noći, bilo je kao smrtonosni ujed leptira. Zaprepastila ga je neopravednost njenih optužbi, ali nije bilo načina da je uvjeri u čistoću svojih pobuda. Kao sve žene, vidjela je samo vanjsku stranu stvari; jednostavno nije mogla sagledati veličanstvenu zamisao u pozadini svega.
Zato je rekao samo:
– Oh, Meg! – tonom u kojem su odzvanjali očaj, zbunjenost, rezignacija. – Nikad te nisam zlostavljao – dodao je. – Ne, sasvim sigurno nisam!! Nitko ne može reći da sam ikad bio grub prema tebi. Nitko! Nisi bila gladna, imala si krov nad glavom, bila si u toplom...
– Oh, naravno – prekinula ga je. – To ti priznajem! Nikad mi nije bilo toplije. – Odmahnula je glavom i nasmijala se. – Kakvog smisla ima sve ovo, kao da se obraćam zidu od cigle!
– I ja bih mogao reći to isto!
– Samo izvoli – rekla je Meggie ledeno, ustala i navukla gaćice. – Ne namjeravam se razvoditi od tebe rekla je. – Ne želim se ponovo udavati. Ako tebi bude potrebna rastava, znaš gdje ćeš me naći. Tehnički uzeto, krivnja je do mene, zar ne? Ja sam napustila tebe... ili bi bar tako svaki sud u ovoj zemlji presudio. Ti i sudac moći ćete plakati jedan drugom na ramenu zbog perfidnosti i nezahvalnosti žena.
– Ja tebe nisam napustio – rekao je odlučno.
– Mojih dvadeset tisuća funti možeš zadržati, Luke, ali od mene više nikad nećeš dobiti ni penija. Svojim prihodom izdržavat ću Justine, a možda još jedno dijete, ako budem imala sreće.
– To je, dakle! – rekao je. – Sve što si htjela bilo je još jedno prokleto dijete, zar ne? Zato si i došla ovamo... labuđi pjev, mali poklon od mene koji ćeš odnijeti sa sobom na Droghedu! Došla si radi tog prokletog djeteta, a ne radi menel Ja ti nikad nisam značio ništa, zar ne? Za tebe sam bio samo oploditelj! Bože, dokle smo stigli!
– Za većinu žena muškarci nisu ništa drugo – rekla je pakosno. – Ti si kadar da iz mene izvučeš ono najgore, Luke, i to na više načina nego što možeš shvatiti. Ne beri brigu! U posljednje tri i pol godine donijela sam ti više novca nego taj šećer. Ako se rodi još jedno dijete, to se tebe uopće ne tiče. Od ovog trenutka nadalje više ne želim da te vidim, dok sam živa.
Bila je već obučena. Uzela je torbicu i mali kovčeg i na vratima se okrenula, držeći kvaku u ruci.
– Dopusti da ti dam jedan mali savjet, Luke, za slučaj da sebi nađeš drugu ženu, kad budeš već previše star i umoran da siječeš trsku. Ti nemaš pojma kako se ljubi. Previše otvaraš usta, gutaš ženu kao udav. Pljuvačka mi ne smeta, ali nitko ne voli poplavu. – Zlobno je obrisala nadlanicom usta. – Dođe mi da povraćam! Luke O’Neill, sa svojim velikim Ja! Ti si nula, nitko i ništa!
Kad je otišla, ostao je sjediti na krevetu, dugo zureći u zatvorena vrata. Zatim je slegnuo ramenima i počeo se oblačiti. U sjevernom Queenslandu za to nije trebalo mnogo vremena, tek koliko da obuče kratke hlače. Ako se požuri, još će stići da se s Arneom i momcima odveze na Braunov posjed. Dobri stari Arne! Njegov dobri stari drug! Baš su muškarci ludi. Seks je jedno, a prijatelji nešto sasvim drugo.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:11 pm




PETI DEO


1935 - 1953.

FEE



14

Ne želeći da itko sazna za njen povratak, Meggie se odvezla do Droghede poštanskim kamionom koji je vozio stari Bluey Williams. Justine je ležala u košari na sjedalu do nje. Bluey je bio presretan što je vidi, i zeljan da dozna što je radila ove posljednje četiri godine, ali je ušutio kad su se približili Droghedi, jer je osjetio da želi u miru doputovati kući.
Vratila se u taj srebrnasto-smeđi kraj, vratila se u prašinu, divnu čistoću i umjerenost koja je tako nedostajala sjevernom Queenslandu. Tu nije bilo onog prebujnog rastinja ni ubrzanog truljenja da se načini mjesta za novo; tu je sve teklo sporo ili ostajalo nepromjenjivo kao sazvježđa. Klokani, krda veća nego ikad. Ljupke male simetrične vilge, okrugle, ženstvene, gotovo sramežljive. Ružičasti oblaci gala kakadua što lebde iznad kamiona. Emui u trku. Zečevi koji skakuću preko ceste dok im bijela pufnica repa drsko svjetluca na suncu. Izbijeljeni skeleti mrtvog drveća u travi. Vizije šuma na dalekom zakrivljenom horizontu kad su izbili u ravnicu kod Dibban-Dibbana, šuma za koje se samo po plavičastoj treperavoj liniji u podnožju drveća može vidjeti da nisu stvarne. Zvuk koji joj je toliko nedostajao, a za koji nikad nije pomislila da će joj nedostajati – zloslutno graktanje gavranova. Magličasti smeđi velovi prašine tjerani suhim jesenjim vjetrom koji ostavljaju dojam da se približava val prljave kiše. I trava, srebransto-smeđa trava Velikog Sjeverozapada koja se pruža prema nebu kao blagoslov.
Drogheda, Drogheda! Bijeli gumovci i sanjivi gigantski biberovci od kojih dopire glasno brujanje pčela. Torovi za stoku i zgrade od kao maslac žutog pješčenjaka, upadljivo zeleni travnjak oko velike kuće, jesensko cvijeće u vrtu, gastrolobije i zinije, lijepe kate i dalije, neveni i gerberi, krizanteme i ruže, ruže. Šljunkom posuto dvorište iza kuće, gospođa Smith koja stoji zapanjena, zatim se počinje smijati, pa plače, Minnie i Cat koje trče, mršave staračke ruke koje je stežu kao lanci. Jer Drogheda je njen dom i njoj pripada njeno srce zauvijek.
Fee je izišla da vidi kakva je to gužva.
– Zdravo, mama! Vratila sam se kući.
Sive oči nisu se promijenile, ali Meggie, sad bogatija u duši, sve je shvatila. Mama se raduje, samo ne zna kako da to pokaže.
– Napustila si Lukea? – upitala je Fee, uvjerena da gospođa Smith i djevojke imaju pravo da to čuju kao i ona.
– Da. Nikad mu se više neću vratiti. Njemu nije potreban dom, nisam mu potrebna ni ja, ni djeca.
– Djeca?
– Da. Dobit ću još jednu bebu.
Posluga je na to reagirala s: – Oh! – i – Ah! – a Fee je izrekla svoj sud odmjerenim glasom koji ipak nije mogao prikriti radost.
– Ako vas ne želi, onda si dobro uradila što si se vratila kući. Ovdje će uvijek biti mjesta za tebe.
Njena stara soba čiji prozori gledaju na Domaći pašnjak i vrt. Susjedna soba za Justinu i novu bebu, kad se rodi. Oh, kako je divno naći se opet kod kuće!
I Bob je bio sretan što je vidi. Malo povijen, čvrst, kao ispečen od sunca, sve je više postajao sličan Paddyju. Bio je jednako blag i istovremeno odlučan, ali možda zato što nikad nije stvorio vlastitu obitelj, nedostajalo mu je Paddyjevo očinsko držanje. A bio je i pomalo sličan Fee. Tih, zatvoren u sebe, nije pokazivao što osjeća ni što misli. On je već dobro zašao u tridesete godine, pomislila je Meggie iznenadivši se, a još nije oženjen! Zatim su došli Jack i Hughie, dvije kopije Boba, samo bez njegovog autoriteta, i stidljivim osmijesima izrazili zadovoljstvo što se vratila kući. U tome je stvar, pomislila je; previše su sramežljivi, a takvim ih je načinila zemlja, zemlja kojoj nisu potrebne društvene manire i sposobnost izražavanja osjećaja. Njoj je potrebno samo ono što joj daju, šutljiva ljubav i potpuna odanost.
Svi Clearyjevi našli su se kod kuće te večeri da istovare kamion pun žita što su ga Jims i Patsy dovezli iz skladišta AML & F-a u Gillyju.
– Zemlja nikad nije bila tako suha, Meggie – rekao je Bob. – Kiša nije pala već dvije godine, niti jedna kap. A kunići su gora napast nego klokani, pojedu više trave nego-ovce i klokani zajedno. Pokušat ćemo prihranjivati ovce, ali znaš već kakve su.
Meggie je vrlo dobro znala kakve su ovce. Glupe, nesposobne da shvate ono osnovno što im osigurava opstanak. Mozak prvobitne divlje ovce potpuno je zakržljao u toku selekcije kojom je stvorena ta, vunom bogata ovčja aristokracija. Te ovce nisu htjele jesti ništa osim trave ili lišća posječenog grmlja, ali nije bilo Ijudi koji bi mogli nasjeći grmlja za sto tisuća ovaca.
– Bit će, znači, posla i za mene? – upitala je.
– Hoće li biti posla? Ako nastaviš raditi na unutrašnjim pašnjacima, Meggie, oslobodit ćeš par muških ruku za sječu grmlja.
Dosljedni zadanoj riječi, blizanci su se definitivno vratili kući. Kad su navršili četrnaest godina, zauvijek su napustili Riverview, jedva čekajući da se vrate u svoje beskrajne ravnice. Izgledali su kao mlađe izdanje Boba, Jacka i Hughieja kad su se pojavili u odjeći koja je postupno zamjenjivala nekadašnje sive platnene hlače i flanelske košulje stočara na Velikom Sjeverozapadu – jahačkim hlačama od bijele umjetne kože, bijelim košuljama, plitkim šeširima od siva pusta sa širokim obodom i niskim, mekanim čizmicama niskih peta. Samo neki mješanci s urođenicima iz sirotinjskog dijela Gillyja imitirali su kauboje s američkog Zapada, noseći bogato ukrašene čizme s visokim potpeticama i ogromne stetsone. Za čovjeka iz ravnice takva oprema predstavljala je beskorisno kinđurenje, dio jedne sasvim različite kulture. Bilo je nemoguće hodati kroz bush u čizmama s visokim potpeticama, a to je bilo često nužno. Ogromni stetsoni bili su preteški i pretopli.
Kestenjasta je kobila uginula, uginuo je i crni ždrijebac, štale su bile prazne. Meggie je tvrdila da će joj odgovarati i bilo koji od konja za rad, ali Bob je otišao do Martina Kinga i kupio dva polukrvna grla – jednu bjeličastu kobilu s crnom grivom i crnim repom, i jednog kestenjastog ždrijepca dugih nogu. Iz nekog razloga smrt kestenjaste kobile pogodila je Meggie teže nego stvarni rastanak s Ralphom; bila je to, vjerojatno, neka zakašnjela reakcija. Kao da je ta činjenica jasnije nego bilo što drugo potvrđivala da je zauvijek otišao. Bilo je, međutim, lijepo ponovo jahati pašnjacima sa čoporom pasa, gutati prašinu stada što bleji, promatrati ptice, nebo, ravnicu.
Vladala je nezapamćena suša. Trava na Droghedi uvijek je znala preživjeti suše, bar one kojih se Meggie sjećala, ali je ovo bilo nešto sasvim drugo. Trave je bilo samo mjestimice, a između busenja vidjela se tamna zemlja, pokrivena gustom mrežom pukotina koje su zjapile kao rane na popucalim usnama. Za to je trebalo uglavnom zahvaliti kunićima. Ža četiri godine njenog izbivanja iznenada su se namnožili preko svake mjere, iako su i ranije pričinjali velike štete. Ovog se puta jednostavno, gotovo preko noći, njihov broj povećao daleko preko točke zasićenja. Bilo ih je posvuda i proždirali su ogromne količine dragocjene trave.
Naučila je postavljati zamke za kuniće, iako nije voljela gledati ta simpatična mala stvorenja zdrobljena i dičnim raljama, ali je bila previše čvrsto nogama na zemlji da bi izbjegavala ono što je bilo nužno raditi. Ubijati da se preživi nije okrutnost.
– Neka Bog sprži onog Engleza koji je iz čežnje za domovinom dopremio ovamo prvi par kunića – govorio je Bob ogorčeno.
Kunića nije bilo u Australiji i njihovo dopremanje, iz sentimentalnih razloga, potpuno je poremetilo ekološku ravnotežu kontinenta, što nije bio slučaj s ovcama i rogatom stokom, čije je razmnožavanje od početka budno kontrolirano. U Australiji kunići nisu imali prirodnog neprijatelja koji bi ograničio njihovo razmnožavanje, a dovezene lisice nisu se aklimatizirale, Čovjek je morao preuzeti ulogu neprirodnog neprijatelja, ali je bilo premalo ljudi a previše kunića.
Kad je postala prekrupna da bi mogla jahati, Meggie je provodila dane na imanju u društvu gospođe Smith, Minnie i Cat, šijući i pletući za malo stvorenje koje se batrgalo u njoj. Bio je (uvijek je mislila o njemu u muškom rodu) dio nje, kako to Justine nikad nije bila; nije patila od mučnine ni od potištenosti, i nije joj bilo nimalo teško nositi ga. Možda je za to nesvjesno bila zaslužna upravo Justine; sada kad se sićušno nerazumno stvorenje blijedih očiju počelo pretvarati u izvanredno inteligentnu djevojčicu, Meggie se našla opčinjena čitavim tim procesom i svojim djetetom. Davno su prošla vremena kad je bila ravnodušna prema Justini, i čeznula je za tim da svoju kćerku obaspe izljevima ljubavi, da je mazi, grli, da se smije s njom. Uljudno odbijanje bilo je uvijek šok, ali Justine je tako reagirala na svaki njen pokušaj da joj se na taj način približi.
Kad su Jims i Patsy napustili Riverview, gospođa Smith se ponadala da će se vratiti pod njeno okrilje, i grdno se razočarala kad je ustanovila da oni namjeravaju najveći dio vremena provoditi na pašnjacima. I tako se gospođa Smith okrenula maloj Justini, samo da bi doživjela isto što i Meggie. Činilo se da Justine ne želi da je itko mazi, ljubi i igra se s njom.
Prohodala je i progovorila vrlo rano, sa devet mjeseci. Kad je jednom stala na noge i ovladala vrlo rječitim govorom, nastavila je da ide svojim vlastitim putem i radi samo ono što joj se sviđa. Ne može se reći da je bila bučna, neposlušna ili prkosna, ali bilo je vrlo teško nametati joj svoju volju. Meggie nije znala ništa o genima, ali da je znala, imala bi materijala za razmišljanje o rezultatima koje je dalo miješanje krvi Armstrongovih, Clearyjevih i O’Neillovih. To je moralo dati jaku ljudsku čorbu.
Najviše ih je sve zbunjivalo uporno odbijanje Justine da se osmjehne ili nasmije. Stanovnici Droghede samo što nisu stajali na glavi nastojeći da od nje izmame osmijeh, ali bez uspjeha. U ozbiljnosti držanja čak je nadmašivala svoju baku.
Prvi listopada, kad je Justine imala točno šesnaest mjeseci, Meggie je na Droghedi rodila sina. Dijete je došlo na svijet sasvim neočekivano, gotovo četiri tjedna prije roka. Meggie je osjetila samo dvije-tri snažne kontrakcije, istekla je voda i Fee i gospođa Smith prihvatile su dijete samo nekoliko minuta nakon što su telefonirale doktoru. Meggie je jedva imala vremena da se raširi. Bolovi su bili neznatni i sve je prošlo tako brzo da se činilo kao da ničeg nije bilo. Iako je zbog tako naglog dolaska djeteta na svijet morala izdržati zašivanje, Meggie se osjećala izvanredno. Potpuno suhe kad je rodila Justinu, dojke samo što joj nisu pucale od obilja mlijeka. Ovog puta nije bilo potrebe za bočicom i kutijama hrane za dojenčad.
A dječak je bio tako lijep! Dugačak i vitak, s ćubom kao lan plave kose na savršeno pravilnoj glavici i zivahnim plavim očima, za koje se nije činilo da će kasnije promijeniti boju. A kako bi se i mogle promijeniti? Bile su to Ralphove oči, kao što su mu i i ruke bile Ralphove, kao što su nos i usta bili Ralphovi, čak i noge! Meggie je sad imala razloga da se raduje što je Luke bio po građi, boji očiju i crtama lica vrlo sličan Ralphu. Ruke, međutim, oblik obrva, kosa iznad čela, oblik prstiju na rukama i nogama, sve je to bilо previše Ralphovo, a premalo Lukeovo. Mogla se sa samo nadati da se nitko neće sjetiti što je tu čije.
– Jesi li odlučila kakvo ćeš mu ime dati? – upitala je Fee, koja je očigledno bila očarana djetetom.
Meggie ju je promatrala kako stoji, držeći dijete, sretna. Mama će opet voljeti nekoga; oh, možda ne onako kao što je voljela Franka, ali će bar pokazivati neke osjećaje.
– Nazvat ću ga Dane.
– Kakvo čudno ime! Zašto? Je li to ime iz obitelji O’Neill? Mislila sam da si raskinula s O’Neillovima.
– To ime nema nikakve veze s Lukeom. To je njegovo ime, i ničije više. Mrzim obiteljska imena, to je kao da želiš da u dijete uđe dio neke druge osobe. Justinu sam nazvala Justine jednostavno zato što mi se sviđalo to ime, a iz istog razloga dat ću Daneu ime Dane.
– Pa sad, zbilja ne zvuči loše – suglasila se Fee.
Meggie joj je namignula; grudi su joj bile prepune.
– Bit će bolje da ga daš meni, mama. Oh, samo se nadam da je gladan! I nadam se da stari Bluey neće zaboraviti da mi donese onu pumpicu za grudi, jer ćeš inače morati ići u Gilly po nju.
Bio je gladan i vukao je tako snažno da su joj njegova mala bezuba usta zadavala bol. Promatrala ga je, zatvorene oči s tamnim, na vrhovima zlatnim trepavicama, paperjaste obrve, male pokretne obraze, ispunjena takvom ljubavlju da je to osjećala gotovo kao fizički bol.
On joj je dovoljan, mora biti dovoljan, više od toga neću dobiti. Ali tako mi Boga, Ralphe de Bricassart, tako mi Boga koga voliš više od mene, nikad nećeš saznati što sam ti ukrala – što sam ukrala tebi i njemu. Nikad ti neću reći istinu o Daneu. Oh, moje dijete! Pomaknula se na jastuku tako da mu bude udobnije na njenoj ruci, i da može bolje vidjeti to savršeno malo lice. Moje dijete! Moje si, nikad te neću dati nikom drugom, a najmanje tvom ocu koji je svećenik i ne smije čak ni priznati da ti je otac. Zar to nije divno!?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:11 pm




Brod je pristao u Genovi početkom travnja. Nadbiskup Ralph stigao je u Italiju u punom sjaju mediteranskog proljeća i uhvatio vlak za Rim. Da je tražio, dočekao bi ga šofer i odvezao u Rim službenim vatikanskim kolima, ali se bojao osjećaja da se Crkva ponovo zatvara oko njega, i želio je da taj trenutak što više odgodi. Vječni grad. Zaista je tako, pomislio je, zureći kroz prozor taksija u kampanile i crkve, trgove s golubovima, raskošne fontane, rimske stupove na temeljima utonulim u davna stoljeća. Za njega je sve to, međutim, bilo tek dekor. Bio mu je važan samo dio Rima zvani Vatikan, Vatikan s njegovim veličanstvenim dvoranama i ništa manje luksuznim privatnim odajama.
Redovnik dominikanac u crno-bijeloj halji odveo ga je kroz dugačke mramorne hodnike s visokim svodovima, pored brončanih i kamenih skulptura kojima bi se ponosio svaki muzej, pored velikih slika iz radionica Giotta, Rafaela, Botticellija, fra Angelika. Nalazio se u uredu velikog kardinala, bogata obitelj Contini-Verchese očigledno nije žalila sredstava da uljepša boravište svog uglednog potomka.
U sobi punoj zlata i slonovače, ukrašenoj slikama i tapiserijama raskošnih boja, sa francuskim namještajem i sagovima, s mnogo detalja purpurne boje, sjedio je Vittorio Scrabanza, kardinal di Contini-Verchese. Sitna glatka ruka, s prstenom na kojem je svjetlucao veliki rubin, pružila se prema njemu u znak dobrodošlice. Sretan što ima razlog da obori pogled, nadbiskup Ralph prešao je preko sobe, kleknuo, prihvatio ruku da poljubi prsten, a onda je pritisnuo obraz uz kardinalovu ruku, svjestan da ne može lagati, iako je to namjeravao sve do trenutka kad je usnama dodirnuo taj simbol duhovne moći, vječne vlasti.
Kardinal Vittorio položio je drugu ruku na povijeno rame i klimnuo glavom redovniku da se udalji, a kad su se vrata tiho zatvorila, ruka mu je prešla s ramena na kosu, neko se vrijeme zadržala na njoj a onda nježno sklonila vlasi s oborenog čela. Promijenila se, ta kosa; ubrzo više neće biti crna nego boje sirovog željeza. Sagnuta su se leđa ukrutila, povijena ramena izravnala. Nadbiskup Ralph pogledao je svom pretpostavljenom ravno u oči.
Ah, promjena je velika! Usta su se povila, upoznala bol i postala osjećajnija; oči prekrasne boje i oblika, lijepo postavljene, bile su ipak sasvim drukčije od onih kojih se sjećao tako živo kao da su neprestano bile pred njim. Kardinal Vittorio uvijek je zamišljao da je Isus imao plave oči, slične Ralphovim – mirne, odvojene od onog što vide pa prema tome sposobne da obuhvate sve, shvate sve. Možda je to, međutim, bila pogrešna predodžba. Kako bi netko mogao suosjećati s čovječanstvom i patiti za njega a da mu se to ne vidi u očima?
– Dođite, Ralphe, i sjedite!
– Vaša eminencijo, želio bih da se ispovjedim.
– Kasnije, kasnije! Najprije ćemo razgovarati, i to na engleskom. Ovih dana uši su kamo god se okreneš, ali, hvala našem dragom Isusu, uši koje ne razumiju engleski. Sjedite, Ralphe, molim vas! Oh, divno je što vas ponovo vidim! Nedostajali su mi vaši mudri savjeti, vaša racionalnost, vaše drugarstvo. Nisu mi dali nikoga koga bih mogao zavoljeti upola koliko vas.
Osjećao je kako mu se mozak ponovo uključuje u propisani formalizam, kako mu se misli same uklapaju u krute fraze; Ralph de Bricassart bio je više od većine ljudi svjestan koliko se sve u čovjeku mijenja, zavisno od društva u kojem se kreće, čak i govor. Laki, tečni, govorni engleski jezik nije bio zbog tih ušiju. Zato je sjeo, nedaleko, točno nasuprot krhkom liku u purpurnom moareu čija se boja mijenjala i nije se mijenjala, zadržavajući uvijek čudnu osobinu da se na rubovima stapa s okolinom, a ne izdvaja od nje.
Teret strahovitog umora koji ga je pritiskao tjednima kao da je iznenada postao lakši; pitao se zašto je toliko strepio od tog susreta kad je u srcu bio siguran da će ga njegov prijatelj shvatiti i oprostiti mu. Stvar, međutim, nije bila u tome, uopće nije bila u lome. On sam osjećao se krivim što je pogriješio, što se pokazao nedoraslim svojim težnjama, što je razočarao čovjeka koji ga je volio, koji je bio dobar prema njemu, koji mu je bio pravi prijatelj. Osjećao se krivim što, izgubivši čistoću, dolazi k tom prečistom čovjeku.
– Svećenici smo, Ralphe, ali smo još nešto prije toga, nešto što smo bili dok još nismo postali svećenici i od čega ne možemo pobjeći, iako nas svećeničko zvanje na izvjestan način izdvaja. Ljudi smo, sa svim ljudskim slabostima i manama. Nema ničega što biste mi mogli reći a što bi moglo izmijeniti moje mišljenje o vama, stvarano godinama što smo ih proveli zajedno; ništa što biste mi mogli reći ne može me navesti da vas manje cijenim ili manje volim. Znam da ste godinama uspijevali da izbjegnete suočenje s tom našom urođenom slabošću, s onim ljudskim u nama, ali sam uvijek znao da vas to neće mimoići, kao što nije mimoišlo nikog od nas. Čak ni samog Svetog Oca, koji najponizniji i najhumaniji od nas svih.
– Prekršio sam zavjet, vaša eminencijo. To se ne oprašta tek tako. To je svetogrđe.
– Zavjet o siromaštvu prekršili ste još davno, kad ste prihvatili nasljedstvo Mary Carson. Ostaje još zavjet o poslušnosti i čistoti, zar ne?
– Onda sam prekršio sva tri, vaša eminencijo.
– Želio bih da me zovete Vittorio, kao nekada! Nisam ni šokiran, Ralphe, ni razočaran. Sve se događa onako kako to naš Gospodin Isus Krist želi, i mislim da ste morali naučiti jednu važnu lekciju koja se ne može savladati na manje bolan način. Bog je tajanstven, njegove motive često nismo kadri shvatiti svojim bijednim umom. Mislim, međutim, da ono što ste uradili niste uradili laka srca, da niste tek tako odbacili zavjete kao nešto bezvrijedno. Ja vas dobro poznajem. Znam da ste ponosni, da volite što ste svećenik, da ste potpuno svjesni svoje izdvojenosti. Možda vam je upravo ta lekcija bila potrebna da se oslobodite oholosti, da shvatite da ste prije svega čovjek i prema tome da niste nešto posebno, kao što mislite. Nije li tako?
– Tako je. Nedostajala mi je skromnost, i mislim da sam na izvjestan način izjednačavao sebe sa samim Bogom. Griješio sam teško i neoprostivo. Ne mogu oprostiti sebi, kako onda mogu očekivati Božji oprost?
– Ponos? Ralphe, ponos! Nije vaše da opraštate, zar to dosad niste shvatili? Samo Bog može oprostiti. Samo Bog! A on oprašta uvijek kada je kajanje iskreno. Oprostio je veće grijehe mnogo većim svecima, znate, kao i mnogo većim zločincima. Mislite da nije oprostio princu Luciferu? Oprostio mu je onog trenutka kad se pobunio. Njegova sudbina vladara pakla njegovo je vlastito, a ne Božje djelo. Zar on sam nije to rekao? »Bolje je vladati u paklu nego služiti u raju!« On nije mogao savladati svoj ponos, nije mogao podrediti svoju volju volji nekog drugog, makar taj netko bio i sam Bog. Ne bih želio vidjeti kako pravite istu grešku, najdraži moj prijatelju! Poniznost je bilo jedino što vam je nedostajalo, a upravo ta osobina čini sveca... ili čovjeka... velikim. Dok pitanje oproštaja ne prepustite Gospodinu nećete dostići potrebnu mjeru poniznosti.
Čvrsto se lice iskrivilo.
– Da, znam da imate pravo. Moram prihvatiti ono što jesam ne postavljajući pitanja, moram težiti da budem bolji ne ponoseći se onim što jesam. Kajem se, i zato ću se ispovjediti i čekati oproštaj. A zaista se kajem, gorko se kajem. – Uzdahnuo je, a njegov pogled odavao je unutrašnji sukob koji odmjerene riječi nisu mogle izraziti, bar ne u toj sobi. – Ipak, Vittorio, na izvjestan način ništa drugo nisam mogao učiniti. Mogao sam je, ili uništiti, ili primiti taj teret na sebe. U to vrijeme činilo mi se da izbora nema, zato što je zaista volim. Nije njena krivica što nikad nisam htio da se ta ljubav proširi na tjelesne odnose. Njena sudbina postala je za mene važnija od moje vlastite. Do tog trenutka uvijek sam najprije mislio na sebe, smatrao sam da sam ja važniji od nje što sam svećenik, a ona je neko niže biće. Shvatio sam, međutim, da sam za to što je postala odgovoran ja... Trebalo je da je pustim da ide svojim putem dok je još bila dijete, a to nisam učinio. Nosio sam je u svom srcu i ona je to znala. Da sam je uistinu iščupao iz srca, ona bi i to znala i postala bi netko na koga ne mogu utjecati. – Osmjehnuo se. – Vidite da se imam za što kajati. Pokušao sam pomalo sam stvarati.
– Je li to bila Ruža?
Nadbiskup Ralph zabacio je glavu i pogledao u strop s pozlaćenim ornamentima i barokni luster od muranskog stakla.
– A zar bi mogao biti tko drugi? Ona je moj jedini pokušaj stvaranja.
– A hoće li s njom, Ružom, sad biti sve u redu? Da joj ovim niste nanijeli više zla nego da ste je odbili?
– Ne znam, Vittorio, a želio bih znati! U ono vrijeme to je naprosto izgledalo jedino što mogu učiniti. Nemam prometejski dar gledanja u budućnost, a emocije umanjuju našu moć rasuđivanja. Osim toga, to se jednostavno... dogodilo! Mislim, ipak, da joj je bilo najviše potrebno ono što sam joj dao, ta potvrda njenog identiteta kao žene. Ne želim reći da nije znala da je žena, ja to u stvari nisam znao. Da sam od početka u njoj vidio ženu, možda bi bilo drukčije, ali godinama sam u njoj vidio samo dijete.
– Previše opravdanja nalazite za sebe, Ralphe, i još niste zreli za oproštaj. Boli vas, zar ne, što ste bili toliko čovjek da popustite ljudskim slabostima? Je li sve što ste učinili zaista bila tek plemenita žrtva?
Iznenađen, pogledao je u bistre, tamne oči, i u njima vidio svoj odraz, dva sitna, beznačajna lika.
– Nije – rekao je. – Čovjek sam i kao čovjek našao sam u njoj uživanje kakvo nisam znao da postoji. Nisam znao da čovjek tako doživljava ženu, da žena može biti izvor takve ogromne sreće. Poželio sam da se nikad ne rastanem od nje, ne samo zbog njenog tijela već jednostavno zato što je divno biti kraj nje... razgovarati s njom, šutjeti s njom, jesti ono što je skuhala, smijati se s njom, dijeliti njene misli... Nedostajat će mi dok sam živ.
U žućkastom asketskom licu bilo je nečega što ga je neobjašnjivo podsjetilo na Meggie u trenucima rastanka; bio je to izraz suglasnosti s preuzimanjem duhovnog tereta, odlučnosti da se ide dalje, usprkos teretu, usprkos bolu, usprkos tuzi. Što zna taj čovjek, taj kardinal u crvenoj svili, čija je jedina ljudska slabost njegova lijena etiopska mačka?
– Ne mogu se kajati zbog onog što sam doživio s njom – nastavio je Ralph, jer kardinal nije rekao ništa. – Kajem se zbog toga što sam prekršio svete zavjete koji me obavezuju. Nikad više neću moći obavljati svoje svećeničke dužnosti s istom predanošću, s istim žarom. Zbog toga se gorko kajem. Ali Meggie?
Izraz njegova lica kad je izgovorio to ime, natjerao je kardinala Vittorija da se ponovo okrene borbi sa vlastitim mislima. – Kajati se zbog Meggie značilo bi ubiti je. – Umorno je prešao rukom preko očiju. – Ne znam je li to što sam rekao sasvim jasno, da li bar približno govori ono što mislim. Siguran sam da do kraja života neću uspjeti pravim riječima izraziti ono što osjećam za Meggie. – Nagnuo se naprijed kad ga je kardinal pogledao, prateći kako se njegova dvojna slika u kardinalovim očima povećava. Vittorijeve oči bile su kao ogledala; odbijale su ono što su vidjele ne dopuštajući nikome da vidi ono što se događa iza njih. Oči Meggie imale su sasvim suprotnu osobinu – kroz njih se moglo gledati duboko, duboko, do same njene duše. – Meggie je blagoslov – rekao je. – Ona je za mene nešto sveto, posebna vrsta svetinje.
– Da, razumijem – uzdahnuo je kardinal. – Dobro je što tako osjećate. To će u očima našeg Gospodina ublažiti vaš veliki grijeh. Za vaše dobro, savjetujem vam da odete na ispovijed kod oca Giorgia, a ne kod oca Guillerma. Otac Giorgio neće pogrešno protumačiti vaše osjećaje i mišljenja. Spoznat će istinu. Otac Guillermo ima manje razumijevanja za takve stvari i mogao bi posumnjati u iskrenost vašeg kajanja.
– Na njegovim tankim usnama zaigrao je jedva primjetan osmijeh, kao sjena. – I oni su samo ljudi, dragi moj Ralphe, oni koji slušaju ispovijedi velikih. Nemojte to zaboraviti dok ste živi. Samo to što su svećenici čini ih posudama u kojima je Bog, a u svemu ostalom samo su ljudi. Oproštaj koji daju dolazi od Boga, ali uši koje slušaju i mozak koji sudi jesu ljudski.
Netko je diskretno pokucao na vrata; kardinal Vittorio je šutke sjedio i promatrao kako redovnik spušta na stolić pladanj s priborom za čaj.
– Vidite, Ralphe, od boravka u Australiji držim se običaja da poslije podne pijem čaj. Sad ga u kuhinji pripremaju sasvim dobro, iako im je dugo trebalo da nauče. – Kad je nadbiskup Ralph posegnuo za čajnikom, zaustavio ga je pokretom ruke. – Ah, ne! Sam ću natočiti čaj. Volim biti ’mama’.
– Na ulicama Genove i Rima vidio sam mnogo ljudi u crnim košuljama – rekao je nadbiskup Ralph, promatrajući kako kardinal Vittorio toči čaj u šalice.
– Specijalni Duceovi odredi. Pred nama su teška vremena, dragi moj Ralphe. Sveti Otac nepokolebljivo stoji na stanovištu da u Italiji ne smije doći do razilaženja između Crkve i svjetovne vlasti, i on je tu u pravu, kao i u svemu drugom. Ma što se dogodilo, moramo sačuvati slobodu da pružamo duhovno vodstvo svoj našoj djeci, pa čak ako rat dovede do toga da se naša djeca podijele i međusobno ubijaju u ime katoličkog Boga. Bez obzira na to kojoj se strani priklonila naša srca i osjećaji, moramo se truditi da Crkva ostane odvojena od političkih ideologija i međunarodnih sukoba. Želio sam da dođete ovamo, jer znam da vaše lice neće odati ono što vam mozak misli, bez obzira na ono što se odigrava pred vašim očima, i zato što posjedujete diplomatski instinkt kakav još nikad nisam sreo.
Nadbiskup Ralph sumorno se osmjehnuo.
– Podržavat ćete moju karijeru usprkos meni, zar ne? Pitam se što bi se dogodilo sa mnom da vas nisam upoznao.
– Oh, postali biste sidnejski nadbiskup, što je visok i važan položaj – rekao je kardinal, široko se osmjehujući. – Naš život, međutim, nije u našim rukama. Sreli smo se zato što je tako moralo biti, upravo kao što se moralo dogoditi da zajedno radimo za Svetog Oca.
– Ne vidim da ćemo uspjeti na tom putu – rekao je nadbiskup Ralph. – Mislim da će rezultat biti isti kao i kod svih drugih pokušaja da se postupa nepristrasno. Voljeti nas neće nitko, prezirat će nas svi.
– Svjestan sam toga, a to zna i sam Sveti Otac. Ništa drugo, međutim, ne možemo učiniti. Ništa nas, uostalom, ne može spriječiti u tome da se privatno molimo za brzi pad Ducea i Führera, zar ne?
– Zaista vjerujete da će doći do rata?
– Ne vidim nikakve mogućnosti da ga izbjegnemo.
Mačka njegove eminencije napustila je sunčani kut sobe, gdje je spavala, i malo nespretno skočila na purpurno krilo. Bila je već stara.
– Ah, Sheba! Pozdravi našeg starog prijatelja Ralpha, koga si nekad voljela više od mene.
Setanske žute oči dostojanstveno su odmjerile nadbiskupa i sklopile se. Nadbiskup i kardinal nasmijaše se.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:12 pm






15

Drogheda je dobila prvi radio-aparat. Progres je konačno stigao u Gillanbone u obliku radio-stanice Australske komisije za radio-difuziju, i tako se pojavilo sredstvo koje je kao oblik masovne zabave moglo konkurirati zajedničkoj telefonskoj liniji. Sam radio-aparat bio je prilično ružan predmet u kutiji od orahovog drveta, postavljen na jednu od lijepih stilskih komoda u dnevnoj sobi, u kojoj je bio skriven automobilski akumulator koji ga je napajao.
Svakog jutra gospođa Smith, Fee i Meggie uključivale su radio da čuju lokalne vijesti i vremensku prognozu, a Fee i Meggie uvijek su slušale i večernje vijesti iz studija ABC-a. Ta neposredna veza s vanjskim svijetom uvijek ih je ispunjavala nekim čudnim osjećajem. Bilo je neobično slušati o poplavama, požarima i kiši u raznim dijelovima zemlje, o zategnutoj situaciji u Evropi i političkim pitanjima bez posredovanja Bluey Williamsa i njegovih starih novina.
Kada je u petak 1. rujna radio javio da je Hitler napao Poljsku, vijest su čule samo Fee i Meggie, ali joj nisu posvetile neku posebnu pažnju. Već mjesecima se nagađalo hoće li ili neće biti rata, a Evropa je, osim toga, bila na drugom kraju svijeta. To nije imalo nikakve veze s Droghedom, a Drogheda je bila središte svemira. U nedjelju 3. rujna, međutim, svi muškarci vratili su se s pašnjaka da prisustvuju misi koju je držao otac Watty Thomas. Njih je situacija u Evropi i te kako zanimala. Ni Fee ni Meggie nije palo na pamet da im saopće vijest od petka, a otac Watty, koji je možda nešto znao o tome, žurio se da što prije stigne u Narrengang.
Radio je, kao i obično, uključen tek uvečer, kad je bilo vrijeme za vijesti, ali umjesto odsječnog, stopostotno oksfordskog naglaska spikera, iz aparata je odjeknuo blagi, čisto australski glas premijera Roberta Gordona Menziesa.
– Zemljaci Australci, imam žalosnu dužnost da vas službeno obavijestim da je, zbog upornog odbijanja Njemačke da prekine s invazijom Poljske, Velika Britanija objavila rat Njemačkoj i da je, prema tome, Australija također u ratu... Hitlerove ambicije očigledno se ne svode na to da ujedini sav njemački narod u jednu državu, nego da uspostavi njenu dominaciju nad svim zemljama koje može pokoriti silom. Takvo stanje stvari ne garantira sigurnost u Evropi i mir u svijetu... Nema nikakve sumnje da će uz Veliku Britaniju stati i narodi čitavog britanskog svijeta... Svoju obrambenu snagu, i snagu majke Domovine, povećat ćemo na najefikasniji način ako održimo i proširimo proizvodnju, nastavimo rad i poslovanje, očuvamo zaposlenost i time našu privrednu moć. Znam da će, bez obzira na ono što osjećamo, Australci shvatiti da je to najbolji put. Neka Bog u svojoj milosti i velikodušnosti pomogne svijetu da se što prije oslobodi ove strašne more...
U salonu je zavladala mrtva tišina, ispunjena samo glasom Nevillea Chamberlaina koji je preko kratkih valova čitao svoju poslanicu narodima Britanije. Fee i Meggie netremice su promatrale muškarce.
Šutnju je prekinuo Bob.
– Računajući i Franka, ima nas šest. Svi smo na zemlji, osim Franka, što znači da nas neće zvati u vojsku. Od naših stočara, šestorica će vjerojatno htjeti u vojsku, a dvojica će radije ostati, mislim.
– Ja bih u vojsku! – rekao je Jack, blistavih očiju.
– I ja – dodao je spremno Hughie.
– Mi također – rekao je Jims u svoje ime i u ime šutljivog Patsyja.
Svi su, međutim, zurili u Boba, očekujući da on odluči.
– Moramo postupiti razumno – rekao je. – Vuna je ratni materijal, i ne služi samo za izradu odjeće. Upotrebljava se za pakiranje municije i eksploziva i za sto drugih stvari o kojima pojma nemamo, siguran sam. Imamo i goveda, a od starih ovaca i ovnova dobivaju se kože, ljepilo, loj, lanolin, sav materijal potreban u ratu. Zbog toga ne možemo svi otići i ostaviti Droghedu da se brine sama o sebi, bez obzira na naše želje. Rat je, i bit će vrlo teško naći zamjenu za stočare koji će otići. Suša vlada već treću godinu, moramo sjeći grmlje, a kunići će nas izluditi. Trenutno, dužnost nam je da ostanemo na Droghedi, što nije naročito uzbudljivo u usporedbi s bitkama, ali je jednako korisno. Ovdje treba da damo sve od sebe.
Lica su se muškaraca opustila, lica žena zablistala.
– A što će biti ako se stvar otegne duže nego što Željezni Bob misli? – upitao je Hughie, posluživši se popularnim nadimkom predsjednika vlade.
Bob je dugo razmišljao, a njegovo od sunca i vjetra preplanulo lice pokrilo se dubokim borama.
– Ako stvari krenu loše i ako se rat otegne, mislim da ćemo uz dvojicu stočara moći osloboditi dvojicu Clearyjevih, ali samo ukoliko Meggie pristane da opet pošteno zapne i primi na sebe poslove na unutrašnjim pašnjacima. Bit će to strahovit napor, beznadan u dobrim godinama, ali s obzirom na sušu, mislim da će pet muškaraca i Meggie, radeći sedam dana tjedno, moći obaviti sve što je potrebno. To će posebno teško pasti Meggie, sa dvoje male djece.
– Što se mora, nije teško – rekla je Meggie. – Gospođa Smith neće odbiti da pomogne i preuzme na sebe brigu o Daneu i Justini. Kad mi kažeš da ti je potrebna moja pomoć da održiš punu proizvodnju, ja ću preuzeti na sebe unutrašnje pašnjake.
– Onda smo ta dvojica mi – rekao je Jims ožarenog lica.
– Ne, to smo Hughie i ja – rekao je Jack brzo.
– Najispravnije bi bilo da pođu Jims i Patsy rekao je Bob polako. – Najmlađi ste i najmanje iskusni kao stočari, dok smo kao vojnici svi podjednako neiskusni. Ali vi imate samo šesnaest godina, momci.
– Dok se pokaže kako kreću stvari, imat ćemo sedamnaest – našao je rješenje Jims. – Izgledamo stariji nego što jesmo, pa kod regrutacije neće biti problema, ako nam ti daš pismeno odobrenje, koje će potvrditi Наrrу Gough.
– E pa, zasad još ne ide nitko. Treba najprije da vidimo možemo li povećati proizvodnju na Droghedi, usprkos suši i kunićima.
Meggie je tiho izišla iz salona i otišla uza stube u dječju sobu. Dane i Justine su spavali, svako u svom bijelo obojenom krevetiću. Prošla je pored kćeri, stala iznad sina i dugo ga promatrala.
– Hvala bogu što si još beba – rekla je.
Rat je poremetio mali svijet Droghede tek nakon godinu dana. U toku te godine stočari su odlazili jedan za drugim, kunići su nastavili da se množe, a Bob se junački borio da bilanca Droghede bude dostojna ratnog napora zemlje. A onda je, početkom lipnja 1940, stigla vijest da su Britanske ekspedicione snage evakuirane iz Dunkirka, i u centre za regrutaciju počele su stizati tisuće dobrovoljaca od kojih je trebalo da bude formirana Druga australska armija. Među njima bili su i Jims i Patsy.
Za četiri godine jahanja po pašnjacima po svakom vremenu, lica i tijela blizanaca izgubila su mladenački izgled. Po njihovim smirenim licima, s mrežom bora oko očiju i od nosa prema krajevima usta, bilo je nemoguće odrediti koliko im je godina. Predali su svoja pisma i primljeni su bez primjedbe. Ljude iz busha vojska je rado primala. Obično su bili dobri strijelci, znali su od kakve je vrijednosti savjesno izvršavanje naređenja i bili su sposobni da izdrže velike napore.
Jims i Patsy trebalo je da se jave u Dubbo, ali se već znalo da će biti upućeni u logor u Ingleburnu, nedaleko od Sydneyja, pa su svi došli na noćni vlak da ih isprate. Istim vlakom i iz istog razloga putovao je i Cormac Carmichael, Edenov najmlađi sin. Pokazalo se da odlazi u isti logor. I tako su obitelji smjestile svoje sinove u udobni odjeljak prvog razreda, a onda su svi u neprilici stajali naokolo, željni da se izljube i isplaču i učine rastanak toplijim, ali sputani onim tipično britanskim nepovjerenjem prema javnom očitovanju osjećaja. Velika parna lokomotiva C-36 tužno je zatulila, a otpravnik vlakova puhnuo je u pištaljku. Meggie se nagnula i, s držanjem starije sestre, uštinula za obraze najprije braću, a onda i Cormacka, koji je izgledao na dlaku kao njegov stariji brat Connor, Bob, Jack i Hughie stegli su tri mlade ruke; samo gospođa Smith, uplakana, zagrlila je i izljubila sve, što su, u stvari, svi željeli uraditi. Eden Carmichael, njegova supruga i već postarija ali još uvijek lijepa kćerka obavili su iste formalnosti. Nakon toga svi su se okupili na peronu, vlak se trgnuo i polako krenuo.
– Do viđenja, do viđenja! – vikali su svi, mašući velikim bijelim rupčićima dok od vlaka nije ostao samo oblak dima u treperavoj daljini.
Zajedno, kako su i tražili, Jims i Patsy raspoređeni su u novu, napola uvježbanu Devetu australsku diviziju i početkom 1941. godine upućeni u Egipat, točno na vrijeme da sudjeluju u povlačenju iz Benghazija. Nova ličnost u Africi, general Erwin Rommel, pritisnuo je svom svojom težinom njemačko-talijansku stranu zibaljke i započeo prvi od velikih cikličkih pokreta tamo-amo po sjevernoafričkoj pustinji. I dok se ostatak britanskih snaga žurno povlačio pred novim Afričkim korpusom prema Egiptu, Deveta australska divizija ostala je da brani Tobruk, uporište na teritoriju koji su držale snage Osovine. Jedino što je omogućavalo ostvarenje tog plana bila je mogućnost opskrbe Tobruka morskim putem sve dok britanski brodovi mogu ploviti Sredozemljem. »Pustinjski štakori« ukopali su se i branili Tobruk osam mjeseci, vodeći bitku za bitkom, jer je Rommel neprestano napadao svim raspoloživim snagama, uzalud pokušavajući da ih potisne.
– Znate l' zašto ste ovde? – upitao je vojnik Col Stuart, lijepo ližući rub papira i savijajući cigaretu.
Narednik Bob Malloy gurnuo je vojnički šešir naviše koliko je bilo potrebno da ispod njegovog ruba vidi vojnika koji je postavio pitanje.
– Vrag bi ga znao – rekao je, cereći se, jer je to često ponavljano pitanje već bilo dobilo smiješan prizvuk.
– Pa sad, bolje i to nego glancati čizme u stakleniku – rekao je vojnik Jims Cleary, povlačeći naniže kratke hlače svog brata kako bi mogao udobnije nasloniti glavu na njegov mekani trbuh.
– Da, al’ u stakleniku nitko ne puca na tebe – primijetio je Col, gađajući ugašenom šibicom guštera koji se sunčao.
– Reći ću ti samo jedno, prijatelju – rekao je Bob ponovo navlačeći rub šešira preko očiju. – Više volim da pucaju na mene, nego da crknem od dosade.
Ležali su, udobno izvaljeni, u suhom, u šljunku iskopanom zaklonu iza minskih polja i bodljikave žice na samom jugozapadnom uglu uporišta. Nasuprot njima Rommelove snage tvrdokorno su držale jedini osvojeni dio Tobruka. Teški mitraljez tipa Browning kalibra 0,5 inča zauzimao je jedan dio zaklona, a pokraj mitraljeza bile su uredno složene kutije s municijom; nitko, međutim, nije izgledao previše uznemiren niti je pomišljao na mogućnost napada. Njihove puške stajale su naslonjene na zid zaklona, a bajunete su blistale na jarkom afričkom suncu. Muhe su zujale svuda, ali sva četvorica bili su iz australskih ravnica pa vrućina, prašina i muhe u Tobruku i sjevernoj Africi nisu za njih predstavljale nikakvo iznenađenje.
– Sreća ј’ da ste vas dvoj’ca blizanci – rekao je Col, gađajući kamenčićima guštera, koji nije izgledao raspoložen da se pokrene. – Vječito ste skupa, pa bi još čovjek pomislio da ste pederi.
– Ljubomoran si –iscerio se Jims, tapšući Patsyja po trbuhu. – Patsy je najbolji jastuk u Tobruku.
– Jest, tebi je fino, al’ šta kaže jadni Patsy? Hajde, Harpo, reci nešto! – zadirkivao ga je Bob.
Patsy je razvukao usta pokazujući bijele zube, ali po običaju nije rekao ništa. Svi su pokušavali da ga natjeraju da govori, ali nitko nikad nije uspio izvući iz njega više od da ili ne. Zato su ga gotovo svi zvali Harpo, prema šutljivom bratu Маrх.
– Jeste 1’ čuli vijest? – upitao je Col iznenada.
– Kakvu vijest?
– Njemački topovi od osamdeset osam milimetara udesili su Matilde Sedme oklopne divizije kod Halfaye. To je jedini top u pustinji koji može da uništi Matildu. Granate prolaze kroz tu grdosiju od tenka k’o kroz sir.
– ’Ma nemoj mi reći’! – rekao je Bob skeptično.
– Ja, narednik, pa ne čujem takve vijesti, a ti vojnik pa znaš sve! E pa, prijatelju, mogu ti reći da Švabe nemaju ništa čime bi mogle slistiti brigadu Matildi.
– Bio sam u Morsheadovom šatoru kad je stigla vijest iz komande preko radija, to vam je živa istina – ustao je uporan Col.
Neko vrijeme nitko nije ni riječi progovorio; vjera da njegova strana raspolaže dovoljnom silom da ga oslobodi, nužna je svakom stanovniku opsjednutog uporišta kakvo je bio Tobruk. Zato Colova vijest nije nikog obradovala, pogotovo što nitko u Tobruku nije olako shvaćao Rommela. Odolijevali su njegovim napadima samo zato što su istinski vjerovali da se s australskim vojnikom mogu usporediti samo Gurkhe, ali ako je vjera devet desetina snage, to je bilo dovoljno da se pokažu nepobjedivim.
– Ništa od Engleza – rekao je Jims. – Ono što nam treba u Africi, to je samo još više Australaca.
Jednoglasno odobravanje prekinula je eksplozija na samom rubu zaklona, koja je raznijela guštera u prah i natjerala vojnike da se bace prema mitraljezu i svojim puškama.
– Sreća što jebeni Digići ne znaju napraviti granatu. Gomila krhotina bez energije – rekao je Bob odahnuvši. – Da je to bila jedna od onih specijalnih Hitlerovih granata, već bismo svirali harfe u nebu, a tebi se to baš ne bi sviđalo, zar ne, Patsy?
U početku operacije »Crusader«, Deveta australska divizija evakuirana je brodovima u Kairo. Izgledalo je da duga, krvava obrana Tobruka nije dala nikakve rezultate. Dok je, međutim, Deveta divizija branila Tobruk, britanske snage u sjevernoj Africi prerasle su u Osmu armiju pod novim komandantom generalom Lawom Montgomeryjem.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:12 pm




Fee je nosila mali srebrni broš u obliku izlazećeg sunca, simbolom AIF-a, ispod kojeg je na dva lančića visila srebrna pločica sa dvije zlatne zvijezde, za dva sina pod oružjem. To je bilo dovoljno da svatko koga sretne vidi da i ona daje-sve-od-sebe-za-domovinu. Kako joj ni muž ni sin nisu bili u vojsci, Meggie nije imala prava da nosi takav broš. Od Lukea je stiglo pismo u kojem joj je javio da ostaje na sječi trske; smatrao je da se mora javiti kako se ne bi brinula za njega misleći da je možda na ratištu. Iz pisma se ni po čemu nije moglo zaključiti da je zapamtio bilo što od onoga što mu je rekla onog jutra u inghamskom hotelu. Nasmijavši se sumorno i vrteći glavom, Meggie je bacila pismo u košaru za otpatke, pitajući se usput brine li se Fee za svoje sinove pod oružjem. Što ona, u stvari, misli o ratu? Fee o tome, međutim, nikad nije rekla ni riječi, ali je svakog dana – cijelog dana – nosila broš.
Povremeno bi iz Egipta stiglo pismo koje bi se, kad bi ga otvorili, raspalo u komadiće jer su škare cenzure na njemu načinile bezbroj pravilnih pravokutnih rupa na mjestima gdje su bila napisana imena mjesta i jedinica. Čitati ta pisma značilo je sastaviti nešto od praktično ničega, ali su ipak ispunjavale svrhu koja je zasjenjivala sve ostalo – dok pisma dolaze, dečki su živi.
Kiše nije bilo. Kao da su se i natprirodni elementi urotili da ubiju u ljudima svaku nadu, jer je 1941. bila već peta godina katastrofalne suše. Meggie, Bob, Jack, Hughie i Fee bili su očajni. Račun što ga je Drogheda imala u banci bio je više nego dovoljan da se kupi potrebna hrana kako bi ovce preživjele, ali ovce su uglavnom odbijale da jedu tu hranu. Svako stado imalo je svog prirodnog vođu, svog Judu; samo kad bi uspjeli natjerati Judu da jede, bilo je nade da će mu se pridružiti i ostale životinje, ali ponekad ni to nije pomagalo. Juda je jeo, a ostale ovce nisu pokazivale namjeru da se ugledaju na njega.
Tako je i Drogheda doživjela krvoproliće, kao najveću nesreću. Trave više nije bilo, tlo se pretvorilo u crnu ispucalu pustinju, čiju je monotoniju razbijalo samo poneko srebrnasto ili tamnosmeđe stablo. Osim pušaka, ljudi su nosili sad i noževe da bi spasili palu životinju od dugog umiranja, koje su gavranovi, kljujući oči, činili još težim. Bob je nabavio više goveda i hranio ih ručno kako bi Drogheda ipak nešto proizvodila za rat. S obzirom na cijenu stočne hrane nije mogao očekivati nikakakv profit – bliže pokrajine orijentirane na zemljoradnju bile su pogođene sušom kao i stočarske. Prinosi su bili katastrofalno niski. Iz Rima je, međutim, stigla poruka da rade što mogu, bez obzira na cijenu.
Meggie je bilo najteže kada je morala raditi na pašnjacima. Droghedi je ostao još samo jedan njen stočar, a zamjene za one koji su otišli nije bilo; Australiji je uvijek najviše nedostajala radna snaga. I tako je Meggie, osim kad bi Bob primijetio koliko je umorna i nervozna i dao joj slobodnu nedjelju, radila na pašnjacima sedam dana tjedno. Kad bi je, međutim, poštedio, sam Bob morao je više zapeti, i zato je Meggie nastojala da se na njoj ne primijeti koliko joj je teško. Nije joj nikad palo na pamet da se izgovara na svoju malu djecu i odbije raditi kao stočar. Bebe su bile dobro zbrinute, a Bobu je bila mnogo potrebnija nego njima. Nije mogla shvatiti da je potrebna i djeci, a svoju čežnju da bude s njima tumačila je kao sebičnost; ta bebe su bile u dobrim rukama, okružene ljubavlju i pažnjom. To jest sebičnost, govorila je sebi. Nije posjedovala onu vrstu samouvjerenosti koja bi joj mogla reći da je ona u očima djece nešto posebno, kao što su djeca nešto posebno za nju. Tako je jahala po pašnjacima i tjednima je viđala svoju djecu tek kad bi već spavala u svojim krevetićima.
Kad god je Meggie pogledala u Danea, srce bi joj zadrhtalo. Bio je izuzetno lijep dječak, tako da su i nepoznati ljudi na ulicama u Gilyju to govorili kad bi ga Fee povela sa sobom u grad. Njegov uobičajeni izraz bio je osmijeh, a karakter čudna kombinacija smirenosti i duboke, istinske sreće. Činilo se da je stekao svoj identitet i postao svjestan sebe bez onog bolnog razdoblja kroz koje djeca obično prolaze, jer mu se rijetko događalo da zamijeni ljude ili stvari, i ništa ga nikad nije ljutilo ni zbunjivalo. Njegova sličnost Ralphu ponekad je strahovito plašila njegovu majku, ali to očito nitko nikad nije primijetio. Prošlo je već bilo mnogo vremena otkako je Ralph otišao iz Gillyja, a Dane, iako je imao iste crte lica i bio jednako građen, imao je jednu karakteristiku koja je zasjenjivala sve to. Kosa mu nije bila crna kao Ralphova, nego boje blijedog zlata; to nije bila kosa boje žita ili sunca na zalasku, nego boja trave na Droghedi, zlatna, s primjesom srebrne i bjeličaste.
Od trenutka kad ga je ugledala, Justine je obožavala svog malog bracu. Ništa nije bilo previše dobro za Danea, ništa joj nije bilo teško da nađe ili uradi kako bi ga obradovala. Kad je prohodao, neprestano je bila uz njega, za što joj je Meggie bila zahvalna, jer se bojala da su gospođa Smith i djevojke već previše zašle u godine da bi mogle nadzirati malog dječaka kako treba. Jedne od rijetkih slobodnih nedjelja Meggie je uzela kćerku u krilo i ozbiljno je zamolila da pazi na Danea.
– Ja ne mogu biti ovdje da sama pazim na njega – rekla je – i zato ta briga pada na tebe, Justine. On je tvoj mali brat i moraš neprestano bdjeti nad njim, čuvati ga od svake opasnosti i nezgode.
Svijetle oči bile su neobično inteligentne, gledale su ravno u nju, bez traga onog rasipanja pažnje tipičnog za četverogodišnje djevojčice. Justine je samouvjereno klimnula glavom.
– Ne brini, mama – rekla je odsječno. – Uvijek ću paziti na njega umjesto tebe.
– Željela bih da ja to mogu – uzdahnula je Meggie.
– Ja ne bih – rekla je njena kći otvoreno. – Ja više volim da Dane bude samo moj. Zato ništa ne brini. Neću dopustiti da mu se nešto dogodi.
To uvjeravanje za Meggie nije bila neka posebna utjeha, iako je bilo uvjerljivo. To prerano sazrelo derište otet će joj sina, a ona nema nikakve mogućnosti da to spriječi. Mora se vratiti na pašnjake i prepustiti Justini da budno čuva Danea. Istisnuta od rođene kćeri, koja je pravo čudovište. Na koga se, zaboga, umetnula? Nije na Lukea, nije na nju, nije na Fee.
Tih se dana bar osmjehivala i smijala. Imala je četiri godine kad je prvi put pokazala da joj je nešto smiješno, a i to vjerojatno samo zahvaljujući Daneu koji se smijao od svojih prvih dana. Smijao se, pa se smijala i ona. Njena djeca neprestano su nešto učila jedno od drugog. Spoznaja da se ona izvrsno snalazi i bez majke, bilo je, međutim, bolno. Kad se ovaj prokleti rat konačno završi, razmišljala je Meggie, bit će previše velik da bi osjećao prema meni ono što bi trebalo. Justine će mu uvijek ostati bliža. Zašto se uvijek, kad pomislim da sam konačno sredila svoj život, nešto dogodi? Nisam kriva ni za rat ni za sušu, a ispaštam zbog njih.

Možda su te nevolje na Droghedi donijele i nešto dobro. Da je situacija bila lakša, Jack i Hughie smjesta bi se bili prijavili u vojsku. Ovako, nisu imali drugog izbora nego da zapnu i spasavaju što se može spasiti od suše, koja će kasnije biti spominjana kao ’Velika suša’. Suša je zahvatila više od dva i pol milijuna kvadratnih kilometara površine pod usjevima i travom, od južne Victorije do pašnjaka prekrivenih visokom travom oko Mitchella na Sjevernom Teritoriju.
Po brigama koje je donosio, rat je bio ravan suši.
Blizanci su ratovali u sjevernoj Africi, pa su svi na imanju zabrinuto pratili operacije na tom ratištu i kretanje armija tamo-amo kroz Libiju. Svi su, po porijeklu i životu, pripadali radničkoj klasi pa su nepokolebljivo podržavali laburiste a prezirali postojeću vladu, liberalnu po nazivu a konzervativnu po prirodi. Kad je u kolovozu 1941. godine Robert Gordon Menzies podnio ostavku, priznavši da nije kadar upravljati zemljom, svi su se radovali, a kad je 3. listopada lider laburista John Curtin pozvan da sastavi vladu, bila je to najbolja vijest koju je Droghede čula za posljednjih nekoliko godina.
U toku 1940. i 1941. godine sve su više rasle strepnje od japanskog napada, naročito nakon što su Roosevelt i Churchill obustavili isporuke nafte Japanu. Evropa je bila daleko i Hitlerove armije morale bi marširati osamnaest tisuća kilometara da napadnu Australiju, a Japan je bio u Aziji i predstavljao dio »žute opasnosti«, koja je visila kao mač iznad bogate, prazne, nedovoljno nastanjene Australije. Zato se nitko u Australiji nije iznenadio kad su Japanci izvršili napad na Pearl Harbor; svi su očekivali da se to dogodi, bilo je samo pitanje gdje. Rat se iznenada približio i moglo se čak dogoditi da stigne u njihovo dvorište. Australiju i Japan nisu razdvajali veliki oceani, samo veliki otoci i mala mora.
Na Božić 1941. godine pao je Hong Kong, ali su se svi tješili da Japanci nikad neće osvojiti Singapur. Zatim su stigle vijesti o iskrcavanju Japanaca u Malaji i na Filipinima. Dalekometni topovi velike pomorske baze na vrhu Malajskog poluotoka usmjereni su prema pučini, flota je bila u pripravnosti. Međutim, 8. veljače 1942. godine Japanci su se prebacili preko uskog tjesnaca i iskrcali na sjevernoj strani otoka Singapur, osvojivši grad i njegove nemoćne topove s leđa. Singapur je pao bez borbe.
A onda je stigla velika vijest! Sve australske jedinice koje su se borile u sjevernoj Africi vraćaju se kući! Premijer Curtin izdržao je sve nalete Churchillova gnjeva i ostao dosljedan tvrdnji da Australiju treba prvenstveno da brane Australci. Šesta i Sedma australska divizija žurno su se ukrcale u Aleksandriji, a Deveta, koja se odmarala u Kairu nakon borbi kod Tobruka, trebalo je da krene za njima čim pristignu potrebni brodovi. Fee se osmijehivala, Meggie je bila izvan sebe od radosti. Jims i Patsy vraćaju se kući!
Ispalo je, međutim, drukčije. Dok je Deveta divizija čekala brodove, zibaljka je opet promijenila položaj; Osma armija žurno se povlačila iz Benghazija. Premijer Churchill sklopio je s premijerom Curtinom novu pogodbu. Deveta australska divizija ostat će u sjevernoj Africi, a obrana Australije bit će pojačana jednom američkom divizijom. Jadne vojnike nitko ništa nije pitao, o njihovoj sudbini odlučivalo se u kabinetima koji čak nisu bili ni u njihovoj zemlji. Ovdje-malo oduzmi, tamo malo dodaj.
Za Australiju je, međutim, bio težak udarac kad je ustanovila da majka Domovina baca iz gnijezda svoje dalekoistočne piliće, pa čak i tako debelu i vrijednu koku kakva je bila Australija.

U noći 23. listopada 1942. godine u pustinji je vladala neobična tišina. Patsy se malo pomaknuo, pronašao u mraku svog brata i naslonio se kao dijete na njegovo rame. Jims je prebacio ruku preko njega i sjedili su tako jedan uz drugog, šuteći. Narednik Bob Malloy gurnuo je vojnika Cola Stuarta i iscerio se.
– Topla braća – rekao je.
– Jebi se – odbrusio mu je Jims.
– Hajde, Harpo, reci nešto – promrmljao je Col.
Patsy mu je uputio anđeoski osmijeh, jedva vidljiv u tami, otvorio usta i zatrubio, savršeno imitirajući Harpa Маrха. Svi oko njih počeli su siktati na Patsyja da ušuti, naređenje je glasilo da bude potpuna tišina.
– Bože, ovo iščekivanje me ubija – uzdahnuo je Bob.
Patsy je iznenada progovorio, i to glasno.
– Mene ubija ova tišina!
– Pobiti ću vas, hulje jebene! – zagraktao je Col promuklo, hvatajući se za bajunetu.
– Zavežite, za ime božje! – rekao je kapetan šaptom. – Koja se to prokleta budala dere?
– Patsy! – javilo se u zboru nekoliko glasova.
Gromki smijeh odjeknuo je preko minskog polja, odnoseći napetost, i zamro tek pod bujicom prigušenih kapetanovih psovki. Narednik Malloy pogledao je na sat; mala kazaljka pokazivala je točno devet sati četrdeset minuta.
Osamsto osamdeset dva britanska topa i haubice progovorili su istovremeno. Nebo se uskovitlalo, zemlja se podigla, nadula, ne uspijevajući da se smiri, jer baražna vatra nije prestajala; zaglušna, neizdrživa buka nije popuštala ni na trenutak. Bilo je beskorisno pritiskati uši prstima; gromka tutnjava dopirala je kroz zemlju i kroz kosti prodirala do mozga. Kako su se osjećali oni na Rommelovoj strani, vojnici Devete divizije, pritajeni u svojim rovovima, mogli su samo zamišljati. Obično je po prasku bilo moguće odrediti tip i kalibar topova, ali noćas su njihova čelična ždrijela grmjela u savršenom skladu, neprekidno, iz jedne duge minute u drugu.
Pustinju nije obasjala svjetlost dana, nego plamen užarenog sunca; ogromni, uskovitlani oblak prašine podigao se kao stup gustog dima do visine od više od tisuću metara, osvijetljen eksplozijama granata i mina i erupcijama plamena na mjestima najveće koncentracije razornih i zapaljivih punjenja. Sva Montgomeryjeva oružja bila su usmjerena na minska polja – topovi, haubice, bacači. I sva ta Montgomeryjeva oružja gađala su najvećom brzinom kojom su oznojene posade stizale ubacivati projektile u cijevi, hraneći kao robovi nezasitna usta svojih oružja, slični ptičicama koje lepršaju oko trome, debele kukavice. Cijevi su se topova usijavale, vrijeme između trzaja i punjenja postajalo je sve kraće kako je zanos tjerao artiljerce da rade sve brže i brže. Izbezumljeni, posluživali su svoja oružja kao da plešu neki ludi, stereotipni obredni ples.
Bilo je to divno, prekrasno – bio je to vrhunac života artiljerca koji će bezbroj puta ponovo doživljavati i proživljavati u svojim snovima, i dok je budan i dok spava, do kraja svojih dana. I čeznut će da se tih petnaest minuta provedenih uz Montgomeryjeve topove opet jednom vrate.
Tišina. Mrtva, apsolutna tišina koja u valovima udara u napete bubnjiće; nepodnošljiva tišina. Točno pet minuta do deset. Vojnici Devete divizije ustali su i izišli iz rovova napredujući preko ničije zemlje, namještajući bajunete na puške, vadeći okvire s mecima, otpuštajući osigurače, provjeravajući jesu li ponijeli čuturice s vodom i suhu hranu i jesu li im uzice na vojničkim čizmama dobro vezane, pritežući šljemove i remenčiće ručnih satova, pogledom tražeći mitraljesce. Sablasni odsjaj plamena i usijanog pijeska rastaljenog u staklo omogućavao je dobru vidljivost, a zastor od prašine štitio ih je od neprijateljske vatre. Bar izvjesno vrijeme. Kad su stigli do ruba minskog polja, zastali su.
Deset sati, točno prema planu. Narednik Malloy prinio je ustima pištaljku i njen prodorni pisak pronio se duž redova lijevo i desno od njega; kapetan je naredio da četa krene naprijed. Na fronti širokoj tri kilometra, Deveta divizija zakoračila je u minska polja; topovi iza njihovih leđa ponovo su zagrmjeli. Granate haubice podešenih na najmanji domet rasprskavala su se samo desetak-dvadeset metara ispred vojnika, tako da su vidjeli kuda se kreću kao da je dan. Svake tri minute vatra je prenošena za daljnjih sto metara u dubinu, i trebalo je prijeći tih sto metara u nadi da su Nijemci postavili samo protutenkovske mine, ili da su topovske granate uništile strašne odskočne S-mine. Nijemci i Talijani još uvijek su držali svoje položaje, pa su nailazili na mitraljeska gnijezda, ukopane topove kalibra 50 mm i bacače. Ponekad bi neki vojnik nagazio na neaktiviranu S-minu i ostalo bi mu samo toliko vremena da je vidi kako iskače iz pijeska prije nego što bi ga eksplozija presjekla nadvoje.
Nije bilo vremena za razmišljanje, nije bilo vremena ni za šta, čovjek se mogao samo zgrčiti u nekoj jami kad bi progovorili topovi, i napredovati daljnjih sto metara svake tri minute, moleći se. Buka, svjetlost, prašina, dim, užas od kojeg se grči želudac. Minska polja kao da su bila beskrajna, s jednog kraja na drugi trebalo je prijeći tri do četiri kilometra, a mogućnosti za popravak nije bilo. Ponekad bi iz daljine, u kratkim stankama između salvi, kroz usijani, prašinom zasićeni zrak, do vojnika doprlo sablasno cviljenje gajdi – lijevo od Devete australske divizije Pedeset prva škotska divizija probijala se kroz minska polja, i uz svakog njenog komandira čete išao je gajdaš. Za Škote, zvuk gajdi koji poziva u borbu bio je najzanosnija glazba na svijetu, a na Australce je djelovao umirujuće. Nijemcima i Talijanima se, međutim, od užasa kosa dizala na glavi.
Bitka je trajala dvanaest dana, a bitka koja traje dvanaest dana veoma je duga bitka. Deveta divizija u početku je imala sreće; prošla je kroz minska polja s neznatnim gubicima, a tako je bilo i u toku prvih nekoliko dana stalnog napredovanja kroz Rommelove položaje.
– Znaš, nama u pješadiji, iako pucaju na nas, ipak je bolje nego onim inžinjercima – rekao je Col Stuart, naslanjajući se na lopatu.
– Nisam siguran, prijatelju. Mislim da oni bolje prolaze – promrmljao je narednik. – Čekaju u jebenoj pozadini dok mi ne obavimo sav posao, a onda se izvuku s onim svojim prokletim detektorima za mine da očiste put jebenim tenkovima.
– Nije krivica do tenkova, Bobe, krivica je do onih generalskih mudonja koji naređuju kako ih treba upotrebljavati – rekao je Jims nabijajući lopaticom zemlju prsobrana ispred sebe. – Bože, kad bi samo htjeli da nas neko vrijeme ostave na jednom mjestu! Iskopao sam za ovih pet dana više zemlje nego kakav prokleti mravojed.
– Samo ti kopaj, momče? – rekao je Bob mrzovoljno.
– Hej, pogledajte! – viknuo je Col, pokazujući prema nebu.
Osamnaest lakih bombardera Kraljevskog ratnog zrakoplovstva nadletjelo je dolinu u savršeno pravilnoj formaciji i bacilo bombe, koje su pale točno na njemačke i talijanske položaje.
– Ludo, prekrasno! – rekao je narednik Bob Malloy gledajući u nebo zabačene glave na dugom, tankom vratu.
Tri dana kasnije bio je mrtav; velika krhotina granate odnijela mu je ruku i pola prsa za jednog juriša, i nitko nije imao vremena da zastane kraj njega; samo su stigli da uzmu pištaljku iz onog što su nekad bila njegova usta. Ljudi su sad padali kao muhe, previše umorni da bi zadržali početnu budnost i brzinu. Ipak, ono malo golog zemljišta što bi zauzeli nisu napuštali, bez obzira na ogorčeni otpor elitnih jedinica moćne armije. Za njih se sve pretvorilo u nijemo, tvrdoglavo odbijanje da se pomire s porazom.
Deveta divizija vezala je na sebe jedinice pod komandom grofa von Sponecka i Lungerhausena, omogućavajući tenkovima da se probiju prema jugu, i Rommel je konačno poražen. Osmi studenog pokušao je regrupirati ostatke svojih jedinica iza egipatske granice, ali Montgomery je i iz te borbe izišao kao pobjednik. Bila je to vrlo važna taktička pobjeda, drugi Alamein. Rommel je bio prisiljen da napusti veći dio svojih tenkova, topova i opreme. Operacija »Torch«8 mogla je početi s više sigurnosti u uspjeh. Borbe s »Pustinjskim Liscem« potrajat će još dosta dugo, ali najveći dio njegovog krzna ostao je kod El Alameina. Bila je to najveća, odsudna bitka na sjevernoafričkom ratištu, a pobjednik je bio feldmaršal vikont Montgomery od Alameina.
Drugi Alamein bio je labuđi pjev Devete australske divizije u sjevernoj Africi. Konačno joj je naređeno da se vrati kući kako bi se suprotstavila Japancima na Novoj Gvineji. Od ožujka 1941. godine bila je gotovo neprestano u prvim borbenim linijama; došla je slabo uvježbana i opremljena, a vraćala se kući ovjenčana slavom koju je nadmašivala samo slava Četvrte indijske divizije. S Devetom divizijom vratili su se kući i Jims i Patsy, zdravi i čitavi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:16 pm




Dobili su, razumljivo, dopust da mogu otići kući na Droghedu. Bob se odvezao po njih u Gilly, na vlak iz Goondiwindija, jer je Deveta divizija bila stacionirana u Brisbaneu, odakle će, nakon obuke za borbu u džungli, biti prebačena na Novu Gvineju. Kad se Rolls pojavio na cesti, sve su žene već bile pred kućom, na travnjaku. Jack i Hughie stajali su malo podalje, ali jednako željni da vide svoju braću. Sve preostale ovce na Droghedi mogle su pocrkati ako žele, tog dana bio je praznik.
Kad je automobil stao i kad su izišli, nitko se nije pomaknuo. Izgledali su sasvim izmijenjeni. Stare, poderane pustinjske uniforme zamijenili su novim, prilagođenim za džunglu, tamnozelene boje, i u njima su izgledali neobično, strano. Kao prvo, činilo se da su desetak centimetara porasli, što je, u stvari, bilo točno; posljednje dvije godine razdoblja rasta proveli su daleko od Droghede i visinom su nadmašili braću. Više nisu bili dječaci nego muškarci, ali ne muškarci po Bob-Jack-Hughiejevom kalupu; napori, euforija borbe i stalna prisutnost nasilne smrti učinili su od njih nešto što nikad ne bi mogli postati na Droghedi. Sjevernoafričko sunce isušilo im je lica i dalo im boju ružičastog mahagonija, oljuštivši s njih sve slojeve djetinjstva. Da, bilo je sasvim moguće zamisliti kako su ta dvojica mladih ljudi u jednostavnim uniformama, s mekanim vojničkim šeširima ukrašenim znakom izlazećeg sunca AIF-a iznad lijevog uha, ubijali ljude, svoje bližnje. To se vidjelo u njihovim očima, plavim kao što su bile Paddyjeve, ali tužnijim i tvrđim.
– Moji dečki, moji dečki! – viknula je gospođa Smith i potrčala prema njima, dok su joj suze tekle niz lice. Ne, nije bilo važno što su radili, koliko su se promijenili; još uvijek su to bili oni njeni mali dječaci koje je kupala, povijala, hranila, čije je suze brisala, čije je modrice ljubila da brže prođu. Liječiti rane koje su donijeli u svojim dušama nije, međutim, više bilo u njenoj moći.
Nekoliko trenutaka nakon toga svi su se okupili oko njih; britanska suzdržljivost je nestala, svi su se smijali, plakali, čak ih je i sirota gospođa Smith tapšala po leđima pokušavajući se osmjehnuti. Poslije gospođe Smith izljubila ih je Meggie, zatim Minnie, zatim Cat, majka ih je stidljivo zagrlila, Jack i Hughie šutke su im stisnuli ruke. Oni koji su ostali na Droghedi nikad neće znati što znači vratiti se kući, nikad neće moći shvatiti koliko su oni čeznuli za tim trenutkom i strahovali od njega.
A kako su blizanci tek jeli! Vojnički je kazan nešto sasvim drugo, rekli su, smijući se. Kolači s bijelom i ružičastom glazurom, ekleri potopljeni u čokoladu i uvaljani u kokos, kuhani puding s preljevom, kompot od pasiflore s vrhnjem od mlijeka krava s Droghede. Sjećajući se teškoća s njihovim želucima iz starih vremena, gospođa Smith bila je uvjerena da će bolovati tjedan dana, ali dokle god je bilo dovoljno čaja da sve to zaliju, činilo se da nisu imali nikakvih problema s probavom.
– Ovo je drukčije od vogovskog kruha, šta kažeš, Patsy?
– Aha.
– Što je to ’vogovski’? – upitala je gospođa Smith.
– Vogovi su Arapi, a Vopovi Talijani, je li tako, Patsy?
– Aha.
Sve je to bilo neobično. Pričali su – ili je bar Jims pričao – satima o sjevernoj Africi, o gradovima, ljudima, hrani, kairskom muzeju, životu na brodu za transport trupa, odmorima u logoru, ali na pitanja o tome kako je bilo u pravoj borbi, kako je bilo kod Gazele, Tobruka, Benghazija i El Alameina odgovarali su neodređeno, uvijeno i općenito, i brzo mijenjali temu. Kasnije, poslije rata, žene će to često primijetiti – muškarci koji su prošli kroz borbe prsa o prsa nikad neće pričati o tome, odbijat će da se učlane u društva i klubove bivših ratnika i odbijat će da imaju bilo kakvog posla s institucijama koje čuvaju uspomene na rat.
Na Droghedi je priređeno primanje u njihovu čast. I Alastair MacQueen bio je u Devetoj diviziji i vratio se kući, pa je primanje priređeno i na Rudna Hunishu. Dva najmlađa sina Dominika O’Rourkea bili su u Šestoj diviziji na Novoj Gvineji, pa je, iako nisu mogli prisustvovati, primanje priređeno i na Dibban-Dibbanu. Sve obitelji koje su imale sina u vojsci željele su proslaviti sretan povratak trojice mladića iz Devete. Žene i djevojke su ih oblijetale, ali Clearyjevi su samo gledali kako da pobjegnu, bojeći ih se više nego neprijatelja na bojištu.
Činilo se, u stvari, da Jims i Patsy ne žele imati nikakvog posla sa ženama; njih su zanimali samo Bob, Jack i Hughie. Dugo u noć, nakon što bi se žene povukle na počinak, sjedili su i razgovarali s braćom, koja su bila prisiljena da ostanu na imanju, otvarajući im svoja ranjena, ožiljcima isparana srca. Danju su jahali po pašnjacima spržene Droghede, u sedmoj godini suše, sretni što opet mogu nositi civilnu odjeću.
Iako ispucala i izmučena, zemlja je za Jimsa i Patsyja bila neopisivo lijepa, ovce zgodne, a kasne ruže u vrtu širile su oko sebe nebeski miris. Činilo im se nekako da se moraju dobro nagledati svega toga, da nikad ne zaborave, jer su prvi put otišli bezbrižno; nisu imali pojma što ih čeka u ratu. Kad ovog puta odu, čuvat će uspomenu na svaki provedeni trenutak; čak su spremili u lisnice po jednu osušenu ružu iz vrta i nekoliko vlati trave. Prema Fee su se odnosili s poštovanjem i pažnjom, prema Meggie, gospođi Smith, Minnie i Cat s ljubavlju i nježnošću. One su bile njihove prave majke.
Meggie je bila najviše oduševljena tim što su upravo obožavali Danea; satima su se igrali s njim, vodili ga da jaše s njima, smijali se i kotrljali s njim po travnjaku. Činilo se, međutim, da se boje Justine, ali oni se ionako nisu snalazili u društvu bića suprotnog spola koja nisu dobro poznavali od djetinjstva. Justine je, sa svoje strane, bila bijesna što toliko vremena posvećuju Daneu, jer je to značilo da sama ostaje bez druga u igri.
– Mali je fantastičan, Meggie – rekao je Jims Meggie kad je jednog dana izišla na verandu. Sjedio je u naslonjaču od trske i promatrao kako se Patsy igra s Daneom na travnjaku.
– Pravi ljepotan, zar ne? – Osmjehnula se i sjela tako da može promatrati svog mlađeg brata. Pogled joj je bio pun nježnosti; i oni su bili njene bebe. – U čemu je stvar, Jims? Zar mi ne možeš reći?
Podigao je oči iz kojih je zračio dubok bol, ali je energično odmahnuo glavom, kao da nešto takvo uopće ne dolazi u obzir.
– Ne mogu, Meggie. To nisu stvari o kojima bih mogao pričati ženi.
– A što će biti kad sve ovo prođe i kad se oženiš? Zar to nećeš ispričati ni ženi?
– Ne vjerujem da ćemo se nas dvojica ikad oženiti. Rat izbije takve stvari muškarcu iz glave. Bili smo tako nestrpljivi da pođemo, ali sad smo mudriji. Da smo se oženili, imali bismo sinove, a zašto? Da ih gledamo kako rastu i da ih onda netko gurne da rade ono što smo mi radili, da gledaju ono što smo mi gledali?
– Ne, Jims, ne govori tako!
Pogled mu je pratio njen, do Danea koji se gušio od smijeha jer ga je Patsy držao za noge, s glavom nadolje.
– Ne dopusti da ikad ode sa Droghede, Meggie. Na Droghedi mu se nikakvo zlo ne može dogoditi – rekao je Jims.

Nadbiskup de Bricassart trčao je kroz prekrasni dugački hodnik ne obazirući se na iznenađena lica prolaznika, upao u kardinalovu sobu i stao kao ukopan. Njegova eminencija razgovarala je s gospodinom Papèeom, ambasadorom poljske vlade u egzilu pri Svetoj Stolici.
– Zaboga, Ralphe! Što se dogodilo?
– Sve je svršeno, Vittorio! Mussolini je zbačen.
– Isuse Kriste! Zna li Sveti Otac za to?
– Osobno sam preko telefona razgovarao s Castel Gandolfom, i vijest tek što nije objavljena preko radija. Obavijestio me je jedan prijatelj iz njemačke komande.
– Nadam se da je Sveti Otac spakirao kofere – rekao je gospodin Papèe s jedva primjetnim, dobro prikrivenim zadovoljstvom.
– Može se izvući samo ako se preobuče u prosjaka franjevca, drukčije ne – rekao je nadbiskup Ralph odlučno. – Kesselring je zatvorio grad kao konzervu.
– On bi ionako odbio da ode – rekao je kardinal Vittorio.
Gospodin Papèe je ustao.
– Moram vas napustiti, vaša eminencijo. Ja sam predstavnik vlade koja je u ratu s Njemačkom. Ako Sveti Otac nije siguran, nisam ni ja. U svom uredu imam dokumente koje moram skloniti.
Dostojanstven i uglađen, diplomat od glave do pete, ostavio je dvojicu svećenika same.
– Traži da učinimo nešto za njegove progonjene zemljake?
– Da. Jadnik, ozbiljno je zabrinut.
– A mi nismo?
– Naravno da jesmo, Ralphe, ali stanje je mnogo teže nego što je njemu poznato.
– Prava je istina to da mu ovdje nitko ne vjeruje.
– Ralphe!
– Pa zar nije tako? Sveti Otac proveo je mladost u Münchenu, zavolio je Nijemce i još uvijek ih voli, usprkos svemu. Kad bi mu kao dokaz donijeli masakrirana tijela tih ljudi da ih vidi vlastitim očima, rekao bi da su to sigurno učinili Rusi. Njegovi dragi Nijemci nikad ne bi mogli učiniti takvo nešto, to je kulturan i civiliziran narod!
– Ralphe, vi niste pripadnik Družbe Isusove i ovdje ste samo zato što ste položili posebnu zakletvu da ćete ostati uvijek privrženi Svetom Ocu. U vama kipi vrela krv vaših irskih i normanskih predaka, i zato vas molim da budete razumni! Još od prošlog rujna čekamo da sjekira padne, i molimo se da Duce ostane na vlasti kako bi nas zaštitio od njemačkih represalija. Adolf Hitler je čudno kontradiktorna ličnost, jer je znao da su mu najveći neprijatelji Britanski Imperij i Sveta katolička rimska crkva, a ipak je nastojao da po mogućnosti sačuva i jednu i drugu. Kad se, međutim, našao u škripcu, učinio je sve što je mogao da sruši Britanski Imperij. Mislite da neće pokušati srušiti i nas, ako ga isprovociramo? Jedna riječ protesta protiv onog što se događa u Poljskoj i uništit će nas, to je sigurno. A što bismo postigli tim protestom, prijatelju? Nemamo vojske, nemamo oružja. Odmazda bi uslijedila smjesta i Sveti Otac bio bi deportiran u Berlin, a to je ono čega se najviše boji. Zar se ne sjećate onog marionetskog pape u Avignonu, prije nekoliko stoljeća? Zar želite da naš papa bude marioneta u rukama Berlina?
– Žao mi je, Vittorio, ali ja ne gledam tako na te stvari. Ja tvrdim da moramo osuditi Hitlerove postupke, upoznati čitav svijet s tim barbarstvom! Ako nas postrijelja, umrijet ćemo kao mučenici, a efekat će biti jos veći.
– Obično niste tako tvrdoglavi, Ralphe! On nas ne bi postrijeljao, to je sigurno. Svjestan je, kao i mi, što je mučeništvo i kakav efekat može imati. Sveti Otac bio bi otpremljen u Berlin, a nas bi tiho deportirao u Poljsku. U Poljsku, Ralphe, u Poljsku! Zar želite beskorisno umrijeti u Poljskoj, umjesto da ovdje radite koristan posao?
Nadbiskup Ralph je sjeo, stisnuo stegnute šake koljenima i buntovnički se zagledao u golubove, koji su, zlatni na večernjem suncu, kružili ispred prozora, oko golubinjaka. Sa četrdeset devet godina bio je mršaviji nego ranije; stario je uspješno, kao što je uspješno obavljao većinu stvari u životu.
– Mi smo samo ono što jesmo, Ralphe. Ljudi smo, ali tek u drugom redu. U prvom redu smo svećenici.
– Redoslijed je bio okrenut kad sam se vratio iz Australije, Vittorio.
– Tada sam govorio o drugim stvarima, i to vam je poznato. Postajete nezgodni, Ralphe. Htio sam reći da sad ne možemo razmišljati kao ljudi. Moramo razmišljati kao svećenici, jer je to najvažniji aspekt našeg života. Ma što mislili ili željeli uraditi kao ljudi, prvenstveno moramo voditi računa o našim obavezama prema Crkvi, koja je ispred svake svjetovne vlasti! Moramo biti odani isključivo Svetom Ocu! Zavjetovali ste se da ćete slušati, Ralphe. Zar želite ponovo prekršiti zavjet? Sveti Otac je nepogrešiv u svim stvarima koje se odnose na dobrobit Crkve našeg Gospodina!
– On postupa pogrešno! Njegovo prosuđivanje je ograničeno predrasudama! Svu svoju energiju usmjerava na borbu protiv komunizma, a u Njemačkoj vidi najvećeg neprijatelja komunizma, jedinu stvarnu snagu koja može spriječiti njegovo širenje na zapad. Želi da Hitler ostane čvrsto u sedlu u Njemačkoj, kao što je bio zadovoljan i Mussolinijevom vladavinom u Italiji.
– Ralphe, vjerujte mi, postoje stvari koje ne znate. On je papa, on je nepogrešiv! Ako to poričete, odričete se svoje vlastite vjere!
Netko je diskretno ali odlučno otvorio vrata.
– Vaša eminencijo, Herr General Kesselring.
Obojica svećenika su ustali, osmjehujući se. Na njihovim licima nije ostao ni najmanji trag neraščišćenog spora.
– Veliko je zadovoljstvo vidjeti vas, vaša ekselencijo. Sjedite, molim vas. Jeste li za šalicu čaja?
Razgovor je vođen na njemačkom, jer je velika većina visokih vatikanskih funkcionera govorila njemački. Sveti Otac volio je govoriti i čuti oko sebe njemački jezik.
– Hvala, vaša eminencijo, jesam. Nigdje u Rimu ne može se dobiti tako dobar engleski čaj.
Kardinal Vittorio se nedužno osmjehnuo.
– Tu sam naviku stekao dok sam bio papinski legat u Australiji, i nisam se je’ uspio osloboditi, iako sam Talijan do srži.
– A vi, vaša preuzvišenosti?
– Ja sam Irac, Herr General, a Irci se također podižu na čaju.
General Albert Kesselring uvijek se odnosio prema nadbiskupu de Bricassartu kao muškarac prema muškarcu. Pored niskih, ljigavih talijanskih prelata, bilo je pravo osvježenje razgovarati s tim otvorenim čovjekom, čovjekom kome su bili strani svaka neiskrenost i lukavstvo.
– Kao i uvijek, vaša preuzvišenosti, divim se vašem čistom njemačkom naglasku – rekao je genaral.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:16 pm




– Imam uho za jezike, Herr General, što je kao i svaki drugi dar, i nije vrijedno hvale.
– Što mogu učiniti za vašu ekselenciju? – upitao je kardinal srdačno.
– Pretpostavljam da ste već saznali za Duceovu sudbinu?
– Da, vaša ekselencijo, saznali smo.
– Onda već jednim dijelom znate zašto sam došao. Došao sam da vas uvjerim da je sve u redu i da vas zamolim da prenesete moju poruku onima što ljetuju u Castel Gandolfu. Ja sam trenutno tako zauzet da ne mogu sam otići u Castel Gandolfo.
– Poruku ćemo prenijeti. Toliko ste zauzeti?
– Naravno. Sigurno i sami shvaćate da smo mi Nijemci ovdje sad na neprijateljskom teritoriju.
– Ovdje, Herr General? Ovo nije talijanski teritorij i ovdje nitko nije neprijatelj, osim onog tko smjera zlo.
– Oprostite mi, vaša ekselencijo. Mislio sam, razumljivo, na Italiju, a ne na Vatikan. A što se tiče Italije, moram postupati onako kako mi to naredi Führer. Italija će biti okupirana, a moji vojnici, koji su ovdje dosad bili kao saveznici, održavat će red.
Nadbiskup Ralph, sjedeći udobno zavaljen i držeći se kao da nikad u životu nije došao u ideološki sukob, pažljivo je promatrao posjetioca. Zna li on što njegov Führer radi u Poljskoj? Nemoguće je da ne zna.
Kardinal Vittorio namjestio je na licu izraz zabrinutosti.
– Dragi generale, sigurno ne mislite i na sam Rim? Ah, ne! Rim, s njegovom poviješću, s njegovim dragocjenim umjetninama! Ako dovedete svoje vojnike na sedam brežuljaka, doći će do borbi i razaranja. Ne činite to, molim vas!
General Kesselring se očigledno osjećao neugodno.
– Nadam se da neće doći do toga, vaša eminencijo. Ali i ja sam pod zakletvom, i ja moram slušati zapovijedi. Moram raditi onako kako to Führer želi.
– Pokušat ćete to uraditi za nas, gospodine generale? Pokušajte svakako, molim vas! Bio sam u Ateni prije nekoliko godina – rekao je nadbiskup Ralph brzo, naginjući se naprijed. Oči su mu bile širom otvorene, a jedan pramen srebrnaste kose padao mu je preko obrve. Bio je svjestan svog utjecaja na generala i iskorištavao je to bez imalo suzdržavanja. – Jeste li vi bili u Ateni, gospodine generale?
– Jesam, bio sam – rekao je general oporo.
– Onda sigurno znate priču o tome kako su ljudi, ne tako davno, uništili prekrasne zgrade na Akropoli? Gospodine generale, Rim je ono što je uvijek bio, spomenik koji je čovječanstvu ostao zahvaljujući brizi, pažnji i ljubavi u toku dvije tisuće godina. Molim vas, iskreno vas molim! Nemojte dopustiti da Rim dođe u opasnost.
General ga je dugo vrijeme promatrao, iznenađen i zadivljen; uniforma mu je odlično pristajala, ali ne bolje nego što je sutana s naznakom carskog purpura pristajala nadbiskupu Ralphu. I on je izgledao kao vojnik, imao je neobično lijepo vojničko tijelo a lice anđela. Tako bi trebalo da izgleda arhanđeo Mihajlo – ne kao vitak renesansni dječak, nego kao pravi muškarac u godinama koji je volio Lucifera, borio se s njim, protjerao Adama i Evu iz raja, ubio zmaja, stajao uz Boga kao njegova desna ruka. Je li taj čovjek svjestan kako izgleda? Takvog čovjeka nije lako zaboraviti.
– Učinit ću sve što je u mojoj moći, vaša preuzvišenosti, obećavam. Do izvjesne mjere odluka je u mojim rukama, priznajem. Ja sam, kao što vam je poznato, civiliziran čovjek. Vi, međutim, previše tražite. Ako proglasim Rim otvorenim gradom, neću moći porušiti mostove i pretvoriti rimske zgrade u tvrđave, a to bi moglo vojnički nauditi Njemačkoj. Kakve mi garancije možete pružiti da Rim na moju dobru volju neće uzvratiti izdajom?
Kardinal Vittorio napućio je usne i cokćući pozvao svoju novu elegantnu sijamsku mačku, a onda se blago nasmijao i pogledao nadbiskupa.
– Rim nikad neće uzvratiti dobru volju izdajom, Herr General. Siguran sam da ćete, kad nađete vremena da posjetite one koji ljetuju u Castel Gandolfu, dobiti ista uvjerenja. Dođi, Kheng-see, draga! Ah, kakva si ti divna životinja! – Ruke su pritisnule mačku u purpurno krilo i nastavile je milovati.
– Neobična životinja, vaša eminencijo.
– Aristokratkinja, Herr General. I nadbiskup i ja nosimo stara i časna imena, ali prema njenom pedigreu naše je porijeklo bijedno. Sviđa li vam se njeno ime? To na kineskom znači svileni cvijet. Odgovara joj, zar ne?
Stigao je čaj i smjesta je serviran. Svi su šutjeli dok sestra laik nije izišla iz sobe.
– Nećete zažaliti ako proglasite Rim otvorenim gradom, vaša ekselencijo – rekao je nadbiskup Ralph novom gospodaru Italije, s osmijehom koji bi i led utopio. Zatim se okrenuo kardinalu, odbacujući šarmantni osmijeh kao iznošeni kaput, jer mu nije bio potreban kad se obraćao tom voljenom čovjeku. – Vaša eminencijo, želite li opet biti ’mama’ ili ćete meni prepustiti tu čast?
– ’Mama’? – upitao je general Kesselring začuđeno.
Kardinal di Contini-Verhese se nasmijao.
– To je naša mala šala, nas koji živimo u celibatu. Onog tko toči čaj zovemo ’mama’. Na engleskom, Herr General.
Te noći nadbiskup Ralph bio je umoran, ispunjen nemirom, na rubu živčanog sloma. Mučila ga je pomisao da ne čini ništa kako bi rat bio što brže okončan, da mu je jedini posao očuvanje starina. Strastveno je zamrzio tu vatikansku inertnost, i premda je po naravi bio konzervativac, puževska opreznost najviših crkvenih dostojanstvenika strahovito ga je smetala. Osim s poniznim redovnicima i svećenicima koji su radili kao posluga, već tjednima nije ni riječi progovorio s nekim običnim čovjekom, s nekim tko ne koristi svaku priliku da oštri svoju političku, duhovnu ili vojničku sjekiru. Ni u molitve se tih dana nije mogao lako udubiti, a Bog je izgledao na tisuće svjetlosnih godina daleko, kao da se povukao ostavljajući ljudskim stvorenjima punu slobodu da unište svijet koji je stvorio za njih. Ono što bi mu sad dobro došlo, razmišljao je, to bi bila jedna snažna doza Meggie i Fee, ili snažna doza nekoga tko nije zainteresiran za sudbinu Vatikana i Rima.
Hodajući bez ikakvog cilja, njegova preuzvišenost nadbiskup Ralph sišao je privatnim stubištem u veliku baziliku svetog Petra. Vrata su tih dana zatvarana čim bi se spustio mrak, što je bilo simptomatično za nesigurni mir u Rimu, znak rječitiji od četa njemačkih vojnika u sivim uniformama koje su marširale rimskim ulicama. Prazna, zijevajuća apsida bila je osvijetljena slabom, sablasnom svjetlošću, a njegovi koraci po kamenom podu potmulo su odjekivali dok je hodao; zastao je i stopio se s tišinom kad je pokleknuo ispred oltara, a onda krenuo dalje. U jednom trenutku, između dva udara nogu o kamen, čuo je jecaj. Baterija u njegovoj ruci je oživjela; uperio je mlaz svjetlosti u pravcu odakle je došao zvuk, više radoznao nego uplašen. To je bio njegov svijet i mogao ga je braniti bez straha.
Mlaz svjetlosti zaigrao je na skulpturi koja je za njega bila najljepša od svih ikad stvorenih Michelangelovoj skulpturi Pietà. Ispod nepomičnih figura ugledao je lice koje nije bilo od mramora nego živo, jako izbrazdano dubokim sjenama i slično mrtvačkoj maski.
– Ciao – rekao je nadbiskup, osmjehujući se. Nije bilo odgovora; po odjeći je primijetio da je pred njim njemački vojnik najnižeg čina – njegov obični čovjek! Nije bilo nimalo važno što je Nijemac.
– Wie geht’s?9 – upitao je, i dalje se osmjehujući. Nagli pokret baterije učinio je da na širokom, inteligentnom čelu vojnika iznenada zasvjetlucaju kapi znoja.
– Du bist krank?10 – upitao je pomislivši da je dječak, jer bio je još dječak, možda bolestan.
Vojnik je konačno odgovorio.
– Nein.
Nadbiskup Ralph spustio je bateriju na pod i prišao vojniku, uhvatio ga za bradu i podigao mu glavu, tako da može pogledati u njegove tamne oči, još tamnije u mraku.
– Što te muči? – upitao je na njemačkom i nasmijao se. – Eto – nastavio je, i dalje na njemačkom – ti to ne možeš znati, ali to je moj glavni posao u životu, pitati ljude što ih muči. I mogu ti reći da mi je to pitanje u svoje vrijeme navuklo na vrat mnoge nevolje.
– Došao sam da se pomolim – rekao je mladić glasom predubokim za njegove godine, s jakim bavarskim naglaskom.
– I što se dogodilo, zaključali su te?
– Da, ali, nije to ono što me muči.
Nadbiskup je podigao bateriju.
– E pa, ne možeš ostati ovdje cijelu noć, a ja nemam ključ od vrata. Pođi sa mnom. – Krenuo je natrag privatnom stubištu koje vodi u papinsku palaču, govoreći polako, tihim glasom. – I ja sam bio došao da se pomolim, u stvari. Zahvaljujući vašoj Vrhovnoj komandi, proveli smo prilično težak dan. Bar mi ovdje... Nadam se da službenici Svetog Oca neće zaključiti da sam uhapšen i da će vidjeti da ja vodim tebe, a ne ti mene.
Nakon toga su šutke išli više od deset minuta, kroz hodnik, preko otvorenih dvorišta i vrtova, kroz kolonade, uz stube; mladi Nijemac nije pokazivao namjeru da se odvoji od svog pratioca i išao je tik uz njega. Konačno je nadbiskup otvorio vrata i uveo svog slučajnog gosta u malu dnevnu sobu, jednostavno namještenu, upalio svjetlo i zatvorio vrata.
Stajali su i gledali jedan u drugog, konačno u stanju da se vide. Njemački vojnik ugledao je visokog muškarca, lijepog lica i plavih, pronicavih očiju, a nadbiskup Ralph dječaka silom obučenog u uniformu, koju je mrzila i od koje je strahovala čitava Evropa. Bio je zaista još dječak, nije mu moglo biti više od šesnaest godina. Prosječne visine i mladenački vitak, bio je građen tako da se vidjelo da će jednom biti krupan i snažan muškarac, i imao je neobično dugačke ruke. Lice mu je bilo južnjačko, tamno, patricijskih crta, vrlo privlačno, oči su mu bile razmaknute, tamnosmeđe, s dugim crnim trepavicama, kosa crna i kovrčava. Iako je bio običan vojnik, ništa na njemu nije bilo obično i svakodnevno; nadbiskup ga je zainteresirano promatrao, premda mu je želja bila da razgovara s nekim sasvim običnim čovjekom.
– Sjedi – rekao je dječaku, otišao do ormara i izvukao bocu vina iz Maršale. Natočio je dvije čaše, pružio dječaku jednu a svoju odnio do naslonjača iz kojeg ga je mogao udobno promatrati. – Zar su spali na tako niske grane da već regrutiraju djecu? – upitao je, prebacujući nogu preko noge.
– Ne znam – rekao je dječak. – Ja sam živio u dječjem domu i mene bi svakako prije odveli.
– Kako ti je ime?
– Rainer Moerling Hartheim – rekao je dječak, ponosno naglašavajući slogove.
– Dostojanstveno ime – rekao je svećenik ozbiljno.
– Lijepo zvuči, zar ne? Sam sam ga odabrao. U domu su me zvali Rainer Schmidt, ali kad sam otišao u vojsku, uzeo sam ime koje sam oduvijek želio.
– Siroče si?
– Dijete ljubavi, kako su to govorile redovnice.
Nadbiskup Ralph nastojao je prikriti osmijeh; sad kad ga je prošao strah, dječak se držao vrlo dostojanstveno i samouvjereno. Samo, što ga je uplašilo? To što se našao zaključan u bazilici, ili se bojao da ga ne uhvate?
– Zašto si bio tako uplašen, Rainer?
Dječak je s uživanjem otpio gutljaj vina i zadovoljno ga pogledao.
– Dobro vino, slatko. – Smjestio se udobnije na stolcu. – Htio sam vidjeti crkvu svetog Petra, jer su nam sestre uvijek pričale o njoj, i pokazivale nam slike. Zato mi je bilo drago kad su nas uputili u Rim. Stigli smo jutros. Došao sam ovamo čim mi se pružila prilika. – Namrštio se. – Nije, međutim, bilo onako kako sam očekivao. Nadao sam se da ću osjetiti da sam bliže Gospodinu, tu u njegovom vlastitom hramu. A našao sam se u ogromnoj, hladnoj crkvi. Nisam osjetio njegovu prisutnost.
Nadbiskup Ralph se osmjehnuo.
– Znam na što misliš. Crkva svetog Petra nije, međutim, prava crkva, bar ne crkva u onom uobičajenom smislu. Crkva svetog Petra je Crkva. I meni je, sjećam se, dugo trebalo da se na to naviknem.
– Htio sam se pomoliti za dvije stvari – rekao je dječak, dajući pokretom glave nadbiskupu do znanja da je čuo, ali da to nije ono što je želio čuti.
– Za stvari koje vas plaše?
– Da. Mislio sam da će molitva u crkvi svetog Petra biti djelotvornija.
– Što te to plaši, Rainer?
– Plaši me da će zaključiti da sam Židov i da će moj puk biti prebačen na rusku frontu.
– Razumijem. Nimalo se ne čudim što se bojiš. Postoji li neka mogućnost da zaključe da si Židov?
– Pa pogledajte me samo! – rekao je dječak jednostavno. – Kad su uzimali moje podatke, rekli su da će provjeriti. Ne znam mogu li nešto saznati ili ne, ali mislim da redovnice znaju više nego što su rekle meni.
– Ako znaju, neće te odati – rekao je nadbiskup tješeći ga. – Znat će zašto ih to pitaju.
– Zaista mislite tako? Oh, mogu se samo nadati.
– Smeta li te pomisao da možda imaš u sebi židovske krvi?
– Potpuno mi je svejedno kakva krv teče u meni – rekao je Rainer. – Rođen sam kao Nijemac, to je jedino važno.
– Samo što oni na to gledaju drukčije, zar ne?
– Da.
– A Rusija? Sad sigurno nema više potrebe da se bojiš ruske fronte. Nalaziš se u Rimu, na drugom kraju Evrope.
– Jutros sam čuo komandanta kad je rekao da bismo ipak mogli biti prebačeni u Rusiju. Stvari tamo ne idu baš najbolje.
– Ti si još dijete – rekao je nadbiskup Ralph oštro. – Trebalo bi da budeš u školi.
– Sad ionako ne bih bio – rekao je dječak, osmjehnuvši se. – Imam šesnaest godina, i radio bih.
– Uzdahnuo je. – A volio bih da mogu nastaviti školovanje. Znanje je važna stvar.
Nadbiskup Ralph se počeo smijati, a onda je ustao i napunio čaše.
– Nemoj mi zamjeriti, Rainer. Ponašam se glupo, ali to je zato što misli samo struje kroz moju glavu. Ovo je doba dana kad su navikle da se javljaju. Nisam baš dobar domaćin, zar ne?
– Sve je u redu – rekao je dječak.
– E pa – rekao je nadbiskup, ponovo sjedajući – Rainer Moerling Hartheim, pokušaj definirati sam sebe.
Na dječakovu licu zablistao je čudan osmijeh.
– Nijemac sam, i katolik. Želim da Njemačka postane zemlja u kojoj neće biti rasnih i vjerskih progona, i tome će posvetiti svoj život, ako ostanem živ.
– Molit ću se za tebe... da preživiš i ostvariš to što želiš.
– Zaista? – upitao je dječak posramljeno. – Zaista ćete se moliti za mene osobno, po imenu?
– Naravno. U stvari, od tebe sam naučio nešto. Naučio sam da u svom poslu raspolažem samo jednim oružjem... molitvom. Druge mogućnosti nemam.
– Tko ste vi? – upitao je Rainer. Vino ga je počelo uspavljivati, i pospano je treptao.
– Ja sam nadbiskup Ralph de Bricassart.
– Oh! Mislio sam da ste neki obični svećenik!
– Ja jesam običan svećenik. Ništa više.
– Da se dogovorimo nešto – predložio je dječak, blistavih očiju. – Vi se molite za mene, oče, a ako ja preživim i postignem ono što želim, doći ću u Rim da vam kažem kakav su efekt imale vaše molitve.
Plave oči blago su se osmjehivale.
– U redu, dogovorili smo se. A kad dođeš, reći ću ti što sam po svom mišljenju postigao svojim molitvama. – Ustao je. – Ostani ovdje, mali političaru! Naći ću nešto za jelo.
Razgovarali su dok prve zrake sunca nisu zatreperile na tornjevima i kupolama a golubovi zalepršali ispred prozora. Zatim je nadbiskup zadivljenim pogledima, i izveo ga na hladni, svježi zrak. Iako to tada nije mogao znati, dječak sa zvučnim imenom zaista će otići na rusku frontu, noseći sa sobom neobično dragu i utješnu uspomenu – da u Rimu, u crkvi svetog Petra, jedan čovjek svakog dana moli za njega, za njega osobno, spominjući njegovo ime.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:17 pm




U vrijeme kad je Deveta divizija bila spremna za odlazak na Novu Gvineju, bilo je praktično sve gotovo; preostale su samo operacije čišćenja. Razočarani, pripadnici najslavnije divizije u vojnoj povijesti Australije mogli su se samo nadati da će se ovjenčati novom slavom na nekom drugom mjestu, goneći Japance kroz Indoneziju. Na Guadalcanalu su propale sve nade Japanaca da će se probiti do Australije. Ipak, kao i Nijemci, borili su se uporno, tvrdoglavo. Iako su im linije opskrbe bile beznadno razvučene, iako su im se armije topile lišene pojačanja i potrebnog ratnog materijala, prisiljavali su Australce i Amerikance da skupo plaćaju svaki metar osvojenog terena. Povlačeći se, Japanci su napustili Bunu, Gonu i Salamauu, i prebacili se natrag na sjevernu obalu otoka, do Lae i Finschafena.
Peti rujna 1943. godine Deveta divizija iskrcala se istočno od grada Lae. Vladale su strahovite vrućine, vlažnost je bila 100 posto, a kiša je padala svakog popodneva, iako je do kišne sezone bilo ostalo još puna dva mjeseca. Zbog opasnosti od malarije svi su gutali atabrin, i od tih malih žutih tableta svi su bili bolesni kao i od malarije. Od stalne vlage bilo je nemoguće pobjeći i svi su neprestano bili u mokrim čarapama i cipelama; noge su im bile raskvašene a koža među prstima popucala i raskrvarena. Ujedi muha i komaraca pretvarali su se u bolne, gnojne čireve.
U Port Moresbyju vidjeli su u kakvom su bijednom stanju sami domoroci, pa ako ni oni nisu mogli podnijeti klimu a da se ne razbole od frambezije, malarije, beriberija, pneumonije, raznih kroničnih kožnih bolesti, bolesti jetre i natečene slezene, za bijelce nije bilo mnogo izgleda. U Port Moresbyju vidjeli su i preživjele iz Kokode, žrtve ne toliko Japanaca koliko Nove Gvineje, isušene, pokrivene ranama, izbezumljene od groznice. Deset ih je puta više pomrlo od upale pluća, na visini od tri tisuće metara, gdje ih tanka tropska uniforma nije mogla sačuvati od hladnoće, nego što ih je poginulo u borbi s Japancima. Masno ljepljivo blato, sablasne šume koje su noću svjetlucale blijedom nadzemaljskom svjetlošću što su je oko sebe širile kolonije fosforescentnih gljivica, vratolomno veranje po spletovima čvornatog ogoljenog korijenja kada čovjek ni na trenutak ne može pogledati uvis te postaje laka meta snajpera. Bilo je to tako različito od sjeverne Afrike kao da su se našli na sasvim drugom planetu, i vojnicima Devete divizije nije bilo nimalo žao što su ostali da vode dvije bitke kod Alameina umjesto bitke na Kokodu.
Lae je bio gradić na obali okružen travnatim prostranstvima i gustim šumama, daleko od preko tri tisuće metara visokih planinskih lanaca u unutrašnjosti, i bio je kao bojište kudikamo zdraviji od Kokode. Gradić se sastojao od nekoliko kuća evropskog tipa, benzinske pumpe i skupine urođeničkih koliba. Japanci su još bili u blizini, ali su bili malobrojni i slabo naoružani, iscrpljeni novogvinejskom klimom i izmučeni raznim bolestima, kao i Australci protiv kojih su ratovali. Nakon masovne upotrebe artiljerije i mehanizacije u sjevernoj Africi, bilo je neobično nikad ne vidjeti bacač ili poljski top, samo mitraljeze i puške, cijelo vrijeme s nataknutim bajunetama. Jims i Patsy voljeli su borbe prsa o prsa, voljeli su se boriti zajedno i čuvati jedan drugog. Bio je to ipak velik pad nakon Afričkog korpusa, tu nije bilo sumnje. Sad su pred sobom imalo male žute ljude koji su, činilo se, gotovo svi nosili naočale i imali umjetne zube. Ti Japanci nisu izgledali nimalo ratnički.
Dva tjedna nakon što se Deveta divizija iskrcala kod Laea, Japanaca više nije bilo. Bio je prekrasan dan, kad se uzme u obzir da je bilo tek proljeće. Vlažnost je pala za dvadeset procenata, sunce je iznenada zablistalo s plavog, umjesto sivom parom zastrtog, neba, planine iza grada prelijevale su se u svim nijansama zelene, purpurne i ljubičaste boje. Disciplina je popustila i svi su uzeli slobodan dan da igraju kriket, šetaju, zadirkuju urođenike da bi se nasmijali i pokazali bezube, od žvakanja betela kao krv crvene desni. Jims i Patsy šetali su se kroz visoku travu iza grada, jer ih je podsjećala na Droghedu; bila je iste izblijedjele smeđe boje i visoka kao trava na Droghedi nakon dobre kiše.
– Još malo pa ćemo kući, Patsy – rekao je Jims. – Natjerali smo Japance da se povlače, a Švabe također. Kući, Patsy, kući na Droghedu! Jedva čekam!
– Aha – rekao je Patsy.
Hodali su rame uz rame, mnogo bliže nego što to sebi smiju dopustiti obični ljudi; ponekad bi dodirnuli jedan drugog, ne svjesno nego kao što čovjek dodiruje svoje rođeno tijelo, da se počeše ili nesvjesno uvjeri da je sve na svom mjestu. Bilo je ugodno osjetiti na koži prave sunčane zrake, umjesto zračenja užarene kugle u parnoj kupelji! Svaki su čas podizali glave prema nebu i, šireći nosnice, udisali miris ugrijane trave, sanjareći da su opet na Droghedi, da idu prema vilgi koja treperi u podnevnoj izmaglici, kako bi se ispružili u njenoj sjeni dok najgore ne prođe, čitajući knjigu, drijemajući. I svakim pokretom, ležeći, osjećaju na koži divnu, dobru zemlju, i slušaju udare moćnog srca negdje u dubini, kao što snena beba osjeća udare majčinog srca.
– Jims! Pogledaj! Prava papigica s Droghede! – rekao je Patsy, tako iznenađen da je progovorio.
Tigrice su, vjerojatno, bile dio faune sjeverne Gvineje, ali posebno raspoloženje tog dana i taj neočekivani susret s djelićem doma ispunili su Patsyja nekim neviđenim, divljim poletom. Smijući se, puštajući travu da ga šiba po golim nogama, potrčao je za pticom. U trku je skinuo s glave vojnički šešir i držao ga u ispruženoj ruci, kao da uistinu vjeruje da bi mogao uhvatiti brzu pticu. Osmjehujući se, Jims je stajao i promatrao ga.
Patsy je bio otprilike dvadeset metara ispred njega kad je mitraljeski rafal počeo kositi travu oko Patsyja. Vidio je kako Patsy podiže ruke uvis; tijelo mu se okrenulo tako da je izgledalo da podignutim rukama traži milost od neba. Od pojasa do koljena bio je sav obljeven jarkocrvenom krvlju, krvlju koja je odnosila život.
– Patsy, Patsy! – vrisnuo je Jims; činilo mu se da osjeća udare zrna svakom stanicom svog tijela, da sam nestaje, umire.
Potrčao je dugim koracima, u pokretu hvatajući brzinu, a onda je vojnički instinkt prevladao i bacio se glavačke u travu upravo u trenutku kad je mitraljez ponovo otvorio vatru.
– Patsy, Patsy, jesi li ranjen? – vikao je izbezumljeno, iako je vidio krv.
Bilo je to upravo nevjerojatno, ali do ušiju mu je dopro jedva čujan odgovor:
– Aha!
Jims se centimetar po centimetar vukao kroz mirisnu travu, slušajući šuštanje vjetra i šumove što ih je sam stvarao.
Kad je stigao do brata, položio je glavu na njegovo golo rame i zaplakao.
– Prestani – rekao je Patsy. – Još nisam mrtav.
– Je li gadno? – upitao je Jims, povlačeći naniže njegove krvlju natopljene kratke hlače. Vidio je samo krvlju obljeveno, drhtavo tijelo.
– A i nemam baš osjećaj da ću umrijeti.
Oko njih su se iznenada okupili vojnici, igrači kriketa, još s rukavicama i palicama. Netko je otrčao po nosila, dok su ostali otišli dalje da ušutkaju mitraljesca na samom rubu čistine. To je obavljeno s bezobzirnošću većom od uobičajene, jer su svi voljeli Harpa. Ako se njemu nešto dogodi, ni Jims više neće biti kakav je bio.
Bio je prekrasan dan; papigica je odavno nekamo odletjela, ali ostale ptice cvrkutale su i kreštale ne plašeći se. Bile su ušutjele samo dok se vodila borba.
– Patsy je imao ludu sreću – rekao je liječnik Jimsu kasnije. – Primio je desetak zrna, ali većinom u bedra. Dva ili tri zrna koja su ga pogodila nešto više, udarila su u zdjelicu i ostala u mišićima. Koliko ja mogu ocijeniti, crijeva mu nisu povrijeđena, a nije ni mjehur. Samo...
– Što samo? – prekinuo ga j Jims nestrpljivo; još uvijek se tresao, a usne su mu bile plave.
– U ovom trenutku teško je reći nešto određeno, naravno, a ja nisam genijalni kirurg kao oni tamo u Moresbyju. Oni će vam sigurno reći mnogo više. Oštećena mu je uretra, a i mnogi sitni, nježni živci u perineumu. Siguran sam da ga mogu zakrpati da bude kao nov, osim možda te živce. Na žalost, živce je vrlo teško zakrpati. – Iskašljao se i dodao: – Htio sam reći da više neće imati potrebnu osjetljivost u genitalnoj regiji.
Jims je oborio glavu i pogledao u zemlju kroz kristalni zid suza.
– Bar je živ – rekao je.
Dobio je dopust da avionom odleti u Port Moresby s bratom i da ostane uz njega dok Patsy ne bude izvan opasnosti. Rane što ih je zadobio bile su pravo čudo. Zrna su izrešetala čitav donji dio abdomena a da ga nisu ozbiljnije povrijedila. Ali liječnik Devete divizije bio je u pravu. Osjetljivost u području donjeg dijela zdjelice bila je znatno umanjena. Koliko će se stanje kasnije popraviti, nitko nije mogao reći.
– Nije važno – rekao je Patsy ležeći na nosilima prije ukrcavanja u avion za Sydney. – Ionako nikad nisam previše mislio na ženidbu. Ali ti sad dobro pazi na sebe, Jims, čuješ li me? Užasno mi je teško da te ostavim samog.
– Pazit ću na sebe, Patsy, ne brini. Bože! – iscerio se Jims čvrsto stežući ruku svog brata. – Sad sam osuđen da do kraja rata budem bez svog najboljeg druga. Pisat ću ti, pričat ću ti kako je. Pozdravi gospođu Smith, Meggie, mamu i braću, hoćeš? Baš si sretan, vraćaš se kući, na Droghedu!
Fee i gospođa Smith odletjele su u Sydney da dočekaju američki avion koji je prevozio ranjenike iz Townsvillea. Fee se zadržala u Sydneyju samo nekoliko dana, ali gospođa Smith ostala je u hotelu »Radwick« u blizini vojne bolnice »Prince of Wales«. Patsy je zadržan na liječenju tri mjeseca. Njegova je uloga u ratu okončana. Gospođa Smith prolila je bezbroj suza, ali imala je i razloga da bude zahvalna sudbini. S jedne strane, on nikad neće moći živjeti punim životom, ali zato će moći raditi sve drugo – jahati, hodati, trčati. Stvaranje obitelji ionako, činilo se, nije običaj Clearyjevih. Kad je otpušten iz bolnice, Meggie se odvezla u Rollsu u Gilly i dvije žene smjestile su ga na stražnje sjedalo, umotale u pokrivače i opskrbile časopisima, moleći se za još jednu milost – da se i Jims vrati kući.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:17 pm





16

Tek kad je izaslanik cara Hirohita potpisao kapitulaciju Japana, Gillanbone je povjerovao da je rat konačno završen. Vijest je stigla u nedjelju, 2. rujna 1945, točno šest godina nakon što je rat počeo. Šest godina muka. Ostalo je mnogo mjesta koja nikad neće biti popunjena – Rory, sin Dominika O’Rourkea; John, sin Ноrrуја Hopetona; Cormac, sin Edena Carmichaela. Najmlađi sin Rossa MacQueena, Angus, nikad više neće hodati, a David, sin Anthonyja Kinga, moći će hodati ali neće vidjeti kamo ide. Patsy, sin Paddyja Сlеаrуја, nikad neće imati djece. Bili su tu i oni čije rane nisu bile vidljive, ali su bile isto tako duboke; mladići koji su otišli veseli, oduševljeni i nasmijani, a vratili se šutljivi, govoreći malo a smijući se malokad. Kad je počelo, tko je mogao i sanjati da će trajati tako dugo i stajati tako skupo?
Ljudi u Gillanboneu nisu bili praznovjerni, ali su i oni najciničniji te nedjelje, 2. rujna, zadrhtali. Istog dana kad je završio rat, završila je i najduža suša u povijesti Australije. Gotovo deset godina nije pala kiša, a tog dana slojevi crnih oblaka debeli tisuće metara prekrili su nebo, otvorili se i istresli na žednu zemlju trideset centimetara kiše. Nekoliko centimetara kiše ne bi značilo prekid suše kad bi ostalo samo na tome, ali trideset centimetara značilo je travu.
Meggie, Fee, Bob, Jack, Hughie i Patsy stajali su na verandi i promatrali kišu u noći, udišući neopisivo slatki miris kiše na sprženoj zemlji. Konji, ovce, krave i svinje stajali su raskrečenih nogu da se ne kližu po raskvašenom tlu, puštajući da im kiša zalijeva uzdrhtala tijela. Najveći dio životinja nije u svom životu vidio tu čudnu pojavu. Kiša je oprala prašinu na groblju, izbijelila sve, pa i raširena krila nijemog botičelijevskog anđela. Koritom potoka nagrnula je voda kao plimni val i njena grmljavina pridružila se bubnjanju kiše po žednoj zemlji. Kiša, kiša! Kiša. Kao blagoslov neke tajanstvene ruke, dugo uskraćivan, konačno dan! Blagoslovena, divna kiša! Kiša je značila travu, a trava je bila život.
Najprije su se pojavili blijedozeleni izdanci, usmjeravajući nježne listiće prema nebu, ubrzo se počeli granati i rasti, sve tamniji kako su se produžavali, a onda su vlati počele gubiti boju i pretvarati se u srebrnasto smeđu, do koljena visoku travu Droghede. Domaći pašnjak izgledao je kao žitno polje što se nabire i talasa na nestašnom povjetarcu, a vrtovi su oživjeli u pravoj eksploziji boja. Pupoljci ruža počeli su se otvarati, a lišće bijelih gumovaca, devet godina sivo od prašine, postalo je opet bjeličasto-žutozeleno. Iako je luda rastrošnost Michaela Carsona u izgradnji rezervoara za vodu omogućila da vrtovi prežive, svaki list i stabljiku bio je odavno prekrio debeo sloj prašine pa je čitav vrt bio jednolične sive boje. Stara legenda pokazala se istinitom – Drogheda je zaista imala dovoljno vode da preživi desetogodišnju sušu. To se, naravno, odnosilo samo na središte posjeda, kuću i zgrade s vrtovima.
Bob, Jack, Hughie i Patsy vratili su se na pašnjake i počeli raditi na obnovi stočnog fonda. Fee je otvorila novu bočicu crne tinte i srdito zavrnula poklopac na bočici crvene. Meggie je vidjela kako se približava kraj njenom životu u sedlu, jer će se za kratko vrijeme Jims vratiti kući, a ubrzo će se početi javljati i radnici, tražeći posao.
Poslije devet godina suše, na posjedu je ostalo vrlo malo ovaca i goveda, praktično samo nagrađeni primjerci za priplod, koji su uvijek držani u torovima i ručno hranjeni, jezgro stada, ovnovi i bikovi. Bob je otišao na istok, čak na zapadne obronke Novoengleskog gorja, da na posjedima koje nije tako pogodila suša kupi ovce s dobrim pedigreom. Jims se vratio kući. Na Droghedi se zaposlilo osam stočara. Meggie je objesila sedlo o klin.
Ubrzo nakon toga Meggie je dobila pismo od Lukea, drugo otkad ga je napustila.
»Nije još ostalo mnogo, mislim,« pisao je. »Još nekoliko godina i reći ću zbogom trski. Moja stara leđa pomalo me bole ovih dana, ali u sječi sam još uvijek ravan najboljim, osam do devet tona dnevno. Arne i ja imamo sad dvanaest ekipa sjekača koji rade za nas, sve dobrih momaka. Novac samo teče, Evropi je potreban sav šećer koji možemo proizvesti. Zarađujem više od pet tisuća funti godišnje, i gotovo sve stavljam na štednju. Još koja godina, Meg, i naći ću se negdje pokraj Куnunе. Možda ćeš, kad sredim stvari, odlučiti ipak da mi se vratiš. Jesi li dobila dijete koje si toliko željela? Čudno je to kako su žene lude za djecom. Mislim da je to glavni razlog zbog kojeg smo se razišli, zar ne? Javi mi kako si, i kako je Drogheda izdržala sušu. Tvoj Luke.«
Fee je izišla na verandu, gdje je Meggie sjedila s pismom u ruci, odsutno zureći u jarkozelene travnjake oko kuće.
– Kako je Luke?
– Kao uvijek, mama. Nije se promijenio ni za dlaku. Još uvijek govori o tome kako će sjeći tu prokletu trsku samo još koju godinu, i kako će jednog dana kupiti posjed tamo kraj Куnunе.
– Što misliš, hoće li to ikad uraditi?
– Mislim da hoće, jednog dana.
– Hoćeš li mu se tada vratiti, Meggie?
– Ni za sve blago ovog svijeta!
Fee je sjela u naslonjač od trske uz Meggie, okrenuvši ga tako da može udobno promatrati kćerku. Iz daljine je dopiralo dovikivanje radnika, čuli su se udari čekića; prozori prema verandi i na katu konačno su zatvarani finim žičanim mrežama da se unutrašnjost zaštiti od muha. Fee se godinama tvrdoglavo suprotstavljala tome, ne dopuštajući da se izgled kuće kvari ružnim mrežama, pa ma koliko muha u njoj bilo. Što je suša, međutim, duže trajala, muhe su postajale sve neugodnije, dok se dva tjedna prije kraja suše Fee nije konačno predala i pozvala poduzetnika da postavi mreže na sve prozore na imanju, ne samo na velikoj kući nego i na kućama za poslugu i radničkim nastambama.
Električno osvjetljenje, međutim, nije htjela uvesti, iako je od 1915. godine na imanju postojao generator, »magarac«, kako su ga zvali radnici, koji je proizvodio struju za pogon škara za striženje ovaca. Zar je bilo moguće i zamisliti Droghedu bez blage, difuzne svjetlosti petrolejskih svjetiljki? Ne, to je bilo nezamislivo. Ipak, postavljena je nova plinska peć u kojoj je sagorijevao plin dopreman u posudama pod pritiskom, i nabavljeno je desetak novih petrolejskih frižidera. Australska industrija još nije bila prešla na mirnodopsku proizvodnju, ali s vremenom će doći i drugi aparati.
– Meggie, zašto se ne rastaviš od Lukea i ponovo ne udaš? – upitala je Fee iznenada. – Enoch Davies bi te uzeo smjesta; nikad nije pogledao ni jednu drugu ženu.
Meggie je začuđeno pogledala majku.
– Zaboga, mama, još ću pomisliti da razgovaraš sa mnom kao žena sa ženom!
Fee se nije osmjehnula; Fee se rijetko osmjehivala.
– E pa, ako dosad nisi postala žena, nikad nećeš ni postati. Mislim, ipak, da si već stekla kvalifikacije. Ja očigledno starim; postajem brbljava.
Meggie se nasmijala, oduševljena tim majčinim uvodom, ali je strepila da ne pokvari te nove odnose.
– To je zbog kiše, mama. Sigurno zbog kiše. Oh, zar nije divno gledati ponovo travu na Droghedi i zelene travnjake oko kuće?
– Da, jest, ali ti zaobilaziš moje pitanje. Zašto se ne rastaviš od Lukea i ponovo ne udaš?
– To bi bilo u suprotnosti sa zakonima Crkve.
– Pih! – uzviknula je Fee prezirno ali blago. – Ja nisam katolkinja, a ti si samo napola. Poštedi me takvih priča, Meggie! Kad bi se zaista htjela udati, ti bi se rastavila od Lukea.
– Da, vjerujem da bih to uradila, ali ja ne želim da se ponovo udajem. Sretna sam sa svojom djecom na Droghedi.
Iz jednog grma u blizini odjeknuo je smijeh vrlo sličan njenom; viseći grozdovi crvenih cvjetova skrivali su izvor tog smijeha.
– Slušaj ga samo! To je on, Dane! Znaš li da on u svojim godinama jaše jednako dobro kao ja? – Nagnula se naprijed. – Dane! Šta to radiš tamo? Dođi ovamo, smjesta!
Izvukao se ispod najbližeg grma, s rukama punim crne zemlje, sa sumnjivim crnim tragovima oko usta.
– Mama, znaš li da zemlja ima sasvim ugodan okus? Ozbiljno, mama, poštenja mi!
Došao je i stao ispred nje. Bio je visok za svojih sedam godina, vitak, graciozno ali čvrsto građen, a lijepo lice kao da je bilo modelirano od porculana.
Došla je i Justine i stala pored njega. I ona je bila visoka, ali više mršava nego vitka, i beznadno pjegava. Ispod te mase smeđih pjega bilo je teško sagledati crte njenog lica, ali oči pred kojima se čovjek osjećao nelagodno bile su blijede kao u djetnjstvu, a obrve i trepavice boje pijeska bile su presvijetle da bi se vidjele uz pjege. Paddyjeva vatreno crvena kosa kovitlala se u kovrčama oko lica, koje je pomalo podsjećalo na lica nestašnih duhova iz engleskih narodnih legendi. Nitko ne bi mogao reći da je lijepa, ali je bilo nemoguće zaboraviti je, ne samo zbog očiju nego i zbog izvanredno čvrstog karaktera. Ozbiljna, inteligentna i beskompromisno otvorena, Justine je u osmoj godini bila potpuno ravnodušna prema mišljenju drugih o njoj, kao kad je bila mala beba. Samo jedna osoba na svijetu bila joj je bliska – Dane. Obožavala ga je i još uvijek smatrala svojim vlasništvom.
Sve je to dovodilo do mnogih sukoba između nje i majke. Za Justinu je bio strašan udarac kad je Meggie objesila sedlo o klin i vratila se svojim majčinskim dužnostima. Kao prvo, Justine, čini se, nije uopće trebala majku, jer je bila čvrsto uvjerena da je uvijek u pravu. Ona nije bila od onih djevojčica koje osjećaju potrebu da se nekom povjeravaju, potrebu za toplinom i poticajem. S njenog stanovišta, Meggie je naprosto bila netko tko se miješa u njeno zabavljanje s Daneom. Mnogo se bolje slagala s bakom, koja je bila osoba koja je savršeno odgovarala Justine – držala se po strani, pretpostavljajući da i ostali imaju malo soli u glavi.
– Rekla sam mu da ne jede zemlju – izjavila je Justine.
– Pa sad, to ga neće ubiti, Justine, ali nije baš ni zdravo za njega – rekla je Meggie, a onda se okrenula sinu. – Dane, zašto?
Ozbiljno je odvagnuo postavljeno pitanje.
– Bila je tu, pa sam je probao. Da nije zdrava za mene, sigurno bi imala i gadan okus, zar ne? A sasvim je ugodna.
– Nije baš tako – prekinula ga je Justine zaštitnički. – Nepopravljiv si, Dane, zaista. Neke od najukusnijih stvari su i najotrovnije.
– Reci mi jednu! – saletio ju je.
– Šećerni sirup! – rekla je pobjedonosno.
Dane je bio ozbiljno pokvario želudac kad je u smočnici gospođe Smith pronašao teglu šećernog sirupa i pojeo sve do posljednje žlice. Priznao je da je Justine možda u pravu, ali je dodao:
– Još sam živ, prema tome nije baš tako otrovan!
– Zato što si sve povratio. Da nisi povratio, bio bi mrtav.
Protuargumenata za to nije bilo. On i njegova sestra bili su iste visine, pa je drugarski provukao ruku ispod njene i zajedno su otišli preko travnjaka do kućice za igru, koju su ujaci po njihovoj želji podigli među opuštenim granama biberovca. Odrasli su bili odlučno protiv te lokacije, smatrajući da pčele predstavljaju opasnost, ali se pokazalo da su djeca bila u pravu. Nisu smetala ni ona pčelama, ni pčele njima. Po mišljenju djece, biberovci su bili bez premca među drvećem, u njihovoj krošnji bilo je najljepše, širili su oko sebe intenzivan, prodoran miris, a grozdovi sitnih ružičastih kuglica na njima drobili su se u ruci u oblak krhkih, mirisavih ružičastih pahuljica.
– Sasvim su različiti, Dane i Justine, a ipak se tako lijepo slažu – rekla je Meggie. – Tome se ne mogu načuditi. Mislim da nikad nisam čula da se svađaju, iako mi nije jasno kako Dane uspijeva da se ne posvadi s nekim tako tvrdoglavim i svojevoljnim kao Justine.
Fee je, međutim, mislila na nešto drugo.
– Bože, on je slika i prilika svog oca – rekla je, promatrajući kako se Dane provlači ispod najnižih grana biberovca i nestaje s vidika.
Meggie je osjetila kako se hladi; bio je to refleks koji ni godine slušanja kako ljudi govore to isto nisu otupile. Sama je bila tome kriva, naravno. Ljudi su uvijek mislili na Lukea. Zašto, uostalom, ne bi mislili? Luke O’Neill i Ralph de Bricassart bili su u mnogo čemu slični. Ipak, ma koliko pokušavala, na te primjedbe o Daneovoj sličnosti s ocem nikad nije mogla reagirati prirodno.
Udahnula je, pažljivo, nastojeći da se ne drži ukočeno.
– Zaista misliš, mama? – rekla je, nonšalantno klateći nogom. – Ja to, izgleda, nisam u stanju da vidim. Po karakteru i ponašanju, Dane nimalo ne podsjeća na Lukea.
Fee se nasmijala. Zvučalo je kao frktanje, ali je to bio pravi smijeh. S godinama sve svjetlije, njene oči, ugrožene mrenom što se potajno navlačila preko njih, oštro i ironično promatrale su iznenađeno lice Meggie.
– Zar misliš da sam takva budala, Meggie? Ne mislim na Lukea O’Neilla. Htjela sam reći da je Dane pljunuti Ralph de Bricassart.
Olovo. Njena noga bila je od olova kad je pala na keramičke pločice verande, njeno se olovno tijelo opustilo, olovno srce u njenim grudima jedva je kucalo savladavajući ogromnu težinu. Kucaj, prokleto srce, kucaj! Moraš kucati dalje, za mog sina!
– Zaboga, mama! – I njen glas bio je od olova. – Zaboga, mama, to je zaista neshvatljiva tvrdnja! Otac Ralph de Bricassart?
– Koliko ljudi poznaješ s tim imenom? Luke O’Neill nije otac tog dječaka; taj je dječak sin Ralpha de Bricassarta. Znala sam to u trenutku kad sam ga prihvatila, kad se rodio.
– Zašto... zašto to odmah nisi rekla? Zašto si čekala sedam godina da izneseš tu bezumnu i sasvim neosnovanu optužbu?
Fee je ispružila noge i elegantnim pokretom ih prekrstila u člancima.
– Konačno sam i ja ostarila, Meggie, i stare rane više me ne bole kao ranije. Starost zaista može biti divna! Lijepo je gledati kako se Drogheda oporavlja, zbog toga se odmah bolje osjećam. Prvi put nakon toliko godina imam volje za razgovor.
– Pa sad, moram priznati da, kad odlučiš razgovarati, zaista znaš odabrati temu! Nemaš apsolutno nikakvog prava da govoriš takve stvari, mama. To nije istina! – rekla je Meggie očajno, ne znajući želi li majka da je muči ili je jednostavno sažaljeva.
Fee je iznenada ispružila ruku i položila je na njeno koljeno, osmjehujući se – ni ogorčeno, ni prezirno, ni sažaljivo, nego s nekom čudnom simpatijom.
– Meni ne moraš lagati, Meggie. Laži svima, ali meni nemoj! Nikad me ništa neće uvjeriti da je Luke O’Neill otac tog dječaka. Nisam budala, imam oči. U njemu nema ničeg Lukeovog, nema zato što ne može ni biti. On je slika i prilika onog popa. Pogledaj mu ruke, pogledaj kako mu kosa raste iznad čela, oblik lica, obrve, usta. Pa i pokreti su mu isti. Ralph de Bricassart, Meggie, Ralph de Bricassart.
Meggie se predala, a kakav joj je teret pao sa srca, vidjelo se po tome kako je sjedila, opuštena, smirena.
– Dubina njegovih očiju, to je ono što ja najviše primjećujem, mama. Zar se to tako vidi? Zar to svi znaju, mama?
– Nitko ne zna, naravno – rekla je Fee odlučno. – Ljudi ne gledaju dalje od boje očiju, oblika nosa, građe tijela, a po tome je dovoljno sličan Lukeu. Ja sam to primijetila zato što sam godinama promatrala tebe i Ralpha de Bricassarta. On je trebao samo da makne malim prstom i ti bi skočila u vatru, pa zbog toga za tvoju tvrdnju da bi rastava bila ’u suprotnosti za zakonima Crkve’ ne dajem ni prebijene pare. Ti si bila uvijek spremna da prekršiš mnogo ozbiljniji zakon Crkve nego što je zabrana rastave. Ponašala si se bestidno, Meggie, upravo bestidno! – U glasu joj se pojavio prizvuk oštrine. – On je, međutim, bio tvrdoglav čovjek. Njegov jedini cilj bio je da bude savršen svećenik, a ti si bila na lošem drugom mjestu. Oh, kakva glupost! Ali, to mu nije pomoglo, zar ne? Bilo je samo pitanje vremena kad će se dogoditi ono što se moralo dogoditi.
Iza ugla verande netko je ispustio čekić i popratio to bujicom psovki. Fee je zatreptala i stresla se.
– Bože, bit ću sretna kad završe s tim mrežama! – Smjesta se, međutim, vratila na staru temu. – Misliš da meni nije bilo sasvim jasno zašto nisi htjela da te Ralph vjenča s Lukeom? Ja sam znala u čemu je stvar. Željela si Ralpha kao mladoženju, a ne kao svećenika koji obavlja vjenčanje. A onda, kad je došao na Droghedu prije nego što će otputovati u Atenu, a tebe nije bilo, znala sam da će te potražiti, prije ili kasnije. Motao se naokolo izgubljen, kao dječak na sidnejskom uskršnjem sajmu. Udaja za Lukea bila je tvoj najpametniji potez, Meggie. Dok si trčala za njim, Ralph te nije htio, ali onog trenutka kad je shvatio da pripadaš nekom drugom, počeo je pokazivati sve klasične znake ljubomore. Naravno, uvjeravao je samog sebe kako je ta njegova privrženost tebi čista kao netom pali snijeg, ali bilo je očigledno da ne može bez tebe. Bila si mu potrebna, kako to nijedna žena nikad nije bila, a mislim i nikad neće biti. Čudno – rekla je Fee, iskreno začuđena. – Uvijek sam se pitala kog je vraga našao u tebi, ali mislim da su majke uvijek pomalo slijepe kad su u pitanju njihove kćeri, bar dok ne ostare i prestanu biti ljubomorne na mladost. Ti se odnosiš prema Justini slično kao ja prema tebi.
Ponovo se zavalila u naslonjač, lagano se ljuljajući, poluzatvorenih očiju, ne prestajući ipak pažljivo promatrati Meggie, kao učenjak svoj uzorak.
– Ma šta bilo to što je vidio u tebi – nastavila je – vidio je to prvi put kad te je sreo, i to ga je zauvijek očaralo. Najeteže od svega s čim se morao suočiti, bilo je to što rasteš, a najteže ga je pogodilo kad je došao i saznao da si otišla, udala se. Jadni Ralph! Nije mu preostalo drugo nego da te potraži. I našao te je, zar ne? Znala sam to još kad si se vratila kući, prije nego što se Dane rodio. Kad si jednom imala Ralpha de Bricassarta, više nije bilo nikakve potrebe da ostaneš s Lukeom.
– Tako je – uzdahnula je Meggie. – Ralph me je našao. To, međutim nije donijelo nikakvo rješenje, zar ne? Znala sam da se nikad neće odreći svog Boga. Upravo zato sam odlučila da se dočepam jedinog njegovog dijela kojeg mogu. Njegovog djeteta. Danea.
– Kao da slušam jeku – rekla je Fee, nasmijavši se promuklo. – To kao da govorim ja.
– Frank?
Naslonjač je zaškripao; Fee je ustala, načinila nekoliko koraka po pločicama, vratila se i oštro pogledala kćerku.
– Lijepo, lijepo! Milo za drago, je li, Meggie? A otkad ti to znaš?
– Saznala sam još kad sam bila mala djevojčica. Kad je Frank otišao.
– Njegov je otac bio oženjen. Bio je mnogo stariji od mene, poznati političar. Kad bih ti rekla njegovo ime, bilo bi ti poznato. U gradovima širom Novog Zelanda postoje ulice nazvane po njemu; možda i jedan grad nosi njegovo ime. Ali, da se vratim na stvar. Zvat ću ga Pakeha. To na maorskom znači ’bijeli čovjek’, ali poslužit će. On je već mrtav, naravno. I ja u sebi imam maorske krvi, ali Frankov otac bio je napola Maori11. To se vidjelo na Franku, naslijedio je maorsku krv i od oca i od mene. Oh, kako sam voljela tog čovjeka! Možda je to bio zov krvi, ne znam. Bio je lijep, krupan muškarac guste crne kose i blistavih, uvijek nasmijanih crnih očiju. Bio je sve što Paddy nije bio... kulturan, profinjen, izuzetno šarmantan... Voljela sam ga do ludila, i mislila sam da nikad neću voljeti nikog drugog. Živjela sam s tom iluzijom tako dugo dok nije bilo kasno, kasno! – Glas joj je klonuo. Okrenula se i zagledala u vrt. – Imat ću za mnogo šta da odgovaram, vjeruj mi, Meggie.
– Zato si voljela Franka više nego nas ostale – rekla je Meggie.
– Mislila sam da ga volim zato što je Pakehin sin, a vi ostali bili ste Paddyjevi. – Sjela je i čudno, sumorno uzdahnula. – I tako, historija se ponavlja. Mogu ti reći da sam htjela pući od smijeha kad sam ugledala Danea.
– Mama, ti si zaista neobična žena!
– Misliš? – Naslonjač je zaškripao, Fee se nagnula naprijed. – Šapnut ću ti jednu malu tajnu, Meggie. Neobična ili sasvim obična, ja sam vrlo nesretna žena. Čas zbog jednog, čas zbog drugog, nesretna sam od dana kad sam srela Pakehu. Uglavnom vlastitom krivicom. Voljela sam ga, ali ono sto je učinio meni, ne bi se smjelo dogoditi nijednoj ženi. A bio je tu i Frank... gledala sam u Franka a zanemarivala vas ostale. Zanemarivala sam Paddyja, koji je bio ono najbolje što mi je život dao. To, međutim, nisam vidjela. Neprestano sam ga uspoređivala s Pakehom. Oh, bila sam mu zahvalna i nisam mogla ne priznati da je divan čovjek... – Slegla je ramenima. – E pa, sve je to prošlost. Htjela sam samo reći da je to pogrešno, Meggie. Ti to shvaćaš, zar ne?
– Ne, ne shvaćam. Kako ja gledam na stvari, kriva je Crkva koja zahtijeva od svojih svećenika da se odreknu tog dijela života.
– Čudna stvar, o Crkvi uvijek govorimo kao o ženi. Ti si, Meggie, ukrala muškarca ženi, kao i ja.
– Ralph nije bio vezan ni s kakvom ženom, a Crkva nije žena, mama. To je pojam, institucija.
– Ne trudi se da se opravdavaš preda mnom. Poznati su mi svi odgovori. I sama sam, u svoje vrijeme, mislila kao ti. Rastava za njega nije dolazila u obzir. Bio je jedan od prvih pripadnika maorskog naroda koji se probio na istaknuti politički položaj, i trebalo je da bira između mene i svog naroda. Koji bi se muškarac odrekao takve šanse da bi se pokazao plemenitim? Isto kao što je tvoj Ralph odabrao Crkvu, zar ne? I tako sam pomislila, baš me briga! Uzet ću od njega ono što mogu, imat ću bar njegovo dijete da ga volim.
Iznenada, Meggie je osjetila da je kivna na svoju majku što je kadra da je sažaljeva, da mora na svaki način razbiti zaključak da je i ona sama napravila takvu tragičnu zbrku. – S tom razlikom, mama – rekla je – što sam te ja nadmašila u lukavstvu. Moj sin ima ime koje mu nitko ne može oduzeti, čak ni Luke.
Fee je uvukla zrak kroz stisnute zube.
– Kakva podlost! Ti si podmukla, Meggie! Maslac se ne bi otopio u tvojim ustima, je li tako? E pa, moj je otac kupio mog muža da bi Frank dobio ime i da bi se otarasio mene. To sigurno nisi znala! Odakle uopće znaš?
– To je moja stvar.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:18 pm





– Sve ćeš to platiti jednog dana, Meggie! Platit ćeš, vjeruj mi. Neće ti uspjeti ono što želiš, kao što nije uspjelo ni meni. Izgubila sam Franka na najgori način za majku; ne mogu ga čak ni vidjeti, a toliko to želim... Vidjet ćeš, i ti ćeš izgubiti Danea!
– Uradit ću sve da se to ne dogodi. Izgubila si Franka zato što nije mogao vući u paru s ocem. Ja sam se pobrinula da Dane nema oca koji bi ga pokušao upregnuti. Ja ću ga upregnuti, da vuče Droghedu. Zašto ga već sad učim da bude stočar, što misliš? Na Droghedi mu se ništa ne može dogoditi.
– A što se dogodilo ocu? A Stuartu? Čovjek nigdje nije siguran. Osim toga, Danea nećeš zadržati ako bude htio otići odavde. Otac nije upregnuo Franka. U tome i jest bio problem. Frank se nije dao upregnuti. I ako misliš da ti, žena, zauzdaš sina Ralpha de Bricassarta, onda ćeš doživjeti nešto o čemu ćeš mnogo razmišljati. Pa to je bar blizu pameti, zar ne? Kad nismo uspjeli da zadržimo očeve, zar se možemo nadati da ćemo zadržati sinove?
– Mogla bih izgubiti Danea samo ako ti progovoriš, mama. I upozoravam te: pokušaš li to, ubit ću te!
– Ne brini, nisam vrijedna da dižeš ruku na mene. Tvoja je tajna na sigurnom, ja sam samo zainteresirani promatrač. Zaista, samo sam to. Promatrač.
– Oh, mama! Što te je učinilo takvom? Zašto si takva, zatvorena, nikad spremna da daješ?
Fee je uzdahnula.
– Zbog stvari koje su se dogodile mnogo prije nego što si rođena – rekla je patetično.
Meggie joj je na to, međutim, energično zaprijetila stisnutom šakom.
– Oh, ne, nećeš se tako izvući! Zar poslije svega što si mi sad ispričala? Nećeš se više izvući šibajući tog davno mrtvog konja! Laži, laži, laži! Čuješ li me, mama? Gušiš se u njima cijelog života, kao muha u medu!
Fee se blaženo osmjehnula, potpuno zadovoljna.
– Mislila sam da imati kćerku nije ni približno tako važno kao imati sina, ali tu sam se prevarila. Uživam s tobom kako nikad ne bih mogla uživati sa sinovima. Kći nam je ravnopravna, znaš, sinovi nisu. Oni su tek bespomoćne lutke koje postavljamo i po želji obaramo kao čunjeve.
Meggie je zapanjeno zurila u nju.
– Bezdušna si. Reci mi onda u čemu je naša greška?
– U tome što se rađamo – rekla je Fee.

Tisuće i tisuće muškaraca vraćale su se kućama, skidale maslinastozelene uniforme i ponovo oblačile civilna odijela. Laburistička vlada, još na vlasti, dugo je i pažljivo promatrala velike posjede u zapadnim ravnicama i neka veća imanja bliže glavnom gradu. Nije pravo da jedna obitelj drži tako velike komplekse zemljišta kad ima toliko ljudi koji su dali sve od sebe za Australiju i koje treba negdje smjestiti, a Australiji je, osim toga, potrebno da se zemlja intenzivnije obrađuje. Na teritoriju velikom kao Sjedinjene Države živjelo je šest milijuna stanovnika, ali tek jedna šačica ljudi poznatih imena držala je u rukama njen najbolji dio. Odlučeno je da se najveći posjedi podijele i jedan dio zemlje da ratnim veteranima.
Bugela je sa 60.000 hektara svedena na 24.000 hektara i Martin King je dvojici bivših ratnika predao po 18.000 hektara. Posjed Rudna Hunish imao je 48.000 hektara i Ross MacQueen je izgubio 24.000 hektara, koje su također dobili ratni veterani. I tako je to išlo dalje. Veleposjednici su, razumije se, dobili od vlade odštetu, iako manje od stvarne vrijednosti zemlje. Sve je to bilo bolno, oh, i te kako bolno, ali s Canberrom se nije moglo raspravljati – posjedi kakvi su bili Bugela i Rudna Hunish bili su podijeljeni. Bilo je očito da nikome nisu potrebni tako veliki kompleksi, jer je u oblasti Gillanbone bilo mnogo rentabilnih posjeda manjih od 20.000 hektara.
Najbolnija od svega bila je spoznaja da će ovog puta ratni veterani, po svemu sudeći, izdržati. Poslije prvog svjetskog rata veliki su posjedi na sličan način djelomično podijeljeni, ali je čitava akcija loše provedena i zemlju su dobili ljudi bez iskustva i znanja. Tako su veleposjednici ubrzo za bagatelu kupili oduzetu zemlju od obeshrabrenih veterana. Ovog puta vlada je bila spremna da o vlastitom trošku školuje i obučava doseljenike.
Gotovo svi veleposjednici bili su vatreni sljedbenici Narodne stranke i mrzili su iz dna duše laburističku vladu, predstavljajući je kao vladu radničkih agitatora u velikim industrijskim gradovima, sindikalista i sumnjivih marksističkih intelektualaca. Najgore od svega bilo je kad se pokazalo da se Clearyjevi, poznate pristalice laburista, neće morati odreći niti jednog hektara svoje ogromne Droghede. Kako je Drogheda bila vlasništvo Katoličke crkve, na nju se, razumljivo, mjere agrarne reforme nisu odnosile. Na Canberru se sručila lavina protesta, ali se nitko nije obazirao na njih. To je bio težak udarac za veleposjednike koji su sebe oduvijek smatrali politički najutjecajnijom grupom u zemlji; pokazalo se da onaj tko drži bič u Canberri može raditi uglavnom kako mu se sviđa. Australija je tradicionalno bila federalna država a njena centralna vlada praktično bez vlasti.
Tako je Drogheda, sa svojih sto tisuća hektara, ostala div u svijetu patuljaka.

Kiše su dolazile i prolazile, nekad ih je bilo dovoljno, nekad previše, nekad premalo, ali se suša kakva je bila ona velika više nije ponovila. Broj ovaca postepeno se povećavao, a vuna je po kvaliteti bila bolja nego prije suše, što nije bilo malo dostignuće. Križanje je postalo »moda«. Ljudi su govorili o Haddon Rigu kraj Warrena i počeli se aktivno natjecati s njegovim vlasnikom, Махоm Falkinerom, oko prve nagrade za najboljeg ovna i ovcu na uskršnjem sajmu u Sydneyju. Cijena vune počela je rasti, najprije polako, zatim vrtoglavo. Evropa, Sjedinjene Države i Japan kupovali su svaki gram fine vune koji je Australija mogla proizvesti. Druge zemlje proizvodile su dovoljno grube vune za teške tkanine, sagove i pust, ali su se samo od dugačkih vlakana australske merino vune mogle proizvoditi fine tkanine koje klize kroz prste kao najmekša svila. A najbolju takvu vunu davale su ovce iz ravnica u sjeverozapadnom dijelu Novog Južnog Walesa i jugozapadnog Queenslanda.
Činilo se da je nakon mnogih godina odricanja konačno stigla zaslužena nagrada. Prihodi Droghede dostigli su upravo nezamislive iznose od oko milijun funti godišnje. Fee je sjedila za svojim pisaćim stolom sva ozarena, a Bob je zaposlio još dvojicu stočara. Da nije bilo kunića, uvjeti za ispašu bili bi idealni, ali kunići su bili napast kao i ranije.
Život na imanju postao je iznenada mnogo ugodniji. Žičane mreže onemogućavale su muhama da ulaze u sobe, i sad, kad su se navikli na novi izgled zgrada, svi su se pitali kako su mogli živjeti bez njih. Pokvaren izgled višestruko su nadoknađivale mnoge prednosti kakva je, na primjer, bila ona da su za vrućina mogli objedovati na verandi, iza zelena zastora od vitica vistarije.
Žičane mreže su se sviđale i žabama, lijepim malim stvorenjima zelene boje s finom, svjetlucavom zlatnom prevlakom. Penjale su se po vanjskoj strani mreže i, nepomične, svečano i dostojanstveno promatrale što se događa. Ponekad bi neka iznenada skočila, uhvatila noćnog leptira gotovo većeg od nje same, i ponovo ostala nepomična, dok bi dvije trećine leptira, mahnito mlatarajući krilima, ostalo da viri iz njenih prepunih usta. Dane i Justine su se zabavljali mjereći vrijeme za koje će žaba potpuno progutati leptira, ozbiljno zureći kroz mrežu i gurajući ga svakih desetak minuta malo dublje niz grlo. Insekt je živio dugo i često se još koprcao kad bi mu posljednji djelić nestao u utrobi žabe.
– Bože, kakva sudbina! – kikotao se Dane. – Zamisli da je jedna polovica tebe još živa dok se druga uvelike probavlja!
Zahvaljujući čitanju – staroj strasti na Droghedi – oboje djece O’Neillovih raspolagalo je u ranoj dobi vrlo bogatim rječnikom. Bila su to uopće neobično inteligentna djeca, živa duha, zainteresirana za sve, a život na Droghedi bio je za njih posebno ugodan. Imala su svoje punokrvne ponije, a kasnije, kako su rasla, i veće konje; zadatke što su ih dobivala putem dopisne škole radila su za zelenim kuhinjskim stolom, pod nadzorom gospođe Smith; igrala su se u kućici među granama biberovca; imala su mačke, pse, pa čak i pripitomljenu goanu koja ih je poslušno slijedila na uzici i odazivala se na ime. Njihov ljubimac bilo je jedno minijaturno ružičasto prase, ništa manje inteligentno od psa koje su zvali Iggle-Piggle.
Daleko od gusto naseljenih gradova, rijetko su bolovala, od prehlada i gripe nikad. Meggie je strahovito strepila od dječje paralize, difterije i uopće bolesti koje bi mogle iskrsnuti niotkuda i odnijeti ih, i brinula se da prime sva cjepiva koja su se mogla nabaviti. Bio je to upravo idealan život, ispunjen fizičkom aktivnošću kombiniranom s dovoljno duhovne stimulacije.
Kada je Dane imao deset a Justine jedanaest godina, oboje su poslani na školovanje u školu s internatom u Sydney, Dane u Riverview, kako je to tradicija zahtijevala, a Justine u Kincoppal. Kad ih je prvi put ispratila na avion, Meggie je promatrala kako blijedi, nastojeći da se drže hrabro, izviruju kroz prozor i mašu rupčićima; nikad ranije nisu bili daleko od kuće. Strahovito je željela da pođe s njima, da vlastitim očima vidi kako će se smjestiti, ali svi ostali bili su tako odlučno protiv toga da je popustila. Svi, od Fee do Jimsa i Patsyja, bili su uvjereni da će se djeca mnogo bolje snaći bez nje.
– Ne smiješ ih razmaziti – rekla je Fee strogo.
Kad je DC-3 uzletio podižući oblak prašine i nestao u treperavoj izmaglici, Meggie se osjećala kao podvojena ličnost. Srce joj je pucalo što je otišao Dane, a radovala se što je otišla Justine. Njeni osjećaji prema Daneu bili su jednoznačni – zahvaljujući veseloj, uravnoteženoj prirodi, primao je i uzvraćao ljubav spontano, nesvjesno, kao što je i disao. Justine je, opet, bila ljupko ali strašno čudovište. Čovjek ju je morao voljeti, jer je imao što da voli – njenu čvrstoću, samostalnost, sigurnost, mnogo toga. Nevolja je bila u tome što ona nije primala ljubav kao Dane, i nikad nije pružila Meggie onaj divni osjećaj da joj je potrebna. Bila je nedruštvena, nije pokazivala volje za šalu i imala je vrlo nezgodan običaj da se prezirno odnosi prema ljudima, a prvenstveno, činilo se, prema svojoj majci. Meggie je u njoj nalazila mnoge crte koje su joj smetale kod Lukea, ali, ako ništa drugo, Justine nije bila škrtica. Neka je Bogu hvala i za toliko!
Stalna zračna veza značila je da djeca sve praznike, i one najkraće, mogu provoditi na Droghedi. Pokazalo se, međutim, da su se djeca, nakon kraćeg prilagođavanja, izvrsno snašla i otkrila mnoga zadovoljstva u novom životu. Dane je nakon svakog posjeta Droghedi osjećao čežnju za kućom, ali Justine je zavoljela Sydney kao da je oduvijek živjela u njemu, i kad bi se vratila na Droghedu, čeznula je za gradom. Jezuiti iz Riverviewa bili su oduševljeni; Dane je bio odličan učenik, u razredu i na sportskom igralištu. Redovnice u Kincoppalu, s druge strane, nisu bile nimalo oduševljene; uostalom, nije se ni moglo očekivati da će netko s tako oštrim jezikom i okom kao Justine biti omiljen. Za razred ispred Danea, bila je možda bolji đak od njega, ali samo u razredu.

Sidney Morning Herald objavio je 4. kolovoza 1952. godine vrlo zanimljiv članak. Na velikoj naslovnoj strani, na kojoj su rijetko objavljivane fotografije, obično kad se radilo o nekom događaju dana, objavljen je lijep portret Ralpha de Bricassarta.
Njegova svetost papa Pio Dvanaesti imenovao je njegovu preuzvišenost nadbiskupa Ralpha de Bricassarta, sada na dužnosti pomoćnika državnog sekretara Svete Stolice u Rimu, u čin kardinala.
Ralph Raoul, kardinal de Bricassart, bio je u toku svoje duge i časne službe tijesno povezan s Rimokatoličkom crkvom u Australiji, otkako je kao novozaređeni svećenik došao u Australiju u srpnju 1919. godine pa do dolaska u Vatikan u ožujku 1938.
Rođen 23. rujna 1893. godine u Republici Irskoj, kardinal de Bricassart je drugorođeni sin obitelji, koja svoje porijeklo vuče od baruna Ranulfa de Bricassarta, koji je došao u Englesku sa svitom Vilima Osvajača. Po tradiciji, kardinal de Bricassart je postao svećenik. Sa sedamnaest godina stupio je u sjemenište, a nakon zaređenja upućen je u Australiju. Tu je prve mjesece proveo u dijecezi Winnemurra u službi pok. biskupa Michaela Clabbyja. U lipnju 1920. godinte postavljen je za župnika u župi Gillanbone, u sjeverozapadnom dijelu Novog Južnog Walesa. Monsinjor de Bricassart ostao je u Gillanboneu do prosinca 1928. godine, kada je imenovan za tajnika njegove preuzvišenosti nadbiskupa Clunуја Darka, a zatim za osobnog tajnika tadašnjeg nadbiskupa papinskog legata, a sad njegove eminencije kardinala di Contini-Verche- sea. Za to vrijeme unaprijeđen je u biskupa. Kad je kardinal di Contini-Verchese premješten u Rim da bi svoju blistavu karijeru nastavio u Vatikanu, biskup de Bricassart postavljen je za nadbiskupa i vratio se iz Atene u Australiju kao papinski legat. Na tom neobično važnom položaju ostao je do premještaja u Vatikan 1938. godine. Od tog vremena njegov uspon u središnjoj hijerarhiji Rimokatoličke crkve bio je spektakularan. Tvrdi se da je u pedeset osmoj godini jedan od malobrojnih ljudi koji aktivno utječu na politiku Svete Stolice.
Reporter Sydney Morning Heralda razgovarao je jučer u Gillanboneu s nekim od nekadašnjih župljana kardinala de Bricassarta. Svi ga se dobro sjećaju, s ljubavlju i poštovanjem. Po vjerskoj pripadnosti stanovnici tog stočarskog kraja uglavnom su rimokatolici.
»Otac de Bricassart osnovao je Bibliofilsko društvo Svetog križa,« rekao je g. Наrrу Gough, gradonačelnik Gillanbonea. »To je, posebno za ono vrijeme, bila izvanredno značajna akcija koju je u početku širokogrudno podržavala najprije pok. Mary Carson da bi, nakon njene smrti, sam kardinal nastavio pomagati društvo, dokazujući tako da nije zaboravio ni nas ni naše potrebe.«
»Otac de Bricassart bio je sigurno najljepši muškarac što sam ga ikad vidjela,« rekla nam je gđa. Fiona Cleary, sada doajen Droghede, najvećeg i najbogatijeg posjeda u Novom Južnom Walesu. »Dok je boravio u Gillyju, bio je uvijek spreman da svakom pripadniku svoje župe pruži potrebnu duhovnu podršku, a posebno nama na Droghedi, koja, kako znate, sad pripada Katoličkoj crkvi. Za poplava nam je pomagao da sklonimo stoku, došao je da nam pomogne za vrijeme požara, iako je tada mogao samo sahraniti poginule. On je zaista u svakom pogledu izvanredan čovjek, šarmantniji od bilo kog čovjeka što sam ga u životu srela. Bilo je očigledno da je stvoren za velika djela. Vrlo dobro ga se sjećam, iako je prošlo više od dvadeset godina otkako je otišao odavde. Da, mislim da se može s pravom reći da oko Gillyja još ima onih kojima mnogo nedostaje.«
U toku rata tadašnji nadbiskup de Bricassart služio je vjerno i nepokolebljivo svetom Ocu, i smatra se da je pod njegovim utjecajem feldmaršal Albert Kesselring donio odluku da Rim ostane otvoreni grad i nakon što je Italija raskinula savezništvo s Njemačkom. Firenca, koja je uzalud tražila isti privilegij, izgubila je mnoga svoja blaga, od kojih su neka kasnije vraćena samo zahvaljujući tome što je Njemačka izgubila rat. U poslijeratnom razdoblju pomogao je tisućama izbjeglica da nađu novi dom u drugim zemljama, a posebno se zalagao za ostvarenje australskog useljeničkog programa.
Iako je po rođenju Irac, i iako se čini da kao kardinal neće preuzeti neku novu funkciju u Australiji, držimo da Australija ima puno pravo da tog izvanrednog čovjeka smatra svojim.
Meggie je vratila novine majci i sumorno se osmjehnula.
– Treba mu čestitati, kao što sam rekla reporteru Heralda. To, međutim, nisu štampali, zar ne? A tvoj mali hvalospjev prenijeli su gotovo doslovno, kako vidim. Jezik ti je zaista otrovan... bar znam od koga ga je Justine naslijedila. Pitam se koliko će se naći inteligentnih ljudi koji će znati čitati između redova.
– On će znati, ako ikad pročita taj članak.
– Sjeća li nas se uopće, da mi je znati – rekla je Meggie.
– Sigurna sam da nas se sjeća. On, konačno, još uvijek nalazi vremena da nadzire poslovanje Droghede. Kako bi nas mogao zaboraviti?
– Točno, zaboravila sam Droghedu. Mi smo ovdje na izvoru najvećih prihoda, zar ne? Mora da je vrlo zadovoljan. S našom vunom, koja na licitacijama dostiže cijenu od dvije funte po kilogramu, prihodi Droghede ove godine bit će takvi da bi usporedba s rudnikom zlata bila blijeda. Priča o zlatnom runu. Više od četiri milijuna funti, samo šišajući ovčice!...
– Ne budi cinična, Meggie, to ti ne pristaje – rekla je Fee. Tih dana, njen odnos prema Meggie, ponekad prilično grub, bio je ublažen poštovanjem i razumijevanjem. – Dobro smo poslovali ove godine, zar ne? Ne zaboravi, međutim, da su nam prihodi uvijek bili osigurani, bila godina dobra ili loša. Zar nije isplatio Bobu premiju od sto tisuća funti, a nama ostalima po pedeset tisuća? Kad bi nas sutra istjerali s Droghede, mogli bismo kupiti Bugelu, čak i uz današnje visoke cijene zemljišta. A koliko je dao tvojoj djeci? Na tisuće funti. Budi pravedna prema njemu!
– Moja djeca to, međutim, ne znaju i neće nikad ni saznati. Dane i Justine će odrasti uvjereni da se sami moraju probijati kroz život, bez potpore našeg dragog Ralpha Raoula, kardinala de Bricassarta. Zamisli, drugo mu je ime Raoul! Pravo normansko ime, zar ne?
Fee je ustala, otišla do kamina i bacila naslovnu stranu Heralda u vatru. Ralph Roul, kardinal de Bricassart zadrhtao je, namignuo joj i nestao u plamenu.
– Što ćeš uraditi ako se vrati, Meggie?
Meggie je načinila grimasu.
– Nema mnogo izgleda.
– Mogao bi se pojaviti – rekla je Fee zagonetno.
I pojavio se, u prosincu. Vrlo tiho, ne javljajući nikome, sam se dovezao sportskim kolima Aston Martin direktno iz Sydneyja. Niti jedna riječ o njegovom boravku u Australiji nije objavljena u štampi, pa nitko na Droghedi nije ni slutio da dolazi. Kad se automobil zaustavio na šljunkom prekrivenom parkiralištu iza kuće, nikog nije bilo u blizini i, po svemu sudeći, nitko nije čuo da je stigao jer nitko nije izišao na verandu.
Osjećao je vožnju kroz Gillanbone u svim stanicama svog tijela, udisao je miris busha, ovaca, suhe trave koja je nemirno svjetlucala na suncu. Klokani i emui, gala papige i goane, milijuni kukaca što zuje i lepršaju, mravi koji u gustim kolonama marširaju preko ceste, debele okrugle ovce kamo god se pogleda. Sve mu je to bilo beskrajno drago, jer je na neki čudan način bilo u skladu s onim što je volio kod svih stvari – godine koje su prošle ništa nisu promijenile.
Na kući su bile nove samo mreže protiv muha; sa osmijehom je primijetio da Fee nije dopustila da se zatvori velika veranda okrenuta cesti za Gilly, već samo prozori koji su gledali na verandu. Bila je u pravu, naravno; ogromne žičane mreže potpuno bi upropastile izgled ljupke georgijanske fasade. Koliko žive bijeli gumovci? Ovi pred njim sigurno su preneseni iz unutrašnjosti, odnekud od Dead Hearta, prije nekih osamdeset godina. Bugenvilija što se popela do njihovih najviših grana izgledala je kao vodopad bakrene i ljubičaste boje.
Bilo je već ljeto, do Božića su ostala samo još dva tjedna i u vrtu Droghede ruže su bile u punom cvatu. Ruže su bile posvuda, ružičaste, bijele i žute, tamnocrvene kao krv, purpurne, boje kardinalske sutane. Između vitica vistarije, sad zelenih, provirivale su ružičaste i bijele ruže penjačice, spuštale se s krova verande, niz žičanu mrežu, privijale se uz tamne kapke prozora na katu, pružale izdanke pored njih prema nebu. Nosači rezervoara više se uopće nisu vidjeli, kao ni sami rezervoari. I svuda među ružama mogla se vidjeti još jedna boja, blijeda ružičasto-siva. Ružin pepeo? Da, tako se zvala ta boja. Sigurno ih je posadila Meggie, to je mogla biti samo Meggie.
Čuo je smijeh Meggie i zastao kao ukopan, gotovo uplašen, a onda natjerao svoje noge da krenu u smjeru odakle je dopirao zvuk, sad više ne smijeh nego visoko, srebrnasto kikotanje. Upravo tako se smijala kad je bila djevojčica. Tu je! Tamo, iza velikog žbuna ružičasto-sivih ruža pokraj velikog biberovca. Razgrnuo je grozdove cvjetova; od njihovog mirisa i tog smijeha hvatala ga je vrtoglavica.
Meggie, međutim, nije bila tu; na travnjaku je čučao dječak i igrao se s malim ružičastim prasetom koje je mahnito nasrtalo na njega, bježalo i ponovo se vraćalo. Ne primjećujući njegovu prisutnost, dječak je zabacio zlatnu glavu i nasmijao se. Iz tog nepoznatog grla odjeknuo je smijeh Meggie. Ne razmišljajući, kardinal Ralph je pustio grane i prošao kroz grm, ne obazirući se na trnje. Dječak dvanaest ili četrnaest godina star, upravo pred pubertetom, iznenađeno ga je pogledao. Prase je zaskičalo, zavrtjelo uvijenim repićem i pobjeglo.
Dječak je na sebi imao samo stare kratke hlače maslinaste boje, noge su mu bile bose, svilenkasta koža opaljena do zlatnosmeđe boje. Prema širini četvrtastih dječačkih ramena, čvrstim bedrima i listovima, ravnom trbuhu i uskim bokovima moglo se zaključiti da će se razviti u snažnog, lijepo građenog muškarca. Kosa mu je bila malo predugačka i lagano kovrčava, izbijeljena do boje trave na Droghedi, a oči iza neobično gustih, crnih trepavica sasvim plave. Izgledao je kao neki mladi pobjegli anđeo.
– Zdravo – rekao je dječak, osmjehujući se.
– Zdravo – rekao je kardinal Ralph, ustanovljujući da je nemoguće oduprijeti se šarmu tog osmijeha. – Tko si ti?
– Ja sam Dane O’Neill – odgovorio je dječak. – A vi?
– Zovem se Ralph de Bricassart.
Dane O’Neill. Sin Meggien, znači. Ipak nije napustila Lukea O’Neilla, vratila mu se i rodila ovog lijepog dječaka, koji je mogao biti njegov da se on nije prije toga vjenčao sa Crkvom. Koliko je godina imao kad se vjenčao sa Crkvom? Nije bio mnogo stariji od ovog dječaka, ni mnogo zreliji. Da je malo pričekao, taj dječak je mogao biti njegov. Kakve su to gluposti, kardinale de Bricassart? Da se nisi vjenčao sa Crkvom, ostao bi u Irskoj, uzgajao konje i nikad ne bi upoznao svoju sudbinu, nikad ne bi vidio Droghedu ni Meggie Cleary.
– Što mogu učiniti za vas? – upitao je dječak uljudno, ustajući s gracioznošću koju je kardinal Ralph smjesta prepoznao kao naslijeđenu od Meggie.
– Je li ti otac ovdje, Dane?
– Moj otac?– Tamne, fino iscrtane obrve skupile su se. – Ne, on nije ovdje. Nikad nije ni bio ovdje.
– Oh, shvaćam. A je li ti majka ovdje?
– Otišla je u Gilly, ali će se ubrzo vratiti. Baka je u kući, želite li je vidjeti? Mogu vas odvesti. – Oči plave kao različak pažljivo su ga promatrale, raširile se a zatim suzile. – Ralph de Bricassart! Čuo sam za vas... Oh, kardinal de Bricassart! Oprostite, vaša eminencijo! Nisam htio biti nepristojan.
Iako je svećeničku odjeću zamijenio jahačkim hlačama, čizmama i bijelom košuljom, prsten s rubinom ostao mu je na ruci jer ga nikad nije smio skidati, do kraja života. Dane O’Neill kleknuo je, uzeo kardinalovu ruku i pobožno poljubio prsten.
– Sve je u redu, Dane. Ovdje nisam kardinal de Bricassart, ovdje sam prijatelj tvoje majke i bake.
– Žao mi je, vaša eminencijo, trebalo je da se sjetim vašeg prezimena istog trenutka kad sam ga čuo. Ovdje ga često spominjemo, samo što ga vi malo drukčije izgovarate, a i vaše ime me je zbunilo. Mama će se obradovati kad vas vidi, siguran sam.
– Dane, Dane, gdje si? – javio se nečiji nestrpljiv glas, neobično dubok i čarobno promukao.
Viseće rese biberovca razmakle su se i pojavila se djevojčica od oko petnaest godina. Smjesta je znao tko je, čim je ugledao njene čudne oči. Kći Meggiena. Pjegava, uskog lica, nježnih crta, nimalo slična Meggie.
– Oh, dobar dan. Oprostite, nisam primijetila da imamo gosta. Ja sam Justine O’Neill.
– Jussy, ovo je kardinal de Bricassart! – rekao je Dane glasnim šaptom. – Brzo mu poljubi prsten!
Blijede oči prezirno su blijesnule.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:19 pm



– Ti se sav rastopiš čim je u pitanju vjera, Dane – rekla je, ne trudeći se da spusti glas. – Ljubiti tuđe prstenje nije higijenski, i ne pada mi na pamet da to uradim. Osim toga, otkud znamo da je ovo kardinal de Bricassart? Meni izgleda kao neki od ovdašnjih veleposjednika, kao gospodin Gordon, na primjer.
– Jest, jest! – tvrdio je Dane. – Molim te, Jussy, budi dobra! Učini to meni za ljubav!
– Bit ću dobra, ali samo tebe radi. Ali nikakvo prstenje neću ljubiti, čak ni ako ti to tražiš. Odvratno! Kako mogu znati tko ga je posljednji ljubio? Možda je imao gripu!
– Ne treba da ljubiš moj prsten, Justine. Došao sam na odmor, trenutno nisam kardinal.
– Baš dobro jer sam ja, iskreno ću vam reći, ateist – rekla je mirno kći Meggie Cleary. – Nakon četiri godine provedene u Kincoppalu mislim da je sve to mlaćenje prazne slame.
– To je tvoje pravo – rekao je kardinal Ralph, očajnički nastojeći da se drži dostojanstveno i ozbiljno.
– Želio bih razgovarati s vašom bakom.
– Samo izvolite. Jesmo li vam mi potrebni? – upitala je Justine.
– Niste, hvala, znam put.
– Dobro. – Okrenula se bratu koji je još zurio u posjetioca. – Hajde, Dane, pomozi mi. Dođi!
Iako ga je Justine snažno vukla za ruku, Dane je ostao zureći u kardinala sve dok njegova visoka, uspravna figura nije nestala iza ruža.
– Prava si budala, Dane! Šta to ima tako posebno na njemu?
– Kardinal! – rekao je Dane. – Zamisli! Pravi živi kardinal na Droghedi!
– U hijerarhiji Crkve, kardinali su prinčevi – rekla je Justine. – Mislim da imaš pravo, jest neobično da se takav pojavi ovdje. Ali meni se ne sviđa.
Gdje bi Fee mogla biti nego za svojim stolom? Prošao je kroz vrata što su vodila na verandu i ušao u dnevnu sobu; novo je bilo samo to što je morao otvoriti još jedna vrata, pokrivena žičanom mrežom. Bio je siguran da ga je čula, ali nije prestala pisati, povijenih leđa. Njena lijepa zlatna kosa bila je sad srebrnaste boje. Morao se napregnuti da izračuna kako već ima sedamdeset dvije godine.
– Zdravo, Fee – rekao je.
Kad je podigla glavu, primijetio je da se promijenila, ali nije mogao odgonetnuti u čemu je ta promjena. Njena ravnodušnost nije nestala, a i sve ostalo bilo je tu. Ipak, kao da je istovremeno i otvrdnula i omekšala, kao da su joj se vratile ljudske crte Mary Carson. Bože, te vladarice Droghede! Hoće li takva postati i Meggie kad na nju dođe red?
– Zdravo, Ralphe – rekla je kao da joj tako ulazi u sobu svakog dana. – Drago mi je što te vidim.
– I meni je drago što vidim tebe.
– Nisam znala da si u Australiji.
– Nitko ne zna. Uzeo sam nekoliko tjedana odmora.
– Provest ćeš ih kod nas, nadam se.
– A gdje drugdje? – Pogled mu je lutao po veličanstvenim zidovima i zadržao se na portretu Mary Carson. – Tvoj ukus, Fee, zaista je besprijekoran, nepogrešiv. Ova prostorija nimalo ne zaostaje za najljepšim salonima u Vatikanu. One crne ovalne površine s ružama rezultat su istinskog nadahnuća.
– Hvala, Ralphe. Trudimo se koliko možemo. Meni se, osobno, više sviđa blagovaonica; preuredila sam je otkako si posljednji put bio ovdje. Boje su ružičasta, bijela i zelena, što zvuči grozno, ali čekaj dok je vidiš! Iako ni sama ne znam zašto sve to radim, kuća je ionako tvoja, zar ne?
– Dok ima Clearyjevih, nije – rekao je tiho.
– To je utješno. E pa, postao si svjetska ličnost otkako si otišao iz Gillyja, zar ne? Jesi li vidio članak u Heraldu u povodu tvog imenovanja za kardinala?
Namignuo je.
– Jesam. Jezik ti je postao oštriji, Fee.
– Da, i što je još važnije, počela sam uživati u tome. Tolike sam godine šutjela, ni riječi nisam rekla! Nisam znala što propuštam. – Osmjehnula se. – Meggie je u Gillyju, ali ubrzo će se vratiti.
U sobu su ušli Dane i Justine.
– Bako, smijemo li odjahati dolje, do arteškog zdenca?
– Pravila su vam poznata. Nema jahanja bez osobnog odobrenja vaše majke. Žao mi je, ali tako je rekla vaša majka. I kako se to ponašate? Dođite da vas predstavim našem gostu.
– Već smo se upoznali.
– Oh!
– Mislio sam da ćete biti negdje u internatu – rekao je Daneu, osmjehujući se.
– Ne u prosincu, vaša eminencijo. Imamo dva mjeseca ferija. To su ljetne ferije.
Nakon toliko godina provedenih u Evropi, potpuno je zaboravio da na južnoj hemisferi djeca imaju ljetne ferije u prosincu i siječnju.
– Hoćete li duže ostati ovdje, vaša eminencijo? – upitao je Dane, još opčinjen susretom.
– Njegova eminencija ostat će kod nas dok može, Dane – rekla je Fee – ali mislim da će mu biti malo zamorno da neprestano sluša to ’eminencijo’. Kako da ga zovemo? Ujak Ralph?
– Ujak! – uzviknula je Justine. – To bi bilo protiv obiteljskih pravila, bako! Naši ujaci su Bob, Jack, Hughie, Jims i Patsy. To znači da on može biti samo Ralph.
– Ne budi drska, Justine! Kakvo je to ponašanje danas? – naljutila se Fee.
– Ne, Fee, ona ima pravo. Volio bih da me svi zovu jednostavno Ralph, zaista – rekao je kardinal brzo. Ona ga očigledno ne podnosi, ta čudna mrvica.
– Zašto?
– Ne mogu! – rekao je Dane bez daha. – Ne mogu vas zvati samo Ralph!
Kardinal Ralph prešao je preko sobe, uhvatio dječaka za gola ramena i osmjehnuo se. Njegove blage plave oči živahno su svjetlucale i u polumraku sobe.
– Možeš, Dane, možeš! To nije grijeh.
– Hajde, Dane, idemo u našu kućicu! – naredila je Justine.
Kardinal Ralph i njegov sin istovremeno su se okrenuli prema Fee.
– Neka nam se Bog smiluje! – rekla je Fee. – Hajde, Dane, idi u vrt i igraj se, hoćeš? – Pljesnula je rukama. – Briši!
Dječak je otrčao kao da ga vrazi gone, a Fee se okrenula svojim knjigama. Kardinal Ralph više nije htio da joj smeta, rekao je da ide u kuhinju. Kuća se zaista nije mnogo promijenila. Električno osvjetljenje, očigledno, još nije bilo uvedeno. Sobe su još mirisale na pčelinji vosak i ruže u velikim vazama.
Dugo je razgovarao s gospođom Smith, Minnie i Cat. Otkako ih je posljednji put vidio, primjetno su ostarjele, ali starost im je nekako bolje pristajala nego što je pristajala Fee. Bile su sretne. U tome je bila stvar. Iskreno i gotovo savršeno sretne. Sirota Fee nije bila sretna. Poželio je da vidi Meggie, da ustanovi je li ona sretna.
Kad je izišao iz kuhinje, Meggie se još nije bila vratila, pa se, da prekrati vrijeme, odšetao do potoka. Na groblju je vladao savršen mir; od njegovog posljednjeg boravka na Droghedi broj brončanih ploča na mauzoleju nije se povećao – bilo ih je još šest. Mora urediti da i sam bude sahranjen ovdje; kad se vrati u Rim, mora izdati odgovarajuće instrukcije. U blizini mauzoleja primijetio je dva nova groba – u jednom je bio sahranjen stari Tom, vrtlar, a u drugom žena jednog od stočara koji je 1946. godine došao na Droghedu. Bio je to rekord svoje vrste, i gospođa Smith bila je uvjerena da je ostao zato što mu je žena tu sahranjena. Stari suncobran kuhara Kineza bio je već sasvim izblijedio pod oštrim sunčevim zrakama; prvobitna purpurna boja mijenjala je nijanse do sadašnje blijedoružičaste, gotovo do boje koja se naziva ružinim pepelom. Meggie, Meggie! Ipak si mu se vratila poslije mene, rodila si mu sina.
Bilo je vruće; blagi povjetarac zaljuljao je grane žalosnih vrba duž potoka, a praporci na suncobranu kuhara Kineza zapjevali su svoju sumornu pjesmicu: Hi Sing, Hi Sing, Hi Sing. TANKSTAND CHARLIE BIO JE DOBAR MOMAK. I taj je natpis izblijedio, postao gotovo nečitljiv. Pa sad, to je u redu. Groblja postepeno treba da tonu u naručje majke Zemlje, da s vremenom gube svoj ljudski teret dok sve ne nestane i samo zrak, uzdišući, sačuva uspomenu. Nije želio biti sahranjen u nekoj vatikanskoj kripti, među ljudima kakav je sam. Želio je da počiva tu, među ljudima koji su zaista živjeli.
Kad se okrenuo, pogled mu se susreo sa zamagljenim pogledom mramornog anđela. Podigao je ruku, pozdravio ga, i pogledao preko travnjaka prema velikoj kući. U tom trenutku ugledao je Meggie. Išla je prema njemu, vitka, zlatne kose, u hlačama i bijeloj muškoj košulji sličnoj njegovoj, s muškim sivim šeširom od pusta zabačenim na potiljak i smeđim čizmama na nogama. Izgledala je kao dječak, kao njen sin koji je trebalo da bude njegov sin. Muškarac je, ali kad ga polože ovdje, neće ostati ništa živo kao dokaz te činjenice.
Približila se, prekoračila bijelu ogradu, prišla mu tako blizu da je mogao vidjeti samo njene oči, te sive, svjetlošću ispunjene oči koje nisu izgubile ništa od svoje ljepote i vlasti nad njegovim srcem. Njene su se ruke našle oko njegovog vrata, njegova sudbina bila je opet u njenim rukama, bilo je kao da se nikad nije rastajao od nje, njene usne na njegovim usnama bile su žive, a ne san. Toliko je čeznuo za njima, toliko dugo... Bila je to ona posebna vrsta svete tajne, mračne kao zemlja, koja nema nikakve veze s nebom.
– Meggie, Meggie – rekao je, s licem u njenoj kosi, stežući je uza se. Šešir joj je pao na travu.
– Ništa, izgleda, ne smeta, zar ne? Ništa se nije promijenilo – rekla je, zatvorenih očiju.
– Ne, ništa se nije promijenilo – rekao je, potpuno uvjeren u to.
– Ovo je Drogheda, Ralphe. Upozorila sam te, na Droghedi si moj, a ne Božji.
– Znam. Priznajem. Ali došao sam. – Povukao ju je dolje, u travu. – Zašto, Meggie?
– Što zašto? – Njena je ruka milovala njegovu kosu, još uvijek lijepu i gustu, ali bjelju nego što je bila kosa Fee.
– Zašto si se vratila Lukeu? Zašto si mu rodila sina? – upitao je ljubomorno.
Njena ga je duša pogledala kroz svoje prozračne sive prozore i brzo prekrila velom svoje misli.
– Natjerao me je – rekla je ne trepnuvši. – Bilo je to samo jednom, ali rodila sam Danea i zato mi nije žao. Dane je vrijedan svega što sam morala izdržati da ga dobijem.
– Oprosti, nemam prava da postavljam takva pitanja. Sam sam te predao Lukeu, zar ne?
– To je točno, bilo je to tvoje djelo.
– Divan dječak. Je li sličan Lukeu?
Tajanstveno se osmjehnula, Cupkajući travu, zavukla ruku pod njegovu košulju i položila dlan na njegove grudi.
– Nije baš. Ni jedno od moje djece nije slično ni Lukeu ni meni.
– Volim ih zato što su tvoja.
– Sentimentalan si kao uvijek. Dobro nosiš godine, Ralphe. Znala sam da će biti tako, i nadala sam se da ću to i vidjeti. Poznajem te već trideset godina, a čini mi se da su prošle kao trideset dana!
– Trideset godina? Toliko?
– Imam četrdeset jednu, pa prema tome mora da je tako. – Ustala je. – Mene su službeno poslali da te pozovem u kuću. Gospođa Smith namjerava servirati veliki čaj u tvoju čast, a kad malo zahladi, dobit ćemo pečeni svinjski but s reš pečenom koricom.
Krenuo je polako pored nje.
– Tvoj sin se smije točno kao nekad ti, Meggie. Njegov smijeh bio je prvi glas što sam ga čuo na Droghedi. Pomislio sam da si to ti, pošao za glasom i našao njega.
– Bio je, znači, prvi koga si sreo na Droghedi.
– Da, bio je prvi.
– Kako ti se sviđa, Ralphe? – upitala je radoznalo.
– Sviđa mi se. Drukčije ne može ni biti, kad je tvoj sin. Moram reći da me je oduševio, da me je privukao mnogo više nego tvoja kći. Ali ni ja se njoj, očigledno, ne sviđam.
– Justine je moje dijete, ali je prava vještica. Pod stare dane naučila sam i psovati, uglavnom zahvaljujući njoj. I tebi, pomalo. I Lukeu, pomalo. I ratu, pomalo. Čudno kako se sve slaže jedno na drugo.
– Mnogo si se promijenila, Meggie.
– Jesam? – Mekane, pune usne iskrivile su se u osmijeh. – Mislim da, u stvari, nisam. Veliki Sjeverozapad me je malo oljuštio, skinuo s mene nekoliko slojeva, kao sedam velova sa Salome. Ili kao kad se čisti luk, kako bi to vjerojatno rekla Justine. To dijete ne zna za poeziju. Ja sam ona ista stara Meggie, Ralphe, tek malo oguljenija.
– Možda je tako.
– Ah, ali ti si se promijenio, Ralphe!
– U kojem pogledu, Meggie?
– Kao da ti se postolje ljulja kad puhne i najmanji povjetarac, i kao da te je pogled odozgo razočarao.
– Pa i jest. – Nasmijao se gotovo nečujno. – I kad samo pomislim da sam se usudio reći kako si sasvim obična! Povlačim riječ! Ti si jedinstvena žena, Meggie. Jedinstvena!
– Što se dogodilo?
– Ne znam. Jesam li otkrio da čak i idoli Crkve imaju noge od gline? Jesam li se prodao za tanjur juhe? Jesam li nastojao da dosegnem čega nema? – Obrve su mu se skupile, kao da osjeća bol. – I to je, sažeto rečeno, sve. Sav sam u klišeima. Svijet Vatikana je star, ustajao, okamenjen svijet.
– Ja sam bila realnija, ali ti to nisi. htio vidjeti.
– Ništa drugo nisam mogao učiniti, zaista! Znao sam kamo treba da idem, ali nisam mogao. S tobom bih možda bio bolji čovjek, iako ne bih postao poznata ličnost. Ali jednostavno nisam mogao, Meggie! Oh, koliko bih želio da to nekako shvatiš!
Njena ruka nježno se prikrala njegovoj.
– Dragi moj Ralphe, ja to shvaćam. Znam, znam... I ti i ja nosimo u sebi nešto što ne možemo savladati, pa ma koliko zbog toga patili i mučili se do smrti. Mi smo ono što jesmo, to je sve. Kao one ptice iz stare keltske legende koje s trnom u grudima pjevaju i umiru. Zato što moraju, zato što ih nešto tjera na to. Možemo znati da postupamo pogrešno čak i prije nego nešto uradimo, ali ta spoznaja ne može utjecati na ishod niti ga izmijeniti, zar ne? Svatko od nas pjeva svoju malu pjesmu uvjeren da je to najljepša pjesma što ju je svijet ikad čuo. Shvaćaš li? Mi sami stvaramo trn za sebe, i nikad ne zastanemo da razmislimo o cijeni. Sve što znamo, to je trpjeti bol i govoriti sebi da je stvar vrijedna žrtve.
– To je ono što ne shvaćam. Bol. – Pogledao je u njenu ruku, nježno položenu na njegovu podlakticu; zadavala mu je bol, neizdržljiv bol. – Zašto bol, Meggie?
– Upitaj svog Boga, Ralphe – rekla je Meggie. – On je najveći stručnjak za bol, zar ne? On nas je stvorio ovakvim kakvi jesmo, on je stvorio ovaj svijet. On je, prema tome, izmislio i bol.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:19 pm





Bila je subota, pa su na večeru došli i Bob, Jack, Hughie, Jims i Patsy. Bilo je dogovoreno da sutra ujutro otac Watty održi misu, ali Bob ga je nazvao i rekao da nikoga neće biti kod kuće. Bila je to zgodna laž, ali nužna ako nisu željeli da se vijest o dolasku oca Ralpha brzo proširi. Paddyjevi sinovi postali su još sličniji ocu, ozbiljniji, govorili su polako, bili su nekako čvrsti i postojani kao zemlja. I kako su voljeli Danea! Činilo se da neprestano gledaju u njega, čak su ga ispratili pogledima kad je odlazio u krevet. Nije bilo teško primijetiti da jedva čekaju dan kad će moći s njima jahati po Droghedi.
Kardinal Ralph otkrio je i razlog neprijateljskog držanja Justine. Bila je jednostavno ljubomorna što Dane neprestano zuri u njega, prati svaku njegovu riječ, nastoji da bude u njegovoj blizini.
Kad su djeca otišla u svoje sobe, pogledao je u one koji su ostali – braću, Meggie i Fee.
– Fee, ostavi svoje knjige na trenutak – rekao je.
Dođi i sjedi s nama, htio bih da porazgovaram sa svima vama.
Još uvijek se dobro držala; ostala je vitka, tek malo uža u grudima a šira u struku, manje zbog stvarnog dobitka u težini a više zbog preoblikovanja tijela što ga donosi starost. Šutke je sjela u jedan od velikih bjeličastih naslonjača nasuprot kardinalu; s jedne njene strane sjela je Meggie, a braća su se jedan uz drugog smjestili na mramornu klupu.
– Radi se o Franku – rekao je.
Ime je ostalo lebdjeti u prostoru, prazno odzvanjajući.
– Što je s Frankom? – upitala je Fee sabrano.
Meggie je spustila svoj ručni rad, pogledala u majku, zatim u kardinala.
– Reci nam, Ralphe – rekla je brzo, nesposobna da izdrži majčin smireni pogled.
– Frank je proveo u zatvoru već gotovo trideset godina, jeste li svjesni toga? – upitao je kardinal. – Znam da su vas moji ljudi obavještavali kako smo se dogovorili, ali ja sam ih zamolio da vas bez potrebe ne uznemiravaju. Nisam, sasvim iskreno, mogao vidjeti od kakve bi koristi Franku i vama bilo da saznate mučne detalje o njegovoj osamljenosti i očaju, jer nitko od vas nije mogao učiniti ništa da mu pomogne. Vjerujem da bi Frank bio pušten još prije nekoliko godina da u toku prvih godina provedenih u zatvoru u Goulburnu nije stekao reputaciju neuravnoteženog čovjeka, sklonog nasilju. Čak je i za vrijeme rata, kad je nekim kažnjenicima bilo dopušteno da stupe u oružane snage, Franku molba odbijena.
Fee, koja je do tada gledala u svoje ruke, podigla je pogled.
– To je zbog onog njegovog temperamenta – rekla je klonulo.
Kardinal kao da nije mogao pronaći prave riječi; dok je razmišljao, obitelj ga je promatrala sa strepnjom i nadom. To, međutim, nije bilo zbog Franka.
– Sigurno se pitate zašto sam se poslije toliko godina vratio u Australiju – rekao je kardinal Ralph konačno, ne gledajući u Meggie. – Svjestan sam da se nisam uvijek dovoljno brinuo o vama. Od dana kad sam vas upoznao, uvijek sam najprije mislio na sebe, stavljao sebe ispred svih ostalih. Kad je, međutim, sveti Otac nagradio moj rad za dobrobit Crkve kardinalskim plaštem, upitao sam se postoji li nešto što bih mogao učiniti za obitelj Cleary, nešto čime bih mogao pokazati koliko mi je stalo do tih ljudi. – Duboko je udahnuo, neprestano gledajući u Fee, izbjegavajući da pogleda u Meggie. – Vratio sam se u Australiju da vidim mogu li nešto učiniti za Franka. Sjećaš li se, Fee, kad sam razgovarao s tobom nakon Paddyjeve i Stuartove smrti? Bilo je to prije dvadeset godina, ali do danas nisam zaboravio tvoj pogled. Ogromnu energiju i vitalnost skršene u prah.
– Da – rekao je Bob neočekivano, netremice promatrajući majku. – Da, tako je bilo.
– Frank je amnestiran – rekao je kardinal. – Bilo je to jedino što sam mogao učiniti da vam pokažem kako mi je stalo do vas.
Ako je očekivao da će u očima Fee, nakon dugotrajnog mraka, iznenada zablistati svjetlost, sigurno se neugodno razočarao. Bio je to u početku jedva primjetan plamičak, plamičak kojem godine možda neće ni dopustiti da se razbukta svom snagom. U očima njenih sinova, međutim, plamsala je prava vatra koja ga je ispunila osjećajem da je uradio nešto korisno, prvi put nakon što je za rata razgovarao s mladim njemačkim vojnikom impozantnog imena.
– Hvala ti – rekla je Fee.
– Hoćete li ga primiti na Droghedu? – upitao je muškarce.
– Ovdje je njegov dom, ovdje mu je mjesto – odgovorio je Bob zaobilazno.
Svi su klimnuli u znak suglasnosti, osim Fee koja kao da je bila utonula u neke vlastite snove.
– On više nije onaj stari Frank – nastavio je kardinal Ralph blago. – Posjetio sam ga u zatvoru u Goulburnu da mu saopćim novost prije nego što sam krenuo ovamo, i morao sam mu reći da svi na Droghedi već od početka znaju što se dogodilo s njim. Ako vam kažem da je relativno lako prešao preko toga, najbolje ćete shvatiti koliko se promijenio. Bio je jednostavno... zahvalan. I radovao se što će vas sve opet vidjeti, posebno tebe, Fee.
– Kad će ga pustiti? – upitao je Bob, nakašljavši se da pročisti grlo. Vidjelo se da se u njemu radost zbog majke bori sa strahom od onoga što će se dogoditi kad se Frank vrati.
– Za tjedan ili dva. Doputovat će večernjim vlakom. Predložio sam mu da putuje avionom, ali on je rekao da više voli vlak.
– Patsy i ja ćemo ga dočekati – rekao je Jims spremno, a onda mu se lice opustilo. – Oh, mi i ne znamo kako izgleda!
– Ne – rekla je Fee. – Sama ću otići pred njega. Sama, kažem. Još nisam prestara, još se mogu odvesti kolima do Gillyja.
– Mama ima pravo – rekla je Meggie odlučno, prekinuvši glasne proteste braće. – Neka ga mama sama dočeka! Ona treba prva da ga vidi.
– E pa, ja imam posla – rekla je Fee oštro, ustala i otišla za svoj stol.
Braća su ustala kao jedan.
– Mislim da je i nama vrijeme za krevet – rekao je Bob, diskretno zijevajući. Pogledao je kardinala Ralpha i stidljivo se osmjehnuo. – Bit će baš kao u stara vremena kad ujutro budete držali misu.
Meggie je skupila svoje pletivo, spremila ga u košaru i ustala.
– I ja ću ti reći laku noć, Ralphe.
– Laku noć, Meggie. – Pratio ju je pogledom dok nije izišla, a onda se obratio Fee koja je sjedila povijenih leđa. – Laku noć, Fee.
– Molim? Rekao si nešto?
– Rekao sam laku noć.
– Oh! Laku noć, Ralphe.
Nije htio da ide na kat odmah iza Meggie.
– Ja ću se malo prošetati prije spavanja. Prije toga, međutim, moram ti nešto reći, Fee.
– Da? – rekla je odsutno.
– Ne možeš me prevariti ni na trenutak.
Zagrcnula se od smijeha, što je zvučalo sablasno.
– Ne mogu? Pitam se je li zaista tako.
Noć, i zvijezde. Južne zvijezde što opisuju svoje vječne krugove kroz svemir. Izgubio je vezu s njima, a one su ostale tu, previše daleke da ga zagriju, previše udaljene da mu mogu pružiti utjehu. Bliske Bogu, koji je tamo negdje među njima. Dugo je tako stajao i gledao u nebo, osluškujući šapat vjetra u krošnjama, osmjehujući se.
Ne želeći da ponovo sretne Fee, popeo se na kat pomoćnim stubištem na kraju zgrade. Svjetiljka na njenom stolu još je gorjela i vidio je njenu pognutu siluetu za stolom; pisala je. Sirota Fee! Sigurno uvijek strahuje od odlaska na počinak, ali možda će joj, kad se Frak vrati, biti lakše. Možda.
Na vrhu stubišta dočekala ga je potmula tišina; kristalna svjetiljka na uskom stoliću u hodniku širila je oko sebe krug mliječne svjetlosti kako bi noćni šetači vidjeli kamo idu, a plamičak u njoj je zatreperio svaki put kad bi povjetarac napuhao zavjese na prozorima. Prošao je pored svjetiljke; debeli sag prigušivao je njegove korake.
Vrata Meggiene sobe bila su širom otvorena i svjetlost što je dopirala kroz njih osvjetljavala je dio hodnika. Prekinuvši svojim tijelom na trenutak snop svjetlosnih zraka, zatvorio je vrata za sobom i zaključao ih. U laganom kućnom ogrtaču Meggie je sjedila u naslonjaču pored otvorenog prozora i gledala prema nevidljivom Domaćem pašnjaku, ali kad je ušao, okrenula se i promatrala ga kako ide prema krevetu i sjeda na rub. Polako je ustala i prišla mu.
– Daj da ti pomognem da skineš čizme. Samo zbog toga nikad ne nosim te visoke. Ne mogu ih skinuti bez izuvača, a izuvač kvari čizme.
– Jesi li namjerno obukla ogrtač te boje, Meggie?
– Ružin pepeo? – Osmjehnula se. – To je oduvijek bila moja omiljena boja. Dobro se slaže s bojom moje kose.
Pomogla mu je da izuje jednu, zatim drugu čizmu.
– Zar si bila tako sigurna da ću doći k tebi, Meggie?
– Rekla sam ti, na Droghedi si moj. Da ti nisi došao k meni, ja bih došla k tebi, ne brini! – Svukla mu je košulju preko glave i nekoliko trenutaka ruka joj se zadržala na njegovim golim leđima. Zatim je otišla do svjetiljke i ugasila je, a on je prebacio svoju odjeću preko stolca. Čuo je kako se kreće, skida ogrtač. »A sutra ujutro držat ću misu. Ali to je sutra ujutro, a i čarolija svega toga davno je nestala.« Pred njim je čitava noć, i Meggie. »Želio sam je. A i ona je svetinja.«

Dane je bio razočaran.
– Očekivao sam da ćete biti u purpurnoj sutani – rekao je.
– Ponekad je oblačim, Dane, ali samo unutar zidova palače. Izvan palače nosim crnu sutanu s purpurnim pojasom.
– Zaista živite u palači?
– Da.
– U palači punoj svijećnjaka?
– Da, ali takva je i Drogheda.
– Oh, Drogheda! – rekao je Dane prezirno. – Naši svijećnjaci su sigurno bijedni prema vašima. Volio bih da vidim vašu palaču i vas u crvenoj sutani.
Kardinal Ralph se osmjehnuo.
– Tko zna, Dane? Možda ćeš sve to jednog dana i vidjeti.
Taj dječak imao je u pogledu nešto čudno, usmjereno u daljine. Kad se okrenuo za vrijeme mise, kardinal Ralph je to osjetio jače, ali nije prepoznao taj pogled.
Samo mu se učinilo nekako poznatim. Ni muškarac ni žena ne vide sebe u zrcalu kakvi stvarno jesu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:20 pm




Luddie i Anne Mueller trebalo je da doputuju za Božić, kao što su činili svake godine. Velika kuća bila je puna razdraganih ljudi; svi su imali razloga da se nadaju najveselijem Božiću u toku posljednjih nekoliko godina. Minnie i Cat radile su pjevajući, a punašno lice gospođe Smith bilo je obasjano osmijesima. Meggie je bez primjedbe prepustila Danea kardinalu Ralphu, a i Fee je izgledala mnogo veselija i manje je sjedila za svojim stolom. Muškarci su svakog dana nalazili neku izliku da uvečer dođu kući, jer je poslije kasne večere u salonu uvijek dugo brujao razgovor, a gospođa Smith je, prije nego što bi se društvo razišlo, servirala zakusku – tost s topljenim sirom, vruće uštipke s maslacem i kolače s grožđicama. Kardinal Ralph protestirao je da će se od tako obilne i ukusne hrane udebljati, i već nakon tri dana provedena na zraku Droghede, s ljudima Droghede i na hrani Droghede, s njegovog lica je nestao paćenički, izmoždeni izraz s kojim je došao.
Četvrtog dana vladala je velika vrućina. Kardinal Ralph je odhajao s Daneom da dotjera stado ovaca, Justine je sjedila sama i tužna u kućici na stablu biberovca, a Meggie je ležala udobno ispružena na trosjedu od trske u hladovini verande. Tijelo joj je bilo opušteno, zasićeno, zadovoljno, bila je sretna. Žena može sasvim lijepo godinama živjeti bez tih stvari, ali se ne može reći da nisu ugodne kada je u pitanju pravi muškarac. Uz Ralpha je oživljavao svaki djelić nje koji nije pripadao Daneu, nevolja je bila samo u tome što je uz Danea oživljavao svaki djelić nje koji nije pripadao Ralphu. Kompletnom se osjećala samo kad su njih dvojica bili prisutni u njenom svijetu istovremeno, kao sada. Pa sad, to nije ništa neobjašnjivo, Dane je njen sin a Ralph joj je muž.
Njenu sreću kvarila je samo jedna stvar – Ralph nije ništa primijetio. Zato je odlučila da mu ne oda tajnu. Ako nije kadar da sam vidi, zašto da mu govori? Što je učinio da bi zaslužio da mu to povjeri? To što je pomislio kako se svojom voljom vratila Lukeu bilo je posljednja kap. Kad tako misli o njoj, ne zaslužuje da mu kaže. Ponekad je osjećala na sebi ironični pogled blijedih očiju Fee, i potpuno mirno uzvratila bi joj pogled. A Fee ju je razumjela, potpuno ju je razumjela. Razumjela je tu polumržnju, negodovanje, želju da se osveti za godine osamljenosti. Za hvatanje duge koja se zvala Ralph de Bricassart. I zašto da mu onda pokloni najljepšu od svih duga, njegova sina? Neka ostane prikraćen! Neka pati, ne znajući da pati.
Telefon je zazvonio; netko je zvao Droghedu. Meggie je slušala ne pokrenuvši se, a onda, uvjerena da je majka nekamo otišla, bezvoljno ustala i otišla da se javi.
– Mogu li govoriti s gospođom Fionom Cleary, molim? – rekao je muški glas.
Kad ju je Meggie pozvala, Fee je došla i uzela slušalicu.
– Ovdje Fiona Cleary – rekla je.
Stajala je slušajući, a lice joj je postepeno gubilo boju, tako da je na kraju izgledala kao onog dana kad su poginuli Paddy i Stu – blijeda, sitna, bespomoćna.
– Hvala vam – rekla je i spustila slušalicu.
– Što je bilo, mama?
– Frank je pušten iz zatvora. Dolazi danas, večernjim vlakom. – Pogledala je na sat. – Još malo i moram krenuti. Prošlo je dva.
– Dopusti da pođem s tobom – rekla je Meggie, tako ispunjena vlastitom srećom da nije mogla gledati tugu svoje majke. Osjećala je da će taj sastanak za Fee biti sve prije nego veseo.
– Nemoj, Meggie, sve će biti u redu. Ti se pobrini za doček ovdje, odložite večeru dok se ne vratim.
– Zar to nije divno, mama? Frank dolazi i bit će ovdje za Božić!
– Da – rekla je Fee. – To je zaista divno.

Otkako su uvedene redovite avionske veze, više nitko nije putovao noćnim vlakom, i kad je stigao u Gilly, prevalivši svoju tisuću kilometara od Sydneyja, prevozeći putnika od jednog gradića do drugog, uglavnom u vagonima drugog razreda, iz vlaka je izišlo svega nekoliko putnika.
Otpravnik vlakova poznavao je iz viđenja gospođu Cleary, ali se nikad ne bi usudio da se upusti s njom u razgovor, samo ju je promatrao kako silazi niz drvene stube nathodnika, a zatim ukočeno stoji na visokom peronu. Dobro držeća stara dama, pomislio je; haljina i šešir po posljednjoj modi, cipele s visokim potpeticama. Još uvijek vitka, bez mnogo bora na licu. To samo pokazuje kako lagodni veleposjednički život omogućava ženi da se očuva.
Tako je Frank, po vanjštini, prije prepoznao majku nego ona njega, iako joj je njeno srce smjesta reklo tko je od putnika Frank. Imao je pedeset dvije godine, i bio je odsutan upravo u godinama kada se čovjek od mladića pretvara u sredovječnog čovjeka. Čovjek koga je ugledala na peronu u Gillyju osvijetljenog zrakama večernjeg sunca, bio je mršav, gotovo isušen, blijed; kosa mu je bila sa strane kratko ošišana, na sebi je imao neko iznošeno odijelo koje je visilo na niskom tijelu u kome je još tinjala snaga, a lijepo oblikovane ruke stezale su rub sivog šešira od pusta. Nije se držao pogrbljeno, nije izgledao bolesno, ali je bespomoćno stajao gužvajući šešir, kao da nije očekivao da će ga netko dočekati, kao da ne zna što da uradi.
Fee je, sabrana, brzo krenula preko perona.
– Zdravo, Frank! – rekla je.
Podigao je pogled; njegove oči, koje su nekad onako sijevale i blistale, bile su upale i starački ugašene. To više uopće nisu bile Frankove oči. Iscrpljene, pokorne, beskrajno umorne. Kad su, međutim, ugledale Fee, u njima se pojavio neki novi izraz, izraz bola, nemoći, apatije samrtnika.
– Oh, Frank! – rekla je, zagrlila ga i pritisnula mu glavu uz svoje rame. – Sve će biti dobro, sve će biti dobro! – jecala je, a onda nešto tiše, ali odlučno, rekla: – Sve će biti dobro!

U početku je šutke, slomljeno sjedio u kolima, ali kad je Rolls povećao brzinu i ostavio grad za sobom, počeo je s više zanimanja gledati oko sebe, izvirujući kroz prozor.
– Sve izgleda isto kao što je bilo – šapnuo je.
– Mislim da izgleda. Vrijeme se ovdje sporo kreće.
Prešli su sa štropotom preko drvenog mosta iznad uske, blatne rijeke obrubljene žalosnim vrbama, čije se ogoljeno korito sastojalo uglavnom od isprepletenog korijena i šljunka. Mjestimice su se još mogle vidjeti smeđe lokve, a između kamenjara rasli su eukaliptusi.
– Barwon – rekao je. – Mislio sam da ga više nikad neću vidjeti.
Iza njih se dizao ogroman oblak prašine, a ispred njih se pružala potpuno ravna cesta sužavajući se prema ravnom horizontu bez ijednog drveta kao na zadaći iz perspektive.
– Cesta je nova, mama? – rekao je, očajnički nastojeći održati konverzaciju, učiniti situaciju koliko-toliko normalnom.
– Da, odmah poslije rata sagradili su cestu od Gillyja do Milparinke.
– Mogli su položiti i sloj asfalta, a ne ostaviti ovu staru prašinu.
– Čemu? Mi smo ovdje navikli da gutamo prašinu, a pomisli koliko bi stajala izgradnja donjeg sloja, dovoljno čvrstog da izdrži kad se tlo raskvasi. Nova je cesta ravna, dosta je dobro održavaju i, umjesto dvadeset sedam, do Droghede imamo samo četrnaest vratnica. Vidjet ćeš što smo uradili s njima, Frank. Više ih ne treba otvarati i zatvarati.
Rolls se popeo uz rampu sa željeznim vratnicama koja su se lijeno podigla; kad su kola prošla ispod vratnica i krenula niz rampu, vratnice su se same zatvorile.
– Čuda nikad dosta! – rekao je Frank.
– Mi smo prvi u ovom kraju postavili automatske vratnice, ali samo između ceste za Milparinku i imanja, naravno. Na pašnjacima, vratnice još treba otvarati i zatvarati ručno.
– Pa sad, mislim da se momak koji je izmislio ove vratnice u svoje vrijeme sigurno namučio otvarajući i zatvarajući ih, što kažeš? – osmjehnuo se Frank. Bio je to prvi znak veselja koji je pokazao.
Nakon toga je ušutio, a majka se koncentrirala na vožnju, ne želeći da ga od početka izlaže pritisku. Kad su prošli kroz posljednje vratnice i izbili na Domaći pašnjak, oteo mu se uzvik divljenja.
– Zaboravio sam kako je Drogheda lijepa – rekao je.
– To je naš dom – rekla je Fee. – Trudili smo se da bude lijep.
Odvezla je Rolls u garažu, a onda s Frankom otišla do velike kuće. Frank je sam nosio svoj kovčeg.
– Želiš li sobu u velikoj kući ili jednu od kućica za goste? – upitala ga je majka.
– Više bih volio kućicu za goste, mama. – Umorne oči dugo su gledale u njeno lice. – Bit će mi ugodnije ako ponekad budem sam – objasnio joj je. To je bilo jedino što je rekao, a što se makar posredno odnosilo na uvjete života u zatvoru.
– Mislim da će to zaista biti bolje za tebe – rekla je, ulazeći ispred njega u salon. – Velika kuća je ionako trenutno prepuna. Kardinal je ovdje, Dane i Justine su kod kuće, a Anne i Luddie Mueller dolaze prekosutra da s nama provedu Božić. – Zazvonila je da se donese čaj i tiho krenula oko sobe, redom paleći petrolejke.
– Luddie i Anne Mueller? – upitao je.
Podesila je stijenj jedne svjetiljke i pogledala ga.
– Prošlo je mnogo vremena, Frank, Muellerovi su prijatelji Meggieni. – Lampa je zasvijetlila kako je željela, i Fee je sjela u svoj naslonjač s visokim naslonom. – Večera će biti za jedan sat, ali najprije ćemo popiti čaj. Moram isprati usta od prašine.
Frank je ukočeno sjeo na rub jednog od bjeličastom svilom presvučenog otomana i zadivljeno gledao naokolo.
– Sve je sasvim drukčije nego u vrijeme tetke Mary.
Fee se osmjehnula.
– Pa jest, mislim da jest – rekla je.
Zatim je došla Meggie. S činjenicom da je majka ostarjela. Kad ga je sestra zagrlila i poljubila, okrenuo je glavu, uvukavši vrat, i pogledom potražio majku koja je sjedila i gledala ga kao da kaže: »Nije važno sve će ubrzo izgledati normalno, treba samo vremena da se navikneš.« Trenutak nakon toga, dok je još tražio što da kaže toj stranoj ženi, ušla je njena kći, visoka, mršava djevojčica. Sjela je ukočeno, igrajući se naborima svoje haljine, a pogled njenih svijetlih očiju lutao je od lica do lica. »Starija je nego što je Meggie bila kad je otišao od kuće,« pomislio je. Sin Meggie došao je s kardinalom i sjeo na pod do svoje sestre. Lijep, smiren, zamišljen dječak.
– Frank, ovo je zaista divno – rekao je kardinal Ralph stežući mu ruku, a onda se okrenuo Fee podignutih obrva. – Šalicu čaja? Izvrsna ideja!
Muškarci su ušli u salon zajedno; susret s njima bio je najteži, jer mu oni još uvijek nisu bili oprostili. Frank je znao zašto-zato što je nanio bol majci. Nije znao što bi im mogao reći da ga shvate, a nije im mogao pričati ni o mukama i osamljenosti, niti ih zamoliti za oproštenje. Jedini tko je bio istinski važan bila je majka, a ona je uvijek smatrala da mu nema što opraštati.
Kardinal se trudio da održi društvo na okupu, vodio konverzaciju za večerom i kasnije u salonu, ćaskajući s diplomatskom ležernošću i posebno pazeći da Frank ne ostane po strani.
– Otkako sam doputovao, hoću da te pitam, Bob, a neprestano zaboravljam – upitao je kardinal. – Gdje su kunići? Vidio sam na milijune njihovih jama, a niti jednog kunića.
– Svi su kunići uginuli – odgovorio je Bob.
– Uginuli?
– Da, od neke bolesti zvane miksomatoza. Kunići i sušne godine gotovo su uništili Australiju kao proizvođača sirovina. Bili smo očajni – rekao je Bob, postepeno se zagrijavajući za tu temu, sretan što može razgovarati o nečemu o čemu Frank nema što reći.
U tom trenutku Frank je nesvjesno demantirao brata.
– Znao sam da je situacija bila teška, ali nisam znao da je bila tako teška – rekao je i udobnije se smjestio u naslonjaču, ponadavši se da je svojim prilogom diskusiji učinio po volji kardinalu.
– Pa sad, ne pretjerujem, vjeruj! – rekao je Bob kiselo. Otkud bi Frank mogao znati?
– Što se dogodilo? – upitao je kardinal brzo.
– Preklani je Commonwealth Scientific and Industrial Research Organization započela s eksperimentalnim programom u Victoriji, zarazivši kuniće virusom što su ga učenjaci uzgojili. Ne znam što je to virus, neka vrsta klica, mislim. Bilo kako bilo, oni su to nazvali virus miksomatoze. U početku se bolest nije naročito brzo širila, iako je svaki zaraženi kunić uginuo. Godinu dana nakon eksperimentalnog inficiranja bolest se, međutim, počela širiti kao požar. Učenjaci smatraju da su bolest proširili komarci, ali neke veze s tim navodno ima i bodljikavi šafran. Kunići od tada ugibaju, na milijune njih svake godine, jednostavno su istrijebljeni. Ponekad možete vidjeti bolesne kuniće, s velikim kvrgama po vratu i glavi; vrlo ružan prizor. Ali to je bio izvanredno obavljen posao, Ralphe, zaista! Od te miksomatoze ništa drugo ne može oboljeti, čak ni bliski srodnici kunića. I tako je, zahvaljujući momcima iz CSIRO, ta napast savladana.
Kardinal Ralph pogledao je u Franka. – Shvaćaš li što je to, Frank? Možeš li uopće shvatiti?
Jadni Frank zavrtio je glavom; želio je samo da ga puste da se ponovo povuče u anonimnost.
– Biološki rat velikih razmjera. Pitam se zna li svijet uopće da je ovdje u Australiji od 1949. do 1952. godine vođen biološki rat protiv bilijuna živih bića, i da su ti bilijuni živih bića uništeni? E pa, i to je ostvarljivo, zar ne? To nije buncanje žute štampe, nego znanstvena činjenica. Svoje atomske i hidrogenske bombe mogu slobodno baciti u staro gvožđe. Znam da je bilo nužno učiniti nešto slično, da je to čak bilo i jedino moguće i da je to veliko, ali vrlo malo hvaljeno dostignuće nauke. Ali je i strašno.
Dane je pažljivo pratio razgovor.
– Biološki rat? Nikad nisam čuo za to. Što je to, Ralphe?
– To je nov izraz, Dane, ali ja sam vatikanski diplomat i jedna je od mojih dužnosti da znam i značenje izraza kao što je »biološki rat«. Najkraće rečeno, to je korištenje bolesti kao oružja, kako je to učinjeno s miksomatozom. Uzgajanje mikroorganizama sposobnih da ubijaju ili onesposobljavaju samo jednu vrstu živih bića.
Dane se potpuno nesvjesno prekrižio i naslonio na kardinalova koljena.
– Onda nam preostaje samo da se molimo, zar ne?
Kardinal je, smješkajući se, pogledao u njegovu plavu kosu.

Što se Frank na kraju nekako uključio u život na Droghedi trebalo je zahvaliti samo Fee, koja se, bez obzira na krutu opoziciju muškaraca, držala kao da je njen najstariji sin bio tek kratko vrijeme odsutan, kao da nikad nije osramotio obitelj ni uvrijedio svoju majku. Tiho i nenametljivo pronašla mu je mjesto koje je, činilo se, odgovaralo njegovim željama, po strani od ostalih sinova. Nije, međutim, ništa poduzimala da ponovo stekne svoju nekadašnju vitalnost. Njegova vitalnost nestala je bez traga, i to je shvatila onog trenutka kad ju je pogledao na peronu željezničke postaje u Gillyju. Progutao ju je život u uvjetima o kojima joj nije htio pričati. Sve što je mogla učiniti za njega bilo je osigurati mu spokojstvo i mir, a za to je bilo najvažnije prihvatiti ga kao da je oduvijek bio takav.
Nije dolazilo u obzir da radi na pašnjacima, jer njegova braća nisu htjela raditi s njim, a ni on nije želio da se vrati životu koji je oduvijek mrzio. Volio je cvijeće i drveće, pa mu je Fee povjerila da se brine za vrtove oko kuće i ostavila ga na miru. Tako su se Clearyjevi ubrzo navikli na Franka u krilu obitelji i počeli shvaćati da Frank ne predstavlja više opasnost ni za koga. Ono što njegova majka osjeća za njega nikad ništa neće promijeniti; nije važno je li bio na robiji ili na Droghedi, njeni osjećaji ostali su isti. Važno je bilo samo to da je majka sretna što je on na Droghedi. Nije se miješao u njihov život, i s njim nije bilo mnogo drukčije nego bez njega.
Činjenica da je Frank kod kuće nije, međutim, donosila Fee mnogo radosti. A i čemu bi se radovala? Viđati ga svaki dan bilo je tužno kao i ne vidjeti ga, tek nešto drukčije. Bilo je bolno gledati taj upropašteni život, tog upropaštenog čovjeka. Njen najdraži sin pretrpio je patnje koje ona ne može ni zamisliti.
Frank je bio kod kuće već oko šest mjeseci kad je Meggie jednog dana, ušavši u salon, zatekla majku kako sjedi i kroz veliki prozor promatra Franka kako podrezuje velike grmove ruža duž prilazne staze. Okrenula se i nešto na njenom mirnom licu učinilo je da se Meggie uhvati rukom za srce.
– Oh, mama! – rekla je bespomoćno.
Fee ju je pogledala, zavrtjela glavom i osmjehnula se.
– Nije važno, Meggie – rekla je.
– Kad bih bar mogla nešto učiniti...
– Možeš. Samo se i dalje drži kao dosad. Beskrajno sam ti zahvalna. Postala si mi saveznica.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:21 pm






ŠESTI DEO


1954 - 1965.

DANE



17

– E pa – rekla je Justine svojoj majci – odlučila sam što ću raditi.
– Mislila sam da si već donijela odluku da studiraš umjetnost na sveučilištu u Sydneyju.
– Oh, to je bila samo varka smišljena da stvori kod vas lažni osjećaj sigurnosti dok ja krojim svoje planove. Sad je, međutim, sve sređeno i mogu vam sve reći.
Meggie je podigla glavu; izrezivala je kalupom u obliku bora kolačiće iz razvaljanog tijesta, jer je gospođa Smith bila bolesna pa su pomagale u kuhinji. Umorno, nestrpljivo, nemoćno je pogledala kćerku. Što da se radi s djevojčicom kao Justine? Ako odluči da se zaposli kao prostitutka u nekom sidnejskom bordelu, bilo je malo vjerojatno da bi je netko mogao odvratiti od toga. Divna, nemoguća Justine, kraljica nezadrživih!
– Reci već jednom, umirem od nestrpljenja rekla je i vratila se svojim biskvitima.
– Bit ću glumica.
– Šta?
– Glumica.
– Bože! – Smjesta je zaboravila kolače. – Slušaj, Justine, ne želim ti kvariti zadovoljstvo i zaista ne bih htjela da te povrijedim, ali zar misliš da... ovaj... posjeduješ fizičke kvalitete potrebne jednoj glumici?
– Oh, mama! – rekla je Justine ogorčeno. – Ne namjeravam postati filmska zvijezda, nego glumica! Ne želim se izvijati u kukovima, prsiti se i škubiti vlažne usne! Želim biti glumica! – Sjeckala je govedinu na kockice za paprikaš. – Imam dovoljno novca da se izdržavam, ma kakvo školovanje izabrala, zar ne?
– Da, zahvaljujući kardinalu de Bricassartu.
– Onda je sve u redu. Učit ću glumu kod Alberta Jonesa u Culloden teatru, a napisala sam pismo Kraljevskoj akademiji za dramsku umjetnost u Londonu i zatražila da me upišu na listu čekanja.
– Jesi li to definitivno odlučila, Jussy?
– Definitivno. Odlučila sam to već odavno. – U loncu je nestao posljednji komadić krvave govedine i Justine je s treskom spustila poklopac. – Evo! Nadam se da više nikad u životu neću vidjeti taj prokleti paprikaš!
Meggie joj je pružila pleh s kolačima.
– Stavi ovo u pećnicu, hoćeš? Dvjesta pedeset stupnjeva. Moram ti reći da je ta tvoja odluka prilično iznenađenje za mene. Uvijek sam smatrala da djevojčice koje žele postati glumice neprestano glume, a tebe sam oduvijek vidjela samo kako glumiš samu sebe.
– Oh, mama, opet brkaš filmske zvijezde i glumice. Beznadno je razgovarati s tobom, poštenja mi!
– Pa zar filmske zvijezde nisu glumice?
– Glumice su, ali posljednje vrste. Ukoliko nisu najprije glumile u kazalištu, naravno. Hoću da kažem, i glumac kakav je Laurence Olivier ponekad snima filmove.
Na svom toaletnom stoliću Justine je držala sliku Laurencea Oliviera, s potpisom i posvetom. Meggie je to protumačila kao mladenački zanos, iako je, sjetila se, kad je prvi put vidjela sliku, pomislila kako Justine bar ima ukusa. Prijateljice koje je ponekad dovodila da provedu nekoliko dana na Droghedi obično su više cijenile slike Taba Huntera i Roryja Calhouna.
– Još uvijek ne shvaćam – rekla je Meggie, vrteći glavom. – Glumica!
Justine je slegla ramenima.
– E pa, gdje bih drugdje mogla vrištati, vikati i urlati nego na pozornici? Ovdje mi to ne dopuštate, ne dopuštaju mi u školi, ne dopuštaju mi nigdje! A ja volim vrištati, vikati i urlati, vrag ga odnio!
– Ali tebi škola tako dobro ide, Jussy! Posebno crtanje. Zar ne bi mogla biti slikarica? – navaljivala je dalje Meggie.
Justine, stojeći kraj velikog plinskog štednjaka, okrenula se i pokazala prstom na ventil plinske boce.
– Moram reći radnicima da zamijene bocu, tlak je već nizak. Još danas će izdržati, mislim. – Svijetle oči sažaljno su odmjerile Meggie. – Ti si mama, tako nepraktična, zaista! Uvijek sam mislila da su djeca sklona da ne razmišljaju o praktičnim aspektima svoje karijere. Dopusti da ti kažem, ne želim gladovati na nekoj mansardi i biti slavna poslije smrti. Želim malo uživati u slavi dok sam još živa, i živjeti bez financijskih briga. Zato ću slikati iz hobija a glumiti profesionalno. Što kažeš na to?
– Imaš svoje prihode od Droghede, Jussy – rekla je Meggie očajno, zaboravivši da se zarekla da će šutjeti, ma što se događalo. – Nikad ne bi morala gladovati na mansardi. Ako želiš slikati, u redu. Možeš.
Justine ju je pogledala zainteresirano.
– Koliko, u stvari, imam, mama?
– Dovoljno da ne moraš ništa raditi, ako baš tako želiš.
– Kako bi to bilo dosadno! Da naklapam preko telefona i igram bridž ... tako, uostalom, žive majke većine mojih drugarica. Zato što ću živjeti u Sydneyju, a ne na Droghedi. Sydney volim mnogo više nego Droghedu. – U njenim očima pojavio se bljesak nade.
– Imam li dovoljno novaca da platim uklanjanje ovih pjega s lica novim električnim postupkom?
– Mislim da imaš. Zašto?
– Zato što će onda ljudi vidjeti moje lice, eto zašto.
– Mislila sam da to glumicama nije važno.
– Što je previše, previše je, mama. Ove moje pjege već su prava muka.
– Sigurna si da ne bi željela studirati slikarstvo?
– Sigurna sam, hvala. – Načinila je nekoliko plesnih koraka po kuhinji. – Hodat ću po daskama, gospođo Worthington!
– Kako si dospjela u Culloden?
– Prijavila sam se na audiciju!
– I primili su te?
– Tvoja vjera u sposobnosti tvoje kćeri upravo je dirljiva, mama. Naravno da su me primili! Ja sam izvanredna, znaš. Jednog dana bit ću vrlo slavna.
Meggie je izlila zelenu boju u posudu s glazurom i počela premazivati pečene kolačiće u obliku borova.
– To je za tebe jako važno, Justine? Slava?
– Mislim da jest. – Istresla je šećer u prahu u maslac koji se već sam bio otopio u posudi. Iako je štednjak na drva zamijenjen plinskim, u kuhinji je bilo vruće. – Čvrsto sam odlučila da postanem slavna.
– Zar se ne želiš udati?
Justine ju je prezirno pogledala.
– To je vraški malo vjerojatno! Da upropastim svoj život brišući balave noseve i posrane stražnjice? Da dvorim nekog muškarca koji nije vrijedan ni cipele da mi očisti, a misli da je pametniji od mene? Ha, ha, ha, meni se to neće dogoditi!
– Zapanjuješ me, poštenja mi! Gdje si samo pokupila te izraze?
Justine je počela brzo i vješto razbijati jaja u posudu, služeći se jednom rukom.
– U mom ekskluzivnom damskom koledžu, naravno. – Počela je nemilosrdno mutiti jaja pjenjačom. – U stvari, bile smo sasvim pristojna klapa. Sve same kulturne cure. Ne može baš svaka gomila šašavih tinejdžerki uživati u profinjenosti ovakvog limerika:

Rimljaninu jednom čudio se čitav Vinidijum
kad je umjesto platna za togu kupio iridijum,
jer to nije slučaj tako čest!
On im reče: ’Id est
Bonum sanguinem praesidium.’

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:21 pm





Meggie su zadrhtale usne.
– Znam da ću se pokajati što pitam, ali što je rekao taj Rimljanin?
Da je krvava zaštita.
– I to je sve? Mislila sam nešto mnogo gore. Iznenađuješ me, zaista. Ali vratimo se onome o čemu smo razgovarali, djevojko, uz sva priznanja tvojim vještim nastojanjima da promijeniš temu. Što ti imaš protiv braka?
Smijeh Justine bio je vjerna imitacija ironičnog smijeha njene bake.
– Mama! Zaboga! Našao se tko će me to pitati!
Meggie je osjetila kako joj krv navire u lice, i pogledala je pred sebe, u pleh pun borova blijedozelene boje.
– Imaš sedamnaest godina, ali to ti ne daje pravo da budeš drska.
– Zar to nije čudno? – rekla je Justine, obraćajući se posudi u kojoj je mutila jaja. – Onog trenutka kad se usudimo stupiti na strogo roditeljski teritorij, postajemo drski. Samo sam rekla: Našao se tko će me to pitati. A to je živa istina, do vraga! Nisam rekla ni da si kriva za nešto, ni da si zgriješila, ni nešto gore od toga. Naprotiv, mislim da si postupila vrlo pametno što si se riješila muža. I što će ti uopće muž? Za muški utjecaj na djecu dovoljni su ujaci, a novca za život imaš koliko ti je potrebno. Slažem se s tobom. Brak je za slaboumne.
– Ista si kao otac!
– I toga sam se već naslušala. Kad god kažem ili uradim nešto što ti se ne sviđa, odmah sam ista kao otac. Pa sad, što se toga tiče, moram ti vjerovati na riječ, jer tog gospodina nikad u životu nisam vidjela.
– Kad putuješ? – upitala je Meggie očajno.
Justine se nasmijala.
– Ne možeš dočekati da me se riješiš, je li? Sve je u redu, mama. Ni najmanje ti ne zamjeram. Ja sam jednostavno takva, strahovito volim šokirati ljude, a naročito tebe. Kako bi bilo da me sutra odvezeš na aerodrom?
– Radije prekosutra. Sutra ćemo zajedno otići u banku, pa ćeš točno znati koliko imaš novca. Samo, Justine...
Justine je spretno dodavala brašno i razvlačila tijesto. Promjena u majčinom glasu natjerala ju je da podigne glavu.
– Da?
– Ako se ikad nađeš u nevolji, dođi kući, molim te! Za tebe će na Droghedi uvijek biti mjesta, želim da to zapamtiš. Ma što uradila, ništa ne može biti tako loše da se zbog toga ne možeš vratiti kući.
Pogled Justine naglo se smekšao.
– Hvala, mama. Ti si ipak moja dobra stara mama, zar ne?
– Stara? – trgla se Meggie. – Nisam stara! Imam samo četrdeset tri godine!
– Bože, zar toliko?
Meggie je dohvatila jedan biskvit i pogodila njim Justine točno u nos.
– Oh, vještice prokleta! – nasmijala se. – Kakvo si ti čudovište! Sad se osjećam kao da mi je sto godina!
Justine se samo iscerila.
U tom trenutku u kuhinju je ušla Fee da vidi kako ide posao. Njen dolazak Meggie je osjetila kao izbavljenje.
– Mama, znaš li što mi je Justine upravo rekla?
Oči Fee bile su – i to samo krajnjim naporom – sposobne još samo vidjeti brojke u poslovnim knjigama, ali iza zamućenih zjenica um je bio oštar kao i uvijek.
Otkud bih mogla znati što ti je Justine upravo rekla – odgovorila je blago, promatrajući zelene kolače s pomalo sumnjičavim izrazom.
– Zato što ponekad pomislim da ti i Jussy imate neke svoje male tajne. Evo, upravo kad mi je kći saopćila novost, pojavljuješ se ti, što nikad ne radiš.
– Mmmmm, ukusniji su nego što izgledaju – izjavila je Fee, grickajući kolač. – Uvjeravam te, Meggie, ne pada mi na pamet da spletkarim s tvojom kćerkom tebi iza leđa. Što si to opet uradila, Justine, čime si opet iznervirala majku? – upitala je okrenuvši se prema Justini, koja je sipala tijesto u podmazane i brašnom posute plehove.
– Rekla sam mami da ću biti glumica, bako, to je sve.
– To je sve, kažeš? Je li to ozbiljno ili samo opet neka od tvojih sumnjivih šala?
– Oh, ozbiljno je. Počinjem u Cullodenu.
– Lijepo, nema šta! – rekla je Fee naslonivši se na stol i ironično promatrajući kćerku. – Zar nije pravo čudo kako su djeca danas samostalna, Meggie?
Meggie nije ništa odgovorila.
– Ti se ne slažeš, bako? – graknula je Justine, spremna za bitku.
– Ja? Da se ne slažem? Nije moje da odlučujem što ćeš uraditi sa svojim životom, Justine. Osim toga, mislim da ćeš biti dobra glumica.
– Misliš? – rekla je Meggie iznenađeno.
– Bit će dobra glumica, naravno – rekla je Fee. – Justine nikad ne postupa nepromišljeno, zar ne, djevojčice?
– Ne – nasmijala se Justine sklanjajući vlažni uvojak s oka. Meggie nije promaklo da gleda u baku s ljubavlju kakvu nikad nije pokazala prema majci.
– Ti si dobra djevojka, Justine – izjavila je Fee, dovršavajući kolač koji je počela jesti s tako malo oduševljenja. – Nisu loši, ali više bih voljela da si napravila bijelu glazuru.
– Bijela glazura ne ide na borove – usprotivila se Meggie.
– Zašto ne? Mogla bi predstavljati snijeg – rekla je Fee.
– Sad je kasno, zelene su, kao izbljuvane – nasmijala se Justine.
– Justine!
– Hooopa! Oprosti, mama, nisam te htjela uvrijediti. Uvijek zaboravim da imaš slab želudac.
– Nemam slab želudac – rekla je Meggie, već izvan sebe.
– Došla sam da vidim ima li kakvog izgleda da popijemo šalicu čaja – prekinula ih je Fee, izvlačeći stolac i sjedajući za stol. – Justine, budi dobra i pristavi čajnik.
I Meggie je sjela.
– Zaista misliš da bi Justine mogla uspjeti, mama? – upitala je zabrinuto
– A zašto ne bi? – odgovorila je Fee, promatrajući unuku kako priprema čaj.
– Možda je to samo prolazan hir.
– Je li to samo prolazan hir, Justine? – upitala je Fee.
– Nije – rekla je Justine odsječno, spuštajući tanjuriće i šalice na stari, zeleni kuhinjski stol.
– Stavi biskvite na tanjurić, Justine, ne donosi cijelu kutiju – rekla je Meggie mehanički. – Zaboga, nije nam potrebna cijela kanta mlijeka u vrč za čaj.
– Dobro, mama, oprosti, mama – odgovorila je isto tako mehanički Justine. – Ne vidim potrebe za nekom paradom ovdje u kuhinji. Ovako samo moram vraćati ono što se ne pojede natrag u kutiju, i prati nekoliko tanjura više.
– Uradi kako ti se kaže; tako je mnogo ljepše.
– Da se vratimo na ono o čemu smo razgovarali – nastavila je Fee. – Mislim da nemamo o čemu raspravljati. Po mom mišljenju, Justini treba omogućiti da pokuša, i vjerujem da će uspjeti.
– Voljela bih da mogu biti tako sigurna – rekla je Meggie sumorno.
– Jesu li slava i popularnost ono što te privlači, Justine? – upitala je Fee unuku.
– I to je dio cjeline – rekla je Justine prkosno, spuštajući na stol stari smeđi kuhinjski čajnik, žureći se da i sama sjedne. – Nemoj opet počinjati, mama. Neću u kuhinji piti čaj iz srebrnog čajnika, i gotovo!
– Nemam ništa protiv ovog čajnika – osmjehnula se Meggie.
– Oh, divno! Nema ničeg boljeg od šalice čaja – uzdahnula je Fee, pijuckajući čaj. – Justine, zašto uporno nastojiš da sve što kažeš obavezno iznervira majku? Dobro znaš da te ni slava ni bogatstvo ne zanimaju. To je pitanje identiteta, zar ne?
– Identiteta, bako?
– Naravno. Identiteta. Gluma je ono za što si po svom uvjerenju stvorena, zar nije tako?
– Jest.
– Zašto to onda nisi tako objasnila majci? Zašto je nerviraš masom kojekakvih gluposti?
Justine je slegla ramenima, iskapila čaj i gurnula šalicu prema majci da joj još natoči.
– Ne znaaam – promrmljala je.
– Ne znam – ispravila ju je Fee. – Nadam se da ćeš na pozornici čisto izgovarati svoj tekst. Ali želiš postati glumica radi svog identiteta, zar ne?
– Pa... mislim tako – odgovorila je Justine neodlučno.
– Oh, taj clearyjevski ponos, ta tvrdoglavost! I tebe će upropastiti, Justine, ako ne naučiš da je savladaš. Taj glupi strah da ćeš ispasti smiješna, da će ti se narugati... Iako mi nije jasno zašto misliš da bi se majka mogla ponijeti tako okrutno prema tebi. – Potapšala je Justinu po ruci. – Daj i ti nešto od sebe, Justine, pokaži malo povjerenja.
Justine je, međutim, samo zavrtjela glavom.
– Ne mogu – rekla je.
Fee je uzdahnula.
– E pa, ako ti to može nešto koristiti, neka te moj blagoslov prati u svemu što poduzmeš!
– Hvala, bako, neću ti to zaboraviti.
– Onda budi dobra i pokaži svoju zahvalnost na sasvim konkretan način... Potraži uju Franka i reci mu da pijemo čaj u kuhinji.
Justine je izišla, a Meggie je pogledala Fee.
– Divim ti se, mama, zaista.
Fee se osmjehnula.
– E pa, moraš priznati da nikad nisam pokušala sugerirati svojoj djeci što da rade.
– Ne, nisi nikad – rekla je Meggie nježno. – I bili smo ti zahvalni na tome.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 5 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu