Ptice umiru pjevajući

Strana 6 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Ići dole

Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 12:44 pm

First topic message reminder :



Ovaj pozamašan roman, jedan od najvećih svjetskih bestselera s jednom od najljepših ljubavnih priča našeg doba, najčešće uspoređuju s knjigom “Zameo ih vjetar”. Samo što se ova obiteljska saga događa najvećim dijelom na Novom Zelandu i u Australiji odakle potječe i njezina autorica, Colleen McCullough. Od trenutka kada je prvi put objavljen, prije više od trideset godina, roman “Ptice umiru pjevajući” svojevrstan je književni fenomen o kojem su svi pričali i imali mišljenje, a televizijska serija iz 1983...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:22 pm





Prvo što je Justine poduzela kad se vratila u Sydney, bilo je da počne uklanjati pjege s lica. To je, na njenu veliku žalost, bilo nemoguće uraditi brzo; rekli su joj da će čitav proces potrajati bar godinu dana, a da nakon toga do kraja života neće smjeti izlagati lice suncu, kako se ne bi ponovo pojavile. Drugo, smjesta je počela tražiti stan, što u Sydneyju u to vrijeme nije bio mali problem, jer su ljudi uglavnom gradili obiteljske kuće, a život u velikim stambenim zgradama smatrali prokletstvom. Konačno je ipak uspjela pronaći dvosobni stan u Neutral Ваујu, u jednoj od velikih viktorijanskih rezidencija na samoj obali, koje su spale na niske grane i postupno bile preuređene u zgrade s malim stanovima. Najamnina je iznosila pet funti i deset šilinga tjedno, što je prelazilo sve granice, s obzirom na zajedničku kuhinju i kupaonu, ali Justine je bila zadovoljna. Iako je bila dobro upućena u sve kućne poslove, nije spadala među osobe koje čeznu da sebi stvore udoban dom.
Život u Bothwell Gardensu bio je kudikamo zanimljiviji nego glumačko naukovanje u Cullodenu, gdje joj je jedini posao bio da se mota iza kulisa i promatra druge kako uvježbavaju uloge. Ponekad je statirala, učeći usput dijaloge iz Shakespearea, Shawa i Sheridana.
U Bothwell Gardensu bilo je ukupno sedam stanova, ne računajući stan vlasnice, gospođe Devine. Gospođa Devine bila je dama od oko šezdeset pet godina, rođena Londončanka, dostojanstvenog držanja i buljavih očiju, puna prezira prema Australiji i Australcima, što joj nije smetalo da ih pljačka. Činilo se da je cijena plina i električne energije jedino što je zanima u životu, a najveća slabost bio joj je jedan mladi Englez koji je stanovao u stanu pored Justine, i koji se nije nimalo suzdržavao da okolnost da je njen sunarodnjak što bolje iskoristi.
– Što me košta da staroj kozi kažem koju lijepu riječ dok prebiremo po uspomenama? – rekao je Justini. – Bar mi ne sjedi na vratu, znate. Vama djevojkama ni zimi ne dopušta da uključite električne grijalice, a meni je sama dala grijalicu i ja je mogu ako mi se sviđa, držati uključenu cijelog ljeta.
– Svinja! – glasio je jednostavni komentar Justine.
Zvao se Peter Wilkins i radio je kao trgovački putnik.
– Svratite ponekad na šalicu čaja – pozvao ju je, potpuno zbunjen njenim blijedim, zagonetnim očima.
Justine je prihvatila poziv, birajući vrijeme kad je bila sigurna da gospođa Devine ne njuška ljubomorno naokolo, i brzo se navikla da odbija Peterove nasrtaje. Bila je snažna, zahvaljujući godinama rada i jahanja na Droghedi, i nije se nimalo ustručavala da upotrijebi i mjere kao što je iznenadni udarac u donji dio trbuha.
– Neka te vrag nosi, Justine! – cvilio je Peter brišući suze što bi mu navrle na oči od bola. – Kad ćeš jednom popustiti, djevojko? Jednog dana ionako moraš izgubiti tu svoju nevinost. Ovo nije viktorijanska Engleska, nitko ne očekuje da se čuvaš za brak!
– Ja i ne namjeravam da se čuvam za brak – odgovarala je Justine, popravljajući haljinu. – Jednostavno još nisam sigurna koga će zapasti ta čast, to je sve.
– Da si bar neka ljepotica! – odbrusio bi joj ljutito. Njeni udarci zaista su boljeli.
– Ne, stvarno nisam. Kost i koža, Pete. Samo, riječima me ne možeš povrijediti. Osim toga, ima mnogo muškaraca kojima je dobra svaka, samo ako je djevica.
– Ima i žena, znaš! Obrati pažnju na stan prema ulici.
– Oh, znam, znam! – rekla je Justine.
Dvije djevojke koje su živjele u stanu prema ulici bile su lezbijke, i očigledno su se radovale dolasku Justine sve dok nisu ustanovile da im se ne samo ne želi priključiti, nego da je čitava stvar ni najmanje ne zanima. U početku nije uopće shvatila njihove aluzije, a kad su joj otvoreno rekle što žele, samo je slegla ramenima, nezainteresirana. Tako je, nakon izvjesnog razdoblja prilagođavanja, postala njihov ispovjednik, osoba kojoj su se povjeravale, njihovo sigurno utočište u svim olujama; izvukla je Billie iz zatvora, plativši kauciju, odvezla Bobbie u bolnicu na ispumpavanje želuca nakon jedne izuzetno žestoke svađe s Billie, ostala nepristrana kad su se na njihovom horizontu redom pojavljivale Pat, Al, Georgie i Ronnie. Bila je to, po mišljenju Justine, vrlo nesigurna vrsta emocionalnog života. Ni muškarci nisu neka velika sreća, ali su bar zbog prirodnih razlika zanimljiviji.
I tako je, zahvaljujući Cullodenu, Bothwell Gardensu i djevojkama što ih je upoznala u Kincoppalu, Justine stekla velik broj prijatelja, a nastojala je da i sama bude dobra prijateljica. Nije im pričala o svojim brigama kao što su oni njoj; za to je imala Danea, a, osim toga, ono malo briga što ih je imala kao da nimalo nisu utjecale na nju.
Njeni prijatelji najviše su se divili upravo toj njenoj izvanrednoj samokontroli; kao da se od djetinjstva navikavala da ne dopusti okolnostima da utječu na njeno dobro raspoloženje.
Sve koje je smatrala prijateljima najviše od svega je zanimalo kako će, kada i s kim Justine konačno odlučiti da postane žena, ali njoj kao da se nije žurilo.
Arthur Lestrange je u ansamblu Alberta Jonesa već dosta dugo igrao uloge mladih ljudi, iako je pomalo tužno proslavio četrdeseti rođendan godinu dana prije nego što je Justine stupila u Culloden. Bio je lijepo građen, uravnotežen, pouzdan glumac, a njegovo kao isklesano muško lice, okruženo uvojcima žute kose, gledalište je uvijek dočekivalo aplauzom. Prve godine gotovo i nije primjećivao Justinu, koja je bila tiha i radila točno ono što se tražilo od nje. Nakon godinu dana, kad se konačno oslobodila pjega, Justine je, međutim, postala upadljivija i nije više izgledala samo kao dio inventara.
Bez pjega i uz manje kozmetičke zahvate, koji su se prvenstveno sastojali u bojenju obrva i trepavica, Justine se pretvorila u djevojku neobične, pomalo vilinske ljepote. To nije bila ona upadljiva ljepota Lukea O’Neilla, ni profinjena ljepota njene majke. Bila je lijepo iako ne izuzetno lijepo građena, više mršava nego vitka. Samo njena jarkocrvena kosa bila je nešto posebno. Na pozornici je, međutim, bila drukčija; gledaoci su nekad ostajali pod dojmom da je lijepa kao Helena iz Troje, a nekad da je ružna kao vještica.
Arthur ju je prvi put primijetio na satu glume, kad je trebalo da recitira odlomak iz Conradova Lorda Jima, služeći se raznim naglascima. Bila je izvanredna, zaista izvanredna; osjetio je da je sam Albert Jones uzbuđen, i konačno je shvatio zašto joj Al posvećuje toliko vremena. Bila je rođeni pantomimičar, ali i nešto mnogo više od toga; svaka riječ koju je izgovorila živjela je svojim životom. A iznad svega toga bio je njen glas, taj divni dar prirode bez kojeg glumica ne može biti velika glumica – dubok, promukao, prodoran.
Kasnije, kad ju je vidio kako sjedi sa šalicom čaja u ruci i otvorenom knjigom na koljenima, prišao je i sjeo do nje.
– Što to čitate?
Podigla je pogled i osmjehnula se.
– Prousta.
– Ne mislite li da je pomalo dosadan?
– Proust dosadan? Onima koji ne vole ogovaranja dosadan je, sigurno. Jer on je u biti to, znate. Opasna stara tračibaba.
Obuzeo ga je nelagodan osjećaj da se ona osjeća intelektualno superiornom, ali joj nije zamjerio. Takva je zato što je mlada.
– Čuo sam kako ste recitirali Conrada. Bili ste izvanredni.
– Hvala.
– Možda bismo mogli jednom zajedno popiti kavu i porazgovarati o vašim planovima?
– Ako želite – rekla je i vratila se Proustu.
Bio je sretan što je predložio kavu, a ne večeru; žena mu je odobravala ograničen džeparac i nije bio siguran da bi Justine na večeru uzvratila onom zahvalnošću koja bi opravdala izdatak. Ostao je, međutim, pri svom pozivu i odveo je u jednu mračnu kavanicu na kraju Elizabeth Streeta, gdje je bio relativno siguran da ga žena neće tražiti.
Justine je u samoobrani naučila pušiti, jer joj je bilo već dosadno da kao dobra djevojčica stalno odbija ponuđene cigarete. Kad su sjeli, izvadila je cigarete iz torbice, novu kutiju, i oprezno uklonila celofan s gornjeg dijela, pazeći da ne skine i ostatak omota s kutije. Arthur je s uživanjem i zainteresirano pratio njene staložene pokrete.
– Čemu tolika muka? Jednostavno zguli taj celofan i baci ga!
– Kakva neurednost!
Uzeo je kutiju i zamišljeno pomilovao prstom netaknuti omot.
– Sad, da sam jedan od učenika slavnog Sigmunda Freuda...
– Da si Freud, što bi bilo? – Podigla je pogled i ugledala konobaricu kako stoji kraj stola. – Cappuccino, molim.
Nije mu bilo pravo što je sama naručila za sebe, ali nije rekao ništa, nastojeći sačuvati kontinuitet svojih misli.
– Bečku kavu, molim. A sad, vraćajući se onome što sam rekao o Freudu, pitam se što bi on rekao na ovo? Možda bi zaključio...
Uzela je kutiju iz njegove ruke, otvorila je, izvukla cigaretu i sama je pripalila, ne dajući mu vremena da potraži šibice.
– Da?
– Rekao bi, možda, da voliš čuvati opne netaknute, što kažeš?
Njen je smijeh zaparao dimom ispunjeni zrak, natjeravši nekolicinu muškaraca da se radoznalo okrenu.
– To bi rekao? Je li to neki zaobilazni način da me upitaš jesam li još nevina, Arthure?
Zbunjen, nekoliko je trenutaka ostao bez riječi.
– Justine! Već vidim da te, uz ostalo, moram naučiti i finoj umjetnosti neizravnog govora.
– Uz ostalo, Arthure? – Spustila je laktove na stol a oči su joj svjetlucale u polumraku.
– Pa sad, sigurno postoji nešto što želiš naučiti.
– Ja sam, u stvari, prilično obrazovana.
– U svakom pogledu?
– Bože, ti zaista znaš naglašavati riječi! Odlično, moram zapamtiti kako si to rekao.
– Postoje stvari koje se mogu naučiti samo neposrednim doživljajem – rekao je tiho i pružio ruku da joj skloni uvojak s čela.
– Stvarno? Uvijek sam smatrala da je dovoljno promatrati.
– Da, ali što kad je u pitanju ljubav? – Pažljivo je izgovorio tu riječ, dajući joj neku posebnu dubinu. – Kako možeš igrati Juliju a ne znati što je ljubav?
– Dobar argument. Slažem se.
– Jesi li ikad bila zaljubljena?
– Nisam.
– Znaš li išta o ljubavi? – Ovog puta stavio je naglasak na išta.
– Ne znam pod bogom ništa.
– Ah! Freud bi, znači, bio u pravu, zar ne?
Uzela je kutiju s cigaretama i pažljivo, osmjehujući se, pogledala celofanski omot.
– U nečemu, možda.
Brzo je uhvatio kutiju, svukao celofan i neko ga vrijeme držao na dlanu, a onda ga dramatično zgužvao i bacio u pepeljaru. Celofan se, pucketajući širio i ispravljao.
– Volio bih, ako mogu, da te naučim što znači biti žena.
Nekoliko je trenutaka šutjela, pažljivo promatrajući trzanje celofana u pepeljari, a onda kresnula šibicu i zapalila ga.
– Zašto ne? – rekla je, obraćajući se kratkotrajnom plamenu. – Da, zašto ne?
– Želiš li da to bude uz mjesečinu, ruže i strastveno uzdisanje, ili kratko i oštro, kao strijela? – recitirao je, s rukom na srcu.
Nasmijala se.
– Zaboga, Arthure! Što se mene tiče, nadam se da će strijela biti dugačka i oštra. Samo bez mjesečine i ruža, molim! Moj želudac ne može podnijeti strastveno uzdisanje.
Promatrao ju je, pomalo tužno, i zavrtio glavom.
– Oh, Justine! Nema želuca koji ne može podnijeti strastveno udvaranje... pa ni tvoj nije takav, hladnokrvna mlada vestalko! Jednog dana sama ćeš se uvjeriti u to. Poželjet ćeš da ti se netko strastveno udvara.
– Pih! – rekla je i ustala. – Hajde, Arthure, obavimo to prije nego što se predomislim.
– Sada? Večeras?
– A zašto ne, zaboga? Imam dovoljno da platim hotel ako si ti bez novca.
Hotel »Metropole« nije bio daleko; odšetali su se do hotela kroz pospane ulice, s rukom ispod ruke, smijući se. Bilo je vrijeme kad su se gosti restorana već razišli kućama a kazališne predstave još nisu završene, pa je na ulicama ''bilo malo ljudi, tek poneka grupica američkih mornara s ratnih brodova što su doplovili u posjet luci, i poneka djevojka koja je razgledala izloge, ispod oka promatrajući mornare. Nitko nije obraćao pažnju na njih, što je sasvim odgovaralo Arthuru. Ušao je u drogeriju i izišao sav ožaren. Justine ga je čekala vani.
– Sad smo spremni, ljubavi.
– Što si kupio? Prezervative?
Lice mu se iskrivilo.
– Nipošto. S prezervativom čovjek dolazi ženi kao umotan u Reader’s Digest... prava maškarada. Ne, kupio sam žele za tebe. Uzgred, otkud ti znaš za prezervative?
– Nakon četiri godine provedene u katoličkom internatu? Što misliš da smo radile? Molile se? – Nasmijala se. – Priznajem da nismo radile ništa naročito, ali pričale smo o svemu.
Gospođa i gospodin Smith konačno su se našli u svom kraljevstvu, koje s obzirom na tadašnje hotelske sobe u Sydneyju i nije bilo tako loše. Dani Hiltona još nisu bili došli. Soba je bila prostrana, s prekrasnim pogledom na sidnejsku luku i most. Bila je bez kupaone, naravno, ali na mramornom postolju stajao je velik umivaonik, a pored njega bokal, sasvim u skladu s masivnim, starinskim viktorijanskim namještajem.
– E pa, što treba da radim? – upitala je, navlačeći zastore. – Lijep pogled, zar ne?
– Lijep je. A što se tiče onoga što treba da radiš, treba da svučeš gaćice, naravno.
– Ništa drugo? – upitala je nestašno.
Uzdahnuo je.
– Svući se potpuno, Justine! Nema pravog uživanja dok ne osjetiš kožu na koži.
Odlučno i brzo odbacila je odjeću, bez imalo ustručavanja, legla na krevet i raširila noge.
– Je li dobro ovako, Arthure?
– Bože! – rekao je, pažljivo slažući hlače. Njegova supruga uvijek je provjeravala da nisu slučajno zgužvane.
– Što je? U čemu je problem?
– Ti si prava riđokosa, zar ne?
– Što si očekivao, nojevo perje?
– Neozbiljne primjedbe ne pridonose pravom raspoloženju, draga, zato prestani, i to smjesta! – Uvukao je trbuh, okrenuo se, prišao krevetu, legao do Justine i počeo je ljubiti, po licu, zatim po vratu i lijevoj dojci. – Mmmm, divna si! – Njegove su je ruke stegle. – Zar nije lijepo ovako?
– Pa, mislim da jest. Da, prilično je lijepo.
Zavladala je tišina, isprekidana samo zvukom poljubaca i povremenim uzdasima. U podnožju kreveta stajao je starinski toaletni stol. Neki erotski nadahnuti raniji stanar nagnuo je ogledalo tako da se u njemu mogla vidjeti čitava ljubavna arena.
– Ugasi svjetlo, Arthure!
– Ne, draga, nikako! Lekcija broj jedan. Ništa u ljubavi nije takvo da ne može podnijeti svjetlost.
Nakon što je prstima obavio pripremne radnje i ubacio žele tamo gdje je trebalo, Arthur se konačno smjestio između djevojčinih nogu. Usprkos izvjesnom bolu, sasvim dobro raspoložena, ako ne uzbuđena, a ono ispunjena nekim majčinskim osjećajem, Justine je preko Arthurovog ramena gledala ravno u ogledalo pri dnu kreveta.
Skraćene, njihove noge izgledale su neobično – njegove preplanule, stisnute između njenih, glatkih i bijelih; najveći dio slike u ogledalu zauzimala je, međutim, Arthurova stražnjica, i dok je manevrirao, njene su se polutke širile i skupljale, skakutale gore-dolje, a iz procijepa između dvije polulopte provirivala su dva čuperka žutih dlaka i veselo joj mahala.
Justine je pogledala jednom, zatim ponovo. Svom je snagom pritisnula šakom usta, gušeći se i stenjući.
– Evo, evo, draga, sve je u redu! Već sam te probio, neće te više toliko boljeti – šapnuo je.
Njene grudi počele su se nadimati; zagrlio ju je čvršće, neartikulirano tepajući nešto.
Iznenada je zabacila glavu, iz njenih usta izbio je dug, dugo zadržavani jauk, koji se sa svakim grcajem sve više pretvarao u grohotan smijeh. I što je on, bijesan, više malaksavao, ona se sve više smijala, bespomoćno pokazujdći prstom prema podnožju kreveta, dok su joj suze tekle niz lice. Čitavo joj se tijelo grčilo, ali ne onako kako je to jadni Arthur očekivao.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:22 pm




Justine je u mnogo čemu bila bliža Daneu nego njihova majka, a ono što su oboje osjećali prema majci pripadalo je samo majci. To nije nimalo utjecalo na ono što su osjećali jedno prema drugom. Ti njihovi osjećaji bili su iskovani vrlo rano, a s vremenom su samo jačali. U vrijeme kad se majka oslobodila svojih obaveza na Droghedi, bili su već dovoljno veliki da pišu zadaće što su ih dobivali putem dopisne škole, sjedeći za kuhinjskim stolom gospođe Smith. Navika da nalaze oslonac jedno u drugom učvršćena je tako za sva vremena.
Iako su po karakteru bili sasvim različiti, imali su u mnogo čemu isti ukus, a ono u čemu se nisu slagali tolerirali su jedno kod drugog s instinktivnim poštovanjem, kao nuždan začin razlike. Vrlo su dobro poznavali jedno drugo. Njena prirodna tendencija bila je da osuđuje ljudske mane drugih a ignorira vlastite, dok je on uvijek nastojao shvatiti i oprostiti drugima, ali se zato nemilosrdno odnosio prema svakoj svojoj mani. Ona se osjećala nepobjedivo jakom, a on je sebe smatrao opasno slabim.
Sve to skupa na kraju se pretvorilo u gotovo savršeno prijateljstvo, u ime kojeg ništa nije bilo nemoguće. Kako je, međutim, Justine bila mnogo govorljivija, Dane je uvijek znao više toga o njoj i njenim osjećajima, nego ona o njemu. Ona je, moglo bi se reći, bila u izvjesnom smislu moralno defektna, ništa joj nije bilo sveto, i on je smatrao svojom dužnošću da je upotpunjava skrupulama koje sama nije imala. Tako je s nježnošću i sućuti, koje bi strašno smetale Justinu da je znala za njih, prihvatio ulogu pasivnog slušaoca. Ona to, međutim, nije primjećivala, jer je on pažljivo slušao sve i svašta otkako je bio dovoljno star da uopće sluša.
– Pogodi što sam sinoć radila? – upitala je, pažljivo namještajući veliki slamni šešir, tako da joj lice i vrat budu u sjeni.
– Prvi put si igrala veću ulogu – rekao je Dane.
– Gluposti! Kao da ti ne bih rekla da dođeš i vidiš me. Pogađaj ponovo!
– Konačno si izvukla batine koje je Bobbie bila namijenila Billie.
– Hladno kao maćehina sisa.
Slegnuo je ramenima, odustajući.
– Nemam pojma.
Sjedili su u Domainu na travi, a iznad njih se uzdizala gotička struktura katedrale Saint Mary’s. Dane je preko telefona nazvao Justinu, rekao joj da će prisustvovati nekoj posebnoj ceremoniji u katedrali i predložio da se prije toga nađu u Domainu. Odmah je pristala; umirala je od želje da mu priča o svom posljednjem doživljaju.
Pred kraj posljednje godine školovanja u Riverviewu, Dane je u školi bio kapetan ragbi tima, rukometnog i teniskog tima, i apsolutno najbolji učenik u svojoj generaciji. Sa sedamnaest godina, bio je visok metar osamdeset, glas mu se ustalio u definitivni bariton, a nekim je čudom izbjegao sve neugodne popratne pojave puberteta, kao što su bubuljice, nespretnost i skakutava Adamova jabučica. Bio je plavokos i zato se još nije morao brijati, ali u svemu drugom više je izgledao kao mladić nego kao dječak koji još ide u školu. Odavala ga je samo uniforma Rieverviewa.
Bio je topao, sunčan dan. Dane je skinuo šešir i ispružio se na travi. Justine je sjedila do njega podvijenih nogu, rukama obuhvativši koljena kako bi bila sigurna da joj je svaki izloženi dio kože zaklonjen od sunca. Lijeno je otvorio jedno plavo oko i pogledao je.
– Što si to radila sinoć, Jus?
– Izgubila sam nevinost. Bar mislim da sam je izgubila.
Širom je otvorio oči.
– Jesi li poludjela?
– Pih! Bilo je krajnje vrijeme, mislim. Zar mogu biti dobra glumica ako ne znam što se događa između muškarca i žene?
– Trebalo je da se čuvaš za čovjeka za koga ćeš se udati.
Lice joj se iskrivilo u prezirnu grimasu.
– Poštenja mi, Dane, ti si ponekad tako konzervativan da me je naprosto sramota! Zamisli da čovjeka za koga ću se udati ne sretnem do svoje četrdesete godine! Što bi, po tvome, trebalo da radim? Da se čuvam sve to vrijeme? Hoćeš li ti tako uraditi, čuvati se za brak?
– Ne vjerujem da ću se ikad oženiti.
– E pa, ne vjerujem ni ja da ću se udati. U tom slučaju, treba li da vežem plavu vrpcu oko te svoje nevinosti i čuvam je u svom nepostojećem ormaru nada? Ne želim umrijeti pitajući se što sam propustila.
Nasmijao se.
– E, sad više nećeš. – Okrenuo se na trbuh, podbočio bradu rukama i pogledao je zamišljeno, zabrinuto. – Je li bilo sve u redu? Hoću da kažem, je li bilo grozno? Je li ti se zgadilo?
Stisnula je usne, pokušavajući da se sjeti.
– Ne, nije mi se zgadilo, to nikako. Nije bilo ni grozno. S druge strane, nikako mi nije jasno oko čega svi dižu takvu galamu. Najviše što mogu reći, to je da je ugodno. A nisam za to odabrala bilo koga; odabrala sam vrlo privlačnog muškarca, i dovoljno iskusnog da zna što radi.
Uzdahnuo je.
– Stvarno si šašava, Justine! Bilo bi mi mnogo draže da si rekla: »Nije baš neki ljepotan, ali sreli smo se i nisam imala snage da se oduprem.« Tvrdnju da ne možeš čekati dok se ne udaš, mogu prihvatiti, ali to je ipak nešto što se želi zbog osobe s kojom te nešto veže. Nikad zbog samog akta, Jus! Nimalo se ne čudim što nisi oduševljena.
Trijumfalni izraz nestao je s njenog lica.
– Oh, vrag da te nosi, sad se osjećam kao da sam uradila nešto strašno. Da te ne poznajem, rekla bih da me osuđuješ... ili bar moje motive.
– Ali ti me poznaješ, zar ne? Nikad te ne osuđujem ni zbog čega, ali tvoji su motivi ponekad naprosto glupi. – Počeo je govoriti zvučnim, monotonim glasom. – Ja sam glas tvoje savjesti, Justine O’Neill.
– Ti si običan klaun. – Zaboravivši na sunce, bacila se u travu do njega, tako da joj ne može vidjeti lice. – Čuj, ti znaš zašto, zar ne?
– Oh, Jussy – rekao je tužno, ali je odmah zaboravio ono što je htio dodati, jer je progovorila ona, oštro, čak i grubo.
– Nikad, nikad, nikad neću voljeti nikoga! Oni koje voliš, ubijaju te! Oni za kojima čezneš, ubijaju te! Ubijaju, kažem ti!
Uvijek ga je boljelo što se ona osjeća lišena ljubavi, utoliko više što je znao da je sam uzrok tome. Ako je postojao neki bitni razlog zašto mu je ona bila toliko važna, bila je to činjenica što ga je voljela ne predbacujući mu ništa, što nikad ni na trenutak nije osjetio da ljubomora ili negodovanje zasjenjuju njenu ljubav prema njemu. Za njega, činjenica da se ona kreće po periferiji dok se on nalazi u samom središtu, bila je okrutna. Molio se i molio da se situacija promijeni, ali ništa se nije mijenjalo. To nije umanjivalo njegovu vjeru, samo je u njemu izazivalo sve snažniji osjećaj da će jednom, negdje, platiti za sve te emocije kojima je bio obasut na njen račun. Ona je to primala dobrohotno i uspijevala je čak uvjeriti samu sebe kako joj je u toj vanjskoj orbiti sasvim lijepo, ali on je osjećao da je to ipak boli. On je znao. U njoj je bilo toliko toga vrijednog ljubavi, a u njemu toliko malo! Sve to nije mogao protumačiti drukčije nego da mu je lavovski dio ljubavi pripao zbog fizičke privlačnosti, zbog prilagodljivije prirode, zbog svoje sposobnosti da komunicira s majkom i ostalim stanovnicima Droghede. I zato što je muško. Nije mu moglo promaći ništa osim onoga što zaista nikako nije mogao znati, i zato je uživao povjerenje i prijateljstvo Justine kakvo ona nikome drugom nije iskazivala. Justine je držala do majke mnogo više nego što je bila spremna priznati.
»Ali ja ću izravnati račune«, pomislio je. »Ja sam imao sve, i već ću to nekako platiti, nadoknaditi ono što joj je oduzeto.«
Iznenada je pogledao na sat i elastičnim se pokretom uspravio. Ma koliko njegovi dugovi sestri bili veliki, nekome drugom dugovao je još više.
– Moram ići, Jus.
– Ti i ta tvoja prokleta Crkva! Kad ćeš jednom prerasti te gluposti?
– Nikad, nadam se.
– Kad ću te vidjeti?
– E pa, danas je petak, znači sutra, u jedanaest sati na ovom istom mjestu.
– Dobro, budi dobar dečko.
Bio je načinio već nekoliko koraka, na glavi je opet imao šešir, dio uniforme Riverviewa, kad se okrenuo i osmjehnuo se.
– Jesam li ikad bio što drugo?
Nasmijala se.
– Hvala bogu, nisi. Ti si previše dobar da bi bio stvaran. Ja sam ona koja uvijek zapada u nevolje. Do viđenja sutra.
U predvorju katedrale Saint Mary’s, Dane je tiho otvorio velika, crvenom kožom obložena vrata i ušao. Rastao se s Justinom nešto ranije nego što je bilo potrebno, zato što je uvijek volio doći u crkvu prije nego što se napuni, prije nego što je ljudi ispune svojim uzdasima, kašljanjem, šuškanjem i šaputanjem. Bilo je neusporedivo ugodnije kad bi se našao sam u crkvi. Na glavnom oltaru sakristijan je palio svijeće; klerik, zaključio je nepogrešivo. Pognute glave, kleknuo je i prekrižio se kad je prošao ispred tabernakuluma, a onda se tiho uvukao u klupu.
Na koljenima, položivši glavu na prekrižene ruke, pustio je da mu misli slobodno lutaju. Nije se sabrano molio nego se naprosto stapao s atmosferom, koju je osjećao kao zgusnutu ali ipak eteričnu, neopisivo svetu, nadahnjivačku. Činilo mu se da se pretvara u plamičak jedne od malih svjetiljki s crvenim staklom u svetištu, u žižak koji uvijek treperi kao da će se svakog trenutka ugasiti, crpeći snagu iz posudice s nekom životvornom tekućinom, istrajno zračeći svjetlost u daleke tamne prostore. U crkvi, Dane je nalazio mir, oslobođenje od tjelesnosti i ljudskog identiteta, zaborav. Nigdje se nije osjećao tako potpun, tako pomiren sa samim sobom, tako daleko od svega bolnog. Trepavice su mu se spustile, oči zatvorile.
Na koru s orguljama začuli su se koraci, zatim šištanje, istiskivanje zraka iz cijevi. Dječački zbor katedrale Saint Mary’s okupljao se na probu prije predstojećeg obreda. Bio je to običan blagoslov što se drži petkom u podne, ali jedan od Daneovih prijatelja i učitelja iz Rivervewa slavio je tim blagoslovom jubilej, i Dane je želio da ga čuje.
Orguljaš je odsvirao nekoliko glasnih akorda a zatim prešao u tihu pratnju, puštajući da se prema čipkastim kamenim lukovima podigne nad zemaljski dječački glas, tanak, visok i blag, prožet takvom nebeskom čistoćom da su malobrojni vjernici u velikoj katedrali nesvjesno zatvorili oči, ispunjeni tugom za onim što se nikad neće vratiti.

Panis angelicus,
Fit panis hominum,
Dat panis coelicus Figuris terminum.
O res mirabilis,
Manducat Dominus,
Pauper, pauper,
Servus et humilis...

»Kruh anđeoski, nebeski kruh, stvar čudesna. Iz dubina zovem te, o Gospodine; Gospodine, čuj moj glas! Neka uho tvoje usliši poniznu molbu moju. Ne okreći se od mene, Gospodine, ne okreći se. Jer ti si moj vladar, moj gospodar, moj Bog, a ja sam tvoj ponizni sluga. U tvojim očima vrijedi samo jedno – dobrota. Tebi nije važno jesu li tvoje sluge lijepe ili ružne. Tebi je važno samo srce; u tebi sve zacjeljuje, u tebi nalazim mir.«
»Bože, ovdje sam osamljen. Molim te da što brže prođe ovaj jad životni. Oni ne mogu shvatiti da ja, ovako nadaren, osjećam ovaj život kao jad. Ali ti to znaš, i tvoja je utjeha jedino što me drži. Nije važno što ćeš zahtijevati od mene, Gospodine, sve ću dati, jer te volim. A ako se usudim nešto zatražiti od tebe, tražit ću samo da u tebi zauvijek zaboravim sve ostalo...«

– Neobično si šutljiva, mama – rekao je Dane. – O čemu to razmišljaš? O Droghedi?
– Ne – rekla je Meggie pospano. – Mislim o tome kako starim. Jutros sam otkrila u kosi nekoliko sijedih vlasi, a i kosti me bole.
– Nikad nećeš ostarjeti, mama – rekao je, tješeći je.
– Željela bih da je tako, dragi moj, ali na žalost nije. Počinjem osjećati potrebu za ovim arteškim zdencem, što je siguran znak starosti.
Ležali su na toplom zimskom suncu, na ručnicima prostrtim na travi pokraj arteškog zdenca. Na suprotnom kraju bazena grmjela je i pljuštala kipuća voda, šireći oko sebe prodoran miris sumpora. Bilo je to jedno od velikih zimskih zadovoljstava, plivati u bazenu arteškog zdenca. »Topla sumporna voda odnosi sve bolove što su ih donosile godine,« mislila je Meggie i okrenula se na leđa, s glavom u sjeni oborenog debla, na kojem su ona i otac Ralph nekad davno sjedili. Vrlo, vrlo davno; bilo joj je teško prizvati čak i najmanji odjek onoga što je osjećala kad ju je Ralph poljubio.
Čula je kako Dane ustaje i otvorila oči. On je uvijek bio njena beba, njen slatki dječarac. Iako je s vlasničkim ponosom promatrala kako raste i mijenja se, činila je to uvijek sa slikom nasmijane bebe projicirane preko lica mladića. Još nije bila primijetila da on više ni u kom pogledu nije dijete.
Ta spoznaja blijesnula je u glavi Meggie upravo tog trenutka, dok je promatrala njegov lik u kratkim pamučnim kupaćim gaćicama što se ocrtavao prema prozračnom plavom nebu.
Bože, sve je prošlo! Djetinjstvo, dječačko doba... On je muškarac. Ponos, protest, ženski zanos što prodire do srži, strašno predosjećanje neke neumitne tragedije, bijes, obožavanje, tuga – sve to, i još mnogo više, osjećala je Meggie promatrajući svog sina. Strašno je stvoriti čovjeka, a još strašnije stvoriti takvog čovjeka. Takvog pravog muškarca, tako lijepog muškarca!
Ralph de Bricassart, dopunjen nečim njenim. Kako da ne bude dirnuta promatrajući u punoj mladosti tijelo muškarca koji se u ljubavi sjedinio s njom? Zatvorila je oči, postiđena; nije željela da o svom sinu misli kao o muškarcu. Da li i on danas, kad je pogleda, vidi u njoj ženu, ili je ona još uvijek ono što se definira divnom riječju mama? Neka ga vrag nosi, neka ga vrag nosi! Kako se usudio da odraste?
– Znaš li ti što o ženama, Dane? – upitala je iznenada, ponovo otvorivši oči.
Osmjehnuo se.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:23 pm




– Misliš na ono o pčelama i pticama?
– To sigurno znaš, nije ti uzalud Justine sestra. Kad je otkrila što piše u udžbenicima fiziologije, svima je pričala o tome. Ne, htjela sam te pitati jesi li nešto od onoga što je Justine tako klinički analizirala primijenio u praksi?
Odmahnuo je glavom na način koji je značio negativan odgovor, spustio se pored nje u travu i pogledao je u oči.
– Čudno je što me to pitaš, mama. Već odavno želim porazgovarati o tome s tobom, ali nisam znao kako da počnem.
– Tek ti je osamnaest godina, dragi. Nije li malo prerano da razmišljaš o tome kako da primijeniš teoriju u praksi? – Tek osamnaest godina. Tek. Već je muškarac, zar ne?
– Upravo sam o tome htio razgovarati s tobom. Da je nikad ne primijenim u praksi.
Zašto je taj vjetar što puše od Velikog Razvodnog Gorja tako hladan? Čudno kako to dosad nije primijetila. Gdje je njen ogrtač?
– Da je nikad ne primijeniš u praksi – rekla je tupo, ne kao pitanje.
– Tako je. Ne želim to. Ne mogu reći da nisam razmišljao o tome, da nisam razmišljao o tome kako bi bilo imati ženu i djecu. Jesam, razmišljao sam, ali ne mogu... U meni nema dovoljno mjesta za ljubav prema njima i prema Bogu, bar ne za onakvu ljubav prema Bogu kakvu ja želim. Znam to već odavno. U stvari, ne sjećam se vremena kad nisam bio svjestan toga, i što sam postajao stariji, moja ljubav prema Bogu postajala je sve jača. To je velik misterij, ljubav prema Bogu.
Meggie je ležeći gledala u te mirne, duboke plave oči. Ralphove oči, kakve su nekad bile. U njima je, međutim, plamsalo nešto čega u Ralphovim očima nije bilo. Je li to postojalo i kod njega kad mu je bilo osamnaest godina? Je li postojalo? Je li to nešto što čovjek može osjećati samo kad mu je osamnaest godina? Kad je ona stupila u Ralphov život, bio je deset godina stariji. Njen je sin mistik, to je oduvijek znala, ali nije vjerovala da je u bilo kojem razdoblju svog života Ralph bio sklon mistici. Usta su joj bila potpuno suha; čvršće je stegla ogrtač oko svojih bolnih kostiju.
– I tako sam upitao sebe – nastavio je Dane – što bi trebalo da uradim kako bih mu pokazao koliko ga volim. Borio sam se s odgovorom dugo vremena, nisam htio da ga vidim. Zato što sam želio i živjeti kao muškarac, da, želio sam... Znao sam, međutim, kakav će biti ishod, znao sam... Postoji samo jedno što mu mogu ponuditi, postoji samo jedan način da mu pokažem da u mom srcu ništa neće zauzeti mjesto ispred njegovog. Moram mu ponuditi njegovog jedinog suparnika; to je žrtva koju traži od mene. Ja sam njegov sluga, i suparnika neće imati. Morao sam odabrati. On će mi dopustiti da imam sve, da uživam u svemu, osim toga. – Uzdahnuo je, čupkajuću vlat trave. – Moram mu pokazati da shvaćam zašto mi je prilikom rođenja dao tako mnogo. Moram mu pokazati da shvaćam koliko je moj život kao muškarca nevažan.
– Ne smiješ, neću ti to dopustiti! – viknula je Meggie; njena ruka uhvatila je njegovu i stegla je. Kako mu je koža glatka, i kako se ispod nje naslućuje snaga... Kao Ralphova. Kao Ralphova! Što kaže, da neće dopustiti nijednoj djevojci da polaže ruku na nju, neće joj dati to pravo!
– Postat ću svećenik – rekao je Dane. – Potpuno ću se predati služenju našem Gospodinu, dat ću mu sve što jesam i što imam, kao njegov svećenik. Siromaštvo, čistota, poslušnost. On od njih odabranih slugu zahtijeva ništa manje nego sve. Znam da neće biti lako, ali ću to učiniti.
Taj pogled u njenim očima! Kao da ju je ubio, kao da ju je nogama smrvio u prah. Nije znao da će i to morati pretrpjeti; zamišljao je da će biti ponosna, da će biti sretna što daje svog sina Gospodinu. Rekli su mu da će biti oduševljena, uzbuđena, da će svim srcem podržati njegovu odluku! Umjesto toga, sad zuri u njega kao da je to što će postati svećenik jednako smrtnoj presudi!
– To je jedino što sam oduvijek želio biti – rekao je, promatrajući te umiruće oči. – Oh, mama, zar me ne shvaćaš? Nikad, nikad nisam želio postati ništa drugo nego samo svećenik! Ne mogu biti ništa drugo nego svećenik!
Ruka joj je ispustila njegovu; pogledao je i vidio na ruci bijeli otisak njenih prstiju, i male polumjesece na koži gdje su se njeni nokti zabili u nju. Zabacila je glavu i počela se smijati, sve glasnije. Bio je to jeziv, histeričan, gorak, preziran smijeh.
– Oh, ovo je previše dobro da bi bilo istinito! – promrmljala je kad je konačno povratila dah, brišući drhtavom rukom suze iz kutova očiju. – Kakva nevjerojatna ironija! Ružin pepeo, rekao je one noći dok smo jahali prema arteškom zdencu. Ja, međutim, nisam shvatila što to znači. Od pepela si postao, u pepeo ćeš se pretvoriti! Pripadaš Crkvi, i Crkva će te uzeti. Oh, to je predivno, predivno! Neka Bog sprži Boga, to je sve što mogu reći. Prokleti Bog! Najveći neprijatelj žena, eto što je taj tvoj Bog! Sve što pokušamo stvoriti, on nastoji razoriti!
– Oh, nemoj! Nemoj, mama, nemoj! – Plakao je zbog nje, zbog njenog bola, ne shvaćajući ni njen bol ni riječi koje je izgovorila. Suze su mu potekle i pekle ga u srcu; žrtvovanje je već počelo, iako na način o kojem nije ni sanjao. Plakao je zbog nje, ali je znao da ni radi nje neće odustati od svoje žrtve, žrtvu mora prinijeti, i što bude teže prinijeti je, to će u očima gospodina biti dragocjenija.
Natjerala ga je da zaplače, a još nikad nije plakao zbog nje. Odlučno je ugušila svoj bijes i bol. Ne, ne smije mu ništa nametati. Ono što jeste stvorili su od njega njegovi geni. Ili njegov Bog. Ili Ralphov Bog. On je svjetlo njenog života, njen sin. Ne smije patiti zbog nje, nikad!
– Ne plači, Dane – šapnula je, milujući tragove gnjeva na njegovoj ruci.
– Oprosti, nisam htjela... Iznenadio si me, to je sve. Sretna sam zbog tebe, zaista jesam. Zašto ne bih bila? Iznenadio si me, jednostavno nisam očekivala nešto slično, to je sve. – Nasmijala se, pomalo nesigurno. – Tresnuo si me time kao kamenom.
Oči su mu se razbistrile; pogledao ju je, pomalo s nepovjerenjem. Zašto mu se javila misao da ju je ubio? Majčine oči bile su kakve su oduvijek bile, pune ljubavi, pune života. Snažne mlade ruke privukle su je i čvrsto stegle.
– Sigurna si da nemaš ništa protiv?
– Protiv? Kako bi jedna dobra katolička majka mogla imati nešto protiv toga da joj sin postane svećenik? To je nemoguće! – Naglo se uspravila. – Brrr! Zahladjelo je! Vratimo se kući!
Nisu dojahali na konjima, nego se dovezli u Landroveru, automobilu sličnom Jeepu. Dane je sjeo za upravljač, njegova majka do njega.
– Jesi li već odlučio kamo ćeš? – upitala je Meggie, savladavajući jecaj, sklanjajući raščupanu kosu s čela.
– U Saint Patrick College, mislim. Bar dok ne stanem na noge. Možda bih kasnije mogao stupiti u neki red. Volio bih stupiti u jezuitski red, ali nisam sasvim siguran bi li bilo najbolje odmah stupiti u Družbu Isusovu.
Meggie je zurila kroz prednje staklo, mutno od razbijenih kukaca, u žutosmeđu travu.
– Ja imam mnogo bolju ideju, Dane.
– Da? – Morao se usredotočiti na vožnju. Staza je vijugala, i na njoj je uvijek bilo srušenih stabala.
– Poslat ću te u Rim, kardinalu de Bricassartu. Sjećaš ga se, zar ne?
– Da li ga se sjećam? Kakvo pitanje, mama! Ne bih ga zaboravio ni za milijun godina! On je moj uzor savršenog svećenika. Kad bih mogao biti svećenik kakav je on, bio bih beskrajno sretan!
– Savršeno je ono što savršeno djeluje – rekla je Meggie oporo. – Poslat ću te njemu zato što znam da će voditi računa o tebi, mene radi. Možeš stupiti u sjemenište u Rimu.
– Ozbiljno govoriš, mama? Stvarno? – Zabrinutost je izbrisala radost s njegova lica. – Imamo li dovoljno novaca za to? Bilo bi mnogo jeftinije da ostanem u Australiji.
– Zahvaljujući tom istom kardinalu de Bricassartu, dragi moj, nikad nećeš osjetiti nedostatak novca.
Kad su stigli do kuhinje, gurnula ga je unutra.
– Idi reci djevojkama i gospođi Smith – rekla je.
Bit će izvan sebe.
Polako, s naporom stavljajući nogu pred nogu, Meggie se dovukla do velike kuće i ušla u salon, u kojem Fee nekim čudom nije radila nego uz čaj razgovarala s Annom Mueller. Kad je Meggie ušla, po izrazu njenog lica smjesta su zaključile da se dogodilo nešto ozbiljno.
Već osamnaest godina Muellerovi su redovito dolazili na Droghedu, i činilo se da će uvijek tako ostati. Luddie Mueller je, međutim, jesenas iznenada umro, i Meggie je smjesta napisala pismo Anni u kojem ju je pozvala da se definitivno preseli na Droghedu. Mjesta je bilo dovoljno, a kućice za goste osiguravale su u svako doba željeni mir; za stan i hranu mogla je plaćati, ako joj ponos nije dopuštao drukčije, iako je domaćinstvo raspolagalo s dovoljno sredstava i za tisuću stalnih gostiju. Meggie je u tome vidjela priliku da se oduži za pomoć pruženu u toku godina osamljenosti u Queenslandu, a njen prijedlog Anne je prihvatila kao spas. Himmelhoch je bio strahovito pust bez Luddieja. Ipak, nije prodala imanje, nego ga je povjerila upravitelju. Poslije njene smrti trebalo je da ga naslijedi Justine.
– Što se dogodilo, Meggie? – upitala je Anne.
Meggie je sjela.
– Mislim da me je pogodila osvetnička munja.
– Što?
– Pravo ste imale, obadvije. Rekle ste da ću ga izgubiti. Nisam vam vjerovala, mislila sam da ću uspjeti pobijediti Boga. Nikad, međutim, nije bilo žene koja bi mogla pobijediti Boga. On je muško.
Fee je natočila Meggie šalicu čaja.
– Evo, popij ovo i smiri se – rekla je kao da čaj djeluje umirujuće poput alkohola. – Kako si ga to izgubila?
– Postat će svećenik.
– Zaplakala je i nasmijala se istovremeno.
Anne je uzela svoje štapove, dovukla se do mjesta gdje je sjedila Meggie, sjela na priručje naslonjača i pomilovala je po crvenkasto-zlatnoj kosi.
– Oh, draga! Pa nije baš tako strašno!
– Ti znaš za Danea? – upitala je Fee Anne.
– Oduvijek sam znala – rekla je Anne.
Meggie je došla k sebi.
– Nije tako strašno? Pa to je početak kraja, zar ne shvaćate? To je odmazda. Ukrala sam Ralpha Bogu, i to sad plaćam svojim sinom. Rekla si mi da je to krađa, mama, sjećaš li se? Nisam htjela da ti vjerujem, ali bila si u pravu, kao i uvijek.
– Ići će u Saint Patrick? – upitala je Fee praktično.
Meggie se nasmijala malo normalnije.
– To ne bi bilo pravo plaćanje, mama. Poslat ću ga Ralphu, naravno. On je napola Ralphov, pa neka Ralph konačno uživa u njemu. – Slegla je ramenima.
– On mi je važniji od Ralpha, a znala sam da će htjeti da ide u Rim.
– Jesi li ikad rekla Ralphu za Danea? – upitala je Anne. Nikad ranije nisu razgovarali o tome.
– Nisam, i neću mu nikad reći. Nikad!
– Toliko su slični da bi se mogao i sam sjetiti.
– Tko, Ralph? On se nikad neće sjetiti toga! To ću zadržati za sebe. Šaljem mu svog sina, samo to. Neću mu poslati njegovog sina.
– Čuvaj se ljubomore bogova, Meggie! – rekla je Anne tiho. – Možda još nisu izravnali račune s tobom.
– Što mi još mogu učiniti? – uzdahnula je Meggie.
Justine se razbjesnjela kad je čula vijest, iako je već tri-četiri godine predosjećala da se sprema nešto slično. Meggie se osjećala kao gromom pogođena, a Justine kao da se na nju sručio dugo očekivani ledeni tuš.
Prije svega, Justine je bila s njim u Sydneyju u školi i njoj je često povjeravao ono o čemu nije govorio majci. Justine je, prema tome, znala da je za Danea religija stvar od životne važnosti; ne samo Bog, nego mistika katoličkih obreda. Da je rođen i odgojen kao protestant, mislila je, prešao bi na katoličku vjeru da bi zadovoljio neke potrebe svoje duše. Skromni kalvinistički bog nije bio za Danea. Njegov bog bio je obasjan zrakama što se prelamaju kroz obojeno staklo, obavijen dimom tamjana, ukrašen čipkama i zlatnim vezom, opjevan zvucima orgulja, slavljen dostojanstvenim latinskim frazama.
Najveća – moglo bi se reći čak perverzna – ironija bila je u tome da netko tako bogato obdaren ljepotom vidi u toj ljepoti smetnju, nešto što ga sputava, i prezire je. Dane je svoju ljepotu mrzio. Izbjegavao je svaki razgovor o svom izgledu, i Justine je bila uvjerena da bi bio mnogo sretniji da je rođen ružan, sasvim neprivlačan. Donekle je i shvaćam zašto tako osjeća, i možda zato što je sama odabrala notorno narcisoidnu profesiju, bila je sklona odobravati takav odnos prema vlastitom izgledu. Nije mogla shvatiti samo što on taj svoj izgled mrzi, umjesto da na to jednostavno ne obraća pažnju.
Za seks nije pokazivao posebno zanimanje, nije bila sigurna zašto; možda je naučio upravo savršeno vladati svojim strastima, a možda je, bez obzira na besprijekorno tijelo, njegovom mozgu nedostajala neka važna supstancija. Prvo je bilo vjerojatnije, jer se svakog dana intenzivno bavio sportom kako bi na počinak uvijek odlazio iscrpljen. Vrlo je dobro znala da ima sasvim »normalne«, to jest heteroseksualne sklonosti, čak je znala i kakve mu se djevojke sviđaju - visoke, tamne i temperamentne. On, međutim, jednostavno nije bio čulno probuđen; nije obraćao pažnju na osjećaje koje izaziva dodir, na mirise u zraku, nije nalazio zadovoljstva u oblicima i bojama. Da bi osjetio seksualnu privlačnost, izvor impulsa morao je biti neodoljiv, i samo u tim rijetkim trenucima on je, čini se, shvaćao da postoji ovozemaljska staza kojom ide većina muškaraca, po vlastitom izboru, dokle god mogu.
Vijest joj je saopćio jedne večeri u Cullodenu, iza kulisa, poslije predstave. Tog je dana konačno sve utanačeno s Rimom; čeznuo je da joj to kaže, iako je znao da joj se neće svidjeti. Njegovi vjerski osjećaji bili su nešto o čemu nikad nije raspravljao s njom koliko je želio, jer bi nju ubrzo spopao bijes. Kad ju je, međutim, te večeri potražio iza pozornice, više nije bio kadar prikrivati svoju radost.
– Ti si obična budala – rekla je ogorčeno.
– To je ono što želim.
– Idiot.
– Možeš me zvati kako hoćeš, ali to neće ništa promijeniti, Jus.
– Misliš da ja to ne znam? U tome nalazim potrebno emocionalno rasterećenje, to je sve.
– Mislio sam da ćeš ga, igrajući Elektru, naći na pozornici. Bila si odlična, Jus.
– Poslije ove vijesti bit ću još bolja – rekla je ljutito. – Hoćeš li stupiti u Saint Patrick?
– Ne, odlazim u Rim, kardinalu de Bricassartu. Mama je sve sredila.
– Dane, nemoj! Rim je tako daleko!
– Pa sad, zašto i ti ne bi došla u Evropu, bar u Englesku? S tvojim znanjem i talentom lako bi mogla dobiti negdje angažman, siguran sam.
Sjedila je ispred ogledala brišući s lica šminku, još u kostimu Elektre; okružene debelim crnim arabeskama, njene čudne oči izgledale su još neobičnije. Polako je klimnula glavom.
– Da, mogla bih, zašto ne? – rekla je sama sebi zamišljeno. – Pa i vrijeme je da to uradim... Australija postaje premalena za mene... U redu, prijatelju! Imaš pravo! Idem u Englesku!
– Divno! Zamisli samo! Imat ću ferije, pitomci sjemeništa također imaju ferije, kao studenti na sveučilištu. Možemo ih provoditi zajedno, putovati malo po Evropi, otići kući na Droghedu... Oh, Jus, sve sam isplanirao! Sada, kad znam da nećeš biti daleko, bit će sve savršeno.
Lice joj se ožarilo.
– Bit će, zar ne? Život ne bi bio potpun kad ne bi bilo mene da te gnjavim svojim pričama.
– Bojao sam se da ćeš to reći. – Nasmijao se. – Ozbiljno, Jus, brinem se za tebe. Volio bih da budeš negdje gdje ću te moći vidjeti s vremena na vrijeme. Tko će, inače, biti glas tvoje savjesti?
Sjeo je na pod između jednog hoplitskog šljema i strašne maske Pitije, skupivši se tako da nikome ne smeta a da je može promatrati. U Cullodenu su postojale samo dvije garderobe za istaknute glumce, ali Justine se još nije bila probila toliko visoko da dobije jednu od njih. Sjedila je u zajedničkoj garderobi, gdje je vladao velik promet.
– Taj prokleti stari kardinal de Bricassart! – rekla je. – Mrzim ga otkako sam ga prvi put vidjela.
Dane se nasmijao.
– E, da znaš, to nije točno!
– Jest! Mrzim ga od prvog trenutka.
– Ne, nije točno. Tetka Anne mi je ispričala jednu priču koju sigurno ne znaš.
– Što ne znam? – upitala je oprezno.
– Da te je on, kad si bila mala, hranio iz bočice i uspavljivao. Tetka Anne kaže da si bila strašno svojevoljna beba i da nisi voljela da te uzimaju u ruke, ali da si u njegovim rukama uživala.
– To je bezočna laž!
– Nije laž. – Nasmijao se. – Bilo kako bilo, zašto ga sad toliko mrziš?
– Jednostavno ga mrzim. Izgleda kao stari jastreb, od njega me hvata muka.
– Ja ga volim. Uvijek sam ga volio. Savršen svećenik, kako je to za njega rekao otac Watty. Mislim da zaista jest.
– E pa, jebi ga onda!
– Justine!
– Šokirala sam te ovog puta, jesam li? Kladim se da nikad nisi ni pomislio da znam tu riječ.
Oči su mu zasvjetlucale.
– A znaš li što znači? Reci mi, Jussy, reci mi ako znaš?
Nikad se nije mogla oduprijeti kad bi je on počeo zadirkivati; i njoj su oči zaiskrile.
– Bit ćeš pop, budalo, i ako dosad nisi saznao što znači, bit će bolje da ne istražuješ.
Uozbiljio se.
– Ne brini, neću.
Uz Danea se pojavio par vrlo lijepih ženskih nogu, i okrenuo se na mjestu. Dane je podigao pogled, pocrvenio i pogledao na drugu stranu.
– Oh, zdravo, Martha – rekao je nemarno.
– Zdravo i tebi.
Bila je izvanredno lijepa djevojka, bez mnogo glumačkog talenta ali tako dekorativna da bez nje nije mogla proći nijedna predstava. Uz to je bila upravo onaj tip djevojke koji se sviđao Daneu, i Justine je ne jednom slušala njegove oduševljene komentare o njoj. Visoka, tamne kose i tamnih očiju, bijelog lica, s prekrasnim grudima, bila je seksacionalna, kako bi to rekli komentatori u filmskim časopisima.
Sjela je na rub toaletnog stolića ispred Justine, provokativno klateći nogom ispred Daneova nosa, i promatrala ga s neskrivenim divljenjem, koje je njemu očigledno išlo na živce. Bože, kakav zgodan muškarac! Kako li je samo ova tako obična Justine nabavila takvog brata? Vjerojatno mu nema više od osamnaest godina, to bi moglo biti zavođenje maloljetnika, ali koga je briga!
– Kako bi bilo da odemo k meni na kavu ili piće? – upitala je, gledajući dolje u Danea. – Vas dvoje – dodala je neodlučno.
Justine je odlučno odmahnula glavom, ali onda se sjetila nečega i oči su joj zablistale.
– Ne, hvala, ja ne mogu. Morat ćeš se zadovoljiti s Daneom.
I on je odlučno, ali pomalo sa žaljenjem zavrtio glavom, kao da je uistinu došao u iskušenje.
– Hvala, Martha, ne mogu. – Pogledao je u sat kao u spasitelja. – Bože, imam još samo minutu vremena! Koliko ti treba da se spremiš, Jus?
– Oko deset minuta.
– Pričekat ću te vani, vrijedi?
– Kukavico! – predbacila mu je.
Marthine zamagljene oči ispratile su ga do vrata.
– Fantastičan momak! Zašto neće ni da me pogleda?
Justine se kiselo osmjehnula i definitivno očistila lice. Pjege su se počele vraćati. Možda će u Londonu biti bolje, tamo nema toliko sunca.
– Oh, ne brini, gleda te on. I volio bi... ali pitam se hoće li? Ne, neće.
– Zašto? Što mu fali? Još ćeš mi reći da je peder! Vrag ih odnio, zašto je svaki zgodan muškarac koga sretnem peder? Za Danea to nikad ne bih pomislila. Uopće ne ostavlja takav dojam!
– Pazi što govoriš, glupačo! Kakav je da je, peder sigurno nije. A onog dana kad pogleda u našeg slatkog Williama, ubit ću ih obojicu!
– E pa, ako nije topli brat i voli one stvari, zašto ne uzme što mu se nudi? Zar nije shvatio što sam mu rekla? Da ne misli slučajno da sam prestara za njega?
– Draga, ni kad budeš imala sto godina, ti nećeš biti stara za prosječnog muškarca, to neka te ne zabrinjava! Ne, Dane se zarekao da će izbaciti seks iz svog života, budala! Hoće da postane svećenik.
Martha je samo zinula i zabacila grivu crne kose.
– Ma nemoj!
– Ozbiljno ti kažem!
– Hoćeš da kažeš kako će sva ta ljepota propasti?
– Bojim se da hoće. On je sve to posvetio Bogu.
– Onda je Bog gori peder od slatkog Willieja!
– Možda imaš pravo – rekla je Justine. –Jedno je sigurno, nimalo ne voli žene. Mi smo drugorazredna bića, i možemo dobiti mjesto samo na galeriji. Lože i sjedišta u mezaninu rezervirana su isključivo za muškarce.
– Oh!
Justine se oslobodila kostima Elektre, navukla tanku pamučnu haljinu preko glave, sjetila se da je vani hladno, uzela džemper i nježno pomilovala Marthu po kosi.
– Ne treba da brineš zbog toga, draga! Bog je bio vrlo dobar prema tebi i nije ti dao pameti. Vjeruj mi, tako je mnogo ugodnije živjeti. Nikad njećeš biti opasna konkurencija našem Stvoritelju.
– Ne znam, rado bih se natjecala s Bogom za tvog brata.
– Ostavi se toga! To bi bila borba protiv Uređenja, a to je strahovito teška borba. Vjeruj mi, lakše i brže bi zavela slatkog Willieja, poštenja mi!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:24 pm




Vatikanski automobil dočekao je Danea na aerodromu i provezao ga kroz ulice izbijeljene od sunca, pune lijepih, nasmijanih ljudi. S nosem zalijepljenim za staklo, Dane je upijao prizore što su promicali pred njegovim očima, neopisivo uzbuđen što rođenim očima vidi ono što je vidio samo na slikama – rimske stupove, rokoko palače, renesansnu monumentalnost crkve svetog Petra.
Dočekao ga je, ovog puta obučen u crveno od glave do pete, sam Ralph Raoul, kardinal de Bricassart. Stajao je ispružene ruke na kojoj je svjetlucao prsten. Dane je pao na koljena da ga poljubi.
– Ustani, Dane, i daj da te pogledam!
Ustao je, osmjehujući se krupnom muškarcu koji je bio točno njegove visine; mogli su gledati jedan drugog ravno u oči. Za Danea, kardinal je bio ožaren snažnom aureolom duhovne moći, više kao papa nego kao svetac, ali te strahovito tužne oči nisu bile oči jednog pape. Koliko je propatio da mu oči dobiju takav izraz, a kako se dostojanstveno uzdigao iznad tih patnji da bi postao najsavršeniji svećenik!
Kardinal Ralph gledao je svog sina za koga nije znao da mu je sin; volio ga je, mislio je, zato što je sin njegove drage Meggie. Žalio je što i sam nema sina, koji bi sigurno bio takav: visok, upadljivo lijep, gracioznih pokreta. Otkad je živ, nije vidio muškarca koji se tako graciozno kreće. Kudikamo impresivnija od te fizičke ljepote bila je, međutim, jednostavna ljepota njegove duše. Imao je snagu anđela, pa i nešto od njihove eteričnosti. Je li i sam bio takav kad mu je bilo osamnaest godina? Pokušao se sjetiti, preskačući zgusnute događaje u posljednje tri petine svog života; ne, nikad nije bio takav. Je li to zato što je ovaj mladić uistinu sam donio odluku? U njegovom slučaju nije bilo tako, iako je osjećao sklonost prema svom budućem pozivu. U to je bio siguran.
– Sjedi, Dane! Jesi li uradio kako sam ti preporučio, jesi li počeo učiti talijanski?
– Već sad mogu sasvim tečno govoriti talijanski, naravno bez finesa, a čitati mogu praktično sve. To je četvrti jezik što ga učim, pa mi je vjerojatno zato lakše. Posjedujem, izgleda, dar za jezike. Nekoliko tjedana ovdje i nikakvih problema neću imati.
– Nećeš, sigurno. I ja imam dar za jezike.
– To uvijek dobro dođe – rekao je Dane bojažljivo. Impresivna figura u crvenoj sutani djelovala je pomalo zastrašujuće. Iznenada, bilo mu je teško da se sjeti čovjeka na kestenjastom ždrijepcu na Droghedi.
Kardinal Ralph nagnuo se naprijed, promatrajući ga.
»Odgovornost za njega prenosim na tebe, Ralphe,« napisala je Meggie u svom pismu. »Povjeravam ti brigu za njega, za njegovu sreću. Vraćam ono što sam ukrala. To se traži od mene. Molim te samo da mi obećaš dvije stvari, i bit ću uvijek sigurna da ćeš postupati onako kako je za njega najbolje. Prvo, obećaj mi da ćeš se, prije nego što ga primiš, uvjeriti da je to ono što on uistinu, sasvim iskreno želi. Drugo, ako je to ono što želi, da ćeš bdjeti nad njim i osigurati da to i ostane njegova želja. Ako izgubi volju, želim da ga pošalješ natrag. Jer on je najprije pripadao meni. Ja sam ona koja ga daje tebi.«
– Dane, jesi li siguran? – upitao je kardinal.
– Apsolutno.
– Zašto?
Njegove oči, radoznalo raširene, izgledale su tako poznate, ali poznate na način koji je izazivao nelagodnost, koji je nekako pripadao prošlosti.
– Zbog ljubavi koju osjećam prema našem Gospodinu. Želim da mu služim, kao njegov svećenik, do kraja svojih dana.
– Znaš li što sve obuhvaća ta služba, Dane?
– Znam.
– Znaš li da se između tebe i njega nikad ne smije ispriječiti neka druga ljubav? Da si samo njegov i da ne možeš pripadati nikom drugom?
– Znam.
– Da moraš uvijek provoditi njegovu volju, da u njegovoj službi moraš zatomiti svoju ličnost, svoju individualnost, svoje mišljenje o sebi kao jedinom važnom pojedincu?
– Znam.
– Da se, ako bude potrebno, u njegovo ime moraš, ne trepnuvši, suočiti sa smrću, tamnicom, gladovanjem? Da ne smiješ posjedovati ništa, ništa što bi moglo umanjiti tvoju ljubav prema njemu?
– Znam.
– Imaš li snage za to, Dane?
– Čovjek sam, vaša eminencijo. Prije svega sam čovjek. Bit će teško, znam, ali molit ću se da uz njegovu pomoć nađem potrebnu snagu.
– Je li to nužno, Dane? Jesi li siguran da te ništa manje od toga ne može zadovoljiti?
– Siguran sam.
– A ako se kasnije predomisliš, što ćeš uraditi?
– Onda ću zamoliti da me pustite – rekao je Dane, iznenađeno. – Ako se predomislim, to će značiti da sam potpuno pogrešno odabrao svoj životni poziv. Ništa drugo ne može dovesti do toga. Zato ću zatražiti da odem. Moja ljubav prema našem Gospodinu neće biti ništa manja, znat ću samo da to nije način na koji želi da mu služim.
– Samo, jesi li svjestan da, kad jednom položiš zavjet i budeš zaređen za svećenika, više neće biti povratka ni mogućnosti da se predomisliš?
– To mi je jasno – odgovorio je Dane strpljivo. – Ako bude potrebno da donosim odluku, morat ću je donijeti prije toga.
Kardinal Ralph zavalio se u naslonjač i uzdahnuo. Je li on ikad bio tako siguran? Je li ikad bio tako čvrst?
– Zašto si došao k meni, Dane? Zašto si želio doći u Rim? Zašto nisi ostao u Australiji?
– Mama je predložila da dođem u Rim, ali ja sam o tome maštao dugo vremena. Mislio sam, međutim, da za takvo nešto nemamo novaca.
– Tvoja je majka vrlo mudra. Zar ti nije rekla?
– Nije mi rekla što, vaša eminencijo?
– Da imaš stalnu rentu od pet tisuća funti godišnje i mnogo tisuća funti na svom računu u banci? Dane se ukočio.
– Ne, nikad mi nije rekla.
– Pametno je postupila. Novaca, međutim, imaš i Rim je tvoj, ako želiš. Želiš ostati u Rimu?
– Da.
– Zašto želiš biti pored mene, Dane?
– Zato što ste za mene pojam savršenog svećenika, vaša eminencijo.
Lice se kardinala Ralpha iskrivilo.
– Ne, Dane, tako ne možeš gledati na mene. Ja sam daleko od savršenog svećenika. Prekršio sam sve zavjete, znaš li to? Ono što ti, čini mi se, već znaš, ja sam morao učiti na najbolniji način, kršeći zavjete. Zato što nisam htio priznati da sam najprije smrtnik, čovjek, a tek onda svećenik.
– Vaša eminencijo, to uopće nije važno – rekao je Dane tiho. – Sve to što ste rekli nimalo me nije pokolebalo u mom uvjerenju da ste savršen svećenik. Mislim da niste razumjeli što sam htio reći, to je sve. Za mene savršen svećenik nije natčovjek, automat, uzdignut iznad svake ljudske slabosti. Htio sam reći da ste patili, i rasli kroz patnju. Zvuči li to previše pretenciozno? Nisam htio da se pravim važan, zaista. Ako sam vas uvrijedio, molim za oproštenje. Teško mi je izraziti svoje misli, to je sve. Htio sam reći da se savršen svećenik može postati tek nakon mnogo godina iskušenja i patnji, pod uvjetom da čovjek neprestano ima pred očima svoj ideal i našeg Gospodina.
Zazvonio je telefon. Kardinal Ralph je pomalo nesigurnom rukom podigao slušalicu i javio se.
– Da, hvala, odmah ćemo doći – rekao je i ustao.
– Vrijeme je za popodnevni čaj, popit ćemo ga s jednim mojim starim, starim prijateljem. On je, uz Svetog Oca, vjerojatno najutjecajniji svećenik u Vatikanu. Rekao sam mu da dolaziš, i izrazio je želju da te upozna.
– Hvala vam, vaša eminencijo.
Prošli su kroz nekoliko hodnika, zatim kroz nekoliko lijepih vrtova sasvim različitih od vrtova na Droghedi, s visokim čempresima i jablanovima, urednim pravokutnicima trave, kolonadama, stazama popločanim mahovinom obraslim kamenjem. Prešli su preko renesansnog mostića, ispod niza gotičkih lukova. Dane je sve to upijao očima, očaran. Bio je to svijet tako različit od Australije, tako star, vječan...
Trebalo im je petnaest minuta brzog hoda da stignu do palače. Popeli su se uz široko mramorno stubište, sa zidovima prekrivenim skupocjenim tapiserijama.
Vittorio Scrabanza, kardinal di Contini-Verchese imao je već šezdeset šest godina. Tijelo mu je bilo djelomično ukočeno jer je patio od reumatizma, ali njegov duh bio je živahan i prodoran kao i uvijek. U krilu mu je ležala mačka, sad plava ruska mačka po imenu Nataša. Kako nije mogao ustati da pozdravi goste, dočekao ih je širokim osmijehom i pozvao ih rukom da priđu. Pogled mu je prešao s Ralphovog na Daneovo lice, i oči su mu se raširile, zatim suzile, a onda se smirile. Osjetio je kako mu je srce zatreperilo, instinktivno je položio ruku na prsa kao da ga štiti, a onda je ostao sjediti tupo zureći u mlađe izdanje Ralpha de Bricassarta.
– Vittorio, kako se osjećate? – upitao je kardinal Ralph zabrinuto, hvatajući ga za krhki zglob da mu opipa puls.
– Sve je u redu. Prolazni bol, ništa drugo. Sjedite, sjedite!
– Prije svega, htio bih da vam predstavim Danea O’Neilla, o kome sam vam pričao kao o sinu jedne moje drage prijateljice. Dane, ovo je njegova eminencija kardinal di Contini-Verchese.
Dane je kleknuo i usnama dodirnuo prsten; iznad pognute plave glave kardinal Vittorio je pogledao u Ralpha, pažljivo, kako ga nije pogledao već mnogo godina. Odahnuo je; nije mu, dakle, rekla. A on i ne pomišlja, naravno, da će svatko tko ih vidi zajedno smjesta izvući odgovarajući zaključak. Ne da su otac i sin, naravno, nego da su bliski srodnici. Jadni Ralph! Nikad nije vidio sebe kako hoda, nikad nije promatrao kako se mijenjaju izrazi na njegovom licu, nikad nije primijetio kako mu se naglo podiže lijeva obrva. Bog je zaista dobar kad čini ljude tako slijepim.
– Sjedite, čaj će odmah stići. I tako, mladiću! Želiš postati svećenik i zatražio si pomoć od kardinala de Bricassarta?
– Da, vaša eminencijo.
– Dobro si odabrao. Pod njegovim nadzorom ne može ti se dogoditi ništa loše. Samo, nekako si nervozan, sinko. Je li ti neobično sve ovo?
Dane se osmjehnuo Ralphovim osmijehom, možda bez onog svjesnog šarma, ali bio je to u tolikoj mjeri Ralphov osmijeh da mu se učinilo da je njegovo staro, umorno srce iznenada zagrebla bodljikava žica.
– Očaran sam, vaša eminencijo. Nisam imao sasvim jasnu predodžbu o tome koliko su kardinali važne ličnosti. Nisam ni sanjao da će me na aerodromu dočekati automobil, ni da ću s vama piti čaj.
– Da, to je malo neobično... i sigurno vas zbunjuje, shvaćam. Ah, evo našeg čaja! – Zadovoljno je promatrao postavljen stolić, i podigao prst upozoravajući svoje goste. – A, to ne! Ja ću biti »mama«. Kakav čaj voliš, Dane?
– Kao i Ralph – odgovorio je, i istog trenutka lice mu se oblilo rumenilom. – Oprostite, vaša eminencijo, nisam htio!
– Sve je u redu, Dane, kardinal di Contini-Verchese razumije. Upoznali smo se kao Dane i Ralph i tako se mnogo bolje poznajemo, zar ne? Formalno oslovljavanje novost je u našim odnosima, i volio bih da privatno ostanemo Dane i Ralph. Njegova eminencija neće zamjeriti, zar ne, Vittorio?
– Neću, jer i ja volim oslovljavanje po imenu. Samo, vratimo se onome što sam počeo pričati o prijateljima na visokim položajima. Zbog dugotrajnog prijateljstva s Ralphom, mogao bi imati neugodnosti kad stupiš u sjemenište. Neprestano svima objašnjavati vašu vezu bilo bi vrlo zamorno. Na sreću, Gospodin nam dopušta da se ponekad poslužimo korisnim lažima. – Osmjehnuo se tako da su mu zlatni zubi zasvjetlucali. – Zato bih, za opće dobro, preporučio da se poslužimo jednom malom varkom. Prijateljske odnose uvijek je teško objašnjavati, a krvnu vezu vrlo lako. Zato ćemo svima i svakome reći da je kardinal de Mricassart tvoj ujak, Dane, i na tome neka ostane – završio je kardinal Vittorio, lukavo se osmjehujući.
Dane ga je gledao zapanjeno, a kardinal Ralph rezignirano.
– Nemoj se odmah razočarati u velikanima, sine rekao je kardinal Vittorio blago. – I oni imaju glinene noge i služe se sitnim lažima da bi im bilo udobnije. Upravo si naučio nešto vrlo korisno, ali dok te ovako promatram, sumnjam da ćeš se poslužiti tim znanjem. Moraš, međutim, shvatiti da smo mi gospoda u crvenom do srži diplomati. Mislim zaista samo na tvoje dobro, sine. Zavisti i ljubomore nema u sjemeništima ništa manje nego u svjetovnim institucijama. I činjenica da ti je Ralph ujak, brat tvoje majke, donosit će ti neugodnosti, ali patio bi mnogo više kad ne bismo izmislili tu krvnu vezu. Svi smo prije svega ljudi, i u ovom svijetu imat ćeš posla s ljudima kao i drugdje.
Dane je sjedio oborene glave, a onda se nagnuo naprijed da pomiluje mačku; ostao je tako, ispružene ruke.
– Smijem li? Volim mačke, vaša eminencijo.
Nije mogao pronaći bolji put do njegovog starog ali nepromjenjivog srca.
– Možeš. Postala je, priznajem, malo preteška za mene. Velika je proždrljivica, zar nisi, Nataša? Idi Daneu, on je nova generacija.
Justine nije mogla prebaciti sebe i svoju imovinu s južne na sjevernu hemisferu tako brzo kao Dane. Kad je završila sezona u Cullodenu, i kad se bez mnogo žaljenja oprostila s Bothwell Gardensom, njen brat bio je u Rimu već dva mjeseca.
– Kako sam, zaboga, uspjela sakupiti toliko nepotrebnih stvari? – rekla je okružena haljinama, papirima i kutijama.
Meggie, koja je čučala na podu, podigla je pogled. U ruci je držala kutiju punu jastučića od čelične vune za čišćenje posuđa.
– Otkud ovo ispod tvog kreveta?
Na rumenom licu Justine zablistao je izraz velikog olakšanja.
– Oh, hvala bogu! Tu su bili? Već sam mislila da ih je pojeo skupocjeni pudl gospođe Devine; tjedan dana nema stolicu, pa se nisam usudila ni da pitam što je s mojom žicom za posuđe. Bila sam uvjerena da ih je ta prokleta životinja pojela, jer će progutati sve što prije toga ne proguta njega. Uostalom – nastavila je Justine zamišljeno – ne bi mi bilo nimalo krivo da ga vrag odnese.
Meggie se naslonila na pete i glasno nasmijala.
– Oh, Jus, znaš li uopće kako si smiješna? – Bacila je kutiju s čeličnom vunom na krevet, na visoku gomilu svakojakih predmeta. – Drogheda se ne bi mogla ponositi tobom, zar ne? Nakon što smo se toliko namučili da te naučimo urednosti...
– Da ste me pitali, odmah bih vam rekla da se uzalud trudite. Hoćeš li ponijeti tu čeličnu vunu na Droghedu? Putujem brodom i prtljaga mi nije ograničena, a u Londonu toga ima na tone.
Meggie je prebacila kutiju u drugu, mnogo veću kartonsku kutiju na kojoj je bilo napisano GĐA D.
– Mislim da će biti bolje da ih poklonimo gospođi Devine. Ionako će biti prisiljena urediti ovaj stan kako bi ga mogla ponovo iznajmiti. – Na samom rubu stola stajala je prilično nestabilna gomila neopranih tanjura, na kojima su se već bile uhvatile sivozelene, dlakave naslage plijesni. – Pereš li ti ikad tanjure?
Justine se zahikotala, nimalo postiđena.
– Dane kaže da ih uopće ne perem, nego da ih brijem.
– Ove bi morala najprije ošišati. Zašto ih ne opereš nakon što ih upotrijebiš?
– Zato što bih radi toga morala ponovo ići u kuhinju, a kako obično jedem poslije ponoći, nitko ne bi bio posebno oduševljen tapkanjem mojih nožica.
– Daj mi jednu od tih praznih kutija. Odnijet ću ih dolje i riješiti ih se – rekla je Meggie rezignirano. Prije nego što je ponudila Justini svoju pomoć, znala je što je čeka, i čak se radovala tome. Rijetko se bilo kome pružala prilika da pomaže Justini u nečemu, i sama Meggie, kad god je pokušala da joj pomogne, uvijek se nakon toga osjećala kao budala. Kad se, međutim, radilo o kućanstvu, situacija je bila drukčija; mogla je pomagati do mile volje, bez straha da će je Justine dovesti u nelagodnu situaciju.
Konačno su obavile sve što je bilo potrebno, i odvezle se terenskim kolima, kojima je Meggie doputovala iz Gillyja, u hotel »Australija«, gdje je Meggie imala apartman.
– Voljela bih da vi s Droghede kupite kuću u Palm Beachu ili u Avalonu – rekla je Justine, noseći kovčeg u drugu sobu apartmana. – Ovo je strašno mjesto, točno iznad Martin Placea. Zamisli samo, plivati i skijati se na valovima! Zar te to ne bi navelo da češće skokneš avionom iz Gillyja ovamo?
– Zašto da dolazim u Sydney? Boravila sam ovdje dva puta u posljednjih sedam godina, i to kad sam došla ispratiti Danea i sad tebe. Da imamo kuću, bila bi uvijek prazna.
– Kakvi ste, i bila bi.
– Zašto?
– Zašto? Zato što na svijetu postoje i druge stvari, a ne samo ta prokleta Drogheda, vrag je odnio! Otjerat će me u ludilo, to mjesto!
Meggie je uzdahnula.
– Vjeruj, Justine, doći će vrijeme kad ćeš osjetiti želju da se vratiš kući, na Droghedu.
– Vrijedi li to i za Danea?
Zavladala je šutnja. Ne gledajući kćerku, Meggie je uzela torbicu sa stola.
– Zakasnit ćemo. Madame Rocher je rekla u dva sata. Ako želiš, da završi te haljine prije nego što otploviš, bit će bolje da požurimo.
– Ja sam spremna – rekla je Justine i nasmijala se.
– Kako to, Justine, da me nisi upoznala ni s jednim od svojih prijatelja? U Bothwell Gardensu nisam vidjela nikog osim gospođe Devine – rekla je Meggie dok su sjedile u salonu Germaine Rocher, promatrajući mršave manekenke kako se prenemažu i glupo osmjehuju.
– Oh, to je prilično stidljiv svijet... Sviđa mi se ona narančasta haljina, a tebi?
– Neće ići uz tvoju kosu. Radije odaberi sivu.
– Pih! Mislim da se narančasta boja divno slaže s mojom kosom. U sivom izgledam kao nešto što je mačka dovukla u kuću, nešto prljavo i napola trulo. Vremena su se promijenila, mama. Riđokose više ne moraju nositi samo bijelo, sivo, smaragdno zeleno ili onu groznu boju koju ti toliko voliš... kako se ono zove, ružin pepeo? Viktorijansko doba!
– Naziv je boje točan – rekla je Meggie, okrenula se i pogledala kćerku. – Ti si pravo čudovište – rekla je zagonetno, ali s ljubavlju.
Justine nije na to obraćala pažnju; čula je to već mnogo puta.
– Uzet ću narančastu, tamnocrvenu, onu sa štampanim purpurnim desenom, onu zelenu kao mahovina i onaj kostim boje vina...
Meggie je sjedila, ne znajući da li da se ljuti ili da se smije. Što da radi s kćerkom kao Justine?
Brod Himalaya isplovio je iz luke Darling tri dana kasnije. Bio je to ugodan stari brod, plitkog korita i vrlo stabilan, građen u vrijeme kad se nikome nije previše žurilo, i kad su svi činjenicu da do Engleske treba putovati četiri tjedna preko Sueza ili pet tjedana oko Rta Dobre Nade prihvaćali kao nepromjenjivu činjenicu. Danas su čak i linijski brodovi oblikovani kao razarači, samo da plove što brže, ali patnje putnika s osjetljivim želucem obeshrabrivale su i najiskusnije pomorce.
– Sjajno! – nasmijala se Justine. – Prvim razredom putuje čitav tim nogometaša, pa neće biti dosadno kako sam očekivala. Neki su od njih stvarno zgodni momci.
– Je li ti sad drago što sam zahtijevala da putuješ prvim razredom?
– Mislim da jest.
– Justine, uvijek izvlačiš ono najgore iz mene, uvijek si bila takva – naljutila se Meggie, protumačivši to kao najgoru nezahvalnost. Zar se to malo strašilo ne bi moglo bar pretvarati da mu je žao što odlazi? – Tvrdoglava si, kapriciozna, samovoljna! Dovodiš me do očaja!
Nekoliko trenutaka Justine nije rekla ništa, okrenuvši glavu kao da je više zanima činjenica da je dan znak da svi koji ne putuju napuste brod, nego ono što joj govori majka. Ugrizla se za usne da joj ne drhte, i nekako ih namjestila u osmijeh.
– Znam da te dovodim do očaja – rekla je veselo, okrenuvši se majci. – Ne uzimaj to previše srcu, ono smo što jesmo. Kao što uvijek govoriš, ja sam se uvrgla na oca.
Zagrlile su se, a onda je Meggie utonula u gomilu koja se okupila oko slaza i Justine ju je ubrzo izgubila iz vida. Justine se popela na palubu za sunčanje i stala kraj ograde, s nekoliko smotanih raznobojnih papirnih traka u ruci. Duboko dolje na molu ugledala je figuru u ružičasto-sivoj haljini i šeširu kako ide prema dogovorenom mjestu. Čudno, i s te daljine moglo se primijetiti da se mama približava pedesetim godinama. To neće biti tako brzo, ali već je tu. Mahnule su jedna drugoj u istom trenutku, a onda je Justine bacila prvu od svojih traka. Meggie je spretno uhvatila drugi kraj trake, a zatim i ostale – crvenu, plavu, žutu, ružičastu, zelenu, narančastu. Trake su se uvijale i lepršale na vjetru.
Orkestar gajdaša došao je da isprati nogometaše i stajao svirajući neku čudnu verziju pjesme Kucnuo je čas. Vrpce su na gajdama vijorile, pledovi se gajdaša nadimali. Sve palube bile su pune putnika koji su se naginjali preko ograde, očajnički držeći krajeve papirnih traka, a na molu stajale su stotine ljudi podignutih glava, željno gledajući u lica koja odlaze tako daleko, uglavnom mlada lica, lica koja putuju da vide kako stvarno izgleda središte civilizacije na drugom kraju svijeta. Živjet će tamo, radit će tamo, možda će se vratiti za dvije godine, a možda se neće vratiti nikad. Svi su to znali, svi su mislili na to.
Plavo nebo bilo je posuto srebrnasto-bijelim oblačićima, puhao je oštar sidnejski vjetar. Sunce je grijalo lica onih koji su gledali gore, i ramena onih koji su gledali dolje. Brod je bio spojen s obalom spletom raznobojnih treperavih traka. Onda se između trupa starog broda i drvenih greda mola iznenada otvorio ponor, zrak su ispunili povici i jecaji, a raznobojne trake počele su se kidati jedna po jedna, ludo lepršajući da bi se smirile tek na površini vode, išaranoj unakrst kao zapletene niti na razboju, i otplovili zajedno s korama naranči i meduzama.
Justine je uporno stajala na svom mjestu kraj ograde dok se molo nije pretvorio u tamnu liniju, sa sitnim ružičastim točkama u daljini. Tegljači su okrenuli Himalayu i provukli je ispod visokih traverzi lučkog mosta na otvoreno, suncem obasjano more.
Putovanje nije nimalo podsjećalo na vožnju trajektom do Manlyja, iako je brod plovio istom rutom, pored Neutral Вауја, Rose Вауја, Cremornea i Vauclusea. Ne, nimalo. Ovog puta trebalo je proći kroz Heads, pored strmih stijena obrubljenih čipkastim lepezama pjene, u slobodni ocean. Trebalo je ploviti dvanaest tisuća milja, na drugi kraj svijeta. I nitko od putnika, bez obzira na to hoće li se jednom vratiti ili neće, neće pripadati ni ovom ni onom svijetu jer će okusiti dva načina života, na dva udaljena kontinenta.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:24 pm




Justine je ubrzo otkrila da je London za čovjeka koji ima novaca najzgodniji grad na svijetu. Ona nije bila stvorena za život u neimaštini na rubovima Earl’s Courta, u »Dolini klokana«, kako su zvali taj dio grada zbog velikog broja Australaca koji su se u njemu nastanili. Nju nije čekao život tipičnog mladog Australca u Engleskoj – stanovanje u omladinskim prihvatilištima i jeftinim domovima, rad za crkavicu u nekom uredu, školi ili bolnici, cvokotanje uz minijaturnu grijalicu u hladnoj vlažnoj sobi. Umjesto toga, Justine je iznajmila udoban stan u Kensingtonu, u blizini Knightsbridgea, s centralnim grijanjem, a angažman je dobila u kazališnoj grupi Clyde Daltingham – Robertsa The Elizabethan Group.
Kad je došlo ljeto, otputovala je vlakom u Rim. Kasnije, s osmijehom će se sjećati kako je malo toga vidjela na tom dugom putovanju kroz Francusku i Italiju. Mislila je samo na to što će sve pričati Daneu, učeći napamet popis onoga što jednostavno ne smije zaboraviti. Bilo je toliko toga da je nešto morala i izostaviti.
Je li to Dane? Onaj visoki, plavokosi muškarac na peronu, je li to Dane? Nije se mnogo promijenio, a ipak je izgledao kao stranac. Kao netko tko više ne pripada njenom svijetu. Uzvik kojim je htjela privući njegovu pažnju, zamro joj je na usnama. Povukla se malo na sjedalu da ga može bolje promotriti, jer se vlak zaustavio samo nekoliko metara od mjesta gdje je stajao, mirno gledajući plavim očima u prozore. Bit će to jednostrana konverzacija, kad mu bude pričala o životu nakon što se rastala s njim, jer je osjetila da ono što je on proživio ne želi podijeliti s njom. Neka ga vrag nosi! Više nije njen mali brat; život koji vodi nema nikakve veze s njom kao ni s Droghedom. Oh, Dane! Kako izgleda živjeti istim životom dvadeset četiri sata, iz dana u dan?
– Ha! Sigurno misliš kako si uzalud došao čak ovamo! – rekla je privukavši se Daneu s leđa.
Okrenuo se, stegnuo joj ruke i pogledao je u oči, osmjehujući se.
– Šašava si – rekao je nježno, uzimajući njen veliki kovčeg u jednu a nju pod drugu ruku. – Lijepo je vidjeti te – dodao je, pomažući joj da uđe u crvenu Lagondu koju je uvijek vozio. Dane je oduvijek bio lud za sportskim kolima i vozio je sportski automobil otkako je stekao pravo na vozačku dozvolu.
– I meni je drago što tebe vidim. Nadam se da si našao za mene neki zgodan hotel, jer ono što sam ti napisala mislim sasvim ozbiljno. Ne želim živjeti zatvorena u nekoj vatikanskoj ćeliji, usred mase muškaraca koji su se zavjetovali na celibat – nasmijala se.
– Ne bi te ni primili, uplašili bi se te tvoje paklene kose. Našao sam jedan mali pansion nedaleko od mjesta gdje ja stanujem, ali vlasnici i posluga govore engleski, tako da nećeš imati problema i ako ja ne budem stalno s tobom. S engleskim se u Rimu možeš svuda lako snaći, obično se uvijek nađe netko tko govori engleski.
– U ovakvim situacijama voljela bih da imam tvoj dar za jezike, ali snaći ću se već nekako. Znam se sporazumijevati rukama i mimikom.
– Imam dva mjeseca ferija, Jussy, zar to nije divno? Možemo malo prokrstariti kroz Francusku i Španjolsku i još provesti mjesec dana na Droghedi. Nešto sam se zaželio starog kraja.
– Zaista? – Okrenula se i pogledala ga, a zatim u prekrasne ruke koje su vješto upravljale automobilom kroz ludi rimski promet. – Meni nimalo ne nedostaje. London je mnogo zanimljiviji.
– Mene nećeš prevariti – rekao je. – Znam što Drogheda i mama znače za tebe.
Justine je stegla ruke u krilu, ali nije rekla ništa.
– Imaš li nešto protiv da te poslije podne odvedem na čaj k prijateljima? – upitao ju je kad su stigli. – Ja sam, doduše, u tvoje ime već prihvatio poziv. Htjeli bi da te vide, a kako nisam slobodan do sutra, bilo mi je teško da kažem ne.
– E, jesi lud! Zašto bih imala što protiv? Da smo u Londonu, ne bi se mogao maknuti od mojih prijatelja, pa zašto ja ne bih upoznala tvoje? Drago mi je što ću vidjeti momke iz sjemeništa, iako to baš nije previše fer prema meni, zar ne? Ruke sebi od njih, Justine!
Otišla je do prozora, bacila pogled na mali stari trg sa dvije rijetke platane što su rasle okružene kamenim pločama, sa tri stolića ispod njih. Trg je sjedne strane zatvarala crkva, ni lijepa ni arhitektonski zanimljiva, sa čije je fasade otpadala žbuka.
– Dane...
– Da?
– Razumijem, zaista razumijem.
– Da, znam. – Osmijeh mu se izgubio s lica. – Volio bih da me i mama razumije, Jus.
– Mama je drukčija. Njoj se čini da si je napustio. Ne shvaća da je u stvari nisi napustio. Ali ne brini za nju! S vremenom će se smiriti.
– Nadam se. – Nasmijao se. – Uzgred budi rečeno, danas nećeš vidjeti momke iz sjemeništa. Ne bih želio izlagati iskušenju ni njih ni tebe. Čeka nas kardinal de Bricassart. Znam da ga ne voliš, zato mi obećaj da ćeš se ponašati pristojno.
Oči su joj nestašno zasvjetlucale.
– Obećavam! Čak ću poljubiti svaki prsten koji mi ponude.
– Oh, nisi zaboravila! Bio sam onda tako bijesan na tebe! Činilo mi se da si me osramotila pred njim.
– E pa, od tada sam ljubila mnoge kudi-kamo manje higijenske stvari nego što je prsten. U glumačkoj klasi imamo jednog strašno bubuljičavog momka koji pati od zadaha iz usta, trulih krajnika i lošeg želuca, i s njim sam se dosad morala poljubiti dvadeset devet puta. Mogu ti reći, dragi moj, da poslije toga ništa nije nemoguće. – Zagladila je kosu i okrenula leđa ogledalu. – Imam li vremena da se presvučem?
– Oh, ne treba da se trudiš. Izgledaš odlično.
– Tko će još biti tamo?
Sunce je bilo previše nisko da bi zagrijalo stari trg i stabla platana, pokrivena leproznim mrljama, izgledala su trošna i bolesna. Justine se stresla.
– Bit će kardinal di Contini-Verchese.
Čula je za to ime i oči su joj se raširile.
– Oho! Krećeš se u visokim krugovima, izgleda.
– Da, i nastojim to zaslužiti.
– Znači li to da ti drugi ljudi, u drugim oblastima aktivnosti ovdje, zagorčavaju život, Dane? – upitala je taktično.
– Ne, ne bih mogao reći. Ovdje nije toliko važno koga čovjek poznaje. Ne razmišljam o tome, a ni druge to ne zanima.

Ta soba, ti muškarci u crvenom! Nikad u životu Justine nije bila tako svjesna kakvo nevažno mjesto u životu nekih ljudi zauzimaju žene kao u tom trenutku, kad je stupila u svijet u kojem za žene naprosto nema mjesta, u kojem se mogu pojaviti samo kao ponizne redovnice-sluškinje. Na sebi je imala maslinastozeleni platneni kostim koji je obukla prije Torina pomalo zgužvan od sjedenja u vlaku. Koračala je po mekanom, tamnocrvenom sagu proklinjući Daneovu žurbu da je što prije dovede ovamo, žaleći što nije ostala uporna i obukla nešto na čemu bi se manje vidjelo da je upravo doputovala.
Kardinal de Bricassart je stajao, osmjehujući se. Kakav lijep čovjek, makar već u godinama!
– Draga Justine! – rekao je pružajući joj ruku s prstenom; po njegovom vragolastom osmijehu vidjelo se da se dobro sjeća njihovog prvog susreta, ali njegove oči kao da su tražile na njenom licu nešto što nije mogla definirati. – Nimalo nisi slična svojoj majci.
Savila je koljeno, poljubila prsten, ponizno se osmjehnula, ustala i nimalo se ponizno nasmijala.
– Ne, nisam slična, zar ne? Njena ljepota dobro bi mi došla u profesiji što sam je odabrala, ali na pozornici se provlačim nekako. To, naime, nema nikakve veze sa stvarnim izgledom, znate. Lice je onakvo kakvo publika, zahvaljujući ličnosti glumice i njenoj umjetnosti, misli da vidi.
Iz naslonjača je odjeknuo suh smijeh; ponovo je poljubila prsten na naboranoj staračkoj ruci, ali ovog puta je pogledala u tamne oči i, iznenadivši se, u njima pročitala naklonost. Naklonost prema njoj, nekome koga nikad u životu nije vidio, za koga teško da je ikad i čuo. Ali ta naklonost bila je tu. Kardinal de Bricassart nije joj bio nimalo simpatičniji nego kad joj je bilo petnaest godina, ali ovaj joj je starac zagrijao srce.
– Sjedite, draga – rekao je kardinal Vittorio, pokazujući rukom naslonjač pored sebe.
– Zdravo, maco – rekla je Justine, počešavši po vratu plavosivu mačku na njegovom purpurnom krilu.
– Zaista je lijepa, zar ne?
– Lijepa je.
– Kako se zove?
– Nataša.
Vrata su se otvorila, ali se na njima nisu pojavila kolica za čaj. Pojavio se muškarac, na sreću, u običnom odijelu; još jedna crvena sutana, pomislila je Justine, i počela bih rikati kao bik.
Iako nije bio svećenik, nije bio ni neki običan čovjek. U Vatikanu, pomislila je Justine, imaju, čini se, neko kućno pravilo kojim je pristup običnim ljudima izričito zabaranjen. Iako se nije moglo reći da je nizak, bio je tako čvrsto građen da je izgledao zdepastiji nego što je stvarno bio, širokih ramena i prsa, s masivnom lavovskom glavom i dugačkim rukama, kao da se bavi striženjem ovaca. Iako je ostavljao dojam nespretna čovjeka, zračio je inteligencijom i kretao se s hitrinom onih koji su kadri zgrabiti što žele brže nego što ih misao može slijediti. Zgrabiti i možda zdrobiti, ali nikad brzopleto, nepromišljeno, nego svjesno i s određenim ciljem. Bio je tamnoputan, ali njegova gusta kosa bila je boje čelične vune i gotovo iste čvrstoće, ako je uopće bilo moguće formirati čeličnu vunu u sitne, pravilne valove.
– Rainer, stižeš u pravi čas – rekao je kardinal Vittorio pokazujući na naslonjač sa svoje druge strane, i dalje na engleskom. – Draga moja – rekao je obraćajući se Justini nakon što mu je muškarac poljubio prsten i uspravio se – dopustite da vam predstavim našeg dobrog prijatelja, gospodina Rainera Moerlinga Hartheima. Rainer, ovo je Daneova sestra, Justine.
Poklonio se, vojnički kucnuvši potpeticama, uputio joj kratak osmijeh bez topline i sjeo, previše se povukavši da bi je mogao gledati. Justine je odahnula, ali pravo olakšanje osjetila je tek kad je vidjela kako se Dane, s ležernošću stečenom dugom navikom, smjestio na podu do naslonjača kardinala Ralpha, točno nasuprot njoj. Dok je mogla gledati nekoga koga dobro poznaje i voli, bilo je sve u redu. Ipak, raskošna soba, muškarci u crvenom, a sad i ovaj tamni muškarac smetali su je mnogo više nego što ju je Daneova prisutnost smirivala. Nije joj se sviđao način na koji su je gurnuli u stranu. Zato se nagnula i ponovo počešala mačku, svjesna da kardinal Vittorio čita njene osjećaje i da ga to zabavlja.
– Je li sterilizirana? – upitala je Justine.
– Naravno.
– Naravno! Samo, ne znam zašto ste se trudili oko toga. Zar žensko biće može živjeti ovdje samo pod uvjetom da mu odstrane jajnike?
– Naprotiv, draga – rekao je kardinal Vittorio, silno uživajući u razgovoru. – Ovdje smo mi, muškarci, psihološki sterilizirali sami sebe.
– Ja tu ipak vidim razliku, vaša eminencijo.
– Naš mali svijet izaziva u vama takav antagonizam?
– Pa sad, recimo jednostavno da se ovdje osjećam pomalo suvišnom, vaša eminencijo. Lijepo je posjetiti ovo mjesto, ali ne bih htjela živjeti u njemu.
– To vam ne mogu zamjeriti. Sumnjam čak da posjet smatrate ugodnim, ali morate se naviknuti na nas, jer bih želio da nas češće posjećujete. Molim vas!
Justine se nasmijala.
– Ne volim kad moram paziti na to kako se ponašam – povjerila mu je. – To uvijek budi ono najgore u meni... osjećam iz ove daljine da se Dane zgraža, a da ga i ne pogledam.
– Pitao sam se koliko će izdržati – rekao je Dane, bez imalo ljutnje. – Zagrebi Justinu i odmah će se pojaviti buntovnik. Zato ne mogu zamisliti bolju sestru. Ja nisam buntovnik, ali se divim buntovnicima.
Herr Hartheim pomaknuo je svoj naslonjač tako da je može promatrati i kad je prestala češati mačku i uspravila se. Lijepoj životinji očigledno je bilo dosta nepoznate ruke stranog ženskog mirisa, pa je, ne uspravljajući se, otpuzila iz crvenog kardinalovog krila u sivo krilo Herr Hartheima, gdje se sklupčala pod njegovom širokom, snažnom ali nježnom šakom, predući tako glasno da su se svi nasmijali.
– Oprosti što sam živa – rekla je Justine, koja nije imala ništa protiv šale, makar i na vlastiti račun.
– Motor joj je kao nov – rekao je Herr Hartheim; veselje je na upravo neshvatljiv način izmijenilo njegovo lice. Govorio je engleski gotovo bez ikakvog akcenta, osim stanovitog američkog prizvuka i zvučnog r.
Čaj je stigao prije nego što se veselje stišalo i, začudo, u šalice ga je točio Hartheim. Dodao je Justini šalicu s mnogo prijaznijim pogledom nego prilikom upoznavanja.
– U britanskom društvu – rekao joj je – popodnevni je čaj najvažnije dnevno osvježenje. Uz čaj se obavlja sve što je važno, zar ne? Mislim da je to zato što je već po samoj njegovoj prirodi čaj moguće tražiti i piti u svako doba između dva i pet i trideset, a uz razgovor se ožedni.
Ono što se događalo u narednih pola sata potvrdilo je njegove riječi, iako Justine nije sudjelovala u kongresu. Razgovor se kretao od krhkog zdravlja Svetog Oca do hladnog rata i privredne recesije, a sva četvorica muškaraca govorila su i slušala s pažnjom koja je istinski impresionirala Justinu. Postepeno, počela je shvaćati kakve ih osobine vezuju, čak i Danea koji joj je izgledao čudno izmijenjen, nepoznat.
Aktivno je sudjelovao u diskusiji, i nije joj promaklo da ga stariji muškarci neobično pažljivo slušaju, gotovo sa strahopoštovanjem. Njegovi komentari nisu bili ni neznalački ni naivni, ali su bili drukčiji nego nekad, originalni, svetački. Jesu li ga zbog tih njegovih svetačkih značajki tako ozbiljno slušali? Zbog toga što ih je on posjedovao, a oni nisu? Je li to ona vrlina kojoj su se najviše divili, koju su sami najviše priželjkivali? Je li to tako rijetka vrlina? Trojica muškaraca, tako međusobno različiti, a ipak kudikamo čvršće međusobno povezani nego bilo koji od njih s Daneom. Bilo je zaista teško uzimati Danea tako ozbiljno kao oni! On je, doduše, u mnogo čemu ostavljao dojam starijeg brata, a ne mlađeg, bila je i te kako svjesna njegovog znanja, njegovog intelekta, pa i te njegove svetosti, ali je dosad on ipak bio dio njenog svijeta. Morat će se nekako pomiriti s činjenicom da više nije.
– Ako želiš ići ravno u crkvu, Dane, ja ću otpratiti tvoju sestru do njenog hotela – rekao je Herr Rainer Moerling Hartheim, ne tražeći prethodno ničiju suglasnost.
I tako je Justine, vezanog jezika, krenula niz mramorno stubište u društvu tog zdepastog, snažnog čovjeka. Vani, pod žutim svjetlom rimskog predvečerja, uhvatio ju je ispod ruke i poveo prema velikom crnom Mercedesu, uz koji je stajao šofer u stavu mirno.
– Dođite, sigurno ne želite provesti prvu večer u Rimu sami, a Dane je zauzet svojim poslovima – rekao je, ulazeći za njom u kola. – Umorni ste i zbunjeni, pa je bolje da budete u društvu.
– Ionako mi ne ostavljate drugu mogućnost, Herr Hartheim.
– Volio bih da me zovete Rainer.
– Mora da ste neka važna ličnost kad se vozite u ovakvim kolima, pa još sa šoferom!
– Bit ću još važnija ličnost kad postanem kancelar Savezne Republike Njemačke.
Justine se iscerila.
– Čudim se što to već niste.
– Ne budite drski! Još sam mlad.
– Zaista? – Okrenula se da ga pažljivije pogleda, i otkrila da je tamna koža njegovog lica glatka, bez bora, mladenačka, a da oko duboko usađenih očiju nema staračkih kesica.
– Krupan sam i sijed, ali sijed sam od svoje šesnaeste godine, a krupan otkad sam prestao gladovati. Trenutno imam trideset jednu godinu.
– Vjerujem vam na riječ... ja imam tek dvadeset jednu.
– Pravo ste čudovište – rekao je, osmjehujući se.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:25 pm




– Pretpostavljam da jesam. Moja majka tvrdi to isto. Nisam, međutim, sigurna da, kad kažete čudovište, mislite na istu stvar, pa će biti bolje da mi objasnite svoju verziju.
– Je li vam majka izložila svoju?
– Strašno bi se zbunila kad bih to zatražila od nje.
– A ja se neću naći u neprilici, mislite?
– Imam prilično jak predosjećaj, Herr Hartheim, da ste i vi čudovište, i sumnjam da vas bilo što može dovesti u nepriliku.
– Čudovište – rekao je ponovo, gotovo u sebi. – U redu, gospođice O’Neill, pokušat ću dati definiciju tog izraza. To je onaj tko plaši druge, gazi preko ljudi, misli da je tako jak da ga samo bog može pobijediti, nema obzira ni morala.
Zakikotala se.
– To, čini mi se, sasvim odgovara vama. Ali ja nisam bez obzira i morala. Ja sam Daneova sestra.
– Niste nimalo slični njemu.
– Utoliko gore.
– Vaše lice ne bi odgovaralo njegovoj ličnosti.
– Bez sumnje ste u pravu, ali s ovim licem mogla sam postati sasvim drukčija ličnost.
– Pitanje što je starije, kokoš ili jaje, je li? Obucite cipele, malo ćemo se prošetati.
Bilo je toplo i spuštao se sumrak, ali svjetla su bila blještava, gomile ljudi kuljale su kao da im je svejedno kamo idu, a ulice su bile zakrčene bučnim Vespama, agresivnim malim Fiatima i Goggomobilima, koji su izgledali kao uplašene žabe. Konačno su zastali na jednom malom trgu čije su kamene ploče noge prolaznika u toku vjekova uglačale do visokog sjaja, i ušli u restoran.
– Ukoliko slučajno ne volite više al fresco – rekao je.
– Ako se spremate da me nahranite, sasvim mi je svejedno hoće li to biti unutra, vani ili negdje između toga.
– Mogu li naručiti za vas?
Blijede su oči zatreptale, možda pomalo umorno, ali u Justine je još bilo snage za borbu.
– Nisam sigurna da li mi odgovara uloga štićenice muškarca-gospodara – rekla je. – Otkud, uostalom, znate što volim?
– Sestra Anne nosi svoju zastavu – promrmljao je. – Recite mi kakvu hranu volite, i uvjeravam vas da ćete biti zadovoljni. Ribu? Teletinu?
– Kompromis, znači? U redu, da se nađemo na pola puta, zašto ne? Za mene naručite paštu, škampe i veliku porciju saltimbocce, a nakon toga cassato i cappuccino. Ako mislite da u okviru toga možete nešto birati, izvolite.
– Zaslužili ste batine – rekao je savršeno raspoložen. Prenio je narudžbu konobaru točno istim riječima, samo na talijanskom.
– Rekli ste da nisam nimalo slična Daneu. Zar između nas nema nikakve sličnosti ni u kom pogledu? – upitala je pomalo patetično kad je stigla kava. Bila je previše gladna da bi trošila vrijeme na razgovor dok je jelo bilo na stolu.
Pripalio joj je cigaretu, zatim sebi, a onda se zavalio u sjenu da bi je mogao mirno promatrati, sjetivši se istovremeno kako je prije nekoliko mjeseci prvi put sreo mladića. Kardinal de Bricassart, samo četrdeset godina mlađi. Smjesta je to primijetio, a onda je čuo objašnjenje da su ujak i nećak, da je majka mladića i ove djevojke sestra kardinala de Bricassarta.
– Ima neke sličnosti, da – rekao je. – Ponekad čak i u licu. Više u izrazu nego u crtama. Imate nešto zajedničko i oko očiju i usta, u tome kako držite oči otvorene a usta zatvorena. Čudno, to je upravo ono po čemu niste slični svom ujaku kardinalu.
– Ujaku kardinalu? – ponovila je ne shvaćajući.
– Kardinalu de Bricassartu. Zar on nije vaš ujak? Siguran sam da su mi rekli da jest.
– Onaj stari jastreb? On nam, hvala bogu, nije nikakav rod. Bio je nekad naš župnik, davno prije nego što sam rođena.
Justine je bila vrlo inteligentna, ali strahovito umorna. Sirota djevojčica –jer to je i bila, djevojčica. Deset godina razlike između njih zijevalo je kao ponor. Sumnja bi potpuno srušila njen svijet, svijet koji je tako hrabro branila. Vjerojatno bi odbila shvatiti istinu, čak i kad bi joj tko otvoreno rekao o čemu se radi. Kako sad učiniti da sve skupa ispadne nevažno? Ne smije dalje ostati na toj temi, to nikako, ali ne smije ni naglo odustati od nje.
– Onda je stvar jasna – rekao je nemarno.
– Što je jasno?
– To što je Dane samo po općim karakteristikama sličan kardinalu... po visini, boji očiju, građi.
– Oh, baka mi je pričala da je naš otac bio vanjštinom vrlo sličan kardinalu – rekla je Justine mirno.
– Zar nikad niste vidjeli svog oca?
– Nisam ga vidjela ni na slici.
Mama i on rastali su se zauvijek nešto prije nego što se Dane rodio. – Pozvala je rukom konobara. – Još jedan cappuccino, molim.
– Justine, prava ste divljakinja! Dopustite da ja naručujem za vas.
– E, baš neću, vrag da ga nosi! Sposobna sam misliti vlastitom glavom i nije mi potreban muškarac koji će mi stalno govoriti što želim i kad to želim, čujete li me?
– Zagrebi ispod površine i pojavit će se buntovnik, kako je to rekao Dane.
– Ima pravo. Oh, kad biste znali koliko mrzim da me maze, služe i tetoše! Volim da sama obavljam što mi je potrebno, i ne želim da mi netko govori što da radim! Ne tražim usluge, i ne pružam ih!
– Vidim – rekao je suho. – Samo, zašto ste takva, Herzchen12 Je li to neka obiteljska crta?
– Obiteljska crta? Da vam pravo kažem, ne znam. Nema dovoljno žena da bi se to moglo sa sigurnošću utvrditi. Samo jedna žena u svakoj generaciji. Baka, mama i ja. A muškaraca masa.
– U vašoj generaciji nema muškaraca osim Danea?
– Zato što su se majka i otac rastali, mislim. Nikad kasnije nije pokazala zanimanje za nekog muškarca. Šteta, mislim, jer je mama stvorena da ima dom i muža za koga bi se brinula.
– Je li slična vama?
– Ne bih rekla.
– Važnije je od toga volite li jedna drugu.
– Mama i ja? – Osmjehnula se dobroćudno, kao što bi se osmjehnula majka da ju je netko upitao voli li svoju kćerku. –Nisam sigurna da li se volimo, ali ima nečega među nama. Možda je to naprosto biološka veza, ne znam. – Oči su joj zasvjetlucale. – Uvijek sam željela da razgovara sa mnom onako kako je razgovarala s Daneom, i da se slažemo onako kako su se slagali ona i Dane. Ne znam, međutim, je li to ostala samo želja zbog nečega što je nedostajalo njoj, ili zbog nečega što je nedostajalo meni. Meni, vjerojatno. Ona je mnogo finija osoba od mene.
– Ne poznajem je, pa se ne mogu ni složiti ni ne složiti s tim mišljenjem. Ako vam to nešto znači, Herzchen, meni se sviđate takvi kakvi jeste. Ne, ne bih kod vas promijenio ništa, čak ni tu vašu luckastu ratobornost.
– Nije li to lijepo od vas? I to nakon što sam vas izvrijeđala! Zaista nisam slična Daneu, zar ne?
– Dane nije sličan nikome na ovom svijetu.
– Mislite zato što je tako izvan ovog svijeta?
– Da, vjerojatno. – Nagnuo se naprijed, izišavši iz sjene na slabo svjetlo svijeće u boci od chiantija. – Katolik sam, i vjera je za mene bila jedino što me nikad u životu nije iznevjerilo, iako sam doživio mnogo neuspjeha. Ne volim govoriti o Daneu jer mi srce govori da je o nekim stvarima bolje ne razgovarati. Vaš odnos prema životu, pa i Bogu, sigurno nije kao njegov. Pustimo to, vrijedi?
Radoznalo ga je pogledala.
– U redu, Rainer, ako tako želite. Sklopit ćemo sporazum: možemo raspravljati o svemu osim o Daneovoj naravi i vjeri.
Od susreta s Ralphom de Bricassartom u srpnju 1943. godine Rainer Moerling Hartheim proživio je mnogo toga. Tjedan dana kasnije njegov puk prebačen je na istočnu frontu, gdje je ostao do kraja rata. Rastrgan i dezorijentiran, premlad da bi u bezbrižnim predratnim danima bio indoktriniran hitlerizmom, suočio se s njegovim posljedicama u snježnim nanosima, bez municije, na tako razvučenom frontu da je na svakih sto metara dolazio samo po jedan vojnik. Iz rata je izišao noseći u sebi dvije nezaboravne uspomene: na ogorčene okršaje na strašnoj hladnoći, i lice Ralpha de Bricassarta. Na užas i ljepotu, na Sotonu i Boga. Izbezumljen, napola smrznut, iščekujući bez mogućnosti da se brani sovjetske diverzante koji su iz nisko letećih aviona bez padobrana skakali u snježne nanose, udarao se u prsa i mrmljao molitve. Nije, međutim, znao za što se moli – da dobije metke za pušku, da pobjegne od Rusa, za svoju besmrtnu dušu, za čovjeka u bazilici, za Njemačku ili da konačno minu te ratne strahote.
U proljeće 1945. godine, povlačeći se kroz Poljsku pred Rusima, imao je pred sobom – kao i njegovi drugovi – samo jedan cilj: stići u onaj dio Njemačke koji su okupirale britanske i američke trupe. Vjerovao je da bi ga Rusi, ako ga zarobe, strijeljali. Razderao je svoje dokumente, zakopao svoja dva Željezna križa, ukrao negdje civilnu odjeću i prijavio se britanskim okupacionim vlastima na danskoj granici. Ubrzo su ga prebacili u logor za raseljena lica u Belgiji, gdje je živio godinu dana na kruhu i tankoj zobenoj kaši, jedinoj hrani koju je ratom iscrpljena Britanija mogla pružiti tisućama i tisućama izbjeglica i zarobljenika za koje se morala brinuti. Tu je pričekao da Britanci shvate kako je jedini izlaz pustiti te ljude da idu kud znaju.
Komanda logora dva puta ga je pozivala i postavljala mu ultimatum. U luci Ostende bio je ukotvljen brod koji je prevozio iseljenike za Australiju. Dobit će nove dokumente i besplatan prijevoz u novu domovinu, a zauzvrat će dvije godine raditi za australsku vladu na poslovima prema nahođenju vlade; nakon toga bit će svoj gospodar. Nije bio u pitanju robovski rad, naravno; bio bi plaćem prema tarifi. Uspio je, međutim, da se oba puta izvuče od prinudne emigracije. Mrzio je Hitlera ali nije mrzio Njemačku i nije ga bilo stid što je Nijemac. Dom je za njega bila Njemačka; o tome je maštao više od tri godine. Užasavala ga je sama pomisao da bi se opet mogao naći u tuđoj zemlji, među ljudima čiji jezik ne poznaje. Tako se početkom 1947. godine našao bez prebijene pare u džepu na ulicama Aachena, spreman da od krhotina svog života počne sastavljati novi, onakav kakav želi.
Preživio je i sačuvao dušu, ali ne zato da bi se vratio u siromaštvo i anonimnost. Rainer je, naime, bio više nego ambiciozan čovjek; bio je genij svoje vrste. Zaposlio se u tvornici Grundig, učeći usput ono što ga je fasciniralo otkad je prvi put vidio radar – elektroniku. Glava mu je bila puna ideja, ali nije htio da ih ustupi Grundigu za milijunti dio njihove vrijednosti. Umjesto toga, pažljivo je proučavao tržište, a zatim se oženio udovicom čovjeka koji je uspio sačuvati nekoliko malih tvornica radio-aparata, i sam krenuo u poslove. Što je imao svega nešto preko dvadeset godina, nije bilo nimalo važno. Ono što je proživio učinilo je da mu mozak radi kao kod mnogo starijih ljudi, a u kaosu poslijeratne Njemačke mladim ljudima pružale su se šanse kakve inače ne bi imali.
Brak u koji je stupio bio je građanski, pa Crkva nije pravila problema oko razvoda. I uradio je upravo to, rastavio se 1951. godine, isplativši Annelisi Hartheim točno dvostruku vrijednost tvornica njenog prvog muža. Nije se, međutim, po drugi put oženio.
Sve ono što je kao dječak proživio u ledenim prostranstvima Rusije nije od njega stvorilo stvorenje bez duše, karikaturu čovjeka. Moglo bi se, međutim, reći da je zaustavio rast dobrote i blagosti u njemu, a bacilo u prvi plan druge osobine koje je posjedovao – inteligenciju, odlučnost, smjelost. Čovjek koji nema što izgubiti može samo dobiti, a čovjeka bez osjećaja ništa ne može povrijediti. Tako je bar sam sebi govorio. U stvari, bio je čudno sličan čovjeku koga je upoznao u Rimu 1943. godine; kao i Ralph de Bricassart, znao je da postupa pogrešno još dok je to činio. Ta svijest da čini zlo nije ga, međutim, mogla ni na trenutak zaustaviti; događalo se samo da je materijalni prosperitet plaćao bolom i duševnim patnjama. Mnogim ljudima činilo bi se da sve što je stekao nije vrijedno cijene kojom je to platio, ali njemu je bilo vrijedno i dvostruko većih patnji. Htio je da jednog dana upravlja Njemačkom i načini od nje zemlju o kakvoj je sanjao, da smrvi njenu arijevsku, luteransku etiku i uspostavi novu, širu. Kako nije bio kadar obećati da će prestati griješiti, svećenici su mu na ispovijedi često uskraćivali oprost, ali on i njegova vjera nekako su prošli kroz sve to čitavi, dok ga nagomilani novac i moć nisu u toj mjeri izolirali od svake krivice da se slobodno mogao pokajati, i dobiti razrješenje.
Godine 1955, kao jedan od najbogatijih i najmoćnijih ljudi u Saveznoj Republici Njemačkoj i novo lice u bonskom parlamentu, ponovo je otišao u Rim. Otišao je da potraži kardinala de Bricassarta i pokaže mu kako su djelovale njegove molitve. Kasnije se više nije mogao sjetiti kako je zamišljao taj sastanak, jer je od početka do kraja bio svjestan samo jednog – da je Ralph de Bricassart razočaran u njemu. Znao je zašto, nije ga morao pitati. Nije, međutim, očekivao ono što mu je kardinal rekao na rastanku.
– Molio sam se da budete bolji od mene – rekao je – jer ste bili tako mladi. Nijedan cilj nije vrijedan toga da se radi njega ne biraju sredstva. Mislim, međutim, da je sjeme naše propasti posijano još prije našeg rođenja.
Kad se vratio u hotelsku sobu, zaplakao je, ali se nakon izvjesnog vremena smirio i pomislio: s prošlošću je gotovo, odsad ću biti kakav je želio da budem. To je ponekad uspijevalo, ponekad nije, ali pokušavao je. Njegovo prijateljstvo s dvojicom kardinala postalo je najdragocjenija stvar u njegovom životu, a Rim je postao mjesto u koje je bježao kad god mu se činilo da samo njihova utjeha može učiniti da ne zapadne u očaj. Utjeha. Čudna je bila ta njihova utjeha. Bez polaganja ruku na ramena, bez toplih riječi. Više kao neki balzam iz duše, razumijevanje njegovih patnji.
Dok se vraćao kroz toplu rimsku noć, nakon što je odbacio Justinu do njenog hotela, mislio je na to kako će joj dovijeka ostati zahvalan. Zahvalan zato što je, promatrajući kako se hrabro drži u nelagodnoj atmosferi popodnevnog razgovora, osjetio kako ga ispunjava nježnost. Krvarila je ali nije popuštala, malo čudovište! Znala je parirati na svaki njihov potez; jesu li to uopće primijetili? Tako bi se osjećao, zaključio je, kad bi imao kćerku na koju može biti ponosan, ali nije imao kćerku. Zato ju je oteo Daneu i odveo daleko od njih, kako bi mogao promatrati njenu naknadnu reakciju na taj siloviti eklezijasticizam i Danea kakvog nikad ranije nije vidjela, Danea koji više nije bio i nikad neće biti pravi dio njenog života.
Najbolja osobina njegovog osobnog Boga, razmišljao je dalje, jest njegova sposobnost da oprašta doslovno sve. Oprostio je Justini njenu urođenu bezbožnost, njemu samom oprostio je što je isključio svoj emocionalni generator dok ne dođe vrijeme kad će poželjeti da ga uključi. Strah da je zauvijek izgubio ključ držao ga je samo kratko vrijeme. Osmjehnuo se i bacio opušak cigarete. Ključ.. .e pa, ključevi su često neobičnog oblika. Možda je bio potreban uvojak one kovrčave crvene kose da se pokrenu poluge brave, možda mu je u purpurnoj sobi njegov Bog pružio purpurni ključ.
Dan je prošao brzo, kao tren, ali kad je pogledao na sat, Rainer je zaključio da je još rano i da će čovjek koji sad, kad je Sveti Otac s jednom nogom u grobu, ima najveću moć, biti još budan, noćni stvor kao i njegova mačka. Iz male sobe u Castel Gandolfu čuli su se jezivi grcaji, ispijeno, blijedo, asketsko lice koje je svijet toliko godina gledao ispod bijele mitre krivilo se od bolova; umirao je, a bio je veliki papa. Bio je veliki papa, iako se mnogo toga lošeg moglo reći o njemu. Volio je Nijemce, još uvijek je volio da se oko njega govori njemački, ali zar je to bilo što izmijenilo? Uostalom, nije bilo njegovo da o tome sudi.
Na ono što je trenutno želio doznati odgovor, nije mogao dobiti u Castel Gandolfu. Popeo se uz mramorno stubište, u purpurnocrvenu sobu, da razgovara s Vittoriom Scrabanzom, kardinalom di Contini-Verchese, koji bi mogao – ali nije morao – postati slijedeći papa. Već gotovo tri godine promatrao je kako njegove mudre, blage tamne oči gledaju ono što su najviše voljele gledati; da, bit će bolje da potraži odgovor od njega, nego od kardinala de Bricassarta.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:26 pm




– Nikad nisam ni sanjala da ću čuti sebe kako to izgovaram, ali hvala bogu da odlazimo na Droghedu – rekla je Justine, odbijajući da baci novčić u fontanu Trevi. – Trebalo je da obiđemo Francusku i Španjolsku, a umjesto toga još čamim u Rimu, beskorisna kao pupak. Pa se onda osloni na braću!
– Hm, misliš, znači, da je pupak nepotreban? Sokrat je, sjećam se, bio istog mišljenja – rekao je Rainer.
– Sokrat? To mi nije ostalo u sjećanju. Čudno, a mislila sam da sam pročitala kompletnog Sokrata, Platona također. – Okrenula se i pogledala ga, pomislivši kako mu sportska odjeća, u kojoj izgleda kao svaki turist u Rimu, mnogo bolje pristaje od strogih odijela koja je nosio na vatikanskim audijencijama.
– Bio je uvjeren da je pupak sasvim suvišan, i da dokaže svoju tvrdnju, odvrnuo je vlastiti pupak i bacio ga.
Usta su joj se iskrivila.
– I što se dogodilo?
– Pala mu je toga.
– Dobro je, dobro! – zakikotala se. – Uzgred, u to vrijeme u Ateni nisu nosili toge. Imam, međutim, neugodan osjećaj da ta tvoja priča ima neku poruku.
– Uozbiljila se. – Zašto se uopće natežeš sa mnom, Rain?
– Tvrdoglavi stvore! Sto puta sam ti rekao da se moje ime izgovara Rajner, a ne Reiner.
– Ah, ti to ne shvaćaš – rekla je, zamišljeno gledajući u svjetlucave mlazeve vode i prljavu fontanu punu prljavih novčića. – Jesi li ikad bio u Australiji?
Zavrtio je glavom i stresao se.
– Dva puta zamalo nisam otišao, Herzchen, ali sam uspio da se izvučem.
– Da si bio u Australiji, shvatio bi. Za Australca, tvoje ime zvuči čarobno kad se izgovori na moj način. Rainer. Rain. Kiša. Život za pustinju.
Iznenađen, ispustio je cigaretu.
– Justine, da se slučajno ne namjeravaš zaljubiti u mene?
– Muškarci su zaista umišljena stvorenja! Žao mi je što ću te razočarati, ali ne namjeravam.
Nakon toga je, kao da želi ublažiti oštrinu svojih riječi, uvukla ruku ispod njegove i stegla je.
– Ovo je nešto mnogo ljepše.
– Što može biti ljepše od ljubavi?
– Gotovo sve, mislim. Ne želim da mi netko na taj način bude potreban. Nikad!
– Možda imaš pravo. Ljubav je sasvim sigurno nezgodan hendikep, ako dođe prerano. A što je mnogo ljepše?
– Naći prijatelja. – Njena ruka pomilovala je njegovu. – A mi smo prijatelji, zar ne?
– Jesmo. – Osmjehnuvši se, bacio je novčić u fontanu. – Evo! Mora da sam joj u toku ovih godina dao već tisuću maraka, tek da se osiguram da ću i dalje osjećati toplinu Juga. Ponekad, u ružnim snovima, ponovo osjećam kako se smrzavam.
– Trebalo bi da osjetiš toplinu pravog Juga – rekla je Justine. – Četrdeset pet stupnjeva u hladu, ako ga gdje nađeš.
– Nije nikakvo čudo što tebi ne smeta ova vrućina.
– Nasmijao se, gotovo nečujno, kao i uvijek. Bila je to navika iz davnih dana, kad je glasni smijeh mogao biti koban. – A vrućina je vjerojatno razlog što si tako tvrdo kuhana.
– Govoriš tečno engleski, ali s američkim naglaskom. Promatrajući te, pomislila bih da si učio engleski na nekom elitnom engleskom sveučilištu.
– Nisam, počeo sam učiti engleski od britanskih vojnika, iz Londona, Škotske i Midlandsa, u logoru u Belgiji, i razumio sam samo one od kojih sam učio. Jedan je govorio abaht, drugi aboot, treći aboat, a svi su htjeli reći about. Zatim, kad sam se vratio u Njemačku, gledao sam svaki film koji sam stigao, i kupovao jedine ploče na engleskom koje sam mogao nabaviti, ploče američkih komičara. Slušao sam ih kod kuće bezbroj puta, dok nisam naučio dovoljno engleski da mogu učiti dalje.
Bila je, po običaju, skinula cipele; zadivljeno je promatrao kako bosa hoda po trotoaru i kamenim pločama tako vrelim da bi se na njima moglo ispržiti jaje.
– Zašto se ponašaš kao mangup? Obuci cipele!
– Mi Australke imamo previše široka stopala da bismo se ugodno osjećale u cipelama. Kod nas nikad nema prave zime i hodamo bose kad god možemo. Mogu hodati po pašnjaku prepunom bodljika i izvlačiti usput trnje iz nogu, ne osjećajući ga – rekla je ponosno. – Vjerojatno bih mogla hodati i po užarenom ugljevlju. – Zatim je naglo promijenila temu. – Jesi li volio svoju ženu, Rain?
– Nisam.
– Je li ona voljela tebe?
– Jest. Drugog razloga da se uda za mene nije imala.
– Sirotica! Iskoristio si je i odbacio.
– Zamjeraš mi?
– Ne, mislim da ti ne zamjeram. Čak ti se divim zbog toga, da kažem istinu.
To, međutim, ne znači da mi nije žao nje, što samo učvršćuje moju odlučnost da se nikad ne uvalim u sličan sos.
– Diviš mi se? – rekao je zbunjeno, iznenađeno.
– A zašto ne? Ja u tebi ne tražim ono što je vjerojatno tražila ona, nije li tako? Sviđaš mi se, prijatelji smo. Ona te je voljela, bili ste muž i žena.
– Mislim, Herzchen – rekao je pomalo tužno – da ambiciozni ljudi nisu dobri muževi.
– To je zato što obično nalete na žene koje su sklone da se pretvore u otirač za noge, na onaj Da-dragi-ne-dragi-tri-pune-torbe-dragi-a-gdje-bi-želio-da-ih-spustim-dragi tip. Tvrd sir od početka do kraja, rekla bih. Da sam ja bila na mjestu tvoje žene, rekla bih ti da ideš k vragu, ali ona ti to sigurno nije rekla, zar ne?
Usne su mu zadrhtale.
– Nije, jadna Annelise! Ona je bila više mučenički tip, pa se nije služila ni tako direktnim sredstvima ni tako finim frazama. Volio bih da sam gledao australske filmove i da sam malo uhvatio žargon. Ono sa ’da, dragi’ shvatio sam, ali nemam pojma što ti je to ’tvrd sir’.
– Nešto kao teška sudbina, ali s manje sućuti. – Njeni veliki nožni prsti bili su savijeni preko unutrašnjeg ruba fontane i, pridržavajući se tako, nagnula se opasno unatrag, da bi se opet s lakoćom uspravila. – Pa sad, na kraju si se lijepo ponio prema njoj, otarasio si je se. Njoj je mnogo bolje bez tebe, iako ona vjerojatno ne misli tako. Meni će, naprotiv, uspjeti da te zadržim, jer neću dopustiti da mi se uvučeš pod kožu.
– Tvrdo kuhana, eto kakva si ti, Justine! A kako si saznala sve to o meni?
– Pitala sam Danea. Naravno, od njega, kakav već jest, nisam mogla izvući ništa više od golih činjenica. Ostalo sam rekonstruirala sama.
– Na osnovi bogatog osobnog iskustva, pretpostavljam. Kakva si ti varalica! Tvrde da si vrlo dobra glumica, ali ja mislim da je to nemoguće. Kako uspijevaš hiniti emocije koje nikad nisi doživjela? limocionalno nisi nimalo zrelija od neke petnaestogodišnje djevojčice.
Skočila je s ograde, sjela na podzid i nagnula se naprijed da nazuje cipele, nemirno mičući prstima.
– Noge su mi natekle, vrag ih odnio. – Ni po čemu, ni po najmanjem tragu ljutnje ili negodovanja nije se moglo zaključiti da je čula ono posljednje što je rekao. Kao da je u njoj postojao mehanizam koji automatski isključuje osjetilo sluha na sve što zvuči kao zamjerka ili kritika. A koliko ih je sigurno bilo! Pravo je čudo što nije zamrzila Danea.
– Na to je pitanje teško odgovoriti – rekla je. – Sigurno znam kako se to radi, jer to inače ne bih radila lako dobro, zar ne? To je nekako slično... čekanju. Moj život izvan pozornice, mislim. Nekako konzerviram samu sebe, ne želim se trošiti kad nisam na sceni. Ono što možemo dati ograničeno je, zar ne? Na pozornici, ja nisam ja, ili možda, točnije rečeno, čitav san niz raznih ja. Svi mi, vjerojatno, predstavljamo mješavinu raznih ja, što misliš? Za mene, gluma je u osnovi i prvenstveno stvar intelekta, a tek nakon toga emocija. Jedno oslobađa i brusi drugo. Ima tu mnogo toga što treba uraditi, stvar se ne svodi samo na plač ili vrištanje ili uvjerljiv smijeh. Divno je to, znaš. U mislima se prenijeti u neko drugo ja, u nešto što sam mogla biti da su okolnosti bile drukčije. U tome je čitava tajna. Ne u uživljavanju u drugu ličnost, nego u ugrađivanju uloge u sebe, kao da se radi o meni. I tako se ta druga ličnost pretvara u mene. – Kao da je uzbuđenje koje ju je obuzelo prejako da bi mogla ostati mirna, naglo je skočila na noge. – Zamisli, Rain, za dvadeset godina moći ću reći sebi da sam ubijala, da sam se ubijala, da sam gubila razum, da sam spasavala ljude i upropaštavala ih. Oh! Mogućnosti su neograničene!
– I sve ćeš to biti ti. – Ustao je i uhvatio je za ruku. – Da, sasvim si u pravu, Justine. Ne smiješ se trošiti izvan pozornice. Kad bi se radilo o nekom drugom, rekao bih da će to ipak učiniti, ali ti ćeš, mislim, ostati dosljedna sebi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:26 pm






18

Da su htjeli, stanovnici Droghede mogli su zamisliti da Rim i London nisu dalje od Sydneyja, i da su odrasli Dane i Justine još djeca koja ondje žive u internatu. Nisu, naravno, mogli dolaziti kući preko kraćih ferija kao nekada, ali jednom godišnje dolazili su na Droghedu bar na mjesec dana. Dolazili su obično u kolovozu ili rujnu, a izgledali su uglavnom kao i ranije. Vrlo mladi. Zar je bilo važno da li imaju petnaest i šesnaest, ili dvadeset jednu i dvadeset dvije godine? Stanovnici Droghede, iako su živjeli za tih mjesec dana u rano proljeće, nikad nisu govorili: »E pa, još samo par tjedana!« i slično, ali bi se u srpnju svi nekako užurbali a na svim licima blistali bi osmijesi.
U kuhinji, u salonu i na pašnjacima, svi su pričali samo o tome kako će počastiti i čime će obradovati goste.
U međuvremenu, izmjenjivana su pisma. Ona su u prvom redu reflektirala ličnosti svojih autora, ali u tome je ponekad bilo i proturječnosti. Čovjek bi pretpostavio, recimo, da će Dane pisati redovito, a Justine vrlo rijetko, da Fee neće pisati nikad, da će muškarci pisati dva puta godišnje a da će Meggie opterećivati poštu pišući svakog dana, bar Daneu.
Pretpostavio bi također da će gospođa Smith, Minnie i Cat slati samo rođendanske i božićne čestitke, a da će Anne Mueller često pisati Justini, nikad Daneu.
Dane je, u stvari, imao najbolje namjere, pisao je zaista redovito, i jedina nevolja bila je u tome što je zaboravljao da ta pisma i pošalje. To je imalo za posljedicu da od njega nije bilo vijesti po dva-tri mjeseca da bi onda istom poštom na Droghedu stiglo po desetak njegovih pisama. Govorljiva Justine pisala je duga pisma koja su naprosto predstavljala tok njenih misli prenesen na papir, začinjen izrazima koji su tjerali čitaoca da se zacrveni i izazivali uznemirenost, ali su u cjelini bila čarobna. Meggie je pisala samo svaka dva tjedna, i Daneu i Justini. Justine, doduše, nije nikad dobivala pisma od bake, ali Dane ih je primao prilično često. Njemu su redovito pisali i svi ujaci, o zemlji, ovcama i zdravlju svih na Droghedi, kao da su smatrali svojom dužnošću javljati mu da je kod kuće sve u redu. To, međutim, nisu proširili i na Justinu, koju bi takvo nešto ionako samo zbunilo. Ostali – gospođa Smith, Minnie, Cat i Anne Mueller – dopisivali su se kako se moglo i očekivati.
Bilo je lijepo primati pisma, ali teret pisati ih. To je vrijedilo za sve osim za Justinu, koja je često patila što joj nitko ne šalje pisma kakva je željela - debela, rječita i iskrena. Droghede je i većinu informacija o Daneu dobivala od Justine, jer njegova pisma nikad nisu prenosila čitaoca u središte događaja, što je bila najveća vrijednost pisama Justine.

Rain je danas doletio u London (pisala je jednom) i rekao mi da je prošlog tjedna vidio Danea u Rimu. Mnogo je češće s Daneom nego sa mnom, jer je Rim na vrhu njegovog popisa gradova u koje odlazi, a London na samom dnu. I tako, moram priznati, Rain predstavlja najvažniji razlog zbog kojeg se svake godine sastajem u Rimu s Daneom prije odlaska za Droghedu. Dane bi volio doći u London, ali ja na to ne pristajem ako je Rain u Rimu. Sebično s moje strane, ali nemate pojma koliko uživam u Rainovom društvu. On je jedan od rijetkih ljudi koje poznajem u čijem društvu nemam osjećaj da uzalud gubim vrijeme, i željela bih da ga češće viđam.
U jednom pogledu Rain je sretniji od mene. On uspijeva da se sastane i s Daneovim drugovima iz sjemeništa, što ja ne mogu. Dane vjerojatno misli da bih smjesta nasrnula na njih i silovala ih, ili možda misli da bi oni silovali mene. Ha-ha. To bi se možda dogodilo samo kad bi me vidjeli u kostimu što ga nosim u najnovijoj predstavi. Kostim da padneš na dupe, zaista. Theda Bara, samo u modernom izdanju. Dva mala okrugla brončana štita na sisama, gomile lanaca i nešto što izgleda kao pojas nevinosti – u svakom slučaju onome tko bi ga htio skinuti s mene bile bi potrebne škare za lim. Sa dugom crnom perikom i tamno teniranim tijelom, sa to malo metala na sebi, izgledam fantastično.
... Gdje sam ono stala? Oh, da, govorila sam o tome kako se Rain prošlog tjedna u Rimu sastao s Daneom i njegovim drugovima. Izišli su svi zajedno i napili se. Rain je zahtijevao da sve plati i tako izvukao Danea iz nelagodne situacije. Bila je to luda noć. Nije bilo žena, naravno, ali je zato bilo svega ostalog. Možete li zamisliti Danea kako kleči u nekom trećerazrednom rimskom baru i govori: »Narcise nježne, venem kad vas vidim kako brzo plačete!« jednoj vazi s narcisama? Deset minuta je pokušavao izgovoriti stih s pravim redoslijedom riječi, ali nije mogao, pa je digao ruke od svega i sam zaplesao, s jednom narcisom u zubima. Možete li zamisliti Danea kako izvodi takve stvari? Rain kaže da je to sasvim bezopasno i nužno, kad se samo radi bez ikakve zabave itd. Žene ne dolaze u obzir, pa je najbolje što mogu uraditi naliti se. Tako bar tvrdi Rain. Nemojte misliti da se to često događa, ne događa se, a mislim da je kolovođa uvijek Rain pa će on već paziti na njih, tu naivnu, zelenu dječurliju. Slatko sam se nasmijala zamišljajući kako se Daneu klati aureola dok pleše flamenko s narcisom u zubima.

Dane je trebalo da provede u Rimu osam godina kako bi bio zaređen za svećenika, i u početku nitko nije mislio na to da će i one jednom proći. Ipak, tih je osam godina prošlo brže nego što je bilo tko od onih na Droghedi mogao zamisliti. Nitko nije znao što će Dane raditi kad jednom postane svećenik, ali su svi pretpostavljali da će se vratiti u Australiju. Samo su Meggie i Justine naslućivale da bi on više volio ostati u Italiji, s tim što su sjećanja na njegovu radost kad bi za ferije došao kući služila Meggie da potisne u sebi sve slične sumnje. On je Australac, i željet će se vratiti kući. O Justini svi su mislili drukčije. Nitko nije ni pomišljao na to da će se ona jednom definitivno vratiti kući. Bila je glumica, i u Australiji nije mogla ostvariti pravu karijeru. Dane je svoju profesiju mogao uspješno obavljati bilo gdje.
Tako je nastupila i osma godina, ovog puta bez planova o tome što će djeca raditi kad za ferije dođu kući na Droghedu. Umjesto toga, stanovnici Droghede spremali su se za putovanje u Rim, da prisustvuju Daneovu zaređenju za svećenika.

– Gasimo se – rekla je Meggie.
– Što si rekla, draga? – upitala je Anne.
Sjedile su u jednom toplom kutu verande i čitale, ali Meggie je ubrzo zaboravila na knjigu koja joj je ležala u krilu, potpuno odsutna, promatrala je dvije pliske koje su skakutale po travnjaku. Godina je bila vlažna, crva je bilo posvuda i ptice su bile deblje i veselije nego ikad. Pjesma ptica odzvanjala je od svitanja do zalaska sunca.
Rekla sam da se gasimo – ponovila je Meggie promuklo. – Kao vlažan fitilj. A koliko smo obećavali! Tko bi to i pomislio 1921. godine, kad smo došli na Droghedu!
– Ne znam na što misliš.
– Šest sinova i ja, jedina kći. Godinu dana kasnije još dva sina. Svatko bi pomislio »desetoro djece, pedesetoro unučadi«. A pogledaj nas sad! Hal i Stu su mrtvi, a nitko od živih ne pokazuje namjeru da se oženi. Nasljednike sam Droghedi dala ja, jedina od nas koja nema pravo da prenese dalje obiteljsko ime. Pa i tome se bogovi nisu naročito obradovali, zar ne? Sin i kći. Bar nekoliko unuka, pomislila bi. A što se događa? Sin odlazi u svećenike a kći namjerava ostati stara djevojka, žena od karijere. Opet ćorsokak za Droghedu.
– Ja u tome ne vidim ništa čudno – rekla je Anne.
– Što si, konačno, mogla očekivati od muškaraca? Žive ovdje bogu iza leđa, bojažljivi kao klokani, bez prilike da se upoznaju i sastaju s djevojkama kojima bi se mogli oženiti. A Jimsa i Patsyja udesio je rat. Možeš li zamisliti da bi se Jims oženio, kad zna da Patsy to ne može? Oni su previše vezani jedan za drugog da bi uradili takvo nešto. Osim toga, zemlja umrtvljuje njihove seksualne porive. Ona iz njih izvlači gotovo sve, sve čime raspolažu, a oni nemaju u sebi mnogo toga. U odnosu na fizičke aspekte ljubavi, mislim. Zar to nikad nisi primijetila, Meggie? Da budem sasvim otvorena, tvoja obitelj nije baš opsjednuta seksom. A to se odnosi i na Danea i na Justinu. Hoću da kažem, ima ljudi koje nešto tjera da misle samo na seks, ali tvoja obitelj ne spada među njih. Iako će se Justine možda ipak udati. Ima tog svog Nijemca, Rainera, koji joj se, izgleda, mnogo sviđa.
– Pogodila si samu srž problema – rekla je Meggie, nimalo raspoložena da sluša utjehe. – On joj se, izgleda, strašno sviđa. Samo toliko. Poznaju se, konačno, već sedam godina. Da se htjela udati za njega, udala bi se već davno.
– Misliš? Ja dobro poznajem Justinu – odgovorila je Anne sigurno, jer to je bila istina; poznavala ju je bolje nego bilo tko drugi na Droghedi, uključujući Meggie i Fee. – Ona se, mislim, boji da se prepusti onoj vrsti ljubavi koju zahtijeva brak, a moram ti reći da se divim tom Raineru. On je, izgleda, vrlo dobro razumije. Oh, ne tvrdim, naravno, da je zaljubljen u nju, ali ako jest, onda očigledno ima strpljenja da pričeka dok ona ne bude spremna za skok. – Nagnula se naprijed zaboravivši knjigu, koja joj je s krila pala na pločice. – Oh, slušaj onu pticu! Sigurna sam da joj ni slavuj nije ravan! – A onda je rekla ono na što se spremala već tjednima. – Meggie, zašto ne želiš poći u Rim da prisustvuješ Daneovom zaređenju?
– Neću da idem u Rim! – procijedila je Meggie kroz stisnute zube. – Nikad više neću otići sa Droghede!
– Meggie, razmisli! Ne smiješ ga razočarati! Pođi, molim te! Ako ne pođeš, tamo neće biti niti jedne žene sa Droghede, zato što si ti jedina dovoljno mlada da kreneš na tako dalek put. Kažem ti, kad bi postojala makar i najmanja mogućnost da to preživim, smjesta bih sjela u avion!
– Da idem u Rim i gledam Ralpha de Bricassarta kako se slavodobitno ceri? Ni mrtva!
– Oh, Meggie, Meggie! Zašto za svoje nezadovoljstvo optužuješ njega i svog sina? Jednom si i sama rekla da si za sve sama kriva. Zato savladaj ponos i pođi u Rim. Molim te!
– To nije pitanje ponosa – rekla je Meggie i stresla se. Oh, Anne, bojim se da pođem! Zato što jednostavno ne vjerujem u to, ne vjerujem! Sva se naježim kad samo pomislim na to.
– A što će biti ako se ne vrati kući nakon što postane svećenik? Jesi li ikad pomislila na to? Više neće imati duge ferije kao dok je bio u sjemeništu, pa ćeš, ako odluči da ostane u Rimu, morati sama otputovati tamo kad poželiš da ga vidiš. Pođi u Rim, Meggie!
– Ne mogu! Kad bi samo znala kako se bojim! To nije ponos, to nije odbijanje da gledam Ralphovu pobjedu, nije ništa od onoga što govorim ljudima kad me počnu zapitkivati. Sam bog zna da mi i Ralph i Dane nedostaju toliko da bih na koljenima otišla k njima kad bih makar na trenutak pomislila da oni to žele. Oh, Daneu bi bilo drago da me vidi, ali Ralphu? On je zaboravio da i postojim. Bojim se, kažem ti.
Osjećam da bi se nešto strašno dogodilo kad bih otišla u Rim. Zato neću da idem.
– Što bi se moglo dogoditi, zaboga?
– Ne znam... Kad bih znala, imala bih s čim da se borim. Osjećaj... kako se mogu boriti s osjećajem? Zato što me samo to zadržava. Predosjećaj. Slutnja. Slutnja da se bogovi opet okupljaju.
Anne se nasmijala.
– Na najboljem si putu da se pretvoriš u staricu, Meggie! Prestani!
– Ne mogu, ne mogu! Pa i jesam već stara.
– Glupost, ti si u najboljim, srednjim godinama. Zdrava i dovoljno mlada da sjedneš u taj avion.
– Oh, ostavi me na miru! – rekla je Meggie ljutito i podigla svoju knjigu.

U Rimu se povremeno okupljaju ljudi s jednim posebnim ciljem. Ne kao turisti koji razgledajući ostatke pokušavaju dočarati sebi nekadašnju slavu, ni kao oni koji žele skratiti vrijeme na putu od A do B, sa zaustavljanjem u Rimu. Te ljude sjedinjava jedan osjećaj, ponos; došli su da vide kako će njihov sin, nećak, rođak, prijatelj biti zaređen za svećenika u velikoj bazilici, najslavnijoj crkvi na svijetu. Ti ljudi odsjedaju u skromnim pansionima, luksuznim hotelima, u domovima rođaka i prijatelja, ali su bez obzira na to ujedinjeni, pomireni jedni s drugima i sa svijetom. Vrijedno obilaze ono što moraju vidjeti – Vatikanski muzej sa Sikstinskom kapelom na kraju, kao nagradom za izdržljivost; Forum, Koloseum, Via Appia, Španjolske stube, pohlepnu fontanu Trevi, son et lumiere Vječnog grada. Da bi prekratili vrijeme, čekaju veliki dan. Tim ljudima Rim će nastojati pružiti sve najbolje, a kao poseban privilegij čak i privatnu audijenciju kod Svetog Oca.
Ovog puta Dane nije dočekao Justinu na peronu, kako je to činio uvijek kad je dolazila; Dane se pripremao, izoliran od svijeta. Umjesto njega, ugledala je Rainera Moerlinga Hartheima kako korača gore-dolje po prljavom peronu kao kakva velika zvijer. Nije ju dočekao poljupcem, jer to nikad nije radio; samo joj je prebacio ruku preko ramena i privukao je uza se.
– Baš kao medvjed! – rekla je Justine.
– Medvjed?
– Kad sam te prvi put vidjela, učinilo mi se da si divan primjerak prijelazne faze imeđu majmuna i čovjeka, ali sam kasnije zaključila da si bliži medvjedu nego gorili. To baš nije bio neki kompliment, ta usporedba s gorilom.
– A ovo s medvjedom je bolje?
– Pa sad, i oni mogu jednim udarcem ubiti čovjeka, ali su nekako zgodniji. – Provukla je ruku ispod njegove, hvatajući korak s njim; bili su gotovo iste visine. – Kako je Dane? Jesi li ga vidio prije nego što se povukao? Došlo mi je da ubijem Clydea što me nije htio ranije pustiti.
– Dane je kao i uvijek.
– Nisi ga više navodio na krivi put?
– Ja! Nipošto. Izgledaš vrlo lijepo, Herzchen.
– Odlučila sam da se lijepo ponašam, a ispraznila sam sve modne butike u Londonu. Sviđa li ti se moja nova kratka suknja? To se zove mini.
Pođi malo naprijed, pa ću ti reći.
Suknjica od teške svile dopirala joj je do polovice bedara; zalepršala je kad se naglo okrenula i vratila do njega.
– Što misliš, Rain? Je li skandalozno kratka? Primijetila sam da još nitko u Parizu ne nosi suknje ove dužine.
– Naprotiv, Herzchen, ona je očigledan dokaz da bi s tako lijepim nogama kakve su tvoje bilo skandalozno nositi makar i milimetar dužu suknju. Siguran sam da će se Rimljani složiti sa mnom.
– Što znači da će mi dupe biti crno i plavo već za jedan sat umjesto, kao obično, nakon jednog dana. Neka ih vrag nosi! Iako... znaš šta, Rain?
– Molim?
– Nikad nisam doživjela da me uštine svećenik. Toliko godina dolazim u Vatikan, a ne mogu se pohvaliti niti jednim takvim slučajem. Zato sam pomislila da ću u mini suknji možda ipak dovesti u kušnju nekog jadnog prelata.
Osmjehnuo se.
– Mogla bi dovesti u kušnju mene.
– Ozbiljno? U narandžastoj suknji? Mislila sam da ti se ne sviđam u narandžastom, s ovom narandžastom kosom.
– Ta boja raspaljuje strasti.
– Zafrkavaš me – rekla je ljutito, ulazeći u veliki Mercedes s njemačkom zastavicom na blatobranu. – Kad si dobio tu zastavicu?
– Kad sam dobio svoj sadašnji položaj u vladi.
– Nije ni čudo što su me spomenuli u News of the World. Jesi li vidio?
– Znaš da ne čitam taj kupus, Justine.
– Ne čitam ni ja, ali netko mi je pokazao članak – rekla je, a onda visokim glasom, neobično slatko zacvrkutala: – Koja je sve poznatija, perspektivna australska glumica uspostavila vrlo srdačne veze s jednim članom zapadnonjemačkog kabineta, i s kojim?
– Oni nemaju pojma koliko se dugo poznajemo – rekao je mirno, ispruživši noge i smjestivši se udobnije.
Justine je s odobravanjem primijetila da je obučen sportski, talijanski. Uvijek više sklon evropskom načinu odijevanja, konačno se odlučio da obuče mrežastu košulju kakva omogućava Talijanima da se diče dlakavim grudima.
– Ne bi uopće trebalo da nosiš odijela i kravate – rekla je iznenada.
– Ne bi? A zašto ne?
– Tvoj je stil machismo, znaš, upravo to što imaš na sebi... zlatni medaljon na lancu preko dlakavih grudi. U odijelu izgledaš kao da imaš trbuh, a u stvari ga uopće nemaš.
Nekoliko trenutaka promatrao ju je iznenađeno, a onda mu se na licu pojavio izraz opreza, ono što je sam nazivao »izrazom koncentracije i razmišljanja«.
– Prvi put – rekao je.
– Što prvi put?
U sedam godina otkad te poznajem, nikad nisi ništa rekla o mom izgledu, izuzimajući poneki prezirni komentar.
– Oh, dragi, zaista nisam? – rekla je, pomalo postiđeno. – Bože, a tako sam često razmišljala o tome, i nikad prezirno. – Onda je, zbog nečeg, žurno dodala: – Hoću da kažem, o tome kako izgledaš u odijelu i slično.
Nije odgovorio, samo se osmjehivao, kao da razmišlja o nečem veoma ugodnom.
Ta vožnja s Rainerom predstavljala je jedini trenutak spokojstva u danima što su slijedili. Samo što su se vratili iz posjeta kardinalu de Bricassartu i kardinalu di Contini-Verchese, limuzina koju je unajmio Rainer iskrcala je pred hotelom kontingent s Droghede. Justine je krajičkom oka pratila kako će Rainer reagirati na njenu obitelj, u stvari isključivo ujake. Sve dok se nije rođenim očima uvjerila da majka nije s njima, Justine je čvrsto vjerovala da će se ona predomisliti i doći u Rim. Njena odsutnost bila je težak udarac; Justine nije znala da li ju je zaboljelo više zbog Danea ili nje same. Ujaci su, međutim, bili tu, a ona je trebalo da igra ulogu domaćice.
Oh, kako su stidljivi bili! I tko je od njih uopće tko? Što su bili stariji, postajali su sve sličniji. A u Rimu su izgledali... pa, kao australski zemljoposjednici na odmoru u Rimu. Na sebi su imali ono što bi se moglo nazvati uniformom dobro stojećih skvatera za odlazak u grad – smeđe, mekane jahačke čizme, hlače neke neutralne boje, smeđe sportske jakne od vrlo debele, čupave vunene tkanine s prorezima sa strane i mnoštvom kožnih našivaka, bijele košulje, pletene vunene kravate i niske sive šešire sa širokim obodom. Takva odjeća ne bi bila ništa posebno na ulicama Sydneyja u vrijeme uskršnjeg sajma, ali u Rimu, u kasno ljeto, privlačila je opću pažnju.
»Mogu samo dvostruko iskreno reći hvala bogu što je tu Rain! I kako je samo dobar prema njima! Nikad ne bih povjerovala da postoji čovjek koji je kadar natjerati Patsyja da govori, a on i to uspijeva, Bog ga blagoslovio! Rakolje kao stare kokoši, i gdje li je samo nabavio za njih australsko pivo? Sviđaju mu se i zanimaju ga, pretpostavljam. Mlin njemačkog industrijalca-političara melje sve, zar ne? Kako može, takav kakav je, još biti i vjernik? Ti si prava zagonetka, eto što si, Rainere Moerlingu Hartheime! Prijatelj papa i kardinala, prijatelj Justine O’Neill. Oh, da nisi tako ružan, poljubila bih te, toliko sam ti zahvalna. Bože, zamisli taj užas, zaglaviti u Rimu s ujacima bez Raina! Zaista imaš pravo ime.«
Sjedio je zavaljen u naslonjaču i slušao Boba, koji je pričao o striženju ovaca. Kako nije imala drugog posla, jer je Rain bio preuzeo sve na sebe, Justine ga je radoznalo promatrala. Uglavnom je kod ljudi na prvi pogled zapažala sve što se odnosilo na njihov izgled, ali ta njena budnost ponekad je popuštala i ljudi su se uvlačili u njen život, izgrađivali u njemu gnijezdo za sebe, a da ona nije izvršila tu toliko značajnu procjenu. Ako to nije učinila odmah, mogle su proći godine pa da se u njenim očima ponovo pojave kao stranci. Tako je bilo i sada, dok je promatrala Raina. Za sve je, naravno, kriv onaj njihov prvi susret u prisutnosti visokih crkvenih dostojanstvenika, kada je bila zbunjena, uplašena i nastojala se suprotstaviti drskošću. Tada je primjećivala samo ono što je bilo sasvim očigledno – snažnu građu tijela, tamnu put, kosu. Kasnije, kad ju je odveo na večeru, propustila je priliku da to ispravi, jer joj se nametnuo na način koji je fizičke atribute bacao u drugi plan. Bila je previše obuzeta onim što su govorila njegova usta da bi obraćala pažnju na to kakva su ta usta.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:27 pm



U stvari, uopće nije ružan, zaključila je. Njegov izgled sasvim odgovara onome što u stvari jest – mješavini onog najboljeg i onog najgoreg. Izgleda kao neki rimski imperator. Nije nikakvo čudo što voli ovaj grad. Tu je njegov duhovni dom. Široko lice s visokim, istaknutim jagodicama i malim orlovskim nosom. Debele crne obrve, ravne umjesto da prate očne lukove. Vrlo dugačke, crne, gotovo ženske trepavice i sasvim lijepe tamne oči koje skrivaju misli ispod napola spuštenih kapaka. Ipak, na tom su licu od svega najljepša usta, ni puna ni tanka, ni premalena ni prevelika, lijepo oblikovana, s usnama oštro iscrtanih granica i s nekom posebnom čvrstinom u načinu na koji ih je držao pod kontrolom. Kao da bi one, kad bi na trenutak zaboravio na njih, mogle odati tajnu o tome kakav je u stvari. Bilo je zanimljivo tako detalj po detalj analizirati već dobro poznato, a ipak nepoznato lice.
Prenula se iz svojih snova i ustanovila da je primijetio da ga promatra; bio je to osjećaj kao da se našla gola pred ruljom spremnom da je kamenuje. Nekoliko trenutaka gledao ju je ravno u oči, otvoreno i pažljivo, ne bi se moglo reći iznenađeno, više zainteresirano. Zatim je mirno nastavio slušati Boba i postavio mu sasvim stručno pitanje o konstrukciji strojeva za striženje. Justine je u mislima prodrmala samu sebe i zapovjedila sebi da prestane fantazirati. Bilo je, ipak, fascinantno tako iznenada u dobrom starom prijatelju vidjeti potencijalnog ljubavnika. I ustanoviti da ta predodžba nije nimalo odbojna.
Bilo je i drugih iza Arthura Lestrangea, i nije joj više dolazilo da se smije. »Oh, prešla sam dug put od one nezaboravne noći,« pomislila je, »ali pitam se jesam li stvarno napredovala. Lijepo je biti uz muškarca, i neka vrag nosi Danea i njegove tvrdnje kako to mora biti jedan muškarac! Ne želim da to bude jedan muškarac, i zato neću spavati s Rainerom; oh, ne! To bi promijenilo previše toga, i ostala bih bez prijatelja. A meni je potreban prijatelj, ne mogu živjeti bez prijatelja. Neka ostane za mene ono što i Dane, ljudsko biće muškog spola bez ikakvih fizičkih veza sa mnom!«

Crkva je mogla primiti dvadeset tisuća ljudi, tako da nije bila puna. Nigdje na svijetu nije u stvaranje jednog božjeg hrama uloženo toliko vremena, misli i ljudskog stvaralaštva; antički poganski hramovu nisu se u tome mogli usporediti s njim. Zaista nisu. Koliko ljubavi, koliko znoja! Bramanteova bazilika, Michelangelova kupola, Berninijeva kolonada. Spomenik ne samo Bogu, nego i čovjeku. Duboko ispod confessia, u maloj kamenoj sobi, sahranjen je sam sveti Petar; tu je okrunjen car Karlo Veliki. Mlazovi svjetlosti kao da su donosili šapat davno nestalih ljudi, a njihovi prsti glačali brončane zrake iza glavnog oltara i milovali uvijene brončane stupove baldacchina.
Ležao je na stepenicama, lica okrenutog zemlji, kao mrtav. O čemu je razmišljao? Je li osjećao bol koji nije smio osjećati, bol što njegova majka nije došla? Kardinal Ralph ga je promatrao kroz suze, i znao je da ne zna ni za kakav bol. Prije ovoga, da; poslije, sigurno. Sad, međutim, nikakvog bola nije bilo. Sve u njemu bilo je usmjereno na ovaj trenutak, trenutak čuda. U njemu nije bilo mjesta ni za što osim Boga. Bio je to njegov najveći dan, i ništa nije bilo važno osim onoga što se upravo događalo, zavjetovanja života i duše Bogu. On to vjerojatno može, ali koliko je takvih koji to istinski mogu? Kardinal Ralph nije spadao među te ljude, iako se još sjećao svog zaređenja kao trenutka božanskog čuda. Pokušavao je to svakim djelićem svog bića, ali jedan dio sebe nije predao.
»Moje zaređenje nije bilo ovako pompozno, ali sad ga kroz njega ponovo proživljavam. I pitam se što je on u stvari, kakav je, kako je uspio da se za sve ove godine među nama nikad nikome ne zamjeri, a o nekom pravom neprijateljstvu da se i ne govori. Svi ga vole, i on voli sve. Ni na trenutak mu ne pada na pamet da je takvo stanje stvari nešto sasvim izuzetno. Ipak, kad je tek došao k nama, nije bio tako siguran u sebe; mi smo mu dali sve to, i time smo možda opravdali svoje postojanje. Na ovom mjestu zaređeno je mnogo svećenika, na tisuće i tisuće njih, ali on je nešto posebno. Oh, Meggie! Zašto nisi došla da vidiš kakav si poklon dala našem Gospodinu – poklon koji mu ja nisam mogao dati, jer sam mu dao samog sebe? Mislim da upravo zato on danas može biti ovdje slobodan od bola. Zato što sam danas ja ovlašten da preuzmem njegov bol na sebe, da ga oslobodim bola. Ja prosipam njegove suze, ja tugujem umjesto njega. A tako i treba da bude.«
Kasnije se okrenuo i pogledao u red gostiju s Droghede, neobičnih u tamnim odijelima. Bob, Jack, Hughie, Jims, Patsy. Prazno mjesto rezervirano za Meggie, zatim Frank. Vatrena kosa Justine prigušena pod velom od crne čipke; jedini ženski predstavnik Clearyjevih. Uz nju Rainer. Zatim neki ljudi koje ne poznaje, ali koji očigledno dijele osjećaje ljudi s Droghede. Danas je sve ipak drukčije, danas je i za njega poseban dan. Osjećao se kao da i on danas daje sina Bogu. Osmjehnuo se i uzdahnuo. Kako li se osjeća Vittorio koji danas prima Daneov svećenički zavjet?

Možda zato što je tako bolno osjećao odsutnost majke, Dane je na primanju koje su u njegovu čast priredili kardinal Vittorio i kardinal Ralph najprije odveo u stranu Justinu. »U crnoj sutani, s visokim bijelim ovratnikom, izgleda zaista veličanstveno,« pomislila je; samo, nekako nije izgledao kao svećenik. Izgledao je kao glumac koji igra svećenika, sve dok mu čovjek ne bi pogledao u oči. Tu, u njegovim očima, gorjelo je ono unutrašnje svjetlo, tu je bilo ono što je lijepog muškarca pretvaralo u sasvim iznimnog čovjeka.
– Oče O’Neill – rekla je.
– Još se nisam navikao na to, Jus.
– To nije teško shvatiti. Još se nikad nisam osjećala onako kao u crkvi svetog Petra, pa jednostavno ne mogu zamisliti kako je bilo tebi.
– Oh, mislim da bi mogla, negdje duboko u duši. Kad ne bi mogla, ne bi bila tako dobra glumica. Ali kod tebe, Jus, to dolazi nesvjesno; ne izbija kao misao dok ti ne zatreba.
Sjedili su na maloj sofi u jednom kutu sobe i nitko im nije prilazio da im smeta.
– Baš mi je drago što je Frank došao – rekao je nakon stanovitog vremena, promatrajući Franka koji je razgovarao s Rainerom, ožarena lica, lica kakvo Dane i Justine još nikad nisu vidjeli. – Poznajem jednog starog svećenika iz Rumunjske – nastavio je Dane – koji uvijek govori: »Oh, jadnik!« s toliko sućuti u glasu... Ne znam, nekako uvijek hvatam sebe kako to kažem za Franka. A zašto, Jus, zašto?
Ne znajući okolišati, Justine je smjesta prešla na glavno pitanje.
– Dođe mi da ubijem mamu! – rekla je kroza zube. – Nije imala prava da tako postupi prema tebi!
– Oh, Jus, ja je razumijem, moraš pokušati ti. Da je to uradila iz zlobe, ili da pokaže kako mi je okrenula leđa, možda bi me zaboljelo, ali ti znaš kao i ja da nije imala takvu namjeru. Ubrzo odlazim na Droghedu, pa ću razgovarati s njom i vidjeti u čemu je stvar.
– Mislim da kćeri nikad ne pokazuju razumijevanje za majke kao sinovi. – Ljutito je iskrivila usta i stresla se. – Možda je zato i dobro što sam tako navikla na samoću, pa nikog neću opterećivati majčinskom ulogom.
Plave oči gledale su je blago, nježno. Justine, pomislivši da je Dane sažaljeva, već se bila nakostriješila, ali on ju je iznenada upitao:
– Zašto se ne udaš za Rainera, Jus?
Usta su joj se otvorila, dah zastao.
– Nikad mi to nije predložio – rekla je tiho.
– Samo zato što misli da ćeš ti reći ne. Ali to bi se moglo urediti.
Ne razmišljajući što radi, povukla ga j za uho, kao što je činila dok su bili djeca.
– Samo se usudi, rače s psećom ogrlicom! Ni riječi da nisi rekao, jesi li me čuo? Ja ne volim Raina! Mi smo samo prijatelji, i želim da tako i ostane. Ako radi toga makar samo svijeću upališ, kunem se da ću sjesti, zaškiljiti i prokleti te, a ti se sigurno sjećaš kako ti je to znalo utjerati strah u kosti, zar ne?
Zabacio je glavu i nasmijao se.
– Ne bi ti uspjelo, Justine! Moje su čarolije sad jače od tvojih. Nema, međutim, potrebe da se toliko trudiš oko toga, ludo! Pogriješio sam, to je sve. Mislio sam da između tebe i Raina postoji nešto.
– Ne, ne postoji ništa. Nakon sedam godina? Prase ima više šansi da dobije krila. – Zastala je, kao da traži pravu riječ, a onda ga pogledala, gotovo postiđeno. – Dane, kako sam sretna zbog tebe! Mislim da bi mama, da je ovdje, osjećala isto. Trebalo bi samo da te vidi, ovako, sada. Čekaj, doći će još na to.
Nježno je uzeo njeno usko lice među dlanove i osmjehnuo joj se s toliko ljubavi da su se njene ruke same podigle i stegle njegove, upijajući tu ljubav svakom svojom porom. U njoj su bile sve one godine djetinjstva, nezaboravljene, sačuvane.
Ipak, u onome što su te oči zračile, osjetila je sjenku sumnje; ne, sumnja je prejaka riječ, možda nedoumice. Vjerovao je da će ga majka na kraju razumjeti, bio je ipak čovjek, iako svi osim njega kao da su zaboravljali tu činjenicu.
– Hoćeš li učiniti nešto za mene, Jus? – upitao je, spustivši ruke.
– Sve što tražiš – rekla je, sasvim iskreno.
– Dobio sam nešto kao dopust, da razmislim što ću dalje. Dva mjeseca. Razmišljat ću na Droghedi, na konju, nakon što porazgovaram s mamom... imam neki osjećaj da ništa neću srediti dok ne porazgovaram s njom. Prije toga, međutim... treba da prikupim hrabrost za povratak kući. Zato te molim, ako ikako možeš, pođi sa mnom na par tjedana na Peloponez i uporno me zadirkuj kakva sam kukavica dok mi tvoj glas ne dosadi toliko da sjednem u avion, samo da pobjegnem od njega. – Osmjehnuo se. – Osim toga, Jussy, ne bih htio da pomisliš da ću te sad potpuno isključiti iz svog života, kao što neću ni mamu. Zatrebat će ti ponekad tvoja stara savjest.
– Oh, Dane, naravno da ću poći s tobom!
– Lijepo – rekao je a onda se nasmijao i mangupski je pogledao. – Bit ćeš mi zaista potrebna, Jus. Kad te budem slušao kako psuješ, osjećat ću se kao u dobra stara vremena.
– Uh, uh, uh! Kakve sramne misli, oče O’Neill!
Podigao je ruke, naslonio glavu na isprepletene prste i zadovoljno se zavalio na sofi.
– I jesam! Zar to nije divno? Možda ću se, nakon što porazgovaram s mamom, konačno moći koncentrirati na misli o našem Gospodinu. Osjećam da ću tu potpuno naći sebe, znaš. Jednostavno u razmišljanju o Bogu.
– Trebalo je da stupiš u neki red, Dane.
– Još uvijek mogu, vjerojatno i hoću. Čitav je život preda mnom, nema potrebe da se žurim.

Justine je otišla s primanja zajedno s Rainerom. Rekla mu je da namjerava otputovati u Grčku s Daneom, a on je njoj rekao kako se mora vratiti u svoj ured u Bonnu.
– Krajnje je vrijeme – rekla je. – Kao ministar nemaš baš mnogo posla, čini mi se. Sve novine pišu o tebi kao o plejboju koji se zeza naokolo u društvu australske glumice s kosom boje mrkve.
Zaprijetio joj je svojom krupnom šakom.
– Ja svoja mala zadovoljstva plaćam skuplje nego što možeš i zamisliti.
– Imaš li nešto protiv toga da se prošetamo, Rain?
– Ako ostaneš u cipelama, nemam.
– Ovih dana moram, jer mini suknje imaju i svoje ozbiljne nedostatke.
Vrijeme čarapa koje je bilo moguće lako zguliti s nogu prošlo je. Pronašli su varijantu kazališnog trikoa koju je nemoguće svući na javnom mjestu bez skandala ravnog onome što ga je izazvala Lady Godiva. Tako sam osuđena da hodam u cipelama, ukoliko ne želim uništiti triko vrijedan pet gvineja.
– Uz tebe dopunjujem svoje obrazovanje u pogledu ženske odjeće, gornje kao i donje – rekao je osmjehujući se.
– Ma nemoj! Kladila bih se da imaš bar tucet ljubavnica, i da ih osobno svlačiš!
– Samo jednu, koja me kao sve dobre ljubavnice uvijek čeka u negližeu.
– Znaš li da još nikad, koliko se sjećam, nismo raspravljali o tvom seksualnom životu? Fantastično! Kako izgleda?
– Debela, plava, četrdesetih godina, poprdljiva.
Zastala je.
– Oh, zezaš se – rekla je polako. – Ne mogu te zamisliti s takvom ženom.
– Zašto?
– Imaš previše ukusa.
– Chacun a son gout13, draga. Nisam neki ljepotan, na osnovi čega pretpostavljaš da moja ljubavnica mora biti mlada i lijepa žena?
– Zato što si u stanju naći takvu! – rekla je ogorčeno. – Oh, u stanju si, naravno!
– Zahvaljujući novcu, misliš?
– Ne, ne, ne zahvaljujući novcu! Ti me samo zadirkuješ, kao uvijek! Rainere Moerlingu Hartheime, ti si i te kako svjestan koliko si privlačan, inače ne bi nosio zlatne medaljone i mrežaste košulje. Vanjština nije sve, a i da jest, pitala bih se...
– Tvoja je briga za mene dirljiva, Herzchen.
– Zašto se uvijek kad sam s tobom osjećam kao da vječito nastojim da te stignem, a ne uspijevam? – Postepeno se smirila, i stajala je promatrajući ga nesigurno. – Ne govoriš ozbiljno, zar ne?
– Što misliš?
– Ne! Nisi umišljen, ali znaš da si privlačan čovjek.
– Znam li ili ne znam, nije nimalo važno. Važno je što ti misliš da sam privlačan.
»Naravno da mislim,« htjela je reći. Nedavno sam razmišljala o tebi kao o ljubavniku, a onda sam zaključila da to ne bi bilo dobro za nas, da će biti bolje da i dalje ostanemo prijatelji.« Da ju je pustio da to kaže, vjerojatno bi zaključio da njegovo vrijeme još nije došlo i postupio bi drukčije. Ovako, dogodilo se da se našla u njegovom zagrljaju prije nego što je stigla sročiti ono što je htjela reći. Poljubio ju je, a ona je gotovo punu minutu stajala kao uzeta, rascijepljena, smrvljena, tražeći u sebi snage koje će se suprotstaviti snazi tog divljeg zanosa. Njegova usta bila su... predivnal A njegova kosa, nevjerojatno čvrsta, živa, bila je nešto u što je bilo krasno zavući prste. Zatim je uzeo njeno lice među dlanove i pogledao je, osmjehujući se.
– Volim te – rekao je.
Ruke su joj se podigle, ali mu nisu nježno stegle zapešća, kao što su učinile s Daneovim, nego divlje žarile nokte u njih, parajući kožu do krvi. Odstupila je dva koraka i obrisala podlakticom usta, očiju raširenih od užasa, uzbibanih grudi.
– To je nemoguće – rekla je teško dišući. – To nikad neće biti moguće, Rain!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:28 pm




Zbacila je cipele s nogu, sagnula se i uzela ih, a onda se okrenula i pobjegla. Za sekundu-dvije mekano tapkanje njenih koraka zamrlo je u daljini.
Nije imao namjere da je slijedi, iako je ona očigledno mislila da će on to učiniti. Zapešće jedne i druge njegove ruke bilo je krvavo, i boljelo ga je. Obrisao je rupčićem najprije jednu a zatim drugu ruku, slegao ramenima, spremio krvavi rupčić u džep i ostao stajati, sav usredotočen samo na bol. Nakon izvjesnog vremena izvukao je tabakeru, uzeo cigaretu, pripalio je i polako krenuo ulicom. Nitko od prolaznika ne bi s njegovog lica mogao pročitati što osjeća. Sve što je želio bilo mu je nadohvat ruke, ali kad je posegnuo, sve je izgubio. Glupa djevojka! Kad će konačno odrasti? Osjeća, reagira, a poriče.
Bio je, međutim, kockar, od one malo-dobij-malo-izgubi vrste. Čekao je sedam godina da okuša sreću i danas, na dan Daneova zaređenja, osjetio je u njoj promjenu. Očigledno, ipak je prerano povukao potez. Eh, dobro. Tu je i sutrašnji dan... ili, poznajući Justinu, slijedeća godina, ili godina poslije nje. Nije mu, naravno, bilo ni na kraj pameti da odustane. Ako je bude pažljivo promatrao, jednog dana osmjehnut će mu se sreća.
Stresao se od nečujnog smijeha; debela, plava, četrdesetih godina, poprdljiva! Nije znao kako mu je palo na pamet to što je jednom davno čuo od svoje bivše žene kao definiciju tipične žrtve žučnih kamenaca. I sama je patila od njih, jadna Annelise, iako je bila tamnokosa, mršava, pedesetih godina i začepljena kao duh u boci. Zašto sad odjednom mislim na Annelisu? Moja strpljiva, dugogodišnja opsada pretvorila se u bijeg, i sad nisam u nimalo boljoj situaciji nego što je bila Annelise. Tako, Fraulein Justine O’Neill! Još ćemo vidjeti.
Prozori palače bili su osvijetljeni; otići će k njima na nekoliko minuta, porazgovarat će s ocem Ralphom, koji je naglo ostario. Ne izgleda dobro. Možda bi ga trebalo nagovoriti da ode k liječniku. Rainer je bio tužan, ali ne zbog Justine. Još je mlada, ima vremena. Zbog kardinala Ralpha, koji je prisustvovao zaređenju svog sina u svećenika, a nije to znao.

Bilo je još rano, pa je u hotelskom predvorju vladala gužva. S cipelama na nogama, Justine je brzo prošla kroz predvorje do stuba i potrčala uz njih, oborene glave. Ruke su joj tako drhtale da prilično dugo nije mogla pronaći ključ od sobe u torbici, već je pomislila kako će morati sići u prizemlje, skupiti hrabrost i umiješati se u gomilu oko recepcije. Konačno ga je našla, nakon što je bar deset puta prešla prstima preko njega.
Kad se našla u sobi, oteturala je do kreveta, sjela na rub i pričekala da joj se postepeno vrate suvisle misli. Govorila je sebi kako je revoltirana, užasnuta, razočarana, čitavo vrijeme grozničavo zureći u široki pravokutnik blijede svjetlosti, noćno nebo iza prozora. Došlo joj je da psuje, došlo joj je da plače. Više nikad neće biti kao prije, i to je bilo tragično. Izgubila je najdražeg prijatelja. Kakva izdaja!
Prazne riječi, lažne; iznenada je shvatila što ju je toliko uplašilo, zbog čega je pobjegla od Raina kao da ju je pokušao ubiti, a ne poljubiti. Pravičnost svega toga! Osjećaj da se vratila kući kad nije željela da se vrati kući, kao što nije željela ni obavezu ljubavi. Dom dovodi do frustracije, ljubav također. I ne samo to, iako je bilo poniženje to priznati: nije bila sigurna da može voljeti. Da je sposobna za to, sigurno bi dosad bar jednom-dvaput njena budnost popustila; sigurno bi bar jednom-dvaput osjetila nešto jače od mlake naklonosti prema svojim povremenim ljubavnicima. Nije joj palo na pamet da navlaš bira ljubavnike koji ne mogu ugroziti izdvojenost koju je sama sebi nametnula, i koja je već u takvoj mjeri bila postala dio nje da ju je smatrala nečim sasvim prirodnim. Prvi put u životu nije imala orijentira po kojem bi se mogla orijentirati. Nije bilo vremena u njenom životu u kojem bi mogla naći oslonac i utjehu, nije bilo strastvenih osjećanja, ni prema nečemu u njoj samoj ni prema onim ljubavnicima-sjenama. Nisu joj mogli pomoći ni njeni s Droghede, jer se ni njima nije nikad povjeravala.
Morala je pobjeći od Raina. Reći da, vezati se uz njega, a onda promatrati kako se povlači kad ustanovi razmjere njene nesposobnosti za ljubav? To bi bilo nepodnošljivo! Ubrzo bi shvatio kakva je u stvari, i ta bi spoznaja ubila u njemu svu ljubav prema njoj. Reći da, i doživjeti da bude odbačena za sva vremena; to ne bi mogla podnijeti. Bolje da ona odbaci njega. Tako će bar sačuvati ponos, a Justine je, što se ponosa tiče, bila kći svoje majke. Rain nije smio otkriti što se krije ispod njene odsječne svojeglavosti.
Zaljubio se u Justinu koju je vidio; nije mu nikad pružila priliku da makar i nasluti postojanje onog mora sumnji u dubini. To je naslućivao samo Dane – ne, on je to znao.
Nagnula se naprijed i spustila čelo na hladni noćni stolić; suze su joj tekle niz obraze. Zato je toliko voljela Danea, naravno. Znao je kakva je u stvari, a ipak ju je volio. To je omogućila krv, to su učinile zajedno proživljene godine, zajedničke uspomene, zajednički problemi, tuge, radosti. Rain je, međutim, stranac, nije vezan uz nju kao Dane, pa ni onoliko koliko ostali članovi njene obitelji. Ništa ga ne obavezuje da je voli.
Obrisala je rupčićem nos, prešla dlanovima preko lica, slegla ramenima i bacila se na teški posao, potiskivanja onoga što ju je mučilo u neki zabačeni kutak svijesti, u kojem će mirno počivati, zaboravljeno. Znala je da to može; usavršavala je tu tehniku cijelog života. To je, međutim, zahtijevalo neprestanu aktivnost, stalno apsorbiranje stvari izvan sebe. Pružila je ruku i upalila svjetiljku pored kreveta.
Jedan od ujaka ostavio je pismo u njenoj sobi; ležalo je na noćnom stoliću, blijedoplava kuverta zračne pošte s kraljicom Elizabethom u desnom kutu.
»Draga Justine,« pisao je Clyde Daltinham-Roberts, »vrati se u tor, potrebna si nam! I to odmah! Postoji jedna uloga u repertoaru za novu sezonu, i izvjesna mala brbljava ptica mi je rekla da bi ti možda željela tu ulogu. Desdemona, draga, što kažeš? Sa Marcom Simpsonom kao Othellom? Uvježbavanje glavnih uloga počinje slijedećeg tjedna, ako si zainteresirana.«
Ako je zainteresirana! Desdemona! Desdemona u Londonu! I još s Marcom Simpsonom kao Othellom! Prilika kakva se pruža jednom u životu. Njeno raspoloženje vinulo se do visina iz kojih je scena s Rainom izgledala sitna i beznačajna, ili je bar poprimila drukčiji značaj. Možda bi, ako bude vrlo, vrlo pažljiva, mogla sačuvati Rainovu ljubav; mnogo hvaljena, slavna glumica ima previše posla da bi mogla tratiti dobar dio života na ljubavnike. Bilo je vrijedno pokušati. Ako primijeti da se previše približio istini, može se uvijek povući. Da sačuva Raina, posebno tog novog Raina, u svom životu, bila je spremna učiniti sve osim skinuti masku.
U međuvremenu, tu je vijest trebalo proslaviti. Nije bila raspoložena da se opet nađe oči u oči s Rainom, ali bilo je drugih s kojima je mogla podijeliti svoju radost i trijumf. Obula je cipele i otišla kroz hodnik do zajedničkog salona apartmana u kojem su stanovali ujaci. Patsy je otvorio vrata i ugledao je kako stoji ožarena lica, raširenih ruku.
– Natočite pivo, igrat ću Desdemonu! – objavila je zvonkim glasom.
Nekoliko trenutaka nitko nije progovorio, a onda je Bob srdačno rekao:
– Baš lijepo, Justine.
To nije nimalo utjecalo na njeno raspoloženje, koje je postupno poprimilo razmjere nekontrolirane euforije. Glasno se smijući, zavalila se u naslonjač, promatrajući svoje ujake. Kako su to divni ljudi! Njena novost nije, naravno, za njih značila praktično ništa. Oni nisu mogli znati što za nju predstavlja Desdemona. Da je došla da im kaže kako se udaje, Bob bi reagirao manje-više istim riječima.
Bili su dio njenog života otkad je znala za sebe, i ona ih je pomalo tužno otpisala kao sve u vezi s Droghedom. Ujaci, skup koji nema nikakve veze s Justinom O’Neill. Tek dijelovi konglomerata koji se pojavljivao u kući i odlazio iz nje, koji joj se stidljivo osmjehivao, izbjegavajući je ako bi susret mogao dovesti do razgovora. To nije bilo zato što je nisu voljeli; to joj je sad bilo potpuno jasno. Jednostavno su osjećali da im je strana, i zbog toga im je bilo neugodno. Ovdje u Rimu, međutim, u svijetu koji im je bio stran a njoj dobro poznat, počela ih je bolje shvaćati.
Osjetivši kako u njoj tinja nešto što bi se moglo nazvati ljubavlju prema njima, Justine je prelazila pogledom s jednog naboranog, nasmijanog lica na drugo. Bob, životna snaga momčadi, šef Droghede, ali na sasvim nenametljiv način; Jack, koji kao da uvijek samo prati Boba, a možda se to samo činilo zato što se lako dobro slažu; Hughie, s izvjesnom mangupskom crtom koja prvoj dvojici nedostaje, ali koji im je ipak toliko sličan; Jims i Patsy, lice i naličje cjeline koja je dovoljna sama sebi; jadni, ugašeni Frank, jedini na kome se primjećuju strah i nesigurnost. Svi su, osim Jimsa i Patsyja, već prosijedi, a Bobova i Frankova kosa čak je potpuno bijela. Međutim, ne izgledaju mnogo drukčije nego kad je bila sasvim mala djevojčica.
– Ne znam da li bih smio da te ponudim pivom – rekao je Bob neodlučno, stojeći s bocom rashlađenog Swana u ruci.
Samo nekoliko sati ranije takva bi je primjedba razbjesnila, ali sad je bila tako sretna da je mogla podnijeti sve.
– Čuj me, dragi, znam da ti, dok smo sjedili s Rainom, nije palo na pamet da me ponudiš, ali ja sam zaista već velika i jedno pivo neće mi škoditi. I uvjeravam te da to nije grijeh – dodala je, osmjehujući se.
– Gdje je Rainer? – upitao je Jims, uzimajući od Boba punu čašu i pružajući je njoj.
– Posvađala sam se s njim.
– S Rainerom?
– Pa, ovaj, da. Ja sam kriva. Potražit ću ga kasnije i zamolit ću ga za oproštenje.
Niti jedan od ujaka nije pušio. Za ranijih sastanaka nije, doduše, tražila pivo, ali je zato sjedila i prkosno pušila, dok su oni razgovarali s Rainom. Sad, međutim, nije mogla sakupiti dovoljno hrabrosti da izvuče cigarete, pa se zadovoljila malom pivskom pobjedom; imala je želju da ga halapljivo iskapi, ali su je u tome sprečavali njihovi sumnjičavi pogledi. Moraš polako pijuckati, kao prava dama, Justine, makar bila suha kao prepričana propovijed.
– Rain je jako dobar momak – rekao je Hughie, blistavih očiju.
Iznenađena, Justine je iznenada shvatila zašto je njena važnost u njihovim očima tako naglo porasla: ulovila je muškarca koga bi željeli imati u obitelji.
– Da, jest – rekla je kratko, i smjesta promijenila temu. – Danas je bio divan dan, zar ne?
Svi su složno klimnuli glavama u znak suglasnosti, čak i Frank, ali činilo se da ne žele raspravljati o tome.
Na njima se vidjelo da su umorni, ali nije zažalila što je došla da ih posjeti. Njenim gotovo zamrlim ćutilima i osjećajima trebalo je vremena da ponovo preuzmu svoje prave funkcije, a ujaci su bili dobar objekt za vježbu. U tome je nevolja s činjenicom što je čovjek otok – zaboravlja da ima dobrih stvari i izvan njegovih obala.
– Što je to Desdemona? – upitao je Frank iz sjene u kojoj se skrivao.
Justine se upustila u slikovita opisivanja, očarana njihovim zgražanjem kad su čuli da će je svake večeri na sceni daviti, i tek pola sata kasnije, kad je Patsy zijevnuo, sjetila se da su premoreni.
– Moram ići – rekla je, spuštajući praznu čašu. Nisu je ponudili još jednom čašom piva – jedna je, očigledno, bila maksimum za dame. – Hvala vam što ste slušali moje naklapanje.
Strahovito se zbunila i iznenadila Boba poljubivši ga za laku noć; Jack se pokušao izvući, ali ga je lako uhvatila, dok je Hughie veselo dočekao takav pozdrav. Jimsovo lice zalilo se rumenilom i sav je protrnuo, čekajući samo da ta nevolja prođe. Patsyja je ne samo poljubila nego i zagrlila, jer je i on sam nešto kao otok. Franka nije mogla poljubiti, jer je okrenuo glavu, ali kad je obavila ruke oko njega, osjetila je slab odjek nečeg vrlo snažnog, čega nije bilo u drugima. Jadni Frank! Zašto je takav?
Kad je izišla na hodnik, na trenutak se naslonila na zid. Rain je voli. Kad je, međutim, pokušala da mu telefonira, telefonist u centrali rekao joj je da je otkazao sobu i otputovao u Bonn.
Nije važno. Možda je i bolje pričekati, ponovo se sastati s njim tek u Londonu. Pokajničko pismo i poziv na večeru kad slijedeći put dođe u Englesku. Bilo je mnogo toga što nije znala o Rainu, ali u jedno nije nimalo sumnjala – doći će jer nije zlopamtilo. Otkako se počeo više baviti vanjskopolitičkim pitanjima, u Englesku je dolazio vrlo često, u pravilnim vremenskim razmacima.
– Čekaj, čekaj, momče – rekla je, gledajući u ogledalo iz kojeg ju je, umjesto vlastitog, promatralo njegovo lice. – Učinit ću da Engleska postane tvoje najvažnije vanjskopolitičko pitanje ili ja ne bila Justine O’Neill.
Nije joj nikad palo na pamet da je, bar što se tiče Raina, ključ problema u njenom prezimenu. Ona je već bila izgradila svoj stil života, u kojem za brak nije bilo mjesta. Nikad nije ni pomislila da bi Rain možda želio načiniti od nje Justinu Hartheim. Previše je razmišljala o osobinama njegovog poljupca, priželjkujući još.
Preostalo joj je još samo da kaže Daneu kako neće moći otputovati s njim u Grčku, ali to joj nije zadavalo previše briga. Dane će je shvatiti, uvijek je pokazivao razumijevanja za takve stvari. Samo, slutila je da mu ovog puta neće povjeriti sve ono zbog čega ne može poći s njim. Ma koliko da je voljela svog brata, nije imala volje da sluša njegove pridike, koje bi sigurno bile vrlo stroge. On je želio da se ona uda za Raina, i kad bi mu povjerila svoje planove, odvukao bi je sa sobom u Grčku, makar morao primijeniti silu. Daneovo srce neće tugovati za onim što mu uši ne budu čule.

»Dragi Rain,« glasilo je pisamce, »žao mi je što sam one večeri pobjegla kao divlja koza, ne znam što me je spopalo. Onaj dan pun napetosti i sve ostalo, valjda. Molim te da mi oprostiš što sam postupila kao prava glupača. Stidim se što sam napravila takvu gužvu oko jedne sitnice. Vjerujem da je onaj dan i na tebe djelovao posebno, mislim na sve one ljubavne izjave i te stvari. Zato, evo što ti predlažem – ti oprosti meni, ja ću oprostiti tebi. Ostanimo prijatelji, molim te! Pomisao da bi se naši odnosi mogli pokvariti nepodnošljiva je. Kad slijedeći put svratiš u London, dođi k meni na večeru pa ćemo i formalno sklopiti ugovor o miru.«
Pismo je, kao i obično, bilo potpisano samo sa »Justine«. Bez pozdrava i izraza privrženosti; to nikad nije pisala. Namršten, proučavao je jednostavne, spontano složene rečenice kao da pokušava iz njih pročitati na što je stvarno mislila dok ih je pisala. Bila je to oda prijateljstvu, ali što još? Vjerojatno malo toga, priznao je uzdahnuvši. Gadno ju je uplašio; to što ona toliko želi sačuvati njihovo prijateljstvo, govori koliko joj je stalo do njega, ali je pitanje da li baš točno shvaća što osjeća prema njemu. Konačno, sad zna da je on voli; da je, analizirajući svoje osjećaje, došla do zaključka da i ona njega voli, to bi otvoreno napisala u pismu. Samo, zašto se vratila u London, umjesto da otputuje u Grčku s Daneom? Znao je da se ne može nadati da je to uradila zbog njega, ali usprkos svim sumnjama, nada je obojila njegove misli tako veselim bojama da je pozvao svoju sekretaricu. Bilo je deset ujutro, vrijeme kada je bio siguran da će je naći kod kuće.
– Nazovite London, stan gospođice O’Neill – rekao je i čekao vezu, zamišljen, skupljenih obrva.
– Rain! – rekla je Justine, očigledno obradovana. – Jesi li dobio moje pismo?
– Ovog trenutka.
Nakon diskretne pauze, upitala je:
– Hoćeš li uskoro doći na večeru?
– Bit ću u Engleskoj u petak i subotu. Jesi li već planirala nešto drugo?
– Uvježbavam Desdemonu, pa petak ne dolazi u obzir, ali u subotu uvečer sam slobodna, ako ti odgovara.
– Desdemonu?
– Da, zaista, pa ti i ne znaš! Clyde mi je pisao u Rim i ponudio mi ulogu. Mare Simpson kao Othello, Clyde osobno režira predstavu. Zar to nije fantastično? Vratila sam se u London prvim avionom.
Zaklonio je oči rukom, sretan što je sekretarica u svom uredu i ne može vidjeti njegovo lice.
– Justine, Herzchen, to je zaista divna vijest! – uspio je protisnuti kao da je zaista oduševljen. – Pitao sam se zašto si otputovala u London.
– Oh, Dane je shvatio – rekla je veselo – a, osim toga, mislim da mu je bilo drago što će putovati sam. Izmislio je neku priču o tome kako sam mu potrebna da ga nagovaram da se vrati kući, ali mislim da je, u stvari, imao jedan drugi razlog. Želio je da ne pomislim kako sada, kad je svećenik, za mene nema mjesta u njegovom životu.
– Vjerojatno – suglasio se uljudno.
– U subotu uvečer, znači – rekla je. – Oko šest sati, pa ćemo održati mirovno zasjedanje uz jednu ili dvije flaše, a ako postignemo zadovoljavajući kompromis, dobit ćeš i večeru. Vrijedi?
– Da, naravno. Do viđenja, Herzchen.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:29 pm




Veza se naglo prekinula kad je spustila slušalicu. Sjedio je nekoliko trenutaka držeći slušalicu u ruci, a onda je slegnuo ramenima i spustio je na vilicu aparata. Prokleta Justine! Počela se uvlačiti između njega i njegovog posla.
Stajala je između njega i njegovog posla i u toku slijedećih nekoliko dana, iako to vjerojatno nitko nije primijetio. U subotu uvečer, nešto poslije šest, našao se u njenom stanu, praznih ruku kao i uvijek, jer je njoj bilo vrlo teško donositi poklone. Bila je ravnodušna prema cvijeću, nije jela slatkiše, a neki skuplji poklon bacila bi nemarno u kut i zaboravila ga. Jedini pokloni koje je cijenila bili su oni koje je dobivala od Danea.
– Šampanjac prije večere? – upitao je, gledajući je iznenađeno.
Pa sad, mislim da okolnosti to zahtijevaju, zar ne? Bio je to naš prvi prekid odnosa, a ovo je prvo pomirenje – odgovorila je argumentom i pokazala mu rukom na udobni naslonjač. Sama je sjela na smeđi sag od klokanovog krzna, napola otvorenih usta, kao da je već uvježbala odgovor na sve što bi mogao reći.
Nije mu, međutim, bilo do konverzacije, bar dok malo bolje ne procijeni njeno raspoloženje, pa je samo sedio i šutke je promatrao. Dok je nije poljubio, bilo mu je lako da se drži djelomično na distanci, ali sad, videći je prvi put nakon toga, morao je priznati sam sebi da će mu to ubuduće biti mnogo teže.
Ona će, i kad bude vrlo stara, po svemu sudeći, zadržati nešto ne sasvim zrelo i u licu i u držanju; prava ženstvenost, činilo se, uvijek će je mimoići. Taj hladni, egocentrični, logični razum potpuno je vladao njenim bićem, ali ga je svejedno privlačila tako snažno da je bilo veliko pitanje hoće li njeno mjesto ikad moći zauzeti neka druga žena. Niti jednom se nije zapitao je li uopće vrijedna te duge borbe? S filozofskog stajališta vjerojatno nije. Samo, je li to važno? Ona je njegov cilj, njegova čežnja.
– Večeras vrlo lijepo izgledaš, Herzchen – rekao je konačno, podižući čašu šampanjca prema njoj, gestom koja je bila i zdravica i priznanje protivniku.
Ugljen je tinjao u malom viktorijanskom kaminu bez paravana, ali Justinu nije smetala toplina; sjedila je sklupčana ispred vatre, netremice gledajući u njega. Zatim je spustila čašu na podnožje kamina, tako da je zazvonila, i nagnula se naprijed, rukama obgrlivši koljena, bosih nogu skrivenih pod naborima crne kućne haljine od teške tkanine.
– Ne mogu da obilazim kao mačak oko vrele kaše – rekla je. – Jesi li ono ozbiljno mislio, Rain?
Zavalio se u naslonjač; iznenada mu je odlanulo.
– Jesam li mislio što?
– Ono što si rekao u Rimu... Da me voliš.
– Je li sve ovo zbog toga, Herzchen?
Skrenula je pogled, slegla ramenima, opet ga pogledala i klimnula glavom.
– Pa... naravno.
– Zašto da ponovo potežemo tu stvar? Rekla si mi što misliš, i ja sam shvatio da večerašnji poziv nije u vezi s prekapanjem po prošlosti, nego s planiranjem budućnosti.
– Oh, Rain! Ponašaš se kao da ti ja nešto prigovaram! Pa i ako ti prigovaram, sigurno možeš shvatiti zašto.
– Ne, ne mogu. – Spustio je čašu i nagnuo se naprijed, da je može gledati izbliza. – Jasno si mi dala do znanja da ne želiš moju ljubav, i nadao sam se da ćeš biti bar toliko pristojna da se suzdržiš od komentara.
Nije mogla ni sanjati da bi ovaj susret, bez obzira na konačni ishod, mogao biti tako neugodan. Konačno, on je doveo samog sebe u položaj molioca, i trebalo bi da pokorno čeka da ona promijeni svoju odluku. Umjesto toga, on je, izgleda, odlučio da prevrne stol. Učinio je da se osjeća kao nestašna učenica koja sad mora odgovarati zbog neke idiotske šale.
– Slušaj, lafe, ti si promijenio status quo, a ne ja! Nisam te zvala da večeras dođeš kako bih te mogla zamoliti da mi oprostiš što sam povrijedila ego velikog Hartheima!
– Prelaziš u defenzivu, Justine?
Nestrpljivo se pomaknula.
– Da, vrag ga odnio! Kako to samo uvijek postižeš, Rain? Oh, željela bih da mi bar jednom dopustiš da moja bude posljednja!
– Kad bih to uradio, izbacila bi me kao prljavu staru krpu – rekao je, osmjehujući se.
– Mogu ja to i ovako, prijatelju!
– Glupost! Ako to nisi uradila dosad, više i nećeš. Nastavit ćeš se sastajati sa mnom zato što te držim u napetosti... Nikad ne znaš što možeš očekivati od mene.
– Jesi li zato rekao da me voliš? – upitala je ojađeno. – Je li i to bilo smišljeno s ciljem da me držiš u napetosti?
– Što ti misliš?
– Mislim da si prvorazredna hulja! – rekla je kroza zube i na koljenima pošla prema njemu dok se nije dovoljno primakla da može istresti na njega svu žestinu svog bijesa. – Reci još jednom da me voliš, debela švapska račino, i pljunut ću ti u lice!
I njega je spopao bijes.
– Ne, neću ti više to reći! Nisi me zato zvala da dođem, zar ne? Tebi nije nimalo stalo do mojih osjećaja. Pozvala si me da bi mogla eksperimentirati sa svojim vlastitim osjećajima, i nije ti bilo ni na kraj pameti da razmisliš je li to korektno prema meni.
Prije nego što je stigla da se povuče, nagnuo se naprijed, uhvatio je za ramena i koljenima joj stegnuo tijelo, tako da se nije mogla ni maknuti. Njen bijes smjesta je iščezao bez traga, položila mu je dlanove na bedra i podigla glavu. Nije ju poljubio, oslobodio joj je ruke i okrenuo se da ugasi lampu iza sebe. Njegov je stisak popustio i ponovo se zavalio u naslonjač, tako da nije bila sigurna je li mu reduciranje osvjetljenja na odsjaj užarenog ugljevlja bilo potrebno kao prvi korak prema ljubavnom činu, ili samo da bi je onemogućio da vidi izraz njegova lica. Nesigurna, plašeći se direktnog odbijanja, čekala je da joj kaže što da radi. Trebalo je ranije da shvati kako s ljudima kao što je Rain nema šale. Oni su nepobjedivi kao smrt. Zašto ne može jednostavno spustiti glavu u njegovo krilo i reći: »Rain, voli me, koliko si mi potreban i koliko se kajem!« Oh, kad bi ga mogla navesti da vode ljubav, možda bi se okrenuo neki emocionalni ključ i sve ono zatvoreno pokuljalo bi van, oslobođeno...
Još uvijek dalek, odsutan, dopustio je da mu svuče sako i razveže kravatu, ali kad mu je počela raskopčavati košulju, shvatila je da od svega neće biti ništa. One instinktivne erotske vještine zahvaljujući kojima se ta najprozračnija operacija može pretvoriti u uzbudljiv doživljaj, nisu bile na njenom repertoaru. To je sad bilo strahovito važno, a ona je bila na najboljem putu da totalno upropasti stvar. Prsti su joj drhtali, usta se iskrivila. Briznula je u plač.
– Oh, ne! Herzchen, Liebchen, nemoj plakati! – Privukao ju je na krilo, spustio njenu glavu na svoje rame i čvrsto je zagrlio. – Oprosti, Herzchen! Nisam htio da te rasplačem!
– Sad bar znaš – rekla je jecajući. – Ja sam kao žena potpuni promašaj, rekla sam ti da od svega neće biti ništa! Toliko sam željela da te zadržim, Rain, ali sam znala da će sve propasti ako dopustim da otkriješ kakva sam u stvari!
– Pa sasvim je jasno da od svega ne bi bilo ništa, a zar bi i moglo biti? Ta ja ništa nisam učinio da ti pomognem, Herzchen. – Povukao ju je za kosu da je prisili da podigne lice prema njemu, poljubio joj oči, mokre obraze, kutove usana. – To je moja greška, Herzchen, nije tvoja. Htio sam ti vratiti milo za drago, da vidim dokle možeš ići bez poticaja s moje strane. Mislim, međutim, da sam pogrešno ocijenio tvoje motive, nicht wahr? – Glas mu je postao dublji, više njemački. – Ako je to ono što želiš, dobit ćeš, ali u to moramo krenuti zajedno.
– Molim te, Rain, ne idimo dalje! Razočarat ću te, nemam sve ono što je za to potrebno!
– Oh, imaš, Herzchen, imaš, vidio sam te na pozornici. Zar možeš sumnjati u sebe kad si sa mnom?
To je bilo toliko točno da su joj suze smjesta presahle.
– Poljubi me onako kao što si me poljubio u Rimu - šapnula je.
Poljubac je, međutim, bio sasvim drukčiji od onog u Rimu. Onaj je bio sirov, nagao, eksplozivan, ovaj vrlo spor, dubok, toliko dug da je omogućavao njenim osjetilima okusa, njuha i dodira da aktivno sudjeluju u njemu, a njenom tijelu da ga sloj po sloj prožme spontana požuda. Njeni prsti vratili su se na dugmad njegove košulje, njegovi su pronašli patentni zatvarač njene haljine. Ruka mu je pritisla njenu koja je ležala pod košuljom, na grudima prekrivenim finim, mekanim maljama. Kad su mu usne dodirnule njen vrat, obuzeo ju je takav osjećaj nemoći da joj se učinilo da će se onesvijestiti; učinilo joj se da pada i ustanovila da zaista leži na sagu od svilenkastog klokanova krzna, dok se Rainova sjena uzdiže iznad nje. Svukao je košulju, možda još nešto, nije mogla vidjeti, vidjela je samo odsjaj vatre na njegovim ramenima, a onda opet osjetila dodir njegovih čvrstih usana. Odlučna da jednom zauvijek razbije disciplinu tih usta, uvukla mu je prste u kosu i tjerala ga da je ljubi, još jače, još jače!
A taj osjećaj njegove blizine! Sve je bilo poznato, svojim usnama, rukama i tijelom prepoznavala je svaki dio njegovog tijela, ali ono je ipak bilo na neki čudesan način novo i drukčije. Dok se svijet sužavao do granica do kojih je mrak bio razbijen odsjajem plamena, otvorila se prema njemu i spoznala nešto što je skrivao u sebi otkad ga je upoznala – da je u mašti vodio ljubav s njom već na tisuće puta. To su joj došapnuli njeno staro iskustvo i novorođena intuicija. Bila je potpuno razoružana. S nekim drugim muškarcem taj osjećaj intimnosti i začudne senzualnosti zbunio bi je, ali on ju je prisiljavao da shvati kako su to stvari kojima samo ona može zapovijedati. I ona im je zapovijedala, dok konačno nije kriknula da više ne može, stežući ga uza se tako snažno da je osjećao obrise samog njenog kostura.
Minute su prolazile, obavijene zadovoljstvom zasićenom šutnjom. Uspostavili su isti ritam disanja, spor i lagan, njegova glava počivala je na njenom ramenu, a njena noga ležala je prebačena preko njegovih. Grčeviti stisak njenih ruku postepeno je popustio i pretvorio se u sneno milovanje kružnim pokretima dlanova. Uzdahnuo je i okrenuo se, povukavši za sobom i nju, tako da su uzajamno promijenili mjesta; tim pokretom kao da ju je nesvjesno pozvao da utone još dublje u zadovoljstvo što je s njim. Položila je dlan na njegov bok da osjeti glatkoću kože, a onda joj je šaka kliznula dalje preko toplih mišića i obuhvatila mekanu, tešku masu u njegovom krilu. Osjećaj da ta masa živi posebnim životom i samostalno se kreće pod njenom rukom, bio je za nju nešto neobično i sasvim novo; njeni nekadašnji ljubavnici nisu je nikad toliko zanimali da bi njena seksualna radoznalost istrajala i u tim dugim trenucima spokoja poslije ljubavnog čina. I ti trenuci iznenada više nisu bili ni dugi ni spokojni, već strahovito uzbudljivi, tako da je poželjela da se sve ponovi.
Ipak ju je zatekao nespremnu, pa je osjetila čudno iznenađenje kad je provukao ruke ispod njenih leđa, podigao joj glavu i privukao je sebi tako da se uvjeri kako su mu usta bez ikakve kontrole, da su oblikovana samo za nju i radi nje. Tog trenutka osjećaj nježnosti i ganuća doslovno je preplavio njeno tijelo. To je sigurno našlo svoj odraz na njenom licu, jer je zurio u nju tako blistavih očiju da nije mogla podnijeti njihov pogled. Podigla se i uhvatila njegovu gornju usnu svojim usnama. Misli i osjećaji u njoj pomiješali su se, ali njen krik bio je gotovo nečujan, prigušen u potmulo ječanje od sreće koje ju je tako duboko potreslo da je izgubila svaki kontakt sa stvarnošću, pokoravajući se samo podsvjesnim impulsima, spontanim komandama svake trenutne mješavina misli i osjećaja. Svijet se suzio do krajnjih granica, uvukao sam u sebe i konačno potpuno nestao.
Rainer je očigledno održavao vatru, jer kad je blaga svjetlost londonskog jutra počela prodirati kroz nabore zavjesa, soba je bila još topla. Kad se ponovo pomaknuo, Justine je to osjetila i uplašeno ga uhvatila za ruku.
– Nemoj ići!
– Neću, Herzchen. – Dohvatio je još jedan jastuk sa sofe, gurnuo ga pod glavu i privukao je bliže sebi, tiho uzdahnuvši. – U redu?
– Da.
– Je li ti hladno?
– Nije, ali ako je tebi hladno, možemo otići u krevet.
– Nakon što smo satima vodili ljubav na krznenom sagu? To bi bila degradacija, čak i da imaš plahte od crne svile.
– Imam obične, starinske, bijele pamučne plahte. Ovaj komadić Droghede baš je zgodan, zar ne?
– Komadić Droghede?
– Ovaj sag! Načinjen je od kože klokana sa Droghede – objasnila je.
– Nije dovoljno egzotičan, potrebno nam je nešto erotičnije. Naručit ću iz Indije jednu tigrovu kožu.
– To me podsjeća na pjesmicu koju sam negdje čula:

Želiš li da ti
Elinor Glyn
svoje čari pruži
na tigrovoj koži?
Ili ti je draže
da ležiš uz nju
na nekom drugom krznu?

– E pa, Herzchen, moram reći da je bilo krajnje vrijeme da dođeš k sebi. Zahtjevi Erosa i Morfeja učinili su da već pola dana nisi rekla ništa zajedljivo.
– Gledao je u nju, osmjehujući se.
– Trenutno ne osjećam potrebu – rekla je, uzvraćajući osmijeh, smjestivši njegovu ruku da udobno počiva među njenim nogama. – Pjesmici o tigrovoj koži jednostavno se nisam mogla oduprijeti, ali kod mene nema kostura koje bih morala skrivati od tebe, pa čemu onda bježanje u zajedljivost? – Udahnula je zrak na nos, iznenada svjesna da se u sobi osjeća miris ribe. – Bože mili, nisi večerao a već je vrijeme doručku! Ne mogu tražiti od tebe da živiš od ljubavi.
– Ako budeš zahtijevala da je ovako naporno demonstriram, neću moći.
– Hajde, hajde, uživao si od prvog do posljednjeg trenutka.
– Jesam, zaista. – Uzdahnuo je, protegnuo se i zijevnuo. – Pitam se možeš li uopće zamisliti koliko sam sretan.
– Oh, mislim da mogu – rekla je mirno.
Podigao se na lakat i pogledao je.
– Reci mi, je li Desdemona bila jedino zbog čega si se vratila u London?
Uhvatila ga je za uho i uvrnula ga tako da ga je zaboljelo.
– Sad je na meni red da ti uzvratim za sva ona bahata pitanja. Reci, što ti misliš?
S lakoćom je oslobodio uho i nasmijao se.
– Ako mi ne odgovoriš, Herzchen, udavit ću te kao Mare na pozornici, ali trajno.
– Vratila sam se u London da bih igrala Desdemonu, ali zbog tebe. Otkako si me poljubio u Rimu, svoj život više nisam mogla nazvati svojim, i tebi je to poznato. Ti si vrlo inteligentan čovjek, Rainere Moerlingu Hartheime.
– Toliko inteligentan da sam bio svjestan da se želim oženiti tobom gotovo istog trenutka kad sam te ugledao – rekao je.
Naglo se uspravila.
– Oženiti?
– Oženiti. Da sam htio da mi budeš ljubavnica, uzeo bih te prije mnogo godina jer sam to mogao. Znam kako funkcionira tvoj um, i to bi bilo relativno lako. Jedini razlog zašto to nisam uradio, bila je moja želja da se oženim tobom, a znao sam da još nisi spremna da prihvatiš pomisao na život uz muža.
– Ne znam jesam li i sad – rekla je zamišljeno.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:30 pm




Ustao je i pomogao joj da se uspravi i stane nasuprot njemu.
– E pa, možeš pokušati da stekneš malo prakse, tako što ćeš mi pripremiti doručak. Da smo u mojoj kući, ja bih primio tu dužnost na sebe, ali u svojoj kuhinji domaćica si ti.
– Nemam ništa protiv da ti danas spremim doručak, ali da se makar i teoretski obavežem da ću to raditi do kraja života? – Zavrtjela je glavom. – To baš nije po mom ukusu, Rain.
Pred sobom je vidjela ono isto lice rimskog imperatora, lice na kome prijetnja pobunom nije mogla izazvati nikakve promjene.
– Justine, to nisu stvari s kojima se možeš igrati, niti sam ja čovjek s kojim se možeš igrati. Vremena imamo dovoljno, a ti imaš dovoljno razloga da mi vjeruješ kad kažem da znam biti strpljiv. Molim te samo da odmah izbiješ sebi iz glave da naše odnose možemo definitivno srediti na neki drugi način osim brakom. Ne želim da u tvom životu zauzimam položaj koji je ispod ranga supruga.
– Neću da se odreknem glume! – rekla je agresivno.
– Verfluchte Kiste,14 zar sam to tražio od tebe?
Odrasti već jednom, Justine! Netko bi pomislio da te želim osuditi na doživotnu robiju uz štednjak i lonce! Nismo u situaciji da sastavljamo kraj s krajem, znaš. Možeš imati posluge koliko želiš, guvernante za djecu, sve što smatraš da je potrebno.
– Uh! – rekla je Justine, koja nikad nije ni pomišljala na djecu.
Zabacio je glavu i nasmijao se.
– Oh, Herzchen, ovo je pravo »jutro otrežnjenja«, kako to zovu! Znam da sam lud što se tako brzo vraćam u okrutnu stvarnost, ali zasad nije potrebno drugo nego da razmisliš o tim stvarima. Iako te mogu odmah upozoriti da, razmišljajući, vodiš računa o tome da te želim samo kao suprugu, drukčije nikako.
Obavila mu je ruke oko vrata i čvrsto se privila uz njega.
– Oh, Rain, zašto mi tako otežavaš stvari? – zacviljela je.

Sam u svojoj Lagondi, Dane se vozio uz talijansku čizmu, pokraj Perugie, Firenze, Bologne, Ferrare, Padove. Zaobišao je Veneciju i prenoćio u Trstu. Bio je to jedan od njegovih omiljenih gradova pa se zadržao na jadranskoj obali još dva dana, a onda je nastavio put kroz planine do Ljubljane i Zagreba, gdje je prenoćio. Vozeći kroz ravnicu, duž široke rijeke Save, između polja lana i šećerne repe, stigao je do Beograda i nastavio putem prema Nišu. Tu je prespavao i produžio kroz Makedoniju do Skoplja, u kojem su se još mogli vidjeti tragovi teškog potresa koji je prije dvije godine bio razorio taj grad, i Titovog Velesa, slikovitog grada već pomalo orijentalnog izgleda, zahvaljujući brojnim džamijama i minaretima.Putujući kroz Jugoslaviju, svuda je dobro i obilno jeo, jedva izlazeći na kraj s ogromnim porcijama mesa pred sobom.
Grčka granica, zatim Evzone i Solun. Talijanske novine bile su pune članaka o revolucionarnim vrenjima u Grčkoj, i dok je stajao kraj prozora hotelske sobe i promatrao kolone demonstranata kako s upaljenim bakljama marširaju kroz tamnu solunsku noć, bio je sretan što Justine nije pošla s njim.
– Pap-an-dre-u! Pap-an-dre-u! Pap-an-dre-u! – skandirala je svjetina, urlala i pjevala, kružeći ulicama s bakljama do ponoći.
Revolucionarna su vrenja, međutim, gradski fenomen, fenomen gustih koncentracija stanovništva i bijede. Posni tesalijski krajolik ostao je, međutim, nepromijenjen od vremena kad su Cezarove legije marširale pored spaljenih strnjišta u bitku s Pompejom kod Farsale. Pastiri su spavali u sjeni šatora od ovčjih koža, rode su na jednoj nozi stajale u gnijezdima na krovovima starih bijelih kućica, zemlja je bila ispucala od suše. Spržena prostranstva bez drveća i visoko plavo nebo podsjećali su ga na Australiju. Duboko je udisao suhi zrak, a pomisao na odlazak kući izmamila mu je osmijeh. Mama će sve shvatiti kad porazgovara s njom.
Ponad Larise izbio je na more, zaustavio kola i izišao. Homerovo more boje tamnog vina, prozračno plavo u blizini obale, s tamnoljubičastim mrljama dalje prema zakrivljenom horizontu. Na zelenom proplanku, duboko ispod njega, stajao je mali, okrugli hram sa stupovima izbijeljenim od sunca, a na brdu iznad njega uzdizala se mračna križarska tvrđava. »Zaista si lijepa, Grčko, ljepša si od Italije, ma koliko da volim Italiju. Ti si, ipak, kolijevka civilizacije.«
Željan da što prije stigne u Atenu, nastavio je vožnju, tjerajući crvena sportska kola najvećom brzinom uz serpentine do prijevoja Domokos, a zatim se spustio u Beotiju, očaran beskrajnim maslinicima, brdima boje rđe, planinama u daljini. Iako se žurio, zastao je da vidi čudno holivudski spomenik Leonidi i njegovim Spartancima kod Termopila. Na kamenu je pisalo: »Putniče, kad dođeš na Spartu, reci Spartancima da smo ovdje pali jer smo slušali njihove zakone.« Taj je tekst pokrenuo neke strune u njemu, kao da je već čuo te riječi u jednom drugom kontekstu. Stresao se i brzo se udaljio.
Zastao je kod Kamena Voure, obasjane zrakama rastaljenog sunca, da se okupa u bistroj vodi uskog tjesnaca između Beotije i otoka Eubeje. Odatle, iz Aulisa, isplovilo je bilo tisuću brodova na putu za Troju. Struja je bila snažna i nosila ga je prema otvorenom moru; nisu morali previše snažno veslati. Oduševljeno gukanje i coktanje u crno odjevene starice na kupalištu tako ga je zbunilo da je pobjegao od nje što je brže mogao. Ljudi mu više nisu u lice govorili o njegovoj ljepoti, tako da je uglavnom mogao zaboraviti na to. Zadržavši se samo toliko da kupi nekoliko velikih, kremom punjenih kolača, nastavio je vožnju duž obala Atike i konačno, kad je sunce već zalazilo, stigao u Atenu. Velika stijena s prekrasnom krunom stupova na vrhu bila je kao preljevena zlatom.
U Ateni je, međutim, vladala napeta i neugodna atmosfera, a neskriveno divljenje žena ga je ubijalo. Žene u Rimu bile su profinjenije, suptilnije. Na ulicama su se okupljale grupice ljudi, mjestimično su izbijale demonstracije, narod je bučno i odlučno podržavao Papandreua. Ne, Atena nije bila Atena, bilo je bolje otići na neko drugo mjesto. Ostavio je Lagondu u garaži i ukrcao se na brod za Kretu.
Tu je konačno, među maslinicima, poljima majčine dušice i planinskim lancima, našao traženi mir. Nakon duge vožnje autobusom ispunjenim prodornim mirisom češnjaka i pijukanjem pilića u košarama, pronašao je mali, bijelo obojeni hotel s kolonadom i tri stola pod suncobranima na kamenom popločanoj terasi. Grčke torbe živih boja visile su ispod stupova, preuređene u svjetiljke. Naokolo su rasle australske akacije i eukaliptusi, preneseni iz daleke južne zemlje i posađeni u zemlju previše suhu za evropsko drveće. Svuda je odzvanjalo bučno struganje zrikavaca. Vjetar je podizao oblake crvene prašine.
Noću je spavao u sobici sličnoj ćeliji, uz širom otvorene kapke na prozorima, u svitanje je služio tihu misu a preko dana je šetao. Nitko mu nije smetao, ni on nije smetao nikome, ali kud god je prolazio, tamne oči seljaka pratile su ga s iskrenim divljenjem, a njihova naborana lica razvlačila su se u osmijeh. Bilo je vruće, vladala je tišina, pospanost. Savršen mir. Dan je slijedio za danom kao zrna brojanica kroz žuljevite prste Krećana.
Molio se u sebi, prepuštajući se osjećaju koji je bio produženje onoga što ga je čitavog prožimalo, mislima kao zrna brojanica, danima kao zrna brojanica. »Gospodine, ja sam zaista tvoj. Zahvaljujem ti za sve čime si me blagoslovio. Za velikog kardinala, za njegovu pomoć, istinsko prijateljstvo, njegovu ustrajnu ljubav. Za Rim i mogućnost da budem kraj tvog srca, da klečim pred tobom u tvojoj bazilici, da osjetim stijenu tvoje crkve u sebi. Dao si mi više nego što zaslužujem, što mogu učiniti za tebe, kako mogu pokazati svoju zahvalnost? Nisam dovoljno patio. Otkako sam počeo da ti služim, moj je život samo duga, potpuna radost. Moram patiti, ti koji si patio znaš to. Samo se kroz patnju mogu uzdići iznad sebe, samo tako mogu bolje razumjeti tebe, Gospodine. Jer ovaj život je samo to, približavanje shvaćanju tvoje tajne. Zabodi svoje koplje u moje grudi, zabodi ga tako duboko da ga nikad ne mogu iščupati! Učini da patim... Zbog tebe ću se odreći svih ostalih, čak i majke, i sestre, i kardinala. Samo ti si moj bol, samo ti si moja radost. Ponizi me i ja ću slaviti tvoje voljeno ime. Uništi me, i bit ću sretan. Volim te, samo tebe...«
Došao je do male plaže gdje je volio plivati, žutog polumjeseca pijeska između izbočenih stijena, i stajao neko vrijeme gledajući preko Sredozemnog mora, prema dalekom, tamnom, horizontu ispod kojeg se prostirala Libija. Zatim je potrčao niz stepenice do pijeska, zbacio sandale, podigao ih i krenuo preko mekanih, sipkih nanosa prema mjestu gdje je obično ostavljao obuću, košulju i hlače. Dvojica mladih Engleza, crveni kao kuhani jastozi, ležali su u blizini i razgovarali, razvlačeći i naglašavajući riječi na način koji se obično naziva oksfordskim. Nešto dalje, dvije žene pospano su razgovarale na njemačkom. Dane je pogledao prema ženama i ležerno se svukao, svjestan da su prestale razgovarati i uspravile se da zaglade kosu i osmjehnu mu se.
– Kako je? – upitao je Engleze, koje je u sebi, kao i svi Australci, uvijek nazivao »Pomiji«. Bili su već kao neki inventar plaže, svakog dana na istom mjestu.
– Sjajno, stari. Pripazi na struju... prejaka je za nas. Negdje je sigurno oluja.
– Hvala – rekao je Dane, osmjehnuvši se, otrčao do nevino namreškanih valića i kao dobar plivač vješto se bacio u plitku vodu.
Bilo je upravo nevjerojatno kako mirna voda može biti varljiva. Struja je bila vrlo snažna, osjetio je kako ga vuče za noge u dubinu, ali bio je previše dobar i snažan plivač da bi ga to zabrinjavalo. Plivao je brzo, spuštene glave, uživajući u hladnoj vodi i osjećaju slobode. Kad je usporio tempo i pogledao prema obali, vidio je kako Njemice navlače kape za kupanje i smijući se trče prema vodi.
Načinivši trubu od dlanova, doviknuo im je na njemačkom da ne idu u dubinu, jer je struja vrlo jaka. Smijući se, dale su mu rukama znak da su ga razumjele. Ponovo je spustio glavu i zaplivao. U jednom trenutku učinilo mu se da je čuo krik, ali je plivao još malo dalje, do mjesta na kojem struja nije vukla tako snažno. Krici su se zaista čuli; kad se okrenuo, vidio je kako se žene bore sa strujom, lica izobličenih od straha, vrišteći; jedna je već tonula, podignutih ruku. Na obali, dvojica Engleza su skočila na noge i neodlučno krenula prema vodi.
Okrenuo se na trbuh i strelovito zaplivao, brzo se približavajući ženama. Uplašene ruke pružale su se prema njemu, hvatale ga, vukle ga u dubinu. Uspio je da uhvati jednu od žena oko pasa i smiri je naglim udarcem u bradu, a zatim je uhvatio drugu za naramenice kupaćeg kostima i okrenuo je na leđa snažnim pritiskom koljena. Kašljući, jer je progutao malo vode kad je zaronio, zaplivao je prema obali, vukući žene kao mrtav teret.
Englezi su stajali u vodi do ramena, bojeći se krenuti dalje, što im Dane nije ni najmanje zamjerio. Prsti na nogama su mu dodirnuli pijesak, odahnuo je. Već iscrpljen, učinio je posljednji nadljudski napor i gurnuo žene u plićak. One su već bile došle k sebi i počele ponovo vrištati, divlje mlatarajući rukama.
Teško dišući, Dane se osmjehnuo; učinio je svoje, sad ih mogu preuzeti Pomiji. Dok se odmarao, nastojeći povratiti dah, struja ga je ponovo povukla prema pučini; više nije mogao nogama dodirnuti dno ni kad se uspravio u vodi. Stigao je zaista u posljednji trenutak; Pomiji nisu imali ni snage ni znanja da ih spasu, i da nije bilo njega, žene bi se sigurno utopile. Da, javio se nato u njemu jedan glas, ali one su ušle u vodu zato da budu kraj tebe; dok ti nisi zaplivao, nije im bilo ni na kraj pameti da i same pokušaju. Zbog tebe su se našle u opasnosti, tvojom krivicom.
Odjednom, dok je tako mirno plutao, u grudima mu je eksplodirao strahovit bol; takav bi sigurno bio osjećaj da ga je pogodilo koplje, duga i užarena oštrica razdiruće patnje. Iz usta mu se oteo krik, podigao je ruke iznad glave, ukočen, zgrčenih mišića. Bol je, međutim, postajao sve žešći i prisilio ga da ponovo spusti ruke, stegne rukama prsa, podigavši koljena. »Srce! To je srčani napad! Umirem! Srce! Ne želim umrijeti! Još ne želim umrijeti, ne želim umrijeti prije nego što sam počeo raditi svoj posao, prije nego što mi se pružila prilika da se dokažem! Gospodine, pomozi mi! Ne želim umrijeti, ne želim umrijeti!«
Grč je popustio, tijelo se smirilo, i Dane se okrenuo na leđa, raširivši ruke, opuštene usprkos bolu. Pogledao je kroz mokre trepavice u prostranu kupolu neba. »To je ono, to je tvoje koplje za kojim sam u svom ponosu čeznuo prije manje od jednog sata. Daj mi priliku da patim, rekao sam, učini da patim. A sad, kad je to došlo, opirem se, pokazujem da nisam sposoban za savršenu ljubav. Najdraži Bože, to je tvoj bol! Moram ga prihvatiti, ne smijem mu se suprotstavljati, ne smijem se opirati tvojoj volji! Tvoja je ruka moćna i ovo je tvoj bol, bol kakav si ti osjećao na križu. Bože moj, Bože moj, ja pripadam tebi! Ako je to tvoja volja, neka bude tako. Prepuštam se da me kao dijete vodi tvoja beskrajna ruka. Previše si dobar prema meni. Što sam učinio da zaslužim takvu milost, da zaslužim takvu ljubav, tvoju i ljudi oko sebe? Zašto si mi dao toliko kad to nisam zaslužio? Bol, bol! Previše si dobar prema meni. Neka ne traje dugo, molio sam te, i nije trajalo dugo. Moje patnje bit će kratkotrajne, brzo će proći. Uskoro ću ugledati tvoje lice, ali sad, još u ovom životu, zahvaljujem ti. Bol! Najdraži moj Gospodine, previše si dobar prema meni! Volim te, volim te!«
Kroz smireno, ispruženo tijelo prošao je snažan drhtaj. Usne su mu se pokrenule, promrmljale ime Gospodnje, pokušale se osmjehnuti. Zatim su se zjenice raširile i zauvijek odstranile plavetnilo iz njegovih očiju. Konačno opet na obali, dvojica Engleza bacila su svoje uplakane terete na pijesak i okrenula se, tražeći pogledima Danea. Mirno, duboko, plavo more bilo je pusto, prazno. Niski valovi udarali su o obalu i povlačili se. Dane je nestao.
Netko se sjetio da je u blizini baza ratnog zrakoplovstva Sjedinjenih Država, i otrčao po pomoć. Pola sata nakon što je Dane nestao, uzletio je helikopter i, kao kakav ogroman, izbezumljen kukac, počeo pretraživati more u sve širim krugovima. Nitko nije očekivao da će nešto pronaći. Utopljenici su tonuli na dno i isplivali bi tek nakon nekoliko dana. Prošao je jedan sat, a onda su petnaestak milja od obale ugledali Danea kako mirno pliva na valovima, raširenih ruku, lica okrenutog prema nebu. Na trenutak im se učinilo da je živ i da ih pozdravlja, ali kad se helikopter spustio toliko nisko da je struja rotora počela stvarati zapjenjene krugove na vodi, shvatili su da je mrtav. Posada je preko radija prenijela podatke o mjestu gdje je pronašla nastradalog, i smjesta je isplovio motorni čamac koji se vratio tek nakon tri sata.
Vijest o nesreći brzo se pronijela po okolici. Krećani su voljeli da ga sreću dok je šetao, voljeli su stidljivo izmijeniti poneku riječ s njim. Bio im je drag iako ga nisu poznavali. Ubrzo su se okupili na obali, žene u crnini kao nezgrapne ptice, muškarci u staromodnim širokim hlačama, u bijelim košuljama s raskopčanim ovratnicima i zavrnutim rukavima. Stajali su u grupicama, šutke, iščekujući.
Kad je motorni čamac pristao, krupni narednik iskočio je na obalu i okrenuo se da prihvati na ruke tijelo umotano u pokrivač. Odnio ga je tako nekoliko metara dalje od vode i, uz pomoć drugog vojnika, pažljivo spustio na pijesak. Pokrivač se rastvorio i kroz gomilu okupljenih Krećana prostrujao je glasan, šuštav šapat. Okupili su se oko leša, prinoseći raspela ispucanim usnama. Žene su tiho naricale, nerazgovijetno, čulo se samo gotovo melodično, sumorno: – Ooooooooh! – bolno, ovozemaljsko, žensko...
Bilo je već oko pet poslije podne, požutjelo sunce spuštalo se prema zapadu iza nazubljenih stijena, ali je još bilo dovoljno visoko da osvijetli tamne ljude okupljene na obali i dugo, nepomično tijelo na pijesku, njegovu zlatnu kožu, sklopljene oči s trepavicama posutim injem osušene soli, jedva primjetan osmijeh na pomodrelim usnama. Stigla su nosila, i Krećani i američki vojnici zajedno su odnijeli Danea.
U Ateni je vladao kaos, demonstracije su prerasle u nerede, ali američki zrakoplovni pukovnik, s Daneovim plavim australskim pasošem u ruci, lako je uspostavio vezu sa svojom komandom preko specijalne radio-veze. U pasošu, kao obično, nije bilo nikakvih podataka o Daneu. U rubrici Profesija pisalo je samo »student«, a kao najbliži srodnik navedena je Justine, sa stanom u Londonu. Ne obazirući se na pravni smisao tog podatka, Dane je upisao njeno ime zato što je London bio mnogo bliže Rimu od Droghede. Mali crni kovčeg u kojem je nosio svoj svećenički pribor nitko nije otvorio; pohranjen je zajedno s ostalim stvarima dok ne stignu upute kamo ih treba poslati.

Kad je u devet ujutro zazvonio telefon, Justine se okrenula na drugu stranu, otvorila zamagljene oči i ostala ležati, psujući prokletu spravu i zaklinjući se da će je isključiti. Ako ostali misle da je jedino ispravno započinjati poslove u devet sati, zašto pretpostavljaju da to vrijedi i za nju?
Ali telefon je zvonio, zvonio i zvonio. Možda je i Rain. Ta misao prevagnula je u korist svijesti i Justine je ustala i oteturala u dnevnu sobu. Njemački parlament bio je sazvan na izvanredno zasjedanje, tako da već tjedan dana nije vidjela Raina i nije bilo mnogo nade da će ga uskoro vidjeti. Možda je kriza prošla, pa je zove da joj javi kako kreće u London?
– Halo?
– Gospođica Justine O’Neill?
– Da, na telefonu.
– Ovdje Australski dom, u Aldwychu, znate. – Čovjek koji ju je nazvao govorio je s engleskim naglaskom. Rekao je, doduše, svoje ime, ali ga nije čula jer se još pokušavala pomiriti s činjenicom da to nije Rain.
– Dobro, Australski dom. – Zijevnula je, stojeći na jednoj nozi i češući se drugom po listu.
– Je li gospodin Dane O’Neill vaš brat?
Justine je širom otvorila oči.
– Da, jest.
– Je li trenutno u Grčkoj, gospođice O’Neill?
Stajala je ukočena, s objema nogama na sagu.
– Da, jest. – Nije joj uopće palo na pamet da ispravi svog sugovornika, da mu kaže da je njen brat otac, a ne gospodin O’Neill.
– Gospođice O’Neill, moram vam reći da mi je vrlo žao, ali imam tešku dužnost da vam saopćim jednu lošu vijest.
– Lošu vijest? Lošu vijest? O čemu se radi? Kakvu vijest? Što se dogodilo?
– Žao mi je što vam moram javiti da se vaš brat, gospodin Dane O’Neill, jučer utopio na Kreti. Koliko znam, to se dogodilo dok je obavljao junačko djelo, dok je spasavao neke ljude na moru. Vama je, međutim, sigurno poznato da je u Grčkoj došlo do prevrata i da su informacije koje imamo nepotpune i možda nepouzdane.
Telefon je stajao na stoliću uza zid, i Justine je bila sretna što joj zid pruža čvrst oslonac. Koljena su joj klecala i počela je polako kliziti sve niže, dok se konačno nije sklupčala na podu. Glasovi koji su joj izbijali iz grla bili su nešto između smijeha i plača, nešto kao nedovoljno prigušeni jecaji. Dane se utopio. Hah! Dane mrtav. Hah! Kreta, Dane, utopio se. Hah! Mrtav, mrtav.
– Gospođice O’Neill? Čujete li me, gospođice O’Neill? – navaljivao je glas iz slušalice.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:30 pm




Mrtav. Utopio se. Moj brat!
– Gospođice O’Neill, javite se!
– Da, da, da, da, da! Oh, bože, čujem vas!
– Vi ste, koliko znam, njegov najbliži srodnik, pa su nam potrebne vaše instrukcije što da uradimo s lešom. Gospođice O’Neill, čujete li me?
– Čujem, čujem!
– Što da radimo s lešom, gospođice O’Neill?
Lešom! On je sad leš, a oni nemaju ni toliko obzira da kažu s tijelom, ili s njegovim tijelom, moraju baš reći lešom! Dane, moj Dane! Sad je leš. – Najbliži srodnik? – čula je svoj glas, tanak i slab, ispresijecan onim strašnim jecajima. – Ja nisam pravno najbliži srodnik. To je moja majka, mislim.
Nastala je stanka.
– To je onda teža stvar, gospođice O’Neill. Ako niste njegov najbliži srodnik, samo smo izgubili dragocjeno vrijeme. – Uljudnu sućut zamijenilo je nestrpljenje. – Vama, izgleda, nije jasno da je u Grčkoj prevrat, a da se nesreća dogodila na Kreti, s kojom je još teže uspostaviti vezu. Kako da vam objasnim? Vezu s Atenom gotovo je nemoguće dobiti, a od nas se zahtijeva da smjesta dostavimo želje i instrukcije najbližeg srodnika radi postupka s lešom. Je li tu vaša majka? Mogu li govoriti s njom, molim vas?
– Moja majka nije ovdje. Ona živi u Australiji.
– U Australiji? Bože, sve gore i gore! Sad ćemo morati poslati telegram u Australiju, a to je novi gubitak vremena. A ako vi niste najbliži srodnik, gospođice O’Neill, zašto je vaš brat tako napisao u pasošu?
– Ne znam – rekla je, tek naknadno primijetivši da se nasmijala.
– Dajte mi adresu vaše majke u Australiji, smjesta ćemo joj poslati telegram. Moramo znati što da radimo s lešom! Dok telegram ode i stigne odgovor, izgubit ćemo bar dvanaest sati, valjda vam je to jasno. A bit će problema i bez ovih dodatnih komplikacija.
– Telefonirajte joj, ne gubite vrijeme na telegrame.
– Naš nam budžet ne omogućava da vodimo međunarodne telefonske razgovore, gospođice O’Neill – odgovorio joj je kruti glas. – A sad, molim vas da mi izdiktirate ime i adresu vaše majke.
– Gospođa Meggie O’Neill – recitirala je Justine. – Drogheda, Gillanbone, Novi Južni Wales, Australija. – Nepoznata imena morala je diktirati slovo po slovo.
– Još jednom, gospođice O’Neill, moja najiskrenija sućut.
Veza se prekinula i iz slušalice se čuo samo beskrajni signal centrale. Justine je sjela na pod i pustila da joj slušalica padne u krilo. To je neka greška, ubrzo će se sve razjasniti. Dane se utopio, on, šampion u plivanju? Ne, to ne može biti istina. Ipak je istina, ti to znaš, nisi pošla s njim da ga čuvaš, i on se utopio. Štitila si ga još kad je bio beba, i trebalo je da budeš uz njega. Da se utopiš zajedno s njim ako ga ne bi mogla spasiti. A jedini razlog zašto nisi pošla s njim bio je to što si se željela vratiti u London da bi vodila ljubav s Rainom.
Bilo je strahovito teško razmišljati. Sve je bilo strahovito teško. Ništa nije funkcioniralo, čak ni noge. Nije mogla ustati, više nikad neće moći ustati. U njenom mozgu nije bilo mjesta ni za što drugo osim za Danea, i njene misli vrtjele su se samo oko njega, u sve užim krugovima. Konačno je pomislila i na majku, na ljude na Droghedi. Oh, bože! Vijest će stići do nje, do njih. Mama nije imala ni tu sreću da posljednji put vidi njegovo lice u Rimu. Poslat će telegram policiji u Gillyju, vjerojatno, i stari narednik Ern sjest će u kola i odvesti se čak na Droghedu da saopći majci da joj je jedini sin mrtav. To nije čovjek za takav posao, to ne može učiniti stranac. Gospođo O’Neill, moje najdublje, moje najiskrenije saučešće, vaš je sin mrtav. Službene, uljudne, prazne riječi... Ne! Ne mogu dopustiti da joj to učine, ne mogu, ona je i moja majka! Ona to ne smije saznati na taj način, onako kako sam to saznala ja!
Uzela je telefonski aparat sa stola i spustila ga u krilo, podigla slušalicu i okrenula broj međugradske centrale.
– Međugradska? Molim vas međunarodnu. Halo? Molim vas, dajte mi hitno vezu s Australijom, Gillanbone, jedan-dva-jedan-dva. I molim vas, požurite, molim vas!

Javila se Meggie. Bilo je već kasno, Fee je bila otišla u krevet. Tih dana nekako nije bila raspoložena da rano ide na počinak, više je voljela sjediti i slušati zrikavce i žabe, drijemati nad knjigom, prekapati po uspomenama.
– Halo?
– Zove vas London, gospođo O’Neill – rekla je Hazel iz Gillyja.
– Zdravo, Justine – rekla je Meggie, nimalo uznemirena. Jussy se povremeno javljala da čuje je li sve u redu.
– Mama? Jesi li to ti, mama?
– Ja sam, mama – rekla je Meggie blago, osjetivši da je Justine uzbuđena.
– Oh, mama! Oh, mama! – Čulo se nešto kao uzdah, ili jecaj. – Mama, Dane je mrtav. Dane je mrtav!
Pred njom se otvorila provalija. Provalija duboka, duboka, duboka, bez dna. Osjetila je kako pada u tu provaliju, kako se ona zatvara iznad nje, i znala je da više nikad, dok je živa, neće izići iz nje. Što bogovi još mogu učiniti? Nije znala kad je postavila to pitanje. Kako ga je mogla postaviti, kako je mogla ne znati? Bogove ne treba dovoditi u kušnju, jer oni samo to čekaju. Mislila je da time što neće otići da ga vidi u najljepšem trenutku njegova života, što taj trenutak neće podijeliti s njim, konačno isplaćuje svoj dug. Dane će biti oslobođen tog duga, oslobodit će se nje. Ona će isplatiti dug što neće vidjeti njegovo lice, najdraže od svih lica. Provalija se zatvorila, i osjetila je kako se guši. Stajala je sa slušalicom u ruci, svjesna da je prekasno.
– Justine, najdraža, smiri se – rekla je Meggie čvrsto; glas joj nije ni na trenutak zadrhtao. – Smiri se i reci mi sve. Jesi li sigurna?
– Nazvali su me iz Australskog doma... mislili su da sam mu ja najbliži srodnik. Javio se neki strašan čovjek koji je htio samo znati što treba da urade s lešom. Cijelo je vrijeme nazivao Danea lešom. Kao da to nije njegovo tijelo, kao da sad svatko ima pravo...
– Meggie je čula kako jecaj prekida glas Justine. – Bože! Mislim da je tom čovjeku bilo zaista teško što mora to obaviti, ali... Oh, mama, Dane je mrtav!
– Kako, Justine? Gdje je umro? U Rimu? Zašto me Ralph nije nazvao?
– Ne, nije umro u Rimu. Kardinal vjerojatno još i ne zna za to. Umro je na Kreti. Onaj mi je čovjek rekao da se utopio spasavajući druge. Bio je tamo na odmoru, mama, zvao me je da pođem s njim, a ja nisam htjela, htjela sam da igram Desdemonu, htjela sam da budem s Rainom. Da sam bar bila s njim! Da sam bila s njim, to se možda ne bi dogodilo. Oh, bože, što da radim?
– Prestani, Justine – rekla je Meggie strogo. – Ne smiješ o svemu tome misliti na taj način, čuješ li me? Dane bi se ljutio da te čuje, znaš i sama. Takve se stvari događaju, ne znamo zašto. Sada je najvažnije da si ti dobro, da vas nisam izgubila oboje. Ti si sad sve što mi je ostalo. Oh, Jussy, Jussy, sve je to tako daleko! Svijet je velik, prevelik. Vrati se na Droghedu, teško mi je kad pomislim kako si sama u dalekom svijetu!
– Neću, moram raditi. Rad je sad za mene jedina utjeha. Kad ne bih radila, poludjela bih! Nisu mi potrebni ljudi, ne želim da me bilo tko tješi. Oh, mama! – Ponovo je gorko zajecala. – Kako ćemo živjeti bez njega?
Kako, zaista? Zar će to biti život? Božji si, Bogu ćeš se vratiti. Zemlja zemlji. Život je za one koji su ga promašili. Pohlepni Bog skuplja one koji su dobri, a svijet ostavlja drugima, da ga upropaste.
– Nitko od nas ne zna koliko će živjeti – rekla je Meggie. – Hvala ti, Jussy, što si me nazvala, što si mi sama rekla.
– Nisam mogla podnijeti pomisao da ti neki stranac to saopći, mama. Neki stranac, kao meni. Što ćeš uraditi? Što uopće možeš uraditi?
Prikupivši svu snagu, Meggie je pokušala očajnoj djevojci u Londonu uputiti riječi koje će zadržati toplinu, usprkos daljini koja ih razdvaja. Njen je sin mrtav, njena je kći živa. Mora ostati neozlijeđena, ako je to uopće moguće. Od svih ljudi Justine je, čini se, voljela samo Danea. Nikog drugog, čak ni sebe.
– Justine, draga, nemoj plakati! Pokušaj da ne tuguješ previše. On to ne bi želio, reci, zar bi? Vrati se kući, zaboravi na sve. I Danea ćemo prenijeti na Droghedu. Zakon je ponovo na mojoj strani, više ne pripada Crkvi i ona me ne može spriječiti u tome. Smjesta ću nazvati Australski dom i ambasadu u Ateni, ako budem mogla dobiti vezu. Moramo ga vratiti kući! Ne mogu ni zamisliti da ga ostavimo da leži negdje daleko od Droghede. Njegovo je mjesto ovdje, moramo ga vratiti kući. Dođi i ti, Justine!
Justine je sjedila sklupčana, vrteći glavom kao da je majka može vidjeti. Da se vrati kući? Nikad se više neće vratiti kući. Da je pošla s Daneom, sad ne bi bio mrtav. Da se vrati kući i svakog dana gleda lice svoje majke, do kraja života? Ne, to ne može ni zamisliti.
– Ne mogu, mama – rekla je, dok su joj suze tekle niz lice, vrele kao rastaljen metal. Tko je ono rekao da ljudi, kad su najdublje dirnuti, ne plaču? Taj nije imao pojma što je to bol. – Ostat ću ovdje i radit ću. Doći ću kući s Daneom, ali onda ću se vratiti. Ne mogu živjeti na Droghedi.
Tri dana proveli su u iščekivanju, u sasvim besmislenom vakuumu, Justine u Londonu, Meggie i ostala obitelj na Droghedi, nastojeći da šutnju službenih organa nekako pretoče u nadu. Oh, kad nakon toliko vremena nema vijesti, još će se pokazati da je sve to neka pogreška, jer da je istina, sigurno bi već nešto saznali! Dane će se pojaviti na vratima Justinina stana, nasmijan, i reći joj da je sve to bio glup nesporazum. U Grčkoj je prevrat, a u takvoj situaciji uvijek dolazi do svakojakih pogrešaka. Dane će se pojaviti na vratima i prezirno će se nasmijati kad čuje da su ga proglasili mrtvim, stajat će tu, visok, snažan i živ, i smijat će se. Nada je počela klijati, i jačala je sa svakom minutom iščekivanja. Izdajnička, strašna nada. Nije mrtav, nije! Nije se mogao utopiti, Dane koji je bio tako dobar plivač da se nije morao bojati ni najnemirnijeg mora. Tako su čekali, ne prihvaćajući ono što se dogodilo, u nadi da će se vijest pokazati lažnom. Nema nikakvog smisla obavještavati ljude, i Rim.
Četvrtog jutra Justine je primila poruku. Kao da je u međuvremenu ostarjela, podigla je slušalicu i zatražila vezu s Australijom.
– Mama?
– Justine?
– Oh, mama, već su ga sahranili! Više ga ne možemo vratiti kući! Što sad da radimo? Sve što su mi mogli reći jest da je Kreta velik otok, da nisu znali ime sela i da je, kad je telegram stigao, Dane već bio sahranjen, tamo negdje. Leži negdje tamo u grobu bez ikakvog natpisa! Vizu za Grčku ne mogu dobiti, nitko ne želi da nam pomogne, tamo je opći kaos! Što da radimo, mama?
– Naći ćemo se u Rimu, Justine – rekla je Meggie.
Svi osim Anne Mueller bili su kraj telefona, još uvijek šokirani viješću. Muškarci su, činilo se, za tri dana ostarjeli dvadeset godina, a Fee, zgurena, slična ptici, blijeda i mrzovoljna, vukla se po kući, neprestano ponavljajući:
– Zašto nije uzeo mene? Zašto je morao uzeti njega? Ja sam već stara, tako stara! Ja ne bih imala ništa protiv da umrem, zašto je morao umrijeti on? Zašto nije uzeo mene? Ja sam stara! – Anne je doživjela slom živaca, a gospođa Smith, Minnie i Cat plakale su dan i noć.
Meggie je spustila slušalicu i šutke ih pogledala. To je bila Drogheda, sve što je ostalo od nje. Šačica starica, praznih, slomljenih.
– Daneu se izgubio trag – rekla je. – Nitko ga ne može pronaći, sahranjen je negdje na Kreti. A Kreta je tako daleko! Zar može mirno počivati negdje tako daleko od Droghede? Idem u Rim, Ralphu de Bricassartu. Ako nam netko može pomoći, on može.

U sobu kardinala de Bricassarta ušao je njegov tajnik.
– Vaša eminencijo, oprostite što vas uznemiravam, ali tu je jedna dama koja želi razgovarati s vama. Objasnio sam joj da je kongres u toku, da ste zauzeti i da ne možete primiti nikoga, ali ona kaže da će sjediti u hodniku dok ne nađete vremena za nju.
– Znate li kakva je nevolja dovodi, oče?
– Neka velika nevolja, vaša eminencijo, to se može lako vidjeti. Rekla je da vam kažem njeno ime. Zove se Meggie O’Neill. – Izgovorio je ime na način svojstven strancima, tako da je zazvučalo kao Megii Onil.
Kardinal Ralph skočio je na noge, a lice mu je trenutno ostalo bez boje, bijelo kao njegova kosa.
– Vaša eminencijo! Da vam nije zlo?
– Nije, oče, sve je u redu, hvala vam. Otkažite sve sastanke dok vam ne dam nove instrukcije, i smjesta uvedite gospođu O’Neill. Neka nas nitko ne uznemirava, javite mi samo ako me pozove Sveti Otac.
Svećenik se pokloni i iziđe. O’Neill. Naravno! Tako se zvao mladi Dane, trebalo je odmah da se sjeti. U kardinalovoj palači svi su ga, međutim, zvali samo Dane. Ah, načinio je ozbiljnu grešku što ju je pustio da čeka. Ako je Dane bio najdraži nećak njegove eminencije, onda je gospođa O’Neill sigurno njegova voljena sestra.
Kad je Meggie ušla u sobu, kardinal Ralph ju je jedva prepoznao. Prošlo je trinaest godina otkad ju je posljednji put vidio; sad joj je bilo pedeset tri godine, a njemu sedamdeset jedna. Nije više star samo on, stari su oboje. Njeno lice nije se toliko izmijenilo koliko ustalilo, ali na način drukčiji od onoga što ga je u sebi u mislima dočaravao. Blagost je zamijenila britka oštrina, mekoću crta zamijenio je čelik. Izgledala je više kao energična, postarija mučenica, nego kao zamišljena svetica iz njegovih snova. Njena ljepota bila je začudna, kao i uvijek, oči su joj bile bistre, srebrnasto sive, ali i one su bile nekako tvrđe, a kosa joj je izgubila jarku boju i postala žućkasta, slična Daneovoj, samo bez sjaja. Najviše ga je zbunjivalo što nije htjela gledati u njega dovoljno dugo da zadovolji svoju živu, prijateljsku znatiželju.
Nesposoban da sasvim prirodno pozdravi takvu Meggie, kruto je pokazao rukom naslonjač.
– Sjedi, molim te.
– Hvala – rekla je, podjednako ukočeno.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:31 pm





Tek kad je sjela i kad mu se pružila prilika da je cijelu promotri, primijetio je kako su joj noge i članci natečeni.
– Meggie! Pa nisi, zaboga, putovala bez odmora čak iz Australije! Što se dogodilo?
– Da, putovala sam bez odmora – rekla je. – Dvadeset devet sati provela sam u avionima od Gillyja do Rima, ne radeći ništa, samo promatrajući oblake i razmišljajući. – Glas joj je bio oštar, leden.
– Što se dogodilo? – ponovio je nestrpljivo, zabrinut i uplašen.
Podigla je pogled i dugo ga gledala ravno u oči.
U tom pogledu bilo je nečeg užasnog, nečeg tako mračnog i ledenog da mu se učinilo kako mu kožu na zatiljku probada tisuću iglica. Mehanički je podigao ruku da ih se oslobodi.
– Dane je mrtav – rekla je Meggie.
Ruka mu je klonula, pala kao ruka lutke od krpa u purpurno krilo.
– Mrtav? – ponovio je polako, utonuvši dublje u naslonjač. – Dane mrtav?
– Da. Utopio se prije šest dana na Kreti, spasavajući iz mora neke žene.
Nagnuo se naprijed i pokrio lice rukama.
– Mrtav? – promrmljao je nerazgovijetno. – Dane mrtav? Moj divni dječak! Ne može biti mrtav! Dane... bio je savršen svećenik... sve ono što ja nisam mogao biti. Imao je sve što je meni nedostajalo. – Glas ga je izdao. – Oduvijek je to nosio u sebi... svi smo to osjećali... svi mi koji nismo savršeni svećenici. Mrtav? Oh, Gospode!
– Ostavi se sad svog Gospoda, Ralphe – rekla je strana žena koja je sjedila nasuprot njemu u naslonjaču. – Sad imaš važnijeg posla. Došla sam da tražim pomoć od tebe... a ne da promatram tvoj bol. Imala sam u avionu dovoljno vremena da smislim kako ću ti to reći, zureći satima kroz prozor u oblake, neprestano svjesna da je Dane mrtav. Nakon toga, tvoj me bol ne može potresti.
Ipak, kad je spustio ruke i podigao glavu, njeno ledeno srce poskočilo je, zgrčilo se, snažno zakucalo. Bilo je to Daneovo lice na kome je bio ispisan bol kakav Dane nikad neće osjetiti. Oh, hvala Bogu! Hvala Bogu što je mrtav, što nikad neće proći kroz ono kroz što je prošao ovaj čovjek, kroz što sam prošla ja. Bolje da je mrtav nego da ovako pati!
– Na koji ti način mogu pomoći, Meggie? – upitao je mirno, potiskujući vlastite osjećaje i navlačeći ruho njenog duhovnog savjetnika.
– U Grčkoj vlada kaos. Sahranili su Danea negdje na Kreti, ne mogu otkriti gdje, kada i zašto. Mogu samo pretpostaviti da su zbog nereda moje instrukcije da se Daneovi posmrtni ostaci prevezu avionom u Australiju stigle prekasno, a na Kreti je vruće kao u Australiji. Kako nitko nije došao po njegovo tijelo, vjerojatno su pomislili da nema nikoga i sahranili ga.
– Nagnula se naprijed, ukočeno. – Želim da mi vrate mog dječaka, Ralphe. Želim da ga nađem i prevezem kući, da spava tamo gdje mu je mjesto, na Droghedi. Obećala sam Jimsu da ću ga zadržati na Droghedi, i tako će biti, makar morala na rukama i koljenima pretražiti sva groblja na Kreti. Ne želim da bude sahranjen na nekom ekskluzivnom groblju za svećenike u Rimu, Ralphe, i borit ću se za to dok sam živa. Želim da se vrati kući.
– Nitko te u tome neće ometati, Meggie – rekao je blago. – Crkva traži samo da bude sahranjen na posvećenom zemljištu, kao katolik. I ja sam tražio da me sahrane na Droghedi.
– Ja ne mogu savladati svu tu birokraciju – nastavila je, kao da nije rekao ništa. – Ne govorim grčki, nemam veza, nisam utjecajna. Zato sam došla k tebi, da se poslužim tvojima. Vrati mi sina, Ralphe!
– Ne brini, Meggie, vratit ćemo ga, iako možda ne tako brzo. Režim u Grčkoj nije naklonjen katolicima, ali ja tamo imam prijatelja, pa ćemo obaviti sve što je potrebno. Dopusti da odmah pokrenem kotače, ne brini! On je svećenik svete Katoličke crkve, i vratit ćemo ga kući.
Posegnuo je rukom za zvoncem, ali hladni, prkosni pogled Meggie učinio je da mu ruka zastane na pola puta.
– Nisi me shvatio, Ralphe. Ja ne želim da pokrećeš kotače. Želim da mi vratiš sina... ne za tjedan ili za mjesec dana, nego odmah! Govoriš grčki, možeš dobiti vize za sebe i mene, imaš veze. Želim da odmah otputuješ sa mnom u Grčku, i da mi pomogneš da vratim Danea kući.
Iz njegovih očiju mogla je pročitati mnogo toga – nježnost, sućut, šok, bol. Bile su to, međutim, ujedno i oči svećenika, smirene, logične, razumne.
– Meggie, volim tvog sina kao da je moj, ali trenutno ne mogu otići iz Rima. Ja nisam slobodan čovjek... ti bi to trebala najbolje znati. Ma koliko osjećao za tebe, ma što u ovom trenutku osjećao sam, ne mogu otići iz Rima dok traje ovaj toliko značajni kongres. Ja sam prvi pomoćnik Svetog Oca.
Trgla se, ošamućena i bijesna, a onda je zavrtjela glavom čudno se osmjehujući, kao da promatra groteskne pokrete nekog neživog objekta na koji ne može utjecati. Zatim se stresla, skvasila usne; činilo se da je donijela neku odluku, jer se naglo uspravila i ukrutila.
– Je li istina da voliš mog sina kao da je tvoj, Ralphe? – upitala je. – Reci, što bi učinio za rođena sina? Bi li onda tako sjedio i rekao njegovoj majci: »Ne, žao mi je, ne mogu za to odvojiti vremena!« Bi li mogao to reći majci svog sina?
Bile su to Daneove oči, ali i nisu bile Daneove oči. Gledao ju je zbunjen, žalostan, bespomoćan.
– Nemam sina – rekao je – ali od mnogih, mnogih stvari koje sam naučio od tvog sina najvažnije je to da, ma koliko teško bilo, moram prvenstveno voditi računa o svojim obavezama prema Svemogućem.
– Dane je bio i tvoj sin – rekla je Meggie.
Zurio je u nju, ne shvaćajući.
– Što si rekla?
– Rekla sam da je Dane bio i tvoj sin. Kad sam otišla s Matlocka, bila sam u drugom stanju. Dane je tvoj sin, a ne sin Lukea O’Neilla.
– To... nije... istina!
– Nisam željela da to saznaš, čak ni kad sam došla ovamo – rekla je. – Zar bih ti mogla lagati?
– Da vratiš Danea? Mogla bi! – rekao je tiho.
Ustala je, stala iznad njegova naslonjača presvučena crvenim brokatom, sagnula se, uzela njegovu mršavu, kao pergamentom presvučenu ruku i poljubila prsten. Od njenog daha rubin se prevukao mliječnom izmaglicom.
– Kunem se svim onim što smatraš svetim, Ralphe, da je Dane bio tvoj sin. On nije, i nije mogao biti, Lukeovo dijete. Kunem se njegovom smrću da govorim istinu!
Čuo se jauk, kao jauk duše koja prolazi kroz vrata pakla. Ralph de Bricassart bacio se naprijed iz naslonjača i zaplakao, sklupčan na purpurnom sagu, okružen purpurnim plaštem kao lokvom svježe krvi, krijući rukama lice, prstiju zavučenih u kosu.
– Plači, plači! – rekla je Meggie. – Plači, sad kad znaš! Pravo je da bar jedan od roditelja prolije koju suzu za njim. Plači, Ralphe! Dvadeset šest godina imao si sina a nisi to znao, nisi bio kadar to primijetiti. Nisi primijetio da je tvoja slika od glave do pete! Kad ga je tek rođenog moja majka uzela u ruke, smjesta je znala čiji je, a ti to nisi vidio. Nisi vidio da ima tvoje ruke, tvoje noge, tvoje lice, tvoje oči, tvoje tijelo! Osim boje kose, koja je bila samo njegova, sve ostalo na njemu bilo je tvoje! Je li ti sad jasno? Kad sam ga poslala tebi, napisala sam ti u pismu da vraćam ono što sam ukrala. Sjećaš li se? Samo, oboje smo ukrali, Ralphe. Ukrali smo ono što si zavjetom namijenio Bogu, i moramo oboje platiti.
Sjela je u naslonjač, nepokolebljiva i nemilosrdna, i promatrala lik u crvenom kako se u mukama grči na podu.
– Voljela sam te, Ralphe, ali nikad nisi bio moj. Sve što sam dobila od tebe morala sam ukrasti. Dane je bio moj, bio je sve što sam uspjela izvući za sebe. Zaklela sam se da ti nikad neću pružiti mogućnost da mi ga uzmeš. A onda je on sam dao sebe tebi, po svojoj vlastitoj volji. Za njega si bio primjer savršenog svećenika. Kako sam se slatko tome smijala! Nikad ti, međutim, ne bih dala u ruke takvo oružje kao što je spoznaja da je tvoj sin. Osim radi ovog sada. Osim radi ovog sada! Da je u pitanju bilo šta drugo, ne bih ti rekla. Iako mislim da to sad više i nije važno. On nam više i tako ne pripada. Sad pripada Bogu.

Kardinal de Bricassart unajmio je u Ateni privatni avion, kojim su on, Megggie i Justine prevezli Daneove ostatke kući na Droghedu. Živi su sjedili šuteći, mrtvi je ležao u lijesu na nosilima ne tražeći više ništa od ovog svijeta.
»Moram održati još tu misu, taj rekvijem za svog sina. Za kost moje kosti, za mog sina. Da, Meggie, vjerujem ti. Kad sam došao k sebi, povjerovao bih ti i bez one strašne zakletve. Vittorio je to znao istog trenutka kad je ugledao mladića, a i ja sam, sigurno, u srcu osjećao da mi je sin. Smijao se iza ruža kao ti... ali pogledale su me moje oči, moje oči kakve su bile dok sam još bio nevinašce. Fee je znala. Anne Mueller je znala. Ali mi muškarci nismo. Nismo bili dostojni da nam se kaže. Tako mislite vi žene, krijete svoje tajne i okrećete nam leđa zbog uvrede koju vam je Bog nanio ne stvorivši vas prema svom liku. Vittorio je znao, ali ono žensko u njemu spriječilo ga je da govori. Majstorska osveta.«
Govori sad, Ralphe de Bricassart, otvori usta, načini rukama pokret blagoslova, počni izgovarati latinski tekst za pokoj duše umrlog. Koji je bio tvoj sin. Koga si volio više nego što si volio njegovu majku. Da, više! Jer on je bio tvoja slika i prilika, samo u savršenijoj formi.
– In Nomine Patris, et Filii, et Spiritus Sancti...
Kapela je prepuna; došli su svi koji su mogli doći.
Tu su Kingovi, O’Rourkeovi, Daviesovi, Pughovi, MacQueenovi, Gordonovi, Carmichaelovi, Hopetonovi. I Clearyjevi, ljudi s Droghede. Srušene nade, ugašena svjetlost. Sasvim naprijed, u olovom obloženom lijesu, prekrivenom ružama, otac Dane O’Neill. Zašto uvijek, kad dođe na Droghedu, mora gledati te ruže? Bio je listopad, proljeće je bilo u punom jeku. Sasvim je logično da su ruže već procvjetale. Bilo je njihovo vrijeme.
– Sanctus... Sanctus... Sanctus...
»Misli na to da je najsvetiji od svetih iznad tebe. Dane moj, divni moj sine. Bolje je ovako. Ja ne bih želio da postaneš ovo što ja već jesam. Zašto ti ovo govorim, ne znam. Tebi to nije potrebno, tebi to nikad nije bilo potrebno. Ti si instinktivno znao ono do čega sam ja dolazio s mnogo muke i truda. Nisi ti nesretan, nesretni smo mi ovdje, mi koji smo ostali. Sažali se na nas, i kad dođe naše vrijeme, pomozi nam.«
– I te, Missa est... Requiescant in pace...
Preko travnjaka, pored bijelih eukaliptusa, ruža, akacija, do groblja. »Spavaj, Dane, jer samo dobri umiru mladi. Zašto tugujemo? Sretan si što si tako brzo pobjegao iz ovog mučnog života. Možda je, u stvari, ovo pakao, dugotrajno robovanje na zemlji? Možda patimo u paklu dok smo živi...
Prošao je dan, žalobnici su se razišli, stanovnici Droghede vukli su se po kući izbjegavajući jedan drugog. Kardinal Ralph je prerano pogledao u Meggie i više nije imao hrabrosti da je pogleda. Justine je otišla s Jean i Воуоm Kingom da uhvati popodnevni avion za Sydney i noćni avion za London. Kardinalu Ralphu se činilo da za čitavo vrijeme nije čuo njen promukli, čarobni glas, niti vidio njene čudne blijede oči. Od trenutka kad je dočekala Meggie i njega na aerodromu u Ateni, pa do odlaska s Jean i Воуоm Kingom, bila je kao neki duh, prisutna ali potpuno neprimjetna. Zašto nije pozvala Rainera Hartheima, zamolila ga da bude uz nju? Sigurno zna koliko je on voli, koliko želi da se u ovakvim trenucima nađe kraj nje. Ta misao, međutim, nikad nije bila dovoljno dugo prisutna u njegovoj umornoj glavi da bi sam pozvao Rainera, iako mu se često vraćala još prije nego što je krenuo iz Rima. Čudni su ti ljudi s Droghede. Ne žele druga u tuzi, više vole biti sami sa svojim bolom.
Uz kardinala Ralpha, poslije nepojedene večere, ostale su u salonu samo Fee i Meggie. Nitko nije govorio; u tišini, kucanje brončanog sata na mramornom kaminu odzvanjalo je kao grmljavina, a naslikane oči Mary Carson zurile su izazivački u baku Fee Cleary na suprotnoj strani sobe. Fee i Meggie sjedile su jedna uz drugu na bjeličastoj sofi tako da su im se ramena dodirivala. Kardinal Ralph bio je siguran da ih u starim danima nije nikad vidio da tako sjede. Šutjele su, ne gledajući ni jedna u drugu ni u njega.
Pokušavao je odgonetnuti u čemu je pogriješio. Najgore je bilo to što je načinio i previše grešaka. Kriva je bila njegova oholost, njegova ambicioznost, stanovita bezosjećajnost. A između svega toga cvjetala je ljubav prema Meggie. Ljubav čiju krunu i najveći dar nije prepoznao. Samo, zar bi što bilo drukčije da je znao da je Dane njegov sin? Je li uopće bilo moguće voljeti tog dječaka više nego što ga je volio? Bi li krenuo drugom stazom da je znao da ima sina? Da! klicalo mu je srce. Ne, prezirno je odgovarao um.
Ogorčeno se okomio na samog sebe. »Budalo! Trebalo je da znaš da se Meggie nije mogla vratiti Lukeu. Trebalo je odmah da shvatiš čije je dijete Dane. Bila je tako ponosna na njega! Sve što je mogla dobiti od tebe, rekla ti je u Rimu. Da, Meggie... u njemu si dobila što si željela. Bože, Ralphe, kako si mogao biti tako slijep i ne vidjeti da je on tvoj? Trebalo je da to primijetiš kad se pojavio pred tobom kao odrastao čovjek, ako već nisi mogao ranije. A ona je čekala da ti to vidiš, umirala od želje da to vidiš. Da si vidio, na koljenima bi došla k tebi. Ali bio si slijep. Nisi htio da vidiš. Želio si da budeš Ralph Raoul, kardinal de Bricassart. To si želio više nego nju, više nego svog sina. Više nego svog sina!«
Soba se ispunila tihim kricima, šuštanjem, šaptom; sat je kucao u taktu s njegovim srcem. A onda je srce počelo gubiti takt, sve primjetnije i primjetnije. Meggie i Fee lelujavo su se podigle, i uplašenih lica lebdjele u vodenastoj, prozirnoj izmaglici, govoreći mu nešto što nije mogao čuti.
– Aaaaaaah! – jauknuo je, shvativši.
Gotovo uopće nije osjećao bol, bio je svjestan samo ruku Meggie koje su se obavile oko njega, i naslonio je glavu na njih. Posljednjim naporom uspio je da se okrene tako da joj može vidjeti oči, i pogledao je. Oprosti mi, htio je reći, ali onda je shvatio da mu je već odavno oprostila. Znala je da je ipak, uzevši sve zajedno, dobila više nego on. Poželio je da kaže nešto savršeno, nešto što će je zauvijek utješiti, a onda je shvatio da ni to nije potrebno. Jedno je bilo sigurno – ona je mogla podnijeti sve. Sve! Zato je sklopio oči i prepustio se, posljednji put, osjećaju da mu je Meggie oprostila.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:31 pm





SEDMI DEO


1965 - 1969.

JUSTINE



19

Sjedeći za svojim radnim stolom u Bonnu, uz jutarnju kavu, Rainer je iz novina saznao za smrt kardinala de Bricassarta. Političke bure što su bjesnjele posljednjih nekoliko tjedana konačno su počele jenjavati, pa je bio sjeo da na miru pročita novine. Najviše su ga radovali izgledi da ubrzo vidi Justine. Njena šutnja u posljednje vrijeme nije ga nimalo zabrinjavala. Smatrao je to tipičnim za nju; nije bila još ni približno spremna da prizna u kojoj je mjeri vezana uz njega.
Vijest o smrti kardinala de Bricassarta raspršila je, međutim, sve njegove misli o Justini. Deset minuta kasnije sjedio je za volanom svog Mercedesa 280 SL, vozeći prema Autobahnu. Jadni stari Vittorio bit će tako osamljen, a teret što ga je nosio bio je uvijek težak. Brže će stići kolima; dok bi dočekao let, stigao na aerodrom i s aerodroma, bit će u Vatikanu. A voziti kola značilo je raditi nešto pozitivno, nešto što sam može kontrolirati, što je za čovjeka kakav je on uvijek bilo neobično važno.
Od kardinala Vittorija čuo je čitavu priču; šok je bio prevelik da bi se upitao zašto Justine nije našla za potrebno da mu se javi.
– Došao je k meni i upitao me znam li ja da je Dane bio njegov sin – govorio je blagi glas, dok su blage ruke milovale plavo-siva leđa Natašina.
– I što ste mu rekli?
– Rekao sam mu da sam to pretpostavljao. Više mu i nisam mogao reći. Ali ono njegovo lice! Ono lice! Zaplakao sam.
– To ga je ubilo, naravno. Posljednji put kad sam ga vidio, učinilo mi se da nije baš dobro, ali je na moj prijedlog da ode doktoru odgovorio smijehom. Sve je to Božja volja. Mislim da u životu nisam sreo čovjeka koji je toliko patio kao Ralph de Bricassart. Smrt će mu pružiti mir koji nije mogao naći u ovom životu.
– A mladić, Vittorio? Kakva tragedija!
– Misliš? Ja opet mislim da je to lijepo. Ne mogu zamisliti da bi Dane mogao dočekati smrt drukčije nego dobrodošlicom, i nimalo me ne iznenađuje što Gospodin, u želji da što prije vidi Danea kraj sebe, više nije mogao čekati. Tugujem, naravno, ali ne za njim. Zbog njegove majke, koja je toliko propatila. I zbog njegove sestre, njegovih ujaka, bake. Ne, ne žalim za njim. Otac O’Neill proživio je život u gotovo potpunoj čistoti misli i duha. Što bi za njega mogla biti smrt nego stupanje u vječni život? Za nas ostale, odlazak nije tako lak.
Iz hotela je Rainer poslao u London telegram, sročen tako da se iz njega ne može ocijeniti koliko je uvrijeđen, ogorčen i razočaran. Glasio je ovako: MORAM SE VRATITI U BONN ALI DOLAZIM U LONDON PREKO VIKENDA STOP ZAŠTO MI NISI JAVILA UPITNIK VOLI TE RAIN.
Na stolu, u svom uredu u Bonnu, našao je ekspres pismo od Justine i paketić koji je stigao preporučeno, a koji mu je, kako mu je rekao njegov sekretar, poslao iz Rima advokat kardinala de Bricassarta. Najprije je otvorio paketić i saznao da će, na osnovi testamenta kardinala de Bricassarta, već ionako dugi popis poduzeća na čijem je čelu stajao biti povećan za još jednu kompaniju, Michar Limited, i jedan posjed, Droghedu. Zaprepašten ali i nekako čudno dirnut, shvatio je da mu je kardinal de Bricassart na taj način želio reći da je na konačnom odmjeravanju zadovoljio, da molitve iz godina rata nisu bile uzaludne. Povjerio je Raineru brigu za dobrobit Meggie O’Neill i njene obitelji. Tako je bar Rainer protumačio njegovu odluku, jer je ona u samom testamentu bila formulirana sasvim bezlično. Drukčije nije ni smjelo biti.
Bacio je paketić u košaru za poštu općeg, otvorenog karaktera na koju treba hitno odgovoriti, i otvorio pismo od Justine. Pismo je bilo bez ikakvog uvoda, bez riječi pozdrava.

Hvala za telegram. Nemaš pojma koliko sam sretna što u posljednjih nekoliko tjedana nismo bili u vezi, jer bi mi bilo strašno da si bio kraj mene. Čitavo vrijeme, kad god sam mislila na tebe, ponavljala sam samo hvala bogu što ne znaš. Možda će ti biti teško da to shvatiš, ali ne želim te vidjeti kraj sebe. U bolu nema ničeg lijepog, Rain, a tvoja prisutnost ne bi ničim mogla umanjiti moj. U stvari, možda ćeš reći da to samo pokazuje koliko te malo volim. Kad bih te uistinu voljela, instinktivno bih se obratila tebi, zar ne? A ja se, evo, okrećem od tebe.
Zbog svega toga želim da sve jednom zauvijek prekinemo, Rain. Nemam što da ti dam, ništa ne tražim od tebe. Sve ovo učinilo je da shvatim koliko nam ljudi znače kad su uz nas dvadeset šest godina. Ne bih mogla podnijeti da ponovo prođem kroz nešto slično, a ti si sam rekao, sjeti se, brak ili ništa. E pa, ja sam se odlučila za ništa.
Majka mi je rekla da je stari kardinal umro nekoliko sati nakon što sam otputovala s Droghede. Čudno, mama je potpuno skršena njegovom smrću. Nije, naravno, rekla ništa, ali ja je poznajem. Nikad mi nije bilo jasno zašto ste ga ti, Dane i mama toliko voljeli. Ja to nikad nisam mogla, po mom mišljenju bio je licemjer. I to uvjerenje nisam spremna promijeniti samo zato što je mrtav.
To je sve. Sve što ti imam reći. I sve što sam rekla mislim najozbiljnije, Rain. U vezi s tobom, odabrala sam ono ništa. Pazi na sebe.

Pismo je bilo potpisano uobičajenim energičnim, crnim »Justine«, a napisala ga je novim flomasterom kojem se silno obradovala kad joj ga je poklonio. Bio je to instrument po njenom ukusu, koji je ostavljao za sobom debelu, crnu, čvrstu liniju.
Nije savio pismo niti ga je spremio u lisnicu, a nije ga ni spalio; uradio je s njim ono što je radio sa svim dopisima na koje nije bilo potrebno odgovarati bacio ga je u električni stroj za uništavanje spisa istog trenutka kad ga je pročitao. Vjerovao je da će Daneova smrt konačno učiniti kraj kolebanju Justine, i bio je nesretan i ogorčen. To nije pravo. Čekao je tako dugo.
Potkraj tjedna otputovao je avionom u London, ali ne da se sastane s Justinom, iako ju je vidio. Na pozornici, kao voljenu Othellovu suprugu Desdemonu. Bila je fantastična. On nije mogao učiniti za nju ni približno ono što je mogla pozornica, bar trenutno. Tako je, djevojko moja! Istresi iz sebe na pozornici sve!

Ona, međutim, nije mogla istresti na pozornici sve iz sebe, jer je bila premlada da igra Hekubu. Pozornica je bila samo mjesto koje joj je nudilo mir i zaborav. Mogla je samo govoriti sebi da vrijeme liječi sve rane, iako nije vjerovala u to. Pitati se zašto mora neprestano tako boljeti. Dok je Dane bio živ, nije u stvari mnogo razmišljala o njemu osim kad je bila s njim, a nakon što su odrasli, provodili su zajedno sve manje vremena. Ni ferije nisu imali u isto doba godine. Ipak, njegov odlazak ostavio je takvu provaliju da je, bojala se, nikad neće premostiti.
Od svega je najviše boljelo otrežnjenje usred spontane reakcije – ne smijem zaboraviti da o ovome pričam Daneu, pući će od smijeha kad čuje... A kako se to događalo neprestano, i bol se produžavala. Da su okolnosti pod kojima je izgubio život bile manje strašne, možda bi se brže oporavila, ali sjećanja na onih nekoliko dana progonila su je kao mora. Strahovito joj je nedostajao, i u mislima se neprestano vraćala na neshvatljivu činjenicu da je Dane mrtav, da se Dane više nikad neće vratiti.
Mučilo ju je i uvjerenje da mu nije dovoljno pomogla. Svi osim nje, činilo se, bili su uvjereni da je savršen, da ga ne muče problemi koji tište druge ljude, ali Justine je znala da su ga progonile sumnje, da su ga uznemiravale misli o vlastitoj bezvrijednosti, da se često pitao što ljudi vide u njemu osim lica i tijela. Jadni Dane nije, čini se, nikad shvatio da ljudi vole njegovu dobrotu. Bilo je strašno i pomisliti da je već kasno, da mu više ne može pomoći.
Žalila je i svoju majku. Ako je njegova smrt tako djelovala na nju, kako je tek djelovala na mamu? Kad bi pomislila na to, dolazilo joj je da potrči vrišteći i plačući, da pobjegne od uspomena i slika koje su joj se javljale pred očima. Od slike ujaka u Rimu prilikom Daneovog zaređenja, kako se ponosno prse kao golubovi gušani. Od predodžbe očajne praznine u kojoj sad žive majka i ostali na Droghedi, koja ju je progonila najviše.
Budi poštena, Justine! Je li te zaista ta slika najviše progonila? Da ne postoji nešto što te muči još više? Nije mogla spriječiti misli da se neprestano vraćaju na Raina, na ono što je smatrala izdajom Danea. Da bi zadovoljila vlastite želje, pustila je Danea da sam putuje u Grčku, a njen odlazak s njim mogao je značiti život za njega. Na to nije mogla gledati drukčije. Dane je umro zbog toga što je bila sebično obuzeta Rainom. Brata više nije mogla vratiti, ali činilo joj se da može bar dijelom okajati taj grijeh time što više neće vidjeti Raina, da će čežnja i osamljenost biti i prikladna pokora.
Tako su prolazili tjedni, zatim i mjeseci. Godina dana, dvije godine. Desdemona, Ofelija, Porcija, Kleopatra. Od samog početka, laskala je sebi, ponašala se kao da se nije dogodilo ništa, kao da se njen svijet nije srušio. Dobro je pazila da pred ljudima govori, smije se i drži se sasvim normalno. Ako se na njoj mogla primijetiti neka promjena, onda se ona očitovala u tome što je bila ljubeznija nego prije, što je pokazivala više razumijevanja za patnje drugih. Izvana gledano, bila je to, međutim, ona stara Justine – zajedljiva, oštrog jezika, drska, nepristupačna, puna sebe.
Dva puta je pokušala otputovati na Droghedu, drugi put je čak kupila i avionsku kartu. Svaki put je, međutim, u posljednjem trenutku pronašla neki strahovito važan razlog zbog kojeg ne može putovati, ali bila je svjesna da je pravi razlog u kombinaciji osjećaja krivnje i kukavičluka. Jednostavno nije bila kadra skupiti hrabrost potrebnu da se suoči s majkom. Znala je da bi to značilo obnoviti čitavu tužnu priču, vjerojatno u bučnoj provali bola koju je dosad uspijevala izbjeći. Njeni na Droghedi, a posebno majka, trebalo je da ostanu u uvjerenju da je bar Justine dobro, da je bar Justine prošla bez težih ožiljaka. Zato je bilo bolje da ne ide na Droghedu. Mnogo bolje.

Meggie je uhvatila sebe kako uzdiše, i savladala se. Kad je kosti nisu boljele, mogla je osedlati konja i jahati, ali danas je i sama pomisao na to bila neizdržljiva. Drugi put, kad je njen artritis ne bude tako okrutno mučio!
Čula je šum automobila, udar brončane ovnujske glave na prednjim vratima, čula je žamor, majčin glas, korake. Justine nije, prema tome nije važno.
– Meggie – rekla je Fee s vrata verande – imamo gosta. Dođi u sobu, molim te!
Gost je bio muškarac dostojanstvenog držanja u ranim srednjim godinama, možda i mlađi nego što je izgledao. Mnogo se razlikovao od svih muškaraca koje je do tada srela, osim što je iz njega zračila snaga i samopouzdanje kao nekad iz Ralpha. Nekad. Ta riječ koja označava prošlost, nepovratnu prošlost...
– Meggie, ovo je gospodin Rainer Hartheim – rekla je Fee, stojeći pored svoga naslonjača.
– Oh! – uzviknula je Meggie i protiv svoje volje, iznenađena vanjštinom Raina koga je Justine nekad često spominjala u svojim pismima. Onda je postala svjesna da se ponaša nedolično, i rekla: – Sjedite, gospodine Hartheim.
I on je zurio u nju, iznenađen.
– Niste nimalo slični Justini! – rekao je, bez mnogo uvijanja.
– Ne, nisam – rekla je, sjedajući nasuprot njemu.
– Ostavit ću te nasamo s gospodinom Hartheimom, Meggie, jer je rekao da želi u povjerenju razgovarati s tobom. Kad poželite čaj, pozvoni – rekla je Fee i izišla.
– Vi ste onaj Nijemac, prijatelj Justine – rekla je nesigurno.
Izvukao je tabakeru.
– Smijem li?
– Samo izvolite.
– Smijem li ponuditi vas, gospođo O’Neill?
– Hvala, ne, ne pušim. – Rukom je zagladila haljinu. – Prevalili ste dalek put, gospodine Hartheime. Jeste li došli poslom u Australiju?
Osmjehnuo se, pitajući se što bi rekla kad bi čula da je on, u stvari, gospodar Droghede. Nije, međutim, imao namjeru da joj to kaže, jer je želio da stanovnici Droghede ostanu u uvjerenju da je njihova dobrobit u rukama neke sasvim bezlične osobe, čovjeka koga je angažirao kao svog zastupnika.
– Dopustite, gospođo O’Neill, ja se zovem Rainer – rekao je, izgovarajući svoje ime na isti način kao Justine; nadao se da će time postići da ga nakon izvjesnog vremena Justinina majka spontano upotrijebi, jer očigledno nije bila osoba koja se lako zbližava s nepoznatim ljudima. – Ne, nisam došao u Australiju službeno, ali imao sam mnogo razloga da dođem. Htio sam razgovarati s vama.
– Sa mnom? – upitala je iznenađeno, i da bi sakrila zbunjenost, brzo prešla na sigurniju temu. – Moja braća često pričaju o vama. Mnogo ste učinili za njih kad su bili u Rimu, u vrijeme Daneovog zaređenja. – Izgovorila je Daneovo ime ne trepnuvši, kao da ga često spominje. – Nadam se da ćete ostati kod nas nekoliko dana, da se vidite s njima.
– Ostat ću, gospođo O’Neill – rekao je jednostavno.
Razgovor je za Meggie postao neočekivano neugodan. Bio je stranac, izjavio je da je prešao osamnaest tisuća kilometara samo da porazgovara s njom, a nimalo se nije žurio da joj objasni o čemu se radi. Na kraju će joj se svidjeti, osjećala je, ali ga se zasad pomalo pribojavala. Možda ju je izbacio iz ravnoteže zato što se dosad još nikad nije našla u blizini ljudi njegove vrste. U tim trenucima pred njom se pojavila Justine u sasvim novom svjetlu: njena kći lako se snalazi u društvu ljudi kakav je Rainer Moerling Hartheim! Konačno je vidjela Justinu kao ravnopravnu ženu.
Iako u godinama i već potpuno sijeda, još je vrlo lijepa, mislio je promatrajući je kako sjedi i gleda ravno u njega; još uvijek je bio iznenađen što nije nimalo slična Justini, dok je Dane bio tako sličan kardinalu. Sigurno je strahovito osamljena. Ipak je zbog nečega nije mogao žaliti kao što je žalio Justinu; ona se, očigledno, već bila pomirila sama sa sobom.
– Kako je Justine? – upitala je.
Slegao je ramenima. – Na žalost, ne znam. Posljednji put sam je vidio prije Daneove smrti.
Nije pokazala da je iznenađena.
– Ni ja je nisam vidjela od Daneovog pogreba – rekla je, uzdahnuvši. – Nadala sam se da će se vratiti kući, ali sad mi se čini da više nikad neće doći.
Promrmljao je nešto utješno što ona, činilo se, nije čula, jer je nastavila govoriti, samo promijenjenim glasom, više sebi nego njemu.
– Drogheda ovih dana izgleda kao starački dom – rekla je. – Potrebna nam je mlada krv, a Justine je jedina mlada krv koja nam je ostala.
Sažaljenja je nestalo; brzo se nagnuo naprijed, a oči su mu zablistale.
– Govorite o njoj kao da je rob Droghede – rekao je oporim glasom. – Upozoravam vas, gospođo O’Neill, da ona to nije.
– Kojim pravom vi sudite što Justine jest, a što nije? – upitala je ljutito. – Konačno, i sami ste rekli da ste je posljednji put vidjeli prije Daneove smrti, a to je bilo prije dvije godine!
– Da, imate pravo. Bilo je to prije dvije godine. – Govorio je blaže, iznenada svjestan kako izgleda njen život. – Vi sve to izvanredno podnosite, gospođo O’Neill.
– Mislite? – upitala je, pokušavajući se osmjehnuti i gledajući ga čitavo vrijeme ravno u oči.
Iznenada je počeo shvaćati što je kardinal vidio u njoj, i zašto ju je toliko volio. Toga nije bilo u Justine, ali ni on nije bio kardinal Ralph. On je tražio druge stvari.
– Da, izvanredno podnosite – ponovio je.
Smjesta je uhvatila prizvuk s kojim je to rekao, i trgla se.
– Otkud znate za Danea i Ralpha? – upitala je nesigurno.
– Sam sam nadošao na to. Ne brinite, gospođo O’Neill, nitko drugi nije.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ptice umiru pjevajući

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 6 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu