Drugo ime za ljubav

Strana 1 od 4 1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Drugo ime za ljubav

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:43 pm



Drugo ime za ljubav po mnogima je najbolji roman Kolin Mek Kalah, australijske književnice poznate po bestseleru Ptice umiru pevajući.
Na odeljenju za duševene bolesnike, na jednom zabačenom ostrvu u Tihom okeanu, pri kraju Drugog svetskog rata, između vojne medicinske sestre i pacijenta rađa se ljubav koja prkosi profesionalnoj etici i dužnosti.
Složene i intrigantne okolnosti, napetost psihološkog trilera i ljubavna priča, uvek ista a tako različita, prikovaće vas za stranice ovog majstorski istkanog romana.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Drugo ime za ljubav

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:44 pm







Posvećeno „maloj sestri“ Mary Nargi Bolk
Prvi dio


1

Mladi vojnik stajao je neodlučno zagledajući neoznačeni ulaz u Odjel X kao da procjenjuje mogućnost da je to zaista njegovo konačno odredište. Spustio je vojničku vreću na zemlju. Zadnja baraka u nizu, govorili su mu upućujući ga dalje stazom, jer su svi bili zauzeti, a na njemu se vidjelo da se zna i sam snaći. Na sebi je imao svu opremu osim oružja koje je jučer predao bataljonskom oružaru, ali bio je tako naviknut na taj teret da ga nije ni primjećivao. E pa, nema šta, zgrada pred njim bila je posljednja u nizu, a ako je to bolnički odjel, onda je mnogo manji od onih kraj kojih je već prošao. I mnogo mirniji. Odjel za tropike. Kakav način da se dočeka kraj rata! Što ne znači da je važno kakav je taj kraj. Važno je da je rat završio.
Dok ga je neopazice promatrala kroz prozor svoje sobe, sestra Honour Langtry osjetila je kako je taj pogled na njega istodobno i iritira i fascinira. Bila je ljuta zato što su ga poslali u vrijeme kad se potajno bila počela nadati da neće biti novih pacijenata, i zato što je znala da će njegov dolazak, makar i privremeno, narušiti delikatnu ravnotežu jedva uspostavljenu na njenom odjelu. Fascinirana je, opet, bila zbog toga što je predstavljao nepoznanicu, čovjeka koga treba upoznati. Wilson,
M. E. J.
Bio je po činu narednik, pripadnik slavnog bataljona slavne divizije, a iznad džepa na lijevoj strani prsa nosio je crveno-plavo- crvenu vrpcu vrlo cijenjene i rijetko dodjeljivane Medalje za uzorno držanje, a uz nju vrpce medalje 1939-1945, Afričke zvijezde bez osmice i Pacifičke zvijezde. Gotovo potpuno izblijedjeli tropski šal oko šešira govorio je o službi na Srednjem istoku, a bio je ukrašen sivo obrubljenom vrpcom u bojama divizije. Na sebi je imao uredno opranu i izglačanu uniformu izblijedjele zelene boje, šešir mu je bio nakrivljen pod propisnim kutom, uzica podbradnika bila je na svom mjestu, a mjedene kopče remenja su se sjale. Nije bio visok ali je ostavljao dojam čvrstine, a koža na vratu i rukama bila mu je tamna kao tikovina. Proveo je dugo vremena ratujući, taj momak, i promatrajući ga, sestra Langtry nije mogla a da ne razmišlja o tome zašto je upućen na Odjel X.
Izgledao je, možda, pomalo izgubljeno, kao čovjek naviknut da zna svoj put kad iznenada ustanovi da se kreće potpuno nepoznatom stazom. Tako bi se, međutim, mogao osjećati svatko tko dođe u sredinu na koju nije navikao. Uobičajenih simptoma - zbunjenosti, potpunog nesnalaženja, nenormalnog držanja ili ponašanja - u ovom slučaju nije bilo. Zaključila je da mladić, u stvari, izgleda sasvim normalno, a to je već samo po sebi nenormalno kada je u pitanju Odjel X.
Momak je iznenada došao do zaključka da je vrijeme za akciju, podigao je sa zemlje svoju vojničku vreću i zakoračio duž dugačke rampe koja je vodila prema glavnom ulazu. U istom trenutku sestra Langtry obišla je svoj pisaći stol i krenula iz sobe prema hodniku. Sreli su se kraj samog zastora protiv muha, kao da su sinkronizirali svoje pokrete. Neki pacijent, koji se već odavno bio oporavio i vratio u svoju jedinicu, napravio je taj zastor protiv muha od poklopaca pivskih boca nanizanih na metre i metre ribarskog konca, tako da je, umjesto da melodično zvoni kao kineske staklene perle, limeno zveckala. Stoga je njihov susret bio propraćen disonantnim zvukom.
Zdravo, naredniče, ja sam sestra Langtry - rekla je, primajući ga s osmijehom u svijet Odjela X, svoj svijet. Ipak, ispod površine tog osmijeha još je treperila nelagodnost i uznemirenost, što se odrazilo u načinu na koji je zatražila da joj preda svoje dokumente, koji su, vidjela je, bili otvoreni. One budale u prijemnom odjelu! Sigurno je usput zastao i pročitao ih.
Uspio je da bez žurbe spusti dio svoje opreme i propisno je pozdravi, a onda je skinuo šešir i spremno joj pružio papire.
Oprostite, sestro - rekao je. - Nije trebalo da ih čitam da bih znao što piše u njima.
Napola se okrenuvši, spretno je bacila kuvertu kroz vrata svoje sobe tako da je pala na pisaći stol. Tako; to bi trebalo da bude znak kako ne očekuje od njega da tu stoji kao panj dok ona čeprka po njegovim intimnim problemima. Imat će poslije dovoljno vremena da na miru pročita službeni prikaz slučaja; sad treba najprije da ga malo razmekša.
Wilson, M. E. J.? - upitala ga je. Sviđalo joj se njegovo mirno držanje.
Wilson, Michael Edward John - rekao je, a u očima mu zasvjetluca plamičak uzvraćene naklonosti.
Zovu vas Michael!
Michael ili Mike, sasvim svejedno.
Potpuno je vladao sobom, ili se tako bar činilo; očigledno, njegovo samopouzdanje nije još bilo načeto. Bože, pomislila je, samo da ga ostali dobro prime!
Otkud dolazite? - upitala ga je.
Ah, odozgo - odgovorio je neodređeno.
Hajde, hajde, naredniče, rat je završen! Takve stvari više nisu tajna. Sa Bornea, pretpostavljam, ali iz kojeg dijela? Sa Bruneija? Balikpapana? Tarakana?
S Balikpapana.
Niste mogli bolje izabrati vrijeme dolaska - rekla je veselo i krenula ispred njega kroz kratki hodnik prema vratima glavne prostorije odjela. - Ubrzo će večera, a ovdje prave sasvim dobar kai.
Odjel X bio je sklepan od ostataka i postavljen, kao neki višak, na sâm rub kompleksa. U stvari, nikad nije bio ni namijenjen smještaju pacijenata kojima je potreban složeniji medicinski tretman. U baraci se moglo udobno smjestiti desetak pacijenata, dvanaest do četrnaest, ako su to zahtijevale potrebe, a nekoliko kreveta bilo je moguće postaviti i na verandi. Pravokutnog oblika, baraka je bila sagrađena od dasaka spojenih u obliku brodskog poda i obojenih svijetlosmeđom bojom, bojom pokakanih pelena, kako su govorili vojnici. Podovi su bili načinjeni od tvrdog tropskog drva. Prozori, točnije rečeno veliki otvori, bili su nezastakljeni i imali su drvene kapke za slučaj lošeg vremena. Krov je bio od palmovog lišća složenog na način na koji urođenici pokrivaju svoje kolibe.
U glavnoj prostoriji nalazilo se trenutno samo pet kreveta, četiri postavljena duž jednog zida, kako je to običaj u bolnicama, a peti je stajao čudno osamljen kraj suprotnog zida, postavljen uzdužno, a ne pod pravim kutom prema zidu, sasvim suprotno bolničkim propisima.
Bili su to niski ležajevi obojeni maslinastozelenom bojom, uredno namješteni, bez debelih pokrivača, nepotrebnih u oblastima visokih temperatura i vlažnosti, samo s gornjim i donjim plahtama od neizbijeljenog platna, koje je od dugotrajnog pranja već odavno dobilo neobičnu bjelinu starih kostiju. Na visini od oko dva metra iznad svakog kreveta bio je postavljen metalni kolut sličan velikom držaču mreže za košarku, a za njega su bili pričvršćeni metri i metri tamnozelene mreže protiv komaraca, nabrane sa stilom i maštom jednog Jacquesa Fatha u
njegovim najboljim danima. Pored svakog kreveta stajao je stari limeni ormarić.
Možete spustiti vreću na onaj krevet tamo - rekla je sestra Langtry pokazujući na krajnji četvrti krevet u redu, najbliži zadnjem zidu prostorije, tako da je jedan otvor s kapcima bio sa strane a drugi ravno iza njega. Dobar krevet da se uhvati malo propuha. - Rasporedite svoje stvari kasnije - dodala je. - Na odjelu ima još pet pacijenata, i htjela bih da se upoznate s njima prije nego što stigne večera.
Michael je spustio šešir na jastuk, pojedine dijelove opreme bacio na krevet a onda se okrenuo i pogledao oko sebe. Nasuprot njegovu krevetu jedan dio prostorije bio je potpuno ograđen paravanima, kao da se iza njih nalazi bolesnik koji umire. Sestra Langtry mu je, međutim, mirno dala glavom znak da pođe za njom i, sa sigurnošću stečenom dugom praksom, provukla se između dva paravana. Iza njih nije bilo nikakve tajne, nikakvog samrtnika. Tu je naprosto bio postavljen dugačak, uzak blagovaonički stol s dugačkim klupama sa svake strane, a na čelu stola nalazila se na izgled prilično udobna fotelja.
Iza stola, jedna vrata vodila su na verandu što se kao rub čipkaste podsuknje pružala duž jedne strane barake, tri metra široka i dvanaest metara duga. Ispod nadstrešnice vidjele su se, sad smotane, rolete od bambusa koje su se mogle spustiti kad je padala kiša. Ograda, otprilike do pasa visoka, bila je načinjena u obliku balustrade od stupova zabijenih u zemlju, s debelom gredom odozgo. Pod je bio od debelih dasaka, kao i ostali podovi u baraci, i odjekivao je potmulo, kao bubanj, pod Michaelovim čizmama. Uza zid bila su postavljena četiri kreveta, gotovo jedan uz drugi, a ostatak verande zauzimala je šarena kolekcija stolica i naslonjača. Pored vrata je stajao stol kao i onaj u blagovaonici, s klupama sa strane. Oko stola bilo je raštrkano nekoliko naslonjača, kao da je taj dio verande omiljeno mjesto za sjedenje. Zid prema odjelu sastojao se uglavnom od otvora na kojima drveni kapci bijahu širom otvoreni da uhvate i najmanji dašak povjetarca, jer je veranda, postavljena na monsunskoj strani barake, bila istodobno izložena i jugoistočnim pasatnim vjetrovima.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Drugo ime za ljubav

Počalji od Mustra taj Sre Mar 14, 2018 2:45 pm



Dan je umirao ali još nije bio ispustio posljednji dah; bolnički kompleks iza ograde verande bijaše sav prekriven zlatnim mrljama između sjena boje indiga. Kroz raspršenu svjetlost doplovio je velik crn oblak i spustio se na krošnje kokosovih palmi, pozlativši ih i ukrutivši njihove pokrete tako da su izgledale
kao plesačice s Balija. Zrak je svjetlucao od sitnih čestica prašine koje su se polako kretale, te se činilo da je čitav svijet potonuo na dno suncem obasjanog mora. Uvis se podigla duga sastavljena od traka jarkih boja, kao oslonac prostrane kupole neba, ali se na samoj sredini naglo prekinula. Šareni dnevni leptiri povukli su se a pojavili su se sivi noćni, koji su prolazili i letjeli ne obazirući se jedan na drugog, kao šutljive treperave sablasti. Iza zastora od resa palmovog lišća, kao iz velikih kaveza, javile su se cvrkutom i veselom, prodornom pjesmom mnogobrojne ptice.

„Oh, bože, sad će početi!” pomislila je sestra Langtry izlazeći na verandu ispred narednika Michaela Wilsona. „Nikad ne znam kakvi će biti jer je pravilo koje slijede, ako uopće postoji, nedostižno mom razumu, možda uhvatljivo samo instinktu, a to uvijek izaziva nervozu. Negdje u meni postoji osjetilo ili dar koji mi omogućava da ih shvatim, ali moj razum nije kadar razaznati o čemu se radi.”
Obavijestila ih je bila prije pola sata da dolazi novi pacijent, i osjetila je da ih je to uznemirilo. To je, doduše, i očekivala; u svakom došljaku uvijek su vidjeli prijetnju i, dok se ne bi navikli na njega, dok ne bi uspostavili ravnotežu svog svijeta, obično su se prema njemu držali neprijateljski. Ta reakcija bila je direktno proporcionalna stanju u kojem je došljak stigao; što je više vremena morala trošiti na njega, to je njihovo neprijateljstvo bilo žešće. Stvari bi se na kraju sredile jer bi se došljak postupno pretvorio u starosjedioca, ali dok se to ne dogodi, njen život nije bio nimalo lagan.
Za stolom ili oko stola sjedila su četiri muškarca, svi osim jednog goli do pasa. Peti je ležao ispružen na najbližem krevetu i čitao knjigu.
Samo jedan je ustao kad su došli, visok, mršav čovjek srednjih ili kasnih tridesetih godina, plave kose koja je od sunca potpuno pobijeljela, plavih očiju, obučen u izblijedjelu frontovsku jaknu kaki boje s platnenim opasačem, dugačke uske hlače i pustinjske čizme. Na epoletama je imao tri brončane kapetanske zvjezdice. Ljubaznost koju je pokazao ustajući bila je sasvim prirodna, ali se odnosila samo na sestru Langtry, kojoj se osmjehnuo na način koji je potpuno isključivao muškarca pored nje, došljaka.
Prvo što je Michael primijetio bio je način na koji su gledali sestru Langtry; gledali su je ne toliko s ljubavlju koliko vlasnički.
Najviše ga je fasciniralo njihovo odbijanje da gledaju u njega, iako ga je sestra Langtry uhvatila za nadlakticu i povukla naprijed tako da se našao uz nju, pa je bilo teško ne gledati ga. Ipak im je to uspjelo, čak i momku bolesnog izgleda koji je ležao na krevetu, naslonjen na lakat.
Michael, da vas upoznam s Neilom Parkinsonom - rekla je sestra Langtry, nimalo se ne obazirući na atmosferu.
Michael je reagirao potpuno instinktivno; stao je mirno pred kapetanskim zvjezdicama, kruto i precizno kao gardist na straži.
Efekt tog njegovog izraza poštovanja više bi odgovarao posljedicama obične pljuske.
Oh, za ime božje, ostavite se toga! - prošištao je Neil Parkinson. - Ovdje na Odjelu X svi smo premazani istom četkom, a još nisu uvedeni činovi za stupanj poremećenosti.
Michaelu je pomogla njegova savršena uvježbanost; na licu mu se nije mogla primijetiti ni najmanja reakcija na tu nečuvenu grubost, samo je promijenio stav iz krutog mirno u manje formalni na mjestu voljno. Osjetio je kako se sestra Langtry ukočila - iako je bila spustila ruku s njegove nadlaktice, stajala je dovoljno blizu da im se rukavi dodiruju. Kao da želi da ga na neki način podupre, pomislio je, i namjerno se malo odmaknuo. Ovo je njegov doček i mora ga izdržati oslanjajući se samo na vlastite snage.
Govorite samo u svoje ime, kapetane - javio se drugi glas.
Nismo baš svi premazani tropskom četkom. Možete nazivati sebe poremećenim ako vam se to sviđa, ali sa mnom je sve u redu. Zatvorili su me ovdje samo zato da me zatvore, to je jedini razlog. Smatraju me opasnim.
Kapetan Parkinson načinio je korak u stranu i okrenuo se čovjeku koji je govorio, mladiću koji je polunag sjedio zavaljen u naslonjaču, neuhvatljiv, drzak, neobičan.
A ti se nosi do vraga, huljo prokleta! - rekao je s upadljivom, ledenom mržnjom u glasu.
„Vrijeme je da se umiješam, prije nego što stvari odu predaleko,” pomislila je sestra Langtry, iznervirana više nego što se moglo vidjeti na njoj. Činilo se da će se čitav slučaj pretvoriti u jedan od onih sasvim nepodnošljivih dočeka, ako se sve skupa uopće može nazvati dočekom. Odigrat će tu predstavu u mračnom, zlokobnom tonu, na način koji je uvijek najteže podnosila, jer ih je voljela i željela da bude ponosna na njih.
Stoga je, kad je progovorila, njen glas zazvučao hladno, nepristrano, pomalo ironično, pa se ponadala da je tako postavila mali okršaj u pravu perspektivu za došljaka. - Ispričavam se, Michael - rekla je. - Da ponovim, ovo je Neil Parkinson. Gospodin u fotelji koji je dao svoj prilog raspravi zove se Luce Daggett. Na klupi do Neila sjedi Matt Sawyer. Matt je slijep i želi da to odmah kažem svakome, kako bi se izbjegle neugodnosti. U naslonjaču malo dalje sjedi Benedict Maynard, a na krevetu leži Nugget Jones. Gospodo, ovo je naš najnoviji regrut, Michael Wilson.
E pa, i to je obavljeno! Porinut je taj krhki ljudski brod, krhkiji od većine drugih jer inače ne bi bio ovdje, ne bi raširenih jedara plovio u oluje, vrtloge i zavjetrine Odjela X. „Neka mu bog pomogne,” pomislila je. „Izgleda kao da mu ama baš ništa ne fali, ali nešto sigurno nije u redu s njim. Miran je, da, ali to kod njega djeluje sasvim prirodno. A ima u sebi i nešto čvrsto, njegovo žilavo jezgro izgleda neoštećeno. Što je jedinstven slučaj otkako radim u Odjelu X.”
Odmjerila je strogim pogledom jednog po jednog muškarca.
Ne budite tako osjetljivi - rekla je. - Pružite jadnom Michaelu kakvu-takvu priliku!
Neil Parkinson sjeo je na klupu, nasmijao se i polako se odmaknuo u stranu, da može ispod oka pratiti Lucea a istodobno se obraćati došljaku.
Priliku? - upitao je. - Oh, sestro, poštedite nas! Zar mislite da onaj tko završi ovdje ima neku priliku? Odjel X, ova blagotvorna ustanova u kojoj se nalazite, naredniče Wilsone, u stvari je limbus, čistilište. Milton je definirao čistilište kao raj budala, što je u našem slučaju potpuno točno. I mi se motamo po ovom našem čistilištu korisni svijetu i ratnim naporima koliko i sise na biku.
Zastao je da provjeri kako je njegov govor djelovao na Michaela, koji je još uvijek stajao uz sestru Langtry, zgodan mlad čovjek u kompletnoj tropskoj uniformi. Njegovo lice izražavalo je zainteresiranost, bez traga i najmanje zbunjenosti. U normalnim slučajevima Neil je bio mnogo ljubazniji i čak spreman da se postavi kao amortizer koji će ublažavati sudare između došljaka i ostalih pacijenata, ali Michael Wilson nekako nije odgovarao utvrđenom standardu Odjela X. Nije bio nesiguran, emocionalno labilan, zbunjen, nije bio ništa od onoga što bi mogao biti i što bi ga učinilo prihvatljivijim. Naprotiv, Michael Wilson ostavljao je dojam čvrstog, zdravog, mladog, ali iskusnog vojnika koji u
potpunosti vlada sobom i uopće ne zaslužuje brigu što je sestra Langtry očigledno pokazuje za njega.
Otkako je prije nekoliko dana stigla vijest o prestanku neprijateljstva s Japanom, Neil se naprosto gušio od osjećaja da ga vrijeme prelazi, da još nije donio prave odluke i da nije stavio na kušnju snagu koja mu se vraćala. Bilo mu je potrebno sve vrijeme što je preostalo Bazi broj 15 i Odjelu X, svaka sekunda tog vremena, bez poremećaja koje će dolazak novog pacijenta svakako izazvati.
Baš ne izgledaš kao tropiko - rekao je Michaelu.
Ne izgleda ni meni - rekao je Luce i nasmijao se prigušeno, naginjući se da pomalo prejako i zlobno udari slijepca u rebra. - Izgleda li tebi kao tropiko, Matt? - upitao je.
Prestani! - odbrusio je Neil, posvećujući sad svu pažnju Luceu.
Luceov prigušeni smijeh pretvorio se u glasno cerekanje; zabacio je glavu i gromko se smijao, ispuštajući pravu baražnu vatru lišenu svakog osjećaja.
A sad je dosta! - rekla je sestra Langtry oštro. Pogledala je Neila i vidjela da joj neće pomoći, a zatim je pogledala redom ostale muškarce. Njihov otpor bio je, međutim, potpun, bili su odlučni da se predstave novom pacijentu kao zajedljiva, brbljava i nedisciplinirana gomila. U takvim trenucima njena nemoć ju je strahovito pogađala, ali iskustvo ju je naučilo da nikad ne vrši prevelik pritisak na njih. Takva raspoloženja nisu nikad dugo trajala, a što je rasploženje gore, to će promjena u suprotnom smislu biti, kad sve prođe, jača i temeljitija.
Nakon što je pogledala sve redom, njen pogled se zaustavi na Michaelu. Ustanovila je da je on napeto gleda, što je također izazvalo izvjesnu uznemirenost, jer njegove oči, za razliku od očiju većine novih pacijenata, nisu podizale zidove iza kojih će se sakriti niti su odražavale poziv u pomoć čovjeka koji je izgubio kormilo. Michael je samo zurio u nju kao da je pred njim zgodna igračka, štene ili kakav drugi objekt sposoban da privuče pažnju i probudi osjećaje, ali je inače bez neke praktične vrijednosti.
Sjedite - rekla mu je osmjehujući se, prikrivajući neraspoloženje zbog takvog odbijanja. - Već vam vjerojatno klecaju koljena.
Odmah je shvatio da je njena primjedba o koljenima više prijekor ostalim muškarcima nego izraz brige za njega, koja je i nju samu iznenađivala. Ipak, natjerala ga je da sjedne u
naslonjač nasuprot Neilu i ostalima, a zatim se i ona smjestila tako da može vidjeti Neila, Michaela, Lucea i Benedicta. Nagnula se naprijed, nesvjesno poravnavajući sivo platno uniforme.
Naviknuta da usmjerava pažnju na one kojima je u danom trenutku potrebna, u mislima je registrirala činjenicu da Ben postaje nemiran i rastrojen. Matt i Nugget imali su dobru osobinu da ignoriraju neprestano koškanje Neila i Lucea, ali Ben se trzao na svaki neskladan ton, pa ako dopusti da se sukob nastavi, to će ga ozbiljno uznemiriti.
Luceove napola sklopljene oči počivale su na njoj s onom vrstom ledene seksualne familijarnosti koju je ona čitavim svojim karakterom, odgojem i obrazovanjem smatrala uvredljivom, premda je od preuzimanja Odjela X naučila da prikriva gađenje i da s više zanimanja istražuje zašto neki muškarac tako zuri u nju. Samo, Luce je ipak bio poseban slučaj; nikad nije uspjela da kod njega ostvari neki napredak, i ponekad ju je mučio osjećaj krivice što se nije malo više potrudila. Nije se naročito potrudila, kako je uvijek bila spremna priznati, zbog toga što je u toku prvog tjedna svog boravka na Odjelu X Luce napravio pravu budalu od nje. To što je brzo shvatila šta se događa, i što je sve prošlo bez posljedica, bilo po nju bilo po njega, nije predstavljalo opravdanje za pogrešnu procjenu. Luce je posjedovao moć da u njoj izazove bojažljivost zbog koje je mrzila samu sebe, ali koju je morala izdržati.
S naporom je skrenula pogled s Lucea na Bena, a ono što je vidjela na njegovom izduženom, tamnom, ispijenom licu natjeralo ju je da neusiljeno pogleda na sat koji je nosila zakvačen za rever uniforme.
Ben, hoće li vam biti teško da pogledate što se dogodilo s momcima iz kuhinje, molim vas? - rekla je. - Večera kasni.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Drugo ime za ljubav

Počalji od Mustra taj Čet Mar 15, 2018 9:33 am





Ben je s trzajem ustao, svečano klimnuo glavom i nestao u zgradi.
Kao da je taj pokret pokrenuo u njemu neki drugi slijed misli, Luce se uspravio u naslonjaču, širom otvorio žućkaste oči i polako prenio pogled na Michaela. S Michaela njegov pogled je prešao na Neila, a zatim se vratio na sestru Langtry i tu ostao, izražavajući duboku zamišljenost, bez ičeg senzualnog u sebi.
Sestra Langtry se iskašlja.
Nakićeni ste kao božićno drvce, Michael. Kad ste otišli u rat? U prvoj turi? - upitala ga je.
Kosa mu je bila kratko podšišana i svjetlucala je kao metal, glava lijepo oblikovana, a lice od one vrste na kojima promatrač najprije vidi kosti a tek onda meso, iako nije bilo mrtvački ispijeno kao Benedictovo. Na koži oko očiju vidjeli su se redovi sitnih bora, a dvije duboke brazde dijelile su obraze od nosa. Bio je muškarac, a ne dječak, ali njegove crte bile su nekako prerano sazrele. Svojeglav momak, vjerojatno. Oči su mu sive, a ne kao kod Lucea promjenljive kamuflažne boje, oči koje mogu postati žute ili zelene, i to sivilo njegovih očiju nekako je hladno i izvan vremena, i potpuno odgovara njegovom smirenom, uvijek potpuno kontroliranom i inteligentnom pogledu. Sestra Langtry je sve to registrirala u jednom djeliću sekunde, koliko mu je bilo potrebno da udahne da bi odgovorio, potpuno nesvjesna da su svi pogledi uprti u nju i njeno zanimanje za došljaka, čak i pogled slijepog Matta.
Da, otišao sam u prvoj turi - rekao je Michael.
Nugget je odložio otrcani medicinski rječnik koji je neprestano držao pretvarajući se da ga čita, i okrenuo se porebarke da može gledati ravno u Michaela. Gipke su se Neilove obrve podigle.
Dugo ste ratovali - rekla je sestra Langtry. - Svih šest godina. Kako sad gledate na to?
Bit ću sretan kad svučem uniformu - rekao je kratko.
Ali u početku ste jedva čekali da krenete u borbu?
Da.
Kad ste promijenili mišljenje?
Pogledao ju je kao da njeno pitanje smatra upravo neshvatljivo naivnim, ali je odgovorio relativno pristojno, slegnuvši ramenima.
Moramo vršiti svoju dužnost, zar ne?
Oh, dužnost! - iscerio se prezirno Neil. - To je najsramnija od svih opsesija. Neznanje nas uvuče u nešto, a osjećaj dužnosti tjera da nastavljamo u beskraj. Volio bih da vidim svijet u kojem će se djeca odgajati u uvjerenju da im je osnovna dužnost misliti na sebe.
E pa, neka me vrag odnese ako budem tako odgajao svoju djecu! - rekao je Michael oštro.
Ja ovdje ne propovijedam hedonizam niti zagovaram potpuno odbacivanje svake etike! - uzvratio je Neil nestrpljivo. - Samo bih volio da vidim uspostavljanje svijeta koji neće gledati kako da pokolje cvijet svoje mladosti, to je sve.
U redu, tako mislim i ja i potpuno se slažem s vama - rekao je Michael, opuštajući se. - Oprostite, nisam vas dobro razumio.
Tome se nimalo ne čudim - dobacio je Luce, koji nikad nije propuštao priliku da bocne Neila. - Riječi, riječi, riječi! Jesi li tako ubijao i neprijatelje, Neil, pričajući im dok ne bi ispustili dušu?
Šta ti znaš o ubijanju neprijatelja, ti pozadinsko strašilo? Rat nije lov na patke! Tebe su morali odvući u rat, cvilio si kao prase kad ga kolju, a onda si našao lijepo mjesto u zavjetrini, daleko iza fronte, je l' tako? Muka mi je kad te pogledam!
Ali manje nego meni dok tebe gledam, umišljena huljo - zarežao je Luce. - Jednog dana ispržit ću ti muda za doručak!
Neilovo rasploženje mijenjalo se na neki čudesan način; njegov je bijes splasnuo a oči mu zaigrale.
Ne bi zaista vrijedilo truda, stari moj - rekao je otegnuto. -
Sitna su, nema ih ni za jedan zub.
Nugget se zakikotao, Matt je zaurlao, Michael se glasno nasmijao, a sestra Langtry naglo je oborila glavu i očajnički se zagledala u svoje krilo. Ipak, ubrzo se pribrala toliko da okonča prepirku.
Gospodo, vaše izražavanje večeras je uvredljivo - rekla je hladno i odsječno. - Za pet godina službe u vojsci možda sam naučila mnogo toga, ali moji osjećaji ostali su fini kao što su i bili. Molim vas da se suzdržavate od vulgarnih izraza kad sam ja u blizini. - Okrenula se i ljutito pogledala Michaela. - To se odnosi i na vas, naredniče!
Michael joj je uzvratio pogled, nimalo uplašen.
Razumijem, sestro - rekao je poslušno i osmjehnuo se.
Njegov osmijeh bio je tako neodoljivo privlačan, tako... zdrav
da je sva zablistala.
Luce je ustao i, pokretom koji je bio i prirodno i usiljeno graciozan, provukao se između Neilova i praznog Benedictova naslonjača, nagnuo se naprijed i drsko promrsio Michaelu kosu. Michael nije ni pokušao trgnuti glavom, nije ni pokazao da se ljuti, ali je iznenada, naglo poprimio suzdržano, oprezno držanje. Je li to možda nagovještaj da je netko s kime se ne može igrati, upitala se sestra Langtry, fascinirana.
Oh, već ćeš se navići! - rekao je Luce i izazivački se okrenuo Neilu. - Čini mi se da ste dobili konkurenciju, kapetane s Oxfordskog sveučilišta! Baš lijepo! Startao je kasno, ali cilj još nije na vidiku, zar ne?
Gubi se! - rekao je Neil gnjevno, stežući šake. - Gubi se već jednom, vrag te odnio!
Luce se provukao između Michaela i sestre Langtry iskrenuvši se kao da u tijelu nema kostiju, te se uputio prema vratima, gdje se sudario s Benedictom i uz prigušen uzvik odskočio, kao da se opekao. Brzo se snašao, prezirno iskrivio usta i odstupio u stranu, duboko i ceremonijalno se poklonivši.
Kakav je osjećaj biti ubojica staraca i male djece, Ben? - upitao je i nestao u zgradi.
Benedict je ostao stajati tako osamljen i utučen da je, prvi put otkako je stupio na Odjel X, Michael bio duboko dirnut; pogled na one ugašene oči žestoko ga je potresao. „Možda je to zato što je to prva iskrena emocija koju vidim ovdje,” pomislio je.
„Jadnik! On izgleda onako kako se ja osjećam, kao da je netko pogasio sva svjetla u njemu.”
Michael je nastavio pratiti pogledom Benedicta, napeto proučavajući njegovo preplanulo lice dok je išao prema svojem naslonjaču vukući noge kao stari redovnik, s rukama prekrštenim na trbuhu. Njegovo lice bilo je kao izjedeno, oglodano onim što je živjelo iza njega, i izazivalo je sažaljenje. Iako nisu bili nimalo slični, Michaela je iznenada nešto podsjetilo na Colina, pa je toliko poželio da mu pomogne da je pokušao snagom vlastite volje natjerati te odsutne oči da ga pogledaju. Kad mu je to uspjelo, osmjehnuo se.
Ne uzimaj Luceove riječi k srcu, Ben - rekao je Neil. - To ti je hulja koju ne treba shvaćati ozbiljno.
On je zao - rekao je Benedict, izgovorivši tu riječ kao da mu se progrizla kroz grlo do usana.
Svi smo takvi, zavisi samo od toga s koje nas strane promatraš - rekao je Neil smireno.
Sestra Langtry je ustala; Neil se dobro slagao s Mattom i Nuggetom, ali s Benom mu zbog nečega nikad nije polazilo za rukom da pogodi pravi ton.
Jesi li ustanovio što se dogodilo s večerom, Ben? - upitala je sestra.
Na trenutak, stari redovnik pretvorio se u dječaka; Benedictu su se oči raširile i ispunile toplinom dok je s neskrivenom odanošću gledao u sestru Langtry.
Večera stiže, sestro, stiže! - rekao je i osmjehnuo se, zahvalan na njenoj pažnji, pažnji koja ju je i potakla da mu povjeri taj konkretan zadatak.
Njene oči blago su gledale Bena, a onda se okrenula.
Pomoći ću vam da smjestite svoje stvari, Michael - rekla je odlazeći u baraku. Nije, međutim, bila još završila sa skupinom na verandi. - Gospodo, pošto večera kasni, mislim da će biti bolje da večerate unutra, u košuljama i sa spuštenim rukavima. U suprotnom, nećete izići na kraj s moskitima.
Iako bi bio radije ostao na verandi da vidi kako se skupina ponaša u njenoj odsutnosti, Michael je primio njenu ponudu kao zapovijed i otišao za njom na odjel.
Njegovi uprtači, telećak i vojnička vreća ležali su na krevetu. Stojeći prekrštenih ruku i promatrajući ga, sestra Langtry zapazila je metodičku lakoću s kojom je počeo raspremati svoju imovinu; počeo je s malom torbom zakvačenom za uprtače i izvukao četkicu za zube, neugledan ali dragocjen komadić sapuna, duhan, četkicu za brijanje, i sve to uredno poslagao u ladicu noćnog ormarića.
Jeste li imali kakvu predodžbu o tome gdje ćete se naći? - upitala ga je.
Pa sad, vidio sam mnogo momaka koji su doživjeli tropski nervni slom, ali to je izgledalo drukčije nego ovdje. Ovo je odjel za tropike?
Da - odgovorila je blago.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Drugo ime za ljubav

Počalji od Mustra taj Čet Mar 15, 2018 9:33 am




Odmotao je pokrivač i donju ceradu, koji su bili uredno pričvršćeni za poklopac telećaka, i počeo izvlačiti čarape, rublje, ručnike, čiste košulje, duge i kratke hlače. Radeći to, rekao je:
Čudna stvar, u pustinji nije ih skrenulo ni deseti dio koliko ih je skrenulo u džungli. Iako je to možda sasvim blizu pameti. Pustinja ne pokušava usisati čovjeka; s njom je mnogo lakše živjeti.
Zato te bolesnike i zovu tropici... od tropske... džungle... - Nastavila ga je promatrati. - U ormarić stavite samo stvari koje su vam potrebne. Ostalo možete ostaviti u plakaru. Ključ od plakara je kod mene, pa ako vam nešto zatreba, samo viknite... Nisu oni tako loši kao što možda izgledaju.
Momci su u redu. - Jedva primjetan osmijeh zadigao mu je kut lijepih usana. - Bio sam na mnogo neugodnijim mjestima, i još gore su me dočekivali.
Nije vam neugodno ovdje?
Uspravio se, držeći u rukama rezervni par čizama, i pogledao je ravno u oči.
Rat je završen, sestro. Ovako ili onako, ubrzo ću se vratiti kući, a trenutno sam tako sit svega da mi je potpuno svejedno gdje ću dočekati demobilizaciju. - Pogledao je oko sebe. - Ovaj je smještaj neusporedivo bolji od onog u logoru, a klima je ugodnija nego na Borneu. Nisam spavao u pristojnom krevetu čitavu vječnost. - Podigao je ruku i počeo se poigravati s naborima mreže protiv komaraca. - Udobnost kao kod kuće, pa još je tu i mama! Ne, nije mi nimalo neugodno ovdje.
Primjedba o mami ju je zapekla; kako se samo usuđuje! Svejedno, vrijeme će raspršiti taj njegov dojam. Nastavila ga je iskušavati.
Zašto se ne bunite što su vas poslali ovamo? Trebalo bi, mogla bih se zakleti da niste tropiko!
Slegao je ramenima i počeo izvlačiti stvari iz vojničke vreće, u kojoj je bilo knjiga koliko i raznih dijelova odjeće. Bio je, to je odmah zapazila, pravi stručnjak za pakiranje.
Dobro sam svjestan činjenice da već dugo vremena slušam kojekakva besmislena naređenja, sestro - rekao je - i vjerujte mi da to što su me poslali ovamo nije ni približno tako besmisleno kao neka druga naređenja koja sam morao izvršiti.
Da li vi to sami sebe proglašavate ludim? Nasmijao se, bez i najmanjeg glasa.
Ne! S mojim razumom sve je u redu.
Osjećala se kao paralizirana; prvi put u svojoj dugoj karijeri medicinske sestre nije znala što da kaže. A onda joj se, kad je ponovo posegnuo u svoju vreću, učinilo logičnim da kaže:
Oh, lijepo, imate pristojan par tenisica! Teško mi je slušati topot čizama po ovom drvenom podu. - Njena se ruka sama ispružila i počela prebirati po knjigama što su ležale na krevetu. Uglavnom suvremeni američki pisci, primijetila je: Steinbeck, Faulkner, Hemingway. - Engleskih pisaca nemate? - upitala ga je.
Ne razumijem ih - rekao je i skupio knjige da ih spremi u ormarić.
Ponovo ono blago odbijanje; borila se da savlada ljutnju koja je, po njenom mišljenju, bila sasvim prirodna.
Kako to? - upitala ga je.
Pišu o svijetu koji ne poznajem. Osim toga, još od Srednjeg istoka nisam sreo Engleza s kojim bih mogao razmijeniti knjige. Jenkiji su nam mnogo bliži.
Kako je ona čitala isključivo englesku literaturu i nikad nije otvorila knjigu nijednog suvremenog američkog pisca, nije bila spremna raspravljati o tome i vratila se na glavnu temu.
Rekli ste kako vam je već dosta svega i kako vam je potpuno svejedno gdje ćete dočekati demobilizaciju. Čega vam je to dosta?
Ponovo je svezao uzice na vojničkoj vreći i skupio prazan telećak i uprtače.
Svega skupa - rekao je. - Ovo nije život dostojan čovjeka. Raširila je ruke.
Ne bojite se povratka kući? - upitala ga je koračajući ispred njega prema plakaru.
Zašto bih se bojao?
Otključala je plakar i sklonila se u stranu, puštajući ga da smjesti svoje stvari.
Jedna od stvari koje u toku posljednjih nekoliko mjeseci sve češće primjećujem kod većine pacijenata... pa, da vam pravo kažem, i kod medicinskog osoblja... to je strah od povratka kući.
Kao da su otišli tako davno da su izgubili svaki osjećaj bliskosti i vezanosti za rodni kraj - rekla je.
Složio je stvari, uspravio se i okrenuo njoj.
Ovdje se to sigurno može dogoditi. I ovo je neka vrsta doma, ima u sebi nešto trajno. Bojite li se i vi povratka kući?
Zatreptala je.
Mislim da se ne bojim - rekla je polako i osmjehnula se. - Vi znate biti i pomalo nezgodni, zar ne?
Osmijeh kojim joj je uzvratio bio je srdačan i s dna duše.
To su mi i ranije govorili - rekao je.
Recite mi ako vam nešto bude potrebno. Službeno, moje radno vrijeme prestaje za nekoliko minuta, ali ponovo ću doći oko sedam.
Hvala, sestro, već ću se nekako snaći.
Prešla je pogledom preko njegova lica, a onda je klimnula glavom.
Da, mislim da ćete se snaći - rekla je.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Drugo ime za ljubav

Počalji od Mustra taj Čet Mar 15, 2018 9:34 am




2

Stigao je bolničar s večerom i iz blagovaonice je dopirala buka, pa je, umjesto da ode ravno u svoju sobu, sestra Langtry ušla u glavnu prostoriju odjela i pozdravila bolničara pokretom glave.
Što imamo večeras? - upitala ga je, vadeći tanjure iz ormara. Bolničar je uzdahnuo.
Mislim da bi trebalo da bude govedina sa zeljem.
A više je zelje bez govedine, je li?
Više neka bezoblična masa, rekao bih. Ali puding nije loš, nešto kao knedle u zlatnom sirupu.
Svaki je puding bolji od nikakvog, vojniče! Pravo je čudo kako su se sljedovanja popravila u posljednjih šest mjeseci.
Bogami jesu, sestro - suglasio se bolničar spremno.
Kad se okrenula primusu na kojem je obično podgrijavala jelo prije serviranja, pažnju sestre Langtry privuklo je jedva primjetno kretanje u njenoj sobi. Spustila je tanjure i tiho izišla u hodnik ispred dnevne prostorije.
Luce je stajao kraj njenog stola, oborene glave, a u rukama je držao kuvertu s Michaelovim dokumentima.
Ostavite to, smjesta!
Poslušao je sasvim ležerno, kao da je uzeo kuvertu tek onako, u prolazu. Ako je pročitao dokumente, onda je djelo već bilo učinjeno, jer su papiri, to je odmah vidjela, bili na svom mjestu u kuverti. Na Luceu se ništa nije moglo vidjeti, to i jest bila nevolja s Luceom - on je živio na toliko različitih nivoa da ni sam nije uvijek bio načisto što je gore, a što dolje. To je, naravno, značilo da je u svako doba sposoban uvjeriti sam sebe kako nije učinio ništa loše. Izvana promatrano, bio je oličenje čovjeka koji nema nikakve potrebe da nekog špijunira ili da se upušta u mračne poslove, ali njegova biografija govorila je nešto sasvim suprotno.
Što tražite ovdje, Luce?
Dozvolu za izlaz poslije povečerja - rekao je a da nije ni trepnuo.
Žao mi je, naredniče, ovog mjeseca dobili ste više dozvola za izlaz nego što je predviđeno pravilima - rekla je hladno. - Jeste li pročitali te papire?
Sestro Langtry! Zar bih ja učinio takvo nešto?
Jednog ćete dana načiniti pogrešan korak, a ja ću biti tu da vas uhvatim - rekla je. - A sad, kad ste se već našli ovdje, pomozite mi da serviram večeru.
Prije nego što će izići iz sobe, uzela je Michaelove papire i zaključala ih u gornju ladicu, predbacujući sama sebi zbog nemarnosti kakvu nikad, koliko se mogla sjetiti, nije pokazala. Trebalo je da se pobrine da papiri budu pod ključem prije nego što će odvesti Michaela na odjel. Možda je on zaista u pravu - rat je trajao predugo, pa je i ona počela griješiti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Drugo ime za ljubav

Počalji od Mustra taj Čet Mar 15, 2018 9:34 am




3

- Neka nas dobri Bog ispuni iskrenom zahvalnošću za hranu koju ćemo primiti - rekao je Benedict, uz samo djelomičnu šutnju ostalih, i podigao glavu.
Samo je Luce potpuno ignorirao molitvu i mirno jeo kao da je gluh. Ostali su čekali da Benedict kaže svoje i tek onda se prihvatili noževa i vilica da se upuste u prebiranje po sumnjivoj masi na tanjurima, ni zbunjeni Benedictovom molitvom ni izbačeni iz ravnoteže Luceovim bezbožništvom. Čitav ritual već je odavno bio izgubio aureolu novine koju je nekad možda imao, zaključio je Michael, osjećajući kako mu djelo nepoznatog kuhara draži nepce, iako je jelo bilo još uvijek tipično vojničko. Uz to, bile su tu i poslastice. Puding.
Donijeti zaključak o svakoj novoj skupini ljudi za njega je bila rutinska procedura, dio nastojanja da se preživi - ali i igra svoje vrste. Sam se sa sobom kladio u imaginarne sume u točnost svojih zaključaka, što mu je bilo draže nego priznati da je u posljednjih šest godina, u stvari, stavljao na kocku život.
Pacijenti Odjela X bili su nezgodna gomila, to je točno, ali nimalo nezgodnija od drugih skupina koje je upoznao. Bili su to tek muškarci koji se trude da usklade svoje živote s drugim muškarcima, a to im uspijeva koliko i većini ostalih. Ako su slični njemu, onda su preko svake mjere siti rata i muškaraca, muškaraca, muškaraca...
Kako si se, zaboga, našao ovdje, na Odjelu X, Mike? - upitao ga je iznenada Benedict, blistavih očiju.
Michael je spustio žlicu, jer je ionako već bio pojeo puding, pa je izvukao limenu kutiju s duhanom.
Malo je nedostajalo pa da ubijem jednog momka - rekao je izvlačeći iz svežnja listić rižinog papira. - I ubio bih ga da nije bilo drugih koji su me spriječili u tome.
Prema tome, nije se radilo o neprijatelju, pretpostavljam - rekao je Neil.
Ne, radilo se o starijem naredniku iz moje čete.
I to je sve?- upitao ga je Nugget, gutajući uz čudne grimase zalogaje hrane.
Michael ga je zabrinuto promatrao.
Čuj, je li s tobom sve u redu?
Da, samo me muči hiatus hernia - rekao je Nugget tonom koji je odražavao mirenje sa sudbinom. - Stegne me uvijek kad gutam.
Izjavio je to neobično svečano, gotovo s onom istom pobožnošću s kojom je Benedict izgovorio svoju kratku molitvu. Michael je primijetio kako su se ostali, čak i Luce, samo osmjehnuli. To znači da vole tog malog momka s lasičjim licem, zaključio je.
Kad je smotao i pripalio cigaretu, Michael je ostao sjediti s rukama sklopljenim iza glave, jer je klupa bila bez naslona, i prepustio se razmišljanju o ljudima oko sebe. Bilo je ugodno naći se tako na nepoznatom mjestu, okružen nepoznatim licima. Nakon šest godina provedenih u istom bataljonu, znao je po smradu koji je od njegovih drugova vojnika pustio vjetar.
Slijepac je vjerojatno dobro zašao u tridesete godine; nije govorio ni tražio mnogo. Za razliku od Nuggeta, koji je, zaključio je, njihova maskota. Svaka četa ima nekoga koga smatra talismanom, čovjekom koji joj donosi sreću; zašto bi Odjel X bio drukčiji?
Znao je da Lucea neće zavoljeti, ali Lucea vjerojatno ionako nitko nikad nije volio. Što se tiče Nuggeta, ništa na njemu nije upućivalo na to da je nekad bio u borbi. Michael nikome ne bi poželio da to doživi, ali ljudi koji su prošli kroz bitke bili su drukčiji, što ne znači obavezno i hrabriji, odlučniji ili jači. Sama borba nije mogla stvoriti te osobine ako nisu već postojale u čovjeku, a nije ih mogla ni uništiti ako su postojale. Užas bitke prodirao je mnogo dublje, i sve skupa bilo je mnogo složenije, značilo je gledati smrti u oči i vagati važnost života, shvatiti slučajni karakter vlastite smrti, shvatiti koliko je čovjek sebičan, spreman da zahvaljuje zvijezdama što je na metku napisano neko drugo ime, a ne njegovo, naučiti kako se traži oslonac u
praznovjerju, podnositi grižnju savjesti i kajanje nakon završetka svake akcije zbog vremena u kojem se čovjek bio pretvorio u životinju prema sebi, a u statističku jedinicu za one koji odlučuju o njegovoj vojničkoj sudbini...
Neil je govorio; Michael je natjerao sam sebe da sluša, jer je Neil bio osoba vrijedna poštovanja. I on je dugo ratovao. Polje njegovog djelovanja bila je pustinja, a držao se kao pravi vojnik.
... i tako, koliko ja mogu ocijeniti, ostalo nam je još oko osam tjedana - rekao je Neil. Michael ga je samo napola slušao, ali je shvatio da Neil govori o životu Odjela X.
Fasciniran, prenosio je pogled s jednog lica na drugo, dok mu je mozak pokušavao usvojiti otkriće da ih vijest o skorom povratku kući uznemirava. Slijepi Matt se uistinu tresao od užasa! Zaista su čudno društvo, pomislio je, sjetivši se kako je sestra Langtry rekla da se boje povratka kući.
Sestra Langtry... Prošlo je mnogo vremena otkako je posljednji put imao posla sa ženama, pa nije bio sasvim siguran šta osjeća prema njoj. Rat je okrenuo mnoge stvari naglavce; bilo mu je teško predočiti sebi ženu od autoriteta, ženu sa samopouzdanjem, što prije rata nije nikad bila ženska osobina. Ma koliko bila ljubazna i zainteresirana za njega, osjećalo se da je naviknuta da šefuje, i da joj nije nimalo neugodno nametati svoju vlast muškarcima. Treba, doduše, priznati da, po svemu sudeći, ne zloupotrebljava tu vlast. Sestra Langtry nije zmaj, čak ni mlad zmaj. Ipak, teško je uspostaviti odnose sa ženom koja posve mirno polazi od toga da govore istim jezikom i da razmišljaju na isti način; nije čak mogao uvjeriti sam sebe da je vidio više od rata nego ona, jer je bilo sasvim vjerojatno da je dobar njegov dio i sama provela pod vatrom. Nosila je srebrne zvjezdice kapetana Korpusa medicinskih sestara, što je relativno visok čin.
Pacijenti Odjela X obožavali su je; kad ga je prvi put izvela na verandu, smjesta je osjetio njihovo neprijateljstvo, nepovjerenje sumnjičavih, nakostriješenih vlasnika prema potencijalnom akcionaru. Takva njihova reakcija, zaključio je, bila je uzrok njihovu neuračunljivom, luđačkom ponašanju. E pa, ne treba da brinu! Ako je Neil u pravu, nitko od njih neće ostati ovdje toliko da bi zbog njegova dolaska trebalo mijenjati uspostavljene odnose. On želi samo da se riješi rata, vojske, svih uspomena na razdoblje koje će se ubrzo zaokružiti na punih šest godina.
Iako je premještaj u Bazu broj 15 dočekao radosno, pomisao da bi mogao provesti sljedećih nekoliko mjeseci izležavajući se
besposlen u bolnici nije ga nimalo privlačila. To bi značilo previše vremena za sjećanje. Dobro se osjećao, u potpunosti je vladao sobom; znao je to, a znali su to i oni tipovi koji su ga poslali ovamo. Drukčije je s ovim jadnicima na Odjelu X; oni pate. Vidio je to po njihovim licima, razabirao je to po njihovim glasovima. S vremenom će saznati i zašto, i kako. Zasad mu je dovoljno što zna da su svi tropici, ili da su bili tropici. Ako ništa drugo, može pokušati da bude od koristi.
Kad je i posljednji od pacijenata pojeo svoj puding, Michael je ustao i pokupio prljave emajlirane tanjure, a zatim se požurio da se upozna s rasporedom u dnevnoj prostoriji.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Drugo ime za ljubav

Počalji od Mustra taj Čet Mar 15, 2018 9:35 am




4

Sestra Langtry prolazila je kroz bolnički kompleks najmanje šest puta dnevno, od paviljona medicinskih sestara do Odjela X, a posljednje dvije od tih šetnji obavljala je poslije zalaska sunca. Po danu, smatrala je to dobro došlom prilikom da protegne noge, ali po mraku se nikad nije osjećala ugodno. U djetinjstvu se strašno bojala mraka i nije htjela spavati bez upaljene noćne svjetiljke, ali je, naravno, već odavno uspostavila dovoljnu vlast nad samom sobom da se može boriti s tako glupim, neosnovanim strahovima. Ipak, kad god je noću prolazila kroz bolnički kompleks, nastojala je razmišljati o nečemu konkretnom osvjetljavajući sebi put džepnom baterijom. Bez svjetlosti baterije svaka sjena predstavljala je otvorenu prijetnju.
Na dan kada je Michael Wilson primljen na Odjel X, otišla je kad su pacijenti sjeli da večeraju u kantinu za medicinsko osoblje, da i sama nešto pojede. Sad se, koračajući za svijetlim krugom koji je na stazu bacao mlaz svjetlosti iz njene baterije, vraćala na Odjel X da tamo provede vrijeme koje je smatrala najugodnijim u toku dana, između večere i gašenja svjetlosti na odjelu. Večeras se posebno radovala tom vremenu; dolazak novog pacijenta uvijek je činio razgovor zanimljivijim i izoštravao joj duh i reflekse.
Razmišljala je o različitim vrstama boli. Činilo joj se da je mnogo vremena prošlo od dana kad je protestirala kod glavne sestre zbog toga što ju je rasporedila na Odjel X, i ljutito uvjeravala tu, kao čelik čvrstu damu da nema nikakvih iskustava s duševnim bolesnicima i da uopće nema razumijevanja za njih. U
to vrijeme taj raspored joj je izgledao kao kazna, pljuska kojom joj je vojska zahvalila za sve ono što je učinila godinama radeći u stanicama za trijažu ranjenika. Bio je to sasvim drukčiji život - šatori, zemljani podovi, prašina u suho doba, a blato kad je kiša, uporno nastojanje da se očuva zdravlje i snaga za naporni posao medicinske sestre dok su klima i životni uvjeti nemilosrdno nagrizali organizam... Bio je to malj užasa i bola koji je udarao tjednima bez prestanka, tjednima što su prerastali u godine. Ali bol je tada bila drukčija. Čudno, mogla je oči isplakati nad čovjekom bez obje ruke, s prosutom utrobom u vidu bezoblične sluzave mase, nad srcem iznenada hladnim i nepokretnim kao komad mesa u hladnjaku, ali sve su to bili fizički faits accomplis. Gotove, svršene stvari. Čovjek bi zakrpao ono što bi mogao, oplakao ono što nije mogao zakrpati i malo-pomalo zaboravljao, krećući se stalno naprijed.
Nasuprot tome, bol na Odjelu X svodila se na duševne, psihičke patnje, često neshvaćene, često prezrene ili izvrgavane ruglu. Ona sama smatrala je premještaj na Odjel X za uvredu, za nešto što zbog svojih sposobnosti i godina lojalne službe nikako nije zaslužila. Sad je znala zašto je bila tako uvrijeđena. Tjelesna bol, fizičke patnje s kojima se susretala u službi djelovali su tako da su iz žrtava izvlačili ono što je u njima bilo najbolje. Herojstvo i čista plemenitost bili su ono zbog čega je, ne žaleći sebe, godinama padala od posla u stanicama za trijažu. S druge strane, slom živaca nema u sebi ničeg plemenitog; to je mrlja na čovjeku, dokaz slabosti karaktera.
S takvim je predodžbama došla na Odjel X, nezadovoljna, stegnutih usana, gotovo želeći da može mrziti svoje pacijente. Samo to što je bila potpuno prožeta etikom svoje službe i strogo se pridržavala svojih dužnosti, učinio je da se nije zatvorila prema promjenama u svojim osjećajima i nazorima. Konačno, pacijent je pacijent, duša u nevolji podjednako je realna kao i tijelo u nevolji. Odlučna da ne dopusti da je itko optuži za malodušnost, nekako je izdržala prve dane na Odjelu X.
Ono što je, međutim, pretvorilo Honour Langtry od savjesne skrbnice u nekoga previše brižnog da bi ograničio svoju ulogu samo na skrbništvo bijaše spoznaja da u Bazi broj 15 nitko nije zainteresiran za ljude na Odjelu X. U bolnici kakva je bila Baza broj 15, koja je započela rad previše blizu zone borbenih operacija da bi se specijalizirala za tropike, nikad nije bilo mnogo pacijenata za kakve je bio predviđen Odjel X. Većina onih koji su se nalazili na tom odjelu prebačeni su tamo iz drugih odjela
bolnice, kao na primjer Nugget, Matt i Benedict. Ljudi s ozbiljnim psihičkim poremećajima najčešće su otpremani direktno u Australiju, a na Odjel X upućivani su lakši slučajevi, s manje izrazitim simptomima. U vojsci nije bilo mnogo psihijatara i ni jedan se od njih nije nalazio u ustanovama kao što je bila Baza broj 15, bar koliko je sestra Langtry znala.
Kako na odjelu nije imala, ili gotovo nikad nije imala, posla koji normalno obavljaju medicinske sestre, počela je usmjeravati svoju natprosječnu inteligenciju i bezgraničnu energiju, koja je i učinila od nje tako dobro medicinsku sestru, na problem onoga što je nazvala X-bol. Shvatiti što ljudi na Odjelu X proživljavaju kao istinsku bol, rekla je sama sebi, bit će početak sasvim novog iskustva u njegovanju bolesnika.
X-bol bijaše posljedica povrede duha, za razliku od povrede mozga; amorfna i neuhvatljiva, zasnivala se na apstrakcijama. Ipak, bila je nešto sasvim konkretno, predstavljala je rušenje inače zdravog organizma u istoj mjeri kao i svaka fizička bol ili ozljeda. Bila je teška, zloslutna, širila je oko sebe osjećaj nelagodnosti i praznine; djelovanje joj je bilo žestoko a efekti dugotrajniji nego kod fizičkih ozljeda. A znalo se o njoj manje nego i o jednoj drugoj oblasti medicine.
Otkrila je u sebi strastveno, pristrano zanimanje za pacijente koji su prolazili kroz Odjel X, bila je fascinirana beskrajnom raznovrsnošću slučajeva unutar jedne opće kategorije, i otkrila je, uz ostalo, u sebi i poseban dar da im pomogne da prebrode najtežu fazu boli. Doživljavala je, razumljivo, i neuspjehe; biti dobra medicinska sestra značilo je pomiriti se s tim, naravno uz spoznaju da je pokušala sve čega se mogla sjetiti. Ma koliko da je bila svjesna svog neznanja i neiskustva, znala je vrlo dobro da njena prisutnost na Odjelu X znači vrlo mnogo za dobrobit većine njenih pacijenata.
Naučila je također da trošenje nervne energije može iscrpsti mnogo više nego i najmučniji fizički rad; naučila je da se prilagođuje drukčijem tempu, da akumulira ogromne rezerve strpljenja. Strpljenja i razumijevanja. Nakon što se oslobodila pomalo neodređenih predrasuda u vezi sa „slabošću karaktera”, bila je prisiljena da se sukobi s na izgled potpunom egocentričnošću svojih pacijenata. Nekome čije je čitavo zrelo razdoblje života bilo posvećeno aktivnom, radosnom i uglavnom altruističkom samoprijegoru, bilo je teško shvatiti da je kod njenih pacijenata ta okrenutost sebi, u stvari, samo dokaz da im nedostaje njihovo Ja. Najveći dio onoga što je naučila savladala je
vlastitim iskustvom, jer nije bilo nikoga da je pouči a literatura je bila oskudna. Ali Honour Langtry bila je rođena bolničarka - borila se, potaknuta, zanesena, maltene zaljubljena u tu tešku oblast medicinske rehabilitacije.
Često se događalo da dugo, mnogo duže nego što se nadala ili nego što je mogla očekivati, izostane svaki opipljiv dokaz da je uspjela uspostaviti kontakt s pacijentom. Ponekad, kad bi veza bila konačno uspostavljena, morala se pitati da li je tome pridonijelo išta od onoga što je sama učinila. Ipak, znala je da je pomogla. Da je u to makar i na trenutak posumnjala, već odavno bi bila izborila premještaj.

Kad je mlaz svjetlosti baterije obasjao početak rampe, ugasila je svjetiljku i popela se uz blago nagnutu kosinu od dasaka tiho, koliko su to vojničke cipele na njenim nogama omogućavale.
Njena pisarnica nalazila se iza prvih vrata lijevo u hodniku. Bila je to prostorija veličine dva puta dva metra, koju su dva vanjska zida sa prozorima i žaluzinama spašavala od izgleda i atmosfere kabine na podmornici. U njoj se jedva moglo naći mjesta za stolić koji joj je služio kao pisaći stol, stolac s jedne strane i stolac za posjetioca s druge strane, i dvije police od dasaka u obliku slova L, sa dvije drvene ladice koje su se mogle zaključati, a koje je nazivala svojom kartotekom. U gornjoj ladici nalazile su se papirne ljuske svih pacijenata Odjela X od njegova osnutka, sve u svemu, ne naročito velik broj fascikala u kojima je čuvala kopije njihovih povijesti bolesti i drugih dokumenata. U drugoj ladici čuvala je neke lijekove za koje su glavna sestra i pukovnik Chinstrap smatrali da ih mora imati pri ruci - paraldehid za oralnu upotrebu i u ampulama za injekcije, fenobarbiturat, morfij, APC otopinu, kalijev citrat, otopinu opijata, magnezijevo mlijeko, ricinusovo ulje, kloral-hidrat, destiliranu vodu, placebo i veliku bocu medicinskog brendija s tri zvjezdice
„Chateau Tanuda”.
Sestra Langtry skinula je vojnički šešir, gležnjake i cipele i sve to uredno složila iza vrata. Košaricu u kojoj je nosila svoje osobne stvari dok je bila na dužnosti, spustila je pod stol i obula tenisice. Kako se Baza broj 15 službeno nalazila u malaričnoj zoni, osoblje je bilo dužno da se nakon zalaska sunca oblači tako da im tijelo bude pokriveno od vrata do šaka i nožnih prstiju, što je po nepodnošljivoj vrućini činilo život još nepodnošljivijim. U stvarnosti, temeljito zaprašivanje terena u krugu od mnogo milja
oko baze DDT-jem svelo je opasnost od malarije praktično na nulu, ali propisi o oblačenju nakon povečerja ostali su na snazi. Neke od emancipiranijih medicinskih sestara nosile su sive tropske jakne i duge hlače po danu kao i nakon zalaska sunca, tvrdeći da se osjećaju mnogo udobnije nego u suknjama, ali one među njima koje su, kao Honour Langtry, provele veći dio rata u poljskim stanicama za prihvat ranjenika, gdje su hlače bile obavezni dio uniforme, više su voljele da se u relativnoj udobnosti Baze broj 15 oblače ženstvenije kad god je to moguće.
Osim toga, sestra Langtry imala je teoriju da njenim pacijentima bolje čini da vide ženu u haljini, nego u uniformi sličnoj onoj koju sami nose. Imala je i teoriju u pogledu buke, pa je skidala cipele kad god bi uvečer došla na odjel, i zabranjivala je pacijentima da po baraci hodaju u čizmama.
Na zidu njene sobice, iznad stolca za posjetioca, nalazila se, pričvršćena pribadačama, zbirka olovkom crtanih portreta, ukupno petnaestak crteža. Bio je to Neilov registar pacijenata koji su prošli kroz Odjel X u njegovo vrijeme, ili su se još tu nalazili. Kad bi podigla pogled s onoga što je radila, mogla je proučavati taj jedinstveni, neobično rječiti slikovni arhiv. Kad bi neki od pacijenata bio otpušten, njegov crtež prebacivan je iz srednjega reda na neki periferni položaj. U srednjem redu trenutno je bilo pet lica, ali i dovoljno slobodnog mjesta za šesto. Nevolja je bila što nije računala na pojavu tog šestog lica, bar ne sad kad je Baza broj 15 brojila svoje posljednje dane, kad je rat završen a grmljavina topova utihnula. Ipak, danas je stigao Michael, novi objekt za Neilovo prodorno oko. Pitala se što će Neil vidjeti u Michaelu, i uhvatila samu sebe kako se veseli trenutku kad će rezultat tog Neilovog pogleda objesiti na zid u svojoj sobici.
Sjela je na stolac i, podbočivši rukom bradu, zagledala se u srednji red crteža.
„Moji su,” pomislila je zadovoljno, ali se brzo pribrala i odbacila taj najopasniji od svih pristupa. Njeno vlastito Ja, to je otkrila nakon što je došla na Odjel X, nepoželjan je uljez od koga pacijenti nikakve koristi nemaju. Bila je, na kraju krajeva, ako ne arbitar njihovih konačnih sudbina, a ono bar regulator njihovog boravka na Odjelu X. U tom njenom položaju krila se velika moć, jer je ravnoteža Odjela X bila vrlo delikatna, a ona se nalazila na mjestu na kojem je, premještajući svoju težinu tamo-amo, mogla utjecati na položaj vage. Uvijek je nastojala respektirati svoju moć tako što je neće koristiti i što se neće oslanjati na nju. Ipak, povremeno, kao sad, na primjer, spoznaja da posjeduje tu moć
javljala se u njenoj svijesti i gledala je, samouvjereno, ravno u oči. A to je opasno! Dobra medicinska sestra ne bi smjela razvijati u sebi osjećaj da ima neku posebnu misiju, niti se zavaravati da je oporavak pacijenta direktno njeno djelo. Bilo mentalni, bilo fizički, oporavak je nešto što dolazi iz samog pacijenta.
Ono što je njoj bilo potrebno, bio je rad. Ustala je, izvukla uzicu na koju su bili nanizani ključevi, pričvršćenu za unutrašnjost džepa na hlačama, i provukla je kroz ruku dok nije napipala ključ koji joj je potreban, ključ od gornje ladice. Otključala ju je i izvadila kuvertu s Michaelovim bolesničkim dokumentima.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Drugo ime za ljubav

Počalji od Mustra taj Čet Mar 15, 2018 9:35 am




5

Kad je Neil Parkinson ušao u sobicu, ne pričekavši da utihne odjek kucanja na vrata, bila je upravo sjela za svoj stolić, s dokumentima još neotvorenim pred sobom. Sjeo je na stolac za posjetioce i ozbiljno se zagledao u nju. Već naviknuta na taj njegov pogled, samo se osmjehnula čekajući što će reći.
Oči na koje je bila naviknuta nisu je, međutim, nikad promatrale sa slijepom lakoćom prijateljstva i simpatije, već su je pri svakom susretu rastavljale i ponovo sastavljale. U tom pogledu nije bilo senzualnosti, ali je zato bilo one očaranosti s kojom mali dječak istražuje tajnu svoje najdraže igračke. Strast za otkrivanjem novog nikad ga nije napustila i, svake večeri kad bi došao da malo posjedi i nasamo porazgovara s njom, nalazio je u tome nova zadovoljstva.
Nije bila neka zanosna ljepotica niti je mogla nadomjestiti ljepotu seksualnom privlačnošću. Bila je mlada i mogla se dičiti izuzetno lijepom i glatkom kožom, tako prozračnom da su se kroz nju vidjele vene kao tanke pruge dima, iako je od upotrebe atabrina dobila žućkastu boju. Crte su joj bile pravilne a detalji lica više fini nego izraziti, osim očiju koje su bile iste tople smeđe boje kao i kosa, krupne i smirene osim kad bi se naljutila pa bi počele divlje sijevati. Imala je tipičnu figuru bolničarke, vitku ali s previše ravnim grudima, i prekrasne noge, dugačke ali čvrste, s pravilno raspoređenim mišićima, s nježnim člancima i malim stopalima. Sve to bilo je posljedica neprestanog kretanja i mnogo teškog rada. Danju, kad je nosila haljinu, uškrobljeni nabori bijele kapice medicinske sestre predstavljali su zgodan okvir za
njeno lice, a noću, kad je oblačila hlače, nosila je prilikom odlaska na posao i povratka vojnički šešir s jednom stranom oboda podignutom a drugom spuštenom, dok je po odjelu išla gologlava. Kratku, valovitu kosu održavala je uvijek uredno friziranu na taj način što je dio obilnog sljedovanja alkoholnih pića, što su ga dobivale medicinske sestre, mijenjala za usluge jednog narednika intendantske službe koji je u civilu bio frizer i po narudžbi češljao ženske pripadnike saniteta.
Takva je bila njena vanjština. Ispod te fasade bila je čvrsta kao kaljeni čelik, inteligentna, načitana kakve već jesu djevojke koje su prošle kroz elitne djevojačke škole, i vrlo pronicljiva. Bila je odlučna, znala je biti i oštra i, uza svu ljubaznost i razumijevanje, jedan dio njenog bića ostajao je uvijek izdvojen i suzdržan. Pripadala im je, potpuno im se posvećivala, tim svojim pacijentima, ali ono što se nalazilo u središtu njenog bića, ma šta to bilo, uvijek im je uskraćivala. To je moglo izluditi čovjeka, ali je u tome vjerojatno ležao i odgovor na pitanje zašto je toliko privlačila Neila.
To sigurno nije bilo nimalo jednostavno, uvijek pronalaziti najlakši i najnormalniji pristup u odnosima s vojnicima za koje je predstavljala utjelovljenje već gotovo zaboravljene ljudske vrste - žene. Ipak joj je to dobro polazilo za rukom, a nikad ni jednom od njih nije ni najmanjim znakom pokazala da je u njoj probudio neko seksualno ili romantično zanimanje, nazovite to kako hoćete. Njena titula bila je sestra, zvali su je „Sestro!” a tako se uvijek i odnosila prema njima - kao sestra, kao netko tko ih mnogo voli ali ne želi dijeliti s njima čitavo svoje biće.
Ipak, između Neila Parkinsona i Honour Langtry postojao je izvjestan prešutan sporazum. Nikad o njemu nisu raspravljali, nisu ga čak ni otvoreno spomenuli, ali su oboje znali da će, kad se rat završi i oboje se nađu u civilu, on nastaviti dolaziti k njoj, a ona neće imati ništa protiv tog njegovog zanimanja za nju.
Oboje su bili porijeklom iz najboljih kuća, odgajani tako da se u njima razvio osjećaj za najfinije nijanse društvenih obaveza koje jedva da je moguće definirati, pa je i za nju i za njega bilo nezamislivo da bi osobne stvari mogle doći ispred dužnosti. U vrijeme kad su se sreli, rat je bio nametnuo strogo profesionalnu vrstu odnosa koje će se oni strogo pridržavati. Poslije rata takvo suzdržavanje neće više biti potrebno.
Neil se grčevito držao tih perspektiva i iščekivao dolazak tog vremena s nečim što je bilo bolnije od čežnje; ono o čemu je
sanjario bilo bi, u stvari, zaokruženje njegovog života, jer je mnogo i iskreno volio Honour Langtry. Nije bio tako čvrst kao ona, ili su možda strasti u njemu bile jače pokrenute nego u njoj, jer mu je bilo sve teže održavati te odnose unutar granica koje je ona povukla. Prekoračenja tih granica svodila su se, doduše, uvijek samo na poneki pogled ili primjedbu - bojao se i same pomisli na to da je intimnije dodirne ili poljubi, jer je znao da bi ga, kad bi pokušao nešto slično, smjesta otpremila s odjela, bio pacijent ili ne bio. U ratu, ženama je samo iznimno odobravan pristup u oblasti u kojima su vladali frontovski uvjeti, a one kojima je to odobravano bile su gotovo isključivo medicinske sestre. Vojska je povjerila Honour Langtry dužnost i položaj na kojem nije mogla sebi dopustiti nikakvu intimnu vezu s čovjekom koji je i vojnik i pacijent, vezu koja bi mogla trošiti njene emocije.
On ipak nikad nije posumnjao u postojanje prešutnog sporazuma medu njima; da nije dijelila taj njegov osjećaj, i da nije bila suglasna s njim, požurila bi se da ga razuvjeri, smatrajući da joj je to dužnost.

Jedinac bogatih roditelja, istaknutih građana Melbournea, Neil Longland Parkinson je prošao razvojni put specifičan za svoje vrijeme i svoju zemlju, Australiju; formirao se u mladića koji je bio više Englez nego sami Englezi. U njegovu govoru nije se mogao osjetiti ni najmanji trag australskog žargona, njegov naglasak bio je dotjeran i izbrušen kao naglasak svakog mladog engleskog aristokrata. Iz srednje Škole a Greelongu otišao je ravno na Oxfordsko sveučilište u Engleskoj, gdje se upisao na studij povijesti, i od svojih oxfordskih dana nije proveo u rodnoj zemlji više od nekoliko mjeseci. Želja mu je bila da postane slikar, pa je iz Oxforda prešao u Pariz, a odatle na Peloponez u Grčkoj, gdje je provodio skroman ili zanimljiv život, prekidan samo burnim posjetima jedne talijanske glumice koja je slovila kao njegova ljubavnica, ali je željela postati mu i supruga. Između tih napornih provala strasti, naučio je govoriti grčki gotovo isto tako tečno kao što je govorio engleski, francuski i talijanski, vrijedno je slikao i smatrao sebe više Englezom izvan domovine nego Australcem.
Brak još nije bio našao mjesta u njegovim planovima, iako je bio svjestan da će prije ili kasnije morati razmisliti o ženidbi. Isto je tako bio svjestan da neće moći unedogled odgađati odluku o budućem toku svog života. Ipak, bio je mlad, nije još bio navršio trideset godina, i činilo mu se da vremena ima više nego dovoljno.
A onda se iznenada sve promijenilo, kao da je nastupila kataklizma. Čak su se i po Peloponezu već duže vrijeme pronosile glasine o predstojećem ratu, a onda je stiglo pismo od oca - hladno, kruto formulirano pismo, iz kojeg je slijedilo da su dani neodgovornog ponašanja odbrojeni i da mu je dužnost, prema obitelji i svom društvenom položaju, da se smjesta vrati kući, dok je još moguće.
I tako je, u drugoj polovici 1938. godine, otplovio u Australiju i obreo se u zemlji koju je jedva poznavao, uz roditelje koji su mu izgledali strani i koji su se, kako mu se činilo, odnosili prema njemu hladno i bez ljubavi, kao viktorijansko plemstvo, što su oni slučajno i bili - samo ne plemstvo kraljice Viktorije nego australske države Victoria.
Njegov povratak u Australiju pao je točno na njegov trideseti rođendan; bili su to miljokazi kojih se ni danas, sedam godina kasnije, nije mogao sjećati a da se u njemu ne podigne val strahota koje su ga progonile od prošlog svibnja. Njegov otac! Taj beskrupulozni, šarmantni, čvrsti, nevjerojatno energični starac! Zašto nije izrodio čitavu četu sinova? Činilo se neshvatljivim da ima samo jednog, a da je i tog jedinca dobio u kasnim godinama. Kakav teret, biti sin jedinac Longlanda Parkinsona! Koji treba da dostigne, pa i natkrili, samog Longlanda Parkinsona!
To je bilo nemoguće, naravno. Da je starac bar shvatio da je sam uzrok Neilovoj nesposobnosti da se izravna s njim! Bez očevog radničkog porijekla, bez gorčine i želje za uspjehom koje idu uz to, pa još opterećen rafiniranom malograđanštinom majke, Neil je bio svjestan da je poražen još od vremena kad je dovoljno odrastao da počne formulirati vlastita mišljenja o ovom svijetu.
Bio je još dječak kad je shvatio da oca cijeni mnogo više nego majku, usprkos tome što se otac prema njemu držao ravnodušno, a majka ga slijepo i nepokolebljivo štitila. Odlazak u koledž s internatom donio mu je zbog toga ogromno olakšanje, i tako se našao na stazi kojom će ići od prvog semestra u Greelongu do tridesetog rođendana. Kakvog smisla ima pokušavati riješiti problem koji je očigledno nerješiv? Treba pobjeći od njega, ignorirati ga! Novac njegove majke prepisan je na njegovo ime na dan kad je postao punoljetan, a to je bilo više nego dovoljno za njegove potrebe. Odlučio je da živi vlastitim životom, daleko od Melbournea i roditelja, da iskleše sebi nišu kakva mu odgovara.
Sve je to uništio rat, čija se sjena nadvila nad svijet. Od nekih stvari ipak se ne može pobjeći, neke stvari ne mogu se ignorirati.
Večera u čast njegovog rođendana bila je vrlo svečana, strogo po protokolu, a popis gostiju bio je izdašno prošaran mladim damama, debitantkinjama, koje je njegova majka smatrala prihvatljivim natjecateljicama za položaj supruge njena sina. Za svečano postavljenim stolom našla su se dva nadbiskupa, Engleske crkve i Rimokatoličke crkve, jedan ministar pokrajinske i jedan savezne vlade, jedan liječnik koji je upravo bio u modi, britanski visoki komesar i francuski ambasador. Naravno, o tome tko će biti pozvan odlučivala je njegova majka. Za vrijeme večere jedva da je i primijetio mlade dame i značajne ličnosti, i gotovo uopće nije bio svjestan majčine prisutnosti. Sva njegova pažnja bila je usredotočena na oca, koji je sjedio na suprotnom kraju stola i čije su pakosne plave oči jasno govorile da je donio nimalo laskave zaključke o većini gostiju. Neil nije znao otkud mu ta sposobnost da točno čita sve što se zbiva u očevoj glavi, ali to ga je ispunilo neobičnom, divnom toplinom i učinilo da poželi priliku da porazgovara s tim starčićem, od koga je, bar što se vanjštine tiče, naslijedio samo oblik i boju očiju.
Mnogo kasnije, Neil je shvatio svu veličinu svoje nezrelosti u tom relativno kasnom razdoblju života, ali kad ga je otac konačno uhvatio ispod ruke - dok su muškarci ustajali da se pridruže damama u salonu - bio je upravo apsurdno sretan zbog te njegove geste.
Mogu oni i bez nas - rekao je starac prezirno se iscerivši. - Ako nestanemo, tvoja će majka bar imati zbog čega da se buni.
U biblioteci, punoj u kožu uvezanih knjiga koje nije nikad otvorio, a o čitanju da se i ne govori, Longland Parkinson sjeo je u naslonjač s visokim naslonom dok mu se sin smjestio na otomanu pokraj naslonjača. U sobi je vladao polumrak, ali ništa nije moglo sakriti tragove teškog života na izbrazdanom starčevom licu niti umanjiti bljesak patnje u prkosnom, kao kamen tvrdom, prodornom pogledu. Iza tog pogleda mogla se nazreti inteligencija što živi potpuno nezavisno od drugih ljudi, od emocionalnih slabosti, od moralnih deviza i parola. U tim trenucima Neil je preveo ono što je osjećao prema ocu na jezik ljubavi, i začudio se kontradikciji u koju je upao - čemu voljeti nekoga komu nije potrebno da bude voljen?
Nisi se pokazao kao naročit sin - rekao je starac sasvim prijateljski.
Znam.
Da sam znao da će te pismo vratiti kući, napisao bih ga bio mnogo ranije.
Neil je ispružio ruke i pogledao ih - dugačke, tankih prstiju, nježne kao djevojačke, imale su u sebi nešto dječje, nešto što je govorilo da nikad nisu radile posao od posebnog, sudbonosnog značaja za mozak koji kontrolira njihove pokrete. Slikarstvo, naime, nikad nije imalo za njega takav dubok smisao.
Nije me tvoje pismo vratilo kući - rekao je.
A što te je onda vratilo? Rat?
Ne.
Zidna svjetiljka iza očeve glave osvjetljavala je njegovo golo, ružičasto tjeme i bacala sve sjene naprijed, preko lica na kojem su se oči žarile, ali je oštra crta usta ostajala odlučno stisnuta.
Pokazalo se da nemam talenta - rekao je Neil.
Nemaš talenta za što? - Bilo je to tipično za njegova oca, interpretirati izjavu dinamički, a ne moralno.
Loš sam slikar.
Otkud znaš?
Rekli su mi. Rekao mi je to netko tko zna. - Riječi su sad nešto lakše potekle. - Prikupio sam dovoljno radova za jednu veću izložbu... Nekako sam uvijek želio krenuti s velikim praskom, a ne da jedno platno izlažem ovdje, dva ondje. Bilo kako bilo, napisao sam pismo jednom prijatelju u Parizu, vlasniku galerije u hojoj sam želio prirediti svoj prvi nastup, a kako se njemu pomisao na ljetovanje u Grčkoj učinila privlačnom, došao je vidjeti što sam napravio. I nije bio impresioniran, to je sve. Lijepe slike, rekao je. Zaista, vrlo zgodne slike. Ali bez originalnosti, bez snage, bez instinktivnog osjećaja za medij. Preporučio mi je da se posvetim primijenjenoj umjetnosti, reklamnom slikarstvu.
Ako je starac bio dirnut bolom koji je izbijao iz riječi njegova sina, ničim to nije pokazao, samo je sjedio i napeto ga promatrao.
Vojska će ti dobro činiti - rekao je konačno.
Načinit će od mene čovjeka, želiš reći?
Za to bi bilo potrebno krenuti izvana i djelovati prema unutrašnjosti. Htio sam reći da će ono što je unutra konačno dobiti priliku da se probije van.
Neil se stresao.
A što ako unutra nema ničega?
Starac je slegnuo ramenima i uputio mu jedva primjetan, ravnodušan osmijeh.
Pa zar nije i to bolje, znati da unutra nema ničega? - upitao
je.
Ni jednom riječju nije spomenuo kako bi Neil trebalo da se
upozna s obiteljskim poslovima; Neil je bio svjestan da bi svaki takav razgovor bio puka formalnost. Slutio je, nekako, da otac nije nimalo zabrinut za sudbinu svojih poslova, da mu nije nimalo stalo do toga što će biti s njima nakon što ih sam ne bude više mogao voditi. Longlandu Parkinsonu bila je i sama pomisao na izgradnju obiteljskog imperija strana koliko i vlastita žena i sin. Nije tražio od sina da se dokaže, nije osjećao ni najmanju odbojnost prema sinu koji se ne može mjeriti s njim, nije nalazio za potrebno da hrani svoj ego zahtijevajući da bude što i on, ili da postigne ono što je on postigao. Kad se oženio Neilovom majkom, on je sasvim sigurno znao kakvo će potomstvo izroditi, i bilo mu je potpuno svejedno. Ženeći se njom, pokazao je dugi nos onom istom društvu u koje je želio ući ženidbom. U tome, kao u svemu drugom, Longland Parkinson djelovao je tako da zadovolji sam sebe, svoju dušu.
Ipak, dok je sjedio i promatrao oca, Neil je osjetio njegovu simpatiju i sućut, koja ga je ranjavala do srca. Starac jednostavno nije vjerovao da Neil ima nešto u sebi, a znao je vrlo dobro procijeniti karakter svakog čovjeka.
I tako je Neil otišao u vojsku, s oficirskim činom, naravno. Nakon izbijanja rata raspoređen je u jedan bataljon australskih ekspedicionih snaga i upućen u Sjevernu Afriku, koja mu se mnogo svidjela, gdje se osjećao više kod kuće nego u svojoj rodnoj zemlji, s lakoćom naučio arapski i uopće se pokazao mnogostruko koristan. Razvio se u neobično sposobna oficira, a pokazalo se da je i izuzetno hrabar. Njegovi su ga vojnici voljeli, njegovi su ga pretpostavljeni voljeli, i prvi put u životu počeo je da se sviđa sam sebi. „U meni ipak postoji djelić mog starog,” govorio je sam sebi oduševljeno, s nestrpljenjem očekujući svršetak rata i u mislima gledajući sebe kako se vraća kući prekaljen, izbrušen svojim iskustvima do fine, oštre odlučnosti, koju će njegov otac, znao je, smjesta primijetiti i povoljno ocijeniti. Želio je više od ičega u životu da ga one njegove oči ptice grabljivice pogledaju kao sebi ravnog.
Zatim je došla Gvineja, a poslije nje otoci, rat mnogo manje po njegovom ukusu nego Sjeverna Afrika. Tu je shvatio da se prevario misleći kako je proces sazrijevanja zaokružen, da je sve skupa bilo samo igra. Džungla mu je sputala dušu onako kako ju je pustinja bila oslobodila, iscijedila iz njega svu euforiju, ali ga i ojačala, izvukla iz njega tvrdoglavu izdržljivost za koju nije znao da je posjeduje. Konačno je prestao glumiti, voditi računa o tome kako izgleda u očima drugih, previše zauzet nastojanjem da iz samog sebe izvuče sve one snage i sposobnosti koje će mu omogućiti da preživi, zajedno sa svojim ljudima.
Bezuspješna i istovremeno krvava ofanziva početkom 1945. godine učinila je svemu tomu kraj. Pogriješio je, i njegovi ljudi skupo su platili tu njegovu pogrešku. I čitava dragocjena rezerva samopouzdanja smjesta se rasplinula, s katastrofalnim posljedicama. Da su se zbog toga svi okrenuli protiv njega, da su ga osudili, lakše bi podnio taj udarac, govorio je sam sebi. Dogodilo se, međutim, da su mu svi, od preživjelih vojnika njegove čete do pretpostavljenih, oprostili! Što su mu više govorili da to nije bila njegova pogreška, da nitko nije savršen, da svatko ponekad može povući pogrešan potez, to je više tonuo u sve dublju potištenost. Kako nije imao protiv čega da se bori, izgubio je samopouzdanje, nešto je u njemu puklo, i stao je.
U svibnju 1945. godine primljen je na Odjel X. Plakao je kad je stigao, bio je tako duboko ogreznuo u očaj da uopće nije znao kamo ga šalju, niti mu je bilo stalo da zna. Nekoliko dana mu je bilo dopušteno da radi što mu se prohtije, i jedino za što je bio sposoban bilo je da se povuče u sebe i zgrčen plače i jadikuje, tresući se. A onda je osoba koja je lebdjela negdje u pozadini kao siva sjena počela da se miješa u njegove jade, dosadna, gotovo nepodnošljiva. Nije ga ostavljala na miru, nagovarala ga i čak prisiljavala da jede, odbijala priznati da u njegovoj nesreći ima nečega neobičnog ili posebnog, tjerala ga da sjedi s ostalim pacijentima kad je on želio samo jedno - da bude sam i daleko od cijelog svijeta, povjeravala mu razne poslove, izazivala ga je i poticala da govori, najprije o bilo čemu, a zatim o sebi, što mu je bilo mnogo više po volji.
Svijest mu se počela vraćati, najprije tromo i neodlučno, a onda u skokovima. Počeo je primjećivati stvari koje se nisu odnosile isključivo i neposredno na njega, zapažati ostale pacijente i okolinu. Osjetio je kako ga počinje zanimati fenomen Odjela X, i sestra Honour Langtry osobno.
Ona je postupno stekla u njegovoj svijesti svoje ime i identitet. Naravno, u početku nije mu se osobito sviđala - držala se previše službeno i nije pokazivala da je impresionirana jedinstvenošću njegovog slučaja. Ali upravo kada je zaključio da je tipična vojna medicinska sestra, ona je počela da se otapa, da otkriva blagost i nježnost tako daleko od svega onoga što je doživio u posljednjih nekoliko godina da bi se bio rado utopio u njoj da je ona to dopustila. Ali nije, nikad nije dopustila. Tek kad je počeo smatrati sebe izliječenim, počeo je shvaćati kako ga je suptilno vodila putem do ozdravljenja.
Nije bilo potrebno da ga šalju u Australiju na daljnje liječenje, ali ga nisu vratili u jedinicu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Drugo ime za ljubav

Počalji od Mustra taj Čet Mar 15, 2018 9:36 am


Njegov komandant je očigledno zaključio kako je bolje da ostane tamo gdje jest; divizija je bila privremeno povučena s fronte, pa joj nije bio ni potreban.
Taj produženi prisilni odmor na Odjelu X donosio mu je višestruko zadovoljstvo, jer je mogao biti u blizini sestre Langtry koja se tih dana odnosila prema njemu više kao prema kolegi nego kao prema pacijentu, i s kojom je već bio položio temelje odnosima koji nisu imali nikakve veze s Odjelom X. Međutim, u vrijeme kad je počeo smatrati sebe izliječenim i spremnim da preuzme nekadašnje dužnosti, počela ga je nagrizati sumnja. Zašto ne žele da se vrati u jedinicu? Odgovor je pronašao sam - zato što više nemaju povjerenja u njega, zato što neće biti sposoban da vodi ljude ako se rat iz nekog razloga ponovo rasplamsa, pa će zbog toga ponovo ginuti drugi...
Iako su to svi poricali, Neil je znao da je to pravi razlog zbog kojega je i nakon pet mjeseci još uvijek zatvorenik na Odjelu X. Ono što još nije bio shvatio, bila je činjenica da je njegova neuroza i dalje prisutna i da se manifestira prvenstveno tom ekstremnom sumnjom u samog sebe. Da se rat ponovo razbuktao, vjerojatno bi ga bili vratili na dužnost, pod nadzorom, i vjerojatno bi se odlično pokazao. Neilova tragedija bila je u tome što je rat bio definitivno okončan, i što nije bilo mogućnosti da se dokaže u aktivnoj službi.

Nagnuo se preko stola da pročita ime na dokumentima što su ležali ispred sestre Langtry i načinio grimasu.
Pravi šamar, zar ne, novi pacijent sada, pred sam kraj?
Iznenađenje jest, a da li je šamar, to ćemo još vidjeti. Iako mi baš ne izgleda kao tip od koga treba očekivati neugodnosti.
U tome se slažemo. Bezličan tip. Podsjeća pomalo na papagaja koji stalno ponavlja banalne izraze.
Iznenađena, okrenula se i pogledala ga. Neil se obično nije odnosio tako kritički prema drugim muškarcima, niti je govorio o njima tako zajedljivo.
Ja mislim da je pravi muškarac - rekla je.
Rekla je to s nekom neočekivanom i sasvim neobjašnjivom razdraženošću, koja ga je iznenadila koliko i nju samu.
Zaboga, sestro Langtry! - uzviknuo je. - Znači li to da vas je osvojio? Nikad ne bih rekao da je vaš tip!
Njeno namršteno lice razvuklo se u osmijeh.
To kod mene ne pali, Neil! - rekla je. - A i ne priliči vam, dragi prijatelju. Govorite kao Luce, a to nije baš neki kompliment. Zašto ste se svi tako okomili na jednog momka?
Naprosto sam ljubomoran - rekao je odsječno i izvukao iz džepa dozu. Bila je od masivnog zlata, već na prvi pogled skupocjena, s njegovim inicijalima ugraviranim u kutu. Nitko osim njega na odjelu nije pušio tvorničke cigarete, ali trenutno na odjelu i nije bilo oficira osim njega.
Otvorio je dozu i ponudio je cigaretom, držeći u drugoj ruci spreman upaljač.
Uzdahnula je ali je uzela cigaretu i nagnula se prema njemu, da joj pripali.
Nije trebalo da popustim i dopustim sebi naviku da pušim ovdje s vama dok sam u službi - rekla je. - Glavna sestra bi me za to objesila i isjekla na komadiće. Osim toga, za koji trenutak moram vas izbaciti. Moram proučiti ove Michaelove dokumente prije nego što stigne pukovnik Chinstrap.
O, bože! Ne želite valjda reći da ćemo se večeras još natezati s njim?
Pogledala ga je, suzdržavajući se da se ne nasmije.
Pa sad, ako netko bude morao da se nateže s njim, onda ću to biti ja, a ne vi!
A što to tjera našeg junačkog komandanta da se po mraku otisne u ovaj udaljeni kutak bolnice!
Michael, naravno. Telefonirala sam mu i tražila da dođe, jer nemam nikakvih direktiva u vezi s Michaelom. Ne znam zašto je upućen u Bazu broj 15 niti zašto je raspoređen na Odjel X. Za mene osobno, to je zagonetna stvar. - Uzdahnula je i protegnula
se, sasvim neočekivano. - Današnji dan nekako nije prošao ugodno.
Što se mene tiče, nijedan dan na Odjelu X nije bio naročito ugodan - rekao je Neil sumorno, pružajući ruku da otrese pepeo u ispaljenu topovsku čahuru koju je upotrebljavala kao pepeljaru. - Krčkam se ovdje na Odjelu X već gotovo pet mjeseci, sestro. Ostali dolaze i odlaze, a ja sjedim ovdje kao cvjetić u loncu, kao inventarski broj.
Eto, to je bila ta X-bol, u njemu i u njoj. Bilo je mučno promatrati ih kako pate i znati da nije kadra otkloniti uzrok njihovoj patnji, jer je on ukorijenjen u njihovim vlastitim nedostacima. Mnogo je propatila dok nije shvatila da se ono malo dobra što im može pružiti u akutnim stadijima njihove bolesti, rijetko može protegnuti i na ovaj razvučeni period djelomičnog ozdravljenja.
Pa sad, ne bi trebalo da zaboravite onaj mali nervni slom - rekla je blago, svjesna da to ne može zvučati kao neka naročita utjeha. Bila je, istodobno, svjesna da je to početak često ponavljanog konverzacionog ciklusa, u kojem će on predbacivati sebi zbog svojih slabosti, a ona će pokušavati, obično bezuspješno, da mu ukaže kako to i nisu baš obavezno slabosti.
Otpuhnuo je prezirno.
Ja sam se od tog nervnog sloma odavno oporavio, i vama je to dobro poznato. - Ispružio je ruke i stisnuo šake tako da su iskočile u čvorove spletene vene, a mišići se složili u reljefne planinske lance, potpuno nesvjestan da bi ona u trenucima dok bi promatrala takve male demonstracije fizičke snage ona uvijek osjećala žestok, oštar impuls naklonosti prema njemu. Da je to znao, možda bi skupio hrabrost za neki pozitivan potez koji bi učvrstio njihovu vezu, poljubio je, rekao joj kako je voli. Ali lice sestre Langtry gotovo nikad nije odavalo njene misli, bez obzira na okolnosti.
Možda više nisam za vojnika - rekao je - ali sigurno postoji nešto korisno što bih mogao raditi, negdje! Oh, sestro, dosta mi je, zaista mi je već dosta ovog Odjela X. Ja nisam duševni bolesnik.
Njegov krik duboko ju je dirnuo; njihovi krici uvijek su je potresali, a krici ovog čovjeka posebno. Morala je oboriti glavu i zatreptati.
Ne može još dugo trajati. Rat je završen, ubrzo ćemo kući. Znam da povratak kući ne predstavlja baš ono rješenje kakvo
biste željeli, i sasvim mi je jasno zašto se toga pribojavate. Pokušajte, ipak, da mi povjerujete kad kažem da ćete stati na noge istog trenutka čim se scena promijeni, čim se nađete suočeni s poslovima koje treba obaviti.
Kako da se vratim kući? Tamo su udovice i siročad koji su to postali zbog mene. Što će biti ako sretnem udovicu nekog od onih ljudi? Ljudi koje sam ja pobio! Što bih mogao da joj kažem? Što bih mogao uraditi?
Rekli biste i uradili upravo ono što treba. Dosta toga, Neil! To su samo priviđenja koja dozivate da biste mučili sami sebe, zato što ne znate kako da ubijete vrijeme na Odjelu X. Teško mi je da vam kažem da prestanete žaliti sami sebe, ali to je upravo ono što sad činite.
Nije bio raspoložen da je sluša, naprotiv, saživljavanje s raspoloženjem koje ga je uhvatio ispunjavalo ga je nekim izopačenim zadovoljstvom.
Moja nesposobnost bila je neposredan uzrok pogibiji više od dvadeset ljudi, sestro Langtry! Njihove udovice i siročad nisu nikakva priviđenja, uvjeravam vas - rekao je kruto.
Već mnogo tjedana nije ga vidjela tako strastveno potištenog; razlog je, vjerojatno, Michaelov dolazak. Bila je dovoljno iskusna da njegovo večerašnje ponašanje ne protumači uzrocima povezanim isključivo s njom; dolazak nove ličnosti uvijek je unosio nemir među starosjedioce. Michael je, osim toga, predstavljao poseban slučaj - nije bio tip čovjeka koga je lako voditi, koji će se spremno prilagoditi Neilovoj vrsti dominacije. Neil je, naime, zaista nastojao uspostaviti vlast nad odjelom, određivati politiku prema pacijentima.
Toga se morate osloboditi, Neil - rekla je odsječno. - Vi ste dobar i plemenit čovjek, i bili ste i dobar, savjestan oficir. Punih pet godina nijedan oficir nije obavljao svoj posao bolje od vas. A sad me slušajte! Nije čak ni ustanovljeno da su svi ti ljudi izginuli vašom pogreškom. Vojnik ste i znate koliko je svaka akcija komplicirana. Uostalom, ta je stvar svršena! Vaši su ljudi mrtvi. I sasvim je sigurno, ako im nešto dugujete, onda je to da živite, da živite punim srcem. Kakvu korist imaju njihove udovice i siročad od toga što se vi ovdje pirjate u mom uredu, ne žaleći njih nego sebe? Nema nikakve pismene garancije da će se život uvijek odvijati onako kako mi to želimo. Moramo se prilagodavati onome što nam donosi, bilo to dobro ili loše. I vi to znate! A sad, što je dosta, dosta je!
Njegovo raspoloženje počelo se malo popravljati, osmjehnuo se, ispružio ruku, dohvatio njenu i prislonio je na svoj obraz.
U redu, sestro, poruka primljena. Nastojat ću biti dobar dečko. Ne znam kako vam to uspijeva, ali mislim da na mene više djeluje vaše lice nego ono što kažete. Uvijek vam pođe za rukom da otklonite ono što me muči. A kad biste samo znali kako je vaša prisutnost izmijenila moj boravak na odjelu! Bez vas... Slegnuo je ramenima. - Oh, ne mogu ni zamisliti kako bi Odjel X izgledao bez vas!
Rekao joj je kako joj uvijek polazi za rukom da otkloni ono što ga muči. Samo, kako i zašto? Nije dovoljno samo činiti dobro; njenom razumu bilo je potrebno da zna kako glasi ta čudotvorna formula, a to joj je stalno izmicalo.
Namrštena, sjedila je i zurila preko stolića u njegovo lice, pitajući se je li bilo razborito diskretno ga ohrabrivati, kako je to ponekad činila. Oh, kad bi bar mogla potpuno odvojiti dužnost od svojih osobnih osjećaja! Da li je, približavajući mu se, nanosila Neilu više štete nego što mu je činila dobra? Koliko je, na primjer, u upravo odigranoj predstavi bilo svjesnog nastojanja da privuče njenu pažnju? Odnositi se s više osjećaja prema muškarcu nego prema pacijentu, značilo je razoriti pravu perspektivu; ubrzo će uhvatiti sebe kako slijedi misaone pravce koji se odnose više na budućnost nego na sadašnjost, a njena je dužnost da svu energiju usmjeri upravo na ono što se događa u sadašnjosti. Osjećala je da se u neslužbenim odnosima s Neilom kriju mnoge neobično privlačne mogućnosti, od doživljaja prvog poljupca do odlučivanja da li da se uda za njega, ali i da je pogrešno baviti se time sada i ovdje. Pogrešno, pogrešno!
Držala je da je kao muškarac privlačan, zanimljiv, uzbudljiv. Njegov svijet bio je sličan njenom svijetu, što je činilo njihovo prijateljstvo logičnim. Sviđao joj se njegov izgled, njegovo ponašanje, njegovo obrazovanje, sredina iz koje je ponikao, a još joj se više sviđala vrsta muškaraca medu koje je spadao - naravno, izuzimajući onu vječnu, nesretnu opsesiju. To uporno vraćanje onom danu pokolja kao nečemu što će obojiti čitav njegov život mračnim bojama tugovanja, izazivalo je u njoj sumnju u mogućnost ostvarenja čvrste mirnodopske veze između njih. Nije, naime, željela utrošiti svoju emocionalnu ušteđevinu na emocionalnog invalida, ma koliko razumijevanja imala i za njega i za njegovu boljku. Tražila je nekoga - bio joj je potreban netko - tko će se prema njoj odnositi kao jednak s jednakim, a ne netko
tko će se cijelo vrijeme oslanjati na nju i istodobno joj se klanjati kao kakvom božanstvu.
To mi je posao, da otklanjam ono što vas muči - rekla je vedro i povukla ruku na način koji nije mogao pozlijediti njegove osjećaje. Michaelovi dokumenti još su ležali pod njenom drugom rukom, pa ih je pokupila. - Žao mi je što moram prekinuti naš razgovor, Neil, ali čeka me posao.
Ustao je i ostao stajati gledajući je znatiželjno i umolno.
Doći ćete kasnije da nas obiđete, zar ne? Nadam se da vas poslovi oko prijema novog pacijenta neće spriječiti u tome.
Podigla je pogled, iznenađena.
U tome me ništa ne može spriječiti! Je li se ikad dogodilo da propustim večernju šalicu čaja na odjelu? - upitala ga je osmjehujući se, a onda se ponovo posvetila Michaelovim dokumentima.
Pukovnik Wallace Donaldson nabadao je korak po korak stazom prema krajnjem kutku bolničkog kompleksa, osvjetljavajući put baterijskom lampom. Bio je ljut kao ris. To je zbilja sramota! Rat je završen, zamračenje je ukinuto, a nadležni pretpostavljeni nije u stanju da poduzme nešto u cilju uvođenja vanjskog osvjetljenja! Najveći dio bolnice bio je obavijen mrklim mrakom, jer su zgrade bile prazne pa nije bilo ni odraza unutrašnjih svjetala da rasprši tamu.
U toku posljednjih šest mjeseci opća vojna bolnica nazvana Baza broj 15 žalosno se smanjila, po broju stanovnika ako ne i po površini. Podsjećala je na debela čovjeka koji je smršavio, ali je prisiljen da i dalje nosi svoja stara odijela. Amerikanci su je sagradili prije nešto više od godinu dana i odmah otišli dalje, prepuštajući je, nedovršenu i samo djelomično opremljenu, Australcima koji su nadirali u zapadnom pravcu, preko Istočnoindijskog otočja.
U svojim velikim danima, bolnica je mogla primiti i do pet stotina pacijenata i u njoj je radilo trideset vojnih liječnika i sto pedeset medicinskih sestara. Svi su oni imali toliko posla da je slobodan dan predstavljao nedostižan san. Od svega toga ostalo je svega pet-šest nastanjenih baraka, među njima, naravno, i Odjel X, na samom rubu palmove šume, koja je svom vlasniku, Nizozemcu, davala urod kopre koji je predstavljao malo bogatstvo. Od trideset vojnih liječnika ostalo je samo pet kirurga i kirurga- specijalista i pet liječnika opće prakse, te jedan jedini patolog. U
prostranoj zgradi za medicinske sestre širilo se svega tridesetak bolničarki.
Kao neurolog, pukovnik Donaldson je prelaskom Baze broj 15 u ruke Australaca dobio i patronat nad Odjelom X; uvijek bi šačica emocionalno poremećenih ljudi isplivala na površinu uzavrele mase, tako da je trebalo samo pokupiti ih i smjestiti na Odjel X.
Prije rata pukovnik Donaldson bio je zaokupljen uspostavljanjem privatne prakse u Macquarie Streetu i borio se da postane jedan od onih koji su se utvrdili na tom najunosnijem, ali i najhirovitijem poprištu sidnejske specijalističke medicine. Uspješna spekulacija s dionicama 1937. godine, dok je svijet nastojao da se izvuče iz privredne depresije, donijela mu je dovoljno novca da kupi ordinaciju u Macquarie Streetu, i krupni honorari iz vodećih bolnica bili su upravo počeli pristizati na njegov konto kad je Hitler napao Poljsku. U tom trenutku sve se promijenilo; ponekad je hvatao sebe kako se u strahu pita hoće li se stvari ikad vratiti tamo gdje su bile prije 1939. godine. Gledano iz ove paklene rupe zvane Baza broj 15, posljednje u nizu paklenih rupa kroz koje je prošao, činilo se nemogućim da išta više bude kako je nekad bilo. Čak ni on sam neće više biti kakav je bio.
S društvenog stanovišta, njegovo porijeklo bilo je izvanredno, iako su se u vrijeme velike krize obiteljske novčane rezerve bile opasno istopile. Imao je, na sreću, brata burzovnog posrednika, čijom je zaslugom obitelj ponovo stala na noge. Kao i Neil Parkinson, govorio je bez najmanjeg traga australskog akcenta. Njegova škola bio je Newington, njegovo sveučilište Sydney, ali je sve postdiplomske medicinske kvalifikacije stekao u Engleskoj i Škotskoj, pa je volio misliti o sebi kako je više Englez nego Australac. Ne bi se, doduše, moglo reći da ga je bilo sramota da bude Australac; naprosto, bilo je bolje biti Englez.
Ako je postojao netko koga je mrzio, onda je to bila žena s kojom je upravo trebalo da se sastane. Sestra Honour Langtry. Sitna i krhka, stara jedva trideset godina, ako i toliko, profesionalna medicinska sestra, ali ne i školovana za potrebe vojske, iako je bio svjestan da je u vojsci od početka 1940. godine. Ta žena bila je prava zagonetka; govorila je posve pravilno, bila je očigledno školovana i obrazovana, a staž medicinske sestre završila je u P. A., jednoj od zaista najboljih bolnica za obuku. S druge strane, nije držala do vanjskih aspekata subordinacije, nije pokazivala želju da bude uslužna niti da je svjesna svog, u biti,
služiteljskog statusa. Da je mogao biti iskren prema samom sebi, priznao bi da pred njom osjeća smrtni strah. Uvijek se morao posebno pripremati za svaki susret s njom, psihički i duhovno, koliko je to uopće bio kadar. Na kraju, ona bi mu uvijek tako brutalno zavrnula jajca da je trebalo nekoliko sati da ponovo dođe k sebi.
Nervirao ga je čak i zastor na vratima načinjen od čepova pivskih boca. Nikome ne bi bilo dopušteno da ga zadrži, ali Odjel X bio je iznimka. Glavna sestra, ma koliko bila gruba i neodgojena, odnosila se prema Odjelu X vrlo obzirno. U prvim danima rada odjela jedan pacijent naprosto više nije mogao slušati kako glavna sestra maltretira sestru Langtry, pa je sredio čitavu stvar na upravo nevjerojatno jednostavan i djelotvoran način - prišao joj je i razderao joj uniformu od ovratnika do ruba suknje. Bio je lud kao zec u ožujku, naravno, i smjesta su ga otpremili u Australiju, ali nakon tog incidenta glavna sestra dobro je pazila da slučajno ne uvrijedi pacijente Odjela X.

Svjetlo u hodniku otkrilo je da je pukovnik Wallace Donaldson visok, dobro držeći muškarac pedesetih godina, s licem čija je rumena boja odavala ljubitelja dobre kapljice. Nosio je brižljivo njegovane brkove željeznosive boje i veličine koja je odgovarala vojnim propisima, a ostatak mu je lica bio uvijek savršeno izbrijan. Na njegovoj od ulja svjetlucavoj, sivoj kosi ostao je, kad je skinuo kapu, dubok žlijeb na mjestu gdje je ležao rub kape i urezao se u kožu, jer mu kosa nije bila ni gusta ni elastična. Oči su mu bile blijedoplave i malo izbuljene, ali mu je lice zadržalo tragove mladenačke ljepote, a tijelo mu je bilo dobro očuvano, širokih ramena, s gotovo potpuno ravnim trbuhom. U besprijekorno sašivenom odijelu konzervativnog kroja, ostavljao je izvanredan dojam, a u isto tako besprijekorno skrojenoj uniformi izgledao je kao feldmaršal, više nego i jedan od pravih feldmaršala.
Sestra Langtry smjesta je ustala da ga dočeka, odvela ga u svoj ured i pobrinula se da se udobno smjesti na stolac za posjetioce. Ona sama nije sjela - opet jedan od njenih malih trikova, pomislio je ljutito. Bio je to jedini način da ga nadvisi.
Ispričavam se što sam vas morala dovlačiti čak ovamo, sir, ali ovaj momak... - malo je podigla papire koje je držala u ruci - stigao je danas. Kako mi se niste javili, pretpostavljala sam da niste obaviješteni o njegovom dolasku.
Sjedite, sestro, sjedite! - rekao je istim tonom kojim bi pozvao na red neposlušnog psa.
Spustila se na svoju stolicu bez riječi negodovanja, bez ikakve promjene na licu. U jakni i sivim hlačama izgledala je kao dječak u kadetskoj uniformi. Jedan nula za sestru Langtry; isprovocirala ga je da započne grubo.
Pružila mu je šutke papire.
Ne, neću sad da gledam papire - rekao je jetko. - Samo mi ukratko ispričajte o čemu se radi.
Sestra Langtry promatrala ga je bez ljutnje. Nakon prvog susreta s pukovnikom, Luce mu je prišio nadimak „pukovnik Chinstrap”1, a kako mu je zaista savršeno odgovarao, svi su ga počeli tako nazivati. Pitala se da li zna da ga kompletan muški sastav Baze broj 15 iza leđa naziva „pukovnik Chinstrap”, i zaključila da ne zna. On ne bi bio kadar ignorirati tako podrugljiv nadimak.
Narednik Michael Edward John Wilson - rekla je ujednačenim tonom - koga ću nadalje zvati Michael, ima dvadeset devet godina i u vojsci je od samog početka rata. Ratovao je u Sjevernoj Africi, u Siriji, na Novoj Gvineji i Otocima. Prošao je kroz mnoge bitke, ali nema simptoma mentalne nestabilnosti kao posljedice sudjelovanja u borbi. U stvari, radi se o izvanrednom, vrlo hrabrom vojniku, odlikovanom Medaljom za uzorno držanje. Prije tri mjeseca njegov jedini bliski prijatelj poginuo je u vrlo žestokom okršaju s neprijateljem, nakon čega se Michael manje- više povukao u sebe.
Pukovniku Chinstrapu oteo se težak, patnički uzdah.
Oh, prijeđite na stvar, sestro! Nastavila je kao da ništa nije rekao.
Sumnja u Michaelovo mentalno zdravlje pojavila se nakon izvjesnog, vrlo nezgodnog incidenta u logoru prije nekih tjedan dana. Došlo je to do tučnjave između njega i jednog podoficira, što se nikako nije moglo očekivati ni od jednog ni od drugog. Da prisutni nisu priskočili i savladali Michaela, taj podoficir vjerojatno bi sad bio mrtav. Jedini Michaelov komentar poslije incidenta bio je kako je htio ubiti tog čovjeka, i da bi ga bio sasvim sigurno ubio. Ponovio je to više puta, ali ni u jednom slučaju nije objasnio i zbog čega. Kad je komandant jedinice pokušao ustanoviti o čemu se u biti radi, Michael je odbio


1 Chinstrap - podbradnik šljema, simbol vojničke krutosti.
odgovoriti na to pitanje. Podoficir je, međutim, bio izuzetno govorljiv.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Drugo ime za ljubav

Počalji od Mustra taj Čet Mar 15, 2018 9:36 am




Izjavio je kako mu se Michael nastojao približiti kao homoseksualac, i zahtijevao da bude izveden pred vojni sud. Čini se da je poginuli Michaelov prijatelj pokazivao homoseksualne sklonosti, ali mišljenja o tome da li je i Michael bio aktivno uključen u njih, oštro su podijeljena. Podoficir i njegovi sljedbenici tvrde da su ta dvojica mladih ljudi bili ljubavnici, ali velika većina pripadnika jedinice isto tako odlučno izjavljuje da se Michael prema poginulom drugu odnosio isključivo kao zaštitnik i prijatelj. Komandant bataljona odlično je poznavao svu trojicu, jer su dugo bili u njegovoj jedinici - Michael i njegov poginuli drug od početka rata, podoficir od Nove Gvineje - i po njegovom mišljenju, izvođenje Michaela pred vojni sud nije dolazilo u obzir, ni pod kakvim okolnostima. Bio je sklon uvjerenju da je kod Michaela došlo do privremenog pomračenja svijesti, i zapovjedio je da se podvrgne specijalističkom pregledu, čiji su rezultati nedvosmisleno pokazali da je Michael duševno poremećen, ma šta to moglo značiti. - Glas joj je postao primjetno tužniji, tvrđi. - I tako su ga ubacili u avion i dopremili ovamo. Oficir u prijemnom odjelu automatski ga je uputio na Odjel X.
Pukovnik Chinstrap pažljivo je promatrao sestru Langtry, napućivši usne. Ponovo je došla do izražaja njena nimalo pohvalna osobina da se opredjeljuje za ovu ili onu stranu.
Pregledat ću narednika Wilsona sutra ujutro, u mojoj ordinaciji. Dođite i vi s njim, sestro! - Pogledao je u golu slabašnu žarulju iznad stola. - Ujutro ću pregledati i njegovu dokumentaciju. Ne znam kako možete čitati pri ovom svjetlu, ja sasvim sigurno ne bih mogao. - Stolac na kojem je sjedio postao je previše tvrd, previše neudoban, ma kako namjestio stražnjicu. Neko se vrijeme tako vrtio, a onda se namrštio i iznenada gnjevno rekao: - Mrzim slučajeve sa seksualnom konotacijom!
Sestra Langtry nesvjesno se igrala olovkom, a onda su joj se šake grčevito stegle.
Srce mi se para koliko vas žalim, sir - rekla je i ne pokušavajući prikriti sarkazam. - Narednik Wilson nije slučaj za Odjel X... u stvari, nije mu mjesto ni na kojem bolničkom odjelu. - Glas joj je zatreperio, uvukla je nervoznom gestom prste u kosu i malko poremetila uredno složene smeđe valove. - Mislim da je sramota zbog jedne tučnjave i vrlo sumnjive optužbe upropastiti život jednom mladom čovjeku, već ionako potresenom zbog smrti prijatelja. Neprestano mislim na to kako se sad osjeća. Sigurna sam da mu se čini kako korača kroz odvratnu, gustu maglu iz
koje nikad neće uspjeti izići. Razgovarala sam s njim, vi niste. I mogu vam reći da nije ni najmanje poremećen, ni mentalno ni seksualno ni na bilo koji drugi način. Liječnika koji ga je poslao ovamo trebalo bi izvesti pred prijeki vojni sud! Uskratiti naredniku Wilsonu priliku da se opere od prljavih optužbi i otpremiti ga, umjesto toga, u ustanovu kao što je Odjel X, to je postupak koji predstavlja sramotu za vojsku!
Kao i uvijek, pukovnik je ustanovio kako nije kadar da se nosi s tom vrstom tvrdokorne drskosti, jer se ljudi na visokim položajima u bolnicama, kakav je bio njegov, nisu inače susretali s njom. Vrag je odnio, razgovara s njim kao da je potpuno ravnopravna, stručno i intelektualno! Možda je njihov oficirski status kriv što te vojne bolničarke ne znaju svoje mjesto, to i visok stupanj samostalnosti što ga uživaju na mjestima kao što je Baza broj 15! Ni oni prokleti, glupi velovi što ih nose na glavama nisu ni od kakve koristi. Samo bi redovnice smjele nositi koprenu, samo redovnicama bi se trebalo obraćati sa sestro!
Oh, nemojte sad, sestro! - rekao je suzdržavajući se i nastojeći, s naporom, govoriti smireno. - Slažem se da su okolnosti pomalo neobične, ali rat je završen. Taj mladić neće ostati ovdje duže od nekoliko tjedana. A mogao se naći i na nekom gorem mjestu nego što je Odjel X, kao što vam je sigurno poznato.
Olovka je poletjela kroz zrak, odskočila od ruba stola i sa štropotam pala na pod pokraj pukovnika, koji je ostao sjediti pitajući se je li namjerno loše ciljala. Držeći se strogo propisa, trebalo bi je prijaviti glavnoj sestri; kao šef svim medicinskim sestrama, glavna sestra bila je jedini oficir nadležan za disciplinske mjere protiv njih. Nevolja je bila u tome što se od incidenta s razderanom uniformom glavna sestra odnosila prema sestri Langtry s izuzetnim respektom. Bože, kakva bi gužva nastala kad bi se pokušao požaliti na njeno ponašanje!
Odjel X je čistilište! - viknula je sestra Langtry; nikad je ranije nije vidio tako gnjevnu. U njemu se probudila radoznalost - sudbina narednika Michaela Wilsona očigledno je snažno utjecala na nju. Sutrašnji susret s njim može još ispasti i zanimljiv. Ona je nastavila govoriti, napajajući svoj gnjev vlastitim riječima. - Odjel X je čistilište! Pacijente s kojima nitko ne zna što da radi jednostavno šalju na Odjel X, pa zaboravljaju na njih! Vi ste neurolog, ja sam medicinska sestra opće prakse, a između nas nema nikoga dovoljno iskusnog ili kvalificiranog da zna što treba raditi. Znate li vi što bi trebalo uraditi s ovim ljudima? Ja ne
znam, sir! Ja pokušavam, činim sve što mogu, ali sam svjesna, i to me muči, da to nije ni približno dobro ni dovoljno! Dolazim na dužnost svakog jutra moleći se... moleći se da nekako preguram dan a da ne povrijedim nekog od tih krhkih i nezgodnih ljudi. A moji pacijenti na Odjelu X zaslužuju mnogo više od onoga što im vi ili ja možemo pružiti, sir!
E, sad je dosta, sestro! - rekao je, dok mu se rumenilo uvlačilo pod kožu.
Ne, još nisam rekla sve - odgovorila je, nimalo impresionirana, nepokolebana. - Da za početak ostavimo narednika Wilsona po strani, slažete se? Da vidimo što je s ostalih pet pacijenata koji trenutno borave na Odjelu X. Matt Sawyer prebačen je ovamo s neurologije jer nisu uspjeli pronaći organski uzrok njegovom sljepilu. Dijagnoza: histerija. Supotpisali ste je vi osobno. Nugget Jones je prebačen ovamo s Internog odjela nakon dvije probatorne laparotomije, s pričom kako je svojim žalbama doveo čitav odjel na rub ludila. Dijagnoza: hipohondrija. Neil, to jest kapetan Parkinson, naprosto je doživio nervni slom koji bi se mogao bolje definirati kao provala boli, ali njegov komandant misli da će ga zaštititi ako ga ostavi da mjesecima sjedi ovdje. Dijagnoza: involutivna depresija. Benedict Maynard gotovo je poludio kad je njegova četa otvorila vatru na selo u kome, kako se pokazalo, uopće nije bilo Japanaca, u kome su bili sami domoroci, žene, djeca i starci. Kako je u vrijeme kad su se kod njega pojavili prvi simptomi mentalnih poremećaja još i lakše ranjen u glavu, primljen je na neurološki odjel da ga liječe od kontuzije, da bi zatim bio prebačen ovamo. Dijagnoza: shizofrenija. Ja se, u stvari, slažem s tom dijagnozom, ali to znači da bi Ben morao biti u Australiji, pod nadzorom specijalista koji mu jedini mogu pružiti pravu pomoć i potrebnu terapiju. A Luce Daggett, zbog čega je, u stvari, on ovdje? U njegovim dokumentima nema nikakve dijagnoze! Samo, i vi i ja znamo zašto je on tu. Zato što je živio kao Riley i ucjenjivao svog komandanta, koji mu je dopuštao da radi što mu se svidi. Nisu, međutim, mogli sastaviti uvjerljivu optužnicu, pa nisu znali što da rade s njim. Najjednostavnije je bilo poslati ga u ustanovu kao što je Odjel X, da tu sjedi dok pucnjava ne prestane.
Pukovnik je s naporom ustao, tamnocrven od suzdržanog bijesa.
To već graniči s drskošću, sestro!
Jesam li bila drska? Molim da mi oprostite, sir - rekla je uvlačeći se ponovo u ljušturu onog svog ničim nepomućenog mira, koji je inače bio njen zaštitni znak.
Pukovnik Chinstrap zastao je s rukom na kvaki vrata i još jednom je pogledao.
Primit ću narednika Wilsona u svojoj ordinaciji točno u deset sati, i ne zaboravite da ga dovedete vi osobno! - Oči su mu sijevale, tražio je nešto čime bi je mogao povrijediti, riječ sposobnu da probije tu nerazrušivu fasadu. - Smatram da je prilično čudno što taj narednik Wilson, navodno primjeran vojnik, više puta odlikovan, nije nakon šest godina u prvim borbenim redovima napredovao dalje od čina narednika.
Sestra Langtry uzvratila mu je slatkim osmijehom.
Znate, sir, ne možemo baš svi biti velike bijele poglavice.
Netko mora obavljati i prljave poslove!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Drugo ime za ljubav

Počalji od Mustra taj Čet Mar 15, 2018 9:37 am




7

Nakon što je pukovnik otišao, sestra Langtry ostala je sjediti za svojim stolom, nepomična, dok joj je blaga vrtoglavica što je uslijedila nakon provale gnjeva prekrivala obrve i gornju usnu sitnim kapljicama hladnog znoja. Bilo je glupo oboriti se tako na čovjeka. Od toga nije bilo nikakve koristi, samo mu je otkrila svoje skrivene osjećaje za koje bi radije da su mu ostali nedostupni. Gdje je bila ona samokontrola zahvaljujući kojoj je ostajala pobjednik u svim okršajima s pukovnikom „Chinstrapom”? Razgovarati s tim čovjekom o Odjelu X i o njegovim žrtvama značilo je uzalud gubiti vrijeme. Nije se sjećala da je ikad bila tako ljuta na njega. Za sve je kriva ona patetična priča, naravno. Da je došao malo kasnije, da joj je dao vremena da uspostavi kontrolu nad svojim emocijama, ne bi bila izgubila živce. Ali stigao je samo nekoliko sekundi nakon što je spustila Michaelove dokumente na stol.
Ma tko da je bio liječnik koji je napisao Michaelovu povijest bolesti - potpis nije izazvao u njenom sjećanju sliku poznatog lica
pisanje mu nije bilo slaba strana. Dok je čitala njegove bilješke, pred njom su iskrsavali ljudi o kojima je govorio, kao živi. Posebno Michael, za nju već ionako živ. Onaj kratki razgovor na odjelu potaknuo ju je na nagađanja i pretpostavke, ali ništa od
toga nije se moglo usporediti s pravom pričom. Bilo je strašno ono što je jadnik proživio, koliko je nepravde bilo u svemu tome! Sigurno je strahovito nesretan. Potpuno nesvjesna onoga što čini, utkala je u priču, prateći njen tok, i svoje vlastite osjećaje; toliko je žalila Michaela kad je izgubio druga da od boli u grudima i stegnutog grla nije mogla gutati. A onda je ušao pukovnik
„Chinstrap” i dobio svoje.
Odjel X će me uništiti, pomislila je. U posljednjih nekoliko minuta načinila je sve pogreške što ih navodi priručnik za medicinske sestre, od samovoljnog upletanja vlastitih emocija do otvorenog kršenja subordinacije.
Bilo je tu, međutim, i sjećanje na Michaelovo lice. On je mogao da se nosi sa svim tim, on se i nosio, usprkos činjenici da je upućen na Odjel X. Obično je žalila pacijente zbog njihovih slabosti, a sad je bila kao opsjednuta sudbinom čovjeka komu njena podrška, po svemu sudeći, nije potrebna. U tome je zazvučalo upozorenje. Za nju, jedan od osnovnih načina obrane od intimnog vezivanja za pacijente bio je: misliti o njima kao o bolesnim, žalosnim, bijednim, krhkim stvorenjima, stvorenjima u stanju koje ih eliminira kao muškarce. Bilo bi pogrešno pomisliti da se plašila muškaraca ili intimnih odnosa, ali da bi mogla dati sve od sebe, dobra medicinska sestra mora zadržati stanovito odstojanje. Mora se očeličiti, ali ne tako da ugasi u sebi emocije, nego da se uzdigne iznad uobičajenih odnosa muškarac - žena. Takvi odnosi, kad do njih dođe u običnoj bolnici, predstavljaju već sami po sebi veliko zlo, a ako je u pitanju mentalno poremećeni pacijent, moraju dovesti do katastrofe. Utrošila je mnogo vremena razmišljajući o Neilu i još uvijek nije bila sigurna da li je dobro postupila kad je dopustila sebi da računa s tim kako će ga viđati nakon povratka kući. Govorila je sama sebi kako je to sasvim u redu, jer je on praktično već ozdravio, jer je ukidanje Odjela X svršena stvar i jer je zadržala dovoljno kontrole nad situacijom da može misliti o njemu kao o bijednom, tužnom i krhkom stvorenju, ako to bude potrebno.
„I ja sam tek ljudsko biće”, pomislila je. „To nikad nisam zaboravila, nikad! A to je tako teško!”
Uzdahnula je, protegnula se i otkvačila misli i od Neila i od Michaela. Bilo je prerano da se pojavi na odjelu; njeno disanje i boja lica još se nisu bili vratili na normalu. Olovka... kamo je odletjela olovka kad ju je bacila na pukovnika? Kako nevjerojatno neugodan zna biti taj čovjek! Ni sam nije svjestan da je za dlaku izbjegao pogodak čahurom granate teškom tri kilograma kad je
izvalio onu primjedbu o Michaelovom unapređenju. Gdje se taj čovjek skrivao ovih posljednjih šest godina? Sestra Langtry nije znala baš mnogo o drugim vojskama, ali njegujući Australce punih šest godina, došla je do čvrstog uvjerenja da je njena zemlja dala nemali broj sasvim izuzetnih ljudi - ljudi velike inteligencije, s onim posebnim darom za komandiranje i svim drugim kvalitetama potrebnim dobrom oficiru - koje je, međutim, uporno odbijala da unaprijedi u čin viši od naredničkog. To je vjerojatno bilo na neki način pitanje klasne svijesti, iako ne baš obavezno u negativnom smislu. Naime, ti ljudi kao da su bili zadovoljni tamo gdje jesu, i kao da im nije bilo nimalo stalo do višeg čina. A ako Michael Wilson ne spada u tu posebnu grupu ljudi, onda to ni približno nije jedini pogrešan zaključak do kojega je došla na osnovi svog iskustva s vojnicima.
Zar pukovniku nitko nikad nije pričao o ljudima kao što je Michael? Zar nije mogao to sam vidjeti i izvući zaključke? Očigledno nije, ukoliko mu to nije slamka za koju se uhvatio da je iznervira. Prokleti pukovnik „Chinstrap”! Izgovara samoglasnike na upravo nevjerojatan način, čak su zaokruženiji od Neilovih. Glupo je ljutiti se tako na njega. U stvari, trebalo bi ga žaliti. Baza broj 15 ipak je strahovito daleko od Macquarie Streeta, a on sam nije ni blizu tome da bude otpisan. Nije ružan čovjek, a ispod besprijekorno skrojene uniforme vjerojatno pati od istih nezadovoljenih žudnji i prohtjeva kao i ostali muškarci. Priča se da već mjesecima održava intimne odnose sa sestrom Heather Connolly, instrumentarkom. Pa sad, gotovo svi vojni liječnici imaju svoje male ljubavne tajne, a s kim bi drugim i mogli voditi ljubav nego s medicinskim sestrama? Neka mu je sretno!
Olovka je ležala u kutu ispod stola; morala se spustiti na sve četiri da je dohvati i vrati na mjesto, a onda je ponovo sjela za stol. O čemu li, vrag ga odnio, Heather Connolly razgovara s njim? A sigurno razgovaraju. Ljubavnici ne provode baš sve vrijeme samo vodeći ljubav. Wallace Donaldson, u mirno doba specijalist neurolog, pokazivao je najviše zanimanja za neki opskurni kompleks oboljenja kičmene moždine, čija je sama zamršena latinska imena nemoguće izgovoriti. Možda razgovaraju o tim oboljenjima i žale što tih opskurnih bolesti kičme nema u bolnici, koja se bavi kičmama samo kad dođe do njihovog oštećenja - jezivog, mučnog, često sudbonosnog - krhotinom granate ili puščanim zrnom. Možda razgovaraju o njegovoj ženi koja čuva kućno ognjište negdje u Vaucluseu ili na Bellevue Hillu. Muškarci imaju običaj da pričaju ljubavnicama o svojim ženama, kao što
vole da s jednim prijateljem pričaju o drugom, istodobno žaleći što nemaju prilike da upoznaju jednog s drugim. Muškarci su uvijek sigurni da bi njihove supruge i ljubavnice postale dobre prijateljice kad bi društvene konvencije to dopuštale. Pa sad, to nije daleko od pameti. Tvrditi drukčije značilo bi prikazati svoj ukus i selektivnost u pogledu žena u prilično lošem svjetlu.

Čovjek koga je voljela radio je upravo tako, sjetila se ne bez bola. Neprestano joj je pričao o svojoj ženi i žalio što konvencije ne dopuštaju da ih upozna, siguran da bi obožavale jedna drugu.
Nakon što je izgovorio prve tri rečenice o svojoj supruzi, Honour Langtry bila je sigurna da bi joj ta žena strahovito išla na živce. Bila je, međutim, isuviše razumna da bi to i glasno rekla, naravno.
Kako je davno, davno to bilo! Koliko je vremena od tada prošlo, vremena koje se ne može mjeriti otkucavanjem sati, minuta i sekundi, već koje raste u skokovima i trzajima, kao kakav gigantski insekt koji zbacuje sa sebe jednu po jednu ljušturu i pojavljuje se uvijek drukčiji i s drukčijim osjećajima u novom svijetu, koji i sam izgleda i osjeća drukčije.
I on je bio specijalist-konzultant u prvoj bolnici u kojoj je radila, u Sydneyju. Jedinoj bolnici u Sydneyju u kojoj je radila. Specijalist za bolesti kože - u to vrijeme relativno nova vrsta liječnika. Visok, tamne kose, lijep, star oko trideset pet godina. Oženjen, naravno. Ona koja ne ulovi doktora dok još nosi bijelu odjeću stažista, nikad ga neće ni uloviti. A stažisti nikad nisu pokazivali zanimanje za nju, tražili su nešto ljepše, živahnije, lepršavije, praznoglavije. Tek sredinom tridesetih godina osjetili bi da su siti onoga što su izabrali u dvadesetim.
Honour Langtry bila je ozbiljna mlada žena, prva po uspjehu u svojoj generaciji. Spadala je među one o kojima se uvijek nagađa zašto su odabrale poziv medicinske sestre umjesto da studiraju medicinu, iako se zna da je medicina izuzetno težak studij za žene. Bila je porijeklom iz bogate farmerske obitelji, a osnovno obrazovanje stekla je u jednoj od najboljih djevojačkih škola u Sydneyju. Istina je bila da je otišla u medicinske sestre zato što je željela raditi kao medicinska sestra. U početku nije joj bilo sasvim jasno zašto, znala je samo da je ono što traži fizička i emocionalna bliskost s ljudima, a da će joj poziv njegovateljice to pružiti. Kako je poziv medicinske sestre bio najugledniji i najčasniji od svih ženskih zanimanja, njeni roditelji bili su
zadovoljni i primili s olakšanjem njeno odbijanje kad su joj ponudili da studira medicinu, ako baš želi.
Ni kao mlada medicinska sestra stažistica - zvali su ih pripravnice - Honour nije nosila naočale i nije se agresivno dičila svojom inteligencijom. I u internatu i kod kuće vodila je aktivan društveni život bez ijedne ozbiljnije veze s nekim mladićem, i u toku četiri godine školovanja za medicinsku sestru radila je uglavnom isto - odlazila na sve plesove, nikad nije stidljivo sjedila kraj zida, sastajala se s mladićima, pila s njima kavu kod
„Repinsa” i odlazila u kino. Nikad, međutim, nije računala na neku ozbiljniju vezu. Poziv medicinske sestre više ju je privlačio.
Nakon što je završila školu, dobila je mjesto na jednom od ženskih odjela u P.A. i tu je upoznala svog specijalista za kožne bolesti, koji je bio upravo počeo svoju specijalističku praksu. Dobro su se slagali od samog početka, a njemu se posebno sviđala brzina s kojom je reagirala na svaku njegovu primjedbu. To je vrlo brzo primijetila, ali joj je trebalo više vremena da postane svjesna kako ga snažno privlači i kao žena. Kad je to shvatila, bila je već zaljubljena u njega.
Posudio je stan od jednog neoženjenog prijatelja pravnika u jednoj od visokih zgrada pri samom kraju Elizabeth Streeta i pozvao je da se tu sastanu. Pristala je, potpuno svjesna u što se upušta. On se i sam potrudio da joj sve objasni, s iskrenošću i otvorenošću koju je smatrala divnom. Nema nikakvih izgleda da bi se mogao razvesti od žene i oženiti sa njome, rekao je, ali je voli i očajnički žudi za stalnom i čvrstom vezom s njom.
Utemeljena na tako pošten način, veza se isto tako pošteno i raspala nakon nekih dvanaest mjeseci. Sastajali su se kad god je on bio u stanju smisliti neki izgovor, što ponekad nije bilo nimalo lako; specijalisti za kožne bolesti nemaju hitnih slučajeva kao kirurzi ili internisti. Tko je ikad čuo, govorio je u šali, da su specijalista za kožne bolesti digli u tri sata noću iz kreveta da intervenira u kritičnom slučaju akni? Ni njoj nije bilo lako naći slobodno vrijeme, jer je bila obična mlađa sestra i nije mogla zahtijevati nikakav povlašteni tretman prilikom raspoređivanja dežurstava. Dok je njihova veza trajala, uspijevali su da se sastanu najviše jednom tjedno, a ponekad i samo jednom u tri- četiri tjedna.
Honour Langtry uzbuđivalo je da ne misli o sebi kao o supruzi, nego kao o ljubavnici. Status supruge donosio je mir i sigurnost, ali ljubavnice su uvijek bile okružene neobičnom
aureolom raskošne ženstvenosti i tajanstvenosti. Stvarnost je, međutim, bila daleko od toga. Njihovi sastanci uvijek su prolazili u nekoj žurbi i bila joj je neprijatna spoznaja da veći dio vremena moraju utrošiti na fizičku ljubav, umjesto na neki inteligentniji oblik općenja. Ne, nije imala ništa protiv fizičke ljubavi niti je smatrala da je to aktivnost ispod njenog dostojanstva. Učila je brzo i bila dovoljno inteligentna da modificira i prilagođava to stečeno znanje kako bi ga uvijek seksualno zadovoljila, a time i sebe. Ali nikad nije imala prilike da krene kako želi stazama koje joj je otvarao, a koje su vodile do jezgre njegove ličnosti, jer za to nikad nije bilo dovoljno vremena.
A onda se jednog dana zasitio nje. Rekao joj je to smjesta, i ne pokušavajući da za to nađe neko opravdanje. Prihvatila je njegovu odluku na isti način, smireno, kako je to zahtijevao dobar odgoj, uzela svoj šešir i rukavice i otišla iz njegovog života. Kao netko tko izgleda i osjeća drukčije nego prije.
Ipak, boljelo je; mnogo ju je boljelo. Najviše od svega boljelo ju je što nije znala zašto. Zašto je za njega stvar počela, i zašto je smatrao potrebnim da je okonča? U trenucima optimizma govorila je sama sebi kako je sve moralo završiti zato što se on počeo otvarati, jer mu je bilo previše stalo do nje a da bi mogao podnijeti pomisao kako je prisiljava na vezu bez perspektive. S druge strane, u trenucima veće iskrenosti, bila je svjesna da je pravi razlog u kombinaciji nepraktičnosti čitavog aranžmana i osjećaja da se u njihov odnos uvlači monotonija, osjećaja koji se pojavio i ostao nelagodno prisutan u njima. Bio je to, po svemu sudeći, isti razlog zbog kojeg se i upustio u vezu s njom. Osim toga, znala je da je postojao još jedan uzrok: promjena u njenom odnosu prema njemu, neraspoloženje koje je bilo sve teže skrivati, tako da mu u krevetu nije pružala ništa više od onoga što bi mogla i svaka druga žena. Da bi sačuvala njegov prvobitni zanos, morala mu je posvećivati sve svoje vrijeme i energiju, kao što je to vjerojatno činila njegova supruga.
E pa, ići do tog stupnja u ženskoj akrobatici nije naprosto bilo vrijedno truda. Imala je pametnijeg posla u životu nego da ga posvećuje isključivo zadovoljavanju prilično egocentričnog i sebičnog čovjeka. Iako je velika većina žena željela da živi upravo na taj način, Honour Langtry znala je da to nikad neće biti njen put. Nije imala ništa protiv muškaraca, samo je smatrala da bi bila pogreška udati se.
I tako je nastavila raditi kao medicinska sestra i u tom poslu nalazila uživanje i zadovoljstvo, koje nije u punoj mjeri našla u
ljubavi. U stvari, obožavala je svoj posao. Voljela je užurbanost, neprestanu aktivnost, stalne promjene lica i uistinu izazovne probleme s kojima se iz dana u dan susretala na bolničkim odjelima. Njene prijateljice, a imala ih je nekoliko, samo su gledale jedna u drugu i vrtjele glavama. Buba profesije žestoko je ugrizla jadnu Honour, to je bilo izvan svake sumnje.
Slijedile bi, vjerojatno, i druge ljubavne veze, možda bi se našla i neka dovoljno duboka da je natjera da promijeni mišljenje o braku, ali se umiješao rat. Sa dvadeset pet godina bila je jedna od prvih medicinskih sestara koje su se dobrovoljno prijavile u vojsku, i od trenutka kad je stupila u taj novi život, više nije imala vremena da misli na sebe. Radila je u stanicama za prihvat ranjenika u Sjevernoj Africi, na Novoj Gvineji i Istočnoindijskim otocima, sve mjestima na kojima su neumoljivo brisani i posljednji tragovi normalnog. Oh, kakav je život to bio! Beskrajna traka teškog rada, rada koji je toliko zahtijevao od čovjeka i bio tako fascinantan i neobičan da je znala kako se u mnogo čemu ništa u budućnosti neće moći usporediti s njim. Bile su prilično ekskluzivno društvo, te medicinske sestre u aktivnoj službi, a Honour Langtry pripadala je tom društvu srcem i dušom.
Ipak, te su godine naplatile svoj danak. Fizički, izdržala ih je bolje od većine svojih kolegica, jer je bila čvrsta i razumna. I duševno je izdržala bolje nego mnoge, ali kad se u njenom životu pojavila Baza broj 15, dočekala ju je s uzdahom olakšanja. Htjeli su je poslati natrag u Australiju, ali ona se tomu uspješno oduprla, uvjerena da će njeno iskustvo i u biti dobro zdravlje biti od veće koristi zemlji u ustanovi kao što je Baza broj 15, nego u Sydneyju ili Melbourneu.
Kad je prije nekih šest mjeseci pritisak počeo popuštati dobila je vremena da počne razmišljati, da pretrese svoje osjećaje i nazore na ono što bi željela učiniti s ostalim dijelom svog života. Počela se pitati da li će je posao medicinske sestre u nekoj civilnoj bolnici ikad moći ponovo zadovoljiti. Počela je hvatati sebe i u tome kako razmišlja o intimnijem, zbijenijem, osobnijem emocionalnom životu nego što joj je njen posao mogao pružiti.
Da nije bilo Lucea Daggetta, možda ne bi došla u stanje u kojem će reagirati na Neila Parkinsona. Kad je Luce primljen na odjel, Neil je prolazio kroz najtežu fazu svog nervnog sloma; o njemu je tada razmišljala isključivo kao o pacijentu. Luce je na neki način djelovao na nju, još uvijek nije bila sigurna kako. Kad je, međutim, stigao na Odjel X na izgled tako kompletan, potpuno vladajući sobom i situacijom u kojoj se našao, njoj je zastao dah.
Dva ju je dana očaravao, privlačio je, činio da se osjećala kako već godinama nije... ženstvena, zanosna, lijepa. Ali Luce kao Luce, sam je uništio te njene osjećaje mučeći jednog tužnog malog vojnika koji je u to vrijeme bio na odjelu nakon pokušaja samoubojstva u logoru. Otkriće da Luce nije zlato nego olovo, zamalo je nije natjeralo da se odrekne svog poziva medicinske sestre, što je, kako je poslije govorila sama sebi, bila zaista luda i pretjerana reakcija. U to vrijeme stvar je tako izgledala. Luce, na sreću, nikad nije primijetio kakav je dojam ostavio na nju, što je nesumnjivo bio jedan od rijetkih slučajeva u njegovom životu kad je propustio da iskoristi priliku. Ali Odjel X bio je za njega nešto sasvim novo, sva lica oko njega bila su nova, pa je možda samo za jedan dan zakasnio da povuče potez kojim će zapečatiti vezu sa sestrom Langtry. Kad je usmjerio na nju svu snagu svog šarma, ona ga je odbila ne štedeći žalce, i ne pomišljajući na to da je pred njom krhki pacijent.
Ipak, taj mali otklon od njenog uobičajenog ponašanja označio je početak promjene. Možda je na to utjecala i spoznaja da rat samo što nije dobiven, i da se bizarnom životu kojim je tako dugo živjela približava kraj, a možda je Luce odigrao ulogu princa koji je probudio Honour Langtry iz dugog sna što ga je bila nametnula sebi i svojim osjećajima. Od tada, međutim, počela se nesvjesno udaljavati, sa svojim mislima, od nekadašnje potpune odanosti pozivu.
I tako je, kad se Neil Parkinson izvukao iz depresije i počeo pokazivati zanimanje za nju, i kad je ona postala svjesna kakav je on privlačan čovjek, kakav je privlačan muškarac, njena dotadašnja uporna opredijeljenost za odstojanje od pacijenata počela je popuštati. Ustanovila je da joj se Neil mnogo sviđa, a onda ga je malo-pomalo i zavoljela. Nije bio sebičan, nije bio egocentrik, divio joj se i imao je povjerenja u nju. I volio ju je. Bilo je ugodno razmišljati o životu s njim poslije rata, i što se taj život brže približavao, to ga je željnije iščekivala.
Sa željeznom disciplinom koju je bila sebi nametnula, nikad nije dopuštala sebi da razmišlja o Neilu kao o muškarcu, da gleda u njegova usta ili ruke, da zamišlja kako ga ljubi, kako vodi ljubav s njim. Nije mogla - inače bi se to već bilo dogodilo. A to bi bila katastrofa. Baza broj 15 nije bila mjesto na kojem bi bilo moguće započeti odnos s nadom da traje koliko i život. Znala je da on osjeća to isto, jer bi se inače već bilo dogodilo mnogo toga. A bilo je i zabavno hodati po zategnutoj emocionalnoj žici iznad
grubo potisnutih želja, potreba, apetita; pretvarati se kako ne primjećuje njegovu strast...
Trgla se, primijetivši da sat pokazuje devet i petnaest. Ako se ubrzo ne pojavi u blagovaonici, mislit će da više uopće neće doći.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Drugo ime za ljubav

Počalji od Mustra taj Čet Mar 15, 2018 9:38 am






8

Kad je izišla iz svoje sobice i uputila se kratkim hodnikom prema glavnoj prostoriji, sestra Langtry nije ni slutila da se s mukom uspostavljena ravnoteža na Odjelu X počinje remetiti.
Iza paravana postavljenih nasuprot Michaelovom krevetu, dopiralo je smireno brujanje razgovora; prošla je između dva paravana i našla se kraj blagovaoničkog stola. Neil je sjedio na klupi, na kraju bližem njenoj stolici, a do njega je sjedio Matt. Benedict i Nugget sjedili su na klupi s druge strane stola, ali tako da je mjesto kraj njene stolice ostalo slobodno. Zauzela je svoje mjesto na čelu stola, ne ometajući razgovor, a onda je pogledala u četvoricu muškaraca.
Gdje je Michael? - upitala ih je, a strah joj se ispriječio u grudima kao grumen leda. Ludost, zar joj je moć prosuđivanja već tako poremećena da ne može sama zaključiti kako mu nikakva opasnost ne prijeti? Rat još nije završen, a ni Odjel X nije još prestao rad. U normalnim okolnostima ne bi nikad ostavila novoprimljenog pacijenta bez nadzora, bar u toku prvih sati boravka na Odjelu X. Je li Michaelov dolazak predskazivao nesreću? Ostavila je njegove dokumente na stolu dok je razgovarala s njim... a sad više nije kadra da pazi ni na samog čovjeka!
Sigurno je problijedjela, jer su je sva četvorica znatiželjno promatrala, što je značilo da je i glasom odala zabrinutost. Inače Matt ne bi ništa primijetio.
Mike je u dnevnoj sobi, kuha čaj - rekao je Neil, izvlačeći dozu i nudeći ostale cigaretama. Znala je da neće biti toliko indiskretan da joj ponudi cigaretu izvan četiri zida njene pisarnice.
Čini se da naš novi član želi da bude od koristi - nastavio je, pripaljujući redom cigarete upaljačem. - Pokupio je prljave tanjure poslije večere i pomogao bolničaru da ih opere. A sad kuha čaj.
Osjećala je da su joj usne suhe, ali se nije usuđivala da ih ovlaži i tako potencira svoju čudnu reakciju.
A gdje je Luce? - upitala je. Matt se tiho nasmijao.
Lunja naokolo, kao mačak.
Nadam se da će ostati vani cijele noći - rekao je Benedict, iskrivivši usta.
Nadam se da neće, jer bi mogao imati neprilika - rekla je sestra Langtry, konačno progutavši pljuvačku.
Michael je donio čaj u velikom starom čajniku koji je poznavao i bolje dane, a sad je, ulubljen na nekoliko mjesta, pokazivao tragove rđe ondje gdje se sa stijenki oljuštio emajl. Spustio je čajnik ispred sestre Langtry, a onda se vratio u dnevnu sobu po komad daske koji je služio kao pladanj. Na toj dasci je donio šest olupanih emajliranih šalica, jednu savijenu čajnu žlicu, staru konzervu od mlijeka u prahu napunjenu šećerom i jedan izubijani limeni vrč s kondenziranim mlijekom. Uza sve to na dasci je stajala jedna prekrasna, ručno oslikana i pozlaćena šalica s tanjurićem, originalni Aynsley, s ručno graviranom srebrnom žličicom sa strane.
S osmijehom je primijetila da se Michael smjestio nasuprot Neilu, na njenom kraju stola, kao da mu uopće nije palo na pamet da bi to mjesto moglo biti rezervirano za Lucea. Izvrsno! Luceu će dobro činiti kad otkrije da s novim pacijentom neće moći raditi šta mu se svidi. Samo, zašto bi Luce i pokušao maltretirati ili zastrašivati Michaela? S Michaelom je sve u redu, ne pati od nervne napetosti i iskrivljenih predodžbi o Odjelu X kao većina pacijenata neposredno nakon prijema. Njemu je, po svemu sudeći, Luce više smiješan nego strašan. „Ako je tako,” pomislila je, „i ako ja, kako se čini, koristim Michaela kao neki standard za normalnost, onda sam i ja malo poremećena, jer mi Luce ide na živce. Ne podnosim ga otkako sam se prenula iz one prve zaslijepljenosti i otkrila da je on nešto kao moralni imbecil, psihopat. Bojim ga se jer me je prevario; malo je nedostajalo pa da se zaljubim u njega. Oduševilo me je ono što mi je izgledalo kao normalnost. Isto kao što me sad oduševljava ono što mi izgleda kao normalnost kod Michaela. Da li sam se prevarila i u prvoj ocjeni Michaela?”
Pretpostavljam da su limene šalice za nas, a da je porculanska šalica s tanjurićem vaša, sestro - rekao je Michael, gledajući ravno u nju.
Osmjehnula se.
Da, moja je, zaista. Dobila sam je za rođendan.
Kad vam je rođendan? - upita je smjesta.
U studenom.
Sljedeći ćete, znači, proslaviti kod kuće. Koliko ćete godina tada imati?
Neil se prijeteći ukočio, Matt također. Nugget ga je začuđeno pogledao, a Benedict je ostao sjediti nezainteresirano. Sestra Langtry bila je, čini se, više zbunjena nego uvrijeđena, ali prije nego što je stigla odgovoriti, javio se Neil.
Ne tiče te se koliko će godina imati - rekao je. Michael je zatreptao.
Nije li njeno da odgovori, prijatelju? Ne izgleda dovoljno stara da bi od toga pravila državnu tajnu.
Tko je ovdje ona, mačka? - rekao je Matt. - Riječ je o sestri Langtry. - Glas mu je podrhtavao od gnjeva.
Koliko ćete godina imati u studenom, sestro Langtry? - upitao je Michael, nimalo prkosno, više kao da misli kako su svi previše osjetljivi i kako mora demonstrirati svoju nezavisnost.
Trideset jednu - rekla je ležerno.
I niste udati? Niti udovica?
Nisam. Ja sam stara frajla. Nasmijao se i odlučno zavrtio glavom.
Ne, ne izgledate baš kao stara frajla - rekao je. Nastala je atmosfera kao pred oluju; svi su bili bijesni zbog njegove drskosti, i njenog toleriranja te drskosti.
U svojoj sobi imam kutiju keksa - rekla je bez žurbe. - Tko se dobrovoljno javlja da je donese?
Michael je smjesta ustao.
Samo mi recite gdje se nalazi, sestro. Vrlo rado ću skoknuti po nju.
Potražite je na polici ispod knjiga. Kutija od glukoze, ali na poklopcu je etiketa s natpisom Keksi. Kakav čaj volite?
Bez mlijeka, sa dvije kocke šećera, hvala.
Za njegove odsutnosti, za stolom je vladala potpuna tišina. Sestra Langtry mirno je točila čaj, a muškarci su odbijali dimove cigareta kao da je dim vidljiv izraz njihovog bijesa.
Vratio se noseći kutiju, ali je, umjesto da sjedne, krenuo oko stola nudeći sve redom keksima. Svi su uzimali po četiri pa je,
kad je došao do Matta, Michael sam uzeo četiri keksa iz kutije i nježno ih položio ispod jedne od Mattovih šaka koje su, opuštene, ležale prekrižene na stolu. Zatim je primaknuo šalicu s čajem, dovoljno blizu da je Matt osjeti po toplini koja je zračila iz nje. Nakon toga je ponovo sjeo kraj sestre Langtry, osmjehujući se, ne skrivajući svoje simpatije i povjerenje, koji su joj izgledali dirljivi i nimalo je nisu podsjećali na Lucea.
Ostali muškarci sjedili su i dalje šutke, na oprezu, povučeni u sebe, ali ona to kao da nije primjećivala - bila je previše zauzeta uzvraćanjem osmijeha Michaelu i razmišljanjem kako je ugodan i, za promjenu, neopterećen uobičajenim bogatim asortimanom samoucijepljenih bojazni i strahova. Nije mogla ni zamisliti da bi je on ikad mogao koristiti da sastavi vlastiti emocionalni kraj s krajem, kako su to činili ostali.
Nugget je glasno jauknuo i uhvatio se za trbuh, zlovoljno odgurnuvši čaj.
Oh, bože, opet me hvata! Ohhhhhh, sestro, bit će opet ona moja intususcepcija ili divertikulitis.
Ostat će više za nas - rekao je Neil bez imalo sućuti, zgrabio Nuggetovu šalicu i izlio iz nje čaj u vlastitu, već ispražnjenu šalicu. Zatim je uzeo i četiri Nuggetova keksa i brzo ih podijelio, kao karte.
Sestro, ja se zaista loše osjećam - procvilio je Nugget žalosno.
Da nisi proveo cijeli dan u krevetu čitajući medicinske rječnike, osjećao bi se mnogo bolje - rekao je Benedict prijekorno.
To nije zdravo. - Načinio je grimasu i pogledao prisutne za stolom kao da mu nešto strašno smeta. - Ovdje je nezdrav zrak - rekao je, ustao i izišao na verandu.
Nugget je ponovo zajaukao, presavijajući se.
Jadni stari Nugget! - rekla je sestra Langtry umirujućim tonom. - Slušajte, najbolje bi bilo da odete u moju sobu i pričekate me tamo. Doći ću što prije budem mogla. U međuvremenu, dok me čekate, možete sami sebi izmjeriti puls i prekontrolirati disanje, ako želite, u redu?
Ustao je bez oklijevanja, držeći se za trbuh kao da će mu se crijeva svakog trenutka prosuti, i trijumfalno odmjeravajući pogledom ostale.
Jeste li čuli? Sestra zna! Ona zna da se ja ovdje ne izmotavam pred vama! Javio se opet moj ulcerativni kolitis, mislim.
Zatim je žurno izišao iz blagovaonice.
Nadam se da nije ništa ozbiljno, sestro - rekao je Michael zabrinuto. - Ne izgleda bolestan.
Uh! - javio se Neil.
Ništa mu ne fali - rekla je sestra Langtry, očigledno nimalo uznemirena.
Samo mu je duša bolesna - rekao je Matt neočekivano.
Jadnik plače za mamom. Ovdje je zato što samo ovdje mogu izići na kraj s njim, a mi ga trpimo radi sestre. Da imaju imalo pameti, poslali bi ga kući, mami, još prije dvije godine. Umjesto toga, on sad pati od bolova u leđima, u želucu, oko srca i u glavi. I trune ovdje kao i mi ostali.
Trune, to je prava riječ - rekao je Neil mrzovoljno. Sprema se oluja; baš su kao oblaci i vjetrovi u ovim krajevima, pomislila je sestra Langtry prelazeći pogledom s jednog lica na drugo. U jednom trenutku vrijeme je lijepo, a već u sljedećem sve kipi i kovitla se. Što je uzrok ovog puta? To što je netko rekao da trunu?
E pa, bar imamo sestru Langtry, pa sve ipak ne može biti tako loše - rekao je Michael veselo.
Neil se nasmijao gotovo sasvim spontano - možda i neće biti oluje?
Bravo! - rekao je. - U našoj sredini konačno se pojavio jedan kavalir! Imate riječ, sestro. Odbijte kompliment ako možete.
Zašto bih i pomislila da ga odbijem? Ionako ih ne dobivam baš često.
Bio je to protuudarac Neilu, ali on se zavalio na klupi držeći se upravo savršeno opušteno.
Čista laž! - rekao je blago. - Vrlo dobro znate da vas neprestano obasipamo komplimentima. Za kaznu, mogli biste nam ispričati zašto vi trunete ovdje, na Odjelu X. Mora da ste nešto skrivili.
Pa sad, u stvari, i jesam. Počinila sam težak grijeh time što sam zavoljela ovaj Odjel X. Da nisam, ništa me ne bi moglo prisiliti da ostanem, kao što vam je poznato.
Matt je naglo ustao, kao da je atmosfera za stolom iznenada postala za njega nepodnošljiva, okrenuo glavu tako sigurno kao da vidi, i nježno položio ruku na rame sestre Langtry.
Umoran sam, sestro, pa ću vam poželjeti laku noć. Zar to nije smiješno? Večeras je jedna od onih noći kad gotovo vjerujem da ću sutra, kad se probudim, ponovo progledati.
Michael je bio već gotovo ustao da mu pomogne da prođe između paravana, ali je Neil pružio ruku preko stola i zadržao ga.
On dobro poznaje put, mladiću. Snalazi se kao i mi.
Želite li još čaja, Michael? - upitala je sestra Langtry.
Klimnuo je glavom i upravo zaustio da nešto kaže kad su se paravani ponovo zatresli. Na klupu do Neila, na mjesto gdje je sjedio Matt, uvukao se Luce.
Div... oh, upravo sam stigao na vrijeme za čaj.
Kad netko priziva vraga... - uzdahnuo je Neil.
Pojavi se vrag osobno - suglasio se Luce. Sastavio je ruke na zatiljku i malo se nagnuo nazad, promatrajući redom prisutne kroz poluspuštene kapke. - Baš zgodan mali skup! Vidim da se sitna riba razišla i da su ostali samo teški kalibri. Još nema deset sati, sestro, ne treba da gledate na sat. Je li vam žao što nisam zakasnio?
Nimalo - rekla je sestra Langtry mirno. - Znala sam da ćete se vratiti na vrijeme. Ne sjećam se da ste ikad došli i jednu minutu poslije deset sati ako niste imali dozvolu za izlazak. Uostalom, niste nikad prekršili nijedan propis, koliko znam.
Dobro, samo ne govorite o tome tako tužno! Odmah pomislim kako bi vam bilo najveće zadovoljstvo da me možete prijaviti pukovniku „Chinstrapu”.
To mi ne bi bilo ni najmanje zadovoljstvo, Luce. Upravo u tome i jest vaša nevolja, prijatelju. Vi se toliko trudite da ljudi steknu o vama najgore mišljenje da na kraju zaista u to i povjeruju, samo da ih ostavite na miru.
Luce je uzdahnuo, nagnuo se naprijed, spustio laktove na stol i naslonio bradu na ruke. Gusta, valovita, malo preduga da bi odgovarala vojnim propisima o šišanju, crvenkastozlatna kosa pala mu je preko čela. „Kakvo potpuno savršenstvo od čovjeka,” pomislila je sestra Langtry, zadrhtavši od istinske odvratnosti. Možda je nemoguće pomiriti se s tom bojom jer je zaista savršena. Sumnjala je da boji obrve i trepavice, možda čak i čupa obrve a potiče trepavice da rastu, ali ne iz neke seksualne izopačenosti već iz puke taštine. Oči su mu imale zlatan odsjaj, bile su krupne i široko razmaknute ispod lukova onih previše-tamnih-da-bi-bile- prirodne obrva. Nos mu je bio kao oštrica, ravan, tanak, ponosno raširen kod nosnica. Isbočene kosti na jagodicama izgledale su
kao visoki strukturni nosači, a obrazi ispod njih bijahu uvučni. Iako previše stegnute u izraz odlučnosti da bi se mogle nazvati punim, usne mu nisu bile tanke i imale su oštro ocrtane rubove, što se inače vida samo na skulpturama.
„Nije nikakvo čudo što me je oborio s nogu kad sam ga prvi put ugledala... Ipak, to me lice više ne privlači, ne privlači me ni visina ni izvanredno građeno tijelo tog čovjeka. Bar ne onako kako me privlači Neil... ili Michael, kad malo bolje razmislim. S Luceom nešto nije u redu, nešto u njemu; nije u pitanju neka slabost, nije u pitanju ni mana, već nešto što obuhvaća čitavog njega, nešto urođeno, pa prema tome i neizlječivo.”
Lagano je pomaknula glavu i pogledala Neila, koji bi u svakom društvu, osim uz Lucea, bio zapažen kao lijep muškarac. Crte su mu bile u mnogo čemu slične Luceovim, nedostajala mu je samo spektakularna Luceova boja. Mnogi lijepi muškarci izgledali su još ljepši kad bi im se u lice urezale crte kakvima je bilo izbrazdano Neilovo lice, ali kad bi se te crte pojavile na Luceovom licu, on bi se pretvorio iz ljepotana u zvijer. Možda zato što mu te crte nisu pristajale. Na Luceu bi one pokazivale razuzdanost, a ne iskustvo, hirovitost, a ne patnju. Osim toga, Luce bi izgledao predebeo, što Neil nije. Posebno su joj se sviđale Neilove oči, otvorenoplave boje, s dugim plavičastim trepavicama. Imao je obrve po kakvima žene vole prelaziti jagodicom prsta, stalno iznova, iz pukog zadovoljstva...
Michael je, međutim, bio drukčiji. Mogao bi proći kao slika i prilika plemenitog Rimljanina. Po karakteru možda više nego po ljepoti, više po snazi nego po samouvjerenosti. Cezarski tip. U čitavoj njegovoj pojavi bilo je nečeg sasvim neobičnog, nečeg što je govorilo: već dugo se brinem za druge koliko i za sebe, prošao sam i kroz raj i kroz pakao, ali sam još uvijek kompletan čovjek, još uvijek vladam sobom. Da, zaključila je, Michael je strahovito privlačan.
Luce ju je pažljivo promatrao. Ona je to osjetila i skrenula oči prema njemu, nastojeći da joj pogled bude hladan i odsutan. Pobijedila ga je, i bila je svjesna toga. Luce nikad nije bio kadar da ustanovi zašto njegov šarm nije djelovao na nju, a ona nije imala namjeru da mu to objašnjava. Nije htjela da mu govori ni o prvom dojmu koji je ostavio na nju, ni o razlozima koji su pokvarili taj dojam.
Večeras je, za promjenu, bio nešto manje na oprezu. Ne bi se baš moglo reći da je bio ranjiv, možda prije da želi da bude ranjiv.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Drugo ime za ljubav

Počalji od Mustra taj Čet Mar 15, 2018 9:38 am



Sreo sam večeras jednu djevojku iz mog grada - obznanio je Luce, s bradom još uvijek naslonjenom na ruke. - Čak iz Woop- Woopa pa ravno u Bazu broj 15, ni manje ni više! I sjetila me se. Srećom, jer ja se nje nisam mogao sjetiti. Previše se promijenila. - Spustio je ruke i počeo govoriti visokim, djevojačkim glasom, s toliko realizma da se svima pred očima pojavila slika tog susreta, a sestra Langtry imala je dojam da mu je osobno prisustvovala. - Moja je majka prala rublje njene majke, rekla je, a ja sam donosio i odnosio košaru. Njen otac, rekla je, bio je direktor banke. - Glas mu se promijenio, postao dublji i opet Luceov, karakteristično profinjen. - Mora da je stekao mnogo prijatelja kad je nastupila depresija, rekao sam. Plijenio je ljudima imovinu lijevo i desno, rekao sam. Moja majka, srećom, rekao sam, nije posjedovala ništa što bi se moglo zaplijeniti. Okrutan si, rekla je, i činilo mi se da će zaplakati. Nisam, rekao sam, samo kažem ono što jest. Nemoj to sad meni podmetati, rekla je, a crne oči bile su joj pune suza. Kako bih mogao podmetati nešto nekome tako lijepom kao što si ti, rekao sam joj. - Iscerio se, a osmijeh mu je bio ružan i oštar kao rez britvom. - To, doduše, nije bilo baš sasvim točno. Imam nešto što bih volio da joj podmetnem.
Sad je sestra Langtry sjedila u maloprijašnjoj njegovoj pozi, s laktovima na stolu i bradom naslonjenom na ruke, i fascinirana promatrala mimiku i gestikulaciju kojima je dopunjavao svoju priču.
Koliko gorčine, Luce! - rekla je blago. - Mora da je to bilo neizdržljivo poniženje, nositi rublje direktora banke.
Luce je slegao ramenima, uzalud pokušavajući zauzeti svoje uobičajeno, nemarno, vrag-neka-ga-nosi držanje.
Eh, štošta izgleda neizdržljivo, zar ne? - Oči su mu se raširile i zakrijesile. - Iako, u stvari, nositi rublje direktora banke... i doktorovo, i upravitelja škole, i anglikanskog pastora, i zubarevo... nije bilo ni približno tako mučno kao činjenica da sam morao u školu ići bos, jer nisam imao cipela. Ona je išla u tu istu školu; sjetio sam se kad je rekla tko je, čak sam se sjetio kakve je cipele nosila. Crne lakirane cipelice s remenčićima i svilenim crnim umecima, kao Shirley Temple. Moje sestre bile su mnogo ljepše od svih drugih djevojaka, ljepše i od nje, ali ni one nisu imale cipela.
A nije vam nikad palo na pamet da oni u cipelama vjerojatno zavide vama na vašoj slobodi? - upitala je sestra Langtry blago, nastojeći da pronađe i kaže nešto što će mu
pomoći da vidi svoje djetinjstvo iz malo povoljnije perspektive. - Sjećam se kako sam ja uvijek zavidjela takvoj djeci, kad sam išla u mjesnu osnovnu školu, prije nego što su me poslali u internat. I ja sam imala cipele slične onima što ih je nosila kći direktora banke. I svaki dan sam morala promatrati nekog divno bezbrižnog mangupa kako slobodno, veselo poskakujući trči preko livade pune trnja i čičaka. Oh, kako sam čeznula da odbacim cipele i potrčim kao on!
Čičci! - uzviknuo je Luce, osmjehujući se. - Čudno, potpuno sam zaboravio na njih. U Woop-Woopu čičci su imali bodljike duže od centimetra, a ja sam ih vadio iz nogu ne osjećajući pod bogom ništa. - Naglo se uspravio i bijesno je odmjerio pogledom. - Ali zimi, draga moja školovana, uvijek sita i lijepo obučena sestro Langtry, zimi je koža na mojim petama i svuda naokolo oko stopala pucala - riječ je odjeknula kao hitac iz puške - i krvaaaaarila - riječ kao da je potekla iz njega, kap po kap - od hladnoće. Od hladnoće, sestro Langtry! Je li vam ikad bilo zima?
Jest - rekla je, dotučena ali i pomalo bijesna zbog takvog predbacivanja. - Bilo mi je zima u pustinji. Bila sam gladna i žedna. U džungli mi je bilo vruće. I želudac mi se okretao, ni hranu ni tekućinu nije mogao zadržati. Ali vršila sam svoju dužnost. Nisam ja ovdje za ukras! I nisam bez razumijevanja za ono što ste prepatili kao dijete. Ako sam rekla nešto što nije trebalo, ispričavam se. Ali namjera s kojom sam to rekla bila je dobra.
Sažaljevate me, a ja ne želim vaše sažaljenje! - viknuo je Luce, glasom u kojem se osjećala patnja i mržnja prema njoj.
Nećete ga ni dobiti. Ja vas ne sažaljevam. A i zašto bih vas, zaboga, sažaljevala? Odakle dolazite, nije ni najmanje važno. Važno je kamo idete.
Luce, međutim, više nije bio raspoložen za razglabanje i otkrivanje samog sebe, postao je vedar, blistav, govorljiv.
Pa sad, bilo kako bilo, prije nego što me je vojska zgrabila, nosio sam najbolje i najskuplje cipele koje je bilo moguće nabaviti. To je bilo nakon što sam otišao u Sydney i postao glumac. Laurence Olivier mogao je da se sakrije!
Kakvo ste umjetničko ime odabrali, Luce?
Lucius Sherringham - rekao je ponosno, kotrljajući slovo r.
Sve dok nisam shvatio da je predugačko za natpise na kazalištu. Nakon toga sam ga promijenio u Lucius Ingham. Lucius je dobro
ime za pozornicu, a nije loše ni za radio. Ipak, kad odem u Hollywood, promijenit ću to Lucius u nešto zvučnije. Rhett ili Tony. Ili, ako moj imidž skrene više prema Colmanu nego prema Flynnu, dobro će zvučati i obično John.
A zašto ne Luce? I to ime prilično zgodno zvuči.
Ne ide uz Ingham - rekao je odlučno. - Ako ostanem Luce, moram odbaciti Ingham. Ipak, ideja nije loša. Luce, kažete? Luce Diablo, to bi oborilo djevojke s nogu, zar ne?
Daggett vam ne bi odgovaralo?
Daggett! Kakvo ime! Zvuči kao ovčji prdež. - Lice mu se iskrivilo kao da se u njemu probudila neka već napola zaboravljena bol, bol koju su minule godine otupile. - Oh, sestro, ja sam zaista bio dobar glumac! Možda premlad, dopuštam. Nisam imao dovoljno vremena da se afirmiram prije nego što su me kralj i domovina pozvali pod zastavu. A kad se vratim, bit ću već prestar... Neka prodorna mala hulja s visokim krvnim tlakom, ili s ocem dovoljno bogatim da mu isposluje nesposobnost za vojnu službu, stajat će na mom mjestu, pod mojim reflektorom. To jednostavno nije fer!
Ako ste zaista bili dobar glumac, ništa vas neće omesti - rekla je sestra Langtry. - Probit ćete se. Netko će već vidjeti koliko vrijedite. Zašto niste pokušali da se prebacite u neku od vojnih kazališnih družina, kad su formirane?
Gnjevno ju je pogledao.
Ja sam ozbiljan glumac, a ne kabaretski komičar! Ljudi koji su dobili zadatak da prikupe ljudstvo za te jedinice, bili su i sami nekadašnji majstori vodvilja. Uzimali su samo žonglere i step-plesače. Mladi ljudi nisu dolazili u obzir.
Nije važno, Luce, vi ćete se već probiti. Sigurna sam da hoćete. Kad netko nešto toliko želi kao što vi želite da postanete slavan glumac, onda se to mora ostvariti.
U tom trenutku sestra Langtry postala je svjesna da odnekud iz daljine dopire zapomaganje. Nije joj bilo lako da strese sa sebe magičnu opijenost do koje ju je Luce bio doveo i u kojoj ga je gotovo voljela.
Nugget je dizao strahovitu buku negdje u blizini njene pisarnice, i vjerojatno je probudio Matta.
Sestro, nije mi dobro! - zavijao je.
Ustala je i s istinskim žaljenjem pogledala Lucea.
Strašno mi je žao, Luce, zaista mi je žao, ali ako sad ne odem, svi ćete to platiti kasnije, u toku noći.
Bila je već na pola puta do vrata kad joj je Luce dobacio:
Nije važno. Konačno, ja se ne osjećam loše.
Lice mu je bilo ponovo iskrivljeno, iz njega je izbijalo ogorčenje i frustriranost. Cviljenje razmaženog djeteta koje se sjetilo da doziva mamu, oduzelo mu je slavni trenutak potvrđivanja na osvijetljenoj pozornici. A mama, kao što to moraju raditi sve mame, odmah je otišla da ureduje tamo gdje je to zaista potrebno. Luce je pogledao u svoju šalicu s čajem, koji se već bio ohladio toliko da se na njegovoj površini pojavila ružna debela kožica zgrušanog mlijeka. S gađenjem je podigao šalicu i polako, odmjerenim pokretom, okrenuo je naopako i spustio na stol.
Čaj se razlio na sve strane. Neil je skočio da izbjegne potok koji mu se izlio na hlače. Michael se isto tako brzo izmaknuo na drugu stranu. Luce je ostao sjediti na svom mjestu, potpuno ravnodušan prema sudbini svoje odjeće, promatrajući kako se gadna tekućina slijeva prema rubu stola i kaplje na pod.
Smjesta da si to počistio, gade neotesani! - rekao je Neil kroza zube.
Luce je podigao pogled i nasmijao se.
Natjeraj me! - rekao je otkidajući riječi i dajući jednoj i drugoj gotovo nepodnošljivu oštrinu uvrede.
Neil se tresao. Ukočio se i iskrivio usta, blijeda lica.
Da nisam viši po činu, naredniče, bilo bi mi zaista veliko zadovoljstvo da te natjeram... i da ti umočim nos u tu lokvu. - Okrenuo se na peti i više slučajno nego svjesno pronašao prolaz između paravana, ne zato što je teturao već zato što je bio gotovo slijep od bijesa.
Nosi se u...! - viknuo je Luce za njim, prodorno i prezirno. - Bježi, kapetane, bježi, i sakrij se iza svojih zvjezdica! Nemaš ti tri čiste za takvo nešto!
Mišići su se na Luceovim rukama opustili, šake se otvorile. Polako je okrenuo lice stolu i ugledao Michaela kako briše pod krpom. Luce ga je promatrao, uistinu zapanjen.
Budalo grmaljska! - rekao je.
Michael nije odgovorio. Uzeo je mokru krpu i praznu šalicu i spustio ih na improvizirani pladanj kraj ostalog posuđa, sve s lakoćom podigao i odnio u dnevnu sobu. Luce je ostao sam sjediti za stolom i, dok su se svjetlost i vatra u njemu gasili s mukom - ali uspješno - svladavao se da ne zaplače.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Drugo ime za ljubav

Počalji od Mustra taj Čet Mar 15, 2018 9:39 am





9

Isključivo svojom voljom sestra Langtry radila je u dvije smjene. Kad je ubrzo nakon osnivanja Baze broj 15 formiran Odjel X, prije nekih godinu dana, glavna sestra odredila je dvije sestre koje će se brinuti o njegovim pacijentima. Druga sestra, krhka i povučena žena, nije po karakteru bila osoba sposobna da se nosi s pacijentima kakvi su stizali na Odjel X. Izdržala je mjesec dana, a onda je na njeno mjesto došla jedna krupna, vesela, živahna sestra, po mentalitetu još učenica. Zatražila je premještaj već nakon tjedan dana, ne zbog toga što se netko loše ponio prema njoj osobno, već pošto je vidjela kako sestra Langtry rješava jedan zastrašujući slučaj nasilja na odjelu. Treća sestra bila je žestoke naravi, nepopustljiva i gruba. Provela je na Odjelu X nešto više od tjedan dana, a onda je premještena, na kategorički zahtjev sestre Langtry. Glavna sestra je, ispričavajući se, obećala da će poslati pomoć sestri Langtry čim pronađe prikladnu osobu. Nije, međutim, poslala nikoga, da li zato što nikog nije pronašla ili što je jednostavno zaboravila, to sestra Langtry nikad nije saznala.
Sestri Langtry potpuno je odgovaralo da sama vodi Odjel X, bez obzira na umor i neispavanost kojima je to plaćala, pa nikad nije postavila zahtjev da druga sestra bude konačno postavljena. Konačno, što bi čovjek radio sa slobodnim vremenom na mjestu kao što je Baza broj 15? Nije se moglo nikamo otići, a kako nije bila od onih koji ne mogu bez sunčanja i sjedeljki, te jedine mogućnosti za razonodu u Bazi broj 15 manje su je privlačile nego društvo njenih pacijenata. I tako je radila sama, uvjerena, nakon iskustva sa tri poslana uzorka, da je za njene pacijente bolje da imaju posla samo sa jednom ženom, da se prilagođavaju jednom sistemu propisa, postupaka i odnosa. Njene dužnosti bile su, čini se, potpuno jasne: ona nije bila dio vojne organizacije da bi služila svojim osobnim interesima ili da zadovoljava prvenstveno vlastito Ja. Služeći domovini koja se našla u opasnosti, morala je dati sve od sebe i raditi što bolje svoj posao.
Nikad joj nije palo na pamet da je odlukom da sama vodi Odjel X., u stvari, učvrstila svoju vlast. U njenoj glavi nikad se nije pojavila ni najmanja sjenka sumnje da bi to moglo biti loše za njene pacijente. I kao što joj je mladost provedena u izobilju onemogućavala da istinski, srcem i dušom shvati što siromaštvo može učiniti od čovjeka kao što je Luce Daggett, tako ju je i nedostatak iskustva činio nesposobnom da vidi svu isprepletenost
odnosa na Odjelu X, svu složenost njenog položaja i njenih stvarnih veza s pacijentima. Svjesna da svojim radom oslobađa jednu iskusnu bolničarku za rad na nekom drugom mjestu, sestra Langtry mirne je savjesti nastavila kako je počela. Kad je dobila jednomjesečni dopust, mirno je i bez nervoze predala odjel sestri koja je došla da je zamijeni, ali kad se vratila i na odjelu zatekla uglavnom nova lica, naprosto je nastavila tamo gdje je bila stala.

Njen uobičajeni radni dan počinjao je u svitanje, ili nešto ranije. Na tim geografskim širinama dužina dana malo se mijenjala s godišnjim dobima, što je bilo vrlo prijatno. U vrijeme izlaska sunca bila je već na odjelu, mnogo prije vojnika iz kuhinje koji je donosio doručak. Ukoliko bi se vojnik uopće pojavio, naravno. Ako ni jedan od pacijenata nije bio na nogama, skuhala bi jutarnji čaj, naslagala na tanjur kriške kruha namazane maslacem, i budila spavače. I sama bi popila čaj, a zatim bi pospremila čajnu kuhinju i dnevnu sobu dok su muškarci odlazili u kupaonicu da se istuširaju i obriju. Ako se vojnik ni do tada ne bi pojavio, pripremala je i doručak. Doručkovala je zajedno s pacijentima oko osam sati, a nakon toga bi ih odlučno uputila da obave sve dnevne pripreme - pomagala im je da namjeste krevete i pazila da netko od viših momaka, Neil ili Luce, na primjer, obavi kako treba komplicirani proces slaganja mreža protiv komaraca. Način slaganja mreža preko dana izmislila je osobno glavna sestra, i bilo je poznato da prilikom obilaska odjela gotovo uopće ne stavlja primjedbe ako su mreže složene kako treba.
Na odjelu na kojem su bolesnici pokretni, nije teško voditi domaćinstvo, pa se može i bez vojnika čija je dužnost da čiste prostorije. Za čistoću na odjelu brinuli su se sami pacijenti, pod iskusnim i pedantnim okom sestre Langtry. Neka čistači idu tamo gdje su potrebniji, od njih ionako više štete nego koristi.
Manji nedostaci u gradnji Odjela X, naknadno uočeni, bili su već odavno na zadovoljavajući način otklonjeni. Neil, kao oficir, dobio je zasebnu sobu, nekadašnje previjalište, prostoriju veličine dva metra na metar i pol, odmah pored one koja je služila kao pisarnica sestre Langtry. Nikome na Odjelu X nisu bili potrebni nikakvi liječnički zahvati, a nije bilo psihijatra koji bi se brinuo za tretman metafizičkije prirode. Zbog toga je previjalište bilo uvijek slobodno da se u njemu smjesti poneki rijetki pacijent-oficir. Sestra Langtry, kad je trebalo da izvede manje ali ipak potrebne intervencije, u slučajevima kao što su čirevi, prištevi, lišajevi i
dermatitis, obavljala je to u svojoj sobici. Kod napada malarije i čitave palete raznih tropskih groznica, bolesnik je dobivao lijekove ležeći u svom krevetu, ali se događalo da u težim slučajevima bude i prebačen na odjel bolje opremljen za liječenje fizičkih oboljenja.
U zgradi nije bilo zahoda, ni za pacijente ni za osoblje. Higijene radi, svi pokretni pacijenti i sve osoblje Baze broj 15 služilo se poljskim latrinama podignutim na više mjesta u krugu baze. Latrine su dezinficirane svakodnevno, a jame su povremeno zalijevane benzinom ili petrolejem, koji je zatim paljen da se spriječi širenje bakterija. Za umivanje, pokretni pacijenti koristili su betonske zgrade zvane kupaonice. Kupaonica Odjela X nalazila se šezdesetak metara iza barake, i nekad je služila i za potrebe šest drugih odjela. Ti odjeli bili su već više od šest mjeseci zatvoreni, pa je kupaonica pripadala samo pacijentima Odjela X, kao i obližnja latrina. Pribor koji je čuvan u posebnoj sobi na Odjelu X - čaše za urin, guske, noćne posude s poklopcima i kanta za odnošenje izmeta, iz koje se širio prodoran zadah dezinfekcionog sredstva, uz skromnu zalihu posteljnog rublja - rijetko je, ako ikada, upotrebljavan. Vodu je odjel dobivao iz rezervoara od valovitog lima postavljenog na rešetkasti nosač u visini krova zgrade, tako da je voda slobodnim padom tekla do slavina u dnevnoj sobi, sobi za medicinski pribor i previjalištu.
Kad bi odjel bio doveden u red, sestra Langtry povlačila se u svoju pisarnicu da obavi potrebne administrativne poslove, od ispunjavanja raznih formulara, zahtjeva i lista za pranje rublja do unošenja zabilješki u povijest bolesti svakog pacijenta. U dane kada je bio na redu Odjel X, odlazila je s nekim od svojih ljudi u skladište, uvijek dobro zaključanu limenu zgradu u nadležnosti intendanture baze, i donosila sve do čega je mogla doći. Ustanovila je da najbolje prolazi kad u skladište vodi sa sobom Nuggeta; izgledao je skroman i neupadljiv, ali je, kad bi se vratili na odjel, ponosno izvlačio iz džepova i ispod košulje gomile svakojake rijetke robe, od pločica čokolade do pudinga i voćnog kolača u konzervi, soli za čišćenje, talka, duhana, cigaretnog papira i šibica.
Posjeti iz baze - glavna sestra, pukovnik „Chinstrap”, komandant baze u liku pukovnika s crvenim obrubom na kapi, i ostali - stizali su uvijek u drugoj polovici prijepodneva. A u mirnim danima, kad nije bilo dosadnih obilazaka - takvih je bilo najviše - provodila je jutro sjedeći na verandi i razgovarajući sa svojim pacijentima, ili jednostavno šuteći u njihovom društvu.
Nakon što bi stigao ručak za pacijente, negdje oko pola jedan, zavisno od kuhinje, odlazila je s odjela da ruča u kantini. Poslijepodnevne sate provodila je mirno, obično u svojoj sobici - čitala je, krpala čarape, košulje i rublje svojih ljudi, a ponekad, kad nije bilo previše vruće i vlažno, odrijemala bi sat-dva na svom ležaju. Oko četiri sata odlazila je u društvenu sobu sestara da popije šalicu čaja i poćaska s onim koga bi tamo zatekla. Taj sat proveden u zajedničkoj prostoriji predstavljao je njen jedini društveni kontakt s ostalim medicinskim sestrama, jer je u kantini ručala i večerala uvijek na brzinu, u žurbi.
U pet sati vraćala se na odjel da nadzire dijeljenje večere, a oko šest i petnaest odlazila je i sama u kantinu na večeru. Oko sedam bila je ponovo na putu za odjel da tamo provede najprijatniji dio dana. Tada je Neil dolazio u njenu sobicu da zajedno popuše po cigaretu, dolazili su i drugi kad bi osjetili potrebu da porazgovaraju s njom, ili kad bi se njoj učinilo da im je to potrebno. Nakon toga je unosila posljednje i obično najznačajnije dnevne zaključke u njihove povijesti bolesti. Nešto poslije devet netko bi obično skuhao posljednji čaj, koji je pila s pacijentima za blagovaoničkim stolom, iza paravana na odjelu. Oko deset pacijenti bi počeli da se povlače na počinak, a u pola jedanaest odlazila je s odjela u svoju sobu.
Naravno, tako je bilo sada, u mirnim danima, i život joj je bio lak. U vrijeme kada je Odjel X bio u punom pogonu, zadržavala se na odjelu mnogo duže i prije odlaska je dijelila svima sedative. Ako je imala pacijenta sklonog nasilnom ponašanju, na odjelu je ostajao da dežura bolničar ili pomoćna sestra, ali tako teški bolesnici nisu ostajali dugo u bazi ukoliko kod njih ne bi bilo primijećeno vidljivo poboljšanje. Sve u svemu, na Odjelu X prevladavao je timski rad, pri čemu su pacijenti bili najdragocjeniji dio tima. Odjel, koliko se sjećala, nikad nije bio bez najmanje jednog pacijenta na koga se mogla osloniti da će paziti na ostale u njenoj odsutnosti, i držala je da su takvi pacijenti od veće koristi nego što bi bilo pomoćno osoblje.
Taj timski rad na odjelu sestra Langtry smatrala je vitalnim, jer je njena najveća briga u vezi s pacijentima Odjela X bila praznina njihovih dana. Nakon što bi prošao kroz akutnu fazu bolesti, za pacijenta su nastupali tjedni i tjedni u kojima se nije događalo pod bogom ništa, a tek je nakon toga mogao računati na otpuštanje. Tjedni u toku kojih nije imao apsolutno nikakvog posla! Ljudi kao Neil Parkinson prolazili su bolje jer su raspolagali talentom koji nije bilo teško aktivirati, ali među pacijentima bilo
je malo slikara. Sama sestra Langtry, na žalost, nije imala dara da podučava druge u ručnom radu, čak i da je mogla nabaviti potreban materijal. Povremeno, poneki pacijent pokazao bi želju da se bavi rezbarstvom, da plete ili šije, i takve je aktivnosti poticala koliko su joj vlastite snage dopuštale. Ipak, s koje ga god strane pogledali, Odjel X bio je dosadno mjesto. I što je više bilo moguće uključivati ljude u svakodnevne aktivnosti odjela, to je bilo bolje.

Kao i svake noći, u noći nakon Michaelovog dolaska na Odjel X, sestra Langtry izišla je iz svoje pisarnice u deset i petnaest, noseći baterijsku svjetiljku u desnoj ruci. Sva svjetla na odjelu bila su pogašena, osim žarulje iznad blagovaoničkog stola. Ugasila ju je okrenuvši prekidač na mjestu gdje se kratki hodnik spajao s glavnom prostorijom odjela. Istodobno je uključila svoju svjetiljku, usmjerivši mlaz svjetlosti na pod.
Vladala je tišina, koju je razbijalo jedva čujno disanje u polutami oko nje. Čudno, nitko od muškaraca u sadašnjoj grupi nije hrkao; ponekad se pitala nije li to jedan od glavnih razloga zašto su uspjeli organizirati zajednički život, usprkos svemu što ih razdvaja i okreće jedne protiv drugih. Bar u snu nisu se upletali jedan drugom u osobni život i mogli su pobjeći od drugih. Hrče li Michael? Nadala se da ne hrče, za njegovo vlastito dobro. Ako hrče, na kraju će ga vjerojatno svi omrznuti.
Od ukidanja zamračenja, na odjelu nije nikad vladala potpuna tama. Žarulja u hodniku iza nje gorjela je cijele noći, kao i svjetlo na vrhu stuba niz koje se išlo do kupaonice i latrine. Njegove blijede zrake dopirale su u unutrašnjost zgrade kroz prozore na zidu uz koji je spavao Michael, jer su se vrata koja su vodila prema stubama nalazila uz samo podnožje kreveta.
Sve mreže protiv komaraca bijahu spuštene, nabrane u blagim lukovima preko i iznad svakog kreveta, dajući im izgled pompoznih katafalkâ. I zaista, čitav prizor neobično je podsjećao na grobnicu u kojoj skupina nepoznatih ratnika spava svoj posljednji i najsavršeniji san, okružen tamnim oblacima kao dimom sa žrtvenika.
Automatski, nakon toliko godina provedenih na dužnosti medicinske sestre, sestra Langtry promijenila je položaj svjetiljke u ruci. Ruka joj je kliznula preko prednjeg dijela da priguši sjaj svjetlosti, svede je na žarenje rubinske boje, s mjestimičnim bijelim iskrama između crnih pruga savijenih prstiju.
Prišla je najprije Nuggetovoj postelji i usmjerila prigušeno svjetlo kroz mrežu protiv komaraca. Prava beba! Spava, naravno, a jutro će joj se žaliti kako nije oka sklopio. Pidžama mu je, usprkos vrućini, bila uredno zakopčana do vrata, plahta ravno zategnuta ispod pazuha. Ako nije imao zatvor, patio je od proljeva, ako ga nije boljela glava, mučila su ga leđa, ako mu koža nije bila upaljena tako da su se na njoj javljale krvave mrlje slične golom mesu, na leđima su mu izbijali čirevi kao košnice. Nije mogao biti sretan ako ga nije mučila neka boljka, stvarna ili izmišljena. Stalni drug bio mu je otrcan medicinski rječnik umašćenih i ispresavijanih stranica, koji je negdje smotao prije nego što će doći na Odjel X i koji je znao napamet, ne bez razumijevanja. Te večeri bila se odnosila prema njemu kao i uvijek, blago i ljubazno, s mnogo obzira, uvijek pokazujući spremnost da se sa zanimanjem uključi u svaku diskusiju o simptomima koji su trenutno bili najaktualniji, uvijek voljna da mu priskoči u pomoć sredstvima za čišćenje, tabletama za umirenje bolova, mastima i oblozima, i poslušno prihvati terapiju koju je sam sebi odredio. Ako je i sumnjao da su tablete, otopine i injekcije koje je od nje dobivao bile uglavnom placeba, to joj nikad nije rekao. Prava beba!
Sljedeći krevet bio je Mattov. I on je spavao. Blaga crvena svjetlost baterijske svjetiljke obasjala je njegove sklopljene kapke i dostojanstvene, muške crte lica. Pogled na Matta uvijek bi je rastužio jer nije mogla učiniti ništa za njega, ni s njim. Brana između njegovog mozga i njegovih očiju ostajala je čvrsto zatvorena i onemogućavala svaku međusobnu vezu. Pokušala ga je nagovoriti da se podvrgne tjednim neurološkim pregledima kod pukovnika „Chinstrapa”, ali Matt je to odbio. Ako se radi o nekom konkretnom oboljenju, onda će mu ono ionako doći glave, a ako je sve to, kako tvrde, imaginarno, onda se ne vrijedi ni truditi. Na njegovom ormariću stajala je fotografija žene u ranim tridesetim godinama, s kosom pažljivo uvijenom u kovrče u najboljem holivudskom stilu, s finim bijelim ovratnikom a la Peter Pan preko tamne haljine. Oko nje su, kao ukras, bile raspoređene tri djevojčice s istim ovratnicima a la Peter Pan, a na krilu joj je sjedilo četvrto dijete, također djevojčica, još gotovo beba. Čudna stvar, on koji nije mogao, ili nije htio, vidjeti bio je jedini koji je držao i čuvao kraj sebe sliku svojih dragih. Doduše, otkako je počela raditi na Odjelu X, primijetila je da se tu manje govori o dragima kod kuće i da se rjeđe pojavljuju njihove fotografije nego na drugim odjelima.
Benedict koji spava bio je sasvim različit od budnog Benedicta. Budan, bio je, tih, šutljiv, povučen, okrenut sebi. Spavajući, bacao se, okretao i jaukao, ne mirujući ni na trenutak. On ju je od sviju najviše zabrinjavao - činilo se da ne može zaustaviti ni kontrolirati ono što ga iznutra izjeda. Nije mogla uspostaviti kontakt s njim, ne zato što je bio neprijateljski raspoložen, jer nikad nije bio takav, već zato što se činilo da ne sluša ili, ako sluša, da ne razumije ono što ona govori. Bila je tako čvrsto uvjerena da su seksualni instinkti jedan od velikih uzroka njegovih muka da je jednog dana pokušala da ga ispita u vezi s tim. Upitala ga je da li je ikad imao djevojku, a on je kratko odgovorio da nije. Zašto nije, nastavila je da se raspituje, objašnjavajući kako ne misli na djevojke s kojima je spavao, nego na dobre prijateljice, na neku kojom bi se eventualno htio oženiti. Benedict ju je samo pogledao, a lice mu se iskrivilo u izraz najveće odvratnosti. - Djevojke su đubre - rekao je, i više nije htio reći ni riječi. Da, brinula se za njega, iz tog i mnogih drugih razloga.
Prije nego što će otići da pogleda Michaela, odlučila je da složi paravane postavljene oko blagovaoničkog stola, jer su stajali previše blizu njegovog kreveta i mogli su mu smetati ako noću bude imao potrebu da ustane.
Složila ih je kao lepezu, a zatim ih gurnula do zida. Već prilično dugo nitko nije spavao u tom krevetu; pacijenti ga nisu voljeli zbog svjetla koje je padalo na njega kroz prozore.
Sa zadovoljstvom je primijetila da Michael spava bez gornjeg dijela pidžame. Dobra navika u ovoj klimi! Mnogo su je više zabrinjavali ljudi kao Matt i Nugget koji uporno nose pidžame pripijene uz tijelo. Ništa od svega što im je u vezi s tim kazala nije moglo uvjeriti Matta ih Nuggeta da se odreknu propisno zakopčanih gornjih dijelova pidžame. Pitala se nije li to zbog toga što su obojica bila pod utjecajem žena, koje su predstavljale stidljivost i pristojnost civiliziranog svijeta, svijeta daleko od Odjela X - supruge, majke...
Michael je spavao okrenut prozorima, i svjetlost koja mu je udarala u lice očigledno mu nije smetala. To je dobro; nije mu, dakle, krivo što ga je zapao upravo taj krevet. Crte njegovog lica mogla bi vidjeti samo kad bi prešla s druge strane kreveta, ali nije željela da ga gleda dok spava, pa je ostala gdje je bila. Blaga svjetlost igrala je po koži njegovih leđa i ramena i na trenutak izazvala srebrnast bljesak lančića na kojem je nosio svoje „bonove za meso”, kako su ih zvali vojnici, dvije tamne pločice od nekog
plastičnog materijala, od kojih je sad jedna ležala na jastuku ispred njega a druga iza njegovih leđa. Po tim bi ga pločicama identificirali kad bi od njega ostalo nešto na čemu bi se zadržali ti
„bonovi za meso” - jednu bi poslali njegovoj kući zajedno s njegovim stvarima, a s drugom bi ga oko vrata sahranili... Sad se to više ne može dogoditi, rekla je sama sebi. Rat je završen. Malo je mogućnosti da se to dogodi.
Promatrao ju je danas kao da mu je teško da je shvati ozbiljno, kao da je nekako iskočila iz svoje prirodne uloge i našla se u drugoj, koja joj ne odgovara. Taj njegov pogled nije govorio Idi i igraj se, djevojčice! nego nešto kao: Idi i posveti se jadnicima kojima si potrebna, meni nisi i nećeš ni biti potrebna. S njim se osjećala kao da je iznenada udarila u zid od cigle. Ili kao da se našla pred nekom nepoznatom silom. I njeni ljudi osjetili su nešto slično jer su svi ocijenili da Michaelu nije mjesto na Odjelu X.
Ostala je stajati kraj njega duže nego što je to bila svjesna, pri svjetlosti baterijske lampe stalno usmjerene u njegov zatiljak, i ispruženom lijevom rukom nesvjesno je izravnavala i gladila mrežu protiv komaraca.
Prekinulo ju je jedva primjetno kretanje na suprotnom kraju prostorije. Podigla je pogled; mogla je vidjeti Luceov krevet kraj zadnjeg zida jer je bila sklonila paravane postavljene oko stola za blagovanje. Luce je sjedio na rubu kreveta, gol, s jednom nogom podignutom na krevet i rukama sastavljenim oko nje, i gledao kako promatra Michaela. Iznenada ju je obuzeo osjećaj kao da je zatečena pri nekom sramnom, izopačenom seksualnom činu, i bila je sretna što u prostoriji vlada takva tama da se ne može vidjeti njeno rumenilo.
Nekoliko dugih trenutaka Luce i ona zurili su jedno u drugo preko prostorije, kao suparnici u dvoboju koji hladno odmjeravaju i procjenjuju jedan drugog. Onda je Luce promijenio pozu, ruke su mu pale a noga se spustila, da bi nakon toga podigao jednu ruku i podrugljivo joj mahnuo. Zatim se okrenuo na stranu ispod ruba mreže i nestao. Krećući se sasvim prirodno, tiho je prošla kroz prostoriju i sagnula se da učvrsti krajeve njegove mreže. Pazila je, međutim, da ni slučajno ne pogleda tamo gdje bi moglo biti njegovo lice.
Nije imala običaj da obilazi Neila, ukoliko je ne bi on sam pozvao, što se nikad nije događalo. Kad bi se jednom našao u svom svetištu, njegov život bio je samo njegov. Toliko je, uostalom, mogla učiniti za njega, jadnog Neila!
Sve je bilo u najboljem redu. Sestra Langtry još je svratila u svoju sobicu da izuje tenisice, navuče čizme, pritegne opasač i nabije na glavu vojnički šešir. Sagnula se, uzela košaru i ubacila u nju dva para čarapa koje je bila uzela iz Michaelovog telećaka, jer su upravo vapile za krpljenjem. Na ulaznim vratima provukla se kroz zastor protiv muha ne načinivši ni najmanji šum, i izišla u noć. Krenula je kroz bolnički kompleks prema zgradi u kojoj je imala svoju sobu, osvjetljavajući put neprigušenim mlazom svjetlosti baterijske lampe. Bilo je pola jedanaest. Do jedanaest će se okupati i spremiti za počinak, a oko pola dvanaest prepustit će se užitku koji pruža početak šestosatnog, neprekidnog sna.
Pacijenti Odjela X nisu za njene odsutnosti ostajali bez ikakve zaštite. Kad bi u njoj zazvonilo zvonce za uzbunu, zvonce koje u sebi nosi svaka dobra medicinska sestra, odlazila je na odjel i u toku noći, i još bi zamolila dežurnu sestru da za svojih redovnih obilazaka posebno pripazi na Odjel X. I bez tog upozorenja sestre Langtry, dežurna sestra uvijek je svraćala na odjel, bar jednom u toku noći. A ukoliko bi došlo do najgoreg, bio je tu i telefon. Do posljednje noćne uzbune bilo je došlo prije puna tri mjeseca, tako da je mogla mirno spavati.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Drugo ime za ljubav

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 4 1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu