Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Vjera za treći milenij

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

Vjera za treći milenij Empty Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:25 pm

Vjera za treći milenij M_100012


Nakon velikog uspjeha prvih triju romana australske spisateljice Colleen McCullough "Ptice umiru pjevajući", "Drugo ime za ljubav" i "Tim", evo i njenog četvrtog romana."Vjera za treći milenij" znatno se razlikuje od autoričinih predhodnih djela, jer se događa u 21. stoljeću, ali će ga njena zahvalna publika širom svijeta zacijelo isto tako oduševljeno prigrliti.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:25 pm


Vjera za treći milenij Xyz49309




1
Vjetar je bio neuobičajeno oštar čak za siječanj u Hollomanu, država Connecticut. Kad je dr Joshua Christian skrenuo iz Cedrove ulice u Brijestovu, punom ga je snagom udarila u lice struja arktičkog zraka što mu se svojim ledenim zubima i kandžama zabadala u kožu onih sitnih dijelova lica koje je morao ostaviti nepokrivene da bi vidio kuda ide. Doduše, dobro je poznavao taj put, premda bi radije da ga ne mora gledati.
Nekoć, kad je Brijestova ulica bila žila kucavica crnačkog geta, bilo je ovdje posve drukčije. Ulica je vrvjela ponosnim, nasmijanim narodom u odjeći papagajskih boja, djecom što su ispadala iz kućnih veža na svojim koturaljkama i daskama s kotačima. Lijepa, blistava djeca, puna životnog veselja i uvijek toliko brojna zato što je ulica bila najljepše mjesto za igru, ulica na kojoj se sve odigravalo.
Možda će Washington jednoga dana naći dovoljno novaca da učini nešto za gradove poput Hollomana, ali u ovom trenutku bilo je važnijih prioriteta od odluke što da se učini sa stotinu tisuća ulica s praznim troobitelj—skim kućama u tisuću što manjih što većih gradova na sjeveru zemlje. A u međuvremenu trunu sive šperploče pribijene preko prozora i vrata, siva boja s kuća se ljušti, sivo crepovlje klizi s krovova, trijemovi pred kućama propadaju, a u sivim zidovima zjape pukotine. Hvala
Bogu na vjetru! Razbio je tišinu, brujao je gore u žicama, zviždao kroz uske pukotine, pomalo jecao u dnu svoga moćnog ždrijela uvlačeći dah da bi iznova počeo zavijati, žagorio je pomećući smrznuto lišće i prazne limenke, grmio udarajući u prazan željezni tank na pustom gradilištu pokraj odavno zatvorene Abiejeve trgovine pićem i bara na uglu Javorove ulice.
Dr Joshua Christian bio je rođen i odgojen u Hollomanu. Nije
mogao zamisliti da živi bilo gdje drugdje, nikad nije ni u snu pomislio da bi živio bilo gdje drugdje. Volio je taj grad, taj Holloman. Mnogo ga je volio i takvog kakav je sada, zapušten, nepoželjan, neprivlačan i ekonomski bezvrijedan. Holloman je njegov dom. 1 na svoj nezamjetan način oblikovao ga je u ono što je postao, ma što to bilo, jer on je zajedno s tim gradom proživio njegovu agoniju i sad luta sam posred njegovih beživotnih ostataka.
U sivom poslijepodnevnom svjetlu sve je bilo sivo. Sivi nizovi praznih kuća, sive ulice, siva kora ogoljelog drveća, sivo nebo. Stvorili svijet, i neka bude siv. Boja bezbojnosti. Sažetak tuge. Oblik samoće. Ali ti, Joshua, nemoj nositi ništa sivo, čak ni u mislima!
Sad je bolje. Produžio je Brijestovom ulicom. U njezinom gornjem dijelu bilo je još nekoliko nastanjenih kuća. Izdvajale su se od ostalih po izvjesnom, gotovo neprimjetnom pomanjkanju zapuštenosti, premda su na njima kao i na svima ostalima prozori i vrata bili obijeni daskama i niotkuda nije provirivao ni tračak svjetla. Ali verande i trijemovi pred nastanjenim kućama bili su počišćeni, drač je suzbijan, a horizontalni spojevi okomitih stupova presvučeni su debelim aluminijem što im je pridavalo svjež izgled.
Dvije dvokatne kuće doktora Christiana nalazile su se u Hrastovoj ulici odmah čim se skrene iz Brijestove i neposredno do velikog križanja Brijestove ulice s Cestom 78, oko tri kilometra od glavnog poštanskog ureda u centru do kojeg je bio odšetao toga sivog poslijepodneva da preda poštu i isprazni svoj poštanski ormarić. Poštar već odavno nije dolazio u kuće.
Približivši se brojevima 1045 i 1047 Hrastove ulice s druge strane te arterije prikladna imena, s obzirom na njezina osamdesetogodišnja stabla što su proturala svoje kvrgave nožne prste iz pločnika, dr Christian automatski zastane da provjeri ne prodire li kroz prozore ili vrata svjetlo, što bi značilo da u kuću ulazi hladan, nepoželjan zrak. Dobro. Sve je zamračeno.
Neizbježno otvaranje i zatvaranje stražnjih vrata i povremeno otvaranje otvora cijevi za topao zrak što je vodila do podrumske, sada neupotrebljavane peći za centralno grijanje, osiguravalo je posve dovoljnu izmjenu toga prijeko potrebnog, ali ledenog artikla.
Njegove dvije kuće bile su sive, kao gotovo i sve druge, a sagrađene su, također kao gotovo i sve druge, negdje na prijelazu u dvadeseto stoljeće. Namijenjene su bile smještaju po triju porodica u svakoj. Njegove dvije kuće, međutim, bile su u visini prvoga kata bokovima spojene jedna s drugom prolazom u obliku mosta i preuređene tako da posluže drukčijoj svrsi od prvobitno namijenjene. Na broju 1047 stanovala je njegova porodica, a broj 1045 zauzimala je njegova klinika.
Zadovoljan što je sve u redu, dr Christian prijeđe preko ceste ne osvrnuvši se ni lijevo ni desno. U Hollomanu nije bilo automobila, a Hrastovom ulicom nije prolazio ni autobus. Na kolniku ležalo je više od metra stvrdnutog snijega što su ga bili nabacali prilikom čišćenja pločnika.
Budući da nije imao zakazan razgovor s nijednim pacijentom, dr Christian umjesto na kliniku uđe ravno u broj 1047. Terasica koja je nekoć zauzimala prostor na vrhu stražnjih stuba odavno je već zagrađena, a njezina čvrsta vrata otvarala su se prema van iznad stuba, Dr Christian ih otključa i nađe se u tom provizornom pregrađenom prostoru zahvaljujući kojem je dobiveno još jedno prijeko potrebno područje izolacije od oštrog i neprijaznog vanjskog svijeta. Otključa zatim još jedna vrata i uđe u nekadašnje vanjsko predvorje gdje skine krznom obrubljenu kapu, šal i debeli kaput te izuje čizme. Obuje papuče, otvori treća vrata, ovaj put nezaključana, i nađe se napokon u svom stanu.
U kuhinji Mama je stajala za štednjakom, a i gdje bi drugdje? S obzirom na život koji je odabrala trebalo bi zapravo da bude mala zdepasta ženica srednjih šezdesetih godina, naborana lica i otečenih gležanja... glasno se nasmijao toj predodžbi, našto se
ona okrenu, nasmiješi i srdačno ispruži ruke prema njemu.
Što je tako smiješno, Joshua?
Samo sam igrao neku igru.
Kao majka triju psihologa, često se zahvaljujući prisnosti s tim sojem, doimala inteligentnijom i obrazovanijom nego što je u stvari bila, kao na primjer sada, kad je umjesto da upita:
»Igru?« ili »Kakvu igru?« upitala: — Koju igru?
On sjedne na rub kuhinjskog stola, zanjiše jednom nogom i iz zdjele s voćem, koju je uvijek držala na njemu, izabere slatku, zdravu jabuku.
Predočio sam sebi — odvrati on između dvaju zalogaja — kako bi ti zapravo trebala izgledati. — Naceri joj se i malo zažmiri kao da ocjenjuje neko umjetničko djelo. — Znaš... kao staru, iznurenu, zauvijek obilježenu biljegom mnogih godina, rintanja!
Nasmijala se. Lice joj se dražesno nabralo, jamice se pojavile na oba glatka, svilasta obraza upravo tamo gdje je svježe rumenilo preko visokih kostiju prilično oštro prelazilo u najbljeđu krem boju. Crvene joj se usne, nikada okaljene kozmetikom, rastvoriše otkrivši savršene zube, a velike plave oči, kratkovidno zamagljene, zasjaše vedrinom i zdravljem ispod dugačkih tamnih trepavica. Ni jedna jedina srebrna vlas nije kvarila njezinu prekrasnu kosu, zlatnu kao zrelo žito, gustu, valovitu, sjajnu i dugačku, koju je nosila jednostavno skupljenu u čvor na zatiljku.
V on načas suspregne dah, začuđen — da, neprestano začuđen — činjenicom da je njegova majka, njegova majka!, još uvijek najljepša žena koju je ikad vidio u cijelom svom životu. Pri tome uopće nije svjesna svoje ljepote — ili je bar on tako u svojoj ljubavi mislio. Nema u njoj ni trunke taštine. I premda su njemu već trideset i dvije godine, ona će za četiri mjeseca navršiti tek četrdeset i devet godina. Udala se još kao djevojčica. Kažu da je njegovog mnogo starijeg oca voljela do ludila i da je namjerno zatrudnjela kako bi ga natjerala da se usprkos svojim
skrupulama u pogledu njezine mladosti i ljepote ipak oženi njome. Utješne li pomisli da ni njegov otac nije mogao odoljeti njezinom šarmu!
Joshua Christian samo se maglovito sjećao svog oca, koji je poginuo kad su njemu bile jedva četiri godine, a nije čak ni bio siguran da li ga se doista sjeća ili ga gleda tek u ogledalu brojnih priča svoje majke. Joshua je bio slika i prilika svog oca
jadnik! Što je taj čovjek, zaboga, posjedovao da je uspio pobuditi takvu ljubav kod Mame? Vrlo visok i vrlo mršav, nezdrave boje kože, crnokos, crnook, upala lica ispod izbočenih jabučnih kostiju i velika uska nosa nalik orlovskom kljunu...
Trgne se i pribere osjetivši da ga majka promatra očima punima ljubavi, najprirodnije, najčišće ljubavi. Toliko čiste da je nikada nije osjetio kao teret i lako ju je prihvaćao bez straha i osjećaja krivnje.
Gdje su ostali? — upita on i priđe štednjaku kako bi ona mogla s manje napora razgovarati sinjim.
Svi su još u klinici.
Doista bi morala neke kućne poslove prepustiti djevojkama, Mama.
Nije potrebno — odvrati ona odlučno. Bila je to tema na koju
su se neprestano navraćali. — Djevojkama je mjesto na klinici.
Kuća je prevelika da je sama vodiš.
Kuću je teško voditi tamo gdje su djeca, Joshua, a u ovoj kući nema djece. — U glasu joj se osjeti prizvuk žalosti, ali bez imalo predbacivanja. — A ne moram brisati ni prašinu, što je valjda jedina prednost današnjih zima. Prašina jednostavno ne može ući u kuću.
Ponosim se tvojim pozitivnim stavom. Mama.
Krasan bih primjer pružala tvojim pacijentima kad bih se jadala! Jednoga dana, kada James i Andrew budu imali svoje dijete, bit ću opet u svom elementu, jer njihove će majke biti odmah potrebne na klinici. Napokon, jedino ja imam pravo
iskustvo s djecom! Pripadam posljednjoj sretnoj generaciji koje je smjela imati toliko djece koliko je željela, a ja sam ih željela imati... oh, tucete! Rodila sam četvero u četiri godine, i da tvoj otac nije tako rano umro, bilo bi ih još. Sretna sam, Joshua, i to nikada ne zaboravljam.
Nije, dakako, mogao izreći ono što mu je bilo na jeziku, to jest da je bila sebična. Četvero! Podvostručiti sebe i oca u vrijeme kad je sav ostali svijet spao na to da ne samo da ne podvostručuje svoje roditelje nego da ih prepolovljuje i kad se velik dio tog svijeta sve glasnije pitao zašto da mi u Americi i nadalje imamo sve. Sad četvero tvoje djece. Mama, mora ispaštati tvoju slijepu i uskogrudnu nepromišljenost. To je pravi teret koji nas tišti. To, a ne hladnoća. Ne pomanjkanje udobnosti na putovanjima. Čak ne ni strogo podvrgavanje disciplini tako stranoj svakom pravom Amerikancu. Nego djeca. Ili bolje: odricanje od djece.
Zakriješti interfon.
Majka doktora Christiana priđe do njega brže od sina, posluhne trenutak, zahvali se i spusti slušalicu.
James moli da dođeš na kliniku ako si slobodan. Gospođa Fane je tamo. Dovela je još jednu Pat—Pat.
Morao bi svakako razgovarati sa Jamesom prije nego što se sretne s gospođom Patti Fane i njezinom drugom Pat—Pat, zato se dr Christian popne na kat i preko mosta prijeđe na broj 1045.
James ga je već čekao na drugom kraju prolaza.
Nemoj mi reći da nije uspjela, jer neću povjerovati — reče dr Christian pošavši s bratom prema prednjoj strani srednjeg kata gdje
je bila njegova soba za razgovor.
Uspjela je, i to sjajno — odvrati James.
U čemu je onda problem?
Pozvat ću je. Bolje da ti sama to kaže.
Kad je James uveo gospođu Patti Fane, dr Christian nije sjedio za golemim pisaćim stolom koji je zauzimao cijeli jedan
kut sobe, nego na udobnom, prijateljskom kauču.
Što se dogodilo? — upita dr Christian bez uvoda.
Katastrofa — odvrati gospođa Fane smjestivši se na drugom kraju kauča.
Zašto?
Pa, zapravo je sve počelo dobro. Djevojke su bile sretne što me vide poslije četveromjesečne odsutnosti i oduševljene mojom tapiserijom, doktore. Milly Thring... valjda sam vam već rekla kako je ograničena... nije mogla prijeći preko činjenice da tim svojim hobijem čak i zarađujem.
Jeste li vi svojim izvještajem izazvali tu katastrofu?
O ne! Dok sam ja govorila, sve je bilo dobro, čak i onda kad sam im rekla da je uzrok mom živčanom slomu bila obavijest Ureda za drugo dijete da nisam imala sreće pri izvlačenju.
Premda ju je pozorno promatrao, dr Christian nije na svojoj pacijentici primijetio ni traga nekoj tjeskobi dok je govorila o tom svom gorkom razočaranju. Vrlo dobro.
Jeste li spomenuli da dolazite k meni na liječenje?
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:26 pm


Vjera za treći milenij Xyz49300

Naravno da sam spomenula. Ali, dakako, čim je to izašlo na javu, Sylvia Stringman morala je iznijeti svoje mišljenje. Vi ste šarlatan, zato što Matt Stringman, najveći svjetski psihoanalitičar, kaže da ste šarlatan, a ja sam valjda zaljubljena u vas, jer inače bih vas progledala ... uistinu, doktore, ne znam tko je od njih dvoje gluplji, Sylvia ili njezin muž!
Dr Christian zatomi smiješak i dalje pozorno motreći svoju pacijenticu. Danas je imala težak ispit, jer danas se Patti Fane bila osjetila dovoljno oporavljenom da prisustvuje prvom sastanku klana Pat—Pat poslije svog sloma.
Bila je priznata glavarica Pat—Pat plemena, ukoliko se za skupinu od sedam žena uglavnom istih godina može upotrijebiti taj izraz. Sedam žena s krsnim imenom Patricia, sedam prijateljica još od onoga dana kad ih je sudbina bacila u isti prvi razred gimnazije u Hollomanu. Zbrka koja je zbog toga
nastala bila je tako velika da je samo najstarija od njih, Patti Fane — odnosno Patti Drew, kako se onda zvala — smjela zadržati deminutiv »Patti«. I premda je svaka od tih sedam Pat—Pat imala drukčiji karakter, drukčiji izgled i drukčije etničko porijeklo, ta ih je sudbonosna nomenklatura tako čvrsto povezala da ih sve odonda ništa nije moglo razdvojiti. Sve su pohađale koledž Swarthmore i sve su se poudavale za nastavnički kadar sveučilišta Chubb. Godinama su se sastajale jedanput na mjesec, svaki put kod druge. Njihova uzajamna povezanost bila je tako čvrsta da su čak i njihovi muževi i njihova djeca bili prekomandirani u Pat—Pat redove kao pomoćne trupe i s rezignacijom se pokorili pravilima tog društva.
Patti Fane (koju je u sebi nazivao Pat—Pat broj jedan) bila je prije tri mjeseca došla doktoru Joshui Christianu u teškoj depresiji izazvanoj plavom gubitaškom kuglicom u lutriji Ureda za drugo dijete. To ju je to teže pogodilo što je bila u trideset četvrtoj godini i time definitivno brisana s liste tog ureda kao potencijalna majka drugog djeteta. Na svu sreću, čim je probio vanjski obrambeni zid njezine depresije, dr Christian je našao toplu i razumnu ženu, pristupačnu savjetu, koju je bilo relativno lako navesti na pozitivnije razmišljanje. Tako je, uostalom, bilo s većinom njegovih pacijentica, jer njihove duševne patnje nisu bile umišljene, nego izazvane vrlo konkretnim uzrokom. A takve patnje nije bilo teško izliječiti bodrenjem i određenom sposobnošću uvjeravanja.
O, čovječe, kakav li je cirkus nastao kad sam im rekla zbog čega sam se slomila! — reče gospođa Patti Fane. — Možete li mi objasniti zašto žene taje da su se prijavile u Ured za drugo dijete? Doktore Christiane, znate li da se svaka od nas Pat—Pat prijavljivala svake godine? Ali je li ijedna od nas to ikada otvoreno priznala? Nije! I zašto nije bar jednoj od nas dosad uspjelo da izvuče crvenu kuglicu? Baš čudnovato.
Pa i nije baš tako čudnovato — odvrati on blago.
Šanse u lutriji Ureda za drugo dijete stoje jedan prema deset tisuća, a vas je svega sedam.
Sve smo prilično imućne, sve smo prošle na provjeri imovinskog i zdravstvenog stanja još pri udaji i rođenju prvog djeteta. A tome je već poprilično godina.
Šanse su ipak protiv vas, Patti.
Bile su do današnjeg dana — reče ona pomalo namrgođeno. — Čudno, ali čim je ušla Marg Kelly, imala sam dojam da je vrlo zadovoljna sama sobom, ali sve ostale, dakako, prvenstveno je zanimalo da čuju što je bilo sa mnom, divile su se mom duševnom zdravlju i propitkivale se kako se sada osjećam, jesam li zadovoljna i jesam li se pomirila s činjenicama...
Patti Fane se prekine i uputi doktoru Christianu topao osmijeh pun zahvalnosti.
Da nisam slučajno čula za vas, doktore — produži — ne znam što bih učinila sebi.
Što je bilo s Margaret Kelly? — potakne je on.
Izvukla je crvenu kuglicu.
Bilo mu je sve jasno i mogao joj je i sam točno reći što je uslijedilo, ali samo kimne i dopusti svojoj pacijentici da iznese priču na svoj način.
Bože! Kako su se te žene odjednom promijenile! Mirno smo sjedile, pile kavu i vodile iste razgovore kakve vodimo već godinama, a onda je odjednom Cynthia Cavallieri... danas smo se sastale u njezinom stanu... pogledala Marg i upitala je zašto se tako zadovoljno cereka, našto je Marg odvratila da je upravo primila pismo od Ureda za drugo dijete u kojem je obavještavaju da je izvukla crvenu kuglicu. Onda je posegnula u svoju torbicu i izvukla debeli snop papira, a svaka je stranica izgledala kao da je ovjerena kod javnog bilježnika i ožigosana velikim službenim pečatom ... pretpostavljam da Ured za drugo dijete mora biti vrlo oprezan zbog krivotvorenja dozvola ili slično.
Patti Fane ušutje, a pogled joj odluta natrag na prizor u dnevnoj sobi Cynthie Cavallieri. Uzdrhta od toga, ali onda ipak nastavi.
Sve su odjednom utihnule. Soba je bila hladna, dakako, ali kunem se da se temperatura u djeliću sekunde spustila mnogo ispod nule. A onda se Daphne Chornik naglo dignula sa stolca. Nikad nisam vidjela da se tako brzo pokrenula. U jednom je trenutku mirno sjedila, u sljedećem već stajala nad jadnom Marg Kelly i istrgnula joj papire iz ruke, i... i... nikad nisam vidjela ni čula ništa slično od Daphne! Hoću reći, uvijek smo joj se pomalo podsmjehivale zbog toga što odlazi u crkvu, zbog toga što propovijeda o dobrim djelima i uvijek smo morale paziti kako govorimo kad je Daphne bila u blizini... A sad je stajala usred sobe, derala Margine papire na sitne komadiće i neprestano optuživala Nathana Kellyja da je pohvatao veze u Washingtonu. Jer on je, znate, rektor Chubba a ima i jednoga pretka s Mayflowera. Onda je izjavila da je ona trebala dobiti tu dozvolu zato što bi odgojila i drugo dijete u strahu i ljubavi prema Bogu kao što je odgojila i Stacyja, dok će Marg i Nathan učiniti od tog djeteta bezbožnika. Još je rekla da mi živimo bezbožnim i grešnim životom, uvijek u suprotnosti s Božjim zakonima, da naša zemlja nije smjela potpisati Delhijski ugovor i da ona ne razumije kako je Bog mogao dopustiti da Njegovi duhovni pastiri budu zagovaratelji tog ugovora. Nato je počela sipati tako prostačke psovke da ni u snu ne bih pomislila da Daphne uopće zna te riječi! Kakvim li je samo izrazima obdarila sirotog starog Gusa Romea, papu Benedicta i velečasnog Leavona Knoxa Blacka!
Zanimljivo — reče dr Christian osjetivši da Patti Fane na tom mjestu očekuje neku reakciju s njegove strane.
Onda je skočila Candy Fellowes i navalila na Daphne... što Daphne misli da je ona i kojim pravom kritizira Gusa Romea koji je slučajno bio najveći Predsjednik svih vremena. Pa se zatim razvikala kako prezire te licemjerne bogomoljce koji
nažuljaju koljena od klečanja u crkvi, a onda izađu i podvale kome god stignu kako bi zgrnuli koji dolar ili se popeli na društvenoj ljestvici... fuj! Mislila sam da će Daphne i Candy jedna drugoj iskopati oči!
Pa jesu li?
Nisu! — odvrati Patti Fane s očitim ponosom. — Ja sam ih spriječila! Ja, doktore! Možete li to zamisliti? Izgurala sam Candy i Daphne natrag na njihove stolice i uzela riječ! Rekla sam im da se ponašaju kao djeca i da se stidim što sam jedna Pat—Pat. Tom je prilikom izašlo na vidjelo da se svaka pojedina od nas svake godine prijavljivala u Ured za drugo dijete. Onda sam ih upitala kakva je to strašna sramota što su se prijavljivale i kakva, do vraga, tragedija što su odbijene? Još sam ih upitala kojim pravom svoje razočaranje iskaljuju na sirotoj Marg? Ili na Augustusu Romeu ili pak na crkvenim velikodostojnicima? Rekla sam im neka izbiju sebi iz glave jedanput zauvijek da bilo tko traži vezu u Uredu za drugo dijete i podsjetila sam ih da čak ni Predsjednikova žena Julia Reece nije nikad uspjela dobiti dozvolu za još jedno dijete. Zaboga, upitala sam ih, zar ne bismo mogle jednostavno biti sretne zbog Marg? Onda rekoh Marg neka ne plače i upitah je da li me prima za kumu.
Posljednje riječi izgovorila je slavodobitno. Činilo se da je i sama iznenađena koliko uživa u sebi i u svojoj snalažljivosti u kritičnoj situaciji.
Izvrsno ste se ponijeli, Patti. U stvari tako dobro da smatram kako vam moja pomoć više nije potrebna.
Dr Christian izrekao je to vrlo uvjerljivo i vrlo ponosno. Koliko li se taj čovjek razlikuje od drugih ljudi! pomislila je
Patti Fane. Nije čudo da danas nisam tim ženama uspjela objasniti što je učinio za mene. Kada sam god pokušala nešto reći, ispalo je nekako lažno. Neuvjerljivo. On mari! Možda je to nešto što se mora osjetiti na vlastitoj koži. To se ne može vidjeti, ne može se opisati ni znanstveno dokazati. Čovjek to mora osobno doživjeti. Pitam se samo zašto, o zašto su
psihoanalitičari poput Matta Stringmana toliko protiv toga da neki psiholog potiče svoje pacijente da se uzdaju u Boga. Smatraju li oni sebe Bogom? Ili im se možda ne sviđaju pojmovi o Bogu doktora Christiana?
Dovela sam Marg Kelly sa sobom — reče naglas.
Zašto?
Mislim da joj je potreban razgovor, pravi razgovor. Ne s dobrim starim Nathanom, budi Bog s njim, nego s nekim tko će se objektivno pozabaviti njezinim problemom. Ovo danas bio je strašan šok za nju. Mislim da nije imala pojma kakve će reakcije izazvati ta dozvola za drugo dijete. Strašno je naivna. Čini se da je zaista mislila da ćemo sve skakati do neba od veselja zbog nje.
Onda mora da cijelo vrijeme živi s glavom u pijesku.
Tako je! U tome je nevolja. Udata je za rektora sveučilišta Chubb! živi u golemoj kući, ima poslugu, dopušteno im je da koriste automobil bez ograničenja, prošli tjedan večerala je u Bijeloj kući, a pretprošli u Gracie Mansion u New Yorku. Njezina jedina veza s običnim svijetom jesu sastanci našeg Pat—Pat društva, a i mi, premda nismo možda na njezinom materijalnom nivou, ipak stojimo daleko bolje od većine drugih ljudi. Zato sam pomislila da bi joj pomogao razgovor s vama.
On se nagne prema naprijed.
Patti, možete li mi pošteno odgovoriti na jedno bolno pitanje?
Od njegovog ozbiljnog glasa splasne joj oduševljenje.
Nastojat ću — odvrati.
Kad bi Marg Kelly zapitala vas da li da zatrudni i rodi to dopušteno drugo dijete ili ne, što biste joj odgovorili?
Pitanje je doista bilo bolno. Ali dani kad je sjedila u svojoj sobi i dvadeset i četiri sata bez prestanka zurila u zid razmišljajući o najsigurnijem načinu kako da skrati sebi život bili su sad iza nje i, štoviše, ti se dani više ne mogu vratiti.
Rekla bih joj neka zatrudni i rodi to dijete.
Zašto?
Dobra je majka Homeru, a u svom je svijetu dovoljno izolirana da se obrani od mržnje i zlobe.
Lijepo. A da se radi o Daphne Chornik, a ne o Marg? Patti se namršti.
Ne znam. Mislila sam da poznajem Daphne kao svoj džep, ali ovo danas bilo je otkrivenje. Zato... jednostavno ne znam što da vam odgovorim.
On kimne.
A da ste ta sretnica bili vi? Što mislite kakvu biste odluku donijeli sada, nakon svoga živčanog sloma i nakon što ste vidjeli kako su danas reagirale vaše Pat—Pat?
Znate što, mislim da bih savjetovala sebi da poderem tu dozvolu za drugo dijete. Ne stojim nipošto loše u materijalnom pogledu. Imam dobrog supruga i sina koji lijepo napreduje u školi. No... iskreno da kažem ne znam da li bih mogla podnijeti toliku gorčinu svojih prijateljica.
On uzdahne.
Odvedite me do Margaret.
Ali ona je već ovdje!
Ne, htio bih da siđete sa mnom u čekaonicu i upoznate nas. Ona ne poznaje mene, nego vas. Morate joj pomoći da stekne povjerenje u mene. Morate uspostaviti most između nas. Bio je to, međutim, vrlo kratak most. S rukom Patti Fane u svojoj, ušao je u čekaonicu i pošao ravno prema blijedoj, lijepoj
ženi što je klonulo sjedila na jednom stolcu u kutu.
Marg, dušo, ovo je doktor Christian — predstavi ga Patti.
On ne reče ništa, samo ispruži ruke prema Marg Kelly. Ona nesvjesno stavi svoje ruke u njegove, a onda kao da se sama iznenadila otkrivši da je ta fizička veza svršena činjenica.
Draga moja, vi ne morate ni s kim razgovarati — reče on osmjehujući joj se. — Idite kući i imajte to dijete.
Ona ustane, uzvrati mu osmijeh i nekoliko mu je sekundi čvrsto stiskala ruke.
Da, doktore — reče.
Dobro! — uzvrati on i oslobodi joj ruke. Trenutak poslije već je nestao.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:26 pm


Vjera za treći milenij Xyz49298

Patti Fane i Marg Kelly izađoše iz klinike kroz stražnja vrata i uputiše se dva ulična bloka do mjesta gdje se Brijestova ulica križala sa Cestom 78 po kojoj su trubili autobusi i tramvaji. Ali autobus za Sjeverni Holloman pobjegao im je pred nosom, i one se pomiriše s tim da pričekaju pet minuta. Zimi se rijetko čeka duže.
Kakav izvanredan čovjek — reče Marg Kelly pošto su se sklonile u zavjetrinu zida od tri metra smrznutog snijega.
Jesi li i ti to osjetila? Jesi li doista osjetila?
Kao udarac struje.

Dr Christian je već stajao kraj štednjaka i opet razgovarao s Mamom kad su u kuhinju ušli njegova sestra, oba njegova brata i njihove žene.
Mary, njegova jedina sestra i po godinama odmah do njega, bila je sa trideset i jednom godinom još neudata. Iako vrlo slična Mami, ipak nije bila nipošto lijepa. Nešto nije u redu s njom, pomisli dr Christian. Možda zbog toga što ima tako lijepu majku? Ako čovjek pogleda Mamu, a onda svrne pogledom na Mary, ima osjećaj da gleda Mamin odraz u malo iskrivljenom ogledalu. Mrzovoljna, zagrižljiva djevojka, ta Mary. Uvijek je bila takva, a vjerojatno će takva i ostati. Usprkos tome, s njegovim je pacijentima (radila je kao klinička tajnica)—uvijek bila izvanredno nježna i ljubazna i ništa joj nije bilo preteško.
James je zapravo bio srednje dijete, jer je Mary, kao jedina djevojčica, zahvaljujući razlici u spolu, bila pošteđena toga nezahvalnog položaja. I on je bio sličan Mami, ali na isto tako zamagljen, neodređen način kao i Mary. Njegova supruga Miriam bila je jedra i vesela mlada žena, nabijena energijom i žustrim, vedrim pragmatizmom. Kao visoko obrazovana radna terapeutkinja bila je glavni oslonac klinike i, sve u svemu, vrlo
prikladna prilika za Jamesa.
Andrew bijaše najmlađi i najljepši. Mama u muškom obličju, lijep kao anđeo i tvrd kao stijena. Zašto je samo tako smjeran? Njegova žena Martha, specijalistkinja za psihološko testiranje, bila je sedam godina mlađa od njega i tako ljepušna, slatka i bojažljiva da su je svi zvali »Mišica«. Ponekad, u nekom od svojih hirovitih raspoloženja, Joshua Christian bi zamislio sebe ne kao mačku, nego kao par gigantskih ruku koje bi se trebale samo sklopiti da na mjestu zdrobe tu mladu ženu.
Janjeće koljenice, Mama? Ma fantastično!
Miriam je bila Engleskinja, vrlo otmjena u govoru i ponašanju. Ne samo da je slovila kao najbolja radna terapeutkinja na svijetu, nego je posjedovala i izvanredan talent za strane jezike. Njezina omiljena i često ponavljana šala bila je tvrdnja da govori ne samo francuski, njemački, talijanski, španjolski, ruski i grčki, nego i američki, a Christianovi su je toliko voljeli i cijenili da joj nikada nisu imali srca reći kako ta njezina šala ima podugačku bradu.
Sve je to, dakako, bilo Mamino djelo. Ona je formirala tu savršeno dopunjenu, izuzetno djelotvornu i posve autonomnu malu grupu sa željom da sastavi idealnu ekipu za njega, svoga najstarijeg i najvoljenijeg sina. Joshua je znao da bi Mama, ma što da je izabrao za svoj životni poziv, natjerala Jamesa, Andrewa i Mary da ga prihvate i oni kako bi mu mogli pomoći. Do koje je mjere uspjela isprati mozak svoje mlađe djece najbolje se moglo vidjeti u Jamesovu i Andrewovu izboru bračnih družica. Obojica su izabrali žene visoko kvalificirane za obiteljski posao. Klinici je nedostajao radni terapeut, i James se oženio radnom terapeutkinjom. Klinici je bio potreban specijalist za psihološko testiranje, i Andrew se oženio takvom specijalistkinjom. Obje su žene bile posve zadovoljne da igraju drugu violinu, prepustivši prvu Mami, kao što su i njihovi muževi prvu prepustili Joshui. A ni Mary se nikad nije potužila na svoju prilično neuglednu ulogu u klinici, čak ni onda kad joj
je Joshua prije mnogo godina bio ponudio da se za njezino dobro malo posvađa s Mamom.
Da se ikad pojavio bilo kakav znak nezadovoljstva, dr Christian bi se za volju tih ljudi, koje je uvijek više smatrao svojom djecom nego svojom braćom, suprotstavio Mami, jer premda ju je mnogo volio i divio joj se poznavao je njezine mane i bilo mu je jasno da nije ni mudra ni dalekovidna. Ali porodica ga je potukla bez borbe. Nikakva nesloga ni razdor nisu nikad bacili ni najmanju sjenu na očito zadovoljstvo koje su Christianovi nalazili u svom poslu i međusobnom odnosu. I tako je Joshua Christian, pomalo zbunjen ali zahvalan, prihvatio položaj glave porodice i šefa obiteljskog posla koji mu je Mama bila skrojila od njegova nadasve pogodnog materijala.

Svi su posjedali za večeru u blagovaonici. Mama na donjem kraju ovalnog stola i stoga najbliže kuhinjskim vratima, Joshua na čelu, sučelice njoj, Mary, James i Miriam duž jedne strane, a Andrew i Martha duž druge. Mama je odavno bila odredila da se o poslovnim stvarima smije govoriti tek poslije kave i konjaka. Te su se odredbe svi strogo pridržavali, premda je zbog nje za vrijeme jela dolazilo do dugačkih razdoblja šutnje. Jer osim Mame svi su radili u susjednoj klinici i nisu gotovo uopće dolazili u doticaj sa svijetom izvan brojeva 1045 i 1047 Hrastove ulice. Pozitivizam bijaše temeljna misao njihova kodeksa, što znači da je uglavnom bila nemoguća bilo kakva diskusija o svjetskim, državnim ili gradskim poslovima, jer te su teme bile suviše depresivne.
Svi su jeli s tekom, jer jelo je bilo jednako dobro za nepce kao i za oči. Mama je bila izvrsna kuharica, a svoje malo stado naučila je da cijeni ono nešto luksuza u životu koliko im je još bilo dostupno. Najteže joj u tom pogledu bilo s Joshuom koji je uvijek ispoljavao žalosnu ravnodušnost prema potrebama vlastitog tijela, o nekim udobnostima i užicima da se i ne govori. Ne zato što bi bio mazohist ili se želio kaluđerski trapiti,
nego jednostavno zato što je bio posve nezainteresiran.
Kava i konjak servirani su u dnevnoj sobi, velikoj prostoriji u koju se iz blagovaonice ulazilo kroz širok, elegantan nadsvođen prolaz u maurskom stilu. Tek ovdje, dok su u tročetvrtinskom krugu sjedili za okruglim bljedoružičastim lakiranim stolićem za kavu, u punoj je mjeri došla do izražaja sva ljepota prizemlja kuće broj 1047 u Hrastovoj ulici.
Zidovi su bili atlasnobijeli, a osim posve tankih tamnih linija, što su obrubljivale sadrene ploče lukavo umetnute u prozorske okvire poput poklopaca na otvorima za ulaz u kanalizaciju, od prozora nije bilo ni traga. Pod je bio obložen bijelim plastičnim pločama i samo tamo gdje se sjedilo pokriven velikim bijelim sintetičnim čupavcem. Svi su bili složni u tome da bi prava ovčja vuna bila mnogo ljepša, ali s obzirom na obilje vode koja se svake nedjelje prolijeva u toj prostoriji, prava ovčja vuna bi vjerojatno ubrzo istrunula. Sofe i naslonjači bili su presvučeni posve svijetlim ružičastim i zelenim materijalima, a te su se boje reflektirale i u lakiranim stolićima.
I posvuda biljke. Bačvice, lonci i košare s bujnim, po zdravlje korisnim biljem, većinom zelenim, ali bilo je i crvenog, narančastog i ljubičastog. Biljke su stajale na bijelim podnožjima različite visine i spuštale se u pjenušavim kaskadama kruto stršeći poput bajuneta ili nježno tjerajući mladice na sve strane. I svaki pojedini list i listić, zalistak, peteljka i vitica ljeskali su se u sjajnoj bijeloj svjetlosti što se dan i noć razlijevala kroz strop od mliječnog pleksiglasa. Posvuda paprati i palme, bromeli—je, akacije, orhideje, ukrasno grmlje, povijuše, kaktusi, puzavci, gomolji i korme, tuberi, rizomi, patuljasto drveće. U proljeće se većina tog raslinja bujno rascvjetava, dugačke peteljke čunike izvijaju se u obliku luka između tankih listova zumbula i grozdova sunovrata. Dvadesetak različitih vrsta begonija osuje se obiljem cvjetova, procvatu gloksinije i afričke ljubice, mimoza u bačvici okiti se u svoj svojoj visini od tri metra sićušnim prašastim zlatnim bobicama, a sva kuća odiše mirisom
narančinog cvijeta, jasmina i gardenija. Ljeti počinje cvasti hibisk i cvate cijelu jesen, a prati ga bakrenoružičasta bugenvilija što je prekrila drvene letvice na prednjem zidu dnevne sobe. Samo u dubokoj zimi ostaje to bilje bez cvata, ali i dalje traje sjajno i zeleno među šarenijim lišćem necvatućeg bilja koje kao da osjeća da mu nije potreban nikakva dodatan sjaj.
Zrak u kući bio je uvijek svjež. Biljke doktora Christiana bile su jedna polovica simbiotskog respiratornog odnosa, ljudska bića njegova druga polovica. Biljkama je potreban ugljični dioksid, a ljudima kisik; jedni udišu ono što drugi izdišu. Prizemlje je uvijek bilo mnogo stupnjeva toplije od gornjih katova gdje se nalaze spavaće sobe, jer biljke su proizvodile prirodnu toplinu, a nešto je topline dolazilo i od naoko hladnog fluorescentnog svjetla koje je gorjelo dan i noć. Porodica je na to prizemlje trošila gotovo cjelokupno dragocjeno sljedovanje električne energije i doslovno svu neznatnu dopuštenu količinu plina za grijanje, koju su čuvali za najhladnija razdoblja kad se jedino grijanjem cijele prostorije moglo sačuvati bilje od propadanja. Ovdje je porodica provodila sve svoje slobodno vrijeme, dok su gornja dva kata služila samo za spavanje.
Nedjelje su bile posvećene isključivo biljkama. Klan Christian cijeli ih je dan zalijevao, prehranjivao, prao i obrezivao, pomazivao rane i odstranjivao gamad. Svi su silno uživali u toj promjeni od svakodnevnog posla i ne pomišljajući na to da to nazovu kućnom gnjavažom, jer nagrada je bila svuda oko njih. Osim toga, nedjeljom su otpornije biljke, koje su preko tjedna bile u susjednoj klinici, donosili natrag u prizemlje broja 1047, a na njihovo mjesto u klinici odnosili druge.

Od svih dana u mjesecu ovaj je doktoru Christianu bio najmrskiji. Bio je to dan kad je trebalo ispuniti sve formulare i otposlati ih upravnim organima u Hollomanu, Hartfordu i Washingtonu da bi se zadovoljio birokratski apetit za papirom, dan kad je trebalo isplatiti sve račune i zaključiti poslovne
knjige. Obično tog dana, koji je nazvao svojim Danom iskušenja, nije odlazio na kliniku, ali ta Pat—Pat kriza bila mu je došla u povoljno vrijeme potkraj dana, i sad ga je zanimalo što ostali misle o »katastrofi« u dnevnoj sobi Pat—Pat broj pet.
Mama ga je poslužila kavom, a James konjakom. Za jelo, čak i Mamino, doktor Christian uglavnom nije mnogo mario, ali nema sumnje, pomisli on sklopivši oči kako bi što više uživao u opojnom mirisu Bisquit Napoleona, da kombinacija dobre kave i konjaka ugrije čovjeka skroz naskroz. To je najbolji lijek protiv hladnoće, pogotovo prije odlaska na spavanje. Zato se valjda posljednjih godina posvuda u Americi potrošnja žestokih pića prije jela smanjila, a povećala poslije jela.
Pradjed i djed doktora Christiana s očeve strane bavili su se uvozom francuskog vina i konjaka, koje su također obilno i pili, zato su u ono vrijeme i sagrađeni golemi podrumi. Vino se, dakako, s vremenom pokvarilo, osobito pošto je postalo nemoguće držati boce na potrebnoj prohladnoj temperaturi. Prehladan podrum imao je isto takvo štetno djelovanje kao i pretopli kredenc. Ali konjaci su se održali i, premda su ledenjaci stravičnom brzinom preko Kanade, Sovjetskog Saveza, Skandinavije i Sibira klizili prema jugu, Francuska je još uvijek gotovo svake godine uspijevala proizvesti određenu količinu konjaka i armanjaka, tako da su Christianovi mogli neprestano dopunjavati svoje zalihe. U to su vrijeme rijetko pili vino; mnogo su više držali do konjaka.
Naša se Patti Pat—Pat iskazala danas — izjavi dr Christian.
Kolosalno — ponosno će Miriam.
Otpustio sam je iz klinike.
Dobro! Je li ti rekla da ona i njezin suprug namjeravaju zatražiti preseljenje? Teksaško sveučilište navodno već dugo traži Boba Fanea, ali on se grčevito drži Chubba. Iz uobičajenih razloga — samo štakori napuštaju brod koji tone, strah od nepoznatog, jenkijevsko nepovjerenje u bilo koji dio zemlje
osim Nove Engleske... a ni Patti se ne mili da bude prva Pat—— Pat koja napušta Holloman i time razbija njihovo društvo.
Andrew je sve to iznio vrlo odmjerenim tonom koji je posve odudarao od njegove mladosti i ljepote.
Mene te Pat—Pat fasciniraju — reče James. — Rijetko se događa da je ženama neko društvo važnije čak i od braka. Hvala Bogu da se napokon bar jedna od njih uspjela dovoljno odvojiti da vidi kakva je to zapravo klika. A stalno preseljenje najbolji je način da se posve oslobodi. Čudim se da već odavno nijedan suprug nije došao na tu ideju i tako dokrajčio to društvo.
Preseljenje je vrlo velik korak — ozbiljno će Mary. — Ne zamjeram nikome što oklijeva. Pogotovo ne kad se radi o uglednim profesorima koji su čvrsto vezani za Chubb i svoje domove.
Dr Christian nije dopustio da bude odvučen na sporedni kolosijek. Zato se ne osvrne na Jamesa i Mary, nego vrati na prvobitnu temu.
Ne, Drew, ništa mi nije rekla o preseljenju. Ali bilo bi to dobro za nju. Krajnje je vrijeme da uvidi da joj je obitelj važnija od tog društva. Je li priznala da se boji što će biti prva koja razbija taj savez?
Da, priznala je. Pošteno i otvoreno. Ali mislim da je to sada više neće mučiti. Drago mi je da je izjava Margaret Kelly da je dobila dozvolu za drugo dijete strgnula nekoliko maski. Ono što je vidjela, ohrabrilo je Patti da donese odluku... i natjeralo je da spozna kako se to Pat—Pat društvo trebalo normalno raspasti čim su napustile koledž, ako već ne i gimnaziju.
Samo su se nastojale grčevito držati mladosti — reče Mary. — Danas baš nije zabavno biti odrastao.
Meni se sviđa Patti Fane! — izjavi Martha pri—nijevši neočekivani obol razgovoru.
Dr Christian nagne se prema naprijed i nasmiješi u širom
otvorene sive oči svoje nevjeste prinudivši ih da se susretnu s njegovima. Još od najranije mladosti bio je u stanju samo snagom svoje volje prisiliti ljude da se i ne hoteći susretnu s njegovim pogledom.
Oh, Mišice moja! Zar se tebi ne sviđaju svi naši pacijenti podjednako? — upita prijekorno.
Bespomoćno i beznadno prikovana njegovim očima, ona se bolno zažari.
O da! Naravno! — protisne.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:27 pm


Vjera za treći milenij Xyz49297

Prestani zadirkivati Mišicu, Josh! — oštro će Mary, uvijek spremna da priskoči u Marthinu obranu.
Zamisli samo kako nijedna od tih tobožnjih sestara nije priznala jedna drugoj da se svake godine prijavljuje u Ured za drugo dijete — razmišljao je James. — Po tome se najbolje vidi s koliko strepnje žene prilaze cijelom tom problemu.
Pa znaš, James, s obzirom na provjeru imovinskog stanja sjedne strane i gotovo nikakvih izgleda u toj lutriji s druge, taj ured sam po sebi izaziva osjećaj krivnje.
Dr Christian bi se po tko zna koji put upustio u razglabanje te teme da se Mama nije brzo umiješala želeći da dođe do pravog vatrometa. Osim što je uvečer slušala njihove razgovore, Mama nije imala nikakve veze s klinikom, jedino je povremeno vodila pacijente u obilazak prizemlja kuće broj 1047. Dr Christian je, naime, smatrao da ga svaki njihov novi pacijent mora upoznati i vidjeti što se za dugih zimskih mjeseci može učiniti od negrijane, prirodno neosvijetljene i uglavnom nezračene kuće.
Taj Ured za drugo dijete izum je samoga pakla! — poviče Mama na rubu suza. — Što oni bezosjećajni muški bijednici u Washingtonu znaju o potrebama žena?
Mama, Mama, zašto tako uporno ponavljaš te stvari? — upita dr Christian razdražljivo. — Zašto ne bi znali, za Boga miloga? Uostalom, kako znaš da tamo ne sjede i žene? I zašto ne bi muškarci isto tako bolno osjećali tu prisilnu neplodnost kao i
one? Zar ja u svojoj klinici imam samo pacijentice? Hm? Ni govora, Mama. Polovica mojih pacijenata su muškarci! Rogoborenje protiv sudbine nije nikakvo rješenje. Ured za drugo dijete je mito koje su nam dobacili za uzvrat što smo potpisali Delhijski ugovor, premda se po mom mišljenju pokazao kao najgori proizvod cijele te bijedne, ponižavajuće dekade! Ti bi se morala sjećati tog vremena mnogo bolje nego ja, Mama, jer ja sam za razliku od tebe bio još dijete.
Augustus Rome nas je prodao — procijedi ona kroz stisnute zube.
Oh, Mama! Sami smo se prodali! Kad čovjek sluša nekoga iz tvoje generacije, mogao bi se zakleti da nas je to pogodilo kao grom iz vedra neba. Ali nije! Posijali smo sjeme Gusa Romea i Delhijskog ugovora davno prije. Prije devedeset godina, kad smo imali sto pedeset milijuna stanovnika, Sjedinjene Američke Države bile su na vrhuncu svoje moći... i svog ponosa. Ništa nam nije nedostajalo. I što smo radili? Razbacivali smo se novcem kao da izlazi iz mode, i svijet nas je zbog toga mrzio. Prsili smo se svojom tehnologijom, i svijet nas je zbog toga mrzio. Nudili smo ostalim narodima svoj način života, za koji oni nisu imali ni sredstava ni sposobnosti, i svijet nas je zbog toga mrzio. Vodili smo po svijetu ratove u ime pravde i slobode, i zbog toga su nas mrzili čak i oni narodi za koje smo se borili. Time ne mislim reći da su ratovi koje smo vodili bili uvijek nesebični, ali dobar dio naših malih ljudi je vjerovao u to. I dok smo se još zavaravali staromodnim nazorima... militarističkim i altruističkim... u isto smo vrijeme bili zaokupljeni nastojanjem da ortodoksni rat učinimo nemogućim, da pobijedimo sve bolesti, da od religije učinimo ruglo, a ljude da pretvorimo u digitalne brojke.
Bio se posve zanio, stolac mu je odjednom postao preuzak, pa se dignuo i uskoračao po sobi koja nije bila predviđena za koračanje. Lonci sa cvijećem su zvečali, a lišće treperilo od povjetarca što ga je izazvalo njegovo grozničavo hodanje i
gestikuliranje, dok je porodica sjedila čvrsto prikovana grmljavinom njegova glasa i sijevanjem njegovih očiju. Sestra mu se ukočila od straha pred njim i stida pred samom sobom, nevjeste su se divile, braća su se morala složiti s njim, a majka
ah, njegova je majka kliktala iza svog mirnog lica od divovskog trijumfa. Jer kad bi se njegov zanos udružio s njegovim umom i kad bi počeo govoriti, očarao bi i naelektrizirao svakog svog slušatelja. Čak i u tom uskom porodičnom krugu, sastavljenom isključivo od ljudi koji ga već godinama slušaju, njegove su riječi imale moć da potresu.
Ja se ne sjećam prijelaza u treći milenij, jer sam doslovno rođen u njegovu osvitu. Ali što je on donio? Bilo je onih koji su pjevali pobožne pjesme i pripremali se da umru u plamenu Drugog dolaska, bilo je onih koji su pjevali nacionalne himne i pripremali se da pomoću tehničkog napretka zavladaju svemirom. 1 što nam je to donijelo? Patnju. Nemoć. Razočaranje. Stvarnost. Stvarnost težu, okrutniju i nepodnošljiviju od bilo koje stvarnosti u povijesti našeg planeta sve od Crne smrti. Klima se promijenila. Zemlja se naglo hladi i nikome nije jasno zašto. Najbolje objašnjenje koje nam nude naši stručnjaci jest da se nalazimo u malom ledenom dobu. Govore o strujama i atmosferskim slojevima, kontinentalnim pločama i promjeni magnetskih polova, o Sunčevim pjegama i iskrivljenim osovinama, ali sve je to puko nagađanje. Ipak ... ipak! Uvjeravaju nas da će za nekoliko desetljeća, ili možda stoljeća, imati dovoljno podataka da nam točno objasne zašto je to tako, a u međuvremenu to samo dragi Bog zna. Uvjeravaju nas da to stanje neće predugo potrajati, najviše milenij ili dva... beskrajno sitan trunak u očima vremena! Ali stvarnost s kojom smo mi suočeni dovoljno je duga da nadživi nas i naše potomstvo kroz mnogo budućih generacija. Kopnena masa potrebna za život naglo se smanjuje, veći dio raspoložive vode na putu je da bude zar.obljen u polarnom ledu, a broj stanovnika na Zemlji još je mnogo prevelik. Evo što nam je
donio osvit trećeg milenija! I ma što pokušali, ne možemo se izvući iz toga.
Dr Christian slegne ramenima i prekine se na desetak sekundi, vrlo precizno, ali posve instinktivno odmjerena dužina stanke da bi se postigao maksimalni efekt. Kad je nastavio, glas mu je izgubio na punoći i na snazi povukavši tom promjenom raspoloženja za sobom i svoje slušateljstvo.
Ipak mi Amerikanci nismo bili odviše zabrinuti. Bili smo tada najnapredniji narod na svijetu, znali smo da možemo izaći nakraj sa svim problemima. Nismo smatrali ni da moramo stegnuti remen za više od jedne do dvije rupice. Ali smetnuli smo s uma ostale narode. A oni su se jedan za drugim udružili protiv nas. Smije li se Sjedinjenim Američkim Državama dopustiti da se razvijaju i množe dok su ostale velike sile prisiljene uvesti programe za smanjenje populacije? Ni govora! Zaključeno je da kroz najmanje četiri generacije jedna obitelj smije imati samo jedno dijete, a onda, i to zauvijek, najviše dvoje. U tome su se složile sve zemlje. Usprotivili smo se samo mi. A kad je zagustilo, uvidjeli smo da nemamo dovoljno ničega da bismo se mogli suprotstaviti cijelom svijetu koji se ujedinio protiv nas. Tako veliki rat ne bismo mogli povesti čak ni na vrhuncu svoje moći, a, istini za volju, nismo bili na vrhuncu. Uludo smo potratili tako strašno mnogo od onoga što smo nekoć imali za traćenje, a najviše od svega moral i snagu svojih ljudi. Otrovali smo svoje mozgove drogama, svoja srca parenjem bez ljubavi, a svoje duše praznim riječima. Morali smo bespomoćno gledati kako se Zajednica evropskih naroda zbližuje sa Zajednicom arapskih naroda i napokon nam nije preostalo drugo nego da sjednemo za pregovarački stol u Delhiju.
Glas mu se stišao do tužnog šapata; vatromet je svršio. Odnosno, bio bi svršio da je Mama to dopustila. Ali njoj još nije bilo dosta. Savršeno je dobro znala kako će potaknuti sina da nastavi.
Nikada neću povjerovati da smo morali potpisati taj ugovor ili nestati! — povikala je. — Stari Gus Rome nas je prodao za Nobelovu nagradu za mir.
Ah, Mama, ti si tipičan predstavnik cijele svoje generacije! Zašto ne želiš shvatiti da je upravo za tvoje generacije zadan udarac ponosu, da je izgubljen obraz i da je ta generacija podnijela najteže poniženje? Ali s tim je gotovo. Gotovo, gotovo, gotovo, gotovo! A sad moja generacija mora skupljati krhotine vaše oholosti, pritajiti se i braniti ono što je Amerika nekoć bila i što će opet biti! Ti si patila zbog povrijeđenog ponosa. Ja nemam ponosa. I zato baš me briga je li Gus Rome imao ili nije imao pravo da nas obaveže na Delhijski ugovor umjesto da nas uvuče u rat koji nismo mogli dobiti i koji bi nas posve uništio.
Imao je osjećaj da će mu lubanja puknuti i da će mu kroz njezine raspukline i kroz sve otvore na glavi štrcnuti mozak... Polakše, Joshua Christiane, polakše! On obuhvati svoje zažareno lice hladnim dlanovima i tako ga je dugo držao između njih dok nabrekle žile pod kožom njegovih sljepoočica nisu splasnule. A onda opet spusti ruke niz bokove i ponovno se uskorača, ali sad polaganije, dok su mu tamne oči sijevale u ponorima svojih duplji.
Odjednom se zaustavi i okrene licem prema svojoj porodici koja je još ukočeno sjedila.
Zašto neprestano mislim da moram nešto učiniti? Zašto baš ja? — upita ih.
Nitko ne odgovori, najmanje on sam. Bilo je to novo pitanje koje je počeo postavljati tek prije nekoliko tjedana, i njegovoj porodici još nije bilo jasno što zapravo misli time. Međutim, iz večeri u večer sve je manje bio zaokupljen apstraktnim, a sve više vlastitom ulogom u stvarnom svijetu.
I kako da to budem ja? — upita. — Ja sam ovdje u Hollomanu, a je li Holloman centar svemira? Nije! Samo jedna od tisuću starih industrijskih posranih rupa koje patetično
poprdavaju na putu do masovne grobnice čekajući da ih buldožeri jednoga dana sravne sa zemljom i na njihovom mjestu zasade šume. Znanstvenici kažu da će proći još nekoliko stoljeća prije nego što ledenjaci pokopaju drveće pod sobom. Ima, znači, dovoljno vremena za te šume. Ali nekoć... ah, nekoć je Holloman proizvodio košulje, ali i znanstvenike, pisaće strojeve, oružje, skalpele i klavirske žice. Odijevao je svoje stanovnike, njegovao znanost, poticao književnost, kosio ljude, izrezivao rakove i omogućivao glazbu. Holloman je bio zajednica u kojoj su se na prijelazu u treći milenij vjerno odražavale sve vrline i sve opačine. Zato je možda i pravo da netko iz Hollomana nešto učini.
Nitko nije znao što da odgovori, ali se ipak javiše.
Mi smo s tobom, Josh — tiho reče James.
Na cijelom putu — doda Andrew.
I neka nam se Bog smiluje — zaključi Mary.
—— Ponekad — polako reče Miriam cvokoćući zubima od zime dok je skidala sa sebe jedan komad odjeće za drugim i napokon se uvukla u debelu pidžamu od jednog komada — pomišljam da on i nije ljudsko biće.
Oh, Mirry, poznaješ ga tolike godine pa kako možeš tako nešto reći? — upita James koji je već bio u postelji držeći između stopala termofor s vrućom vodom. — Joshua je najljudskije ljudsko biće koje sam ikad upoznao.
Da, najljudskije na neki neljudski način — ustvrdi ona, pa tiho doda: — Sve je gore s njim. Ove je zime došlo do izvjesne promjene. Sad otvoreno pita kako to da baš on mora nešto učiniti.
Pa to i nije tako loše — pospano reče James. — Ima u tome i nečeg dobrog. Mama kaže da je iz dana u dan sve snažniji.
Ne znam tko me od njih dvoje više plaši, Joshua ili Mama, zato ću ponoviti Maryne riječi. Neka nam se Bog smiluje, mali moj Jimmy! Oh, oh, gdje si? Zagrli me, strašno mi je hladno!
Martha je pobrzala u kuhinju, u strahu da Mama možda još caruje u njoj. Svake je noći strpljivo čekala dok ne bi pretpostavila da je Mama valjda već odložila svoje žezlo i kraljevski se povukla u gornje odaje, a onda bi izvršila prepad u kuhinjsku tvrđavu da pripremi čokoladu koju je Andrew volio popiti već dobro umotan u postelji.
U prvi je mah pomislila da je crna sjena na zidu Mamina, i srce joj zagalopira, poskoči i promaši, slabašno zacvrkuta dalje.
Ali sjena je bila Maryna, a njezina je vlasnica stajala kraj štednjaka i pazila na lonac s mlijekom.
Ne moraš otići, dušo — nježno joj se obrati Mary.
Pravi mi društvo, a ja ću ti pripremiti čokoladu.
O ne! Nemoj se mučiti, pripremit ću je sama.
Kakva mi je to muka kad je ionako pripremam za sebe? I zašto za promjenu ne bi poslala Drewa dolje? Uostalom, neće mu škoditi ako malo pričeka na tebe. Maziš ga, Mišice, kao što ga je mazila i Mama.
Ne! Ne! On... ovaj... ja to rado radim, ozbiljno!
Oh, dušo, zašto si uvijek tako preplašena? — Mary se osmjehne u uzavreli sadržaj lonca, doda čokoladu u prahu, dobro promiješa i prekine dovod plina. Onda tim toplim napitkom do vrha napuni ne jedan nego tri lončića pokazavši time da je očekivala Marthin dolazak.
Ti si tako milo i nježno stvorenjce — reče stavivši dva lončića na mali poslužavnik. — Prenježno za nas. Puno prenježno za Drewa. A naš Joshua će te na kraju posve dotući.
Krotko lišće zasja pri spomenu toga magičnog imena.
Oh, Mary, nije li on fantastičan?
Od Marthina ushićenog uzvika smjesta iščezne sva živahnost s Maryna lica.
Da, svakako, nema sumnje — reče umorno. Njezina reakcija nije promakla Marthi kojoj se lice
smrači.
Često sam se pitala... — ali izgubi hrabrost i ne dovrši.
Što si se pitala?
Voliš li ti Joshuu? — Mary se ukruti, zadrhta.
Mrzim ga! — odvrati.
Mama je bila uzbuđena. Joshua je ove zime nekako drukčiji. življi, zaneseniji, sigurniji u sebe... tajanstveniji. Zrelost? Mora da je zrelost. Sad su mu trideset i dvije godine, doba kad se kod muškarca ili žene misao, volja i djelo povezuju u integralnu cjelinu. Vrlo je nalik na svog oca koji je kasno sazreo. Oh, Joe, zašto si morao umrijeti? I to kad si napokon počeo stajati na vlastitim nogama pa bi na kraju ipak uspio. No nije li tipično za tebe da nisi uspio naći neki Holiday Inn prije negoli je smrt našla tebe?
Ali Joshui se to ipak ne bi moglo dogoditi. Snažniji je i pametniji od svog oca. Osim toga i njezin je sin. U tome je njegova najveća prednost. A ona je još dovoljno mlada da mu pomogne. U njezinim je rukama ostalo dovoljno snage za još mnogo godina rada. A i duh joj je još mlad i smion.
Svake se noći s jednakom efikasnošću s kakvom je vodila kućanstvo spremala u postelju. Najprije termofor, do maksimuma napunjen kipućom vodom, do vraga s onim što kažu da čepovi propuštaju. Ona je svoj čvrsto zavmula i potom ga još učvrstila tako da je držak žlice zatakla kroz petlju i pomoću njega zavrnula čep za još pola kruga. Onda je oko termofora omotala debeli ručnik, dva sloja frotira između vruće gume i svog tijela, i učvrstila ga velikim sigurnosnim iglama. Zatim je položila termofor na onaj dio postelje gdje joj dolaze ramena, stavila preko njega jastuk i preko jastuka navukla pokrivač. Poslije toga svakih je pet minuta povlačila termofor prema dolje točno za njegovu širinu, ostavivši jastuk gdje je bio, i tako sve od mjesta gdje će joj počivati ramena do mjesta gdje će joj doći noge. U međuvremenu je skinula vestu, pulover, suknju, podsuknju (mrzila je hlače i nosila ih samo izvan kuće), potkošulju, dugačke vunene gaćice, debele hulahopke i grudnjak, skliznuvši kao jegulja mladenačkim pokretom u
laganu spavaćicu koju je nosila usprkos hladnoći. Nikad ne bi obukla ono grozno debelo rublje u jednom komadu kao što su one muške gaće s nogavicama.
Premda to ne bi priznala ni samoj sebi, počela je pri vrlo hladnom vremenu patiti od nagle potrebe za mokrenjem, a ni za što na svijetu ne bi dopustila sebi da smoči to rublje dok se nateže oko njegovih kompliciranih raspora.
Posljednji zadatak sastojao se u tome da pokrivač zavme upravo toliko koliko je potrebno da se uvuče pod njega i da istodobno ugrijanu stranu jastuka okrene prema van. Onda brzo u postelju gdje je toplo toplo toplo toplo toplo. Najveća raskoš dana, dodir vlastitog tijela s pravom, opipljivom toplinom. Ležala bi tako i uživala puštajući da joj toplina prodire u kožu, u meso, u kosti, ushićena kao dijete koje prvi put jede sladoled. A zatim bi ugrijanim nogama, umotanim u pletene papučice, polako pomicala termofor prema gore sve dok ga ne bi mogla dohvatiti i taj topao, predivan predmet privući na prsa gdje bi, obgrljen njezinim rukama, ostao svu noć. Ujutro bi njegovom još mlakom vodom oprala ruke i lice.
Da. Napokon je ojačao. Izvanredan čovjek, taj njezin najstariji sin. Od prvog trenutka kad je znala da je začela znala je i to da će on, ma koliko djece izašlo iz njezina tijela, biti jedini. I zato je sav svoj život, i živote svoje ostale djece, podredila jednom jedinom cilju — da svom prvorođenom pomogne ispuniti njegovo određenje.
Poslije Joeove smrti to je bilo strahovito teško — oh, ne toliko zbog novca, jer Joeovi su imali novaca i nju je zapao njegov dio, nego zbog činjenice što po prirodi nije bila stvorena da bude i otac i majka. Ipak je uspjela, jer je očinska strana njezinih briga bila uveliko riješena kad je gotovo smjesta ulogu oca prebacila na Joshuu. Obaveza da od najranijeg djetinjstva igra ulogu odraslog muškarca, a ne djeteta, bez sumnje je utisnula pečat na Joshuinu ličnost. A njezin prvorođeni nije bio od onih koji bi izbjegavali odgovornost. Niti od onih koji bi se tužili.
U velikoj prednjoj sobi na prvom katu (taj kat dijelio je s majkom i sestrom prepustivši najgornji kat svojoj oženjenoj braći) spremao se na spavanje i dr Joshua Christian. Majka mu je uvijek ostavljala termofor usred postelje, ali on bi ga čim bi legnuo odgurnuo prema nogama i ležao ne osjećajući hladnoću, čak ni u noćima kad se temperatura spustila na trideset stupnjeva ispod nule i kad mu se od smrzavice kosa prilijepila o platno jastuka. Spavao je, doduše, u toplom rublju i vunenim čarapama, ali nikad nijedna noćna kapica nije ostala na njegovoj glavi i većinom je spavao tako nemirno da mu je majka sašila neku vrstu vreće za spavanje, mnogo užu i zatvoreniju od njemačkih perina od paperja kakve su upotrebljavali ostali članovi porodice — i cijela Amerika.
Netko mora pomoći tim usplahirenim ljudima što prestrašeno lutaju tamo vani i plaču u tom kukavnom novom svijetu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:27 pm

Vjera za treći milenij Xyz49296
Netko im mora reći, ako već ne smijete uzgajati djecu, uzgajajte zimi lončanice, a ljeti povrće, zaposlite svoje ruke i umjesto kukanja pronađite intelektualne izazove za svoje mozgove. A ako vam vaša crkva ne može pomoći, jer se čini da njezin Bog nema više nikakve veze s vašim problemima, skupite hrabrost i pronađite vlastitog Boga. Nemojte život potratiti u žalosti! Ne proklinjite vladu, jer izbor joj je nametnut! Imajte na umu samo to da možete sebe i Ameriku održati na životu jedino ako budućem naraštaju usadite neku etiku i neki san, skrojene po njihovoj mjeri. Ne čeznite za onim što je moglo biti, za onim što su vaša majka i vaša baka imale u obilju, a vaša prabaka u preobilju! Bolje bar nešto nego ništa! Da naši preci nisu svojom bezobzirnom lakomošću toliko iscrpili Zemlju, ne bismo danas morali ograničavati broj djece. Ali i jedno dijete stotinu je puta bolje od nijednog. Jedno dijete, to je ljepota i ljubav. Bolje jedno jedino zdravo, njegovano dijete nego stotinu genetski iskvarenih. Jedno dijete je jedno dijete je jedno dijete je jedno dijete...
2
Lagano je sniježilo, ali autobusni se promet neometano odvijao, a temperatura bila upravo toliko iznad nule da kod ljudi odagna strah od pješačenja, jer nije bilo poledice.
Dr Judith Carriol sjedila je u sredini hladnog i zagušljivog zglobnog autobusa, čvrsto umotana u svoj krzneni kaput. U njemu joj je bilo čak i pretopio, ali poslužio joj je ujedno i kao barikada protiv muškarca koji joj se tijesno natisnuo uz bedro. Približavala se njezina stanica. Ispružila je ruku u rukavici da povuče vrpcu za zvono i istodobno ustala. Muškarac joj, dakako, nije dopustio da mirno prođe pokraj njega, nego je podvukao ruku pod njezinu sobolovinu i pri tome nedužno zurio pred sebe. Autobus je usporavao, i ona odluči da mu očita lekciju. Jednim odmjerenim pokretom dodirne njegovu nogu svojom i svom snagom zabije mu visoku tanku potpeticu u stopalo. Hrabro je to podnio, mora mu se priznati. Nije zaviknuo, samo je naglo povukao nogu i izvukao ruku. Kad je zašla u prolaz, okrenula se prema njemu i dobacila mu podrugljiv pogled, a onda se postrance provukla do prednjeg dijela autobusa koji se, posljednji put zacvilivši, zaustavio.
Oh, da bar ima automobil! Ne bi morala dolaziti u dodir s takvim napasnicima u autobusu. Kad bi neki muškarac u polupraznom autobusu sjeo pokraj žene, žena je točno znala što je čeka — u najboljem slučaju neudobna vožnja. I ništa joj ne bi koristilo da se obrati vozaču za pomoć, jer vozači se nikada nisu htjeli miješati.
Napola očekujući da će onaj tip u posljednji trenutak iskočiti iz autobusa, ratoborno je stajala na pločniku ne mičući se sve dok se štropotavo vozilo nije pokrenulo, s jecajem izravnavši svoju harmonici nalik sredinu. Muškarčeve su oči bijesno zurile u nju kroz zamazani prozor. Judith mu podrugljivo salutira. Bila je izvan opasnosti.
Zgrada Ministarstva čovjekove sredine zauzimala je cijelu površinu vrlo velikog uličnog bloka. Dr Carriol sišla je iz autobusa u Ulici Sjeverni Capitol, ali ulaz kojim se služila bio je u Ulici K, što je značilo da mora produžiti Sjevernim Capitolom, proći pokraj glavnog ulaza i iza drugog ugla skrenuti u Ulicu K. Ispred glavnog ulaza stajala je omanja gomila, suviše zaokupljena onim oko čega se bila okupila da bi se osvrnula na visoku, otmjenu i elegantnu ženu koja je prolazila pokraj njih, a i ona je bacila samo letimičan pogled na gomilu. Opet jedno samoubojstvo. Mnogi ekshibicionisti dolazili su pred Ministarstvo čovjekove sredine da iznesu svoj slučaj na najdojmljiviji način koji su mogli smisliti, uvjereni u mraku sitnih zakutaka u koje su se sami zatvorili da krivnja za sve leži na tom ministarstvu i da zato ono mora na vlastite oči vidjeti do kojeg ih je stravičnog ponora dotjeralo. Dr Carriol ne osjeti potrebu da provjeri radi li se ovaj put o prerezanom vratu ili prerezanim venama, o otrovu ili drogama, metku ili nečem novom. Sam Predsjednik bio joj je povjerio zadatak da ukloni razlog zbog kojeg ljudi osjećaju potrebu da dolaze do toga golemog zdanja od bijelog mramora kako bi pred njim skončali
život.
Umjesto brojnih pripadnika Službe sigurnosti s brojnim televizijskim kamerama i telefonima, vrata pokrajnog ulaza kojim se ona služila imala su patentnu bravu koja se otvarala na zvuk glasa, a lozinka Še mijenjala iz dana u dan. Birao ju je onaj komedijaš nad komedijašima, Harold Magnus glavom, ministar Ministarstva čovjekove sredine. Taj bi čovjek, pomisli ona mrzovoljno, mogao naći i pametnijeg posla. Istina je, doduše, da ona ima izvjesnih predrasuda prema njemu. Poput svih visokih rukovodilaca koji ne podliježu reizbornosti, ni ona nije mnogo držala do titularnog šefa svog ministarstva smatrajući ga samo teretom na njegovoj grbači. Na tu je dužnost bio došao s novim Predsjednikom kao što su, uostalom, dolazili i svi ostali ministri. Sa svakim novim Predsjednikom novi ministar, i
uvijek su to bili istaknuti političari i nikada profesionalci, a put im je uvijek bio isti: od nove metle na početku do izlizanog batrljka na kraju — ukoliko su uopće izdržali do kraja na tom poslu. Ali Harold Magnus je izdržao, i još se drži, iz uobičajenog razloga — imao je dovoljno zdravog razuma da svojim profesionalnim službenicima dopusti da neometano rade, i sve u svemu nije se bezrazložno miješao u njihov posao.
Dolje do neosunčanog mora — reče Judith u mikrofon ugrađen u vanjskom zidu.
Vrata škljocnuše i otvoriše se. Kakva glupost! Beskorisna drekarija! Nitko na svijetu ne bj mogao oponašati njezin glas do te mjere da prevari elektronske senzore. Čemu onda to mijenjanje lozinke? Nije joj se sviđao osjećaj koji je to izazivalo u njoj, naime da je bespomoćna marioneta koja na najmanji mig Harolda Magnusa skače gore—dolje. Ali on je, dakako, upravo zato inzistirao na tome.
Ministarstvo čovjekove sredine bilo je rezultat fuzije nekoliko manjih agencija, poput Agencije za energetiku koja datira unatrag do druge polovice prošlog stoljeća, a zamislio ju je najizuzetniji od svih Predsjednika, Augustus Rome, koji je tako suvereno vladao ljudima, Senatom i Kongresom da su ga ovlastili da služi četiri uzastopna mandata kao predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Vodio je zemlju kroz najnemirnija razdoblja njezine povijesti, od ulaska Britanije u Zajednicu evropskih naroda, niza beskrvnih, od naroda oduševljeno pozdravljenih, ljevičarskih državnih udara, koji su cijeli arapski svijet doveli pod komunistički kišobran, i od potpisivanja Delhijskog ugovora do masovnih političkih kriza u zemlji koje su iz toga proistekle. Bilo je onih koji su govorili da ih je prodao, ali i onih koji su govorili da su samo zahvaljujući njegovoj spremnosti na kompromis Sjedinjene Američke Države sačuvale i učvrstile svoj utjecaj u sebi mnogo bližoj zapadnoj hemisferi. Činjenica je da se u posljednjih dvadeset godina cijela zapadna hemisfera od jednoga pola do drugoga
izrazito priklonila Washingtonu, premda su cinici govorili da drugi izbor nije ni imala.
Sadašnja zgrada Ministarstva čovjekove sredine sagrađena je 2012. godine, kad je pod svoj krov primila razne svoje odjele razasute po cijelom gradu. Bila je to najveća službena zgrada u Washingtonu i jedina kod koje se prilikom gradnje mislilo na očuvanje energije, tako da je sada, usprkos ograničenju goriva, bilo u njoj ugodno toplo. Suvišna toplota od golemog kompjutorskog sistema smještenog u podrumu zgrade odlazila je u klimatizacijski uređaj koji je bio predmet zavisti ostalih ministarstava, unutrašnjih poslova, pravde, obrane i drugih, koja su nastojala postići isti rezultat u zdanjima koja nikad nisu bila konstruirana u tu svrhu. Prostorije Ministarstva čovjekove sredine bile su bijelo obojene, kako bi se izvukao maksimum osvjetljenja iz njihove rasvjete. Stropovi su bili niski, da se uštedi na prostoru i sačuva toplina, prostorije dobro izolirane, da se smanje neuroze od prevelike buke, i posve bez duše, kako nitko ne bi zaboravio da je to usprkos svemu ipak samo javna institucija.
Odjel četiri, kojemu su bili pripojeni i uredi samog ministra, zauzimao je cijeli najgornji kat duž Ulice K. Da dođe do njega, dr Carriol se lagano uspela uza sedam niza hladnih stuba, prošla brojnim hodnicima i na kraju morala proći kroz još jedna vrata što su se otvarala na zvuk glasa.
Dolje do neosunčanog mora.
I otvori se, Sezame. Kao i uvijek, Odjel četiri bio je već u punom pogonu kad je stigla. Dr Carriol voljela je raditi noću i rijetko se pojavljivala u uredu prije ručka. Oni koje se susretala pozdravljali su je s poštovanjem, ali bez suvišne prisnosti. Razumljivo. Jer dr Carriol je pripadala ne samo među visoke funkcionare Ministarstva čovjekove sredine, nego je bila i šefica Odjela četiri, a Odjel četiri bio je trust mozgova tog ministarstva. Jednom riječju, vrlo moćna žena.
Njezin privatni tajnik bio je čovjek koji se morao pomiriti s
apsurdnošću svoga krajnje neprikladnog imena. John Wayne. Bio je visok svega metar pedeset sedam, težak trideset i šest kila, a patio je i od astigmatične kratkovidnosti i laganog Klinefelterovog sindroma, zbog čega se nije do kraja seksualno razvio, tako da ga nije krasila nikakva brada i govorio je dječjim falsetom. Ali dani kad mu je njegovo ime pričinjalo strahovit teret odavno su bili za njim; odavno je prestao proklinjati sudbinu koja je odlučila da prvobitni vlasnik tog imena nadživi gotovo sve svoje filmske suvremenike i postane neka vrsta suvremenog kultnog lika.
John Wayne živio je za svoj posao i bio izvanredan tajnik, premda je, dakako, rijetko obavljao obične tajničke poslove za koje je imao vlastite tajnice.
Pošao je sad za doktoricom Carriol u njezinu radnu sobu i ostao mirno stajati dok se ona oslobađala kaputa od sobolova krzna kupljenog poslije svoga posljednjeg unapređenja i neposredno prije nego što je prestala kupovati odjeću da bi kupila kuću. Ispod krzna nosila je jednostavnu crnu haljinu bez ikakva nakita ili ukrasa. Usprkos tome izgledala je fantastično u njoj. Nije bila zgodna. Ni lijepa. Ni privlačna u uobičajenom smislu riječi. Ali zračila je profinjenošću, mirnom elegancijom i nekom nedodirljivošću koja nije dopuštala da joj se ime nađe na spisku uredskih zavodnica. Rijetki muškarci kojima je dopustila da je povremeno izvedu na večeru bili su izuzetno važne ličnosti, izuzetno samouvjereni, izuzetno snalažljivi i uspješni.
Svoju blago valovitu crnu kosu nosila je poput Wallis Warfield Simpson s razdjeljkom u sredini i meko skupljenu u šinjon na zatiljku. Imala je krupne oči s teškim kapcima, neobične zamućene zelene boje, široka usta, lijepo oblikovane ružičaste usne, a koža joj je bila blijeda, suviše neprozirna da bi se vidjele žilice ispod nje, i gotovo posve bezbojna posvuda. Ta zanimljiva bljedoća, u opreci s crnom kosom, crnim obrvama i trepavicama, davala joj je neku zamamnost koje je bila i te kako svjesna i kojom se znala služiti. Prsti njezinih vrlo dugih, uskih
bijelih ruku bili su također uski, pokretljivi poput paukovih nogu, nokti uvijek kratko podrezani i nelakirani, dok joj se vitko tijelo, uskih bokova i sitnih grudi pokretalo s nekom gipkom, neočekivanom brzinom što joj je u Ministarstvu pribavilo nadimak Zmija. Tako su to bar objašnjavali ljudi kad su ih upitali otkuda taj nadimak.
Danas pada odluka, Johne.
Da, gospođo.
Još u dogovoreno vrijeme?
Da, gospođo. Četiri sata, u maloj dvorani za sastanke.
Dobro! Vjerujem da bi ga bio u stanju u posljednji trenutak promijeniti samo da me pretekne i bude na sastanku.
Ne bi on to učinio, gospođo. Suviše je važno. Osim toga i
njegov šef budno prati tu stvar.
Ona sjedne za pisaći stol, zavrti se na pokretljivoj stolici i povuče patentni zatvarač na čizmama od crnog antilopa. Jednostavne salonke, također od crnog antilopa i s isto tako visokim potpeticama koje je obula umjesto njih, bile su uredno složene jedna do druge u prostranoj najdonjoj ladici njezina pisaćeg stola. Dr Carriol bila je opsjednuta urednošću i zastrašujuće sposobna.
Kava?
Mhmm! Kakva sjajna ideja! Ima li nešto novo što bih morala znati prije sastanka?
Nema. Gospodin Magnus svakako želi prije sastanka razgovarati s vama, ali s time smo i računali. Mora da ste vrlo zadovoljni što je pripremna faza Operacije »potraga« napokon završena.
Prezadovoljna! Ne znači da nije bilo zanimljivo.
Pet godina smo utrošili na to! Kad ste zapravo prešli k meni iz Ministarstva unutrašnjih poslova, Johne?
Bilo je to... prije osamnaest mjeseci.
Vjerojatno bi sve išlo brže da sam vas imala otpočetka. Pronaći vas bilo je kao da sam nabasala na golemi
grumen zlata usred minskog polja našeg State Departmenta.
On se lagano zarumeni, nezgrapno nagne glavu i zamakne za vrata što je brže mogao.
Dr Carriol podigne slušalicu zelenog telefona sa žutosive konzole s mnogo linija na svom stolu.
Ovdje dr Carriol. Dajte mi, molim vas, ministra, gospođo Taverner.
Veza je bez ikakvog protesta smjesta uspostavljena, jedva nešto sporije nego što je bilo potrebno da ministrova tajnica prebaci liniju.
Ovdje dr Carriol, gospodine Magnus.
Da. Ali da znate da i ja želim biti na sastanku. — U glasu mu se osjećala zlovolja.
Gospodine ministre, moje istraživačke ekipe i njihovi rukovodioci još misle da je Operacija »potraga« u biti obično teoretsko planiranje. želim da tako i ostane, bar dok ne budemo imali konačne rezultate, a dotle će proći još nekoliko mjeseci. Ako se danas pojavite osobno, nanjušit će debelog štakora.
Od te frojdovske omaške zastane joj dah. Budalo, Judith, budalo! Nitko ne shvaća brže od Harolda Magnusa. Ali sad je bio suviše zaokupljen time što je isključen sa sastanka da bi išta primijetio.
Vi se jednostavno bojite da bih mogao izvrnuti vaša brižno natovarena kola s jabukama prije nego što mi budete u stanju ponuditi najbolju. Zato što se bojite da ću ja izabrati pogrešnu.
Koješta!
No dobro. Nadajmo se samo da će druga faza ići brže od prve. Volio bih da još sjedim na ovom stolcu kad bude poznat konačni rezultat.
Prosijavanje žita traje uvijek duže od tovarenja jabuka, gospodine Magnus.
On se prigušeno zacereka.
Obavještavajte me i nadalje.
Naravno, gospodine ministre — odvrati ona umiljato i s osmijehom spusti slušalicu.
Ali kad je ušao John Wayne s njezinom kavom, opet je zamišljeno gledala u zeleni telefon i nervozno grizla usnu.
U četiri sata poslije podne istoga dana dr Judith Carriol ušla je u malu dvoranu za sastanke u svečanoj pratnji svoga osobnog tajnika. Kao i na svim strogo povjerljivim sastancima, on će i na ovom voditi zapisnik, i to staromodnom stenografijom, jer magnetofon nije pouzdan. Kad bi se neka neovlaštena osoba i dokopala njegovog stenograma, ne bi imala mnogo koristi od njega, makar i poznavala stenografiju, jer ju je John Wayne znatno izmijenio svojim rukopisom. Svoje zapisnike John bi osobno prekucao na staromodnom pisaćem stroju ne služeći se nikakvom suvremenom napravom i izbjegavši na taj način opasnost da ga pri diktiranju čuju neki sakriveni mikrofoni. Zatim bi uništio sve svoje koncepte pošto bi prije osobno umnožio i kolacionirao konačni tekst i porazdijelio ga u fascikle s oznakom STROGO POVJERLJIVO.
Skup je bio malen. Osim Johna Waynea samo su još četiri osobe sjedile za dugačkim ovalnim stolom. Sastanak je vodila dr Carriol. Ona smjesta prijeđe na posao raširivši u zraku prste svoje lijeve, ruke i udarivši njome po najgornjem fasciklu od onih što Su ležali pred njom.
Doktore Abraham, doktorice Hemingway, doktore Chasen.
Jeste li spremni?
Svi ozbiljno kimnuše.
Počnimo onda od doktora Abrahama. Izvolite, Same.
Doktoru Abrahamu bile su potrebne naočale za čitanje, zato ih natakne, a neznatno podrhtavanje njegovih prstiju odavalo je da je vrlo uzbuđen. Divio se doktorici Carriol. Bio joj je beskrajno zahvalan što mu je pružila priliku da sudjeluje u tako značajnom zadatku i nimalo se nije veselio danu kad se bude morao vratiti beznačajnijim aktivnostima.
Kad sam počeo, imao sam u svom fasciklu 33.368 imena
koje sam, strogo se pridržavajući dogovorenih mjerila, sveo na tri. Moj zamjenik je, posve neovisno od mene, izabrao iste tri osobe. Predstavljajući ih, zadržat ću se na svakoj podjednako, ali redoslijedom koji govori o mojim osobnim sklonostima.
Dr Abraham se iskašlja i otvori najgomji od tri fascikla što su ležali na stolu kod njegove desne ruke.
Začu se tiho šuštanje kad su i svi ostali u sobi otvorili kopiju istog fascikla i pažljivo pregledavali njegov sadržaj prateći usput izlaganje doktora Abrahama.
Moj izabranik broj jedan je maestro Benjamin Steinfeld. Amerikanac četvrte generacije, židovsko——poljskog porijekla i s očeve i s majčine strane. Trideset i osam godina. Oženjen, jedno dijete, dječak od četrnaest godina, u školi skroz odličan. Bračni i roditeljski status maestra Steinfelda ocijenjen najvišom ocjenom na skali od deset. Jedan prenagljeni brak, sklopljen u devetnaestoj godini, okončan je dvije godine poslije rastavom koju je zatražila njegova tadašnja žena. Diplomirao je na Juilliardovoj glazbenoj školi u New Yorku. Trenutačno vrši dužnost ravnatelja Zimskog festivala u Tucsonu, Arizona. Njegovi koncerti, koje televizijska mreža CBS već treću godinu prenosi širom zemlje, privukli su opću pozornost i imaju sve više gledalaca. Nedjeljom, kao što vam je zacijelo poznato, domaćin je televizijskog okruglog stola na CBS—u posvećenog tekućim problemima, ali vođenog s takvom obzimošću i s takvom suzdržljivošću da ne pojačava patnje gledalaca niti pođjaruje njihove emocije. To je najgledaniji program u Sjedinjenim Državama. Uvjeren sam da ga svi bar povremeno gledate, osobito pošto nam je povjeren ovaj zadatak, zato ne namjeravam ulaziti u detalje o ličnosti, govorničkom daru ili eventualnoj karizmi maestra Steinfelda.
Dr Carriol je namrštena čela pratila taj sažeti prikaz. Iz fascikla koji je ležao pred njom izvadila je maestrovu fotografiju u boji, okrenula je prema svjetlu i nemilosrdno proučavala njegovo lice kao da ga nikad prije nije vidjela, premda je, kao
što je dr Abraham bio rekao, doista vrlo poznato. Zamijetila je oštru strukturu njegovih kostiju, energične, dobro oblikovane usne, velike tamne blistave oči i nepokoran čuperak svijetlo— smeđe kose koji mu je padao preko visokog bijelog čela. Dirigentsko lice, nema što. Čudno, pomisli, kako svi ti dirigenti uvijek imaju bujnu nepokornu kosu.
Ima li prigovora? — upita pogledavši prema doktoru Chasenu i doktorici Hemingway.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:27 pm


Vjera za treći milenij Xyz49295


Prvi brak, Same. Jeste li provjerili zašto je prva žena maestra Steinfelda prekinula bračnu vezu s njim? — upita dr Hemingway. Po njezinom inteligentnom malom licu kao u oprezna šteneta reklo bi se da uživa u svakom trenutku ovoga dugo očekivanog raporta.
Dr Abraham kao da se uvrijedio.
Naravno! Rastali su se kao prijatelji i ništa pri tome nije bacilo na najmanju ljagu na maestra. Njegova prva žena ustanovila je, naime, da više voli vlastiti spol. Povjerila je to maestru Steinfeldu koji je pokazao puno razumijevanje te joj čak pružao čvrstu podršku tokom prvih nekoliko prilično nemirnih godina njezinih kompliciranih lezbijskih veza. Zamolio ju je da mu da rastavu kako bi se mogao ponovno oženiti, ali dopustio je njoj da pokrene postupak, jer je u ono vrijeme bila u vrlo delikatnoj situaciji na poslu.
Hvala, doktore Abraham. Ima li još koje pitanje? Nema? Dobro, dajte nam onda svoga drugog izabranika — reče dr Carriol, prikvačivši fotografiju natrag na prednje korice fascikla maestra Steinfelda, zaklopivši ga i uredno odloživši na stranu prije nego što će otvoriti sljedeći fascikl.
Shirley Grossman Schneider. Amerikanka osme generacije, miješane židovske krvi, ali uglavnom njemačke. Trideset i sedam godina. Udata, jedno dijete, dječak kojem je sada šest godina, u školi ocijenjen kao vrlo bistar. Na skali od deset postigla najvišu ocjenu kao žena i majka. Astronautkinja, još na platnom spisku NASA—e. Bila je na čelu serije
svemirskih letova iz programa Phoebus koji su u Zemljinoj orbiti izgradili eksperimentalni solami generator. Autorica bestselera Ukroćeno Sunce i trenutačno glavna predstavnica NASA—e za vezu s američkim narodom. Predsjednica društva Fakultetski obrazovane žene Amerike. Za vrijeme studija na Tehnološkom institutu u Massachusettsu bila je stekla velik publicitet kao feministkinja. Njezini javni nastupi oštroumni su i duhoviti, ali sposobna je i da pobudi dublje osjećaje slušalaca. I, što je neobično za tako otvorenu i ratobornu feministkinju, podjednako je popularna kod muškaraca kao i kod žena. Vrlo snažna ličnost, natprosječno šarmantna.
Vrlo lijepo lice, pomisli dr Carriol. Već se po samoj čeljusti vidi da ta astronautkinja posjeduje izvanrednu duševnu i tjelesnu energiju. Širom otvorene sive oči odaju pravog mislioca.
Ima li prigovora? Nitko ih nije imao.
Vaš izabranik broj tri, doktore Abraham?
Percival Taylor Smith. Po očevoj liniji Amerikanac od 1683, a po majčinoj od 1671, bijelac, anglosaksonskog protestantskog porijekla. Četrdeset i dvije godine. Oženjen, jedno dijete, djevojka od šesnaest godina, u školi skroz odlična. Bračni i roditeljski status ocijenjeni sa deset. Direktor je Uprave za društveno i—kulturno prilagođavanje u Palestrini, Texas, jednom od najvećih preseljeničkih gradova Grupe B u zemlji. Postigao je izvanredne uspjehe. Ne samo da je broj samoubojstava u
Palestrini sveden na nulu, nego ni u izvještajima psihijatrijskih službi nije zabilježen nijedan slučaj neuroze sredine niti neuroze izazvane preseljenjem. Njegova se ličnost može opisati kao pobjednička, njegovi javni nastupi su prvoklasni. Među svim mojim kandidatima nema požrtvovnijeg javnog radnika, a njegov stav prema sadašnjim našim problemima je veličanstven.
Dr Carriol pažljivo promotri fotografiju Percivala Taylora Smitha. Iskreno, otvoreno, nasmiješeno i brižno lice, uhvaćeno nespremno u trenutku govora. Pjege po obrazima i nosu, dražesno nesimetrične uši, crvenkasta kosa, plave oči, vrlo simpatične bore od briga i smijeha oko ustiju i očiju.
Ima li prigovora?
Palestrina je preseljenički grad Grupe B, što znači da njegovi stanovnici trajno ostaju u njemu, a ne samo preko zimske, odnosno ljetne sezone. Podsjećam da je shodno tome zadatak gospodina Smitha lakši nego što bi bio u nekom gradu Grupe C — reče dr Hemingway.
Dobra primjedba, doktorice Hemingway. Što kažete na to, doktore Abraham?
Slažem se da je tako. Ali istaknuo bih dvije činjenice. Prvo, unatoč tome uspjesi koje je postigao u Palestrini bez premca su. I drugo, čovjek kalibra gospodina Smitha bio bi isto tako uspješan u svakoj drugoj sredini.
Imate pravo — reče dr Carriol. — Mnogo vam hvala, Same. Ne vidim razloga da sada ne proslijedimo na doktoricu Hemingway. Ali prije toga, ima li itko kakav općeniti prigovor na izabranike doktora Abrahama?
Dr Hemingway nagne se naprijed, a dr Abraham, mršteći se, upravo toliko unatrag. Uporno ustrajanje te ženice počelo mu je ići na živce.
Primjećujem da su prvo dvoje vaših izabranika židovi. I vaš zamjenik je židov. Nema li u vašoj odluci izvjesne pristranosti?
Dr Abraham gutne, iskesi zube i uvuče dah tiho zasiktavši, što je značilo da se ne namjerava uzrujati ma što iznijela dr Hemingway.
Shvaćam što mislite — reče. — Odgovorit ću vam upitavši doktoricu Carriol nije li bilo neke semitske pristranosti u njezinom izboru rukovodilaca triju njezinih ekipa koje rade na Operaciji »potraga«. Naime, i dr Chasen je židov. Dva prema
jedan, Millie!
Dr Carriol se nasmije, dr Hemingway također.
To je dovoljno, Same. I hvala vam. Sad je na vama red da sjednete na električnu stolicu, Millie.
Dr Carriol odloži na stranu prva tri fascikla i privuče druga tri kako bi ih mogla što bolje proučiti.
Okej! — reče mala štenasta ženica, nimalo smetena protuudarcem doktora Abrahama. Bila je u prvom redu znanstvenica zaokupljena istraživanjem. — Moja ekipa i ja odlučili smo se za drukčiju metodu izbora od metode doktora Abrahama, naime da svoj glas dade svaki član ekipe a ne samo ja i moj zamjenik. Naša tri konačna kandidata jednoglasno su izabrani, i to redom kojim ću ih predstaviti.
Dr Hemingway otvori najgornji fascikl.
Prvi izabranik je žena, Catherine Walking Horse. Otac, čistokrvni Sioux. Majka, Amerikanka šeste generacije irsko— katoličkog porijekla. Dvadeset i sedam godina. Neudata, bez djece, ali strogo heteroseksualna u svojim odnosima intimne naravi. Bez sumnje ste već čuli za nju, a i nju, jer vrlo je poznata pjevačica indijanskih i ostalih narodnih pjesama. Vrlo privlačna i sretna osoba, s najpozitivnijim stavom prema sadašnjim životnim prilikama od svih trideset tri tisuće i nekoliko naših kandidata. Natprosječno inteligentna žena. Njezina doktorska radnja iz oblasti etologije izašla je ove godine u izdanju Atticus Pressa kao važan doprinos na tom polju. Briljantna govornica, dakako, i osoba magnetske privlačnosti.
Dr Hemingway napravi malu pauzu, onda doda:
Pomalo vještica... čime hoću reći da posjeduje moć da očara ljude... privuče ih k sebi. Zapanjujuće.
Fotografija je pokazivala mlado, sokolasto tamno lice. s napola nasmiješenim usnama i očima što su oštro zurile u daljinu. Vizionarka, pomisli dr Carriol.
Ima li prigovora? — upita.
Sa dvadeset i sedam godina je premlada — odrešito izjavi
dr Abraham. — Niste je čak ni smjeli uvrstiti među kandidate.
Slažem se — odvrati dr Hemingway, odlučna da se ne pokaže manje otporna na kritiku nego što se bio pokazao dr Abraham. — Ali kompjutor je neprestano izbacivao njezino ime, tako da smo poslije nekoliko provjera došli do zaključka da to znači kako su po njegovoj ocjeni ostale njezine kvalitete takve da poništavaju pitanje godina. Uglavnom, nametnula se kao naš izraziti kandidat broj jedan.
Usvaja se — reče dr Carriol. — Međutim, ima nešto u njezinu pogledu što me uznemiruje. Kad dođe do osobnog ispitivanja, želim da dobro provjerite ne odaje li se dr Walking Horse drogama i nije li možda duševno neuravnotežena. — Njezine ruke odložiše taj fascikl i otvoriše drugi. — Vaš sljedeći izabranik, doktorice Hemingway?
Mark Hastings. Amerikanac najmanje osme generacije. Crnac. Trideset i četiri godine. Oženjen, jedno dijete, dječak od devet godina, u školi odličan učenik i vrlo perspektivan sportaš. Bračni i roditeljski status doktora Hastingsa ocijenjen s deset. Vođa navale »Longhornsa« i, premda pripada već među starije igrače, još čvrsto drži svoje mjesto u momčadi. Smatraju ga najboljim vođom navale u povijesti američkog ragbija. Diplomirao je na Wesleyju summa cum laude i doktorirao iz filozofije na Harvardu. Neumoran je radnik među omladinom svih preseljeničkih gradova u Texasu i Novom Meksiku. Osnovao je brojne omladinske klubove koji nose ime njegove momčadi i čiji rad nadzire. Prvoklasan je govornik, snažna ličnost i predsjedatelj Predsjedničkog vijeća za pitanja omladine.
Izgleda tako surovo, pomisli dr Carriol. Po tome se vidi kako nečije lice može zavarati. Doista, njegovo je lice sa spljoštenim nosom, uleknutom čeljusti i sastavljenim obrvama bilo gotovo klasičan primjer snažnog tupoglavog grubijana. Kakvih li je sve udaraca morao taj čovjek dobiti na ragbijaškom igralištu! Ali oči uvijek odaju dušu, a njegove su odavale da mu je duša misaona,
lijepa, smjerna, vjerojatno i poetska.
Ima li primjedbi? — upita. Šutnja.
Vaš posljednji izabranik, doktorice Hemingway?
Walter Charnowski. Amerikanac šeste generacije poljskog porijekla. Četrdeset i tri godine. Oženjen, ima jedno dijete, djevojku od dvadeset godina, studenticu druge godine na Brownu, superodličnu u prirodnim znanostima. Moja ekipa i ja jednoglasno smo se složili da u bračnom i roditeljskom pogledu zaslužuje deset. Kao što vam je, dakako, svima poznato, 2026. godine dobio je Nobelovu nagradu za fiziku za svoj rad o proizvodnji električne energije pomoću sunca u svemiru. Sada je znanstveni rukovodilac projekta Phoebus. Ali glavni razlog što smo ga uvrstili među svoja tri konačna kandidata jest to što je utemeljitelj i doživotni predsjednik društva Znanstvenici za budućnost čovječanstva, prvog... i jedinog društva znanstvenika koje je uspjelo prevladati barijere rase, vjere, nacionalnosti i ideologije te privući u svoje redove mnogobrojne znanstvenike iz cijelog svijeta koji se aktivno zalažu za dobrobit čovječanstva. Mislim da posjeduje karizmu, da ima moć nad masama. Izvanredan je govornik, poznaje osam jezika i privlačna je osoba.
Tamnoplava kosa, žućkaste oči, blago preplanula koža, široko lice s početnim spletom bora koje će ga s vremenom učiniti još privlačnijim i zanimljivijim. Premda ga još nije osobno upoznala, dr Carriol ga je smatrala jednim od najseksepilnijih muškaraca u javnom životu.
Ima li prigovora?
Dr Abraham je jedva dočekao to pitanje.
Jesam li u pravu kad se spominjem, Millie, da je profesor Charnowski bio jedan od inicijatora i potpisnika peticije
»Katolici za slobodan život« kojom su... mislim 2019. godine... pokušali nagovoriti papu Inocentija da poništi odluku pape Benedikta o kontracepciji i planiranju porodice?
Dr Carriol prijeđe pogledom s doktorice Hemingway na doktora Abrahama i obrnuto, ali ne reče ništa.
Da, Same, savršeno ste u pravu — odvrati dr Hemingway.
Međutim, nisam znala da u ovom kratkom usmenom izvještaju treba da potanko iznesemo negativne aspekte svojih kandidata! Ako pogledate u svoju kopiju njegovog fascikla, naći ćete u njemu sve relevantne informacije. Ništa u ponašanju profesora Charnowskog od 2019. godine ne ukazuje na to da negativan odgovor pape Inocentija nije prihvatio mirno i bez zamjere.
To je crna mrlja na njemu koja bi mene natjerala da ga eliminiram, pogotovo uzmu li se u obzir religiozne implikacije
reče dr Abraham.
Moj posao, Same — reče dr Hemingway, s pogledom u svojim sitnim crnim očima koji je govorio da će ga kazniti zbog te aluzije da nije bila na visini svog zadatka — bio je da zajedno sa svojih šest suradnika pregledam više od trideset i tri tisuće slučajeva koje je kompjutor izbacio te da, prema strogo utvrđenim smjernicama, izaberem tri najpodesnije osobe.
Dr Hemingway zavali se u stolcu, sklopi oči i s pedagoškom temeljitošću poče na prste nabrajati jednu po jednu od tih smjernica.
Da vidimo! Prvo, da je izabrana osoba američke narodnosti najmanje četvrte generacije s obiju strana. Drugo, da joj je između trideset i četrdeset i pet godina. Treće, da budu zastupana oba spola. Četvrto, ako je osoba u braku da bude kao suprug, odnosno kao supruga, ocijenjena sa deset, ako ima dijete da kao roditelj bude također ocijenjena sa deset, jedno i drugo prema skali od deset koju je sastavila dr Carriol. Neoženjena, odnosno neudata osoba, bez obzira na to je li homoseksualna ili heteroseksualna, mora voditi besprijekoran život. Peto, svi kandidati moraju imati javno ili društveno usmjerena zanimanja. Šesto, da su ta zanimanja općenito korisna za društvo u cjelini ili u pojedinostima i da je osobni
interes minimalan. Sedmo, da osoba bude čvrsta i privlačna ličnost. Osmo, da je on, odnosno ona, prvorazredni govornik. Deveto, da bude po mogućnosti prisutna i karizma. I deseto... jedina mogli bismo reći negativna točka, Same, stari druže... da izabrana osoba nema nikakvo formalno crkveno zanimanje.
Ona otvori oči i zagleda se ravno u doktora Abrahama.
Rekla bih da sam, u skladu s tim smjernicama, dobro obavila svoj posao.
Svi ste dobro obavili svoj posao — reče dr Carriol prije nego što je dr Abraham dospio odgovoriti. — Ne radi se ni o kakvom natjecanju među vama — nastavi ona, s paukovskom pokretljivošću lupkajući prstima po fasciklu pod svojim rukama
nego samo o vježbi sa svrhom da provjerimo efikasnost naše banke podataka, naših kompjutora, naših suradnika i naše metodologije. Prije pet godina, kad vam je povjeren ovaj zadatak i kad su vam dodijeljeni novac, kompjutori i pomoćnici, možda ste u sebi mislili kako je to prokleto mnogo vremena i prokleto mnogo novca Ministarstva čovjekove sredine samo za nekakvu običnu vježbu. Ali pretpostavljam da nitko od vas nije radio na tom poslu duže od tri mjeseca a da nije shvatio kako je to važna vježba. Poslije prve faze Operacije
»potraga« Odjel četiri ima najbogatiju bazu podataka o američkom stanovništvu, najbolje kompjutorske programe i najbolje ekipe sociologa u cijeloj saveznoj upravi.
Tako je — reče dr Abraham osjećajući, a da nije znao zašto, kao da ga netko udara šibom po prstima.
Lijepo! Jesmo li gotovi s doktoricom Hemingway? Ima li nekih općih primjedbi na njezine kandidate?
Šutnja.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:28 pm


Vjera za treći milenij Xyz49291

Dobro. Hvala, Millie. Zahvaljujem također na izvrsnom pregledu kriterija za Operaciju »potraga«.
Dr Hemingway se trgne, ali pomisli da je pametnije da ne kaže ono što bi najradije rekla.
Doktore Chasen, dajte nam sada vi, molim, predstavite
svoje kandidate — ljubazno zamoli dr Carriol.
Povrijeđeni osjećaji smjesta su zaboravljeni. Kad je dr Moshe Chasen stavio pred sebe svoja tri fascikla, u sobi za sastanke nasta napeto iščekivanje. Dr Chasen bijaše vrlo krupan muškarac, visok, krut i sklon oštrim primjedbama. Nenadmašiv analitičar podataka kojeg je dr Carriol prije desetak godina preotela od Ministarstva zdravstva, obrazovanja i socijalne skrbi i koji je, poput svojeg kolege Abrahama i kolegice Hemingway, volio raditi za Judith Carriol.
Bilo je pomalo neobično da za sve vrijeme predstavljanja prvih šest kandidata nije rekao ni jednu jedinu riječ, ali dr Abraham i dr Hemingway mišljahu da znaju zašto. Naime, ime koje su svi očekivali nije se pojavilo među tih šest kandidata, pa će ga sada svakako iznijeti dr Chasen, i'to jasno kao prvo. Ta izvjesnost u velikoj je mjeri lišila njegovo predstavljanje očekivane grmljavine, a dr Moshe Chasen nije bio čovjek koji voli da mu netko krade gromove. Uglavnom, atmosfera iščekivanja nije bila od one koja oduzima dah; prije bi se moglo reći da je bila antiklimakterična. Moshe Chasen ipak nije ostavljao dojam da je razočaran kad je svoje krupno tijelo pomaknuo na stolcu i otvorio prvi fascikl.
Kad je trebalo izabrati metodu selekcije, odlučio sam se za prvu alternativu — reče glasom smrknutim i gunđavim kakvo mu je bilo i lice. — Nije, doduše, tako demokratska, Millie, ali po mom mišljenju mnogo efikasnija. Moj zamjenik i ja pridržali smo pravo na konačnu odluku za sebe i, jasno, obojica se odlučili za iste ljude.
Jasno — reče dr Carriol, pomalo nestrpljivo.
On baci brz pogled na svoju šeficu, zatim spusti glavu.
Naš prvi izabranik ... i to mnogo ispred drugih ... jest dr Joshua Christian. Amerikanac šeste generacije, miješane nordijske, keltske, armenske i ruske krvi.
Trideset i dvije godine. Neoženjen, bez djece; njkad u braku. U dvadeset prvoj godini dobrovoljno podvrgnut sterilizaciji.
Usprkos iscrpnim podacima o svakom pojedinom građaninu ove zemlje, pohranjenima u našim kompjutorima, nismo uspjeli ustanoviti kakve su seksualne sklonosti doktora Christiana i ima li ih uopće. On, međutim, živi u čvrstoj obiteljskoj zajednici koja se sastoji od njegove majke (otac je umro), dva brata, jedne sestre i dviju nevjesta. Neosporna je glava porodice, ono što bih nazvao rođena očinska figura. Diplomirao je summa cum laude iz temeljnih znanosti na Chubbu i zatim na istom sveučilištu doktorirao iz područja psihologije. Trenutačno vodi malu privatnu kliniku u Hollomanu, Connecticut, a specijalizirao se za liječenje bolesti koju je nazvao neuroza milenija. Uspjesi koje postiže doista su fenomenalni i ima brojne poklonike. Razlog možda leži u tome što on svoje pacijente potiče da utjehu i pomoć potraže u Bogu, posve svejedno u kojoj postojećoj religiji. Njegova je ličnost gotovo zastrašujuće snažna i u stanju je privući svoje slušatelje bez obzira na njihov broj. Ali glavni razlog koji me naveo da izaberem tog čovjeka kao svoga prvog i... usuđujem se reći jedinog... izabranika jest njegova zapanjujuća karizma. Rekli ste da to želite. Pa sad, on je ima.
Ovaj je govor dočekan osupnutom šutnjom. Dr Moshe Chasen nije izrekao ime koje su svi očekivali.
Dr Carriol je tako intenzivno gledala doktora Chasena da je on podignuo bradu i odbio da skrene pogled s njezinih očiju.
Ovaj put ću prva staviti prigovor — reče napokon posve mirnim glasom. — Nikad nisam čula za izraz »neuroza milenija«. Niti sam ikad čula za doktora Joshuu Christiana.
Osim što je bila na čelu Odjela četiri Ministarstva čovjekove sredine, dr Judith Carriol pripadala je među vodeće psihologe u zemlji.
Nije čudo, gospođo. Od svoje disertacije dr Christian nije objavio ni jedan jedini rad, a i ta njegova disertacija... koju sam, dakako, pročitao i dao je pročitati stručnjacima na tom polju... sastoji se gotovo isključivo od mnoštva eksperimentalnih podataka prikazanih u vidu grafikona, tabela i slično i
popraćenih najkraćim i najšturijim tekstom koji sam ikad pročitao. Ali sama radnja... o povratnoj sprezi kod neuroze straha... tako je briljantna i originalna da je postala standardna referenca i odskočna daska za sva istraživanja na tom polju.
Lijepo, ali usprkos tome što je to van moga stručnog područja, ipak sam morala čuti za njega, a nisam čula — reče dr Carriol.
Mene to ne iznenađuje. Čini se da nema ambicije da se proslavi, kao da jednostavno ne želi drugo nego da vodi svoju malu kliniku u Hollomanu. Među svojim kolegama važi kao diletant kojem se samo podsmjehuju. A ipak taj čovjek odlično radi.
Zašto ništa ne objavljuje? — upita dr Hemingway.
Očito pati od kompleksa pisanja.
Zar u tolikoj mjeri da ne može napisati ni jedan jedini članak? U današnje vrijeme kad mu na raspolaganju stoje toliki tehnički uređaji? — U glasu doktorice Hemingway osjećala se nevjerica.
Da.
Znači da je ozbiljno oštećen — reče dr Abraham.
A gdje u mjerilima, koje je Millie tako pedantno navela točku po točku, stoji da kandidat, osim u svom braku i svojim roditeljskim dužnostima, mora biti savršen? Hoćete možda reći, Same, da mu je mozak oštećen?
Pa, nije isključeno — ogradi se dr Abraham.
Ma dajte! Ne budite tako prokleto sitničavi.
Gospodo, gospodo! — oštro će dr Carriol izvadivši fotografiju iz fascikla koji je bila otvorila, ali toliko se zanijela slušajući kako dr Chasen opisuje svoga senzacionalnog prvog izabranika, da još nije zavirila u nj.
Sad je proučavala tu fotografiju kao da bi joj ona mogla odgovoriti na pitanje zašto je Moshe Chasen dao prednost tom čovjeku pred onim čije ime već dva sata svi očekuju. Da, privlačno lice. Premda se doima napola izgladnjelo. Nimalo
lijepo, s tim zakrivljenim nosom možda neki trag armenske krvi? Tamne, vrlo sjajne i izražajne oči. K tome to lice ima i neku asketsku strogost koju nije zapazila na licu nijednog dosad predstavljenog kandidata. Da, lice koje pobuđuje radoznalost. Ali... Dr Carriol slegne ramenima.
A tko je vaš drugi izabranik, doktore Chasen? — upita. Dr Chasen se vragoljasto iskesi.
Kao da čujem kako se svi pitate, tko je zabrljavio, moj kompjutor ili ja. Umirite se. S mojim je kompjutorom sve u redu. Ime koje svi očekujete izbacio je zajedno s ostalim imenima. Senator David Sims Hillier VII. Što drugo da kažem? Moram li još nešto reći?
Istog trenutka kad je dr Chasen izgovorio to ime, začu se dubok kolektivan uzdah. Zlatni dječak! Evo ga na fotografiji u boji pred očima doktorice Carriol. Najomiljeniji, najpoštovaniji političar u Sjedinjenim Državama, čovjek kojem se svi najviše dive. David Sims Hillier VII, senator Sjedinjenih Država. S trideset jednom godinom premlad da bude Predsjednik, ali taj mu položaj ne gine još prije četrdesete. S obzirom na visinu od metar devedeset ne pati od napoleonskog kompleksa. A s obzirom na to da je lijepo građen ne pati ni od Atlasovog kompleksa. Plava valovita kosa, koja će vjerojatno ostati zavidno gusta i u starosti. Duboke, blistave oči. Klasično pravilne crte lica, ali ni slučajno lijepe. Čak se i na fotografiji može vidjeti kako se ta brada zna zapovjednički isturiti. Usta su mu čvrsta, disciplinirana, nesenzualna, a oči gledaju strogo, inteligentno, odlučno i mudro. Iste te osobine posjeduje i sam. K tome nije sebičan, okrutan, isprazan, tvrdoglav ni ravnodušan prema nezavidnom položaju onih što su rođeni pod manje sretnom zvijezdom nego on.
Dr Carriol odloži sliku.
Ima li prigovora?
Jeste li uzeli sve u obzir, Moshe? — upita dr Hemingway.
Da, sve. Nastojao sam osvijetliti svaki kutić njegove
ličnosti, pa ako i ima neku skrivenu manu, nisam joj našao ni traga. — Dr Chasen ozbiljno kimne. — On je... savršen.
Zašto ste onda — upita dr Abraham gotovo pištavim glasom — dali prednost nekom opskurnom, poluludom psihologu iz takve žabokrečine kao što je Holloman pred najboljim čovjekom u Americi?
Dr Chasen razmotri to pitanje s očitim poštovanjem. Umjesto da istrči s nekim spremnim odgovorom, namršti se, pričeka i iskreno prizna da ni sam ne zna zašto. Vrlo neuobičajeno ponašanje za Moshea Chasena.
Ne mogu objasniti zašto — reče. — Jednostavno sam uvjeren da je dr Joshua Christian jedini među mojim kandidatima koji odgovara kriterijima zadatka koji nam je povjeren. Čvrsto uvjeren. živo se sjećam kako nam je Judith, sjedeći prije pet godina za istim ovim stolom, povjerila taj posao. Sjećam se također kako je uporno naglašavala karizmu. To će, rekla je, od ove vježbe učiniti najvažniji pothvat koji je ikad poduzet. Zato što ćemo, služeći se najsuvremenijim aparatima i metodama, nastojati dokučiti nešto neopipljivo. Budemo li uspjeli u tome, rekla je, ući ćemo u statističko— analitičku povijest. Dokazat ćemo da je Ministarstvo čovjekove sredine mnogo ispred čak i Ministarstva pravde i Ministarstva financija i postat ćemo neosporni kraljevi obrade podataka. Zato sam pišući program za naš kompjutor ba.cio težište na faktore koji bi mogli ukazati na karizmu.
Dr Chasen bijesno provuče prste kroz kosu osjećajući da još nije kako treba objasnio svoj postupak.
Karizma? Što je to zapravo? — upita retorički. — Prvobitno riječ koja se upotrebljavala samo da se njome izrazi Božjom milošću stečena moć svetaca i proroka da privuku i oblikuju duše onih s kojima se susreću. Onda je u drugoj polovici prošlog stoljeća toliko vulgarizirana da su je upotrebljavali da njome objasne utjecaj pop——zvijezda, plejboja i političara. Sada već svi dobro poznajemo našu Judith.
Poznavali smo je dobro i prije nego što je počela Operacija
»potraga«! I zato sam, poznavajući je, zaključio da je ono što je mislila pod karizmom bliže staroj nego novoj definiciji. Judith nije imala na umu ništa plitko ni trivijalno.
Napokon je privukao pozornost čak i doktorice Carriol, koja je sad sjedila mnogo uspravnije na svom stolcu i zurila u njega kao da ga nikad prije nije pravo vidjela.
Gotovo uvijek, pogotovo pojavom masovnih medija, bilo je jednako važno kako neka osoba govori i kako izlaže svoje ideje nego sam sadržaj tih ideja. Neka se Bog smiluje onom tko je napisao doista važnu knjigu, a onda zakazao u emisiji Marlene Feldman, jer na tom se mjestu orijentira intelektualna Amerika. Koliko li je puta neki predsjednički kandidat potukao svog suparnika u televizijskoj debati samo zato što je sebe i svoje ideje znao istaknuti vještije od opozicije? 1 što mislite čime je stari Gus Rome uspio toliko dugo privlačiti svoje birače i držati u pokornosti i Kongres i Senat? Odgovor je njegovo televizijsko čavrljanje naciji uz kamin. Samo je sjedio u svojoj ovalnoj radnoj sobi i bez treptanja gledao ravno u kamere onim svojim velikim, bistrim, fascinantnim očima, tako uspješno premošćujući svojim duhom i svojim poletom ponor koji je razdvajao Bijelu kuću od Glavne ulice Bilogdje da je svatko tko ga je gledao i slušao bio uvjeren da Predsjednik govori od srca upravo njemu. Bio je snažan, nesalomljiv i beskrajno iskren čovjek koji je uz to posjedovao sposobnost da te svoje osobine i istakne! Osim toga, poznavao je misli, riječi i pokrete koji djeluju kao ključevi što otvaraju vrata emocija.
Dr Chasen napravi grimasu kao da mu se odjednom smučilo od misli koja mu je pala na um, onda se vidljivo pribere i reče:
Jeste ii ikad vidjeli Hitlera u starim filmskim insertima i čuli ga kako svojim bombastičnim govorima podbada i huška svjetinu? Smiješno! Kreštavi, pozerski, infantilni čovječuljak! Mnogi su se njemački političari služili istom taktikom kojom se služio Hitler, apelirali su na iste frustrirane nacionalne osjećaje,
isticali iste jadne i nedužne krivce za sve, ali ti Nijemci nisu imali ono što je imao Hitler... sposobnost da nadahnu, da zdrav razum i intelekt zatrpaju pod lavinom nacionalnih osjećaja. Bio je utjelovljenje zla, ali imao je karizmu. Ili, uzmimo njegovog zakletog neprijatelja, Winstona Churchilla. Većina Churchillovih najsnažnijih govora bila je polupla—gijat ili pak parafrazirana. Malo od onoga što je rekao bilo je originalno i često nas se doima kao nevjerojatno jeftina teatarska sentimentalnost. Ali bio je fantastičan. I on je, kao i Hitler, govorio u vrijeme kad je bio potreban ljudima, kad je na njih moglo djelovati ono što je rekao i kako je rekao. Oduševljavao je i nadahnjivao. Karizma. Ni Hitler ni Churchill nisu bili seksi niti su lijepo izgledali, a nisu bili ni osobito šarmantni. Osim onda kad je trebalo da budu šarmantni, a onda su, pretpostavljam, mogli opčiniti i ptice na grani. Kao sveti Franjo Asiški koji je svoju karizmu dobio osobno od Boga. Da, on je imao ono nešto, ono pravo. Ali imali su to i Hitler i Churchill, a imao je i Augustus Rome. No pođimo dalje i pogledajmo pop— zvijezdu lggy—Piggy i plejboja Raoula Delicea. Imaju li oni karizmu? Nemaju! Oboje su seksi, oboje izvanredno šarmantni, oboje obožavani. Usprkos tome, kad ih vjetrovi vremena otpuhnu, nitko se više neće sjećati njihovih imena. Jer nemaju pravu karizmu. Nemaju ono što je potrebno da povedu naciju do njezina najsjajnijeg uspona ili do nadira njezine povijesti. A senator David Sims Hillier VII? Kompjutor kaže da on nema karizmu, bar ne onakvu kakvu, uvjeren sam, traži naša Judith. Moj zamjenik slaže se s kompjutorom. A ja se slažem i s jednim i s drugim. Jer od samog početka, od prvog uzorka početnog programa ime doktora Joshue Christiana neprestano je iskakalo u sam vrh. Ma što da smo učinili, njegovo je ime bilo kao čep od pluta koji nismo mogli zadržati dolje. Jednostavno tako.
Dr Carriol kimne. — Hvala, Moshe. — Osmjehne mu se. — Znam da je to mali antiklimaks poslije svega ovoga, ali ipak nastavite i dajte nam svoga trećeg izabranika.
Dr Chasen spusti se s nebeskih visina na zemlju i otvori posljednji fascikl.
Dominic d’Este. Amerikanac osme generacije. Četvrtina crnačke krvi od jednog čistokrvnog pretka. Trideset i šest godina. Oženjen, dvoje djece. Dozvola Ureda za drugo dijete pod brojem DX—42—6—084. Starije dijete, djevojčica od jedanaest godina, odlična učenica, mlađe dijete, dječak od sedam godina, u školi ocijenjen kao izvanredno bistar. Dominic d'Este savršeno odgovara desetki na ljestvici za brak i roditeljstvo doktorice Carriol.
Posljednju rečenicu dr Chasen popratio je ironičnim kimanjem glave prema čelu stola.
Dr Carriol to mirno prihvati i vrati se proučavanju fotografije koju je držala u ruci. Savršeno lijepo lice. Crna se krv ne primjećuje nigdje osim u očima koje su crne kao noć i imaju onu neobičnu, divnu vlažnost svojstvenu ljudima crnačkog porijekla.
Dominic d’Este bio je astronaut u programu Phoebus, specijalist za solarnu energiju, ali sada je gradonačelnik Detroita. Sve svoje vrijeme i svu snagu troši na to da svoj grad sačuva bar kao proljetno—ljetno—jesenski centar i da se u njemu i nadalje proizvode trolejbusi, autobusi i drugi metalurgijski proizvodi. Čim se u Washingtonu raspiše neki natječaj u vezi sa Phoebusom, preseljenjem ili bilo kojim drugim velikim projektom za koji se traži teška ili precizna mehanika, on je već tamo i iz petnih se žila trsi da pribavi ugovor za Detroit. Za knjigu Čak i Sunce umire zimi dobio je Pulitzerovu nagradu. Osim toga aktivan je član Predsjedničkog vijeća za očuvanje gradova. Njegov televizijski program pod naslovom
»Grad na sjeveru« ima vrlo velik broj gledalaca. I, napokon, Dominic d'Este smatran je najboljim pučkim tribunom u zemlji poslije senatora Hilliera.
Ima li prigovora? — upita dr Carriol.
Samo to... da je suviše naočit — prigovori dr Hemingway.
Svi se zasmijuljiše.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:28 pm

Vjera za treći milenij Xyz49290

Slažem se, slažem! — nasmije se dr Chasen i nemoćno podigne ruke.
Jednu činjenicu, međutim — javi se dr Abraham, bivši NASA—in analitičar podataka — niste spomenuli, Moshe. Slučajno znam za nju jer osobno poznajem Dominica, naime, gradonačelnik d'Este aktivni je starješina svoje crkve.
Poznato mi je to — odvrati dr Chasen. — Međutim, poslije nekoliko dodatnih analiza zaključili smo... kompjutor, moj zamjenik i ja... da crkveni angažman gradonačelnika d'Estea nije izražen u tolikoj mjeri da bismo ga diskvalificirali kao kandidata.
Dr Carriol odloži posljednji fascikl na ostale fascikle i odgurne ih u stranu, a na prazan prostor koji je time dobila stavi ruke, jednu lagano preklopljenu preko druge blago savinutih prstiju.
Htjela bih vam se svima najtoplije zahvaliti i čestitati vam što ste ovaj dugotrajan i vrlo odgovoran posao obavili vrlo, vrlo dobro. Pretpostavljam da ste svi sav materijal vratili u Federalnu banku podataka o stanovništvu i da ste iz kompjutora uklonili sve tragove svojih programa?
Svi potvrdno kimnuše, dr Abraham, dr Hemingway i dr Chasen.
Sačuvat ćete, dakako, svoje programe za slučaj budu li nam potrebni, ali evidentirane tako da njihovo pravo značenje ne bude razumljivo nikome izvan ove sobe. Je li ikome od vas ostao neki zapis, vrpca ili bilo koji drugi dokaz o Operaciji
»potraga« koji niste uništili? Svi odmahnuše glavom.
Dobro. Za ove fascikle pobrinut ću se osobno još danas poslije podne. No prije nego krenemo dalje, možda bi John mogao naći neku okrepu za nas?
Nasmiješi se svom tajniku čija olovka nije ni na trenutak zastala od početka sastanka. On smjesta odloži svoj notes i
ustane.
Dr Hemingway se ispriča i ode u susjednu toaletu, dok ostalo troje osta sjediti prilično iscrpljeni i nijemi. Ali kad je John Wayne dokoturao u sobu svoj stolić na kotačima s kavom i čajem, keksima i sendvičima, vinom i pivom i porazdijelio to s uobičajenom okretnošću usprkos maratonskom stenografiranju, dr Hemingway se vratila, a ostalo troje ponovno živnulo.
Mogla bih ispljuskati samu sebe što nisam izradila program više okrenut karizmi — reče dr Hemingway odgriznuvši komad sendviča sa sušenim lososom.
Ja mislim da je Moshe naš zadatak suviše široko shvatio
reče dr Abraham. — Bila je to ipak samo vježba.
Sve troje pogledaše doktoricu Carriol koja samo nadigne obrve iz čega se ništa nije moglo zaključiti.
Bila je to dobra zabava — reče dr Chasen i uzdahne. — Nadam se da će faza dva biti isto tako zabavna, Judith?
Dr Carriol ne udostoji se odgovoriti ni na ovo provokativno pitanje. Napokon da znak da se kolica odvezu. Pričeka da se John Wayne vrati i ponovno uzme olovku u ruku.
Pretpostavljam da se pitate zašto vam još nisam objasnila o čemu se zapravo radi u fazi dva — reče. — Nisam vas dosad htjela upoznati s time jer sam smatrala da je bolje da svu energiju posvetite fazi jedan i da ništa ne propustite oslanjajući se, makar nesvjesno, na to da će faza dva razriješiti sve vaše eventualne nedoumice.
Dr Carriol napravi malu stanku i pogleda ravno u doktora Chasena.
Prije nego što prijeđem na fazu dva — reče — moram vas obavijestiti da današnjim danom uklanjam doktora Chasena iz Operacije »potraga«. Vi prelazite na nov projekt, Moshe. Ne zato što vaš doprinos Operaciji »potraga« smatram nezadovoljavajućim! Naprotiv! — Njezina službena krutost na trenutak popusti. — Radili ste vrlo dobro, Moshe. Priznajem da ste me čak pomalo zbunili.
Nemojte samo reći da vas naš rad nije zadovoljio! — zasopta dr Hemingway i zabrinuto nabra lice.
Samo bez panike., Millie, svi ste izvanredno radili. Vjerujem da konačni rezultat nije Mosheovom malom manipulacijom s podacima pretrpio nikakvu štetu. Ne zaboravite da se faza jedan, odredivši po tri kandidata za svaku ekipu, osigurala od takvih nepredviđenosti. Pošla sam od toga da ćemo se tek u fazi dva uhvatiti u koštac s takvim neopipljivostima kao što je karizma. Faza jedan trebala je u prvom redu poslužiti da se pomoću objektivnih kompjutorskih podataka isključe subjektivni faktori i određene neizbježne predrasude pri obradi podataka. Zato priznajem da sam fascinirana što je jednom od vas uspjelo sastaviti program kadar da, usprkos tako velikom uzorku, obuhvati i neopipljivo. Nije, doduše, isključeno da faza dva pobije Mosheove rezultate, ali to nimalo ne umanjuje njegov izvanredan doprinos fazi jedan! Možda će i njemu i nama pokazati gdje je pogriješio, tako da sljedeći put ne učini istu pogrešku. Ne smijete gubiti iz vida činjenicu da u fazu dva ulazi devet kandidata, od kojih je samo troje iz Mosheove skupine. Moshe je na svoju ruku prekrojio jedno od naših deset mjerila, i to ono u vezi s neopipljivim. Ali postoji mogućnost da je na taj način toliko iskrivio podatke da je ostalih devet mjerila suviše izgubilo na značenju.
Ne! — oštro uzvikne dr Chasen. Dr Carriol se osmjehne.
Dobro, dobro! U svakom slučaju prelazimo na fazu dva kao što je bilo planirano, makar samo zato što imamo devetero kandidata, a ne samo Mosheovu trojicu.
Ne bi li bilo korisno da mi svojih šestero kandidata propustimo kroz Mosheov program? — upita dr Abraham.
Mogli bismo to učiniti, naravno. Ali ja radije ne bih.' To bi značilo previše prepustiti slučaju i Mosheu, bez uvrede.
Pretpostavljam da se faza dva sastoji u osobnom provjeravanju kandidata? — upita dr Hemingway.
Tako je. Dosad još nitko nije uspio točno definirati u čemu se sastoji vrijednost osobnog dojma, ali pretpostavljam da se radi o nekoj posebnoj nelogičnoj osjećajnoj reakciji jednog čovjeka na drugog. Zato smatram da mi u okviru ovoga našeg zadatka, u kojem su ljudske emocije od najveće važnosti, moramo na svaki način planirati neko vrijeme u kojem ćemo malu skupinu izabranika osobno promatrati, razgovarati s njima i testirati ih. Danas je prvi veljače. S današnjim danom svršava faza jedan, a sa sutrašnjim počinje faza dva. Imamo tri mjeseca. Na prvi svibnja mora faza dva Operacije »potraga« biti završena.
Ruke doktorice Carriol polako se gmižući protegnuše preko stola, nesvjestan manirizam koji je uvijek neugodno djelovao na one koji su to gledali. Kao da te ruke, neovisno od njezine volje, tragaju za plijenom, pletu mreže i stupice, mogu čak i vidjeti.
Od sutra — nastavi dr Carriol — vaše su ekipe raspuštene. Samo mi koji smo u ovoj sobi znat ćemo za fazu dva, zato ćete svojim ljudima objaviti da je Operacijom
»potraga« i bez faze dva postignuto ono što je bilo planirano. U iduća tri mjeseca vi. Same, vi, Millie, i ja umjesto Moshea, preuzet ćemo osobno provjeravanje svih devetero kandidata. Svako od nas po troje. Sam će preuzeti Milliena tri kandidata, Millie će preuzeti Samova tri kandidata, a ja Mosheovu trojicu. Znači... doktorica Walking Horse, dr Hastings i profesor Charnowski za Sama. Za Millie imamo maestra Steinfelda, doktoricu Schneider i gospodina Smitha. Ja preuzimam doktora Christiana, senatora Hilliera i gradonačelnika d’Estea. Vi ste iskusni, stručni istražitelji, pa ne moram duljiti o protokolu u vezi sa fazom dva. Sutra će vam John omogućiti da prostudirate dosjee o svoja tri kandidata, ali neće vam biti dopušteno da tu dokumentaciju iznosite iz mog ureda, niti da pravite bilješke. U fazi dva moramo se svi osloniti na sjećanje, ali moći ćete, dakako, u svako doba zatražiti da zavirite u te fascikle.
Dr Carriol odjednom posta vrlo službena.
Moram vas podsjetiti da je cijeli taj naš pothvat, nazvan Operacijom »potraga«, strogo povjerljiv, a to se u još većoj mjeri odnosi na fazu dva nego što se odnosilo na fazu jedan. Ako itko od tih ljudi makar nasluti da je podvrgnut ispitivanju, naći ćemo se u gadnom škripcu jer većina njih su važne ličnosti u svom djelokrugu, a neke čak vrlo utjecajne i moćne u ovom gradu. Zato morate raditi krajnje oprezno. Je li jasno?
Nismo budale, Judith! — razdražljivo zareža dr Hemingway.
Znam, Millie. Ali radije se sada izložim vašoj zlovolji zbog tih upozorenja nego da kasnije požalim što ih nisam izrekla.
Dr Abraham se namršti.
Judith, ovo raspuštanje naših ekipa došlo je suviše naglo. Što da sutra kažem svojim ljudima osim činjenice da su preko noći ostali bez posla? Svi su dovoljno bistri da naslute kako poslije faze jedan slijedi faza dva, a ni meni nikad nije palo na um da ću biti lišen svoje ekipe. Zato i nisam svoje ljude pripremio na taj udarac.
Dr Carriol podigne obrve.
Ostati bez posla, to je malo pretjerano, Same. Svi su oni stalni namještenici Ministarstva čovjekove sredine, a to će i ostati. Uostalom, od sutra prelaze Mosheu kao ispomoć u njegovu novom projektu. Budu li htjeli, dakako. Ne budu li htjeli, moći će se prebaciti na neki drugi naš projekt. Okej?
Dr Abraham slegne ramenima.
U redu što se mene tiče. Ali volio bih da za to dobijem pismenu direktivu od vas.
To joj se nije svidjelo, ali odgovorila je mirno i uljudno kao uvijek.
Razumije sa samo po sebi, Same. U Odjelu četiri to je uvijek bio uobičajeni postupak.
Dr Abraham osjeti kako se sjena mača odjednom nadvila nad njegovu glavu i pohita da se ispriča.
Hvala, Judith. Oprostite ako sam vas uvrijedio. Kad
čovjek punih pet godina radi s istim ljudima, onda se osjeća odgovornim za njih.
Potpuno se slažem, Same, pod uvjetom da pretpostavljeni zadrži potrebnu distancu. Smatrate li možda da neki od vaših ljudi neće htjeti raditi s Mosheom?
Ne, ne, ne radi se o tome! — Doimao se utučeno. — Naprotiv, mislim da će svi biti oduševljeni.
Zbog čega ste onda zabrinuti?
Ni zbog čega. — On uzdahne, učini bespomoćan pokret rukama i skupi se u se. — Baš ni zbog čega.
Dr Carriol ga pogleda s hladnom podozrivošću, ali reče samo:
Dobro! — Nato ustane. —Još jednom vam hvala, svima. Smijem li vam ujedno zaželjeti sve dobro? Moshe, javite mi se sutra ujutro, da? Imam u vidu nešto posebno za vas i, vjerujte mi, trebat će vam za to sva snaga, a i sve ono što budete mogli izvući iz svoje pojačane ekipe.
Dr Chasen nije rekao ni jednu jedinu riječ, jer je bolje poznavao šeficu Odjela četiri nego što ju je poznavao siroti stari budalasti Sam. Judith je u nekim pogledima bila sjajna šefica, ali nije bilo mudro suprotstaviti joj se. Njezin je intelekt bio toliko dominantan da joj se od njegovih vihora srce ponekad posve sledilo. Dr Chasen bio je gorko razočaran što je uklonjen iz Operacije »potraga«. Nikakav novi projekt, ma kako primamljiv bio, ne može umanjiti očaj što ga svaki znanstveni radnik koji ozbiljno shvaća svoj posao mora osjetiti kad je prekinut usred projekta prije nego što ga je uspio dovršiti. Ali bilo bi posve uzaludno da se pokušao suprotstaviti i bio je dovoljno pametan da to zna.
U atmosferi sobe za sastanke ipak se osjećala nijema gorčina neuspjeha i uvrede, pa je troje znanstvenika jedno za drugim napustilo sobu brže nego obično ostavivši doktoricu Carriol u isključivom posjedu bojnog polja.
Dr Carriol pogleda na svoj ručni sat.
Gospodin Magnus je zasigurno još u svom uredu. Idem odmah k njemu. — Uzdahne bacivši pogled na debeli snop stenografiranih stranica u notesu svog tajnika. — Jadni Johne! Možete li smjesta početi s transkribiranjem?
Dakako da mogu — odvrati on i poče skupljati fascikle sa stola za kojim su bili sjedili rukovodioci Operacije »potraga«.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:28 pm


Vjera za treći milenij Xyz49289



Ministrove su se prostorije nalazile u istom hodniku kao i soba za sastanke koju je povremeno i sam upotrebljavao za razgovore sa svojim suradnicima.
Veliko predsoblje koje je služilo kao recepcija i čekaonica bilo je, s obzirom na to da je odavno prošlo pet sati, posve prazno. Diskretno zatvorena vrata na njegovim prostranim zidovima vodila su u daktilo—biroe, foto—kopiraonice, pomoćne urede i toaletne prostorije, što je sve stajalo na isključivom raspolaganju ministru i njegovu osoblju. Vrata nasuprot dvokrilnim staklenim ulaznim vratima vodila su u prostranu radnu sobu ministrove osobne tajnice koja je, kad je ušla dr Judith Carriol, još sjedila za svojim stolom. Privatni život gospođe Helene Taverner bio je predmet prilične znatiželje ostalih službenika, jer se činilo da ona sve svoje vrijeme provodi u odanom i uglavnom nepriznatom služenju Haroldu Magnusu. Neki su govorili da je rastavljena, drugi da je udovica, a bilo je i onih koji su tvrdili da gospodin Taverner nije nikad ni postojao.
Oh, dobra večer, doktorice Carriol. Drago mi je da vas vidim. Samo uđite, nadao se da ćete doći. Da donesem kavu?
Molim, gospođo Taverner.
Harold Magnus sjedio je za golemim stolom od orahovine, svojim osobnim vlasništvom. Veliki kožni naslonjač na okretanje bio je okrenut od ulaznih vrata prema prozoru kroz koji je ministar, kad mu se prohtjelo, mogao promatrati slab promet što se odvijao u Ulici K. Ali sad se već poodavno spustio mrak, a budući da nije bilo kiše koja bi omogućila da cesta dobije malo sjaja od odbijenih svjetala, bila je sumornija
verzija njegove vlastite sobe i njega samoga koji ju je tako intenzivno promatrao. Ali čim su se vrata zatvorila, zavrtio se pun okret i pol i zaustavio licem prema doktorici Judith Carriol.
No, kako je bilo? — upita.
Samo trenutak, dok gospođa Taverner ne donese kavu. Gospodin Magnus se namršti.
Do vraga, ženo, previše sam znatiželjan da čujem kako je prošlo da bi me zanimalo jelo ili piće.
Tako sad kažete. Ali dvije minute pošto budem počela govoriti prekinut ćete me, jer ste odjednom ustanovili da ćete umrijeti ako se smjesta malo ne okrijepite — reče Judith vrlo ozbiljno. Nije joj bilo do toga da izigrava blagu ženicu pred moćnim šefom. Dobro je znala da njezin položaj u Ministarstvu čovjekove sredine počiva na mnogo čvršćim temeljima nego njegov. Jer ona ne ovisi o milosti i političkom hiru bilo kojeg predsjednika. Sjela je u široki naslonjač ispred njegovog pisaćeg stola.
Znate li da sam vas kad smo se upoznali pogrešno ocijenio — reče on odjednom, po običaju naglo skrenuvši na naoko sporedni kolosijek.
To, međutim, nije prevarilo doktoricu Carriol. Ovakva njegova skretanja obično su bila proračunata.
U kom pogledu, gospodine Magnus? — upita.
Upitao sam se preko čijeg ste kreveta dospjeli dovde? Ona se nasmije.
Kakav staromodan stav!
Koješta! — uzvikne on odlučno. — Vremena su se možda promijenila, ali vi isto tako dobro kao i ja znate da će uvijek kad žene budu posezale za nekim položajem biti cupkanja po krevetu.
Neke žene — reče ona.
Točno. A ja sam mislio da ste vi takva žena.
Zašto?
Izgledali ste kao stvoreni za to. Oh, ima možda vrlo
privlačnih žena koje se ne služe krevetom da bi se popele koju stepenicu Više, ali vas nikada nisam smatrao samo privlačnom, nego čak zamamnom. A iz vlastitog iskustva... koje nije malo!... znam da zamamnost obično ide ruku pod ruku s takvim stvarima.
Ali promijenili ste, dakako, to svoje mišljenje o meni?
Dakako! Zapravo već poslije jednog jedinog kratkog razgovora s vama.
Ona se udobnije smjesti u naslonjaču.
A zašto mi to sada govorite? Posprdno ju je gledao, ali nije odgovorio.
Shvaćam. Da mi pokažete gdje mi je mjesto.
Možda.
Nije potrebno. Znam gdje mi je mjesto.
Dobro!
Ušla je gospođa Taverner noseći pladanj s kavom i dvjema bocama. U jednoj je bio konjak, u drugoj izvanredno rijedak škotski viski.
Sunce je zašlo, gospodine Magnus. Mislila sam da će vam dobro doći da nešto popijete.
Hvala, Helena. — Ali natoči sebi samo kavu i kimne prema pladnju. — Poslužite se, doktorice Carriol.
Bio je debeo muškarac, čak pretjerano debeo, ali nije ostavljao vulgaran dojam, jer njegova je gojaznost bila od one vrste koja se doima prije kao snaga nego kao rezultat nezajažljivog apetita, premda je obilno i jeo i pio. Njegove debele usne lijepo su se slagale s njegovim rarogastim obrvama, a kosa boje pijeska nije pokazivala znakove da se prorjeđuje niti da sijedi usprkos tome što je prevalio šezdesetu. Imao je male, nježne ruke i noge kakve vrlo često idu uz takvu tjelesnu građu kao što je njegova, tako da su mu ruke bile nalik na morsku zvijezdu a noge na otparani rub nogavica njegovih hlača. Glas mu je bio bogat, pun i zaobljen kao i trbuh, a služio se tim svojim melodioznim instrumentom sa sigurnošću pravog
majstora.
Prije nego što ga je Tibor Reece postavio na taj najvažniji od svih ministarskih položaja bio se pročuo kao advokat, specijalist za slučajeve u vezi sa zaštitom čovjekove sredine. Na sudu je s jednakom uvjerljivošću zastupao one koji su uništavali okoliš kao i one koji su ga nastojali sačuvati. Zbog toga ga u mnogim krugovima nisu smatrali prikladnim za taj položaj, ali predsjednik Reece je sa sebi svojstvenom nonšalantnošću izjavio da je to preskakivanje ograde s jedne strane na drugu omogućilo Haroldu Magnusu da okusi travu u oba dvorišta. Njegov posao u svojstvu ministra čovjekove sredine bio je da vodi brigu o tome da njegovo ministarstvo strogo provodi politiku Velikog šefa u Bijeloj kući. A budući da je svoju aktivnost uglavnom i ograničio na to, rukovodioci pojedinih odjela u Ministarstvu čovjekove sredine podnosili su ga s priličnom dobrohotnošću. Štoviše, da se nije upuštao u takve djetinjarije kao što su tajne lozinke, vjerojatno bi ga spominjali kao najboljeg ministra u kratkoj povijesti Ministarstva čovjekove sredine. Bio je na tom položaju već sedam godina, odnosno otkako je Tibor Reece izabran za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, i u vladi u Washingtonu vladalo je opće mišljenje da će i ostati ministar dokle god Tibor Reece bude ostao u Bijeloj kući. Budući da ustavni amandman iz ere Augustusa Romea, prema kojem Predsjednik može biti biran i treći put, nije nikad ukinut, i s obzirom na to da na izborima koji će se održati u studenom opozicija nema nikakvih izgleda, sva je prilika da će Harold Magnus ostati na tom položaju još najmanje pet godina.
Ministar je, bez ikakve sklonosti, proučavao doktoricu Judith Carriol, koja je također pila samo kavu. Mogao ju je cijeniti, a i cijenio ju je, ali nije je mogao voljeti. Njegova nesposobna majka i zatim nesposobna supruga nisu mu ulile visoko mišljenje o ženama, zato se i nije nikad trsio da produbi svoje poznanstvo sa suprotnim spolom, nego je radije svoje izrazite putene
prohtjeve usmjerio na jelo i piće. Da mu je takav izbor ozbiljno narušio zdravlje, nije htio priznati ni svom liječniku ni samom sebi.
Judith Carriol, bez sumnje siva eminencija Ministarstva čovjekove sredine. Kad mu je prije pet godina došla sa svojim planom koji je nazvala Operacija »potraga«, razrađenim i obrazloženim do najsitnijih detalja, već je dovoljno znao o njoj da ju je izbjegavao gdje god je mogao. Bila mu je trn u oku; tako briljantna, tako hladna, tako zastrašujuće sposobna i tako slobodna od bilo kakvih osjećaja da jednostavno nije odgovarala njegovoj predodžbi žene. Možda je njegovo shvaćanje staromodno, možda i pogrešno, ali ono što je znao o doktorici Judith Carriol tako je slabo pristajalo jednoj tako zamamnoj, tako ženstvenoj ženi da ga je posve zbunjivala. Ne bi se moglo reći da je se bojao. Bio je samo na oprezu od nje, tako je barem govorio samom sebi.
A kad ga je upoznala s Operacijom »potraga«, bio je još zbunjeniji i oprezniji. Ali nijedna vlada nije nikad bila tako svjesna raspoloženja naroda kao vlada Tibora Reecea. Niti je ikad ijedan Predsjednik, čak ni Reeceov prethodnik na tom položaju, Augustus Rome, bio suočen s tako teškim posljedicama nacionalnog poniženja i malodušnosti. Stari Gus Rome držao je narod na okupu pukom snagom svoje ličnosti, a u tom pogledu njegov nasljednik nije bio tako sretan.
Zato, da izbjegne bilo kakav rizik, Harold Magnus bio je odveo doktoricu Judith Carriol zajedno s njezinim planom k Predsjedniku koji je, premda ne pretjerano ushićeno (nije po prirodi bio sklon ushićenju), vidio u njemu dovoljno mogućnosti da naredi neka ga smjesta počnu ostvarivati.
Dr Carriol je vrlo dobro znala što Harold Magnus osjeća prema njoj, jer on nije bio od onih koji mogu skrivati svoje instinktivne reakcije na ljude. Ipak joj je odgovaralo da radi za takvog čovjeka. Nije morala trošiti vrijeme ni energiju da laskanjem i oblijetanjem iznudi neki pristanak od njega. U
stvari, vrlo dobro su razumjeli jedno drugo, jer oboje su bili iskusni borci koji znaju kako se skupljaju bodovi u ringu.
Hillier, naravno — reče on.
Da. I osmero drugih.
Mora biti Hillier! Pogledala ga je ravno u oči.
Gospodine ministre, ako je otpočetka bilo jasno da je senator Hillier čovjek kojeg tražimo, nismo morali utrošiti toliko vremena i novaca na Operaciju »potraga«! Hillierovo se ime nametnulo na samom početku, ali onda je bio još premlad. Operacija »potraga«, međutim, nije pokrenuta samo zato da bi senator Hillier dobio na vremenu, nego zato da bismo, koliko je to u ljudskoj pogrešivosti moguće, bili sigurni da smo izabrali pravog čovjeka za najvažniji posao koji je ova zemlja... a vjerojatno i bilo koja druga... ikad povjerila jednoj jedinoj osobi. Ne mogu se čak ni sjetiti ijednog posla s kojim bih ga mogla usporediti.
Ipak Hillier — uporno će on.
Gospodine Magnus, da je bilo na moje, isključili bismo sve političare i političarke. Ne smatram ih podesnim za taj posao.
Bilo mu je jasno da se u pogledu Hilliera neće nikad složiti, zato odusta od dalje rasprave.
Kako stoji s fazom dva? — upita.
Počinje smjesta. Doktorici Hemingway prepustila sam kandidate doktora Abrahama i obratno. Sama ću preuzeti tri kandidata doktora Chasena.
Ministar se uspravi u svom naslonjaču.
A što je s vašim »zlatnim dječakom« Chasenom?
Ništa. Radio je izvanredno. Ali bila bi šteta sposobnosti tog čovjeka potratiti na fazu dva. Osim toga on
nije tako dobar u osobnom ispitivanju kao ostalo dvoje. Zato ću njemu povjeriti modernizaciju naših metoda preseljenja.
Tako dakle! To bi ga trebalo posve zaokupiti.
Da, trebalo bi. Njegovoj ću ekipi dodati ljude iz ekipa
doktora Abrahama i doktorice Hemingway. Bilo bi besmisleno imati dvanaestero suradnika izvježbanih za vrlo složen posao, a onda ih vratiti na običnu kompjutorsku rutinu kao na primjer izračunavanje koliko nas stoji bacanje hrane iz helikoptera za izgladnjelu divljač u nacionalnim parkovima. Kaos oko preseljenja dovoljan je da Moshe i njegovih osamnaest suradnika rade na tome sve do svojih mirovina.
Pesimistkinjo!
Realistkinja, gospodine.
U fazi dva, znači, sudjelujete samo vi, doktorica Hemingway i Sam Abraham.
Što manje ljudi, to bolje. Dok John Wayne brani vošingtonsku tvrđavu, zasigurno nam neće biti potrebna konjica Sjedinjenih Država — reče ona i naceri se.
Što, dakle, da prenesem Predsjedniku?
O, recite mu da prelazimo sa faze jedan na fazu dva točno prema planu i da je faza jedan dovršena u skladu s očekivanjima.
Ma dajte! Morat ću mu reći malko više od toga, doktorice Carriol.
Ona uzdahne.
Dobro, recite mu onda da je Hillier dospio, prema predviđanju, među posljednja devet kandidata. da je od tih devetero uvrštenih u fazu dva sedam muškaraca i dvije žene. Jedan kandidat ima dvoje djece, s dozvolom Ureda za drugo dijete, dakako. Samo dvoje su bez bračnog partnera. Troje od tih devetero izravno su povezani s NASA—om, posebice s projektom Phoebus, što je najbolji dokaz koliko je važan naš svemirski program i koliko su popularni oni koji rade na njemu. Recite mu i to da nijedan kandidat nije naišao na oštro protivljenje bilo koga od prisutnih na današnjem sastanku.
Ima li još koje poznato ime osim Hillierovog?
Od tih devetero kandidata pet muškaraca i dvije žene ocijenila bih kao poznate ličnosti. Samo dva muškarca nisu
poznata širom zemlje.
Tko nije dospio do vrha piramide?
To doista ne znam. Namjerno sam se uzdržala od osobnog provjeravanja stotinu tisuća imena koliko ih je bilo prvobitno odabrano. Pretpostavljam da se mnoge poznate ličnosti nisu probile ni tako daleko. Ne znam ni tko je otpao na putu između tih sto tisuća i posljednjih devetero. Da sam to provjeravala, gospodine ministre, svrha Operacije »potraga« bila bi promašena.
On kimne, zavrti se neugodno u naslonjaču i okrene licem prema prozoru.
Hvala vam, doktorice Carriol. Obavještavajte me i dalje — reče velikoj plohi troslojnog stakla koja ga je odvajala od hladnog i neprijaznog svijeta vani na Ulici K.
Dr Carriol nije odmah otišla kući. Odjel četiri se u međuvremenu posve ispraznio i još je samo John Wayne sjedio za svojim pisaćim stolom kad se vratila u ured. Dobri John! želite li da vam sin bude čvrst oslonac svima oko sebe, nazovite ga John. Dr Carriol vjerovala je u imena, ali samo iz vlastitog iskustva. Nikad nije upoznala nijednu Pam koja nije bila izrazito seksi, nijednog Johna koji nije bio čvrst oslonac, ni ijednu Mary koja nije bila praktična. A Joshua Christian?
U malom sefu ugrađenom u donji dio njezina pisaćeg stola već su bili spremljeni svi fascikli s podacima o devetero posljednjih kandidata, ispunivši njegov prostor do posljednjeg milimetra. Izvadila ih je i razastrla po stolu ispred sebe, mršteći se dok je razmišljala koje od njih treba zadržati a koje uništiti. John Wayne ušao je u sobu upravo kad je htjela uzeti u ruke dosje Joshue Christiana.
Sjednite, Johne — reče. — Kakav ste dojam stekli o današnjem sastanku?
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:29 pm

Vjera za treći milenij Xyz49288

Glavna razonoda službenika Odjela četiri sastojala se u nastojanju da pronjuškaju kakve je prirode doktoričina veza s njezinim čudovišnim tajnikom, a omiljena tema bestidna i
fizički uglavnom nemoguća nagađanja o , njima. Ali iznenadili bi se da znaju da je John Wayne, kad je bio nasamo sa svojom šeficom, djelovao manje bespolno, premda ipak ne kao pravi muškarac. Samo su dr Carriol i on znali da osim nje jedino on ima status osobe najvećeg povjerenja u cijelom Ministarstvu čovjekove sredine. U tom pogledu oboje su bili mnogo iznad Harolda Magnusa.
Smatram da je sve prošlo vrlo dobro — odvrati on. — Nekoliko značajnih imena, ali samo jedno pravo iznenađenje. želite li zapisnik?
Već je gotov?
Samo skiciran.
Hvala, ne. Zasada se još svega dobro sjećam. Treba dobro promisliti o svemu. — Uzdahne, stavi vrškove prstiju na sklopljene oči, onda naglo spusti ruke i prodorno pogleda Johna Waynea. Bio je to jedan od njezinih omiljenih trikova, i to vrlo uspješan. Na Johna Waynea, međutim, nije djelovao, a nije to ni očekivala.
Učinila je to iz puke navike. — Stari Moshe Chasen lijepo je prešao ostalo dvoje, zar ne? Znala sam da ga je vrijedilo ukrasti od Ministarstva zdravlja.
Pametna glava — složi se John. — Dat ćete mu da radi na preseljenju, dakako.
Dakako.
I sami provjeriti njegova tri kandidata?
Ni za što na svijetu ne bih ih prepustila nekom drugom!
Dr Carriol i nehotice široko zijevne pokrivši rukom usta. Oči joj se ovlažiše. — O, Gospode, zaspat ću. Ne biste li mi, molim, donijeli malo kave? Ne želim ništa od tog materijala iznijeti iz ureda, zato ću još malo ostati.
Da naručim možda i nekakvu večeru?
To bi vas previše zagnjavilo. Bit će dovoljan sendvič, ako je još koji ostao.
Od koga ćete početi, gospođo? — Čak ni kad su bili sami
nije joj se obraćao po imenu, a ona mu to nikad nije ni predložila. Ovako je odgovaralo i njoj i njemu.
Ona širom otvori oči i podigne svoje izražajne obrve.
Od koga drugoga nego od senatora Davida Simsa Hilliera VII? On nam je ovdje u Washingtonu. — Uzdrhta od pomisli koja joj je upravo pala na um. — Brr! Shvaćate li da ću zbog ostale dvojice morati otići u Connecticut i Michigan? Zimi!
John Wayne se kiselo osmjehne. Imao je lijepe zube, ali pri takvom osmijehu nisu došli do izražaja.
Da, nova Aljaska.
Oh, ne baš! — reče ona, a onda slegne ramenima. — Odnosno, ne još.

Na kraju je ostala u uredu sve dok sunce nije ponovno izašlo. Ali u međuvremenu je proučila kompletan sadržaj svakog fascikla i mogla je povezati imena i lica čak i s najnevažnijim pojedinostima iz života svakog pojedinog kandidata, a postavila je i nekoliko hipoteza o njihovim jakim i slabim stranama. Dvojicu je u duhu već otpisala, uvjerena da ih u odlučnom trenutku neće biti vrijedno ni spomenuti Tiboru Reeceu.
Dr Joshua Christian nije bio, dakako, među tom dvojicom bačenih u mentalni koš za otpatke. Pošto je pročitala debeli snop bilježaka i izvještaja o njemu, bila je fascinirana. Taj je čovjek skovao nekoliko vrlo primjenljivih citata, a njegov naziv za sve veću bezvoljnost i malodušnost, što unatrag trideset godina sve jače obuzimaju cijelu zemlju, ocijenila je kao izuzetno prikladan. Neuroza milenija.
Bit će ga, doduše, teško ispitati. Negativne poene, koje je prikupila iz njegova dosjea, već je katalogizirala: u znanstvenom pogledu nekomformist, među svojim kolegama nepriznat i ne suviše poštovan, često nedosljedan u svojim stavovima, područje njegova rada na klinici tako je usko da to navodi na pomisao da mu ni duh nije odviše širok, a postoje i
prilično jasni pokazatelji da pati od Edipova kompleksa. Dr Carriol nije imala osobito mišljenje o muškarcima iznad tridesete koji još žive s majkom i praktički se nikad nisu upustili u seksualni odnos ni s muškarcem ni sa ženom. Kao i sav ostali svijet, mnogo je teže shvaćala samonametnut celibat nego ma kakav seksualni odnos, uključiv i sve moguće perverznosti, i to usprkos činjenici da je i sama bila frigidna. Snaga kojom se čovjek odupire iskonskim nagonima mnogo je sumnjivija nego nemoć kojom im popušta ili ih, poput nje same, i ne osjeća. Jer on nema oči hladnog i bezosjećajnog čovjeka...
Ništa ne bi postigla da se kao grom iz vedra neba pojavi u njegovoj klinici. Pošto je proučila njegov dosje, bilo joj je jasno da bi je dočekao s oprezom i nepovjerenjem. A ne bi koristilo ni da mu došapne čarobnu riječ »Washington«. Iako njegov stav prema glavnom gradu i njegovoj birokraciji nije bio baš neprijateljski, Washington mu nije ulijevao ni previše povjerenja. Također nije mnogo nade polagala ni u mogućnost da pomoću koje od svojih brojnih veza među psiholozima na Chubbu udesi da je sam pozove. Ne, njezino upoznavanje s njim mora ispasti tako prirodno da on ne posumnja u njezine motive niti u nju samu.
Vrijeme je da pođe kući. Vrijeme da prođe kroz torturu na glavnom ulazu te pored prizora svakodnevnih samoubojstava stigne do prokletog autobusa. Neće trajati dovijeka, reče samoj sebi. Uskoro će biti među nekolicinom povlaštenih u zemlji koji službenim kolima dolaze na posao. Obični građani smjeli su se voziti svojim automobilima samo za odlazak na odmor, i to u trajanju od najduže četiri tjedna godišnje. Mudra i dalekovidna odluka, jer na taj je način odmor pretvoren u dragocjen preludij, jedva dočekan i sa žalošću ispraćen. Nijedna vlada u povijesti Sjedinjenih Država nije provodila tako razboritu i dalekovidnu politiku kao ova sadašnja. Ali i nijedna vlada u povijesti Sjedinjenih Država nije se nikad našla u tako dubokoj krizi, u nemogućnosti da izvuče narod iz depresije. Zbog toga se i
ukazala potreba za Operacijom »potraga.«
Dom doktorice Carriol nalazio se u Georgetownu i veoma ga je voljela. Budući da u tom dijelu zemlje zime još nisu bile tako strahovito, tako nepodnošljivo hladne, ona nije vrata i prozore svoje male kuće od crvene opeke obila daskama, odrekavši se time ponekog stupnja topline, ali je zato cijelu godinu mogla kroz njih gledati ljupku ulicu obrubljenu drvećem i dražesne stare kuće na njezinoj suprotnoj strani.
Da bi mogla kupiti tu kućicu, bila je prije dvije godine opteretila zajmom svu svoju ušteđevinu i svoja primanja i još se uvijek nije izvukla iz financijske krize. Oh, dao Bog da taj najveći i najriskantniji pothvat njezine profesionalne karijere donese dividende i njoj i zemlji! Kad bi ovisilo o Haroldu Magnusu, nju bi zapalo vrlo malo priznanja, ali bila se pobrinula da Operaciju »potraga« organizira tako da bi joj on vrlo teško mogao pokvariti račune.
U njezinu životu nije bilo nijednog muškarca, osim povremenih pratilaca prilikom večernjih izlazaka. Prihvaćala ih je više zato da je vide kako izlazi s nekim nego zato što je željela uspostaviti neku intimnu vezu. Do seksa joj nije bilo nimalo stalo i ravnodušno mu se prepuštala kada je to netko zatražio od nje, ne pridajući mu ni najmanju važnost. Muškarcu koji bi poželio da spava s njom niti je išta zamjerila niti stekla bolje mišljenje o njemu.
Washington je bio grad u kojem nije bilo teško postati nečija ljubavnica, ali vrlo teško naći supruga. Suprug joj ionako nije bio potreban; oduzeo bi joj previše vremena i energije potrebnih za posao. A ljubavnik je uglavnom samo gnjavaža. Što se tiče djece, za to se pobrinula kad se, navršivši dvadeset i pet godina, podvrgnula histerek—tomiji. Nisu, uostalom, ni bila vremena da misli na sreću kućnog ognjišta i radosti majčinstva. Judith je bila od onih žena koje obožavaju svoj posao i ne mogu ni zamisliti da bi morale svoju ljubav dijeliti između tog posla i muškarca.
Bilo je hladno, pa se presvukla u trenirku od čistog pamučnog velura, posve priljubljenu uz tijelo, navukla debele vunene sokne, obula par visokih pletenih papuča i grijala ruke nad plinskim plamenom pripremajući sebi mali obrok od pirjanog mesa i kuhanog krumpira — meso iz limenke, krumpir svjež. Jelo će je ugrijati. A onda će, premda je sunce izašlo već prije nekoliko sati, leći u krevet i spavati.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:29 pm


Vjera za treći milenij Xyz49287


3
Kad se potkraj siječnja spustila magla, neki oblici života prestadoše, a drugi otpočeše. U njezinoj sveprožimajućoj tajnovitosti kao da je posvuda vrebala opasnost. Kondenzirana voda monotono je kapkala s granja. Koraci su muklo, prijeteće odjekivali u magli i nije se znalo otkuda dolaze ni kamo idu. Ljudi su prolazili jedan pokraj drugoga a da nisu ni primijetili da su se mimoišli. Neki su uzdisali, a neki umirali kao da im je već svega dosta. Činilo se da je i samom zraku bilo dosta te nevidljivosti, pa se nekako uvukao u se i toliko zgusnuo da je napokon postao vidljiv. Koliko uzdisaja u toj magli, koliko smrti!
Među onima koji su umrli bio je i Harry Bartholomew. Od puščanog metka u prsa. Bilo mu je hladno, sirotom Harryju, uvijek mu je bilo hladno. Možda je hladnoću osjećao jače od drugih ljudi, a možda je jednostavno bio slabiji. Da je ovisilo o njemu, bio bi, dakako, otišao u Južnu ili Sjevernu Carolinu, u Texas ili kamo na topliji jug, ali njegova žena nije htjela ostaviti svoju majku, a njezina majka nije htjela ostaviti Connecticut. Jenkije nijedan razlog manje važan od građanskog rata ne može natjerati da prijeđu Mason- Dixonovu liniju, izjavila je stara gospođa. I tako su svake zime Harry i njegova žena ostajali u Connecticutu, premda je Harryjeva firma prestajala s radom 30. studenoga i počinjala tek 1. travnja. A ta mrzovoljna, nezahvalna starica prigrabila je za sebe svaki trunak od ono malo racionirane topline kojom su raspolagali Bartholomewovi. Za to se bila pobrinula Harryjeva žena, a Harry se pokorio, jer novac je imala starica.
Sve je to dovelo do toga da je Harry postao kriminalac najgore vrste. Grijao se drvima. Njegova je kuća ležala razmjerno osamljeno usred zemljišta od šest jutara, pa za vjetrovitih noći nije bilo teško da to prođe neprimijećeno. Oh, kakve li divote* grijati se na toj veličanstveno rasplamsaloj, pucketavoj vatri!
Njegova sobna peć potjecala je iz posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća, kad su svi počeli ložiti drvom u onim bezbrižnim danima prije nego što su lokalne, državne i federalne vlasti to strogo zabranile. Jer šume su se odviše brzo proijeđivale, a hladan, vlažan zrak hvatao se oko sve većeg broja ugljikovih čestica u dimom zagađenom zraku tvoreći vrlo gustu maglu. A te su magle postajale sve gore i gore jer se sve više ljudi grijalo drvom, sve više i više
elektrana radilo je na ugljen.
Prve bezdimne zone bili su samo gradovi i predgrađa. A Harry je živio na ladanju u srednjem Connecticutu, gdje su brežuljci blagi i valoviti, a šume bile nekoć vrlo guste. Ali onda je u cijeloj zemlji najstrože zabranjeno ložiti drvom. Stabla treba sačuvati za proizvodnju papira i gradnju kuća, a ugljen za proizvodnju električne energije, plina i sintetičkih materijala. Potrošnja nafte, najdragocjenije od svega, smanjena je na goli minimum. Cijela zemlja postala je jedna jedina bezdimna zona.
Ljudi su se ipak potajno još grijali drvom, ali s vremenom sve manje. Bilo je mnogo zaštitnika čovjekove sredine od kojih su se formirale lokalne skupine vigilanata, a uhvaćeni prekršitelji drastično su kažnjavani znatnim novčanim globama i gubitkom nekih ili svih povlastica. Ali Harry Bartholomew, premda je sve to dobro znao, i nadalje se grijao drvom. Usprkos strahu i grižnji savjesti, koje je pri tome osjećao, nije se mogao okaniti te navike.
Nekoć, u posljednjih deset godina prije nego što je potrošnja drva i ugljena u svrhu grijanja kuća i stanova bila konačno i definitivno zabranjena, Connecticut i još neke federalne države bile su cijele zime pod maglom, premda se magla i sada povremeno spuštala kada su god postojali za to optimalni atmosferski uvjeti, jer elektrane i tvornice još su uvijek od vlastite potrošnje ugljena proizvodile dovoljno ugljenih čestica da zagade zrak. A za ljude poput Harryja Bartholomewa magla je bila dar s neba. Harry je, naime, izmislio vrlo uspješnu metodu krađe drva.
Između svoje kuće i istočne granice svoga imanja, niskog kamenog zida koji ga je razdvajao od istočnog susjeda, Eddieja Marcusa, Harry je napeo dugačak tanki konopac. Eddiejev je posjed bio mnogo veći od Harryjevog, imao je nešto više od šesnaest jutara i sastojao se uglavnom od šume, jer Eddie se nije bavio poljoprivredom. U godinama kad potrošnja drva nije bila još tako strogo zabranjena Eddie je izgubio mnoga dragocjena stabla, ali njegov položaj vođe mjesnih vigilanata (Eddie je bio ratoborni
»zeleni«, kao i njegov otac prije njega) i njegove teške prijetnje postepeno su natjerali kradljivce drva da se okrenu na drugu stranu.
Kad nije bilo magle, Harry je taj svoj konopac brižno zakamuflirao lišćem, a veliku špulu za koju je konopac još bio vezan sakrio je u
zemlju. I tamo je to stajalo skriveno dok se ne bi spustila magla. A onda bi Harry, prateći konopac, prešao put od svoje kuće do kamenog zida, preskočio ga i odmotao još nešto konopca. Da bude brže gotov, Harry se bio odlučio za motornu pilu umjesto za sjekiru ili običnu pilu, pouzdajući se u to da magla sama po sebi prigušuje zvuk, da je Eddiejeva kuća daleko od njegove međe, da je, dakako, dobro obijena daskama i da može, bude li ga ipak netko čuo, slijedeći svoj konopac brzo pobjeći kroz maglu. Motornu pilu opremio je dodatnim prigušivačima i dobro je umotao u neku staru deku. Pregrijani motor često se kvario, ali Harry je, kao dobar mehaničar, već odavno bio prikupio cijeli mali arsenal rezervnih dijelova i stručno popravljao kvarove.
Pet godina je tako nekažnjeno krao susjedovo drvo. Eddie je, dakako, pronalazio tragove Harryjevih pljački, ali pripisao ih je jednom drugom susjedu s kojim je bio zavađen već duže od dvadeset godina. Čestitajući samom sebi na lukavštini, Harry je s užitkom promatrao tu sve žešću svađu i bezbrižno nastavljao krasti drva Eddieja Marcusa.
Koncem siječnja 2032. godine spustila se magla idealne gustoće, a u isto vrijeme došlo je do posve neočekivanog otapanja. Ta je jugovina obećavala da će i proljeće doći neuobičajeno rano i donijeti mnogo magle. Harry Bartholomew bio je sretan.
Te noći Harry je napeo svoj konopac u drugom pravcu. Brojeći pun pouzdanja uzlove koje je bio svezao na njemu da odmjeri udaljenost, prešao je preko zida u najgušći dio Eddiejeve šume. Ali njegov ga je sistem napokon iznevjerio. Suviše se približio kući Eddieja Marcusa, pa je zvuk njegove pile prodro kroz Eddiejeve obijene prozore.
Zgrabivši s police nad kaminom svoju staru karabinku, Eddie je izletio u maglu. Na preslušavanju branio se da je htio samo prestrašiti uljeza. Bio je doviknuo nevidljivom kradljivcu neka se ne miče, jer inače će pucati, ali onda mu se učinilo da lijevo od sebe čuje neko kretanje, pa je uperio pušku u suprotnom pravcu i povukao okidač. Harry je ostao na mjestu mrtav.
Slučaj je izazvao miješane osjećaje i dobio širok publicitet u cijeloj zemlji. Oba odvjetnika, koji su na suđenju stajali jedan nasuprot drugom, bili su briljantni pravnici i stari protivnici. Sudac je bio
poznat po svojoj mudrosti. Porota se sastojala od zadrtih konektikatskih Jenkija koji su odbili da preko zime odu na jug. A sva mjesta na klupama za publiku zaposjeli su ljudi kojima je taj slučaj mnogo značio, ljudi koji su hrabro cijelu zimu ostajali u Connecticutu, šutljivo podnoseći hladnoću, koji nisu shvaćali razloge zbog kojih je vlada tako neumoljivo protiv grijanja drvom i koji su sad osjetili neko neuobičajeno buđenje starih, zaboravljenih emocija.
Odlazim u Hartford na Marcusovo suđenje — objavio je jedne večeri koncem veljače dr Christian svojoj porodici.
James je smjesta shvatio i kimnuo.
Oh, da bar ja imam takvu sreću! Bit će uzbudljivo.
Joshua, prehladno je i predaleko od kuće — povikala je majka kojoj nikad nije bilo drago da on po takvoj zimi odlazi iz Hrastove ulice broj 1047 u Hollomanu. Sa strepnjom se prisjećala Joeove sudbine.
Koješta — uzvratio je dr Christian, premda se ni on nije ugodno osjećao svjestan razloga Mamine bojazni. Ipak je znao da će otići u Hartford bilo što bilo. — Moram ići, Mama. Znam da je hladno, ali ove smo godine već imali jaku jugovinu i prema svim znacima ova će zima za promjenu biti kratka. Zato sumnjam da ću zapasti u neku mećavu.
U Hartfordu je uvijek bar deset stupnjeva hladnije nego u Hollomanu — ustrajala je Mama.
Uzdahnuo je.
Moram ići, Mama. Strasti su se veoma uzburkale, već dugo nije bilo situacije koja bi u tolikoj mjeri zaprijetila da raspiri potisnuto ogorčenje zbog naših sadašnjih nevolja. Procesi zbog umorstva i inače su uvijek pod visokim naponom, a ovo je uz to povezano i s emocijama koje zahvaćaju u samu srž neuroze milenija.
Volio bih poći s tobom — rekao je James sjetno.
Pa pođi.
Ne mogu u ovo doba godine. Potkraj zime situacija je uvijek kritična i klinika ne može ostati bez obojice. Osim toga, svi smo bili na odmoru kasnije od tebe. Ne, idi sam pa ćeš nam pričati kako je bilo kad se vratiš.
Imaš li namjeru razgovarati s Marcusom? — upitao je Andrew.
Svakako. Budu li mi dopustili i bude li on pristao. On će vjerojatno pristati, jer pretpostavljam da se sada hvata za svaku slamku.
Oh! — uzviknula je Miriam. — Misliš li da će biti osuđen?
Pa sad, morao bi biti. Radi se samo o tome za što će ga optužiti.
Misliš li da je ubio s namjerom, Josh? — upitala je.
Dok ga ne vidim, budem li ga uopće vidio, radije se ne bih upuštao u nagađanja. Znam da svi misle da ga je ubio namjerno s obzirom na to da je bio uvjeren kako je uperio pušku u susjeda s kojim je posvađen. Tako ti je to s onima koji previše pričaju. Ali kad dođe do djela... ne znam. Ne vjerujem da bi čovjek poput Marcusa ikoga ubio s namjerom ukoliko nije fizički okružen golemom moralnom podrškom u vidu svojih drugova vigilanata. A kad je izašao u maglu da vidi tko to pili njegova stabla, bio je vrlo ljutit, da, ali i vrlo osamljen, a hladna magla sama po sebi brzo stišava strasti. Ne znam, Mirry.
Mary se namrštila i duboko uzdahnula.
— Ako James ne ide s tobom, idem ja — rekla je mrzovoljno. Dr Christian je odrešito odmahnuo glavom.
— Ne. Idem sam.
Mary se povukla, ali premda se još jače namrštila, nijednom članu porodice nije palo na um da ona umire od želje da ode — bilo kamo. Nikada nisu ni pomislili da ona dan i noć sanja o tome da putuje, putuje, da se daljinom oslobodi boli zbog neuzvraćene ljubavi, da pobjegne od tiranije ove samoprijegorne porodice u kojoj se guši. Ipak, da je pokazala veću želju, da se nasmijala, zapljeskala rukama od veselja da ide, Joshua bi je bez sumnje poveo. Pa što onda to znači? Da zapravo ne želi ići? Ne! Ne! Znači da su oni glupi, da ništa ne primjećuju, da ih nimalo nije briga za ono što želi Mary Christian, da nitko i ne pokušava zaviriti iza fasade njezine zdušnosti. Nosi ih vrag, onda! Neće im sama otkriti što osjeća. Ipak, bilo bi divno da je slobodna. Slobodna od zlosretne ljubavi, slobodna od te grozne kiklopske porodice...
Između Hollomana i Hartforda svakodnevno je vozio autobus. Tih šezdeset i pet kilometara razdaljine brzo bi prevalio da nije morao često skretati s auto-puta da bi pokupio i iskrcao putnike,
zbog čega je vožnja bila prilično mukotrpna. Zimi se nijedna pokrajna cesta nije čistila od snijega, kao što su se i u gradovima čistile samo ceste kojima su vozili autobusi.
Da je Marcusovo suđenje zakazano tjedan dana ranije, putovanje bi bilo mnogo ugodnije. Ali jugovina je došla i prošla, snijeg je opet napadao, a temperatura se spustila na -18 C. Kad je autobus stigao u Middletown, počeo je padati gust snijeg i nije prestao padati do kraja puta, tako da se autobus kretao gotovo puževim korakom.
Zahvaljujući svojim vjerodajnicama, dr Christian dobio je sobu u motelu nedaleko od sudnice. Poput svih ugostiteljskih objekata, i ovaj je motel imao dopuštenje da između šest ujutro i deset uvečer zagrijava svoje prostorije do punih 15 C i da u blagovaonici, u koju su imali pristup samo motelski gosti, pali plinski kamin s imitacijom cjepanice.
Kad je prve večeri ušao u tu blagovaonicu, dr Christian se iznenadio vidjevši da su gotovo svi stolovi zauzeti, ali onda shvati da su i ostali gosti došli u grad da bi prisustvovali Marcusovu suđenju. Većinom novinari, pretpostavio je, ali prepoznao je i neke ugledne ličnosti. Maestra Benjamina Steinfelda, na primjer, koji je jeo sam za jednim stolom u kutu, i gradonačelnika Detroita Dominica d'Estea za drugim stolom u društvu neke tamnokose, bjeloputne žene koja mu se učinila nekako poznatom. Kad je prolazio pokraj njihova stola, neodlučno ju je pogledao preko ramena. Na njegovo iznenađenje, uzvratila mu je kratkim uljudnim osmijehom i naklonom glave u znak uzdržanog ali prisnog pozdrava, l^ije mu, znači, poznata s televizije. Mora da ju je negdje osobno upoznao, ali gdje?
Sirota gazdarica bila je strašno umorna, osjećao je to u kontuziranim molekulama zraka oko nje. Zato je sjeo za stol odmah iza gradonačelnika d’Estea i žene s kojom je bio u društvu. Ljubazno se osmjehnuo gazdarici kad mu je pružila jelovnik. Prihvatila je taj osmijeh, kao što su ga prihvaćali i svi ostali a da ni sam nije znao zašto, kao da joj je pružio čašu životvornog eliksira. Kakvu li čarobnu moć ima osmijeh! Zašto onda, pomisli, kad netko pred punom dvoranom psihologa pokuša objasniti da i osmijeh može pomoći u terapiji, to zvuči otrcano i banalno poput najneukusnije i najbezvrednije razglednice.
Jelovnik je bio daleko od toga da bude loš. Sastojao se, između
ostalog, od prilično širokog izbora tipičnih jenkijevskih jela među kojima su bile tri vrste gustih juha od školjki, razni specijaliteti od mesa s povrćem i kukuruznom kašom i na kraju indijanski puding. S obzirom na kvalitetu Mamine kuhinje, dr Christian bio je začudo više zainteresiran za jelo izvan kuće, pogotovo kad ga put, kao sada na primjer, nije vodio ni na kakav dosadan i mukotrpan kongres psihologa. Naručio je juhu od školjaka, meso na žaru i ruski dresing na salatu, a odluku o desertu odložio je za kasnije. Sve je to popratio istim ljubaznim osmijehom konobarici kakvim se nešto prije osmjehivao umornoj gazdarici.
Maestro Steinfeld je ustao i pošao iz blagovaonice, kraljevski kimajući usput ovom i onom poznaniku i zaustavivši se kod stola svoga televizijskog kolege iz Detroita da izmijeni s njim riječ-dvije. Gradonačelnik d’Este mu predstavi ženu koja je sjedila s njima za stolom. Maestro Steinfeld se prigne da joj poljubi ruku pri čemu mu spadne na čelo gust čuperak kose, što mu omogući da kad se ponovno uspravio dramatski zabaci glavu kako bi mu raskuštrana frizura opet došla na mjesto. Činilo se da mu kosa služi upravo u tu svrhu.
Dr Christian je sve to podsmješljivo promatrao ispod oka. Onda je stiglo prvo od njegovih jela te on skrene pozornost na poveliku zdjelicu s bjeličastom juhom koja se pušila i sa zadovoljstvom ustanovi da je njezino dno gusto pokriveno sjeckanim školjkama i krumpirovim kockicama.
Kad je došlo vrijeme za desert, odbio ga je, jer je jelo bilo gotovo preobilno, svježe i izvrsno pripremljeno.
— Samo kavu i dupli konjak, molim. — Kimnu prema zauzetim stolovima. — Prilično natrpano večeras.
Marcusovo suđenje — objasnila je konobarica, složivši se u sebi s onim što joj je gazdarica bila došapnula, naime da poslužuje daleko najprivlačnijeg muškarca u sobi. O, maestro Steinfeld je sjajan na neki nepristupačan način, a gradonačelnik d’Este opet tako lijep da pomalo izgleda kao da je napravljen od voska, ali dr Christian je zbilja zgodan. Njegov vam osmijeh govori da vas uistinu smatra zanimljivom i milom a da vas pri tome ne podsjeti na muškarca koji traži seksualnu avanturu.
Morali su me pozvati u pomoć — nastavila je konobarica i
potom brzo dodala, kako ne bi ispalo da joj to nije pravo zanimanje:
Utorkom inače ne radim.
Djevojka sa sela, zaključio je dr Christian, jednostavna i s obje noge na zemlji.
Nisam znao da je taj proces tako važan — reče.
Bit će u svim novinama — izjavila je svečano. — Siromah! Nije htio ništa drugo osim malo drva za svoju peć.
To je zakonom zabranjeno — rekao je dr Christian, ali u glasu mu se nije osjetila kritika.
Zakon nema srca, gospodine.
Da, to je točno. — Pogledao je njezinu lijevu ruku. — Vidim da ste udati. Kako to da ipak radite?
Treba plaćati račune, gospodine, ne plaćaju se sami.
Imate li već svoje dijete? — Upitao je zato što žene kad dobiju to svoje jedino dijete većinom napuštaju posao.
N-n. Johnny... to je moj muž... kaže da moramo pričekati dok se ne budemo mogli za stalno preseliti na jug.
Pametno! A što mislite kad će to biti? Uzdahnula je.
Ne znam, gospodine. Johnny mora najprije dobiti posao tamo, a moramo imati i stan. Zato to mora biti grad u kojem još ima mjesta. Molbu za preseljenje smo već podnijeli. Sad moramo samo čekati.
Čime se Johnny bavi?
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:30 pm


Vjera za treći milenij Xyz49286

On je limar u hartfordskoj gradskoj komunalnoj službi. Dr Christian zabaci glavu i nasmije se.
Onda će sigurno naći posao negdje gdje je toplije, ne brinite! Čak ni roboti ne vole imati posla s kanalizacijom.
Kao da se razvedrila, živahnula. Danima će još pričati svojoj obitelji i svojim prijateljicama o vrlo zgodnom muškarcu kojega je posluživala u motelskoj blagovaonici.
Kava je bila dobra, specijalni stari svijetli Remy Martin također, a konobarica se pobrinula da mu iznova napuni i šalicu i čašu. Dr Christian se osjećao tako ugodno toplo i sito da bi najradije zatražio i cigaru, što je bio siguran znak da je našao rijedak užitak u jelu. Ali pušenje u zatvorenom prostoru bio je najveći grijeh, a vani večeras nije bila blaga ljetna noć. Zato se zadovoljio time da samom sebi
prizna kako mu godi da povremeno pobjegne iz uskih okvira kuće i klinike. Šteta što u stručnim kongresima tako malo uživa. Ali nijedan čovjek ne može uživati u sredini u kojoj mu se podsmjehuju i prave viceve na njegov račun. Proces zbog umorstva, međutim, bilo je upravo ono što mu je potrebno.
Ustao je, pomalo nerado, pošto je svom čeku dodao i velikodušnu napojnicu. Onda polako krenu iz sobe ne sjetivši se da pogleda u pravcu tamnokose žene koju je očito negdje bio upoznao.
Iza njega polako je išla, u pratnji gradonačelnika d'Estea, dr Judith Carriol razmišljajući o razgovoru između doktora Christiana i konobarice koji je bila besramno prisluškivala. Nadasve zanimljivo! Tako je ljubazno razgovarao s djevojkom. Posve obična uljudnost, ali on je u taj razgovor unio istinsko zanimanje, a konobarica je naočigled živnula. Karizma. Je li to ono? Je li to ono na što je mislio Moshe Chasen?
Namrštila se, ali samo u sebi. Dominic d’Este bio je usred monologa o programu preseljenja. Po njemu, vlada bi svakako morala iz federalnog budžeta potpomagati gradove na jugu koji služe samo kao zimovališta, jer inače će ti gradovi propasti. Od nje nije očekivao ništa drugo nego samo da povremeno kimne u znak slaganja, pa su joj misli bile slobodne da blude kamo žele. Karizma. Ovaj je kandidat posve sigurno nema. Premda inače tako srdačan, šarmantan i privlačan, postaje dosadan čim se uhvati svoje omiljene teme. Kao sada, na primjer. Ali budi zadovoljna i sitnim milodarima, reče u sebi cinično, bar nije od onih koji se mora uvjeriti da ih publika pažljivo sluša!
Senator Hillier u svakom je slučaju otpao. Za osobu na njezinu položaju u Washingtonu nije bio nikakav problem da se posve prirodno upozna s njim. Bio je ostavio snažan dojam na nju, ali to je i očekivala. Vrlo dinamičan, inteligentan, pažljiv muškarac. Rodio se pod sretnom zvijezdom u čuvenoj američkoj porodici i od djetinjstva je odgajan u staroj američkoj tradiciji da služi javnosti bez osobne koristi. Ipak, ipak... poslije vrlo ugodno provedenog poslijepodneva u njegovu društvu dr Carriol je stekla čvrsto uvjerenje da je senator David Sims Hillier VII pretjerano zaljubljen u moć. Novac, kao ni društveni položaj, koje bi mu donijela ta moć, očito mu nisu bili potrebni, a nije ni čeznuo za njima. Ne, želio je moć samo moći radi,
a to je, po mišljenju doktorice Carriol, neizmjerno opasnije. Osim toga, složila se s doktorom Mosheom Chasenom da u Hillieru nema ni ' trunke karizme. Taj se čovjek mora trsiti da bi privukao ljude. Upravo se vidi kako mu se iza očiju bez prestanka pokreću zupčanici i kotači. A karizma je nedvojbeno fenomen u kojem nema napora.
Dolaskom u Hartford jednim je udarcem ubila dvije od svojih muha, premda gradonačelnik nije bio pravi razlog njezina dolaska u taj grad. Bilo se, naime, pokazalo da se upravo tako teško upoznati s doktorom Joshuom Christianom kao što je bila i pretpostavila čim je prvi put proučila njegov dosje. Onda se John Wayne dosjetio da unajme privatne detektive koji će ga pratiti.
Sjajna ideja! Ni deset minuta pošto je dr Christian rezervirao mjesto u autobusu i u motelu, krenula je i dr Carriol iz Washingtona u Hartford.
I, hej presto, gradonačelnik d'Este također. Razumije se da i on mora prisustvovati Marcusovu suđenju. Hartford je sjeverni grad, pa će materijal koji njegova televizijska ekipa bude snimala u toku suđenja moći upotrijebiti i u različite druge svrhe u nekoliko emisija svog programa »Grad na sjeveru«, a ne samo za emisiju o Marcusovu suđenju. J tako je dr Carriol prvi dan svog boravka u Hartfordu posvetila gradonačelniku isforsiravši poznanstvo s njim preko zajedničkog prijatelja doktora Samuela Abrahama. Dominic d’Este znao je dovoljno o njoj da je pokuša privući na svoju stranu računavši da bi mu mogla biti od koristi u njegovim vječnim na- stojanjima da u Washingtonu osigura posao za Detroit. Zato joj nije bilo teško da poslije upoznavanja ostane s njim cijelo poslijepodne i da ga gleda kako sa svojom ekipom snima po okolici. Na kraju su zajedno i večerali.
Dobro. Time je bez sumnje otpao i gradonačelnik. Od sada do 1. svibnja moći će se posvetiti isključivo doktoru Joshui Christianu, jer doktorici Carriol je iz sata u sat postajalo sve jasnije da je upravo on taj kojega traže.
Sutradan ujutro dr Christian došao je rano u sudnicu. Dr Carriol bila ga je slijedila na diskretnoj udaljenosti cijelim putem od motela. Pričekala je dok nije izabrao mjesto tri reda odostraga i u sredini, zatim je došetala do istog reda, ali nije sjela do njega, nego posve na
kraj. Pazila je također da ne pogleda u njegovu pravcu. Ali svaki put kad bi novi posjetitelj došao u taj red, ona se za jedno mjesto primaknula svom plijenu. Dr Christian je razgovarao s dvjema ženama u redu ispred sebe i, sudeći po onom kako je govorio, bilo je očito da su to udovica i punica ubojičine žrtve. Tek kad je sudac ušao u dvoranu kad su svi sudionici procesa ustali, prestao je razgovarati s gospođom Bartholomew i gospođom Nettlefold i usredotočio se na raspravu. U međuvremenu dr Carriol je već sjedila odmah do njega.
Dvorana je bila relativno mala, ali je, zahvaljujući bogatoj štukaturi, nišama, rezbarijama u drvu i velikim staklenim lusterima, imala izvrsnu akustiku. Zato je šteta što je uvodna procedura bila tako nezanimljiva, jer prostorija je bila kao stvorena za vokalne vatromete. Obrana nije imala nekih osobitih prigovora na sastav porote koja je izabrana već dan ranije. Potom su uslijedile razne formalnosti koje nikoga nisu zanimale. Napokon je u ime optužbe ustao zamjenik javnog tužioca, jer javni tužilac nije ni došao, i otpočeo svoj dugački uvod. U razmjerno toploj prostoriji dremuckali su svi osim doktora Christiana koji se ogledavao na sve strane, žudno upijajući tako reći svaku molekulu toga svog iskustva. Jedino nije primjećivao ženu koja je sjedila do njega.
Kad je napokon najavljen prekid za ručak, dr Carriol se posve prirodno okrenula prema doktoru Christianu kao da očekuje da on izađe iz reda u pravcu suprotno od nje i da sama namjerava izaći istim putem. Dobro je odglumila iznenađenje. Ispustila je neartikulirani uzvik i upitno se zagledala u njegovo lice s istim izrazom kao i prošle večeri.
Doktor... Christian? On kimne.
Da, to sam ja.
Ne sjećate se? Uostalom, zašto biste se i sjetili! — nadoveza ona brzo, u strahu da se on ne počne udaljavati.
Stajao je i uljudno gledao dolje na nju. Pozornost su mu privukle njezine oči. Podsjetiše ga na mali ribnjak u West Hoiloman Parku, voda boje mutnog jantara i na njezinoj površini obilje zelenkastih algi. Fascinantne oči koje mogu svašta skrivati u sebi, od krokodila do potonulih ruševina.
Oprezno joj uzvrati osmijeh. Shvatio je da se nalazi u prisutnosti
neke svoje kolegice ili slično.
Negdje sam vas već vidio — reče polako.
Baton Rouge, prije dvije godine — odvrati ona. Lice mu se razvedri.
Naravno. Održali ste tamo neko predavanje, zar ne? Doktorica... doktorica... Carriol?
Točno.
— Bilo je to dobro predavanje, sjećam se. Socijalni problemi preseljeničkih gradova Grupe C. U stvari, bio sam tada pomislio kako ste savršeno ovladali naukom o pozadinskoj službi, ali da nemate odviše dubok uvid u duševne probleme njihovih stanovnika niti znate odgovore na njih. .
Njegova otvorenost je zapanji. Trepnula je svojim teškim bijelim očnim kapcima, ali suviše je dobro znala skrivati misli da bi pokazala išta više. Nije čudo da ga kolege ne vole! I može li uopće itko tako netaktičan imati karizmu?
U tome nisam jedina — odvrati mirno. — Posjedujete li vi tu osobinu?
Posjedujem — reče on, nimalo umišljeno, nego posve mirno i prozaično.
Kako bi onda bilo, doktore Christian, da ručate sa mnom i objasnite mi što bi trebalo poduzeti u vezi s gradovima Grupe C.
Ručao je s njom i objasnio joj.
Problemi u Grupi C samo su jedan aspekt onoga što ja zovem neuroza milenija, ali možda najteži. Svakako teži od problema u Grupi D. Doduše, i farmeri te grupe moraju se svakog proljeća vraćati, ali ti ljudi vole zemlju i vole se baviti njome, pa im to pomaže da ustraju. Ljudi iz Grupe C, međutim, kao što sami znate, industrijski su radnici iz siromašnijih dijelova velikih gradova na sjeveru i srednjem zapadu koji zimi na četiri mjeseca zatvaraju svoje tvornice i time postepeno gube uporište u samima sebi. Zaista vam ne kanim propovijedati, ali jeste li pomislili na siromaštvo njihovih duševnih snaga? Oni ne žive u ritmu promjena godišnjih dobi kao farmeri iz Grupe D,. niti imaju osjećaj nacionalnog identiteta kao što ga imaju preseljenici kanadske Grupe E. Mogu, doduše, za tih besposlenih mjeseci u zimskim prebivalištima posjećivati razne utakmice, a imaju i svoj fašnik, ali u ta četiri mjeseca što ih provode
na jugu samo mjesec dana smiju voziti automobil. Politika kruha i igara nije imala osobitog uspjeha ni kod starih Rimljana, zašto bi ga sad imala više? Naš gradski proletarijat daleko je obrazovaniji i na mnogo višem tehničkom stupnju nego bilo koji drugi u povijesti svijeta, uključiv i sadašnjost. Potrebno mu je samo ukazati na put. Potreban mu je čvrst cilj. Potrebno mu je da osjeti da je... potreban! A osjeća se posve nepotrebnim. Ljudi Grupe C su siromašni, da, ali većina ih je ipak protiv uravnilovke. To je prava pravcata američka elita. Oni su u izvjesnom smislu potpisivanjem Delhijskog ugovora teže povrijeđeni u svom ponosu i svojoj časti od ostalih. A što se tiče životnog standarda, tu su u svakom slučaju najteže pogođeni. O da, njihova zimska prebivališta bez sumnje su luksuznije i bolje planirana od njihovih domova na sjeveru i srednjem zapadu, ali mislim da sve vrijeme osjećaju kako su time jednostavno podmićeni.
Pa što im nedostaje? — upita ona.
Bog — odvrati on jednostavno.
Bog — ponovi ona.
Stavite se u njihov položaj — reče on nagnuvši se gorljivo naprijed. — To su ljudi koji se u posljednjih sto godina sve rjeđe obraćaju Bogu. Sve je manje vjernika, sve više zatvorenih crkava... Izgubili su kontakt s Bogom u kojem su prije uživali. Sve značajne religije zapadnog svijeta u posljednjem su stoljeću prošle kroz velike unutrašnje promjene koje su zamislili različiti crkveni velikodostojnici kako bi crkvu približili masama. Ali rezultat je bio upravo suprotan. Crkve su sve slabije posjećivane i sve manje ljudi bira crkveni poziv. Samo umanjim i imućnijim zajednicama bilo je nekih trajnijih uspjeha. Crkva sad baca krivnju na obrazovanost masa, na televiziju, na pad morala... jednom riječju, na sve što hoćete. Ima u tome ponešto i istine. Ali najveća krivnja ipak leži na samim crkvama, jer nisu bile dovoljno fleksibilne, jer su se promijenile izvana, a odbile da se promijene i iznutra, ili su se pak promijenile prekasno. Mnogi su postali svjesni da u biti nisu zli nego dobri. Možda je to rezultat obrazovanja, proširenog horizonta. Uglavnom, ljudi više nisu htjeli slušati kako su zli i grešni, niti su im životi bili tako neizdržljivo bijedni da ih je na ovom svijetu održavala jedino nada da će na drugom živjeti u raju. Imali su mnogo, htjeli su više, smatrali su da imaju pravo na još više. Na ovom svijetu! Ali svi su ih
ostavili na cjedilu. Njihove crkve, zato što nisu ni pokušale shvatiti što im je potrebno. Njihove vlade, koje su im ograničile slobodu, snizile zaradu i izvrgnule ih stravičnim prijetnjama od nuklearnog rata. Zanimljivo da je upravo strah od nuklearnog rata natjerao ljude da se počnu polako vraćati crkvi. Ali ljudi se ne bi smjeli obraćati Bogu samo iz straha! Morali bi se obraćati Bogu isto tako prirodno kao što se dijete obraća majci.
On uzdahne.
Da, Delhijski je ugovor bio velik izjednačitelj. Jer na kraju najteže ih je iznevjerio baš ovaj planet na kojem živimo. Nestalo je straha od nuklearnog rata i nestale su posljednje neodgovorne vlade. Mislim da je ono što se dogodilo između 2004. godine i danas u mnogo čemu toliko novo da to nitko nije dovoljno shvatio da bi se mogao odlučno uhvatiti s tim u koštac. Mnoge prijetnje i strahovi što su progonili Čovjeka od početka ljudskog roda izgubili su svoju stravičnost, postali gotovo beznačajni... opća propast poslije nuklearnog rata, na primjer, teritorijalna prisvajanja, razne pošasti, pa čak i glad. Ljudi se sve više okreću životu, a ne smrti! Ali život im je postao stran. A izgubili su i Boga. Svijet trećeg milenija posve je drukčiji od onog koji su očekivali. Po samoj svojoj prirodi ne može biti hedonistički ni za koga, ali na svu sreću nismo sposobni ni za nihilizam. Zato nastavljamo po starom... jučerašnje predodžbe primjenjujemo na sutrašnje realnosti, sutrašnje mogućnosti određujemo prema jučerašnjim činjenicama. Čvrsto se držimo prošlosti, doktorice Carriol.
Ovo o čemu govorite, doktore Christian, ne odnosi se samo na Grupu C — reče ona. — To se odnosi na sve nas.
Svi smo mi Grupa C.
Vi niste psiholog nego filozof.
— I jedno i drugo samo je etiketa. Zašto moramo sve etiketirati, čak i Boga? Uzrok neuroze milenija leži upravo u tome da stare etikete više ne odgovaraju. Ljudi više ne znaju kamo idu, ni zašto moraju ići tamo kamo idu. Jednostavno lutaju u nekoj duševnoj pustinji bez božanske zvijezde vodilje.
Doktoricu Carriol podilazili su srsi, sve snažniji valovi radosti oplakivali su obale njezina duha. Bilo je to posve novo iskustvo za nju, tjelesno i intelektualno. Tako on, dakle, djeluje na ljude koji ga
slušaju. Samo kako mu to uspijeva? Ne svojim idejama, ma kako zanimljive bile. Ima nešto u tom čovjeku. Neka moć. Neko silno — oh, kako da se to nazove? Postoji li uopće riječ za to? To su njegove oči, njegov glas, način na koji pokreće ruke, napetost u njegovim tetivama, i — i... kad govori, čovjek mu vjeruje! Jednostavno ga prisili da mu vjeruje! Gledate u njegovo lice, u njegove oči, čujete što govori i vjerujete mu. Kao da ima neku vlast nad cijelim svemirom. Ili da bi je mogao imati kada bi htio.
Vratimo se na Grupu C — reče ona nastojeći da joj glas bude hladan i miran. Oh, kakvog li napora! — Rekli ste da imate neko rješenje, i voljela bih ga čuti. Mnogo se bavim problemom preseljenja.
Prije svega, preseljenje se mora reorganizirati. Ona se nasmije.
O tome se govori već godinama.
S pravom. Problemi proizlaze iz činjenice da su ljudi počeli masovno odlaziti iz sjevernih i srednjozapadnih gradova mnogo prije nego što se i pomišljalo na službeno preseljavanje. Pokret je započeo tamo negdje oko 1970. godine, kad su troškovi grijanja zimi natjerali industriju da se preseli na jug, u područja kao što su Sjeverna i Južna Carolina i Georgija. Uzmite na primjer moj Hoiloman. Hoiloman nije žrtva ni novog ledenog doba ni preseljenja! Izuzmemo li sveučilište Chubb, Hoiloman je bio mrtav već na prijelazu u treći milenij. Sve njegove tvornice preselile su se na jug. Kad sam ja rođen, potkraj 2000. godine, većina zgrada u samom gradu bila je već napuštena. Najprije su otišli oni iz sirotinjskih četvrti, crnci i Portorikanci. Slijedila je bijela radnička klasa i bijela srednja klasa... Amerikanci talijanskog, poljskog, irskog i židovskog porijekla. Glavnina starijih uputila se na Floridu, imućni bijeli protestanti u Arizonu. Mladi... među njima s akademskom titulom koji nisu mogli naći posao ni kao blagajnici u supermarketima... pošli su trbuhom za kruhom. A posla je bilo tamo gdje je sijalo sunce. Među mojim pacijentima je jedan stari gospodin iz Istočnog Hollomana. Kažem pacijent, premda je sada već, rekao bih, kod nas više institucija nego pravi pacijent. Nikada nisam mogao nikoga otpustiti iž klinike ako mu je naša pomoć bila još potrebna, makar bio i izliječen. Taj starac nije bolestan, samo je osamljen. Mi ispunjavamo tu prazninu u njegovu životu zato što je nitko drugi ne
može ispuniti. Njegova je porodica kroz pet generacija živjela i radila u Hollomanu. On je jedno od petero djece, a rođenje 1950. godine. Godine 1985, kad mu je otac već bio mrtav, majka mu se preselila u Floridu, brat mu je bio u Georgiji, jedna od sestara živjela je u Kaliforniji, druga se udala u Južnoj Africi, gdje i danas živi, a treća je otišla u Australiju. Tako je to bilo, uvjerava me on, za posljednjeg kvartala dvadesetog stoljeća u cijelom susjedstvu, i ja mu vjerujem.
Ne shvaćam pravo u kakvoj je to vezi s problemom ljudi Grupe C — reče ona i osmjehne se da ublaži žalac svojih riječi.
Nastojim vam objasniti — odvrati on strpljivo — da službeno preseljenje nije za ljude Grupe C došlo kao grom iz vedra neba. Oni su se već godinama preseljavali. Razlika je samo u tome da su, kad je vlada preuzela to preseljavanje na sebe, izgubili pravo da biraju kamo žele ići. Da se nisu već desetljećima selili od svoje volje, sumnjam da bi se tako lako pomirili s tim. Ali novo ledeno doba i Delhijski ugovor bili su samo glazura na starom kolaču koji su već tako dugo žvakali da nisu ni primijetili kad mu se promijenio okus.
Ali mi ne želimo oduzeti pravo izbora — usprotivi se ona. — Drukčije jednostavno ne ide. Kasnije...
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:30 pm


Vjera za treći milenij Xyz49285

Ne. pogrešno ste me shvatili. Ne optužujem ja ni Washington ni bilo koga drugoga zbog bešćutnosti. Shvaćam i te kako dobro veličinu tog zadatka. Ljudi koji su stvarali program preseljenja dobro su mislili, ali nitko nije mogao znati kako će se stvari dalje razvijati. Ipak. pogrešno je što su stalne stanovnike i one koji dolaze samo preko zime odijelili jedne od drugih. Jasno mi je zašto je to učinjeno... nije se lako u travnju vraćati na sjever ako vaš susjed ostaje trajno u svom i vašem novom gradu na jugu. Ali srž problema u vezi s Grupom C jest njihov osjećaj da su bez doma. Što je dom? Gdje je dom? Je li dom tamo gdje se odmaraju između studenoga i travnja? Ili tamo gdje rade između travnja i studenoga? Reći ću vam što mislim. Mislim da bi gradove na sjeveru i srednjem zapadu u kojima je postalo već prehladno da bi se u njima bez vrlo velikog subvencioniranja mogla održati industrija, trebalo posve napustiti. Detroit, Buffalo, Chicago, Boston i ostale. Mislim također da bi, možda samo s izuzetkom općina u kojima žive farmeri Grupe D. sve ostale gradove koji služe kao zimovalište trebalo pretvoriti u cjelogodišnje centre u kojima bi se ljudi mogli propisno nastaniti,
živjeti, raditi u njima. I mislim da bi se starosjedioci i pridošlice trebali izmiješati, trebalo bi da dođe do pune integracije ljudi Grupe C sa svima ostalima. Podjela na stare i nove građane nije potrebna i trebalo bi je ukinuti. I jedni i drugi, od onih na dnu do onih na vrhu, pate zbog toga što smiju imati samo jedno dijete, što nemaju ogrjeva za zimu i nemaju pravo na privatni prijevoz. Danas gotovo svatko ima dovoljno zajedničkoga sa svima ostalima, tako da se svatko može sa svima složiti.
Ona se nasmiješi.
Pomalo zamršeno na kraju, ali shvatila sam.
On se nije nasmiješio. Judith se upita ima li on uopće smisla za humor i zaključi da vjerojatno nema.
Više nije dovoljno živjeti sam sa sobom u središtu svoga osobnog svemira. Ako je ikada i bilo reče napola za sebe. U duševnom pogledu komunisti su u daleko boljem položaju nego mi. jer oni imaju Državu kojoj se mogu klanjati. Mi strastveno volimo Ameriku, ali joj se ne klanjamo. Naši ljudi moraju ponovno naći Boga. Moraju se naučiti da ponovno žive s Bogom i sa samima sobom u središtu svojih osobnih svemira. Ali ne s istim starim židovskim Bogom, izmrcvarenim još jednim obrezivanjem. Njega su izmasakrirali i ponovno skrpili već toliki proroci... Pavao. Augustin. Luther. Knox, Smith. Wesley... i tako dalje i tako dalje. A On je u prvom redu bio cjepika između židovskog Boga i rimskog panteona. On je pojam koji su stvorili ljudi. Bog ipak nije čovjek! Bog je Bog. oduvijek i zauvijek jednostavno Bog. Ja govorim svojim pacijentima vjerujte. Govorim im da. ne mogu li vjerovati ni ujedan postojeći pojam Boga. nađu vlastiti pojam. Ali moraju vjerovati! Jer. ne budu li vjerovali, nikada neće ozdraviti.
Dr Carriol suspregnula je dah od uzbuđenja, pogođena tako jasnim i sjajnim prosvjetljenjem da je vidjela kako se cijeli svijet otvara pred njom. Nije to bilo prosvjetljenje koje je došlo od Boga. bilo kojeg boga. nego od vlastitog intelekta. I ne znajući, rekao joj je što i kako da radi.
Oh. bravo! — povika i posve nesvjesno ispruži ruku i položi je na njegovu. — Voljela bih da svoje tvrdnje dokažete i u praksi. Joshua Christiane!
On zatrepta. prestašen tom strastvenom reakcijom s njezine strane
pošto je tako dugo ravnodušno slušala (a nije bio naviknut da ga ravnodušno slušaju). Onda spusti pogled na bijele tanke sablasne paukaste prste što su se ovili oko njegovih i oprezno ih odstrani drugom rukom.
Hvala — reče, prilično neuvjerljivo.
Napetost je popustila. Navukao je rolete i ugasio svjetlo, čak i za sebe.
Ona ustane.
— Mislim da je vrijeme da se vratimo.
Te noći dr Carriol nije spavala, nego šetala gore-dolje po svojoj motelskoj sobi ne mareći za hladnoću. Grijanje je obustavljeno točno u deset sati. Do tada trebalo bi da svi dobri gosti već leže dobro umotani u krevetu: u obratnom, sami su krivi ako se smrzavaju.
Kakvu je prokletu glupost učinila dodirnuvši ga. Čim je osjetio njezinu ruku, uplašio se i odmaknuo od nje kao od sumporne kiseline. To nije muškarac na koga se može djelovati preko njegovih hormona. Ipak. ako je mogao jednu Judith Carriol dovesti do toga da osjeti potrebu da ga dodirne, kakav muškarac!
I negdje između ponoćnog mjeseca i izlaska sunca nestadoše sve dvojbe. Dr Joshua Christian, nepriznat, neprovjeren, pravi je čovjek. Kakav čovjek! Čovjek kakvog su tražili! Ako je mogao tako djelovati na nju. može djelovati i na milijune ljudi. O tome nema sumnje. Napokon je shvatila kakve su se sve beskrajne mogućnosti krile u njihovu pothvatu. Možda je u svojoj podsvijesti odavno već znala koliko duboko može svojom Operacijom »potraga« zadrijeti u američko društvo, ali ono neko šesto osjetilo nije se dosad još potrudilo da pretraži sve podzemne hodnike, rovove i šupljine što su se sad otvorili pred njom. Da! Joshua Christian je pravi čovjek.
Od tog trenutka sve je bilo samo još pitanje organizacije. Mora tog čovjeka povezati s njegovim milijunima. Nešto je već usadila u njega, nešto ga već kopka u duši. On je podatan vosak koji treba samo oblikovati.
Međutim, temeljita reorganizacija programa preseljenja nije rješenje. On je rješenje, on sam kao takav. U njemu ljudi će naći odgovore na sva svoja pitanja. U njemu će naći lijek za sve svoje patnje. A ona će ljudima podariti toga izvanrednog čovjeka. Ona. Nitko drugi.
Ta mu je žena na neki način pokvarila cijeli dan. mislio je dr Christian ležeći u postelji između prevlaka od paperja. Više nije bilo lako obuzdavati silne valove što snažno zapljuskuju njegovu svijest i krhki brod njegove duše bacakaju gore-dolje i na sve strane kao da on kao osoba, on kao živo biće. on kao prebivalište života više ne posjeduje pravu vrijednost u odnosu na tu strašnu silu koja gospodari u njemu. Zadivljen i prestrašen, razmišljao je o prirodi te sile. Potječe li ona iznutra ili izvana? Je li on proizveo nju ili je ona proizvela njega, nesvjesnog i indiferentnog, kako bi ga iskoristila i odbacila čim postigne svoju svrhu.
Mora pronaći odgovor. Cijele te zime razmišljao je i razmišljao. Osjećao je kako njegovo vrijeme istječe, kako mora nešto učiniti. Ali Što? Nije znao. Izvršiti neku misiju? Nije znao. Ipak je bio svjestan da se više neće moći dugo odupirali toj sili. Odupirati se da učini što? Nije znao. Jednostavno nije znao što mora učiniti ni kako to mora učiniti.
I kakvo značenje u svemu tome ima ta žena? Vrlo neobična žena. ta Judith Carriol. Oči su joj kao prekrasni, ali neprozirni biseri što se sastoje od bezbrojnih tananih slojeva koje bi čovjek morao skidati jedan za drugim u beskonačnost da bi došao do same istine u njihovoj srži. Tiha i podatna, elegantna i daleka. Da je Leonardo da Vinci naslikao nju umjesto La Gioconde proizveo bi isto tako nezaboravnu sliku. Ali ona je sama po sebi remek-djelo. Autoportret. Pitanje koje bi trebao postaviti sebi glasi: Ima li ona kao umjetnica doista vještu ruku? Bila je odjevena u ljubičasto, pandan boji svojih očiju. Taje boja njezinu neprozirnu bijelu, bijelu put osjenčila nježnom, kao opal svjetlucavom suptilnošću te se činilo da joj je i kosa plavičastocrna.
Kad je stavila svoju ruku na njegovu, bio ga je obuzeo neki predosjećaj. Ne drhtaj putenosti, već prije obratno, drhtaj putene odbojnosti. 1 u tjeskobi tog trenutka spoznao je da ona ima neke namjere s njim. I zato se bio tako užasno uplašio i ustuknuo od nje. I sad leži budan, misleći na sve one stvari kojih se najmanje želio sjećati. Ima svoj kutak u životu, sretan je i zadovoljan u njemu. Ali zašto je došla upravo ore zime. zime njegova nezadovoljstva? Zašto je njegov neodređeni nemir pretv orila u još bolniji i akutniji? Zašto je došla sada? Sve se tako savršeno uklapa. Osjeća li u tome Božju
ruku? Kako bi inače jedna jedina nit mogla povezati svu potku njegova života?
Nije više mlada. Najmanje joj je četrdeset. Bio je vješt u tome da ispod dobro uščuvane vanjštine odredi prave godine. Bilo bi bolje da je mlađa. Mladost je lakše odbiti, mladost je nesigurna i nije ju teško navesti da preuzme krivnju na sebe i da ne pita zašto je odbijena. Ali Judith zna što se događa u nečijoj duši. iskusna je. Nju se ne može odbiti bez opravdanog i uvjerljivog razloga. Ali zašto tako snažno osjeća da je po svaku cijenu mora odbiti, da se mora vratiti u Hoiloman i uhodanom toku svojih dana? Može li čovjek pročitati svoju sudbinu na licu neke žene? Može li budućnost biti tako divna, tako strašna?
Mama. Hoću svoju majku! Hoću svoju porodicu! Zašto sam odbio da James pode sa mnom? Čak bi i Mary bila bolja od te osamljenosti. Zašto sam čestitao sebi što sam se otrgnuo od njihove nježne, tople, odane i pokorne uzice?
Kako je noć odmicala, tako su njegove oči postajale razvodnjenije. njihovi kapci sve teži. O snu. veliki izlječitelju. oslobodi me te boli! Podaj mi mir! I san ga posluša. Jedino čega se pri buđenju mogao sjetiti bila je čvrsta odluka da joj neće dopustiti da mu ukrade dušu. Da će nekako, svejedno kako. ostati svoj.
Sutradan se oboje prekasno probudilo, tako da nijedno od njih nije otišlo na suđenje Eddieju Marcusu. 1 posve slučajno sreli su se na uličnom uglu iza motela. On se vraćao sa šetnje, a ona je upravo izlazila.
Zastali su i pogledali se. Njezine su oči bile znatiželjne, bistre i mlade, njegove zabrinute, umorne i stare.
Onda se on okrenuo i pošao uz nju.
Jedan dio vas — rekla je. a dah joj je bio bijel kao i svijet oko njih — vrlo je sretan u Hollomanu.
Srce mu je zatreperilo. Njegove se slutnje obistinjuju.
Sav sam vrlo sretan u Hollomanu. doktorice Carriol.
Poslije onoga što sam čula od vas za jučerašnjim ručkom nikako ne mogu povjerovati u to. Previše razmišljate o cijelom svijetu da biste bili sretni što živite i radite u Hollomanu.«
Ne! Ne želim da budem igdje drugdje niti da radim igdje drugdje — glasno je povi kao.
Kimnula je. Jučer u ljubičastom bila je zagonetna. Toga lijepog, strahovito hladnog jutra bila je u pobjedonosnom grimizu.
Rado vjerujem. Ipak. htjela bih da pođete sa mnom u Washington. Danas.
U Washington?
Ja radim u Washingtonu. Joshua. U Ministarstvu čovjekove sredine. Rukovodim Odjelom četiri, ali pretpostavljam da vam to ništa ne govori.
Točno, ništa.
Odjel četiri je trust mozgova Ministarstva čovjekove sredine.
Imate, znači, vrlo odgovoran položaj — rekao je ne znajući što drugo da kaže.
Da. vrlo odgovoran. Mnogo mi je stalo do mog posla, doktore Christian. — Čini se da je zaboravila da ga je trenutak prije nazvala Joshua. — Dovoljno stalo da se izložim opasnosti da budem odbijena, dovoljno čak da ustrajem usprkos odbijanju. Jer vi me nastojite odbiti, zar ne?
Da.
Znam da ste samotnik. Znam kakvu izvrsnu malu kliniku imate u Hollomanu. Znam da ste se posve posvetili individualnom pristupu. I ne namjeravam vas odvratiti od života i rada koji ste odabrali, vjerujte mi. I nikako vam ne namjeravam ponuditi posao u Washingtonu. ako je to ono što vas brine.
Glas joj je bio lijep, dubok i miran. Na one koji su ga slušali djelovao je poput dodira svile i mogao je, ako je bilo potrebno, ublažiti djelovanje riječi koje je izrekao. Kao što ih je ublažio i sada. Slušajući ga, dr Christian se počeo opuštati i misliti o svom strahu, ako već ne kao neosnovanom, a ono bar kao ne suviše morbidnom. Ona ga ne nastoji nagovoriti da zauvijek napusti Hoiloman!
— Htjela bih da pođete sa mnom u Washington da upoznate jednoga od mojih vrlo dragih kolega. Moshea Chasena. Ime vam neće biti poznato, jer on nije iz naše struke. Moshe je statistički analitičar i radi u Odjelu četiri. Na problematici preseljenja. Od jučerašnjeg ručka ne mislim ni na što drugo nego na ono što ste govorili i vrlo mi je stalo do toga da se vi i Moshe sastanete prije nego što se on baci punom parom na posao. Naime, upravo sam ga zadužila da provede temeljitu reorganizaciju sistema preseljenja. Pođite danas sa mnom!
Mnogo bi mu pomoglo kad biste mu rekli što vi mislite o tome.
Uzdahnuo je.
Imam previše posla u Hollomanu.
Zacijelo ništa nije tako prešno da ne bi moglo pričekati tjedan dana. Da jest. ne biste došli u Hartford da prisustvujete suđenju — uzvratila mu je.
Tjedan dana?
Samo tjedan dana.
Dobro, doktorice Carriol. možete imati svoj tjedan. Ali ni minutu duže.
O. hvala vam. Zovem se Judith. ukoliko vam to još nisam rekla. Zovite me Judith. molim. Jer ja vas namjeravam zvati Joshua.
Okrenuli su se i pošli natrag prema motelu.
Moram prije svratiti kući — rekao je misleći da će je to možda pokolebati.
Ali ona nije namjeravala dopustiti da je išta pokoleba.
U redu, mogu baš i ja poći s vama — rekla je. prisno podvukavši svoju ruku pod njegovu. — Možemo uhvatiti noćni vlak koji vozi direktno iz Hollomana u Washington. Nije nam čak ni izvan puta.
Nemam rezervirano mjesto u vlaku. Nasmijala se.
Nema problema. Ja imam status prioriteta.
Doktoru Christianu nije preostalo drugo nego da popusti.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:31 pm

Vjera za treći milenij Xyz49284


U posljednji su trenutak uhvatili podnevni autobus iz Hartlorda za Hoiloman. Dr Carriol se trsila da sakrije svoj trijumf. Dr Christjan sjedio je šutke pitajući se u što se to dao uvući.
Nije volio da napušta kliniku, premda zapravo nije bilo razloga zašto ne bi mogao izostati češće nego što izostaje. Ima ona posve pravo kad tvrdi da. ako je imao vremena za suđenje, onda ga ima i za Washington. Kako da joj objasni da je odlazak na suđenje Eddieju Marcusu trebalo da bude za njega nešto nalik malom godišnjem odmoru? A da će odlazak u glavni grad. s bezbroj ozbiljnih razgovora, biti sve prije nego odmor? Dr Carriol vrlo je uporna, nije od onih koji će odustati od onoga što su sebi zabili u glavu. Imao je neugodan osjećaj da na neki neprimjetan način manipulira njime, a to
mu nikako nije bilo drago. Mnogo je držao do instinkta, a njegov ga je instinkt u vezi s odlaskom u Washington upozoravao da se po svaku cijenu mora izvući iz toga.
Dr Carriol je inzistirala na tome da kilometar i pol od autobusne stanice do broja 1047 Hrastove ulice prijeđe pješke ne dopustivši mu ni da joj ponese prtljagu.
Putujem bez mnogo prtljage — rekla je — da ne bih morala bespomoćno stajati i ogledavati se hoće li naići kakav pristojan muškarac da me spasi. Prevelik gubitak vremena!
Pred svojom kućom izguPio je hrabrost, tipično za neoženjena muškarca koji se boji majčine neizbježne znatiželje. Zato je doktoricu Carriol odveo najprije u kliniku. Oba njezina kovčega ostavio je straga u pregrađenom stubištu i oprezno je propustio kroz unutrašnja vrata. Nekadašnja kuhinja u prizemlju, koja je u međuvremenu pretvorena u recepciju i čekaonicu, bila je prazna. Hvala Bogu! Tiho prođoše kroz nju u predvorje.
Kad su se primakli njegovoj sobi. iz nje je upravo izašao Andrew i začuđeno zastao kao ukopan.
Već si se vratio? Što se dogodilo? — Ali pogled mu je počivao na ženi koja je stajala iza njegova brata, suviše elegantna u svom skrletnom kaputu da bi bila iz Hollomana. Odisala je na velik, bogat grad.
Judith. ovo je moj najmlađi brat. Andrew. Drew. ovo je dr Judith Carriol. Bili smo zajedno na Marcusovu suđenju, ali dr Carriol misli da je važnije da budem u Washingtonu nego da kibiciram u Hartfordu. Čini se da ima cijeli tjedan posla za mene.
Dr Carriol! Kakvo zadovoljstvo! — rekao je Andrew. Zapanjujuće lijep mlad muškarac, nimalo nalik na svoga brata. Primaknuo joj se ispružene ruke. Znam tko ste. naravno, čitao sam vaše eseje. James! James! — zazva.
A onda nasta sveopće pozdravljanje, upoznavanje cijele porodice koju je uglavnom već upoznala iz dosjea doktora Christiana. Svi su bili uglavnom onakvi kakve ih je zamišljala. Samo što je dobrano potcijenila njihovu međusobnu povezanost, pogotovo odnos ostalih članova prema Joshui Christianu. Svi su ga obožavali! On izrekne neku želju, i oni su smjesta kao naelektrizirani! On učini pokret rukom, i oni smjesta stanu u stav mirno. Pa kako je uza sve to uspio

da ne postane egocentričan? Jer to zaista nije postao. No poslije nekog vremena zaključi da on to divljenje jednostavno ne primjećuje. U njegovim je očima ponašanje njegove porodice bilo savršeno normalno. Tako funkcionira njegov svijet, tako je uvijek funkcionirao. Zato to i nije pripisivao nikakvoj osobnoj moći ni svom autoritetu; jednostavno se trudio da uspješno igra ulogu koju mu je majka bila namijenila poslije očeve smrti. Njegova majka! Dr Carriol jedva je čekala da upozna njegovu majku o kojoj je u njegovu dosjeu bilo poprilično zanimljivih informacija.
Napokon ju je i upoznala, ali tek postoje nekoliko sati provela s pacijentima, u diskusijama i u obilasku klinike — od čekaonice u prizemlju do prostorija za radnu terapiju koje su zauzimale cijeli najgornji kat. Kakav uspješan potez što su privukli Miriam Carruthers! U tu se mišju rupu, znači, povukla kad je onako iznenada napustila položaj izvanrednog profesora na Kolumbijskom sveučilištu!
Dr Carriol je ubrzo zaključila da je klinika doktora Christiana najurednija i najbolje organizirana ustanova te vrste koju je ikad posjetila. Ništa ne može nadmašiti porodični posao kad članovi te porodice vole raditi zajedno i kad jednog člana priznaju za neospornog vođu. A pošto je promatrala kako dr Christian pristupa jednom pacijentu, bolje je shvatila primjedbe u njegovu dosjeu o sljedbenicima kulta. Nema u njega nikakvog profesionalnog manirizma, jer čini se da instinktivno zna ono što su drugi iz njegove struke morali naučiti. A njegovi pacijenti to očito i osjećaju. I crpu iz njega silnu duševnu snagu. Nije onda čudo da stari pacijenti s kojima je razgovarala nikad nisu izgubili kontakt s njim niti osjećaj da pripadaju nekom internom svetištu. Razlika između izuzetnog kliničkog psihologa i ostalih iz te branše leži u sposobnosti prvoga da prodre u rad svijesti koja se razlikuje od njegove. Osjećao je u ljudima koji dolaze k njemu dubinu njihovih patnji i volio ih možda više nego što je volio sebe. Ili svoju porodicu. Sirota porodica. Davao je i davao, ali očito uvijek stranim ljudima.
Kad bi mu netko povjerio svijet, razmišljala je dr Carriol idući s njim preko mosta iz broja 1045 u broj 1047, on bi ga izliječio. Ali nikad ne bi smio pomisliti da mu ga je netko servirao na tanjuru; morao bi misliti da ga je sam pronašao.
Mama ju je pozdravila pretjerano ushićeno, cerekajući se od čiste nervoze. Mary je majku već prije nekoliko sati bila upozorila na dolazak doktorice Carriol pri čemu je. ne bez izvjesnog užitka, pomalo iskitila istinu. Zato se
Mama. sva sretna da je njezin sin napokon doveo kući ženu koju je sam izabrao, k tome još tako doličnu, briljantnu, profinjenu i iste struke, tako ushićivala i cerekala. Dr Carriol je. naravno, bila dovoljno pametna da smjesta zaključi zašto je njegova majka tako uzbuđena. Za jednog predaha, koji je nastupio neposredno nakon što ih je Mama bila nagovorila da ostanu bar još do večere, dr Carriol se zatekla kako joj pogled počiva na Mary. Sestra Joshue Christiana stajala je dobrano iza skupine i uporno promatrala lakrdijanje svoje majke s — prezirom? Stidom? Lijepog je lica bila Mary. ali mračne duše; ne pokvareno mračne, čak ne ni zlobno mračne, jednostavno mračne jer vjerojatno još nikad nitko nije upalio svjetlo u njoj. U svakoj porodici uvijek mora biti jedan manje istaknut, manje zapažen član od ostalih. U porodici Christian to je bila Mary.
U dosjeu doktora Christiana nije bilo riječi o tome kako su svi članovi njegove porodice, izuzev njega samoga, izrazito lijepi ljudi. DrCarriol se podsjeti da mora istraživačke ekipe Odjela četiri podsjetiti na to da se u tim dosjeima radi o ljudskim bićima i da su stoga zanimljiva zapažanja o njihovim tjelesnim karakteristikama ne samo dopuštena već i obavezna. Međutim, velika fotografija Joshuina oca u zlatnozelenom okviru od murano stakla na jednom lakiranom stoliću u dnevnoj sobi umirila je tihe sumnje doktorice Carriol. Joshua je slika i prilika svog oca. Potomci su se bacili isključivo na jednog ili drugog roditelja, što je već samo po sebi zanimljiva činjenica.
Kako li su lijepe obje njegove kuće! Pogotovo prizemlje broja 1047 koje se doima kao da ste zašli u džunglu na Rousseauovom platnu. Listovi su nestvarno simetrični i pretjerano savršeni, nigdje nijedne smeđe mrlje, skovrčanog ruba ili gole mrtve peteljke. Da su se pojavili lavovi i tigrovi, a to kao da se na takvom mjestu moglo i očekivati, zacijelo bi imali Rousseauove sanjarske. kao Mjesec okrugle oči. premda im ne bi manjkali ni zubi derači ni pandže, ali ni neka rajska nevinost.
Može li itko u ovom prekrasnom ambijentu ostati duševno
bolestan? Budućnost se odvijala pred njezinim očima u vrtoglavom slijedu vizija, a sve su nosile ime Joshua Christian. Idealan način života, idealan ambijent u kojem živi...
I Mama. Zapanjujuće! Najmanje od svega očekivala bi da bude budalasta. Mama je ipak budalasta. O da, jaka kao vol. Moćna. Ne neinteligentna u svemu. I sigurno ne neenergična. Ali kao da jedan njezin dio nije nikad dovoljno odrastao —V što bi se, dakako, slagalo s njezinom mnogo preranom udajom, premda ne i s njezinim gotovo jednako ranim udovištvom. U tome i leži ključ razvoja Joshue Christiana. Bilo joj je sad jasnije kako to da je usprkos svojoj relativnoj mladosti tako moćan patrijarh. Mama je uglavnom sve to postigla instinktivno. Dr Carriol nije ni na trenutak povjerovala da je Mama sposobna da hladnokrvno oblikuje svog sina. da učini od njega to što je postao. Postigla je ono što je htjela jednostavno time što je htjela, fanatično, slijepo, primitivno. Fantastično ostvarenje. A mogla ga je ostvariti jedino zato što je neformirana ljudska glina, koju je proizvela u svojoj utrobi i donijela na svijet, slučajno bila i genetski prikladna za tu svrhu. Kad su mu bile četiri godine, taj je mali dječak očevidno imao već dovoljno široka ramena da preuzme na sebe teret očinstva i vođe. Nije čudo da su ga mlađa braća i sestre poštovali, a majka mu se beskrajno divila. Nije čudo da je svoje seksualne porive tako duboko zakopao u sebi da ga vjerojatno nikad nisu i nikad neće mučiti. Prvi put u svom životu dr Carriol osjeti kako ju je preplavila jednostavna i vrlo bolna sućut — siroti mali četverogodišnji dječak.

Pošto je Mama ponovno spakirala putnu torbu za doktora Christiana, uputiše se napokon na kolodvor. Dr Carriol je pokazala svoju službenu, potvrdu o prioritetu što im je pribavilo zaseban odjeljak u noćnom vlaku za Washington. Taj je luksuz najjasnije pokazao doktoru
Christianu kako važan položaj njegova suputnica zauzima u Ministarstvu čovjekove sredine. Ipak je posve nešto drugo čuti kako netko opisuje svoj posao nego na vlastitoj koži osjetiti blagodati koje taj posao donosi sa sobom. Konobar im je bez pitanja donio kavu i sendviče, i dr Christian je prvi put u životu uživao u putovanju.
Ipak je cijelo vrijeme osjećao kako mu ramena pritište neka
golema tuga što ga poput sivog ljepljivog vela svega obavija. Zašto osjeća da će mu dolazak u Washington s tom ženom iz temelja promijeniti život? Pa to je samo mali izlet sa svrhom da se sastane s nekim analitičarom podataka kojemu treba ukazati na to da statistički podaci s kojima se poigrava na svojim kompjutorima nisu nikakve apstrakcije nego živi ljudi, duše i tijela, osjećaji, svaki od njih s vlastitim identitetom. Danas tjedan dana bit će opet u Hollomanu na svom redovitom poslu. Samo zašto ni samog sebe ne može uvjeriti u to? Ima nešto u toj ženi koja sjedi pokraj njega (zašto nije sjela nasuprot njemu što bi svakako bilo mnogo normalnije za ženu koja je u prijateljskom, ali ne prisnom odnosu sa svojim suputnikom?) što ona neće priznati, ali on osjeća. Neko uzbuđenje, neki zanos. Neki strašan poriv. I sve to u vezi s njim. Nisu to, međutim, emocije što proistječu iz neke seksualne privlačnosti ili makar razlike u spolovima. Doduše, Judith Carriol i Joshua Christian bili su i te kako svjesni da je on muškarac, a ona žena, ali ni on ni ona nisu htjeli krhku duševnu ravnotežu svog odnosa ugroziti snažnijim osjećajima. U njihovim životima puteni užici nisu imali veliku ulogu, što ne znači da su bili ravnodušni prema njima ili da ih nisu privlačili. Ona je odavno uvidjela koliki to danak uzima od nje. Odvagnula je koliko od svoje energije smije žrtvovati za to i zaključila da joj je njezin intelektualni rad mnogo važniji od seksa. Joshua je pak znao da ne bi bio u stanju podnijeti taj duševni pritisak.
Vlak je usporio i nestao u labirintu tunela ispod Manhattana. Tek tada se doktoru Christianu vrati dar govora.
Sjećam se da sam jedanput pročitao neku kratku priču o vlaku koji je vozeći tim njujorškim tunelima kliznuo kroz neku rupicu u kontinuum prostora i vremena i time bio osuđen da svu vječnost juri u mraku tih tunela iz jednoga u drugi... iz jednoga u drugi... I dok sjedim tako u mraku, nije mi teško povjerovati u tu priču.
Ni meni. — Iz glasa kao da joj je nestalo vitalnosti.
Što bismo, na primjer, radili vi i ja da smo osuđeni da se nikad više ne pojavimo na svjetlosti dana. da moramo cijelu vječnost sjediti zajedno? O čemu bismo razgovarali? Ne biste li na kraju ipak morali biti posve iskreni prema meni? Ili bi možda još uvijek postojao razlog da nešto sakrijete od mene?
Ona se s uzdahom pomakne na sjedalu. — Ne znam. — Okrene glavu da ga pogleda, ali njegovo je lice u mutnom svjetlu jedne jedine žmirkave svjetiljke iznad njihovih glava bilo tako upalo i blijedo da je brzo odvratila pogled. — Možda bi bilo sasvim zgodno. Ja u svakom slučaju ne mogu zamisliti nikoga s kime bih radije provela vječnost. Pri tome ne mislim ni na što vulgarno.
Vulgarno! — On pomno razmotri tu riječ, zbunila ga je. — Zašto ste upotrijebili upravo taj izraz?
Ona se ne obazre na to pitanje.
Pa sad, kad bismo dovoljno snažno željeli, možda bismo mogli natjerati ovaj vlak kroz tu rupicu što vodi u kontinuum vremena i prostora. Oduvijek sam čvrsto uvjerena da je sjedište beskonačnosti upravo unutar ljudskih lubanja. Kad bismo samo znali gdje smo sami sebi postavili granice, mogli bismo ih jednostavno srušiti i živjeti u bezgraničnoj slobodi.
Hvala Bogu da ga pri tim riječima nije morala gledati! Ne samo zato što bi je njegov uporni pogled uznemirio, nego zato što se bojala da bi u njezinim očima mogao pročitati više nego što bi joj bilo drago. Podignula je bradu, ali i dalje gledala ravno pred sebe.
Vi biste to mogli, Joshua. Vi biste mogli pomoći ljudima da pronađu zidove koje su podigli u svojim glavama i pokazati im kako da ih sruše.
Pa to već radim — reče on.
Ph! Samo s nekolicinom. A što je s ostalim svijetom? Joshua se ukruti.
Ja ništa ne znam o svijetu izvan Hollomana. Niti želim znati.
Nato se povuče. Šutke su promatrali kako pokraj prozora promiče beskrajna, monotona tama. Vječnost tame. Je li vječnost tamna ili je tama vječna? Tuga ga nije napuštala, prionula je uz njega kao mošusov parfem. Kad je vlak napokon ušao u mutno osvijetljene, prljave koridore kolodvora Penn. žmirnuo je u ono nekoliko bijednih sijalica kao da je svjetlost milijuna svijeća uperena samo u njega i da je postao meta milijun radoznalih, izazovnih pogleda.
Od kolodvora Penn u New Yorku vlak je uz bezbrojna zaustavljanja produžio za Washington. Oboje su nemirno spavali, glava oslonjenih u kutove dugačkog sjedala, a nogu opruženih na suprotno sjedalo. Probudili su se tek kad se vlak stenjući zaustavio u
Washingtonu, a kondukter zalupao na vrata njihova odjeljka.
Budući da je dr Carriol bila na svom teritoriju, na izlasku iz mramornog mauzoleja kolodvora Union pošla je ispred doktora Christiana koji je kao ošamućen posrtao za njom.
Ministarstvo čovjekove sredine nije daleko odavde — reče ona mahnuvši rukom u pravcu sjevera — ali pođimo radije najprije kući da se osvježimo.
Čudo nad čudesima, na autobus za Georgetown nisu morali dugo čekati. Njegov se dolazak podudarao s dolaskom vlaka zahvaljujući činjenici da je vlak kasnio jedan sat.
Bila je sredina prijepodneva i, premda je još bio ožujak, dan je bio relativno topao i sunčan. Ove su godine prognozirali rano proljeće. Ali. na žalost, trešnje još nisu procvale; iz godine u godinu sve se rascvjetava kasnije. O nebesa, udahnite život drveću! Već im je dojadila zima. Dajte da još jednom vidim trešnjin cvijet, molila je dr Carriol. Jesam li i ja žrtva te neuroze milenija o kojoj on govori? Ili sam jednostavno njegova žrtva?
Njezina je kuća odisala svježinom zato što je prije odlaska jedan prozor sprijeda, jedan straga i jedan u natkrivenom prolazu ostavila malo odškrinute.
Kuća još nije iznutra dovršena — ispriča se ona. ušavši ispred njega u predvorje i davši mu rukom znak da ne ispušta svoju putnu lorbu. — Ponestalo mi je novaca. Ali kad pomislim na vaše kuće. bojim se da ćete moje unutrašnje uređenje ocijeniti kao vrlo nezanimljivo.
Ne. vrlo je lijepo — odvrati on iskreno. Uživao je u toploj klimi i svidjelo mu se lagano pokućstvo u stilu kraljice Ane. brokatom presvučene fotelje i sofe i sag koji je izgledao kao da ga je sunce išaralo svjetlom i sjenom.
Popeli su se drvenim stubama boje meda. produžili hodnikom obloženim drvom boje meda i prošli kroz jedna drvena vrata boje meda. S druge strane tih vrata nalazila se spavaća soba u kojoj nije bilo drugog namještaja osim širokog kreveta na suprotnoj strani.
Hoće li vam ovdje biti udobno? — upita ona sumnjičavo. — Nemam često goste, zato je uređenje gostinske sobe posljednje na mojoj listi prioriteta. Možda bi bilo bolje da vas odvedem u hotel... na trošak Ministarstva čovjekove sredine, dakako?
Bit će mi dobro ovdje — reče on i odloži svoju putnu torbu. Ona pokaza prema jednim vratima.
Tamo je kupaonica.
Hvala.
Izgledate iscrpljeno. Hoćete li malo prilegnuti?
Neću. samo ću se istuširati i presvući.
Oh dobro! Voljela bih onda da odemo u Ministarstvo. da ručamo tamo i da vas upoznam s Mosheom Chasenom. S njim biste mogli provesti poslijepodne, a onda ćemo otići ravno negdje na večeru.— Skrušeno se osmjehne. — Ja. na žalost, nisam nikakva kuharica.
Nato zatvori vrata i ostavi ga samoga.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:31 pm


Vjera za treći milenij Xyz49280




4
Majka i braća doktora Christiana bili su odlučno na strani njegove veze s doktoricom Carriol, njegove nevjeste i njegova sestra isto tako odlučno protiv nje.
Prepirka oko toga počela je čim su Joshua i dr Carriol onako naglo otputovali, a zaoštrila se i dosegla vrhunac iduće nedjelje kad se porodica rano ujutro okupila u prizemlju broja 1047 da započne svoju redovitu njegu biljaka.
Naoružane sredstvima za prehranu bilja, košarama i vrtnim škarama, žene su prskale po Iišću. rezale osušene grančice i skidale uvele cvjetove, a muškarci su odmotavali polietilenske cijevi različite dužine za dovod vode da njome zaliju biljke i donosili ljestve i uporišta za noge različitih visina. Svaka pojedina biljka dobila je točno onoliko vode koliko joj je bilo potrebno, što znači da je najprije pritiskom dlana o zemlju na vrhu lonca u kojem je bila biljka trebalo ustanoviti koliko je zemlja suha. odnosno vlažna. Posao im je svima išao lako od ruke. jer su već bili upoznali svaku biljku prisno kao bliskog rođaka. Znali su koliko vode popije, kakva je gamad najradije napada, koliko i dokle se smije obrezivati. Obično je do sitne prepirke dolazilo jedino zbog sjaja na lišću protiv čega je energično bio dr Christian. ali za čim je njegova majka uvijek čeznula.
I savršeno može biti još savršenije — govorila bi. našto bi on mirno odgovarao: — Ne. Mama. Ako tim sredstvom poprskaš lišće, biljke neće moći disati.
Te nedjelje, međutim, kad joj se zbog njegove odsutnosti pružila prilika da nalašti lišće i pokaže mu kako i savršeno može biti još savršenije, bila je suviše zauzeta obranom svoga najmilijeg djeteta da bi mislila na sjaj lišća.
Kažem vam, to je početak kraja — rekla je Mary zlokobnim glasom. — On neće misliti na nas. nikad i nije mislio.
Glupost! — uzvratila je Mama, oprezno čupnuvši polumrtav list filodendrona da vidi neće li možda sam otpasti kako ga ne bi morala silom otrgnuti.
Nikad više neće raditi ovdje, jer će zajedno s tom gujom otvoriti veliku kliniku u Washingtonu. Mi ćemo biti degradirani na neku vrstu podružnice — tvrdila je Mary.
Pfffift, pfffft, čulo se štrcanje iz prskalice po lišću lepezaste palme.
Ne vjerujem ti, Mary — rekao je James penjući se po visokim ljestvama da zalije paprat što je u košari visila sa stropa. — Što je Joshua ikad učinio da stekneš tako loše mišljenje o njemu? Je li nas ikad ostavio na cjedilu?
Nikad se nije obazirao na nas — promrmljala je Mary prkosno.
To je podjednako nepravedno koliko i okrutno. Nije učinio ništa drugo nego na nekoliko dana otputovao u Washington da se
sastane s nekim analitičarom podataka iz Ministarstva čovjekove sredine — rekao je James s vrha ljestava na kojima je stajao.
Analitičarom podataka, ma nemoj — prezirno je dobacila Miriam. — Sve je to samo izgovor te Carriol da bi mogla odvući Josha od nas i obraditi ga. Stvarno. Joshua je ponekad tako tupog lav. A i ti, Jimmy!
Andrew, koji je bio izašao da donese plastikom presvučene kukice i svrdlo na baterijski pogon, vratio se na vrijeme da čuje tu njezinu izjavu.
Jimmy, pomozi mi, molim te, kod ove penjačice. Treba je malo učvrstiti — rekao je premjestivši ljestve. Ako mene pitate, vi ste sve jednostavno ljubomorne na sirotu Joshuinu prijateljicu. On je sve te godine naporno radio i nikad nijednu nije ni pogledao. Sad je napokon našao sebi djevojku. Ja mislim da je to divno!
Neće ti biti tako divno kad ona preuzme komandu
rekla je Martha potišteno. Bila je na koljenima tražeći iznikle biljčice rušeljke što su se zasijale u plitkoj posudi s kaktusima.
Preuzme komandu? —zgranuto je protisnula Mama i spustila ruke. Bila je suviše pogođena da nastavi s poslom. — Što god!
Jarkocrvena odjeća u njezinim godinama — podrugnula se Miriam kojoj su se ruke tako tresle da je prosula isto toliko zemlje koliko je uspjela dodati jednoj gladnoj begoniji.
Ona je Ijudožderka — rekla je Mary. — Upropastit će ga. vidjet ćete.
Mama je sišla s niskog podnožja i premjestila ga do lonca s gospinom kosom.
Joshui je potrebna žena. a odgovara mu samo takva koja može sudjelovati u njegovu poslu. Judith Carriol je u svakom pogledu savršena.
Ali dovoljno stara da mu bude majka! — zacvilila je Martha. Bila je toliko ogorčena da je nadvladala plahost.
Tako vam Boga. žene, prestanite! — povikao je Andrew koji to više nije mogao podnijeti. — Josh je više nego dovoljno star da sam odlučuje o sebi. da pravi vlastite planove, pa i vlastite pogreške, ako je potrebno.
Pa kakvo mu zlo uopće može nanijeti dr Carriol?
upitao je James nastojeći da smiri duhove. — Znate i sami da
je krajnje vrijeme da se Josh opusti i razonodi. Nikad nije našao vremena za sebe. a to je činjenica nad kojom biste se vi posesivne žene morale mnogo više zabrinuti nego nad tim što je otišao s doktoricom Carriol.
Zašto se Joshua nije nikad upustio u neku ljubavnu vezu? upitala je Martha. duboko zakopavši glavu u skupinu visokog grmlja, zgranuta vlastitom hrabrošću da upita ono što joj je dugo ležalo na srcu. Ali znala je da joj se danas, zahvaljujući neuobičajenoj porodičnoj prepirci. pruža možda jedina prilika da postavi to pitanje a da se pri tome pozornost cijele porodice ne ustremi na nju.
Čuj. Mišice, nije to zbog toga što i on nije čovjek od krvi i mesa polako je rekao James. A nije ni stidljiv kao što si svakako i sama primijetila. Ali strašno je povučen, osim toga o toj temi ne voli ni razgovarati. Zato... ja mogu samo isto tako nagađati kao i ti.
Volim ga, reče Mišica, ali u sebi. Zaista ga volim, volim, mnogo ga volim... Udala sam se za njegova brata, a onda otkrila da sam zaljubljena u njega.
Ja bih htjela da se oženi doktoricom Carriol —rekla je Mama.
Samo preko moga mrtvog tijela! — uzviknula je Miriam.
Oh, Mama, čudim li se — podrugnula se Mary. — Znam. doduše, da li skočiš prije nego što kažeš hop, ali... zar zaista želiš samoj sebi iskopati grob? Ako se Joshua oženi ženom poput Judith Carriol. ti ćeš postati posve suvišna.
Nije važno hrabro je uzvratila Mama. -Najvažnije je da Joshua bude sretan.
Da, to je najvažnije potvrdila je Mary.
Umuknite! odjednom je poviknuo Andrew. Neću da čujem više ni riječ o Joshui i njegovom privatnom životu.
Ostatak posla oko nedjeljne njege biljaka obavljen je u tišini.
Kao šio je dr Carriol bila predvidjela, dr Chasen i dr Christian doista su se brzo zbližili.
Njihov prvi susret bio je potaknuo u doktoru Christianu neku neobjašnjivu sumnju, strepnju ili bolje reći možda čak pomalo i strah. Ni sam nije znao što ga je to uznemirilo. Dr Carriol bila ga je odvela u Odjel četiri Ministarstva čovjekove sredine i zatim ga kroz još nekoliko hodnika povela do velike radne sobe doktora Moshea Chasena prepune kompjutorskih traka.
Moshe, Moshe! — zovnula ga je, nenajavljeno banuvši k njemu.
Dovela sam nekoga da se upoznate. Susreli smo se u Hartfordu gdje sam u nekoliko minuta čula od njega više pametnih ideja o preseljenju nego što sam ih u posljednjih nekoliko godina čula u cijelom našem ministarstvu. Zato sam ga nagovorila da dođe u Washington i razgovara o tome s nama. Ovo je dr Joshua Christian. Joshua. ovo je dr Moshe Chasen koji upravo počinje raditi na gargantuovskom zadatku da obnovi i modernizira relokacijski program Ministarstva čovjekove sredine.
Ali dr Christian bio bi se mogao zakleti da ga je dr Chasen. čim ga je pogledao, na neki čudan način prepoznao. Nije to bila ona uobičajena reakcija kao da ga je negdje već vidio, nalik reakciji doktorice Carriol u motelskoj blagovaonici u Hartfordu. nego nešto mnogo dublje. Dr Christian je tu reakciju mogao u sebi približno usporediti jedino s reakcijom čovjeka kojemu je slučajno predstavljen muškarac za kojega zna da je ljubavnik njegove žene. No ta se Chasenova reakcija tako brzo izgubila da dr Christian nije više bio siguran da je uopće postojala. Još prije nego što je dr Carriol dovršila svoj kratki govor, dr Chasen bio je na nogama, ljubazno se osmjehnuo i s iskrenom srdačnošću kolege pružio mu ruku.
Dr Chasen doista se vrlo brzo pribrao od iznenađenja. Znao je da mu na kocki stoji ne samo posao nego i cijela karijera. Tipično za doktoricu Carriol. da veselo umaršira vukući za sobom sudbinu nekog čovjeka, nimalo ne računajući na ljudsku slabost. I bez imalo obzirnosti. da je bar toliko ne poštuje, jer kod njega je to poštovanje naginjalo ljubavi. No s druge strane možda bi taj njezin nenajavljeni dolazak mogao protumačiti i kao kompliment vlastitoj sposobnosti da se pretvara.
Otkako ga je uklonila iz Operacije »potraga« nije se mogao utješiti, jer njezine ga slatke riječi i njezina obećanja nisu mogli zavarati. Ah, Moshe dragi, predobri ste da tratite svoje sposobnosti na fazu dva, trebam vas da sredite i modernizirate cijeli relokacijski program! Kao da tako velika i temeljita reforma ne bi mogla pričekati još koji tjedan. Nijedan iole značajniji znanstvenik ne voli da ga se izgura iz nedovršenog projekta na kojem je radio, ma kako primamljiv bio novi projekt koji su mu dobacili kao udicu ili utješnu nagradu. Premda je dr Carriol bila rođena administratorka i najbolje
se snalazila na tom poslu, ipak mora da je u njoj ostalo još dovoljno od znanstvene radnice da shvati što mu je učinila. Prošlo je odonda pet tjedana, ali ni za sve to vrijeme nije uspio skupiti toliko entuzijazma, svježine i objektivnosti koliko tako golema i sadržajna stvar kao što je preseljenje zaslužuje. Samo je sjedio za pisaćim stolom i nastojao se dovesti u pravo raspoloženje dok su mu vizije o onom što se događa u fazi dva Operacije »potraga« bijesno lupale na svim ulazima u mozak. 1 dok se tako borio protiv samog sebe, istodobno se iz petnih žila trsio da dokuči enigmu Judith Carriol.
A onda je zamalo sve pokvario. Zamalo je dopustio da mu se na licu pročita što za njega znači to da je dr Joshua Christian ušao u njegovu sobu — ne dosje, ne jedna od trideset i tri tisuće jedinki, nego čovjek od krvi i mesa. Znao je da je ovladao licem, ali nije bio siguran za oči. Povremeno je zapazio da ga dr Christian gleda na način koji je govorio da je taj vrlo osjetljiv i oštrouman promatrač bio nešto primijetio, ali na svu sreću nije razumio što, jer nije smatrao sebe toliko važnim.
To je bilo u četvrtak. Pun zahvalnosti, dr Chasen je u međuvremenu shvatio kako je veliku i rafiniranu nagradu primio za svoj rad na fazi jedan Operacije »potraga«. Ne samo da će smjeti prisustvovati razvoju faze dva, nego i više od toga. Na taj mu je način njegova šefica dala do znanja da je on izvukao zeca iz šešira, da Operacija »potraga« ipak nije bila samo vježba, da se zapravo sastoji oci tri laže i da će mu biti dopušteno da bude u toku... u toku čega, za Boga miloga?
I tako je između četvrtka i nedjelje tog tjedna dr Chasen obavio više korisnog posla na problemu preseljenja nego za svih proteklih pet tjedana otkako je počeo raditi na tome. U prvom redu sada je znao da dr Carriol bezrezervno stoji iza njega, a u drugom imao je uz sebe vrlo pažljivog, stručnog, ali i vrlo kritičkog sugovornika — doktora Joshuu Christiana. Pobjednika i novog šampiona. Ali šampiona u čemu?
Oba su se muškarca doista dobro slagala, pa su i dani između četvrtka i nedjelje protekli u zanimljivoj i korisnoj suradnji koja je svakom od njih donijela toliko novosti i svježine da su uživali u međusobnoj prisutnosti. Ali dok je dr Joshua Christian jednostavno zavolio doktora Moshea Chasena. osjećaji doktora Moshea Chasena
prema njemu bili su mnogo dublji.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:31 pm

Vjera za treći milenij Xyz49273

Ne znam zašto rekao je doktorici Judith Carriol za jedne od rijetkih prilika da razgovaraju bez trećeg člana tog trija.
Glupost!—rekla je odrešito. — Obično izmotavanje. Moshe. Kako ne biste znali? Budite ljubazni pa to objasnite.
Nagnuo se preko njezinog pisaćeg stola.
Judith. jeste li ikad bili zaljubljeni? — upitao je. Izraz lica nimalo joj se nije promijenio.
Naravno da jesam.
Ne biste to valjda samo tako rekli, zar ne? Jer mislim da mi ne govorite istinu.
Lažem samo kad je potrebno. Moshe — rekla je bez imalo zbunjenosti zbog tog priznanja — a sada ne vidim potrebe da vam lažem. Ne moram se braniti od vas. jer mi ne možete ničim nauditi. Ne moram skrivati od vas svoje motive, jer ne biste mogli utjecati na njih čak da ih i otkrijete. Izmotavate se. prijatelju, ali mene nećete prevariti. Budite ljubazni i objasnite.
On uzdahne, više od ogorčenja nego od malodušnosti.
To upravo pokušavam. Vidite, htjeli ste posve određenog čovjeka. Pravog čovjeka. Čovjeka koji bi bez posebnog nastojanja mogao privući mase, ali čovjeka koji ne bi predstavljao opasnost za našu naciju ni za naš način života. Htjeli ste karizmu, točno? On je ima. Rekao sam vam to još prije pet tjedana! Pa kako onda da objasnim zašto ga volim? On vas jednostavno prisili da ga volite! Zar ga vi ne volite?
I lice i oči ostadoše joj mirni.
Ne.
Ma dajte, Judith. To je laž!
Ne, nije laž. Ja Volim ... mogućnosti koje on nosi u sebi. Ne njega u njemu.
Isuse Kriste, kako ste vi bešćutna žena!
Još se izmotavate, Moshe. Zašto ga volite?
Ima bezbroj razloga. Dao je, na primjer, najveći poticaj mojoj karijeri. Kako vam se to čini za početak? Nemojte ni pokušati da me prevarite: znam da ste ga odabrali. Ne znam u koju svrhu, ali znam da ste se odlučili za njega. Kako da ne volim čovjeka koji mi je pribavio to zadovoljstvo, omogućio taj uspjeh, pogotovo što
pretpostavljam da ste ga odabrali upravo zbog toga što može natjerati ljude da ga vole? Kako da ne volim čovjeka koji tako jasno sagledava stvari? Kako da ne volim čovjeka koji je tako dobar? Ne mislim dobar u svom poslu, niti dobar kao čovjek. Mislim jednostavno skroz dobar! Dosad još nisam upoznao nikoga tko bi bio tako dobar. Uvijek sam mislio da ću umrijeti od dosade ako ikad upoznam takvog, ili da ću ga zamrziti iz dna duše. Ali kako da mrzite istinski dobrog čovjeka?
Mogli biste ga mrziti da ste sami zli.
Pa sad, on me često navodi na to da se osjećam prilično zao
reče dr Chasen. — Počnem, na primjer, govoriti o određenim tendencijama koje sam zapazio u ovoj ili onoj grupi statistike, a on samo mirno sjedi, smješka se, vrti glavom i kaže: »Oh. Moshe. Moshe. pa to su živi ljudi o čemu vi govorite!« A ja se onda osjetim ... ne, zao možda nije dobar izraz. Osjetim se... posramljen. Da, to je ono. Posramljen.
Dr Carriol se namršti. Odjednom je izgubila strpljenje s njim a da se nije upitala zašto.
Mmmmm! — promrmlja i skine doktora Chasena s vrata što je brže mogla. Onda sjedne za svoj stol i utone u misli.
U ponedjeljak ujutro dr Carriol predloži svom gostu da se iz Georgetowna do njezinog radnog mjesta ne odvezu autobusom, nego da se umjesto toga prošetaju do Ministarstva kroz parkove i vrtove Potomaca. Dan je lijep, rekla je, a to je doista i bio, topao, nebo bez ijednog oblaka, a zrak mirisan i tih.
Nadam se da ne mislite da sam vam ukrala dragocjeno vrijeme time što sam vas dovela da se upoznate s Mosheom — rekla je dok su tumarali parkom.
On odvrati bez oklijevanja.
Ni govora. Jasno mi je zašto ste htjeli da se nas dvojica upoznamo i cijenim razloge zbog kojih ste me nagovorili da dođem. Moshe je doista izvanredan znanstvenik.' Briljantan i originalan. Ali poput svih iz njegove struke više ga zanimaju podaci nego ljudi. Kao čovjek nije ni približno tako briljantan i originalan.
Jeste li uspjeli promijeniti način njegova razmišljanja?
Malo. Ali čim se budem vratio u Hoiloman, izblijedjet će sjećanje na mene i on će se vratiti na stari kolosijek.
Nisam mislila da ste defetist.
Nisam defetist, nego realist, a to je velika razlika. Ne radi se o tome, Judith, da promijenimo Moshea Chasena. Treba promijeniti ljude na koje se njegovi podaci odnose.
Kako biste vi to učinili, Joshua?
Kako bih ja to učinio?
Zaustavio se na travnatom obronku što se iskosio iznad i ispod njega, strm u svojem nagibu. Primijetila je da ne stoji nezgrapno, premda bi mnogi u nastojanju da održe ravnotežu stajali upravo tako: Možda zato što djeluje nezgrapno kad se odmara, same su ga ruke i noge. Ali daj tim rukama i nogama da učine nešto teško, učinit će to vrlo skladno.
— Da, kako biste vi to učinili? — ponovi ona.
Dr Christian se naglo spusti u splet dugačkih kostiju koje je morao srediti prije nego što se udobno smjestio na travi i rukama obgrlio koljena.
Ja bih ... ja bih im rekao da je najgore prošlo. Da je doba samozataje iza nas. Rekao bih im da izvuku svoj ponos iz blata, a svoje.osjećaje iz zamrzivača. Rekao bih im da se pomire sa sv&jom sudbinom i da žive s njom. Zimi nam je hladno, i bit će nam možda još hladnije. Kao i sve druge zemlje, bar one u sjevernoj hemisferi, moramo se suočiti s masovnom seobom naroda na jug. Tišti nas što smijemo imati samo jedno dijete u jednoj obitelji. Ipak se moramo prestati stalno vraćati na dobra stara vremena, moramo prestati oplakivati svoju sudbinu i pasivno se prepuštati neminovnom. Moramo prestati čeznuti za onim što je bilo jučer, jer jučer je prošlo i ne može se nikad više vratiti.
Rekao bih im neka počnu od sutra, Judith! Rekao bih im da se jedino sami mogu otresti neuroze milenija budu li mislili pozitivno i živjeli pozitivno. Moraju shvatiti da danas patimo zato što je sa starim milenijem otišlo više od samog milenija. Danas moramo patiti i zato što je shvatljiva naša nostalgija za jučer, ali ona nam je svima neprijatelj. Rekao bih im da sutrašnjica unučadi naše djece može biti ljepša i vrednija življenja nego što je ikad bilo od postanka Čovjeka... ako svijet oko sebe počnemo još danas pripremati za to. Rekao bih im da nikako ne smiju svoje jedino dijete maziti i navikavati na udobnost kao što su nekoć radili roditelji. Naša djeca, djeca naše
djece i sve generacije poslije njih moraju biti jaka. Moramo ih odgajati tako da svoj ponos crpu iz vlastitih dostignuća i vlastitog teškog rada; ne smijemo ih odgajati da počivaju na lovorikama svojih roditelja. I rekao bih svakom Amerikancu i svakoj Amerikanki sviju generacija, uključiv i svoju, neka suviše olako ne dijele svijetu ono što su teškim radom stekli, jer za to im nitko, čak ni vlastita djeca, neće reći hvala niti će time steći prijatelje kao što zamišljaju da bi moralo biti.
Lijepo i dobro. Vi se zalažete za rad, za oslanjanje na vlastite snage i pozitivan stav prema budućnosti — reče ona zamišljeno. — Dosad i nije osobito originalno.
Razumije se da nije! — prasne on ljutito. — Zdrav razum nikad nije originalan! Uostalom, zašto bi originalnost bila tako poželjna? Ljudi ponekad zaboravljaju stare mudre izreke samo zato što svi koji bi trebalo da vode narod očajnički nastoje da budu originalni. Zdrav razum je zdrav razum je zdrav razum, ljudi ga imaju otkako je svijeta i vijeka.
Slažem se. Imajte strpljenja sa mnom, Joshua, ne izigravam đavolovog advokata iz užitka. Nastavite, što biste im još rekli?
Glas mu se stišao do toplog brujanja.
Rekao bih im da su voljeni. U tome i jest dobar dio problema. Suvremeni upravni organi su sposobni, brižni, požrtvovni. Ali o ljubavi ne govore. Ponašaju se kao nesiguran i slab muškarac koji svojoj ženi ili ljubavnici nikad ne kaže da je voli, jer to bi ona, branio bi se, morala znati i da joj ne kaže. Ali, Judith, svima nam je potrebno da nam netko kaže da nas voli. Dan je odmah ljepši kad vam netko kaže da vas voli. Zato bih im rekao da su voljeni. Rekao bih im da nisu zli, da nisu ogrezli u grijehu, da nisu odvratni i da nisu jednostavno suvišni. Rekao bih im da već imaju sve mogućnosti da se spasu i ostvare bolji svijet.
Da se okrenu ovom svijetu, znači, a ne onom drugom?
Da. Nastojao bih da shvate kako ih je Bog postavio na ovaj svijet s namjerom da učine nešto od njega, a ne da svoje misli usmjeravaju prema nekom drugom svijetu u koji mogu ući tek pošto ostave ovaj, odnosno kad umru. Previše je ljudi toliko zaokupljeno nastojanjem da zasluže spasenje u drugom životu da na kraju posve uprskaju ovaj.
Sada zastranjujete reče ona uglavnom zato da ga bočne. Zanimalo ju je kako on izlazi na kraj s oštrim i sitničavim skepticizmom.
Tragam, tragam, tragam — procijedi on kroza zube. udarivši stisnutom šakom tri puta po koljenu u ritmu svojih riječi. Onda duboko uvuče dah što ga je, čini se, smirilo. Kad je ponovno progovorio, glas mu je bio čvrst.
Judith, kad mi se ljudi obraćaju, u očima im je usrdna molba da im fvamognem, a onda je lako. Ali vi gledate u mene kao u neki uzorak pod mikroskopom, i uopće ne znam za kog vraga sjedim ovdje i podnosim to! Vas ne zanimaju moji nazori o Bogu ili Čovjeku, vas zanima samo... uostalom, za što se vi zapravo zanimate? Kakve vas stvari zanimaju? Zašto vas ja zanimam, jer očigledno je da vas zanimam? Čini se da znate prokleto mnogo o meni, a ja ne znam ništa o vama. Vi ste neka... neka zagonetka.
Ja se zanimam za to da svijet dovedem u red odvrati ona hladno. — Možda ne baš cijeli svijet. Samo ovaj naš dio. Ameriku.
To vam vjerujem, ali to ništa ne objašnjava.
Bit će vremena da brinete o meni. U ovom trenutku važni ste samo vi.
Zašto?
Reći ću vam odmah, ako mi još nešto kažete o sebi. kakvi ste zapravo i kakve su vam misli.
On podrugljivo cmokne, glasno i posprdno.
Pa ako mi baš želite objesiti neku etiketu o vrat. nazovite me melioristom.
Teško je bilo priznati da je upotrijebio riječ koja joj nije bila poznata, ali bila je suviše znatiželjna da bi spasavajući dostojanstvo dopustila da sad prijeđe preko nje i poslije je potraži u rječniku.
Melioristom? — upita.
Meliorist je čovjek koji vjeruje da svijet može postati bolji, i to ne zaslugom Boga nego naporima Čovjeka.
I vi vjerujete u to?
Dakako.
Ipak vjerujete i u Boga?
O da, uvjeren sam da postoji Bog — odvrati on vrlo ozbiljno.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:32 pm


Vjera za treći milenij Xyz49272


Primjećujem da ispred riječi »Bog« nikad ne upotrebljavate
neodređeni član. Nikad ne kažete »neki« bog. nego jednostavno Bog.
Bog nije neodređen, Judith. Bog je Bog.
-- Oh, do vraga sve skupa, više ništa ne razumijem! —reče ona bijesno i skoči na noge tako da mu je sad odozgo gledala u lice.
On digne pogled u nju i veselo se nasmije.
Sjajno! Napokon sam našao pukotinu u vašem oklopu.
Niste! — Bila je bijesna. Ne nosim nikakav oklop! Hoćete li čuti jednu zagonetku?
Kakvu zagonetku?
Ako je možete odgonetnuti. Joshua Christiane. znat ćete sve što treba znati o Judith Carriol.
To svakako moram čuti. Pucajte!

»Zvonak je zwvk riječi. Kad ih prawi čowjek suwara. Krasno zwvče pjesme.
Kad ih pjewač pjewa.
Ipak i pjesme i riječi Na krilima sv notene... Kad je pjewač weć mruaw I stvaralac pokopan.«

Bijelo ju je gledao, bez riječi.
Zbunjeni?
želite mi se osvetiti zato što sam upotrijebio riječ koju niste znali reče on napola u šali.
Ni govora. Možete li riješiti tu zagonetku?
Nisam Edip. Lijepa je. ali nerazumljiva.
Onda dobro, bit ću otvorenija. Ali ne o sebi. O vama. Zašto se toliko zanimam za vas.
Smjesta je postao pažljiv i ozbiljan.
To moram čuti. Raspalite!
Puni ste ideja, Joshua Christiane. Važnih i usuđujem se reći neuništivih ideja. Ja nisam takva. O da, imam i ja ideja, ali one se uglavnom odnose na to kako da ostvarim, provedem u djelo tuđe ideje. Htjela bih da napišete knjigu.
To ga iznenadi. Ustao je i stao pokraj nje, ali s obzirom na nizbrdicu ,bio je nešto niži, tako da su se gledali okom u oko. V
Ne mogu, Judith.
Postoje osobe — reče ona, okrene se i pođe oprezno nizbrdo
koje su plaćene za to da pišu za druge.
Čudno zanimanje.
Joshua, vi imate vrlo mnogo reći ljudima i ne biste ono što imate reći smjeli ograničiti samo na nekoliko pacijenata u svojoj klinici. Zato, budući da mislite da sami ne možete pisati, zašto ne bi netko drugi zapisao vaše misli?
Znam da imam mnogo reći ljudima. Ali samo u neposrednom kontaktu.
Glupost! Razmotrite to na ovaj način. U ovom trenutku možete pomoći samo nekolicini u Hollomanu. Slažem se da ste imali potpuno pravo što niste proširili svoju kliniku i preuzeli toliko pacijenata da se osobno nikad ne biste uspjeli baviti svima njima. Vaš sistem liječenja toliko se intenzivno temelji na vašem osobnom kontaktu s pacijentima da nijedan terapeut kojega biste osposobili ne bi imao toliko uspjeha. To se ne odnosi na vašu porodicu, jer oni su poseban slučaj, vaši pravi izdanci. Ali knjiga... ne neki udžbenik za stručnjake, nego jednostavno knjiga za ljude koji imaju očajničku potrebu da čuju poruku koju im vi želite prenijeti... takva bi knjiga bila za njih dar s neba. Na taj način mogli biste se obratiti ljudima kao ni na jedan drugi osim osobnog, a već smo zaključili koliko je on ograničen. Knjiga može doprijeti doslovno do milijuna ljudi.
Pomoću nje mogli biste se boriti protiv neuroze milenija diljem cijele zemlje. A možda i cijelog svijeta, kad on bude spreman za to. Rekli ste da ljudi očajnički žele čuti da su voljeni i da im to nitko ne kaže. Pa lijepo, recite im vi! U svojoj knjizi! Joshua. knjiga je jedino iješenje!
Lijepa ideja, priznajem, ali neizvodiva. Ne bih znao ni kako da počnem.
Ja vam mogu reći kako da počnete — odvrati ona odlučno. — A mogu vam reći čak i kako da završite. Oh, ne znači da bih ja htjela pisati tu knjigu za vas. Ali mogu vam naći izdavača, a izdavač će naći pravu osobu koja će surađivati s vama na knjizi.
On se ugrize za usnu, razdiran između želje i straha. Napokon mu
se pruža prilika! 1 to kakva prilika! Kolikim bi se ljudima mogao obratiti pomoću knjige? Ali ako ne uspije, neće li time samo sve još više pogoršati? Nije li bolje da nastavi pomagati malom broju ljudi u Hollomanu nego da se upliće u živote i sreću mnogo tisuća onih kojima nikad neće znati ni imena? Knjigom se može obratiti ljudima, da, pod uvjetom da u njoj bude upravo ono što je htio reći. Ipak nije to isto kao kad na klinici razgovara s pacijentima.
Mislim da ne želim preuzeti toliku odgovornost — reče trijezno.
želite, znate i sami. Vi volite odgovornost, uživate u njoj. Budite iskreni prema samom sebi, Joshua. Oklijevate još jedino zbog toga što niste sigurni da će to biti uistinu vaša knjiga zato što vam je potrebna tehnička pomoć pri pisanju. To je razumljivo, jer ste navikli da svoje misli sami prenosite dalje. Ali čujte, Joshua, ja želim tu knjigu od vas zato što su vaše ideje dragocjene. Osim toga, vi imate hrabrosti i odlučnosti da prenesete duhovnu poruku. A to je u današnje doba velika rijetkost. Slažem se s vama da je duhovna pomoć danas potrebnija ljudima nego bilo koja druga. Ne zamjeram vam što se bojite — reče. Oči koje je podigla prema njemu tražeći odgovor na njegovu licu bile su ozbiljne. — Ali vi morate napisati tu knjigu, Joshua! To je početak puta da doprete do ljudi.
Svijet je tako lijep! Zurio je oko sebe nastojeći da svu tu ljepotu gleda novim, nevinim očima. To je svijet koji je nastojao i uvijek će nastojati svim silama sačuvali, tako da možda jednoga dana u dalekoj budućnosti opet postane raj ljepote i udobnosti kakav bi trebalo da bude i kakav je vjerojatno i bio prije nego što ga je Čovjek uništio! Čovjek može naučiti! Čovjek mora naučiti! Ispod svog straha i svoje sumnje znao je da on. Joshua Christian. mora dati", svoj stvaran i vrlo značajan doprinos. Oduvijek je to znao. Kad su pisali o ljudima poput Napoleona ili Cezara, uvijek su spominjali kako su oni imali »osjećaj vlastite sudbinske predodredenosti«. I on ima taj osjećaj. Ali on ne želi biti nikakav Napoleon ili Cezar! Ne želi da se osjeća izabranim, izuzetnim i privilegiranim. Ne želi se toliko zavarati da vlastitu sposobnost smatra većom od sposobnosti drugih ljudi. Katastrofalno bi bilo početi zahvaćati u tude živote u uvjerenju da vas je vlastita izabrana uloga osposobila za to... štoviše, zatražila to od vas! Pa ipak. ipak. ipak ... što onda ako je prilika koja mu se

sada pruža ona prava, jedinstvena? Prilika koja mu se nikad više neće pružiti ako je sada propusti? Što ako odbije ovu priliku i njegova se zemlja zbog toga pretvori u prah i pepeo? A mogao bi možda samo inatila značajno pripomoći njezinu spasenju?
Smije li na taj način zamišljati svoju budućnost? Ali nije li već razmišljao o takvoj misiji, često u snovima, a odnedavno i najavi? O da. razmišljao je. ali samo. reče u sebi izbezumljeno tražeći neku izliku, kao što dijete sanjari o tvornicama čokolade, o vječnim ferijama i o štenetu koje bi samo o sebi vodilo brigu. Sve je to tako nestvarno! I nije proisteklo ni iz kakvog osjećaja vlastite ekskluzivnosti. osim one kakvu duboko u sebi zacijelo osjeća svaki muškarac i svaka žena na tom svijetu zamišljajući sebe kao nešto jedinstveno i dragocjeno.
Što ako odbaci tu mogućnost i njegova zemlja doista propadne zato što je njezin narod suviše dugo lutao sam i bez vodstva? Kad bi je možda samo možda upravo on mogao spasiti? A možda mu je namijenjeno da posluži kao preteča nekom drugom čovjeku, jačem i boljem od sebe, ali kojem on mora utrti put... Napokon, pomisli grizući usnu i zureći u pse i ptice što su skakutali u suncem obasjanom parku, može li išta što bi on učinio nanijeti veću štetu svijetu od one koja mu je već nanesena? Može li išta što bi on bio u stanju učiniti dovesti do neke bitnije promjene? 1 nije li već takvo razmišljanje samo po sebi još jedan oblik ekskluzivnosti? Oh. od svih tih ako. možda, što bi bilo i slično zavrtjelo mu se u glavi.
Je li ona poslana da to zatraži od njega? Tko ju je poslao? Bog? Ne, Bog ne posreduje osobno, čak ni preko opunomoćenika. Da je nije poslao Đavao? Ali on. Joshua, nije toliko siguran da postoji Đavao kao što je siguran da postoji Bog. Činilo mu se da je Čovjeku za njegovu psihu bilo potrebnije da izmisli Đavola nego Boga. Bog je bio. Bog jest. Bog će uvijek biti. Ali Đavao je krivac za sve. na njemu se koplja lome. Postoji Zlo. dakako, ali kao nešto posve nematerijalno. Zlo nema obličja, nema potkova, nema rogova ni ljudskog razuma. Da. ali to vrijedi i za Boga. Ni Bog nema obličja, nema ruku. nogu, genitalija ni ljudskog razuma. Ipak. Božji duh je mudar, stvaralački, organiziran. Za razliku od Zla koje je obična mračna sila.
Je li dr Carriol nešto drugo, a ne ono za što se izdaje, visoka
državna službenica u jednom važnom ministarstvu Sjedinjenih Američkih Država? Je li dobronamjerna? Zlonamjerna? Sve sami upitnici. U tome je problem. Cijeli je život jedan jedini nepredvidiv. neshvatljiv upitnik. Posegnete li za njegovim vrhom, skliznete dolje: posegnete li pri dnu. ne možete se više popeti.
Pa dobro, pokušat ću reče. sav napet, stisnutih šaka i dršćući.
Nije napravila pogrešku da pokaže pretjerano veselje, samo je kratko kimnula i rekla:
Dobro! — Nato ubrza korak, ali ne u pravcu Ministarstva, nego natrag prema Georgetownu.
Dođite, prijatelju — reče — ako požurimo, stići ćemq još na popodnevni vlak za New York.
Za New York? — upita on omamljeno, jer se još nije oporavio od šoka zbog vlastite odluke.
Naravno za New York! Tamo je Atticus Press — odvrati ona.
Ma da, ali...
Nikakav ali! Hoću da to smjesta počne. Ovaj tjedan mogu još odvojiti nešto vremena od svog posla, ali za idući ne znam. %
Okrenula se prema njemu i tako mu se čarobno osmjehnula da joj nije mogao uzvratiti istim osmijehom. No osjetio se bolje čim je uzde prepustio njoj koja tako mnogo zna o svemu o čemu on ne zna, kao na primjer o knjigama i izdavačima. Ona je osoba koja zna povlačiti konce, za razliku od njega koju tu majstoriju nikad nije uspio svladati niti će to ikad uspjeti. Zasad je dovoljno što je donio odluku. Neka ga ona vodi dok ponovno ne dođe do daha. Nije mu, međutim, palo ni na kraj pameti da je njoj najmanje stalo do toga da on dođe do daha.
Moramo otići ravno do Elliotta MacKenzieja — reče ona i još više ubrza korak.
Tko je to?
Vlasnik Atticus Pressa. Slučajno je to moj vrlo stari i dragi prijatelj. Njegova žena i ja bile smo zajedno u Princetonu.
Izdavačko poduzeće Atticus Press nalazilo se u zgradi od sedamdeset katova, isključivom vlasništvu Elliotta MacKenzieja, u kojoj je zauzimalo samo najdonjih dvadeset katova. U taj dio zgrade vodio je poseban ulaz. Kad su idućeg jutra dr Christian i dr Carriol ušli u to privatno predsoblje, dočekani su kao kraljevske ličnosti. U susret im je izašla elegantno odjevena žena koja se predstavila kao
Lucy Greco i odmah ih odvela do nakladnikovog privatnog dizala koje je vozilo samo do dvadesetog kata. Pokrenula ga je posebnim ključem koji im je omogućio direktnu vožnju do sedamnaestog kata.
Elliott MacKenzie ih je dočekao pred dizalom, srdačno stisnuo ruku doktoru Christianu i poljubio u obraz doktoricu Carriol. Potom ih je odveo u svoju sobu. u kojoj su svi zidovi bili obloženi knjigama, i ponudio kavom. Oboje, i on i Lucy Greco. doimali su se vrlo uglađeno, on visok, vitak, elegantan i naočit, njegova suradnica privlačna ženica srednjih godina, ustreptale energije.
Moram priznati da sam bio vrlo uzbuđen kad mi je Judith govorila o vašoj knjizi otegnuto izgovori Elliott MacKenzie pomalo nazalnim tonom čovjeka čiji su porijeklo i socijalni status besprijekorni.
Kad mu je govorila... vrlo uzbuđen ... dr Christian je bio potpuno omamljen, želudac mu je teturao i posrtao kao dijete kad prvi put stane na koturaljke.
Lucy će vam pomagati pri pisanju knjige nastavi Elliott MacKenzie. Ona je lektorica i ima golemo iskustvo s ljudima koji nisu vični pisanju a imaju reći nešto što ne možemo dopustiti sebi da ne pročitamo. Njezin će zadatak biti da vašu knjigu stavi na papir, a u tom poslu nema bolje od nje.
Doktoru Christianu je očito pao težak kamen sa srca.
— Hvala Bogu na tome — reče. — Suautorica.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:32 pm


Vjera za treći milenij Xyz49271

Ali MacKenzie se namršti s dostojanstvenim nezadovoljstvom čovjeka svjesnog da ne samo što sjedi na stolcu glavnog urednika nego mu pripada i cijelo poduzeće.
Ni govora! — objasni. — Vi ste jedini autor, doktore Christian. U knjizi će biti vaše ideje i vaše riječi. Lucy će biti samo vaš Boswell.
Dr. Christian posta tvrdoglav.
Boswell je reče — bio biograf. Dr Johnson je svoje knjige pisao sam, i nitko mu u tome nije bio ravan.
Bit će onda, recimo, vaš pisar — mirno odvrati Elliott MacKenzie, ničim ne odavši da mu se ne sviđa što je uhvaćen u toj omaški.
Ali to nije pošteno — reče dr Christian. Sad se umiješa i gospođa Greco.
Naravno da je pošteno, doktore Christian. Morate gledati na mene kao na primalju. Moja je zadaća da vam što brže i što bezbolnije pomognem da donesete na svijet zdravo književno djetešce. Primaljino se ime ne spominje u rodnom listu registriranom u Uredu za prvo dijete. Uvjeravam vas da mi ništa od onoga što ću učiniti za vas ne da je pravo na to da istaknem svoje ime kao suautora.
Ali onda vam je svejedno kakav će uspjeh knjiga postići — reče dr Christian, odjednom vrlo potišten.
Osjetio je da ga tjerajo, da sve ide suviše brzo za njega i u toj svojoj zbunjenosti nije ni primijetio da svi ti ljudi znaju mnogo više o njegovu strahu od pisanja nego što je o tome bio rekao doktorici Carriol ili doktoru Chasenu. Sjetit će se toga tek kasnije, ali onda dr Carriol neće biti u blizini da je pozove na red. Osim toga, stvari će krenuti takvom stravičnom, ubitačnom brzinom da se ta sporedna činjenica neće više uzdignuti na površinu njegova uma, suviše zaokupljenog vlastitom smrtnošću da bi se bavio bilo čim drugim.
Elliott MacKenzie bio je vrlo osjetljiv na prizvuke, a i razumio se u svoj posao.
Doktore Christian — reče odlučno, ali prijateljski — vi niste rođeni pisac. U tome se svi slažemo i, vjerovali ili ne, do takvih situacija dolazi prilično često u svakoj izdavačkoj kući, pogotovo kad se radi o stručnim stvarima. Ponekad neki muškarac ili neka žena imaju nešto važno reći i njihove ideje moraju biti objavljene, ali taj muškarac ili ta žena možda nemaju vremena ili nemaju dara za pisanje. U tom slučaju knjiga nije ništa drugo nego vozilo za prijevoz ideja, ali vozilo za koje ste isključivo vi dali nacrt. Da ste rođeni pisac, ne biste sad sjedili ovdje bez dovršenog rukopisa, jer dosad niste još ništa objavili. Da bi se dovršio rukopis treba mnogo vremena. Treba imati i poseban dar za to. Nema baš nikakva smisla raspravljati o relativnoj vrijednosti knjige koju ste sami napisali u odnosu na knjigu koju je netko drugi napisao za vas. Prema onom što mi je dr Carriol bila rekla, vi morate nešto priopćiti svijetu, i to mora biti učinjeno što prije. Naš jedini zadatak jest da se pobrinemo da se to ostvari. A to je uzbudljiv postupak i za nas, vjerujte mi! Na kraju će nastati knjiga, dobru knjiga! A knjiga je najvažnija od svega.
Ne znam! — žalosno uzvikne dr Christian.
Ali ja znam — reče Elliott MacKenzie vrlo odlučno i pogleda ispod oka svoju lektoricu.
Lucy Greco smjesta ustane.
Kako bi bilo da pođete sa mnom dolje u moju sobu, doktore Christian? Ubuduće ćemo raditi samo nas dvoje, pa bi bilo dobro da se odmah dogovorimo o nekim stvarima.
On se bez riječi digne i pođe za njom.
Jeste li sigurni da znate što radite? — upita Elliott MacKenzie doktoricu Judith Carriol kad su ostali sami.
Jesam.
Pa sad, moram priznati da ne vidim što vas je toliko oduševilo. I ne bih rekao da je njemu uopće stalo do toga da napiše knjigu. Dopuštam da ostavlja impresivan dojam, pomalo linkolnski, ali ne zrači baš prevelikom osobnošću.
Uvlači se u svoj oklop kao kornjača. Osjeća se ugroženim i manipuliranim... s pravom! Voljela bih da imam mnogo više vremena za njega, da ga priviknem na tu ideju i dopustim da se njegov prirodni entuzijazam ponovno javi sam od sebe, ali imam vrlo jake i prešne razloge zbog kojih taj rukopis mora biti dovršen za šest tjedana.
To je krupan nalog, i vrlo skup. Da se o skanjivanju te vaše kornjače da izađe iz svog oklopa i ne govori.
Prepustite to meni i Lucy Greco. A što se tiče knjige... za nju se također ne morate brinuti s obzirom na to da Ministarstvo čovjekove sredine preuzima sve primjerke! Ne događa vam se svaki dan, dragi moj Elliotte, da sklopite posao pri kojem ne možete izgubiti.
Dobro, dobro! — On pogleda na svoj sat. — Imam neki sastanak gore — reče. — Vaš štićenik će se vjerojatno dugo zadržati s Lucy s obzirom na to da je tako hitno. želite li možda za to vrijeme nešto obaviti?
Ne. sada imam posla jedino s njim odvrati ona jednostavno. — Ne. brinite za mene. Ostat ću ovdje i prebirati malo po vašim predivnim knjigama.
Ali prilično je potrajalo dok se nije dignula i pošla prema policama prepunih knjiga. Usput je zastala i zagledala se kroz golemi prozor, sastavljen od tri sloja debelog stakla, a između svakog od njih
ostavljen je. radi što bolje izolacije, prostor od dva centimetra. Bili su pokušali obiti prozore i' na njujorškim neboderima, ali to se pokazalo neizvodivim. Broj samoubojstava naglo je rastao, isto kao i broj akutnih depresija. Na kraju su odlučili da uklone sve prozore, a onda su neke tako nastale otvore zazidali, a u druge ugradili prozore poput ovih u uredu Elliotta MacKenzieja.
Glasanje američkog svisca bilo je navijestilo da će proljeće ove godine rano nastupiti, a to se u New Yorku doista već osjećalo. Drveće je. doduše, bilo još golo. a takvo će i ostati bar do sredine svibnja bez obzira na to kakvo će vrijeme prevladati, ali zrak je bio prilično topao, sunce je sjalo i od njegova su sjaja blistala kristalna pročelja zgrada. Jedan je oblak prolebdio nebom, ali nije ga mogla vidjeti. Vidjela je samo njegov odraz visoko gore u zlatnom ogledalu nebodera na suprotnoj strani.
— Raduj se, Joshua Christiane! tiho reče neumnoj panorami, — sve će doći na svoje mjesto i bit će divno! Znam da sam te gurnula tamo gdje ni sam nisi bio siguran da želiš ići. ali sve u najboljoj i najplemenitijoj namjeri, namjeri koje se ni ti ne bi stidio kad bi znao za nju. Ono na što te tjeram neće ti nauditi, svidjet će ti se kad se budeš naviknuo, to ti obećavam. Možeš učiniti toliko dobra, ali ne bi ni prstom maknuo dok te netko ne pogurne. Zato sam ja ovdje! Na kraju ćeš mi biti zahvalan. Ne znači da tražim zahvalnost. Ja samo radim svoj posao, i to bolje nego što bi ga itko drugi radio. Milenijima muškarci govore da se žene ne mogu mjeriti s njima jer one dopuštaju da im se emocije upliću u posao. Nije istina. Ja sam ovdje da to dokažem. I dokazat ću. Možda nitko neće ni primijetiti da sam dokazala. Ali ja ću znati, a to je najvažnije.
Preostaje još sedam tjedana. Može biti učinjeno. Mora biti učinjeno! Jer prvi svibnja mora imati nepobitan dokaz da je dr Christian čovjek kojeg su tražili. Do onda knjiga mora biti dovršena. Osim nje, mora prikupiti svu silu izvještaja potkrijepljenih tonskim i video-vrpcama o aktivnostima tog čovjeka. Kad bude išla k Predsjedniku, slučaj mora biti zaključen, a dokazni materijal mora govoriti u prilog doktoru Joshui Christianu. Predsjednik nije čovjek kojega se može žedna prevesti preko vode. A Harold Magnus borit će se do zadnjega za senatora Hilliera.
Primakne stolicu bliže radnom stolu Elliotta MacKenzieja i digne
slušalicu telefona vezanog na njegovu privatnu liniju.
Broj koji je nazvala imao je trideset i tri znamenke, ali nije morala pogledati ni u podsjetnik ni u tipke na aparatu dok ih je birala, otipkavši ih mnogo brže nego što bi većina ljudi otipkala mnogo kraći broj.
Ovdje dr Carriol. Gdje je gospodin Wayne? Telefon odgovori da trenutačno nije u sobi.
Pronađite ga — hladno reče Judith Carriol.
Dok je strpljivo čekala, ocakljenih očiju, ponovi u sebi dokaze koje joj mora pribaviti njezin tajnik.
— Halo, Johne? Ovaj telefon nema uređaj za automatsko šifriranje telefonskih razgovora, ali linija ne ide preko Atticusove telefonske centrale. Provjerite na kompjutoru, molim vas, da možda ipak nije prisluškivan. Broj je 555-6273. Nije, doduše, vjerojatno da bi zanimao vladu, ali moglo, bi se raditi o nekoj vrsti industrijske špijunaže čak i u tako staromodnom poslu kao što je izdavaštvo. Nazovite me čim provjerite.
Pet minuta poslije zazvoni telefon.
Sve čisto — reče John Wayne.
Dobro. Slušajte sad. Potrebno je da se nekoliko video kamera i mnoštvo mikrofona smjesta instalira u kuće broj 1047 i 1045 Hrastove ulice u Hollomanu. Connecticut. U kliniku i stan doktora Joshue Christiana. Posvuda. želim da svaki kvadratni centimetar u obje ove zgrade bude nadziran, i to dvadeset i četiri sata na dan. Aparati moraju biti postavljeni još danas i uklonjeni do iduće subote uvečer, jer nedjeljom se Christianovi penju posvuda po ljestvama da zaliju cvijeće, pa bi mogli primijetiti kamere. Okej? Osim toga trebam kompletan popis pacijenata doktora Christiana. bivših i sadašnjih. Sa svima treba razgovarati i snimati te razgovore, ali. jasno, tako da to ne primijete. Isto vrijedi za njegovu porodicu i za njegove prijatelje. Za neprijatelje također. Za razgovore stoji vam više vremena na raspolaganju nego za snimanje video-kamerama kuće i klinike, ali sav snimljeni materijal mora biti pripremljen na vrijeme tako da ga prvi svibnja mogu predočiti. Jasno?
Jasno, doktorice Carriol.
Osjetila je njegovo uzbuđenje. Odvažio se na jedno neprofesionalno pitanje koje se nije usudio postaviti za nedavna
boravka doktora Christiana u Washingtonu.
Je li on pravi?
On je. Johne. Ali bit će borbe i ne namjeravam izgubiti u toj borbi. Ne mogu dopustiti sebi da izgubim. Jer on jest pravi!
O da, on. Odluka koju je bila donijela one večeri u Hartfordu činila se iz dana u dan sve opravdanijom. Od svih devet kandidata jedino on ne samo da posjeduje potrebnu karizmu, nego nema nikakvih političkih ambicija ni osobnih interesa, a ni javnost nije još stekla nikakvu predodžbu o njemu. Samo on može obaviti taj posao, i na njoj je sada da mu pripremi teren.
Operacija »potraga« njezino je djelo. Ona ju je zamislila i samo ona savršeno točno zna što se njome traži. Otkako je upoznala doktora Christiana to se saznanje proširilo, a istovremeno i konkretiziralo. što je pouzdan znak da je on pravi čovjek za taj posao. Još prije pet godina mogli su jednostavno odabrati senatora Hilliera i početi ga odmah pripremati. Ali što se nje tiče, ona ga ne bi uvrstila ni u onih sto tisuća imena koliko su ih prvobitno ispitali njezini suradnici i njihovi kompjutori. Tibor Reece je onda bio stao na stranu Harolda Magnusa. ali ona je čuvala snagu punih pet godina odbijajući i samu pomisao da bi Harold Magnus mogao pobijediti u drugoj rundi. Prije pet godina došlo je do sitnog okršaja u kojem je mogla dopustiti sebi da Harold Magnus pobijedi, ali dobro je pazila da to ne poprimi razmjere odlučujuće bitke. Možda je onda bio pomislio da ona za takvu bitku nije ni sposobna. Ako je tako. uskoro će se uvjeriti u protivno.
Oduvijek je znala da negdje postoji neki muškarac (čudno da ona. takva feministkinja u duši. nikad nije pomislila da bi to mogla biti žena) kome je namijenjen taj zadatak, čija je to neizbježna sudbina. Ali prošla su vremena kad je čovjek mogao izaći iz pustinje ili divljine i izgraditi nov način života. Sad je treći milenij i tako je krcat ljudima da najbolji od najboljih možda ostaju pokopani pod njima bez vlastite krivnje ili zbog pomanjkanja vlastitih napora, dok je onih nekoliko što su se uzdigli nad mase toliko ovisno o društvenim zbivanjima da svakoga dana mogu biti uklonjeni ili još više uzdignuti. Možda je treći milenij na svoj način isto tako šeprtljav kao što su bila i prethodna dva. ali usavršio se u vještini da drži u šahu svoje bezlične mase i da žig svog cinizma sigurno i duboko utisne u činjenice,
brojke, trendove i eksponencijale. Etiku je zamijenio sintetikom. filozofiju psihologijom, a zlato papirom. Samo što ona. Judith. na primjer, ne vjeruje da su divovske rijeke sablasno tihog leda što se spuštaju s Polarnog kruga bič Božji koji će zatrti čovječju rasu. Ma koliko se njezini nazori razlikovali od Joshuinih. u jednom se ipak slažu, naime oboje vjeruju da čovječanstvo ima snage da svlada sve prepreke koje mu stoje na putu.
Ali nije li uznemirujuće da je na kraju krajeva samo upornost i inteligencija jednog jedinog čovjeka, koji je skrenuo sa zacrtanog pravca, izvukla na svjetlo dana doktora Joshuu Christiana? Da se njegovo ime slučajno našlo među imenima koja su dopala doktoru Abrahamu ili doktorici Hemingway, vjerojatno bi negdje u užem izboru otpalo. Ali dopalo je Mosheu Chasenu. Uvijek toliko mnogo ovisi o tako sitnoj slučajnosti, ma kako sama metoda bila brižno zamišljena i ma kako se činila otporna na promašaje. Na kraju ipak sve zavisi od ljudi. Od njihovih hirova, njihovih karakternih osobina, njihove genetske individualnosti. To je jedan od Joshuinih »uzoraka sudbine« o kojima on tako rado govori.
Judith podboči bradu rukama, nagne se naprijed i upita se koliko se još bezimenih Joshua Christiana nije pojavilo na vrhu fascikla doktora Abrahama i doktorice Hemingway. Je li Joshua doista najbolji za taj posao? Ili možda netko bolji još leži skriven pod svodovima Federalne banke podataka o stanovništvu? To je nešto što bi mogli saznati jedino ako svih šezdeset i šest tisuća imena propuste kroz program Moshea Chasena. Ukoliko je i onih prvobitnih sto tisuća imena uopće dobro odabrano u svjetlu Mosheova pristupa. Ali sad je prekasno razbijati sebi glavu o tome. Operacija »potraga« izbacila je Joshuu Christiana. I zato je Joshua Christian silom prilika pravi čovjek.
Pošto je puna tri sata proveo s gospođom Lucy Greco. dr Christian bijaše mnogo smireniji u pogledu svoje knjige. Profesionalac u njemu odao je puno priznanje načinu na koji je radila s njim i počeo je, na vlastito iznenađenje, s mnogo više povjerenja gledati na cijeli projekt. Njegova se omamljenost rasplinula u nekoliko minuta, a već poslije pola sata provedenih u njezinoj sobi govorio je slobodno, brzo, ponekad i strastveno. Mnogo mu je pomogla. Jedino što mu je nedostajalo bila je sposobnost da svoje
misli sredi i logički ih poveže. I sam je bio svjestan toga, osobito otkako se upoznao s tako nemilosrdnim kritičarima kao što su Judith i Moshe. Ali zato je Lucy Greco u punoj mjeri posjedovala ne samo sposobnost logičkog razmišljanja, nego se pokazala i kao savršena slušateljiea. Izvrsno su se slagali od samog početka. Sjedila je otvorenih usta kao gladna ptičica i upijala svaku njegovu riječ, a ipak su njezina povremena pitanja bila tako precizno postavljena da je naprosto bio prisiljen svoje ideje jednu za drugom sustavno izložiti.
Trebali ste se posvetiti psihologiji — rekao joj je dok su se vraćali u sobu Elliotta MacKenzieja.
I jesam — odvratila je.
Trebalo je da znam — nasmijao se.
Doktore Christian — rekla je ozbiljno i usporila korak dok nije napokon stala, a s njom, dakako, i on — to je najvažnija knjiga na kojoj sam ikada imala sreću raditi. Vjerujte mi, molim vas. Mislim to ozbiljno. Nikad nisam mislila ozbiljnije u cijelom svom životu.
Ali ja ne znam odgovore — rekao je klonulo.
O da, znate, znate! Ima sretnika koji mogu živjeti bez moralne podrške, a i takvih koji su tako osamljeni da nemaju ni jedno jedino živo biće koje bi im je moglo pružiti. Ali većini ljudi potrebna je prijateljska podrška. U posljednjih nekoliko sati dovoljno sam čula od vas da znam u kojem pravcu moram krenuti. Mislim da ste bili samo uplašeni.
Da. Vrlo često.
Nemojte se bojati — rekla je pošavši dalje.
Ja sam samo čovjek — rekao je — a jadan li je čovjek koji ne osjeća strah. Strah ne mora biti samo znak nesposobnosti, on može isto tako biti znak razuma i senzitivnosti. Čovjek koji ne može osjetiti strah je stroj.
Ili Nietscheov natčovjek. Nasmiješio se.
Uvjeravam vas da nemate posla s natčovjekom! Uto su ušli u MacKenziejevu sobu.
On se odavno bio vratio i udobno sjedio s doktoricom Carriol. Znatiželjno je dignuo pogled da vidi kako je Lucy primila novo zaduženje.
Obrazi su joj bili zarumenjeni, oči su sjale i izgledala je kao da se

upravo vraća iz ljubavnikova zagrljaja. A dr Joshua Christian je oživjeo. Oh, bravo, Judith Carriol!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:32 pm


Vjera za treći milenij Xyz49270

Vjerojatno će knjiga ipak mnogo bolje proći nego što izmislio. Lucy Greco je dobri duh ove izdavačke kuće. rođena spisateljica, ali koja nema baš ništa svoga reći. Međutim, čim dobije nekoga tko ima nešto reći. stvara najljepšu prozu. Bit će KNJIGA.
Još danas odlazim s Joshuom u Hoiloman — rekla je. suviše uzbuđena da sjedne.
Lijepo! — rekla je dr Carriol. ustala i pružila ruku Elliottu MacKenzieju— Hvala, prijatelju.
Pred zgradom Atticusa oprostili su se od Lucy Greco koja je otišla kući da se spremi za put. Prethodno su se bili dogovorili da se u tri sata nadu na Centralnom kolodvoru.
Dr Carriol i dr Christian napokon ostadoše sami.
Dođite. Mogli bismo se odmah odjaviti u hotelu i otići na kolodvor. Tamo možemo sjediti u kavani dok ne dođe Lucy — rekla je dr Carriol.
Uzdahnuo je od olakšanja.
Hvala budi Bogu! Ne znani zašto, ali bojao sam se da se nećete vratiti sa mnom u Hoiloman.
Njezine se obrve naglo podignuše.
S pravom ste se bojali, i neću. Čim vas smjestim u vlak za Hoiloman. odlazim na kolodvor Penn i natrag u Washington. Ne. nemojte biti razočarani. Joshua! Ja imam svog posla, a vi sad imate Lucy. pa vam nisam potrebna. Ona je stručnjak.
Hladni srsi prođoše mu niz dugačka leđa.
Volio bih da mogu povjerovati u to. Ideja je vaša. Ja ne znam želim li uopće pisati tu knjigu, makar mi i Lucy pomagala.
Nije se zaustavila u hodu čak ni nakon što je to rekao.
Čujte. Joshua. reći ću vam nešto ravno u brk. okej? Vi ste čovjek koji ima svoju misiju u životu. I svjesniji ste toga nego ja ili bilo tko drugi. Sve to vaše vrdanje samo je glazura. Shvaćam to. Niste imali vremena da sve to sredite u sebi. i priznajem da sam vas nemilosrdno gurala. Sve se to odigralo u jedva nešto više od tjedan dana otkako sam vas upoznala, a odigralo se upravo zato što sam vas gurala. Iskreno govoreći, vama je i potrebno da vas netko gurne! Da ste religiozni, godinama biste se pripremali za taj trenutak, a da
ste evanđelist, već biste skočili u vodu, zajedno sa čizmama. Budućnost je za sve nas zagonetka, pogotovo za vas. znam. Tako je mutna i nedokučiva da ne možete raspoznati obrise ni sutrašnjeg dana. kamoli idućeg tjedna ili iduće godine. Ali stići ćete na cilj, makar vas i ne budem držala za ruku.
Religiozan? Evanđelist?
Bože, Judith — uzviknuo je — ne mislite valjda reći da se radi o religioznoj misiji?
Mislim, da. Ali ne u starom smislu. Teške sjene. Sivilo.
Judith, ja sam samo čovjek. Nisam opremljen za to.
Zašto je, zaboga, morao potegnuti to pitanje upravo na njujorškoj ulici gdje ulična atmosfera i već to što hodaju posve onemogućuje svaku delikatnost i obzirnost? 1 kako da nađe pravu riječ kad se događaji odvijaju tako brzo, prebrzo čak i za nju. Bila je zamišljala da će se stvari razvijati (bar u Joshuinoj glavi) nalik kretanju ledenjaka, a ne ovakve lavine. Ili je možda, a da ni sama nije bila svjesna toga. pretpostavljala da će raditi s čovjekom poput senatora Hilliera, s otvorenim i jednostavnim pragmatikom s kojim čovjek može praviti planove, koji vidi kamo ga guraju i koji će se rado i sam pogurnuti. A rad s tako neobičnim čovjekom kakav je Joshua Christian više je nalik hodanju po užetu iznad Doline smrti nego normalnom radu.
Zaboravite što sam rekla. Ni sama ne znam zašto sam to rekla. Izdajte samo tu svoju knjigu, Joshua. Ništa drugo nije važno.
Bila je u pravu, dakako. Ili je bar on tako zaključio negdje u visini Bridgeporta u vlaku koji se svaki čas zaustavljao, a kad nije stajao, onda je puzio. Lucy je bila dovoljno pametna da mirno sjedi i ne nameće mu svoju prisutnost osjećajući da se u ona tri sata koliko je bila odsutna dogodilo nešto što ga je uznemirilo.
Nije bio budala. Niti je bio toliko povučen u sebe da ne bi primjećivao kako se ostali ponašaju. Nekoliko sitnih zapažanja, poput pogleda Moshea Chasena prilikom njihova upoznavanja, zatim neobična upućenost Elliotta MacKenzieja i Lucy Greco u njegove poteškoće s pisanjem i napokon zagonetne primjedbe Judith Carriol o njegovom »religioznom pozivu«, bilo je dovoljno da se te sitriice pretvore u masu veliku kao brdo. Samo što on taj planinski masiv nije mogao jasno razabrati jer se nalazio negdje u magli
njegove sutrašnjice. Ipak, ništa od onoga što je naslućivao nije mu se činilo opasnim. Budi iskren prema sebi, Joshua Christiane! Sve što naslućuješ nimalo se ne kosi s tvojim vlastitim željama, a to je da pomogneš ljudima.
Nije vjerovao Judith Carriol. Nije bio čak ni uvjeren da je podnosi. A ipak je od samog početka bila katalizator koji mu je bio tako očajnički potreban da ga potakne. Ona strašna sila u njemu poslušno joj se odazvala kao što se snažna životinja odaziva svom goniču. I bespomoćno joj se prepustio, jednako njezina žrtva kao i žrtva doktorice Carriol.
Učini ono šio moraš. I neka se sutra samo pobrine za sebe. Ionako
ne možeš znati što ono donosi.
Knjiga, knjiga. Jedinstvena prilika. Toliko toga ima reći! Što je najvažnije? Kako da uopće sve to strpa između korica jedne male knjige? Mora načiniti izbor. Mora se izraziti jednostavno, ali ne primitivno. Važno je da svojim čitateljima objasni zašto se osjećaju tako kako se osjećaju, beskorisno, turobno, staro i jalovo. Pomisli da mu polako sviće zašto je Judith Carriol upotrijebila riječ »religiozan« i »evanđelist«. Zato što je ono što će njegova knjiga ponuditi ljudima pomalo mistično. Da, na to je mislila! Mnogo vike ni za što s čime on ne bi mogao izaći na kraj.
Čim ljudi osjete u sebi duševnu snagu, imat će temelj na kojem mogu izgraditi pozitivniji život, premda samo u okviru postojećih životnih uvjeta. Bez ikakvih aluzija na pobunu, rušenje konvencionalnih vrednota, nostalgiju, teror, razaranje. Takvi im podstreci nisu potrebni s obzirom na budućnost koja ih čeka — nestašica vode. stravična hladnoća, sve manje poljoprivrednog zemljišta, antiameričko raspoloženje ostalog svijeta. On ih mora dovesti do toga da spoznaju i povjeruju u budućnost koju sami neće dočekati. Mora im uliti nadu. Vratiti im vjeru i. prije svega, ljubav.
Da! Uz pomoć inteligentne i sposobne Lucy Greco. koja će ono što on želi reći ljudima oblikovati u zanimljiv i čitljiv tekst, može to učiniti. Može! Ništa drugo nije važno. Je li on važan? Nije. Je li Judith Carriol važna? Nije. I napokon shvati da kod Judith Carriol cijeni upravo to. njezinu sposobnost da sebe zataji. Sposobnost posve jednaku njegovoj.
Kad je dr Christian ušao u njezinu kuhinju, opet s jednom
elegantnom damom. Mama se smjesta ukipila i otvorenih usta stajala kod štednjaka dok joj je sa žlice koju je držala u ruci kapkao umak po podu.
Joshua se prignuo i poljubio je u obraz.
Mama, ovo je gospođa Lucy Greco. Ostat će kod nas nekoliko tjedana, pa budi tako dobra i makni kuglice naftalina iz slobodne sobe na katu i pronađi još jedan termofor.
Ostat će?
Tako je. Ona je moja lektorica. Dogovorio sam se da za Atticus Press napišem jednu knjigu koju moram dovršiti u određenom roku, znaš. Ne boj se. i Lucy je naše struke i neće joj biti t^ško razumjeti naše šašavo domaćinstvo. Gdje su ostali?
Još se nisu vratili s klinike. Kad su čuli da dolaziš, odlučili su da pričekaju s večerom.
Uto se Mama sjeti gošće koja je još stajala i osmjehivala se, uljudno i nesputano.
Oh. gospođo Greco, oprostite. Joshua, prigledaj lonce! Odvest ću gospođu Greco u njezinu sobu. I ne bojte se, to s kuglicama naftalina tipičan je primjer Joshuina smisla za humor. U ovoj kući nema moljaca i nikad nisam trebala nikakve kuglice da održim svježi zrak u sobi.
Joshua je poslušao majku i pazio na lonce. Možda je bilo malo bezobzirno od njega što nije obavijestio porodicu o dolasku gospođe Greco, pogotovo zato što je bio nazvao i najavio da se vraća kući. Ali treba ih povremeno malo iznenaditi, a ovo je bilo baš pravo iznenađenje, pogotovo za Mamu. Kad je dojurila natrag u kuhinju, i to taka brzo da se očito nije dospjela dovoljno pobrinuti za gošću, samo se nacerio.
Mama! Kladim se da gospođi Greco nisi pokazala ni gdje je kupaonica.
Odavno je punoljetna i sama će je naći. Onda, što se zapravo događa, Joshua? Godinama nisi pokazivao nikakvo zanimanje za žene, a sad odjednom u tjedan dana dovodiš kući dvije!
Judith je kolegica za koju sam upravo dovršio jedan posao, a gospođa Greco je točno ono što sam rekao, moja lektorica.
Ne zafrkavaš me valjda?
Ne, Mama.
Hmmm... — Izrekla je to vrlo značajno.
Možda će ti se zavrtjeti malo u glavi. Mama, ali znaš li što još? — upita on odmaknuvši se od štednjaka da uzme neku krpu i smijuckajući joj se pri tome.
Ne znam, što? — upita ona uzvrativši mu osmijeh.
Ti si zbilja krasna osoba.
I on se sagne da obriše umak prije nego što se njegova brzonoga Mama oklizne na njemu.
Ona smjesta iskoristi njegovo raspoloženje.
Jesi li siguran da nisi baš nimalo zainteresiran za doktoricu Carriol? Savršeno bi ti odgovarala, Joshua.
Oh, Mama! Jedanput zauvijek, ne! Zar ne želiš ništa čuti o mojoj knjizi?
Naravno da želim. Ali tek poslije večere, inače ćeš morati sve ponoviti. Osim toga, moram prije nego oni dođu ja tebi ispričati nešto što je njima poznato.
Što to?
Ona otvori pećnicu, zaviri u nju, zatvori je i uspravi se.
Danas poslije podne oko dva sata imali smo uzbunu. Zabuljio se u nju.
Uzbunu?
Da. Evakuirali su cijeli Zapadni Holloman. Doduše, nije bilo baš tako gadno, s obzirom na to da su kuće sada u ožujku uglavnom prazne.ali ipak prilično neugodno zbog toga što su ulice još pod debelom naslagom
smrznutog snijega. Bilo bi svakako gadnije da nije bilo te jugo vine...
On se jako namršti i prekine je.
Mama, opiši tu uzbunu, ali izostavi ono što nije važno!
Ohhh! — Ona zaškripi zubima od razočaranja, ali ipak nastavi užurbano s pričom.
Kao što sam rekla, evakuirali su cijeli Zapadni Hoiloman. Jednostavno su zalupali na našim vratima i istjerali nas iz kuća u autobuse i odvezli do kolodvora... znaš, u onaj stari napušteni dio u kojem nema ničeg do skitnica i nitko ne zna što da radi s njima. Nahranili su nas juhom i prikazali nam jedan premijerni film, a onda nas oko pet pustili kući. Zato. nisam imala ništa protiv odgađanja večere. Ti si nazvao minutu pošto smo se vratili.
Čudno!
Očito su smatrali da su u okolici stare tvornice oružja zakopani neki radioaktivni otpaci. Znaš, tamo gdje su namjeravali započeti sa saniranjem grada. Uglavnom, Geigerov brojač nekog radnika zatulio je kao sirena i odmah su se stvorili Narodna garda i Armija... pukovnici u punoj uniformi ustrčali su se ni zbog čega! Zapravo je bilo zabavno. Vidjela sam ljude s kojima se godinama nisam susrela.
Joshuina bojazan da je njegova porodica izvučena iz kuće s nekom sumnjivom, zločinačkom namjerom nestala je.
Pa sad, oduvijek smo se pitali što se zapravo zbiva u toj tvornici i zašto su im potrebni laboratorij s metar debelim zidovima i danonoćna patrola. Sad valjda znamo, hm?
Rekli su nam da su tu stvar odnijeli na neko drugo, sigurno mjesto i da se možemo mirno vratiti kući.
Nadajmo se samo da tu istu stvar nećemo dogodine dobiti natrag u ribama koje budemo jeli — odvrati on suho.
Više to ne rade, dragi — umiri ga ona. — Sad to odnose na nevidljivu'stranu Mjeseca.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:33 pm

Vjera za treći milenij Xyz49269

— Tako nam bar govore, hoćeš reći.
U svakom slučaju, neki zgodan pukovnik mi je rekao da će nas još jedanput evakuirati jer moraju prorešetati cijeli taj dio da se uvjere da je čist, a za to će im po svoj prilici trebati nekoliko dana.
Otvoriše se vrata i u kuhinju nahrupi ostatak porodice, svi sretni i presretni zbog povratka izgubljenog sina.
Ali on nije sam — Mama će tajanstveno. — Došao je sa svojom prijateljicom.
Mary, Miriam i Martha potrudiše se da svom licu dadu oduševljen izraz, ali muškarci su bili iskreno oduševljeni.
Koliko dugo ostaje dr Carriol? — mrzovoljno upita Mary.
Oh, nije to dr Carriol — zaprede Mama. — Ovo nije doktorica, to je neka fina gospođa, a zove se Lucy Greco. Nije li to zgodno? A i ona je zgodna.
Njegova se porodica bijelo zagleda u njega. Dr Christian prasne u smijeh.
Da sam znao kako vas zabavlja to što dovodim u kuću nepoznate žene — reče brišući oči — počeo bih već prije mnogo
godina. Baš ste šašavi!
A sad van iz kuhinje, iš! — vikne Mama. — Točno za pet minuta servirat ću večeru, pa bi bilo lijepo od vas da prostrete stol.
Tko je ona? — upita Miriam stavljajući viljuške.
Poslije večere — reče dr Christian odbivši da kaže išta drugo. Čim je Lucy Greco ušla, on je redom predstavi svima, a njoj reče: O svemu ostalom kasnije.
Kasnije je bilo u dnevnoj sobi, za kavom i konjakom. Rekao je svojima za knjigu. Reagirali su točno prema očekivanju, svi su bili znatiželjni, radosni i spremni da mu pruže svaku moguću pomoć.
Mislim da je to sjajna ideja, Josh — toplo reče James, govoreći i u ime svih ostalih.
Za ideju moram zahvaliti doktorici Carriol. To je ona predložila.
Pošto je na taj način otkrio pravog autora te zamisli, tri mlade žene opet se malo zabrinuše, ali kad su dobro razmislile, zaključiše da je to ipak sjajna ideja.
Uvijek sam smatrala da bi morao napisati knjigu — reče Mary — ali nisam vjerovala da ćeš ikad prevladati svoje inhibicije kad ih se nisi uspio osloboditi ni nakon što smo ti prošlog Božića poklonili novi IBM-ov glasopisač.
Ni ja nisam to vjerovao, ozbiljno. Čini se da za mene postoji samo jedna mogućnost, naime da netko drugi piše umjesto mene — reče on sa smiješkom.
Tako je to, dakle. Vi ste znači lektorica? — okrene se Andrew gospođi Greco. Bio je šarmantan i fantastično je lijepo izgledao, što je ona smjesta zapazila.
Točno — odvrati gospođa Greco. — Ali posebna vrsta lektorice. Ja ne dotjerujem samo gotove rukopise, za razliku od većine ostalih lektora, nego aktivno sudjelujem kod pisanja. Kod romanopisca, na primjer, lektori uglavnom djeluju kao kritičari. Oni ne mogu reći romanopiscu što da radi ni kako da radi, samo zapažaju slabosti i nedosljednosti u zapletu, karakterima i tako dalje. Ja se sad uopće ne bavim romanima. Surađujem pri pisanju knjiga s ljudima koji imaju nešto značajno reći, ali nemaju dara da ono što žele reći stave na papir.
To zvuči kao da romanopisci nemaju ništa značajno reći —
pobuni se James koji je obožavao romane.
Gospođa Greco slegne ramenima.
Ovisi o tome kako gledate na to — reče. — Tu se mišljenja uvelike razilaze. Upitajte lektora koji se bavi romanima i reći će vam da jedine knjige od trajne vrijednosti jesu romani. Ja osobno ne obožavam romane. Toliko o tome.
Ima mjesta i za jedne i za druge — reče dr Christian.
Razgovor se nastavi, živahan i zanimljiv, a za to vrijeme s desetak povoljnih točki uokrug sobe video-kamere tiho su snimale svaku izgovorenu riječ i svako lice koje ju je izgovorilo. Kada u nedjelju budu opet njegovali cvijeće, Christianovi im više neće naći ni traga, jer će ljudi koji su ih bili postavili za vrijeme tobožnje uzbune, u subotu uvečer inscenirati opet jednu takvu uzbunu.
Da soba nije bila tako krcata biljkama, možda bi se osjetio slab miris svježe boje, ali lišće je tako efikasno upijalo mirise kao što je upijalo i višak ugljičnog dioksida. Ove nove video-vrpce svaki su djelić sekunde onoga što su čule i vidjele prenosile u tako sićušni segment vrpce, zahvaljujući brojnim kanalima poprijeko na njezinu širinu, da se ne bi istrošile ni puna dva tjedna, mnogo duže nego što je trenutačna situacija zahtijevala. Čak su i kamere bile napajane strujom izvan Christianovih kuća, kako ni na električnom brojilu ne bi ostalo nikakvog traga toga četverodnevnog nadziranja.
Kad je dr Christian onako naglo otišao iz Washingtona, dr Moshe Chasen je ustanovio da se opet jednako teško koncentrira na program preseljenja kao i prije njegova dolaska. Iako je znao da njegov novi kolega neće zauvijek ostati u Ministarstvu čovjekove sredine, ipak je došavši u ponedjeljak u svoj ured bio očekivao da će vidjeti to dugačko mršavo tijelo s tamnim, upalim licem nadvitim nad radnim stolom i unaprijed se radovao tome. Ali doktora Christiana nije bilo. Na kraju je telefonirao Johnu Wayneu i rekao da želi razgovarati s doktoricom Carriol. Dobio je odgovor da je nenadano otputovala.
Nemojte, molim, nastojati da uspostavite kontakt s doktorom Christianom — rekao je John Wayne glasom u kojem se jasno razabiralo da te upute ne potječu od njega, nego od njegove šefice.
Ali ja ga trebam — povikao je dr Chasen.
žao mi je, gospodine. Zaista vam ne mogu pomoći. Time je bilo svršeno, sve dok u srijedu poslije podne dr

Judith Carriol nije ušla u njegov ured.
Do vraga, Judith, mogli ste mi bar pružiti mogućnost da se oprostim s tim čovjekom — zagrmio je.
Podignula je obrve.
žao mije, Moshe, nisam mislila na to — odgovori. Drek! Vi nikad ne prestajete misliti.
Nedostaje vam, Moshe? Da.
Bojim se da ćete se morati snaći bez njega.
Skinuo je naočale za čitanje i netremice se zagledao u nju. Judith, što je zapravo Operacija »potraga«? — upita. Potraga za pravim čovjekom.
U koju svrhu?
Vrijeme će vam reći. Ja ne mogu. žao mi je.
— Ne možete ili nećete? Pomalo jedno i drugo.
Judith, pustite ga na miru. — Bio je to vapaj iz srca. Kog' vraga hoćete time reći?
Vi ste vrlo opasna osoba. Služite se drugima da biste postigli ono što želite.
Nije to ništa posebno, svi to radimo.
Ne kao vi — rekao je mirno. — Vi ste od posebnog soja. Možda vas je današnje vrijeme učinilo takvom, ne znam. A možda su takvi kao vi oduvijek bili među nama, ali sadašnja vam je situacija pružila neograničene mogućnosti da se uzdignete dovoljno visoko da nanesete ozbiljnu štetu.
— Glupost! — rekla je s prezirom i izašla iz njegove sobe. tiho je zatvorila vrata za sobom davši mu time do znanja da je govorio u vjetar i da je nije nimalo uzrujao.
Dr Chasen osta sjediti neko vrijeme grickajući ručku svojih naočala, onda se dignuo i uzeo snop kompjutorskih izvještaja. Ali nije ih mogao pročitati jer nije stavio naočale na nos. Nije ih mogao staviti. Oči su mu bile pune suza.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:33 pm

Vjera za treći milenij Xyz49268



5
Punih šest tjedana dr Judith Carriol nije imala nikakvu vezu s doktorom Joshuom Christianom, ali od tog je vremena tri ijedna gledala video-vrpce na kojima je gotovo do najsitnijih pojedinosti bilo zabilježeno ponašanje tog čovjeka iz sata u sat. A kad nije gledala njega, njegovu porodicu ili oboje, slušala je s magnetofonske vrpce razgovore s njegovim sadašnjim i bivšim pacijentima i rođacima tih sadašnjih i bivših pacijenata, s njegovim prijateljima, čak s njegovim neprijateljima. Smatrala je vrlo značajnim da ništa od onoga što je otkrila nije umanjilo njezino oduševljenje za doktora Christiana.
Čak ni pošto ju je dr Chasen onako izravno optužio, nije joj palo na um da služeći vlastitoj svrsi ne služi i Joshuinoj. Svoje i njegove ciljeve smatrala je identičnima, a u načinu na koji ga je uhodila nije vidjela ništa nedopustiva, nego samo dokaz svoje najčišće, najnesebičnije odanosti. da je Joshua Christian znao što ona radi i da je on bio taj koji ju je optužio, a ne Moshe Chasen, ipak bi mu se zagledala duboko u oči i bez imalo stida uvjerila ga da ono što radi radi samo za njegovo dobro. Nije bila svjesna da čini išta loše. Da je bila istinski zla, dr Christian bi to smjesta osjetio. A nije bila ni posve bez srca. Možda najgore što se moglo reći za nju bilo bi da joj je nedostajalo etike, da nije postupala časno. Ali u njezinu životu nije ni bilo uvjeta da se u nje razvije neka etika ili osjećaj časti.
Djetinjstvo joj je bilo granični slučaj zapuštenosti, bijede i emocionalnog siromaštva. da je situacija u kojoj se nalazila bila samo neznatno gora, država bi je premjestila u blažu sredinu, a da je bila samo neznatno bolja, možda bi uspjela sačuvati bar malo blagosti s kojom se bez sumnje rodi svako dijete. Bila je deset godina starija od doktora Joshue Christiana i sazrela je u mnogo okrutnijim bkolnostima nego on. Bila je jedanaesto dijete od trinaestero rođenih u jednoj obitelji iz Pittsburgha. Rodila se upravo u vrijeme kad je industrija čelika u tom gradu dospjela u potpunu i trajnu krizu. Tada se nije preživala Carriol, nego Carroll. Osvrćući se s visine sadašnje karijere na svoje djetinjstvo, došla je do zaključka da je obilje djece koju su njezini roditelji bili okotili (nije se mogla dosjetiti prikladnijem glagolu da opiše ono što se događalo u obitelji Carroll)

bilo više rezultat lijenosti i alkoholizma nego pokoravanje katoličkoj vjeri koju su ispovijedali. Atmosfera u obitelji svakako je više odisala jeftinim viskijem nego pobožnošću. Ipak je Judith jedina od sve trinaestero djece uspjela preživjeti, premda zapravo nijedno od njih nije doista umrlo. Bar ne još onda. A preživjela je samo zato što se nije obazirala ni na čije probleme osim vlastite. Počela je raditi, sa skraćenim radnim vremenom, već sa dvanaest godina i nastavila s radom sve do svršetka srednje škole. Pazila je na to da uvijek bude čista, kreposna i zdrava, a budući da je mogla potaknuti svoje tijelo da radi isto tako naporno kao što joj je radio i mozak, održala se na svakom poslu koji je našla toliko dugo koliko je sama htjela. Na molbe svoje porodice da im pomogne posve se oglušila, i oni su ubrzo shvatili da je nikakvim tjelesnim kaznama ne mogu natjerati da oda tajno mjesto na kojem skriva novac. Na kraju su je prepustili da se sama snalazi kako zna i umije. Prezirali su je, mučili je, ali i bojali je se. Kad je na provjeri urođenih sklonosti za znanstveni rad postigla gotovo stopostotni uspjeh, ponuđena joj je puna stipendija za Harvarđ, Chubb, Princeton — i još pola tuceta najuglednijih sveučilišta u zemlji. Obitelji je rekla da se odlučila za Harvarđ, ali otišla je na Princeton. A onda je kao prvo promijenila prezime i istog dana stvorila čvrst zaključak da se nikad neće upitati što se dogodilo s obitelji koju je ostavila u Pittsburghu.
Delhijski ugovor potpisan je prije nego što je diplomirala summa cum laude, ali ne toliko prije da bi njegove posljedice bile stvar prošlosti. Na sveučilištu bila je uzela dva glavna predmeta, psihologiju i sociologiju i usprkos golemoj konkurenciji uspjela dobiti mjesto u novoosnovanom Ministarstvu čovjekove sredine, mjesto koje joj je omogućilo i da doktorira. Neumorno se zalagala za nove programe koje je Augustus Rome stavio pred naciju. Nitko se nije toliko bojao i toliko prezirao obitelj kao dr Judith Carriol. Dok je predsjednik Rome bez prestanka objašnjavao svom narodu da je prijeko potrebno da stanu uz bok ostalom svijetu te da i oni uvedu sistem jedna obitelj jedno dijete, ona je proučavala mogućnosti da se to provede u djelo. Otputovala je u Kinu, koja je još 1978. godine uvela taj sistem, pa u Indiju, koja je do istog cilja došla na drukčiji i krvaviji način, zatim u Maleziju, Japan, Sovjetski Savez, Zajednicu arapskih naroda i Zajednicu evropskih naroda, kao i u mnoge druge

zemlje. Bila je otišla čak u Australiju i Novi Zeland koji su također potpisali Delhijski ugovor, ali (poput Kanade i Sjedinjenih Država) pod uvjetom da smjesta prestane svako legalno i ilegalno useljavanje u njihovu zemlju. Pratila je u desetak zemalja razne kineske ekipe koje su putovale svijetom i promatrala ih kako podučavaju, demonstriraju i savjetuju.
Od samog početka radila je u Odjelu trusta mozgova u Ministarstvu čovjekove sredine i stajala u prvim redovima bezbrojnih kampanja koje je to ministarstvo poduzimalo da suzbije aktivni i pasivni otpor naroda sistemu jedna obitelj jedno dijete. Bili su se, dakako, odlučili za kineski sistem koji je apelirao na zdrav razum, patriotizam i džep. Indijski sistem prisilne sterilizacije nije dolazio u obzir. Nema sumnje da su prihvaćanju tog programa pridonijeli drugi snažni udarci koji su uzdrmali zemlju i od kojih ona još posrće, kao i osobno zalaganje predsjednika Romea koji je srećom bio jedino dijete svojih roditelja. Ali ono što je konačno i trajno učvrstilo taj sistem bila je nepobitna činjenica da se naglo približavalo ledeno doba i da se ništa nije smjelo odgađati za bolje dane.
Izvanredno uspjela karijera doktorice Carriol nije joj pomogla da prevlada emocionalnu pustoš u kojoj je lutala njezina duša, samo ju je učvrstila u uvjerenju da je daleko inteligentnija i hrabrija od svih svojih kolega i kolegica. Zato nikada nije ni pomislila da bi njezine ideje ili njezini postupci mogli imati neke ozbiljne nedostatke. A na takve trice kao što su nemir u srcu, potištenost koja obuzima dušu ili grižnja savjesti nije se bila u stanju ni osvrnuti. Oslanjala se isključivo na racionalno razmišljanje. Razum je bio njezin bog i sve što bi moglo ugroziti taj razum bilo joj je strahovito mrsko.
Zato se nasuprot osobi koja reagira tako instinktivno, nelogično i mistično kao dr Joshua Christian našla u prilično delikatnoj situaciji. Nije, međutim, bila svjesna toga, osim u onom kutku svog uma u kojem ga je bila navikla kuditi zbog onoga što je smatrala njegovom pukom zadrtošću. Kako li sam ne uviđa da je upravo stvoren za njezinu svrhu? Ali kad bude to uvidio, jer to napokon mora, hoće li moći da joj ne zahvali, da je čak i ne zavoli?
Tako je ta oblikovateljica muškaraca, ta siva eminencija, sat za satom, dan za danom sjedila u zamračenoj sobi i promatrala doktora
Joshuu Christiana u najintimnijim trenucima njegova privatnog života i nije osjećala grižnju savjesti niti se pitala ima li pravo to raditi. Znala je da on kopka po nosu, znala je da ne masturbira, znala je da pjevucka, hihoće i pravi smiješne grimase kad ujutro sjedi na zahodskoj školjci (znala je čak i to da ne pati od zatvora), znala je da razgovara sam sa sobom (ponekad sa začudnom strašću), znala je da teško usne i da se nimalo teško ujutro ne diže iz kreveta, znala je da nadasve iskreno voli svoju majku, svoju braću, svoju sestru i svoje nevjeste, znala je čak, jao, da je njegova nevjesta, koju zovu Mišica, strasno i beznadno zaljubljena u njega i da ga njegova sestra mrzi. A njezino znanje nije se ograničilo samo na njega; proteglo se na cijelu njegovu porodicu, na posve isti intiman i mučan način.
Na kraju tih šest tjedana, dok joj je John Wayne kao uvijek stajao pri ruci, dr Judith Carriol dovršavala je sređivanje svoga dokaznog materijala, među kojim je bila i prva kopija rukopisa knjige pod naslovom Božja kletva: Nov pristup neurozi milenija, od doktora filozofije Joshue Christiana.
Pozvala je u svoju sobu zasebno Samuela Abrahama i doktoricu Millicent Hemingway i primila od njih izvještaj o kandidatima koje su oni do kraja ispitali. Onda im se najljepše zahvalila i zadužila ih da obrade neke posebne aspekte preseljenja koje je dr Moshe Chasen u međuvremenu bio izdvojio iz cijelog kompleksa. U tom trenutku ni doktoru Abrahamu ni doktorici Hemingway nije palo na um da Operacija »potraga« ima neku određenu i konačnu svrhu.
Napokon je dr Carriol obavijestila Harolda Magnusa da je spremna, a Harold Magnus je obavijestio predsjednika Tibora Reecea.
Sve troje sastalo se u Bijeloj kući, jer je Predsjednikova služba sigurnosti smatrala da će dva člana Ministarstva čovjekove sredine, makar jedno od njih bilo i sam ministar, privući na putu manju pozornost kakvog ludog ekstremista nego predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Doktorici Carriol nije to mjesto sastanka bilo po volji, jer se više pouzdavala u službenike sigurnosti vlastitog ministarstva koje je poznavala nego u muškarce i žene koje nije poznavala i prema tome nije mogla imati povjerenja u njih. Slutila je da Harold Magnus razmišlja na isti način. Tko zna koliko su
mikrofona, kamera i »špijunki« postavili, odnosno izbušili u dvoranama za sastanke Bijele kuće i s kojom namjerom... i tko ih je zapravo postavio? Iako su njezini vlastiti potezi u vezi s doktorom Joshuom Christianom bili poduzimani iz najbesprijekornijih razloga, ni u kom slučaju nije bila sigurna da se to može reći i za neka prisluškivala što se kreću hodnicima ministarstava unutrašnjih poslova, pravde i obrane.
Međutim, gledajući izvana, bio je to samo još jedan prilično dosadan sastanak između Predsjednika i dvoje visokih rukovodilaca jednoga od njegovih ministarstava koji bi Predsjednik bez sumnje radije prebacio na nekog drugog da ne mora povremeno održavati i osobne kontakte. Zato je postojala nada da psi čuvari iz Ministarstva unutrašnjih poslova, psi tragači iz Ministarstva pravde i mastifi iz Ministarstva obrane mirno spavaju kraj vlastitih kamina i ne osjećaju zadah onoga što se odvija u najnovijoj meti općeg ogorčenja, Ministarstvu čovjekove sredine.
Judith nije strahovala. Nije bila čak ni nervozna. Odgovaralo joj je da osobno podnese izvještaj o rezultatima svog rada budući da je dobro poznavala svoju publiku. Možda će Harold Magnus nastojati da stvori dojam da je Operacija »potraga« njegova ideja, ali ona dobro zna da je njezina i nipošto ne namjerava kontrolu nad njom prepustiti bilo kome drugome, ponajmanje svojim šefovima. Ministar i Predsjednik još i ne slute da odluku neće donijeti oni. Njezina kola do vrha su napunjena jabukama; ma koju od njih izabrali da je pregledaju naći će na njoj ime doktora Joshue Christiana. Sva prednost na njezinoj je strani, dakako. Za razliku od njih, mogla je razraditi plan napada.
Oni posve prirodno očekuju da će za taj posao biti izabran jedini ozbiljni kandidat, senator David Sims Hillier VII. Magnus je apsolutno za Hilliera, ali za Reecea nije bila tako sigurna. Što se njega tiče, dr Carriol imala je u rukama dva aduta. Jedan je bio u činjenici da taj posao neminovno povlači za sobom fantastičnu moć i, bude li dopao jednom senatoru Sjedinjenih Država s velikim ambicijama, mogao bi se na kraju pretvoriti u izravnu opasnost po sadašnjeg stanara Bijele kuće. Drugi je adut bio u zanimljivoj okolnosti da između Tibora Reecea i Joshue Christiana slučajno postoji velika fizička sličnost. Obojica su vrlo visoki, vrlo mršavi, vrlo tamnoputi i
mrtvački blijeda lica. Obojica potječu dakako od, genetski gledano, ne suviše različite loze. Dr Christian ima u sebi ruske, armenske i keltske krvi, a predsjednik Reece mađarske, ruske, židovske i keltske.
Harold Magnus je, dakako, znao za jake ograde Tibora Reecea prema senatoru Hillieru i nema sumnje da je razmislio o tome kako da ih ukloni. Tibor Reece je pak znao da Magnus zna za njih, i jasno da je i on isplanirao potez koji će povući. Bude li uspjela svojim izvještajem postići pun pogodak kod Tibora Reecea, znala je da će on doktora Christiana pretpostaviti senatoru Hillieru. No mora nastojati da Predsjednik uvidi kako odlučivši se za doktora Christiana nije svoje interese pretpostavio interesima zemlje, jer on to nikada ne bi učinio. Stari Gus Rome, koji je bio vrlo dobar poznavalac ljudi, pogotovo političara, tako je čvrsto vjerovao u Tibora Reecea da ga je smatrao svojim nasljednikom i da ga je za svoga posljednjeg mandata imenovao potpredsjednikom. Zato nije bilo nimalo sumnje u politički i moralni integritet Tibora Reecea.
Predsjednik je vrlo toplo pozdravio ministra Magnusa i doktoricu Judith Carriol i odmah ih obavijestio da nije ograničio vrijeme ovog sastanka, čime im je dao do znanja koliku važnost pridaje ishodu Operacije »potraga«. Dr Carriol morala je zato strpljivo čekati, premećući jezikom u zubima i gmižući dugačkim prstima po stolu, dok su Tibor Reece i Harold Magnus izgovarali uobičajene litanije o svojim ženama, djeci, prijateljima, neprijateljima i raznoraznim problemima. Harold Magnus oženio se u vrijeme kad je bračnim parovima još bilo prepušteno na volju koliko će djece imati i zato je sad bio otac dvojice sinova i dviju kćeri. Ali Tibor Reece, koji se bližio pedesetoj, bio se oženio tek u trideset petoj godini i imao je zato samo jedno dijete, duševno zaostalu djevojčicu. Njegova se žena iz petnih sila trsila da ishodi odobrenje za još jedno dijete, i tako je često, javno i žestoko, bombardirala Ured za drugo dijete da je postala prava napast. Nikad nije dobila tu dozvolu, ali sreća nije imala nikakve veze s tim. Njezin je suprug, naime, bio u diskreciji razgovarao s Haroldom Magnusom i pobrinuo se za to da ona ni u kom slučaju ne uspije. Julia Reece bila je na taj način jedini slučaj u povijesti tog ureda kad su veze doista odigrale neku ulogu. Julia Reece bila je žrtvovana na oltar domovine. Jer da je kojim slučajem
izvukla crvenu, dobitničku kuglicu, nitko živ ne bi povjerovao da se ne radi o protekciji. Tibor Reece je znao da ne smije preuzeti taj rizik. Ali gorko je to ispaštao. Julia, doduše, nije poludjela u doslovnom smislu riječi, ali poludjela je za muškarcima, što je Predsjednika još bolnije pogađalo od njezinog neprekidnog kukanja pred vratima Ureda za drugo dijete.
Litanije su, dakako, brižno izbjegavale osjetljive teme i ritualno se odmotale do svog svršetka. Predsjednik je pozvonio, i poslužavnik s kavom smještaje uklonjen. Dr Carriol mogla je napokon prijeći na posao.
Sjedili su u Ovalnoj sobi Bijele kuće koju je Predsjednik obožavao. Dr Carriol bila je zatražila i dobila video-uređaj s daljinskim upravljačem, tako da može bez pomoći tehničara vizualno predstaviti svog kandidata. Na jednom pokrajnom stolu ležao je magnetofon, ali nadala se da ga neće morati upotrijebiti, jer sam zvuk riječi poslije gledanja lica ne bi mogao odlučnije potkrijepiti njezin izbor. Ali dobro da je za svaki slučaj i on pri ruci.
Najprije je ukratko iznijela najznačajnije činjenice o sedmero od devetero konačnih kandidata, pri čemu je kod svakog imena dodavala Predsjedniku fotografiju dotične osobe ne zastajući da provjeri da li ju je on predao dalje Haroldu Magnusu. Gospodin Magnus je savršeno sposoban da se sam pobrine za sebe.
A sad — rekla je dr Carriol — dolazimo do neočekivanog pobjednika. Dr Moshe Chasen imao je u svom uzorku i senatora Hilliera. Usprkos tome senator Hillier nije bio njegov prvi izabranik. Jedan drugi kandidat u svakoj važnoj kategoriji nadvisio je senatora Hilliera. S obzirom na tako neočekivan rezultat, preuzela sam na sebe da osobno provjerim Chasenova tri kandidata i došla do zaključka da je pravi, neočekivani izabranik doktora Chasena bez imalo dvojbe u svakom pogledu ispred senatora Hilliera.
Kvrcnula je daljinskim upravljačem koji je držala u ruci i veliki ekran na zidu sučelice Predsjednikovom radnom stolu oživi.
Ovo je dr Joshua Christian, psiholog koji vodi vlastitu malu kliniku u Hollomanu, Connecticut.
Na ekranu se vidjelo kako visok, simpatično nezgrapan muškarac dugačkim koracima hoda gore-dolje po lijepoj, mirnoj sobi usred džungle od raznoraznog bilja. Iz stereo-zvučnika video-uređaja čulo
se neko nerazgovijetno mrmljanje, a onda dubok, jasan i snažan glas doktora Christiana ispuni Ovalnu sobu.
Mama, ti i ne znaš kako si sretna. Danas sam dobio jak dokaz da zaista moram napisati tu knjigu. Neki me čovjek došao zamoliti za pomoć. Ali ja mu doista nisam mogao pomoći... bar ne kao psiholog... jer za ono od čega on boluje nema lijeka. Prošli tjedan umrlo mu je dijete. Da. Njegovo jedino dijete! Naravno da bi od Ureda za drugo dijete mogli dobiti dozvolu da nadomjeste tog dječaka, ali njegova se žena bila podvrgla histerektomiji i sad taj udarac sudbine ne mogu nikako i ničim ublažiti. On je bar još sposoban da zatraži pomoć, ali njegova žena nema više ni za to snage.
Dr Christian se prekinuo i okrenuo lice u drugom pravcu. Onda uslijedi jedan očito diletantski rez na video-vrpci, i sad ga je snimala druga kamera.
Ti se sretna, Mama. Imaš četvero djece. Da, znam da je gubitak djeteta nešto od čega se nijedan roditelj nikad ne može sasvim oporaviti, ali jedino što mu može bar donekle ublažiti bol jest prisutnost druge djece. Taj se čovjek upravo nalazi u klasičnoj stravičnoj situaciji obitelji s jednim djetetom. Uzrokovanoj smrću tog djeteta. Stajao je preda mnom, suze su mu tekle niz obraze i molio me da mu pomognem... tražio je pomoć ne toliko za sebe koliko za svoju ženu. Netko mu je valjda bio rekao da mu ja mogu pomoći. Ali njemu nitko ne može pomoći. No nisam ga mogao samo tako otpraviti. Rekao sam mu da mora naći Boga. Ne da mu pomogne, nego samo da ga shvati. Odgovorio mi je da ne vjeruje u Boga. Da ne može postojati Bog koji dopušta da umre dijete. Pogotovo, rekao je, njegovo dijete. Jer sve se svodi upravo na to, Mama. Bog je osoban, Bog stoji u odnosu prema svakom pojedincu.
Na ekranu se nakratko pojavi lijepo lice i oči pune suza još mladolike žene ranih srednjih godina.
Njegova majka — tiho reče dr Carriol, a onda se slika opet vrati na doktora Christiana.
Upitao sam ga je li ikad imao neko vjersko uvjerenje i odgovorio je da nije, da se njegova porodica odrekla vjere još kad je prije tri generacije počelo gomilanje nuklearnog oružja. Ali nešto je ipak pročitao. Mogao bi mi navesti bezbrojne ratove koji su vođeni u
ime Boga, a predvodili su ih Njegovi biskupi... spomenuo mi je čak Alahove i Jehovine ratove! Bacio mi je u lice i mitove o Izabranom narodu, izredao mi je i različite još postojeće religije koje poučavaju da samo njihovi sljedbenici mogu biti spašeni. Spašeni od čega, upitao je. Mrzi Boga, rekao je... zanimljiva kontradikcija s obzirom da ne vjeruje u Njega, zar ne? Onda mi je rekao da ja nisam prva luka pristajanja u njegovoj očajničkoj plovidbi u potrazi za pomoći. Najprije se bio obratio svećeniku vjere koju ispovijeda njegova žena, pred kojim nikad nije krio svoju mržnju prema Bogu. A taj mu je svećenik s velikim užitkom rekao da mu je dijete oduzeto za kaznu! Pitam ja tebe, kako itko može svom bližnjem koji mu se u takvoj boli obraća za pomoć uzvratiti takvim odgovorom? Stari osvetoljubivi Bog još živi i boravi među nama. Dokle smo dospjeli? Pitam ja sebe. Takav bi odgovor čovjek mogao očekivati prije tri tisuće godina kad se to još moglo objasniti ljudskom neukošću. Bilo bi normalno da su ljudi u današnje vrijeme bliži razumijevanju Boga nego što pokazuje odgovor toga takozvanog »Božjeg čovjeka«, nije li tako? Da netko može danas, kad smo toliko odmakli od svojih majmunskih predaka, iskazati takvu podlu, sitničavu i zlobnu osvetoljubivost... to me, kažem ti, dovodi do očaja. Ne zbog Boga, nego zbog Čovjeka!
Onda opet naglo nesta toga bolno napetog lica i pojavi se blago i nježno lice nalik na majčino, ali muško.
Njegov brat Andrew — tiho objasni dr Carriol.
Ne misli na to, Josh — govorio je Andrew. — Što si učinio da mu pomogneš?
Slika se vrati na doktora Christiana.
Sjeo sam s tim jadnikom i govorio sam mu. Govorio, govorio i govorio. Nastojao sam mu pomoći da nađe istinu. Da nađe Boga u kojeg bi mogao vjerovati.
Slika se opet promijeni i pojavi se jedno drugo, drukčije muško lice, slično Andrewovom, ali ne tako lijepo.
Njegov brat James — tiho će dr Carriol. Jesi li uspio? — upitao je James.
Opet dr Christian.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:33 pm

Vjera za treći milenij Xyz49267


Nešto malo. Mogao sam ga poslati kući jedino sa sjećanjem na moje riječi, a sjećanje je varljivo. Sutra ću posjetiti njegovu ženu, ali ne mogu ostati s njom dvadeset i četiri sata. Uostalom, nijednom od njih
nisu u stvari potrebne moje profesionalne usluge. Potrebno im je samo da tih prvih i najtežih dana neprestano imaju uza se neku snažnu dušu punu razumijevanja. U takvoj situaciji moja bi knjiga bila od veće pomoći nego ja osobno, jer moja ih knjiga ne bi ostavila. Bila bi uz njih i usred noći kad je bol najteža a osamljenost najnepodnošljivija. Ne kažem da će moja knjiga imati rješenje za sve, ali bit će bar napisana za ljude koji moraju preživjeti takve dane. Usmjerena je upravo na takve situacije i znam da može pomoći, jer znam kolikima sam već uspio pomoći u takvim nevoljama.
Nasmijao se nekim slomljenim, gotovo plačnim smijehom.
Knjiga je, znaš, pomalo nalik na one biblijske hljebove i ribe... možeš njome nahraniti milijune.
Dr Carriol zaustavi video-vrpcu i pruži Predsjedniku jednu kopiju rukopisa doktora Christiana, a onda se digne i drugu kopiju pruži Haroldu Magnusu.
Knjiga će se ujesen — reče — pojaviti u izdanju Atticus Pressa, a u planu je i puna propagandna turneja samog autora... radio, televizija, novine, časopisi i predavanja. Još je prerano da bismo imali mišljenje čitatelja o knjizi. Ovaj je rukopis još nedotjeran i možda nije pošteno prema autoru, ali ga ipak vrijedi pročitati.
Harold Magnus se s nevjericom nagne naprijed, bijesan što je shvatio da će umjesto podrške koju je očekivao od nje naići na protivljenje — nije li joj dok su se vozili ovamo dao dovoljno jasno do znanja što želi?
Doktorice Carriol, želite li možda reći da ste tog čovjeka... tog doktora Joshuu Christiana... izabrali za taj posao?
O da — odgovori ona mirno i nasmiješeno. Ali to je smiješno! Pa on je posve nepoznat.
Nepoznati su bili i Isus Krist i Muhamed — odgovori ona zamišljeno. — Potrajalo je, doduše, nekoliko stoljeća dok se kršćanstvo i muhamedanstvo nisu proširili po svijetu. Ali nama danas na raspolaganju stoji više mogućnosti da od nepoznatog čovjeka napravimo poznatog nego ikad u povijesti čovječanstva. Ako pobjednik Operacije »potraga« nije još slavan, možemo ga preko noći učiniti slavnim. To i sami dobro znate.
Predsjednik je bio posve utihnuo i zakrilio svoje velike tamne oči. Doktorice Carriol — reče sada — prije pet godina povjerio
sam vama i vašim ljudima zadatak da mi pronađete jednu osobu... muškarca ili ženu, svejedno... jednu jedinu osobu sposobnu da bolesnu naciju poduči kako da ozdravi. Osobu sposobnu da opipa bilo običnih ljudi, sposobnu da zapali njihovu maštu, jer čini se da više nijedan vjerski vođa nije to u stanju. A sada vi sami govorite o religiji.
Da, gospodine Predsjedniče.
Što se, do vraga, događa? — zagrmi Harold Magnus. — Nitko nije ništa rekao o religiji!
Dr Carriol se naglo okrene prema njemu.
Oh, dajte, gospodine! Mora da ste dosad već shvatili da je jedini način da se izliječe boljke ove zemlje da ljudima damo ne moralne, nego duševne poticaje! Čovjek kojeg tražimo mora posjedovati jedinstvenu sposobnost da utječe na raspoloženje naroda, a kad govorimo o toj vrsti utjecaja, mislimo na spiritualnost, vjeru, Boga ili slično. Moramo tom pitanju pristupiti na američki, suvremen način. Potreban nam je kodeks za život koji je za narod Sjedinjenih Američkih Država sastavio čovjek koga taj narod može nazvati svojim. Čovjek koji razumije ljude i koji se obraća svima njima, a ne samo Ircima, židovima ili bilo kojoj drugoj skupini onih koji su došli ovamo makar ne znam kako davno. Da nam nije tako prigustilo, ne bismo sad bili ovdje i raspravljali o rezultatima jednoga od najopsežnijih i najskupljih istraživanja koja su ikad poduzeta. Ali prigustilo nam je!
Tibor Reece ih je promatrao. Iako se u mislima nije udaljio od glavne teme, ipak ga je zanimalo kakvi su ljudi zapravo Judith Carriol i Harold Magnus. Čovjek može godinama živjeti s drugim čovjekom a da ga dovoljno ne upozna. Tek kada dođe do kakve bezobzirne svađe, otkriva se pravi karakter. Damica zna lijepo ugristi; Harold Magnus uglavnom samo laje.
— Pogledajte ovo — zatraži dr Carriol odrekavši se prepirke upravo kad je postajala zanimljiva. Kvrcne daljinskim upravljačem i na ekranu se pojavi lik doktora Christiana koji je ovaj put sjedio za svojim pisaćim stolom. Lice mu je bilo upalo i napeto, a u očima se ogledala patnja.
Ne znam zašto se tako osjećam, Lucy, i znam da to ne bih smio reći, ali neprestano me prati osjećaj da bih morao učiniti nešto

više nego sjediti ovdje i baviti se svojim jadnim pacijentima. Borim se protiv tog osjećaja, znajte! Suviše je to duboko u meni, suviše egoistično da bi vodilo dobru. Tako bar nastojim uvjeriti samog sebe. Ipak znam da imam neku misiju! Nešto što moram izvršiti, Lucy! Nešto moram učiniti za milijune ljudi koji i ne znaju da postojim. Htio bih ih sve zagrliti i voljeti. Pokazati im da je bar,nekome stalo do njih. Nekome ... bilo kome... makar meni.
Dr Carriol isključi sliku i ekran posve potamni.
Taj je čovjek — reče Harold Magnus uperivši prst prema ugaslom ekranu — ili revolucionar ili manijak.
Nijedno ni drugo, gospodine ministre — usprotivi se dr Carriol. — Ma kako rastegnuli tu definiciju, ni u kom slučaju nije revolucionar. U srcu je vrlo miroljubiv i pokoran, a duh mu je konstruktivan, a ne destruktivan. On ne mrzi. On voli. On ne bjesni. On pati. A nije ni manijak. Njegovo razmišljanje odaje logiku i metodu i čvrsto se drži stvarnosti. Priznajem da možda naginje malo depresiji, ali ako mu povjerimo zadatak za koji se očito smatra pozvanim, procvast će.
Na slici se doima vrlo snažnim — zamišljeno reče Predsjednik.
On posjeduje pravu karizmu, gospodine Predsjedniče. I upravo su ga zbog te karizme dr Chasen i njegova ekipa pretpostavili senatoru Hillieru. A ja sam poslije svojih osobnih kontakata s doktorom Christianom također došla do čvrstog uvjerenja da je on jedini pravi čovjek za taj posao. Mogla bih vam još satima prikazivati inserte s njegovim razmišljanjima, ali neću to učiniti. Ova dva inserta koja sam vam već prikazala vrlo su značajna za Operaciju »potraga« i u potpunosti opravdavaju izbor doktora Christiana. A najbolji dokaz za to je njegova knjiga. Morate je pročitati.
Koliko razabirem, vi nimalo ne sumnjate u sposobnosti doktora Christiana? — upita Predsjednik oštro je gledajući.
Nimalo, gospodine. On je jedini kandidat koji posjeduje osobine potrebne da taj posao obavi kako treba.
Hillier, Hillier! — gunđao je Harold Magnus.
Što je sa senatorom? — upita Tibor Reece, ali ne svog ministra, nego doktoricu Judith Carriol.
Dr Carriol odloži daljinski upravljač na stol za kojim je sjedila i
nagne se naprijed rukama obuhvativši koljena. U toj pozi, ali toliko uzdignute glave da je gledala ravno u oči Tibora Reecea, reče:
Gospodine Predsjedniče, gospodine ministre, bit ću posve iskrena prema vama. Ne mogu vam pružiti nikakav stvarni dokaz za svoje mišljenje, jer ono se uglavnom temelji na izvjesnim uzorcima semiotskog ponašanja koje može protumačiti samo netko tko posjeduje isto stručno obrazovanje kao ja i ima moje dugogodišnje iskustvo. A po mom čvrstom uvjerenju senator Hillier nikako ne dolazi u obzir za taj posao iz jednog jedinog razloga, posve neovisno o tome ima li on ili nema karizmu. Nedavno sam provela s njim jedno vrlo ugodno i vrlo zabavno poslijepodne. Pri tome sam stekla čvrsto uvjerenje da je dobri senator zaljubljen u moć kao takvu. A jednom tako slavoljubivom političaru ne smijemo povjeriti taj zadatak. Eto toliko.
Zanimljivo — reče Predsjednik čije lice nije ničim odavalo što zapravo misli.
Senator osim toga, za razliku od doktora Christiana, nema ono nešto što govori da se osjeća pozvanim da izvrši neko djelo. A to je bitno. I sami ste čuli doktora Christiana. Slažemo se, doduše, da ne smijemo miješati religiju u to, jer kao prvo mogli bismo time izazvati otpor onih koji ne dijele isto vjersko uvjerenje, a kao drugo, postojeće religije gotovo su posve izgubile utjecaj na ljude. Ali pravi čovjek za naš zadatak ipak mora imati neku vjersku aureolu. U stara vremena, kad još nije bilo automobila, aviona, kompjutora, općeg obrazovanja, toaleta u kući i svih drugih tekovina današnjice, i kad su još vladale razne pošasti, samo bi redovnik mogao obaviti taj posao. Nisam mjerodavna niti imam namjeru da raspravljam o vjerskom pitanju u današnje doba, gospodo. Znam da ste obojica vjernici i da ima još ljudi koji redovno odlaze u crkvu. Ali svake ih je godine za nekoliko milijuna manje! Neznatan porast posjetitelja crkve u posljednjem kvartalu prošlog stoljeća očito treba pripisati militarističkoj politici mahanja nuklearnim oružjem što su je provodili ljudi koji su onda bili na vlasti, ali čim je ta prijetnja nestala, naglo je opalo i zanimanje za vjeru. I otada sve.više opada. Prema najnovijim statistikama samo jedna osoba od tisuću njih priznaje da ima neko vjersko uvjerenje, a samo jedna od pedeset tisuća redovno odlazi u crkvu. Ne kažem da onaj koji, ma tko to bio, bude preuzeo taj zadatak mora vratiti ljude
Bogu, ali mislim da mora imati nešto od toga u sebi. Dr Joshua Christian posjeduje tu osobinu, blagu žicu uvjerenja da je izabran, karizmu, ali i vrlo mnogo realističnog zdravog razuma. Ne živi u oblacima, u što ćete se lako uvjeriti čim pročitate njegovu knjigu. Puna je praktičnih savjeta kao i metafizike: kako da uljepšamo daskama obijenu kuću, kako da se borimo protiv hladnoće; kako da preseljenje preko zime na jug učinimo što zanimljivijim i korisnijim, kako da se snalazimo s raznim odborima, uredima, komitetima, vijećima i slično, čime da ispunimo dugačka razdoblja dokolice, kako da s ljubavlju odgojimo, a ipak ne razmazimo, svoje jedino dijete...! Iz knjige ćete također razabrati koliko ljubavi ima u doktora Christiana za sve ljude svijeta, ali osobito za ljude vlastite mu domovine. On je skroz naskroz Amerikanac.
To je vrlo važno — reče Harold Magnus koji je još razmišljao o onome što je bila rekla za senatora Hilliera. Pametna, pametna žena, ta Carriol! Rekla je upravo pravu stvar da jednog predsjednika na vlasti upozori na bitnu karakternu crtu potencijalnog suparnika.
Prije pet godina složili smo se da za svoj narod moramo učiniti nešto više nego . što činimo, ali da moramo pronaći način kako da to učinimo a da ne utrošimo na to bezbrojne milijune koje jednostavno nemamo. Već onda smo bili suviše angažirani u znanstveno-istraživaćkom projektu Phoebus da bismo se razbacivali novcem. Zato smo zaključili da ćemo ljudima ponuditi nekoga kome budu mogli vjerovati, ne kao Bogu, ne kao nekom političkom fanatiku, nego jednostavno kao dobrom, ljubaznom, mudrom čovjeku. Čovjeku koji ih voli! Izgubili su suviše mnogo onoga što su nekoć voljeli, od mnoštva djece, udobnih, stalnih domova do dugih ljeta i kratkih zima. Sve je to otišlo u nepovrat! Ipak nije to nikakva kazna slična onoj koja je zadesila Sodomu i Gomoru zbog grijeha otaca, u što bi neki svećenici htjeli uvjeriti ljude. Takva objašnjenja više ne pale. Većina ljudi nije uvjerena da su pokvareni i ne žele da ih itko uvjerava u to. žive uglavnom pristojnim životom i očekuju da im se to prizna. Ne žele preuzeti na sebe grijehe otaca samo zato što su se slučajno zatekli na početku novog milenija. Ne žele vjerovati u Boga za koga im je rečeno da je poslao ledeno doba da ih kazni! Crkve su ovozemaljske institucije, a najbolji dokaz za to je činjenica da svaka od njih tvrdi da je jedina prava crkva, jedina koju vodi sam
Bog. Ali ljudi zbog kojih postoje te crkve postali su danas sumnjičavi, pa ako uopće prihvate neku crkvu, onda žele da to bude više pod njihovim uvjetima nego njezinima.
Ako sam dobro shvatio, doktorice Carriol suho reče Predsjednik vi ne odlazite u crkvu.
Ona se smjesta prekine. Srce joj je ubrzano kucalo dok je na brzinu razmislila je li rekla previše, premalo ili jednostavno pogrešno. Onda duboko uzdahne.
Točno, gospodine Predsjedniče, ja ne odlazim u crkvu — odgovori.
Pošteno — bilo je sve što je rekao Predsjednik. Shvatila je to kao signal da promijeni kurs.
želim time samo reći da danas više nitko ne govori ljudima da su voljeni, čak ni crkve. Vlada se, doduše, može brinuti za njih, ali ne može ih voljeti — reče. — Dajmo im zato, gospodine Predsjedniče, čovjeka koji ne traži osobnu moć, slavu ni materijalnu korist. — Ona odmakne ruke s koljena i uspravi se. — To bi, mislim, bilo sve.
Tibor Reece uzdahne.
Hvala, doktorice Carriol. Provjerit ću sada svih sedam kandidata čija ste mi imena dali i molim vas da mi u svega nekoliko riječi iznesete svoje mišljenje o svakom pojedinom od njih. Sad mi je Operacija »potraga« mnogo jasnija nego što mi je bila, i drago mi je da to mogu priznati. No, smijem li vas nešto upitati?
Ona mu se zahvalio nasmiješi.
Dakako, gospodine.
Je li vama svrha Operacije »potraga« bila uvijek tako jasna?
Judith promozga o odgovoru prije nego što je progovorila.
Bila je, gospodine Predsjedniče. Ali otkako poznajem doktora Christiana, možda imam bolji pregled o svemu.
Hm, da. — Zagleda se u nju. Onda stavi naočale za čitanje i uzme sedam fascikla.
Maestro Benjamin Steinfeld?
Suviše je dugo ljubimac glazbenog svijeta da bi to bilo dobro za njegov ego, gospodine.
Doktorica Schneider?
Mislim da je suviše vezana uz NASA-u da bi se mogla
prebaciti na drugi posao.
Dr Hastings?
Bojim se da bi ljudi u njemu uvijek gledali ragbijašku zvijezdu, gospodine, što je zapravo šteta, jer taj je čovjek sam po sebi mnogo vredniji od ragbija.
Profesor Chamowski?
U nekim je stvarima vrlo liberalan, ali mislim da je suviše odan starom obliku rimokatolicizma da bi mogao iskazati potrebnu snošljivost.
Dr Christian?
Što se mene tiče, gospodine Predsjedniče, on je jedini pravi. Senator Hillier?
Obuzet željom za moći. A gradonačelnik d’Este?
Dobar čovjek, vrlo nesebičan. Ali djeluje odviše malograđanski.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:34 pm

Vjera za treći milenij Xyz49259


Hvala, doktorice Carriol. — Predsjednik se okrene svom ministru. — Harolde, imate li vi kakvu primjedbu osim što favorizirate senatora .Hilliera?
Samo to, gospodine Predsjedniče, da mi se ne sviđa što se previše govori o religiji. To je tako škakljivo pitanje da ne može biti škakljivije. Možda se upuštamo u nešto s čime nećemo moći izaći na kraj.
Hvala vam — reče Predsjednik i kimne im glavom što je bio znak da je sastanak završen. — Javit ću vam se otprilike za tjedan dana i obavijestiti vas što sam odlučio.
Tek kad su izašli iz Bijele kuće, doktorici Carriol bi jasno koliko je ministar bijesan. Harold Magnus je, doduše, dobro znao da nije osobito sklona senatoru Hillieru, ali nije očekivao da će tako bez dlake na jeziku razgovarati s Predsjednikom i, dakako, nije ni slutio da će mu nekakav dr Joshua Christian pomrsiti račune. Iz Ministarstva čovjekove sredine do Bijele kuće bio se udobno vozio u velikom »cadillacu« zajedno s doktoricom Carriol i sve vrijeme toga kratkog puta brižno je upućivao što i kako da govori.
Ali sad je dao maha srdžbi. Popeo se u automobil i dao znak šoferu da doktorici Carriol zalupi vratima pred nosom. Stajala je na pločniku i gledala za kolima što su tiho klizila niz Aveniju
Pennsylvania, skrenula zatim prema istoku i nestala s vida. Pa što? Kako došlo tako prošlo. Mora se, znači, vratiti pješke u Ministarstvo.
Predsjednik je donio odluku već poslije četiri dana. Ministar Ministarstva čovjekove sredine i dr Judith Carriol pozvani su da se točno u dva sata poslije podne pojave kod predsjednika Reecea.
Dr Carriol morala je ovaj put i do Bijele kuće ići pješke, jer je ministar nije pozvao u svoj automobil, a ona opet nije bila od onih koja bi ga smjerno zamolila za to. Dan je srećom bio topao i sunčan. Divno što je proljeće stiglo tako rano, a ipak žalosno što se čovjek čak u ovom dijelu zemlje veseli ako stigne tek u svibnju. Trešnje su upravo procvale, ali svibe neće procvasti bar još dva tjedna. Travnjaci su, međutim, bili osuti obiljem sunovrata, a i dovoljno je grmlja procvalo, tako da je šetnja bila užitak.
Do Bijele kuće stigla je istovremeno kad i njezin šef, pa su ušli zajedno ne progovorivši ni riječi. Bila mu se prijateljski osmjehnula - kad je izašao iz automobila, ali on se samo bijesno namrštio. Zanimljivo. Očito smatra da je izgubio bitku. Harold Magnus, dakako, mnogo bolje poznaje Tibora Reecea nego što ga poznaje ona. Do prošlog tjedna bila je samo jedanput razgovarala s Predsjednikom, i to onoga značajnog dana početkom veljače 2027. godine kad je bio na položaju tri godine očekujući da 2028. bude ponovno izabran. Otada je prošlo pet godina!
Njegov prethodnik Augustus Rome nije pogriješio kad je sav svoj golemi osobni ugled stavio na stranu Tibora Reecea kao svog nasljednika u Bijeloj kući. S obzirom na teška vremena pokazalo se da je to bila razborita odluka. Tibor Reece bio je savjestan, brižan i karakteran čovjek. Ali ipak nije bio Augustus Rome. Bio je suviše uzdržan i ozbiljan da bi u svom narodu pobuđivao ljubav. Novinari, koji su se vrlo pozitivno odnosili prema njemu, uspoređivali su ga s Abrahamom Lincolnom. Njemu se ta usporedba očito sviđala, premda zapravo nije bilo mnogo sličnosti među njima ni u političkom ni u osobnom pogledu. Nije ni čudo. Amerike, kojima je svaki od njih stajao na čelu, nisu bile udaljene jedna od druge kao od pola do pola, nego kao od Zemlje do Mjeseca. Jer u razdoblju između Lincolna i Reecea posve se srozao moral naroda, nestalo je ideala, sna o američkom načinu života i nade u bolje sutra.
Kad su Harold Magnus i dr Carriol ušli, Predsjednik je upravo
telefonirao. Dignuo je pogled i mahnuo rukom prema naslonjačima, ali nije prekinuo razgovor. Judith je bila polaskana tom povjerljivošću. Predsjednik je razgovarao o Sovjetskom Savezu. Ništa što bi potreslo svijet. Poslije Delhijskog ugovora ionako gotovo ništa nije potresalo svijet koji je bio suviše zaokupljen unutrašnjim problemima svojih zemalja da bi imao vremena, energije (doslovno i metaforički) ili novca za vođenje skupih, besmislenih ratova.
Predsjednik je razgovarao o žitu. Samo su još tri zemlje na svijetu izvozile spomena vrijedne količine žitarica: Sjedinjene Američke Države, Argentina i Australija. Ljudi na srednjem zapadu odlazili su i dolazili, ali pšenično zrno je ostajalo. Kanadska sezona za uzgoj žitarica postala je suviše kratka, ali Sjedinjene su Države još uvijek uspijevale proizvoditi nešto viška, a farmeri su neumorno radili na tome da uzgoje hibride sposobne da prežive sve hladnija proljeća i ljeta. Najvažnije je, dakako, bilo koliko dugo zemlja ostaje smrznuta, sili u budućnosti najveći će problem po svoj prilici biti sve manje padalina. Zasad je još bilo dovoljno kiše, ali već više od dvadeset godina nije premašena prosječna količina godišnjih padalina iz prošlog stoljeća; uglavnom je bila ispod prosječne i postajala sve niža. Klimatski uvjeti u Australiji i Argentini bili su nešto povoljniji, ali nitko se nije usuđivao prognozirati koliko će dugo to još potrajati.
Predsjednik je završio telefonski razgovor i posvetio se predstavnicima Ministarstva čovjekove sredine.
Znate li, Harolde, da je vaše ministarstvo najvažnije u zemlji
reče Tibor Reece. — Ne želim time reći da imate na grbači baš sve probleme Sjedinjenih Država, ali u svakom slučaju najveće i najosjetljivije. Preseljenje, planiranje porodice i očuvanje naših prirodnih bogatstava koja se sve više smanjuju. Vi raspolažete polovicom federalnog budžeta. Usprkos tome ne zadajete mi previše briga, vjerojatno zato što nemate veze s militarizmom.
Predsjednik se nasmiješi.
U svakom slučaju — nastavi — nemam zbog Ministarstva čovjekove sredine mnogo neprospavanih noći. Smatram da svi vrlo savjesno obavljate svoj posao. Imate bez iznimke najbolje stručnjake za kompjutore na svijetu, a predložili ste mi i neke sjajne ideje. Mnogo sam razmišljao o Operaciji »potraga«. Najviše o tome je li doista potrebno da njezine rezultate provedemo u djelo.
Dr Carriol protrne; Harold Magnus se obveseli. Nijedno od njih ne izusti ni riječ, samo su nijemo zurili u Predsjednika.
Jedan od najvećih problema političara jest u tome što zbog brojnih obaveza na svojoj dužnosti gube kontakt s narodom. To je kao da od onoga koji je rođen i odgojen na Manhattanu očekujemo da shvati životni ciklus i mentalitet farmera. Ili kao da od onoga tko je od rođenja bogat očekujemo da shvati što je zapravo siromaštvo. Razum je fantastična stvar, ali ponekad poželim da pokažemo više divljenja a manje sprdnje prema osjećajima. Postoji li uopće ijedan razlog zbog kojeg više od ostalih još i danas volim i poštujem Augustusa Romea, onda je to taj što on nikad nije gubio iz vida malog čovjeka. Nije bio demagog, nije mu to bilo ni potrebno. Bio je jednostavno jedan od njih.
Harold Magnus snažno zakima glavom na te posljednje riječi. Dr Carriol zatomi smiješak znajući i te kako dobro što on zapravo misli o starom Gusu Romeu. Napuhnuta stara ulizica!
Međutim, posljednja četiri dana nalazio sam se u položaju besramnog prisluškivala. Upadao sam pod raznoraznim izlikama u kuhinje, ulazio u sobe koje su upravo čistili, ćaskao sam s vrtlarima, sekretaricama i kućnim pomoćnicama. Na kraju mi je ipak najviše pomogla da donesem odluku moja vlastita žena.
Predsjednik navuče usnu preko zubiju i pusti da mu dah prosikta između njih, izraz bola možda, ali ne prezira.
Ne kanim sad raspravljati — nastavi — o odnosu sa svojom suprugom. Ali... ona je nesretna žena upravo zbog uvjeta koji danas vladaju u društvu. Razgovarao sam s njom o tome o čemu misli kad je sama, kako se, s obzirom na njezino stanje, ophodi s našom kćerkom kad ja nisam prisutan, kakav bi život željela kad se budemo morali iseliti odavde...
On zastane, nastojeći da mu se na licu ne primijeti što osjeća. Bio je to bolan razgovor za oboje, to više što su inače rijetko imali priliku da razgovaraju jedno s drugim. Iako je njezino ponašanje bilo skandalozno, nikad joj nije ništa predbacio. Nastojao je samo da se njezini postupci ne nađu na novinskim stupcima i pobrinuo se za njezinu sigurnost. Kako bi joj i mogao išta predbaciti kad se osobno zauzeo za to da ona nikad ne dobije dozvolu za drugo dijete? Do njihovih rijetkih svađa dolazilo je uglavnom samo zbog njezine
ravnodušnosti prema kćeri. Djevojka je ulazila u tinejdžerske godine a da nije shvaćala da je u svemu upravo suprotno od onoga što bi Predsjednikova kći morala biti. Tibor Reece ju je mnogo volio, ali vrijeme koje joj je mogao posvetiti bilo je minimalno u usporedbi s vremenom koje joj je bilo potrebno, a majka se uopće nije brinula za nju.
No, neću vas duže držati u neizvjesnosti — reče doktorici Carriol i Haroldu Magnusu. — Zaključio sam da moramo Operaciju
»potraga« provesti do kraja i da su zaključci doktorice Carriol o čovjeku koji bi trebao preuzeti taj posao ispravni. Time Operacija
»potraga« ulazi u fazu tri, i moram se ponovno složiti s doktoricom Carriol da postoji jedan jedini kandidat koji obećava uspjeh... dr Joshua Christian.
Harold Magnus nije, dakako, mogao protestirati, ali usne mu se posve stanjiše i skupiše, što je njegovu okruglom licu s nekoliko podbradaka pridalo drukčiji izgled, okrutan i egocentričan, ali ujedno nesretan i razočaran. Dr Carriol, međutim, zadržala je spokojan izraz lica.
Način na koji ćete to provesti — nastavi Tibor Reece — spada, dakako, u kompetenciju Ministarstva čovjekove sredjne, i ja se neću miješati u to. Ali želim da me redovito obavještavate i nadam se da ću uskoro vidjeti i neke rezultate. Još nisam odobrio sredstva za fazu tri, ali možete računati na to da ćete dobiti sav novac koji vam bude potreban. Htio bih vas samo još nešto upitati.
Predsjednik pogleda doktoricu Carriol.
Doktorice Carriol, što ćete reći doktoru Christianu? Mislim, hoćete li ga upoznati s Operacijom »potraga«? Jeste li već razmišljali o tome?
Dr Carriol kimne.
Jesam, gospodine Predsjedniče, razmišljala sam. Da ste se odlučili, na primjer, za senatora Hilliera, rekla bih da ga moramo upoznati sa svime. Ali apsolutno sam protiv toga da doktoru Christianu damo makar naslutiti da je u to umiješana vlada. On je rođen za taj posao i zato mu nije potreban nikakav poticaj s naše strane. Nije potrebno da apeliramo na njegov osjećaj dužnosti niti na njegov patriotizam. Štoviše, pošto sam dobro promislila, došla sam do zaključka da bismo smjesta izgubili i doktora Christiana i svaku
korist od njegova rada kad bi doznao za Operaciju »potraga«.
Tibor Reece se nasmiješi.
Slažem se s vama — reče
Gospodine Predsjedniče, ja mislim da poklanjamo prokleto mnogo vjere.., slijepe vjere... u čovjeka kojega možda nećemo moći držati na uzdi!
Harold Magnus izustio je te riječi na način da im da što veću težinu, premda to nije bilo potrebno jer se jasno vidjelo koliko je uzbuđen i bijesan. Sav se tresao od zgražanja.
To što smo upravo čuli — reče — jest razlog zbog kojeg me muče teške sumnje u pogledu doktora Joshue Christiana. Nikad mi nije palo na um da bismo mogli izabrati čovjeka kojem ne možemo reći što, zašto... i kako. Mislim da tom čovjeku nikako ne smijemo slijepo vjerovati.
Nemamo drugog izbora — odvrati Predsjednik.
Gospodine Magnus, naše povjerenje u tog čovjeka neće biti slijepo — mirno će dr Carriol. — Dr Christian bit će neprestano nadziran. Osobno sam uspostavila prisnu vezu s njim i namjeravam ostati u samom centru njegova života. A to znači da morate imati povjerenja u mene, a ja vas uvjeravam da ću, bude li dr Christian u bilo koje doba ugrozio naš projekt, obračunati s njim prije negoli nanese neku štetu. Imate moju riječ.
To je bilo nešto novo za obojicu. Tibor Reece se nasmiješi, Harold Magnus opusti. Oba su muškarca, dakako, shvatila da je stupila u seksualni odnos s doktorom Christianom. Neka samo vjeruju u to, ako ih to umiruje.
Mogao sam to pretpostaviti — reče ministar.
Ima li još nešto što biste trebali od mene osobno, doktorice Carriol? — upita Predsjednik.
Ona se namršti razmišljajući.
Mislim da bar zasad faza tri neće biti skupa. Radi se o svega nekoliko tisuća dolara.
To je ugodno čuti — zasmijulji se Predsjednik. Dr Carriol se kratko osmjehne i produži.
Pri izboru doktora Christiana najzgodnije je to da će se on uglavnom sam financirati. Elliott MacKenzie iz Atticus Pressa kaže da će se knjiga doktora Christiana prodavati na milijune, a Elliott se

rijetko vara. Time otpada i obaveza Ministarstva čovjekove sredine da će mu biti nadoknađeni svi gubici koje bi mogao imati zbog knjige doktora Christiana. K tome će i sam dr Christian postati vrlo bogat. Ali zamolit ću vas, gospodine Predsjedniče, za drukčiju vrstu pomoći. Bit će mi potrebna odobrenja za putovanje, prioritet pri hotelskom smještaju, automobili, avioni, helikopteri i slično.
Dr Carriol dobaci umiljat pogled Haroldu Magnusu.
Osini toga — nastavi — trebat ću novčana sredstva za sebe, jer namjeravam pratiti doktora Christiana na cijeloj njegovoj propagandnoj turneji.
Dobit ćete sve što želite — obeća Tibor Reece.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:34 pm


Vjera za treći milenij Xyz49256


Ne mogu se složiti s vašim izborom, gospodine Predsjedniče
reče Harold Magnus — ali priznajem da sam mnogo mirniji otkako znam da će dr Carriol biti s njim.
Oho, hvala vam lijepa, gospodine — reče dr Carriol.
Pošto je pretpostavio da zna u kakvoj je ona vezi s doktorom Christianom, Tibor Reece se sada zainteresirao za doktoricu Carriol kao ženu.
Doktorice Carriol, nećete mi zamjeriti ako vam postavim jedno prilično osobno pitanje?
Nipošto, gospodine.
Znači li vam nešto dr Joshua Christian! Kao muškarac? Kao čovjek?Dakako.
Što biste učinili tla morate birati između muškarca i projekta
na kojem je angažiran? Što biste osjećali?
Bila bih vrlo nesretna. Ali učinila bih sve da zaštitim projekt bez obzira na to što osjećam za muškarca.
To zvuči prilično bezosjećajno.
Možda. Ali pet godina svog života utrošila sam radeći samo na tom projektu. A njegov cilj nije nipošto beznačajan. Niti sam ja osoba koja bi za volju bilo kakvih osobnih osjećaja bacila svoj rad kroz prozor. žao mi je ako to zvuči bezosjećajno, ali tako je.
Ne biste li ipak bili sretniji kad biste svoj rad mogli baciti kroz prozor?
Nisam nesretna, gospodine — odvrati ona odlučno.
Shvaćam — reče Predsjednik i stavi svoju veliku, lijepo
oblikovanu ruku na golemu hrpu video-kazeta, fascikala i rukopisa što je ležala na njegovu pisaćem stolu. — Operacija »potraga« je passe. Moramo pronaći drugo ime za svoj projekt.
Imam ga, gospodine Predsjedniče — reče dr Carriol tako brzo da ga očito nije skovala na licu mjesta.
Aha! Pretekli ste nas! No dobro, da čujemo. Ona duboko uvuče dah, razdragana.
Operacija »Mesija« — reče.
Prilično pretenciozno — reče Tibor Reece, ne odviše oduševljen.
Nikad nije ni bilo drukčije — odvrati ona.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:35 pm

Vjera za treći milenij Xyz49255

6
Doktoru Joshui Christianu nije mnogo nedostajala dr Judith Carriol, nije gotovo uopće ni pomislio na nju. Bio je suviše zaokupljen pisanjem knjige i istodobno održavanjem redovitih seansi sa svojim pacijentima. Knjiga ga je nadahnjivala, oduševljavala. Bila je čudesna. Predivna bujica savršeno prikladnih riječi slijevala se u savršeno prikladne rečenice koje su njegove misli izražavale s istom uvjerljivošću kao što ih je izražavao i njegov glas. Čudesno!
Mama, James, Andrew, Mary, Miriam i Martha pružali su mu svesrdnu i nesebičnu podršku. Pomagali su mu gdje god su mogli. Ništa nisu zapitkivali i imali su puno razumijevanje za njegove nagle nastupe odsutnosti duha. Cijeli pogon u klinici prilagodili su njemu i njegovoj neumornoj lektorici. Kuhali su i prali za njega i oslobodili ga rada na njezi biljaka, čak su i pacijente uključili u opću zavjeru. (»Piše knjigu, znate, pomislit^ samo što će to značiti za sve one koji trebaju njegovu pomoć a za koje on nema vremena!«) Nikad se nisu potužili, nisu ga kritizirali, nisu čak ni očekivali da on primijeti koliko se trse oko njega kamoli da im zbog toga bude zahvalan. Ali kad bi to ipak primijetio i izrazio zahvalnost, zažarili bi se od ljubavi i ponosa. Jedina iznimka bila je Mary koja je isto tako naporno radila za njega kao i svi ostali i bila također nagrađena zahvalnošću, ali koja bi radije da joj nije bio zahvalan.
Joshua je dobro znao da su mnogi od onih sati koje je proveo u razgovoru s Lucy Greco bili potraćeni; sati kad su mu misli bile nesređene ili kad je govorio jedino o samom sebi. Ali ti potraćeni sati nadoknađeni su satima kad je uspijevao svoj entuzijazam i svoje teorije uobličiti tako da ih je Lucy Greco mogla slijediti. A kad bi poslije otišao k svojim pacijentima ili da u miru razmišlja o nekom osobito zamršenom pojmu, Lucy bi sjela u prostoriju, koju su joj bili u klinici preuredili u radnu sobu, da stvara ona vfrbalna čudesa kojima se on toliko divio dok ih je čitao. Služila se velikim IBM-ovim glasopisačem (koji on nikada nije bio upotrijebio), i to da stavi na papir, po njezinu mišljenju, najvažniji tekst na kojem je ikad radila.
Kad je jedanput bio ušao u tu sobu, dr Christian znatiželjno je pogledao ime proizvođača, otisnuto na stražnjoj strani tog aparata, i uzdahnuo.
Što je? — upitala je Lucy u nedoumici.
Made in Scarlatti, Južna Carolina — rekao je žalosno. — A znate li da je nekoć Hoiloman proizvodio sve moguće strojeve za pisanje... od običnih, starinskih pisaćih strojeva do... pa sad, ne bđš ovakvih tipova zapisivača glasa, ali različitih drugih. Tvornica je još ovdje. Ponekad prošetam kroz nju. Lako je ući, odustali su od bilo kakvih sigurnosnih mjera, pa čak i od pazikuće. Čemu? Tko bi ukrao matrice, kalupe i preše koji se ne mogu preudesiti ni za koju drugu svrhu? 1 tako je sad cijela tvornica puna praznine i zarđalih strojeva, po podu je smeće, a s krovnih greda visi led.
Možda biste morali posjetiti Scarlatti — rekla je Lucy, još u nedoumici. — Tamo je smješteno bar pola tuceta velikih kompanija koje proizvode ovakve strojeve za pisanje. Uvjerena sam da su tvorničke hale modernije i svjetlije, da su radni uvjeti bolji i da su radnici vrlo zadovoljni.
U to nimalo ne sumnjam! — odvratio je uvrijeđeno.
Josh, dušo — uzdahnula je Lucy — ponekad mi zbilja otežavate život. Ovdje sam da vam pomognem napisati knjigu o pozitivnom stavu prema životu, a što dobivam? — upitala je sklopivši oči da sabere misli i da ne mora gledati njegovo tužno lice.
Dobar dio onoga što mi govorite obojeno je negativnom čežnjom za prošlošću, a svojim čitateljima neprestano ponavljate da je taj svijet nestao i da se nikad više ne može vratiti. Pomislite samo koliko smo vremena potratili na te negativne misli! I kakva je to bijedna aktivnost! Kad budete na propagandnoj turneji sa svojom knjigom, ne smijete sebi dopustiti nikakvu nostalgiju, znate. Preuzeli ste na sebe zadaću da objasnite ljudima kako ne mogu dopustiti sebi da budu nostalgični. A ako to oni ne mogu dopustiti sebi, još manje to možete vi, Josh. To je činjenica s kojom se morate suočiti. Morate ljudima poslužiti za uzor, inače će sve propasti.
Potučen. Povrijeđen. Učinjen smiješnim. Nemoćno se svalio na stolac kao slomljena lutka.
Oh, Bože! U pravu ste! — po vikao je. Onda se nasmijao, skočio sa stolca, poskakivao po sobi, provlačio prste kroz svoju krutu crnu kosu dok nije izgledala kao da su mu orkanski vjetrovi njegova duha provalili kroz lubanju. — U pravu ste! I te kako u pravu! Oh, ženo, kako li sam trebao vas i kako li sam trebao Judith Carriol!
Trebao sam vaše svježe mozgove i svježe duše da me slušaju kako brbljam umjesto svih ovih slatkih, pokorno odanih članova svoje porodice. Kako da sredim misli kad oni sjede i slušaju me s izrazom lica koji govori Joshua je uvijek u pravu, Joshua ne može pogriješiti. Nisu sposobni ni za kakvu konstruktivnu kritiku. Hvala vam, hvala, hvala!
Prekinuo se i ostao stajati stišćući ruke preko spolovila na koje nikad nije pomišljao.
Hoću samo reći... kako li su lijepe te snažne emocije ako čovjek može naučiti da im se posve ne prepusti, kako li je žalost prirodna, kako dobar prijatelj može biti vrijeme i kako se nikad ništa... nikad ništa! ne događa bez nekog razloga. Hoću reći da se novo može nasukati na starom i da hrabrost i snaga mogu biti dirljivi kao i slabost.
Ušutio je i zagledao se u nju.
Zašto ne mogu sve to napisati? — upitao je ogorčeno. — Mogu govoriti pred svakom publikom...svakom! kao da mi je jezik od srebra, glas od zlata i kao da mi duša ima krila. Ali čim sjednem pred prazan list papira, magnetofon ili koji od ovih fantastičnih glasopisača, riječi pobjegnu od mene, sakriju se negdje i, ma koliko se trudio, ne mogu ih više dozvati natrag.
Pa da, to je psihološka ili fiziološka zapreka — rekla je više da ga umiri nego što bi je to zanimalo.
I jedno i drugo — smjesta je uzvratio. — Postoji negdje u mom mozgu mali relej na kojem je došlo do kratkog spoja... tromboza, možda, neka pločica ili sićušni ožiljak... a taj je relej smješten točno na rubu gnojne kaljuže moje podsvijesti.
Lucy se morala nasmijati.
Oh, Josh, vi ste tako drag i dobar čovjek da ne vjerujem da bi vam i podsvijest mogla biti drukčija.
Čak i u najbolje održavanom i vođenom brodu skuplja se na dnu kaljuža, a i besprijekorno čista kuća mora imati kanalizacijski odvod. Zašto se onda ljudski umovi ne bi morali pokoravati istom zakonu?
Mislim da to graniči sa sofizmom — rekla je.
Ne, ne — nacerio se. — Mišica me podvrgnula svim mogućim testovima i ustanovila da doista patim od urođene
disgrafije, ako vas to može umiriti.
Možete vi biti i prilično prepredeni — rekla je.
Elliott MacKenzie je pročitao jedini primjerak ncdotjeranog rukopisa prije nego što ga je poslao doktorici Judith Carriol. Bio joj je obećao da ni jednu jedinu riječ tog rukopisa neće zadržati unutar svoje izdavačke kuće. Ali nije mu bilo drago da mora dati od sebe takvo blago od rukopisa i da ne može zadržati bar jednu kopiju. Lucy, doduše, ima original u Hollomanu, ali ni taj mu nije dostupan. Što ako ta dragocjena knjiga bude izgubljena? Što ako Ministarstvo čovjekove sredine zaključi da u njoj ima nešto protudržavno i zabrani njezino objavljivanje? Judith Carriol bila se pobrinula da Odjel četiri
u interesu doktora Christiana — preuzme na sebe autorsko pravo. Lucy Greco našla je povremeno vremena da mu se javi, i bilo je jasno da je prožeta takvim entuzijazmom kakav nikad prije nije zapazio u nje. Ponašala se kao mlada redovnica u trenutku božanske opsjednutosti. Očito se smatrala povlaštenom posudom ispunjenom nadahnućem Joshue Christiana i zapadala je u istinsku ekstazu dok je te njegove nadahnute misli kazivala u glasopisač koji je onda
izbacivao stranicu za stranicom prekucanog teksta.
Elliott MacKenzie zamočio je za pokus nožni palac u more njezina mišljenja, upitavši je smatra li da je dr Christian u stanju svoje misli oblikovati u riječi pred kamerama i mikrofonima s obzirom na to da je zakočen čak i pred takvim aparatom koji reagira na glas.
Naravno da je u stanju — odgovorila je Lucy odlučno. — Dokle god bude imao pred sobom bar jedno lice ili par nečijih očiju, bit će fantastičan.
Da, ali što onda ako Ministarstvo čovjekove sredine odustane od Christianove knjige?
Dva tjedna pošto joj je po kuriru poslao rukopis, nazva ga dr Carriol.
Krećemo, Elliotte — rekla je. — Nema više nikakvih zapreka. Što prije knjiga izađe to bolje. Kad Lucy može pripremiti konačan tekst?
Za mjesec dana, kaže. Problem je u tome što on proizvodi sve više materijala, a njoj teško pada da ga izbaci usprkos tome što postoji određena granica zasićenja za čitatelje takvih knjiga. Zato se moramo ograničiti na najviše dvjesta pedeset i šest tiskanih stranica.
Mogli bismo, dakako, materijal podijeliti i drugu knjigu izdati sljedeće godine, ali to bi značilo još mrtogo posla oko izbora što da uđe u prvu knjigu, a što može pričekati do druge, pa prema tome i mnogo vremena.
Koliko vremena?
Knjiga bi mogla biti u knjižarama najkasnije do konca rujna.
Više bi nam odgovaralo da to bude koncem listopada, pod uvjetom da knjiga smjesta postigne uspjeh.
To kod ove knjige neće biti problem — rekao je čvrsto uvjeren
u to.
Milijun primjeraka u tvrdom uvezu i najmanje pet milijuna u
mekom?
To je bilo previše čak za Elliotta MacKenzieja.
Hej, hej, stan'te malo! Kod takve hit knjige meki uvez dolazi u obzir tek godinu dana poslije izdanja u tvrdom uvezu, Judith. Ne mogu pristati ni na dan ranije.
Tvrdi i meki uvez istodobno -rekla je. Ne. žao mi je, ali ne.
I meni je žao, Elliotte, ali da. Vi time ništa ne gubite.
Draga moja, morao bih dobiti pismeni nalog od samog predsjednika Sjedinjenih Američkih Država da promijenim mišljenje, ali čak i onda bih se opirao.
Imat ćete Predsjednikov pismeni nalog najkasnije do sutra, ako vam je do toga. Ali ja se na vašem mjestu ne bih opirala, Elliotte. Nemate nikakvih izgleda.
MacKenzie je stavio obje ruke na oči. Jednostavno joj nije htio vjerovati. No s druge strane, Judith nije bila od onih koji blefiraju. Ali koji se to vrag zbiva oko tog Joshue Christiana?
Čujte, Elliotte, radi se o najznačajnijoj knjizi u povijesti izdavaštva, točno? Pa kako onda možete izgubiti? Zašto ste tako pohlepni, ha? Ja sam vam donijela tu knjigu i mogu vam je isto tako lako i oduzeti. Joshua Christian nije vezan ugovorom s vama, nego s Ministarstvom čovjekove sredine.
U Judithinu se glasu osjećalo da uživa, ali usprkos tome nije bilo sumnje da svaku izgovorenu riječ misli krajnje ozbiljno.
MacKenzie je morao popustiti.
Dobro — reče, i zatim: — Vrag vas odnio!
Bravo, momče! Možete smjesta početi širiti »povjerljive« informacije o knjizi, ali prije nego što vam dam zeleno svjetlo ne smije ni jedan jedini dio rukopisa izaći iz vaše kuće. Ako vam je potrebno dodatno osiguranje, mogu vam poslati nekoliko svojih ljudi... gratis. Jer ponavljam, Elliotte, ništa iz same knjige ne smije biti objavljeno. Nikakvi prijevremeni otisci na crnoj burzi, nikakve špalte ili foto- kopije! Makar, što se mene tiče, morali zaprijetiti svojim ljudima da ćete ih smjesta postrijeljati... glavno je da sadržaj knjige ostane u tajnosti dok vam ne budem dala znak.
Okej.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:35 pm


Vjera za treći milenij Xyz49253


Dobro. Sad još želim samo to da se održi licitacija za pravo na meki uvez i da štampa pravovremeno sazna , za tu licitaciju.
Gdje je samo naučila sve to? MacKenzie duboko uzdahne.
Nagodit ćemo se, Judith. Zajamčit ću vam publicitet o kakvom niste sanjali ni u svojim najsmjelijim snovima. Ali nema licitacije. Do vraga, ja sam izdavač! A instinkt mi kaže da će ova knjiga biti vječni bestseler. Zato želim pravo na meki uvez zadržati u svom poduzeću. Bez licitacije! To pravo ide Scrollu, našoj vlastitoj nakladi džepnih izdanja.
Inzistiram na licitaciji — rekla je.
Čujte, Judith, koliko sam shvatio, vi ne želite da se makar nasluti da Ministarstvo čovjekove sredine ima svoje prste u tome? E pa, dopustite mi onda da vam nešto kažem. Dođe li do licitacije, cijela izdavačka branša nanjušit će da nešto nije u redu, a dakako i sve njujorške novine. Jer ja sam poznat po svojoj profesionalnoj okretnosti, a ono Sto vi tražite je nerazumno.
Telefon je ostao nijem. Onda:
Dobro. Pobijedili ste. Možete zadržati pravo na meki uvez, ali pod uvjetom da broširano izdanje izađe istodobno s izdanjem u tvrdom uvezu.
Dogovoreno.
Dobro. A sad želim da mi vaš propagandni odjel što prije dostavi protokol. Ne ono što namjeravaju
poduzeti u vezi s plasmanom Christianove knjige, nego ono što u svojim najsmjelijim predodžbama priželjkuju u propagiranju jedne takve knjige kao što je Christianova. Neka navedu emisije iz kulture na TV u kojima bi radije vidjeli svog autora nego ne znam što na
svijetu, zatim emisije na radiju, osvrte u časopisima, nedjeljnim literarnim prilozima i slično. Uostalom, što mislite o naslovu? Je li dobar ili bi možda vaši propagandisti radije neki komercijalniji?
Ne. Naslov je dipbar. Sviđa mi se. Pobuđuje radoznalost... u ovom svijetu koji još uvijek čezne za Bogom, ali ne može to priznati.
Gospodina Reecea zanima otkuda potječe naslov. Je li ga izmislila Lucy ili sam dr Christian? Je li originalan?
Ne, nije originalan. Pronašli su ga on i Lucy kad su u potrazi za naslovom po običaju prelistavali Bartlettov izbor citata. Stihove je napisala Elizabeth Barrett Browning. »Daj nam rada... jer Božja je kletva ljepši dar od svih ljudskih blagoslova«. Time je, mislim, sve rečeno. Niste li spomenuli gospodina Reecea? Tibora Reecea, Predsjednika?
Upravo njega. Gospodin Reece se veoma zanima za doktora Christiana i njegovu knjigu, ali to je... nadam se da ne moram posebno naglasiti... samo za vaše uši.
Jedan šok za drugim.
Je li Predsjednik pročitao knjigu? Pročitao ju je. I vrlo je impresioniran. Judith, o čemu se zapravo radi?
Malo altruizma za promjenu. Vjerovali ili ne, vlada ove zemlje brine se za svoj narod. A mi, gospodin Reece, gospodin Magnus i ja, smatramo da dr Christian osobno, njegove ideje i njegova knjiga mogu imati pozitivniji utjecaj na moral naroda od svih drugih inicijativa poduzetih unatrag pedeset godina.
Glas joj se odjednom promijenio.
Pročitali ste rukopis. Ne slažete se? Slažem se, od sveg srca.
Kad se MacKenzie vratio kući, sve je ispričao svojoj ženi. Toliko je bio uvjeren u njezinu diskreciju da ni na trenutak nije pomislio da joj išta zataji. Sally ne trača, ne voli čak ni slušati tračeve. Nije se volio ni prisjećati koliko već godina ona dijeli sve njegove interese i izvrsno se snalazi u njegovu svijetu, premda u njemu sudjeluje samo kao njegova supruga. Njihov sin, njihovo jedino dijete, studira u koledžu u Dartmouthu i pokazuje istu ljubav za knjige kao i njegovi roditelji. K tome ima u sebi i očev izrazit smisao za posao, što obećava da će Atticus Press i nadalje ostati porodično poduzeće. Na čelu Atticusa
bio je uvijek jedan MacKenzie sve otkako je Elliottov prapradjed osnovao tu izdavačku kuću. Odonda je poduzeće sve više jačalo, sve više njegovih vrlo dobrih izdanja punilo je police američkih kućanstava i omogućilo MacKenziejevima da žive mnogo bolje nego što su živjeli u svojoj domovini, škotskom Highlandsu. Ali sad je sistem jedna obitelj jedno dijete sve to ugrozio. Ah, kad bi bar smjeli imati više od jednog djeteta! Da se nešto dogodi Alastairu... Ali ne! O tome neće ni misliti. Umjesto toga pomisli što bi se dogodilo kad bi njegov sin imao dijete koje ne bi bilo sposobno nastaviti porodičnu tradiciju? Ipak, tješio se — jer bio je razuman čovjek — bilo je i dinastija s tucetom djece a da među svom tom djecom nije bilo ni jednog jedinog dostojnog nasljednika. Sve je to pitanje genetske slučajnosti. Otišao je, dakle, kući i sve ispričao svojoj ženi.
Jedva čekam da to pročitam — povikala je Sally. — Gdje je rukopis? Počet ću smjesta.
Nemam nijedne kopije — priznao je.
Zaboga, Elliotte! Baš čudno. Je li tebi posve jasno što se događa? Mislim, s obzirom na to da se sam predsjednik Sjedinjenih Država zanima za tu knjigu.
Jedino što mi je posve jasno — rekao je — jest poslovna strana svega toga. Uvjeravam te da se Atticus dokopao najznačajnije knjige u povijesti izdavaštva.
Uključiv i Bibliju? — upitala je hladno.
Razmislio je malo, nasmijao se, slegnuo ramenima i hrabro joj odgovorio:
Tko zna?
Stvari se doista odvijaju izvanredno dobro, zadovoljno je pomislila dr Judith Carriol kad je sišla iz malog helikoptera koji ju je za manje od jedan sat prebacio iz Washingtona u Hoiloman, brzajući praznim zračnim prostorom kao da ga gone sve Furije. Ah, to je život! Na stajanci neupotrebljavanog aerodroma, okruženoj dračem i hrpama kojekakvog smeća što ga je bio nanio vjetar, čekao ju je jedini službeni automobil u Hollomanu. Od glave do pete uniformirani šofer stajao je kod stražnjih vrata automobila i pomogao joj da se smjesti. Uza sve to nije stvarala sebi nikakve iluzije o vlastitoj važnosti. Čim Operacija »potraga« bude dovršena, morat će se opet vratiti pješačenju i autobusima. Ali to ne znači da ne treba uživati u

sadašnjim povlasticama koje su inače rezervirane samo za političare najvišeg ranga. Ipak se svakog slobodnog trenutka u tim pretrpanim danima opominjala da se ne smije naviknuti na luksuz, kako joj povratak na uobičajeni način života ne bi postao nepodnošljiv. Savjet ravno iz knjige Joshue Christiana. Uživaj u onom što ti se nudi, ali kad je gotovo, ne osvrći se. Gledaj samo naprijed u novo sutra.
Čudno. Nije ga vidjela već dva mjeseca, ali u posljednji trenutak, kad je već stajala na pločniku točno između brojeva 1047 i 1045 Hrastove ulice, nije se mogla odlučiti da uđe u kliniku, iako je znala da on u taj sat zacijelo radi tamo, nego je umjesto toga zvoncem dala znak da želi u kuću u kojoj je stanovao.
Mamin je zagrljaj bio neusiljen i topao, kao da pozdravlja rođenu kćer.
Oh, Judith, dugo vas nije bilo.
Mama je malo odmakne od sebe i zagleda se u nju, a u blagim dubinama njezinih očiju ogledala se iskrena ljubav.
Automobil! Vidjela sam kad vas je dovezao. Bila sam u dvorištu da objesim rublje... nije li divno da ga možemo opet sušiti na suncu umjesto u podrumu?
Bol. O ne, neću da osjetim bol! Ne smijem osjetiti bol! Nitko me ne može smatrati odgovornom za ono što te čeka. Mama, Mama, kako ćeš primiti to što će se uskoro ostvariti svi tvoji snovi i sve nade u njega? Koliko li je velika duša unutar tvoje prelijepe ljušture? Zašto me dočekuješ kao njegovu buduću suprugu? Kao snahu po svom izboru? A ja ga namjeravam poslati tamo gdje neće biti vremena ni snage za suprugu, a tamo kamo šaljem samu sebe nema mjesta ni za kakvog supruga.
Nisam bila sigurna da ga neću omesti u poslu ako uđem u kliniku, zato pomislih da će biti bolje ako prije uđem ovamo.
Dr Carriol pođe za Mamom u kuhinju.
Kako je on? — upita i sjedne dok je Mama počela pripremati
kavu.
Dobro je, Judith. Ali mislim da je sretan što je Lucy otišla.
Ova ga je knjiga previše opteretila. Nevolja je u tome što je pored pisanja knjige cijelo vrijeme normalno radio svoj posao na klinici. Lucy je bila izvrsna, doista, iskreno vam kažem. Vrlo zgodna. Vrlo dobra. Ali vi ste mu bili vrlo potrebni. Neprestano sam se nadala da
ćete doći. Krajnje je vrijeme da više ne bude sam.
Mama, to je smiješno! Samo ste me jedanput vidjeli, ništa ne znate o meni. Zato ne smijete postupati sa mnom kao da sam središte Joshuina emocionalnog života! Ja nisam Joshuina zaručnica! On nije zaljubljen u mene niti sam ja zaljubljena u njega. I nemojte, molim vas, očekivati da ćemo se vjenčati, to se nikad neće dogoditi.
Budalasta djevojčice — s ljubavlju će Mama. Stavila je šalice na stol, svoj najbolji Lenox servis, i prignula se da natoči kavu Judith.
Smirite se i opustite malo. I nemojte biti tako negativni! Popijte sa mnom kavu, a onda možete prijeći u dnevnu sobu i tamo ga pričekati. Nazvat ću ga i reći mu da dođe čim bude slobodan.
Zanimljivo, ali i zamorno. Uskoro neće više biti takvih Mama. Ona je sa svojih četrdeset i osam, ili možda čak četrdeset i sedam godina, najmlađa od njih. To je soj koji izumire, jer današnje žene smiju imati samo jedno dijete. Prije su se mogle iživljavati u materinstvu, jer su imale punu kuću djece na koju su uspijevale utrošiti golemu količinu energije kojom ih je Priroda obdarila u tu svrhu. Judith nije imala s tim problema jer je, zahvaljujući svom karakteru, svom obrazovanju i svom poslu, našla zadovoljavajući nadomjestak. Ali mnoge žene nisu mogle naći rješenje kako da utroše tu energiju. Nisu mogle ili nisu htjele. Eto, JoshUa Christiane, ti ćeš sigurno moći pomoći onima koje to nisu mogle. Ali što je s onima koje nisu htjele? Mislim da njima nitko ne može pomoći.
Usred rascvjetalih biljaka u dnevnoj sobi čudesno su se pojavili prozori, sjajne pravokutne staklene ploče bez okvira, koji su dopuštali suncu da šalje u sobu široke zrake svjetlosti što su treperile od milijuna zlaćenih čestica prašine. Biljke su pozdravile tu svjetlost eksplozijom cvjetova, ružičastih, krem, žutih, plavih, ljubičastih, i obiljem novih mladica. Bilo je mnogo zelenila, ali vrlo malo bijeloga. Kako mudro od Christianovih što su izbjegavali bijele cvjetove u bijeloj sobi. Mora da ih ovaj vilinski svijet oduševi svaki put kad se sjete da ga pogledaju, uistinu pogledaju. Samo kako se to često dešava?
Dobri su to ljudi. Samo dobri ljudi mogu stvoriti takvu ljepotu oko sebe kad je neizmjerno lakše pomiriti se sa sivilom.
Kad mu je majka javila da ga dr Carriol čeka u dnevnoj sobi, dr Christian se malo iznenadio. Toliko se toga dogodilo otkako ju je
posljednji put vidio da je gotovo posve smetnuo s uma činjenicu da je zapravo ona pokrenula cijelu stvar. O da... Judith Carriol. Judith Carriol? Mutno sjećanje na ljubičasto i skrletno, na nekoga s kime je zanimljivo razgovarao, na bezvremenog prijatelja i vječnog neprijatelja...
Između onda i sada bio je uzorao, zasijao, požnjeo i pobrao golemo polje misli. U ovom je trenutku gledao strnište i pitao se, pitao što da sada. zasije. U glavi mu je šumjelo od izgleda za budućnost koji nisu bili ni u kakvoj vezi ni s Judith Carriol ni s bilo kojim drugim čovjekom. Razmišljao je o čudnovatim slutnjama što su ga mučile cijelu zimu i navodile ga na snove o tome da mu je sudbina možda ipak šira i bogatija od ove klinike u Hollomanu.
Zašto sam tako žalostan, pitao se skrećući na kraju prolaza koji je spajao obje kuće, ne prema stražnjim stubama i Maminoj kuhinji, nego prema prednjim stubama u dnevnu sobu. Između nas nije bilo ništa. Baš ništa osim intelektualnog poticaja i izvjesne privlačnosti. Znao sam samo da ona ima neko značenje za mene i bojao sam je se, to je istina. Ali ništa drugo. I ne može biti ništa drugo kad se zna što je ona i što sam ja. Jalovo gubiti vrijeme u naručju ljubavnice ili ljubavnika, ma koliko ih voljeli, egoistična je mogućnost koju smo oboje odavno odbacili. Ona sad ipak ne upada u moju sadašnjost povlačeći za sobom dronjke svoje prošlosti poput mladenkina vela. Zašto se onda toliko bojim da joj vidim lice? Zašto je se ne želim sjetiti?
Ipak nije bilo tako strašno susresti se s njezinim očima i iznova se naviknuti na njezino lice. Osmijeh joj je bio vrlo topao i radostan, da, a ipak nije izražavao nikakvo pravo na njega, nego ga samo obgrlio kao dragog starog prijatelja.
Mogu ostati samo jedan sat otprilike — rekla je, čvrsto se oslonivši leđima o naslon stolice. — Htjela sam samo vidjeti kako ste, što mislite o knjizi... pročitala sam je, uostalom, i smatram da je fantastična. Osim toga, zanima me kakvi su vam planovi kad knjiga izađe, ako ste već razmišljali o tome.
Doimao se zbunjeno.
Planovi? Kad knjiga izađe?
Idemo redom. Knjiga. Jeste li vi zadovoljni njome?
O da. Da, naravno da jesam. I veoma sam vam zahvalan što
ste me doveli u Atticus, Judith. žena koju su mi dodijelili za pomoć bila je... bila je... —
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:35 pm

Vjera za treći milenij Xyz49251

Bespomoćno slegne ramenima. — Uistinu ne znam kako da to objasnim. Ali radila je sa mnom kao da je dio mene. Onaj dio koji mi je nedostajao. Zajedno smo napisali upravo onakvu knjigu kakvu sam uvijek želio napisati. — Nasmijao se, pomalo žalosno. — To jest, da sam se ikad pozabavio tom idejom. Ali nisam. Ili možda jesam? Odavno je to bilo i teško se sada prisjetiti. Toliko se toga u međuvremenu dogodilo. — Tjeskobno se namrštio i pomaknuo na stolcu. — Bio sam se na viknuo raditi s nekim ciljem,Uudith, ali ova je knjiga došla više kao neki dar. Kao da je moja podsvijest izrazila želju, a onda se niotkuda pojavila dobra vila Judith i ispunila je.
Kakva li je mješavina taj čovjek! Ponekad opasno pronicav, a onda opet toliko jednostavan i bezazlen da to graniči s naivnošću. Zapanjuje činjenica da je, kad se ugasi unutrašnje svjetlo, slika i prilika rastresenog i smušenog profesora kojemu pričvršćuju za odijelo ceduljicu s njegovim imenom, adresom i telefonskim brojem za slučaj da se negdje na putu izgubi. Ali kad se svjetlo opet upali, pojavi se polubog čelična duha koji podrhtava od snage i oduševljava. Dragi moj Joshua, ti to doduše ne znaš, i molim se Bogu da nikad i ne saznaš, ali ja ću paliti reflektore tvoje duše.
Jesu li vas već obavijestili što očekuju od vas kad se knjiga pojavi na tržištu? — upita ona.
Opet se doimao zbunjeno.
Kad se pojavi na tržištu? Čini mi se da je Lucy bila nešto spomenula, ali doista ne znam što bi mogli očekivati od mene. Ja sam svoje već obavio.
Oh, ja mislim da oni očekuju mnogo više od vas nego sam rukopis — reče ona odrješito. — To je vrlo važna knjiga, zato ćete i vi postati vrlo važna ličnost. Zamolit će vas da odete na propagandnu turneju, da se osobno pojavljujete na televiziji, na radiju, na ručkovima s uglednim ljudima, da držite predavanja i slično. Bojim se također da će sva sila novina i časopisa tražiti intervjue od vas.
Zainteresirao se.
Pa to je divno. Premda zapravo već sama knjiga predstavlja mene, i nemate pojma kako sam sretan što to mogu reći... ipak mi se više sviđa da govorim o svojini idejama.
Sjajno, Joshua. Jer slažem se s vama da ćete, ako se pojavite osobno, biti još uvjerljiviji. Zato bih htjela da ovu propagandnu turneju, za koju će vas svakako zamoliti, smatrate idealnom prilikom da pomognete mnogo većem broju ljudi nego što biste ikad mogli u svojoj klinici.
Tu se prekinula oklijevavši trenutak. Dr Christian bi tu značajno sadržajnu stanku kod pacijenta smjesta prepoznao kao uvod u mrežu laži koje bi trebalo da zvuče krajnje iskreno. Ipak ono što je zatim rekla nije se slagalo s tom stankom.
Oduvijek sam na knjigu gledala kao na sredstvo na putu do cilja — izjavila je jednostavno — kao na povod da se osobno pojavite u sredstvima javnog informiranja.
Ozbiljno? A ja sam mislio da vam je knjiga važnija od svega ostaloga.
Nije. Knjiga je samo nadomjestak za vas. Ostavio je tu tvrdnju bez primjedbe.
Da, uvjeren sam da je Lucy doista spomenula propagandnu turneju, ali ne sjećam se ni kada ni gdje. Oprostite, Judith. Mora da sam umoran. Nisam posve pribran. Bilo je naporno posljednjih nekoliko tjedana. Morao sam raditi ne samo s Lucy, nego i sa svim svojim pacijentima. Premalo sam spavao.
Imate pred sobom cijelo ljeto da se odmorite — reče ona vedro. — Atticus će izdati knjigu u jesen, neposredno prije nego što počne masovni odlazak stanovništva na jug i kad nastupi isto tako masovna depresija. To je logički najpovoljniji trenutak da se knjiga pojavi u knjižarama. Ljudi će biti spremni za nju. Zreli.
Da... Mhmm... Hvala za te informacije, Judith, volim biti obaviješten.
Očito je bio rastrzan između želje da govori velikom broju slušatelja i straha od sredstava kojima će to postići, a najviše od nepredvidljivog ponašanja svoje posrednice, Judith Carriol. Oh, Bože, neće biti lako s njim! Izgubio je gotovo svaki kontakt s vanjskim svijetom. Ne gleda televiziju, ne sluša radio, a čita samo New York Times, Washington Post, klasične romane i stručne knjige. A ipak zna više o patnjama ljudi nego što bi mogao saznati od svih mogućih sredstava javnog informiranja zajedno.
Pažljivo ga je promatrala ispod spuštenih vjeđa. Činilo joj se da je
primijetila nešto novo i neobično kod njega, i to je nagrizalo korijenje njezine sigurnosti. Neku krhkost? Posustalost? Možda gubitak samosvijesti? Glupost! Obično umišljanje. Logična kombinacija njezi- ne vlastite nesigurnosti i njegova umora poslije naporna rada na knjizi i u klinici. Nije on nipošto slab, nego samo osjetljiv. Ne nedostaje njemu snage, nego egocentrične prodornosti. I, kao najvažnije, sposoban je da se uzdigne na visinu zadatka koji mu je povjeren. Kad osjeti da je potreban, može dati sve od sebe, čak i nešto više.
Na kraju je ipak ostala na večeri i primijetila (pomalo razveseljena time) da je mlađe žene kućanstva Joshue Christiana više ne gledaju tako sumnjičavo kao onoga dana kad je prvi put stupila u tu kuću. Ma što da su Mary, Martha i Miriam naslućivale o njoj i njezinu odnosu prema svom ljubljenom Joshui, očito to više nisu smatrale prijetnjom. A što su zapravo naslućivale? Je li itko mogao naslućivati nešto čega nisu bili svjesni ni ona ni Joshua? Čudno, s obzirom na to da je njihov međusobni odnos bio lišen svih osobnih komplikacija. Nije riješila tu zagonetku ni kad je opet sjedila u helikopteru vraćajući se u Washington.
I tako me Judith izvijestila o svemu što će se zbivati pošto knjiga izađe — rekao je dr Christian svojoj porodici iste večeri u dnevnoj sobi.
Pretpostavljam da će zatražiti od tebe da odeš na neku vrstu propagandne turneje? — upitao je Andrew koji je, otkako je saznao da mu brat piše knjigu, stavio sebi u zadatak da se što bolje upozna s metodom rada u izdavaštvu. Počeo je osim toga u svojoj sobi na klinici, kad nije imao pacijenata ni nekog posla na koji se morao jako koncentrirati, gledati neke televizijske emisije i slušati radio.
Da. S jedne se strane veselim tome, ali s druge se bojim da će to izazvati nove probleme. Ovog sam proljeća natovario na sve vas mnogo dodatnog posla, a kako se čini ujesen ću opet njorati biti odsutan.
Nisu to nikakvi problemi — rekao je Andrew i nasmiješio se.
Mama je bila vrlo sretna. Najdraži Joshua opet se nakon dvomjesečne duhovne odsutnosti našao u krilu svoje porodice. Kako li je ugodno vidjeti ga gdje sjedi i smireno pijucka svoj konjak i svoju kavu umjesto da skače od stola još s punim ustima neprogutane
hrane. Nije osjećala čak ni potrebu da ga podbode na tiradu.
Možda bi volio da ja pođem s tobom? — upitala je Mary. Silno je to željela. živjeti tolike godine u tom malom umirućem gradu Hollomanu, kad izvan njega postoji toliko toga što treba vidjeti! Iza njezine vanjske pasivnosti i bolnog saznanja da nije ni tako pametna kao Joshua, ni tako lijepa kao Mama, ni tako korisna kao što su James, Andrew, Miriam i Martha krio se nemiran, ogorčen i frustriran duh. Jedino je ona od cijele porodice osjećala potrebu da putuje, da vidi nove krajeve, doživi nova iskustva. Ali kako je po prirodi bila pasivna, nije se mogla osloboditi i reći što želi. Jednostavno je nastavljala živjeti svojim sterilnim životom čekajući da netko od njezine porodice to uvidi a da ona ne mora ništa reći. Nije joj, međutim, bilo jasno da je upravo zbog svoje skromnosti i pasivnosti nevidljiva u očima ostalih, da svoje čežnje toliko dobro skriva da nitko i ne sluti da one postoje.
Dr Christian joj se osmjehnuo i odlučno odmahnuo glavom. Ne, nipošto ne! Snaći ću se dobro i sam.
Mary nije ništa više rekla niti pokazala što osjeća.
Hoćeš li dugo biti odsutan? — upitala je Martha gledajući u svoja stopala.
Prema njoj, tako sitnoj, dragoj i bezbojnoj, uvijek je iskazivao nježnost. I ovaj put joj se osmjehnuo svojim osobitim čarobnim osmijehom rekavši:
Mislim da neću, Mišice moja. Vjerojatno će biti dosta tjedan ili
dva.
Podignula je oči da upije njegov pogled, sjetne oči, blistave od suza.
Andrew je smjesta ustao i zijevnuo.
Umoran sam! S vašim dopuštenjem, mislim da ću otići u
krevet.
James i Miriam digikiše se također, sretni da je netko drugi predložio odlazak u krevet. Jedva su čekali da zajedno legnu, jer su u okrilju svetog sakramenta svog braka neočekivano otkrili radost i slast tjelesne ljubavi. A ljeto je bilo njihovo doba, kad su mogli satima uživati u dodiru kože uz kožu, tijela uz tijelo, nesputani debelim rubljem i posteljinom. Možda je Miriam više cijenila Joshuin intelekt, ali u svakom drugom pogledu mnogo je više držala do Jamesa.
Lijenčine! — rekao je Joshua i ustao. — Ja idem na šetnju. Je li još nekome do šetnje?
Mama je smjesta skočila i pohrlila da nađe udobne cipele, ali Martha je svojim stidljivim glasom rekla da bi morala poći za Andrewom.
Koješta! — rekao je Joshua. — Pođi radije s nama. A ti, Mary? Ne, hvala. Ja ću počistiti kuhinju.
Martha je još nekoliko trenutaka oklijevala lutajući pogledom s Joshue na Mary, malodušna, zabrinuta.
Ne mogu ići, Joshua — rekla je napokon. — Pomoći ću Mary, a onda leći.
Mary dobaci Marthi pomalo žalostan pogled, onda ispruži ruku i naglo povuče najmlađeg člana porodice Christian s njezinog stolca. Nije to bilo nimalo nježno, ali kad su se Maryni čvrsti prsti ovili oko njezinih, Martha je kao i uvijek osjetila kako je ta ruka izvlači iz mora sumnji i odvodi u sigurnost.
Hvala ti — rekla je kad su se našle u sigurnoj luci kuhinje. — Nikad ne znam kako da se izvučem iz neugodnih situacija. A uvjerena sam da Mama želi Joshuu samo za sebe.
Imaš prokleto pravo — odvratila je Mary. Opet je podignula ruku, ovaj put da sa zabrinutog lica svoje zaove ukloni zalutali pramen svilenkaste sivosmeđe kose, toliko nalik mišjoj dlaci, i zatakne joj ga iza uha. — Jadna mala Mišice — rekla je. — Ali ne tuguj. Nisi jedina koja je uhvaćena u zamku.
Mama i Joshua jednoličnim su korakom šetali kroz tihu i mirnu noć. Zbog razlike u njihovoj visini Joshua nije majku primio ispod ruke, nego joj je prebacio ruku preko ramena.
Drago mi je da je Lucy otišla i da si tu knjigu skinuo s vrata
povukla je Mama prvi potez.
Tako mi Boga, i meni! — uzvratio je. Jesi li sretan, Joshua?
Da ga je netko drugi to tako izravno upitao, smjesta bi zauzeo obrambeni stav, ali Mama i on već blizu trideset godina zajednički stoje na čelu porodice i, što se njega tiče, ta je veza posve sazrela.
I jesam i nisam — rekao je. — Drago mi je što vidim kako se preda mnom otvaraju tolike mogućnosti. Zbog toga sam sretan. Ali vidim i probleme. Mislim da se pomalo bojim. Zbog toga sam
nesretan.
Sve će biti dobro. Svakako.
To si oduvijek priželjkivao. Mislim, ne to da pišeš knjigu, nego to da ti se pruži mogućnost da pomogneš što većem broju ljudi. Judith je izvanredna žena, znaš. Ja ne bih nikad došla na ideju da napišeš knjigu, pogotovo kad znam kakve poteškoće imaš pri pisanju.
Ni ja se ne bih tome dosjetio.
Dr Christian poveo je svoju majku preko Ceste 78 ravno u gradski park. Golemi noćni leptiri oblijetali su oko rijetkih svjetiljki, lišće na drveću uzdisalo je na blagom povjetarcu, a miomiris nekog nepoznatog cvijeta lebdio im je oko nosnica. Posvuda su šetali stanovnici Hollomana uživajući u kratkoj noći kratkoga ljeta.
Znaš, Mama — nastavio je dr Christian — mislim da me najviše od svega uznemiruje Judith. Danas poslije podne zatekao sam se kako mislim na nju kao na svoga osobnog duha iz Aladinove svjetiljke. Čim nešto poželim, ona se smjesta pojavi i ispuni mi želju.
Ne! Kako bi to bilo moguće? Sve je to čisti slučaj, Joshua. Da nisi otišao u Hartford na Marcusovo suđenje, vas dvoje se nikad ne biste sreli. Ali otišao si u Hartford i sreli ste se. Ona je vrlo važna ličnost, zar ne?
O da.
Eto vidiš! Ona jednostavno vidi i saznaje mnogo više nego mi ovdje u Hollomanu. A mora da poznaje i sve prave ljude.
To je točno.
Pa zar nije time sve objašnjeno?
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:35 pm

Vjera za treći milenij Xyz49250


Trebalo bi da bude. Ali nije. Nešto se tu krije. Mama! Ja izrazim želju, i ona je smjesta ispuni.
Pa lijepo, mogao bi je onda, kad je sljedeći put budeš vidio, ukoliko je ja ne vidim prije, zamoliti da i meni ispuni jednu želju.
Zaustavio se ispred jedne svjetiljke u parku i pogledao je. Tebi? Zar bi ti mogla poželjeti nešto što već nemaš?
Podignula je prema njemu svoje lijepo lice, još ljepše jer je bilo nasmijano.
Htjela bih da se ti i Judith vjenčate.
Ništa od toga. Mama — uzvratio je i ponovno se pokrenuo.
Poštujem je. Ponekad je čak i volim. Ali nisam zaljubljen u nju. Njoj ljubav nije ni potrebna, znaš.
Nikako se ne slažem s tobom — odlučno je izjavila Mama. — Neki ljudi vrlo uspješno kriju svoje osjećaje. Ona pripada među njih. Ne znam zašto. Znam samo to da je ona prava žena za tebe.
Oh, čuj, Mama! Koncert na jezeru! — Ubrzao je korak niz brežuljak prema umjetnom jezeru gdje su četiri glazbenika na usidrenom pontonu , svirali Mozarta.
Mama se predala. S Mozartom se nije mogla natjecati.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:36 pm

Vjera za treći milenij Xyz49249



7
Ljeto je nabujalo od vlastitog toplog zraka, sočno, tromo i, ah, tako senzualno i sada još efemernije, jer su ljudi neprestano bili svjesni njegove kratkotrajnosti i smrtnosti, ali zato ništa manje toplo, toplo, toplo. Kako je moguće da jedno, zimi tako arktički hladno mjesto bude tako tropski vruće i vlažno ljeti? Ali to je pitanje koje, neovisno o novom ledenom dobu, postavljaju sebi stanovnici svih američkih sjevernih država još od 17. stoljeća. Jedina stvarna razlika između ljeta drugog i ljeta trećeg milenija bila je u njegovu trajanju. Ljeto je sada trajalo otprilike četiri tjedna manje.
U evakuiranim gradovima na sjeveru i srednjem zapadu ljudi nisu imali mnogo vremena da uživaju u ljetu, jer su se oni što su se početkom travnja vratili s juga morali pošteno prihvatiti posla da nadoknade vrijeme koje su izgubili za svoje prisilne zimske dokolice. Kao svakog proljeća, već unatrag nekoliko godina, tako se i u proljeće ove 2032. godine na sjever vratilo manje ljudi no ikad, dok ih se više no ikad za stalno preselilo u gradove Grupe A ili Grupe B južno od Mason-Dixonove linije ili zapadno i južno od rijeke Arkansas.
Kad je prije više od dvadeset godina počelo preseljavanje, nitko od onih koji su još imali radno mjesto na sjeveru nije bio zainteresiran za stalno preseljenje. Ali to se u međuvremenu stubokom promijenilo. Lista onih koji su tražili stalno preseljenje bivala je sve duža, a vlada na koju su vršili pritisak imala je sve manje mogućnosti da ih trajno smjesti u gradove na jugu. Bilo je, dakako, mnogo onih koji su s prezirom odbili da se presele uz pomoć vlade i jednostavno su prodali ono što su mogli na sjeveru i kupili nešto na jugu. Ali budući da je vrijednost nekretnina na sjeveru i srednjem zapadu pala gotovo na nulu, jedva da je bilo još onih koji su se mogli trajno preseliti bez državne pomoći. Vjerojatno je pri svemu tome stvoreno isto toliko novih bogatstava koliko je starih izgubljeno. Građevinski poduzetnici, posrednici i špekulanti sa zemljom postajali su sve bogatiji, poslovni ljudi, radnici i namještenici sa sjevera sve siromašniji. Najtoplije južne države, Florida, Louisiana i Texas, vodile su očajničku borbu da zaustave širenje kampirališta za stambene prikolice i naselja straćara,
neprestano se žaleći na to vladi u Washingtonu kojoj su se s druge strane isto tako na svoje nevolje žalili skeletni ostaci najsjevernijih država. Svi će ti problemi moći biti riješeni tek kad se zahvaljujući sistemu jedna porodica jedno dijete broj stanovništva drastično smanji. Začudo, sve se više ljudi jače opiralo povratku na sjever nego što su se opirali kontroli porođaja.
Osim u predjele, u kojima su nekoć stanovali crnci i Portorikanci, u Hollomanu se poslije prvoga travnja opet vratio život. Još je uvijek bilo daleko više nenastanjenih nego nastanjenih kuća, ali u svakom uličnom bloku bile su bar jedna ili dvije na kojima su skinute daske sa prozora kroz koje su sada vijorili zastori, ponosno kao zastave. Na ulicama bilo je više pješaka, u predgrađima je otvoreno nekoliko trgovačkih centara, povećan je broj autobusa uz sve gušći vozni red, u nekoliko industrijskih postrojenja, koja još nisu definitivno preseljena, počela je proizvodnja i radilo se sedam dana u tjednu. Naslaga zimske prljavštine je ostrugana, sve je oprano i propadanje je na neko vrijeme zaustavljeno. Opet su počela raditi kina, otvoreno je nekoliko restorana, barova i štandova za prodaju sladoleda. Na kolnicima su se odjednom pojavila mala vozila opskrbljena akumulatorima koji su se napajali sunčevom energijom. Puzila su tiho kao grob i polako kao puž. Oni, kojima se žurilo ili koji su odlazili na posao, u školu ili kući, vozili su se autobusima ili trolejbusima. Mnogi su, međutim, najradije išli pješke. Iako možda potišteni i apatični, ljudi nikad nisu bili u boljoj tjelesnoj kondiciji.
Ali potkraj rujna i ono malo euforije što je zatreperilo u ljetnom zraku nad Hollomanom polako se gubilo. Dva mjeseca prije nego što će preseljenje biti dovršeno sunce nije više isijavalo nikakvu toplinu. Dva mjeseca za kojih ljudi pakiraju i spremaju stvari koje im neće biti potrebne na jugu, zaključuju poslove, pripremaju kuću za zimu i počinju telefonirati da doznaju kako i kad će početi zimski eksodus i da se prijave na listu čekanja zbog transporta. Dok je prekrasno bablje ljeto, koje je sad nastupalo već u rujnu, a ne kao prije u listopadu, svojim toplim danima i hladnim noćima kao čarobnim štapićem išaralo stabla crvenim, žutim, narančastim, bakrenim, jantamim i grimiznim lišćem, stanovnici Hollomana mislili su samo na to kako su noći postale hladne i počeli su daskama obijati prozore i vrata lišavajući se tako krasota jeseni. Neka tupa, bezvoljna,
stravično uporna tuga spustila se na ljude s prvom maglom i počeli su govoriti kako jedva čekaju da napuste to mjesto, najradije zauvijek. Tko želi ili kome je potreban takav cirkuski život, to vječno pakiranje i seljakanje? Kome je uopće do života? Broj samoubojstava počeo je, kao i svake godine u to doba, svoj vrtoglavi uspon, odjeli za akutne psihijatrijske slučajeve u Bolnici Chubb-Holloman i u Katoličkoj bolnici u Hollomanu bili su prepuni, a Christianova klinika bila je prisiljena odbijati pacijente.
Iz Washingtona je stigla jedna jedina radosna vijest, naime da će od 2033. godine sezonski program preseljenja biti prilagođeniji realnim klimatskim uvjetima. Ljudi će boraviti na sjeveru samo šest mjeseci, od početka svibnja do konca listopada, i šest na jugu umjesto dosadašnja četiri. Vrijeme je, dakako, približno određeno, jer ne mogu svi istog dana krenuti na put. Takav masovni pokret može, zbog nestašice benzina, ugljena i drva, potrajati nekoliko tjedana usprkos tome što je sve organizirano tako savršeno i nebirokratski kako to mogu samo Sjedinjene Američke Države.
Ali za ljude poput gradonačelnika Detroita Dominica d’Estea to je bilo daleko od radosne vijesti. S pravom je zaključio da to znači početak kraja zimskog preseljenja, a time i propast gradova na sjeveru i srednjem zapadu. Mjesta n& Zapadnoj obali, kao Vancouver, Seattle i Portland, izdržat će duže, jer imaju blažu klimu, ali na kraju će i ona nestati. One koji budu htjeli ostati u gradovima osuđenima na propast, prkoseći okrutnoj zimi, i nakon što preseljenje preko zime postepeno bude posve ukinuto (računa se da će to biti za deset godina) nitko neće silom preseljavati, kao što ni žene koje ne prihvaćaju sistem jedna obitelj jedno dijete nitko ne prisiljava na pobačaj niti ih podvrgava prisilnoj sterilizaciji. Njima će država jednostavno uskratiti sve povlastice, porezne olakšice i svaku socijalnu skrb.
Ja ne želim ići na jug! — povikala je Mama kad se porodica okupila u dnevnoj sobi da porazgovori o tom vošingtonskom gromu iz vedra neba.
Ni ja ne želim — trijezno je rekao dr Christian i uzdahnuo. — Ali drugo nam neće preostati, Mama. To je neizbježno. I Chubb se definitivno odlučio za preseljenje. Prvi će se odjeli preseliti već sljedeće godine, a posljednji najkasnije do 2040. Danas me nazvala
Margaret Kelly da mi to kaže. Usput, u drugom je stanju.
Andrew slegne ramenima.
Hm, ode li Chubb, s Hollomanom je gotovo. A kamo se kane preseliti?
Dr Christian se tiho nasmije.
Bez brige, sigurno ne u neku zabit. Kupili su prilično povoljno komad zemlje u blizini Charlesfona.
Uostalom, imamo još dosta vremena da razmislimo kamo ćemo — rekao je James. — Oh, Josh! Čovjek se na kraju navikne na sve, a čim se navikne odmah se osjeti bolje. Možeš do iznemoglosti uvjeravati sebe da je to lažan osjećaj, ali to ipak neće ublažiti šok kad dođe do nove promjene. Nije li tako?
Tako je.
Zašto je Washington uopće donio tu odluku? — upitala je Miriam.
Pretpostavljam zato što natalitet i broj stanovništva opadaju brže nego što je itko očekivao — rekao je dr Christian. — Ili... tko zna? Možda su moj prijatelj dr Chasen i njegov kompjutor izračunali da više nema nikakvog smisla ni koristi ustrajati na tome. U cijelom tom fenomenu preseljenja, ako mi dopuštate da to nazovem fenomenom, uvijek je moralo biti mnogo improvizacije. Nikad nije bilo ništa takvoga izuzmemo li seobe naroda iz srednje Azije. Ali i posljednja takva seoba bila je prije više od tisuću godina. Jedno je sigurno. Odluka nipošto nije donijeta neodgovorno. Zato smatram da moramo ići.
Naša lijepa klinika! — uzdahnula je Miriam. Mama je plakala.
Ja ne želim ići, ne želim ići! Oh, Joshua, molim te, zar ne možemo ostati? Nismo siromašni, možemo preživjeti i bez državne pomoći.
Joshua izvuče rupčić iz džepa, doda ga Jamesu, a James ga doda Andrewu koji se prigne, uze majčino lice u jednu ruku a drugom ga osuši od suza.
Mama — reče dr Christian strpljivo — ostali smo u Hollomanu zato što smo smatrali da ćemo ovdje biti potrebni onima koji ne odlaze na jug uopće ili koji odlaze samo preko zime. Ali sada moramo ići na jug, jer pretpostavljam da će tamo prvih nekoliko

godina te nove faze u programu preseljenja biti velikih duševnih opterećenja. Naša klinika mora biti tamo gdje je potrebna. To je glavna svrha njezina postojanja.
Mama se skupi i uzdrhta.
Bit će to neki bijedni grad od baraka u Texasu, zar ne?
Ne znam još. Možda ću odgovor dobiti na toj propagandnoj turneji u studenom, budu li me dovoljno vodili okolo. U svakom slučaju, bit će to dobra prilika da nešto potražim.
Andrew poljubi Mamu u oba oka i nasmiješi joj se u lice njezinim vlastitim osmijehom.
Hajde, Mama, dosta suza i digni glavu!
Oh! — zastenje Martha, tako iznenada da su se svi okrenuli od Mame i pogledali nju.
Oh? — upita dr Christian i s ljubavlju joj se osmjehne.
Ali Martha je znala kakva je to ljubav: ljubav oca prema najmlađem djetetu, brata prema maloj sestri. Zato se primakne bliže k Mary koja je sjedila do nje na kauču, očajnički posegne za njezinom rukom i čvrsto je zgrabi.
Mislila sam na gospođu Kelly — protisne nekako. — Nije li lijepo što će dobiti dijete?
Da, vrlo lijepo — reče dr Christian i ustane. Pogleda majku.
Ne tuguj za mrtvima, Mama, Mišica ima pravo. Raduj se živima.
On otvoriprednja vrata, koja još nisu bila obijena daskama, i izađe na trijem. Tako je brzo zatvorio za sobom ta vrata da je svima bilo jasno da želi biti sam.
Vani je bilo vrlo tiho i vrlo hladno, ali suho. Suviše se toga promijenilo. Oslonio se rukama o ledeno drvo na ogradi trijema i promatrao kako mu iz usta izlazi dah nalik »oblačićima« s tekstom u nekom šaljivom stripu. U posljednje vrijeme nije često mislio na svoju porodicu. Ali večeras se odjednom podsjetio da ima veliku odgovornost ne samo prema društvu u cjelini, nego i prema svojim milima i dragima koji sjede unutra. Udaljujem se od njih, pomisli. Ostavljam ih za sobom istom brzinom kojom se približujem bezličnim masama. Zašto ne možemo uvijek ostati isti? Zašto ta promjena? Oni se boje i žalosni su. Imaju i razloga za strah i za žalost. Ali ja ipak više ne osjećam prema njima onoliko privrženosti kao prije, suviše sam izmožden da bih bio strpljiv i ljubazan s njima kao

što bih morao biti!
Ona zvijer, ta stvar u njemu, razularila se i nemilosrdno ga poteže za sobom. Maknuo je ruke s ograde, uvukao ih pod džemper, razdrljio košulju i posegnuo za mršavim prsima pod njom kao da bi htio iščupati iz njih tu stvar koja ga toliko muči i razdire. Pomisli da bi mu suze mogle olakšati bol. Ali suza nije bilo.
Prvi primjerci knjige Božja kletva. Nov pristup neurozi milenija ugledali su svjetlo dana potkraj rujna i već sutradan otposlana je iz velike Atticusove tiskare na periferiji Atlante, Georgia, na adresu doktora Joshue Christiana kartonska kutija s besplatnim autorskim primjercima. Atticus je posjedovao još jednu tiskaru u Južnoj Kalifomiji koja je opskrbljivala zapadni dio zemlje.
Bio je neobičan osjećaj uzeti u ruke čvrsto uvezanu i lijepo opremljenu knjigu i vidjeti svoje ime na njoj. Dr Christian nije nikad u svom životu osjetio nešto tako nestvarno. Radost, koju je očekivao da će osjetiti, jednostavno je izostala, a tek radost zbog vlastitog uspjeha značila bi stvarnost. Ovako, ništa u vezi s tom knjigom nije bilo stvarno.
Imat će, dakako, još dosta vremena da se, prije nego što bude morao poći na tu propagandnu turneju, privikne da knjiga doista postoji, jer njezino predstavljanje javnosti predviđeno je tek za potkraj listopada. U međuvremenu Atticusovi agenti (koji već šest tjedana rade s uvezanim korekturnim otiscima knjige) obilazit će knjižare širom zemlje, a tek potom bit će otposlane knjige u naručenim količinama. U međuvremenu će također biti dostavljeni besplatni primjerci raznim ljudima čija je dužnost da pročitaju knjigu i napišu osvrt na nju za televiziju, radio, novine i časopise.
Čim je knjiga stigla u Hrastovu ulicu u Hollomanu, i sam je život za doktora Christiana počeo bivati nestvaran. Nije mu dopušten ni trenutak predaha, jer dan pošto je primio svoje primjerke zazujao je telefon u njegovoj sobi.
Joshua, ne znam da ii imam na aparatu nekog luđaka ili je poziv stvaran — rekla je Mary nekim čudnim glasom. — Bilo bi možda dobro da preuzmeš liniju i riješiš to, okej? Čovjek kaže da je predsjednik Sjedinjenih Država, ali ne zvuči kao da je lud!
Dr Christian podigne telefonsku slušalicu, pomalo bojažljivo.
Joshua Christian ovdje. Izvolite?
Oh, dobro — reče dubok, dobro poznati glas. — Zovem se Tibor Reece. Ne nalazim se često u situaciji da se moram sam predstavljati, ali ima vrlo mnogo opravdanih razloga zašto vas nazivam osobno, doktore Christian.
Da, gospodine Predsjedniče? — Što je drugo mogao reći?
Doktore Christian, pročitao sam vašu knjigu i duboko me se dojmila. Ali ne nazivam vas osobno samo zato da vam to kažem! Moram vas zamoliti za jednu uslugu.
Naravno, gospodine Predsjedniče.
Da li biste mogli na nekoliko dana doći u Washington?
Svakako, gospodine Predsjedniče.
Hvala, doktore Christian. Oprostite što vas ometam u poslu i žao mi je da vam zbog povjerljivosti te stvari ne mogu organizirati prijevoz, niti vas pozvati k sebi kao gosta. Ali ako ste voljni doći u Washington vlastitim snagama, pobrinut ću se da vam na vaše ime rezerviraju sobu u Hay-Adams hotelu, koji je vrlo udoban i nalazi se u blizini Bijele kuće. Nadam se da mi nećete zamjeriti na tim neugodnostima?
Naravno da ne, gospodine Predsjedniče. U slušalici se začu dubok uzdah olakšanja.
Nazvat ću vas u Hay-Adams recimo... u subotu? Odgovara li vam to?
Svakako, gospodine Predsjedniče.
Mora li se uvijek govoriti »gospodine Predsjedniče« ili se možda može povremeno reći i samo »gospodine«? Dr Christian zaključi da će se, kad se bude našao s Predsjednikom, povremeno odvažiti na
»gospodine«, inače se neće moći ponašati drukčije nego ukočeno.
Mnogo vam hvala, doktore Christian. Još jedna molba, ako mi dopuštate?
Svakako, gospodine — hrabro će dr Christian.
Bio bih vam veoma zahvalan da tu stvar zadržite za sebe. Dakle, u subotu.
Da, gospodine Predsjedniče. — Nema smisla da pretjeruje s
»gospodine«.
Još jednom hvala i do viđenja.
Dr Christian osta ošamućen gledati u slušalicu koju je još držao u ruci, onda slegne ramenima i spusti je.
Mary se javi na interfon.
Je li sve u redu? — upita.
U redu je, hvala.
Tko je to bio?
Jesi li sama, Mary?
Jesam.
Doista je bio Predsjednik. želi da dođem u Washington, ali ne želi da se to razglasi. — Dr Christian uzdahne. — Sad je četvrtak poslije podne, a on bi htio da budem tamo u subotu, pretpostavljam još prije podne. Ali budući da je stvar povjerljiva, ovaj put nema za mene nikakvih prioriteta. Možeš li se pobrinuti da dobijem jedno mjesto u sutrašnjem vlaku?
Mogu. Hoćeš li da idem s tobom?
Zaboga, ne, snaći ću se i sam! Samo mislim da ostalima ne bih smio ništa reći o tome, ali ne pada mi na pamet nikakav izgovor za tako nenadan odlazak u Washington.
To je bar lako — reče Mary suho. — Reci im da moraš posjetiti doktoricu Carriol.
Kako se i sam nisam sjetio toga? Pametna si ti mala mačkica.
Ne, nisam ja pametna. Nego si ti, Joshua Christiane, ponekad prilično glup! — reče njegova sestra i tako naglo prekine vezu da je interfon bijesno zaskvičao i zamalo mu probio uši.
Hm, nešto sam svakako učinio, da mi je samo znati što — promrmlja dr Christian.
Iako zbog povjerljivosti te stvari Predsjednik nije mogao pozvati doktora Christiana da odsjedne u Bijeloj kući, organizacija njegova smještaja u Washingtonu bila je vrlo dobra. Kad je u hotelu htio predati svoju kreditnu karticu, recepcionar je samo odmahnuo rukom. Bio je, služeći se planom grada, dopješačio od kolodvora Union i našao se u svojoj hotelskoj sobi u subotu oko podne čekajući da ga nazove Tibor Reece.
Poziv je stigao oko dva sata i po nečemu u Predsjednikovu glasu dr Christian zaključi da Predsjednik sad ne naziva prvi put. Oh, Bože! Međutim, nije bilo nikakvog otvorenog ni prikrivenog predbacivanja. Predsjednik je očito bio presretan da je dr Christian napokon stigao.
Poslat ću u četiri sata po vas — rekao je Tibor Reece i tako
brzo spustio slušalicu da dr Christian nije dospio reći kako ne bi imao ništa protiv ni da se prošeta.
A ni u Bijeloj kući nije se dospio ogledati oko sebe, jer ga je jedan poslužitelj prebrzo vodio kroz različite hodnike do, po svemu sudeći, Predsjednikove privatne dnevne sobe. Kad se poslije osvrnuo na to, shvati da je uglavnom bio razočaran. Bijela kuća se ni po ljepoti, ni po eleganciji ne može mjeriti ni sa jednom palačom ili makar vlastelinskom kućom koje je u školi bio upoznao preko video-vrpci. Zapravo, učinila mu se prilično1 pustom i turobnom. Možda zbog toga što su se njezini stanari tako brzo mijenjali, kao i zbog kontradiktornih ideja njezinih prvih dama o unutrašnjem uređenje, kuća nije stekla ni ljepotu ni eleganciju. Također se nikako nije mogla, bar po skromnom mišljenju doktora Christiana, mjeriti s prizemljem kuće broj 1047 u Hrastovoj ulici.
Predsjednik Tibor Reece i dr Joshua Christian doista su bili vrlo slični. To su obojica primijetili čim su se sastali. Oči su im bile u istoj visini, što je za obojicu bila rijetka i dobrodošla promjena. I ruke su im se prilikom rukovanja ugodno ispreplele, obje širokih dlanova i dugačkih prstiju. Bile su to radničke ruke, iako im je koža bila meka.
Kao da smo braća — rekao je Tibor Reece mahnuvši rukom prema fotelji nasuprot onoj s koje se bio dignuo da pozdravi gosta.
Sjednite, molim vas, doktore.
Dr Christian -sjedne zaključivši da Predsjednik ne očekuje nikakav komentar na svoju primjedbu. Odbio je piće, ali prihvatio kavu. Dok nisu donijeli kavu i nalili je u šalice, nije prozborio ni riječi. Ali nije se osjećao nimalo nelagodno, što je njegov domaćin sa zadovoljstvom primijetio. Predsjednik je i prečesto morao svoju dragocjenu energiju utrošiti na to da umiri gosta i pomogne mu da se opusti.
Vi ne pijete, doktore Christian?
Samo dobar konjak poslije jela, gospodine Predsjedniče. Ali ne bih to okvalificirao kao alkoholizam. Navikli smo se na to kod kuće da se ugrijemo prije spavanja.
Predsjednik se nasmiješi.
Ne morate se ispričavati, doktore. To je vrlo civilizirana navika.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu